Knjigoteka 1

TARIQ ALI

NOĆ ZLATNE
LEPTIRICE

Roman

NASLOV ORIGINALA
Night Of The Golden Butterfly

Knjigoteka 2
 Za Aišu
koja mi je ovaj naslov predložila prije dvanaest godina, a sad misli da je neprikladan

Knjigoteka 10
 1.

Prije četrdeset i pet godina, dok sam još živio u Lahoreu, imao sam jednog starijeg
prijatelja po imenu Platon, koji mi je jednom učinio uslugu. U napadu mladenačke
velikodušnosti, obećao sam mu to vratiti sa kamatama, ako i kad god mu zatreba pomoć.
Platon je predavao matematiku u jednoj otmjenoj školi, ali je mrzio neke od svojih učenika,
one za koje je govorio da su tu samo da nauče lijepu umjetnost razvrata. A pošto je on bio
Platon iz Pendžaba, upitao je hoću li mu uslugu vratiti sa kamatom na kamatu. Nerazborito
sam pristao.
Bio sam tada zaljubljen, što je Platonu jako smetalo. U njegovim očima, ljubav je bila
tek izgovor za mladenačku pohotu koja, po samoj svojoj prirodi, nikad nije mogla biti vječna.
Kreposno prijateljstvo je bilo daleko važnije i moglo trajati čitav život. Nisam u to vrijeme bio
raspoložen za tu vrstu filozofiranja pa sam bio spreman potpisati svaki papir koji bi položio
pred mene.
Iako je bio čovjek čije su prosudbe obično bile čvrste i jasne, stvari kojima nije bio
sklon znale su biti iracionalne, a granica između njegove ironije i mržnje bila je uvijek
nerazgovijetna. Njega su, recimo, znali duboko uvrijediti studenti što su u ljetnim mjesecima
imali običaj zakačiti nalivpero o prednji džep najlon košulje. Upitan zašto, nije odgovarao, ali
kad biste ga pritisnuli uza zid, promrsio bi samo kako ga je strah bilo i pomisliti do kojih će
estetskih vrijednosti držati kad odrastu, ako im je ukus bio ovakav u cvijetu i žaru mladosti.
Mada ovo i nije neki dobar primjer, inteligencija je bila ono što nas je njemu privlačilo,
mnogo prije no što će postati poznat kao slikar.
Jednom je jedan naš prijatelj, koji je netom bio diplomirao i zaposlio se u
Ministarstvu vanjskih poslova, sjeo za naš stol i odmah se suočio sa Platonovim: “Promijenit
ću ime u Diogen da bih mogao usred dana upaliti lampu i krenuti u potragu za poštenim
državnim činovnikom.” Niko se na to nije nasmijao, a Platon, naviknut da bude junak svakog
razgovora, nakratko nas je napustio a predmet njegove žaoke nas je upitao kako se uopće
možemo družiti sa tako odurnim stvorom. Napali smo ga: kako se samo usuđuje tako
govoriti, pogotovo jer smo ga mi odbranili! U svakom slučaju, promrmljao je moj prijatelj
Zahid, Platon je vrijedio kao deset službenika Ministarstva vanjskih poslova, sve samih
dupedavaca poput njega. Nadodala se još pokoja slična misao pa je to poređenje eskaliralo
do “najmanje stotinu razmetljivih dupedavaca poput njega”. Tako smo ga se otarasili. U to
se Platon vratio i cijelo popodne sjedio zamišljen, dodirujući svoje crne brkove u pravilnim
razmacima, što je uvijek bio znak da je bijesan.
Način na koji je Platon sa bliskim prijateljima raspravljao o svojim ljubavnim
osvajanjima nikada nije bio potpuno uvjerljiv. Njegova seksualnost nam je oduvijek bila
misterija. Često je znao biti povučen i tajnovit te je bilo očito da ga je krasila dubina u koju
mi, mlađi od njega za jednu generaciju, nismo mogli doprijeti. Mnogo je toga u vezi s njim
što i dan-danas ne znam, mada sam mu skoro cijelo desetljeće vjerovatno bio najbliži
prijatelj. E kad bi ogledala mogla otkriti više od odraza jasne i nepokolebljive slike! Da smo
kadri vidjeti onaj najskriveniji, unutarnji karakter osobe koja zuri u vlastiti odraz u ogledalu,
zadatak pisaca i analitičara bio bi znatno lakši, ako ne i suvišan.
Platon nikada nije ostavljao dojam neke ekstravagantne osobe i uvijek se veoma
trudio da izbjegne publicitet, mada na način koji ga je ponekad dovodio do toga da iskorači

Knjigoteka 11
pravo pod svjetlo reflektora. Tako, kad bi neki od starijih i veoma cijenjenih pjesnika, koji su
pisali na urduu i redovno se okupljali u čajdžinici Pak na Mallu, bombastičnim frazama
prevršio mjeru u samohvalisanju, Platon bi ga nemilosrdno ismijao, bičujući ga epitetima i
pendžabskim poslovicama koje su nas itekako zabavljale a pjesnike nervirale. Kada bi taj
napadnuti pjesnik iznenada pokazao prezir pa još Platona nazvao mediokritetom, ljubo-
mornim na bolje od sebe, Platon bi se silno obradovao i predložio da uradimo test pa da svi
okupljeni utvrde koja je od pjesama njegovog protivnika drugorazredna a koja
trećerazredna. Počeo bi na urnebesno rogobatan način deklamirati jedan od nerazumljivijih
stihova dotičnoga poete a kad bi se ovaj i njegove ulizice pokupili, Platon bi glasno
zapljeskao. On ustvari nije nikad, ni jednog časa, pomislio da je taj pjesnik loš, već su ga
nervirale sjedeljke pune narcisoidnosti i uzajamnog obožavanja koje su se u čajdžinici
svakodnevno odvijale. Mrzio je isprazni izraz lica ulizica što su uzvikivali “čudesno” na svaki
izgovoreni stih. Poput mnogih od nas, on nije baš iskazivao interes da propituje kroz što su
neki od njih prošli u prethodnim desetljećima. Razočarenja su mnoge od njih izmorila, is-
cijedila im snagu, neki su sad bili poput slomljene trske i rasipali energiju po gostionicama i
bili obični navijači pjesnika koji su stekli ugled u književnom svijetu. Platon je toga bio
itekako svjestan, ali samo njegovo biće, ta čvrsta čelična šipka, nije se dala saviti i zbog toga
je bio netrpeljiv prema onima što su bili manje čvrsti od njega.
Šta je Platona navelo da zahtijeva svoju “funtu mesa” sada, i zašto je to bilo u vidu
romana koji će se temeljiti na njegovom životu? Jer upravo se to dogodilo. Stanoviti lanac
događaja pokrenuo je telefonski poziv u kojem je on tražio da ga nazovem u Karachi. Već to
je bilo čudno, pošto je Platon oduvijek mrzio taj najveći grad naše Domovine, optužujući ga,
pretjerano, da je grad bez karaktera, monstruozni hibrid. U toku razgovora nije bio raspolo-
žen za dugu priču, samo je insistirao da se stari dug časti sad ima otplatiti. Nisam imao
izbora. Mogao sam mu, naravno, reći da se gubi i sada žalim što nisam. Ne toliko zbog njega,
već zbog drugih čije su se priče preplitale sa njegovom. Mučila me je ta tajna. Šta je to što se
u njemu splelo u klupko tako čvrsto da je jedini način da se rasplete bilo pozvati se na
gotovo zaboravljeni dug? Radi li se o čangrizavom nezadovoljstvu zbog onog što nije uspio
postići, ili prosto o muci umjetničkog nastojanja u zemlji u kojoj je hirove tržišta
umjetninama određivalo ono što bi se pojavilo u njujorškoj ili londonskoj štampi? Pohvale u
inostranstvu, profit kod kuće.
Mnogo prije nego što započnem mučni posao pisanja, valjalo je istražiti određene
aspekte njegovog života, što samo po sebi nije bio lak zadatak. Platon je velik dio svog života
čuvao skriven od pogleda, ili ga je možda potiskivao. U oba slučaja, valjalo mi je uklanjati
mrene sa oka. Kako mogu o njemu pisati ako mi ne dozvoli da otkrijem njegovu uspavanu
prošlost?
Prijateljstva su smiješno nestalna. Ona plove, mijenjaju se, nestaju, zavuku se pod
zemlju i ostanu tamo dugo i lako bivaju zaboravljena, pogotovo ako je jedan od prijatelja
otišao na drugi kontinent. Tokom života, okruženi smo ljudima okupljenim u grupe, od kojih
se neki u jednom času iskristaliziraju i postanu prijatelji, a onda se istope, bez traga nestanu,
da bismo ih opet slučajno sreli i to na najčudnijim mjestima. Neka prijateljstva sa studija ili
posla potraju mnogo duže; vrlo malo njih traje zauvijek.
Kad sam pristao da napišem priču o njemu, Platon je bio oduševljen i pobjedonosno
se grohotom nasmijao. Taj smijeh toliko nije ličio na njega da sam pomalo izgubio volju.
Iznerviran mojim pokušajima da iskopam razloge njegovog čudnog zahtjeva, dodao je
dopunsku klauzulu. Ja ću uraditi ono što od mene traži, znao je to, ali mogu li ja to uraditi a

Knjigoteka 12
da ne posegnem za književnim lukavstvima i pretjerivanjima, što se tih dana smatralo
obaveznim? To mora biti jednostavno ispričana priča bez suvišnih ukrasa i digresija. Pristao
sam, mada sam ga upozorio da ne mogu napisati knjigu koja se odnosi samo na njega.
Najbolje da sam to uradi; može mi jednostavno izdiktirati svoja sjećanja, ako je to bilo ono
što želi. A nisam mogao opisati tek njegov razvoj kroz odnose sa drugima. Treba evocirati
cijeli taj period, “iskopati” društveni milje, odupirući se zurenju u vlastiti pupak. Podsjetio
sam ga na Heraklita: “Budni žive u svijetu koji im je zajednički, dok svaki spavač ima svijet
samo za sebe.”
Platon je to primio dostojanstveno, ali nije mogao a da mi ne uzvrati svojom mišlju.
“Umjetničkim djelom se i neuspjeh”, rekao je, “da pretvoriti u pobjedu.” Nisam se složio s
njim. Umjetnička svijest, čak i kad je na visokom nivou, nikad ne može vratiti realnosti
nametnute jednom društvu nakon povijesnog poraza. Uzvratio je, derući se, nabrajanjem
slikara i pjesnika čije je djelo znalo u lošim vremenima uzdići ljude do neslućenih visina. Oni
su to postigli, složio sam se, oni su obogatili kulturni život sirotinje i poraženih tako što su im
pružili korisnu kulturnu potporu, ali to nije ništa promijenilo. Svijet vizualnih umjetnosti i
carstvo književnosti ostali su mala ostrva. Ajkule su još uvijek nadzirale okeane. Naljutio se.
Radio je na triptihu koji bi bio poziv na oružje. Dokazao mi je da nisam imao pravo. Njegovo
djelo će zapaliti Domovinu. Izrazio sam skepsu.
“Veliki majstore Platone, vaše će vizije pogoditi Domovinu poput gromova sa neba.”
“Razgovarati s tobom na ovaj način je gubljenje vremena. Uradi nešto korisno. Idi i
počni pisati knjigu. Idi sada, i tamo gdje istina ne može ogoljena, odjeni je u humor i ironiju.
Možeš li to?”
“Pokušat ću.”

Knjigoteka 13
 2.

Zahid je drijemao, sanjajući. To je bio san o mokrenju, reći će mi kasnije, san u kojem
si svjestan da ti je mjehur pun, san čije je jezgro ostalo konstanta cijelog njegovog života.
Voda što neprestano teče. Obično se tuširao, a nekad je to bila česma koja teče ili, u
nekoliko rijetkih prilika, uzburkano more. U školi i u planinama, gdje su naše porodice
provodile ljeta, opisao bi mi nešto podrobnije tu svoju muku. Bio je to, objasnio je, jedan
sirovi, učinkoviti unutarnji alarmni sistem. Ako bi predugo odlagao, njegova bi česma
procurila. Mati mu je jednom ponudila jungovsko objašnjenje, ali mora da nije bilo vrijedno
pamćenja, jer ga se ni sedmicu poslije više nije mogao sjetiti.
Sam Zahid je bio uvjeren da je jedinstven. Kad je bio beba, njegova ga je dojilja
strpljivo oslobađala muslinskih pelena, učila ga da mokri tako što bi odvrnula česmu i
zviždala nacionalnu himnu. To je palilo - muslinske pelene su zauvijek bile odbačene kad mu
je bilo jedva godinu dana, ali mora da je to ostavilo traga na njegovu psihu. Često se šalio,
slava dragom Allahu, da mu je voda ušla u snove a ne nacionalna himna, mada bismo se,
nakon kratke rasprave, složili da bi možda bilo bolje da je bilo obratno. Na kraju kakvog filma
ili radioemisije uvijek je uspijevao naći pisoar. Bolje i to, nego mokrenje u krevet.
Kasnije, kada je već bio istaknuti kardiohirurg koji je liječio važne ljude u Sjedinjenim
Državama, Zahid je otkrio da njegov san nije tako neobičan kako je on nekoć mislio. Otkriće
je došlo kao razočarenje. Imao je običaj šaliti se da je to bio kraj svih njegovih iluzija. Tada je
odlučio, protivno savjetu vlastitoga sina, da nešto od svoje imovine i ušteđevine u banci
uloži u neprivlačne lokacije diljem svijeta: u Marbelli i Miamiju, na Bermudima i u Nici, kao i -
i to uglavnom zbog onih starih vremena - u planinsko odmaralište u dolini Kaghan, uništeno
zemljotresom 2004. godine. Sve ovo ću ja tek naknadno saznati. Čuo sam, naravno, da je
postao republikanac i da je predvodio medicinski tim koji je operirao Dicka Cheneya 1999.
godine i spasio mu život, ali nisam znao da je nakon eksplozije 11. septembra preselio iz
Washingtona u London niti da sad živi napola penzionerski u Richmondu, u otmjenoj vili sa
pogledom na Temzu. Skoro pola stoljeća nas dvojica smo živjeli u različitim svjetovima.
Kada je zazvonio telefon, u cik zore, Zahid je automatski zaječao i pružio ruku da
zgrabi budilnik. Mora da je neka hitna situacija u bolnici, pomislio je, prije nego što je shvatio
da više nije zaposlen. Bilo je pet i deset ujutro; mora da je neko sa Istoka. Rani telefonski
pozivi su ga uzrujavali. Uglavnom su stizali iz Domovine i obično su bili loše vijesti: još jedna
smrt u porodici, novi vojni puč, očekivani atentat, ali se ipak nisu mogli ignorirati. Njegova
žena je još uvijek spavala. Ustao je, uzeo telefon i otišao da razgrne zavjese. Tamni oblaci.
Poput njega, grad je imao problem slabog mjehura. Opsovao je.
Čovjek s druge strane žice ga je čuo kako psuje, zakikotao se, i pozdravio ga na
pendžabskom, maternjem jeziku, koji je jači od svih drugih jebenih maternjih jezika, ili se
tako bar hvališu oni koji ga slave. Nijedan prijevod ne može biti dovoljno dobar za ovaj
višeslojni jezik, tako bogat igrama riječi i dvosmislenostima da su neki lingvisti tvrdili da
gotovo svaka riječ svakog pendžabskog dijalekta ima dvostruko ili skriveno značenje. Nisam
siguran da je baš tako. To bi izazvalo nesavladive probleme religiji Sikha, čiji utemeljitelj,
vizionarski mistični pjesnik Nanak, veliki majstor jezika, nikad ne bi... Hoću reći, on mora da
je znao šta radi kada je svoj lokalni pendžabski uzdigao do statusa božanskog jezika nove
vjere, odvojen od kastama opterećenog hinduskog.

Knjigoteka 16
 Probleme prevođenja nije nimalo manjim činilo ni obilje dijalekata. Glas koji se
obratio doktoru Mianu Zahidu Hussainu govorio je grlenim dijalektom, koji je zajednički
Lahoreu i Amritsaru. Kao vaš pripovjedač, držat ću se doslovnog prijevoda ovog razgovora,
barem sprva; ali pošto ne želim iskušavati čitaočevo strpljenje, niti otkrivati vlastita
ograničenja, možda ću biti prisiljen posegnuti za manje dekadentnim izrazima u poglavljima
što slijede. Ili možda neću.
“Rekoh, Zahid Mian. Selam alejkum.”
Čovjek kome je pozdrav bio upućen opet je opsovao, ovaj put u sebi. Nije prepoznao
glas. Nespretno otkopčavajući pidžamu jednom rukom, dok je drugom držao telefonsku
slušalicu, posrćući je otišao do kupatila da pruži toliko potrebno olakšanje svom
neurotičnom mjehuru, baš kad je radosna kišica počela zalijevati bezbrojne londonske
parkove i privatne vrtove. Unatoč desetljećima mudrosti nakupljene u vašingtonskoj bolnici
George Washington, nije bio svjestan da, kad govori direktno u slušalicu stojeći nad
klozetskom šoljom proizvodi blagu distorziju zvuka, odjek koji budna osoba s druge strane
može lako prepoznati. A ovaj čovjek je uživao kad je mogao posramiti svoje prijatelje.
“Toliko si se uplašio moga glasa da si se upiš’o, dupedavac jedan?”
“Oprosti mi, prijatelju. Ovdje je rano. Nisam ti prepoznao glas.”
“Ne, ovo ti ne praštam, dupedavac. Držiš u ruci jedinog prijatelja kojeg imaš. Što ga
malo ne nasapunjaš i odradiš? Tad bi mi mogao prepoznati glas, ti žabojebac.”
Ovo posljednje nije bila uobičajena uvreda u Lahoreu, ali ju je koristio krug mojih
starih prijatelja. Zahid se nasmiješio, boreći se da identificira sad već poznati glas i žurno se
oslobodi posljednjih kapljica, mada tek uz polovičan uspjeh. Tradicije unutar naše vjere, avaj,
podijelile su se oko ovog bitnog islamskog rituala. Šiiti insistiraju na dvanaest: penis se,
naime, mora snažno prodrmati dvanaest puta kako bi se oslobodio i posljednje kapi. Suniti
su opušteniji: šest drmanja smatra se dovoljnim. U svojoj žurbi, Zahid je krenuo sufijskom
stazom - jedan snažni egzistencijalistički udar - i rezultat je bio da je poprskao pidžamu.
Istovremeno je prepoznao glas čovjeka sa druge strane žice.
“Platone! Platone. Naravno, to si ti.”
“Drago mi je da si prepoznao svoje ime, žabojebac.” Zahidov glasni smijeh, uz blagu
histeriju, bio je tipičan za grad u kojem je rođen. Uzvratio je istom mjerom.
“Dvadeset i pet jebenih godina te nije bilo, Platone. Jesi li ti mahnit, čovječe? Zoveš
prije nego je zora osvanula u ovom jebenom gradu i prigovaraš što ti ne prepoznajem glas.
Mislio sam da si umro.”
“Zlobni dupedavac, što ti nisi? Majku ti...”
“Nestao si, Platone. Baš kao i tvoje jebene slike.”
“Samo iz jebenog zapadnog svijeta. Moje izložbe su ovdje uvijek pune.”
“Gdje si?”
“U Lahoreu, ali kasnije letim za Karachi. Tamo mi je atelje.”
“Živio Puristan. Tamo se ne jebe, a? Što zoveš ovako rano? Je l’ to umireš? Dobro si
se potrošio? Treba ti transplantacija dupeta?”
“Zaveži, pederu. Mislio sam da si već budan. Da možda ne postiš? Prerano je za
sabah-namaz. Čuo sam da si postao religiozan i da si bio u Mekki.”
Zahid se naljutio. “Svi smo se promijenili, Platone. I ti si. Post bi ipak bio malo
previše. Bolje je ne postiti nego varati, kao što smo mi to kao djeca radili!”

Knjigoteka 17
 “Mnogi naši stari prijatelji sada poste. Pokušaj ih nazvati dupedavcima. Spremni su za
to ubiti. Zašto ne i ti? Slušaj, gospodine Veliki Hirurže, ili kojim god da se korumpiranim
poslom zamajavaš ovih dana, nazvao sam te iz osobitog razloga. Dupe mi je poderano.
Poderano.
Gadno poderano.”
“Reci mi nešto novo.”
“Desila se ljubav. Trebam tvoju pomoć. Bez šala ili jebenih pitanja o mojim
godinama. Desilo se.”
Platonu je bilo sedamdeset i pet, bio je tačno četrnaest godina stariji od svoje zemlje
i to nam nikada nije prestao govoriti kad smo bili djeca. Bio je desetak godina stariji od nas i
koristio je to što je stariji da se hvali svojim seksualnim uspjesima, bili oni stvarni ili
izmišljeni, bez imalo ustezanja. I time koliko nije volio poslušne, uljudne žene iz srednje
klase, opsjednute preparatima za uklanjanje akni. I koliko mu je draža bila sirova energija i
grube ruke seljanki. Sve smo to mi znali. Ali ljubav? Iz kojih se dubina oslobodilo to
čudovište? Pitajući se da li je to bilo stvarno ili je još jedna Platonova fantazija, Zahid je odlu-
čio da malo opusti razgovor.
“Žensko, muško ili životinja?” Telefonska linija je bila zagađena prostotama, šibajući
primaoca poput pljuska. Kad je taj monsunski pljusak stao, Zahid se tako histerično i glupavo
smijao da je probudio vlastitu ženu. Po tome kako se smijao, Jindie je znala da je poziv
morao biti iz Lahorea i da nisu bile u pitanju ni loše vijesti, ni njegova mati. Odmah je htjela
da čuje ko to tako rano zove. Sada je već napolju lila kiša. Platon je čuo njen melodični glas.
“O, zlatna se leptirića probudila. Selam velikoj dami. Stvorenoj da raspali slikarsku
maštu. Reci joj da se, otkad je otišla, naš grad nikada nije oporavio. Zašto te nije ostavila i
našla nekog boljeg? Recimo, kao mene. Dupedavac, stvarno mi je drago da je nisi ostavio
zbog neke mlađe. Neke mlade bolničarke sa sisama mljekarice...”
“Platone, rano je i ja...”
“Bit ću kratak. Žena koju volim je Zaynab. Udata je. Nema djece, ali obožava svoje
nećakinje. Treba joj pomoć. Molila me je samo jedno: moja priča i njena, spojene u jednom
rukopisu i sa mojim ilustracijama u koloru. I da se nikad ne objavi. Ne pitaj zašto. Ja ne znam.
To je njen jedini zahtjev. Kako da joj to odbijem? Nazvao sam te samo zato što ne mogu da
nađem onog dupedavca što nam je nekad bio prijatelj - Daru. On će me se odmah sjetiti.
Proveli smo dovoljno vremena zajedno jedući kebab i po čajdžinicama, posebno u doba
ramazana, kada smo rano i prečesto prekidali post. Podsjeti ga da sam mu jednom učinio
ogromnu uslugu po cijenu vlastitog samopoštovanja. Obećao mi je tu uslugu vratiti bilo kad i
bilo gdje. E, sada je došlo vrijeme. Potreban mi je, Zahide Miane. Ja mogu naslikati i potpisati
se. Neko drugi će morati napisati priče. Da nije možda i Dara postao previše važan da bi se
sjetio prijatelja iz Domovine?”
“Platone, molim te, pokušaj naći Darinu e-mail adresu. Ja ga ne viđam. Taj me kurvin
sin i sad smatra izdajnikom. Posljednji put sam ga vidio na jednoj pendžabskoj svadbi u New
Yorku. Nasmiješio sam mu se ljubazno a on je prezrivo okrenuo glavu. Uvijek je bio nadmeni
kreten. Možda bi bolje bilo da mu se obratiš direktno.”
Platon je planuo. “Ne zavitlavaj me, pederu. Da ti ne zabijem hokejaški pak u dupe...
Ja nikad ne koristim e-mail. Te su stvari za dupedavce i impotentne. Samo mu ti prenesi
poruku i daj mu moj broj. Reci mu da mi je dupe gadno rasporeno. Stvarno mi treba pomoć
tog dupejepca. Ako je tebi nezgodno, zamoli Zlatnu Leptiriću da ga nazove. Ona će to uraditi

Knjigoteka 18
za mene.”
Spominjanje hokejaškog paka oživjelo je sjećanja. Platon je imao slonovsko
pamćenje. Jasno da se sjećao Zahidovog otpora prema tom sportu. Zahidov otac je bio
kapetan pendžabskog univerzitetskog tima krajem 1930-ih a nekoliko godina potom zabio je
gol na Olimpijadi kojim su osvojili zlato za Domovinu. Uslijedilo je klicanje cijele nacije, mada
ne i njegovih prijatelja komunista. Pogođen zbog njihovog prezira, odbio je medalju i novac
ponuđen od vlade. Zahidu je tada bilo šest godina ali je rastao okružen sportskim medaljama
i peharima koji su samo uvećavali njegovu averziju prema hokeju. Njegov se otac jednako
uspješno počeo baviti biznisom i pokrenuo uvozno-izvoznu firmu, koja je, uz pomoć državnih
službenika kojima nikad nije dosta provizije, bila veoma uspješna. Zahidova reakcija na sve
to je bila članstvo u tajnoj komunističkoj ćeliji, čime je naše prijateljstvo zacementirano. Ali
ništa ne može zaista biti tajno u Domovini. Svi su znali.
Oklijevajući, Zahid je pristao da obavi taj sudbonosni poziv. Nekoliko sati kasnije, baš
kad sam pažljivo nabijao kafu u aparat za espresso, zazvonio je telefon. Prvi moj instinkt je
bio da smjesta spustim slušalicu. Tek me je spominjanje Platonovog imena u tome spriječilo.
Sa Zahidom nisam razgovarao četrdeset i pet godina - od njegovog odlaska iz Lahorea
sredinom šezdesetih na studij medicine na Univerzitetu Johns Hopkins u Baltimoreu, nakon
ženidbe.
Da bi otišao iz zemlje, morao je dobiti potvrdu da može izići iz zemlje od Ministarstva
unutarnjih poslova. Da bi je dobio, kasnije smo saznali, odao je kud se kreće naš drug Tipu,
bengalski komunista iz Chittagonga koji je s nama bio na koledžu u Lahoreu. Tipu je bio
mnogo obrazovaniji od nas, kako o klasicima marksizma, tako i o predbračnom seksu i od
njega smo mnogo naučili. Tog ukletog proljeća, jedan ga je njemu naklonjeni činovnik
upozorio da je na listi traženih zbog subverzivnih aktivnosti protiv države. Tipu se osjećao
počašćenim, ali i uplašenim. Niko ne voli razmišljati o električnim šipkama, ledenicama ili
penisima pripadnika tajne policije nabijanih u dupe u podrumu bijednog zatvora u Lahoreu.
Osoba koju smo svi poznavali bila je nasmrt mučena nekoliko godina ranije i strah nije bio
iracionalan odgovor. Tipu je odlučio da se počne skrivati. Jedna moja tetka u udaljenom
planinskom dijelu zemlje tražila je vrtlara i ja sam joj predložio Tipua, koji je pozajmio
nekoliko priručnika o vrtlarstvu i otisnuo se u brda. Nekoliko mjeseci kasnije, pronašli su ga i
uhapsili. Neko ga je otkucao
Odjelu za krivične istrage, a neki su čuli jednog visoko rangiranog policajca kako se
hvali, nakon nekoliko viskija u klubu Gymkhana da ih je sin hokejaške zvijezde uveliko
zadužio. Jedan Zahidov daljnji rođak, prisutan tom prilikom, osigurao je da i ja to saznam, ali
tek nakon što je Zahid otišao za Baltimore. Vijesti su se proširile gradom i ja sam prekinuo
sve odnose s njim. Mladenačka nadmenost, nekad konformistička a katkad buntovnička,
rijetko nam dozvoljava da ozbiljno propitujemo ili ponovo procjenjujemo vlastita djela,
događaje, iskustva. Ni mi u tome nismo bili drugačiji. Zahid je bio izdajnik. Prestao sam na
njega misliti, mada je teško bilo izbjeći da ne saznam o njegovim hirurškim uspjesima.
Kad se Zahid preselio u London, mi bismo tu i tamo, ljubazno klimnuli jedan drugom
glavom, na ponekoj svadbi i na jednoj ili dvije sahrane, uključujući i sahranu starog
komuniste iz Domovine čiji je sin insistirao da se molitva obavi u luksuznoj, mada ružnoj,
džamiji u Regents Parku. I Tipu je bio tamo. Imao je burnu karijeru trgovca oružjem i vidio
sam njih dvojicu kako se grle. Do tada sam već bio iskusio bezbrojne dublje i gore izdaje. Ako
Zahidovu nisam mogao oprostiti, onda sam je barem mogao kvalificirati. Ali iznad svega sam
želio saznati o Platonu. I, iznenada, nakon svih ovih godina, želio sam saznati i šta je bilo sa

Knjigoteka 19
Zahidovom ženom. Donekle impulsivno, i navlastito iznenađenje, pristao sam da večeram s
njima u Richmondu.
Nismo razgovarali gotovo pola stoljeća. Starost izbjegava misliti na budućnost, zakoni
biologije čovjeka tjeraju da razmišlja uglavnom o prošlosti, ali, ako išta drugo, moja je
tendencija išla u drugom pravcu. Zašto se usredotočiti isključivo na prošlost? Neki prijatelji
su postali mrzovoljni i krajnje pesimistični, i odbijali su vidjeti vrijednost u ovom našem
postmodernom svijetu. Biološki konzervatizam ili stare usahle nade, u oba slučaja donosile
su melanholiju, dane ispunjene očajem i večeri natopljene alkoholom.
Prijateljstva iz školskih dana su, zna se, nepostojana. Neka opstaju iz čisto praktičnih
razloga, jer škole za privilegiranije slojeve u svakoj zemlji stvaraju društvene mreže kojim se
nadoknađuje gubitak ili nepostojanje pravog prijateljstva. Zahid i ja smo išli u različite škole
ali smo se svakog ljeta viđali u planinama. A, opet, naše prijateljstvo nije bilo tek sezonsko.
Nastavili bismo se družiti i po povratku u Lahore. Kasnije smo pohađali isti koledž a zajed-
nička politička gledišta učinila su nas još bliskijim.
Gotovo deset godina povjeravali smo jedan drugome sve svoje političke i seksualne
fantazije. Kad se Zahid opsesivno zaljubio u kćer jednog generala, insistirao je da idem s njim
na njegovoj vespi do ženskog koledža koji je pohađala. Čekali bismo napolju a onda pratili
njen auto, prestižući ga netom prije no što bismo stigli pred njenu kuću. Ona je znala.
Ponekad bi se i nasmiješila. Sjećanje na taj jedan jedini osmijeh držalo ga je sedmicama.
Onda je ona diplomirala i uskoro se udala za nasljednika neke bogate veleposjedničke
porodice. Zahidova ponuda, koju joj je prenijela njegova mati, bila je grubo odbijena.
Zahidove političke sklonosti i činjenica da je njegov otac odbio državne počasti učinili su ga
neprivlačnim za kćeri armijskih oficira i činovnika, dviju grupa koje su u to doba vodile
Domovinu, upravljajući onom vrstom tiranije koja lomi srca ljudi i njihov ponos. Mladić nije
imao budućnosti. Kako je mogao i sanjati da uđe u porodicu s takvim privilegijama?
Zahid se, međutim, oporavio od toga i šokirao roditelje insistiranjem da oženi Jindie,
kćerku skromnog mada izuzetno imućnog Kineza, obućara u Lahoreu. Bila je to muslimanska
porodica, ali su kastinske predrasude imale duboke korijene u našoj Domovini. Kći obućara
za sina jedinca iz bogate pendžabske porodice? Neprihvatljivo. To je isto kao oženiti
crnkinju.
Zahid ih je ignorirao. “A šta smo to mi?”, rugao im se. “Seljaci porijeklom od Hindusa,
pripadnika niže kaste koji su se bavili gajenjem povrća za vladare ovoga grada. Naši su preci
uzgajali repu i tikve, dok je Jindien otac zanatlija. Mislite da je niži od vas samo zato što vam
mjeri stopala za sandale.” Oženio je Jindie, sunehri titli - Zlatnu Leptiriću, kako su je zvali
Zahidovi pendžabski prijatelji. Brat joj je bio član našeg političkog kruga. Bila je čudo od
ljepote i inteligencije, što je u Lahoreu rijedak spoj. Bilo je u njoj neke radosti, baš kao i
veličanstvenosti. Imala je tanke usne i duboke, izražajne oči. Pročitala je više knjiga od svih
nas zajedno - i to na tri jezika. Njeno poznavanje pendžabske sufijske poezije bilo je duboko,
a kad bi zapjevala, glas joj je zvučao kao svirala. I ponekad je pjevala, obično kad je mislila da
je sama sa našim sestrama i rođakama, nesvjesna da je i mi slušamo. Svi smo je voljeli. Ja
više od drugih a mislim da je i ona voljela mene.
Udala se za Zahida netom prije nego što će biti razotkrivena njegova politička izdaja a
ja sam mislio da je morala znati za to i to me je jako naljutilo. Tih je dana to bilo važno. Zato
je i ona bila sklonjena u najdublje kutke moga sjećanja.
Sada sam uhvatio sebe kako se radujem što ću ponovo vidjeti Jindie. Naš odnos se
sastojao uglavnom od pisama, dugih telefonskih razgovora i pokušaja da se sretnemo.

Knjigoteka 20
Posljednji put kad smo se, prije četrdeset i pet godina, našli nasamo, bila je neizrecivo
zbunjena i, osramoćena, ona mi je utekla.
Sljedeći put kada sam je vidio bilo je na oproštajnoj večeri jednoga profesora koji je
odlazio u penziju. Došla je sa bratom. Susret je bio krajnje čedan, mada je koketiranje njoj
ionako bilo posve strano. Popričali smo; činilo se da je veoma slabašna. Njeni su me
melanholični pogledi ranjavali pravo u srce, ali ništa se nije dalo učiniti. Nekoliko mjeseci
kasnije, dobio sam pismo u kojem me je obavijestila da se zaručila za Zahida. Bilo je to jedno
veoma dugo pismo, puno pravdanja, kakva žene pišu daleko bolje od nas muškaraca, barem
sudeći po mom ograničenom iskustvu. Ja sam bio toliko bijesan zbog vijesti o njenim
zarukama da pismo nikada nisam do kraja pročitao. Kad su prošle godine, znao sam se
upitati je li u njemu bilo i riječi nježnosti prema meni. Pocijepao sam ga u komadiće i bacio.
Bolje da završi u kanalizaciji, mislio sam, pa nek’ ga pacovi čitaju. Morala je to cijeniti, pošto
se za jednog takvog i udala. Poslije mnogo godina, jedna zajednička prijateljica mi je rekla da
ona u Jindienom životu nije otkrila ništa skriveno niti neobično. Bilo je tu dvoje djece i ona su
bila centar njenog svijeta. Pitao sam se kako li su završila djeca, a šta je bilo s njenim životom
kad su djeca otišla od kuće.
Stigao sam rano i krenuo u kratku šetnju kraj rijeke. Iznenada me je obuzela neka
muka u stomaku. Možda je ovo, na koncu konca, ipak greška. Zašto ići na večeru ako
osjećam da u tome ima perfidnosti? Vrijeme ne zacjeljuje uvijek rane koje nam zadaju
politički ili emocionalni sukobi. To što je Tipu ostavio politiku i ušao u biznis nije naknadno
pravdalo Zahidovu izdaju. A što se tiče Jindie, o njoj dugo nisam razmišljao, a i kad jesam,
činila mi se kao nekakav nježni duh. Nisam mogao a da ne pomislim da bi restoran, ili možda
neka manje neutralna teritorija, predstavljali manji stres. Vratio sam se do svog parkiranog
auta, izvadio bocu vina i pažljivo osmotrio njihov ričmondski dom prije no što sam ih
upozorio na svoje prisustvo. Kuća, stara georgijanska palača, bila je zacijelo vrlo bogato
opremljena. Lijep, odnjegovan vrt spuštao se ka rijeci i malenom keju, gdje je bio usidren
brodić. Primijetili su me, francuski su prozori bili širom otvoreni a Zahid je sišao da me
dočeka. Na glavi, glatkoj i sjajnoj, nije bilo nijedne dlake. S obzirom na našu povijest, topli
zagrljaj ili čak ovlašno tapšanje po ramenima nije dolazilo u obzir. Tek obično rukovanje. A
onda je izišla Jindie i oblaci su se razišli. Kosa joj je bila sijeda, ali joj je lice bilo
nepromijenjeno a figura nije nimalo ogrubjela sa godinama. Dovoljan je bio jedan njen
osmijeh da poplavi obale izgubljenih sjećanja. Uspio sam izgovoriti nekoliko banalnosti, dok
smo ulazili. Zahid je otišao po piće - da bih mu otežao zadatak, tražio sam svježi sok od nara,
na što mi je rečeno da ga imaju - a ja sam razgledao unutrašnjost kuće.
Veliki salon je bio konvencionalan i bez iznenađenja. Mogao je biti preslikan iz
časopisa Interiors ili jednog od brojnih drugih konzumerističkih magazina što su sramotili
zubarske čekaonice. Da li oni zaista misle da su im pacijenti mahom praznoglavi ili su te
sjajne fotografije trebale nadoknaditi turobni dekor njihovih ordinacija? Na zidovima salona
su bile uglavnom neugledne slike, pri čemu je svaki kontinent pogrešno predstavljen. Nije
bilo nijedne Platonove slike, već dva gvaša njegovog odvratnog modernog rivala, I. M.
Malika. Bilo je tu još nekoliko mačeva i sablji sa kojih već neko vrijeme nije bila obrisana
prašina.
Jedini predmet koji me impresionirao bilo je jedno izuzetno kinesko platno sa
motivom tri žene zaokupljene ozbiljnim razgovorom. Bez traga uvjerenja da je ovozemaljsko
postojanje čista iluzija. Da me je neko natjerao da pogađam, vjerovatno bih se usudio reći da
je slika bila s kraja sedamnaestog stoljeća i da ju je naslikao neko ko je inspirisan ili bio

Knjigoteka 21
inspirisan Yongzhengom. Ulovila je moj pogled pun poštovanja i nasmiješila se.
“Original ili kopija?”
“Nije kopija. Ovo je stvarno Yongzheng. Rano osamnaesto stoljeće. Dar od mog sina
koji je, dok je živio u Hong Kongu, zarađivao velik novac. Nemam pojma kako ju je uspio
iznijeti iz zemlje.”
Bilo je malo rano da se započne razgovor o potomstvu i ja sam se upravo pitao gdje
drže knjige, kad me Zahid uzeo za ruku.
“Jindie zna koliko si ti zahtjevan kada je hrana u pitanju. Pripremila je večeras pravu
gozbu i dok ona završava večeru, dođi da ti pokažem svoju radnu sobu.”
Činilo se da su sretni zajedno, što mi je godilo. Jindie nije bila od žena koje bi
prihvatile da dugo žive u jadu i čemeru. Ona bi to odavno već napustila.
Velika radna soba sa zidovima obloženim hrastovinom bila je uistinu impresivna;
eklektična zbirka precizno je odražavala različite ukuse članova tog domaćinstva. Zahid mi je
rekao: “Kupio sam sve tvoje knjige. Provjeri ih i prelistaj prije nego što odeš.” Obraćao mi se
na pendžabskom, kao što je uvijek činio kada smo bili sami. Želio je raščistiti prošlost.
“Daraji, najviše me boli što si me tako olako osudio a da nisi ni razgovarao sa mnom.”
Sjeo sam za njegov radni stol i zurio u njega. Oči su mu i dalje bile iste i gledale su me
netremice. Ispričao mi je šta se stvarno desilo. Njegov otac je jednostavno potkupio nekog
višeg policijskog službenika da izda potvrdu da mogu putovati van zemlje a sve što je Zahid
uradio bilo je da potpiše izjavu kojom potvrđuje da nije član nikakve tajne komunističke
organizacije.
“Ni ti ni ja više nismo mladi, Zahide. Nemojmo pokušavati varati jedan drugoga ili
uljepšavati stvari koje nikad nisu bile lijepe. Ko je izdao Tipua?”
“Zar sam ja jedini koji je znao da on radi za tvoju tetku?”
“Hoćeš reći da je to mogao biti Jamshed?”
“Upravo ta hulja. On je bar meni tako priznao.”
“Kada?”
“Prije četrdeset godina, kada se još uvijek hrvao sa osjećajem stida. Rekao mi je da se
nije mogao suočiti s tobom nakon onoga i molio me da mu oprostim što je dozvolio da se
okalja moj obraz...”
“A ja sam mislio da se nije mogao sa mnom suočiti zato što je postao korumpirani i
nemoralni biznismen koji se upetljao sa svakim vojnim diktatorom!”
“Pa zar postoji neka druga sorta tih ljudi?”
Nasmijali smo se.
“Zahide. Ti me znaš bolje nego većina ljudi. Svakom u Lahoreu je rečeno da si to bio
ti. Ako sam ja bio bijesan i nisam te nazvao, zašto ti mene nisi potražio? Tvoja šutnja je u
mojim očima samo potvrđivala da si kriv.”
“Policajac koji je uzeo mito širio je te pogane glasine. Moj otac se plašio. Da sam ja
osporio njegove navode i ispričao prijateljima, ona potvrda je mogla biti povučena i ja ne bih
mogao napustiti zemlju. Znao sam da bi se ti, da sam ti rekao, suočio sa tim policajcem,
razgovarao sa novinarima, objavio cijelom svijetu i nadigao veliku gužvu. To bi značilo da ja
ne studiram medicinu na univerzitetu Johns Hopkins a ja sam očajnički želio biti ljekar. Pa ti
si me sam na to poticao. Ali ovo je vrijeme istine i pomirenja. Ima još jedan razlog što te
nisam potražio.”

Knjigoteka 22
 “A šta to?”
“Jindie. Znao sam koliko ste vas dvoje bili bliski. Ti si mi sve ispričao pa sam mislio...”
“Nek’ misli sve najgore o meni samo da Jindie bude moja.”
“Tako nekako.”
“Ali ti je nisi nikad volio. Valjda bi mi to rekao.”
“Tačno, ali jako mi se sviđala a želio sam se oženiti. Ti si je volio, ali nisi bio spreman
oženiti je...”
“Niti bilo koga drugog.”
“Da, ali ona i većina djevojčica nije tako razmišljala u ono vrijeme, a da ne spominjem
njene roditelje. Ti si joj nudio nekakvu ludu boemsku alternativu, i to u Lahoreu, gdje su
djevojčice učili umjetnosti naginjanja na prozor da tek na tren vide svog dragog ali tako da
njih niko nikad ne vidi. Čak i u smislu logistike, to što si joj ti nudio bilo je suludo.”
“To je bio test naše ljubavi. Jindie ga nije položila. A što se tiče boemskog načina
života i logistike, naši su pjesnici i profesori i umjetnici to neprestano koristili, i ne samo prije
Podjele. Platon je znao napamet cijeli spisak onih koji su to radili, s kim i gdje... pa znaš da su
čamci na rijeci Ravi bili redovna sastajališta. Lawrenceovi vrtovi na mjesečini dok u
zoološkom vrtu zavijaju vukovi. A sad je rijeka koja je nadmeno i uredno plavila Lahore bez
kapi vode. Jesi li ti ikada u nju bio zaljubljen?”
“Ne, ali sam je naučio voljeti i poštovati i, Dara, molim te, prihvati to kao činjenicu.
Mi smo sretni. Imamo dvoje djece i dvoje predivne unučadi.”
“Kakve veze proizvodnja djece i unučadi ima sa srećom? A ja sam se nadao da si
sretan zato što ti je draga, zato što možeš razgovarati s njom o svijetu i...”
“Kada sam joj prvi put ponudio brak, rekla mi je da tebe niko ne može zamijeniti.
Njen jedini uvjet je bio da, odemo li u inostranstvo, nikada ne bude u istom gradu u kojem si
i ti. Pošto si me ti već proglasio krivim i kaznio za zločin koji nikad nisam počinio, rado sam
prihvatio taj njen uvjet. I to se više nije spominjalo.”
“Zašto mi ona nije pisala i objasnila da si nevin?”
“Sada kada ste oboje u istom gradu, možeš je sam pitati.”
“Drago mi je da je Jamshed mrtav. Drago mi je da si ti ostao bez kose i da izgledaš
trošno i ostarjelo.”
Zahid se glasno nasmijao. Smijeh mu je bio spontan i iskren i podsjetio me na to
koliko smo se u mladosti znali smijati. Pogledao me pažljivo.
“Zašto se ti, zaboga, nisi nimalo promijenio? Zar na tebe ništa ne djeluje?”
“Promijenio sam se mnogo više nego što možeš i zamisliti, ali neke su stvari duboko
skrivene, mada, koliko god se svijet promijenio, zločin je zaboraviti ono što smo nekad mogli
i što će opet biti moguće.”
“Uvijek tvoja prokleta politika. Šta se desilo sa Tipuom?”
“Uhapšen je, mučen i vraćen u Chittagong na zahtjev njegovog ujaka, državnog
službenika. Taj je ujak preuzeo punu odgovornost za njega. Tipu je ostao u kontaktu sa
mnom. Mislio sam da je umro u građanskom ratu 1971. godine, ali bio je samo ranjen.
Posljednji put sam ga vidio na onoj sahrani, na kojoj ste se vas dvojica zagrlili. Sad je trgovac
oružjem a svoju maoističku prošlost koristi da služi kao svodnik Kinezima. Žena Parižanka
pomaže mu u poslovima sa Francuzima.”

Knjigoteka 23
 Gong, pretenciozan ali učinkovit, začuo se odozdo. Pozvani smo na večeru. Stol je bio
postavljen kao umjetničko djelo. Mora da je najmanje pola dana na to potrošila. “Nisam ni
sanjala da ču jednog dana kuhati za tebe.”
“Ako ne bude dobro, i nećeš nikada više.”
Ali bilo je dobro. Zapravo, bilo je kompletna repriza junanskog obroka što ga je
pripremila njena majka i u kojem sam jednom davno, prije toliko godina, uživao u stanu
njene porodice u Lahoreu, obroka koji me je uputio u to šta znači propisna kineska kuhinja, a
ne ona bljutava hrana što je služena u dva restorana u gradu. Jindie je izabrala divan način
da oživi najčarobnije uspomene iz prošlosti, spojivši drevne recepte i mladenačku ljubav. Za
početak, bile su tu tri vrste gljiva, uključujući najcjenjenije: chi-tzong, koje, skuhane na jedan
osobiti način imaju okus piletine. Tu je bio i kan-pa-chun ili “sušene gljive”, brzo pržene sa
crvenim čili paprikama, mladim lukom i fileom od govedine, koje su nepcu pružale
zadovoljstvo nalik slasti prvog pravog poljupca. Glavni obrok je bila piletina poslužena u
posudi u kojoj je kuhana na pari, nalik na aparat za espresso kafu sa dimnjakom na sredini,
začinjena mirišljavim travama i sa mnogo đumbira pa još gljiva... Piletina spremljena na pari
bude tako meka a tu je i najukusnija pileća supa koju sam ikad kušao. Uz to su bili špageti od
riže i nuo mi, ljepljiva riža koja se može kupiti samo u Yunnanu i dijelovima Vijetnama.
Nijedno od mojih domaćina nije jelo pečene zelene čili paprike koje su ukrašavale tanjir
stavljen pred mene; i to sam prvi put kušao na onom davnom banketu u Lahoreu.
Na kraju, ali ne i najmanje bitno, poslužena nam je rushan ili mliječna lepeza, još
jedna delicija koja junansku kuhinju izdvaja od kuhinje gotovo svih drugih kineskih pokrajina
gdje su živjeli Hani. Proizvod nalik na sir, čvrst, tvrd i vrlo tanko narezan na kriške u obliku
lepeze koji se jede sa kompotom od ogrozda i sirovim mangom. Pošto je Jindiein stomak,
baš kao i u većine pripadnika naroda Han 1, osjetljiv na sve mliječne proizvode, Zahid i ja smo
te večeri pojeli previše. Ja sam odbio mao tai, odvratni liker čije ime izgovoreno na
pendžabskom znači “smrt ti je blizu”.
Moj je stomak bio potpuno osvojen, ali je staza do mog srca još uvijek bila blokirana
šumom ljutih kopriva. Na jedan malo opušteniji način, upitao sam za djecu i kako žive. Sin,
Suleiman, zasićen zarađivanjem novca, posvetio se kineskoj povijesti. Oženjen je
Kineskinjom i živi u Kunmingu. Ne, nije uopće religiozan a tek je ovlašno zainteresiran za
politiku. Kći, Neelam je religiozna i udata za generala u Isloou 2. Njihov sin će dogodine
napuniti jedanaest. Osmjehnuo sam se, razmišljajući o tome koliko je Zahid nekad davno bio
zaljubljen u generalsku kćer a sad je njegova kći bila udata za generala.
Sada je na mene bio red da budem ispitivan, ali je bilo očito da oni već dosta o meni
znaju pa sam stidljivo potvrđivao većinu informaciju koje je Jindie prikupila o mom životu.
Čak se sjećala i epizoda koje sam ja potpuno zaboravio. Pažljivo me je pratila, čak i ovako,
izdaleka. Raspitivala se o davno zaboravljenim detaljima iz mog života.
“Vidiš”, reče Zahid, “mi nikada nismo izgubili vezu sa tobom, mada nismo mogli biti u
kontaktu svih ovih godina. Jindieini špijuni su nam dojavljivali svaki tvoj pokret. Jednom, kad
si došao održati predavanje u Georgetownu, sjedili smo otraga sa tamnim naočalama i
smiješnim šeširima kako nas ne bi prepoznao.”
“Ne bih te ni bez šešira prepoznao, ti ćelava repo.” Nastavio sam čavrljati na

1 Hani su najveća etnička grupa u Kini, koja čini 92% ukupnog stanovništva, a procjenjuje se da su Hani i
najveća etnička grupa u svijetu uopće.
2U lokalnom žargonu, nadimak za Islamabad, glavni grad Pakistana.

Knjigoteka 24
pendžabskom, zadovoljan što me Zahid više ne gura u ono odvratno turobno snatrenje.
Maternji jezik potiče na drskost i indiskrecije i obojica smo uživali u ponovnom susretu.
Jindie je bila tiha, mada je vjerovatno pendžabski tečnije govorila nego Zahid. Pomislio sam
da sam u jednom trenutku uhvatio njen tjeskobni pogled, ali on je ubrzo nestao. I kad sam
se već spremao da krenem, shvatio sam da nismo razgovarali o Platonovim nevoljama. Zahid
nije znao za koga, ili zašto, se Platon oženio ili je i to, bila njegova fantazija. Priznao je da nije
ni volio, ni razumio Platonove slike. Jindie mu se vrlo žestoko usprotivila i nas smo se dvoje
udružili optužujući ga da je malograđanin. Predložio sam mu da dekorativnu sliku I. M.
Malika prebaci u svoju radnu sobu ili praonicu. Objasnio je da je veliki novac dao za te
gvaševe i upitao me kakvu sam to uslugu dugovao Platonu. Jindie nije mogla sakriti da je
zbog toga nervozna. Promrmljao sam nešto o davnoj prošlosti i maglovitom sjećanju, ali i
obećao da ću sutradan razgovarati sa Platonom.
Večer je na kraju ispala iznenađujuće ugodna. Pred moj polazak, Jindie je nakratko
nestala i vratila se sa velikim paketom, očito sa nekim rukopisom.
“Prije toliko godina, rekao si mi da treba da napišem priču o svojoj porodici i o
dugom putovanju koje nas je dovelo iz Yunnana u Indiju. Napisala sam i evo ti je. U početku
sam mislila da pišem za Neelam, ali kada je ona postala religiozna, znala sam da ona nikada
neće moći razumjeti svoju majku. Za nju, svaka sloboda vodi u moralnu korupciju. Ali sam
nastavila pisati. Pošto je to bila tvoja ideja, mislila sam da je tebi i dam. To je, zapravo, za
moju unučad. Nije za objavljivanje, ali bih voljela znati šta misliš. Izvini što je ispala tako
dugačka.”
Oduševljeno sam uzeo rukopis, pitajući se da li je krio i ogledalo salona iz Lahorea.
Ova je sitna leptirića uvijek umjela ubosti kao pčela. Njeni peckavi opisi posjeta bogataškim
kućama tog grada, uvijek su me nasmijavali.
“Jindie, dirnut sam i počašćen. Ako naiđem na nešto nejasno, mogu li te nazvati da
mi pojasniš?”
Zahid nas je naizmjenično pogledao i nasmiješio se. “Eto vas opet u istom gradu. Kod
nas si uvijek dobrodošao i, samo da znaš, ja nikada nisam imao priliku pročitati taj rukopis.”
Oči su joj zasjale. “Ti si davno odustao od čitanja. Samo medicinski časopisi i laki
aerodromski trileri. Previše je zamorno čitati prave knjige. Tvoje je kupio tek prošle
sedmice.”
“Rekao mi je to.”
Došlo je vrijeme da krenem. Ustao sam i rukovao se sa Jindie. Drhtala je. Zahid me je
otpratio do kola. “Zadovoljstvo je opet te vidjeti.”
Ovaj put smo se toplo zagrlili, kao stari prijatelji. Razmišljao sam o toj večeri cijelim
putem kući i još nekoliko dana nakon toga. Nisu ni politička izdaja, ni teške nevolje, ni moj
ponos, ni mrzovolja, niti njegovi neprestani prostakluci doveli do našeg prekida. Bila je to
Jindie. Zbog nekog razloga nije mi djelovalo kao istina. Sjetio sam se kako mi je govorio da je
nikada nije smatrao privlačnom i da nije razumio šta sam u njoj našao. Uvijek je insistirao da
moja ljubav prema njoj nije bila ni nježna ni čista. Žestoko sam odbacivao tu optužbu. Moja
ljubav je sigurno bila nježna. A što se tiče čistote, ljubav koja je čista graniči sa vjerskom
ekstazom i obožavanjem, a to meni nikada nije ništa značilo. To dijeli ljubav od strasti. Prvo
je osjećanje namijenjeno ženi, drugo kurtizani, a treće ljubavnici.
Istina, on je bio opsjednut generalovom kćerkom u to doba, ali kako je mogao
promijeniti mišljenje o Jindie za samo nekoliko godina? I šta je to nju obuzelo pa da se za

Knjigoteka 25
njega uda? Ove zagonetke su ostale, ali, što je daleko važnije, on nije izdao Tipua. Osvrnuvši
se unazad, nije me iznenadilo da je Jamshed bio izdajnik. Njegova politika i seksualnost - čak
i kad su bile prolazne - išle su zajedno. Iza šarma je nekad krio ambiciju. Bio je Parsi3
skromnog porijekla. Jedino što je želio bilo je da bude bogat kao drugi biznismeni Parsiji, koji
su se obogatili diljem Južne Azije. Kada je postigao cilj, nestalo je šarma a on se pretvorio u
gangstera. I izgled mu se promijenio. Sav podbuhao, sa onim svojim užasnim tamnim
naočalama izgledao je ne kao jedan, već kao tri ofucana svodnika. Je li dobio novac da
otkuca Tipua? Je li to bio početak njegovog propadanja u septičku jamu velikog biznisa u
Domovini?
Platon mu nikad nije vjerovao. Često bi nas naglo napuštao kada bi Jamshed ušao u
gostionicu našeg koledža i pridružio se našem stolu. Zemlja u kojoj smo odrastali davila se u
najmučnijim vidovima licemjerja. To je bio razlog što je Platon bio za nas tako poseban. On
nas je nagovarao da zanemarimo religiju, da odbacimo politiku koju je zagovarala država, da
se zadovoljavamo kako nam volja i da se smijemo zvaničnicima. Kako je moguće da se
takvom čovjeku desi emocionalna kriza tako kasno u životu?

3 Parsiji su članovi jedne od dvije zajednice sljedbenika Zoroastera na indijskom potkontinentu koji potiču
od iranskih zoroastrijanaca; u Indiju su se naselili prije više od hiljadu godina. Dugo prisustvo u tom dijelu
svijeta čini ih zasebnim od druge grupe doseljenika iz Irana, koja se tu naselila kasnije te predstavlja
manju od dvije zoroastrijske zajednice u Indiji.

Knjigoteka 26
 3.

Zahid mu je rekao da nazove u pristojno vrijeme a, kad je telefon zazvonio u devet

ujutro, znao sam da to mora biti on.
“Platone?”
“Prepoznao si mi glas prije nego što sam progovorio.”
“Jesi li dobro?”
“Nikad u životu nisam bio sretniji. Ne šalim se.”
“Zašto si onda onoliko psovao u razgovoru sa Zahidom?”
“Koliko imamo vremena?”
“Cijelo jutro.”
“Onda, da počnem objašnjenjem zašto ponekad psujem.”
I priča se polako počela rasplitati. Ukratko, Ahmed, njegov prijatelj, slikar, napustio je
ženu i djecu zbog mlađe ljubavnice. Banalno i predvidljivo, ali mu je bilo neugodno pa se
stalno vračao ženi i penjao se na nju svakog petka poslijepodne, prije no što bi ručao sa
sinovima. Jednog dana njegova žena Zarina to više nije mogla podnijeti i izgubila je kontrolu.
Iz nje su grunule uvrede: pičko jedna, jeb’o sestru svoju, jebi se, perverzni bijedniče,
dupedavac, kerojebac... ostani s tom kučkom i ne vračaj mi se više. Ostaje nam da
nagađamo koliko bi to trajalo da joj Ahmed nije pokrio lice jastukom i ugušio je. Onda je
nekontrolirano zaplakao. Stariji sin je pozvao policiju koja ga je uhapsila.
“Nije mi jasno”, nastavio je Platon, “zašto su psovke dovele do nasilja i ubistva. Na
koncu, ona mu je time samo htjela pokazati koliko je ljuta što ju je ostavio i što se tako loše
prema njoj odnosi. Otišao sam nekoliko puta da ga posjetim u zatvoru. Postiđen, isprva nije
želio razgovarati o onome što je uradio, ali kad sam ga pritisnuo, iskrsnulo je sljedeće
objašnjenje. Njegova žena nikad prije nije izgovorila nijednu ružnu riječ i često je kažnjavala
djecu kada bi im sa jezika skliznula kakva prostota. Njihova je porodica živjela u srcu starog
grada, gdje svaki puteljak ima svoju vrstu prostakluka. Ahmed mi je objasnio da se žena koju
je izabrao da bude mati njegove djece naprasno potpuno promijenila od mržnje i da je to
doživio kao udar na vlastito samopoštovanje, na to kako je doživljavao sebe samog; bio je
bijesan kad je shvatio da je oženio takvu prostakušu. Otkriće te njene nepoznate strane
dovelo je do toga da izgubi kontrolu i ubije je.”
“Jesu li ga objesili?”
“U kakvom ti to svijetu živiš? Pušten je poslije tri mjeseca. Njegov advokat je tvrdio
da je to bilo ubistvo iz časti a sudija je bio unaprijed potplaćen. Ahmed sada živi mirno sa
novom ženom. Dvojicu dječaka su poslali u vojnu školu i oni će uskoro biti mladi oficiri. Ja sa
tim psom više ne razgovaram, ali katkad i sam opsujem iz solidarnosti prema njegovoj
rahmetli ženi. Vjeruješ li mi?”
Ne.
“Vjeruj mi, tako je. Tvoj stari prijatelj Zahid ionako voli da ga vrijeđaju. To mu daje
osjećaj da se vratio kući. A kako je naša leptirića?”
“Rezervirana i dostojanstvena, kao i uvijek. Što baš ne mogu reći za tebe. Šta hoćeš

Knjigoteka 27
od mene?”
“Bi li mogao napisati jedan dugi esej o meni?”
“O tvojim slikama?”
“Da, ali više o mom životu. Ona to želi, a ja joj ništa ne mogu odbiti.”
“Koliko joj je godina?”
“Pedeset i dvije.”
“Nije loše. Samo dvadeset i sedam godina mlađa od tebe. Nadao sam se da bi mogla
biti jedna od tvojih mladih modela. Kad joj je umro muž?”
“Ko kaže da je umro? Taj neće nikad umrijeti. Još je živ i prisutan. Ustvari, drži ga kraj
postelje.”
“Šta?”
“Pripremi se na iznenađenje, gospodine Dara. Moja Zaynab je udata za Kur'an.”
“Neka nam je Bog na pomoći.”
“On nikad nije na pomoći, kao što obojica znamo.”
“Znači, ona je kći nekog feudalca iz Sindhija, odvratnog račundžije kome je jedino
stalo do imetka.”
Platon se gorko nasmija. “Da, ali nju je brat, a ne otac, natjerao da se uda za Svetu
knjigu. Mora da je zaradio puno novca prodajom njenog dijela zemlje. A ni u starosti nije
postao nimalo velikodušan. Zapravo je umro poslije nekoliko godina. Mlađi brat obožava
Zaynab. U Cliftonu joj je kupio stan sa pogledom na more. Poželjela je kupiti moju sliku.
Pokazao sam joj nekoliko odabranih slika i ona ih je sve pokupovala. Onda sam naslikao njen
imaginarni portret u noći vjenčanja. Toliko se smijala da sam se zaljubio. Možeš li to
zamisliti?”
Mogao sam, ali mi je Platon želio ispričati sve silne pojedinosti, a ja ga nisam
prekidao. Draži mi je bio zaljubljeni od melanholičnog, viskijem natopljenog očajnog i
samoubistvu sklonog Platona. Više je volio živjeti na ivici, a na izvjestan način, i njegova
ljubav prema Zaynab spadala je u tu kategoriju. Za neupućene, ona je bila isto što i katolička
opatica, osim što je bila udata za Kur'an, umjesto za Isusa. Tradicija nije htjela odumrijeti.
Biti Zaynabin ljubavnik bilo je isto što i suprotstaviti se nebu i postati strastveni grešnik. Bio
sam siguran da ga je njen bračni status ustvari uzbuđivao. Platon nije obraćao pažnju na
službeni moral, itekako je uživao u suprotstavljanju javnom mišljenju i posebno zadovoljstvo
nalazio je u šokiranju svojih savremenika, konformista. Njegov život i njegove slike samo su
odražavale ta osjećanja.
Poprilično podrobno mi je ispričao kako je njihov prvi susret bio kratak, ali uspješan.
Opisao je njenu odjeću i boju kose ispod dupatte 4. Opisao mi je i kako su joj oči mijenjale
boju i tako dalje i tako dalje. Pozvala ga je sedam dana kasnije da joj objasni alegorijsku
stranu svoga djela. Onda je on nju zamolio da mu pozira. Učinila je to potpuno odjevena, ali
ju je on naslikao golu na krevetu u iščekivanju muža, Svete knjige. Objasnio joj je da je ta
slika nadahnuta Magritteom, ali da bi njega, da se slika ikad javno izloži, neki fanatik lišio i
jaja i glave. Nisam se složio. S obzirom da je svaka vjerska struja u Domovini redovno
osuđivala grotesknu praksu udaje za Kur'an, i da je to čak ujedinilo šiite i vehabije,
nesumnjivo je da je muškarce u tim porodicama trebalo pogubiti zbog zloupotrebe Svete

4 Dugački šal za pokrivanje glave koji čini dio tradicionalne nošnje na indijskom potkontinentu.

Knjigoteka 28
knjige samo radi očuvanja imetka.
Svoju sam logiku smatrao besprijekornom, ali Platon me je ignorirao i nastavio svoju
priču. “Zaynab”, rekao je, “nije djevica.” Uzdahnuo sam sa olakšanjem. Prednost ove vrste
braka, rekla mu je, jest da nije bilo potrebe za pretvaranjem. Svaka lijepa žena u Domovini
koju je Zaynab znala imala je muža, a prilično njih uz muža i ljubavnika, te tome pride, još
ponekog da se poštara da joj tokom dana ne bude previše dosadno. Od ovakve je priče
Platon padao u trans. I sad je bio obuzet ludilom, mukom i radošću, što je, zapravo, proces
koji je Stendhal u svojoj priči Ljubav klinički dijagnosticirao kao “kristalizaciju”.
“Platone, živiš li kod nje?”
“A što da ne? Ona se pretvara da sam joj kuhar, batler, šofer a kad dođu njeni
prijatelji ili rodbina, ja to i glumim, baš kao što sam to nekad činio za tebe i Zlatnu Leptiriću.”
Nijedna od njegovih opsjednutosti ženama nikad nije predugo trajala pa sam ga
diskretno propitivao koliko vremena daje Zaynab.
“Slušaj me dobro, dupedavac jedan... izvini, ovo mi se greškom omaklo. Zaynab je ta
koja će se postarati da mi se tijelo okupa i umota u platno prije ukopa. Prestar sam ja da se
bilo kud pomjeram. Nego, hoćeš li napisati priču o meni i o njoj?”
“O tebi hoću, ali nju ja uopće ne poznajem.”
“Dolazi idućeg mjeseca u vaš grad. Upoznat ćeš je.”
“Dolaziš li i ti?”
“Kako može kuhar i šofer putovati u inostranstvo sa jednom damom? Njeni prijatelji
nisu baš toliko glupi.”
“Griješiš, Platone. Oni jesu glupi. Tvoja fotografija je bila u časopisu Zora. Slike su ti
prikazane na televiziji, a ti misliš da te niko od njih nije prepoznao?”
“Sluge su nevidljive.”
“Dok gazdi ne prerežu grkljan.”
Razgovarali smo tri sata, a onda sam se, riskirajući da ga uvrijedim, oprostio s njim i
zapisao njegov telefonski broj. Platonov smjerni, stidljivi izgled koji kao da kaže molim te
ignoriraj me jer ja sam niko i ništa, bio je godinama pažljivo njegovan i uvijek je palio kod
onih koji ga ustvari nisu poznavali. To nije bilo potpuno hinjeno, jer inače bi on svoj vlastiti
rad energičnije promovirao, jer, kad bih ga ja na to tjerao, jednostavno bi odgovorio da će
njegov rad trajati ako imalo vrijedi a da njega ionako novac ne zanima previše. Njegov
pokušaj da me ucijeni bio je nevješt i neučinkovit, jer i Zahid je znao cijelu priču, ali je bio
nesumnjivi znak Platonovog očaja i straha od smrti upravo sad, kad je sreo ženu koja mu se
stvarno dopadala.
Platon je ušao u naše živote prije skoro pola stoljeća. Zahid i ja smo završili srednju
školu i upisali se na koledž u Lahoreu, gdje smo imali sreću da dobijemo jednog izuzetno
prosvijećenog direktora. Biolog po obrazovanju, on je bio i daroviti pendžabski intelektualac,
koji je preveo neke od naših epova na urdu. Njegov prijevod nije bio ni blizu sjajnom,
kićenom, službenom jeziku naše Domovine, ali je bio bolji od ijednog drugog. On je naručio i
prevođenje Shakespearea na pendžabski. Uspjehu Oluje, postavljene na scenu godinu dana
ranije, pridonio je glumac koji je igrao Calibana, momak nevjerovatno nalik na vojnog
diktatora kome je Washington povjerio da vodi Domovinu. Mi smo se u Lahore vratili iz
planina na vrijeme da vidimo premijeru Hamleta na pendžabskom. Očekivanja su bila velika:
Opheliju je igrao vrlo lijep dječak iz Kashmira po imenu Ashraf Lone za kojim je nekoliko

Knjigoteka 29
starijih studenata toliko ludovalo da su odlučili da vole teatar. Hamlet je trebao biti izveden
na otvorenom, u septembru, kada žega malo jenja, i kad se monsun i vlaga, koja s njim ide u
augustu, već povuku do iduće godine, i kad su večeri prijatne, s mirisom jasmina i kaktusa
zvanog kraljica noći što ga je blagi, osvježavajući povjetarac nosio preko travnjaka koledža
sve do amfiteatra. Hamleta je preveo jedan istaknuti pendžabski pjesnik.
Ova nova teatarska produkcija bila je veliki događaj u kulturnom životu grada. Na
premijeri Hamleta bili su brojni roditelji i intelektualna elita Lahorea - oni sa jako nježnom
zadnjicom donijeli su jastučiće da ih polože na kružno postavljena sjedišta od crvene cigle.
Vladalo je golemo iščekivanje: bit će to večer koja će nas malo odvojiti od vulgarnosti
svakodnevice a šta može biti uzvišenije od Shakespearea kojeg je na jezik našeg grada
preveo jedan od najcjenjenijih autora u Domovini? Njegov dolazak u teatar pozdravljen je
velikim aplauzom.
Komad je počeo. Sve je išlo dobro do scene sa duhom. Glumac koji je igrao duha bio
je jedan mladi profesor engleskog jezika, blago neurotičan i vrlo nadmen. Studirao je na
Edinburškom univerzitetu i govorio pendžabski sa ovlašnim škotskim akcentom. Nikad prije
nije glumio, ali se žestoko borio da učestvuje u komadu te mu je na koncu izmučeni direktor
dao malu ulogu Duha Hamletovog oca. Kada je na njega došao red da progovori, bio je
potpuno ukočen od treme te je zaboravio šta treba reći. Stariji student, nevjerovatno nizak
momak koji je igrao Hamleta, uspaničio se. Treći put je ponovio “Hai, mayray pio da bhooth”
(“O, ti duše oca mojega”), a da nije uspio izvući nikakav odgovor od duha, na što mu je
razdraženi glas iz publike doviknuo:
“Pidke, bacha apni ma di chooth!” (Vadi se sad, mater ti tvoju!)
Malo je reći da je efekat bio nevjerovatan. Glumci su se naprosto raspali pred
publikom. Hamlet je bio tek ruševina koja se kikoće. Duh se, osramoćen, izgubio. Najmanje
deset minuta su se reflektori gasili i palili. Gromoglasan smijeh je nadjačao sve drugo. Čim bi
se povukao jedan talas, dizao se drugi. Reditelj je na koncu shvatio da je komad za tu noć
završen i najavio da će kritičari biti dobrodošli da ga dođu vidjeti sutradan.
Svi su htjeli saznati ko je pendžabski Freud čija je dosjetka upropastila večer i tako je
učinila još nezaboravnijom. Vlasnik glasa bio je tridesetogodišnjak sa naočalama, u
salwar-kurtu, 5 koji je žvakao paan 6 i imao je gustu crnu kosu namazanu briljantinom. Bio je
izgleda sam. Neki u publici počeli su se s njim rukovati, dok su drugi sa poštovanjem upirali
prstom u njegovom pravcu, ali se činilo da je on odlučio što je moguće prije nestati iz teatra.
Zahid i ja smo ga zgrabili, dok je u šupi tražio svoj bicikl.
“Okanite me se, momci. Kamo sreće da nisam progovorio.”
Pozvali smo ga da nam se sutra pridruži u kafiću kod Dubokoštovanog.
“Kakav mu je sok?”
“Najbolji u gradu.”
Nasmijao se, ne obećavši da će doći. Nismo ni očekivali da će se pojaviti, ali su u
međuvremenu vijesti o njegovoj duhovitosti doprle do svakog ćoška, od gostionica do tezgi
sa kebabom. Sutradan, na koledžu, izgledalo je da je on jedina tema razgovora. Studenti su
se raspitivali: “Jesi li bio tamo?” Zahid i ja smo bili vrlo traženi kao svjedoci i svaki put kad

5 Muška tradicionalna odjeća na indijskom potkontinentu koju čine široke hlače i duga tunika.
6 List biljke betel koji se u Indiji i na cijelom potkontinentu koristi za žvakanje na kraju obroka i prilikom
obreda poput vjenčanja, na prijemima i sl.

Knjigoteka 30
bismo ponovili Platonove riječi nastale su salve smijeha prepunog obožavanja. Kasnije tog
dana, kad smo otišli u gostionicu nedaleko od koledža, i pjesnici i kritičari su pričali o
otkazanom komadu a svi su htjeli znati ko je zapravo bio onaj sufler. Kako to da za tog mla-
dića ranije nismo čuli? Takav prirodan talent zahtijeva zaseban stol u gostionici. Književni
veterani su se mučili da se sjete postoji li iko ko je ranije učinio tako nevjerovatan potez.
Pitao sam se je li se ista rasprava vodila i u zalogajnici Cheney, na pet minuta hoda od naše
gostionice, gdje su ambiciozni pjesnici sjedili izmiješani sa strogim kritičarima i gdje su svi bili
opsjednuti modernističkim blank verseom. Mi smo u našoj gostionici razgovarali o poeziji
Louisa Aragona i romanima Ilje Eren-burga. Zalogajnica je bila sklonija Baudelaireu i Gideu, a
Shakespearea je smatrala starim dosadnjakovićem, mada čak ni oni nisu mogli izbjeći
raspravu o pendžabskom Hamletu.
U tim sam gostionicama prvi put počeo shvaćati kolika je bila trauma koja je pogodila
Lahore tokom Podjele, 1947. godine, i pretvorila taj kosmopolitski grad u monokulturni
metropolis. Sa tugom smo se sjećali imena pisaca i novinara, Sikha i Hindusa, a oni koji su bili
svjedoci užasa onoga što će se kasnije zvati etničko čišćenje, drhtali su prisjećajući se tih
dana. Ipak ih se malo njih željelo dugo sjećati 1947. godine. Prošlo je tek nešto više od deset
godina i rane su bile vrlo vidljive. Bilo je i ugodnijih sjećanja. Klub Metro Domovina koji je,
nažalost, zatvoren, bio je mjesto u kojem su se početkom onih poletnih 1950-ih, mladi
muslimani i muslimanke okupljali, naručivali piće i plesali. Idući u taj raj, jedan je pisac
iznenada opazio kako se sa lica žene u burki, koja kupuje finu svilu u Anarkali, razmiče veo te
je kasnije taj prizor opisao kao nebesko svjetlo što osvjetljava Kabu. To se i sad dešava.
Platon nas je ostavio da ga čekamo cijelu sedmicu prije nego se dovukao iz svog
brloga. Pažljivo smo ga posmatrali ne bi li mu na licu ugledali bilo kakav trag trijumfalizma.
Nije ga bilo. Za našim stolom su mogli sjediti samo ikonoklasti: mješavina studenata i mladih
profesora, pokoji stariji profesor te nekoliko diplomaca, uglavnom mladih državnih
službenika koji nisu znali šta bi sa slobodnim vremenom. Nismo podnosili one koji nisu
spadali u naš krug i svako za koga se sumnjalo da je dolazio samo da iskoristi prisustvo
nastavnika, bivao je bijesno otjeran sa nekoliko probranih epiteta. Platona smo toplo
dočekali. Postao je redovan član društva. Dolazio je obično oko ručka. Vlasnik te gostionice,
naš Dubokoštovani kuštravi Tufail, čiji kompjuterski mozak nikada nije zaboravljao koliko mu
dugujemo, cijeli mjesec nije Platonu naplaćivao sokove. A što se tiče Dubokoštovanog -
njega smo tako svi zvali, otkad se, jednom, požalio da su studenti bili suviše neotesani i da
ne ukazuju poštovanje za njegovo umijeće. Bilo je to zato što smo mi imali običaj jedan
drugoga od milja zvati svodnik, dupedavac, rasječeno dupe, itd., a Tufail je bio sit studenata,
upola mlađih od sebe, koji su izvikivali: “Svodniče! Jedan veliki miješani sok od nara i
naranče.” Odbijao je služiti svakog studenta koji mu se obraćao uvredljivim riječima. Preko
noći smo mu dali novo ime. Mnoge mušterije nisu imale pojma kako mu je pravo ime.
Dubokoštovani je bio vrlo duhovit i sjajan pripovjedač te bi često sjeo za naš stol da nam se
priključi u zadirkivanju. Čak je i Babuji, postariji vlasnik susjedne gostionice, koji nas je
povazdan zalijevao čajem i hranio samosama 7 i shami kebabom 8, znao doći i sjesti s nama
kada bi se pojavio Platon.
Zahid je bio savjesniji nego ja i često je išao na nastavu, a ja sam najviše vremena

7 Pržena tjestenina u raznim oblicima najčešće punjena krompirom i drugim povrćem, ali i mljevenim
mesom i ribom.
8 Omiljeno pakistansko i indijsko jelo, kebab nalik na hamburger, koji se priprema od mljevenog kozijeg ili
goveđeg mesa pomiješanog sa mljevenim slanutkom i raznim začinima.

Knjigoteka 31
provodio tu, za našim stolom sa osam stolica rezerviranih isključivo za nas, u uglu ispod
velikog smokvinog stabla. Dubokoštovani i Babuji nikad nisu nikom dali da tu sjedne, čak i
kad niko od nas ne bi došao. Oko tog smo stola mi polako počeli otkrivati Platonovu
prošlost. Trebali su mjeseci da se on dovoljno opusti i s nama podijeli svoju životnu priču.
Zaista se zvao Platon. Rodio se u selu nedaleko od Ludhiane, u istočnom Punjabu,
koji je sada dio Indije. Još kao dječak je pokazivao preranu zrelost i stalno zapitkivao što je
strašno smetalo njegovom ocu, mjesnom učitelju, koji vjerovatno nije imao odgovor na neka
od dječakovih pitanja. Ime Aflatun, što je lokalna verzija imena velikog filozofa, zapravo
iskvarena verzija tog imena na arapskom, često se koristilo pogrdno za ljude koji su previše
pričali, stalno postavljali teška pitanja ili prosto bili prevelike svađalice. I tako je trogodišnji
Mohammed postao Mohammed Aflatun i pod tim je imenom upisan u lokalnu medresu a
kasnije i u srednju školu u Ludhiani, gdje je malo nastavnika uopće čitalo Platona. Bilo je to
vrlo davno. Svrha nadimka je bila da ga ismije, ali kako je rastao, Platon ga je doživljavao kao
kompliment te je kasnije iščitao prevedena izdanja grčkih klasika. Njegova opsesija
Pitagorom rezultirala je doživotnom ljubavnom vezom sa matematikom, predmetom koji je
sad predavao na krajnje snobovskoj školi u Lahoreu, u kojoj je upis bio klasno uvjetovan, pri
čemu je prednost davana porodicama velikih zemljoposjednika.
“Znači, tamo predaješ? Oblačiš li se imalo drugačije kad si u školi?”
“A što bih? Zar ne trebaju oni mene više nego ja njih? Jednom, kada počneš živjeti da
bi ugodio drugima, živjet ćeš u strahu da im nisi ugodio, a strah otupljuje čovjeka.”
Kasnije smo od njegovog kolege, koji ga nije volio, saznali da bi Platon, da je prihvatio
stipendiju za studije više matematike, sigurno napredovao u toj disciplini. To mu je
ponuđeno kad je nekom poznatom profesoru sa
Cambridgea poslao komentare na njegov rad, nažvrljane na pozadini papira sa
odgovorima na testu iz matematike koje je on ocijenio u školi. Ali, Platon nije bio sklon bilo
kakvoj specijalizaciji i, kako nam je jednom prilikom rekao “Nisam se želio do kraja života
utopiti u matematici.” Ta mu se perspektiva činila neprivlačnom. A zašto onda predavati u
školi? Zašto ne na koledžu? Ponude su dolazile i otuda, ali on ih je sve odbijao. Škola je bila
manje zahtjevna, govorio je. Ionako nije imao ni fakultetsku diplomu, da ne govorimo o
doktoratu, a uz to je u školi mogao te bogatune učiti i u drugim disciplinama, uključujući i
školu života, u koju su uglavnom bili neupućeni.
To se nije moglo reći za Platona. Život je njega itekako iškolovao, a ocjene koje je
dobijao mogle su se lako vidjeti. Imao je svijetlu put i velike usne, upale obraze koji su mu
davali bezvremeni izgled a njegovu privlačnu ružnoću dodatno je pojačavala gusta crna kosa,
rijetko kad začešljana. Neobično je bilo vidjeti ga sa briljantinom u kosi na onoj predstavi
Hamleta.
Jednoga dana nam je ispričao kako je izbjegao pogrom 1947. godine u Istočnom
Punjabu i pobjegao u Lahore. Taman je završavao školu, kad su do Ludhiane stigle vijesti da
je dvjestotinjak muslimana u njegovom selu, uključujući i njegove roditelje i tri mlađe sestre,
kao i tetke, stričeve, ujake i rođake, odvedeno u mjesnu džamiju i zapaljeno. Niko nije
preživio. Ljubazni učitelj matematike, Sikh koji se sa Platonom sprijateljio, zagrlio ga je i
zaplakao. Isti taj čovjek ga je odveo u centar grada, gdje je konvoj autobusa bio već spreman
da odveze muslimane na drugu stranu podijeljenog potkontinenta. Platon je bio skamenjen,
nesposoban da shvati da je izgubio sve svoje. Smjestili su ga u autobus u kojem su bile
uglavnom žene i djeca; njegov stari učitelj je objasnio njegov slučaj i zamolio jednu ženu da
se pobrine za njegovog učenika. Ona je to i učinila.

Knjigoteka 32
 “Dva autobusa ispred nas zaustavili su Sikhi i ja sam vidio muškarce poredane i
pogubljene na najsuroviji način. Neki od njih su pali na koljena i preklinjali da im se smiluju,
ljubili stope onih što su se spremali da ih masakriraju. Mislio sam da će i nas pobiti a žene
ostaviti da ih siluju i kasnije ubiju. Ali, prekinula ih je vojna patrola predvođena britanskim
oficirima. To se rijetko dešavalo, ali, eto, tako smo mi preživjeli.”
Govorio je samo činjenice bez iskazivanja mnogo emocija, ali bol mu se vidjela u
očima. Nastavio je: “Onda smo stigli do ovog grada, do Pariza Istoka, o kojem su sanjali svi
Pendžabci. Onaj ko nije vidio Lahore, nije vidio svijeta, i sve te sentimentalne gluposti. A
ovdje su muslimani bili zaokupljeni ubijanjem Sikha i Hindusa i pljačkanjem njihove imovine.
Ja sam smješten u izbjeglički logor, a jedan od mojih uniformiranih zaštitnika, kad je otkrio
da nemam ni srebra, ni zlata, niti novca, htio je bilo kakvu nagradu pa je odlučio da me
siluje. Spasile su me druge izbjeglice, koje su čule moje krike i, hvala dragom Allahu, skinule
mi tog policajca muslimana s leđa. Moja je porodica bila religiozna. Redovno su me vodili u
džamiju, učio sam Kur'an napamet, a da pritom nisam razumio nijednu riječ, i učestvovao u
svim obredima. Kada sam vidio kakve se stvari čine u ime religije, zauvijek sam joj okrenuo
leđa.”
Za stolom je nastala tišina. Dubokoštovani je tiho spustio poslužavnik sa čašama
svježe iscijeđene naranče i nara pred nas. U očima su mu bile suze. Početkom 1960-ih
trauma Podjele još je uvijek mučila mnoge u gradu, ali je malo ljudi željelo o tome pričati.
Sjećanja su bila previše svježa i neki su dijelovi grada još uvijek nosili ožiljke. Nastojanje
generacije prije naše da potisne sjećanja na ubijanja u kojima su ili učestvovali, ili im bili
svjedoci, ostavilo je duboke emocionalne ožiljke, koje je još gorim činila činjenica da se o
tome nikada nije razgovaralo i da se to nije otvoreno rješavalo. Ludilo je obuzelo obične
ljude i sada je nastupilo poricanje. Kada nam je Platon ispričao svoju priču, to je bilo prvi put
da neko uopće za našim stolom i raspravlja o Podjeli. Kasnije su to učinili mnogi od nas te
sam ja čuo brojne priče o onome što se dešavalo u srcu ovog grada onog sudbonosnog
mjeseca augusta 1947. godine.
Platon je živio u malome stanu na Upper Mallu, glavnoj gradskoj ulici, nedaleko od
zgrade Vlade, starog hotela Nedous i kanala, u stambenom bloku koji se iz nekog razloga
zvao Škotski ugao. Zimi smo često znali odšetati s njim do Malla, kraj arkada i starog kluba
Gymkhane, pa pored škole u kojoj je predavao i zoološkog vrta sa najbjednijim životinjama
koje sam ikada u životu vidio. (Pričalo se da se najveći dio mesa namijenjenog lavovima
mogao kušati u našoj gostionici.) Zoološki vrt je bio na pola puta pa smo tu zastajali da
kušamo gol gappu 9 prije nego što bismo se u blizini Škotskog ugla razišli. Platon nas nikada
nije pozivao u svoj stan a mi to, bez obzira što smo gorjeli od radoznalosti, nismo nikada ni
tražili.
Zahid i ja smo stalno pričali o njemu. Jedan član naše tajne marksističke ćelije naljutio
nas je kad je Platona nazvao sitnoburžujskim individualistom. Kada smo to ispričali Platonu,
on se nasmijao i rekao da je to sasvim tačan opis. Nikad ga nije zanimao marksizam ni komu-
nistička partija, tretirao ih je kao oblik religije. Čitao je Marxa i divio se nekim njegovim
radovima, ali to nama nikada nije priznao, “zato što vi, idioti, njega tretirate kao proroka a,
ako se navučete na to, vrlo lako biste se mogli vezati za one prave: Mojsija, Isusa i našeg
vlastitog.”
Rasprave su postale vruće kad je Hanif Ma, Kinez iz Lahorea koji je studirao fiziku i

9 Hrskavo i jako začinjeno jelo punjeno sosom od tamarinda, poznato i kao parti puri.

Knjigoteka 33
bio predodređen za velike stvari, bio prihvaćen kao redovan gost za našim stolom. Odmah
smo mu, sasvim nemaštovito, dali nadimak Konfučije, što je on prihvatio ljubazno, mada ga
je to znalo i nervirati. Pretvarao se, međutim, da je impresioniran: baš je fino od nas
obrazovanih Pendžabaca što ga ne zovemo jednostavno i uviđavno Kina, kao što su to radili
trgovci u bazaru na Anarkali. “Šta ti možemo danas ponuditi, Kina”, “De, uzmi malo čaja,
Kina, dok se ne sjetiš po šta te je majka poslala”, i sl.
“Mi smo prosti seljaci, Konfučije. Jednostavni smo ti mi ljudi. A ti si baš kao i mi
Pendžabac, mada govoriš nekoliko jezika više od nas”, rekao mu je Zahid.
Konfučije se na to nasmijao i tad smo saznali da ni on nije bio bez dobrih psovki i
drugih prostota što ih je pokupio na ulici Beadon, gdje su bande lupeža bili vrhovni vladari.
Ja sam tamo uspio stići samo do slastičarne da pojedem gulab jamuns 10 i rasgulle 11.
Konfučije je bio prepun šala, mada je veoma jak dojam na njega ostavila velika
transformacija u zemlji njegovih predaka, koja je impresionirala i mnoge od nas. I mi smo
željeli izvesti revoluciju i krenuti kineskim putem. Teško je bilo živjeti tako blizu a ostati
netaknut onim što je tamo postignuto. Konfučije je branio svoju revoluciju od Platonovih
zadirkivanja. Te naše začkoljice vremenom su nas odvojile od Platona, što je njega jako
zabavljalo. “Kako napreduje revolucija, momci?”, postao je jedan od njegovih dosadnih
refrena kad god bismo se Zahid, Konfučije i ja spremali na sastanak ćelije. Konfučije ga je
stvarno zamrzio i jedva da bi progovarao kada bi se Platon našao u blizini, mada ga je ovaj
pokušavao uvući u razgovor o matematici ili fizici. Zahid i ja nismo nikad mogli prekinuti sa
Platonom, niti smo to željeli, mada je njegov cinizam znao biti izuzetno razoran i nervirao
nas s vremena na vrijeme. On se toliko naviknuo na to da živi sam da su mu se sva
prijateljstva činila sumnjivim. Njegova inteligencija je bila za nas izazov. Čak se i Konfučije
oko toga slagao s nama.
Jedne godine, kako se primicalo onih deset sedmica ljetnog raspusta, Platon, čuvši da
Zahid i ja kujemo zavjeru o tome šta ćemo raditi, upitao nas je, onako usput, kuda to mi
idemo. “U planine”, rekao sam mu, “ja u Nathiagali a Zahid u Murree.” Nasmiješio se.
“Mogao bih vas tamo sresti.”
“Divno”, rekao je Zahid, nakon kratkog oklijevanja, sluteći da je Platon možda
ironičan. Znao sam da nije baš tako mislio. To bi bilo nametanje. Nama su naša ljeta bila vrlo
dragocjena. Osjećali smo se potpuno slobodno, i mada smo bili četrdesetak kilometara
razdvojeni jedan od drugog, znali smo često otići pješke jedan drugome u posjetu. Tamo
smo imali i drugih prijatelja, ne one koji su bili dio našeg stola, već ljetne prijatelje koje smo
viđali jednom godišnje. Ta prijateljstva često su postajala čvrsta, pošto nam je u planinama
malo toga zabranjivano i na odvajanje dječaka od djevojčica se gledalo sa neodobravanjem.
Pomisao na Platona tamo, u planinama, činila mi se pomalo čudna. On je bio dio
našeg odraslog života. Planinski zrak je na nas djelovao regresivno. Tamo smo ponovo bili
djeca, mada djeca puna pohotnih misli. Platon, preosjetljiv na svako poniženje, bilo ono
zamišljeno ili stvarno, pogledao me je. Mora da je osjetio dvosmisleni ton u Zahidovom
odgovoru.
“A ti, Dara Shikoh. Da li i ti misliš da je to sjajna vijest?”
“Nisam baš siguran, Platone. Zavisi od toga kako se ti ponašaš na izletima. Sviraš li

10 Slatko jelo omiljeno na cijelom indijskom potkontinentu, koje se spravlja od tjestenine i šećernog
sirupa začinjeno sjemenkama kardamona, ružinom vodicom ili šafranom.
11 Slatko jelo koje se spravlja od kuglica mladog sira i griza kuhanih u šećernom sirupu.

Knjigoteka 34
kakav instrument? Znaš li pjevati ili glumiti? To će biti tvoj pravi test. Meni je jasno da si ti
pomalo napet, kad god mi se obratiš sa Dara Shikoh.”
Smjesta se opustio.
“Ne brini. Neću vas obrukati, momci. I znaj, Dara Shikoh je jedini mogulski princ
kome se iskreno divim. Akbar je bio čista prevara. Širokouman kad su druge vjere u pitanju,
ali spreman ubiti one koje je smatrao hereticima.”
Moj je nadimak bio moja vlastita greška. Ja sam mnoge prijatelje slagao da sam ime
dobio po Dari Shikohu, pjesniku-skeptiku i filozofu koji je trebao naslijediti Shaha Jehana, ali
ga je surovo uklonio mlađi brat, Aurungzab, pobožni vladar i asketa koji nam je ostavio
džamiju Badshahi, na deset minuta hoda od koledža, u naslijeđe. Ime sam, ustvari, dobio po
jednom starom očevom prijatelju koji se tragično utopio dok su njih dvojica zajedno na
mjesečini plivali s jedne obale rijeke Ravi na drugu. Može biti da je on ime dobio po Dari
Shikohu.
Prije odlaska u planine, Konfučije je pozvao Zahida i mene kući na večeru. Nismo
znali gdje živi, mada je on kod nas jeo mnogo puta i mora da je njegova mati insistirala da i
on nas zauzvrat pozove.
“Molim vas, upamtite da me kod kuće ne zovete Konfučije. To nikom ne bi bilo
zabavno. Oni će misliti da su domaći ljudi ovdje u Punjabu glupi.”
“A da te zovemo Mao?”
“To je još gore. Moj otac ga smatra lošim pjesnikom i licemjerom.”
O Konfučijevom ocu smo znali jedino da je imao najbolju obućarsku radnju na Mallu.
Očito je to bio stari porodični biznis, o čemu su svjedočile fotografije na zidu na kojima mladi
gospodin Ma ponosno pozira sa britanskim kolonijalnim oficirima kojih odavno nema u
našim krajevima. Otac i ja smo tamo odlazili svake godine da nam se uzme mjera stopala za
ljetne sandale i zimske cipele. Kasnije nikad nismo nigdje naišli na tako dobre sandale.
Konfučije je pristao da nas sačeka pred očevom radnjom, ali smo morali izvjesno
vrijeme sačekati i drugog gosta. Konačno je stigao. Guma na biciklu mu je bila pukla a
uobičajena tezga za popravke nije bio otvorena. Bio je to Tipu, student fizike na koledžu
Forman Christian na drugoj strani grada, koji su vodili američki misionari. Tipu je imao blago,
tamnoputo lice i krupne smeđe oči. Konfučije ga je upoznao na nekom seminaru, otkrio da
je marksista iz Chittagonga u istočnom dijelu njegove Domovine i poželio da i njega
pozovemo na sastanke naše ćelije. Naša su pravila bila stroga. Ćelija nije mogla imati više od
šest studenata odjednom i niko od članova nije smio znati za druge ćelije. Mi smo, naravno,
znali pošto su bile samo dvije druge, ali smo se pretvarali da je to velika tajna. To nam je
dodavalo glamura. Takvih ćelija nije bilo na Tipuovom koledžu. Prezirao je svoje kolege
studente a oči su mu zasjale kad nam je rekao da svaki koledž u Istočnoj Domovini koji drži
do sebe ima komunističke ćelije. Znao sam za jednu ćeliju i na njegovom FC, ali bih strašno
iznevjerio povjerenje da mu je odam. Zabilježio sam sebi u mislima da se moram pobrinuti
da oni saznaju za njegovu ćeliju.
Ovaj razgovor se odvijao na Mallu, usred gomile kupaca. Mogli smo tako satima
razgovarati, ali već smo kasnili. Konfučije nas je preveo preko ulice do starog stambenog
bloka, sagrađenog 1920-ih, gdje je živio i gdje je njegova majka strpljivo čekala da nas
nahrani.
“Selam alejkum, Dara. Kako ti je otac?”
Nisam odmah prepoznao obućara. Konfučijev otac je bio odjeven u kinesku odoru i

Knjigoteka 35
imao fino izvezenu kapu na glavi. Predstavljeni smo ostatku porodice, i tad smo Zahid i ja
prvi put vidjeli Jindie, Zlatnu Leptiriću. Stajala je kraj svoje majke u tradicionalnom ali vrlo
elegantnom svijetloplavom pendžabskom salwar kameezu, 12 pri čemu joj je kameez
dosezao do koljena. Svilenkasta crna kosa joj se spuštala gotovo do poda, uokvirujući
izduženo ovalno lice. Obrve su joj oblikovale savršen luk. Nikakva šminka nije kvarila njene
nježne usne. Bila je nježno biće, prekrasna, prije no lijepa; bez traga stidljivosti i
prenemaganja rukovala se s nama, ispitujući svakog od nas naizmjenično upitnim i
vragolastim pogledom. Nije mi se činila kao romantična duša željna brzih rezultata. Teško mi
je bilo usredotočiti se na bilo šta drugo te večeri. Šta im je Konfučije rekao o nama? Je li
svjesna da sam se zaljubio u nju? I kako je mogla ne biti svjesna? Jer, bio je to prst sudbine.
Pošto sam se pozdravio sa Jindie, uljudno sam se naklonio Konfučijevoj majci. Poput
njenog muža, i gospođa Ma je bila odjevena u starinsku kinesku odoru. Kosa joj je bila
skupljena u punđu a na licu je bio tek nagovještaj ruža za usne i pudera; istovremeno je
ostavljala dojam mudrosti i razuma.
Jindie me je pogodila kao munja, toliko da mi je trebalo izvjesno vrijeme da
primijetim da im je dnevni boravak pun knjiga, uglavnom kineskih izdanja, od kojih su neke
nesumnjivo bile vrlo stare. Jindie je razgovarala sa Tipuom, sasvim namjerno, mislim, da me
kazni zbog načina na koji sam je gledao. Ustvari, ignorirala me je do kraja večeri,
razgovarajući uglavnom sa Tipuom i Zahidom a tek povremeno pogledajući u mom pravcu
da vidi kako se provodim. Pomjerio sam se da bolje osmotrim neke prekrasne predmete od
slonovače na kaminu, a onda tapete od svile na zidu na kojima je visila jednostavna bijela
ploča izrezbarena plavom kufskom kaligrafijom. Gospodin Ma je prišao da mi objasni da je to
rad iz 9. stoljeća koji su načinili grnčari iz Yunnana, koji su snabdijevali isključivo trgovce iz
Basre da bi ovi onda grnčariju otpremali dalje u Cordobu i Palermo. Ništa od toga mi u tom
času nije mnogo značilo. Ljubazno sam se smješkao i raspitivao o knjigama. Izvadio je jednu
sa police. Izgledala je izuzetno sa izblijedjelom zlatnom kineskom kaligrafijom na još bljeđoj
debeloj koži.
“Šta je to, gospodine Ma?”
“To je Han Kitab. Čuo si za njega?”
“Ne. Žao mi je. Kina nam je tajna. Mi jedino znamo za revoluciju.”
To ga je malo uzrujalo i vratio je knjigu na mjesto. Konfučije je primijetio tu scenu i
došao da me smiri. Meni to ionako nije smetalo, mada sam sve više i više bjesnio zbog
načina na koji je njegova sestra očijukala sa Tipuom.
Hrana, kada nam je poslužena, bila je gotovo jednako božanstvena kao Jindie. Lokalni
kineski restorani bili su stvarno grozni, jer su ugađali onom što su zamišljali da je lokalni
ukus. Lažna hrana je uvijek loša. To je bio prvi put da sam kušao pravu kinesku hranu pa sam
uputio komplimente gospođi Ma za kvalitet njene kuhinje koja je bila sušta suprotnost našoj
pendžabskoj. Objasnila je da smo jeli tipične junanske delicije, koje su se veoma razlikovale
od onih što se služe na pekinškim banketima. Upitao sam je li joj kći pomagala. Bez
oklijevanja je odgovorila ne i bacila pogled u Jindieinom pravcu. U nastojanju da privučeni
njenu pažnju, glasno sam iskazao prijekor u nadi da će je to barem uzrujati ali sam bijedno
promašio. Nije se uhvatila na tu udicu.
Međutim, od majke sam saznao da Jindie pohađa ženski koledž. Bila mi je to korisna

12 Tradicionalna odjeća koju nose i muškarci i žene na jugu Azije a sastoji se od salwara ili shalwara, tj.
širokih pantalona sličnih pidžami i kameeza, odnosno duge košulje ili tunike.

Knjigoteka 36
informacija pošto je u taj koledž išlo i sedam, osam mojih rođaka, kao i kćeri starih
porodičnih prijatelja. Upravitelj koledža je bila stroga dama, Indijka-kršćanka i usidjelica koja
je u pogledu društvenog života učenica svoj posao direktorice previše ozbiljno shvatala.
Malo je reći da je budnim okom motrila svoje djevojke jer je od svojih miljenica napravila
takvu mrežu špijuna da su joj sve dojavljivale. Da, sve, čak i snove koje bi im kolegice
ispričale za doručkom. Koledž je nazvan po uštogljenoj Škotlanđanki po imenu Rosamund
Nairn, koja ga je osnovala 1920. godine. Djevojke iz koledža Nairn su smatrane gotovo
podjednako modernim kao njihove kolegice iz Primrosea u Karachiju i Amblesidea u Dhaki,
što je u to vrijeme već samo po sebi dovoljno govorilo.
Izuzev moje frustriranosti zbog Jindie, večer je bila ugodna. Zahid i ja smo se
pobrinuli da svoga prijatelja zovemo Hanif što je češće moguće - tako često da smo mu
postali dosadni. U to nam se Jindie svima obratila:
“Je li istina da ga zovete Konfučije?”
Cijeli stol je prasnuo u smijeh. Tek na odlasku, kad smo se opraštali, ona mi je prišla.
“Bilo je prijatno razgovarati s tobom.”
“Pa nisi ni razgovarala.”
“Znam.”
Pošto je moja kuća bila predaleko od koledža FC, Zahid je mene i Tipua odvezao,
ostavivši prvo Tipua kako bi nas dvojica mogli na miru obaviti post-mortem. Parkirali smo
auto na nedovršenoj cesti pred mojom kućom. Tada je to bila divljina i u daljini je jedino bio
uljanicama osvijetljeni mauzolej sagrađen u slavu jednog sufijskog sveca.
Tipu mi se instinktivno svidio i odlučio sam da se može priključiti našoj ćeliji, čak i ako
je to značilo da se mora voziti biciklom deset kilometara do mjesta gdje smo se okupljali. On
je očito bio bistar momak, načitaniji od svih nas. Zahid se nije složio sa mnom i smatrao je da
bi bilo bolje ako bi Tipua primili u njegovu mjesnu ćeliju, ali ja sam ga želio držati na oku, u
slučaju da Jindie zaista želi njega, a ne mene. Objasnio sam to Zahidu, koji nije bio ni mrvicu
iznenađen.
“Primijetio sam kako buljiš u nju”, rekao je, “a primijetila je i ona.”
“Jesi li siguran?”
“Kako ne bi bio, blesane? Ti si u nju tako očito buljio da su svi primijetili. Zato te je i
ignorirala cijelu večer.” Nije bilo drugih tema za razgovor a mi smo svejedno pričali gotovo
dva sata. Otišao sam kući i pretražio očevu radnu sobu ne bih li našao neki prijevod kineske
literature i povijesti. Police su bile pune Evrope i Južne Azije. Kineska civilizacija je bila
zastupljena sa političkim i historijskim knjigama koje su napisali Amerikanci i Evropljani, i
nekoliko prijevoda Mao Zedonga i Liuja Shaoxija. Tu je bio i prijevod romana San crvene
odaje, ali taj je bio nečitljiv. Duboko razočaran, otišao sam na počinak.
Gotovo sve osim sjećanja na Jindie za mene je izgubilo značaj. Dvije sedmice prije
kraja školske godine, činio sam očajničke napore da je negdje vidim. Zahid je imao vlastitih
problema na tom frontu, pošto je pokušavao vidjeti generalovu kćer Anjum, ali mi je bio
koristan koliko je mogao i čekao sa mnom pred koledžom Nairn da saznamo kako se Jindie
vraća kući. Tih dana su mnoge djevojke vozile bicikl pa sam se nadao da je i ona jedna od
njih, ali je nikad nismo vidjeli kako odlazi. Gnjavio sam jednu svoju rođaku, u koju sam imao
povjerenja. Ona je naravno sve ispričala ostalim djevojkama koje su otad buljile uz kikot u
Zahida i mene, pokušavajući nas posramiti i navesti da odemo. Ali mi nismo imali
samopoštovanja kad je to bilo u pitanju pa nam gubitak dostojanstva nikada nije

Knjigoteka 37
predstavljalo problem.
Nakon sata provedenog pred Nairnom, produžili bismo do Gulberga, gdje je predmet
Zahidove ljubavi pohađala koledž za dame, organiziran po uzoru na evropske srednje škole,
gdje su “domaćinstvo i socijalne nauke” bili tako izmiješani da se kuhanje računalo kao
predmet iz domaćinstva, a unutrašnja dekoracija kao društvena nauka. Gulberg je mlade
djevojke pripremao za domaćice. Vogue je bio sveti magazin za tu družbu; gutali su ga jed-
nako halapljivo i nastavnica i učenice. Zahid se zaklinjao da Anjum nije toliko praznoglava,
već su je roditelji natjerali da ide u tu školu kako bi se pripremila za udaju.
Zahid je želio tu generalovu kćerku i ona je željela njega. Razmjenjivana su pisma.
Sastajali su se na kafi u gostionici koju je vodila neka ljubazna Njemica i koja je služila za
takve sastanke. Ovako je to išlo: Anjum i jednu prijateljicu bi njihov šofer tu ostavio i one bi
sjele za stol. Zahid i ja bismo stigli na njegovoj vespi; mi bismo dobili drugi stol. Ako bismo
nekog prepoznali, pretvarali smo se da smo tu slučajno i brzo nestajali, mada se to rijetko
dešavalo. Ja sam trebao da zabavljam Anjuminu prijateljicu koja je bila jako lijepa i jako
glupa. Ona bi se kikotala na najmanji izazov a ja sam bio toliko sit svega toga da sam je
pokušao naučiti da igra šah da ne bismo morali razgovarati. Bila je polaskana i učila poteze,
što joj je u školi popravilo status: “Bože, Bože, postala si prava intelektualka.”
Povremeno bi neke hulje na motociklima pratili djevojke i ucjenjivali ih za sitan
novac, ali to je prestalo kad je Njemica obavijestila svoga muža za kojeg se uspostavilo da je
viši policajac i koji je postavio stražara da dežura u ulici. To je štetilo poslovnim interesima
njegove žene, ali su mušterije visoko cijenile tu gestu.
Srećom, sve se okončalo kada je Anjum uljudno objavila vijest da će se zaručiti za
jednog izvještačenog feudalnog idiota iz Multana koji se školovao u engleskoj javnoj školi.
Zahid je nasmrt problijedio, ustao od njenog stola i doteturao do moga. Na kratko je ostao
bez riječi, a onda je, gušeći se, rekao: “Idemo. Odmah.”
Otišli smo. Duša mu je bila iščupana. Previše sati je protraćeno u raspravama o tom
odbacivanju. Sutradan mi je sasvim ozbiljno rekao da ima velikih problema da se odupre
porivu da raznese vlastiti mozak. Sedam dana kasnije, bio je mirniji i mudriji.
“Ona je tako ugodna osoba”, ponavljao je neprestano.
Možda je u tome problem, rekao sam mu. Njena blaga priroda spriječila je da se
odupre roditeljskim pritiscima, kao što su druge, obojica smo to znali, činile. Srce ga je
boljelo zbog lakoće kojom su njeni odnijeli pobjedu. Ja sam osjetio olakšanje. Nema više
igranja šaha sa curom koja želi biti manekenka. Ne sjećam se njenog imena, ali je bila
manekenka i prošetala pistom u dvije haljine pod nazivom “Nevaljala nimfa” i “Zdravo,
oficiru” u hotelu Intercontinental u Rawalpindiju, 1968. godine, baš u vrijeme kad je izbila
studentska pobuna protiv vojske. A što se tiče moga prijatelja, on je počeo lutati gradom,
nabijen emocijama, ali je izbjegavao sva mjesta koja su ga na nju podsjećala. Činilo se kao da
je čitav grad za njega postao more gorčine. Sjećanje na Anjum dugo ga je progonilo. Najgora
moguća strast je strast za ženom koju nikada niste imali. Polako se oporavljao.
“Ima i drugih tuga u svijetu, Zahide”, tješio sam ga parafrazirajući riječi svog
najdražeg pjesnika, koji je tada služio treću zatvorsku kaznu.
“Nema.”
To mi je trebao biti znak upozorenja. Trebao sam shvatiti da politička predanost bilo
koje vrste za njega nije bila ništa drugo do društvena obaveza, ali to je lako reći sada, nakon
toliko vremena. U to vrijeme, svi smo mislili da smo mi, studenti s univerziteta, općenito,

Knjigoteka 38
kičma Domovine. Njena budućnost zavisila je od nas a po riječima pravog Konfučija: “Voditi
u bitku ljude koji nisu za to spremni, isto je što i izdati ih.” Zahid je insistirao da činjenice
dokazuju drukčije i suprotstavio mi se primjerima iz Francuske i Ruske revolucije. Često je
bio sklon radikalnijim rješenjima od mene i ponekad se rugao mom oprezu. I prijateljstvo
ima svojih iluzija, koje su jednako jake kao i one vezane za ljubav.
Tri dana prije nego što smo trebali krenuti u planine, naš Konfučije je svratio kod nas
na ručak. Moja ga je majka voljela zato što je imao ugodno lice, bio izuzetno uljudan i uvijek
hvalio kako nam je lijepo uređena kuća i, što je bilo najvažnije, divio se njenom ružičnjaku
koji su obično gosti ignorirali, baš kao i mi. Mog je oca veoma impresionirala njegova snažna
podrška kineskoj revoluciji, što nije bilo uobičajeno u to vrijeme u emigrantskim krugovima.
Ja sam osjećao bliskost s njim - iz sasvim očitih razloga. Svejedno, naš razgovor je bio previše
uštogljen sve dok se moji roditelji nisu povukli na poslijepodnevni odmor. Bio je kasni juni.
Temperatura je dosegla četrdeset i dva stepena i asfalt na cesti se počeo topiti. Mučio sam
se da nađem načina da ga upitam za Jindie a da ne vidi koliko mi je stalo, ali diskrecija je
prevladala. Bio joj je brat, na kraju krajeva, i moglo bi ga uvrijediti ako pokažem neformalno
zanimanje. A onda, pred sam odlazak, Konfučije mi, pokušavajući da zvuči što neobaveznije,
reče: “Usput da ti kažem, mogli bismo se vidjeti u Nathiagaliju. Moja majka strašno želi ove
godine izbjeći žegu pa smo na mjesec dana unajmili jedan bungalov u hotelu Pine.”
Uspio sam sakriti radost.
“Sad kad svi mi odlazimo, grad kulture će biti skroz prazan.”
Nasmijali smo se vlastitoj nadmenosti.

Knjigoteka 39
 4.

Kad sam bio mali, otac bi nas odvezao u planine, proveo s nama jednu sedmicu i
vratio se u Lahore. Odlazak u planine je bio temeljito isplaniran u našem domaćinstvu. Sluge
bi nas probudile u tri ujutro, u mrkli mrak. Moje tri godine mlađe sestre bliznakinje i ja
bismo, još u polusnu, bivali smješteni otraga u rasklimani Chevrolet karavan i u četiri sata,
najkasnije, otac bi već vozio put sjevera, cestom Grand Trunk, na kojoj u to doba nije bilo
gotovo nikakvog saobraćaja. Zato smo i kretali pred zoru, što je tad za nas bilo pravo
mučenje. Sestre i ja bismo se ponovo probudili kada bi sunce izlazilo i čekali na neizbježno
zaustavljanje na željezničkoj stanici Wazirabad Junction, gdje su služili odličnu kajganu na
tostu i fini čaj, a i klozet je bio relativno čist. Bilo je to jako davno. Potom bismo, uskoro,
prešli moćnu rijeku Jhelum i još jednom odslušali priču o Aleksandru Velikom koji je nije
uspio preći i tu gotovo skončao. Znali smo tu priču tako dobro da smo je sljedećih godina
ponavljali uglas čim bi se primakli mostu, ne bismo li nekako preduhitrili roditeljsku verziju.
Sljedeća stanica je bila Rawalpindi, kratko zaustavljanje da u Silver Grillu uzmemo sendviče
sa piletinom i ledenu kafu, prije završnog dijela putovanja koje je počinjalo asfaltnim putem
za Murree, što je bila obavezna stanica u planinama koju je moja majka mrzila zato što to
nije bila Simla i zato što je bila prepuna “pogrešne sorte” ljudi, ne računajući, naravno,
Zahida i njegove, kao i mnoge druge prijatelje koji su tu provodili ljeta. U mašti moje majke,
Murree je bio Babilon, koji je bolje izbjeći, čak i kao usputnu stanicu na putu ka našoj
Arkadiji.
Poslije Murreeja, protezala se neravna cesta što je vodila put dolina između
himalajskih podnožja pokrivenih borovima; uskoro pošto bismo napustili tu brdsku stanicu,
miris drveća bi nas počeo omamljivati. Prije više od stotinu godina, Britanci su došli u ove
doline i tu sagradili planinske bungalove čudnih imena kao Kirkstone, Moonrising, Retreat
itd., ne bi li ih podsjećali na njihovu zemlju. Prvo bismo prošli Changlagali, pa Doongagali, a
na grebenu tri kilometra iznad njih bila je Nathia, kraljica svih njih, koja je imala vlastiti klub i
teniske terene i, što je najvažnije, biblioteku prepunu knjiga autora za koje nikada nismo čuli
ili nikad nećemo: književni ekvivalent B-filmova, katkad jako dobrih.
Božanstven je osjećaj bio tih dana stići u planine, udisati miris divljih jagoda i
posmatrati snijegom pokriveni vrh Nanga Parbat na Himalajama, u daljini, i pitati se koji su
od naših ljetnih prijatelja već stigli.
Te godine, ja sam mislio samo na Jindie. Kada stiže? Kojeg dana? U koji sat? Sad se
tek nejasno sjećam tog vremena, vremena neuzvraćene strasti, što nam je izgledalo kao
sudbina naše generacije. Da bih mogao pisati o Platonovom životu, morao sam se itekako
potruditi da se saberem i prisjetim svega što se dešavalo tog ljeta. Sada je to manje bolno jer
su uspomene na Jindie izblijedjele.
Kad smo stigli do našeg ljetnikovca, kućepazitelj nam je predao nekoliko poruka a
meni list papira. Nijedna od poruka nije imala nikakvog značaja. Ljetni prijatelji iz Peshawara
već su stigli, uključujući i ona dva đavolski dobra tenisera, koji su bili duhoviti i opušteni
Paštuni i braća, koji su obično u prah i pepeo pretvarali svoje protivnike. Zahid i ja smo ih
jednom pobijedili, samo zato što smo nas dvojica bolje vidjeli u magli što se spustila na
teren. Poruka je bila od Younisa, veseljaka, zamjenika šefa stanice koji je ljeti vodio našu
malu poštu i boravio u odmaralištu niže bazara. Pitao je kad ćemo se naći na šoljici čaja.

Knjigoteka 40
Sutradan su stigli i prijatelji iz Lahorea i Karachija. Sastali smo se i razmijenili ljubaznosti, ali
moje misli su bile negdje drugdje.
Moji prijatelji su primijetili da sam odsutan duhom i mislili su da je to zato što sam te
godine trebao otići iz zemlje pa sam u mislima već bio tamo a njihovo društvo smatrao
dosadnim. Kako sam im mogao reći da patim od ljubavne groznice? Tu su bile i dvije mlade
žene koje su bile jako zabavne jer nikada nisu očijukale i mrzile su buržujsku sitničavost, u
čijem sam društvu, baš zato, jako uživao. Mogu samo zamisliti kako bi reagirale da sam im
priznao nešto što bi makar malo nalikovalo na ozbiljnu strast.
Odšetao sam do hotela Pines da pozdravim vlasnika i osoblje. Ubrzo nakon Podjele,
1947. godine, kada su meni bile tri godine a moje sestre još nisu bile ni rođene, počeli smo
odsjedati u tom hotelu, a vlasnik, Zaman Khan, visoki Paštun s pivskim stomakom stalno
krvavih sivih očiju - što je bio rezultat prevelike ljubavi prema pivu proizvedenom u pivari
Murree, čiji je vlasnik bio jedan od bogatijih Jamshedovih rođaka - vremenom smo postali
bliski. Njemu je malo toga moglo promaći. Zagrlio me i odmah ponudio nekoliko informacija.
“Zelenooka djevojka iz Peshawara koja ti se lani toliko sviđala stiže sa majkom iduće
sedmice.”
Ja sam glumio oduševljenje, a onda krajnje nehajno rekao: “Jedan moj prijatelj, Hanif
Ma, rekao mi je da dolazi ove godine. To je jedna kineska porodica iz Lahorea.” Zaman me
zgrabio za ruku i odveo u svoj ured. Zajedno smo pregledali spisak rezervacija. Maovi su
trebali da stignu za dva dana.
“Nisam znao da ste prijatelji. Smjestit ću ih u bungalov u kojem ste vi bili prije deset
godina. Znači, ove ću te godine više viđati. Dobro. Znaš da ovdje uvijek možeš jesti.”
“Da, ali ne u tvojoj trpezariji, gdje još uvijek služiš one odvratne Englezima tako drage
gulaše.”
Uštinuo me i nasmijao se. Oduševljen zbog vijesti i pun poleta, spustio sam se do
bazara i našao sa starim prijateljima, kupio prljavobijeli čitralski šešir i zagrijao ruke nad
šalicom ukusnog, mada preslatkog, planinskog čaja, mješavine koja se priprema kuhanjem
listića čaja u mlijeku i šećeru sve dok ne dobije pravu boju. Jedno od pića koje najbolje
zagriju. Na ulazu u poštu, smještenu iznad nagnute gudure koja je vodila u sela u dubokoj
dolini u kojim domaći svijet živi tokom godine, doživio sam šok. Tik do Younisa, zamjenika
šefa pošte, sjedio je Platon. Potpuno sam zaboravio da i on ovog ljeta dolazi ovamo.
“Nisi znao da smo nas dvojica stari prijatelji, a?”, upitao me Younis.
Younis i njegova mati su bili u istom autobusu sa izbjeglicama iz Ludhiane i ona je bila
ta koja se brinula o Platonu sve dok nisu stigli do izbjegličkog kampa. Younisov otac, noćni
čuvar fabrike u Ludhiani u vlasništvu nekog Hindusa, nikad više ponovo nije viđen. Imali su
rodbinu u Peshawaru te je Younis tamo završio školu i postao državni službenik 6. razreda.
“Šesti razred”, rekao je Platon, “znači da nikad nećeš napredovati u službi. Doživotni
zamjenik šefa stanice.”
Younis je urlao od smijeha. “Bolje to, nego pijun. Jedino se nadam da ću sva ljeta do
smrti ovdje provesti.”
Tek je bilo podne. Younis mi je ponudio čaj s likerom od kajsija koji se tu spravljao.
Odbio sam to zadovoljstvo, dok su ga njih dvojica stalno dolijevali u svoje šalice. Neki
prijatelji su došli da pošalju pisma i nakratko nam se pridružili, dok su ih sestre i majke koje
su čekale napolju, dozivale. Kada su otišli, Younis mi prišapnu: “Čujem od Bostaan Khana da
će ona cura iz Peshawara stići iduće sedmice.”

Knjigoteka 41
 Bostaan je bio stari kelner u hotelu Pines i dobro je igrao karte. Zašto pričaju o njoj?
“Zbog tebe.”
Prethodno ljeto napravio sam budalu od sebe sa Zelenookom a ona je uživala da me
javno ponižava. Jednog dana sam je zapazio na uglu kluba kako čita sadržaj očito ljubavnog
pisma. Blijedo joj se lice zarumenjelo kada me ugledala.
“Ko je sretnik?”
“Šta te briga.”
Ali bilo me briga. Prišao sam Younisu, koji je, kao i obično, bio pripit. Sprijateljio se i
sa Zahidom i sa mnom i neprestano nas zasipao pričama o brojnim uglednim porodicama
koje su priče o intrigama i nevjerama skroz upropastile. Kako to da on to zna? Čitao je
njihova pisma, naravno, pošto bi ih odlijepio, onako nasumice, na pari pa opet pažljivo
zalijepio prije nego što bi ih isporučio. Zaklinjao nam se da su mu meta bile porodice koje su
bile najveći snobovi, oni koji su ga gledali svisoka i tretirali ga kao kmeta. Palo mi je na um da
ga zamolim da otvori pisma koja su razmjenjivali moji roditelji, samo da pročitam šta pišu o
meni, ali sam odlučio da to ne uradim jer je moglo biti nekih neugodnih izjava ljubavi i
vjernosti. Općenito govoreći, bilo bi ispravno reći da smo i mi znali sve ono što je znao
Younis. Danas bi ga zvali hakerom i potajno mu se divili, ali se u ono vrijeme to smatralo
skandaloznim i da smo mi progovorili o tome, izgubio bi posao. Čak je i Zahid, obično imun
na etiku, bio blago šokiran. Mi ga nikad nismo odali. A kako bismo i mogli? Bili smo itekako
umiješani. Dakle, Younisu smo rekli šta nam treba.
Tada nije bilo fotokopir aparata. Svaki put kada bi Lailuma, zlatokosa i zelenooka
paštunska ljepotica - ime joj je značilo “noć obasjana mjesečinom” - dobila ili poslala pismo,
Younisov bi glasnik, najčešće mjesni poštar, dojurio do mene, odvukao me u poštu uz
obrazloženje da me onaj Zahid iz Murreeja hitno zove na telefon. U to vrijeme je bilo malo
telefona pa me je Zahid često zvao preko pošte. Mada mi je tehničar u centrali često u
hitnim slučajevima dopuštao da koristim telefon i primao poruke, jedini javni telefon je bio
smješten na verandi ispred zgrade pošte.
Tako sam ja u sobičku u stražnjem dijelu pošte, redovno i nezainteresirano čitao
Lailumina pisma ljubavniku. Bila su dirljiva i u svakom su slučaju bila mnogo simpatičnija od
krajnje osjećajnih, nametljivih i gorkih pisama njenog ljubavnika. Stalno je ironizirao, mada
nije imao za to razloga. Bio je od onih likova koji su me tjerali da mislim da neki među nama
imaju više toga zajedničkog sa majmunima, nego sa ljudima. Izgubio sam svaku nadu. Ona je
očito bila zaljubljena u tu glupu životinju. Iz pisama se vidjelo i da su njeni roditelji bili
itekako protiv te veze. Slagao sam se s njihovim instinktom, mada ne i sa njihovim razlozima.
Mladi čovjek je poticao iz pogrešne društvene klase: otac mu je bio trgovac šalovima sa štan-
dom u bazaru Kissakhani. Bez obzira što sam bio veoma zainteresiran za nju, ja bih u toj vezi
bio na momkovoj strani, samo da je bio malo simpatičniji. On ili nije znao kako se izraziti, ili
je stvarno bio odvratan. Nakon nesuvisle rasprave koja je zalivena bezbrojnim šoljama čaja
sa likerom od kajsija, Younis, Zahid i ja smo se složili da tu vezu ne treba ohrabrivati.
Nekoliko dana prije nego što će Lailuma otići iz Nathiagalija, zatekao sam je kako
sjedi sama ispod kestenovog drveta nedaleko od hotela Pines. Nagovijestio sam joj da me je
jedan prijatelj iz Peshawara obavijestio o njenoj dilemi. Bila je zapanjena.
“Ne vjerujem ti.”
U to sam joj otkrio i ime njenog ljubavnika i zanimanje njegovog oca. Skoro se
onesvijestila.

Knjigoteka 42
 “Nek’ mi je dragi Allah na pomoći.”
“On ti neće biti, ali ja hoću.”
“Ti!”
Umirio sam je i obećao da je njena tajna sasvim sigurno zakopana u mom srcu.
Međutim, kako mi je rekao prijatelj, koji je dobro znao njenog dragog, očito da je on sklon
napadima nekontrolirane zlovolje i da je i inače bio neotesan. Je li istina, upitao sam je, da se
kod njega nježnost naglo smjenjivala sa bijesom? Ako je tako, njegov bi joj ljubomorni
temperament stvarao nepremostive probleme, i to bez ikakvog razloga. On će se ljutiti i kad
je vidi da razgovara sa prijateljicom, ako je on ne zna. Nastavio sam u tom smislu, opisujući
najgore karakteristike mnogih mojih poznanika. Na moje iznenađenje, gledala me je
zbunjeno i klimala glavom u znak slaganja.
“Mora da ga tvoj prijatelj dobro poznaje. Počinjem razmišljati isto kao on. Mislila sam
da prekinem sve kontakte s njim, ali sam odgađala da mu to napišem. Stvarno ne želim da
misli da moji roditelji imaju neke veze s tim. Oni su samo glupi. Zamisli, samo zato što njegov
otac prodaje šalove i krzno!”
“Upravo to bi bio razlog da se udaš za tog momka”, rekao sam joj, “pogotovo ako
njegov otac ima riznicu skrivenih starih pašmina i šaštuša.”
Prvi put, ona se nasmijala. Srce mi je na tren stalo. Ima jedna grozna pendžabska
poslovica koja pridaje veliki značaj smijehu kao dobrom začinu u seksualnom osvajanju,
“hasi te phasi” (ako se smije, tvoja je!). To nije istina, ali barem jednom sam povjerovao da
su mi šanse malo veće. I Younis je bio uvjeren u to.
“Znam ja te Paštunke. One su mnogo naprednije od tvojih pendžabskih prijateljica.
Navali, prijatelju. Učvrsti pendžabsko-paštunski savez. Daj i ti nešto Domovini.”
Međutim, bilo je prekasno da se bilo šta postigne to ljeto. Otišla je nekoliko dana
kasnije, nakon što smo razmijenili engleske romane. Sugerirao sam joj da pošalje pismo
prekida odavde, tako da može započeti novo poglavlje svoga života kad dođe u Peshawar, a
ne da se dalje nateže s njim. Smatrala je da je to dobra ideja. Younis i ja smo se složili da je
napisala predivno pismo, izuzetno dostojanstveno, mada malo odveć velikodušno. Još je više
porasla u mojim očima.
Bilo bi nepravedno držati Platona i Younisa u neznanju u pogledu Jindie, a u
Zahidovom odsustvu, imao sam potrebu da s nekim o njoj popričam. Ispričao sam im. Platon
je bio filozofski nastrojen.
“Dešava se to. Potrebno je samo malo nade da se rodi ljubav. Da li ti je dala ikakvog
razloga za nadu?”
“Nisam siguran.”
“Onda misliš da jeste. Tu smo svi da ti pomognemo.” Younis je bio razočaran. “Ja sam
te zamišljao sa mjesečinom obasjanom Lailumom, ali Allah je onaj koji odlučuje. Nema
razloga odbacivati ni ovu varijantu. Treba li da otvorim sva pisma upućena toj kineskoj
dami?”
“Ne”, rekao sam užasnut zbog onog što bi Jindie mogla pomisliti, da ikad sazna.
“Sačekajmo.”
Uganuo sam zglob na tenisu i bio onesposobljen baš onog dana kada su stigli, ali sam
sutradan naručio konja i odjahao do hotela Pines da ih pozdravim i da Konfučija odvučem u
stari klub. Kada je Jindie vidjela kako mi pomažu da siđem s konja, prasnula je u smijeh, i

Knjigoteka 43
prestala se smijati tek kada je vidjela da hodam uz pomoć štapa.
“Žao mi je, ali nikada te nisam zamišljala na konju. Povrijeđen si?”
Objasnio sam joj. Konfučije je bio otišao da me traži. Kako smo se mimoišli, ne znam,
ali gospođa Ma je naručila čaj i Bostaan je došao sa poslužavnikom i nekim stvarno odurnim
sendvičima sa krastavcem od ustajalog hljeba blago poprskanog vodom ne bi li izgledao
svježije. Značajno mi se nasmiješio, što je jedino moglo značiti da ga je Younis upozorio na
stanje moje duše.
Upozorio sam Jindie i njenu majku da ne jedu prečesto u hotelu a Bostaanu rekao da
sendviče ponudi mome konju, što je on smjesta uradio, samo što ih je i životinja odbila. To je
izazvalo opće veselje a razdragana gospođa Ma je ušla u bungalov da raspakira prtljag.
“Ovdje je stvarno divno. Ovdje provodiš svako ljeto od druge godine?”
Klimnuo sam, pokušavajući da je ne gledam suviše otvoreno. Imala je bluzu preko
crnih pantalona, a kosa joj je bila savijena u punđu ukosnicama od slonovače.
“Noga mi se oporavlja i za koji dan ću opet moći hodati. Svi ćemo ići u planine.
Mukshpuri. Ima jedna staza s druge strane hotela koja vodi do njih. Odrasli obično zastanu
na pola puta, kod Lalazara, gdje svi ručamo kad se mi djeca vratimo s vrha.”
“A poslije ručka?”
“Beremo bijele rade, pjevamo, slušamo Zahida kako svira harmoniku, pričamo priče,
a onda se spustimo dolje i potpalimo vatru.”
“Gdje ćete potpaliti vatru?”
Prije nego što sam se uspio savladati, izleti mi. “U tvom srcu.”
Naljutila se i ustala s namjerom da ode. Ja sam bio pošteđen agonije zbog njenog
odlaska jer se Konfučije, sav zadihan, pojavio.
“I još jedno, Jindie”, rekao sam, želeći da ispravim grešku. “Sljedećih nekoliko dana
moraš puno hodati da se aklimatiziraš, inače će ti noge biti ukočene kad se popnemo na
vrh.”
“Pretpostavljam da tebi noge nisu nikad ukočene.”
“Samo zato što pješačim nekoliko kilometara dnevno.”
“Na konju?” Ponovo se nasmijala i nestala. Odahnuo sam s olakšanjem. Odveo sam
Konfučija na bazar i predstavio ga Younisu. Kasnije, istog tog dana, Zahid je došao da ostane
kod mene nekoliko dana i pripremi se za uspon na Mukshpuri. Navečer sam došepao s njim
do kluba. Dok su svi ostali igrali tenis i ping-pong, ja sam se povukao u biblioteku i
bibliotekara dobrovoljca oslobodio dužnosti nekoliko sati. Jindie je došla da razgleda knjige i
rekla: “Kolonijalno smeće.”
Nisam znao da i ona tako misli i potpuno se oduševio, mada sam osjetio da treba
odbraniti biblioteku.
“Najbolje su knjige pokradene. Ostalo je samo ovo smeće, ali ostalo je par dobrih.
Pearl S. Buck se da čitati.”
“Šta? Jesi li ti lud, ili si samo glup? Svaki pismeni Kinez je prezire.”
“Može li to biti zato što opisuje najniže dno kineskog društva pa se pismeni Kinezi
toga stide? Moram priznati da sam puno naučio iz njenih knjiga.”
“To je samo zato što si neznalica i što ne znaš ništa o Kini.”
“Istina. Ali mora se negdje početi. Znači, dobila je Nobelovu nagradu bez razloga?”

Knjigoteka 44
 “Ti idioti u Stockholmu pojma nemaju, baš kao i ti. Privukao ih je misionarski
senzibilitet. Jesi li pročitao San crvene odaje?"
“Pokušao sam, ali službeni prijevod se ne da čitati. Postoji li engleski prijevod?”
“Otkud ja znam? Moj otac je stručnjak za sve to i zna koji je prijevod najbolji.”
“Pendžabski, nadam se. Konfučije je pravi Pendžabac. On je usvojio svaku lahorsku
predrasudu, uključujući i duboku zlovolju prema izbjeglicama koje su prešle Jumnu i našle se
u ovom nepismenom paklu.”
Nasmijala se i osmijehom osvijetlila sobu, baš u trenutku kad je buljuk djece upao da
uzmu knjige, prekidajući tako naš prvi razgovor. Onog dana kada smo se penjali na planinu,
Jindie, zaboravivši na svoju uobičajenu rezerviranost, iznenada me uzela za ruku - ako se
ikad dogodio coup de foudre, onda je to bilo sad - a kad su je neki iz grupe radoznalo
pogledali, pretvarala se da se okliznula. Ta gesta, međutim, primijećena je pa su razmijenjeni
znakoviti pogledi. Čudno kako oni koji razmjenjuju znakovite poglede, nikad nisu svjesni da
ih neko može vidjeti.
Lailuma je stigla sljedećeg dana, zajedno sa svojom širom porodicom i odmah se
pridružila našoj grupi. Bila je izuzetno dobre volje i odmah shvatila da smo Jindie i ja postali
bliski te ulogu družbenice igrala do savršenstva. Sad je bila zaručena za advokata i opet mi
zahvalila, i to pred Jindie, za svu pomoć koju sam joj pružio prethodno ljeto.
Čudno je, pomislio sam, kako je moja želja za njom potpuno nestala. Ljubav prema
Leptirići imala je kao popratni efekat vrlinu koja spada među najblesavije: kreposnost.
Kada smo ostali sami, Jindie je željela saznati cijelu istinu. Instinktivno je
pretpostavila da moji motivi u pomaganju pešavarskoj princezi nisu bili skroz čisti. Rekao
sam joj istinu, ništa ne krijući, ali sam je natjerao da nikad nikom ne otkrije kakvu je ulogu u
cijeloj priči odigrao zamjenik šefa pošte. Pristala je, ali mi je rekla da smatra da je to što smo
uradili vrijedno svakog prezira.
“Cilj opravdava sredstva.”
“Jesi li mu dao instrukciju da otvara i moju poštu?”
“Još ne.”
“Uradiš li to, nikad više s tobom neću progovoriti.”
“Ako bih i uradio, ti za to nikad ne bi saznala.”
“Bih. Poznajem ja tipove kao što si ti bolje nego što misliš. Razmaženi pendžabski
momci koji misle da u društvu ne postoje pravila. U svakom slučaju, većina pisama koja i
stižu su od prijateljica ili tate, a oni svi pišu na mandarinskom tako da ih ni ti, ni taj tvoj
odvratni poštar ne biste mogli pročitati.”
“Odvratni zamjenik šefa pošte, htjela si reći.” Jindie me udarila po ruci stisnutom
pesnicom.
“A bi li ti voljela znati šta neki od naših poznanika pišu kući o tebi i meni?”
“Kako to misliš?”
“Onako kako sam rekao.”
“Jesi li to nešto pročitao?”
“Jedno detaljno pismo one djevojke sa ogromnim krivim zubima koja ti se stvarno
sviđa jer ti stalno laska. Pisala je o nama svojoj najboljoj prijateljici u Multan. Odvratno.
Pogodi šta je napisala. Nova romansa se, kao planinski čaj, kuha ovdje u brdima. Nećeš

Knjigoteka 45
vjerovati. Dara i Jindie, ona Kineskinja koja je sa mnom na koledžu. Tako su bestidni. Jedva
uspijevaju držati ruke podalje jedno od drugog. Stalno se gledaju.”
Jindie se nasmijala. “Zločest si, ali te upozoravam...”
“Zašto bih ja želio čitati tvoja pisma?”
“Iz radoznalosti. Ljubomore. Posesivnosti. Imbecilnosti. Sve same pendžabske vrline.
Ti izaberi koja se najbolje odnosi na tebe.”
“Neću čitati tvoja pisma, ali imaj mjere. To što ti zoveš pendžabskim vrlinama je
univerzalno. Mi smo samo otvoreniji. Manje suptilni, ali i manje licemjerni.”
Nasmiješila se i ja sam poželio da joj poljubim usne, ali me bilo previše strah zbog
blizine gospođe Ma koja je već zvala kćer da se vrati u kuću. Da nas nije stara dama
prisluškivala dok je posmatrala zalazak sunca kroz prozor bungalova?
Kada sam Platonu i Zahidu podnio izvještaj o ovom razgovoru, obojica su se složila da
me ona nesumnjivo voli pa smo razmotrili šta mi je dalje činiti. Zahid je rekao da bih joj
trebao odmah predložiti brak, mada je to bilo blesavo pošto sam obećao roditeljima da ću ići
studirati pravo u Britaniji. Bilo je prerano za bilo kakvu pričuo braku a ja sam se užasavao
pomisli da bilo šta kažem majci, koja je u tim pitanjima bila vrlo zadrta. Platon mi je
savjetovao da idem na varijantu dugih zaruka što bi značilo da smo se obavezali jedno
drugom, a s druge strane, i Jindie je mogla otići u inostranstvo. Konačna odluka se mogla
ostaviti za kasnije. Ideja o dugim zarukama nije bila baš privlačna, ali je imala smisla. Nas
trojica smo se složili da to treba uraditi na kraju ljeta. A prije no što bilo šta uradim, morao
sam biti siguran da je Jindie bila za to rješenje.
To posljednje ljeto u Nathiagaliju obilježio je proces koji sam već ranije spominjao u
vezi sa jednom drugom osobom, proces koji je opisao nesretno zaljubljeni Stendhal u svom
romanu Ljubav:
“U rudnicama soli u Salzburgu, imaju običaj baciti golu zimsku granu u jedan od
napuštenih rudnika.
Dva, tri mjeseca kasnije, izvade je, prekrivenu sjajnim naslagama kristala. Najmanja
grančica, ne veća od nožice ptice sjenice, bude okićena cijelom galaksijom svjetlucavih
dijamanata. Ono što je bila grana više se ne prepoznaje.
Ono što zovem kristalizacijom je mentalni proces koji iz svega što se dešava izvlači
nove dokaze savršenstva voljenog... recimo, neki vaš prijatelj ode u lov i slomi ruku: zar ne bi
bilo divno da ga pazi i njeguje žena koju voli! Biti s njom cijelo vrijeme i gledati je kako te
voli... slomljena ruka bi bila dar od Boga...”
Moram priznati da je uganuće zgloba i jahanje do njenih vrata dalo različite rezultate,
mada je iza toga, što se mene tiče, bila ista misao. Sve moje misli tog ljeta predstavljale su
sazrijevanje procesa kristalizacije. Jedne večeri, svi mi, mladi, pozvani smo na večeru u
Kalabagh, avijatičarski rekreacioni centar, nekoliko kilometara udaljen od Nathie. Domaćini
su nam bili dva paštunska prijatelja, Lailumini rođaci, čiji otac je bio viši avijatičarski oficir.
Bila je to idilična večer. Nebo je bilo predivno, ali je zahladnjelo pa smo se ogrnuli šalovima.
Lailuma nas je dočekala i ja sam joj rekao da nosimo šalove kako bismo obilježili njen bijeg
od onog sina trgovca šalovima. Ona me je cijelu večer ignorirala.
Vratili smo se sa bakljama u rukama. Ne sjećam se ničega drugog što se desilo te
večeri osim činjenice da smo Jindie i ja prestali da se pretvaramo. Išli smo jedno uz drugo,
razgovarali smo i na povratku iskoristili mrak i držali se za ruke. Lailuma nam se primakla i
šapnula: “Budite oprezni.” Ali mi smo jednostavno zaboravili na oprez i zamolili je da ide s

Knjigoteka 46
nama. Pun mjesec je blijedio, ali smo, stigavši do stare crkve u Nathiji, i dalje mogli vidjeti
kako osvjetljava Nanga Parbat, treći po visini himalajski vrh. Tu su bila dva ili tri posebna
mjesta za posmatranje planinskog vrhunca pa se naša družina podijelila: Jindie, Lailuma i ja
smo otišli na osmatračnicu iza gromom ranjene crkve. Ostali su se razišli u raznim pravcima.
“Jindie.”
“Znam.”
Zagrlili smo se i ja sam joj milovao obraze, ali ništa više od toga. Izjavili smo ljubav
jedno drugome i rekli da bismo se odmah trebali zaručiti kako našim roditeljima ne bi palo
na um neko drugo rješenje. Čvrsto me stegnula i ljubila mi oči. Iznenadila nas je vlastita
smjelost i tome smo se tada smijali. Prije nego što smo nastavili razgovor, čuli smo Lailumu
kako nas zove u znak upozorenja. Odmakli smo se jedno od drugoga i pridružili se njoj i
ostalima. Nijedno od nas dvoje nije progovorilo ni riječi dok nismo stigli do hotela Pines.
Potom smo se Zahid i ja vratili još neka dva kilometra do moje kuće i ja sam mu sve ispričao.
Te je večeri s nama bio još jedan član naše družine: Jamshed je upravo stigao kod rođaka u
Doongagali, ali s obzirom na njegov slab, kukavički i prezira vrijedan karakter, ja ga nastojim
kad god je to moguće ne spominjati u ovoj priči. Platon ga je prezirao a ja mu nikada nisam
ispričao za Jindie i mene, mada je on to vjerovatno otkrio pošto to više nije bila nikakva
tajna.
Tri dana prije nego što je trebala otići, Jindie je prihvatila dogovor da se sastanemo u
crkvi. Znao sam gdje se čuvao ključ a mi smo i prije često koristili to mjesto za ljubavne
sastanke. Svećenik iz Peshawara je prestao dolaziti da održi nedjeljnu misu još davnih
1950-ih. Zgrada je bila u stanju raspadanja i prokišnjavala je čim bi pala jača kiša. U to je
Jindie odlučila da se ne želi tamo sastati sa mnom. Kada sam je pitao zašto, rekla je da bi se
osjećala kao lik iz romana Pearl S. Buck. Ja joj nikada nisam dopustio da zaboravi tu opasku,
ali to što je odbila da se sastanemo u crkvi značilo je da nam je valjalo dugo pješačiti sa
Lailumom, uvijek spremnom da ide ili iza ili ispred nas, na prigodnoj razdaljini. Ona je otišla
po Jindie. Našao sam se s njima u praznoj vladinoj zgradi. Jednom sam sa domarom te
zgrade išao u lov i sad nas je on pustio unutra, toplo nas dočekavši. Prošli smo kroz zgradu i
bujni vrt te sišli na stazu koja je vodila do Miran Jani, najviše planine u Nathiji. Našli smo
jedan prekrasan pašnjak i sjedili na travi a Lailuma je otvorila knjigu i pokušavala nas ignori-
rati naredna dva sata. Jindie je progovorila prva, glasom koji je drhtao od emocija.
“Odlučila sam. Ne želim se zaručiti za tebe.”
Uzeo sam joj ruku i poljubio je. “Zašto? Zašto?”
“Pogrešno je ponašati se na tako tradicionalan način. Majka mi veli da, ako se
volimo, možemo učiniti što nam je volja. Ja mogu otići na Univerzitet u Leedsu i upisati se na
Odsjek za kineski jezik pa se možemo viđati svaki vikend. A, ako želimo, možemo se i
vjenčati. Ili ne? Na nama je da odlučimo. Niko drugi nema prava na to.”
Bio sam na nebesima. Stavio sam joj glavu na krilo i nakon izvjesnog vremena, ona
me počela milovati po kosi. “Dogovoreno”, rekao sam joj. “Tako ćemo uraditi. Drago mi je
što si rekla majci. I ja ću reći svojoj.”
“Ne trebaš joj govoriti, ako ne želiš”, odgovorila je. “Konfučije mi je rekao da je tvoja
mati jako lijepa i na izvjestan način otvorena, ali i tradicionalna i konzervativna. Možda joj se
neće svidjeti što joj sin ženi kćerku kineskog obućara.”
Zagrlio sam je i ljubio joj ruke, glavu i obraze. “Jindie, moja majka je tradicionalna ali
se i sama za mog oca udala protiv očeve volje. Bili su iz iste porodice, ali je moj otac postao

Knjigoteka 47
komunista pa je...”
“Cijeli Lahore zna tu priču, Dara, ali to ne sprečava ljude da se drugačije ponašaju
kada se njihova vlastita djeca nađu u nečemu što ne odobravaju.”
Nastavili smo razgovor cijelim putem natrag. Lailuma je rekla da se slaže sa Jindie.
Nikakvog ispovijedanja u Lahoreu. U Britaniji možemo raditi što nam volja. Kasnije su se i
Platon i Zahid s tim složili.
“Ti znaš koliko je tvoja majka tvrdoglava”, rekao je Zahid. “Nemoj joj reći ni riječi.
Nadam se da nisi vodio dnevnik.”
“Jesam, ali je uvijek zaključan a samo ja znam gdje je.”
“Ne budi blesav. Ona će otpečatiti pa ponovo zaključati. Ne potcjenjuj pendžabske
majke. Iste su kao jevrejske.” I Zahid se spremao za studij u inostranstvu, ali ne prije iduće
godine.
Do mog odlaska, Jindie i meni je ostalo još šest zajedničkih sedmica u Lahoreu. Kada
sam se vratio u Lahore, svi su pričali o Tipuovom hapšenju i nestanku i dvije sedmice kasnije,
Zahid je optužen da ga je izdao. Sad, kad razmišljam o tim danima, sjećam se da je Jamshed
donio te vijesti u našu kuću. Sad se hvali svojom sramotom, bestidno njome mašući, ali toga
dana, paradirao je svojom savješću. Govorio je o Zahidovom lošem karakteru i kako on mora
biti kažnjen. Jamshed je oduvijek bio nitkov, a ta vrsta nemoralnosti mi je bila odvratnije od
svake druge.
Isprva sam bio slomljen i potišten da bih se, poslije nekoliko dana, ozbiljno naljutio
na Zahida. Ko je mogao i pomisliti da takva zloća vreba u njegovom srcu? Jindie i ja smo
beskonačno raspravljali o tom događaju. Ona je uvijek bila opreznija i upozoravala me da ne
vjerujem sve što kaže policija. Zahid je u međuvremenu otišao u Karachi da živi kod ujaka,
koji je, po mom mišljenju, bio izuzetno sumnjivog ponašanja. Platon se složio sa mnom, ali
on ionako nije vjerovao nikome.
“Svako od nas je sposoban tako se pretvarati da često sami sebe iznenadimo. Možda
je Zahid mislio da ti čini uslugu time što ti uklanja Tipua s puta. Zar mi nisi rekao da se Tipu
vezao za Jindie?”
“U tome nije bilo ničega, Platone, samo moj bolesni um.” Dok se sve ovo dešavalo,
moja mati je, kako je Zahid i predvidio, pronašla moj dnevnik uz pomoć sluškinja, pročitala
ga i o tome nadugo razgovarala sa ocem, koji je, na njegovu ogromnu čast, dnevnik odbio
čak i pogledati. Ona je samu sebe dovela u užasno stanje. Znao sam da nešto nije u redu
istog trena kad sam tog dana stigao kući. Majka je bila nadurena, jedva da mi je odgovorila
na pozdrav i pravila se da čita knjigu. Nekoliko minuta kasnije uletjela mi je u sobu užasno
bijesna i najavila da mrzi slabe muškarce koji se zaljubljuju u žene i pužu im pred nogama.
Bio sam zapanjen. “Onda mora da mrziš mog oca koji se zaljubio u tebe. Ustvari, sada
kad to pominješ, kamo sreće da on...”
Prije nego što sam uspio dovršiti rečenicu, jurnula je prema meni i zviznula mi šamar.
A onda me zasula sa toliko užasnih riječi da sam odlučio, upravo tad, da ću, spomene li još
jednom riječi Kineskinja ili obućar, potražiti utočište kod Platona na Škotskom uglu ili pobjeći
kod jedne moje dobre tetke. Izgledalo je kao da je znala, ili, što je vjerovatnije, da ju je otac
upozorio da to ne radi, jer je naglo promijenila kolosijek. Ona je cijelog života iskazivala tako
žestoka osjećanja o glupo djetinjastim sitnicama da je u razumnijim trenucima znala priznati
tu svoju slabost i samu sebe prekorijevati. Ali ne i toga dana. Sada je, dršćući od bijesa,
vikala: “Ona je isto godište kao ti. Mogla bi biti bar pet, šest godina mlađa.”

Knjigoteka 48
 Bio sam toliko zatečen da sam se počeo smijati a onda je upozorio da su neki od
najsretnijih parova u našoj porodici bili otprilike isto godište, uključujući i njena dva brata i
njihove žene, dok je Jindie bila dvije godine mlađa od mene, ako je to uopće bilo bitno. I
pravo govoreći, rekao sam majci, jedan od naših rođaka se oženio sestrom svoje maćehe
koja je bila deset godina starija od njega, i eno ih, žive u blaženoj sreći.
Dodao sam i da mi je malčice žao što Jindie nije nekoliko godina starija. Nesposobna
da bilo šta odgovori, mati je krenula da me još jednom udari i ja sam se u posljednjem
trenutku sklonio u stranu pa se ona, umjesto da me mlatne, sručila na krevet. Sutradan
ujutro je zračila nekim površinskim mirom, ali je u njoj još uvijek sve ključalo. Nekad je bila
kadra isplesti najfantastičnije neistine, ali je bila i stručnjak za sitne laži i obično bivala
ulovljena u njima, zahvaljujući svojoj nedosljednosti. Nikada nije mogla upamtiti šta je rekla
istoj osobi nekoliko nedjelja ranije. Kako sam ja trpao u sebe kajganu, nasmiješio sam se da
joj pokažem da sa moje strane nema nikakve zlovolje. To je shvatila kao poticaj za licemjerje
i nevjerovatne jezičke kombinacije, što je bila još jedna crta njene ličnosti.
“Znam šta misliš. Misliš da sam ja protiv nje zato što nam njen otac uzima sandale za
mjeru da bi nam napravio stopala.”
Nasmijao sam se. “E, mati, baš tako kako kažeš! Uzima nam sandale da bi nam
izmjerio stopala.”
Gađala me je kuhanim jajetom, ali je promašila. U tom trenutku odlučio sam da je
najbolje poći u dugu šetnju. Sudbina, ili ne, ali sam se uhvatio kako nesvjesno koračam u
pravcu koledža Nairn, i prije nego što sam stigao do kapije, neko mi je zatrubio iz auta. Bila
je to jedna moja rođaka. Pozdravili smo se. Njen vozač je izišao i pridržao mi stražnja vrata
da uđem. Odvezli smo se do parkinga koledža.
“Dara, jesi li to došao vidjeti Jindie?”
“Nisam planirao, ali... da!”
“Možda je već otišla. Odoh da vidim. Ali, ako te uhvate, gospođica
Willoughby-Ashleymore će nazvati sve naše roditelje.”
“Ne može ona meni ništa.”
“Dara, pokrij glavu šalom da misle da si žensko.”
“A šta ću sa brkovima? O, zaboravio sam. Gospođica Willoughby-Ashleymore je i
sama brkata. Rado ću se zamaskirati. Donesi mi grudnjak i čarape.”
Zakikotala se i odmah otišla do djevojačkog hostela, pravog harema u koji nama nije
bio dozvoljen ulazak, ali gdje su cvjetale svakojake nepodopštine. U roku od deset minuta,
moja se rođaka vratila sa traženim stvarima. Na sebi sam imao salwar-kurtu pa sam nabrzinu
napravio grudi, što je šofera jako zabavljalo, pokrio glavu i pola lica šalom i blago njišući
kukovima, krenuo, u pratnji svoje uvijek na šalu spremne rođake, do sobe jedne prijateljice
gdje nas je Jindie čekala. I ona se nasmijala.
“Malo sjenila na oči i eto savršenog hermafrodita!” Prijateljice su se razišle. Kad smo
ostali sami, skinuo sam grudnjak i čarape. Bacili smo se, doduše kreposno, jedno drugome u
naručje. Uspio sam spustiti jedan nježni poljubac na usne. Vjeruj mi, dragi čitaoče, bio je
čisto simboličan. Naše su se usne jedva dotaknule, ali nju je i to zbunilo. Uspravila se i
udarila me po ruci lepezom za rastjerivanje muha.
“Što me stalno ljutiš? Nikad se više neću s tobom nasamo naći, ako mi ne obećaš da
ćeš biti pristojan.”

Knjigoteka 49
 “Zar nisi pročitala Hiljadu i jednu noć, Jindie?” Odgurnula me je. Očajnički želeći da je
razveselim, opisao sam joj svoj razgovor sa majkom. Smjesta se oneraspoložila.
“Upozorila sam te da joj ne govoriš.”
“Pretražila je moj stol i police i silom otvorila tajni pretinac u ormaru i našla dnevnik.”
“A što vodiš dnevnik? To je tako nezrelo.”
“Maštanja se moraju negdje zabilježiti.”
Željela je znati šta sam napisao. Dao sam joj kratki sažetak. Prekrila je lice rukama.
“Napisao si da smo proveli cijelu noć u razgovoru?”
“Preko telefona! Jesam. Pa istina je.”
“Znam, ali to ostavlja loš dojam.”
“Kome je to važno?”
Ušutjela je a onda je rekla: “Idi. Daj da o svemu ovome razmislim. I ne zovi me od
kuće. Idi u njemačku gostionicu.”
Naše stražarke su stajale ispred sobe, strpljivo čekajući i prisluškujući. Smjesta su
upale u sobu. Blago potišten, opet sam se zamaskirao i izišao, sugestivno njišući kukovima.
Prolazeći kraj drveta o koje je bilo obješeno zvono koledža Nairn - taj opaki otrov koji je
pozivao djevojke u učionice i na sastanke i signalizirao da je vrijeme posjete isteklo - izvadio
sam perorez i odvojio zvono od konopca. Moje pratilje, od kojih su mi tri bile rođake, bile su
užasnute.
“Allahu, Allahu. Izbacit će nas. Ti si čudovište. Ovo ti je zadnji put da si ušao! Ti, zloćo
zločesti. Zloćo! Zmijo jedna!” I sve tako. Otrčao sam do auta, čvrsto stišćući zvono i vozač me
je odvezao odatle. Gospođica Willoughby-Ashleymore, kako su mi kasnije rekli, pokrenula je
cijelu istragu i čak pozvala jednog bivšeg policajca čija kći je bila njena učenica, kako bi
uplašila studente, ali tajna nikada nije razriješena. Onaj suvenir, zahrđao i izlizan baš kao i
koledž kome je nekoć pripadao, i dan-danas visi sa stabla manga u maminom starom vrtu,
gdje ga vrtlar često koristi da rastjera papige. Iduće smo se sedmice Jindie i ja našli u
njemačkoj gostionici i ona je priznala da ju je krađa zvona jako razveselila, čime sam opet bio
u njenoj milosti.
Ali najgore će se tek desiti. Kako se primicalo vrijeme mog odlaska, prijatelji su počeli
organizirati oproštajne zabave. Mi, koji smo imali svoj specijalni stol u gostionici koledža
imali smo običaj upriličiti zabavu na kojoj su voćni sokovi i samose besplatno služeni.
Dubokoštovani me je nježno zagrlio.
“Nećeš me zaboraviti, a?”
Kako sam mogao zaboraviti bilo koga od njih. Uz nekoliko izuzetaka, svi su oni sada
mrtvi, svi oni prijatelji kojima je bilo dopušteno da sjede za našim stolom, čiju smo čistotu i
integritet tako žestoko branili od onih lažnih, onih prevaranata i budala. Profesor Junaid je
pio toliko da je od toga umro. Haroon je prije šezdesete umro od srčanog udara.
Dubokoštovani je nestao sa starom gostionicom i niko ne zna šta se kasnije s njim zbilo. Tako
je to išlo. Platon, Zahid, Konfučije i ja smo vjerovatno jedini preživjeli iz naše Atlantide. Vidio
sam njihove duhove kad sam, poslije četrdeset godina odsustva, posjetio svoj stari koledž.
Gotovo da sam mogao čuti njihove glasove. Shvatio sam da su mi oči pune suza. Iznenadila
me vlastita sentimentalnost. Sentimentalnost je bila nešto što smo surovo osuđivali, kad
smo bili mladi. Kako smo samo mrzili momke za susjednim stolovima koji su pričali samo o
sjajnoj mogulskoj prošlosti našega grada, o mogulskoj vladavini u Indiji, o mogulskom ovom i

Knjigoteka 50
mogulskom onom; Platon bi dobacivao “mogulsko vino, mogulska razbludnost i opijum,
mogulska ljubav prema dječacima...” Jedan od nas bi ga prekinuo i zapjevao odu Lahoreu
pod vlašću Sikha, naglašavajući pritom vrline maharadže Ranjit Singha, jednookog ratnika
koji je zaustavio britanski pohod i spasio Punjab. Njegova stara palača bila je nedaleko od
stola za kojim smo sjedili, blizu džamije Badshahi i bazara s dijamantima - u kome je danju
bilo svježe a noću vruće kao u furuni - u onom starom kvartu crvenih fenjera, gdje je
nekoliko najneukusnije nakićenih kuća sa kurtizanama sagradio moj ujak. Stari kraljevski
kvart: džamija, palača i bordel, sve jedno kraj drugoga i blizu rijeke koja više ne teče.
Bilo je tu i drugih stolova, za kojima su namirisani mladići pokazivali duhovitost koju
su prethodno pomno uvježbavali kod kuće kako bi impresionirali jedan drugog i studentice
što su ispijale čaj i jele samose, odvojeno od nas, u obližnjem vrtu i čiji su kikot i cika samo
pojačavali šarm tog mjesta.
Uvježbana duhovitost za našim stolom nije bila dopuštena. Platon je prezirao tu
praksu kao mladenačku slabost i sumnjičavo bi se zagledao u svakog od nas kad bi smatrao
da našoj dosjetki nedostaje spontanost. Platonove dosjetke je krasila ekscentričnost koja
nam je - za razliku od njegovih šala - djelovala kao nešto što je brižljivo njegovao. Neki su
njegovi učenici pričali da je on znao kružiti biciklom oko škole i da su ga često viđali kako jed-
va drži ravnotežu na biciklu, dok vozi raširenih ruku i bez prestanka uzvikuje Allahu ekber.
Kada smo ga pitali je li to istina, klimnuo je: “A što pitate? Zar nikad niste čuli za satiru?”
Jesam li ja tugovao za starim prijateljima ili za starim gradom, tim starim svijetom
koji se od tad toliko promijenio na gore, tim svijetom u kojem su očekivanja bolje
budućnosti uvijek bila velika i u kojem će se tek kasnije pojaviti i ultravehabijske brade i
gangsterska politika i kancerogena korupcija da utope svaku nadu. Momaka pripadnika
Jamaat-i-Islamija je i tada bilo, ali su bili malobrojni; katkad bi se s nama posvađali i
papagajski na svu našu kritiku uzvraćali jednom jedinom frazom “Islam je jedini i
najpotpuniji zakon života”, pa smo im se mi i obraćali riječima: “Reci mi, de,
islam-je-jedini-i-najpotpuniji-način-života, je li moguće da smo mi nastali od majmuna? Jesi li
ti kad razmotrio tu mogućnost ili proučavao dokaze?”
Posmatrajući izblijedjele fotografije u staroj dvorani, pozornici tolikih burnih
događaja, vidio sam davno zaboravljeno paštunsko lice koje me navelo da se osmjehnem. To
čestito ljudsko biće, mada užasan pedant, na naše veliko iznenađenje se pridružio armiji i
postao general. Posljednje što sam čuo o njemu bila je priča o tome kako je pobjesnio kad su
ga do gola skinuli i pretresli na aerodromu Dulles, gdje se zatekao u decembru 2001, na putu
na nekakav brifing u Pentagonu. Svi smo bili na tom zidu, svi osim Platona, koji, naravno,
nikada nije ni pohađao naš koledž. Kako se to sada doima čudno, ali niko od nas koji smo se
svako jutro okupljali za tim stolom nije bio vjernik. Ni jedan jedini od nas. I to je bilo
normalno. Mi nismo u tome bili usamljeni.
Nekoliko starih profesora mi je prišlo i toplo me pozdravili, tvrdeći da su i oni sjedili
za našim stolom. Neki su se čak sjećali kako su se bunili protiv zabranjenih političkih
demonstracija i marša na američki konzulat u znak protesta protiv ubistva Patricea
Lumumbe, 1961. godine. Drugi su mi prepričavali epizode koje se nikada nisu desile, jednu
imaginarnu prošlost. Ja sam se samo smiješio. Svakom - njegova iluzija.
Prije nego što sam otišao iz Lahorea u Englesku, oprostio sam se od svojih starih
pribježišta, osim Zahidove kuće, u koju zbog njegove izdaje nisam želio ući. Volio sam i
cijenio ovaj grad: njegovu hrabrost, koja je bila ravna njegovoj kuhinji, njegov duh i humor
pun samoprezira; njegovu energiju, mušku i žensku, njegove gostionice koje su čak i nakon

Knjigoteka 51
1947. godine sačuvale postojanost i koje su frcale idejama; njegovu mekoću i tvrdoglavu
glupost, zavisno od prilika. Nova predgrađa, sagrađena nakon što sam ja otišao, udomila su
jednu potpuno novu klasu građana. To su bili mladi ljudi čiji su očevi došli iz provincije, ili bili
trgovci skorojevići, koji su se preselili u grad kako bi se dokopali još većeg bogatstva.
Platon ih je prezirao kako je samo on to umio, vidjevši komediju u onome što su oni
smatrali vrlinom. Vrijeđao ih je u lice, govoreći im da su najtupaviji i najsiroviji nitkovi koje je
ikada njegovo oko ugledalo, iako je i sam bio svjestan da pretjeruje. Rugao se njihovom
prenaglašenom manirizmu i gestama, njihovom snobizmu i načinu odijevanja, njihovoj
mračnoj pojavi i odvratnoj sebičnosti, ali iznad svega se rugao okorjelom nepoštovanju koje
su pokazivali prema onima koje su smatrali društveno nižim od sebe. Poznavao sam neke od
njih. Njima u prilog, moglo bi se reći da barem nisu nosili oružje. A njihova djeca jesu.
Kod kuće, majka je bila uvjerena da me je pobijedila i da nema više razloga za
tjeskobu što se tiče kineskog fronta. Hvalisala se starijoj sestri kako je sve bilo riješeno
izuzetno elegantno, što je vrsta opaske koju bi mučitelj mogao uputiti zatvoreniku koga je
tako sredio da su ga na koncu našli mrtvog. Njen su svijet u biti činile njene sestre, par
mlađih žena koje su klimale na svaku njenu riječ, i njena porodica, što je značilo moga oca i,
avaj, mene. Što se tiče mojih sestara, one su bile tu da izgledaju lijepo da je ne bi obrukale u
javnim prilikama, dok je njihova budućnost bila obuhvaćena jednom jedinom ubitačnom
institucijom: brakom.
Mati je imala mnogo vrlina i bila uglavnom ugodna i velikodušna, mada sklona, kao
što sam već rekao, napadima nekontroliranog bijesa. Platon je slučajno bio svjedok - i bio je
impresioniran - jednog takvog napada kad mi je došao u posjetu. Mislila je da je on trgovac.
Njen brak sa mojim ocem, najblaže rečeno, nije bio strogo konvencionalan. Bijeg i
tajno vjenčanje; skandal u porodici. Moj djed koji prijeti da će ubiti i nju i sebe, ako se taj
brak ne poništi. Gnjev moje nane sa očeve strane, koja je poticala iz plemenitijeg dijela naše
porodice i bila bijesna što ima neko ko ne misli da je njen sin dostojan samo zbog njegovih
komunističkih gledišta. Sve se na kraju smirilo a službeno vjenčanje, kojem su prisustvovali
gradski uglednici, propisno je obavljeno. Zbog svega ovog bi moja majka trebala imati manje
kruta gledišta, ali izgleda da je ona, pošto je sama kao mlada žena uvela taj hrabri običaj, sad
bila iznenađena vlastitom smjelošću pa je često iskazivala lažni moral koji nam je svima bio
mučan. Da li je krila neke druge tajne iz svoje prošlosti o kojima nismo ništa znali? Napola
histerično je branila monogamiju, i to u kulturi u kojoj je monogamija vladala. Uništila je
moju sreću i hvalila se svojim uspjehom pred ocem i krugom bliskih prijatelja.
Koliko je samo pogriješila i koliko je istovremeno imala pravo, mada ne zbog moje
prividne kapitulacije. Jindie je bila ta koja je primila k srcu glupu strogost moje majke.
Iznenada, mi više nismo bili jedno za drugo. Ionako je za mene prestara. Zašto ne oženim
jednu od svojih ljupkih rođaka, kao što je bila tradicija u mojoj porodici. Tako su lijepe. Pa
zašto ne, treba sad osmotriti nekoliko tih petnaestogodišnjakinja tako da budu spremne za
koju godinu. Mi pripadamo različitim svjetovima. Nema smisla ljutiti svoje kod kuće. I ona se
ne namjerava prijavljivati na Univerzitet Leeds. Ne smijemo se više ni viđati, ni razgovarati.
Uspaničio sam se. Kako se ovo moglo desiti? Zašto? Nije mi htjela reći. Očajan, želio
sam vidjeti njenu majku, ženu zadivljujućih impulsa i veoma razboritu. Gospođa Ma je
umirila moj ego, ali mi nije ponudila nikakav savjet. Njena kći je jedina koja može o tome
odlučiti, rekla mi je s tihim ponosom. I Konfučije je razumio moj bol, ali ga je malo plašio
Jindieinim oštar jezik i nije mu padalo na pamet da se suprotstavi njenoj volji. Trebao mi je
Zahid i ja sam ga proklinjao što je uništio naše prijateljstvo. Platon je u ovom pitanju bio

Knjigoteka 52
beskoristan, mada mi je rekao da će učiniti sve da mi pomogne i pritom naglasio to sve. Tada
je u mojoj glavi počela da se oblikuje sumanuta ideja, ideja u kojoj je Platon bio središnja
ličnost.

Knjigoteka 53
 5.

Ništa nisam krio od Jindie. U njenom sam prisustvu gubio samopoštovanje. Još od
ljeta u Nathiagaliju, sve verbalne ograde među nama su srušene. Sada naprosto nisam
mogao razumjeti razloge njenog emocionalnog povlačenja. Možda je mislila da su neke od
predrasuda moje majke genetski uvjetovane i usađene i u nas ostale, ali šta god da je bio
razlog morao sam ga saznati prije odlaska. Morao sam je namamiti na posljednji, očajnički
sastanak, ali je, da bih je mogao uvjeriti da su moje namjere bile čiste, mjesto moralo biti
istovremeno i javno i tajno. U taj se opis jedino uklapala mramorna mogulska terasa
Šalimarskih vrtova na obroncima grada.
“Kako ćeš se popeti uz te zidine po mjesečini bez šejtanove pomoći?”, pitao me je
očajni Platon. Bio je četvrtak. Moj je odlazak bio planiran za nedjelju.
Plan je bio jednostavan. Nagovoriti Jindie da se još jednom sa mnom sastane. Ona bi
rekla svojim roditeljima da će provesti večer kod jedne od svojih rođaka. Platon, odjeven kao
vozač, pozajmio bi prijateljev auto i otišao po nju u petak uvečer. Našli bi se sa mnom ispred
Šalimarskih vrtova. To bi moglo uspjeti.
“Vrtovi su zaključani. Tamo je noćna straža. Kako ćemo ući?”
Platon nije imao pojma da sam ja to već bio riješio. Bliski prijatelji moje porodice bili
su nasljedni čuvari Šalimarskih vrtova, što je bila nagrada za to što su sijali cvijeće i obrađivali
zemlju kad su građeni vrtovi, ta velika mogulska strast. Anis, njihov mlađi sin, momak vječito
umornog pogleda, nekoliko godina stariji od mene, bio mi je drag prijatelj. Poslan vrlo mlad
u jednu englesku javnu školu, prvo se malo pravio važan a onda je doživio slom od kojeg se
nikada nije potpuno oporavio. Njegovi preci su prigrabili i komad susjednog imanja kada je
propalo Mogulsko carstvo i tako su postali vlastela. Mi smo se dobro zabavljali, kad bi nam
njegov otac, radikalni član Ustavotvorne skupštine Domovine, opisivao uspon svoje
porodice.
Nazvao sam Anisa i objasnio mu svoje dvojbe. Ponudio mi je svoj auto i ključ od
privatne kapije koji je stoljećima korišten za ljubavne sastanke. Ne trebam se brinuti zbog
stražara. Oni su njihovi stanari i dobit će uputu da štite našu privatnost. Treba li mi hrane i
vina? Ne. Svirač na sitaru skriven iza žbuna da podigne atmosferu? Ne! Htio je da to izgleda
kao bolivudski film. Platon i ja smo otišli po ključ i auto. Anis nam je nacrtao malu mapu i
označio gdje su skrivena vrata. “Dara”, rekao je glasno pri odlasku, “je li to ona kineska
ljepotica na koju nas je sve upozorila tvoja mati?”
Klimnuo sam.
“Hmm. Tako sam i mislio. Šta god da je, nadam se da ćeš uspjeti. Ne prihvaćaj
odbijanje. Pobjegni s njom. Uzmi auto. Neka nas Allah čuva od naših majki. Jesi li joj rekao da
ćeš kod nas večeras spavati? To je u redu. Savršeno u redu. Ja ću upozoriti sluge. Želim ti sve
najbolje, dragi Dara. Bojim se da ti ne mogu ponuditi nikakav suvisli savjet.”
Tako je sve bilo sređeno, osim Jindienog pristanka. Bilo mi je dvadeset godina. Njoj je
bilo osamnaest. Nijedno od nas nije imalo stvarnog životnog iskustva, i zato smo svoje
privatne razgovore, vođene uglavnom preko telefona, smatrali rijetkim oblikom sreće. Mene
su mučile mračne misli, pitao sam se šta će mi život bez nje. Hoće li mi oko ikad zaigrati na
neke druge lijepo zaobljene grudi? Šta bi rekla kada bih joj priznao da sam se pobrinuo da

Knjigoteka 83
imamo cijeli Shalimar za sebe samo da bismo mogli svu noć na miru razgovarati, licem u lice,
umjesto sa telefonskom slušalicom na uhu? Mislio sam da će mi biti potrebne sve moći
uvjeravanja, da je nagovorim da razgovara sa mnom. Ali, naš prekid je trajao cijelu sedmicu,
a razgovarati s njom o svemu, kao što to čine dobri prijatelji, postalo je oboma takva navika
da je i njoj to vjerovatno nedostajalo.
A možda je upravo zato došlo do potpune promjene njenog raspoloženja. Spremno
je prihvatila cijeli plan, ne primijetivši iznenađenje u mom glasu kad sam joj rekao da sam
oduševljen. Osjetio sam blago samopouzdanje. Bit će moja. Sve će biti dobro. Nikad se
nećemo rastati.
Platon je savršeno odigrao svoju ulogu. Bilo je prekrasno oktobarsko veće. Prvo smo
prošetali do osmatračnica na starim zidinama i posmatrali svjetla Lahorea. Dopustila mi je da
joj držim i ljubim ruku, što sam ja neprestano činio. Ispričala mi je, a da je nisam ni upitao,
sve ružne stvari koje su njene prijateljice u koledžu Nairn rekle o meni. Pošto je to sve
uglavnom bilo istina, smatrao sam da je najbolje da se držim uzvišeno i da im ne uzvratim
istom mjerom. Vrtovi su noću bili čarobni, sa gradom u daljini i zvijezdama iznad nas. Vladala
je potpuna tišina, koju je remetilo huktanje usamljene sove. Postepeno smo se navikli na
svjetlost zvijezda. Isprva smo razgovarali šapatom, dok nismo shvatili da smo mi jedino dvoje
ljudi u vrtu i da možemo razgovarati normalnim glasom.
Sjećam se da smo oboje imali šalove i da smo hodali gore-dolje po praznom vrtu i
razgovarali. Želio sam znati o njenoj porodici. Kada i kako su njeni preci napustili Kinu. “Duga
je to priča”, rekla je ona, “i zahtijeva bar tri stotine i jednu noć.”
“Daj da počnemo sada”, preklinjao sam je. Ali ona nije htjela o svemu tome govoriti
večeras. Ranije mi je šapatom otpjevala jednu pjesmu na pendžab- skom pa sam je zamolio
da to ponovi:
“Onda mi otpjevaj Waris Shaha na uho.”
“I u Kini je bilo sufijskoga sjaja, jesi li to znao?”
“Večeras me više zanimaju sufijske slasti.”
Uzela me za ruku dok smo nastavili hodati i razgovarati pod zvjezdanim nebom, ali je
njena šutnja bila vrlo odlučna kad se radilo o temi koja nas je oboje mučila. Na mramornim
klupama gdje smo postavili svoju bazu misteriozno su se našli mekani jastuci. Anis je,
suprotno mojim željama, organizirao i termos-flaše sa čajem i kutiju punu sendviča sa
piletinom. Ona to nije ni primijetila. Ako prokleti sitar sad počne zavijati iza grmlja, ubit ću
te, Anise. Srećom, ništa se više nije dogodilo.
“Jindie...”
“Nemoj. Ne vrijedi.”
Zagrlio sam je i poljubio je u oči. Spustila mi se u naručje a ja sam joj milovao kosu.
“Zašto si odlučila da ne ideš u Leeds?”
“Zašto kvariti naše posljednje zajedničko veče pričom o neugodnim stvarima?
Prihvati da nismo suđeni jedno drugome, mani se uzvišenih misli i pusti nas samo da bu-
demo ovdje zajedno.”
Poljubio sam joj usne i ona mi je uzvratila. A onda mi je palo na pamet da bi, ako
vodimo ljubav i ona zatrudni, to bio gotov čin i ona bi se morala udati za mene, a onda baš
me briga za cijeli prokleti svijet. To mi je i onda zvučalo kao loša ljubavna drama, ali snaga
tog trenutka poništila je sve moje sposobnosti kritičkog razmišljanja. Bio sam tako obuzet
strašću u kojoj su bile pomiješane ljubav i požuda.

Knjigoteka 84
 Bila je opuštena i neprestano mi milovala lice i ljubila me. U to sam čuo mujezina
kako poziva vjernike na sabah-namaz i počinio fatalnu grešku. Stavio sam joj ruku ispod šala
a onda i ispod bluze, u potrazi za mekotom njenih grudi. Milovao sam tu malenu loptu, još
uvijek skrivenu ispod grudnjaka. Nije se pobunila, što me je dodatno ohrabrilo. Pokušao sam
podići grudnjak i poljubiti joj kožu. Bila je to ozbiljna taktička greška. Skočila je sa izrazom
užasa na licu.
“Zašto to činiš?”
“Želim voditi ljubav s tobom. Ovo je naša jedina noć, pa sam mislio...”
Počela je vikati na mene na kineskom: uzvikivala je riječ semen neprestano, upirući
prstom u mene.
“Jindie, žao mi je.”
“Nije ti žao. Ti si semen. Semen. Je li ti jasno. To si i ništa više. Semen. Mrzim te. Ti
me, ustvari, ne voliš. Nema ničeg u tvojoj ljubavi. Želim kući. Sad.”
A šta sam mogao učiniti? Molio sam je da mi oprosti. Plakao sam. Padao ničice.
Ljubio joj ruke. Mladi nisu ništa ako nisu melodramatični i samo mjesto je nesumnjivo
pomoglo, ali nije bilo koristi. Bila je bijesna i sebe je gorko krivila što je uopće pristala na
sastanak sa mnom. Pobjegla je prema kapiji. Potrčao sam za njom. Platon je vidio njene suze
i sve odmah shvatio.
“Molim te, Platone, odvezi me sada kući. A onda se vrati i odvedi gospodina Semena
njegovoj mami.”
Je li to bila moja mašta ili je Platon jedva susprezao smijeh? Kad je auto otišao,
iznenadio me je poznati glas.
“Trebao si je prisiliti.”
Bio je to Anis. “Oprosti, D, nisam mogao a da ne budem svjedok. Jesu li tvoje suze
bile stvarne? U svakom slučaju, impresivno.”
Svjestan njegove sklonosti voajerizmu, nisam bio sasvim iznenađen. Zapravo mi je
bilo drago što je tu. Dobro mi je došlo to skretanje pažnje jer bih se inače očajno osjećao.
Obojica smo bili gladni pa su sendviči brzo smazani.
“Jesi li sve čuo?”
“Tek kada ste oboje sjedili. Nadam se da su jastuci bili udobni. Mramor je hladan i
neudoban noću a da si ti nastavio onako kako je trebalo, tvoja kineska ljepotica bi cijenila
njihovu toplotu, ako ne i tvoju.”
“Nikad ni nju ni bilo koju drugu ne bih mogao prisiliti, Anise.”
Tužno je uzdahnuo, složivši se. “Naši preci bi se rasplakali da vide koliko smo
patetični postali.”
Mada se ta tema nikad nije spominjala, za naše prijatelje nije bila tajna da su Anisa
žene zanimale samo kao sagovornice i prijateljice. Pokušaji njegove majke da od njega
napravi heteroseksualca, redovno su propadali. Dovodila mu je gradske ljepotice da
paradiraju pred njim ne bi li ga navele na ženidbu, ali on ni za jednu nije pokazao ni najmanji
interes pa mu se nikad nisu vraćale. Kurtizane, koje su njegovi očajni roditelji unajmljivali da
ga uzbude i iščupaju iz njegovog mrtvila, on je plaćao dvostruko pod uvjetom da svima lažu o
njegovim moćima, što su one spremno činile. Znam to jer sam jednom čuo naše majke kako
razgovaraju o tom problemu; njegova se hvalila kako bi Anis bio dobar u krevetu da se nađe
prava žena. Moja mati je jedva dočekala da doda svoju salvu zajedljivih napada na ove

Knjigoteka 85
moderne djevojke. Anis i ja smo se tog dana dobro ismijali. Sa jednom mlađom kurtizanom
smo se sprijateljili pa nas je obasipala pričama o gradskim uglednicima - svaki put bi nam
rekla i njihovo ime - koji su svake sedmice navraćali u Dijamantski bazar. Jedan se moj rođak
kasnije u nju zaljubio i oženio je. “Znam šta je bila, pa šta? Zahvaljujući takvom životu, sad je
monogamna i vjerna. Bolje ona, nego neko iz našeg svijeta.” Imao je pravo, naravno. I sve
troje djece mu je studiralo medicinu: djevojke rade u teksaškim bolnicama; sin je
specijalizirao ortopedsku hirurgiju, postao vješt hirurg a odnedavno i pobožni musliman.
Vjerski gerilci iz Afganistana su ga zavrbovali pa je na koncu postao njihov lični ljekar, u
talibanskim poljskim bolnicama liječi rane ratnicima. Mati mu tvrdi da je liječio i Osamu Bin
Ladena, malo prije nego se povukao.
Mnogo bolje sam se osjećao kad smo Anis i ja popili čaj i pojeli sendviče na terasi
Shalimara, ali zbunjenost je ostala. Pitao sam Anisa za riječ koja me zbunila te večeri što je
tako neugodno okončala.
“Misliš li da je semen, ili tsemen, kako je ona to izgovorila, neka pogrdna kineska
riječ? Bila bi to jedinstvena koincidencija jer na engleskom ta riječ znači živototvorno sjeme.”
“Ili ne... to ti je od slučaja do slučaja... zar se nisi nikad probudio sav mokar od sna?
Izvini, samo pitam. I ja sam se pitao šta joj to znači. Zapazio sam da te je nazvala semenom
barem šest puta u jednoj i pol rečenici a onda još jednom, kasnije u razgovoru sa Platonom.
Impresivno. To mora da je neka vrlo lična pogrda. Očito te voli. U to nema sumnje, ali tvoja
mati je efikasan protivnik svim potencijalnim nevjestama. Toliko je sklona presuđivati
ljudima. Bojim se da je to jedna od njenih odbojnijih crta. I moja je ista. Ali, sumnjam da u
Narodnoj republici imaju fobiju od sjemena? Nikad nisam tamo bio. Da upitamo kineskog
ambasadora kad nam idući put dođe na večeru.” Utonuo je u misli i bio je izgubljen za ovaj
svijet. I sam sam se osjećao izuzetno loše. Iznenada se vratio u život.
“Nešto mislim, ima samo još jedno mjesto gdje sam čuo da se sjeme spominje u
pogrdnom kontekstu... u Veneciji. Gondolijeri su, kao što sam znaš, izuzetno kompetitivni i
to u svakom pogledu. Često jedan drugog zovu boron ili boroni, što nije njihov lokalni izraz za
'barona’, kako misle turisti, već riječ u jednini i množini za kapljicu sperme, barem su mi tako
rekli.”
Nisam mogao da se ne nasmijem, bez obzira što mi je srce bilo slomljeno. “A kad si ti
to bio u Veneciji?”
“Išli smo sa školom kada mi je bilo šesnaest. Prije deset godina. Vrlo ugodno
putovanje, bez obzira na borone.”
“A sigurno i zbog njih.”
Nasmijao se. Vidio sam ga još jednom u Edinburghu te kasnije dvaput u Londonu, da
bi onda, poput tolikih drugih iz Lahorea, potpuno nestao iz mog života. Povremeno bi, nakon
dugog nejavljanja, stiglo pismo u kojem me pita za mišljenje o nekoj knjizi koju namjerava
objaviti na urduu. Anis se nikada nije oženio, bez obzira na stalne majčine pritiske i nikada
nije napustio porodičnu kuću, bez obzira na savjete svih prijatelja. Toj porodici nije falilo ni
novca ni zemlje. On naprosto nije imao snage proglasiti svoju nezavisnost. Jednog dana me
je nazvala njegova majka. Anis je pozvao prijatelje. Kada su odlazili, on se jako dugo s njima
pozdravljao i bio krajnje sentimentalno raspoložen, što je trebalo biti znak za alarm, ali niko
od njih nije pomislio da u tome ima nešto loše. Kasnije te večeri progutao je pilulu sa
cijanidom. Ostavio je poruku u kojoj je objasnio zašto se ubio. Kad su sutradan ujutro po-
tresene sluge pozvale njegovu majku, stara je udovica to primila sasvim mirno. Gledala je
njegovo tijelo bez trunke osjećanja. Vidjela je poruku i sklonila je prije dolaska policije. Šta li

Knjigoteka 86
si napisao, Anise? Zašto nisi pisao nikom od nas? Ili je to bila knjiga žalbi na račun tvoje
majke?
To što je glumio vozača prije toliko godina, kad je Jindie i mene odvezao u Šalimarske
vrtove i kada nas dvoje nismo disali već samo uzdisali, bila je ona velika usluga koju mi je
Platon učinio i zbog koje sam se obavezao da ću i ja za njega učiniti sve što budem mogao. I
zato sam sada zaokupljen rekonstrukcijom njegovog života. Ono čega možda nije bio sasvim
svjestan je da ću, pišući o njemu, obavezno morati vratiti u život i druge, uključujući i sebe
samog. Šta god da misli sada, on nije ni tada, niti je uostalom ikada, postojao sam za sebe.
Trebalo je preko trideset godina da shvatim šta je Jindie imala na umu kada je od
mene tražila da pročitam Cao Xueqinov roman San crvene odaje, taj veliki kineski roman s
kraja osamnaestog stoljeća. Autor tu svojim čitaocima veli da ga je život u siromaštvu i bijedi
natjerao da shvati da su njegove prijateljice iz mladosti bile moralno i intelektualno
superiorne i da zato želi zabilježiti njihov život, ne bi li i sam sebe podsjetio na zlatne dane
koje čuva u srcu. To je jedan nezaboravan roman o životu u zatvorenom kompleksu palača u
kojem živi bogata porodica u službi carskog dvora. Zna se za pet tomova; očito je da autor
nije uspio dovršiti priču za svog života. Knjiga me uveliko podsjetila na Jindie, mada je ona
vjerovatno bila premlada kad ju je prvi put pročitala. Je li ona samu sebe oblikovala prema
Dai-yu, preosjetljivoj ljepotici koja je tako vješto krila svoja osjećanja? Čitanje tog romana je
za mene bilo intenzivno iskustvo, dijelom zato što su mi mnoga iskustva i osjećanja mladih,
kako ih opisuje ovaj pisac, bila dobro znana pa su me navela da razmišljam ne samo o Jindie,
već i o rođakama koje sam ostavio u Domovini. Priča govori o grupi mladih romantika, koji
su dovoljni sami sebi, koji nastoje zaboraviti da se svijet palače u kojoj žive sa roditeljima
urušava oko njih. Ni to mi nije bilo strano.
Da sam ranije pročitao tu knjigu, možda bih bolje razumio Jindiene preokupacije, ali
moje će prosvjetljenje uvijek dolaziti prekasno, bar kad je ona u pitanju. Drugi roman koji
sam pročitao nije mi sugerirala ona, već njen brat Konfučije. Bila je to priča ispričana
stotinjak godina prije Sna. Veoma zabavna knjiga koja je trebala biti jedno od velikih erotskih
remek-djela svjetske književnosti. U Chin Ping Mei ili Cvijetu u zlatnoj vazi, svaki važniji lik je
opak i nema nikoga - u sva tri toma - s kim bi čitalac mogao saosjećati ili se poistovjetiti, što
je potpuno suprotno prvim engleskim romanima i radovima gospođice Austen ili sestara
Bronte. Na pola prvog toma, shvatio sam da je i Jindie pročitala neke odlomke, ili čak cijelu
knjigu, te je tako jedna stara zagonetka riješena. Ono što mi je vikala one nezaboravne,
užasne noći u paviljonu Šalimarskih vrtova nije bila riječ semen već Hsi-men, što je bilo ime
antijunaka oko čijih se seksualnih vratolomija i nezasitnosti vrti cijeli roman. Nakratko sam
prestao čitati kada sam to shvatio i grohotom se nasmijao. Bio sam blago šokiran,
razmišljajući ponovo o njoj. Tada joj je bilo osamnaest godina i mora da je krišom pročitala
tu knjigu. Možda, na koncu konca, njen uzor nije bila Dai-yu. A onda su navrla sjećanja na
ono što mi je Konfučije rekao kada smo razgovarali o erotskoj poeziji. “Ništa se ne može
mjeriti sa onim što smo mi u Kini imali”, rekao mi je, tako da mora da je na polici njihovog
oca bilo neko staro izdanje te knjige. A, da ostavimo sad Hsi-mena, evo kako je jedan od
manje važnih likova opisan u romanu: “Wen Pi-ku, Toploguzi Wen, Pedantni Wen,
Visokoškolovani Wen, peder kojeg je Hsi-men Ch’ingu preporučio njegov kolega
Visokoškolovani Ni Peng da mu bude sekretar; smješten preko puta Hsi-men Ch’ingovog
stana... otkriva nam Hsi-men Ch’ingovu privatnu prepisku sa Ni Pengom, koji je prenosi Hsia
Yen-Lingu; obljubljuje Hua-t’unga protiv njegove volje te biva izbačen iz Hsi-menovog doma,
kada se otkrije ova njegova indiskrecija.”

Knjigoteka 87
 Čak i sad, gledajući unatrag, užasava me činjenica da me je neko poredio sa
nemoralnim sladostrasnikom koji je svoju šljivu smještao u svaku zlatnu vazu koja mu je
došla do ruku i iz svake moguće poze. Pa ja sam jedino pokušao osjetiti krivinu njene lijeve
dojke.
Nema sumnje, moram sa Jindie na našem sljedećem sastanku popričati o kineskoj
književnosti, nadam se u Zahidovom odsustvu. Ako sam ja Hsi-men, onda je Zahid svakako
Wen Pi-ku. Poslao sam joj e-mail u tom smislu a ona je odmah odgovorila predloživši
vrijeme, datum i mjesto. Pitala je i jesam li uspio pročitati njeno pismo, esej i dnevnike.
Nisam, ali upravo se spremam.

Knjigoteka 88
 6.

Dragi D:
Postavio si previše pitanja pred odlazak iz Lahorea. Najviše mi je zasmetalo pitanje
jesam li ja samu sebe doživljavala kao Pendžabku ili Kineskinju. Umjesto da ti odgovorim da
sam kineska Pendžabka, što mislim da si želio čuti, šutjela sam jer je to mnogo
kompliciranije. Jesi li ikada primijetio koliko sam često šutjela kada si me nešto upitao. Jesi li?
Bilo je neuljudno reči da su ti pitanja koja su mi smetala bila glupa. Stalno si se raspitivao
zapovijest moje porodice. U tom slučaju, razlog što sam prešutjela odgovor nije bilo to što je
pitanje bilo blesavo, već sam osjećala da jeto nekako bio pogrešan trenutak a, iskreno, nisam
željela da te informacije preneseš majci, što bi ti sigurno pobjedonosno uradio.
Priloženi rukopis je uistinu namijenjen tebi. Možda je predug i dosadan. Ako tako
misliš, nemoj ni pokušavati biti diplomata. Nije to nikad bio tvoj stil. Ovo je bila tako tužna i
mučna tema da sam ja često razgovor o njoj radije prekidala. Ali postala mi je navika i to je
bio moj način vođenja jednosmjernog razgovora sa tobom, razgovora u kojem je tvoje bilo
da slušaš i ne zapitkuješ me poslije svakih nekoliko rečenica. Prvi dio sam otipkala! Imala
sam mnogo slobodnog vremena u Georgetownu prije no što su stigla djeca, dok je Zahid
spašavao živote. On je dobar u svom poslu, mada nekad pretjeruje. Prije nekoliko godina
spasio je život za koji je cijela porodica, svi osim njega, smatrala da nije zaslužio biti spašen.
Nisam mnogo marila za društvo drugih doktorskih supruga i nikada nisam išla u
kupovinu iz navike, pogotovo ne u kupovinu nakita. Te predmete ja i ne primjećujem. Tako
sam brojne sate provela u univerzitetskoj biblioteci, čitajući kinesku povijest, nešto što nismo
mogle uraditi na našem dragom, starom koledžu Nairn, gdje je povijest kojoj su nas
podučavali bila čista farsa. Dakle, to što si dobio sastoji se iz tri dijela. Priče koje nam je
pričala pranana sa očeve strane kad smo bili jako mali a koju nam je poslije redovno
ponavljao i njen unuk i njegova mati. To je usmena povijest, od one vrste koja je poznata
većini porodica, mada, ako dobro pamtim, tvoje porodične priče su uvijek imale i
alternativnu verziju koja je vjerovatno bila bliže onom što se stvarno desilo. Najveći dio
onoga što sam ti poslala usmena je povijest, ali gdje god sam mogla ja sam to i provjerila i
potvrdila pročitavši knjige u biblioteci. Dodala sam i mapu da ti pomognem locirati Yunnan.
Pendžabci su genetski provincijalci pa im treba svaka moguća pomoć.
Tu su moji nepotpuni dnevnici o onome što se dogodilo nakon tvog neuspjelog
pokušaja silovanja (zadirkujem te: nikad nisam ni na tren tako pomislila) i nakon što si otišao
iz Lahorea da se nikad više ne vratiš. Ja mislim da znam zašto. Zahid se vratio nakratko i mi
smo se počeli viđati, prvo da bismo pričali o tebi, a onda o nama i, kad mi je predložio brak,
ni jedno od nas se nije pretvaralo da je to ljubav ili strast. Bilo je to prijateljstvo i čista zgoda.
I samo da znaš, on je bio veoma nježan i ljubazan čovjek i moj život uopće nije bio nesretan.
Naravno, veoma se obogatio, ali ga to nije učinilo škrtim ni neprijatnim. Po mnogo čemu,
mada ne politički, ostao je isti. Ne mogu se pretvarati da je sve dobro. U mom je životu nešto
nedostajalo, ali čiji je život savršen? Je li tvoj?
Na jedno ću ti pitanje sada odgovoriti. Uvijek sam o sebi razmišljala kao o Pendžabki
iz Lahorea. Ako bi ti i dalje navaljivao, rekla bih da sam junanska Pendžabka. Nikad kineska
Pakistanka. Ta dva identiteta nikada nisu bila moja. U ono doba ti to ne bi razumio, zato što

Knjigoteka 89
si, kao i moj brat, bio zaražen revolucijom, a priču o dominaciji dinastije Han vi biste svi
prezrivo odbacili, kao što to i sad čini Zahid. Možda je tome razlog činjenica da su Pendžabci
u našoj Domovini postali ono što je dinastija Han bila u Kini, što ruše sve nacionalnosti
redom, ali to je već tvoja priča.
Dobro bi bilo da je napišeš, prije nego Balučije, Paštuni i Sindhiji napišu svoju verziju.
Ponekad se pitam jesi li ti mene ikad shvaćao ozbiljno. Pretpostavljam da sam ti
davno trebala pisati i objasniti da Zahid nije imao ništa sa Tipuovim hapšenjem. Ali, znajući
te, znala sam šta bi se desilo. Ti bi uspostavio kontakt sa Zahidom, izvinjavao mu se, opet se
s njim sprijateljio a, budući da ste vas dvojica Pendžabci, obuzela bi vas osjećanja, zaokupilo
muško prijateljstvo i svladalo samosažaljenje. Da se to dogodilo i ti svako malo dolazio i
odlazio iz našeg doma, bez obzira na kojem bi se kontinentu zatekli, to bi za mene bilo
nepodnošljivo, pošto bih ja, u sjeni tog bratstva, bila obična brojka. Dakle, čista sebičnost me
je spriječila da ti to kažem. Sprečavala sam i njega nudeći nepoštene argumente. Kada su
došla djeca i kad su ona postala središte moga života, tad sam ti mogla reći, ali mi smo živjeli
u toliko različitim svjetovima da sam mislila da si ti vjerovatno zaboravio da postojimo. Ništa
u tvojim romanima koje sam pročitala nije mi govorilo drugačije. A sad dosta o tome. Nadam
se da će ti rukopis dati odgovore na sva pitanja koja si postavljao dok si me još volio, a ako
ima još poneko, odgovorit ću i na njega, sad kada opet, nakon četrdeset i pet godina, živimo
u istom gradu.
- Jindie.

PS: Pitao si me za kineske ekvivalente arapskih imena; evo ti nekoliko njih:

* Ma je Muhammad
* Ha je Hassan
* Hu je Hussain
* Sai je Said
* Sha je Shah
* Zheng je Shams
* Koay je Kamaruddin
* Chuah je Osman

Knjigoteka 90
 7.

Moja pranana, Qin-shi, koju mi zovemo stara nana, bila je nećakinja Du Wenxiua. To
ime tebi neće ništa značiti, kao ni većini ljudi, ali ono je u analima Hana ostalo sinonim za
pobunu, islam i sitnoburžujska nacionalistička zastranjenja. Stara nana nam je pričala o
pobunama u Yunnanu kao da su se desile sedam dana prije. Hui 13, ili Hui Hui, bio je naziv za
kineske muslimane ili ljude muslimanskog porijekla, ali ja pretpostavljam da ti je to sada već
poznato. Ili je i tebi Kina samo Mao i Lin Biao? Ništa drugo nije bilo važno. Ne mogu a da ne
pravim ove digresije zato što se još uvijek ponekad naljutim na tebe.
Svake večeri prije nego što bismo pošli na spavanje, otac bi nas poslao u sobicu blizu
kuhinje, u kojoj je bila naša stara nana. Mora da je tada imala devedeset godina i svi smo bili
svjesni da će uskoro umrijeti. Otac ju je obožavao. Bila je njegova posljednja veza sa
Yunnanom, uz starog Liua, obućara iz Dalija, koji je bio stvarno star - 1954. godine je imao
sto godina. On je djeda i oca naučio umijeću mjerenja stopala i rezanja kože. Otac nam je
govorio da je stari Liu uvijek pravio cipele iz jednog komada kože. To je i za njih bio ispit. Ako
upotrijebiš više od jednog komada, nikad nećeš biti majstor obućar. Sandale su bile nešto
drugo, ali Liu njih nikad nije ozbiljno shvatao.
Stara nana nije imala ni jedan zub i jela je samo supu i ječmenu kašu. Smijali smo se
njenoj krezavosti jer smo još bili djeca i, mada nam je usađivano poštovanje prema starijima,
i pendžabski se cinizam ušunjao u naše živote i zarazio nas onim lahoreovskim smislom za
šalu - često glupu, ponekad iznenađujuće suptilnu, mada obično vrlo duhovitu.
U vrijeme za pričanje priča, mi bismo joj sjeli kraj nogu, ne gledajući je dok je pričala
da se ne bismo kikotali kad bi se zaista uzbudila pa nas zalijevala pljuskom pljuvačke i kada bi
postalo stvarno teško ostati ozbiljan. Bez obzira na sve, razumjeli smo svaku njenu riječ.
Govorila je mandarinski sa jakim junanskim naglaskom. Kada bi koristila strane riječi, Hanif
bi viknuo “Ne znamo šta to znači, stara nano”, mada se smatralo nepristojnim prekidati
starije, a on se uvijek pretvarao da mu naša prošlost nije osobito važna. Nije mu zamjerala.
Zastala bi usred rečenice i strpljivo objasnila šta znači svaka riječ. Hanifa, ustvari, nisu
zanimale te priče, ali je volio njeno prisustvo pa je uglavnom mirno sjedio, razmišljajući o
kriketu i školskim dugovima. Stara nana je svaku priču počinjala na isti način pa smo njen
uvod naučili napamet. Ja sam imala običaj svojoj djeci pričati iste priče, ali na pendžabskom,
pošto ona, na njihovu veliku žalost, nikad nisu naučila mandarinski. “Molim te, počni, stara
nano”, rekla bih joj a ona bi počela:
“I tako bješe jednom jedan grad, divan grad, mnogo ljepši od Pekinga i zvali su ga
Dali. Sagrađen je na ivici jezera, okružen planinama a u proljeće, kada bi probeharalo, bilo
nam je oprošteno što smo mislili da je to bila kopija raja. Kunming je bio glavni grad, ali Dali
je bio srce Yunnana, koji je, kao što znate, jedna prekrasna pokrajina u Kini. U tom divnom
gradu živjela je jedna porodica. Naša porodica. Mi smo tu bili toliko dugo da se niko nije

13
Hui su kineska etnička zajednica koja se po svojoj kulturi uglavnom ne razlikuje od ostalih Kineza (Hana), osim
što su sljedbenici islama, te u skladu sa svojom vjerom ne jedu svinjetinu. Narod Hui porijeklom je iz srednje
Azije, ali potiče i od Kineza pripadnika naroda Han, Perzijanaca i Mongola. U drevnoj Kini, a naročito u vrijeme
dinastija Tang i Yuan, mnogi od njih su došli iz srednje Azije i Perzije, zbog trgovine i političke karijere. U
sljedećih gotovo hiljadu godina, miješali su se sa Mongolima i Hanima. Budući da tako dugo žive u Kini, Hui nisu
sačuvali arapski niti srednjoazijske jezike svoje pradomovine, već svi govore kineski.

Knjigoteka 91
sjećao koliko dugo a u Kini je to moglo značiti samo veoma, veoma dugo. Neki od nas bavili
su se poljoprivredom, ali većina su bili trgovci, uključujući Du Wenxiujevog oca. On je
trgovao solju, ali ga to nije zadovoljavalo estetski te je otvorio radnju sa najfinijim tkaninama
i grnčarijom.
Tkanine su bile predivne, mada rađene isključivo za plemstvo. Samo čista svila.
Grnčarija je bila jednostavna. Otkrio je da su naši grnčari pravili na hiljade tanjura u plavoj
boji, koja je postala vrlo omiljena diljem muslimanskog svijeta. Iz Yunnana su ti tanjuri, sa
arapskom kaligrafijom, stizali do Bagdada i Palerma, a kasnije i u osmanske zemlje velikog
sultana a odatle u Cordobu i Al-Andalus, i u Afriku, čak i u svijet barbara. Kada je trgovina sa
Arapima prestala, naši veliki preci su se postarali da grnčarija nikad ne nestane. Vještine koje
su prenošene sa oca na sina bile su previše dragocjene da bi se izgubile. Jednom izgubljeno,
nikada se ne vraća.
Ti tanjuri postali su ponos svake porodice u Daliju, čak i onih koji nisu bili Hui. Na
sajmu Trećeg mjeseca, mislim, najvećem na svijetu, jer tu su dolazili trgovci iz svih kineskih
pokrajina, ali bilo je tu i lama sa Tibeta i plemenskih ljudi i drugih iz Siama i iz bengalske
Indije, Burme i kočinske Kine 14. Prvih godina sajma bilo je trgovaca koji su dolazili iz tako
dalekih krajeva, čak iz Mezopotamije, gdje su živjeli Arapi, da im je trebalo šest mjeseci da
stignu, tako da bi svi bili godinu dana stariji kada bi se vratili u Basru.
Moj djed, Wenxiujev otac, imao je običaj prirediti veliki banket za najvažnije goste,
čije su porodice generacijama trgovale sa našom. Dix Wenxiu je uvijek smatrao da će se i on
nastaviti baviti zanatom svoga oca i predaka. Moj djed je govorio da su naši preci ovdje došli
sa vojskom Kublaj-kana. U našoj se porodici pričalo da je naš veliki predak, koji se konačno
skrasio u Daliju i sagradio tu kuću u kojoj ćemo svi mi kasnije živjeti, bio zadužen za
opskrbljivanje Kublaj-kana hranom i ženama. Nemam pojma je li to tačno. Nadam se da ih je
opskrbljivao samo hranom. Tako da smo mi stoljećima živjeli u tom gradu.
Neki među Huima, pogotovo oni što žive u Khanfuu (Cantonu) i Pekingu, nikad ne bi
bili sretni da se otkrije da im je predak Kublaj-kan. Insistiraju na tome da su direktni potomci
arapskih trgovaca i ambasadora, koji su došli na ove obale dok je naš Poslanik, sallallahu
alejhi ve sellem, još bio živ. Poslanik je jednom rekao 'Traži znanje gdje god možeš, čak i u
dalekoj Kini’, a Hui u Khanfu tvrde da su njihovi preci upravo zato tu došli: u potrazi za
znanjem, a ne profitom. Ljudi su nekada tako smiješni. Sultan Suleiman je imao običaj
nasmiješiti se i reći da svaki vjernik želi vjerovati da ima bar kap arapske krvi u sebi jer želi
biti blagosloven istom krvlju kao i naš Poslanik.
Kako god da smo ovamo stigli, mi smo se međusobno toliko ženili i udavali da u nas
nije bilo zabrane svinjetine niti sunećenja da se ne bismo razlikovali od Hana. Ali, mi nikada
ne bismo bili isti kao Mančui. [Na ovom mjestu, D, ona bi zastala, ne da uhvati zrak, već da
uputi kratku molitvu Allahu, moleći ga da kazni Mancue zbog njihovog zločina. Hanif bi je
uvijek prekinuo 'Ali Mao Zedong nije Mancu, stara nano’, ali ona bi ga jednim jedinim ge-
stom ušutkala a onda nastavila.]
Du Wenxiu je rado pomagao mom ocu u organiziranju trgovine. Radio bi on to cijeli
život i bio bi sretan, ali sudbina je s njim imala drugačije planove.
Mislim da je to bilo u proljeće 1856. godine, kada je izvršen najstrašniji masakr nad
našim narodom u Kunmingu. Guverner Mancua, Shuxing, ionako je mrzio nas Huije zato što
su ga, dok je još bio na sjeverozapadu, porazili neki muslimanski pobunjenici. Ali oni nisu bili

14
Region na jugoistoku Azije koji obuhvata južni dio Vijetnama, sa Sajgonom kao glavnim gradom

Knjigoteka 92
Hui. Imali su svoj jezik i običaje, ali nam je, dakako, vjera bila zajednička i molili su se kao i
mi, okrenuti prema Zapadu i, naravno, nikad nisu jeli svinjetinu. Shuxingove vojnike su
porazili a on je utekao odjeven kao žena. Pobunjenici su ga uhvatili. Da vidimo jesi li žena,
rekli su. Onda su ga skinuli do gola i gađali mu jaja kamenjem. Zauvijek ih je zamrzio poslije
toga. Nije mu palo na pamet koliko je sretan što je uopće bio živ. Onda su ga Mančui poslali
u Yunnan i kad je stigao u Kunming počeo je kovati osvetu, ali protiv nas, Huija. Mislio je da
smo svi mi isti kao i narod sa sjeverozapada. On je organizirao pokolj u Kunmingu. Kada
takve stvari jednom počnu, ne zna se kako će završiti. I prije no što je stigao, Hani su nas
ubijali po selima, spaljivali nam kuće i džamije. I prije nego je to čudovište počelo pokolj u
Kunmingu, već smo izgubili blizu četrdeset hiljada muškaraca, žena i djece. Tada su naši
mladići uzeli oružje u ruke da se odbrane. A šta su drugo mogli?
Wenxiu je tad uzeo arapsko ime, Suleiman, da naglasi svoju vjeru i ujedini naš narod
kako bi se suprotstavio Mančuima. Te su godine pobili toliko našeg svijeta. Na hiljade i
hiljade ih je nestalo. Naši mladi su zbog toga bili strašno gnjevni. 'Ta nismo koze pa da nas
tako lako vode na klanje’, Wenxiu je govorio svom ocu a on i ostali mladići su krenuli u
planine da se nauče boriti.
Moj otac je bio Han, ali se borio na našoj strani jer je želio da se Yunnan oslobodi od
Mancua. Mi, Junanci, veoma smo ponosan narod. Mančui su nas zvali banditima, ali oni su
bili pravi banditi. Znaš li ti ko su banditi, Hanif Ma?
'Ja volim bandite, stara nano. Želim biti bandit.'"
Njeno brbljanje je bilo zarazno i sve nas je tjeralo na smijeh, uključujući i oca.
“Ima dobrih i loših bandita, mali moj Hanif Ma. Dobri banditi pomažu sirotinji. Loši
banditi rade za hanske vladare, nikad za sirotinju. Wenxiu je imao samo devetnaest godina,
ali mi je mati pričala da on nikad nije gubio živce, čak i kad je bio jako mali. Tako su ga, kad
su otišli u planine i promijenili imena, svi prijatelji zvali Suleiman Du Wenxiu, sve dok nije
postao sultan. Jeste li znali, mala Jindie i Hanife? Vaš je predak bio sultan Yunnana. Moglo
mi je tad biti samo osam godina, ali se i sad sjećam kako je narod izlazio na ulice Dalija da ga
pozdravi: 'Sultan Suleiman wan sui, sultan Suleiman wan sui’. Bila je to prva parola koju sam
ikad naučila. Kada smo išli sa majkom da ga vidimo u njegovoj malenoj palači, tjerala nas je
da ponavljamo tu parolu. On bi me podigao i poljubio me u obraze. Brada mu je bila vrlo
meka, skroz drukčija od brada u Xinjiangu.
U Yunnanu je bilo svakojakog svijeta u njegovo vrijeme. Hani, Hui i oni što nisu bili
Hani, od kojih su mnogi bili plemenski ljudi, a bilo je i drugih, koji su bili budisti. Suleiman Du
Wenxiu se borio protiv armija Mančua i porazio ih, ali nikada nije dozvolio bilo kakvu
diskriminaciju protiv Hana u Yunnanu. Toliko je bilo mješovitih brakova. Moja mati,
Wenxiujeva najmilija mlađa sestra, udala se za Hana iz Yunnana, mog oca. Tako je to bilo u
cijeloj zemlji. Svi smo bili međusobno povezani, a da se Mančui nisu umiješali i počeli slati
sve više i više svojih ljudi da nam otimaju kruh, rudnike, trgovinu i imovinu, i to u vrijeme
kada su svi loše živjeli, nikada ne bi ni došlo do pobune.
I svi su se, ne samo Hui, borili protiv Mančua. Da smo to bili samo mi, bili bismo
poraženi mnogo, mnogo ranije. Zapamtite to, djeco. Vaš veliki predak je bio musliman, Hui,
ali vladao je za dobro svih. Ne samo Huija. Moj je otac bio tako sretan zbog toga, jer su svi
očekivali da će se Hui početi svetiti, nakon ubistava u Kunmingu i po selima. Suleiman je to
dobro znao i to ga je ljutilo. 'Nismo mi takvi bijednici da se svetimo na nevinima. Najbolja
osveta je ojačati Yunnan i osloboditi ga vladavine Mančua koji kradu, potčinjavaju i ubijaju
sve Junance koji odbijaju nositi perčin.’ Sutradan pošto je on to rekao, mnogi Hani što su

Knjigoteka 93
generacijama živjeli u Yunnanu, izišli su na ulice i javno odsjekli perčine. To je bio njihov
način iskazivanja podrške vašem velikom pretku. Morate uvijek biti ponosni i čuvati
uspomenu na njega. Slušate li me, Hanif Ma i mala Jindie?”
Ona je rijetko rekla više od toga, ali ubrzo nakon što je umrla, moj otac je počeo
provoditi po nekoliko sati svake nedjelje pričajući nam nove priče a ponekad i čitajući ru-
kopise koje je ona sačuvala, prstom nam pokazujući mjesta na mapi. Tvoj prijatelj
Hanif/Konfučije sve se manje zanimao za te priče i molio je oca da mu dozvoli da se ide igrati
sa prijateljima na ulici u susjedstvu.
“Možeš se igrati kad god hoćeš i s kim god hoćeš, Hanife”, govorio bi mu otac. “Ali
nekad se brinem da će oni utjecati na tebe i povući te na dno. Ne smiješ nikad izgubiti svoje
samopoštovanje.”
Hanif bi nevoljko pristao. Nije volio vidjeti oca ljutog pa bi sjeo da odsluša predavanja
o povijesti naše porodice, mada su mu misli obično bile negdje drugo. Jednom, kada mu je
bilo petnaest ili šesnaest godina i otac nije bio kod kuće, ljutito mi je rekao: “Mao Zedong i
komunisti mijenjaju Kinu. Sve će biti drukčije. Kakva korist od slijepog obožavanja predaka,
koji su bili prokletstvo negdašnjeg društva i držali seljake u ropstvu? Da sam ja živio u to
vrijeme u Yunnanu, borio bih se protiv naših predaka. Kakav je smisao svega toga sad?”
Ja to nikada nisam doživljavala na taj način. Za mene je to bilo stjecanje znanja. I da
naši preci nisu učestvovali u pobuni, ja bih željela znati ko su bili i zašto su bili prisiljeni
napustiti Yunnan. Mi nismo otišli dobrovoljno, niti u potrazi za poslom. Bili smo uplašeni.
Mislili smo da će nas sve pobiti. Djevojke su svaki dan otimane i prodavane kao robinje. Imali
smo dobre susjede u drugim regijama i oni su nam pomogli jer smo stoljećima trgovali s
njima i ženili se međusobno. Mnogi naši ljudi našli su utočište u Guangzhou i Tibetu a i u
Burmi. Hanifa je zapravo ljutilo to što su roditelji i mlađa nana opisivali život u Yunnanu,
prije no što će Mančui početi ubijati naš narod, kao zlatno doba. Ja znam da nema toga u
povijesti, ali čovjek je uvijek sklon, da bi sačuvao nadu, čuvati uspomene na neke dobre
stvari i onda se to zove zlatno doba. Jer, ako je to bilo moguće jednom, možda bi moglo opet
biti moguće. [Utopijske misli nisu obavezno loše, ili možda jesu, D? Čitala sam nešto što si ti
napisao, davno, prije mnogo godina, ne znam je li to bila pohvala ili predviđanje da će još za
tvog života doći do svjetske revolucije. Možda sam pogrešno shvatila, ali, mada su mi se
tvoje ideje činile kao sirove i shematizirane, svidjela mi se ta utopijska nit. Jesam li sve
pogrešno shvatila? Ako je tako, izvinjavam se.]
I neke dobre stvari su se desile u Yunnanu kad je Suleiman sebe proglasio sultanom.
Prekinuo je beskonačnu seriju napada, koje je naređivao carski dvor dinastije Qing i koji su
pogađali većinu Junanaca. Te su hanske pljačkaše Junanci smatrali odvratnim. Jednom sam
ja junanski sultanat usporedila sa maoističkim pokušajem da ujedini ljude protiv strane
agresije (u njihovom slučaju, japanske). Suleiman je pokušao ujediniti Yunnan u jednu državu
kako bi odvratio osvajanje imperijalnih vladara iz Pekinga. Mancui nisu bili ništa bolji od
Japanaca zato što se Kinesko carstvo u ono doba graničilo sa narodom koje je porobljavalo.
Naravno, ja sam tu ideju koristila kao argument protiv Hanifovog nekritičnog, sirovog
maoizma. [I tvoga? Ili je tvoja vrsta marksizma ipak zabranjivala slijepo obožavanje? Ne
sjećam se više.] Naravno, bjesnio je na svako poređenje revolucionarne vlade sa
reakcionarnim Mančuima, ali ja to nisam ni tvrdila. Jednostavno sam je poredila sa pobunom
koja je izbila sredinom devetnaestog stoljeća i uspjela nakratko stvoriti državu koja nije bila
teokratska kao što je to bilo tajpinško Nebesko carstvo u Nanjingu, gdje je učenje Biblije
nametano kao obaveza.

Knjigoteka 94
 Hanif je jednog dana bio toliko ljut na mene da je sjeo i pročitao nekoliko knjiga i
rukopisa. Kad sam tog dana došla kući iz koledža Nairn, imao je onaj tipični izraz lica starijeg
brata, mješavinu prezira i trijumfa. “Da ti kažem nekoliko stvari, Jindie”, rekao mi je, “prije
nego što počneš opet uzdizati naše pretke do takvih visina da će ti se biti teško spustiti.” Bilo
mi je drago da me shvaća ozbiljno i poslušno sam sjela da saslušam svoga starijeg brata.
Uzeo je knjigu sa kraja devetnaestog stoljeća koju je našao na očevoj polici, i pročitao
mi sljedeći odlomak: “Du Wenxiu je pokrenuo cijeli niz graditeljskih pothvata po uzoru na
carske institucije dinastije Qing u Pekingu, uključujući i carski Zabranjeni grad. A okolo je dao
izgraditi Veliki zid samo sa jednim ulazom, koji se protezao u visinu u planine Cangshan i
spuštao duboko do jezera Erhai te je tako dolinu učinio neprobojnom.” Slegnula sam
ramenima: “Pa šta?”
“Tako si djetinjasta, Jindie. Pa šta? Dakle, ovaj predak se bavio čistim oponašanjem
dinastije Qing kad su građevine u pitanju a dinastije Ming, kad se radilo o odorama.”
“Pa ne mislim da je to toliko glupo. Nosio je Ming odoru kako bi naglasio da su
Mančui bili uljezi, a ne mi.”
“Ali, Jindie, zar ne shvataš šta ti govorim? Nije bilo ničeg naprednog u onome što je
činio sultan Suleiman. Taipinzi su bili bolji. Oni su nacionalizirali zemlju i dali ženama jednaka
prava.”
To me izluđivalo: “I nametnuli kršćansku teokraciju! Oni su bili mnogo iracionalniji.
Onaj luđak što je digao revoluciju vjerovao je da je Isusov mlađi brat. Tebi je on draži samo
zato što maoisti odbijaju priznati da je pobuna u Yunnanu bila napredna, iz straha da će i
sami potaknuti nešto slično. Ali, ja prihvatam da sultan Suleiman nije bio napredan. Kako je i
mogao biti? Pa tvoj voljeni Marx još nije bio preveden na kineski.”
“Znam, ali Francuska revolucija se već bila desila. U ovom dijelu svijeta, sultan Tipu,
koji se borio sa Britancima pedeset godina prije Suleimanove pobjede, sa Napoleonom je
razmjenjivao prijateljska pisma koja je potpisivao kao 'građanin Tipu’. Barem je pokušao.”
“Ali njegov neprijatelj je bio i Napoleonov neprijatelj a, u svakom slučaju, Napoleon
je sebe učinio sultanom.
Suleiman nije molio pomoć izvana. Znao je da može pobijediti samo uz podršku
svoga naroda.”
“Pa zašto je onda jedan njegov general molio za pomoć kraljicu Victoriju?”
“To je bilo nakon poraza i molio je da mu pruži utočište te je tako i došao u Lahore.”
Kasnije kada sam pitala oca zašto je Suleiman pokušao izgraditi Zabranjeni grad u
Daliju, samo se nasmiješio.
“Vrlo jednostavno. Želio je pokazati da je njegova vlada predstavljala sve Junance,
uključujući i Hane. Arhitektura je trebala uvjeriti ljude da mogu imati svoju državu, baš kao
što su Mančui imali svoju u Pekingu. Njegovi su neprijatelji širili glasine da će sve prisilno
prevesti na islam. A on je znao da je to bio samo pokušaj da se Junanci podijele i činio je sve
moguće da se tome suprotstavi. Dao je ispisati velike transparente i okačiti ih na gradske
zidine: Izmirimo se sa Kinezima Hanima. Dolje sa dvorom Qinga. Ujedinimo narode Huija i
Hana u jedan kako bismo podigli zastavu pobune, oslobodili se mančuskih barbara, obnovili
Zhonghu, ukinuli korupciju i spasili narod od vode i vatre.
Katkad se on namjerno uzdržavao od džume u Velikoj džamiji i podne provodio sa
komandantima koji nisu bili Hui, ispijajući s njima rižino vino. Naravno, nikad nije ni dotakao
svinjetinu. To bi ipak bilo previše. Suleimanov je pečat bio na kineskom i arapskom, mada je

Knjigoteka 95
kaligrafija bila u našem stilu. Idi, pogledaj. Eno ga, tamo, nad kaminom, jedna od rijetkih
uspomena, pored jedne odore, koju je stara nana uspjela sačuvati.”
Što je manje Hanifa impresionirala junanska prošlost, to je za mene ona sve više
postajala utočište. Kako ne biti dirnut sjajnim otporom Junanaca i naših predaka? Efekti
pobjede u Daliju počeli su se širiti. Uvijek je to tako, D.? Veliki talas stvara male. Tako je bilo
onda, tako je i sad.
Imperijalne agente u Guangzhou izuzetno je brinula velika podrška koju su uživali
dugokosi pobunjenici u
Yunnanu. Izvještavali su svoje poslodavce da su čak i ljudi u Guangzhou prestali
brijati čelo i puštali kosu da bi na taj način iskazali solidarnost sa vladom u Daliju. Slični iz-
vještaji su dolazili i iz pograničnih gradova prema Tibetu. Svi su mislili da su ti dugokosi svi
bili Hui, ali to nije bilo tako. I pobunjenici u Taipingu su puštali kosu da izraze prezir prema
Mančuima.
Otac je često imao običaj reći da bi, da je sultanat preživio još pet godina, Britanci, a
možda čak i Francuzi, priznali Yunnan kao nezavisnu državu. Peking, svjestan razvoja
trgovinskih veza između Dalija i Evropljana, bio je stoga odlučan brzo krenuti u napad i
slomiti sultanovu vojsku.
Mora da je neko inteligentan savjetovao cara Qinga da se ne osvrće na uvrede, jer se
pričalo - nakon što je Suleiman pustio glas da on poznaje mandarinsku i kinesku kulturu
mnogo bolje od mančuskih barbara u Pekingu - da je car, kad mu je vlastiti sin prenio tu
Suleimanovu izjavu, bio toliko ljut da je dobio nervni slom te ga je tek šest evnuha uspjelo
pridići i položiti na postelju. Car je želio odmah napasti Dali, ali mu je rečeno da je
Suleimanova provokacija bila zapravo zamka i da bi generali Huija do nogu potukli carsku
armiju. Jedan stari evnuh u palači podsjetio je cara da je prošlo samo deset godina otkad su
ga evropske sile pobijedile u Opijumskom ratu. Oni su pratili šta se dešava i čekali, te bi,
nađe li se Peking u izolaciji, mogli odlučiti da priskoče u pomoć Huima u Yunnanu. Ako
napadneš Kunming i Dali, savjetovao je on cara, to će biti jedan dugi sukob koji će samo
oslabiti snagu dvora, a šta ako izbije neka nova pobuna u donjem toku Jangcea i presiječe
vam dostavu žita i riže? Ako se naši putevi dostave presijeku, gotovi smo. Podržani
Britancima i Francuzima, dugokosi pobunjenici mogli bi čak krenuti na Peking. Hui su
sakupljali muškete i gradili topovnjače diljem Yunnana. To je ono što je rečeno caru a ovaj
put on je poslušao svoje savjetnike i tražio da se pripremi alternativni metod uništenja
nezavisnosti Yunnana.
Ova se odluka za nas pokazala pogubnom. Dvor dinastije Qing potkupio je nekoliko
muslimanskih generala i počeo se udvarati Huima u Kunmingu, koji su trebali biti naši
saveznici. Razbivši naše redove, oni su nas porazili. Tako je odlučila povijest i stalna slabost
islama. Od samog početka Poslanikovi sljedbenici nisu kadri živjeti u jednoj kući. To je dovelo
do brojnih poraza. Ali strah me je da bi ti mogla dosaditi ova lekcija iz historije od nekog ko
nije ni školovan za historičara, tako da sam prevela dokument iz naše porodične arhive koji
je naš otac tako pomno čuvao i koji sam ja naslijedila. Brojne dokumente i knjige sam poslala
muzeju u Yunnanu, gdje oni sad stoje, ponosno izloženi.
Međutim, ovaj sam dokument sačuvala zato jer je veoma ličan. Napisala ga je majka
stare nane nekoliko sedmica prije smrti. Bila je najmlađa sestra sultana Suleimana, koji je nju
imenovao za trgovačkog povjerenika Yunnana u Burmi. Tako je i uspjela preživjeti, da bi joj
kasnije Britanci dali dozvolu da svoju trgovinu prebaci u Calcuttu. Mi smo u Lahore doselili
mnogo godina nakon njene smrti 1882. godine i to samo zato što su se neki Hui, nasljednici

Knjigoteka 96
kolaboracionista, također skrasili u Calcutti i tu nam otežavali komercijalne operacije. Moja
pranana im je odbila platiti novac za zaštitu i zato smo morali napustiti taj grad.
Ova je povijest bez ikakve vrijednosti za bilo koga izvan naše porodice. Isto je u životu
emigranata posvuda u svijetu, jer gledala sam ja slične podjele među Huima sa
potkontinenta u Sjedinjenim Državama. Vječno podijeljeni na klanove i po političkim
sklonostima. Uvijek me veoma zabavlja izraz lica taksista porijeklom iz Punjaba u New Yorku
i Chicagu, a i sad u Londonu, kad shvate da bolje od njih govorim njihov jezik - imaju običaj
ubacivati previše engleskih riječi - i da razumijem svaku riječ koju izgovore u one svoje
mobilne telefone od kojih se ne odvajaju. Kao da dožive električni šok. Pretpostavljam da bi
isto bilo u Yunnanu, kad bi neki zdrav brkati pendžabski momak iznenada počeo govoriti
našim dijalektom. Izvini na digresiji.
Prevela sam ovaj stari dokument sa kineskog koliko sam mogla tačno, mada ga nisam
mogla dati nikom u porodici da provjeri. Svi su oni mrtvi a tvoj stari prijatelj Konfučije je
nestao. Mog brata nismo vidjeli više od dvadeset godina. Smatrala sam da nije uredu tražiti
pomoć van porodice. Prvo, zato što je dokument i dalje privatan i ličan a drugo, nisam
uvjerena da je priča sasvim tačna. U njoj ima materijala za dobar film a ja ne bih voljela da
ona kurva od reditelja, Zhang Yimou, dođe u iskušenje da je prenese na filmsko platno.
Dovoljno je on upropastio kinesku povijest. Neke sam psovke ostavila na kineskom, uz moj
prijevod u zagradi. Vrlo su blage u poređenju sa pendžabskim, mada su uvredljivije, ako nisu
rečene odmilja.
Mislim da je majka stare nane tragala za drugim tumačenjima. Nije mogla prihvatiti
da je do velike izdaje došlo samo zbog novca, ljubomore i nezdrave ovisnosti o vlasti. Prije
mnogo stoljeća, kao što ti stalno pišeš, i Al-Andalus i Siqqiliya 15 su doživjeli ono što se desilo
u Yunnanu prije sto i šezdeset godina. Jesu li ovdje u pitanju oni što se nikada ne uče na
greškama iz prošlosti pa su osuđeni da ih ponavljaju?

15 Arapski naziv za Siciliju.

Knjigoteka 97
 8.

Qin-shi, najdraže moje dijete, pišem ovo pismo tebi, tvojoj djeci i svima koji će doći
nakon njih. Ovo je prića o posljednjim danima tvog ujaka, ali i još mnogo čemu, kao što ćeš i
sama vidjeti. Nemam naviku da pišem ništa drugo osim trgovinskih izvještaja i bilansa, te
rijetko, i to samo kad mi to zatraži moj sultan Suleiman, detaljnih izvještaja o vladarima
Burme i Indije i o tome šta mi od njih možemo očekivati u budućnosti. Kao što znaš, veoma
sam voljela svog brata. On nikad nije smatrao da žene služe samo da rađaju djecu a meni je
dozvolio udaju za jednog Hana, koji nije bio iz naše porodice i naše zajednice, već čistokrvni
Junanac. Tvoj je otac 1872. godine odbio poći sa mnom iz Dalija, mada mu je to naredio
sultan, koji se bojao trudnu sestru pustiti da putuje sama. Bila sam u trećem mjesecu
trudnoće s tobom i vratila sam se da podnesem izvještaj o situaciji u vezi sa trgovinom. Moj
brat je vladao šesnaest godina, ali je bio svjestan da ćemo uskoro biti poraženi pa je želio da
svi napustimo Dali. Tvoj otac je to odbio. Poginuo je braneći sultana. Han koji se borio protiv
izdajica Huija. Nikad ga nisam zaboravila i zato se nikada nisam ponovno udala, mada je
ponuda bilo. Baš kao i tvoj ujak, i tvoj otac je doista spadao u onu vrstu ljudi za koje je naš
veliki mudrac Liu Chih nekad davno napisao:
Samo najiskreniji, najautentičniji, najistinitiji i najstvarniji mogu u potpunosti ostvariti
vlastitu prirodu; Sposobni u potpunosti ostvariti vlastitu prirodu, oni mogu u potpunosti
ostvariti i prirodu čovječanstva; Sposobni u potpunosti ostvariti prirodu čovječanstva, oni
mogu u potpunosti ostvariti bit stvari;
Sposobni u potpunosti ostvariti bit stvari, oni mogu sudjelovati u procesu promjene i
razvoja i neba i zemlje; A kad se to postigne, oni mogu činiti trojstvo sa nebom i zemljom.
Prije nego što ti ispričam šta se dešavalo posljednjih mjeseci, želim da zapamtiš da
Huiji u jugoistočnoj Kini nikada nisu uživali puno povjerenje muslimanskog naroda na
sjeverozapadu, koji su bili daleko strožiji od nas u primjeni svojih uvjerenja i poštovanju
obreda. Hani nam nisu vjerovali zato što smo se od njih razlikovali samo po obredu. Oni
naprosto nisu mogli shvatiti da svinjetina može biti zabranjena, kad već, za razliku od nekih
budista, nismo bili vegetarijanci. Kada su prije velikog pokolja počeli paliti naša sela blizu
Kunminga, prvo su nas vrijeđali nazivajući nas Hou didi [majmunov brate], Gou nainai [pasiji
sine] a redovno Zhu shi ta de Zuxian pai [svinjin izrode]. Jedan od mojih starih stričeva imao
je običaj reći da su Hui nastali od dobrog Adamovog sina, onog što nije jeo svinjetinu, a Hani
od lošega, koji je stalno jeo svinjetinu. Čudno je to da meso može biti tako krupno pitanje, ali
Hani su smatrali da je zdravo jesti svinjetinu, a mnoge ugledne porodice Huija, kojima je car
naredio da napuste svoju vjeru ili će na sebe navući njegov gnjev, imale su običaj dokazivati
svoju odanost tako što su na dvorskim banketima razmetljivo jeli svinjetinu. Na banketima
moga brata u Daliju, pošto je tu bilo mnogo Junanaca koji nisu bili Hui, svinjetina je uvijek
služena, ali se okuženo posuđe nikada nije držalo u kuhinjama u palači. Naši sjeverozapadni
rođaci su posluživanje svinjetine, čak i nekom ko nije bio Hui smatrali herezom.
Ponekad se pitam šta bi carevi zahtijevali od nas da se Arapi nisu pridržavali zabrane
da jedu svinjetinu i da naš Kur'an ne zabranjuje to meso. Ali dosta o glupostima.
Šest mjeseci prije nego što je sultan zarobljen, jedan mladi vojnik stigao je na dvor iz
Kunminga. Bio je nenaoružan, ali mu je ruka obilno krvarila kroz improvizirane zavoje.

Knjigoteka 98
Ponuđen je jelom i pićem, ali je on insistirao da vidi sultana lično. Suleiman je primio mladića
i odmah naredio da se ode po hiruruga, ali ovaj je uporno tvrdio da je to tek površinska rana
i da je umotana u usoljen zavoj. Brzo će se oporaviti. Tražio je da razgovara nasamo sa
sultanom.
Rijetki su bili oni koji su znali da moj brat ima cijelu mrežu špijuna diljem Yunnana,
uglavnom sa zadatkom da mu dojavljuju o aktivnostima Mancua u našoj zemlji i susjednim
regijama. Vojnik se predstavio kao jedan od njih. Šifra za prepoznavanje mreže bili su
“Ispravni odgovori” Wang Tai-yua. Svaka regija u Yunnanu je dobila svoj niz odgovora.
“Koja ti je lozinka?”
“Pitanje.”
“Pitaj.”
“Jezik Gospodara svjetova - koji mu je zvuk i pismo?” Suleiman je zurio u lice mladića
i smiješio se. “Prava riječ Gospodara svjetova nije vezana ni zvukom ni pismom. Dajte drugo
pitanje.”
“Kako je nastala naša Sveta knjiga?”
“Spustila se s neba.”
Vojnik je bio iz Kunminga. Suleiman mu je dao malo vode i zahtijevao da mu se on
lično poštara za ranu. Nježno je skinuo vojnikovu košulju i bluzu a onda zastao od
iznenađenja. Bila je to žena. Pokrila je grudi dok joj je ranjena ruka ostala visiti. Suleiman je
oprao i nježno obrisao, a onda odsjekao komad svoje svilene tunike i umotao joj ruku.
“Kako si ranjena, Li Wan?”
Ona ga je pogledala uplašena. Kako je mogao znati njeno ime?
“Napisano ti je na hamajliji. Tako se zoveš?”
Sa olakšanjem je klimnula. “Jedan od Ma Rulongovih ljudi me pokušao zaustaviti na
izlasku iz grada pošto nisam imala nikakve papire. Odgurnula sam ga. Izvukao je nož i
posjekao me. Slomila sam mu vrat a onda napustila grad.”
“Koliko ti je godina, Li Wan?”
“Osamnaest. Ma Rulong mi je stric.”
“Šta?”
“Naša ga porodica prezire. Zato sam i pristala da uđem u tvoju mrežu.”
“Ko te je vrbovao?”
“To ne smijem reći.”
“Pa ja sam sultan. Lako ću saznati.”
“Molim vas, sami saznajte. Meni je zabranjeno da kažem.” I zaista nije rekla, ali se
zato dogodilo ono neizbježno. Tvoj je ujak izbjegavao četiri poroka. Nije bio ovisan o vinu,
požudi, pohlepi ni gnjevu, ali bio je ljudsko biće sa svim njegovim jakim i slabim stranama, a
mi Junanci smo strasni ljudi. Moj brat je bio preplavljen osjećajima. Mlada žena mora da je
bila polaskana, mada se oduprla. Tad joj je on postavio i drugo pitanje iz knjige našeg
majstora riječi.
“Šta je bilo prije, nebo ili zemlja?”
Ona se nasmiješila ali je odbila odgovoriti, tvrdeći, sasvim ispravno, da to pitanje
nema nikakve veze sa njenim vrbovanjem u mrežu.

Knjigoteka 99
 “Ti govoriš o državnim poslovima a ja o strasti”, rekao je sultan, “naređujem ti da
odgovoriš.”
Odgovorila je: “Ako znaš ko ima prednost - muškarac ili žena - onda prirodno znaš i
šta je bilo prije - nebo ili zemlja.” Grohotom se nasmijao a ona je dodala: “Majstor Wang
Tai-yu je bio sjajan mudrac, ali nije bio uvijek u pravu. To je pogrešan odgovor pošto u našoj
zemlji, a posebno u udaljenijim krajevima, redoslijed između muškarca i žene nije uvijek
isti.”
Jasno ti je iz ovog razgovora, Qin-shi, da je tvoj ujak osjetio strast prema Li Wan, i da
je, bez obzira što se ona pretvarala, bilo očito da ni ona nije ostala ravnodušna na njegovu
pažnju, mada je bila vrlo disciplinirana djevojka i nije mu dozvolila da je dotakne sve dok mu
ne podnese podroban izvještaj o tome šta je carski dvor dinastije Qing tražio od Ma Rulonga
u zamjenu za obećanje da će vladati cijelim Yunnanom.
Groznica strasti mu je popustila kad je čuo priču. Uozbiljio se, ali je prvo želio
provjeriti da li su izvori informacija koje mu je Li Wan donijela pouzdani. Oklijevala je, ali
samo nakratko.
“Lično mi je on rekao.”
“Objasni to.”
“Mreža nas je podučila da moramo koristiti svaki mogući metod da dođemo do
informacija a da pritom ne izazovemo sumnju. Ma Rulong je ponekad dolazio kod nas kući.
Vidjela sam da me gleda kako to samo starci čine. A onda je on upitao moju majku da li bih
ja došla da budem družbenica njegove kćeri. Opirala se, ali sam ja, osmjehujući se, ustala i
rekla da bih to jako željela.”
“Dovoljno. Ne želim više čuti.”
“Treba da čujete jer se tiče vas. Kad je postigao sa mnom šta je htio, a meni je
dužnost obavijestiti vas da je bio jako nasilan i grub, poput pastira koji je cijelu zimu
zatvoren u planinskoj kolibi sam sa ovcama, i vjerujte mi, to me je ispunilo odvratnošću, ali
barem je kasnije otvoreno govorio u mom prisustvu. Pričao je kako će narediti da vas ubiju a
vašu glavu poslati u Peking u srebrenoj korpi optočenoj dijamantima kao dar caru. Pričao je
kako će se udružiti sa Mančuima i vladati Yunnanom iz Zabranjenog grada u Daliju. Njegovi
saveznici govore narodu da Du Wenxiu nije pravi Hui, da jede svinjetinu, da se ne moli i da
nema ljubavnice, a da su jedino oni pravi branioci Svete knjige. O tome se priča i u ovom
trenutku.” Sultanu je dala potpun izvještaj o izdajničkim planovima. Suleiman je danima bio
zauzet i nije je viđao, ali nije mogao zaboraviti njeno lice ni nježnu kožu na koju je lično
stavio zavoje. Uz očiglednu inteligenciju, to ga se jako dojmilo. Pošto ovo nije priča o strasti i
ljubavi, već o povijesti jednog političkog poraza, neću se baviti svakom pojedinošću, osim što
ću reći da mu je postala najdraža ljubavnica. Bili su nerazdvojni, a pošto je ona tako dobro
poznavala neprijatelja, često je prisustvovala i sastancima Velikog vijeća koje je organiziralo
odbranu grada.
Kada su ove vijesti stigle do Ma Rulonga, on se uspaničio te se pričalo da razmišlja o
samoubistvu, budući da je vjerovao da će Suleiman poslati ubice da ga smaknu. Ljudi koji
kuju zavjeru o ubistvu, uvijek vjeruju da to isto čine i njima. Suleiman je bio velikodušan.
Poslao je glasnika da zatraži od Ma Rulonga da ne posegne za izdajom, već da njih dvojica
podijele vlast u Daliju. Suleiman je predložio da im se djeca ožene kako bi se taj savez
učvrstio, ali Ma Rulong je otišao predaleko u svojim spletkama i strahovao da je ta ponuda
zamka i da Suleiman zapravo hoće samo da ga u nju namami i onda ubije.

Knjigoteka 100
 Suleiman je bio vođen samo jednom mišlju: da nikad ne dopusti Mančuima da
ponovo zauzmu Dali i Kunming te da sačuva nezavisnost od dinastije Qing. Nakratko, činilo
se da će uspjeti. Od guvernera koje je Peking poslao da upravljaju Yunnanom, jedan je
ubijen, drugi se ubio, jedan potpuno skrenuo pameću, nekoliko ih je zbog nesposobnosti
otpušteno, dok je jedan odbio da preuzme upravljanje pobunjenim regionom. Čak im je
propala politika zavađanja Huija i Ma Rulong je bivao sve izoliraniji, pošto su ga masovno
napuštali vojnici Huiji. Ali, sudbina je bila protiv nas. Bilo nas je premalo a vojnika dinastije
Qing previše, a oni su se svi ujedinili da osvoje Dali. Kako nisu uspjeli poraziti Evropljane, sad
su htjeli dokazati da su još uvijek u stanju pobijediti bar nas.
Ostalo ti je poznato. Naše se vijeće sastalo i sultan ih je izvijestio da je daljnji otpor
uzaludan. Mancu će ubiti svakog čovjeka i svaku životinju u gradu, ako se on, Du Wenxiu,
sam ne preda. Odlučio je otići u tabor dinastije Qing u zoru tog dana i predati se. Tvoj je otac
plakao, Qin-shi, i molio ga da pođe s njim, ali sultan je to odbio. Ići će sam. Sutradan ujutro,
posljednji put je odjenuo sultansku odoru i sjeo u kočije. Hiljade ljudi je izišlo na ulicu da se
oproste s njim. Mnogi su plakali. Na Južnoj kapiji je izišao iz kočije i zahvalio narodu na
podršci koju mu je pružao punih osamnaest godina. Vratio se u kočiju, progutao je fatalnu
dozu opijuma i bio mrtav u trenutku kad je stigao u neprijateljski tabor. Njegov su leš vukli
po prašini ispred Qingove armije a onda mu odrubili glavu.
Njegova predaja je bila greška, jer Mančui su se ionako odlučili na osvetu. Natjerali
su naše generale da predaju oružje a onda, poslije tri dana, napali grad. Tvoj je otac umro
braneći svoj narod. Hiljade nevinih Huija je pobijeno. Preživjele žene i djeca predati su kao
ratni plijen vojnicima dinastije Qing.
A šta je bilo sa Li Wan i njenom nebeskom ljepotom? Nekoliko mjeseci prije predaje,
rodila je kćer i ponovo bila trudna. Bila je jako ljuta, čak uvrijeđena, kada je Suleiman
insistirao da mora napustiti grad i potražiti sigurnost negdje drugdje. Nije željela ići, ali je on
insistirao i razljutio se, podsjećajući je da je to njena dužnost prema višem cilju, uzvišenim
principima i pitanjima i odgovorima. Rekao joj je: “Jednoga dana, ti ili tvoja kći, ili dijete koje
je sada u tebi, možda će trebati nastaviti borbu za Yunnan.” Bio je to i posljednji put da joj je
postavio pitanje iz djela našeg velikog majstora riječi.
“Zašto se ovo svetilište zove 'Čisto i svjesno’?”
Jecala je. “Kad je voda čista, pojavi se riba.”
“Šta je voda? Šta je riba?”
Suze su joj tekle niz obraze. “Istinska vjera i pravi narod.”
“Nikad to ne zaboravi, draga moja ženo, koju sam volio više nego išta na ovom
svijetu.”
Nije ga htjela ostaviti, a onda je, konačno i protiv svoje volje, pristala da se sa
roditeljima pridruži karavanu kojem je sultan naredio da ih pod jakom stražom odvede u
kočinsku Kinu. Obećao joj je da će i on doći za njima; znala je da se to nikad neće dogoditi.
Pedeset vojnika pratilo je porodicu do njihovog sigurnog utočišta, gdje je već bilo našeg
svijeta. Vojnicima je naređeno da se ne vraćaju.
Raspitivala sam se u Burmi i nudila novac za bilo kakvu informaciju, ali nikada ništa
nisam saznala o njima. Možda jednog dana Li Wanina kći, ko zna, ili njen sin, pronađe tebe, a
onda ćete vas dvoje rođaka imati mnogo tema za razgovor.
Qin-shi, sjećanje je utočište za pobjednike, ali, ma gdje bila, ja ne želim da ti ili tvoja
djeca ikad zaboravite ko smo bili i šta su nam oni učinili. Kažu da trava bolje raste na

Knjigoteka 101
livadama natopljenim krvlju, mada na tom tlu nekad ništa ne niče.

Knjigoteka 102
 9.

Prošlo je četvrt stoljeća otkad sam otišao iz Lahorea, a onda me je sudbina spojila sa
jednim slikarom. Platon se ponovo vratio u moj život 1988. godine na tako jedinstven način
da ga sprva nisam ni prepoznao. Jedne londonske novine pozvale su me da nešto napišem o
neobičnoj izložbi slika nekog nepoznatog umjetnika iz Domovine postavljenoj u opskurnoj
galeriji u istočnom dijelu Londona. Galerija se nalazila u srednjovjekovnom samostanu koji
više nije služio u tu svrhu i u kojem su sad izlagani radovi slikara početnika. Od
grešnika-početnika do slikara početnika, rekla mi je žena koja me nazvala da me nasmije.
Ime slikara, Shah Pervaiz Shah, nije mi ništa značilo što je samo po sebi bilo intrigantno
pošto sam mislio da znam svakog ozbiljnog slikara u Domovini. Mora da je to neki novi,
mladi slikar, i ja baš nisam bio raspoložen za taj posao. Žena je bila uporna. Ovo mu je prva
izložba. Slikaru bi mnogo značilo da dođem i želio je da znam da mu nije važno ako mi se ne
svide njegove slike. Nikad nije slikao da nekom ugodi i, ako odlučim ismijati njegove
škrabotine, to je, što se njega tiče, sasvim uredu. Ova je poruka imala željeni efekat. Odlučio
sam sutradan otići i dogovorili smo da ću napisati nešto jedino ako mi se njegov rad bude
dopao. Nazvali su me ponovo i rekli da će me čuvar uvesti u galeriju i upaliti mi svjetlo.
Bilo je prekrasno novembarsko jutro, hladno, oštro i bez ijednog oblačka. Izišao sam
iz auta na Mile Endu i pješke otišao do starog samostana. Čuvar, Bengalac, strpljivo me je
čekao. Bio je odjeven pomalo ekscentrično: svijetlo crvena beretka pokrivala mu je glavu a
ogromne crne naočale sakrivale su mu najveći dio lica. Možda je i on htio biti umjetnik.
Nismo progovorili ni riječi, dok je on otključavao vrata i palio svjetla. Mjesto je bilo užasno
osvijetljeno, možda kako bi se odala počast prošlosti, mada je to bilo krajnje nepravično
prema jadnom slikaru. Jako mi je smetalo što se čuvar stalno motao oko mene, pažljivo me
promatrajući, dok sam razgledao radove. Crno-bijeli crteži su prikazivali čistu agoniju i tako
je trebalo nazvati cijelu izložbu. Trebalo mi je izvjesno vrijeme da proučim svaku sliku. Likovi
na slikama su bili u različitim fazama očaja. Munchov Krik, samo stoput umnožen.
Nekoliko godina ranije, poslije jednog mog predavanja u Oslu, odveo sam grupu tek
pristiglih emigranata iz Punjaba koji su došli da me čuju u Munchov muzej da im pokažem
najvećeg umjetnika njihove nove domovine. Nekima baš i nije bilo do gubljenja dragocjenog
vremena, ali su ipak došli. Svi su bili zapanjeni, a jednom od njih, Salahu, s kojim ću se poslije
jako sprijateljiti, zasuzile su oči, dok je šaptao na pendžabskom: “Ovaj je umjetnik znao šta je
unutarnji bol. Naši sufijski pjesnici kažu da se lijek za to krije u samom čovjeku. Ni Allah, ni
psihijatar tu ne mogu pomoći.”
Sjetio sam se te opaske sad, dok sam pažljivo proučavao svaki crtež. Ovaj slikar je
doživio nešto više od unutarnjeg bola. Bio je svjedok užasne tragedije. Na tri slike su bili
prikazani kako zajedno umiru muškarci, žene i djeca, na ostalim su prikazani zasebno. Na
jednoj od njih je bilo dijete glave zarivene u majčine grudi. Pogled im je bio usmjeren u
različitom smjeru. Oboje su bili mrtvi. Poslije sat vremena, sjeo sam skrhan na klupu. To
nipošto nije bilo nešto što čovjek očekuje da vidi poslije doručka. Potražio sam katalog ili
barem list papira sa pojedinostima o slikaru. Nije bilo ničega.
Čuvar, na čije prisustvo sam već bio potpuno zaboravio, promrmljao je na lošem
urduu: “Gore, ima još. Bez žurbe. Imate vremena koliko vam volja.”

Knjigoteka 103
 Gore? Nisam bio siguran da li uopće mogu podnijeti još tih slika, ali dok je on palio
svjetla, ja sam se s mukom uspeo uz zavojite stepenice do drugog prostora. Šta li su opatice
ovdje radile? Bilo je očito. Ovo je bila jedna primitivna kapela sa malenom ispovjedaonicom
u uglu gdje se glavna opatica tješila kako je sama smatrala uputnim. Kad god uđem u
samostan, pomislim na Dekameron.
Potom sam pogledao slike. Boja! Nije bilo crteža, već moćne slike: akvareli i nekoliko
ulja, mada minijature. A što se tiče teme, prešli smo sa Muncha na Grosza, mada ovaj
umjetnik u biti nije bio nalik ni jednom od njih dvojice. Shah Pervaiz Shah, ili SPS, kako se
potpisivao, bio je originalan slikar. U to nisam sumnjao. Raspoloženje mi se promijenilo i
glasno sam se nasmijao. To su bile najžešće karikature mula koje sam ikada vidio. Književna
tradicija u Punjabu i drugdje u islamskom svijetu nije, naravno, nikad štedjela batinu kad se
radilo o mulama, ali ovako nešto nikad dosad nije viđeno. Gotovo svaka slika me tjerala na
grohotan smijeh. Na jednoj je mula sa svojom pokrivenom ženom, ali u njegovom je
unutrašnjem oku ona bila gola hurija sa ogromnim grudima. Na drugoj, bradati uglednik drži
u ruci svog “prijatelja” u erekciji, dok sa zavišću posmatra dva mladića kako jedan drugog
zadovoljavaju. Urlao sam od oduševljenja. Želio sam upoznati SPS-a ili kako god da mu je bilo
pravo ime, pošto je bilo očigledno da slika pod pseudonimom za što ga niko ne može kriviti.
Bio sam spreman učiniti i više nego napisati nešto o ovim radovima. Snimio bih film i
prikazao ga na televiziji.
Čuvar me je pratio kako sam proučavao svako od ovih remek-djela, ali ja ga nisam
primjećivao. Kad je čuo kako se smijem jednom crtežu mule koji odsutno miluje vlastiti penis
dok požudno bulji u zabranjenu jabuku na rajskom drvetu, obratio mi se na pendžabskom.
“Sviđaju ti se?”
“Sjajne su. Poznajete li umjetnika?”
“Ja sam umjetnik. Zar me ne prepoznaješ?”
Skinuo je svoju smiješnu beretku i tamne naočale. Čak sam ga i tada jedva prepoznao
jer je bio potpuno ćelav.
“Platon? Pa zar je to moguće?”
“Znači, sad me ne znaš.”
Zagrlili smo se. To što ga nisam prepoznao bio mi je čak veći šok od njegovog
stvarnog prisustva. To me zabrinulo. Jedino objašnjenje je bilo da nisam pažljivo ni pogledao
čuvara kad mi je otključao galeriju a da su mi kasnije slike zaokupile svu pažnju. Duboko sam
se izvinjavao a on se pravio važan.
“Koliko si dugo u Britaniji, Platone?”
“Došao sam nekoliko godina poslije tebe, ali morao sam naći posao pa nisam imao
vremena tražiti ni tebe ni Zahida Miana, ni bilo koga drugog.”
“I Zahid je bio ovdje?”
“Da, i on i Leptirića, ali ne zadugo. On je sad kardiohirurg u onom šejtanskom gradu.
Washington, DŠ, Distrikt Šejtana.”
Jedva sam se osmjehnuo, pitajući se, kao i obično, kako je Jindieno srce preživjelo
brak. Platon se vratio i donio sa sobom neželjene uspomene.
“Izuzetne su ti slike, Platone. U Lahoreu nikad nisi spomenuo da slikaš. Priličan
odmak od matematike.”
“Stvarno ti se dopadaju?”

Knjigoteka 104
 “Da, stvarno.”
“Onda ću još slikati. Odlučio sam da ću ostaviti slikanje, ako ti ne misliš da vrijedi.”
“Nisam ti ja likovni kritičar.”
“Da sam htio kritičara, nikad ne bih tražio da tebe zovu. Razumiješ. Usput, da ti
kažem. Ona ženska iz časopisa hoće da je naslikam.”
Ali ovo nije bilo “usput”. Nešto se kuhalo a ovo je bio tipični Platon. Nasmiješio se.
“Sada su ti jasni moji crteži.”
“Podjela?”
“A šta drugo?”
“Bol koji si izrazio je univerzalna. Rat. Glad.”
“Podjele. Stalne podjele. Kad god oni dijele, mi stradamo. Imaš li vremena? Da
nađemo neku čajdžinicu?”
“Da, ali ne ovdje. Idemo u ulicu Drummond.”
Pažljivo sam mu osmotrio ćelavu glavu i rekao da bi mu ona bila bolja maska od
beretke, ali mi je smetalo što je on, sad kad smo bili u javnom prostoru, insistirao da
razgovaramo samo na engleskom. Odbojnost prema miješanju jezika bila mu je velika, kao i
uvijek, i naljutio se kada sam mu rekao da je svaki jezik neka mješavina. Je li svjestan koliko
je riječi iz sanskrita u pendžabskom, perzijskih ili arapskih izvedenica u urduu, ili arapskih u
španskom? Odbio je da razgovara na urduu, odmahnuvši rukom.
“ A šta drugo očekivati od jezika jednog dvorjanina?”
“Ghalib, Iqbal i Faiz... svi su oni dvorjani?”
“Iqbal i Faiz su rođeni u Sialkotu. Trebalo je da pišu na pendžabskom.”
“Ali, Platone, Faiz je objasnio zašto ne piše na pendžabskom. Baba Bulleh Shah je
rekao sve što se imalo reći na pendžabskom. Nije bilo mjesta za nekoga drugog.”
“Glupost”, odvratio je Platon. “Mogao je isto tako reći da su Ghalib i Mir rekli sve što
se imalo reći na urduu.”
“Ali nisu, zar ne shvataš? Faiz je koristio model i koristio političke metafore kako bi ga
dotjerao. Politika kao ljubav. Ljubav kao politika.”
“Molim te da razgovaramo na engleskom.”
“Ne možemo o našim pjesnicima razgovarati na engleskom, Platone.”
“Onda ostavi taj razgovor za kasnije.”
Malo se smanjio i hodao je blago hramljući. A tu je bilo još nešto. Možda sam to sad
primijetio jer sam bio mnogo stariji, ali Platon mi se činio izgubljeniji nego što je to bio ikad
ranije u Lahoreu. Da li bi ovaj Platon dobacio onu repliku Hamletovog duha u RSC-u? Budući
da sam trebao napisati prikaz njegovog rada, morao sam saznati zašto i kako je postao slikar.
To je bilo iznenađenje. Matematičar, književni kritičar, akrobata na biciklu, čovjek vješt u
razgovoru, bonvivan a sada slikar - i to veoma neobičan. Ali on mi je svoju priču morao
ispričati na pendžabskom pa sam morao čekati da stignemo u pendžabski prostor u ulici
Drummond.
Na engleskom sam mu rekao: “Ima li išta što bi htio ovdje uraditi a što iz nekog
razloga još nisi?”
“Da. Želim vidjeti Cambridge i matematički odjel njihove biblioteke, da vidim svijet

Knjigoteka 105
koji mi se ponudio a koji sam ja odbio. Bez žurbe, je l’ jasno? Kad budeš imao slobodan dan,
odvest ćeš me tamo.”
Kada smo stigli do jedne indijske gostionice u ulici Drummond, već je bilo vrijeme
ručka. Tražio sam stol u uglu, stražnjem separeu, blizu onih “porodičnih” stolova, gdje su
sjedile žene kako ne bi bile uznemiravane, i naručili kebab, tikku 16 i haleem 17 po kojima je
ovo mjesto bilo čuveno. Bila je to jeftina hrana, ali sto puta bolja od skupih indo-pakistanskih
restorana.
Tu je Platon prešao na pendžabski i ispričao mi svoj život od trenutka kada je
napustio Lahore, oko dvije godine poslije mene.
“Imali smo sreću tih dana. Nisu nam trebale vize. Posudio sam novac i otišao. Zašto?
Zato što su se stvari počele mijenjati. Život za našim stolom je zamro ubrzo nakon što si
otišao. Odlučili su uništiti Babujiovu kafanu, i kafanu koju je držao naš Dubokoštovani i
zamijeniti ih nečim modernim i ružnim. Primicala se stogodišnjica našeg koledža pa su
razmišljali da sve malo dotjeraju. Stavili su toliko ruža i pudera, kao one cure na Diamond
bazaru. A ja, usto, nisam više uživao u podučavanju bogatunske djece. Kvalitet mojih učenika
nije bio nimalo bolji. Naprotiv. Ne znam. Mnogo je bilo razloga. Zasitio sam se. Neki od naših
prijatelja su se ulizivali vojnom diktatoru, baš kao i sve novine. Smučilo mi se. Sam sam sebe
podsjećao da to, na kraju krajeva, i nije moja zemlja. Lahore nije bio moj grad. Ja sam bio
izbjeglica iz jednog drugog Punjaba. Jedini prijatelj iz tih dana bio je Younis, zamjenik šefa
pošte. Sjećaš ga se? Naravno da se sjećaš. Imao si i ti veze s njim. Ali, on je živio u Peshawaru
i volio je to mjesto. Bio je oženjen. Djeca. Sasvim različit od mene. I tako sam otišao.
Kada sam stigao u London, imao sam ime jednog čovjeka, Younisovog rođaka koji je
bio oženjen djevojkom iz Mirpurija i radio na gradilištu, povazdan prenoseći cigle. Živio je u
Ealingu, u kući punoj ljudi sličnih njemu. Toplo me je dočekao, ali je rekao da ću morati naći
neki noćni posao tako da preko dana mogu spavati u njegovom krevetu. Kasnije sam našao
sobu. U roku od sedam dana sam dobio i posao. Radio sam kao konobar u gostionici koja se
nikad nije zatvarala i kod koje su kamioni redovno zastajali da natoče benzin. Ja sam bio
zadužen za spremanje čaja i kafe. Živio sam na kuhanom grahu i bijelom hljebu svaki
bogovjetni dan, i to mnogo mjeseci. Tijelo mi je trpjelo. Ništa naročito.
A onda se sudbina jednog dana poigrala sa mnom na malo bolji način. Jedan rođak
vlasnika benzinske pumpe se razbolio. Držao je novinski kiosk ispred stanice podzemne
željeznice u sjevernom Londonu. Pitao me da li bih ga zamijenio dok ne ozdravi. I tako sam ti
ja počeo prodavati novine. Bio je to bolji posao, mada sam počinjao u pet ujutro i završavao
u pola sedam navečer. Jutarnje novine pa sve do posljednjeg izdanja večernjih, za one što se
vraćaju s posla. Sada sam već imao zasebnu sobu u pansionu blizu Kilburn High Roada.
Zarađivao sam dovoljno za dva obroka i odlazak u kino. Moram biti pošten, našlo se para i za
striptiz barove koji su za mene bili jako skupi, ali sam morao tamo svraćati, inače bih
poludio. Ulaz je bio deset šilinga, ali meni su trebale te slike da kod kuće mogu ponuditi
malo utjehe svom seekh kebabu. Plaća mi je bila deset funti sedmično, što je početkom
šezdesetih u Londonu bilo mnogo para. Po funta na striptizete dvaput sedmično, a opet sam
uspijevao prištedjeti tri funte sedmično.
Život prodavača novina je bio dosadan, ali između podneva i šest sati popodne, imao

16 Komadići ili veći komadi mesa koji služe kao osnova za mnoga jela na indijskom potkontinentu.
17 Jelo od žita, leće, mesa i začina koje se polako kuha osam sati kako bi se dobila željena gustina.
Porijeklom iz Perzije, ovo jelo je postalo omiljeno na indijskom potkontinentu.

Knjigoteka 106
sam dosta slobodnog vremena. Čitao sam sve novine i rješavao križaljku u Timesu. A opet mi
je ostajalo previše vremena. Jednog sam dana kupio crtanku u tvrdom povezu i u slobodno
vrijeme počeo crtati, tek da bih se nečim zabavio. Nisam imao šta raditi. Čudni likovi
izranjavljenih tijela potekli su mi iz ranjenog srca. Baš tako je bilo a ja nisam imao pojma šta
se dešava. U mladosti sam, kao što znaš, dobro rješavao jednačine, ali sam na algebri nekad
crtao i to tako što bih dodao poneki testis tu i pokoju bradavicu tamo, ali sam prestao kad
me učitelj ulovio u tome i bičem mi izbio grijeh iz glave.
Jednog dana je neki Englez, kupac, povirio u moje crteže i rekao: “Ovi su vam dobri.
Trebali biste ih nekom pokazati. Hoćete li mi jedan prodati? Koliko?” Tražio sam deset
šilinga. Dao mi je funtu. Nadao sam se da će se vratiti, ali ga više nikad nisam vidio. Bila je to
sitnica, ali me ohrabrila. Nastavio sam crtati. Sve crteže koje si danas vidio uradio sam crnom
tintom, dok sam čekao da ljudi svrate i kupe novine. Kupio sam još veće i bolje crtanke u
specijaliziranim dućanima za umjetnike i malo bolju tintu i nisam prestao slikati dok više
nisam imao šta reći.
Nekad bih kod kuće pogledao te crteže i mislio da su bezvrijedni i bezbroj puta
pomišljao da ih uništim, ali nešto me uvijek sprečavalo. Znam da zvuči glupo, ali jednom sam
pomislio da u glavi čujem tvoj glas kako mi govori da ne činim ništa dok ih ti ne vidiš.
Jednog mi je dana neki momak iz Punjaba, Sikh, koji je išao rano na posao i svako
jutro kod mene kupovao Mirror rekao da bi mi bilo bolje da radim kao kondukter u
autobusu. Tako sam se zahvalio svom poslodavcu i dao otkaz. Nakon sedam dana obuke,
postao sam kondukter u autobusu. Tako sam dobio pravu priliku da vidim ovaj grad. Nisam
imao vremena za crtanje, ali plata je bila mnogo bolja a sindikat jak. Onaj momak, Sikh, bio
je vozač i nas smo se dvojica sprijateljili. Savjetovao mi je da ne uzimam previše srcu
rasističke uvrede, osim ako nisu upućene nekom putniku. U tom slučaju treba zaustaviti
autobus a mi ćemo ga onda izbaciti. To smo katkad i činili, mada nismo nailazili na podršku
ostalih putnika. Zurili su kroz prozor, praveći se da ništa ne primjećuju.
I sam sam počeo gledati kroz prozor i ignorirati uvrede. Primijetio sam nekakav
dugački red na jednom mjestu na Charing Cross Roadu i da vrlo zgodne djevojke i zgodni
mladići stalno silaze sa autobusa i staju u taj red. Jednog sam dana jednog od tih mladića
pitao o čemu se radi a on mi je objasnio da su to sve studenti umjetnosti koji četvrtkom - a
tim je danom red bio najduži - čekaju na red da slikaju akt. Pitao sam je li ulaz slobodan.
Čudno me je pogledao i klimnuo glavom. Ovo je za mene bilo pravo otkriće. U Sohou su mi
naplaćivali deset šilinga da vidim golu ženu a na Charing Cross Roadu, odmah tu, iza ugla, to
je bilo besplatno.
Imao sam neiskorištenog odmora pa sam uzeo dvije sedmice. Prve sedmice, u
četvrtak, kupio sam par farmerki i lijep džemper te stao u red. Niko me ništa nije pitao.
Stajao sam iza jedne zgodne djevojke sa konjskim repom pa sam sjeo za stol odmah iza nje.
Ispred mene je stajao štafelaj a na stolu bezbroj pastela. Kako je ušla gola žena, srce mi je
zalupalo tako da sam mislio da to svi čuju. Gola žena je stala pred nas i počela zauzimati
razne poze. Na koncu je legla sa ispruženim rukama dok joj je “brada” u međunožju
svjetlucala. Ostala je tako, skroz gola, u istoj pozi skoro dva sata, praveći tek male pauze da
se protegne, popije malo čaja, što je mene još više uzbuđivalo. Bio sam jedina osoba, bar se
tako činilo, koju je prizor te žene uzbuđivao. Izgledala je tako prirodno, za razliku od golih
žena u Sohou. Drugi su počeli slikati. Nastavnica je gledala kako zurim u golu ženu pa sam
žurno zgrabio pastele i počeo bez razmišljanja crtati. Nakon deset minuta, neko me kucnu
po ramenu. Bila je to nastavnica.

Knjigoteka 107
 ‘Imate jako dobro oko za boju.’
To me iznenadilo pošto je jedina boja koju sam do tada koristio bila siva, ali sam se
nasmiješio, zahvalio joj i hitro dodao još boje. Taj rad i sad čuvam kod kuće. Moj prvi rad.
Nastavnica ga je pohvalila. Ostali učenici su mi čestitali. Tako sam ja postao umjetnik.
Zaboravio sam ti reći da sam, kad sam prvi put vidio stidne dlake tog modela, zamišljao
mulinu bradu. I vidio sam mulino lice, ali to sam naslikao kod kuće. Moja mala spavaća soba
mi je tada služila kao atelje. Još nekoliko godina sam bio kondukter, ali sam vikendom radio i
prekovremeno te uzimao slobodan četvrtak, sve dok mi nastavnica nije rekla da idem kući i
nastavim slikati jer mi više nije trebao nastavnik. Jedna od djevojaka u mojoj klasi, kasnije je
postala likovni kritičar. Jedno, doduše kratko vrijeme bili smo ljubavnici i neke od žena na
slikama sa mulama su ustvari rađene po njoj. Jedna druga djevojka, njena prijateljica, sad je
nekakva velika urednica časopisa i ona te je nazvala do dođeš vidjeti moje slike. Šta ćeš
napisati? Šta god uradiš, molim te ne pretjeruj. Bez ikakvih kerefeka, molim te. Čisto i
jednostavno jer to obično ima više efekta ako se ima šta kazati. Zatreba li im reklama, naći
će se neko za to.”
“Ja to i ne znam raditi, Platone. Napisat ću ono što osjećam. Nadam se da to tebi
odgovara. Ali ima nekoliko dobrih kritičara i nadam se da će se nekom od njih ovo svidjeti.”
Slegnuo je ramenima. “Vjeruj mi, Dara. Nije mi važno. Ima još pet ljudi do čijeg mi je
mišljenja stalo. Ako se njima sviđa moj rad, to mi je dovoljno.”
“Moraš od nečeg živjeti, Platone.”
“To je odvratna rečenica. Za našim stolom u Lahoreu, tražili bismo da nekoliko dana
ne dolaziš. Molim te, povuci je odmah.”
To sam uradio, ali on me je brinuo. U to vrijeme radio je kao stražar u skladištu, što je
značilo noćne smjene, nošenje uniforme, ali njega je sve to zabavljalo. Kad sam ga pitao
zašto je promijenio ime, nasmiješio se.
“Cure su mi rekle da na Zapadu ime Platon zvuči smiješno i pretenciozno.”
Nisam se složio. A zašto se, onda, ne zove Aflatun? Ali on je već odlučio da se zove
Shah Pervaiz Shah. Napisao sam članak i upoznao ga sa jednom rediteljkom dokumentarnih
filmova. Željela ga je odvesti u Lahore i Ludhianu, odakle je krenuo na putovanje koje mu se
urezalo u dušu, ali Platon nije bio sklon da se bilo gdje vraća. Odbio je. Zbunjena zbog
njegove tvrdoglavosti, ona je na kraju snimila dvadesetominutni dokumentarac na osnovu
kratkog intervjua i njegovih slika. Jedan ozbiljan umjetnički kritičar je napravio prikaz filma
koji je potom prikazan u okviru jednog veoma cijenjenog umjetničkog programa. Platon se
možda sam sebi zakleo da će se oduprijeti tržištu, mada mislim da je čak i on bio zadovoljan
zbog efekta svoje prve izložbe. Svi su crteži i slike sa mulama brzo prodati a Platon se prvi
put u životu našao sa povelikim računom u banci.
Uz pomoć svojih novih prijatelja i obožavatelja, našao je stan sa ateljeom blizu
Hogartha na putu za aerodrom u zapadnom Londonu. Sada ga je mučilo to što ima previše
prostora. Preveliko za njega. Stalno je hodao gore-dolje, posmatrajući saobraćaj, ali raditi
nije mogao. Onda je kupio trosoban stan u prizemlju u Kilburnu i tako se vratio u sjeverni
London. Jedna od soba bila je ogromna i imala francuske prozore koji su gledali na vrt sa
oronulim zidom i nekoliko stabala jabuke. Sve je to Platonu postalo dragocjeno. Izgledao mi
je sretno, kad god bismo se sreli, ali ne treba gajiti iluzije da je uspješan u onom
tradicionalnom smislu riječi. I dalje je bio sklon napadima melanholije, koja je znala biti tako
duboka da me je to plašilo. On je, ustvari, bio bezbrižan u Lahoreu. Prošlost je u tim prvim

Knjigoteka 108
godinama bila potiskivana. Nikad nije pričao o njoj, ali mu se ipak vratila i progonila ga kad je
ušao u pedesete. Ili se radilo o nečemu što mu se desilo tada, nečemu što mi je skroz
promaklo? Tih je dana bio stalno okružen ženama, što je svakako predstavljalo korak
naprijed. U Lahoreu je bio usamljen i odbijao od sebe sva pitanja koja su se ticala njegove
seksualnosti, što je bilo neobično u gradu u kojem su se razni dijelovi čovjekove anatomije
ponosno javno pokazivali.
Imao je još tri izložbe u toku sljedećih nekoliko godina. Vidio sam ih i kupio neke
radove. Stil mu se promijenio. Mule sa otkrivenim genitalijama i golim ženama prepustili su
mjesto zamišljenim pejzažima sa nekakvim nadrealnim životinjama i sirenama. Šta se
dešavalo u njegovoj glavi? Možda nikada ne bih ni saznao da me nije nazvala Alice Stepford,
likovna kritičarka, feministica i slikarka koja je mrzila da je zovu slikarkom-feministicom. To
ne postoji, govorila je. Vidio sam je sa Platonom pa sam pretpostavio da su zajedno na način
na koji su ljudi zajedno a da pritom ne žive u istom stanu. Nikada ga nisam ispitivao o njoj.
Bilo je očito da je obožava. Mnogo mu je značilo šta ima reći o njegovim slikama i, mada je
bila oštra, bio je spreman složiti se s njom i čak odbaciti vlastitu sliku. Jednom sam ga blago
upozorio da pazi da ne postane previše ovisan o njenim hirovima. To što joj se ne dopadaju
sve njegove slike nije razlog da on bilo koju od njih uništi.
Da mi uzvrati za taj nepotreban i nezgodan savjet, poklonio mi je jednu svoju staru
crtanku sa pomalo dosadnim erotskim pričama iz starog Egipta, koje je ilustrirao prizorima
staraca sa po nekoliko penisa, uhvaćenih u svakojakim vratolomijama. Mene je to
zasmijavalo a Alice Stepford ih je mrzila, i, pravo govoreći, bilo mi je razumljivo i zašto. Nije
mogao uništiti tu knjigu i to je razlog što je sad u mom posjedu. Vidjevši da sam blago
zatečen poklonom, rekao je:
“Pogledaj sliku svećenika sa tri penisa. Pogledaj pažljivo.”
Učinio sam to i shvatio da su sva tri organa bili zapravo prikaz egipatskog
predsjednika Hosni Mubaraka u raznim veličinama. Zbog toga su i izgledali tako odvratno.
Jedva da sam se i nasmijao.
Alice Stepford me nazvala da me pozove na ručak u svoj atelje, riječima: “Danas,
molim te, ako je ikako moguće.” Bilo je moguće i ja sam se na motoru odvezao do njene
adrese u otmjenom dijelu Londona, očekujući da ću zateći i Platona. Njen studio u Chelseaju
me istinski iznenadio, mada je možda bio previše ukusno uređen za nekog ko je boem. Ručak
je poslužen uskoro pošto sam stigao i Alice mi je, ne gubeći vrijeme, prenijela svoju
zabrinutost. Razgovor je bio vrlo ozbiljan i bio sam dirnut njenom brigom. To ne znači da me
je to spriječilo da zamišljam kako bi mogle izgledati njene grudi ispod džempera, i to prije
nego što je ona otvorila bocu skupog Chateau Lafitae i natočila mi vino uz osmijeh izvinjenja.
“Moja jedina slabost, osim slikanja. Ukrala sam ga prošli vikend iz tatinog podruma.”
Tata je bio Lord Stepford, čiji su se preci borili na pogrešnoj strani u Građanskom
ratu. Imao je tri prekrasne kćeri, od kojih su dvije bile udate za ljude iz svog staleža.
Alice je bila porodični boem, a kad je roditeljima objavila da joj je mladić Indijac i
usto kondukter u autobusu koji pokušava slikati, od Stepforda, koji je bio staromodan kad su
u pitanju miješani brakovi, dobila je jedno strašno pismo. U pismu joj je vrlo jasno stavljeno
do znanja da njemu nije bitno s kim se viđa u svom slobodnom vremenu, ali da joj apsolutno
zabranjuje da uprlja porodično ime udajom za Hottentota, Eskima, crnca, Kineza, Nipa ili
Wopa a naročito za Indijca i još manje za Pakija. Platon je pismo vidio i nasmijao se. Nije mu
padalo na pamet da se ženi i predložio joj je da kaže ocu da je ona potpuno bez-bjedna, ali
Alice je bila tužna. Odgovorila je ocu pismom u kojem ga je pitala je li on uopće svjestan da

Knjigoteka 109
je pozvana da izloži svoje radove u Sydneyu i Wellingtonu. I, ako jeste, zašto su Maori i
aboridžini isključeni iz njegove, inače sveobuhvatne, zabrane? Odgovorio joj je smjesta. Kada
je sastavljao spisak, pretpostavio je da bi čak i ona isključila kanibala kao potencijalnog
muža. Njena majka ih je pokušala pomiriti prijedlogom da Alice dovede “svog Indijca” kod
njih za vikend. Alice je neuljudno odbila ponudu.
Sve ovo sam znao, ali čemu ovaj ručak? Opisala mi je svoju ljubav prema Platonu, što
mi nije bilo neko iznenađenje, ali tu je očito bio i neki problem.
“Mogu li se osloniti na tvoju beskrajnu diskreciju, Dara? Molim te, nemoj mu o
ovome ništa reći. Palo mi je na pamet da bi ti mogao pomoći.”
Nikad me dosad niko u životu nije pitao - a kamoli neko sa tako blagim pogledom i
sočnim usnama - može li se osloniti na moju diskreciju. Bio sam toliko dirnut njenim
povjerenjem da sam se zakleo na potpunu diskreciju i svaku pomoć kad god i gdje god joj
zatreba. A i vino je bilo krasno. Sati su lijepo tekli.
Ispostavilo se da se viđa sa Platonom više od dvije godine. Slikali su jedno drugome
aktove. Zabavljali su se, mada ne previše ozbiljno i, on je, kazala mi je, svoj penis uvijek
držao na sigurnoj razdaljini od njenih ruku i ona ga je uspjela vidjeti samo mlitavog. Bio sam
ozbiljno iznenađen.
“A ja sam bio tako sretan misleći kako je sve ispalo dobro za vas oboje. Rad, ljubav i
seks na istom mjestu. Čisti užitak.”
“Ne. Definitivno ne.”
Platon nijednom nije poželio niti pokušao voditi ljubav s njom. Svi su njeni pokušaji
bili odbijeni. To ju je brinulo. Brinulo je i mene.
“Šta je s njim, Dara? Zar sam ja toliko neprivlačna. Ne može biti u pitanju neka
vjerska inhibicija, a? Da možda nije homoseksualac? Ako jeste, neka mi to Bog jednostavno
kaže, pa da se svi opustimo.”
I ja sam se očajnički želio opustiti, ali ta vijest me je zapanjila. U čemu je stvarno
Platonov problem? Je li postojao neko drugi?
“Ne misliš da je postao religiozan?”
“Ne može biti religija, Ally. To bi bilo za tebe dobro. Islam je istinski senzualan. On
muškarce koji razočaraju žene smatra gorim i od heretika i od nevjernika, kao što sam ja. Ne,
definitivno nije religija. Bi li mogao biti homoseksualac? Tu bi tajnu bilo nemoguće sačuvati u
Lahoreu. Mi bismo to znali. Daj da obavim nekoliko krajnje diskretnih provjera, pa ću ti se
javiti.”
“Molim te, Dara! Bila bih tako zahvalna. Ovo je tako loše za moje samopouzdanje.”
Dokrajčili smo bocu vina i, dok je ona pravila kafu, pregledao sam njene slike i knjige
a i zavirio joj u spavaću sobu, gdje ju je Platon tako gadno razočaravao.
“Hoćeš malo konjaka uz kafu?”
“Jako mi se sviđaju tvoje slike. Iznenađuju me. Mislio sam da bi morale biti...”
“Didaktičnije.”
“Nešto tako.”
“Drago mi je da ti se sviđaju. Uvijek sam smatrala da loša umjetnost nastaje kad se
razmišlja o zaradi. Nikad nisam pala u to iskušenje, a nije ni tvoj prijatelj. Sklonosti.”
“Istina. Ali uvijek treba zapamtiti da uzvišena osjećanja ne proizvode automatski

Knjigoteka 110
dobro djelo.”
“Da li misliš da melanholija može biti zarazna? Je li moguće da se, ako je prijatelj
depresivan, i sam možeš osjećati potištenim, čak i na daljinu?”
“Samo ako je prijateljstvo tako duboko da je jedan dio sasvim potisnut.”
Složila se sa mnom. Pogledali smo se i oboma je bilo jasno koji će biti sljedeći korak.
Nismo jedno drugo razočarali. Kako se to ugodno poslijepodne primicalo kraju a ja se
ponovo odijevao i spremao da krenem, upitao sam je da li još uvijek želi da obavim onu
neslužbenu istragu kako bih otkrio Platonovu tajnu.
“Da, molim te. Mislim da bih trebala znati!”
Nadao sam se da je to već nekako prevazišla, ali ranjeni ego traži pažnju. Obećao sam
da ću joj izvještaj vrlo brzo dostaviti. Odgovorila je da joj je strašno potreban moj savjet kako
da nastavi vezu sa Platonom. Sugerirao sam da bi, s obzirom na nemogućnost fizičkog
kontakta, blisko prijateljstvo uz rad moglo biti mnogo priličnije. Potvrdno je klimnula
glavom.
“I možemo li imati mnogo zajedničkih ručaka, Dara.”
“To je mnogo jednostavniji zahtjev i lakše mi ga je ispuniti.”
Ali ovo je Platonova priča, a ne moja, i ja sam se morao oduprijeti svakom iskušenju
da opišem idiličnu godinu provedenu sa Ally Stepford. Pomislio sam da bi Platonu bilo draže
da povjerljive stvari sa mnom razmijeni na maternjem jeziku, kad sam ga nazvao nekoliko
sedmica kasnije i mi smo se, kao i obično, našli u ulici Drummond. On je bio taj koji je krenuo
sa isljeđivanjem.
“Spavaš li ti sa Ally Stepford?”
Ovako direktno pitanje je zvučalo tako grubo na pendžabskom da su se čak i moje
istrenirane uši pobunile. Prekorio sam ga, ali nisam odgovorio. Preformulirao je pitanje.
“Jesu li te zarobile njene oči? Je li to bila pohota na prvi pogled? Je li to bilo zbog
njenih slika ili njenog stana? Reci mi, dragi prijatelju. Šta te stvarno privuklo?”
Odlučio sam odgovoriti potvrdno. Bilo je besmisleno lagati, ali ja sam odgovorio
zamršeno, ne bih li ga natjerao na defanzivu.
“Da, viđam se s njom, ali ne iz bilo kojeg od tih tvojih blesavih razloga, i zna se kome
sam ja vjeran, Platone. Rekla mi je da vi uopće niste ljubavnici, čak ni na duhovnom planu.
Nisam bio siguran da li da joj vjerujem ili ne. Je li lagala tek da me uvjeri, ili je to istina?”
Uslijedila je neugodno duga šutnja, a prijekoran pogled zamijenio je raniji bijes.
“Šta je, Platone? Postoji li neko drugi?”
“To što ti je rekla istina je. Nikad nikom drugom prije ovo nisam rekao, ali mislim da ti
trebaš znati.”
Pomislio sam da će ovo biti iskreno priznanje i odahnuo sam sa olakšanjem.
“Impotentan sam, Dara. Oduvijek sam bio. Moj se alif ne želi dignuti. Nikad nije bio u
erekciji. Za razliku od sunca, ja se nikada ne dižem. Razumiješ?”
Kako ne bih razumio, ali ipak sam bio zapanjen jer je to bilo suprotno tolikim
prijašnjim pričama. Prisjetio sam se njegovih nevjerovatnih priča iz Lahorea. Jesu li sve one
bile laž? Ili ga je fantazija tako obuzimala da joj je teško bilo odoljeti?
“Ali, Platone, pričao si mi o posjetama striptiz klubovima i kako si dolazio jer ti je
trebalo uzbuđenja.”

Knjigoteka 111
 “Rekao sam ti to i to je istina, osim što se nikada nisam uspio uzbuditi. Nikada nisam
imao erekciju.”
“Pa što to nisi rekao Ally?”
“Bilo me je stid. Mislio sam da bi to poremetilo njen mir.”
“To što joj nisi rekao mnogo joj je više poremetilo mir. Dopuštaš li da joj ja kažem?”
Zamislio se. “Može, ali, molim te, drži se činjenica. Ne dosoljavaj priču.”
“Neću. Smirit će se i sigurno pokazati razumijevanje. Dobra je ona osoba. Jesi li ikada
razmišljao o tome da potražiš psihijatra?”
“Pohlepni šarlatani koji misle samo na jednu stvar.”
“Platone, budi razuman. Zvučiš kao pendžabski seljak. Nisu svi takvi. Daj da ti nađem
nekog dobrog. Ako upali, život bi ti se mogao promijeniti. Ako ne upali, svakako ti neće biti
gore nego što ti je sad. Impotencija može biti psihološka a, ako je tako, da se izliječiti. Možda
je to povezano sa užasima Podjele. Bilo ti je petnaest godina u to vrijeme. Možda ti se
urezalo u pamćenje. Vidio si silovane i ubijane žene. Sam sebi duguješ da nađeš dobrog
psihoanalitičara. Reci mi još jedno. Prije Podjele, jesi li imao bilo kakvih iskustava u selu?”
Razveselio se. “Bila je jedna cura u selu. Jako lijepa. Stvarno sam je želio. Ljeti sam je
znao pratiti do potoka gdje se kupala i krišom je gledati, ali nikad se nije sasvim skinula.
Samo bi skinula bluzu da na brzinu nasapunja pazuha, opere vrat i grudi. Istina, u to vrijeme
osjećao sam ga kako se diže i poslije sanjao erotske snove, ali me je mati ošamarila zato što
je morala često prati čaršafe...”
“Je li se nešto desilo ili je to bila romansa onako izdaleka?”
“Jedne večeri sam joj prišao dok se prala i pitao je mogu joj staviti ruku na grudi i
poljubiti joj usta.”
“I?”
“Zveknula mi je šamarčinu.”
Ostao sam ozbiljan. “Sumnjam da je to bila prava trauma, Platone. Je li ti ikada palo
na pamet da jednostavno uradiš to za što si tražio njenu dozvolu? Onda bi vrijedilo dobiti
šamar. Ovo već obećava. Daj da ti nađem dobrog psihijatra. Smislit ćemo nešto.”
Pristao je. Nekoliko nedjelja kasnije, stupio sam u kontakt sa jednom veoma
uglednom psihoanalitičarom. Poznavala je njegove slike i željela ga primiti kad sam joj
objasnio problem. Ali Platon je nestao. Telefon mu je bio isključen. Agencija za nekretnine je
njegov stan izdala nekom drugom i nije imala njegovu novu adresu. Kirija se, tako mi je
rečeno, polaže na njegov londonski bankovni račun.
Činilo mi se čudno i pomalo uznemiravajuće da je odlučio pobjeći bez ijedne riječi
oproštaja. Možda mu je bilo odbojno to što je bio prisiljen da mi otkrije svoju slabost. U
ranijim prilikama, i u vezi sa drugim stvarima, kad bi se našao u zamci, on bi samo
promrmljao da je on tek jedan neuljudni provincijalac u srcu i izišao iz sobe. Ali oduvijek je
bio strastan čovjek i nije bilo u njegovoj naravi da tako pobjegne.
Ally i ja smo često pričali o njemu. Prilično se uzrujala kad sam joj rekao za njegovu
boljku. Uskoro je odustala od slikanja. Jednog me je dana nazvala da mi kaže da je njena
prava vokacija studij muzike. Bavila se muzikom kao djevojka i dosta dobro svirala klavir, ali
život se umiješao pa je promijenila disciplinu i pridružila rock grupi Slade. Odnedavno,
muzika je počela izbijati na površinu i sad se vratila svojoj prvoj ljubavi. Nije se mogla sa
mnom viđati jer se žurno spremala da odseli u New York, a i mrzi oproštaje. Mnogo godina

Knjigoteka 112
kasnije postala je cijenjena likovna i muzička kritičarka a ja sam, jednog dana, dobio poziv na
njeno vjenčanje, uz vrlo tajanstvenu poruku:
“Mada su moji željeli bijelo vjenčanje, oni ne dolaze. Nadam se da ćeš ti doći. Hoćeš li
me ti otpratiti do oltara? Jako bih to voljela a bilo bi i strašno zabavno.”
Shvatio sam šalu tek kad sam došao u crkvu u otmjenom dijelu Manhattanna.
Mladoženja je bio violinista afričko-američkog porijekla. Taj je svakako bio na spisku zabrana
Lorda Stepforda, te sam je tako ja otpratio do oltara i predao mladoženji na veliko čuđenje
mnogih prisutnih, mada ne i njenih sestara koje su sve to smatrale izuzetno zabavnim. Siroti
Stepford se strašno razbolio, nakon što su o ovom događaju izvijestili engleski tabloidi.
A Allyn se muž izuzetno držao kad joj je iduće godine umro otac. Došao je na sahranu
i odsvirao jedan Beethovenov violinski solo na ceremoniji održanoj nakon sahrane na imanju
u Stepfordshireu, i bio, što nas nije iznenadilo, veliki hit u klanu Stepforda i njihovih
prijatelja. Onda se par vratio u New York i mi smo izgubili svaki kontakt.
A što se tiče Platona, poslije godinu dana su mi javili da se opet pojavio u Karachiju.
Nije htio živjeti u Punjabu. Previše sjećanja je bilo zakopano u tom svijetu. Kako je postao
poznat u Britaniji, njegova djela su izlagana u svim vrhunskim galerijama u Domovini - hoću
reći, u svih šest. Vratio se slikanju mula te im dodao nekoliko lokalnih političara kako bi
pojačao satiričnu notu. Ta djela nikada nisu izlagana, mada su sačuvana u njegovoj privatnoj
zbirci o kojoj se naveliko govorkalo u malom svijetu lokalne elite. Dame iz visokog društva su
pozivale njega i njegovu zbirku u svoj dom, uglavnom kad su im muževi bili na poslu. Ličio je
na visokorangiranog trgovca kašmirskim šalovima za čijom je švercovanom robom vladala
golema potražnja. Platon je naplaćivao iznenađujuće velik novac za te slike. Pretpostavljam
da je imao pravo da to radi, pošto je bilo slika koje su ga mogle koštati života. Bradati likovi
na njegovim karikaturama su tad imali jako uporište u Karachiju, a otarasiti se Platona za njih
bi bila sitnica. Tako je Platon podmitio sekularne gangstere, vladare grada, i oni su mu našli
golemu kuću u predgrađu Karachija, gdje je udobno stario uz redovne posjete mladih slikara.
Dakako, gangsteri su tražili proviziju od svake prodate slike, ali, s druge strane, u Domovini
svi od nekog traže proviziju. To je posljednje što sam čuo o Platonu, sve do iznenadnog
Zahidovog telefonskog poziva.

Knjigoteka 113
 10.

Nisam očekivao taj poziv. Glas koji nisam čuo skoro petnaest godina. Naglasak je
sada bio transatlantski, ali to je nesumnjivo bila Alice Stepford. Šta li je željela, zašto mene i
zašto sada?
“Zdravo, Dara.”
“Gdje si ti?”
“U Londonu. Preselili smo se ovdje poslije rata u Iraku, mada sam Bog zna zašto. Bila
je to greška. Engleska je mrtva. Mrtva politika, mrtva kultura, servilnost je ovdje norma
ponašanja, čak i stari Guardian sve više izgleda kao marketinški proizvod. BBC se trudi da ne
bude nalik na Fox TV, ali je na neki način gori sa svojim autentičnim konformizmom. Lažna
objektivnost je ono što se danas traži. U svakom slučaju mora da si vidio Ella kako svira na
Obaminoj inauguraciji? Vrijeme za povratak.”
Nisam gledao direktan prijenos inauguracije pa sam propustio čuti Eliota Lincolna
Littlea Jr. kako svira na violini. Nije joj bilo drago.
“Smiješno. A gdje si bio? Na nekom udaljenom dijelu bazena rijeke Amazon? Mislila
sam da je televizija sveprisutna. Novi rimski imperator je izabran i miropomazan, cijeli svijet
to gleda, ali ne i ti. I stvarno nisi gledao prijenos? Nevjerovatno. Eli je bio tako dobar. Violina
mu je jecala od radosti. Nije to klišej, nije to klišej... u svakom slučaju nisam te nazvala da se
svađam s tobom. Jesi li slobodan za večeru sutra? Jesi li još uvijek neženja, ili ćeš nekog
dovesti? Ima jedna dama iz tvog dijela svijeta koja te silno želi upoznati. Prijateljica starog
Platona.”
“Njegova posljednja ljubav, nadam se. Moram popričati s njom.”
“To ti je surov izbor riječi, dragi. Nema plamena bez vatre, a kao što znamo...”
“Zločesta, zločesta Ally. Možda nije fizička, ali, prema riječima našeg starog prijatelja,
ta veza je, izgleda, vrlo snažna. Ja sam žrtva te veze, pa je moram upoznati. Bit će lijepo i vas
dvoje opet vidjeti.”
“Eli je otišao prošle sedmice. A Jezebel, naša kčerka, tinejdžerka, vratila se u Brooklin
prije nekoliko godina. Jez je sad vodeča gitaristkinja u nekoj suludoj neo-punk grupi u
Brooklynu. Tek joj je osamnaesta. Tebi bi se ime grupe dopalo. ‘Sedamnaesti brumaire’ po
kalendaru francuskih revolucionara ekvivalent za sedmi novembar. Budući da su svi navršili
sedamnaest godina kada je grupa osnovana, prelistavajući knjige naišli su na bilješku o se-
damnaestom brumairu a onda malo dublje počeli kopati... Cool, pomislili su. Super naziv. Ne
živim u kući otkako su otišli. Dođi u atelje. Oko osam? Obećavam da će večera biti odmah
poslužena. Samo nas troje.”
Umjetničku energiju sad je usmjerila na mužev i kćerkin rad. Kasnije, tog dana, vozeći
se u Chelsea, u mislima sam pribilježio da je trebam upitati slika li ponovo. Za razliku od
vlasnice, atelje se veoma malo promijenio. Ali bila je elegantna kao i uvijek, mada se vidjelo
da boji kosu, što je sigurno umanjilo efekat cijelog truda, i bila je i mnogo krupnija, ali zar
nismo svi. No, ono što je ostalo isto nadjačalo je promjene. Allyn grleni smijeh probudio je
stara sjećanja, baš kao i vino.
“George je dobio zgrade; ostala braća i sestre su dobili novac i komade namještaja.

Knjigoteka 139
Mene je zapao podrum. Čak je tako pisalo u oporuci. Naravno, dijelim ga sa braćom i
sestrama, izuzev vina od prije 1986. Eli uopće ne pije.”
“Je li musliman?”
“Ali, dragi, ti vrlo dobro znaš da je... ma sigurno sam ti rekla.”
“Ally, ja sam taj koji te je njemu predao u crkvi.”
“Jesi. Jesi. Naravno, nekoliko godina kasnije Eli je promijenio vjeru i obavio hadž. Nije
me baš bilo briga što je otkrio da mu islam više leži od prezbiterijanizma. Samo sam rekla da,
pogleda li ijednom neku drugu sa željom u očima, neću platiti nekom iz Blackwatera da ga
kastrira, već ću to uraditi lično. Inače mi to nije mnogo smetalo. Većina Amerikanaca voli
religiju i to ti dođe u paketu kad se udaš za jednog od njih. Smetalo mi je to što je izabrao
nevjerovatno pompezno ime. Tek kad ga je menadžer vrlo oštro upozorio da je njegova slava
violiniste izgrađena na starom identitetu, i da ime Al-Hajj Sheikh Mohammed Aroma možda
neće biti jako privlačno na blagajni koncertnih dvorana, odlučio je nastaviti karijeru pod
“lažnim” imenom. Slabić je i to u mnogo čemu, inače bi odbacio staro ime kao par prljavih
gaća. Nakon onog užasnog 11. septembra, još se više uspaničio i naprosto potpuno prestao
koristiti muslimansko ime. To je, uvijek sam tako mislila, bilo krajnje patetično i samo
povlađuje islamofobiji. Zamisli da Muhammad Ali ponovo vrati ime Cassius Clay. Ali bar je
ostao musliman. Ja ne volim ni jednu religiju, Dara. Nadam se da se ne pomišljaš preobratiti
pod stare dane.”
“Ne budi smiješna. A kad već govorimo o islamofobiji, što je Eli morao mijenjati
religiju da bi bio nevjernik?”
“Odoh začiniti salatu.”
Nije mi znala objasniti razloge Eliotovog probraćenja. Iznenadilo me, jer nije bilo
rezultat dugog boravka u zatvoru, gdje naš Kur'an ima magični utjecaj na mnoge mlade
Afroamerikance, pogotovo na njihovu ishranu. Obećao sam sebi da ću se dublje time
pozabaviti, ali sve su te turobne misli nestale kad se pojavila Allyna druga gošća.
Bio sam zatečen pojavom Zaynab Shah. Njene duboke smeđe oči nisu bile blage, već
ispunjene zloćom. Orlovski nos joj je davao ohol izraz, ali čim bi se nasmijala, cijelo bi joj se
lice opustilo. Govorila je živim i dubokim glasom, um joj je bio jasan i instinktivno sam
osjetio da prezire licemjerje. Mnoge žene iz njenog društvenog sloja su potpuno umotane u
dvoličnost, što je cijena koju plaćaju da bi mogle živjeti i funkcionirati u Domovini.
Na čemu god se temeljilo njihovo prijateljstvo, Platon je pronašao čisto zlato. U to
nisam sumnjao. Malo sam se unaprijed raspitao i shvatio da sam znao jednog od njene
braće, onog čestitog, kako će mi ona kasnije reći. Onaj drugi joj je postavio odvratnu zamku
koja joj je uništila život.
Nisam bio pripremljen na ovu kombinaciju inteligencije i ljepote. Na sebi je imala
cholo i suthan, šarenu haljinu i smeđe pantalone. Sjedila je prekriženih nogu, pri čemu su se
boje Sindhija na njenoj haljini jako zgodno uklopile u Allynu izlizanu i izblijedjelu
maslinasto-zelenu sofu od baršuna. Kod nje nije bilo ni traga ukočenosti od one vrste koju
često pokazuju ugledne dame iz Domovine pri prvom susretu sa strancem. Zaynab je bila ne-
formalna, očiju brzih kao strijele i punih osmijeha, koje su nagovještavale njen slobodan i
opušten pristup životu. Napolju, sjećam se, nebo je bilo oblačno.
Pisac koji nema drugih interesovanja niti preokupacija stvorio bi remek-djelo da je
samo napisao knjigu o tragediji koja je pogodila ovu čudesnu ženu. Moja verzija, avaj, može
ponuditi tek prozaičnu priču, zbog strogih uputa koje sam dobio od osobe koja je potaknula

Knjigoteka 140
ovu knjigu a koja je sad bila blizak prijatelj ove dame. Nije mi se nikako dalo da je ispitujem o
njemu, ali obećanje se moralo ispuniti. Dat ću samo osnovnu skicu, a i tu ću, pošto mi je to
slabost, objasniti povijest i društvene okolnosti koje su proizvele nekoga poput nje te
objasniti zašto se zaljubila u mog prijatelja Platona. Ako se uopće zaljubila? Šta se skrivalo iza
tog predivnog tijela i iza njenih čestih zamahivanja glavom? Je li imala dušu anđela ili đavola,
ili je upravo kombinacija to dvoje tako duboko utjecala na Platona? Nije me ozbiljno ni
pogledala, već je svu pažnju usredotočila na Ally. Ona stara mučiteljica, taština, pojavila se
iznenada i počela mi se rugati, istovremeno me upozoravajući da bi me svaki lažni korak
mogao gurnuti u ambis. Ali, to upozorenje mi je zasmetalo jer više nisam bio mlad a teško da
sam bio bez iskustva, za razliku od Platona.
Zaynab nije izgledala kao da su joj pedeset i dvije, već najviše četrdeset i pet. Teško
je uopće bilo reći koliko joj je. Rođena je u izuzetno bogatoj porodici sindskih
zemljoposjednika. To su bile najprimitivnije gazde u Domovini, gdje je konkurencija na tom
planu inače jako žestoka. Da bi nevolje njihovih kmetova - jer seljaci su bili kmetovi - bile još
gore, neki su veleposjednici bili i nasljedni sveci, odnosno pirsi, što je značilo da njihova riječ
nije bila obični zakon, već je proizlazila direktno iz njihovog posebnog odnosa sa Bogom.
Usudiš li se osporiti taj njihov status, nasrnut će na tebe kao da ih je sam šejtan obuzeo.
Tako, kad su Britanci nešto naljutili nekog dalekog rođaka Zaynabinog djeda, on je podigao
bunu koja je trajala cijelu godinu i natjerala imperiju da pošalje trupe u unutrašnjost Sinda, i
to 1942. godine, upravo kad su britanske snage pretrpjele strašan poraz u Singaporeu.
Kako se nisu mogli oduprijeti Japancima, osvetnički su se okrenuli protiv seljaka
18
Hura i uništili ih. Jedan engleski oficir koji je učestvovao u tom sukobu napisao je nešto što
je trebalo biti roman pod naslovom Terorist, ustvari zapise koji su se temeljili na njegovom
isljeđivanju zatočenih Sindhija, od kojih su neki bili doušnici. Pobunjenici su prikazani kao
glupi, mada hrabri muškarci koji slijepo slijede pira, svog vjerskog vođu. To, naravno, nije
bila cijela istina jer kolonijalni oficir nije bio spreman priznati da je taj svijet istinski mrzio
okupatora, što je samo iskoristio pir - u ovom slučaju Zaynabin stari stric - kojeg su tajno
objesili, u prisustvu tek nekoliko svjedoka, među kojima je vjerovatno bio i naš romanopisac.
Za razliku od Francuza i Italijana, Britanci su se rijetko pravili važni u Indiji: oni su svoje
neprijatelje vješali bez fanfara, iz bojazni da bi fanfare samo bile inspiracija za nove
mučenike.
Ovaj je događaj ostavio traga na cijelu porodicu. Zaynabin najstariji stric, novi vođa
zajednice - i duhovni i svjetovni - odlučio je slijediti modu tog vremena pa je bio krajnje
lojalan Britancima. Nikad nije imao visoko mišljenje o raznoraznim nacionalističkim vođama
što su se borile za nezavisnost Indije. Svi ti sindijski primitivci - kako su ih zvali seljaci aktivisti
koji su pobjegli u grad - osjećali su da bi ih odlazak Britanaca ugrozio. Jedino im je bio važan
opstanak zatvorenog svijeta njihovog imetka i kmetstva. Historija je svjedok da su te
institucije lijepo opstajale; takav je slučaj droit du seigneur 19, što nije baš isto što i ljudsko
pravo, mada bi Ally u svojim militantnim danima žestoko osporavala ovu tvrdnju.
Zaynab je rođena u jednoj od brojnih velikih kuća sagrađenih usred jednog od

18 Muslimani sufijskog reda koji žive u pakistanskoj pokrajini Sind.

19 Droit de seigneur, odnosno "pravo gospodara" često se miješa sa latinskim pojmom "jus primae
metis", što je izraz koji se danas koristi da označi navodno zakonsko pravo koje je u srednjem vijeku
gospodaru dozvoljavalo da oduzme nevinost svih djevica koje su živjele na njegovom posjedu. Postoji
malo - ili nijedan - historijski dokaz kojim bi se potkrijepilo postojanje takve prakse. Ovo pravo se,
zapravo, prvobitno odnosilo na cijeli niz drugih zakonskih prava, uključujući lov, ubiranje poreza i obradu
zemlje.

Knjigoteka 141
desetine sela i hiljada jutara zemlje u vlasništvu njene porodice. Taj je posjed bio nedaleko
od gradića Jamsadiqa i na četiri sata vožnje od šejtanskog Karachija, te su im sve savremene
pogodnosti bile dostupne, a neki od njih su se pretvarali da su ultrakosmopolite, kad bi se
pojavili u klubu Sind.
Kada joj je bilo osam ili devet godina, Zaynabu je njena izuzetna ljepota počela
izdvajati od drugih djevojčica i izazivati posebnu pažnju. Otac, koji ju je obožavao, umro je
kada joj je bilo dvanaest. Stariji brat, nasljednik očevog dijela imetka, bio je tvrd,
reakcionarni primitivac. Primijetio je kako svi obožavaju njegovu mlađu sestru.
Ona je bila na jedinstven način lišena svega izvještačenog. Njeni privatni učitelji - sve
same žene - lijepo su je odgojile i obrazovale. Uz sindhi i urdu, čitala je i arapski i perzijski a
govorila još i engleski i francuski. Posjedovala je prirodnu, već na prvi pogled očiglednu,
ženstvenost. Glas o njenoj ljepoti proširio se diljem pokrajine. Često se o tome raspravljalo i
mnogi ugledni mladići odlučili su zadobiti njenu ruku. Kojem će od njih njena porodica dati
blagoslov? Bilo je i opklada te je otpočelo i žestoko rivalstvo, mada to Zaynab nije znala. Bilo
je ponuda čak i od onih koji su imali i više zemlje od Zaynabine porodice. Svi su odmah htjeli
vjeridbu kako bi se, čim ona napuni sedamnaestu, mogli pretvarati da joj je osamnaest i
prirediti svadbu.
Zaynabina majka je umrla pri porodu a druga žena njenog oca bila je hladna,
proračunata dama iz visokog društva iz Karachija, koju mala Zaynab i njena starija braća nisu
ni najmanje zanimala. Ustvari, rijetko je i bila na imanju. Jedino ju je zanimalo da skupi
dovoljno nakita i novca da može pobjeći u neki evropski grad, kad stari umre. To je i postigla
uspješno mada ne i elegantno, i posljednje što se o njoj čulo je da živi u Knightsbridgeu, blizu
neke egipatske zelenare.
Samir Shah, uskogrudni i predrasudama opterećeni najstariji brat, bio je strašno
ljubomoran na sestru. Znao je, da bi ga Zaynab, da je rođena kao muškarac, potpuno
zasjenila i zamijenila na položaju nasljednika porodičnog imetka. Bilo joj je tek dvanaest a
već su se priče o njenoj dobroti i ljubaznosti prema porodicama kmetova širile po selima i
mnogi su žalili što je rođena kao žena.
Samir Shah je sazvao skup muških straješina da odluče o sudbini njegove sestre.
Primitivci su se okupili i složili da je jedini mladoženja koji nju zavređuje nedvojbeno Kur'an.
Njen najdraži brat, Sikandar, hrabro se za nju borio, ali je tada imao tek šesnaest godina.
Siroti dječak doživio je okrutnu porugu zbog svoje nezrelosti a još više zato što nije
pokazivao poštovanje prema porodičnom imetku. Neutješno je plakao.
To je ono što sam znao o Zaynabinoj priči prije nego što je stigla.
Mi smo razmijenili ljubaznosti, dok je Ally postavljala stol i natočila nam vino. Zaynab
nije odbila. Raspitivala se kako napredujem s Platonovim životopisom. Promrmljao sam
odgovor koji me nije ni na što obavezivao.
“Reci mi pošteno”, pitala je, “ima li tu ičeg o čemu bi se dalo pisati? Možda ti je
jednostavnije napisati esej o njegovim slikama?”
“On mi je rekao da napišem sve, a štošta od toga ne ide uz prikaz slika.”
“Ne vidim i što bi. Slike su mu dovoljno eksplicitne.”
“Na neki način jesu, ali one još uvijek zahtijevaju tumačenje. Sačekaj da vidiš zbirku
koju je naša domaćica tražila da bi je uništila jer su slike skroz ‘muške fantazije i apsolutno
seksističke’. Umjesto da to uradi, dao ih je meni. Mislio sam da bi ti rado vidjela njegove
ranije radove pa sam ih donio. Ally je bila nepravedna. Po meni, on je samo vidio previše

Knjigoteka 142
japanskih erotskih radova, gdje su te stvari jako uvećane. Ovo je Platonova verzija i nije bez
izvjesnog šarma. Mada se Ally ne slaže sa mnom.”
“Dara”, odvratila je Ally, “šta misliš da me više ne zoveš Ally? Svi koje znam zovu me
Alice.”
“Ali zašto?”
“Zato što Eliot mrzi Ali?’
“Zašto? To zvuči kao Ali, onako kako se to ovdje izgovara a, s obzirom na njegovu
vjeru, to bi ga približilo tebi. Baš je otužno od Platona što te zove Alice. A ti, gospođice
Stepford, ti dopuštaš muškarcima da odluče kako da ti se obraćaju. Šteta.”
Zaynab, kojoj je očito ova rasprava o nadimcima dosadila, uspješno je promijenila
temu.
“Sviđa mi se kako ga ti prirodno zoveš Platon. Za mene je on nekad Pervaiz a nekad
Payjee, ali mogla bih ga i ja pokušati zvati Platon. Zvuči lijepo, kad ti to izgovoriš.” Alice je
najavila večeru upravo kada je Zaynab počela listati Platonove penise. Nasmiješila se na
neke od crteža, ali ni kod jednog nije zastala. Znao sam da će ta knjiga ostati kod mene. I Ally
je pogledala slike.
“Zay-Nab, zar ne misliš da sam bila u pravu? Možda sam malo omekšala, ali i dalje
mislim da ove slike ne nude ništa ni svijetu niti bilo kome ponaosob.”
“Meni ne”, rekla je Zaynab zamišljeno. “Ali očito znače nešto njemu, inače ih ne bi
uradio. Mislim da Dara, kao njegov biograf, treba sačuvati ove slike. Možda bi jednu od njih
mogao staviti na korice tvoje knjige o Platonu.”
“A možda i ne. Možda bi mogla zamijeniti zastavu Domovine jer bolje predstavlja one
što vode zemlju.”
Zaynab se nasmijala. “Predložit ću to bratu, koji je sada nekakav ministar.”
“Ministar za korupciju?”
“Večera je spremna, djeco.”
Zaynab je djelovala tako samouvjereno i tako opušteno da sam se pitao je li njen
život uopće bio toliko tragičan kao što su mi ga opisivali Platon i ostali. Znao sam da će Alice
ubrzo namentuti tu temu i nije me razočarala.
“Zay-Nab, pitali smo se. Platon nam je rekao da se zaljubio u udatu ženu. Je li ti muž
živ ili si razvedena?”
“Zapravo, ni jedno od toga, Alice.”
Alice, pomalo zbunjena, zagledala se naizmjence u oboje. “Odustajem. U čemu je
tajna?”
“Iznenađuje me da ti to Platon nije rekao. Ja sam udata za Svetu knjigu.”
“Šta? Je li stvarno? Šališ se? Dara, jesi li ti znao?”
“Jesam. Te se stvari dešavaju u Domovini.”
Zaynab je objasnila svoju nesreću zapanjenoj Alice, koja je mislila da za nju nema
tajni kad su odnosi između spolova u pitanju. Bilo je čudesno posmatrati njeno lice kako
izražava sve veću skalu nevjerice dok je Zaynab pripovijedala svoju priču. Efekat je pojačavao
Zaynabin duboki, mirni glas.
“U mom dijelu zemlje veliki zemljoposjednici očajnički nastoje sačuvati imanje pa
smatraju da se moraju oduprijeti svemu što prijeti da će ga umanjiti. Kao žena, ja sam imala

Knjigoteka 143
pravo na svoj dio imovine - prema islamskom zakonu, to je četvrtina onoga što nasljeđuju
muškarci. Da nije šerijatskog prava, ne bih dobila ništa. Nad tim bismo se trebali zamisliti. U
odsustvu zakona koji nameću podjednaki udio, bolje dobiti išta nego ništa. Slažeš se, Alice?”
Bi li se Alice složila? Bi. Oduševljeno sam zafrktao ali me je Zaynabina gesta brzo
ušutkala.
“Čak i četvrtina muškog dijela našeg imanja bile su na hiljade jutara zemlje i po
prirodnom poretku stvari, sva ta zemlja bi otišla iz porodice. A da se ja još udam i dobijem
djecu, moj bi udio u imanju oni podijelili, što bi umanjilo porodičnu imovinu. Čak i kad bih se
udala za rođaka, moja bi braća izgubila moj dio. Ima jedan lijek, plan smišljen nekad davno:
žena, čije pravo naslijeđa ugrožava imetak porodice, može se udati za Kur'an. Tako je, kad
sam napunila dvanaestu, održana ceremonija u kojoj je mjesni pir, jedan retardirani
bubuljičavi primitivac - moj rođak - proglasio moj brak sa Kur'anom zakonitim i svetim.
Mjesec dana sam bila zaključana sa Svetom knjigom bez ičeg drugog. Hrana mi je ostavljana
ispred sobe a ni jedna od služavki nije smjela sa mnom razgovarati. Kako sam samo željela
da mi je mati živa!
Svrha ovog zatočenja je bila da me se pripremi za budućnost. Godinu dana kasnije,
kad sam dobila prvu menstruaciju, uklonili su Svetu knjigu dok sam ja bila nečista. Mislili su
da ću se, zahvaljujući tom tretmanu, ili prilagoditi svojoj novoj stvarnosti ili se ubiti. Priča se
o ženama u mom položaju koje su to i uradile. I, pravo govoreći, bilo je trenutaka kad sam
mislila da bi bilo bolje umrijeti nego tako živjeti pa sam to rekla prijateljicama koje su se,
čuvši to, rasplakale. Ali, jedna žena mi je obećala da će, ako to stvarno želim, nabaviti
kapsulu sa cijanidom od svog muža, višeg oficira u nekoj obavještajnoj agenciji. Obećala sam
da je nikada neću progutati a da s njom prethodno ne razgovaram, ali sam htjela imati koju
kapsulu za slučaj nužde. Nabavila mi je dvije. Htjela sam biti sigurna da djeluje pa sam je dala
jednom opakom lovačkom psu svog brata, psu koji ga je koštao cijelo bogatstvo i bio velik
kao naši šetlandski poniji. Djelovalo je.”
Alice je bila užasnuta.
“Oh, Zay-Nab. Reci mi da nije istina to što govoriš. Otrovala si rasnog lovačkog psa.
Što nisi otrovala svog brata?”
“Bio je to šahskervilski pas 20, draga moja. Plašio je seljake. Veliko je veselje zavladalo
kad se pročula vijest da je zvijer uginula. Neki su kmetovi tog psa prozvali Pir Sahib a ljudi su
isprva mislili da je ustvari onaj bubuljičavi pir doživio nesreću, što ih je jednako obradovalo,
ali im je smrt psa došla kao olakšanje jer je već zaklao jedno dijete. Nemoj mi reći da su svi
rasni psi plemenita stvorenja, Alice. Zavisi od njihovih gospodara. Samir Shah je tog psa
poticao da bude to što je bio. Hoćeš da vidiš drugu kapsulu? Držim je u ovoj malenoj kutijici
za naswar 21 koja je nekad pripadala mojoj majci.”
Uzela je tašnu i izvadila malu starinsku srebrenu kutijicu u kojoj je bio prekrasno
zamaskirani ubica, kapsula po veličini i obliku kao biser. Rekla nam je kako je, čuvši za smrt
psa, njen brat bio tako očajan da je otkazao važnu političku turneju i smjesta se službenim
helikopterom vratio kući. Najbolji veterinar u zemlji, uz to i hirurg, obavio je obdukciju.

20 Ironična aluzija na kriminalistički roman A. C. Doylea Baskervilski pas (The Hound of the Baskervilles)
u kojem čuveni detektiv Sherlock Holmes rješava misteriozni pokušaj ubistva, zasnovan na legendi o
strašnom, dijaboličnom lovačkom psu.
21 Listovi svježeg duhana pomiješani sa kalcijum-oksidom i drvenim pepelom koji se u Afganistanu,
Pakistanu i dijelovima Indije koriste za žvakanje.

Knjigoteka 144
Otrov nije ostavio traga. Veterinar, koji se uz redovni posao bavio krijumčarenjem heroina,
izjavio je, sa izrazom koji nije ostavljao mjesta sumnji, da je Shahov pas imao fatalni srčani
udar. Sam Samir Shah zavrištao je na njega.
“Nikad nisam čuo da pas može doživjeti srčani udar, svodniče.”
“Bojim se da u Domovini može, gospodaru, pogotovo u ovom kraju. Mora biti da je
to zbog vrućine. Navikli su na hladnu klimu, znate. Njemački ovčari su imuni, ali ne i ova
pasmina. Pas generala Farooqija je imao fatalan srčani udar nema tri mjeseca. Da sam znao
da vaš pas ima slabo srce, možda bih mu pokušao ugraditi dvosturki bajpas ili bih organizirao
transplantaciju. Prekasno je sada a meni je stvarno žao, gospodine. Na koju cijenjenu ličnost
da pošaljem račun?”
Čak se i Alice uspjela nasmiješiti a Zaynab je nastavila svoju priču.
“Pas je bio mumificiran i tad sam prvi put vidjela Platona, mada iz daljine. Moj brat je
tražio najboljeg slikara u zemlji da naslika tu životinju. I. M. Malik je bio u inostranstvu na
nekom bijenalu, u Evropi, tako da je vaš Platon dobio posao. Saslušao je službenu priču, ali je
on, kakvog ga je Bog već dao, doznao mnogo više iz razgovora sa seljacima. Kao što znamo,
on nikada nije naslikao nijedan realističan portret. Ono što je, umjesto toga, napravio, bilo je
sjajno. Prikazao je čudnu zvijer sa anđeoskim krilima i, avaj, prevelikim spolovilom, ali glava
je bila posebna priča. Na prvi pogled je jasno da je to moj brat. Izraz na psećem licu
odražavao je onu stalnu namrštenost koja je unakazila lice njegova gospodara. Mislila sam
da će moj brat pobjesnjeti, ali nije. ‘Čudesan slikar’, rekao nam je kasnije, ‘koji je na slici
predivno prikazao naklonost koja je postojala između psa i gospodara.’ Slika sad visi u
dvorani na ulazu u njegovu kuću.
Kada sam tražila dozvolu da slikaru lično čestitam, Samir Shah je, na moje
zaprepaštenje, pristao. Čudan čovjek je bio taj moj brat. Bio je amoralan, bez skrupula bilo
koje vrste, spreman zgaziti sve što mu se nađe na putu, što ja itekako dobro znam. Ipak,
smrt psa nesumnjivo ga je pogodila i to veoma duboko. Platon je bio veoma velikodušno
nagrađen za svoj rad a ja sam prvi put s njim razgovarala. Razgovor je trajao tačno petnaest
minuta a onda ga je auto odvezao natrag u Karachi. Naravno, odmah je znao da sam
pogodila njegovu stvarnu namjeru i nije pokušavao da je prikriva. Rekao je samo da svakog
gazdu i političara u zemlji treba naslikati kao mješanca čovjeka i životinje. Inat u njegovim
očima me je privukao a pretpostavljam i činjenica da je bio prvi čovjek izvan moje
neposredne porodice, isključujem tu naše kmetove, sa kojim sam ikad razgovarala, mada
sam već bila blizu četrdesete. To je imalo efekta, iako na prvi pogled on nije izgledao kao
neko ko je naročito obdaren, mislim seksualno. Žena u mom položaju bolje vidi te stvari od
žena poput Alice, naprimjer. Osjetila sam da Platonu fizičko zadovoljstvo nije bilo na provm
mjestu. Ima ljudi koje poznajem - i muškaraca i žena - koji ne mogu prihvatiti da su osjećanja
koja sami nisu kadri doživjeti autentična. Platon je bio sušta suprotnost tome. Mogla sam to
pročitati u njegovim očima i to će se potvrditi u mjesecima koji će uslijediti.
Pitate se zašto nisam pobjegla iz svoga zatvora, pogotovo jer sam imala ključ u
džepu? Odgovor je jednostavan. Nisam imala novca na svoje ime. Nisam imala bankovnog
računa. Nisam imala ništa. Ja, ustvari, nisam ni postojala. Bio je tu još jedan faktor. Da sam
srela čovjeka i udala se za njega, to bi bilo samoubilačko vjenčanje. Primitivci bi se sastali i
proglasili da sam obeščastila Kur'an, a našao bi se i pir da mi dosudi smrtnu kaznu. Tek kad
su Samir i brat koji je po godinama bio sljedeći poslije njega, a kojeg sam mrzila toliko da
radije njegovo ime neću ni spominjati, poginuli u avionskoj nesreći, i kad se Sikandar vratio
kući da preuzme imanje, moj je život postao bolji.

Knjigoteka 145
 Sikandar i njegova žena su me posvuda vodili i prvi put sam iskusila svakodnevni život
u velikom gradu. Sikandar je otkupio moj dio zemlje i dao mi novac i još mnogo povrh toga,
uključujući i veliki stan u Karachiju. Bio je tužan kad mi je rekao da bi bilo najbolje, mada mi
je želio sreću, da se ne udajem. Nije bio dovoljno moćan da spriječi pire da mi ne presude
smrtnu kaznu. Tad već nisam imala nikakvih želja u tom pogledu a onda je u moj život ušao
Platon, donijevši sreću i intelektualna zadovoljstva za koja nisam mislila da su uopće
moguća. Svako vjeruje da je on moj kuhar i vozač. Vi znate njegovo lice. Sa malo maske i
promjene pokreta može igrati svaku ulogu. Ispričao mi je kako te je uveo u galeriju
pretvarajući se da je čuvar, Bengalac.” Zabacila je glavu i nasmijala se. Alice je izgledala
potpuno šokirano. Ni jedno od nas nije progovorilo ni riječi.
“Reci mi, Zay-Nab, dopušta li islam brak sa Kur'anom? Nikad za to nisam čula.”
“Naravno da ne dopušta. Klerici stalno napadaju tu praksu i osuđuju
zemljoposjednike, ali oni ništa ne preduzimaju. Nekoliko bombaša samoubica bi upadima u
jazbine tih zlotvora mogli postići čudo. Umjesto toga, oni kažnjavaju sirotinju.”
“Primitivno sredstvo za uništavanje primitivnih”, rekao sam. “Ta ti ideja nije bez
vrijednosti, ali njihova ekonomska moć je ono što treba uništiti. Nema smisla ubijati
pojedince ako institucije opstaju.”
“Koja će to vlada u Domovini ikad učiniti, Dara? Predugo to traje.”
“To je tako srednjovjekovni običaj”, rekla je Alice. “Tako jebeno srednjovjekovni.”
“Srednjovjekovna Evropa možda, Ally, ali ne srednjovjekovni islamski svijet. Oni su
bili pošteđeni feudalizma. Za Zaynabine jade se ne može kriviti islam. Zar nisi i sama jednom
javno rekla da je patrijarhat plus imetak ravan ubistvu?”
“Poštedi me mojih mladenačkih ludosti, Dara. Molim te. Ima mnogo važnijih stvari.
Zaynab, mogu li ti postaviti jedno vrlo lično pitanje? Možemo ovom muškom čudovištu reći
da iziđe, ako želiš.”
“Čudovište može ostati. Pitaj šta ti volja.”
“Jesi li ti djevica?”
Prvi put te večeri, lice joj se natmurilo, i načas se činilo da je Alice prešla dobro
čuvanu granicu. Zaynab je uzdahnula, a onda rekla: “Nemam ništa protiv tog pitanja. Platon
me to isto pitao i bio vrlo razočaran kada sam mu odgovorila iskreno, i sad, kad me ti to
pitaš, sjetih se koliko je bio nesretan. Ne, nisam djevica. Tehnički sam, ako tako mogu reći, ja
samu sebe svijećom deflorirala kada mi je bilo sedamnaest godina. Te sam godine počela či-
tati Balzaca, mada ta dva događaja ni na koji način nisu povezana. Upravo to što sam ga
počela opet čitati, poslije mnogo godina, oživi mi sjećanje na svijeću koju sam spalila na
mom oltaru. Sluškinje su na brzinu promijenile čaršafe. One su bile moje jedine povjerenice i
prijateljice. Rekla sam im sve, a one me nikad, nikad nisu izdale. To mi je bio jedini mogući
djevojački razgovor i ja sam u njemu veoma uživala. Nije bilo izmotavanja, ni melodrame;
nije bilo onog osjećaja da ulaziš u neobilježene ili opasne vode. Ništa od toga. Sve su bile
udate i spremne mi vrlo podrobno opisati svoja iskustva. Dvije od njih su imale muževe koji
su onaj čin obavljali kao životinje. Bilo je to vrlo dobro poređenje jer se njihovo seksualno
obrazovanje sastoji od posmatranja pasa lutalica i magaraca i konja koji kopuliraju u svako
doba. Jedna od njih je imala nešto pažljivijeg muža, koji joj je pružao dosta zadovoljstva, a
ona se nije ustručavala od opisa predigre. Druge bi se kikotale i molile je da im ga pozajmi. A
ja sam to i učinila.” Čak sam i ja skočio na te riječi.
“Šta si?”

Knjigoteka 146
 “Kada sam joj to prvi put predložila, mislila je da je zadirkujem i nasmijala se na moju
šalu. Rekla sam da mislim ozbiljno a njeno je lice bilo bijelo kao pijesak. Isprva sam
pomišljala da bi to s njene strane mogao biti znak ljubomore. To bih razumjela, iako u to
vrijeme sama nisam ništa osjećala, mada sam o tome uveliko čitala u francuskim romanima.
Da je bila ljubomorna, ja bih odmah povukla svoj zahtjev. Kada sam joj to rekla, skamenila
se. Nije to u pitanju, rekla je. Priznala mi je da je o meni s njim razgovarala i da mu je rekla za
svijeću i umrljane čaršafe. Bio je tužan zbog moje sudbine i proklinjao muškarce koji su me
doveli do toga.
Bila je sigurna da bi on pristao a što se nje tiče, bila ga je rada podijeliti sa mnom. Zar
nisam i ja, na koncu konca, upitala me, podijelila toliko toga s njom i ostalim sluškinjama.
Jedino se bojala da će se to otkriti ali ni tu se nije bojala za sebe. Ako mene i njega uhvate,
oboje će nas osuditi na smrt. Prvo njega. Odsjekli bi mu prvo testise pa ga spalili. Ne bi
mogla podnijeti da izgubi ni njega ni mene. Umirila sam je: to mi je tek tako palo na pamet, a
veliki je put od toga do ostvarenja. U svakom slučaju, sve bi se moralo pažljivo isplanirati.
Kada ga je obavijestila o mom prijedlogu i svojim strahovanjima, on ju je odmah
umirio. Sljedećih mjeseci smo osmislili plan. Pojedinosti nisu bitne. U mojoj situaciji,
melodrama se nikad nije mogla izbjeći. Tako se, jednog dana, to i dogodilo i sve što nam je
žena pričala o njihovim najintimnijim trenucima, bilo je istina. Od toga dana, kad god sam
imala menstruaciju, on bi došao i pružio mi zadovoljstvo, osim kada bi kakve nepredvidljive
okolnosti operaciju činile rizičnom. Tako sam ja ipak doživjela ženski užitak. I da znate, nakon
prve godine u Karachiju, gledajući jad i bijedu mnogih žena mog staleža, koje su već neko
vrijeme bile udate, i slušajući njihove ojađene priče o nevjernim muževima i o tome kako su
ih i djeca napuštala, počela sam se pitati nije li to što sam bila udata za Kur'an i što mi je
zadovoljstvo pružao muškarac kojeg sam dijelila sa dragom prijateljicom bilo, na neki način,
manje mučno iskustvo.”
Alice joj je aplaudirala, što me nerviralo. “Ovo je stvarno čudesno”, viknula je. “Vraća
mi vjeru u čovječanstvo. Kada smo bili mladi, imali smo običaj reći da brak liči na prostituciju,
pošto mnoge žene postanu zatočenice jer zavise o muževljevom novcu. Mogu li te pitati
koliko ste dugo dijelile njenog muža?”
“Traje i sad, mada izuzetno neredovno. Jednom, dvaput godišnje ja pošaljem po
njega. Probala sam i jednog vrlo inteligentnog novinara, ali inteligencija mu se svodila, avaj,
na novinske kolumne. Bio je veoma glup i sirov u krevetu pa sam mu morala reći da ide prije
nego išta započne. Kasnije, kad bismo se sretali u nekim društvenim prilikama, mislim da je
njemu bilo neugodnije nego meni.
Moja draga prijateljica, sluškinja preselila se sa mnom u Karachi a s njom i njena
djeca. On bi dolazio jednom ili dvaput u petnaest dana da ih vidi. Tako da nikad nismo
izgubili kontakt. Bio je i vrlo oštrouman posmatrač dešavanja u svijetu. Ja često stvari koje
mi on kaže prenesem Sikandaru, koji uvijek bude zapanjen kako mi je dobra špijunska
mreža. Napisala sam jednu pjesmu o njemu na sindhiju, ali ona ne zvuči tako dobro na
engleskom. To je, ustvari, oda zemlji, punoj žestine, na kojoj se rađaju takvi muškarci, koji su
prisiljeni u sebi samima tražiti sunce; njihovim tajnim strastima, koncentriranoj energiji
zahvaljujući kojoj su im mišići čvrsti a putenost im nikad ne presahne. Dosta o tome. Jako mi
je drag, iako se naš razgovor često svodi na pitanja vezana za obrađivanje zemlje. To je ljutilo
Platona. Stvarno ga je uznemiravalo. Rekla sam mu da bi mi bilo drago kad bi on mogao
zamijeniti mog ostarjelog seljaka, ali on to jednostavno nije mogao. Pokušali smo.”
“I mi”, rekla je Alice, ne mogavši podnijeti konkurenciju. “Tada se umiješao Dara i

Knjigoteka 147
tako dobro zadovoljio moje potrebe. Mogu ti ga preporučiti.”
“Sve je to sad mene prošlo, hvala Allahu. Moj je život promijenio tok. Sad sam na
velikoj turneji, prvo Evropa a onda Kina ”
Ustao sam i otišao u kupaonicu, ispraćen njihovim podrugljivim smijehom. Jasno mi
je zašto se Platon tako zaljubio u nju. Bila je nevjerovatno biće. Je li mu ona inspiracija za sve
one sirene koje sad slika? Kada sam se vratio, pitao sam je li ona njegova posljednja muza i
model.
“Jesam. Ja mu poziram, ali on mi ne zna objasniti zašto me uvijek mora prikazati kao
sirenu.”
“To je odvratno očigledno”, reče Alice. “On ne želi ni zamišljati tvoje intimne dijelove.
Koji bi drugi razlog mogao biti? U drevnoj mitologiji je uloga sirene u suštini da uzbudi
muškarca.”
Ta opaska mi je zasmetala. Pokušala se napraviti važna. “Ne budi smiješna, Ally...
Alice. Sirene imaju potpuno različite funkcije u raznim...”
“Molim te, nemoj da se raspravljamo oko sirena. Ova večer je stvarno ugodna, mada
još nismo razgovarali o tvom Platonu, a ja se brinem.”
“Zašto?” pitali smo je uglas.
“Njegove depresije su sve dublje. Sve to možete vidjeti u njegovim posljednjim
slikama. Ima dana kada je potpuno suicidalan, i zato ja nikad ne ostavljam ovu kapsulu kod
kuće. Nosim je posvuda sa sobom. U napadu melanholije, mogao bi je uzeti i progutati, i šta
bih ja tada. Sve ga manje viđam. Sve više vremena provodi u ateljeu. Pije i slika, danju i noću,
kao da se utrkuje sa smrću. U njegovom je djelu humor gotovo nestao.”
“Ali zašto?”
“Nisam sigurna. Postoji to apsurdno i smiješno rivalstvo koje je potaknula štampa. Je
li Pervaiz Shah jednako dobar kao I. M. Malik? Brojni članci i ljudi koji ne znaju ništa o
umjetnosti pišu duge i dosadne eseje o oba slikara. Čak i oni koji hvale Platona nemaju
pojma šta je on i otkud dolazi njegova umjetnost. Jeste li vas dvoje vidjeli slike I.M. Malika?”
Alice nije nikad čula za njega. Ja sam ga ovlašno poznavao odranije i viđao njegove
slike na raznim izložbama.
“On je dekorativan, plitak, pretenciozan a to sam mislio i prije nego je Platon ušao u
moj život. I. M. Malik slika da ugodi publici i proda slike. To je uredu, ali ne vidim zašto to
izluđuje Platona. I ne mogu potpuno prihvatiti da je IMM-ov uspjeh jedini uzrok. Platon vrlo
dobro zna koliko IMM umjetnički vrijedi. Ako ti se da, skini sa Interneta fotos njegovog
posljednjeg konceptualnog rada pa ćeš vidjeti da je i matorom IMM-u jasno da pravi lovu.
Uzeo je konjsku balegu, isušenu kravlju balegu i golubiji izmet da napravi ogroman
rođendanski kolač za vlastiti devedeseti rođendan. Ima tu još jedan problem. I.M. Malik
izgleda kao zgužvani računovođa koji stalno ima tvrdu stolicu, što može biti malo odbojno.”
Alice se nije složila sa mojom ocjenom. Smatrala je da je sasvim moguće da Platon
propada zbog stanja globalne kulture. “To je posvuda isto. Kao muzička kritičarka slušam
bezbrojne opere i koncerte ovdje, i u Metu u New Yorku. Ulaznice su toliko precijenjene da
nema mnogo onih koji stvarno vole muziku a koji ih mogu platiti. To je sada korporativna
zabava a publika sastavljena od malograđana. Menadžeri to znaju i igraju na kartu njihove
slabosti. Smiju se glupoj urnebesnoj sceni u Mozartovoj operi, aplaudiraju loše otpjevanoj
ariji, jednostavno zato što glumac stane i čeka aplauz, i te stvari. To je deprimirajuće. U
zapadnoj kulturi brzo nestaje sposobnost razlikovanja dobrog od lošeg. Ljudima se sviđa ono

Knjigoteka 148
što im se kaže da im se sviđa a, pošto su to papreno platili, sami sebe uvjere da je ono što su
vidjeli i čuli dobro. Sa teatrom nije ništa drugačije. Svaka ozbiljna kritika smatra se ne-
korektnom. Dovoljno mi je sedam dana provedenih na poslu, i sama bih se najradije ubila.”
Poznavao sam Platona bolje nego ijedna od njih dvije i znao da njegova depresija ima
malo veze sa nedostatkom poštovanja. Njemu do toga nikad nije bilo previše stalo. Bojao
sam se da je u pitanju bila njegova prošlost, njegova impotencija i ljubav i želja za Zaynabom,
koju je mogao samo djelomično zadovoljiti. Odbijao je psihoanalitičara. Možda bi lijekovi
mogli pomoći? To mi se učinilo okrutnim, ali sam upitao Zaynab je li pokušala sa Viagrom ili
nečim sličnim.
“Bio bi zgranut. On uvijek pravi grozne šale na račun šezdesetogodišnjaka koji
neprekidno kruže u onom ‘Viagra trouglu’ u Cliftonu. I sama pomisao da on...”
“Ne predlažem ti da mu daš tabletu. Otrovala si psa, zar ne? Daj to Platonu
pomiješano sa jelom koje u Bangladeshu zovu shag gosht 22. Ko zna, možda vam se oboma
posreći.”
Alice je podržala ovaj prijedlog. “Nema nikakve štete ako se jednom pokuša. Ako
bude djelovalo a depresija prestane, onda to radi redovno. Ako ne djeluje, ništa ne gubiš.
Što to nikada nisi meni predložio, Dara?”
“Bili smo tada mnogo mlađi a ti si još uvijek bila Ally.” Zaynab je bila zabrinuta. Šta
ako dobije srčani udar? Čitala je da je bivši predsjednik Nigerije umro od predoziranja.
Savjetovali smo da prvi put bude oprezna. Možda samo pola preporučene doze. Obećala je
da će pokušati, kada se vrati. Prije toga, planirala je putovanje u Pariz. To joj je bila prva
posjeta Parizu i željela je svojim očima vidjeti Latinski kvart, u kojem je Balzac nekad živio,
radio i bježao od vjerovnika. Francuski romanopisci su joj pravili društvo u prvim godinama
braka sa Svetom knjigom, a ona im se i sad s vremena na vrijeme vraća. Život joj se pretvorio
u neprekidnu trku. Nije se mogla predugo zadržati na jednom mjestu. Čak i u Domovini,
mnogo je putovala i obilazila dijelove zemlje koji su za nju bili novi.
Njena snaha je pripadala staroj vladajućoj porodici iz Swata i Zaynab je često odlazila
i ostajala kod nje ljeti, koristeći njen dom kao bazu za izlete u Gilgit. Rekla mi je to kad sam je
vozio u hotel.
“Jesi li ikad bio u Swatu? Čudna je pomisao da je tamo sada rat, rat u kojem je i meni
i Platonu teško biti i na jednoj strani. Na jednoj njegovoj slici su dvije strane prikazane kao
jedna. Zvijer sa glavom hidre.”
“Na tom pejzažu nema sirena?”
“Ni jedne. Nisi mi odgovorio na pitanje.”
Opisao sam joj jedno svoje putovanje u Swat od prije više od četrdeset godina, sa
grupicom studenata koji su putovah GTS-ovim autobusom iz Mardana, gdje sam bio u
posjeti bliskim porodičnim prijateljima. Autobus je dugo vozio uskim cestama koje su tako
zavijale da si se morao držati za rukohvat i saginjati se kad bi nam se iz suprotnog smjera
približio auto ili kamion. Onda se naglo iza nas zaustavio Rolls Royce i vozač je agresivno
zatrubio, mašući da mu se sklonimo s puta. Preticanje nije bilo dopušteno i naš vozač se s
pravom odbio skloniti. Dvadesetak kilometara dalje naišli smo na širi komad puta. Onaj auto
je prošao pored nas a onda se uz škripu zaustavio tik ispred nas. I mi smo stali. Vlasnik Rollsa
je bio svatski valija, tradicionalni plemenski poglavica, koga su Britanci nagradili titulom i

22 Jelo od govedine ili janjetine, kuhano sa špinatom.

Knjigoteka 149
postavili ga na taj položaj a onda ga Edward Lear bespoštedno ismijavao. Izašao je iz auta.
Svati u autobusu su se pognuli. Muškarci i žene su pokrili glave, pokušavajući se sakriti.
Vozač, Paštun, koji se tresao od straha, pozvan je da iziđe iz autobusa. Molio je za oproštaj.
Nije znao da je to valijin automobil. Na njegove se molbe nije ni osvrnuo. Onda je valija uzeo
pušku jednog svog tjelesnog čuvara i ubio vozača. I samo produžio dalje. Tri smo sata čekali
da dođe drugi vozač.
“Bože me sačuvaj”, rekla je Zaynab. “Pa to je bio djed moje snahe.”
Izašla je iz auta.
“Možda bismo mogli nastaviti ovaj razgovor u Parizu? Bit ću dvije sedmice u hotelu
Crillon.”
“Samo ti uživaj. To je bilo SS-ovsko sjedište za vrijeme rata.”
“Je li to znači ne?”
“Ne. Ali ne znači ni da.”
“Zašto? Imam ti još mnogo toga reći, stvari koje nisam željela spominjati pred Alice
Stepford.”
“I to mora biti baš u Parizu?”
“Moraš priznati da bi bilo prirodnije. Pa gdje da drugo vježbam francuski kojem me je
u mladosti učila gospođica Verbizier? Vous comprenez?"
Nisam ni komentirao, niti sam se obavezao, već sam joj samo prijateljski mahnuo u
znak pozdrava, dok je izlazila iz auta.

Knjigoteka 150
 11.

Vijest je objavljena na naslovnoj strani Herald Tribunea. Bivši general i dvojica

njegovih stražara ubijeni su u srcu Islooa, glavnog grada Domovine prepunog policije. Sudeći
po tonu izvještaja bilo je jasno da je on iskreno podržavao ciljeve i nastojanja Zapada u
Afganistanu a za ubice se pretpostavljalo da su ili pripadnici Al-Qaede ili talibana, ili i jedni i
drugi, ili izdanak i jednih i drugih. Drugim riječima, nije bilo nikakvog traga. To nije bio te-
rorista samoubica. Dapače, naglašava se u izvještaju, ubica ili ubice dobro su isplanirale to
ubistvo i nisu ostavili nikakvog traga. Još jedna žrtva afganistanskog rata, pomislio sam i
okrenuo stranu da pročitam ostale vijesti iz svijeta, kakvih više nema u većini britanskih
novina.
U to mi je počeo zvoniti mobilni telefon, koji inače malo koristim. Jindie je zvala iz
Islooa. Morala je otkazati našu večeru, planiranu za tu večer. Mrtvi general, rekla je, bio joj
je zet. Zvučala je mirno, možda malo previše mirno, pomislio sam, izjavljujući joj saučešće.
Javit će mi se kad se vrati, što će biti za dvije sedmice. Zahid može ostati četrdeset dana, ako
želi. Ona nije mogla.
Pariz me je mamio. Zaynab je tamo još tri dana. Nazvao sam je. Bila je iznenađena i,
mislim, obradovana. Rezervirao sam sobu u svom omiljenom hotelu u Latinskom kvartu i
mjesto u ranom poslijepodnevnom vozu za Francusku.
Jedva sam čekao da se nasamo nađem sa Jindie da porazgovaram o događajima u
Yunnanu koji su promijenili život njene porodice. Pismo sa opisom posljednjih dana Dalijskog
sultanata pogodilo me više nego što sam mislio. Bar mu nisu odsjekli glavu sa mrtvog tijela
pred očima žena i djece. A što da se time gnjavimo, mora da su mislili, kada ćemo ih ionako
silovati i sve ubiti. A šta je bilo sa lijepom špijunkom i njenim djetetom? Jesu li preživjeli u
kočinskoj Kini? Sjajno bi bilo da se jedan od njenih potomaka borio protiv Amerikanaca u
Vijetnamu. Stalno sam razmišljao o imperijalnim vladarima iz davnih vremena kojima
ostatak čovječanstva nikad nije ništa značio.
Jindie mi je omogućila saznanja koja su inače dostupna samo najupućenijim
specijalistima. Pobuna u Taipingu i bokserski ustanak su obrađeni u gotovo svakoj knjizi o
savremenoj kineskoj povijesti. A zašto ne i ustanci u Yunnanu i Daliju? Po mojim mjerilima,
osamnaest godina tokom kojih je nešto što je gotovo bilo nezavisnost odbranjeno unatoč
stalnim napadima Mancua, bilo je prilično dostignuće. Nisam uspio do kraja prodrijeti u
razloge za brisanje ovih ustanaka iz historije.
Lišen Jindieinog društva još dvije sedmice, imao sam vremena da polako pročitam
njen dnevnik i počeo sam čim je voz krenuo iz Londona. Dala mi je fotokopirane dijelove. Bili
su pisani rukom, lijepim rukopisom koji su ona i ostale djevojčice naučile od opatica u
samostanskoj Školi Isusa i Marije u Domovini i koji se nije popravljao, već obično postao gori,
kad su one sretnije među njima završile obrazovanje u koledžu Nairn. Odlomci koji su mi dati
počinju danom njenog vjenčanja. To mi je poprilično zasmetalo, mada je taj događaj,
zabilježen u januaru 1970. godine, bio sveden na tri reda. Zašto je cenzurirala ranije godine?
Želio sam njenu verziju događaja uporediti sa svojom. Umjesto toga, dobio sam detaljni
izvještaj o njenoj djeci, radostima dojenja, problemima rasta prvih zubića, izboru obdaništa,
razgovorima s djecom na mandarinskom i pendžabskom, romanima koje je čitala, i to

Knjigoteka 165
opisane bez duljeg razmatranja. Otac joj je umro 1974. Majka je prodala radnju i njihov lijepi
stari kolonijalni stan u Elphinstoneu i pridružila im se u Washingtonu te tako omogućila
Jindie da provodi više vremena, neopterećena kućnim poslovima, u univerzitetskoj
biblioteci. Na dnevničkoj bilješci o Konfučiju zadržao sam se duže nego na ostalim. Mada je
on postao zakleti maoista i prekinuo sve veze sa prijateljima, kontrarevolucionarima i
revizionistima, ja sam još uvijek bio slab prema njemu. Bio je sjajan fizičar i bez sumnje bi ga,
da je ostao u Domovini, natjerali da radi na programu izrade atomske bombe. Našim je
vođama bilo očajnički stalo da dođu do atomskih fizičara. Ali Konfučije, baš kao i maoizam,
davno je nestao. Svi pokušaji u Washingtonu i Isloou da kinesku ambasadu navedu da im
pomogne da ga pronađu završili su neuspjehom. Tečno je pisao i govorio kineski. Da li je
uzeo novi identitet, promijenio ime, raskinuo sa nedavnom prošlošću i krenuo u potragu za
drugim korijenima, ili je ubijen u frakcijskoj borbi sa nekom suprotstavljenom grupom? Niko
nije znao. Nisam mogao vjerovati da je mrtav.
Juni 1979, DC
Majka je bila vrlo uzrujana kada je na vijestima vidjela scene na Trgu Tien An Mien.
Bila je sigurna da jeugledala mog brata. Pokušavam joj objasniti da se Hanif ne bi slagao sa
većinom tih studenata. Smatrao bi ih “ljudima spremim da skrenu na kapitalistički put” i
“revizionistima”. Ali, nije me slušala. Tih se dana nije odvajala od televizora. Svi smo
zabrinuti. Od Hanifa već gotovo četiri godine nije bilo pisma. Prije smo se imali običaj
dopisivati bar jednom u tri mjeseca. Kamo sreće da nije ni otišao u Kinu. “Moram učestvovati
u Velikoj proleterskoj kulturnoj revoluciji, Jindie. To se dešava sad i nikad više. Ovo je
historijski trenutak. Ne mogu ostati po strani.” Molio je Kinesku ambasadu u Isloou da mu
izda jednogodišnju studentsku vizu 1969. godine i poslije toga je nestao. Jesu li ga ulovili pa
zatvorili jer nije imao ispravne papire? Grupa crvenogardejaca kojoj se pridružio bila je
rasturena. Pisao mi je da predaje engleski u nekoj školi u Kunmingu. A onda je stigla
razglednica iz Dalija. Tri pisma iz Pekinga a onda ništa. Sigurna sam da bi pisao majci, da je
mogao. Je li još živ?

24. januar 1984, DC

Danas mi je umrla majka. Bila sam šokirana kad sam joj odnijela čaj i vidjela je kako
leži ukočena, širom otvorenih usta i očiju. Vrisnula sam. Zahid joj je opipao puls. Pregledao je
i rekao da je umrla nekoliko sati ranije. Srce joj je stalo, ali nije dala glasa od sebe, niti me
pokušala zovnuti. Umrla je u snu i bilo mije zbog toga lakše. Stalno sam razmišljala o svemu
onome što sam trebala učiniti za nju. Mislim da joj nisam nikad rekla koliko je volim i koliko
mi je bila oslonac u mladosti. I tada je govorila samo ako je morala. Otac je bio taj koji nam
je mnogo pričao i koji nas je kažnjavao. Ona je to posmatrala sa osmijehom punim gorčine.
Sa mojom djecom je bila drugačija. Njih dvoje su mi kasnije pričali koliko se ona
smijala i igrala s njima u Zahidovom i mom odsustvu. Stalno im je pričala o Yunnanu i
posljednjim danima Dalija, iste one priče koje sam ja čula od stare i mlade nane, koje sam ja
gurala ustranu ne želeći svoju djecu opterećivati sjećanjima koja im ništa ne znače. Kad je
mati umrla, Neelam je počela klanjati i nositi hidžab.
Hanifov nestanak je majku jako pogodio a mora da joj je bilo još gore zbog toga što
nije o tome pričala. Molila me je da šutim, kad god bih ga spomenula. Jednostavno nije
željela razgovarati o tome.
Svi smo plakali. Djeca, koja su je obožavala, zahtijevala su da danas ostanu kod kuće.
Ukopali smo je u kasno popodne na muslimanskom mezarju. Zahid je ljutito ignorirao mulu

Knjigoteka 166
koji je rekao da Neelam i ja ne bismo trebale prisustvovati.
Poslije očeve smrti nikad nije mnogo govorila jer je uvijek osjećala da nam je na
teretu. Koliko puta sam je razuvjeravala i govorila da ne bismo mogli bez nje. A to je bilo
tačno. Voljela je djecu, kuhala im i izvodila ih kad smo Zahid i ja bili vani. Jedino joj je bilo žao
što nikad nije otišla u Yunnan da oda počast svojim precima. Otišla sam djecu poljubiti za
laku noć. Suleiman je bio previše tužan da bi razgovarao sa mnom. Neelam me je upitala:
“Ko je Dara?” Odgovorila sam brzo. “Jedan stari, vrlo stari prijatelj tvog oca.” Bila je uporna.
“A je li bio i tvoj prijatelj?” Pitala sam se da li joj je moja mati nešto rekla, mada mi se to
činilo malo vjerovatno. “Što mi ne odgovoriš, mama? Pročitala sam tvoj dnevnik.” Ošamarila
sam je a onda se rasplakala i zagrlila je. Te sam noći uništila svoj stari dnevnik. “Pa šta, ako
je saznala?”, Zahid mi je umorno odgovorio. Meni je to bilo bitno. Neelam više nikad nije
postavila to pitanje. Ja svu noć nisam oka sklopila. Otišla sam u kuhinju, napravila čaj, onako
kako je to radila moja majka, i bez prestanka plakala kako su mi kroz misli prolazila sjećanja
na nju. Ona nikada nije žalila zbog gubitka prošlosti, ali su mi djeca potvrdila da je nikad nije
ni zaboravila. Popela sam se na tavan i otvorila kofer pun starih fotografija. Kad su se djeca
sutradan ujutro probudila, ja sam još uvijek bila na tavanu.
Ali šta li je zapisala u tim sada uništenim dnevnicima? Nije ličilo na nju da spali bilo
šta što je vezano za prošlost. Otac ih je naučio da je arhiva važan dio porodične historije.
Porodica bez arhiva je porodica koja se stidi ili iz nekog razloga pokušava sakriti svoju
prošlost. Jednom prilikom je to rekao u mom prisustvu. To je bila bolna tema u našoj kući,
gdje su sluge bez razmišljanja prodale cijelu očevu arhivu trgovcu koji se bavio recikliranjem
papira i koji je svakog mjeseca dolazio po staru štampu. Otac je pogriješio što arhiv nije
propisno odložio, a on je krivio majku što ga je držala u vrećama tik uz odbačene novine.
Nadam se da mladu Neelam nije ka religiji usmjerila trauma koju je doživjela pročitavši te
sada uništene dnevnike. Prije će biti da se radilo o odnosu prema identitetu, tom prokletstvu
američkog studentskog života. Nastavio sam čitati, preskačući opis ljetnih raspusta, sve dok
na jednoj stranici nisam ugledao riječ Nathiagali. Nadao sam se da će to biti malo
interesantnija zabilješka.

5. juli 1986, Nathiagali

Sve je drugačije. Prenapučeno je i previše je ružnih novih kuća. Ovdje je tako
depresivno, a tek nam je prva sedmica. Mjesto je puno ružnih stvari, nagrđeno. Borova šuma
ogoljena zbog pretjerane sječe. Iz daljine, planine izgledaju kao ostrižene ovce. Djeca su
toliko slušala o čaroliji ovog mjesta i sad se pitaju šta je to Zahid u njemu toliko volio. I on je
zapanjen: “Sad liči na Murree a, u poređenju s njim, ovo je bio pravi raj.” Stari klub je
zatvoren. Provirila sam kroz razbijeni prozor biblioteke. Krov prokišnjava i niko ga ne
popravlja. Knjige uništene. Zahid je insistirao da odemo do pošte. Još uvijek je tamo, ali bez
Younisa. Stari poštar je prepoznao Zahida. Rekao nam je da je Younis umro prije nekoliko
godina. Ciroza jetre. Tu je bio novi zamjenik upravnika. Mladić sa rijetkom, dugom bradom
nam se predstavio. Ponuđen nam je čaj, ali smo odbili. Ovaj mladić nikad ne bi dozvolio D-u i
Z-u da čitaju pisma koja nisu namijenjena njima. Jučer sam odšetala do crkve. I dalje je bila
tu, mjesto na kojem smo D i ja prvi put osjetili bliskost. Šta bi on sada mislio o ovom mjestu?
Da li se ikad vratio? Kada? Ovdje ne mogu prestati razmišljati o njemu... svi smo sišli stazom
do Mokshpurija i dalje, do Doongagalija, koji je bio manje napučen i izgledao mnogo ljepše.
Bi li se D složio s tim? Bio je zajedljiv na račun Doongagalija, mada su mu dva prijatelja tu
živjela. Stalno ih je zadirkivao. I djeci se više sviđala ova dolina pa se Zahid raspitivao kod

Knjigoteka 167
mještana ima li tu zemlje na prodaju. Na to bi pitanje zašutjeli i to je bio kraj razgovora.
Dani polako teku i ja sam neraspoložena. Želim napustiti ovo mjesto i otići u Lahore.
I ja sam se isto osjećao kad sam se vratio 1984. godine, mada je u dijelu Nathije blizu
hotela Green bilo manje tog rugla od gradnje, ali čak i tada se pričalo o afganistanskim
izbjeglicama i obližnjim kampovima za obuku džihadlija što su ratovali protiv Rusa u
Afganistanu. Mnogi mještani su se žalili da im Afganistanci uništavaju okoliš. Sad je tu
mnogo gore. Nastojim da ne mislim previše o tome. Nadao sam se da ću u njenom dnevniku
naići na zanimljivosti o Zahidu, nešto što bi mi govorilo o njegovom profesionalnom i ličnom
putu. Jindie nikada nije bila previše zainteresirana za politiku, kao što je bio njen brat ili mi
ostali, mada je uvijek bila naklonjena onome što smo mi podržavali. Pažljivo nas je slušala,
povremeno bi dobacila jednu, dvije opaske, a znala je osuđivati sirotog Konfučija da je
bezumni fanatik. Nije imala pravo. Zasigurno nisam bio spreman za ono što ću pročitati.

4. decembar, 1986, DC
Danas se raspalo za nekoliko sati mnogo onog što sam u životu gradila posljednjih
devet i po godina.
Ostala su mi samo djeca. Ovo je mnogo, mnogo gore od onog skandala sa
bolničarkom. To mi nikad nije bio problem. Ustvari sam osjećala olakšanje jer mu nikad
nisam mogla pružiti strast koju je toliko očajnički trebao. Ali ovo je neprihvatljivo. Došao je
kući u uobičajeno vrijeme. U pola večere mi je, nemarno koliko je mogao, rekao da se odlučio
priključiti republikancima. Ljekari porijeklom iz Domovine su podijeljeni u Sjedinjenim
Državama. Novopridošli gravitiraju prema demokratama, ili su apolitični. Oni što su doselili
ranije i koji sada zarađuju malo bogatstvo, idu za svojim investicijama. Reagan je bolji za
biznis pa prilaze republikancima. Zahid ih je nazivao kurvama. Sad je i sam postao kurva. Ovo
je znak prave degeneracije i velike promjene senzibiliteta. Koliko ću dugo moći živjeti s njim?
Dok djeca ne napuste dom? Još pet godina.
Na ličnom planu, nemam primjedbi. Naš je brak bio brak iz interesa. Ni ja ni on nismo
glumili zaljubljenost. Dovoljno smo se dobro poznavali i to je pomoglo. Bolje i to, nego se
udati za potpunog stranca. Među nama nije bilo tajni. Oboje smo imali duhove iz prošlosti.
On je sve znao o meni i D-u. Ja znam ponešto o njemu i Anjum. To što ju je izgubio pogodilo
ga je više nego što je spreman priznati. U prvim danima našeg braka, pokušavala sam ga
navesti da mi o tome priča, ali bol je bila prejaka. Rekao mi je: “Razgovor o njoj s tobom, ili
sa bilo kim drugim, neće mi pomoći. Da može, ja bih razgovarao.” Nikad više nisam
spomenula njeno ime. Kad je najavio svoju novu političku pripadnost, izišla sam iz sobe. Nije
pošao za mnom da mi pokuša objasniti filozofski skok koji je napravio. Postojalo je samo
jedno objašnjenje. Oportunizam koji se rađa iz pohlepe. Ljekar je. U stanju je okrenuti
mikroskop prema sebi. Sada ga izbjegavam. Djeca vide da nešto nije u redu. Danas se
pokušao suočiti sa mnom. Čisti promašaj. On sam u to ne vjeruje, ali su ga drugi nagovorili.
To će pomoći ljekarima iz Domovine. Zašto je to meni tako važno, kad ionako nisam
pokazivala ni najmanji interes za politiku. Pustila sam ga da se neko vrijeme valja u
samosažaljenju a onda mu odgovorila.
“Nikad nisam bila politična kao ti, ali si mi bio drag i udala sam se za tebe jer sam
mislila da si pošten. Da imaš neke principe u koje vjeruješ. To mi je mnogo značilo. Sada si mi
odvratan. Nikad te više neću moći poštovati. Isti si kao tvoje kolege koje i sad priređuju
večere na kojima su muškarci odvojeni od žena, ne bi li pokazali kako vole staru Domovinu.
Postao si isti kao oni. Da nije zbog djece, sad bih te ostavila i postarala se da nađem jako

Knjigoteka 168
dobrog advokata za razvode.”
Nije mi odgovorio a ja nisam odoljela da mu zadam završni udarac.
“Dara je imao pravo kada mi je jednom rekao da institucije poput braka nisu važne.
Jedine veze koje uspijevaju su one koje se temelje na istinskoj strasti. I u ljubavi i u politici.”
Šutio je.
Rekla sam djeci. Ni ona nisu ništa rekla.
Siroti Zahid. Mora da je bio zapanjen zbog njene reakcije, kao što sam i ja sad. Jesam
li ja to njoj nekad rekao? Polako mi se vratilo. Mora da je to bilo one noći u Šalimarskim
vrtovima. Mora da je to bila moja reakcija na nešto što je ona rekla u vezi sa ljubavlju i
brakom. Sa osamnaest godina, ona je bila neiskusna i vjerovala u ideju o savršenom
ljubavniku-mužu. Možda se ona tada poistovjećivala sa Dai-yu, onom krhkom junakinjom
Cao Xueqinovog remek-djela pa, prirodno, njen idealni ljubavnik nikako nije mogao biti
Bao-yu. Ili je za nju mašta postala tako stvarna da je utjecala na realnost? U svakom slučaju,
nije to mogao biti Bao-yu. Nikako. On je previše povodljiv. Svakako se u međuvremenu
mnogo promijenila. Iskustvo je često najbolji učitelj, ali šta ju je, pobogu, natjeralo da ostane
s njim, pogotovo kad su djeca otišla svojim putem? Navika? Interes. Želio sam čuti odgovor.
Mora se što prije vratiti. Dvije sedmice su mi izgledale predaleko.
Voz je stigao u stanicu Gare du Nord.

Knjigoteka 169
 Bosnaunited

12.

Nisam bio sasvim siguran zašto sam u Parizu. Zaynab je bila tek izgovor, pošto se
ionako vraća u London. Bio sam prestar da idem popraviti svoj francuski. Vrijeme J'aime, tu
aimes, il aime, nous aimons odavno je prošlo. A jedan stari i blizak prijatelj ovdje, daroviti
kompozitor Mathurin odavno nije više živ. Obično bih Mathoa prvog nazvao po dolasku u
Pariz. Našli bismo se za koji sat, jedan drugome ispričali šta mislimo o situaciji u svijetu i
našim ličnim životima, povukli se u kafanicu blizu St-Germaina i tu bi mi on podrobno opisao
najnovija zlodjela izvjesnih pariških intelektualaca koji su toliko pretjerali u taštini i
prijetvornosti da smo ih mi obojica počeli prezirati. Bili su to “ultraši” novoga poretka:
socijalni, ekonomski i politički liberali koji su mrzili vlastitu radikalnu prošlost a sada su se
čak protivili i tradicionalnom konzervativnom gaullizmu i republikanizmu jer su bili previše
ljevičarski i etatistički. Ta njihova zakeranja, međutim, nisu kod onih kojima su namijenjena
izazvala nijednu besanu noć, samo smijeh.
Matho bi me zasuo tračevima, ispripovijedao bi mi do kraja šta se stvarno dešava
ispod površine. U njegovoj priči su se političke i seksualne veze miješale bez imalo muke.
Jako ga je ljutilo što su se čak i neki francuski ekstremni ljevičari djelomično zarazili
neoliberalnom ideologijom; Liberation je djelovao kao glavni kanal za plasiranje tih ideja a
počesto je bio manje zanimljiv od tradicionalnih konzervativnih novina. Junaci finansijskog
tržišta su doživljavani kao hrabri križari koji su otvarali nove puteve za podanike pretjerane
potrošnje. Nije ga zavist činila gorkim, već mješavina prezira i gnjeva zbog novog poretka. O
nekim kolegama iz svijeta muzike govorio je kao o ljudima koji su postali tako napeti da ih je
muzika gušila a bili su plaćeni da je izvode. Spominjao je imena iz prošlosti, zajedničke
prijatelje, žene koje smo obojica znali i opisivao mi šta trenutno rade. Osobito često je pričao
o jednoj ženi, jednoj izuzetno dogmatski nastrojenoj ouvrieriste 23 za koju je čuvao trajno
mjesto u svom srcu, pomalo kao one iritantne table na javnom parkingu koje kažu da je
mjesto zauzeto, ženi koja je sada izuzetno uspješan trgovac oružjem i koja je kupila sebi
farmu i uzgaja rasne konje i jaše u slobodno vrijeme. Smijali smo se. Bio je čvrsto uvjeren da
se svim tim prevrtljivcima loše piše.
“A opet”, Matho bi rekao ozbiljnim glasom, “ona mi i sad ponekad nedostaje. Bilo je
a i sad ima nečeg divnog i nježnog ispod te grube spoljašnosti. Tuga može katkad trajati
godinama. Komponirao sam simfoniju kako bih se s njom oprostio. Došla je na premijeru sa
jednim od svojih klijenata iz Zaljeva. Otišli su nakon petnaest minuta. Nikom od kritičara se
taj moj rad nije dopao. Mislim da su imali pravo. Bio je previše sentimentalan, mada se do-
bro prodavao. Jako dobro u Parizu, ali nipošto tako dobro na drugim mjestima. Kasnije sam
otkrio da je agencija za odnose sa javnošću koju je ona koristila pokupovala gomile CD-ova iz
svih ovdašnjih trgovina. Čudna gesta, mada je to usrećilo moju banku.”
Jednom prilikom, dok smo sjedili za njegovim stolom u Cafe de Flore, jedan je bivši
poznanik krenuo prema nama. Matho me upozorio: “On je potpuno prišao ultrašima, ali iz
nekog nepoznatog razloga voli se pretvarati da je još uvijek na našoj strani. Valja se u
smradu nostalgije a nema šta reći. Molim te, nemoj ga ohrabrivati da sjedne s nama. Ja
jednostavno ne podnosim one njegove duge i tanke noge kako nam se primiču.”

23 U komunističkoj terminologiji, osoba koja glorificira manuelni rad.

Knjigoteka 203
 Bosnaunited

Dok god je Matho bio živ, često sam dolazio u Pariz.

Bio sam zaglavljen u Domovini, bez pristupa kompjuteru ili mobilnom telefonu, kad
je prije petnaest godina umro i nisam mu mogao doći na sahranu. Nakon toga sam gotovo
prestao dolaziti u ovaj grad. Nedostajao mi je. Nedostajao mi je njegov oštar jezik, njegova
energija, njegov zločesti smisao za humor i njegovo odbijanje da se prepusti svijetu u kojem
smo živjeli.
Jednom, nakon jedne preduge novogodišnje večere - bio je to doček 1976. - u stanu
njegove ljubavnice, gdje se već popilo previše boca crvenog vina prije nego što smo otvorili
bocu šampanjca kao pozdrav Novoj godini, pomislio sam da Matho čvrsto spava i da ne sluša
naš razgovor, znajući da je sklon da zadrijema kad god bi se osjetio intelektualni zamor.
Zaboravio sam da je blesavo potpuno povjerovati da stvarno drijema zato što bi se, čim se
ne bi složio s nama, što je i učinio čuvši me kako sa njegovom ljubavnicom raspravljam o
događajima u Lisabonu, smjesta razbudio i uključio se u razgovor koji se odvijao oko njega.
Te iste večeri Matho je otvorio oči i istinski pobjesnio na moje priznanje okupljenom društvu
da nisam nikad pročitao ni jedno Stendhalovo djelo. Kako bi ispravio ovaj faux pas,
spomenuo sam francuske romansijere koje sam pročitao i u kojima sam uživao, na što je on
samo odmahnuo rukom.
“Nema potrebe razmetati se vlastitim neznanjem, dragi moj. Pročitaj ga a ja ti
jamčim da će ti se svidjeti. Ne znam koji su najbolji engleski prijevodi, ali na francuskom mu
nema premca. Zola je u suštini novinar; Proust genije opsjednut sobom; Balzac je, naravno,
briljantno predvidljiv; ali Stendhal - on je nešto sasvim drugo. Način na koji razotkriva borbu
ideja i emocije koje iz tog proizlaze je majstorski. Neuk čitač koji nije kadar potpuno shvatiti
piščev um, iznenada počne saosjećati sa junakom čija su radikalna uvjerenja sasvim suprotna
njegovim vlastitim. I, prije no shvati, uhvaćen je u zamku. Sreća i bijeda su često vezane za
uspon i pad revolucionarne politike. Čitaj ga, Dara. Shvati ovo kao nalog Komiteta za javnu
sigurnost.”
Zahvaljujući Mathou, ja sam to i uradio i nikad od tada nisam prestao. Njegove knjige
postale su isto što i ljubavnica bez koje se ne može. Svuda su putovale sa mnom. U tim je
knjigama najčudesniji upravo način na koji se ruše pravila - politička i književna. Pisao je
zavidnim tempom i u jednom od svojih romana objašnjava: “Pisanje mi najbolje ide čim
započnem rečenicu a da ne znam kako ću je završiti.”
Jednom, kada sam ga iščitao, postao je redovni materijal za diskusije sa Mathom i
nova su se pitanja stalno otvarala. Je li Stendhal ikad spavao i sa jednom ženom izvan
bordela? Mislio sam da nije. Njegovi biografi me nisu uspjeli ubijediti u suprotno, ali Matho
je izrazio indignaciju na tu misao, mada ni sam nije imao nijednog dokaza. Bio sam vrlo
zadovoljan otkrićem da je veliki romansijer imao isti nedostatak kao i moj prijatelj, slikar
Platon.
Vukući kofer prema redu za taksi, pitao sam se šta bi Stendhalov rafinirani intelekt
mislio o savremenoj Francuskoj, gdje su ultraši, koje je toliko mrzio, ovladali službenom
politikom. Neuzvraćena ljubav, koja je dominirala njegovim životom i ono što je proizvod
njegove imaginacije stopilo se sa uspomenama na političke strasti i iznevjerene nade. Prizor
Pariza, ako ne živite tamo, vrati vam sva ta sjećanja.
Stendhal i Balzac su zajedno šetali ovim ulicama; Balzac je Stendhalu govorio kako ga
zbunjuje što se u romanu Parmski kartuzijanski samostan nigdje ne spominje novac. Prije
njih su i drugi ovuda hodali, i Voltaire i Diderot, i Saint Just, Robespierre, a kasnije i Blanqui i
pariški komunari, a nakon njih Nizan, Sartre i Simone de Beauvoir. Bila je to intelektualna

Knjigoteka 204
 Bosnaunited

radionica svijeta. Ovdje su pojedinačni pothvati filozofa i revolucionara postali dio jednog
kontinuuma koji je svakako bio dio intelektualne povijesti Francuske. To ovaj grad čini
dragocjenim za pridošlice i izgnanike, čak i kad su vremena loša. Oni koji vole povijest,
moraju voljeti i Pariz. Lutati ulicama Latinskog kvarta, kasno noću, i zastajati da razmislimo o
imenima ulica; to je osvježavajući protuotrov za modu našeg doba.
Mathoa više nema, ali njegov krug prijatelja je još tu - hrabra šačica izdavača,
intelektualaca i radnika-disidenata, koji redovno i hrabro bacaju rukavicu izazova
etabliranom poretku i njegovoj mediakraciji - ljudima što žive u velikom balonu od sapunice,
nesposobnim da se brinu za same sebe, mada ne smatraju da je to neki problem, ljudima,
koji rijetko postavljaju pitanja o sociohistorijskim realnostima koje su ih proizvele, čak i onda
kada te realnosti eksplodiraju i zaprijete da lavom pokriju njihovu budućnost.
Ostao sam u kontaktu sa mnogim od tih disidenata, mahom dobrih ljudi, mada mi
niko nije mogao zamijeniti Mathoa. Pitanje “zašto se boriti, kad se niko drugi ne bori” njemu
je bilo strano. Da je živ, pokušao bih mu objasniti razloge svog putovanja a on bi me pitao
zašto idem na večeru sa tako neobičnom gospođom iz Domovine i zašto je ona odsjela u
hotelu Crillon a ja bih pritom iz tvojih živahnih očiju, Matho, prijatelju moj, pročitao mnoga
pitanja. Tvoje odsustvo te učinilo nekako življim i ja vrlo jasno čujem i tvoju muziku i tvoju
indignaciju.
Na moje iznenađenje, čekala me je na stanici, malo previše elegantno odjevena i
pomalo napeta. Nisam je odmah prepoznao. To ne može biti žena koju sam sreo u Londonu.
Promijenila se. Odijelo nekog kreatora visoke mode, šminka, besprijekorno ošišana i sređena
kosa i previše nakita.
“Dara!”
“Trebala si me upozoriti. Je li u pitanju večera koja nalaže odijelo i kravatu?”
“Ne budi zao. Zašto da provedem ostatak života jadikujući nad prošlošću? Imam
pristojan prihod jer je moj jedini čestiti brat imao savjesti. Slobodna sam i mogu ovdje raditi
šta mi je volja. Zar nemam pravo?”
“To nije dobro pitanje i nikad neće biti a ti to znaš savršeno dobro. Krasno izgledaš.”
“Ali ti si razočaran.”
“Pariz je uvijek najbolji nakon kiše, očisti grad a nebo je opet plavo.”
“Djelovao si mi zabrinuto kad sam te nazvala. O kome si razmišljao?”
“O Stendhalu.”
Moj odgovor je potaknuo sjećanje i sam sam se sebi nasmijao. Insistirala je da joj
ispričam o čemu se radi i, shvativši da me njene sjajne oči i crvene usne neće pustiti na miru,
ispričao sam joj. Jednom, u Berlinu, istražujući građu za roman, ubrzo nakon što je pao Zid,
na povratku u hotel zatekao sam poruku da nazovem Veru Fuch-Coady, naučnicu sa
američke Istočne obale, koja se zatekla u Parizu, gdje je na koledžu Wissenschaft istraživala
radioemisije za djecu Waltera Benjamina. Javio sam joj se. Djelovala je odsutna duhom.
Pitao sam da li joj smetam. Mogu nazvati kasnije. “Ne. Ne smetaš uopće. Sad baš ništa ne
radim. Hoćeš li da večeramo zajedno?” Pristao sam. Nazvala me je nekoliko minuta kasnije.
“Dara, znaš, kad si me maločas nazvao, rekla sam ti da ništa ne radim. To nije bilo baš
potpuno tačno. Zapravo sam razmišljala o Adornou. Vidimo se kasnije.”
Ostao sam bez riječi, promrmljao nešto u smislu da se radujem što ćemo se ponovo
sresti i da se nadam da voli ostrige, spustio slušalicu i nasmijao se.

Knjigoteka 205
 Bosnaunited

Zaynab se ljubazno nasmiješila. “A ko je Adorno?” Srećom, tog trenutka smo došli na

red za taksi. Izgledala je nervozno, iznutra nekako razdražena ili uplašena. Kada sam pitao da
li je nešto opterećuje, opisala mi je šta joj se tog dana desilo. Dok je šetala po Latinskoj
četvrti i uživala u suncu, zbunio ju je prizor grupe policajaca koji su izjurili iz kombija, opkolili
nekog Afrikanca, pribili ga uza zid, tražili dokumente koje on nije imao a onda ga ugurali u
kombi i odvezli.
“U Domovini se to stalno dešava, ali i ovdje, Dara... Zaista me šokiralo. Ljudi su
gledali šutke i samo okretali glavu.”
“Baš kao u Domovini”, uzvratio sam. “To se dešava diljem Evrope. U Italiji obožavaju
spaljivati Cigane i maltretirati muslimane. Represija i kukavičluk s kojim se na to gleda postali
su naša svakodnevnica. Afrikance iz kolonija i djecu iz pariških predgrađa često tretiraju kao
sasušeno lišće. Šutaju ga u prašini. Naviknut ćeš se na to.”
“Jesi li ti?”
Nisam odgovorio.
Kasnije te večeri, nakon što nam je poslužena večera, pokušao sam razgovarati o
njenom i Platonovom životu, što je, na kraju krajeva, i bio razlog mog dolaska. Ona je in-
sistirala da razgovaramo o književnosti. Postigli smo kompromis. Moje spominjanje
Stendhala ju je zaintrigiralo.
“Moram priznati da sam ja i dalje očarana Balzacom. Mnoge njegove priče u stanju
sam povezati sa stvarnim događajima u Domovini. Novac i moć, korupcija koja samo hrani
daljnju korupciju, dok se u povijesti svake bogate porodice obično krije kriminal.”
Jedina Stendhalova knjiga koju je pročitala bila je zbirka priča Ljubav.
“Nikada se nisam mogla poistovjetiti sa onom kristaliziranom granom iz salzburških
rudnika. To je tako evropski. Nije on kriv za to, naravno. Pokušala sam njegov metod
prenijeti u Sind. Ovdje je, rekla bih, pijesak vrhunski. Pješčane oluje, vreli vjetrovi što peku
kožu i um, čine nas otupjelim, privremeno paraliziranim i očajnim. To je isto kao ljubav.
Jesam li te iznenadila? Ti bi o meni radije mislio kao o nekakvoj mučenici, provincijalki iz
azijske nedođije.”
Do tada toga nisam bio svjestan, ali tog trena sam shvatio da želim provesti noć sa
njom. Čitala mi je sa lica.
“Znaš li da je moja luksuzna hotelska soba sa krevetom sa baldahinom nekoć bila
odaja za mučenje, ili mi je barem tako sobarica rekla.”
“Jesi li još uvijek zaljubljena u Platona?”
“Ne. Bila sam prvih nekoliko sedmica, ali je to bila čista fantazija. Bio je vrlo iskren u
pogledu svog stanja i mi smo postali vrlo bliski prijatelji. Mogla sam o svemu s njim
razgovarati.”
“On je uvijek volio provincijske mučenice. Zašto si, zaboga, insistirala da ja pišem
knjigu o njemu?”
“Samo da vidim da li bi to ti mogao i htio a, ako bi, onda smo se morali upoznati.”
“Polaskan sam, ali zar tvoj provincijalni mozak nikad nije mogao zamisliti da smo se
mogli upoznati i bez knjige?”
“Da si kompozitor, insistirala bih da napišeš sonatu za Platona. Da si slikar, tražila bih
da napraviš portret, samo da vidim kako ga ti vidiš. Pokušaj shvatiti, Dara. Dosađivala sam
se.”

Knjigoteka 206
 Bosnaunited

“Hmmm.”
“Pričao mi je kako si jednom davno bio zaljubljen u neku Kineskinju. Gdje si je,
pobogu, našao?”
“U Lahoreu. Kineska Pendžabka.”
“O divno. Pričaj mi o tome.”
“Ne. Provincijalci koji se nastoje pokroviteljski odnositi prema onima iznad sebe
uvijek ispadnu glupi. Čitat ćeš o njoj u knjizi o Platonu. Ovih se dana bavim miljeom, a ne
pojedincima i njihovim idejama.”
“Trebam tvoj savjet.”
“Kako da se usudim savjetovati tako tvrdoglavu i jedinstvenu ženu kao što si ti? Ti si
do sada i sama bila prilično uspješna.”
“Ah, dirnuta sam. Znači li to da ćeš provesti noć u mojoj odaji za mučenje?”
“Bi li ti to željela?”
“Da, ali tek poslije deserta. Ovdje su itekako ukusni.”
“Jesi li sigurna da to nije glupo izvrdavanje?”
Smijala se dok je naručivala a kad smo popili espresso predložio sam joj da, prije
nego što se povučemo u hotel, udahnemo malo svježeg zraka. Uzela me pod ruku i krenuli
smo u šetnju pariškim ulicama koje su se polako praznile od ljudi kako je grad odlazio na
počinak. Razgovarali smo o povijesti grada i svijetu u kojem živimo. Ja sam joj pričao o zemlji
u kojoj ne bih mogao živjeti, zemlji koja je kadra vlastiti narod ispljuvati i prisiliti da utočište
traži u inostranstvu i u kojoj je ljudsko dostojanstvo postalo puka olupina. I njen život je bio
primjer ljudskog bića okamenjenog u kaljuži u koju se pretvorila naša Domovina.
“Toliko je mrziš?”
“Ne nju, već njene vladare. Smeće ove zemlje. Slijepa, bezosjećajna čudovišta. Našoj
Domovini treba tsunami da ih potopi.”
Zašutjela je.
Nakon što smo vodili ljubav, vratila se pitanjima o Jindie i ja sam joj ispričao svoju
priču.
“Još jedna tvrdoglava i jedinstvena žena. Čini se da si pretplaćen na takve. Kako je
mogla podnijeti udaju za Zahida? Bili ste tako dobri prijatelji.”
“Možda mi je zato Platon, za razliku od Zahida, ostao i danas vrlo dobar prijatelj.”
“Nemoj da te on brine. Znao je da smo nas dvoje jedno drugom suđeni. Rekao mi je
da svaka žena koju on istinski voli a koju ne može zadovoljiti, završi u krevetu s tobom.”
“Svakako ih je bilo više od dvije.”
Nasmijala se, otkrivajući još jednu privlačnu crtu svoga karaktera.
Sutradan ujutro, za doručkom, pitala me je da li da se za stalno preseli u London. Nije
se nipošto htjela vraćati u Domovinu. Bojala se da će Karachi eksplodirati i da će tamo izbiti
građanski rat između Sjevera i Juga. Paštuni protiv onih koji govore urdu, dok će Sindhiji
stajati po strani i aplaudirati im u nadi da će se međusobno uništiti, mada i u strahu da će im
pendžabska armija priskočiti u pomoć.
“A Platon?”
“Platon umire. Nisam ti to željela sinoć reći, Dara, iz čisto sebičnih razloga. Nisam

Knjigoteka 207
 Bosnaunited

željela da misliš o bilo čemu drugom.”

Ovo je došlo kao potpuni šok. Bio sam strašno pogođen. Izvjesno vrijeme, nijedno od
nas nije progovorilo ni riječi. Još jedan stari prijatelj umire a s njim i veliki dio moje prošlosti i
zajedničkih sjećanja na hulje koje smo mi kolektivno proklinjali. Osjetio sam kako mi suza
klizi niz lice i Zaynab ju je obrisala.
“Pitao sam se kada sam čuo njegov glas preko telefona. Bio je hrapav mada je mogao
zvučati i kao glas nekoga ko je proveo lošu noć. Šta mu je?”
“Rak pluća mu se proširio. Dijagnoza je uspostavljena prije nekoliko mjeseci.
Preklinjala sam ga da ide u inostranstvo na liječenje, ali je odbio. Odbio je kemoterapiju. Živi
na lijekovima protiv bolova. I stalno slika. Rekao mi je da bi se tebi dopale njegove
posljednje slike, zato što su izišle iz njega samog, kao i oni njegovi najraniji crteži. Jedino što
su sad golema platna. Ima stepenice u ateljeu. Prije nego sam otišla, rekao mi je: ‘Pogledaj
ovo. Moj posljednji rad. Ova ogromna mačka sam ja i ja posmatram Domovinu. Pogledaj,
ovdje su četiri karcinoma od kojih boluje naša Domovina: Amerika, vojska, mule i korupcija.
Mačka ima samo jedan rak, ali ona će prva umrijeti.’
Domovina nam je na intenzivnoj kemoterapiji. Daju joj raznorazne nove lijekove, ali
tako samo nastaju novi karcinomi.”
“Užasna je to slika, Dara. Posljednji krug pakla. Želi da o njoj pišeš.”
“Hoću, pošto je vidim, ali zašto mi on to nije rekao?”
“Nije želio da ti ili Alice Stepford to saznate. Nije mi jasno zašto. I to je pravi razlog
što tako očajnički želi da pišeš o njemu. Nema to veze sa bilo kakvim mojim zahtjevom.”
Kada je Platon umro, Zahid i ja smo bili gotovo jedini preživjeli iz onog kruga što se
okupljao oko onog stola u Lahoreu. Od svih nas, Platon je imao najizuzetnije vrline, i dok su
se neke ogledale u njegovoj umjetnosti, uvijek se osjećalo da on sebi nikad nije dopuštao da
kao osoba potpuno procvjeta. Bio je i i najčestitiji i najnemilosrdniji od svih ljudi koje znam.
Mislim da je bio svjestan šta je propustio onog davnog dana kad sam ga odvezao u
Cambridge; posmatrao sam njegov usredotočeni pogled dok je razgledao posljednje knjige o
nauci koja nikad nije postala njegova. Smiješio se na neki čudan način koji sam ja tumačio
kao žal nad propuštenim, mada to vjerovatno nije bilo tako. “Razumiješ li ovo još uvijek,
Platone?”
“Pomalo, ali toliko se daleko otišlo. Nedostižno za mene. A i hladnoća bi me ubila.
Poput sirotog Ramanujana, ja nisam kadar podnositi životne krajnosti.”
“A ja sam mislila da ga je zapravo njegova potiskivana homoseksualnost otjerala
natrag u Indiju.”
“Ili, drugačije kazano, možda ga je prestravila neskrivena homoseksualnost onog
velikog matematičara koji ga je pozvao u Englesku.”
“Oboje smo možda u pravu.”
“Manimo se te pendžabske melodrame. Mislim da je on umro od tuberkuloze koju je
ovdje zaradio, mada nisam siguran.”
“Bio je to vedar, mada strašno hladan, novembarski dan. Hodali smo cijeli sat kraj
rijeke i jedan ljubazni pjesnik na Kingsu nam je ponudio ručak. Platon nije nikada mnogo
govorio u društvu a, kada bi govorio, nije bio izvještačen. Zato sam zbunjen što mi nije rekao
da umire. Njemu bi više nalikovalo da zbija šale o tome i da jadikuje što nije vjernik, jer bi se
inače mogao radovati barem jednoj huriji pa bi njegova bolest bila smjesta izliječena. Naš raj

Knjigoteka 208
 Bosnaunited

je raj za starce. Kada smo se vozili natrag iz Cambridgea, nije pokazivao žaljenje. Jedino je
rekao da čovjek nikad ne može potpuno odrediti stazu kojom će krenuti njegov život. Drugi
faktori se uvijek umiješaju i oblikuju naše biografije. Pitao sam misli li na nešto konkretno.”
“Da nije bilo Podjele, ja bih možda došao ovamo.”
“Ali nikad ne bi imao vremena za slikanje.”
“Možda ne bih ni trebao slikati.”
Zaynab nam je naručila još kafe.
“Možda si mu trebala ostaviti onu kapsulu sa otrovom.”
“Do sada bi već bio mrtav a on očajnički želi završiti slike.”
“Neće ih nikad završiti. Ne može. On to zna i sad će jedino dodavati nove slojeve
boje.”
“Slušaj me, Dara. Unajmila sam dvije bolničarke da budu stalno uz njega. Ima ljekara
koga može u svako doba pozvati a koji mi je obećao da će mu olakšati posljednje sate.
Naprosto nisam mogla podnijeti da budem tamo kad bude umirao. Znao je to i zato je tražio
da odem iz zemlje.”
Vjerovao sam joj. Iznenada sam osjetio očajničku potrebu da s njim još jednom
popričam. Da kažem onih nekoliko stvari koje mu nikada nisam kazao. O tome koliko nam je
svima bio važan. O tome kako je užitak koji je on doživljavao kad bi se suprotstavio javnom
mišljenju zarazio i nas, nas koji smo bili jednu generaciju mlađi. O tome kako su nas
ohrabrivali njegovi neprestani napadi na ljude koji su se povinovali vremenu i pokazali se kao
oportunisti u vrijeme vojne diktature.
“Zaynab, nazovi bolničarku, molim te. Želim razgovarati s njim.”
Nazvala je. Nije bilo odgovora.
“Zovi, zovi.”
Konačno, bolničarka je odgovorila. Bila je u kolima, hitne pomoći. Platon je izgubio
svijest prije nekoliko sati. Vodili su ga u bolnicu. Zaynab i ja smo se zagrlili i počeli plakati.
Proveli smo najveći dio tog dana u Louvreu, hodajući kao omamljeni. Onda smo dugo sjedili
ispred jedne Poussinove slike, razmišljajući neprestano o Platonu, pitajući se da li je već
umro. Kada smo se vratili u hotel, našli smo desetine poruka. Nismo jeli, odmah smo se
popeli u sobu. Prvo smo plakali a onda smo se, sjedeći na krevetu i pričajući o njemu, smijali.
Poslije smo popili gutljaj konjaka i otišli u krevet, ali san je bio nemiran. Platonov lik u raznim
fazama života držao me je u polubudnom stanju, a kada bih zadrhtao, Zaynabine umirujuće
ruke bi me milovale po glavi.
Platon je ostavio nedvosmislene poruke u vezi sa svojim ukopom. Ne dopušta da se
plaća mito da bi mu se osiguralo mjesto na bilo kojem mezarju. Nema ništa protiv da ga
pojedu psi. Zaynab je predložila da ga treba ukopati blizu mjesta gdje ga je prvi put ugledala
pošto je slika mrtvoga psa koju je uradio za njenog umrlog brata uvećala vrijednost
Shahovog imanja. Pir Sikandar Shah je, poslušavši je, sredio da se Platonovo tijelo prebaci na
njegovo imanje i sahrani na porodičnom mezarju, ali bez ikakvih obilježja, kao što je i običaj
u tom kraju.
“Tako mogu s njim popričati kad opet posjetim tu tamnicu svoje mladosti. Mogu li te
nešto upitati?”
Bilo je očito da ćemo provesti ovaj dan ništa ne radeći a ja sam trebao žustru šetnju,
mada Zaynab nije pokazivala nikakvu namjeru da se odjene i iziđe iz sobe.

Knjigoteka 209
 Bosnaunited

“Šta to?”
“Kad bi neko tražio da me opišeš nekome ko ništa o meni ne zna, šta bi mu rekao?”
“Jedna sindska gospa čiji su prirodna ljepota i ponos u neraskidivoj vezi.”
“A zašto gospa? Jesam li se to udebljala, ti bezosjećajno pseto? Izuzev tog 'gospa’,
ostalo mi se sviđa.”
“I gospa ostaje. To označava zrelost i autoritet, a ne debljinu.”
“Kada me je gospođa Stepford propitivala o nekim intimnim stvarima, ni riječ nisi
progovorio. Da li to znači da nisi ni o čemu razmišljao, ili su ti misli bile potisnute?”
“Razmišljao sam kako se tvoj voljeni seljak vodeći ljubav s tobom morao osjećati kao
da mu je ljubavnica opatica. To ne znači da si ti bila opatica. Opatice su pune pobožnosti, a
grijeh što imaš ljubavnika samo čini da se dodatno uzdrhti a to se ne može lažirati.
Pobožnost proizvodi strast. U tvom slučaju, mislim da nije bilo ni jednog, ni drugog. Samo
prosta mehanika.”
“Možeš misliti šta god ti volja. Je li i jutros bila prosta mehanika?”
“Ja nisam govorio o nama.”
“Dobro. Jučer je bilo malo tužno. Dok sam te pokušavala uzbuditi, stalno mi se
pričinjalo da čujem jednu sindsku tužaljku. Moraš li danas ići?”
“Moram. Moram pripremiti govor za jednu konferenciju. Treba mi bar nekoliko dana
rada u biblioteci.”
“To mi se čini previše. A kad se tvoja kineska prijateljica vraća sa svoje istrage o
onom ubistvu u Isloou?”
“Otkud ti znaš za to?”
“Uradila sam domaću zadaću. Brat mi je rekao da nema pojma ko je ubio generala.
Ovih dana se ne krive automatski oni što su inače dežurni krivci za sve.”
“Nisam ni mislio da su ga oni ubili. A što to tebe toliko zanima?”
“Zato što si ti vezan za nju a ja osjećam da sam s njom povezana preko tebe. Mislila
sam da bi ti, ako ja nešto saznam, to mogao prenijeti svojoj prijateljici. Brat mi je rekao da je
general Rafiq imao nekoliko ljubavnica.”
“Zločin iz strasti?”
“To je uvijek moguće i to ne samo u našoj dragoj Domovini. Desit će se još jedan, ako
mi ti ikad okreneš leđa. Drag si mi.”
“Možeš biti mirna. Oboje smo pristojni ljudi i moramo sačuvati izvjesnu pristojnost.
Nema razloga da se vraćamo u mladost. Oprosti, to se ne odnosi na tebe.”
“Kad se vraćaš?”
“Za dvije sedmice.”
“Da kupim stan u Parizu ili Londonu? Mora biti veliki grad.”
“U Berlinu.”
“Pa da te mogu ostaviti na miru da opet imaš svoju kinesku ljubavnicu u Londonu.
Nema šanse. Kupujem stan u Londonu. Cijene svakodnevno sve više i više padaju a Alice je
našla jedan zgodan.”
Sjeo sam i uzvratio da je razuvjerim.
“Slušaj me pažljivo. Jindie mi je prijateljica iz prošlosti koja sad živi sa Zahidom,

Knjigoteka 210
 Bosnaunited

mojim prijateljem o kojeg sam se već jednom ogriješio. Nije mi ljubavnica.”

“Bit će uskoro. U to sam sigurna. Nemojmo se svađati. Kada se to dogodi, oboje
ćemo znati. Zapravo, meni je draži Pariz. Hajde da danas pogledamo stanove.”
“U kvartu Fauborg St-Germain?”
“Zašto ne? Htjela bih nešto u Latinskoj četvrti, ali zar ne bi bilo zabavno ako nađem
stan u ulici de Balzac. I koji od Stendhalovih romana da prvo pročitam?”
“Teško je reći. Kupi ih sve pa baci novčić. Koliko si sretna što ih možeš čitati na
francuskom. Svi su mi dragi, ali kad bi mi prislonila pištolj na glavu, rekao bih Lucien Leuwen.
Taj i njegova dva najpoznatija romana treba pročitati svake dvije godine, a u mojim
godinama svakih šest mjeseci. Čovjek uvijek nauči nešto novo. Preporučio bih ti i njegove
bilješke koje su ustvari prikriveni memoari.”
“Dok se vratiš, sve ću pročitati. Vrlo brzo čitam.”
“Da li razumijevanje prati taj tempo?”
“Da li šarm prati bezobrazluk?”
“Objasni.”
Dovoljno je ozbiljno razmišljala o tome da kupi stan da smo proveli nekoliko sati u
različitim ulicama tragajući za stanovima na prodaju. Svidio joj se jedan u ulici Bievre i kada
sam joj rekao da su Mitterand i jedan poljski marksist živjeli nekad u toj ulici, dodajući da je i
omiljeni Balzacov restoran bio tu, zagrijala se. Nazvali smo posrednika. Stan je bio velik za
tako malu ulicu, ali ona ima prijatelje koji bi odsjedali kod nje i redovno će priređivati
zabave. Nije bilo cjenkanja. Platit će koliko traži. Posrednik nas je pogledao zapanjeno kao da
se pita misli li ona ozbiljno. Predložio sam mu da brzo zaključi ugovor, prije no što ona nađe
nešto zgodno u Rue de Balzac.
“Dobro, onda je dogovoreno. Sada bi trebali otići da pogledamo neki antikni
namještaj.”
Dnevni boravak je bio posebno prostran pa sam predložio da bi iznad kamina bilo
zgodno mjesto da se udomi Platonovo nedovršeno remek-djelo. Vrisnula je.
“Allahu, Allahu, nikad. Nikad. To je strašna slika. Nisi je vidio. U svakom slučaju,
prevelika je za ovaj stan ali i za svaki drugi. Trebalo bi je izložiti u nekom javnom prostoru.”
“Gdje je sada?”
“U našem domu u Sindiju, nadam se, pažljivo prekrivena muslinom kako bi se
propisno osušila. Strahovao je da bi lokalne hulje mogle obiti njegov atelje kad se čuje da je
umro. Sve njegove slike su u jednom skladištu. Ova posljednja je sada kod nas. Treba nam
neki muzej u Evropi ili Sjevernoj Americi da je udomimo a neko kao ti bi trebao napisati
tumačenje. Njoj stvarno treba tumačenje. Možeš li smisliti naslov?”
“Kanceristan?”
“Ne budi smiješan. Nešto jednostavno i neprovokativno, poput Nedovršeni...”
“Posljednje misli u umirućoj zemlji?”
“Ne. Ja tamo odlazim redovno a smrt naše Domovine ionako prečesto predviđaju.”
“Umiruće misli u posljednjoj zemlji.”
“Šuti. Imaš još jednu šansu a onda ću ja...”
“Umjetničke strukture sa političkim konotacijama u jednoj nepoznatoj zemlji.
Nedovršeno, 2009.”

Knjigoteka 211
 Bosnaunited

“Sjajno. To će biti naslov. Ustvari, s obzirom da nisi vidio sliku, prilično si pogodio a
istovremeno zvuči nejasno. Nepoznato u smislu da je nepoznato vladarima. Da? Dobro.”
Dobio sam poljubac u obraz. Ispostavilo se da je ona jedini izvršilac Platonove
posljednje volje i dala mi je puno ovlaštenje da pregovaram o prodaji slike nekom ozbiljnom
muzeju po mom izboru. Ona će srediti da se naprave fotografije a slajdovi pošalju direktno
meni. “Ukoliko ne želiš sam otići i vidjeti je?”
“Ne ovog mjeseca, ali bih u jednom trenutku to mogao uraditi. Uvijek je korisno
vidjeti sliku. U svakom slučaju, kustos muzeja koji je uzme svakako će je htjeti vidjeti prije
nego što je kupi, ili će bar poslati stručnjaka.”
“Knjiga koju pišeš. Ona nije samo o Platonu?”
“Ne. I nije biografija. Pišem roman.”
“Nek’ ti se Allah smiluje.”
“Allah mi se nema za što smilovati. Samo sam tužan što je Platon nikada neće
pročitati. On je jedan od šesnaestom ljudi za koje sam je i pisao.”
“Jesam li i ja uključena?”
“Platon i ja smo se znali četrdeset i pet godina. Tebe poznajem jedva sedmicu.”
“Osjećam da te dugo znam a knjiga je bila moja zamisao. Ja ću biti jedna od tih
šesnaestoro. Nek’ ostane ta brojka.”
U vozu, na povratku u London, uglavnom sam razmišljao o Platonu, pošto su me
jedne dnevne novine zamolile da mu napišem nekrolog. Život mu je rijetko bio bez problema
i sretan, sve dok mu Zaynab nije ponudila raj. Ali on ni fizički ni mentalno nije umro kao
slomljen čovjek poput mnogih njegovih bogatih vršnjaka koji su živjeli bez trunke
velikodušnosti ili saosjećanja, ljudi koji su neke neopisive užase ovog našeg svijeta znali
opravdavati zarad sitnog dobitka. Platon je umro ponosno i sa netaknutim
samopoštovanjem.
Jedne ljetne večeri, razgovarali smo o sudbini islama na Zapadu. Platon se prvo rugao
nostalgiji i sentimentalnosti koja prevladava kad je ta tema u pitanju - što je pouzdan znak
potpunog neznanja, zapazio je. Zahid ga je podržao a, kada je jedan naš prijatelj rekao da je
odluka muslimana Al-Andalusa da jedu svinjetinu kako bi preživjeli bila pravi zločin, Zahid je
branio njihovo pravo da jedu i kravlju balegu, ukoliko je to bilo neophodno da bi opstali.
Čudan, tužan osmijeh je prethodio Platonovom odgovoru.
“Jedna je stvar jesti svinjetinu zbog opstanka. I sam bih učinio isto. Ali oni su htjeli
progutati našu povijest, našu kulturu, naš jezik, svu našu prošlost a to sve zajedno nije baš
lako svariti.”

Knjigoteka 212
 Bosnaunited

13.

Dvadeset i petog dana poslije ubistva generala Ilyasa Rafiqa, komandanta udarnog
bataljona Specijalnih snaga, otišao sam na večeru sa njegovom punicom. Kako više nije bila u
stanju svariti licemjerje, Jindie nije ostala da sačeka obilježavanje četrdeset dana nakon
smrti kojim završavaju službeni obredi žalosti. Ostavila je Zahida da tješi njihovu kćer i vratila
se u London. Njena ponuda da povede djecu, kako bi i njima a i udovici Neelam malo
olakšala život, odbijena je.
Jelo koje je poslužila, za razliku od priče koja ga je pratila, bilo je nekako oskudno i
nekako previše zdravo za moj ukus, ali ja sam te večeri jedino želio znati ko je ubio Rafiqa i
zašto. Nije bilo sada nikakvih pravih dokaza - mada će ta marginalna činjenica jedino
pokvariti dobru priču koja je kružila Domovinom. Po Jindienom mišljenju, svaki od njegovih
kolega sumnjičio je onog drugog - iz različitih pobuda. Protrljao sam ruke od oduševljenja.
Bila je to klasična domovinska zavjera. Tri verzije su plutale prostorom interneta, rekla mi je,
i svaka bi mogla biti istinita, mada njoj to više nije važno. Što se nje tiče, zet joj je bio
prokletnik i okončao je kako je i zaslužio. Još jedan rašomon za našu uniženu elitu, pomislio
sam. U Domovini se ubice rijetko otkriju, što je tek jedna u nizu njenih privlačnih osobina.
U prvoj i najvjernijoj verziji njegova se smrt povezivala sa mahinacijama kolege
generala Muhammada Rifaata, koji je bio komandant garnizona u ključnom gradu na ivici
pustinje, gdje su bespilotne letjelice redovno zasipale raketama sela i gdje su potoci bivali
crveni od krvi. Čini se da su dva generala, bliski prijatelji još iz školskih dana, imali zajedničku
ljubavnicu, Khalidu Lateef, zvanu Zločesta, prpošnu suprugu nižeg oficira koji je očajnički
želio promaknuće. Čari Zločeste Lateef su jednom prilikom dvojicu muškaraca navele da se
pohrvu i to u prisustvu kolega oficira. A poroci i kršenje discipline u Domovini su kažnjiva
djela.
General Rifaat, koji nije izazvao napad, bio je službeno ukoren, što mu je bila crna
tačka koja obično završi prijevremenim umirovljenjem ili slanjem u stranu ambasadu u
Kazakhstanu, ili, ako baš imaš sreće, u Austriju.
Generala Rafiqa je šef ukorio u četiri oka i oštro ga upozorio da takvi sukobi ne
dolikuju oficiru. Ništa više. Bio je bitan igrač u lokalnom ratu protiv terorizma i redovni gost
Američke ambasade u Domovini. Ljutiti general Rifaat je odlučio da je takvo stanje stvari
neprihvatljivo te počeo kovati ličnu osvetu uz pomoć starog školskog druga, generala
Baghlola Khana, paštunskog slabića, koji je bio komandant Unutarnje obavještajne službe,
mada ne i poznat po inteligenciji ili po bilo čemu drugom, osim što je predano slušao
naređenja svojih nadređenih. Baghlol je mrzio Rafiqa zbog oficirskog rivalstva, ali je tu bilo i
još nekoliko razloga. Ovaj drugi, uskoro pošto je preuzeo komandu nad “Udarnom
pesnicom”, kako su zvali njegov bataljon, otkrio je dvije krtice te obavještajne službe među
svojim višim oficirima. Uz probrane fraze, naredio im je da se smjesta vrate u bazu. Fraze su
zapravo bile uvrede, uz usputno spominjanje šefa Obavještajne službe kao generala sa
dupetom kao u kamile, epitet koji nije sam izmislio već prvi put čuo davno, kada je kao mlad
oficir služio u Saudijskoj Arabiji gdje su vojnici Domovine branili Kraljevstvo od unutrašnjih
prijetnji. Glasina o tom nadimku se brzo proširila, što je Rafiqovu popularnost među
vojnicima samo uvećalo. I oni su Khana smatrali kamiljim dupetom.

Knjigoteka 213
 Bosnaunited

S obzirom na ovu priču, general Baghlol Khan je bio presretan što je mogao
odgovoriti na lični zahtjev svog starog prijatelja generala Rifaata. Pozvao je jednog od oficira,
kojeg je Rafiq nekoć uvrijedio i otpustio iz službe; zajedno, njih su trojica pripremili sirovu
mada djelotvornu zamku. Doveli su Zločestu u sjedište Obavještajne službe i rekli joj da će
njen muž, major, Lateef, ako ona ne uradi što se traži, dobiti video snimke na kojima je
snimljena na djelu sa bar tri generala. Pokazali su joj dijelove sve tri video snimke u kojim je
ona glavna glumica. Zapanjena, Zločesta je pristala. Nazvala je Rafiqa i dogovorila sastanak.
Njen je zadatak bio da ga navede da napravi nekoliko neugodnih opaski o avanturama svog
šefa, načelnika Generalštaba, čiju je smjenu Washington upravo spremao iz razloga koji
nemaju nikakve veze sa ovom mračnom aferom.
Opušteni Rafiq se obradovao zbog ovog nepredviđenog sastanka pa je rado Zločestoj
ispričao prilično paprenu priču o ljubavnim pothvatima svog nadređenog, uz precizne
pojedinosti o mjestima u svakom gradu u kojima su živjele njegove brojne ljubavnice,
kućama koje su zbog toga bile pod danonoćnom stražom, što je neke pripadnike Napadača
samo odvraćalo od osnovnog zadatka - rata protiv terorista. Otkud je on mogao znati da
Zločesta ima skriveni mikrofon zakačen za nozdrvu koju je on tek trebao istražiti? Pomoću te
spravice, zapravo halkice zakačene za nozdrvu, cijeli su razgovor pratili Rifaatovi momci iz
Obavještajne službe, koji su, dakako, što nikako ne treba biti iznenađenje, bili svjesni da je
sve što je Rafiq rekao istina. U međuvremenu, u slučaju da sastanak postane tako strastan
da halkica spadne sa nosa, bila je postavljena i tajna video kamera koja je snimala cijelo
poslijepodne. Neke od ovih nemontiranih snimaka su operativci Obavještajne službe prodali
na dobro razvijenom porno tržištu diljem zemlje, gdje su naišli na veoma dobru prođu kod
muškaraca u ratnim zonama gladnih svega, a pogotovo seksa.
Baghlol je otišao načelniku Generalštaba i pustio mu snimak. General Sohail Raža je
pobjesnio. Ne zbog žena jer mu to uopće nije smetalo, već zbog potencijalnog rizika po
vlastiti život. Rafiq je bio suočen sa onim što je uradio i otpušten iste nedjelje, mada je
Sohailu taj njegov general, koji ga je podsjećao na vlastitu mladost, bio drag i mada je znao
da bi u sličnoj situaciji i sam možda isto uradio.
Ponudio je sinekuru generalu Rafiqu: mjesto šefa ključnog sektora
vojno-industrijskog kompleksa, gdje bi imao dvostruku plaću u odnosu na plaću aktivnog
generala, uz redovne provizije od potencijalnih ugovarača sa Zapada, što bi utrostručilo
njegovu već udvostručenu plaću. Usto, dobio bi i golemu kuću koju bi, naravno, mogao
otkupiti po nižoj cijeni kako bi mu se primakla mirovina. Odgovornosti uopće nije bilo pošto
su sve ključne odluke donosili stručnjaci za raketno gorivo i drugi specijalisti. Rafiq, u tom
trenutku već slijepo i glupo bijesan, odbio je to što je, na koncu, ipak bila izuzetno
velikodušna ponuda. Njegov je ponos bio pogođen. Osjećao je da je nepravedno kažnjen a
znao je ko stoji iza svega.
Povukao se iz vojske samo sa penzijom, što nije bilo ništa u poređenju sa onim što
mu je nuđeno, mada dovoljno da mjesečno nahrani stotinu siromašnih porodica u Domovini.
Nakon što je proveo par sedmica dureći se u svom šatoru te, nakon brojnih posjeta
imperijalnom bunkeru u Isloou, Rafiq je napisao pismo svojoj najviše rangiranoj vezi u
Odbrambeno-obavještajnoj agenciji u Pentagonu. Poruku je poslao iz bunkera šifrirano zbog
maksimalne sigurnosti. General je smjesta pozvan u Washington i tu nadugo isljeđivan.
On nije tek preskočio hijerarhiju, već je otkrio važnu državnu tajnu tom savezniku
Domovine, zemlji koju su mnogi u oružanim snagama smatrali prije neprijateljem, no
prijateljem. Ponuđena informacija bila je eksplozivna. Generali Rifaat i Baghlol su optuženi

Knjigoteka 214
 Bosnaunited

da su neprijatelju otkrili tajni plan po kojem je njegov bataljon trebalo da napadne

terorističke logore u pograničnim zonama. U tri navrata, rekao je svojim ispitivačima,
njegovim su visokoobučenim, probranim vojnicima teroristi postavili zasjedu i pobili ih.
Sugerirao je da DIA obavi vlastitu istragu o dvojici generala umiješanih u taj slučaj te ostavio
torbu punu tragova i dokaza. Ne iznenađuje stoga da je Pentagon odlučio brzo djelovati.
Radi se, rekao im je, ne toliko o rušenju suvereniteta zemlje, već o neophodnoj reviziji kako
bi se zaštitili imperijalni finansijski interesi u ovim lošim vremenima. Ponadao se da će ih
dirnuti njegova briga.
Kada su vijesti o ovoj izdaji stigle do Domovine i onih protiv kojih su uperene, oni su
odlučili ukloniti generala Rafiqa i u cijeloj zemlji ga diskreditirati kao izdajnika. To su i uradili
a mehanizam koji su primijenili ovdje nije toliko bitan. To je kraj prve verzije.
“Zvuči li ti uvjerljivo, Dara?”
Slegnuo sam ramenima. “Cijeli svijet je takva kaljuža da je sve moguće. Ako je
general Rafiq zaista uradio to što se navodi u toj verziji, mislim da je teorija uvjerljiva.”
“Sirota Neelam ne misli tako. Ona je uvjerena da je u pitanju odluka armije.”
“Tek da bismo ih odmah isključili, koje su druge dvije verzije?”
Prva verzija, zapravo ona koja je iznesena na zvaničnom brifingu koji je upriličila
Armija pred odabranim novinarima, sugerira da je ubistvo zapravo dobro isplanirana
egzekucija koju su izvršili talibani. Rafiq je bio poznat kao general koji nije trpio gluposti i bio
blisko povezan sa zapadnim obavještajnim službama. Njegov tim je ubio mnoge talibanske
komandante a kada su talibani otkrili da on više nema zaštitu vojske, muž Zločeste, vojni
obavještajac, major Lateef im je dojavio kuda se obično kreće. A oni ne znaju za promašaje.
Talibui su, prema Jindie, specijalni odred talibana čiji je zadatak uvući se u redove vojske i
policije u Domovini. Inteligentni su, ne nose bradu, obično su odjeveni u zapadnu odjeću i
imaju tamne naočale. Kad je jedan od njih uhapšen i mučen, američki oficir koji je nadzirao
njegovo isljeđivanje uputio mu je komplimente zbog načina odijevanja riječima da se ljudi
sad tako odijevaju i na plažama Malibua. Zatvorenik je na to ljutito odvratio, savršenim
engleskim i sa akcentom ljudi sa američke Zapadne obale: “Mi smo Talibui a ne Malibui.”
Tako je i otkriveno postojanje ove specijalne jedinice, ili se barem tako priča. Zatvorenik nije
odao nijednu informaciju pa su ga smaknuli.
“I šta veliš?”, upitala me Jindie, kad je završila.
“Nije za odbaciti.”
“Ne. Osim što je jedan talibu tajno posjetio Neelam i zakleo se na Kur'an da oni nisu
odgovorni.”
“Mogla bi to biti dezinformacija. A treća verzija?”
“Previše glupa, ne vrijedi pomena, mada mnogi koje je Rafiq obično s prezirom
nazivao stadom, vele da su to ustvari uradili Amerikanci.”
To me oduševilo. “Pitam se je li tako. Obično je to prva varijanta. I ne može se poreći
da, kad su u pitanju naručena ubistva ovdje, i bilo gdje drugo, oni lako nađu inteligentnog
svodnika.”
“Da, Dara, ali to je u ovom slučaju smiješno. Pa sav svijet zna da je Rafiq bio jedan od
najžešće prozapadno orijentiranih generala u zemlji. Tri britanska obavještajca su došla kod
nas i sjeli u istu ovu sobu da Zahidu i meni izjave saučešće, prije nego što ćemo krenuti na
sahranu. Zašto bi ubili jednog od svojih? O, pa ti se šališ. Zaboravila sam tu tvoju crtu. Prošli
put kad smo se sreli, bio si tako ozbiljan. Jesi li se najeo?”

Knjigoteka 215
 Bosnaunited

“Nisam.”
Prasnula je u smijeh i to me podsjetilo na našu mladost. Ustali smo od trpezarijskog
stola i prešli u dnevni boravak. Želio sam da razgovaramo o njenim dnevnicima i tim
stvarima, ali ona je bila jako zabrinuta za svoju kćer. “Zbog čega postanu tako religioznim,
Dara?”
“Nevjerni muževi, želja da se za nešto vežu u ovom svijetu kojim vlada novac, puki
očaj?”
“Po tim kriterijama, ja bih trebala biti opatica... ali o tome ćemo drugi put.”
“Šta je Neelam okrenulo vjeri? U svom dnevniku pišeš da je to bilo kad je išla u školu
u Washingtonu.”
“Da, ali tu je verziju pobožnosti ona prevazišla. Dvoje njenih najboljih prijatelja su bili
Afroamerikanci, djeca iz muslimanskih porodica. Kada je otišla na koledž Vassar, koji, usput
budi rečeno, nije miješani, nije bilo ni traga nečega takvog u njenom životu. Izgledala je
sretno. Suleiman kaže da je imala momka Kineza koji uopće nije bio religiozan i da je sve
izgledalo dobro.”
“A gdje je srela Rafiqa?”
“U našoj kući u Washingtonu, nažalost. Bio je vojni ataše u našoj ambasadi. Zahid ga
je pozvao da se obrati organizacije ‘Ljekari iz Domovine za Busha. Rekao je da neće doći, ako
tu budu samo muškarci. Tako su i žene i kćeri i nećakinje i gošće bile tu. Ona i Rafiq su se
dopali jedno drugom. Tražio je dozvolu da je opet vidi. Dvije godine kasnije, vjenčali su se.”
“Onda to mora imati veze s njim. Je li ti se sviđao?”
“Meni ne, ali jeste njoj. Ni Zahid ni ja nismo bili baš skloni tome da se ona uda za
oficira.”
“Onda to mora biti povezano s Rafiqom. Ništa drugo nije mi logično. Jesi li je to
pitala?”
“Neće da mi kaže. Otuđila se, bar prema meni. Imali smo jednu rezbariju u drvetu
našeg sultana Suleimana iz Yunnana. Pripadala je staroj nani, vjerovatno nasljedstvo od
njene majke. Neelam ju je uokvirila i još je čuva kao najveće blago, mada sultanat Du
Wenxiua nikad nije bio ono što ona zamišlja da bi trebao biti islam, i kako ga treba nametati
društvu. Rekla sam joj to jednom a ona me je bijesno presjekla. Sultan Suleiman je bio
poražen zato što nije bio pravi vjernik; dozvolio je ljudima previše slobode a to donosi
korupciju. Izgubila sam kontrolu nad sobom i ošamarila je. Ona mi se prkosno nasmijala i
izišla iz sobe. Znam da je bilo glupo što sam je ošamarila. Ono što me stvarno ljuti je način na
koji odgaja djecu. Indoktrinirala ih je. Dječaku je deset godina i govori mu da ne smije
razgovarati sa djevojčicama. Djevojčici je osam a nju uči kako se nosi hidžab. Je li poludjela?
Ne čudim se što je Rafiq tražio zadovoljstva kod drugih žena.”
Trebalo nam je nekoliko sati rasprave o Neelam da bismo došli do nekakvog
zaključka. Upravo sam se spremao da krenem kad sam se nečega sjetio. Šta je to, upitao sam
je, napisala u uništenom dnevniku koji je toliko uzrujao mladu Neelam? Možda je to
potaknulo na konverziju? Jindie se blago zarumenjela.
“To je naprosto priča o našoj mladosti, o tome kako smo nekad bili bliski i o mojoj
ljubavi prema tebi. Nešto od toga sam možda i iskazala jakim, emocionalnim jezikom. Sada
se stvarno ne sjećam, osim da sam tu bilješku naslovila starom poslovicom: Slava je slatka,
ali mladost je slađa.”

Knjigoteka 216
 Bosnaunited

“To sigurno nije kineska poslovica, ili si zamijenila ‘mladost’ sa ‘naši uzvišeni preci’.
Jer, kao što znamo, oni su slađi od svega drugog, to je osjećanje koje sam počeo sve više
cijeniti kako vrijeme teče.”
“To je rimska, a ne kineska poslovica.”
“E pa, oni su uvijek cijenili mlade. Mora da je u onom što si napisala bilo nešto što je
uzrujalo mladu Neelam.”
“Mislila je da se to krilo od njenog oca. Zahid je osjećajan i nježan otac. Nemam
nikakvu primjedbu na njega u tom pogledu. Sve joj je ispričao o svom prijateljstvu s tobom i
kako je znao za nas dvoje mnogo prije no što smo se mi vječali. Mislila sam da je za nju to
bilo dobro. To što su joj roditelji vrlo otvoreni. Nisam trebala uništiti te dijelove. Ali, bila sam
ljuta.”
Kad sam ustao i zahvalio joj na zdravom obroku, upitala me je da li bih volio ostati.
Imala je zgodnu malu rezervnu sobu pa smo mogli nastaviti razgovor. Zamolio , sam je za
malo kafe. Nije je imala. Međutim, u ponoć mi je ponudila čašu crvenog vina.
“Zašto si ostala sa Zahidom kad je postao republikanac? Bijes u tvom dnevniku me je
iznenadio, ali nakon toga se ništa nije desilo?”
"Djeca..."
“A kad su djeca otišla svojim putem?”
“Možda zato što nisam imala kuda. Ponekad sam gorko žalila zbog svoje odluke.”
“Jindie, kako je nekom kao ti to uopće mogao biti razlog? Apsurdno. Mogla si imati
udoban život bilo gdje u svijetu a u Lahoreu ili Daliju i više od toga.”
“Zahid se u velikoj mjeri promijenio, ali mi nekad jako liči na tebe. Rekao je gotovo
isto to u jednom veoma lošem periodu našeg odnosa i jasno mi stavio do znanja da mi nikad
ništa neće nedostajati. Tek kad je predložio razvod, ja sam se predomislila.”
“Samo da otežaš stvari?”
“Dijelom. Nije bilo alternative, ali do tada ja sam već navikla živjeti sa nekim ko mi ne
znači mnogo. Zato sam imala običaj slati njegov novac za kampanje demokrata i Ralph
Nadera. Sve se promijenilo nakon 11. septembra. Naučio je lekciju.”
“Je li istina da je on spasio život Cheneyu 2000. godine, ili je i to neki mit iz
Domovine?”
“To je istina, ali bio je tek dio tima. Jako se hvalio time. Djeca nisu razgovarala s njim
mjesec dana.”
“Pa to je bio dovoljan razlog da ga napustiš.”
“Nije prošlo ni dvadeset i četiri sata od 11. septembra a Cheney je dao instrukcije
svom osoblju da se postaraju da Zahid bude uklonjen iz njegovog medicinskog tima. Do-
voljno je bilo njegovo muslimansko ime. Kada je te noći došao kući, izgledao je kao prebijen
pas. Prodali smo sve i došli u London nekoliko mjeseci kasnije. Znaš li da je on doslovno
slučajno naletio na Anjum?”
“Takve se stvari dešavaju. Ko bi pomislio da ću i ja tebe ponovo sresti. Ili njega. Gdje
je sreo Anjum? U Isloou?”
“Ne, u nekom gradu lijepog imena u Norfolku. Bio je na nekoj ekskluzivnoj
medicinskoj konferenciji i izišao prošetati obalom. Ona je njega prepoznala. Zahid je bio za-
tečen. Nosila je suknju i bluzu i križ na lančiću oko vrata.”

Knjigoteka 217
 Bosnaunited

“Šta? Postala je katolkinja? Šta se desilo sa idiotom za kojeg se bila udala?”

“Alkoholičar. Nikogović. Neplodan. Impotentan na svakom planu. Svi njegovi poslovni
projekti su propali. Posljednje što je pokušao je neka irska građevinska firma s kojom se
povezao kako bi gradili ceste u unutrašnjosti Sinda. Kasnili su sa radovima. Izgubili su
ugovor. Glavni inžinjer je živio kod njih. I Anjum je s njim otišla iz Domovine. Ispostavilo se
da je katolički fundamentalista, povezan sa organizacijom Opus Dei. Nije pio. Možeš li
zamisliti? Natjerao ju je da pređe na katoličanstvo, svake nedjelje ide u crkvu i redovno se
ispovijeda. Zahid mi je rekao da je bila tako jadna da je počela plakati kako su iz nje grunule
priče o užasima kroz koje je prošla.”
“Zašto joj nije ponudio utočište u Richmondu?” Jindie se nasmijala.
“Jeste, ali ona je rekla da bije muž našao. Stvarno ga se je bojala. To je strašno
uznemirilo Zahida.”
“Dobro je da ga je onda ostavila.”
“Zašto? Pa mogli su biti sretni. Pospana sam.”
“Ne možeš ostati cijelu noć?”
Nasmijala se. “Prestara sam da bih sad probdjela cijelu noć s tobom u vrtu.”
“Ni ja nisam više mlad. Besmisleno je da se zavaravamo ili pridajemo značaj nečemu
što su bile snažne, mada mladenačke emocije. Još uvijek nisam zaboravio kako si mi vikala
Hsi-men. Otkud uopće da u tim godinama čitaš Ching Ping Mei?”
“Kod kuće smo imali jedno vrlo staro izdanje u očevoj biblioteci. I Konfučije i ja smo
to čitali krišom i pažljivo da se knjige ne oštete. Nijedan mladi Kinez koji drži do sebe nije u
to vrijeme smio priznati da nije pročitao nešto od toga. Jer, bar na našem jeziku, to je
jednako smiješno, koliko i erotično.”
“Istina, čak i u prijevodu, ali kako objašnjavaš da ne postoji nijedan lik - ni muški, ni
ženski - u tim knjigama sa kojim se čovjek može poistovjetiti?”
“Anonimni autor je vjerovatno pripadao nekoj opskurnoj vjerskoj sekti koja je ljudsku
prirodu smatrala zlom i nepromjenjivom.”
“Turoban je to pogled na čovječanstvo.”
“Ne iznenađuje me to uopće kad je u pitanju Kina u šesnaestom stoljeću, u kojoj su
korupcija, ekstravagancija i korištenje žena kao mašina za zadovoljavanje na svakog imali
utjecaja. Postojao je razlog što je autor ostao anoniman. Seks, u kojem zapadni čitaoci tako
uživaju, u tim djelima je bez trunke radosti. Bio je to dio degeneracije kineskog društva i to je
autor htio razotkriti.”
“Jindie. Nisam siguran da taj autor vođenje ljubavi opisuje kao čin bez radosti.
Eksploatacija, muška dominacija, da - ali ne i bez radosti.”
“Tako je to meni djelovalo.”
Izišla je iz sobe i vratila se s jednom od svojih knjiga. “Želim ti nešto pročitati. To je
Hsun-tzu, koji se veoma protivio Menciusovoj tezi da je čovjek po prirodi dobar, ali da je
društvo korumpirano.”
“Slažem se sa Menciusom.”
“Autor Chin Ping Mei se ne slaže s tim. On se slaže sa Hsun-tzuom, koji tvrdi da je
čovjekova sramota tek slika njegove vrline. Slušaj ovo: ‘Meso kad trune, uzgaja crve; riba kad
je stara i suha, izvlači larve. Kad je čovjek nemaran i lijen i zaboravi na sebe, tada se desi
katastrofa.’ Napadao je vladare svog vremena jer su odbijali prihvatiti moralnu

Knjigoteka 218
 Bosnaunited

odgovornost.”
“To je univerzalna boljka kad su vladari u pitanju - bila je onda a i sad je. Još uvijek
nisam ubijeđen u bilo šta od toga... pitam se kako je moj stari prijatelj Konfučije, tvoj brat,
tumačio ovaj roman?”
“To je očito. Rad jednog degenerika koji odražava doba degenerika. To je ono što su
u vrijeme Velike proleterske kulturne revolucije govorili maoisti o svemu što je pripadalo
klasici.”
Pitao sam se koji je od onih što su doveli kinesku revoluciju do pobjede pročitao taj
roman. Mao bi svakako u njemu uživao, a nešto od njegovog kasnijeg života ostavlja dojam
da je on zapravo i bio oblikovan po Hsi-menu, mada junak knjige nikad nije morao trpjeti
tvrdoglavu ženu kakva je bila Chiang Ching. Nikad mi se nije sviđala, mada sam se morao
diviti njenoj snazi i nadmenosti, u trenutku kad se, u sudnici, suočila sa tužiocima prije nego
što će je osuditi na doživotnu robiju, nakon pada Četvoročlane bande. Tolika suprotnost u
odnosu na držanje onih slomljenih boljševičkih intelektualaca na namještenim staljinističkim
suđenjima tokom 1930-ih, koji su priznavali “zločine” koje nikada nisu počinili. Šta li je naš
Konfučije od Lahorea mislio o svemu tome? Njegovo svjedočanstvo bi stvarno bilo
zanimljivo. Želim da je još živ. Da li je Jindie vjerovala da je živ? Odmahnula je glavom.
“Mislim da je umro pod lažnim imenom.”
“A ja osjećam da je živ i da nas posmatra izdaleka. To je naprosto moj osjećaj. Čisto
iracionalan. Je li tvoj sin Suleiman još u Yunnanu?”
“Da, idem idućeg mjeseca da ga vidim. Nisam nikad tamo bila, znaš. Vrijeme je da
odem i oprostim se sa svojim precima. Hoćeš li sa mnom? Zahid bi bio vrlo sretan.” Bilo je to
iskušenje i obećao sam da ću razmisliti. “Kina prolazi kroz izuzetan ciklus svoje povijesti.
Kako li će sve ovo završiti?”
“Ne znam. Nacije nekad znaju porasti u jednoj deceniji više nego u cijelom stoljeću,
ali bivalo je mnogo decenija i stoljeća u kineskoj prošlosti kada je bilo nemoguće predvidjeti
stvari. Budem li mogao, ići ću s tobom u Kinu. Ne postoji niko s kim bih radije bio u
Yunnanu.”
“Shvatit ću to kao kompliment.”
Ljubazno sam odbio njenu ponudu da spavam u gostinskoj sobi, mada se ljubaznost
inače ne smatra jednom od mojih vrlina i mada se u najvećem dijelu Pendžaba moja
ljubaznost smatra lažnom.
“Jako ugodna večer, Jindie. Stvarno sam sretan da smo napokon proveli noć zajedno
a da se nismo posvađali.” Poljubila me u čelo. “Zašto si odlučio da ne ostaneš? Bojiš li se da
ću te silovati maskirana kao Hsi-men?”
“Jednostavno se ne volim probuditi u kući bez kafe.” Odgurnula me je nježno preko
kućnog praga. Odvezao sam se nazad u Sjeverni London pred samu zoru. Bez obzira na
godišnje doba, ovo je najljepši dio dana da se bude budan u Londonu, baš malo prije no što
se velegrad probudi. Prešao sam rijeku kod Kew Gardensa, zastao nekoliko minuta da vidim
je li kuća koju sam dijelio sa prijateljima kad sam napustio univerzitet još tu. Nije bila i, blago
razočaran, produžio sam dalje i kući stigao za petnaest minuta. Živjeti na trgu iz rane
viktorijanske ere, na deset minuta od stanice St. Pancras, ima svojih prednosti. Tako misle
romansijeri i samci: i jedni i drugi su na milosti kapricioznih impulsa. Napravio sam sebi dva
espressa, obrijao se i istuširao, ostavio poruku Zaynab na telefonskoj sekretarici i zamolio je
da nam kupi kroasane, brzo zapakirao kesu, dodao nekoliko knjiga, slušalice i I-Pod i krenuo

Knjigoteka 219
 Bosnaunited

put stanice. U šest i petnaest ujutro bio sam na vozu za Kontinent.

Knjigoteka 220
 Bosnaunited

14.

Kroasani su se ohladili dok smo mi vodili ljubav, ali umakanje hladnog vrha kroasana
u solju bijele kafe nekad zna biti jednako čulno iskustvo. Zaynab Kur'an, djevojački Shah, koja
je u Parizu sama živjela već više od mjesec dana, ispričala mi je o tome kako doživljava svoj
sadašnji društveni život.
“Nisam sigurna da sam donijela pravu odluku, D. Volim ovaj grad i francusku kulturu,
ali nešto se dogodilo. Čuo si za onu ženu iz Domovine koju zovu Zločesta Lateef? Tako ona,
ustvari, zove samu sebe.”
Bila je zapanjena kada sam joj opisao posljednje avanture Zločeste u Domovini.
Neprestano je u nevjerici odmahivala glavom.
“Piše memoare koje su ovdje već počeli promovirati. Da ti pokažem časopis.”
Zločesta je bila na naslovnici časopisa Feminisme Aujourd’hui, časopisa za koji nisam
ni znao a koji je bio pun reklama za parfeme, donje rublje i slične stvari. Na naslovnici je bila
Zločesta. Nisam prije toga znao kako izgleda, ali me njena slika na naslovnici nije iznenadila.
Skromnost koju bi trebala nagovještavati Armanijeva marama na glavi poništavale su njene
grudi što su se ponosno isticale kao da žele reći: “Vidi, vidi, i mi u Domovini ih imamo.”
Pogled - tipičan za pogled starleta iz Domovine koje sramote tamošnju ionako mizernu
filmsku tradiciju: svijetla koža, smeđe oči sa malo zelenog sjenila, ili plave sa malo smeđeg,
osmijeh sa reklame za pastu za zube, uvojci, velike grudi i sočan izraz.
Ovo su, dakle, neupućeni muškarci iz Vrhovne komande oružanih snaga u Domovini
tražili kad bi poželjeli malo odmora i opuštanja, a svakako je bilo bolje da to potraže na
domaćem tržištu. Tako se izbjegavaju problemi uvoza istočnoevropskih prostitutki, koje je
pad komunizma učinio masovno dostupnim u cijelom svijetu i koje su sad punile stotine
kabulskih bordela i one brojne čudovišne hotele sa pet zvjezdica u Zaljevu.
Zgodne žene nižih, i ne tako nižih, oficira smatrane su zgodnim ulovom; katkad ih se
moglo imati uz punu saglasnost muževa željnih brzog napredovanja ili kakve sinekure u
vojno-industrijskom preduzeću, koji su bili ugodno iznenađeni što su im žene postale tako
dobra investicija. Bio je to svijet koji je tako zgodno opisan u anonimnom Chin Ping Mei.
Vrhovna komanda u Domovini bila je puna tipova poput Hsi-mena, kojeg su niži oficiri vrlo
rado oponašali.
Intervju sa Zločestom bio je na šest stranica sjajnog masnog papira. Predstavljala se
kao muslimanka kojoj je učinjena nepravda, uz brojne detalje o tome kako je bila
ugnjetavana. O brojnim prilikama kad su je razni muškarci prisiljavali na seks, potpuno protiv
njene volje, pa njene suze nakon svakog tog iskustva, i kako ju je, kad se požalila nekom
učenom muli, ovaj bijesno pogledao i rekao: “Takve kao ti treba nasmrt kamenovati.”
Izmišljotinu, koju jedva da su i pokušali predstaviti kao činjenicu, namijenjenu evropskom
tržištu, pogotovo Francuskoj i Holandiji, gdje je nagrada za ovakvu građu bila vrlo visoka.
Ona tu obavještava čitaoce da piše knjigu za jedan ogromni njemački izdavački konglomerat
i njegove sjevernoameričke, francuske, britanske i španske ispostave.
Nije da je u Domovini manjkalo žena koje su proganjane i kojima se čini nepravda -
mada njihova stradanja nisu rezultat isključivo vjerskog ugnjetavanja - ali Zločesta sigurno
nije jedna od njih. Jedva sam čekao da vidim tu njenu knjigu. Izmišljotina je bila tako očita da

Knjigoteka 221
 Bosnaunited

je morala izazvati reakciju. Nisam mogao da se ne nasmijem na tu najnoviju modu. Lažni

antikomunizam i sjećanja na holokaust bili su popularni prije nekoliko decenija, kada su
izdavači slične lažne biografije pravdali nastojanjem da se nekako suočimo sa tim
jedinstvenim iskustvom užasa, umjesto da ih vidimo kakvi uistinu jesu - tek nespretni
pokušaji da se iskoristi jedna povijesna tragedija ne bi li se usrećio direktor neke banke.
A sada je otvorena sezona lova na islam. Svakovrsno smeće je bilo sasvim uredu, dok
god su mu meta Poslanikovi sljedbenici a još bolje ako to smeće dolazi od lijepih žena koje je
na Zapadu lakše marketinški plasirati. Shvatio sam zašto je Zaynab, koja je bila udata za
Kur'an, ozbiljno uzrujala dramatična pojava Zločeste na evropskoj sceni. Iza Zaynab je bila
prava priča, priča u čijem je središtu Kur'an i način na koji surovi i pohlepni zemljoposjednici
ugnjetavaju vlastite sestre i kćeri. Ona o tome nije nikad progovorila javno otkad je u Evropi.
Rekla mi je da nema želje da raspaljuje plamen predrasuda.
Zaynab je bacila časopis u kuhinjsku kantu za smeće. “Neka sretno trune zajedno sa
povrćem i jajima kojima je istekao rok trajanja.”
“Što si tako ljuta? Zločesta samo pokušava ponovo steći nezavisnost i malo se,
pritom, okoristiti. Ni prva, ni posljednja koja to radi.”
“Možda nije, ali da li si ti svjestan kako je grozno u ovom gradu? Bila sam na tri
večere u posljednjih četrnaest dana, i to sa sasvim različitim ljudima, i onog trenutka kad bi
shvatili da sam odgojena kao muslimanka, stalno sam slušala jedno te isto pitanje - i to
obično od vrlo finih, kulturnih ljudi i uvijek uz šarmantni osmijeh. Zašto vaša vjera insistira na
obrezivanju žena? Bijesna sam zbog svih tih budalaština. Otkud im to uopće? Bila sam
ljubazna u prvih nekoliko prilika, objašnjavala im da, koliko ja znam, milioni muslimana u
Indoneziji, Kini i Južnoj Aziji nikad nisu žrtve te prakse. To se svodi samo na dijelove Afrike i
plemenskog je porijekla. I kršćanke se u tim područjima sakate. Nema u Kur'anu ili u tradiciji
koju ja itekako dobro poznajem, ni riječi o tome. I ponosna sam zbog toga. Na to nisu imali
šta reći. Treći put kad se to dogodilo, zaista sam povisila glas. Pa ako se muškarci mogu
obrezivati, zašto ne i žene? To bi bio znak da smo jednaki. Sve što može podnijeti muškarac,
možemo i mi.”
“I?”
“Šok. Užas. Sve dok nisu shvatili da ne mislim ozbiljno a onda sam im stvarno očitala
lekciju. Stvarno jesam. Ta posljednja večera je bila u jednoj vrlo ispravnoj, uljudnoj, čak
veoma buržujskoj kući - i opet su me to pitali. Nivo neznanja je tako otrovan da sam u
jednom trenutku pomislila da u domaćinovo vino spustim onu moju kapsulu otrova.”
Da promijenim temu, upitao sam je da li je iko za stolom bio zagriženi vjernik, pošto
se ja svakako ne bih kvalificirao kao takav. Dva mladića, oba normalijanci, 24 priznali su bez
trunke stida da su vjernici rimokatolici i, na nelagodu svojih roditelja, to su žestoko filozofski
branili. Pitala sam ih o pobačaju. Oni su protiv toga. Razvod i kontracepcija su pitanja o
kojima se da razgovarati, ali to nije bio izraz romantičnog poštovanja prema vjerskoj tradiciji.
Zamisli samo!
“Dakle, svi su oni religiozni, pomislila sam u sebi. I Francuska, baš kao i Italija, mada
se pretvara da je drugačija, katolička je zemlja. Sjaj prosvijećenosti vrlo brzo tamni. Zašto

24 Polaznici slavne Ecole Normale Superieure (u žargonu poznate kao Normale Sup’, Normale, ENS),
jedne od najprestižnijih i najelitnijih francuskih viših škola, koja ne nudi zvanje kao takvo, već predstavlja
platformu za one koji teže velikoj karijeri u vladi i akademskim krugovima. Među polaznicima su bili brojni
slavni filozofi, pisci, naučnici, državnici, čak i crkveni velikodostojnici, među kojima i dvanaest nobelovaca.

Knjigoteka 222
 Bosnaunited

onda napadaju nas? Munafici. Licemjeri. Ne možeš zamisliti kakvo je olakšanje bilo pobjeći
od svih njih i vratiti se u krevet s mojim Stendhalom. Imao si pravo. Volim ga. Piše takvim
tempom da ga se ne može ostaviti. Otkud taj tužni izraz na tvom licu? Jesam li nešto
pogriješila? Drago mi je da si se vratio. Zar ne možeš preseliti ovamo? Mislim, putovati iz
Pariza tamo gdje držiš ta svoja predavanja, umjesto iz Londona?”
Nikad nisam zamišljao da ću jednog dana slušati Zaynab kako tako žestoko brani
vjeru, ali eto, evropska nerafiniranost tako djeluje na mnoge muslimane - vjernike i
nevjernike - koji sada žive i rade na Kontinentu. Mjesec dana u ovom gradu oživio je njen
duh. Znao sam da je bila izuzetno potištena zbog Platonove smrti i zato što nije bila kadra
ostati s njim i gledati ga kako pati i umire. Ali, oporavljala se, i to brzo. To je Zaynabin
kvalitet, odbijanje da laže kako bi ugodila drugome, što su činili toliki naši poznanici,
odbijanje koje me je toliko privlačilo. Zbog te njene vrline sam joj i bio naklonjen. Od prvog
trenutka kad sam je sreo, zapanjila me nedostatkom pretvaranja - bez obzira jesmo li sami,
ili u društvu - kao što smo trebali biti te noći, budući da je ona pozvala desetak ljudi na
večeru u restoran zgodno smješten tik uz ulaz u njen stan. Tu smo nas dvoje inače jeli, pošto
ona - kao i mnoge druge žene koje znam - nije bila jedna od onih rođenih kuharica. Došlo je
vrijeme za ispovijest.
“Zaynab, ja nemam pojma je li Balzac ikad ovdje jeo. To sam izmislio da ubrzam tvoju
odluku da kupiš ovaj stan.”
Nasmijala se, strijeljajući me pogledom. “Allahu dragi. To je tako smiješno. A bila sam
tako uzbuđena kad si mi rekao. Kada sam upoznala vlasnike restorana, odlučila sam im
prenijeti tu informaciju. Bili su tako uzbuđeni da su stavili njegov veliki portret u ulaznom
hodniku, što ćeš večeras i vidjeti, dok su na jelovnik stavili citat iz Čiča Goriota. Dara, oni sad
razmišljaju da promijene ime restorana u Čiča Goriot. Šta da radimo?”
“Tako se ovih dana piše historija. Neka ostane tako. Ali, hajdemo im predložiti da je
Eugenie Grandet bolje ime za restoran. Ta je knjiga bespoštedni napad na škrtost, pa bi im
mogla potaknuti mušterije da više troše. A u jelovnik bi mogli dodati par prigodnih citata iz
te knjige da pojačaju efekat. Oni to ionako čine zbog zarade. Savršeni hommage Balzacu.”
“Kako da te predstavim drugim gostima. Ne u smislu šta radiš, nego...”
“Nego šta nas dvoje radimo?”
“Pa to. Jedan od Francuza je oženjen nekom ostarjelom ljepoticom iz Karachija pa će,
što god da im kažemo, to brzo stići do Domovine. U to možemo biti sigurni. Grozno, kako sve
više razmišljam na tvoj način.”
Predugo smo raspravljali o tom pitanju. Razmatrali smo razne varijante pa ih
odbacivali. Zaynab je sklona oštrim prosudbama, što je crta vezana za njenu mladost
provedenu u prisilnoj religioznosti i izolaciji.
“Mogla bih reći da si ti moj zet koji je došao u posjetu na nekoliko dana.”
“Pa zar Kur'an ima brata?”
“Blesane. Mislila sam bratov zet.”
“Hoćeš reći brat tvoje snahe.”
Napad smijeha privremeno ju je onesposobio. Predložio sam jednostavnije rješenje:
bit ću tek jedan od gostiju. Time bismo izbjegli svako nepotrebno nagađanje. Dogovorili smo
se. Telefonski poziv koji je stigao poslijepodne od ostarjele ljepotice došao je kao olakšanje.
Desilo se nešto nepredviđeno pa ona i Jean-Claude moraju ići u Lyon da utješe sina. Zaynab
je imala dva gosta manje i to ju je zabrinulo. Predložio sam da pozovemo jednog od mojih

Knjigoteka 223
 Bosnaunited

izdavača, koji objavljuje moje publicističke radove. Ako je Henri de Montmorency u gradu,
bio bi zabavan gost a ona bi shvatila da u Parizu još uvijek ima kritičkih umova kojima se više
nego njoj gadi ovdašnja službena kultura. Prihvatio je poziv. Imao je novu mladu ženu,
Tunižanku Samiru, i oni će nam se rado pridružiti na večeri. Bio je tu samo jedan sitan
problem; prihvatio je da se njih dvoje nađu na piću sa nekim kineskim autorom koji je pisao
knjigu o Šangaju, pa se može desiti da malo zakasne. Predložio sam mu da dovede i svog
kineskog autora na večeru. Iznenada, društvo je više obećavalo. Zaynab je prvobitno
organizirala večeru iz puke pristojnosti, tek da uzvrati gostoprimstvo islamofobima koji su je
hranili tokom proteklog mjeseca. Znala je da je sve to obećavalo tešku večer, ali je bilo
sasvim isključeno da ona - budući da je bila domaćica - sjedi okružena neugodnom tišinom,
što bi bilo sasvim u redu u nekim drugim prilikama.
Zapravo, večer je proticala glatko, sve dok Henri de Montmorency i njegova družina
nisu stigli. Samira se nije baš potrudila da se dotjera, što je neke iznenadilo. Kineski autor
nas je sve ljubazno promatrao. Henri je odmah na početku, dok smo mi bili zaokupljeni
prvim jelom, pokazao da je spreman na svađu. Obznanio je da se upravo vratio iz Gaze i
počeo nam pričati o zločinima i užasima koje tamo čini Izrael. Čak i u najzgodnijem
momentu, to nije bila tema koja bi bila dobrodošla u uljudnom pariškom društvu. Jedna od
gošći, žena jednog liberalnog novinskog urednika, ispričala se i izišla a mi smo je čuli kako
glasno povraća u toaletu. Njen muž je odjurio da joj pomogne a za stolom je nastao tajac. U
to se par vratio, novinar se ispričao u ime svoje žene koja se ne osjeća dobro i oni su otišli.
Henri, čije prezime je krilo sefardsko porijeklo, na koje je bio izuzetno ponosan, nije
se izvinjavao. “Ovo nije prvi put, znaš. Pozlilo joj je još na jednoj večeri prije nekoliko godina.
Te godine sam se upravo bio vratio iz Jenina. Ne mislim da joj je pozlilo. To je čin protesta.
Čim sam je ugledao, znao sam da će je sam spomen Gaze odvesti pravo u toalet.”
Nastavili smo sa glavnim jelom. Drugi gost, koji je radio u banci Credit Suisse, upitao
me je gdje sam odsjeo. Pokušao sam se sjetiti nekog prigodnog hotela, što je Zaynab
presjekla.
“Kod mene. I to ne u gostinskoj sobi.”
“Ah”, reče Henri. “Ljubavnici. Baš mi je drago. Vrlo dobra vijest, Dara.”
Do tada je kineski autor, Cheng Chiao-fu, bio šutljiv. Pogledao sam ga malo pažljivije.
Smješkao se. Bio sam siguran da smo se negdje sreli.
“Koju knjigu pišeš za Henrija? Ili je to tajna?”
“Henri misli da je to knjiga o čuvenom bankarskom skandalu u Šangaju, koji je završio
sa tri javna smaknuća. Bit će to mala knjiga. Radim na jednoj mnogo većoj, o povijesti ili,
preciznije, o sociologiji praznika u Kini. Ima toliko praznika i oduvijek me zanima njihov
korijen. Dosad o tome nije ništa vrijedno napisano.”
Chiao-fuov engleski je bio perfektan, bez traga kineskog naglaska, ali je, prije nego
sam izustio pitanje, Zaynab pokušala Henrijevu pratilju uključiti u razgovor.
“Ti radiš za Henrija?”
“Pa, moglo bi se reći da radim za njega.”
U tom smo trenutku upravo završavali večeru, ali Zaynabini ostali gosti, kojima nije
bilo do tih tema, opravdali su se da nemaju mnogo vremena i otišli. Ona je sa olakšanjem
prasnula u smijeh. Zavladala je mnogo opuštenija atmosfera. Bilo je tek deset sati i
posluženo nam je još vina i sira. Pitao sam Chiao-fua je li studirao u Britaniji ili Sjedinjenim
Državama.

Knjigoteka 224
 Bosnaunited

“Ni u jednoj, ni u drugoj zemlji.”

“Pa gdje si naučio engleski?”
“Ne sjećam se.”
Način na koji je to rekao bio mi je poznat. Pogledao sam ga malo bolje.
“Misliš da smo se već sreli?”, upitao je. “To bi moglo biti zanimljivo.”
“Možeš li, molim te, skinuti naočale?”
Učinio je to i ja sam bio gotovo siguran. Obratio sam mu se na pendžabskom, i
izgovorio frazu koju je on nekad davno često koristio.
“Ti, gade, Konfučije, ti hladnokrvni gade! Bezobrazniče! Gdje si bio sve ove godine?”
Odgovorio je na pendžabskom. “A ko si ti? Zar smo se mi nekad sreli?”
“Upoznali smo se u Lahoreu. Znam tvoje roditelje i Jindie. Ona sad živi u Londonu.”
Blijedo me je gledao i nešto što niko od nas nije smatrao mogućim sada je bilo
izvjesno, osim ako nas sve ne pravi budalama. Uskoro je postalo jasno da je izgubio
pamćenje, barem djelomično. Nastavio sam s njim razgovarati na pendžabskom a on mi je
odgovarao i postavljao mi pitanja.
“Jesi li digao ruke od fizike?”
“Nemam pojma o tome. Studirao sam ekonomiju na Pekinškom univerzitetu.”
Zaynab je vidjela da sam na ivici suza. Rekla je: “Konfučije, sjećaš li se Platona?”
“Mislim da se sjećam. Nasmijavao me je. Šta je bilo s njim?
“Umro je prije nekoliko mjeseci.”
“Žao mi je što to čujem. Jesi li ga i ti znao?”
Henri je odmah shvatio da se dešava nešto ozbiljno. Objasnio sam mu ukratko, na
svom lošem francuskom, ko je zapravo Chiao-fu a on je, opet, meni objasnio da ga smatraju
jednim od vrhunskih ekonomista Kine, mada je sad uklonjen zbog toga što je oštro kritizirao
smjer kojim ta zemlja ide. Zaplakao sam. Nešto od onog starog Hanifa Ma - Konfučija ostalo
je u njemu. Šta se desilo sa tim mladićem? Čiji je identitet uzeo, ili mu je bio dat i u kakvim
okolnostima? Njegova zbunjenost je sad bila opipljiva. Činjenica da je iznenada bio u stanju
govoriti potpuno drugi jezik a da pojma nije imao da ga zna, oduzela mu je samopouzdanje.
Pitao sam ga mogu li nazvati njegovu sestru da joj kažem.
“Kasnije, molim te. Daj da sada razgovaramo. Na pendžabskom.”
Zahid i Jindie doputovali su sutradan ujutro i mi smo se svi okupili istog dana.
Konfučije je još uvijek bio zbunjen. Nije prepoznao Jindie, ali je racionalno prihvatio da bi
mogla biti njegova sestra iako je slabo govorila kineski. Često je prelazila na pendžabski i
koristila mješavinu pendžabsko-mandarinskih fraza koje su samo njih dvoje znali, nastojeći
ga podsjetiti na njihovo djetinjstvo. Povremeno bi se nasmiješio, što je bio tek mali znak pre-
poznavanja. Trebalo je vremena da pokaže više od toga. Zaplakala je a ja sam je pokušao
utješiti.
“Hvala ti što si ga našao.”
“Čista sreća.”
“Ali, ti si bio uvjeren da je živ.”
Nježno smo se zagrlili. “Idi s njim u Peking i doznaj više. Ostani koliko god treba,
Jindie.”

Knjigoteka 225
 Bosnaunited

“Pisat ću ti i javiti.”
Rukovao sam se sa Konfučijem i oprostio se s njim na pendžabskom. “Srest ćemo se
mi opet, Konfučije. Tako sam sretan što Zahid i ja nismo jedini živi od grupe što se okupljala
za onim studentskim stolom.”
“Je li tamo bio neko koga smo zvali Dubokoštovani?” Zahid i ja smo uglas vrisnuh.
“Jeste!”
“A zašto me vi zovete Konfučije?”
“Prepustit ću Zahidu da ti sve podrobno objasni. Jedva čekam da pročitam tvoju
knjigu.”
Jindie je jako voljela svog brata i stoga je, kad joj je postalo jasno da je on ne
prepoznaje - tuga bila još dublja. Šta on zna? Sjeća li se svojih maoističkih dana? Ili prošlost
ne treba spominjati? Ne može biti da ga je tek razgovor na pendžabskom podsjetio na
Dubokoštovanog. Možda je sve to u njemu bilo skriveno i samo čekalo priliku da izbije na
površinu. Zahid je bio uvjeren da će se nešto od toga otkriti, mada šok, ili nesreća, koja je
izazvala taj gubitak pamćenja mora da se davno desila. A to bi bio problem.
Vratio sam se u Rue de Bievre iscrpljen. Zaynab je bila napolju pa sam uključio
kompjuter da nešto saznam o gubitku pamćenja. Ništa određeno. Previše varijabli. Jedna
zanimljiva statistika, međutim, otkriva da se u šezdeset posto slučajeva proučenih u
Kaliforniji sjećanje velikim dijelom ili u potpunosti vratilo.
Ozbiljno sam razmatrao mogućnost da sa Jindie i Zahidom krenem u Kunming i Dali
kako bismo saznali nešto o mladome Suleimanu i šta je ostalo od spomenika ustanku. Šta je
ostalo od Zabranjenog grada Dalija? Jesu li se Mančui, kao i crvenogardejci, cijelo stoljeće
kasnije, osvetili i na arhitekturi. Ali sve će to morati sačekati. Konfučije je postao centar
njenog svijeta.
Sutradan je bio prvi pravi proljetni dan te godine. Pariz je milovao topli povjetarac i
Zaynab i ja smo šetali gotovo cijeli dan. O Jindie i meni, Zahidu i njegovom životu čula je već
ranije od Platona i očito je znala pojedinosti. Pogledala me je pomalo zabrinuto.
“Mislim da te Jindie još voli.”
“Aflatuni ishq. Platonska ljubav.”
“Naš Platon nije mislio tako. Da li ti je ikada rekao da ga je ona, kad je zahvaljujući
tebi otkriven, nazvala da se raspita o tebi i tvom životu?”
“Nikad mi to nije rekao. Očito je mislio da nije vrijedno spomena. U svakom slučaju,
to ništa ne znači. Draga mi je. Sviđa mi se. Ništa više. Ona i Zahid su na neki svoj način bliski i
život im je poprimio ritam koji im oboma odgovara. To se dešava parovima koji su dugo
zajedno. Izgledaš mi uznemireno.”
Nije odgovorila i ja sam se pitao da li to ima neke veze sa nama. Upitao sam je to.
“Pretpostavljam da ima, na neki način. Kad smo postali bliski, ja stvarno nisam znala
šta osjećam, ali sada sam se na tebe navikla. Nedostaješ mi kada nisi tu, a to nije dobro. Šta
ti misliš?”
“Mislim da treba da ti nađemo nekog momka za razonodu. Nekog žestokog mladog
pastuha koji te može pratiti po svijetu. Jahača kadrog da uzjaše svaku kobilu. Šofera poput
Platona, samo mladog i muževnijeg.”
“Uozbilji se, Dara. Ja se ne šalim.”
Vidio sam brojne prepreke bilo kakvom stalnom rješenju, ali sam vidio i privlačnu

Knjigoteka 226
 Bosnaunited

stranu onog što mi je predlagala. Toliko sam se bio navikao da živim sam i uživao u svom
poslu da me potpuni prekid te moje rutine nije privlačio. Možda bismo mogli provoditi duge
vikende zajedno, čak i više od toga, ako želi, ali sam bio svjestan da mi je, nakon dužeg
vremena, sudbina poslužila na tanjiru jednu novu priliku, koja je isto tako bila ugodna.
“Hajde da razgovaramo o tome kasnije pa da vidimo šta dalje. Kao što znaš, i ja sam
se vezao za tebe.”
“Nisi se toliko vezao da me pozoveš u svoj stan u Londonu.”
“Hajdemo sutra tamo. Dođi i vidi sama.”
“Misliš li to ozbiljno?”
Mislio sam a onda sam se sjetio da niko od nas nije javio Alice Stepford da je Platon
umro. Te sam je večeri nazvao u New York. Htjela je znati zašto joj nismo prije rekli. Mislio
sam da je najbolje da joj kažem istinu.
“Smetnuli smo s uma.”
Bila je ljuta se, ali se onda smirila i zaplakala.
“Je li objavljen nekrolog?”
“Dva, u časopisu Art Monthly. Oba dobra.”
“Mislila sam na New York Times?"
“Tamo nije.”
“Ja ću napisati nekrolog. Pretpostavljam da je Zaynab izvršilac njegove oporuke i da
sve slike sada njoj pripadaju?”
“Tako je, Ally.”
“Alice. Dobro. Jednom je naslikao moj akt. Uobičajen. Velike grudi u obliku lopte sa
svim šta uz to ide. Možeš li reći Zaynab da bih je ja rado otkupila od nje, ako nije prodata?
Ne sviđa mi se pomisao da visi na nečijem zidu. Možda ti pošaljem e-mail da mi daš neke
detalje iz njegove mladosti, ali ću, inače, uglavnom pisati o njegovom radu.”
Tako je i uradila i predstavila Platona umjetničkoj javnosti za koju on nije ni znao, niti
je za njom žudio. Bio mi je jedini prijatelj koji nikad, koliko sam ga ja znao, nije pokazao
interes - ni negativan ni pozitivan - za ono što se dešava u Sjedinjenim Državama, niti bilo
kakvu želju da tu zemlju posjeti. Taj nedostatak radoznalosti me je ljutio, ali bi on, kad bih ga
ukorio, prezrivo slegnuo ramenima, mada mi nikada nije pružio neko objašnjenje.
Možemo se kasnije vratiti efektu Allynog nekrologa, ali me je, u međuvremenu,
Zaynab čekala u restoranu da čuje šta joj imam reći o našoj budućnosti. Razmišljao sam o
svemu što mi se kod nje dopadalo, od čega sam nešto već naveo. Još jedan kvalitet koji sam
kod nje cijenio bilo je to što nije bila sposobna pričati o nebitnim stvarima i pažnju
posvećivati ljudima koji joj se nisu dopadali ili ih nije cijenila. Radije uopće ne razgovarati,
nego se pretvarati. I, mada joj je sad bilo preko pedeset, sačuvala je taj mladenački kvalitet,
uglavnom u očima punim inata, što je bilo sušta suprotnost njenoj dobi. Sve te osobine nisu
mogle biti rezultat njenog jedinstvenog odgoja, niti su drugi nesretnici u sličnom položaju to
uspjeli iskoristiti na njen način. U njoj nije bilo ni traga gorčine. Nije sumnjala da bi ljudi, koji
su joj bili dragi, mogli imati loše namjere, niti je prebrzo dolazila do gorkih zaključaka u vezi
sa onim što čine. Siguran sam da je i Platon to vidio u njoj i zato je na svoj način obožavao.
Moje oklijevanje je bilo čisto sebično. Nisam želio da me se u životu više ometa a
bojao sam se da bi se to moglo dogoditi pa sam smislio formulu koja je bila kompromis a
koja bi nam mogla oboma odgovarati: vikendi i praznici zajedno i svake treće sedmice

Knjigoteka 227
 Bosnaunited

promjena grada. Prvo što sam zapazio, ulazeći u restoran, jeste da je nestalo Balzacovog
portreta. Zaynab je sjedila za stolom kraj prozora i smješkala se. Kad sam joj se pridružio,
pružila mi je jelovnik iz kojeg je nestalo Balzacovog citata. Šta se desilo? Desio se onaj
mangup, Henri de Montmorency, eto šta se desilo. Svratio je jednom na ručak i Španca,
vlasnika restorana upozorio da je ta zgrada sagrađena poslije Balzacove smrti a da ni ulica
nikako nije mogla biti ulica u koju je romansijer često navraćao. Trebao sam Henriju reći za
našu šalu, ali on je napisao veoma cijenjenu historiju Pariza i vjerovatno bi se naljutio na
mene. Historija mu je predstavljala svetinju i kuku onome koji bi se s njom igrao. Pokušali
smo da se ne smijemo. Zaynab mi je šapnula da im je priznala da je u pitanju moja
nenamjerna greška.
Razgovarali smo i činilo mi se da je potpuno zadovoljna ponuđenim rješenjem,
ukoliko je mogla dolaziti kod mene u London. Zašto bi to bio problem? Gestom je pokazala
da joj je jasno da ja znam zašto. Bio sam istinski zbunjen.
“Zar ne čuvaš London samo za Jindie?”
Bila je to ljubomora. Nasmijao sam se, ponovivši ono što sam rekao i ranije i
objasnivši zašto nisam ostao spavati u gostinskoj sobi u Richmondu i koje sam opravdanje
ponudio Jindie. Na tren sam bio predmet vrlo dubokog i upornog pogleda, a onda je i ona
prasnula u smijeh.
“Znam ja kakve ti probleme praviš oko te tvoje proklete kafe. To je stvarno mogao
biti pravi razlog. Eto, dakle, dva razloga što nisi ostao. Sada si me uvjerio.”
Te noći, popila je više vina no obično i uhvatio ju je napad smijeha, čemu je nekad
bila sklona. Ovaj put nije bilo vidljivog razloga. Najzad je progovorila.
“Zaklela sam se da ću čuvati tajnu i ako se ovo bilo gdje pojavi, ostat ću bez jako
dobre prijateljice u New Yorku. Ona mi to ne bi oprostila. Radi se o profesoru iz naših
krajeva.”
“Na koji to kraj misliš?”
“Geografski. U ovom slučaju, na Južnu Aziju.”
Ta priča govorila je o tome kolika egocentričnost vlada u akademskim krugovima.
Ugledna profesorica na Odsjeku za književnost jednog univerziteta na američkom Srednjem
zapadu prije nekoliko sedmica je pozvana na,
Harvard, gdje je trebala dobiti titulu počasnog doktora, poslije čega bi uslijedio
banket na kojem su se trebali držati govori. Njena najbolja djela su već bila napisana, ali to
joj je nekoć pomoglo da stekne ogroman ugled i kultni status među sljedbenicima iz razloga
koji je čak i u to doba - a bilo je to na vrhuncu postmodernističkog talasa, krajem
osamdesetih - mogao biti tek donekle opravdan. Kasnije je presahnula i pisala knjige koje su
njeni studenti bili prisiljeni čitati, ali koje više nisu uvrštavali u obaveznu literaturu na drugim
univerzitetima. Njujorški univerziteti su pogotovo ignorirali njene novije radove pa su je
prestali pozivati da drži predavanja. Stoga su počasni doktorat na Harvardu i fanfare koje su
ga okruživale, za nju došli u pravi čas.
Tokom večere, na kojoj je bila i Zaynabina prijateljica, počasnu gošću je ignorirala
većina staraca za stolom. Taj manjak pažnje ju je uveliko uzrujao pa je tiho zajecala, što je
prošlo neprimijećeno, a kad je ona počela glasno jecati, svi prisutni su zašutjeli; sada je bila u
centru njihove nepodijeljene pažnje. Jedan ljubazni osamdesetogodišnji umirovljeni
profesor, zagrlio ju je i upitao šta ju je tako uzrujalo.
“Pa znate, priča je sljedeća”, odgovorila je počasna gošća. “Pošto sam neobrađena

Knjigoteka 228
 Bosnaunited

ležala dugo vremena, prošlog sam mjeseca našla jednog mladog ljubavnika, Egipćanina. Sve
je bilo dobro do jučer, kada je on nedvosmisleno odbio da mi obavi felacio i to iz vjerskih
razloga. Jedino sam o tome razmišljala i to me je natjeralo na plač.”
Nastao je tajac. Posmatrala je skup, očekujući stručni savjet. “Ima li kogod među
vama ko zna zašto koptska crkva zabranjuje felacio?”
Nasmijao sam se. Bila je to jedna od originalnijih i uvjerljivijih priča koju sam o toj
profesorici čuo u zadnjih dvadeset godina. I, pred sam odlazak iz restorana, učinilo mi se da
sam uspio ubijediti njegovog kosatog vlasnika da Balzacov duh lebdi nad cijelim krajem, ako
ne nad cijelom zemljom, bez obzira je li on ikad bio na ovom mjestu ili nije, i da zato treba
opet vratiti i onaj portret i citat. Španac mi je obećao da će ozbiljno razmotriti moj prijedlog.
Kasnije, te noći, složili smo se da bih ja, kao Platonov prijatelj i potencijalni biograf,
trebao poći sa Zaynab na njeno porodično imanje da proučim njegovo nezavršeno
remek-djelo.
“Rekla sam ti da je mrzim, D. Ako se složiš sa mnom i ako taj rad nema nikakve
vrijednosti, neka ostane u kući. Zašto mučiti njome svijet? Platon bi poštovao tu odluku.”
Nisam lako zaspao te noći. Svako malo, Zaynab bi ustala, upalila lampu i pitala me. “D, sjećaš
li se koja bješe ona glupa pendžabska pjesma koju je Platon imao običaj pjevati ili
zviždukati... ona sa jako smiješnim prvi stihom, mada inače sasvim konvencionalna.”
Sjećao sam se. “Prvi stih je bio Platonov dodatak a ostatak pjesme je spadao u rani
Bollywood, mislim, negdje iz 1958.”
‘“A kad vidim ti sise, eh kako spava mi se.’”
“Glupavi Platon.”
I pola sata kasnije, pitanje: “A jesu li glupani općenito sretniji od pametnih?”
“Zaynab, skoro je dva ujutro.”
“Pa šta? Zašto, zar ne možeš spavati? Ali prvo mi odgovori na pitanje, molim te.”
“Otkud ja znam, pobogu? Napravi spisak članova svoje porodice pa sama odgovori na
to pitanje.”
“Znam neke stvarno glupe, ali nije u tome stvar. Moje je pitanje, zapravo, da li oni
uopće razumiju pojam sreće.” Ugasio sam svjetlo i uzeo je u naručje.

Knjigoteka 229
 15.

Kad sam se, poslije šest mjeseci, vratio u Pariz, teško je bilo ne primijetiti činjenicu da
je Zločesta Lateef potpuno osvojila grad. Njena knjiga je upravo bila izišla. Prodana je svakoj
velikoj izdavačkoj korporaciji u svijetu. Avansi su bili skromni pošto je industrija bila u
ozbiljnoj krizi, ali za ovu su knjigu obećane subvencije raznih fondacija i kulturnih
organizacija da bi se pokrili gubici. Posvuda su se mogli vidjeti plakati sa slikom Zločeste.
Promijenila je ime u nešto što je zvučalo zgodno i egzotično. Sad je bila Yasmine
Auratpasand. Tržište će na to dobro reagirati, samo ako se marketinški direktori izdavačkih
kuća malo potrude. Kombinacija njihovog lukavstva i cinizma će osigurati dobru prodaju i,
što je još važnije, katapultirati autora direktno u svijet slavnih. Za razliku od njenih muških
kolega, njoj nije trebala nikakva medicinska pomoć u vidu transplantacije kose ili korekcije
nosa. Zločesta je bila zdrava, zgodna pendžabska seljanka. Jedino je trebalo malo poraditi na
njenoj dikciji, mada ne previše, i na njenom uvijek spremnom osmijehu; tražili su da bude
malo rafiniraniji, malo skromniji, ali baš onoliko koliko je dovoljno da ne izgleda kako uživa u
svom novostečenom statusu onoliko koliko je ustvari uživala. Vladari medijskog prostora su
dobili instrukciju da prema njoj budu blagi, ali da istovremeno osiguraju da preko noći
postane slavna. To je bilo bitno, jer ju je trebalo iskoristiti da na najslađi i najblaži mogući
način, opravda svaki zločin Zapada u muslimanskim zemljama kojem je trebalo opravdanje, a
da istovremeno pomogne da se tamošnje javno mnijenje pripremi da prihvati i buduće
zločine. Jedino su morali izbjeći prerano poređenje njene knjige sa Voltairovim. Slična je teza
ozbiljno bila diskreditirana u jednoj ranijoj sličnoj operaciji, pa je Washington bio prisiljen da
se umiješa i dotičnu heroinu prebaci u sigurnost nekog desničarskog think-tanka. Možda bi
se kroz šest mjeseci fraza “ima u njenom stilu pomalo didroovskog” mogla sugerirati
Jean-Pierre Bertrandu, domaćinu emisije o književnosti “Orinoco.com”, koja se emitira na
kanalu France 2, a snima u transportnom avionu pod sponzorstvom kompanije po kojoj je i
dobila ime.
Intervju sa Zločestom u Le Mondeu vodio je, ili, tačnije, napisao jedan od gostiju na
Zaynabinoj večeri; on je, kao i većina viđenijih zapadnih novinara, to uradio maštovito kao
oni galantni kapetani koji su oživljavali šesnaesto stoljeće pričama o pustolovinama u
nepoznatim svjetovima, gdje su poubijali nebrojene razbojnike i sam Bog zna koliko
neznabožaca. (Te su priče svojevremeno nadahnule stotine satiričkih i, ponekad, krajnje
prostačkih soneta, kojima su se potajno mnogi divili.)
U ovom našem dvadeset i prvom stoljeću, prave vrline jedne muslimanke ne mogu se
cijeniti same po sebi, već se - poput vrlina koje su opjevali oni pustolovni kapetani - moraju
zapapriti pričama - izmišljenim ili stvarnim - o smionom suočavanju sa nevjerovatnim
nevoljama - islamističkom tiranijom, u njenom slučaju. A pošto borbu protiv te tiranije
vode političari, humanitarni i generali, uz veliku finansijsku podršku zapadnog svijeta, oni su,
zajedno sa svojom globalnom mrežom medijskih sljedbenika, postali krajnji arbitri koji
presuđuju o vrijednosti knjiga tih žena. Zaynab, ta neopjevana muslimanska junakinja koju
krase istinske vrline, pratila je nepodopštine Zločeste sa osjećajem užasa, mada i sa sve
većim divljenjem.
Sad je gledala na sat, žureći da uključi televizor da gleda program na kanalu Arte. “To
je jedini kanal koji vrijedi gledati... ponekad. Na televiziji u Domovini u doba vojne vlasti je

Knjigoteka 253
znalo biti ozbiljnijih debata. Sada ih nema.”
“Šta to gledaš?”
“Pst.”
Arte je odlučio uživo emitirati intervju sa Zločestom i njenom kritičarkom,
Francuskinjom iz Magreba koja je bila u hidžabu. Njihova stanovišta trebalo je ponuditi
gledaocima kako bi mogli birati između jednog i drugog. Zaynab mi nije dala da isključim
televizor, niti da iziđem iz sobe. Program ide uživo, rekla je, pa se svašta može dogoditi, u šta
sam ja jako sumnjao. Vrlo rijetko se te stvari prepuštaju slučaju a nepredvidljiva spontanost
se ušutka, čim se pomoli.
Novinar je bio u svilenoj košulji i malkice su mu se vidjela dlakava prsa - bio je to
nezaobilazni Bertrand. Škripavim francuskim glasom je predstavio dvije žene. Bilo mi je
draže čitati njemačke titlove.
“Yasmine Auratpasand vam je, naravno, poznata. Njena borba za prosvijećenost u
jednom mračnom svijetu veoma nas je nadahnula. S moje desne strane je Yusufa al-Hadid,
mlada učiteljica koja je u Le Monde Diplomatiqu - a gdje bi drugo - objavila jednu, rekao bih,
nediplomatičnu kritiku djela madam Auratpasand.”
Nastojao nas je razonoditi bokserskim izrazima, što nas je trebalo uvjeriti u to da je
on tu tek sudac. Zadatak mu je da razdvoji borce, ukoliko borba postane previše gruba, da
spriječi ružne riječi i da postavi novo pitanje, kad god bi mu se učinilo da je runda završena.
Da da ton toj novoj vrsti objektivnosti, publici je prikazao desetominutni film o svijetu u
kojem živi Zločesta i o društvu koje ju je proizvelo. Brade, bombe, užasni snimci talibana koji
bičuju neku ženu, statistika o ubistvima počinjenim iz časti “izbalansirani” intervjuima sa
nekoliko dobrih ljudi iz Domovine, uglavnom žena koje govore o tome kako je većinu na
smrt osuđenih žena zapravo ubio neki član porodice, a ne fundamentalisti. Potom su
uslijedili intervjui sa mnoštvom nevaljalih ljudi koji žele još ratova i bespilotnih aviona što
siju smrt a sa tužnim izrazom lica prihvataju činjenicu da je kolateralna šteta cijena slobode,
koja se mora platiti. Pitao sam se da li bi oni to isto govorili da su njihove porodice zbrisane
sa lica zemlje. Potom, snimak Zločeste kako, u mirnom Parizu, glasno snatri o razlici između
dva svijeta. Čarobno. Baš kao i ovaj boks-meč čiji je ishod unaprijed odlučen - dok god se
nokautirani drži dogovora. Pretpostavio sam da su u Yusufi al-Hadid našli neku izrazito
tupavu mladu islamistkinju koja će nokautirati samu sebe, pošto se Zločesta morala držati
unaprijed pripremljenog teksta i nije bila sposobna zadati joj završni udarac. Nisam imao
pravo.
Mlada žena pokrivene glave je progovorila. Prividno ljubaznim glasom, čestitala je
reditelju što je pokazao film iz kojeg su bili uklonjeni svi oni neugodni prizori pariških
policajaca kako maltretiraju crnce. To nije bilo baš lako postići u “našem Parizu”. A zašto su
snimali madam Auratpasand isključivo u arkadama? Bertrand je sakrio svoju iritiranost
uputivši joj pokroviteljski osmijeh. Ona, naravno, ima pravo na svoje mišljenje, jer Francuska
je slobodna zemlja. Ta opaska, naravno, implicirala je da Al-Hadid nije Francuskinja, već neke
druge, neizrečene nacionalnosti. Tad je on počeo postavljati pitanja, koja su zvučala
inteligentno, mada su, zapravo, bila banalna.
Zločesta je bila vrlo dobro i pažljivo pripremljena. Njen francuski je svaki dan bio sve
bolji. U jednom trenutku rekla je, uzdahnuvši: “Kakav je užitak čitati Diderota.”
Bertrand se zagrcnuo od sreće. “Moram priznati da sam, pročitavši vaš rad, rekao
Justine, svojoj ženi - slavnoj operskoj pjevačici i velikoj obožavateljici vašeg rada - da

Knjigoteka 254
smatram da među nama imamo jedan novi talent. Žena iz ratne zone u doticaju sa
Diderotom.”
Kamera je prelazila s njegovih grudi na njene. Prije no što je nastavio, Yusufa ga je
presjekla mirnim i razboritim glasom:
“Oprostite mi, madam Auratpasand, ali imate li nešto protiv da nam kažete koja su to
od Diderotovih djela vama pružila toliki užitak?”
Sirota Zločesta je bila zgranuta, na ivici panike. Obrisala je znoj sa lica i otpila gutljaj
vode. Bertrand se vješto umiješao.
“Meni ste ranije rekli da se radi o Redovnicu “Da, da”, uzvratila je zahvalna Zločesta,
“baš o toj. Briljantna, briljantna. Stvarno briljantna.”
Yusufa je bila uporna. “I meni se ta dopada. A s kojim ste se likom najviše
poistovjetili?”
E sad je Bertrand bio spreman. “O Diderotu možemo i nekom drugom prilikom. Sad
vas želim pitati, madam Auratpasand, jeste li vi ikad morali nositi burku?"
Klimnula je glavom a lice joj je poprimilo tužan izraz. Zaynab se ponadala da bi sad
mogla uslijediti i pokoja suza, ali ih nije bilo, mada su trepavice zasvjetlucale kako se ona
trudila iscijediti bar jednu suzu.
“Otac me je prisiljavao na to kad sam išla u školu. Osjećala sam se jako sputano.
Osjećala sam kao da mi neko pritišće mozak. Poslije udaje, muž nije na tome insistirao, osim
kada bi nam dolazili drugi muškarci, stranci, ali ne i kada sam išla u kupovinu.”
Bertrande se obratio Yusufi.
“Ja sam počela nositi hidžab tek kada je to zabranjeno u francuskim školama i kada
su neke općine zaprijetile da će to zabraniti i na javnim mjestima. Sada mi se to sviđa kao
izraz otpora, ili, treba li to uopće reći - slobode.”
“Oh”, rekla je Zločesta, koja očito nije shvatila šta je ova htjela reći, “žao mi je što ste
prisiljeni nositi burku. Pa zar to ne osjećate kao težak teret? Zar vas to ne pritišće, zar vam
ne sputava misli?”
Kao odgovor, Yusufa je izrecitirala stihove čiji je efekat bio tako hipnotičan da je na
nekoliko sekundi ušutkao čak i Bertranda.
Rekoh svojoj ljepotici ružičastih obraza: “O ti sa tvojim usnama k’o pupoljak
Što držiš lice skriveno poput djevojčica što očijukaju?”
Nasmiješi se i odgovori: “Za razliku od ljepotica iz tvoga svijeta
Kroz koprenu me vidite, ali bez toga ja sam skrivena." Obraze ne vidiš bez maske,
Oči se ne vide bez vela.
I dok god sunce punim sjajem sja,
Njegovo lice vidjet’ se ne da.
Jer, kad sunce zasja nad našom sferom sa svojom zavjesom od svjetla,
Zaslijepi nam pogled iz daleka.
A kada za zavjesom od oblaka sja,
Onaj ko ga gleda vidi ga, a da pogled ne spušta.
Zločesta je bila dirnuta, mada to nije bilo planirano. Njene su je nepripremljene
opaske mogle uništiti. “Divno, Yusufa. Divno. Je li to tvoja pjesma?”

Knjigoteka 255
 “Ne, ne, to je Jami.”
“Ah, Jami”, reče Bertrand. “Arapi su pisali tako dobru poeziju.”
Yusufa ga je ispravila. “On je bio Perzijanac i umro je 1492. godine, nedugo poslije
pada Granade.”
Što se tiče Zaynab i mene, mlada Francuskinja je nokautirala i Zločestu i sudiju.
Ostatak intervjua činili su pripremljeni segmenti, ali Yusufin duh je kroz to probijao a
Bertrand je bio smeten i očito ljut na samog sebe. Saradnik koji je pronašao Yusufu platit će
skupo ovu grešku.
Dok smo silazili u restoran, Zaynab mi je skrenula pažnju na još jedan trijumf. Henri
de M. je poražen. Restoran se sada zvao Eugenie Grandet i na ulasku sam zapazio da je
Balzacov portret opet na zidu, sve sa uramljenim omotima njegovih brojnih djela. Jelovnik je
opet krasio citat.
Zaynab mi je priznala da je Henri od nje tražio da, za njegovu malu ali odabranu
izdavačku kuću, napiše knjigu o svjetskom usponu Zločeste. Pristala je. I srela se sa Zlo-
čestom.
“Kako si to uspjela?”
“Napisala sam pismo predstavljajući se kao njena obožavateljka, naglasila naše
sličnosti i ona mi je predložila da se nađemo.”
“Prevara.”
“Čista i jednostavna.”
“A rezultat?”
“Imam cijelu priču, ali Henri će nam se uskoro pridružiti pa ćeš morati malo pričekati.
Bilo bi ti dosadno da je slušaš dva puta.”
Nisam morao čekati predugo. Henri je ušetao i nasmijao se vidjevši koliko se to
mjesto promijenilo. “Ovaj put si ti pobijedila”, priznao je.
I on je gledao intervju na Arteu i oduševio ga je Yusufin nastup. Pokušat će stupiti s
njom u kontakt da vidi je li ona dobra građa za knjigu, ali je u međuvremenu računao da će
Zaynab raskrinkati madam Auratpasand. “Mora da je njene staratelje zabrinuo njen odgovor
na onu sufijsku pjesmu.”
Podsjetio sam ga da je to sitan propust i da će oni to brzo ispraviti. Ako ništa, to je
Zločestu učinilo ljudskijom. Mogli bi to iskoristiti kao njenu prednost. Henri je na sto spustio
Herald Tribune. Na naslovnoj stranici je bila priča o Zločestoj, uz panegirike Bertranda i
nekoliko standardnih likova, među kojima je jedan neautentičan, napuhani primjerak pisca,
stalno omamljenog vlastitom slavom - ili sramotom, zavisi kako se na to gleda - uvijek za
kameru spremnog iskrivljenog osmijeha, dok mu istovremeno pogled besramno zuri u dojke
Zločeste (ili mame - kako ih nježno zovu na pendžabskom - koje je Platon, bar za prijatelje,
učinio besmrtnim u onom stihu u njihovu slavu).
“Ona je na putu da osvoji dvije-tri nagrade ove godine”, rekao je Henri luđački se
smijući. “O čemu ćeš pisati u svojoj knjizi, Zaynab? I kada mogu očekivati gotov rukopis?”
“Sadržaj je logičan. Njena priča, onako kako mi ju je ona ispričala. Njenim vlastitim
riječima, ali uz moje objašnjenje, tamo gdje je potrebno. Jednom riječju, sirova, neuglačana
istina. Čista.”
Je li Zaynab snimala razgovor?
“Da, i uz njeno znanje.”

Knjigoteka 256
 Bio sam zapanjen. “Ona ti je potpuno vjerovala?”
“Pred kraj jeste. I bili smo u krivu. Ona nije čudovište. Mogla je postati čudovište, ali
se na neki način izvukla.” Henri, uvijek skeptičan, raspitivao se je li Zločesta svjesna da bi
priča koju je ispričala mogla biti objavljena.
“Kao što ćeš vidjeti u transkriptima, rekla sam joj a ona je pristala uz nervozan
smijeh. Jedini njen uvjet, što je također snimljeno, bio je da joj javim unaprijed. Potpuno je
opčinjena ovim svojim novim okruženjem, mada tu ima i par zabluda. Moram priznati da mi
se svidjela. Nema ni trunke ideologije i itekako je svjesna da je iskorištavaju, što su joj činili
cijeli život. Želi da kaže istinu zbog djece koja s njom sada ne govore. Bertrand je želio da to
naglasi: njena hrabrost mjerena nezadovoljstvom vlastite djece, koje se morala odreći.
Diderot i Medeja u jednoj osobi. Odbila je. Ako se u bilo kojem listu moraju spominjati njena
djeca, onda ona otkazuje cijelu priču.”
“To je izuzetno”, reče Henri, nakon što je svario tu informaciju. “Bolje da napravimo
kopije svega toga, a ja ću kontaktirati našeg advokata kada budemo spremni. Ovo može biti
eksplozivno.”
Zaynab mu je uručila tri kopije rukopisa i tri CD-a. “Ti si prava profesionalka, gospođo
Kur'an.”
Čitajući, sutradan ujutro, te rukopise, i sam sam pomislio da Henri de M. ima sjajnu
knjigu u rukama. Priče Zločeste o njenom svakodnevnom životu sa mužem i generalima,
nesmiljeni prikaz moralne, političke i finansijske korupcije, nama je bio mnogo zanimljiviji
nego čitaocu na Zapadu, ali je njena priča o tome kako ju je vrbovala francuska obavještajna
služba i navela da prihvati novu ulogu na fascinantan način raskrinkavala mračni svijet
moderne ratne propagande. Oduvijek je to bila ista igra, ali novi uvjeti i novi neprijatelji
traže nove metode, a zemlja u kojoj je rođeno prosvjetiteljstvo bila je savršeno mjesto za to,
pošto je to radila mnogo suptilnije od drvenih Holanđana i Danaca, čije su metode sirove i
grube.
Zločesta je Zaynabi ispričala detaljnu verziju o onome što joj se desilo. Čak je dala i
imena. Ime šarmantnog mladog Francuza, koji je tečno govorio urdu, paštunski i perzijski,
prvog koji je s njom uspostavio kontakt nakon ubistva generala Rafiqa; imena njegovih
kolega u ambasadama u Kabulu i Isloou, koji su je obavijestili da joj život više nije siguran.
Presreli su tajne poruke i znaju da su teroristi čak unajmili ubicu da je smakne. Kasnije je
pomislila da to nije moguće, jer ona je, nenamjerno, pobunjenicima učinila uslugu. Mrzili su
Rafiqa. Ali tad je već bilo prekasno: već je smještena u skrovište blizu Rambouilleta, gdje je
prošla brzi početni kurs francuskog jezika i lekcije iz dikcije kako bi popravila engleski. Bar
zbog tog dijela operacije nikad neće zažaliti.
Onda je u priču ušao M. Bertrand u liku njenog odvratnog televizijskog tutora. Učio ju
je trikovima svog zanata i jednom je, radeći to, iznenada navalio na njene sirote dojke.
Odgurnula ga je, ali on se nikada nije ispričao, već slegnuo ramenima kao da je htio reći: pa
ja sam Francuz a ti znaš da mi svi volimo žene. Nije da ona nije bila navikla na takvo
ponašanje u Domovini, ali usporedba između njenog omiljenog ljubavnika oficira i Bertranda
svakako nije išla u prilog ovom drugom.
Glavni razlog što je pristala na cijelu operaciju bio je finansijski, izuzev ako cijela
njena priča nije bila niz lukavih laži. Već je zaradila milion dolara za knjigu a da nije morala
napisati ni jednu riječ, već samo staviti potpis na ugovor koji je pripremio njen agent. Knjiga
je bila plod saradnje između poznate novinarke iz Domovine i njenog francuskog kolege. Njih
dvoje je dobilo honorar, ali uz dodatni novac što joj je pristizao, Zločesta se povjerila Zaynab,

Knjigoteka 257
do kraja godine očekuje neto zaradu od dva zgodna miliona eura. To će joj omogućiti da živi
nezavisno gdje god odabere a možda će to biti dovoljno i za pomirenje sa sinovima, koje je
željela školovati u inostranstvu.
Bila je to situacija u kojoj moral ni kod jedne od strana nije igrao nikakvu ulogu. Lično
sam sumnjao da je moguće da se Zločesta vrati živjeti u Domovini nakon tolikog publiciteta,
mada se čudne stvari stalno dešavaju i, ko zna, možda bi intervju koji je dala Zaynabi mogao
pomoći, ali jedino ako nova knjiga izazove skandal kakvom smo se mi nadali.
Mnogi danas znaju sve o tim igrama pa ih opet književni i drugi plaćenici prihvataju
bez riječi protesta, kriju stvarnost ispod sjaja lijepih riječi poput civilizacija’, sloboda govora’,
i slično. A među onima koji su spremni pisati istinu, većina je spremna rasvijetliti tek njen
mali dio, skrivajući svoje otkrića iza opskurnih metafora i dvosmislenosti tako da je krajnji
rezultat toliko dosadan da ga teško razumijemo čak i mi kojima je sve jasno. Za druge, to je
naprosto nečitljivo. Ne uništava ovaj današnji svijet samo jedna kuga, ali malo je ljudi
spremnih da zla što nam uništavaju živote nazovu pravim imenom.
Zaynab je radila na svom rukopisu, a ja sam postao nemiran. Imala je dosta posla.
Intervju je vodila na mješavini urdua i engleskog pa ga je sad morala srediti i prevesti na
francuski, nakon čega će to Henri pročitati i odlučiti o njegovoj sudbini. U međuvremenu,
Zahid mi je poslao e-mail u kojem mi javlja da se vraća i pita se da li bismo se ovih dana
mogli naći. Ovo je bio sasvim zgodan trenutak. Zaynab se blago pobunila, a onda se složila
zahtijevajući jedino da budem prisutan kad Zločesta dođe na večeru idući vikend, nakon što
se vrati sa trijumfalne turneje po Majci svih Domovina, Sjedinjenim Američkim Državama.
Obećao sam da ni po koju cijenu neću propustiti taj ključni samit G2, tu konferenciju dvije
nove autorice. Gađala me sandalom.
Sutradan sam otputovao da vidim Zahida i tu upoznao Neelam, koja je nakratko
došla sa djecom. Gledala me je radoznalo, ali je bila savršeno prijatna. Izjavio sam joj
saučešće. Djeca su se pozdravila s nama. Spremala je za sve nas jelo od čijeg nam je mirisa
voda curila na usta. Zahid i ja smo krenuli u šetnju u Richmond park.
O Konfučiju još uvijek nije bilo pozitivnih vijesti. I dalje je u stanju zbunjenosti. Zahid
je otišao iz Kine ubrzo nakon što se vidio sa svojim sinom Suleimanom u Kunmingu. Mladić je
bio vrlo uspješan i nije pokazivao interes da se vrati u svijet finansija, koji mu je već osigurao
dovoljno bogatstva da može živjeti sljedećih dvadeset godina a da ne mrdne prstom.
Duboko je zaronio u historiju i proučavao razne faze Kineskog carstva nakon 16. stoljeća.
Jindie je bila u Pekingu već duže vrijeme. Nije mogla ostaviti brata, a Konfučije je imao veliki
stan, gdje su je i on i njegova žena toplo prihvatili. Bilo je očito da Zahid, koji je do srži bio i
ostao Pendžabac, ne želi razgovarati o Kini. Brinula ga je Domovina.
“Ali mi smo uvijek zabrinuti za Domovinu. Zar je postojao ijedan trenutak u našim
životima a da nismo bili zabrinuti?”
Insistirao je da smo u mladosti gajili velike nade i da sad - pogledamo li unatrag - sva
ona ljeta u Nathiagaliju tokom pedesetih i šezdesetih, ne djeluju tako loše. Podsjetio sam ga
da smo mi tada uzdisali za djevojkama u planinama, a da su radikalni studenti, koje smo
znali, doživljavali da im ledenice guraju u dupe, da su politički lideri i pjesnici bili zatvarani i
da se nad Istočnu Domovinu nadvijala propast.
Složio se. “Ali u poređenju sa kasnijim...”
“Ako krenemo sa relativizacijom, stari moj, potonut ćemo. Mislim na tebe i mene.
Zemlja je već duboko potonula.”

Knjigoteka 258
 “Čuo si za Jamsheda?”
Klimnuo sam glavom. Naš nekadašnji prijatelj se uspio domoći visokog položaja a
onda ga je smaknula banda koju je unajmio otac neke djevojke koju su i on i njegov sin
silovali. Jamshed je bio mrtav. Sin mu je zaglavio u Dubaiju. Neke su novine tvrdile da su ga
ubili teroristi, ali niko im nije vjerovao.
“Je li ti ga bilo žao. Budi iskren.”
Odmahnuo sam glavom. “Nimalo. Bilo mije svejedno. U poređenju sa Platonom,
vrijedio je manje od golubijeg govneta.”
“I meni ga nije bilo žao. A opet, on je bio momak koji je stalno sjedio za našim
stolom, Dara.”
“Prije pola stoljeća i u jednoj drugoj zemlji.”
“Stara prijateljstva umiru, ali neka se mogu oživjeti.”
“Kao naše. Mada bi pale teške riječi da smo se pomirili kad si ti skrenuo u
republikanstvo.”
“Da smo tada bili u kontaktu i bliski, možda se to zastranjenje nikada ne bi desilo. Bio
je to instinkt stada. Jindie me je tada skoro napustila a djeca su bila bijesna i otuđila se od
mene. Bila je to ipak sitna pogreška. Ništa ozbiljno.”
“A Cheneyeva operacija?”
“Ne počinji s tim...”
Nasmijali smo se. Onda sam se ja vratio u dane naše mladosti i tražio da mi ispriča
sve o svom životu sa Jindie. Isprva se odupirao, ali magija pendžabskog jezika ga je ščepala i
počeo je svoju priču. Najveći dio toga sam čuo od njih oboje, ali on je bio sasvim iskren.
Odnos je funkcionirao na mnogim nivoima, mada nikad fizički. Nije znao zašto, ali bio je
siguran da bi tako bilo i sa mnom i sa bilo kim drugim. Žene koje istinski uživaju u seksu,
mogu u njemu uživati na različite načine sa različitim muškarcima. Očito, dodao je, snažnije
sa nekim koga voliš. Isto važi u protivnom slučaju. Neke žene ne uživaju u vođenju ljubavi.
“Žao mi je što to čujem, Ziddi..
“Prvi put si me u skoro pedeset godina tako nazvao.”
“Da li si je ikad pitao zašto?”
“Jesi li ti?”
Bio sam blago zatečen. “Kako bih ja mogao...?”
“Mislim da si mogao i trebao. Mogla ti je reći, ako se uopće ima šta reći. Ja sam
uvijek pretpostavljao da sve mlade žene očekuju strasnu ljubav, ali Jindie nije bila jedna od
njih.”
“Dai-yu”, promrmljao sam.
Zahid je znao taj roman. Jindie ga je natjerala da ga pročita u prvim danima braka i
svidio mu se. I sad ponekad razmišlja o njemu. “Molim te, nemoj reći da je to jedini roman
koji sam u životu pročitao. U slučaju da te zanima, pročitao sam čak i jedan tvoj. Mada
govori o prošlosti, čini mi se da sam prepoznao neke stare prijatelje.”
Složio se da u Jindie ima mnogo od karaktera Dai-yu. Vrtlog strasti, ali nesposobnost
da ih doživi. Nije ni čudo da je Bao-yu toliko ganjao sluškinje.
“On nikada ništa nije radio naveliko. Uvijek je čekao da mu se stvari dese.”
“Nekako me podsjeća na Anisa. Sjećaš ga se?”

Knjigoteka 259
 “Kako se ne bih sjećao? Znam da je bio tvoj prijatelj, ali je bio toliko izvještačen da mi
se nikada nije dopadao čak ni način na koji je hodao. Kao da mu je neko nešto ugurao u
dupe. Bio sam ljubazan prema njemu samo zato što sam znao da su vaše porodice bile
oduvijek bliske.” Jadni Anis. Zahidovo mišljenje o njemu bilo je prilično uobičajeno. I
nepravedno.
“Poslušaj me, Ziddi. Nije on kriv što ga je otac poslao u englesku javnu školu. Allah
sami zna šta se njemu tamo dešavalo. Desio se neki incident pa su ga izbacili. Bio je
homoseksualac. Da je rođen deset godina kasnije, to bi bilo sasvim u redu. Mati mu je bila
jedna paranoidna dama. Uhodila ga je. Kupovala mu djevojke. To je za njega bilo previše.
Nesposoban da se suoči sa životom, sklonio se sa scene na jedni način koji je znao.
Samoubistvom.”
“To su ti ta razmažena djeca, Daraji. Imali su sve. Ako je želio muškarce, zar je to bio
problem? Je li to naša Domovina možda uskraćena na tom frontu? Nisam ga tako dobro
poznavao kao ti i ne mogu ništa više reći. Kako je Zaynab?”
“Dobro.”
“Samo dobro? Ne cvjeta, nije strasno zaljubljena u tebe, nije te uspjela preseliti iz
Londona u Pariz? Samo dobro. Tako, znači.”
Uvijek me je uspijevao nasmijati. Tako je bilo i sada, ali nisam mu odgovorio.
“Ako misliš da se vijesti nisu proširile Domovinom, grdno se varaš. Svi znaju da ste ti i
Zaynab zajedno. Ja sam ti nekada zavidio na činjenici da si obavio svoju biološku dužnost i
vratio se samačkom životu. Čini se da nisam bio u pravu.”
“Živimo odvojeno, ali se viđamo. A, kad već pitaš, njena je inteligencija ravna njenoj
ljepoti.”
“Naravno. Kako ne bi bila? Kako bi tebe mogla privući samo ljepota?”
Kako to obično biva, u tom je času zazvonio telefon sa SMS porukom od Zaynab:
“Kada se zadovoljstvo sasvim postigne, jasno je da čovjek sklizne u ravnodušnost, ali
ravnodušnost koja nije ista kao prije. Ovo drugo stanje razlikuje se od prvog po tome što
nam se čini da više nismo u stanju uživati u zadovoljstvu koje smo upravo doživjeli... mada,
ako nam se ta slast oduzme, uslijedi patnja.”
Pokazao sam Zahidu poruku a on je zviznuo u znak uvažavanja.
“Našao si čisto zlato.”
“Nije to njeno. Stendhal. Znam da ga nisi čitao.”
“Ona bar zna gdje treba potražiti. Čini mi se da si sretan i opušten. Djeca, jesu li ti
dobro?”
“Jesu. I unuci.”
“Šta misliš o Jindienim bilješkama o Kini i njenom dnevniku?”
“I jedno i drugo je nepotpuno, ali je kineski materijal jako zanimljiv. Preletio sam brzo
dnevnik da nađem koju sočnu aluziju na našu mladost, ali to je uništila.”
“Ja sam to pročitao. Nisu bile tako sočne. Stalno ti govorim da ona nije strasna
osoba.”
“Šuti. U svakom slučaju nisam siguran da je tvoja procjena u tom pogledu baš tačna.
Prekasno je sad. Koliko si imao bolničarki i kolegica ljekarki koje su trebale nadoknaditi
Jindiene nedostatke?”

Knjigoteka 260
 “Ne baš mnogo.”
"Ništa ozbiljno.”
“Jedna je mogla biti, ali Jindie se ubrzo umiješala i zaustavila to. Pojedinosti su
dosadne.”
“Ispričala mi je o Anjum i vašem slučajnom susretu u Norfolku.”
Zastao je. Našli smo klupu.
“Dara, stvarno sam bio utučen zbog toga. Ona je potpuno uništena. Izgledala je kao
starica, čak je i pogurena. Sjećaš se kada smo počeli ići u Nathiagali? Bile su tamo neke stare
Engleskinje, koje su bile ljubazne prema nama. Nisu mogle podnijeti pomisao da se vrate u
Englesku. Bile su stare, ali još uvijek pune života, aktivne. Išle su na duga pješačenja. Anjum
je njihova sušta suprotnost. Nije se samo izvana sasušila, već i iznutra. Rastužila me je njena
priča. Njen prvi muž je bio katastrofa od čovjeka, alkoholičar, a drugi trezvenjak i vjerski
manijak. Ni sa jednim nije imala djece.”
“Zašto joj sestre nisu došle ovamo da je iščupaju iz toga?”
“I ja sam se to pitao. Nikome nije rekla gdje živi. Dala mi je svoju adresu i broj
telefona, ali samo za slučaj nužde. A ona jeste u krajnjoj nuždi. U svakom slučaju, poslao sam
e-mail Nazleen, njenoj mlađoj sestri, i sve joj detaljno opisao. Moraju je spasiti tog
čudovišta.”
“A stari plamen?”
“To se ugasilo još u prošlom stoljeću, kada sam dobio vijesti o njenom porodičnom
životu. To ti je kao prizor iz kakvog ruskog romana.”
“Kojeg?”
“Mangupe! Pseto! Dupedavac jedan! Trebam li da pokušam sa Dostojevskim?”
“Dobar pogodak. I gdje si ono stao?”
“Kada sam od zajedničkih prijatelja čuo šta joj se dešava, pokušao sam da je vidim.”
“Prije ili poslije Jindie.”
“Prije. Otišao sam u Sahiwal. Sreli smo se na jednom unaprijed dogovorenom mjestu
i ja sam pratio njen automobil do nekakvog mjesta Bogu za leđima. Potočić i nekoliko
stabala je jedino što pamtim. Razgovarali smo nekoliko sati, ali ona nije bila spremna
napustiti svog pijanca koji je često nasrtao na nju i pijan i trijezan. Djece nisu imali i nije mi
jasno zašto ga nije napustila.”
“O, meni jeste. Stid zbog neuspjeha, strah od roditeljskog nezadovoljstva, društveni
skandal, sve to imalo je svog utjecaja. Ali, tu je i onaj osnovni problem o kojem ti izbjegavaš
sa mnom razgovarati, a kada sam ti ga jednom nagovijestio, rekao si mi da začepim usta i
pokazao da ćeš mi ih ti začepiti, ako ja to uradim.”
“Ne sjećam se. A šta je to bilo?”
“Ona nije bila neke pameti. Žao mi je, ali to je tako. Bila je lijepa, dobro se ponašala
na društvenim skupovima, ali osim novca i činjenice da pripada visokom društvu, nije u njoj
bilo ničeg drugog. Neprekidno je, kao kreštavi papagaj, blebetala o svojim odmorima u
inostranstvu. Vesela mala praznoglavica. Ništa više. Bogatstvo ju je činilo odbojnom. Jako si
se naljutio kada sam ti predložio da je upitaš je li pročitala i jednu knjigu u životu. I na koncu,
očajna i bez nade, spandžala se sa onim idiotom, irskim inženjerom, koji joj je nudio
spasenje, ali ne od vrste za kojom ona žudjela. Pitam se šta bi ti uradio da si ostao s njom”

Knjigoteka 261
 Zamislio se.
“Ne znam. Možda si u pravu. Nekad mi se čini da bi njen život ispao bolji da je imala
djece i da je došla za mnom u Sjedinjene Države.”
“Blaženstvo predgrađa kao rješenje. To imaš na umu? Ima još žena kao ona koje žive
prazan život. Možda se i ona mogla u to uklopiti. U pravu si. Naučila bi kuhati i peći a sve što
bi spremila bilo bi tako ukusno, a onda bi jednog dana shvatila da je to što ima s tobom ne
vodi nikuda, pošto si stalno u bolnici pa bi pobjegla sa prvim koji bi joj se udvarao. Možda bi
to bilo bolje, ali šta bi bilo sa Ziddi Mianom? Ti bi pukao, čovječe. Propao bi. Jindie te možda
nije uzbuđivala, ali je bila dobra majka i izuzetno je inteligentna. S njom ti nikad nije
dosadno.”
“Istina, ali ona je bila malo gruba prema Neelam, što me podsjeti da nas pileći
25
biryani čeka kod kuće. Jindie je rekla da si se prilikom posljednje posjete stalno žalio na
njenu hranu.”
“Htjela je reći nehranu.”
“Neelam je sjajna kuharica. Čak ćeš i ti to morati priznati.”
Vratili smo se u kuću.
“Šta si uradio sa svim svojim imetkom? Četiri stana? Četiri kuće? Zašto si to učinio?”
“Moj računovođa je to učinio za mene. Dva su poklonjena Neelam, a druga dva
Suleimanu. Mislim da je Neelam prodala kuću u Miamiju. Zadržali smo stan u New Yorku,
koji možeš koristiti kad god poželiš.”
Kako mi je Jindie opisala svoju kćer, mislio sam da se radi o fanatiku koji se vjenčao
za svoju ponovno otkrivenu vjeru, nezainteresiranoj za ostatak svijeta. Meni se nije tako
učinila i to ne samo zato što je bila sjajna kuharica. Način na koji se odnosila prema svojoj
djeci, kako se obraćala ocu i kako je mene činila opuštenim, bio je zadivljujući. U njoj je bilo
mnogo toga što je krasilo i Jindie.
Kad su djeca otišla na počinak, nas troje smo sjedili u dnevnom boravku u kojem je
dominirala groteskna preparirana jelenja glava koju nisam primijetio prilikom prethodnih
posjeta; preklinjao sam Zahida da je ukloni. On je taj rogati predmet smjesta odnio iz sobe. U
njegovom odsustvu, Neelam se još više otvorila. Nisam je ja na to potaknuo, već je sama
spomenula Jindie i sa mnogo ljubavi mi rekla kako njena mati nije imala ni lak, ni osobito
sretan život.
“Zato je i željela da ja imam život kakav ona nikad nije imala i zato me, kad sam se
zaljubila u Rafiqa, nikad nije pokušala spriječiti, mada znam da to nije odobravala. Bio je
previše drzak, previše pun sebe a njen majčinski instinkt je govorio da s njim neću biti
sretna. Nažalost, ispostavilo se da je imala pravo. Nikada nisam rekla roditeljima čak ni
četvrtinu onoga kroz što sam prošla. Besane noći pune alkohola i žena. Pijan pred djecom -
to mu ne mogu oprostiti. Njegove su ga žene stalno nazivale kući i pretvarale se da su mi
prijateljice. Život vojnika. Napravila sam užasnu grešku, ali srećom su djeca došla rano.
Jedino mi je do njih bilo stalo. Sada su već odrasla. Planirala sam napustiti Rafiqa i rekla mu
to sedam dana prije no što će ga ubiti. Mama je bila užasnuta kada sam postala religiozna,
ali, vjeruj mi, to je bio jedini način da iziđem nakraj sa životom. Djeci je trebalo dati primjer,

25 Jako začinjeno jelo od riže sa mesom, ribom, jajima ili povrćem. Naziv potječe od perzijske riječi
beryd(n)y koja znači “prženo” ili “pečeno”. Na indijski potkontinent ovo su jelo donijeli muslimanski putnici
i trgovci.

Knjigoteka 262
naučiti ih nekim pravilima, a u našoj zemlji, kao što znaš i sam, malo je uzora. Tako sam se
okrenula Poslaniku. Mama misli da sam fanatik, ali nije tako. Meni je trebao Allah da bih se
mogla nositi sa Rafiqom i njegovim prijateljima.”
“Ko ga je ubio?”
“Nisu ni talibani, ni talibui, niti bilo kakva grupa slič-na njima. To je sasvim jasno. Nije
to uradio neki terorista-samoubica, već je u pitanju bila klinički obavljena operacija poput
one koju je tata izveo na Dicku Cheneyu. Sve je bilo pažljivo isplanirano. Bez ijednog traga.
Ubili su ga njegovi vlastiti ljudi, zato što je Amerikancima previše rekao. Ta užasna Zločesta
Lateef gora je od svake kurve. One to rade za novac. Jesi li vidio kako su je iskoristili na
Zapadu? Zar su toliko glupi? Ona nikad nije mogla napisati tu blesavu knjigu. Nepismena je.”
Pitao sam se da li bih trebao ispričati Neelam o onome što se dešavalo u Parizu.
Instinkt me je upozorio da to ne radim. Uzdržao sam se i rekao samo: “E, sada je školuju.”
Neelam je prasnula u smijeh. “Valjda je to dobro.”
“Neelam, nije na meni da ti to govorim, ali zar ne postoji način da se ponovo zbližiš
sa majkom?”
“Možeš reći što ti volja. Mislim da si ti jedina osoba koju ona smatra bliskim
prijateljem. Ona obožava moju djecu i to će uvijek biti važan most. Pokušat ću. Vodim djecu
u Peking da vide ujaka Suleimana i starog ujaka Hanif Maa. Moj sin želi učiti kineski. Oni će
mamu usrećiti. A zašto vas dvoje niste uspjeli?”
“Nisam stvoren za ženidbu. Vidim, ne odobravaš to, bez obzira na vlastiti brak i život
tvoje majke, bar kako si ga sama opisala.”
“Ne radi se o neodobravanju. Nisam to znala.”
“Jesi li bila ljuta kada si pročitala o meni u njenom dnevniku?”
“Je li ti to ona rekla? Nije istina. Bila sam dirnuta i počela se pitati zašto se udala za
mog oca. Ona je bila ta koja je žestoko reagirala i pocijepala te stranice. Stvarno je bila ljuta.
Ja uopće nisam bila šokirana. Najblaže rečeno, bila sam zadovoljna, mada me zanimalo
nekoliko stvari.”
“Dai-yu.”
“Ah, da, taj San crvene odaje. Pročitala ga je barem deset puta. To je njen Kur'an.
Njena sveta knjiga.”
Spominjanje Svete knjige podsjetilo me na Zaynab i njene goste na večeri. Za
nekoliko dana, sjedit ću za istim stolom sa ženom koja je promijenila Neelaminu biografiju -
možda na bolje.
“Neelam, šta planiraš u životu? Nadam se da imaš nešto u planu.”
“Lijepo od tebe što pitaš. Završila sam Pravo na Univerzitetu Washington State. Imam
kvalifikacije, znaš. Nikad nisam radila kao pravnica, i to je bio drugi razlog maminog bijesa.
Sada studiram Islamsko pravo. Šerijatskim sudovima će trebati nekoliko advokatica da brane
žene a nadam se da će se naći mjesta i za nekoliko žena sudija. Kao u Iranu. Uskoro počinjem
raditi.”
Predložio sam joj da razmisli da se zaposli na redovnom sudu, ako ne nađe posla na
šerijatskom. Ima podosta sunitskih teologa koji bi se protivili da se ženi dozvoli da radi kao
pravnica.
“Možda, ali mi možemo organizirati specijalnu sunitsku nevladinu organizaciju da ih
isplati i nađe druge teologe da ih nadglasaju.”

Knjigoteka 263
 Godio mi je njen cinizam.
“Kasno je. Jesi li siguran da ne želiš ostati? Krevet je vrlo udoban, a imaš i zasebno
kupatilo.”
“Ima li u ovoj kući pristojne kafe?”
“Pa naravno. Moj otac ne može bez nje i on će ti za doručak napraviti espresso i šta
god poželiš. Samo mu ne dopusti da se previše hvali kako pravi fantastičnu kafu jer smo
njegovu priču o kafi čuli već milion puta.”
“Onda ostajem.”

Knjigoteka 264
 16.

Primijetio sam blagu paniku kad sam zagrlio i poljubio Zaynab. Ispostavilo se da je
Zločesta, koja je zvučala napeto i nekako odsutno nakon američke turneje, tražila da večeras
na večeru dovede svog publicistu. To nije slutilo na dobro. Zaynab je to odlučno odbila. Bila
je to intimna večera, rekla je svojoj sagovornici. Nakon kratke, ali burne rasprave, madam
Auratpasand, jer tako smo je sada trebali zvati, mada nam je to bilo teško, pristala je da
dođe sama pod uvjetom da se ne večera u restoranu. Njen publicista nije želio da se
pojavljuje na javnom mjestu, osim ako on ne obavijesti fotografe i dogovori prisustvo bar još
jedne slavne ličnosti.
Zaynab je zamolila u restoranu Eugenie Grandet da pripreme obrok ranije i da ga
donesu pola sata prije dolaska gostiju. Osim Zločeste, pozvala je jedino Henrija, koji je izrazio
želju da izbliza vidi to čudovište.
Jedva da je bilo podne, a mene je poslala da kupim vino. Zaynab je bila odsutna
duhom, iz razloga koji je, barem meni, bio očit. Osjećala je, što nije neprirodno, priličnu
simpatiju prema Zločestoj i počela ju je doživljavati isključivo kao žrtvu. Moja nastojanja da
je odvratim od tog stava bila su odbijena. I Henri je bio skeptičan, ali to je i bio razlog što je
pozvan na večeru.
Zločesta je zakasnila, što se i očekuje od slavnih, ali sve nas je iznenadila svojim
izgledom. Imala je na sebi široku trenerku od nekog neodredivog tamnozelenog materijala i
na glavi bijelu svilenu maramu, koju je skinula i nemarno bacila na sofu. Nasmiješili smo se i
uputili komplimente za odjeću.
“Baš je patriotski što si se odjenula u boje Domovine.”
“Namjerno. Namjerno”, rekla je čudnim glasom, kao da je pokušavala njegovati
nazalni ton. “Moj publicista u Sjedinjenim Državama radi i na promjeni izgleda političara iz
Domovine. Rekao mi je da trebam nositi boje Domovine. Time podržavam našu vladu u
borbi protiv terorizma. Nosila sam ovo i u emisiji one habshi 26 gospođice. Copra Liberty.
Vrlo popularan program. Gospođica Copra savjetovala mi je da ispod zelene majice ne
odjenem bijeli grudnjak.”
“Zanimljiva sugestija od gospođice Freedom. Znači, u pauzi za reklame ste bijeli
grudnjak zamijenili zelenim, madam Auratpasand?”
“Oui, monsieur. Copra ima grudnjake u svim bojama u slučaju da gošća nosi grudnjak
koji se vidi. Mnogo porodica i djece gleda show Copra Freedom.”
Kada smo sjeli da večeramo, Zločesta je izgledala kao da joj je neugodno, ali ju je
nekoliko čaša vina prilično opustilo. Kada je Henri pohvalio njen intervju i hrabrost, Zločesta
je odlučila da ispali prvu granatu. Nakon kratke pauze, ljubazno je upitala: “Koji intervju,
gospodine?” Zaynab je planula: “Pa naš intervju, Zločesta!”
“A, taj. Ja sam mislila da je to bilo neformalno, Zaynab. Usput, Jean-Pierre Bertrand
želi napisati moju biografiju za jednog velikog njujorškog izdavača.”
Prije nego što je Zaynab došla sebi, obratio sam se Zločestoj na pendžabskom.

26 Na pendžabskom, pežorativni izraz za crnce.

Knjigoteka 265
Izgledala je oduševljeno i odgovorila mi je na potwari dijalektu, koji je mnogo slađi i mekši
od onoga koji se govori u Lahoreu. Prešao sam na potwari, jezik mog djetinjstva - jezik koji
mi je bio draži i koji sam i sad govorio kad bih posjećivao sjeverne krajeve Domovine.
Zločesta me je zgrabila za ruku i odvukla me iz kuhinje u dnevni boravak, gdje smo nasamo
mogli razgovarati na tom dijalektu.
“Slušajte, ljubazni gospodine. Objasnite gospođi... Ne mogu joj dozvoliti da objavi
intervju. Znam da sam pristala, ali ja sam sad u Americi popularna. Vidite, dragi gospodine,
ja sam obična seljanka. Išla sam u školu samo pet godina. Kapetan Lateef je moj daleki
rođak. Otac me je dao njemu zato što nije tražio miraz. Želim samo nju, rekao je ocu. Nikad
se nije lijepo odnosio prema meni. Dođe kući iz ureda i odvuče me u krevet. ‘Raširi noge,
curo. Hajde brže.’ Onda bi me uzjahao kao pas a, kad bi obavio posao, okupao bi se i otišao
klanjati. To je bio moj život sa njim punih deset godina. Dvoje sam djece rodila, a onda mi je
jedna ljubazna gospođa rekla da bi mi bilo bolje da podvežem jajovod jer će me on pretvoriti
u mašinu za proizvodnju sinova.”
Upitao sam je ko je bila ta žena, i do tada neopterećeno lice Zločeste prekrio je oblak
tjeskobe. “Stvarno ljubazna gospođa. Savjetovala mi je da učim engleski i pomogla mi u
tome. Strašno me je stid. To je bila žena generala. On me je prvi put vidio kad sam došla na
čas engleskog kod gospođe Neelam. I jednog dana, poslao je auto po mene. Mislila sam da
me vozi gospođi Neelam. A odveli su me u neki mali hotel u Isloou, gdje me je čekao
gospodin general. Puno je pričao, postavio mi silna pitanja a onda mi je dirao grudi i rekao
da su vrlo lijepe. Tu sam mu ja raširila noge. Lateef je znao. Rekao je: ‘Širi noge generalu,
prostitutko. To mi može samo koristiti.’”
Pitao sam je li širila noge i drugim generalima i, ako jeste, koliko ih je bilo.
“Trojica, uključujući velikog šefa, mada je Rafiq, nek’ mu je laka zemlja, jedini sa
mnom razgovarao. Kasnije me čak znao upitati kako se osjećam. I to mi je prijalo. Rafiq je
stvarno bio vrlo ljubazan čovjek. Drugi su me generali natjerali da ga izdam. A, kad sam ga
izdala, moj život nije vrijedio ni pare. A šta sam mogla uraditi? E tada sam upoznala
Francuza.”
Još jednom sam je prekinuo i upitao, što sam mogao pažljivije, je li i Francuz od nje
tražio da širi noge. Grohotom se nasmijala.
“O ne, gospodine. On voli dječake. Ali je bio vrlo ljubazan prema meni. Zvao se Gibril,
kao anđeo. Molim vas, gospodine, molim vas, zamolite gospođu i francuskog gospodina da
zaborave onaj intervju. Ako se objavi, gotovo je sa mnom.”
“Jeste li kome rekli za intervju?”
“Samo mom američkom publicisti, gospodinu Jonathans Rekao mi je, ako se taj
intervju objavi u knjizi, to će biti kraj moje karijere. Bio je jako ljut. Onda sam mu rekla da
nemam nikakav ugovor. Da nisam ništa potpisala. E tad je on bio sretan. Želio je da idem u
Izrael, gdje će kroz šest mjeseci objaviti moju knjigu. Gospodine, je li mi to pametno?”
“Nimalo. Slušajte me pažljivo, Zločesta. Nemojte sad ništa tražiti od francuskog
izdavača. Recite im da ćete o svemu razmisliti i odlučiti za koji mjesec.”
Pristala je. Već je Lateefu poslala dosta novca za dvojicu sinova i oni su je pozvali da
tog mjeseca dođe na porodično okupljanje, ali to je trebala biti privatna posjeta. Bez
publiciteta. Prije nego što smo se pridružili drugima, nisam mogao a da joj ne postavim
posljednje pitanje.
“Vidio sam vašu fotografiju u New Yorku. Je li neko sa te fotografije tražio da raširite

Knjigoteka 266
noge?”
“Onaj momak sa francuske televizije opet je pokušao. Odbila sam. Ćelavi pisac me je
pratio kao životinja. Konačno sam pristala, ali njegove tablete nisu djelovale. Štošta mi je
obećavao da bi me dobio. Da će napisati prikaz moje knjige u New York Book Review and
New Yorker Book Review i razne druge stvari.”
Kad smo se vratili u kuhinju, Zločesta je uradila kako sam joj savjetovao i glumila
neodlučnost. Ostatak večeri prošao je mirno, osim što joj je telefon neprestano zvonio. Na
koncu je rekla da je publicista sa nekim ljudima čeka u vinskom baru i otišla.
Zaynab je bila potpuno razočarana. “Tvoj razgovor s njom je snimljen. Henri je
predložio da sve snimimo.”
Bio sam zgranut i naružio sam ih zbog toga.
“Ja prilično razumijem pendžabski, ali koji ste to vi jezik govorili? Uglavnom ništa
nisam razumjela.”
Obični ljudi zadovoljstvo mjere na raznorazne načine. Kuhar koji zna da je zaboravio
staviti neke ključne sastojke u jelo koje je upravo poslužio, neće biti zadovoljan rezultatom,
bez obzira na pohvale koje dobije od svih mušterija. Autorica može biti oduševljena svojim
radom, bez obzira što bi kritičari mogli reći. Za slavne, postoji samo jedna mjera - koliko su
izloženi javnosti svake sedmice u medijima, broj paparazza koji se kriju na skrovitim mje-
stima u nadi da će snimiti njihovu neobičnu fotografiju - sve to hrani nezasitnu želju za
publicitetom koja je tolikim ljudima postala presađeno srce jednog ispraznog svijeta.
Slava je danas vrhunac ambicije i teži joj se po svaku cijenu. To je svijet u kojem
obitavaju glumci i sportisti i poneki pisac te političari lišeni svakog principa osim besmislene
opsjednutosti gomilanjem bogatstva i slave. Njihovi savjetnici za marketing i publicitet rade
prekovremeno kako bi osigurali da naše vođe budu dovoljno prisutne u javnosti u
televizijskim emisijama sa slavnima ili u društvu drugih prigodnih slavnih ljudi. Privlačnost
reality programa leži u njihovom insistiranju da svako preko noći može postati slavan.
Fellinijeva sjajna parodija svijeta jet-setta u filmu La Dolce Vita već je prevaziđena, mada na
načine koji njega ne bi nimalo iznenadili.
Primjer Zločeste je bio samo jedan takav slučaj. Ko je može kriviti što ju je zaveo sjaj i
gotovina, kada su i drugi, stotinu puta inteligentniji i već multimilioneri, podjednako
očajnički željeli svjetsku slavu. To je, rekao sam Henriju, zapravo knjiga koju treba naručiti uz
intervju, pri čemu bi intervju bio dodatak koji bi se objavio u interesu javnosti.
Henri je vodio gerilski rat protiv duha našeg vremena. Objavio je oštro intonirane
eseje o političkoj kulturi vlastite zemlje, od kojih je neke lično napisao. Složio se da bi to bilo
najbolje rješenje za knjigu - kombinacija polemike i usmene historije. Dva dijela trebaju biti
jednako duga, kako bi se naglasila njihova međuzavisnost, a kasnije bi se moglo odlučiti koji
bi išao prvi. Zaynab nije bila ubijeđena da smo u pravu. Intervju je trebao biti u samom
središtu knjige a ostatak tek uvod ili epilog. Nije odustajala od te strukture. I njena je riječ na
koncu prevladala. Ispostavilo se da je, na koncu, to bila jedna ugodna i produktivna večer.
Kad smo ostali sami, suočio sam se Zaynabinom uobičajenom radoznalošću. Željela je
znati svaki detalj mojih razgovora u Richmondu. Na njezino dodijavanje, mogao sam joj
ponuditi tek goli sažetak. Ali Neelamina uloga u sagi o usponu Zločeste iznenadila nas je
oboje i potvrdila moj dojam o Neelam kao toploj, inteligentnoj osobi, po čemu se nije
razlikovala od svoje majke.
Zaynab je počela nedostajati Domovina. Sjećanje na Platona miješalo se sa svim

Knjigoteka 267
drugim događajima iz njenog života. Željela je vidjeti u kakvom je stanju slika koju je među
prvima vidjela a koja joj nije bila draga. Negdje je pronašla i sačuvala dio Platonovog teksta,
dnevničku bilješku ili nekakav podsjetnik. Bilo mi je nevjerovatno da je Platon nekad nešto
napisao, pa ovo mora da se ticalo nečeg što je htio naslikati u nekoj fazi.
Slabašan osmijeh: Kratki razgovor sa I. M. Malikom, mart 2001.
Malik je došao sa slikama pošto sam ja odbio doći u njegov uredni, sređeni studio koji
sam oduvijek mrzio. Tamo smo imali običaj sakupiti se usred sobe, a on bi to mjesto osvijetlio
sa pet velikih reflektora da nam pokaže svoje slike. Većina su bile primjerci loših pejzaža: pla-
ninski potoci sa jelenom koji odozgo pozorno posmatra, borovi i brda sa majmunima, portreti
slavnih i bogatih, i kopije bezbroj drugih već naslikanih slika. Prestao sam tamo ići i, kad me
je nazvao, zahtijevao sam da on meni donese svoje nove radove. Želio je čuti moje iskreno
mišljenje. Malik je bio inteligentan kritičar pa sam se uvijek pitao kako je moguće da neko
kao on, neko ko je izuzetno dobro razumio rad drugih ljudi, ima tako malo uvida u vlastitu
umjetnost. Njegovi obožavatelji, a bilo ih je mnogo, tvrdili su da su njegova najbolja djela
nastala u Lahoreu prije Podjele, tokom 1940-ih, kada je grad bio poznat kao Pariz Istoka, a
intelektualni i umjetnički život bio na vrhuncu. Kakva korist od svega toga danas?
Prije nego što sam mu dozvolio da otvori kofer, rekao sam mu: ‘Malik, ako su te slike
urađene zbog para, nemoj da gubimo vrijeme.” On je opsovao i insistirao da su dobre i da
posebno želi da vidim jednu. Pristao sam. Pogledao sam je. Stvarno je bila loša. Čisto
dekorativna i vjerovatno će ukrasiti zid neke vulgarne kuće u Defenceu. Pogledao me je.
Nasmiješio sam se, a on je na to rekao: “Znam da misliš da je ovo smiješno.” Čekao je moj
odgovor. Uspio sam se još jednom osmjehnuti. “Ne sviđa ti se?” Konačno sam rekao: “Ne.
Ovo je vrlo loša slika” Naljutio se. “Nevolja s tobom je što uživaš da budeš mimo vremena.”
Odgovorio sam: “Umjetnik ne smije nikada biti u skladu sa vremenom, čak i kad je
ono u skladu sa njegovim uvjerenjima. Umjetnik mora uvijek gledati unaprijed, živjeti na ivici.
Inače postaje predvidljiv.”
“Ti sve moje slike smatraš lošim.”
“Ne. Neki od ranijih radova su ti vrlo dobri. Vrlo dobri.”
“Uvijek si bio iskren. Kao pravi prijatelj.”
Ništa nisam rekao, što je bila greška, jer ga je to ohrabrilo.
“Moja posljednja slika prodata je u Miamiju za pedeset hiljada dolara. Svake godine
me pozivaju da budem rezidentni slikar u raznim zemljama. Imam šest nagrada. Moji novi
radovi nisu tako loši kao što ti misliš.”
Samo sam se slabašno nasmiješio.
Toliko tipično za Platona, sjećanje mi je natjeralo suze na oči. Dobro pamtim njegov
slabašni osmijeh. Mrzio je svaki oblik pretencioznosti. Čak i za našim stolom u onoj kafani na
koledžu u Lahoreu, davno nekad, kad god bi neko počeo citirati kuplete pjesnika, posebno
naglašavajući neku misao, što je bio čest običaj u tom gradu, Platon bi se samo nasmiješio,
sačekao da završe, a onda bi uslijedila njegova sarkastična misao. Zašto je morao umrijeti?
Zaynab je došla i sjela mi na krilo. I njoj je nedostajao.
“Nemoj se još vraćati”, molio sam je, milujući joj lice. “Ovo su najopasnija vremena u
Domovini. Stalne nevolje, neviđeno nasilje a brat ti je ministar u vladi.”
Obećala mi je da će razmisliti, ali ja sam znao da želi nakratko otići iz Pariza, ali bez
preseljenja u London. Počeo sam shvatati njene promjene raspoloženja i njenu
kapricioznost. Osjećala je nemir. Gdje je željela otići? Nije znala, ali je meni prepustila da

Knjigoteka 268
odlučim o tome. Voli li more? Samo ako je divlje. Ne da bi plivala, već da šeta plažom i
posmatra bijes talasa. Objasnio sam joj nježno da bi to za mene bilo pravo mučenje. Biti
blizu mora, a ne ući u njega isto je kao biti udata za Kur'an. Nasmijala se, dajući znak da joj se
raspoloženje promijenilo.
“Dobro. More u kojem ti možeš plivati a ja ga mogu gledati.”
“Zaynab, znaš li plivati?”
Skrila je lice rukama.
“Možeš naučiti.”
“Prekasno.”
“Idemo tamo gdje imaju i bazen za neplivače i more. Ja ću te naučiti. Neće ti trebati
dugo.”
Sedam dana prije nego ćemo poći u Grčku, nazvao nas je Henri. Bio je vrlo uzrujan.
“Uključi vijesti. Stižem kod vas.”
Umrla je Zločesta. Njeno lice je bilo na svakom kanalu. Prije dva dana je nestala. Bivši
muž i sinovi su alarmirali policiju, pošto su joj pasoš i stvari ostali kod kuće.
Momci, obojica skoro dvadesetogodišnjaci, bez brade i u majicama i farmericama,
prikazani su kako neutješno plaču. Njihov otac, u uniformi, izgledao je umorno i napeto.
Njeno tijelo je tog dana nađeno, isječeno na komade i upakirano u vreću. Šef policije je
izjavio da su ubice vjerovatno bile zatečene na djelu, inače bi spalile tijelo.
Zaynab je plakala dok je gledala vijesti. Još jedna srednjovjekovna epizoda u
Domovini, mada ovo nije bilo vjersko ubistvo. Bar to je bilo jasno svakom ko je poznavao tu
zemlju. Da je to uradila neka tvrdokorna islamistička mreža, snimili bi ubistvo i distribuirali
video kao upozorenje drugima, koji bi mogli pasti u iskušenje da krenu putem sirote
Zločeste. Henri je stigao, očito uzrujan. Za njega su stvarne ubice bili oni koji su je vrbovali za
svoje ciljeve, ali prije no što je to mogao objasniti, Zaynab ga presiječe. “Henri, ja poznajem
dobro svoju zemlju. Ovo nije političko ubistvo koje su izvršili vjerski fanatici. Izgleda mi kao
nešto drugo, ne znam šta, ali oni će to otkriti. Sa trojicom generala koji su joj bili ljubavnici,
vojna obavještajna služba će nastojati doći do odgovora.”
Henri je sada bio ubijeđen da Zaynabin intervju sa Zločestom treba objaviti zasebno,
a trake sa njenim glasom staviti medijima na raspolaganje. Globalne mreže su neprestano
izvještavale o njenom ubistvu, nagovještavajući da se radi o odmazdi neke terorističke
grupe, bijesne zbog uspjeha njene knjige na Zapadu. Pukovnik Lateef, njen bivši muž, to je
ponavljao na svim informativnim televizijskim kanalima. Momci, nimalo zbunjeni što u njih
zuri toliko novinara, na domaćoj televiziji su izjavili da će se oni, njeni sinovi, osvetiti za
majčinu smrt, ako policija ne bude kadra ući u trag ubicama. Nikom nije palo na um da bi
valjalo provjeriti šta su oni time htjeli reći. U međuvremenu, plakati sa mučenicom, madam
Auratpasand, pojavili su se na bilboardima u svakoj evropskoj metropoli a majice sa njenom
slikom se prodavale u free shopovima na aerodromima u Domovini. Nedostajali su jedino da
“Detektivi bez granica” krenu u Domovinu da pronađu ubice.
Dok je ovaj emocionalni, histerični tsunami potapao sve ostale priče u medijskoj
sferi, Editions Montmorency, u oštro formuliranom saopćenju za štampu najavio je knjigu sa
intervjuom sa madam Auratpasand. Ta vijest izazvala je ogromni interes, ali Henri nije bio
spreman prodati prava za snimanje serije, iako su mu nuđeni milioni. Bio je od onih
staromodnih izdavača koji je želio da knjiga bude jedina referentna tačka. Tržište je pokazalo
da je njegova odluka bila ispravna: broj narudžbi za knjigu u Francuskoj dosegao je stotinu

Knjigoteka 269
hiljada.
Suočen sa svim tim, šef policije u Isloou sačuvao je hladnokrvno dostojanstvo, a
njegov ledeni izraz lica postao je predmet gorkih komentara u većini globalnih medija. Kako
je moguće, s obzirom na toliku tragediju, da glavni istražitelj ne pokaže nikakvo osjećanje?
Znači li to da je tamošnja policija ravnodušna prema zločinu?
A onda, dvije nedjelje nakon tih izljeva čuđenja i bijesa, nepravedno optuženi
policajac iz Islooa u 8:30 ujutro sazvao je konferenciju za štampu, koju su uživo prenosile
lokalne mreže a preuzimali Al-Jazeera, CNN i BBC World. Zavladao je tajac, svi su bili kao
skamenjeni, kad je toliko optuživani policajac, glasom bez trunke emocija, progovorio.
“Dame i gospodo, rano jutros smo uhapsili tri lica. Pukovnik Lateef i njegova dva sina,
Ahmed Lateef i Asif Lateef, optuženi su za hladnokrvno ubistvo i sada su u policijskom
pritvoru. Armija Domovine me je ovlastila da vas obavijestim da je pukovnik Lateef lišen čina
i otpušten. Više se ne smatra aktivnim oficirom i može mu se kao takvom suditi. U ovoj fazi
nemam više ništa dodati.”
Pošto je cijeli svijet bio zainteresiran za ovaj slučaj, besprijekorno ponašanje policije
iz Islooa iznenadilo je i zadovoljilo većinu ljudi u Domovini. Nijednog od trojice optuženih
nisu mučili. Imali su samo indicije, mada ubitačne. Zločesta je ispunila tri zasebna čeka, svaki
na milion dolara trojici muškaraca, ali ih je - mada je njen račun bio na njeno novo ime,
Yasmine Auratpasand - potpisala sa Khalida Lateef. Asif Lateef je kasnije priznao da se njego-
va mati, kad ju je upitao da li bi u toj razlici mogao biti problem, zaklela na Kur'an da je to
bio jedini potpis koji će banka priznati. Povjerovali su joj, ali se ispostavilo da je ona bila
lukavija od svih njih. Je li možda sumnjala u prljavu igru koju su isplanirali? Greška ih je
koštala života. Asif Lateef je na sudu izjavio da je u pitanju bilo ubistvo iz časti. Majka ih je
osramotila sa previše muškaraca. Pozvali su je kući samo da bi je poslali na onaj svijet.
“Ako je tako”, upitao ga je sudija, “zašto vas je toliko zanimao novac? Vi ste joj jedina
djeca, dakle, vi biste automatski sve naslijedili. Budući da je vaša krivica sada van svake
sumnje, u vašem je interesu da kažete istinu.”
Ali sinovi nisu htjeli optužiti svog oca. Njihova verzija je bila da je došao kući i vidio da
su je ubili a, pošto su mu sinovi, osjećao je obavezu da im pomogne. Policijski dokazi su
protivrječili njihovom iskazu. Korištena su tri različita noža. Sva tri su nađena u vreći a otisci
prstiju pukovnika Lateefa su identificirani na jednom od njih. Zašto su je tako okrutno ubili?
Pukovnik je u kući držao puške i dva pištolja. Jedan jedini pucanj bio bi dovoljan. Asif je dao
objašnjenje. Sva su je trojica morala ubiti a ovo je bio najjednostavniji način. Smrt od metka
bila bi previše brza. Željeli su je kazniti zbog sramote koju je nanijela porodici. Presuda je
odmah donesena a kazna izvršena sljedeće nedjelje. Sva trojica su obješeni.
Svi medijski izvještaji o ubistvu su, naravno, bili suprotni svim ranijim nagađanjima,
ali na Zapadu je pamćenje kratkog daha. Neugodne istine se lako daju gurnuti pod tepih.
Kada je Editions Montmorency objavio knjigu sa intervjuom i vrlo otrovnim Henrijevim
uvodom, ona nije imala gotovo nikakvog odjeka među kritičarima. No, mada knjiga nije bila
medijski eksponirana, prvo izdanje je prodato u preko 200.000 primjeraka, a izdavačka prava
na stranim jezicima išla su kao “halva” na Istanbulskom sajmu knjiga, gdje je Henri
organizirao aukciju.
Nekoliko radiostanica je emitiralo odlomke sa trake, a to je bilo sve što je imalo
nekog publiciteta u elektronskim medijima. Jean-Pierre Bertrand se nije nigdje mogao vidje-
ti. Slavni, koji su oblijetali Zločestu u Parizu i Amsterdamu nakon njene smrti nisu htjeli da ih
se povezuje s njom.

Knjigoteka 270
 Gospođa Zaynab Shah je u reviji Marianne spomenuta kao usmeni historičar, što je
bila vijest za svakog osim za mene. Knjiga se pojavila na engleskom, ali Diderotovi njujorški
prijatelji odlučili su ignorirati njeno postojanje. Nije bilo nijednog prikaza, ali je - kao i u
Parizu - prodaja išla sjajno. Ono što nas je sve iznenadilo jeste da je Zločesta napisala
oporuku prije povratka u Domovinu. U slučaju njene smrti, njeni sinovi nasljeđuju stan u
Parizu i sve ostalo. Ako iz bilo kojeg razloga, uključujući i mogućnost da umru prije nje, to ne
bude moguće, cijela njena imovina se ostavlja Editions Montmorency, pod uvjetom da svake
godine objavi tri knjige prijevoda sa pendžabskog.
Bio sam iznenađen i zadovoljan kada me je Neelam nazvala. “Upravo sam se vratila iz
Pekinga i čula za gospođu Lateef. Dobila sam i knjigu. Vrlo dobar intervju. Molim te čestitaj
Zaynab khali 27 u moje ime. Kakav grozan kraj jednog života. Znaš li da sam je ja učila
engleski?”
Ispričao sam Neelam o svom susretu sa Zločestom i kako mi je i ona to rekla i kako ju
je hvalila i izrazila kajanje što je doprinijela raspadu njenog braka.
“Zaboravimo sad to, čika Dara. Bila je to Allahova volja. Dobra vijest je da smo mama
i ja ponovo postale bliske, poslije gotovo petnaest godina. Rekla sam joj da si bio kod nas i
pohvalio kafu, iako ja to od tebe nisam tražila. To joj je bilo jako drago. Kada dolaziš u Isloo?
Nadam se uskoro.”
Sve se opet polako vraćalo na svoje mjesto, ponešto na najužasniji mogući način, a
ponešto na način koji je među moje prijatelje i njihovu djecu vratio izvjestan spokoj. Šta će
biti sa Zaynab? Nekako sam sumnjao da naša ljubav i prijateljstvo, koliko god ugodni bili, ne
mogu predugo trajati. Mene je čekalo pisanje knjiga. Ona je željela sagraditi muzej
umjetnosti u Sindu, gdje bi se zajedno mogla izlagati klasična i moderna djela.
Mohenjo-Daro u prizemlju, Platon pri vrhu. Mnogo je pričala o tome, oživljavajući moju
davnu fasciniranost djelima Mohenjo-Dare i civilizacije kojoj je naš grad pripadao 3600. prije
naše ere. Replike njegovih svećenika, ozbiljnoga lica, i izuzetno oblikovanih plesačica gledaju
me upravo sad sa jedne police za knjige, dok ovo pišem. Uvijek sam želio napisati roman o
tom periodu i u tom dijelu svijeta, ali su se događaji umiješali i na kraju je to otpalo. Je li
došlo vrijeme da se projekat obnovi? Možda, ako ni zbog čega drugog, onda da pokažem da
su zdravstvene mjere i raspodjela hrane tada bile naprednije nego u današnjoj Domovini.
Zaynab je znala da se državni muzeji slabo finansiraju, da ih vode korumpirani
birokrati i da su stoga mnoga naša umjetnička djela već u zapadnim muzejima ili privatnim
zbirkama. Čvrsto je odlučila da sagradi vlastiti muzej. Neprestano me je pritiskala da
prihvatim mjesto direktora, ali ja nisam mogao biti dio tog projekta. Nisam mogao zamijeniti
Platona u njenom životu. Rekao sam joj to i ona me je čvrsto zagrlila, mada me nije
pokušavala nagovoriti. Oboje smo znali da je vrijeme da krenemo dalje i, mada je naše
prijateljstvo bilo zauvijek zajamčeno, kad ćemo se opet sresti i šta ćemo raditi, bila su pitanja
na koja se nije moglo sada odgovoriti. Samo je u jednom bila neumoljiva. Morali smo
zajedno vidjeti Platonovu posljednju sliku. Oko toga nije moglo biti sporenja.
“Tvoj je prvi instinkt bio ispravan, Zaynab”, rekao joj je Henri za večerom onog dana
kada je obznanjena oporuka Zločeste. “Nije bila potpuno čudovište. Dijelom žrtva a dijelom
čudovište. Eto šta ovaj svijet čini ljudima. Dara, šta da uradimo da bismo joj zahvalili na
onome što nam je ostavila? Da ustanovimo nagradu Yasmine Auratpasand, to mi zvuči
nekako eksploatatorski i lažno.”

27 Tetka, na arapskom.

Knjigoteka 271
 “Daj da razmislim.”
Te noći sam razmišljao, dok je Zaynab spokojno spavala. Mislio sam da bi škola za
djevojčice u selu u kojem je rođena i koja bi bila nazvana njenim pravim imenom, kako bi se
izbjegao glupi publicitet, mogla biti dobro rješenje. Dvije najbolje učenice svake generacije
imale bi zajamčenu stipendiju za studij u inostranstvu. Kad sam to rekao Henriju i Zaynabi,
složili su se. Zaynab će razgovarati sa svojim bratom da ubrza stvar. Henri će popričati sa
jednim prijateljem kako najbolje investirati novac. U međuvremenu, trebalo je napraviti
pendžabski spisak za Henrijevu izdavačku kuću i ja sam mu obećao predložiti šest knjiga: tri
klasika i tri moderna romana.
“Kamo sreće da je možemo nazvati jednostavno ‘Zločesta škola za djevojke’”, rekla je
Zaynab sa sjajem u očima, kad je Henri otišao. “Ali se bojim da bi neki naši bradati prijatelji
to pogrešno razumjeli.”

Knjigoteka 272
 17.

Dragi Dara
kao što sam i obećao, prilažem ti Jindien izvještaj o moja prva tri mjeseca u Pekingu i
o putovanju u Yunnan. Sada se zaista nadam da će sve, dugoročno gledano, dobro ispasti.
Sjećaš se one pjesme koju ste ti i Jindie stalno kod nas pjevali: Muddy Waters i njihova
"Everything's Gonna Be All Right"? Muzika mog života je organiziranija od toga, ali ja opet
pjevam. Prilog koji šaljem uz ovu poruku morao sam srediti jer, da sam ti ga poslao u
originalu, bila bi to podeblja knjiga, zato sam izbacio duge opise Pekinga, satirički prikaz - čija
me je žestina iznenadila i oduševila - Jindiene posjete Etnološkom muzeju na otvorenom u
koji je ušla otraga, sa ceste Fourth Ring, o kojoj ona također ima štošta reći. Jindieni utisci o
Pekingu i lirski opis Dalija i Yunnana zaslužuju da budu - i bit će, bez sumnje - objavljeni
zasebno, mada ne u National Geographicu, jer u onom što piše nema ni trunke egzotike. Ne
mijenjajući ili ukrašavajući njen jednostavni prozni stil, ja sam samo skratio tekst ne bih li se
usredotočio na razvoj likova, koje već poznajemo, i pojavu drugih, koji su neophodni za našu
priču.
Sve najbolje, tvoj stari prijatelj Konfučije

Dragi Dara,
nisam se sa bratom vratila u Peking, jer sam provela nekoliko dana u Londonu
pripremajući se za putovanje. Zahid je znao neke neurologe pa smo kod dvojice otišli
zajedno. Ukazali su nam da je kod gubitka pamćenja normalno da se potisnu stara sjećanja;
da li se mogu vratiti, zavisi od same osobe. Impresionirani su što se Hanifu (molim te,
prihvati ovo ime, mada ste ga ti i vaši prijatelji uvijek zvali Konfučije) potpuno vratio
pendžabski jezik a jedan od neurologa je rekao da u karijeri nije imao takav slučaj.
Savjetovao nam je da Hanifa uvijek zovemo njegovim imenom kad s njim razgovaramo na
pendžabskom i kineskom. To što mu se vratio pendžabski, obojica su nam naglasili, znak je
potisnutog sjećanja. Trebat će vremena i strpljenja.
Hanif je došao po nas na pekinški aerodrom i odvezao nas kući, usput nam
pokazujući nove zgrade i nabrajajući imena arhitekata. On živi u velikom, udobnom stanu
sagrađenom prije pet-šest godina, blizu finansijskog kvarta. Njegova žena, Cheng Yu-chih,
blizu je pedesete, nosi kratku kosu, lijepo se odijeva i tečno govori engleski i njemački. Radi
kao ekonomista u nekoj vladinoj službi.
Dok je Hanif Zahidu pokazivao stan i odveo ga u podrum da mu pokaže teretanu i
bazen, ja sam Yu-chih ispričala našu priču. Nije bila iznenađena koliko sam očekivala. Hanif
joj je rekao da smo nas dvoje njegovi prijatelji koje je sreo u Parizu, ali da bismo mu mogli
biti i rođaci. Yu-chih je objasnila da polako pokušava sklopiti priču svog života prije onog
nesretnog pada, ali da je, po povratku iz Pariza, nekima govorio da je on, zapravo, iz Lahorea
i da je nedavno upoznao svoju sestru.
Rekla mi je da Hanif u snu bunca na nekim čudnim jezicima i da povremeno koristi
tako stare kineske riječi da ih ona mora provjeravati u rječniku. Sada je počela shvatati zašto.
Pitala se ko je bio stari bračni par kojeg joj je jednom predstavio kao roditelje.Ti ljudi nikad
nisu dolazili ovamo, a on ih je rijetko posjećivao. Yu-chih je mislila da ih se stidi zato što su

Knjigoteka 273
bili fabrički radnici u penziji.To se često dešavalo u velikim gradovima, pa ga ona o tome nije
mnogo propitivala. "Kad jedna zemlja potpuno promijeni identitet, zar je čudno da to isto
urade i njeni građani?"
Jako mi se sviđa. Poštena je i inteligentna.
Kada su se njih dvojica vratili, rekla sam mu:"Hanife, stvarno mi se sviđa tvoja
supruga." Iznenadilo ga je ime koje sam izgovorila.
Onda ga je Zahid ponovio i on nas je upitao. "A što me zovete tim imenom? U Parizu
me jedan od vaših prijatelja zvao Konfučije a vi me sad zovete... kako ono bješe?"
"Hanif!"
"Pa to nije kinesko ime."
Klimnula sam, ali sam tu i stala. Kasnije me je Yu-chih pitala da li naša porodica
pripada Huima. Rekla sam joj da smo junanski Hui, ali da su, kad smo se naselili u Indiji, neki
iz naše zajednice prihvatili tradicionalna arapska imena naših predaka. Moji roditelji i ja
imamo kineska imena, ali su mom bratu dali ime Hanif. Sjela je na krevet, pokrivši lice
rukama.
"Draga sestro Jindie, ja te to pitam zato što tvoj brat stalno psuje pekinške Huije i to
katkad vrlo ružnim riječima. Ja ga uvijek ružim zbog toga, ali nekad su mu i geste agresivne.
Nikad on neće prihvatiti da je Hui. To će za njega biti najveći šok. Nisam se usudila reći mu
da su moji također Hui. Nismo religiozni, ali je moj otac, hirurg, ponosan na svoje pretke.
Nekad ga znam odvesti u ulicu Oxen jer je tamo najbolja tjestenina u gradu.To je kvart u
kojem žive Hui i on ih čudno gleda. Jednom je uvredljivo tražio svinjetinu i, naravno, dobio i
uvredljiv odgovor. "Idi, jeb'la te svinja", rekao im je dok smo išli prema autu. Poslije sam se
na njega izvikala. Nastavio je psovati. "Prvi Hui koji je došao u našu zemlju rekao je da će se
oni jednom vratiti svojima. Još uvijek su ovdje, evo već devet stoljeća. Trebaju ići svojoj
kući." Pitala sam ga da li se sve manjine trebaju vratiti otkud su došli i podsjetila ga da
Tibetanci to očajnički žele uraditi, ali da im ne daju. Odgovor je bio vrlo čudan. Rekao mi je:
"Svi mogu ostati, osim Huija. Oni trebaju otići."Muslimani u Xinjiangu mu ne smetaju. I oni
mogu ostati. Samo Hui sa juga. Miješani brakovi na jugu između Huija i Hana toliko su čvrsti
da se već stoljećima razlikuju samo po tome jedu li svinjetinu i po molitvama.
"Mnogi Hani misle da je Muhammed bio isto što je Konfučije za Huije. Možda moj
dragi muž mrzi sve što je hibridno. Prosto ne znam. Niko od mojih prijatelja ne govori kao
on."
Sve me ovo šokiralo i strašno uzrujalo. Polako sam raspakirala prtljagu, stalno
razmišljajući kako "raspakirati" Hanifov um. Donijela sam jednu divnu staru fotografiju naših
roditelja i mlade i stare nane, snimljene kako poziraju ispred pušaka koje su visile iznad
kamina u našem stanu u Lahoreu. Stavila sam je na zid u dnevnom boravku. Potom sam
stavila fotografiju svih nas kako stojimo u kuhinji, netom poslije mog vjenčanja, sa
nasmiješenim Hanifom u achkanu 28 i sa turbanom na glavi. Yu-chih se gotovo onesvijestila
kada ju je vidjela, mada ništa nije rekla.
Zahid je poznavao neke kineske Ijekare sa međunarodnih konferencija pa smo preko
njih našli jednu odličnu neurologinju. Sve sam joj ispričala, uključujući i napad huifobije. Dr.
Wang ga je pristala pregledati, ali tek kroz mjesec dana. Mislila je da bi mu se, uz
odgovarajuću stimulaciju, pamćenje moglo vratiti. Ako je "otključan" pendžabski jezik, onda

28 Duga jakna koja se nosi u Južnoj Aziji, osobito među tamošnjim muslimanskim plemstvom.

Knjigoteka 274
je sve moguće. Željela je znati da li mu se desio kakav udes a ja sam rekla da moram otići
razgovarati sa bračnim parom za koji misli da su mu roditelji. Ljekarka mu je jedino mogla
skenirati glavu da vidi je li bilo nekog fizičkog oštećenja. Ostalo je bilo na nama.
Hanif i Yu-chih su rano odlazili na posao a Zahid je otišao u Isloo po Neelam i djecu
kako bi ih odveo u London na raspust. Ostala sam sama pa sam krenula istraživati grad. Ulica
Oxen je bila puna ljudi. Otišla sam do džamije i razgledala je. Niko nije obraćao pažnju na
mene. Našla sam i najbolji štand sa tjesteninom u Pekingu. Pisalo je qing zhen (halal), što je
značilo i "bez svinjetine". Jako dobra tjestenina. Kada sam vlasniku, kome nije bilo ni
dvadeset i pet godina, rekla da sam Hui iz Domovine, bio je jako ljubazan. Raspitivao se kako
sam dospjela u Domovinu. Njegov ujak, pomorski inženjer, bio je upravo u Gwaduru. Jesam
li ikad tamo bila? Odmahnula sam glavom. Rekao mi je da je on sekularni marksist, ali i Hui
te da slavi manjinske praznike u čast svojih arapskih predaka. Dodao je i da je - otkad je
počeo stizati novac iz Zaljeva, kao pomoć u popravci džamija i gradnji nekoliko novih -
primijetio da ima sve više ljudi u džamijama. Namignuo mi je. "Mislim da neki idu zbog
besplatne hrane i odjeće."
Yu-chih je uzela slobodan dan i odvezla me u stari dio grada da upoznam bračni par
za koji je Hanif mislio da su mu roditelji. Živjeli su u kvartu sa malim kućicama u predgrađu
predkapitalističkog Pekinga. Mora da im je bilo skoro devedeset godina. Toplo su nas primili
i ponudili čaj i kekse. Ispričali su nam otvoreno svoju priču; bez ikakvog okolišanja.
Krajem 1960-ih, Hanif je bio blizak drug njihovog sina i dječaci su često ostajali kod
njih. Bili su crvenogardejci, pripadnici "Proleterske grupe za svjetsku revoluciju od periferije
ka centru". Jednog dana desio se sukob sa nekom drugom grupom ili sa frakcijom
sljedbenika Lin Baoa u njihovim vlastitim redovima. Detalje nisu nikad saznali, ali završilo je
tako što je njihov sin Hsuan ubijen. Hanif je donio njegovo tijelo kući. I njemu je krvarila
glava pa je izgubio svijest. Stari par se rasplakao sjećajući se svog sina a Yu-chih i ja smo ih
zagrlile i ostale tako sve dok se nisu smirili. Bio im je sin jedinac.
Pozvali su hitnu pomoć i Hanifa su odveli u bolnicu, gdje je došao svijesti ali nije se
sjećao šta mu se desilo. Poslali su ga natrag njima u kolima hitne pomoći. Kad su se politički
nemiri smirili, upisao se na Pekinški univerzitet, na što je imao pravo kao radničko dijete.
Univerzitetske vlasti i same su se tih dana oporavljale od haosa. Bili su svjesni da Hanif pati
od ozbiljnog gubitka pamćenja i nisu insistirali da objašnjava gdje se prethodno školovao ni
bilo šta drugo. Dobio je nove dokumente na ime Chiao-fu, što je ime koje si je nadjenuo
tokom kulturne revolucije. Bio je odličan student i uvijek kući donosio odlične ocjene. Potom
je našao posao u Šangaju i Hong Kongu i tek se nedavno vratio u Peking. Kada se zaposlio,
"roditeljima" je svaki mjesec slao novac i odjeću, a često i pakete pune skupe hrane. Nakon
Hsuanove smrti, nije bio pričljiv, mada se uvijek brinuo za njih. Smatrao ih je svojim pravim
roditeljima a oni to nikad nisu porekli jer im je na neki način i postao sin. Jednom je vidio
svoju i Hsuanovu fotografiju sa crvenim trakama na glavi i pitao ih:"Je li ovo moj brat? Šta
mu se dogodilo? Zašto je umro?"
Pisali bi nam da su znali odakle je došao. Pregledali su mu torbu i našli samo pasoš na
ime koje on sada nosi. Nije bilo adresara, ni bilo kakvih isprava. Ništa. Takve su se stvari
dešavale u vrijeme kulturne revolucije. Odbaciti ličnu kartu smatralo se činom oslobođenja.
To je ono što sad znamo, bar dok se njemu ne vrati pamćenje.
Kod kuće je posmatrao fotografiju u kuhinji, onu sa mog vjenčanja, i samog sebe nije
prepoznao. Yu-chih ni ja nismo ništa rekle, ali smo primijetile da zuri u onu drugu sliku - sliku
naših roditelja i nana.

Knjigoteka 275
 Kad smo šamija s njim često razgovaram na pendžabskom i on mi odgovara sa
osmijehom na licu. Jednom mi je rekao: "Ovo je jako čudan jezik. Sjećam se šale koju smo
stalno ponavljali." Upotrijebio je riječi "sjećam se" i od toga sam zadrhtala od sreće, ali sam
ostala mirna i tražila da mi ispriča tu šalu."Glupa je, mada jako smiješna. Neko pita bichu
booti (što je, znaš, biljka slična koprivi): 'Kako to da te viđam jedino ljeti? Što zimi nestaneš?'
A Bichu booti će na to: 'S obzirom kako se prema meni ljeti odnosite, ne treba vas čuditi što
se zimi radije sklonim.'" Nije mi to bilo smiješno, ali se Hanif toliko smijao da sam i ja počela.
Stalno mijenja raspoloženja, nekad je veseo a nekad vrlo napet, kao da mu se zmajevi tuku u
glavi.
Moj sin Suleiman je stigao iz Yunnana. On sad živi u Daliju, mada putuje po cijeloj
pokrajini. Moje dijete za koje sam mislila da smo ga zauvijek izgubili i da se vezao za
finansijski svijet zamršenih berzanskih transakcija, vratilo se kući. Hanif je dirnut njegovim
prisustvom i oduševljeno sluša priče o njegovim junanskim pustolovinama.
Ali Hanifa više zanima Suleimanov prethodni život berzanskog mešetara u Hong
Kongu. Pitao ga je koliko je tad zarađivao i šta ga je navelo da napusti taj svijet. I Hanif i
Yu-chih su klimali glavom dok im je Suleiman opisivao koliko je radio i kako nije imao
vremena misliti na bilo šta osim da odjuri u klub nakon posla, popije koje piće sa prijateljima,
malo gleda televiziju i ode rano na spavanje kako bi se mogao u pet ujutro probuditi a već u
šest biti na poslu.
Kad smo ostali sami, Suleiman mi je priznao da se zaljubio i pokazao mi fotografiju
svoje djevojke. Bila je na postdiplomskom studiju, nekoliko godina mlađa, a, kao i on,
studirala je historiju. Koja je majka ikad zadovoljna sinovljevim izborom? Moja prva reakcija
je bila da je previše lijepa i da ništa ne mogu reći dok je ne upoznam. Bila je tu i jedna
fotografija njih dvoje u čamcu na nekom jezeru na kojoj se ona smije. Ta mi se više svidjela
od one na kojoj pozira kao manekenka. Uvijek sam mislila da će Suleiman oženiti neku finu
djevojku iz Pendžaba. Kada sam mu to rekla, odgovorio mi je: "Da, baš kao onaj fini
pendžabski general koji je tako usrećio Neelam."Toliko sam ga zapitkivala o njoj da je izgubio
strpljenje. Sa porodicom će biti u Pekingu sljedeće sedmice, pa je tad mogu upoznati. Tako,
pomislila sam, mladi par je sve lijepo isplanirao. Ali, prije nego što sam upoznala You-shi, u
našim životima se desio mali zemljotres. Podrhtavanje je trajalo sedmicama.
Jedno jutro, dok su Suleiman i Hanif bili zajedno u kuhinji, moj sin je vidio staru
fotografiju sa vjenčanja i nasmijao se. "Ujače, lijepo ti stoji pendžabsko odijelo. Vidi samo."
Hanif je problijedio. Pažljivo je osmotrio fotografiju. Izišao je iz kuhinje i zakucao mi na vrata.
"Jindie, jesu li oba naša roditelja mrtva?"
Klimnula sam. Oboje smo sjeli na krevet i zaplakali. Cijeli taj dan smo razgovarali. Nije
mi dopustio da pričam njegovu životnu priču, već je postavljao pitanja. Odgovarala sam a on
je pitao dalje. Polako su se slagale kockice u njegovoj glavi.
"Mi smo porodica Huija?"
"Da", rekla sam odlučno.
"Iz Yunnana?"
"Da."
"Naš veliki predak je bio Du Wenxiu?" Nasmijao se. "Mislim da mi je Platon dao ime
Konfučije. Ili Dara?"
"Platon je umro prije nekoliko mjeseci, Hanife. A Daru si sreo u Parizu prije nekoliko
sedmica. On nam je telefonirao i javio za tebe."

Knjigoteka 276
 "Kasnije ću mu se javiti. Sada moram izabrati između tri imena. Hanif bi, mislim, bilo
najbolje, ali u svim ispravama stoji Chiao-fu. A Konfučije me podsjeća na mladost u
Lahoreu."
U glavi mu se nešto pokrenulo. Previše sjećanja je naviralo u isti čas. Iznenada je opet
zaplakao i rekao da moramo otići kod njegovih usvojitelja. Vozio je brzo i psovao pekinški
saobraćaj, mada je problem bio i u tome što mu je auto bio prevelik. Stari par je bio ugodno
iznenađen. Hanif im je poletio u zagrljaj.
"Sad se svega sjećam. Moj prijatelj Hsuan, vaš sin, umro je spašavajući moj život."
Tu je potekla priča. Napala ih je rivalska frakcija crvenogardejaca, koji su ih optužili
da su ulizice i psi koji služe sovjetskom revizionizmu, da podržavaju izdajnika Lin Biaoa i
američki imperijalizam. Izazivali su Hanifa. Ti nisi crvenogardejac. Ti si huiška svinja. Svinja ne
može biti crvenogardejac. Ponavljaj za nama. Ja sam huiška svinja, a ne crvenogardejac.
Hanif je odbio i oni su nasrnuli na njega motkama i noževima. Nekoliko puta su ga udarili u
glavu a onda se mladi Hsuan ispriječio između njih i bio ubijen jednim udarcem čekića u
glavu. Vidjevši šta su uradili, ubice su pobjegle. Hanif se jedino sjeća da je uprtio Hsuana na
leđa i hodao, hodao, hodao. Starci su zaplakali. Toliko suza ovih dana. Onda im je Hanif re-
kao: "Zašto ovdje živite? Ja imam veliki stan. Dođite da živite s nama. Ili ću vam ja naći drugi
stan blizu našeg."
Nisu htjeli napustiti svoj dom. Bili su ponosni što su bili radnici u vrijeme kada je bilo
dobro biti radnik i, usto, rekli su: "Hsuan je ovdje rođen i ovdje je umro." Nisu se željeli seliti
od njega. Kupili smo im, usput, hranu u restoranu u ulici Oxen. Hanif im je opisao taj kraj.
“Naš je narod tu stoljećima živio." Je li njegova odbojnost prema njima izazvana uvredama
koje je čuo prije no što će Hsuan umrijeti? Ko zna? Sada smo svi sjeli i zajedno objedovali.
Nisam mogla a da ne upitam starce šta misle o Maou. Starac je prvi progovorio: "Zaboravio
je svoje porijeklo." Žena mu je bila manje objektivna: "Kada se sjetim tih dana, pamtim da mi
je Hsuan uvijek govorio da se predsjednik Mao bori protiv skretanja u kapitalizam. Ako ništa
drugo, imao je pravo u vezi s njima." Pogledala sam Hanifa. Smješkao se. "Oboje imate
pravo, dragi moji roditelji. I on je imao pravo što se borio protiv japanskih bandita i KMT-a.
Naše sadašnje vodstvo više voli Chiang Kai Sheka nego Maoa i shvata da ne bi bili tu gdje su,
da nije bilo revolucije. Ali jasno mi je zašto žale za Chiangom."
Na povratku kući, mnogo mi je pričao o Hsuanu, pun grižnje savjesti što nije više
učinio za njegove roditelje. Rekla sam mu da ga oni nipošto nisu smatrali nemarnim.
Sljedećih nekoliko mjeseci su bili prepuni radosti. Dugo nisam bila tako sretna, hoću reći
nikad od početka one večeri u Šalimarskim vrtovima u Lahoreu, prije četrdeset i pet godina.
Yu-chih je najdivnija potpora koju čovjek može imati. Prihvatila je Hanifov novi identitet bez
ikakvih problema i čak ga znala postidjeti podsjećanjem na huifobiju koju je njegova
amnezija onomad izbacila na površinu.
Razgovarala sam s njima o Suleimanovom životu pa smo pozvali You-shi na večeru.
Došli su zajedno. I dalje mi je izgledala previše lijepo i bila za moj ukus malo previše toga
svjesna, ali kad je nestalo stidljivosti i kad je progovorila, ja sam se istopila od dragosti. Bila
sam sretna zbog njih a Suleiman, primijetivši kako je njegovu majku iznenada obuzela
blagost, smješkao se cijelu večer. Hanif ju je upitao je li rekla svojim roditeljima za njega.
Dvoje mladih se nasmijalo. Prije nego što sam stigla u Kinu, Suleiman je često provodio noći
kod nje, očito u njenoj postelji. Roditelji You-shi su bili univerzitetski profesori, vrlo rado su
prihvatali što god njih dvoje odluče.
"Vjenčat ćemo se kad mi budemo htjeli, mama", rekao je Suleiman. "Ovdje nas niko

Knjigoteka 277
na to ne tjera. Nije ovo Lahore ili London."
Ništa se više nije imalo reći. Uskoro je stigla i Neelam sa djecom i ostala sedam dana.
I ona je, ispostavit će se, na prvi pogled zavoljela You-shi i njih dvije su postale nerazdvojne.
You-shi je preuzela brigu o djeci i išla s njima u one grozne zabavne parkove, ali i u
Zabranjeni grad, koji će, u to sam sigurna, uskoro, čim kriza malo popusti, prodati nekom
milioneru. Možda ga kupi Zhang Yimou i pretvori ga u centar svoje pornoindustrije. Takve
me stvari i dalje ljute, što Hanifa iznenađuje jer me je oduvijek smatrao apolitičnom.
Odlučila sam da nakratko ostavim brata i snahu same. Kuća im se pretvorila u hotel.
Suleiman i You-shi su me odveli u Dali a onda u Kunming. Na putu za Dali, rekli su mi da žive
zajedno u jednom starom stanu sa pogledom na jezero. "Stari stan" je bio ukusno namješten
i vrlo udoban. Žive i ponašaju se kao da su već u braku, ali ja nikada o tome s njima ne pri-
čam.
Često sam znala otići do jezera i tu razmišljati o prošlosti. Jednog dana sam zadrhtala,
mada je bilo sunčano i toplo. Obuzimala su me osjećanja kako sam se prisjećala priča stare
nane o tom mjestu. Tog sam dana dugo šetala, pokušavajući zamisliti kako je Dali izgledao za
života sultana Suleimana. Posmatrala sam ljude i pitala se da li su njihovi preci bili među
onima što su stajali na ulici i plakali na dan njegove predaje. Misli mi je stalno prekidala buka
saobraćaja i automobilskih sirena. Mnogo turista sad posjećuje grad a da nisu ni svjesni šta
se ovdje sve donedavno dešavalo.
Sedmicu dana kasnije, otišli smo u Kunming i obišli tamošnji muzej. Tu me čekalo još
jedno iznenađenje, nešto o čemu nikad nisam razmišljala otkako sam za tebe napisala kratku
povijest toga kraja. Naravno, cijela priča o pobuni je bila tu, mada u neutralnom tonu. Puko
redanje činjenica a ja sam imala osjećaj da su dali premalo značaja činjenici da se u Daliju,
nakon našeg poraza, desio pokolj. Možda su vrijeme i sve one smrti koje je Kina pretrpjela
nakon toga umrtvili njihovu osjetljivost na raniju prošlost. Drugačije se sve doima kad se
historija gleda iz daleka, umjesto iz zemlje u kojoj se sve to i desilo. Često se neke stvari
mnogo jasnije vide, ali se sa te udaljenosti ne vide neke druge. Kada sa prozora "starog
stana" posmatram jezero u Daliju, vidim ga kako svjetluca na suncu ili kako mijenja boju, kad
se naoblači, ali sve dok ne odeš na jezero ne vidi se koliko je zagađeno i da na površini pluta
poneka uginula riba.
Na izlasku iz muzeja, slučajno sam kustosu spomenula da smo mi direktni potomci
Du Wenxiua. Starčevo je lice zasjalo. Odvukao nas je sve troje u svoj ured. Doslovno je
drhtao od uzbuđenja. Nisam shvatala zašto dok nije otvorio knjigu utisaka. Tu se obično
potpisuju uglednici i stranice su bile pune arapskih imena. Želio je da pročitam ovu bilješku:
"Mi smo potomci Du Wenxiua. Našu praprananu je sultan Suleiman poslao u
kočinsku Kinu. Došla je sa njihovim djetetom, a nosila je još jedno. Sve troje su preživjeli.
Ako bilo ko od ostalih potomaka ikad posjeti ovaj muzej i pročita ove redove, molimo ga da
stupi s nama u kontakt u gradu Ho Chi Minh, gdje oduvijek živimo. Ima još jedna grana
porodice, koja je preselila u Kaliforniju poslije događaja u aprilu 1975. godine, mada ni s
njima nemamo nikakvog kontakta. Ovo su svi naši telefonski brojevi a moje ime je
vijetnamsko i glasi Thu Van."
Tad sam ja zadrhtala. Kustos nam je naručio čaj. Objasnila sam mu naše korijene a on
je zatražio sve naše porodične fotografije kako bi se iskopirale i poslale uz pismo koje je
sultanova sestra koja je živjela u Burmi poslala staroj nani. Željeli su ih izložiti u muzeju.
Vijesti o ovom neočekivanom otkriću izazvale su veliku pometnju u Pekingu i Isloou. Svima je
prvi impuls bio da odmah sjednu u avion i odlete u Ho Chi Minh City, ali ja sam najprije

Knjigoteka 278
morala obaviti jedan telefonski razgovor. Govori li Thu Van engleski ili francuski? Mora da
oni odavno ne govore kineski. Željela sam da Hanif bude uz mene kada je nazovem. Ne znam
zašto, ali htjela sam da nam on pomogne odlučiti šta da učinimo. Suleiman je bio pomalo
uzrujan i mudro predložio da sačekamo i pustimo da se cijela ta stvar slegne. Na kraju
krajeva, nije bilo razloga za žurbu. Znali smo gdje su. Mislim da je bio i zabrinut jer je
smatrao da toliki šokovi nisu dobri za njegovu majku.
Zahid je, kad sam ga nazvala, bolje razumio moje potrebe. Treba o tome popričati sa
Konfučijem. Čudno kako ga Zahid uopće ne želi zvati Hanif, mada bi Chiao-fu radije da se
zove Konfučije. Već sam zapazila da mu je - kad bi mu se Zahid, a jednom i ti, javio
telefonom - Yu-chih doviknula: "Konfučije! Telefon za tebe." I pamtim kako bi on dojurio, sa
osmijehom od uha do uha.
Tako sam ti ja odletjela nazad u Peking. Yu-chih me dočekala na aerodromu. Odmah
mi je rekla kako nikad nije Chiaofua/Hanifa/Konfučija vidjela tako opuštenog i sretnog.
Željeli su usvojiti dijete pa su počeli istraživati tu mogućnost. Stari par je bio dobro; viđali su
ih vikendom. Više od toga mi nije rekla. Prepustila je Hanifu da mi kaže kako mu je dosta
posla koji radi. Nije ga volio pa je namjeravao predložiti Henriju da za njega, umjesto da
napiše oštre, akademske kritičke prikaze mana inherentnih kineskoj ekonomiji i sociološke
studije o kineskim praznicima, rekonstruira put koji je ta zemlja prešla između 1949. i 2009.
godine. Naslov bi bio Kako se skrenulo u kapitalizam i ko su skretničari. Kada sam ga kritički
pogledala, nasmiješio se. "Ne zovi još ni svog muža, ni onoga kojeg si željela za muža. Nisam
još prešao na nekakav sumanuti maoizam. Znam ja dobro koliko je to koštalo ovu zemlju - i
to uzalud. Ubili su naše nade. Znam ja to bolje nego iko. Dakle, to će biti vrlo kritički prikaz
Velikog Kapetana, ali i onih koji su ga naslijedili na kormilu zemlje. Onih što su naredili našim
vojnicima da pucaju u studente 1989. godine, onih koji danas guše seljačke ustanke baš kao
što su u komunističko doba vodili kampanju da Kinu oslobode buha. I onih što kupuju ra-
dikalne intelektualce, kao da kupuju tjesteninu na ulici Oxen." Čuvši to, osjetila sam
olakšanje i mislim da će on napisati dobru knjigu. Svakako poznaje i jednu i drugu stranu.
Možda bi trebalo reći Henriju za ovu promjenu plana.
Pitala sam mogu li njih dvoje, ako Hanif napusti posao, sebi priuštiti život na kakav su
navikli i živjeti samo od Yu-chihine plate, na što su njih dvije prasnuli u smijeh. Baš kao i
Suleiman, i ujak mu se nekad igrao na finansijskom tržištu te sakupio, ako ne previše, onda
sigurno dovoljno novca da udobno proživi ostatak života. Pitala sam bi li mu se ovo desilo da
nije bilo gubitka pamćenja. Nije mi znao odgovoriti. Možda bi se vratio Lahoreu i fizici. Kako
bi to mogao znati?
Još uvijek sam dovoljno staromodna da mi to djeluje blago odbojno, ali i Suleiman i
Hanif mi tvrde (čudno je koliko su oni po mnogo čemu slični; i mama je to primijetila) da su
oni više iskoristili sistem, nego što je sistem iskoristio njih, i kako će sve to vratiti kroz
humana djela. Osobito je Suleimana zapanjilo ono što je vidio u Yunnanu i drugdje u zemlji,
sve strašne posljedice zakašnjele industrijalizacije koje su se tako nemilosrdno odrazile na
ekologiju zemlje. "Životinje umiru, mama, a prema ljudima se odnose kao da su životinje,
izuzimajući one u zoološkim vrtovima." Njima dvojici su zajednička i strasna osjećanja i način
na koji ih iskazuju.
Sa Hanifom, koji je stajao pored mene i slušao razgovor na drugom telefonu, nazvala
sam Ho Chi Minh City. Thu Van se javila. Pitala sam je na kojem bi joj jeziku bilo najlakše raz-
govarati. Odgovorila mi je protupitanjem. Govorila je pet jezika, uključujući kineski, i radila
kao službena prevoditeljica. Objasnila sam joj ko sam i da je moj poziv zapravo odgovor na

Knjigoteka 279
njenu poruku. Njena se vriska mogla čuti do naše kuhinje. Dovikivala je novosti svojoj majci.
Željela je odmah sjesti u avion i doći s majkom da nas vidi. Mogli bismo i mi njima doći iduće
godine. Ništa joj se nije moglo ispriječiti na putu i ja sam joj ispričala pojedinosti o Hanifu,
rekla joj da ćemo ih dočekati na aerodromu i podsjetila je da ponese što je moguće više
porodičnih fotografija. Nisu htjele da se mučimo sa dočekivanjem na aerodromu ili njihovim
smještajem. Stigle su kroz tri dana i odsjele u hotelu u kojem su odsjedale i ranije. Odbacile
su sve formalnosti. Gledali smo se, ali nismo našli sličnosti među nama. Majka Thu Van
malčice me je podsjetila na staru nanu, ali to je isto tako mogao biti plod pretjerane
sentimentalnosti i mašte.
Donijela sam svoj porodični album da pomognem Hanifu. Gledali smo fotografije kao
opčinjeni. Vidjevši fotografiju moje majke kad joj je bilo dvadeset i četiri, obje naše
vijetnamske rođake su zagrajale od veselja. Toliko liči na Thu Vaninu nanu. Uporedili smo ih.
Bila je to ista porodica. U to nije bilo, niti je moglo biti ikakve sumnje. Potom su one
odmotale ogromnu uokvirenu fotografiju urađenu u sepiji "našeg časnog matrijarha", kako
je to rekla Thong. Evo, ovako je izgledala Li Wan. Na toj je slici već bila stara. Fotografija je
snimljena 1898. Mjesto: sajgonski studio francuskog fotografa Guillaumea Boissiera, čije ime
je vidno štampano na samoj fotografiji. Bilo joj je blizu pedeset, ali ljepota i autoritet su bili
više nego očiti. Bila je to kopija koju su nama napravili i ja ću je odnijeti u London. Drago mi
je njeno lice. Sultan Suleiman ju je sreo kada joj je bilo tek osamnaest. Kako li je tada morala
biti ljupka i koliko mora da je već tada bila zrela da uradi sve što je tada uradila. Ovako nešto
nismo imali u našoj porodici. Mi nismo imali ni jednu fotografiju majke naše stare nane. Mati
mi je rekla da je bilo fotografija koje je snimio neki engleski fotografu Calcutta ali da su
izgubljene.
Hanif je pitao ima li nekih drugih dokumenata, ali obje žene su odmahnule glavom sa
tugom u očima. Ispostavilo se da je bilo dokumenata, uključujući i rukopis koji je napisala
stara prapranana lično - priča o sultanatu Dali, pobuni u Yunnanu i njenom putovanju u
kočinsku Kinu i svemu što je tu postigla. To postoji, ali je u vlasništvu porodice u Kaliforniji.
Kao što sam i pretpostavljala, podijelili su se za vrijeme dugog rata u Vijetnamu. Jedna
grana, ona koja je sačuvala arhivu, sarađivala je prvo sa Francuzima a potom i sa Ame-
rikancima. I ne samo sarađivala, već odavala imena članova Pokreta otpora te izdala ujka
Thu Vane, i to samo par mjeseci prije nego što će Saigon biti oslobođen, u proljeće 1975.
Ujak je bio vođa Pokreta otpora u sajgonskom predgrađu Cholon. Znao je datum završnog
udara na okupatore i još štošta, ali ništa im nije otkrio. Mučen je do smrti.
Ovim se zaključuje pismo iz Pekinga. Postskriptum koji slijedi tiče se samo nas.
Postskriptum
Neelam mi je rekla da si joj veoma drag i to me veseli. Rekla mi je i da ste se ti i Zahid
ponovo spojili i da vas je čula kako se smijete onako kako se smiju samo stari školski drugovi
iz Punjaba. I Hanif će sad, nema sumnje, postati dio svega toga. Pošto znam da ti je Zahid
rekao kako je veliki problem u našem životu bilo to što u meni nema strasti - to je njegova
uobičajena pritužba - dopusti da ti sada priznam i nemoj se šokirati ako to bude sasvim
suprotno tvom uvjerenju da sam ja nalik na Dai-yu, o čemu mi je Neelam također pričala i sa
čime se, rekla mi je, složila. Tek toliko da se ti prestaneš zahvaljivati sudbini što te spasila od
jedne eterične, spiritualne ljepotice koja nije osjećala ništa fizičko i koja je živjela u svojim
snovima, dopusti mi da ti kažem da sam ja u različitim fazama života imala dvojicu
ljubavnika. Jedan nije trajao dugo i nije ni vrijedan spomena. Sa drugim sam itekako fizički
uživala a dopadao mi se i kao osoba, mada ne toliko da bih zbog njega ostavila porodicu. Ta

Knjigoteka 280
je veza trajala gotovo tokom cijelog našeg boravka u Washingtonu. Vjerujem da ovo nećeš
nikome reći - ni mom mužu, ni bratu, niti bilo kojem od moje dvoje djece. Tajna mora
umrijeti s tobom, kao što će i sa mnom.
Pitaš se ko je bio taj čovjek i ja ću ti reći. Bio je agronom iz Tanzanije kojeg sam
upoznala u biblioteci u Georgetownu. Sprijateljili smo se i ja sam od njega saznala mnogo o
Africi. Jednog dana, to se dogodilo. I, dragi prijatelju, kad bih ja samo bila kadra opisati to
koliko je duboka bila moja strast, ti bi jedino mogao uzviknuti: "Hsi-men, Hsi-men." Ostalima
bih to mogla i oprostiti, ali ti si znao da San crvene odaje nije bio jedini roman koji sam
pročitala. Ti si znao da sam ja, kad sam bila mlada, bila itekako zaokupljena čitanjem Chin
Ping Mei. Pa zašto sam ja onda Dai-yu? Zašto nisam Meng Yu-lo, ili neki drugi sličan lik iz
Crvene odaje? Često sam ti govorila da je Zahid dobar čovjek, ali da nikad nisam osjetila
strast prema njemu. Šta tu ima neobično kad je brak u pitanju? To je priča o instituciji, zar
ne? On se provodio sa mladim bolničarkama. Ja sam uživala u društvu sredovječnog afričkog
profesora, ali sam u toj vezi ja bila Hsi-men. Zahidu, kako mi, kineski Pendžabci imamo običaj
reći, ne bi promakla pčela kad obavi veliku nuždu osamdeset kilometara daleko od grada, ali
neće primijetiti slona na svom vlastitom pragu.
Nadam se da mu nisi povjerovao, mada, znajući šta Pendžabcima znači muško
drugarstvo, bojim se da jesi. Mogao si i sam otkriti istinu da nisi onoliko insistirao na onoj
kafi za doručak. Ta nam se prilika, avaj, više nikad neće ukazati.

Knjigoteka 281
 18.

Jindie sam poslao ljubaznu e-mail poruku do nebesa hvaleći njenu prozu i sugerirao
joj da nađe izdavača za svoja razmišljanja o Pekingu i Yunnanu. “A što se tiče postskripta”,
napisao sam joj, “oduševljen sam što čujem da u potpunosti uživaš u životu, mada se nadam
ne kao Hsi-men Ch’ing, bez obzira što si više nego jednom spomenula njegovo ime. Što se
ostaloga tiče, jedino ti mogu reći da je bolje imati sredovječnog tanzanijskog agronoma,
nego pendžabskog pisca koji brzo stari i kome nedostaje mladenačke živosti.”
Zaynab se vratila u Domovinu i svaki dan me nazivala zahtijevajući da se dogovorimo
o datumu kako bi se Platonova slika mogla prenijeti u kuću i otkriti. Obećala je da to neće
uraditi dok ja ne dođem. Šta mislim, treba li pozvati još nekoga? Kad Zaynab to pita, jasno je
da već nekog ima na umu i baš kad sam se pitao ko bi to mogao biti i sa kojeg kontinenta,
zazvonio je telefon.
“Ovdje Alice Stepford. Jesi li to ti, Dara?”
“Je li te Zaynab pozvala na svoje seosko imanje?”
“A jesi li ti odredio datum?”
“Razmisli dobro, Alice. Domovina je u haosu. Amerikanci tamo nisu sigurni.”
“Samo ti meni, čim odlučiš, javi datum i kojim ćeš letom ići iz Londona pa da
usaglasimo satove. Čujemo se uskoro.” Nakon tog poziva je uslijedila površna razmjena
e-mail poruka sa Zaynab:
Pametno je pozvati još nekoliko ljudi. Šta misliš o Zahidu i Konfučiju koji su mu bili
bliski u danima u Lahoreu. A Alice Stepford? z.
Hoćeš li se ti postarati za sigurnost ljubavnice Stepford? D.
Misliš tvoje bivše ljubavnice. Zašto si je ostavio? z.
A mogla bi doći i Yu-chih pošto joj ionako treba pokazati Lahore? D.
Društvo je iz minute u minutu raslo. Zaynab me nazvala sat kasnije.
“Gospodaru Univerzuma, jesi li odredio datum?”
“Ljubavnice svakog koga sretneš, kakvo je vrijeme u Sindu? Ima li oluja na pomolu?”
“Dara, prestani sa glupostima. Dobila sam e-mail poruke svih tvojih gostiju koji
zahvaljuju na pozivu. Drago mi je da si pozvao i gospođu Konfučije. Ally, moja jedina gošća,
rekla mi je da si bio izuzetno grub prema njoj.”
“Može li se unajmiti helikopter od aerodroma u Karachiju do Thanda Gosht Yara, ili
se to sad zove Sainville?” Jedva je svladala smijeh. “Lijepo se ponašaj. Usto, ako mi ne javiš
do sutra ujutro datum, sama ću otkriti sliku.” A onda smo, jednog dana, svi stigli u Karachi.
Zaynabin brat je bio ljubazan i organizirao let helikopterom, pa nas je dočekao špalir lakeja.
Konfučijevi su već bili stigli. Lakeji su uzeli naše pasoše i ispratili nas do VIP apartmana u
hotelu.
“Zašto ne VVIP?”, upitao sam jednog od njih. “Dozvola je samo za VIP, gospodine.”
“Je li to VVVIP pun?”
Pokušao se nasmijati.
U VIP salonu, Kur’anska nevjesta, koja je izgledala čarobno, lično nas je dočekala.

Knjigoteka 267
Nedostajala mi je. Sunce joj je prijalo; bila je preplanula. Toplo je zagrlila Alice. Potom je
mahnula Zahidu, dok je mene potpuno ignorirala. Zagrlio sam ozarenog Konfučija i upoznao
se sa Yu-chih, koju je Jindie jako vjerno opisala. Doručak nas je čekao; konzervirani i blago
ustajali sok od naranče za koji sam ih upozorio da nije za piće, ali Ally me nije poslušala već
iskapila cijelu konzervu tog odvratnog pića. Sat kasnije, izgledala je izrazito iznurena. Nakon
soka su posluženi ukusni, mada odurno ustajali sendviči sa piletinom, koji su bili uvenuli od
noćne žege a rana jutarnja rosa ih nije vratila u život, niti su ih poprskali vodom. Pomirisao
sam ih i bilo mi je jasno da su ih umjesto puterom mazali terpentinom. Kada sam je
upozorio, Zaynab se gotovo ugušila od smijeha i upitala me možemo li nasamo porazgo-
varati u obližnjoj sobi za molitvu.
“Je si li sigurna da ti muž nije tamo?”
Izgubila je kontrolu i grohotom se nasmijala.
“Hoćeš li se, molim te, ponašati pristojno? Znam da si u jednom od tvojih glupih
raspoloženja, ali budi malo pristojniji. Pokušaj, molim te.”
Dugo sam je ljubio. Opustila se; potom smo se malo sredili i pridružili prijateljima.
Kad je helikopter bio spreman, već smo svi usvojili uobičajeno domovinsko ponašanje.
Zaynab je dobro pokrila glavu kao i Alice, što mi je bilo drago. Alice je izgledala vrlo privlačno
sa smeđom sindskom maramom sa zlatnim izvezenim zvjezdicama. Ja sam nosio tamne
naočale. “Da sakrije svoje oči-rugalice”, čuo sam Zaynab kako govori Alice. Helikopter je bio
dobro pripremljen i svako od nas je dobio bocu vode za četrdesetominutni let do Pir
Sikandar Shahovog heliodroma.
“U slučaju da se pitate zašto nema padobrana, da znate da je to zato što se iz
helikoptera ne može iskakati.” Rekao sam, ne obraćajući se nikome posebno. Kako su se
lopatice pokrenule, primijetio sam izvjesnu zabrinutost na Alicinom licu. U tom je času
Zaynab stavila tamne naočale. U helikopteru je teško razgovarati a u ovom je bilo još teže jer
su stražari koji su nas pratili zaboravili ponijeti zaštitne slušalice. Ja sam izvukao svoje iz
ručnog prtljaga i stavio ih da odslušam violinski koncert koji je završio upravo kad se
helikopter spustio na golemi posjed porodice Shah.
Pir Sikandar je bio na vanrednoj sjednici Vlade u Isloou. Njegov lični pomoćnik i
nekoliko sluga dočekalo nas je na pisti. Zaynab su odmah okružile četiri sluškinje, pa su se
ona, Yu-chih i sirota Alice povukle u ženske odaje, sigurno zbog masaže i kupanja. Sretnice.
Nas muške su odveli u gostinske bungalove, od kojih je moj bio najbliži glavnoj zgradi.
Dočekao me je frižider pun piva iz Murreeja, ali sam ja tražio svježeg, nezaslađenog soka od
limete i bokal soka od tamarinda sa ledom i medom. Mi muškarci smo se istuširali a onda su
mi Zahid i Konfučije pokucali na vrata. Ponudio sam ih pivom. Obojica su tražili sok od
tamarinda. Konfučije je bio pomalo zbunjen. “Nadam se da mi neće predugo oduzeti
Yu-chih.” Zahid me upitao jesam li ranije bio na imanju. Odgovorio sam da nisam. Nisam
poznavao ni jednog od braće. Većina mojih prijatelja iz Sindhija su bili pisci, pjesnici i slikari, i
podsjetio sam ih da sam i došao ovamo kako bih vidio posljednje djelo jednog od njih.
“Platon je bio jebeni Pendžabac”, promrmlja na to Konfučije, na jeziku koji je i
spomenuo.
“Drago mi je da si opet onaj stari.”
Nasmijao se. “Želim da mi vrate moju ženu.”
Ručku smo se svi obradovali, osobito oni koji su putovali domaćom aviokompanijom,
mada su i gosti iz Pekinga bili gladni kao vukovi. Posluženi smo u blagovaonici Pir Sahiba.

Knjigoteka 268
Njegova supruga i djeca su bili u Evropi pa je Zaynab igrala ulogu službene domaćice.
Pridružio nam se i njen stari ujak, koji je učestvovao u stvaranju Domovine, ali za kojeg niko
više nije znao ni da je živ. Mi u to nismo posumnjali. Popio je nekoliko piva i pojeo popriličnu
količinu svakog od sedam ili osam ukusno pripremljenih jela koja su nam poslužena. Kada
sam ga upitao koliko mu je godina, živahnim mi je glasom odgovorio: “Devedeset i dvije”.
Hrana nikog nije razočarala, mada je prisustvo ovog starca imalo blago inhibirajući efekat na
razgovor.
On je, svake večeri, predvodio molitvu u malenoj džamiji na posjedu, sa grupom od
dvadesetak sluga i pedesetak kmetova, koji su se tu okupljali samo da starca učine sretnim.
Nakon molitve bi uslijedila njegova improvizirana hutba okupljenima da budu dobri
muslimani, da redovno klanjaju; povremeno bi im rekao da nije uredu spolno općiti sa
životinjama. Takva su djela zabranjena, a time su zbunjivali te pripadnike niže vrste. Čim bi
se molitva završila, džipom bi ga odvezli pravo u kuću, na vrč viskija iz Patialija prije večere.
Izgleda da ga je taj svakodnevni nesklad između teorije i prakse upravo i održavao u životu. A
bio je i velikodušan. Jedan od razloga što mu sluge i kmetovi nisu ništa zamjerali je i to što je
on sad bio prestar da traži da neka od njihovih žena provede noć s njim a usto je
neštedimice dijelio novac svakom ko bi mu došao i rekao da je u nevolji.
Naravno, bio je užasno dosadan, ali to se može reći za većinu ljudi u dubokoj starosti.
Tokom večere, izjavio je: “Ako se ovi naši političari u sljedećih deset godina ne vrate
časnim principima, desit će nam se jebena komunistička revolucija a sva će ova imanja biti
razdijeljena ovim seljačinama koji guze magarce.”
Konfučije nije mogao ostati dužan. “To će se desiti i Kini, samo što oni umjesto
magaraca - guze svinje.”
Starac je urlao od oduševljenja. Inače mu se niko nije obraćao. Zaynab mi je dala
znak očima, ali ja nisam shvatio šta želi. Kasnije mi je rekla da je za stolom vladalo pravilo da
se starom ujaku ne odgovara. Smatrao sam da je to izuzetno zločesto, ali ona je imala onaj
pogled koji ti govori da je bolje ne sporiti se oko toga sa njom. Rekao sam da bi ta njena
upadica iskreno zapanjila gospodina i gospođu Konfučije jer oni dolaze iz kulture u kojoj se
stari - što je uključivalo i brojne Huije - doslovno obožavaju.
To je nije nimalo impresioniralo.
“Momče”, uzvratio je starac Konfučiju, kome je i samom bilo preko šezdeset, “mislio
sam da je Kina već jebena komunistička zemlja.”
“Nije, gospodine. Oni su vam sada kapitalisti koji svojim proizvodima osvajaju svijet.”
“Fantastično. Jesu li se onda otarasili komunista?”
“Ne, gospodine. Komunističke vođe su postale kapitalisti.”
Ovo je starog ujaka zbunilo pa on, svjestan da svojim prisustvom nervira Zaynab, više
nije progovorio sve dok nije poslužen desert. Bio je to senzacionalno ukusan puding od riže,
gust baš kako treba. Stari ujak je upitao ono što smo svi mi ostali zaboravili upitati.
“Pa čekajte, meni su rekli da je s vama i neka engleska dama. Gdje vam je?”
Zaynab je morala obznaniti da je Alice indisponirana te je otišla rano na spavanje. Bio
sam ubijeđen da joj je onaj ustajali sok od naranče, koji niko od nas nije ni dotakao, sredio
stomak i da je ubitačni bacil pustinjske dijareje, u neprekidnoj potrazi za prilikom - našao
najzad žrtvu i doživio potpuni trijumf.
Starac je promrmljao: “Nisam znao da je bolesna. Inače, ne bih odjenuo smoking.”

Knjigoteka 269
 Niko od nas se nije posebno dotjerao za večeru, jer nismo ni imali nešto tako
elegantno. Na odlasku, jedan sluga mi je tutnuo ceduljicu u ruke. Na ceduljici su bile upute
za ostatak večeri. Kada su se oko deset sati svi povukli a straže se pretvarale da patroliraju
imanjem, dvije Zaynabine služavke su došle po mene i šutke me otpratile do odaja svoje
gospe.
“Ja sam uništen čovjek, Zizi. Ako nas otkriju, mene će ubiti a tebe za kaznu udati za
dvanaest tomova hadisa. Jedno je Pariz, ali na ovom, najsvetijem od svetih mjesta, gdje si ti
bila udata za najsvetiju od svih knjiga, ima mjesta samo za jednu kaznu.”
“Budalo. Svuci se i dolazi u krevet.”
“Zar nećeš otpustiti sluškinje?”
“One su u svoje vrijeme vidjele i bolje.”
“Mislio sam da prekidamo.”
“Rekla sam Alice da nema razloga za brigu. Sigurna sam da će biti dobro. I, molim te,
prestani je zavitlavati. Znaš li ti da je ona Napierova dalja rođaka?”
“Evo, već se svlačim.”
“Čekam te.”
“Ona je, znači, Napier kao onaj Napier što ima vlastitu ulicu u Karachiju? Ta bi se ulica
trebala zvati Ulica grijeha.”
“Lijepo je što si u ovom krevetu.”
“Osjećam da mi pjesma navire u glavi. Tamo gdje nekad bješe svijeća da osvijetli
Kur'an, uđe seljak i svijeću zamijeni svojom...”
Djevojke su ugasile svjetlo i povukle se u susjednu sobu.
“Je li to Alice dobila dijareju?”
“Gdje ti je svijeća.”
“Savršeno sam sretan.”
“Uskoro se vraćam u Pariz. Smeta mi što me stalno prate služavke. Ove dvije su jako
dobro uvježbane. Jedna je bila udata za seljaka koji mi je zamjenjivao svijeću, ali je prije
nekoliko sedmica umro.”
Postalo mi je jasno da će naš odnos uskoro doživjeti još jednu promjenu.
U pet sati ujutro, sluškinje su nas probudile, pomogle mi da se odjenem i otpratile
me u moje službene odaje. Petnaest minuta kasnije, mujezin je zvao vjernike na
sabah-namaz, ali se stari ujak nije ni pomakao. Dva sata kasnije, svi smo se okupili na
doručku.

Knjigoteka 270
 19.

U petnaest do deset prešli smo u veliku dvoranu, neobičnu prostoriju koja je stajala
zasebno, malo podalje od stare kuće i kasnije građenih dijelova posjeda. Prvobitno je bila
sagrađena kao pokrivena pijaca kako bi se prodaja konja mogla odvijati pod krovom i
životinje mogle biti pažljivo pregledane prije no što se kupe ili prodaju. Adaptacija je
urađena u devetnaestom stoljeću da bi prostor dobio novu namjenu. Ljudi svakojakog soja
su se sad tu okupljali. Lokalni zemljoposjednici, obično ljudi žestokog i nasilnog
temperamenta, redovno su se sastajali kako bi razgovarali o zajedničkim problemima, koji su
se uglavnom ticali raznoraznih razbojnika koji su, navodno, harali selima. Stoljećima su ti
seljaci-razbojnici predstavljali jedinu ozbiljnu prijetnju zloćudnoj vladavini gospodara, koji su
odavno zaboravili porijeklo vlastitog bogatstva - kao što to biva sa uglednim porodicama
svugdje u svijetu - koje je sticano krađom i pljačkama ogromnih razmjera.
Kada bi ti ljudi koji su živjeli van zakona bili uhvaćeni i kažnjeni, običan svijet bi
saosjećao s njima te su pjesme i balade o njihovim podvizima ostale dio folklora Sindhija.
Bunili su se protiv autoriteta i stoga bili cijenjeni. Govorkalo se da se ova dvorana kratko
koristila i za pogubljenje ili, bolje reći, davljenje: lopove uhvaćene u krađi tu su dovodili i
davili. I nisu svi od njih bili muškarci.
Ovo je bila i dvorana u kojoj su se u devetnaestom stoljeću sastali veleposjednici toga
kraja i odlučili, budući da su britanski osvajači okupirali Sind sa tako superiornom silom, da bi
svaki otpor okupatoru predstavljao kolektivno samoubistvo a da bi njihovi nasljednici bili
kažnjeni oduzimanjem imetka. Tako je jednoglasno dogovoreno da je kolaboracija bila jedini
izbor. Djed starog strica je stajao iza te odluke. Veleposjednici kolaboracionisti su potom
doživjeli procvat. A kad su se Britanci pripremali da napuste Indiju, oni su svojim starim
prijateljima savjetovali da jednostavno prenesu lojalnost na Muslimansku ligu i novu
Domovinu. Rečeno - učinjeno i njihov se prosperitet nastavio.
Na toj historijskoj lokaciji Platonov posljednji rad bit će izložen šačici njegovih
prijatelja. Stigli smo odmah nakon doručka i počeli razgledavati stare fotografije koje su
ukrašavale zidove, uključujući i jednu vrlo zanimljivu, sa starim stricem u mladosti - na konju
i u opremi za polo. Prekinulo nas je deset mišićavih seljaka, koji su polako ulazili noseći, po
petorica sa obje strane, ogromno platno. Unijeli su ga i postavili na zid. Pritrčalo im je još
sluga da im pomognu otkriti sliku. Platonu bi sve ovo bilo i vrlo zabavno, ali i odvratno, no ne
vrijedi to sad ni spominjati jer, da je bio živ, mi ne bismo ni bili ovdje a slika ne bi postojala u
ovom obliku. Ovo je bio umjetnički ekvivalent njegove posljednje volje i testamenta.
Zaynab je postala nestrpljiva. “Skinite taj papir i karton sa slike i otvarajte, otvarajte.
Brže.”
Alice se bila dovoljno oporavila da bude s nama a u slučaju nužde uz dvoranu je bilo
šest toaleta - po jedan za svaku od onih uglednih porodica što su se tu u starim vremenima
okupljale. Zaynab je očajnički željela da njujorška MoMA bude domaćin prve izložbe: otuda i
njena odlučnost da dovede Alice u Jam Thanda Gosht i njena iritiranost što, kako je rekla,
“izluđujem Alice”.
Yu-chih, koja se bez sumnje pitala što li ju je Konfučije doveo na ovo mjesto, kad je
mogla lijepo vidjeti neka druga, nastojala je izgledati kao neko kome nije dosadno, mada bez

Knjigoteka 280
uspjeha. Mi ostali smo nestrpljivo iščekivali Platonovu poruku svijetu. Kad su karton i smeđi
papir uklonjeni, vidjeli smo da to uopće nije bila jedna slika, već ogroman triptih. Svaki dio je
bio slikan drugim bojama.
Insistirao sam da bismo trebali svaki gledati zasebno a da se ostala dva privremeno
okrenu prema zidu.
Prvi dio triptiha je bilo ono što je Zaynab već vidjela u ranoj fazi. “Užas, užas”, bila je
tada njena prva reakcija i ona je pobjegla u Evropu, uvjerena da je Platon na rubu ludila. Taj
“užas” je nesumnjivo bio prisutan u srži te slike, ali je bila i veoma izmijenjena u odnosu na
te prve skice. Ovo je bila slika Domovine, slika za koju mi je on sam rekao da bi mogla
izazvati ustanak u zemlji. Strašni tumori koji izjedaju zemlju naslikani su kao živi organizmi,
sa pipcima koji su se jedan s drugim takmičili da posve osvoje tijelo. Nikad nisam vidio ništa
slično, ni kod Platona, ni kod bilo kog drugog slikara. Svakako je bila originalna. Boje kojima
je naslikao tumore bile su čudna kombinacija krvavocrvene i gnojnožute, mada je svaki tu-
mor imao svoje, individualne crte.
Zaynab je željela da protumačim svaki dio pojedinačno, mada je Platonova poruka
bila dovoljno jasna. “Možda je dosadno, ali je potrebno”, insistirala je prethodne večeri,
“kako bi Alice potpuno razumjela kompleksnost slike.”
Ally je poznavala samo radove mladoga Platona, koje nije bilo teško razumjeti, čak ni
onu zbirku crteža iz 1964. Pristao sam - kao što sam i obično činio na Zaynabine zahtjeve.
Prvi dio, rekao sam, mogao bi se jednostavno nazvati “Četiri raka Domovine”. Jezivi i
nadrealni prizori. Bez suptilnosti ili tajnovitosti, koju bi trebalo posebno objašnjavati. Platon
je volio ostavljati šifre u svojim manje jasnim radovima, ali na ovom se djelu nije time bavio.
Maligni rak, koji je pustio još tri pipka, imao je oblik orla. Na leđima Ujka Sama je bilo
bezbroj modrica i istetoviranih zvijezda i pruga, koje su i same bile u stanju kanceroznog
raspadanja. Ujka Samovo lice, koje sa smiješkom odobravanja gleda orla bilo je nepogrešivo
prepoznatljivo. Bio je to Barrack Hussain Obama, prvi tamnoputi lider Velikog društva.
Najnoviji imperijalni poglavica imao je značku: “Da mi možemo... i dalje uništavati zemlje.”
Platonova slika je namjerno sirova, pomislio sam, ali je li bila i precizna? Alice se nervozno
vrpoljila dok je furiozno zapisivala u bilježnicu, što je bio jasan pokazatelj da je strijela
pogodila metu
Je li ovo bio prvi primjer umjetnosti koja kritizira? Gotovo da sam mogao čuti ulizice
kako se silno trude uvjeriti liberalno mnijenje da Platon nije vrijedan pažnje. Marginalan
slikar a ne proslavljeni slikar sa preko dvadeset nagrada. I. M. Malik je mnogo veći i važniji
umjetnik iz te zemlje koji već radi portret predsjednika koga je prikazao kao svetog Georgija
kako se bori sa zmajem što izbacuje oblake u obliku gljive. Slika, naručena od nekog
privatnog kolekcionara, već je rezervirana za sedam muzeja - zbog snage ideje i Malikove
izuzetne reputacije. Ali koja će od te dvije slike trajati? To je pitanje koje ulizice obično
izbjegavaju jer oni su kadri živjeti samo sada, i samo za ovaj trenutak pa se zato nikada ne
mogu naći na pogrešnoj strani povijesti. Sposobni da nanjuše moć u svakoj sferi, što je dio
njihovog zanata, oni su se bez imalo muke premještali sa jednog do drugog dupeta. Platon
se nije imao čega bojati kad je njihova presuda u pitanju.
Drugi rak, naslikan u krvavocrvenoj i smeđoj boji, kao da je pozdravljao onaj prvi. Ili
je to bila moja mašta? Pomjerio sam se unatrag. Imao sam pravo. Nije gubio previše
vremena na armiju Domovine i diktatore koje joj je ona dala naslikao je drečavim bojama.
Oni gutaju dijelove umiruće zemlje, kao da time hoće da zaustave kemoterapiju. Mora da je
to bilo na umu Platonu, mada svi prisutni nisu prihvatili moje tumačenje. Zahid je mislio da

Knjigoteka 281
sam otišao predaleko, ali Alice i Zaynab su se složile sa mnom. Jedan od despota je bio u
stanju raspadanja a dijelovi metastaziranog tkiva plutali su u zraku. Kemoterapija je uništila
najmanje jedan tumor. Sve je to bilo malo previše.
Zeleni bradati baloni u obliku bombi bili su džihadlije, prikazani kako se polako
odvajaju od druga dva lika i počinju se razvijati kao zasebna bića. Ali koga predstavlja ovih
pet nadutih likova što se drže za ruke dok seru zlatne novčiće, dok svaki od njih drži ruke
ispod dupeta onoga do sebe kako bi bio siguran da će ta zlatna govna pasti u njih i sve tako,
do posljednjeg lika koji jede zlatno govno tako prostački nehajno da mu je lice potpuno
umazano. Čudan nos, tipični zubi, to mora da su prezreni političari sirote Domovine.
Boje na ovoj slici odgovarale su silini samog rada. Gledan iz daljine, bio je šokantan,
ali što mu se više približavate, to užas postaje veći. Međutim, ovom dijelu istinsku dubinu
nije davala u tolikoj mjeri očito snažna satira, već zid od ljudi kojima je slikar uokvirio platno.
Zaynab ovo nije vidjela na prvobitnoj skici. Mora da je Platon sliku dovršio netom prije nego
što je odveden u bolnicu da umre. Ljudi na ivici slike dijelom su predstavljali živicu, a dijelom
ogradu; muškarci i žene koji se nisu razlikovali od one desetorice slugu što su prije jednog
sata unijeli sliku u dvoranu i koji sada strpljivo na žezi čekaju pred zgradom da je otuda
odnesu.
I ljudi na slici su čekali. Zašto su čekali? Šta su čekali? Slikajući ih kao zid, Platon je
naglasio njihovu kolektivnu snagu. Njih je mnogo, a rakova malo. Šta to oni čekaju? Da ti
međusobno povezani rakovi i njih zahvate? Svako lice odražavalo je drugi oblik boli,
otupjelosti, gnjeva i očaja. To me podsjetilo na Platonove najranije radove, crteže koji su
prikazivali Podjelu, ali ovo je bilo drugačije, jer ovi ljudi nisu obične žrtve. Njihova pasivnost
krije njihovu snagu. Možemo biti siromašni, kao da kazuju njihova lica, ali naši su snovi čisti.
Nema krvi na našoj savjesti. A možda bi je trebalo biti. Da li je Platon to osjećao u svojim
posljednjim danima, dok se utrkivao sa vremenom da završi sliku? Nekim likovima se iza leđa
krije drugi lik. Da li to umjetnik hoće da kaže da postoje skrivena oružja? Hoće li posljednji
pokušaj spašavanja Domovine doći odozdo i pomesti svako zlo? Ne znam, ali bih volio
vjerovati da mu je to bilo na umu - posljednji utopijski krik. Je li tako, Platone?
Ima na tom platnu i nekoliko nasmiješenih lica koja predstavljaju nevinost i nadu.
Djeca koju doje seoske Madone, od kojih jedna ima maleni mladež ispod dojke, što je nas
trebalo asocirati, ili možda mene, na Zaynab. Bebe nesvjesne onog što stoji pred njima,
poput mnogih koji su nekad mislili da je Domovina budućnost. To je Platonov zapanjujući
oproštaj sa zemljom u kojoj je bio prisiljen naći utočite kao izbjeglica prije više od pola
stoljeća.
Sjedili smo neko vrijeme šutke, razmišljajući o slici. Alice je prva progovorila. “Sjajno.
Oko toga nema sumnje. Njegov najbolji rad. Zaista sjajno. Neki ljudi stareći atrofiraju. On je
svake godine bivao sve bolji. Problemi: MoMA neće uzeti Obamu prikazanog kao rak. Oni bi
to uradili da je sliku uradio neki čuveni slikar, ali Platon je tek odnedavno postao poznat u
Sjedinjenim Državama.”
“Nemoj im govoriti”, rekla je Zaynab. “Pusti nek je tumače kako žele.”
“Nema tu drugog tumačenja. U tome se i krije snaga ovih slika, Zaynab.”
Yu-chih, koja je jedva progovorila ijednu riječ otkako smo stigli na ovo mjesto Bogu
za leđima, uključila se. “Slika je univerzalna. Nijedna galerija koja ima kustosa koji zna šta
predstavlja umjetničku vrijednost, neće odbiti ovu sliku. Ima jedna nova galerija u Pekingu,
‘Kradljivac konja’. Oni bi je sutra izložili. Nadam da već imate spremne slajdove.”

Knjigoteka 282
 “Na Zapad ili na Istok, Zaynab?”, upitao sam je šapatom. Pogledala me je molećivo.
Okrenuo sam sliku Domovine prema zidu i izložio sljedeću. Ova je bila u klasičnim
Platonovim bojama. Cijelo platno je bilo prekriveno nijansama plave, tirkizne i tamno zelene.
Našli smo se pred uzburkanim okeanom. Molim te, pomislio sam, samo bez sirena. Ne čini
mi to, Platone. U središtu slike bilo je veliko ostrvo u obliku školjke sa šestoricom muškaraca
koji okružuju jednu jedinu ženu. Vidjelo se da se Platon morao svladavati da je ne naslika kao
sirenu. Slika kojom je pokrio sirenin rep bila je malo drukčije nijanse i smrt ga je očito
spriječila da je još retušira. Pet likova je, iznenađujuće, naslikano gotovo socrealistički. Samo
jedan, kao i more, bio je prikazan nadrealno. Primakao sam se da provjerim ko su. I
prepoznao svakog od njih. I ostali su se primaknuli i počela je igra pogađanja. Svi su
prepoznali Kemala Ataturka, mada je njegov portret bio jedini nadrealan. Njegov poznati
šešir, tajanstveni osmijeh, cigareta, malo nahereno lice, sve je to bilo njegovo, ali šta je ovo
ispod? Odjeven u tajice i sa nogama u pozi fantastične piruete. Rudolf Nureyev ili derviši koji
se vrte? Mogli smo birati? Nisam znao da je Platona ikad zanimao Ataturk te je ovo bilo
iznenađenje - ili je on pokušavao reći nešto o čemu se često u Istanbulu raspravlja, ali što
nikad nije bilo ni napisano, ni naslikano?
I ostali likovi su bili iz svijeta islama, ali iz jednog sasvim drugog vremena.
Intelektualni disidenti, poput čovjeka koji ih je naslikao, i stoga junaci koji su uzbuđivali
njegovu umjetničku krv. Slijepi pjesnik sjedi uz noge ostalih. Na krilu mu leži čuveno djelo,
koje je zapravo jedina parodija koja je ikada napisana o Zaynabinom mužu, i to u
dvanaestom stoljeću. Jesmo li mi uopće napredovali. Pjesnik, Abu-Ala al-Maari, razgovara sa
ribama i pticama. Trojica ljudi u odorama i sa turbanima na glavi gledaju ga sa ljubaznim,
zabavljenim i zaštitničkim izrazom lica a pritom svaki od njih čvrsto drži vlastito najpoznatije
djelo, kao da neko prijeti da će im ga oteti. Ta trojica su bili stari prijatelji sa kojima sam ja
Platona upoznao prije trideset godina, dok je još bio u onoj nihilističkoj fazi u pogledu vjere
svojih predaka: veliki učenjaci iz Al-Andalusa i muslimanskog svijeta: Ibn Hazm, Ibn Sina i Ibn
Rushd. Ovaj posljednji - i ja sam se nasmijao od oduševljenja - bio je sicilijanski geograf
Muhammad Idrisi, prikazan kako im pokazuje svoju mapu svijeta. Objasnio sam te likove
prisutnima, pri čemu je Zaynab malo previše energično klimala glavom, kao da ona to već
sve zna - što je jedina od onih njenih rijetkih navika koje su mi smetale, jer je to radila samo
kada je bila iznenađena a nije željela priznati neznanje.
Isprva me zbunjivala ona jedina žena na slici. Koga je to Platon imao na umu? A onda
sam na uzdignutoj ruci vidio arapski natpis na rukavu: Allahu dragi, rođena sam za velike
stvari i ja koračam sa velikim ponosom/Dopuštam svom ljubavniku da mi dotakne obraz i
pružam mu poljubac za kojim žudi - mada mi je ruka djelovala čudno. Imala je šest prstiju.
Šestoprsti. Pa, to je Wallada! Pjesnikinja iz Cordobe iz desetog stoljeća, čiji je salon nedaleko
od Velike džamije bio mjesto brojnih vatrenih debata o umjetnosti i književnosti, okupljalište
ljudi koji su joj donosili glasine i svaki dan je izvještavali o najnovijim dešavanjima u gradu.
Nadimak Šestoprsti bio je uvreda koju je ona javno bacila u lice svom ljubavniku, istinski
velikom pjesniku, Ibn Zaydunu, čiju ljubavnu poeziju i dan-danas predaju u arapskim
školama i na univerzitetima. Zaydun je izdao Walladinu ljubav tako što je zaveo njenu
sluškinju a onda prešao na mladiće. Pjesma koju je ona javno protiv njega recitirala nije
imala literarne vrijednosti - za razliku od epa u odbranu glasina, koji je samo dijelom sačuvan
- ali je neprekidno ponavljana u ono vrijeme zbog svoje šokantnosti te je siroti Ibn Zaydun
postao poznat u gradu i, doista, čak i u Palermu i Bagdadu - kao Šestoprsti:
Zovu te Šestoprsti,

Knjigoteka 283
 Tvoj će te život napustiti prije imena;
Razvratnik i bludnik si a, dodajmo tome,
I griješnik, svodnik, rogonja i lopov.
Bilo je tu i grubljih epiteta, ali “Šestoprsti” je ostao vezan za pjesnika sve dok njegov
u platno umotani leš nije spušten u zemlju. Ova slika je, očito, “Dobri musliman”.
Odjednom sam postao svjestan da sam obratio pažnju samo na glavne likove i da mi
je promaklo nekoliko bitnih detalja. Ispod same površine mora vrebala je smrt u obliku
spodoba sličnih ajkuli, od kojih je nekoliko imalo duge brade. Ali Alice je bila ona koja je tog
popodneva otkrila najhitniju stvar. Ono što sam ja vidio kao obični oblak, bilo je muško lice.
Alice se glasno klela da je to James Joyce i u nevjerici ponavljala to ime. Provjeravali smo taj
oblak sa svake razdaljine i doista, kad se gleda s njenog mjesta, tek par koraka od slike, bila
je očito u pravu. Bio je tu i neki broj i Zaynab je smjesta shvatila.
“Prvi i posljednji dar koji mi je ikada dao je bilo jedno izlizano izdanje Uliksa. Arapski
brojevi se očito odnose na broj strane.”
Morala je otići da sama donese knjigu jer služavke ne bi umjele pročitati engleski
naslov. Svi prisutni tvrdili su da su knjigu pročitali, mada sam znao da Zahid i Konfučije
definitivno lažu, osim ako je Konfučije nije pročitao kad je izgubio pamćenje. Ispostavilo se
da jeste i Yu-chih nas je obavijestila da postoje dva kineska prijevoda, od kojih je stariji
vjerniji originalu. S obzirom da neki ljudi Joyceova kasnija djela smatraju nerazumljivim,
pitao sam se na šta samo liči taj kineski prijevod. Kako JJ uopće može funkcionirati na
drugom jeziku?
Uzbuđena Zaynab je pronašla stranicu i pročitala je, red po red. Onda je došla do tog
mjesta i vrisnula. “To je Stephen Dedalus. Razmišlja o matematičkoj disciplini
srednjovjekovnih Arapa a posebno o algebri - al-jabra - i njenim simbolima. Doživljava ih kao
nešto što nosi čudne kape kvadrata i kocki’, ali poslušajte ovo:‘...i ta vražja mašta maurska. I
nje je nestalo sa ovoga svijeta, a Averroes (Ibn Rushd) i Moses Maimonides (Ibn Maymun), ti
tamnoputi ljudi, izgledom i kretnjom, što u svojim rugajućim ogledalima zrcale mračnu dušu
svijeta, taj blještavi mrak kojeg svjetlo razumjeti ne umije.’”
Kako mi je to moglo promaći? Je li mu ta misao pala na um dok je živio u Trstu?
Razmišljajući o mučnoj historiji svoje zemlje, svog kontinenta i svoje religije, sjetio se jednog
drugog svijeta. Inteligentno, inteligentno, Platone. Ova slika je jednoglasno nagrađena
novim naslovom: “Mračna duša svijeta”. Priznanje JJ jednoj nestaloj civilizaciji, po saznanju
rahmetli Muhammada Aflatuna. Nikad mi to nije spomenuo a nije ni bilo kome drugom.
Šta li se krilo na posljednjem dijelu triptiha? Atmosfera iščekivanja se osjećala u zraku
dok smo se približavali da osmotrimo taj rad. Bio je sasvim drugačiji od prethodna dva. Ovo
je bilo nešto lično. Činile su ga četiri velike i šest malih slika. Na svakoj je bio portret ili
minijatura. To su, zapravo, bile naslikane kratke priče. Dva mala Platonova autoportreta;
jedan koji ga prikazuje kao mladića, lica punog boli, a drugi, kao starca, u zadnjoj fazi života,
sa crtama koje je unakazio rak. Tu je bio i stol naše kafanice na koledžu u Lahoreu, u sjeni
pipala 29, oko kojeg smo svi mi okupljeni, sa Konfučijem najprepoznatljivijim od svih. I tu se
provukla satira, pa oni među nama koji djeluju zamišljenije imaju naočale, brbljivom
trijumviratu jezici doslovno vise iz usta, dok je mene prikazao kako ližem naočale kako bih ih
očistio. Najnedvosmisleniji, ali i najsmješniji - za nas koji smo to znali - bio je portret Zaynab,

29 Sveta smokva (Ficus religiosa) je vrsta bengalske smokve koja raste na Dalekom istoku.

Knjigoteka 284
pokrivene od glave do pete, pobožnog izraza, kako sjedi prekriženih nogu na takhtposhu 30.
Kraj nje je položena Sveta knjiga. Zaynab drži neupaljenu svijeću. Svi su zapazili da je
neupaljena. Zaynab i ja se nismo usudili ni pogledati jedno drugo.
“To mora nešto značiti, Dara”, rekla je Yu-chih. “Mora da imaš neko objašnjenje.”
“Naravno da postoji objašnjenje”, rekao sam, nastojeći da se ne nasmijem. “Zar nije
očito. Platon, mada nije bio vjernik, spoznao je našu vjeru u svojim posljednjim danima. Ne
može se prikazati upaljena svijeća kraj Kur'ana. Svjetlo koje zrači iz Knjige je sasvim
dovoljno.”
Zaynab je sa olakšanjem odahnula. Ostali su zapljeskali. Bilo je tu još nekoliko
probranih Platonovih slika. Na jednoj, patuljak sa podignutim mačem čuva spolni organ
krunisane dame, dok se okrunjeni muškarac sretno poslužuje njenom stražnjicom. Prisutni
Pendžabci su zaurlali od oduševljenja. Platon se prisjećao, a i nas podsjetio, one čuvene,
usputne opaske koja je nekad davno cijelo jedno pozorište natjerala na smijeh i proslavila
svog autora. Alice nije znala tu priču i sad se - sasvim oporavljena od stomačnih problema -
smijala bez ustezanja.
Na satiričnoj minijaturi prikazani smo Jindie i ja odjeven po mogulski, mada sa
kineskim crtama lica, kako se izležavamo pod mramornim baldahinom u Šalimarskim
vrtovima. Moja je glava u Jindienom krilu i igram se sa cvijetom. Zgodne ptičice lete iznad
nas a jedna od njih je upravo ispustila izmet koji pada pravo meni na lice. Svirač, neobično
sličan Platonu, drnda sitar ispod naših nogu. Jedna Jindiena dojka, što sam tek poslije
zapazio, delikatno proviruje, što je kod njenog brata i muža izazvalo malu nelagodu. Onda
sam ja shvatio da se ne radi samo o tome. I maleni djelić moje anatomije je, pun nade,
izvirio. Zaynab me je brzo pogledala, praveći se da kašlje, kako bi prikrila kikot, a ja sam na to
rekao: “Mislim da mi je ovo najdraža sličica na ovom posljednjem dijelu triptiha.”
“Oh, ne”, rekla je Yu-chih. “Meni se stvarno sviđa ona neupaljena svijeća. Tako
suptilno.”
Složio sam se s njom, mada malo preglasno.
I Platonovi omiljeni pjesnici su bili tu ali je njih - za razliku od prijatelja - tretirao sa
možda previše poštovanja. Tu su bili svi. Faiz, sa cigaretom koju čvrsto drži u ruci
primaknutoj usnama, kako pokušava prigušiti kašalj koji mu je često prekidao čitanje. Druga
ruka opire se udvaranju ugledne ljepotice, dok je u pozadini Platonov zid sačinjen od ljudi,
prikazan kao minijatura one prve slike, bolom ispunjena lica nešto kao da mole. To je bila
posveta Faizovoj najčuvenijoj pjesmi, čiji prvi stih “Ljubavniče, ne traži opet staru ljubav”,
uvodi čitaoca u stihove koji objašnjavaju zašto to ne treba činiti. Ne zato što je pjesnik našao
drugu ljubav, kao siroti Ibn Zaydun, već zato što “ima i drugih jada u svijetu, osim ljubavnih”.
Kao što je jad tlačenja koji osjeća sirotinja.
A tu je i Sahir Ludhianvi, iz starog Platonovog grada u Indiji prije Podjele. Njega niko
nije prepoznao a ja sam ga jedini znao zato što smo nas dvojica, kad smo bili mladi, stalno
recitirali njegovu poeziju. Bila je razumljivija od Faizove, didaktična, i sa brehtovskim tonom,
mada nije upamćena kao djela velikoga njemačkog pjesnika. Ali trebalo je nešto objasniti.
Zašto Sahir stoji sa spuštenim pantalonama? Gleda nas svojim zločestim pogledom i
malenim, opuštenim penisom. Ne vidimo njegovu golu stražnjicu zato što ju je okrenuo
prema Taj Mahalu, koji istovremeno fotografira horda turista. Jedna od najinteligentnijih

30 Drveno postolje, nalik na niski stol ili krevet, koji se može naći u gotovo svakoj kući na indijskom
potkontinentu.

Knjigoteka 285
Sahirovih poema je bila njegov odgovor voljenome, u kojem mu predlaže da se sastanu na
mjesečini blizu Taja. Pjesnikov odgovor je istovremeno i dirljiv i surov, jer raskrinkava taj
spomenik kao puko povlađivanje caru koji je svoje bogatstvo koristio kao štaku “da ismije
ljubav koju mi, sirotinja, osjećamo”. Koliko njih je umrlo gradeći tu apsurdnu zgradu, pita
pjesnik svoga ljubavnika. Jesi li ikada o njima razmišljao? Zar oni nikad nisu bili zaljubljeni?
Zar su njihova osjećanja manje čista? Na Platonovom portretu, Taj je napukao s jednog kraja
na drugi, a pukotine, mali impresionistički baloni, oslikani su sličnim bojama kao i rakovi na
prvoj slici. A što se tiče penisa, tu Platon sugerira, i to ispravno, da je pjesnik bolovao od iste
boljke kao i onaj ko je naslikao sliku. Nisam to spomenuo, mada su se Ally i Zaynab kratko
zgledale.
Posljednja tri lika su bili omiljeni pendžabski pjesnici iz sedamnaestog i osamnaestog
stoljeća, prikazani kao narodni tribuni. To je trijumvirat Warisa Shaha, Bulleha Shaha i Shaha
Hussaina, koji su mnogim Pendžabcima svetiji od najpobožnijih propovjednika bilo koje
religije. Nikad niko nije naslikao njihove portrete. Platon ih je naslikao kao pendžabske
meleke-seljake: Waris Shaha, kako spašava svoju Heer 31 sa svadbene nosiljke; Bulleh Shaha,
kako se mršti na džamiju i hinduistički hram i prekorijeva mule i brahmane - sve u minijaturi.
A Shah Hussain, koji je javno na ulicama Lahorea paradirao sa svojim hinduskim ljubavnikom
Madho Lalom i pisao mu ljubavne pjesme, prikazan je nag u njegovom naručju, mada ne i u
krevetu. Oni se grle na ulici Lahorea, dok ih gleda zadivljena publika, lica sličnih onima na
zidu na prethodnoj slici. Platonova imaginacija se ovdje, zapravo, drži činjenica. Kada je Shah
Hussain umro, mule su naredile da mu se tijelo ostavi da istrune na suncu zato što je
prekršio kur’anske sure. Negdje je zapisano da su se desetine hiljada pjesnikovih
obožavatelja pobunile protiv mula. Njegovo tijelo je javno okupano i prekriveno crvenom
bojom, koju je on volio, te sahranjeno uz velike fanfare i pjesmu.
Naslov ove slike nije tražio previše razmišljanja: “Moj život”.
Završen.
Lahore - Pelion - Sardinia - London 2006. - 2009.

31 Junakinja čuvene indijske romantične priče Heer i Ranja.

Knjigoteka 286