Knjige.

Club Books

REBECCA SKLOOT

BESMRTNI
ŽIVOT
HENRIETTE
LACKS
S engleskoga prevela
MIHAELA VELINA

Naslov izvornika:
The Immortal Life of Henrietta Lacks

2
 Knjige.Club Books

Za moju obitelj:
moje roditelje, Betsy i Floyda, te njihove supružnike Terryja i Beverly; mog
brata Matta i njegovu ženu Renee te moje divne nećake Nicka i Justina.
Svi su oni predugo bili bez mene zbog ove knjige, ali nikad nisu prestali
vjerovati u mene.

I u sjećanje, s ljubavlju, na moga djeda Jamesa Roberta Leeja (1912 - 2003),

koji je volio knjige više nego itko drugi koga poznajem.

3
 Knjige.Club Books

Nekoliko riječi
o ovoj knjizi

Ovo je istinita priča. Imena nisu promijenjena, likovi i događaji

nisu izmišljeni. Pišući ovu knjigu provela sam više od tisuću sati u razgovoru
- kako s obitelji i prijateljima Henriette Lacks, tako i s odvjetnicima, etičarima,
znanstvenicima i novinarima koji su pisali o obitelji Lacks. Jednako
tako, oslanjala sam se na mnoštvo arhivskih fotografija i dokumenata, na
znanstvena i povijesna istraživanja te na osobne dnevnike Henriettine kćeri
Deborah Lacks.
Dala sam sve od sebe da vjerno prenesem način na koji je svaka pojedina
osoba govorila i pisala: dijalozi se odvijaju na rodnom narječju likova, a
ulomci iz osobnih zapisa navedeni su točno kako su napisani. Kao što mi je
rekla jedna Henriettina rođaka: »Ne bi bilo pošteno poljepšati kako su
govorili i promijeniti što su rekli. Tako bi ostali bez života, bez svojih
iskustava, bez svojih ja.« Na mnogim sam mjestima usvojila riječi svojih
sugovornika da opišem njihove svjetove i njihova iskustva. Na taj sam način
uporabila jezik njihova vremena i njihova podrijetla, uključujući i riječi poput
obojeni. Članovi obitelji Lacks često Sveučilišnu bolnicu Johns Hopkins
nazivaju »John Hopkin« pa sam to zadržala kad god oni govore. Sve napisano
u prvome licu i glasom Deborah Lacks izravni su navodi njezinih riječi, s tek
nekoliko kraćenja i zahvata da se dobije na jasnoći.
Kako je Henrietta Lacks umrla nekoliko desetljeća prije no što sam počela
pisati ovu knjigu, u rekonstrukciji prizora iz njezina života oslanjala sam se
na intervjue, pravne dokumente i njezinu povijest bolesti. U tim je prizorima
dijalog izvučen iz pisanih zapisa ili je doslovno naveden onako kako mi
je prepričan u intervjuu. Kad god je to bilo moguće, obavila sam razgovore
u više navrata i s više izvora, ne bih li osigurala što veću točnost. Ulomak
iz Henriettine povijesti bolesti u prvom poglavlju sažetak je mnogih
različitih pojedinačnih nalaza.
U cijeloj knjizi ponavlja se riječ HeLa, kojom se nazivaju stanice uzgojene
iz stanica s vrata maternice Henriette Lacks. Izgovara se hí-la.

4
 Knjige.Club Books

O kronologiji: datumi za znanstvena istraživanja odnose se na vrijeme

kad su istraživanja provedena, a ne kad su bili objavljeni rezultati. U nekim
su slučajevima ti datumi okvirni, jer ne postoje zapisi o točnom datumu
početka. Također, s obzirom na to da skačem naprijed-natrag između više
različitih priča, a do znanstvenih se otkrića dolazi u rasponu od mnogo
godina, da stvari budu jasnije na nekim mjestima u knjizi opisujem ih u
slijedu, premda je do njih došlo okvirno u istom razdoblju.
Povijest Henriette Lacks i stanica HeLa poteže važna pitanja koja se tiču
znanosti, etike, rase i klase; dala sam sve od sebe da ih jasno predstavim
u sklopu priče, a dodala sam pogovor koji se bavi tekućom pravnom i
etičkom debatom oko vlasništva nad tkivom i istraživanjima. Još bi se mnogo
toga dalo reći o toj temi, ali to nadilazi opseg ove knjige pa ću to prepustiti
učenjacima i stručnjacima. Nadam se da će mi čitatelji oprostiti sve propuste.

5
 Knjige.Club Books

Nijednu osobu ne smijemo promatrati kao apstrakciju.

Umjesto toga, u svakoj osobi moramo vidjeti svemir sa
svim njegovim tajnama, sa svim njegovim blagom, s
vlastitim izvorima patnje i s određenom količinom
pobjede.

- ELIE WIESEL
iz knjige The Nazi Doctors and the Nuremberg Code

6
 Knjige.Club Books

PROLOG
Žena na fotografiji

Na mom zidu visi fotografija žene koju nikada nisam upoznala,

a lijevi je ugao poderan i zakrpan selotejpom. Ona gleda ravno u aparat i
smiješi se, stoji s rukama na bokovima, u uredno izglačanu kostimu, sa
zagasitocrvenim ružem na usnama. Kasne su 1940-e, a ona još nije
navršila tridesetu. Svijetlosmeđa joj je koža glatka, oči mlade, pogled zaigran,
ne zna za tumor koji raste u njoj - tumor koji će njezinih petero djece ostaviti
bez majke i promijeniti budućnost medicine. Potpis ispod fotografije kaže da
joj je ime »Henrietta Lacks, Helen Lane ili Helen Larson«.
Nitko ne zna tko je snimio tu fotografiju, ali objavljena je stotinama puta
u raznim časopisima, znanstvenim priručnicima, na blogovima i na
zidovima laboratorija. Obično je se identificira kao Helen Lane, ali često je
bezimena. Zovu je jednostavno HeLa, što je kodno ime dano prvim
besmrtnim ljudskim stanicama - njezinim, stanicama, izrezanim s vrata
njezine maternice samo nekoliko mjeseci prije no što je umrla.
Pravo joj je ime Henrietta Lacks.
Godinama sam zurila u tu fotografiju pitajući se kakav je život vodila, što
se dogodilo s njezinom djecom i što bi mislila o tome da stanice s
njezina cerviksa žive zauvijek - da ih se kupuje, prodaje, pakira i razašilje
milijunima laboratorija širom svijeta. Pokušala sam zamisliti kako bi se
osjećala da zna da su njezine stanice otišle s prvim misijama u svemir da
vidimo što se događa s ljudskim stanicama u bestežinskom stanju, ili da su
doprinijele nekima od najvažnijih dostignuća u medicini: cjepivu protiv
dječje paralize, kemoterapiji, kloniranju, kartiranju gena, umjetnoj oplodnji.
Sigurna sam da bi i ona, kao većina nas, bila šokirana da čuje da u
laboratorijima rastu bilijuni njezinih stanica, mnogo više nego što ih je ikada
bilo u njezinu tijelu.
Ne postoji način da saznamo koliko je točno Henriettinih stanica danas
živo. Jedan znanstvenik procjenjuje da bi sve stanične kulture koje su
dosad uzgojene iz stanica HeLa zajedno težile više od pedeset tona, što je
nezamisliv broj, s obzirom na to da pojedinačna stanica gotovo da i nema

7
 Knjige.Club Books

težinu. Drugi je, pak, znanstvenik izračunao da bi sve dosad uzgojene stanice
poredane jedna uz drugu opasale Zemlju najmanje dva i pol puta, a niz bi bio
dugačak 106 680 kilometara. Na vrhuncu života Henrietta je bila tek nešto
viša od sto pedeset centimetara.
Za stanice HeLa i ženu u pozadini priče o njima prvi put sam čula 1988,
trideset sedam godina nakon njezine smrti, na satu biologije u mjesnom
koledžu, kad sam imala šesnaest godina. Moj instruktor Donald Defier, nizak
i proćelav muškarac, koračao je gore-dolje po prednjem dijelu predavaonice
i uključio je projektor. Pokazao je na dva dijagrama koja su se pojavila na
zidu iza njega. Bili su to shematski prikazi razvojnoga ciklusa stanice, ali meni
su izgledali kao zbrka neonski šarenih strelica, kvadrata i krugova s riječima
koje nisam razumjela, poput »MPF izaziva lančanu reakciju aktivacije
proteina«.
Bila sam klinka koja je pala prvi razred srednje škole, jer je stalno
markirala. Prebacila sam se u alternativnu školu koja je nudila proučavanje
snova umjesto biologije, pa sam pohađala Deflerove satove da nadoknadim
gradivo i dobijem potrebne ocjene, što je značilo da sam sjedila u
predavaonici i slušala izraze poput mitoze i inhibitora kineaze. Bila sam
potpuno izgubljena.
»Moramo li zapamtiti sve s tih dijagrama?« doviknuo je jedan od učenika.
Da, rekao je Defler, morate zapamtiti dijagrame, a sve što piše na njima
bit će u testu, ali nije to najvažnije. Htio je da shvatimo da su stanice
čudesne stvari: u našem ih tijelu ima otprilike stotinu bilijuna, a pojedinačno
su tako malene da bi nekoliko tisuća njih stalo u točku na kraju ove rečenice.
Sačinjavaju sva tkiva - mišiće, kosti, krv - od kojih su građeni svi naši organi.
Pod mikroskopom stanica izgleda kao jaje na oko: ima bjelanjak
(citoplazmu) pun vode i bjelančevina koji je hrane, i žumanjak (jezgru) koji
sadrži sve genetske informacije što nas čine baš onim tko jesmo. U citoplazmi
je živo kao na njujorškoj ulici. Prepuna je molekula i prijenosnika koji
neprestano prenose enzime i šećere iz jednoga dijela stanice u drugi,
provodeći vodu, hranjive tvari i kisik u stanicu i iz nje. Male citoplazmičke
tvornice rade 24 sata na dan, izbacujući šećere, masnoće, bjelančevine koje
su pogonsko gorivo za stanicu i hrana za jezgru - mozak cijele operacije:
unutar svake jezgre u svakoj stanici u našem tijelu nalazi se identična
preslika cijelog našeg genoma. Taj genom govori stanicama kad je vrijeme za
rast i diobu te se brine da one i obave svoj posao, bez obzira na to je li riječ o
regulaciji bila ili pomoći mozgu da shvati riječi na ovoj stranici.
Defler je koračao gore-dolje po prednjem dijelu predavaonice
objašnjavajući nam da mitoza - postupak dijeljenja stanica - omogućuje da
embriji izrastu u dijete i da naše tijelo stvori nove stanice za zacjeljivanje rana

8
 Knjige.Club Books

ili nadoknadu izgubljene krvi. Predivno je to, rekao je, kao savršeno
koreografiran ples.
A dovoljna je samo jedna mala pogreška u bilo kojoj fazi dijeljenja da
stanice počnu nekontrolirano rasti, dodao je. Zatajenje samo jednog
enzima, samo jedna pogrešna aktivacija proteina i moglo bi doći do pojave
raka. Podivljala mitoza, tako se rak širi.
»Do tog smo saznanja došli proučavajući kulturu stanica raka«, rekao je
Defler. Nacerio se i okrenuo se prema ploči, na koju je golemim
slovima napisao dvije riječi: HENRIETTA LACKS.
Henrietta je umrla 1951. od teškog karcinoma vrata maternice, rekao
nam je. Ali prije nego što je umrla kirurg je uzeo uzorke njezina tumora i
naselio ih u Petrijevu posudicu. Znanstvenici su desetljećima pokušavali
održati ljudske stanice živima u kulturi, ali sve su na kraju umrle. Henriettine
nisu: svakih dvadeset četiri sata razmnožile su cijeli jedan naraštaj i nikad se
nisu prestajale razmnožavati. Bile su to prve besmrtne ljudske stanice
uzgojene u laboratoriju.
»Henriettine stanice sad već žive izvan njezina tijela mnogo dulje nego
što su živjele u njemu«, rekao je Defler. Da odemo u bilo koji stanični
laboratorij na svijetu i zavirimo u njegovu ledenicu, rekao je,
najvjerojatnije bismo u staklenim posudicama na ledu pronašli milijune - ako
ne i milijarde - Henriettinih stanica.
Njezine su stanice rabili u istraživanju gena koji izazivaju rak i onih koji
ga potiskuju; pomogle su u razvoju lijekova za liječenje herpesa, leukemije,
gripe, hemofilije i Parkinsonove bolesti; korištene su u proučavanju probave
laktoze, spolno prenosivih bolesti, upale slijepog crijeva, ljudske
dugovječnosti, razmnožavanja komaraca i negativnog učinka rada u
kanalizaciji. Njihovi kromosomi i proteini tako su detaljno proučeni da
znanstvenici poznaju svaki njihov hir. Poput zamoraca i miševa, Henriettine
su stanice postale standardna laboratorijska radna oprema.
»Stanice HeLa među najvažnijim su stvarima koje su se dogodile u
medicini u posljednjih stotinu godina«, rekao je Defler.
A zatim je, onako usput, kao da mu je naknadno palo na pamet, dodao:
»Bila je crnkinja.« Brzim je pokretom spužve obrisao njezino ime i
otpuhnuo kredu s dlanova. Sat je završio.
Dok su ostali učenici izlazili iz predavonice, ja sam ostala sjediti misleći:
To je to? To je sve što ćemo dobiti? Ne može to biti cijela priča.
Slijedila sam Deflera do njegova ureda.
»Odakle je bila?« upitala sam ga. »Je li znala koliko su značajne njezine
stanice? Je li imala djece?«

9
 Knjige.Club Books

»Volio bih da ti mogu odgovoriti na ta pitanja«, rekao je, »ali nitko ne zna
ništa o njoj.«
Nakon pouke otrčala sam kući i bacila se na krevet s knjigom iz biologije
u rukama. U kazalu sam potražila »kulturu stanica« i pronašla, u zagradi:

Ako imaju stalni priljev nutrijenata, stanice raka u kulturi mogu se

beskonačno dijeliti pa se stoga kaže da su »besmrtne«. Izvrstan
primjer toga stanična je linija koja se u kulturi razmnožava od 1951.
(Stanice iz te linije nazivaju se stanicama HeLa jer potječu iz tumora
koji je odstranjen ženi koja se zvala Henrietta Lacks.)

To je bilo to. Potražila sam stanice HeLa u enciklopediji svojih roditelja, a

potom i u svom rječniku. Nije bilo Henriette.
Kad sam po završetku srednje škole krenula na studij biologije, stanice
HeLa bile su posvuda. O njima sam slušala na histologiji, neurologiji,
patologiji; koristila sam ih u pokusima koji prikazuju komunikaciju između
susjednih stanica. Ali nitko poslije profesora Deflera nije spomenuo
Henriettu.
Kad sam sredinom devedesetih dobila prvo računalo i počela se služiti
internetom, potražila sam podatke o njoj, ali pronašla sam samo
zbunjujuće djeliće: na većini su stranica pisali da se zvala Helen Lane, na
nekima je stajalo da je umrla s tridesetak godina, drugdje pak da je imala
četrdeset, pedeset pa čak i šezdeset godina. Neki su pisali da je umrla od raka
jajnika, drugi da ju je ubio rak dojke ili rak vrata maternice.
Na kraju sam uspjela pronaći nekoliko članaka o njoj objavljenih u
sedamdesetima. Članak u časopisu Ebony navodio je riječi Henriettina
supruga: »Sjećam se samo da je imala tu bolest, a odmah poslije njezine smrti
nazvali su me u ured i htjeli da im dam dopuštenje da uzmu nekakav uzorak.
Odlučio sam da neću.« U časopisu Jet pisalo je da je obitelj bila ljutita - ljutita
što se Henriettine stanice prodaju za 25 dolara po epruveti, i ljutita da je
članak o stanicama objavljen bez njihova znanja. Pisalo je: »Grizao ih je
osjećaj da su ih znanost i novine iskoristile.«
Članci su bili popraćeni fotografijama Henriettine obitelji: njezina
najstarijeg sina koji sjedi za stolom u svojoj blagovaonici u Baltimoreu i gleda
u udžbenik iz genetike. Njezin srednji sin u vojničkoj odori, smiješi se i
drži dijete u naručju. Ali jedna se fotografija isticala više od drugih: na njoj je
bila Henriettina kći Deborah Lacks, okružena obitelju, svi nasmiješeni,
zagrljeni, blistavih očiju i uzbuđeni. Svi osim Deborah. Ona stoji u prvom
planu, doima se osamljenom, gotovo kao da ju je netko naknadno ubacio u
fotografiju. Dvadeset šest joj je godina, vrlo je lijepa, kratke smeđe kose i
mačkastih očiju. Ali te oči sijevaju pogledom, čvrstim i ozbiljnim. Potpis ispod
10
 Knjige.Club Books

slike kaže da je obitelj tek nekoliko mjeseci prije saznala da su Henriettine

stanice još žive, premda je u to vrijeme ona sama bila mrtva već dvadeset pet
godina.
U svim se pričama spominjalo da su znanstvenici počeli provoditi
istraživanja i na Henriettinoj djeci, ali čini se da Lacksovi nisu znali koja je
svrha tih istraživanja. Rekli su da su ih testirali da vide imaju li i oni rak koji
je ubio Henriettu, ali ako je vjerovati izvjestiteljima, znanstvenici su
proučavali obitelj Lacks u želji da saznaju više o Henriettinim stanicama. U
člancima su navodili riječi njezina sina Lawrencea kojega je zanimalo znači li
besmrtnost stanica njegove majke da bi i on mogao živjeti zauvijek. Ali jedan
je član obitelji ostao bez glasa: Henriettina kći Deborah.
Na diplomskom sam studiju postala opsjednuta zamišlju da jednoga dana
ispričam Henriettinu priču. U jednom sam trenutku čak nazvala službu
informacija u Baltimoreu i tražila broj Henriettina muža Davida Lacksa, ali
nije bio u imeniku. Razmišljala sam o tome da napišem knjigu koja bi
istodobno bila biografija stanica i žene od koje su potekle - žene koja je bila
nečija kći, supruga i majka.
Tada to nisam mogla zamisliti, ali taj je telefonski poziv označio početak
desetljetne pustolovine kroz znanstvene laboratorije, bolnice i umobolnice,
a među sudionicima bit će nobelovci, prodavači, osuđenici i jedan
profesionalni varalica. Nije mi bilo ni u peti da ču, u pokušaju da shvatim
povijest staničnih kultura i zamršenu etičku debatu o uporabi ljudskih tkiva
u istraživanjima, biti optužena za zavjeru i da će me fizički i metaforički
tresnuti o zid te da ću se na kraju naći u situaciji koja jako podsjeća na
egzorcizam. Na kraju ipak jesam upoznala Deborah, koja je jedna od
najsnažnijih i najotpornijih žena koje sam poznavala. Između nas rodila se
duboka povezanost i polako, a da nijedna od nas to nije shvaćala, ja sam
postala lik u njezinoj priči, a ona u mojoj.
Deborah i ja potječemo iz vrlo različitih kultura: ja sam odrasla na
pacifičkom sjeverozapadu kao bjelkinja i agnostik, s korijenima napola među
njujorškim zidovima, napola među protestantima sa Srednjeg zapada;
Deborah je duboko religiozna crna kršćanka s Juga. Kad god se razgovor
dotaknuo religije, ja bih obično izišla iz prostorije, osjećajući se nelagodno;
Deborahina je obitelj naginjala propovijedanju, vjerskim iscjeliteljima, a
ponekad i vuduu. Odrasla je u crnačkoj četvrti koja je bila jedna od
najsiromašnijih i najopasnijih u državi; ja sam odrasla u sigurnoj,
srednjoklasnoj četvrti u gradu s pretežno bijelim stanovništvom, a u srednjoj
školi koju sam pohađala bila su samo dva crna učenika. Ja sam bila
znanstvena novinarka koja je sve natprirodno nazivala »fiju-briju stvarima«;
Deborah je vjerovala da Henriettin duh i dalje živi u njezinim stanicama i da
upravlja životima svakoga tko mu se nađe na putu. Uključujući mene.

11
 Knjige.Club Books

»Kako inače objašnjavaš to da je tvoj profesor znao njeno pravo ime, dok
su je svi drugi zvali Helen Lane?« rekla bi Deborah. »Pokušavala ti je
privući pozornost.« Takvo bi razmišljanje primijenila na sve u mom životu:
kad sam se u tijeku pisanja ove knjige udala, bilo je to zato što je Henrietta
htjela da se netko brine za mene dok radim. Kad sam se razvela, bilo je to zato
što je ona zaključila da me muž ometa u pisanju knjige. Kad je urednik koji je
ustrajao na tome da obitelj Lacks izostavim iz knjige nastradao u neobičnoj
nesreći, Deborah je rekla: »Eto što se dogodi kad naljutiš Henriettu«.
Lacksovi su dovodili u pitanje sve što sam mislila da znam o vjeri,
znanosti, novinarstvu i rasi. Na kraju, ova je knjiga rezultat toga. Nije to samo
priča o stanicama HeLa i o Henrietti Lacks, nego i o Henriettinoj obitelji -
pogotovo Deborah - i njihovim cjeloživotnim nastojanjima da se pomire
s postojanjem tih stanica i sa znanošću koja ih je omogućila.

12
 Knjige.Club Books

DEBORAHIN GLAS

Kad me ljudi pitaju - a čini mi se ko da stalno pitaju i ne

mogu pobjeć od tih pitanja - kažem: je, točno, mama mi se
zvala Henrietta Lacks, umrla je ’51., u Johnu Hopkinsu su joj
uzeli stanice koje su još dan-danas žive, još uvjek se dijele,
još uvjek rastu i šire se ako ih ne smrznu. Nauka ju zove
HeLa i ima je po medicinskim ustanovama po cjelom svijetu, u
svim kompjuterima i svuda na internetu.
Kad idem doktoru na kontrolu, uvjek kažem da mi je
mama bila HeLa. Uvjek se jako uzbuđuju oko toga, govore mi
da su njene stanice pomogle da se napravi ljek koji pijem za
tlak, i tablete protiv depresije, i kako se svašta važnoga u
znanosti dogodilo radi nje. Ali nikad ne objasne, samo kažu:
je, tvoja je majka bila na Mjesecu, bila je u atomskim
bombama i napravila je cjepivo protiv dječje paralize. A ja
stvarno ne znam kako je sve to napravila, ali rekla bi da mi je
drago da je, jer to znači da je pomogla puno ljudi. Mislim da
bi i njoj bilo drago.
Ali neš mi je uvjek bilo čudno: ako su stanice od naše
majke tako puno napravile za medicinu, kako to da si njena
obitelj ne može priuštiti da ode doktoru? Nema mi to smisla.
Ljudi su se obogatili na račun naše mame, a mi niti smo znali
da su joj uzeli stanice, niti nam je iko išta platio za to. Prije
me to znalo tako razljutiti da bi mi pozlilo i morala sam uzeti
tabletu. Ali više nemam snage borit se. Samo bi htjela znati
ko je bila moja majka.

13
Knjige.Club Books

Prvi dio

ŽIVOT

14
 Knjige.Club Books

1
Pregled

Dvadeset devetog siječnja 1951. godine David Lacks sjedio je za

upravljačem svoga starog Buicka, promatrajući kišu. Bio je parkiran ispod
golema hrasta ispred bolnice Johns Hopkins, i s troje je djece - dvoje još u
pelenama - čekao njihovu majku Henriettu. Nekoliko minuta prije izišla je iz
auta, navukla jaknu preko glave i požurila u bolnicu, prošavši pokraj WC-a za
»obojene«, jedinoga koji je smjela koristiti. U sljedećoj zgradi,
pod elegantnim kupolastim bakrenim krovom stajao je kip Isusa visok tri i
pol metra, raširenih ruku, kraljujući nad nekadašnjim glavnim ulazom u
Hopkins. Nitko u Henriettinoj obitelji nikada nije otišao liječniku, a da prije
nije svratio do Isusova kipa, položio mu cvijeće pod noge, izmolio molitvu i
protrljao nožni palac za sreću. Ali toga se dana Henrietta nije ondje
zaustavila.
Otišla je ravno u široku, prostranu čekaonicu ginekološke klinike, u kojoj
nije bilo ničega osim nizova dugačkih klupa s ravnim naslonom koje su
podsjećale na crkvene.
»Imam čvorić na maternici«, rekla je prijamnoj sestri. »Doktor bi mi to
trebao pogledati.«
Henrietta je već godinu dana najbližim prijateljicama govorila da nešto
nije u redu. Jedne večeri poslije jela, sjedila je na krevetu sa svojim
rođakinjama Margaret i Sadie pa im je rekla: »Imam čvorić unutra.«
»Što?« upitala je Sadie.
»Čvorić«, rekla je. »Grozno me boli - kad muž hoće spavat sa mnom, Isuse,
boli za poluditi.«
Kad je seks prvi put bio bolan, pomislila je da to ima nekakve veze s time
što je nekoliko tjedana prije rodila malu Deborah, ili s bolestima koje bi
David donio kući nakon noćnih provoda s drugim ženama, a za koje bi joj
liječnik prepisao penicilin i teške metale.
Henrietta je primila za ruku prvo jednu rođakinju pa drugu, navodeći im
dlanove prema svom trbuhu, baš kao što je znala činiti kad se beba
Deborah počela ritati.
15
 Knjige.Club Books

»Osjećate nešto?«
Rođakinje su joj opipavale trbuh, stalno iznova pritišćući prstima.
»Ne znam«, rekla je Sadie, »možda si trudna izvan maternice - znaš da se
to može dogoditi.«
»Ma nisam trudna«, rekla je Henrietta. »To je neki čvorić.«
»Hennie, moraš otić da ti to pogledaju. Šta ako je nešto ozbiljno?«
Ali Henrietta nije otišla liječniku, a njezine rođakinje nikome nisu rekle
što im je povjerila u sobi. U to doba nije se otvoreno razgovaralo o
stvarima poput raka, a Sadie je uvijek smatrala da je to Henrietta držala u
tajnosti zato što se bojala da će joj liječnici izvaditi maternicu pa više neće
moći imati djece.
Otprilike tjedan dana nakon što je rođakinjama rekla da nešto nije u redu,
u dobi od dvadeset devet godina Henrietta je otkrila da nosi Joea, svoje
peto dijete. Sadie i Margaret rekle su joj da je onaj bol onda vjerojatno ipak
imao neke veze s djetetom. Ali Henrietta je i dalje tvrdila da nije.
»Boljelo me i prije nego sam ostala trudna«, rekla im je. »To je nešt
drugo.«
Prestale su razgovarati o čvoriću, a Henriettinu suprugu nitko to nije
spominjao. A zatim je, četiri i pol mjeseca nakon Josephova rođenja,
Henrietta primijetila krvavu mrlju na donjem rublju, ali ne u vrijeme
mjesečnice.
Napunila je kadu vodom, spustila se u toplu vodu i raširila noge.
Zatvorenim vratima odijeljena od muža, djece i rođakinja, Henrietta je
gurnula prst u sebe i prelazila vrškom preko vrata maternice sve dok nije
pronašla što je nekako znala da će pronaći: tvrdu kvržicu duboko unutra, kao
da je tik ulijevo od otvora maternice netko uglavio pikulu.
Henrietta je izišla iz kade, obrisala se ručnikom i odjenula. A potom je
rekla mužu: »Bolje me vozi doktoru. Krvarim, a nisu mi oni dani u mjesecu.«
Njezin je ginekolog pogledao kvržicu i zaključio da je riječ o sifilitičnoj
ranici. Ali testovi su pokazali da je kvržica negativna na sifilis pa Henrietti
rekao da bi bilo dobro da ode do ginekološke klinike u bolnici Johns Hopkins.
Bolnica Hopkins bila je jedna od najboljih u državi. Sagrađena je 1889.
kao dobrotvorna bolnica za siromašne i bolesne, a prostirala se na gotovo pet
hektara zemljišta u istočnom Baltimoreu, na mjestu gdje je nekoć bilo groblje
i umobolnica. Javni odjeli u Hopkinsu bili su puni pacijenata, većinom crnaca
koji nisu mogli platiti račune za liječenje. David je vozio Henriettu više od
trideset kilometara do te bolnice, ne zato što je htjela ići baš onamo nego zato
što je to bila jedina velika bolnica u široj okolini koja je primala crne
pacijente. Bila je to era Jima Crowa - da su se crni pacijenti pojavili
u bolnicama samo za bijelce, osoblje bi ih vrlo vjerojatno odbilo primiti, čak i

16
 Knjige.Club Books

ako bi to značilo da će umrijeti na parkiralištu. Čak i u Hopkinsu, gdje

su primali crne pacijente, odvajali su ih i smještali na odjele za obojene, a
rasna segregacija primjenjivala se čak i na slavine za vodu - crnci su smjeli
piti samo iz onih koje su bile namijenjene obojenima.
Kad je sestra prozvala Henriettu iz čekaonice, povela ju je kroz vrata do
ambulante za obojene - jedne u nizu prostorija odvojenih prozirnim staklom,
da medicinsko osoblje može vidjeti iz jedne u drugu. Henrietta se svukla,
ogrnula se uškrobljenim bijelim bolničkim ogrtačem i legla na drveni stol za
pregled, čekajući dežurnog ginekologa Howarda Jonesa. Jones je bio mršav i
prosijed muškarac duboka glasa, čiju je dubinu ublažavao južnjački naglasak.
Kad je ušao u ambulantu, Henrietta mu je rekla za kvržicu. Prije pregleda bio
je prelistao njezinu povijest bolesti - brzu skicu njezina života i litaniju
neliječenih bolesti:

Naobrazba na razini šestog ili sedmog razreda osnovne škole;

kućanica, majka petero djece. Poteškoće s disanjem još od djetinjstva,
uslijed opetovanih upala grla i devijacije septuma u nosu. Liječnik
preporučio operaciju. Pacijentica odbila. Pacijentica je gotovo pet
godina imala zubobolju; na kraju je zub izvađen zajedno s još četiri.
Tjeskobna jedino zbog najstarije kćeri koja ima epilepsiju i ne govori.
Sretno kućanstvo. Vrlo rijetko pije alkohol. Nije putovala. Dobro
uhranjena. Sudjeluje u razgovoru. Jedna je od desetero djece. Jedan
brat poginuo u automobilskoj nesreći, drugi umro od reumatske
groznice, treći je bio otrovan. Neobjašnjeno vaginalno krvarenje i krv
u urinu tijekom prethodne dvije trudnoće; liječnik je preporučio
testiranje na anemiju srpastih stanica. Pacijentica je odbila. Sa
suprugom je od svoje petnaeste godine i ne voli seksualne odnose.
Pacijentica ima asimptomatični neurosifilis, ali prekinula je liječenje,
kaže da se osjeća dobro. Dva mjeseca prije posljednjega
posjeta, nakon rođenja petog djeteta, imala je znatne količine krvi u
urinu. Nalazi pretraga pokazuju pojačanu staničnu aktivnost u
cerviksu. Liječnik preporučuje dodatne pretrage i upućuje pacijenticu
specijalistu, da se isključi infekcija ili rak. Mjesec dana prije
posljednjeg posjeta pacijentica je bila pozitivna na gonoreju. Pozvana
je u kliniku po terapiju. Nije se pojavila.

Nije čudno da nije dolazila na dodatne pretrage i liječenje, jer za

Henriettu je odlazak u bolnicu Hopkins bio kao odlazak u stranu zemlju čiji
jezik ne govori. Razumjela se u berbu duhana i klanje svinja, ali nikada prije
nije čula riječi poput cerviks i biopsija. Nije znala dobro čitati i pisati, a u školi

17
 Knjige.Club Books

nije bila učila biologiju. Kao i većina crnih pacijenata, u Hopkins je išla samo
kad je smatrala da nema drugog izbora.
Jones je slušao dok mu je Henrietta pričala o bolu, o krvarenju. »Kaže da
je znala da nešto nije u redu s vratom maternice«, napisao je poslije. »Kad
sam je upitao kako je znala, rekla je da se osjećala kao da ondje ima kvržicu.
Ne znam što je točno time mislila reći, osim ako nije palpirala to područje.«
Henrietta je ležala na leđima, stopala podignutih na oslonce za noge,
zureći u strop. I zaista, Jones je pronašao kvržicu točno ondje gdje je rekla da
će biti. Opisao ju je kao erodiranu, tvrdu tvorbu veličine kovanice. Da je vrat
njezine maternice sat, kvržica bi bila smještena na četiri sata. Vidio je na
tisuće lezija raka cerviksa, ali nikad prije ništa slično ovoj: bila je sjajna i
ljubičasta (kao »žele od crnog grožđa«, napisao je poslije) i tako osjetljiva da
je krvarila već na najblaži dodir. Jones je uzeo mali uzorak i poslao ga
u histološki laboratorij na obradu. Zatim je Henriettu poslao kući.
Ubrzo nakon toga Jones je sjeo diktirati zabilješke o Henrietti i njezinoj
dijagnozi: »Njezina je povijest bolesti zanimljiva po tome što je rodila u ovoj
bolnici 19. rujna 1950.«, rekao je, »ali u kartonu nema spomena
nikakve abnormalnosti cerviksa.«
A ipak, tri mjeseca poslije već je imala potpuno razvijen tumor. Ili je
njezinu liječniku promanuo tijekom posljednjeg pregleda - što se činilo
nemogućim - ili je tumor rastao zastrašujuće brzo.

18
 Knjige.Club Books

2
Clover

Henrietta Lacks rođena je kao Loretta Pleasant 1. kolovoza

1920. u Roanokeu u Virdžiniji. Nitko ne zna kako je postala Henrietta. Porod
je obavila primalja Fannie u maloj potleušici na kraju slijepe ulice koja je
gledala na ranžirni kolodvor, na koji su svakoga dana stizale i s njega odlazile
stotine teretnih vagona. Henrietta je ondje živjela s roditeljima i osmero
starije braće i sestara sve do 1924, kad je njezina majka Eliza Lacks umrla
rađajući deseto dijete.
Henriettin otac, Johnny Pleasant, bio je nizak, nabit muškarac koji je
hodao sa štapom kojim je često udarao ljude. U obitelji se pričalo da je
ubio vlastitoga brata zato jer se motao oko Elize. Johnny nije imao strpljenja
za podizanje djece pa ih je nakon Elizine smrti sve odveo natrag u Clover
u Virdžiniji, gdje je njegova obitelj još obrađivala duhanska polja na kojima
su njihovi preci bili radili kao robovi. Nitko u Cloveru nije mogao primiti
svih desetero pa su rođaci podijelili djecu među sobom - jedno je otišlo k
ovoj teti, drugo onoj rođakinji. Henrietta je završila kod svog djeda
Tommyja Lacksa.
Tommy je živio u kući koju su svi zvali domaćom kućom - u drvenoj kolibi
od četiri prostorije koja je nekoć davno služila kao nastamba za robove; imala
je drvene podove, plinsku rasvjetu, a vodu je Henrietta teglila uzbrdo s
potoka. Domaća je kuća stajala na obronku, šibana vjetrom koji je ulazio kroz
pukotine na zidovima. Zrak je unutra uvijek bio tako hladan da bi, kad god je
netko od rođaka umro, otvoreni lijes mogao danima stajati u predvorju da svi
stignu doći odati poštovanje i izraziti sućut. Zatim bi pokojnika pokopali na
groblju iza kuće.
Henriettin je djed već podizao jedno unuče, koje mu je ostavila jedna od
njegovih kćeri nakon što ga je rodila na podu domaće kuće. To se dijete zvalo
David Lacks, ali svi su ga zvali Day, jer na narječju kojim su govorili Lacksovi
David se izgovara dej.
Mali Day bio je ono što su Lacksovi nazivali »usputnom bebom«: čovjek
po imenu Johnny Coleman prošao je kroz grad, a devet mjeseci poslije

19
 Knjige.Club Books

rodio se David. Porod je obavila dvanaestogodišnja sestrična i primalja

Munchie, a na svijet je došao plav kao olujno nebo, ne dišući. Bijeli liječnik sa
šeširom i štapom došao je u domaću kuću, na rodni list napisao
»mrtvorođen«, a zatim se odvezao natrag u grad u svojim kolima koja su
vukli konji, ostavljajući za sobom oblak crvene prašine.
Dok je odlazio, Munchie je molila: Bože, znam da nisi mislio uzeti ovo
djetešce. Oprala je Daya u koritu s toplom vodom i položila ga na bijelu plahtu,
gdje mu je trljala i masirala prsa sve dok nije udahnuo i dok njegova plava
koža nije poprimila toplu smeđu boju.
Kad je Johnny Pleasant doveo Henriettu djedu Tommyju, njoj su bile
četiri godine, a Dayu gotovo devet. Nitko nije mogao naslutiti da će
ostatak života provesti s Dayom, prvo kao njegova sestrična u djedovoj kući,
a zatim kao njegova žena.
Dok su bili djeca, Henrietta i Day svakoga su se jutra budili u četiri da
pomuzu krave i da nahrane piliće, svinje i konje. Pobrinuli bi se za
vrt zasađen kukuruzom, kikirikijem i zelenim povrćem, a zatim bi s
rođacima Cliffom, Fredom, Sadie, Margaret i hordom drugih krenuli na polja
duhana. Veći dio svojih mladih života proveli su pognuti na tim poljima,
sadeći duhan u brazdama koje su ostajale za plugom što ga je vukla mula. U
proljeće su brali široko zeleno lišće i vezali ga u male snopove - prsti bi im
bili ranjavi i ljepljivi od nikotinske smole - a zatim bi ih vješali o grede u
djedovoj duhanskoj sušnici. Ljeti, kad im je sunce pržilo kožu, molili bi Boga
da padne kiša da ih malo ohladi. Kad bi im molbe bile uslišane, pocikivali bi i
trčali poljima s naramcima zreloga voća i oraha koje bi vjetar stresao sa
stabala.
Kao i većina mladih iz obitelji Lacks, Day nije završio školu: napustio je
školovanje u četvrtom razredu, jer ga je obitelj trebala za rad u polju.
Ali Henrietta je ostala u školi do šestog razreda. Tijekom školske godine,
nakon što bi se svaki dan pobrinula za vrt i životinje, pješačila bi tri i pol
kilometra - a morala je proći pokraj bijele škole, gdje bi je bijela djeca gađala
kamenjem i rugala joj se - do škole za obojene, drvene kuće s tri prostorije
skrivene u sjeni visokih stabala, s dvorištem ispred, gdje je gospođa Coleman
ustrajala na tome da se dječaci i djevojčice igraju svaki u svojem dijelu
dvorišta. Kad bi škola završila, a i za onih dana kad je zbog nekog razloga ne
bi bilo, Henrietta je radila u polju s Dayom i ostalim rođacima.
Ako je vrijeme bilo lijepo, kad bi obavili sve poslove bratići i sestrične
otrčali bi ravno do »bazena« koji su napravili tako što su na široku potoku
iza kuće sagradili branu od kamenja, granja, vreća s pijeskom i svega ostaloga
što je bilo dovoljno teško da potone. Bacali bi kamenje u vodu da preplaše i
potjeraju zmije otrovnice, a onda bi s grana stabala ili s blatnjave obale
skakali unutra.

20
 Knjige.Club Books

Kad se smračilo, zapalili bi komadiće starih cipela da otjeraju komarce, a

zatim bi promatrali zvijezde ležeći ispod velikog hrasta za čiju su granu bili
zavezali uže na kojemu su se njihali. Igrali bi se lovice, ringe-ringe-raja
i školice, ili bi plesali i pjevali po poljima sve dok djed Tommy ne bi
podviknuo i potjerao ih na spavanje.
Svake se večeri ta gomila rođaka nagurala u potkrovlje iznad male drvene
kuhinje, samo nekoliko metara od domaće kuće. Ležali su jedni uz
druge, prepričavajući priče o obezglavljenu uzgajivaču duhana koji noću luta
ulicama, ili o čovjeku bez očiju koji živi pokraj potoka - a onda bi pozaspali
i spavali sve dok baka Chloe ne bi zapalila peć u kuhinji i probudila ih
mirisom svježih peciva.
Po jednu večer svakoga mjeseca tijekom žetvene sezone djed Tommy bi
nakon večere upregnuo konje i pripremio kola za odlazak u grad - u
South Boston, koji je imao drugu najveću američku duhansku tržnicu,
duhanske parade, izbor za Miss Duhana i luku gdje se na brodove utovarivalo
suho lišće za pušače širom svijeta.
Prije odlaska od kuće Tommy bi pozvao djecu, koja bi se potom
ugnijezdila na ležaj od lišća u kolima, boreći se protiv sna sve dok na kraju
ipak ne bi podlegli uspavljujućem ritmu konjskih koraka. Kao i drugi
uzgajivači iz cijele Virdžinije, Tommy Lacks i njegova unučad vozili bi se
cijelu noć do
South Bostona, gdje bi se u zoru sva kola nanizala jedna za drugima,
čekajući da se otvore golema vrata skladišta gdje se odvijala dražba.
Kad bi stigli, Henrietta i njezini bratići i sestrične pomogli bi raspregnuti
konje i dati im žita, a zatim bi istovarili duhan na drveni pod u
skladištu. Licitator bi rafalno izgovarao svote koje su odjekivale kroz golemu
otvorenu prostoriju sa stropom visine gotovo deset metara i krovnim
prozorima crnima od višegodišnje prašine. Dok je Tommy Lacks stajao uza
svoj duhan nadajući se dobroj otkupnoj cijeni, Henrietta i ostala njegova
unučad trčala su oko gomilica duhanskih listova, brzo izgovarajući
besmislene riječi, pokušavajući zvučati kao licitator. Navečer bi pomogli
Tommyju da sav eventualno neprodan duhan odnese dolje u podrum, gdje bi
im od lišća složio krevet. Bijeli su uzgajivači spavali gore u potkrovljima i
privatnim sobama; crni su uzgajivači spavali u mračnoj utrobi skladišta, s
konjima, mazgama i psima, na prašnjavu zemljanom podu, okruženi drvenim
pregradama za stoku i planinama praznih boca od alkoholnih pića, koje su
sezale gotovo do stropa.
Noć je u skladištu bila vrijeme za piće, kockanje i kartanje, prostituciju i
povremena ubojstva - uzgajivači su trošili novac zarađen te sezone. Sa
svojih postelja od lišća mali Lacksovi zurili bi u stropne grede debele kao

21
 Knjige.Club Books

debla, tonući u san uza zvukove smijeha i zveckanja staklenih boca te uz

miris sušenog duhana.
Ujutro bi se potrpali u kola, zajedno s neprodanim duhanom, i krenuli na
dug put kući. Djeca koja su ostala kod kuće u Cloveru znala su da odlazak
kolima u South Boston znači poslastice za sve - komad sira, možda, ili komad
salame - pa bi satima čekali na glavnoj ulici da mogu trčati za kolima do
domaće kuće.
Prašnjava glavna ulica u Cloveru bila je puna automobila Ford Model A i
kola koje su vukle mule i konji. Stari Snow imao je prvi traktor u gradu i vozio
se na njemu do trgovine kao u autu - s novinama pod rukom, a pratila su ga
njegova dva psa, Cadillac i Dan. U glavnoj se ulici nalazilo kino,
banka, draguljarnica, liječnička ordinacija, željezarija i nekoliko crkava. Za
lijepa vremena, u glavnoj ulici stajali su bijelci s naramenicama, šeširima i
dugačkim cigarama - svi redom, od gradonačelnika do pogrebnika - i
pijuckali viski iz bočica za sokove, razgovarajući ili igrajući društvene igre na
drvenoj bačvi ispred ljekarne. Njihove su žene ogovarale u trgovini, dok je
njihova dojenčad spavala poredana na pultu, glavica oslonjenih na bale
platna.
Henrietta i njezini rođaci za deset su centi tim bijelcima brali duhan, da
zarade novac za omiljene filmove Bucka Jonesa. U kinu su se
prikazivali nijemi crno-bijeli filmovi, koje je na klaviru pratila žena vlasnika
kina. Znala je svirati samo jednu pjesmu pa je sve prizore pratila vesela
cirkuska glazba, čak i one u kojima je netko bio ustrijeljen ili je umirao. Djeca
Lacksovih sjedila su u dijelu kina za obojene, blizu projektora, koji je cijelo
vrijeme škljocao kao metronom.

Kako su Henrietta i Day rasli, tako su dječje igre zamijenili

konjskim utrkama po utrtoj cesti koja se protezala uzduž onoga što se nekoć
bilo poznato kao Lacksova plantaža, ali sad se jednostavno zvalo Lacks Town.
Dečki su se uvijek svađali oko toga tko će jahati konja Charlieja, djedova
visokog riđana, najbržeg konja u Cloveru. Henrietta i druge
djevojčice promatrale bi s obronka ili s kola sa sijenom, poskakujući gore-
dolje i kličući dok su dečki jurili na konjima.
Henrietta je često navijala za Daya, ali katkad i za jednog drugog rođaka,
Ludog Joea Grinnana. Ludog Joea njezin je bratić Cliff nazivao »natprosječnim
čovjekom« - bio je visok, krupan i snažan, tamne kože, oštra nosa, guste crne
kose i tako dlakav po rukama, vratu i leđima da je ljeti morao brijati cijelo
tijelo da se ne skuha od vrućine. Zvali su ga Ludi Joe jer je bio tako zaljubljen
u Henriettu da nije bilo toga što ne bi učinio samo da joj privuče pozornost. S
onim svojim prekrasnim osmijehom i smeđim očima, bila je najljepša
djevojka u Lacks Townu.

22
 Knjige.Club Books

Kad se prvi put pokušao ubiti zbog Henriette, Ludi Joe trčao je ukrug oko
nje kad se jednoga zimskog dana vraćala iz škole. Preklinjao ju je neka iziđe
s njim, govoreći: »Henni, molim te... daj mi šansu.« Kad se nasmijala i rekla
ne, Ludi Joe potrčao je i skočio u zaleđenu baru, odbijajući izići sve dok ona
ne pristane.
Svi su ga rođaci zadirkivali, govoreći: »Možda je mislio da će ga ledena
voda malo ohladit, ali tako je zagrijan za nju da je voda skoro
zakipila!« Henriettina sestrična Sadie, sestra Ludog Joea, vikala je na njega:
»Tolko si zaljubljen da ćeš umrijet’ za curu? Ti nisi normalan!«
Nitko nije znao što se dogodilo između Henriette i Ludog Joea, osim
nekoliko izlazaka i nekoliko poljubaca. Ali Henrietta i Day od njezine su
četvrte godine spavali u istoj sobi, pa ono što se dogodilo nikoga nije
iznenadilo: dobili su djecu. Sin Lawrence rodio se samo nekoliko mjeseci
nakon Henriettina četrnaestog rođendana, kći Lučile Elsie Pleasant četiri
godine poslije. Oboje su bili rođeni na podu domaće kuće, kao njihov otac,
baka i djed prije njih.
Tek će se mnogo godina poslije za opis Elsiena stanja koristiti riječi kao
što su epilepsija, neurosifilis ili mentalna retardacija. Za stanovnike Lacks
Towna ona je jednostavno bila zaostala. Na svijet je došla tako brzo da se Day,
koji je bio otišao po primalju, nije još ni vratio, a ona je već izletjela van i
udarila glavom o pod. Nagađalo se da joj je možda baš od tog udarca mozak
ostao na razini djetinjega.
Stare, prašnjave matične knjige iz Henriettine crkve pune su imena žena
izbačenih iz vjerske zajednice zato što su rodile izvanbračnu djecu, ali
iz nekog nepoznatog razloga Henriettu nikad nisu izopćili, premda se
šuškalo da je jednome od njezine djece otac bio Ludi Joe.
Kad je Ludi Joe saznao da će se Henrietta udati za Daya, tupim se džepnim
nožem ubo u prsa. Otac ga je našao kako pijan leži u dvorištu, košulje
natopljene krvlju. Pokušao je zaustaviti krvarenje, ali Joe se otimao,
lamatao rukama i udarao ga, što je samo još pojačalo krvarenje. Na kraju ga
je otac opak uspio odvući u auto, zavezati ga za vrata i odvesti ga liječniku.
Kad se Joe vratio kući povezan zavojima, Sadie je samo ponavljala: »Sve to
samo zato da se Hennie ne bi udala za Daya?« Ali Ludi Joe nije bio jedini koji
je htio spriječiti taj brak.
Henriettina sestra Gladys uvijek je govorila da bi Henrietta mogla naći
boljega. Prema pričama većine Lacksovih, rani život Henriette i Daya u
Cloveru zvučao je idilično i bajkovito. Gladysina je priča bila drukčija. Nitko
nije znao zašto je bila tako protiv njihova braka. Neki kažu da je bila
ljubomorna zato što je Henrietta bila ljepša, ali Gladys je uvijek ostajala pri
svome mišljenju da Day neće biti dobar muž.

23
 Knjige.Club Books

Henrietta i Day vjenčali su se 10. travnja 1941, sami, u kući njihova

pastora. Njoj je bilo 20, njemu 25 godina. Nisu išli na bračno putovanje, jer
bilo je previše posla, a premalo novca. Te su zime SAD već ušle u rat, a
tvornice duhana opskrbljivale su vojnike besplatnim cigaretama pa je tržište
bilo u procvatu. Ali dok su velike farme napredovale, malima je išlo loše.
Henrietta i Day bili su sretni ako su svake sezone uspjeli prodati dovoljno
duhana da prehrane obitelj i da mogu posaditi nove usjeve.
Tako se nakon obreda vjenčanja Day vratio svom starom drvenom plugu,
a Henrietta je hodala za njim, gurajući tačke domaće izrade i ubacujući
mladice duhana u svježe izoranu crvenu brazdu.
A onda je jednoga poslijepodneva potkraj 1941. niz cestu pokraj polja
naišao njihov rođak Fred Garret. Došao je iz Baltimorea u posjet, dovezavši se
u svom Chevyju iz ’36, otmjeno odjeven. Samo godinu prije Fred i njegov brat
Cliff uzgajali su duhan u Cloveru. Da namaknu dodatnu zaradu, otvorili su
trgovinu mješovitim robom za »obojene«, gdje je većina kupaca kupovala »na
dug«; uz to su vodili i plesnjak smješten u kući od kvadara, na čijem
je crvenom zemljanom podu Henrietta često plesala. Svi su ubacivali
kovanice u džuboks i pili RC Colu, ali zarada nikad nije bila velika. Pa je Fred
na kraju za posljednja tri dolara i dvadeset pet centi kupio autobusnu kartu i
zaputio se na sjever u potragu za boljim životom. Kao i nekolicina njegovih
rođaka, otišao je raditi u čeličanu Sparrow Point tvrtke Betlehem Steel, a
živio je u Turner Stationu, maloj zajednici crnih radnika smještenoj na
poluotoku na rijeci Patapsco, tridesetak kilometara od Baltimorea.
Potkraj devetnaestog stoljeća, kad je čeličana tek otvorena, Turner
Station bio je pretežno močvara, njive i nekoliko straćara povezanih daskama
po kojima se hodalo. Kad je tijekom Prvoga svjetskog rata porasla potražnja
za čelikom, gomile bijelih radnika doselile su se u obližnji gradić Dundalk, a
barake u kojima su bili smješteni crni radnici brzo su postale prenapučene,
tjerajući ih u Turner Station. Početkom Drugoga svjetskog rata Turner
Station već je imao nekoliko asfaltiranih ulica, liječnika, trgovinu mješovitom
robom i prodavača leda. Ali njegovi su se stanovnici još borili za vodu,
kanalizaciju i škole.
No kad je u prosincu 1941. Japan bombardirao Pearl Harbour, bilo je to
kao da je Turner Station dobio na lotu: potražnja za čelikom skočila je
do neba, kao i potreba za radnicima. Vlada je doslovno ulijevala novac u
Turner Station, gdje su polako počele nicati prizemnice i dvokatnice, mnoge
od njih u nizu, a u nekim je naseljima bilo četiristo do petsto stambenih
jedinica. Većina ih je bila od cigle, druge su bile pokrivene azbestnim krovnim
pločama. Neke su imale dvorišta, neke nisu. Iz većine ih se moglo vidjeti
plamenove koji su plesali iznad visokih peći u Sparrows Pointu i sablasan
crveni dim koji je kuljao iz dimnjaka.

24
 Knjige.Club Books

Sparrows Point brzo je postajao najveća čeličana na svijetu. U njoj su se

proizvodile šipke za ojačavanje betona, bodljikava žica, čavli, čelik za
automobile, hladnjake i vojne brodove. Svake bi godine potrošila više od šest
milijuna tona ugljena, proizvela do osam milijuna tona čelika i
zaposlila 30.000 radnika. U vrijeme oskudice čeličana Betlehem Steel bila je
zlatni rudnik, posebno za crne obitelji s Juga. Priča o tome širila se iz
Marylanda do farmi u Virdžiniji i obje Karoline pa su - u takozvanoj Velikoj
seobi - crne obitelji pohrlile s Juga u Turner Station, obećanu zemlju.
Radilo se teško, pogotovo crni radnici, koji su dobivali poslove koje bijelci
ne bi htjeli. Poput Freda, crni su radnici obično počinjali u utrobi
djelomično sagrađenih tankera u brodogradilištu, skupljajući vijke, matice i
zakovice koje bi pale iz ruku ljudi što su bušili i zavarivali desetak metara
iznad njih. Na kraju bi ih unaprijedili i rasporedili u kotlovnice, gdje su
lopatama ubacivali ugljen u užarene peći. Dane su provodili udišući otrovnu
ugljenu prašinu i azbest, koje su potom kod kuće udisale njihove žene i kćeri
kad su im istresale odjeću prije pranja. Crni radnici u Sparrows Pointu
zarađivali su najviše 80 centi po satu, obično i manje. Bijeli radnici dobivali
su veće nadnice, ali Fred se nije bunio: osamdeset centi na sat bilo je više no
što je većina Lacksovih ikada vidjela.
Fred je uspio. Sad se vratio u Clover s namjerom da Henriettu i Daya
nagovori neka postupe kao i on. Jutro nakon povratka u grad Fred je
Dayu kupio autobusnu kartu za Baltimore. Dogovorili su se da će Henrietta
ostati kod kuće i brinuti se za djecu i farmu dok Day ne zaradi dovoljno za
vlastitu kuću u Baltimoreu i za tri autobusne karte. Nekoliko mjeseci poslije
Fred je mobiliziran i poslan na bojišnicu preko oceana. Prije odlaska dao je
Dayu svu svoju ušteđevinu, rekavši mu da je vrijeme da Henriettu i djecu
dovede u Turner Station.
Ubrzo se Henrietta, sa po jednim djetetom u svakoj ruci, s malog drvenog
perona na kraju glavne ulice u Cloveru ukrcala na vlak koji je vukla
parna lokomotiva. Za sobom je ostavila duhanska polja svoje mladosti i
stogodišnji hrast u čijoj se sjeni za mnogih poslijepodneva štitila od sunca.
Dok se vozila u novi život, dvadesetjednogodišnja Henrietta prvi je put u
životu kroz prozor vlaka vidjela brda i velike vodene površine.

25
 Knjige.Club Books

3
Dijagnoza
i liječenje

Nakon pregleda u bolnici Hopkins, Henrietta se vratila

svakodnevnom životu - čistila je i kuhala za Daya, njihovu djecu i
mnoge rođake koji bi svratili. A zatim je, nekoliko dana poslije, Jones dobio
nalaze njezine biopsije iz histološkog laboratorije: »Epidermoidni karcinom
cerviksa, stadij I«.
Sve vrste raka nastanu od jedne stanice kod koje nešto pođe po zlu, a
kategorizira ih se prema tipu stanice od koje su potekli. Rak cerviksa u većini
je slučajeva karcinom, što znači da nastaje iz epitelijalnih stanica koje
prekrivaju vrat maternice i štite njegovu površinu. Igrom slučaja, kad je
Henrietta došla u bolnicu Hopkins žaleći se na neuobičajeno krvarenje, Jones
i njegov šef Richard Wesley TeLinde bili su uključeni u nacionalnu debatu o
tome što se može okvalificirati kao rak vrata maternice i kako ga najbolje
liječiti.
TeLinde, jedan od najvećih stručnjaka za rak cerviksa, bio je dotjeran i
ozbiljan pedesetšestogodišnji kirurg, a jako je šepao nakon nesreće na
klizanju prije desetak godina. Svi su ga u Hopkinsu zvali stric Dick. On je prvi
počeo estrogenom liječiti simptome menopauze, a uz to je i došao do važnih
ranih otkrića u vezi s endometriozom. Također je napisao jedan od
najčuvenijih kliničkih udžbenika iz ginekologije, koji je još - šezdeset godina
nakon što ga je napisao i deset izdanja poslije - u širokoj uporabi. Bio je
međunarodno poznat: kad se razboljela supruga kralja Maroka, kralj je
ustrajao na tome da je operira TeLinde. Do 1951, kad se Henrietta pojavila u
Hopkinsu, TeLinde je već razvio teoriju o raku cerviksa koja bi, ako je točna,
mogla spasiti živote milijuna žena. Ali mali mu je broj kolega vjerovao.

Cervikalni karcinom dijeli se na dva tipa: invazivni, koji je

penetrirao površinu vrata maternice, i neinvazivni, koji nije
penetrirao površinu cerviksa. Za neinvazivni tip često se kaže da podsjeća na
šećernu glazuru, jer raste u glatkim slojevima preko površine cerviksa, ali
26
 Knjige.Club Books

službeni mu je naziv carcinoma in situ, što dolazi od latinskog naziva za »rak

na izvornome mjestu«.
Te 1951. godine većina liječnika u toj grani medicine smatrala je da je
invazivni karcinom smrtonosan, a da carcinoma in situ nije. Stoga su
invazivni tip liječili agresivnim tretmanima, ali najčešće se nisu previše
zabrinjavali oko carcinoma in situ, držeći da se on ionako ne može proširiti.
TeLinde se nije slagao s tim - smatrao je da je carcinoma in situ samo rani
stadij invazivnog karcinoma koji, ako se ne liječi, na kraju postane
smrtonosan. Zato je i primjenjivao agresivno liječenje, često odstranjujući
cerviks, maternicu i veći dio vagine. Tvrdio je da bi to drastično smanjilo broj
smrti od raka vrata maternice, ali njegovi su kritičari te metode nazivali
ekstremnim i nepotrebnim.
Dijagnosticiranje carcinoma in situ moguće je tek od 1941, kad je grčki
istraživač George Papanicolaou objavio znanstveni rad u kojemu je
opisao test koji je razvio, a koji se sad naziva Papa-test. Test uključuje
struganje stanica s vrata maternice s pomoću zakrivljene staklene pipete,
koje se potom promatra ispod mikroskopa u potrazi za prekancerogenim
promjenama koje su TeLinde i nekolicina drugih identificirali nekoliko
godina prije. Bio je to iznimno velik napredak, jer te prekancerogene stanice
nije bilo moguće otkriti drugim metodama: ne izazivaju nikakve fizičke
simptome, nije ih moguće napipati, a i nisu vidljive golim okom. Kad žena
uoči neke simptome, već je vrlo malo nade u izlječenje. Ali uz Papa-test
liječnici mogu otkriti prekancerogene stanice i obaviti histerektomiju, što je
značilo da bi bilo moguće gotovo u potpunosti spriječiti pojavu raka vrata
maternice.
U to je vrijeme od raka vrata maternice godišnje umiralo više od 15.000
žena. Papa-test je predstavljao mogućnost da smanji smrtnost za 70% ili više,
ali dvije su mu stvari stajale na putu: prvo, mnogim ženama - poput Henriette
- jednostavno nije ponuđen test; drugo, mali je broj liječnika znao
ispravno protumačiti nalaze, zato što nisu znali kako razni stadiji raka
cerviksa izgledaju pod mikroskopom. Događalo se da pogrešno protumače
cervikalnu infekciju kao rak pa da ženi odstrane cijeli genitalni trakt, a
zapravo je trebala samo antibiotike. Drugi su pak za maligne promjene
pretpostavili da su infekcija pa bi ženu poslali kući s terapijom antibiotika, da
bi se poslije vratila u bolnicu umirući od raka koji je već metastazirao. Čak i
kad su liječnici ispravno dijagnosticirali prekancerogene promjene, često
nisu znali kako bi ih trebali liječiti.
Dokumentiranjem stanja koja nisu bila rak vrata maternice i tražeći od
kirurga da prije operacije biopsijom provjere nalaze Papa-testa, TeLinde
je pokušavao smanjiti broj »neopravdanih histerektomija«, kako ih je

27
 Knjige.Club Books

nazivao. Uz to se i nadao da će dokazati da žene s dijagnozom carcinoma in

situ trebaju agresivno liječenje da njihov rak ne bi postao invazivan.
Nedugo prije Henriettina prvoga pregleda TeLinde je iznio svoj stav o
carcinoma in situ na velikom sastanku patologa u Washingtonu, ali
nazočni su ga porugama otjerali s pozornice. Vratio se u Hopkins, planirajući
studiju koja će dokazati da patolozi nemaju pravo: on i njegovo osoblje
pregledat će sve kartone i nalaze biopsija pacijentica kojima je u bolnici
Hopkins u posljednjih deset godina dijagnosticiran invazivni karcinom vrata
maternice, jer zanimalo ga je koliko je njih u početku imalo carcinoma in situ.
Kao i mnogi njegovi suvremenici, TeLinde se često za istraživanja koristio
pacijentima s javnih odjela, najčešće bez njihova znanja. Mnogi su
znanstvenici smatrali da je posve u redu te pacijente koristiti za istraživanja
u zamjenu za besplatno liječenje koje su dobivali na tim javnim odjelima. Kao
što je Howard Jones napisao: »Uz tako velik broj crnih pacijenata, bolnica
Hopkins ne oskudijeva materijalom za klinička istraživanja.«
U toj određenoj studiji - najvećoj koja je ikada provedena u želji da se
otkrije povezanost između te dvije vrste raka vrata maternice - Jones i
TeLinde otkrili su da je 62% žena s invazivnim karcinomom kojima je rađena
biopsija najprije imalo carcinoma in situ. Kad bi uz tu studiju, nadao se
TeLinde, mogao pronaći način kako uzgajati žive uzorke iz normalnog
cervikalnog tkiva i iz oba tipa kanceroznog tkiva - što nikad prije nitko nije
učinio - mogao bi usporediti sva tri uzorka. Kad bi mogao dokazati da
carcinoma in situ i invazivni karcinom isto izgledaju i isto se ponašaju u
laboratoriju, mogao bi okončati raspravu i pokazati da je sve vrijeme imao
pravo, a da liječnici koji se ne obaziru na njegove riječi ubijaju svoje
pacijentice. Stoga je nazvao Georgea Geya (izgovara se Gaj), voditelja
istraživanja staničnih kultura u Hopkinsu.
Gey i njegova supruga Margaret protekla su tri desetljeća pokušavali
uzgojiti maligne stanice izvan tijela, u nadi da bi ih mogli koristiti u
istraživanjima uzročnika raka i pronalaska lijeka. Ali većina je stanica
umirala brzo, a onih nekoliko koje bi preživjele jedva da su rasle. Geyevi su
bili odlučni u namjeri da uzgoje prve besmrtne ljudske stanice: liniju stanica
iz jednog izvornog uzorka koje bi se stalno dijelile, koje bi se stalno
obnavljale i nikada ne bi umrle. Osam godina prije - 1943. - skupina
istraživača s Nacionalnih instituta za zdravstvo (National Institutes of
Health) dokazala je da je takvo što moguće izvesti s mišjim stanicama. Geyevi
su htjeli uzgojiti ljudski pandan - nije im bilo važno o kojoj je vrsti tkiva riječ,
samo to da je u pitanju ljudsko tkivo.
Gey je uzimao sve stanice kojih se uspijevao dokopati - nazivao se
»najpoznatijim svjetskim lešinarom koji se gotovo stalno hrani ljudskim
uzorcima«. Kad mu je TeLinde ponudio stalnu dostavu kanceroznoga tkiva u

28
 Knjige.Club Books

zamjenu za mogućnost pokušaja uzgoja nekih stanica, Gey nije oklijevao i

prihvatio je ponudu. A TeLinde je počeo uzimati uzorke od svake žene koja je
u Hopkins došla s cervikalnim karcinomom. Uključujući i Henriettu.

Petog veljače 1951, nakon što je Jones od laboratorija dobio

nalaze Henriettine biopsije, nazvao ju je i rekao joj da su stanice maligne.
Henrietta nikomu nije rekla što joj je Jones priopćio, a nitko je i nije pitao.
Jednostavno je nastavila živjeti kao da se ništa nije dogodilo, što je
bilo tipično za nju - nema smisla da se još netko uzrujava oko nečega s čime
se mogla i sama nositi.
Te je večeri mužu rekla: »Day, sutra opet moram kod doktora. Hoće
napraviti još neke pretrage i dati mi nekakve ljekove. »Sljedećeg je jutra
opet izišla iz Buicka ispred Hopkinsa, rekavši Dayu i djeci neka se ne brinu.
»Nije ništ’ ozbiljno«, rekla je. »Doktor će me srediti.«
Henrietta je otišla ravno do šaltera za prijem i rekla službenici da je došla
na liječenje. Potom je potpisala formular naslovljen SUGLASNOST ZA
OPERACIJU, na kojemu je pisalo:

Ovime dajem dopuštenje osoblju bolnice Johns Hopkins da na

meni,______________ izvedu bilo koji operativni zahvat koji smatraju
potrebnim tijekom liječenja, pod bilo kojom vrstom anestezije, lokalnom
ili općom.

Henrietta je velikim tiskanim slovima napisala svoje ime i prezime na praznu

crtu. Svjedokinja nečitka potpisa nažvrljala je svoje ime na crtu lijevo pri
dnu formulara, a Henrietta se potpisala na crtu desno. Zatim je krenula za
sestrom niz dugačak hodnik prema odjelu za obojene žene, gdje su Howard
Jones i još nekolicina bijelih liječnika na njoj obavili više pretraga no za
cijeloga života dotad: urin, krv, pluća. Imala je cjevčice u nosu i u mjehuru.
Druge noći u bolnici dežurna je sestra donijela Henrietti ranu večeru, da
joj želudac bude prazan ujutro kad će primiti opću anesteziju zbog prvoga
tretmana za karcinom. Henriettin je tumor bio invazivnog tipa, a u Hopkinsu
su - kao i u svim drugim bolnicama širom zemlje - invazivni karcinom vrata
maternice tretirali radijem, bijelim radioaktivnim metalom sablasno
plavičasta sjaja.
Kad je radij otkriven krajem devetnaestog stoljeća, novinski su ga naslovi
proglašavali »zamjenom za plin, struju i definitivnim lijekom za sve
bolesti«. Urari su ga dodavali u boju da bi kazaljke satova svijetlile u mraku,
a liječnici su njime, u obliku praha, liječili sve od morske bolesti do upale uha.
Ali radij uništava sve stanice s kojima dođe u dodir pa su pacijenti koji su

29
 Knjige.Club Books

ga uzimali za trivijalne probleme počeli umirati. Radij izaziva mutacije koje

se mogu razviti u rak, a u velikim dozama može spaliti kožu. Ali također
ubija kancerozne stanice.
U Hopkinsu se radij za liječenje raka vrata maternice počeo koristiti već
početkom dvadesetog stoljeća, kad je kirurg Howard Kelly posjetio Marie
i Pierrea Curiea, francuski bračni par koji je otkrio radij i njegovu
sposobnost da uništi stanice raka. Ne shvaćajući opasnost kontakta s
radijem, Kelly je donio malu količinu u džepu sa sobom u SAD, a redovito je
putovao svijetom u potrazi za još. Do 1940-tih već je obavljeno nekoliko
studija - jednu od njih proveo je Henriettin liječnik Howard Jones - koje su
pokazale da je u liječenju invazivnog raka vrata maternice radij sigurniji i
učinkovitiji od operacije.
U jutro Henriettina prvog tretmana taksist je pokupio liječničku torbu
punu tankih epruveta s radijem iz klinke na drugom kraju grada. Epruvete su
bile umetnute u pojedinačne odjeljke unutar platnenih vrećica što ih je ručno
izrađivala jedna žena iz Baltimorea, a koje bi se pacijenticama zašile
za cerviks. To se nazivalo Brackovim pločicama, po liječniku koji ih je izumio i
koji je nadgledao Henriettin tretman radijem. Poslije će umrijeti od
raka, najvjerojatnije izazvana čestom izloženošću radiju, baš kao i stažist koji
je putovao s Kellyjem i koji je također prenosio radij u džepovima.
Jedna je sestra stavila Brackove pločice na pladanj od nehrđajućeg čelika.
Druga je odgurala Henriettu na krevetu s kotačima u malu dvoranu za
operacije - samo za obojene - na prvom katu, sa stolovima od
nehrđajućeg čelika, golemim jakim svjetlima i s bijelim medicinskim
osobljem u bijeloj odjeći, bijelim kapama, maskama i rukavicama. Dok je
Henrietta bez svijesti ležala na operacijskom stolu na sredini prostorije i s
nogama podignutim na oslonce, dežurni kirug dr. Lawrence Wharton ml.
sjedio je na stolcu smještenu između njezinih nogu. Zavirio je u Henriettu i
raširio joj cerviks, spremajući se za tretman njezina tumora. Ali premda
Henrietti nitko nije rekao da Te Linde prikuplja uzorke, a jednako je tako
nitko nije pitao želi li darovati uzorke svoga tkiva, Wharton je najprije uzeo
oštar nož i odrezao dva tanka kruga - promjera novčića - tkiva s
vrata Henriettine maternice: jedan uzorak s tumora, a drugi od zdravog
okolnog tkiva. Zatim je oba uzorka stavio u staklenu posudicu. Jedan je
stažist, kao i mnogo puta prije, odnio posudicu s uzorcima u Geyev
laboratorij. Gey je i dalje bio uzbuđen svaki put kad bi mu pristigao novi
uzorak, ali ostatak je osoblja Henriettin uzorak doživio kao samo još jedan u
nizu bezbroj uzoraka koje su znanstvenici i laboratorijski tehničari već
godinama bezupješno pokušavali uzgajati u laboratoriju. Bili su sigurni da će
Henriettine stanice umrijeti kao i sve ostale.

30
 Knjige.Club Books

4
Rođenje
stanica HeLa

Geyeva dvadesetjednogodišnja pomoćnica Mary Kubicek jela je

salatu od tunjevine za dugačkim kamenim stolom za uzgoj kultura, koji je
služio i kao stol za ručak. Ona, Margaret i druge žene u Geyevu
laboratoriju ondje su provele bezbroj sati, sve s naočalama gotovo identičnih
debelih, tamnih okvira oblika mačjih očiju i s kosom zategnutom u čvrstu
pundžu na potiljku.
Na prvi pogled netko bi mogao pomisliti da je laboratorij zapravo
industrijska kuhinja. Naokolo su stajale velike limenke za kavu pune pribora
i staklenih posudica; prah za miješanje, šećer, žlice i boce s vodom na
stolu; goleme metalne ledenice uz jedan zid, a uz drugi duboki sudoperi koje
je Gey sam izradio od kamena iz obližnjeg kamenoloma. Ali čajnik je
stajao pokraj Bunsenova plamenika, a ledenice su bile pune krvi, posteljica,
uzoraka tumora i mrtvih miševa (uz najmanje jednu patku koju je Gey čuvao
smrznutu u laboratoriju, više od dvadeset godina nakon lova, jer je bila
prevelika da bi mu stala u ledenicu kod kuće). Uz drugi su zid stajali naslagani
kavezi sa skvičavim zečevima, štakorima i zamorcima, a na jednome kraju
stola za kojim je Mary sjedila i jela svoj ručak napravio je police na kojima su
stajali kavezi puni miševa, čija su tijela pak bila puna tumora. Mary je uvijek
zurila u njih dok bi jela, pa je tako bilo i onoga dana kad je Gey ušetao u
laboratorij noseći uzorke s vrata Henriettine maternice.
»Stavit ću novi uzorak u tvoj odjeljak«, rekao joj je.
Mary se pretvarala da ne primjećuje. Ne opet, pomislila je i nastavila jesti
svoj sendvič. Pričekat će dok ne pojedem.
Znala je da ne bi trebala čekati - svaki dodatni trenutak koji te stanice
provedu u staklenoj posudici povećavao je vjerojatnost da će umrijeti. Ali već
je bila umorna od staničnih kultura, umorna od preciznog
odstranjivanja mrtvog tkiva (kao da odstranjuje masne dijelove s bifteka),
umorna od toga da nakon sati i sati posla stanice na kraju umru.
Čemu uopće trud? pitala se.
31
 Knjige.Club Books

Gey ju je zaposlio zbog ruku. Taman je bila diplomirala

psihologiju, kad ju je njezin savjetnik za zapošljavanje poslao na razgovor za
posao. Gey je zatražio od nje neka uzme kemijsku olovku sa stola i
neka napiše nekoliko rečenica. Sad uzmite onaj nož, rekao je. Prerežite ovaj
papir. Vrtite ovu pipetu.
Tek je mjesecima poslije shvatila da je procjenjivao gipkost i snagu
njezinih ruku, da vidi kako će podnijeti sate precizna rezanja, struganja, rada
s pincetom i pipetom.
Kad je Henrietta došla u bolnicu Hopkins, Mary je već bila zadužena za
većinu uzoraka koji su dolazili u laboratorij na obradu i za sve uzorke
uzete od TeLindeovih pacijenata koji su umrli.
U tom su trenutku postojale mnoge prepreke za uspješan uzgoj stanica.
Za početak, nitko nije znao ni koji su im točno nutrijenti potrebni da
bi preživjele, ni kako ih najbolje njima opskrbiti. Mnogi istraživači,
uključujući Geya, godinama su pokušavali razviti savršen medij za uzgoj -
tekućinu za prehranu stanica. Recept za Geyev medij stalno je evoluirao, dok
su George i Margaret dodavali i oduzimali sastojke u potrazi za savršenom
ravnotežom. Ali svi su zvučali kao recept za vještičji napitak: pileća plazma,
pire od telećih fetusa, posebne soli i krv iz ljudskih pupčanih vrpca. George je
spojio zvono na kabel koji je vodio preko dvorišta do rodilišta, da mu sestre
mogu pozvoniti svaki put kad se rodi neko dijete, na što bi Mary ili Margaret
otrčale onamo prikupiti krv iz pupkovine.
Do drugih je sastojaka bilo teže doći: George je jednom tjedno obilazio
mjesne klaonice prikupljajući kravlje fetuse i pileću krv. Odvezao bi se onamo
u svom zahrđalom starom Chevyju, čiji je lijevi branik kloparao po asfaltu
bacajući iskrice. Prije zore, u oronuloj drvenoj zgradi s piljevinom na podu i
s pukotinama u zidovima, Gey bi zgrabio uskokodakalo pile za noge,
izvukao ga iz kaveza i s mukom ga oborio na leđa na dasku za klanje. Jednom
bi mu rukom držao noge, a laktom bi mu pritisnuo vrat o drvenu podlogu.
Slobodnom bi mu rukom poštrcao prsa alkoholom, a zatim bi mu zabio
injekciju u srce i počeo izvlačiti krv. Potom bi ga uspravio na noge i rekao:
»Žao mi je, stari«, i vratio ga natrag u kavez. Kad bi se kojiput pile srušilo
mrtvo zbog stresa, odnio bi ga kući da ga Margaret pripremi za večeru.
Kao i mnogi drugi postupci u njihovu laboratoriju, Geyeva tehnika
prikupljanja pileće krvi bila je Margaretina zamisao. Ona je razradila metodu
korak po korak, poučila Georgea i napisala detaljne upute za mnoge
druge istraživače koji su je željeli naučiti.
Potraga za savršenim medijem bila je stalan pokus, ali najveći problem
pri uzgoju staničnih kultura bila je kontaminacija. Bakterije i razni drugi
mikroorganizmi s neopranih ruku i iz daha, kao i sitne čestice prašine iz

32
 Knjige.Club Books

zraka, pronalazile su put u stanične kulture, uništavajući ih. Ali Margaret je

bila izučena kirurška sestra, što znači da je bila stručnjakinja za sterilnost -
ključni uvjet za sprečavanje smrtonosnih infekcija kod pacijenata u
operacijskoj dvorani. Mnogi će poslije reći da je Margaretina izučenost u
kirurškim metodama jedini razlog zašto je Geyev laboratorij uspijevao
uzgojiti stanice. Većina »kulturista« poput Georgea bili su biolozi; nisu ništa
znali o sprečavanju kontaminacije.
Sve što je George znao o održavanju staničnih kultura sterilnima naučio
je od Margaret, a poučila je i svakog tehničara, svakog studenta, svakog
znanstvenika koji je došao raditi ili učiti u njihov laboratorij. Unajmila je ženu
po imenu Minnie, čiji je jedini posao bio prati laboratorijsku staklenu opremu
jedinim sredstvom koje je Margaret dopuštala: sapunom Gold Dust Twins.
Toliko je vjerovala u taj proizvod da je, čuvši glasine da bi tvrtka koja ga
proizvodi mogla propasti, kupila vagon pun sapuna.
Margaret je prekriženih ruku obilazila laboratorij, navirujući se Minnie
preko ramena dok je radila, što nije bilo teško, budući da je bila
gotovo trideset centimetara viša od nje. Ako se ikada i nasmiješila, nitko to
nije mogao vidjeti kroz kiruršku masku koju je uvijek nosila. Provjeravala je
sve staklene posudice u potrazi za mrljama, a kad bi pronašla koju - što je
bilo često - zaurlala bi: »MINNIE!« tako glasno da bi se Mary lecnula.
Želeći izbjeći Margaretin gnjev, Mary je slijepo slijedila njezina pravila o
sterilnosti. Kad je završila s ručkom i prije nego što je i dotaknula
Henriettin uzorak, Mary je navukla čistu bijelu kutu, stavila kiruršku kapu i
masku, a zatim je ušla u svoj odjeljak, jednu od četiri hermetički zatvorene
male prostorije koje je George sam napravio na sredini laboratorija. Odjeljci
su bili mali, metar i pol puta metar i pol, s vratima koja su se zatvarala kao
ona na ledenici, da se spriječi ulazak zraka. Mary je uključila sustav za
sterilizaciju, gledajući izvana kako se njezin odjeljak puni vrućom parom koja
će ubiti sve što bi moglo oštetiti stanice. Kad se para raščistila, zakoračila je
unutra i zatvorila vrata za sobom, a zatim je isprala betonski pod odjeljka
mlazom vode i oribala radni stol alkoholom. U odjeljak je kroz ventilacijski
otvor na stropu bio upuhivan filtriran zrak. Kad je sterilizirala odjeljak,
uključila je Bunsenov plamenik i na njegovu plamenu sterilizirala epruvete i
rabljeni skalpel (budući da si Geyev laboratorij nije mogao priuštiti nove za
svaki uzorak).
Tek je tada uzela komadiće Henriettina cerviksa - s hvataljkom u jednoj
ruci i skalpelom u drugoj - i pažljivo ih izrezak u kvadratiće površine
kvadratnog milimetra. Jedan po jedan kvadratić uvukla je u pipetu i spustila
na ugrušak pileće krvi koji je prethodno bila stavila u desetke epruveta.
Svaki je ugrušak prekrila s nekoliko kapljica medija za uzgoj, a zatim je
začepila epruvete gumenim čepovima i svaku označila na isti način kao i

33
 Knjige.Club Books

većinu staničnih kultura koje su uzgajali: koristeći se prvim dvama slovima

imena i prezimena pacijentice.
Napisavši »HeLa« - za Henrietta i Lacks - velikim crnim slovima na svaku
epruvetu, Mary ih je odnijela u inkubatorsku stanicu, prostoriju koju je Gey
sagradio na isti način kao i sve drugo u laboratoriju: vlastitim rukama i
većinom od odbačenog materijala, što je bila vještina koju je stekao
dugogodišnjim iskustvom u tome kako stvoriti nešto ni iz čega.

George Gey rođen je 1899, a odrastao je u Pittsburghu, na

obronku s pogledom na čeličanu. Čađa iz dimnjaka mračila je
poslijepodnevno nebo, a mala bijela kuća njegovih roditelja izgledala je
trajno osmuđena. Njegova je majka radila u vrtu i cijelu je obitelj hranila
isključivo hranom koju je sama uzgojila. Još kao dijete, George je u brdu iza
kuće iskopao mali rudnik ugljena. Svakoga bi jutra otpuzao kroz vlažan tunel
i pijukom iskopao nekoliko kanti ugljena za svoju obitelj i susjede, da se imaju
na što grijati i na čemu kuhati.
Za studij biologije na Sveučilištu Pittsburgh George je zaradio radeći kao
tesar i zidar, a gotovo da nije bilo toga što nije mogao napraviti jeftino
ili besplatno. Tijekom druge godine studija medicine spojio je filmsku
kameru na mikroskop da bi snimio žive stanice. Bio je to frankenštajnski spoj
dijelova mikroskopa, stakla i 16-milimetarske kamere s tajmerom bogzna
odakle, uz dodatak otpadnog metala i starih motora sa Shapirova odlagališta.
Sve je to smjestio u rupu koju je napravio u temeljima bolnice Hopkins, tik
ispod mrtvačnice; bilo je u potpunosti pod zemljom i okruženo debelim
plutenim zidom koji je sprečavao pomicanje uslijed vibracija od prolaska
tramvaja. Noću je na ležaju uz kameru spavao jedan litavski laboratorijski
tehničar, slušajući njezino stalno škljocanje i pazeći da ostane stabilna,
budeći se svakih sat vremena da je ponovno fokusira. S tom su kamerom Gey
i njegov mentor Warren Lewis snimili rast stanica, proces tako spor - kao rast
cvijeta - da je nevidljiv golim okom. Film su puštali ubrzano, da na ekranu
mogu promatrati diobu stanica u glatkom slijedu, kao priču u knjizi snimanja
animiranog filma.
Geyu je trebalo osam godina da završi medicinski fakultet, jer je stalno
morao prekidati studij i neko vrijeme raditi u građevini da zaradi za
školarinu za sljedeću godinu. Nakon diplome Margaret i on sagradili su svoj
prvi laboratorij u prostorijama za domara u Hopkinsu - tjednima su
provodili električne i vodovodne instalacije, ličili zidove, izrađivali radne
površine i ormariće, a većinu toga platili su iz svog džepa.
Margaret je bila oprezna i staložena, kralješnica laboratorija. George je
bio veliko, nestašno, odraslo dijete. Na poslu je uvijek bio dotjeran, ali kod
kuće je hodao u flanelastim košuljama i kaki hlačama s naramenicama.

34
 Knjige.Club Books

Vikendom je razmještao veliko kamenje po dvorištu, pojeo bi dvanaest

klipova kukuruza odjednom, a u garaži je držao bačve pune kamenica, da ih
može jesti kad god mu se prohtije. Bio je građen kao umirovljeni igrač ragbija,
visok 193 centimetra i težak 98 kila, a zbog spojenih kralješaka držao se
neobično uspravno. Kad je jedne nedjelje eksplodirala njegova vinarija u
podrumu, poplavivši mu garažu pjenušavim burguncem koji je istjecao na
ulicu, Gey je jednostavno mlazom sprao vino u odvod, mašući susjedima koji
su išli u crkvu.
Bio je nesmotren vizionar - spontan, brzo bi započinjao desetak projekata
odjednom, ispunjavajući laboratorij i vlastiti podrum napola dovršenim
strojevima, djelomičnim otkrićima i gomilom otpadnog metala čiju je
moguću uporabu u laboratoriju mogao zamisliti samo on. Kad god bi mu
sinula neka zamisao, sjeo je gdje god se našao - za radnim ili kuhinjskim
stolom, za šankom ili za upravljačem svoga auta - grizući vječno prisutnu
cigaru i črčkajući dijagrame na salvete ili na poleđine etiketa otrgnutih s
boca. Tako je smislio i tehniku uzgoja stanica u cijevima, što je njegovo
najvažnije otkriće.
Riječ je o velikom drvenom bubnju, cilindru s otvorima za posebne
epruvete. Bubanj, koji je Gey nazivao »vrtipirom«, vrtio se dvadeset četiri
sata na dan kao miješalica za beton, okrećući se tako sporo da bi na sat opisao
samo dva puna kruga, a katkad i manje. Gey je smatrao da je rotacija ključna:
vjerovao je da medij za uzgoj mora biti u stalnu pokretu, baš kao krv i
tjelesne tekućine u tijelu, koje teku oko stanica i raznose nutrijente i otpadne
tvari.
Kad je Mary napokon završila s rezanjem uzoraka s vrata Henriettine
maternice i kad ih je ubacila u desetke epruveta, otišla je u sobu za
inkubaciju i jednu po jednu skliznula u bubanj, koji je zatim uključila. Gledala
je kako se Geyev stroj polako počinje vrtjeti.

Henrietta je sljedeća dva dana provela u bolnici oporavljajući

se od prvog tretmana radijem. Liječnici su je pregledali iznutra i izvana,
pritiskali su joj trbuh, uvodili nove katetere u mjehur, prste u vaginu i anus,
igle u venu. Upisivali su bilješke u njezin karton: »tridesetogodišnja obojena
pacijentica mirno leži, nema vidljivih znakova bolova ili nelagode« i
»pacijentica se večeras osjeća odlično, dobro je raspoložena i spremna je
za odlazak kući«.
Prije otpusta iz bolnice opet su je polegli na stol, podigli joj noge u držače,
a liječnik je izvadio radij. Poslao ju je kući rekavši joj neka u slučaju
problema nazove bolnicu i neka za dva i pol tjedna dođe na drugi tretman
radijem.

35
 Knjige.Club Books

U međuvremenu, svakoga jutra nakon stavljanja Henriettinih stanica u

kulturu, Mary je započinjala dan uobičajenim postupkom sterilizacije.
Zavirila bi u epruvete, smijući se sama sebi i misleći: Ništa se ne događa.
Kojeg li iznenađenja. No dva dana nakon Henriettina otpusta iz bolnice, Mary
je oko ugrušaka na dnu svih epruveta uočila nešto što je izgledalo kao
bjelanjak pečenog jajeta na oko. Stanice su rasle, ali Mary se nije odveć
uzbuđivala oko toga - i druge su stanice uspjele nakratko preživjeti u
laboratoriju.
Ali Henriettine stanice nisu samo preživljavale, rasle su mitološkom
snagom. Do sljedećeg su se jutra udvostručile. Mary je sadržaj svake epruvete
razdijelila u dvije, ali za dvadeset četiri sata količina se opet
udvostručila. Ubrzo ih je dijelila u četiri epruvete, potom u šest. Henriettine
su stanice rasle i ispunjavale onoliko mjesta koliko im je Mary davala.
Svejedno, Gey još nije bio spreman za slavlje. »Stanice bi mogle svakog
trena umrijeti«, rekao je Mary.
Ali nisu. Nastavile su rasti kao nijedne prije, broj im se udvostručavao
svaka dvadeset četiri sata, stotine na stotine stanica, sve dok nisu
dosegnule milijunske brojke. »Sire se kao korov!« rekla je Margaret. Rasle su
dvadeset puta brže nego Henriettine zdrave stanice, koje su umrle samo
nekoliko dana nakon što ih je Mary stavila u staničnu kulturu. No činilo se da
su Henriettine kancerozne stanice nezaustavljive, sve dok imaju hranu i
toplinu.
Uskoro je George nekolicini svojih kolega rekao da misli da je moguće da
je u svom laboratoriju uzgojio prve besmrtne ljudske stanice.
Na što su oni uzvratili pitanjem: »Možemo li dobiti malo?« A George je
rekao: »Da.«

36
 Knjige.Club Books

5
»Ko da sam
i iznutra sva
crna«

Henrietta nije znala ništa o uzgoju svojih stanica u laboratoriju.

Nakon izlaska iz bolnice vratila se uobičajenu životu. Nikad nije voljela grad
pa je gotovo svakoga vikenda vodila djecu natrag u Clover, gdje je obrađivala
duhanske nasade i provodila sate tukući maslac na stubama domaće kuće.
Premda radij često izaziva neprestanu mučninu, povraćanje, slabost i
anemiju, nema zapisa o tome da je Henrietta imala popratne pojave, a nitko
se ne sjeća da se ikada požalila da se ne osjeća dobro.
Kad nije bila u Cloveru, dane je provodila kuhajući za Daya, djecu i rođake
koji bi se zatekli kod njih. Pripremala je svoju čuvenu slatku rižu na mlijeku,
sporo kuhano zelenje, tripice i gomile špageta s mesnim okruglicama za
rođake koji bi navratili gladni.
Kad Day nije radio u noćnoj smjeni, on i Henrietta provodili bi večeri kod
kuće, kartajući i - nakon što bi djeca pozaspala - slušajući na radiju Bennieja
Smitha kako svira blues-gitaru. Kad je pak Day radio u noćnoj
smjeni, Henrietta i Sadie pričekale bi da se zalupe vrata za njim, odbrojale do
sto, a zatim bi iskočile iz kreveta, navukle plesne haljine i iskrale se iz kuće,
pazeći da ne probude djecu. Kad bi izišle, njihale bi bokovima i cičale,
trčkarajući ulicom do plesnjaka u Adams Baru ili u Twin Pinesu.
»Zbilja smo se dobro provodile«, rekla mi je Sadie mnogo godina poslije.
»Nismo si mogle pomoći. Puštali su muziku koja te dira u dušu. Plesale
smo dvokorak, drmale se na blues, a onda bi neko ubacio kovanicu u džuboks
i pustio neki sentiš pa da vidiš kako smo vrtjele guzama i tako to!«
Zahihotala se kao djevojčica. »Bila su to krasna vremena.« A one su bile
krasne žene.
Henrietta je imala oči boje oraha, ravne bijele zube i pune usne. Bila je
nabita žena četvrtaste čeljusti, širokih kukova, kratkih i mišićavih nogu te
ruku ogrubjelih od duhanskih polja i kuhinja. Nokte je rezala kratko, da joj se

37
 Knjige.Club Books

tijesto ne uvlači pod njih dok mijesi kruh, ali uvijek ih je lakirala u crveno, baš
kao i one na nogama.
Provodila je sate uređujući si nokte, sređujući napuknuća i nanoseći novi
sloj laka. Sjedila bi na krevetu, s uvijačima u kosi, u svilenkastom
kombineu koji je toliko voljela da ga je svake večeri ručno oprala. Nikad nije
nosila hlače, a rijetko bi izišla iz kuće, a da prethodno ne navuče pažljivo
izglačanu suknju i bluzu i ne gurne stopala u male štikle s otvorenim prstima,
te da si ne smota kosu u pundžu iz koje je na dnu virio jedan pramen, koji
»kao da joj je plesao prema licu«, rekla bi Sadie.
»Hennie je životu davala živost - bit s njom bilo je ko bit sa živom
zabavom«, rekla mi je Sadie, zureći u strop dok se prisjećala. »Hennie je baš
volila ljude. Znala je iz tebe izvući ono najbolje.«
Ali postojala je jedna osoba iz koje Henrietta nije mogla izvući ništa
dobroga. Iz Clovera je nedavno u Turner Station bila došla Ethel, žena njihova
bratića Galena, a ona je mrzila Henriettu - svi su uvijek govorili da je
bila ljubomorna na nju.
»Ne mogu reć da joj zamjeram«, rekla je Sadie. »Taj Ethelin muž Galen,
Hennie mu se sviđala puno više neg Ethel. Bože dragi, svud je išao za
njom! Kud ona, tud i Galen. Stalno joj je pokušavao doć u kuću, čim bi Day
otišao na posao. Bože moj, Etel je bila ljubomorna ko sam vrag, mrzila je
Hennie iz dna duše. Stalno se činilo da joj želi zlo.« Pa bi se, čim bi se pojavila
Ethel, Henrietta i Sadie zahihotale i zbrisale u neki drugi klub.
Kad se nisu iskradale na ples, Henrietta, Sadie i Sadiena sestra Margaret
večeri su provodile u Henriettinoj dnevnoj sobi igrajući bingo, cičeći i
smijući se nad blagom od sitniša, dok su se Henriettina mlađa djeca - David
ml., Deborah i Joe - igrali sa žetonima na tepihu pokraj stola. Lawrence je
već imao šesnaest godina i bio bi vani, živeći vlastiti život. Ali jedno je
dijete nedostajalo: Henriettina najstarija kći Elsie.
Prije nego što se razboljela, svaki put kad je išla u Clover, Henrietta je sa
sobom vodila i Elsie. Elsie bi sjedila na stubama domaće kuće, zureći u brda i
gledajući izlazak sunca dok je Henrietta radila u vrtu. Bila je jako lijepa, sitna
i ženstvena kao i Henrietta, koja ju je odijevala u haljine s masnicama, koje je
sama šila, i satima joj upletala dugu smeđu kovrčavu kosu. Elsie je
bila posebna. Svejedno, kako je rasla, sve bi češće pala, zaletjela se u zid ili
vrata, opekla se na peć. Henrietta je natjerala Day a da nju i Elsie vozi na
okupljanja vjernika gdje su propovjednici polagali ruke na Elsie da je izliječe,
ali nikada s uspjehom. U Turner Stationu, Elsie je katkad znala istrčati iz kuće
i vrišteći trčati ulicama.
Kad je Henrietta bila trudna s malim Joeom, Elsie je već bila prevelika da
bi se Henrietta mogla sama nositi s njom, pogotovo uz još dvoje male
djece. Liječnici su rekli da bi bilo najbolje da Elsie nekamo smjeste. Tako je

38
 Knjige.Club Books

sad živjela sat i pol vožnje južno od Baltimorea, u državnoj bolnici

Crownsville, nekoć poznatoj kao »umobolnica za negroide«.
Henriettini su rođaci uvijek govorili da je dio nje umro onoga dana kad je
poslala Elsie od sebe, da je gubitak kćeri bio najgora stvar koja joj se
ikada dogodila. Sad, gotovo godinu poslije, Henrietta je i dalje zahtijevala da
je Day ili netko od rođaka jednom tjedno vozi u posjet Elsie, koja bi plakala
i privijala se uz nju dok su se igrale s kosom jedna druge.
Henrietta je uvijek znala s djecom - uz nju su uvijek bila dobra i tiha, ali
čim bi izišla iz kuće, Lawrence bi prestao biti dobar. Za lijepa bi
vremena otrčao do starog doka u Turner Stationu, kamo mu je Henrietta bila
zabranila ići. Pristanište je izgorjelo u požaru prije mnogo godina, a od njega
su ostali samo visoki drveni stupovi koji su nekoć držali mol, a s kojih su
Lawrence i njegovi prijatelji voljeli skakati u vodu. Jedan se od Sadienih
sinova tako zamalo utopio kad je udario glavom o kamen, a Lawrence se
stalno vraćao kući s upalom oka za koju su svi rekli da je posljedica zagađenja
vode otpadnim tvarima iz čeličane. Kad god bi čula da je Lawrence na doku,
Henrietta bi otutnjala onamo dolje, izvukla ga iz vode i istukla ga.
»Oooo, Bože«, rekla je Sadie jednom, »Hennie bi odlazila dolje sva
nabrušena. Bogme da. Nema te jezikove juhe koja bi mogla nadmašiti njenu.«
Ali to je jedino kad se itko sjećao da je Henriettu vidio ljutitu. »Bila je
jaka«, rekla je Sadie. »Ničega se ona nije bojala.«
Mjesec i pol nitko u Turner Stationu nije znao da je Henrietta bolesna.
Nije bilo teško držati rak u tajnosti, jer u bolnicu je morala još samo
jednom, na kontrolu i na drugi tretman radijem. Liječnici su bili zadovoljni
onime što su vidjeli: cerviks joj je bio malo crven i upaljen od prvog tretmana,
ali tumor se smanjivao. Unatoč tome, morala je započeti terapiju
rentgenskim zračenjem, što je značilo da će mjesec dana morati svakodnevno
dolaziti u bolnicu. Za to joj je trebala pomoć: Henrietta je živjela dvadeset
minuta vožnje od Hopkinsa, a Day je radio noću, što znači da bi mogao doći
po nju nakon zračenja tek kasno navečer. Namjeravala je poslije tretmana
otpješačiti do kuće sestrične Margaret, koja je živjela samo nekoliko ulica
dalje od bolnice, i ondje čekati Daya, ali to je značilo da najprije mora reći
Sadie i Margaret da je bolesna.
Rekla im je za rak u lunaparku koji je svake godine dolazio u Turner
Station. Ukrcale su se u kabinu okomitog vrtuljka, kao i obično, a pričekala
je dok nisu bile tako visoko da su vidjele preko Sparrows Pointa sve do
oceana, dok se vrtuljak nije zaustavio i dok nisu sjedile klateći nogama
naprijed-natrag visoko u svježem proljetnom zraku.
»Sjećate se kad sam vam rekla da imam kvržicu u sebi?« upitala je.
Kimnule su glavama. »Pa, imam rak«, rekla je Henrietta. »Liječim se dolje u
Hopkinsu.«

39
 Knjige.Club Books

»Što?!« rekla je Sadie, gledajući je, osjetivši iznenadnu vrtoglavicu, kao da

će svakoga trenutka skliznuti sa sjedala vrtuljka.
»Nije mi ništa ozbiljno«, rekla je Henrietta. »Dobro sam.«
U tom se trenutku i jest činilo da je dobro. Nakon tretmana radijem,
tumor je potpuno nestao. Koliko su liječnici mogli vidjeti. Henriettin je
vrat maternice opet bio normalan, a nigdje drugdje nisu mogli napipati
tumore. Liječnici su bili toliko sigurni u njezin oporavak da su joj, dok je bila
pod anestezijom zbog drugog tretmana radijem, usput operirali devijaciju
septuma koja joj je cijeli život bila izazivala upale sinusa i glavobolje. Bio je
to novi početak. Zračenje je bilo samo dodatna mjera sigurnosti, za slučaj da
je negdje u njoj ostala još koja kancerozna stanica
No otprilike dva tjedna nakon drugog tretmana radijem, Henrietta je
dobila mjesečnicu - krvarenje je bilo obilno i nije prestajalo. Još je
krvarila nekoliko tjedana poslije, kad ju je 20. ožujka Day ujutro doveo na
zračenje. Presvukla se u bolničku spavaćicu, legla na krevet za preglede iznad
kojega se nalazio golem stroj pričvršćen za zid, a liječnik bi joj u vaginu
umetnuo olovne pločice da zaštiti debelo crijevo i donji dio kralješnice od
zračenja. Prvoga joj je dana na donjem trbuhu privremenom tintom
istetovirao dvije crne točke, po jednu sa svake strane. Bile su to ciljne točke,
tako da svakoga dana može usmjeriti zračenje na isto područje, ali
naizmjenično na jednu pa drugu točku da se izbjegnu opekline na koži.
Nakon svakog bi tretmana Henrietta opet navukla svoju odjeću i
otpješačila nekoliko ulica do Margaretine kuće, gdje bi čekala da Day dođe po
nju negdje oko ponoći. Prvih desetak dana ona i Margaret sjedile bi na
trijemu i kartale ili igrale bingo, razgovarajući o muškarcima, sestričnama i
bratićima ili o djeci. U tom se trenutku činilo da je zračenje samo prolazna
gnjavaža. Henrietta je prestala krvariti, a ako joj je i bilo mučno od zračenja,
nikada to nije spomenula.
Ali stvari nisu bile dobre. Pri kraju zračenja Henrietta je upitala svog
liječnika kad će biti dovoljno dobro da može imati još jedno dijete. Do
tog trenutka nije znala da ju je liječenje ostavilo neplodnom.
U bolnici Hopkins bilo je uobičajeno da se pacijenticama prije početka
liječenja karcinoma kaže da će ono izazvati neplodnost, a Howard Jones kaže
da su on i TeLinde tako postupili sa svakom pacijenticom. Zapravo, godinu i
pol prije Henriettina dolaska na liječenje u Hopkins, TeLinde je
u znanstvenom radu o histerektomiji napisao:

Histerektomija ima značajan psihički učinak, pogotovo na mlade

pacijentice, stoga je nikada ne bi trebalo izvoditi ako to pacijentica u
potpunosti ne razumije, jer svaka pacijentica ima pravo na
jednostavno objašnjenje činjenica, uključujući i gubitak funkcije
40
 Knjige.Club Books

reproduktivnih organa.... Preporučuje se pacijentici iznijeti činjenice,

a zatim joj dati dovoljno vremena da ih probavi.... Daleko je bolje za
nju da se sama unaprijed pripremi na to nego da se probudi iz
anestezije stavljena pred gotov čin.

U Henriettinu je slučaju došlo do pogreške: u njezinu kartonu jedan je od

liječnika napisao: »Pacijentica obaviještena da više neće moći imati djece.
Kaže, da je to znala, bila bi odbila liječenje.« Ali kad je saznala, već je bilo
prekasno.
Tri tjedna nakon početka zračenja počelo ju je peći iznutra, a urin je
izlazio iz nje kao krhotine stakla. Day je rekao da je imao nekakav neobičan
iscjedak i da mu je to ona sigurno prenijela bolest zbog koje se liječila u
Hopkinsu.
»Prije bih rekao da je obrnuto«, zapisao je Jones u njezin karton nakon
što ju je pregledao. »Ali u svakom slučaju, pacijentica sad uz reakciju na
zračenje ima i akutnu gonoreju.«
No uskoro je Day evo varanje bilo Henriettina najmanja briga. Kratka
šetnja do Margaretine kuće počela joj se činiti sve duljom i duljom, a kad bi
napokon stigla onamo, samo bi spavala. Jednoga se dana zamalo
srušila nekoliko ulica dalje od Hopkinsa i trebao joj je gotovo cijeli sat da
dođe do Margaretine kuće. Nakon toga počela je ići taksijem.
Dok je jednoga poslijepodneva ležala na kauču, podigla je bluzu da
pokaže Sadie i Margaret što joj je zračenje učinilo. Sadie je šokirano
udahnula: Henrietti je koža od grudi do pubične kosti bila opečena i pocrnjela
od zračenja. Na ostatku tijela koža joj je bila uobičajene toplosmeđe boje, a
ne crna kao ugljen.
»Hennie«, šapnula je, »spalili su te, crna si ko katran.«
Henrietta je samo kimnula glavom i rekla: »Bože, osjećam se ko da se to
širi, ko da sam i iznutra sva crna.«

41
 Knjige.Club Books

6
»Zove neka
gospođa«

Jedanaest godina nakon što sam na Deflerovu satu prvi put

čula za Henriettu - na svoj dvadeset sedmi rođendan - nabasala sam na zbirku
znanstvenih radova s nečega što se zvalo Simpozij HeLa o suzbijanju raka na
Medicinskom fakultetu Morehouse u Atlanti, jednome od
povijesno najstarijih crnih koledža u zemlji. Simpozij je u čast Henrietti
organizirao Roland Patillo, profesor ginekologije na Morehouseu, koji je bio
jedan od afroameričkih studenata Georgea Geya.
Kad sam nazvala Ronalda Patilla da vidim što zna o Henrietti, rekla sam
mu da pišem knjigu o njoj.
»O, zaista?« rekao je, nasmijavši se sporim, dubokim smijehom koji je
govorio: O, dijete, nemaš pojma u što se upuštaš. »Henriettina obitelj
neće razgovarati s vama. Imaju jako loša iskustva u vezi sa stanicama HeLa.«
»Poznajete njezinu obitelj?« upitala sam. »Možete li me spojiti s njima?«
»Mogao bih, ali prije toga morate mi odgovoriti na nekoliko pitanja,
počevši s onim: A zašto bih?«
Sljedećih me sat vremena Pattillo rešetao pitanjima o mojim namjerama.
Dok sam mu ispričala povijest svoje opsjednutosti stanicala HeLa, mrmljao je i
uzdisao, povremeno ispuštajući pokoje mmmmm i paaaaa.
Na kraju je rekao: »Ispravite me ako griješim, ali vi ste bjelkinja?«
»Je li tako očigledno?«
»Da«, rekao je. »Što znate o Afroamerikancima i znanosti?«
Ispričala sam mu za studiju o sifilisu iz Tuskegeeja kao da usmeno
odgovaram na satu povijesti: započeta je u tridesetima kad su istraživači iz
Američkog zavoda za javno zdravstvo odlučili proučiti na koji način sifilis
ubija, od trenutka zaraze do trenutka smrti. Unovačili su stotine
Afroamerikanaca sa sifilisom i promatrali ih kako umiru sporom i bolnom
smrću, čak i nakon što su shvatili da bi ih mogli izliječiti penicilinom. Subjekti
istraživanja nisu postavljali pitanja. Bili su siromašni i neobrazovani, a
42
 Knjige.Club Books

istraživači su im dali primamljivu ponudu: besplatne zdravstvene preglede,

tople obroke, plaćen prijevoz do klinike, plus jednokratnu posmrtnu novčanu
pomoć od pedeset dolara za njihove obitelji. Istraživači su za subjekte
istraživanja odabrali crne muškarce zato što su, kao i mnogi bijelci u to
vrijeme, vjerovali da su crnci »zloglasno sifilitična rasa«.
Za studiju iz Tuskegeeja javnost je saznala tek u sedamdesetima, nakon
što su stotine muškaraca uključene u nju već poumirale. Vijest o tome
proširila se kroz crnu zajednicu kao boginje: liječnici su vršili istraživanja na
crncima, lagali su im i mirno su gledali kako umiru. Počele su kružiti glasine
da su liječnici zapravo najprije zarazili muškarce sifilisom da bi ih mogli
proučavati.
»Što još?« zagunđao je Pattillo.
»Rekla sam mu da sam čula za takozvane »misisipijske apendektomije«,
odnosno nepotrebne histerektomije izvedene na siromašnim crnkinjama da
ih se spriječi da imaju još djece i da se mladim liječnicima omogući da
uvježbaju taj postupak. Također sam čitala o nedostatku sredstava za
financiranje istraživanja anemije srpastih stanica, bolesti koja pogađa gotovo
isključivo crnu populaciju.
»Zanimljivo je da ste nazvali baš sad«, rekao je. »Organiziram sljedeću
konferenciju o stanicama HeLa, a kad je telefon zazvonio taman sam bio sjeo
za stol i na računalu otipkao Henrietta Lacks.« Oboje smo se nasmijali. Mora
to biti nekakav znak, rekli smo, možda Henrietta želi da razgovaramo.
»Deborah je Henriettina curica«, rekao je vrlo činjenično. »Obitelj je zove
Dale. Sad joj je već gotovo pedeset godina, još živi u Baltimoreu, a već i sama
ima unučad. Henriettin je muž još živ. Ima nekih osamdeset i četiri godine - i
još obilazi klinike u bolnici Johns Hopkins.« To posljednje dodao je kao
mamac.
»Jeste li znali da je Henrietta imala epileptičnu kćer?«
»Ne.«
»Umrla je s petnaest godina, nedugo nakon Henriettine smrti. Deborah je
jedina preživjela kći«, rekao je. »Nedavno je zamalo doživjela moždani
udar zbog agonije koju je prošla oko istrage o majčinoj smrti i tim stanicama.
Neću biti dijelom ničega što bi moglo imati slične posljedice na nju.«
Zaustila sam nešto reći, ali prekinuo me.
»Sad se moram posvetiti svojim pacijentima«, rekao je naglo. »Nisam vas
još spreman povezati s njezinom obitelji. Ali mislim da su vaše namjere
časne. Razgovarat ćemo opet nakon što razmislim o svemu. Nazovite me
sutra.«
Nakon puna tri dana ispitivanja, Pattillo je napokon odlučio dati mi
Deborahin broj telefona. Ali rekao je da mi najprije mora reći nekoliko stvari.

43
 Knjige.Club Books

Spustio je glas i odrecitirao popis stvari koje moram i onih koje ne

smijem učiniti u kontaktu s Deborah Lacks. Ne budite agresivni. Budite
iskreni. Ne pristupajte joj hladno i klinički, nemojte je ni na što prisiljavati,
nemojte joj se obraćati s visoka, to mrzi. Budite suosjećajni, stalno imajte na
umu da je svašta prošla s tim stanicama, imajte strpljenja. »Toga će vam
trebati više nego ičega«, rekao mi je.

Samo nekoliko trenutaka nakon završetka razgovora s

Pattillom, i još držeći njegov popis stvari koje moram i koje ne smijem,
utipkala sam Deborahin broj, ushodavši se dok je telefon s druge strane
zvonio. Kad se javila gotovo šaptom, izlanula sam: »Tako sam uzbuđena što
ste se osobno javili, jer već godinama silno želim razgovarati s vama! Pišem
knjigu o vašoj majci!«
»Ha?« rekla je ona.
Nisam znala da je Deborah skoro gluha i da se uvelike oslanja na čitanje
s usana te da ne može pratiti nikoga tko brzo govori.
Duboko sam udahnula i krenula ispočetka, prisiljavajući se da jasno
izgovorim svaki slog.
»Dobar dan, zovem se Rebecca.«
»Dobar dan«, rekla je ona, oprezno, ali toplo.
»Jako sam uzbuđena što razgovaram s vama.«
»Mhmmm«, odgovorila je, kao da je to već mnogo puta čula.
Ponovno sam joj rekla da želim napisati knjigu o njezinoj majci i dodala
da me čudi što se čini da nitko ne zna ništa o njoj, premda su njezine
stanice od tako velike važnosti za znanost.
Jedan dugi trenutak Deborah je šutjela, a zatim je viknula: »Točno tako!«
Zahihotala se i počela razgovarati sa mnom kao da se već godinama
poznajemo. »Sve je uvjek samo o stanicama i nema veze kako se zvala i jel
HeLa uopće bila osoba. Zato, haleluja! Mislim da bi knjiga bila prava stvar!«
Nisam to bila očekivala.
Bojala sam se reći išta zbog čega bi ona mogla ušutjeti pa sam
jednostavno rekla: »Odlično.« I to je bila posljednja riječ koju sam rekla do
kraja našeg razgovora. Nisam joj postavila nijedno pitanje, samo sam
zapisivala najbrže što sam mogla.
Deborah je nagurala cjeloživotnu količinu podataka u maničnih i
zbunjujućih četrdeset pet minuta, tijekom kojih je skakala, bez upozorenja i
nikakvim posebnim redom, od 1920-ih do 1990-ih, s priča o njezinu ocu
na priče o djedu, rođacima, majci i o potpunim strancima.

44
 Knjige.Club Books

»Niko nikad ništa nije reko«, povjerila mi je. »Hoću reći, di je odjeća od
moje majke? Di su joj cipele? Znam za sat i prsten, ali ukradeni su. To je bilo
nakon šta je moj brat ubio onog malog.« Nastavila je o nekome koga nije
imenovala: »Mislim da nije u redu što je ukro mamin karton i nalaze od
obdukcije. Petnajst godina bio je u zatvoru u Alabami. Sad kaže da su u Johnu
Hopkinu ubili moju majku i da su bjeli doktori radili pokuse na njoj jer je bila
crna.«
»Imala sam živčani slom«, rekla je. »Jednostavno više nisam mogla
podnjeti. Sad mi se govor već malo vratio - skoro sam imala dva moždana
udara u dva tjedna, a sve zbog toga s maminim stanicama.«
A onda je iznenada počela govoriti o obiteljskoj povijesti, spomenuvši
nešto o »bolnici za lude crnce« i tome da je mamin pradjed bio
robovlasnik. »Svi smo mi mješane krvi. A jedna mamina sestra preobratila se
na portorikanski.«
Stalno je ponavljala: »Ja to više ne mogu podnositi«, i »Kome da mi sad
uopće vjerujemo?« Rekla mi je da najviše od svega na svijetu želi saznati
više o svojoj majci i o tome što su njezine stanice značile za znanost. Dodala
je da joj već desetljećima obećavaju podatke o tome, ali nikada ih nije
dobila. »Zlo mi je od toga«, rekla je. »Znaš šta bi stvarno htjela? Htjela bi znati
kakav je miris imala. Ništa ne znam o njoj, čak ni obične sitnice - koja joj je
bila omiljena boja? Jel voljela plesati? Jel me dojila? Bože, to bi baš htjela
znati. Ali niko mi nikad ništa nije reko.«
Nasmijala se i rekla: »Jedno ti mogu reći - priča još nije gotova. Ne znaš
šta te još čeka, draga moja. Ovo je dovoljno ludo za tri knjige!«
Uto je netko ušao na vrata, a Deborah je zaurlala ravno u slušalicu:
»Dobro jutro! Imam pošte?« Zvučala je uspaničeno na samu pomisao. »O,
bože dragi! O, ne! Pošta?!«
»Dobro, gospodična Rebecca«, rekla je. »Moram ići. Nazovi me u
ponedeljak, obećaješ? Dobro, draga. Bog te blagoslovio. ‘Đenja.«
Prekinula je vezu, a ja sam ostala sjediti, zatečena, sa slušalicom još
uglavljenom između glave i ramena, mahnito zapisujući bilješke koje
nisam razumjela, poput brat - umorstvo, pošta = loš znak, neki je čovjek
ukrao Henriettin karton, i bolnica za lude crnce?
Kad sam opet nazvala Deborah, kao što sam bila obećala, zvučala je kao
druga osoba. Glas joj je bio monoton, depresivan, a riječi nerazgovijetne,
kao da je na jakim sedativima.
»Nema intervjua«, promrmljala je gotovo nerazumljivo. »Moraš ići. Moja
braća kažu da bi ja trebala sama napisati knjigu. Al nisam pisac. Žao mi je.«
Pokušala sam nešto reći, ali prekinula me. »Ne mogu više razgovarat s
tobom. Jedino ako nagovoriš muške.« Dala mi je tri telefonska broja:

45
 Knjige.Club Books

očev, broj najstarijega brata Lawrencea i broj dojavljivača svog brata Davida
ml. »Svi ga zovu Sonny«, rekla mi je i prekinula vezu. Proći će gotovo
cijela godina prije nego što joj opet čujem glas.

Počela sam svakodnevno nazivati Deborah, njezinu braću i

oca, ali nisu mi se javljali. Napokon, nakon nekoliko dana ostavljanja poruka,
netko mi se javio u Dayevoj kući: mladić koji nije rekao »halo« nego je samo
disao u slušalicu, a u pozadini se čulo nabijanje basa neke hip-hop pjesme.
Kad sam zatražila Davida, mladić je rekao: »Aha«, i odložio slušalicu.
»Idi po tatu!« viknuo je, a uslijedila je duža stanka, nakon koje se opet
začulo: »Važno je. Idi po tatu!«
Nije bilo odgovora.
»Zove neka gospođa«, viknuo je, »‘ajde...«
Prvi je mladić opet disao u slušalicu, dok je drugi dječak podigao slušalicu
negdje drugdje i rekao: »Halo?«.
»Zdravo«, rekla sam. »Bih li mogla razgovarati s Davidom?«
»A tko ga treba?«
»Rebecca«, odgovorila sam.
Odmaknuo je slušalicu od usta i povikao: »Pozovi tatu, zove neka gospođa
za stanice njegove žene.«
Tek sam mnogo godina poslije shvatila kako je taj mladić samo po tonu
moga glasa znao zašto zovem: bijelci su zvali Daya samo onda kad su
trebali nešto u vezi sa stanicama HeLa.
Ali u ono me vrijeme to zbunilo, bila sam sigurna da sam krivo čula.
Slušalicu je podigla neka žena i rekla: »Halo, mogu li vam pomoći?«
Zvučala je oštro, otresito, u stilu nemam ja vremena za ovo.
Rekla sam joj da sam se nadala da ću moći razgovarati s Davidom, a ona
je upitala tko zove. Rebecca, rekla sam, bojeći se da će prekinuti vezu
ako kažem išta drugo.
»Samo malo.« Uzdahnula je i odložila slušalicu. »Reci mu da ima
međugradski poziv, zove ga neka Rebecca u vezi sa stanicama njegove žene.«
Dječak je zgrabio telefon, pritisnuo ga na uho i otrčao po Daya. Uslijedila
je duga tišina.
»Tata, diži se«, šapnuo je dječak. »Netko zove u vezi s tvojom ženom.«
»St...«
»Diži se, netko zove za stanice tvoje žene.«
»Ko? Šta...?«
»Stanice tvoje žene, telefon... diži se.«

46
 Knjige.Club Books

»Di... stanice?«
»Evo«, rekao je dječak i pružio Dayu telefon.
»Da?«
»Dobar dan, je li to David Lacks?«
»Je.«
Predstavila sam mu se i počela objašnjavati zašto zovem, ali prije no što
sam stigla išta smisleno reći duboko je i glasno uzdahnuo.
»Štakogavragasad«, promrmljao je s teškim južnjačkim naglaskom,
nerazgovijetno, kao žrtva moždanog udara. »Imate stanice od moje žene?«
»Da«, odgovorila sam, misleći da me pita zovem li u vezi sa stanicama
njegove žene.
»Je?« rekao je, iznenada budan, usredotočen. »Imate stanice od moje
žene? Zna da me zovete?«
»Da«, rekla sam, misleći da me pita zna li Deborah da ga zovem.
»Pa, nek onda stanice od moje žene razgovaraju s vama, a mene ljepo
pustite na miru«, otresao se. »Već mi vas je sviju dosta.« A potom je
spustio slušalicu.

47
 Knjige.Club Books

7
Život i smrt
stanične
kulture

Desetog travnja 1951, tri tjedna nakon što je Henrietta

otpočela s terapijom zračenja, George Gey gostovao je na televizijskom
kanalu WAAM u Baltimoreu, u posebnoj emisiji posvećenoj njegovu radu.
Uz dramatičnu zvučnu kulisu, najavljivač je rekao: »Večeras ćemo saznati
zašto znanstvenici vjeruju da je moguće pobijediti rak.«
Kamera je prikazala Geya, koji je sjedio za stolom ispred zida prekrivena
fotografijama stanica. Imao je duguljasto i privlačno lice, šiljata nosa i s
brčićima u stilu Charlieja Chaplina, a nosio je crne, plastične
bifokalne naočale. Sjedio je ukočeno i ravnih leđa, u savršeno izglačanu
odijelu od tvida, s bijelom maramicom u džepu na prsima, zalizane kose.
Pogled mu je brzo skrenuo s kamere nekamo izvan kadra, a zatim se brzo
vratio. Bubnjao je prstima po stolu, bezizražajna lica.
»Normalne stanice koje sačinjavaju naše tijelo toliko su sićušne da bi in
na vrh pribadače stalo pet tisuća«, rekao je, malo preglasno i odveć
ukočeno. »Kako normalne stanice postanu kancerozne, još je tajna.«
Gledateljima je uz pomoć dijagrama i tanka drvenog štapa ukratko
ispričao o građi stanice i raku. Pokazao je filmove na kojima su po ekranu
promicale stanice čiji su se rubovi sve više širili u prazninu oko njih. Zumirao
je na jednu kanceroznu stanicu, koja je isprva bila okrugla i glatkih rubova, a
onda se iznenada silovito zatresla i eksplodirala u pet kanceroznih stanica.
U jednom je trenutku rekao: »Dopustite da vam pokažem bocu u kojoj
smo uzgojili goleme količine kanceroznih stanica.« Podigao je prozirnu
staklenu bocu od pola litre, najvjerojatnije punu Henriettinih stanica, i ljuljao
je u ruci dok je objašnjavao da njegov laboratorij rabi te stanice u potrazi za
načinom da se zaustavi rak. Rekao je: »Sasvim je moguće da ćemo uz ovakve
temeljne studije pronaći način kako oštetiti ili u potpunosti razoriti stanice
raka.«
48
 Knjige.Club Books

Da pomogne da se to dogodi, Gey je počeo slati Henriettine stanice svim

znanstvenicima koji bi ih mogli rabiti za istraživanja raka. U ono ih se
vrijeme nije slalo poštom, kao danas. Gey ih je slao zrakoplovom, u
epruvetama s nekoliko kapljica medija za uzgoj, tek dovoljno da ih to kratko
vrijeme održi na životu. Ponekad bi piloti ili stjuardese stavili epruvete u
džep da stanice održe na tjelesnoj temperaturi, kao da su još u inkubatoru. U
slučajevima kad bi stanice morale putovati među prtljagom, Gey bi umetnuo
epruvete u rupe koje je za njih izbušio u komadu leda, da se ne bi pregrijale,
a zatim bi led upakirao u kartonske kutije napunjene piljevinom. Kad su
pošiljke bile spremne za otpremu, nazvao bi primatelje i obavijestio ih da su
stanice na putu da »metastaziraju« u njihove gradove, pa neka ih dočekaju i
što prije dopreme do svojih laboratorija. Ako je sve išlo po planu, stanice bi
preživjele. Ako nije, Gey bi spakirao novu pošiljku i pokušao ponovno.
Pošiljke sa stanicama HeLa slao je istraživačima u Teksas, Indiju, New
York, Amsterdam i mnoga druga mjesta. Ti su ih pak istraživači davali
kolegama istraživačima, koji su ih davali dalje. Henriettine su stanice
putovale preko čileanskih planina u bisagama teretnih mula. Kad god je Gey
letio iz jednog laboratorija u drugi, da demonstrira svoju tehniku uzgoja i
pomogne osnovati nove laboratorije, uvijek je u džepu na prsima nosio
epruvete s Henriettinim stanicama. A kad bi drugi istraživači dolazili u posjet
njegovu laboratoriju, uvijek su odlazili s epruvetom ili dvije punom stanica
HeLa. U pismima koja je pisao nekim od svojih kolega Gey je te stanice počeo
nazivati svojim »dragocjenim bebicama«.
Razlog zašto su Henriettine stanice bile tako dragocjene bilo je to što su
znanstvenicima omogućavale da na njima izvode pokuse koje bi bilo
nemoguće izvesti na živim ljudima. Rezali su i odvajali stanice HeLa i izlagali
ih beskrajnom nizu toksina, zračenja i infekcija. Bombardirali su ih
lijekovima u nadi da će otkriti jedan koji ubija maligne stanice, a da pritom
ne razara i zdrave. Proučavali su imunosupresiju i rast tumora tako što su
ubrizgavali stanice HeLa imunokompromitiranim štakorima, kod kojih su se
razvili zloćudni tumori, slično kao kod Henriette. Istraživačima nije bilo
važno ako bi u pokusu stanice umrle - jednostavno su posegnuli u zalihu
vječno rastućih stanica HeLa i počeli ispočetka.
Unatoč raširenosti stanica HeLa po laboratorijima i lavini novih
istraživanja koja su omogućile, u medijima nije bilo vijesti o rođenju čudesne
linije stanica HeLa i o tome da bi mogle pomoći u otkrivanju lijeka protiv raka.
U jedinom pojavljivanju na televiziji Gey nije po imenu spomenuo ni
Henriettu ni njezine stanice, tako da su za širu javnost stanice HeLa bile
nepoznanica. Ali čak i da su ljudi znali za njih, vjerojatno im ionako ne bi
pridavali preveliku pozornost. Novine su već desecima godina izvještavale o
tome da će stanične kulture spasiti svijet od bolesti i čovjeka učiniti
besmrtnim, ali do 1951. javnost je već prestala vjerovati u te priče. Stanična
49
 Knjige.Club Books

kultura postala je manje medicinsko čudo, a više nešto iz zastrašujućeg

znanstveno-fantastičnog filma.

Sve je počelo 17. siječnja 1912, kad je Alexis Carrel, francuski

kirurg s Rockefellerova instituta, uzgojio »besmrtno pileće srce«.
Znanstvenici su još prije prijelaza stoljeća pokušavali uzgojiti žive
stanice, ali uzorci su uvijek umirali. Upravo zbog toga mnogi su istraživači
vjerovali da je nemoguće održati tkivo na životu izvan tijela. Ali Carrel je
odlučio dokazati da nemaju pravo. U dobi od trideset devet godina već je
izumio tehniku zašivanja krvnih žila i s pomoću nje izveo prvu koronarnu
premosnicu te razvio metode za transplantaciju organa. Nadao se da će
jednoga dana uspjeti u laboratoriju uzgojiti cijele organe pa je imao goleme
spremnike pune pluća, jetara, bubrega i tkiva koje je mogao slati dalje za
transplantaciju. Za početak, pokušao je uzgojiti komadić tkiva pilećega srca u
staničnoj kulturi, a u tome je, na veliko čuđenje svih, i uspio. Te srčane stanice
nastavile su kucati kao da su i dalje u tijelu pileta.
Nekoliko mjeseci poslije Carrel je dobio Nobelovu nagradu za svoju
tehniku šivanja krvnih žila i za doprinos presađivanju organa te je
postao slavan. Nagrada nije imala nikakve veze s pilećim srcem, ali novinski
napisi o njegovoj nagradi povezivali su besmrtne stanice pilećega srca s
njegovim radom na presađivanju organa pa je iznenada zvučalo kao da je
pronašao fontanu mladosti. U novinskim naslovima širom svijeta pisalo je:

CARRELOVO NOVO ČUDO UKAZUJE NA

MOGUĆNOST DA SE IZBJEGNE STAROST! ...
ZNANSTVENICI UZGAJAJU BESMRTNO PILEĆE SRCE ...
SMRT MOŽDA IPAK NIJE NEIZBJEŽNA

Znanstvenici su Carrelove stanice pilećeg srca nazvali jednim od

najvažnijih dostignuća toga stoljeća i govorili da će stanične kulture
razotkriti tajne u pozadini svega - od jela i seksa do »Bachove glazbe,
Miltonove poezije i Michelangelova genija«. Carrel je bio znanstveni mesija.
Časopisi su njegov medij za uzgoj nazivali »eliksirom mladosti« i tvrdili da bi
kupanje u njemu čovjeka moglo učiniti besmrtnim.
Ali Carrela nije zanimala besmrtnost za široke narodne mase. Bio je
eugeničar: presađivanje organa i produljenje života za njega su bili načini
očuvanja bijele rase, koju je smatrao nadmoćnom, a za koju je vjerovao da
biva zagađena manje inteligentnim i inferiornim genetskim materijalom - to
jest siromašnima, neobrazovanima i ne-bijelcima. Priželjkivao je vječni život
za one koje je smatrao dostojnima, a smrt ili prisilnu sterilizaciju za sve
50
 Knjige.Club Books

druge. Poslije se javno divio Hitleru zbog »energičnih mjera« koje je poduzeo
u tom smjeru.
Carrelova ekscentričnost samo je dolijevala ulje na vatru znatiželje
javnosti u vezi s njegovim radom. Bio je krupan Francuz, koji je govorio brzo,
a imao je oči različitih boja - jedno smeđe, drugo plavo - i rijetko ga se moglo
vidjeti bez kirurške kape. Pogrešno je vjerovao da svjetlo ubija
stanične kulture pa je njegov laboratorij izgledao kao negativ sastanka
odjeljka Ku Klux Klana - tehničari su radili u dugačkim crnim haljama, glava
pokrivenih crnim kapuljačama s uskim prorezima za oči. Sjedili su na crnim
stolcima, za crnim stolovima u sobi bez sjena s crnim podom, zidovima i
stropom. Jedino je svjetlo dopiralo kroz malen krovni prozor prekriven
prašinom.
Carrel je bio mistik koji je vjerovao u telepatiju i vidovitost, a i u
mogućnost da ljudi žive nekoliko stoljeća u stanju hibernacije. Na kraju je
svoj stan preuredio u kapelicu, počeo držati predavanja o medicinskim
čudima, a novinarima je rekao da sanja o tome da se preseli u Južnu Ameriku
i postane dikator. Drugi su se istraživači distancirali od njega, kritizirajući
njegovo neznanstveničko ponašanje, ali velik je dio bijele Amerike prigrlio
njegove zamisli i doživljavao ga kao duhovnog savjetnika i genija.
U Reader’s Digestu objavljivali u Carrelove članke u kojima je savjetovao
ženama da »ne smiju odveć seksualnim ponašanjem navoditi muža na
obavljanje spolnoga čina«, jer seks iscrpljuje um. U iznimno dobro
prodavanoj knjizi Man, the Unknown (Čovjek, nepoznanica), predlagao je
ispravak »pogreške« u američkom ustavu koja je obećavala jednakost za sve
ljude. »Ljudi skromnih mentalnih sposobnosti i geniji ne bi smjeli biti jednaki
pred zakonom«, pisao je. »Glupi, neinteligentni, oni koji su rastreseni i
nesposobni za pozorno praćenje i trud, nemaju pravo na više obrazovanje.«
Njegova se knjiga prodala u više od dva milijuna primjeraka i prevedena
je na više od dvadeset jezika. Tisuće i tisuće ljudi dolazile su na njegova
predavanja, a katkad je, zbog velike navale obožavatelja nakon što bi sva
mjesta u dvorani bila popunjena, red morala održavati interventna policija u
posebnoj opremi kakvu su nosili za vrijeme pobuna.
Uza sve to, novine i javnost i dalje su bili opsjednuti Carrelovim
besmrtnim pilećim srcem. Prvoga siječnja svake godine iz New York
Telegrama nazvali bi Carrela da provjere stanje stanica, i svakog 17. siječnja
- kad bi se Carrel i njegovi pomoćnici u crnoj odjeći poredali ispred stanica i
pjevali »Sretan rođendan« - neke bi novine ponovno ispričale istu staru
priču:

PILEĆE STANICE PREŽIVLJAVAJU VEĆ

DESET GODINA ...
51
 Knjige.Club Books

ČETRNAEST GODINA...
DVADESET

I svaki bi put priča obećavala da će stanice promijeniti lice medicine, ali

nikada nisu. U međuvremenu, Carrelove su izjave o stanicama postajale sve
fantastičnije.
U jednom je trenutku izjavio da će »stanice narasti na veličinu veću od
Sunčeva sustava«. The Literary Digest prenio je izjavu da bi »stanice već
mogle prekriti površinu Zemlje«, a jedan je britanski tabloid objavio da bi
mogle »oblikovati pijetla ... koji je već danas dovoljno velik da jednim
korakom prekorači Atlantski ocean, [pticu] tako čudovišno veliku da bi
stojeći na ovoj našoj zemaljskoj kugli izgledala kao vjetrokaz.« Niz vrlo
uspješnih knjiga upozoravao je na opasnosti staničnih kultura: jedna je
predviđala da će se 70 posto djece uzgajati u kulturama, a u drugoj se
zamišljala mogućnost da stanične kulture dovedu do divovskih »negroida« i
dvoglavih žaba krastača.
Ali strah od staničnih kultura zaista je pronašao put u američke dnevne
sobe tek 1930-ih, nakon epizode radioemisije strave i užasa Lights Out, u
kojoj je ispričana priča o dr. Albertsu koji je u svom laboratoriju stvorio
besmrtno pileće srce. Izmaknulo je nadzoru i naraslo tako golemo da je
postalo Gromada i ispunilo ulice, proždirući sve i svakoga tko mu se našao na
putu. U samo dva tjedna uništilo je cijelu Zemlju.
Stvarne stanice pilećega srca nisu tako dobro napredovale. Zapravo,
pokazalo se da izvorne stanice vjerojatno uopće nisu preživjele dugo.
Godinama nakon što je Carrel umro čekajući suđenje za suradnju s nacistima,
znanstvenik Leonard Hayflick počeo je sumnjati u priču o pilećem srcu. Nitko
nikad nije uspio ponoviti Carrelov pokus, a stanice kao da su prkosile
temeljnom zakonu biologije koji kaže da se normalne stanice mogu podijeliti
konačan broj puta prije no što umru. Hayflick je počeo istraživati i na kraju je
zaključio da su izvorne stanice pilećega srca zapravo umrle ubrzo nakon
što ih je Carrell stavio u kulturu, a da je - namjerno ili nenamjerno - u
kulturu dodavao nove stanice svaki put kad ih je »hranio« ubrizgavajući
»embrionski sok« koji je spravljao od mljevenih tkiva. Najmanje jedan od
bivših Carrelovih pomoćnika potvrdio je Hayflickovu sumnju, ali nitko nije
mogao provjeriti tu teoriju, budući da je dvije godine nakon Carrelove smrti
njegov pomoćnik jednostavno bacio stanice pilećeg srca u smeće.
Kako god bilo, kad su 1951. stanice Henriette Lacks počele rasti u Geyevu
laboratoriju - samo pet godina nakon vrlo javno objavljene »smrti«
Carrelova pilećeg srca - slika koju je javnost imala o besmrtnim stanicama
bila je nagrđena. Stanične kulture povezivale su se s rasizmom, jezivom

52
 Knjige.Club Books

znanstvenom fantastikom, nacistima i »zmijskim uljem«. Nije to bilo nešto

što bi trebalo slaviti. Zapravo, nitko tome nije obraćao previše pozornosti.

53
 Knjige.Club Books

8
»U bijednu
stanju«

Početkom lipnja, Henrietta je liječnicima nekoliko puta rekla

da joj se čini da se rak širi, da osjeća kako se kreće kroz nju, ali oni nisu mogli
naći ništa. »Pacijentica kaže da se osjeća prilično dobro«, napisao je
jedan liječnik u njezinu kartonu, »no i dalje se tuži na neodređen osjećaj
nelagode u donjem dijelu abdomena... Nalazi ne pokazuju recidiv. Kontrola
za mjesec dana.«
Nema naznaka da je Henrietta sumnjala u njegovo mišljenje; kao i većina
pacijenata 1950-ih, držala se svega što su joj liječnici rekli. U to je
vrijeme »dobronamjerna obmana« bila uobičajena praksa - liječnici su često
pacijentima uskraćivali i najosnovnije informacije, a katkad im čak ne bi rekli
ni dijagnozu. Smatrali su da je najbolje ne zbunjivati ili uznemiravati
pacijente zastrašujućim nazivima koje možda neće razumjeti, poput
karcinoma. Liječnici su znali najbolje, a većina pacijenata nije to dovodila u
pitanje.
Pogotovo crni pacijenti na javnim odjelima. Bilo je to 1951. u Baltimoreu,
segregacija je bila propisana zakonom i podrazumijevalo se da crnci ne
preispituju profesionalne prosudbe bijelaca. Mnogi crni pacijenti bili su
sretni da uopće imaju pristup liječenju, budući da je rasna diskriminacija u
bolnicama bila raširena pojava.
Nemamo načina znati bi li se Henriettino liječenje razlikovalo da je bila
bijela. Prema riječima Howarda Jonesa, Henrietta je dobila istu skrb kao i bilo
koja bijela pacijentica: u to su vrijeme biopsija, tretman radijem i zračenje bili
standardna terapija. Ali nekoliko je studija pokazalo da se crne
pacijente hospitaliziralo u kasnijim stadijima bolesti nego bijele, a nakon
primitka u bolnicu dobivali su manje sredstava za ublažavanje bolova i
smrtnost je među njima bila veća.
Sa sigurnošću znamo samo činjenice iz Henriettine povijesti bolesti:
nekoliko tjedana nakon što joj je liječnik rekao da je dobro vratila se u bolnicu
54
 Knjige.Club Books

i rekla mu da se »nelagoda« na koju se prošli put bila žalila sad već pretvorila
u »bol« s obje strane. Ali liječnik je u karton zapisao gotovo
identično mišljenje kao prije nekoliko tjedana: »Nema znakova recidiva.
Kontrola za mjesec dana.«
Dva i pol tjedna poslije Henrietta je imala bolove u donjem trbuhu, a jedva
da je uspijevala urinirati. Jedva je hodala od bolova. Otišla je u
bolnicu Hopkins, gdje joj je liječnik s pomoću katetera ispraznio mjehur i
poslao je kući. Tri dana poslije, kad je ponovno došla u bolnicu žaleći se na
bolove, liječnik joj je opipao trbuh i osjetio tvorbu »tvrdu poput kamena«.
Rentgen je pokazao da se tvorba drži za zid zdjelice i gotovo blokira uretru.
Dežurni je liječnik pozvao Jonesa i nekolicinu drugih koji su bili liječili
Henriettu; svi su je pregledali i pogledali rentgenske snimke.
»Neoperabilno«, rekli su. Samo nekoliko tjedana nakon što je u posljednjem
upisu u karton proglašena zdravom, jedan je od liječnika napisao:
»Pacijentica izgleda kronično bolesna. Očito trpi bolove.« Poslao ju je kući i
preporučio mirovanje u krevetu.
Sadie je poslije ovako opisala Henriettino propadanje: »Hennie nije
izbljedila, znate na šta mislim - izgled, tjelo, nije samo izbljedila. Neki ljudi,
kad ih rak obori u krevet, izgledaju zbilja loše. Ali ona nije. Jedino joj se u
očima vidilo da je bolesna. Njene su vam oči govorile da neće dugo živjeti.«

Sve do tada nitko osim Sadie, Margaret i Daya nije znao da je

Henrietta bolesna. A onda su iznenada svi znali. Kad su se Day i rođaci vraćali
s posla u Sparrows Pointu, već ulicu dalje čuli bi je kako nariče i moli Boga
neka joj pomogne. Kad ju je sljedećega tjedna Day odvezao natrag u Hopkins
na rentgen, abdomen joj je bio pun tumora tvrdih kao kamen: jedan na
maternici, po jedan na svakome bubregu i na mokraćovodu. Samo mjesec
dana nakon što su joj u kartonu napisali da je dobro, drugi je liječnik napisao:
»S obzirom na brzo napredovanje bolesti, prognoza je loša.« Jedina
mogućnost, napisao je, bilo je »dodatno zračenje u nadi da joj se barem
ublaži bol«.
Henrietta nije mogla hodati od kuće do auta, ali Day ili neki od rođaka
svaki su je dan uspijevali dovesti na zračenje u bolnicu Hopkins. Nisu
shvaćali da umire. Mislili su da je liječnici još pokušavaju izliječiti.
Henriettini su liječnici svakoga dana povećavali dozu zračenja, nadajući
se da će smanjiti tumore i ublažiti joj bol dok ne umre. Svakoga joj je
dana koža na trbuhu bivala sve crnja i crnja, a bolovi sve jači.
Osmoga kolovoza, tjedan dana nakon trideset prvog rođendana,
Henrietta je došla u Hopkins na zračenje, ali taj je put izrazila želju da ostane
u bolnici. Njezin je liječnik napisao: »Pacijentica se žali na jake bolove i doima

55
 Knjige.Club Books

se istinski jadnom. Mora prijeći dug put do bolnice pa smatramo da je

zaslužila da je smjestimo u bolnicu, gdje će dobivati primjereniju skrb.«
Nakon što su je primili u bolnicu, jedna joj je sestra izvadila bocu krvi i
označila je kao OBOJENU, a zatim je pohranila za slučaj da Henrietti poslije
zatreba transfuzija. Liječnik joj je opet uzeo uzorak stanica s vrata maternice,
na zahtjev Georgea Geya, koji je htio vidjeti hoće li te stanice rasti kao prve.
Ali Henriettino je tijelo već bilo tako zagađeno otrovnim tvarima koje tijelo
inače izbacuje u urinu, da su njezine stanice umrle čim su ih stavili u kulturu.
Tijekom prvih nekoliko dana Henriettina boravka u bolnici Day joj je
dovodio djecu u posjet, ali nakon njihova bi odlaska satima plakala i
stenjala. Uskoro su sestre rekle Dayu da više ne može dovoditi djecu, jer to
previše uznemiruje Henriettu. Nakon toga bi Day svakoga dana u isto vrijeme
parkirao auto iza bolnice i sjeo s djecom na mali travnjak na ulici Wolfe,
točno ispod Henriettina prozora. Ona bi se izvukla iz kreveta, pritisnula lice i
ruke o staklo i gledala kako joj se djeca igraju na travi. Ali već samo nekoliko
dana poslije Henrietta se više nije mogla dovući do prozora.
Liječnici su se trudili olakšati joj patnje, ali bezuspješno. »Čini se da
Demerol nema nikakva učinka na bol«, napisao je jedan od njih prije nego što
je pokušao s morfijem. »Ni to ne pomaže previše.« Dao joj je Dromoran.
»On djeluje«, napisao je. Ali ne zadugo. Na kraju je jedan od liječnika
pokušao s ubrizgavanjem čistog alkohola u kralješnicu. »Injekcije alkohola
nisu se pokazale kao uspješna terapija«, napisao je.
Činilo se da se svakodnevno pojavljuju novi tumori - na limfnim
čvorovima, kukovima, na vanjskom spolovilu - a većinu dana imala je
temperaturu višu od 40 stupnjeva Celzija. Liječnici su obustavili zračenje i
činilo se da su jednako poraženi rakom kao i ona. »Henrietta je i dalje u
bijednu stanju«, napisali su. »Stenje.« »Osjeća stalnu mučninu i tvrdi da
povrati sve što pojede.« »Pacijentica je akutno uzrujana... vrlo tjeskobna.«
»Koliko vidim, činimo sve što možemo.«
Nema dokaza da je George Gey ikada posjetio Henriettu u bolnici ili da joj
je išta rekao o njezinim stanicama. A svi koji bi to mogli znati rekli su mi da
se Gey i Henrietta nikada nisu upoznali. To jest, svi osim Laure
Aurelian, mikrobiologinje koja je bila Geyova kolegica u Hopkinsu.
»Nikada to neću zaboraviti«, rekla je Laure Aurelian. »George mi je rekao
da se nagnuo nad Henriettin krevet i rekao joj: ‘Vaše će vas stanice
učiniti besmrtnom.’ Rekao je Henrietti da će njezine stanice pomoći spasiti
živote mnogim ljudima, a ona se nasmiješila i rekla mu da joj je drago da će
iz njezina bola iznići nešto dobro.«

56
 Knjige.Club Books

9
Turner
Station

Nekoliko dana nakon mog prvog razgovora s Dayom vozila

sam se iz Pittsburgha do Baltimorea kako bih upoznala njegova sina
Davida »Sonnyja« Lacksa ml. Napokon me nazvao i pristao na sastanak,
rekavši da mu je već dojadilo gledati moj broj na svom dojavljivaču. Tada to
nisam znala, ali prije no što je okrenuo moj broj, pet je puta panično nazvao
Patilla, ispitujući ga o meni.
Dogovor je bio da ću nazvati Sonnyjev dojavljivač čim stignem u
Baltimore, a onda će me on pokupiti i odvesti me do svog brata Lawrencea,
gdje ću upoznati njihova oca i - ako budem imala sreće - Deborah. Smjestila
sam se u hotel Holiday Inn, sjela na krevet s telefonom na krilu i nazvala
Sonnyjev dojavljivač. Nije bilo odgovora.
Zurila sam kroz prozor hotelske sobe u visok cigleni toranj s druge strane
ceste, sagrađen u gotičkom stilu. Na vrhu je bio velik srebrni sat išiban
vremenom, koji je umjesto brojki imao slova koja su, u smjeru
kazaljke, sricala B-R-O-M-O-S-E-L-T-Z-E-R. Gledala sam kako se kazaljke
polako pomiču između slova, zvala Sonnyja svakih nekoliko minuta i čekala
da telefon zazvoni.
Na kraju sam dohvatila debeli baltimorski telefonski imenik, otvorila
stranicu gdje su počinjala prezimena na L i krenula prstom dolje po stranici:
Annete Lacks... Charles Lacks... Odlučila sam zvati sve Lacksove redom i
pitati ih jesu li poznavali Henriettu. Ali nisam imala mobitel, a nisam
htjela zauzeti liniju pa sam opet nazvala Sonnyjev dojavljivač i legla na
krevet, s imenikom i telefonom još u krilu. Počela sam čitati požutjeli
primjerak članka koji je za časopis Rolling Stone 1976. napisao Michael
Rogers - prvi novinar koji je stupio u vezu s Henriettinom obitelji. Već sam ga
mnogo puta pročitala, ali htjela sam dobro zapamtiti svaku riječ. Negdje na
polovici članka Rogers je napisao: »Sjedim na sedmom katu Holiday Inna u
Baltimoreu. Kroz dvostruki veliki prozor vidi se golem sat koji umjesto brojki

57
 Knjige.Club Books

ima slova B-R-O-M-O-S-E-L-T-Z-E-R posložena u krug; u krilu mi je telefon i

baltimorski telefonski imenik.«
Sjela sam, iznenada se osjećajući kao u epizodi Zone sumraka. Prije više
od dva desetljeća - kad sam imala samo tri godine - Rogers je listao isti
telefonski imenik. »Na pola puta kroz popis Lacksovih postaje jasno da su
gotovo svi poznavali Henriettu«, napisao je. Pa sam opet otvorila imenik i
počela nazivati, nadajući se da ću pronaći nekoga tko ju je poznavao. Ali ili se
nisu javljali, ili su mi spuštali slušalicu, ili su rekli da nikad nisu čuli za
Henriettu. Iskopala sam stari novinski članak u kojemu sam vidjela
Henriettinu adresu u Turner Stationu: New Pittsburgh Avenue broj 713.
Pogledala sam četiri karte prije nego što sam našla jednu gdje Turner Station
nije bio prekriven reklamama ili povećanim prikazima drugih mjesta.
Pokazalo se da Turner Station nije skriven samo na karti. Da bih došla do
njega, morala sam proći pokraj betonskoga zida i ograde koji su ga
odvajali od autoceste, pa preko željezničke pruge, uz crkve u starim izlozima,
uz nizove kuća čiji su prozori bili zabijeni daskama, i uz zujavu
trafostanicu veličine nogometnog igrališta. Napokon sam na parkiralištu
bara oštećena vatrom, koji je imao ružičaste zastore s resicama, ugledala
taman drveni znak na kojemu je pisalo DOBRODOŠLI U TURNERS STATION.
Do današnjega dana nitko nije potpuno siguran kako se gradić zapravo
zove i kako se njegovo ime piše. Ponekad je Turners Station, neki pišu
Turner’s Station, ali najčešće je Turner Station. Zemljište na kojemu se
nalazi izvorno se zvalo »Sretno«, ali nikad nije baš opravdalo to ime.
Kad je četrdesetih godina prošloga stoljeća Henrietta stigla u grad, bio je
u procvatu. Ali kraj Drugog svjetskog rata donio je štednju u Sparrows
Point. Poduzeće Baltimore Gas and Electric srušilo je tristo domova da
napravi mjesta za novu elektranu, ostavivši 1300 ljudi - većinom crnaca - bez
krova nad glavom. Sve više i više zemljišta prolazilo je prenamjenu za
industrijsku uporabu, što je značilo rušenje još kuća. Ljudi su počeli bježati u
istočni Baltimore ili natrag u unutrašnjost pa se broj stanovnika Turner
Stationa do početka pedesetih prepolovio. Kad sam ja došla onamo, bilo ih je
samo oko tisuću, a i ta se brojka smanjivala jer je poslova bilo sve manje.
U Henriettino vrijeme Turner Station bio je gradić u kojemu nitko nije
zaključavao vrata. Sad je ondje, na livadi gdje su se nekoć igrala
Henriettina djeca, bilo naselje okruženo zidom od betona i cigle dugim četiri
kilometra. Trgovine, noćni klubovi, kafići i škole zatvoreni su, a bilo je sve
više preprodavača droge, bandi i nasilja. Ali u Turner Stationu još je bilo
desetak crkava.
Novinski članak u kojem sam bila pronašla Henriettinu adresu navodio je
riječi jedne mještanke, Courtney Speed, vlasnice trgovine mješovitom
robom i osnivačice zaklade posvećene gradnji Muzeja Henriette Lacks. Ali

58
 Knjige.Club Books

kad sam došla do mjesta gdje bi trebala biti ta trgovina, ondje sam zatekla
sivu i hrđom zamrljanu kuću na kotačima, čiji su razbijeni prozori bili
prekriveni žicom. Na znaku ispred nje bila je naslikana crvena ruža i
napisane riječi: OŽIVJETI DUH DA SE OŽIVI VIZIJA. MUDRE IZREKE 29:18. Na
prednjim su se stubama okupila šestorica muškaraca, smijući se. Najstarijem
je bilo tridesetak godina, a imao je crvene hlače, crvene naramenice, crnu
košulju i kapu vozača. Drugi je bio odjeven u preveliku crveno-bijelu skijašku
jaknu. Bili su okruženi trojicom mlađih momaka različitih nijansi smeđe boje,
u širokim, nisko spuštenim hlačama. Dvojica u crvenom prestala su
razgovarati, promatrajući me dok sam polako prolazila pokraj njih, a zatim
su se nastavili smijati.
Turner Station nije ni širok ni dug više od kilometar i pol, a na obzoru su
nanizane dizalice visine nebodera i dimnjaci koji rigaju oblake gustoga
dima iz Sparrows Pointa. Dok sam se vozila u krug tražeći trgovinu
mješovitom robom Courtney Speed, djeca bi se prestajala igrati na ulici pa bi
zurila u mene i mahala mi. Trčala su između jednakih kuća od crvene cigle,
pokraj žena koje su vješale oprano rublje, slijedeći me, a i njihove su mi majke
također mahale i smiješile mi se.
Toliko sam se puta provezla pokraj pokraj iste one autokućice da su mi i
oni počeli mahati svaki put kad sam prošla pokraj njih. Ništa bolje nije bilo
s nekadašnjom Henriettinom kućom. Bila je to stambena jedinica u zgradi
od smeđe cigle podijeljenoj na četiri doma, sa žičanom ogradom i s trima
stubama koje su vodile do maloga betonskog trijema. Iznutra, iza
nekadašnjeg Henriettina komarnika, promatralo me dijete, mašući mi i
igrajući se sa štapom.
I ja sam mahala svima i hinila iznenađenje svaki put kad bi se skupina
djece koja me slijedila pojavila na nekoj ulici, smiješeći se od uha do uha, ali
nisam se zaustavljala ni tražila pomoć. Stanovnici Turner Stationa
jednostavno su me gledali, smiješeći se i vrteći glavama, kao da se pitaju što
ta mlada bjelkinja radi ovdje i zašto se vozi u krug.
Napokon sam ugledala baptističku crkvu Shiloh, koja je u onom starom
članku bila spomenuta kao mjesto okupljanja ljudi koji su htjeli
pokrenuti otvaranje muzeja Henriette Lacks. Ali bila je zatvorena. Kad sam
pritisnula lice o staklo visokog prozora na ulazu, iza mene se zaustavio crni
automobil iz kojega je izišao naočit muškarac u četrdesetima, s lagano
zatamnjenim naočalama, u crnom odijelu, s crnom beretkom na glavi i s
ključevima crkve u ruci. Spustio je naočale ne vrh nosa, odmjerio me od glave
do pete i upitao trebam li pomoć.
Rekla sam mu zašto sam ondje.
»Nikad čuo za Henriettu Lacks«, rekao je.

59
 Knjige.Club Books

»Nema ih mnogo koji jesu«, rekla sam i dodala da sam pročitala da je

netko u trgovini mješovitom robom Speed postavio spomenicu u Henriettinu
čast.
»O! Ondje?« rekao je, iznenada nasmiješen, položivši mi ruku na rame.
»Mogu vas odvesti onamo.« Rekao mi je neka ga slijedim svojim autom.
Kad smo prolazili, svi su na ulici mahali i dovikivali: »Zdravo, velečasni
Jackson!« »Kako ste, velečasni?« Kimao je i odvikivao im: »Kako ste?«
»Bog vas blagoslovio!« Samo dvije ulice dalje zaustavili smo se ispred iste one
sive autokućice sa šestoricom muškaraca, a velečasni mi je mahnuo i
pokazao neka iziđem iz auta. Muškarci na stubama nasmiješili su se, rukovali
se s velečasnim, stišćući mu ruku objema svojima, govoreći: »Hej, velečasni,
doveli ste prijateljicu?«
»Jesam«, rekao im je. »Došla je porazgovarati s gospođom Speed.«
Onaj u crvenim hlačama i naramenicama - koji je bio najstariji sin
Courtney Speed, Keith - rekao je da je izišla i tko zna kad će se vratiti pa neka
sjednem s dečkima i pričekam je. Kad sam sjela, mladić u crveno-bijeloj
jakni zabljesnuo me osmijehom i predstavio mi se kao njezin sin Mike. Bila su
tu još trojica njezinih sinova, Cyrus, Joe i Tyrone. Svi muškarci na trijemu
bili su njezini sinovi, baš kao i gotovo svaki muškarac koji je ušao u trgovinu.
Ubrzo sam nabrojila petnaest sinova. »Čekajte malo«, rekla sam, »ona ima
petnaest sinova?«
»O!« viknuo je Mike. »Ne poznate mamu Speed, ha? Uuuu, poštujem
mamu - opaka je! Ona održava red u Turners Stationu, čovječe! Nikoga se ne
boji!«
Svi su muškarci na trijemu kimnuli i složili se. »Tako je.«
»Ne bojte se da će neko doći napasti mamu dok nas nema«, rekao je Mike,
»jer ona bi ih nasmrt prepala!« Svi su se njezini sinovi složili, rekavši
»amen« na to, a Mike je nastavio s pričom: »Jednom je došo neki tip i zadero
se na nju, reko je da će skočiti preko pulta i zgrabiti je. Ja sam se skrivao iza
mame, jako sam se prepao. A znate šta je ona napravila? Zavrtila je glavom
lijevo-desno, digla ruke i rekla: ‘Ajde! Ajdeee! Ako si tolko lud, samo daj!’«
Mike me pljesnuo po leđima i svi su se sinovi nasmijali.
U tom se trenutku u podnožju stuba pojavila Courtney Speed, duge crne
kose ležerno podignute uvis tako da su joj pramenovi padali oko lica -
mršavog, prekrasnog i bezvremenog. Imala je tople smeđe oči čije su
šarenice bile obrubljene savršenim krugom morskoplave boje. Bila je sitna,
krhka, na njoj nije bilo ničega grubog ili oštrog. Privila je vrećicu sa stvarima
na prsa i prošaptala: »A jel taj čovjek skočio preko pulta na mene?«
Mike je vrisnuo i počeo se tako smijati da nije mogao odgovoriti.

60
 Knjige.Club Books

Pogledala ga je, smirena i nasmiješena. »Pitala sam jel taj čovjek skočio
na mene?«
»Ne, nije!« odgovorio je Mike, široko se smiješeći. »Dao je petama vjetra!
Zato mama nema pušku u dućanu. Ne treba joj!«
»Ne živim po pravilima pištolja«, rekla je, a zatim se okrenula prema meni
i nasmiješila se. »Kako si?« Uspela se stubama u trgovinu, a svi smo ušli za
njom.
»Mama«, rekao je Keith, »velečasni je doveo ovu ženu. Zove se
gospodična Rebecca i došla je razgovarat s tobom.«
Courtney Speed nasmiješila se divnim, gotovo plahim osmijehom, a
pogled joj je bio blistav i majčinski. »Bog te blagoslovio, dušo«, rekla je.
Unutra je veći dio poda - izlizana od mnogo godina hodanja po njemu -
bio pokriven kartonom. Na svim su zidovima bile police, neke prazne, druge
pune kruha marke Wonder Bread, riže, toaletnog papira i svinjskih
nožica. Na jednoj je polici Speedova posložila stotine izdanja novina
Baltimore Sun, koje su datirale sve do 1970-ih, kad joj je umro suprug. Rekla
je da je odustala od zamjene razbijenih prozora, jer netko bi ih uvijek opet
razbio. Na sve je zidove zalijepila rukom pisane plakate: jedan za omiljene
kolačiće, druge za sportske i crkvene klubove te za besplatnu maturu i
tečajeve opismenjavanja odraslih. Imala je desetke »duhovnih sinova«,
prema kojima se ponašala jednako kao prema šestorici bioloških. A kad bi
neko dijete došlo kupiti čips, slatkiše ili sok, Courtney bi tražila od njega da
točno izračuna koliko mu novca treba uzvratiti - za svaki bi točan odgovor
dobio čokoladni bombon.
Gospođa Speed počela je poravnavati stvari na policama, okrećući etikete
prema naprijed, a zatim mi je preko ramena doviknula: »Kako si pronašla put
ovamo?«
Rekla sam joj za četiri karte, a ona je na policu spustila kutiju svinjske
masti. »Sad imamo sindrom četiri karte«, prokomentirala je. »Stalno nas
pokušavaju izgurati s lica zemlje, ali Bog im ne da. Blažen budi, dovodi
nam ljude s kojima stvarno trebamo razgovarati.«
Otrla je ruke o bijelu bluzu. »Sad kad te doveo ovamo, što mogu učiniti za
tebe?«
»Nadala sam se da ću ovdje saznati nešto o Henrietti Lacks«, rekla sam.
Courtney je naglo uvukla zrak i problijedjela. Zakoračila je nekoliko
koraka unatrag i prosiktala: »Poznaješ gospodina Cofielda? On te poslao?«
Bila sam zbunjena. Rekla sam joj da nikada nisam čula za Cofielda i da me
nitko nije poslao.
»Kako si onda znala za mene?« otresla se, i dalje uzmičući.
Izvukla sam izgužvan novinski članak iz torbe i pružila joj ga.
61
 Knjige.Club Books

»Jesi razgovarala s obitelji?«

»Pokušavam«, rekla sam. »Jednom sam razgovarala s Deborah, a danas
sam se trebala naći sa Sonnyjem, ali nije se pojavio.
Kimnula je, kao da želi reći znala sam. »Ništa ti ne mogu reći dok ne
dobiješ odobrenje od obitelji. Ne mogu riskirati.«
»A što je sa spomenicom koju ste napravili za muzej?« upitala sam. »Mogu
li je vidjeti?«
»Nije ovdje«, otresla se. »Ničega nema ovdje, jer su se loše stvari dogodile
u vezi svega toga.«
Dugo me gledala, a zatim joj se lice smekšalo. Primila me za ruku i
dotaknula mi lice.
»Sviđaju mi se tvoje oči«, rekla je. »Dođi sa mnom.«
Požurila je kroz vrata pa niza stube do svog starog karavana. Na sjedalu
suvozača sjedio je muškarac, zureći ravno preda se, kao da se auto kreće.
Nije podigao pogled kad je uskočila na sjedalo, rekavši mi: »Slijedi me.«
Vozile smo kroz Turner Station do parkirališta mjesne knjižnice. Kad sam
otvorila vrata auta, pojavila se Courtney, plješćući, široko se smiješeći
i poskakujući na vršcima prstiju. Iz nje je provalilo: »Prvi veljače je u
okrugu Baltimore dan Henriette Lacks«, rekla je. »Ovoga prvog veljače u
knjižnici će biti velik događaj! Još uvijek pokušavamo napraviti muzej, iako
nam je cijela ta situacija s Cofieldom stvorila brdo problema. Prestrašila
Deborah. Dosad smo već trebali biti gotovi s muzejom - prije svih tih strahota
bili smo tako blizu. Ali sretna sam da nam je On poslao tebe«, rekla je,
pokazujući prema nebu. »Tu se priču jednostavno mora ispričati! Blažen
budi, Gospode, ljudi moraju saznati za Henriettu!«
»Tko je Cofield?« upitala sam.
Lecnula se i brzo rukom pokrila usta. »Zbilja ne mogu ništa reći dok
obitelj ne odobri«, rekla je, a zatim me zgrabila za ruku i utrčala u knjižnicu.
»Ovo je Rebecca«, rekla je knjižničarki, opet poskakujući na vrhovima
prstiju. »Piše o Henrietti Lacks!«
»O, to je prekrasno!« rekla je knjižničarka. Zatim je pogledala Courtney:
»Razgovaraš s njom?«
»Trebam kazetu«, rekla je Courtney.
Knjižničarka je otišla do polica s videosnimkama, a zatim je s police
dohvatila bijelu kutiju i pružila joj je.
Courtney je stavila kutiju ispod pazuha, opet me primila za ruku i odvukla
me natrag na parkiralište, gdje je uskočila u svoj auto i brzo krenula,
mahnuvši mi neka je slijedim. Zaustavile smo se ispred jedne trgovine, gdje je
muškarac sa sjedala suvozača izišao i kupio kruh, a zatim smo ga odvezle do

62
 Knjige.Club Books

njegove kuće. Courtney mi je doviknula: »To mi je rođak, gluh je! Ne može

voziti!«
Napokon me odvela do svog malog kozmetičkog salona, nedaleko od
njezine trgovine mještovitom robom. Otključala je dvije brave na
ulaznim vratima i mahnula rukom. »Smrdi k’o da se u jednu od mojih
mišolovki nešto uhvatilo.« Salon je bio uzak; uz jedan su zid bili postavljeni
frizerski stolci, a uz drugi sušilice za kosu. Korito za pranje kose, poduprto
komadom šperploče, imalo je odvod u golemu bijelu kantu, a okolni su zidovi
bili poškropljeni kapljicama boje za kosu od unatrag barem deset godina.
Pokraj korita stajao je cjenik: sisanje i feniranje, deset dolara. Ravnanje i
kovrčanje, sedam dolara. Na vrhu ormarića, naslonjena na stražnji zid, u
preveliku okviru od svijetla drva stajala je fotokopija fotografije Henriette
Lacks s rukama na kukovima.
Pokazala sam na fotografiju i podigla obrve. Courtney je zavrtjela glavom.
»Reći ću ti sve što znam«, šapnula je, »čim budeš razgovarala s obitelji i
čim oni kažu da smijem. Ne želim dodatne probleme. I ne želim da
Deborah opet pozli.«
Pokazala mi je na stari raspucali frizerski stolac, koji je okrenula prema
malom televizoru pokraj sušila za kosu. »Moraš ovo vidjeti«, rekla je, pruživši
mi daljinski upravljač i ključeve. Krenula je prema vratima, a onda
se okrenula. »Ne otvaraj vrata nikome osim mene, čuješ?« rekla mi je. »I
nemoj da ti promakne nešto na tom videu - premotaj natrag, pogledaj dvaput
ako trebaš, ali nemoj da ti nešto promakne.«
Potom je otišla, zaključavši vrata za sobom.
Na televizoru ispred mene vrtio se BBC-jev jednosatni dokumentarac o
Henrietti i stanicama HeLa, pod nazivom The Way of All Flesh, za kojim sam
bila tragala već mjesecima. Počinjao je s ugodnom glazbom na koju je plesala
mlada crnkinja, koja nije bila Henrietta. Britanski je narator počeo govoriti
melodramatičnim glasom, kao da pripovijeda priču o duhovima koja bi mogla
biti istinita.
»Tisuću devetsto pedeset prve godine u Baltimoreu u Americi umrla je
jedna žena«, zastao je da pojača dramatični efekt. »Zvala se Henrietta
Lacks.« Glazba postajala sve glasnija i sve ozbiljnija dok je on prepričavao
priču o njezinim stanicama: »Te su stanice preobrazile modernu medicinu. ...
Oblikovale su politiku država i predsjednika. Čak su i bile uključene u
Hladni rat. Jer su znanstvenici bili uvjereni da se u njezinim stanicama skriva
tajna pobjede nad smrću...«
Najviše su me se dojmili snimci Clovera, staroga gradića duhanskih
plantaža u južnoj Virdžiniji, gdje su - čini se - još živjeli neki od Henriettinih
rođaka. Posljednji prizor koji se pojavio na ekranu bio je Henriettin
rođak Fred Garret, koji je stajao iza stare robovske kućice u Govern, leđima
63
 Knjige.Club Books

okrenut prema obiteljskom groblju, a narator je rekao da ondje, u

neoznačenu grobu, počiva i Henrietta.
Fred je pokazao na groblje i zagledao se u kameru.
Turner Station
79

»Mislite da su te njene stanice još uvjek žive?« upitao je. »Pitam za one
nutra u grobu.« Zastao je, a onda se nasmijao dugim, gromoglasnim
smijehom. »Ma vraga«, rekao je. »Mislim da ne. Ali još su žive u onim
epruvetama. Pravo čudo.«
Ekran se zatamnio, a ja sam shvatila da, ako Henriettina djeca i suprug i
dalje ne budu htjeli razgovarati sa mnom, moram otići do Clovera i
potražiti njezine rođake.
Te večeri, nakon što sam se vratila u hotel, napokon sam dobila Sonnyja.
Rekao je da je odlučio ne sastati se sa mnom, ali nije mi htio reći zašto. Kad
sam ga zamolila neka mi da adrese rođaka u Cloveru, rekao mi je neka odem
onamo i neka ih sama pronađem. A zatim se nasmijao i poželio mi sreću u
tome.

64
 Knjige.Club Books

10
S druge
strane
tračnica

Clover je smješten nekoliko brda dalje od autoceste broj 360 u

južnoj Virdžiniji, nedaleko od Difficult Creeka na obali takozvane Rijeke
Smrti. U grad sam ušla pod blijedim prosinačkim nebom, a bilo je toplo kao u
svibnju. Na upravljačkoj ploči bio je zalijepljen samoljepivi žuti papirić s
jedinim podatkom koji mi je Sonny dao: »Nisu joj pronašli grob. Nejdite po
mraku - nema svjetla, kad se smrači, mračno je kao u rogu. Pitajte nekoga di
je Lacks Town.«
Središte Clovera počinjalo je kod zatvorene benzinske crpke preko čijega
je prednjeg zida bojom u spreju bilo napisano RIP, »počivali u miru«, a
završavalo je kod praznoga građevinskog zemljišta na kojemu je nekoć
bio peron s kojega je Henrietta hvatala vlak za Baltimore. Krov staroga kina
na glavnoj ulici urušio se prije mnogo godina, a platno za projekcije ležalo
je na livadi zarasloj u korov. Druge su radnje izgledale kao da su vlasnici
prije nekoliko desetljeća otišli na ručak i nisu se potrudili vratiti. Uz jedan
zid Abbotove trgovine odjećom bile su do stropa naslagane kutije novih
radničkih čizama marke Red Wing, prekrivene debelim slojem prašine;
unutar dugačkog staklenog pulta, ispod antikne blagajne, ležali su redovi i
redovi muških košulja, uškrobljenih i uredno posloženih u plastičnim
omotima. U Rosienu restoranu kroz izlog su se vidjeli golemi naslonjači,
kauči i debeli sagovi, svi u prašnjavim smeđim, narančastim i žutim
nijansama. Na znaku u izlogu pisalo je OTVORENO 7 DANA U TJEDNU, tik
iznad drugog znaka na kojemu je pisalo ZATVORENO. U supermarketu
Gregory & Martin napola puna kolica stajala su u prolazima pokraj konzerva
starih nekoliko desetljeća, a kazaljke na zidnom satu nisu se pomaknule sa
6.34 otkad je Martin negdje u osamdesetima zatvorio trgovinu i postao
pogrebnik.

65
 Knjige.Club Books

Čak i uz narkomane i stare naraštaje koji su polako umirali. U Cloveru nije

bilo dovoljno posla za pogrebnika: 1974. godine ondje je živjelo 227
stanovnika, 1998. samo 198. Iste je godine Clover izgubio status grada.
Doduše, i dalje je imao nekoliko crkava i nekoliko kozmetičkih i frizerskih
salona, ali rijetko su bili otvoreni. Jedini poslovni objekt u središtu grada koji
je još radio bio je poštanski ured smješten u jednosobnoj kućici od crvene
cigle, ali kad sam stigla u grad, i on je bio zatvoren.
Glavna ulica odavala je dojam mjesta gdje bi čovjek mogao sjediti satima,
a da ne naiđe nijedan automobil ili pješak. No ispred Rosiena je restorana
ipak stajao čovjek naslonjen na crveni bicikl s ugrađenim motorom, čekajući
da prođe neki auto pa da mu mahne. Bio je to nizak, okrugao muškarac
crvenih obraza, kojemu je bilo teško odrediti starost - mogao je biti bilo kojih
godina između 50 i 70. Mještani su ga zvali Pozdravljač, a većinu je života
proveo na tome uglu, bezizražajna lica mašući svakomu tko bi prošao. Upitala
sam ga kako da dođem do Lacks Towna, gdje sam namjeravala potražiti
poštanske sandučiće s prezimenom Lacks, a zatim pokucati na vrata i
postaviti pitanja o Henrietti. Muškarac nije rekao ni riječi, samo mi je
mahnuo, a zatim rukom pokazao nekamo iza leđa, preko tračnica.
Granica između Lacks Towna i ostatka Clovera bila je oštra. S jedne strane
ceste s dvije trake koja je vodila iz središta nalazio se prostran, dobro
održavan brežuljkasti krajolik, hektari i hektari zemljišta s konjima, malim
jezerom, uređenom kućom daleko od ceste, s bijelom drvenom ogradom i
kombijem parkiranim ispred nje. Točno nasuprot, na drugoj strani ceste,
stajala je potleušica sa samo jednom prostorijom od desetak kvadrata, s
velikim pukotinama između neobojenih drvenih dasaka kroz koje su rasle
lijane i korov.
Ta je potleušica označavala početak Lacks Towna, jednotračnu cestu
duljine kilometar i pol uz koju su bili smješteni deseci kuća - neke obojene u
kričavo žuto ili zeleno, druge neobojene, napola urušene ili spaljene. Kolibe iz
doba robova stajale su pokraj kuća od betonskih kvadara i kamp-prikolica,
neke sa satelitskim antenama i ljuljačkama na trijemu, druge zahrđale i
napola zakopane. Nekoliko sam se puta provezla cijelom duljinom glavne
ulice Lacks Towna, i dalje od znaka KRAJ CESTE, gdje je asfalt zamijenio
šljunak, pa uz polje duhana na kojemu je bilo košarkaško igralište - samo
komad crvene zemlje i goli obruč pričvršćen za staro, vremenom išibano
deblo.
Prigušivač na ispušnoj cijevi moje stare Honde otpao je negdje između
Pittsburgha i Clovera, što znači da su svi u Lacks Townu čuli svaki put
kad sam prošla cestom. Mnogi su izišli na trijem i virili kroz prozore dok
sam prolazila pokraj njihovih kuća. Napokon, kad sam se treći ili četvrti
put provezla pokraj zelene dvosobne drvene kolibe, iz nje je, vukući noge,

66
 Knjige.Club Books

izišao muškarac u kričavo zelenoj vesti, šalu iste boje i s crnom kapom, koji
je izgledao kao da mu je sedamdesetak godina. Ukočenom mi je rukom
mahnuo, podignutih obrva.
»Izgubili ste se?« viknuo je da nadglasa moju ispušnu cijev.
Spustila sam prozor i rekla: »Ne baš.«
»Pa kud onda pokušavate ići?« upitao je. »Jer vidim da niste odovud.«
Upitala sam ga je li čuo za Henriettu.
Nasmiješio se i predstavio se kao Henriettin bratić Cootie.
Pravo mu je ime bilo Hector Henry - počeli su ga zvati Cootie (Uš) kad je
prije mnogo desetljeća obolio od dječje paralize: nikad nije bio siguran zašto.
Cootie je bio dovoljno svijetle puti da bi mogao proći pod Latinoamerikanca,
pa ga je - kad se u dobi od devet godina razbolio - mjesni bijeli liječnik
prošvercao u najbližu bolnicu rekavši da mu je to sin, budući da u to vrijeme
bolnice nisu primale crne pacijente. Cootie je proveo cijelu godinu u
respiratoru poznatom kao »željezna pluća«, koji je disao umjesto njega,
a otada je stalno bio po bolnicama.
Ruke i vrat ostali su mu djelomično paralizirani, a oštećenja živaca
izazivala su stalne bolove. Uvijek je nosio šal, bez obzira na vrijeme, jer mu je
toplina ublažavala bol.
Rekla sam mu zašto sam došla, a on je pokazao uz cestu i niz nju. »Nema
nikoga u Lacks Townu ko nije u rodu s Henriettom, ali tolko je dugo već nema
da je i sjećanje na nju skoro mrtvo«, rekao je. »Sve je u vezi nje mrtvo, osim
onih stanica.«
Pokazao je na moj auto. »Ugasite tu buku i dođite unutra. Napravit ću vam
neki sok.«
S druge strane tračnica 83
Ulazna vrata otvarala su se u sićušnu kuhinju s aparatom za kavu,
tosterom iz davnih vremena i starim štednjakom na drva na kojemu su stajale
dvije posude, jedna prazna i jedna puna čilija. Zidove kuhinje oličio je u istu
tamnu maslinastozelenu boju kao i vanjske, a posvuda su visjele ljepljive
vrpce za muhe. Nedavno su mu bile uvedene vodovodne instalacije, ali i dalje
se radije koristio vanjskim WC-om.
Premda je jedva micao rukama, Cootie si je sam sagradio kuću, učeći se
poslu usput, pribijajući zidove od šperploče jedne za druge i iznutra
ih oblažući gipsom. Ali zaboravio je staviti izolaciju pa je ubrzo nakon
završetka sve srušio i počeo iznova. Nekoliko godina poslije kuća je izgorjela
kad je zaspao pod električnim pokrivačem, ali ju je ponovno izgradio. Zidovi
su bili pomalo neravni, ali uporabio je toliko čavala, rekao je, da se ne boji
da će se ikada više srušiti.

67
 Knjige.Club Books

Cootie mi je pružio čašu crvenog soka i pokretima me potjerao iz kuhinje

u mračnu dnevnu sobu obloženu drvom. Nije bilo kauča, samo
nekoliko sklopivih metalnih stolaca i frizerski stolac čije je sjedalo bilo
gotovo posve oblijepljeno širokom ljepljivom vrpcom, a koji je bio prikovan
za pod pokriven linoleumom. Cootie je desetljećima bio brijač u Lacks
Townu. »Taj stolac sad košta hiljadu dvjesto dolara, ali dobio sam ga za
osamsto«, doviknuo je iz kuhinje. »Šišanje nije bilo ni dolar - bilo je dana kad
sam ošišao šezdeset glava.« Na kraju je morao prestati s poslom, jer više nije
mogao dovoljno dugo držati ruke u podignutu položaju.
Uz jedan je zid stajao radiokasetofon iz kojega je glasno dopirala
propovjednička emisija u koju su se mogli javljati slušatelji, a propovjednik
je vikao nešto o Gospodu koji će pozivatelja izliječiti od hepatitisa.
Cootie je rasklopio jedan stolac za mene, a zatim je otišao u spavaću sobu.
Jednom je rukom podigao madrac, oslonio ga na pognutu glavu i počeo
kopati po gomili papira skrivenih ispod njega.
»Ma znam da tu negdi imam neke stvari o Henrietti«, mrmljao je ispod
madraca. »Kvragu, kud sam to stavio... Znate da ju iz drugih država kupuju
po dvajspet dolara, nekad i pedeset? Njena obitelj od tih novaca nije dobila
ništa.«
Nakon što je prekopao po gomili od naizgled stotinu papira, vratio se u
dnevnu sobu.
»Ovo je jedina njena slika koju imam«, rekao je i pokazao mi na presliku
članka iz Rolling Stonea sa svepristutnom fotografijom podbočene Henriette.
»Ne znam šta piše. Nemam škole, sve šta znam, sam sam se naučio. Ali
nikad nisam znao brojiti, a jedva da i čitam. Ni potpisati se baš ne mogu jer
mi se ruka trese.« Upitao me piše li u članku išta o njezinu djetinjstvu u
Cloveru. Niječno sam odmahnula glavom.
»Svi su volili Henriettu, jer je bila zlatna«, rekao je. »Sva muci-maci, uvjek
nasmijana, uvjek se brinula za nas kad god smo joj došli u kuću. Čak i
nakon šta se razbolila, nikad nije bila osoba koja bi rekla meni nije dobro i
sad ću se iskalit na vama. Nije bila takva, čak ni kad ju je bolilo. Ali ko da nije
razumjela šta se događa. Nije htjela misliti na to da će umrijeti.«
Zavrtio je glavom. »Znate, kad bi skupili sve njene komade na hrpu, rekli
su da bi imala preko tristo šezdeset kila«, rekao mi je. »A Henrietta nikad nije
bila krupna. Ali još raste.«
Dok je Cootie govorio, radijski je propovjedniku pozadini urlao:
»Aleluja!«
»Brinula se za mene kad god bi mi bilo loše od te moje paralize«, rekao
mi je. »Uvjek je govorila da bi mi to tako htjela izliječit. Nije mi mogla pomoći
jer sam to dobio prije nego se ona razbolila, ali vidila je kako mi je loše.

68
 Knjige.Club Books

Mislim si da je zato dala da s njenim stanicama pomognu drugim ljudima koji

to imaju.« Zastao je. »Niko od nas tu ne razumije kako to može biti da je
ona mrtva, a ta stvar još uvjek živi. To je misterija.«
Ogledao se po sobi, kimajući glavom prema mjestima između zidova i
stropa gdje je ugurao sušeni bijeli i crveni luk.
»Znate, puno je stvari došlo od čovjeka«, rekao mi je, spustivši glas do
šapta. »Znate šta mislim kad to kažem, ne?«
Zavrtjela sam glavom da ne znam.
»Vudu«, šapnuo je. »Neki ljudi vele da su Henriettina bolest i one stanice
došle od nekog čovjeka ili žene, drugi vele da su ih napravili doktori.«
Dok je govorio, propovjednikov glas na radiju postajao je sve glasniji,
govoreći: »Bog, On će ti pomoći, ali moraš me nazvati. Sad! Da moja kći
ili sestra imaju rak, odmah bi se mašio za telefon, jer vrijeme istječe!«
Cootie je nadglasavao radio: »Doktori vele da nikad nisu čuli za neki drugi
slučaj sličan Henriettinom! Siguran sam da je sve to napravio ili čovjek ili neki
duh, jedno od to dvoje.«
Potom mi je ispričao o duhovima u Lacks Townu koji katkad posjećuju
kuće i izazivaju bolesti. Rekao je da je u svojoj kući vidio mnoge duhove,
ponekad naslonjene na zid pokraj štednjaka, a katkad uz krevet. Ali
najopasniji duh, rekao mi je, bio je bezglavi i bezrepi prasac težak nekoliko
tona kojega je prije mnogo godina vidio kako lunja po Lacks Townu. S njegova
je krvava vrata visio potrgan lanac, koji se vukao makadamskom cestom za
njim, zveckajući dok je prasac hodao.
»Vidio sam ga kako prelazi cestu prema obiteljskom groblju«, rekao je.
»Stajao je točno tamo na cesti, a lanac mu se ljuljao amo-tamo na
povjetarcu.« Cootie mi je rekao da ga je duh pogledao i zatoptao nogom,
podižući crvenu prašinu oko sebe, spremajući se nasrnuti na njega. Uto je niz
cestu naišao auto sa samo jednim svjetlom.
»Naišlo je to auto, osvijetlilo ga i kunem se da je bio prasac«, rekao je
Cootie. A onda je duh nestao. »Još uvjek čujem kako vuče taj lanac po
cesti.« Cootie je smatrao da ga je taj auto spasio da ne dobije još neku bolest.
»E sad, ne znam točno jel Henriettu sredio neki duh ili neki doktor«, rekao
je, »ali znam da njen rak nije bio obični rak, jer obični rak ne raste dalje kad
osoba već umre.«

69
 Knjige.Club Books

11
»Sam vrag
od bola«

Početkom rujna cijelo je Henriettino tijelo bilo puno tumora.

Izrasli su joj na ošitu, mjehuru, plućima. Blokirali su joj crijeva, od čega joj se
trbuh naduo kao da je u šestome mjesecu trudnoće. Dobivala je jednu
transfuziju za drugom, jer njezini bubrezi više nisu uspijevali filtrirati otrove
iz krvi, zbog čega je stalno osjećala mučninu izazvanu otrovima iz vlastita
tijela. Primila je toliko krvi da je liječnik u jednom trenutku obustavio sve
transfuzije »dok se ne nadoknadi njezin manjak u zalihama«, kako je napisao
u kartonu.
Kad je Henriettin rođak Emmett Lacks čuo nekoga u Sparrows Pointu
kako kaže da je Henrietta bolesna i treba krv, bacio je čeličnu cijev koju je
rezao i otrčao potražiti brata i neke prijatelje. Bili su to radnici s čelikom i
azbestom u plućima te s godinama teškog fizičkog rada u žuljevima i pod
napuklim noktima. Svi su oni spavali na Henriettinu podu i jeli njezine
špagete, ne samo kad su tek došli sa sela u Baltimore nego i svaki put kad ne
bi imali novca za hranu. Za prvih tjedana nakon njihova dolaska u grad,
tramvajem je s njima odlazila do Sparrows Pointa i natrag da se ne bi izgubili.
Svakome bi spakirala ručak, sve dok se ne bi snašli, a poslije bi im hranu slala
po Dayu, da ne budu gladni dok ne stigne plaća. Emmett je tako dugo bio kod
Henriette da je u hodniku na vrhu stubišta imao vlastiti krevet. Bio se iselio
tek prije nekoliko mjeseci.
Posljednji je put vidio Henriettu kad ju je bio odvezao u posjet Elsie u
Crownsvilleu. Pronašli su je kako sjedi iza bodljikave žice, u kutu
dvorišta ispred ciglene barake u kojoj je spavala. Kad ih je vidjela da dolaze,
ispustila je svoj uobičajen zvuk nalik ptičjem glasanju, a potom im je pritrčala
i ostala stajati, zureći. Henrietta ju je zagrlila, dugo joj se i prodorno zagledala
u oči, a zatim se okrenula prema Emmetu.
»Čini mi se da joj je bolje«, rekla je Henrietta. »Je, Elsie mi izgleda ljepo i
čisto i sve.« Dugo su sjedili u tišini. Činilo se da je Henrietti laknulo, da
je gotovo očajnički htjela da Elsie bude dobro. Tada je posljednji put

70
 Knjige.Club Books

vidjela svoju kćer - Emmett smatra da je znala da se oprašta od nje. Ali nije
znala da nitko nikad više neće posjetiti Elsie.
Nekoliko mjeseci poslije, kad je Emmett čuo da Henrietta treba krv, s
bratom se i šestoricom prijatelja kamionetom uputio ravno u bolnicu
Hopkins. Sestra ih je povela kroz odjel za obojene, pokraj niza kreveta do
onoga na kojemu je ležala Henrietta. Sa 63 kilograma spala je na 45. Uz nju
su sjedile Sadie i Henriettina sestra Gladys, očiju otečenih od previše suza i
premalo sna. Gladys je došla autobusom iz Clovera čim je čula da je Henrietta
u bolnici. Nikada nisu bile bliske, a Gladys su još znali zadirkivati da je
odveć zla i ružna da bi bila Henriettina sestra. Ali Henrietta je bila dio obitelji
pa je Gladys sjedila uz nju, gnječeći jastuk u krilu.
U kutu sobe stajala je bolničarka, promatrajući šestoricu muškaraca koji
su se gurali oko kreveta. Kad je Henrietta pokušala pomaknuti ruku da
se pridigne, Emmett je uočio široke vrpce oko zapešća i gležnjeva, kojima
je bila vezana za krevet.
»Što radiš tu?« zastenjala je.
»Došli smo pomoći da ti bude bolje«, rekao je Emmett, praćen zborom
odobravajućih muških glasova.
Henrietta nije ništa rekla. Glava joj je klonula natrag na jastuk.
Iznenada joj se tijelo ukočilo kao daska. Vrisnula je, a bolničarka je
pritrčala krevetu i brzo pritegnula vrpce oko Henriettinih ruku i nogu, da je
spriječi da ne padne na pod kao mnogo puta prije. Gladys je Henrietti u
usta gurnula jastuk koji je bila držala u krilu, da ne pregrize jezik dok joj se
tijelo silovito grčilo od bolova. Sadie je plakala i milovala je po kosi.
»Bože«, rekao mi je Emmett nekoliko desetljeća poslije, »Henrietta se
odigla od toga kreveta tuleći ko da ju je opsjeo sam vrag od boli.«
Bolničarka je odvela Emmetta i ostale muškarce s odjela do prostorije za
prikupljanje krvi za obojene, gdje su darovali osam vrećica krvi. Odlazeći
od Henriettina kreveta, Emmett se okrenuo i pogledao baš kad je napad
bola popuštao i kad je Gladys izvadila sestri jastuk iz usta.
»To je nešto što ću u grob ponjeti sa sobom«, rekao mi je. »Kad su navalili
bolovi, izgledalo je ko da je njezin mozak reko Henrietta, bolje da se
sad makneš. Nikad prije nisam vidio da je neko tako bolestan. Duša od
žene, ljepa ko slika. Ali te njene stanice, ajoj, to je nešto nenormalno. Nije
čudo da ih nikad nisu uspjeli ubit. Taj je rak bio grozna stvar.«

Ubrzo nakon što su Emmet i njegovi prijatelji otišli, u četiri

poslijepodne 24. rujna 1951, liječnik je Henrietti ubrizgao jaku dozu morfija
i napisao u karton: »Obustaviti sve terapije i sve lijekove osim analgetika.«
Dva dana poslije, Henrietta se probudila užasnuta, dezorijentirana, pitajući

71
 Knjige.Club Books

gdje je i što joj to liječnici rade. Na trenutak je zaboravila i kako se zove.

Odmah nakon toga okrenula se prema Gladys i rekla joj da će umrijeti.
»Pazi da se Day brine za djecu«, rekla je sestri, dok su joj se niz lice
slijevale suze. »Pogotovo za moju curicu Deborah.« Kad je Henrietta otišla u
bolnicu, Deborah je tek bila navršila prvu godinu. Henrietta je žalila što
neće moći grliti Deborah, odijevati je u prekrasne haljinice, upletati joj kosu,
učiti je kako lakirati nokte, kako si složiti frizuru, kako se ponašati s
muškarcima.
Pogledala je Gladys i šapnula: »Ne daj da mi se djeci dogodi išta ružno kad
me više ne bude.«
Zatim se okrenula sestri leđima i sklopila oči.
Gladys je izišla iz bolnice, ukrcala se na autobus natrag u Clover. Te je
večeri nazvala Daya.
»Henrietta će noćas umrjeti«, rekla mu je. »Hoće da se brineš za djecu -
obećala sam joj da ću ti to reć. Nemoj da im se neš dogodi.«
Henrietta je umrla u 12.15 u noći, 4. listopada 1951.

72
Knjige.Club Books

Drugi dio

SMRT

73
 Knjige.Club Books

12
Oluja

Nije bilo osmrtnice za Henriettu Lacks, ali vijest o njezinoj

smrti brzo je stigla do Geyeva laboratorija: Dok se Henriettino tijelo hladilo
u ledenici za »obojene«, Gey je od njezinih liječnika zatražio da
učine obdukciju. Uzgajivači tkiva širom svijeta već su dugo bili pokušavali
stvoriti neku vrstu knjižnice besmrtnih stanica poput Henriettinih, a Gey je
htio uzorke sa što je moguće više njezinih organa, da vidi hoće li i one rasti
kao HeLa. Ali da bi se ti uzorci mogli uzeti nakon smrti, netko je morao
zatražiti dopuštenje od Henriettina supruga.
Premda ne postoji zakon ili etički kodeks koji bi liječnike obvezivao da
zatraže dopuštenje prije uzimanja stanica sa žive pacijentice, vrlo je
jasno zakonom izrečeno da je protuzakonito obaviti obdukciju ili uzeti tkivo
s mrtve osobe bez dopuštenja.
Koliko se Day sjeća, nazvao ga je netko iz bolnice Hopkins i rekao mu da
je Henrietta preminula te zatražio dopuštenje za obdukciju, a Day je to odbio.
Nekoliko sati poslije, kad je s rođakom otišao po Henriettino tijelo i potpisati
neke papire, liječnici su opet od njega zatražili dopuštenje za obdukciju. Rekli
su da žele napraviti neke pretrage koje bi jednoga dana mogle pomoći
njegovoj djeci. Dayev je rođak rekao da to ne bi bilo loše pa je Day na kraju
pristao i potpisao obrazac kojim dopušta da se obavi obdukcija.
Uskoro je Henriettino tijelo ležalo na stolu od nehrđajućeg čelika u
špiljolikoj podrumskoj mrtvačnici, a Geyeva je pomoćnica Mary stajala na
pragu, ubrzano dišući i osjećajući se kao da će se onesvijestiti. Nikad prije nije
bila vidjela mrtvo tijelo. A sad je bila u istoj prostoriji s lesom, Petrijevim
zdjelicama i patologom doktorom Wilburom, koji je stajao pognut nad stol
za obdukciju. Henriettine su ruke bile ispružene iznad glave, kao da poseže
za nečim. Mary je zakoračila prema stolu, u sebi ponavljajući: nećeš sad
napraviti budalu od sebe i onesvijestiti se.
Obišla je Henriettinu ruku i zauzela mjesto pokraj Wilbura, a bok joj je
bio Henrietti ispod pazuha. Patolog ju je pozravio, ona mu je
odzdravila. Nakon toga je opet zavladala tišina. Day je htio da Henrietta bude

74
 Knjige.Club Books

u dobrom stanju za pogreb pa je dao dopuštenje samo za djelomičnu

obdukciju, što je značilo da ne smije biti reza na prsima i da joj se ne smiju
odrezati glava i udovi. Mary je otvarala jednu po jednu zdjelicu da Wilbur
može u njih staviti uzorke tkiva s Henriettina mokraćnog mjehura, crijeva,
maternice, bubrega, radnice, jajnika, slijepog crijeva, jetre, srca, pluća. Nakon
što je odložio uzorke u Petrijeve zdjelice, Wilbur je dijelove vrata Henriettine
maternice obrasla tumorima stavio u posude s formaldehidom za buduću
uporabu.
Službeni uzrok Henriettine smrti bila je smrtonosna uremija: trovanje
krvi izazvano gomilanjem toksina koji se inače iz tijela izbacuju
urinom. Tumori su joj potpuno blokirati mokraćovod, tako da liječnici nisu
mogli uvesti kateter u mjehur. Tumori veličine loptice za bejzbol zamalo su
joj progutali bubrege, mjehur, jajnike i maternicu. A i drugi su organi bili do
te mjere prekriveni sitnim bijelim tumorima da je izgledalo kao da ju je
netko napunio biserjem.
Mary je stajala pokraj Wilbura, čekajući da on zašije Henriettin abdomen.
Najradije bi bila istrčala iz mrtvačnice i vratila se u laboratorij, ali nije nego
je zurila u Henriettine ruke i noge - sve samo da izbjegne pogledati te
beživotne oči. A onda joj je pogled pao na Henriettina stopala i iznenađeno je
udahnula: nokti na nogama bili su nalakirani žarkocrvenim lakom koji se sad
već ljuštio.
»Kad sam vidjela te nokte«, rekla mi je Mary mnogo godina poslije,
»zamalo sam se onesvijestila. Pomislila sam: o, Bože, ona je stvarna osoba.
Počela sam je zamišljati kako sjedi u kupaonici i lakira te nokte i prvi put sam
spoznala da su te stanice s kojima smo radili i koje smo slali po cijelom
svijetu došle sa žive žene. Nikad prije nisam o njima bila razmišljala na taj
način.«
Nekoliko dana poslije Henriettino je tijelo otišlo na dugu, vijugavu vožnju
vlakom od Baltimorea do Clovera, u običnu jelovu lijesu, jer drugo si Day nije
mogao priuštiti. Kišilo je kad je mjesni pogrebnik dočekao Henriettin lijes u
Cloveru i kad ga je utovario u svoj zahrđali kamionet. Vozio je kroz središte
Clovera, pokraj željezarije gdje je Henrietta nekoć gledala kako starci igraju
mlin, pa na Lacks Town Road, gdje je skrenuo tik prije The Shacka, gdje je bila
plesala prije samo nekoliko mjeseci. Kad je ušao u Lacks Town, Henriettini su
rođaci izišli na trijemove svojih kuća promatrati njezin prolazak, stojeći
podbočeni ili s djecom u naručju, vrteći glavama i šapćući molitve.
Cootie je izišao u dvorište, pogledao gore u kišu koja je neumorno padala
i viknuo: »Isuse Kriste, daj mira toj sirotoj ženi, čuješ me? Dosta je
pretrpjela!«
S obližnjih se trijemova čulo odobravanje.

75
 Knjige.Club Books

Petstotinjak metara niže niz ulicu Gladys i Sadie sjedile su na oronulim

drvenim stubama domaće kuće, s dugačkom ružičastom haljinom u krilu, a
uz noge im je stajala košara puna šminke i uvijača za kosu, crveni lak za nokte
i dva novčića koja će položiti Henrietti na vjeđe, da ostanu zatvorene dok
tijelo bude izloženo na odru. U tišini su gledale kako se pogrebnik polako
približava livadom između ceste i kuće i kako kotači njegova kamioneta tonu
u lokvice blata.
Cliff i Fred stajali su na groblju iza kuće, u kombinezonima natopljenima
kišom. Veći dio dana proveli su kopajući grob za Henriettu na kamenitu
tlu obiteljskoga groblja. Najprije su kopali na jednome mjestu, zatim na
drugome, odabirući novo mjesto svaki put kad bi lopata udarila u lijes nekog
nepoznatog rođaka zakopana u neoznačenu grobu. Na kraju su uspjeli
pronaći prazno mjesto za Henriettu, blizu nadgrobnoga spomenika njezine
majke.
Kad su začuli pogrebnikov kamion, krenuli su prema domaćoj kući da
pomognu istovariti lijes. Kad su Henriettu unijeli u hodnik, otvorili su lijes,
a Sadi je je briznula u plač. Nije je najviše pogodio prizor Henriettina
beživotna tijela nego pogled na njezine nokte na nogama: za života, Henrietta
bi radije umrla nego dopustila da joj se lak tako oguli.
»Gospode Bože«, rekla je Sadie, »Hennie je to boljelo više neg’ sama
smrt.«
Nekoliko je dana Henriettino tijelo ležalo na odru u hodniku domaće kuće;
vrata na oba kraja bila su širom otvorena, da hladan i vlažan povjetarac može
održati tijelo svježim. Obitelj i susjedi gacali su po blatnoj livadi da bi došli
odati posljednju počast, a sve to vrijeme kiša nije popuštala.
U jutro Henriettina pogreba, s Dayom su kroz blato hodali Deborah, Joe,
Sonny i Lawrence. Ali ne i Elsie. Ona je i dalje bila u Crownsvilleu i nije
ni znala da joj je majka umrla.
Rođaci Lacksovih ne sjećaju se mnogo toga u vezi s pogrebom -
pretpostavljaju da je netko rekao nekoliko riječi, možda i otpjevao pjesmu ili
dvije. Ali svi se sjećaju što se zatim zbilo. Kad su Fred i Cliff spustili lijes u raku
i počeli nabacivati zemlju, nebo se zacrnjelo kao melasa. Kiša je
počela lijevati. Uslijedila je duga i zaglušna grmljavina, vrištanje male djece i
nalet tako jaka vjetra da je otpuhao metalni krov sa štaglja, koji je poletio
preko Henriettina groba, a dugačke su metalne ploče klepetale kao krila
goleme srebrne ptice. Vjetar je izazvao požare koji su spalili polja duhana.
Iščupao je drveće s korijenjem, potrgao električne žice kilometrima uokolo,
doslovno podigao u zrak kolibu jednoga od Lacksovih rođaka, njega bacio iz
dnevne sobe u vrt, a zatim je spustio na njega, ubivši ga na mjestu.
Mnogo godina poslije, kad se Henriettin rođak Peter prisjećao toga dana,
samo je vrtio ćelavom glavom i smijao se: »Hennie nikad nije bila od

76
 Knjige.Club Books

onih žena koje obilaze ko mačak oko vruće kaše«, rekao je. »Trebali smo znat
da nam hoće neš poručiti s tom olujom.«

77
 Knjige.Club Books

13
Tvornica
HeLa

Nedugo nakon Henriettine smrti počeli su planovi za izgradnju

tvornice stanica HeLa - goleme operacije kojom bi se tjedno proizvele
milijarde stanica HeLa. Razlog tomu: da se zaustavi dječja paraliza.
Krajem 1951. svijet je bio zahvaćen najvećom epidemijom dječje paralize
u povijesti čovječanstva. Škole su se zatvarale, roditelji su bili u panici,
a javnost je očajnički trebala cjepivo. U veljači 1952, Jonas Salk sa Sveučilišta
u Pittsburghu objavio je da je razvio prvo cjepivo protiv dječje paralize, ali da
ga ne može početi primjenjivati na djeci dok se ne obave opsežna testiranja
koja bi dokazala da je cjepivo sigurno i učinkovito. A za to bi trebala
industrijska proizvodnja kultura stanica, što nikad prije nitko nije učinio.
Nacionalna zaklada za dječju paralizu (NFIP) - dobrotvorna organizacija
koju je osnovao predsjednik Franklin Delano Roosevelt, koji je i sâm
prebolio dječju paralizu i ostao paraliziran - počela je organizirati dotad
najopsežnije testiranje kojim će se ispitivati učinkovitost cjepiva protiv
dječje paralize. Salk je trebao cijepiti 2 milijuna djece, a NFIP bi potom obavio
pretrage krvi da se vidi je li se razvila otpornost. Ali za to bi trebali milijuni
testova neutralizacije, što uključuje miješanje seruma iz krvi cijepljenog
djeteta sa živim poliovirusom i stanicama u kulturi. Ako cjepivo djeluje,
serum iz krvi cijepljenog djeteta blokirat će poliovirus i zaštititi stanice. Ako
ne djeluje, virus će zaraziti stanice, izazivajući oštećenja koja će znanstvenici
moći vidjeti pod mikroskopom.
Problem je bio u tome što su u to vrijeme stanice koje su se rabile u
testovima neutralizacije dolazile od majmuna, koji bi u postupku
uzimanja stanica bivali ubijeni. Nije bila stvar u zabrinutosti za dobrobit
životinja - u to se vrijeme tomu nije pridavala tolika važnost kao danas - nego
u tome što su majmuni bili skupi. Obavljanje nekoliko milijuna testova
neutralizacije uz pomoć stanica majmuna stajalo bi milijune dolara. Zato je
NFIP maksimalno pojačao potragu za stanicama u kulturi koje bi bilo moguće
uzgojiti u tolikom broju da to bude jeftinije od uporabe majmunskih stanica.

78
 Knjige.Club Books

NFIP je potražio pomoć od Geya i nekolicine drugih stručnjaka za uzgoj

stanica, a Gey je prepoznao priliku koju je smatrao pravim zlatnim
rudnikom za svoje polje rada. NFIP, poznatiji kao March of Dimes (marš
kovanica od 10 centi), svake je godine prikupljao 50 milijuna dolara u
donacijama, a njegov je upravitelj velik dio tih sredstava htio dati
znanstvenicima koji su se bavili uzgojem staničnih kultura, ne bi li pronašli
način masovne proizvodnje stanica, što su ionako već godinama priželjkivali.
Sve se savršeno poklopilo: igrom slučajnosti, ubrzo nakon što mu se NFIP
obratio za pomoć, Gey je shvatio da Henriettine stanice rastu kao
nijedne ljudske stanice prije.
Većina stanica u kulturi rasla je u jednom jedinom sloju u ugrušku na
staklenoj površini, što znači da im je brzo ponestajalo mjesta.
Povećavanje njihova broja bio je mukotrpan posao: znanstvenici su morali
opetovano strugari stanice iz jedne epruvete i podijeliti ih u nekoliko drugih
da im daju više mjesta za rast. No pokazalo se da stanice HeLa nisu izbirljive
- za rast im nije bila potrebna staklena površina. Mogle su rasti plutajući u
mediju za uzgoj, koji je stalno miješala magnetska naprava - bila je to važna
tehnika, koju je razvio Gey, a koju sad nazivamo uzgoj u suspenziji. To je
značilo da stanice HeLa nisu bile ograničene prostorom kao druge stanice;
mogle su se dijeliti sve dok im ne bi ponestalo medija za uzgoj. Što je bila veća
količina medija, to su više rasle. To je otkriće značilo da bi stanice HeLa, ako
su prijemčive za poliovirus, a sve stanice to nisu, riješile problem masovne
proizvodnje i omogućile testiranje cjepiva i bez milijuna majmunskih stanica.
Zato su u travnju 1952. godine Gey i jedan od njegovih kolega iz
savjetničkog odbora NFIP-a - William Scherer, mlad postdoktorand i
predavač na sveučilištu u Minnesotti - pokušali zaraziti Henriettine stanice
poliovirusom. U roku nekoliko dana otkrili su da je HeLa, zapravo,
prijemčivija za virus nego ijedna druga uzgojena stanica. Čim su to shvatili,
znali su da su pronašli ono što je NFIP tražio.
Također su bili svjesni da prije masovne proizvodnje stanica moraju
smisliti kako ih prevoziti. Geyev sustav prijevoza zrakom bio je dobar za
slanje nekoliko stanica kolegama širom svijeta, ali bio bi odveć skup za
goleme pošiljke stanica. A bilo je jasno da masovni uzgoj stanica neće biti ni
od kakve pomoći ako se te stanice ne mogu dopremiti na odredište. Pa su
počeli eksperimentirati.
Na Dan sjećanja, posljednjega ponedjeljka u svibnju 1952, Gey je prikupio
šačicu epruveta sa stanicama HeLa i dovoljno medija za uzgoj da
prežive nekoliko dana, a zatim ih je spakirao u metalnu kutiju obloženu
plutom i ispunjenu ledom da se spriječi pregrijavanje. Natipkao je precizne
upute kako prihraniti stanice i kako rukovati njima, a potom ih je Mary
odnijela na poštu i poslala Schereru u Minnesotu. S obzirom na to da je bio

79
 Knjige.Club Books

praznik, svi su poštanski uredi bili zatvoreni, osim glavne pošte u središtu
grada. Mary je morala presjedati na nekoliko tramvaja da dođe onamo, ali
stigla je. A stigle su i stanice. Kad je četiri dana poslije paket stigao u
Minnesotu, Scherer je stavio stanice u inkubator i počele su rasti. Nikad prije
stanice nisu uspješno poslane poštom.
Da iskušaju različite metode slanja, a i da se uvjere da stanice mogu
preživjeti dug put u bilo kakvim klimatskim uvjetima, Gey i Scharer u
sljedećim su mjesecima razašiljali epruvete sa stanicama HeLa širom SAD-a
zrakoplovom, vlakom i kamionom, iz Minnesote u Norwich pa u New York i
natrag. Stanice su umrle samo u jednoj epruveti.
Kad su u NFIP-u čuli da stanice HeLa prihvaćaju virus dječje paralize i da
ih se može jeftino uzgojiti u golemim količinama, odmah su unajmili
Scherera da nadgleda razvoj Centra za distribuciju stanica HeLa pri Institutu
Tuskegee, jednome od najuglednijih crnih sveučilišta u zemlji. NFIP je za
projekt odabrao Institut Tuskegee zbog Charlesa Bynuma, koji je bio zadužen
za »negro aktivnosti« u sklopu zaklade. Bynum - prirodoslovac, učitelj i
aktivist u borbi za građanska prava te prvi crnac na visoku položaju u zakladi
- htio je da centar bude smješten u Tuskegeeju zato što bi to značilo stotine
dolara u novcu, mnoga nova radna mjesta i mnoge prilike za usavršavanje
mladih crnih znanstvenika.
U samo nekoliko mjeseci osoblje koje se sastojalo od šestorice crnih
znanstvenika i tehničara sagradilo je u Tuskegeeju tvornicu kakve nikad prije
nije bilo. Uza zidove bili su postavljeni industrijski čelični parni
sterilizatori, redovi i redovi golemih posuda s medijem za uzgoj koji su stalno
miješale velike mješalice, inkubatori, staklene boce za uzgoj kultura, i
automatski ubrizgavači stanica - visoke naprave s dugačkim i tankim
metalnim rukama koje su ubrizgavale stanice HeLa u jednu epruvetu za
drugom. Ekipa iz Tuskegeeja svaki je tjedan smiješala na tisuće litara Geyeva
medija za uzgoj, a rabili su soli, minerale i serum prikupljen od mnogih
studenata, vojnika i uzgajivača pamuka koji su se odazvali na oglase u
lokalnim novinama, kojima se nudio novac u zamjenu za krv.
Nekolicina tehničara nadzirala je kvalitetu, svakodnevno zureći kroz
mikroskope u stotine tisuća stanica HeLa u kulturi, provjeravajući jesu li
uzorci živi i zdravi. Drugi su ih po strogo određenu rasporedu slali
istraživačima u dvadeset tri centra za testiranje poliovirusa širom zemlje.
Na kraju se broj osoblja u Tuskegeeju popeo na trideset pet znanstvenika,
koji su proizvodili dvadeset tisuća epruveta staničnih kultura HeLa - oko šest
bilijuna stanica - svakoga tjedna. Bila je to prva tvornica za
proizvodnju stanica, a počela je s jednom jedinom epruvetom stanica HeLa
koju je Gey bio poslao Schereru u prvoj pokusnoj pošiljci, nedugo nakon
Henriettine smrti.

80
 Knjige.Club Books

Znanstvenici su se nadali da će s pomoću tih stanica dokazati da Salkovo

cjepivo djeluje. Uskoro će u New York Timesu biti objavljene
fotografije crnkinja koje nagnute nad mikroskope pregledavaju stanice, u
crnim rukama držeći epruvete sa stanicama HeLa, pod naslovom:

SKUPINA U TUSKEGEEJU POMAŽE U

BORBI PROTIV DJEČJE PARALIZE
Jedinica crnih znanstvenika ima ključnu ulogu
u procjeni učinkovitosti cjepiva doktora Salka
UZGAJAJU SE STANICE HELA

Crni znanstvenici i tehničari, mnogi od njih žene, uporabili su stanice uzete s

crne žene da pomognu spasiti živote milijuna - većinom bijelih -
Amerikanaca. A učinili su to na istom kampusu gdje su - i u isto vrijeme kad
su - državni službenici provodili zloglasnu taskigijsku studiju o sifilisu.
Isprva je centar u Tuskegeeju stanicama HeLa opskrbljivao samo
laboratorije koji su ispitivali cjepivo protiv dječje paralize. Ali kad je postalo
jasno da nema rizika da će ponestati stanica, počeli su ih slati
zračnom poštom svim znanstvenicima koji su izrazili želju da ih kupe, a
naplaćivali su ih deset dolara plus poštarina. Ako su istraživači htjeli saznati
kako se stanice ponašaju u određenim uvjetima, ili kako podnose određene
kemikalije, ili kako proizvode određeni protein, posegnuli su za Henriettinim
stanicama, jer unatoč tomu što su bile kancerozne, stanice HeLa i dalje su
imale mnogo istih temeljnih obilježja kao i normalne stanice: proizvodile su
proteine i komunicirale jedna s drugom kao normalne stanice, dijelile su se i
proizvodile energiju, imale regulaciju izražavanja gena, a i bile su osjetljive
na infekcije, što ih je činilo optimalnim oruđem za sintetiziranje i
proučavanje raznih tvari u kulturi, uključujući bakterije, hormone, proteine i
pogotovo viruse.
Virusi se razmnožavaju tako da ubrizgaju djelić svoga genskog materijala
u živu stanicu, čime praktički reprogramiraju stanicu da razmnožava
virus umjesto sebe. Kao i u mnogim drugim slučajevima, kad je riječ o uzgoju
virusa, činjenica da su stanice HeLa maligne učinila ih je još korisnijima.
Stanice HeLa rasle su brže nego normalne stanice pa se stoga brže i dolazilo
do rezultata. Stanice HeLa bile su kao radni konj: otporne, jeftine i bilo ih je
posvuda.
A i trenutak je bio savršen. Početkom pedesetih saznanja o virusima bila
su u povojima pa su znanstvenici Henriettine stanice, kad bi stigle u
laboratorije širom zemlje, počeli izlagati raznim virusima - herpesa, ospica,

81
 Knjige.Club Books

mumpsa, kuge peradi, konjskog encefalitisa - da bi mogli proučavati kako

svaki od tih virusa prodire u stanicu, razmnožava se i širi.
Henriettine su stanice pomogle razvoju tada još nerazvijena polja
virologije, ali to je bio tek početak. U godinama nakon Henriettine smrti,
rabeći neke od prvih epruveta s njezinim stanicama, znanstvenici širom
svijeta došli su do nekoliko važnih znanstvenih otkrića u brzom slijedu.
Najprije je skupina istraživača uz pomoć stanica HeLa razvila metodu
zamrzavanja stanica, a da one pritom ne budu oštećene ili promijenjene. To
je omogućilo slanje stanica širom svijeta već standardiziranim metodama
prijevoza smrznute hrane i smrznute sperme za oplodnju stoke. Također, to
je značilo i da znanstvenici sad mogu pohraniti stanice između pokusa, a da
se ne moraju brinuti o hranjenju i održavaju sterilnosti. Ali znanstvenike je
najviše uzbudila mogućnost zamrzavanja stanica u raznim stanjima.
Smrzavanje stanice bilo je kao da pritisneš tipku za stanku: dijeljenje
stanice, metabolizam i sve ostalo jednostavno je stalo, a nakon
odmrzavanja nastavilo se kao da si opet pritisnuo tipku za reprodukciju.
Znanstvenici su sad mogli zaustavljati stanice u raznim intervalima tijekom
pokusa pa su i mogli uspređivati kako određene stanice reagiraju na
određene lijekove tjedan, dva ili šest nakon što su mu bile izložene. Mogli su
identične stanice promatrati u različitim razdobljima i proučavati promjene
koje nastaju starenjem. Vjerovali su da će smrzavanjem stanica u različitim
stadijima moči vidjeti onaj trenutak kad normalna stanica koja raste u kulturi
postane zloćudna, fenomen koji su nazivali spontanom preobrazbom.
Smrzavanje je bilo tek prvo od nekoliko dramatičnih poboljšanja koja su
stanice HeLa pomogle donijeti u područje kultura tkiva. Jedno od
najvećih bila je standardizacija tog područja, koje je u tom trenutku bilo u
priličnom rasulu. Gey i njegovi kolege bili su se žalili da previše vremena
gube na pripremu medija za uzgoj i na trud da stanice održe živima. Najviše
ih je brinulo da će - s obzirom na to da su svi rabili različite sastojke i recepte
za medij, stanice i tehnike - biti teško, ako ne i nemoguće, ponoviti
rezultate tuđih pokusa, a to je bitan dio znanosti: otkriće se ne smatra
vrijednim ako drugi znanstvenici ne mogu ponoviti pokus s identičnim
rezultatom. Bojali su se da će bez standardiziranih materijala i metoda
područje uzgoja tkiva u kulturi stagnirati.
Gey i nekolicina kolega već su organizirali komisiju koja je trebala razviti
postupak »pojednostavnjenja i standardizacije tehnika uzgoja kultura
tkiva«. Također su uvjerili dvije mlade tvrtke za opskrbu biološkim
materijalom - Microbiological Associates i Difco Laboratories - da počnu
proizvoditi i prodavati sastojke medija za uzgoj i poučili ih tehnikama koje su
potrebne za to. Te su tvrtke tek bile počele prodavati sastojke za medij, ali

82
 Knjige.Club Books

uzgajivači stanica u kulturi i dalje su medij morali smiješati sami, svaki

prema svojim receptima.
Standardizacija polja nije bila moguća sve dok se nije dogodilo nekoliko
stvari: prvo, u Tuskegeeju je počela masovna proizvodnja stanica HeLa;
drugo, Harry Eagle, istraživač s Nacionalnih instituta za zdravstvo (NIH)
uz pomoć stanica HeLa razvio je prvi standardizirani medij za uzgoj kojega
se moglo smiješati na litre i slati drugim laboratorijima već spremnog za
uporabu; i treće, Gey i nekolicina drugih uz pomoć stanica HeLa odredili su
koje su staklene posude i koji čepovi za epruvete najmanje štetne za stanice.
Tek su tada, prvi put, istraživači širom svijeta mogli raditi s istim
stanicama, uzgajati ih u istome mediju i koristiti se istom opremom, a sve su
to mogli naručiti da im bude dostavljeno u laboratorije. A ubrzo će čak moći
rabiti prve klonove ljudskih stanica, što je bilo nešto čemu su težili već
godinama.
Kad danas čujemo riječ klon, zamislimo znanstvenike koji iz DNK jednoga
roditelja stvaraju cijele žive životinje - poput čuvene klonirane ovce Dolly. Ali
prije kloniranja cijelih životinja bilo je kloniranje pojedinačnih stanica -
Henriettinih stanica.
Da biste shvatili zašto je kloniranje stanica bilo važno, morate znati dvije
stvari: prvo, stanice HeLa nisu izrasle iz jedne Henriettine stanice, nego
iz odsječka njezina tumora, a taj se komadičak sastojao od skupa stanica.
Drugo, stanice se često ponašaju različito čak i kad su iz istoga uzorka, što
znači da neke rastu brže od drugih, neke proizvode više poliovirusa, a neke
su otporne na određene antibiotike. Znanstvenici su htjeli uzgojiti stanične
klonove - linije stanica koje vuku podrijetlo od pojedinačnih stanica - da
mogu iskoristiti njihova jedinstvena obilježja. Uspjelo je to skupini
znanstvenika u Koloradu pa svijet uskoro ne samo da je imao stanice HeLa
nego i stotine, a ubrzo i tisuće njihovih klonova.
Uz pomoć rane tehnologije za uzgoj kultura i kloniranje, koja je bila
razvijena primjenom stanica HeLa, došlo je do mnogih kasnijih
napredaka kojima je preduvjet bila sposobnost uzgoja pojedinačnih stanica
u kulturi, a među njih se ubrajaju i izolacija matičnih stanica i oplodnja in
vitro. U međuvremenu se HeLa stanicu, kao standardnu ljudsku stanicu u
većini laboratorija, rabilo i u istraživanjima koja će donijeti napredak u
novom području - ljudskoj genetici.
Istraživači su već dugo vjerovali da ljudske stanice sadržavaju četrdeset
osam kromosoma, niti DNK unutar stanica koje sadržavaju sve naše
genske informacije. Ali kromosomi su zbijeni jedni uz druge pa im nije bilo
lako odrediti točan broj. Potom je, 1953. godine, genetičar u Teksasu
slučajno pomiješao pogrešnu tekućinu sa stanicama HeLa i još nekim
stanicama, ali s tom mu se pogreškom posrećilo. Kromosomi unutar stanica

83
 Knjige.Club Books

nabrekli su i raširili se pa su znanstvenici prvi put mogli jasno vidjeti svakoga

od njih. To slučajno otkriće bilo je prvi od nekoliko događaja koji će
omogućiti dvojici istraživača iz Španjolske i Švedske da otkriju da normalne
ljudske stanice imaju četrdeset šest kromosoma.
Kad su saznali koliko bi kromosoma ljudi trebali imati, znanstvenici su
dobili mogućnost prepoznati kad ih neka osoba ima premalo ili previše, što
je omogućilo dijagnosticiranje genskih bolesti. Istraživači širom
svijeta uskoro su počeli prepoznavati kromosomske poremećaje; otkrili su
da pacijenti s Downovim sindromom imaju još jedan kromosom broj 21, da
oni s Klinefelterovim sindromom imaju spolni kromosom viška, dok pacijenti
s Turnerovim sindromom nemaju nijedan ili im nedostaje dio jednoga.
Sa svim je tim otkrićima porasla potražnja za stanicama HeLa, a pogon u
Tuskegeeju nije je uspijevao zadovoljiti. Vlasnik tvrtke Microbiological
Associates - vojni časnik po imenu Samuel Reader - nije se razumio u
znanost, ali njegov poslovni partner Monroe Vincent bio je istraživač i
poznavao je moguće tržište za stanice. Mnogi su znanstvenici trebali stanice,
ali malo njih imalo je vremena ili mogućnosti uzgojiti ih u dovoljnim
količinama. Tako su Reader i Vincent iskoristili stanice HeLa kao odskočnu
đaku za pokretanje prvog centra za masovnu proizvodnju, prodaju i
distribuciju stanica.
Počelo je s postrojenjem koje je Reader od milja zvao svojom »staničnom
tvornicom«. U Bethesdi, u državi Maryland, nasred širom otvorena
skladišta koje je nekoć bilo tvornica kukuruznog čipsa Fritos, sagradio je
prostoriju staklenih zidova u kojoj se nalazila beskonačna pokretna vrpca sa
stotinama ugrađenih držača za epruvete. Izvan te staklene prostorije sve je
bilo vrlo slično pogonu u Tuskegeeju, osim što su goleme bačve s medijem za
uzgoj bile još veće. Kad su stanice bile spremne za otpremu, glasno bi
zazvonio i svi bi radnici u zgradi, uključujući i dostavljače pošte, prestali s
onim što su u tome trenutku radili, navukli zaštitne kute i maske te se
poredali uz pokretnu vrpcu. Jedni su punili epruvete, drugi su stavljali
gumene čepove i hermetički ih zatvarali, ili ih slagali u veliki inkubator, gdje
su ostajale sve do pakiranja prije otpreme.
Najveći kupci bili su laboratoriji poput NIH-a, koji je imao stalne otvorene
narudžbe za milijune stanica HeLa koje su im dostavljali po unaprijed
dogovorenu rasporedu. Ali mogli su naručivati i znanstvenici širom svijeta,
i za manje od pedeset dolara bi im iz Microbiological Associates već
sljedećega dana poslali bočice sa stanicama HeLa. Reader je imao ugovore s
nekoliko velikih aviokompanija pa bi, čim bi stigla narudžba, poslao
dostavljača sa stanicama da ih otpremi prvim sljedećim letom, a zatim bi ih
iz odredišne zračne luke taksijem dostavili u laboratorije. Tako je, korak po

84
 Knjige.Club Books

korak, rođena industrija prodaje humanoga biološkog materijala vrijedna

milijarde dolara.
Reader je unovačio vrhunske stručnjake iz tog područja da mu kažu koje
proizvode najviše trebaju i da mu pokažu kako da ih napravi. Jedan od
njegovih savjetnika bio je i Leonard Hayflick, najpoznatiji od pionira
uzgoja stanica u kulturi koji je još živ. Kad sam razgovarala s njim, rekao mi
je: »Microbiological Associates i Sam Reader napravili su apsolutnu
revoluciju u tom polju, a nisam od onih koji riječ revolucija rabe olako.«
Kako je Readerov posao bujao, potražnja za stanicama iz Tuskegeeja
naglo je pala. NFIP je zatvorio svoj centar za proizvodnju stanica HeLa, jer su
se znanstvenici sad sve potrebne stanice nabavljali od Microbilogical
Associates i njima sličnih. Uskoro stanice HeLa više nisu bile jedine koje su se
kupovale i prodavale za istraživanja - nakon standardizacije medija za uzgoj
i opreme, uzgoj stanica u kulturi postao je lakši i istraživači su počeli uzgajati
razne stanice. Ali nijedne nisu rasle u takvim količinama kao HeLa.
S obzirom na jačanje Hladnog rata, neki su znanstvenici počeli izlagati
Henriettine stanice golemim dozama zračenja da bi mogli proučiti kako
nuklearne bombe razaraju stanice i otkriti kako poništiti ta oštećenja. Drugi
su ih stavljali u posebne centrifuge koje su se vrtjele tako brzo da je tlak
unutra bio 100.000 puta veći od onoga u normalnim uvjetima, da vide što se
događa s ljudskim stanicama u ekstremnim uvjetima poput ronjenja na
velikim dubinama ili leta u svemir.
Činilo se da su mogućnosti beskonačne. U jednom je trenutku voditeljica
programa za zdravstvenu edukaciju pri Udruzi mladih kršćanki (Young
Women’s Christian Association, YMCA) čula za kulture tkiva pa je
napisala pismo skupini istraživača, rekavši da se nada da će na taj način
uspjeti pomoći i starijim ženama iz YMCA. »Žale se da koža i tkivo na licu i
vratu kad-tad počne pokazivati učinke zuba vremena«, napisala je.
»Pomislila sam da, sad kad znate kako održati tkiva na životu, sigurno postoji
neki način da se to primijeni na područje vrata i lica.«
Henriettine stanice nisu mogle pomoći da se vrati mladost ženskome
vratu, ali kozmetičke i farmaceutske tvrtke širom SAD-a i Europe počele
su na njima, umjesto na laboratorijskim životinjama, ispitivati nove
proizvode da bi se vidjelo izazivaju li stanična oštećenja. Znanstvenici su
stanice HeLa rezali na pola da pokažu da stanice mogu živjeti i nakon što im
je odstranjena jezgra, a koristili su ih i za razvoj metoda kako ubrizgati
supstancije u stanice, a da ih se pritom ne uništi. Uz pomoć stanica HeLa
ispitivali su učinak i posljedice steroida, citostatika, hormona, vitamina i
stresa izazvana čimbenicima iz okoliša; zarazili su ih tuberkolozom,
salmonelom i bakterijom koja izaziva vaginitis.

85
 Knjige.Club Books

Na zahtjev američke vlade, Gey je 1953. ponio Henriettine stanice sa

sobom na Daleki istok, gdje je proučavao hemoragijsku groznicu, koja
je ubijala američke snage. Također ih je ubrizgavao štakorima, da vidi hoće li
izazvati pojavu raka. Ali uglavnom se pokušavao odmaknuti od stanica HeLa
i umjesto toga usredotočiti se na uzgoj normalnih i kanceroznih
stanica uzetih od istoga pacijenta, da bi ih mogao međusobno usporediti. Ali
nije mogao pobjeći od naoko beskrajna niza pitanja o stanicama HeLa i
staničnim kulturama koja su mu postavljali drugi znanstvenici. Nekoliko
puta tjedno u njegov su laboratorij dolazili istraživači koji su htjeli naučiti
njegove tehnike, a i sam je često putovao do raznih laboratorija širom svijeta,
gdje je pomagao postaviti pogone za uzgoj staničnih kultura.
Mnogi Geyevi kolege pritiskali su ga neka objavi rezultate svojih
istraživanja, da mu se na taj način pripišu zasluge za njegov rad, ali uvijek je
odgovarao da je prezauzet. I kod kuće je često radio cijelu noć. Pisao je
zamolbe za dodjelu dodatnih sredstava, često je na pisma odgovarao s
nekoliko mjeseci zakašnjenja, a dogodilo se i da je umrlom zaposleniku
nastavio isplaćivati plaću još tri mjeseca nakon njegove smrti prije no što je
to itko primijetio. Mary i Margaret godinu su ga dana nagovarale da napokon
objavi nešto o uzgoju stanica HeLa; na kraju je napisao kratak sažetak za
konferenciju, a Margaret ga je poslala na objavu. Nakon toga ona je redovito
umjesto njega pisala i slala članke o njegovu radu.
Sredinom pedesetih, kad je sve više znanstvenika počelo raditi s
kulturama tkiva, Gey se umorio. Pisao je prijateljima i kolegama: »Netko bi
trebao smisliti suvremenu frazu i reći, barem zasad, da je svijet poludio za
kulturama tkiva i mogućnostima koje pružaju. Nadam se da je iz sve te
halabuke koja se digla oko toga izišlo barem nekoliko dobrih stvari koje su
bile od pomoći drugima... No više od svega priželjkujem da se stvari malo
smire.«
Geyu je išla na živce ta raširena zaokupljenost stanicama HeLa. Uostalom,
bilo je tu mnogo drugih stanica s kojima se moglo raditi, uključujući i neke
koje je sam uzgojio: A.Fi i D-i Re, obje nazvane po pacijentima od kojih su bile
uzete. Redovito ih je nudio znanstvenicima, ali njih je bilo teže uzgajati pa
nikad nisu postale tako popularne kao Henriettine stanice. Geyu je laknuo da
je netko drugi preuzeo distribuciju stanica HeLa pa to više nije morao raditi
osobno, ali nije mu se sviđalo to što sad više nije imao nimalo nadzora nad
tim.
Od osnutka tvornice za proizvodnju stanica HeLa u Tuskegeeju, Gey je bio
pisao nizove pisama drugim znanstvenicima, pokušavajući ograničiti način
uporabe Henriettinih stanica. Pisao je i svome prijatelju i kolegi Charlesu
Pomeratu te mu se požalio na činjenicu da drugi - uključujući i neke
u Pomeratovu laboratoriju - rabe stanice HeLa za istraživanja koja je i

86
 Knjige.Club Books

Gey »posve sposoban« sam obaviti, a u nekim ih slučajevima već i jest bio
obavio, ali još nije objavio rezultate. Pomerat je odgovorio:
Što se tiče tvog ... neodobravanja širine raspona istraživanja soja HeLa, ne
vidim kako misliš zaustaviti napredak u tom smjeru, s obzirom na to da si taj
niz pustio u tako širok optjecaj da ga se sad može svagdje kupiti. To je
otprilike kao da tražiš od ljudi neka ne rade na zlatnom hrčku! ... Jasno mi je
da su stanice HeLa postale široko dostupne tvojom dobrotom i shvaćam
zašto ti se sad čini da se svi pokušavaju okoristiti.
Pomerat je napomenuo da je Gey trebao završiti vlastito istraživanje
stanica HeLa prije nego što ih je »pustio u opticaj, jer nakon toga postale su
sveopće znanstveno vlasništvo«.
Ali Gey to nije učinio. A čim je HeLa postala »sveopće znanstveno
vlasništvo«, ljudi su se počeli pitati tko je žena iza tih stanica.

87
 Knjige.Club Books

14
Helen Lane

Toliko je mnogo ljudi znalo Henriettino ime da se moglo

očekivati da će procuriti. Gey je bio rekao Williamu Schereru i njegovu
savjetniku Jeromeu Syvertonu u Minneapolisu, kao i ljudima u NFIP-u, koji su
vjerojatno rekli ekipi u Tuskegeeju. Svi u Geyevu laboratoriju znali su joj ime,
baš kao što su ga znali i Howard Jones, Richard TeLinde i drugi liječnici iz
bolnice Johns Hopkins koji su je liječili.
Tako je 2. studenoga 1953. Minneapolis Star postao prva tiskovina u kojoj
je objavljeno ime žene od koje su potekle stanice HeLa. Doduše, novinar je
pogrešno naveo njezino prezime. U članku je pisalo da HeLa potječe od »žene
iz Baltimorea po imenu Henrietta Lakes«.
Nitko ne zna tko je novinaru Minneapolis Stara odao zamalo točnu inačicu
Henriettina imena. Ubrzo nakon objave članka Gey je primio pismo Jeromea
Syvertona u kojemu je stajalo: »Pišem vam da vas uvjerim da ni Bili ni ja
nismo novinama odali pacijentičino ime. Kako što znate, Bili i ja slažemo se s
vama da bi se taj soj uvijek trebao nazivati samo HeLa i da se pacijentičino
ime ne bi trebalo rabiti«.
No ime je izišlo u javnost. Dva dana nakon što je članak objavljen Roland
H. Berg - službenik NFIP-a zadužen za odnose s javnošću - poslao je
Geyu pismo da mu kaže da planira napisati podrobniji članak o stanicama
HeLa za jedan popularniji časopis. Berga je »zaintrigirao znanstveni i ljudski
element u takvoj priči«, napisao je, i rado bi saznao još.
Gey mu je odgovorio: »Razgovarao sam o tome s doktorom TeLindeom i
on je pristao da taj materijal bude predstavljen u članku u
popularnom časopisu. No ne možemo otkriti pacijentičino ime.«
Ali Berg je ustrajao:
Možda bih vam trebao dodatno opisati kako sam zamislio taj članak,
pogotovo s obzirom na vašu izjavu da se pacijentičino ime ne smije obznaniti.
... Ako želite informirati [čitateljstvo], morate im pobuditi zanimanje.

88
 Knjige.Club Books

... Ako priča nema temeljne elemente one čisto ljudske strane, nemoguće
je privući čitateljevu pozornost. A ako je suditi prema ono malo
podataka koje imamo, priča o stanicama HeLa sadrži sve te elemente. ...
Srž cijele priče bio bi opis toga kako se te stanice, izvorno uzete od
Henriette Lakes, uzgajaju i upotrebljavaju za dobrobit čovječanstva. ...
U takvoj je priči ime pojedinca iznimno važno. Zapravo, ako budem pisao
tu priču, planiram razgovarati s rođacima gospođe Lakes i objaviti je
isključivo uz njihovu potpunu suradnju i odobrenje. Možda niste upoznati, ali
identitet pacijentice već je poznat javnosti, budući da joj je ime objavljeno u
novinama. Na primjer, mogu vas uputiti na članak objavljen u Minneapolis
Staru od 2. studenoga 1953.
Shvaćam vaše razloge i vašu želju da se ne objavi ime pacijentice te da se
tako spriječi moguća povreda privatnosti. No vjerujem da bi se u članku
kakav ja predlažem u potpunosti zaštitila prava svih pojedinaca.
Berg nije objasnilo kako bi objavljivanje Henriettina imena zaštitilo
privatnost ili prava njezine obitelji. Zapravo, takvo što zauvijek bi povezalo
Henriettu i njezinu obitelj sa stanicama i svim medicinskim
informacijama dobivenim iz njihove DNK. To ne bi zaštitilo privatnost
Lacksovih, ali bi im svakako bilo promijenilo živote. Saznali bi da su
Henriettine stanice još žive, da su bile uzete bez njezina znanja, a da se
kupuju, prodaju i rabe u istraživanjima bez njihova znanja.
Gey je pismo proslijedio TeLindeu i ostalima u Hopkinsu, uključujući i
osobu zaduženu za odnose s javnošću, pitajući ih za mišljenje i što da
odgovori.
»Ne vidim zašto se i bez odavanja njezina imena ne bi mogla ispričati
zanimljiva priča«, odgovorio je TeLinde. »Budući da nema razloga za
iznošenje imena u javnost, smatram da nema smisla riskirati da se
otkrivanjem identiteta dovedemo u nevolje.«
TeLinde nije rekao u kakve bi se to »nevolje« mogli dovesti
objavljivanjem Henriettina imena. Držanje pacijentovih podataka u tajnosti
polako je prelazilo u standardnu praksu, ali nije bilo propisano zakonom pa
odavanje imena nije bilo nešto što ne dolazi u obzir. Zapravo, napisao je
Geyu: »Ako se ne slažeš sa mnom po tom pitanju, rado ću porazgovarati s
tobom o tome.«
Gey je otpisao Bergu: »Zanimljivu bi se priču dalo sagraditi i oko
izmišljena imena.« Ali nije bio u potpunosti protiv objavljivanja njezina
pravog imena. »Možda ipak ima izgleda da dobijete što želite«, napisao je. »U
potpunosti shvaćam važnost ljudskog elementa u takvoj priči pa predlažem
da svratite u posjet dr. TeLindeu i meni.«
Gey nikad nije rekao Bergu da su u Minneapolis Staru pogrešno napisali
Henriettino prezime, a Berg nikad nije napisao taj članak. No novinari nisu
89
 Knjige.Club Books

odustali od priče. Nekoliko mjeseci poslije novinar časopisa Collier,

Bill Davidson, kontaktirao je Geya - planirao je napisati priču identičnu
onoj koju je bio predložio Berg. Taj je put Gey zauzeo čvršći stav, možda
zato što Davidson, za razliku od Berga, nije bio povezan s organizacijom koja
je bila jedna od glavnih Geyevih izvora financijske potpore. Gey je pristao
na intervju pod dva uvjeta: da dobije konačnu verziju članka na autorizaciju
i da se u časopisu ne objave osobni podaci ili puno ime i prezime
pacijentice od koje potječu stanice.
Urednica časopisa bila je razočarana. Poput Berga, i ona je smatrala da bi
»ljudska priča u pozadini tih stanica pobudia veliko zanimanje javnosti«. Ali
Gey se nije dao. Ako želi da on ili itko od njegovih kolega razgovara
s Davidsonom, Collier mora objaviti članak bez pacijentičina imena.
Urednica je na kraju pristala na to pa je 14. svibnja 1954. u časopisu
Collier objavljena priča o snazi i obećanju koje predstavlja kultura tkiva.
Gledati kako se na zaslonu dijele stanice HeLa, napisao je Davidson, »bilo je
kao kratak pogled u besmrtnost«. Zbog staničnih kultura, rekao je, svijet je
»na pragu nadobudne nove ere u kojoj će rak, mentalne bolesti i, zapravo, sve
bolesti koje se sad smatraju neizlječivima prestati mučiti čovječanstvo«. A
velik dio toga zahvaljujući stanicama jedne žene, »neopjevane junakinje
medicine«. U članku se navodilo da joj je ime bilo Helen L. i da je bila »mlada
žena u ranim tridesetima, koja je u bolnicu Johns Hopkins došla s neizlječivim
rakom vrata maternice«. Također je pisalo da je Gey uzgojio stanice Helen L.
iz uzorka koji je uzet nakon njezine smrti, ne prije.
Ne zna se odakle su došla ta dva pogrešna podatka, ali sigurno je
pretpostaviti da je izvor bio unutar zidova Hopkinsa. Prema dogovoru,
urednica Colliera prije objavljivanja poslala je priču Geyu na autorizaciju.
Tjedan poslije ispravljenu joj je verziju poslao Joseph Kelly, načelnik službe
za odnose s javnošću iz bolnice Johns Hopkins. Kelly je, najvjerojatnije uz
Geyevu pomoć, preradio članak, ispravivši nekoliko znanstvenih pogrešaka,
ali ostavivši dva netočna podatka: vrijeme kad su uzgojene prve stanice i ime
Helen L.
Nekoliko desetljeća poslije, kad je novinar Rolling Stonea upitao Margaret
Gey odakle je došlo ime Helen Lane, rekla mu je: »O, ne znam. Zabunio se neki
izdavač u Minneapolisu. Ime uopće nije trebalo biti otkriveno. Netko se
zabunio.«
Jedan od Geyevih kolega rekao mi je da je Gey smislio pseudonim da
zamaže oči novinarima i da ih omete u otkrivanju Henriettina stvarnog
identiteta. Od dana kad je objavljena priča u Collier u pa sve do sedamdesetih
godina prošloga stoljeća, žena u pozadini stanica HeLa najčešće će biti
spominjana kao Helen Lane, ponekad kao Helen Larson, ali nikada kao

90
 Knjige.Club Books

Henrietta Lacks. Upravo zbog toga, njezina obitelj nije imala pojma da su
njezine stanice još žive.

91
 Knjige.Club Books

15
»Premala
da bi je se
sjećala«

Nakon Hentriettina sprovoda, rođakinje iz Clovera i odasvud

iz Turner Stationa dolazile su pomoći kuhati za obitelj i brinuti se za djecu.
Dolazile su i odlazile, dovodeći sa sobom djecu i unuke, nećake, bratiće i
sestrične. A jedna od njih - nitko nikad nije bio siguran koja - donijela je i
tuberkulozu. Nekoliko tjedana nakon Henriettine smrti, Sonny, Deborah i
mali Joe - svi u dobi između jedne i četiri godine - bili su pozitivni na
tuberkulozu.
Liječnik je Deborah poslao kući s tabletama veličine metka, ali s njezinim
je mlađim bratom Joeom bila sasvim druga priča. Imao je nepunih
godinu dana i tuberkuloza ga je zamalo ubila. Veći dio svoje druge godine Joe
je proveo u bolnici, iskašljavajući krv u sobi za izolaciju. Nakon toga su
ga mjesecima slali od jednih rođaka do drugih.
Budući da je Day radio na dva posla, Lawrence je napustio školu i većinu
se vremena brinuo za braću i Deborah, ali povremeno bi htio izići iz kuće
i otići igrati biljar. Sa šesnaest godina bio je premlad da bi mu dopustili
ulazak u dvoranu pa si je nabavio glasačku iskaznicu i slagao da ima
osamnaest godina. Nitko nije mogao dokazati da laže, jer rođen je na podu u
domaćoj kući pa nije imao ni rodni list ni osobnu iskaznicu. Ali njegov mu se
plan obio o glavu. Zbog Korejskoga rata kongres je upravo bio spustio
minimalnu dobnu granicu za služenje vojske na osamnaest i pol godina pa su
Lawrencea unovačili već sa šesnaest. Poslali su ga u Virdžiniju, gdje je dvije
godine služio u medicinskoj jedinici u Fort Beivoiru. Nakon Lawrenceova
odlaska, djecu Lacksovih morao je podizati netko drugi.
Sonnyju, Deborah i Joeu nitko nije rekao što se dogodilo njihovoj majci, a
oni su se bojali pitati. U ono je vrijeme vrijedilo pravilo: slušaj odrasle i učini
što ti kažu ili ćeš nastradati. Morali su sjediti sklopljenih ruku i šutjeti sve dok
im netko ne postavi neko pitanje. Koliko su oni znali, njihova je majka

92
 Knjige.Club Books

jednoga dana jednostavno otišla. Nikad se više nije vratila, a umjesto nje
dobili su Ethel.
Ethel je bila žena od koje su se Sadie i Henrietta svojevremeno skrivale
na plesnjaku, ona za koju su se Sadie i Margaret mislile da je bila ljubomorna
na Henriettu. Nazivale su je »onom zlobnom ženom«, a kad su se ona i
njezin suprug Galen uselili u kuću, rekavši da su došli pomoći oko djece, Sadie
i Margaret bile su sigurne da se Ethel pokušava nabacivati Dayu. Ubrzo
su počele kružiti priče o tome da Ethel spava s Dayom, a ne s Galenom.
Velik broj rođaka i dalje je uvjeren da se Ethel uselila u kuću i započela vezu
s Dayom samo zato da bi dala oduška svoj mržnji prema Henrietti tako što
će joj maltretirati djecu.
Henriettina su djeca rasla gladna. Ethel bi im svakoga jutra dala po jednu
hladnu pogačicu koja im je trebala trajati do večere. Stavila je lokote na
hladnjak i kuhinjske ormariće da djeca ne bi jela između obroka. Nisu
smjeli stavljati led u čašu s vodom jer joj je zveckanje bilo preglasno. Ako su
bili dobri, ponekad bi im dala krišku salame ili hladnu hrenovku, ili bi im
na pogaču izlila malo masnoće iz tave u kojoj je pržila slaninu, ili bi za
desert smiješala vodu s malo octa i šećera. Ali rijetko je smatrala da su dobri.
Lawrence je otpušten iz vojske 1953, ali uselio se u vlastitu kuću - nije
imao pojma kako Ethel postupa s njegovom braćom i Deborah. Kako su djeca
polako rasla, Ethel bi ih budila u zoru i tjerala da čiste kuću, kuhaju, peru
rublje i odlaze u kupnju. Ljeti ih je vodila u Clover, gdje bi ih poslala
da rukama skidaju gusjenice s listova duhana. Duhanski sok ostavljao im je
mrlje na prstima i izazivao mučninu kad bi im došao u usta, ali naviknuli su
se. Mali Lacksovi morali su raditi od zore do mraka, bez odmora, bez hrane i
vode do sumraka, čak i po najvećoj ljetnoj žegi. Ethel bi ih gledala s kauča ili
s prozora, a ako bi koji od njih prestao raditi prije nego što mu je ona
dopustila, sve bi ih gadno istukla. Jednom je Sonnyja tako jako istukla
električnim kabelom da je završio u bolnici. Ali najgore je uvijek prolazio Joe.
Ponekad bi ga počela tući bez ikakva razloga, dok je spavao ili sjedio za
stolom. Udarila bi ga šakom ili nečim drugim što bi joj u tom trenutku bilo pri
ruci: cipelom, stolcem, štapom. Tjerala ga je da stoji u kutu u
mračnom podrumu, na jednoj nozi, nosa pritisnuta o zid, dok mu prašina
ulazi u oči. Katkad bi ga zavezala užetom i satima ga ostavila u mraku. Znala
ga je ostaviti dolje i cijelu noć Ako mu jedna noga ne bi bila u zraku kad je
došla pogledati, dobio bi remenom po leđima. Ako bi zaplakao, udarila bi još
jače. Sonny i Deborah nisu mu mogli pomoći; ako bi makar samo pisnuli,
Ethel bi i njih izmlatila. Nakon nekog vremena došlo je do toga da Joe više nije
reagirao na batine. Prestao je osjećati bol, osjećao je samo bijes.
Policija je više puta dolazila reći Dayu ili Ethel neka skinu Joea s krova,
gdje je ležao na trbuhu i gađao prolaznike zračnom puškom. Kad su ga

93
 Knjige.Club Books

policajci pitali što radi, rekao im je da vježba jer će, kad naraste, biti
snajperist. Mislili su da se šali.
Joe je odrastao u najopakije, najgnjevnije dijete koje je itko od Lacksovih
ikada poznavao, a u obitelji su počele kružiti priče da mu se sigurno
nešto dogodilo s mozgom dok se još razvijao u Henrietti, zajedno s rakom.
Godine 1959. Lawrence se uselio u novu kuću sa svojom djevojkom
Bobbette Cooper. Pet godina prije bila je zapazila Lawrencea dok je hodao
ulicom u vojničkoj odori i odmah se zaljubila u njega. Baka ju je
upozorila: »Ne petljaj se s tim malim, ima zelene oči, zelenu uniformu, zeleni
auto. Nije mu za vjerovati.« Ali Bobbette nije poslušala. Počeli su zajedno
živjeti kad je njoj bilo dvadeset, a njemu dvadeset četiri godine; iste im se
godine i rodilo prvo dijete. Te su godine i saznali da je Ethel tukla Deborah i
braću. Bobbette je ustrajala na tome da se cijela obitelj useli k njoj i
Lawrenceu, a pomogla je brinuti se za Sonnyja, Deborah i Joea kao da su joj
vlastita djeca.
Deborah je tad imala deset godina. Iseljenje iz Etheline kuće značilo je
kraj zlostavljanja za njezinu braću, ali ne i za nju, Ethelin suprug Galen bio je
Deborahin najveći problem, a pronašao bi je kamo god je otišla.
Kad ju je Galen počeo dirati kako je smatrala da ne bi smio, pokušala je
reći Dayu, ali nije joj povjerovao. A Ethel ju je samo zasula riječima
kakve nikad prije nije čula, poput kuja i drolja. U autu, svi su osim nje pili;
Day bi vozio, Ethel je sjedila naprijed s njim, a Deborah na stražnjem sjedalu,
stisnuta uz vrata, pokušavajući se odmaknuti što dalje od Galena, no on bi se
jednostavno primaknuo. Dok je Day vozio jednom rukom grleći Ethel, Galen
bi dohvatio Deborah na stražnjem sjedalu, gurajući joj ruke pod bluzu, u
hlače, između nogu. Nakon što ju je prvi put dirao, Deborah se zaklela da više
nikad neće odjenuti traperice s kopčama umjesto patentnog zatvarača. Ali ni
to ga nije zaustavilo, baš kao ni tijesan remen. Na kraju je samo zurila kroz
prozor, moleći u sebi neka Day vozi što brže i stalno iznova
odgurujući Galenove ruke.
Jednoga ju je dana nazvao i rekao: »Dale, dođi amo po novce. Ethel hoće
da joj kupiš neki sok.«
Kad je Deborah došla u Galenovu kuću, zatekla ga je kako leži gol na
krevetu. Nikad prije nije bila vidjela penis i nije imala pojma što to znači
kad je u erekciji, ili zašto ga on trlja. Znala je samo da nešto nije u redu.
»Ethel hoće šest komada«, rekao joj je Galen i potapšao madrac pokraj
sebe. »Novci su tu kraj mene.«
Deborah je nastavila gledati u pod, a zatim je brzo pritrčala krevetu i
zgrabila novac, izmaknuvši mu se kad je posegnuo za njom. Potrčala je
niza stube, a on za njom, gol i urlajući: »Vrati se ovamo, nisam gotov s

94
 Knjige.Club Books

tobom, Dale! Kurvo mala! Čekaj samo kad ti ocu kažem!« Deborah je pobjegla,
što ga je samo još više razgnjevilo.
Unatoč batinama i zlostavljanju, Deborah je osjećala veću privrženost
prema Galenu nego prema Dayu. Kad je nije tukao, Galen ju je
obasipao pažnjom i darovima. Kupovao joj je lijepu odjeću i vodio je na
sladoled. U tim bi se trenucima Deborah pretvarala da joj je otac i osjećala bi
se kao normalna djevojčica. Ali nakon što je trčao gol za njom kroz kuću,
shvatila je da darovi toga nisu vrijedni pa mu je na kraju rekla da ih više ne
želi.
»Kupit ću ti nove cipele«, rekao joj je pa zastao, milujući je po nadlaktici.
»Ne moraš se ništa brinut. Stavit ću gumicu, ne moraš se bojat da ćeš
zatrudnit.« Deborah nikad nije čula za gumicu i nije znala što znači
zatrudnjeti, znala je samo da želi da je Galen ostavi na miru.
Počela je prati podove po kućama i glačati za sitnu naknadu. Poslije posla
krenula bi kući, ali Galen bi je putem sustigao u autu, uvukao je unutra
i pokušavao je dirati. Jednoga dana, nedugo nakon njezina dvanaestog
rođendana, stao je autom pokraj Deborah i rekao joj neka uđe, ali taj je put
samo nastavila hodati.
Galen je zaustavio auto i zaurlao: »Ulazi unutra, čuješ me?«
Deborah je odbila. »Zašto da uđem?« rekla je. »Ne radim ništa loše, još je
dan i hodam po ulici.«
»Otac te traži«, otresao se on.
»Nek onda on dođe po mene! Ti mi radiš stvari koje mi ne bi smio radit«,
viknula je. »Ne želim više nikad bit nasamo s tobom. Bog mi je dao
dosta pameti da bar to znam.«
Okrenula se i htjela potrčati, ali udario ju je, zgrabio je za ruku i bacio je
u auto i krenuo je zlostavljati. Nekoliko tjedana poslije, Deborah je išla s
posla kući u društvu dječaka iz susjedstva, Alfreda Čartera zvanog Gepard.
Galen je zaustavio auto pokraj njih, povikao joj neka uđe unutra. Kad je
Deborah odbila, Galen je odjurio niz ulicu uz škripu guma. Nekoliko minuta
poslije opet se zaustavio pokraj nje, ali taj put s Dayom na sjedalu suvozača.
Galen je skočio iz auta, psujući i urlajući i nazivajući je kurvom. Zgrabio ju je
za ruku, gurnuo je u auto i udario je šakom u lice. Sve to vrijeme njezin otac
nije rekao ni riječ, samo je zurio kroz prednje staklo. S rasječene obrve kapala
joj je krv i Deborah je plakala cijelim putem do Lawrenceove i Bobbetine
kuće, gdje je iskočila iz auta, utrčala unutra i sakrila se u ormar, uobičajeno
skrovište kamo se sklanjala kad je bila uzrujana. Čuvši je da unutra rida,
Bobbette je zalupala po vratima pitajući: »Dale, koji se vrag događa?«
Bobbette je dovoljno dugo bila dio obitelji da zna da rođaci katkad
drugim rođacima čine stvari koje ne bi smjeli. Ali nije imala pojma da Galen

95
 Knjige.Club Books

čini nažao Deborah, jer Deborah nikad nikomu nije rekla - bojala se da će
nastradati.
Bobbette ju je izvukla iz ormara, zgrabila je za ramena i rekla: »Dale, ako
mi ništa ne kažeš, neću ništa ni znat. Gle, znam da voliš Galena ko da ti je otac,
ali moraš mi reći šta se događa.«
Deborah joj je rekla da ju je Galen udario i da joj ponekad govori proste
riječi u autu. Nije spominjala da je dira, jer je bila sigurna da bi ga
Bobbette ubila, a kad bi zbog ubojstva završila u zatvoru, Deborah bi
odjednom izgubila dvoje ljudi kojima je bilo najviše stalo do nje.
Bobbette je ljutito odjurila do Galenove i Etheline kuće, gdje je utrčala
unutra kao furija vičući da će ih, ako ijedno od njih ikada više dotakne
neko od Lacksove djece, ubiti vlastitim rukama.
Nedugo nakon toga Deborah je upitala Bobbette što znači »zatrudnjeti«.
Bobbette joj je objasnila, a onda ju je opet zgrabila za ramena i rekla joj neka
dobro sluša. »Znam da su tvoji mama i tata i svi njihovi bratići i sestrične
međusobno mutili, ali ti nemoj nikad, Dale. Ne bi smjelo bit seksa
među rođacima. To nije prirodno.«
Deborah je kimnula.
»Obećaj mi«, rekla je Bobbette. »Ako te probaju smutit, ne daj se, brani se
pa makar ih morala ozljedit. Nedaj da te diraju.«
Deborah je obećala da neće dati.
»Jedino šta trebaš je ić u školu«, rekla je Bobbette. »Ne petljaj se s
rođacima i nemoj imat djecu dok ne narasteš.«
Deborah nije namjeravala uskoro imati djecu, ali kad je navršila trinaest
godina, jest počela razmišljati o tome da se uda za onog dečka iz
susjedstva koga su svi zvali Gepard, najviše zato što je mislila da će je, ako
bude imala muža, Galen morati prestati dirati. Također je razmišljala o tome
da prekine sa školovanjem.
Kao i braći, škola joj nije išla dobro jer nije čula učitelje. Nijedno od djece
Lacksovih nije dobro čulo, osim ako osoba ne stoji blizu i ne govori glasno
i polako. Ali od malih su im nogu govorili da u društvu odraslih moraju biti
tiho pa učiteljima nikad nisu rekli koliko toga propuste u nastavi. Nitko od
njih nije shvaćao do koje je mjere nagluh, a tek su u odrasloj dobi dobili
slušne aparate.
Kad je Deborah rekla Bobbette da više ne želi ići u školu. Bobbette je
rekla: »Ako ne čuješ dobro, sjedi u prvu klupu. Nije me briga šta ćeš, ali
bome ćeš se obrazovat, jer to ti je jedina nada.«
I tako je Deborah ostala u školi. Ljeta je provodila u Cloveru, a kad se
razvila, rođaci su je pokušavali dohvatiti i dirati. Ponekad bi je
pokušali odvući u polje iza kuće. Deborah se branila šakama i zubima pa su

96
 Knjige.Club Books

je uskoro ostavili na miru. Beljili su joj se, govorili joj da je ružna i: »Dale je
gadura - rodila se ko gadura i takva će i bit.« Svejedno, trojica su je ili
četvorica rođaka zaprosila, ali samo se nasmijala i rekla: »Čovječe, si ti lud?
Nije to zezancija, znaš? To smrda djete!«
Bobbette je bila rekla Deborah da ona i njezina braća možda imaju
problema sa sluhom zato što su im roditelji bili bratić i sestrična. Deborah je
znala da su i neki drugi rođaci imali djecu patuljasta rasta ili mentalno
zaostalu. Pitala se ima li to kakve veze s onim što se dogodilo Elsie.
Veći dio djetinjstva Deborah nije znala da ima sestru. Kad joj je to Day
napokon otkrio, rekao je samo da je Elsie bila gluhonijema i da je umrla u
nekoj instituciji kad je imala petnaest godina. Deborah je bila shrvana. Htjela
je znati je li itko ikad pokušao njezinu sestru naučiti znakovnom jeziku
gluhih. Nitko nije.
Deborah je preklinjala Lawrencea neka joj priča o sestri, ali rekao joj je
samo da je bila jako lijepa i da ju je uvijek morao voditi sa sobom da bi
je mogao zaštititi. Deborah se stalno vrtjelo po mislima da Elsie, budući
da nije znala govoriti, nije ni mogla dečkima reći ne, niti ikomu reći da joj
se odgodilo nešto ružno. Deborah je stalno gnjavila Lawrencea neka joj
kaže sve čega se sjeća u vezi s majkom i sestrom. Na kraju se slomio i
rasplakao pa je prestala zapitkivati.
U srednjoj je školi Deborah često noću ležala budna, brinući se o tome
kakve su se sve strašne stvari možda dogodile njezinoj majci i sestri. Pitala bi
Daya i rođake: »Za ime Boga, što je bilo s mojom sestrom? Tko mi je
bila majka? Što joj se dogodilo?« Day je samo ponavljao istu stvar: »Zvala
se Henrietta Lacks, a umrla je kad si ti još bila premala da bi je se sjećala.«

97
 Knjige.Club Books

16
»Provode
vječnost na
istome
mjestu«

Za moga prvog posjeta Henriettinu rođaku Cootieju, dok smo

sjedili i pili sok, rekao mi je da nitko nikad nije razgovarao o Henrietti. Ni kad
je bila bolesna, ni nakon njezine smrti, ni sada. »Nismo naglas govorili riječi
ko što je rak«, rekao mi je, »i nismo pričali o pokojnima.« Obitelj toliko dugo
nije ragovarala o Henrietti da bi se, da nije njezine djece i tih stanica, činilo
da nikad nije ni postojala.
»Zvuči čudno«, rekao je, »ali te njene stanice su živile duže neg sjecanje
na nju.«
Ako želim saznati nešto o Henrietti, rekao mi je, najbolje bi bilo da odem
malo niže niz cestu do njezina rođaka Cliffa, s kojim je odrasla i koji joj je bio
kao brat.
Kad sam ušla autom na prilaz Cliffovoj kući, pretpostavio je da sam
Jehovina svjedokinja ili da prodajem osiguranje, jer jedini bijelci koji su mu
dolazili u posjet obično su bili jedno ili drugo. No svejedno mi se nasmiješio i
mahnuo mi, rekavši: »Bog daj.«
Cliff je imao sedamdesetak godina, ali još se brinuo za duhanski štagalj
iza kuće koji je sagradio njegov otac prije mnogo desetljeća. Nekoliko je
puta dnevno provjeravao peći, pazeći da temperatura bude oko 50 stupnjeva.
Električnoplavi i bijeli zidovi u Cliffovoj kući potamnjeli su od prljavštine i
mrlja od ulja. Stube koje su vodile na kat zagradio je kartonom i pokrivačima,
da se topli zrak ne bi dizao gore i izlazio kroz razbijene prozore, a rupe u
stropu, zidovima i prozorima zakrpao je novinama i ljepljivom vrpcom.
Spavao je u prizemlju na bračnom krevetu s tankim madracem i bez plahte,
smještenom nasuprot hladnjaku i štednjaku na drva, a pokraj malena

98
 Knjige.Club Books

sklopiva stola na kojemu je bilo naslagano toliko tableta da je već zaboravio

koje su za što. Možda za rak prostate, rekao je. Možda za tlak.
Veći dio dana provodio je na trijemu i mašući autima, sjedeći u istrošenu
kariranu naslonjaču koji nije bio mnogo više od ogoljele spužve i opruga.
Cliff je bio visok oko 180 centimetara, čak i onako pogrbljen, a svijetla mu je
smeđa koža bila izbrazdana poput krokodilske, oči morskozelene u sredini,
duboko-plave po rubovima. Od mnogih desetljeća rada na dokovima i na
duhanskim plantažama ruke su mu bile grube kao juta, nokti požutjeli,
raspucali i pohabani do kožice. Dok je govorio, zurio je u tlo, savivši jedan
artritični prst preko drugoga kao da drži fige za sreću. Zatim bi ih razmrsio i
počeo iznova.
Kad je čuo da pišem knjigu o Henrietti, ustao je iz naslonjača, navukao
jaknu i krenuo prema mome autu, doviknuvši: »Dođite onda, pokazat ću vam
di je pokopana!«
Osamstotinjak metara niz glavnu ulicu u Lacks Townu Cliff mi je rekao
neka parkiram ispred kuće od kvadara i prešpana koja nije mogla imati
više od 30 četvornih metara. Trzajem je otvorio kapiju od balvana i
bodljikave žice, koja je vodila na livadu, i mahnuo mi neka ga slijedim. Na
kraju livade, skrivena među drvećem, stajala je drvena koliba još iz vremena
robova, a među daskama je bio toliki razmak da se vidjelo unutra. Na
prozorima nije bilo stakla - bili su prekriveni šperpločom i zahrđalim
oglasnim pločama za Coca Colu iz pedesetih. Kuća se naginjala, uglova
podloženih gomilama kamenja različitih veličina koje su je držale iznad tla
već više od dva stoljeća, dovoljno visoko da se manje dijete može provući
ispod.
»Eno je tamo domaća kuća di je Henrietta odrasla!« viknuo je Cliff,
pokazujući. Hodali smo prema njoj po crvenoj zemlji i suhu lišću koje nam je
krčkalo pod stopalima, a zrak je mirisao' na divlje ruže, jele i krave.
»Henrietta ju je držala u velikom redu - ko pravu domaću kuću. A sad više
nije za prepoznat.«
Unutra su podovi bili prekriveni slamom i gnojem; na nekoliko su se
mjesta urušili pod težinom krava, koje su sad slobodno tumarale imanjem.
Gore, u sobi koju je Henrietta nekoć dijelila s Dayom, na podu je bilo nekoliko
razasutih ostataka tog života: pohabana radna čizma s metalnim rupicama
bez vezica, prazna boca bezalkoholnog pića TruAde s crveno-bijelom
etiketom, sićušna ženska salonka otvorenih prstiju. Zapitala sam se je li
možda Henriettina.
»Može bit da je!« rekao je Cliff. »Bome izgleda ko njena cipela.«
Pokazao je prema mjestu gdje je nekoć stajao stražnji zid, koji se srušio
prije mnogo godina i od kojega su sad ostali samo okviri za dva visoka
prozora. »Tamo je Henrietta spavala.«
99
 Knjige.Club Books

Voljela je ležati na trbuhu i gledati kroz te prozore na šumu i obiteljsko

groblje, malu čistinu od oko deset ara gdje je nekoliko nizova bodljikave
žice okruživalo raštrkane nadgrobne ploče. Iste one krave koje su probile
pod u domaćoj kući uništile su i nekoliko dijelova ograde groblja. Ostavile
su izmet i otiske papaka na grobovima, zgnječile cvjetne aranžmane u
gomilice stabljika, vrpca i stiropora, prevrnule nekoliko nadgrobnih
spomenika, koji su sad ležali na zemlji pokraj svojih nekadašnjih postolja.
Kad smo izišli, Cliff je zavrtio glavom i podigao komadiće polomljenog
znaka. Na jednome je pisalo VOLIMO, a na drugome, MAMU.
Neki su od spomenika bili iz kućne radinosti, izliveni od betona, a
nekoliko ih je bilo mramornih i očito kupljenih. »E, to su oni malo dubljega
džepa«, rekao je Cliff, pokazujući na jedan od mramornih spomenika. Na
mnogo je grobova jedina oznaka bila mala metalna pločica s imenom i
datumom, pribijena na štap zaboden u zemlju; ostali su bili neoznačeni.
»Prije smo imali običaj stavit kamenje na grob, da znamo di je«, rekao mi
je Cliff, »ali jedanput su groblje poravnali s buldožerom pa se to
kamenje razbacalo.« Na groblju Lacksovih sad je već bilo pokopano toliko
ljudi, rekao je, da im je već prije nekoliko desetljeća ponestalo mjesta pa su
počeli kopati grobove iznad već postojećih.
Pokazao mi je uleknuće bez ikakve oznake. »To mi je bio dobar prijatelj«,
rekao je. Zatim je nastavio pokazivati i druga neoznačena uleknuća
širom groblja. »Vidite ono tamo di je zemlja utonula... i ono tamo... i tamo...
Sve su vam to neoznačeni grobovi. Nakon nekog vremena se zemlja slegne
oko trupla pa se onda na površini ulekne.« S vremena na vrijeme pokazao bi
na kakav obični kamen koji je stršao iz zemlje i rekao da je je to neki rođak ili
teta.
»Ono tamo je Henriettina mater«, rekao je pokazujući na osamljenu
nadgrobnu ploču blizu ruba groblja, okruženu drvećem i divljim ružama.
Bila je visoka otprilike metar, s prednje strane potamnjela i nagrizena
zubom vremena. Na njoj je pisalo:

ELIZA
SUPRUGA J.R.-a PLEASANTA
12. SRPNJA 1888. - 28. LISTOPADA 1924.
NIKADA ZABORAVLJENA

Tek kad sam pročitala te datume, izračunala sam da je Henrietta imala

nepune četiri godine kad je ostala bez majke, otprilike iste dobi kao što je
bio Sonny kad je umrla Henrietta.

100
 Knjige.Club Books

»Henrietta je dolazila ovamo pričat s majkom, zbilja se ljepo brinula za

grob. Sad je i ona tu negdi pod zemljom s njom«, rekao je Cliff,
mahnuvši rukama prema čistini između Elizina spomenika i stabla udaljena
dobrih pet metara. »Nikad nije dobila spomenik pa ne mogu točno reć di je
zakopana, ali obitelj se uvjek zakapa blizu jedni drugima. Pa je vjerojatno tu
negdi.« Pokazao je na tri uleknuća veličine tijela i rekao: »Bilo koje od tih
mogla bi bit Henrietta.«
Stajali smo u tišini dok je Cliff vrhom cipele čeprkao po zemlji.
»Ne znam šta se desilo kad su ono uzeli te stanice od Henriette«, rekao je
na kraju. »Niko ovdi ništa nije govorio o tome. Samo sam znao da je imala neš
rijetko, jer ima već dugo da je mrtva, a te njene stanice su još žive, šta je pravo
čudo.« Udario je nogom o tlo. »Čuo sam da su na tim njenim stanicama radili
puno istraživanja i da su od nekih napravili ljekove za druge boleštine. Ma
pravo čudo, ne mogu drugo reć.«
Iznenada je viknuo prema zemlji, kao da razgovara izravno s Henriettom.
»Nazvali su ih HeLa! I još su žive!« Opet je zamahnuo stopalom,
podižući prašinu.
Nekoliko minuta poslije, naoko ni sa čim povezano, pokazao je na zemlju
i rekao: »Znate, bjeli i crni, svi su tu skupa pokopani. Mislim da su i
bjeli pradjed i njegova braća tu zakopani.« Jedino što pouzdano zna, rekao je,
jest to da ima neke ljepote u samoj pomisli da su bijeli robovlasnički
Lacksovi zakopani ispod svojih crnih potomaka.
»Provode vječnost na istom mjestu«, rekao mi je, smijući se. »Dosad su
valjda već našli zajednički jezik!«
Henriettina praprabaka bila je ropkinja i zvala se Mourning (Korota).
Bijelac imena John Smith Pleasants naslijedio je Mourning i njezina muža
Georgea od svoga oca, jednoga od prvih robovlasnika u Govern. Pleasantsov
otac bio je iz kvekerske obitelji, a jedan od njegovih dalekih rođaka prvi se
uspješno izborio za to da preko virdžinijskog suda oslobodi svoje robove. Ali
Pleasantsovi nisu nastavili s tom obiteljskom tradicijom.
Mourning i George bili su robovi na duhanskoj plantaži u Cloveru. Njihov
sin Edmund, Henriettin pradjed s očeve strane, uzeo je prezime svoga
vlasnika, koje je usput izgubilo s na kraju i postalo Pleasant. U dobi od
četrdeset godina napokon je oslobođen, no poslije je zbog demencije završio
u duševnoj bolnici. Prije no što je oslobođen imao je mnogo djece, a sva su se
rodila u ropstvu, uključujući i kćer Henriettu Pleasant - pratetu Henriette
Lacks.
S druge strane Henriettine obitelji, pradjed s majčine strane bio je bijelac
po imenu Albert Lacks, koji je dio plantaže Lacksovih naslijedio 1885, kad je
njegov otac dao po trećinu svakome od svoja tri bijela sina:
Winstonu, Benjaminu i Albertu.
101
 Knjige.Club Books

Winston Lacks bio je krupan muškarac s bradom do pupka; gotovo svake

večeri pio je u salunu skrivenom u podrumu ispod trgovine mješovitom
robom. Kad bi se napio i započeo tučnjavu, mještani su već znali da je vrijeme
da najtrezniji muškarac odjaše po Pannie. Nema zapisa o Lannienu životu, ali
najvjerojatnije je bila rođena kao ropkinja na imanju Lacksovih, a kao i većina
Lacksovih robova koji su ostali na plantaži i uzeli zemlju u podnajam, ni ona
nikada nije otišla. Često se vozila s Winstonom na kolima, a kad bi se napio,
umarširala bi u salun, zgrabila ga za dugu bradu, povukla s barskoga stolca i
odvukla ga kući.
Druga dvojica braće, Albert i Benjamin, živjeli su povučenije i za sobom
ostavili malo tragova, ne računajući oporuke i gruntovne listove. Većina
crnih Lacksovih s kojima sam razgovarala Benjamina Lacksa naziva »starim
bjelim djedom«, premda ga neki još zovu »masa Ben«, kako su ga zvali njihovi
roditelji.
Kad je 26. veljače 1889. Albert umro, ropstvo je bilo ukinuto, ali samo je
mali broj crnaca imao vlastite zemlje. Albert je oporučno ostavio svoju
zemlju peterima »obojenim« nasljednicima, otprilike po četiri hektara
svakome, a jedan je od tih nasljednika bio Henriettin i Dayev djed Tommy
Lacks. U Albertovoj se oporuci nije spominjalo u kakvu je srodstvu bio sa
svojim nasljednicima, ali stanovnici Lacks Towna znali su da su to djeca koju
je imao s bivšom ropkinjom Marijom.
Nakon Albertove smrti, njegov je brat Benjamin podigao tužbu u
pokušaju da prisvoji nešto od zemlje oporučno ostavljene crnim
nasljednicima; s obzirom na to da je ta zemlja izvorno pripadala njegovu ocu,
tvrdio je da ima pravo za sebe odabrati dio koji želi. Sud se složio i podijelio
izvornu Lacksovu plantažu na dva dijela »jednake vrijednosti«. Donji dio - na
rijeci - dobio je Benjamin Lacks, a gornji dio - sad poznat kao Lacks Town -
pripao je crnim Lacksovima.
Šesnaest godina nakon presude, kad je nekoliko dana prije smrti
Benjamin Lacks diktirao vlastitu oporuku, svakoj je od svojih sestara ostavio
mali dio, a preostalih pedeset hektara i sve konje podijelio je između svojih
sedam »obojenih« nasljednika, uključujući i nećaka Tommyja Lacksa. Nema
pisanih dokaza da su se Albert i Benjamin Lacks ikada ženili ili da su imali
bijele djece, no - kao i u Albertovu slučaju - također nema dokaza da su crna
djeca u Benjaminovoj oporuci bila njegova. Ali zvao ih je svojim »malim
crnjama«, a prema usmenoj predaji crnih Lacksovih, svi koji žive na zemljištu
u Cloveru koje je nekoć bila Lacksova plantaža potomci su te dvojice bijele
braće i njihovih crnih priležnica, bivših ropkinja.
Kad sam došla u Clover, rasna se podjela još osjećala. Roseland je bio
»onaj simpatični obojeni tip« koji je vodio Rosie’s prije nego što se zatvorio;
Bobcat je bio »bijelac« koji je vodio trgovinu; Henrietta je išla u St. Matthew’s

102
 Knjige.Club Books

- »crkvu za obojene«. Jedna od prvih stvari koje mi je Cootie rekao bila je: »Ne
ponašate se čudno prema meni zato šta sam crn. Vidi se da niste odavde.«
Svi s kojima sam razgovarala zaklinjali su se u to da u Cloveru nikad nije
bilo loših međurasnih odnosa, ali također su rekli da je Lacks Town
samo dvadesetak kilometara od mjesnog »stabla za linč« i da se sve do
sredine osamdesetih Ku Klux Klan sastajao na školskom igralištu za bejzbol,
petnaestak kilometara od glavne ulice u Cloveru.
Stojeći na groblju, Cliff mi je rekao: »Bjeli Lacksovi znaju da je sav njihov
rod pokopan ovdi s našima zato šta su familija. Znaju, al neće priznat. Kažu da
im mi crni Lacksovi nismo rod.«

Kad sam otišla posjetiti Carltona i Ruby Lacks, najstarije bijele

Lacksove u Cloveru, smiješili su se i čavrljali dok su me vodili od ulaznih vrata
do dnevne sobe krcate odveć punjenim naslonjačima s pastelnoplavim
presvlakama i konfederacijskim zastavama - bila je po jedna mala u svakoj
pepeljari, nekoliko na stoliću i jedna velika na postolju u kutu. Carlton i Ruby
su prije braka bili dalji rođaci, a oboje su bili u rodu s Robinom Lacksom,
ocem Alberta, Bena i Winstona Lacksa, što ih je činilo i Henriettinim
i Dayevim daljim rođacima.
Carlton i Ruby bili su u braku desetljećima, a imali su više djece, unuka i
praunuka no što su mogli nabrojati. Znali su samo da ih je ukupno više
od stotinu. Carlton je bio muškarac krhke građe u kasnim osamdesetima,
tako blijede kože da se doimala prozirnom. S glave, obrva, iz ušiju i nosnica
stršali su mu čuperci, izgledao je kao pamuk koji je previše obrastao. Sjedio
je u naslonjaču, mrmljajući nešto o svim godinama koje je proveo radeći u
banci u duhanskome skladištu.
»Ispisivao sam čekove«, rekao je, praktički sebi u bradu. »Bio sam
duhanski kralj.«
I Ruby je bila u kasnim osamdesetima, ali oštra uma, koji se doimao
nekoliko desetljeća mlađim od njezina krhka tijela. Govorila je istodobno kad
i Carlton, nadglasavajući ga i pričajući mi o njihovim rođacima koji su
obrađivali Lacksovu plantažu te o njihovu srodstvu s Benom i Albertom
Lacksom. Kad sam spomenula da je Henrietta bila iz Lacks Towna, Ruby se
uspravila u stolcu.
»Pa tamo su bili obojeni!« otresla se. »Ne znam o čem’ vi govorite. Ne
govorite valjda o obojenima?«
Rekla sam joj da me zanimaju i bijeli i crni Lacksovi.
»Pa, nikad se nismo poznavali«, rekla je. »U ono se vrijeme bijeli i crni
nisu miješali, ne kao danas, što mi baš i nije pravo jer mislim da neće izaći
na dobro.« Zastala je i zatresla glavom. »Tako ih stavljati skupa, u školi i u

103
 Knjige.Club Books

crkvi i sve to, na kraju se spetljaju i ožene i sve... Ne znam kakvoga to ima
smisla.«
Kad sam je upitala u kakvu su srodstvu ona i Carlton s crnim Lacksovima,
pogledali su se preko stola kao da sam ih upitala jesu li rođeni na Marsu.
»Tatin je stric držao puno obojenih Lacksovih kao robove«, rekla je Ruby.
»Tako su valjda i dobili naše prezime. Jer očito su si ga uzeli kad su otišli
s plantaže. To je jedino čemu se mogu domisliti.«
Poslije sam upitala Henriettinu sestru Gladys što misli o toj teoriji.
Premda je većinu od svojih devedeset godina proživjela oko dva kilometra
izvan Carltona, Gladys je rekla da nikad nije čula za njih.
»Crni i bijeli Lacksovi su u rodu«, rekla je Gladys, »ali ne družimo se.«
Pokazala je pod kauč na kojemu sam sjedila.
»Daj Lillianino pismo«, rekla je sinu Garyju.
Koliko je Gladys znala, sva su Henriettina braća i sestre bili mrtvi, osim
možda najmlađe sestre Lillian. Posljednji put im se javila negdje u
osamdesetima prošloga stoljeća, pismom koje je Gladys držala u kutiji od
cipela ispod kauča. U njemu je napisala: »Čula sam da je tata poginuo u
požaru«, a zatim je upitala je li to istina. Bilo je - umro je 1969, dva desetljeća
prije no što je poslala to pismo. Ali Lillian je zapravo htjela znati tko je
razgovarao s ljudima o njezinu životu. Dobila je na lotu, rekla je, i vjerovala je
da je netko pokušava ubiti, jer su se mnogi bijelci dolazili raspitivati o njezinu
životu u Cloveru i o obitelji, pogotovo o Henrietti. »Znali su stvari koje čak ni
ja nisam znala«, napisala je. »Mislim da niko ne bi trebao govorit o drugim
ljudima.« Tad se posljednji put javila nekome iz obitelji.
»Lillian se preobratila na portorikanski«, rekla je Gladys, pritisnuvši
pismo na prsa.
Pogledala sam Garyja, koji sjedio pokraj nje.
»Lillianina je koža bila zbilja svjetla, svjetlija čak i od mamine«, objasnio
je Gary. »Udala se za nekog Portorikanca negdje u New Yorku. Mogla je
proć pod Portorikanku pa se odrekla svoje crnoće - jer više nije htjela bit
crna.«

104
 Knjige.Club Books

17
Protuzakonito,
nemoralno
i za svaku
osudu

Dok su stanice HeLa rasle kao trava u laboratorijima širom

svijeta, virologu Chesteru Southamu sinula je jeziva pomisao: što
ako Henriettine kancerozne stanice mogu zaraziti znanstvenike koji rade na
njima? Gey i nekolicina drugih već su pokazali da je kod nekih štakora kojima
su ubrizgane žive stanice HeLa došlo do razvoja tumora. Zašto ne i kod ljudi?
Istraživači su udisali zrak oko stanica HeLa, dodirivali su ih i selili iz jedne
staklene posudice u drugu, čak su i ručali na laboratorijskim stolovima
pokraj njih. Jedan je od njih na njima uzgajao cjepivo protiv virusa slična
onomu što izaziva običnu prehladu, koji je ubrizgao - zajedno s komadićima
stanica HeLa - više od četiristo ljudi. A nitko nije pouzdano znao može li se
osoba zaraziti rakom putem HeLa ili drugih kanceroznih stanica.
»Budu li rabljene za proizvodnju cjepiva, postoji moguća opasnost«,
napisao je Southam, »izazivanja neoplastičnih bolesti slučajnom
inokulacijom tijekom laboratorijskih istraživanja ili ubrizgavanjem takvih
stanica i staničnih produkata.«
Southam je bio cijenjen istraživač raka i šef odjela virologije na Institutu
Sloan-Kettering za istraživanje raka. On i mnogi drugi znanstvenici
vjerovali su da je rak izazvan virusom ili slabljenjem imunološkog sustava,
stoga je Southam odlučio uz pomoć stanica HeLa ispitati te teorije.
U veljači 1954. Southam je napunio štrcaljku fiziološkom otopinom
pomiješanom sa stanicama HeLa i ubrizgao otprilike pet milijuna
Henriettinih stanica u podlakticu ženi koja je nedavno bila hospitalizirana
zbog leukemije. Drugom je iglom pokraj male izbočine koja je označavala
mjesto ubrizgavanja stanica HeLa ubrizgao sićušnu količinu tinte za
tetovažu, da zna kamo gledati za nekoliko dana, tjedana i mjeseci kad bude

105
 Knjige.Club Books

pregledavao tu ženu i provjeravao rastu li joj na ruci Henriettine kancerozne

stanice. Taj je postupak ponovio s još desetak pacijentica koje su bolovale od
raka. Rekao im je da testira njihov imunološki sustav; nije im ništa rekao o
tome da im ubrizgava tuđe maligne stanice.
U roku od nekoliko sati na podlakticama pacijentica pojavilo se crvenilo
i otekline. Pet do deset dana poslije na mjestu ubrizgavanja počele su
se stvarati tvrde kvržice. Neke od njih Southam je izvadio ne bi li potvrdio da
su kancerozne, ali neke je i ostavio, da vidi hoće li ih imunološki
sustav pacijentice odbaciti ili će se rak proširiti. Za dva tjedna neke su od
kvržica bile promjera dva centimetra - otprilike iste veličine kao Henriettin
tumor kad je počela sa zračenjem.
Southam je na kraju odstranio većinu tumora HeLa, a oni koje nije nestali
su sami u roku nekoliko mjeseci. Ali kod četiri pacijentice čvorići su se vratili.
Izvadio ih je, ali stalno su se ponovno vraćali. Kod jedne su
pacijentice Henriettine kancerozne stanice metastazirale u limfne čvorove.
Kako su sve te pacijentice već i prije ubrizgavanja kanceroznih stanica
imale rak, Southama je zanimalo kako bi na isti postupak reagirali zdravi
ljudi, da može usporediti reakcije. Stoga je u svibnju 1956. u zatvorskim
novinama državnog zatvora u Ohiju objavio oglas: Liječnik traži 25
dragovoljaca za istraživanja raka. Nekoliko dana poslije imao je 96
dragovoljaca, a uskoro ih je bilo 150.
Izabrao je zatvor u Ohiju zato što su njegovi zatvorenici već prije
sudjelovali u nekoliko studija, ne buneći se čak ni kad su bili zaraženi
potencijalno smrtonosnom bolešću tularemijom. Tek petnaest godina
poslije, istraživanja na zatvorenicima postat će upitna i podložna strogim
pravilima, jer će se zatvorenike smatrati ranjivom populacijom koja nije
dovoljno informirana da bi mogla dati informirani pristanak. Ali u ono su se
vrijeme širom zemlje provodila istraživanja na zatvorenicima - od testiranja
kemijskog oružja do proučavanja posljedica koje zračenje testisa ima na broj
spermija.
U lipnju 1956. Southam je zatvorenicima počeo ubrizgavati stanice HeLa,
koje je njegova kolegica Alice Moore donijela iz New Yorka u svojoj
torbici. Šezdeset petorica zatvorenika - ubojice, varalice, razbojnici i
krivotvoritelji - sjedila su na drvenim klupama čekajući injekcije. Neki su bili
odjeveni u bijele bolničke pidžame, drugi su došli u plavim radničkim
hlačama s naramenicama.
Zatvorenicima su ubrzo na podlakticama narasli tumori, baš kao što je
bio slučaj i s pacijenticama koje su bolovale od raka. Novine su
objavljivale priču za pričom o hrabrim muškarcima iz kaznionice u Ohiju,
slaveći ih kao »prva zdrava ljudska bića koja su pristala na tako rigorozno
eksperimentiranje s rakom«. Navodili su izjavu jednoga od zatvorenika koji

106
 Knjige.Club Books

je rekao: »Lagao bih da kažem da nisam zabrinut. Ležiš na krevetu i znaš da

u ruci imaš rak... Bože, što ti sve prođe kroz glavu!«
Novinari su stalno iznova pitali: »Zašto ste se dragovoljno prijavili za
pokus?«
Odgovori zatvorenika zvučali su kao refren: »Jednoj sam ženi učinio
strašnu nepravdu pa se nadam da ću se ovako malo iskupiti za dio toga
što sam joj napravio.«
»Ta grozota koju sam napravio, možda ću s ovim pomoći da bude malo
bolje, da me se u javnosti vidi drukčije.«
Southam je svakome zatvoreniku ubrizgao nekoliko injekcija, u
određenim vremenskim razmacima, a za razliku od smrtno bolesnih
pacijentica, njihova su se tijela uspješno oduprla raku. Na svaku su sljedeću
injekciju njihova tijela reagirala brže pa se činilo da je to pokazatelj da im
ubrizgane stanice povećavaju otpornost na rak. Kad je Southam objavio svoje
rezultate, novine su to proglasile golemim dostignućem koje bi jednoga dana
moglo dovesti do stvaranja cjepiva protiv raka.
Tijekom sljedećih nekoliko godina Southam je u sklopu istraživanja
ubrizgao stanice HeLa i druge žive stanice raka u više od šest stotina ljudi, a
gotovo polovica tog broja bili su bolesnici oboljeli od raka. Počeo ih je
ubrizgavati i svim pacijenticama koje su došle na ginekološku operaciju u
bolnicu Sloan-Kettering Memorial ili James Ewing. Kad bi im išta i spomenuo,
rekao bi samo da ih testira na rak. A vjerovao je da upravo to i čini: kako se
činilo da ljudi koji imaju rak odbacuju kancerozne stanice sporije nego zdravi
ljudi, Southam je smatrao da će mjerenjem vremena potrebna za odbacivanje
moći otkriti još nedijagnosticirane slučajeve raka.
U izjavi koju će poslije, tijekom saslušanja o svojim istraživanjima, stalno
ponavljati, Southam je napisao: »Naravno, nevažno je jesu li to
kancerozne stanice ili ne, budući da su strane primatelju i stoga bivaju
odbačene. Jedina su nesretna okolnost pri uporabi stanica raka fobija i
neznanje koje okružuju riječ rak.«
Upravo zbog te »fobije i neznanja«, pisao je Southam, nije rekao
pacijentima da su stanice kancerozne, jer nije želio izazvati nepotreban strah.
Kao što je izjavio: »Uporabiti strašnu riječ ‘rak’ u vezi s bilo kojim kliničkim
zahvatom na bolesniku može negativno utjecati na opće stanje bolesnika jer
mu sugerira (ispravno ili pogrešno) da je njegova dijagnoza rak i da su
prognoze loše. ... Uskratiti takve emocionalno potresne, ali medicinski
relevantne pojedinosti ...u skladu je s najboljom tradicijom odgovorne
kliničke prakse.«
Ali Southam nije bio njihov liječnik i nije im uskraćivao uznemirujuće
podatke o njihovu zdravlju da ih ne uznemiri, nego zbog vlastite koristi -
jer pacijenti bi, da su znali što im ubrizgava, mogli odbiti sudjelovati u
107
 Knjige.Club Books

njegovoj studiji. Southam bi to vjerojatno nastavio raditi još dugi niz godina,
da 5. srpnja 1963. nije s Emanuelom Mandelom, upraviteljem Židovske
bolnice za kronične bolesti u Brooklynu, sklopio pogodbu da će se za
istraživanja koristiti pacijentima iz te bolnice.
U planu je bilo da Mandelovi liječnici ubrizgaju kancerozne stanice
dvadeset dvoma pacijentima iz bolnice, no kad je Mandel svome osoblju dao
upute da se pacijentima ne kaže što im se ubrizgava, trojica mladih
židovskih liječnika odbila su to učiniti, rekavši da ne žele provoditi
istraživanja na pacijentima bez njihova pristanka. Sva su trojica bila
upoznata s istraživanjima koja su nacisti provodili na židovskim
zatvorenicima. Znali su i za čuvena nirnberška suđenja.

Šesnaest godina prije, 20. kolovoza 1947, ratni sud u

Nürnbergu u Njemačkoj osudio je sedmoricu nacističkih liječnika na
smrt vješanjem. Njihov je zločin bilo provođenje nezamislivih pokusa na
Židovima bez njihova pristanka - zašivanje tijela blizanaca da se dobiju
sijamski blizanci, seciranje živih ljudi da bi mogli proučavati rad organa.
Sud je ustanovio etički kodeks u deset točaka, danas poznat kao
»Nirnberški kodeks«, kojim se uređuje istraživanje na ljudima širom svijeta.
Prvi redak kodeksa kaže: »Prijeko je potreban dragovoljni pristanak ljudskog
subjekta.« Ta je zamisao bila revolucionarna. Hipokratova zakletva, napisana
u četvrtom stoljeću prije Krista, nije zahtijevala pristanak pacijenta. I premda
je Američka liječnička komora još 1910. izdala pravilnik o zaštiti
laboratorijskih životinja, sve do Nürnberga nije bilo takvih pravila za ljude.
Ali Nirnberški kodeks - kao i drugi kodeksi koji će doći nakon njega - nije
bio zakon. U osnovi su to bile smjernice i preporuke. Nije ga se rutinski
poučavalo na medicinskim fakultetima, a mnogi američki istraživači -
uključujući Southama - tvrdili su da i ne znaju da postoji. Oni koji jesu znali
za njega često su ga smatrali »nacističkim kodeksom«, nečim što se odnosi
na barbare i diktatore, ne na američke liječnike.
Kad je 1954. Southam počeo ljudima ubrizgavati stanice HeLa, u SAD-u
nije postojao nikakav oblik službenoga nadzora nad istraživanjima. Od
početka stoljeća političari su bili predlagali državne i federalne zakone za
uređivanje istraživanja na ljudima, ali liječnici i istraživači uvijek bi se
pobunili protiv toga. Zakoni nisu bivali izglasani iz straha da se ne omete
napredak znanosti, premda su druge države - uključujući, ironično, Prusiju -
već provodile regulative kojima su uređivale provođenje istraživanja na
ljudima, neke čak već od 1891.
U Sjedinjenim Američkim Državama jedini je način da se nekoga prisili
da se drži etičkih načela u istraživanjima bilo preko građanskog suda.
Ondje su se odvjetnici mogli pozvati na Nirnberški kodeks i na taj način

108
 Knjige.Club Books

ustanoviti djeluje li znanstvenik unutar etičkih granica svoje profesije. Ali za

podizanje tužbe protiv nekog znanstvenika trebalo je novca, znanja i - prije
svega - spoznaje da se na tebi provode istraživanja.
Izraz informirani pristanak prvi se put pojavio u dokumentaciji 1957, u
presudi građanskoga suda u slučaju pacijenta po imenu Martin Salgo.
Dana mu je potpuna anestezija zbog operativnog zahvata koji je smatrao
rutinskim, a probudio se trajno paraliziran od struka naniže. Liječnik mu nije
rekao da taj zahvat uključuje ikakav rizik za pacijenta. Sudac je presudio
protiv liječnika, rekavši: »Ako liječnik pacijentu uskrati bilo koju činjenicu
koja mu je potrebna da bi mogao donijeti informiranu odluku i dati svoj
pristanak za predloženi postupak liječenja, time je povrijedio svoju obvezu
prema pacijentu i podložan je tužbi za nesavjesno postupanje.« Napisao je da
je nužno »potpuno otkrivanje činjenica potrebnih za informirani pristanak«.
Informirani pristanak usredotočavao se na ono što liječnici moraju reći
svojim pacijentima; nije se spominjalo kako bi se to moglo primijeniti na
istraživanja poput Southamovih, u kojima subjekti nisu bili istraživačevi
pacijenti. Proći će nekoliko desetljeća prije nego što se netko sjeti pitati bi li
se informirani pristanak trebao primjenjivati i na slučajeve poput
Henriettina, gdje znanstvenici provode istraživanja na tkivima koja više nisu
dijelom tijela neke osobe.
Ali za trojicu liječnika koji su odbili sudjelovati u Southamovim
istraživanjima ubrizgavanje kanceroznih stanica nekoj osobi bez njezina
pristanka bilo je jasno kršenje temeljnih ljudskih prava i Nirnberškog
kodeksa. Mandel nije dijelio njihovo mišljenje. Po njegovim je uputama
injekcije pacijentima dao jedan od stažista, a 27. kolovoza 1963. trojica
liječnika dala su pisane ostavke, navevši kao razlog neetičke istraživačke
postupke. Pismo su uputili Mandelu i najmanje jednom novinaru. Kad je
Mandel primio pismo, sazvao je sastanak s jednim od trojice liječnika i
optužio ih da su zbog svog židovskog podrijetla odveć osjetljivi.
Jedan od članova upravnog odbora bolnice, odvjetnik William Hyman,
nije smatrao da su odveć osjetljivi. Kad je čuo za ostavke liječnika, zatražio je
povijesti bolesti svih pacijenata uključenih u studiju. Njegov je zahtjev
bio odbijen. U međuvremenu, samo nekoliko dana nakon što su liječnici
dali ostavku, u New York Timesu je, pod naslovom U ŠVEDSKOJ
KAŽNJEN SPECIJALIST ZA RAK, na jedva vidljivu mjestu objavljen vrlo kratak
članak o Bertilu Björklundu, istraživaču onkologu koji je sebi i pacijentima
davao intravenske injekcije cjepiva napravljena od stanica HeLa, koje je
naručivao iz Geyeva laboratorija u tolikim količinama da su se šalili da bi
Björklund, umjesto da ih ubrizgava, mogao jednostavno napuniti bazen - ili
omanje jezero - stanicama HeLa i plivati u njemu da stekne imunitet. Zbog tih
je injekcija Björklund izbačen iz laboratorija, a Hyman se nadao da će

109
 Knjige.Club Books

ishoditi slično za Southama. Zato je u prosincu 1963. tužio bolnicu i zatražio

pristup povijestima bolesti i kartonima svih pacijenata povezanih sa
studijom.
Hyman je Southamovu studiju usporedio s nacističkim istraživanjima, a
pribavio je pisane iskaze trojice liječnika koji su dali ostavke - oni su
Southamova istraživanja opisali riječima poput protuzakonito, nemoralno i
za svaku osudu. Dobio je i pisanu izjavu četvrtog liječnika, koji je objasnio
da pacijenti uključeni u studiju ne bi mogli dati informirani pristanak sve i da
ga je Southam zatražio: jedan je imao Parkinsonovu bolest u kasnom stadiju
i više nije mogao govoriti, drugi su pak govorili samo jidiš, a jedan je bolovao
od multiple skleroze i »depresivne psihoze«. Unatoč tomu, Hyman je
napisao: »Rečeno mi je da pristanak nije potreban ... da nije vjerojatno da bi
židovski pacijenti pristali da im se ubrizgaju žive kancerozne stanice.«
To je privuklo pozornost medija. Glasnogovornik bolnice tužbu je nazvao
»neistinitom« i rekao »da namjerno navodi na pogrešan zaključak«. Ali
u novinama i časopisima osvanuli su naslovi:

PACIJENTIMA KOJIMA SU UBRIZGANE STANICE

NIJE BILO REČENO DA SU KANCEROZNE ...
ZNANSTVENI STRUČNJACI OSUĐUJU
NEETIČNOST KANCEROZNIH INJEKCIJA

Pisali su da je očito da Nirnberški kodeks ne vrijedi u Sjedinjenim Državama

i da ne postoje zakoni koji bi štitili subjekte istraživanja. U časopisu Science
nazvano je to »najžešćom javnom debatom o medicinskoj etici još
od nirnberškog suđenja«, a rečeno je i da se »trenutna situacija doima
prilično opasnom za sve«. Novinar Sciencea upitao je Southama zašto te
injekcije nije ubrizgao i sebi, ako su tako bezopasne kao što se kleo da jesu.
»Budimo iskreni«, odgovorio je Southam, »vrlo je malo zaista stručnih
znanstvenika koji se bave istraživanjem raka pa mi se činilo da bi bilo
glupo riskirati, ma koliko taj rizik bio malen.«
Pacijenti kojima je Southam bez njihova znanja ubrizgao kancerozne
stanice pročitali su članak i počeli stupati u kontakt s novinarima. I
njujorški državni odvjetnik Louis Lefkowitz za Southamova je istraživanja
saznao iz novina pa je odmah pokrenuo vlastitu istragu. U žestoku
dokumentu na pet stranica optužio je Southama i Mandela za prijevaru i
neprofesionalno ponašanje, zahtijevajući da im rektorski zbor Sveučilišta
oduzme liječničku dozvolu. Lefkowitz je napisao: »Svako ljudsko biće ima
neotuđivo pravo odlučivanja o tome što se događa s njegovim tijelom. Ti su
pacijenti imali pravo znati... o sadržaju injekcije, a ako je postojala

110
 Knjige.Club Books

vjerojatnost da će ta spoznaja izazvati bojazan i tjeskobu ili ih prestrašiti,

imali su pravo biti tjeskobni i prestrašeni te ODBITI sudjelovanje u pokusu.«
Mnogi su liječnici svjedočili pred upravnim odborom i u medijima,
braneći Southama i izjavljujući da i sami već desetljećima provode slična
istraživanja.
Zastupali su mišljenje da subjektima nije potrebno otkriti sve informacije
ili dobiti njihov pristanak u svim slučajevima te da se Southamovo ponašanje
u znanstvenim krugovima smatra etičkim. Southamovi su odvjetnici
govorili: »Ako tako postupaju svi u toj profesiji, kako se to onda može nazvati
‘neprofesionalnim ponašanjem’?«
To je uznemirilo rektorski zbor. Desetog lipnja 1965. komisija za
medicinske tužbe proglasila je Southama i Mandela »krivima za prijevaru ili
obmanu te neprofesionalno ponašanje u obavljanju medicinske prakse« uz
prijedlog da im se oduzmu liječničke dozvole na godinu dana. Rektorski zbor
napisao je: »U zapisniku ovoga postupka očit je stav određenih liječnika da
mogu raditi što ih je volja ... i da je pristanak pacijenta samo prazna
formalnost. S time se ne možemo složiti.«
U njihovoj su se odluci tražile jasnije smjernice u kliničkim ispitivanjima:
»Vjerujemo da će ova disciplinska mjera poslužiti kao strogo upozorenje da
predanost u istraživanjima ne smije dosegnuti točku gdje krši
temeljna ljudska prava.«
Privremeno oduzimanje liječničke dozvole Southamu i Mandelu
zamijenjeno je uvjetnom kaznom od jedne godine, a činilo se da je cijeli slučaj
imao vrlo malo utjecaja na Southamovu profesionalnu reputaciju: ubrzo
nakon isteka uvjetne kazne bio je izabran za predsjednika Američke udruge
za istraživanje raka. Ali njegov je slučaj donio jednu od najvećih promjena
u pogledu istraživačkih previda u povijesti istraživanja na ljudima.
Prije nego što je rektorski zbor objavio svoju odluku, negativan publicitet
koji je dobio Southamov rad privukao je pozornost Nacionalnih instituta
za zdravstvo (NIH))« , koji su financirali njegova istraživanja i koji od
istraživača traže da pribave pristanak svojih subjekata za sva ispitivanja koja
uključuju ljude. Zbog Southamova slučaja NIH je pokrenuo istrage svih
ustanova koje je financirao i otkrio da samo devet od pedeset dvije ima
pravilnik koji štiti prava subjekata istraživanja. Samo šesnaest koristilo se
obrascima za traženje pristanka. Zaključak NIH-a bio je: »U situaciji kad je
pacijent uključen u istraživački rad, procjena istraživača nije dovoljan temelj
za donošenje odluke u vezi s etičkim i moralnim pitanjima koja proizlaze iz
tog odnosa.«
Nakon te istrage, NIH je objavio da će u budućnosti sve zahtjeve za
financiranje projekata koji uključuju istraživanje na ljudima morati
odobriti posebni odbori - neovisna tijela sastavljena od profesionalaca i laika

111
 Knjige.Club Books

raznih rasa, društvenog statusa i podrijetla - kako bi se osiguralo da

ispunjavaju sve etičke preduvjete, uključujući i detaljan informirani
pristanak.
Znanstvenici su rekli da su time medicinska istraživanja osuđena na
propast. U pismu uredniku časopisa Science, jedan od njih upozorio je: »Sad
kad nam je onemogućeno naoko nevino proučavanje razvoja raka kod ljudi
... 1966. godinu možemo označiti kao godinu u kojoj je zaustavljen sav
napredak u medicini.«
Kasnije te godine, harvardski anesteziolog Henry Beecher objavio je u
stručnom tjedniku New England Journal of Medicine studiju koja je
pokazala da je Southamovo istraživanje bilo samo jedna od stotina jednako
neetičkih studija. Beecher je objavio detaljan popis s imenima dvadeset
dvojice najgorih prekršitelja, na kojemu su se našli i istraživači koji su
namjerno zarazili hepatitisom djecu, i drugi koji su pacijente pod
anestezijom trovali ugljičnim dioksidom. Southamova je studija bila
navedena na sedamnaestome mjestu.
Unatoč strahu znanstvenika, etičko zauzdavanje nije usporilo napredak
znanosti. Zapravo, istraživanja su bila u procvatu. A mnoga su od njih
uključivala stanice HeLa.

112
 Knjige.Club Books

18
»Najneobičniji
hibrid«

Početkom šezdesetih znanstvenici su se šalili da su stanice

HeLa tako robusne da bi vjerojatno preživjele u odvodima ili na kvaki vrata.
Bile su posvuda. Obični su ih ljudi mogli uzgajati kod kuće slijedeći upute iz
članka objavljena u časopisu Scientific American, a i ruski i američki su ih
znanstvenici uspjeli uzgojiti u svemiru.
Henriettine su stanice bile poslane u orbitu s drugim po redu satelitom,
koji su lansirali Rusi 1960, a gotovo odmah nakon toga NASA je poslala
u svemir nekoliko posudica sa stanicama HeLa u satelitu Discoverer XVIII. Na
temelju proučavanja životinja u uvjetima simulirana bestežinskog
stanja znanstvenici su znali da svemirski letovi mogu izazvati
kardiovaskularne promjene, propadanje kostiju i mišića te gubitak crvenih
krvnih zrnaca. Znali su i to da je iznad ozonskog omotača zračenje mnogo
jače. Ali nisu znali kakav bi utjecaj sve to moglo imati na ljude: bi li izazvalo
promjene na staničnoj razini, ili čak smrt stanica?
Kad su prvi ljudi lansirani u orbitu, s njima su poslane i Henriettine
stanice da bi istraživači mogli proučavati kakav je utjecaj svemirskih letova
na stanice, kolike su potrebe stanica za hranom te reagiraju li kancerozne i
zdrave stanice različito na bestežinsko stanje. Ono što su otkrili uznemirilo
ih je: u misiji za misijom, zdrave su stanice u orbiti rasle normalno, ali stanice
HeLa postajale su sve snažnije i na svakom su se sljedećem putovanju sve
brže dijelile.
A nisu se samo stanice HeLa ponašale neobično. Od početka desetljeća
znanstvenici su počeli zamjećivati dvije nove stvari u vezi s uzgojenim
stanicama. Prvo, činilo se da su sve normalne stanice koje su rasle u kulturi
na kraju umrle ili su prošle spontanu preobrazbu i postale kancerozne. Taj
je fenomen bio uzbudljiva pojava za istraživače koji su pokušavali razumjeti
mehanizam djelovanja raka, jer je predstavljao mogućnost

113
 Knjige.Club Books

proučavanja trenutka kad normalna stanica postane maligna. No istodobno

je bio vrlo uznemirujući za one koji su uz pomoć stanica u kulturi pokušavali
razviti medicinske terapije.
George Hyatt, mornarički liječnik koji je radio s Nacionalnim institutom
za rak, taj je fenomen iskusio iz prve ruke. Uzgojio je stanice ljudske kože za
liječenje teško opečenih vojnika, a zatim je na ruci mladoga
dobrovoljca napravio ranu i po njoj razmazao stanice, nadajući se da će rasti
i stvoriti novi sloj kože. Da mu je uspjelo, liječnici na terenu mogli bi
presađivanjem kože liječiti rane. Stanice jesu rasle, ali kad je Hyatt nekoliko
tjedana poslije napravio biopsiju, sve su bile kancerozne. Uspaničio se,
odstranio stanice i otada više nije pokušavao presađivati stanice kože.
Druga neobična stvar koju su znanstvenici zapazili u vezi sa stanicama
koje su rasle u kulturi bilo je to da su se nakon preobrazbe u kojoj su
postale maligne sve stanice ponašale isto - imale su identičnu diobu i
proizvodile su identične proteine i enzime, premda su prije nego što su
postale kancerozne proizvodile različite proteine i enzime. Poznati uzgajivač
staničnih kultura Lewis Coriell pomislio je da možda ima objašnjenje za to.
Objavio je znanstveni rad u kojemu je iznio mišljenje da se »preobražene«
stanice možda ne ponašaju jednako zato što su postale kancerozne nego zato
što je došlo do kontaminacije nečim - najvjerojatnije virusom ili bakterijom -
što ih je natjeralo da se ponašaju identično. Gotovo usput, istaknuo je i
mogućnost koju drugi znanstvenici nisu uzeli u obzir: činilo se da se sve
preobražene stanice ponašaju kao HeLa, napisao je, što bi moglo značiti da je
kontaminant upravo HeLa.
Ubrzo nakon objavljivanja njegova rada Coriell i još nekolicina vrhunskih
stručnjaka u uzgoju staničnih kultura sazvali su hitan sastanak na kojemu
će se razgovarati o stanju polja njihove djelatnosti, za koje su se bojali da
postaje katastrofalno. Usavršili su tehnike uzgoja stanica u kulturi i
pojednostavnili ih do te mjere da zahvaljujući tomu sad - kako je rekao jedan
od istraživača - »čak i amateri mogu kod kuće uzgojiti nekoliko kultura«.
Tijekom prethodnih godina, znanstvenici su iz uzoraka uzetih od sebe,
svojih obitelji i pacijenata uzgojili stanice svih vrsta - raka prostate,
slijepog crijeva, prepucija, čak i dijelova ljudske rožnice - katkad
iznenađujuće lako. Pomoću te svakim danom sve opsežnije knjižnice stanica
istraživači su došli do povijesnih otkrića: spoznaje da cigarete uzrokuju rak
pluća; načina na koji rentgenske zrake i određene kemikalije transformiraju
normalne stanice u maligne; odgovora na pitanje zašto normalne stanice
prestaju rasti, a kancerozne ne. A Nacionalni institut za rak koristio se raznim
stanicama, uključujući i stanice HeLa, za probir više od trideset tisuća
kemijskih supstancija i biljnih ekstrakata, iz kojih će proizići nekoliko vrlo

114
 Knjige.Club Books

učinkovitih citostatika kao što su Vinkristin i Taksol, koji su i danas u širokoj

uporabi.
Unatoč važnosti tih istraživanja, mnogi su znanstvenici bili naoko nehajni
u vezi sa svojim staničnim kulturama. Samo je nekolicina njih vodila
evidenciju o tome koje su stanice došle od kojih donora, a mnogi su
pogrešno označavali svoje stanične kulture - ako su ih uopće i označavali.
Znanstvenicima koji su provodili istraživanja koja nisu bila stanično
specifična, poput istraživanja utjecaja zračenja na DNK, nije bilo toliko važno
znati s kojom vrstom stanica rade, jer to vjerojatno ne bi utjecalo na ishod
istraživanja, ali ako bi do kontaminacije ili pogrešnog označavanja došlo u
istraživanjima koja jesu stanično specifična - a većina je to istraživanja bila -
rezultati bi bili bezvrijedni. Unatoč tomu, rekli su uzgajivači staničnih kultura
koji su sazvali sastanak, u znanosti je preciznost neophodna, a istraživači bi
morali znati koje stanice rabe i jesu li kontaminirane.
Prema Robertu Stevensonu, jednome od znanstvenika iz skupine koja je
sazvala sastanak, njihov je cilj bio spriječiti da njihovo polje rada »degenerira
u potpuni kaos«. Skupina je ohrabrivala istraživače neka koriste zaštitne
mjere - poput rada pod posebnim kapuljačama s usisnim cijevima koje
usisavaju zrak i potencijalne kontaminante u sustav filtracije. Preporučili su
da NIH utemelji referentnu zbirku stanica: središnju banku gdje bi se sve
kulture ispitale, katalogizirale i maksimalno sigurno pohranile uz uporabu
najnovijih i najboljih sterilnih tehnika. NIH je pristao i ustanovio je Komisiju
za prikupljanje staničnih kultura, koju su sačinjavali uzgajivači stanica u
kulturi, uključujući Williama Scherera, Lewa Coriella i Roberta Stevensona.
Njihova je misija bila ustanoviti neprofitnu federalnu banku stanica pri
Američkoj zbirci tipova kultura (ATCC), koja se od 1925. bavila distribucijom
i nadzorom čistoće bakterija, gljivica, kvasaca i virusa, ali nikad staničnih
kultura.
Znanstvenici iz komisije namjeravali su stvoriti Fort Knox čistih,
nekontaminiranih kultura. Stanične kulture prevozili su u zaključanim
kovčezima, a sastavili su i popis kriterija koje su stanice morale zadovoljiti
prije pohrane u banku: svaku se moralo testirati na moguće kontaminante, a
sve su morale doći ravno iz izvorne kulture.
Stanica broj jedan u zbirci ATCC-a bila je L-stanica, izvorna linija
besmrtnih mišjih stanica koje je uzgojio Wilton Earle. Za stanicu broj dva,
komisija je kontaktirala Geya i zatražila uzorak izvorne kulture stanica HeLa.
Ali u početnom ushitu Gey je sve izvorne stanice HeLa bio podijelio
drugim istraživačima, ne ostavivši sebi nijedne. Na kraju je uspio pronaći
nekoliko u laboratoriju Williama Scherera, koji je neke od izvornih uzoraka
stanica HeLa bio upotrijebio u istraživanju dječje paralize.

115
 Knjige.Club Books

U početku je komisija mogla testirati uzorke samo na kontaminaciju

virusima ili bakterijama, ali ubrzo su neki od njezinih članova razvili test za
međuvrsnu kontaminaciju, da bi mogli odrediti potječu li stanične
kulture označene kao stanice jedne životinjske vrste zapravo od druge vrste
životinja. Ubrzo su otkrili da od deset staničnih linija za koje se mislilo da su
od devet različitih vrsta - uključujući psa, svinju i patku - samo jedna nije
potekla od primata. Odmah su označili te kulture i činilo se da su uspjeli
staviti situaciju pod nadzor bez privlačenja negativnog publiciteta.
Medije je naoko mnogo više zanimala vijest koja se ticala stanica HeLa, a
koja je bila gotovo jednako senzacionalna kao besmrtno pileće srce
Alexisa Carrela. A sve je počelo sa staničnim seksom.

Francuski su istraživači 1960. otkrili da se stanice, kad ih se

zarazi određenim virusima u kulturi, katkad zbiju jedna uz drugu, a ponekad
se čak i slijepe. U slučajevima kad su se slijepile, genski bi se materijal
pomiješao, kao pri spajanju spermija i jajašca. Tehnički naziv za to bio
je fuzija somatskih stanica, ali neki su to istraživači zvali »staničnim
seksom«. Od seksa u stilu spermija i jajašca razlikovao se u nekoliko važnih
stvari: somatske su stanice tjelesne stanice, poput stanica kože, a njihovo je
spajanje davalo potomstvo svakih nekoliko sati. No možda najvažnije od
svega bilo je to da su znanstvenici imali potpuni nadzor nad staničnim
seksom.
S genetičkog stanovišta, ljudi su vrlo loš predmet istraživanja. Genetički
smo promiskuitetni - parimo se s kim god nam je volja - i ne volimo da nam
znanstvenici govore s kim bismo se trebali razmnožavati. Osim toga, za
razliku od biljaka i miševa, potrebna su nam desetljeća da
proizvedemo dovoljno potomaka da bi znanstvenici mogli doći do podataka
od ikakve važnosti. Još od početka devetnaestoga stoljeća znanstvenici su
proučavali gene tako što su biljke i životinje razmnožavali i uzgajali na
određene načine - križanjem glatkoga graška s naboranim, smeđega miša s
bijelim - a potom su razmnožavali njihove potomke da vide kako se genetska
obilježja prenose s jednog naraštaja na drugi. Ali ljudsku genetiku nisu mogli
proučavati na isti način. Stanični je seks riješio taj problem, jer je značio da
istraživači mogu kombinirati stanice sa željenim obilježjima i proučavati
kako se ta obilježja prenose na potomke.
Godine 1965. dvojica britanskih znanstvenika, Henry Harris i John
Watkins, stanični su seks odveli korak dalje. Spojili su stanice HeLa s mišjim
stanicama i stvorili prve ljudsko-životinjske hibridne stanice koje su
sadržavale jednake količine Henriettine i mišje DNK. Time su omogućili
znanstvenicima da proučavaju što geni rade i kako djeluju.

116
 Knjige.Club Books

Uz hibrid HeLa-miš, Harris je spojio stanice HeLa s pilećim stanicama

koje su izgubile sposobnost razmnožavanja. Slutio je da će nakon
spajanja pilećih i HeLa stanica nešto unutar stanica HeLa ponovno uključiti
pileće stanice. I imao je pravo. Još nije znao kako to djeluje, ali njegovo je
otkriće pokazalo da nešto unutar stanica upravlja genima. A uspiju li
znanstvenici shvatiti kako da isključe gene bolesti, možda bi mogli napraviti
neku vrstu genske terapije.
Ubrzo nakon Harrisove studije s temom spajanja HeLa i pilećih stanica,
dvojica istraživača sa Sveučilišta u New Yorku otkrila su da ljudsko-
mišji hibridi s vremenom gube ljudske kromosome i da ostaju samo mišji. To
je znanstvenicima omogućilo da počnu kartirati ljudske gene i pridruživati
ih određenim kromosomima tako što su pratili redoslijed gubljenja
genetskih obilježja. Ako je neki kromosom nestao, a istodobno je prestala
proizvodnja nekog enzima, istraživači su znali da gen za taj enzim mora biti
na tom nestalom kromosomu.
Znanstvenici u laboratorijima širom Sjeverne Amerike i Europe počeli su
izvoditi fuziju stanica te s pomoću njih kartirati genske osobine i povezivati
ih sa specifičnim kromosomima, stvarajući tako preduvjete za mapu
ljudskoga genoma koju imamo danas. Uporabom hibrida stvorili su prva
monoklonska antitijela, posebne proteine koji će se poslije koristiti u
stvaranju lijekova protiv raka, kao što je Herceptin, i za identifikaciju krvnih
grupa, što je povećalo sigurnost transfuzija. Također su na njima proučavali
ulogu imuniteta u presađivanju organa. Hibridi su dokazali da je moguće da
DNK koja potječe od dvije jedinke koje nisu u srodstvu - čak su i različitih
vrsta - preživi unutar stanica, a da pritom ne dođe do međusobnog
odbacivanja, što je značilo da mehanizam odbacivanja presađenih organa
mora biti izvan stanice.
Znanstvenici su bili ushićeni hibridima, ali širom SAD-a i Britanije javnost
se uspaničila zbog senzacionalnih naslova kojim su je bombardirali mediji:

U LABORATORIJU UZGOJENE LJUDSKO-ŽIVOTINJSKE

STANICE ... SLJEDEĆI KORAK MOGLI BI BITI LJUDI -
DRVEĆE ... ZNANSTVENICI STVARAJU ČUDOVIŠTA

Londonski je Times stanice HeLa-miš nazvao »najneobičnijim hibridnim

oblikom života ikada viđenim u laboratoriju - ili izvan njega«. U uvodniku u
Washington Postu pisalo je: »Ne možemo si priuštiti umjetno
stvorene miševe-ljude.« Istraživanja su nazvali »čudovišnima« i dodali da bi
istraživači trebali pustiti ljude na miru i »vratiti se kvascu i gljivicama«. Uz
jedan je članak objavljena ilustracija stvorenja koje je bilo napola čovjek, a

117
 Knjige.Club Books

napola miš, s dugačkim ljuskastim repom; u drugom je bio crtež hibrida žene
i vodenog konja koji čita novine na autobusnoj postaji. Britanske su
novine hibride HeLa nazvale »napadom na život«, a Harrisa prikazale kao
ludoga znanstvenika. A Harris je cijelu stvar učinio još gorom kad se pojavio
u BBC-jevu dokumentarcu i rekao da je sad moguće spojiti jajašca čovjeka
i gorile i stvoriti čovrilu.
Harris i Watkins pisali su pisma urednicima žaleći se da su njihove riječi
izvađene iz konteksta, da je njihova priča senzacionalizirana s namjerom da
se »iskrive činjenice i da se zastraši javnost«. Uvjeravali su ljude da samo
stvaraju stanice i da ne pokušavaju »proizvesti kentaure«. Ali ni to nije
pomoglo. Anketa o njihovim istraživanjima pokazala je iznimno negativne
rezultate - većina je ljudi njihov rad smatrala besmislenim i opasnim,
primjerom onoga »kad se čovjek igra boga«. Od tog trenutka nadalje problem
negativnog publiciteta staničnih kultura postajao je sve gori.

118
 Knjige.Club Books

19
»U
najkritičnije
vrijeme na
zemlji to jest
sad«

Kad je imala šesnaest godina i išla u drugi razred srednje škole,

Deborah je zatrudnjela. Bobbette se rasplakala kad je saznala. Deborah je
prestala ići u školu, a Bobbette je rekla: »Nemoj se previše opustiti jer
ćeš ipak morat maturirati.« Deborah se izderala da ne može ići u školu
takva ogromna i trudna.
»Nema to nikakve veze«, rekla je Bobbette, »jer ideš u onu posebnu školu
di sve cure imaju trbuhe do zuba ko ti.«
Deborah je odbila, ali Bobbette je ispunila prijavnicu za nju i prvoga je
dana škole odvukla onamo. Desetoga studenog 1966. Deborah je
rodila Alfreda mlađeg, koga je nazvala po njegovu ocu Alfredu »Gepardu«
Carteru, dječaku na kojega je Galen nekoć bio ljubomoran. Bobbette joj je
svakoga jutra pripravila školsku užinu, odvela je u školu, a zatim je cijeli dan
i veći dio večeri vodila brigu o Alfredu, da bi Deborah mogla ići u školu i učiti.
Kad je maturirala, Bobbette ju je natjerala neka si nađe prvi posao - svidjelo
se to Deborah ili ne, Bobbette je nakanila pomoći njoj i njezinu djetetu.
Deborahinoj je starijoj braći išlo dobro i bez pomoći. Lawrence je započeo
vlastiti posao - otvorio je trgovinu u podrumu stare zgrade; Sonny se
nakon mature prijavio u zrakoplovstvo i izrastao u privlačna momka,
miljenika ženskog spola. Bio je mangup, ali držao se dalje od nevolja. Njihov
mlađi brat Joe bio je sasvim druga priča.
Nije dobro reagirao na autoritete. Svađao se s učiteljima i sukobljavao s
drugim učenicima. U trećem razredu srednje prestao je odlaziti u školu, a
nedugo nakon sedamnaestog rođendana završio je na sudu zbog »fizičkog
napada«. S osamnaest godina prijavio se u vojsku, ali zbog nagle naravi i

119
 Knjige.Club Books

bahatosti ondje je upao u još više nevolja. Sukobljavao se s nadređenima i s

drugim vojnicima. Katkad bi završio u bolnici, ali najčešće je nakon tih sukoba
zaradio boravak u samici, mračnoj rupi zemljanih zidova, zlokobno sličnoj
podrumu gdje ga je Ethel nekoć zaključavala dok je još bio dijete. Draže mu
je bilo završiti u samici, jer to je značilo da ga nitko neće uznemiravati. Čim
bi ga pustili, opet bi se potukao s nekim vojnikom ili bi pokazao neposluh
nekome od časnika pa bi ga vratili u samicu. U vojsci je proveo devet mjeseci,
većinu vremena sjedeći u samici, dok je bijes u njemu rastao. Nakon
višekratnih psihijatrijskih procjena i terapija, Joe je otpušten iz vojske zbog
nesposobnosti emocionalne prilagodbe vojničkom životu.
Njegova se obitelj bila nadala da će mu boravak u vojsci pomoći da se nosi
sa svojim bijesom i da će ondje naučiti malo discipline i poštovanja
prema autoritetima. Umjesto toga, iz vojske se vratio gnjevniji no ikad.
Desetak dana nakon Joeova povratka iz vojske prišao mu je Ivy, mršav
klinac iz susjedstva, s nožem u ruci i pitanjem želi li se tući. Većina to ljudi
ne bi učinila. U dobi od devetnaest godina Joe je bio najmanje deset
centimetara niži od Ivyja i težak samo 70 kilograma, ali svi u njegovoj četvrti
zvali su ga Ludi Joe, jer činilo se da uživa u nasilju. Ivyja to nije bilo briga.
Godinama se bio opijao i drogirao heroinom, a krasila ga je gomila ožiljaka iz
raznih tučnjava. Rekao je Joeu da će ga ubiti.
Prvi se put Joe nije obazirao na njega. No tri mjeseca poslije, 12. rujna
1970, Joe je hodao ulicom East Baltimore s prijateljem Juneom. Bila je
subota navečer, a oni pod utjecajem alkohola, i upravo su počeli udvarati
skupini mladih djevojaka kad su prema njima krenula trojica momaka. Jedan
od njih bio je Eldridge Lee Ivy.
Kad je Ivy vidio Joea i Junea da razgovaraju s djevojkama, viknuo je da je
jedna od njih njegova rođaka i da bi im bilo bolje da se ne motaju oko nje.
»Već mi je dosta tvojih sranja«, odviknuo mu je June.
Počeli su se prepirati, a kad je Ivy zaprijetio da će udariti Junea šakom u
glavu, Joe je skočio između njih i smireno rekao Ivyju da to definitivno neće
učiniti.
Ivy je zgrabio Joea za vrat, gušeći ga dok su ga dvojica prijatelja
pokušavala odvući s njega. Joe se ritao i vikao: »Ubit ću te, majku ti jebem!«
Ali Ivy ga je premlatio, dok je June prestrašeno promatrao.
Te je večeri Joe pokucao Deborah na vrata, sav krvav. Zurio je pred sebe
s mržnjom u očima. Očistila mu je lice i stavila mu ledene obloge te ga
polegla na kauč dok se ne otrijezni. Cijelu je noć gnjevno buljio u zid, a
Deborah nikad prije nije vidjela nekoga tako bijesna i tako strašna izgleda.
Sljedećeg je jutra Joe iz Deborahine kuhinje uzeo mesarski nož crne
drvene drške. Dva dana poslije, 15. rujna 1970, otišao je na posao vozača
kamiona za lokalnu prijevozničku tvrtku. Tijekom radnog vremena on i
120
 Knjige.Club Books

kolega popili su više od litre viskija Old Granddad. Kad je završio s poslom,
još je bio dan. Zaputio se na ugao avenija Lanvale i Montford u East
Baltimoreu, gdje je na trijemu ispred svoje kuće stajao Ivy i razgovarao s
nekolicinom prijatelja. Joe je prešao ulicu i rekao: »Zdravo, Ivy«, a zatim mu
je zario Deborahin nož u prsa. Oštrica mu je prošla ravno kroz srce. Oteturao
je niz ulicu pa u susjedovu kuću, a Joe je išao za njim, sve dok se Ivy nije srušio
i ostao ležati licem prema dolje u lokvi vlastite krvi, vičući: »Umirem - zovite
hitnu!« Ali bilo je prekasno. Kad su, nekoliko minuta poslije, stigli vatrogasci,
Ivy je već bio mrtav.
Joe je odšetao s mjesta zločina, bacio nož u pokrajnju uličicu i zaputio se
prema telefonskoj govornici da nazove oca, ali policija ga je preduhitrila.
Već su obavijestili Daya da je njegov sin ubio jednog mladića. Sonny i
Lawrence rekli su ocu neka odvede Joea u Clover, natrag na plantažu duhana,
gdje bi se mogao sakriti pred zakonom i biti na sigurnom. Deborah im je rekla
da su ludi.
»Mora se predati«, rekla je. »Policija je izdala tjeralicu za njim, traže ga
živoga ili mrtvoga.«
Ali nisu je slušali. Day je dao Joeu dvadeset dolara i ukrcao ga je na
Trailwaysov autobus za Clover.
U Lacks Townu Joe je po cijele dane pio, sukobljavao se s rođacima, a
nekolicini je čak i zaprijetio da će ih ubiti, uključujući i Cootieja.
Krajem prvoga tjedna Joeova boravka u Cloveru Cootie je nazvao Daya i
rekao mu da bi bilo bolje da netko dođe po Joea prije nego što on ubije još
nekoga ili netko ustrijeli njega. Sonny je posudio Dayov auto, otišao po Joea
u Clover pa ga odvezao prijatelju u D.C. Ali Joe se ni ondje ni sa kim nije
slagao. Sljedećeg je jutra nazvao Sonnyja i rekao: »Dođi po mene, hoću se
predati.«
Ujutro 29. rujna 1970. Joe je ušao u baltimorsku policijsku postaju i mirno
rekao: »Ja sam Joe Lacks. Traže me jer sam ubio Ivyja.« A zatim je ispunio ovaj
obrazac:

Je li okrivljeni zaposlen? Ne
Gotovina ili sredstva na računu? Nula
Ime roditelja? David Lacks
Jesu li vas došli posjetiti? Ne
Imate li prijatelja ili članova
obitelji koji bi vam mogli
pronaći odvjetnika? Ne. Nemam novca.

121
 Knjige.Club Books

Nakon toga Joe je čekao. Znao je da će priznati krivnju i samo je htio da

se sve to što prije završi. Nakon pet mjeseci čekanja na suđenje u pritvoru Joe
je sucu napisao:

Dragi gospodine ili Časni Sude,

U najkritičnije vrijeme na zemlji to jest sad u ovoj atmosferi danas
za moje krivično dijelo ne bolje rečeno krivo shvaćanje zla koje sam
navukao na sebe. Jako krivo shvaćen problem koga nije trebalo bit.
Osjećam se tako frustriran šta sam radi toga užasan iznutra,
Zamoljevam (brzo sučenje) da mogu znat šta me čeka u Budućnosti,
mislim da bi me trebalo kaznit il prekorit za taj zlo čin koga sam
počinijo, pa sam Spreman sad da se to čim prije rješi.

Joe Lacks
(brzo suđenje)

(Hvala Vam)

(Časni Sude)

Napokon, 6. travnja 1971. - sedam mjeseci nakon Ivyjeve smrti - Joe je

stajao u sudnici i izjasnio se krivim za ubojstvo bez zle nakane. Sonny je
bio nazočan. Sutkinja je nekoliko puta upozorila Joea da priznanjem krivnje
gubi pravo na suđenje, pravo na svjedočenje i pravo žalbe na njezinu odluku.
Dok je govorila, on je odgovarao sa »da, gospođo« i »ne, gospođo«. Rekao joj
je da je alkohol kriv za to što je učinio i da nije namjeravao ubiti Ivyja.
»Htio sam ga ubost u rame, ali se uspaničario i okrenuo se pa je nož dobio
u prsa«, rekao je Joe. »Htio sam ga samo ranit da me više ne može tuć...
U subotu prije, reko mi je da će me ubit i počeo se svađat. Samo se nadam
da shvaćate da sam samo branio svoj život. Nisam se ja s nikim htio kvačit.«
Ali Ivyjev četrnaestogodišnji susjed, koji je vidio cijeli događaj, rekao je
da je Joe prišao Ivyju i ubo ga ravno u prsa te da ga je potom, kad je
Ivy oteturao niz ulicu, pokušao ubosti i u leđa.
Kad je Joe sišao s mjesta za saslušanje, njegov odvjetnik - koga mu je
dodijelio sud - prišao je sutkinji i otpočeo svoju završnu riječ:

122
 Knjige.Club Books

»Samo bih dodao, Časni sude, da sam razgovarao s bratom

okrivljenoga. Problem koji je ovaj mladić imao u vojsci isti je problem
zbog kojega se i našao u situaciji koja ga je dovela u ovu sudnicu. Iz
istog je razloga, u neko doba u svome životu, stekao osjećaj manje
vrijednosti, koji se čini vrlo jakim. Kad god dođe u sukob s nekim,
reagira pretjeranom agresijom, mnogo silovitije nego prosječna
osoba. Tijekom vojne službe dobio je određenu psihijatrijsku pomoć,
ali nikada nije bio u bolnici.«

Ne znajući ništa o Joeovu životu i zlostavljanju koje je bio pretrpio u

djetinjstvu, odvjetnik je rekao: »Ima snažniju potrebu za samozaštitom
nego prosječna osoba. Moguće je da je to ono što ga potakne na agresiju u
situacijama u kojima prosječna osoba ne bi tako reagirala.«
»Zovu li vas Ludi Joe?« upitala je sutkinja.
»Bilo ih je šta su me tako zvali«, odgovorio je Joe.
»Znate li zašto vas tako zovu?«
»Ne, gospođo«, rekao je.
Sutkinja je prihvatila Joeovo priznanje krivnje, ali zatražila je liječničko i
psihijatrijsko vještačenje prije no što odluči o izricanju kazne. Ti su
zapisi tajni, ali što god je u njima pisalo navelo ju je da mu izreče kaznu u
trajanju od 15 godina, za krivično djelo za koje je najveća moguća kazna 30
godina. Na odsluženje kazne upućen je u Kazneno-popravni zavod države
Maryland u Hagerstownu, što je zatvor sa srednje jakim osiguranjem
smješten stotinjak kilometara zapadno od Baltimorea.
U početku je Joe vrijeme u zatvoru provodio više-manje isto kao i u vojsci:
u samici zbog neposluha i tučnjava. Ali na kraju se prestao tući i usmjerio je
energiju unutra. Otkrio je islam i počeo sve vrijeme provoditi u proučavanju
Kurana u svojoj ćeliji. Ubrzo je promijenio ime u Zakariyya Bari Abdul
Rahman.
U međuvremenu, u svijetu s druge strane zatvorskih zidova njegovoj je
braći išlo prilično dobro. Sonny je bio otpušten iz zrakoplovstva s
najvišim počastima, a Lawrence je imao dobar posao na željeznici. No
Deborah nije išlo tako dobro. U vrijeme kad je Zakariyya završio u zatvoru,
Deborah se u dnevnoj sobi Bobbette i Lawrencea udala za Geparda, odjevena
u haljinu od plavog šifona. Imala je osamnaest godina. Kad su se Deborah i
Gepard upoznali na pločniku ispred njezine kuće, bacio je kuglu za kuglanje
na nju. Mislila je da se šali, ali nakon vjenčanja stvari su postale samo još gore.
Ubrzo nakon rođenja njihova drugog djeteta, male LaTonye, Gepard se
počeo drogirati i tući Deborah. Počeo je i skitati noćima, ostajati s drugim
ženama, a vraćao bi se kući samo zato da može odatle prodavati drogu, dok
su Deborah i djeca sjedili i promatrali.
123
 Knjige.Club Books

Jednoga dana, dok je stajala za sudoperom i prala posuđe, Gepard je

utrčao u kuhinju urlajući nešto o tome da ga ona vara. Zatim ju je udario.
»Da to više nisi učinio«, rekla mu je Deborah, ruku još uronjenih u vodu.
Gepard je dohvatio tanjur koji se sušio na sušilu i razbio joj ga o glavu i
obraz.
»Da me više nikad nisi udario!« vrisnula je Deborah, a iz vode je poletjela
ruka u kojoj je držala nazubljeni nož za rezanje mesa.
Gepard je podigao ruku da je opet udari, ali bio je nespretan od droge i
alkohola. Deborah je slobodnom rukom blokirala udarac i prikovala ga je
za zid. Zabila mu je vršak noža u prsa, tek dovoljno duboko da probije kožu, a
zatim ga je povukla dolje do ispod pupka, dok je Gepard vrištao, govoreći joj
da je luda.
Sljedećih nekoliko dana nakon toga ostavio ju je na miru, ali na kraju se
ipak vratio kući, pijan i drogiran, i počeo je opet tući. Kad ju je jedne večeri u
dnevnoj sobi udario nogom, viknula je: »Zašto se uvjek moraš svađat i ne dat
mi mira?« Kad nije odgovorio, Deborah je u tom trenutku shvatila da
želi njegovu smrt. Okrenuo se i oteturao prema stubama, i dalje vičući, a
Deborah ga je svom snagom gurnula. Stropoštao se niza stube do podnožja,
gdje je ostao ležati, krvareći. Deborah ga je gledala s vrha stubišta, ne
osjećajući ništa - čak ni strah. Kad se pomaknuo, sišla je niza stube i odvukla
ga kroz podrum na pločnik. Bila je zima i sniježilo je. Ostavila ga je na tlu
ispred kuće, onako bez kaputa, a zatim je zalupila vratima i otišla gore na
počinak.
Sljedećeg se jutra probudila u nadi da se smrznuo nasmrt, ali sjedio je na
trijemu, natučen i promrzao.
»Osjećam se ko da su me napali i prebili«, rekao joj je.
Pustila ga je u kuću, gdje ga je oprala i nahranila, premda ga je smatrala
prokletom budalom. Dok je Gepard spavao, nazvala je Bobbette i rekla: »To je
to, večeras je mrtav.«
»O čemu ti to govoriš?« upitala je Bobbette.
»Imam francuski ključ«, rekla je Deborah. »Rasut ću mu mozak po zidu.
Zlo mi je više od njega.«
»Nemoj, Dale«, rekla je Bobbette. »Gle kud je to dovelo Zakariyyu - u
zatvoru je. Ako ga ubiješ, šta će bit s tvojom djecom? Uzmi taj francuski ključ
i makni se odande.«
Sljedećeg dana, kad je Gepard otišao na posao, pred kućom se zaustavio
kamion za selidbe. Deborah je uzela djecu i sve njihove stvari, a zatim
se skrivala u očevoj kući sve dok nije pronašla vlastiti stan. Dok je radila
dva posla i trudila se urediti si život samohrane majke, nije imala pojma da

124
 Knjige.Club Books

će čuti vijest s kojom će se nositi teže nego s ijednim Gepard ovim

postupkom.

125
 Knjige.Club Books

20
Bomba HeLa

U rujnu 1966. genetičar Stanley Gartler popeo se na podij u

hotelu u Bedfordu u Pensilvaniji. Ondje je, pred Georgeom Geyom i drugim
velikanima uzgoja staničnih kultura, objavio da je pronašao
»tehničku pogrešku« u njihovu polju rada. Bilo je to na Drugoj desetljetnoj
konferenciji o stanicama i tkivima u kulturi na kojoj je bilo još sedamstotinjak
drugih znanstvenika. Došli su iz biotehničkih poduzeća i s raznih sveučilišta;
doputovali su iz New Yorka, Engleske, Nizozemske, Aljaske, Japana i
cijeloga svijeta da bi raspravljali o budućnosti uzgoja staničnih kultura. U
prostoriji je sve brujalo uzbuđenjem dok su razgovarali o kloniranju stanica
i hibridima, kartiranju ljudskih gena i uporabi kultura u pronalasku lijeka za
rak.
Malo je nazočnih prije čulo za Stanleya Gartlera, ali to će se ubrzo
promijeniti. Gartler se nagnuo bliže mikrofonu i rekao okupljenima da u je u
postupku traženja novih genskih markera za svoja istraživanja otkrio
da osamnaest najčešće rabljenih staničnih kultura imaju jednu zajedničku
stvar: sve su sadržavale rijetki genski marker koji se zove glukoza-6-fosfat
dehidrogenaza-A (G-6-PDH-A), a koji nalazimo gotovo isključivo kod Afroa-
merikanaca. A čak je i među njima iznimno rijedak.
»Nisam uspio sa sigurnošću utvrditi pretpostavljeno rasno podrijetlo
svih osamnaest linija«, rekao je Gartler publici. »No poznato je da barem neke
od njih potječu od bijelaca, a da najmanje jedna - HeLa - dolazi od crnkinje.«
Znao je to jer je prije osamnaest mjeseci pisao Georgeu Geyu:

Zanima me rasno podrijetlo osobe od koje potječe vaša stanična linija

HeLa. Pregledao sam velik broj ranih radova koji opisuju razvoj
stanične linije HeLa, ali nisam uspio pronaći niti jedan podatak o rasi
darovatelja/ ice.

126
 Knjige.Club Books

Kad mu je Gey odgovorio da su stanice HeLa potekle od »obojene žene«,

Gartler je znao da je pronašao izvor problema.
»Čini mi se da je najjednostavnije objašnjenje«, rekao je publici, »da su
sve to HeLa kontaminanti.«
Znanstvenici su znali da moraju štititi stanične kulture od bakterijske i
virusne kontaminacije, i znali su da je moguće da stanice kontaminiraju
jedna drugu ako ih se pomiješa u kulturi. Ali kad je bila riječ o stanicama
HeLa, nisu imali pojma s čime su suočeni. Pokazalo se da Henriettine stanice
mogu lebdjeti kroz zrak na česticama prašine. Od jedne do druge kulture
putovale su na neopranim rukama ili na već upotrijebljenim pipetama;
kretale su se od laboratorija do laboratorija na kutama i cipelama istraživača
ili kroz sustav za ventilaciju. A bile su snažne i otporne: bilo je dovoljno da
samo jedna stanica HeLa dospije u posudicu sa staničnom kulturom pa da je
potpuno preuzme, da potroši sav medij i popuni sav prostor.
Gartlerovi nalazi nisu bili dobro primljeni. U petnaest godina otkako je
George Gey uzgojio prvu HeLa stanicu, broj objavljenih članaka s temom
staničnih kultura svake se godine više nego utrostručio. Znanstvenici su
potrošili milijune dolara na istraživanja na tim stanicama ne bi li
proučili ponašanja raznih vrsta tkiva, uspoređujući jedne s drugima,
ispitujući jedinstvene odgovore različitih tipova stanica na specifične
lijekove, kemikalije ili okoliš. Ako su sve te stanice zapravo bile HeLa, značilo
bi to da su protraćeni milijuni dolara, a da znanstvenici koji su otkrili različita
ponašanja stanica u kulturi trebaju štošta objasniti.
Godinama poslije Robert Stevenson, koji je postao predsjednikom
Američke zbirke tipova kultura, ovako mi je opisao Gartlerov govor: »Pojavio
se na tom sastanku bez ikakve reputacije u polju staničnih kultura i
pljusnuo nas posred lica.«
Stevenson i drugi članovi Komisije za prikupljanje staničnih kultura
zatečeno su sjedili u publici dok je Gartler pokazivao na grafički prikaz koji
je navodio osamnaest staničnih linija zagađenih stanicama HeLa, zajedno s
imenima ljudi ili mjesta od koga ili odakle ih je dobio. Najmanje šest
od osamnaest kontaminiranih linija poteklo je iz ATCC-a, što je značilo da
se HeLa probila u Fort Knox.
U tom je trenutku zbirka ATCC-a već sadržavala nekoliko desetaka
različitih tipova stanica, za koje se sve jamčilo da nisu kontaminirane
virusima ili bakterijama, kao ni stanicama drugih vrsta. Ali nije postojao test
kojim bi se provjeravalo je li jedna ljudska stanica zagađena drugom
ljudskom stanicom. A promatrana golim okom, većina stanica koje rastu u
kulturi izgleda isto.
Sad im je Gartler, u osnovi, govorio da su svih tih godina, kad su mislili da
stvaraju zbirku ljudskih tkiva, znanstvenici vjerojatno uzgajali stanice

127
 Knjige.Club Books

HeLa. Istaknuo je da je unatrag nekoliko godina otkad su znanstvenici počeli

koristiti zaštitne mjere da spriječe međuvrsnu kontaminaciju - kao, na
primjer, rad pod sterilnim kapuljačama - iznenada postalo teže uzgojiti nove
stanične linije. Zapravo, »otada je uzgojeno vrlo malo novih ljudskih
staničnih linija«. Ne samo to, nego uopće nije bilo novih primjera »takozvanih
spontano preobraženih ljudskih staničnih kultura
Svi nazočni znali su što to znači. Osim što je rekao da je moguće da su
uludo potrošili više od desetljeća i milijune dolara, Gartler je ukazao
na mogućnost da spontana preobrazba - jedna od najrazvikanijih
mogućnosti da se pronađe lijek protiv raka - možda uopće ne postoji.
Normalne stanice ne postaju kancerozne spontano, rekao je, nego ih
jednostavno nadvladaju stanice HeLa.
Gartler je završio govor rekavši: »Sva istraživanja u kojima se
pretpostavio specifični izvor stanične linije - to jest, da potječe iz jetre ili
koštane srži - dolaze u pitanje i, prema mome mišljenju, trebalo bi ih
odbaciti.«
Prostorija je utihnula, svi su bili zabezeknuti, sve dok se nije oglasio T. C.
Hsu, moderator tog dijela konferencije. Hsu je bio genetičar sa Sveučilišta u
Teksasu, čiji je raniji rad s HeLa i drugim stanicama omogućio
otkrivanje ispravnoga broja ljudskih kromosoma.
»Prije nekoliko godina izrazio sam zabrinutost u vezi s kontaminacijom
staničnih linija«, rekao je Hsu. »Stoga sam sretan zbog rada doktora
Gartlera, ali siguran sam da je mnoge od vas učinio nesretnima.«
Imao je pravo, a upravo su ti ljudi brzo počeli postavljati pitanja.
»Koliko ste ih dugo držali u svom laboratoriju?« upitao je jedan
znanstvenik, sugerirajući da je sam Gartler kontaminirao stanice nakon što
su stigle u njegov laboratorij.
»Analizirane su prije no što su počele rasti u mom laboratoriju«,
odgovorio je Gartler.
»Nisu vam ih poslali smrznute?« upitao je znanstvenik, znajući da je do
kontaminacije moglo doći tijekom odmrzavanja.
Gartler je rekao da to nije bilo važno - nije potrebno odmrznuti stanice da
bi ih se testiralo.
Drugi je znanstvenik htio znati je li sličnost koju je Gartler zapažao
između staničnih linija bila samo učinak spontane preobrazbe zbog koje se
sve stanice ponašaju isto.
Na kraju se oglasio Robert Stevenson iz Komisije za prikupljanje
staničnih kultura, rekavši: »Čini se da je potrebno još malo detektivskoga
rada da vidimo hoćemo li morati početi iznova ne bismo li izolirali neke nove
linije ljudskih stanica.«

128
 Knjige.Club Books

Hsu je ubacio: »Volio bih dati poseban prioritet onima koji su začetnici
određenih staničnih linija koje je doktor Gartler napao. Ako imaju što reći u
obranu, voljeli bismo to čuti.«
Robert Chang s Harvarda - čija je linija jetrenih stanica, inače u širokoj
uporabi, bila navedena na Gartlerovu popisu kao HeLa kontaminant - samo je
bijesno sijevao pogledom sa svoga mjesta. Chang je s pomoću tih
stanica otkrio enzime i gene specifične za jetrene stanice. Ako je Gartler imao
pravo, i te su stanice zapravo bile s Henriettina cerviksa, Changova
istraživanja u kojima ih je uporabio bila su bezvrijedna.
Leonard Hayflick imao je posebnu osobnu povezanost sa svojom
staničnom linijom WISH, koju je Gartler također naveo kao kontaminiranu:
uzgojio ju je iz stanica iz amniotičke tekućine u kojoj je nekoć plutala njegova
nerođena kći. Upitao je Gartlera je li moguće pronaći G-6-PDH-A u uzorcima
uzetim od bijelaca.
»Dosad nije zabilježen ni jedan bijelac s G-6-PDH-A«, odgovorio mu je
Gartler.
Kasnije toga dana, u dijelu konferencije koji je moderirao George Gey,
Hayflick je iznio svoj znanstveni rad o »činjenicama i teorijama« spontane
preobrazbe stanica u kulturi. Prije no što je počeo, Hayftick je stao za
govornicu i objavio da je, s obzirom na to da su WISH stanice bile pozitivne
na genski marker koji imaju samo crnci, pod stankom nazvao svoju ženu da
je upita je li on uistinu otac svoje kćeri. »Uvjeravala me da je moj najgori
strah neopravdan«, rekao je Hayflick. Prostorijom se prolomio smijeh, a
nitko više nije ništa javno rekao o Gartlerovu otkriću.
Ali nekoliko ga je ljudi shvatilo ozbiljno. Prije odlaska s konferencije,
Stevenson se sastao na ručku s nekolicinom vrhunskih uzgajivača
staničnih kultura. Rekao im je neka se po povratku s konferencije vrate u
svoje laboratorije i neka počnu testirati stanice na genski marker G-6-PDH-
A, da se vidi koliko je raširen taj problem. Mnoge su od njihovih staničnih
linija bile pozitivne na taj genski marker, uključujući i kožne stanice koje je
prije godinu dana George Hyatt bio presadio na ruku onoga vojnika. Budući
da Hyatt nije imao stanice HeLa u svom laboratoriju, stanice kojima se
koristio u svom eksperimentu morale su biti kontaminirane prije dolaska
onamo. Premda je to shvaćala tek nekolicina ljudi, ista se stvar događala u
laboratorijima širom svijeta.
Mnogi su znanstvenici svejedno odbijali vjerovati da je kontaminacija
stanicama HeLa stvarna. Nakon konferencije na kojoj je Gartler bacio
takozvanu »bombu HeLa«, većina istraživača nastavila je raditi sa stanicama
za koje je on rekao da su kontaminirane. Ali Stevenson i nekolicina drugih
znanstvenika shvatili su mogući raspon problema kontaminacije stanicama
HeLa pa su počeli raditi na razvoju genetskih testova koji bi, umjesto da samo

129
 Knjige.Club Books

provjeravaju prisutnost G-6-PDH-A, zapravo mogli identificirati stanice HeLa

u kulturi. A ti će ih genetski testovi na kraju dovesti do Henriettine obitelji.

130
 Knjige.Club Books

21
Noćni
liječnici

Dva mjeseca nakon što me Sonny Lacks ostavio da ga uzalud

čekam opet sam ga čekala, ovaj put u predvorju baltimorskog Holiday Inna.
Bila je Nova godina, a on je kasnio već gotovo dva sata. Pomislila sam da me
opet nasamario pa sam ustala i prikupila svoje stvari, namjeravajući otići. Uto
sam začula muški glas koji je viknuo: »Znači vi ste gospodična Rebecca!«
Iznenada je preda mnom stajao Sonny sa slatkim i mangupskim
osmijehom razmaknutih zuba, izgledajući kao pedesetogodišnji tinejdžer.
Nasmijao se i potapšao me po leđima.
»Vi baš nećete odustat, ha?« rekao je. »Moram vam reć, jedina osoba koju
znam koja je tvrdoglavija od vas je moja sestra Dale.« Nacerio se i
popravio svoju crnu vozačku kapu. »Probao sam je nagovorit da se dođe nać
s vama, ali nije htjela ni čut.«
Sonny je imao glasan smijeh i nestašne oči koje su se gotovo posve
stisnule kad bi se nasmiješio. Bio je mršav, visok najviše 185 centimetara, s
pažljivo podrezanim brkovima. Posegnuo je za mojom torbom.
»No dobro«, rekao je, »najbolje bi bilo da krenemo i počnemo s tim.«
Slijedila sam ga do Volva koji je bio ostavio nezaključan i uključena
motora na parkiralištu pokraj hotela. Posudio ga je od jedne od svojih kćeri.
»Niko se neće vozit u mom starom kombiju«, rekao je, ubacujući u
brzinu. »Ste spremni ić vidjet Boga-i-batinu?«
»Boga-i-batinu?«
»Aha«, rekao je, cereći se. »Deborah kaže da morate razgovarat s našim
bratom Lawrenceom prije nego iko od smije razgovarat s vama. On će
vas procjenit, odlučit šta je šta. Ako on kaže da je u redu, možda ćemo onda i
mi ostali razgovarat s vama.«
Neko smo se vrijeme vozili u tišini.

131
 Knjige.Club Books

»Lawrence je jedini od nas djece koji se sjeća naše majke«, rekao je Sonny
na kraju. »Deborah i ja ne znamo ništ o njoj.« A onda mi je, ne skidajući pogled
s ceste, Sonny ispričao sve što je znao o svojoj majci.
»Svi kažu da je bila zbilja draga i da je fino kuhala«, rekao je. »I zgodna je
bila. Njene stanice su eksplodirale u atomskim bombama. Iz njenih stanica
su nastale sve te razne stvari - medicinska čuda, ko na primjer cjepivo za
dječju paralizu, neki ljekovi za rak i druge stvari, čak i za AIDS. Voljela se
brinut za druge pa ima smisla sve to šta je napravila s tim stanicama. Hoću
reć, kažu da je uvjek bila zbilja gostoljubiva, znate, da je znala sve fino srediti,
dić se i skuhat doručak za sve, čak i ako ih je bilo dvadeset.«
Skrenuo je u praznu uličicu iza reda zgrada od crvene cigle i pogledao me
prvi put otkad smo ušli u auto.
»Amo vodimo znanstvenike i novinare koji hoće znat o našoj majci. Tu se
cjela obitelj stušti na njih«, rekao je, smijući se. »Ali vi mi se činite pristojna pa
ću vam izić u susret i ovaj put neću otići po brata Zakariyyu.«
Izišla sam iz auta, a Sonny se odvezao dovikujući kroz otvoren prozor:
»Sretno!«
O Sonnyjevoj sam braći znala samo to da su ljutiti i da je jedan od njih
ubio čovjeka - nisam bila sigurna koji i zašto. Prije nekoliko mjeseci, kad mi
je Deborah dala Lawrenceov telefonski broj i zaklela se da nikada
neće razgovarati sa mnom, rekla je: »Brat se ljuti kad se bjelci dođu raspitivat
o našoj mami.«
Dok sam hodala kroz usko, napola betonirano dvorište koje je vodilo iz
uličice do Lawrenceove kuće, kroz mrežicu protiv komaraca na
vratima njegove kuhinje izlazio je tračak dima, a iznutra se čuo statički šum
malog televizora koji je stajao na sklopivu stoliću. Pokucala sam i pričekala.
Ništa. Zavirila sam u kuhinju, gdje su se na štednjaku pekli svinjski kotleti,
već zagorjeli. Doviknula sam pozdrav, ali i dalje ništa.
Duboko sam udahnula i ušla. Kad sam zatvorila vrata za sobom, pojavio
se Lawrence, a činio mi se dvaput većim od mene - sa svojih 125 kilograma i
preko 180 centimetara gotovo je ispunjavao usku kuhinju, stojeći s jednom
rukom na ormariću, a s drugom na nasuprotnom zidu.
»Dobar vam dan, gospodična Rebecca«, rekao je, odmjerivši me od glave
do pete. »Hoćete probat meso koje sam spekao?«
Već više od deset godina nisam jela svinjetinu, ali iznenada mi se to
učinilo nevažnim. »Kako bih mogla odoljeti?« rekla sam.
Lawrenceovim se licem razlio širok osmijeh. Imao je šezdeset četiri
godine, ali ako se zanemare sijede kovrče, s glatkom kožom boje lješnjaka i
mlađahnim smeđim očima doimao se nekoliko desetljeća mlađim. Povukao je
gore široke traperice, obrisao ruke o već zamašćenu majicu i pljesnuo.

132
 Knjige.Club Books

»Onda dobro«, rekao je, »tako treba. To mi se sviđa. Spržit ću vam i par
jaja. Premršava ste.«
Dok je kuhao, pričao mi je o životu dolje na selu. »Kad su stariji išli u grad
prodavat duhan, uvjek bi nama klincima donjeli salame. A ako smo bili dobri,
dali bi nam da s kruhom potunkamo mast od slanine.«
Dojmilo me se kako se dobro sjeća pojedinosti. Nacrtao mi je konjsku
zapregu koju je Day bio napravio od dasaka. Pomoću uzice i ubrusa
pokazao mi je kako je u djetinjstvu vezao duhan u svežnjeve za sušenje.
Ali kad sam ga upitala o majci, Lawrence je zašutio. Na kraju je rekao:
»Bila je ljepa.« A zatim se vratio pričama o duhanu. Opet sam ga upitala
o Henrietti, na što je rekao: »Moj otac i njegovi prijatelji su se utrkivali
na konjima po glavnoj ulici u Lacks Townu.« I tako smo se vrtjeli u krug
sve dok nije uzdahnuo i rekao mi da se ne sjeća svoje majke. Zapravo, rekao
je, ne sjeća se većine svojih tinejdžerskih godina.
»Izbriso sam si to iz glave zbog sve te tuge i boli«, rekao mi je. I nije
namjeravao kopati po sjećanjima.
»Sjećam se samo da je bila stroga«, rekao je. Sjećao se da ga je tjerala da
pere pelene u umivaoniku; objesio bi ih da se suše, a ona bi ih poskidala i
opet namočila u vodu rekavši da nisu dovoljno čiste. Ali tukla ga je samo kad
bi skakao s mola u Turner Stationu. »Poslala bi me po kabel od struje, da
me može istuć. Kad bi ga donio, poslala bi me po deblji pa po još deblji, a
onda bi ih sve smotala i nalmlatila me.«
Dok je pričao, kuhinja se opet napunila dimom - oboje smo bili zaboravili
da je kuhao. Potjerao me iz kuhinje u dnevnu sobu, gdje me posjeo za plastični
podložak s božićnim uzorkom i stavio preda me tanjur s prženim jajima i
komadom zagorjele svinjetine veličine mog dlana. Sjeo je na drveni stolac
pokraj mene, oslonio se laktovima na koljena i u tišini zurio u pod dok sam ja
jela.
»Pišete knjigu o mami«, rekao je napokon.
Kimnula sam, žvačući.
»Njene stanice su narasle velike ko cjeli svijet, pokrile bi cjelu zemaljsku
kuglu«, rekao je, a oči su mu zasuzile dok je pokretima ruku ocrtavao
planet oko sebe. »Čudno je to... To da samo rastu i rastu, ne daju se.«
Nagnuo se naprijed, približivši lice mome, i šapnuo: »Znate šta sam čuo?
Čuo sam da će do 2050. bebama davati injekcije sa serumom od stanica moje
mame pa će živjet osamsto godina.« Uputio mi je osmijeh u stilu kladim se da
tvoja mama to ne može. »Riješit će se sviju bolesti«, rekao je. »Te su stanice
čudo.«
Opet se zavalio unatrag u stolac i zagledao se u krilo, a smiješak mu se
urušio. Nakon duga trenutka tišine, okrenuo se i pogledao me u oči.

133
 Knjige.Club Books

»Jel mi možete reći šta su stvarno napravile stanice moje mame?« šapnuo
je. »Znam da su napravile neš važno, ali niko nam ništa ne govori.«
Kad sam ga upitala zna li što su to stanice, zagledao se u stopala kao da
sam ga prozvala na satu i upitala je li napisao zadaću.
»Otprilike«, rekao je. »Ne baš.«
Istrgnula sam list papira iz svog bloka, nacrtala velik krug s malom crnom
točkom u sredini i objasnila mu što je stanica, a zatim sam mu ispričala
o nekim stvarima koje je HeLa omogućila u znanosti i koliko je otada
napredovalo područje uzgoja staničnih kultura.
»Znanstvenici sad mogu uzgajati rožnice«, rekla sam mu, posegnuvši u
torbu po članak koji sam bila izrezak iz novina. Pružila sam mu ga i rekla
da uporabom tehnika uzgoja staničnih kultura - čiji su razvoj potpomogle
stanice HeLa - znanstvenici sad mogu uzeti uzorak nečije rožnice, uzgojiti je
u kulturi, a zatim je presaditi nekome drugome i na taj način pomoći liječiti
sljepoću.
»Zamislite vi to«, rekao je Lawrence, tresući glavom, »Pa to je čudo!«
Iznenada se na vratima pojavio Sonny, vičući: »Jel gospodična Rebecca
još živa?« Naslonio se na dovratak između kuhinje i dnevne sobe.
»Izgleda da ste prošla test«, rekao je, pokazujući na moj prazan tanjur.
»Gospodična Rebecca priča mi o maminim stanicama«, rekao je
Lawrence. »Ispričala mi je nevjerojatne stvari. Jesi znao da će iskoristit
mamine stanice da Stevie Wonder više ne bude sljep?«
»Pa, zapravo, ne stavljaju njezine stanice ljudima u oči«, rekla sam,
zamuckujući. »Znanstvenici uzgajaju rožnice drugih ljudi služeći se
tehnologijom koja je razvijena pomoću njezinih stanica.«
»To je čudo«, rekao je Sonny. »Nisam znao za to, al neki dan je precjednik
Clinton rekao da je cjepivo za dječju paralizu jedna od najvažnijih stvari
koje su se desile u dvadesetom stoljeću, a to je bilo radi njenih stanica.«
»Čudo«, rekao je Lawrence.
»Baš ko i ovo«, rekao je Sonny, polako raširivši ruke i zakoračivši u
stranu, otkrivši da iza njega na nesigurnim nogama stoji njegov
osamdesetčetverogodišnji otac Day.
Day već gotovo tjedan dana nije bio izlazio iz kuće zbog krvarenja iz nosa
koje nije prestajalo. A sad je stajao na pragu u izblijedjelim tapericama,
košulji od flanela i plavim plastičnim japankama, premda je bio siječanj. Bio
je mršav i krhak, jedva se uspijevao držati uspravno. Njegovo svjetlosmeđe
lice bilo je otvrdnulo od starosti, raspucalo borama, ali podatno, poput
iznošenih radnih čizama. Na sijedoj je kosi imao istu crnu vozačku kapu kao
i Sonny.

134
 Knjige.Club Books

»Ima gangrenu u stopalima«, rekao je Sonny i pokazao na Dayove nožne

prste, koji su bili nekoliko nijansi tamniji od ostatka njega i pokriveni
otvorenim ranama. »U običnim ga cipelama noge previše bole.« Gangrena mu
se širila s nožnih prstiju prema koljenu; liječnik mu je rekao da bi prste
trebalo amputirati, ali Day je odbio. Rekao je da ne želi da ga doktori režu kao
što su rezali Henriettu. U dobi od pedeset dvije godine, Sonny je dijelio
njegovo mišljenje; njegovi su mu liječnici rekli da bi trebao angioplastiku, ali
zakleo se da nikada neće pristati na to.
»Tata«, viknuo je Lawrence, »jesi znao da će od maminih stanica Stevie
Wonder progledati?«
Day je zatresao glavom, polako kao na usporenom filmu. »A-a«,
promrmljao je, »nisam znao dosad. Al opće me ne iznenađuje.«
Začulo se lupkanje po stropu i zvuk nekoga tko hoda, a Lawrence je
skočio od stola i otrčao u kuhinju. »Moja žena riga vatru ko zmaj dok ne popije
jutarnju kavu«, rekao je. »Bolje da joj skuham.« Bilo je dva poslijepodne.
Nekoliko minuta poslije, niza stube je sišla Bobbette Lacks u izblijedjeloj
plavoj kućnoj haljini od frotira i polako krenula kroz dnevnu sobu. Svi su
ušutjeli dok je prolazila prema kuhinji, bez ijedne riječi i ne gledajući nikoga.
Bobbette me se dojmila kao glasna osoba koja je sad tiha, kao žena s
gromoglasnim smijehom i silovite naravi, iz koje bi u svakom trenutku
moglo provaliti jedno ili drugo. Iz nje je isijavalo pustite me na miru, a lice joj
je bilo strogo, pogled uprt ravno pred sebe. Znala je zašto sam ondje i imala
bi štošta reći o toj temi, ali činilo se da je silno iscrpljuje i sama pomisao na
razgovor sa mnom, s još jednom bijelom osobom koja želi nešto od njezine
obitelji.
Nestala je u kuhinju, a Sonny je gurnuo izgužvani komadić papira Dayu u
ruku - otisnutu kopiju fotografije podbočene Henriette. Zgrabio je
moj diktafon sa sredine stola i pružio ga Dayu rekavši: »Dobro, tata,
gospodična Rebecca ima neka pitanja za tebe. Reci još šta znaš.«
Day je uzeo diktafon iz Sonnyjeve ruke, ali ništa nije rekao.
»Zanima ju sve ono o čemu te Dale stalno ispituje«, rekao je Sonny.
Upitala sam Sonnyja bi li možda mogao nazvati Deborah i upitati je bi li
htjela doći ovamo, ali svi Lacksovi počeli su odmahivati glavama i smijati se.
»Dale trenutno neće s nikim ragovarat«, rekao je Sonny.
»Jer joj je već svega dosta«, zagunđao je Day. »Uvjek pitaju i žele znat ovo
ili ono, ona im sve kaže, a ništ ne dobi zauzvrat. Ni pisma ni razglednice.«
»Bome«, rekao je Sonny, »tako je. Svi bi htjeli sve znati. A to hoće i
gospodična Rebecca. Zato ajde, tata, reci joj pa da i to odgulimo.«
Ali Day nije htio razgovarati o Henriettinu životu.

135
 Knjige.Club Books

»Prvi put sam čuo za to kad je imala onaj rak«, rekao je, ponavljajući priču
koju je tijekom godina ispričao desecima novinara i koju je već znao
napamet, gotovo od riječi do riječi. »Nazvali su me iz Hopkinsa, rekli dođite
odmah jer je umrla. Pitali su me da im ju dam, ali reko sam ne dam. ‘Ne znam
šta ste uradili, ali vi ste ju ubili. Ne dam da ju više režete.’ Ali onda je jedna
naša rodica rekla da ju to sad više ne može bolit pa sam pristo.«
Day je stisnuo tri preostala zuba. »Nisam potpiso nikakve papire«, rekao
je, »samo sam im reko da mogu napraviti dukciju. Ništ drugo. Doktori ni rječ
nisu rekli o tome da će ju držat živu u pruvetama ili da će uzgajat
njene stanice. Samo su mi rekli da oće napravit dukciju da vide jel mogu
pomoć mojoj djeci. A uvjek sam znao jedno: oni su doktori i moraš slušat šta
ti kažu. Ne znam tolko kolko oni znaju. A ti su doktori rekli ako im dam moju
ženu, oni će proučavat njen rak i možda pomoć mojoj djeci i unucima.«
»Je!« viknuo je Sonny. »Rekli su da će to pomoć njegovoj djeci, ako
slučajno obole od raka. Imo je petero djece, šta je drugo mogo?«
»Kad sam ja posije njene smrti došo tamo, znali su da te stanice već
rastu«, rekao je Day vrteći glavom, »ali ništ mi nisu rekli o tom. Samo su pitali
jel bi ju mogli rezat da vide šta je s tim rakom.«
»A šta se može očekivati od Hopkinsa?« viknula je Bobbette iz kuhinje,
gdje je sjedila i gledala neku sapunicu. »Ja ne bi tamo išla ni da mi nokte režu.«
»Mmm hmm«, odviknuo je Day u odgovor, lupajući svojim srebrnim
štapom o pod kao da dodaje uskličnik.
»U ono su vrijeme svašta radili«, rekao je Sonny, »pogotovo crncima.
Bolnica John Hopkin je bila poznata po tom da su radili pokuse na
crncima. Uzeli bi ih s ulice...«
»Točno tako!« rekla je Bobbette, pojavivši se na vratima kuhinje sa
šalicom kave. »Svi to znaju.«
»Samo bi ih zgrabili s ceste«, rekao je Sonny.
»Otimali su ljude!« viknula je Bobbette, sve glasnije.
»Radili pokuse na njima!« povikao je Sonny.
»Iznenadila bi se da znate kolko je ljudi nestalo u istočnom Baltimoreu
dok sam ja bila mala«, rekla je Bobbette vrteći glavom. »Velim vam, živila sam
ovdi u pedesetima kad su dohvatili Henriettu, i nismo smjeli ni
blizu Hopkinsu. Kad smo bili mali, čim bi se smrklo morali smo bit doma
na stepenicama, da nas Hopkins ne zgrabi.«

Lacksovi nisu jedini koji su od malih nogu slušali o tome da

Hopkins i druge bolnice otimaju crnce. Od devetnaestog stoljeća, a možda i
prije, usmena predaja crnaca puna je priča o »noćnim doktorima« koji

136
 Knjige.Club Books

otimaju crnce da bi na njima obavljali pokuse. U pozadini tih priča bilo je

uznemirujuće istine.
Neke od priča izmislili su bijeli vlasnici plantaža, iskorištavajući staro
afričko vjerovanje da duhovi izazivaju bolest i smrt. Da odvrate robove
od sastajanja ili bijega, robovlasnici su pričali priče o strašnim istraživanjima
na crncima, a zatim su se noću šuljali prekriveni bijelim plahtama, glumeći
duhove koji dolaze zaraziti crnce bolestima ili ih oteti za istraživanja. Te su
plahte sjeme iz kojih su poslije izrasli bijeli plaštevi s kukuljicama Ku Klux
Klana.
Ali noćni liječnici nisu bili samo priče za zastrašivanje. Mnogi su liječnici
uistinu testirali lijekove na robovima i operirali ih - često bez anestezije – da
usavrše nove kirurške tehnike. Strah od noćnih liječnika samo se još pojačao
početkom dvadesetog stoljeća, kad su crnci doselili na sjever, u
Washington, D.C., i u Baltimore. Proširila se vijest da medicinski fakulteti
nude novac u zamjenu za tijela. Leševi crnaca redovito su ekshumirani za
potrebe istraživanja, a podzemna distribucijska mreža opskrbljivala je
fakultete sa Sjevera crnim tijelima s Juga, za vježbe iz anatomije. Tijela,
desetak po pošiljci, stizala su u bačvama označenima kao terpentin.
Zbog toga su crni stanovnici četvrti oko bolnice Hopkins vjerovali da je
bolnica sagrađena u siromašnom crnačkom dijelu grada upravo zato
da znanstvenicima omogući pristup subjektima istraživanja. Zapravo,
sagrađena je za dobrobit siromašnih stanovnika Baltimorea.
Johns Hopkins rodio se na duhanskoj plantaži u Marylandu, gdje je njegov
otac poslije oslobodio svoje robove gotovo šezdeset godina prije
Emancipacije. Hopkins je zaradio milijune radeći kao bankar i trgovac,
prodajući vlastitu marku viskija, ali nikada se nije ženio i nije imao djece. Pa
je 1873, nedugo prije smrti, darovao sedam milijuna dolara za osnivanje
medicinskog fakulteta i bolnice za siromašne. Napisao je pismo dvanaestorici
muškaraca koje je bio odabrao za upravni odbor i ukratko im iznio svoje
želje. Objasnio je da je svrha bolnice Hopkins pomoć onima koji inače ne bi
mogli dobiti medicinsku skrb:

Siromašni bolesnici ovoga grada i njegove okolice, bez obzira na spol,

starost ili boju kože, kojima je potrebna kirurška ili medicinska
pomoć i koje se može primiti u bolnicu bez opasnosti za druge
pacijente, te siromašni iz cijele države i svih rasa, koji su bili ozlijeđeni
u nekoj nesreći, bit će primljeni u bolnicu besplatno, bez ikakve
naknade.

Naglasio je da će se liječenje naplaćivati samo onim pacijentima koji si to s

lakoćom mogu priuštiti, a da će se taj novac trošiti na liječenje onih koji
137
 Knjige.Club Books

ga nemaju. Ostavio je i nekretnina u vrijednosti od dva milijuna dolara te

20.000 dolara u gotovini za pomoć posebno crnoj djeci:

Vaša će dužnost biti da osigurate... primjeren prostor za prihvat,

uzdržavanje i obrazovanje obojene djece koja su ostala bez oba
roditelja. Želio bih da osigurate smještaj za tristo ili četiristo djece iz
te kategorije, a dajem vam ovlast da u to utočište prema vlastitoj
prosudbi možete primiti i djecu koja su ostala bez samo jednog
roditelja, a u iznimnim slučajevima i obojenu djecu koja nisu siročad,
ali su u takvoj situaciji da im je potrebna pomoć dobrotvorne
organizacije.

Hopkins je umro nedugo nakon što je napisao to pismo. Njegov upravni

odbor - a mnogi su njegovi članovi bili obitelj ili prijatelji - osnovali su
jedan od najboljih medicinskih fakulteta u zemlji i bolnicu čiji su javni odjeli
siromašnima - od kojih su mnogi bili crni - osiguravali besplatnu skrb
vrijednu milijune dolara.
Ali kad su u pitanju crni pacijenti, povijest bolnice Hopkins nije
besprijekorna. Godine 1969. jedan je istraživač s Hopkinsa uzeo uzorke krvi
od više od 7000 djece iz okolnih četvrti - većinom iz siromašnih crnih obitelji
- s namjerom da potraži genetske predispozicije za zločinačko ponašanje.
Istraživač nije tražio pristanak obitelji. Američka udruga za građanska prava
podnijela je tužbu protiv njega, tvrdeći da studija krši ljudska prava tih
dječaka, a da bi objavljivanje rezultata državnim i maloljetničkim sudovima
kršilo zakon o tajnosti podataka u odnosu liječnik-pacijent. Studija je bila
obustavljena, ali nekoliko mjeseci poslije opet je pokrenuta, ali uz obrasce
kojima se tražio pristanak.
Potkraj devedesetih dvije su žene tužile bolnicu Hopkins, tvrdeći da su
njihovu djecu istraživači namjerno izložili olovu te da ih nisu o tome
obavijestili ni kad su pretrage krvi pokazale da njihova djeca imaju povišenu
količinu olova - čak ni kad je kod jednoga od njih došlo do trovanja olovom.
Istraživanja su bila dijelom studije koja je proučavala metode uklanjanja
olova iz kuća, a sve uključene obitelji bile su crne. Istraživači su olovom
tretirali nekoliko kuća, a zatim su vlasnike ohrabrivali neka ih iznajme
obiteljima s djecom, da bi mogli pratiti razinu olova kod djece. Isprva je tužba
bila odbačena. Na prizivu jedan je sudac usporedio tu studiju sa
Southamovim injekcijama stanica HeLa, sa studijom iz Tuskegeeja i
nacističkim istraživanjima. Na kraju je postignuta izvansudska nagodba.
Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi pokrenulo je istragu i zaključilo da
obrasci za pristanak rabljeni u studiji »nisu osigurali adekvatan opis« do koje
je razine u kojoj kući uklonjeno olovo.

138
 Knjige.Club Books

Ali kad danas ljudi govore o povijesti veze između bolnice Hopkins i crne
zajednice, priča koju mnogi ističu kao najgori primjer priča je o
Henrietti Lacks - crnkinji čije su tijelo, kažu, iskoristili bijeli znanstvenici.

139
Knjige.Club Books

140
Knjige.Club Books

141
Knjige.Club Books

142
Knjige.Club Books

143
Knjige.Club Books

144
Knjige.Club Books

145
Knjige.Club Books

146
Knjige.Club Books

147
 Knjige.Club Books

Sjedeći u Lawrenceovoj dnevnoj sobi, Sonny i Bobbette gotovo su se sat

vremena dovikivali o tome kako su istraživači iz Hopkinsa otimali crnce s
ulica. Na kraju se Sonny zavalio unatrag na svome stolcu i rekao: »John
Hopkin nikad nam nije dao nikakve informacije, o ničemu. To je ono šta je u
cjeloj stvari loše. Ne tužno nego loše, jer ne znam jel nam nisu ništa rekli zato
šta su zarađivali na tome ili samo nisu htjeli da znamo. Mislim da su zaradili
na tome, jer su njene stanice prodavali po cjelom svijetu za masne dolare.«
»U Hopkinsu su rekli da su badava dijelili stanice«, viknuo je Lawrence,
»ali zaradili su miljune! Nije fer! Ona je najvažnija osoba na svijetu, a
njena familija živi ko sirotinja. Ako je naša mater tako važna za nauku, zašto
mi ne možemo dobit zdravstveno osiguranje?«
Day je imao rak prostate i pluća puna azbesta. Sonny je imao problema sa
srcem, a Deborah je patila od artritisa, osteoporoze, djelomične
gluhoće, tjeskobe i depresije. Uza sve to, a i visok krvni tlak i dijabetes u cijeloj
obitelji, Lacksovi su smatrali da praktički uzdržavaju farmaceutsku
industriju i nekolicinu liječnika. Ali nisu sve vrijeme imali zdravstveno
osiguranje. Neki su od njih bili osigurani preko Medicarea, drugi su
povremeno imali osiguranje preko supružnika, ali svi su od njih s vremena
na vrijeme bili bez ikakva zdravstvenog osiguranja i bez novca da sami plate
liječenje.
Dok su muški Lacksovi pričali o Hopkinsu i osiguranju, Bobbette je s
gađenjem frknula nosom i prišla svome naslonjaču u dnevnoj sobi. »Tlak mi
skače, a nemam namjeru odapeti zbog ovoga, znate?« Nije se
vrijedno uzrujavati oko toga, rekla je. Ali nije si mogla pomoći. »Svi su znali
da crnci nestaju zato šta Hopkins radi pokuse na njima!« viknula je.
»Vjerujem da je puno toga bilo istina.«
»Vjerojatno je«, rekao je Sonny. »Ali puno bi toga moglo biti izmišljeno.
Nikad se ne zna. Ali jedno znamo zasigurno, te mamine stanice nisu
izmišljotina.«
Day je opet lupio svojim štapom.
»Znate šta je izmišljeno?« otresla se Bobbette iz naslonjača. »Svi uvjek
govore da je Henrietta donirala svoje stanice. Ništa ona nije donirala. Uzeli
su joj bez pitanja.« Duboko je udahnula da se smiri. »Henrietta bi se jako
ljutila kad bi znala da doktor Gey nikad nije ništa rekao njenoj familiji - nismo
imali pojma o tim stanicama, a njega nije bilo briga za to. E, to nam nije dobro
sjelo. Stalno sam pitala zašto nam nisu ništa rekli? Pa znali su kako doći do
nas! Da doktor Gey nije mrtav, mislim da bi ga ubila golim rukama.«

148
 Knjige.Club Books

22
»Slava
koju tako
zaslužuje«

Jednoga poslijepodneva u kasno proljeće 1970, George Gey

stajao je u omiljenim visokim gumenim čizmama na obali rijeke
Potomac, gdje je su on i nekolicina drugih istraživača iz Hopkinsa već
godinama pecali svake srijede. Iznenada je osjetio tako silan umor da je jedva
držao štap za pecanje. Prijatelji su ga odvukli do džipa koji si je bio kupio
novcem što ga je dobio u sklopu nagrade za svoja istraživanja raka.
Ubrzo nakon tog odlaska na pecanje, u dobi od sedamdeset i jedne
godine, Gey je saznao da ima bolest protiv koje se cijeloga života borio. A
imao je jedan od njezinih najtežih oblika: rak gušterače. Znao je da će umrijeti
u roku nekoliko mjeseci ako ga liječnici ne operiraju. Operacijom bi možda
dobio malo vremena. A možda i ne.
Oko šest ujutro 8. kolovoza 1970, Margaret je nazvala sve članove Geyeva
osoblja, uključujući i postdoktoranda koji je upravo bio stigao noćnim
letom iz Europe.
»Dođite u laboratorij što brže možete«, rekla im je. »Ujutro će se obaviti
hitan zahvat.« Nije im rekla kakav će to zahvat biti.
Prije odlaska u operacijsku dvoranu, George je svojim kirurzima rekao da
želi da uzmu uzorke njegova tumora, baš kao što je doktor Wharton učinio s
Henriettinim tumorom prije nekoliko desetljeća. Svom je osoblju Gey dao
podrobne upute za uzgoj stanica GeGe, linije kanceroznih stanica uzetih iz
njegove gušterače. Nadao se da će, poput Henriettinih, i njegove
stanice postati besmrtne.
»Radite dan i noć ako treba«, rekao je svojim postdoktorandima i
pomoćnicima. »Ali učinite to.«
Uskoro su mu dali anesteziju i otvorili ga. Otkrili su da je rak neoperabilan
- tumori su zahvatili želudac, slezenu, jetru i crijeva. Bojali su se da bi ga
rezanje tumora moglo ubiti. Unatoč Geyevim željama, zašili su ga, a da nisu

149
 Knjige.Club Books

uzeli nijedan uzorak. Kad se probudio iz anestezije i saznao da neće

biti stanične linije GeGe, bio je bijesan kao ris. Ako će ga taj rak već ubiti,
htio je barem usput pomoći napretku znanosti.
Čim se dovoljno oporavio od operacije da može putovati, Gey je počeo
kontaktirati istraživače raka širom zemlje, raspitujući se tko istražuje
rak gušterače i komu treba ljudski pokusni kunić. Dobio je mnoštvo
odgovora - od znanstvenika koje nije poznavao, kao i od prijatelja i kolega.
Tijekom tri mjeseca između operacije i smrti Gey je otišao u kliniku Mayo
u Minnesoti na jednotjedno liječenje eksperimentalnim japanskim
lijekom od kojega mu je bilo strašno loše. Njegov sin George ml., koji je netom
bio diplomirao medicinu, sve je vrijeme bio uz njega, brinući se da svakoga
dana ima svježe izglačano odijelo. Nakon odlaska iz klinke Mayo Gey je
proveo nekoliko dana u New Yorku, zbog još jedne studije na Sloan-
Ketteringu, a zatim je u Hopkinsu u sklopu kemoterapije primio citostatik
koji još nije bio odobren za uporabu na ljudima.
Kad su mu dijagnosticirali rak, Gey je imao gotovo dva metra i nešto
manje od stotinu kilograma, ali rapidno je propadao. Često bi se presavio od
boli u trbuhu, stalno je povraćao, a nakon tretmana ubrzo je završio
u kolicima. Ali i dalje se pojavljivao u laboratoriju i pisao pisma kolegama.
U jednom trenutku, nedugo prije smrti, rekao je bivšoj asistentici Mary
Kubicek da sad, s obzirom na to da je prošlo toliko godina, može odati
Henriettino ime ako je netko bude pitao. Ali Mary nikad nikomu nije rekla.
George Gey umro je 8. studenoga 1970.

Nekoliko mjeseci nakon Geyeve smrti, Howard Jones i

nekoliko njegovih kolega iz Hopkinsa - uključujući vodećeg genetičara
Victora McKusicka - odlučili su napisati članak o povijesti stanične linije
HeLa, kao odavanje počasti Gevevoj karijeri. Prije no što počne raditi
na članku, Jones je potražio Henriettin karton da se podsjeti na detalje
njezina slučaja. Kad je vidio fotografije njezine biopsije, odmah je shvatio da
joj je bila postavljena pogrešna dijagnoza. Da bude posve siguran, potražio je
izvorni uzorak biopsije, koji je bio pohranjen na polici od 1951.
U prosincu 1971, kad su Jones i njegove kolege objavili svoj članak u
Geyevu čast u medicinskom žurnalu Obstetrics and Gynecology (Porodiljstvo i
ginekologija), izvijestili su da je izvorni patolog »pogrešno protumačio«
i »pogrešno označio« Henriettin rak. Njezin je tumor bio invazivan, ali
ne epidermoidni karcinom kao što je glasila izvorna dijagnoza. Zapravo je to
bio, pisalo je u članku, »vrlo agresivan adenokarcinom cerviksa«, što je
značilo da se razvio u žljezdanom tkivu njezina vrata maternice, a ne u
epitelnom tkivu.

150
 Knjige.Club Books

Pogrešna dijagnoza tog tipa nije bila neuobičajena pojava u ono vrijeme.
Iste godine kad je Jones učinio biopsiju Henriettina tumora, istraživači
sa sveučilišta Columbia izvijestili su da se ta dva tipa raka često i lako brkaju.
Prema Howardu Jonesu i drugim ginekolozima onkolozima s kojima sam
razgovarala, ispravna dijagnoza ne bi nimalo promijenila način
liječenja Henriettina raka. Do 1951. najmanje je dvanaest studija pokazalo da
adenokarcinom cerviksa i epidermoidni karcinom cerviksa identično
reagiraju na zračenje, što je bila terapija za oba tipa.
Premda ne bi promijenila Henriettino liječene, ta je nova dijagnoza mogla
pomoći razjasniti zašto se rak proširio njezinim tijelom toliko mnogo brže no
što su liječnici bili očekivali. Cervikalni adenokarcinom često je
mnogo agresivniji nego epidermoidni. (Doduše, i njezin je sifilis možda bio
jedan od važnih čimbenika - sifilis može oslabiti imunološki sustav i tako
omogućiti brže širenje raka.)
Svejedno, napisali su Jones i njegove kolege, nova je dijagnoza bila »...
samo fusnota genijalnosti Georgea Geya. Često se kaže da do
znanstvenih otkrića dođe kad se pravi čovjek nađe na pravome mjestu.« Gey
je, rekli su, bio taj čovjek. A stanice HeLa bile su rezultat te sretne okolnosti.
»U optimalnim uvjetima za uzgoj, i da im je bilo dopušteno neometano rasti,
stanice HeLa dosad bi već obrasle svijet«, napisali su. »Biopsija je pacijentici
Henrietti Lacks osigurala sad već dvadesetogodišnju besmrtnost u obliku
stanične linije HeLa. Hoće li uz brižan uzgoj nekih budućih ruku živjeti
zauvijek? Čak i sad Henrietta Lacks, najprije kao Henrietta, a zatim kao HeLa,
ukupno je stara 51 godinu.«
Bilo je to prvi put da se Henriettino ime pojavilo u tisku. Uz članak je,
također prvi put, objavljena sad već sveprisutna fotografija
podbočene Henriette. Bila je potpisana kao »Henrietta Lacks (HeLa)«. Tim su
člankom Henriettin liječnik i njegovi kolege zauvijek povezali Henriettu,
Lawrencea, Sonnyja, Deborah, Zakariyyu i njihovu djecu sa stanicama HeLa i
s DNK u njima. A vijest o Henriettinu identitetu proširit će se po
laboratorijima jednako brzo kao i njezine stanice.

Samo tri tjedna nakon što je prvi put objavljeno Henriettino

ime Richard Nixon potpisao je nacionalni prijedlog o istraživanjima raka i
tako otpočeo takozvani »rat protiv raka«, a u sljedeće tri godine u istraživanja
raka uloženo je 1,5 milijardi dolara. U potezu čija je svrha, smatrali su mnogi,
bila da skrene pozornost s rata u Vijetnamu, Nixon je objavio da će
znanstvenici u sljedećih pet godina pronaći lijek za rak, baš na vrijeme
za proslavu dvjestogodišnjice Američke revolucije.
Uz te nove investicije išao je i snažan politički pritisak na znanstvenike
da se drže predsjednikova zadanog roka. Istraživači su se žurili pronaći

151
 Knjige.Club Books

neuhvatljivi virus raka, u nadi da će potom razviti cjepivo kojim će ga

spriječiti. U svibnju 1972. Nixon je obećao da će američki i ruski znanstvenici
surađivati u programu biomedicinske razmjene ne bi li što prije otkrili virus.
Premda se velik dio rata protiv raka oslanjao na istraživanja u kojima su
se rabile stanične kulture, malo je ljudi znalo da su te kulture
kontaminirane stanicama HeLa. Jedan je novinar Washington Posta bio na
konferenciji kad je Gartler objavio postojanje problema kontaminacije, ali
nije izvijestio o tome, a većina je znanstvenika ionako i dalje nijekala
postojanje problema. Neki su čak provodili istraživanja kojima su pokušavali
pobiti Gartlerove nalaze.
Ali problem nije nestao. Potkraj 1972, kad su ruski znanstvenici ustvrdili
da su u stanicama ruskih pacijenata oboljelih od karcinoma pronašli
virus raka, američka je vlada uzorke tih stanica osobno dostavila u
Mornarički biomedicinski istraživački laboratorij u Kaliforniji na dalje
ispitivanje. Pokazalo se da te stanice uopće nisu stanice ruskih bolesnika. Bile
su to stanice Henriette Lacks.
Tu je činjenicu otkrio Walter Nelson-Rees, stručnjak za kromosome, koji
je bio upravitelj odjela uzgoja stanica u mornaričkom laboratoriju. Nelson-
Rees bio je u publici kad je Gartler održao svoj zloglasni govor, a bio je i
jedan od malobrojnih znanstvenika koji su mu povjerovali. Nakon toga
angažirao ga je Nacionalni institut za rak i zatražio od njega pomoć u
zaustavljanju problema kontaminacije. Postat će poznat kao »pravednik«
koji je objavio »HeLa-listu za odstrel« u časopisu Science, navodeći sve
kontaminirane stanične linije koje je pronašao, zajedno s imenima
istraživača koji su mu dali te stanice. Nije upozorio istraživače da su njihove
stanične linije kontaminirane, samo je objavio njihova imena, što je bilo
ekvivalent grimiznom slovu H na vratima njihova laboratorija.
Unatoč svim dokazima, većina istraživača i dalje je odbijala vjerovati da
problem postoji. A mediji kao da nisu ništa primijetili, sve dok nije
odjeknula vijest da su ruske stanice bile zagađene američkima. Tek tada su u
novinama u Londonu, Arizoni, New Yorku i Washingtonu osvanuli naslovi u
stilu ovoga: INVAZIJA KANCEROZNIH STANICA ODAVNO MRTVE ŽENE
NA DRUGE STANIČNE KULTURE. Pisali su o »ozbiljnoj konfuziji«, »pogrešno
usmjerenim istraživanjima« i o »uludo potrošenim milijunima dolara«.
Iznenada, prvi put od objavljivanja članka u Collieru u pedesetima,
novinare je počela silno zanimati žena u pozadini tih stanica. U članku za
člankom pisali su o njezinoj »neobičnoj vrsti besmrtnosti«; nazivali su je
Helen Larson ili Helen Lane, ali nikad Henrietta Lacks, jer su Jones i McKusick
njezino ime objavili u malom znanstvenom časopisu s ograničenim
čitateljstvom.

152
 Knjige.Club Books

Sirile su se glasine o identitetu te tajanstvene Helen L. Pričalo se da je bila

Geyeva tajnica, ili možda i ljubavnica. Drugi su pak govorili da je
bila prostitutka s ulica blizu Hopkinsa, ili čak izmišljeni lik kojega je Gey
stvorio da prikrije pravi identitet žene čije su to bile stanice.
U poplavi članaka u kojima se spominjala Helen s različitim prezimenima
nekoliko je znanstvenika počelo osjećati potrebu da se tomu stane na kraj i
da se objavi istina. Devetog ožujka 1973. u časopisu Nature objavljeno
je pismo J. Douglasa, biologa sa sveučilišta Brunei:

Prošla je dvadeset jedna godina otkad je George Gey utemeljio čuvenu

staničnu liniju HeLa. Procjenjuje se da težina tih stanica koje su danas
u optjecaju premašuje težinu američke crnačke žene iz čijega su
cervikalnog tumora potekle. Ta je gospođa postigla istinsku
besmrtnost, kako u epruveti tako i u srcima i umovima znanstvenika
širom svijeta, jer je vrijednost stanica HeLa u istraživanjima,
dijagnostici itd. neprocjenjiva. A ipak, ne znamo joj ime! Posvuda je
objavljeno da su He i La prva dva slova njezina imena i prezimena, ali
dok u jednoj knjizi piše Helen Lane, u drugoj je navedena kao
Henrietta Lacks. Moja pisma autorima knjiga, u kojima se raspitujem
o njihovim izvorima podataka, uključujući i pismo bolnici iz koje je
potekao Geyev znanstveni rad, ostaju neodgovorena. Zna li
itko pouzdano? Bi li bilo protivno medicinskoj etici da se u godini kad
HeLa postaje punoljetna napokon provjeri ime i da He... La... napokon
može uživati u slavi koju toliko zaslužuje?

Douglas je bio preplavljen odgovorima. Ne postoje zapisi o tome da su se

čitatelji osvrnuli na njegovo pitanje o medicinskoj etici, ali jesu mu
ispravljali gramatiku i uporabu riječi »crnačka žena« umjesto »crnkinja«. U
mnogim su odgovorima ponuđena imena žena za koje su vjerovali da su izvor
stanica HeLa: Helga Larsen, Heather Langtree, čak i glumica Hedy Lamarr. U
svom drugom pismu, objavljenu 20. travnja 1973, Douglas je napisao da bi se
sve te žene »trebale dostojanstveno povući« jer mu je Howard W. Jones
uputio pismo koje »ne ostavlja mjesta dvojbi i potvrđuje da su stanice
nazvane po Henrietti Lacks«.
A Jones nije bio jedini koji je ispravio pogrešne podatke: uskoro je i Victor
McKusick poslao slično pismo novinarki Sciencea, ispravljajući njezin
navod pogrešnog imena Helen Lane. U odgovor, novinarka je napisala kratak
članak u Scienceu pod naslovom »HeLa (kratica za ‘Henrietta Lacks’)«. U
njemu je objasnila da je nehotice »ponovila prijašnju priču o podrijetlu tih
stanica«. Potom je u tom znanstvenom časopisu, jednom od najčitanijih u
svijetu, ispravila svoju pogrešku: »Čini se da Helen Lane nikad nije postojala.

153
 Knjige.Club Books

Ali Henrietta Lacks jest, dugo skrivena pod pseudonimom Helen Lane.«
Objavila je i to da je Henriettin tumor bio pogrešno dijagnosticiran.
»Ništa od toga ne mijenja važnost istraživačkog rada sa stanicama HeLa«,
napisala je, »ali možda je vrijedno zabilježiti - da se zna.«

154
 Knjige.Club Books

Treći dio

BESMRTNOST

155
 Knjige.Club Books

23
»Još je živ«

Jednoga maglovitog dana 1973, u kući u nizu sagrađenoj od

smeđe cigle, pet vrata niže od njezinih, Bobbette Lacks sjedila je za stolom u
blagovaonici kod svoje prijateljice Gardenije. Upravo su ručale s
Gardenijinim svakom, koji je bio došao u posjet iz Washingtona. Dok je
Gardenia zveckala posuđem u kuhinji, njezin je svak upitao Bobbette čime se
bavi. Kad mu je odgovorila da je bolničarka u Gradskoj bolnici u Baltimoreu,
rekao je: »Stvarno? Ja radim u Nacionalnom institutu za rak.«
Razgovarali su o medicini i Gardenijinim biljkama kojih su bili prepuni
prozori i sve plohe. »U mojoj bi kući to sve povenulo«, rekla je Bobbette pa su
se nasmijali.
»Odakle ste?« upitao ju je.
»Iz sjevernog Baltimorea.«
»Ma da! I ja. Kako se prezivate?«
»Djevojačko mi je Cooper, ali udana sam Lacks.«
»Prezivate se Lacks?«
»Je. Zašto?«
»Pa, već godinama u laboratoriju radim s određenim stanicama, a
nedavno sam pročitao članak u kojemu je pisalo da potječu od žene po imenu
Henrietta Lacks. Nikad prije nisam čuo to prezime.«
Bobbette se nasmijala. »Moja svekrva se zvala Henrietta Lacks, ali znam
da to nije ona - ona je pokojna već skoro dvadeset pet godina.«
»Henrietta Lacks je vaša svekrva?« upitao je, iznenada uzbuđen. »Je li
umrla od raka vrata maternice?«
Bobbette se prestala smiješiti i otresla se: »A otkud vi to znate?«
»One stanice u mom laboratoriju onda moraju biti njezine«, rekao je.
»Uzete su od crnkinje po imenu Henrietta Lacks, koja je negdje u
pedesetima umrla u Hopkinsu od raka vrata maternice.«
»Šta?!« viknula je Bobbette, skočivši sa stolca. »Kako to mislite da imate
njene stanice u svom labosu?«
156
 Knjige.Club Books

Podigao je ruke, kao da se želi obraniti. »Naručio sam ih od dobavljača,

kao i svi drugi.«
»Kako to mislite ‘ko i svi drugi’?!« prasnula je Bobbette. »Od kakvog
dobavljača? Ko ima stanice od moje svekrve?«
Bila je to prava noćna mora. Bobbette je u novinama bila pročitala članak
o studiji o sifilisu provedenoj u Tuskegeeju, koju je vlada napokon
obustavila nakon četrdeset godina, a sad joj je Gardenijin svak govorio da su
u Hopkinsu održavali živim jedan dio Henriette i na njemu radili istraživanja
o kojima obitelj nije imala pojma. Kao da su sve one stravične priče koje je
cijeli život bila slušala o Hopkinsu iznenada postale stvarne i događale su se
njoj. Ako rade istraživanja na Henrietti, pomislila je, samo je pitanje vremena
kad će doći po Henriettinu djecu, a možda i po unuke.
Gardenijin svak rekao je Bobbette da su Henriettine stanice u posljednje
vrijeme stalno u vijestima, jer se otkrilo da izazivaju probleme tako što
su kontaminirale druge stanične kulture. Ali Bobbette je samo tresla glavom
i ponavljala: »Kako to da niko nije reko njezinoj obitelji da je dio nje još
uvjek živ?«
»Da barem znam«, rekao je. Kao i većina istraživača, nikad nije razmišljao
o tome je li žena od koje su potekle stanice HeLa dragovoljno dala uzorak.
Bobbette se ispričala i otrčala kući. Uletjela je kroz vrata, vičući i
dozivajući Lawrencea: »Dio tvoje majke je još uvjek živ!«
Lawrence je nazvao oca da mu prenese što mu je Bobbette rekla, a Day
nije znao što bi mislio o tome. Henrietta je živa? pomislio je. Nije to
imalo smisla. Vidio je njezino tijelo na sprovodu u Cloveru. Zar su je iskopali?
Ili su joj možda nešto učinili tijekom obdukcije?
Lawrence je nazvao glavnu centralu u Hopkinsu i rekao: »Zovem u vezi
moje majke Henriette Lacks - tamo negdi imate jedan dio nje koji je još
uvjek živ.« Kad telefonistica nije uspjela pronaći nikakvu dokumentaciju o
pacijentici po imenu Henrietta Lacks, Lawrence je spustio slušalicu, ne
znajući koga bi drugoga mogao nazvati.

U lipnju 1973, nedugo nakon što je Lawrence nazvao u bolnicu

Hopkins, na sveučilištu Yale sastala se skupina istraživača na
Prvoj međunarodnoj radionici o kartiranju ljudskih gena, što je bio prvi
korak prema projektu Ljudski genom. Razgovarali su o tome kako riješiti
problem kontaminacije stanicama HeLa, kad je netko istaknuo da bi se cijela
ta zbrka mogla srediti kad bi pronašli genske markere specifične za
Henriettu pa bi s pomoću njih mogli odrediti koje su stanice njezine, a koje
nisu. Ali za to bi im trebali uzorci DNK njezine najbliže obitelji - po
mogućnosti supruga i djece - da mogu njihovu DNK usporediti s njezinom i
napraviti mapu Henriettinih gena.
157
 Knjige.Club Books

Za tim se stolom našao i Victor McKusick, jedan od znanstvenika koji su

prvi objavili Henriettino ime. Rekao im je da bi mogao pomoći oko
toga. Henriettin suprug i djeca još su bili pacijenti bolnice Johns Hopkins,
rekao im je, pa ih ne bi bilo teško pronaći. Kao jedan od liječnika zaposlenih
u Hopkinsu, McKusick je imao pristup medicinskim kartonima i
povijestima bolesti, kao i adresama pacijenata.
Genetičari koji su prisustvovali konferenciji bili su oduševljeni. Kad bi
imali pristup DNK Henriettine djece, ne samo da bi mogli riješiti
problem kontaminacije nego i proučavati Henriettine stanice na posve nov
način. McKusick se složio, pa se okrenuo jednoj od svojih postdoktorandica,
Susan Hsu, i rekao joj: »Pobrinite se za to čim se vratite u Baltimore.«
Nije joj dao upute kako da Lacksovima objasni o čemu je riječ. Znala je
samo da joj je Victor McKusick rekao neka nazove Henriettinu obitelj.
»Gledala sam u njega kao u boga«, rekla mi je Hsuova mnogo godina
poslije. »Bio je silno slavan čovjek, većina je drugih slavnih genetičara
izučila zanat kod njega. Kad mi je doktor McKusick rekao neka idem u
Baltimore izvaditi krv, tako sam i učinila.«
Kad se Hsuova vratila s konferencije, nazvala je Daya i pitala bi li mogla
uzeti uzorke krvi članova njegove obitelji. »Rekli su da imaju moju ženu i da
je jedan dio nje još uvjek živ«, rekao mi je mnogo godina poslije. »Rekli su da
su na njoj radili pokuse i da hoće doći testirati moju djecu da vide jel imaju
taj rak koji im je ubio majku.«
Ali Hsuova nije rekla ništa o testiranju djece na rak. »Test na rak« nije
postojao, a čak i da ga je bilo, McKusickov laboratorij ne bi ga mogao
obaviti, jer on se nije bavio istraživanjem raka. McKusick je bio poznati
genetičar, osnivač prvog odjela za ljudsku genetiku na Hopkinsu, gdje je
čuvao katalog sa stotinama gena, uključujući i neke koje je osobno otkrio
među Amišima. Prikupljao je podatke o poznatim genima i o istraživanjima
koja su na njima obavljena te ih pohranjivao u bazu podataka koja se zvala
Mendelsko nasljeđivanje u čovjeka i koju se smatralo genetičkom biblijom, a
koja sad već ima gotovo dvadeset tisuća zapisa i još raste.
McKusick i Hsuova nadali su se da će s pomoću hibridizacije somatskih
stanica testirati obitelj Lacks na nekoliko različitih genskih markera,
uključujući i specifične proteine zvane HLA markeri. Nadali su se da će
testiranjem Henriettine djece otkriti kakvi su možda bili Henriettini HLA
markeri pa da s pomoću njih pokušaju identificirati njezine stanice.
Hsuova je u Ameriku došla iz Kine i engleski joj nije bio materinski jezik.
Prema njezinim riječima, kad je 1973. nazvala Day a, rekla mu je: »Došli
bismo izvaditi krv da dobijemo antigen HLA, a zatim ćemo napraviti profil
genskih markera, jer velik dio genotipa Henriette Lacks možemo izvući iz
podataka koje dobijemo od djece i supruga.«

158
 Knjige.Club Books

Kad sam je upitala je li joj se činilo da ju je Day razumio, Hsuova je

odgovorila: »Kad sam ih nazvala, bili su jako susretljivi, Prilično su
inteligentni. Mislim da je gospodin Lacks već više-manje znao da je njegova
žena donor stanica i da je obitelj bila svjesna važnosti stanica HeLa.
Vjerojatno su čuli da je ta stanična linija vrlo važna. U ono su vrijeme svi
pričali o stanicama HeLa. Vrlo su simpatična obitelj pa su nam ljubazno
dopustili da im izvadimo krv.«
Hsuova je imala jak naglasak, a imao ga je i Day - govorio je s tako teškim
južnjačkim naglaskom da su ga i vlastita djeca katkad teško razumjela.
Ali jezik nije bila jedina barijera između njih. Day nije mogao shvatiti
koncept besmrtnih stanica ili HLA markera, bez obzira tko mu pričao o tome
- s naglaskom ili ne - jer imao je samo četiri razreda osnovne škole i nikad
nije učio biologiju ili kemiju. Jedine stanice za koje je on znao bile su one na
autobusnoj liniji koja je vozila do zatvora u Hagerstownu gdje je bio smješten
Zakariyya. Pa je postupio kao u uvijek kad ne bi razumio nešto što mu je
rekao neki liječnik: kimnuo je i rekao »da«.
Mnogo godina poslije, kad sam McKusicka upitala je li itko pokušao dobiti
informirani pristanak od obitelji Lacks, rekao mi je: »Pretpostavljam da se
nitko nije posebno potrudio da im išta podrobno objasni. Ali ne vjerujem da
bi im itko rekao da ih testiramo na rak, jer to jednostavno nije bilo tako.
Vjerojatno im je rečeno da je njihova majka imala rak, da se stanice tog raka
uzgajaju i proučavaju u laboratorijima širom svijeta i da bismo im
htjeli izvaditi malo krvi.«
Kad sam isto pitanje postavila Susan Hsu, odgovorila je: »Ne. Nikad im
nismo dali obrasce za informirani pristanak, jednostavno smo im izvadili krv.
Ne provodimo dugoročna medicinska istraživanja, znate. Trebalo nam je
samo nekoliko epruveta krvi za test na genske markere. To nema veze
s komisijom za istraživanja na ljudima ili s takvim stvarima.«
Premda u ono vrijeme takav stav nije bio neuobičajen, smjernice NIH-a
jasno su izricale da sva istraživanja koja uključuju ljudske subjekte, a
koja financira NIH - a McKusickovo je bilo takvo - moraju imati
informirani pristanak i odobrenje etičkog povjerenstva iz Hopkinsa. Te su
smjernice donesene 1966, nakon suđenja Southamu, a 1971. proširene su
detaljnom definicijom informiranog pristanka. U vrijeme kad je Hsuova
nazvala Daya, te su smjernice bile u postupku pretvaranja u zakon.
Istraživanja na obitelji Lacks McKusick je započeo u trenutku velike
poplave previda u istraživanjima. Samo godinu prije toga, reagirajući na
nekoliko neetičnih studija i onu u Tuskegeeju, Ministarstvo zdravstva,
obrazovanja i socijalne skrbi pokrenulo je federalnu istragu previda u
istraživanjima s ljudskim subjektima i pronašlo mnoge nedostatke. Kao što
je bilo rečeno u jednom izvješću vlade, bilo je to vrijeme kad je vladala »velika

159
 Knjige.Club Books

zbunjenost u vezi s time kako procijeniti rizike«, »ravnodušnost osoba

zaduženih za nadgledanje istraživanja i provođenje pravila u lokalnim
institucijama« i kad su »neki znanstvenici odbijali suradnju«. Nakon
obustave studije u Tuskegeeju ministarstvo je predložilo novi pravilnik o
zaštiti ljudskih subjekata, koji bi, između ostaloga, zahtijevao informirani
pristanak. Obavijest kojom se traži očitovanje javnosti o predloženom novom
zakonu objavljena je u glasilu Federalni registar u listopadu 1973, samo
nekoliko mjeseci nakon što je Hsuova nazvala Daya.
Nakon telefonskoga poziva Susan Hsu, Day je nazvao Lawrencea, Sonnyja
i Deborah, rekavši im: »Sutra morate doć ovamo u kuću, doć će doktori iz
Hopkinsa svima testirati krv da vide jel imate taj rak šta ga je imala vaša
mati.«
Kad je Henrietta umrla, Day je bio pristao na obdukciju samo zato što su
mu liječnici rekli da bi to moglo jednoga dana pomoći njegovoj djeci. Mora da
su govorili istinu, pomislio je Day. Kad je Henrietta dobila rak, Zakariyya je još
bio u maternici, a poslije je cijeloga života imao problem s gnjevom. Deborah
je sad već imala gotovo dvadeset četiri godine, bila je samo nekoliko godina
mlađa nego Henrietta kad je umrla. Činilo mu se da ima smisla da liječnici
zovu i žele je testirati.
Deborah se uspaničila. Znala je da je majka bila oboljela s trideset godina
pa se oduvijek pribojavala svog tridesetog rođendana, strepeći da će se
ono što se dogodilo njezinoj majci dogoditi i njoj. A nije mogla podnijeti
pomisao da njezina djeca odrastaju bez majke, onako kako je ona odrasla. U
to je vrijeme LaTonya imala samo dvije godine, Alfred šest, a Gepard nikad
nije plaćao uzdržavanje za njih. Deborah je tri mjeseca primala socijalnu
pomoć, ali mrzila je to pa je sad danju radila u prodavaonici igračaka u
predgrađu (do posla joj je trebalo više od sat vremena autobusom i dva
presjedanja), a navečer u zalogajnici Gino’s blizu stana.
Budući da si nije mogla priuštiti da plati nekoga da pričuva djecu, šef je
dopustio da Alfred i LaTonya sjede u kutu zalogajnice dok je ona radila.
U pola devet, kad je imala stanku, Deborah bi otrčala kući i spremila djecu
u krevet. Znali su da ne smiju otvoriti vrata ako ne čuju njezino tajno kucanje
i da ne smiju stavljati kerozinske svjetiljke blizu zastora ili pokrivača.
Uvježbala je s njima izlaz iz stana u slučaju da se nešto dogodi dok nje nema
- naučila ih je da otpužu do prozora i da bace van konopac od plahti, koji je
uvijek bio zavezan za nogu njezina kreveta, i da se po njemu spuste na
sigurno.
Ta su joj djeca bila sve i nije mogla dopustiti da im se nešto dogodi. Zato
je, kad ju je otac nazvao i rekao joj da je liječnici iz Hopkinsa žele testirati
da vide ima li rak kakav je imala njezina majka, Deborah briznula u plač i

160
 Knjige.Club Books

rekla: »Bože dragi, nemoj me uzeti mojoj djeci, ne sad, ne poslije sve šta smo
prošli.«
Nekoliko dana nakon poziva Susan Hsu, Day, Sonny, Lawrence i Deborah
sjedili su za stolom u Lawrenceovoj blagovaonici, dok su im Hsuova i još
jedna liječnica iz McKusickova laboratorija vadile krv.
Sljedećih je nekoliko dana Deborah opetovano nazivala bolnicu Hopkins,
govoreći telefonisticama: »Zovem u vezi nalaza pretraga na rak.« Ali
nitko nije znao o kakvim pretragama govori ili komu da je upute.
Nedugo zatim Hsuova je napisala pismo Lawrenceu u kojemu ga pita bi li
mogla poslati medicinsku sestru u Hagerstown da izvadi krv
Zakariyyi. Priložila je presliku McKusickova i Jonesova članka u čast Georgeu
Geyu, napisavši da joj se čini da bi Lawrence možda htio pročitati članak o
stanicama svoje majke. Nitko se u obitelji ne sjeća da je pročitao taj članak -
pretpostavljaju da ga je Lawrence spremio u neku ladicu i zaboravio na njega.
Muški dio obitelji Lacks nije previše razmišljao o stanicama svoje majke
ili o testiranju na rak. Lawrence je radio puno radno vrijeme na željeznici
i živio u kući punoj djece, Zakariyya je još bio u zatvoru, a Sonny je
prolazio kroz teško razdoblje i sad se bavio preprodajom droge.
Ali Deborah se nije mogla prestati brinuti. Strašno se bojala da možda ima
rak, a izjedala ju je pomisao da su istraživači njezinoj majci učinili - i
možda još čine - grozne stvari. Čula je priče o tome kako su liječnici iz
Hopkinsa otimali crnce za svoja istraživanja, a u časopisu Jet pročitala je
članak o studiji u Tuskegeeju - pisalo je da su liječnici možda namjerno
zarazili muškarce sifilisom da bi ih mogli proučavati. »I prije je u povijesti
američke medicine bilo slučajeva ubrizgavanja uzročnika bolesti u ljude bez
njihova znanja«, bilo je objašnjeno u članku. »Dogodilo se to prije osam
godina u New Yorku, kad je doktor Chester Southam - specijalist za rak -
ubrizgavao žive stanice raka u kronično bolesne starije pacijente.«
Deborah se počela pitati nisu li McKusick i Hsuova njoj i drugoj djeci
Lacksovih, umjesto da ih testiraju na rak, zapravo ubrizgali istu onu
bolesnu krv koja im je ubila majku. Počela je ispitivati Daya o Henrietti: kako
se razboljela? Što se dogodilo kad je umrla? Što su joj liječnici učinili?
Odgovori su samo potvrdili njezine strahove: Day joj je rekao da Henrietta
uopće nije izgledala bolesno. Rekao joj je da je odveo Henriettu u Hopkins, da
su ondje započeli s liječenjem, a onda joj je trbuh postao crn kao ugljen i
umrla je. Sadie i mnogi drugi rođaci rekli su joj isto. Ali kad je upitala koju je
vrstu raka majka imala, kakvu je terapiju dobila i koji je dio nje još živ, nitko
iz obitelji nije joj znao odgovoriti.
Zato je, kad ju je jedna od McKusickovih asistentica nazvala i zamolila da
dođe u Hopkins dati još malo krvi, Deborah pristala, nadajući se da će joj
znanstvenici dati odgovore na pitanja o majci na koja joj nitko iz obitelji nije

161
 Knjige.Club Books

znao odgovoriti. Nije znala da je krv za istraživača u Kaliforniji kojemu

su trebali uzorci za vlastita istraživanja, i nije znala zašto je McKusickiva
asistentica nazvala samo nju, a ne i njezinu braću - pretpostavila je da je to
zato što bolest koju je njihova majka imala ne pogađa muške. I dalje je
vjerovala da rade pretrage kojima će utvrditi ima li rak.

Deborah je otišla dati krv u McKusickov laboratorij 26. lipnja

1974, samo četiri dana prije stupanja na snagu novoga zakona koji je nalagao
da sva istraživanja financirana iz državne blagajne moraju imati odobrenje
etičkoga povjerenstva i informirani pristanak ljudskih subjekata. Novi zakon,
objavljen prethodnoga mjeseca u Federalnom registru, primjenjivao se na sve
»ugrožene subjekte«, što se odnosilo na »sve osobe koje bi zbog sudjelovanja
u istraživanjima mogle biti izložene mogućnosti bilo kakve ozljede,
uključujući tjelesnu, psihološku, fiziološku ili socijalnu«. Mnogi su se
istraživači obratili Ministarstvu tražeći da se zbirke tkiva i uzoraka
krvi izuzmu iz zakona. Naposljetku, liječnici već stoljećima vade krv za
dijagnostičke pretrage, a činilo se da osim bola na mjestu uboda nema drugih
rizika. Ali Ministarstvo nije htjelo izuzeti te postupke; zapravo, poslije su
dodana pojašnjenja kojima su ti postupci posebno uključeni.
McKusickova istraživanja obitelji Lacks podudarala su se s početkom
nove ere genetičkih istraživanja, u kojoj je došlo do korjenitih promjena
poimanja rizika za pacijente. Sad kad je bilo moguće identificirati gene iz
uzorka krvi ili čak i iz samo jedne stanice, rizik uključen u vađenje krvi nije
se više svodio samo na mogućnost lakše infekcije ili bola na mjestu uboda,
nego na to da bi netko iz krvi mogao otkriti vaše genske informacije. Stvar je
bila u povredi privatnosti.
Deborah je samo jednom vidjela McKusicka, kad je došla u Hopkins na
vađenje krvi. Rukovao se s njom i rekao joj da je Henrietta dala iznimno važan
doprinos znanosti. Deborah ga je obasula pitanjima: zašto se njezina majka
razboljela? Kako jedan dio nje može još biti živ? Što to znači? Što je Henrietta
učinila za znanost? Znače li sve te krvne pretrage da će i ona, poput majke,
umrijeti mlada?
McKusick joj nije objasnio zašto su joj izvadili krv. Umjesto toga rekao joj
je da su Henriettine stanice pridonijele razvoju cjepiva protiv dječje paralize,
da se rabe u genetičkim istraživanjima; rekao joj je da su otišle u svemir s
prvim misijama i da su se njima koristili u testiranju atomskih bombi.
Deborah ga je slušala, zamišljajući majku na Mjesecu i raznesenu bombama.
Bila je prestravljena i nije se mogla prestati pitati jesu li ti majčini dijelovi na
kojima su provodili istraživanja mogli osjetiti sve te stvari koje su im radili.
Kad je McKusicka zamolila neka joj malo podrobnije objasni to o
stanicama, dao joj je knjigu koju je bio uredio, a koja se zvala Medicinska

162
 Knjige.Club Books

genetika (Medical Genetics) i koja će postati jednim od najvažnijih udžbenika

iz tog područja. Rekao je da će unutra pronaći odgovore na sva svoja pitanja,
a zatim joj se potpisao na unutrašnju stranu korica. Ispod potpisa napisao je
broj telefona i rekao joj neka nazove taj broj da se naruči za sljedeća vađenja
krvi.
Okrenuo je drugu stranicu uvoda i ondje je, između grafičkog prikaza
smrtnosti dojenčadi od raznih bolesti i opisa »homozigotnog stanja urođenih
grešaka kakve je opisao Garrod« bila fotografija podbočene
Henriette. Pokazao joj je na ulomak u kojemu se spominjala:
Usto, medicinskim genetičarima koji su proučavali stanice umjesto
cijeloga pacijenta »pala je sjekira u med« kad su otkrili izvor morfoloških,
biokemijskih i drugih podataka iz područja stanične biologije, u velikoj mjeri
proiznikao iz proučavanja čuvene stanične linije uzgojene iz
stanica pacijentice Henriette Lacks, prikazane na fotografiji.
Knjiga je bila prepuna zamršenih rečenica koje su opisivale Henriettine
stanice riječima poput: »postoji moguća korelacija između njihove atipične
histologije i neuobičajeno maligna ponašanja tog karcinoma« i još nečega o
»korelatu singulariteta tumora«.
Deborah je i čitanje časopisa išlo sporo, jer je često morala neke riječi
potražiti u rječniku, a sad je sjedila u klinici s McKusickovom knjigom čak se i
ne trudeći čitati riječi. Jedino o čemu je mogla razmišljati bilo je to da
nikad prije nije vidjela tu majčinu fotografiju. Što joj se dogodilo da je završila
ovdje? zapitala se. I kako su došli do ove fotografije? Day se zakleo da je
nikada nije dao ni McKusicku ni ikome od Henriettinih liječnika, a isto su
tvrdila i Deborahina braća. Dayu je palo na pamet da je možda Howard Jones
zatražio fotografiju od Henriette i da ju je priložio u njezin liječnički karton.
Ali koliko je Day znao, nitko nikad nije zatražio dopuštenje za objavljivanje.
Kad sam 2008. razgovarala s McKusickom nekoliko mjeseci prije njegove
smrti, imao je sedamdeset devet godina i još je provodio istraživanja i
poučavao mlade znanstvenike. Nije se mogao sjetiti odakle mu fotografija,
ali pretpostavljao je da ju je netko iz Henriettine obitelji zacijelo dao
Howardu Jonesu ili nekom drugom liječniku iz Hopkinsa. Premda se sjećao
istraživanja koja je provodio na obitelji Lacks, nije se sjećao da je upoznao
Deborah ni da joj je dao svoju knjigu, a rekao je da nikada nije bio u osobnom
kontakstu s Lacksovima. Taj je dio bio prepustio Hsuovoj.
Kad sam razgovarala sa Susan Hsu, koja je sad voditeljica odjela
medicinske genetike pri američkom Crvenom križu, rekla mi je da je rad s
McKusickom na stanicama HeLa bio vrhunac njezine karijere. »Jako sam
ponosna«, rekla mi je. »Vjerojatno ću fotokopirati te papire i reći svojim
klincima da je to jako važno.« Ali kad sam joj objasnila da su Lacksovi bili

163
 Knjige.Club Books

uvjereni da ih testiraju na rak i da su bili uzrujani činjenicom da znanstvenici

rabe Henriettine stanice bez njihova znanja, bila je šokirana.
»Jako mi je žao zbog toga«, rekla je. »Trebali su im reći. Znate, u ono
vrijeme nismo imali pojma da ne razumiju.«
Zamolila me da predam poruku Lacksovima kad ih budem sljedeći put
vidjela: »Samo im recite da sam stvarno zahvalna«, rekla je. »Mogu biti
jako ponosni na svoju majku i suprugu. Ako su ljutiti, mislim da vjerojatno
ne shvaćaju koliko su te stanice poznate u svijetu. To što se dogodilo
nesretna je okolnost, ali svejedno bi trebali biti ponosni na činjenicu da
njihova majka neće umrijeti dok god bude medicinskih znanosti, da će uvijek
biti slavna.«
Pri kraju našega razgovora, Hsuova je spomenula da bi se danas moglo
saznati mnogo više iz krvi Lacksovih, s obzirom na to koliko je
tehnologija proučavanja DNK napredovala od sedamdesetih godina prošloga
stoljeća. A zatim me zamolila da Lacksovima poručim još nešto: »Ako su
voljni«, rekla je, »ne bi mi bilo teško ponovno otići do njih i izvaditi im još
malo krvi.«

164
 Knjige.Club Books

24
»Najmanje
što mogu
učiniti«

Lacksovi nisu imali pojma o kontaminaciji stanicama HeLa,

koja je dovela Hsovu i McKusicka do njih, sve dok im se na vratima nije
pojavio Michael Rogers, dugokos, rokerski odjeven mladi novinar časopisa
Rolling Stone.
Rogers je bio svojevrsno novinarsko čudo od djeteta. S devetnaest godina
već je bio diplomirao kreativno pisanje i fiziku te objavio prvu priču u
časopisu Esquire; u ranim dvadesetim, kad se zainteresirao za priču o
stanicama HeLa, već je iza sebe imao dvije objavljene knjige i bio je stalno
zaposlen u Rolling Stoneu. Nekoliko godina poslije postat će urednik u
Newsweeku, a poslije i u Washington Postu.
Rogers je prvi put čuo za stanice HeLa kad je u WC-u na medicinskom
fakultetu vidio grafit »Helen Lane živi!« Počeo je čitati novinske članke
o stanicama HeLa i o problemu kontaminacije, i shvatio da bi to bila
odlična priča za Rolling Stone - savršena mješavina znanosti i ljudskog
faktora. Pa se zaputio u potragu za tajanstvenom Helen Lane.
Nazvao je Margaret Gey, koja je bila ljubazna i razgovorljiva sve dok je
Roger nije upitao za Helen Lane. Tada mu je rekla da njihov susret nije dobra
zamisao i spustila slušalicu. Rogers je na kraju uspio doći do Waltera Nelson-
Reesa, koji mu je usput u razgovoru spomenuo da je pravo ime žene od koje
su potekle te stanice Henrietta Lacks. Ubrzo je, sjedeći u baltimorskoj
hotelskoj sobi s pogledom na sat s natpisom B-R-O-M-O-S-E-L-T-Z-E-R, u
telefonskom imeniku pronašao Lawrencea Lacksa.
Bila je zima 1975, ulice su bile zaleđene, a putem do Lawrenceove kuće u
Rogersov se taksi nasred raskrižja zabio drugi auto. Taksi se pet, šest
puta okrenuo na cesti, kao da ga je neki div zavrtio kao bocu. Rogers je bio
izvještavao s rizičnih područja širom svijeta, a sad je sjedio na stražnjem

165
 Knjige.Club Books

sjedalu taksija, misleći: Kvragu! Bilo bi stvarno glupo da poginem u

Baltimoreu, od svih priča na svijetu pišući bas ovu. Koja čak i nije opasna!
Kad sam nekoliko desetljeća poslije razgovarala s Rogersom u njegovu
bruklinškom stanu, složili smo se - napola u šali - da to što se taksi
sumanuto okretao oko svoje osi vjerojatno nije bilo nesretni slučaj. Deborah
će poslije reći da ga je to Henrietta upozoravala neka ostavi na miru njezinu
obitelj, jer spremao se reći im nešto što će ih uzrujati. Također je rekla da je
Henrietta izazvala čuveni požar u Oaklandu u Kaliforniji, u kojemu je
izgorjela Rogersova kuća, a u njoj sve zabilješke i svi dokumenti što ih je bio
prikupio o stanicama HeLa i o Henriettinoj obitelji.
Kad je Rogers napokon došao do Lawrenceove kuće, očekivao je da će
intervjuirati Lacksove i pitati ih o Henrietti, ali umjesto toga oni su
njega bombardirali pitanjima.
»Bilo je jasno da se prema njima nije postupilo dobro«, rekao mi je
Rogers. »Zaista nisu imali blage veze o tome što se događa, a stvarno su htjeli
znati. Ali liječnici su im samo vadili krv, bez ikakvih objašnjenja, a obitelj je
ostala zabrinuta.«
Lawrence je upitao: »Razmišljo sam pa sam se pitao, znate, o tim
stanicama... kažu da su jače, da prevladaju - jel to dobro ili loše? Dal to znači
da bi i mi živjeli duže ako se razbolimo?«
Rogers je Lacksovima rekao da ipak nije tako, da to što su stanice
besmrtne ne znači da bi i oni živjeli vječno, ali ni to da će umrijeti od raka. Ali
nije bio siguran da su mu povjerovali. Objasnio im je pojam stanice što
je bolje znao i mogao, ispričao im o novinskim člancima s temom stanica
HeLa i obećao da će im poslati preslike pa da ih i sami mogu pročitati.
U to se vrijeme u Henriettinoj najužoj obitelji nitko osim Deborah nije
doimao posebno uzrujanim u vezi s postojanjem tih stanica.
»Kad sam čuo da su još uvjek žive, nije me to baš previše diralo«, rekao
mi je Sonny mnogo godina poslije. »Ak nekome pomaže, dobro je. Tako sam
si mislio.« Ali to se promijenilo kad su on i braća u Rogersovu članku saznali
ovo:

Istraživački laboratoriji širom svijeta posuđuju, razmjenjuju, trampe,

prosljeđuju i mole stanične linije. ... Mnogi su institucijski izvori
tih stanica: od postrojenja koja financira vlada, poput Nelson-Reesa,
do komercijalnih jedinica s besplatnim telefonskim brojem od kojih
se za 25 dolara može naručiti bočica sa stanicama HeLa.

Pročitavši taj ulomak, braća Lacks iznenada su se počela žarko zanimati za

priču o stanicama HeLa. Također su postali uvjereni da su George Gey i

166
 Knjige.Club Books

bolnica Johns Hopkins ukrali stanice njihove majke i zaradili milijune

prodajući ih.
Ali, zapravo, sve u Geyevoj povijesti ukazuje na to da njega nije odveć
zanimala dobit: početkom četrdesetih odbio je ponudu da osnuje i vodi
prvi komercijalni laboratorij za uzgoj staničnih kultura. U današnje je
vrijeme patentiranje staničnih linija uobičajeno, ali u pedesetima je to bilo
nečuveno; svejedno, ne čini se vjerojatnim da bi Gey patentirao liniju HeLa.
Nije patentirao ni rotacijski bubanj, koji se rabi i danas i na kojemu je
mogao zaraditi bogatstvo.
Gey je u Hopkinsu dobivao dobru plaću, ali nije bio imućan. On i Margaret
živjeli su u skromnoj kući koju je bio kupio od prijatelja uz polog od jednog
dolara, a poslije ju je godinama uređivao i otplaćivao. Margaret je više od
desetljeća vodila Geyev laboratorij bez ikakve naknade. Katkad nisu imali za
ratu kredita, a ni za hranu, jer bi George potrošio sav njihov novac na opremu
za laboratorij koju si nisu mogli priuštiti. Na tridesetu godišnjicu braka
George je Margaret darovao ček na stotinu dolara i poruku nažvrljanu na
poleđini omota presvučena aluminijskom folijom: »Da sljedećih 30 godina ne
bude tako teško. S ljubavlju, George.« Margaret nikad nije unovčila taj ček, a
stvari nikad nisu postale mnogo bolje.
Razni su glasnogovornici kliničke bolnice Johns Hopkins, uključujući
najmanje jednog bivšeg dekana medicinskog fakulteta, tijekom godina meni i
drugim novinarima izjavili da Hopkins nije zaradio ni novčića na
stanicama HeLa, da ih je George Gey besplatno dijelio.
Ne postoje zapisi o tome da su Gey i drugi iz Hopkinsa primali novac za
stanice HeLa, ali mnoge komercijalne stanične banke i biotehnološke
kompanije jesu. Prvi je s prodajom počeo Microbiological Associates, koji je
poslije postao dijelom Invitrogena i BioWhittakera, dvije najveće
biotehnološke kompanije na svijetu. Budući da je Microbiological Associates
bio u privatnom vlasništvu i prodavao je i mnoge druge biološke proizvode,
ne postoji način da se sazna koliko su zaradili na prodaji stanica HeLa.
Isto vrijedi i za mnoga druga poduzeća. Znamo da danas Invitrogen prodaje
HeLa proizvode po cijenama koje se kreću od 100 pa do gotovo 10.000 dolara
po bočici. U bazi podataka Američkog patentnog ureda nalazimo više od
17.000 patenata povezanih sa stanicama HeLa. A ne postoji način da se
izračuna profesionalna korist koju su mnogi znanstvenici imali od stanica
HeLa.
Američka zbirka tipova kultura (ATCC) - neprofitna organizacija čija
sredstva uglavnom odlaze na održavanje i opskrbu čistih kultura za uporabu
u znanosti - prodaje stanice HeLa još od šezdestih godina prošloga stoljeća.
U trenutku odlaska ove knjige u tisak njihova je cijena za bočicu bila 256
dolara. ATTC ne želi dati podatke o godišnjoj zaradi od prodaje stanica HeLa,

167
 Knjige.Club Books

ali budući da je to jedna od najpopularnijih stanična linija u svijetu, ta bi

brojka nedvojbeno bila visoka.
Lawrence i Sonny nisu znali ništa od toga. Znali su samo da je Gey u
Hopkinsu bio uzgojio stanice njihove majke i da netko negdje zarađuje
na njima, a da taj netko nije ni u kakvu rodu s Henriettom Lacks. Zato su,
u pokušaju da od Hopkinsa dobiju svoj dio zarade, napravili letke na
kojima je pisalo da se obitelji Henriette Lacks duguje ono što im pripada, a
koje su dijelili kupcima u Lawrenceovoj trgovini.
Deborah nije željela sudjelovati u sukobu s Hopkinsom - bila je
prezauzeta podizanjem djece i učenjem o majčinim stanicama. Nabavila si je
udžbenike iz osnova biologije, dobar rječnik i bilježnicu u koju je prepisivala
odlomke iz knjiga: »Stanica je sićušan dio žive tvari«, napisala je. »Stanice
sačinjavaju i obnavljaju sve dijelove tijela.« Ali najviše je pisala o tome što se
događalo:

bol se nastavlja
... trebali bi nam reć šta se događa s njenim stanicama, svi ti koji ih
imaju. Možda se pitate šta se tolko čekalo s tim vještima kad je to već
godinama svuda po novinama, knjigama, časopisima, na radiju,
televiziji, na videu, po cjelom svjetu. ... Bila sam šokirana. Pitaš, niko ne
odgovara. Odgajali su me budem tiho, šuti, samo slušaj. ... Sad imam
neš za reć, o Henrietti Lacks i šta je izmaklo kontroli, kako mi je majka
prošla kroz tolke boli sama samcata kraj tih doktora kamenog srca. O,
kako su je živu pekli zračenjem, veli tata. Šta joj je sve prolazilo kroz
glavu tih par mjeseci. Nije joj bilo bolje i bila je sve dalje od svoje
familije. Pokušavam se sjetit kako je bilo tog dana. Najmlađa kćerka
u bolnici s tuberkulozom, najstarija u drugoj bolnici i još trojica doma,
a muž mora, čujete me, svejedno mora ić na posao jer inače nema od
čega hraniti djecu. A žena mu na umoru. ... Sama na tom hladnom
odjelu u John Hopkin bolnici, na onoj strani koja je samo za crnce. O
da, znam za to. Kad je došo taj dan, kad mi je majka umrla, UKRALI su
joj stanice a bolnica John Hopkins saznala je za to i zadržala ih za sebe
i davala ih svima koji su ih htjeli i čak su promjenili ime u HeLa stanice
i preko 20 godina to tajili pred nama. rekli su da ih je Donirala. Ne Ne
Ne Ukrali su joj.
Moj otac ništa nije potpisao. ... Hoću da mi pokažu dokaz. A di im je.

Što se više Deborah trudila razumjeti majčine stanice, to su je više

užasavala istraživanja na stanicama HeLa. Kad je pročitala članak u
Newsweeku pod naslovom LJUDI-BILJKE, u kojemu je pisalo da su
znanstvenici križali stanice Henriette Lacks sa stanicama biljke duhana,
168
 Knjige.Club Books

Deborah je pomislila da su stvorili čudovište koje je pola njezina majka, a pola

duhan. Kad je saznala da su znanstvenici rabili stanice HeLa za proučavanje
virusa poput AIDS-a i ebole, Deborah je zamišljala da njezina majka vječno
pati od simptoma tih bolesti: da trpi strašne bolove, da krvari iz očiju, da se
guši. Prestravila su je izvješća o »vidovnjaku iscjelitelju« koji je, istražujući
može li duhovno liječenje izliječiti rak, pokušavao ubiti stanice HeLa
polaganjem ruku iznad njih. Napisao je:

Dok sam držao posudicu, usredotočio sam se na sliku stanica u svome

umu, vizualizirajući poremećaj u staničnom polju i eksploziju
stanica.... Dok sam radio, osjećao sam virtualno povuci-potegni koje
se odvijalo između mojih ruku i snažne sposobnosti adhezije tih
stanica. ... Onda sam osjetio kako polje popušta, kao da je došlo do
proboja. Stanice su izgledale kao da je u svaku netko stavio po jednu
sićušnu ručnu bombu - cijela se stanična kultura jednostavno
razletjela! Broj mrtvih stanica udvadesetostručio se!

Deborah je to zvučalo kao silovit napad na njezinu majku, ali najviše od

svega mučila ju je činjenica da su mnogi znanstvenici i novinari širom svijeta i
dalje njezinu majku nazivali Helen Lane. Kad su joj već uzeli stanice, koje su
sad tako važne za znanost, razmišljala je, barem bi joj mogli pripisati zasluge
za to.
Kad je 25. ožujka 1976. izišao Rolling Stone s člankom Mikea Rogersa, bilo
je to prvi put da je netko ispričao istinitu priču o Henrietti Lacks i njezinoj
obitelji, prvi put da je u medijima objavljeno da je žena u pozadini stanica
HeLa bila crnkinja. Trenutak je bio eksplozivan. Vijest o studiji iz Tuskegeeja
još je bila svježa, Crne Pantere postavljale su besplatne klinike za crnce u
mjesnim parkovima i protestirale protiv (po njihovu mišljenju) rasističkog
sustava zdravstvene zaštite, pa je bilo nemoguće ignorirati rasni aspekt priče
o stanicama HeLa. Henrietta je bila crnkinja rođena u obitelji rođenoj u
ropstvu, koja je poslije uzela u najam zemlju koju obrađuje; i ona se, kao i
drugi iz njezine obitelji, zaputila na sjever u potragu za boljim životom, a
završila je tako da su joj bijeli znanstvenici uzeli uzorak tkiva bez
njezina pristanka. Bila je to priča o bijelcima koji prodaju crnce, o crnim
staničnim kulturama koje »kontaminiraju« bijele i to jednom jedinom
stanicom - u vrijeme kad su osobe sa »samo jednom kapi« crne krvi tek
nedavno dobile zakonsko pravo stupiti u brak s osobom bijele rase. Bila je to
i priča o tome kako su stanice uzete od jedne crnkinje, kojoj se donedavno
nije objavilo ni ime, postale jedno od najvažnijih oruđa u medicini. To je bila
velika vijest.

169
 Knjige.Club Books

Rogerov je članak privukao pozornost još nekolicine novinara, koji su

kontaktirali Lacksove. U tri mjeseca nakon izlaska Rogersove priče članci
o Henrietti objavljeni su u časopisima Jet, Ebony, Smithsonian i raznim
novinama, a govorili su o Henrietti kao o »jednoj od najvažnijih osoba u
križarskom pohodu na rak«.
U međuvremenu, Victor McKusick i Susan Hsu objavili su nalaze svojih
istraživanja u Scienceu: u tablici na gotovo pola stranice, pod natpisima
»suprug«, »dijete 1«, »dijete 2«, »H. Lacks« i »HeLa«, McKusick, Hsuova i
nekolicina koautora kartirali su 43 različita genska markera prisutna u DNK
uzetoj od Daya i dvoje njegove i Henriettine djece te su tako stvorili
kartu Henriettine DNK pomoću koje bi znanstvenici mogli identificirati
stanice HeLa u drugim staničnim kulturama.
U današnje vrijeme ni jednome znanstveniku ne bi palo na pamet objaviti
ime neke osobe uz bilo kakve genetičke podatke o njoj, jer znamo koliko se
toga može izvući iz DNK, uključujući i rizik da osoba oboli od nekih bolesti.
Objavljivanjem osobnih medicinskih podataka prekršio bi se Zakon o
zdravstvenom osiguranju i odgovornosti iz 1996, što može biti
kažnjeno novčanom kaznom do 250.000 dolara i zatvorskom kaznom do
deset godina. Također bi se moglo i prekršiti Zabranu diskriminacije na
temelju genetskih informacija iz 2008, čija je svrha da zaštiti ljude od gubitka
zdravstvenog osiguranja ili zaposlenja zbog genetske diskriminacije. Ali u
ono vrijeme nije bilo takvih propisa na federalnoj razini.
Da su se Lacksovi posavjetovali s odvjetnikom, možda bi im rekao da
mogu podići tužbu za povredu privatnosti ili za nedostatak
informiranog pristanka. Ali Lacksovi nisu razgovarali ni s jednim
odvjetnikom - nisu znali ni da su na njihovoj DNK radili istraživanja, a kamoli
da je to netko objavio. Deborah je još čekala nalaze »testa na rak«, a Sonny i
Lawrence i dalje su bili zauzeti smišljanjem načina da od bolnice Hopkins
izvuku nešto novca. Nisu znali da se na drugome kraju SAD-a bijelac po
imenu John Moore spremao započeti sličnu bitku. Za razliku od obitelji Lacks,
on je znao tko mu je uzeo stanice i što je s njima učinio. Usto, mogao si je
priuštiti odvjetnika.

170
 Knjige.Club Books

25
»Tko vam
je rekao
da smijete
prodati moju
slezenu?«

Iste godine kad je Mike Rogers objavio članak u Rolling Stoneu

i kad je obitelj Lacks saznala da ljudi kupuju i prodaju Henriettine stanice,
John Moore radio je dvanaest sati na dan, sedam dana tjedno kao geodet na
plinovodu Aljaska. Mislio je da ga posao ubija. Krvarile su mu desni, imao je
natečen trbuh i modrice po cijelom tijelu. Pokazalo se da u dobi od 31 godinu
Moore ima leukemiju vlasastih stanica, rijedak i smrtonosan oblik raka koji
mu je ispunio slezenu zloćudnim krvnim stanicama sve dok se nije izbočila
kao odveć napuhana zračnica.
Moorea je mjesni liječnik uputio Davidu Goldeu, istaknutom istraživaču
raka na sveučilištu UCLA, koji je rekao da je jedino moguće rješenje da mu se
odstrani cijela slezena. Moore je potpisao pristanak u kojemu je pisalo da se
bolnica može »riješiti odstranjenog tkiva, organa ili uda spaljivanjem«,
a Golde mu je odstranio slezenu. Normalna slezena teži manje od 450
grama; Mooreova je bila teška deset kilograma.
Nakon operacije Moore se preselio u Seattle, postao prodavač kamenica
i nastavio sa životom. Ali svakih nekoliko mjeseci između 1976. i 1983.
odletio bi u Los Angeles na kontrolni pregled kod Goldea. Isprva nije previše
razmišljao o tome, ali nakon nekoliko godina letova zrakoplovom u L.A. da bi
mu
Golde mogao napraviti biopsiju koštane srži i uzeti uzorke krvi i sjemena,
počeo se pitati ne bi li sve to mogao obaviti i neki liječnik u Seattleu. Kad
je Goldeu rekao da bi kontrolne preglede želio obavljati negdje bliže kući,
Golde je ponudio da će mu platiti trošak avionske karte i smjestiti ga u
otmjeni hotel Beverly Wilshire. Mooreu se to učinio neobičnim, ali nije ništa
posumnjao sve dok mu jednoga dana 1983. - sedam godina nakon operacije
171
 Knjige.Club Books

- medicinska sestra nije pružila drugi obrazac za pristanak na kojemu je

pisalo:

Ovime dragovoljno ustupam/ne ustupam Sveučilištu u Kaliforniji sva

prava koja bismo ja ili moji nasljednici mogli imati na bilo koju
staničnu liniju ili bilo koji drugi proizvod koji bi mogao biti razvijen iz moje
krvi i/ili koštane srži.

Isprva je Moore zaokružio »ustupam«, no mnogo godina poslije rekao je

za časopis Discovery. »U takvoj situaciji ne želiš praviti probleme. Bojiš se da
te čovjek ne otpili pa ćeš umrijeti ili tako nešto.«
Ali Moore je posumnjao da Golde nije posve iskren prema njemu pa je,
kad mu je pri sljedećem posjetu sestra dala identičan obrazac, upitao Goldea
imaju li sve te kontrolne pretrage neku komercijalnu vrijednost.
Prema Mooreovim riječima, Golde je rekao da nemaju, ali on je ipak
zaokružio »ne ustupam«, za svaki slučaj.
Nakon tog pregleda Moore je otišao do svojih roditelja, koji su živjeli u
blizini. Kad je došao onamo, zvonio je telefon. Bio je to Golde, koji je zvao
već treći put otkad je Moore otišao iz bolnice. Rekao mu je da je sigurno
slučajno zaokružio »ne ustupam« na obrascu te ga je zamolio neka se vrati i
popravi to.
»Nisam bio spreman na sukob s njim«, rekao je Moore jednom novinaru
mnogo godina poslije, »pa sam rekao ‘joj, doktore, ne znam kako mi se
omaklo’. Ali rekao sam i da se ne mogu vratiti jer letim za Seattle.«
Ubrzo mu je isti obrazac stigao poštom, uz poruku na kojoj je pisalo
»zaokružite USTUPAM«. Nije to učinio. Nekoliko tjedana poslije Golde mu je
poslao pismo u kojemu mu je napisao neka prestane gnjaviti i neka
potpiše pristanak. Moore je obrazac poslao odvjetniku, koji je otkrio da je
Golde veći dio proteklih sedam godina posvetio razvoju stanične linije
nazvane Mo.
Moore je drugom novinaru izjavio: »Jako je dehumanizirajuće kad te
netko nazove Mo, kad u kartonima napiše: ‘Danas je pregledan Mo’. Iznenada
više nisam bio osoba koju je Golde znao zagrliti oko ramena, postao sam Mo,
stanična linija, kao komad mesa.«
Nekoliko tjedana prije no što je Mooreu dao na potpis novi obrazac -
nakon mnogo godina »kontrolnih pregleda« - Golde je bio prijavio patent na
Mooreove stanice i nekolicinu iznimno vrijednih proteina koje su te
stanice proizvodile. Golde još nije bio prodao prava na patent, ali prema
podacima iz tužbe koju je Moore na kraju podigao Golde je već imao dogovor
s biotehničkom kompanijom koja mu je dala dionice i sredstva u vrijednosti

172
 Knjige.Club Books

većoj od 3,5 milijuna dolara za komercijalni razvoj« i »znanstvena

istraživanja« stanične linije Mo. U tom se trenutku tržišna vrijednost stanične
linije i proteina procjenjivala na tri milijarde dolara.

Samo nekoliko godina prije Mooreove tužbe smatralo se da

ništa biološko nije moguće patentirati, sve dok 1980. godine Vrhovni sud nije
donio presudu u slučaju Anande Mohan Chakrabarty, znanstvenika
zaposlena u General Electricu, koji je genetičkim inženjeringom stvorio
bakteriju koja jede naftu i na taj način pomaže očistiti naftne mrlje. Pokušao
je patentirati svoje otkriće, ali odbili su ga rekavši da se živi organizmi ne
mogu smatrati izumom. Chakrabartyjevi su se odvjetnici pobunili rekavši da
normalne bakterije ne jedu naftu te stoga Chakrabartyjeve bakterije nisu
prirodna pojava -postoje samo zato što ih je on izmijenio uporabom »ljudske
domišljatosti«.
Chakrabartyjeva je pobjeda otvorila mogućnost patentiranja drugih živih
tvari, uključujući genetski modificirane životinje i stanične linije, koje se
ne pojavljuju prirodno izvan tijela. A za patentiranje staničnih linija nije
bilo potrebno obavijestiti »staničnog donora« niti zatražiti njegovo
dopuštenje.
Znanstvenici će brzo istaknuti da su stanice Johna Moorea bile iznimne i
da nema mnogo staničnih linija koje se isplati patentirati. Mooreove su
stanice proizvodile rijetke bjelančevine kojima bi se farmaceutske tvrtke
mogle koristiti u lijekovima za liječenje infekcija i raka. Također su nosile
rijedak virus HTLV, koji je daleki rođak HIV-a, a istraživači su se nadali da bi
s pomoću njega mogli razviti cjepivo koje bi zaustavilo epidemiju side. Zbog
toga su farmaceutske tvrtke bile voljne platiti goleme svote za rad s tim
stanicama. Da je Moore to znao prije no što ih je Golde patentirao, mogao se
izravno obratiti tim kompanijama i sam dogovoriti prodaju svojih stanica.
Točno je to početkom 1970-ih učinio Ted Slavin. Rođen je kao hemofiličar
u pedesetima, kad je jedina dostupna metoda liječenja uključivala infuzije
faktora zgrušnjavanja iz krvi raznih donora, koju se u to vrijeme nije testiralo
na bolesti. Zbog toga je stalno iznova bivao izložen virusu hepatitisa B,
premda je to saznao tek mnogo godina poslije, kad je pretraga pokazala
ekstremno visoku koncentraciju antitijela na hepatitis B u njegovoj krvi. Kad
je dobio nalaze, Slavinu je liječnik - za razliku od Mooreova - rekao da njegovo
tijelo proizvodi nešto vrlo vrijedno.
Istraživači širom svijeta radili su na cjepivu protiv hepatitisa B, a za to im
je trebao stalan priljev protutijela poput Slavinovih, za koje su farmaceutske
kompanije bile voljne platiti goleme svote. Slavinu je to dobro došlo, jer
trebao mu je novac. Radio je honorarne poslove, konobario i zidario, ali kad-
tad bi opet imao hemofilični napad i završio bez posla. Pa je stupio u vezu s

173
 Knjige.Club Books

laboratorijima i farmaceutskim kompanijama te ih pitao žele li kupiti njegova

protutijela. Masovno su pristali.
Slavin je počeo skupo prodavati svoj serum, čak i do deset dolara po
mililitru - i do 500 mililitara po jednoj narudžbi - svima koji su ga htjeli. Ali
nije ga zanimao samo novac. Htio je da netko pronađe lijek za hepatitis B. Pa
je napisao pismo nobelovcu Baruchu Blumbergu, virologu koji je otkrio
antigen hepatitisa B i napravio test kojim su uopće i pronađena Slavinova
protutijela. Slavin je Blumbergu ponudio neograničenu i besplatnu uporabu
svoje krvi za njegova istraživanja, čime je započelo dugogodišnje
partnerstvo. Uz pomoć Slavinova seruma, Blumberg je na kraju otkrio
poveznicu između hepatitisa B i raka jetre te je načinio prvo cjepivo protiv
hepatitisa B i tako spasio milijune života.
Slavin je shvatio da vjerojatno nije jedini pacijent čija krv ima veliku
vrijednost pa je unovačio druge ljude slične sebi i osnovao poduzeće
Essential Biologicals, koje se na kraju udružilo s drugom, većom
korporacijom. Slavin je bio prvi od mnogih koji su otada od svojih tijela
napravili poslovni pothvat. To uključuje i gotovo dva milijuna Amerikanaca
koji prodaju svoju krvnu plazmu, mnogi od njih redovito.
No Moore nije mogao prodavati stanice Mo jer bi se time ogriješio o
Goldeov patent. Zato je 1984. podigao tužbu protiv Goldea i
kalifornijskog sveučilišta, optužujući ih da su ga obmanuli i uporabili njegovo
tijelo bez njegova pristanka: također je zatražio pravo vlasništva nad svojim
tkivom i tužio Goldea za krađu. Time je postao prva osoba koja je zakonski
zatražila vlasništvo na svojim tkivom i koja je tužbom tražila povrat dobiti i
odštetu.
Kad je slučaj preuzeo sudac Joseph Warner, najpoznatiji kao sudac u TV-
emisiji The People’s Court (Narodni sud), Moore je zaključio da nitko neće
ozbiljno shvatiti njegov slučaj. Ali znanstvenike širom svijeta uhvatila
je panika. Ako se uzorci tkiva - uključujući krvne stanice - proglase
vlasništvom pacijenta, istraživači koji ih uzmu, a da prethodno ne pribave
dopuštenje i ustupanje vlasničkih prava, riskiraju da ih se tuži za krađu.
Novine su objavljivale članak za člankom, citirajući odvjetnike i znanstvenike
koji su govorili da bi presuda u Mooreovu korist »stvorila kaos za
istraživače« i »značila kraj sveučilišnim liječnicima-istraživačima«. Nazivali
su je »prijetnjom razmjeni tkiva u istraživačke svrhe«, a zabrinjavali su se
oko mogućnosti da pacijenti svojom željom za zaradom zaustave napredak
znanosti, čak i kad je riječ o stanicama koje ne vrijede milijune dolara kao
Mooreove.
Ali dobar dio znanosti već je bio na čekanju, dok su istraživači, sveučilišta
i biotehnološke tvrtke tužili jedni druge za vlasništvo nad određenim
staničnim linijama. Samo su se u dva od tih slučajeva spominjale osobe od

174
 Knjige.Club Books

kojih su potekle te stanice: prvi, 1976, ticao se vlasništva nad važnom

staničnom linijom ljudskih fetalnih stanica. Leonard Hayflick, istraživač koji
je izvorno bio uzgojio tu liniju, tvrdio je da postoje brojne stranke s
legitimnim zahtjevima za vlasništvom nad bilo kojom staničnom linijom,
uključujući i znanstvenika koji ih je uzgojio, financijera radova povezanih s
time te »darovatelja« izvornih uzoraka. Bez ijednoga od tih doprinosa, rekao
je, uzgojene stanice ne bi postojale i ne bi bilo nikakve dobiti od njihove
prodaje. Taj slučaj nije postavio presedan jer je postignuta izvansudska
nagodba, a prava na stanice podijeljena su između stranaka uključenih u
sudski postupak, među kojima nije bilo »darovatelja« stanica. Isto je vrijedilo
i za slučaj koji je uslijedio ubrzo nakon toga, a u kojemu je mladi znanstvenik
uzeo staničnu liniju koju je pomogao razviti u SAD-u i pobjegao s njom u
rodni Japan, zatraživši vlasničko pravo jer su izvorne stanice potekle od
njegove majke.
Javnost nije shvaćala da se u staničnim linijama krije velika zarada sve
dok u novinama širom zemlje nisu osvanuli naslovi o Mooreovu slučaju:

ŠKAKLJIVO PITANJE VLASNIŠTVA NAD STANICAMA ...

TKO BI TREBAO IMATI PRAVA NA PACIJENTOVE STANICE? ...
TKO VAM JE REKAO DA SMIJETE PRODATI MOJU SLEZENU?

O tom su problemu raspravljali znanstvenici, odvjetnici, etičari i

zakonodavci: neki su tražili donošenje zakona prema kojemu liječnici ne bi
smjeli uzimati stanice od pacijenata i rabiti ih u komercijalne svrhe, a da od
pacijenta ne zatraže pristanak i da ga ne obavijeste o mogućoj dobiti; drugi
su tvrdili da bi to bila logistička noćna mora koja bi stavila točku na
medicinski napredak.
Na kraju je sudac odbacio Mooreovu optužbu kao neosnovanu. Ironično,
sudac je u obrazloženju svoje odluke naveo staničnu liniju HeLa kao
presedan za ono što se dogodilo sa staničnom linijom Mo. Činjenica da nitko
nije podigao tužbu u vezi s uzgojem stanica HeLa ili vlasništvom nad njima,
rekao je, pokazuje da pacijenti nemaju ništa protiv kad im liječnici uzmu
uzorke tkiva i iz njih razviju proizvode koji imaju komercijalnu vrijednost.
Sudac je vjerovao da je Moore iznimka po svojim prigovorima. No zapravo,
on je bio prvi koji je shvatio da postoji nešto na što je moguće uložiti prigovor.
Moore se žalio pa je 1988. kalifornijski Prizivni sud presudio u njegovu
korist, pozivajući se na Zakon o zaštiti ljudskih subjekata u medicinskim
istraživanjima, kalifornijski statut iz 1978. kojim se zahtijevalo da
istraživanja na ljudima poštuju »prava pojedinaca na raspolaganje vlastitim
tijelom«. Sudac je napisao: »Pacijent mora imati krajnji nadzor nad time što

175
 Knjige.Club Books

će biti s njegovim tkivima. Dopustimo li drukčije, otvaramo vrata masivnom

narušavanju ljudske privatnosti i dostojanstva u ime napretka medicine.«
Ali Golde se žalio na tu presudu i dobio. A sa svakom novom presudom
naslovi u novinama prevagivali su čas na jednu, čas na drugu stranu:

PRAVOSUĐE KAŽE DA SU STANICE

VLASNIŠTVO PACIJENTA ...
SUD POTVRĐUJE PRAVA LIJEČNIKA DA RABE TKIVA
PACIJENATA

Gotovo sedam godina nakon što je Moore prvobitno podigao tužbu, Vrhovni
sud u Kaliforniji presudio je protiv njega i to je postala konačna presuda
u tom slučaju. U presudi je pisalo da u trenutku kad tkivo bude odstranjeno
iz vašega tijela, uz pristanak ili bez njega, svi zahtjevi za vlasništvom nad
njime postaju ništavni. Kad ostavite tkiva u liječničkoj ordinaciji ili u
laboratoriju, odbacujete ih kao otpad, a bilo tko može slobodno uzeti taj
otpad i prodavati ga. Budući da je Moore ostavio svoje stanice, one više nisu
bile proizvod njegova tijela. Bile su »preobražene« u izum i postale su
proizvodom Goldeove »ljudske domišljatosti i »izumiteljskog truda«.
Moore nije dobio ništa od zarade, ali sudac se ipak složio s njim oko dvije
stvari: nepostojanja informiranog pristanka, jer Golde ga nije obavijestio
o svojim financijskim interesima, i kršenja fiducijarnog prava, što znači da
je Golde iskoristio svoj položaj liječnika i pacijentovo povjerenje. Sud je
rekao da bi istraživači trebali otvoreno progovoriti o financijskom zanimanju
za pacijentova tkiva, premda ih na to ne obvezuje nijedan zakon. Također
je istaknut nedostatak pravilnika o zaštiti pacijenata u istraživanjima koja
se provode na njihovim tkivima te se pozvalo zakonodavce na rješenje
toga problema. Ali također je navedeno da bi presuda u Mooreovu korist
mogla »uništiti ekonomski poticaj za provođenje važnih medicinskih
istraživanja« te da bi davanje vlasničkih prava nad tkivima pacijentima
moglo »otežati ili onemogućiti istraživanja tako što će ograničiti pristup
potrebnim sirovinama« i stvoriti situaciju u kojoj će »sa svakim uzorkom
stanica istraživač praktički kupiti srećku za lutriju na kojoj je glavni zgoditak
sudska tužba«.
Znanstvenici su samozadovoljno slavili. Dekan medicinskog fakulteta
Stanford jednom je novinaru rekao da se pacijenti ne bi trebali buniti
protiv uporabe njihovih tkiva u istraživanjima, ako im istraživači otvoreno
kažu da postoji i financijski interes. »Ako se ipak pobune«, rekao je, »neka
sjede s puknutim slijepim crijevom i pregovaraju.«

176
 Knjige.Club Books

Unatoč tomu što je Mooreova tužba bila medijski popraćena, Lacksovi

nisu imali pojma da se išta od toga događa. Dok se širom zemlje vodila
rasprava o vlasništvu nad ljudskim tkivima, braća Lacks i dalje su svakom tko
ih je bio voljan slušati govorila da je bolnica Johns Hopkins ukrala stanice
njihove majke i da im duguje milijune dolara. A Deborah je počela dijeliti
pamflete o svojoj majci i njezinim stanicama, govoreći: »Samo hoću da
pročitate šta piše tu na papiru! I da svima kažete! Nek se čuje. Hoću da svi na
svjetu znaju za moju majku.«

177
 Knjige.Club Books

26
Povreda
privatnosti

Unatoč strahu, Deborah nije umrla na svoj trideseti rođendan.

Nastavila je podizati djecu i raditi razne poslove: u brijačnici, kod javnog
bilježnika, miješati cement u tvornici cementa, voziti limuzinu,
biti prodavačica u trgovini mješovitom robom.
Četiri godine nakon što se 1976. razvela od Geparda, Deborah je odvezla
auto mehaničaru Jamesu Pullumu, koji je također radio u obližnjoj
čeličani. Oženili su se godinu poslije, kad je Deborah mala trideset jednu
godinu, a on četrdeset šest, nedugo nakon što ga je Gospod pozvao da se u
fušu bavi propovijedanjem. Prije no što se okrenuo vjeri, Pullum je imao
nekoliko okršaja sa zakonom, ali Deborah se uz njega osjećala sigurno. Vozio
se Baltimoreom na Harleyu, s nožem u džepu i s pištoljem uvijek pri ruci.
Kad je upitao Deborah zašto ga nikad nije upoznala s majkom, pokazala mu
je članak iz Rolling Stonea. Kad ga je pročitao, rekao joj je da bi trebala
uzeti odvjetnika. Odgovorila mu je neka brine svoje brige. Na kraju su
osnovali malu crkvu pa se Deborah na neko vrijeme prestala toliko
zabrinjavati oko majčinih stanica.
Nakon odsluženih samo sedam od petnaest godina zatvorske kazne,
Zakariyya je bio pušten na slobodu. Položio je ispit za servisera
klimatizacijskih sustava i osposobio se za rad na kamionima, ali još se borio
s bijesom i alkoholom pa je poslove, kad bi ih i našao, brzo gubio. Nije imao
čime platiti stanarinu pa je većinom spavao na klupi na Federal Hillu u
Baltimoreu ili na stubama crkve preko puta očeve kuće. Day bi ga povremeno
kroz prozor spavaće sobe vidio kako leži na betonu pa bi ga pozvao unutra,
ali Zakariyya bi samo zarežao na njega i rekao da mu je bolje na cesti. Krivio
je oca za majčinu smrt, mrzio ga je zbog toga što ju je pokopao u
neoznačenu grobu i nikad mu nije oprostio što je djecu ostavio kod Ethel.
Nakon nekog vremena Day ga je prestao pozivati unutra, premda je to
ponekad značilo da mora proći pokraj sina koji spava na pločniku.

178
 Knjige.Club Books

U nekom je trenutku Zakariyya zamijetio oglas kojim su tražili

dragovoljce za medicinska istraživanja u Hopkinsu i shvatio je da bi zauzvrat
za sudjelovanje u istraživanjima mogao dobiti nešto novca, nekoliko
obroka, katkad čak i krevet u kojemu može prespavati. Kad je trebao novac
za naočale, dao je istraživačima da ga zaraze malarijom da bi mogli
proučavati novi lijek. Prijavio se za istraživanje alkoholizma da si plati tečaj
osposobljavanja za drugi posao, a potom i za studiju o sidi, koja mu je
omogućila da cijeli tjedan spava u krevetu. Odustao je kad su liječnici počeli
spominjati injekcije, jer se bojao da će ga zaraziti sidom.
Nitko od liječnika nije znao da provodi istraživanja na sinu Henriette
Lacks, jer je bio promijenio ime. Deborah i Zakariyya bili su uvjereni da
ga liječnici nikad ne bi pustili da ode da su znali da je jedan od Lacksovih.
Najveći financijski dobitak za Lacksove bio je kad su Day i drugi radnici
dobili odštetu u zajedničkoj tužbi protiv proizvođača kotlova, zbog
oštećenja koja im je na plućima izazvala izloženost azbestu u čeličani
Betlehem Steel. Day je dobio ček na 12.000 dolara pa je svakome od svoje
djece dao po 2.000 dolara. Deborah je tim novcem kupila mali komad zemlje
u Cloveru, da se jednoga dana može odseliti iz grada i živjeti negdje blizu
majčina groba.
Sonnyjevo je teško razdoblje postajalo još težim. Većina njegovih prihoda
dolazila je od lanca preprodaje kupona za hranu, koji je vodio iz
Lawrenceove trgovine, a ubrzo se našao iza rešetaka i zbog preprodaje
droge. Činilo se da je Deborahin sin Alfred pošao stopama svojih ujaka: u dobi
od osamnaest godina za sobom je već imao nekoliko uhićenja zbog raznih
prekršaja, poput provala. Nakon što ga je nekoliko puta izvukla iz zatvora
plativši jamčevinu, Deborah je prestala s tim, želeći ga naučiti pameti. Rekla
mu je: »Samo ti lijepo ostani unutra dok ti jamčevina ne spadne na svotu koju
si možeš sam platiti.«
Poslije, kad se prijavio u marince i ubrzo otišao iz jedinice bez
dopuštenja, Deborah mu je ušla u trag i nagovorila ga neka se preda vojnoj
policiji. Nadala se da će nakon kraćeg boravka u zatvoru s minimalnim
osiguranjem shvatiti da ne želi završiti u pravom zatvoru. Ali stvari su
postale samo još gore - Alfred je počeo krasti i vraćati se kući drogiran pa je
Deborah na kraju shvatila da ona tu ne može ništa učiniti. Rekla mu je: »Vrag
je ušo u tebe, sine - poludio si od droge. Više te ne poznam i ne želim te u
svojoj kući.«
Usred svega toga, netko je rekao Deborah da bi, kao Henriettina najbliža
srodnica, mogla od bolnice Hopkins zatražiti presliku majčina kartona.
Ali Deborah to nije učinila, jer se bojala što bi mogla saznati i kako bi to
utjecalo na nju. A onda je 1985. u sveučilišnoj nakladi objavljena knjiga

179
 Knjige.Club Books

Michaela Golda, novinara časopisa Science 85, o kampanji Waltera Nelson-

Reesa da se zaustavi kontaminacija stanicama HeLa.
Zvala se A Conspiracy of Cells: One Woman’s Immortal Legacy and the
Medical Scandal It Caused (Zavjera stanica: Besmrtno nasljeđe jedne žene
i medicinski skandal koji je izazvalo).
Nitko se od Lacksovih ne sjeća kojim su putem saznali za Goldovu knjigu,
ali kad je Deborah dobila primjerak, brzo ju je prelistala u potrazi za
majkom. Pronašla je fotografiju podbočene Henriette na početku knjige i
njezino ime na kraju prvog poglavlja. Zatim je naglas pročitala ulomak,
tresući se od uzbuđenja:

Sve su to bile stanice Amerikanke koja za života vjerojatno nije bila

nigdje dalje od nekoliko kilometara od svoga doma u Baltimoreu...
Zvala se Henrietta Lacks.

U poglavlju na sljedećih deset stranica Gold je naveo mnogo dijelova iz

njezina bolničkog kartona: mrlje krvi na donjem rublju, sifilis, brzo
propadanje. Nitko iz Henriettine obitelji nikad prije nije vidio taj karton ni
povijest bolesti, a kamoli ikomu iz Hopkinsa dao dopuštenje da ih se objavi u
knjizi koju može pročitati cijeli svijet. Nakon toga Deborah je okrenula
nekoliko stranica i, nespremna, naišla na pojedinosti o majčinu propadanju:
neizdrživi bolovi, vrućica i povraćanje; nakupljanje toksina u krvi; zapis
liječnika: »Obustaviti liječenje i sve lijekove osim analgetika«; komadanje
Henriettina tijela tijekom obdukcije:
Tijelo mrtve žene povukli su gore i unatrag da patolog može otvoriti prsni
koš... tijelo je bilo razrezano po sredini i širom otvoreno...
sivkastobijele nakupine tumora... ispunjavale su leš. Izgledalo je kao da je
cijela unutrašnjost posuta biserima. Nizovi kuglica protezali su se preko jetre,
ošita, crijeva, crvuljka, rektuma i srca. Debeli grozdovi nakupina vidjeli su
se na jajnicima i jajovodima. Najgore je bilo područje mokraćnog
mjehura, koji je cijeli bio pokriven kanceroznim tkivom.

Kad je pročitala to poglavlje, Deborah se raspala. Plakala je

danima i noćima, zamišljajući bolove koje je Henrietta trpjela. Čim bi sklopila
oči, vidjela bi majčino tijelo razrezano po sredini, zabačenih ruku, prepuno
tumora. Prestala je spavati. Uskoro je bila jednako bijesna na Hopkins kao i
njezina braća. Probdjela je mnoge noći pitajući se tko je tom novinaru dao
medicinsku dokumentaciju njezine majke. Lawrence i Zakariyya smatrali su
da je Michael Gold sigurno u rodu s Georgeom Geyem ili nekim drugim
liječnikom iz Hopkinsa - jer kako bi inače došao do kartona njihove majke?

180
 Knjige.Club Books

Kad sam mnogo godina poslije nazvala Michaela Golda, nije se mogao
sjetiti tko mu je dao karton. Rekao je da je »naširoko i nadugačko«
razgovarao s Victorom McKusickom i Howardom Jonesom i da je prilično
siguran da mu je Jones dao Henriettinu fotografiju. Ali nije bio siguran od
koga je dobio karton. »Bio je u nečijoj ladici«, rekao je. »Ne sjećam se je li mi
ga dao Victor McKusick ili Howard Jones.« Kad sam razgovarala s Jonesom o
tome, nije se sjećao ni Golda ni njegove knjige, a zanijekao je da su bilo on,
bilo McKusick ikomu ikada dali Henriettin karton.
Nije bilo protuzakonito da novinar objavi medicinske podatke koje dobije
od nekog izvora, ali odluka da se to učini, a da se ne stupi u vezu s
pacijentičinom obitelji, kojoj bi se mogla postaviti dodatna pitanja, od koje bi
se mogla dobiti potvrda vjerodostojnosti podataka i koju bi se obavijestilo da
će se ti vrlo osobni podaci objaviti, svakako je upitna. Kad sam Golda upitala
je li pokušao razgovarati s Lacksovima, odgovorio je: »Mislim da sam im
napisao nekoliko pisama i pokušao ih nazvati, ali ni adrese ni telefonski
brojevi nikad nisu valjali. Da budem iskren, obitelj mi ionako nije bila u
žarištu zanimanja. ... Činilo mi se da bi bili zanimljiv dodatak znanstvenoj
priči, to je sve.«
Svejedno, nije uobičajeno da liječnici novinarima daju povijesti bolesti i
kartone pacijenata. Tajnost tih podataka već je stoljećima etički kodeks
ponašanja: Hipokratova zakletva, koju većina liječnika priseže nakon
diplome, kaže da liječnički poziv nužno uključuje obećanje o čuvanju tajnosti
podataka, jer bez njega pacijenti nikad ne bi otkrili vrlo osobne
podatke potrebne za postavljanje pravilne dijagnoze. Ali baš kao nirnberški
kodeks i etički kodeks Američke liječničke komore, koji jasno kažu da
liječnici moraju čuvati podatke o pacijentima u najstrožem povjerenju,
Hipokratova zakletva nije zakon.
U današnje bi se vrijeme objavljivanjem nečijeg kartona bez dopuštenja
kršio federalni zakon, ali početkom osamdesetih, kad je netko Goldu
dao Henriettin karton, takav zakon nije postojao. Mnoge države - zapravo,
više od trideset njih - donijele su zakone koji štite tajnost pacijentovih
medicinskih podataka, ali Maryland nije bila jedna od njih.
Nekoliko je pacijenata uspješno tužilo svoje liječnike za povredu
privatnosti, uključujući slučaj gdje je povijest bolesti dana trećim osobama
bez pacijentičina dopuštenja i nekoliko drugih gdje su liječnici javno
pokazali fotografije ili videosnimke svojih pacijenata. Ali ti su pacijenti u
odnosu na Henriettu imali jednu veliku prednost - bili su živi. A mrtvi nemaju
pravo na privatnost - čak ni ako je dio njih još živ.

181
 Knjige.Club Books

27
Tajna
besmrtnosti

Više od trideset godina nakon Henriettine smrti istraživanja

na stanicama HeLa napokon su pomogla da se otkrije kako je počeo njezin
rak i zašto njezine stanice nikada nisu umrle. Njemački virolog Harald zur
Hausen 1984. otkrio je novi soj spolno prenosiva virusa nazvana
humani papiloma virus 18 (HPV-18). Bio je uvjeren da taj virus i HPV-16, koji
je bio otkrio prethodne godine, izazivaju rak vrata maternice. Testiranje je
pokazalo je da su stanice HeLa koje je imao u svom laboratoriju pozitivne na
soj HPV-18, ali zur Housen je zatražio uzorak izvornih stanica iz
Henriettine biopsije da bi mogao biti siguran da njezine stanice nisu bile
kontaminirane virusom u kulturi. Uzorak ne samo da je bio pozitivan na HPV-
18 nego se pokazalo da je Henrietta bila zaražena s nekoliko kopija virusa
HPV-18, koji se pokazao jednim od najzaraznijih sojeva tog virusa.
Postoji više od stotinu sojeva HPV-a, a trinaest od njih izazivaju karcinom
vrata maternice, anusa, usne šupljine i penisa. Danas oko 90% svih seksualno
aktivnih ljudi za života bude zaraženo barem jednim sojem.
Tijekom osamdesetih na HeLa i drugim stanicama znanstvenici su proučavali
zarazu HPV-om i način na koji virus uzrokuje rak. Otkrili su da HPV ubaci
svoju DNK u DNK stanice domaćina, gdje proizvodi proteine koji dovode
do raka. Otkrili su i da stanice cervikalnog karcinoma prestaju biti
kancerozne kad se blokira DNK HPV-a. Ta su otkrića pomogla u razvoju
cjepiva protiv HPV-a, a zur Hausenu su donijela Nobelovu nagradu.
Istraživanja HPV-a na kraju su pokazala kako je započeo Henriettin rak:
HPV je ubacio svoju DNK u dulji krak njezina jedanaestog kromosoma i,
u osnovi, isključio gen p53 zadužen za supresiju tumora. Znanstvenici i dalje
ne znaju zašto je to proizvelo tako čudovišno virulentne stanice u
Henriettinu tijelu i izvan njega, pogotovo kad se uzme u obzir da su stanice
cervikalnog karcinoma među stanicama koje je najteže uzgojiti u kulturi.
Kad sam razgovarala s Howardom Jonesom, pedeset godina nakon što je
pronašao tumor na vratu Henriettine maternice, bio je u ranim

182
 Knjige.Club Books

devedesetima i za života je vidio na tisuće slučajeva cervikalnog karcinoma.

Ali kad sam ga upitala sjeća li se Henriettina slučaja, nasmijao se. »Taj tumor
neću zaboraviti dok sam živ«, rekao je, »jer nikad nisam vidio ništa slično.«
S mnogim sam znanstvenicima razgovarala o stanicama HeLa i nitko mi
od njih nije mogao objasniti zašto su Henriettine stanice tako moćno rasle,
dok mnoge druge nisu preživjele. Danas je moguće stanice učiniti
besmrtnima izloži li ih se određenim kemikalijama ili virusima, ali mali je
broj stanica postao besmrtan bez ikakve pomoći izvana, kao što je to bio
slučaj s Henriettinim stanicama.
Članovi Henriettine obitelji imaju vlastite teorije o tome zašto njezine
stanice tako bujaju: Henriettina sestra Gladys nikad joj nije oprostila što se
odselila u Baltimore i ostavila oca njoj na brigu. U Gladysinim je očima taj rak
bio božja kazna Henrietti što je otišla od kuće. Gladysin sin Gary vjerovao je
da su sve bolesti božja kazna zato što je Adam pojeo jabuku iz Evine ruke.
Cootie je rekao da bolest izazivaju zli duhovi. A Henriettina sestrična Sadie
nije znala što da misli.
»O, Bože«, rekla mi je jednom prilikom, »kad sam čula za te stanice,
pomislila sam ma jel bi to moglo bit da je nešto živo ušlo u nju, znate? Prepala
sam se, jer stalno smo svugdje išle skupa. Hennie i ja nikad se nismo kupale u
onoj groznoj vodurini dolje u Turner Stationu ko drugi ljudi, nismo ni
na plažu išle, a nikad se nije dogodilo da ne bi nosile gaćice pa ne znam kako
je nešto moglo uć u Hennie. Ali ušlo je. Nešto živo je ušlo u nju, a kad je
ona umrla, to je nastavilo živit. Da se čovjek zamisli, znate, i da se zapita
možda je nešto došlo iz svemira, palo dolje, a ona je prešla prek toga.«
Rekavši to, Sadie se nasmijala, jer znala je da zvuči suludo. »Ali prošlo mi
je kroz glavu«, rekla je. »Ne lažem. Svašta čovjeku padne na pamet,
znate? Kako da čovjek inače objasni zašto te stanice rastu ko što rastu?«
Svako desetljeće ima svoje ključne trenutke u istraživanjima stanica
HeLa, a povezanost između HPV-a i raka vrata maternice bila je jedna od
nekoliko uočenih u osamdesetima. Na početku epidemije side, skupina
istraživača - uključujući molekularnog biologa Richarda Axela, koji će poslije
dobiti Nobelovu nagradu - zarazila je stanice HeLa HIV-om. Inače se HIV-om
mogu zaraziti samo krvne stanice, ali Axel je u stanice HeLa ubacio posebnu
sekvenciju DNK iz krvnih stanica, čime je omogućio da ih se zarazi HIV-om.
Tako su znanstvenici mogli odrediti što je potrebno da HIV zarazi stanicu -
što je bio važan korak prema razumijevanju tog virusa i tome da ga se
jednoga dana zaustavi.
Axelova su istraživanja privukla pozornost Jeremyja Rifkina, pisca i
aktivista koji je bio vrlo angažiran u sve žešćoj javnoj raspravi oko toga bi li
znanstvenici smjeli mijenjati DNK. Rifkin i mnogi drugi smatrali su da
je svaka manipulacija DNK, čak u kontroliranim uvjetima u laboratoriju,

183
 Knjige.Club Books

opasna jer može dovesti do genetskih mutacija i omogućiti stvaranje

»dizajnerskih beba«. Kako nisu postojali zakoni koji bi ograničavali genetičko
inženjerstvo, Rifkin je redovito podizao tužbe ne bi li ga zaustavio, pozivajući
se na neki od postojećih zakona koji bi se mogao primijeniti u tom pojedinom
slučaju.
Na federalnom je sudu 1987. podigao tužbu kojom je htio zaustaviti
Axelova istraživanja, tvrdeći da krše zakon o zaštiti okoliša iz 1975, budući
da nikad nije dokazano da ta istraživanja nisu štetna za okoliš. Opće je
poznato, istaknuo je Rifkin, da je HeLa »iznimno virulentna i zarazna stanična
linija« koja bi mogla kontaminirati druge kulture. Kad Axel zarazi stanice
HeLa HIV-om, rekao je Rifkin, one bi mogle zaraziti druge stanice i
istraživače diljem svijeta izložiti HIV-u »te tako proširiti raspon mogućih
domaćina za HIV, što bi moglo dovesti do daljnje opasne diseminacije
genoma virusa AIDS-a«.
Axel je na tužbu odgovorio objašnjenjem da stanice ne mogu rasti izvan
kulture tkiva i da postoji golema razlika između kontaminacije stanične
kulture i zaraze HIV-om. U časopisu Science izišao je članak o tužbi, u
kojemu je pisalo: »Čak i sam Rifkin priznaje da sve to zvuči više kao zaplet
nekog drugorazrednog filma strave nego kao uobičajeno stanje stvari u
biomedicinskim istraživačkim laboratorijima.« Na kraju je tužba odbačena,
Axel se nastavio koristiti stanicama HeLa za istraživanja HIV-a, a Rifkinov se
scenarij strave i užasa nije ostvario.
Ali u međuvremenu su dva znanstvenika razvila teoriju o stanicama HeLa
koja je zvučala više kao znanstvena fantastika nego bilo što Rifkinovo:
rekli su da stanice HeLa više nisu ljudske.
Rastući u kulturi, stanice se mijenjaju, baš kao i u ljudskome tijelu.
Izložene su kemikalijama, sunčevoj svjetlosti i različitim vremenskim
uvjetima, a sve to može izazvati promjene u DNK. Te promjene zatim
staničnom diobom - nasumičnim procesom koji izaziva dodatne promjene -
prenesu svakom sljedećem naraštaju stanica. Evoluiraju, baš kao i ljudi.
Sve se to dogodilo Henriettinim stanicama kad su stavljene u kulturu. A
one su te promjene prenijele svojim stanicama kćerima, stvarajući
nove obitelji stanica HeLa koje su se razlikovale jedne od drugih na isti
način kako se razlikuju rođaci u drugom, trećem i četvrtom koljenu, premda
dijele zajedničkog pretka.
Do početka devedesetih, iz malog uzorka tkiva s vrata Henriettine
maternice koji je Mary Bila stavila u kulturu u Geyevu laboratoriju izrasle su
tone drugih stanica - sve i dalje poznate pod imenom HeLa, ali sve
neznatno različite jedna od druge i od Henriette. Zbog toga je Leigh Van
Valen, evolucijski biolog s čikaškog sveučilišta, napisao: »Ovdje sasvim
ozbiljno iznosimo teoriju da su [stanice HeLa] postale druga vrsta.«

184
 Knjige.Club Books

Van Valen je mnogo godina poslije objasnio tu zamisao, rekavši: »Stanice

HeLa evoluiraju neovisno o ljudima, a neovisna evolucija ono je što vrstu
čini vrstom.« Budući da je ime HeLa već bilo zauzeto za jednu vrstu
rakovice, istraživači su predložili da se nova vrsta stanica HeLa nazove
HeLacyton garden, što je bila kombinacija imena HeLa i riječi cyton, naziva za
stanicu na grčkom, a garden u čast Stanleyu Gartleru, koji je dvadeset pet
godina prije toga bacio čuvenu »bombu HeLa«.
Nitko se nije usprotivio toj zamisli, ali nitko je nije ni prihvatio pa su
Henriettine stanice i dalje ostale klasificirale kao ljudske. Ali čak i danas
neki znanstvenici tvrde da je činjenično netočno reći da su stanice HeLa
povezane s Henriettom, jer njihova DNK više nije genski identična njezinoj.
Robert Stevenson, jedan od istraživača koji su veći dio karijere posvetili
sređivanju cijele zbrke oko kontaminacije stanicama HeLa, nasmijao se
kad je čuo te tvrdnje. »Ma to je smiješno«, rekao mi je. »Znanstvenici ne vole
o stanicama HeLa razmišljati kao o djelićima Henriette, jer mnogo je
lakše baviti se znanošću kad se materijali s kojima radiš ne povezuju s
ljudima od kojih su potekli. Ali kad biste danas mogli dobiti uzorak tkiva s
Henriettina tijela i na njemu obaviti DNK testove, njezina bi DNK odgovarala
DNK u stanicama HeLa.«

Otprilike u isto vrijeme kad je Van Valen iznio teoriju da

stanice HeLa više nisu ljudske istraživači su počeli istraživati bi li Henriettine
stanice mogle sadržati ključ produljenja ljudskog života - ili čak i besmrtnosti
- a novinski su naslovi još jednom objavljivali da su znanstvenici pronašli
izvor mladosti.
Početkom 1900.-ih, Carrelove su stanice pilećeg srca dokazale da sve
stanice imaju potencijala za besmrtnost. Ali normalne ljudske stanice -
u kulturi ili u ljudskome tijelu - ne mogu rasti zauvijek kao kancerozne
stanice. Podijele se konačni broj puta, a onda prestanu rasti i počnu umirati.
Broj mogućih dioba specifičan je broj koji se naziva Hayflickov limit, po
Leonardu Hayflicku, koji je 1961. objavio rad u kojemu je pokazao da
normalne stanice dosegnu svoju granicu nakon što su se udvostručile
otprilike pedeset puta.
Nakon što su drugi znanstvenici godinama izražavali nevjericu i pobijali
njegove tvrdnje, Hayflickov je rad s temom granica stanične diobe
postao jednim od najčešće citiranih radova u tom polju. Bila je to iznimna
spoznaja: znanstvenici su desetljećima pokušavali uzgojiti besmrtne
stanične linije iz normalnih umjesto iz kanceroznih stanica, ali bezuspješno.
Mislili su da je problem u tehnici, a zapravo je u pitanju bila jednostavna
činjenica da je životni vijek stanice unaprijed programiran. Samo su stanice

185
 Knjige.Club Books

preobražene virusom ili genskom mutacijom imale potencijala postati

besmrtne.
Proučavanjem stanica HeLa znanstvenici su otkrili da se kancerozne
stanice mogu beskonačno dijeliti, a godinama su nagađali je li rak posljedica
pogreške u mehanizmu koji izaziva smrt stanica nakon što dosegnu
Hayflickov limit. Isto tako, znali su da na kraju svakoga kromosoma postoji
nit DNK koja se naziva telomer i koja se malo skrati svaki put kad se stanica
podijeli, kao da se pomiče kazaljka sata. Kako normalne stanice prolaze svoj
životni vijek, njihovi se telomeri skraćuju sa svakom diobom sve dok
potpuno ne nestanu. Nakon toga stanica se prestane dijeliti i počne umirati.
Taj se proces podudara s dobi osobe: što smo stariji, to su nam kraći telomeri
i to manje dioba naše stanice imaju prije nego što počnu umirati.
Početkom devedesetih jedan je znanstvenik s Yalea uz pomoć stanica
HeLa otkrio da ljudske kancerozne stanice sadrže enzim telomerazu,
koji ponovno izgrađuje njihove telomere. Prisutnost telomeraze značila je da
stanice mogu beskonačno regenerirati svoje telomere. To je objasnilo
mehanizam beskonačnosti stanica HeLa: telomeraza je stalno iznova navijala
sat na kraju Henriettinih kromosoma tako da nikada ne ostare i nikada ne
umru. Ta je besmrtnost, uz snagu rasta Henriettinih stanica, omogućila da
stanice HeLa prevladaju u toliko drugih staničnih kultura - jednostavno su
nadživjele i nadrasle sve druge stanice s kojima su došle u dodir.

186
 Knjige.Club Books

28
Poslije
Londona

Priča o Henrietti Lacks na kraju je privukla pozornost

producenta s BBC-ja u Londonu, Adama Curtisa, koji je 1996. počeo
snimati dokumentarac o Henrietti - onaj koji ću ja poslije gledati u
kozmetičkom salonu Courtney Speed. Kad je Curtis došao u Baltimore sa
svojim pomoćnicima, mikrofonima i kamerama, Deborah je bila uvjerena da
će se sad sve promijeniti i da će cijeli svijet saznati istinu o Henrietti Lacks i
stanicama HeLa te da će ona napokon moći nastaviti sa životom. Život je
počela dijeliti na period »prije Londona« i »poslije Londona«.
Curtis i njegova ekipa obradili su priču o obitelji Lacks podrobnije no itko
ikad prije, a snimili su desetke sati razgovora s Deborah, stalno je potičući
neka govori cijele rečenice i neka ne skreće s teme. Deborah je
govorila nepovezane stvari poput: »Posije udaje znala sam često stati u kut.
Moj muž nije ništa znao o meni, znate, jednostavno sam bila tužna pa sam
plakala... Stalno se u sebi pitam... Zašto, Bože, zašto si mi uzeo majku kad sam
je tako jako trebala?«
To je bio odgovor koji je dala na pitanje: »Što je rak?«
Intervjuirali su je ispred domaće kuće u Cloveru; snimili su Daya i
Sonnyja naslonjene na nadgrobni spomenik Henriettine majke, kako govore
o tome da je Henrietta bila dobra kuharica i da nisu imali pojma o njezinim
stanicama sve dok ih istraživači nisu nazvali i zatražili njihovu krv. Pratili su
odlazak obitelj Lacks u Atlantu na konferenciju koju je Henrietti u čast
organizirao Roland Patillo, znanstvenik koji će me uskoro uputiti na
Deborah.
Patillo je odrastao u tridesetima kao sin nekadašnjeg kovača koji je
poslije radio na željeznici, u rasno podijeljenom gradiću u Louisiani. Bio je
prvi iz obitelji koji je išao u školu, a kad je kao postdoktorand u Geyevu
laboratoriju čuo za Henriettu, odmah je osjetio povezanost s njom. Sve otada
htio je odati počast njezinu doprinosu modernoj znanosti. Tako je 11.
listopada 1996. na medicinskom fakultetu Morehouse organizirao prvi
187
 Knjige.Club Books

godišnji simpozij o suzbijanju raka. Pozvao je istraživače iz cijeloga svijeta da

predstave svoje znanstvene radove s temom raka u rasnim manjinama, a
gradskim je vlastima u Atlanti uputio zamolbu da se 11. listopada - dan
održavanja konferencije - proglasi danom Henriette Lacks. Gradska se
uprava složila i dala mu službenu potvrdu iz gradonačelnikova ureda. Patillo
je zamolio Howarda Jonesa da napiše članak o tome kako je dijagnosticirao
Henriettin tumor. Jones je napisao:

S kliničkoga stanovišta gospođa Lacks nikad nije bila dobro. ... Kao što
kaže Charles Dickens na početku Priče o dva grada, »Bila su to
najbolja vremena, bila su to najgora vremena«. Za znanost su to bila
najbolja vremena, jer je taj vrlo neobičan tumor bio začetnikom
stanične linije HeLa.
... Za gospođu Lacks i obitelj koju je ostavila za sobom bila su to
najgora vremena. Napredak u znanosti, kao i napredak bilo koje vrste,
često dolazi uz visoku cijenu, poput one koju je platila Henrietta
Lacks.

Patillo je nabavio Deborahin broj posredovanjem prijatelja iz Hopkinsa te ju

je nazvao. Kad je čula za konferenciju i službeno proglašenje Dana Henriette
Lacks, bila je ushićena: napokon je neki znanstvenik odavao počast njezinoj
majci. Ubrzo se obitelj Lacks - Day, Sonny, Lawrence, Deborah, Bobbette,
Zakariyya i Deborahin unuk Davon - nagurala u autokućicu koju im je
unajmio Patillo i zaputila se u Atlantu u pratnji BBC-jeve ekipe.
Na benzinskoj postaji Deborah se smiješila u kameru i objasnila zašto su
se zaputili u Atlantu.
»Tamo će bit puno doktora koji će pričat o raznim stvarima i raznim
područjima znanstvenog polja«, rekla je. »I dat će plaketu mojoj braći i ocu
i meni u čast imena moje majke. Pa znam da će to bit veliki događaj.«
I bio je. Lacksovi su prvi put bili dočekani kao slavne osobe: odsjeli su u
hotelu, ljudi su tražili njihove autograme. Ali bilo je i nekoliko problema. Zbog
sveg tog uzbuđenja prije ceremonije, Sonnyju se povisio krvni tlak pa je
završio u bolnici, zamalo propustivši cijeli događaj. Zakariyya je
ispraznio minibar u svojoj sobi, a zatim u očevoj i u Deborahinoj. Urlao je i
bacao brošure kad je vidio da je on u programu naveden kao »Joseph Lacks«,
a Henrietta kao žena koja je »darovala« stanice HeLa.
Deborah se svim silama trudila ne obazirati se na to. Kad se popela na
pozornicu, bila je tako uznemirena da se govornica počela tresti kad ju
je dotaknula. Unatrag nekoliko tjedana zabrinjavala ju je mogućnost da bi
u publici mogao biti snajperist - neki znanstvenik koji bi je htio smaknuti, da

188
 Knjige.Club Books

može provoditi istraživanja na njoj ili da ušutka obitelj. Ali Patillo ju

je uvjeravao da nema razloga za strah.
»Oprostite mi ako krivo izgovaram neku rječ«, rekla je svima na
konferenciji, »al imam problema jer me nisu baš dobro učili kad sam bila u
školi. Čak mi ni nisu dali slušni aparat sve dok već nisam bila odrasla. Ali nije
me toga sram.« Potom je, uz Patillovu potporu, pročistila grlo i započela
govor:

Kad me doktor Patillo nazvao, sve mi je to postalo stvarno. Godinama

mi se činilo ko san. Sve te godine nisam znala šta se događa. Nisam
znala ni kako govorit o tom. Jel može sve to o našoj majci bit istina?
Nisam znala kome se obratit da me razumije. Niko se od medicinara
nije potrudio ništa nam reć.

A potom se, bez ikakve stanke, počela obraćati izravno svojoj majci:

Nedostaješ nam, mama. ... Stalno mislim na tebe i tako bi htjela da te

mogu vidit i zagrlit, ko što si ti grlila mene. Tata mi je reko da si mu
na samrti rekla nek se brine za mene. Hvala ti, mama, opet ćemo se
vidit jednoga dana. Čitamo kolko možemo i trudimo se razumjeti.
Često se pitam kako bi nam bilo da te Bog ostavio tu sa mnom. ... U
duši čuvam sve šta znam o tebi, jer ja sam dio tebe i ti si dio mene.
Volimo te, mama.

Činilo se da stvari idu na bolje za Lacksove, da će Henrietta napokon za

svoje zasluge dobiti priznanje kojemu se Deborah nadala.
Ubrzo se ekipa BBC-ja pojavila u Turner Stationu, raspitujući se kod
mještana o tome kakav je ondje bio život u četrdesetima i pedesetima.
Vijest o njihovu dolasku, baš kao i vijesti o svemu što se događa u Turner
Stationu, brzo je došla do trgovine Courtney Speed i ona je tada prvi put
čula cijelu priču o Henrietti Tacks. Učinilo joj se to kao sretna slučajnost - ona
i još nekoliko žena nedavno su osnovale Odbor za očuvanje nasljeđa
Turner Stationa, koji je organizirao događanja kojima su željeli skrenuti
pozornost na crnce iz Turner Stationa koji su dali vrijedan doprinos svijetu:
na primjer, bivši kongresnik koji je postao predsjednik NAACP-a (Nacionalne
udruge za napredak obojenih), astronaut i čovjek koji je dobio nekoliko
Emmyja za to što je posudio glas Elmu iz dječje serije Ulica Sezam.
Kad su saznale za Henriettu i stanice HeLa, Speedova i sociologinja
Barbara Wyche s fakulteta Morgan počele su raditi punom parom. Napisale
su pisma Kongresu i uredu gradonačelnika, zahtijevajući priznanje

189
 Knjige.Club Books

Henriettina doprinosa znanosti. Također su stupile u vezu s Terryjem

Sharrerom, kuratorom u Nacionalnom muzeju američke povijesti
Smithsonian, koji je pozvao obitelj Lacks u muzej na mali događaj organiziran
u čast Henrietti. Ondje se Day divio starim poljoprivrednim strojevima, ali
ustrajao je na tome da želi vidjeti stanice svoje žene. (Muzej je negdje u
skladištu imao malen spremnik sa stanicama HeLa, ali nije bio izložen.) Ljudi
su prilazili Deborah sa suzama u očima, govoreći joj da su stanice njezine
majke pomogle izliječiti njihov rak. Deborah je bila ushićena. Nakon što je
čula predavanje jednog istraživača o kloniranju, Deborah je upitala Sharrera
bi li bilo moguće uzeti DNK iz stanica HeLa i usaditi je u jedno od Deborahinih
jajašca te tako ponovno oživjeti njezinu majku. Sharrer joj je odgovorio da ne
bi.
Nakon tog događaja u muzeju Sharrer je napisao pismo Wycheovoj,
predlažući joj da - ako žele odati poštovanje Henrietti - ona i Speedova
razmotre mogućnost osnivanja Afroameričkog muzeja zdravlja u Turner
Stationu. Dvije su žene uskoro osnovale Muzejsku zakladu povijesti
zdravstva Henrietta Lacks, sa Speedovom kao predsjednicom. Planirale su
razna događanja s dvojnicama Henriette Lacks - nekoliko žena iz Turner
Stationa koje bi se počešljale kao Henrietta i odjenule kostim identičan
njezinu na onoj sad već čuvenoj fotografiji. Da upozna ljude s Henriettinim
doprinosom znanosti, Speedova je vlastitim novcem platila izradu majica sa
slikom Henriette Lacks, a netko drugi dao je izraditi kemijske olovke s
njezinim imenom. Mjesne su novine pisale o njihovim planovima za izgradnju
muzeja vrijedna sedam milijuna dolara, a Speedova i Wycheova otvorile su
bankovni račun Zaklade Henriette Lacks, zatražile porezni broj i počele s
pokušajima da prikupe što je moguće više novca i podataka za budući muzej.
Jedan od prvih ciljeva bila im je izrada voštane figure Henriette Lacks u
prirodnoj veličini.
Deborah nije bila članica ni zaklade ni upravnog odbora, ali Speedova i
Barbara Wyche povremeno bi je nazvale i upitale bi li htjela govoriti na
raznim događanjima u čast njezine majke - jednom prilikom pod malim
šatorom blizu trgovine Courtney Speed te nekoliko puta u obližnjoj crkvi. Na
kraju je netko predložio da Deborah daruje Henriettinu Bibliju i uvojak
njezine i Elsiene kose koje je čuvala u njoj. Za svaku sigurnost, rekli su, u
slučaju da ikada dođe do požara u njezinoj kući. Kad je to Deborah čula,
otrčala je kući i sakrila majčinu Bibliju, rekavši mužu: »To je jedino šta mi je
ostalo od majke, a sad mi i to oće uzeti!«
Kad je saznala da su Speedova i Wycheova osnovale zakladu i otvorile
bankovni račun na ime njezine majke. Deborah je bila bijesna kao ris.
»Obitelji ne treba muzej, a definitivno nam ne treba nikakva voštana
Henrietta«, rekla je. »Ako bi iko trebao skupljat novce, onda su to Henriettina
djeca, kojoj ti novci trebaju za ić kod doktora.«
190
 Knjige.Club Books

Deborah je pristala pomoći oko projekta izgradnje muzeja tek kad se

počelo činiti da će Speedova i Wycheova doći do nekih podataka o
njezinoj majci. Njih tri su po trgovini Cortney Speed te posvuda po Turner
Stationu polijepile rukom pisane plakate s pitanjima: »Tko zna koja je joj je
bila najdraža crkvena pjesma? Tko zna koji je ulomak iz Biblije najviše
voljela? Koja joj je bila najdraža boja? Koju je igru najradije igrala?« Prva dva
pitanja napisala je Speedova, druga dva Deborah.
U jednom su trenutku Speedova i Wycheova pozvale bivšu Geyevu
pomoćnicu Mary Kubicek da u podrumu baptističke crkve New Shiloh u
Turner Stationu održi govor o tome kako je uzgajala stanice HeLa. Mary je
stajala umotana u šalove na malom podiju, nervozna i u to vrijeme već
poluslijepa, dok su daleki rođaci Lacksovih i mještani koji nisu bili u rodu s
Henriettom dovikivali pitanja iz publike, želeći znati tko je zaradio na
stanicama i je li ih Gey patentirao.
»Ma ne«, rekla je Mary, prebacujući težinu s noge na nogu. »Ne, ne, ne... U
ono vrijeme nije se moglo patentirati stanice.« Rekla im je da u pedesetima
nitko nije mogao ni sanjati da bi takvo što jednoga dana moglo biti moguće.
Gey je besplatno dijelio stanice, rekla im je, za dobrobit znanosti.
Ljudi su žamorili, a napetost je rasla. Ustala je jedna žena i rekla: »Te su
stanice pomogle da se izliječi moj rak. Ako ja imam stanice koje mogu
nekome pomoći onako kako su njene pomogle meni, ma neka mi ih uzmu!«
Druga je rekla da ne vjeruje da Gey nije patentirao stanice, a zatim je
povikala: »Nadam se da će se u budućnosti to ispraviti!« Deborah je samo
trčkarala po prostoriji govoreći da je njezina majka izliječila rak i da bi se svi
trebali smiriti. A zatim je zamolila Mary neka ispriča priču o tome kako je za
vrijeme obdukcije vidjela crveno nalakirane nokte njezine majke - priču koju
je Deborah bila pročitala u Goldovoj knjizi. Mary ju je ispričala, a publika je
utihnula.
Dok je Speedova, zajedno s drugim stanovnicima Turner Stationa,
pokušavala prikupiti sjećanja na Henriettu, Wycheova je pisala pismo za
pismom u pokušaju da se Henrietti napokon pripišu zasluge i da se privuku
donatori čijim bi se novcem financirala izgradnja muzeja. I imala je rezultata:
senat države Maryland poslao joj je odluku na otmjenu papiru, u kojoj je
pisalo: »Ovime Senat države Maryland upućuje najsrdačnije čestitke
Henrietti Lacks.« Četvrtog lipnja 1997. zastupnik Robert Ehrlich ml. govorio
je pred Zastupničkim domom Sjedinjenih Država i rekao: »Gospodo, danas
ustajem da bih odao počast Henrietti Lacks.« Ispričao je Kongresu njezinu
priču, kazavši: »Gospođa Lacks nije bila priznata kao darovateljica stanica.«
Rekao je da je vrijeme da se to promijeni. Činilo se da svi smatraju da bi se tu
trebala uključiti sveučilišna bolnica Johns Hopkins.

191
 Knjige.Club Books

Wycheova je već radila na tome: napisala je iznimno podrobno pismo na

tri stranice upućeno Williamu Brodyju, tadašnjem predsjedniku
Johnsa Hopkinsa. Henriettu je nazvala »neobičnom lokalnom junakinjom«,
objasnivši važnost stanica HeLa i navodeći riječi povjesničara koji je rekao da
je priča o njima »jedna od najvažnijih u povijesti istraživanja na
medicinskom institutu u bolnici Johns Hopkins«. Napisala je i ovo:

Obitelj [Lacks] mnogo je propatila.... Kao i mnoge druge danas, ta se

obitelj pokušava nositi s mnogim pitanjima te moralnim i etičkim
problemima koji okružuju »rođenje« stanica HeLa i »smrt« gospođe
Lacks.... Pitanja o tome (1) je li se dobilo dopuštenje od
»darovateljice« ili njezine obitelji za »uporabu« stanica HeLa širom
svijeta ili za »masovnu« i komercijalnu proizvodnju, distribuciju i
marketing stanica gospođe Lacks... i (2) jesu li - ili nisu - znanstvenici,
Sveučilište i službenici vladinih ustanova postupili etički u ta dva
slučaja i u interakciji s obitelji. ... Također, iz toga izniču i druga
socijalna pitanja, jer gospođa Lacks bila je Afroamerikanka.

Mjesec dana poslije odgovorio joj je Ross Jones, pomoćnik predsjednika

Hopkinsa. Napisao je da »nije siguran koju bi ulogu Hopkins mogao imati
u bilo kakvu planu da se proslavi život gospođe Lacks«, ali da bi s njom
volio podijeliti ovu informaciju:

Molim vas, dopustite mi da naglasim da Hopkins nije nikada rabio

stanice HeLa u komercijalne svrhe, Hopkins nikada nije tražio, ni
ostvario, nikakvu zaradu od razvoja, distribucije ili uporabe stanične
kulture HeLa. U skladu s tada gotovo općeprihvaćenom praksom.
Liječnici i znanstvenici iz Hopkinsa i drugih sveučilišnih bolnica nisu
tražili dopuštenje za korištenje tkiva koje je bilo odstranjeno u sklopu
dijagnostičkih pretraga ili u postupku liječenja.
Također, u skladu s tradicijama akademskih istraživanja u ono
vrijeme, stanične su se kulture slobodno dijelile, besplatno i bez
ikakve naknade, znanstvenicima širom svijeta kad god bi ih
zatražili. Doista, moguće je da je voljnost znanstvenika s Hopkinsa da
omoguće pristup kulturama glavni razlog velikoj dobrobiti koja je
proizašla iz njihove uporabe.
Siguran sam da oboje znamo da su se tijekom godina mnogi
standardi u praksi akademske medicine drastično promijenili, pa se
nadam i vjerujem da postoji povećana senzibilnost na želje i interese
pacijenata - kao i svjesnost da te želje i interesi postoje - koji zatraže

192
 Knjige.Club Books

medicinsku skrb ili pristanu sudjelovati u istraživanjima. Sve je to na

dobrobit i akademske medicine i onih kojima služimo.

Također je rekao Wycheovoj da je njezino pismo proslijedio »drugima u

Hopkinsu, da ga uzmu na razmatranje i da mogu komentirati«. Ubrzo se na
Hopkinsu počela neslužbeno sastajati skupina ljudi, koji su - bez
znanja Speedove i Wycheove - raspravljali o tome što bi medicinski fakultet
mogao učiniti da se oda počast Henrietti Lacks i njezinoj obitelji.
Tad su čuli za Cofielda.

Sir Lord Keenan Kester Cofield bio je rođak bivše pokćeri

Deborahina supruga, ili tako nešto. Nitko se u obitelji ne može točno sjetiti.
Baš kao što i ne znaju kako ili kad je on saznao za Henriettine stanice. No
sjećaju se da je jednoga dana Cofield nazvao Deborah i rekao joj da
je odvjetnik te da bi ona trebala zaštititi sebe i svoju majku tako što će
zatražiti autorska prava na ime Henrietta Lacks. Također je rekao da vjeruje
da je bolnica Hopkins kriva za nesavjesno postupanje u postupku liječenja i
da je vrijeme da se podigne tužba kojom bi obitelj dobila dio zarade
ostvarene prodajom Henriettinih stanica od pedesetih na ovamo. Mali
postotak te odštete bio bi plaća za njegove usluge. Ništa im ne bi naplatio
unaprijed, a ako izgubi tužbu, Lacksovi mu neće dugovati ništa.
Deborah nikad prije nije čula za potrebu da se zaštite autorska prava na
nešto, ali obitelj je uvijek smatrala da bi trebalo unajmiti nekog odvjetnika u
vezi s tim stanicama, a Cofield je zvučao kao netko koga bi si mogli priuštiti.
Deborahina su braća bila ushićena pa je ona ubrzo predstavila
Cofielda Speedovoj i Wycheovoj kao obiteljskog odvjetnika.
Cofield je počeo provoditi dane u Hopkinsu, kopajući po arhivi
medicinskog fakulteta i praveći zabilješke. Od svih ljudi koji su tijekom
godina došli razgovarati s Lacksovima o stanicama, on je bio prvi koji je
obitelji rekao nešto određeno o tome što se Henrietti dogodilo u Hopkinsu.
Koliko se Lacksovi sjećaju, ono što je pronašao potvrdilo je njihove najgore
strahove. Rekao im je da jedan od liječnika koji su liječili Henriettu uopće nije
imao dozvolu za rad, a da je drugi bio izbačen iz Američke liječničke komore.
Povrh toga, rekao je Cofield, Henriettini su liječnici postavili pogrešnu
dijagnozu njezina raka i moguće je da su je ubili prekomjernom dozom
zračenja.
Deborah je rekao da mora pročitati medicinsku dokumentaciju njezine
majke da bi vidio kako su je liječili i da može dokumentirati
eventualno nesavjesno liječenje. Budući da su samo članovi Henriettine
obitelji imali pravo zatražiti njezin karton, Deborah je pristala otići s njim u
Hopkins, gdje je ispunila obrazac za zahtjev. Ali stroj za fotokopiranje bio je
193
 Knjige.Club Books

u kvaru pa je žena u prijamnom uredu rekla Deborah i Cofieldu da će morati

doći poslije, kad stroj bude popravljen.
Kad se Cofield vratio sam, osoblje mu je odbilo dati dokumentaciju, jer
nije bio ni liječnik ni rođak pacijentice čiji je to bio karton. Kad im je rekao
da je dr. Sir Lord Keenan Kester Cofield, osoblje medicinskog arhiva
konaktiralo je Richarda Kidwella, jednoga od odvjetnika bolnice Hopkins.
Kidwell je postao sumnjičav čim je čuo da netko njuška po Hopkinsu
predstavljajući se kao »dr. Sir Lord« pa je istražio o komu je riječ.
Keenan Kester Cofield nije bio ni liječnik ni odvjetnik. Zapravo, Cofield je
bio odležao nekoliko godina u zatvoru zbog pronevjere u koju su
bili uključeni krivotvoreni čekovi, a vrijeme iza rešetaka kratio je tečajevima
prava i pokretanjem »neozbiljnih« parnica, prema riječima jednoga suca.
Cofield je tužio zatvorske čuvare i državne službenike povezane sa zatvorima
u kojima je služio razne kazne, a i optuživali su ga da je iz zatvora nazvao
guvernera Alabame i zaprijetio mu da će ga ubiti. Cofield je tužio i McDonald’s
i Burger King da su mu zagadili tijelo pržeći krumpiriće u svinjskoj masti, a
prijetio je da će tužiti i nekoliko restorana - među njima i čuveni Four Seasons
u New Yorku - za trovanje hranom, premda je bio u zatvoru pa nije mogao
jesti u tim restoranima. Tužio je i Coca Cola Company, tvrdeći da je limenka
kole koju je kupio bila puna mljevenog stakla, premda se nalazio u zatvoru
gdje se u limenkama mogla nabaviti samo Pepsi Cola. Također, bio je optužen
za prijevaru - dao je u novinama objaviti vlastitu osmrtnicu, a zatim je
tužio novine i tražio odštetu u vrijednosti do 100 milijuna dolara. Agentu FBI-
a rekao je da je podigao najmanje 150 sličnih tužbi.
U raznim je sudskim spisima sudac Cofielda opisao kao »varalicu«,
»dosadnog obada koji iskorištava pravosudni sustav« i »zatvorenika s najviše
tužbi u cijelome sustavu«. U vrijeme kad je stupio u vezu s Lacksovima
i predložio im podizanje tužbe protiv Hopkinsa, Cofieldu je već u dva
okruga bilo zabranjeno baviti se sudskim pravom.
Ali Deborah nije znala ništa od toga. Cofield se nazivao doktorom i
odvjetnikom, a činilo se da je sposoban razumjeti mnogo više podataka
iz Hopkinsa nego itko iz obitelji. Ni njegov šarm nije bio naodmet. Kad mi
ga je opisivala nekoliko godina poslije, Courtney Speed rekla je: »Karizma!
Iii! Ma svileniji od svile! Jako se fino izražavao i znao je pomalo o svemu.«
Kad je Kidwell saznao istinu o Cofieldu, prvo je pokušao zaštititi Deborah
- nešto što nitko iz obitelji Lacks nije očekivao od nekoga iz Hopkinsa. Rekao
joj je da je Cofield varalica i nagovorio ju je da potpiše dokument kojim se
Cofieldu brani pristup dokumentaciji njezine obitelji. Svi zaposlenici u
Hopkinsu s kojima sam razgovarala sjećaju se da se Cofield vratio i
počeo urlati kad je saznao da mu je obitelj zabranila pristup, a zahtijevao je

194
 Knjige.Club Books

preslike dokumentacije sve dok mu zaštitari nisu zaprijetili da će ga fizički

odstraniti i pozvati policiju.
Cofield je potom podigao tužbu protiv Deborah, Lawrencea, Courtney
Speed i Muzejske zaklade Henriette Lacks te dugačkog popisa zaposlenika
iz Hopkinsa: od predsjednika do administratora u medicinskom arhivu,
samog arhivista, Richarda Kidwella i Grovera Hutchinsa, upravitelja službe
za obdukciju. Tužio je ukupno desetero ljudi, a neki od zaposlenika u
Hopkinsu čak nisu ni bili čuli za njega dok im nije stigao poziv na sud.
Cofield je optužio Deborah, Speedovu i muzejsku zakladu za kršenje
usmenog dogovora koji je uključivao uvid u Henriettinu medicinsku
dokumentaciju, a koji mu je poslije zabranjen. Tvrdio je da mu Deborah ne
može zakonski zabraniti da istražuje u ime Muzejske zaklade Henriette
Lacks, jer ona nije članica uprave i nije službeno uključena u rad zaklade.
Također je uložio žalbu zbog rasne diskriminacije, rekavši da su ga
»maltretirali crni zaštitari u bolnici Johns Hopkins i zaposlenici u arhivu« te
da su »svi postupci tuženika bili rasno motivirani i vrlo protucrnački«.
Zahtijevao je da mu se omogući uvid u medicinsku dokumentaciju i nalaz
obdukcije Henriette Lacks i Deborahine sestre Elsie te je tražio odštetu u
iznosu od 15.000 dolara plus kamate.
Najnevjerojatnija pojedinost Cofieldove tužbe bila je tvrdnja da obitelj
Lacks nema nikakvo pravo na podatke o Henrietti Lacks, budući da je
bila rođena kao Loretta Pleasant. Kako ne postoji nikakav službeni dokument
o primjeni imena, tvrdio je Cofield, Henrietta Plesant nikad nije postojala, a
iz toga slijedi da isto vrijedi i za Henriettu Lacks. Tko god je bila,
njezina obitelj zakonski nije u rodu s njom. U izjavi tako prepunoj
gramatičkih pogrešaka da ju je teško razumjeti, Cofield je to nazvao
»očiglednom prevarom i urotom« te je tvrdio da će njegova tužba »na kraju
dovesti do pravde ne samo za gospođu Henriettu Lacks nego sad i za tužitelja
koji je postao žrtva male, ali velike prevare«.
Deborah su svakoga dana stizali snopovi raznih pravnih dokumenata:
pozivi na sud, peticije, žalbe i tužbe. Uspaničila se. Otišla je u Turner Station i
banula u trgovinu Courtney Speed vičući i zahtijevajući da joj Speedova
da sve što je prikupila o Henrietti: dokumente koje je čuvala u jastučnici s
likom superjunaka, majice i kemijske olovke s Henriettinim likom,
videosnimak na kojemu Wycheova intervjuira Daya u Courtneyenu
kozmetičkom salonu. Deborah je urlala na Speedovu, optužujući je da se
urotila s Cofieldom i govoreći joj da će unajmiti Johnnieja Cochrana,
odvjetnika koji je branio O. J. Simpsona, i tužiti Speedovu te je »oderati« na
sudu za sve što ima ako ne zatvori zakladu i ne prestane sa svim aktivnostima
koje se tiču Henriette Lacks.

195
 Knjige.Club Books

Ali Speedova nije imala ništa i bila je jednako zastrašena kao i Deborah.
Bila je samohrana majka šestorice sinova, a kanila je svoj šestorici platiti
dalje školovanje zaradom od pružanja kozmetičkih i frizerskih usluga te
prodaje grickalica, slatkiša i cigareta. Njezinu su trgovinu redovito pljačkali,
a od Cofielda je dobivala jednako toliko sudskih poziva koliko i Deborah.
Uskoro je prestala otvarati pisma i jednostavno ih je slagala jedno na drugo
u skladištu trgovine sve dok ih se nije nakupilo tridesetak. Potom bi počela
slagati drugu gomilicu. Molila je Boga da pisma prestanu stizati i žalila što joj
suprug više nije živ pa da se on može baktati s Cofieldom.
Dotad je BBC-jev dokumentarac već bio prikazan, a novinari su zvali
Deborah i tražili fotografije Henriette i obitelji te postavljali pitanja o
njezinoj majci i o tome kako je umrla. Ali Deborah i dalje nije znala ništa više
od onoga što je pročitala u Goldovoj knjizi. Pa je odlučila da je vrijeme da
sazna što piše u majčinoj medicinskoj dokumentaciji. Stoga je zatražila
presliku majčina kartona iz Hopkinsa, zajedno sa sestrinom medicinskom
dokumentacijom.
Također, sastala se s Kidwellom, koji joj je rekao neka se ne brine i obećao
joj da će se Hopkins boriti protiv Cofielda. Tako je i bilo. Slučaj je na
kraju odbačen, ali svi uključeni već su bili isprepadani. Kad je skupina s
Hopkinsa koja je bila planirala odati priznanje Henrietti čula za Cofieldovu
tužbu, potiho je odustala od svega, nikada ne rekavši Lacksovima da su uopće
i bili razmišljali o tome.
Mnogo godina poslije, kad sam razgovarala s Groverom Hutchinsom,
patologom navedenim u Cofieldovoj tužbi, zatresao je glavom i rekao:
»Cijela je ta stvar bila vrlo tužna. Htjeli su odati priznanje Henrietti, ali onda
se digla silna prašina oko Cofielda i svih onih suludih stvari koje je rekao da
obitelj Lacks misli o Hopkinsu, da su na kraju zaključili da je bolje ne
oživljavati prošlost i ne primati se ničega što ima ikakve veze s Lacksovima.«
JoAnn Rogers, glasnogovornica bolnice Johns Hopkins, rekla mi je da u
Hopkinsu nikad nije postojala službena inicijativa da se oda priznanje
Henrietti. »Sve je to bilo na individualnoj razini - okupilo se nekoliko ljudi -
a kad su oni otišli, nestala je i inicijativa. Nikad i nije bila na razini institucije.«
Premda su pozivi na sud na kraju prestali stizati, Deborah nije vjerovala
da je tužba zaista odbačena. Nije mogla otresti pomisao da bi Cofield
mogao poslati nekoga da joj provali u kuću i ukrade majčinu Bibliju ili uvojak
kose koji je u njoj čuvala. Ili da će možda pokušati ukrasti njezine stanice,
jer možda su i one vrijedne, baš kao majčine.
Prestala je provjeravati poštu i rijetko je napuštala kuću, osim kad je išla
na posao - vozila je školski autobus za djecu s posebnim potrebama. A
onda se odgodio incident: napao ju je jedan od tinejdžera u autobusu, grizući
je i grebući sve dok dvojica muškaraca nisu utrčala u autobus i odvojila ga

196
 Knjige.Club Books

od nje. Nekoliko dana poslije isti ju je dječak ponovno napao, taj put joj
trajno oštetivši nekoliko diskova u kralješnici.
Zatražila je od muža neka objesi tamne zastore na prozore i prestala se
javljati na telefon. Tada je, sjedeći u svojoj zamračenoj dnevnoj sobi godinu i
pol nakon što je Cofieldova tužba bila odbačena, Deborah napokon počela u
medicinskoj dokumentaciji čitati - nekoliko puta - sve pojedinosti o majčinoj
smrti. Tako je i saznala da joj je starija sestra bila smještena u
duševnu bolnicu Crownsville.
Počela se brinuti da se njezinoj sestri u toj bolnici dogodilo nešto loše.
Možda su i nju koristili za nekakva istraživanja kao nasu mamu, pomislila je.
Nazvala je Crownsville i zatražila presliku Elsiena kartona, ali
administratorica je rekla da je većina dokumentacije iz razdoblja prije 1955.
- godine kad je Elsie umrla - bila uništena. Deborah je odmah posumnjala da
joj taje podatke o sestri, baš kao što je i dalje vjerovala da u Hopkinsu kriju
informacije o Henrietti.
Tijekom nekoliko sati nakon što je nazvala Crownsville, Deborah je
postajala sve više dezorijentirana, a počela je i sve teže disati. Potom joj je
izbila teška alergija - široke crvene otekline prekrivale su joj lice, vrat i tijelo,
čak i tabane. Otišla je na hitnu i požalila se: »Od svega toga šta se dogodilo s
mojom majkom i sestrom popustili su mi živci.« Liječnik koji ju je primio
rekao je da joj je tlak bio tako visok da joj je prijetio moždani udar.
Nekoliko tjedana nakon što je otpuštena iz bolnice Roland Patillo ostavio
joj je poruku na telefonskoj sekretarici, rekavši da je razgovarao s
novinarkom koja bi htjela napisati knjigu o Henrietti i njezinim stanicama te
da misli da bi Deborah trebala razgovarati s njom. Ta sam novinarka bila ja.

197
 Knjige.Club Books

29
Selo puno
Henrietta

Gotovo godinu dana nakon našeg prvog razgovora Deborah je odbila

razgovarati sa mnom. Putovala sam do Clovera i natrag, sjedila na
trijemovima i šetala poljima duhana s Cliff om, Cootiejem i Gladysinim sinom
Garyjem. Kopala sam po arhivima, crkvenim podrumima i po napuštenoj,
ruševnoj zgradi gdje je nekoć Henrietta išla u školu. Dok sam bila na terenu,
svakih nekoliko dana ostavljala sam poruku Deborah, nadajući se da ću je
uvjeriti da ćemo - bude li razgovarala sa mnom - zajedno otkrivati stvari o
Henrietti.
»Hej, sad sam u polju duhana pokraj domaće kuće vaše majke«, rekla bih
joj. Ili: »Sjedim na trijemu s rođakom Cliffom, pozdravlja vas.« »Danas
sam pronašla krsni list vaše majke.« »Teta Gladys dobro se oporavlja od
moždanog udara. Ispričala mi je neke zaista divne priče o vašoj majci.«
Zamišljala sam Deborah kako se naginje nad sekretaricu, slušajući, umirući
od želje da sazna što sam otkrila.
Ali nikad nije podigla slušalicu i javila se.
Jednoga se dana već nakon drugog zvona javio njezin suprug, velečasni
James Pullum, i počeo urlati bez ikakva uvoda: »Žele bit sigurni da će
dobit neku NOVČANU ZADOVOLJŠTINU. A sve dok netko ne napravi UGOVOR
ili stavi to CRNO NA BJELO, više NEĆE RAZGOVARAT. Svi su od toga imali
neke koristi osim NJIH, a to je bila njihova MAJKA. Smatraju da to nije fer.
Mojoj ženi je sve to bilo previše, iscrpilo ju je. Prije je samo htjela da John
Hopkin prizna zasluge njenoj materi i da njoj objasne to sa stanicama tako da
može razumjet šta joj se desilo s majkom. Ali samo su nas ignorirali, pa smo
sad ljuti ko psi.« A onda je prekinuo vezu.
Nekoliko dana poslije, deset mjeseci nakon našeg prvog razgovora,
Deborah me nazvala. Kad sam se javila, povikala je: »Dobro, razgovarat ću s
tobom!« Nije se predstavila, ali nije ni trebala. »Ali prvo mi moraš obećati
neke stvari«, rekla je. »Prvo, ako je moja majka tako poznata u naučnoj
povijesti, morat ćeš svima reć da konačno napisu kako se stvarno zvala. Nije
198
 Knjige.Club Books

bila nikakva Helen Lane. I drugo, svi uvjek kažu da je Henrietta Lacks imala
četvero djece. Nije istina, imala ih je petero. Moja sestra je umrla i ne smije ju
se izostavit iz knjige. Znam da moraš ispričat cjelu priču o Lacksovima i da će
unutra radi moje braće bit i ružnih stvari. Sve ćeš to čut, to mi nije važno. Ali
mi je bitno da otkriješ šta se dogodilo mojoj majci i mojoj sestri, jer to moram
znat.«
Duboko je udahnula, a zatim se nasmijala.
»Pripremi se, curo«, rekla je. »Nemaš pojma u šta se upuštaš.«

Deborah i ja sastale smo se 9. srpnja 2000. u malom pansionu

na uglu u popločenoj ulici blizu luke u Baltimoreu, u četvrti zvanoj Fell’s
Point. Kad me ugledala kako stojim u predvorju i čekam je, pokazala je na
svoju kosu i rekla: »Vidiš ovo? Ja sam sijedo djete jer sam ja ta koja brine sve
brige oko naše majke. Zato nisam htjela razgovarat s tobom cjelu prošlu
godinu. Zaklela sam se da nikad više neću s nikim razgovarat o
mami.« Uzdahnula je. »Ali evo me... Nadam se da neću požaliti.«
Deborah je bila krupna žena - visoka oko metar i šezdeset, ali teška
devedesetak kila. Njezine čvrste kovrče bile su kraće od dva centimetra i crne
kao ugljen, osim sijedog izrasta koji joj je uramljivao lice. Imala je pedeset
godina, ali istodobno se doimala deset godina starijom i deset godina
mlađom. Glatka svjetlosmeđa koža bila je posuta pjegicama i jamicama,
pogled mangupski. Na sebi je imala kapri hlače i tenisice marke Keds, a
kretala se polako, podupirući se aluminijskim štapom.
Slijedila me u moju sobu, gdje je na krevetu ležao velik, plosnat paket
umotan u šareni papir s cvjetnim uzorkom. Rekla sam joj da je to dar za nju
od mladog istraživača s Hopkinsa po imenu Christoph Lengauer. Nekoliko
mjeseci prije toga poslao mi je e-pismo u odgovor na članak koji mi je
objavljen u Johns Hopkins Magazinen nakon što sam se bila sastala s
muškim dijelom obitelji Lacks. »Bilo mi je nekako žao obitelji Lacks«, napisao
je Lengauer. »Zaslužili su više.«
Tijekom cijele karijere svakodnevno je radio sa stanicama HeLa, rekao je,
i sad nije mogao iz glave izbaciti priču o Henrietti i njezinoj obitelji. Dok
je spremao doktorat, uporabom stanica HeLa potpomogao je razvoju
fluorescentne in situ hibridizacije, poznatije kao FISH, odnosno tehnike za
bojenje kromosoma višebojnim fluorescentnim bojilima koja svijetle pod
ultraljubičastom svjetlošću. Uvježbanu oku FISH može otkriti mnogo
podrobnih informacija o nečijoj DNK. Neuvježbanu oku to jednostavno
izgleda kao divan mozaik obojenih kromosoma.
Christoph je dao uramiti sliku veličine 50x35 cm, koja je prikazivala
Henriettine kromosome »obojene« tehnikom FISH. Izgledalo je to kao

199
 Knjige.Club Books

fotografija noćnog neba sa šarenim krijesnicama koje sjaje crveno, plavo,

žuto, zeleno, ljubičasto i tirkizno.
»Želim im reći malo o tome što HeLa znači meni kao mladome istraživaču
raka i koliko sam duboko zahvalan za njihovu donaciju od prije mnogo
godina«, napisao je. »Ne predstavljam Hopkins, ali dio sam njega. Na neki bih
se način možda htio i ispričati.«
Deborah je bacila svoju crnu platnenu torbu na pod, razderala omotni
papir, a zatim se zagledala u fotografiju koju je držala u ispruženim
rukama ispred sebe. Ništa nije rekla, samo je istrčala kroz staklena vrata na
malu terasu, da bolje vidi sliku na svjetlu sunca u zalasku.
»Prekrasni su!« doviknula je izvana. »Nisam imala pojma da su tako
krasni!« Vratila se unutra čvrsto držeći fotografiju, zajapurenih obraza.
»Znaš šta je čudno? Na svjetu ima više slika stanica od moje majke nego onih
na kojima je ona. Valjda zato niko ne zna ko je ona. Jedino šta je ostalo od
nje su te stanice.«
Sjela je na krevet i rekla: »Htjela bi ić u istraživačke laboratorije i na
seminare da naučim šta su napravile stanice moje majke i da razgovaram
s ljudima koji su se izlječili od raka.« Počela je skakutati gore-dolje,
uzbuđena kao djevojčica. »Joj, čim pomislim na to, odmah bi išla. Ali svaki put
se dogodi neš radi čega se opet povučem u svoju ljušturu.«
Rekla sam joj da bi Lengauer htio da ona dođe u njegov laboratorij. »Želi
vam zahvaliti i pokazati vam uživo stanice vaše majke.«
Prstom je slijedila obrise majčinih kromosoma na slici. »Htjela bi vidjet
te stanice, ali nisam još spremna«, rekla je. »Trebali bi ići i tata i braća, ali oni
misle da sam luda šta sam i k tebi došla. Stalno galame o bjelcima koji
se bogate na račun naše majke, a mi nismo dobili ni pišljivoga boba.«
Uzdahnula je. »Nećemo se mi obogatiti na tim maminim stanicama. Pomogla
je ljudima i medicinarima i to je dobro, ja samo želim da povjest izađe na
vidjelo i da se zna da je HeLa bila moja majka Henrietta Lacks. I htjela bi
saznat neke informacije o njoj. Sigurna sam da me dojila, ali ne znam sto
posto. Niko neće ništa reć o mojoj mami ili o mojoj sestri. Ko da se njih dvije
nikad nisu ni rodile.«
Deborah je dohvatila torbu s poda i istresla njezin sadržaj na krevet.
»Evo, to imam o majci«, rekla je, pokazujući na gomilicu na krevetu. Bili su tu
sati i sati nemontiranih snimaka iz BBC-jeva dokumentarca, iskrzan
engleski rječnik, dnevnik, udžbenik iz genetike, razni članci iz znanstvenih
časopisa, dokumentacija o patentiranju, neposlane razglednice, nekoliko
rođendanskih čestitki koje je bila kupila za Henriettu te čestitka za Majčin
dan, koju je odmah uzela s gomile.
»To sam dugo nosila u torbi«, rekla je, pruživši mi je. Bila je bijela s
ružičastim cvjetovima, a unutra je bila otisnuta poruka: »Neka duh Gospoda
200
 Knjige.Club Books

našeg spasitelja bude s tobom na ovaj dan, kad te slavimo zbog ljubavi koju
si dala svojoj obitelji i svojim najbližima. U molitvama si nam i u srcima.
Sretan ti Majčin dan.« Bilo je potpisano s: »Voli te Deborah«.
No u njezinoj je torbi bilo najviše članaka iz novina i časopisa. Podigla je
izrezak iz tabloida Weekly World News s pričom o njezinoj majci
pod naslovom »BESMRTNA ŽENA!«, stisnutom između članka o psu
telepatu i članka o djetetu koje je napola čovjek, napola krokodil.
»Kad sam to vidjela u dućanu, nasmrt sam se prepala«, rekla mi je
Deborah. »Pomislila sam si pa šta sad kažu kakva se suluda stvar dogodila
mojoj majci? Svi su uvjek govorili da su oni iz Hopkinsa otimali crnce i radili
pokuse na njima u podrumu. Niko to nije mogo dokazati pa nisam baš
vjerovala. Ali kad sam čula za to s maminim stanicama, nisam znala šta da
mislim osim možda da je to s pokusima ipak istina.«
Samo nekoliko tjedana prije toga, rekla mi je Deborah, Dayeva je nova
žena Margaret došla kući s liječničkog pregleda vičući o nečemu što je
vidjela u podrumu u Hopkinsu. »Pritisnula je neki krivi gumb na liftu pa ju je
odveo dolje u podrum u mrak«, rekla je. »Vrata su se otvorila, a kad je
pogledala van, vidila je sve te kaveze. Počela je vikat: ‘Dale, neš vjerovat, ali u
kavezima su bili zečevi veliki ko čovjek!«
Deborah se smijala dok mi je to prepričavala. »Nisam joj vjerovala. Rekla
sam: ‘Zec veličine čovjeka?! Jesi ti normalna?’ Mislim, pa ko je ikad čuo za zeca
veličine čovjeka? Ali Margaret je obično iskrena sa mnom pa znam da je vidila
neš i da ju je to prestrašilo. A šta ja znam, sve je moguće.«
A zatim je, kao da govori nešto tako svakodnevno poput »Sutra će kiša,
kažu«, rekla: »Ti znanstvenici izvode svakakve pokuse i nikad ne znaš
šta rade. Još uvjek se pitam kolko po Londonu hoda ljudi koji izgledaju
točno ko moja majka.«
»Što?« upitala sam. »Zašto bi u Londonu postojale žene koje izgledaju kao
vaša majka?«
»Pa tamo su izveli kloniranje na mojoj majci«, odgovorila je, iznenađena
da u svojim istraživanjima nisam bila naišla na taj podatak. »Došao je
neki reporter iz Engleske i pričao da su klonirali ovcu. Sad posvuda piše da
su klonirali moju majku.« Podigla je članak iz londonskog The Independenta i
uperila prstom u zaokruženi odlomak: »Stanice Henriette Lacks bujale
su. Njihova težina sad već uvelike premašuje težinu osobe od koje su potekle
i vjerojatno ih ima dovoljno da se Henriettama naseli cijelo jedno selo.«
Pisac članka našalio se da je Henrietta trebala 1951. staviti 10 dolara u
banku, jer da jest, njezini bi klonovi sad bili bogati.
Deborah je podigla obrve i pogledala me kao da želi reći Vidiš? Nisam li ti
rekla?

201
 Knjige.Club Books

Počela sam joj objašnjavati da su znanstvenici klonirali samo Henriettine

stanice, a ne samu Henriettu, ali Deborah je samo odmahnula rukom kao
da govorim teške gluposti, a zatim je iz gomile na krevetu iskopala
videokasetu i podigla je tako da je i ja mogu vidjeti. Na hrptu je pisalo
Jurskipark.
»Puno puta sam odgledala ovaj film«, rekla je. »Kad sam ih čula da pričaju
o genima i o tome kako ih vade iz stanica da bi mogli oživiti tog
dinosaura, odmah sam si pomislila o, Bože dragi, ja imam novine u kojima piše
da su isto to radili i sa stanicama od moje majke!« Podigla je još jednu
videokasetu - s TV-filmom Klon. U njemu liječnik koji se bavi liječenjem
neplodnosti potajno od jedne pacijentice uzima dodatne embrije i s pomoću
njih stvara koloniju klonova njezina sina, koji je poginuo vrlo mlad.
»Taj je doktor uzeo stanice od jedne žene i od njih napravio dječake koji
su izgledali točno ko njezino djete«, rekla mi je Deborah. »Ta jadna žena
nije ni znala za sve klonove sve dok nije vidjela jednoga od njih kako izlazi
iz dućana. Ja ne znam šta bi ja napravila da negdi vidim klona svoje mame.«
Deborah je shvaćala da su ti filmovi fikcija, ali crta koja dijeli stvarnost i
znanstvenu fantastiku počela joj se gubiti prije mnogo godina, nakon
onog prvog telefonskog poziva Dayu, kad mu je rečeno da su Henriettine
stanice još žive. Deborah je znala da su stanice njezine majke bujale i rasle do
te mjere da bi sad već mogle nekoliko puta opasati Zemlju. Zvučalo je ludo,
ali bilo je istinito.
»Nikad se ne zna«, rekla mi je, izvukavši još dva članka iz gomile i pruživši
mi ih. Jedan je bio naslovljen HIBRID LJUDSKIH I BILJNIH STANICA: ŠTO JE
SLJEDEĆE - HODAJUĆE MRKVE? Naslov drugoga objavljivao je da su U
LABORATORIJU UZGOJENE LJUDSKO-ŽIVOTINJSKE STANICE. Oba su članka
bila o stanicama njezine majke, a nijedan od njih nije bio znanstvena
fantastika.
»Ne znam šta su napravili«, rekla je Deborah, »ali meni sve to zvuči ko
Jurski park.«

Tijekom sljedeća tri dana Deborah je svakoga jutra dolazila u

moj pansion, gdje bi sjela na krevet i olakšala dušu. Kad nam je trebala
promjena okoline, sjele bismo u vodeni taksi ili šetale po baltimorskoj
luci. Jele smo rakove i pljeskavice s prženim krumpirićima, vozile se
gradskim ulicama. Posjetile smo kuće gdje je živjela kao mala; većina ih je sad
imala prozore i vrata zabijene daskama i natpise ZA RUŠENJE. Zajedno smo
bile od jutra do mraka, a ja sam upijala njezinu priču, stalno se bojeći da će
se predomisliti i prestati razgovarati sa mnom. Ali zapravo, činilo se da
Deborah - sad kad je počela govoriti - možda nikad više neće prestati.

202
 Knjige.Club Books

Deborahin je svijet bio svijet bez tišine. Vikala je, većinu je rečenica
naglašavala hrapavim, visokim smijehom, i stalno je komentirala sve oko
sebe: »Vidi kolko je to drveće!« »Šta nije taj auto baš ljepe zelene boje?« »O
Bože, nikad prije nisam vidila tako ljepe ruže!« Dok smo hodale ulicom,
razgovarala je s turistima, čistačima, beskućnicima, mašući štapom prema
svakome s kim bismo se mimoišli, stalno govoreći: »Bog daj, kako ste?«
Deborah je imala mnogo dražesnih ekscentričnosti. U autu je uvijek imala
bocu tekućine za dezinfekciju, kojom bi često poštrcala zrak, samo se
napola šaleći. Jednom me, nakon što sam kihnula, poštrcala njome gotovo u
lice, ali većinom bi dezinficirala prozor kad god smo se zaustavile na nekome
mjestu koje se doimalo prljavim, a to nije bilo rijetko. Također je gestikulirala
štapom dok je govorila, a često bi me lupnula njime po ramenu da mi
privuče pozornost ili bi me udarila po nozi da naglasi nešto što je rekla.
Prvi put me udarila štapom dok smo sjedile u mojoj sobi. Pružila mi je
primjerak knjige Medical Genetics Victora McKusicka i rekla: »Upoznala sam
tog čovjeka jer je htio moju krv za neke testove za rak.«
Rekla sam joj da joj je uzeo krv za dodatna istraživanja Henriettinih
stanica, a ne da nju i njezinu braću testira na rak. Tad me udarila štapom po
nozi.
»A k vragu!« viknula je. »Sad mi to kažeš! Kad sam ga počela ispitivati o
tim testovima i maminim stanicama, samo mi je dao jednu svoju
knjigu, potapšo me po leđima i pošlo me doma.« Otvorila je knjigu i pokazala
mi. »Potpiso mi ju je«, rekla je, kolutajući očima. »Bilo bi ljepo da mi je i
objasnio šta nutra piše.«
Deborah i ja satima smo ležale na krevetu čitajući njezine zabilješke i
pričajući o njezinu životu. A tada, pri kraju trećega dana, opazila sam
debelu omotnicu na svom jastuku.
»Je li to medicinska dokumentacija vaše majke?« upitala sam posežući za
njom.
»Ne!« vrisnula je Deborah, divlje me pogledavši i skočivši, pa se bacila na
omotnicu kao da je izgubljena lopta i pritisnula je na prsa, sva se skupivši oko
nje.
Zabezeknuto sam ostala sjediti, s rukom u zraku i mucajući: »Ja... samo
sam... nisam...«
»Točno, nisi!« otresla se Deborah. »Šta si htjela napravit s kartonom od
moje mame?«
»Mislila sam da ste to stavili onamo za mene... Oprostite... Ne morate mi
sad pokazati... U redu je.«

203
 Knjige.Club Books

»Nismo još spremne za to!« opet se otresla, razrogačenih očiju i

uspaničena. Zgrabila je torbu, nagurala sve stvari natrag unutra i potrčala
prema vratima.
Bila sam zatečena. Žena pokraj koje sam danima ležala na krevetu - s
kojom sam se smijala, koju sam tješila - sad je bježala od mene kao da je
progonim.
»Deborah!« zazvala sam za njom. »Ne pokušavam ništa loše. Samo želim
saznati cijelu priču o vašoj majci, baš kao i vi.«
Naglo se okrenula, a u pogledu joj se još vidjela panika. »Ne znam kome
mogu vjerovat«, prosiktala je i istrčala kroz vrata, zalupivši ih za sobom.

204
 Knjige.Club Books

30
Zakariyya

Sljedećega je dana Deborah nazvala s recepcije u moju sobu

kao da se ništa nije dogodilo. »Dođi dolje«, rekla je. »Vrijeme je da
odeš razgovarat sa Zakariyyom. Stalno pita za tebe.«
Nisam se baš veselila susretu sa Zakariyyom. U nekoliko mi je navrata
bilo rečeno da je od svih Lacksovih on najviše bijesan na sve to što se
dogodilo s njegovom majkom i da žudi za osvetom. Nadala sam se da ću
doživjeti tridesetu, a sad bi činjenica da sam prva bijela osoba koja će se
pojaviti u Zakariyyinu stanu s pitanjima o njegovoj majci mogla to opasno
dovesti u pitanje.
Dok sam išla za Deborah do njezina auta, rekla je: »Posije zatvora
Zakariyya nikad više nije bio isti. Ali ne brini se. Prilično sam sigurna da je
spreman opet početi pričat o mami.«
»Prilično ste sigurni?« upitala sam.
»Pa, prije sam mu fotokopirala sve šta sam našla i saznala o mami, ali
jednog dana me istjero van iz stana psujući ko kočijaš. Trčo je za mnom i
dero se da ne želi više ništa čut o našoj majci i o onom doktoru koji joj je
silovao stanice! Pa odonda više nismo razgovarali o tome.« Slegnula je
ramenima. »Ali kaže da nema ništa protiv da danas razgovara s tobom. Samo
ga moramo uhvatit prije nego počne piti.«
Kad smo došle do Deborahina auta, vidjela sam da na stražnjem sjedalu
sjede njezina dva unuka - Davon i Alfred, kojima su se uskoro bližili
rođendani: jednome osmi, drugome četvrti - urlajući jedan na drugoga. »To
su moja dva srčeka«, rekla je Deborah. Bila su to dva iznimno lijepa dječaka, s
golemim osmijesima i velikim tamnim očima. Alfred je sjedio na
stražnjem sjedalu, a na nosu je imao dva para neprozirnih crnih sunčanih
naočala, jedne povrh drugih, a oboje su bile otprilike triput prevelike za
njegovo lice.
»Gospodična Rebecca!« povikao je kad smo ušle u auto. »Gospodična
Rebecca!«
Okrenula sam se. »Da?«
205
 Knjige.Club Books

»Volim te.«
»Hvala ti.«
Ponovno sam se okrenula prema Deborah, koja mi je sve to vrijeme
govorila nešto o nečemu što ne bih smjela spominjati pred Zakariyyom.
»Gospodična Rebecca! Gospodična Rebecca!« opet je povikao Alfred,
polako gurajući oba para naočala dolje prema vrhu nosa i migajući
obrvama prema meni.
»Moja si«, rekao je.
»Ma prestani!« viknula je Deborah, zamahnuvši rukom s prednjeg sjedala
prema njemu. »Isuse, isti je ko otac, gospon Folirant.« Zatresla je
glavom. »Moj se sin stalno negdi smuca, pije i drogira se baš ko njegov otac.
Brinem se da će se u neš uvalit - ne znam šta će onda bit s malim Alfredom.
Bojim se da i sad već uči previše toga lošega.«
Mali je Alfred stalno tukao Davona, premda je Davon bio stariji i veći, ali
Davon mu nikad nije uzvraćao bez Deborahina dopuštenja.
Kad sam dječake zamolila neka mi kažu nešto o ujaku Zakariyyi, Davon je
duboko udahnuo i napuhao prsni koš, uvukao nos tako da su mu se
nosnice zatvorile, a zatim je zaurlao: »NOSITE SE ODAVDE!« dubljim glasom
no što sam mislila da osmogodišnji dječak može. On i Alfred prasnuli su u
smijeh i bacili se jedan na drugoga na stražnjem sjedalu. »Kao oni hrvači na
teveu!« rekao je Davon, boreći se za zrak.
Alfred je vikao i poskakivao po sjedalu: »Hrvanje! Hrvanje!«
Deborah me pogledala i nasmiješila se. »Ne brini se«, rekla je. »Znam
kako s njim. Samo ga treba stalno podsjećat: Rebecca nije jedna od onih
istraživača, ne radi za Johna Hopkina. Radi za sebe. Stalno mi je govorio:
‘Dobro sam, neću napravit ništa loše’, ali ako samo nanjušim neš krivo,
odmah brišemo odande.«
Neko smo se vrijeme vozili u tišini, a prolazili smo uz trgovine čiji su izlozi
bili pribijeni daskama, zalogajnice i trgovine alkoholnim pićima. U jednom mi
je trenutku Davon pokazao svoju školu i ispričao nam o detektorima metala
i o tome da učenike zaključavaju u razrede za vrijeme nastave. Na kraju se
Deborah nagnula prema meni i šapnula mi: »Moj mlađi brat se uvijek osjećao
ko da je na prevaru ostao bez života, jer mama se razbolila samo četri
mjeseca nakon što ga je rodila. Jako je srdit. Samo se potrudi da mu točno
izgovoriš ime.«
Rekla mi je da ga pogrešno izgovaram, a to nikako ne smijem pred njim.
On ga izgovara Za-KAR-ia, a ne Zak-a-RAJ-a. Bobbette i Sonny nisu se uvijek
mogli toga sjetiti pa su ga zvali Abdul, jednim od njegovih srednjih imena. Ali
nikada pred njim.

206
 Knjige.Club Books

»Ni za živu glavu ga ne smiješ nazvati Joe«, rekla mi je. »Jedan ga je

Lawrenceov prijatelj na večeri na Dan zahvalnosti nazvo Joe pa mu je
Zakariyya zabio lice u tanjur s pireom.«

Zakariyya je uskoro trebao navršiti pedeset godina, a živio je u

zajednici gdje je imao osiguranu pomoć u kući, kamo ga je Deborah uspjela
smjestiti nakon života na ulici. Dobio je smještaj zato što je bio gluh, a bez
naočala i gotovo slijep. Nije ondje bio dugo, a već je bio na uvjetnom smještaju
zbog glasnog i nasilnog ponašanja prema drugim stanarima.
Dok smo ona, djeca i ja hodali od auta prema vratima, Deborah je glasno
pročistila grlo i kimnula glavom prema krupnome muškarcu u kaki
hlačama koji se gegao od zgrade prema nama. Bio je visok nešto više od metar
i sedamdeset, a težio je oko 180 kilograma. Nosio je plave ortopedske
sandale, izblijedjelu majicu sa slikom Boba Marleyja te bijelu šiltericu s
natpisom ŠUNKA, SLANINA, KOBASICA.
»Hej, Zakariyya!« viknula je Deborah, mašući rukama iznad glave.
Zakariyya je zastao i pogledao nas. Crna mu je kosa bila vrlo kratko
ošišana, lice glatko i mladenačko kao i Deborahino, samo je na čelu imao bore
od dugogodišnjeg mrštenja. Ispod debelih plastičnih naočala oči su mu bile
otečene, krvave i okružene tamnim podočnjacima. Jednom se rukom oslanjao
na štap identičan Deborahinu, a u drugoj je nosio papirnati tanjur s najmanje
pola kilograma sladoleda. Pod rukom je imao nekoliko presavijenih stranica
s oglasima.
»Rekla si mi da ćeš doći za sat vremena«, otresao se.
»Uh... da... oprosti«, promrmljala je Deborah. »Nije bilo prometa pa smo
brzo stigli.«
»Još nisam spreman«, rekao je, a zatim dohvatio novine od ispod pazuha
i njima snažno pljusnuo Davona posred lica. »Šta si njih dovela?« zaurlao
je. »Znaš da ne volim dječurliju.«
Deborah je primila Davona za glavu i pritisla ga sebi, trljajući mu obraz i
mucajući da im roditelji rade i da ih nije imala gdje ostaviti, ali časna riječ, bit
će tihi kao bubice. Zakariyya se okrenuo i bez riječi se zaputio prema klupi
ispred zgrade.
Deborah me dotaknula po ramenu i pokazala na drugu klupu na
suprotnoj strani ulaznih vrata, dobrih pet metara od Zakariyye. Šapnula je:
»Sjedi ovdi sa mnom«, a zatim je doviknula dječacima:« Ajde, pokažite teti
Rebecci kako brzo znate trčati!«
Alfred i Davon trčali su po kružnom betonskom prilazu ispred
Zakariyyine zgrade, vičući: »Gle mene! Gle mene! Slikaj me!«

207
 Knjige.Club Books

Zakariyya je sjedio, jedući sladoled i čitajući oglase kao da nas uopće

nema. Svakih nekoliko sekundi Deborah bi pogledala prema njemu, a zatim
opet u mene pa u unuke, pa opet prema njemu. U jednom je trenutku
pogledala ukriž i isplazila jezik Zakariyyi, ali nije je vidio.
Napokon je progovorio.
»Imate časopis?« upitao je zureći u ulicu.
Zakariyya je bio rekao sestri da prije razgovora sa mnom želi pročitati
članak koji sam napisala o njihovoj majci i da želi da sjedim pokraj njega
dok ga čita. Deborah me gurkala prema njegovoj klupi, a zatim je skočila na
noge i rekla da će nas ona i dječaci pričekati gore u njegovoj sobi, jer bolje da
mi razgovaramo vani na svježem zraku nego unutra u zagušljivom. Vani je
bilo više od 30 stupnjeva, s mnogo vlage u zraku, ali ni jedna od nas dvije
nije htjela da završim sama u stanu s njim.
»Gledat ću gore s onog prozora«, šapnula je Deborah i pokazala na jedan
od gornjih katova. »Ako bude kakvih problema, samo mahni i eto mene.«
Kad je s dječacima ušla u zgradu, sjela sam pokraj Zakariyye i počela mu
objašnjavati zašto sam ondje. Ne pogledavši me i bez ijedne riječi, uzeo mi
je časopis iz ruke i počeo čitati. Srce bi mi preskočilo svaki put kad bi
uzdahnuo, što je činio često.
»Kvragu!« iznenada je viknuo, pokazujući na potpis ispod slike, gdje je
pisalo da je Sonny Henriettin najmlađi sin. »Nije on najmlađi nego
ja!« Pljesnuo je časopisom o klupu, bijesno ga šibajući pogledom, dok sam
ja govorila da, naravno, znam da je on najmlađi, ali nisam ja pisala potpise
ispod slike nego oni iz časopisa.
»Mislim da je moje rođenje bilo pravo čudo«, rekao je. »Vjerujem da je
majka čekala i nije išla kod doktora prije neg sam se ja rodio jer me jako
htjela imati. Da se djete rodi majci koja je tako puna tumora ko što je ona bila
i da mu fizički ništa nije? Moguće je da je sve to Božji plan.«
Pogledao me prvi put otkad sam došla, a zatim je uključio slušni aparat.
»Isključio sam ga da ne moram slušat onu glupu djecu«, rekao je,
podešavajući glasnoću sve dok nije prestao zujati. »Mislim da je ono što su
doktori napravili krivo. Lagali su nam punih dvajspet godina, tajili od nas te
stanice, a onda nam kažu da ih je majka darovala. Ma ukrali su joj ih! Onda
dođu one budale i izvade nam krv, kažu moraju obavit pretrage, ali nam ne
kažu da su svih tih godina profitizirali od nje? To je ko da nam na leđa
prikačiš znak na kojem piše ‘ja sam budala, ritni me’. Ljudi ne znaju da smo
sirotinja. Vjerojatno po tome šta su mamine stanice napravile misle da nam
dobro ide. Nadam se da George Grey gori u paklu. Da već nije mrtav, ma ja bi
uzeo crne vile i nabio mu ih u guzicu.«

208
 Knjige.Club Books

Bez razmišljanja, gotovo refleksno, zbog nervoze, rekla sam: »George Gey,
ne Grey.«
Otresao se: »Koga briga kako se zove? On je ljudima uvjek govorio da se
moja majka zove Helen Lane!« Zakariyya je ustao, nadvio se nada me
i povikao: »To šta je učinio nije bilo u redu! Nimalo. Takve se stvari
prepuštaju Bogu. Ljudi kažu da je to šta su stanice uzete i to šta su napravili
da žive zauvjek da bi mogli raditi ljekove isto možda Božja volja. Ali mislim
da nije. Da je On htio stvorit neki ljek, sam bi ga napravio, nije na čovjeku
da se mješa u to. I ne možeš lagat i klonirat ljude bez njihovog znanja. To nije
u redu - to mi je još najgore od svega. To je ko da uđem u kupaonu i uhvatim te
sa spuštenim gaćama. To je najgore nepoštovanje. Zato velim da se nadam da
gori u paklu. Da mi je sad tu, ubio bi ga namrtvo.«
Iznenada se pokraj mene stvorila Deborah s čašom vode. »Mislila sam si
da si možda žedna«, rekla je, strogim glasom koji je govorio koji se vrag ovdje
događa, jer vidjela je da Zakariyya stoji nada mnom i urla.
»Jel sve u redu?« upitala je. »Još pričate?«
»Aha«, odgovorio je Zakariyya. Ali Deborah mu je stavila ruku na rame,
rekavši da je možda ipak vrijeme da svi lijepo uđemo.
Dok smo hodali prema ulazu u zgradu, Zakariyya se okrenuo prema meni.
»Ti doktori vele da su njene stanice tako važne da su svašta postigle da se
pomogne ljudima. Ali ona nije imala nikakve koristi od toga, a nemamo ni mi.
Ako sestra i ja neš trebamo, ne možemo ni kod doktora jer si to ne možemo
priuštit. Jedini ljudi koji imaju koristi od stanica od moje mame su ljudi koji
imaju novaca, a ko god prodaje te stanice bogati se na račun naše majke, a mi
nemamo ništa.« Zatresao je glavom. »Što se mene tiče, niko od tih prokletih
ljudi nije zaslužio njenu pomoć.«

Zakariyyin stan bio je mala garsonijera s majušnom čajnom

kuhinjom s čijega su nas prozora bili promatrali Deborah i
dječaci. Zakariyyine bi stvari stale u prikolicu malog kamioneta: malen
plastični stol, dva drvena stolca, bračni madrac na krevetu bez okvira, oko
kojega je visio kratak zastor od prozirne plastike, tamnoplave plahte. Bez
pokrivača, bez jastuka. Nasuprot krevetu stajao je malen televizor s
videorekorderom.
Na zidovima nije bilo ničega osim nekoliko fotokopiranih fotografija. Ona
na kojoj je Henrietta podbočenih ruku visjela je pokraj jedine preostale
njezine slike za koju se zna: na njoj stoji s Dayom u fotografskoj radnji, negdje
u četrdesetima - stoje uspravno kao svijeće, oči su im raširene i gledaju ravno
preda se, usta zamrznuta u nespretne ne-osmijehe. Netko je retuširao
fotografiju i obojio Henrietti lice u neprirodnu žutu. Pokraj te je fotografije
visjela jedna koja je oduzimala dah, a prikazivala je njegovu sestru Elsie kako
209
 Knjige.Club Books

stoji na trijemu ispred bijele ograde, pokraj košare pune osušena cvijeća.
Djevojčica je imala oko šest godina, kariranu treger-suknjicu, bijelu majicu,
niske čarapice s volančićima i cipelice; kosa joj je bila raspletena, desnom je
rukom privila nešto na prsa. Usta su joj bila poluotvorena, čelo naborano i
zabrinuto, pogled uperen nekamo udesno izvan fotografije, gdje Deborah
zamišlja da je stajala njihova majka.
Zakariyya je pokazao na nekoliko diploma koje su visjele blizu fotografija
- zavarivanje, hlađenje, dizel. »Imam tolko tih prokletih diploma«, rekao
je, »ali nikako do posla zbog toga što imam policijski dosje i sve to, pa još
uvjek imam hrpu problema.«
Otkad je pušten iz zatvora, stalno je upadao u nevolje s policijom, zbog
raznih prekršaja: napada, pijanstva i nasilna ponašanja.
»Mislim da sam tako gadan zbog tih stanica«, rekao je. »Moro sam se
počet boriti još prije nego šta sam posto osoba. To je jedino kako sam
mogo spriječit da te rak-stanice ne rastu po meni dok sam još bio u
maminom trbuhu. Još sam se u maternici počeo boriti i odonda je stalno
tako.«
Deborah smatra da nije bilo samo to. »Ona ga je gadura Ethel naučila
mrziti«, rekla je. »Nabila mu je mržnju u malo tjelo - mržnju ubojice.«
Čuvši Ethelino ime, Zakariyya je frknuo nosom. »Sa tom je zlostavljačkom
kujetinom bilo gore živit nego u zatvoru!« povikao je, a oči su mu se suzile u
dva proreza. »Teško mi je i pričat šta mi je sve radila. Kad se toga sjetim,
najradije bi je ubio, i nju i oca. Jer zbog njega ne znam di mi je
majka pokopana. Kad ta stara budala umre, ne želim znat ni di će njega
pokopati. Treba u bolnicu? Nek si uzme taksi! Isto vrijedi i za ostatak te
takozvane obitelji koja ju je pokopala. Ma nikad im više ne želim vidjet crne
njuške.«
Deborah se lecnula. »Vidiš«, rekla je pogledavši me. »Drugi mu nikad ne
daju da govori, jer uvjek kaže stvari kako on hoće. Ja kažem pustite ga
nek govori, čak i ako nas uzruja to šta kaže. Lud je, mora to izbacit iz sebe,
inače će to i dalje čuvat u sebi pa će jednoga dana eksplodirat iz njega.«
»Žao mi je«, ubacio se Zakariyya. »Možda su njene stanice nekima i
pomogle, ali ja bi radije imo majku. Da ju nisu žrtvovali, možda bi odraso u
puno bolju osobu neg šta sam sad.«
Deborah je ustala s kreveta, gdje je bila sjedila s unucima, držeći im glave
u krilu. Prišla je Zakariyyi i zagrlila ga oko struka. »Dođi nas otprati do
auta«, rekla je. »Imam neš za tebe.«
Kad smo izišli, Deborah je otvorila stražnja vrata svog džipa i počela
prekopavati po pokrivačima, odjeći i papirima, sve dok se nije okrenula
držeći u rukama fotografiju Henriettinih kromosoma koju joj je bio dao
Christoph Lengauer. Prstima je pogladila staklo, a zatim je pružila Zakariyyi.
210
 Knjige.Club Books

»To bi trebale bit njene stanice?« upitao je.

Deborah je kimnula. »Vidiš tu di je obojano u žarke boje? Tu je nutra
njena DNK.«
Zakariya je prinio sliku očima i u tišini se zagledao u nju. Deborah mu je
rukom protrljala leđa pa šapnula: »Ako iko zaslužuje ovu sliku, onda si to ti,
Zakariyya.«
Okretao je fotografiju da je bolje vidi iz svakoga kuta. »Ti oćeš da ja to
imam?« napokon je upitao.
»Je, hoću da ti to imaš, stavi je na zid«, odgovorila mu je Deborah.
»Je«, rekao je, glasom mekšim od ičega što smo toga dana čuli od njega.
Položio je dlan Deborah na rame. »Hej, hvala ti.«
Deborah ga je zagrlila oko struka, onoliko koliko su joj ruke sezale, i
stisnula ga. »Doktor koji mi je to dao reko je da je cjelu karijeru radio
sa stanicama od naše majke, a da nikad nije znao ništa o tome otkud su
potekle. Rekao je da mu je žao.«
Zakariyya me pogledao. »Kako se zove?«
Rekla sam mu i dodala: »Htio bi vas upoznati i pokazati vam stanice.«
Zakariyya je kimnuo, a ruka mu je još počivala na Deborahinu
ramenu. »Dobro«, rekao je. »Zvuči dobro. Može.« A zatim se polako zaputio
natrag prema zgradi, držeći sliku ispred očiju, tako da pred sobom nije vidio
ništa osim DNK u majčinim stanicama.

211
 Knjige.Club Books

31
Hela,
božica smrti

Dan nakon što sam se vratila kudi s maratonskog posjeta

Deborah je nazvao nepoznati muškarac i upitao je li bi se pristala voziti na
HeLa-prikolici u sklopu parade na crnom rodeu. Rekao joj je neka
bude oprezna s ljudima koji traže Henriettin grob i koji bi mogli pokušati
ukrasti njezine kosti, jer joj je tijelo od tako velike važnosti za znanost.
Deborah mu je rekla da je razgovarala sa mnom, jer pišem knjigu o njezinoj
majci, a on ju je upozorio neka ne razgovara s bijelcima o svojoj priči.
Uspaničila se i nazvala brata Lawrencea, koji joj je rekao da taj čovjek ima
pravo pa mi je ostavila poruku na sekretarici da više ne može razgovarati sa
mnom. Ali prije nego što sam preslušala poruku i nazvala je već se bila
predomislila.
»Svi uvjek tupe o rasizmu. Rasizam pa rasizam! Da su bjelci ukrali stanice
od crnkinje! Da su bjelci ubili tu crnkinju! Ma to su gluposti«, rekla mi je. »Svi
smo mi crni i bjeli i sve drugo - ovo nema veze sa rasom. Svaka priča ima dvije
strane, i to je ono šta nam je važno da se zna. Ako je sve ovo samo za osvetu
istraživačima, onda ništa o mojoj mami nije istina. Ne želim da ovo bude zato
da se kazne doktori ili da se oblati bolnicu.«
Deborah i ja u tom smo stilu nastavile cijelu godinu. Svaki put kad sam joj
došla u posjet šetale smo po baltimorskoj luci, vozile se čamcima,
zajedno čitale znanstvene knjige i razgovarale o stanicama njezine majke.
Odvele smo
Davona i Alfreda u Muzej znanosti, gdje su vidjeli zid širine šest metara
od poda do stropa prekriven slikom stanica obojenih u neonski zelenu boju i
povećanih pod mikroskopom. Davon me zgrabio za ruku i povukao me
prema zidu, vičući: »Teta Rebecca, teta Rebecca! Jel to prabaka Henrietta?«
Ljudi oko nas zurili su dok sam odgovarala: »Zapravo, mogla bi biti«, a Davon
se počeo šepuriti i pjevati: »Baka Henrietta je slavna! Baka Henrietta je
slavna!«

212
 Knjige.Club Books

Jednom se, kad smo kasno navečer šetale popločanim ulicama Fell’s
Pointa, Deborah okrenula prema meni i bez uvoda rekla: »Onu medicinsku
dokumentaciju dat ću ti kad budem osjećala da je pravo vrijeme za to.«
Rekla mi je da je one večeri mislila da joj je namjeravam ukrasti. »Trebam
nekoga kome mogu vjerovat, nekoga ko će razgovarat sa mnom i neće mi
ništa tajiti.« Tražila je da joj obećam da ništa neću skrivati od nje. Obećala
sam.
Između dva posjeta, satima smo razgovarale telefonom. Povremeno bi je
netko uspio uvjeriti da ne može vjerovati bjelkinji pa bi me nazvala sva
u panici, zahtijevajući neka joj kažem plaćaju li me s Hopkinsa da izvučem
podatke od nje, kao što joj ljudi kažu. Ili bi postala sumnjičava u vezi s
novcem, kao onda kad ju je nazvao netko iz nakladničke kuće koja izdaje
udžbenike iz genetike i ponudio joj 300 dolara za prava na objavljivanje
Henriettine fotografije. Kad je zatražila 25.000 dolara, a oni su odbili, nazvala
me zahtijevajući neka joj odmah kažem tko me plaća da napišem knjigu i
koliko ću ja njoj platiti.
Svaki put sam joj dala isti odgovor: još nisam prodala knjigu pa sam u to
vrijeme troškove svojih istraživanja plaćala studentskim kreditom i
kreditnim karticama. A da i nisam, ne bih joj mogla platiti za njezinu priču.
Umjesto toga, rekla sam, ako knjiga ikada bude objavljena, osnovat ću
zakladu za stipendiranje potomaka Henriette Lacks. Kad joj je bio dobar dan,
ta joj je zamisao bila jako uzbudljiva. »Obrazovanje je sve«, rekla bi. »Da ga ja
imam malo više, možda mi sve ovo s majkom ne bi tako teško palo. Zato
uvjek kažem Davonu neka uči i samo uči, kolko god može.« Ali ako bi joj dan
bio loš, bila bi uvjerena da lažem i opet bi prekinula kontakt.
Takva razdoblja ipak ne bi dugo trajala, a uvijek bi završila njezinim
traženjem neka joj ponovno obećam da joj ništa neću tajiti. Na kraju sam
joj rekla da katkad može poći sa mnom, ako želi, kad budem išla nešto
istraživati. Rekla je: »Htjela bi ići u centre i na fakseve i sve to. Na mjesta di
se uči. I želim povjest bolesti i izvještaj s obdukcije moje sestre.«
Počela sam joj slati gomile podataka koje sam otkrila o njezinoj majci -
članke iz znanstvenih časopisa, slike stanica, čak i pokoji roman, pjesmu ili
kratku priču koja se temeljila na stanicama HeLa. U jednoj je ludi znanstvenik
s pomoću stanica HeLa stvorio biološko oružje kojim je širio
zarazu bjesnilom; u drugoj se spominjala žuta boja za zidove napravljena od
stanica HeLa, koja je mogla govoriti. Slala sam joj vijesti o izložbama na
kojima je nekolicina umjetnika projicirala Henriettine stanice na zidove, a
jedna je umjetnica projicirala sliku u obliku srca koja je prikazivala staničnu
kulturu koju je sama uzgojila spojivši svoje stanice sa stanicama HeLa. Sa
svakom sam joj pošiljkom slala i bilješke u kojima sam joj objasnila što svaka

213
 Knjige.Club Books

ta stvar znači, jasno označavajući što je fikcija, a što nije, unaprijed je

upozoravajući na stvari koje bi je mogle uzrujati.
Svaki put kad bi dobila pošiljku Deborah me nazvala da porazgovaramo
o tome što je pročitala i potupno su njezini uspaničeni pozivi bivali sve
rjeđi. Ubrzo nakon što je saznala da sam iste dobi kao njezina kći, počela me
zvati Boo i ustrajala je na tome da si kupim mobitel, jer se brinula za mene
dok sama vozim autocestom. Svaki put kad bih razgovarala s njezinom
braćom, vikala bi na njih: »Nađite si svoju novinarku! Da vam nije palo na
pamet ukrasti moju!«
Kad smo se sastale prije prvog zajedničkog putovanja, Deborah je izišla
iz svog auta odjevena u crnu dugačku suknju, crne sandale s visokim
potpeticama i crnu košulju ispod raskopčane crne veste. Nakon što smo se
zagrlile, rekla mi je: »Obukla sam svoju novinarsku obleku!« Pokazala je na
moju crnu košulju, crne hlače i crne čizme, rekavši: »Ti si uvijek u crnom, pa
sam si mislila da bi se i ja trebala obući ko ti, da se bolje uklopim-.«
Za svako je putovanje svoj džip dupkom natrpala raznom odjećom i
cipelama koje bi joj mogle zatrebati (»Nikad ne znaš kad će se vrijeme
promijeniti.«) Ponijela je jastuke i pokrivače, za slučaj da negdje zaglavimo,
ventilator za slučaj da nam bude vruće, a uz to i sav svoj pribor za manikuru
i šišanje iz kozmetičke škole te nekoliko kutija s videokasetama, glazbenim
CD-ima, uredskim priborom i svim papirima koji su imali ikakve veze s
Henriettom. Uvijek smo išle s oba auta, jer Deborah mi još nije dovoljno
vjerovala da mi sjedne u auto. Vozila sam iza nje, gledajući kako njezina crna
šilterica poskakuje gore-dolje u ritmu glazbe. Katkad bih, na semaforu ili kad
smo usporavale zbog ulaska u zavoj, čula kako iz njezina džipa trešti Born to
Be Wild ili njezina omiljena pjesma Willima Bella I Forgot to Be Your Lover.
Na kraju mi je Deborah dopustila da dođem do njezine kuće. Unutra je
bilo mračno zbog teških, navučenih zastora, crnih kauča, prigušena svjetla
i zidova obloženih smeđom lamperijom, na kojima su visjeli plakati s
vjerskim prizorima. Sve smo vrijeme bile u njezinu uredu. Ondje je najčešće
i spavala, umjesto u spavaćoj sobi koju je dijelila s Pullumom - rekla mi je da
se stalno svađaju i da joj treba malo mira.
Njezina je soba bila široka oko dva metra, s bračnim krevetom i malim
radnim stolom nasuprot njemu, koji ga je gotovo dodirivao. Na stolu,
ispod gomile papira, omotnica, pisama i računa skrivala se Biblija njezine
majke, izvitoperenih stranica, krtih od starosti i istočkanih mrljama plijesni.
U njoj su još bili uvojci majčine i sestrine kose.
Zidovi su od poda do stropa bili prekriveni šarenim fotografijama
medvjeda, konja, pasa i mačaka izrezanih iz kalendara te desetak četvorina
od filca jakih boja, koje su ona i Davon zajedno izradili. Jedna je bila žuta s
porukom HVALA TI ISUSE ŠTO ME VOLIŠ napisanom velikim slovima; na

214
 Knjige.Club Books

drugoj je pisalo ISPUNJENA PROROČANSTVA, a bila je prekrivena

novčićima napravljenim od folije. Polica pri uzglavlju kreveta bila je prepuna
videokaseta s reklamama: za jacuzzi, kamp-vozila, put u Disneyland. Deborah
bi gotovo svake večeri rekla Davonu: »Hej, Davone, hoćeš da idemo na
odmor?« Kad bi kimnuo, pitala bi ga: »Kud želiš ići - u Disneyland, u toplice
ili na put u autokućici?« Sve su te kasete pogledali više puta.
Na kraju jednog posjeta pokazala sam joj kako da se spoji na internet
preko starog računala koje joj je netko bio darovao nekoliko godina
prije toga, a zatim sam je naučila kako da se služi Googleom. Uskoro je
počela uzimati Ambien - narkotičke tablete za spavanje - i provoditi noći u
izmaglici" omamljenosti, slušajući Williama Bella na slušalice i guglajući
»Henrietta« i »HeLa«.
Davon je Deborahin Ambien zvao »blesačkim lijekom«, jer je pod
njegovim utjecajem noću bauljala po kući kao zombi, mrmljajući gluposti i
pokušavajući pripremiti doručak tako da mesarskim nožem usitni
kukuruzne pahuljice. Kad bi prespavao kod nje, Davon bi se često znao
probuditi usred noći i pronaći Deborah kako spava za računalom, glave
oslonjene na ruke na tipkovnici. Samo bi je gurnuo sa stolca na krevet i
pokrio je. Kad Davona ne bi bilo, Deborah se često događalo da se probudi s
licem na stolu, okružena planinom stranica koje su se prosule s pisača na
pod: znanstvenih članaka, patentnih zahtjeva, raznih novinskih članaka i
onih s blogova, uključujući mnoge koji nisu imali nikakve veze s njezinom
majkom, ali se u njima spominjala riječ Henrietta ili lacks (glagol u
engleskome jeziku) ili HeLa.
Tih je posljednjih bilo iznenađujuće mnogo. Hela je izvorno ime za Sri
Lanku, gdje aktivisti nose transparente na kojima zahtijevaju »pravdu
za narod Hela«. Također, to je ime propale njemačke tvornice traktora i
psa pasmine shi-tzu koji je osvojio mnoge nagrade na izložbama; to je i
priobalno ljetovalište u Poljskoj, reklamna agencija u Švicarskoj, danski brod
na kojemu se ljudi okupljaju pa gledaju filmove i piju votku, lik u Marvelovim
stripovima koji se pojavljuje i u nekoliko internetskih igara: napola crna,
napola bijela božica visoka dva metra, koja je napola živa i napola mrtva,
nemjerljive inteligencije, nadljudske snage, božanske izdržljivosti, i s dvjesto
kilograma čistih mišića. Odgovorna je za pošasti, bolesti i katastrofe: imuna
je na vatru, zračenje, otrove, korozivna sredstva, bolesti i starenje. Usto,
može levitirati i upravljati ljudskim umovima.
Kad je Deborah pronašla stranice na kojima je bio opisan taj Marvelov lik,
pomislila je da opisuju njezinu majku, budući da su se Heline osobine
u mnogočemu podudarale s onime što je Deborah bila čula o stanicama
svoje majke. Ali ispalo je da je nadahnuće za znanstvenofantastičnu Helu bila

215
 Knjige.Club Books

nordijska božica smrti, koja živi zarobljena između pakla i zemlje živih.
Deborah je zaključila da je i ta božica osmišljena prema njezinoj majci.
Jedne noći mi je oko tri sata, dok sam spavala iscrpljena temperaturom i
gripom, zazvonio telefon. S druge strane slušalice Deborah je zaurlala:
»Rekla sam ti da su u Londonu klonirali moju majku!« Govorila je razvučeno,
jezik joj se pleo od Ambiena.
U tražilicu je bila upisala HeLa, klon, London i DNK pa je našla tisuće
rezultata iz internetskih brbljaonica gdje se raspravljalo o stanicama
HeLa: »Svaka stanica sadrži genski nacrt za stvaranje Henriette Lacks...
Možemo li je klonirati?« Ime njezine majke pojavljivalo se ispod naslova
KLONIRANJE i UZGOJ LJUDI, a ona je mislila da su sve to dokazi da su
znanstvenici napravili na tisuće kloniranih kopija njezine majke.
»Nisu je klonirali«, rekla sam. »Kopirali su samo njezine stanice. Časna
riječ.«
»Hvala ti, Boo, oprosti šta sam te probudila«, tepala mi je. »Ali ako
kloniraju njezine stanice, jel to znači da bi jednoga dana mogli klonirati i moju
mamu?«
»Ne«, odgovorila sam. »Laku noć.«
Nakon što je tijekom nekoliko tjedana redovito nalazio Deborah u
nesvijesti, s telefonom u ruci ili s glavom na tipkovnici, Davon je rekao majci
da bi trebao stalno spavati kod bake, da se može brinuti za nju nakon što ona
popije svoj lijek.
Deborah je dnevno u prosjeku pila četrnaest tableta, što ju je svakoga
mjeseca stajalo 150 dolara, bez obzira na muževo zdravstveno
osiguranje. »Mislim da imam jedanajst recepata«, rekla mi je jednom
prilikom, »možda i dvanajst. Ne znam više, stalno ih mjenjaju.« Lijek protiv
refluksa poskupio je s osam dolara prethodnog mjeseca na 135 sljedeći
mjesec pa ga je prestala uzimati, a u jednom je trenutku osiguravajuća kuća
preko koje je njezin muž imao zdravstveno osiguranje odbila pokriti
troškove njezinih lijekova pa je počela rezati tablete na pola da joj dulje traju.
Kad joj je ponestalo Ambiena, prestala je spavati dok ga opet nije dobila.
Rekla mi je da su joj liječnici počeli prepisivati lijekove 1997, nakon »one
situacije«, ali nije mi htjela objasniti na što misli. Tad je bila zatražila
socijalnu invalidninu, koju je dobila tek nakon nekoliko sudskih postupaka.
»Oni iz socijalne skrbi rekli su da je to sve u mojoj glavi«, ispričala mi je.
»Na kraju su me poslali kod valjda pet psihijatara i cjele hrpe doktora.
Rekli su mi da sam paranoja, da sam šizofrenija, da sam živac. Imam
tjeskobu, depresiju, degeneracijske promjene na koljenima, burzitis,
iskočene diskove u leđima, dijabetes, osteporozu, visoki tlak, kolesterol. Ne
znam točno ni reć sve šta nije u redu sa mnom. Znam samo to da se moram
sakriti kad me to uhvati.«
216
 Knjige.Club Books

To joj se dogodilo kad sam prvi put nazvala, rekla je. »Bila sam sva
uzbuđena, govorila sam da bi htjela da neko napiše knjigu o mojoj mami. A
onda su mi se počele događati te stvari u glavi pa sam se prestrašila.«
»Znam da bi mi život mogo bit bolji i htjela bi da je«, nastavila je. »Kad
ljudi čuju za stanice od moje mame, uvjek kažu joj, svi bi vi mogli bit
bogati! Trebali bi tužit John Hopkin, trebali bi ovo i ono i šta sve ne. Al ja to
ne želim.« Nasmijala se. »Da ti pravo kažem, ne mogu se ljutit na znanost
jer pomaže ljudima, a i ja sama bila bi loše da je nema. Ja sam hodajuća
apoteka! Ne mogu pljuvat po znanosti, ali neću lagat, itekako bi htjela imati
zdravstveno osiguranje pa da ne moram svaki mjesec tako skupo plaćati za
ljekove koje su vjerojatno napravili pomoću stanica od moje mame.«

Poslije, kad se Deborah navikla na internet, počela ga je rabiti

i za druge stvari, a ne samo da samu sebe plaši usred noći. Sastavljala je popis
pitanja za mene i na pisaču ispisivala članke o istraživanjima koja su bila
obavljena na ljudima bez njihova pristanka - od cijepljenja u Ugandi
do ispitivanja lijekova na američkim vojnicima. Počela je organizirati
podatke u pomno označene mape: imala je jednu za stanice, drugu za stvari
koje su se ticale raka, treću punu definicija pravnih izraza poput zastara
slučaja i tajnost medicinskih podataka. U jednom je trenutku naišla na članak
pod naslovom »Što je ostalo od Henriette Lacks?«, koji ju je silno razljutio, jer
pisalo je da je Henrietta vjerojatno dobila HPV jer je bila »promiskuitetna«.
»Nemaju pojma o znanosti«, rekla mi je. »To što je imala HPV ne znači da
je bila laka ženska. Većina ljudi ga ima - čitala sam o tome na internetu.«
U travnju 2001, gotovo godinu dana nakon što smo se upoznale, Deborah
me nazvala da mi kaže da ju je nazvao »precjednik kluba za rak« i da želi
da ona govori na događaju u čast njezine majke. Brinula se, rekla je, i htjela
je da provjerim je li taj čovjek zaista to što je rekao da jest.
Pokazalo se da je to bio Franklin Salisbury ml., predsjednik Nacionalne
zaklade za istraživanje raka. Odlučio je konferenciju te godine organizirati u
čast Henrietti. Vrhunski istraživači raka iz cijeloga svijeta, rekao je, okupit će
se 13. rujna na konferenciji gdje će predstaviti svoja istraživanja pred
stotinama ljudi, uključujući i gradonačelnika Washingtona i glavnog
savjetnika za zdravstvo. Nadao se da će i Deborah pristati govoriti na
konferenciji i primiti spomenicu u čast svoje majke.
»Koliko shvaćam, obitelj se osjeća prilično iskorištenom«, rekao mi je.
»Ne možemo im ponuditi novac, ali nadam se da će ova konferencija
ispraviti nepravdu i dati njihovoj majci mjesto koje joj u povijesti pripada te
pomoći da se i oni osjećaju bolje, premda s pedeset godina zakašnjenja.«
Kad sam to objasnila Deborah, bila je ushićena. Bit će to baš kao Patillova
konferencija u Atlanti, rekla je, samo još veće. Odmah je počela planirati što
217
 Knjige.Club Books

će odjenuti i ispitivati me o čemu će istraživači govoriti. Opet se počela

brinuti oko toga hoće li na pozornici biti sigurna ili će odnekud iz publike
vrebati snajperist.
»Šta ako misle da ću im pravit probleme radi toga jer su joj ukrali
stanice?«
»Mislim da se ne morate brinuti oko toga«, rekla sam. »Znanstvenici
jedva čekaju da vas upoznaju.« Osim toga, rekla sam joj, konferencija se
održava u federalnoj zgradi s visokim osiguranjem.
»Dobro«, rekla je, »ali prvo želim ić vidjeti mamine stanice, tako da znam
o čemu će svi govoriti na konferenciji.«
Kad smo završile razgovor, naumila sam nazvati Christopha Lengauera,
istraživača koji je Deborah bio darovao fotografiju obojenih kromosoma,
ali prije no što sam stigla potražiti njegov broj, opet mi je zazvonio telefon.
Bila je to Deborah, plačući. Pomislila sam da se uspaničila i predomislila u
vezi s time da želi ići vidjeti stanice. Ali umjesto toga, zavapila je: »O, zlato
moje! Neka mu bog pomogne, uhvatili su ga sa otiscima prstiju na kutiji od
pizze!«
Njezin sin Alfred je s prijateljem opljačkao najmanje pet trgovima
alkoholnim pićima, i to uz prijetnju pištoljem. Sigurnosne kamere snimile su
ga kako urla na prodavača i maše bocom viskija Wild Irish Rose iznad
glave. Ukrao je veliku bocu piva, bocu Wild Irish Rosea, dvije kutije cigareta
Newport i stotinjak dolara u gotovini. Policija ga je uhitila ispred njihove
kuće pred očima njegova sina, malog Alfreda, koji je stajao na travnjaku.
»Još uvjek želim ići pogledati te stanice«, rekla je Deborah, jecajući. »Neću
dati da me ovo spriječi da saznam još neš o mami i sestri.«

218
 Knjige.Club Books

32
»Sve što je
moja majka«

Kad je Deborah napokon bila spremna prvi put vidjeti majčine

stanice, Day nije mogao ići s nama. Mnogo je puta bio rekao da želi vidjeti
stanice svoje žene prije no što umre, ali imao je osamdeset pet godina i svako
je malo bio u bolnici zbog problema sa srcem i tlakom, a usto je nedavno
izgubio nogu uslijed dijabetesa. Sonny je morao raditi, a Lawrence je rekao da
će radije razgovarati s advokatom o tome da tuži Hopkins nego ići
gledati stanice, o kojima je uvijek govorio kao o »multimilijunskoj
korporaciji«.
I tako smo se Deborah, Zakariyya i ja dogovorili da ćemo se 11. svibnja
2001. sastati kod Isusova kipa ispred Hopkinsa i otići pogledati stanice.
Ranije toga jutra Deborah me bila upozorila da je Lawrence uvjeren da mi
bolnica Hopkins plaća da prikupim podatke o obitelji. Toga ju je dana već
nekoliko puta nazvao da joj kaže da će doći po sav materijal koje ona ima o
njihovoj majci. Stoga ga je zaključala u svoj ured, uzela ključ sa sobom i
nazvala me da mi kaže: »Nemoj mu reći di si i nemoj se sastajat s njim bez
mene.«
Kad sam došla do bolnice, Isusov je kip stajao na istome mjestu kao i prije
pedeset godina, kad se Henrietta ondje pomolila - visok više od tri
metra, smješten ispod kupole, s mramornim očima bez zjenica koje su zurile
ravno naprijed, raširenih ruku, odjeven u kamene halje. Pod stopalima mu je
ležala gomila ostavljenih novčića, uvenulih ivančica i dvije ruže - jedna
svježa, s trnjem, i jedna umjetna s plastičnim kapima rose. Tijelo mu je bilo
sivosmeđe i istrošeno - sve osim desnog stopala, koje je blistalo, bijelo i
ulašteno od ruku koje ga već desetljećima trljaju za sreću.
Deborah i Zakariyye još nije bilo pa sam se naslonila na zid, gledajući
kako neki liječnik u zelenoj odori kleči ispred kipa i moli, dok mu mnogi drugi
samo dotaknu nožne prste na putu u bolnicu, i ne pogledavši ga i ne zastavši.
Nekoliko je ljudi ipak stalo zapisati molitve u goleme knjige postavljene sa
svake strane kipa: »Dragi Bože, ako je volja tvoja, daj da još

219
 Knjige.Club Books

jednom razgovaram s Eddiejem.« »Molim te pomozi mojim sinovima da

pobijede ovisnost.« »Molim te da meni i mužu nađeš posao.« »Bože, hvala ti
što si mi dao još jednu priliku.«
Prišla sam kipu, a moje su pete odjekivale po mramoru. Položila sam dlan
na njegov nožni palac - najbliže što sam ikad došla molitvi. Iznenada se
pokraj mene stvorila Deborah, šapćući: »Nadam se da je On uz tebe u ovome.«
Glas joj je bio posve staložen, ni traga njezinu uobičajenu nervoznu smijehu.
Rekla sam joj da se i ja tomu nadam.
Sklopila je oči i počela moliti. Uto se iza nas stvorio Zakariyya i grleno se
nasmijao.
»Ništa ti on sad ne može pomoć!« viknuo je. Udebljao se otkad sam ga
posljednji put vidjela, a u teškim je sivim vunenim hlačama i debeloj
plavoj pernatoj jakni izgledao još krupniji. Crni plastični okvir naočala tako
mu se sa strane urezao u glavu da su već nastale duboke brazde, ali nije si
mogao priuštiti nove.
Pogledao me i rekao: »Ta moja sestra, luda je šta neće novce za te
stanice.«
Deborah je zakolutala očima i štapom ga mlatnula po nozi. »Budi dobar
ili ne ideš s nama.«
Zakariyya se prestao smijati i krenuo je za nama prema laboratoriju
Christopha Lengauera. Nekoliko minuta poslije prema nama je kroz
predvorje dolazio Christoph, smiješeći se, ispružene ruke. Bio je to muškarac
u srednjim tridesetima, u savršeno izlizanim trapericama, plavoj kariranoj
košulji, razbarušene svijetlosmeđe kose. Prvo se rukovao sa mnom pa s
Deborah, a zatim je pružio ruku Zakariyyi. Ali Zakariyya se nije ni pomaknuo.
»Dobro!« rekao je Christoph, gledajući Deborah. »Sigurno vam nije bilo
lako doći ovamo u Hopkins nakon svega što ste prošli. Stvarno mi je drago
da ste ovdje.« Govorio je s austrijskim naglaskom, zbog čega je mi je Deborah
namignula kad se okrenuo pritisnuti tipku i pozvati dizalo. »Mislim da bismo
trebali početi u hladnjači, da vam pokažem gdje čuvamo stanice vaše majke, a
onda ih možemo ići pogledati žive pod mikroskopom.«
»To bi bilo krasno«, rekla je Deborah, kao da je upravo rekao nešto posve
obično. U dizalu se stisla uza Zakariyyu, jednom se rukom oslanjajući na štap,
a u drugoj stišćući svoj stari iskrzani rječnik. Kad su se vrata otvorila, krenuli
smo jedno po jedno za Christophom niz dugačak i uzak hodnik čiji su zidovi i
strop vibrirali dubokim brujavim zvukom koji se pojačavao. »To je
ventilacijski sustav«, viknuo je Christoph. »Isisava sve kemikalije i stanice, da
ih ne udahnemo.«
Širokim je pokretom ruke otvorio vrata svog laboratorija i mahnuo nam
neka uđemo. »Ovdje čuvamo sve stanice«, povikao je da nadglasa

220
 Knjige.Club Books

zaglušujuće metalno brujanje od kojega su Debrorahin i Zakariyyin slušni

aparat počeli pištati. Zakariyyina je ruka poletjela gore i iščupala ga iz uha, a
Deborah je samo stišala svoj i ušla pokraj Christopha u prostoriju čiji su
zidovi bilo obloženi bijelim ledenicama, koje su stajale jedna na drugoj i
drndale kao more perilica za rublje u industrijskoj praonici. Uputila mi je
prestravljen pogled razrogačenih očiju.
Christoph je povukao kvaku visoke bijele ledenice koja je sezala do
stropa. Otvorila se uz šištanje, ispustivši oblak vodene pare. Deborah je
vrisnula i odskočila pa se sakrila iza Zakariyye, koji je stajao bezizražajna lica
i s rukama u džepovima.
»Ne brinite«, vikao je Christoph, »nije opasno, samo je hladno. U ovim
ledenicama nije minus 30 kao u onima koje imate kod kuće, nego minus
60. Zato iz njih izlazi para kad ih otvorim.« Pokretom ruke pozvao je
Deborah neka priđe bliže.
»Pun je njezinih stanica«, rekao je.
Deborah je olabavila stisak kojim se držala za Zakariyyu pa krenula
naprijed, centimetar po centimetar, sve dok je ledeni povjetarac nije udario
u lice, a onda je stala i ostala zuriti u tisuće plastičnih bočica visokih
nekoliko centimetara i napunjenih crvenom tekućinom.
»O, Bože«, dahnula je. »Ne mogu vjerovati da je sve to moja majka.«
Zakariyya je samo buljio bez riječi.
Christoph je posegnuo u ledenicu i izvadio jednu bočicu pa pokazao na
natpis HeLa napisan sa strane. »Unutra su milijuni njezinih stanica«, rekao je.
»Možda čak i milijarde. Ovdje ih možemo čuvati zauvijek. Pedeset godina,
stotinu godina i više - onda ih otopimo i one nastave rasti.«
Ljuljuškao je bočicu sa stanicama HeLa u ruci i usput nam pričao da s
njima treba postupati vrlo oprezno. »Imamo posebnu sobu samo za
stanice«, rekao je. »To je jako važno. Jer ako ih ičime kontaminiraš, ne možeš
ih više upotrijebiti. A ne želiš da ti HeLa kontaminira druge kulture u
laboratoriju.
»To se dogodilo tamo u Rusiji, ne?« upitala je Deborah.
Iznenađeno se nasmiješio. »Da«, odgovorio je. »Točno tako. Izvrsno je da
znate za to.« Objasnio je kako je došlo do kontaminacije, a zatim
nastavio: »Njezine su stanice izazvale štetu vrijednu mnogo milijuna dolara.
Čini se gotovo ironično, zar ne?«
»To se samo moja majka osvetila znanstvenicima zato što su nam toliko
toga zatajili«, rekla je Deborah. »Ne možete se zafrkavati s Henriettom -
naprašit će vas HeLa stanicama!«
Svi smo se nasmijali.

221
 Knjige.Club Books

Christoph je dohvatio još jednu bočicu stanica i pružio je

Deborah, toplo je gledajući. Nekoliko je trenutaka stajala zabezeknuto zureći
u njegovu ispruženu ruku, a zatim je zgrabila bočicu i počela je trljati među
dlanovima, kao da je pokušava zagrijati.
»Zima joj je«, rekla je, sklopivši dlanove oko bočice i pušući topao dah u
njih. Christoph nam je mahnuo neka ga slijedimo do inkubatora da
ugrije stanice, ali Deborah se nije ni pomaknula. Kad su se Zakariyya i
Christoph odmaknuli, prinijela je bočicu usnama.
»Slavna si«, šapnula je. »Samo što to nitko ne zna.«
Christoph nas je poveo u malen laboratorij prepun mikroskopa, pipeta i
spremnika s natpisima OPASAN BIOLOŠKI MATERIJAL ili DNK. Pokazavši na
ventilacijske pokrove iznad stolova, rekao je: »Ne želimo rak posvuda pa ovo
usisava sav zrak u filtracijski sustav koji hvata i ubija sve stanice koje lebde
naokolo.«
Objasnio nam je što je medij za uzgoj kultura i rekao da stanice seli iz
ledenice u inkubator da bi mogle rasti. »Na kraju ispunjavaju one velike boce
ondje otraga«, rekao je, pokazujući prema nizu boca od nekoliko
litara. »Potom na njima izvodimo pokuse; na primjer, kad mislimo da smo
pronašli novi lijek protiv raka, prelijemo ga preko stanica i pratimo što se
događa.« Zakariyya i Deborah kimali su dok im je objašnjavao kako prvo
testiraju lijekove na stanicama pa na životinjama i, na kraju, na ljudima.
Christoph je kleknuo ispred inkubatora, posegnuo unutra i izvukao
posudicu u kojoj su rasle stanice HeLa. »Zaista su malene«, rekao je. »Zato
sad moramo do mikroskopa, da vam ih mogu pokazati.« Kvrcnuo je po
prekidaču i uključio mikroskop, a zatim je stavio posudicu na stalak i pokazao
na mali monitor priključen na mikroskop. Zasjao je fluorescentno zeleno, a
Deborah je zatečeno dahnula: »Kako lijepa boja!«
Christoph se nagnuo nad mikroskop da bolje fokusira stanice, a na
zaslonu se pojavila slika koja je izgledala više kao magličast zeleni bazen nego
kao stanice.
»Uz ovo povećanje ne možete mnogo vidjeti«, rekao je. »Slika je
nezanimljiva zato što su stanice tako male da ih se ponekad ne može vidjeti
ni mikroskopom.« Pritisnuo je tipku i zumirao, povećavajući sve dok
se magličasto zelenilo nije pretvorilo u stotine pojedinačnih stanica tamnih
i nabreklih jezgara.
»Oooo«, šapnula je Deborah. »Evo ih.« Ispružila je ruku i dotaknula
zaslon, dodirujući stanicu po stanicu.
Christoph je prstom opisivao rub stanice. »Sve je ovo jedna stanica«,
rekao je. »Pomalo podsjeća na trokut s krugom u sredini, vidite?«

222
 Knjige.Club Books

Dohvatio je list papira i sljedećih je pola sata skicirao dijagrame i

objašnjavao osnove stanične biologije, dok je Deborah postavljala pitanja.
Zakariyya je pojačao slušni aparat i nagnuo se bliže Christophu i papiru.
»Svi uvijek pričaju o DNK i stanicama«, rekla je Deborah u jednom
trenutku, »ali ja ne razumijem šta je DNK, a šta su njene stanice.«
»Ah!« rekao je Christoph uzbuđeno. »DNK je ono što je unutar stanice! Da
još malo zumiramo, u svakoj biste jezgri vidjeli komadić DNK koji bi izgledao
ovako.« Nacrtao je dugačku valovitu crtu. »U svakoj jezgri ljudske stanice
postoji četrdeset šest takvih komadića. Nazivamo ih kromosomima - to su
one šareno obojene stvarčice čiju sam vam fotografiju dao.«
»O! Moj brat ju je objesio na zid, kraj mamine i sestrine slike«, rekla je
Deborah i pogledala Zakariyyu. »Jesi znao da je ovo čovjek koji ti je dao onu
sliku?«
Zakariyya je pogledao u pod i kimnuo glavom, a kutovi usana izvili su mu
se u jedva zamjetan osmijeh.
»U DNK na toj slici sadržane su sve informacije koje su Henriettu činile
Henriettom«, rekao im je Christoph. »Je li vaša majka bila niska ili visoka?«
»Niska.«
»A imala je tamnu kosu, točno?«
Svi smo kimnuli.
»Pa, svi su ti podaci došli iz njezine DNK«, rekao je. »Baš kao i njezin rak
- potekao je iz pogreške u DNK.«
Deborahino se lice objesilo. Mnogo je puta čula da da je nešto od te DNK
iz jezgre stanica naslijedila od majke. Zato nije htjela čuti da je i majčin
rak zapisan u DNK.
»Do takvih pogrešaka može doći zbog izlaganja kemikalijama ili
zračenju«, rekao je Christoph, »ali u slučaju vaše majke pogrešku je izazvao
HPV, virus genitalnih bradavica. Dobra vijest za vas je to da djeca ne
nasljeđuju od roditelja takve vrste promjena u DNK - do njih je došlo zbog
izloženosti virusu.«
»Znači da mi nemamo to zbog čega njene stanice rastu zauvijek?« upitala
je Deborah. Christoph je je niječno odmahnuo glavom. »Sad mi to
kažete!« vikne Deborah. »Hvala Bogu dragome, jer bome sam se brinula.«
Pokazala je na stanicu na zaslonu koja je izgledala dulja od ostalih. »Ova
je rak, ne? A ostale su normalne?«
»Zapravo, sve su HeLa stanice rak«, rekao je Christoph.
»Čekajte malo«, ubacila je, »hoćete reć da više nije živa nijedna normalna
stanica od naše majke? Samo njen rak?«
»Točno.«

223
 Knjige.Club Books

»Znate, ja sam cjelo vrijeme mislila da su još uvjek žive mamine obične
stanice!«
Christoph se opet nagnuo nad mikroskop i počeo brzo micati stanice po
zaslonu sve dok nije uskliknuo: »Pogledajte, ondje! Vidite onu
stanicu?« Pokazao je na sredinu zaslona. »Vidite kako ima veliku jezgru, koja
izgleda kao da ju je netko pritisnuo po sredini? Ta se stanica upravo dijeli,
pred našim očima! A obje će nove stanice u sebi imati DNK vaše majke.«
»Bože blagi«, šapnula je Deborah, pokrivši usta rukom.
Christoph je nastavio objašnjavati staničnu diobu, ali Deborah nije
slušala. Stajala je opčinjena, promatrajući kako se stanica njezine majke dijeli
u dvije, baš kao što su se stanice dijelile dok je Henrietta još bila samo
zametak u majčinoj utrobi.
Deborah i Zakariyya zurili su u zaslon kao da su u transu, otvorenih usta,
obješenih obraza. Jedva su se i sjećali majke žive, a ovo je bilo najbliže
tomu što će ikada vidjeti.
Nakon duge tišine, Zakariyya reče: »Ako su to stanice od naše majke, kako
to da nisu crne iako je ona bila crna?«
»Pod mikroskopom stanice nemaju boju«, objasnio mu je Christoph. »Sve
izgledaju isto - prozirne su dok ih mi ne obojimo. Po stanicama ne
možete odrediti boju kože osobe od koje potječu.« Mahnuo je Zakariyyi neka
priđe bliže. »Biste li ih htjeli pogledati pod mikroskopom? Bolje se vide nego
na zaslonu.«
Christoph je pokazao Deborah i Zakariyyi kako se služiti mikroskopom.
»Pogledajte kroz ovo, ovako... skinite naočale... sad okrečite ovo da
izoštrite sliku.« Deborah je napokon uspjela vidjeti kako treba. Na trenutak
joj je pred očima bio ocean majčinih stanica obojenih u prozračnu
fluorescentnu zelenu.
»Prekrasne su«, šapnula je, a zatim ih nastavila promatrati u tišini. Na
kraju je rekla, ne podižući pogled sa stanica: »Bože, nikad nisam mislila da
ću si majku gledati pod mikroskopom, nisam si to ni u snu mogla zamisliti.«
»Da, Hopkins je napravio priličan propust, mislim«, rekao je Christoph.
Deborah se naglo uspravila i zatečeno ga pogledala, jer nije očekivala da
će ikada čuti da jedan znanstvenik - i to jedan s Hopkinsa - kaže takvo
što. Potom je opet pogledala kroz mikroskop i rekla: »John Hopkin je škola
za učenje, a to je važno. Ali ovo je moja mama. To ko niko ne shvaća.«
»Istina«, rekao je Christoph, »u svim udžbenicima i na predavanjima bilo
je HeLa ovo, HeLa ono. Neki znaju da su to inicijali stvarne osobe, ali ne znaju
tko je ona. A to je važan povijesni podatak.«
Deborah je izgledala kao da bi ga najradije zagrlila. »Ovo je čudo«, rekla
je, tresući glavom i gledajući ga kao da je priviđenje.

224
 Knjige.Club Books

Iznenada je Zakariyya počeo vikati nešto o Georgeu Geyu. Deborah je

udarila štapom o pod i prekinula ga u pola rečenice.
»Zakariyya je jako ljut na sve ovo šta se događalo«, objasnila je
Christophu. »Trudim se da ga smirim. Nekad eksplodira, ali i on se trudi.«
»Ne krivim vas što se ljutite na to«, rekao je Christoph. A potom im je
pokazao katalog putem kojega naručuje stanice HeLa. Unutra je bio
dugačak popis različitih klonova HeLa koje svatko može kupiti za 167 dolara
po bočici.
»To biste vi trebali dobiti«, rekao je Christoph Deborah i Zakariyyi.
»Je, baš«, odgovori Deborah. »Šta bi ja sa bočicom maminih stanica?«
Nasmijala se.
»Ne, htio sam reći da ste vi trebali dobiti novac. Barem jedan dio.«
»Oh«, rekla je, zatečena. »U redu je. Znate, kad ljudi saznaju ko je bila
HeLa, prvo šta kažu je: ‘Svi bi vi trebali bit milijunaši!’«
Christoph je kimnuo glavom. »Sve je počelo s njezinim stanicama«, rekao
je. »Jednom kad pronađemo lijek za rak, definitivno će to velikim dijelom biti
zahvaljujući stanicama vaše majke.«
»Amen«, reče Deborah. A zatim, bez trunke ljutnje, doda: »Ljudi će uvijek
zarađivati na tim stanicama, a mi nit išta možemo po tom pitanju, nit ćemo
išta imat od toga.«
Christoph je rekao da smatra da to nije u redu. Zašto se vrijedne stanice
ne bi tretirale kao nafta. Kad pronađeš naftu na nečijoj zemlji, ne smatra
se njihovom, ali oni svakako dobiju dio zarade. »Ali u današnje vrijeme
nitko ne zna kako postupiti kad su u pitanju stanice«, rekao je. »U vrijeme
kad se vaša majka razboljela, liječnici su radili što su htjeli, a pacijenti nisu
ništa pitali. Ali danas pacijenti itekako žele znati što se događa.«
»Amen«, ponovila je Deborah.
Christoph im je dao svoj broj telefona i rekao im da ga mogu nazvati ako
i kad god budu imali pitanja o stanicama njihove majke. Dok smo išli prema
dizalu, Zakariyya je dotaknuo Christopha po leđima i zahvalio mu. Vani je
isto učinio i sa mnom, a zatim je krenuo prema autobusu kojim će se vratiti
kući.
Deborah i ja stajale smo u tišini, gledajući za njim. A onda me zagrlila i
rekla: »Mala, upravo si doživila čudo.«

225
 Knjige.Club Books

33
Duševna
bolnica za
obojene

Nekoliko sam stvari obećala Deborah da ćemo zajedno

napraviti: prvo, da ćemo otići pogledati stanice njezine majke; i drugo, da
ćemo otkriti što se dogodilo Elsie. I tako smo, dan nakon posjeta
Christophovu laboratoriju, Deborah i ja krenule na jednotjedno putovanje
koje će početi u Crownsvilleu, gdje smo se nadale pronaći medicinsku
dokumentaciju njezine sestre, a zatim otići u Clover i završiti putovanje u
Roanokeu, u Henriettinoj rodnoj kući.
Bio je Majčin dan, što je za Deborah uvijek bio tužan dan, a ni ovaj nije
dobro počeo. Bila je planirala prije puta odvesti unuka Alfreda u posjet
njegovu ocu u zatvor, ali sin ju je nazvao i rekao joj da ne želi vidjeti ni nju
ni malog Alfreda sve dok ne iziđe na slobodu, jer ne želi sina gledati kroz
staklo. Rekao joj je i da bi volio saznati više o baki Henrietti i zamolio je neka
mu pošalje sve podatke koje ćemo otkriti na putovanju.
»Cjeli život čekam da mi to kaže«, rekla mi je, plačući. »A1 nisam mislila
da mora završit u zatvoru da to dočekam.« Ali ponovno nije dopustila da je to
obeshrabri: »Neću dat da me to zaustavi. Hoću se fokusirat na dobro, ko kad
smo išle pogledati mamine stanice, tako sad oću saznat sve o sestri.« Pa smo
krenule u Crownsville, svaka u svome autu.
Ne znam kako sam očekivala da će izgledati bivša Duševna bolnica za
obojene, ali definitivno ne kao ono što smo ondje zatekle. Bolnički centar
Crownsville prostire se na više od 485 hektara, s blistavim zelenim
brdašcima, savršeno pokošenim travnjacima, puteljcima, stablima trešanja i
stolovima za piknik. Glavna je zgrada od crvene cigle s bijelim stupovima 1
trijemom ukrašenim širokim stolcima i svijećnjacima. Izgledalo je kao lijepo
mjesto za sjedenje, pijuckanje čaja ili nekog južnjačkog koktela. Jedna od
starih bolničkih zgrada sad je bila skladište hrane, u drugima su se smjestile

226
 Knjige.Club Books

razne druge djelatnosti: policijska jedinica, alternativna srednja škola i

Rotary Club.
Prolazeći pokraj praznih ureda u dugačkom bijelom hodniku u glavnoj
zgradi, govorile smo: »Ima li koga?« i »Gdje su svi?« i »Ovo je mjesto
čudno.« A zatim smo na kraju hodnika pronašle bijela vrata s višegodišnjim
naslagama otisaka dlanova. Na njima je bilo napisano - velikim tiskanim
slovima napisanima kroz šablonu - MEDICINSKA DOKUMENTCIJA. Ispod
toga je manjim slovima pisalo: ULAZ ZABRANJEN.
Deborah je primila za kvaku i duboko udahnula. »Smo spremne za ovo?«
upitala je. Kimnula sam. Jednom je rukom zgrabila moju, drugom
širom otvorila vrata pa smo zakoračile unutra.
Našle smo se u kavezu od guste bijele rešetke, koji se otvarao u
medicinski arhiv - praznu prostoriju veličine skladišta, u kojoj nije bilo
osoblja, pacijenata, stolaca, posjetitelja, ali ni medicinske dokumentacije.
Prozori su bili zapečaćeni, imali su rešetke i debele naslage prašine. Siv tepih
imao je nabore od desetljeća hodanja po njemu. Cijelom dužinom prostorije
protezao se drveni zid visine do struka, koji je odvajao čekaonicu od dijela
označena natpisom: SAMO ZA OSOBLJE, gdje se nalazilo nekoliko redova
praznih metalnih polica.
»Ne mogu vjerovati«, šapnula je Deborah. »Sva je dokumentacija
nestala?« Prelazila je prstima po praznim policama, mrmljajući: »Ubili su je
pedespete... oću te papire... znam da nije bilo dobro... Zašto bi ih se
inače rješili?«
Nitko nam nije trebao reći da se u Crownsvilleu dogodilo nešto strašno -
osjećalo se to u zidovima.
»Pođimo pronaći nekoga tko nam nešto može reći«, pozvala sam je.
Nabasale smo na još jedan hodnik i Deborah je počela vrištati: »Oprostite!
Trebamo nać medicinsku dokumentaciju! Jel zna neko di je to?«
Na kraju je iz jednog ureda provirila mlada žena i pokazala nam drugi
ured smješten malo niže u hodniku, odakle su nas poslali u treći. Na
kraju smo se našle u uredu s visokim muškarcem guste sijede brade u stilu
Djeda Mraza i raskuštranih, čupavih obrva. Deborah je odmah otutnjala do
njega, rekavši: »Zdravo, ja sam Deborah, a ovo je moja novinarka. Možda ste
čuli za nas, moja mama je ušla u povjest sa stanicama, a mi trebamo neš
potražit u medicinskoj dokumentaciji.«
Muškarac se nasmiješio. »Tko je bila vaša majka«, upitao je, »i o kakvim
je stanicama riječ?«
Objasnile smo zašto smo ondje, a on nam je rekao da se tekuća
dokumentacija čuva u drugoj zgradi, a da u Crownsvilleu nije ostalo mnogo

227
 Knjige.Club Books

povijesti. »Da barem imamo arhivista, ali nemamo«, rekao je. »Bojim se da
sam ja najbliže tomu.«
Zvao se Paul Lurz i bio je voditelj odjela poboljšanja, ali također socijalni
radnik koji je bio studirao povijest, koju je jako volio. Ponudio nas je
neka sjednemo.
»U četrdesetima i pedesetima nije bilo mnogo sredstava za liječenje
crnaca«, rekao je. »Bojim se da Crownsville u ono vrijeme nije bio baš lijepo
mjesto.« Pogledao je Deborah. »Vaša je sestra bila ovdje?«
Kimnula je.
»Recite mi nešto o njoj.«
»Moj otac veli da je u glavi uvjek ostala djete«, rekla je i posegnula u torbu
po izgužvanu presliku Elsiene smrtovnice, koju je odmah potom počela
naglas čitati: »Elsie Lacks... uzrok smrti (a) respiratorni kolaps (b)
epilepsija (c) cerebralna paraliza... Provela pet godina u državnoj bolnici
Crownsville.« Pružila je Lurzu Elsienu fotografiju koju je Zakariyya imao na
zidu. »Ne vjerujem da je moja sestra imala sve to.«
Lurz je zatresao glavom. »Na ovoj slici ne izgleda kao da je imala
cerebralnu paralizu. Kako lijepo dijete.«
»Imala je napadaje«, rekla je Deborah. »I nikad nije naučila ić na zahod.
Ali mislim da je samo bila gluha. Ja i braća, mi smo svi nagluhi radi
oštećenja živaca, zato jer su naši mama i tata bili rođaci i imali su sifilis.
Nekad se pitam jel bi još bila živa da ju je neko naučio jezik gluhih.«
Lurz je sjedio prekriženih nogu, gledajući Elsienu fotografiju. »Morate se
pripremiti«, rekao je blagim glasom. »Ponekad je znati jednako bolno kao i
ne znati.«
»Spremna sam«, rekla je Deborah, kimajući glavom.
»Imali smo ozbiljan problem s azbestom«, rekao je. »Većina naših dosjea
iz pedesetih i ranijih godina bila je kontaminirana. Umjesto da čiste
stranicu po stranicu i tako sačuvaju dosjee, odlučili su ih spremiti u plastične
vreće i zakopati.«
Prišao je spremištu nedaleko od svog stola, koje je bilo puno polica i
ormarića. U stražnji je kut bio ugurao stolić okrenut prema zidu. Lurz je
u Crownsvilleu počeo raditi 1964, dok je još bio student
dvadesetogodišnjak, a već je tada imao naviku skupljati moguće vrijedne
povijesne dokumente: bolesničke kartone, preslike starih upisnica koje su
mu privukle pozornost: dijete bez obitelji, primljeno slijepo na jedno oko i
deformirana lica, hospitalizirano bez ikakva očitog psihičkog poremećaja.
Lurz je nestao u spremištu, a kroz lupkanje i šuškanje papira čulo se
njegovo mrmljanje »Bilo ih je nekoliko... Ma imao sam ih prije dva
tjedna... Ah! Evo ga.« Izišao je iz spremišta s naramkom velikih knjiga debelih

228
 Knjige.Club Books

hrbata, uvezanih u zeleno platno. Bile su izvitoperene od starosti, prašnjave

i debelih požutjelih listova.
»Ovo su izvješća s obdukcije«, rekao je, otvarajući prvu knjigu, a ured je
ispunio zadah plijesni. Pronašao ih je kopajući po podrumu napuštene
zgrade još negdje u osamdesetima, rekao je. Kad ih je prvi put otvorio, iz njih
su na stol istrčkarale stotine buba.
Između 1900, kad se bolnica otvorila, i kraja pedesetih, kad se shvatilo da
su dosjei kontaminirani, kroz Crownsville su prošle tisuće pacijenata. Njihovi
bi dosjei - da su bili sačuvani - ispunili nekoliko takvih spremišta. Ova je
gomilica bila sve što je od njih ostalo.
Lurz je izvukao knjigu koja je sadržavala neka izvješća iz 1955, godine
kad je umrla Elsie, a Deborah je uzbuđeno ciknula.
»Kako ste rekli da se zvala, punim imenom i prezimenom?« upitao je
Lurz, prelazeći prstom po popisu imena ispisanih urednim rukopisom.
»Elsie Lacks«, odgovorila sam, vireći mu preko ramena, dok mi je srce
ubrzano kucalo. A onda sam, kao u izmaglici, pokazala na riječi Elsie Lacks na
stranici i uzviknula: »Bože moj! Evo je!«
Deborah je naglo udahnula i problijedila. Sklopila je oči, zgrabila me za
ruku da održi ravnotežu i šapnula: »Hvala ti, Gospode. Hvala ti.«
»To me stvarno iznenađuje«, rekao je Lurz. »Nije baš bilo vjerojatno da
ćemo je naći.«
Deborah i ja počele smo pocupkivati i pljeskati. Ma što da saznamo, taj će
nam podatak ipak nešto reći o Elsienu životu, bolje išta nego ništa, mislile
smo.
Lurz je otvorio knjigu na Elsienoj stranici, a zatim je sklopio oči i pritisnuo
knjigu na prsa prije no što smo išta mogle vidjeti. »Nikad prije nisam u tim
izvješćima vidio slike«, šapnuo je.
Spustio je knjigu da svi možemo vidjeti i iznenada kao da je vrijeme stalo.
Glave samo što nam se nisu doticale dok smo stajali nagnuti nad stranicom, a
Deborah je zavapila: »O, sunce moje! Izgleda točno ko moja kćer! Ma ista je
ko Davon! Jako je slična mom tati! Ima tu glatku maslinastu kožu kakvu imaju
Lacksovi.«
Lurz i ja samo smo zurili, bez riječi.
Na fotografiji, Elsie je stajala ispred zida s oznakama koji je služio za
mjerenje visine. Kosa, koju je Henrietta znala satima češljati i upletati, jako je
kovrčava i zapetljana u guste pramenove, koji dosežu do oznake za
150 centimetara. Njezine nekoć divne oči razrogačene su, i kao da imaju
modrice, a tako su otečene da su kapci gotovo zatvoreni. Zagledana je
nekamo iza fotoaparata, plače, a lice joj je izobličeno i jedva prepoznatljivo;
nosnice upaljene i slijepljene naslagama sluzi, usne - tako otečene da su

229
 Knjige.Club Books

dvaput veće no što bi trebale biti - okružene tamnom, raspucalom kožom;

jezik natečen i viri joj iz usta. Izgleda kao da vrišti. Glava joj je neprirodno
nagnuta ulijevo, brada podignuta, a na mjestu je drži par bijelih ruku.
»Neće da joj glava bude tako«, šapnula je Deborah. »Zašto joj drže glavu
tako?«
Nitko nije odgovorio. Samo smo zurili u te velike bijele ruke oko Elsiena
vrata. Bile su ženske, manikirane, s malo razmaknutim malim prstima -
ruke kakve bi čovjek prije očekivao u reklami za lak za nokte nego oko
vrata djeteta koje plače.
Deborah je položila svoju staru fotografiju Elsie kao male djevojčice
pokraj te novije.
»O, bila je prelijepa«, šapnuo je Lurz.
Deborah je prešla prstom preko Elsiena lica na fotografiji iz Crownsvillea.
»Izgleda ko da se pita di sam ja«, rekla je. »Izgleda ko da treba sestru.«
Fotografija je bila pričvršćena za gornji lijevi ugao Elsiena nalaza
obdukcije, koji smo Lurz i ja počeli čitati, povremeno naglas čitajući dijelove
rečenica: »dijagnosticiran idiotizam«... »izravno povezano sa sifilisom«...
»izazivala povraćanje guranjem prstiju u grlo, što je trajalo punili šest
mjeseci, sve do smrti«. Na kraju je pisalo da je povraćala smjesu koja je
izgledala »kao mljevena kava«, što je vjerojatno bila zgrušana krv.
Baš kad je Lurz pročitao »kao mljevena kava«, u ured je uletio nizak,
nabit, proćelav muškarac u poslovnom odijelu i rekao mi neka smjesta
prestanem zapisivati, zahtijevajući da mu kažem što radimo.
»Ovo je obitelj jedne od pacijentica«, otresao se Lurz. »Došle su pogledati
njezinu medicinsku dokumentaciju.«
Tip je zastao, gledajući Deborah pa mene: niska crnkinja od pedesetak
godina i viša bjelkinja u kasnim dvadesetim. Deborah se čvrsto primila
za svoj štap i prodorno se zagledala u njega pogledom koji ga je molio neka
se samo usudi nešto reći pa će dobiti svoje. Posegnula je u torbu i izvukla tri
lista papira: svoj rodni list, Elsien rodni list i pravni dokument koji joj je
davao punomoć na sve što se ticalo Elsie - trebalo joj je nekoliko mjeseci da
ga pribavi, za slučaj da je netko pokuša spriječiti baš u ovome što smo sad
radile.
Sve mu je to pružila, a on je zgrabio knjigu s nalazima obdukcija i počeo
čitati. Deborah i ja šibale smo ga pogledom, obje tako bijesne što nas je
pokušao zaustaviti da nijedna od nas nije shvatila da je on jedan od vrlo
malo bolničkih službenika koji je ikada pokušao zaštititi privatnost obitelji
Lacks.
»Može li Deborah dobiti presliku nalaza obdukcije?« upitala sam Lurza.

230
 Knjige.Club Books

»Može«, odgovorio je, »ako preda pisani zahtjev.« Dohvatio je list papira
sa svog radnog stola i pružio joj ga.
»Što da napišem?« upitala je.
Lurz je počeo diktirati: »Ja, Deborah Lacks...«
Za nekoliko je trenutaka na otrgnutom listu papira imala napisan
službeni zahtjev, koji je potom predala Lurzu i rekla mu: »Trebam i dobru
povećanu kopiju te slike.«
Prije no što je Lurz otišao fotokopirati, s ćelavcem za petama, pružio mi
je snop fotografija i dokumenata da ih pregledamo dok ga nema. Na vrhu je
bio članak iz Washington Posta iz 1958, tri godine nakon Elsiene smrti,
naslovljen:

PRENAPUČENA BOLNICA »IZGUBILA« IZLJEČIVE PACIJENTE

Manjak osoblja u Crownsvilleu uzrok je što
mnogi postaju kronični bolesnici.

Čim sam pročitala naslov, okrenula sam članak licem prema dolje, a na
trenutak sam razmatrala mogućnost da ga uopće ne pokažem Deborah.
Pomislila sam da bih ga možda najprije trebala pročitati, da je mogu
pripremiti za moguće loše vijesti. Ali zgrabila mi ga je iz ruke, pročitala naslov
naglas, a zatim podigla staklast pogled.
»Ovo je ljepo«, rekla je, pokazujući na veliku ilustraciju koja je prikazivala
skupinu muškaraca u raznim fazama očaja, kako se drže za glave, leže
na podu ili sjede zbijeni u kutu. »Rado bi ovo stavila doma na zid.« Vratila
mi je članak i zamolila me neka joj ga pročitam.
»Jeste li sigurni?« upitala sam. »Unutra vjerojatno pišu neke stvari koje
bi vas mogle pogoditi. Hoćete li da ga prvo sama pročitam pa vam ga samo
prepričam?«
»Ne«, otresla se. »Ko što nam je on maloprije reko, nisu imali novaca za
crnce.« Stala je iza mene da mi može viriti preko ramena dok čitam, a zatim
je brzo preletjela pogledom preko stupaca, pokazujući na neke riječi:
»Grozno?« rekla je. »Jezivi odjeli za obojene?«
Crownsville u kojemu je umrla Elsie bio je mnogo gori od svega što smo
Deborah i ja bile zamišljale. Pacijente su dopremali iz obližnje
duševne bolnice u teretnim vagonima. Kad je Elsie umrla, 1955. godine,
pacijenata je u Crownsvilleu bilo više no ikad, a njihov je broj dosegnuo 2700,
gotovo osam stotina više od maksimalnog kapaciteta. Bili su nam dostupni
samo podaci iz 1948, a oni su pokazivali da je na svakih 226 pacijenata bio
samo jedan liječnik, a da je broj umrlih pacijenata uvelike nadmašivao broj
onih koji su bivali otpušteni. Pacijenti su bili zaključani u loše prozračivane
231
 Knjige.Club Books

odjele, koji su umjesto zahoda imali odvode u podu. Crni muškarci, žene i
djeca koji su patili od raznih bolesti, od demencije i tuberkuloze do
»nervoze«, »manjka samopouzdanja« i epilepsije bili su nagurani u svaki
iskoristivi metar prostora, uključujući i podrumske prostorije bez prozora i
ograđene trijemove. Ako su i imali krevete, na jednom ih je madracu spavalo
dvoje ili više, okrenuti tako da je jednomu glava bila ondje gdje su drugomu
bile noge, a morali su puzati preko mora usnulih tijela da bi došli do svog
kreveta. Nije ih se razdvajalo prema starosti ili spolu, pa su često među
pacijentima bili i počinitelji seksualnih zločina. Bilo je pobuna i oružja
izrađena od raznih stvari. Nemirne bi pacijente vezali za krevet i izdvojili u
zaključane samice.
Poslije sam saznala da su, u vrijeme Elsiena boravka u Crownsvilleu,
znanstvenici često provodili istraživanja na tamošnjim pacijentima bez
dopuštenja.
Jedna se studija zvala Pneumoencefalografska i RTG-ispitivanja na 100
epileptičara. Pneumoencefalografija je razvijena 1919. kao tehnika snimanja
mozga, koji pliva u tekućini. Ta tekućina štiti mozak od oštećenja, ali i otežava
rentgensko snimanje, jer su snimke kroz tekućinu mutne.
Pneumoencefalografija je uključivala bušenje rupa u lubanjama ispitanika,
kroz koje su ispuštali tekućinu koja okružuje mozak, a zatim bi umjesto nje u
lubanju upumpali zrak ili helij, da se dobiju oštre slike mozga kroz kosti.
Popratne pojave - strašne glavobolje, vrtoglavice, napadaji, povraćanje -
trajale su sve dok tijelo ne bi prirodnim putem ponovno ispunilo lubanju
likvorom, za što je obično potrebno dva do tri mjeseca. S obzirom na to da je
mogla izazvati trajna oštećenja mozga i paralizu, od pneumoencefalografije
se potpuno odustalo u 1970-ima.
Nema dokaza da su znanstvenici koji su provodili istraživanja na
pacijentima iz Crownsvillea dobili dopuštenje za to, bilo od samih pacijenata,
bilo od njihovih obitelji. S obzirom na broj pacijenata naveden u
pneumoencefalografskim istraživanjima i na razdoblje kad je studija nastala,
rekao mi je Lurz poslije, vrlo je izgledno da je obuhvaćala svu epileptičnu
djecu u bolnicu, uključujući Elsie. Isto vrijedi za najmanje još jednu studiju,
koja se zvala Uporaba dubokih čeonih sonda u proučavanju psihomotorne
epilepsije, u sklopu koje su se pacijentima u mozak gurale metalne sonde.
Ubrzo nakon Elsiene smrti u Crownsville je došao novi upravitelj, koji je
počeo otpuštati stotine pacijenata hospitaliziranih bez valjana razloga.
U članku iz Washington Posta bile su navedene njegove riječi: »Najgore
što možete učiniti bolesnoj osobi jest da zatvorite vrata i zaboravite na nju.«
Kad sam to naglas pročitala, Deborah je prošaptala: »Nismo zaboravili na
nju. Mama je umrla... a meni niko nije reko da mi je sestra tu. Ja bi je
bila izvukla van.«

232
 Knjige.Club Books

Na odlasku Deborah je zahvalila Lurzu za podatke koje nam je

dao, rekavši: »Već dugo, dugo čekam na ovo, doktore.« Kad ju je pitao je li
dobro, oči su joj se napunile suzama i odgovorila je: »Ko što uvjek
kažem braći, ne možeš ovo raditi s mržnjom u srcu. Moraš stalno imati na
pameti da su to bila druga vremena.«
Kad smo izišle van, upitala sam Deborah je li sigurna da je dobro. Samo
se nasmijala, kao da sam luda. »To ti je bila odlična ideja, da dođemo ovamo«,
rekla je i požurila prema parkiralištu, uskočila u auto i spustila prozor. »Kud
ćemo sad?«
Lurz je bio spomenuo da su svi preostali dokumenti i dosjei iz
Crownsvillea pohranjeni u Državnom arhivu države Maryland u Annapolisu,
desetak kilometara odavde. Rekao je da ne vjeruje da imaju išta iz pedesetih
godina, ali da se ipak isplati pogledati.
»Idemo u Annapolis da vidimo jel imaju još šta od moje sestre?«
»Nisam sigurna da je to dobra ideja«, rekla sam. »Zar vam ne bi dobro
došlo malo odmora?«
»Ma kakvi!« viknula je. »Čeka nas još puno novinarenja - tek smo počele
i baš nam je dobro krenulo!« Krenula je uz škripu guma, smiješeći mi se
i mašući mi kroz prozor novom slikom svoje sestre. Brzo sam uskočila u
svoj auto i krenula za njom.
Desetak minuta poslije ušle smo na parkiralište Državnog arhiva, a
Deborah je poskakivala na sjedalu svog auta, iz kojega je tako glasno treštala
crkvena glazba da sam je dobro čula i kroza zatvorene prozore. Kad smo ušle
u zgradu, uputila se ravno prema prijemnom uredu i odmah je iz
torbe izvadila majčinu medicinsku dokumentaciju te počela mahati njome
iznad glave, govoreći: »Moju majku zovu HeLa! U svim je kompjuterima!«
Laknulo mi je kad su nam rekli da u arhivi nemaju Elsien dosje. Nisam
znala koliko bi još toga Deborah bila kadra podnijeti, a bojala sam se
što bismo mogle pronaći.
Ostatak dana prošao je kao u magli. Dok smo vozile prema Cloveru, svaki
put kad smo stale Deborah bi izjurila iz auta i gurala pod nos novu
Elsienu fotografiju svakomu koga smo sreli: ženi na ulici, radniku na
benzinskoj crpki, pastoru u maloj crkvi, konobarici u restoranu. Svaki put je
rekla: »Zdravo, ja sam Deborah, a ovo je moja novinarka, vjerojatno ste čuli
za nas, moja mama je ušla u povjest sa svojim stanicama, a upravo smo našle
ovu sliku od moje sestre!«
Svaki je put reakcija bila ista: čisti užas. Ali Deborah to nije primjećivala.
Samo se smiješila i smijala, govoreći: »Tako sam sretna da nam
novinarenje ide tako dobro!«

233
 Knjige.Club Books

Kako je dan odmicao, tako je priča u pozadini fotografije postajala sve

zamršenija. »Malo je natekla od plakanja, jer joj fali mama«, rekla je u jednom
trenutku. Drugi put je objasnila: »Uzrujana je jer me tražila, a nije me mogla
nać.«
Povremeno bi stala uz cestu i mahnula mi neka i ja stanem, da mi može
ispričati sve što joj je palo na pamet u vožnji. U jednom je trenutku
zaključila da mora unajmiti sef u banci u koji će pohraniti majčinu Bibliju i
uvojak kose; poslije me pitala treba li zaštititi prava na Henriettin potpis, da
ga nitko ne može ukrasti. Na benzinskoj crpki, dok smo čekale u redu za WC,
izvukla je čekić iz naprtnjače i rekla: »Da mi bar obitelj da domaću kuću pa
da mogu od nje napravit povjesno mjesto. Ali ne daju, pa ću si uzeti bar kvaku,
da imam bar neš.«
U jednom se trenutku izvukla iz auta, izgledajući kao da će svakoga časa
zaplakati. »Teško mi je pratit cestu«, rekla je. »Stalno gledam sestrinu
sliku.« Vozila je s obje fotografije na sjedalu suvozača, pogledavajući ih u
vožnji. »Ne ide mi to iz glave. Stalno mislim na to šta je sve prošla prije smrti.«
Htjela sam joj uzeti tu fotografiju, da prestane mučiti samu sebe, ali ne bi
mi dopustila. Pa sam joj stalno govorila da bismo možda trebale krenuti
kući, da su nam protekla dva dana bila prilično naporna i da možda nije
spremna za toliko novinarskog istraživanja odjednom. Ali svaki put mi je
rekla da sam luda ako mislim da će sad prestati. I tako smo nastavile dalje.
U nekoliko navrata tijekom dana Deborah je rekla da bih - kad stanemo
negdje gdje ćemo prespavati - trebala uzeti medicinsku dokumentaciju
njezine majke sa sobom. »Znam da moraš pregledat svaku stranicu i napravit
bilješke, jer moraš znati sve činjenice.« I tako mi ju je napokon dala, kad smo
se oko devet navečer zaustavile kod nekog hotela između Annapolisa i
Clovera.
»Idem spavati«, rekla je, ulazeći u sobu pokraj moje. »A ti si daj oduška.«

234
 Knjige.Club Books

34
Medicinska
dokumentacija

Nekoliko minuta poslije, Deborah je već lupala na moja vrata.

Presvukla se u golemu bijelu majicu koja joj je dopirala do ispod koljena - na
njoj je bila slika dječjega crteža žene koja vadi keksiće iz pećnice i riječ BAKA
napisana djetinjim rukopisom.
»Odlučila sam da neću u krevet«, rekla je činjeničnim tonom. »Hoću to
gledat s tobom.« Bila je nemirna i živčana, kao da je upravo popila
nekoliko šalica jake kave. U jednoj je ruci grčevito stiskala fotografiju Elsie iz
Crownsvillea, drugom je zgrabila torbu s majčinom medicinskom
dokumentacijom sa stolića kamo sam je bila stavila. Istresla je sadržaj na moj
krevet, baš kao i one prve večeri, kad smo se tek upoznale.
»Ajmo na posao«, rekla je.
Bilo je više od sto stranica, mnoge su bile izgužvane, presavijene ili
poderane, a sve su bile razbacane bez ikakva reda. Nekoliko sam trenutaka
stajala i zurila, zatečena poraznom količinom papira, zatim sam rekla da
bismo ih možda mogle zajedno pregledati, a onda bih ja pronašla neko mjesto
gdje mogu fotokopirati ono što mi treba.
»Ne!« viknula je Deborah, a zatim se nervozno nasmiješila. »Možemo
čitati tu, a ti si bilježi šta ti treba.«
»To bi potrajalo danima«, rekoh.
»Ne, ne bi«, rekla je Deborah, popela se na krevet, na sve četiri prešla
preko papira i sjela prekriženih nogu na sredinu.
Privukla sam naslonjač, otklopila prijenosno računalo pa smo počele
sortirati papire. Bilo je tu svega - vlasnički list za komadić zemlje u Cloveru,
koji je Deborah kupila za one dvije tisuće dolara od očeve odštete za trovanje
azbestom. Novinski članak iz 1997. s policijskom fotografijom Lawrenceova
sina, ispod koje je pisalo: TRAŽI SE. LAWRENCE LACKS, ZBOG
ORUŽANE PLJAČKE. Narudžbenice za kupnju stanica HeLa putem interneta,
računi, brošure iz Deborahine crkve i naoko bezbroj preslika fotografije

235
 Knjige.Club Books

podbočene Henriette. I nekoliko desetaka stranica iz bilježnice gdje je

Deborah bila napisala definicije znanstvenih i pravnih pojmova te pjesme o
svom životu:

pregled
za rak
nemam novaca
to je za bjele i bogate
moja majka je bila crnkinja
crna sirotinja si to ne može priuštiti
bjesna da bjesna sam
iskoristili su nas uzeli nam krv i lagali
Morali smo si sami platiti preglede, pa jel to možete
vjerovati.
John Hopkin bolnica i sva druga mjesta koja imaju stanice
od moje majke, njoj Ništa nisu dali.

Dok sam čitala, Deborah je dohvatila nekoliko fotokopiranih stranica iz

genealoškog priručnika i pokazala mi ih, rekavši: »Po tome sam znala
da trebam punomoć i da moram uzeti sve te papire da bi mi u Crownsvilleu
dali podatke o sestri. Nisu znali s kim imaju posla!« Sve je vrijeme
promatrala moje ruke kako prevrću listove.
Prinijela sam jednu stranicu bliže licu da bolje vidim sitna slova, a zatim
sam naglas pročitala: »‘Ova dvadesetosmogodišnja’... nešto... ne
uspijevam pročitati rukopis... ‘Rh pozitivna’.« Bilješka je nosila datum 2.
studenoga 1949.
»O!« rekla sam iznenada. »Ovo je tri dana prije vašeg rođenja - vaša je
majka ovdje trudna, s vama u trbuhu.«
»Šta? O moj Bože!« vrisnula je Deborah, istrgnula mi papir iz ruke i
zagledala se u njega obješene čeljusti. »Šta još piše?«
Bio je to uobičajeni kontrolni pregled, rekla sam joj. »Pogledajte, ovdje«,
rekla sam, pokazujući na mjesto na stranici. »Cerviks joj je raširen dva
centimetra... Priprema se za porod.«
Deborah je skakala po krevetu, plješćući rukama, a zatim je dohvatila još
jednu stranicu iz medicinske dokumentacije.
»Pročitaj ovu!«

236
 Knjige.Club Books

Na njoj je bio datum 6. veljače 1951. »To je otprilike tjedan dana nakon
što je prvi put otišla u bolnicu zbog cervikalnog karcinoma«, rekla sam.
»Budi se iz anestezije nakon biopsije. Kaže da se osjeća dobro.«
Sljedećih nekoliko sati Deborah je iz gomile vadila papire da joj ih
pročitam i da ih razvrstam. U jednom bi trenutku skvičala od radosti zbog
neke činjenice koju sam pronašla, a u drugom bi se uspaničila zbog neke
druge, koja joj nije dobro sjela, ili već pri pogledu na majčinu dokumentaciju
u mojim rukama. Svaki put kad bi je obuzela panika, opipavala bi po krevetu
oko sebe govoreći: »Di je nalaz obdukcije od moje sestre?« ili »Isuse, kud sam
stavila ključ od sobe?«
Povremeno bi gurnula neke papire pod jastuk, a izvukla bi ih tek kad bi
zaključila da je vrijeme da ih vidim. »Evo mamine obdukcije«, rekla mi je u
jednom trenutku. Nekoliko minuta poslije pružila mi je stranicu za koju je
rekla da joj je najdraža, jer je na njoj bio majčin potpis - jedini primjer
Henriettina rukopisa. Bio je to potpisani obrazac kojim je dala pristanak za
tretman radijem, kad je i uzet prvi uzorak stanica HeLa.
Na kraju je Deborah postala vrlo tiha. Legla je na bok i sklupčala se oko
Elsiene fotografije iz Crownsvillea, a u tom je položaju ostala tako dugo da
sam već pomislila da je zaspala. Ali onda je prošaptala: »O, Bože. Ne sviđa mi
se kako joj drži vrat.« Podigla je sliku i pokazala na bijele ruke.
»Ne«, rekla sam, »ni meni se to ne sviđa.«
»Znam da si se nadala da to neću primjetit, jelda?«
»Ne. Znala sam da ste primijetili.«
Opet je spustila glavu na krevet. Nastavile smo tako satima, ja sam čitala
i radila bilješke, a Deborah je zurila u Elsienu sliku u tišini koju bi tek
povremeno prekinula komentarima: »Moja sestra izgleda prestrašena.« »Ne
sviđa mi se taj izraz koji ima na licu.« »Gušila se?« »Kad je shvatila da više
neće vidjet majku, valjda je jednostavno odustala.« S vremena na vrijeme
žestoko bi zatresla glavom, kao da se pokušava trgnuti iz nečega.
Na kraju sam se zavalila unatrag na stolcu i protrljala oči. Bilo je gluho
doba noći, a čekala me još gomila papira koje je trebalo razvrstati.
»Možda biste trebali razmisliti o tome da napravite još jednu kopiju
majčine povijesti bolesti i da je spajalicama prikvačite s ostalim stranicama,
bilo bi se lakše snaći«, rekla sam.
Deborah je zaškiljila u mene, iznenada sumnjičava. Prešla je preko sobe
do drugog kreveta, gdje je legla na trbuh i počela čitati nalaz sestrine
obdukcije. Nekoliko trenutaka poslije, skočila je i zgrabila rječnik.
»Mojoj su sestri dijagnosticirali idiotizam?« rekla je, a zatim počela naglas
čitati definiciju. »Idiotski: potpuno bezumno ili budalasto.« Bacila je

237
 Knjige.Club Books

rječnik. »Rekli su da moja sestra ima to? Da je bezumna? Da je idiot? Kako je

to moguće?«
Rekla sam joj da su liječnici nekoć idiotizmom nazivali mentalnu
retardaciju i oštećenja mozga izazvana sifilisom. »Bila je to generička riječ
kojom su opisivali sve mentalno zaostale osobe«, rekla sam.
Sjela je pokraj mene i pokazala na drugu riječ u nalazu. »Šta ovo znači?«
upitala je pa sam joj odgovorila. Lice joj se objesilo, čeljust opustila, i
šapnula je: »Ne želim da to staviš u knjigu.«
»Neću«, rekla sam, a onda sam napravila pogrešku. Nasmiješila sam se.
Ne zato što sam mislila da je to smiješno, nego zato što sam pomislila da
je lijepo da se postavlja zaštitnički kad je riječ o njezinoj sestri. Nikad mi prije
nije rekla da nešto ne smijem napisati, a to je ionako bila riječ koju ne bih
uključila - nije mi se činila relevantnom. Pa sam se nasmiješila.
Deborah me ošinula bijesnim pogledom. »Da to nisi stavila u knjigu!«
otresla se.
»Neću«, rekla sam joj i zaista sam to mislila. Ali još sam se smiješila, sad
već više zbog nervoze.
»Lažeš«, viknula je Deborah, isključivši moj kasetofon i stisnuvši šake.
»Neću, kunem se. Evo, snimit ću se kako to govorim pa me možete tužiti
ako uporabim tu riječ.« Uključila sam snimanje i rekla u mikrofon da tu
riječ neću staviti u knjigu, a zatim opet ugasila kasetofon.
»Lažeš«, opet je viknula. Skočila je s kreveta i nadvila se nad mene,
upirući prstom u mene. »Ako ne lažeš, zašto si se onda nasmješila?«
Počela je mahnito trpati papire u svoje platnene vreće, dok sam joj ja
pokušavala objasniti i smiriti je. Iznenada je bacila torbu i zaletjela se
prema meni. Tresnula me rukom o prsa tako da sam tresnula o zid, ostavši
bez daha i udarivši se u glavu.
»Za koga radiš?« otresla se. »Za Johna Hopkina?«
»Što? Ne!« uzviknula sam, boreći se za zrak. »Znate da radim za sebe.«
»Ko te poslao? Ko te plaća?« vikala je, i dalje me držeći uza zid. »Ko plaća
za ovu sobu?«
»Već smo to raščistile!« rekla sam. »Sjećate se? Kreditne kartice?
Studentski kredit?«
A tad sam, prvi put otkad smo se upoznale, izgubila strpljenje s Deborah.
Istrgnula sam joj se iz stiska i rekla joj neka odjebe od mene i neka se
smiri. Stajala je samo nekoliko centimetara od mene, divljeg pogleda, zureći
u mene. A zatim se iznenada nasmiješila i pogladila me po kosi, rekavši:
»Nikad te prije nisam vidila ljutu. Već sam se počela pitati jel si ljudsko biće,
jer nikad nisi psovala preda mnom.«

238
 Knjige.Club Books

Potom mi je, možda zato da objasni što se upravo bilo dogodilo, napokon
ispričala o Cofieldu.
»Dobro se pretvarao«, rekla je. »Rekla sam mu da bi radije živa hodala
kroz vatru nego da mu dam mamin karton. Neću da iko drugi ima njenu
dokumentaciju. Svi na svijetu imaju njene stanice, jedino šta mi imamo od
svoje majke su ti papiri i njezina Biblija. Zato se tako uzrujam oko Cofielda.
Htio mi je uzeti jednu od to malo stvari koje imam od majke.« Pokazala je na
moj laptop na krevetu i rekla: »Ne želim da ovo tipkaš u kompjuter. Tipkaj
šta ti treba za knjigu, ali ne sve. Hoću da naša obitelj bude jedina koja ima
sve.«
Nakon što sam obećala da neću kopirati sve dokumente, Deborah je rekla
da opet ide u krevet, ali sljedećih mi je nekoliko sati svakih petnaest
ili dvadeset minuta kucala na vrata. Prvi put je mirisala na breskve, a rekla
je: »Samo sam išla do auta po losion pa sam svratila da te pozdravim.«
Svaki put bilo je nešto drugo: »Zaboravila sam rašpicu za nokte u autu!«
»Upravo su počeli Dosjei A!« »Nekako mi se jedu palačinke!« Kad god je
pokucala, šitom sam otvorila vrata, da može vidjeti da medicinska
dokumentacija na krevetu izgleda točno onako kako ju je bila ostavila.
Kad je posljednji put pokucala, otutnjala je pokraj mene u kupaonicu i
nagnula se nad umivaonik, približivši lice zrcalu. »Jel mi izbila alergija?«
povikala je. Ušla sam u kupaonicu, gdje je stajala pokazujući izbočinu veličine
kovanice na čelu. Izgledalo je kao alergija.
Okrenula se i povukla košulju niže, da joj mogu pogledati vrat i leđa, koja
su bila prekrivena crvenim ispupčenjima.
»Namazat ću si to«, rekla je. »Vjerojatno bi trebala popiti tabletu za
spavanje.« Otišla je u svoju sobu, a trenutak poslije čula sam da je pojačala
televizor. Cijelu se noć čulo vrištanje, plač i pucnjava iz nekog filma, ali
sljedeći sam je put vidjela tek u šest ujutro, sat vremena nakon što sam bila
otišla na počinak, kad mi je pokucala na vrata vičući: »Besplatan doručak!«
Oči su mi bile crvene i otečene, s tamnim podočnjacima, a još sam na sebi
imala odjeću od jučer. Deborah me pogledala i nasmijala se.
»Gle na šta ličimo!« rekla je, pokazujući na alergijske otoke koji su joj
prekrivali lice. »Isuse, sinoć sam bila tako živčana. Nisam znala kud bi
sa sobom pa sam si lakirala nokte.« Ispružila je ruke prema meni. »Gle
kavu sam grzotu napravila!« rekla je, smijući se. »To sam valjda radila kad
sam već popila tabletu za spavanje.«
Nokti i veći dio kože oko njih bili su žarke, vatrogasno crvene boje.
»Izdaleka izgleda okej«, rekla je. »Ali da sam manikirka, bome bi sad dobila
otkaz.«
Sišle smo na besplatni doručak. Deborah si je zamotala šaku minikolačića
za poslije, a zatim me pogledala i rekla: »Dobro smo, Boo.«
239
 Knjige.Club Books

Kimnula sam i rekla da znam. Ali u tom trenutku više ni u što nisam bila
sigurna.

240
 Knjige.Club Books

35
Pročišćavanje
duše

Kako je dan odmicao, tako su se alergijske otekline proširili

preko Deborahinih leđa, obrazi su joj bili crveni i puni mrlja, a ispod oba je
oka imala izražene otekline. Oba su joj kapka bila natečena i sjajila su se kao
da ih je namazala krvavocrvenim sjenilom. Opet sam je upitala je li dobro i ne
bismo li možda trebale negdje stati i potražiti liječnika. Ali samo se nasmijala.
»Ma to mi se stalno događa«, rekla je. »Dobro sam. Samo mi treba malo
Benadryla.« Kupila je bočicu Benadryla, koju je držala u torbici i cijeli je
dan pijuckala iz nje. Do podneva je već popila trećinu.
Kad smo došle u Clover, krenule smo uz rijeku pa niz glavnu ulicu i kroz
Henriettino polje duhana. Posjetile smo domaću kuću, gdje je Deborah
rekla: »Hoću da me ovdi slikaš s mojom sestrom.«
Stala je ispred kuće, okrenula obje Elsiene fotografije prema meni i
privinula ih na prsa. Zatražila je da nju i Elsie fotografiram na panju nekoć
omiljena Henriettina hrasta, a zatim i ispred nadgrobnog spomenika
Henriettine majke. A zatim je kleknula na zemlju, pokraj uleknuća za koja je
mislila da su grobovi njezine majke i sestre. »Slikaj mene i sestru karaj
maminog groba, a onda i kraj njezinoga«, rekla je. »Bit će to jedina slika na
svjetu na kojoj smo sve tri skupa.«
Na kraju smo završile u kući Henriettine sestre Gladys, malenoj žutoj
kolibi sa stolcima za ljuljanje na trijemu. Gladys je sjedila unutra, u
svojoj dnevnoj sobi s tamnim drvenim oblogama. Vani je bilo toplo, za laganu
vestu, ali Gladys je tako naložila dvostruki, široki štednjak na drva da je
maramicom brisala kapi znoja s čela. Artritis joj je iskrivio šake i stopala, a
leđa su bila tako savijena da je prsima zamalo doticala koljena pa se, ako je
htjela ostati uspravna, morala oslanjati na lakat. Nije nosila donje rublje, na
sebi je imala samo tanku spavaćicu koja joj se, nakon nekoliko sati u kolicima,
podigla do iznad struka.

241
 Knjige.Club Books

Kad smo ušle, pokušala se pokriti, ali njezine ruke nisu bile u stanju
primiti rub spavaćice. Deborah je to učinila umjesto nje, upitavši: »Pa di su
svi?«
Gladys nije odgovorila. S bolničkog kreveta u susjednoj sobi dopiralo je
stenjanje njezina muža, kojemu je ostalo još samo nekoliko dana života.
»Ajoj da«, rekla je Deborah, »svi su na poslu, ne?«
Gladys opet nije ništa rekla pa je Deborah podigla glas, da je teta čuje:
»Imam internet!« viknula je. »Postavit ću stranicu o mami i nadam se da
ću dobiti nekakve donacije i sredstva da joj mogu dić spomenik na grobu i da
od stare domaće kuće napravim muzej koji će podsjećat ljude na moju
majku!«
»A šta ćeš stavit unutra?« upitala je Gladys, kao da je Deborah sišla s uma.
»Stanice« odgovorila je Deborah. »Stanice, da ljudi vide kako se
razmnožavaju.« Razmislila je na trenutak. »I jednu veliku njenu sliku, a
možda i voštanu figuru. I još neku njenu staru odjeću i onu cipelu iz domaće
kuće. Sve te stvari jako puno znače.«
Iznenada su se otvorila ulazna vrata i ušao je Gladysin sin Gary vičući:
»Hej, rodice!« Imao je pedesetak godina, glatku kožu Lacksovih, tanke brkove
i čuperak dlaka ispod donje usne te razmak između prednjih zuba, koji se
dopadao djevojkama. Na sebi je imao crveno-plavu sportsku majicu kratkih
rukava, koja se slagala s crvenom i plavom bojom njegovih traperica i
tenisica.
Deborah je zaskvičala, bacila mu se oko vrata i odmah izvukla Elsienu
fotografiju iz džepa. »Vidi šta smo našle u Crownsvilleu! To mi je
sestra!« Gary se prestao smiješiti i posegnuo za fotografijom.
»Nije dobro ispala«, rekla je Deborah. »Plače jer joj je zima.«
»A da mu pokažete onu fotografiju Elsie na trijemu, kad je bila mala?«
rekla sam. »Ta je dobra.« Gary me pogledom pitao koji se vrag ovdje događa.
»Ta ju je fotografija malo uzrujala«, rekoh.
»Jasno mi je zašto«, šapnuo je.
»Osim toga, nedavno je prvi put vidjela majčine stanice«, dodala sam.
Gary je kimnuo. Tijekom godina, on i ja proveli smo mnoge sate
razgovarajući; imao je više razumijevanja za Deborah i sve što je prošla nego
itko drugi iz njezine obitelji.
Deborah je pokazala na otekline na licu. »Sva sam se osula, puna sam
alergije. U isto vrijeme sam sretna i plačem.« Ushodala se gore-dolje, a lice joj
se sjajilo od znoja dok je štednjak pucketao i kao da je isisao sav kisik iz sobe.
»Radi svega toga šta sam saznala«, rekla je, »počinjem shvaćati i to da stvarno
jesam imala majku i to koju je tragediju prošla. Boli me, ali oću znati još, isto

242
 Knjige.Club Books

ko što oću znati više o sestri. Osjećam da sam im sad nekako bliže, ali sad mi
još više fale. Da su bar tu.«
Ne skidajući pogled s Deborah, Gary je prešao sobu, sjeo u preveliki
naslonjač i mahnuo nam neka ga slijedimo. Ali Deborah nije sjela. Hodala
je gore-dolje po linoleumu, guleći crveni lak s noktiju, prosipajući bujicu
nepovezanih rečenica o ubojstvu za koje je čula na vijestima i o prometu u
Atlanti. Garyjeve su je oči pratile s jednoga kraja sobe na drugi, prodorno i ne
trepćući.
»Rodice«, rekao je napokon, »molim te, sjedi.«
Deborah je pritrčala stolcu za ljuljanje blizu Garyja, bacila se u njega i
počela se mahnito ljuljati, snažno pomičući gornji dio tijela naprijed pa
natrag i izbacujući stopala tako silovito kao da pokušava prevrnuti stolac.
»Ne bi vjerovao šta smo sve saznale!« rekla je. »Ubrizgali su svakakve...
ovaj... otrove i razne druge stvari u stanice od moje majke, da vide jel bi
to ubilo ljude.«
»Dale«, rekao je Gary, »daj učini nešto za sebe.«
»Pa to i radim«, odgovorila je. »Znaš da su njene stanice ubrizgavali
ubojicama u zatvoru?«
»Mislio sam reći«, ponovno je pokušao, »da bi trebala učiniti nešto da se
opustiš.«
»Ne mogu si pomoći«, rekla je Deborah, odmahnuvši rukom na njegove
riječi. »Stalno se brinem.«
»U Bibliji piše«, šapnuo je Gary, »da na ovaj svijet dolazimo bez ičega, a
bez ičega i s njega odlazimo. Ponekad se previše vežemo za stvari. Brinemo se
i kad se nemamo zbog čega brinuti.«
U naletu prisebnosti, Deborah je kimnula i rekla: »I štetimo si tjelu kad to
radimo.«
»Čini mi se da ti nije dobro, rodice. Ohani malo«, rekao je Gary. »Ja
sjednem u auto i vozim se, ne moram nikud posebno ići, mogu vozit u
krug, samo da imam malo vremena za sebe, samo ja i cesta pod kotačima.
Svako treba nešto takvo.«
»Ako ikad budem imala novaca«, rekla je Deborah, »kupit ću si auto-kuću
pa da nikad više ne moram stalno biti na jednom mjestu. Niko te ne
može gnjaviti kad si non-stop u pokretu.«
Ustala je i opet se ushodala.
»Opustim se samo kad vozim amo«, rekla je. »Ali ovaj put sam cjelo
vrijeme razmišljala o tome šta se dogodilo mojoj sestri i mami.«
Čim je izgovorila riječi sestra i mama, lice joj je postalo još crvenije i
uspaničila se. »Znaš da su ispalili mamine stanice i u svemir i da su je

243
 Knjige.Club Books

raznjeli atomskim bombama? Čak su i radili ono... kako se zove... ovaj...

kloniranje... točno, i kloniranje su radili na njoj!«
Gary i ja nervozno smo se pogledali i počeli govoriti u istom trenutku,
trudeći se da je prizovemo natrag s puta kojim je bila krenula.
»Nema klonova«, rekla sam. »Sjećate se da smo o tome razgovarali?«
»Ne moraš se bojati«, rekao je Gary. »Božja riječ kaže da ako poštujemo
svoje roditelje, dugo ćemo živjeti na ovom svijetu, a ti to radiš - poštuješ svoju
majku.« Nasmiješio se i sklopio oči. »Volim onaj dio iz Psalmi«, rekao joj je,
»koji kaže da će se Bog pobrinuti za nas čak i ako nam se otac i majka razbole.
Čak ako izgubiš najmilije, kao ti sestru i mamu, Božja ljubav ti nikad neće
okrenuti leđa.«
Ali Deborah nije čula ni riječi.
»Ne bi vjerovao«, nastavila je. »Jel znaš da su je pomiješali s miševima da
dobiju ljudske miševe? Vele da više ni nije ljudsko biće!« nasmijala
se glasnim, maničnim smijehom i pritrčala prozoru. »Isuse Kriste!« viknula
je. »Pa jel to pada kiša?«
»Jedva smo ju dočekali«, šapnuo je Gary, ljuljajući se naprijed-natrag.
Deborah je zgrabila plavu vrpcu s ključevima koju je uvijek nosila oko
vrata. Na privjesku je pisalo ŠBIU. »Šta je ovo?« upitala je. »Neka
radiostanica? Nikad čula za ŠBIU.« Počela je potezati vrpcu.
»Daj, rodice, pa to znači ‘Što bi Isus učinio’«, rekao je Gary. »Znaš to.«
Deborah je prestala petljati s ključevima i srušila se natrag na stolac. »Jel
možeš vjerovati da su joj čak dali onaj AID virus i da su ju ubrizgali
majmunima?« Zurila je u pod, silovito se ljuljajući, a prsa su joj se vidljivo
dizala i spuštala dok je disala.
Gary se smireno ljuljao na svom stolcu, promatrajući svaki Deborahin
pokret kao liječnik koji proučava pacijenta. »Nemoj si raditi zlo i razbolit se
oko nečega nad čim nemaš nikakvu kontrolu«, šapnuo joj je dok je
trljala otečene oči. »Nije vrijedno toga... pusti da se Bog pobrine za to.« Oči su
mu se sklapale dok je mrmljao: »Što Deborah radi za Deborah?«
Kad nije odgovorila, pogledao je mene i rekao: »Sad sam razgovarao s
Bogom - pokušava preko mene nešto reći, pokušava se kretati kroz
mene.« Deborah je Garyja zvala Apostol, zbog njegove navike da usred
razgovora počne prenositi Božje riječi. Počelo je to prije dvadeset godina, kad
je imao trideset godina - u jednom je trenutku imao pune ruke pića i žena, u
drugom je već imao nekoliko srčanih udara i premosnica, i probudio se
propovijedajući.
»Pokušavao sam Ga držati dalje od ovoga, jer imamo društvo«, rekao je,
sramežljivo mi se nasmiješivši, »ali nekad mi je nemoguće da Mu ne dam doći
do rječi.«

244
 Knjige.Club Books

Garyjeve su smeđe oči postale prazne, neusredotočene, a potom je ustao,

širom raširio ruke i posegnuo prema Deborah, koja se s mukom uspravila
i odšepala do njega pa ga zagrlila oko struka. Čim ga je dotaknula, cijeli mu
se gornji dio tijela zgrčio, kao da ga je stresla struja. Ruke su mu se
približile, obujmio je Deborahinu glavu tako da joj je dlanovima doticao
bradu, a prsti su se širili od stražnjeg dijela njezine lubanje do korijena
njezina nosa. A onda se počeo tresti. Pritisnuo je Deborahino lice na svoja
prsa; ramena su joj zadrhtala u nečujnu plaču, a zatim su i niz njegove obraze
potekle suze.
Dok su tako stajali, ljuljajući se naprijed-natrag, Gary je podigao lice
prema nebu i počeo pjevati predivnim baritonom.
»Dobrodošao ovamo... dobrodošao u ovu razbijenu posudu.« Njegovo
pjevanje, isprva tiho, sa svakom je riječi postajalo glasnije, sve dok nije
ispunilo cijelu kuću i počelo se izlijevati van na duhanska polja. »Želiš
obitavati u štovanju koje dobivaš od svojih ljudi, pa podižem ruku i otvaram
srce, i nudim ti ovu slavu, Gospode.«
»Dobrodošao si u ovu polupanu posudu, Gospode«, šapnuo je, stišćući
Deborahinu glavu među dlanovima. Oči su mu se naglo otvorile i zatvorile, a
zatim je počeo propovijedati, dok mu se s lica slijevao znoj.
»Rekao si u svojoj Riječi, Gospode, da će VJERNIK položiti ruke na bolesne
i da će oni OZDRAVITI!« Glas mu se spuštao i dizao, od šapta do povika i
natrag. »SHVAĆAM, Bože, da VEČERAS ima nekih stvari koje doktori NE
MOGU UČINITI!«
»Amen«, promrmljala je Deborah prigušenim glasom, lica pritisnuta o
njegova prsa.
»Večeras Ti zahvaljujemo«, šapnuo je Gary, »jer trebamo Tvoju pomoć s
tim STANICAMA, Gospode... Trebamo Tvoju pomoć da podignemo TERET tih
stanica s ove žene! Podigni taj teret, Gospode, podigni ga, NE TREBAMO ga!«
Deborah se počela grčiti u njegovu zagrljaju, jecajući i šapćući: »Hvala ti,
Gospode... Hvala ti, Gospode.« Gary je čvrsto zažmirio i povikao zajedno s
njom. »HVALA TI, GOSPODE! HVALA TI ZA VEČERAS!« Glasovi su im se
pojačavali, sve dok Gary nije prestao, a njegovi suze i znoj kapali su na
Deborah, koja je vrištala: »Hvala ti, Isuse!«, nakon čega je iz oboje provalila
bujica »Aleluja!« i »Slava Bogu!«. Gary se ljuljao naprijed-natrag i opet
zapjevao, dubokim i starim glasom koji kao da je izvirao iz naraštaja što su
radili na duhanskim poljima prije njega: »Znam da je Bog napravio
dobro, ooooooo, znam da je Bog napravio dobro.«
»Stvarno dobro«, šapnula je Deborah.
»Nahranio me je...« Gary je spustio glas i nastavio pjevušiti bez riječi dok
je Deborah govorila: »Pokaži mi put, Gospode. Pokaži mi kud hoćeš da idem
s tim stanicama, molim Te. Učinit ću sve šta hoćeš, Gospode, samo mi pomozi
245
 Knjige.Club Books

s tim TERETOM. Ne mogu sama - mislila sam da mogu. Ali VISE NE MOGU,
Gospode.«
»Mmmmmmm mmmmmm mmmmmm«, pjevušio je Gary.
»Hvala ti Gospode šta si mi dao te podatke o mami i sestri, ali molim te
POMOZI jer više ne mogu nositi taj teret sama. Uzmi te STANICE od mene,
Gospode, skini mi taj TERET! Uzmi ga i OSTAVI ga negdi! Više ga ne mogu
nositi, Gospode. Htio si da ti ga predam, a ja nisam htjela, ali sad ti ga dam,
Gospode. EVO TI GA! Aleluja, amen.«
Prvi put otkad je ustao iz svog stolca, Gary me pogledao.
Sve sam to bila promatrala s kauča udaljena nekoliko koraka, bez riječi,
bojeći se pomaknuti ili pustiti ikakav zvuk, mahnito zapisujući. U bilo
kojoj drugoj situaciji možda bih pomislila da je cijela ta stvar suluda, ali ono
što se u tom trenutku događalo između Garyja i Deborah bilo je manje ludo
nego sve drugo što sam toga dana vidjela. Dok sam ih promatrala, mislila sam
samo jedno: O, Bože moj, ja sam joj to učinila.
Gary me gledao ravno u oči, grleći Deborah i šapćući joj: »Nisi sama.«
Gledajući mene, rekao je: »Više ne može nositi teret tih stanica, Gospode!
Ne može više!« Zatim je podigao ruke iznad Deborahine glave i
povikao: »GOSPODE, ZNAM da si pošlo gospođicu Rebeccu da pomogne
PODIĆI taj TERET STANICA!« Ispružio je ruke prema meni, pokazujući
prema mojoj glavi. »DAJ IH NJOJ!« viknuo je. »NEK IH ONA NOSI!«
Ukočeno sam sjedila, zureći u njega, misleći: Čekaj malo, nije to trebalo
biti tako!
Deborah se izvukla iz Garyjeva zagrljaja, tresući glavom i brišući suze, i
uzviknula: »Fiju!« Oboje su se nasmijali. »Hvala, rodo«, rekla je, »osjećam se
tako lagana!«
»Neke stvari moraš otpustiti«, rekao je Gary. »Šta ih više držiš u sebi, to
ti bude gore. Kad ih otpustiš, moraju otići na neko drugo mjesto. U Bibliji piše
da On može nositi sav taj teret.«
Posegnula je rukom i dotaknula mu lice. »Uvjek znaš šta mi treba. Znaš se
brinut za mene.«
»Nije stvar u tome da ja to vidim, nego u tome da On to vidi«, rekao je
Gary, smiješeći se. »Nisam znao sve šta mi je izašlo iz usta. To je
Gospod razgovarao s tobom.«
»Pa aleluja«, rekla je Deborah, hihoćući se. »Sutra se vraćam po još malo
ovoga! Amen!«
Vani je već satima sipila kiša, ali iznenada je počelo lijevati kao iz kabla i
po limenom je krovu stala udarati tuča, tako glasno da je zvučalo kao
pljesak. Sve troje prišli smo vratima, da bolje vidimo.

246
 Knjige.Club Books

»To Gospod kaže da nas je čuo«, rekao je Gary, smiješeći se. »Otvorio je
pipu na najjače da te dobro očisti, rodice!«
»Slava Bogu!« viknula je Deborah.
Gary ju je zagrlio, opraštajući se od nje, a zatim je zagrlio i mene. Deborah
je dohvatila svoju dugu crnu kabanicu, raširila je i podigla je iznad glave
kao kišobran, kimnuvši mi neka joj se pridružim. Pustila je da nam kabanica
padne na glavu, a zatim me čvrsto obgrlila oko ramena.
»Jesi spremna za malo pročišćavanja duše?« viknula je otvarajući vrata.

247
 Knjige.Club Books

36
Nebeska
tijela

Sljedećeg su jutra Deborahine otekline bile malo splasnule, ali

oči su joj i dalje bile otečene pa je zaključila da bi se ipak trebala vratiti kući i
otići do svog liječnika. Ja sam ostala u Cloveru jer sam htjela razgovarati s
Garyjem o događajima prethodne večeri. Kad sam ušla u njegovu dnevnu
sobu, stajao je na sklopivu plastičnom stolcu odjeven u tirkiznu košulju i
mijenjao žarulju.
»Ne mogu iz glave izbaciti onu prekrasnu pjesmu«, rekla sam mu. »Cijelo
je jutro pjevušim.« Otpjevušila sam mu nekoliko nota: Dobrodošao
ovamo... dobrodošao u ovu razbijenu posudu.
Gary je skočio sa stolca, smijući se i gledajući me podignutih obrva.
»A šta mislite zašto vam to ne ide iz glave?« upitao je. »Znam da ne volite
razmišljati o tome, ali to vam Gospod nešto pokušava reći.«
Dodao je da je to himna, a zatim je istrčao iz sobe po plavu Bibliju u
mekom uvezu, s velikim zlatnim slovima na naslovnici. »Htio bi vam
ovo dati«, rekao je, lupnuvši prstom po koricama. »Umro je za nas, za naše
pravo na vječni život. Mnogi ljudi ne vjeruju u to. Ali možete imati vječni život.
Pa pogledajte Henriettu.«
»Vjerujete da je Henrietta u tim stanicama?«
Nasmiješio se i pogledao dolje u mene kao da sam budalasto dijete. »Te
stanice jesu Henrietta«, rekao je, uzevši Bibliju i otvorivši je na evanđelju
po Ivanu. »Pročitajte ovo«, rekao je pokazujući na jedan ulomak. Počela
sam čitati, ali on je pokrio stranicu rukom. »Naglas«, rekao je.
Pa sam čitala naglas iz Biblije, prvi put u životu: »Tko vjeruje u mene, ako
i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u me, nikad neće umrijeti.«
Gary prelista do drugog ulomka, koji je htio da pročitam: »Ali netko će
upitati: ‘Kako će mrtvi uskrsnuti? I kakvo će tijelo imati?’ Bezumniče! Ono što
šiješ neće oživjeti ako najprije ne umre. I kad šiješ, ne šiješ onakvo
tijelo kakvo će se pojaviti, nego golo zrno, naprimjer, pšenice ili čega drugoga.

248
 Knjige.Club Books

A Bog mu daje tijelo kakvo hoće, i to svakom sjemenu njegovo tijelo. Nije
svako tijelo isto tijelo: drugačije je tijelo čovječje, a drugačije tijelo stoke,
drugačije pak tijelo ptičje, a drugačije riblje. I ima nebeskih tijela i zemaljskih
tijela, ali drugačija je slava nebeskih, a drugačija slava zemaljskih. Drugačija
je slava sunca, drugačija slava mjeseca, a drugačija slava zvijezda. A i zvijezda
se od zvijezde razlikuje po slavi. Tako je i s uskrsnućem mrtvih. Sije se u
raspadljivosti, a uskrsava u neraspadljivosti. Sije se u sramoti, a uskrsava u
slavi. Sije se u slabosti, a uskrsava u snazi. Sije se tjelesno tijelo, a uskrsava
duhovno tijelo. Ako postoji tjelesno tijelo, postoji i duhovno.«
»HeLa?« upitala sam Garyja. »Kažete daje HeLa njezino duhovno tijelo?«
Gary se nasmiješio i kimnuo.
U tom trenutku, dok sam čitala te ulomke, u potpunosti sam razumjela
kako su neki od Lacksovih mogli vjerovati, bez tračka sumnje, da je je
Gospod izabrao Henriettu da bude besmrtno biće. Ako čovjek vjeruje da je
Biblija doslovno istinita, besmrtnost Henriettinih stanica ima savršena
smisla. Naravno da su rasle i preživljavale desetljećima nakon njezine smrti,
naravno da su lebdjele u zraku, naravno da su dovele do otkrića lijeka za
razne bolesti i da su ih lansirali u svemir. Anđeli su takvi. Piše u Bibliji.
Za Deborah i njezinu obitelj, a svakako i za mnoge druge u svijetu - taj je
odgovor bio mnogo konkretniji nego objašnjenje koje je ponudila znanost: da
besmrtnost Henriettinih stanica ima veze s njezinim telomerima
i interakcijom HPV-a s njezinom DNK. Zamisao da je Bog izabrao Henriettu za
anđela koji će se ponovno roditi u obliku besmrtnih stanica bila im
je smislenija od objašnjenja koje je Deborah bila pročitala u
McKusickovoj knjizi o genetici, gdje se klinički raspravlja o »atipičnoj
histologiji« stanica
HeLa i njihovu »neobično malignu ponašanju«. Ondje su se nalazili izrazi
poput »singularnost tumora« i stanice se naziva »spremnicima
morfoloških, biokemijskih i drugih informacija«.
Isus je svojim sljedbenicima rekao: »Dajem im vječni život i nikada neće
umrijeti.« Jednostavno, jasno i glasno.
»Pazite«, rekao mi je Gary, »još malo pa ću vas preobratiti.«
»Sumnjam«, odgovorila sam pa smo se oboje nasmijali.
Uzeo mi je Bibliju iz ruku i prelistao do još jednog ulomka, a zatim mi je
vratio i pokazao na jednu rečenicu: »Zašto vi koji ste ovdje ne
možete vjerovati da Bog uskrsava mrtve?«
»Shvaćate šta hoću reći?« upitao je, mangupski se smiješeći.
Kimnula sam, a Gary je zaklopio Bibliju koju sam držala.

249
 Knjige.Club Books

37
»Nemate se
čega bojati«

Kad je Deborah došla do ordinacije svog liječnika, tlak i šećer

bili su joj tako visoki da se njezin liječnik silno čudio da nije doživjela srčani
ili moždani udar dok smo bile u Cloveru. Uz tako visoke vrijednosti bilo je
moguće da se to dogodi svakoga trenutka. Iznenada mi se njezino neobično
ponašanje na putu činilo manje čudnim. Smušenost, panika i
nepovezan govor simptomi su iznimno visoka krvnog tlaka i visokih
vrijednosti šećera u krvi, što može dovesti do infarkta i moždanog udara. Isto
vrijedi i za crvenilo i otekline, što bi moglo objasniti zašto crvene otekline
nisu splasnule premda je popila veliku količinu Benadryla.
Liječnik joj je rekao da se treba u potpunosti kloniti stresa pa smo
odlučile da više neće ići sa mnom u istraživanja. Ali ustrajala je na tome da je
zovem »s terena« i da joj prepričavam što je propustila. Sljedećih nekoliko
mjeseci, dok sam nastavljala istraživati, govorila sam Deborah samo za dobre
stvari koje sam pronašla: priče o tome kako je Henrietta plesala i gledala
dečke dok igraju košarku ispred Cliffove kuće, pojedinosti o povijesti njezine
obitelji koje sam pronašla u okružnom arhivu.
Ali obje smo znale da taj odmor od stanica HeLa neće potrajati - Deborah
je trebala govoriti na konferenciji Nacionalne zaklade za istraživanje
raka (NFCR), koja se održavala Henrietti u čast. Odlučila je to i učiniti, premda
se silno bojala govoriti na pozornici pred toliko ljudi, pa je počela provoditi
dane u pripremi govora.
Jednoga poslijepodneva, usred priprema za konferenciju, nazvala me da
mi kaže da je zaključila da želi natrag u školu. »Stalno si mislim, da malo
više znam o znanosti, možda me cjela ta priča o mami i sestri ne bi tolko
plašila«, rekla je. »Pa idem natrag u školu.« U sljedećih je nekoliko dana
nazvala nekoliko lokalnih večernjih škola i naručila se na testiranje razine
znanja iz matematike i čitanja.
»Kad budem znala kolko znaju maturanti, spremna sam upisati i višu
školu!« rekla mi je. »Možeš si to zamisliti? Onda ću razumjeti sve te
250
 Knjige.Club Books

znanstvene stvari o mojoj mami!« Razmišljala je o tome da postane zubna

tehničarka, ali više ju je privlačila radiologija, pa da može proučavati rak i
pomoći pacijentima koji primaju terapiju zračenjem, kao njezina majka.
Kad se približio datum konferencije, Deborah je bila smirena, ali ja nisam.
Stalno sam je ispitivala: »Jeste li sigurni da to želite?« i »Zna li vaš liječnik
da idete?« Uvjeravala me da je dobro, da se čak i liječnik složio.
Prošla je testove razine znanja i upisala se na satove matematike i čitanja
koji su joj bili potrebni da bi mogla dosegnuti znanje maturanata i time
steći mogućnost da se upiše u višu školu koju je htjela. Nazvala me izvan sebe
od sreće: »Drugi tjedan krećem u školu!«
Ali sve kao da je sumanuto brzo išlo u krivom smjeru. Nekoliko dana prije
konferencije opet su nazvali Lawrence i Zakariyya, vičući da ona ni sa kim ne
bi trebala razgovarati i govoreći mi da žele tužiti sve znanstvenike koji su
ikada radili s Henriettinim stanicama. Sonny im je rekao neka se ne miješaju
u to, objasnivši: »Pa samo ide održati govor i neš naučit - svi bi vi to htjeli pa
je izvolite pustiti na miru.« Ali Lawrence je ustrajao na tome da mu Deborah
da sve što je prikupila o njihovoj majci.
Zatim je nazvao njezin sin Alfred iz zatvora, rekavši da mu je napokon
zakazan datum suđenja, ubrzo nakon konferencije, a da optužnica sad
uključuje oružanu pljačku i pokušaj ubojstva. Istoga je dana Deborah primila
poziv o jednome od Lawrenceovih sinova, koji je također bio uhićen zbog
oružane pljačke i nalazio se u istom zatvoru kao i Alfred.
»Vrag je bome bio vrijedan«, rekla mi je. »Volim te dečke, ali neću dati da
me to sad uzruja.«
Sljedeće je jutro bio 11. rujna 2001.
Nazvala sam Deborah oko osam ujutro da joj kažem da upravo krećem od
kuće iz Pittsburgha na konferenciju u Washington, D. C. Manje od sat
vremena poslije prvi je avion udario u Svjetski trgovački centar. Prijatelj
novinar nazvao me na mobitel i rekao mi: »Ne idi u D. C., nije sigurno.«
Okrenula sam auto i krenula natrag kući baš kad je drugi avion udario u drugi
neboder, a kad sam došla kući na svim su TV postajama bile snimke ruševina
u Pentagonu i zgrada u D. C.-ju iz kojih su evakuirali ljude - uključujući i
zgradu Ronald Reagan, gdje se trebala održati konferencija u čast Henrietti.
Nazvala sam Deborah, a ona mi se panično javila. »Isuse, to je ko Pearl
Harbor!« rekla je. »I Oklahoma! Nema teorije da sad idem u D. C.« Ali ionako
nije bilo potrebe za tim. Zračne luke bile su zatvorene, a
Washington praktički zatvoren pa je NFCR otkazao konferenciju u čast
Henriette Lacks, a nisu je planirali odgoditi za neki kasniji datum.
Sljedećih nekoliko dana Deborah i ja često smo razgovarale, obje trudeći
se shvatiti razloge za terorističke napade, a Deborah se pokušavala pomiriti
s činjenicom da je konferencija u čast njezine majke otkazana. Bila je tužna i
251
 Knjige.Club Books

zabrinuta da će trebati još deset godina da se netko sjeti odati počast njezinoj
majci.
U nedjelju, pet dana nakon 11. rujna, Deborah je otišla u crkvu moliti za
Alfreda, čije je suđenje trebalo biti za nekoliko dana, i za to da se
konferencija u Henriettinu čast održi u nekom drugom terminu. Otprilike sat
vremena nakon početka bogoslužja Deborah je shvatila da ne može micati
ruku.
Davon, koji je sad već imao devet godina, uvijek je sjedio u zboru i odande
promatrao baku. Kad se Deborahino lice objesilo, a tijelo klonulo, isprva
je pomislio da je možda slučajno popila jednu od onih svojih tableta za
spavanje. Deborah je vidjela da je njegove oči gledaju i pokušala mu je
mahnuti, reći mu da nešto nije u redu, ali nije se mogla pomaknuti.
Na kraju bogoslužja, svi su vjernici ustali, a Deborahina su se usta
iskrivila u pokušaju vriska. Jedini je zvuk dopro od Davona, koji je povikao:
»Nešto je baki!« Potrčao je prema njoj baš kad je klonula naprijed na jedno
koljeno. Davon je vrisnuo: »Deda! Deda!« Pullum je pogledao Deborah i
povikao: »Moždani!«
Čim je čuo riječ »moždani«, Davon je zgrabio Deborahin novčanik,
iskopao iz njega ključeve od auta i potrčao do parkirališta. Sirom je otvorio
sva četvera vrata, spustio sjedalo suvozača do kraja i sjeo za volan te
uključio motor, tako da Pullum može samo ući i krenuti.
Ubrzo su već jurili niz vijugavu cestu koja je vodila od crkve. Deborah je
ležala na sjedalu suvozača, svako malo gubeći svijest, dok se Davon
naginjao nad nju i vikao: »Nemoj zaspati!«, pljuskajući je po licu svaki put kad
bi joj se oči sklopile. Pullum mu je dovikivao neka prestane, govoreći: »Mali,
ubit ćeš baku!« Ali Davon nije htio prestati.
Kad su došli do vatrogasnog doma malo niže niz cestu, medicinski su
tehničari izvukli Deborah iz auta, dali joj kisik i nekoliko injekcija,
priključili je na infuziju i ukrcali je u vozilo hitne pomoći. Dok je hitna
odlazila, jedan je vatrogasac rekao Davonu da je pametno postupio što ju je
pljuskao.
»Dečko, učinio si baki veliku uslugu«, rekao je. »Upravo si joj spasio
život.«

Prvo što je rekla kad se osvijestila bilo je: »Moram na testove.«

Osoblje bolnice mislilo je da je htjela reći da joj treba CT ili krvne pretrage,
ali ona je mislila na ispit znanja za večernju školu.
Kad su liječnici napokon dopustili Deborahinoj obitelji da je vidi, Davon,
Pullum i njezina kći Tonya požurili su u sobu. Zatekli su je poduprtu
jastucima, raširenih očiju. Umornu, ali živu. Lijeva joj je strana još bila slaba i

252
 Knjige.Club Books

nije mogla previše micati ruke, ali liječnici su rekli da je imala sreće i da će se
vjerojatno potpuno oporaviti.
»Slava Bogu!« viknuo je Pullum.
Nekoliko dana poslije, kad su je otpustili iz bolnice, ostavila mi je poruku
na sekretarici. Bio mi je rođendan, a toga smo se dana bile planirale naći
u Cloveru. »Sretan ti rođendan, Boo«, rekla mi je savršeno mirnim
glasom. »Žao mi je da ne mogu doći slavit s tobom, ali neki dan sam imala par
moždanih. Moralo se to kad-tad dogoditi, ali hvala Bogu, dobro sam. Ne
mogu baš dobro govorit s jedne strane usta, ali doktor veli da ću bit dobro.
Samo ti novinari i ništa se ne brini za mene - dobro mi je. Bolje nego prije.
Osjećam se lagana, znaš? Ko da mi je neko podigao teret s leđa. Zahvaljujem
Bogu da se to dogodilo.«
Liječnik je rekao Deborah da je drugi moždani udar gotovo uvijek jači od
prvog. »Vjerujte mi«, rekao je. »Ne želite ponovno proći kroz ovo.« Rekao joj
je da se mora educirati, naučiti prepoznati znakove upozorenja, da
mora znati kako si sniziti tlak i držati pod nadzorom razinu šećera u krvi.
»Još jedan razlog zašto moram natrag u školu«, rekla mi je. »Već sam se
upisala na poduku o dijabetesu i o moždanom udaru, da saznam malo više o
tome. Možda bi se mogla upisat i na tečaj o prehrani da se naučim malo bolje
jesti.«
Činilo se da je moždani udar smanjio napetost u cijeloj obitelji: Braća su
počela svakodnevno zvati Deborah da čuju kako je, a Zakariyya je čak
rekao da bi je htio posjetiti. Deborah se nadala da to znači da se braća počinju
miriti s njezinom željom da sazna što više podataka o njihovoj majci.
Nazvala me sva nasmijana, rekavši: »Mala, moram se dobro odmoriti pa
da možemo natrag na teren prije nego nam se trag ohladi! Ali odsad
nadalje vozim se s tobom u autu. Sve će biti dobro. S tim sam se jutros
probudila. Samo moram malo usporit tempo, pazit na neke stvari i ne dat da
se preplašim. Jer nemam se čega bojati u vezi s mamom i tim stanicama. Ne
želim da me išta više spriječi u učenju.«
Ali zapravo ju je nešto ipak spriječilo u tome: nije imala dovoljno novca.
Socijalna pomoć jedva je pokrivala troškove života, a kamoli tečajeve i
knjige. Smislila je nekoliko načina kako smoći novac, uključujući šarenu
jednokratnu bočicu za hranjenje dojenčadi, s unaprijed izmjerenom
količinom zamjenskog mlijeka u prahu i vode - koju bi zauzete mame mogle
samo protresti jednom rukom dok u drugoj drže dijete. Nacrtala je dijagrame
i odaslala ih zajedno sa zahtjevom za patentiranje, ali odustala je od cijele
stvari kad je saznala da bi za izradu prototipa trebalo nekoliko tisuća dolara.
Na kraju je odustala i od zamisli o povratku u školu te se umjesto toga
usredotočila na to da njezina unučad i unučad njezine braće stekne
prikladnu naobrazbu.
253
 Knjige.Club Books

»Prekasno je za Henriettinu djecu«, rekla mi je jednoga dana preko

telefona. »Ova priča više nije o nama. Nego o novoj generaciji djece
Lacksovih.«

Dva mjeseca nakon Deborahina moždanog udara otišli smo u

Pullumovu crkvu na krštenje Sonnyjeve devetomjesečne unučice JaBreje.
Jedva da je bilo mjesta za sjedenje. Pullum je stajao za propovjedaonicom
u crnoj dugoj halji s crvenim križevima na prednjici, a čelo mu je bilo
orošeno znojem. Slijepi klavirist štapom je dotapkao do klavira i zasvirao, a
pastva je zapjevala: »Budi uza me dok trčim ovu utrku, jer ne želim je zalud
trčati.«
Pullum je pokazao na mene i mangupski mi se nasmiješio.
»Dođi, stani uza me!« viknuo je.
»O, mala, sad si nadrapala«, šapnula je Deborah, munuvši me laktom.
»Ne idem gore«, odgovorila sam šaptom. »Pretvarajmo se da ga ne
vidimo.«
Pullum je mahao rukama iznad glave, a zatim mi je opet pokazao neka mu
se pridružim za propovjedaonicom. Deborah i ja zurile smo u zbor iza njega,
bezizražajnih lica, pretvarajući se da ga ne vidimo. Pullum je zakolutao očima,
a zatim viknuo u mikrofon: »Danas imamo gošću! Rebecca Skloot, hoćeš li
ustati?«
Deborah je šapnula: »O-o«, kad se cijela pastva okrenula prema meni,
pogledima slijedeći njegov prst.
Ustala sam.
»Sestro Rebecca Skloot«, rekao je Pullum, »znam da za tebe ovo možda
nije pravi trenutak, ali za mene je.«
»Amen«, dometnula je Deborah sa sjedala pokraj mene, iznenada
ozbiljnim glasom.
»U Johnu Hopkinsu uzeli su tijelo moje punice i iskoristili šta im je
trebalo«, povikao je u mikrofon. »Prodavali su njezine stanice po
cjelom svijetu! Sad će vam sestra Rebecca Skloot ispričati šta radi s mojom
ženom i s tim stanicama.«
Nikad prije nisam ni sjedila u pastvi, a kamoli govorila pred njom. Lice mi
se zarumenjelo, a grlo stisnulo kad me Deborah gurnula naprijed. Pullum
je rekao vjernicima neka me pozdrave pljeskom pa je cijela prostorija
odzvanjala povicima ohrabrenja. Prišla sam propovjedaonici i uzela
mikrofon od Pulluma, koji me potapšao po leđima i šapnuo mi na uho: »Samo
govori svojim riječima.« I jesam. Ispričala sam priču o Henriettinim
stanicama i tome što su postigle za znanost, govoreći sve glasnije dok je
pastva vikala »Amen!« i »Aleluja!« i »Bože nam se smiluj!«
254
 Knjige.Club Books

»Većina ljudi misli da se zvala Helen Lane«, rekla sam. »Ali zvala se
Henrietta Lacks. Imala je petero djece, a jedno od njih danas sjedi među
nama.« Pokazala sam na Deborah. U krilu je držala malu JaBreju, a niz obraze
su joj se slijevale suze, premda se široko smiješila.
Pullum je zakoračio naprijed i primio mikrofon, zagrlivši me oko ramena
da slučajno ne pobjegnem.
»Bio sam jako ljut na sestru Rebeccu kad nas je počela nazivati«, rekao je.
»I moja žena je bila ljuta. A onda smo na kraju pristali, ali smo joj rekli
moraš razgovarati s nama ko da smo obični ljudi. Moraš nam reći šta se
događa.«
Pogledao je Deborah. »Svijet će znati ko je tvoja majka. Ali ti i Sonny i
ostala Henriettina djeca vjerojatno nikad nećete ništa dobiti od tih
stanica.« Deborah je kimnula kad je Pullum podigao dugačku ruku i pokazao
na Ja-Breju, prelijepo djetešce odjeveno u bijelu čipku i s mašnicom u kosi.
»Ovo djete će jednoga dana znati da je njena prabaka Henrietta
promjenila svijet!« viknuo je Pullum. A zatim je pokazao na druge Davonove
i JaBrejine rođake, uz riječi: »A i ovo djete... i ovo... i ovo. Sad je to njihova
priča. Moraju je prisvojiti i pustiti da ih nauči da i oni mogu promjeniti svijet.«
Podigao je ruke iznad glave i povikao aleluja. Mala JaBrea mahnula je
ručicama i veselo ciknula, a cijela je pastva uzviknula amen.

255
 Knjige.Club Books

38
Duga cesta
do Clovera

Jedne hladne, sunčane nedjelje, 18. siječnja 2009, skrenula sam

s autoceste na cestu za Clover. Dok sam prolazila pokraj zelenih polja,
pomislila sam: Ne sjećam se da je cesta do Clovera bila tako dugačka. A onda
sam shvatila da sam upravo prošla pokraj poštanskog ureda u Cloveru -
stajao je nasuprot velikom, praznom polju. Ali prije je bio preko puta ostatka
gradića. Ako je to bio poštanski ured, gdje je sve ostalo? Nastavila sam voziti
još nekoliko trenutaka, razmišljajući: Jesu li premjestili poštanski ured? A
onda mi je sinulo.
Clovera više nije bilo.
Iskočila sam iz auta i potrčala u polje, do mjesta gdje je prije stajalo staro
kino - gdje su Henrietta i Cliff nekoć gledali filmove Bucka Jonesa. Nestalo je.
Jednako kao i dućan Gregoryja i Martina te Abbottova trgovina
odjećom. Stajala sam s rukom preko usta, zureći u nevjerici prema praznom
polju, sve dok nisam shvatila da su u travu i zemlju utisnuti komadići cigle i
bijelih gipsanih ploča. Klekla sam i počela ih skupljati, puneći džepove
ostacima grada Henriettine mladosti.
Moram nešto od ovoga poslati Deborah, pomislila sam. Neće moći vjerovati
da Clovera više nema.
Stojeći na glavnoj ulici, zureći u leš središta Clovera, osjećala sam se kao
da nestaje sve što je povezano s Henriettinom poviješću. Samo godinu nakon
što je Gary sklopio ruke oko Deborahine glave i prebacio teret stanica na
mene, 2002, iznenada je umro od srčanog udara u dobi od pedeset dvije
godine. Hodao je prema Cootiejevu autu, noseći svoje najbolje odijelo i
spremajući se staviti ga u prtljažnik, da se ne izgužva putem do sprovoda
Cootiejeve majke. Nekoliko mjeseci poslije Deborah me nazvala da mi kaže
da je Cliffov brat Fred umro od raka grla. Sljedeći je bio Day, koji je umro od
moždanog udara, okružen obitelji. Potom Cootie, koji si je pucao u glavu.
Svaki put kad je netko umro Deborah me nazvala u suzama.
Mislila sam da pozivi nikad neće prestati.
256
 Knjige.Club Books

»Smrt slijedi i nas i ovu priču kud god pođemo«, rekla mi je. »Ali ne dam
se.«

U godinama nakon tog krštenja za Lacksove se nije mnogo toga

promijenilo. Bobbette i Lawrence nastavili su živjeti svoj život. Lawrence
više nije toliko razmišljao o stanicama, premda su on i Zakariyya i dalje
povremeno razgovarali o mogućnosti podizanja tužbe protiv Hopkinsa.
Sonny je 2003, u dobi od pedeset šest godina, imao peterostruku
premosnicu - posljednje čega se sjećao prije nego što je anestezija počela
djelovati bilo je to kako liječnik stoji iznad njega i govori mu da se stanice
njegove majke ubrajaju među najvažnije stvari koje su se ikada dogodile
medicini. Kad se probudio iz anestezije, Sonny je imao dug oveći od 125.000
dolara, jer nije imao zdravstvenog osiguranja.
Zakariyya je bio izbačen iz doma gdje je bio živio, a potom i iz projekta za
stambeno zbrinjavanje socijalno ugroženih, jer je razbio veliku bocu
piva nekoj ženi o glavu i gurnuo je kroz staklena vrata. Povremeno je radio
sa Sonnyjem, kao vozač kamiona.
Deborah je 2004. ostavila muža i uselila se u dom za invalide, što je već
godinama bila priželjkivala - bila je umorna od natezanja s Pullumom, a
osim toga, njihova je kuća imala previše stuba. Nakon iseljenja počela je
raditi puno radno vrijeme kod kćeri Tonye, koja je bila otvorila
umirovljenički dom u svojoj kući. Svakoga je jutra dolazila iz svog doma u
kćerin, a dan bi provela kuhajući i čisteći za pet ili šest muškaraca koji su
ondje živjeli. Nakon dvije godine morala je prestati raditi, jer njezino tijelo
nije moglo podnijeti svakodnevno višekratno uspinjanje stubama.
Kad se 2006. službeno rastala od Pulluma, u sklopu zamolbe da je se
oslobodi plaćanja sudskih troškova morala je navesti svoje imovinsko
stanje. Prijavila je prihode od 732 dolara mjesečno socijalne pomoći i
invalidnine te 10 dolara mjesečno u kuponima za hranu. Na računu nije imala
ništa.
U vrijeme kad sam se vratila u Clover i zatekla glavnu ulicu sravnjenu sa
zemljom bilo je prošlo nekoliko mjeseci od mog posljednjeg razgovora s
Deborah. Tijekom tog poziva bila sam joj rekla da je knjiga gotova, a ona je
htjela da dođem u Baltimore i da joj je čitam, da joj mogu objasniti
teže razumljive dijelove. Nekoliko sam je puta zvala da dogovorimo vrijeme
za posjet, ali nijednom mi nije uzvratila poziv. Ostavila sam joj nekoliko
poruka na sekretarici, ali nisam je htjela previše gnjaviti. Treba joj vremena
da se pripremi, mislila sam. Nazvat će me kad bude spremna. Kad sam se
vratila iz Clovera, opet sam je nazvala i ostavila joj poruku na sekretarici, u
kojoj sam rekla: »Donijela sam vam nešto iz Clovera - nećete vjerovati što se
ondje dogodilo.« Ali nije mi uzvratila poziv.

257
 Knjige.Club Books

Nakon mnogo ostavljenih poruka, opet sam nazvala 21. svibnja 2009.
Pretinac govorne pošte bio joj je pun i više nisam mogla ostaviti novu
poruku. Pa sam nazvala Sonnyja s namjerom da mu kažem rečenicu koju sam
tijekom proteklih godina često govorila: »Molim vas, recite svojoj sestri neka
se prestane zafrkavati i neka mi se javi kad je zovem ili neka mi uzvrati poziv.
Zaista trebam razgovarati s njom. Vrijeme nam istječe.« Kad se javio, rekla
sam: »Hej, Sonny, Rebecca je«, a na trenutak je s druge strane vladala tišina.
»Pokušavao sam naći vaš broj«, rekao je, a oči su mi se napunile suzama.
Znala sam da postoji samo jedan razlog zašto bi me Sonny trebao zvati.
Na Majčin dan, tjedan i pol prije mog poziva, Deborah je otišla do svoje
nećakinje - Sonny joj je bio pripremio pogačice od račića, unuci su bili ondje,
i svi su se smijali i prepričavali priče. Nakon večere odvezao je
Deborah natrag u njezin apartman u domu i pozdravio se s njom. Sljedećeg je
dana ostala kod kuće, jela ostatak pogačica koje joj je Sonny spremio da
ponese sa sobom, telefonom razgovarala s Davonom - učio je voziti pa je htio
doći do nje sljedeće jutro da malo vježbaju vožnju. Ali kad ju je sutradan
ujutro nazvao, nije se javljala. Nekoliko sati poslije Sonny je otišao pogledati
kako je, kao i gotovo svakoga dana. Pronašao ju je u krevetu, ruku
prekriženih na prsima, nasmiješenu. Mislio je da spava pa ju je dotaknuo po
ruci i rekao: »Dale, vrijeme je za ustajanje.« Ali nije spavala.
»Sad je na boljem mjestu«, rekao mi je. »Infarkt odmah nakon Majčinog
dana - bolje si nije mogla poželjeti. Puno je propatila u životu, a sad je sretna.«
Nakon što je našao Deborah u njezinu krevetu, Sonny joj je odrezao
pramen kose i spremio ga u majčinu Bibliju, uz Henriettin i Elsien. »Sad je
s njima«, rekao mi je. »Znate da nema mjesta di bi radije bila.«
Deborah je umrla sretna: njezin unuk Alfred imao je dvanaest godina i
završavao je sedmi razred, a škola mu je dobro išla. Erika, unuka Lawrencea
i Bobbette, upisala se na fakultet Penn State nakon što je napisala prijemni
esej
0 tome kako ju je priča prabake Henriette nadahnula i u njoj probudila
želju da studira znanost. Nakon što se prebacila na Sveučilište Maryland,
završila je dodiplomski studij i upisala diplomski studij psihologije, postavši
tako prva od Henriettinih potomaka koja je stekla tako visoku naobrazbu.
Deborahin unuk Davon imao je sedamnaest godina i bio je pred završetkom
srednje škole. Bio je obećao baki da će upisati fakultet i nastaviti učiti o
Henrietti, sve dok ne bude znao sve što se o njoj može saznati. »Kad sam to
čula, znala sam da mogu mirno umrijeti kad dođe moj čas«, rekla mi je
jednom.
Dok mi je Sonny pričao o okolnostima Deborahine smrti, sjedila sam
1 zurila u njezinu uokvirenu fotografiju, koja je na mome stolu stajala
već gotovo cijelo desetljeće. Na njoj je smrknuta, čelo joj je namršteno i
258
 Knjige.Club Books

ljutito. Na sebi ima ružičastu majicu i drži bočicu ružičastog Benadryla. Sve
je drugo crveno: njezini nokti, otekline na njezinu licu, zemlja na kojoj stoji.
Danima nakon njezine smrti zurila sam u tu fotografiju dok sam slušala
sate i sate naših snimljenih razgovora i čitala zabilješke s našeg posljednjeg
sastanka. Tijekom tog posjeta Deborah, Davon i ja u jednom smo trenutku
sjedili na njezinu krevetu, leđima naslonjeni na zid, nogu ispruženih pred
sobom. Upravo smo bili odgledali dva omiljena Deborahina filma, jedan za
drugim: Korijene i animirani film Spirit, o divljem konju kojega ulovi
američka konjica. Htjela je da pogledamo oba, da možemo vidjeti sličnosti
između njih - Spirit se borio za svoju slobodu jednako kao i Kunta Kinte u
Korijenima, rekla je.
»Stalno su ih tlačili i htjeli ih spriječit da rade šta hoće, a isto to su ljudi
radili meni u cjeloj toj priči oko moje majke«, rekla je.
Kad su filmovi završili, Deborah je skočila s kreveta i ubacila novu vrpcu.
Pritisnula je tipku za reprodukciju i na ekranu se pojavila ona u mlađem
izdanju. Bila je to jedna od desetak vrpca s materijalom koji nije ušao u BBC-
jev dokumentarac. Na ekranu Deborah je sjedila na kauču s
majčinom Biblijom u krilu. Kosa joj je bila smeđa, a ne sijeda, oči blistave, bez
podočnjaka. Dok je govorila, stalno je gladila dugački pramen majčine kose.
»Često se vraćam njenoj kosi u Bibliji«, rekla je u kameru. »Kad mislim na
tu kosu, nisam tako sama. Zamišljam si kako bi to bilo da imam majku kojoj bi
mogla otić, s kojom bi mogla plakati, smijati se, koju bi mogla zagrliti. Ako Bog
da, bit ću jednoga dana s njom. Veselim se tome.«
Mlađa Deborah rekla je da joj je drago što, kad umre, neće morati majci
prepričavati što se dogodilo s njezinim stanicama i s obitelji, jer Henrietta
to već zna. »Gleda nas odozgora i vidi sve šta se tu dolje događa«, rekla je
Deborah. »Strpljivo nas čeka. Neće tu bit puno rječi, samo puno grljenja i
plača. Stvarno vjerujem da je u raju i da joj je dobro, jer jako se napatila tu
dolje. Kažu da na drugom svjetu nema patnje i boli... Htjela bi tamo biti s
mamom.«
Sjedeći između mene i Davona, Deborah je kimala mlađoj verziji sebe na
ekranu, rekavši: »Raj izgleda točno ko Clover u Virdžiniji. Mama i ja
smo uvjek jako voljele biti tamo, više nego bilo di drugdi na svjetu.«
Pomilovala je Davona po kosi. »Ne znam kako ću otići«, rekla je. »Samo se
nadam da će bit ljepo i mirno. Ali jedno vam velim, ne želim biti besmrtna ako
to znači živjeti zauvjek, jer onda svi drugi oko tebe ostare i umru, a ti ostaneš
ista. A to je tužno.« Zatim se nasmiješila. »Ali možda se vratim ko HeLa
stanice, ko mama, pa možemo skupa raditi dobro u svjetu.« Zastala je i opet
kimnula. »Mislim da bi to volila.«

259
 Knjige.Club Books

Gdje su sad

Alfred Carter ml., Deborahin sin, služi zatvorsku kaznu u trajanju od

trideset godina za oružanu pljačku i pokušaj ubojstva pištoljem. U zatvoru je
prošao odvikavanje od droge i alkohola, završio je srednju školu i poslije
poučavao druge zatvorenike koji su se spremali za polaganje završnog ispita,
za što je bio plaćen 25 dolara na mjesec. Godine 2006. napisao je pismo sucu
i rekao da želi vratiti novac koji je bio ukrao i htio je znati komu bi ga trebao
poslati.

Ne zna se gdje je dr. Sir Lord Keenan Kester Cofield. Odslužio je zatvorsku
kaznu u trajanju nekoliko godina za pokušaj plaćanja krivotvorenim čekom
u robnoj kući Macy’s, a iz zatvora je podigao nekoliko tužbi. Kad je 2008.
bio pušten, Cofield je podigao tužbu - posljednju do danas - opisanu na 75
stranica, koju je sudac nazvao »nerazumljivom«. Tužio je 226 stranaka za
više od 10 milijardi dolara, tvrdeći da bi sve prijašnje presude trebalo
poništiti i presuditi njemu u korist te da u tužbu valja uključiti sve koji su
ikada negdje otisnuli njegovo ime bez dopuštenja, jer ga je on zaštitio i drži
autorska prava na njega. Nisam uspjela stupiti u vezu s njim da ga mogu
intervjuirati za ovu knjigu.

Cliff Garret, Henriettin rođak, u svojoj je kući u Cloveru živio do 2009, kad je
zbog slaba zdravlja bio prisiljen otići živjeti sa sinom u Richmond, gdje
i danas živi.

HeLa je i dalje jedna od staničnih linija koje se najčešće rabe u laboratorijima

širom svijeta. Kad je ova knjiga išla u tisak 2009. godine, bilo je više od 60.000
objavljenih znanstvenih radova o istraživanjima na stanicama HeLa, a taj se
broj stalno povećavao za otprilike 300 novih radova svaki mjesec. Stanice
HeLa i dalje kontaminiraju druge kulture i svake godine
izazivaju višemilijunske štete.

260
 Knjige.Club Books

Howard Jones, Henriettin liječnik, umirovljeni je profesor na medicinskom

fakultetu Johns Hopkins i na medicinskom fakultetu Eastern Virginia. S
pokojnom ženom Georgeannom osnovao je Jonesov institut za
reproduktivnu medicinu u Norfolku. Bili su pioniri u polju liječenja
neplodnosti i zaslužni su za prvu »bebu iz epruvete« u SAD-u. Kad je ova
knjiga išla u tisak, imao je devedeset devet godina.

Mary Kubicek je u mirovini i živi u Marylandu.

Zakariyya, Sonny i Lawrence Lacks teško su podnijeli Deborahinu smrt.

Lawrence je kreditnom karticom platio više od 6000 dolara troškova
njezina pogreba, a kad je ova knjiga išla u tisak Sonny je štedio za nadgrobni
spomenik. Zakariyya je prestao piti i počeo je proučavati živote jogija i
drugih koji su postigli unutrašnji mir. Također je počeo sve više vremena
provoditi s obitelji, uključujući mnoge nećake i nećakinje, koji ga sad redovito
grle i ljube. Često se smiješi. Sonny se zakleo da će ispuniti Deborahinu želju
za dobivanjem priznanja za njihovu majku. Kad braća Lacks danas govore
o Henrietti, usredotoče se na njezin doprinos znanosti. Više ne spominju
tužbu protiv Hopkinsa, premda Lawrence i Zakariyya i dalje vjeruju da imaju
pravo na dio dobiti od prodaje stanica HeLa.

Christoph Lengauer šef je odjela za otkrivanje onkoloških lijekova u

Sanofiaventisu, jednoj od najvećih svjetskih farmaceutskih kompanija. Mnogi
znanstvenici koji rade za njega rutinski se koriste stanicama HeLa. Živi u
Parizu.

Davon Meade i (mali) Alfred ml., Deborahini unuci, žive u Baltimoreu, baš
kao i ostalih dvadeset dvoje Henriettinih potomaka, uključujući
njezine unuke, praunuke i pra-praunuke. Ostalo dvoje žive u Kaliforniji.

John Moore uložio je žalbu Vrhovnom sudu SAD-a, ali bila je odbačena. Umro
je 2001.

Roland Patillo predaje na Medicinskom fakultetu Morehouse, gdje i dalje

svake godine održava konferencije u čast Henrietti. Patillo i njegova
supruga Pat namjeravaju kupiti spomenik za Henriettin grob, koji će biti
položen uz nadgrobnu ploču njezine majke na obiteljskom groblju Lacksovih.

James Pullum, bivši Deborahin muž, još propovijeda u Baltimoreu.

261
 Knjige.Club Books

Courtney Speed još ima trgovinu, gdje i dalje poučava djecu matematici i
nada se da će jednoga dana otvoriti Muzej Henriette Lacks.

262
 Knjige.Club Books

Pogovor

Kad nekomu ispričam priču o Henrietti Lacks i njezinim

stanicama, obično me prvo pitaju: Pa zar to sto su joj liječnici uzeli stanice bez
njezina znanja nije protuzakonito? Zar liječnici nisu dužni obavijestiti te da u
istraživanjima koriste tvoje stanice? Odgovor je ne - ne 1951. i ne 2009, kad je
ova knjiga išla u tisak.
U današnje je vrijeme tkivo većine Amerikanaca negdje pohranjeno. Kad
odete izvaditi krv za najobičniju pretragu, kad vam odstrane madež,
izvade slijepo crijevo, krajnike ili bilo što drugo, ono što izvade ne bude
uvijek bačeno. Liječnici, bolnice i laboratoriji to zadrže. Često zauvijek.
RAND Corporation je 1999. objavila izvješće (prvo, a zasad i jedino te
vrste) s »konzervativnom procjenom« da je samo u SAD-u pohranjeno više
od 307 milijuna uzoraka tkiva uzetih od više od 178 milijuna ljudi. Ta se
brojka, pisalo je u izvješću, svake godine povećava za više od 20
milijuna uzoraka. Uzorci dolaze iz rutinskih medicinskih postupaka,
pretraga, operacija, kliničkih ispitivanja i donacija istraživačima. Stoje na
policama i u ledenicama u laboratorijima, ili u industrijskim bačvama s
tekućim dušikom. Pohranjeni su u vojnim postrojenjima, u FBI-u i u
Nacionalnim institutima za zdravstvo. Nalaze se u laboratorijima
biotehnoloških kompanija i u većini bolnica. Biobanke pohranjuju crvuljke,
jajnike, kožu, sfinktere, testise, salo, čak i prepucije nakon obrezivanja.
Čuvaju se uzorci krvi uzeti od većine djece rođene u SAD-u nakon kraja
šezdesetih, kad je postalo obvezno testiranje novorođenčadi na genske
bolesti.
A raspon istraživanja na tkivima stalno se povećava. »Nekoć je to bilo
tako da je istraživač na Floridi imao šezdesetak uzoraka u svojoj ledenici,
a istraživač u Utahu nekoliko u svom«, rekla je Kathy Hudson,
molekularna biloginja koja je osnovala Genetics and Public Policy Center pri
sveučilištu Johns Hopkins, a sad je direktorica u NIH-u. »Sad govorimo o
golemim, golemim količinama.« NIH je 2009. uložio 13,5 milijuna dolara u
razvoj banke uzoraka tkiva novorođenčadi iz cijele zemlje. Prije nekoliko
godina Nacionalni institut za rak (NCI) počeo je prikupljati uzorke tkiva,
kojih će biti na milijune, za mapiranje gena za rak; u sklopu projekta
263
 Knjige.Club Books

Genografija počeli su raditi isto, ne bi li mapirali uzorke migracije, a NIH to

radi u svrhu praćenja gena za određene bolesti. A već nekoliko godina
milijuni ljudi šalju svoje uzorke na personalizirano testiranje DNK u
kompanije poput 23andMe, koje klijentima daju njihove osobne medicinske
ili genealoške podatke samo ako najprije potpišu obrazac kojim daju
dopuštenje da se njihovi uzorci pohrane za buduća istraživanja.
S pomoću tih uzoraka znanstvenici razvijaju razne stvari, od cjepiva
protiv gripe do proizvoda za povećanje penisa. Stavljaju stanice u kulturu i
izlažu ih zračenjima, lijekovima, kozmetičkim preparatima, virusima,
kemikalijama koje se rabe u kućanstvu i biološkom oružju, a zatim
proučavaju reakcije. Bez tih tkiva ne bismo imali testove na bolesti poput
hepatitisa ili na HIV, ne bi bilo cjepiva protiv bjesnoće, malih boginja, ospica,
ne bi bilo novih i obećavajućih lijekova protiv leukemije, raka dojke, raka
debelog crijeva. A proizvođači proizvoda koji se oslanjaju na ljudske biološke
materijale imali bi milijunske gubitke.
No odgovor na pitanje što misliti o svemu tome nije od onih koji se sami
nameću. Nije baš da nam znanstvenici kradu ruke ili vitalne organe. Služe se
ostacima tkiva od kojega smo se dragovoljno rastali. Svejedno, to
često uključuje postupak uzimanja nečega od vas, a ljudi često imaju snažan
osjećaj vlasništva kad je riječ o njihovim tijelima. Čak i najsitnijim djelićima.
Pogotovo kad čuju da netko drugi zarađuje na tim ostacima ili ih rabi za
otkrivanje potencijalno štetnih podataka o njihovim genima i povijesti
bolesti. Ali osjećaj vlasništva nije pravno priznat na sudu. Zasad još nijednim
zakonom nije jasno riješeno pitanje je li čovjek vlasnik svog tkiva i ima li
pravo nadzora nad njim. Kad je tkivo dio vašeg tijela, nema dvojbe da je vaše.
Ali jednom kad ga se izreže i odstrani iz tijela, stvar postaje mutna.
Kathy Hudson, koja je provodila ispitivanje javnog mišljenja o tom
problemu, kaže da vjeruje da pokret za pravo vlasništva nad tkivima ima
potencijala postati bona fide pokretom.
»Mogu zamisliti situaciju u kojoj ljudi počinju govoriti da ne daju svoje
tkivo«, rekla mi je. »Bilo bi bolje da se tim problemom pozabavimo već
sad, umjesto da čekamo da se to zaista i dogodi.«

U osnovi, postoje samo dvije sporne stvari: pristanak i novac.

Većini je ljudi mnogo važnija informacija o tome hoće li se - i kako - njihovo
tkivo rabiti u istraživanjima, nego moguća zarada. A ipak, u vrijeme kad je
ova knjiga išla u tisak, pohrana krvi i tkiva za istraživanja nije zahtijevala
informirani pristanak, jer zakoni koji reguliraju takve stvari nisu primjenjivi
na istraživanja na tkivima.
Državna regulativa za zaštitu ljudskih subjekata, inače poznatija kao
Opće pravilo, zahtijeva informirani pristanak za sva istraživanja na ljudskim

264
 Knjige.Club Books

subjektima. Ali u praksi to ne pokriva većinu istraživanja na tkivima, zato

što (1) se ne financiraju iz državnog fonda, ili (2) istraživači ne znaju
identitet »darovatelja« i nisu u izravnu dodiru s njima - a u tom se to slučaju
ne računa kao istraživanje na ljudima.
U današnje vrijeme, kad liječnici žele prikupiti uzorke tkiva pacijenata
isključivo za istraživanja - kao u Henriettinu slučaju - moraju pribaviti
informirani pristanak. Ali za pohranu tkiva uzetih za dijagnostičke postupke
kao što je, na primjer, biopsija madeža, i njihovu kasniju uporabu u
istraživanjima takav pristanak nije potreban. Većina institucija svejedno
zatraži pristanak, ali nema propisana jednoobraznog načina kako bi se to
trebalo činiti. Neki daju iscrpne informacije o tome što će se raditi s
pacijentovim tkivima. Ali većina samo uključi rečenicu na kraju obrasca za
upis pacijenata, u kojoj piše da će se sva eventualna odstranjena tkiva rabiti
u obrazovne ili istraživačke svrhe.
Prema Judith Greenburg, direktorici odjela genetike i razvojne biologije
na Nacionalnom institutu opće medicinske znanosti, NIH sad ima »vrlo
stroge smjernice« koje zahtijevaju pristanak za sve uzorke tkiva koje se
prikuplja za njihovu banku. »Jako je važno da darovatelji shvaćaju koje su
posljedice istraživanja na tkivima«, kaže ona. Ali njihove se smjernice odnose
samo na NIH-ova istraživanja i ne znače zakonsku obvezu.
Oni koji podupiru sadašnji status quo tvrde da je donošenje novih zakona
koji bi se odnosili isključivo na tkiva potpuno nepotrebno. Ukazuju na
revizijske odbore raznih institucija; na mnoge profesionalne smjernice
poput etičkog kodeksa Američke liječničke komore (koji liječnike obvezuje
na to da pacijente obavijeste o tome hoće li uzorci njihovih tkiva biti rabljeni
u istraživanjima koja bi mogla biti profitabilna); te nekoliko postnirnberških
kodeksa, uključujući i Helsinšku deklaraciju i Belmontsko izvješće, koji traže
obvezan pristanak. Ali smjernice i etički kodeksi nisu zakoni, a mnogi
pobornici prava na odlučivanje o tkivima kažu da interne revizije nisu
učinkovite.
Neki od boraca za prava tkiva smatraju da darovatelji ne samo da bi
trebali znati da se njihova tkiva rabe za istraživanja nego bi i trebali imati
pravo reći da - na primjer - ne žele da se njihova tkiva rabe u istraživanjima
nuklearnog oružja, abortusa, rasnih razlika, inteligencije ili bilo čega drugog
što se protivi njihovim uvjerenjima. Također smatraju da je važno da
darovatelji imaju nadzor nad tim kome su dostupna njihova tkiva, jer se boje
da bi podaci dobiveni iz uzoraka tkiva mogli biti iskorišteni protiv njih.
Članovi američkog plemena Havasupai 2005. su tužili Sveučilište
Arizona, nakon što su znanstvenici uzeli uzorke koje je pleme darovalo za
istraživanja dijabetesa i bez njihova ih dopuštenja rabili u istraživanjima
šizofrenije i urođenih bolesti među potomcima bliskih rođaka. Njihov je

265
 Knjige.Club Books

slučaj još na sudu. Godinu poslije, 2006, sedamstotinjak je novopečenih

majki otkrilo da su im liječnici bez njihova pristanka nakon poroda uzeli
posteljice te ih testirali na razne abnormalnosti, u sklopu istraživanja koja bi
mogla pomoći da se bolnica može bolje obraniti od budućih tužbi zbog
oštećenja nastalih pri porodu. A u nekoliko su slučajeva genski testovi
provedeni na ljudima bez njihova pristanka bili navedeni kao razlog
odbijanja isplate odštete za ozljedu na radu ili pokrića medicinskih troškova
iz police zdravstvenog osiguranja (sad su takvi slučajevi zaštićeni Zakonom
o nediskriminaciji genskih podataka iz 2008).
Zbog takvih slučajeva sve je veći broj aktivista - etičara, odvjetnika,
liječnika i pacijenata - koji se uključuju u borbu i zahtijevaju nove zakone koji
bi ljudima dali pravo nadzora nad vlastitim tkivima. Sve je veći i
broj »darovatelja« koji sudskim putem traže nadzor nad svojim uzorcima i
DNK u njima. Godine 2005. šest tisuća pacijenata zahtijevalo je da Sveučilište
u Washingtonu makne njihove uzorke iz banke uzoraka tkiva zahvaćena
rakom prostate. Sveučilište je odbilo, a uzorci se godinama nisu smjeli rabiti,
sve dok je trajala pravna bitka. Dosad su dva suda presudila protiv
pacijenata, oslanjajući se na istu logiku kao u Mooreovu slučaju (davanje tih
prava pacijentima ugrozilo bi istraživanja itd.). Tri godine poslije, 2008,
pacijenti su uložili žalbu Vrhovnom sudu, koji je odbio saslušati njihov slučaj.
Kad je ova knjiga išla u tisak, razmatrali su mogućnost zajedničke tužbe. U
srpnju 2009, roditelji iz Minnesote i Teksasa podigli su tužbu protiv
širokoraširene prakse pohrane uzoraka krvi fetusa i provođenja istraživanja
- bez dopuštenja - na tim uzorcima, preko kojih se poslije može ući u trag
novorođenčadi od kojih su potekli. Tvrde da su ta istraživanja povreda
privatnosti njihove djece.
Sad postoji jasan federalni zakon koji štiti povredu privatnosti kakva se
dogodila obitelji Lacks kad su liječnici iz Hopkinsa objavili Henriettino ime i
njezinu povijest bolesti. S obzirom na to da su tkiva povezana s
imenima darovatelja podložna strogom Općem pravilu, uzorke se više ne
naziva prema inicijalima darovatelja, kao što je bilo u Henriettinu slučaju;
danas ih obično obilježavaju brojčanim kodom. Ali kao što kaže Judith
Greenburg iz NIH-a: »Nije moguće zajamčiti stopostotnu anonimnost, jer - u
teoriji - sad možemo sekvencionirati gene i otkriti tko je tko iz stanica. Znači
da bi se postupak dobivanja pristanka trebao više baviti rizicima istraživanja
na tkivima, tako da ljudi mogu odlučiti žele li sudjelovati ili ne.«
Ellen Wright Clayton, liječnica i odvjetnica, direktorica Centra za
biomedicinsku etiku i društvo pri Sveučilištu Vanderbilt, kaže da bismo
trebali »vrlo javno razgovarati« o svemu tome. Kaže: »Kad bi netko Kongresu
predložio zakon koji kaže da se od danas, svaki put kad odete liječniku, vaša
povijest bolesti i uzorci tkiva mogu rabiti za istraživanja i nitko vas ne mora
pitati za dopuštenje, kad bi to bilo rečeno tako otvoreno, da ljudi zaista
266
 Knjige.Club Books

shvate što se događa i da kažu da im je to u redu, osjećala bih se bolje u vezi

s tim što radimo. Jer ovo što se sada događa nije ono što ljudi misle da se
događa.«
Lori Andrews, direktorica Instituta za znanost, pravo i tehnologiju, želi
nešto još drastičnije: poziva ljude da privuku pozornost zakonodavaca
tako što će uložiti »prigovor savjesti na novačenje DNK« i odbiti dati uzorke
tkiva.
David Korn, zamjenik rektora istraživačkog odjela na Harvardu, tvrdi da
bi bilo kratkovidno dati nadzor pacijentima nad njihovim tkivima.
»Svakako«, kaže on, »lijepo je razmišljati o pristanku. Čini nam se da je
pošteno ljudima dati da odluče što će se događati s njihovim tkivima, ali
pristanak umanjuje vrijednost tkiva.« Korn ukazuje na pandemiju španjolske
gripe - u 1990-ima znanstvenici su uporabili pohranjene uzorke tkiva vojnika
koji je umro 1918. da dobiju genom virusa pa da mogu proučiti zašto je bio
tako smrtonosan, u nadi da će tako otkriti nešto što bi pomoglo u borbi protiv
tada aktivne ptičje gripe. Bilo bi nemoguće zatražiti i dobiti dopuštenje tog
vojnika iz 1918. »U ono vrijeme nitko i nije znao što je DNK!«
Za Korna je od pristanka važnija odgovornost koju javnost ima prema
znanosti: »Mislim da ljudi imaju moralnu obvezu dopustiti da se njihova tkiva
rabe za napredak znanja i pomoć drugima. Budući da je to na dobrobit svih,
svi bi i trebali prihvatiti malu mogućnost da će komadići njihova tkiva biti
uporabljeni u istraživanjima.« Jedini bi ustupak napravio za ljude čija vjerska
uvjerenja zabranjuju darovanje tkiva. »Ako netko kaže da će ga ukop bez svih
njegovih dijelova prokleti da zauvijek luta i da nikada ne ostvari spas duše,
to je legitiman zahtjev koji valja poštovati«, kaže Korn. Ali priznaje da ljudi
ne mogu uložiti prigovor ako ne znaju i ne razumiju da će se njihova tkiva
rabiti u istraživanjima.
»Znanost ne predstavlja najveću vrijednost ljudskog društva«, kaže
Andrewsova, pokazujući radije na stvari poput autonomije i osobne slobode.
»Razmislite malo«, kaže. »Ja odlučujem tko će nakon moje smrti dobiti
moj novac. Da nakon moje smrti svu moju imovinu date nekom drugom, ne
bi mi to naštetilo. Ali dok sam još živa, spoznaja da svoj novac mogu
ostaviti komu god želim ima određenu psihološku vrijednost. Nitko ne može
reći: ‘Ne bi joj trebalo dopustiti da to učini sa svojim novcem, jer to možda
nije najbolje za društvo’. Ali zamijenite riječ novac s riječi tkivo i dobit ćete
točno onu logiku koju mnogi rabe u argumentima protiv toga da se
darovateljima da nadzor nad njihovim tkivima.«
Wayne Grody, upravitelj dijagnostičkog laboratorija za molekularnu
patologiju pri kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu, nekoć se silno
protivio zamisli da je potreban pristanak za istraživanja na tkivima, ali nakon
mnogo godina rasprava s ljudima popout Andrewsove i Claytonove postao je

267
 Knjige.Club Books

umjereniji. »Prilično sam uvjeren da bismo se trebali još malo potruditi

za dobar i složen postupak davanja pristanka«, rekao mi je. Svejedno, ne
može zamisliti kako bi to funkcioniralo. »Ta tkiva ulaze u postupak s
milijunima drugih uzoraka«, rekao je. »Kako ćemo razlikovati tkiva, kako
ćemo znati da je ovaj pacijent rekao da na njegovim uzorcima možemo
proučavati rak debelog crijeva, a onaj da možemo raditi što hoćemo, ali se ne
možemo koristiti njegovim tkivima u komercijalne svrhe. Da na svaki uzorak
stavljamo oznaku drukčije boje, ili što?« Svejedno, Grody naglašava da bi se
pitanje pristanka trebalo primjenjivati samo na buduće prikupljanje uzoraka,
ne na milijune već pohranjenih uzoraka tkiva, uključujući stanice HeLa. »Što
da radimo?« pita. »Da ih sve pobacamo?«
Ako se ne potegne pitanje pristanka, Robert Weir, osnivač centra za
biomedicinsku etiku Sveučilišta u Iowi, vidi samo jedan ishod: »Pacijenti će
vidjeti tužbe kao jedini izlaz.« Weir bi radije vidio manje tužbi, a više
transparentnosti. »Stavimo karte na stol i postavimo zakonske smjernice
kojima ćemo svi biti zadovoljni«, kaže. »Jer jedina su druga opcija sudske
tužbe.« A takvi slučajevi obično i završe na sudu, pogotovo kad je uključen
novac.

Što se tiče novca, pitanje nije hoće li istraživanje na ljudskim

tkivima biti komercijalizirano. Već jest i nastavit će biti; bez komercijalizacije,
kompanije ne bi proizvodile lijekove ni dijagnostičke testove o kojima mnogi
od nas ovise. Pitanje je kako se postaviti u vezi s tom komercijalizacijom - bi
li znanstvenike trebalo obvezati na to da ljudima kažu da će njihova tkiva biti
uporabljena u komercijalne svrhe, i kako se ljudi koji daruju te »sirovine«
uklapaju u tržišnu sliku.
Prodaja ljudskih organa i tkiva za transplantaciju ili liječenje
protuzakonita je, ali savršeno je zakonito dati ih besplatno, ali naplatiti
njihovo prikupljanje i obradu. Ne postoje brojke specifične samo za tu granu,
ali procjenjuje se da samo jedno ljudsko tijelo može donijeti zaradu od 10.000
dolara do 150.000 dolara. Ali iznimno je rijetko da pojedinačne stanice jedne
osobe vrijede nekoliko milijuna dolara, kao što je bio slučaj s Johnom
Mooreom. Zapravo, baš kao što jedan miš ili jedna vinska mušica nisu
posebno vrijedni za istraživanja, većina pojedinačnih staničnih linija i
uzoraka tkiva sama za sebe ne vrijedi ništa. Za znanost postaju vrijedni tek
kao dio veće zbirke.
Danas se opskrbom tkivima bave i mala obiteljska poduzeća i velike
korporacije poput Ardaisa, koje medicinskom centru Beth Israel Deaconess,
medicinskom centru fakulteta Duke i mnogim drugima plaćaju
nepoznatu svotu novca za ekskluzivan pristup tkivima koja su prikupili od
pacijenata.

268
 Knjige.Club Books

»Ne možemo zanemariti pitanje tko dobiva novac i za što se taj novac
koristi«, kaže Clayton. »Nisam siguran što bi trebalo učiniti u vezi s tim,
ali siguran sam da je čudno reći da novac dobiju svi osim ljudi od kojih
potječe biološki materijal.«
Razni analitičari, znanstvenici, filozofi i etičari predložili su načine
kompenzacije darovateljima tkiva: stvaranje sustava nalik onomu
zdravstvenog osiguranja, u kojem bi svako sljedeće darovanje tkiva
povećavalo razinu kompenzacije: porezne olakšice; tantijeme poput onih
koje dobivaju glazbenici kad im se pjesme puštaju na radiju; zahtjeve da
određeni postotak dobiti od istraživanja ide u znanstvene ili medicinske
dobrotvorne ustanove, ili da se vrati natrag u istraživanja.
Istraživači na obje strane debate brinu se da bi plaćanje naknade
pacijentima dovelo do toga da lovci na dobit koče napredak znanosti
ustrajavanjem na nerealnim financijskim pogodbama ili zahtjevima za
novčanom naknadom za tkiva koja se rabe u nekomercijalnim ili neprofitnim
istraživanjima. Ali u većini slučajeva darovatelji nisu mislili na dobit. Njih,
kao i većinu aktivista koji se bore za prava na tkiva, manje zanima osobna
dobit, a više to da se znanje koje znanstvenici steknu proučavanjem tkiva
učini dostupnim javnosti i drugim istraživačima. Zapravo, nekoliko je
skupina pacijenata osnovalo vlastite banke tkiva, da bi mogli imati nadzor
nad uporabom svojih tkiva i patentiranjem otkrića povezanih s njima, a jedna
je žena postala nositeljica patenta na gen za jednu bolest otkriven u tkivima
njezine djece, što joj omogućava da odluči koja će se istraživanja vršiti na
njemu i kako će biti licenciran.
Patentiranje gena najveći je razlog za zabrinutost u debati o vlasništvu
nad ljudskim biološkim tvarima i o tome kako bi to vlasništvo moglo
utjecati na znanost. Do 2005. - što su najsvježiji podaci koji su nam bili
dostupni u vrijeme izlaska ove knjige - američka je vlada izdala patente
povezane s uporabom otprilike 20 posto poznatih ljudskih gena, uključujući
gene za Alzheimerovu bolest, astmu, rak debelog crijeva i rak dojke. To znači
da farmaceutske kompanije, znanstvenici i sveučilišta imaju nadzor nad time
koja se istraživanja mogu provoditi na tim genima i kolika će biti cijena
terapija i dijagnostičkih testova koji budu razvijena iz njih. Neki od njih
agresivno štite svoje patente: Myriad Genetics, tvrtka koja drži patente za
BRCA1 i BRCA2, gene odgovorne za većinu slučajeva nasljednoga karcinoma
dojke i jajnika, testiranje na te gene naplaćuje 3000 dolara. Myriad je bio
optužen za stvaranje monopola, jer nitko drugi ne može ponuditi taj test, a
istraživači ne mogu razviti jeftinije testove ili nove terapije ako prethodno od
Myriada ne dobiju dopuštenje i ne plate licencu. Znanstvenici koji su
istraživali te gene bez dopuštenja Myriada primili su pisma upozorenja
kojima se traži trenutni prestanak istraživanja i prijetnje tužbom.

269
 Knjige.Club Books

U svibnju 2009. Američka udruga za građanska prava, nekoliko žena koje

su preživjele rak dojke i profesionalne skupine koje su predstavljale više
od 150.000 znanstvenika tužili su Myriad Genetics zbog patenta na gen
raka dojke. Znanstvenici uključeni u taj slučaj tvrde, između ostaloga, da je
praksa patentiranja gena ograničila njihova istraživanja i da im je namjera
stati tomu na kraj. Činjenica da se tužbi pridružilo toliko znanstvenika pobija
standardni argument da bi donošenje presude protiv bioloških patenata
omelo napredak znanosti.
Lori Andrews, koja je radila pro bono na svim najvažnijim slučajevima
koji se tiču vlasništva nad biološkim tvarima, uključujući i najnoviji spor oko
vlasništva nad genom raka dojke, kaže da su mnogi znanstvenici omeli
i ometaju znanost točno onako kako su se sudovi uvijek bojali da će to
činiti darovatelji tkiva. »Koje li ironije«, rekla mi je. »U Mooreovu slučaju sud
je brinula mogućnost da - ako ljudima daš pravo vlasništva nad njihovim
tkivom - to usporava istraživanja, jer bi mogli tražiti previše novca. Ali sad
im se to obilo o glavu, jer su time komercijalnu vrijednost jednostavno
predali u ruke određenim istraživačima.« Prema riječima Andrewsove i
bivšeg suca kalifornijskog Vrhovnog suda, presuda nije spriječila
komercijalizaciju - samo je iz jednadžbe izbacila pacijente, a znanstvenike
ohrabrila na komercijalizaciju sve većeg broja raznih vrsta tkiva.
Andrewsova i mnogi drugi tvrde da se time smanjuje vjerojatnost da će
znanstvenici međusobno dijeliti uzorke i rezultate, što usporava istraživanja,
a zabrinuti su i zbog toga što bi to moglo omesti pružanje zdravstvenih
usluga.
Postoje dokazi koji podupiru njihove tvrdnje. Jedno je istraživanje
pokazalo da je 53 posto laboratorija prestalo nuditi ili raditi na razvoju
najmanje jednog genskog testa upravo zbog patenta, a 67 posto laboratorija
smatra da patenti koče medicinska istraživanja. Ako želi istraživati nasljednu
hemokromatozu, poremećaj metabolizma željeza, licencu na gen za tu
bolest akademska institucija mora platiti 25.000 dolara, a za komercijalno
testiranje cijena se penje čak do 250.000 dolara. Uz te bi cijene testiranje
samo jedne osobe na sve poznate genske bolesti stajalo između 46,4 milijuna
dolara (za akademske institucije) i 464 milijuna dolara (za komercijalne
laboratorije).
Debata o komercijalizaciji ljudskog biološkog materijala uvijek se vraća
na jednu temeljnu točku: sviđalo se to nama ili ne, živimo u tržišno
orijentiranu društvu, a znanost je dio tog tržišta. Baruch Blumberg, istraživač
i dobitnik Nobelove nagrade, koji je u istraživanjima rabio Slavinova
antitijela na hepatitis B, rekao mi je: »Hoćete li misliti da je komercijalizacija
medicinskih istraživanja dobra ili loša ovisi o tome koliko volite
kapitalizam.« U globalu, komercijalizacija je dobra, kaže Blumberg, jer kako
bismo inače dobili lijekove i dijagnostičke testove koje trebamo? Svejedno,
270
 Knjige.Club Books

vidi i lošu stranu. »Mislim da je pošteno reći da je to ipak smetnja znanosti«,

rekao je. »Promijenilo je duh.« Gdje smo nekoć imali slobodan protok
informacija, sad imamo patente i zaštićene podatke. »Istraživači su postali
poduzetnici. To je dalo poticaj našoj privredi i stvorilo motive za istraživanja,
ali je i donijelo probleme poput tajnovitosti i svađa oko toga tko ima pravo
vlasništva nad čim.«
Slavin i Blumberg nikad se nisu koristili obrascima za davanje pristanka
ili sklapali pogodbe o prijenosu prava vlasništva. Slavin bi samo ispružio
ruku i dao uzorke. »Živjeli smo u drukčijim etičkim i komercijalnim
vremenima«, rekao je Blumberg. Pretpostavlja da je sad manja vjerojatnost
da pacijenti dragovoljno doniraju: »Vjerojatno žele, kao i svi drugi,
maksimalno iskoristiti komercijalne mogućnosti koje im se pružaju.«
Sva važna Blumbergova znanstvena dostignuća tijekom godina ovisila su
o besplatnom i neograničenom pristupu tkivima. Ali Blumberg kaže da ne
misli da je u redu držati pacijente u neznanju da bi se došlo do toga:
»Za nekoga poput Teda, komu je taj novac zaista bio potreban za život, bilo
bi pogrešno reći da znanstvenici smiju komercijalizirati ta antitijela, a on
ne. Gledajte, ako će već netko zarađivati na njegovim antitijelima, zašto on
ne bi imao pravo glasa?«
Mnogi znanstvenici s kojima sam razgovarala o tome slažu se s tim. »Ovo
je kapitalističko društvo«, kaže Wayne Grody. »Ljudi poput Teda Slavina
to su iskoristili. Znate, kako ja na to gledam, ako ste već na početku došli na
to i prepoznali priliku, odlično.«
Stvar je u tome što ljudi ne mogu »već na početku doći na to« ako ne znaju
da bi njihova tkiva mogla biti vrijedna. Razlika je između Teda Slavina,
Johna Moorea i Henriette Lacks to što je Slavinu netko ipak rekao da su
njegova tkiva posebna i da će ih znanstvenici htjeti za istraživanja pa je
mogao unaprijed dogovoriti uvjete, prije no što je tkivo odstranjeno iz
njegova tijela. Drugim riječima, bio je informiran i dao je pristanak. Na kraju
se sve svodi na pitanje koliku (etičku i zakonsku) obvezu ima znanost da
ljudima omogući da postupe kao Slavin. Što nas vraća natrag na zamršeno
pitanje pristanka.
Baš kao što ne postoji zakon koji obvezuje na informirani pristanak na
pohranu tkiva za istraživanja, tako nema ni jasnih propisa koji obvezuju na
to da se darovateljima kaže da bi njihova tkiva mogla biti komercijalno
isplativa. Godine 2006. jedan je istraživač iz NIH-a farmaceutskoj kompaniji
Pfizer dao tisuće uzoraka tkiva u zamjenu za pola milijuna dolara. Bio je
optužen za povredu federalnog zakona o sukobu interesa, ne zato što
darovateljima nije rekao za potencijalnu financijsku vrijednost njihovih
tkiva, nego zato što istraživači na državnim jaslama ne smiju primati novac
od farmaceutskih kompanija. Zbog njegova je slučaja pokrenuta kongresna

271
 Knjige.Club Books

istraga, a poslije i saslušanje; ni u jednom trenutku tijekom postupka nisu

spomenuti ni mogući interesi pacijenata, ni činjenica da nisu obaviješteni o
vrijednosti svojih tkiva.
Premda je sudac u slučaju Johna Moorea rekao da se pacijentima mora
reći ako njihova tkiva imaju komercijalnih potencijala, nije postojao zakon
koji bi podupro tu presudu pa je ostalo na tome. Danas se odluka o
otkrivanju tog podatka prepušta institucijama, a mnoge odluče ne reći
pacijentima. Neki obrasci za davanje pristanka uopće ne spominju novac, dok
na drugima otvoreno piše: »Moguće je da ćemo prodati uzorak i određene
medicinske podatke o vama.« Na trećima stoji: »Nećete primiti nikakvu
naknadu za donirana tkiva.« Neki se drže zbunjujućih formulacija: »Vaš
uzorak bit će u vlasništvu [sveučilišta]. ... Nije poznato hoće li biti moguće da
sudjelujete u bilo kakvoj mogućoj financijskoj dobiti koja bi mogla proizići iz
ovih istraživanja.«
Aktivisti koji se bore za pravo vlasništva nad tkivima tvrde da je od
presudne važnosti da se otvoreno izloži mogućnost financijske dobiti od
pacijentovih tkiva. »To nema veze s tim da se pacijentima osigura njihov
komad kolača«, kaže Lori Andrews, »nego s tim da se ljudima dopusti da
izraze svoje želje. Clayton se slaže, ali kaže: »Temeljni problem ovdje nije
novac, nego stav da ljudi od kojih potječu ta tkiva nisu važni.«
Nakon slučaja Moore Kongres je održao nekoliko saslušanja i zatražio
izradu izvješća koja su otkrila da se na istraživanjima u kojima se rabe
ljudska tkiva zarađuju milijuni dolara. Osnovana je posebna komisija za
procjenu situacije, koja je trebala dati prijedlog kako postupati dalje.
Komisija je ustanovila da: uporaba ljudskih stanica i tkiva »mnogo obećava«
u pogledu poboljšanja zdravlja ljudi, ali također poteže mnoga etička i pravna
pitanja na koja »još nije odgovoreno« i koja ne pokriva »nijedan zakon,
propis ili etički kodeks«. To se, rekli su, mora razjasniti.
Clintonova Nacionalna savjetodavna komisija za bioetiku (NBAC) izdala
je izvješće u kojemu je stajalo da je federalni nadzor istraživanja na
tkivima »nedostatan« i »nejasan«. Predlagala je određene promjene koje bi
pacijentima osigurale nadzor nad time kako se upotrebljavaju njihova tkiva.
Jedva da se dotaknula pitanja tko bi trebao imati dobit od ljudskoga tijela,
rekavši samo da to pitanje »daje nekoliko razloga za zabrinutost« te da bi se
njime trebalo dodatno pozabaviti. Ali malo se toga dogodilo.
Mnogo godina poslije upitala sam Waynea Grodyja, koji je bio usred
debate u devedesetima, zašto se čini da su preporuke Kongresa i
izvješće NBAC-a nestali.
»Čudno, ali nemam pojma«, rekao je. »Ako to uspijete saznati, volio bih
da mi kažete. Svi smo htjeli jednostavno zaboraviti na to, nadajući se da će -
ako se ne budemo obazirali na to - nestati.« Ali nije. A s obzirom na stalan

272
 Knjige.Club Books

priljev sudskih slučajeva povezanih s tkivima, čini se da i neće, barem ne u

skorijoj budućnosti.
Unatoč svim ostalim slučajevima i medijskom pokriću koje su dobili,
obitelj Lacks zapravo nikad nije pokušala nekoga tužiti zbog stanica
HeLa. Nekoliko mi je pravnika i etičara reklo da bi, s obzirom na to da je
stanice HeLa sad već nemoguće učiniti anonimnima, istraživanja na njima
trebala biti obuhvaćena Općim pravilom. A budući da je jedan dio DNK iz
Henriettinih stanica prisutan i kod njezine djece, moguće je ustvrditi da
provođenjem istraživanja na stanicama HeLa znanstvenici ujedno vrše
istraživanja i na djeci Lacksovih. Kako Opće pravilo nalaže da se subjektima
istraživanja mora dopustiti da se u bilo kojem trenutku povuku iz
istraživanja, ti su mi stručnjaci rekli da bi - u teoriji - obitelj Lacks možda
mogla zatražiti povlačenje stanica HeLa iz svih istraživanja širom svijeta.
Zapravo, postoje presedani za takav slučaj, uključujući jedan u kojem je žena
uspjela postići da se DNK njezina oca povuče iz baze podataka na Islandu. Svi
istraživači kojima sam to spomenula stresli su se na samu tu pomisao.
Vincent Racaniello, profesor mikrobiologije na sveučilištu Kolumbija, koji je
jednom izračunao da je dosad za svoja istraživanja uzgojio oko 800 milijardi
stanica HeLa, kaže da bi ograničavanje uporabe tih stanica u istraživanjima
bilo katastrofalno. »Imalo bi to nezamisliv učinak na znanost«, rekao je.
Što se tiče Lacksovih, imaju nekoliko pravnih mogućnosti. Nekoliko je
razloga zašto ne mogu podići tužbu zbog prvobitnog uzimanja stanica, a oni
uključuju i činjenicu da je već prije nekoliko desetljeća došlo do
zastare. Mogli bi podići privatnu tužbu kojom bi pokušali zaustaviti
istraživanja na stanicama HeLa, na temelju tvrdnje da je Henriettine stanice,
koje sadržavaju i njihovu DNK, nemoguće učiniti anonimnima. Ali mnogi
stručnjaci s kojima sam razgovarala dvoje da bi takva tužba bila uspješna. No
Lacksovi ionako ne žele zaustaviti istraživanja na stanicama HeLa. »Ne želim
izazvati probleme za znanost«, rekao mi je Sonny u vrijeme kad je ova knjiga
išla u tisak. »Dale to ne bi htjela. A osim toga, ponosan sam na svoju majku i
sve šta je napravila za znanost. Samo se nadam da će Hopkins i svi drugi
ljudi koji su profitirali od njenih stanica učiniti nešto da joj odaju počast i da
se oduže njenoj obitelji.«

273
 Knjige.Club Books

Zahvale

Stalno iznova doživljavala sam da priča o Henrietti i njezinim

stanicama napuni ljude energijom - ispuni ih željom da učine nešto da pokažu
svoju zahvalnost za njezin doprinos znanosti i da se nekako oduže njezinoj
obitelji. Mnogi od njih tu su energiju uložili u to da mi pomognu oko ove
knjige. Zahvalna sam svima koji su uložili vrijeme, znanje, novac i srce u ovaj
projekt. Nemam mjesta da vas sve nabrojim, ali znajte da bez vas ne bih
mogla napisati ovu knjigu.
Najveću zahvalnost dugujem obitelji Henriette Lacks.
Deborah je bila duša ove knjige - njezin duh, njezin smijeh, njezina bol,
njezina odlučnost i nevjerojatna snaga bilo je nadahnuće koje me svih
ovih godina tjeralo naprijed. Osjećam se duboko počašćenom da sam bila
dijelom njezina života.
Hvala Lawrenceu i Zakariyyi na njihovu povjerenju i njihovim pričama, a
Sonnyju na tome što je uvidio vrijednost ovoga projekta i na tome što je bio
stup svoje obitelji. Zahvaljujem mu za iskrenost, vječni optimizam i za to što
je vjerovao da mogu i hoću napisati ovu knjigu.
Deborahini unuci Davon i Alfred pokazali su nevjerojatnu potporu
Deborahinoj želji da sazna sve o svojoj majci i sestri. Hvala im što su nas
nasmijavali i što su odgovarali na moja brojna pitanja. Bobbette Lacks,
snažna žena koja je desetljećima pomagala održati obitelj Lacks na okupu,
strpljivo je podnosila sate i sate razgovora te mnoge upite u vezi s raznim
dokumentima, i uvijek bi mi ispričala cijelu priču, ne zadržavajući ništa.
Zahvalna sam Sonnyjevoj uvijek pouzdanoj kćeri Jeri Lacks-Whye, koja je
pronašla činjenice i fotografije i koja je često znala pritisnuti svoju veliku
obitelj u moje ime. Zahvalna sam njoj i njezinoj majci Shirley Lacks, kao i
Lawrenceovim unukama Eriki Johnson i Courtnee Simone Lacks, te
Deborahinu sinu Alfredu Carteru mlađem za njihovu otvorenost i ushit.
Potpora Jamesa Pulluma uvijek je bila postojana; hvala mu za priče, smijeh i
molitve. Isto vrijedi i za Garyja Lacksa, koji mi je na sekretarici pjevao
prekrasne crkvene pjesme, a za svaki mi je rođendan otpjevao serenadu.

274
 Knjige.Club Books

Ne bih uspjela rekonstruirati život Henriette Lacks bez izdašne pomoći

njezine obitelji, prijatelja i susjeda, među kojima se ističu Fred Garret,
Howard Grinnan, Hector Cootie Henry, Ben Lacks, Carlton Lacks, David Day
Lacks st., Emmett Lacks, Georgia Lacks, Gladys Lacks, Ruby Lacks, Thurl
Lacks, Polly Martin, Sadie Sturdivant, John i Dolly Terry te Peter Wooden.
Posebna zahvala Cliffu Garretu, divnom pripovjedaču koji mi je približio
Henriettinu mladost i život u Cloveru i uvijek mi znao izmamiti osmijeh.
Također, hvala Christine Pleasant Tonkin, dalekoj rođakinji Henriette Lacks
koja je ušla u trag korijenima Henriettine obitelji sve do robovlasničkih
vremena te je svoje spoznaje velikodušno podijelila sa mnom; uz to je i
pročitala rukopis moje knjige i dala mnoge vrijedne primjedbe i prijedloge.
Hvala i Courtney Speed na njezinu entuzijaznu, na tome što je sa mnom
podijelila svoju priču i što mi je prikupila mnogo drugih sugovornika.
Sretna sam što sam pronašla Mary Kubicek, čije su mi odlično pamćenje,
neiscrpno strpljenje i entuzijazam bili neprocjenjivi. Isto vrijedi i za
Georgea Geya ml. i njegovu sestru Frances Greene. Imala sam sreće da su tako
velik dio djetinjstva proveli u Geyevu laboratoriju pa su mi pripovijedajući
predočili te godine. Hvala i Francesinu suprugu Franku Greeneu.
Duboko sam zahvalna i mnogim knjižničarima i arhivistima koji su si dali
truda i vremena potražiti članke iz novina i stručnih časopisa, fotografije,
videozapise i druge izvore. Posebna hvala Andyju Harrisonu, kuratoru zbirke
Georgea Geya u Medicinskom arhivu Alan Mason Chesney;
bivšim studentima knjižničarstva na Sveučilištu u Pittsburghu - Amy
Notarius i Elainai Vitale; Frances Woltz, koja me opskrbila gomilom podataka
i priča; Hapu Hagoodu, Phoebe Evans Letocha i Timu Wisniewskom. David
Smith iz Gradske knjižnice u New Yorku pomogao mi je, kao i mnogim
piscima prije mene, osiguravši mi tihi kutak za rad u Wertheimovoj radnoj
sobi. David Rose, arhivist zaklade March of Dimes toliko se zainteresirao za
ovu knjigu da je posvetio sate i sate svoga vremena istražujući u moje ime.
Njemu dugujem golemu zahvalnost (i ručak).
Stotine su ljudi velikodušno posvetile dio svoga vremena razgovoru sa
mnom, i svima im hvala; među njima se posebno ističu George Annas,
Laure Aurelian, Baruch Blumberg, Ellen Wright Clayton, Nathanial Comfort,
Louis Diggs, Bob Gellman, Carol Greider, Michael Grodin, Wayne Grody, Cal
Harley, Robert Hay, Kathy Hudson, Grover Hutchins, Richard Kidwell, David
Korn, Robert Kurman, John Masters, Stephen O’Brien, Anna O’Connell,
Robert Pollack, John Rash, Judith Greenberg, Paul Lurz, Todd Savitt,
Terry Sharrer, Mark Sobel, Robert Weir, Barbara Wyche i Julius Youngner.
Velika hvala za vrijeme, ohrabrenje i stručnost Lori Andrews, Ruth Faden i
Lisi Parker, koje su mi u svakom razgovoru davale materijal za razmišljanje,
koje su poslije pročitale rukopis moje knjige i dale mi savjete i prijedloge koji

275
 Knjige.Club Books

su bili od velike pomoći. Također, hvala Duncanu Wilsonu, koji mi je dao

jednu od prvih verzija svoje disertacije i neki materijal koji je bio vrlo
koristan.
Mnogi su znanstvenici kojima dugujem veliku zahvalnost: Howard W
Jones, Victor McKusick i Susan Hsu sa mnom su podijelili dragocjena sjećanja;
svi su bili iznimno iskreni i strpljivo su odgovarah na moja brojna pitanja.
Leonard Hayflick proveo je više od deset sati na telefonu sa mnom, često mi
se javivši čak i kad je bio na putu ili usred posla. Njegova sjećanja
i znanstvena stručnost bili su neiscrpan izvor. Dao mi je vrlo korisne
primjedbe i smjernice u pisanju ove knjige, baš kao i Robert Stevenson, koji
je od početka podupirao ovaj projekt, čak i u vrijeme kad mnogi znanstvenici
nisu. Bio je od iznimne pomoći.
Zahvalna sam Rolandu Pattilu što je uzeo vremena da me shvati, što je
vjerovao u mene, što me poučavao i što mi je pomogao da stupim u vezu
s Deborah. On i njegova supruga Pat otvorili su mi sebe i vrata svoga doma
već na samu početku i pružali mi stalnu potporu. Također, pročitali su
rukopis ove knjige i ponudili korisne savjete.
Strast Christopha Lengauera i njegova voljnost da se uključi u priču
Lacksovih bile su pravo nadahnuće. Zahvalna sam mu za strpljenje,
otvorenost i napredno razmišljanje. Odgovorio je na mnoga moja pitanja i
pročitao prvu verziju knjige te mi dao povratne informacije koje su mi bile
od velike pomoći.
Nekolicina pisaca koji su opisali priču o stanicama HeLa darežljivo su mi
posvetili svoje dragocjeno vrijeme. Michael Gold opširno je pisao o
kontaminaciji stanicama HeLa u svojoj knjizi A Conspiracy of Cells
(Zavjera stanica), koja mi je bila čudesan izvor informacija. Uvijek mi je bilo
zadovoljstvo razgovarati s Michaelom Rogersom, čiji je članak u Rolling
Stoneu 1976. bio važan izvor podataka kad sam počela raditi na ovoj knjizi.
Harriet Washington, autorica knjige Medical Apartheid, pružila mi je veliku
potporu u pisanju ove knjige, a razgovarala je sa mnom o svojim iskustvima
iz vremena kad je intervjuirala obitelj Lacks za članak u časopisu Emerge
1994. te mi je, nakon čitanja prve verzije rukopisa, pomogla savjetima.
Posebno hvala Ethanu Skerryju i Lowensteinu Sandleru za pro hono rad
kojim su mi pomogli u osnivanju Zaklade Henriette Lacks. Hvala Sveučilištu u
Memphisu na stipendiji koja mi je pomogla da obavim posljednja istraživanja
i provjeru podataka za ovu knjigu. Zahvalna sam svojim studentima
i kolegama, pogotovo Kristen Iversen i Richardu Bauschu, divnim
učiteljima, piscima i prijateljima. Posebna hvala Johnu Calderazzu i Lee
Gutkind za više od desetljeća ohrabrivanja, potpore i bliskog prijateljstva.
John je u meni vidio spisateljicu mnogo prije nego ja sama, i uvijek je bio
pravo nadahnuće. Lee me naučila cijeniti strukturu priče i uvela me u svijet

276
 Knjige.Club Books

profesionalnih pisaca i rad u 5 ujutro. Mnogo hvala Davidu Defleru, koji me

upoznao s Henriettom i koji je predavao biologiju s toliko strasti.
Ova je knjiga prošla rigoroznu provjeru činjenica. Tijekom tog postupka
mnogi su je stručnjaci pročitali prije odlaska u tisak, da se osigura točnost
i vjerodostojnost podataka. Hvala im za trud i vrijedne povratne
informacije; oni su: Erik Angner (blizak prijatelj i velika potpora od samoga
početka), Stanley Gartier, Linda MacDonald Glenn, Jerry Menikoff, Linda
Griffith, Miriam Kelty (koja mi je dala vrijedne dokumente iz svoje arhive),
Joanne Manaster (aka @sciencegoddess), Alondra Nelson (koja zaslužuje
posebne zahvale za svoju iskrenost i za to što me spasila da ne počinim velik
previd), Rich Purcell, Omar Quintero (koji mi je dao predivne fotografije
stanica HeLa i snimke za knjigu i internetske stanice), Laura Stark i Keith
Woods. Hvala i mnogim ljudima koji su čitali pojedina poglavlja, pogotovo
Nathanielu Comfortu i Hannah Landecker (čiji su rad na stanicama HeLa i
povijesti staničnih kultura, pogotovo njezina knjiga Culturing Life, bili od
iznimne pomoći).
Svaki bi pisac trebao imati toliko sreće kao ja da pronađe tako stručan i
tako velikodušan izvor informacija kakav je Vincent Racaniello. Pročitao je
mnoge verzije rukopisa, uputio me na mnoge izvore i dao vrlo
vrijedne naputke. Njegova vjera u važnost približavanja znanosti široj
javnosti na pristupačan način (u koju se možete uvjeriti u njegovu podcastu
This Week in Virology na TWiV.tv i u njegovim Twitter-porukama (@profvrr)
izvrstan je primjer drugim znanstvenicima. Isto vrijedi i za Davida Krolla
(@abelp-harmboy), koji je pružio veliku potporu ovoj knjizi, a piše o znanosti
na svom 3io Zahvate blogu: Scienceblogs.com/terrasig. Dao mi je ne samo
materijale za istraživanje nego i svoje vrlo vrijedno mišljenje, a čak je i otišao
u knjižnicu sa svojim skenerom da bih ja mogla do nekoliko ključnih
podataka. Sretna sam što ga mogu nazvati prijateljem.
Moja pomoćnica Leigh Ann Vansscoy s ushitom se bacila na posao,
iznimno se trudeći ući u trag fotografijama i pribaviti razna dopuštenja, a
također je pomagala provjeriti točnost podataka po završetku knjige. Pat
Walters (patwalters. net), pomoćnik u istraživanju kakva nema, nadaren
mladi pisac i novinar, te dobar prijatelj, provjeravao je vjerodostojnost
podataka i tomu se posvetio s neusporedivim žarom, točnošću i pozornošću.
Ova je knjiga zbog njega mnogo bolja. Sretna sam što sam ga našla i veselim
se njegovoj blistavoj budućnosti.
Još mi je nekoliko ljudi pomoglo u provjeravanju podataka i svima sam
im zahvalna. Veliki Charles Wilson iz New York Times Magazinea provjerio je
dijelove ove knjige koji su se izvorno pojavili u spomenutom časopisu, a bio
mi je užitak raditi s njim. Heather Harris uskakala je svaki put kad ja nisam
mogla ići u Baltimore, marljivo je prikupljala sudske i arhivske dokumente, a

277
 Knjige.Club Books

često se morala žuriti. Av Brown iz yourmaninthestacks.com zaista je bio brz

i temeljit u obradi mojih zahtjeva. Paige Williams uskočila je u pomoć pri
provjeri podataka premda je i sama bila usred spisateljskog projekta. A moja
dugogodišnja prijateljica Lisa Thorne zaslužuje posebnu zahvalu (a
vjerojatno i udlage za zapešća) što je transkribirala većinu snimljenih
intervjua i usput mi ponudila divne komentare onoga što je čula. Zahvalna
sam mnogim istražiteljskim novinarima, piscima i urednicima koji su mi
pružali potporu, davali savjete i povratne informacije te svoje prijateljstvo,
od početka do kraja, a naistaknutiji su među njima: Jad Abumrad, Alan
Burdick, Lisa Davis, Nicole Dyer, Jenny Everett, Jonathan Franzen, Elizabeth
Gilbert, Cindy Gill, Andrew Hearst, Don Hoyt Gorman, Alison Gwinn, Robert
Krulwich, Robin Marantz Henig, Mark Jannot, Albert Lee, Erica Lloyd, Joyce
Maynard, James McBride, Robin Michaelson, Gregory Mone, Michael Moyer,
Scott Mowbray, Katie Orenstein, Adam Penenberg, Michael Pollan, Corey
Powell, Mark Rotella, Lizzie Skurnick, Stacy Sullivan, Paul Tough, Jonathan
Weiner i Barry Yeoman. Posebna zahvala Dintyju W. Mooreu, Diani Hume
George i mnogim drugim divnim piscima s kojima sam predavala na sad već,
nažalost, nepostojećoj ljetnoj konferenciji kreativnog pisanja publicistike. Svi
mi nedostajete. Hvala i urednicima koji su radili sa mnom na mojim ranim
pričama koje su imale veze s građom koju obrađujem u ovoj knjizi: Patti
Cohen iz New York Timesa, Sue De Pasquale iz Johns Hopkins Magazinea, Sally
Flecker iz Pitt Magazinea i James Ryerson iz The New York Times Magazinea,
koji uvijek moje radove učini još boljima. Također, hvala mojim kolegama
blogerima na ScienceBlogs.com, uvijek uslužnu i poticajnom Invisible
Instituten, divnim Birdersi mojim dobrim prijateljima na Facebooku i
Twitteru, koji su me opskrbljivali materijalima, razlozima za smijeh,
ohrabrenjima i sitnicama koje život znače. Hvala i Johnu Glucku za rane
uredničke savjete koji su mi bili od velike pomoći. I Jackie Heinze, koja mi je
dala svoj auto da mogu nestati na nekoliko mjeseci i pisati u miru. Posebnu
zahvalnost dugujem Albertu Frenchu, koji mi je pomogao u prvim, teškim
koracima prema pisanju ove knjige, postavivši mi izazov, natječući se sa
mnom i pustivši me da pobijedim.
Duboko sam zahvalna svim svjim bivšim kolegama u upravnom odboru
National Book Critics Circlea, čija me posvećenost velikim knjigama
nadahnula, motivirala i potaknula na kritičko razmišljanje. Velika hvala
Rebecci Miller, Marceli Valdes i Artu Winslowu, koji su me godinama
ohrabrivali, čitali rane verzije rukopisa i davali korisne primjedbe. Baš kao i
John Freeman, kojemu zahvaljujem za sate što smo ih proveli razgovarajući
o pisanju i o ovoj knjizi te za Forda i prijateljstvo.
Moj agent Simon Lipskar iz Writers Housea ima moju beskrajnu
zahvalnost za to što se borio sa mnom i uz mene kad drugi nisu htjeli, za to
što je roker i prijatelj. Znala sam da postoji razlog zašto si mi drag.
278
 Knjige.Club Books

Kao i mnoge druge knjige u današnje vrijeme, i moja je imala mukotrpan

put do tiska. Tri nakladničke kuće i četiri urednika poslije, imala sam sreće da
sam dospjela u Crown i dobila Rachel Klayman za urednicu. Naslijedila je
moju knjigu, ali odmah ju je prigrlila kao svoju i nikad mi nije prestala pružati
potporu. Knjizi je posvetila više vremena i truda no što sam mogla sanjati.
Svaki bi pisac trebao imati sreće da naiđe na tako darovitu urednicu i da
surađuje s tako požrtvovnim ljudima kakvi su u nakladničkoj kući
Crown. Duboko sam zahvalna svima iz ekipe u Crownu: njihova strast i
nevjerojatan trud koji su uložili u to da je u svijet pošalju u najboljem izdanju
nevjerojatni su. Posebne zahvale Tini Constable za nepokolebljivu potporu i
za to što je bila uz mene do samoga kraja; Courtney Greenhalgh, mojoj divnoj
i neumornoj publicistici; Patti Berg za kreativno iskorištavanje svake
marketinške mogućnosti; zahvalu su zaslužili i Amy Boorstein, Jacob
Bronstein, Stephanie Chan, Whitney Cookman, Jill Flaxman, Matthew Martin,
Philip Patrick, Annsley Rosner, Courtney Snyder, Barbara Sturman, Katie
Wainwright i Ada Yonenaka. Sretna sam što sam imala priliku raditi sa svima
vama. Isto vrijedi i za Leilu Lee i Michaela Gentilea iz akademskog
marketinškog odjela u Random Houseu, koji su vjerovali u ovu knjigu i silno
se trudili da dospije i u školske klupe. Hvala i odjelu prodaje u Random
Houseu, posebno Johnu Hastieju, Michaelu Kindnessu, Gianni LaMorte i
Michele Sulka, koji su prigrlili ovu knjigu i trudili se da je što bolje prodaju.
Duboko sam zahvalna Eriki Goldman, Jonu Michelu i Bobu Podraskyju,
koji su nekoć radili u W. H. Freemanu, za to što su vjerovali u mene i u
ovu knjigu od samoga početka, ohrabrujući me i potičući da se borim za ono
što sam htjela biti. Hvala i Louise Quayle za svu njezinu pomoć u ranim
danima, i Caroline Sincerbeaux za to što joj se knjiga uvijek sviđala i što ju je
donijela u Crown, gdje je našla tako dobar dom.
Betsy i Michael Hurley te Lancaster Literary Guild zaslužili su veću
zahvalnost no što im ovdje mogu iskazati. Dali su mi ključ za spisateljski raj:
prekrasno utočište u brdima zapadne Virdžinije gdje sam mogla pisati u
miru, često po nekoliko mjeseci u komadu. Svijet bi bio ljepše mjesto
da postoji više organizacija poput Lancaster Literary Guilda koje bi
podupirale umjetničke projekte. Uz to utočište dobila sam i divne susjede: Joe
i Lou Rable čuvali su me i brinuli se da budem sita i sretna. Jeff i Jill Shade
pomogli su mi sačuvati zdrav razum tijekom mjeseci stalnoga rada, dajući mi
svoje prijateljstvo, zabavljajući me i dopustivši mi da šećem svoje pse po
njihovu imanju; Baristas i JJ’s Massage najdraži mi je kafić na cijelome svijetu,
gdje me Jill dobro hranila i opskrbljivala kofeinom, a Jeff je masažom
uklanjao čvorove iz mišića mojih ruku, točio mi piće i satima razgovarao sa
mnom o mojoj knjizi. Zahvaljujem gradiću New Martinsville u Zapadnoj
Virdžiniji što me primio. I Heather u The Book Store, koja mi je pronašla sve
dobre romane s nepovezanom strukturom, koje sam sve progutala u
279
 Knjige.Club Books

pokušaju da osmislim strukturu ove knjige. Sretna sam što imam toliko
dobrih prijatelja koji su zdušno navijali za ovaj projekt, unatoč tome što sam
im toliko puta znala reći: »Ne mogu, moram raditi na knjizi.« Hvala im svima,
a oni su: Anna Bargagliotti, Zvi Biener, Stiven Foster (komisija za proslavu!),
Ondine
Geary, Peter Machamer, Jessica Mesman (Foo!), Jeff i Linda Miller, Elise
Mittleman (P i PO!), Irina Reyn, Heather Nolan (koja je također pročitala ranu
verziju rukopisa i dala mi korisne napomene), Andrea Scarantino,
Elissa Thorndike i John Zibell. Zahvalna sam Gualtieru Piccininiju za
ohrabrenje i potporu na samome početku. Posebna zahvala mojoj dragoj
prijateljici Stephanie Kleeschulte, koja mi unosi radost u život i održava me
mladom. I Quail Rogers-Bloch, za našu povijest, za smijeh, vino i šašave
filmove usred sveg tog ludila (o, itekako jest, gospodine!). Bez nje danas ne
bih bila tko jesam. Pružila mi je dom u koji sam se svake večeri mogla vratiti
nakon posla u Baltimoreu, bila mi je oslonac u najtežem dijelu knjige, spasila
me kad god sam negdje zapela ili ostala bez novca i uvijek je imala izvrsne
komentare na svaku verziju knjige (neke od njih sam joj čitala preko
telefona). Njezin me divan muž Gyon hranio mangom kad sam bila iscrpljena,
a njihov sin - i moje kumče - Aryo donio mi je mnogo radosti. Quailina majka
Terry Rogers, koja je uvijek nadahnuće, također mi je dala korisne savjete.
Vrlo sam sretna što među najbliže prijatelje mogu ubrojiti Mikea
Rosenwald (mikerosenwald.com). On mi je nadahnuće kao pisac, novinar i
čitatelj. Bio je uz mene otkad sam počela pisati ovu knjigu, pružajući
ohrabrenje, utjehu, savjete i nekoliko zasluženih udaraca nogom u dupe.
Pročitao je mnoge verzije (i odslušao nekoliko poglavlja preko telefona),
uvijek mi dajući iznimno korisne komentare. Veselim se prilici da mu
uzvratim uslugu.
Moja je obitelj bila okosnica ove knjige: Matt, najbolji stariji brat kojega
ijedna cura može poželjeti, silno mi je pomogao - dugim razgovorima i
smijehom te stalna podsjećanja da trebam paziti na sebe. Moji prekrasni
nećaci Nick i Justin uvijek unose radost u moj život. Previše su blagdana
proveli bez mene zbog ove knjige i veselim se prilici da im to nadoknadim.
Moja šogorica Renee bila mi je postojana potpora; nije samo dobra
prijateljica nego i čitatelj oka sokolova, s nevjerojatnim darom za uočavanje
pogrešaka i nedosljednosti. Isto vrijedi za moju pomajku Beverly, koja je
pročitala nekoliko verzija i dala svoj obol. U navigaciji kroz zamršenosti
života Lacksovih, od velike su mi koristi bili njezina senzibilnost i iskustvo u
polju socijalne skrbi. Za svu potporu koju su mi pružili tijekom godina moji
roditelji i njihovi bračni drugovi zaslužuju da se cijeli dijelovi ove knjige
nazovu po njima. Moja majka Betsy McCarthy ni u jednom trenutku nije
prestala vjerovati u mene i u ovu knjigu. Hrabrila me razgovorom, uzdrmala
kad je trebalo, a njezino pletenje - dragocjena obiteljska tradicija - sačuvalo
280
 Knjige.Club Books

mi je zdrav razum. Njezina energija, njezina umjetnička žica i njezina

odlučnost vodile su me kroz sve ovo. Ona i njezin suprug Terry ohrabrivali
su me u najtežim trenucima, pročitali mnoge verzije knjige i uvijek mi dali
korisne napomene.
Beskrajno sam zahvalna svom ocu Floydu Sklootu, koji me naučio svijet
promatrati očima pisca i čije su me mnoge divne knjige nadahnule, za to što je
ovu moju tretirao kao jednu od svojih. Uvijek me ohrabrivao neka
slijedim svoj umjetnički put, neka se borim za ono kamo bi me mogao
odvesti, čak i kad to za sobom povlači riskantne poteze poput toga da dam
otkaz na stalnom poslu i postanem slobodnjak. Ovu je knjigu pročitao šest
puta prije no što je otišla u tisak (a u to nisam uračunala desetke pojedinačnih
poglavlja i ulomaka koje je bio pročitao prije toga). Ne samo da mi je otac
nego i kolega, nesebičan publicist i prijatelj. Beskrajno sam sretna što ga
imam.
A tu je i David Prete, moj Fokus (znaš zašto). Pročitao je rukopis ove
knjige dok je još bio dulji no što bi ijedna knjiga ikada trebala biti pa mi
je svojim bogatim darom pisca i glumca pomogao srezati ga na razumnu
duljinu. Uz njegovu blagost i potporu, njegovo srce, suosjećajnost i
nevjerojatno dobro kuhanje ostala sam živa i sretna. Čak i kad je Besmrtni
Projekt Knjige Rebecce Skloot posve okupirao naš dom i naše živote, njegova
je potpora ostala jednako postojana. Njemu ide moja ljubav i moja
zahvalnost. Ja sam vrlo sretna žena.

281
 Knjige.Club Books

Bilješke

Materijali na koje sam se oslanjala u pisanju ove knjige

ispunjavaju nekoliko ormara ladičara, a stotine sati razgovora - s članovima
obitelji Lacks, znanstvenicima, novinarima, pravnicima, bioetičarima,
stručnjacima iz područja zdravstvene politike, povjesničarima - zapisane su
u toliko bilježnica da se njima može napuniti nekoliko polica. Nisam sve te
stručnjake nabrojila u bilješkama, ali mnogima sam zahvalila u zahvalama ili
sam ih po imenu navela u samoj knjizi.
S obzirom na to da je mojih izvora previše da ih sve navedem, u ovim su
bilješkama spomenuti neki od najvrednijih, s naglaskom na one koji su
dostupni javnosti. Za dodatne informacije i izvore posjetite stranicu
RebeccaSkloot.com.
Bilješke su podijeljene po poglavljima, uz dvije iznimke: budući da se
obitelj Lacks i George Gey provlače mnogim poglavljima, bilješke o njima
skupila sam na jedno mjesto i navela ih odmah ispod ovog teksta. Ako negdje
u bilješkama nije navedeno poglavlje, znači da je izvor materijala za to
poglavlje naveden u tim skupnim bilješkama o Geyu i Lacksovima.

Henrietta Lacks i njezina obitelj

Da rekonstruiram priču o Henriettinu životu i o životima njezinih rođaka,
oslanjala sam se na razgovore s njezinom obitelji, prijateljima, susjedima i
stručnjacima za vrijeme i mjesto kad i gdje su živjeli, kao i na obiteljske
zvučne i filmske zapise te na nemontirane i neprikazane snimke nastale u
sklopu snimanja BBC-jeva dokumentarca The Way of All Flesh. Oslanjala sam
se i na dnevnike Deborah Lacks, medicinsku dokumentaciju, sudske spise,
policijske dosjee, obiteljske fotografije, članke iz novina i časopisa, letke i
brošure mjesnih zajednica, oporuke, darovnice, rodne listove i osmrtnice.

George Gey i njegov laboratorij

Da rekonstruiram život i rad Georgea i Margaret Gey, oslanjala sam se na
materijale iz arhive Georgea Geya u Medicinskom arhivu Alan Mason

282
 Knjige.Club Books

Chesney (AMCMA) pri Medicinskom fakultetu Johns Hopkins, zatim iz arhiva

Udruge za stanične kuture (TCAA) pri Sveučilištu Maryland u Baltimore
Countyju, iz osobne arhive obitelji Gey, kao i na znanstvene radove i
razgovore s obitelji, kolegama i znanstvenicima iz područja istraživanja raka
i uzgoja staničnih kultura.

Prolog
Procjenu moguće težine stanica HeLa dobila sam od Leonarda Hayflicka, koji
je izračunao da je najveća moguća težina soja normalne ljudske stanice 20
milijuna tona, a rekao je da bi stanice HeLa mogle uvelike premašiti tu brojku,
jer se na njih ne može primijeniti Hayflickov limit. Hayflick mi je napisao: »Da
uzgojimo samo 50 naraštaja HeLa, dobili bismo 50 tona - ako bismo sačuvali
sve stanice. Očito, takvo što ne bi bilo praktično.« Za dodatne informacije o
mogućnostima rasta normalnih stanica, preporučujem: Hayflick i
Moorehead, »The Serial Cultivation of Human Diploid Cell Strains«,
objavljeno u Experimental Cell Research broj 25 (1961).
Što se tiče članaka o obitelji Lacks, potražite: »Miracle of HeLa«, Ebony
(lipanj 1976.) and »Family Takes Pride in Mrs. Lacks’ Contribution«, Jet
(travanj 1976.).

PRVI DIO: ŽIVOT

I. poglavlje: Pregled
Za prvi Henriettin pregled u bolnici Johns Hopkins nalazim različite datume,
ali najčešće se spominje 1. veljače 1951. Uzrok toj nejasnoći proizlazi iz
pogreške u prijepisu koju je uočio njezin liječnik 5. veljače 1951. Drugdje se
spominje da je biopsija njezina tumora izvedena 29. siječnja pa sam se držala
tog datuma.
Dodatnu dokumentaciju o povijesti ustanove Johns Hopkins (u ovome i
kasnijim poglavljima) možete naći u AMCMA, kao i u bolnici Johns Hopkins te
u The Johns Hopkins Hospital and the Johns Hopkins University School
of Medicine: A Chronicle, Alana Masona Chesneya, te The First 100 Years:
Department of Gynecology and Obstetrics, the Johns Hopkins School of
Medicine, the Johns Hopkins Hospital, koje su uredili Timothy R. B. Johnson,
John A. Rock, i J. Donald Woodruff.
Podatke u ovom i drugim poglavljima, koji se tiču segregacije u bolnici
Johns Hopkins dobila sam iz razgovora te iz članka Louise Cavagnaro: »The
Way We Were«, Dome 55, br. 7 (rujan 2004), dostupno na
hopkinsmedicine.org/do-me/0409/featurei.cfm; Louise Cavagnaro: »A
History of Segregation and Desegregation at The Johns Hopkins Medical

283
 Knjige.Club Books

Institutions«, neobjavljen rukopis (1989) pri AMCMA; te »The Racial Record

of Johns Hopkins University«, Journal of Blacks in Higher Education 25 (jesen
1999).
Izvori podataka o posljedicama koje je segregacija imala na zdravstvenu
skrb i ishod liječenja uključuju: The Strange Career of Jim Crow, C. Vann
Woodward; R Preston Reynolds i Raymond Bernard: »Consequences of
Racial Segregation«, American Catholic Sociological Review 10, br. 2 (lipanj
1949); Albert W Dent: »Hospital Services and Facilities Available to Negroes
in the United States«, Journal of Negro Education 18, br. 3 (ljeto 1949); Alfred
Yankauer Jr.: »The Relationship of Fetal and Infant Mortality to Residential
Segregation: An Inquiry into Social Epidemiology«, American Sociological
Review 15, br. 5 (listopad 1950); i »Hospitals and Civil Rights, 1945-1963:
The Case of Simkins v. Moses H. Cone Memorial Hospital«, Annals of Internal
Medicine 126, br. 11 (1. lipnja 1997).
Henriettina medicinska dokumentacija, koju sam dobila od njezine
obitelji, nije dostupna javnosti, ali neke se podatke o njezinoj dijagnozi može
pronaći u članku Howarda Jonesa »Record of the First Physician to see
Henrietta Lacks at the Johns Hopkins Hospital: History of the Beginning of
the HeLa Cell Line«, American Journal of Obstetrics and Gynecology 176, br. 6
(lipanj 1997): S227-S228.

2. poglavlje: Clover
Podatke o povijesti proizvodnje duhana u Virdžiniji dobila sam od Virginia
Historical Societyja, s internetskih stranica okruga Halifax, iz arhivskih
dokumenata i članaka pohranjenih u knjižnici u južnom Bostonu, te iz
nekoliko knjiga, među kojima su Cigarettes: Anatomy of an Industry, from
Seed to Smoke Tare Parker Pope, pregled duhanske industrije za javnost.
Nekoliko mi je knjiga bilo od velike pomoći u rekonstrukciji razdoblja i
mjesta gdje je Henrietta živjela, a one su: The Way We Were Back Then in
Halifax County, Virginia Henryja Prestona Younga, Jr; History of Halifax
Pocahontas Wight Edmunds; Turner Station Jeromea Watsona; Wives of Steel
Karen Olson, i Making Steel Marka Reuttera. Povijest Turner Stationa opisana
je u novinskim člancima i dokumentima koje čuvaju Dundalk Patapsco Neck
Historical Society i knjižnica North Point u Dundalku, u Marylandu.

3. poglavlje: Dijagnoza i liječenje

Za informacije o razvoju Papa-testa, pogledati: G. N. Papanicolaou i H. F.
Traut, »Diagnostic Value of Vaginal Smears in Carcinoma of Uterus«,
American Journal of Obstetrics and Gynecology 42 (1941), i »Diagnosis of

284
 Knjige.Club Books

Uterine Cancer by the Vaginal Smear«, George Papanicolaou i H. Traut

(1943).
Istraživanja carcinoma in situ koja je proveo Richard TeLinde i njegova
zabrinutost u vezi s nepotrebnim histerektomijama dokumentirana je u
mnogim radovima, uključujući »Hysterectomy: Present-Day Indications«,
JMSMS (srpanj 1949); G. A. Gavin, H. W. Jones, i R. W. TeLinde, »Clinical
Relationship of Carcinoma in Situ and Invasive Carcinoma of the Cervix«,
Journal of the American Medical Association 149, br. 8 (2. lipnja 1952); R. W.
TeLinde, H. W. Jones i G. A. Gavin, »What Are the Earliest Endometrial
Changes to Justify a Diagnosis of Endometrial Cancer?« American Journal of
Obstetrics and Gynecology 66, br. 5 (studeni 1953); i TeLinde, »Carcinoma in
Situ of the Cervix«, Obstetrics and Gynecology 1, br. 1 (siječanj 1953); te u
biografiji Richard Wesley TeLinde koju su napisali Howard W. Jones,
Georgeanna Jones i William E. Ticknor.
Za podatke o povijesti radija i njegove uporabe u liječenju raka, pogledati:
The First 100 Years', internetske stranice Američke agencije za zaštitu okoliša
na adresi epa.gov/iris/subst/0295.htm; D. J. DiSantis i D. M. DiSantis,
»Radiologie History Exhibit: Wrong Turns on Radiology’s Road of Progress«,
Radiographics 11 (1991); i Multiple Exposures: Chronicles of the Radiation Age
Catherine Caufield.
Izvori za standardni režim liječenja cervikalnog karcinima u 1950-ima
uključuju: A. Brunschwig, »The Operative Treatment of Carcinoma of the
Cervix: Radical Panhysterectomy with Pelvic Lymph Node Excision«,
American Journal of Obstetrics and Gynecology 61, br. 6 (lipanj 1951); R. W
Green, »Carcinoma of the Cervix: Surgical Treatment (A Review)«, Journal of
the Maine Medical Association 42, br. 11 (studeni 1952); R. T Schmidt,
»Panhysterectomy in the Treatment of Carcinoma of the Uterine Cervix:
Evaluation of Results«, JAMA 146, br. 14 (4. kolovoza 1951); te S. B. Gusberg
i J. A. Corscaden, »The Pathology and Treatment of Adenocarcinoma of the
Cervix«, Cancer 4, br. 5 (rujan 1951).
Rast L-stanice (prve besmrtne stanične linije, uzgojene iz mišje stanice)
dokumentirana je u W. R. Earle i dr, »Production of Malignancy in Vitro. IV.
The Mouse Fibroblast Cultures and Changes Seen in Living Cells«, Journal of
the NCI 4(1943).
Za podatke o Geyevu radu na staničnim kulturana prije stanica HeLa,
vidjeti: G. O. Gey, »Studies on the Cultivation of Human Tissue Outside the
Body«, Wisconsin JJ. 28, br. 11 (1929); G. O. Gey i M. K. Gey, »The Maintenance
of Human Normal Cells and Human Tumor Cells in Continuous Culture I. A
Preliminary Report«, American Journal of Cancer 27, br. 45 (svibanj 1936);
kratak pregled može se naći u: G. Gey, F. Bang i M. Gey, »An Evaluation of
Some Comparative Studies on Cultured Strains of Normal and Malignant

285
 Knjige.Club Books

Cells in Animals and Man,« Texas Reports on Biology and Medicine (zima
1954).

4. poglavlje: Rođenje stanica HeLa

Za informacije o tome kako je Gey razvio rotacijski bubanj, vidjeti: »An
Improved Technic for Massive Tissue Culture«, American Journal of Cancer
17 (1933); za rane radove u snimanju stanica vidjeti: G. O. Gey i W. M. Firor,
»Phase Contrast Microscopy of Living Cells«, Annals of Surgery 125 (1946).
Za sažetak koji je na kraju objavio, a u kojemu je dokumentirao početni rast
stanične linije HeLa. vidjeti: G. O. Gey, W. D. Coffman i M. T. Kubicek, »Tissue
Culture Studies of the Proliferative Capacity of Cervical Carcinoma and
Normal Epithelium«, Cancer Research 12 (1952): 264-65. Za podrobnu
raspavu o njegovu radu na HeLa i drugim kulturama, vidjeti: G. O. Gey, »Some
Aspects of the Constitution and Behavior of Normal and Malignant Cells
Maintained in Continuous Culture«, The Harvey Lecture Series L (1954-55).

5. poglavlje: »Ko da sam i iznutra sva crna«

TeLindeovu raspravu na temu »fizičkih posljedica hesterektomije« može se
pronaći u »Hysterectomy: Present-Day Indications«, Journal of the Michigan
State Medical Society, srpanj 1949.

6. poglavlje: »Zove neka gospođa«

Radovi s prvog simpozija o stanicama HeLa bili su objavljeni u »The HeLa
Cancer Control Symposium: Presented at the First Annual Women’s
Health Conference, Morehouse School of Medicine, October 11,1996«, uredio
Roland Pattillo, American Journal of Obstetrics and Gynecology dodatak. 176,
br. 6 (lipanj 1997).
Kratak pregled studije iz Tuskegeeja namijenjen širokoj javnosti, vidjeti:
Bad Blood: The Tuskegee Syphilis Experiment, James H. Jones; također i »Final
Report of the Tuskegee Syphilis Study Legacy Committee«, Vanessa
Northington Gamble (20. svibnja 1996).

7. poglavlje: Život i smrt kulture stanica

Za TV-prilog u kojemu se pojavljuje George Gey, vidjeti: »Cancer Will Be
Conquered«, Johns Hopkins University: Special Collections Science Review
Series (10. travnja 1951).
Za dodatni materijal o povijesti staničnih kultura, vidjeti: Culturing Life:
How Cells Became Technologies, Hannah Landecker; također The

286
 Knjige.Club Books

Immortalists: Charles Lindberg, dr. Alexis Carrel, i Their Daring Quest to Live
Forever, David M. Friedman. Za opće informacije o doprinosu Hopkinsa polju
staničnih kultura, vidjeti: »History of Tissue Culture at Johns Hopkins«,
Bulletin of the History of Medicine (1977).
Da rekonstruiram priču o Alexisu Carrelu i njegovu pilećem srcu,
oslanjala sam se na sljedeće i mnoge druge izvore: A. Carrel i M. T Burrows,
»Cultivation of Tissues in Vitro and Its Technique«, Journal of Experimental
Medicine (15. siječnja, 1911); »On the Permanent Life of Tissues Outside of
the Organism«, Journal of Experimental Medicine (15. ožujka 1912); Albert H.
Ebeling, »A Ten Year Old Strain of Fibroblasts«, Journal of Experimental
Medicine (30. svibnja 1922), te »Dr. Carrel’s Immortal Chicken Heart«,
Scientific American (siječanj 1942); »The ‘Immortality’ of Tissues«, Scientific
American (26. listopada, 1912); »On the Trail of Immortality«, McClure’s
(siječanj 1913); »Herald of Immortality Foresees Suspended Animation«,
Newsweek (21. prosinca 1935); »Flesh That Is Immortal«, World’s Work 28
(listopad 1914); »Carrel’s New Miracle Points Way to Avert Old Age!« New
York Times Magazine (14. rujna 1913); Alexis Carrel, »The Immortality of
Animal Tissue, and Its Significance«, The Golden Book Magazine 7 (lipanj
1928); i »Men in Black«, Time 31, broj 24 (13. lipnja 1938). Mnoge se korisne
informacije o Carrelu mogu pronaći i na internetskim stranicama Nobelove
nagrade.
Za povijest staničnih kultura u Europi, vidjeti: W. Duncan, »The Early
History of Tissue Culture in Britain: The Interwar Years«, Social History of
Medicine 18, br. 2 (2005), i Duncan Wilson, »‘Make Dry Bones Live’:
Scientists’ Responses to Changing Cultural Representation of Tissue Culture
in Britain, 1918-2004«, dizertacija, University of Manchester (2005).
Zaključak da Carrelove stanice pilećeg srca zapravo nisu bile besmrtne
proizlazi iz razgovora s Leonardom Hayflickom, a i iz: J. Witkowski, »The
Myth of Cell Immortality«, Trends in Biochemical Sciences (srpanj 1985), te J.
Witkowski, pismo uredniku, Science 247 (23. ožujka 1990).

9. poglavlje: Turner Station

Novinski članak Jacquesa Kellyja u kojemu se pojavila Henriettina adresa bio
je objavljen u Baltimore Sunu 18. ožujka 1997. pod naslovom »Her Cells
Made Her Immortal«. Članak Michaela Rogersa »The Double-Edged Helix«
objavljen je u časopisu Rolling Stone 25. ožujka 1976.

10. S druge strane ceste

Za izvješća o propadanju Clovera, vidjeti npr. »South Boston, Halifax County,
Virginia«, ekonomsku studiju tvrtke Virginia Electric and Power

287
 Knjige.Club Books

Company; »Town Begins to Move Ahead«, Gazette-Virginian (23. svibanj

1974); »Town Wants to Disappear«, Washington Times (15. svibnja 1988); i
»Supes Decision Could End Clover’s Township«, Gazette-Virginian (18.
svibnja 1998); »Historical Monograph: Black Walnut Plantation Rural
Historic District, Halifax County, Virginia«, Old Dominion Electric Cooperative
(travanj 1996). Podaci o broju stanovnika dostupni su na adresi census.gov.

Drugi dio: SMRT

12. poglavlje: Oluja
Za raspravu o povijesti sudskih odluka i prava u vezi s obdukcijama, vidjeti
Subjected to Science Susan Lederer.

13. poglavlje: Tvornica HeLa

Za dodatne informacije o povijesti cjepiva protiv dječje paralize, vidjeti: The
Virus and the Vaccine, Debbie Bookchini Jim Shumacher; Polio: An
American Story, David M. Oshinski; Splendid Solution: Jonas Salk and the
Conquest of Polio, Jeffrey Kluger; i The Cutter Incident: How America’s First
Polio Vaccine Led to the Growing Crisis in Vaccines, Paul Offit.
Pojedinosti o početnom rastu poliovirusa uz pomoć stanica HeLa i
razvoju metoda slanja dokumentirane su u pismima koja su pohranjena u AM
CM A i u The March of Dimes Archives, kao i u članku koji su napisali J.
Syverton, W. Scherer i G. O. Gey, »Studies on the Propagation in Vitro of
Poliomyelitis Virus«, Journal of Experimental Medicine 97, br. 5 (1. svibnja
1953).
Povijest postrojenja za masovnu proizvodnju stanica HeLa u Tuskegeeju
dokumentirana je u pismima, troškovnicima i drugim dokumentima u
Arhivu March of Dimes. Za detaljan pregled, vidjeti: Russell W. Brown i James
H. M.
Henderson, »The Mass Production and Distribution of HeLa Cells at the
Tuskegee Institute, 1953-55«, Journal of the History of Medicine 38 (1983).
Podrobna povijest mnogih napredaka u znanosti koji su uslijedili nakon
uzgoja stanica HeLa može se pronaći u pismima i drugim pisanim izvorima
u AMCA i TCAA. Knjiga Culturing Life: How Cells Became Technologies
Hannah Landecker daje dobar pregled. Mnogi znanstveni radovi koji se
spominju u ovom poglavlju sabrani su u Readings in Mammalian Cell Culture,
pod uredničkom palicom Roberta Pollacka, uključujući i: H. Eagle, »Nutrition
Needs of Mammalian Cells in Tissue Culture«, Science 122 (1955): 501-4; T.
T. Puck i P. I. Marcus, »A Rapid Method for Viable Cell Titration and Clone
Production with HeLa Cells in Tissue Culture: The Use of X-irradiated Cells to

288
 Knjige.Club Books

Study Conditioning Factors«, Proceedings of the National Academy of Science

41 (1955); J. H. Tjio i A. Levan, »The Chromosome Number of Man«,
Cytogenics 42 (26. siječnja 1956). Također: M. J. Kottler, »From 48 to 46:
Cytological Technique, Preconception, and the Counting of Human
Chromosomes«, Bulletin of the History of Medicine 48, br. 4 (1974); H. E.
Swim, »Microbiological Aspects of Tissue Culture«, Annual Review of
Microbiology 13 (1959); J. Craigie, »Survival and Preservation of Tumors in
the Frozen State«, Advanced Cancer Research 2 (1954); W. Scherer i A. Hoo
gasian, »Preservation at Subzero Temperatures of Mouse Fibroblasts (Strain
L) and Human Epithelial Cells (Strain HeLa)«, Proceedings of the Society for
Experimental Biology and Medicine 87, br. 2 (1954); T. C. Hsu, »Mammalian
Chromosomes in Vitro: The Karyotype of Man«, Journal of Heredity 43
(1952); te D. Pearlman, »Value of Mammalian Cell Culture as Biochemical
Tool«, Science 160 (travanj 1969); i N. P. Salzman, »Animal Cell Cultures«,
Science 133, br. 3464 (svibanj 1961).
Drugi korisni izvori podataka u ovom poglavlju uključuju: Human and
Mammalian Cytogenetics: An Historical Perspective, T. C. Hsu; i C.
Moberg, »Keith Porter and the Founding of the Tissue Culture Association: A
Fiftieth Anniversary Tribute, 1946-1996«, In Vitro Cellular & Developmental
Biology-Animal (studeni 1996).

14. poglavlje: Helen Lane

Debata o otkrivanju Henriettina imena javnosti dokumentirana je u pismima
pohranjenim u AMCA. Članak u kojemu je kao izvor stanica HeLa
navedena »Henrietta Lakes« zvao se »U Poliodetection Method to Aid in
Prevention Plans« i objavljen je u Minneapolis Star, 2. studenoga 1953. Prvi
članak u kojemu je kao izvor stanica HeLa navedena »Helen L« bio je
»Probing the Secret of Life« Billa Davidsona u čaopisu Collier’s od 14. svibnja
1954.

17. poglavlje: Protuzakonito, nemoralno i za svaku osudu

Southamove injekcije kanceroznih stanica zabilježene su u mnogim
znanstvenim člancima koje je napisao sam ili s kolegama, uključujući:
»Neoplastic Changes Developing in Epithelial Cell Lines Derived from
Normal Persons«, Science 124, br. 3212 (20. srpnja 1956,); »Transplantation
of Human Tumors«, pismo, Science 125, br. 3239 (25. siječnja 1957);
»Homotransplantation of Human Cell Lines«, Science 125, br. 3239 (25.
siječnja 1957); »Applications of Immunology to Clinical Cancer Past
Attempts and Future Possibilities«, Cancer Research 21 (listopad 1961):

289
 Knjige.Club Books

1302-16; i »History and Prospects of Immunotherapy of Cancer«, Annals of

the New York Academy of Sciences 277, br. 1 (1976).
Za medijsko pokriće Southamovih zatvorskih studija, vidjeti: »Convicts to
Get Cancer Injection«, New York Times, 23. svibnja 1956.; »Cancer by the
Needle«, Newsweek, 4 lipnja 1956.; »14 Convicts Injected with Live Cancer
Cells«, New York Times, 15. lipnja 1956.; »Cancer Volunteers«, Time, 25.
veljače 1957.; »Cancer Defenses Found to Differ«, New York Times, 15. travnja
1957.; »Cancer Injections Cause ‘Reaction,’« New York Times, 18. srpnja
1956.; »Convicts Sought for Cancer Test«, New York Times, 1. kolovoza 1957.
Najpotpuniji je izvor podataka o Southamovim injekcijama kanceroznih
stanica i o saslušanjima su koja su uslijedila knjiga Experimentation with
Human Beings Jaya Katza, u kojoj je prikupio opširnu izvornu prepisku,
sudske spise i druge materijale koji bi inače bili izgubljeni. Također, vidjeti:
Jay Katz, »Experimentation on Human Beings«, Stanford Law Review 20
(studeni 1967). Za Hymanove tužbe, vidj eti: William A. Hyman v. Jewish
Chronic Disease Hospital (42 Misc. 2d 427; 248N.YS.2d 245; 1964. i 15 N.Y.2d
317; 206 N.E.2d 338; 258 N.Y.S.2d 397; 1965). Također vidjeti tužbu oko
patenta: Alvin Zeleznik v. Jewish Chronic Disease Hospital (47 A.D.2d 199; 366
N.Y.S.2d 163; 1975). Beecherov rad je: H. Beecher, »Ethics and Clinical
Research«, New England Journal of Medicine 274, br. 24 (16. lipnja 1966).
Medijsko pokriće etičke debate oko Southamova kontroverzna postupka
uključuje: »Scientific Experts Condemn Ethics of Cancer Injection«, New
York Times, 26. siječnja 1964.; Earl Ubell, »Why the Big Fuss«, Chronicle-
Telegram, 25. siječnja 1961.; Elinor Langer, »Human Experimentation:
Cancer Studies at
Sloan-Kettering Stir Public Debate on Medical Ethics«, Science 143 (7.
veljače 1964); i Elinor Langer, »Human Experimentation: New York Verdict
Affirms Patient Rights«, Science (11. veljače 1966).
Subjected to Science: Human Experimentation in America Before the
Second World War Susan E. Lederer obvezno je štivo na temu etičnosti i
povijesti istraživanja na ljudskim subjektima, baš kao i knjiga Georgea J.
Annasa i Michaela A. Grodina The Nazi Doctors and the Nuremberg Code:
Human Rights in Human Experimentation. Obje su bile važan izvor podataka
za ovo poglavlje. Za više podataka o povijesti provođenja istraživanja na
zatvorenicima, vidjeti Acres of Skin: Human Experiments at Holmesburg
Prison Aliena Hornbluma, koji je razgovarao sa Southamom prije njegove
smrti i koji je ljubazno pristao podijeliti te podatke sa mnom. Za dodatne
informacije o povijesti bioetike, uključujući i promjene koje su uslijedile
nakon kontroverzije oko Southama, vidjeti: Albert R. Jonsen, The Birth of
Bioethics; David J. Rothman, Strangers at the Bedside: A History of How Law
and Bioethics Transformed Medical Decision Making; George J. Annas,

290
 Knjige.Club Books

Informed Consent to Human Experimentation: The Subject’s Dilemma; M. S.

Frankel, »The Development of Policy Guidelines Governing Human
Experimentation in the United States: A Case Study of Public Policymaking
for Science and Technology«, Ethics in Science and Medicine 2, br. 48 (1975); i
R. B. Livingston, »Progress Report on Survey of Moral and Ethical Aspects
of Clinical Investigation: Memorandum to Director, NIH« (4. studenoga
1964).
Za povijest informiranog pristanka, vidjeti: F Ruth Faden i Tom
Beauchamp, A History and Theory of Informed Consent. Za prvi sudski slučaj
u kojemu se spominje »informirani pristanak«, vidjeti: Salgo v. Leland
Stanford Jr. University Board of Trustees (Civ. Br. 17045. First Dist., Div. One,
1957).

18. poglavlje: Najneobičniji hibrid

Upute za uzgoj stanične kulture HeLa kod kuće objavljene su u članku C. L.
Stonga »The Amateur Scientist: How to Perform Experiments with Animal
Cells Living in Tissue Culture«, u časopisu Scientific American, u travnju 1966.
Izvori u kojima je dokumentirana povijest istraživanja staničnih kultura
u svemiru uključuju: Allan A. Katzberg, »The Effects of Space Flights on
Living Human Cells«, Lectures in Aerospace Medicine, School of Aerospace
Medicine (1960); i K. Dickson, »Summary of Biological Spaceflight
Experiments with Cells«, ASGSB Bulletin 4, br. 2 (srpanj 1991).
Premda su istraživanja na stanicama HeLa u svemiru bila legitimna i
korisna, sad znamo da su bila dijelom dimne zavjese za špijunski projekt
fotografiranja Sovjetskog Saveza iz svemira. Za dodatne informacije o
uporabi »bioloških tereta« za prikrivanje špijunskih misija,vidjeti: Eye in the
Sky: The Story of the Corona Spy Satellites, uredili Dwayne A. Day i dr.
Jedan je od ranih radova u kojima je spomenuta mogućnost
kontaminacije stanicama HeLa: L. Coriell i dr., »Common Antigens in Tissue
Culture Cell Lines«, Science (25. srpnja 1958). Drugi izvori uključuju: L. B.
Robinson i dr., »Contamination of Human Cell Cultures by
Pleuropneumonialike Organisms«, Science 124, br. 3232 (7. prosinca 1956);
R. R. Gurner, R. A. Coombs i R. Stevenson, »Results of Tests for the Species of
Origins of Cell Lines by Means of the Mixed Agglutination Reaction«,
Experimental Cell Research 28 (rujan 1962); R. Dulbecco, »Transformation of
Cells in Vitro by Viruses«, Science 142 (15. studenoga 1963); R. Stevenson,
»Cell Culture Collection Committee in the United States«, u Cancer Cells in
Culture, uredio H. Katsuta (1968). Za povijest Američke zbirke tipova kultura
(ATTC), vidjeti: R. Stevenson, »Collection, Preservation, Characterization and
Distribution of Cell Cultures«, predavanje, Symposium on the
Characterization and Uses of Human Diploid Cell Strains: Opatija (1963); te W.
291
 Knjige.Club Books

Clark i D. Geary, »The Story of the American Type Culture Collection: Its
History and Development (1899-1973)«, Advances in Applied Microbiology
17 (1974).
Važni izvori podataka o ranim istraživanjima staničnih hibrida uključuju:
Barski, Sorieul i Cornefert, »Production of Cells of a ‘Hybrid’ Nature in
Cultures in Vitro of 2 Cellular Strains in Combination«, Comptes Rendus
Hebdoma daires des Seances de VAcademie des Sciences 215 (24. listopada
1960); H. Harris i J. F Watkins, »Hybrid Cells Derived from Mouse and Man:
Artificial Heterokaryons of Mammalian Cells from Different Species«, Nature
205 (13. veljače 1965); M. Weiss i H. Green, »Human-Mouse Hybrid Cell Lines
Containing Partial Complements of Human Chromosomes and Functioning
Human Genes«, Proceedings of the National Academy of Sciences 58, br. 3 (15.
rujna 1967); te B. Ephrussi iC. Weiss, »Hybrid Somatic Cells«, Scientific
American 20, br. 4 (travanj 1969).
Za dodatne informacije o Harrisovim istraživanjima hibrida, vidjeti
njegov rad »The Formation and Characteristics of Hybrid Cells«, u Cell Fusion:
The Dunham Lectures iz 1970.; The Cells of the Body: A History of Somatic
Cell Genetics; »Behaviour of Differentiated Nuclei in Heterokaryons of Animal
Cells from Different Species«, Nature 206 (1965); »The Reactivation of the
Red Cell Nucleus«, Journal of Cell Science 2 (1967); te H. Harris i R R. Harris,
»Synthesis of an Enzyme Determined by an Erythrocyte Nucleus in a Hybrid
Cell«, Journal of Cell Science 5 (1966).
Mediji su to opširno popratili, a izvori uključuju: »Man-Animal Cells Are
Bred in Lab«, The [London] Sunday Times (14. veljače 1965); i »Of Mice
and Men«, Washington Post (1. ožujka 1965).

20. poglavlje: Bomba HeLa

Za ovo sam se poglavlje oslanjala na komunikaciju i druge dokumente
pohranjene u AMCA i TCAA, te na »The Proceedings of the Second Decennial
Review Conference on Cell Tissue and Organ Culture, The Tissue Culture
Association, Held on September 11-15,1966«, National Cancer Institute
Monographs 58, br. 26 (15. studenoga 1967).
Gomila znanstvenih radova na temu kontaminacije kultura uključuje: S.
M. Gartler, »Apparent HeLa Cell Contamination of Human Heteroploid Cell
Lines«, Nature 217 (4. veljače 1968); N. Auerspberg i S. M. Gartler,
»Isoenzyme Stability in Human Heteroploid Cell Lines«, Experimental Cell
Research 61 (kolovoz 1970); E. E. Fraley, S. Ecker i M. M. Vincent,
»Spontaneous in Vitro Neoplastic Transformation of Adult Human Prostatic
Epithelium«, Science 170, br. 3957 (30. listopada 1970); A. Yoshida, S.
Watanabe i S. M. Gartler, »Identification of HeLa Cell Glucose 6-phosphate
Dehydrogenase«, Biochemical Genetics 5 (1971); W. D. Peterson i dr.,
292
 Knjige.Club Books

»Glucose-6-Phosphate Dehydrogenase Isoenzymes in Human Cell Cultures

Determined by Sucrose-Agar Gel and Cellulose Acetate Zymograms«,
Proceedings of the Society for Experimental Biology and Medicine 128, br. 3
(srpanj 1968); Y. Matsuya i H. Green, »Somatic Cell Hybrid Between the
Established Human Line D98
(presumptive HeLa) and 3T3«, Science 163, br. 3868 (14. veljače 1969);
te C. S. Stulberg, L. Coriell, i dr., »The Animal Cell Culture Collection«, In Vitro
5 (1970).
Za detaljni prikaz kontroverzije oko kontaminacije, vidjeti A Conspiracy
of Cells Michaela Golda.

21. poglavlje: Noćni liječnici

Izvori podataka o noćnim liječnicima i o povijesti Afroamerikanaca i
medicinskih istraživanja uključuju: Night Riders in Black Folk History, Gladys-
Marie Fry; T.
L. Savitt, »The Use of Blacks for Medical Experimentation and
Demonstration in the Old South«, Journal of Southern History 48, br. 3
(kolovoz 1982); Medicine and Slavery: The Disease and Health Care of Blacks
in Antebellum Virginia; F. C. Waite, »Grave Robbing in New England«, Medical
Library Association Bulletin (1945); W. M. Cobb, »Surgery and the Negro
Physician: Some Parallels in Background«, Journal of the National Medical
Association (svibanj 1951); V. N. Gamble, »A Legacy of Distrust: African
Americans and Medical Research«, American Journal of Preventive Medicine 9
(1993); V. N. Gamble, »Under the Shadow of Tuskegee: African Americans
and Health Care«, American Journal of Public Health 87, br. 11 (studeni 1997).
Najdetaljniji i najdostupniji prikaz, vidjeti: Harriet Washington, Medical
Apartheid: The Dark History of Medical Experimentation on Black
Americans from Colonial Times to the Present.
Za povijest Hopkinsa, vidjeti bilješke za prvo poglavlje.
Za dokumente i druge materijale koji se tiču tužbe iz 1969. koju je ACLU
podigao protiv Hopkinsa zbog istraživanja genske predispozicije za
kriminalno ponašanje, vidjeti knjigu Jaya Katza Experimentation with Human
Beings, poglavlje »Johns Hopkins University School of Medicine: A Chronicle.
Story of Criminal Gene Research.« Dodatni materijali: Harriet Washington,
»Born for Evil?« Twentieth Century Ethics of Human Subjects Research,
Roelcke i Maio (2004).
Izvori podataka o Hopkinsovoj studiji uključuju sudske spise i zapise iz
arhive Ministarstva zdravstva, kao i intervju s izvorom koji je bio povezan sa
slučajem Ericka Grimes v. Kennedy Kreiger Institute, Inc. (24-C-99-925 and
24-C-95-66067/CL 193461). Također vidjeti: L. M. Kopelman, »Children as

293
 Knjige.Club Books

Research Subjects: Moral Disputes, Regulatory Guidance and Recent Court

Decisions«, Mount Sinai Medical Journal (svibanj 2006); te J. Poliak, »The
Lead-Based Paint Abatement Repair & Maintenance Study in Baltimore:
Historic Framework and Study Design«, Journal of Health Care Law and Policy
(2002).

22. poglavlje: »Slava koju tako zaslužuje«

Za znanstveni rad gdje je prvi put objavljeno Henriettino pravo ime, vidjeti:
H. W. Jones, V. A. McKusick, P. S. Harper i K. D. Wuu, »George Otto Gey (1899-
1970): The HeLa Cell and a Reappraisal of Its Origin«, Obstetrics and
Gynecology 38, br. 6 (prosinac 1971). Također: J. Douglas, »Who Was HeLa?«
Nature 242 (9. ožujka 1973); J. Douglas, »HeLa«, Nature 242 (20. travnja
1973), te B. J. C, »HeLa (for Henrietta Lacks)«, Science 184, br. 4143 (21.
lipnja 1974).
Podaci o pogrešnoj dijagnozi Henriettina raka i o tome je li to utjecalo na
liječenje dolaze iz razgovora s Howardom W. Jonesom, Rolandom
Pattillom, Robertom Kurmanom, Davidom Fishmanom, Carmel Cohen i
drugima. Također, oslanjala sam se na nekoliko znanstvenih radova,
uključujući: S. B. Gusberg i J. A. Corscaden, »The Pathology and Treatment of
Adenocarcinoma of the Cervix«, Cancer 4, br. 5 (rujan 1951).
Za izvore koji se tiču kontroverzije oko kontaminacije stanicama HeLa,
vidjeti bilješke za 20. poglavlje. The National Cancer Act iz 1971. može se
pronaći na adresi cancer.gov/aboutnci/national-cancer-act-1971/allpages.
Izvori koji se tiču još aktualne kontroverzije uključuju: L. Coriell, »Cell
Repository«, Science 180, br. 4084 (27. travnja 1973); W A. Nelson-Rees i
dr., »Banded Marker Chromosomes as Indicators of Intraspecies Cellular
Contamination«, Science 184, br. 4141 (7. lipnja 1974); K. S. Lavappa i dr.,
»Examination of ATCC Stocks for HeLa Marker Chromosomes in Human Cell
Lines«, Nature 259 (22. siječnja 1976); W K. Heneen, »HeLa Cells and Their
Possible Contamination of Other Cell Lines: Karyotype Studies«, Hereditas 82
(1976); W A. Nelson-Rees i R. R. Flandermeyer, »HeLa Cultures Defined«,
Science 191, br. 4222 (9. siječnja 1976); M. M. Webber, »Present Status of
MA-160 Cell Line: Prostatic Epithelium or HeLa Cells?« Investigative Urology
14, br. 5 (ožujak 1977); i W A. Nelson-Rees, »The Identification and
Monitoring of Cell Line Specificity«, u Origin and Natural History of Cell Lines
(Alan R. Liss, Inc., 1978).
Oslanjala sam se i na objavljena i neobjavljena zapažanja i razmišljanja
ljudi koji su bili izravno uključeni u cijelu kontroverziju. Objavljeni članci
uključuju: W A. Nelson-Rees, »Responsibility for Truth in Research«,
Philosophical Transactions of the Royal Society 356, br. 1410 (29. lipnja
2001); S. J. O’Brien, »Cell Culture Forensics«, Proceedings of the National
294
 Knjige.Club Books

Academy of Sciences 98, br. 14 (3. srpnja, 2001); i R. Chatterjee, »Cell Biology:
A Lonely Crusade«, Science 16, br. 315 (16. veljače 2007).

Treći dio: BESMRTNOST

23. poglavlje: »Još je živ«
U ovom sam se poglavlju djelomično oslanjala na pisma pohranjena u
AMC-MA, medicinsku dokumentaciju Deborah Lacks te na »Proceedings for
the New
Haven Conference (1973): First International Workshop on Human Gene
Mapping« iz Cyto genetics and Cell Genetics 13 (1974): 1-216.
Dodatne informacije o karijeri Victora McKusicka potražite u Nacionalnoj
medicinskoj biblioteci na adresi nlm.nih.gov /news / victor_ mckusick_
profiles09. html. Njegovu gensku bazu podataka (koja se sad zove OMIM)
možete pronaći na ncbi.nlm.nih.gov/omim/.
Za izabranu dokumentaciju o relevantnim propisima koji štite ljudske
subjekte u istraživanjima, vidjeti: »The Institutional Guide to DHEW Policy
on Protection of Human Subjects«, DHEW Publication No. (NIH) 72-102
(1. prosinca 1971); »NIH Guide for Grants and Contracts«, U.S. Department
of Health, Education, and Welfare, br. 18 (14. travnja 1972); »Policies for
Protecting All Human Subjects in Research Announced«, NIH Record (9.
listopada 1973); i »Protection of Human Subjects«, Department of Health,
Education, and Welfare, Federal Register 39, br. 105, dio II (30. svibnja 1974).
Za dodatne informacije o povijesti previda u istraživanjima na ljudskim
subjektima, vidjeti: The Fluman Radiation Experiments: Final Report of
the President’s Advisory Committee (Oxford University Press, dostupno na
hss. energy.gov/HealthSafety/ohre/roadmap/index.html).

24. poglavlje: »Najmanje što mogu učiniti«

Ono što je počelo kao Microbiological Associates naraslo je i postalo dijelom
nekoliko većih kompanija, uključujući Whittaker Corp, Bio Whittaker,
Invitrogen, Cambrex, BioReliance i Avista Capital Partners; profile tih
kompanija i drugih koje prodaju stanice HeLa, pogledajte na OneSource
CorpTech Company Profiles or Hoover.com.
Informacije o cijeni stanica HeLa potražite u katalozima neke od tvrtki za
opskrbu biomedicinskim potrepštinama, uključujući Invitrogen.com.
Za informacije o patentu, u tražilicu upišite »HeLa« na adresi
Patft.uspto.gov.
Informacije o ATCC kao neprofitnoj organizaciji, uključujući i financijska
izvješća, potražite American Type Culture Collection na adresi

295
 Knjige.Club Books

Guidestar.org; za katalošku stavku HeLa posjetite Atcc.org i potražite

»HeLa«.
Za podatke o hibridima HeLa-biljka, vidjeti: »People-Plants«, Newsweek,
16. kolovoza 1976.; C. W Jones, I. A. Mastrangelo, H. H. Smith, H. Z. Liu i R. A.
Meck, »Interkingdom Fusion Between Human (HeLa) Cells and
Tobacco Hybrid (GGLL) Protoplasts«, Science, 30. srpnja 1976.
Priču o pokušaju Deana Krafta da »snagom psihe« ubije stanice HeLa i
tako izliječi rak, vidjeti njegovu knjigu A Touch of Hope, kao i videozapise na
YouTube.com (dostupne ako u tražilicu upišete »Dean Kraft«).
Za podatke o istraživanjima na uzorcima krvi uzetim od članova obitelji
Lacks, vidjeti: S. H. Hsu, B. Z. Schacter, i dr., »Genetic Characteristics of
the HeLa Cell«, Science 191, br. 4225 (30. siječnja 1976). Ta su se istraživanja
financirala iz stipendije NIH-a broj 5P01GM019489-020025.

25. poglavlje: »Tko vam je rekao da možete prodati moju slezenu?«

Velik dio Mooreove priče pojavljuje se u sudskim spisima i dokumentima
vlade, pogotovo »Statement of John L. Moore Before the Subcommittee on
Investigations and Oversight«, House Committee on Science and Technology
Hearings on the Use of Human Patient Materials in the Development of
Commercial Biomedical Products, 29. listopada 1985.; John Moore v. The
Regents of the University of California et al. (249 Cal. Rptr. 494); i John Moore
v. The Regents of the University of California et al. (51 Cal.3d 120, 793 P.2d
479, 271 Cal. Rptr. 146).
Patent za Mo stanicu br. 4.438.032 dostupan je na adresi Patft.uspto.gov.
Mnogo je štiva o Mooreovu sudskom postupku. Neki od korisnih izvora
su: William J. Curran, »Scientific and Commercial Development of Human
Cell Lines«, New England Journal of Medicine 324, br. 14 (4. travnja 1991);
David W. Golde, »Correspondence: Commercial Development of Human Cell
Lines«, New England Journal of Medicine, 13. lipnja 1991.; G. Annas,
»Outrageous Fortune: Selling Other People’s Cells«, The Hastings Center
Report (studeni-prosinac 1990); B. J. Trout, »Patent Law - A Patient Seeks a
Portion of the Biotechnological Patent Profits in Moore v. Regents of the
University of California«, Journal of Corporation Law (zima 1992); te G. B.
White i K. W O’Connor, »Rights, Duties and Commercial Interests: John Moore
versus the Regents of the University of California«, Cancer Investigation 8
(1990).
Za izbor iz medijskih izvješća o slučaju Johna Moorea, vidjeti: Alan L.
Otten, »Researchers’ Use of Blood, Bodily Tissues Raises Questions About
Sharing Profits«, Wall Street Journal, 29. siječnja 1996.; »Court Rules Cells Are
the Patient’s Property«, Science, kolovoz 1988.; Judith Stone, »Cells for Sale«,

296
 Knjige.Club Books

Discover, kolovoz 1988.; Joan O’C. Hamilton, »Who Told You You Could Sell
My Spleen?« BusinessWeek, 3. travnja 1990.; »When Science Outruns Law«,
Washington Post,
13. srpnja 1990.; te M. Barinaga, »A Muted Victory for the Biotech
Industry«, Science 249, br. 4966 (20. srpnja 1990).
Za zakonski odgovor na Mooreov slučaj, vidjeti: »U.S. Congressional
Office of Technology Assessment, New Developments in Biotechnology:
Ownership of Human Tissues and Cells —Special Report«, Government
Printing Office (ožujak 1987); »Report on the Biotechnology Industry in the
United States: Prepared for the U.S. Congressional Office of Technology
Assessment«, National Technical Information Service, U.S. Department of
Commerce (1. svibnja 1987); i »Science, Technology and the Constitution«,
U.S. Congressional Office of Technology Assessment (rujan 1987). Također
vidjeti nikad izglasan »Life Patenting Moratorium Act of 1993«, (103rd
Congress, S.387), predložen 18. veljače 1993.
Pojedinosti o bakterijama koje jedu naftu, a koje su povezane s
Chakrabartyjevom tužbom, mogu se pronaći u patentu br. 4.259.444,
dostupnom na Patft.uspto. gov. Za više podataka o tužbi, vidjeti: Diamond v.
Chakrabarty (447 U.S. 303).
Za dodatno štivo o drugim slučajevima koji se tiču vlasništva nad
stanicama, a koji su spomenuti u ovom poglavlju, vidjeti: »Hayflick-NIH
Settlement«, Science, 15. siječnja 1982.; L. Hayflick, »A Novel Technique for
Transforming the Theft of Mortal Human Cells into Praiseworthy Federal
Policy«, Experimental Gerontology 33, broj 1-2 (siječanj - ožujak 1998);
Marjorie Sun, »Scientists Settle Cell Line Dispute«, Science, 22. travnja 1983.;
i Ivor Royston, »Cell Lines from Human Patients: Who Owns Them?«
predstavljeno na 42. godišnjem simpoziju AFCR Public Policy Symposium u
Washingtonu, D.C., 6. svibnja 1985.; te Miles Inc v. Scripps Clinic and Research
Foundation et al. (89-56302).

26. poglavlje: Povreda privatnosti

Hoće li danas objava nečije medicinske dokumentacije biti protuzakonita
ovisi o mnogo čimbenika, prvenstveno o tome tko je objavio dokumentaciju.
Zakon štiti »sve medicinske podatke koje je moguće individualno
identificirati... u bilo kojem obliku ili mediju, elektronički, na papiru ili
usmeno«, ali odnosi se samo na pružatelje zdravstvenih usluga i
zdravstvenog osiguranja koji primaju naknadu za pružene usluge, što znači
da bilo tko drugi može objaviti te podatke, a da pritom ne krši zakon.
Prema Robertu Gellmanu, stručnjaku za tajnost medicinskih podataka
koji je predsjedavao potkomisijom za tajnost podataka, bilo koji zaposlenik
Hopkinsa koji bi danas nekome dao Henriettine podatke najvjerojatnije bi
297
 Knjige.Club Books

prekršio zakon, jer Hopkins pripada u entitete koji su obuhvaćeni tim

zakonom.
No u listopadu 2009, kad je ova knjiga išla u tisak, dijelovi Henriettina
zdravstvenog kartona opet su objavljeni bez znanja i dopuštenja obitelji, ovaj
put u znanstvenom radu koji su napisali Brendan Lucey, iz bolnice Michael
O’Callaghan u zrakoplovnoj bazi Nellis, Walter A. Nelson-Rees, ‘križar’ u
području kontaminacije stanicama HeLa koji je umro dvije godine prije
objavljivanja članka, i Grover Hutchins, šef odjela za obdukciju u bolnici
Johns Hopkins. Vidjeti: B. R Lucey, W. A. Nelson-Rees, i G. M. Hutchins,
»Henrietta Lacks, HeLa Cells, and Culture Contamination«, Archives of
Pathology and Laboratory Medicine 133, br. 9 (rujan 2009).
Neki od podataka koje su objavili već su se prije pojavili u Conspiracy of
Cells Michaela Golda. No objavili su i nove podatke, uključujući - prvi put -
i fotografije uzoraka njezine cervikalne biopsije. Prema Gellmanu: »Čini se
malo vjerojatnim da je u tom slučaju prekršen zakon. Ali jedini način da se to
sazna bila bi istraga, kojom bi se pokušalo otkriti kako su uopće došli do
medicinske dokumentacije.« Kad sam nazvala Luceya, rekao mi je da je
podatke dobio od koautora Hutchinsa, s Hopkinsa. »U idealnom slučaju,
volimo dobiti dopuštenje obitelji«, rekao je. »Vjerujem da je doktor Hutchins
pokušao ući u trag članovima obitelji, ali bezuspješno.« Autori su dobili
odobrenje komisije za objavljivanje niza članaka na temelju nalaza
obdukcije; u drugim su člancima navodili samo inicijale, da sakriju identitet
pacijenata. Lucey je istaknuo da su neki od tih podataka, baš kao i Henriettino
ime, već prije bili objavljeni. »U njezinu slučaju nije imalo smisla štititi
identitet«, rekao je. »Njezino je ime već povezano s tim stanicama.«
Kad je u pitanju privatnost mrtvih, u većini slučajeva mrtvi nemaju isto
pravo na tajnost osobnih podataka kao živi. »Čak i kad je riječ o Thomasu
Jeffersonu«, rekao je Gellman, »podaci su zaštićeni zakonom, ali samo ako su
u posjedu nekog od entiteta na koje je primjenjiv zakon od tajnosti
medicinskih podataka. Bolnica ne smije dati podatke o pacijentu, bez obzira
na to je li živ ili mrtav. Pravo na tajnost osobnih podataka nema rok trajanja.«
Valja razmotriti još jedno: premda je Henrietta bila mrtva i stoga bez
prava na privatnost kakvu uživaju živi, mnogi pravni stručnjaci s kojima sam
razgovarala rekli su da je obitelj Lacks mogla tvrditi da je objavljivanjem
Henriettinih podataka povrijeđeno njihovo pravo na privatnost. U ono
vrijeme nije bilo presedana za takav slučaj, ali otada ih je bilo nekoliko.
Za dodatne informacije o zakonima koji se tiču tajnosti medicinske
dokumentacije i o raspravama koje se o tome vode, vidjeti: Lori Andrews,
»Medical
Genetics: A Legal Frontier;« Confidentiality of Health Records, Herman
Schuchman, Leila Foster, Sandra Nye, i dr.M. Siegler, »Confidentiality in

298
 Knjige.Club Books

Medicine: A Decrepit Concept«, New England Journal of Medicine 307, br. 24

(9. prosinca 1982): 1518-1521; R. M. Gellman, »Prescribing Privacy«, North
Carolina Law Review 62, br. 255 (siječanj 1984); »Report of Ad Hoc
Committee on Privacy and Confidentiality«, American Statistician 31, br. 2
(svibanj 1977); C. Holden, »Health Records and Privacy: What Would
Hippocrates Say?« Science 198, br. 4315 (28. listopada 1977); i C. Levine,
»Sharing Secrets: Health Records and Health Hazards«, The Hastings Center
Report 7, br. 6 (prosinac 1977).
Za povezane slučajeve, vidjeti: Simonsen v. Swensen (104 Neb.
224,117N.W. 831, 832,1920); Hague v. Williams (37 N.J. 328,181 A.2d
345.1962); Hammonds v. Aetna Casualty and Surety Co. (243 F Supp. 793 N.D.
Ohio, 1965); MacDonald v. Clinger (84 A.D.2d 482, 446 N.Y.S.2d 801, 806);
Griffen v. Medical Society of State of New York (11 N.Y.S.2d 109, 7 Misc. 2d
549.1939); Feeney v. Young (191, A.D. 501, 181 N.Y.S. 481. 1920); Doe v. Roe
(93 Misc. 2d 201,400 N.Y.S.2d 668, 677.1977); Banks v. King Features
Syndicate, Inc. (30 F Supp. 352. S.D.N.Y 1939); Bazemore v. Savannah Hospital
(171 Ga. 257, 155 S.E. 194. 1930); te Barber v. Time (348 Mo. 1199,159
S.W.2d 291. 1942).

27. poglavlje: Tajna besmrtnosti

Za dodatne informacije o sudskim postupcima Jeremyja Rifkina, pogledati:
Foundation on Economic Trends et al. v. Otis R. Bowen et al. (Br. 87-3393)
i Foundation on Economic Trends et al. v. Margaret M. Heckler, Secretary of
the Department of Health & Human Services et al. (756 F.2d 143). Za
medijska izvješća o slučaju, pogledati: Susan Okie, »Suit Filed Against Tests
Using AIDS Virus Genes; Environmental Impact Studies Requested«,
Washington Post, 16. prosinca 1987.; i William Booth, »Of Mice, Oncogenes
and Rifkin«, Science 239, br. 4838 (22. siječnja 1988).
Za više podataka o debati o vrstama HeLa, pogledati: L. Van Valen, »HeLa,
a New Microbial Species«, Evolutionary Theory 10, br. 2 (1991).
Za više materijala o besmrtnosti stanica, pogledati: L. Hayflick i P. S.
Moorhead, »The Serial Cultivation of Human Diploid Cell Strains«,
Experimental Cell Research, 25 (1961); L. Hayflick, »The Limited in Vitro
Lifetime of Human Diploid Cell Strains«, Experimental Cell Research 37
(1965); G. B. Morin, »The Human Telomere Terminal Transferase Enzyme Is
a Ribonucleoprotein That
Synthesizes TTAGGG Repeats«, Cell 59 (1989); C. B. Harley, A. B. Futcher
i C. W Greider, »Telomeres Shorten During Ageing of Human
Fibroblasts«, Nature 345 (31. svibnja 1990); C. W Greider i E. H. Blackburn,
»Identification of Specific Telomere Terminal Transferase Activity in
Tetrahymena Extracts«, Cell A3 (prosinac 1985).
299
 Knjige.Club Books

Dodatne materijale o istraživanjima starenja i produžetka ljudskoga

vijeka potražite u Merchants of Immortality Stephena S. Halla.
Za izbor radova o istraživanjima HPV-a koja uključuju stanice HeLa,
pogledati: Michael Boshart i dr., »A New Type of Papillomavirus DNA, Its
Presence in Genital Cancer Biopsies and in Cell Lines Derived from Cervical
Cancer«, EMBO Journal 3, br. 5 (1984); R. A. Jesudasan i dr., »Rearrangement
of Chromosome Band nqi3 in HeLa Cells«, Anticancer Research 14 (1994); N.
C. Popescu i dr., »Integration Sites of Human Papillomavirus 18 DNA
Sequences on HeLa Cell Chromosomes«, Cytogenetics and Cell Genetics 44
(1987); i E. S. Srivatsan i dr., »Loss of Heterozygosity for Alleles on
Chromosome 11 in Cervical Carcinoma«, American Journal of Human Genetics
49 (1991).

28. poglavlje: Nakon Londona

Za dodatne informacije o HeLa simpoziju, pogledati bilješke za 6. poglavlje.
Za mali dio Cofieldove duge pravne povijesti, pogledati: Sir Keenan Kester
Cofield v. ALA Public Service Commission et al. (Br. 89—7787); United States
of America v. Keenan Kester Cofield (Br. 91-5957); Cofield v. the Henrietta
Lacks Health History Foundation, Inc., etal. (CV-97-33934); United States of
America v. Keenan Kester Cofield (99-5417); i Keenan Kester Cofield v. United
States (l:08-mc-001 10-UNA).

29. poglavlje: Selo puno Henrietta

Za priču u Hopkins Magazine u koja se ovdje spominje, pogledati: Rebecca
Skloot, »Henrietta’s Dance«, Johns Hopkins Magazine, travanj 2000.
Za druge članke navedene u ovom poglavlju, pogledati: Rob Stepney,
»Immortal, Divisible; Henrietta Lacks«, The Independent, 13. ožujka 1994.;
»Human, Plant Cells Fused: Walking Carrots Next?« The Independent Record,
8. kolovoza 1976. (preko servisa New York Timesa); Bryan Silcock, »Man-
Animal Cells Are Bred in lab«, The [London] Sunday Times, 14. veljače 1965.;
i Michael Forsyth, »The Immortal Woman«, Weekly World News, 3. lipnja
1997.

31. poglavlje: Hela, božica smrti

Lik koji se zove Hela pojavljuje se u mnogim Marvelovim stripovima.
Pogledati, na primjer: »The Mighty Thor: The Icy Touch of Death!« Marvel
Comics Group 1, br. 189 (lipanj 1971).

300
 Knjige.Club Books

33. poglavlje: Duševna bolnica za obojene

Za članak koji opisuje povijest Crownsvillea, pogledati: »Overcrowded
Hospital ‘Loses’ Curable Patients«, Washington Post (26. studenoga 1958).
Povijest Crownsvillea također je dokumentirana u »Maryland’s Shame«, nizu
članaka Howarda M. Nortona u novinama Baltimore Sun (9. -19. siječnja
1949) te u materijalima u koje mi je uvid omogućio Crownsville Hospital
Center, a koji uključuju »Historic Overview«, »Census« i »Small Area Plan:
Community Facilities.«
Nekoliko godina nakon što smo Deborah i ja posjetile bolnički centar
Crownsville, isti je zatvoren. Za priču o tome pogledati članak Roberta
Reddinga Jr.-a, »Historie Mental Hospital Closes« u Washington Timesu od 28.
lipnja 2004, dostupan na adresi: Washingtontimes.com/news/2004 / jun
/28/20040628-115142-8297r/#at.

36. poglavlje: Nebeska tijela

Biblija koju mi je u ovom poglavlju dao Gary Lacks bila je Good News Bible:
Today’s English Version (American Bible Society, 1992).

Pogovor
Brojke koje navodim o broju Amerikanaca kojih se tkiva rabe u
istraživanjima, kao i podatke o tome kako ih se upotrebljava, mogu se pronaći
u Handbook of Human Tissue Sources Elise Eiseman i Susanne B. Haga. Za
istragu o uporabi ljudskih tkiva u istraživanjima koju provodi National
Bioethics Advisory Commission (Nacionalna savjetodavna komisija za
bioetiku) te za njezine preporuke, vidjeti: Ethical Issues and Policy Guidance,
vol. 1: Report and Recommendations of the National Bioethics Advisory
Commission, i sv. 2: Commissioned Papers (1999).
Mnogo je literature s temom uporabe ljudskih tkiva u istraživanjima te o
etičkim raspravama koje uz njih idu, a među nju spadaju: E. W. Clayton, K. K.
Steinberg, i dr., »Informed Consent for Genetic Research on Stored
Tissue Samples«, Journal of the American Medical Association 274, br. 22 (13.
prosinca 1995): 1806-7, te pisma uredniku koja su uslijedila nakon toga; The
Stored Tissue
Issue: Biomedical Research, Ethics, and Law in the Era of Genomic Medicine
Roberta F. Weira i Roberta S. Olicka; Stored Tissue Samples: Ethical, Legal,
and Public Policy Implications, uredio Robert F. Weir; Body Parts: Property
Rights and the Ownership of Human Biological Materials, by E. Richard Gold;
Who Owns Life?, uredili David Magnus, Arthur Caplan i Glenn McGee; te
Body Bazaar Lori Andrews.

301
 Knjige.Club Books

Za uvid u izabrane sudske postupke povezane s tim, pogledati: Margaret

Cramer Green v. Commissioner of Internal Revenue (74T.C. 1229); United
States of America v. Dorothy R. Garber (78-5024); Greenberg v. Miami
Children’s Hospital Research Institute (264 F.Supp.2d 1064); Steven York v.
Howard W. Jones etal. (89-373-N); The Washington University v. William J.
Catalona, M.D., et al. (CV-01065 i 06-2301); Tilousi v. Arizona State University
Board of Regents (04-CV-1290); Metabolite Laboratories, Inc., and
Competitive Technologies, Inc., v. Laboratory Corporation of America Holdings
(03-1120); Association for Molecular Pathology et al. v. United States Patent
and Trademark Office; Myriad Genetics et al. (sudski spisi mogu se naći na
adresi aclu.org/brca/); i Bearder et al. v. State of Minnesota and MDH
(pritužba na internetskoj adresi cchconline. org/pr/pro31109.php).

302
 Knjige.Club Books

Kronološki slijed

1889. - Osnovana je bolnica Johns Hopkins.

1912. - Alexis Carrel tvrdi da je uspješno uzgojio »besmrtne« stanice pilećeg

srca.

1920. - Henrietta Lacks rođena je u Roanokeu, Virdžinija.

1947. - Nakon suđenja nekolicini nacističkih liječnika koji su

eksperimentirali na zatvorenicima tijekom Drugoga svjetskog rata sastavljen
je Nirnberški kodeks, skup etičkih standarda za istraživanja na ljudskim
subjektima.

1951. - George Gey je uz pomoć stanica s Henriettina cerviksa uspješno

uzgojio prvu besmrtnu ljudsku stanicu u kulturi. Dobila je ime HeLa, po prva
dva slova Henriettina imena i prezimena.

1951. - Henrietta Lacks umire od iznimno agresivna oblika cervikalnog

karcinoma.

1952. - Stanice HeLa postaju prve žive stanice koje se šalju poštom.

1952. - Institut Tuskegee otvara prvu »tvornicu HeLa«, opskrbljujući

stanicama laboratorije i istraživače, i djelujući kao neprofitna organizacija.
Unutar nekoliko godina kompanija Microbiological Associates počinje
prodavati stanice.

1952. - Znanstvenici rabe stanice HeLa za razvoj cjepiva protiv dječje

paralize.

303
 Knjige.Club Books

1953. - Stanice HeLa postaju prve klonirane stanice u povijesti.

1954. - U tisku se prvi put pojavljuje pseudonim »Helen Lane« kao izvor
stanica HeLa.

1954. - Chester Southam počinje provoditi pokuse bez dopuštenja pacijenata,

da provjeri hoće li injekcije stanica HeLa izazvati rak.

1957. - Izraz »informirani pristanak« prvi se put pojavljuje u sudskim

spisima.

1965. - Stanice HeLa spojene su s mišjim stanicama, čime je stvorena prva

hibridna ljudsko-životinjska stanica.

1965. - Rektorski zbor Sveučilišta New York progašava Southama i njegova

kolegu krivima za neprofesionalno ponašanje i poziva na donošenje strožih
smjernica za istraživanja na ljudskim subjektima i na uvođenje obveznog
informiranog pristanka.

1966. - Da osiguraju strogo pridržavanje novih smjernica za istraživanja na

ljudskim subjektima, Nacionalni instituti za zdravstvo počinju tražiti
obvezna odobrenja institucijskih revizijskih odbora za sva istraživanja koja
oni financiraju.

1966. - Stanley Gartier baca »bombu HeLa« i iznosi tvrdnju da su stanice

HeLa kontaminirale mnoge postojeće stanične linije.

1970. - George Gey umire od raka gušterače.

1971. - U čast Geyu, Henrietta Lacks je u tisku prvi put ispravno navedena
kao izvor stanica HeLa.

1973. - Obitelj Lacks saznaje da su Henriettine stanice još žive.

1973. - Istraživači iz bolnice Johns Hopkins bez informiranoga pristanka

uzimaju uzorke krvi Henriettine djece za dalja istraživanja stanica HeLa.

304
 Knjige.Club Books

1974. - Državna regulativa za zaštitu ljudskih subjekata (Opće pravilo)

zahtijeva informirani pristanak za sva istraživanja na ljudima.

1976. - Michael Rogers objavljuje članak o stanicama HeLa i o obitelji Lacks

u časopisu Rolling Stone. Obitelj Lacks saznaje da su Henriettine stanice
komercijalizirane.

1984. - John Moore neuspješno tuži svog liječnika i rektorski zbor

kalifornijskog sveučilišta, tražeći pravo vlasništva nad svojim tkivima. Ulaže
žalbu prizivnom sudu.

1985. - Dijelovi Henriettine povijesti bolesti objavljeni su bez dopuštenja i

znanja njezine obitelji.

1988. - Kalifornijski prizivni sud presuđuje u Mooreovu korist, rekavši da

pacijenti moraju imati pravo nadzora nad time što se dalje događa s njihovim
tkivima. Mooreov liječnik i kalifornijsko sveučilište ulažu žalbu na presudu.

1991. - Kalifornijski Vrhovni sud poništava presudu u Mooreovu korist,

objasnivši taj potez time da osoba više nije vlasnik svojih tkiva nakon što ona
napuste njezino tijelo.
1996. - Donesen zakon koji zabranjuje pružateljima zdravstvenog osiguranja
i zdravstvenih usluga da javno objave nečiju osobnu medicinsku
dokumentaciju.

1999. - RAND Corporation objavljuje izvješće s »konzervativnom

procjenom« da je samo u SAD-u pohranjeno više od 307 milijuna uzoraka
tkiva uzetih od 178 milijuna ljudi. Većina ih je uzeta bez dopuštenja.

2005. - Pripadnici plemena Havasupai podižu tužbu protiv Sveučilišta u

Arizoni, nakon što su uzorke tkiva koje je pleme doniralo za istraživanja
dijabetesa bez njihova dopuštenja uporabili za proučavanje shizofrenije i
urođenih bolesti potomaka bliskih rođaka.

2005. - Šest tisuća pacijenata podiže zajedničku tužbu protiv Sveučilišta u

Washingtonu, zahtijevajući da se uzorci njihova tkiva maknu iz banke
uzoraka raka prostate. Dva suda presuđuju protiv pacijenata.

305
 Knjige.Club Books

2005. - Do tog je datuma vlada SAD-a izdala patente povezane s otprilike

20 posto poznatih ljudskih gena, uključujući gene za Alzheimerovu bolest,
astmu, rak debelog crijeva i rak dojke.
2006. - Istraživač iz NIH-a optužen je za povredu federalnog zakona o
sukobu interesa, jer je farmaceutsku kompaniju Pfizer opskrbljivao tisućama
uzoraka tkiva te zauzvrat primio pola milijuna dolara.

2009. - NIH ulaže 13,5 milijuna dolara u osnivanje banke uzoraka krvi fetusa.

2009. - Roditelji u Minnesoti i Teksasu podižu tužbu i traže obustavu raširene

prakse uzimanja i pohranjivanja uzoraka fetalne krvi - bez dopuštenja - i
provođenja istraživanja na njima, jer se za mnoge može točno utvrditi od
kojega su djeteta potekli.

2009. - Više od 150.000 znanstvenika pridružuje se Američkoj udruzi za

građanske slobode i pacijenticama izliječenima od raka dojke, u tužbi protiv
kompanije Myriad Genetics i njezina patentiranja gena za rak dojke. U tužbi
se tvrdi da praksa patentiranja gena krši zakon o patentima i da
onemogućuje znanstvena istraživanja.

306
 Knjige.Club Books

Popis likova

Uža obitelj Lacks:

David Day Lacks - Henriettin muž i rođak

David ml. Sonny Lacks - Henriettino i Dayevo treće dijete
Deborah Dale Lacks - Henriettino i Dayevo četvrto dijete
Elsie Lacks (rođena kao Lucille Elsie Pleasant) - Henriettina drugorođena
starija kći. Smještena je u ustanovu zbog epilepsije i umrla je u dobi od 15
godina.
Eliza Lacks Pleasant - Henriettina majka. Umrla je kad je Henrietta imala
četiri godine.
Gladys Lacks - Henriettina sestra, koja je bila protiv Henriettine udaje za
Daya.
Johnny Pleasant - Henriettin otac. Napustio je svoje desetero djece kad im
je umrla majka.
Lawrence Lacks - Henriettino i Dayevo prvo dijete Loretta Pleasant -
Henriettino pravo ime
Tommy Lacks - Henriettin i Dayev djed kod kojega su oboje odrastali
Zakariyya Bari Abdul Rahman (rođen kao Joe Lacks) - Henriettino i
Dayevo peto dijete. Henrietti je dijagnosticiran rak nedugo nakon njegova
rođenja.

Šira obitelj Lacks:

Albert Lacks - Henriettin bijeli pradjed. S bivšom ropkinjom Marijom imao

je petero djece, kojoj je ostavio dio plantaže Lacks. Taj je dio poslije postao
poznat kao »Lacks Town«.
Alfred Gepard Carter - Deborahin prvi suprug. Brak je završio razvodom,
zbog zlostavljanja.
307
 Knjige.Club Books

Alfred ml. - Deborahin i Gepardov prvi sin i otac Malog Alfreda

Bobbette Lacks - Lawrenceova supruga. Nakon Henriettine smrti pomogla
je podići na noge Lawrenceovu braću i sestru i zalagala se za njih kad je
otkrila da ih se zlostavlja.
Cliff Garret - Henriettin rođak. U djetinjstvu su zajedno radili na plantaži.
Ludi Joe Grinnan - Henriettin rođak koji se neuspješno nadmetao s Dayem za
njezinu ljubav
Davon Meade - Deborahin unuk koji je često živio s njom i brinuo se za nju
Ethel - Galenova žena, koja je zlostavljala troje najmlađe Henriettine djece
Fred Garret - Henriettin rođak koji je uvjerio Henriettu i Daya neka se dosele
u Turner Station
Galen - Henriettin rođak. Nakon Henriettine smrti, on i supruga Ethel uselili
su se kod Daya da mu pomognu u brizi oko djece. Na kraju je zlostavljao
Deborah.
Gary Lacks - Gladysin sin i Deborahin rođak. Laik propovjednik, provodio je
liječenje vjerom na Deborah.
LaTonya - Deborahino i Gepardovo drugo dijete, Davonova majka
Mali Alfred - Deborahin unuk
Margaret Sturdivant - Henriettina rođaka i bliska prijateljica. Henrietta je
nakon zračenja u bolnici Johns Hopkins odlazila kod nje.
Velečasni James Pullum - Deborahin drugi bivši muž, nekadašnji radnik u
čeličani, koji je postao propovjednkom
Sadie Sturdivant - Margaretina sestra, Henriettina rođakinja i bliska
prijateljica. Pomagala je Henrietti za vrijeme bolesti. Prije toga ona i
Henrietta ponekad su se znale iskrasti i otići na ples.

Članovi medicinske i znanstvene zajednice:

Alexis Carrel - francuski kirurg i dobitnik Nobelove nagrade, koji je tvrdio

da je uspio uzgojiti »besmrtne« stanice pilećeg srca
Chester Southam - istraživač raka koji je provodio neetične pokuse da
provjeri je li moguće injekcijama stanica HeLa »zaraziti« ljude rakom
Christoph Lengauer - istraživač raka u sveučilišnoj bolnici Johns Hopkins,
koji je pomogao razviti FISH, tehniku za detekciju i identifikaciju sekvenci
DNK, i koji je stupio u vezu s obitelji Lacks
Emanuel Mandel - upravitelj Židovske bolnice za kronične bolesti (JCDH),
koji je surađivao sa Southamom u provođenju neetičnih pokusa

308
 Knjige.Club Books

Dr. George Gey - voditelj odjela za istraživanja na tkivima u kulturi u

sveučilišnoj bolnici Johns Hopkins. Razvio je tehniku s pomoću koje su iz
uzorka Henriettina tumora u njegovu laboratoriju uzgojene stanice HeLa.
Howard Jones - Henriettin ginekolog u bolnici Johns Hopkins
Leonard Hayflick - Mikrobiolog koji je dokazao da normalne stanice umiru
nakon što su se podijelile pedesetak puta. To je sad poznato kao Hayflickov
limit.
Margaret Gey - supruga Georgea Geya i pomoćnica u istraživanjima. Izučena
kirurška medicinska sestra.
Mary Kubicek - asistentica u laboratoriju Georgea Geya, koja je prva uzgojila
stanice HeLa u kulturi
Richard Wesley TeLinde - u vrijeme kad je Henrietti postavljena dijagnoza
bio je jedan od vrhunskih stručnjaka za rak vrata maternice. Njegova su
istraživanja uključivala uzimanje uzoraka od Henriette i drugih pacijentica s
istom vrstom raka koje su se liječile u bolnici Johns Hopkins.
Roland Pattillo - profesor ginekologije na medicinskom fakultetu
Morehouse bio je jedini afroamerički učenik Geogea Geya. Svake godine
organizira konferenciju u Henriettinu čast.
Stanley Gartier - genetičar koji je bacio »bombu HeLa« kad je iznio tvrdnju
da su mnoge često rabljene stanične kulture kontaminirane stanicama HeLa
Susan Hsu - postdoktorandica u laboratoriju Victora McKusicka, koja je bila
zadužena da stupi u vezu s obitelji Lacks i da zatraži uzorke za genetska
testiranja bez informiranog pristanka
Victor McKusick - genetičar u bolnici Johns Hopkins koji je, u želji da sazna
više o stanicama HeLa, provodio istraživanja na uzorcima uzetim od
Henriettine djece bez njihova informiranog pristanka
Walter Nelson-Rees - genetičar koji je ušao u trag staničnim linijama
kontaminiranima stanicama HeLa i koji je objavio popis tih linija ne
upozorivši unaprijed istraživače, koje je time doveo u neugodan položaj.
Postao je poznat kao osvetnik.

Novinari i drugi:

Courtney Mama Speed - stanovnica Turner Stationa i vlasnica trgovine

mješovitom robom. Začetnica je inicijative za gradnju muzeja Henriette
Lacks.

309
 Knjige.Club Books

John Moore - Pacijent koji je bolovao od raka i koji je neuspješno tužio svog
liječnika i rektore kalifornijskog sveučilišta u vezi s uporabom njegovih
stanica za stvaranje stanične linije Mo
Michael Gold - autor knjige A Conspiracy of Cells. Objavio je pojedinosti iz
Henriettine povijesti bolesti i nalaza obdukcije bez dopuštenja obitelji Lacks.
Michael Rogers - novinar časopisa Rolling Stone koji je 1976. objavio članak
o obitelji Lacks. Bio je prvi novinar koji je kontaktirao s Lacksovima.
Sir Lord Keenan Kester Cofield - pokušao je tužiti bolnicu Johns Hopkins i
obitelj Lacks
Ted Slavin - hemofiličar kojemu je njegov liječnik rekao da su njegove
stanice vrijedne. Slavin je osnovao kompaniju Essential Biologicals, koja je
najprije prodavala samo njegove stanice, a poslije i stanice drugih pacijenata,
koji su tako imali udjela u dobiti ostvarenoj od uporabe njihovih stanica.

Scan i obrada:

310