Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika
Au grand lavoir

Sophie Daull

roman

S francuskog prevela Vlatka Tor

Zagreb, rujan 2022.

2
 Knjige.Club Books

Ovo je napjev za onog

što nam je posvećen,
luda, mahnita, bijesna
pjesma Erinija,
koja okiva srce bez lire
i isisava život iz smrtnika.1

ESHIL
Eumenide

1
Eshil, Orestija, prev. Maja Rupnik-Matasović, Latina & Graeca, Zagreb,
2008., str. 343 (op. prev.).

3
Knjige.Club Books

4
 Knjige.Club Books

četvrtak navečer

Neku večer bio sam crknut. Ne volim dane kad skupljamo suho
lišće. Od toga bole križa. Pravo je mučenje satima hodati naokolo
s puhačem lišća na leđima. To čudo je em teško em složeno
nespretno kao ruksak s opremom od dvajspet kila iz Prvog
svjetskog. Ne znam zašto su nam promijenili raspored: trebali
smo se baviti lukovicama, a prebacili su nas na suho lišće, nismo
se micali s ceste za Chartres, gurali smo lišće na goleme hrpe uz
debla platana, između odvojka za Alençon i hipermarketa, ondje
gdje je promet najgori. Ako poznajete Nogent, sve vam je jasno.
Otišao sam u Zdrav život po gotov obrok - kvinoja u umaku od
krasuljice, planirao sam kao i svake večeri u miru se zavaliti pred
televizor.
Već neko vrijeme ne idem na piće s Gilbertom nakon posla,
razvali se cugom, a meni je to neugodno. Poslije nekad više ne zna
ni gdje je parkirao kombi. Osim toga, u Baru iza ugla nemaju sok
od rajčice, a Gilbertu ide na živce što ne pijem. Ide mu na živce što
ne pijem, ide mu na živce što sam vegetarijanac, ide mu na živce
što ne volim razgovarati o nogometu. Kako da ja Gilbertu
objasnim da mi se u ćuzi ogadilo meso? Jer sam ondje upoznao
tipa koji je bio profinjen koliko je on običan, koji je objašnjavao da
je odlika superiornog duha kad ne jedeš meso, vježbao je tai chi i
jogu, znao je kuhati manioku i listove betelova papra, pripremati
stogodišnja jaja i kašu, spavao je u svilenim pidžamama s glavom
prema sjeveru radi feng shuija? Zajedno smo pušteni na slobodu.
On po obustavi postupka, ja zbog dobra vladanja. I onda smo
5
 Knjige.Club Books

osam godina živjeli zajedno, kao muž i žena. Zvao se Alexandre.

Velikog Alexandrea više nema, a Gilbert je moj mali šef.
Sjedio sam, dakle, na kauču, s papirnatom pliticom iz dućana
na koljenima, podgrijanom zahvaljujući frendici mikrovalki, dok
mi je druga frendica telka isporučivala hrpe slika. Mijenjao sam
programe da pronađem stvari koje su me brzo hipnotizirale,
emisije s gomilom stručnjaka koji su satima komentirali aktualna
zbivanja - u politici, kulturi, ekonomiji.
A onda sam najednom ispustio vilicu, zagrcnuo sam se.
Na ekranu se u krupnom planu pojavila žena duguljasta lica
koja je nešto govorila.
Jebemu, ovu žensku poznajem, sto posto.
Pojačao sam zvuk i pažljivije pogledao. I taj glas poznajem.
Slušam. Žena je napisala knjigu, zato su je pozvali u emisiju o
književnosti. Knjiga jeo njezinoj kćeri koja je umrla kad joj je bilo
šesnaest godina. Priča o teškim stvarima, o boli, o gubitku, o
avetima i svemu tome. Pomiče ruke, njene su mi geste neugodno
poznate. A onda u trenu shvatim, povezao sam komadiće.
Ma što, koji kurac, ta ženska radi na mojoj telki?
Ta koja je govorila na telki, je kći žene koju sam izmasakrirao
prije trideset godina. Ne samo da sam se šokirao nego sam i
shvatio koliko sam star.
Prije trinaest godina izašao sam iz zatvora, šest godina ima
otkako je Alexandre umro, pet godina živim ovdje, a mislim da
barem dvadeset godina nisam pošteno pomislio na čitavu tu
priču, osim kad sam prodavao maglu kod psihijatara i socijalnih
radnica u sklopu sudsko-medicinskog nadzora.

Ostao sam tako ispred ekrana, otvorenih usta, s daljinskim među

nogama, totalno paraliziran. Vonj trulog lišća koji je prožeo moju
trenirku penjao mi se do nosnica pomiješan s kiselkastim mirisom
ohlađenog umaka od krasuljice. Došlo je do nekakvog kratkog
spoja među mojim neuronima, nekakvog vremenskog pražnjenja
koje se u urnebesnom kaosu godine odvrtjelo unatrag.
6
 Knjige.Club Books

Sjetio sam se nečega što mi je Alexandre ispričao - nisam ga

pravo slušao jer sam se uvijek isključivao kad se razmetao svojom
kulturom. Neka priča o grčkim muhama u kojoj tip ubije svoju
majku kraljicu kako bi osvetio svog oca kralja i tako okončao dugu
i već prilično krvavu i kompliciranu obiteljsku dramu, da bi ga
onda počele napadati te neke bube, zavlačiti mu se u kosu,
odjeću, misli, čak i u snove. Po cijele dane zuje i smaraju ga
kajanjem, krivnjom, nemogućim oprostom itd. Nekakve furije s
kompliciranim imenom, neka riječ s puno i.
Kad sam pošao leći, u glavi mi je išlo b-b-b-z-z-z...

7
 Knjige.Club Books

Tip koji je ubio moju majku četrdeset i jednim ubodom sklopivim

nožem, nakon što ju je silovao drškom lopate za snijeg jedne
siječanjske noći, osuđen je na doživotnu kaznu zatvora. S obzirom
na to da nije pokazivao karakteristike recidivista i budući da su ga
sudski vještaci proglasili „sposobnim za rehabilitaciju”, u zatvoru
se ponašao besprijekorno, oslobodili su ga nakon što je odslužio
minimalnih osamnaest godina bez prava na pomilovanje.
U sudskim ili novinskim arhivima lako je pronaći detalje o
zločinu, sudskom procesu, pa čak i o njegovim prvim zatvorskim
godinama, jer se slučajem bavio dulji televizijski dokumentarac u
kojem je ispao vrlo fotogeničan. A star is born.
Kao osjećajna žena i humanistica naprednih stavova, mogu
samo pozdraviti izvrsnost toga rehabilitacijskog eksperimenta:
zatvorska ćelija funkcionira kao kabina socijalnog dizala, život iza
rešetaka kao program osobnog razvoja, uspješno završen.
I ja služim doživotnu kaznu. U kloaki ustajale žalosti, prisilne
amnezije, glibovitog potiskivanja, koja se na koncu isušila i
postala diskretno odvratna. No nakon trideset godina koje sam
provela u tom genijalnom sarkofagu, krasta me svrbi, rana
progovara. Procurilo je nešto što treba dobro oprati, s puno
vode.
Otići ću stoga do velikoga kamenog korita, ondje se sjećanje
može izribati o hrapav granit, jezik ispirati pod mlazom koji se
pjeni kao sapun od tinte, ondje fikcija služi kao varikina.
Promatrat ću kako prljava voda protječe kroz bazen riječi i ostavit
ću lokvice isprskane vode da se suše na suncu utjehe. Pranje na
veliko.
8
 Knjige.Club Books

Jedan se lik nameće.

Njega vidim kad se nagnem nad preostalu vodu na dnu.
Jednom zvijezda, uvijek zvijezda.
Tip koji je ubio moju majku bit će, dakle, gradski vrtlar u
Nogent-le-Rotrouu.

9
 Knjige.Club Books

petak ujutro

Noćas nisam mogao zaspati.

Pred očima su mi promicala lica koja sam iz glave davno
izbacio: žena koju sam ubio, ženska s televizije - zelenih očiju,
riđokosa s punđom, šiljaste brade, debeli Jipé, moja mama, moj
odvjetnik, radnik na benzinskoj koji je primijetio krv na mojoj
odjeći, frajeri s televizije, pa opet ženska iz emisije, ali dok je bila
klinka u gimnaziji ispred koje sam lovio komade, sve naroljane
face trendova s kojima sam se urokao one večeri.
Valjda sam ipak u nekom trenu zadrijemao jer sam vidio kako
mi mama na uho guguće volim te veliki moj dečko dok je ševe
zatvorski čuvari.
A to je bome mogla biti samo noćna mora.
Baš gadna noć.
Imao sam dogovor s Gilbertom da se ujutro nađemo ispred
gradske vijećnice. Čekao me naslonjen na kombi i pušio. Jebe ga
što i ja ne pušim, ali poštuje to: nikad ne puši u autu kad zna da s
njim idem na posao. Nakon stravične noći tako sam se poveselio
što ga vidim da mi je došlo da ga poljubim u tu debelu facu
žderača kobasa i stisnem mu se uz trbušinu. Sigurno sam grozno
izgledao, ali ništa nije rekao.
Zapravo, svašta ružno o Gilbertu govorim, ali drag je on meni.
Jer tip je na mjestu i stvarno voli cvijeće. Da ga samo vidite kako s
ljubavlju istovaruje sanduke s maćuhicama i sunovratima, kako
hoda natraške i saginje bradu nad njihove drhtave latice da ih

10
 Knjige.Club Books

zaštiti od vjetra; trebate čuti kako nježno razgovara s uresnicama,

pavitinama ili kokotićima dok ih uspravlja i veže uz pritke. No toga
jutra, kad sam prvi put čuo grčke bube kako mi šuškaju oko ušiju,
cvijeće nije bilo na rasporedu. Trebali smo preštihati zelenu
površinu na kružnom toku na cesti prema Le Mansu. To je značilo
da ćemo se čitav dan trgati od posla na vjetru, usred ničega.
Značilo je i da nema ništa od dnevnog menija za ručak kod
Francine jer, kad imamo takvo zaduženje, nikud se ne mičemo,
jedemo ondje gdje se zateknemo. A ja baš volim kus-kus kod
Francine petkom, uvijek mi ga servira bez mesa, i vrlo jeftino.
Morali smo svratiti do Super U-a po benzin, a Gilbert je opet
imao priliku gunđati. Otkako su našem odjelu srezali proračun,
općina svojim zaposlenicima novac za troškove više ne daje
unaprijed. Za bilo kakvu nabavku Gilbert se mora poslužiti svojom
vlastitom karticom i paziti da uzme račun, a troškove mu
nadoknade tek nakon šest mjeseci. Tako je s benzinom, ali isto je
i s rukavicama, vrtnim škarama, stvarima koje su neophodne za
posao. A Gilbertu je stvarno puna kapa. Mislio je da će mu biti
lakše kad je postao voditelj radova, ali upravo suprotno. Još malo
pa ćemo morati iz svog džepa plaćati gnojivo, kosilice, a na koncu
zašto ne i automatske prskalice za zalijevanje?
Ja sam kuš, sretan sam što imam ovaj posao, hvala „gospođo
socijalna službo”.
Nakon što smo natočili benzin, ušli smo u supermarket da
kupimo nešto za gablec. Gilbert je uzeo kobasicu s češnjakom i
komad kamambera, opipavao ih je i njuškao prije nego što je, kao
i obično, odabrao najsmrdljiviji; ja sam uzeo taramu i kutijicu
remulade od celera, ekološke proizvodnje i jedno i drugo, čime
sam si osigurao uobičajene primjedbe svog kolege primitivca: „A
jebo te, ne samo da si vegetarijanac nego još i na organsko briješ!
Fakat ko da s nekom ženskom radim! Na kraju ćeš i propišat
zeleno!” S police je dohvatio litru crnog, a ja sam otišao do
sljedećeg reda po bocu mineralne vode. On ni ne zna da na dnu
torbe uvijek imam termosicu s čajem genmaicha. Gdje god da

11
 Knjige.Club Books

radimo, uvijek skrivećke iz nje potežem dok se on ode ispišat

žuto.
Na blagajni je uzeo L’Écho du Perche2 pa smo pod olovnim
nebom pošli u smjeru Le Mansa. Zaustavili smo se pet kilometara
dalje uz rub kružnog toka.
Izašli smo iz kombija, navukli reflektirajuće prsluke, postavili
stošce da označimo mjesto radova, dohvatili alat iz stražnjeg
dijela kombija, a iz džepova izvukli pokrivala za glavu: ja vunenu
kapu, a on šiltericu s oznakom lokalnog sportskog kluba.
Tako opremljeni, ostali smo na trenutak stajati s vanjske
strane kružnog toka između cesta D16 i D495, osluškujući tišinu
polja nakon što je zamro zvuk motora automobila koji
se udaljavao, a sljedeće vozilo još se nije čulo.
Prešli smo kolnik sa štihačama i lopatama na ramenu, kao da
su bajunete, i bez problema stigli do mjesta radnje: blatnjavog
humka koji smo morali „razrahliti”, prema uputama ha radnom
rasporedu, bez dodatnog objašnjenja je li to priprema za sadnju
cvijeća ili za sljedeću turističku reklamu Regionalnog vijeća, s
maketom dvorca i natpisima u srednjovjekovnom stilu.
Prijepodne je proteklo u tišini. Povremeno bi neki automobil
veselo zatrubio, a Gilbert bi mahnuo poznaniku koji je kroz prozor
dovikivao prostote raznesene vjetrom. Listopadsko tlo lako je
obrađivati, zemlja je dobra, ne kao ona koju kolege na groblju
moraju iskopavati kad pripremaju rake, sve ono kamenje
nagomilano uz lijevani beton, prava muka.
A zašto ja sad razmišljam o grobljima?
Kad je bilo vrijeme ručka, ostavili smo alatke ondje gdje smo
se zatekli prešli pustu cestu i sjeli u kombi koji je aroma Gilbertova
kamambera dobro prožela. Baget koji je izvadio iz plastičnog
ovitka izgledao je kao gnjecava salama, a ja sam s mukom
progutao nekoliko komadića kojima sam zagrabio malo tarame.
Ni remulada od celera nije mi pasala. Gilbert je glasno žderao uz

2
Regionalne novine (op. prev.).

12
 Knjige.Club Books

L’Écho du Perche rastvoren na volanu. Bacao sam tu i tamo pogled

dok je okretao stranice.
A onda novi šok. Preko čitave desne stranice lice one ženske.
Na televiziji je imala narančastu košulju, na fotki u novinama
košulju boje ciklame. Šiljasta brada, zelene oči, dug vrat... Uopće
se nije promijenila. To su bile stranice u sredini, one s lokalnim
temama. Petkom je knjižar objavljivao svoju kolumnu. Preporučio
bi žiteljima Nogent-le-Rotroua knjigu za čitanje tijekom vikenda ili
predstavio autora koji dolazi na potpisivanje. I tako sam, sav
preneražen, doznao da ženska stiže sljedeći utorak! Dakle, za
četiri dana! „Shrvana majka ostala je dostojanstvena”, napisao je
novinar pod sliku. Shrvana, a dostojanstvena...
Ma koji kurac ta ženska ima tražiti u ovoj mojoj vukojebini?
Gilbert se zadubio u članak koji je za subotu najavljivao plesnu
produkciju njegove male, ulovio je moj pogled, osjetio napetost.
„Poznaješ je?”
„Ne, samo je sinoć bila na televiziji...”
Bez riječi je uzeo bocu, rukavom obrisao grlić: „Hoćeš
gutljaj?” Zna da ne pijem. Zgrabio sam taj njegov kiseliš i povukao
tri dobra gutljaja. Istrgnuo mi je bocu iz ruke i nabio čep malo
previše teatralno: „Dobro, idemo natrag na posao?”
Poslijepodne se iz zemlje počela dizati para, kao ljudski dah
pri prvom mrazu. Vozači iz smjera grada izdaleka bi opazili dvije
tamne siluete nasred ceste, dva automata koja su podizala i
spuštala ruke prema tlu, okružena bjeličastim isparavanjem, sve
dok farovi ne bi obasjali naše žute reflektirajuće prsluke, tako da
smo izgledali kao dvije gradske krijesnice u sumraku.

13
 Knjige.Club Books

Gospodin Leliêvre, voditelj Odsjeka za zelene površine u Nogent-

le-Rotrouu, prima me u malenom uredu na katu nečega što
izgleda kao trajni modularni kontejner smješten na lokaciji
gradskih staklenika.
Zamolila sam ga za sastanak kako bih svoje stvorenje učvrstila
uvjerljivom dokumentarnom ovojnicom jer me već počela mučila
drskost mog romanesknog vrludanja, umnožavanja krakova.
Gospodin Leliêvre rado odgovara na moja pitanja i potanko
mi objašnjava što njihovi djelatnici rade. Očigledno voli svoj
posao, a nazivi cvijeća plešu mu u ustima poput pčela u tučku.
U proljeće odvija se najveći dio proizvodnje cvijeća. Nakon
posljednjih mrazova treba uzgojiti sadnice cvijeća koje će grad
uljepšavati od sredine svibnja do kraja listopada.
Radi se o jednoljetnicama: kadifice, begonije, pelargonije,
verbene, cvijet lepeza, paukov cvijet, lobelije, cinije, bradavke,
fuksije, gaure, vodenike, ukrasne trave, dalije. To je i vrijeme za
uređivanje pješačkih staza, za košnju uz prometnice - pomoću
električnih kosilica koje i malčiraju, odnosno poslije nema
skupljanja otkosa, već se sve odmah fino usitnjava i pretvara u
humus - kao i vrijeme posjeta stručnjaka iz Državne uprave za
šumarstvo koji prije sječe moraju utvrditi bolesna stabla. Bolesna
je stara lipa pored dvorca Saint-Jean i predstavlja opasnost za
posjetitelje. Morat će je srušiti. Tronutost gospodina Leliêvrea
moguće je opipati.
Poslije, tijekom proljeća djelatnici se posvećuju uređenju
cvjetnih lijeha, u suradnji s krajobraznim arhitektima, gradskim

14
 Knjige.Club Books

vijećnicima, arhitektima, izvođačima javnih radova. U ovoj etapi

zna doći do sukoba jer, po mišljenju gospodina Leliêvrea,
birokrati za to baš i nemaju sluha, više im je stalo do reklamnih
kampanja nego da biljkama bude ugodno. Vole li više sunce
ili sjenu, ovisno o tipu, imaju li neophodnu zaštitu od štetnika
(borova četnjaka, puževa golaća, kestenova moljca minera), koje
je vrste najbolje posaditi zajedno... sve te stavke njima su bile
najmanja briga, a voditelja je to ljutilo.
Ljeti manjak radnika ograničava i aktivnosti, pa se posao
uglavnom svodi na zalijevanje i uklanjanje korova. Objašnjava mi
da je uporaba proizvoda za zaštitu bilja i drugih mineralnih gnojiva
upola smanjena iz posve jasnih ekoloških razloga, pa se tako
maksimalno pridržavaju preporuke o ručnom uklanjanju korova.
Prednost takvog postupanja obrnuto je proporcionalna
zadovoljstvu djelatnika, koji uzdišu čim napomenu vide u radnom
rasporedu, toliko je naporna ta zadaća. Lijehe duž zidova po
kojima izniknu maslačci, tušt, ponekad i čvrsti izdanci vrtnog
sljeza, postale su im noćna mora. Nimalo se ne libe čestih
odlazaka na bolovanje da bi izbjegli taj mučni posao. Gospodin
Leliêvre spomenuo je to gradskom vijeću, čak ih je pokušao
uvjeriti u to da takav korov niti predstavlja opasnost za zidove niti
vrijeđa estetski dojam, tako da bi se njegovo uništavanje moglo i
reducirati jer se radi o uzaludnom naporu. Vidljivi logo, nevidljivi
lumbago. Koncem srpnja u stakleniku dolazi na red uzgoj
dvogodišnjih biljaka: potočnica, maćuhica, šeboja, tratinčica,
koraljnih zvončića.
Ujesen se pripremaju groblja: uređuje se grmlje, čiste aleje i
stižu vrijesak i krizanteme, jedino cvijeće koje se ne uzgaja u
gradskim staklenicima, već naručuje od dobavljača iz inozemstva
- još jedan povod ljutnji gospodina Leliêvrea. Zatim treba iskopati
jednoljetnice i posaditi lukovice iz kojih će u proljeće izniknuti
tulipani, zumbuli i više vrsta sunovrata. Osim toga, ujesen se
vrši pregled i popravak alatki i strojeva: lopata, štihača, motika,
škara, tački, kosilica, traktorskih kosilica, strojeva za uklanjanje
korova vrućom vodom, flakserica, puhača za lišće, prskalica za

15
 Knjige.Club Books

zalijevanje, strojeva za usitnjavanje i drobljenje itd. No većinu

vremena djelatnici provode u skupljanju lišća, klasičnom metlom
ili puhačem. Moglo bi se pomisliti da je zima mirno razdoblje,
međutim, nije tako: rezanje grana na stablima, raščišćavanje
gredica, potkresivanje grmova - suručica, forzicija, lemprika,
merala, ukrasnog ribiza, kozokrvine, kalifornijskog jorgovana,
rododendrona, rujevine - koje će prekriti biorazgradivom
navlakom. Strojem za usitnjavanje treba napraviti malč, koji će
posuti po najosjetljivijim gredicama, i početi s obrazovnim
programima: dani otvorenih vrata, zasnivanje tradicijskog vrta u
suradnji sa stanovnicima kako bi se oživjelo zanimanje za stare
vrste biljaka, predavanja na srednjoj poljoprivrednoj školi,
organiziranje razmjene biljaka.
Grad Nogent trudi se dobiti i treći cvijet u oznaci „Cvjetni
grad”, čiji su kriteriji: čistoća grada, uređenost zelenih površina,
kvaliteta i integriranost komunalne opreme, poseban naglasak na
baštini, svijest da biljke uljepšavaju zajednicu, zastupljenost boja,
smanjena uporaba štetnih proizvoda itd.
Za pripremu do dolaska komisije ostalo je još otprilike godinu
dana. Povremeno se čini da je održavanje motivacije djelatnika
unaprijed izgubljena bitka, pogotovo otkako se osobna oprema -
radne cipele, zaštitna odjeća i zaštitne slušalice protiv buke -
nadomješta novom tek svake tri godine, iz proračuna koji je
srezan napola i usklađen s cijenom kineskih proizvoda.
Umiruje me ovo bombardiranje riječima koje nikada prije
nisam čula, s dodatkom beskrajnog nabrajanja, kao da slušam
pjesmu. Marljivo radim bilješke, prikupljam ih kao da su
strugotine marsejskog ili alepskog sapuna iz kojih ću oblikovati
svoj vlastiti novi komad, svoj knjižni blok.
Gospodin Leliêvre, u pomalo preširokoj zelenoj uniformi s
gradskim grbom, odjednom mi izgleda poput diskretne pritke za
penjačicu koja će se ovijati oko rešetki naših kaveza - zatvora i
tuge - sve dok ne popusti žbuka.

16
 Knjige.Club Books

petak navečer

Gilbert me u 17.45 ostavio ispred gradske vijećnice. „Ajde bok!

Vidimo se onda u nedjelju. Nemoj zaboraviti pomaknuti sat!”
Časak je oklijevao, promotrio moju potonulu facu kao da pita
hoću li mu se možda ovoga puta, iznimno, pridružiti u ritualnom
ispijanju čašice u Baru iza ugla, no zalupio sam vratima i on je
krenuo. Bilo mi je pomalo žao, ali rekao sam si, s obzirom na
stanje u kojem jesam, moglo bi se desiti da mu sve ispričam, a na
to nemam pravo. Tako je precizirano i dogovoreno kod suca
izvršenja: granica koja razdvaja naš stari i novi život mora ostati u
potpunosti zatvorena, ne smije propuštati ništa što bi moglo
izazvati empatiju ili odbacivanje, iskriviti ono kako nas drugi ljudi
doživljavaju. Mi smo poput janjadi tek izašle iz majčine utrobe.
Ta odredba trebala bi nam na neki način povratiti nevinost...
A bome se može reći da sam u cijelom tom gadnom slučaju ja
zablistao! Televizijska zvijezda, miljenik socijalnih radnica,
pokusni kunić rehabilitacijskih pilot-projekata, gurali su me na
svaku umjetničku radionicu, bio sam štićenik zatvorenika punog
love koji me, kad sam izašao iz zatvora, uzeo pod svoje okrilje. I
eto me, u džepu mi je karta prvog razreda za drugu priliku... Dame
i gospodo, najljepše zahvaljujem! Živjela Republika!
I zato se s tom odredbom nisam zezao. Ostao sam tako s
kamenom u želucu puno težim od blata s kružnog toka koje mi se
zalijepilo za cipele. Svjetla terasa na Trgu Saint-Pol već su se
upalila; dekor je čudnovato titrao zbog plinskih plamenika
vanjskih grijalica. Ili se meni mutilo pred očima. Svratio sam u
17
 Knjige.Club Books

Zdrav život po gotovo jelo, uzeo sam rižoto s vrganjima i obareni

špinat. „A kruh ćete kao i inače?” Jeannette mi je u košaricu
ubacila okrugli kruh od kestenova brašna sa sjemenkama lana i
dodala tome širok, zdrav osmijeh.
Ženska ima ten poput dvorskog ružičnjaka u zoru i zube o
kakvima sanjaju tvorci reklama za zubne paste. Ona cijela djeluje
kao kakav kanistar eteričnih ulja. Vidi se da malo trza na mene.
Popričao sam kratko s njom jer mislim da sam, nesvjesno, htio da
prođe vrijeme i da se zatvori knjižara. Uzrujavalo me to što sam
opsjednut knjigom kćeri svoje žrtve. S jedne strane, želio sam je
odmah nabaviti, doznati govori li o meni, o svojoj majci; a s druge
strane pribojavao sam se uzeti je u ruke, kao da se radi o roju pet
tisuća godina starih osa koje me više nisu puštale. Jeannette je
bila u sedmom nebu što sam joj se toliko posvetio. Ispričala mi je
da se poklon-galerija Cado-Déco pored Turističkog ureda morala
zatvoriti, i to samo dva mjeseca nakon fotostudija i salona za
tetoviranje i piercing, a da se loše piše čak i dućanu s električnim
cigaretama. „Pa oni su barem nudili nešto novo!” Pitala se hoće li
uskoro i na nju doći red, pogotovo sad kad je nedavno otvoren
supermarket s ekološkim proizvodima na cesti za Alençon, u koji
su Parižani dolazili u nabavku s velikim kolicima za kupovinu, isti
oni koji su prije samo nekoliko tjedana potpisivali peticije za
održanje kvartovskih trgovina. „Kakvi su to licemjeri!” Slušao sam
je potvrđujući s mhmm-mhmm i kimajući sućutno, ali mislim da
sam onda usred njezine rečenice izjurio na ulicu. Bilo je deset do
sedam. Kad god bih slučajno primijetio da je to vrijeme, pred
očima bi mi se istoga trena pojavili znakovi 1-8-h-5-0 otisnuti na
peliru s natipkanim istražnim zapisnikom. Jadni oni murjaci, imali
su predratne pisaće mašine, pola slova h nije se vidjelo, a nule su
probušile papir. „Optuženik se na mjestu zločina našao
oko 18h50.” U knjižaru sam ušao oko 18h50. U onu jedinu, u Ulici
Saint-Hilaire, nekoliko kuća dalje od svog stana. Bilo mi je usput.
Prvi put u pet godina zastao sam ispred nje. Noć se već spustila, a
izlog je bio loše osvijetljen. Fotografija ženske stajala je u sredini,
uz natpis koji je najavljivao njezino gostovanje u utorak, u 19 sati.

18
 Knjige.Club Books

Šiljasta brada, zelene oči, riđa kosa: činilo se da me gleda ravno u

oči, kao da me izazivački odmjeravala.

Orest, jebemti! Tako se zove onaj grčki frajer koji si je ubio majku!
Orest! Brujanje muha pretvorilo se u buku avionskih motora. Kao
u transu gurnuo sam vrata knjižare. Knjiga se nalazila na prvome
stolu, odmah uočljiva. Dohvatio sam primjerak, tako plav, tako
užaren, pošao sam prema blagajni, izvadio novčanicu od
dvadeset eura. „A Vaš kusur!” Već sam gotovo izašao, a da nisam
bio svjestan. Okrenuo sam se, vratio po sitniš i pobjegao. Samo
što nisam trčao niz Ulicu Saint-Hilaire sve do kuće. Neumotanu
knjigu gurnuo sam pod jaknu, u džep. Jako me udarala po prsima;
pitao sam se tko tu na koga nasrće. Srce kao da je svakim
udarcem htjelo probiti korice ili je to možda tekst sijevao u moju
nutrinu, svaka riječ jedan metak, onakav sa zarezanim vrhom, koji
sve raznese. Preskakivao sam po četiri stube do trećeg kata,
ključ, vrata, prekidač, vrata, kapa na policu, jakna na vješalicu,
cipele sam skinuo jednim potezom pete.
Automatske kretnje. Posudica u mikrovalnu, daljinac u ruku.
19h08. Regionalni dnevnik. Najednom ništa više nisam osjećao,
nekakva opća anestezija, kao da su mi se vitalni organi skroz
raspali, vise s kuka poput lešina ondje u mesnici, u tekućem
dušiku u džepu na prsima. Spustio sam svoje vegetarijansko živo
meso na kauč. Na ekranu su se smjenjivale slike, glupave, kao i sve
ostalo. Organski rižoto imao je okus po zatvorskoj hrani. Nejasno
sam bio svjestan tog stanja omamljenosti, osjećaja nestvarnog.
Ono što je od mene još bilo živo pulsiralo je izvan mene, tri metra
dalje, u jakni, kao što je prije trideset godina sklopivi nož pulsirao
u plišanome medi. Sjećam se samo da je u jednom trenu, kao da
me Gilbert doziva iz svijeta živih, kao da me želi izvući iz
obamrlosti, spikerica na televiziji objavila rezultate prodaje
gradske opreme. To je nova fora koju je grad smislio. Svake tri
godine namjeravaju namaknuti lovu tako što će se riješiti
zastarjelih ili oštećenih alata. Deset tisuća eura od kojih tri tisuće
samo od prodaje materijala Odsjeka za zelene površine. Kreteni

19
 Knjige.Club Books

su pljunuli pare i kupili naše stare trule kosilice, naša prošupljena

crijeva za polijevanje, naše tupe vrtne škare... Na nekoliko
sekundi krv je ponovno prostrujala mojim venama, onda se
umočvarila među stranicama knjige, u podstavi moje jakne, tu u
staklenoj posudi u kojoj drže ubojice. Doživotno, tako su rekli...

20
 Knjige.Club Books

Svatko ima svoju staklenku. Ja se brinem o formalinu u kojem

održavam mrtve. Ostavivši gospodina Leliêvrea, pohitala sam u
polja u kojima sam pronašla jagorčiku i rani glog, podivljalo
busenje crvene mrtve koprive, divizme, vodopije, režuhe, trputca
i udovičice. Lutam poljima. U potrazi za sastojcima svojih cvjetnih
napitaka.
Znam cvijeće koje se dugo drži i ono koje uvene za nekoliko
sati, ono koje iritira i ono koje smiruje, ono koje smijemo jesti i ono
otrovno.
Poznajem ono čija je stabljika puna bijelog soka od kojeg su
ruke ljepljive makar ih protrljali o hlače; ono koje obiluje
klorofilom od kojeg ruke ostaju zelene čak i kad ih oplahnemo u
čistoj vodi. Neko ima vrlo oštre listove, ne možemo ga ni ubrati, a
da se ne porežemo i da nam krv ne kapne u prašinu na putu. Neko
raste samo na dnu jarka, pa nas sili na akrobacije, ponekad nešto
uganemo, smočimo tur u vodi nakupljenoj u kolotečini; neko
cvijeće ostavlja pigment, neko pak svoju izvanrednu ljepotu kvari
odvratnim mirisom. Neki cvjetovi svoje latice sklapaju oko
posljednjeg bljeska dnevnog svjetla, grle ostatak sjaja poput
lampiona. Ima cvijeća koje kukce poziva na gozbu, podašno je,
otvoreno, blistavo, a drugo opet stidljivo spušta glave kako
bi spriječilo neprestano pljačkanje. Prelazim sipine, livade, šikare.
Kradem cvijeće godišnjim dobima i slažem ga u vaze, raskošne ili
usput improvizirane. Promatram ga i sve izgleda kako treba,
pomireno.
Prema tome, tip koji mi je ubio mamu može se kroz roman
prešetavati kao vrtlar. Njegove tačke dovoze plodnu zemlju za
21
 Knjige.Club Books

bukete moje izdržljivosti. Prepuštam mu svoj jezik, ljubav prema

cvijeću i sklonost prema manjim gradovima. Izmislila sam mu
simpa kolegu i kultiviranog ljubavnika. Ima čak i mikrovalnu. S
njim postajem trbuhozborac, imam druga usta, život koji slažem,
rastvaram, preslagujem, kao origami nesreće, u kojem se podjela
uloga, na dobre i na zle, putem pogubila.

22
 Knjige.Club Books

subota prijepodne

Noć sam proveo čitajući njezinu knjigu. Potresla me skroz. Pa toj

se ženskoj dva puta dogodilo katastrofalno sranje da joj netko
umre. Prvi put zbog mene, drugi put zbog nekakvog mikroba. I ja
sam se osjećao kao mikrob.
Da je Alexandre još živ, dao bih mu da je pročita, njemu bi se
svidjelo. Zapanjio bi se kad bi znao da sam noć proveo s knjigom,
mučio se ko pas da mi malo približi književnost. U zatvoru je vodio
čitateljski klub; imao je tri mrzovoljna polaznika kojima je držao
pretjerano sofisticirana predavanja. Ja sam išao samo da mu
ugodim, makar nikad ništa nisam razumio od svih tih riječi, o
fikciji, rečenicama, likovima, skrivenom značenju, porukama,
pripovijedanju, kompoziciji, tome svemu. Volio sam ga gledati
kako govori, sav bi se raspalio, zanio, čitao bi duge ulomke,
dramski, bilo je malko ko u kazalištu, izgledao je ko glumac, bio je
strašno zgodan. A knjižnicu su grijali bolje nego ćelije i to nam je
donosilo bodove za dobro vladanje, što se računalo pri smanjenju
kazne. Nedostaje mi, jebi ga. Svašta bi pametnoga on rekao o
njenoj knjizi. Sigurno bi upotrijebio riječ „poetska”; i onu drugu
koju uvijek zaboravim, ono kad uspiješ napraviti nešto jako
lijepo od nečeg jako ružnog.
Al’ zbilja, ostati bez djeteta... I moja mama rekla je da je
izgubila svoje dijete kad sam dobio doživotnu, ali to nije isto.
Čudno je kako sam poslije čitanja odspavao nekoliko sati, kao
da sam uzeo neku tešku drogu ili da su me opalili toljagom. A kad

23
 Knjige.Club Books

sam se ujutro probudio, knjiga je nekim slučajem ostala otvorena

na stranici na kojoj ženska spominje što se dogodilo njezinoj
majci. Rečenica mi je eksplodirala pred očima, pisalo je crno na
bijelom: silovana i ubijena, i stvarno mi je došlo da potprašim pete.
Premda mi bježanje nikad nije bilo na pameti. Čak i onda, kad sam
napravio sranje, dvadeset četiri sata poslije murjaci su me samo
lijepo pokupili iz kreveta i odmah sam priznao. Jednom gad,
uvijek gad?
Pokušao sam započeti vikend kao da se ništa nije dogodilo.
Cjelovite žitarice, jogurt od soje sa smokvom, zeleni čaj. Ništa mi
nije sjelo. Rigalo mi se. Osjećao sam se kemijski onečišćenim, kao
da su u meni bareli otrova. Kao da u meni nastaju ubojice, ali u
ženskom rodu množine, one bakterije koje su vrebale u tijelu
šesnaestogodišnje klinke, one kandžice koje su dograbile srce
mog ljubavnika. Njihove agonije promicale su ispod mojih kapaka.
Posrtao sam, opsjednut i nesuvisao. Uspio sam izaći iz stana,
dovoljno se sabrati da si posložim u glavi: šišanje, fitness centar -
normalan subotnji program. Trebale su mi moje uredne navike,
zahvaljujući njima sam gospodin Svatković, bezopasan stanovnik
ovoga finog malog gradića. Međutim, na ulici sam mahao
rukama kao da tjeram oblak kužnih obada, kreveljio se, išao amo-
tamo tražeći frizeraj. Imao sam osjećaj da su me smrt i krv
obilježile, da sam uočljiv koliko i kriminalac u bijegu ili bjegunac iz
umobolnice. Ja sam bio i jedno i drugo, bio sam gol.
Činilo mi se da su svi pogledi u mene upereni u strahu,
pripravni na linč, na potkazivanje, na osvetu. Koža mi je gorjela
iznutra, potpuna urtikarija, upalila se zbog pokojnih, zbog
djeteta, žene, ljubavnika... A ja, živ, pritajen u Nogentu, tako
nedovoljno kažnjen, osjećao sam da se moja maska raspada,
šavovi na kostimu pucaju, kao u filmovima strave kad
čudovište koje je preuzelo ljudsko obličje kako bi zavaralo
neprijatelje otkrije svoj pravi izgled, gnjusnu mješavinu sluzavih
zelenkastih supstanci, dok se ljudska ovojnica raspada pod
njegovim nogama, podrugljiva varka pretvorena u jezivu lokvu.

24
 Knjige.Club Books

Pobjegao sam kući, navukao zasune i zastore premda sam

znao da me ništa ne može zaštititi od vala koji je nezaustavljivo
rastao i spremao se srušiti sve nasipe koje oko mene već trideset
godina podižu učeni i dobronamjerni ljudi kako bi me zaštitili od
mene samoga.
Papirnati nasipi s temeljima od vjetra.
Naravno.
Svi su mi oni to rekli, psiholozi, sudac izvršenja, novinari, da ja
moram učvrstiti nasip, ja sâm moram izliti cement iskupljenja.
To isto pokušava mi reći ženska s televizije, s plakata, u knjizi;
zato se sada pojavila, poslije trideset godina, šiljaste brade,
zelenih očiju, riđe punđe.
Orest! Pedersko ime...
Sjedio sam na kauču, smrdio je po neopranim nogama i staroj
sintetičkoj pjeni, od čega mi je bilo mučno, mitološke ose
pomutile su mi pamet osjećao sam kako mi se organi smežuravaju
kao stara suha lukovica zumbula. Nikad mi nije bilo tako teško, ni
na sudu, ni u buksi, ni kad je Alexandre umro; čak ni kad sam o
hlače obrisao krvave ruke.
To je to. Eto ti ga no. Ovoga puta više nećeš uspjeti pobjeći.
Nejasno sam shvaćao da se ta magma prelijeva s punim pravom,
uz odgodu, nabujala je zbog osamnaest godina neozbiljnog
zatvora i pola desetljeća dugog love storyja s princem ubojicom.
Nije to u četvrtak samo slučaj vodio moj prst po daljinskom
upravljaču. Izgleda da je došlo vrijeme za naplatu...
Uspio sam se otrgnuti od kauča. Znao sam što mi je činiti.

25
 Knjige.Club Books

Ah.
Eto ga, lik zna što mu je činiti.
Preuzima kontrolu, emancipira se.
Prepravlja svoju ulogu.
Želi mjehurima od sapunice ispisati svoje vlastite riječi.
Izvrsno. Pa da vidimo.

26
 Knjige.Club Books

Ispod kauča je kofer, ne jako velik, s njim sam stigao ovamo poslije
tjedana lutanja nakon Alexandreove smrti, isti onaj koji su mi
vratili na izlasku iz zatvora, s osobnim stvarima koje su mi oduzeli
pri ulasku. Nisam ga otvorio otkako sam se doselio u ovu rupu. U
njemu su nataložena tri sloja mog života prožeta vonjem kojem
ne treba puno do pljesnivog zapaha napuštenih staretinarnica.
Život prije onog mog sranja, život u ćuzi i život s Alexandreom.
Prtljao sam malo po bravici i prvo sam ugledao bijelu dželabu.
Šokirao sam se, naravno. A ustvari sve što je u tom koferu nagriza
savjest kao solna kiselina.
Alexandre je umro po povratku iz Maroka. Puno smo putovali,
tužba protiv njega odbačena je nakon uložene žalbe, pa se
domogao ženina nasljedstva, a taj iznos s puno nula trošili smo u
tajlandskim bahtima, meksičkim pesosima, kalifornijskim
dolarima, rupijama, dirhamima i u ševi. Nikad mi nije htio priznati
je li ju ubio. Ja mislim da je. On je samo tvrdio da je pravda rekla
istinu. Rekoh, odbačena tužba. Odustalo se od kaznenog
progona. Pitam se nisu li ga ipak progonile one grčke muhe...
Zašto bi mi inače drobio o čitavom tom mitološkom cirkusu? A ja
koji sam dobio doživotnu, što to govori o istini? O meni, o onoj
koju su otada zvali samo mojom žrtvom i nikako drugačije, o
pravdi?
U Casablanci smo kupili bijele dželabe, skupocjene, oko vrata,
rukava i uz donji rub izvezene sedefastim koncem. Paradirali smo
u njima naokolo, ispod nismo nosili gaće, baš krasan par smo bili,
ono, finjak. Otišli smo do Tangera jer je Alexandre želio proći
putom kojim je išao jedan američki pisac homić u pedesetima,

27
 Knjige.Club Books

neki tip skršen drogom i alkoholom, koji se povlačio po plaži s

grupom jednako trknutih trendova. Normalno da sam mu
zaboravio ime. Alexandre je bio ludo uzbuđen. Izgledali smo ko
pustinjski prinčevi i barili smo koga god smo htjeli. Ista onakva
suha, rasna, gipka arapska tijela kakva smo povremeno karali u
zatvoru, samo što su ova mirisala na narančin cvijet i prah
kanabisa i što su imala zube. Naša je požuda istovremeno bila i
prljava i profinjena. Plivali smo, ševili, plaćali što košta, spavali
u luksuznim rijadima3 u kojima bi nam osoblje tijekom noći opralo
dželabe, a ujutro smo ih zatekli blistavo čiste. Trebalo je samo u
džep opet strpati novčanik pun šuške i nastaviti lov. Predivan
odmor...
Dva dana po povratku Alexandre je dobio srčani udar u kući u
Normandiji. Srušio se u kimonu među svojim bonsajima.
Obitelj njegove pokojne žene gromoglasno je zapljeskala na
vijest o smrti ubojice pedera. Stigla ga je pravda. Konačno.
Dočepali su se njegove zdravstvene iskaznice da prijave njegovu
smrt i moju likvidaciju. Ja sam bio ništa. Tek odvratni parazit.
Alexandre i ja pitali smo se hoćemo li još biti živi kad donesu
zakon o pravu homoseksualaca na brak.
Imajući u vidu suprotnu mogućnost, dao mi je kutijicu s
dvama vrlo dragocjenim komadima nakita, zlatnu ogrlicu sa
safirom kao privjeskom i dijamantni prsten, sasvim sigurno su
pripadali njegovoj nožem ispikanoj ženi, ili njenoj majci, ili su iz
neke opljačkane draguljarnice.
Alexandre mi je dao naslutiti kako je vodio pustolovan život,
kao iz romana, pun veličanstvenih razbojnika i mističnih
umjetnika. Lijepo je bilo u to vjerovati i biti voljen. Sve dok je
kucalo njegovo zaljubljeno srce. No ono ga je izdalo, a ja sam dan
poslije već bio na putu, s tim famoznim koferom. Na vrh sam
stavio pažljivo složenu dželabu i kutiju s nakitom. Prolazio sam

3
Rijad (arap. riyad), tradicionalna marokanska gradska kuća s unutarnjim
dvorištem ili vrtom (op. prev.).

28
 Knjige.Club Books

seoskim krajolikom bez godišnjih doba jer vrijeme se zablokiralo

u vječnom ljetu Maroka i beskrajnoj zimi Alexandreove smrti.
Iskreno, nisam u stanju reći je li drveće imalo lišće, je li bilo cvijeća
po jarcima. Vukao sam kofer čiji su kotači stvarali paklenu buku
po makadamu regionalne ceste. Tada smo već živjeli u svijetu u
kojem su postojali euri i mobiteli, mjerači otkucaja srca za džoging
i kalorija pojedenih za ručak, ali ja sam ostao bez ikoga i bez ičega.
Jedina perspektiva bila mi je ljubazna socijalna radnica iz službe
za sudsko-medicinski nadzor. Bio sam joj drag, naći će nešto za
mene, bilo što.
U kućici na autobusnoj postaji možda sam i zaplakao.

29
 Knjige.Club Books

Dobro.
Eto kako je to ispalo.
Melodramski jeftino. Slinava patetika.
Orest alone on the road, kao u posljednjem prizoru Chaplinova
filma, kad se blenda zatvara i fokusira bezdan samoće koji mami
suze.
Da se zatekao kod onog tamo kamenog korita za pranje,
Alexandre, moje kontrapunktno stvorenje, tankoćutni erudit,
rekao bi da je scena ipak malo prebanalna. Sugerirao bi da se
manje koristim ružičastim omekšivačem slatkastog mirisa i
upozorio na opasnosti do kojih dolazi pri velikom pranju, kad se
nepažnjom i bez razmišljanja pomiješaju krpe za suđe i fini ubrusi.
Hvala, Alexandre.
No nakon nekoliko ispirànja voda se bistri. Od nikotinski
prljavosmeđe do nagovještaja prozirnosti. Mulj još oklijeva bi li se
zadržao u smrdljivoj mlaci ili kliznuo prema blistavoj delti. To je
zato što se u ovoj fazi pojavljuju područja u kojima Dobro i Zlo
migriraju prema glasovitoj onoj strani, gdje su moralne vrijednosti
samo prljave krpe, crne od blata, koje smo smotali i gurnuli pod
vrata za vrijeme velike poplave.
Treba se, dakle, i dalje pouzdati u snažna leđa pralja, odati
priznanje njihovim izbjeljivačkim naporima. Neke mrlje teško je
ukloniti. Recimo pelud nekog cvijeća, prah šafrana, krvavi sok
kupina. I tamni indigo modrica.

30
 Knjige.Club Books

subota poslijepodne

Ali nisam zbog bijele dželabe otvorio kofer.

Tražio sam ono što se nalazilo u srednjem sloju: DVD na kojem
sam ja glavni junak. Morao sam ga pogledati. Sada. Možda će
maska spasti, to lice presađeno s leša dijaboličnim zahvatom koji
su izvela dva kirurga lažnih estetskih uvjerenja.
Izvukao sam DVD iz kofera, stavio ga u player i vratio se na
kauč, nisam se zavalio kao inače, sjeo sam sav napet s dupetom
na rubu i laktovima na koljenima.
Ta dva tipa, redatelj dokumentaraca i njegov frend
psihoanalitičar, upustila su se u ono vrijeme u nešto skroz ludo:
htjeli su na francuskoj televiziji govoriti o ševi, o fukanju, onako
skroz sirovo, o seksu s klincima, o ševi šest puta na dan, o
pederskoj ševi, o karanju bez karanja, ono kurac muda šupak, o
ševi kao kaznenom djelu.
Ne znam kako su nabasali na mene dok su tražili budale za
razgovor, koja je socijalna radnica popušila kojem sucu, kakvim su
mitom koga podmazali, ali jednoga dana u Fresnesu (u buksi sam
tada bio već tri ili četiri godine) pozvali su me k upravitelju, koji mi
je objasnio da su ga novinar i psihoanalitičar tražili dopuštenje da
me nekoliko sati snimaju. Da je to za televiziju. Da je projekt
zanimljiv. Da bi svijet iza rešetaka mogao prikazati u drugačijem
svjetlu. Kako bi njegova ustanova time mogla dobiti bolju ocjenu.
Kako je to kao nekakva serija o nekonvencionalnim ljubavima i da
ćemo na neki način predstavljati vrhunac serije.

31
 Knjige.Club Books

Ništa nisam shvaćao, obraćao mi se kao da sam buduća faca s

plakata, samo što me nije tražio da istog trena potpišem ugovor,
u tom zapuštenom uredu i s lisicama na rukama.
I onda, eto, to se riješilo, jednoga dana pojavila su se obojica,
u ćeliju su donijeli još dvije stolice, čuvar je ostao stajati, objasnili
su mi što žele napraviti, pričali su satima, promrmljao bih tu i tamo
koju rečenicu, služili su se gomilom nepoznatih riječi, povremeno
su govorili uglas, nisu govorili ševa, govorili su seks, željeli su da
cijela stvar odjekne, prodrma društvo, raskrinka licemjerje, ostavi
dojam, razotkrije propuste u mojem sudskom procesu, osporiti
zatucane presude sitnih provincijskih sudaca itd. Objasnili su mi
da će otići i u grad u kojem se drama odigrala prikupiti ostala
svjedočanstva, od moje obitelji, nekadašnjih prijatelja. Zapravo su
bili simpa, sa mnom su se ophodili gotovo majčinski, a imao sam
trideset tri godine; s tim okruglim prijaznim licima, prosijedom
kosom i brigom za moju budućnost (upravo su me osudili na
doživotnu), činilo mi se da imam dva tate koja mi je nebo poslalo.
Čitava ta pričaš filmom promijenila mi je život Njih dvojica više
me nisu napuštala. Sljedećih trinaest godina koje sam proveo u
ćuzi posjećivali su me jedan i drugi, ponekad skupa, često i po
cijenu višesatnih putovanja vlakom zbog mojih premještaja, kako
bi mi dali koju stotinu franaka, slatkiše za klopu i srdačne, pomalo
slinave puse. Ponekad pomislim kako mi je njihovo pojavljivanje
puno toga olakšalo jer nikad me nitko nije zajebavao kad sam htio
sudjelovati na nekoj radionici, ili promijeniti način prehrane, ili
izabrati cimera, ili u ćeliji besplatno imati televizor, ili kad sam
odbio raditi neki posao. Bio sam „njihov prijatelj”, prvoga dana
tako su mi rekli i to su ostali sve do zadnjeg. Odmah na početku
upozorili su me da će, kad izađem iz zatvora, prekinuti svaki
kontakt sa mnom. Posljednji put vidio sam ih malo prije puštanja
na slobodu, rekao sam im da ću živjeti s Alexandreom, brci su
im se ovlažili od ganutog šmrcanja. Između dvaju slinavih zagrljaja
poklonili su mi film na DVD-u jer, stari moj, uskoro se VHS kasete
više neće moći gledati, zbog tehnološkog napretka, pa nam je stalo
da imaš svoj primjerak u ovom obliku, moći ćeš ga kopirati na

32
 Knjige.Club Books

računalo, to je sad jako moderno. Izgledali su mi stari, dokrajčeni.

Ne nedostaju mi.
Snimanje je trajalo tri dana. Nisam više znao je li moja gajba
filmski studio, psihološka ordinacija ili pariški salon. Ali, jebiga,
tipovi su fakat bili dobri! Što sve nisu iz mene izvukli! Znali su kako
čovjeku izvući iz usta točno ono što su htjeli čuti. Imali su takav
način ispitivanja, postavljali su pitanja koja su sugerirala
odgovore, usmjeravali razgovor, manipulirali izgovorenim
riječima, vodili u neočekivanom smjeru sa Želite, dakle, reći kako i
Mogli bismo, prema tome, zaključiti do... A ti, ko budala, osjećaš
da to ne misliš baš tako, ali kako ne valja raditi preduge pauze,
zbog kamere koja zuji i snima, kažeš Da, da, tako je bez previše
razmišljanja, i tvoja se sudbina mijenja.
Jako sam ih usrećio zato što su ispali djedovi božićnjaci koji
su, osim darova, Zemljom prosuli Mir i Veselje jer su na neki način
izveli milosrdno djelo što su mi otkrili da sam homoseksualac.
Bili su zaslužni za prvoklasan coming out, kako bi se to danas
reklo, a poslije, zahvaljujući svojoj istinskoj seksualnosti koju su
oni pomogli izraziti, obuzeo me divan spokoj.
Ispričao sam im o grupnjacima s debelim Jipéom, bez detalja
o guženjima jer sam mislio da u tome ne uživam. Pogledali su me
kimajući: „A je li? To Vam se nije sviđalo?” i fakat mi je bilo
odvratno što su posumnjali da sam peder. Onda su mi nastavili
postavljati svakakva pitanja o toj temi, tražili da im ispričam
stvarno intimne stvari. Ja sam govorio i govorio, čak se više i ne
sjećam što sam sve rekao, ali oči su im sjale i izgledali su jako
zadovoljni. Na kraju snimanja ostao sam zbunjen.
Kako molim? Ja sam homić, a da to nisam znao. I onda sam,
poslije toga, počeo drage volje davati da me guze glavne face u
buksi, a onda još poslije zaljubio sam se u Alexandrea. Nikakav
klit, nikakve sise, to mi je fakat pojednostavilo život. Samo da mi
je netko to barem ranije rekao...
Ponekad se zapitam jesam li oduvijek bio peder ili sam to
postao njima za volju. To se tako dobro uklapalo u njihove teorije,

33
 Knjige.Club Books

bilo toliko dobro smišljeno da mi se činilo kako sam ja žrtva, kako

je počinjena gruba sudska pogreška, a ova dvojica pojavila su se u
mom životu da, kao Sluge Istine, uklone moju krivnju, izbrišu moj
zločin i uz pomoć mikrofona i kamera cijelom svijetu pokažu da
sam nevin. Potisnuta homoseksualnost zbog posesivne majke i
autoritarnog oca, u akulturiranoj i tradicionalističkoj društvenoj
sredini, može to dovesti do ubojstva, ne treba se čuditi.
„Nisi ti kriv, dečko moj, ako si ubio tu ženu. Ti žene ne voliš,
osim, naravno, svoje majke. A ta je žena samo za sve platila, ništa
više.”
No ipak, dok sam gledao film, pomislio sam kako je sve to jako
naivno, plod njihove mašte.
Zakon su bili frajeri. Njima sam bio idealan pokusni kunić,
uzorak koji ih je već spreman dočekao, žrtva sustava, živi primjer
katastrofalnih posljedica koje ostavlja ono neizrečeno. Čak sam
se zapitao što se dogodilo s ostalima, s klincima, adolescentima,
rogonjama, munjarama, seks-džankijima, sa svima onima koji
su se pojavili u epizodama serije, kratkotrajne zvijezde, dvadeset
pet godina s tim žive, u sramu ili slavi, jednodnevni televizijski
junaci, ispovjedili su se njuškalima prerušenima u agente
postkulture, socijalnog progresivizma, antipuritahizma i slobode
pod svaku cijenu. Je li to promijenilo i njihove živote? Moj sasvim
sigurno jest. Bio sam njihov miljenik, štićenik. Imali su love i
jebeno dobre kontakte, i od toga sam fino profitirao.
Samo što osjećam da je sad sve to počelo zapinjati. Poput
smrdljivog podrigivanja nakon pokvarenih kamenica vraća mi se
sjećanje na jednu drugu priču koju mi je Alexandre ispričao. Onu
o njemačkom doktoru koji je u zamjenu za vječni život dušu
prodao vragu. Ne sjećam se više kako se zvao. Naravno.

Strašno bih rado nešto polokao, sve mi nekako miriše na kraj

bajke. Ekranom sad već promiču bijele vodoravne linije kao na
encefalografskoj snimci bez signala, opet sam vidio svoju mamu
koja se umiljato drži dok priča kako sam joj govorio da je lijepa, da

34
 Knjige.Club Books

je jedina žena u mom životu, i došlo mi je da se izrigam koliko je

to bilo promašeno. A onda sam ugledao žensku kojoj sam ubio
majku, žensku koja je majka mrtve klinke, onu koja je neki dan bila
na televiziji. Tipovi su je uspjeli nagovoriti na to da i ona dâ izjavu.
Na snimci na DVD-u mila je i žalosna i nije me mrzila, tada je, s
dvadeset godina, sve već shvatila, isto kao što je na televiziji bila
mila i žalosna i nije mrzila doktore sada, u pedesetoj, kad se čini
kao da zna više od svih ostalih. Onda je slijedila rekonstrukcija
zločina, kad oponašam karanje drškom lopate za snijeg,
udaranje stolčićem pa ubadanje nožem. Opet sam vidio svoju
glupu facu, fotogeničan sam i zgodan, pun sebe zato što sam
pod svjetlima reflektora, pa se osmjehujem poput anđela i
nudim jedino objašnjenje koje je moj odvjetnik odobrio:
„Reagirao sam tako nasilno jer mi se narugala. A narugala mi se
jer... jer... Ja nisam...” Oni su dovršili prljav posao: „Jer niste mogli
postići erekciju?” a ja nato s olakšanjem: „Da, tako je... To joj je
bilo smiješno. Prasnula je u smijeh...” I opet sam se vidio kako
kažem, na samom kraju filma, kad su me tipovi pitali imam li još
što dodati, gledao sam se kako govorim s idiotskim smiješkom i
meškoljeći se na slamarici kao djevica koju su upravo zaprosili,
promatrao sam se kako, s izrazom dobitnika jackpota, oduševljen
i drzak, u kameru izgovaram: Hvala.
Nisam rekao žao mi je, rekao sam hvala.

35
 Knjige.Club Books

Ujutro onoga dana kad je na drugom programu, navečer u

udarnom terminu i uz veliku pompu, prvi put emitiran film u
kojem je glavno lice bio ubojica moje majke ja sam bila u Bretanji,
pod nebom od prljavog alabastera. Protekla noć bila je posljednja
koju sam provela s muškarcem kojeg sam željela ostaviti, s
muškarcem kojeg sam voljela, ali koji je zbog mene bio
nesretan jer sam uvijek bila tužna. Čitavog tjedna mučili smo se u
mutnom, granitnom sivilu, natopljenu suzama i kišom, koje se
naposljetku spustilo na naša lica i uvuklo u geste. Bila sam
sedamsto šezdeset kilometara daleko od kauča koji me čekao da
se u njega smjestim zajedno s udovcem žrtve, svojim ocem,
ispred ekrana na kojem ću, čega sam se užasavala više od svega,
ugledati sebe jer sam pristala pojaviti se u dokumentarcu. Imala
sam stari Fiat Pandu, čije je opće stanje ostavljalo malo nade da
će izdržati desetosatnu vožnju bez neugodnog mehaničkog
iznenađenja. Morala sam prijeći Francusku u olupini, a i sama sam
se osjećala gotovo kao olupina. U trenutku kad sam trebala
krenuti, kiša se pojačala. Šibala me poput biča dok sam unosila
stvari u auto i provjeravala razine tekućina, a muškarac kojeg sam
napuštala pratio me pogledom. Sjela sam za upravljač, motor
se usprotivio kao da se i on prepunio nabujalim vodama, i kišnima
i lakrimalnima, i, naravno, dugo sam u retrovizoru promatrala
siluetu izgubljenog ljubavnika koja se ocrtavala u okviru vrata,
istovremeno nepomična i treperava, izobličena svim tim
slijevanjem, tim patetičnim otjecanjem ljubavi na svršetku, nisam
znala hoću li ikad više vidjeti njegovo tijelo, čuti njegov glas.

36
 Knjige.Club Books

Svojim odlaskom, kao šavom, povezivala sam zapad i istok

zemlje, klimavu budućnost i nepodnošljivu prošlost, muškarca
kojeg sam voljela i onoga koji me stvorio, sedamsto šezdeset
kilometara kako bih na televiziji gledala muškarca koji mi je
oduzeo onu koja mi je dala život.

Pristala sam na snimanje, na razgovor s tim novim zvijezdama

PAF-a4, novinarom i psihoanalitičarom - tada je to još bio nov
termin: francuski audiovizualni krajobraz. Svi su bili protiv mog
sudjelovanja jer ono što sam znala o maminoj smrti, o njenim
odnosima s ubojicom, dovodilo je u pitanje službenu verziju, koju
je presuda potvrdila izricanjem kazne doživotnog zatvora.
Popustila sam pred moći uvjeravanja te dvojice jer mi se zbog
njihovih ugodnih toplih glasova, prosijede kose i brige koju su
pokazivali za moju budućnost (upravo sam završila studij) činilo
kao da mi je nebo poslalo dva tate. Vršili su snažan pritisak,
željeli su pokazati da se radilo o sudskoj pogrešci, opisali su žrtvu,
moju majku, kao neurotičnu nimfomanku koja je dilala, što je bilo
posve drugačije od slike čestite prodavačice kakvom su je
prikazali novine i proces. Jako im se sviđala ta teorija, pronašli su
opskurne svjedoke kako bi je potkrijepili, ubojičine prijatelje,
članove obitelji, provincijske lešinare, šakale alzaške savane
s kojima su prethodno već snimili razgovore. Njih su dvojica
prema osuđenome pokazivala takvu empatiju da je u njihovim
iskazima ispadao čist ko suza, povrijeđen mladić u kojem je
djetinjstvo bez ljubavi pobudilo nezdrave porive i poremećaje
spolnog identiteta, a posljedice toga osjetila je moja majka, baš je
imala peh.
Jedino sam ja mogla baciti novo svjetlo, ja ću biti ta koja će
izreći Istinu, ne onu sudačku ni novinarsku; prva je kruta u obrani
moralnog reda, a druga zavedena duhom vremena: blaženo
4
Fr. paysage audiovisuel français - ‘francuski audiovizualni krajobraz’,
označava francusku audiovizualnu djelatnost i obuhvaća nacionalne i
regionalne televizijske kanale i radijske postaje (op. prev.).

37
 Knjige.Club Books

sljepilo za društvenu stvarnost i želja za provokacijom. Našla sam

se u stupici. Ako šutim, ostavljam slobodan prostor za njihove
klevetničke interpretacije, ako progovorim, zamjerit ću se onima
koji su željeli očuvati spokojnu nevinost pokojnice. Ustrajali su
ističući ograničenost provincijskog duha, ukorijenjenost
predrasuda koje nisu priznavale mogućnost postojanja
strasti, neuroza, odstupanja u ponašanju, smrtonosnog zanosa.
Objašnjavali su mi kako je njihov projekt smješten unutar puno
šireg polja, dio je pomalo subverzivne serije koja bi upravo trebala
prodrmati građanske kodove i pokazati skrivene poremećaje
našega društva. Tvrdili su da su svjesni toga koliko će to hrabrosti
od mene iziskivati, obećavali da će sve ostati u granicama dobrog
ukusa i obzira. Osjećala sam mutno da manipuliraju mnome, da
im je pravi cilj nagovoriti kćer žrtve na razgovor, jasno da bi im to
bio najvažniji segment, ali imala sam dvadeset jednu godinu i
nedavna pobjeda ljevice poduprla je moja uvjerenja, živjela sam u
glavnom gradu, čitala Foucaulta, Deleuzea i Derridaa.
Odabrala sam stranu, mislila sam da činim pravu stvar.
Tijekom snimanja govorila sam i govorila, čak se više ne
sjećam što sam ispričala, no oči su im sjale i izgledali su
jako zadovoljni.

U vožnji se nisam uspjela usredotočiti ni na jutrošnji prekid ni na

prikazivanje emisije navečer, a točno na pola puta morala sam
popušiti nekom kamiondžiji. Morala sam mu popušiti jer sam
ostala bez benzina. Pljusak me zalijevao dok sam gurala
automobil po zaustavnoj traci. Kamion se zaustavio i vozač mi je
ponudio da me poveze do prve crpke kako bih napunila kanistar.
Ušla sam, a on je na odmorištu stao skroz na kraju parkirališta za
teretna vozila i ugasio motor... A onda, odjednom, škljoc-škljoc,
zaključao je sva vrata, vuš-vuš, navukao zastore na svim
prozorima i na vjetrobranskom staklu te, paf, grubo me zgrabio
za potiljak i rekao: „Benzin dobiješ ak’ mi popušiš.”
Ispregovarala sam uvjete - Ne diraj me - gledaj ravno pred sebe,
ništa nisam osjećala, niz svih tih strahota bio je gotovo očekivan.
38
 Knjige.Club Books

O ljubavi na ovom svijetu više ne može biti ni spomena, ubio ju je

zaglušan smijeh sadističkog boga, razbludnog i pobjedonosnog.
Kurac pička jebanje. Ma samo da mu se digne...
Nikad to prije nisam vidjela, odjeven muškarac sjedi dok mu
samo spolovilo u erekciji strši kroz rasporak, usred bijelih dlaka
koje zapinju za smičak jakne, i lagano zaudara po urinu i
deterdžentu za suđe s limunom. Nikad nisam vidjela tipa koji
svršava s rukama na koljenima, pogleda uprtog ravno naprijed,
bez glasa. Tek sam poslije shvatila što znači seksualna bijeda.
Stvaranje oklopa.
Posljednjih tristo osamdeset kilometara prevalila sam u stanju
tuposti i nevjerice. Kiša ništa nije mogla sprati. Tekla je poput
voska koji je zapečatio kraj iluzija i neumoljivu logiku trgovinskih
transakcija. Kurac pička jebanje, sve je na prodaju. I istina
također. Žalost, pa čak i smrt nude se na tržištu. Mefisto je
grohotao u ritmu brisača.
Zbog nezgode s benzinom jako sam zakasnila. Izmislila sam
debelu laž i stigla taman na početak najavne špice. Tata je na
toplom držao moje omiljeno jelo sve do mog dolaska, pa smo se
stisnuli, nijemi, zabrinuti, ukočeni, kao dva stupa soli na kauču.
Uopće nisam slušala dok smo gledali film, i tako sam ga već
znala. Samo sam čekala da se vidim na ekranu, jesam li dobro
ispala na snimci, kako mi izgleda vesta, kako frizura. Gledala sam
prizore, ali prekrivao ih je jedan drugi film: prazan rezervoar, kiša,
kurac. A ustvari to je bio isti film, ista stvar, ista potkupljivost, ista
pornografija. Moja prevarena mama kupuje malo nježnosti u
naručju jednoga luđaka koji svoju priču prodaje tipovima koji
njome kupuju direktore televizijskih kanala koji prodaju sranje
ljudima koji plaćaju pristojbu.
A ja za kanistar benzina pušim nekom tipu istoga dana kad su
cijelu tu priču istresli na malom ekranu. Gnusna koincidencija.
Sraman udarac sudbine. Koji me ispunjavao sramom i gnušanjem.

39
 Knjige.Club Books

Pretkraj filma opet sam vidjela njegovu glupu facu, fotogeničan je

i zgodan, pun sebe zato što je pod svjetlima reflektora, pa se
osmjehuje poput anđela i nudi jedino objašnjenje koje mu je
odvjetnik odobrio: „Reagirao sam tako nasilno jer mi se narugala.
A narugala mi se jer... jer... Ja nisam… Oni su dovršili prljav posao:
„Jer niste mogli postići erekciju?”, a on nato s olakšanjem: „Da,
tako je... To joj je bilo smiješno. Prasnula je u smijeh...”
I opet sam ga vidjela kako kaže, na samom kraju, filma, kad su
ga tipovi pitali ima li još što dodati, gledala sam ga kako govori s
idiotskim smiješkom i meškoljeći se na slamarici kao djevica koju
su upravo zaprosili, promatrala sam ga kako, s izrazom
dobitnika jackpota, oduševljen i drzak, u kameru izgovara: Hvala.
Nije rekao žao mi je, rekao je hvala.
Majčin smijeh. Mefistov smijeh.
Da se kamiondžiji nije digao, možda bih i ja bila mrtva?

40
 Knjige.Club Books

subota navečer

Ne znam koliko sam dugo ostao izgubljen pred crnim ekranom

nakon što sam odgledao snimku.
Naposljetku sam pritisnuo tipku Eject očekujući da će prestati
brujanje koje sam pripisao zaglavljenom DVD-u. Ali ne, to su bile
proklete bube, glasnije nego ikad, nastanile su se u mojoj lubanji
kao da je košnica s crnim medom.
Sve bih dao da sam tada mogao vidjeti Gilbertovu debelu
facu, osjetiti udarac šapetine između lopatica kojim mi veselo
zaželi dobro jutro, čuti njegov seljoberski naglasak dok mi govori
što nam je na rasporedu, čak i ako treba ručno ukloniti korov uza
zidove u Ulici Herse, i na parnoj i na neparnoj strani; čak i ako
treba pomesti sve otpalo lišće u gradskim parkovima. No bila je
subota, neradni dan; večer se već spuštala, šugavi listopad. Palo
mi je na pamet da nazovem liniju za hitnu psihološku pomoć.
Socijalna radnica iz sudsko-medicinskog nadzora dala mi je taj
broj osmjehujući se kao pobjednica kakvog natječaja - Dat ću Vam
broj premda sam sigurna da Vam nikad neće trebati, jako ponosna
na to što je s uspjehom zaključila moj dosje s reintegracijom u
ovoj rupetini u - Percheu, što mi je pronašla diskretan posao
kad me primila nakon Alexandreove smrti.
No bilo je prekasno, lak na površini popucao je; uzorni
kažnjenik, uzorni vrtlar, svemu tome došao je kraj. Našao sam se
u zamci poput štakora. Zgrabila me panika.

41
 Knjige.Club Books

Znao sam što je još u koferu. I znao sam da se panika može

prigušiti, ako je utopim u puno alkohola. U jako puno alkohola. Ne
sjećam se više kad sam prestao piti. Osim pokojeg gutljaja
vrhunskog vina ili sofisticiranih koktela u Alexandreovo vrijeme,
već godinama nisam popio ni kap alkohola. Nikakvog. Ali sad sam
osjećao kako mi jezik natiče i slina postaje slatka, kao onda kad
smo u vucaranjima s debelim Jipéom trusili litre votke na njegov
račun. Tip je nadgledao svu moguću sumnjivu trgovinu, a mi,
njegovi mali milosnici, mi smo se naivno uvalili. Za početak smo,
kao, malo privirili kroz odškrinuta vrata, ali nije nam puno trebalo
da ih širom otvorimo, bili smo sretni što smo kročili u njegov
dobro organizirani smrad. Plaćao nam je u kožnim špičokama i,
kad god smo stali na benzinskoj, on bi pljunuo za sve - za
benzin, šit, rakiju. Naš bankomat, zlatna koka. Sve je plaćao. Čak
i frizera. Povremeno bi netko morao dati guzice, ali bolio nas je
kurac. Al’ fakat. I onako smo bili ušlagirani. Kao što sam rekao
frajerima s televizije, mislio sam da to ne volim, ali sad kad o tome
razmišljam, pofafati nečiji kurac nije mi se gadilo ništa više nego
karati staru pičku.
U svom rastrojstvu te subotnje večeri sve sam to ponovno
poželio proći. Praviti se važan, cugati, zavoditi, ići u lov na muške
i ženske. Budući da je maska popucala, ali nije sasvim spala, stavit
ću drugu. Onu od nekada.
Kofer je i dalje zijevao pored kauča. Prorovao sam po sloju sa
starim životom. Malo speleologije. Izvukao sam sivu lanenu
košulju s ruskom kragnom, crne uske traperice koje su mi i dalje
bile taman i sako od alpake boje karamela. Moj veličanstveni
kostim. I cipele su još uvijek bile mrak. Stavio sam sve pod ruku i
otišao u kupaonicu. Protresao sam limenku s pjenom za brijanje i
bacio se na pomno izbrijavanje pazeći na to da naglasim zaliske.
Zalisci su jako važni. Navukao sam odjeću koja je malo ustajalo
vonjala, počešljao se i dobro zagladio razdjeljak na stranu,
poprskao se ostatkom nekog parfema Azzaro koji sam također
pronašao na dnu kofera. I onda sam izjurio.
Svjetla na Trgu Saint-Pol upravo su se upalila.

42
 Knjige.Club Books

Kao i neku večer, na terasama su uključili plinske grijalice.

Njihova topla strujanja zamutila su obrise nekolicine gostiju,
uvijek istih, koji su poslijepodne u društvu svojih Boljih Polovica
napunili kolica u supermarketu, pa su došli strusiti čašicu nakon
što su sve kupljeno pospremili u zamrzivač u garaži. To su oni koji
će sutra slaviti početak lovne sezone. Oni koji nikada nisu nosili
masku. Osim kad su pred klincima glumili Djeda Božićnjaka. Oni
koji nikoga nisu ubili. Osim tu i tamo pokoju srnu. Oni koji nalikuju
mom ocu. Danas popodne ponovno sam ga vidio na filmu.
Jebemu sve, pa nije moguće koliko je bio glup! I prije trideset
godina već je bio star. Frajerima s televizije odgovarao je s ehm
\ovaj, nije uspio složiti jednu suvislu rečenicu. Sitne ustrašene
očice zirkale su na sve strane, kao da je štakor u zamci. Zavalio se
mlitavo u naslonjač, raširenih nogu, mlohave trbušine i muda.
Nisam sjeo na terasu. Moglo se desiti da naletim na nekog
kolegu premda su male bile šanse da me netko prepozna ovako
prerušenog u ženskara. Osim onih s posla, ovdje nemam drugih
poznanika. Nemam bistro u koji redovito odlazim; ni kartice
vjernosti pojedinih trgovina, ni ulaznicu za bazen, ni glasačku
karticu. Iskaznicu za knjižnicu pogotovo ne. Ovdje me nitko ne
poznaje. Samo cura iz Zdravog života i Francine iz bistroa mogu
me smatrati stalnom mušterijom.
Gurnuo sam vrata Casa Line’sa. To je najelegantniji bar na
suprotnoj strani trga, malo je kao neki lounge bar, kako se to već
kaže. Ma ono... elegantan je...
Recimo, ondje se okupljaju Parižani. U subotu navečer nema
šanse da me itko primijeti, toliko su zaokupljeni uspoređivanjem
svoje nepokretne imovine, svojih pohlepnih izvođača radova -
zidara, krovopokrivača, vodoinstalatera, stolara - Drvo je iz
Rumunjske, nevjerojatno je povoljno, traženjem najboljeg
arhitekta „stručnjaka za restauraciju starih kuća”, traženjem
najbolje veze klincima za studij, traženjem najboljeg bilježnika za
optimizaciju porezne prijave ili pak izmjenom cijevi pri
gradnji biološkog bazena, sa žabama i bakterijama, uvezenim
stijenama i plutajućim biljkama - Ja imam lopoče / vodenu leću

43
 Knjige.Club Books

/ kaljužnicu. A ti? Neki dolaze u staklenik tražiti savjet od Leliêvrea,

odjeveni u samterice i sa šiltericama od tvida. Leliêvre ih zavlači,
trčkaraju za njim po stazama dok se on pretvara da je sav u poslu,
muči se s tačkama i na koncu ih pristojno zamoli da odu.
Pronašao sam mjesto u baru. Naručio sam Martini extra dry,
glasom kao iz reklame za Nespresso i s pogledom Agenta 007.
Zaključio sam da još uvijek znam kako se to radi, još nisam ispao
iz štosa makar već godinama turam istu razvučenu trenirku, zurim
u pod i ne podižem glas. Ponovno rađanje feniksa - e, tog se
imena sjećam, još jedna antička zvjerčica koju sam naslijedio od
učenog Alexandrea.
Ovi debili nisu imali odgovarajuće čaše i nemaju pojma da
extra dry znači Martini + džin, ali prvi gutljaj kliznuo je kao lava,
tome sam se i nadao. Ispio sam nadušak i odmah nastavio sa
sljedećom čašom. Malo sam se zabrinuo zbog novca - mislim, šest
eura za jedan drink, ali sjetio sam se obiteljskog nakita plemenitog
Alexandrea i rekao si da šutnja grčkih osa - Ama, jebemti, kako se
ono zovu? - nema cijenu. S trećom čašom brujanje se stišalo i
počeo sam gledati naokolo lovačkim okom. Ljudski rod u trideset
godina nije se nimalo promijenio; vrtuljak zavođenja još uvijek
radi kao podmazan; ništa nije zahrđale: ni ženski kukovi, jer i dalje
su mogle visoko prekrižiti noge na barskim stolicama, ni
ramena muškaraca koji su se kočoperili i pokazivali mišiće.
Pramen bezazleno pomaknut iza uha budi spolovilo u hlačama,
gaćice se vlaže od napuhane priče o nekom beznačajnom
postignuću. Obrve su se izvijale, glasovi preli, usne sjale od
čestog oblizivanja, koža lučila požudu; ništa novo pod suncem.
Pića su se možda promijenila. Mi smo pili viski-kolu i likere Marie
Brizard; danas su izgleda u modi onakve nekakve latino stvari u
kojima čitava stabljika mente pluta usred usitnjenog leda. Ženske
cuclaju slamke tako da im ostane malo sline na narumenjenim
usnama: jedna grupica sjedi za stolom blizu mene, hihotave su i
već prilično divlje. Desno, bezvezna četvorka, sigurno neki
mlatimudani koji rade u banci, previše ušminkani u jeftinim
krpicama iz robnih kuća, nabrijano su ispijali velike čaše piva,

44
 Knjige.Club Books

istom brzinom kojom su još jučer gutali limunade nakon škole.

Lijevo, kvartet starih, prosijedih, vrlo dotjeranih pjetlića, uglednih
i dobrostojećih, čije se supruge zajedno opijaju portom ili bijelim
kalifornijskim vinom na sastancima dobrotvornih društava po
ladanjskim kućama svojih muževa. Pored mene za barom tri
obična statista: lik zadubljen u novine, drugi u mobitel, treći u sok
od rajčice. Sve skupa nije baš neki izbor za pod zub. Naručio sam
četvrti Martini dry, gazda je prigušio svjetla i pojačao glazbu, neki
klasik da podigne atmosferu, dok sam se ja prepuštao pijanstvu.
Primicalo se noćno doba i gosti su se neprimjetno izmijenili. Stari
pjetlići otišli su na svoja imanja, tri dublera sa šanka ustupila su
mjesta glavnim glumcima, fine predatore zamijenili su pravi igrači;
dvije grupice mladih, mužjaci i ženke, spojili su stolove i naručili
tapase, ona mala čuda koja se jedu čačkalicama, trpali su si ih
međusobno u usta opsceno plazeći jezike. Bar se napunio noćnim
pticama, onima šik vrste sudeći prema parfemima.
Još uvijek sam imao dobar nos; luksuz ima svoj miris. I bijeda
također, uostalom. Naučio sam praviti razliku između Guerlaina i
jeftinog aftershavea, između zadaha Kronenbourga i isparenja
žubrovke, između vlažnih kovanica u džepu traperica i šuškavih
novčanica u debelim novčanicima, između gaća nošenih osam
dana i svježeg rublja. Kad sam se vucarao naokolo s djecom
bogataša, prvo u društvu debelog Jipéa, onda s Alexandreom kad
smo nakon izlaska iz ćuze živjeli na visokoj nozi, dobio sam pouku
u vezi s njuhom. Rekli su mi da su to osnove. I da novac, doista,
ima miris.
Počeo sam se dobro osjećati po cijelom tijelu: u nosnicama,
očnjacima, kralježnici. Sišao sam do zahoda popišati se, a i da se
pogledam u zrcalu. Nasmiješio sam se svom odrazu: fasada se
dobro držala; u posljednjih četrdeset osam sati tjeskoba je
ostavila traga na mom licu, a izgled zgodnog mučenika uvijek mi
je sjajno prolazio; nisam imao podbradak ni salaste nabore na
potiljku, čeljust uokvirena zaliscima bila je čvrsta kao beton.
Koraknuo sam unatrag da se vidim cijelog: nema trbuščića,
stražnjica ne visi. Nikad nisam dovoljno zahvalio Alexandreu što

45
 Knjige.Club Books

me prijavio na sve sportske aktivnosti u Beaulieuu i što se u tolikoj

mjeri uključio u program „Poboljšanje prehrambene ponude u
zatvorskoj sredini”. Da toga nije bilo, ugojio bih se kao sumo-
borac, imao bih debele obješene obraze kao tata i dupe kao
mama.
Vratio sam se u salu, skroz nabrijan, i sjeo na isto mjesto za
šankom. Jedan od šik šakala je pokupio jednu gazelu, zgođušnu
klinku, ali nije dobro podnosila alkohol, vjerojatno pariška
studentica koja je za vikend došla tati/mami pa poslije deserta
zbrisala od žalosne konverzacije koja se utapala u mržnji
iscrpljenog para. Ulov je bio odličan, idealan: pijana od dvije čaše,
pomalo depresivna, mrvicu besramna, sviđaju joj se stariji
muškarci, nije skroz glupa. I eto, što se njega tiče, gotov posao.
Atmosfera se sve više erotizirala, i ja skupa s njom. Osjećao sam
toplinu u međunožju, zaboravljen osjećaj otkako sam ovamo
stigao. Šest godina bez seksa, čak i bez požude. Nisam uspio
dokučiti je li to zbog lijekova koje odavno uzimam, zbog godina,
Alexandreove smrti ili rutine na poslu, no već mi se godinama ne
diže. A sad se ponovno probudio. Došlo mi je da opet odem do
zahoda, ovoga puta da si ga izdrkam, ali htio sam da užitak
potraje, želio sam nastaviti kibicirati. Guzice, sise, potiljci,
dekoltei, usta, muda ocrtavaju se iza rasporaka. Prasnuo bih što
god mi daš. Zaigrao za oba tima, kako je govorio debeli Jipé.
Odvažio sam se na prvi pokušaj s jednim finim dečkom koji je
pio Lagavulin. Morao se malo pomaknuti da napravi mjesta
novopridošlim gostima i pritom me udario laktom dok sam
otpijao gutljaj. Martini se prolio po mom sakou i hlačama, on se
ispričao i zatražio konobara da mi nadomjesti piće, pravi
džentlmen. Rane četrdesete, privlačan izgled, dašak vetivera,
jednostavna kožna jakna i bijela košulja, nježne ruke, bez prstena.
Na tren me ipak malo uhvatila panika jer sam shvatio da ću morati
nešto reći. 0 tome uopće nisam razmišljao. Zaboravio sam da svi
planovi za ševu počinju nekakvom spikom, makar i najbanalnijom.
Nasreću, frajer je počeo konverzaciju. Spomenuo je kako je Casa
Line’s jako popularan i našalio se da će morati malo renovirati i

46
 Knjige.Club Books

produljiti šank ako žele izbjeći ovakve nezgode. Zahvalio sam mu

na novom piću. Rekao je: „Nema na čemu”, afektirajući
pomalo. Kucnuli smo se. Objasnio mi je da čeka prijatelja koji
kasni. Čuo sam sebe kako pitam: „Vi ste odavde?”, odgovorio je
da jest, ali odavno je otišao, samo povremeno dolazi obići
prijatelje i porodicu. „Nije ovo mjesto u kojem ljudi ostaju ako
žele nešto postići u životu! Vjerojatno znate kako ga zovu?
Nogent-na-Dnu...”, kazao je prasnuvši u smijeh. I ja sam mu
se pridružio, ponovno smo podigli čaše, on je rekao skol, odvratio
sam nasdrovie, pa smo se još jednom nasmijali. Nastavio je pričati,
dodao da se bavi dizajnom, da živi u Nantesu nakon nekoliko
godina provedenih u Parizu; dobro smo se slagali, sviđao sam mu
se, vidjelo se, novo naguravanje za šankom još je malo približilo
naše stolice. „Pušite? - Ne. - Nema veze, kasnije ću popušiti...”
Vratio je u džep kutiju cigareta, odlučio je ostati sa mnom. Nisam
ga pravo slušao jer, osim što sam zamišljao vruć ishod za nas
dvojicu, strahovao sam od trenutka kad će upitati: „A Vi, čime se
Vi bavite?” Strava. No još jednom mi je moja poslovična sreća
priskočila u pomoć: „Ah, kvragu! Evo mog prijatelja, nastavit
ćemo drugi put.” Izvukao sam se! Tip mu je mahao s vrata. Sjeli su
za stol u dnu. Moja lovina smjestila se tako da me može držati na
oku. Dobacivao mi je nedvosmislene poglede, vjerojatno su
izluđivali njegova dragog. Prilično su brzo otišli. Na odlasku tip me
dotaknuo: „Vidimo se.”
Već sam bio poprilično pijan. Nisam smio ostati sam jer će se
strah inače vratiti. U glavi je opet počelo zujanje, međunožje me i
dalje žarilo. Zapalio sam se, htio sam neko dupe. Pomislio sam
kako moram promijeniti bar, da ovdje neću pronaći nešto za
nabrzaka. Mogao sam otići do četvrti Gauchetières i nategnuti
jednog od onih Arapčića koji ondje žive. Prodaju šit i ostalo ovisno
o sklonostima, jako povoljno. Gilbert mi je tako rekao. Ondje živi
otkako se rastao. A jebiga, pa stvarno, sutra njegova mala ima
nastup. Obećao sam mu da ću doći. A opet, tu mi je bilo dobro.
Nisam se želio prisjećati onih mizernih situacija iz bukse: u ćeliji
trešti rop, čehla se skidaju samo tako, zbog beznačajnih stvari,

47
 Knjige.Club Books

kara se zbog upaljača, zbog marke, jastuka. Srećom, imao sam

svoje djedice novinarčiće koje su svi poštovali i Alexandrea, koji je
na mene imao isključivo pravo.
Naručio sam još jedan Martini. Alkohol je i dalje djelovao u
skladu s mojim nadanjima. Osjećao sam se odvažno, siguran u
sebe, nedodirljiv. Promašaj s dizajnerom bio je samo zagrijavanje.
Ništa zato. U periodima kad je debeli Jipé trebao namaknuti koju
paru, pa bi aktivirao svoj biznis makroa, imao je razumijevanja ako
bi njegov žigolo zeznuo prvi pokušaj: „Ako neće ta, hoće neka
druga”, govorio bi. Pritjerivao ih je bez milosti, iskrcavao za naše
stolove novu turu depresivnih razvedenica, a nakon dogovorene
cijene najčešće bih ja prvi neku smotao. Platiti, naplatiti, večeras
to nije bilo važno.
Jedna žena prišla je šanku, brineta neodređene dobi, pojavila
se niotkuda s karticom u ruci da podmiri račun. Djelovala je
pripito, malo izgubljeno, umorno. A povrh svega jako usamljeno.
Barmen je bio zauzet mućkanjem niza nekakvih kompliciranih
zelenih čudesa; vrtio je drobilicu za led pretvarajući se da gleda
drugamo, bezobrazno mu se nije žurilo da se pozabavi njenim
računom. Stajala je na nekoliko centimetara od mene. Nisam
mogao dokučiti je li uzrok njezinoj strpljivosti alkoholna
anestezija ili iščekivanje da joj se netko obrati. Donio sam odluku
umjesto nje: „Izgleda da Vas ne žele pustiti da odete! Znači,
morate još malo ostati... Smijem Vas ponuditi?” Pogledala me, tek
mrvicu iznenađeno, i pristala. Kavalirski sam joj ustupio svoju
stolicu. Spretno se popela i sjela dodavši: „Votka”, i, da ne
povjeruješ, barmen je čuo. Promotrio sam je: nije bila u cvijetu
mladosti, ali sasvim sigurno dobar komad. Nosila je kratku jaknu i
košulju na cvjetiće, oko vrata se vidio tanki zlatni lančić na kojem
je visio prsten - od propalog braka? od mame? - kratka, lagano
valovita kosa, pomalo ukočena, kao da je vlasulja, pristupačno
držanje, ali ne i razmetljivo. Kucnuli smo se pa je rekla: „Vi ste
odavde?” I tada, najednom, osjećao sam se kao i prije trideset
godina, kao prije tisuću godina, kao kad sam odlučio da moji otac i
majka nisu moji otac i majka, da ću si izmisliti neke druge roditelje

48
 Knjige.Club Books

jer moji su stvarno bili preglupi, prejadni. „Naginje mitomaniji”,

rekli su psihijatrijski stručnjaci, i dok si trepnuo, samo je krenulo.
Svaki gutljaj Martinija davao mi je inspiraciju. Improvizacija s tri
zvjezdice. Išlo je samo od sebe. Imao sam dvadeset pet godina i
svijet pod svojim nogama. Ženska je upijala svaku moju riječ s
osmijehom Mona Liše koja pijucka votku. Rekao sam joj da sam te
večeri u Nogent došao poslom, da sam član povjerenstva za
dodjeljivanje oznake „Cvjetni grad”, stručnjak za urbanu
arhitekturu, da radim za nacionalno vijeće koje me šalje od grada
do grada, od mjesta do mjesta, danas u Percheu, sutra u Bretanji,
da je moj posao iznimno odgovoran jer sustav subvencija je vrlo
strog, a javni novac ne dodjeljuje se samo tako.
Premda su neki gradonačelnici korumpirani i bezobzirno nas
podmićuju. I onda sam se sjetio svog omiljenog uleta, od prije
trideset godina, od prije tisuću godina, kad sam publiku
impresionirao pričom o ocu diplomatu, bivšem admiralu duge
plovidbe, koji je nedavno umro u Singapuru; o svom školovanju
po svim kontinentima zbog čega obožavam putovanja.
„l premda trenutačno krstarim samo Francuskom, ipak to
predstavlja promjenu okoline, putujem od sjevera do juga, s
istoka na zapad, otkrivaju mi se slikoviti krajolici, šarm nekog
dijalekta, mijenjam klime, spavam u hotelu...”
Ženska je podrezala krila mojem divnom fiktivnom zanosu: „A
ovdje, u Nogentu, u kojem ste hotelu odsjeli?” Glas joj je bio pijan,
ali senzualan. Mislim da sam zablokirao, zblesirao se, zakočio,
štucnuo. Neodređeno sam pokazao prema uglu Trga Saint-Pol,
mucavo laprdajući, zapravo se uopće nisam mogao sjetiti ima li u
blizini neki hotel. Pitala je: „Pušite?” izvukavši mentolke iz
torbice. Rekao sam da, pa smo izašli s čašama. Izvadila je cigaretu
iz kutije, a drugu pružila meni. Kad sam se primaknuo plamenu
njezina upaljača, prepoznao sam otrovan vonj, zadah istrunule
žudnje i privlačnosti koja se pretvara u opasnost. Zakašljao sam.
Pušili smo u tišini. Drhtureći, tapkao sam u mjestu da se ugrijem,
a ona se uopće nije micala, samo je privinula krajeve jaknice i
elegantnom, mirnom kretnjom nastavila u pravilnim razmacima

49
 Knjige.Club Books

primicati cigaretu ustima. Čudno se držala. A onda je iznenada

progovorila: „Ne vjerujem Vam ni riječ od svega toga što ste
ispričali!” Martini se zakovitlao u mojoj utrobi, u trenu sam bio
mrtav pijan, ko majka. Htio sam nešto odvratiti, ali nikakav zvuk
nije mi izlazio iz usta. Nastavila je: „Hoćemo li ipak ovu noć
provesti zajedno?” Zateturao sam kao kakav alkos. Ruska kragna
gušila me, spolovilo mi je u isto vrijeme gorjelo i mrznulo,
beskorisno i prijeteće.
Onda se odjednom počela smijati. Kao luđakinja. Divljim
smijehom, smijehom aveti, đavla, hijene. Znam taj smijeh. Ja sam
ubio samo da bih ga ušutkao. Grcaji su parali noć, zabadali mi se
u glavu, zajedno s grčkim muhama koje su jedva dočekale. Ženska
se izvijala zabacujući glavu unatrag, a ja sam se nagnuo prema
naprijed da izbljujem sav Martini. Da izbljujem svoj sram. U meni
se sve rasparalo, slomilo. Ponoć je odzvonila na mom satu vječne
Pepeljuge. Ponovno sam se pretvorio u nagnjilu bundevu koju su
napustile televizijske vile, jebači iz ćuze i otac admiral. Iz mene
je teklo, kao što je iz one druge žene istekla krv. Učinilo mi se da
je počeo padati snijeg. Pobjegao sam. Vrludao sam sve do kuće.
Ne pamtim više jesam li stenjao, vikao, jesam li jecao; ili sam šutio
dok je moje opsjednuto tijelo teturalo, a njegovi udarci o zidove
odjekivali kroz noć. Ne znam kako sam pronašao ulicu, zgradu,
svoj kat. Čeznuo sam za krevetom kao za majčinom utrobom,
želio sam spavati kao u besvijesti prije rođenja. Isto onako kako
sam spavao poslije zločina. Samo što me sutradan, kad se
probudim, neće dočekati policijski inspektori, već obična nedjelja
u Nogent-na-Dnu.

50
 Knjige.Club Books

Kad su policija i novine otkrile ime počinitelja zločina, nakon što je

dobrovoljno priznao krivnju prilikom uhićenja do kojeg je došlo u
nedjelju u njegovu domu, a ondje je spavao već dvadeset četiri
sata, pobornici moralnog reda osudili su posrnulu omladinu bez
vrijednosti i uzora, sociolozi su tragali za isprikama, fanatici
zahtijevali ponovno uvođenje smrtne kazne, ostali su gutali
novine i sladili se detaljima, koji su bili zanimljiviji od izvještaja o
pregaženim mačkama i sportskim rezultatima. Seciran, analiziran,
proučavan, umnažan, sveprisutan, ubojica je neprestano
opsjedao jezike i umove. Ne i u mom slučaju. Nikako ne. Kod
mene je nastupila predivna ataraksija, trenutna krionizacija svih
mojih osjetila. Hodala sam gradom s tim tipom i učila ga
komplicirane riječi, a onda je iznenada samo prestao postojati.
Gotovo. Svršeno.
Čitavo njegovo biće isparilo je u trenutku tog čina. Posljednji
dah pokojnice uklonio ga je iz ljudske zajednice.
Nestao. Izbrisan.
On je odsada Ubojica, lik u tarotu, odlivena alegorija, možda
lik romana koji ću kasnije napisati, u kojem ću mu izmisliti
nedjeljno jutro, u Nogent-le-Rotrouu, na primjer. Nije se jedan
čovjek survao, već smisao cijelog svijeta.
Nešto me tada obuzelo, nešto što je tražilo da iskoračim u
život, kao na otvoreno more, s pučinom koja se nudi, beskonačna
i sveobuhvatna; s pisanjem, kao kompasom i kao pojasom za
spašavanje, da bih se održala na uzburkanoj površini.

51
 Knjige.Club Books

nedjelja

Nedjelja je. Danas Jennyfer ima plesni nastup.

Probudio sam se u sinoćnjem kostimu umrljanu povraćanjem
i s nemirom kojem nije bilo lijeka. Mamurluk je imao tu prednost
da je u mojoj glavi sabio na jednu hrpu svu noćnu halabuku bez
razlike: odjek ženskog smijeha, zujanje onog šupka Oresta,
pneumatski čekić od previše alkohola. Kao na otpadu gdje se
olupine naslaguju i gnječe u blokove starog željeza. Kao u
demonskoj kovačnici koja će iskovati koplje na koje ću se živ
nabiti.
Kako je moguće da nisam shvatio da je brineta bila
reinkarnacija žene koju sam ubio? Taj sablasni vonj, ta nehajna
tuga, dojam da ima periku, staromodan seksepil, kako me
odsutno i s nevjericom slušala... Dao sam se nasamariti kao kakav
balavac.
I otišao sam, a da nisam platio... Imaju li sablasti važeće
kartice? Je li žena podmirila račun za moju pijanku, za moju
sramotu? Je li obavijestila policiju? Hoće li me sutra prepoznati
kao lopova kad budem prolazio gradom bez ruske kragne u
prnjama gradskog vrtlara? Svima sam rekao da sam u prolazu;
nikome nisam rekao kako se zovem. No je li to dovoljno da budem
miran? Trideset godina živim posve siguran u sarkofagu bez
stvarne kazne, na stranu osuda i zatvor, to su manje neugodnosti;
i sad je to počelo na sve strane popuštati. Trideset godina plaćam
u lažnoj valuti kojom me opskrbljuju svi krivotvoritelji na koje

52
 Knjige.Club Books

naiđem. Bio sam pokusni kunić rehabilitacijskih programa, lice

eksperimentalnog reality showa, istaknuti primjerak u njihovim
humanističkim izlozima. U zatvoru sam pronašao ljubav i dobio
svjedodžbu, status zvijezde i šansu za brisanje duga. Vrhunski
mešetar na burzi iskupljenja. A sad se sve raspada, sve je magla,
otkako su crvena punđa i šiljasta brada iskrsnule na mojem
televizoru, otkako mi je L’Écho du Perche priopćio da dolazi u
utorak. Jasno mi je da stvari ne štimaju.

Nedjelja je. Danas Jennyfer ima plesni nastup. Gilbert treba doći
po mene u 14 i 30. A pas mater, zimsko vrijeme, pomaknuo se sat!
Koliko je sad? Drag je meni Gilbert. I on je isto svoje karte krivo
odigrao. Zaigrao je na alkohol i sve izgubio. Ženu, kuću, ugled.
Srećom, Leliêvre je gala lik, nije ga skroz potopio onda kad mu je
glava već bila u vodi. Gilbert sad živi u onom naselju, u
Gauchetièresu, to je sjeverni kvart, što je sinonim za bijedu,
onamo je morao otpuzati. Puzavci... Tako se zovu one viseće
biljke, tradeskancije, one koje prema dolje razmataju nježne
tanke lijane, srebrnozelene i vrlo otporne, izrastu u biljni zastor
jako popularan u interijerima i na verandama ljudi od ukusa,
prekrivaju velike američke hladnjake, police sa skupim ukrasnim
sitnicama. U stanovima siromaha nema puzavaca.
U najboljem slučaju puzajući fikus ili gumijevac, oni rastu, šire
se, žute, neuništivi su poput nevolje.
Otkako je njegova bivša našla novog frajera, Gilbert se
pogubio u tom zajedničkom skrbništvu; zato me ponekad pozove
da idem s njim kad Jennyfer nastupa s tim svojim plesnim nečim
ili kad je treba odvesti u kino. Pridružim se da mu pomognem, ali
i da udovoljim inspektorima iz institucija kojima je pogled
prikovan na pojam „resocijalizacije” u njihovim dijagramima za
Ministarstvo pravosuđa. A Gilbert tako barem ne izgleda kao ono
što jest: užasno usamljen tip s jetrom velikom ko pun Mjesec.
Uspio sam se pokrenuti, u vreću za smeće nagurao sam
smrdljive krpe svoje lažne persone, alpaku, lan, traper, i u gaćama
sišao baciti ih u kontejner ispred zgrade. Vratio sam se drhtureći i
53
 Knjige.Club Books

uskočio pod tuš. Volio bih da sam imao veliko kameno korito, da
sam se mogao dobro izribati plovućcem, protrljati o neobrađeni
granit. Koža mi je vrištala pod sapunom, trljao sam je kao žena
Modrobradog ključ zabranjene sobe. Tragični Martini istetovirao
je po mom tijelu vatrene kružnice, vinske madeže, kao kod
novorođenčadi, kao kad postaneš ubojica, rumena krv ključala je
iz prerezane arterije, onda se, neizbrisiva, ciglenocrvena, brzo
skorila na oštrici i oko mojih zglavaka. Bio sam prevelika kukavica
da se ubijem (plin, bacanje kroz prozor); naslućivao sam da će mi
obećanje koje sam dao Gilbertu i njegovoj kćeri pomoći utišati
nepodnošljivu halabuku izazvanu erupcijom stvarnosti.
Mislio sam da ću eksplodirati u tom probuđenom vulkanu;
ako želim preživjeti izlijevanje lave, morat ću prestati muljati,
jednom riječju prestati s kurvarlukom. Jer bio sam prvak
kurvarskih disciplina, a sada sam gledao kako se moje medalje
tope u krateru istine. I onda istječu kroz odvod tuš-kabine.
Navukao sam svakodnevnu odjeću i bacio se na pospremanje
kao da čistim mjesto zločina. DVD je ostao na televizoru, knjiga
ženske na stoliću; sve sam hitnuo u kofer koji je još uvijek zijevao
nasred sobe pa ga gurnuo pod krevet. Razmaknuo sam zastore,
otvorio prozore. Dan se činio umrtvljen koliko i ja, nije bio siguran
oko toga koje je godišnje doba, kako dalje nastaviti, je li svladao
noć.
U dogovoreno vrijeme bio sam spreman.
Začuo sam trubu kombija. Gilbert se dogovorio s Leliêvreom,
stvarno punim razumijevanja, da službeni auto može zadržati za
vikend. Clio je nakon rastave morao ostaviti ženi. Nadao se da će
moći nešto uštedjeti za novi auto, ali sve je odlazilo na
alimentaciju. Dok sam sjedao pored njega, bacio je opušak kroz
prozor i pozdravili smo se bez srdačnih izljeva. Izgledao je
razvaljen koliko i ja. „Gadna noć? - Da, gadna.” Vozili smo se u
tišini. Teško je bilo ustanoviti dopire li pljesniv miris iz polja ili
iz stražnjeg dijela kombija, po kojem su se uvijek povlačile
loše proklijale lukovice, vreća užeglog komposta ili odbačene
sadnice. Odjednom je zavladala jesen, ali bez pjesničkog
54
 Knjige.Club Books

plamsanja boja s razglednica. Tek je preostalo suho lišće, sivo

i prljavo, bijedno drhtalo na nekoliko raspetih grana. Isto
ono kojeg će se usisavač za lišće dočepati kad bude već
sasvim trulo jer mu je besmisleno dugo trebalo da se odvoji od
stabla, pa će onda tako vlažno i gnjilo zaglaviti stroj.
Plesna produkcija održavala se u nekoj vukojebini devet
kilometara od Nogenta; u polivalentnoj dvorani koja
redovno okuplja lovačka druženja i izvlačenja lota za starije
mještane, sudeći prema letcima zalijepljenima na staklenim
vratima. Omanja gomila već se tiskala. Gilbert i ja držali smo se
jedan drugoga kao brodolomac za plutajući trupac, obojica
nekako čudno tjeskobni, kao da nam se raspadanje naših života
čitalo na licima, kao da je zadah poraza koji je isparavao s naših
ofucanih jakni uspostavio oko nas sanitarni kordon. Svi su se
smješkali i čestitali si, neki su došli drugi put jer nastup se održao
i sinoć. Recidivisti su jučer sigurno sreli Gilbertovu bivšu s
novim frajerom, sigurno je sva blistala u novoj odjeći, za osvetu, a
ja sam osjećao da bi se Gilbert najradije zavukao pod zemlju
samo da izbjegne komentare koji su tiho šuškali. I njemu je
vjerojatno roj tvrdokrilaca bio za petama; premda nikoga nije
ubio...
Smjestili smo se u dnu dvorane kao dva izopćenika i predstava
je počela. U životu sam razne nastupe gledao jedino u ćuzi. Prvih
godina to je fakat bila fešta, prava rijetkost. Svi smo dobrovoljno
pomagali u pripremi blagovaonice, razmicali stolove i stolice,
prekrivali prozore starim dekama da dočaramo tamu. Onda je
sredinom devedesetih to postalo uobičajena pojava, banalna
stvar. Svakoga tjedna novi paket kulturne demagogije: rap i slam
nastupi, kazališne improvizacije s temom rasizma, o posljedicama
droge, društvenoj nepravdi i ostalim nevoljama suvremenog
svijeta. Nitko to više nije dolazio gledati, blaziralo nas skroz... Na
kraju je ispalo da su koncerti klasične glazbe imali najviše uspjeha.
A ja, kao pravi štreber ulizica, ja sam odlazio na sve, bilježio sam
si bodove, dodvoravao se, redao odlikovanja na odori robijaša.
Zamijenio sam ih za smanjenu kaznu, pravi jackpot.

55
 Knjige.Club Books

Prvo su nastupili najmlađi s nečim sladunjavim na foru

ekologije, nekom pričicom o sjemenju koje izraste u čudovišta,
mutirali su zbog insekticida - malci su bili odvratni zmajevi. Onda
su na red došli tinejdžeri, skupina u kojoj je Jennyfer plesala.
Osjetio sam pored sebe kako Gilbertu srce udara u prsnom košu.
Njegova je mala bila u prvom redu, čak bi se moglo reći da je imala
kao neku glavnu ulogu. Klatila se uz electro glazbu, u seksi
krpicama kakve nose starlete u spotovima na MTV-ju, zvuk je bio
preglasan, frajer na rasvjeti dao si je oduška s reflektorima kao u
noćnom klubu, onakvima koji se vrte i mijenjaju bolje. Modern
jazz, pisalo je na letku. Publika je pljeskala i toptala u ritmu.
Osjećao sam da je Gilbert zbunjen, u isto vrijeme zgrožen
razgolićenim i migoljavim tijelom svoga tijela i opčinjen
kolektivnim oduševljenjem koje je nastup izazvao. Dlan mu je
plaho počeo tapkati po bedru prateći ritam, a nakon završetka u
američkom stilu skočio je sa stolice i zajedno s ostalima
zapljeskao, samo što mu članci nisu popucali, dirnut do suza,
izvan sebe od veselja. I ja sam ustao i mehanički zapljeskao. Bio
sam potresen. Nisam shvaćao zašto, kao nekakav déjà-vu. Sve
dok nisam povezao: u knjizi ženska pripovijeda o posljednjem
koncertu svoje kćeri prije nego što je umrla - išla je na satove
pjevanja, a profesorica je organizirala nastupe svojih učenika.
U tom poglavlju opisuje točno ono što je Gilbert izgleda
osjetio, tu pored mene: slijepo roditeljsko divljenje, ponos i
uzbuđenje, prekomjerno ushićenje, apsolutno blaženstvo pred
očito genijalnim potomkom. Pročitao sam to prije dvadeset četiri
sata: kako izgleda nepatvorena sreća. Kao da mi je netko objasnio
čitavo čovječanstvo, i zbog čega mu ja ne pripadam.
Pričekali smo Jennyfer podalje od ostalih roditelja. Nisam
znao što reći dok si je Gilbert na parkingu motao jednu cigaretu
za drugom lebdeći koliko u oblaku dima toliko i u onome do kojeg
ga je ponio kćerin nastup. Mala nam se pridružila: „Bravo, macice,
bilo je stvarno fenomenalno. Sjećaš se mog kolege? Već ste se
upoznali, i srela si ga jedne srijede u stakleniku...” Klinka mi je
pristojno pružila ruku. Izgledala je kao i svaka obična tinejdžerica,

56
 Knjige.Club Books

bez piercinga, najlonki s rupama ili kose obojene u modro. Čelo

prošarano aknama, nadureno držanje, nesiguran pogled. Teško je
bilo zamisliti da se nekoliko minuta prije uvijala kao kolgerla.
Ponovno su me stresli neki prostorno-vremenski trnci, kao
kod specijalnih efekata u znanstvenofantastičnim filmovima kad
vidimo kako se junaku vraća sjećanje, pa se slike slažu jedna preko
druge dok ekran prikazuje njegovim mozgom. Jennyfer je bila
stara kao mrtva kći iz knjige i kao njezina mama onda kad sam joj
ubio mamu.
„Ej, stari, jesi dobro?” Valjda sam problijedio ili sam čudno
zaglavinjao. Gilbert me munuo u rebra - to mu je ragbijaška gesta
kojom tješi trendove, a onda se obratio svojoj „macici”: „Okej,
nemam baš previše želje ostati na cugi s ovim nedjeljnim
budalama. Idemo k meni na čaj? Vratit ću te mami prije večere.”
Predložio mi je da pođem s njima, ne znam zašto sam pristao.
Dvije riječi prostrujale su mi glavom: „ljudska toplina”.
Na povratku sam sjedio odostraga. S prelaskom na zimsko
računanje vremena krajolik je već utonuo u zloslutan sumrak, a to
doba dana znalo je deprimirati čak i zatvorske mrge, pa su se
potišteno naslanjali na rešetke. Na prednjim sjedalima otac i kći
nastojali su razmijeniti pokoju riječ, što je trebalo nalikovati
konverzaciji, ali ispadalo je nesigurno, mučno, kao da bi jedna
kriva riječ s bilo koje strane mogla raznijeti kombi. Na ulazu u
Gauchetières prošli smo pored nove novcate džamije i njezina
„Orijentalnog vrta”. Gilbert se okrenuo prema meni sa širokim
osmijehom: „Vidiš, stari, nikad ne bih pomislio da će masline
ovdje uspijevati! - Ma, tata, pa da ti šef nije naredio da to napraviš
za tu blesavu džamiju, nikad ti ne bi palo na pamet da ovdje
posadiš masline!” Gilbert joj nije odgovorio, samo je slegnuo
ramenima. Bolio ga je kurac za sve te priče oko religije,
sekularizma, suživota i ostalog. Jedino što je njega zanimalo u
projektu „Orijentalnog vrta”, koji je pokrenula općina, bio je
izazov uzgoja mediteranskih vrsta u Percheu.
Parkirali smo ispred njegove zgrade, sad znam koja je jer su
na fasadama naslikali geometrijske linije u raznim bojama, tipa
57
 Knjige.Club Books

vanilija-jagoda ili pistacija-čokolada. Estetski i nije baš nešto, ali

barem se ljudi više ne vrte ukrug dešifrirajući imena na svim
portafonima. Pokrivene žene dozivale su djecu da dođu kući,
arapska imena odjekivala su kroz sumrak. Jennyfer se opet
ljutnula: „Ma joj, pa daj gle! Ovo je fakat geto! Ne čuješ ni riječi
francuskog! Čak je i knjižnica prestala slati bibliobus srijedom jer
nisu imali dovoljno članova! I sve te satelitske antene, kako je to
ružno.” Gilbert mi je uputio ožalošćen pogled. Novi frajer njegove
bivše na sva usta izražava svoja ekstremno desničarska uvjerenja,
pa ga žalosti kad vidi da mu je kćer pod njegovim utjecajem. Boli
me ona stvar, nikad me to nije zanimalo; samo znam da u ćuzi
nisu uvijek Arapi bili najgori.
Smjestili smo se u kuhinjici, na trećem katu, Gilbert je uključio
kuhalo za vodu i stao otvarati sve kuhinjske elemente u potrazi za
vrećicom čaja. „Ajde, tata, daj nam radije pivo. Znam dobro da ne
piješ samo biljne čajeve i bezalkoholno pivo!”
Klinka je bila prava faca, pila je pivo direkt iz limenke koju joj
je otac izvadio iz frižidera, kao kakav klinac kojeg su uhvatili u
debeloj laži. Razgovor im baš nije išao, koprcali su se u
banalnostima i jednosložnim riječima, ali vidjelo se da se vole. U
njihovim mekanim šutnjama osjećao sam se ugodno, kao da su
vatom oblagale zidove moje nove trodnevne ćelije u koju sam se
sam zatvorio.
Nalaktio sam se na prozor. Pala je noć i svjetla su se palila
jedno za drugim po kuhinjama i dnevnim sobama. Vidjela su se
leđa sagnuta nad štednjak, klinci u pidžamama kako skaču po
kauču, četvrtasti prozorčić na zahodu rasvijetlio se pa
zamračio, rasvijetlio se pa zamračio, zvuk puštanja vode miješao
se s mrmljanjem televizijskog Dnevnika.
Činilo se da se ljudska vrsta, pomirila u ritualima nedjeljne
večeri - spremanju torbi za školu, pranju kose šamponom protiv
uši, telefoniranju rodbini, pripremi domaćeg bolonjeza. Osjećao
sam se kao da me oblizuje jezik velikog i vrlo kuštravog psa koji je
prestao pokazivati zube i počeo se umiljavati čim sam ga zazvao.
Niti antropološke sline tkale su mi kukuljicu natraške. Želio sam se
58
 Knjige.Club Books

pretvoriti u gusjenicu, u larvu, u ništa. Zatvarajući prozor, samo

što nisam zaplakao. To je vjerojatno ono što se dogodi kad
shvatimo da nas, osim nas samih, nikada ništa drugo nije zanimalo
i da smo si zato sjebali život.
„Ajde, idem vas odvesti doma. Ti si, srce, sigurno krepana
nakon ovakvog vikenda!” Izgledala je kao velika pospana beba
koja je zbog sna o seksi korzetu i vatrenim ovacijama prebrzo
narasla. Navukla je jaknu kao da je spavaćica pa smo se spustili na
parkiralište. Rekao sam Gilbertu da ću se radije vratiti pješice,
premda je bilo daleko, pod izgovorom da sam jučer propustio
svoj trening. „Kako hoćeš. Onda do sutra. Još ne znam imamo li
na rasporedu stadion ili krizanteme. Vidimo se u 8 sati ispred
općine.”
Na povratku prema središtu grada sreo sam samo psa lutalicu
koji je hodao postrance i nije me ni ugrizao ni liznuo.
Samo je hladnoća grizla i oblizivala me. Na tankom pokrivaču
od ljudske topline već su se rasparale očice i kroz rupe su prodirali
noževi ledenog vjetra, ali nije bio dovoljno hladan da se smrznu
muhe, neizbježna pratnja. Malo sam skrenuo s puta da zaobiđem
knjižaru jer bih se skamenio pred onom fotografijom, čak i noću.
U ćuzi nikad nisam razmišljao o bijegu, svi ostali zatvorenici
pokupili su filmske klišeje i sanjali o kopanju tunela vilicom
i piljenju rešetki rašpicom za nokte. A ja, čovjek koji je
povratio svoju slobodu, najobičniji stanovnik Nogent-le-Rotroua,
ja sam sada sanjao o vilicama i rašpicama, sanjao sam o planu za
bijeg, htio sam pobjeći. Shvaćao sam i da će svako drugo mjesto
na svijetu zauvijek biti samo ćelija, da je ćelija roj oko mojih ušiju.
U stupici sam. Vani sam zatvoren.
Ostala mi je još jedna porcija lazanja s ricottom i špinatom.
Stajao sam pred mikrovalnom i zurio u diode s minutama čitavu
vječnost jednog prokletstva.
Kad je na 00:00 glasno zapištao signal, skočio sam kao da je
detonacija. Čuje li pogubljenik pred streljačkim vodom metak na
izlasku iz cijevi prije nego što osjeti kako mu prodire u meso? Na

59
 Knjige.Club Books

televiziji neka interaktivna emisija o susretima davno izgubljenih

članova obitelji. Ljudi koje su smatrali mrtvima pojavili bi se
zdravo preplanuli, hijene s ljudskim licem njuškale su si
međunožja ganuto plačući, požutjela lica s polaroid-fotografija
oživjela bi pred kamerama blijeda i izborana. Sablasti, i muhe, i
hijene. Zaspao sam na kauču, nadut i s mučninom, Orest je mahao
muhomlatom, a natpis „Kaznionica” stajao je na ulazu u gradske
staklenike.

60
Knjige.Club Books

podbjel
zimzelen
šeboji
ivančice
verbena
potočnice
pelin
pajasmin
zijevalice
različak
bršljan
tratinčice
zvjezdani
pasiflora
kozja krv
pavitina

61
 Knjige.Club Books

ponedjeljak ujutro

U ponedjeljak ujutro prva misao koja si je prokrčila put kroz moj

mozak bila je: sutra u 19 sati. Ženska će biti ovdje u gradu, pogled
će joj lutati lijehama s begonijama i pelargonijama, gazit će po
mokrom lišću koje ću pograbljati krajem tjedna, podignut će
bradu prema našem prostranom nebu u potrazi, kao i posvuda,
za izvorom nadahnuća. Nijednom je nisam pogledao tijekom
suđenja; ali rekli su mi da, kad je presuda izrečena, nije ni trepnula,
ni ništa, kao kip, ni najmanjeg drhtaja, kao da ondje nije ni bila. A
sutra će biti ovdje. Zna li ona da sam i ja tu? Nemoguće. Služba za
nadzor bivših kažnjenika jamči, pri puštanju na slobodu,
nedostupnost podataka o izdržavanju kazne i poslijepenalnom
postupku; prihvatili su moj zahtjev za službenom promjenom
prezimena tako da, objektivno, nema opasnosti. Sve su to mjere
koje se poduzimaju u slučajevima kad osuđenici na doživotni
zatvor ranije izađu na slobodu, prije nego što odsluže dvadeset
godina. Kako bi ih se zaštitilo od osvete članova obitelji. Pravda je
doista izvršena.
Ispio sam čaj, a za to vrijeme odvratna grčka gamad pojačala,
je zvuk do daske. Uspio sam progutati jogurt od soje s bananom,
onda redom cipele, jakna, kapa. Kante za smeće bile su na
pločniku i čekale smetlare. Pomislio sam na svoje ruho Casanove
zagurano negdje među lupine i crve, zauvijek izgubljeno. Trebao
sam baciti u smeće cijeli kofer, pa promatrati kako se svi moji
životi ispremiješano pretovaruju u kamione kolega i polako
prolaze kroz grad, kukavan sprovod u smrdljivom konvoju na
62
 Knjige.Club Books

putu prema smetlištu. Pomislio sam i da odem na željeznički

kolodvor i uskočim u prvi vlak, ali nikad nisam bio pustolov. One
večeri, nakon zločina, odvezao sam se u Autobianchiju bez
dozvole sve do Pariza, partijao u Les Bains-Douchesu i u zoru se
fino vratio na spavanje kod roditelja.
Točno u 8 bio sam ispred općine. Gilbert je djelovao srdito
pružajući mi radni raspored: čekala nas je košnja na
Stadionu Saint-Jean. Još jedna kazna. To je značilo da će nam
guzice čitav dan biti zalijepljene za traktorske kosilice, dok u
beskraj prolazimo travnjakom i prežvakujemo mračne misli.
Treba se samo koncentrirati pri okretu i dobro poravnati stroj;
tako da nam dosađivanje ne gine, neću moći uživati ni u
Gilbertovim vicevima, on će raditi svoje više od sto metara dalje:
svatko ima svoju polovicu stadiona po duljini, počevši od
golova. Do sredine terena trebali bismo stići do kraja dana,
svatko na svojim malim zelenim kolima, sipljivima i još
sporijima otkako su nam uvalili ona na električni pogon. Ponekad,
kad stignemo do točke susreta, glupiramo se i iz sveg glasa
tulimo Marseljezu, onako kako smo vidjeli da to rade na početku
međunarodnih utakmica, ustanemo na kosilicama i dižemo šake u
zrak, sami smo na zemlji zelenoj poput naranče, svedenoj na
pokošen nogometni stadion, neznatan, na kojem su ostale još
samo figurice Playmobil.
Gilbert je odmah vidio da ni ja nisam oduševljen. Želio sam
raditi nešto komplicirano, nešto što bi mi zaokupilo glavu, nešto
što zahtijeva oprez i pažljivost, kao, recimo, presađivanje lobelija,
tu odmah platimo pogrešku jer dovoljno je samo da nokat zapara
njihove latice, pa da se od plavih prometnu u svijetlosive. I onda
odapnu.
Kombi nas je dovezao do spremišta iza stadiona u kojima su
stajale traktorske kosilice. Provjerili smo jesu li baterije pune,
navukli rukavice i majice od flisa ispod jakni, bacili pismo-glava da
odredimo tko kreće od koje tribine i zajahali naše ekološke
pastuhe. „E pa, ništa, vidimo se poslije.” Navukao sam kapu,
odvezao se brzinom od dva na sat prema uglu sjeverne tribine i

63
 Knjige.Club Books

započeo košnju, osamdeset metara u jednom smjeru, osamdeset

u drugom. Obično ne razmišljam ni o čemu, u najgorem slučaju o
večernjem gotovom obroku ili televizijskoj emisiji, ali sad mi je sve
počelo plesati pred očima, kao da su mi na mrežnicu implantirali
ekran, pa prizori sami promiču, a ja ne mogu promijeniti program.
Tresao sam glavom, čvrsto stiskao oči, treptao stoput u sekundi,
ništa nije pomagalo: film se nije dao ukloniti s mojih kapaka,
u krupnom planu stalno sam vidio žensku iz knjige kad je
imala šesnaest, sedamnaest godina.
Te zelene oči i šiljastu bradu susreo sam u ono vrijeme kad
sam se vucarao oko dvorišta gimnazije dok bi završavala nastava.
Gledao sam što se nudi za potrošiti, studentice s konjskim repom
koje su radile kao nadzornice, mlade seksi profesorice,
gimnazijalke nešto rjeđe - trebalo mi je mladog mesa nakon svih
onih pokvarenih i prljavih žena koje sam morao kefati zbog
mutnih poslova debelog Jipéa. Bio sam upicanjen ko Mel Gibson
u Pobješnjelom Maxu: kratka kožna jakna stegnuta u pojasu, bijela
majica, pripijene traperice, špic-papci od krokodilske kože, dar
neke babe koju sam ševio za lovu. Pustio sam da mi malo izraste
brada, s njom sam izgledao grublje, muževnije, stalno sam se
promatrao u izlozima, bio sam si faca. I šiljasta djevojka je bila
faca. Odmah se vidjelo da nije kao druge, njezine prištave
frendice s bedrima kao kobasicama u tijesnim trapericama i
majicama Fruit of the Loom dugih rukava, tri broja prevelikima,
one klinke koje pocrvene do ušiju čim ih pogledaš. A ona, njoj se
fućkalo za modu, uvijek je nosila crno, s nekakvim baroknim
detaljima, tipa boa od perja ili dugačak cigaršpic. Bila je vrlo tanka
i uvijek je brzo hodala. Vidjelo se izdaleka kad bi prolazila glavnom
alejom od gimnazijske zgrade do dvorišnih vrata, često sama, a i
djelovala je zabrinuto. Nikad nije obarala pogled dok sam buljio u
nju, naslonjen u pozi plejboja na željeznu ogradu dvorišta. Mala je
pobudila moje zanimanje, ne znam točno zašto, imala je nešto
drugačije, želio sam razgovarati s njom jer sam bio siguran u to da
tu neće biti ni seksa ni love; valjda su mi trebali nekakvi praznici,
maštarije o nevinosti.

64
 Knjige.Club Books

Jednoga sam je dana oslovio: „Kamo ideš? Idemo zajedno dio

puta?”, a ona, ni sramežljivo ni iznenađeno: „Idem onamo.”
Nekoliko smo se puta tako vidjeli. Dolazio sam po nju pred
gimnaziju i išli smo ulicama.
Ta se cura svačime bavila, neprestano je krstarila gradom od
gimnazije do sportske dvorane, glazbene škole, kazališta. Nikad
nije išla autobusom, jurila je na svojim nožicama, marljiva
tinejdžerica navođena pretrpanim rasporedom. Ubrzo sam
shvatio da savršeno dobro zna tko sam ja, da sam jedan od onih
iz ekipe debelog Jipéa, da sam u svakom pogledu tip na lošem
glasu... Bila je nevjerojatno radoznala, dapače indiskretna. Htjela
je znati je li istina sve ono što se o meni priča, da debeli Jipé
organizira grupnjake, da se drogiram, da za novac spavam sa
starijim ženama - ona me naučila riječ „milosnik”; baš čudno kako
je to ostavilo traga. I ona je meni svašta pričala, o profesorima, o
svojim roditeljima, koji će se rastati jer otac ima ljubavnicu, o
ispitu iz solfeggia, a pogotovo o knjigama. Non-stop je govorila o
ocjenama iz francuskog, o knjigama koje joj je profesorica davala
da pročita izvan programa. Ne čudi me što ih sada i piše.
Meni se sve to sviđalo, bilo mi je pravo osvježenje, jer počeo
sam fakat raditi gluposti, partiji, lova, droga, ševa: imali smo orgije
svaku drugu noć, nema kud ga nismo gurali. Kad malo promislim,
nije mi jasno kako svi nismo pomrli od side. A djevojka me
umirivala; umirivalo me slušati o nečemu drugom osim o lovi i
ševi; umirivalo me prolaziti uvijek istim putom, pješice; umirivala
me šetnja, kao u ćuzi, na početku.
Onda je maturirala, otišla je na studij; ja sam tonuo sve dublje,
nisam točno znao što se s njom događa, sve dok je jedne subotnje
večeri nisam ponovno sreo u kafiću u centru, vratila se kući za
vikend. Bila je s mamom, lijepom ženom koja je izgledala kao
netko koga je život sjebao. Lijepa žena koju sam ja sjebao. Sve
sam to gotovo zaboravio, a sad mi se sve vraća, pakosno,
neumoljivo, dok moj liliputanski traktor izbacuje kilotone
progutane trave.

65
 Knjige.Club Books

Mislio sam da sam i ja sve izbacio, da su me očistile dobre riječi

novinarčića samaritanaca, da sam se iskupio dobrim ocjenama
SPIP-a5, pročistio se organskom i vegetarijanskom prehranom,
dezinficirao u dodiru s Alexandreom Veličanstvenim i bistrim
sokovima cvijeća iz staklenika. No to više nije funkcioniralo.
Gadno je smrdjelo na samoobmanu. Nešto nije štimalo. Je li to
ono što mi je jato muha htjelo reći? Ama kako li se Orest, u priči
od prije tri tisuće godina, otarasio tog sranja?
I dalje sam tresao glavom, čvrsto stiskao oči, treptao stoput u
sekundi, ne bih li se riješio tih napasnih misli i demonske zvučne
podloge tog prokletog filma. Povremeno sam pogledavao prema
Gilbertu, zelenom mravu koji se kretao pravilno i simetrično,
ravnodušno, nepokolebljivo, ni od kakve pomoći. Odjednom, na
pola jedne moje putanje po širini stadiona, točno u sredini mog
dijela terena, stroj se zaustavio, samo tako, bez upozorenja.
Standardno, prazna baterija. Ukočio sam se, zgromilo me.
Nebo se spustilo na mene kao olovni poklopac, trava je
postala neonski plava, natprirodna; sve je titralo od magnetskih
vibracija. I ispod tog usijanog luka, poput fatamorgane, zaplesale
su tri nimfete, tri svjetlucave Ofelije: curetak sa sepsom iz knjige,
Jennyfer i zelenooka šiljatobrada gospođica kad je imala šesnaest
godina. Plesale su poput sablasti točno ispred mog traktora,
polagano, bez ijedne riječi, ruke su im zmijoliko klizile zrakom,
opalnoplave, gledale su me u oči, tužnim, umornim, zamišljenim
pogledom. Nitko me nikad nije tako gledao. Ni majka, ni suci, ni
itko drugi.
Bile su ondje, iznureno se uvijale u nastupu neurasteničnog
zavođenja, usred plavičastog treperenja bolesnih lobelija, tri
adolescentice istrgnute iz vremena ugnijezdile su se u mojoj
tjeskobi. „Ona koja počinje presti, ona koja odmotava, ona koje
siječe. Tri Parke! Nit života! Pa nije to tako teško zapamtiti,
pobogu!” Nevidljivi Alexandre gnjevno se derao na mene. Bilo je
5
Fr. Service pénitentiaire d’insertion et de probation - Kazneno-popravna
služba za integraciju i probaciju (op. prev.).

66
 Knjige.Club Books

gore nego na suđenju, gore nego najgori dani u buksi, gore nego
ikad. Izgleda da sam nakratko izgubio svijest jer sam umjesto
Alexandreova glasa začuo Gilberta: „Eh, stari, jesi dobro? Blijed si
ko krpa.” S čikom u ustima, pljeskao me po obrazima.
A bili su to obrazi povratnika iz pakla, nasukanog na
traktorskoj kosilici usred praznog nogometnog stadiona, jednog
listopadskog prijepodneva u Nogent-le-Rotrouu.

Odgurali smo moj nepokretni stroj do spremišta, Gilbert me

ostavio ondje da dođem k sebi dok on ne dovrši moju polovicu.
Spustio sam se na neki sanduk. Gledao sam alatke, stare blatnjave
cipele mojih kolega, kanistre tekućeg gnojiva, benzina i herbicida
koji su tu stajali otkako su zabranjeni za uporabu; sve se to tako
banalno presijavalo u prašnjavoj zraci svjetla i nije me morilo
nikakvim natprirodnim porukama, ništa nije iznenada oživjelo kao
u Čarobnjakovu učeniku. Udisao sam taj mužjački vonj smrdljivih
nogu, iskorištenog maziva, pomiješan sa slatkastim, pomalo
gadljivim mirisom pokošenog travnjaka. Ustao sam, bio sam
neprimjereno besposlen. Kako bih osjetio da sam se doista vratio
u ovaj prostor, prisilio stvarnost na to da me čvrstom rukom
zgrabi za jaknu, otišao sam pogledati skrovište u kojem Gilbert
skriva svoje pivo, da provjerim cuga li još uvijek potajice na
poslu, unatoč obećanjima. I dalje su ondje, novi paketi, jedva
zaklonjeni. Gilbert za svoje pivo ima netajna skrovišta: u
stakleniku iza komposta, u kombiju ispod cerade, na groblju
među metlama u zahodu. Nabrajao sam ih isto onako kao kad
sam bio klinac i pjevušio tablicu množenja da se ohrabrim u
mraku. Upalilo je. Malo sam se smirio; ni nebo ni zemlja nisu
se više ljuljali, a u podne smo otišli na ručak kod Francine.
Ponedjeljkom ima teleći ragu, ali meni uvijek posluži veliku
porciju bez mesa, samo riža i mrkva i puno umaka. Nikad prije
nisam toliko cijenio što kao pripadnik radničke klase imam
uredne životne navike. I u zatvoru sam vodio uredan život.
Sviđalo mi se to.

67
 Knjige.Club Books

Ne smijem ja previše misliti. Čvrst raspored u danu odvraća od

razmišljanja. Obveze onemogućavaju zastranjivanje. Nadzor
sprečava mahnitanje. A poslušnost umovanje. Meni je to tako
dobro išlo.

Francine je bila dobre volje, kao i uvijek ponedjeljkom. Reklo bi se

da se vikendom dosađuje i da broji sate do trenutka kad će opet
podići zastor na bistrou, koji je otvoren samo u vrijeme ručka,
kompletan meni za devet eura devedeset, a nedavno je iz cijene
izbacila čašu crnog vina (sad je to dodatak za tri eura, a Gilbertu
prava muka) sigurno zbog dopisa iz općine, koja se priključila vrlo
žestokoj nacionalnoj kampanji koja je informirala o posljedicama
konzumiranja alkohola tijekom radnog vremena, uključujući i
pauzu za ručak, neodređeno prijeteći administrativnim
sankcijama ugostiteljskim objektima koji vino uključuju u dnevni
meni. Bez obzira na to, Francine već godinama tetoši naraštaje
gradskih zaposlenika, vjernih i zahvalnih izjelica koje porcija
govedine na burgundski vraća u djetinjstvo jer ima okus baš kao
ona koju su jeli nedjeljom. Trebate ih samo vidjeti kako,
kaodojenčad u ekstazi, halapljivo umaču i suznih očiju pružaju
tanjur kad Francine prolazi s repetama. Kad kažu Francine, kao da
kažu mama. Obiteljska atmosfera.
Otkad ja već nisam rekao mama? A ženska, otkad ona nije
rekla mama svojoj majci koju sam ja roknuo? I otkad nije
čula mama iz usta svoje kćeri? Mama...
Kad je moja mama umrla, nisam mogao otići na sprovod. Ne
zato što bih bio kažnjen, kao neki drugi zatvorenici koje su
maltretirali zabranjujući im, iz nepostojećih razloga, da isprate
svoje bližnje (nemaju odgovarajući pečat, nema pratnje za
zatvorski kombi, posjet odvjetnika isti dan, kazna zbog uvrede
čuvara); mene su toga dana premještali u zatvor s tri zvjezdice,
što je već odavno planirano i bilo je stvarno jako komplicirano sve
odgoditi. Nisam inzistirao. Bio sam poslušan. Laknulo mi je. I
dobro sam odlučio: već prvoga dana u Beaulieuu Alexandre me
odmjeravao, drugoga dana, dok smo bili na šetnji, pročitao mi je
68
 Knjige.Club Books

pjesmu, trećega smo podnijeli zahtjev za zajedničkom ćelijom,

četvrtoga su se oko toga angažirali moji uje s televizije, a petoga
dana već smo dijelili ležaj.
Čarobni štapić.
Živio sam kao prava princeza. Buksa: moja palača. Uje
novinari: moje dobre vile. Zatvorski čuvari: moji podanici. Sudac
izvršenja kazne: moj anđeo čuvar. Alexandre: moj princ.
Moja presuda: moja krunidba.
Predivan život.

69
 Knjige.Club Books

Kratka, jako strukirana crna kabanica sa sjajnom metalnom

dugmadi. Mornarske hlače sa zipom na lijevom boku i širokim
nogavicama. Twinset s uzorkom, majica i vesta u kompletu, čista
vuna, pranje na ruke.
Sve sam pobacala.
Pulover po mjeri, s Mondrianovim motivom na crnoj pozadini,
minica od brušene kože koja se sprijeda kopčala krupnim
drukerima, kožne čizme s niskom petom i četvrtastim vrhom,
svileni rubac s velikim raznobojnim točkama. Dvije nove,
neotvorene tube tekućeg pudera i jedva načeta bočica njena
parfema.
Sve sam pobacala.
Prije ili poslije autopsije, ne sjećam se.
Škotska suknja i već tada popularna mala crna haljina. Skijaške
hlače kraljevskoplave boje i obilje šalova i kapa. Sva klupka vune
za sve veste u svim bojama koje bi nam te zime isplela.
Sve sam pobacala.
Nosila je veličinu 34, a danas je i ja nosim.
Sva ta odjeća iz sedamdesetih, za kojom danas luduju svi u
pomodnom predgrađu u kojem živim, pretvorena je u pepeo. I
oni veliki privjesci, vrlo hipijevski, vrlo moderni. Komadići
ametista, žada, karneola prsnuli su u svojim srebrnim obručima
savijenima od vrućine, kamen se vratio kamenu.
Sve sam pobacala, sve. Sve sam spalila.
Gotovo. Svršeno. Erased.

70
 Knjige.Club Books

Tada se još nisam znala kititi ostavštinom umrlih. Nisam znala

da mrtvo tijelo predstavlja obećanje budućnosti.

Velika lomača gorjela je pored rijeke. Ili, točnije, pored jednog od

onih gorskih potoka u Vogezima koji nakon vratolomnog
spuštanja istrošenim granitnim padinama, kad iznenada naiđu na
ravniji predio, ostanu zatečeni mirnim terenom, pa uspore svoju
jurnjavu i rašire se na neko vrijeme polako se pjeneći, i dalje
uzburkani, ali ne i zaglušni.

Sat vremena prije ugurala sam svu svoju ostavštinu u velike vreće
za smeće, sjela u Austin, na kojem nije promijenila rezervni kotač,
i, proklizujući na poledici na serpentinama zbog prevelike brzine,
odvezla se na planinu. Parkirala sam na jednom oštrom zavoju od
kojeg je kretala planinarska staza koja je zimi bila gotovo
neprohodna. Vukla sam vreće u kovitlacu grozničavog posrtanja,
grčevitog jecanja i plastike razderane na korijenju. Prikupila sam
sve suho drvo koje sam naokolo uspjela pronaći.
Kristalići leda još su tu i tamo bljesnuli na sagu od otpalog
lišća, vladala je potpuna tišina. Ni huka vjetra u golim granama, ni
ptica, nikakav šumski šušanj rila ili papaka. Sjetila sam se ponijeti
novinskog papira. Sabat je mogao početi. Ivanjski krijes u veljači.
Sve sam pobacala.
Sve što je dotaklo tijelo moje majke bacala sam u plamen
gnjevno, okrutno, neumoljivo, odstranjivala sam iz dubine svog
bića čak i pomisao da sam imala majku, da sam bila kći; spaljivala
sam, u pepeo pretvarala najlonke i košulje, povremeno si prsima
prinijela bluzicu, na trbuhu primjerila suknju, vrištala, razbacivala,
predavala plamenu koji će sve proždrijeti odjeću one koje više nije
bilo, koje više nikad neće biti, a njene su podstave, porubi i reveri
sačuvali njezin miris: Rochas i tamni duhan.
Žeravica je iskrila u naborima spaljenih tkanina poput crnih
muha probuđenih u krivo godišnje doba. Njihovo pucketanje

71
 Knjige.Club Books

dobro se slagalo s mojim grcanjem, mojim pogrebnim transom.

Bila sam Indijanka pred totemom koji se topio.
Kad se posljednja nit vune prestala uvijati na zadnjem
žarećem komadu drva, kad se posljednja salonka rastalila, a miris
zapaljene gume konačno me podsjetio na nešto drugo, recimo na
tvornicu u štrajku, spustila sam se do rijeke i napunila vodom neku
posudu. Nikakvu opasnost nije predstavljala vatra koja se sama
gasila usred šume; spuštala se vlažna noć koja se za nju pobrinula.
No htjela sam finale, svršetak ceremonije; preostali žar polila
sam ledenom vodom po koju sam otišla do potoka, do kobne
bujice na kaskadama nesreće, do svog opustošenog djetinjstva.

U automobilu na povratku bilo mi je tisuću godina. Odjeća mi je

mirisala na roštiljanje s prijateljima i na rublje zaboravljeno u
bubnju perilice. Pomislila sam na svoju profesoricu francuskog i
na slobodu.
Pomislila sam i na crvenu ružu koju ću kupovati svakog 1.
veljače, sve do kraja života. Otada, svi su moji buketi taj jedan
jedini cvijet.

72
 Knjige.Club Books

ponedjeljak poslijepodne

Popodne je na redu bilo groblje. Ima tu dosta posla sad prije Svih
svetih. Za početak, naš odsjek ima prodajni štand s krizantemama
i vrijeskom. Štand je naš, unutar groblja, a prihod ide za
organiziranje radionica u našem edukativnom povrtnjaku. To su
sve nove inicijative, Leliêvre ih je uveo, on je pun ideja kako što
više istaknuti naše aktivnosti po gradu, želi interaktivnost,
animacije za djecu, takve stvari. Tako da budemo vidljivi. Objasnio
nam je da mu je to palo na pamet kad je vidio panoe na autocesti
koji vozače podsjećaju na to da dobri narančasti čovječuljci u
svakom trenutku vode brigu o njihovoj sigurnosti. A mi smo dobri
zeleni čovječuljci koji u svakom trenutku vode brigu o estetici
okoliša svojih sugrađana. To pobuđuje poštovanje.
Za sutradan je bilo predviđeno presađivanje vrijeska i
krizantema u tegle, cvijeće je pristojno čekalo u stakleniku, u
kašetama sa zemljom koje su stigle iz Flandrije ili iz Nizozemske;
a dotad je trebalo pograbljati aleje, poravnati šljunak, očistiti
prašinu s grobova - inače to rade obitelji same, ali za blagdan svih
svetih malo se potrudimo, pokositi oko lijeha, provjeriti česme i
pumpe za vodu, pronaći sve kante za zalijevanje koje su zabačene
kojekuda... Jednom riječju, svi prionemo na posao, bacimo se na
veliko listopadsko pospremanje, Leliêvre na tome inzistira:
groblje mora biti dopadljivo poput glazbene kutijice, a ožalošćeni
imati osmijeh od uha do uha. Da je mogao, nadgrobne spomenike
bio bi prelakirao u zelenu boju anisa i žutu boju limuna.

73
 Knjige.Club Books

U 14 sati kombi smo parkirali ispred grobljanskih vrata, a

Gilbert je istog trena otišao na WC. No, no. Dohvatio sam grablje
i prihvatio se otpalog lišća u južnom dijelu, u aleji Al. Rachid,
Antonin i Benoit počeli su s drugih uglova, BI, Cl, Dl. Jednostavna
podjela, kao i na stadionu. Kao i ondje, i ovdje se glupiramo na
točki susreta, iz sveg glasa tulimo posmrtni marš, stojimo i
vitlamo grabljama, sami smo na zemlji sivoj poput mrtvaca,
svedenoj na majušno pograbljano groblje, na kojem su ostale još
samo figurice Playmobil.
Gilbert je otišao popričati s kolegama klesarima da provjeri da
nam se rasporedi ne preklapaju. U ovo doba godine puno ih radi
na groblju: Svi sveti podsjete obitelji na to da imaju pokojnike, pa
ih pokojnici podsjete na novčanike. Teti Jeanine obećali su
nadgrobnu ploču, treba postaviti temelje za grobnicu sestrične
Berthe, pravi je trenutak da se u grobnici napravi mjesta za
Dedeka, koji neće dočekati proljeće, i plati se grobna naknada za
tasta i punicu... Tako da je u alejama živo. Klesarski radnici rukuju
malim bagerom i miješalicom za beton, a mi dotle grabljama i
motikom. Bitno je da nam se poslovi na sudaraju. Leliêvre je
brifirao Gilberta o optimizaciji posla. Pripremio je hodograme i
grafikone da sve bude kako treba. „Na ovaj način sve će ići kako
treba.” To mu je omiljena fraza. I ja volim kad sve ide kako treba.
Al’ sad više nije išlo. Zrnce pijeska zapelo je u zupčaniku.
Rad me više nije uspijevao otupjeti, bojao sam se da mi nova
halucinacija ne pomuti duh kao jutros: rasplesane sablasti pod
mojim grabljama, nemrtvi ustaju iz raskopanih grobova. Muhe su
i dalje zvrčale i bilo me strah da ne progovore, pravim glasovima,
pravim riječima, da se ne jave pravim pitanjima. Na križevima sam
i mimo svoje volje čitao datume. Računao sam. Oduzimao. Godina
smrti minus godina rođenja jednako trajanje jednog života.
Tragao sam za prekinutim djetinjstvima, za onima pokošenima u
četrdesetima.
Oko 16 sati počela je sipiti kiša, samouvjerena rosulja kakve
sam ovdje upoznao, kad Atlantik kolonizira unutrašnjost bez
primjene sile, samo tvrdoglavošću. Kiša je smočila lišće po

74
 Knjige.Club Books

alejama i lakše ga je bilo skupljati. Posljednji sat brzo je prošao.

Gilbert je raspustio svoje trupe u trenutku kad je zazvonilo za
zatvaranje groblja, zvuk je sintetički, programiran računalima i
puštaju ga preko zvučnika; tako je otkako je čuvar otišao u
mirovinu, a nije dobio zamjenu. Pravo se zvono, međutim, još
uvijek klatarilo ispred prijemnog ureda, sivo i hrđavo, budalasto.
Složio sam svoj posljednji tumul lišća ispred „Bernadette -
1962. - 1967.”.
Pločica s ugraviranim tekstom stajala je pri dnu groba:
„Uslijed prolaska nemilosrdnog vremena ovaj grob propada i
možda je napušten. Pokrenut je postupak ponovnog davanja
groba na korištenje. Ako ga želite sačuvati, javite se djelatnicima
groblja ili u općinu radi uputa.” Pročitao sam natpis deset puta,
kao da sam zbunjen šifriranom porukom, zagonetkom, kao onaj
drugi Grk, onaj Edip - e, taj je poznat. Na koncu sam se pridružio
ostalima. Zimsko računanje vremena u kombinaciji s pljuskom
iznenadilo nas je blistavim, bezbojnim sumrakom. Rachid, Benoit,
Antonin i ja utrpali smo se u kombi u kojem je u trenu počelo
zaudarati po mokrom psu. Gilbert nas je ostavio ispred općine;
odbio sam čašicu u Baru iza ugla i krenuo u smjeru Ulice Saint-
Hilaire.
Ponedjeljkom Zdrav život ne radi. Francineina porcija riže još
me dobro držala, a i ono natakanje Martinijem zeznulo mi je
apetit, navikao sam jesti u određeno vrijeme, ne volim preskakati
obroke, smiruju me te probavne stvari, apsorpcija pažljivo
prožvakane hrane, potom njezina transformacija uz pomoć
proždrljivih enzima, noćno djelovanje želučanih sokova, pa sve do
jutarnjeg lijepo oblikovanog govna... unutarnji sat koji me
usklađuje s ljudskim rodom, ne s čudovištima ili zombijima. Stoga
sam svratio kupiti komad sira cantal i pola francuza u dućanu na
Trgu Jean-Jaurès. U pješačkoj zoni svi su izlozi bili ukrašeni za Noć
vještica. U galanteriji između postera otisnutih na platnu (mačići
u košarama, zalasci sunca na moru), kod frizera između
medicinskih perika, u trgovini donjim rubljem usred grudnjaka, u
trgovini igračaka usred Legovih kocki, posvuda mrtvačke glave,

75
 Knjige.Club Books

umjetne paukove mreže, zastrašujuća lica urezana u bundevama

sva su mi se ružno kreveljila. Moj odraz u izlozima bio je
jadan, prestrašen, kao pokisao lutak. Sve skupa počelo mi je
izgledati blesavo, podrugljivo i pakosno. Jer, iskreno, s grobljem i
muhama, zavjera je djelovala prostački. Nekakav niz suptilnih
vradžbina izvedenih samo da bih ja prolupao. Ali s kojom svrhom?
Sputali su me u skučenoj i trivijalnoj stvarnosti, anestezirajućoj
svakodnevici koja je u skladu s protokolom oprosta, primjerena je
najjednostavnijem modelu iskupljenja. No izgleda da sam
zaboravio potpisati jednu skrivenu klauzulu, tajni stavak. Sjene su
mi pružale olovku, ali paragraf je bio nečitak.

76
 Knjige.Club Books

Imam devetnaest godina i u ustima okus pepela. Bilo je vrijeme

da ponovno pregledam ugovor. Nije dolazilo u obzir da se dam
prevariti sitno napisanim napomenama na dnu stranice,
sankcijama u slučaju prerane korote, kidanja pupčane vrpce,
dugotrajne žalosti.
Uzela sam zlatno nalivpero, dar stare tete koja je pomalo
gatala iz karata, i prisilila sam Život da stavi svoj potpis na moj
kraljevski ugovor.
Ne kakav god standardni ugovor sastavljen za isposnicu u
tornju tuge ili balzamiranu djevu u lijesu od kemijskog stakla. Ne.
Nego trajna pozivnica na bal mogućnosti.
Moja palača: jezik moje zemlje. Moje dobre vile: sintaksa i
glazba. Moji podanici: knjige. Moji prinčevi: pjesnici. Moje
kraljevstvo: mašta.

77
 Knjige.Club Books

Smrt je pokucala na vrata, i pokucat će opet.

Imala sam svoj ugovor, valjan sporazum, koji je definirao
sigurne zone - knjižnice, knjižare, parkove - i pravo uporabe lakog
oružja: rečenice kao koplja, metaka od tinte, jampskog
pentametra.

78
 Knjige.Club Books

ponedjeljak navečer

Nakon što sam svratio u trgovinu, u stan sam se vratio zadihan, a

srce mi je bubnjalo. Pokušao sam se nečime zaokupiti, da
si odvučem misli od unutarnje apokalipse. Počeo sam slagati
rublje koje se sušilo već dva tjedna. Čarape su se ukrutile, gaće
i majice isto. Nikad nisam pronašao onu vrstu omekšivača
kojom se koristila naša spremačica u kući u Normandiji; niti onu iz
praonice u Beaulieuu. U one dane kad nam je stizalo rublje s
pranja svi smo gurali nos u svoje gaće, tako su fino mirisale. Znao
sam i tipove koji su gurali nos u gaćice svojih komada nakon
„bračnih posjeta”. Bilo ih je koji su se u zatvoru oženili s takvim
smećem, koje su ne znam odakle iskopali, samo da budu sigurni
da će jednom mjesečno moći ševiti. Ženske su im ostavljale svoje
donje rublje da drkaju na njega. Meni je to bilo odvratno.
Ni za slaganje stvrdnutog rublja nisam imao snage. Drhtao
sam, sudarao se s namještajem, odjeća mi je ispadala iz ruku.
Precizna mehanika uobičajenih kretnji poremetila se, zglobovi se
pokretali kao u marionete kojom upravlja pijanac. Bio sam
Pinokio, a mahnite muhe pokretale su konce. Nisam mogao još
jednu večer provesti u takvom stanju. Morao sam nekako
neutralizirati košmar, a subotnja večer pokazala je da alkohol nije
rješenje. Već sam skoro počeo vrištati kad sam se sjetio recepta.
Onoga s plavo-bijelo-crvenom zastavom Ministarstva pravosuđa,
onoga koji nam automatski daju pri izlasku iz zatvora za
ublažavanje učestalih napadaja tjeskobe koje, izgleda, povratak
na slobodu nerijetko uzrokuje. Recept za anksiolitike. Pronašao
79
 Knjige.Club Books

sam ga u unutarnjem džepiću kofera: za jednu kutiju jedno

preuzimanje. Recept je istekao, pa sam falsificirao datum. Kretnje
su mi i dalje bile isprekidane i nespretne, kao da su mojim
tijelom upravljali nervni impulsi koje moj mozak nije kontrolirao,
ali zgrabio sam jaknu i spustio se do ljekarne prije nego što
se zatvori. Ljekarnica mi je dala kutiju Tranxena ne
primijetivši prepravljen datum, vjerojatno ju je impresioniralo
zaglavlje ministarstva ili joj se žurilo zatvoriti. Izvadio sam
novčanicu od dvadeset eura. „Vaš kusur!” Nisam ni primijetio, već
sam skoro bio vani. Okrenuo sam se, strpao sitniš u džep i
pobjegao. Zaštitna rolo vrata ugrizla su me za pete uz tresak
lima. Vratio sam se u stan, upalio televizor, išle su Regionalne
vijesti. Rezao sam tablete i trpao ih u sebe žvačući sredinu kruha,
uza svaku reportažu po jedan zalogaj. Izložba obrta regije Perche
u turističkom uredu. Savjeti lovcima uz početak lovne sezone.
Crna kronika: dva prijatelja, trideset četiri i pedeset osam godina,
pronađena su mrtva u svojoj kući, pred ostacima sinoćnje večere.
Na televiziji nisu rekli ono što su svi mislili: da se sasvim sigurno
radi o gej paru. Majica na meni micala se kao da pod njom gmiže
kakva gamad, ali to mi je samo lupalo srce i podrhtavala koža.
Onda sam konačno počeo osjećati tupost, postao sam usporen,
razmekšan, ljepljivih misli. Marionetini konci postali su teški masni
kablovi, previše istrošeni da bi pokrenuli starog drogiranog
morža. Mislim da sam sasvim potonuo u trenutku kad je spiker
podsjećao na to da će ženska sutradan u knjižari potpisivati svoju
knjigu.
Dogovoreno, doći ću.

80
 Knjige.Club Books

Noć je, a ja sam u potrazi za svojom majkom.

Kasni već četiri sata, a dogovorile smo se za druženje.
Sama sam u stanu u koji se vraćam samo za vikend. Stan je
opustošen. Majčine suze smočile su tapison, od majčinih suza
napuhnuo se namještaj, zbog majčinih suza plijesan je prekrila
ukrasne sitnice, majčine suze natopile su zastore, majčine suze
napunile su kadu, u majčinim suzama utopila se mačka. Moja
majka je nesretna žena. Njen muž otišao je s drugom. Njezin
svijet se srušio. Tumara ruševinama na Tranxenu, s krinkom od
razmazane maskare, možda ima pokojeg ljubavnika. U petak
navečer, kad stignem vlakom i nakon što ona zatvori trgovinu,
nađemo se u stanu pa zajedno odemo na pizzu. Ona uzima
napolitanu, a ja miješanu; pijemo previše chiantija, konobar često
donosi još salveta da ona može obrisati nos. Ispričam joj kakav mi
je bio tjedan, ona me ne sluša. Priča mi o svome tjednu, koji je
isti kao prethodni: slijed žalosnih nepogoda. Tako započinje ritual
kraja tjedna. Često mi dođe da sve to izbjegnem, da ostanem u
velikom gradu u kojem studiram, da propustim pizzu petkom,
kino subotom, kad je vodim na bljutave komedije, beskrajne
partije Scrabblea nedjeljom, kad između svake riječi potekne sto
suza, pa vrijede trostruko, sve one noći kad ostajem pored njena
uzglavlja dok steže moje ruke poput utopljenika. No to je
moja mama i u oceanu boli koji joj prijeti gubitkom razuma ja sam
joj dva puta tjedno pojas za spašavanje.

81
 Knjige.Club Books

Telefonirala je nešto ranije kako bi mi javila da će malo zakasniti,

mora složiti na police robu koja je stigla. Ali sad je već ponoć, a
ona se nije pojavila.
Naravno da sam telefonirala na sva mjesta na kojima su mi
mogli nešto reći i umiriti me. U pizzeriju, njenu šefu, jedinoj
prijateljici koja je još podnosi. U bolnicu i na policiju. Nitko ništa
ne zna, nitko je nije vidio, nigdje nije registrirana. Upalila sam sve
svjetiljke po stanu. Uhom vrebam dolazak njezina automobila,
savršeno poznajem zvuk motora Autobianchija, čak i noću, čak i
uz tanak pokrivač svježeg snijega koji je prigušio šumove, čak i uz
bubnjanje u mom tijelu. Noge i ruke stežu mi olovni okovi.
Paralizirana sam. Pušim pored telefona - to me sili da dišem.
Imam dogovor s katastrofom, to mi je jasno.

Naglo izjurim. Nisam se dobro obula za snijeg ni dovoljno toplo

obukla za siječanj. Uskačem u svoj Austin, nemam nikakav plan,
samo ću krstariti gradom, ulicu po ulicu, u potrazi za
objašnjenjem. Snijega sad već ima dosta, guste pahulje, nervozne
koliko i ja, poput meteorita sudaraju se s vjetrobranskim staklom.
Grijanje ne radi, ni odleđivanje stakla, ništa ne vidim.
Vozim nespretno, naginjem se nad upravljač poput onih
osamdesetogodišnjaka opasnih po okolinu kojima trubimo na
seoskim cestama. Ne vidim dobro granicu između kolnika i
pločnika, pa često udaram u nevidljive rubnike, snijegom
prekrivene uglove. Grad je pust. U nekim četvrtima još nisu skinuli
božićne ukrase, snijeg upija plave, crvene, neonski blistave lokve,
ali ispranih boja, koje trepere između dvaju zamaha brisača kao u
napuštenom lunaparku, proročanski zloslutnu. Stisak tjeskobe
ne popušta. Čujem kako mi cvokoću zubi, iz usta izlaze oblaci
pare, lijepe se za stakla kao veliki listovi paus-papira. Znam da je
ovo najgora noć u mom životu i da će me zora zateći zauvijek
promijenjenu.
Stižem pred trgovinu i konstatiram jednu činjenicu i jednu
anomaliju: činjenica je da Autobianchi više nije ispred trgovine.

82
 Knjige.Club Books

Anomalija je da svjetla u izlogu nisu ugašena. Gle, baš čudno.

Zaboravila je pogasiti svjetla. Vrata su, međutim, zaključana.
Upravo takva zapažanja nude široko polje nezgodnih
mogućnosti, uvlače nas u beskrajna nagađanja, život nam
pretvaraju u Cluedo. Upravo to je put u ludilo. U tom trenu i
ja poludim, vraćam se u automobil i udarim u rubnik koji mi,
konačno, skrši naplatak i probuši gumu. Automobil sklizne kao,
dlan po novoj, čistoj stranici. Probušila sam gumu. Ne mogu dalje.
I izgubila sam majku.
Gasim motor, izlazim iz automobila i poguram ga s ceste koji
metar dalje da ne smeta prometu. Pahulje mi hlade potiljak,
hvataju mi se za trepavice. Primjećujem da sam u papučama i bez
kaputa, na više od dvadeset minuta hoda do stana, koji više ne
predstavlja nikakvo utočište. Hodam, prestravljena, dršćući, kroz
snijeg koji pada. Vlada savršena tišina, ni moji koraci se ne čuju. Tu
i tamo vide se tragovi koje je Austin ostavio, iz suprotnog smjera,
jedini u snježnom sagu. Stižem kući. Ne osjećam nožne prste, ne
osjećam više ništa. U stanu je sve drugačije, kao da je sve već
zapečaćeno. Šalica za bijelu kavu, neoprana od jutra, ljeska se
poput aveti; trag ruža na rubu je krvavi sedef. Opušci Gitanesa u
pepeljarama kao ostaci Pompeja. Popis za kupovinu koji je mama
rukom zabilježila i ostavila na kuhinjskom stolu izgleda kao
oproštajne pismo. Znam da su to posljednje riječi, posljednje
cigarete, posljednji gutljaj. Samo još moram pričekati da doznam
kako je umrla, moram pričekati da ti predmeti službeno
dobiju status dokaznog materijala, pa ću se riješiti olovne kugle
koja mi stoji u pleksusu.
Pronalazim igraće karte. Pobjeđujem. Pikov as, dama herc,
pikov as, dama herc: Majka, Smrt. Topeći se, kugla iz srca spušta
se prema trbuhu, smješta mi se u jajnicima. Ne očekujem
menstruaciju, ali počinjem krvariti. I dalje pušim, puno, cigaretu
za cigaretom. Noć je poodmakla, ali treba pričekati da se ljudi
probude, otvaranje ureda, rađanje novog jutra. Čekam. Um mi
nije prazan: razmišljam o Austinu kojem će sutra trebati
promijeniti kotač, razmišljam o sastancima koje ću sljedeći tjedan

83
 Knjige.Club Books

morati otkazati, razmišljam: kremacija ili pokop, razmišljam kojim

ću redom morati javiti ljudima, razmišljam o ocu. Razmišljam o
svemu tome. Znam da je više nikad neću vidjeti živu, pitam se
kako to znam.
Nastavak je poznat.
Detalje su prenijeli članci u novinama, zapisnici istrage,
izvještaji iz sudnice.
Moja majka nikad nije napustila trgovinu, suprotno onome
što se moglo pomisliti zato što Autobianchi više nije stajao ispred
nje; umrla je unutra, u stražnjoj prostoriji, gdje se po krvavim
tragovima njenih ruku na zidovima odmah moglo zaključiti da se
radi o ubojstvu.
Bilo je 8 sati kad sam ugledala majčinu krv koja je bljesnula,
već gotovo smeđa, između očica brončano-zelenog pulovera.
Moja pribranost pred majčinim tijelom mnoge je zaprepastila.
Sutradan predvečer, u nedjelju, policija je uhitila ubojicu, koji
je spavao u svom krevetu.

84
 Knjige.Club Books

utorak

Probudio sam se prekasno za posao, tijelo mi je stiskala olovna

potkošulja, usta brnjica od cementa, trbuh mi se u smrdljivim
lokvama razlio po kauču, a mozak mi je bio posvuda osim u
lubanji.
Televizor je i dalje radio - Regionalne vijesti: portret lokalnog
pobjednika u golfu, vremenska prognoza za blagdan svih svetih,
krupni plan s krizantemama. Morao sam nazvati Gilberta. Bio je
pun razumijevanja: „Vidio sam da zadnjih dana nisi sav svoj. Nema
veze za prijepodne, ali ako budeš mogao, bilo bi dobro da dođeš
popodne.” Rekao sam mu da na mene može računati, ali da se
nećemo vidjeti kod Francine, doći ću busom do staklenika u 14
sati. Pitam se zašto sam odlučio da ću popodne ići raditi,
vjerojatno malo iz refleksa poslušnosti, ali sigurno i da ispunim
vrijeme do večeri jer sam još uvijek bio živ, jer sam još uvijek bio u
Nogent-le-Rotrouu i jer je jedna poruka magnetom bila
pričvršćena o moju kožu, kao podsjetnik na vratima frižidera:
„knjižara, utorak, 19 sati”.
Ponovno sam uklonio inkriminirajuće dokaze: sredstvom za
uklanjanje mrlja prošao sam po kauču, Tranxene bacio u kantu za
smeće, odjeću u perilicu. Dvije tablete vitamina C, pasta za zube,
sapun, šampon, još malo paste. Posmrtno uređivanje živog
čovjeka u raspadanju, svadbene pripreme za civilno partnerstvo s
rojem prokletih muha. Želio sam imati nož u džepu i hostiju pod
jezikom. Kad sam sjeo u bus, izgledao sam kao svježe iskovan
krivotvoren novčić.
85
 Knjige.Club Books

*
Gradski staklenici smjestili su se na rubu grada, u industrijskoj
zoni, odmah iza B. Brauna, kemijsko-farmaceutske tvornice
koja proizvodi lijekove za ljude, pse i biljke.
Kad niste izvođač građevinskih radova za bogate
umirovljenike iz pariške odvjetničke komore, ni službenik u
gradskoj upravi, ni nezaposleni lokalac, onda ondje radite.
Tvornica je izvor radnih mjesta za područje grada, kako se to već
kaže, a izvor zagađenja je svakako. Kad zapuše istočnjak, cvijeće
se duri pod plastičnim svodovima, a svi koji rade u staklenicima
maramama prekrivaju nos i usta. Gilbert i dečki upravo su se vratili
s pauze za ručak, pa su uspoređivali smrad B. Brauna s mirisom
zagorjele masti kod Francine - utorkom nudi piletinu s pomfritom.
Posao je još ujutro raspoređen po ekipama, pa me Gilbert nekako
zagonetno pozvao na stranu i urotnički rekao, kao da mi čini
uslugu: „Danas je pravi dan za lipu.”
Danas će, dakle, truplo tog štovanog starca, eutanaziranog
prošle godine pored dvorca Saint-Jean zbog najobičnijeg
nametnika, završiti u sjeckalici, kao piljevina. Srušili su ga, izrezali
na velike trupce, prevezli do staklenika u konvoju koji je bio ravan
nacionalnom ispraćaju i ostavili iza rasadnika s lukovicama da se
osuši. Nakon velike rasprave donesena je odluka u korist
usitnjavanja umjesto spaljivanja. Klade su odonda čekale svoj red
za drobilicu, a Gilbert je meni povjerio zadatak da starog lovca na
gromove pretvorim u strugotine. Dakle, listopadski utorak bit će
dan za prinošenje žrtve.

Natovarili smo drobilicu na viličar, pa sam je odvezao do ostataka

lipe. Priključio sam stroj na generator, stavio zaštitne naočale i
štitnike za uši i prvu cjepanicu stavio u Ijevkast otvor. Oštrica je
šibala kroz čvornato drvo, što je još pojačalo zujanje mojih krilatih
mučiteljica unatoč zaštiti slušalica. Bubnjići su mi izbezumljeno
titrali. Začas sam ubrzao tempo, u lijevak sam pomamno ubacivao
bezbrojne komade stogodišnjeg diva. Izlazni spremnik punio se
mlakim, mirisnim, žutozlatnim prahom. Panj, deblo, grane. Udovi
86
 Knjige.Club Books

koje je crveni pauk, odvratan nametnik, napao, mrvili su se bez

otpora. Oni dijelovi koji su ostali pošteđeni divlje su se opirali
rasprskavajući se u oštro iverje. Masakr je trajao satima. Bio sam
poput velikog svećenika na bakanalijama kore i vlakana,
vodio sam obred usred kaosa pištavih himana, a kad je
posljednja cjepanica prošla kroz lijevak i kad je nastupila zbunjena
tišina, ne znam što mi je došlo.
Obuzet neumoljivim porivom, strgnuo sam sa sebe naočale,
slušalice, jaknu, trenirku, cipele, čarape, gaće. Sve, do gola sam se
skinuo. I ondje, iza staklenika u dnu, gdje su me od pogleda štitile
stotine metara neprozirne cerade, prekoračio sam rub velikog
spremnika i uronio u pročišćavajuće opiljke stare lipe koju sam
pretvorio u prah. Krstionica. Iskupljujuće pranje. Toplina
maternice. Miris je istovremeno bio i opor i sladak. Namakao sam
se u mudrosti drveća i spokoju svijeta. Zlatna prašina klizila mi je
niz slabine u ritmu disanja. Muhe su utihnule, ni o čemu nisam
razmišljao. Nije bilo riđe punđe grimizne krvi zelenih novčanica
crnih misli iskričavog smijeha. Nije bilo spola dobi prošlosti
budućnosti. Bilo mi je dovoljno to što sam se rađao.

Ni tada nisam umro. Glasovi kolega koji su se pozdravljali na

odlasku razbili su čaroliju. Brzo sam iskočio iz kupke i navukao
odjeću zadržavajući na koži, zaostao među dlačicama, jantarni
prah koji me malo grebuckao. Prekrio sam spremnik zaštitnom
ceradom, vratio drobilicu na njeno mjesto i spomenuo Gilbertu da
nam je stara lipa darovala, onako od oka, malča za nekih pedeset
kvadratnih metara.

Nisam mu rekao da je meni darovala prostor za oporavak, pravo

prostranstvo.

87
 Knjige.Club Books

Uvjeren sam, naime, da nijedan čovjek

nikada potpuno ne razumije vlastita lukava
izmicanja, kojima nastoji izbjeći strašnoj
sjeni spoznaje samoga sebe.

Joseph CONRAD
Lord Jim6

6
Joseph Conrad, Lord Jim / Srce tame, prev. Tin Ujević, Liber, Zagreb, 1981.,
str. 75 (op. prev.).

88
Knjige.Club Books

89
 Knjige.Club Books

U svakom slučaju, Ema je tada

zakoračila u roman svog života, u ono
što doista čini roman, onaj prostor
u kojem se posvemašnje prijateljstvo
ljudi, životinja i cvijeća, njihova
čudesna povezanost, naglo otvara
prema složenom pitanju zla.

Claudie HUNZIGER
Živjele su od nade

90
 Knjige.Club Books

Na kolodvoru Montparnasse jedna žena podiže pogled, ima

zelene oči i podočnjake, prema panou s rasporedom vlakova.
Uranila je, kao i obično, i njezin vlak još nije najavljen. Kao i obično,
žali za pola sata izgubljenog vremena. Prilazi snack baru koji je
najbliži izlazu, uzima preskupu kavu u papirnatoj čaši koja peče za
prste i izlazi pred kolodvor popušiti posljednju cigaretu prije puta.
Danas, ne pada kiša, na sreću, tako da je pošteđena opasnog
rukovanja čašom, opuškom i kišobranom u isto vrijeme; jer nema
tri ruke, ni osobnu asistenticu, ni tjelohranitelja, a ni volje. Kovčeg
joj je lagan: vraća se za dvadeset četiri sata, samo nakratko, tek
da promijeni stvari u torbi prije nego što u četvrtak otputuje u
sljedeći grad. Koji ono? Njezin izdavač dogovorio joj je
promotivnu turneju s novom knjigom, objavljenom krajem ljeta, a
koja, prema rezultatima prodaje, suprotno svim očekivanjima,
prerasta u bestseler. Od početka rujna krstari Francuskom na
poziv knjižara ili organizatora velikih prodajnih sajmova, pa se
počinje pomalo gubiti u planu putovanja. Noću je u snovima
mori sintetički glas SNCF-a7, neki dan došla je na kolodvor
u Lyonu, a njezin vlak polazio je s kolodvora u Bercyju, i redovito
zaboravlja četkicu za zube, ili četku za kosu, ili svoj lijek, ili punjač
za mobitel.

„Niste li Vi prošloga četvrtka bili na televiziji?”

7
Fr. Société nationale des chemins de fer français - Francuske željeznice (op.
prev.).

91
 Knjige.Club Books

Prišao joj je jedan pušač, čestita joj na dojmljivu nastupu u vrlo

popularnoj književnoj emisiji i jasno je kako namjerava nastaviti
konverzaciju u prisnom tonu, kao znalac.
„Unatoč temi, jako želim pročitati Vašu knjigu. Hoćete zapaliti
još jednu?”
Žena odbija, posluživši se skorim polaskom vlaka kao
isprikom, baca čašu u koš s oznakom „za recikliranje”, grabi
kovčeg, probija se u predvorje kolodvora, krivuda između
putnika, uz raštimane zvuke mazurke koju je svirala kad je bila
djevojčica, i ne može odlučiti predstavlja li odluka vlasti da se u
predvorja kolodvora postave pijanina kineskog proizvođača čisto
političko licemjerje ili istinski demokratski idealizam.
Digitalni pano prenosi joj informacije: pronalazi svoj peron,
pronalazi svoje mjesto. Karta vrijedi samo za danas i samo za ovaj
vlak, ne treba pretjerivati s troškovima. Sjedalo uz prozor. Sjeda,
izvodi malu automatiziranu predstavu tjedne putnice: iz torbe
vadi ozbiljnu knjigu i olovku za bilješke; spušta pomoćni stolić i
odlaže računalo jer se nada da će dovršiti četvrto poglavlje svoje
nove knjige; pored njega stavlja ključne predmete: ruž za
usne, pudrijeru, naočale za čitanje.
Potom se valja pristojno obratiti susjedi koja sjedi do nje i
dogovoriti se oko razgraničenja teritorija, tako što će spustiti
naslon za ruke u sredini, i oko namještanja zastora. Sada je 16.40,
listopad je sunčan, vlak se kreće u smjeru zapada i niska svjetlost
uskoro će zabljesnuti ekrane, stranice, polja u križaljci u koju je
zadubljena susjeda. KRIVOTVORENJE trinaest slova =
FALSIFICIRANJE. Susjeda je zablokirala, ali žena se suzdržava da
joj ne prišapne odgovor; riješila bi križaljku u tri minute kad bi joj
se dalo zapodjenuti razgovor. Ne želi započeti novo poznanstvo.
Komplicirano je to sada, s nepoznatima.
Postoje oni koji je poznaju: rodbina, prijatelji, čitatelji; oni
koji znaju što je preživjela, kakvu tragediju; i oni koji ne znaju. Kad
dođe do naizgled banalnog pitanja: „A Vi? Imate li djece?”, ljudi
nisu spremni na njen odgovor. Dok zure u nju, u njihovim očima
tako razrogačenima od užasa da se u njima može ogledati, ona
92
 Knjige.Club Books

vidi nekoga koga ne poznaje i tko izaziva strah, nekoga tko zna
ono što nitko ne želi znati.
Zato, koliko god je to moguće, izbjegava nova poznanstva.

Otvara računalo prisiljavajući se da ne pogledava prema

stranicama s Gimnastikom za mozak, na kojima njezina susjeda ne
može pronaći rješenje za GLAZBENA JADIKOVKA sedam slova =
LAMENTO. Dok čeka umirujući zvuk pokretanja sustava, okreće
glavu prema prozoru, nos joj je uvećan i pomaknut prema obrazu,
u smjeru vožnje, lice izobličeno, išarano promjenama u krajoliku,
poput cinične grimase njene unutarnje opustošenosti.
Istovremeno se začulo kling iz njena i šest drugih računala u
vagonu, solidarnih i poslušno sinkroniziranih. Otvara dokument
na kojem radi i čita retke koje je napisala posljednjih sati. Pomiče
stranicu ili dvije, ovdje-ondje ponešto ispravlja.
Podiže glavu, gleda u strop, zadržava dah, onda se ponovno
naginje nad tipkovnicu i piše: on misli žena žuč ševa mulj / ja mislim
žena vila cvijet svečanost.
Osjeća kako susjedin pogled neprestano šeće od križaljke do
zaslona računala, dekoncentriran, izgubljen u labirintu raskašenih
riječi, naviruje se prema istini koju jezik po kojem prtlja vrhom
olovke nije u stanju prizvati, odjednom se odluči za gumicu,
uzrujano obriše KAJANJE, prekratko za deset polja za
POKAJANJE. Žena, koja također virka, pomisli GRIZODUŠJE, pa
ISKUPLJENJE premda ima devet slova i jasno joj je koliko su
pojmovi proturječni. Dvije žene zatekle su jedna drugu u
navirivanju, neugodno im je, ulovljene su na djelu. Jedna ostavlja
olovku, druga miš. Naslanjaju se istovremeno, kao da su
najednom postale saveznice povezane spolom, unatoč
pregolemim razlikama.
Svjetlost u tihom vagonu postaje smećkasta, lica poprimaju
boju nedopečenih vafla, u kombinaciji zlatnih sunčanih niti i
blijedih četvorina koje isijavaju zasloni. Povremeno odjekne usklik
nekog djeteta koje gleda crtić ili je zaradilo deveti život u

93
 Knjige.Club Books

videoigrici. Svaki put dijete uzvikne: „Mama, mama!” kako bi

dobilo utjehu ili pohvalu, suza klizi niz ženino lice, a ona se
prepušta tužnom drijemežu kao i njezina susjeda - dva tijela kreću
se prema zapadu brzinom od 260 kilometara na sat, četiri dojke
besramno poskakuju od trešnje TGV-a.
Budi se na kolodvoru u Le Mansu, usta su joj suha i zbunjena
je. Tamni zaslon računala u stanju mirovanja odražava njeno lice,
koje joj izgleda poput lica sablasti. Odrazi doista nisu nimalo
laskavi. Dlanovima dugo prekriva kapke, prisiljava se na nekoliko
dubokih udaha, potom otpija vodu dugim gutljajima.
Lijevo do nje susjeda još spava. Tiho dohvati olovku odloženu
na križaljci, i dalje neriješenoj, i bilježi na poleđini svoje karte za
vlak - to su oni na brzinu nažvrljani podsjetnici kojih se prekasno
sjetimo, kad su već završili u smeću: San u vlaku za Nogent-le-
Rotrou: prekooceanski brod - brodolom - crni ocean - iscrpljeno
plivam u brončanozelenoj haljini svoje majke - Moje dijete, golo,
pluta okomito - njezine bijele i teške dojke (sedefaste su plutaše
koje mi spašavaju život.
Vraća olovku na susjedin stolić ne popunivši deset praznih
kućica za MITOLOŠKO POLJE = ASFODELSKO. Sjeća se da je
njezina kći govorila da raj sigurno izgleda kao livada posuta žutim
cvjetićima, kakve je često viđala u Miyazakijevim crtanim
filmovima. Ona sada luta beskrajnom ravnicom punom sitnih
bijelih cvjetova, poput Homerovih asfodela u njegovu pjevanju o
podzemnom svijetu.
Preostalo je još četrdeset minuta putovanja. S druge strane
prozora taman krajolik prepolovljen je širokim potezom
krvavocrvenog kista iznad obzora. Sumrak se spušta na ljudska
srca. Noć po zimskom računanju vremena prerano pada, širi se, u
doba kad svi osjećaju da i dalje moraju ostati na nogama,
uspravni.
Ženini prsti miruju iznad tipkovnice, spremni su nastaviti
tekst, ali onda odustaje, kao da ju je obeshrabrila neka
ponavljajuća pogreška. Hvata se za zglavke i lagano ih masira,
potom bradu naslanja između dlanova, kao u školjku. Tako je
94
 Knjige.Club Books

prikazuje i fotografija koju je njezin urednik odabrao za slanje

medijima. Kaže da mu se na slici sviđa njezin pogled, neizmjerno
spokojan: zeleno jezero okruženo ostacima nepogode, no
svjetluca fosforescentnom pjenom u iznenađenju što je ostalo
živo. To baš i nije ono što ona vidi, ali misli da je fotografija dobra.
Do trenutka kad vlak uđe u stanicu nije nimalo poodmakla ni
s romanom koji čita ni s onim koji piše.
Susjeda sprema svoj časopis, a ni s križaljkom situacija nije
ništa bolja. KRAJ PUTOVANJA od devet slova = ODREDIŠTE.
Nogent-le-Retrou. Posljednja stanica, svi silaze. Svi se pripremaju
za napuštanje putničkog mjehurića od sapunice koji je poslužio
kao izgovor za sanjarenje, za malo vremena ni za što.
Uz niz klingova računala se gase jedno za drugim. Svaka stvar
ide u svoj etui, zvuk potezanja patentnih zatvarača čuje se u
kanonu.
Žena popravlja šminku dok putnici kojima se najviše žuri već
stoje između sjedala, a kondukter najavljuje polaske vlakova. Svi
se vraćaju prema istoku: idu za Le Mans, Chartres, Pariz. Nogent-
le-Rotrou je ćorsokak. Nije dobra polazna točka za daleku
plovidbu. Za put do oceana i za osvajanje zapada, molimo vas da
se vratite jedno polje unatrag i nastavite iz Le Mansa. „Nogent-le-
Rotrou,” pomisli žena, „dobro se rimuje s eto me u brlogu.”
Koračajući peronom, žena se pokušava sjetiti imena knjižara
koji je treba dočekati u predvorju. Cédric? Cyrille? Za promjenu se
radi o muškarcu, to je činjenica koju vrijedi istaknuti. Pita se je li
na ovaj književni susret uspio privući i neke pripadnike svog spola.
U devet od deset slučajeva obraća se isključivo ženskoj publici,
razgovor s njom također vodi žena, održava se na odjelu
s knjigama „Kreativni hobiji za djecu”, na kojem samo razmaknu
police na kotačima, koje su postale neizbježna investicija
potaknuta čestim bolovanjima zbog križobolje zaposlenica koje
posao nisu nužno dobile zahvaljujući svojim sposobnostima
prenošenja teških predmeta.

95
 Knjige.Club Books

Cyrille je odmah prepoznaje i prilazi joj sa širokim osmijehom

na tinejdžerski mladu licu, graciozan je, samo što ne zapleše u
crvenim tenisicama. Po toj ugodnoj fizionomiji žena zaključuje da
će knjižar bez problema shvatiti da ona mora svratiti u kafić na
čašu bijelog vina prije nastupa. Nakon što su razmijenili
uobičajene pozdrave, žena sjeda u Cyrilleov Clio.
„Vaša me knjiga potresla. Ne znam hoće li večeras doći puno
ljudi jer ta tema plaši, ali siguran sam da će razgovor biti vrlo
zanimljiv. Ljudi se dive Vašoj snazi, čude se Vašem humoru,
energiji. Mnogima je teško razumjeti to što niste ogorčeni i ne
zamjerate medicinskom osoblju. Vjerujem da će Vas mnogi
upravo o tome pitati.”
„Da, to mi pitanje redovito postavljaju. Nekima je čak
sumnjivo kako to da nisam išla na sud, kao da sam loša postumna
majka. Teško je objasniti ljudima da bi za mene potraga za
krivcem imala upravo suprotan učinak i da bi okaljala uspomenu
na moju kćer. Oni bi radije da sam se upustila u bjesomučno
parničenje, nedostojno, bez kraja, pod vodstvom vojske
stručnjaka i odvjetnika. No meni se čini da bi takav postupak
stao između znakova koje mi moja kći šalje i iskrenosti mojih
napora da ih odgonetnem. Učinio bi neprozirnom čudesnu i krhku
koprenu koju iz dana u dan tkam u sjećanje na našu bliskost. To je
jedina stvar koja ostaje, koja odolijeva i traje nakon nestanka.”
Na trenutak je ušutjela, dok pored automobilskih prozora
promiču beznačajna predgrađa jednog posve obična,
predvidljivog grada, u čijem su se okrilju, međutim, nalazili brojni
domovi i u njima, sada je to znala, neočekivane i nevjerojatne
priče. Nastavila je:
„I ta stvar, možda je to ljubav. A ljubav koju je prekinula
nepravedna smrt ne može se tek tako povratiti odštetom u novcu
ili zatvorskom kaznom. Ne postoji ekonomija oprosta. Derrida
kaže da je oprost mogućnost nemogućeg, da je to aporija. Šteta
što je to tako komplicirana riječ, tako odbojna, tako... grčka!
Ona označava neku vrstu slijepe ulice. Ali Vi ste knjižar, Vi to
sasvim sigurno znate. Istu stvar osjetila sam prilikom majčine
96
 Knjige.Club Books

smrti, prije trideset godina. Tako da... njezin ubojica ili medicinska
sestra koja je pogrešno procijenila ozbiljnost stanja moje kćeri, ti
ljudi, njihova savjest, nisu važni. Meni je posve svejedno žive li oni
bezbrižno ili obuzeti kajanjem. Boli me briga. Na neki način
oni više ni ne postoje.”
„A pretpostavljam da ste spremni i na one koji će htjeti
doznati i nešto više o događaju koji je Vašu majku koštao života?”
„Da da, ne brinite se. To su gnjavatori, provokatori. Najčešće
se radi o vrlo ograničenim ljudima koji funkcioniraju po binarnom
principu: krvnik/žrtva, kriv/ nevin, krivica/kazna. Pokušavam ih
uputiti prema trećoj mogućnosti. To je iskorak, kao trodobna
mjera u valceru, koja pomalo hramlje. Govorim im o
cvijeću, plesu, beskorisnim stvarima, neodređenima, sićušnima,
bezimenima, o svemu što prekida ujednačen ritam života koji je
zamišljen poput vojne koračnice. Na površinu svakodnevice
pokušavam izvući zagonetke koje junački i nepokolebljivo
prebivaju u neistraženom podzemlju ljudskoga roda. Koji put
malo blebećem i fantaziram, tako da sigurno misle da sam
zanesena čudakinja. Teško me mogu razumjeti jer menije
mržnja posve strana. Na trenutke to zna biti nezgodno.”
„U svakom slučaju, u Nogentu su mnogi pročitali Vašu knjigu
i uvijek će im Vaša kći biti u mislima.”
„To je lijepo, hvala Vam.”

Zaustavljaju se na Trgu Saint-Pol, na kojem ulične svjetiljke

prosipaju zlatnožute stošce svjetla na vrijesak i krizanteme koje je
gradska vlast dala posaditi u velike zemljane tegle raspoređene
po šetalištu. Žena pomisli na grob svoje kćeri. Kad se vrati kući,
otići će do groblja staviti u zemlju lukovice zumbula i sunovrata
koje je iskopala koncem proljeća, a koje u sanduku u podrumu
čekaju da ih se ponovno posadi, pa da procvjetaju mrtvome
djetetu, u siječnju, njoj trećem po redu.

97
 Knjige.Club Books

Cvjećar se sprema zatvoriti cvjećarnicu na trgu i unosi tegle s

istim jesenskim cvijećem. Botanika mrtvih. Drugi je blagdan svih
svetih po redu.

U kavani barmen im poslužuje čašu muscadeta i pivo. Spretnost s

kojom se oboje smješta na visoke stolice učvršćuje novonastalo
savezništvo; oni koji su navikli sjediti za šankom prepoznaju se
međusobno.
„Poznajete Nogent-le-Rotrou?”
„Ne, prvi sam put ovdje.”
„Nećete imati vremena obići grad, ali ne propuštate previše.
Ovo je malen grad.”
„Pomalo rupa?”
„Upravo to! Tako nekako ispada...”

Čaše su im se kucnule pozdravljajući završetak banalne

konverzacije.
Cyrille objašnjava kako je knjižaru preuzeo prije dvije godine
spasivši je da ne postane podružnica banke ili trgovina mobitela
jer takva joj je sudbina prijetila zbog odlaska njezinih vlasnika u
mirovinu. Izgledao je kao Tintin, ali zbog načina na koji je
živopisno pričao o procesu preuzimanja radnje Cyrille kao da je
uskočio u kostime Zorra, Robina Hooda ili Don Quijotea, junaka iz
sjene koji se do posljednjeg daha bore protiv grabežljivaca iz
multinacionalnih korporacija. Kad je konačno izvojevao pobjedu,
ponosno je izvjesio zastavu nad kraljevstvom starih plastičnih
omota za školske udžbenike, kartonskih kutija s vježbenicama i
pripremnim testovima za maturu iz prošlog stoljeća i gomilom
kutija sa spajalicama, klamericama, kopčama za kuverte,
čavlićima, žigovima i raznim blokovima.
Ipak se na prašnjavim stolovima zatekla i pokoja knjiga, djela
o mušičarenju ili planinarskim stazama u Percheu kao i jeftini
romani za putovanja, ljubići, krimići. A nad svim tim ustrajno
je bdjela tvrđava od paučine kao i nekoliko miševa.
98
 Knjige.Club Books

Žena se razveselila: nije jedina čudakinja u ovoj kavani. Rado

bi ispila još čašu ili dvije u društvu ovakve razgovorljive i hrabre
mladosti.

„Znate, sve to mogu zahvaliti nasljedstvu koje sam želio potrošiti.

Roditelji su mi prije tri godine poginuli u avionskoj nesreći. U trenu
sam ostao bez njih, bio je to okrutan i krvav gubitak, na takav
nestanak čovjek nije spreman, znam i ja kako je to. Djelomice je i
to razlog što sam Vas pozvao.”
Cyrilleovo lice, inače tako izražajno, kao da ga oživljava
neumorna olovka strip crtača, naglo se umiri, uz izmučen izraz
zimskog ništa vila. Ušutjeli su.
Onda Cyrille daje znak za polazak stavljajući novčanicu na
šank, mahne gazdi, a pri izlasku propusti ženu ispred sebe,
galantan je on momak u crvenim tenisicama. Sag posut
komadićima srca odmata se ispod dvaju pari neutješnih cipela
dok u tišini koračaju prema hotelu. To je doba kad zvuk kovčega
na kotače, pojačan asfaltom, doseže decibele katedralnih zvona,
nadglasava čak i štropot rolo vrata koja se spuštaju preko izloga
ili buku osamljenog motora koji marljivog radnika, zalutala u
listopadsko predvečerje, vraća njegovu domu.
Ulične svjetiljke sjaju svjetlošću iz nekog drugog vremena,
narančasto-crvenom, LED i acetilen još je nisu pretvorili u kirurški
bijelu, kao na velikim modernim avenijama, u tvornicama ili
klaonicama. Povjetarac miriše gotovo slatko. Žena iznenada
osjeti silnu želju za samoćom. Da, kad bi mogla malo ostati sama
u hotelskoj sobi, nada se da je dovoljno visoke kategorije da ima
kuhalo za vodu, tako da može napraviti juhu iz vrećice koju uvijek
nosi sa sobom za zlu ne trebalo. Nerijetko je na gostovanjima
morala otići u krevet praznoga trbuha, zbog škrtosti organizatora
ili proždrljivosti njihovih gostiju. U Hotelu Lion d’or za
nekoliko minuta riješili su pitanje sobe, prtljage, noćnog koda za
ulazak u hotel i vremena doručka. Zatim autorica i knjižar kreću
prema knjižari, posve u blizini.

99
 Knjige.Club Books

*
„Jedna srednjoškolka vodi brigu o knjižari dok sam ja s Vama.
Draga klinka, ondje je odradila praksu u prvom srednje, još kod
starih vlasnika. Svidjelo joj se. Tako da povremeno radi. Mislim da
je sasvim slučajno završila među knjigama. Zove se Jennyfer.
Malo rastrzana tinejdžerica: iz vrlo skromne sredine, rastavljeni
roditelji... Dođe mi u ispomoć kad treba. Meni to puno znači,
a njoj dobro dođe promjena i malo si popravi džeparac. Dao sam
joj Vašu knjigu. Ne znam je li ju pročitala. Ponekad me podsjeti na
Vašu kćer, samo sa smeđom kosom. Ne znam kakva je bila Vaša
kći, ali zamišljam je kao smeđokosu Jennyfer. Oprostite.
Nespretno sam to rekao. Nadam se da Vas nisam povrijedio.
Evo nas. Dobro došli u knjižaru Na kraju svijeta.
Jennyfer, da te upoznam s našom gošćom.”

Ispod znaka s nazivom knjižare, jedinog u cijeloj četvrti koji je još

osvijetljen, gust oblak dima uvija se u sjaju volframa: Jennyfer
puši. Poteže iz čika kao neustrašiv vojnik koji je iskoračio iz rova.
Takav dojam barem ostavlja na ženu koja joj se približava,
lagano omamljena i s čudnim grčem u želucu, dok u polumraku
pokušava razabrati djevojčine crte, u potrazi za sličnošću koju je
Cyrille spomenuo, ali ne uspijeva pronaći ništa osim općenitu
ženskost onih lica koja su još zadržala oblinu, kao u nadurenih
djevojčica, dok u isto vrijeme donja čeljust, konačno popunjena
svim zubima, nastoji što više istaknuti konture. Takva lica,
uokvirena plavim ili smeđim kosama, dovoljna su da joj se stegne
srce jer predstavljaju nagovještaj onoga što nikad neće vidjeti
dovršeno na licu svoje kćeri.
Žene se pozdrave. Nakon trenutka oklijevanja, vođene
savršenom intuicijom, odluče se za rukovanje umjesto za
poljubac u obraz, kao što bi učinile da su rođakinje.
U 18.50 Cyrille ih uvodi u knjižaru gdje nekoliko ljudi već sjedi
na plastičnim stolicama. Isključivo žene, zaključuje gošća, nije
iznenađena. Knjižar je vodi do stola s naslaganim primjercima

100
 Knjige.Club Books

njezine knjige, velikom čašom vode, kemijskom olovkom s

logotipom lokalne tvornice lijekova i prekrasnim buketom: tri
okrugle glave bljedoplavih hortenzija ispranih jesenskom kišom i
sve kraćim danima, jedna kupolasta zlatnosmeđa krizantema,
nekoliko gizdavih cofova purpurnih dalija, ocvala gospina trava s
tamnim bobama i nekoliko odvažno umetnutih grana čije je lišće
prošaralo crvenilo. Buket stoji u prerezanoj boci mineralne vode,
kroz plastiku se nazire već lagano zelenkasta tekućina s mutnom
pjenom pri vrhu. Dok Jennyfer preuzima njene stvari, žena
primjećuje neukusan kontrast između improvizirane vaze od
prljave plastike i raskošne jesenske kompozicije.
„Moj tata radi u Odsjeku za zelene površine. On je složio
buket. Sve je pokupio iz staklenika i iz parkova. Reciklira sve što
ide u kontejner ili u kompost. Ne voli bez veze bacati. I želio nas
je razveseliti, dati svoj doprinos.”
„Doći će večeras?”
„Ma ne, neće. Njega knjige ne zanimaju. Ali zna da je meni ovo
važno. Stavit ću sve Vaše stvari odostraga u prostoriju, dobro?”
Žena sjeda na za nju predviđeno mjesto dok se i zakasnjela
publika smješta. Već ima želju za cigaretom, za još jednom čašom
bijelog vina. Sat vremena govorit će o mrtvima, o njihovu plesu, o
sarabandi koju izvode zajedno sa živima, njihove stroboskopske
sjene ocrtavaju se na zidovima naše svijesti, kao pomoćno srce
koje udara u ritmu njihove odsutnosti, u kutiji beskrajne noći.
Govorit će o počastima za koje mislimo da od nas očekuju, a koje
plaćamo gradnjom mauzoleja, cvijećem, exvotima, molitvama,
komemoracijama, fetišima, depresivnim epizodama. Reći će da
sve to ništa ne vrijedi. Da je danak koji traže mnogo manji,
dovoljno je nekoliko suza, nezaustavljivih, iznenadnih kao bljesak
munje. Kaže da ih treba prihvatiti, ne treba ih skrivati ni zadržavati
jer utjeha je kad se u njima možemo okupati. Spominje jedan mišić
koji se u njoj formirao, mišić koji se nigdje ne spominje, nastao od
atoma gubitka i boli, a funkcionira nezavisno od svega ostaloga;
kao nadzemno pulsiranje koje nas sili da ostanemo dio slobodnog
i snažnog svijeta, lišenog niskih čuvstava, predanog visinama,
101
 Knjige.Club Books

napojenog svjetlošću uhvaćenom u treperavim kovitlacima naših

zanosa. Ona, naravno, prepoznaje blizinu ludila i poznata joj je
taština znanosti u vezi sa svim time. Govori bez bilješki; ako
joj uzmanjka inspiracije, okrene glavu prema jesenskom cvijeću.
Udiše miris male družine na samrti i grobovi opet progovaraju,
kao vesele brbljave mandragore.
U prvo vrijeme publika je zatečena, zgranuta, nijema,
nevidljiva, onda konačno živne. Tijela spopada smijeh, počinju se
vrpoljiti, negodovati, crvenjeti se, frktati.
Začuju se pitanja. Kako to da ne osjeća mržnju? Da nema želju
za osvetom? Može li oprostiti? Vjeruje li u Boga?
Nekoliko ljudi ode. Pa što ti umjetnici sebi umišljaju? Kako
samo ljudima daju govoriti takve gluposti?
Autorica drži smjer, prati svoj kompas čiji je sjever označen
velikim Ž, kao Život, a Cyrille, čija se Dobrohotnost također bilježi
velikim slovom, konačno intervenira:
„Dobro. A sada bismo završili. Autorica će vam rado potpisati
knjigu. Molim vas da s odabranim primjerkom prije potpisivanja
dođete do blagajne. A razgovor možemo nastaviti uz piće kojim
vas časti knjižara Na kraju svijeta.”

Ispred malog stola formirao se poslušan red. Cyrille pred ženu

stavlja čašu s bijelim vinom natočenim iz kartona, koji je Jennyfer
iznijela skupa s posudicama čipsa i kikirikija.

102
 Knjige.Club Books

Ne znamo koliko već dugo onaj koga poznajemo kao gradskog

vrtlara u Nogent-le-Rotrouu stoji u prostoriji. Ne znamo je li
upravo stigao ili je prisustvovao razgovoru između autorice i
publike.
Nosi klasične traperice, bijelu košulju ispod crnog sakoa koji
mu tako kruto stoji da bi se moglo pomisliti kako je danas kupljen,
možda u onom starom butiku s muškom odjećom čiji vlasnici sve
rasprodaju jer i oni odlaze u mirovinu. Svježe podšišani zalisci
lijepo mu uokviruju lice, koje je, odmah se primjećuje,
nedavno obrijano i uređeno. Koža mu lagano sjaji od hidratantne
kreme, kosa je ukroćena gelom tako da mu pramen filmski pada
preko oka, ruke je gurnuo u džepove sakoa staromodnog kroja,
lagano se naslanja na nišu u zidu, što cjelini daje notu nehajnosti.
Samo što uopće ne diše, a zadržavanje daha kvari
kompoziciju. Donja čeljust svako malo krivi se u nekontroliranu
grču, oči mu se šire kao da pokušava razumjeti strani jezik, noga
neprimjetno podrhtava, kao da smo u kazalištu, a glumac je
nepripremljen, njegova trema očita i na gledatelja prenosi osjećaj
nelagode zbog moguće katastrofe.
U svojoj nijemoj ulozi, nadohvat razgovora u kojima ne
sudjeluje, muškarac promatra do prije koji dan nezamislivu scenu:
u knjižari je, on koji nikad ne čita, gleda kćer ubijene žene koja,
kao na traci, potpisuje knjigu posvećenu svome djetetu koje je
ubio mikrob. U prvom slučaju, mikrob je bio on.

103
 Knjige.Club Books

Hortenzije, dalije i krizanteme guraju se u plastičnoj boci.

Prepoznaje gradski uzgoj. Naslućuje da se Gilbert pobrinuo za
dekoraciju; odjednom mu Gilbert strahovito nedostaje, njegova
trbušina i gadan dah, njegovo zarazno dobro raspoloženje,
njegova neizlječiva ljubav prema vincu, njegova tako očita
pripadnost ljudskome rodu. Buket, čije eksplozivno crvenilo
dodatno ističe bljedilo žene za stolom, stegnuo mu je grlo poput
bršljanovih vriježa. Držeći se ukočeno, napravi nekoliko koraka
naprijed i stane u red, s jasnom svrhom.
Jennyfer najednom iskrsne, glasno ga cmokne u obraz i ugura
se u red između njega i debele gospođe:
„Otkud ti ovdje? Čudno mi te vidjeti u knjižari! Pustiš me
naprijed? Htjela bih da mi nešto napiše.”
Vrtlar korakne unazad i prepusti joj mjesto u redu.
„Hvala, super si. Ženska mi je jako draga. Jesi je vidio na telki?
Čovječe, koja je ona faca. Sa svim tim što je doživjela...”
Onaj kojeg mlada knjižarska vježbenica poznaje samo kao
očeva kolegu iz džepa na prsima jakne izvlači primjerak knjige,
grozno oštećen, gotovo probušenih korica, kao da su je štakori
načeli ili kao da je zaustavila metak.
„I ja bih htio da mi se potpiše.”
„Zbilja? Pročitao si knjigu? Daj nemoj!... Ti u potaji čitaš?
Smijem reći tati ili je to tajna? Ma ne, zezam se... Jesi je slušao dok
je govorila?... Kad samo pomislim da je njezina kći bila stara kao
ja...”
Jennyferin pogled odluta do jesenskog buketa:
„Jesi vidio? Stari nam je donio cvijeće... To je njegov način da
sudjeluje. Mislim da mu je drago što povremeno ovdje radim.
Onda je mirniji. Uvijek ga je strah da se ne prokurvam!... Baš lijepo
od tebe da si u nedjelju došao na moj nastup...”

Mala sva blista. Važna je, među odraslima je koji je prihvaćaju kao
svoju; obukla je zgodnu haljinu u kojoj izgleda starija taman koliko
treba, oči joj sjaje kao dva moćna fara na crnoj vrpci puste
104
 Knjige.Club Books

autoceste. Ona je Blistava Adolescentica, u onim prolaznim

trenucima kada osjećamo kako nam se uzde budućnosti s
nasladom ovijaju oko zglavaka, pa onda nekoliko kilometara
sami upravljamo plamtećim i neuništivim kolima.
Vrtlar više ne sluša djevojčino oduševljeno brbljanje. Slijedi
red koji klizi kao kamera u pokretu, minute odmiču.

Žena je koncentrirana na čitatelje, podiže prema njima šiljastu

bradu. Punđa malo gubi na visini, skliznula je zbog umora koji je
počinje hvatati, ali ništa ne pokazuje, svakome se posveti. Uzima
vremena koliko je potrebno, strpljivo sluša, s olovkom u zraku,
zatim na predlistu ispisuje duge retke stišćući malo slova prema
kraju posvete kako bi bila sigurna da će joj sve stati. Potom
glasno sklapa knjigu i pruža je, poput dara, poput tajne,
poput otrova, svojoj sugovornici završavajući tako razgovor prije
nego što pogled svojih zelenih očiju uperi u oči sljedeće čitateljice
koja će - naravno, i ona - pričati o svom Baptisteu ili o svojoj
Mathilde koji su izbačeni iz scenarija prije nego što su uopće mogli
zaigrati nekakvu ulogu.
Kamera klizi i nepovratno smanjuje razmak između dvaju
likova.
Muškarac još uvijek stoji u redu, posljednji je. Mehanički se
kreće prema naprijed. Polagano pomicanje stopala podsjeća ga
na neke druge redove, u središnjem crkvenom prolazu dok čeka
hostiju, duž zida u kantini dok čeka porciju pirea, u hodnicima
suda dok čeka presudu, u zatvorskim hodnicima dok čeka svoj red
za tuširanje.
Prije njega ostale su samo još debela gospođa i Jennyfer.
Kamera još više usporava. Knjižara se malo-pomalo prazni.
Cyrille razgovara s grupicom redovitih posjetitelja dok jedna
odana čitateljica skuplja prazne plastične čaše kako bi ih bacila u
koš. Debela gospođa konačno se odvaja od stolića stišćući na
grudi plavu knjigu s posvetom.

105
 Knjige.Club Books

Vidljivo je ganuta, htjela bi otići, ali njezin muž još razgovara s

ljudima. On ionako nikad ne želi razgovarati o Laëticiji. Stoga se
pridružuje ljubaznoj volonterki i pomaže u pospremanju, slaganju
stolica, prebacivanju ostataka čipsa u manju posudicu,
brisanju stola za posluživanje, da se nečim zaposli, utekne valu čiji
nailazak predosjeća, njegova siva pjena toliko ju je puta lišila sna i
gurnula, skrivećke, noću, u stare foto-albume nad kojima jeca sve
do jutra, pritišćući na usta, da je nitko ne čuje, ovratnik spavaćice.
Jennyfer upravo prilazi autorici i pruža joj svoj primjerak na
potpis.
Kad se odmakne, bit će red na njega.
Muhe se kao lude zalijeću u prljavo staklo ronilačke kacige
koju nosi već pet dana, u stanju su udarati dok se ne rasprsne.

106
 Knjige.Club Books

U tom trenu, oko 22.30, Gilbert je ušao u knjižaru, došao je po

Jennyfer da je vrati kući, njenoj majci.

Odmah je opazio svoju kćer.

Nagnuta preko stola, grlila je gospođu s punđom, pa je Gilbert
zaključio da je to famozna autorica kojom mu je već nekoliko
dana punila uši. Zagrljaj dviju žena bio je ozbiljan, unatoč
neudobnom položaju, čak pomalo grotesknom, zbog ploče stola
koja im je razdvajala prsa i zdjelice. Izgledalo je kao da su
slijepljene, sijamske blizanke, pomiješanih kosa, riđih i smeđih,
isprepletenih poput materijala u nekom gnijezdu. Vidio je zatim
kako je žena polako popustila stisak, odmaknula glavu kako bi je
pogledala u lice, polako podigla dlan pa njime kao školjkom
obuhvatila djevojčinu bradu. Dugo joj je palcem milovala pahuljav
obraz, dok se među njihovim prikovanim pogledima plela
beskrajna, duboka, neuništiva nježnost.
Gilbert je bio potresen.
Kretnja kojom je ta žena dodirnula njegovu kćer imala je sve
karakteristike majčinske geste; barem si je tako zamišljao
majčinsku gestu kad je birao ženu koja će biti majka njegovu
djetetu. Takvu gestu u svome domu nikad nije doživio. Nikad.

Pogledao je prema svom buketu. Jesu li mu to suze zamutile

pogled? Ili se radilo o optičkoj pojavi izazvanoj treperenjem
neonki koje su osvjetljavale prizor? Iznad njegove cvjetne
kompozicije lebdio je velik antracitni oblak prašnih konfeta koji su

107
 Knjige.Club Books

nečujno lepršali u svim smjerovima, kao ona neuklonjiva jata

mušica koje dokoličare na prezrelom grožđu zaboravljenu u zdjeli
za voće. Bio je, istina, svjestan da cvijeće nije bilo najsvježije, ali da
bi privuklo takvu hordu...

U istom trenutku posljednji čovjek u redu pristupio je stolu.

Gilbertu je trebalo nekoliko sekundi da ga prepozna, zbog te
odjeće u kojoj ga nikad nije vidio. A ipak, da, to je zbilja bio njegov
kolega s posla, onaj koji je tog istog popodneva samljeo staru lipu,
drag mu je bio taj smiješni peder vegetarijanac.
Što on tu radi? Nešto je tu stvarno bilo čudno, stezalo mu je
prsa zbrkanim osjećajima, među kojima je dominirala slutnja da
svjedoči fenomenu koji je izmicao kontroli razuma.
Kao i svi ostali svjedoci, tom je riječju i opisao ono što se dalje
dogodilo: fenomen.

Autorica i vrtlar našli su se licem u lice u omamljujuće usporenu

filmu, kao da je čitav svijet gurnuo u vremenski otklon. Svi pogledi
usmjerili su se prema njima. Činilo se da se zrak zaustavio u svim
plućima, pokret sledio u mišićima, krv stvrdnula u venama, srca
zastala u svim grudima. Tišina je bila veličanstvena, nuklearna;
mogla se čuti i latica kako pada.

Vrlo polako, muškarac je pružio prema ženi plavu knjigu. Ona je

pak ispružila ruku i prihvatila primjerak. Predmet je čitavu
vječnost ostao u zraku, nekoliko centimetara nad stolom, gotovo
levitirajući između dvije ruke koje se nisu dodirivale. Muškarac i
žena bili su blijedi, no ne i samrtnički blijedi; nepomični, no ne i
skamenjeni, i gledali su se ravno u oči. Zrakom su se širili
imaginarni valovi, kao kad gusta tekućina snažnog anestetika
nadire kroz vene i uzaludnim čini svaki pokušaj da ostanemo pri
svijesti. Samo oblak mušica koji je plovio iznad cvjetnih latica činio
se živ.

108
 Knjige.Club Books

Nakon nekog vremena, nemoguće je odrediti koliko je to

potrajalo, svi su jasno vidjeli, kao zumirano nevidljivom kamerom,
kako su usne muškarca izgovorile dva sloga.
Zaokružen samoglasnik, bilabijal na početku niza: oprosti.
Nikome poslije nije palo na pamet da dovede u pitanje je li
izgovorena riječ točno dešifrirana, nije bilo nikakve sumnje:
muškarac je rekao oprosti.
I tada se ustvari zbio fenomen.

Kao da su samo čekale taj znak, tamne mušice posule su se zlatom

krizantema i, krećući se kao skladna Ijeskava četa, s buketa se
polako premjestile nad dvije glave, nad crvenu punđu i zalizanu
grivu, kruneći ih tihom svjetlucavom aureolom. Zlaćane krijesnice
plesale su u povorci, opijene vlastitom čudesnošću.
Reklo bi se, blistava pratnja vile Zvončiće, žar magičnih iskrica
koje svijetom prosipaju sigurnost da nikada više studen, samoća i
tama neće sputavati tijela ni živih ni mrtvih.

Prizor se potom prekinuo kao kad se razdere platno kakve slike ili
kad se zapali filmska vrpca. Vrtlar je knjigu stavio u džep i jurnuo
prema izlazu, a nitko se ne sjeća je li mu književnica u nju nešto
napisala ili nije. Jennyfer i Cyrille trgnuli su se i odblokirali
police kako bi ih odgurali na mjesto i knjižaru doveli u red. Zvuk
kotačića razbio je čaroliju. Autorica je pohitala prema kartonu s
bijelim vinom iz kojeg je istočila zadnje kapi; preostali okupljeni
uskomešali su se, stali oblačiti kapute, vezati šalove, navlačiti
kape, tražiti rukavice po džepovima, užurbano kao u
mravinjaku, kao da su ljudske replike, sivkaste i bez sjaja, one
svjetlucave čarolije.
Posljednji pozdravi, zahvaljivanja, spuštanje rolo vrata,
zatvaranje vrata na automobilima, leden pločnik, rastanak. Cyrille
je ponudio gošći da je otprati do hotela; odbila je, zatim se čulo
kako joj potpetice odzvanjaju u noći, udaljavaju se i nestaju. Nitko
se nije usudio spomenuti to čemu je bio svjedok, pribojavali su se

109
 Knjige.Club Books

da ih ne proglase ludima, govorili su si da je, možda, zbog čašice

previše...
U automobilu Gilbert o svemu tome Jennyfer nije rekao ni
riječ, ali kad su se na rastanku poljubili, zagrljaj je potrajao dulje i
bio čvršći nego inače.

Noć Svih svetih progutala je sjene. Samo su veliki noćni leptiri,

bezbojni i promrzli, besmisleno mahnitali u svjetlu uličnih
svjetiljki.

110
 Knjige.Club Books

Gilbert više nikad nije vidio svog kolegu. Vrtlar se nije vratio na
posao ni sutradan ni bilo koji drugi dan. Leliêvre je odlučio
zaposliti novog radnika, a Gilbert, koji je nekoliko tjedana
bezuspješno pokušavao ući u trag nestalome tako što se u
slobodno vrijeme posvećivao amaterskom detektivskom
istraživanju, naposljetku je odustao. Jer o prolasku kometâ nikad
ništa ne shvaćamo, samo o praznini koja za njima ostaje,
pred sam zaborav.

Sve do sljedećeg proljeća kad je jednoga dana u malom parku na

Trgu République, upravo onome po kojem su rasuli bljedozlatnu
piljevinu stare lipe, ugledao izdanak. Nije to bio korov ni planski
posađen cvijet. Izdanak. Samonikla i nepoznata mladica.
Iznenađen i znatiželjan, Gilbert je iz dana u dan promatrao
kako raste i pomno bilježio njezine karakteristike: listovi dugi i
nazubljeni, čaška dvobojna (grimizne latice, brončani lapovi),
tučak tanak i paperjast, prašnici sitni, cvjetovi dvospolni,
neodređenog mirisa, izgledom nešto između tulipana i maka.
Ispričao je Leliêvreu o svom otkriću, pa je on malo potražio po
svojim knjigama iz botanike, bez nekog zaključka. Gilbert je
pogledao na internetu, otišao u knjižnicu. Pokušao je oprašiti
cvijet, potaknuti sjemenke da prokliju. Ništa mu nije uspjelo.
Primjerak je ostao jedinstven i činilo se da neće uvenuti.

Stoga mu je odlučio dati ime.

111
 Knjige.Club Books

Sjetio se lipe. Sjetio se svog nestalog kolege, čudesnog utorka i

zlaćanih muha. Opet je otišao na internet, trebalo mu je malo
latinskog.
Pa je onda cvijet nazvao:
Eumenida tiliabis flora.

112
 Knjige.Club Books

Tip koji je ubio moju majku živi negdje na kugli zemaljskoj, koja i
sama nestaje, u cunamijima i plimnim valovima, u bubnju perilice
rublja.
Nakon velikog pranja jezik mi se suši na užarenom kamenu, a
čisto rublje visi na suncu, ljetno je vrijeme, bijele stranice lepršaju
na vjetru, s tragovima izmeta muha i cvjetnoga praha.

113
 Knjige.Club Books

Zahvale

Hvala voditeljima Zelenih površina, gospodinu

Lejeuneu u Péronneu i gospodinu Cochineu
u Nogent-le-Rotrouu.
Hvala Pierreu, Cyrilleu i Béatrice na kućama za pisce.
Hvala Caroline Deyns.
I mojim pokroviteljicama na čitanju.

Knjiga je dobila potporu regije Île-de-France,

kojoj autorica zahvaljuje.

114
 Knjige.Club Books

Bilješka o prevoditeljici

Vlatka Tor rođena je 1971. u Zagrebu. Diplomirala je francuski jezik

i književnost te komparativnu književnost na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu. U Francuskoj je više godina radila kao
lektorica hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Lyonu, a po povratku
u Hrvatsku predavala francuski jeziku školi stranih jezika. Radila je
kao voditeljica odnosa s javnošću i asistentica uredništva
u nakladničkoj kući Fraktura. Bavi se prevođenjem (tekstova,
knjiga, stripova), ponajviše s francuskog, ponešto s engleskog.
Objavila je prijevode Jean-Paula Duboisa, Leïle Slimani, Nathache
Appanah, Jeana Matterna, Antonina Varennea, Camille Jourdy,
Antonina Artauda, Josette Feral i dr.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

115