GRUBA LJUBAV

Suzana Bosnić Majcenić

FUNDITUS
Zagreb · 2017.

1
Mom ocu

2
1. USAMLJENOST

3
PRELUDIJ SAMORANJAVANJA

Trebalo bi baciti smeće. Sastrugati skorene ostatke. Ukloniti

prljavštinu nataloženu na uspomenama. Biram The Sound. I can’t
escape myself.

Izbrisala bih sve ono izgovoreno nekad davno u tromim,

ljetnim predvečerjima, kada bismo se konačno okupili na godišnjim
odmorima, kako bismo se još jednom častili prigovorima. Za sve
učinjeno. Za sve neučinjeno. Kako bismo opet jedni drugima čeprkali
po ranama, koje ionako sporo zacjeljuju, pa u njih trpali posoljene
riječi. Mi, koji vučemo sabranu prošlost za sobom udarajući glavom u
zatvorena vrata budućnosti. Mi s opterećujućom obiteljskom
anamnezom. Vezani jedni za druge nitima od krvi koje bismo često
najradije presjekli pa pobjegli. Jedni od drugih. Sami od sebe.

Ali ne ide to tako.

Nema više tih predvečerja. U nikad dovršenoj kući s popisom

vlasnika, na jugu, pored veličanstvenog mora. Mora koje nas je i
spajalo i razdvajalo. Koje nam je uporno šaputalo o čežnjama i žaljenju,
kad bismo napokon zanijemjeli, nakon što bi bilo spomenuto ono o
čemu se ne govori. Nema više tih predvečerja opkoljenih gustom i
mračnom borovom šumom koja je poticala našu znatiželju i činila nas
pokornijima.

Sada se častimo šutnjom, razdvojeni zamjeranjima,

osuđivanjima ili kamenom pločom na kojoj je netko ugravirao imena,
prezimena i brojke. Sve nas je manje, nas koji dišemo. Oštećeni.
Tjeskobni.

A još jedno ljeto je došlo i WELCOME tepih, koji se nalazio

ispred vrata, na ulazu u obiteljsku kuću, otključao je ponor u meni.
Caps Lock. W-E-L-C-O-M-E. Boldana, bodljikava, crna slova ograđena
crvenom bojom.
4
 Opasnost. Crveno ubrzava disanje. Podiže krvni tlak.

Grlim oca.

WELCOME.

Morat ćeš dobro dezinficirati WC prije uporabe. Prljavština i

bakterije čekale su tebe, baš tebe. I hladnjak je čekao tebe, dugo te nije
bilo. Unutra ima mnogo toga, jestivog i nejestivog. A tek sudoper!
Njemu nema pomoći. Još jedno ljeto u kojem ćeš reći da bi ga
trebalo zamijeniti novim. Nabubrio je. Raspada se. Voda je natopila
njegovu drvenu unutrašnjost. Važno da ima deterdženta za pranje
posuđa. Pet komada! Otac ga kupi svaki put kad je na akciji. Da ne
pofali. Ali svoju omiljenu kriglu štedi. Tu i tamo je tek malo
isplahne vodom, kao i posuđe koje najčešće koristi. Ostatke hrane
uvijek pokupi koricom kruha: koricu pojede, a onda s posuđem malo
pod vodu. I to je to. Dovoljno. Deterdžent čeka mene. Pokušavam
shvatiti njegove rituale. Korijeni sežu duboko, u doba neimaštine.
Zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača. Koliko sam samo puta
to čula. I čemu sad rasprave o deterdžentu za posuđe?!

WELCOME! Kuću ćeš koliko-toliko dovesti do, po tvojim

higijenskim standardima, prihvatljiva stanja. Ali što ćeš s ostalim? Ni
psihoterapija ti baš nije pomogla. Ni put u Indiju. Ni godine u kojima si
se iz sadnice pokušala formirati u drvo. U nešto otpornije i manje
zahtjevno.

Otac je mogao odabrati bilo koji drugi tepih. Odabrao je onaj na

kojem piše WELCOME. Nisam mu rekla što je za mene svaki povratak
u obiteljsku kuću. Nisam mu rekla da sam često poželjela biti neka
druga.

Brzo sam se okrenula i pogledala u nebo. Obično plavo nebo.

Skočit ću, dotaknuti ga dlanom i uzviknuti:

– Spas za njega! Spas za mene!

Nebo kao ispeglana svilena plahta.

Nebo.

Blup. Blup. Blup. Blup.

5
 Negdje u kući, u kuhinji ili kupaonici, slavina nije bila zatvorena
do kraja. Kap po kap. Slijedila sam blupove. U kupaonici je, u
umivaoniku, bila nekada bijela, a sada od tko zna čega prljava kantica,
jedna od onih u kojima možete kupiti kilogram marmelade od šljiva.
On voli šljive. Prekinula sam blupanje zatvorivši ventil do kraja.
Nastavila sam osluškivati hodajući prema ulaznim vratima kuće.
Cvrčci! To sam čekala. Taj omamljujući zbor koji je sa zakašnjenjem
dopirao do moga slušnog sustava. Ali misli su do tog trenutka bile
glasnije, jer nisu izlazile van. Zatvorila sam ih. Pa su bjesnjele i udarale
iznutra. Stvarale su buku.

– I... koliko ostaješ?

– Ovisi.

– O čemu?

Htjela sam mu reći da uopće ne bih ostala, da bih najradije

pobjegla. Od njega. Od sebe.

Šutim. Hodam po kući.

Na zelenoj plastičnoj, dječjoj stolici u dnevnom boravku sjedi

ofucani medvjedić. Umjesto očiju ima dva bordo dugmeta. Majka ih je
davno zašila, nakon što su medvjediću ispale oči. Zašto baš bordo?
Hodam po kući.

– O poslu. – kažem mu gazeći W-E-L-C-O-M-E slova ograđena

crvenom bojom.

Eto. Sretan je što me vidi. Dobrodošla sam. Tu gdje meandriram

u kolažu sjećanja, nesigurna u pokušaju razrješavanja potisnutih
trauma. Tu gdje je sve nagrizla njegova usamljenost. I starinske
tepihe. I zagonetne životne križaljke. I knjige o ljekovitu bilju. I set
najdražih tanjura. I do u beskonačnost upotrebljavane plastične
vrećice. I leglo plastičnih boca. I okrhnute lonce za kuhanje sa
zagorenim dnom. I albume s fotografijama. I mene će.

6
S JEDNOM NOGOM U GROBU

Sjedi ispred TV-a. U omeđenom prostoru u kojem se poigrava s

preostalim vremenom. Vrijeme, ta okrutna iluzija. Imenica srednjeg
roda, koju je ona izolirala iz misli i pospremila u džep crne pregače pa
je nosi sa sobom kroz dan.

– Božemiprosti, što je lip. Da mi ga je vidit u boji. Kako si ono

rekla da se zove?

– Sean Connery.

– E, tako, Šon Koneri. Šestan je Šon. Bome. I crno-bili. Aaa, da

mi ga je vidit u boji...

Luda je za filmovima.

– Ćerce, mene još samo filmovi držu na životu. Filmovi. I likari.

Ispričala sam joj kako sam sa svojom stanodavkom u Zagrebu

jednom gledala film Buža i kako me ona pitala što je to ‘buža’.

– Ni znala što je buža?! Božemiprosti!

Već je bila oprala posuđe nakon ručka. To je prvo što bi

napravila, dok bi još žvakala posljednji zalogaj.

– Tako, neka se hrana slegne, pa ću vodu I tablete.

TV bi ugasila tu i tamo, nakon što bi se uvjerila da ni na jednom

programu nema filma.

– Neka i on malo počine. – rekla bi.

Nije imala ništa protiv repriziranih filmova. Niti protiv toga da

upadne usred filma ili pred sam kraj. Uredno je plaćala TV pretplatu.
Mrsko joj je bilo jedino to što je za vrijeme filmova morala ustajati
i prazniti mjehur. Njene nužde rijetko su se poklapale s reklamama.
Peh.

7
 – Ni lako u ovin godinama. Do zahoda, na zahodu i nazad. Puno
propustin. Film ne čeka.

Počela sam je sama posjećivati nakon što mi je umrla baba. Bile

su prijateljice. Obje udovice. Kladile su se koja će prije. Moja baba je
dobila. Ponekad bi, sjedeći u ljetnim večerima na klupici u susjedstvu
ogovarale svoje pokopane muževe.

– Moj se nikako ne bi snaša sam. Nijanci malo. Ni zna ni parićat,

ni oko robe. Ma, što ću ti govorit.

– A bome ni moj po kući ni zna. Nikad ni pijat opra. Zna je

prominit žaruju. A i to san prid kraj morala sama. I boje da je iša ća
prvi. Božemiprosti. Boje za njega. Mene ko pita.

– E, a viš ovi današnji muški. Rekla mi mala da njezin i skuha i

opere pijate. Lipo. Lipo. Neka. Takvi može ostat udovac.

– Ovi naši bi se zadušili u šporkeci. Ili bi se otrovali od

pokvarenega mesa iz konzerve. Jer bi ga zaboravili stit u frižider ako
bi in štogod ostalo za kasnije. Jaaa, muči, muči. Boje da san ja njega
pokopala.

Sad ima filmove. I čestitke iz Australije. Za Božić i Novu godinu.

Rođendani se preskaču. Ta tko to još pamti.

Kad je pitam kako je, kaže da ide, njen neizostavan loglajn – ide
pomalo, dan po dan, s jednom nogom u grobu.

A ja bih joj tada najradije pričala o Castanedi i njegovu putu u

Ixtlan. I o smrti koja nas stalno vreba.

8
ZDRAVA DOZA GRUBE LJUBAVI

U ljetnim danima, dok na otočkim morskim obalama vrije život

i puše topao vjetar, a suhe se vlati trave žute i ljuljaju uz užarene
ceste na neumoljivome srpanjskom suncu i samo se cvrčci čuju, mi
hodamo prema kući. U ljetnim danima, utemeljenim na privremeno
iščezloj usamljenosti, u obiteljskoj kući, dva JA zauzimaju svaki svoj
obrambeni položaj. U nastojanju da se zaštite, prvo JA od izjava drugog
JA. Drugo JA od izjava prvog JA. Između njih je razmak u kojem su
gusto posađene nepoznanice.

Riječi su njihovo oružje. Riječi kao metci. Ponekad precizno

ispaljeni. Ponekad promašeni.

Napad bez najave.

Smrdiš, kaže drugo JA prvom JA. Prvo JA približi nos desnom

ramenu, pomiriše se i u obrani ispali da se jučer opralo. Drugo JA
nastavlja – opralo si sebe pa na čistog sebe stavilo smrdljivu majicu.

Do zaključaka dolazi na temelju čvrstih, nepatvorenih dokaza.

Vruće je, znojim se. Dnevno barem dva puta promijenim

majicu. Brani se prvo JA. Znam. Pa majice, umjesto da opereš, staviš
preko naslona stolica da se posuše i opet ih nosiš, upućeno će drugo
JA.

Preko naslona stolice je i ručnik pun sasušenih znojnih kapljica.

Na stolicama se suše i šilterice raznih boja.

Od blagovaonice si napravio sušionicu znoja, zaurla drugo JA

da ga kroz sve otvore na kući čuju i susjedna JA.

U ljetnom danu.

A e, ne možemo svi sušiti pršute, na šalu pokušava skrenuti

prvo JA. Drugo JA neumorno nastavlja – jučer mi je bilo neugodno pred
ostalima. Ušli smo u automobil i u sekundi si ga usmrdio.

9
– Ja?

– Da, ti.

– I ti smrdiš, ćerce. Po cigaretama.

Pletem priču. Odjednom, očica ispadne i više ne vidim dva JA.

Vidim jednog oca i jednu kćer. U ljetnom danu.

10
STAROST

Prišuljala se strateški poput mudrog ratnika. Djelovala je bez

nedoumica. Iskorištavala njegovu nespremnost. A on? On kao da je bio
na putu prema nekoj inačici vječnosti. Imao je još toliko
planova. Gomilao ih je kao sasušene latice ruža za potpuri.

Kao i onda dok je bilo praznog prostora za velike nade. Dok smo
brat i ja bili djeca. Dok nas je učio okretati palačinke i igrati šah. Loviti
ribu u tihim nedjeljnim jutrima kad bi more bilo mirno i sjajno
poput razlivena ulja, a tamni borovi uz obalu nepomični. Dok nas je
budio ljeti po mraku, u četiri ujutro. Stavljao nam u ruke kanistre s
vodom, uvjeravajući nas, dok bismo se pospani penjali uz brdo, da je
sve to za naše dobro i da će nas sve te zasađene voćke u budućnosti
hraniti.

Nakon što je dobio etiketu Udovac, postalo je još gore. Starost

je napadala sve podlije, on se trošio još brže. Odjednom su njega čekali
i svi oni ženski poslovi. Što je sve prošao u životu, a sad se mora boriti s
perilicom rublja. Kakva pokora!

No, lako za perilicu rublja.

Uglavnom mu je odgovaralo da se ne osjeća starim. Često je

precjenjivao vlastite mogućnosti pa bi se prevario u očekivanjima.
Rezultati su bili očaj i razočaranje.

Iako me ponekad znao ugodno iznenaditi, slutila sam

katastrofe. Ne, nisam bila pesimistična. Bila sam realna.

Starcima se nitko ne raduje.

I Juan Montalvo je rekao da je starost otok okružen smrću.

Po kući sam nalazila papiriće. Na jednom je pisalo: BROJEVI

MOJE SREĆE 1-54-11-3-77-55-93. Pisalo je i da 27. ožujka zabilježi
ideje, da se 28. ožujka zaljubi bez straha, da 6. travnja ne bude
rastrošan, da 23. rujna može dobro zaraditi. Pisalo je i da se
28. prosinca prepusti strastima.
11
 A kad smo već kod datuma 23. rujna – to je moj rođendan, na
koji je on već nekoliko godina zaboravljao. No, pustimo sad to. U
odnosu roditelj – dijete, u našoj je obitelji još davno došlo do greške.
Još onda kad su i moja majka i moj otac ostavili svoju prvu djecu. S
tom su se greškom često loptali. Sve ono o čemu se šutjelo u nejasnim
bi oblicima nabujalo u njihovim svađama. Tada bi majka imala dug
jezik, otac tešku ruku, a ja trenutke spoznaje.

Gledajući ga, proučavala sam starost.

Katkad bi me neke njegove izjave zaskočile. Iza njegovih plavih

očiju komešala se tada meni neshvatljiva količina sumnjičavosti i
činila ih je još nemirnijim.

Razgovor bi ubrzo zamro i ja bih se nasukala na njegovoj

zamišljenosti dok me ne bi trgnuo nekom provalom.

– Oprosti, što si rekao?

– Rekao sam Eskimi.

– Eskimi?

– Da. Baš oni.

– Što s njima?

– Stare su ljude ostavljali za sobom. Da umru. Samo bi ih

ostavili da umru.

Pitam Google.

– Jesu. Istina. Ali zadnji takav slučaj zabilježen je davno. Piše da

su to morali raditi zbog ekstremnih životnih uvjeta. Bile su velike
nestašice hrane, između ostalog.

– Uvik stari najebu.

– Nije uvik. Ponekad najebu i mladi i ti to dobro znaš, sin ti se

predozirao heroinom.

– Što to govoriš, ćerce. Njega su ubili.

12
 Katkad bi iskre njegova samozavaravanja u trenu prouzročile
buktinju. Oboje bismo tada sagorjeli i pretvorili se u pustoš po kojoj bi
nedugo zatim počeli nicati izdanci žaljenja.

Starost.

Očeva starost.

Teško je zapravo reći koga je više zatekla.

13
BAKA KATA U POTRAZI ZA MAJKOM

Kad nismo znali što bismo rekli jedno drugome, puštali smo
muziku i vozili se automobilom. Bez cilja. Danima. Noćima. Sati su
prolazili i mi smo prolazili. Cestama. Izgubljeni. Zajedno, a svaki u
svom svijetu. Na cesti smo susretali žive i mrtve životinje.
Prometne nesreće. Susretali smo drveće i lokve po
makadamu. Jednom smo sreli baku Katu. Hodala je po rubu
mračne ceste u bijeloj, dugačkoj do tla spavaćici, raspuštene bijele
kose. Saruman Bijeli.

Prvo smo po automatizmu prošli pored nje. Bakama svašta

pada na pamet, pa i šetnja mračnom cestom u spavaćici.

Vratili smo se, a ona se prestrašila i pala u nešto što sam

odlučila nazvati potočićem. Automobil nam je posuđivao svjetlost dok
smo je izvlačili. Svi smo bili smočeni i uprljani kad smo konačno stajali
na cesti.

– Bako, jeste li dobro, što je bilo? – pitala sam.

– Tražim mamu. – rekla je.

Odgovarala je na naša pitanja. Rekla je da se zove Kata i da živi

tamo, pokazala je prstom prema naselju. Mogla je reći i da je pala s
Marsa. Odlučili smo joj vjerovati.

Uz cestu je s druge strane treperio crveni Coca-Cola krug i

potrčala sam prema njemu. Trebalo je potražiti pomoć.

Ući ću, pozdraviti i izrecitirati rečeničnu konstrukciju koja će

sve objasniti.

I bi tako.

Dvojica mladića odložili su bilijarske štapove i krenuli za

mnom.

Smjestili smo se u automobil.

14
 Parkirali smo se blizu kuća i potraga je započela.

– Jesmo blizu, bako? – pitao je jedan od one dvojice.

– Tamo, tamo... – pokazivala je prstom.

Nije nam drugo trebalo da uočimo. Jedna od kuća imala je

razjapljena ulazna vrata. Iz unutrašnjosti je na mračno dvorište
šikljala svjetlost.

Ušli smo i pomogli baki Kati da sjedne na kauč.

Iznad drvene stolice, na kojoj je bio telefon, nalazio se papir na

kojem su povećim brojkama bili zapisani telefonski brojevi. Htjela sam
nazvati, ali čim sam podignula slušalicu i približila je uhu bilo je jasno
da telefon nije u funkciji.

Prvi broj s popisa utipkala sam u mobitel i nazvala.

– Zvoni. – rekla sam.

Objasnila sam onome koji je rekao da je nećak bake Kate. On će

odmah sjesti u automobil sa suprugom. Nema tko drugi. Trebat će im
oko sat vremena da dođu.

Nakon mjesec dana nazvala sam da pitam za baku Katu.

Pitala sam se je li pronašla svoju mamu...

– Živa je. Pobrinuli smo se za nju. Nije više mogla sama.

Smjestili smo je u Dom. – rekao je nećak.

Htjela sam znati više.

Moja pitanja smočila su se u nečemu što sam odlučila nazvati

potočićem.

15
A POGREB SE PLAĆA?

Vlastiti pogreb za njega je bio ono čega nema u vidnom polju,

nešto razdvojeno sigurnom udaljenošću, baš kao i njegovi raskošni
maslinici od morske obale.

Sve je obiteljske pogrebe odlučio zaboraviti. Ali zato ih se ja

sjećam. I djedova sa XXL lijesom. I bakina, kad je otac pripit održao
govor pored otvorene grobnice pa je običnu sahranu sveo na običnu
grotesku. I jezicima dao povod za govorkanja.

Na pogreb sina nije išao. Dok smo mi u crnini izlazili iz

vikendice, držeći majku nakljukanu sedativima, on je, više mrtav nego
živ, sjedio ispod drva šipka punog raspucanih plodova. Istog
šipka ispod kojeg je majka tri dana prije rekla: „Narezala sam lubenicu,
jedite”, kao da joj tog istog dana nisu došli reći za smrt sina.

Sjedio je u mornarskoj majici. Ne znajući ni koji je dan, ni sat.

Kad sam ga pitala želi li da netko ostane s njim, rekao mi je samo:
„Pozdravi ga.”

I opet je jezicima u selu dao povod za govorkanja. Sve do neke

nove, velike tragedije. Ili skandala.

Očito sve pamtim i za njega. I sa sobom svugdje nosim i sve one

detalje organizacije pogreba. Netko je morao. Majka i otac nisu bili u
stanju. Pomagali su mi i susjedi i rodbina i nepoznati. Svi su htjeli
sudjelovati u toj velikoj tragediji. Nisam imala vremena za
tugovanje. To sam odrađivala godinama nakon toga. A onda je i majka
umrla. I opet je netko trebao organizirati pogreb. Tadašnji svećenik u
našem selu rekao mi je da on ne može sahraniti moju majku jer je bila
pravoslavna, a u selu, a ni na otoku, nema ni pravoslavnog svećenika
ni crkve ni groblja. Dobro se sjećam. Ocu nisam rekla ni riječi o tome.

Na kraju je svećenik ipak promijenio mišljenje. Rekao je da će

je sahraniti jer je dopustila da i brat i ja primimo sakramente, i sjeća
se on i mog brata, kakva tragedija, tako mlad..., ali da neće održati
misu.

16
 I tu je ceremoniju i sve ono uključeno netko morao platiti.
Potrajalo je dok majku nismo ispratili pod čemprese. Danima je bila u
hladnjači za umrle. A i to košta. Tada sam razgovarala s ocem. Sve je
zaboravio. Ali ja nisam.

Jedno je sigurno, smrt će doći i neki ljudi se pripreme. Plate da

se na nadgrobnoj ploči ukleše njihovo ime i prezime te godina rođenja.
Nakon godine rođenja uklesana je i crtica. Jednom, kad dođe
vrijeme, nakon crtice bit će uklesana i godina smrti.

Neki ljudi počinju plaćati posmrtnu pripomoć već nakon 35-e

ili za to sa strane odvajaju novac.

Mnogi imaju pripremljeno najbolje odijelo očuvano sredstvom

protiv moljaca. Sastavljene oporuke. Zapečaćene posljednje želje.

A on, kojeg je protok vremena transformirao u starca i kojeg su

sve obiteljske peripetije, potpomognute njegovom osebujnošću,
dovele do neprilagođenosti, na temu pogreba imao je selektivno
pamćenje. I jedno pitanje.

17
NETKO DOLAZI U KUĆU

Ponekad je bio mudar.

Ponekad lukav.

Ponekad lud. A tada bi telefonski razgovori s njim bili jednaki

grotesknoj simfoniji s kojom bi i virtuoz jedva izišao na kraj.

Nakon takvih razgovora, u svojoj bih udobnoj zoni, u

milijunskom gradu, daleko od ustaljene otočke izloženosti, zamislila
prazan papir i na njemu pokušavala posložiti razbacane note.

Dakle, požalio mi se da je nestala njegova osobna iskaznica.

Nigdje ju nije mogao naći. Morao je prijaviti gubitak. Dobit će novu
osobnu iskaznicu. Fotografirao se. To su neplanirani troškovi i izbačen
je iz orbite. Netko bi mogao pomisliti da je riječ o osobi koja uspješno
na plantaži obrađuje nasad realiziranih planova. A on i planovi,
nažalost, kroz život su se rijetko i kratko susretali.

Da ga oraspoložim, kažem mu da stižem za sedamnaest dana.

Upozorio me da je promijenio bravu na ulaznim vratima kuće i da ključ
koji imam mogu baciti. On će me dočekati s novim ključem.

Opet?

Sve te razbacane note nošene šizofrenijom u tragovima...

Nimalo ležeran intermezzo nakon kojeg slijedi dramatičan nastavak.

Uvjeren je da netko dolazi u kuću kad njega nema. Da kopa po

njegovim papirima. Neki su papiri nestali. A tako mu je i osobna
iskaznica nestala. Pokušam potopiti njegova uvjerenja. Nježno.
Zamišljam staru drvenu barku. Na rijeci. Nosi je struja. U maglovitom
jutru. Boje sam odstranila.

– Ako osobnu uvijek imaš u novčaniku, a novčanik u džepu

svaki put kad izlaziš iz kuće, a netko u kuću dolazi kad tebe nema, kako
je moguće da ti je netko ukrao osobnu iskaznicu?

18
 – Ti meni ništa ne vjeruješ.

– Dobro. Kažeš da netko dolazi u kuću kad tebe nema. Tko

dolazi u kuću?

– Oni.

– Tko oni?

– Žele me ubiti.

– Da te netko želi ubiti, već bi bio mrtav.

– Eto, ne vjeruješ mi.

I od nota sam odustala. Ostao je imaginaran, prazan papir.

Sedamnaest je dana prošlo, kao što sve prolazi. Osim očeva

zamjeranja, jer se moj život dijeli: ponekad na onaj otočki, a često na
onaj negdje drugdje.

A što bi mi falilo da sam na otoku s mužem, da rodim... I mlađe

od mene po selu guraju kolica... Toliko je te zemlje s kojom on sam ne
može izlaziti na kraj...

Dok bi on sjedio i preznojavao se krojeći moj život tako da

njemu može biti lakše, ja bih čistila kuću. Nadala sam se da ću možda
usput dosegnuti transcendenciju, umjesto toga sam iza
televizora pronašla osobnu iskaznicu i položila je u njegovu ruku.

Rekao je da ju je sigurno netko tamo sakrio. Pokušaj da opet

potopim njegova uvjerenja pospremila sam u zagrade.

Učinkovitija sam kad se udružim s Domestosom i obračunam s

keramičkom školjkom.

19
GODIŠNJI ODMOR

Jedni odlaze. Drugi dolaze. Vrijeme je godišnjih odmora. Nakon

dvanaestak sati vožnje iz Zagreba, na Pelješcu me dočeka jutro. I
crvena lica turista. Miris mora, oleandra i krema za sunčanje.

Plaže se polako popunjavaju velikim, šarenim ručnicima. Djeca

upiru prstom u škrinju sa sladoledom. Žene šeću svoje ljetne haljine.

Po obali u ljetnim razdobljima niču stranci kao samoniklo bilje.

I neki domaći to dobro iskoriste. Duge su ovdje teške, prazne i
besposlene zime, ako živiš samo od turizma.

Jednom me u zagrebačkom tramvaju kontrolorka ulovila bez

karte. Moj je naglasak u njoj potaknuo gnjev na sve Dalmatince – Vi, vi
nama u Dalmaciji i zrak naplaćujete, bezobraznici!

U iščekivanju trajekta, gledam poznati Otok. Bjeličasto-sive

stijene izdižu se iz ljeskajućeg plavetnila i spajaju sa zbijenim
borovima. A iznad, nebo vedro, i sve je izoštreno, kao nakon bure. I sve
je isto. I ništa nije isto.

Otac je najavio odlazak u vikendicu čim stignem. Organizirao je

prijevoz. Ondje nitko nije bio od majčine smrti, više od godinu dana.
Ali on je sad spreman, tako je rekao.

U vikendici je sve isto kao i onog dana. Njeni kupaći kostimi.

Cipele. Četka za kosu. Neoprano posuđe...

On je napravio plan. Otvorit ćemo sve prozore i vrata. Pomest

ćemo dvorište. Osvježiti preživjele biljke i voćke oko kuće...

Gledam Otok. Između nas prepreka od mora.

Nisam spremna.

20
VIZIONAR

Kaj te muči, Njofra?

Smijao se gledajući Zekoslava Mrkvu. Svesrdno se protivio

cigaretama pa se za vrijeme poklada obukao u jednu. Zna mi
prigovoriti da sam dosad popušila cigareta za jedan auto. On ga je
popio.

Često bi počelo domaćom travaricom. Iz boce. Na prazan

želudac. To je lijek i ja ništa ne razumijem. I njegov doktor voli
potegnuti. Nema boljeg lijeka!

Dobro bi bilo za mene da i ja popijem koju. Da se malo smirim,

više puta mi je rekao.

On dobro zna. Imao je težak život i u starosti ga čeka sreća.

Njegova rečenica. On repeat.

Usamljen je. Smeten. Star, ali ne doživljava se starim. Barem ne

još dovoljno starim za onu sreću koja ga čeka.

Moj život s njim u preskočenim epizodama. Serijal koji

sarkastično, a ponekad i mudro kombinira sjebane likove, tragedije i
nezaboravne pustolovine u često nadrealističkom okruženju. Vidim
nas u stripu s nemogućnošću zamišljanja kraja te priče.

Blank page.

I tako, u iščekivanju njegove sreće, oboje se hranimo iluzijama

o njegovim boljim otočkim danima koji samo što nisu pokucali na
vrata.

21
ŽENSKA RUKA

Kupio je šalice za kavu. Četiri. Plava, zelena, žuta i bijela. A

svaka na sebi ima smajlić. Posložio ih je na policu regala.

– Smiju mi se svaki dan. – rekao je.

Kupio je i Erotiku. Drži je u ladici u spavaćoj sobi u kojoj se još

nalazi baterijska lampa, selotejp i karte za briškulu.

I hlače od trenirke je kupio. Nekoliko konfekcijskih brojeva

premale. Ženske. Crne s ružičastim crtama duž vanjske strane
nogavica.

– Tebe je tako lako zajebat’. – rekla sam mu.

– Samo sto kuna. Od žene koja prodaje po kućama. Rekla je da

će mi biti dobre. Što ja znam. – rekao je.

– Ne znam što znaš, ali s novcima ne znaš! – rekla sam.

– Pusti sad to! – rekao je.

Kupio je i razna sredstva za čišćenje. Za pločice. I za staklo. I

sanitarije.

– Ovoj kući još samo treba ženska ruka. – rekao je.

A kupio je i dvije sadnice mimoze. Otputovao je trajektom u

Split da bi ih nabavio. Njegova mala avantura u kojoj je istinski uživao.
Ipak je odabrao datum koji se nalazi na popisu sretnih dana. Popis
koji je svojedobno dao umnožiti u stotine primjeraka pa ih je dijelio po
selu.

Za razliku od žena, s cvijećem mu je uvijek išlo dobro.

22
DRUŠTVO

Rekao mi je da razmišlja o tome da nabavi psa. Želi društvo.

Rekla sam mu da pas nije samo društvo, da je pas briga, odgovornost i
obveza, a da se on jedva zna brinuti o sebi.

Nazvao me da mi kaže da je nabavio psa.

Oduševljenje.

Okupao je psa i sad zajedno gledaju TV. Dao mu je ime. Dugo su

šetali. Bez povodca. Dan je bio sunčan. Pas neposlušan. Mlad je i
zaigran. Zakazao je termin kod veterinara.

A onda je pas pobjegao. Vratio se nakon tri dana. Pun buha.

U međuvremenu je slušao priče o psu. Ljudi su ga viđali na

različitim mjestima. Ponekad je pišao. Ponekad šetao. Ponekad ležao.

Slušao je ljut. I zabrinut.

Nahranio je sebe i psa čokoladnim napolitankama. Pas je nakon

toga povraćao.

Nazvao me da mi kaže da je pas nepredvidljiv i da je opet

pobjegao. I nije ga briga. Sad samo čeka da mu netko kaže da je vidio
psa tamo i tamo i da je završio pod kotačima automobila.

Pas se vratio. Pun buha.

Nazvao me da mi kaže da ima pune ruke posla s tim psom. I da

ljudi svugdje guraju svoje besposlene noseve. Rekao je i da razmišlja o
tome da se riješi psa. Nema on živaca za neposlušno i nepredvidljivo
društvo.

23
NA IZLOŽBI

Umijeće taloženja stvari na okruglome kuhinjskom stolu i na

šest stolica oko njega dok pod tepih odlaže sve ono oku nevidljivo.
Fotoaparatom dokumentiran kadar. Remek-djelo jednog starca.

Počelo je s plastificiranim stolnjakom Made in Turkey s

cvjetnim uzorkom i crnom IKEA vazom punom žutih narcisa.

Nakon pet mjeseci, na stolu je još uvijek bio isti stolnjak i ista
vaza u kojoj su žuti narcisi ispustili sluzavu dušu.

Drvena daska za rezanje. Na njoj nož za kruh i rasadnik mrvica.

Dvije šarene hrpe. Bilo je jasno na prvu – kuhinjske krpe u najgorem
izdanju ikad. Bijela plastična vrećica, čuvarica krušnih ostataka po
kojima se nastanila plijesan. Otrgnuti listovi s katoličkoga kalendara.
Jedan mjesec, jedan svetac. Kolovoz. Listopad. Studeni. Prosinac.
Straga je bijeli i prazan papir. Poslužit će za nešto. Da, razumijem
koncept. A ovako sveci i svi ti minuli mjeseci, jedan na drugome služe
kao podmetač za vruće lonce. Odakle dolazi ta potreba da sve zadrži?

Na stolu je i pravi, kupljeni podmetač. Njega štedi.

Vidim i knjigu Stoljetni kalendar. A na njoj knjigu o ljekovitom

bilju.

Činjenice. Sve su to činjenice i mogu ih pospremiti. Za razliku

od nestalnih emocija koje ta staračka umjetnost izaziva u meni.

24
GOSPODIN BEZ PRATNJE

Nije se javljao na mobitel. Nije se javljao na kućni telefon.

Poslije mi je ispričao da je njemu bilo ugodno i toplo. Lipo, ki u raju.

Morala sam nešto učiniti. Angažirati nekoga na otoku da ide do

kuće provjeriti. I nije bilo prvi put, ali nakon te provjere po njega je
došla hitna pomoć. Sav se bio uneredio ležeći na dvosjedu u dnevnoj
sobi s glavom pored grijalice na struju. Užaren. Nije mogao micati
noge. U mjesnoj ambulanti odlučeno je da ide u bolnicu.

Gospodin bez pratnje, tako su ga u bolnici nazvali.

Putovala sam iz Zagreba prema Dubrovniku. Bila je veljača.

Inventura misli. Na buri.

Zaključak. On više ne može biti sam u kući.

Teško je biti star i biti sam, šamarao me riječima. Godinama.

Sam je sebi kuhao, jedva je čekao da dođem ja na godišnji odmor pa da
kuha nama.

Kad sam mu rekla da sam postala vegetarijanka ustvrdio je: „I

Hitler je bio vegetarijanac.”

Rekla sam mu da ne jedem meso. A on je oduševljeno odlučio

kupiti i pripremiti lignje na žaru. Odlučila sam prešutjeti da zapravo
ne jedem ništa što ima oči. Pojela sam lignju.

On bi spremao gozbe, a ja bih najčešće tada čistila i pospremala

sve ono što on mjesecima nije. Njemu je bilo čisto i uredno. Valjda nije
vidio dobro. Predložila sam mu da posjeti okulista. A i stručnjaka
za uši. Čini se da nije ni čuo baš najbolje. On bi meni rekao da posjetim
stručnjaka za živce. On meni, ja njemu... Gađali smo se ugrušcima od
slova.

Ne podnosi liječnike. Kaže da su ga oni sjebali.

25
 Njemu su oduvijek drugi bili krivi. Za sve. Na to popizdim.
Kažem mu da je sam kriv za mnogo toga. On meni da sam zlo. Ja njemu
da sjeme ne pada daleko od stabla. Da. Baš tako.

Nakon toga, netko bi škarama između nas mogao rezati

transparente po kojima u tišini pogledima ispisujemo – žao mi je.

***

U dubrovačkoj bolnici prvi sam ga put vidjela s pelenom.

Molio me da mu skinem čarape. On je pokušao skinuti pelenu

jer je puna i nitko je ne dolazi zamijeniti.

Otvaram prozor. Kažem mu da pričeka i odlazim po sestru. Pali

se lampica upozorenja. Pokušaj samokontrole na izdisaju. Nešto će
puknuti. Niti u meni previše su stegnute dok vani bura lomi grane i
pjeni more.

Eee, moj Gospodine bez pratnje...

26
ŠŠŠ, SVEMIR SVE ČUJE

Ponekad samo želim buljiti u oblake. Ili se ubaciti u centrifugu

nekoga megagrada, izgubiti se među nepoznatim licima. I tuđim
pričama. Bez razmišljanja o tome kako sam, naprimjer, na otoku
išla kupiti gusku. Dobar dan. Dobar dan. Izvolite. Trebam jednu gusku.
Možda je ipak bolje reći – noćna posuda za urin s poklopcem? Ili
medicinska guska? Guska.

Lakše je biti negdje drugdje. Negdje drugdje gdje nema

podsjetnika. Negdje drugdje gdje mogu stvarati neke nove uspomene.
Gdje me nitko ne poznaje.

Suzhou, Peking, Berlin...

Erbach, izolirano selo bez dućana u blizini Frankfurta.

Čini mi se da sam daleko od otoka, bolja verzija sebe, unatoč

tome što gdje god išla, sa sobom teglim i sav teret pripadanja jednoj
obitelji.

A bilo bi i olakšavajuće podijeliti sve to s polusestrama. Ipak je

on i njihov otac. Na papiru. I one imaju pravo na nužni dio. One postoje.
On ih je napravio. U prvom braku. A nikad ga nisu vidjele usranog i
popišanog. Nisu tu. Žive u Australiji, daleko, gdje je i on nekad živio.
Prije razvoda. A kako u malom mjestu ljudi sve znaju, pa i o njemu, čak
i više od mene, tako sam od ljudi usput čula da one njega ne žele ni
čuti ni vidjeti. Nisu mi rekli zašto. A sigurna sam da im je poznato i
nekoliko verzija.

Dakle, tu sam samo ja. Kći iz drugog braka.

Na papiriće sam napisala koje tablete i koliko njih mora popiti

u koliko sati svakog dana. Zovem ga s posla. Zovem ga dok sam u
tramvaju ili u redu pred blagajnom.

Zovem ga iz drugih gradova. Iz drugih vremenskih zona. Imamo

isti šalabahter.

27
 Ako se slučajno ne javlja na mobitel, ni na telefon, zamišljam ga
iza zaključanih vrata kuće. Na hladnim pločicama. Neee. Delete. Delete.
Moć autosugestije. Šššš, svemir sve čuje. Snaga pozitivnih misli. Možeš
ti to.

On je dobro. Dobro je.

28
KATAPULTIRATI SREĆU

Paziš da ne ustaneš na lijevu nogu. Nemaš kome poželjeti

‘Dobro jutro’. Često se pitam što te pokreće. Tebe, svojevoljno
zarobljenog na nepomičnoj, izoliranoj masi usred plavetnila. Za
strance, u otočkoj idili, a za domaće trpećoj divoti.

Reci mi kakav ti je bio dan. Imitiraj zvuk otvaranja grilja.

Spomeni lastavice koje su se ugnijezdile iznad ulaznih vrata. Svaki dan
ti pjevaju. I seru po stubama. Kakav okus u ustima ostavlja rakija na
prazan želudac? Jedeš li svaki dan Margo razmazan po jučerašnjem
kruhu ili ipak paziš na kolesterol?

Znam. Odlaziš u dućan. Čuvaš svaki račun i tijekom dana ga

slažeš u plavu kuvertu na koju si napisao mjesec i godinu. Gledaš,
usput, ima li novih osmrtnica na oglasnoj ploči.

Pozdravljaš ljude. Znaju oni tvoju priču. Ali i ti znaš njihovu.

Imaš sate i sate koje trebaš nekako ispuniti. Čini ti se da sve njih
osim tebe kod kuće netko čeka. Duboko uzdahneš. Dobro bi ti došao
jedan cappuccino i dvadecimineralne. Bez leda.

Imaš svoj omiljeni kafić pod lipama. Ta aleja lipa ono je najbolje
od sela. Potiče samo lijepa sjećanja. Znam. Tamo sam i ja sjedila, u
nekim boljim vremenima. A u proljetnim večerima često bi me
slatkasti miris lipa dopratio sve do kuće pa bih otvarala širom prozore
i pozivala ga unutra.

Sjediš sam. Znam. Promatraš ljude. Srdačno pozdravljaš. Neki

te vide. Neki te ne vide. Ne vide ni sebe.

Jedeš u podne. Ima još variva od slanutka. Uvijek skuhaš za više

dana. Često s previše soli. Kompenzacija za pomanjkanje okusa u
trećoj životnoj dobi.

Nakon ručka je TV serija. Nerviraš se gledajući je i svaki put mi

kažeš da bi je bilo bolje preskočiti.

29
 Pratiš i tjedni horoskop. Pratiš i vremenske promjene. Gledaš
odabrane fotografije koje si izložio po zidovima. Gledaš i uokvirenu
zahvalnicu koju si dobio jer si trideset puta dobrovoljno darovao
svoju krv. Redovito cuclaš bombone. Neredovito tablete. Sve znam.

Ako se skupilo dovoljno prljavog rublja, oprat ćeš zajedno i

tamno i svijetlo. Na istom programu. Na 90 stupnjeva. Pojednostavnio
si mnogo toga.

Malo ćeš odrijemati. Zatišje dana. A nakon toga možeš svašta.

Možeš pogledati neki film. Možeš čitati o ljekovitom bilju ili o tome
kakvo će biti ljeto. Možeš malo prošetati. I taman će biti vrijeme večere
i Dnevnika.

Nakon toga ćemo se čuti.

Reći ćeš mi da je more bez vjetra samo more. Da su dani bez

druženja samo kalendarska brojka.

Ispričat ćeš, onako telegramski, u fragmentima, kakav ti je bio

dan i opet prešutjeti koliko si puta katapultirao sreću.

30
2. ZADNJA STANICA

31
PROCEDURE

U srpnju je netko umro. Oslobodilo se mjesto.

***

Još u veljači je predala molbu. Uz očev pristanak. Prikupila svu

potrebnu dokumentaciju. Obavila razgovor s ravnateljicom Doma za
starije i nemoćne osobe. Sa socijalnom radnicom. A socijalna je
radnica kopala po njihovim životima sjedeći joj nasuprot. Svakim
pitanjem sve dublje i sa sve manje snage.

Mora znati sve, baš sve, tako je rekla.

Procedura. Ona se s procedurama dobro nosi. Mod korak po

korak, bez praznog hoda, nužan je za njenu funkcionalnost u
izvanrednim životnim epizodama. Naučila je. Baš zato sebe ulaže u
procedure. Nekakva reda mora biti.

Nakon kopanja socijalne radnice – odobrenje. Nakon odobrenja

– lista čekanja. Čekanja nečije smrti.

***

Ljeto je. Godina 2011. Godišnje odmore provodi u obiteljskoj

kući na Otoku. U kući u kojoj je odrastala spotiče se o uspomene. Uza
zvučnu kulisu. Pjeva zbor.

Nevidljivi cvrčci. Bez pauze. I to joj je ok.

Djedu, baki, mami i braći već godinama u vazu na mramornom

poklopcu ostavlja cvijeće. Puni vazu na mramornom poklopcu jer
praznine ne može. Nema te procedure.

Srpanj je.

– Možda u Domu pronađeš ljubav svog života. – kaže mu.

32
 – Ma, što to govoriš?! Tamo su svi stariji od mene. – odgovara
joj.

Čitala je u knjizi Psihologija treće životne dobi o tome kako se

stare osobe teško prilagođavaju novim situacijama. Čitala je o tome
kako će se i on morati podrediti pravilima Doma koja takve
institucije nazivaju ‘KUĆNI RED’. I o tome kako je taj ‘red’ vrlo rigidan,
više prilagođen osiguranju dobrih uvjeta za osoblje nego štićenike.
Pročitala je i da su Domovi nužno zlo.

T. K. iz Udruženja za socijalnu gerontologiju i gerontologiku

Slovenije u tom je istom intervjuu koji je čitala izjavio i sljedeće:

,,U domovima umirovljenika zaudara, ali ne zbog slabe higijene

nego radi umrtvljene ljudske energije, neiskorištenih životnih resursa,
i prevelike koncentracije ljudi, u kojih se gomilaju iskustvo gubitka, a
time i bol, trpljenje, tjeskoba...”

U brošurama o Domovima to ne navode. Ova procedura ne

uključuje takve podatke.

U Domu, na prvom katu, u njegovoj novoj dvokrevetnoj sobi s

balkonom i pogledom na palme i zgradu općine s fasadom od fino
isklesana kamena, iz torbe vadi njegovu odjeću. Vrećicu s papučama.
Torbicu s vrtnim škarama.

Drži vrtne škare u ruci dok oko nje upitnici s uskličnicima plešu
stiskavac. U tišini.

– Ima posla sa svim tim biljkama oko Doma. – kaže on, a ona se
ne može odlučiti treba li se zbog toga naglas ljutiti ili ga žaliti.

S njim je oduvijek imala isti taj problem. Podijeljenu sebe.

33
ZADNJA STANICA

U početku bijaše čovjek. A onda su došli planovi. Muškarci i

žene sa svojim velikim planovima. Sjedili su. Hodali. Spavali. Budili se.
Sa svojim planovima. Vukli su ih za sobom. Žurno. Kroz život.
Kroz snove. Trijumfe i poraze. Sve dok nije došla starost. Dani su im se
počeli puniti ravnomjernom samoćom. A samoća hraniti planovima. I
sad nepomirljivo kupuju vrijeme. Na zadnjoj stanici. Rijetko
razboriti. Razvodnjeni novim kušnjama. Rasklimani.
Nedokučivi. Čangrizavi. Izgubljeni. Sputani. Ovisni o drugima.
U Domovima, daleko od doma.

S bolnom mišlju o tome da je osoblje koje se za njih brine za to

plaćeno.

34
DVI DO STO

Njeno mi ime nije poznato. Znam da mogu, ali ne želim i neću

ga izmisliti. Vidjela sam je jednom u životu. I ma kakvo god super ime
smislila za nju, nekako bih znala da može bolje. Da zaslužuje bolje.

Sjedila sam u Domu, u dnevnom boravku. Bilo je vrijeme serije

koja se prati i neki su se okupili ispred TV-a, oko stolića na kojem je
bila plastična orhideja. Promatrala sam ih, ali i oni mene. O ocu veći
dio priče znam. O ostalima nisam znala ništa osim da su tu gdje jesu.
Na prvom katu.

Dok su gledatelji komentirali seriju, svatko sa svojim uzdasima

odobravanja ili prigovaranja, ili izrazima lica, jer malo su govorili za
vrijeme prikazivanja serije, pojavila se ona. Sićušna.
Tanka, smežurana. Sijede, fino začešljane kose. Njene dvije noge...
Nikad u životu nisam vidjela takve okserice! I da nije imala treću,
drvenu, teško mi je i zamisliti kako bi hodala. Noge su joj kao par
hrenovki presvučenih kožicom od najlonskih čarapa.

Nosila je dioptrijske naočale čija su stakla bila toliko debela da

je izgledalo kao da joj oči zauzimaju oko 70 posto glave, kao kod sova.
Ne mogu si pomoći.

Buljim.

Na sebi ima crnu jednostavnu haljinu. Ona je tu jedina u crnini.

Gledam ja nju. Gleda ona mene. Gledamo se. Nas dvije. Koje se prije
nisu srele. I neće se više sresti, ali to ne znaju.

Zaželim joj dobar dan. Imam osjećaj da će nestati ako skrenem

pogled s nje. Da ću izgubiti i ono malo povjerenja, ako sam ga uopće i
stekla. Moj otac progovori prije nje:

– Ovo mi je kći.

Ostalima je to dao do znanja još prije. Nekima i više puta. Ona i

dalje šuti i gleda me, pa sa svoje tri noge napravi dva koraka prema
naprijed. Prema meni. Povjerenje postoji.
35
 – Sviđa li vam se tu u Domu? – pitam.

– Aaaa, preživila san ja dva svjetska rata. – kaže.

– Dvi do sto. Još dvi do sto. – nadoda.

Dvi do sto. Zvuči zanimljivije nego Sedma od Devet, rođena kao

Annika Hansen, asimilirana od Borga.

36
TREĆA SREĆA

Starcima iz Doma, u kojem je i sam boravio, kupovao je novine.

Oni su bili starci. Sebe je izvadio iz toga konteksta.

Možeš imati sedamdeset, ali se isto tako možeš osjećati

ugodnije u nekoj drugoj brojci. Znam da postoje tri aspekta starenja:
kalendarsko, biološko i psihološko.

Nabraja mi o jednome svom prijatelju. Istih su godina, a on se,

eto, oženio treći put. Znam toga njegova ‘prijatelja po boci’. Uvijek je
imao dugu, zalizanu i masnu kosu koja je mijenjala boje. Kad sam u
kući našla pornofilmove, rekao mi je da mu ih je on posudio.

– A znaš, kći bi mu mogla biti po godinama. Nitko je drugi u selu

nije htio, a ona uopće nije loša. Zli jezici. To ti je. I sva ta njegova djeca...
Iz prvog i drugog braka... Svugdje su, samo ne blizu. Sad ima mladu
ženu da ga nakon infarkta gura u kolicima. Tko bi ga inače?! Sve će joj
ostaviti. Tako mi je rekao...

Imao je 73 godine i nabrajao mi kakvu će ženu naći. Mora biti

mlađa od njega. Zdrava. Šesna. Ne smije pušiti. Rodit će mu sina.
Preselit će se opet u kuću. Vjenčati treći put. Treća sreća. Ovaj put pazit
će na usklađenost horoskopskih znakova.

– Da, da. I gurat će te u kolicima. I sve ćeš joj ostaviti. – kažem

mu.

Imao je 74 godine kad se zaljubio. Onako kako se inače ljudi

zaljubljuju, pa postanu zaneseni, blesavi i sretni.

Pitam se je li ikad bio zaljubljen u moju majku. Jednom mi je,

davno, rekao da ju je oženio jer ga je ucijenila. Na Hvaru mu je, gdje su
se i upoznali, rekla da će se baciti u more i utopiti ako je ne oženi. Nije
znala plivati. Pitala sam tada i majku. Istina. Bila je trudna s njihovim
prvim djetetom. Bio je sin. Sin, kojeg je moj otac dugo čekao. Prvi sin
nakon tri kćeri. Umro je malo nakon poroda.

37
 Njegova potencijalna treća supruga bila je mlađa od njega
trideset i nešto godina. Udana. Njen horoskopski znak bio je
odgovarajući. Nije baš bila zdrava. Od oca je posudila novac za
nekakav zahvat, tako mi je rekao. I tko zna za što još. Pušila je. Nije
mu smetalo. Donosio joj je cvijeće.

– Je li ti vratila novac? – pitala sam ga.

Birao je pitanja. Birao je odgovore.

– Sretan sam. Nikada mi ni bilo ovako lipo.

– Ali, ona je u braku. – rekla sam, pokušavajući racionalizirati

situaciju.

– Ma, nema to veze. Ljudi se rastaju. – racionalizirao je i on.

– Ok. Je li obostrano? Je li ona zaljubljena u tebe?

– Družimo se. Razgovaramo... Znaš, John Glenn je imao 77

godina kad je letio u svemirskom brodu Discovery 1998. Danima je
kružio oko Zemlje, pa mogu valjda i ja sa sedamdeset i četiri malo oko
žene.

38
NOVO POGLAVLJE

Više ne broji dane, rekla mi je, između dvaju gutljaja bijele kave.
Ne bi brojila ni rođendane da joj svakih godinu dana u Domu ne
prirede malo slavlje uz tortu. I poklončić.

U mojim su se mislima poredale sve one moguće stvari koje je

ona umetnula u deminutiv.

Velika je stvar rođendane dočekivati u izoliranoj stvarnosti u

kojoj je toliko toga neizvjesno. Zapravo sve osim termina za doručak,
ručak i večeru.

– U osam je doručak. U dvanaest ručak, a u osamnaest večera.

Jedina predvidljivost ovdje.

Ona smatra da je njena najveća vrlina zavidna vještina

prilagođavanja.

S tim se rodiš.

Između doručka, ručka i večere najčešće se prepušta bujicama

odštampanih rečenica.

– Znaš, čitam svašta. Čitala sam i o Salvadoru Daliju. Sviđaju mi

se njegovi satovi koji se tope. – rekla je jedva čekajući da nastavi.

– Salvador Dali rekao je da mu svakog jutra kad se probudi

najveću radost pričinja spoznaja da je Salvador Dali. Razumiješ li? –
pitala me.

Uzela je stanku i škiljeći se zagledala u moje desno oko kao da

je špijunka na vratima moje duše.

– Godinama sam živjela za druge. Ostala sam sama. Sve sam ih

nadživjela. Čitavu svoju obitelj. A onda prvi srčani. Pa Dom... Pa drugi
srčani. I reći ću ti što sam tada shvatila. Shvatila sam da je još jedino
što mogu to da živim za sebe. Novo poglavlje mog života! A dani idu.
Brojali ih mi ili ne.

39
 Stanka. I jedan gutljaj bijele kave.

A onda mi se približila odlučna kao Snake Plissken. Iz njenih

očiju isijavalo je onako kako isijava mudracima prije nego će
progovoriti o smislu života.

Prišapnula mi je da i ona piše. Pjesme.

40
CIMER, VAGA

Zaključati se u prošlost. Nekima je to svakodnevica. Cimer je

jedan od njih. Kažu da je gluh. Ali moj otac misli da Cimer čuje samo
ono što želi čuti.

Često pjeva. Refrene. Kreće se po Domu. Kreće se tako da

napravi korak-dva pa zastane. Refren. I opet korak-dva pa zastane.
Žurbu je odavno zaboravio. I tko zna što još.

Usta ne zatvara ni kad šuti. Na licu mu titra osmijeh. Doima se

kao najsretniji čovjek na svijetu. Njegov osmijeh prenosi se s osobe na
osobu. Kao zaraza. Pokušati komunicirati s njim jest kao da pokušate
komunicirati s televizorom.

On ima svoje programe. I šalta ih kako mu se prohtije.

Pun je iznenađenja. Grli njegovateljicu. Želi plesati s njom.

Zaključati se u prošlost. U trenutak. Po vlastitu izboru.

Bilo je ljeto, nama. Njemu tko zna koje godišnje doba. I tko zna
gdje. I tko zna koje godine i doba dana.

Susrećemo se u hodniku ispred sobe. Zaustavio se. Onaj

trenutak između njegova dva koraka. I refrena. Pozdravljam ga.
Smješka se u jednom od svojih programa.

Bila je to dobra faza njegova i očeva cimerstva. Na prvom katu.

U sobi s balkonom punim cvijeća.

– Kako komunicirate? – pitala sam oca.

– Ma, čuje on. Tu i tamo. Moraš glasnije govoriti. Ne reagira kad

se glasno isprdim u sobi. – kaže otac i namigne.

– I Cimer je vaga. Rođen je dan nakon tebe. – kaže mi, pa kaže

glasnije kad se Cimer pojavi na vratima sobe.

– I kći mi je vaga. Rođena je dan prije tebe.

41
 Cimer šuti otvorenih usta. Smješka se i ubrza korak. Iz ladice
vadi čokoladu i pruža je meni.

– Hvala! – zaurlam.

Pa još jednom za svaki slučaj.

Možda je ono prvo hvala pustio da pobjegne kroz balkonska

vrata.

42
SUNCE

Ima nešto u toj slici. Nešto što predivno strši. To je djevojčica.

U ružičastom kompletiću. Među svim tim starcima u Domu. Među
životima koji se neumitno gase.

Došla je u posjet prabaki s majčine strane i djedu s očeve strane.

U mojoj pratnji.

Stršala je tako još samo jednom. Godinama prije. Nosila je neki

drugi ružičasti kompletić. Koža joj je bila prepuna crvenih točkica od
uboda komaraca. Tog smo dana sahranili njena oca, a mog brata.

U dvorištu mravinjak od ljudi u crnom. I ona među nama. Hoda,

nestabilna u svojoj dobi. Ulazi u vrt. U vrtu zemlja crvenkasta i suha.
Raštike krute i veće od nje.

Nakon pogreba ostali smo bez riječi. Šutnja. U dvorištu.

I nitko ne podnosi tuđe oči pa svi gledamo nju.

Tako je i u Domu. Dok prolazi hodnikom. Dok ulazi u sobu. U

sobi. „Evo mog sunca”, kaže starica pa povuče plahtu da sakrije ostatak
svoje amputirane noge kao da je to nešto od čega djevojčicu treba
zaštititi.

Grle se, a u zagrljaju sudjeluju sve oči u sobi. Pozdravljam s

vrata pa pitam staricu kako je.

– A evo, čekam da me dragi Bog uzme. – kaže ona, a ja se

izgubim u svim mogućim rečenicama, tražeći onu najprikladniju.

Ali nema takve. Ne ovaj put.

Kroz otvorena balkonska vrata u sobu uđe zvonjava mjesnoga

kampanela. Podne. Vrijeme je hranjenja. Pozdravim stanarke sobe,
kažem nećakinji da idem ocu i da se vidimo tamo.

43
 U hodniku ispuštam uzdah koji je već neko vrijeme nestrpljivo
čekao u meni.

44
MALO GUSTINA ZA TUGU

Hrpa tableta u šalici za kavu. Prljavo i čisto rublje izmjenjuje se

u istoj plastičnoj vrećici s izlizanim brendom. Na vrećici s koje se ljušti
boja napisano je kome vrećica pripada. Personalizirana vrećica.

Odlazak na izlet. U vikendicu. Kupio je cukarine. Spakirao ih s

pelenama za odrasle. Ima dijabetes. Obožava slatko.

Trudim se nagovoriti ga da pije lijekove. No tom taktikom mogu

obrisati pod. Ne želi stalno gutati tablete jer je, kako kaže, sad dobro.

Trajat ćeš duže, ako uzimaš terapiju. Trajat ćeš duže, ako
smanjiš količinu slatkog. Trajat ćeš duže, ako budeš pazio na sebe.
Trajat ćeš duže, ako smršaviš. Lakše će ti biti hodati. Težak si svojim
nogama. Težak si. Ti si teška. Pucamo. Riječima. Gađamo se. On
mene. Ja njega. Idemo na izlet, tako on kaže, a zapravo idemo u našu
vikendicu.

Nakon 15 kilometara vožnje.

Zaboravio je ključ od ulaznih vrata kuće. Ljuta sam. On je još

više ljut. Na sebe. Na čitav svijet. Na mene. Na ljeto. Na najdražu kuću
u prvom redu do mora.

Od lipnja do rujna u uvali su jutra snovita i tiha, a sumrak je

divan.

I bole ga tuđa dvorišta puna dječje vike. U prijatnim

hladovinama ispod razbarušena lišća divlje loze. I svi oni razbacani,
šareni, plastični kalupi morskih zvijezda i ribica. I žuta kantica s
lopaticom i grabljama na bijelom žalu.

Baš takav je set i on jednom kupio, jedinoj unuci koju poznaje.

Ona je sve što je ostalo od njegova sina.

Oči mu se cakle kao porculanskoj lutki. Prsti su mu nemirni.

45
 Sparno je. Ne zna gdje je ključ. Ruje po unutrašnjosti svoje
torbice. Ne. Ključa nema. Žao mi ga je. I kuće mi je žao. Žao mi je ljeta.
I sebe mi je žao.

Gađamo jedno drugo kad god se ukaže prilika. Prva često i prije
jutarnje kave. Rekla sam ti da me ne budiš rano. Na godišnjem sam
odmoru. Donio sam krafne. Još su tople. Poslije ih više neće biti. A
voliš krafne. I voliš dugo spavati. A ti mene voliš buditi. Skuhat ću
kavu. On je već popio kavu u Domu. Ali bi još jednu. Nećemo je piti
zajedno. Odlazim na terasu. Smeta mu kad pušim u kući. Zar još uvijek
nisi prestala pušiti? Zar još uvijek nisi prestao piti rakiju? Lomimo
obećanja. Lomimo sami sebe uzduž i poprijeko. Na sitno. Sitnije.
Remetimo mir. Ne biramo mjesto. Udaramo nisko. On je moj
podsjetnik. I ja sam njegov. Riječi. Imamo samo riječi. Riječi od
prigovora. Riječi od zamjerki. Riječi od života. Pletemo mreže u koje
se lovimo. Mreže od gorčine. Koprcamo se u njima kao pokorene i
osakaćene zvijeri.

A ljeto je i dani su dugi.

Za početak svakoga zajedničkog dana, uz jutarnju kavu, dobro

bi nam došlo i malo gustina za tugu. Sadržaj teško postiže formu. Curi
na sve strane.

46
BROŠEVI NA VODI

– Dugo se nisam seksao. – izjadao se, ispijajući pivo.

Bio je uvjeren da može sve ono što je mogao prije. Obrađivati

vrt. Saditi cvijeće, mahune, blitvu. Brati masline. Napraviti sina.

Vadim kaleidoskop iz svoje torbe i gledam ga kroz cijev.

Oduševljen je. I on želi gledati kroz kaleidoskop.

– E, to je igračka!

Dajem mu ga. Smije se.

– Zašto si prestao nositi zubalo? – pitam ga.

– Smeta mi. – odgovori, vraćajući mi kaleidoskop.

A onda se njegovo lice smrznulo poput računala nakon

bootanja Viste.

– Što ti je? – pitam.

– Napunio sam pelenu. – odgovori iskoristivši potrebnu stanku.

Oko nas ruke drže šalice, čaše, boce. Usta piju kave s mlijekom.
Sokove. Jezici ližu sladolede. Oko nas glave, svaka sa svojim klupkom
misli. Odmotavaju ih i raspetljavaju. Repetirano. Poput jutra koja
postaju dani i dana koji postaju noći. Oko nas ljudi.

Isti smo. Iz istog plemena. Skloni tome da o istini mnogo

govorimo, dok istodobno živimo izbjegavajući je.

Evo i njega: Marija, koja je ura? Već godinama, osim toga, ništa
drugo ne govori. Vječno hoda po selu i okolnim cestama. Isti, sa
šiltericom od trapera na glavi, pognut, iskrivljen i s rukama na leđima.
Bez iznenađenja.

Svi ga znaju. Svi znaju što će pitati.

47
 – Marija, koja je ura?

Iz vlastita klupka izoliram cvjetove lopoča. Divni broševi na

vodi.

Cvjetovi nekih vrsta lopoča imaju naglašen miris. Preporučuje

se da ih se uzgaja u uzdignutim bazenima, gdje će njihov miris najbolje
doći do izražaja.

48
O KRALJEVSKOM PURPURU, MEDU I MASLACU

Prislonio je prašnjavu kućicu morskog puža na desno uho, ono,

na koje bolje čuje, i rekao:

– Danas je dobar dan.

Nije zaboravio ključeve. Nije zaboravio tablete. Stavio je

pelenu.

Dan prije mislio je da možda ipak može bez pelene. Sjedili smo
za stolom u našoj kući, prije ručka, kad se u području njegova
međunožja, na trapericama, počela nazirati mrlja.

Premeće on sad tu kućicu morskog puža među prstima kao da

je Rubikova kocka. Kao da je blizu rješenja.

– Bodljivi volak. Znaš li da su poznati po tome što izlučuju

tekućinu poznatu kao ‘kraljevski purpur’, koja se u prošlosti koristila
za bojenje tkanina?

Nisam znala.

Iz ljeta u ljeto on govori sve manje, hoda otežanije. I skuplja se.

Nepovratno. Kao vunene rukavice oprane na visokoj temperaturi.

Njegova tamna kosa postoji još samo kao dokaz na

fotografijama. I u sjećanjima. Ali bolje je ne prizivati sjećanja jer neka
su sjećanja poput otrovnog balasta, opterećujuće je i opasno vući ih
kroz život. Sigurnije ih je pustiti.

Od supruge broj jedan se razveo. Suprugu broj dva je pokopao.

Još se nada supruzi broj tri.

Ne znam kad se počela javljati ta njegova potreba da negdje

nešto napiše. Ostavi poruku. A kome? Sebi? Drugima? Često je to radio.
Ostavljao za sobom poruke.

49
 Na žutome metalnom poštanskom sandučiću napisao je
vodootpornim markerom: „Budi dobar i pošten.”

Na narančastom kolutu za spašavanje srebrnom je bojom

napisao: „Živjeli pošteni.”

Na drvenoj balkonskoj ogradi u Domu izrezbario je: „Ne kradi.”

Nazvala me ravnateljica Doma i rekla da je problematičan.

Kad sam bila nedovoljno velika da čitam knjige za odrasle, jer

tako su govorili, a dovoljno velika da se danas mogu sjetiti, divio se
Budu Spenceru i u mom je sjećanju nalikovao njemu. Mrcina!

Sad je starac koji piša po parku. Problemi s prostatom.

Ne želim ga po tome pamtiti.

– Jesi li doručkovao?

– A da.

– Je li bilo fino?

– Med. Med i maslac. Uuu, jako fino. Tako je praznicima i

nedjeljom.

– A inače?

– A ono, marmelada.

Nastavljamo o količinama kiša koje su pale u travnju i svibnju i

o tome kako to nije dobro za masline.

Kao dijete sam ih mrzila. Pogotovo po buri. Masline. I vožnju u

traktoru. Kroz selo. Majka bi mi na glavu stavila maramu, a na ruke
čarape. Brat je stalno šutio. I grizao nokte.

Mašta mi je tada radila mahnito kao cirkular motorne pile.

Svugdje sam putovala. Iz daljina sam im slala pozdrave na
razglednicama. I bila sigurna da se nikad neću vratiti.

50
 Nastavljamo o horoskopu. Uvijek taj horoskop. Tumačio ga u
svakoj mojoj vezi. Pamtim: Vaga i Vaga, ne ide to zajedno, ćerce moja.
A nisam mu nikad rekla kako je taj Vaga, kako ga je zvao, na početku
naše veze jednom došao uznemiren na dogovoreni sastanak. Stvar je
bila u tome da je njegova brata, dok je bio mali, čuvala žena koja je
rođakinja očeve mi prve žene. Toga su je dana posjetili, on joj je rekao
da je zaljubljen, a kad je ona saznala o kome je riječ, savjetovala mu je
da se makne od mene jer sam iz problematične obitelji.

Nastavljamo o zapuštenu zemljištu. O mišjim govnima koja

nalazim u kući.

O vratima koja se sama otvaraju i zatvaraju.

51
U ERBACHU

Vrući su ljetni dani bez oblaka na nebu u Erbachu rijetkost.

Tada je u selu sve uspavano. Polja žita, ravna kao piste, žute se na
najjače. Ispod plavetnila.

Hodam, dok se zemlja na puteljcima praši pod mojim nogama.

Žega u selima ima poseban miris. More mi tada najviše nedostaje. A
kad kažem more, mislim samo na jedno more. Ono more od kojeg već
godinama odlazim da bih mu se vraćala. Bistro more, nakon kojeg po
koži ostaje sasušena, bijela sol. Pa grebe ispod tkanine. Kao da je živa.

Ono more u kojem su pronašli moju majku. Nikad nije naučila

plivati. Ali to nije ni važno. Njeno srce jednostavno je odlučilo odustati.
Jednoga sparnog dana, nakon ručka, dok se osvježavala u plićaku.

U Erbachu dani prolaze sporo. Sati se njišu. Langsam. Volim tu

riječ. Prija mi baš kao i izolacija. U Erbachu nema dućana. Nema pošte.
Nema žurbe. Erbach, nekima mjesto za život, a nekima za odmor
i ladanje.

Nakon osam sati provedenih ispred računala, izvodim svoje

misli u dugačke šetnje.

Kroz mračne, vlažne i hladne šume u kojima nema nelagode

jedino za paprat. Po beskonačnim, urednim poljima gdje je tako
lako pobjeći veličanstvenoj moći nemira. Među šarmantnim kućama i
svim njihovim pripadajućim detaljima koji pričaju, svaki svoju priču.
Hodati. Samo hodati. Ne zaustavljati se.

I majka je voljela hodati. Samo hodati. Možda se jedino tada

uspijevala udaljiti od svojih nemira. Više se ne pitam kakva je to majka
koja ostavi djecu. Znam, ona je umrla više puta.

Nakon šetnje kuham u tuđim loncima. Pa jedemo iz tuđih

tanjura. I sve je privremeno. I tko zna...

Jedno ljeto u Erbachu. Ljeto kao lijep san.

52
SINDROM 4-N

Prekini! Živ je, kažem sebi, zatvorenoj među zidovima. Da, živ
je, ali kakav je to život? To je život na drugom katu. Tamo su
nominirani.

Od trenutka kad su mi javili da je premješten na drugi kat Doma

za starije i nemoćne osobe, zvonjave mobitela opet su popraćene
napadajima panike. Napadaj panike zastrašujuć je osjećaj. Prate ga
fizički simptomi. Ubrzano kucanja srca. Pojačano
znojenje. Hiperventilacija. Osjećaj gušenja. Gotovo je. Ne mogu.

Mobilni telefon ili mobitel ili mob. Zvonjava. Smrt. Jer smrti su
i prije dolazile mobitelom.

Da sam barem na nekom zidu urezala crticu za svaki put kad

sam naglas izgovorila „Najradije bih se riješila mobitela. Ljudi su prije
funkcionirali bez njega”, bila bi to zidna tapeta. Autorsko djelo.

Zvonjava. Napadaji panike. Potražiti stručnu pomoć.

Bio je ponedjeljak. Početak tjedna. Početak mjeseca. Rujan.

Početak ostatka njegova života među nominiranima.

Otad su se pozivi s lošim vijestima nizali, kao što se nižu perle

na kolajni, jedna za drugom, jedna za drugom... Okrugle. Tvrde. Teške.

Mobitel se oglasi. Otac je s otoka helikopterom prebačen u

bolnicu.

Ušla sam u zrakoplov. Let Frankfurt – Zagreb. Nedjelja. Kroz

prozor zrakoplova gledala sam noć. Neizvjesnost u mekoj crnini
pobjeđivala je san.

Ponedjeljak. Sjela sam u autobus. Zagreb – Split. Kroz prozor

autobusa gledala sam dan. Prolazile su minute, rastežući se kao žvaka.
I kadrovi su prolazili. U prigušenim bojama ispod oklopa od

53
jednoličnoga sivog svoda. Misli su se širile baš kao i pejzaži da bi
se zatim naglo stisnule i zaboljele poput grča.

U jednom trenutku, u trenutku kad netko negdje traži gdje

počinje selotejp, kad negdje netko sjecka luk i priprema ručak, kad
netko negdje otvara pretinac za poštu, kad netko negdje sluša pjesmu
Pa pa power u izvedbi benda Ryana Goslinga, Dead Man’s Bones...
U jednom trenutku, život mog oca sveo se na sindrom 4-N. Gerijatrijski
sindrom 4-N. Nepokretnost. Nestabilnost. Nesamostalnost.
Nekontrolirano mokrenje. Sindrom 4-N. Tražim druge riječi kojima
bih rekla nešto o ocu.

Sat. Ručni sat. Otac je prije nosio taj ručni sat koji je s
vremenom zakazao. Ma koliko se moj otac trudio oko sata, sat je
pokazivao pogrešno vrijeme. Bio je to sat neusklađen s vremenom.
Tako mu se prohtjelo. Pomoći nije bilo. Pitala sam oca želi li novi sat.
Ne. On od tog sata ne odustaje. Često ga je namještao na zapešću. Da
što bolje prianja. Bez ljutnje. Imali su neopterećen odnos. Na sat je
gledao pomalo zaljubljeno i pomalo tužno. Ručni sat. Stvar sa zapešća
očeve ruke. Ne znam čitavu priču o njemu i tom satu. Znam samo da
su pripadali jedno drugome. Neusklađeni s vremenom. Tako
jednostavno.

Knjige. Otac ima mnogo knjiga. Uglavnom su to knjige o

ljekovitu bilju, ribama i gljivama. Ali dvije su knjige obilježile njegov
život. Stoljetni kalendar – Proricanje o vremenu, sudbini i događajima
te Velika sanjarica – Životni horoskop, planetar i magija. To su knjige s
crno-bijelim sjajnim koricama na kojima je ilustrirano raspelo, zmija,
mrtvačka lubanja... Izgledaju kao vještičje knjige. Ne znam kako
izgledaju vještičje knjige, ali zamišljam ih tako. Te dvije knjige su se
toliko potrošile od listanja i čitanja... Raspale su se. Otac ih je sastavljao
ljepilom. Obećala sam mu da ću pronaći nove. Na njihovim stranicama
pronalazio je opravdanja za vlastite greške. One su mu otkrile da je
rođen na nesretan dan. Držao se za njih.

Bicikl. Jednom je otac rekao da želi bicikl. Ispunila sam mu

želju. Kupila sam bicikl u Zagrebu. Bicikl mu je dostavljen u Blato na
Korčuli. Na kućnu adresu. Možda je tri-četiri puta sjeo na bicikl, a
zatim je bicikl parkirao u garažu. Bicikl je godinama skupljao prašinu.
Rekao mi je da ga ne vozi i da bicikl stari u garaži i da to nema smisla.
Bicikl smo jedno ljeto smjestili u automobil i došao je s nama u Zagreb.

54
Vozim ga i kad netko želi pričati o biciklima, svoj predstavim kao očev
bicikl. S njim sam prošla milje, dva pada i dva sudara.

Čestitka. Stigla je jedne godine pred Božić. Ručno izrađena

čestitka. Na zelenome tvrđem papiru svojim je rukama na radionici u
Domu stvorio anđela. Srebrni anđeo krcat kičastim detaljima.
Šljokice. Zvjezdice. Plave oči. Ružičasti smiješak. I ružičasti nos.
Anđeo, osim krila, naravno, nosi i pulover s ružičastim gumbićima.
Ima i kragnu. A nosi i suknju sa svijetloplavim šljokičastim prugicama.
Na glavi ima krunu-šešir s crvenim svjetlucavim ukrasom i dvjema
srebrnim zvjezdicama. Čestitka na zelenome tvrđem papiru ima i
nacrtani okvir. Plave i ružičaste isprekidane krivulje. Dok je crtao
plave krivulje sigurna sam da je zamišljao more.

Čestitka stoji na radnom stolu među kistovima za crtanje.

Ponekad fiksiram ružičasti smiješak anđela. Ili srebrnu zvjezdicu na
glavi anđela. Ponekad otisak prsta na višku ljepila.

Kad tražim riječi, kad mi sindrom 4-N zada udarac u pleksus,

vizualiziram. Ručni sat. Crne knjige. Bicikl. Čestitka.

55
KAMERA – IDE. TON – IDE. KLAPA!

Htjela sam biti neka druga. Neka druga iz sinopsisa koji mi ne

pristaje. Glumit ću hrabrost. Ta druga čeka u bolničkom hodniku
ispred odjela intenzivne njege.

Rekli su joj – drži se.

I ona se drži.

Za torbu.

Čeka odobrenje za prolazak kroz plava vrata. Pogledom buši

rupe u zidovima. Taj bolnički vonj dovoljan je da se čovjek osjeća
slabo. Taj vonj i papir zalijepljen na jednom od zidova. Na papiru piše
da se kapelica nalazi na šestom katu.

Ima još njih koji čekaju odobrenje za prolazak kroz plava vrata.
Oni pogledom ne buše rupe. Oni govore.

– Otvorili su ga pet puta. Otvorili pa zatvorili... I tako pet puta.

Ona glumi hrabrost.

Prolazi kroz plava vrata i ulazi u sobu.

Drži se.

Za torbu.

U sobi strojevi pričaju, umjesto ljudskih olupina nasukanih na

bolničkim krevetima.

U sobi s previše svjetla.

Previše bjeline.

56
EPICENTAR TJESKOBE

Od oca kakva sam poznavala ostale su samo sitne plave oči i

tetovaža.

Za taj kadar nosim prikladan psihički asesoar – dvije Normabel

tablete od po 10 miligrama.

Pet dana u Splitu u prijateljičinu stanu koji priželjkuje

podstanare. Jugo. Knjige. Cigarete. Kava. Prazan želudac. Prazna
crijeva. Puna glava. Jedna crna putna torba s onim najosnovnijim.

U kupaonici je žarulja ispustila dušu.

Ne volim Split jer ne volim kako se osjećam u Splitu. Grad u

kojem sam se rodila. Grad u kojem se misli ne gase.

Kako je došlo do toga da sam oca prepoznala zahvaljujući

tetovaži na lijevoj ruci? Oči su bile zatvorene.

Toliko se fizički promijenio u samo tri mjeseca otkad smo se

posljednji put vidjeli. Uhvatila ga je postelja. Obrijali su njegovu gustu
bijelu bradu. Ošišali kosu. Smršavio je deset kilograma. Vjerojatno i
više.

Takvoga ga je lakše održavati.

Ne sjećam se da sam ga ikad vidjela s tako ogoljenim licem.

Lice ispod lica.

Izgleda manji od mene. Gol u bjelini plahta. S pelenom. I jednom

rukom vezan za bolnički krevet.

– Morali smo. – rekla je medicinska sestra, nakon što sam

pitala.

– Htio je iščupati iglu. To je za njegovo dobro.

Čini mi se da bih ga mogla nositi na rukama.

57
 Među nama, u toj bolničkoj sobi rasplinula su se sva očekivanja
koja kao da su nam nametala, s vremena na vrijeme, vlastite odluke
zbog kojih smo izgubili moć rasuđivanja.

Jugo ne prestaje. Hodam gradom. Sve vrijeme. Pet dana. Od

stana do bolnice. Od bolnice do centra. Od centra do stana. Hodnici.
Stube. Ulice. Samo hodam. Gore. Dolje. Lijevo. Desno.

Gazim Split. Za mrvice sna.

58
POEZIJA ANAMNEZE, SIMPTOMA, DIJAGNOZA

Nosi bijelu kutu. Govori tiho. Govori sporo. Ljubazan je. Priča
jezikom koji jedva razumijem. Lovim riječi. Pitat ću Google.

Trudi se objasniti mi kad zamolim. Medicinska terminologija.

Rječnik krutog, preciznog očaja. I na kraju kaže:

– Činimo sve što je u našoj moći.

Gledam njegove oči. To su oči osobe koja nosi bijelu kutu. Oči
osobe uz čiju bijelu kutu idu i titule.

Njegove su oči kapilarasta, zakučasta ogledala njegove duše.

Spava li mirno, u komadu, pitam se. Guta li tablete? Ili spava
isprekidano? Pitam se koliko mu je zapravo stalo.

On ima moć.

Djeluje kao da mu je stalo, kao da mu je stalo više nego ženi u

bijeloj kuti koja mi je rekla da moj otac zazire od bijelih kuta i da je prvi
kontakt uspostavio sa spremačicom. Kontakt očima i pokret ruke.
Tražio je vodu. Pitala sam je li spremačica mlada. Smijeh.

Donijela sam im čokoladne kekse.

Da. Djeluje kao da mu je stalo. Priča tiho. Polako. Nježno.

Nema njegovane zube. Donji su puni smeđih fleka. Pokušavam

ne gledati njegove zube. Znam da on zna kada gledam njegove zube.

Oči. Gledaj ga u oči. Slušaj glas. Njegov glas je tih. Nježan. Kao
da čita poeziju. Poeziju o ugroženu životu. Na intenzivnom odjelu
splitske bolnice. U sobi s pogledom na more. Dok vani divlja južina.

Vjetar je plesao i plesao na plesnom podiju grada.

Anurija. Poremećaj svijesti. Sumnja na akutni koronarni

sindrom. Nepokretan. Afazičan. Dezorijentiran. Subfebrilan.
Dispnoičan. Hipotenzivan. Retencija urina. Urinarni kateter. Peroralna
59
antibiotska terapija. Akutno bubrežno zatajenje sa
znatnom azefemijom. Metabolička acidoza.
Hiperkalijemija. Elektrolitski disbalans. Hiperosmolanost plazme.
Vrlo visok biljeg krvne upale u smislu sepse čije je ishodište urinarni
sustav. Empirijska parenteralna antibiotska terapija. CT mozga bez
evidentnih znakova lezije mozgovine. Dekubitus.

A po ulicama, parkinzima, trgovima, moru... Vjetar pleše i pleše.

60
POD POVEĆALOM

U bjelini, tjelesnost je najočitija. Starost jadnija. Krhkost

nepobitna. Anomalije nakaradnije.

Zoom na sasušene kapljice krvi po plahti.

Bolnička plahta kao slikarsko platno.

Prelazim prstom preko skorene crvene boje, dok stojim pored

kreveta.

Zatim ruku odlažem na očevu ruku spojenu na cjevčicu.

Rastavljam njegov život na niz ogoljenih slika.

A moglo je bolje. Mogli smo biti bolji.

Sabirem dojmove.

Dojmovi su na hrpi.

Zbijeni.

Vežem ih bolničkim mirisom. Da ne izgube na uvjerljivosti.

61
SHIT HAPPENS

Kategorija: sinopsis dugometražni

Žanr: drama

Radnja: Štićenik Doma za starije i nemoćne prebačen je

helikopterom Hitne pomoći s Otoka u splitsku bolnicu. Nakon što je
starac u bolnici proveo dva tjedna, zbog propusta je zatraženo
očitovanje u kojem je pisalo da je bolesnik otpušten u
poboljšanom stanju te da je otpušten iz bolnice s urinarnim
kateterom i pelenom za odrasle. Međutim, katetera nigdje.

Doc. dr. sc. napisao je očitovanje vezano za bolesnika koji je

liječen na Zavodu za intenzivnu medicinu Klinike za unutarnje bolesti
od 02.11. do 14. 11. 2014. godine.

Očitovanje je zatraženo zbog evidentnih propusta, a stiglo je

nakon nekoliko ignoriranih mailova poslanih bolnici, Ministarstvu
zdravlja i Udruzi za zaštitu prava pacijenata.

U očitovanju piše da je bolesnik dana 14. 11. 2014. godine

otpušten u poboljšanu stanju, te da je otpušten iz bolnice s urinarnim
kateterom i pelenom za odrasle. To je ono što piše. Pa neće valjda
napisati da se ispričavaju, jer je nepokretan bolesnik, koji nije u stanju
mokriti bez katetera, otpušten bez katetera i da im je žao zbog
propusta! Je li tako? No, pušten je bez katetera zbog čega je nekoliko
sati nakon povratka iz Splita u Blato, u Dom za starije i nemoćne, opet
hitno prevezen u dubrovačku bolnicu zbog nemogućnosti mokrenja.
Osim toga, iz Doma je 02.11. u bolnicu otišao s evidentiranom
dekubitalnom ranom desne pete (2x2 cm, III. stupanj, upaljenog
okolnog tkiva), a u Dom je vraćen s puno više rana. Postoje i
fotografije.

U očitovanju je navedeno da je tijekom boravka u bolnici,

unatoč adekvatnim postupcima antidekubitalne zaštite, zbog teškog
stanja bolesnika i nepokretnosti ipak došlo do pojave dekubitusa
(I. stupnja) na sakrumu, lijevoj peti i desnoj potkoljenici, koji su
njegovani na adekvatan način. Kao dokaz tomu priložena je i lista
62
praćenja dekubitusa za bolesnika. Na listi dokaza mnogo je detalja za
proučavanje (nije preporučljivo na pun želudac). A zadnji datum
na dokazu vođenja evidencije adekvatne njege jest 15.11. Dan kad
bolesnik uopće nije bio u njihovoj bolnici već u drugoj bolnici. U
drugom gradu.

Za kraj očitovanja doc. dr. sc. je napisao: Na kraju želim

naglasiti kako liječnici koji rade u zavodu imaju vrlo izražen etički stav
prema bolesnicima koje liječimo, poštujući maksimalno potrebe i prava
svakoga našeg bolesnika.

Da, ali ne uvijek. Znam. Shit happens.

63
SERVIRANO, PO UPUTAMA S RECEPTA

Na pladnju poslagane duguljaste plastične kutijice.

Praktično.

Kutijice s imenima i prezimenima.

U njima pregrade. U pregradama tablete raznih boja i oblika.

Pladanj prolazi hodnikom. Ide iz sobe u sobu. Kutijice se

prazne. Etikete ostaju. Nečiji djedovi, bake, očevi, majke.

I moj je otac dobio kutijicu. Na njoj je netko modrim

vodootpornim markerom napisao njegovo ime i prezime. Nema
dovoljno mjesta da nadodam, dok nitko ne gleda, otac i djed.

Posljednjeg dana u 2014. godini. Odbrojavanje. Bez vatrometa.

Vidim pladanj, poslagane ljude. Njihove raspoređene boli. Dijagnoze.

Svaka u svojoj pregradi.

Pladanj odlazi iz sobe u kojoj otac leži. Sobe s balkonom. Da, sve
sobe u Domu imaju balkon i pripadajući pogled. Iz kreveta ne vidi
kuću. Vidi put koji vodi do nje. Možda se nada. Možda je odustao.

Ne znam. Ne govori. Koluta očima. Leži.

Uvijek sam htjela znati više. Akcija! Za najam bolničkog

elektromotornog kreveta poklanjamo paket pelena ili poklanjamo
paket rukavica. Akcija traje do isteka zaliha.

Dan kao i svaki drugi. Na krevetu s kotačićima, na madracu

namijenjenom dugo ležećim bolesnicima s teškim ranama na tijelu.
Specijalne komore madraca pomažu u zacjeljivanju rana. Komore se
pune i prazne zrakom iz kompresora. Na taj se način vrši masaža tijela
koje leži.

64
 Pored kreveta s upravljačem, na pokretnom ormariću, dvije
tablete za uz ručak. Jedna je velika, ovalna i bijela. Druga je mala,
okrugla i žuta. Ubrzo će postati prah.

Neki tablete više ne mogu gutati u komadu.

Usitnjene postaju gorak začin kašastoj hrani.

65
ULOGE

Vrijeme je večere. Hranim ga. Na meniju je Čokolino.

Nekad je on hranio mene. Leti avion, otvori usta.

Imam 38, a on 75. Zamijenili smo uloge.

Leti avion, otvori usta.

Ne prija mu baš Čokolino. Znam da bi radije jeo blitvu. Kažem

to naglas.

Špinat, izjasnio se on. Mornar sam Popaj ja.

Zimsko je doba. Prije Dnevnika. Vrijeme je crtića. U 19 smo sati

ispred TV-a. Kladimo se u bombon što će pustiti. Jedan bombon za
Pink Pantera. Jedan za Toma i Jerryja. Jedan za Tora i Ponča. I jedan za
Popaja. Uvijek je svoje bombone ulagao u Popaja. Pobjednik uzima
sve. Ako nije ni jedan od navedenih, bomboni ostaju na hrpici za idući
dan.

Od njegovateljice sam dobila upute. Voli jesti polako.

Degustirati. Mljackati.

Sa svakim od njih treba drukčije. Treba namjestiti žlicu, paziti

na kut pod kojim ulazi u potrošena usta. S čašama ne ide. Neki tekućinu
dobivaju na špricu, baš kao i mačići bez majke.

Njemu šprica ide ravno, nekima sa strane. I krpa je osnovni alat,

ponekad sadržaj iscuri iz usta. Njegovateljica mi je brzo objasnila. I
pokazala kako.

Dobro je dok hoće jesti. Neki prestanu jesti, a to nije dobro,

istaknula je.

Oduvijek je volio jesti. Uživao je i u kuhanju. Jela koja je on

pripremao u mnogočemu su se razlikovala od jela koje je pripremala
mama Makedonka. Nema ništa iznad dalmatinske kuhinje. Sve je

66
ispod. Kad sam prvi put u Zagrebu jela pečenu potočnu pastrvu
nazvala sam ga i rekla mu da i nije tako loša.

– I govno je dobro kad se dobro parića. – rekao je.

Neimaština je bila njegova podloga za gurmansku kreativnost.

A govorio mi je nekad i o Kobe govedini. I ta su goveda dobila

bolju životnu ulogu od njegove.

Leti avion, otvori usta.

67
SOBE ZA UMIRANJE

Ne sjećam se zavjese u toj sobi na drugom katu. Sjećam se njega

i vibrirajućeg kreveta. I njegova pogleda koji luta. I pogleda koji gleda
ni u što. I cjevčice koja je postala dijelom njega.

U toj sobi život hlapi. Odustaje.

Koliko je njih u toj sobi na drugom katu Doma dočekalo smrt?

Poljubac u čelo i osjećaj da ga je čitav život stjerao na krevet s

kotačićima.

Kurikul sveden na nepodnošljivu težinu postojanja. Rapidno

propadanje. Eroziju sjećanja.

Rekla sam mu da se drži. Rekao je da se drži. Za postelju.

Trenutak njegove lucidnosti. Moja točka pucanja.

Nakon toga me razbio i jedan njegov uzdah. Pomireni uzdah u

kojem je od mene odlučio sakriti talog misli.

U tri mjeseca ostario je deset godina. Ni svećenik ga nije

prepoznao.

Nimalo jednostavna stvar prihvatiti to da si u potpunosti

ovisan o drugima. O tuđoj volji. Nema tu dostojanstva.

Mehanički pokreti osoblja. Tempo. Rutine umjesto

sentimentalnosti. Radno vrijeme. Pauza između mijenjanja pelena,
hranjenja, davanja terapije, okretanja, čišćenja i pranja.

Biti korisnik. Na momente zvuči kao lišavanje ljudskosti da bi

se uvela formalnost, službenost. Procedure.

Biti njegovateljica. Na momente zvuči kao anđeo.

Nekima odrežu nogu. Nekima osim u spolovilo i u nosnicu

uguraju cjevčicu. Znala sam da može biti nezamislivo gore kad bih

68
kroz otvorena vrata sobe pored očeve vidjela ono što je ostalo od
čovjeka kojeg je razorio rak crijeva.

Na dnevnom rasporedu ponekad su i šale. I ograničeno vrijeme

posjeta. Strategije za produžavanje života. Često sušto mrcvarenje. Ali,
šššš... O tome se ne govori.

Uključe tu i tamo TV. I u trenu glasovi iz kutije ispune

prostoriju.

69
BEAUFORTOVA LJESTVICA

Po vjetru se dan poznaje.

Tišina. Lahor. Povjetarac. Slab vjetar. Da se barem čuje

didgeridoo. Umjesto otežana disanja.

Umjeren vjetar. Umjereno jak vjetar. Jak vjetar. Rublje na

konopcu pleše kao što su i neki od njih u Domu na pjesmu Happy,
Pharrella Williamsa. 20. ožujka 2014. godine. Video objavljen na
YouTubeu. Gledala je. Nosio je crvenu šiltericu na kojoj je
bijelim slovima pisalo „CANADA”. Plesao je.

Žestok vjetar. Olujni vjetar. Nazvala je da mu čuje glas. Rekao je

da još neće umrijeti. Smijeh.

Jak olujni vjetar. Orkanski vjetar. Jak orkanski vjetar. Orkan.

Nazvala je da mu čuje glas. U telefonsku slušalicu, koju njegovateljica
prislanja na njegovo uho, kaže:

– Ne čujem.

Ona čuje njegovo ‘ne čujem’. Uzima ga i odlaže u ladicu

nedovršenih priča.

70
MIRAN ŽIVOT U TREĆOJ DOBI, MEĐU NOMINIRANIMA

Vrijeme je mijenjanja pelene. Zamolili su nas da iziđemo iz

sobe.

Iza zatvorenih vrata dvije mlade njegovateljice i jedan starac.

Njihovo iskustvo i njegovo poniženje. Dvadeset prstiju u gumenim
rukavicama. Njihova stručnost i njegov očaj. Bijele plahte, otkucaji
sata. Njihov automatizam i njegova nemoć.

Vrata se otvaraju, izlaze njegovateljice, a za njima i miris

borove šume.

Mi ulazimo. On šuti. Gleda kroz prozor. Znam. U jednoj mojoj

sekundi slika se izoštrila.

Prošlost ga je pregazila ma koliko sistematično, dugo i brzo on

pokušavao pobjeći od nje. Oduzela mu je moć govora, zarobila ga u
institucijskoj postelji, primoravajući ga da se suoči sam sa sobom.

71
KAMEN

Otok. Dom. Let helikopterom iznad mora.

Zagreb. Telefonski poziv. Putovanje prema Splitu.

Htjela sam biti kamen.

Grad. Bolnica. Hodnik. Čekanje. Plava vrata. Isti odjel

intenzivne njege kao i u jedanaestom mjesecu prošle godine.

Posjeti su od 13 do 14 sati. Jedan sat. Jedan sat za komunikaciju

očima. Ali ni to nije bilo moguće. Njegove oči nekontrolirano su se i
brzo pomicale bez zaustavljanja. Nitko mi nije mogao objasniti.

U ljudskom mozgu ostalo je još mnogo neistražena područja, to

su rekli.

Dan drugi. Hodnik. Čekanje.

Plava vrata su se otvorila. Smrt je prošla pored nas na

bolničkom krevetu s kotačićima. Prekrivena bijelom plahtom preko
glave. Glumim kamen koji gleda kroz otvorena plava vrata. Nije on. On
je još uvijek ondje gdje je bio i dan prije. Dobio je još jednu cjevčicu. U
nosnicu. I još vremena.

72
NIJANSE

Ne znam što ću čuti. Broj biram u 13 sati. Nitko se ne javlja.

Uzimam lijepu glavu kelja. Smanjujem je list po list.

Opet biram broj.

– Nazovite za nekih pola sata. – kaže bolnički glas.

Ali njegovih pola sata, mojih pola sata i pola sata nisu jedno te
isto. Palim cigaretu. Mjerim količinu neizvjesnosti koja stane u pola
sata kao da je riječ o određenom broju kilometara. Kao da je riječ
o vožnji transsibirskom željeznicom. Od Moskve do Vladivostoka.
9288,2 kilometra.

Bilo kako bilo, pola sata prođe. Brzo ili sporo.

Broj biram u 13:45. Bolnički glas nudi utjehu rečenicom:

– Za nijansu bolje.

Proći će dan. Svjetla će se rastočiti u noći grada. Umjesto da

spavam, vizualizirat ću neosjetne razlike. Tranširat ću nijanse do
najsitnijih pojedinosti.

73
RANE

Cvjetaju po tijelima. Rastvaraju se do kosti. Otkrivajući pogled

na unutrašnjost. To su tijela koja mjesecima nisu stigla dalje od
kreveta.

I to cvjetanje ima svoje faze.

Rekli su mi da ima i faza u kojoj bol prestaje.

– Dok smo na nogama, dobro smo. – tako su nekad govorila

tijela kad bi ih netko upitao kako su.

Sad po tijelima cvjetaju rane. U izobilju. Bez opoziva.

Izmrcvarena su to tijela. Okreću ih. Namještaju im udove. Održavaju
cjevčice. Čiste ih. Hrane. Na brzinu. A uz brzinu ide i nemar. Osoblja je
premalo. Broj liječničkih pogrešaka u porastu. Podatci o
tužbama protiv bolnica kriju se od javnosti. I to su samo neki
od naslova u medijima.

Na licima im skorena hrana. Znam. Nemaju oni vremena da ih

obrišu nakon hranjenja. Oni su bolnica. Nisu palijativna skrb.

– Stara su to tijela. – kažu.

– I u lošem stanju. – kažu.

Izjave iza kojih se krije stavljanje na otpis. Jer, kad je nešto staro
i u lošem stanju, ne isplati se popravljati, a kamoli čistiti. To dođe kao
gubljenje vremena.

I tako. Zapečaćeno. Za njih, to su samo obična, stara tijela. U

lošem stanju.

Oni ne vide one od života rastvorene rane u tim tijelima čija se

dubina ne može izmjeriti. Na toj plantaži bol ima faze, ali ne prestaje. I
nema tog vrtlara, nema tog ‘plastičara’ koji bi nešto mogao poduzeti.

74
POSJET

Starom cestom, jer tako je jeftinije. Troši se manje benzina. Ne

plaća se cestarina. Putovanje traje ni dva sata duže.

Prolazimo kroz sela na izdisaju. Prevjes. Pađene. Govoruše.

Oton. Otrić. Malovan. Ondić. Jošani... Zamišljam priče u kojima su ljudi
ostavljali ljude. Ostavljali zemlju. Tražili nešto bolje.

Oni koji su ostali, skupljali su godišnja doba do isteka roka

trajanja. A nakon njih su ostali kameni i mramorni podsjetnici
naslagani po brdima. I napuštene kuće na koje je netko u prazne
kvadrate umjesto prozora zakucao daske.

U nekim dvorištima pokoji bljesak života. Crne čarape na

konopcu ispred kuće. Tamo malo dalje zatočeni klipovi kukuruza. I
jedan pas, vezan u tišini.

Snijeg se još nije posve otopio. Pejzaž izgleda kao da se netko

našalio s njim i nacrtao po njemu bijele fleke samo zato što je mogao.

– O čemu razmišljaš? – pita me mijenjajući brzinu, dok se gubim

u svemu onome s druge strane automobilskog stakla.

Novi izazov. Staviti tisuće misli u minuti u jednu rečenicu. Ne.

Još bolje. Staviti tisuće misli u minuti u jednu riječ.

Prošlost.

Nagurala sam misli u jednu riječ pa riječ objesila na konopac u

svojoj glavi među one crne čarape. Riječ je vlažna. Teška je. Konopac
puca. Riječ se s čarapama prosula po betonu.

– Tko zna u kakvu je stanju. – kažem.

Iza sebe smo ostavili sva ona sela i Plitvička jezera i automobile
i kamione. I Krbavsko polje. Negdje između pokušavala sam se
otarasiti razmišljanja o karmi.

75
 U Splitu se otkucaji srca ubrzaju. A vožnja u liftu me
kondenzira. Gromade od misli blokiraju.

Četvrti kat. Nefrologija. Soba osam. Još jedna soba s pogledom

na more. Leži na krevetu smještenom uza zid. Okrenut je prema zidu.
Oči su mu zatvorene. Duž leđa su mu namjestili veliki jastuk koji
mu omogućava da bude na boku. Položaj tijela nazire se ispod plahte i
deke. Umjetan položaj tijela. Vrećica s urinom je na podu. Puna.
Proučavam boju. Boje mnogo govore. Vrećica s tekućinom visi sa
stalka. On, tjednima u bolnici. Bez osobnih stvari. I hrpa
medicinske dokumentacije.

Dozivam ga. Ne reagira.

Molim sestru da ga namjesti drukčije. Tako da nam se oči mogu

sresti. Dok ga namješta, otkriva ga. Izlazim iz sobe. Lijepim se za zid.

76
NEMA POMOĆI

Kako je? Što da vam kažem. Prima transfuziju. Tako je. Njegovi
su bubrezi najmanji problem. Lako za bubrege. Možemo ga poslati na
dijalizu. Rane, najveći problem. Pun je rana. Pa vidjeli ste i sami. Nisam
vidjela rane. Vidjela sam zavoje. Tu nema pomoći. A bol? Ne boli ga. Ne
stenje. Plastičari uklanjaju nekrotično tkivo. Znate što je nekrotično
tkivo? Znam. Riječi. Boli ga kad ga pomičemo. Ali moramo. Dobiva on
intravenozno i sredstvo protiv bolova. Riječi. Riječi. Spajam se
na internet. Želim znati više. Pitam Google. Sad više nisu samo riječi.
Prate ih fotografije. I mučnina.

77
PRIPREMA

Rado bih se smjestila u neku vedriju priču.

U ulozi suhozida.

Rekli su mi da se pripremim na najgore.

Kako se priprema na najgore i koliko dugo se agonija dinsta –

to nisu rekli.

78
ODBROJAVANJE

Pokreće oči. Još samo to pokreće. Gledam ga. Zatočenik je u

vlastitu tijelu. Ima vrijeme koje odbrojava na najbrutalniji način.
Usporeno. Nemoćan. Ima sve te minute, sate, dane. Bez pokreta, bez
mogućnosti da ispusti glas. Riječ. Papa Štrumf, koliko još?

Sve ono čega se užasavao – samoće, starosti, slabosti i

nepokretnosti – sve je bilo zgusnuto u njemu, uokvireno rastvorenom
kožom.

Gledam ga. Nitko mi ne treba reći, više nema razloga za

potvrđivanje moje sumnje. Vidim u njegovim očima. Oči su mu vlažne.
Žive. Prate moje pokrete.

Svoju ruku polažem na njegovu ruku. Njegovi kapci spuštaju se

kao zastor prije početka novog čina. Novog čina koji će me oboriti s
nogu. Kapci se podižu. On je unutra, zarobljen. Nepomičan. Njegove
oči odjednom titraju, kao da će na njih progovoriti. I moje noge titraju.

Dan mi se smješka kroz prozorska stakla. Iz daljine more šalje

pozdrave. Uzbibano more. Brodovi i barke ga režu, ostavljajući bijeli,
pjenušavi trag. Što ću s očevom barkom? Kikiriki. Tako joj je dao ime.
Voli kikiriki. Tako se zvao i naš prvi pas. A brat je svoju nerođenu kćer
zvao Kikiriki jer je tako izgledala na ultrazvučnoj snimci.

Htjela sam ga pitati svašta, ali već neko vrijeme moje rečenice
upućene njemu ne završavaju upitnikom.

Ovo nije scenarij u kojem smo se ikad trebali naći. Ne na ovaj

način. Držim se za njegovu ruku. Gledam more.

Rekli su mi da se pripremim. Nisam.

79
3. ADIO

80
VRIJEME SMRTI

Mlad umire koga bogovi vole.

Antička izreka

Starost ima neugodan miris. Miris koji u trenu ispuni prostoriju

i u njoj se zadrži dugo. Bolje je ne gledati pažljivo jer se tada može
vidjeti kako zahvaća zidove, namještaj, lijepi se na prozorska stakla,
taloži na fotografijama, na umivaonicima. U odjeći.

Krećemo se, učimo, dišemo. Trošimo sate, dane, ignorirajući

ono što imamo u sebi – genetski programirano otkazivanje
mehanizma. Živjeti brzo, umrijeti mlad i biti lijep leš u
džejmsdinovskom stilu ili živjeti mijenjajući brzine iz sporije u bržu iz
brže u sporiju na jednosmjernoj cesti, pa umrijeti star, nepokretan i u
potpunosti ovisan o drugima ležeći tjednima u bolničkom krevetu, dok
ti po tijelu cvjetaju rane?

U oba slučaja neki će stranac potvrditi službeni kraj, izgovoriti

vrijeme smrti. Zapisati to na papir, potpisati se i pečatirati. I to je to.
Završetak jednosmjerne ceste po kojoj se svatko vozio na svoj način.

Starost ima neugodan miris i u nekim slučajevima je okrutna.

Pakao postoji tamo negdje, gore ili dolje, u pričama, pjesmama ili
mislima.

U nečijim očima. Pakao postoji svugdje oko nas. Neki su u

njemu sada i ovdje.

U posljednjim mjesecima vlastita prirodnog i ireverzibilnog

biološkog procesa, nečiji je otac, nečiji djed i nečiji stranac prošao kroz
pakao bolesne starosti. Njegov mehanizam prestao je s radom u
bolničkoj sobi s pogledom na more.

Slušati priče, slušati priče...

Htjela bih da mi netko do u detalje kaže sve, ali onda bi se moj

scenarij njegova odlaska u snu mogao razbiti pa bih se ranjavala
skupljajući oštre krhotine.

81
 Od svih rečenica uhvatila sam se za nekejestvariboljeneznati
rečenicu. Možda je jednom ispustim i uhvatim se za neku drugu. Dok
se vozim jednosmjernom cestom, cestom koja sve nas vodi do istog
mjesta.

82
POTVRDA

U srijedu smo se vidjeli. U četvrtak ujutro, smrt je došla

mobitelom.

Htjela sam biti neka druga.

Ta druga odlazi u splitsku bolnicu. Na patologiju. Po potvrdu.

Sve ono zbijeno u godinama života tiskanim je slovima

privedeno kraju. Na papiru. Istaknuto brojkama u kućicama
predviđenim za datum, godinu i vrijeme smrti. 0503 2015 0610.

Usput je pitaju želi li ga vidjeti.

Račun je uručen. Za korištenje hladnjače. Račun je plaćen. I još

samo potpis. Na ravnoj crti formulara. Za njegovu ravnu crtu vitalnih
znakova života.

83
ADIO

Tišina, gusta bjelina i vrata. Sasvim obična vrata. Gledao je u

njih i hodao prema njima. Ni u što drugo i nije mogao gledati jer ničega
nije bilo. Listao je u svom sjećanju sva ona vrata koja je vidio
prije. Vrata od različitih materijala, različitih boja i oblika. I ni jedna
vrata nisu mu se činila običnijima od ovih prema kojima je hodao. A
opet, kadar ispred njega bio je najneobičniji kadar koji je ikad vidio.
Sva ona vrata koja je listao u svom sjećanju bila su ulazna/izlazna
vrata na pročeljima kuća, ulazna/izlazna vrata spavaćih soba,
kupaonica, dućana, vrata na kovanim ogradama, vrata njegove kuće,
tuđih kuća, jednokrilna, dvokrilna, oštećena, nova. Vrata kafića, vrata
brodova, liftova, bolnica. Sva su ta vrata bila dio nečega. Samo su ova
vrata bila dio ničega. Obična vrata u gustoj bjelini kao nacrtana u
nekoliko poteza dvodimenzionalno, jednobojno na običnome bijelom
papiru.

Hoda, osjeća neopisivu lakoću postojanja. Ne zastajkuje i nije

nesiguran. Ne pita se ima li neki drugi izbor. Zaboravio je na letargiju
i zapuštene maslinike.

Kada je došao dovoljno blizu da može pokucati – pokucao je.

Ništa. Pokucao je još jednom. Ništa. Pokucao je još jednom i ni na
trenutak nije poželio ubrzati vrijeme žudeći za događajem iz
budućnosti. U njemu se nastanilo strpljenje. Nestala je sva ona težina
tereta koji je vukao kroz život, a da nije znao ni kako, ni zašto, ni kada
točno. Tako sam lagan i sretan, pomisli.

Skinuo je bijelu šiltericu s glave, prešao rukom po prorijeđenoj

sijedoj kosi i zatim šiltericu namjestio na glavu. Izravnao je val od
pamučne mornarske majice koji se pojavio na njegovu polubalonskom
trbuhu. Uzeo je sunčane naočale, zakvačene na ovratniku majice,
jeftina kopija klasičnih avijatorica, njegov omiljeni model, i namjestio
ih na lice. Iz stražnjeg džepa traperica izvadio je kaleidoskop.

Idem sada, sve će biti u redu. Adio – izgovorio je sa smiješkom

bez zuba gladeći jednom rukom sijedu bradu i držeći kaleidoskop u
drugoj.

84
Opet je pokucao. Vrata su se otvorila i on je zakoračio.

85
SVE JE U PERCEPCIJI

Tuđim rečenicama zabijam autogolove. Sad imaš jednu brigu

manje, rekla je tetka. Barem se više ne muči, reklo je više njih. To je
prirodan proces, nadodali su.

Sve je u percepciji. Groblje sam još prije počela doživljavati kao

produžetak obiteljske kuće. Kičasto stražnje dvorište poznata mirisa.

86
TEŽINA

Rekla sam im da ga ne želim vidjeti mrtvog.

Zatražila sam obdukciju.

Rekla je da se prema tijelima odnosi s poštovanjem. Upitala

sam kako će ga otvoriti i nadodala:

– Onako kao u filmovima?

– Ne režem ‘Y’. – rekla je i objasnila kako.

Obdukcija, pa čekanje.

Izvađeno tkivo mora odležati u formalinu. Nakon toga znat će

više. Objasnila je i da obiteljima šalju sažeti zapisnik. Sva ostala,
opsežna dokumentacija ostaje kod njih, u bolnici, dok se ne zatraži
drukčije.

Između ostalog, u dokumentaciji navode i težinu organa.

87
POSAO KAO I SVAKI DRUGI

Pitao me želim li vidjeti lijes koji sam na neviđeno, a na njegovu

preporuku, odabrala. Pripremio ga je. Dan prije sahrane. Lijes je čekao
razgledavanje u prostoriji njihove kuće koja je bila nešto
između garaže i spremišta. Drven. Sjajan. Ulašten. Kompaktan. Otvorio
ga je kako bih vidjela i udobnu unutrašnjost. Unutrašnjost je
presvučena mekanom bjelinom.

Oblak.

Rukama je ispred mene namjestio bijeli oblak.

Model 155. 1.850,00 kuna plus 380,00 kuna opreme za lijes.

Ljubazan je. Iskusan. Dobro obavlja svoj posao u obiteljskome

pogrebnom poduzeću.

U susjednoj prostoriji, među parkiranim traktorima i alatom,

njegova je supruga izrađivala vijence. Kistom umočenim u srebrnu
boju nizala je slova na glatkoj vrpci. Posljednje zbogom. Nježno. Ona to
radi s mnogo pažnje. Plete mimozu i narcise iz našeg vrta. Plete lisnato,
šiljasto zelenilo. Gerbere. Ljiljane. Da izgleda raskošnije. Ali ne
pretjerano. Onako, sa stilom.

Tu su i aranžman za lijes, vijenac, buketi. I na kraju – račun.

88
CEREMONIJA

Šest muškaraca za nošenje lijesa.

Tri dječaka za križ na čelu povorke.

I još muškaraca, za nošenje vijenaca.

Koliko muškaraca?

Ovisno o tome koliko će vijenaca biti u povorci, iza lijesa. I po

dvije pratnje za svaki vijenac.

Ispod čempresa pratnje rastegnu vrpcu s lijeve i vrpcu s desne

strane vijenca. Na vrpcama se njišu srebrne riječi. Istaknuta potvrda.
Da je bio nekome nešto. Otac. Djed. Brat. Da je bio drag, najdraži,
voljen... Da će biti nezaboravljen.

Nitko nikad nije imao prazne vrpce.

Potreban je svećenik i misa. Raspored ispraćaja. Prigodom

dogovora i utvrđivanja termina ne spominje se novac, ali i to ima
cijenu. 300 kuna. Plaćeno nakon. Gotovinom, bez računa.

Organizacija ceremonije. Običaji. Diktirali su mi što je sve

potrebno. Zapisivala sam na papir. TO-DO lista.

Procedura. S procedurama se dobro nosim. Mod korak po

korak, bez prazna hoda, nužan je za moju funkcionalnost u
izvanrednim životnim epizodama. Naučila sam. Upravo zato sebe
ulažem u procedure.

Imala sam pomoć. Ljudi se potrude. Znaju običaje. Znaju

pravila. Ceremonija je to koja ujedinjuje i tužne i ogorčene i posvađane
i sjebane i autsajdere.

Ljudi dolaze pružiti ruku. Običaji.

I sve se to nekako izdrži.

89
Ali... Kursor treperi. Užas praznine.

90
00778

Pamtiti rođendane i datume smrti. Oni su ključni u

popunjavanju formulara. Zapisnika. Izjava.

Postavljaju pitanja. Na patologiji. U matičnom uredu.

Odgovaram. Datum rođenja. Datum smrti. Sakupljam sve te brojke.

Svaka brojka ima svoje mjesto. Dođe mi da ih složim na glatku

površinu i ukrasim decoupage tehnikom. S insuficijencijom boja i sjaja.

Nižem datume za smrtni list. Pod rednim brojem 00778 izvršen

je dana tog i tog upis činjenice smrti. Brojke. Sterilna koherentnost.

Sadržaj isprave verificirao matičar S. V., dana...

Papir polažem na stol. Čitam. Svako slovo. Svaka brojka. Zeleni

pečat. Pristojba po t.br. 4. Zakona o upravnim pristojbama od 20,00 kn
naplaćena i poništena na podnesku. Bilježi. Plus četiri kn gotovine. Za
nešto.

91
HOMMAGE SAMORANJAVANJU

Dišem. U snovima. Zaboravim. U snovima. Svako buđenje novi

je nokaut stvarnosti. Svaki dan s attachmentom itinerara puta
ograničenim na poniranje u dubinu. Neobično je težak ovaj
moj dokumentaristički trip. Sa svakim novim korakom bol, nakon
svakoga koraka olakšanje. I bod za dobru stranu smrti – opraštanje.

92
NEVIDLJIVO

Hajde, zatvori ladicu. Izgubi se ispod Sunca. Među ljudima.

Vani, bijele latice divlje trešnje neće čekati. Vani, kadrovi u kojima
nema prošlosti. Zabilježi detalje proljetnog dana. Moć sadašnjeg
trenutka i ostala mudrovanja. Znaš to. Pusti nataložene
kolekcije onoga što je bilo. Zatvori ladicu. Ne, ne kopaj dublje. Kažem
ti. Opet. Pusti. Ali ti ne možeš pustiti. Sanjaš o tim mjestima. Želiš znati
više. Znatiželja je ubila mačku. Pisala bi o mirisima u bolničkim
sobama. O plahtama kao slikarskom platnu. O formularima s
patologije.

Zatvori ladicu. Kažem ti. Tako je lakše. Gledaj ulicu. Magnoliji

treba još vremena. Susjeda dočekuje goste. Netko se parkira. Izlazi iz
auta. Zaboravio je mobitel. Vraća se u auto. Jedan otac i jedno
dijete. Drvena ograda bez zaštitnog sloja. Ružmarin je iza sebe ostavio
još jednu zimu. Rolanje života. Nema uputa. Sretno.

93
PREŠUĆENO

Tvoje ladice, tvoje osobne stvari, uspomene, sve ono što si

tijekom života utamničio u kutijama, ormarima, prostorijama. Sve ono
samo tvoje, što je ostalo nakon tebe, sve to netko mora prekopati.
Taj netko mora proživjeti ono što je bilo samo tvoje, što si bio ti. Možda
utopljen u nelagodi, možda u žalovanju, možda u odgađanju. Možda
umrtvljen sedativima za smirenje. Divno tupilo.

Taj netko odlučit će što će ostaviti, što baciti, a što donirati.

U obiteljskoj kući, na tepihu u spavaćoj sobi, u kartonskoj kutiji

samostojeći sat otkucava. Tempirana bomba. Čujem kad otvorim vrata
sobe.

Još nije vrijeme. Zatvaram vrata.

A to je samo jedna od kutija koje su me dočekale na tavanu

Doma. Među medicinskim pomagalima, punim vrećama ostataka i
nečije privatnosti. Među prašnjavim oblacima koji surađuju s
prigušenim umjetnim svjetlom.

Sve te stvari u tom su trenutku mnogo više od tek samo stvari i

s time se treba suočiti. Kad je Dom u pitanju, nema odgađanja. Poštuju
se procedure. Kao u lančanoj proizvodnji.

Već je netko drugi zauzeo sobu koja je jednom pripadala njemu,

kao i on njoj. Mnogo ih je na listi čekanja, čekanja nečije smrti. Boravak
u toj sobi stajao je 3.477,00 kuna mjesečno. U cijenu
uračunata propisana njega, tri obroka dnevno i sati samoće.

Na tavanu skupljam suze u papirnatu maramicu. Rujem po

kutijama, vrećicama. Izdvajam uporabljivu odjeću. Nekome drugom
može dobro doći.

– Što je ovo? – pitam držeći u ruci veliki crni stalak.

– Stalak za teleskop. – kaže njegovateljica.

94
 – Teleskop?

– Nisi znala?! Tvoj je otac još dok je bio na prvom katu noću s
balkona gledao zvijezde kroz teleskop. – informira mene neupućenu.

– Nisam to znala. Nije mi rekao.

– Znam ja zašto ti nije rekao. – kaže nećakinja.

– I ti znaš za to?

– A-ha. Nije ti rekao jer bi ti vikala na njega zbog bacanja

novaca.

Eto, toliko toga prešućenog svelo se na stvari... Još uvijek

čekaju. Mene.

Utamničene u ladicama, ormarima, vrećicama, kutijama,

džepovima.

Možda usput i saznam o kome se radilo kad je kupio kutiju

prezervativa.

95
OBVEZAN SMJER

Izgleda kao napušteno selo. Uspavano ubodima užarenoga

ljetnog dana. Asfalt samo što ne plane. Hodamo po njemu tražeći sjene
zidova i kuća pa se ušuljamo kao lopovi koji kradu nečiju hladovinu.
Tu je sve nečije. I parkirna mjesta na javnim površinama. I kvrgave
stijene metar od mora.

Cvrčci su posvuda oko nas. Njih nitko ne svojata. Remete tišinu

na +38 stupnjeva. Znojimo se. Možda povjerujem da je sve fikcija. Da
je to neki svijet u kojem živi neki moj lik, izmišljen po uzoru na stvarni.
Vraća se u obiteljsku kuću. Ima sva ta otočka ljeta. Traju koliko
i godišnji odmori. Ograničena ljeta puna zatišja.

I mrtvih.

Kratkotrajna ljeta oslobođena od neuspješnih pokušaja

balansiranja između vlastitih i tuđih želja.

I samo mu misli ponekad ne daju mira. I samo su njegove.

Obične misli.

I samo ga kuća dočekuje. Kuća puna prašine. I uspomena.

Tu i tamo pojavi se i osjećaj da bi se nešto lijepo moglo dogoditi.

Na staroj kamenoj kući čija se drvena vrata iz godine u godinu

pretvaraju u otpale trule komade, fiksiran je plavo-bijeli znak.
Obvezan smjer. Naša ulica.

I smokva je još tu. Uporna između dviju kuća čiji su vlasnici

davno odustali. Svaki komadić ulice priča priču.

Na pročelju naše kuće ostatci ljepila s osmrtnice. Ide uz

postavljeni otrov za miševe. Seruckaju na sitno gdje stignu.

Nitko više ne dolazi zaliti cvijeće i isprazniti poštanski

sandučić.

96
 S drvenih škura ljušti se boja. Ostavinska rasprava čeka svoje
ročište.

97
PRISUTNA

Bila je noć Plavog Mjeseca. Gledala sam oleander kao u

otvorenu bočicu s otrovom.

Tog dana u ruci sam držala očevo zubalo. Našla sam ga među
dokumentima koje je skladištio u plavim, bijelim i žutim kuvertama.
Na svakoj je napisao što čuva.

Telefonski brojevi i adrese. Računi. Jamstva. Fotografije.

Dokumenti od razvoda. Smrt sinova.

Poput usisavača, uvlačilo me u sebe ono o čemu se godinama

šutjelo. Natipkano na papirima kojima je starost promijenila boju.

Sada je lakše kopati. Mrtvi izgube pravo na privatnost.

Jedna vrata ormara zatvorim. Druga se otvore. Uzimam sjajnu i

crnu vreću za smeće. Toliko je velika da i ja u nju stanem. Vreću punim
odjećom mrtvih. Najbolje je sve baciti u kontejner. Jer, što ako
jednom hodajući nekom od uličica moga malog mista ugledam custom
made cvjetnu haljinu umrle na nekoj živoj ženi? Što ako...

Ostala je još jedna soba s punim ormarima, ladicama i

kartonskim kutijama.

I ta će me soba usisati. Koprcat ću se među uspomenama,

prašinom i suhim grančicama lavande ostavljenima po policama
ormara da tjeraju moljce i šire miris, među odjećom onih koji su
napustili scenu. A zastor nikako da se spusti.

98
NAPUŠTAJUĆI OTOK

Još se jedna velika briga ispuhala. Poput probušenoga žulja. I

sad se, eto, nakon svih tih godina svela na prazninu olakšanja u
namreškanu obliku.

Nakon jantarnog sutona tama će zagrliti otok. More će se stišati

do nerazumljiva šapata.

Jedna će prazna kuća sablasno stršati u iščekivanju da netko

dođe i otključa vrata. Jedna će Hoya carnosa piti vodu na pamučnu
vrpcu iz plastične boce od litre i pol. I tko zna hoće li poživjeti do
idućeg ljeta.

I tko zna tko smo, mi koji ostajemo na površini kao razapet

šator zakucan u zemlju riječima umjesto klinovima.

99
DOBAR DAN

U Botaničkom vrtu. Muškarac traži perunike – nije on Donald

Trump da traži orhideje. Tako je rekao. U čarobnom vrtu. Broševi na
vodi prave se važni. Pričaju priče u bijelim, žutim i ružičastim
bojama. Vrtne prskalice napadaju. Muškarci i žene čitaju knjige.
Hodaju. Neki pišu. Do zvižduka. Ponedjeljkom i utorkom vrt je otvoren
do 14:30. Dobar dan. Sunčan dan. Kasni ljetni dan. Ali nikako dan za
brisanje oca iz mobitela.

100
LOŠ DAN

Ponekad nestati s dimom popušena džointa.

Među zidovima.

U ovom trenutku najbolje što znam jest biti među zidovima.

Bijeli zidovi.

Prazni zidovi.

101
DIJAGNOZA

Liječnica je rekla da sam potrošila serotonin.

102
INTERIORNOST ILI ŠTO?

Jedna misao. Pojavi se kao benigna sjena u polju moždanih

vijuga. Pa se izoštri. Dobije oblik i boju. Ponekad godinu. Ponekad
datum, mjesto... Miris nije potreban da bi počelo procesiranje
informacija.

Uspavajte me ako padnem u krevet. Kao dotrajala kućnog

ljubimca.

Imam sve te dane. Život u pauzi ukrašen navodnicima. Džoint u

pepeljari. Voda u čaši. Knjige koje čitam. Sam pročitala. Ću čitati. Imam
depresiju. I hrpu neoprana rublja. Trulo povrće u hladnjaku.
Sasušene jabuke u crnom staklu. Nicka Cavea i njegovih 20 000 dana
na Zemlji. Imam tijelo kao oklop. I glamuroznu haljinu za opskurne
prostorije. I nesanicu. Biljke koje zalijevam. I misli koje sustavno
ignoriram.

E da, Kina je ukinula politiku jednog djeteta.

103
LINEARNO

Divan je dan za pospremanje tuge. Usudila sam se pomisliti da

je najgore prošlo. Krivo je Sunce. Podignuto raspoloženje. Možda sam
u foajeu treće komponente procesa žalovanja – oporavak –
restrukturiranje života preživjelih i prizivanje potpornih resursa koji
dopuštaju da se ide dalje bez osobe koja se oplakuje.

104
MOŽEŠ

Možeš na suportivnu psihoterapiju. Možeš se moliti gdje želiš.

Kome želiš. A možeš i gutati antidepresive. Proći će. Ili neće. Posljedice
su ionako moguće. Možeš se ljutiti. Tražiti krivce. Netko je
nešto sigurno sjebao. I ti si sjebao. Puno toga. Ne, ne treba popis. Jedna
stvar, pet stvari, nema razlike – sjebao si. Nekoga. Nešto. I što sad?!
Tko živi taj i sjebe. Tko umre tog nema. I ništa ga neće vratiti. Točka.

Možeš razmišljati o smrti. To je dobro. Usput te tjera na

razmišljanje o onome što ti je doista važno.

Možeš razmišljati o ruševinama. Koliko si samo trenutaka

provela izgubljena u životnim ruševinama! U ruševinama koje su
nastale nakon svih tih umiranja. U sjećanjima koja prostiru samo
tugu... Dosta! Kliziš u patetiku.

Možeš napisati priču. Zaplesti se u semantiku. Riječi. Voliš

riječi.

A pred kraj nije bilo njegovih riječi. Riječi. Sunce. Oblak.

Transfuzija. Kiša. Duga. Vonj. Riječi. Sličica Gospe. U boji, na zidu.
Gumene rukavice. Rane. Riječi.

Prisutna je i krivnja. Koliko krivnje možeš nositi i kome to

pomaže? Možeš potiskivati. Ali mnogo će toga izići u obliku riječi. Da
ih drugi mogu gutati. Da im zapinju u grlu. Da se njima hrane.

Možeš glumiti da si OK. Nitko ne mora znati. Jednom si negdje

pročitala da se tužni ljudi najljepše smiju.

Možeš iznova otvarati vrata prostorije za samoranjavanje.

Zatvarati se unutra i materijalizirati u očaj.

Možeš postati neprilagođena. Proći put umijeća sjebanosti.

Možeš se pitati.

A možeš i zapaliti džoint prije spavanja.

105
Gubitak i tuga su tu. Na doručku, ručku i večeri.

Oporavak će već doći.

106
SUMMA SUMMARUM

Idem dalje.

Zamišljam da sam kamenčić skriven u beživotnosti zida. Lakše

je to nego biti neka druga iz sinopsisa koji mi pristaje.

Neka druga koja je u jednom trenutku pronašla očev dnevnik.

Ili je dnevnik pronašao nju. Nije sigurna.

Više ni u što nije sigurna.

scan: один
obrada: plavka
BALKANDOENLOAD

107
O autorici:

Suzana Bosnić Majcenić rođena je 1976. u Splitu. Odrastala je u

Blatu na Korčuli. U Zagreb se seli 1999. Dosad su u izdanju
nakladničke kuće Funditus objavljene njezine dvije knjige: zbirka
kratkih priča Pod zemljom u velikim cipelama (2013.) i roman
Tolba (2015.). Trenutačno sa suprugom živi u Meksiku (Santiago de
Querétaro). I piše.

108