Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books

Naslov originala
Those Who Are Loved

Victoria Hislop

Oni koji su
voljeni
S engleskog preveo Dražen Čulić

2
 Knjige.Club Books

Ljubljenom ujaku
Nevilleu Eldridgeu
15. lipnja 1921. - 19. ožujka 2018.

3
 Knjige.Club Books

Prolog

2016.

Proslava rođendana okupila je četiri naraštaja u jednom stančiću u Ateni.

Sićušna žena srebrne kose s osmijehom na licu pratila je bezglavu trku djece
oko skupine odraslih koji su pjevali:

Pandu na skorpizis,
Tis gnosis to fos,
Ke oli na lene,
Na mia sofos.1

Nek’ zasja svjetlo

Sveg tvog znanja,
Da svi govore
Koliko si mudra.

Iako ih je čula tisuću puta, Temis Stavridis slušala je riječi i razmišljala o

mudrosti koju je prenijela drugima. Njezina je obitelj znala sve njezine “tajne”
recepte, od nje naučila kako naložiti vatru koja će sporo gorjeti i kako
razlikovati jestive od otrovnih bobica. Naučila ih je sve svakodnevne stvari
koje je znala.
Oko starog stola od mahagonija tijesno se uguralo osamnaest članova
obitelji, neka su se djeca morala smjestiti na roditeljska koljena. Bilo je kasno
poslijepodne i objed je završio, a nakon što su progutali tortu, oni mlađi
postali su nemirni, potajno pogledavajući mobitele i provjeravajući poruke
na njima. Energija djece, bila ona manja ili veća, nije još dugo mogla biti
obuzdavana u dvosobnom stanu, pa su ih majke utjerale u red da jedno po
jedno zagrle baku.

1
Grčka imena i termini transkribirani su fonetski u skladu s pravilima Hrvatskoga pravopisa
Matice hrvatske. Izuzetak su ona imena i termini kod kojih su tradicijski prihvaćena druga
rješenja.

4
 Knjige.Club Books

U pohabanoj, ali omiljenoj fotelji sjedio je Temisin muž, istovremeno

prisutan i odsutan. Prije odlaska djeca su ga poljubila, uglavnom u tjeme ili
obraz, kako je tko mogao. On je izgledao kao da ih i ne primjećuje. Lice mu je
bilo nalik zamračenoj kući. Posljednjih pet godina svjetla su se gasila jedno
za drugim i danas, kada je njegova žena sva sjajila, razlika među njima bila je
još naglašenija. Jorgos Stavridis pojma nije imao da je rodbinski povezan s
tim ljudima, koji su svoje postojanje dugovali baš njemu. U nekim ga je
trenucima njihova prisutnost čak zbunjivala i uznemiravala, sada kada je sve
bilo zaboravljeno i njemu nepoznato.
Trebalo je proći neko vrijeme da se udijele svi poljupci i izgovore svi
pozdravi i dobronamjerna obećanja skorih susreta, ali na kraju je stan
utihnuo. Na stolu su ostali napola pojedeni pastisio, spanakopita i
dolmadakija. Bilo je dovoljno hrane da se svi gosti još jednom nahrane. Samo
je jedan pladanj bio prazan, osim nekoliko mrvica i mrlja preljeva od
kremaste čokoladne torte. Nju su spretno isjekli i podijelili na papirnatim
tanjurićima, a posljednji od njih sada je stajao na naslonu za ruke starčeve
fotelje.
Dvoje je unuka ostalo: Popi, koja je živjela u blizini, i Nikos, koji je na
bakin rođendan stigao iz Amerike. Nikos je sjedio u kutu sobe zagledan u svoj
laptop, dok je Popi stavljala prljave čaše na pladanj.
“Pomoći ću ti oko ovoga, jaja”, rekla je i počela slagati tanjure jedan na
drugi, premještajući nedirnutu hranu u plastične posude.
“Ne, ne, Popi mu. Nema potrebe. Znam ja koliko vi mladi imate posla.”
“Nemam nikakvog posla, jaja”, odgovorila je, sebi u bradu dodavši “da
barem imam”. Popi je bila prevoditeljica, ali radila je samo povremeno i za
male novce. Tražila je poslove po kafićima kako bi popravila prihode.
Nered koji je ostao iza gostiju za staru je gospođu bio prevelik zalogaj i
potajno je bila zahvalna na pomoći.
Njezina je najmlađa unuka bila dugonoga i skoro trideset centimetara
viša od nje, ali naslijedila je iste jagodične kosti i skladne prste. Kada je tek
došla, njezina je kosa uznemirila jaju. Bio je to prvi put da je Temis ugledala
Popi otkako je obrijala jednu stranu glave. Na drugoj je strani kosa ostala
duga do ramena, prošarana ljubičastom bojom. Imala je i piercing u nosu, ali
on je bio tamo već nekoliko godina.
“Vidi ti svu tu hranu koja nije pojedena!” nezadovoljno je uzviknula.
“Možda se ne bi trebali tako razbacivati u ovoj krizi.”
“Krizi?” ponovila je stara gospođa.
“Da, jaja. Krizi!”
Stara ju je gospođa zadirkivala, ali Popi je trebalo nekoliko trenutaka da
shvati.

5
 Knjige.Club Books

“Znam. Znam. Svi pričaju o krizi. Ali danas sam htjela proslaviti ono što
imamo, ne ono što nemamo.”
“Osjećam se krivom, to je sve. Nema tu pomoći.”
“Mene radi, agapi mu, probaj se ne osjećati krivom. Čak i ako se čini da se
malo razbacujemo.”
U malenoj kuhinji jedva da je bilo mjesta za dvije osobe koje će prati i
brisati tanjure. Krakata Popi nije se morala penjati na stolicu da bi dosegnula
više police.
Kada su bile gotove s poslom u sada besprijekornoj kuhinji, izašle su na
balkon prekoračivši preko Jorgosovih nogu. Nikos im se pridružio.
Nikos i Popi bili su u kasnim dvadesetim godinama, ali sličnosti su tu
prestajale. Bili su zapanjujuće različiti, Nikos u odijelu, Popi u tajicama i
majici. Njih su se dvoje u prethodnom desetljeću sreli tek nekoliko puta na
obiteljskim okupljanjima, ali tada su se uvijek družili. Popi je stalno htjela
gnjaviti rođaka američkom politikom, dok je prilikom nedavnih posjeta
Nikos imao brojna pitanja o grčkom društvu. Njihova su se djetinjstva
umnogome razlikovala u pitanju privilegija i mogućnosti, ali oboje su
završili dobre fakultete i razgovarali ravnopravno.
Nikosu, koji je odrastao u samostojećoj kući okruženoj travnjakom
mnogo je toga bilo čudno u načinu na koji su Grci živjeli. Upravo je sada
gledao u neke od tih stvari. Otvoreni prozori i razmaknute škure značili su da
svaka obitelj ima uvid u intimne pojedinosti života susjeda: čuli su se vika,
plač djece, glasni televizori i radijski uređaji iz kojih je neumorno treštala
bijesna tinejdžerska glazba. Ovdje je tišina bila rijetka koliko i privatnost.
“Rođak iz Amerike”, kako ga je u mislima nazivala Popi, nije bio naviknut
ni na pokazivanje intimnosti na konopcima za sušenje rublja. Cesto su
otkrivali sve: broj, dob i veličinu članova obitelji; čak i posao kojim su se
bavili, pokazujući nekad i njihova politička opredjeljenja.
Temis Stavridis primijetila je da joj unuka gleda balkon preko puta.
Neprekinuti niz crnih majica potvrdio je ono čega se i sama plašila.
“Misliš li da su Zlatna zora?” pitala je Popi sa strepnjom u glasu.
“Bojim se da jesu”, tužno je odgovorila Temis. “Otac i sva tri sina.”
“Zlatna zora?” pitao je Nikos.
“Fašisti”, rekla je Popi. “Mrze doseljenike, nasilni su, fašisti.”
Temis je na televiziji vidjela da je ekstremno desna stranka dan ranije
održala prosvjed, što ju je duboko uznemirilo.
Nekoliko je trenutaka njih troje nastavilo promatrati. Uvijek se imalo što.
Neki su dječaci naganjali loptu, majke su im sjedile na obližnjoj klupi, pušile i
razgovarale. Tri tinejdžera podignula su mopede na pločnik i nogare, pa ušla
u obližnji kafić. Jedan je čovjek zaustavio drugog, očito kako bi zatražio vatre
6
 Knjige.Club Books

i zapalio cigaretu, ali i Popi i Nikos primijetili su da je uzeo neki paketić

i gurnuo ga u džep.
Temis nije mogla dugo sjediti s mirom. Trebalo je zaliti desetke biljaka,
pomesti pod, a i pločice na balkonu moraju se isprati vodom.
Dok se ona muvala naokolo, Popi je upitala smije li skuhati kavu.
“Da napravim i za papua...?” tiho je pitala djevojka.
“Ne pije ju više”, odgovorila je Temis. “Samo je gleda dok se ne ohladi.
“Znaš da je prošlo skoro dvadeset godina otkako je posljednji put otišao
u kafenio? Odmah nakon mog rođendana - zato sam zapamtila. Tog se dana
vratio stvarno čudno raspoložen. Znala sam da više neće ići. Bila je to
posljednja kava koju je ikada popio.”
Nikos je tužno pogledao baku. Čak je i njemu bilo jasno što za Grka znači
prestati odlaziti u svoj kafenio.
“On sada živi u svojem svijetu”, rekla je Temis.
“Možda je i bolje tako. Stvari ne stoje baš najbolje u onom stvarnom, zar
ne?” rekla je Popi.
Temis ju je tužno pogledala.
“Žao mi je što zvučim tako mračno, jaja. Ponekad si ne mogu pomoći.
Temis je uzela unuku za ruku i stisnula je.
“Bit će bolje”, uvjeravala ju je. “Sigurna sam.”
“Zašto si tako sigurna?”
“Jer tako to ide u životu, s vremenom. Ponekad se nešto opet malo
pokvari. Ali ukupno gledano, stvari se popravljaju.”
“Ti to ozbiljno? Kako to možeš sada reći? Dok ljudi čekaju u redovima
pred javnim kuhinjama i spavaju po hodnicima!”
“Slažem se, trenutačno nije dobro. Ali svi samo misle na ovo danas.
Trebali bi se sjetiti koliko je nekad bilo lošije.”
Popi ju je upitno pogledala.
“Znam da tebi to zvuči malo ekstravagantno, draga, ali vjeruj mi, kada
sam bila tvojih godina, ni mi nismo ništa bacali. Znam da ne bih trebala ni
danas, ali mogu, pa...”
“Nisam te htjela kritizirati”, rekla je Popi.
“Znam, znam.”
“Mnoge si godine proživjela, jaja. Ponekad se pitam gdje ti stanu sva ta
sjećanja!”
“Ovdje unutra je gužva”, rekla je stara gospođa i kucnula se po čelu. “Kada
pogledam na ulicu, ne vidim je kakva je sada, nego kakva je bila nekad.”
“Na koji način?” pitao je Nikos. “Nostalgično?”

7
 Knjige.Club Books

“Ne uvijek. U prošlosti su se događale dobre stvari - ali i loše. A kada

pogledam tamo dolje, sjetim se mnogo čega.”
“Na primjer?”
“Znaš onu fotografiju koja stoji na komodi tamo unutra? S desne strane?”
S mjesta na kojem je sjedila Popi je kroz otvorena staklena vrata mogla
vidjeti dnevni boravak. Na komodi su se ocrtavali obrisi niza fotografija.
“Misliš na onu na kojoj si sa sestrom?”
“Zapravo, to mi nije sestra. To je Fotini. U školi smo bile najbolje
prijateljice. Kao sestre. Možda i bliže od toga.”
Stara je gospođa kroz rešetke ograde pokazala kut trga.
“Umrla je. Baš tamo”, rekla je.
Popi je s nevjericom pogledala baku, onda skrenula pogled prema mjestu
koje joj je pokazivala. Nikada prije nije čula ništa o tome, naglo otkriće ju je
zapanjilo.
“Za vrijeme okupacije. Vladala je glad, agapi mu. Stotine tisuća su
pomrle.”
“To je strašno”, rekao je Nikos. “Nisam znao da je ovdje bilo tako očajno.”
Dok je bio dijete, otac mu je samo u grubim crtama pričao o grčkoj
povijesti. Sve što je znao bili su pad Konstatinopolisa 1453. i grčka revolucija
iz 1821. godine, ali nije mogao navesti niti jednog premijera (iako je američke
predsjednike znao sve po redu, čime je zabavljao sve oko sebe još od malih
nogu). Međutim, kao tinejdžer se zainteresirao, čak je upisao intenzivni tečaj
grčkog želeći se povezati s korijenima.
“Da, Nikose. Bilo je užasno. Stvarno užasno. Bila je tako mlada...” Temis je
zastala na trenutak kako bi se pribrala prije nego što nastavi. “Tada smo
stalno bili gladni. Kada imam više nego dovoljno, kao sada, volim skuhati
mnogo jela - jednostavno zato što mogu. Vjerojatno izgleda kao da
pretjerujem.”
“Meni tako izgleda, jaja”, rekla je Popi, stisnula bakinu ruku i osmjehnula
se. “Ali mogu li malo odnijeti kući?”
“Možeš uzeti sve”, odlučno je odgovorila baka.
Već je navikla odlaziti od bake nakrcana ostacima hrane. Potrajali bi do
konca tjedna, bilo bi ih dovoljno i za cimerice.
Iz sobe se sada čulo tiho djedovo hrkanje, kao i povremeno mrmljanje.
“Što misliš, o čemu sanja, jaja?” pitao je Nikos.
“Ne mislim da mu je ostalo mnogo misli ili sjećanja”, odgovorila je. “Teško
mi je i zamisliti.”
“Ja bih rekao da mnogo toga nastavlja živjeti u podsvijesti”, rekao je on.

8
 Knjige.Club Books

“Ponekad mu zavidim na njegovom stanju svijesti”, rekla je Temis. “Čini

mi se da je prilično miran.”
“Kako to misliš?” pitala je Popi.
“Možda se ja sjećam previše toga, zato povremeno imam glavobolje.
Možda sjećanja mogu biti previše živa.”
Prošlo je nekoliko minuta. Sunce se spustilo i počele su se paliti ulične
svjetiljke. Tada se Temis nagnula i dodirnula Popinu ruku.
“Zašto ne bismo otišli na kavu?” šapnula je. “Onda možemo svratiti u
crkvu, postoji nešto što uvijek radim za rođendan.”
“Pomoliš se?” iznenađeno je rekla Popi, znajući da joj baka nije osobito
pobožna.
“Ne, agapi mu. Zapalim nekoliko svijeća.”
“Nisu ti bile dovoljne one na torti?” zadirkivala ju je Popi.
Temis se osmjehnula.
“Za koga?” pitao je radoznali Nikos.
“Dođi sa mnom, pa ću ti reći”, odgovorila je gledajući u Nikosa, kao i uvijek
pomalo zbunjena njegovom sličnošću s muškarcem po kojem je dobio ime.
Dok je prolazio taj dan, uz obitelj naguranu u malenu stanu, Temis se s
nešto tuge podsjetila kako nema što ostaviti svojoj djeci i unucima. Malo je
što imalo ikakvu vrijednost, osim starog stola oko kojeg se obitelj okupljala
generacijama.
Postoji li možda još neka vrsta nasljedstva? Odjednom je shvatila, sada
kada je Jorgos odsutan svime osim tijelom, da postoji nešto što im želi reći.
Njezina životna priča nije neka ostavština, ali je sve što ona ima i dat će je
ovim mladim ljudima. Podjednako je voljela sve svoje unuke, ali za Popi je
gajila posebne osjećaje, jer gledala ju je skoro svaki dan otkako se rodila.
Nekako je bila slaba i na Nikosa, iako ju je posjećivao samo jednom godišnje.
Brzo su se spremili za odlazak, Nikos je baki pomogao obući džemper,
dok je Popi odjenula svoj izblijedjeli crveni kaput iz staretinarnice.
Nikos će sljedećeg jutra biti na avionu za Sjedinjene Države, a Temis je
odlučno zahtijevala da prije odlaska pojede svježu baklavu i popije pravu
grčku kavu. Svi su obilato jeli za ručak, ali nije ju mogao odbiti i uskoro su se
našli u lokalnom zaharoplasteiju.
Kada su sjeli, Temis je počela pričati.

9
 Knjige.Club Books

Prvo poglavlje

1930.

Dodir ruba suknje na obrazu, podrhtavanje podnih dasaka pod nogama

rastrčane braće i sestara, zveckanje nevidljivog porculana i pogled na smeđe
cipele s kopčom na izobličenim nogama njezine majke. To su bila prva
Temisina sjećanja.
Elefterija Koralis bila je vječno zauzeta vođenjem domaćinstva u svojoj
maloj palači, uz četvero djece i muža koji je mjesecima ostajao na brodu. Nije
bilo vremena za igru. Mala Temis prve je godine života provodila blaženo
zanemarena, rasla je vjerujući da može biti nevidljiva kada poželi.
Kada se udala za Pavlosa, Elefterija je već bila vlasnica dvokatne
neoklasicističke kuće u Ulici Antigonis. Bio je to miraz njezine pokojne majke.
Izvana je bila sagrađena da ostavi dojam, bez imalo suzdržavanja. Imala je
veliki balkon, urešene stupove i red baroknih ukrasa duž linije krova.
Stropovi su bili uokvireni vijencima, neki su podovi bili popločeni, drugi
pokriveni uglačanim drvom. Dan kada su majstori spakirali svoj alat, dok se
žbuka još sušila na izlivenim karijatidama koje su krasile gornje prozore, bio
je trenutak njezine najveće slave i veličine. Od tog je dana nadalje kuća dugo i
neumitno klizila prema propasti.
Kako obitelj nije imala sredstava za bilo kakve popravke, svi su živjeli u
stalnoj opasnosti od napuknutih zidova i trulih podnih dasaka. Nekoć
uspješna obitelj sada je tek preživljavala. Sedamdeset godina prije Temisini
preci s majčine strane bili su dio trgovačkog sloja u uzletu, ali nakon više loših
ulaganja ostala im je samo kuća. Mnogo toga iz nje, uključujući slike i
srebrninu, s vremenom je prodano, ostalo je tek nekoliko komada starinskog
francuskog namještaja i nakita.
Temis nije znala za bolje i mislila je kako sve obitelji žive u ratu s
raspadajućim zgradama. Kroz napukle prozore ulazila je prašina, sa stropa
su se ponekad gulili komadi žbuke, snažni vjetrovi odnosili su crepove s
krova i razbijali ih na pločniku. Zimi i u proljeće budnom su je držali plonk-
plonk zvuci stalnog kapanje kiše u desetke kanti koje su ih kupile. Zvučalo je
skoro kao glazba, a sve veći broj posuda za skupljanje vode mjerio je stalno
napredovanje zgrade prema propasti.
Jedna druga kuća u ulici već je bila zatvorena daskama. Zapravo, bila je
pogodnija za boravak ljudi od pljesnive zgrade u kojoj je obitelj Koralis
10
 Knjige.Club Books

živjela uz sve više bakterija koje su već počele stvarati spore. Pod u prizemlju
je propao, iz dasaka se podizao miris truleži i uvlačio u zidove.
Djeca su slobodno trčala svojom kućom, nesvjesna opasnosti koju je
predstavljalo njezino ruševno stanje, ispunjavajući je bukom i živom igrom.
Iako je Temis bila premala da im se pridruži, sjedila bi na stepenicama i
gledala braću i sestru kako jure gore-dolje velikim središnjim stubištem i
klize niz glatki drveni rukohvat ograde.
Tri stupa koja su ga držala napukla su i stvorila opasan procijep kroz koji
se na jednu stranu moglo propasti u dubinu.
Oduševljeno je gledala kako Tanasis, Panos i Margarita lete prema njoj.
Majka je rijetko pazila na njih, pojavljivala se samo kada bi neko od djece
izgubilo kontrolu i palo na tvrdi kamenom popločen pod. Čim bi čula bolne
uzvike, brzo se pojavljivala i provjeravala je li ozljeda ozbiljnija od
ogrebotine, nakratko tješeći uplakano dijete, samo da bi se vratila svojemu
poslu čim bi se jecaji utišali. Na dnu stepenica još je ležao tepih poprskan
krvlju nakon posljednje Tanasisove nezgode. Elefterija se potrudila koliko je
mogla očistiti ga, a zaostale će se mrlje uskoro izgubiti u sve bljeđem smeđem
i crvenom tkanju.
Temis se nije obazirala na zabranu zavlačenja pod stol za kojim se
objedovalo. Voljela je to tajno mjesto na kojem se mogla skriti pod solidnim
drvom mahagonija i naborima teške, izvezene tkanine, slušajući prigušene
zvukove onoga što se zbivalo nad njom. To je mjesto bilo i sigurno i opasno;
istini za volju, nije bilo mjesta u toj kući na kojem nisu vrebale skrivene
opasnosti. Na jednome mjestu pod stolom podne su daske istrunule i nastala
je rupa dovoljno velika da kroz nju propadne mala noga. Naraste li još
koji centimetar, noga će joj se vidjeti iz sobe u prizemlju. “A onda ćeš cijela
propasti”, rekla joj je majka. “I umrijeti.”
Temis je majčin glas povezivala s naređenjima i upozorenjima.
Pavlos Koralis pojavljivao se povremeno, kada bi trgovački brod na
kojem je bio kapetan boravio u Pireju. Bio je golem čovjek i lako je dizao obje
kćeri u zrak. Temis nije nikad shvatila zašto je Margarita bila još gora prema
njoj kada bi otac bio kod kuće, ne znajući da se njezina starija sestra osjetila
odbačenom čim se ona pojavila. Mrzila je bilo što dijeliti, najmanje od svega
očevu pažnju. Kada se Pavlos vraćao s dalekih putovanja, torba mu je bila
puna čudnih i egzotičnih darova za sve. Iz Kine su stizale sićušne izvezene
papuče, noževi za dječake i neobrađeni dragulj za njegovu ženu (nikada nije
saznala je li bio pravi). Iz Indije je donosio izrezbarene slonove, mirisne
štapiće i komade svile. Takve su stvari povremeno u kuću unosile sjaj i boje
obiteljskog nasljedstva koje je prodano da bi se kupile cipele.
Kada bi Pavlos bio na dopustu, nered u kući samo bi se povećao. Elefterija
Koralis pokušavala je obavljati sve svoje poslove, ali muževljeva prisutnost

11
 Knjige.Club Books

donosila je nove obaveze, ne samo u spavaćoj sobi, nego i u kuhinji i praonici

rublja. Očeve je posjete Temis povezivala s još uznemirenijom majkom i
prljavijim podovima.
U takvim bi danima Temis koliko je god mogla boravila u omiljenom
skrovištu. Kada je otac bio u gradu, u kuću su stalno dolazili gosti, a dok bi
jeli, po drvenom krovu nad njezinom glavom stalno su odjekivali udarci, kad
god bi netko spustio ruku na stol. Od malih je nogu upoznala određene riječi
i imena, uvijek izgovorene povišenim glasom, rijetko bez ljutitog prizvuka.
“Venizelos!” “Đuro!” “Kralj!” “Turci!” “Židovi!”
S tri je godine naučila riječ “katastrofa”. Kako se to dogodilo? Tko je bio
odgovoran? Sve do konca desetljeća i još mnogo godina nakon toga za svakim
se stolom u zemlji raspravljalo o tome tko je bio kriv za zbivanja koja su 1922.
godine dovela do uništenja Smirne, najljepšega grada u Maloj Aziji. Mnogo je
Grka tada pomrlo i nikada neće biti zaboravljeni, kao ni milijun izbjeglica čiji
je dolazak promijenio tkanje društva.
Temis je rasla shvaćajući kako čak i oni koji se rado druže, kao Pavlos
Koralis i njegovi prijatelji, često imaju nesuglasice. Nadušak su ispijali jednu
za drugom čašicu rakije, lupajući njima o stol dovoljno snažno da ga ulupe.
Bistra je tekućina podgrijavala njihove strasti i ljutnju, zatim bi izbila svađa.
Na kraju bi majka izvukla Temis ispod stola, čak i kada bi zaspala na
očevim čizmama.
U svom je skrovištu Temis slušala i prigušene razgovore svojih roditelja,
a ponekad, kada oca ne bi bilo, one između majke i očeve majke, koja je bila
stalna, iako ne uvijek dobrodošla gošća u kući. Većina se odnosila na ruševnu
kuću i pitanje koliko će se još dugo u njoj moći živjeti. Jednog dana, nakon što
joj je došla baka, čula je nešto što je ostavilo snažan dojam.
“Oni ne mogu nastaviti živjeti u ovoj podrtini od kuće.”
Baka je zvučala ljutito, ali djetetu se svidjela slika kuće kao potonulog
broda. Po nevremenu, dok je vjetar zviždao kroz napukle prozore, škripala je
i njihala se kao da su na moru.
Majčin odgovor nije bio onakav kakav je očekivala.
“Besramna si”, prosiktala je. “Ovo je naš dom. Molim te, idi. Molim te,
odlazi, odmah.”
Majčin je glas bio hrapav od napora da istovremeno šapće i izrazi ljutnju.
“Toliko se brinem za njih”, nastavila je kirija Koralis. “Jednostavno mislim
kako bi trebali živjeti negdje gdje je manje...”
Elefterija joj nije dopustila da nastavi.
“Da se nisi usudila to govoriti pred djecom!”
Pokušaji starije žene da “spasi” unuke često su bili suptilniji. Temis je čula
mnogo više nego je trebala i uskoro je shvatila lukavstva odraslih.
12
 Knjige.Club Books

“Brine me tvoja žena”, govorila bi baka Pavlosu kada bi se on vratio s

plovidbe. “Previše radi. Zašto se ne preselite na neko pristojno skromnije
mjesto?”
Istina, takva je kuća zahtijevala dvije sluškinje da je održavaju čistom, a
oni sebi nisu mogli priuštiti niti jednu.
Kada joj se svekrva miješala u njezine poslove, nije se obraćala izravno
Elefteriji, zato joj je ona odgovarala preko muža.
“Ovo je naš dom”, govorila je Elefterija Pavlosu. “Ma što tvoja majka
mislila, mogu se nositi s njim.”
Čak je i Pavlosu bilo jasno da mu je majka ljubomorna na suprugu, koja je
u brak donijela tako dojmljivu nekretninu, nije ga čudilo što se njih dvije ne
vole. Kada bi o tome razgovarao s prijateljima, svi su se slagali kako je
normalno da žene zamjeraju snahama, kao i da se suprugama ne sviđaju
njihove svekrve. Elefterija je mislila kako posesivan stav koji je njezina
svekrva zauzimala prema svojem jedinom sinu, kao i prisvajanje njihove
djece podrivaju njezinu ulogu, dok je kirija Koralis vjerovala da je riječ o
prirodnim izljevima ljubavi i ispravnom pristupu majke i bake.
S druge strane, Temis se veselila bakinim dolascima jer je ona uvijek
donosila nešto svježe i slatko - obično kremastu pitu ili kolač. Njezina majka
takve stvari nije nikada spremala, a dok bi djeca pokazivala svoje
oduševljenje, Elefterija se samo opet osjećala neumjesno i još više zamjerala
svojoj veseloj i velikodušnoj peteri. Kirija Koralis imala je skoro šezdeset
godina, ali i dalje je bila bez ijedne sijede u kosi.
Dolasci Pavlosa Koralisa, kao i oni njegove majke, uvijek su bili iznenadni.
Bili su i uzbudljivi, kada bi se pojavio, ali nakon što bi otišao, također bez
upozorenja, djeca su se osjećala jadno. Temis bi se probudila u krevetu koji
je dijelila sa sestrom i jednostavno znala, nitko joj to nije morao reći, da je
otišao. Grlat glas više ne bi ispunjavao kuću i dostojanstvena bi ruševna kuća
opustjela.
Život se odmah vraćao na uobičajeno: djeca su se stalno svađala; igra
Tanasisa i Panosa pretvorila bi se u tuču, nakon koje bi uvijek netko bio
ozlijeđen ili nešto polomljeno; Margarita bi bila pomalo okrutna; baka bi
dolazila i ostajala jedan sat, ne pomažući, nego gledajući snahu kako pegla,
kuha, čisti i vješa rublje, ne propuštajući spomenuti koliko su joj ruke
ogrubjele od ribanja mrlja s odjeće i podova.
Kako je Elefterija bila stalno zauzeta, Temis se često morala zabavljati
sama. To dijete nije doživjelo sat u kojem majka nije radila nešto što se
moralo obaviti istog trena, ali i ponoviti idućeg dana.
Jednog zimskog jutra, nakon što je majka žurno krenula u svakodnevni
posjet tržnici, a Temis se smjestila pod stolom (najudobnijem mjestu otkako
je postala dovoljno velika da shvati usamljenost), četverogodišnjakinja je
13
 Knjige.Club Books

začula tresak, kao da su se zalupila teška ulazna vrata. Sigurno se majka

vratila ranije nego obično, obavivši sve poslove.
Međutim, u ispucanoj žbuci, skrivene među ispresijecanim linijama
oguljene boje, bile su pukotine koje su se protezale cijelom dužinom kuće, od
vrha do dna. Niz blagih seizmičkih podrhtavanja posljednjih desetljeća
(uključujući i ono neprimjetno toga dana) bio je dovoljan ne samo da otvori
pukotine u zidovima nego i da zaljulja temelje.
Kada je Temis izišla ispod stola, gdje je uvijek bilo mračno, zatekla se na
svjetlu jačem nego inače. Soba je obično zbog poluzatvorenih kapaka bila u
polumraku, ali njih više nije bilo. Kao ni prozora, ni zidova. Nije bilo ničeg što
bi zaustavilo svjetlo. Otišla je do ruba sobe i pogledala van. Vidjela je cijelu
ulicu, lijevo i desno, stabla, u daljini tramvaj i neke ljude koji su hodali.
Spustila je pogled prema onome što joj je izgledalo kao ponor.
Na pločniku ispod nje počeli su se okupljati ljudi, gledali su uvis i
pokazivali djevojčicu u blijedoj ružičastoj haljinici koja je stajala kao
uokvirena ruševinom. Temis ih je pogledala i veselo im mahnula, približivši
se rubu provalije kako bi pokušala čuti što joj dovikuju.
Žureći niz ulicu, brzo koliko je onako natovarena mogla, majka je
primijetila gomilu sakupljenu pred kućom. Onda je ugledala neuobičajen
prizor, zgradu otvorenu kao plakar, i sitan lik svoje kćeri kako sjedi na rubu
poda na katu i mlatara nogama.
Pod nije bio poduprt ničim. Kao da je lebdio.
Elefterija Koralis ispustila je svoje torbe i potrčala. Ljudi su se micali u
stranu da je propuste.
“Temis! Agapi mu! Draga!”
Bile su to riječi koje majka inače nije izgovarala.
“Mana!” viknula je odgovor. “Koita! Vidi!”
Gomila na ulici pod njom se povećala. Ljudi su iz svojih kuća stizali
nevjerojatnom brzinom.
Skok s prvog kata ne bi bio lak ni odrasloj osobi, a za dijete bi pad na hrpu
iskrivljenog metala i izmrvljene žbuke mogao biti smrtonosan.
“Ne miči se...” rekla je Elefterija i podigla dlan prema kćeri, pokušavajući
zvučati mirno. “Samo se ne miči... mi ćemo te spustiti.”
Pažljivo je zakoračila preko oborenog kamenja, onda se okrenula prema
ljudima koji su je okružili, pogledom tražeći pomoć. Pojavio se muškarac s
dekom u rukama, a trojica pokraj njega priskočila su mu u pomoć kako bi je
pridržali da Temis može skočiti u nju. Posrtali su preko ruševina fasade ne bi
li zauzeli dobar položaj. Začuo se još jedan glasan tresak, jedan od zidova sa
strane srušio se prema unutra. Temis je vrisnula, oponašajući način na koji
bi se njezina braća i sestra ponekad bacali niza stube, i skočila. Prizemljila se
14
 Knjige.Club Books

lagano, na noge, usred raširene grube vunene tkanine, a prije nego je shvatila
što se dogodilo, bila je zamotana u loptu i bačena prema gomili. Nakon čega
su oni muškarci navrat-nanos pobjegli od ruševnih zidova.
Čim je bila na sigurnoj udaljenosti, brzo su je odmotali i predali majci.
Elefterija ju je nekoliko trenutaka grlila, onda se sve umirilo, a cijela se kuća
počela raspadati. Zidovi su pridržavali jedni druge, ali kada se ta struktura
urušila, zgrada je pala, ne više u pojedinačnim komadima, već jednim brzim,
skladnim pokretom, prekrivši promatrače oblakom prašine, zbog čega su oni
ustuknuli korak i rukama zaštitili oči od komadića pijeska.
U tom su trenutku Tanasis, Panos i Margarita skrenuli iza ugla i ušli u
Ulicu Antigonis. Okupljeni su ih ljudi zbunili, ali preko njihovih glava nisu
mogli vidjeti što im je to privuklo pažnju.
Panos je čovjeka pred sobom povukao za rukav. Morao je biti uporan.
“Hej!” zaderao se kroz opću galamu. “Što se dogodilo?”
Čovjek se okrenuo.
“Kuća. Srušila se. Tu, pred nama. Samo se raspala,”
Djeca su već u više navrata slušala baku kako govori njihovu ocu da će im
se kuća “srušiti na glavu”, a život su provodila izbjegavajući kapanje vode,
buđena komadićima koji su im sa stropa padali u krevet. Njihova je jaja imala
pravo.
“Majka”, kroz suze je izgovorila Margarita. “Gdje nam je majka?”
“I malena”, dodao je Panos. Iako je imala četiri godine, Temis su braća i
sestra još tako zvali. “I mikri? Malena?”
“Naći ćemo ih”, odlučno je rekao Tanasis osjećajući se kao stariji brat.
Sada se više nije imalo što dogoditi. Gomila se počela razilaziti, pa se djeci
otvorio bolji pogled. Njih je troje stajalo i širom otvorenih očiju buljilo u
neurednu hrpu razbacanog pokućstva i svojih stvari. Sve što se nekada
nalazilo u toj dvokatnici, sada je ležalo na podu. Svatko od njih uočio je
ponešto što je izvirivalo iz tog krša - očev poklon, mrlje boje vidljive čak i u
takvu neredu, Margaritinu omiljenu lutku, poderane knjige, kuhinjski
ormarić koji je pao na stranu, ispljunuvši lonce i tave iz sebe.
Jedna od susjeda primijetila je djecu kako se uznemireno pribijaju jedni
uz druge i prišla im. Sve troje prigušivalo je tihe jecaje.
“Majka vam je na sigurnom”, rekla je. “I mala Temis. Obje su na sigurnom.
Pogledajte, eno ih tamo.”
Malo niže niz ulicu primijetili su skoro neprepoznatljiv lik majke, čiju je
svijetlu kestenjastu kosu pokrila bijela prašina. Odjeća Elefterije Koralis bila
je prekrivena žbukom koja je svjetlucala pod tek započetom blagom kišom.
Još se bavila oko Temis kada je ostalo troje djece potrčalo prema njoj
dozivajući je.
15
 Knjige.Club Books

Jedna od susjeda svima im je donijela vrč vode, ali izgleda da im nitko

drugi nije namjeravao ponuditi išta više od toga. Njihova ljubaznost
zaustavljala se na zabrinutim pogledima. Djeca su se nagurala blizu i gledala
ruševinu, ali njihova je majka okrenula glavu, nije mogla podnijeti pogled na
nju.
Neko su vrijeme stajali nepomično, dok se kiša pretvarala u krupu.
Shvatili su da ne mogu ostati na tome mjestu tek kada im je odjeća sasvim
promočila. Temis je na sebi imala samo tanku haljinicu.
“Hladno mi je”, rekla je drhteći. “Stvarno hladno.”
“Otići ćemo nekamo”, neuvjerljivo je rekla majka. U tom se trenutku, baš
kao naručena, pojavila njihova baka. Elefterija Koralis nikad nije više mrzila
svoju peteru nego u tom trenutku, kada je morala prihvatiti njezino milosrđe.
Samo sat poslije svi su se smjestili u novoizgrađenom staričinu stanu u
Patisiji.
Elefteriji je još teže padalo to što joj je svekrva bez riječi pokazivala koliko
je imala pravo. Već je samo njezino ponašanje bilo dovoljno. U tom su
trenutku bili sirotinja bez ičega, bez ikakva izlaza, a djeci je trebao krov nad
glavom.
Idućeg se dana Elefterija vratila u Ulicu Antigonis da još jednom procijeni
štetu.
Primijetila je da se svi krasni komadi namještaja kojima su se njezini
roditelji toliko ponosili ne mogu nikako popraviti. Dijelovi ulaštenih drvnih
obloga i fino obrađenih rubova bih su razbacani poput neke nemoguće
slagalice, ali tamo u kutu, prkosno nerazbijen, ležao je stol od mahagonija.
Bio je jedini komad namještaja koji je ostao u jednom komadu.
Elefterija je potpuno neoprezno zakoračila među krhotine stakla, oštre
rubove žbuke i slomljenog drva i preturala po ruševinama dok nije našla ono
što je tražila. Bila je to malena škrinja u kojoj je držala nakit, koju je s mukom
izvukla ispod grede. Neće ona dopustiti lešinarima takvu nagradu. Osim
vrijednih stvari htjela je potražiti i nešto odjeće. U metežu je prepoznala
jedan stari ormar i iz njega izvukla nekoliko komada otresajući prašinu s njih.
Našla je svoje omiljene stvari.
Nakon nekoliko dana uslijedila je žestoka rasprava. Elefterija je u svoj
novi dom željela unijeti onaj stol, ma koliko bio prevelik za taj prostor, i
tvrdoglavo se odbijala predomisliti. Ne bude li po njezinu, odvest će djecu
nekoj prateti u Larisu ili nekom drugom. Uz golemo oklijevanje kirija Koralis
se predala i narednog je dana stol donesen, postavljen i prijezirno pokriven
s nekoliko slojeva čipke, koja je skrila čak i njegove stilski izvijene noge.
“To je sve što ću ti dopustiti da uneseš”, promrmljala je starija žena dok
su njezin manji stol iznosili iz stana.

16
 Knjige.Club Books

***
Četvrt Patisija u kojoj je baka živjela bila je udaljena od centra grada, ali ona
je stalno pred djecom isticala: “Tu ima toliko drveća!
I zelenila za igru i odmor.” Naglašavajući pogodnosti svojega kvarta,
suptilno je kritizirala onaj u kojem su oni prije živjeli.
Djeca su se brzo snašla. Voljela su se spuštati na trg pred zgradom na
kojem bi nalazili djecu s kojom su se igrala, zabavljala su se na krovu, gdje je
baka sušila rublje, provlačeći se među plahtama u igri skrivača, ili jurcala
gore-dolje kamenim stubama, uvijek pazeći da ne nalete na ženu iz prizemlja
i njezina čudnog psa.
Možda im se najviše sviđalo to što je bilo dovoljno pritisnuti prekidač i
soba bi se ispunila svjetlošću, a dok su spavali, udisali su zrak, ne prašinu.
Nakon nekoliko mjeseci, kada su se počeli otvarati pupoljci na stablima pod
prozorima, nestalo je njihova zbornog jutarnjeg kašljanja.
U međuvremenu, staru su kuću ogradili iz sigurnosnih razloga. Vlasti su
se spremale srušiti je.
Elefterija Koralis i njezina djeca sada nisu imali ništa više od ljudi koji su
prije desetak godina izbjegli iz Male Azije. Tisuće su njih stigle samo s onim
što su imali na sebi, a većina je još živjela u siromaštvu, na rubovima grada.
Problem smještaja za toliki val pridošlica još nije bio riješen, i ako ona ne
prihvati gostoprimstvo kinje Koralis, obitelj će morati čekati u redu s
ostalima. Ništa ih drugo nije dijelilo od bijede.
“Sigurna sam da je možemo opet sagraditi”, rekla je Elefterija Koralis
mužu kada se vratio s mora. “Možemo očistiti teren i početi iznova.
Njezin je suprug nezainteresirano kimnuo. Nije to otvoreno pokazivao,
ali pad stare kuće nije ga brinuo, bio je sasvim zadovoljan time što mu sada
cijela obitelj živi u majčinu stanu. Kad god bi se vraćao s broda, u Ulici
Antigonis nikada nije mogao ugodno spavati zbog prokišnjavanja i propuha.
Ubrzo nakon dolaska ka kiriji Koralis, Elefterijinim je venama počelo
kolati nezadovoljstvo.
Stan u Ulici Keru bio je krcat i sređen, sve je bilo na svojemu mjestu,
uredno spremljeno, sve je bilo besprijekorno pometeno, oprano i složeno kao
pod konac. Osim dnevnog boravka stan je imao dvije spavaće sobe pristojne
veličine i sobicu koju je pokojni suprug koristio kao radni prostor. Kirija ju je
brzo pretvorila u svoju spavaću sobu, Elefterija je dijelila bračni krevet s
djevojčicama, a dječaci su zauzeli drugu sobu s dva kreveta.
Temis se sviđalo što je cijela obitelj sada na istom katu. Bakino hrkanje
davalo joj je osjećaj sigurnosti jer se čulo čak i kroza zatvorena vrata, a i
njezina je majka tiho mrmljala u snu. Sada je bila zaštićena i od povremene

17
 Knjige.Club Books

Margaritine zlobe. Kada je uz njih bio još netko, prestalo je potezanje za kosu
i štipanje.
Umjesto prašine i opasnosti, bili su okruženi veselim zvucima glazbe s
radija, zamamnim mirisima iz kuhinje, blagim sjajem uljne svjetiljke pod
ikonostasom i osjećajem mira. Stan možda nije bio dovoljno velik za trčanje
po njemu, ali za stariju je djecu to značilo dozvolu za igranje pod krošnjama
drveća na trgu pod njima i istraživanje obližnjih ulica. Grad je postao njihov i
uskoro su osjetih neograničene mogućnosti koje im je nudio.
Kirija Koralis uživala je u izazovu spremanja hrane za sve, usprkos
stalnim nestašicama. Sada je ona bila ta koja je tjerala dječake da pišu domaće
zadaće kada bi se vratili kući i tjerala ih da sjede za kuhinjskim stolom dok ne
završe. Pritom se rado služila podmićivanjem (slatkišem, dopuštenjem
igranja na trgu, čak i obećanjima odlaska do mora).
Samo je Elefterija žalila za onim što je ostalo iza njih i sanjala o povratku
u stari život. Zahtjevna stara kuća bila je njezin raison d’etre, sada ju je malo
što poticalo da ujutro ustane iz kreveta. Kiriju Koralis uznemiravao je pogled
na snahu među jastucima u podne.
Je li to što je baka zapravo toliko potpuno preuzela obitelj u svoje ruke
načelo Elefterijinu volju za životom, ili je stara gospođa morala uskočiti
nakon što je mlađa žena tu volju izgubila, bilo bi teško odrediti. Temis nije
bilo jasno što je stiglo prvo. Sve što je znala bilo je da je trenutačno stanje
izazvao pad njihove kuće, a sestra i braća govorili su joj kako je u novom
životu sve bolje.
Nekoliko mjeseci nitko nije govorio ništa o problemima njihove majke, a
kirija Koralis držala se kao da joj se snaha ponaša normalno. Ponekad bi joj
odnijela pladanj s hranom, nakon što bi djeca otišla u školu, ah Elefterija bi
ga rijetko primijetila ih što pojela.
Činilo se da ona sebe polako, ah sigurno izgladnjuje na smrt. Kada se
jednog dana kirija Koralis vratila kući nakon što je obavila poslove, zatekla je
prazan bračni krevet. Možda se konačno odlučila pribrati, pomislila je stara
gospođa.
Na prstima je prešla preko hodnika i zavirila u sobicu kroz tek malo
odškrinuta vrata, ugledavši obris snahe pod pokrivačem. Ušuljala se unutra,
izvadila svoju odjeću iz ormara i zamijenila je Elefterijinom koja je visjela u
većoj sobi. To je bilo brzo gotovo.
Te je noći legla u veliki krevet, pokraj djevojčica, kojima je obilno bakino
tijelo poslužilo kao jastuk za razbacane udove.
Prilikom sljedećeg dolaska Pavlosa Koralisa, koji su u to vrijeme postajali
sve rjeđi, njegova je majka bila ta s kojom je razgovarao što napraviti s
ruševinom u Ulici Antigonis. Jednog dana, dok je Temis sjedila u kutu i crtala,
u stan je stigao odvjetnik. Temis je tada bilo pet godina, ali odrasli kao da su
18
 Knjige.Club Books

mislili da je gluha ili glupa, ali ona je mogla razumjeti mnogo toga, usprkos
riječima koje nije poznavala. Izgledalo je da će se sve riješiti između
njezina oca i jaje, a čula je i novu riječ kada su govorili o majci. Poslije ju je
pokušala objasniti Panosu, rekla mu da je zvučalo kao “šugava”, samo duže.
Riječ koju su izgovorili bila je “shizofrenija”.
Tih je dana Elefterija rijetko izlazila iz sobe u stražnjem dijelu stana.
Pavlos Koralis i njegova majka složili su se kako bi najbolje bilo naći joj
odgovarajući smještaj. Bilo je to jedino rješenje za nekoga pogođenog sve
težom depresijom. Sudac je Pavlosu Koralisu dao potrebnu dozvolu i on je
uspio prodati teren na kojem je bila stara ženina kuća. Novac koji je dobio
plaćat će njezino zbrinjavanje.
Djeci je rečeno da majka mora neko vrijeme provesti u bolnici. Bilo im je
jasno da je bolesna, zašto bi inače po cijele dane bila u krevetu? Povjerovali
su u obećanje da će se liječiti i vratiti se kući kada joj bude bolje. Kada je
medicinska sestra došla po nju da je odvede, u stanu su bile samo Temis i
baka, a mala torba koju je Elefterija uzela sa sobom potvrđivala je da neće
dugo izbivati.
Majka je kratko zagrlila Temis, koja je bila začuđena što na tako hladan
dan izlazi bez kaputa. Baka i djevojčica s balkona su gledale kako krhkoj
prilici pomažu ući u automobil koji se nakon toga odvezao.
Ostala su djeca bila zbunjena kada su se vratila iz škole i shvatila da je
majka otišla. Posljednjih su je mjeseci rijetko viđali, ali spoznaja da je sobica
sada prazna bila je uznemiravajuća. Te je noći Margarita budila Temis
plačući, a čak i kroza zidove čuli su se jecaji braće.
Psihijatrijska ustanova u kojoj je sada živjela Elefterija Koralis nalazila se
pokraj Drame, u trošnoj zgradi visokih stropova i napuklih zidova. Bila je
udaljena više od šest stotina kilometara i Pavlos Koralis posjetio ju je samo
jednom, odmah na početku njezina boravka.
“Pavlos misli da je to mjesto podsjeća na neko drugo. Pričala je kirija
Koralis jednoj prijateljici. “Kaže da je nije vidio tako zadovoljnu otkako su se
vjenčali i uselili u onu groznu kuću.”
Dva puta godišnje stizalo je pismo u kojem je opisivano njezino stanje.
Bila je “stabilna”, ali nije bilo napisano u odnosu na što. Pitanje dijagnoze
nikada se nije postavljalo, jer izgleda da ona nije zanimalo nikoga, a djeca su
prihvatila činjenicu da je majci potrebno liječenje. Čak i da nije bila tako
daleko, ne im bilo dopušteno posjećivati je.
Na komodi kirije Koralis stajala je fotografija s vjenčanja Pavlosa i
Elefterije, kao više-manje jedini podsjetnik na postojanje odsutnog para.

19
 Knjige.Club Books

Drugo poglavlje

Narednih je nekoliko godina kirija Koralis primjerno pazila na svoje unuke.

Sada je imala obitelj koju je oduvijek željela. Njezin je suprug bio u grčkoj
ratnoj mornarici i poginuo je na moru dok im je jedino dijete još bilo malo.
Pavlos je iznenada postao pomorac i odlaskom u trgovačku mornaricu
otvorio je prazninu usred njezina života. Sada joj je dane ispunjavalo jato
djece. Bila je u ranim šezdesetim godinama, ali i dalje je imala obilje
energije, kao i sposobnost organiziranja života mladih.
Svake je večeri kirija Koralis uživala sjedeći na čelu stola i promatrajući
unuke. Nije to sebi priznavala, ali najdraža joj je bila Margarita, koja je
naslijedila očeve velike bademaste oči (kao i njezino okruglo lice i bucmasto
tijelo). Tanasis ju je podsjećao na Pavlosa, sa svojim istaknutim jagodicama i
širokim ramenima. Panos je bio sitnije građe, na majku, a Temis je također
bila mršava kao ona, s primjetnim crvenim odsjajem u mišje smeđoj kosi.
Stara kirija Koralis u sebi je bila razočarana što joj unuci nisu viši, ali za to je
krivila slabu prehranu na koju su bili osuđeni.
Pažljivo raspoređujući hranu i vješto baratajući iglom, nekako su
“prolazili” s onim što su imali, ali ponekad ih nije bilo lako zaštititi od sve veće
ekonomske krize. Dok su bili tinejdžeri i još rasli, Tanasis i Panos često su se
žalili da su i dalje gladni nakon obroka. Kirija Koralis to je strpljivo podnosila
trudeći se narednog dana nabaviti štrucu kruha više.
Jednog ju je dana Margaritina nezahvalnost navela da izgubi živce. Za
dvanaesti rođendan svoje unuke s velikom je mukom prepravila jednu staru
Elefterijinu ljetnu haljinu.
Margaritine su oči zasjale kada je kirija Koralis pred nju na stol stavila
paket, ali čim ga je otvorila, promijenila je izraz lica.
“Ali to nije nova haljina, jaja. Obećala si mi novu”, čangrizavo je rekla.
Margaritu ni blještava dugmad ni izvezeni rub nisu naveli da se
predomisli. Haljina joj je ostala u krilu, zajedno s ukrasnom vrpcom i
papirom.
“Mnogo je djevojčica koje sanjaju takvu haljinu, Margarita!” odlučno joj je
rekla kirija Koralis.
“Tako je, Margarita”, ubacio se Panos. “Bezobrazna si.”
“Umukni, Panose”, obrecnula se Margarita. “To nema nikakve veze s
tobom.”

20
 Knjige.Club Books

“Ono što moraš zapamtiti, mlada damo”, rekla je kirija Koralis, obraćajući
se nadurenoj unuci, “jest da novih haljina danas baš i nema, čak ni za
rođendan. Kao ni hrane, za mnoge. Ne samo u Grčkoj, već svugdje u svijetu.
Zato, molim te, pokaži malo više zahvalnosti.”
Kirija Koralis zgrabila je svoj rad iz Margaritina krila i izišla iz sobe. Ona
se nije pretjerano razumjela u politiku, ali znala je koliko je ekonomska kriza
koju proživljavaju dalekosežna, kao i da je vrijeme da to shvati i njezina
ćudljiva unuka.
Čak i kroz zatvorena vrata svoje spavaće sobe mogla je čuti podignute
glasove djece, zatim Margaritin vrisak i lupanje vratima.
Temis nije rekla ništa. Ona u cijelom životu nije imala novu haljinu. Samo
one koje je naslijedila od sestre.
Dva dana nakon Margaritina rođendana na naslovnoj stranici novina
pojavila se žena bolno pognuta nad mrtvim sinom. Očaj je natjerao radnike
tvornice duhana u Solunu u štrajk, a policija je, pokušavajući kontrolirati
masu, otvorila vatru i ubila dvanaest ljudi.
Neko je vrijeme podjela društva postajala sve veća, kao i osjećaj nemira.
Prijetnja općom obustavom rada dala je izgovor premijeru, generalu
Metaksasu, da uspostavi novi poredak. Uz kraljevu dozvolu, 4. kolovoza
1936. godine on je ukinuo Ustav, proglasio vojni zakon i uspostavio diktaturu
s neograničenim ovlastima.
Nekada su se političke rasprave odvijale samo za vrijeme posjeta Pavlosa
Koralisa, kada bi mu dolazili prijatelji. Sada su bjesnjele između Tanasisa i
Panosa. Još kao mlađi tinejdžeri zauzeli su suprotna stajališta o tome kako
rješavati probleme u zemlji. Tanasis je podržavao generala i divio se
njegovim uzorima, među kojima je bio Mussolini. S druge strane, Panos nije
volio kruti režim koji je predstavljao Metaksas. Zapravo, njemu se nije sviđala
niti jedna vrsta discipline. Ponekad ih je kirija Koralis morala podsjećati na
to da će njihovu ocu morati ispričati kako se ponašaju kada se vrati. Postali
su previše visoki i odrasli za nju da ih dovodi u red, ali prijetnja očevim
gnjevom bila je dovoljna da ih natjera na poslušnost.
Jedan od njegovih posjeta podudario se s izljevom pobunjeničkog
Panosova ponašanja.
Te se večeri održavao tjedni sastanak EON-a, skupine čiji je bio član.
Etniki Organosis Neoleas, Nacionalna organizacija mladeži, bila je novi pokret
u koji su bila učlanjena starija braća i sestra. Metaksas je organizaciju
osnovao uskoro nakon što je uspostavio diktaturu i ubrzo se u nju više nije
ulazilo dobrovoljno.
Panos je mrzio sastanke i izbjegavao ih. “Zašto bih išao?” želio je znati.
“Zašto?”

21
 Knjige.Club Books

Imao je petnaest godina i bio skoro pola metra viši od bake.

“Zato što je to dobro”, ona mu je odgovorila. “Tamo će te naučiti
disciplini.”
“Disciplini?” odvratio je prijezirno.
Ona nije znala da Panos već neko vrijeme ne odlazi na sastanke. Mrzio je
sve vezano uz EON, od snažne desničarske propagande do fašističke
dvosjekle sjekire na odori.
Nasuprot tome, Tanasis se veselio vojnim vježbama koje su trebali
izvoditi i već gledao kako dobiti viši čin. I Margarita je aktivno sudjelovala.
Sviđala joj se odora i veselo je ponavljala tezu da je ženi mjesto kod kuće.
Panos je izabrao loš dan za suprotstavljanje baki. Ranije tog
poslijepodneva vratio se otac koji se odmarao u majčinoj spavaćoj sobici.
Probudilo ga je lupanje vratima u malom stanu.
Dok se dizao iz kreveta, Pavlos Koralis mogao je čuti malo povišen
sinovljev glas, kojim je izazivao autoritet njegove majke. Svatko je znao kakve
mogu biti posljedice pobune protiv Metaksasova režima. Odbijanje
sudjelovanja u EON-u može dovesti do izbacivanja iz škole, smanjivanja
mogućnosti zapošljavanja i tko zna kakvih drugih sramoćenja. Osjetio je
navalu bijesa.
Temis je sjedila za kuhinjskim stolom. Čim je ušao njezin brat, htjela je
skočiti na noge i upozoriti ga, ali bilo je prekasno. Vrata spavaće sobe već su
bila otvorena.
Pavlos Koralis mjesecima nije vidio djecu, ali Panosu nije prišao s leđa
kako bi ga iznenada zagrlio. Umjesto toga, snažno ga je gurnuo.
Panos je poletio naprijed prema baki koja se ne oklijevajući ni trenutka
pomaknula u stranu kako bi izbjegla njegov nalet. Ružno je pao i zakačio
čelom kut stola.
Temis je vrisnula.
Panos nije imao vremena pribrati se, snažno je tresnuo o tlo. Glava kao
da mu je odskočila nakon što je udarila u pločice. Sekundu poslije Temis je
klečala pokraj njega.
“Panose... Panose... Čuješ li me?”
Pogledala je baku koja se žustro križala.
“Mrtav je, jaja”, šapnula je kroza suze. “Mislim da je mrtav.”
Kirija Koralis uskoro je mirno namočila komad krpe i očistila ranu na licu
unuka. Već se pojavila ljubičasta kvrga.
Nakon nekoliko trenutaka u nesvijesti, dječak se pokrenuo.
“Bit će on dobro, agapi mu”, rekla je, rastrzana između ljubavi prema
unuku i odanosti njegovu ocu. “Ne brini se.”

22
 Knjige.Club Books

Za Temis je to bio trenutak u kojem je izgubila nevinost. Zagledala se u

oca. Kako je mogao napraviti takvo što?
Panos se pribrao, pojma nemajući što se dogodilo. Nije znao da ga je
gurnula neka ruka, sasvim sigurno ne čija. Njegov je otac izišao iz sobe.
Kirija Koralis kleknula je na pod kako bi utješila unuka i pobrinula se za
ranu na njegovu čelu.
“Što se dogodilo?” pitao je slabim glasom. “Boli me glava. Stvarno boli.”
“Pao si”, jednostavno je odgovorila baka.
On je zatvorio oči, a kirija Koralis pogledala je Temis s prstom čvrsto
pritisnutim na usne, što je bila uputa djetetu da ne ništa govori.
Temis je shvatila. Nasilni očev čin ne treba ispričati nikome. Ne smije
ništa reći.
Čim je shvatio da mu je sin preživio pad, Pavlos Koralis je bez pozdrava
otišao iz stana. Vratio se u Pirej, gdje mu je bio brod, i isplovio sljedećeg dana.
Kada su se vratili sa sastanka EON-a, u svojim zgodnim plavim odorama,
Margarita i Tanasis zatekli su Panosa u krevetu sa zamotanom glavom.
Nakon što su čuli priču o njegovu “padu” i uvjerili se da mu je već bolje,
okupili su se u kuhinji kako bi večerali. Jedan je tanjur odnesen Panosu, ali on
ga nije ni dodirnuo.
Margarita je bila puna novosti o paradi na kojoj je upravo sudjelovala.
“Stavili su me na čelo!” brbljala je držeći kruto ispruženu ruku kako bi
pokazala koliko dobro pozdravlja. “Bila sam jedna od vođa!”
“Krasno, draga. Tako ti dobro ide”, oduševila je kirija Koralis.
“I ja sam danas radio nešto novo”, prekinuo ju je Tanasis koji nije želio da
mu sestra bude u središtu pažnje. “Naučili su nas kako se drži puška.”
U glasu mu se čuo prizvuk trijumfa, kao da je pobijedio u nekoj bitki.
Temis je nijemo žvakala hranu, ali nije mogla gutati. Od nje nitko nije
očekivao previše riječi za stolom, pa joj je bilo lako zadržati mišljenje za sebe.
Uskoro će se morati pridružiti EON-u, ali jedini razlog zbog kojeg bi mogla
poželjeti biti u takvoj organizaciji jest želja da se nauči služiti puškom. To je
zvučalo zanimljivo i korisno. Ništa je drugo nije privlačilo.
Pogledala je Margaritu i Tanasisa, zatim svoju jaju, preplavljena
osjećajem da su izdali Panosa.
U njoj su se miješali ljutnja, strah i sram. Nije trebalo dugo da je pukotina
nevidljiva poput one na Panosovoj lubanji odvoji od ostatka obitelji.

23
 Knjige.Club Books

Treće poglavlje

Neko vrijeme nakon toga Temis se na određen način osjećala sasvim samom.
Kada petero ljudi živi toliko blizu jedni drugih, to bi trebalo biti nemoguće.
Prošlo je više od pet godina od kada su se preselili u stan u Patisiji, i za to
su vrijeme djeca narasla toliko da su prostor ispunila skoro do točke pucanja,
ti krakati dječaci i Margarita koja je svakim danom imala sve više oblina i
samopouzdanja. Sada su im se laktovi dodirivali dok su se za prostranim
stolom otimali oko drugog sljedovanja hrane, iako je baka kuhala tri puta
veću količinu nego kada su tek stigli.
Odnosi među djecom bili su jednako nestalni kao i oni kod političara u
vanjskom svijetu. Panos i Tanasis nikada nisu prekidali međusobne svađe i
koškanja, u beskrajnoj bratskoj borbi za prevlast. Novi ožiljak na Panosovu
čelu bio je tek jedan od mnogih jer njegov je brat bio mnogo snažniji. Ali bitka
nije bjesnjela samo među braćom. Margarita i Panos stalno su se prepirali
oko svega i ničega. Margarita i Temis nisu se otvoreno svađale, ali
starija sestra nikada nije propuštala priliku da bude pakosna. To je život iza
zatvorenih vrata njihove spavaće sobe pretvorio u mučenje za Temis.
Margarita je polagala pravo na cijelu sobu, vukla sestru za uši dok je ne bi
zaboljelo, pazeći da nikada ne ostavlja tragove, a toliko se snažno ritala da je
Temis često morala spavati na podu ili se odšuljati u dnevni boravak.
Umjesto mirnog mjesta za kakvim je čeznula, tamo bi je dočekali jezivi zvuci
bakina škrgutanja zubima. Najmlađe dijete u obitelji bilo je previše ponosno
da bi plakalo ili se žalilo. Znala je da bi to samo izazvalo nove i lukavije
surovosti starije sestre.
Mjesto koje je kada su se u njega doselili djelovalo tako sigurno i
domaćinski, sada je bilo puno sukoba i nelagode. Temis se nije imala kamo
povući u tom stanu. Škola je postala njezino utočište, okruženje u kojem se
osjećala sigurnom i slobodnom. Visoki bijeli zidovi školskog dvorišta nekima
su izgledali kao zatvor, ali Temis su od prvog dana primili u topli zagrljaj.
Kako se približavala jesen, Temis je jedva čekala početak nove školske
godine.
Sama je škola djelovala isposnički, sa svojim redovima drvenih stolova,
tvrdih sjedalica i praznim zidovima na kojima su se mogli vidjeti tek križ i lik
Bogorodice. U središtu pažnje bila je učiteljica na uzdignutoj katedri, kirija
Anteroitis, kao i ploča iza nje. Mjesto za sjedenje nije se moglo birati.

24
 Knjige.Club Books

Sudbina i njezino prezime odredili su da Temis sjedi između dvojice

dječaka, Glentakisa i Koveosa, koji su je zadirkivali čim bi ugledali učiteljičina
leđa. Ma kakve da su im bile namjere, nisu uspjeli omesti Temis.
Njihovo joj je ponašanje samo pomoglo da razvije vrhunsku sposobnost
koncentriranja. Prvih nekoliko godina Temis u školi nije imala konkurenciju,
osim prilično sramežljivog dječaka koji bi povremeno uspio podići ruku prije
nje, a njezini su odgovori rijetko bili pogrešni, bila riječ o matematici ili
gramatici. Bila je usredotočena na nastavu i primjećivala malo što osim
kuckanja krede po ploči.
Jednog dana, nekoliko tjedana nakon početka nastave, kada je učiteljica
na ploči ispisala neku jednadžbu i onda pogledala preko ramena tražeći
odgovor, nisu se javili, ni Temis ni sramežljivi Jorgos. Nepoznati je glas
izgovorio rješenje. Netko treći riješio je matematički problem prije njih.
Sigurno netko nov.
Temis se okrenula da vidi tko bi to mogao biti.
Među poznatim licima četrdeset učenika svojega razreda ugledala je
glavu s tamnom kosom i blijedim čelom. Temis je izvila vrat da bolje vidi.
Glas te djevojčice nije bio samo nepoznat, imao je i čudan naglasak. Temis
se okrenula prema svojem stolu i zapisala odgovor koji je čula.
Čim se oglasilo zvono, sva su djeca izjurila iz učionice. Kada je Temis izišla
u dvorište, nova je djevojčica već bila na suprotnom kraju. Dok joj se
približavala, Temis je primijetila kako došljakinja pažljivo vadi tvrde listiće
iz češera koji je pao sa stabla bora posađenog pokraj zida. Temis se probijala
prema njoj, izbjegavajući ostale učenike zauzete preskakanjem konopca ili
igrom lovice. Djevojčica je stajala sama, ali u njezinu ponašanju nije bilo ničeg
usamljenog. Gledala je oko sebe dok je rastavljala češer, proučavala druge
učenike, zadovoljna svojim društvom, kao da i ne očekuje da joj se tko obrati.
Temisino je srce zakucalo brže no obično jer je i prije nego što je progovorila
osjetila da bi mogla steći prijateljicu.
Bila je jesen, tako da je djevojčica bila u vunenom kaputiću. Bio je mutno
crvene boje, iskrzan na rubovima, a rukavi su bili nekoliko puta zavrnuti da
bi iz njih mogle izviriti šake. Temis je na sebi imala staru smeđu Margaritinu
jaknu koja joj je bila malo prevelika, ali kaputić druge djevojčice izgledao je
kao da ga ona nikada neće ispuniti. Baš kao i Temis, imala je prljave čarape,
a cipele su joj bile još pohabanije.
Povremeno bi se ta nova djevojčica zagledala u nekog ne mareći za to
kako bi se njezini pogledi mogli protumačiti. Odavala je samopouzdanje
nekog starijeg od jedanaest godina.
Temis je stajala udaljena nekoliko metara, ležerno oslonjena na zid,
gledajući svoje iznošene, prašnjave čizme. Trebalo joj je nekoliko trenutaka
da prikupi hrabrost i priđe pridošlici.
25
 Knjige.Club Books

Dangubila je tako neko vrijeme, onda se oglasilo zvono. Trebalo se vratiti

u učionicu. Temis je ugrabila priliku i krenula ukorak s drugom djevojčicom.
Kada su stigle do ulaznih vrata, Temis je vidjela da ona oklijeva. Lijevo ili
desno? Učionice su se nalazile s obiju strana.
“Mi ćemo ovuda”, rekla je Temis samopouzdano, uhvatila neznanku za
rukav i povukla je u pravom pravcu.
Obje su djevojčice objesile kapute na istu kuku u dnu učionice, a dok su
hodale prema svojim mjestima, Temis je imala tek toliko vremena da je upita
za ime.
“Fotini”, stigao je ponosan odgovor.
Trenutak poslije ušla je učiteljica i sat je počeo. Nakon pedeset minuta
Temis je sa sigurnošću znala da u stražnjim redovima klupa sjedi netko još
marljiviji od nje.
Kada se opet oglasilo zvono označavajući kraj nastave za taj dan, Temis
je na brzinu pokupila svoje knjige i počela se probijati između drugih učenika
iz razreda. Zaustavila se pred Fotininim stolom, za kojim je ona još redala
olovke u drvenu kutiju i pažljivo slagala radne bilježnice u staru torbu.
Fotini je podignula glavu. Imala je plave oči, svijetlu put i skoro sasvim
crnu kosu upletenu u dvije debele pletenice koje su joj s obiju strana lica
visjele kao brodska užad. Uputila je Temis širok osmijeh.
Djevojčice su se već osjećale kao da se poznaju jer su provele
poslijepodne otimajući se za pažnju učiteljice. Kirija Anteriotis uspješno im
je pružila jednaku priliku da odgovaraju na njezina pitanja.
Skinule su kapute s kuke i zajedno krenule iz učionice, potom, prešavši
dvorište, stigle do kapije. Ispostavilo se da nastavljaju istim pravcem.
Temis je imala više pitanja, Fotini je uredno odgovarala na njih.
“Odakle si?”
“Kako ti je prezime?”
“Imaš li braću ili sestre?”
“Gdje si prije išla u školu?”
Kada je ispitivanje konačno bilo gotovo, bio je red da Fotini sazna više o
Temis.
“A gdje živiš?” pitala je na kraju.
Deset su minuta hodale glavnom ulicom pa stigle do jednog ugla.
“Baš tu gore”, pokazala je Temis. “Na kraju ove ulice je trg. A mi živimo na
njemu.”
Fotini se nasmiješila.
“Mi ne živimo daleko od tebe”, promrmljala je.
Pozdravile su se nasmijavši se jer su uglas izgovorile: “Vidimo se sutra!”
26
 Knjige.Club Books

Te je večeri Temis prštala od veselja zbog svoje nove prijateljice.

“Tako je pametna”, rekla je baki.
“Što, pametnija od moje male Temis?” zadirkivala ju je kirija Koralis.
“To sigurno nije moguće”, sarkastično je rekla starija sestra.
“Dakle, zove se Fotini, nema braće ni sestara, dva je mjeseca starija od
mene i obitelj joj je stigla iz Smirne.”
“Onda su oni izbjeglice?” ubacio se sumnjičavo Tanasis.
“Zašto to pitaš?” izazivao ga je Panos.
“Tek je stigla u Atenu. A prije toga živjela je u Kavali. Sada je moja
prijateljica”, naglasila je Temis.
“Pa, baš lijepo”, zlurado je rekla Margarita. “Tebi treba prijateljica.”
Večera se nastavila uz mnogo zadirkivanja, bezazlenog i onog drugog.
Temis je jedva čekala sljedeće jutro. Braća i sestra išli su u školu drugim
putem, pa je ona hodala sama. Tog je dana skoro trčala kako bi stigla u
dvorište prije Fotini.
Kada je skrenula iza ugla, ugledala je izblijedjeli crveni kaputić. Fotini je
bila ispred nje, pa je potrčala.
“Fotini! Fotini! Čekaj me.”
Druga se djevojčica okrenula.
“Zdravo, Temis.”
Uhvatile su jedna drugu za obje ruke, kao da se poznaju od rođenja, i
zajedno ušle u dvorište.
Nije dolazilo u obzir da se Fotini premjesti u neku klupu bliže Temis.
Stigla je u razred nakon početka školske godine i morat će ostati u stražnjem
redu. Obje su djevojčice željno čekale odmore između sati. Katkad bi se
pridružile onima koji su preskakivali konopce, katkad uživale na zimskoj
toplini neočekivanih sunčanih dana sjedeći na klupi i razmjenjivale priče.
Njihovi su opisi prošlosti bili mješavina priča odraslih i onoga što su same
doživjele. Obje su iskusile prašinu, glad, suze, umor i gubitak, ali pojedinosti
o tome podijelile su tek nakon nekog vremena.
“Zašto su se tvoji roditelji preselili iz Smirne u Kavalu, onda ovamo?”
pitala je Temis, znatiželjna poput nekog tko nikada nije napustio grad Atenu.
“Moji roditelji nisu htjeli otići iz Male Azije”, rekla je Fotini. “Ali nisu imali
izbora. Zadržali su se nekoliko godina u Kavali jer se tata uvijek bavio
duhanom, a tamo je bilo dosta posla.”
Temis je znala za sukobe u Maloj Aziji. Ipak je ona odrastala slušajući
prepirke o tome i o milijunu izbjeglica koje su stigle samo s onim što su imali
na sebi. Većina su bili siromašni - a ona se sjećala koliko je njihovu ocu
smetalo to što su promijenili grad.
27
 Knjige.Club Books

“Postoji razlog zbog kojeg to nazivaju katastrofom”, odlučno je rekla

Fotini. “Jer je bilo tako. Bili su sretni, onda se sve odjednom promijenilo. Sve
dobro jednostavno je nestalo.”
“I zato nemaš braću ni sestre?” pitala je Temis.
Preko Fotinina je lica prešao zbunjen izraz. Bilo je to nešto o čemu nikada
nije razmišljala.
“Bili su često gladni, valjda bi bilo još gore da je trebalo hraniti još
nekoga...”
“Onda, što se dogodilo poslije Smirne?”
“Brodom su otišli u Kavalu. Tamo je već bila jedna od mojih tetki, pa su
živjeli svi zajedno. Meni su se tamo neke stvari sviđale.”
“Na primjer?”
“Na moru je. Krasan grad. Preko njega prolazi veliki akvadukt, poput
golemog mosta. A ima i stari zamak. I mnogo starih zgrada i uske ulice.” Fotini
ga je opisivala sa sjajem u očima. “Uopće nije nalik Ateni.”
“Sviđa li ti se Atena?”
“Još ne”, odgovorila je. “Ali nadam se da hoće, s vremenom.”
Na mjestu gdje su im se putevi razilazili, dvije su djevojčice sjele na nizak
zid. Odmah su nastavile razgovarati.
Temis je počela pričati o “katastrofama” svoje obitelji: rušenju stare kuće
i odlasku majke. Priznala je Fotini da joj je majčin lik izblijedio u sjećanju
otkako je fotografija s vjenčanja roditelja sklonjena.
“Sada joj se više ne sjećam lica”, rekla je prijateljici. “Ali jaja mi je jednom
rekla da joj malo sličim.”
“Ali zato imaš oca?” rekla je Fotini.
“Na neki način”, odgovorila je ostavljajući tu priču za neki drugi dan.
Idućeg tjedna, dok su se vraćale kućama, Temis je ispričala više o zdanju
koje se srušilo.
“Jednog ću te dana odvesti da vidiš ruševinu”, rekla je. “Mislim da je još
tamo.”
“I u Kavali je bilo lijepih kuća”, rekla je Fotini. “Ali pripadale su lošim
ljudima, vlasnicima tvornica duhana,”
“Zašto su oni bih loši?” pitala je Temis.
“Pa, vlasnik one u kojoj su mi radili roditelji...”
“Roditelji? I majka također?”
Temis nije poznavala mnogo onih čije su majke radile. Čak i u skromnim
obiteljima, kojima bi novac dobro došao, bilo je uobičajeno da žene ostaju
kod kuće, kao što je uvijek radila njezina majka.

28
 Knjige.Club Books

“Da. Radili su zajedno. Mama kaže da su sjedili zajedno na katu za

razvrstavanje. Muškarci i žene zajedno, kršćani i muslimani. Odvajali su
dobro lišće od lošeg i ocjenjivali ga.”
“Ah...”
Temis je otvorenih usta slušala nastavak Fotinine priče. “Mislim da je to
ponekad bilo dobro, ah radili su stvarno dugo. A činilo se da rade sve duže i
duže.”
Fotini je zastala. “Zar tvoja majka nije morala raditi?” pitala je. Temis je
oklijevala.
“Dok smo bih u kući, radila je po cijeli dan u njoj...”
Temis je tada ležerno dodala kako joj je otac uglavnom bio odsutan, na
moru, pa je na nju i ostale pazila baka.
Spomen Temisina oca naveo je Fotini da progovori o svojemu. “Moj je
otac mrtav”, rekla je. “Zato smo se preselili u Atenu.” Temis nije znala što reći.
Njezina je majka ipak negdje bila živa, a otac se povremeno pojavljivao.
“Ni ja nisam baš često viđala oca”, nastavila je Fotini. “Uvijek je kući
dolazio kasno, poslije sastanaka, a i kada bi bio u njoj, on i majka razgovarali
bi o njegovim govorima, ili ih pisali.”
“Kakvim govorima?”
“Za radnike. U tvornici. Imao je velike crne podočnjake, nikada nije
prestajao čitati novine i knjige. Uvijek je do kasno u noć bio za kuhinjskim
stolom.
Ali onda je jedne noći, kada me čuvala teta, majka došla još kasnije nego
obično. Ja iz nekih razloga nisam mogla spavati, pa mi je teta spremila šalicu
toplog mlijeka. I ona se činila zabrinutom. Malo poslije čula sam zvuk ključa
u vratima. Majka.”
Temis se nagnula naprijed. Bilo je napeto.
“Lice joj je bilo prljavo, čak i na prigušenom svjetlu vidjela sam da ima
ogrebotinu na obrazu, kao da je pala.
Pokušavala je nešto reći, ali riječi joj nisu izlazile iz usta. Kada se konačno
smirila, sve nam je ispričala. Izbile su demonstracije. Radnici su zahtijevali
veću plaću i bolje uvjete rada. Policija ih je napala. Bilo je ozlijeđenih.”
“A tvoj otac?”
“Njega su ubili.”
Na trenutak se među njih spustila rijetka tišina. Temis je bilo neugodno,
nije znala što bi rekla.
Konačno je progovorila Fotini.
“Sve je to već prošlo. Spakirale smo se još jednom i na kraju došle u Atenu.
Majka je rekla da je nije briga koliko ćemo biti siromašne. Nije mogla ostati

29
 Knjige.Club Books

na mjestu gdje gazde ubijaju svoje radnike. Nije htjela biti rob. Tu je riječ
upotrijebila.”
Nepravda. Temis je tu riječ slušala često, ali uglavnom povezanu s
braćom i sestrom: nejednak komad torte, isključivanje iz igre, ili, u njezinu
slučaju, to što je bila Margaritin žrtveni jarac.
Sada je Fotini plakala, a Temis je prvi put osjetila tugu za nekim koga nije
nikada poznavala. I ona je plakala zbog Fotinina gubitka.

Te je večeri za stolom Temis prepričala Fotininu nesreću baki, braći i sestri.

“Onda je tvoja nova prijateljica komunist?” rekao je Tanasis.
“Nije”, odgovorila je Temis koja se mogla suprotstaviti starijem bratu
bolje nego sestri.
“Meni zvuči kao da se njezin otac borio za svoja prava”, javio se Panos
braneći sestricu. “Čuo sam za sindikat u Kavali. Protestirali su...”
“Zašto?” ubacila se Margarita. “Gdje je tu svrha?”
Panos nije imao strpljenja sa sestrom.
“U čemu je svrha protestiran]a?” pitao je Panos. “U tome da se ljude
prestane maltretirati. Da slabi postanu jači...”
“Pa, on sada nije jači, je li tako?” surovo mu je odgovorila sestra.
“On se nije zalagao samo za sebe”, rekao je Panos. “Ali tebi takvo što ne
može pasti na pamet, zar ne? Da bi se netko mogao žrtvovati za nekog
drugog?”
“Misliš, kao Isus?” pitala je Temis koja je nedavno na vjeronauku morala
naučiti dijelove liturgije napamet.
“Ne uspoređuj komunista s Gospodinom!” dreknuo je Tanasis i udario
šakom o stol tako da je poskočio.
“Nisu oni toliko različiti”, odlučno ju je podržao Panos.
“Tee mu”, mrmljala je kirija Koralis zazivajući Boga da prekine svađu.
Dvojica su se dječaka nastavila žestoko prepirati, a Temis se upitala sluša
li Bog ikada neprekidne jajine molitve. Ona to sasvim sigurno nije primijetila.
“Kako se usuđuješ reći takvo što? Kako se usuđuješ i pomisliti da bi Crkva
mogla biti na strani tih ljudi?!” vikao je Tanasis.
“Misliš na sindikaliste?”
“Oni su šljam. Uništit će nam zemlju.”
“Molim? Oni se pokušavaju pobrinuti da im obitelji imaju dovoljno hrane!
Zato su šljam?”
“Nahraniti obitelj? Misliš da im je to glavni cilj? Ja ne vjerujem. Većina tih
izbjeglica samo traži neprilike.”

30
 Knjige.Club Books

“Izbjeglice nisu došle jer su htjele. Budala si, Tanasise. Nisu imali izbora.”
“Želiš reći da su ih političari natjerali da dođu živjeti ovamo? A nas
izguraju? Otmu nam poslove?”
“Znaš da nije bilo tako”, pokušavao je biti razuman Panos. “Vlada je
donijela odluke koje su dovele do rata. Zato je ona kriva što su ti ljudi morali
napustiti domove i ostaviti sve što su imali.”
“A onda su im poželjeli dobrodošlicu u Grčku da mogu izazivati nerede,
je li tako?”
Temisin je pogled prelazio s jednog brata na drugog. Panos i Tanasis
rijetko su se i oko čega slagali, ali u tu su svađu unosili više osjećaja nego
inače, a ona je znala da je sama kriva za to jer je zapalila iskru sukoba.
Pogledala je Margaritu s druge strane stola, koja kao da je u uživala u svađi.
“Reci mi”, vikao je Tanasis, upirući prstom u Panosa, ne skrivajući
agresiju. “Imaju li ti komunisti pravo ne poštivati zakon?”
Baka se digla od stola i počela rezati voće, ali kada je Tanasis bacio vilicu
na tanjur i izjurio iz sobe, vratila se za njega.
“Panaja mu, Majko Božja”, ljutito se obratila Panosu. “Vidi što si napravio.
Zašto se morate stalno svađati?”
“Zato što se ne slažemo”, odgovorila je Margarita koja je mislila da ima
pravo biti bezobrazna prema svakome, uključujući baku. “Iako je Panos
uvijek u krivu.”
Panos je dobrodušno lupio sestru iza uha.
“Daj, Margarita, imaj srca. Ta nova Temisina prijateljica... izgubila je oca.”
“Ja tako mislim, Panose. U krivu si. Netko bi mogao pomisliti da ne voliš
domovinu.”
Njezin se brat uzdržao od odgovora. Digao se od stola i bez riječi otišao iz
stana.
Temis je šutjela dok je njezin brat o obitelji njezine nove prijateljice
govorio kao o kriminalcima. Odlučila je nikada ne reći Fotini što je rekao
Tanasis. Razdor koji je već postojao u obitelji postajao je sve širi.
Deset minuta poslije Tanasis se pojavio na vratima svoje sobe odjeven u
odoru kadeta, pomodno nakrivivši kapu. Uskoro mu se pridružila Margarita,
također sređena u plavu boju EON-a.
“Danas je završna vježba za paradu u petak”, ponosno je rekla baki. “Doći
ćeš, zar ne?”
“Da, agapi mu. Doći ćemo vas gledati, je li tako, Temis?”
Temis je još sjedila za stolom u kuhinji, sada s raširenim knjigama pred
sobom. Misli su joj bile daleko. Zašto, pitala se u sebi, zašto Isus ne bi bio na
strani komunista? Zar nije rekao siromašnima da mu priđu? Zar nije želio da

31
 Knjige.Club Books

svi budu jednaki? Dovoljno su je često vodili u crkvu da bi bila sigurna kako
je svećenik govorio upravo to. Možda je svijet bio ispunjen takvim
proturječnostima koje ona jednostavno prije nije primjećivala.

32
 Knjige.Club Books

Četvrto poglavlje

Narednih se mjeseci prijateljstvo Temis i Fotini produbljivalo. Svakog su se

jutra sretale na putu prema školi i zajedno provodile cijeli dan. Jednog
poslijepodneva, dok su se vraćale kućama, kao i uvijek udubljene u razgovor,
Temis je predložila da skrenu.
“Želim ti pokazati našu staru kuću”, veselo je rekla.
Krenule su dužim putem, povremeno se raspitujući kuda trebaju ići, i
konačno stigle do Ulice Antigonis. Temis se kao kroz maglu sjećala njezina
izgleda, ali on nije odgovarao onome što je toga dana ugledala. Ulica je sada s
obiju strana bila ispunjena novim zgradama. Od starih kuća nije ostalo ništa
i sva su stabla bila posječena.
Temis nije mogla skriti svoje zaprepaštenje. Rijetko je mislila na majku,
ali sada joj je bilo drago što Elefterija Koralis nije tu da vidi kako je mjesto
koje je toliko voljela sasvim izbrisano.
“Prije nije ovako izgledalo”, tiho je rekla svojoj prijateljici kada su krenule
natrag.
Svojoj obitelji nije rekla ni riječi o onome Što jevidjela.
Na početku iduće školske godine Fotini su premjestili na mjesto koje joj
je pripadalo, odmah pokraj Temis. Karanidis i Koralis. Dvije su djevojčice bile
nerazdvojne, dijelile su zaljubljenosti, razgovore i knjige. Jedini tko im je u
razredu mogao parirati znanjem bio je dječak po imenu Jorgos. Osobito je bio
dobar u matematici, ali povremeno ne bi mogao izgovoriti odgovor jer je
mucao. Većina je djece Jorgosa zadirkivala i kada su ga dvije prijateljice
prihvatile, bio im je zahvalan. Kad god bi podignuo ruku, puštale su ga
da odgovori prvi.
Rasprave u domu Koralisovih postale su još intenzivnije. Ono što je
nekada možda bilo samo obično bratsko nadmetanje preraslo je u ogorčeni
rat suprotstavljenih ideala, u kojem nitko nije imao nikakve nade u pobjedu,
bila riječ o malim ili velikim stvarima. Da je njihov otac bio kod kuće, možda
bi bio u stanju gasiti vatru, ali Pavlos Koralis nije se pojavio skoro godinu
dana. Prije nekog vremena poslao im je pismo iz Amerike, u kojem je napisao
da tamo namjerava ostati neko dogledno vrijeme, a njima će uredno
slati novac. Ekonomske prilike natjerale su ga da započne novi život,
a Sjedinjene Države bile su mjesto s neograničenim mogućnostima.

33
 Knjige.Club Books

Kirija Koralis vijesti iz tog pisma postupno je prenosila djeci i ona su ih

primila hladnokrvno, osim Margarite, koja je obožavala oca i uvijek željno
iščekivala živopisne i egzotične darove. Neutješno je plakala danima, onda je
uzela njegovu uramljenu crno-bijelu fotografiju u mornaričkoj odori i stavila
je na stolić pokraj svojeg kreveta.
Život se nastavio po starom, a kada bi povremeno stiglo nešto američkih
dolara, kirija Koralis podijelila bi ih na manje iznose i podjednako rasporedila
na svako dijete. Tanasis je sebi otvorio bankovni račun, Panos je novac trošio
na knjige, Margarita je uvijek željela novu odjeću, a Temis je tražila nešto
novca svakog tjedna da joj džepovi ne budu prazni.
Temis je bila u posljednjem razredu osnovne škole, dok su ostali bili u
obližnjem gimnasiju, a Tanasis je već razmišljao što će dalje. Njegova je
ambicija bila školovati se za policajca.
Za vrijeme objeda kirija Koralis nije uspijevala nadglasati unuke, pa je
prestala i pokušavati. Nije to bio samo rat riječima. Njihova bi agresija često
eksplodirala u fizički oblik, a nju je bilo sram što ih ne može kontrolirati.
Temis je često pričala Fotini o neprekidnim svađama i buci u stanu, o
tome koliko je sestra zlobna prema njoj i svi stalno lupaju vratima. Nije to bila
okolina pogodna za učenje, pa kada su obje trebale prijeći u novu školu,
Fotini je predložila da domaće zadaće pišu u njezinoj kući.
“Mojoj majci nećemo smetati”, rekla je. “Ona ionako dolazi kući mnogo
kasnije.”
Dok su hodale prema ulici u kojoj je živjela Fotini, obje su žvakale kuluriju,
svježe pecivo koje je Temis platila svojim drahmama. Odmaknule su se od
prometne ulice strmim usponom, pokraj nekoliko crkava zašle su u splet sve
užih ulica u kojima su kuće bile povezane konopcima za sušenje rublja.
Promijenila se i površina ulice. Toga je dana bila padala kiša i Temisine
su se noge klizale dok se penjala uzbrdo. Prolazile su pokraj male djece koja
su stajala na vratima i nijemo ih gledala, potištenih lica i bosih nogu.
Temis je pretpostavljala da Fotini živi poput nje, u stanu u nekoj zgradi.
Onda su skrenule u uličicu široku tek toliko da mogu hodati usporedo i
ugledala je prizemnice sasvim drukčije od svih kuća u Patisiji. Bilo je teško
reći jesu li stare ili nove, privremene ili stalne, toliko su jadno bile sklepane.
Fotini se zaustavila nakon što su prošli njih nekoliko, pokraj jedne s lijeve
strane, i gurnula siva vrata.
Temis je gledala prijateljicu kako prelazi sobu i pali plinsku svjetiljku čiji
je žućkasti sjaj bio jedva dovoljan da joj otkrije izgled prostorije koja je Fotini
bila dom.
Na drugom kraju bila su još jedna vrata koja je Fotini otvorila kako bi
dobila više svjetla, onda ih poduprla nekom kantom.

34
 Knjige.Club Books

Temis je pogledala kroz njih i ugledala dvorište, koje je očito dijelilo više
drugih stanovnika ulice. Primijetila je ženu koja je vješala plahte i dijete kako
joj pomaže dodajući joj drvene štipaljke.
U blizini je na metalnom okviru ležao tank s vodom, pokraj njega visjela
je tanka zavjesa. Tamo se Fotini vjerojatno morala prati, pomislila je s
nelagodom Temis. Obje su postajale svjesne svojih tijela i stalnih promjena
na njima, i ona je ustuknula pri pomisli na takvo javno kupanje.
Na kuhinjskom ormariću stajao je emajlirani vrč i Fotini je pažljivo
podignula komad tkanine obrubljen perlicama koji je sadržaj štitio od muha,
uzela dvije šalice iz kredenca i napunila ih. Jednu je pružila Temis i
osmjehnula se.
“Dobro došla u naš dom”, rekla je.
Temisine su se oči sada prilagodile na polumrak, pa je pogledala oko sebe.
Nije mogla skriti znatiželju.
“Tepih”, rekla je Fotini, “jedina veća stvar koju su donijeli iz Smirne.”
Temis je pogledala pod noge, svjesna da su joj se za cipele zalijepile
nečistoća i blato. Izlizani tepih imao je neprepoznatljivu šaru u raznim
nijansama smeđe boje; bio je pomalo sličan onome kojeg se sjećala iz Ulice
Antigonis, a njoj je odjednom bilo neugodno, jer možda je unijela prljavštinu
u kuću. Kod Koralisovih su se cipele ostavljale pred vratima.
“Majka me uvijek podsjećala da je proputovao tisuće kilometara od
Smirne”, nastavila je Fotini. “Pa nije dolazilo u obzir ostaviti ga u Kavali.”
Pokazala je na malenu sliku koja je visjela na zidu.
“To je slika našeg sela. Druga stvar koju smo donijeli sa sobom. Cijeli je
put prešla u džepu haljine moje majke. Pokraj fotografije.”
Kada su napustili Malu Aziju, Fotinini roditelji sa sobom nisu ponijeli
skoro ništa. A po onome što je Temis mogla vidjeti, i dalje su svoje stvari
mogli nabrojiti na prste jedne ruke. U tom je trenutku sve shvatila. Na to je
Panos mislio kada je govorio o izbjeglicama. Većina se mučila, čak i sada,
skoro dva desetljeća nakon što su napustili svoje domove. Fotinina je majka
uredila maleni prostor u kojemu su živjeli najbolje što je mogla. U jednom je
kutu bio uzak krevet, uredno prekriven izvezenim pokrivačem, iako Temis
nije mogla vidjeti gdje bi mogla spavati druga osoba. Tri sjedalice bile su
zavučene pod drveni kuhinjski stol, dok je na manjem stoliću bio
metalni lavor, u koji su nabacani lonci i tave. Na zidu je bilo nekoliko manjih
polica s tanjurima i šalicama, a na njega je bila naslonjena drvena klupa na
kojoj su ležali izvezeni jastučići. Ispod klupe bilo je nekoliko hrpa knjiga.
Fotini je izvukla sjedalicu ispod stola za svoju prijateljicu i sjela njoj
nasuprot. Iznad njih bila je fotografija para neodređene dobi, čije su ruke
ukočeno visjele pokraj tijela.

35
 Knjige.Club Books

Sigurno je to ona koju je maloprije spomenula Fotini, pomislila je Temis.

“Moji majka i otac. Na dan vjenčanja”, sigurnim je glasom rekla Fotini.
“Ah”, izustila je Temis ne znajući što bi drugo rekla.
“Idemo učiti”, nastavila je Fotini, žustro povadila knjige iz svoje torbe i
otvorila jednu od njih.
Cijeli sat ili još malo duže čitale su u tišini, zatim su prešle na domaću
zadaću iz matematike. Bile su gotove skoro istovremeno. Primijetile su da su
im sva rješenja jednaka, ali ne i način na koji su došle do njih. Po običaju,
Fotini je uredno pisala sve do ruba, dok je Temis bila šlampavija, rukopis joj
je bio krupniji, a brojke 5 i 6 ponekad se nisu mogli razlikovati. Njoj bi jedna
jednadžba znala zauzeti cijelu stranicu, Fotini bi na isti prostor ugurala tri.
“Tako si uredna i sređena”, zadirkivala ju je Temis. “Ne kao ja.”
“Otac me naučio da nikada ne trošim previše papira. Ne raste on na
drveću, govorio je!”
Obje su se nasmijale, ali Temis je znala da to nije bila šala: ljudi koji imaju
malo ne mogu sebi dopustiti nikakvo razbacivanje.
Još su se smijale kada su se otvorila ulazna vrata s ulice. Ušla je vrlo
mršava žena, prozirno blijede puti, s velikim ovalnim očima i kosom
povučenom s lica.
Fotini je ustala i prišla majci kako bi je zagrlila.
“Ovo je moja prijateljica Temis”, ponosno je rekla.
“Baš mi je drago upoznati te”, rekla je žena uz osmijeh. “Fotini ne prestaje
govoriti o tebi od prvog dana u novoj školi!”
Spustila je malu košaru na komodu, izvukla iz nje dva smotuljka i počela
ih odmotavati. Temis se divila dugoj tamnoj pletenici koja joj je dosezala
daleko ispod struka. Kirija Karanidis očito se žurila nešto spremiti sa
sastojcima koje je donijela.
Temis je bila naviknuta na bakinu veliku tavu, ali na malenom plinskom
plamenu Fotinina je majka mogla koristiti tek jednu sasvim malu.
“Već je prilično kasno, znaš”, rekla je.
Ni jedna nije vodila računa o vremenu. Nisu imale čime.
“Zar te neće čekati kod kuće?”
“Da... moram se vratiti”, rekla je Temis shvativši da je možda ostala duže
no što je trebala. Počela je spremati svoje knjige kada je do nje dopro miris
fasolade, juhe od graha.
Fotini je ispratila Temis do glavne ulice. Bez vodiča ne bi nikada uspjela
pronaći put.
“Vidimo se sutra”, rekla je Fotini. “Baš lijepo što si došla.”

36
 Knjige.Club Books

Kada je stigla kući, Temis je braću i sestru zatekla već za stolom. Baka se
spremala poslužiti im jelo iz dviju velikih tava koje su bile skoro do vrha
pune, jedna variva, druga horte. Pred njima je na stolu bila cijela nenačeta
štruca kruha. Temis je shvatila da je mala količina koju je spremala Fotinina
majka možda bila sve što je sebi mogla priuštiti. To bi sasvim sigurno
objasnilo zašto je nisu pozvali da ostane.
“Onda, gdje si ti bila?” pitao je Tanasis.
“I zašto toliko kasniš?” htjela je znati Margarita.
Ma što da je Temis odgovorila, izgubilo bi se u zveketu posuđa i pribora
za jelo dok su pred njih stavljani tanjuri i čaše se punile vodom. Nije imala
nikakvu želju reći im gdje je bila. Nekoliko proteklih sati bila je zadovoljna,
neće im dopustiti da joj unište to sjećanje.
Međutim, Margarita je bila uporna i usprkos svojoj odluci, Temis im je na
kraju rekla istinu o tome gdje je bila. Kao što se i plašila, to je odmah izazvalo
Tanasisov bijes.
“Ona nije Grkinja na isti način kao mi”, nepopustljivo je rekao.
“Ali ona govori grčki, pravoslavne je vjere, krštena je...”
“Njezini roditelji...”
“Otac joj je mrtav”, pobunila se Temis. “Ubijen je! Rekla sam vam to.”
“Onda njezina majka. Je li ona i dalje komunist?”
Margarita se pridružila napadu na mlađu sestru.
“Što onda EON-ov slogan znači tvojoj prijateljici? Jedan narod, jedan kralj,
jedan vođa, jedna omladina?”
Temis se sjetila razgovora sa svojom prijateljicom. Znala je Fotinine misli
skoro jednako dobro kao svoje.
Tanasis je opet progovorio, sada nešto blažim glasom. Vidio je da se
sestrine oči pune suzama.
“Tko je vođa njezinoj majci, Temis? Je li ona vjerna Metaksasu? Ih
podržava one koji žele srušiti režim?”
Temis nije imala vremena odgovoriti jer je uskočio Panos, ne samo da bi
branio nju nego i sve one koji se ne slažu s diktaturom u kojoj su živjeli.
“Vas dvoje baš ne shvaćate, zar ne?” zavikao je mašući prstom pred
Tanasisom i Margaritom. “Ne smeta vam što se Metaksas divi režimu kakav
je talijanski. I sa svojim nasilnicima gazi oporbu.”
Kao i obično kada bi njezini unuci počeli svađu, kirija Koralis zabavila bi
se spremanjem hrane, pranjem posuđa i slaganjem stvari po kuhinji koje su
već bile na svojim mjestima. Povremeno bi ih zamolila da se stišaju, a
ponekad, kao sada, ubacila bi svoje političko mišljenje kojim bi odabrala
stranu.

37
 Knjige.Club Books

“To što se Metaksas ugleda na Mussolinija je ispravno, Panose, ali ja

mislim da je divljenje obostrano.”
“I Hitler se divi Grcima. Na to bismo trebali biti ponosni!” dodala je
Margarita.
“Ona ima pravo, Panose”, pobjednički je rekao Tanasis. “Svi znaju koliko
se Nijemci dive starim Grcima!”
Istina, u nacističkim su udžbenicima stari Grci opisivani kao njihova
“najbliža krvna braća”, ali Panos je prijezirno odmahnuo rukom.
“Oni više ne postoje!” rekao je. “Mi nismo isti ljudi. I bilo bi nam bolje što
prije se prestati pretvarati da jesmo.”
“Smiri se, Panose”, gurao je dalje Tanasis. “To što Hitler cijeni helenističke
ideale sjajna je stvar.”
“Ne želim to slušati. I nemoj mi ti govoriti da se smirim!”
Tanasis je skoro uvijek uspijevao razljutiti mlađeg brata.
Kada su njezina braća počela vikati, Margarita je pokrila uši dlanovima i
nastavila sjediti.
Tanasis nije namjeravao odustati. Nakon što je mlađeg brata doveo do
točke usijanja, nastavio je istim ritmom osjećajući da je u prednosti, s
gomilom činjenica pri ruci.
“Pogledaj samo kakve sjajne stvari za svoju zemlju radi Hitler! Red i
disciplina, Panose.”
“Ima i organizaciju mladih”, uključila se Margarita. “Mnoge države
krenule su tim putem.”
“To je prvo što ste rekli s čim se slažem!” vikao je Panos. “Da, svi fašisti
slijede njihov put.” Onda je glasom u kojem je bilo očaja dodao: “Ali kamo taj
put vodi?”
Nekoliko je trenutaka vladala tišina. Izgleda da nitko nije imao odgovor
na to.
Temis je obrisala nos o rukav. Očajnički je željela da joj se braća prestanu
svađati.
Margarita je sjedila s usiljenim osmijehom. Po njezinu mišljenju, Tanasis
je pobjeđivao. Pod stolom je povremeno zamahivala nogom i udarala sestru
u cjevanicu.
Tanasis je ustao od stola uz uzdah.
“Tako si glup, Panose. Tebi baš ništa nije jasno, zar ne?”
Panos nije odgovorio. Prepirka se ugasila sama od sebe.
Temis je na to bila navikla, a iako je tu raspravu potaknulo spominjanje
njezine najbolje prijateljice, ona jedva da je izgovorila jednu riječ. Samo je

38
 Knjige.Club Books

trpjela vrelinu vatrene rasprave koja se naglo ugasila čim je jedan od braće
izišao iz sobe.
Najvažnije što je Temis naučila tog popodneva bilo je to da ne žive svi
poput njih. Kada je te večeri legla u krevet, slika Fotinine majke kako pažljivo
odmjerava malo suhoga graha bila joj je pred očima dok nije zaspala.
Sljedećeg je jutra njezina prijateljica bila vrlo razgovorljiva.
“Majci je baš bilo drago što si došla k nama”, rekla je Fotini. “Ti si nam bila
prvi gost ikad.”
“Smijem li opet doći?”
“Naravno da smiješ. Kad god te puste”, odgovorila je brzo Fotini.
Od tog je dana zavladao novi raspored. Nakon škole Temis bi uvijek
odlazila u Fotininu kuću u uskoj stražnjoj uličici, gdje su marljivo učile
zajedno. Iako se iz dvorišta čulo bučno ogovaranje žena i plač beba, njihova
je koncentracija ostajala nepomućena.
Temis bi se uvijek zadržala dok se ne bi pojavila Fotinina majka.
Izmijenile bi nekoliko prijateljskih riječi, onda bi otišla čim bi se osjetio miris
kuhanja.
Njihove su domaće zadaće bile za primjer, uvijek predane na vrijeme i
ocjenjivane najvišim ocjenama. Samo je jedan dan u tjednu bio drukčiji, kada
su morale odlaziti na sastanke EON-a. Oni su sada bili obavezni za djevojke
njihove dobi.
“Ako samo mičemo usnama i ne izgovaramo riječi pjesama, onda ih ne
pjevamo stvarno”, rekla je Fotini.
“Znači, nećemo stvarno misliti...?”
“Ne. Nećemo”, odlučno je rekla Fotini. “U sebi ćemo pjevati druge riječi i
misliti suprotno. Majci nije bilo drago što sam ti ispričala što se dogodilo ocu”,
nastavila je. “Ali ja to ne mogu zaboraviti.”
“Naravno da ne možeš, Fotini. A sada neću ni ja”, rekla je Temis i dalje
zapanjena neprijateljskim stavom svoje obitelji. “Možda ona misli da za tebe
nije sigurno ljudima govoriti kako je umro.”
Fotini je slegnula ramenima. “Ja se toga ne sramim i neću se praviti da se
nije dogodilo.”
Pokušaji Fotinine majke da nagovori kćer da pazi što govori nisu padali
na plodno tlo. Kod Fotini nije bilo moguće ugušiti pobunjenički duh.
“Mrzim se oblačiti kao vojnik”, požalila joj se Fotini jednog dana dok je
namještala EON-ovu kapu. “Pravimo li se mi to da smo u ratu? Protiv koga se
trebam boriti? Reci mi!”
Majka joj nije odgovorila. Rat je bio bliže nego je itko mislio i pitanje kojoj
se strani prikloniti uskoro je postalo glavna tema razgovora u zemlji. U rujnu

39
 Knjige.Club Books

1939. godine Hitler je okupirao Poljsku, a Britanija i Francuska objavile su

Njemačkoj rat. U mjesecima nakon toga sukob se rasplamsao i činilo se da se
svaka država mora odlučiti koga će podržavati.

Čak je i Margaritu, koja je uvijek voljela sve što je radila u EON-u, rat
užasavao. Začepila bi uši kada bi svi počeli govoriti o njemu. Željela je drukčiji
život. Dok je Temisina najbolja prijateljica živjela u najsiromašnijem dijelu
Atene, njezina najbolja prijateljica Marina stanovala je među najbogatijima.
Marinina majka imala je krasnu odjeću i dva puta tjedno odlazila frizeru.
Margarita je htjela biti kao ona i ciljala na nešto bolje od Patisije. Dok su svi
oko nje govorili o ljevici i desnici i onome što se događalo u Europi, Margarita
je sanjala o životu u nekoj drugoj obitelji i sudbini koja je čeka na nekom
drugom mjestu. Počela je tražiti dokaze.
Jednog jutra početkom prosinca zatekla se sama u stanu i nije mogla
odoljeti iskušenju da zaviri na mjesta za koja je znala da su zabranjena. Ti
komadi “namještaja odraslih”, kako ih je zvala u sebi, uključivali su i radni
stol njezina oca. Nakon što mu je prekopala ladice, brzo je zaključila da su
papiri u njima uglavnom dosadni i sve ih je vratila natrag. Ne baš istim
redoslijedom, ali nije joj padalo na pamet da bi netko mogao primijetiti taj
nered. Znatiželja ju je onda odvela do malog ormara u bakinoj sobi. Kada ga
je pokušala otvoriti i shvatila da je zaključan, odmah se zainteresirala. U
njemu je moralo biti nešto zanimljivo ili tajno.
Ključ je bilo lako naći, u ladici bakina noćnog ormarića, a brava je nakon
malo zapinjanja ipak popustila. Ormar je bio pun uredno složene odjeće i
Margarita je pažljivo podignula prvi komad i naslonila ga na sebe. Haljina je
pokrila tek pola širine bucmaste petnaestogodišnjakinje, ali kako je bila već
raskopčana sa stražnje strane, zakoračila je u nju i povukla je preko svog
blijedozelenog džempera i smeđe vunene suknje. Nos joj je ispunio miris
vlage i prašine, a pogled na sebe u zrcalu ispunio ju je gađenjem. Pred očima
joj je iz sjećanja iskočila slika majke u toj haljini, sklupčane na krevetu,
beživotne i tužne. Margarita ju je brzo svukla, zgužvala i bacila natrag u
ormar.
Međutim, time je poremetila stabilnost stupa složene odjeće koja se
prevrnula prema naprijed i iz ormara pala na pod u neurednoj gomili. Onda
je ugledala da je iza nje nešto bilo skriveno. Kutija. Imala je oblik veće knjige,
ali bila je tri puta deblja. Sagnula se da je uzme. Bila je teža nego što je
očekivala, ali podignula ju je i sjela na bakin krevet kako bi je otvorila.
Takav je prizor viđala samo u dječjim pričama o turskim gusarima: kutija
je bila puna zlata i srebra, bisera i dragulja. Uzela je prvu stvar koja joj je pala
pod ruku i shvatila da se zakvačila za drugu, ogrlice i kopče ispreplele su se s
narukvicama i bilo ih je skoro nemoguće odvojiti od perli i broševa.

40
 Knjige.Club Books

Sljedeći je sat strpljivo odvajala jedan po jedan predmet i slagala ih na

krevet. Pjevušila je dok je to radila, sretna i uzbuđena, očiju blistavih od
radosti zbog svojeg otkrića. Bilo je to pravo blago.
Kada je sve postalo vidljivo, ustala je i odmaknula se da se može diviti
zbirci. U njoj su bile mnoge ogrlice (neke s biserima, dvije s dijamantima) i
privjesci (jedan u obliku zmije sa smaragdnim očima, drugi s krupnim
rubinom u sredini), kao i zlatna narukvica s nizom safira u sredini. Našla je i
nekoliko prstena.
Margarita nije znala da je to bio miraz njezine majke, uz kuću u Ulici
Antigonis, koji je nekad mogao vrijediti i više nego sama kuća. Kada je otišla
u psihijatrijsku bolnicu, Elefterija je ponijela samo malenu torbu s odjećom,
a kirija Koralis obećala joj je da će ostalo poslati za njom. Nakon što ju je prvi
put posjetio, njezin je muž shvatio da njegovoj ženi ne treba više odjeće jer je
uglavnom boravila u krevetu. I tako nije poslano ništa.
Jedan po jedan, Margarita je na sebe stavljala svaki komad nakita i
ogledala se u zrcalu, pažljivo ih spuštajući nakon što bi ih skinula. Onda je
eksperimentirala raznim kombinacijama: jantar sa smaragdom, rubin s
biserima, srebro sa zlatom, ametist s dijamantima.
Mogućnosti su bile bezgranične i pojma nije imala koliko je vremena
proteklo. Nakon što je svaki komad probala barem jednom, iskušala je
ekstravagantnija sparivanja, zatim više komada istovremeno, dok nije na
sebe stavila skoro sve - tri ogrlice, broševe koji su joj kao vojne medalje visjeli
s ramena i grudi, narukvice naslagane od zapešća do laktova.
Pućila je usne i šepirila se pred ogledalom, kao da pozira za časopis,
kočoperila se onako kako je mislila da rade manekenke i glumice, okretala
leđa zrcalu i gledala se preko ramena. I smiješila se, stalno. Puste godine
provedene u tami nisu potamnjele sjaj tih dragulja.
Margarita je nastavila hvatati svoje odraze u ogledalu. Nikada nije
posjedovala zlato, ni srebro ni drago kamenje, niti ih je imala priliku nositi, i
sada je shvatila čaroliju koju posjeduju. Činili su je ljepšom. Valjda se zato za
njima tako žudi, zato ih žene toliko žele.
Margarita je željela biti jedna od onih glamuroznih žena koje odlaze u
Zonars, novi lokal u središtu Atene. Ona ih je gledala kroz blistava prozorska
stakla, kako u rukavicama ispijaju svoje kave. Zimi su nosile nerc, ljeti svilu
pastelnih boja. Kosa im je bila pažljivo oblikovana, a bez izuzetaka na sebi su
imale teške ogrlice. Poput Marinine majke, i Margarita će jednog dana tamo
otići na randevu, uniformirani čuvar pridržavat će joj vrata dok bude ulazila.
S visoko uzdignutom glavom proći će između stolova, na visokim
potpeticama i čarapama s kojima će joj noge izgledati kao gole, iako nisu.
Još uvijek s većinom nakita na sebi, prišla je ormaru i pokušala dovesti u
red onu hrpu odjeće. Kada bi samo imala i neko krzno...
41
 Knjige.Club Books

Odjednom su se zalupila vrata stana. Margarita se zaledila slušajući teške

korake starijeg brata kako se zaustavljaju pred vratima sobe.
Tanasisa je do bakine sobe dovelo svjetlo koje se vidjelo pod vratima, pa
ih je otvorio. Ostatak stana bio je u mraku.
Margarita se nije imala kamo sakriti, samo je ustala. Uhvaćena je s
rukama u pekmezu.
Tanasisova ju je reakcija sasvim razoružala.
“Tako si zgodna!” uzviknuo je, nasmiješen. “Vidi ti nju, s majčinim
najboljim stvarima!”
Ustuknuo je korak kako bi joj se divio. Nekoliko godina stariji od
Margarite, on se sjećao majke prije bolesti, zapamtio ju je u nekima od tih
haljina, kada bi na sebe stavljala i nakit.
“Uvijek sam se pitao gdje su nestali njezini dijamanti”, rekao je zamišljeno
gledajući sestru.
“Znao si da ih je imala?”
“Nisam znao da ih je bilo toliko. Ali sjećam je se kada bi nosila nešto od
toga. Mislim da bi ih trebala skinuti prije nego te jaja nađe ovdje.”
Nije bilo moguće vratiti odjeću na isti način, ali napravili su što su mogli,
sigurni kako baka neće primijetiti da je išta micano. Sudeći po mirisu plijesni,
činilo se da je rijetko otvarala taj ormar.
“Kakva šteta da sve to tek tako leži unutra”, tiho je rekla Margarita
skrivajući kutiju iza odjeće.
“Odjeća?”
“Ne. Nakit.”
“Siguran sam da ćeš dobiti nešto od toga kada za to bude vrijeme.
“Koliko ću morati čekati? Dok ta žena ne umre?”
“Margarita!”
“Pa, i nije nam baš bila neka majka, je li tako?” rekla je Margarita
pomirljivo.
Tanasisu je majka još nedostajala. On joj je bio najbliži, najbolje se sjećao
njezine ljubavi. Kao prvo dijete samo je on dobivao njezinu nepodijeljenu
pažnju. često je mislio na nju, iako su se pisma s izvještajima o njezinu stanju
prorijedila.
Primijetio je žensku maramicu zaostalu na podu, podigao ju i spremio u
džep tako da Margarita ne primijeti. U kutu je imala pomno izvezeno slovo
“E”. Poslije će je držati uz lice. Svaki se trag mirisa njegove majke izgubio, ali
on će nastaviti čuvati taj maleni svileni četverokut.
“Ali nikada je ne vidimo. Nikada ne dobivamo vijesti o njoj. Kakva šteta,
držati sve skriveno”, bunila se Margarita.
42
 Knjige.Club Books

“Ionako si još premlada za to”, primijetio je on.

Njihovi su glasovi sasvim prigušili zvuk otvaranja i zatvaranja vrata, pa
uopće nisu primijetili da je u sobu ušla Temis.
Čim ju je ugledala, Margarita ju je odmah opet gurnula van.
“Zašto nas stalno špijuniraš? Odlazi!”
Temis je otišla, ali čula je dovoljno. Njezinu sestru izgleda više nije bilo
briga hoće li im majka živjeti ili umrijeti. Njezina bešćutnost kao da nije imala
granica.
Margarita je bila bijesna na Temis jer ju je uhvatila kako pretražuje
majčine stvari. Prije no što su te noći zaspale, sjela je mlađoj sestri na prsa i
zaklela se da će je ubiti ako je ikada oda.
Temis u to nije sumnjala.
Margarita se stalno vraćala ormaru, kad god bake ne bi bilo kod kuće.
Upoznala se sa svakim komadom nakita s ljubavlju ga stavljajući na sebe ili
redajući po vrijednosti, koju je mogla tek nagađati. Nakit joj je budio snove i
nade, ispunjavao je fantazijama o životu u kojem će se svi diviti njezinoj
ljepoti i ponašati se prema njoj kao da je princeza. Možda bi mogla upoznati
i nekoga iz kraljevske obitelji? Bude li tako, koji će komad nakita staviti na
sebe?

Dok je Margarita živjela u svojem svijetu snova, braća su pratila zbivanja u

onom stvarnom i nepredvidivom.
Iako je general Metaksas sa zadovoljstvom oponašao neke oblike režima
u Italiji i Njemačkoj, nakon izbijanja rata u rujnu 1939. godine nije im pružio
podršku. Umjesto toga, okrenuo se Britaniji.
Prošlo je malo duže od godinu dana, onda je jednog ranog jutra u
listopadu 1940. godine talijanski veleposlanik stigao u Metaksasovu
rezidenciju sa zahtjevom da Mussolinijevim snagama dopusti ulazak u Grčku
s albanske strane i okupaciju određenog područja. Metaksas je glatko odbio.
Skoro istog trena talijanske su snage prešle granicu.
“Napali su nas”, rekla je kirija Koralis kršeći ruke. “Što ćemo sada?”
Panika u njezinu glasu mogla se opipati.
Iako joj je bilo četrnaest godina, Temis nije imala stvarnu sliku o
zemljopisu svoje države, a nikada nije putovala dalje od obale, dvadeset
kilometara udaljene od Atene. Ako Talijani marširaju prema jugu, do jutra će
biti u Patisiji. Bila je sigurna u to. Te noći nije zaspala.
Idućeg je jutra sve postalo manje nejasno. Na vijestima su govorili o
neočekivano snažnom i žestokom odgovoru grčkih snaga.

43
 Knjige.Club Books

U mjesecima koji su uslijedili odgurnuli su Talijane natrag, dublje u

Albaniju, zauzevši područje na jugu te zemlje.
Tada više nije bilo važno dive li se Talijani Grcima ili ne.
“Tako mi je drago da vas dvojica niste tamo”, kroza suze je izgovorila
kirija Koralis kada su se okupili oko radija. Grčki su se vojnici borili u surovim
uvjetima.
“Meni nije drago, jaja”, rekao je Tanasis. “Bio bih sretan da mogu braniti
svoju zemlju. Oni tamo pokazuju koliko vole domovinu. Neka ih Bog
blagoslovi.”
“Bit će vremena i za tebe”, rekla je kirija Koralis. “Sigurna sam u to. Neće
propasti sva ona obuka iz EON-a.”
Uspjeh grčkih snaga bio je razlog za opće slavlje u domu Koralisovih.
Jednostavno ohi talijanskom veleposlaniku još je više povećalo Metaksasovu
popularnost kod njegovih obožavatelja, a čak i oni koji su mu prigovarali zbog
diktature, nevoljko su priznavali kako je spasio zemlju od poniženja.
“Za naše hrabre trupe”, rekao je Tanasis i podigao čašu rakije. Te je večeri
četvero Koralisove djece bilo u odorama EON-a. Toga poslijepodneva
sudjelovali su na pobjedničkoj paradi, pred svojom ponosnom bakom. Panos
je nazdravio s manje oduševljenja, ali čak je i Temis zahvatio val uzbuđenja.
“Za našega generala!” oglasile su se ona i Margarita neočekivano složno.
Odbijanje Talijana od albanske granice bila je velika pobjeda, ali
Metaksas je još uvijek pokušavao ne biti uvučen u rat.
“Odbio je ponudu Britanaca da pošalju svoje snage!” rekao je Panos.
“Zašto? Oni bi nas zaštitili!”
Tanasis je imao brz odgovor.
“Ako Churchillove jedinice dođu u našu zemlju, to bi nam bio kraj”, ljutito
je rekao. “Tada bi nas Hitler proglasio neprijateljima.”
Svi za stolom su utihnuli. Njihova je država bila iznimno ranjiva.
U to su se vrijeme nastavljale represivne mjere Metaksasove diktature.
Jednog siječanjskog dana, nedugo nakon povratka u školu poslije Božića,
Temis je svjedočila njezinoj surovosti. Bila je kod Fotini kada se pojavila
policija i počela po ulici tražiti moguće komuniste. Vidjela je kako mladića
Tanasisovih godina iz njegova skromnog doma izvlače na ulicu. Dok je grupa
prolazila, ona i Fotini virile su kroz pukotinu u vratima tresući se od
straha. Temis je primijetila da je mladićevo lice već bilo krvavo kad su
ga ubacivali u kombi.
Samo tjedan poslije još su jednom čule viku na ulici i zvuk lupanja na
obližnja vrata. Kirija Karanidis rekla je djevojkama da se sakriju pod krevet,
za slučaj da policija uđe. Rado su je poslušale pritisnuvši rukama uši da ne
slušaju krikove.
44
 Knjige.Club Books

Koncem siječnja dogodilo se nešto što nitko nije mogao predvidjeti.

General Metaksas naglo je preminuo.
“Sepsa”, nimalo tužno objavio je Panos. Čitao je iz novina. Reakcije su bile
podijeljene, osobito u domu Koralisovih.
Temis je osjetila navalu optimizma. Možda bi diktatorova smrt mogla
donijeti povratak ostalih političkih stranaka i kraj surovog ponašanja policije
prema komunistima kakvom je nedavno svjedočila.
Tanasis i Margarita napadno su žalili za Metaksasom. EON je tada imao
više od milijun članova, od kojih su se mnogi osjećali kao da su izgubili
oslonac svojih uvjerenja. Njima nasuprot, Temis nije osjećala ništa. Panos još
i manje.
“Pričekaj malo”, obratila se Margarita Panosu. “Nedostajat će ti Metaksas.
Nisi se slagao s onim što je radio, ali žalit ćeš za njim.”
Panos je otvoreno uživao u bitkama s bratom i sestrom, a Temis je činila
sve što je mogla da izbjegne sukobe, ponajviše sa svojom pakosnom sestrom.
Panos je ipak znao da ona misli što i on.
“Gledaj, Temis”, navaljivao je kada bi ostali sami. “Čak i ako ih ne smijemo
izražavati, to ne znači da su naša mišljenja pogrešna. Možda su zato još
ispravnija.”
I tako su Panos i Temis zadržali svoje mišljenje za sebe i nisu oplakivali
diktatorovu smrt. Nadali su se da bi mogla donijeti bolja vremena i povratak
građanskih sloboda.
Ta se nada neće ispuniti. U roku od nekoliko mjeseci baš su svi Grci
izgubili svaki oblik slobode, bez obzira na njihova politička uvjerenja, lijeva,
desna ili centralna, rojalistička ili republikanska.
Na kraju ni grčke ni britanske snage, koje su stigle na poziv Metaksasova
nasljednika, Aleksandrosa Korizisa, nisu mogle spriječiti njemačku invaziju.
Nijemci su umarširali početkom travnja.

45
 Knjige.Club Books

Peto poglavlje

Posljednjih je nekoliko godina radio u stan donosio dječje priče i glazbu, kao
i vijesti, bile dobre ili loše. Ono čega su se mnogi plašili prenio im je 9. travnja
1941. godine. Njemačke snage zauzele su Solun.
Čak i tog dana, dok su sjedili za stolom slušajući zvuk odvrnut na
najglasnije, Tanasis je i dalje smatrao da su Nijemci prirodniji saveznici
Grcima od Britanaca.
“Siguran sam da ćemo svi gledati Nijemce drugim očima”, rekao je glasom
glave obitelji koji je odnedavno usvojio.
Mnogo je toga išlo u prilog njegovu pogledu. Neposredno prije napada
Goebbels je govorio preko radija: “Bitka na grčkom tlu nije bitka protiv
grčkog naroda, nego našeg vječnog neprijatelja”, rekao je. “Vječni neprijatelj
nam je Engleska.”
“Nema nikakvog smisla biti na strani Saveznika”, nastavio je Tanasis.
“Ššš!” upozorila ga je kirija Koralis. Htjela je čuti pojedinosti objave, ali
Panosa je više zanimalo izazivati brata.
“Pa, možda ti tako misliš”, prijezirno je rekao Panos. “Ali sada smo
napadnuti i na našem su tlu strane trupe.”
I Tanasis i Margarita osjećali su bliskost s Nijemcima, još su vjerovali da
dijele isti kulturni krug.
“Imamo manje toga zajedničkog s Britancima nego s Nijemcima!” rekla je
prkosno Margarita. “Možda to uskoro shvatiš.”
“Margarita, agapi mu, molim te, ne viči! Dovest ćeš me do ruba nervnog
sloma”, molila je kirija Koralis.
“Ali, jaja, znaš da se oni dive Grcima”, nastavila je uvjereno, lupivši
vilicom o stol.
Kirija Koralis je očajnički odmahivala glavom. Grčka je napadnuta, a iz
boje spikerova glasa moglo se jasno čuti koliko je to loše. Temis nije rekla
ništa. Njoj je bilo očito da je svaki nepozvani vojnik neprijatelj.
Sljedećeg je dana Tanasis koristio svaku činjenicu koju je mogao naći, kao
i Hitlerove izjave objavljene u desničarskim glasilima, ne bi li dokazao svoje
tvrdnje. Više nego ikada prije bio je uvjeren da je Njemačka prijatelj Grčke,
ne njezin neprijatelj.
Panos je gotovo prestao proturječiti mu. Nadao se da će Tanasis jednog
dana sam shvatiti istinu.
46
 Knjige.Club Books

Temis je starijeg brata smatrala smiješnim, osobito kada bi nabrajao

činjenice u prilog svojemu stajalištu.
“Neki govore da je majka Rudolfa Hessa Grkinja!” izjavio je. “Pa kako bi
on onda mogao biti protiv nas?”
Margarita je zdušno kimajući podržavala brata, ali ostatak domaćinstva
ostajao je nijem.
“A zapovjednik njemačke vojne tajne službe potomak je Konstantina
Kanarisa!” nastavio je Tanasis. Kanaris je bio borac za slobodu u grčkom ratu
za neovisnost i jedan od prvih premijera moderne Grčke. “Teško da nam je
on neprijatelj. A, Temis?”
Tanasis je stalno pokušavao privući Temis na svoju stranu, sada se
obraćao izravno njoj. Ona je brljala po tanjuru s juhom izbjegavajući podići
glavu i sresti njegov pogled. To što se ona nije obazirala na njega nije ga
zaustavilo.
“Dovoljno si pametna da znaš prepoznati činjenice”, nastavio je. “Nema
smisla boriti se protiv tih ljudi kada neki od njihovih vođa dijele krv s nama.”
“Ali mi se ne borimo protiv njih, zar ne?” prekinuo ga je Panos, zagledan
u svoj tanjur, toliko čvrsto stežući vilicu da su mu zglobovi pobijelili.
Zamišljao je kako je zabija bratu u vrat. “Sada su ovdje, Tanasise, i mi tu ne
možemo ništa. Gotovo je.”
“Ne budi tako sumoran, Panose.”
“Sumoran? Govoriš mi da ne budem sumoran nakon što je Luftwaffe
upravo potopio sve brodove u Pireju?”
“To su bili britanski bordovi.”
“Ne, nisu. Znaš da nisu. Neki su bili naši. Lažeš, čak i samom sebi,
Tanasise!”
Svi su oni vidjeli udaljene bljeskove koji su obasjavali nebo dok je
bombardirana luka u Pireju. Čak i kada su dokazi bili protiv njega, Tanasis se
držao svojega stajališta, s Margaretom kao vjernom podrškom.
Događaji su se odvijali brzo. Svakog su dana stizale svježe uznemirujuće
novosti zbog kojih su naslovnice novina postajale stare vijesti čim bi izišle iz
tiska. U stanu Koralisovih radio se nije gasio, jedne večeri baka i dvije
djevojke sjedile su zajedno, blijede, kada je ušao Panos. Dan ranije svi su čuli
nenadanu vijest da je premijer Korizis pucao u sebe, a sada su slušali kako su
kralj, vlada i većina britanskih snaga napustili kopno i krenuli prema Kreti.
“Ovdje ne mogu disati”, rekao je Panos. “Toliko je napeto!”
Nacisti su stalno napredovali prema jugu i užas dolaska Nijemaca u Atenu
visio je u zraku. Strah se mogao opipati.

47
 Knjige.Club Books

Deseci tisuća grčkih vojnika već su zarobljeni i Temis se plašila da bi

mogli uhititi cijelu obitelj. Margarita je bila čvrsto uvjerena da će cijeli grad
postati golemi zatvor.
“Što misliš, što će se dogoditi?” pitala je Temis baku. “Izgleda da su nas
svi napustili.”
“Agapi mu, ne znam”, odgovorila je kirija Koralis kršeći ruke. Prvi put u
životu nije znala kako utješiti unuke. Nije im mogla obećati sigurnost. Njezin
su strah i nesigurnost bili jednaki njihovima.
“Sve će biti dobro, mala Temis”, rekao je Tanasis koji je upravo ušao.
Zgrabio je sestru i podigao je tako da su im oči bile u istoj razini.
“Spusti me!” zahtijevala je ona. S petnaest godina bila je prestara da se
prema njoj ponašaju kao da joj je pet. “Spusti me!”
“U čemu je stvar?” smijao se Tanasis.
“U čemu je stvar?” ponovila je ona. “Plašim se. Onoga što će se dogoditi.”
“Sve će biti dobro. Znaš što je rekao jedan njemački general? Želi da
prijateljstvo Grčke i Njemačke postane još jače! Nije to nešto čega se treba
bojati, zar ne?”
Njemačko je vodstvo i dalje tvrdilo da dolaze donijeti mir, a samo
nekoliko sati nakon što su stigli, gradonačelnik im je mirno predao ključeve
grada. Taj simbolički čin, kako je odmah naglasio Tanasis te večeri za stolom,
obavljen je bez ispaljenog metka.
Jeli su u tišini, barem jednom, previše pod dojmom da bi se svađali.
“Nećete izlaziti iz stana. Nitko od vas”, rekla je baka. “Moram znati da ste
na sigurnom.” Nitko nije želio uznemiriti kiriju Koralis, ali kada je nakratko
izišla na balkon po neke kekse koji su se tamo hladili, obojica mladića
iskoristila su priliku da se jedan za drugim iskradu van. Za stolom su ostale
sjediti djevojke.
“Otišli su u svoju sobu”, brzo je rekla Margarita, prije nego je baka stigla
pitati.
Stara je gospođa zagrlila svoje unuke. “Mislim da bismo morale pokušati
saznati što se događa”, rekla je.
Uključila je radio. Iako je pucketavi glas iz etera nosio loše vijesti, poticao
ih je da hrabro prime poraz.
Odvažnost i pobjednički duh naše vojske već je svima poznat. Časno smo
obavili svoju dužnost. Prijatelji! Neka vam Grčka bude u srcima, živite
nadahnuti vatrom njezina najnovijeg uspjeha i slavom naše vojske. Grčka će
opet živjeti i biti velika. Braćo! Budite hrabri i strpljivi. Budite srčani. Savladat
ćemo sve teškoće.
Tanasis se vratio kada je prijenos završavao.

48
 Knjige.Club Books

“Znate li gdje je Panos?” pitala je djevojke kirija Koralis shvativši da su je

braća prevarila.
“Ne”, rekle su gledajući jedna drugu, pomalo posramljene.
Malo poslije nova je obavijest donijela upute za sutrašnji dan. Sročena je
u praktičnom tonu. Prijevoz će biti obustavljen, civili trebaju ostati kod kuće,
vojnici u svojim vojarnama. Trgovine i škole trebaju biti zatvorene.
Panos nije dugo izbivao, a kada se vratio, bio je neraspoložen. Barem se
jednom slagao s bratom.
“Moramo poslušati”, rekao je. “I pričekati da vidimo što će se dogoditi.”
Prve su trupe umarširale u prazne ulice 27. travnja ujutro.
Cijelog se tog dana Temis osjećala zarobljenom. Željela je izići i potražiti
svoju prijateljicu Fotini ili se makar spustiti na trg. Kako joj to nije bilo
moguće, popela se mračnim stubištem ispred vrata stana do teških vrata na
njihovu vrhu i izišla na terasu zgrade. Oko nje su se uvijale plahte koje su se
tamo sušile, nalik bijelim zastavama, ali ona se između njih progurala do
tanke metalne ograde koja se protezala dužinom ruba. Očima je slijedila
Aveniju Patision koja je poput strijele vodila ravno do Akropole. Manje od tri
kilometra udaljen, drevni se atenski hram ocrtavao na pozadini neba. Tog
je vedrog proljetnog dana bio sasvim vidljiv, pružajući Temis dojam da je sve
u redu.
Međutim, ona sa svojeg vidikovca nije mogla primijetiti nacističku
zastavu koja je vijorila na povjetarcu. Upravo su je podignuli odmah pokraj
Partenona. Kada se vratila u stan, zatekla je baku kako moli dječake da ne
izlaze iz njega. Oni su odlučili svjedočiti vanjskim događajima.
“Ali to je tako opasno”, naricala je. “Izričito su naglasili da morate ostati u
kućama! Da vam je otac ovdje...!” Nije bilo ničeg što je stara gospođa mogla
napraviti da ih zaustavi. Kao i svi drugi mladići željni sudjelovanja u drami,
obojica su bila odlučna, a svaki je imao svoje razloge.
Prvi je otišao Tanasis.
Panos je izišao na balkon. Baku je to ljutilo, ali on je odnedavno potajno
znao zapaliti poneku cigaretu, uhvatila ga je kako ispuhuje dim.
“Agapi mu, molim te, ne bacaj pepeo po biljkama”, prekorila ga je.
Panos je nije ni primijetio. Bio je previše zaokupljen gledanjem starijeg
brata koji je prešao trg i nestao iza ugla. Nije uopće sumnjao da je Tanasis
krenuo prema lokalnom uredu EON-a.
“Panose!” naljutila se kirija Koralis kada je vidjela unuka da gasi opušak
u jednoj od njezinih lončanica.
“Oprosti, jaja”, rekao je i poljubio baku u obraz. “Oprosti. Vratit ću se
uskoro.”

49
 Knjige.Club Books

Panos je istrčao iz stana i niza stube. Kada se zatekao vani, oklijevao je

prije nego što je prešao trg. Krenuo je prema centru grada neuobičajenim
putem, služeći se stražnjim uličicama i prolazima da izbjegne glavnu ulicu i
ne bude viđen. Putem nije sreo ni žive duše. Grad kao da je bio evakuiran.
Povremeno bi začuo samo glas iz otvorenog prozora. Pred ulazima zgrada i
dalje su sjedile mačke. Uskoro će i one primijetiti da restorani ne rade.
Hodao je brzo, s rukama duboko zabijenima u džepove i spuštene glave.
Nekoliko trenutaka prije nego je stigao do Sintagme, začuo je zvuk stalne
lupe, kao da netko udara po metalu na nakovnju. Zvuk mu je parao uši.
Odjednom mu je odredio izvor. Na drugoj strani uske uličice, prolazeći prema
središtu grada niz ulicu Akademias, ugledao je redove vojnika u sivim
odorama, čije su čizme složno udarale o tlo. Oči vojnika bile su čvrsto
usmjerene naprijed, ali Panos se ipak priljubio uz jedna ulazna vrata,
užasnut mogućnošću da bude viđen.
Nastavio je paralelnom ulicom, a srce mu je tuklo u ritmu vojničke
koračnice. Konačno su svi vojnici prošli, pa je prišao uglu ulice i pogledao
njihova leđa koja su se udaljavala. Tko zna hoće li ih biti još, ali on je morao
vidjeti. Ono što ga je zapanjilo nije bila količina vojnika, ni svastike koje su
već visjele sa zgrada. Mnogo gori od toga bio je pogled na Grke koji su stajali
na pločnicima i veselo mahali. Onda je uočio svojega brata Tanasisa, stajao je
u skupini prijatelja, nakon čega je Panos vidio kako se pokraj njih zaustavlja
jedan njemački vojnik, a oni mu daju cigaretu. U blizini se nekoliko žena
osmjehivalo vojnicima koji su prolazili, neke druge naginjale su se s balkona
i pozdravljale ih.
Panos je osjetio mučninu. Noge su mu se tresle dok se vraćao kući, skoro
uopće nije pazio na sigurnost.
Iskazivanje naklonosti između Grka i Nijemaca Panosu je diglo želudac,
ali Tanasisa je samo još više uvjerilo da ima pravo.
“Jesi li čuo neki pucanj?” pitao je Panosa kada se i on vratio u stan. “Je li
bilo koji Atenjanin ozlijeđen?”
Tanasis je imao pravo i Panos to nije mogao zanijekati. Ipak, sada je svima
bilo bilo poznato da je pokraj Partenona podignuta nacistička zastava, što je
njega duboko vrijeđalo.
“Rat je više od proklete bojišnice”, umorno je rekao Panos. “Nismo ni na
Turke pucali svaki dan, ali bili smo u sukobu s njima, je li tako? Četiri stotine
godina smo bili u ratu, svaki dan.”
“Pa, meni ovo uopće ne izgleda kao rat.”
Tanasis nije mijenjao svoje stajalište. Imao je obilje “dokaza” da je Panos
u krivu i stalno je njima gnjavio brata. Obojica su bila podjednako tvrdoglava.

50
 Knjige.Club Books

U prvim danima okupacije Temis se stalno iskradala na krov kako bi se

uvjerila da je Partenon na svojemu mjestu, a bilo joj je drago što ne može
vidjeti zastavu. Škole su i dalje bile zatvorene do daljnjeg i njoj je očajnički
nedostajala Fotini. Nije bilo načina da stupi u vezu s njom, a nije željela
prkositi baki i sama izlaziti iz kuće.
Kirija Koralis počela je sve više vremena provoditi pred ikonostasom i
djeca su je stalno gledala kako se žustro križa nakon svakog novog
priopćenja. Temis se pitala čemu taj trud. Sve je svakog dana postajalo sve
gore, bilo je očito da je Bog ne sluša.
Nakon što su čuli da je osnovana nova grčka vlada, Temis je ljutila
pomisao na to da će ona surađivati s okupacijskim snagama.
“Samo moramo ostati strpljivi”, neuvjerljivo joj je rekla baka. “Ako
budemo radili što nam govore, sve će biti dobro.”
“Ne želim raditi ono što mi govore Nijemci”, bunila se Temis.
“Sada to nisu Nijemci, idiotkinjo”, rekla je Margarita. “Nego naši ljudi.
Imamo vladu. Sastavljenu od Grka. Zašto ne slušaš jaju? Ti baš nikad nikog ne
slušaš.”
“Margarita, umukni”, odgovorila joj je Temis.
“Glupa si, to je sve. Ali uvijek si bila takva.”
Margarita je oduvijek mislila kako je njezinoj mlađoj sestri prilikom pada
stare kuće oštećen mozak. Pravila se da je zadirkuje, ali tako je mogla odbaciti
Temisino mišljenje kada se god s njime ne bi slagala.
Kada je Temis nekoliko dana nakon okupacije odbila otići na pobjednički
mimohod njemačke vojske, napala ju je.
“Ti si idiotkinja”, rekla joj je Margarita bockajući je prstom pod rebra dok
je izlazila iz kuće, pažljivo iščetkane kose, s nešto ruža na usnama. “Ne znaš
što propuštaš.”
Na ulicama su se okupile tisuće ljudi, a mnogi su gledali s balkona. Članovi
ekstremne desnice i EON-a okupili su se kako bi pozdravljali vojnike u
prolazu, a s nekih su kuća visjele svastike.
Temis je čula baku i sestru kada su se vratile s parade. Oba su mladića po
običaju bila vani, kirija Koralis prestala je tražiti objašnjenja od njih. Imali su
devetnaest i dvadeset i jednu godinu, njihovi se dolasci i odlasci više nisu
mogli kontrolirati. Zapravo, bilo joj je drago kada ne bi bili kod kuće zajedno.
Dovoljno joj je bilo čarkanje između sestara, nije joj trebala i galama od
stalnih svađa između mladića.
Dan nakon atenske parade Hitler je u Reichstagu održao govor. Tanasis
je pročitao izvještaj o tome i želio ga je podijeliti s djevojkama za stolom
nakon večere.
“On za ono što se ovdje dogodilo optužuje britanskog premijera, znate?”
51
 Knjige.Club Books

“Churchilla?”
Čak ni kiriji Koralis to nije bilo logično.
“Kako bi on mogao biti kriv?” pitala je Temis. “To je glupo.”
“On je doveo savezničke vojnike na naše tlo. Hitler nije imao izbora.
Slušajte. Eto koliko on voli Grčku!”
Ne zastajući ni trena, Tanasis je iz džepa izvukao novinski isječak i
pročitao nekoliko rečenica u kojima je Führer iskazivao žaljenje zbog napada
na njihovu zemlju.
“Kaže da je odgojen poštivati kulturu ove zemlje, iz koje su stigle prve
zrake ljepote i ponosa smrtnika, a ovo što se dogodilo bilo mu je gorko
iskustvo...”
Tanasis nije primijetio da mu se vratio mlađi brat i nastavio je
nesmanjenim zanosom.
“On vjeruje da su se grčki vojnici borili stvarno hrabro i žao mu je
poginulih. Rekao je i da će osloboditi grčke zarobljenike...”
“Samo ti vjeruj u sve u što želiš vjerovati, Tanasise!”
Stariji se brat okrenuo.
“Ti baš ne želiš prihvatiti istinu”, odgovorio je.
“Ali ti i ne znaš istinu! Prije parade Nijemci su zatvorili mnoge ljude. Na
ulicama su bili samo izdajice, poput tebe. Hitler ne poštuje ovu zemlju ništa
više od Mussolinija.”
Kirija Koralis nijemo je stajala brišući tanjure toliko dugo da su im se
umalo počele skidati šare. Obojicu je mladića voljela podjednako, a njihove
su je svađe ponekad uznemiravale koliko i vijesti s radija. Pokušavala je ne
pokazivati reakcije ni na jedno ni na drugo.
Vidjela je da njemačke upute Atenjanima u vezi sa svakodnevnim
stvarima zadiru u živote svih njih i znala da to čini Panosa još buntovnijim.
Naređenja su stizala brzo i obilno: po cijelom se gradu moraju vijoriti
nacističke zastave, ne smije se pomagati savezničkim zarobljenicima, ne
smije se slušati BBC, nitko ne smije biti na ulici poslije jedanaest navečer.
Mnogi Grci, osobito mladi, počeli su se baviti sabotažama. Kada bi se
Panos zadržao vani više sati, kirija Koralis počela bi iščekivati kucanje na
vratima i neznanca koji će je obavijestiti da je uhapšen. Nakon Što jes
Akropole strgnuta svastika, postala je još uznemirenija. Kada je čula, plašila
se da bi njezin unuk mogao biti taj koji se to usudio napraviti, pa joj je nakon
vijesti o uhvaćenim počiniteljima laknulo.
“Volio bih da sam to bio ja, jaja”, rekao je Panos grleći baku. “Bio bih
ponosan!”
“Obećaj mi da nećeš napraviti nikakvu glupost, agapi mu”, molila ga je.

52
 Knjige.Club Books

Nije joj odgovorio.

Tanasis je načuo taj razgovor.
“To je bila glupost!” razbrbljao se. “Nijemci će nas sve kazniti. Misliš da će
tek tako zaboraviti?”
“Bilo je to hrabro!” odgovorio mu je Panos.
“Hrabro?” Tanasis je prijezirno ispljunuo riječ. “Idioti koji su to napravili
- svima će nam samo zagorčati život.”
Mladići su postajali sve veći neprijatelji, a ni odnos među sestrama nije
bio mnogo bolji. Margarita je bila zlovoljnija nego inače jer je nova vlada
raspustila njezin voljeni EON, pa je Temis kad god je mogla bježala k Fotini.
U skromnom domu Karanidisovih mogla je izbjeći sestrina raspoloženja, učiti
i misliti na nešto drugo osim prisutnosti stranih vojnika na ulicama. Škola,
gimnasio za djevojke, tih je dana okupacije bila povremeno zatvorena, pa
je Temis počela posuđivati knjige iz sobe svoje braće, a ušteđenim je novcem
nekoliko i kupila u obližnjoj knjižari. Tako njoj i Fotini nikada nije nedostajalo
štiva.
Škole su se ponovo otvorile sredinom lipnja, na oko mjesec dana, a u to
vrijeme u gradu više nisu boravile samo njemačke, već i talijanske jedinice.
Mussolinijevi bataljuni stigli su koncem lipnja.
Za vrijeme toplih mjeseci, koje su uglavnom provele u Fotininoj kući,
djevojke su strasno učile prirodne znanosti i matematiku. Nitko nije mogao
pobiti apsolutne Pitagorine istine ili izvjesnost periodnog sustava elemenata.
Bili vi bogati ili siromašni, željeli kralja ili republiku, odgovori su uvijek isti.
Oko znanstvenih formula nije bilo sukoba i one su uz njih uspijevale
zaboraviti koliko se vanjski svijet promijenio.
Provjeravale su pamćenje jedna drugoj nabrajajući kemijske elemente,
vježbale iz knjiga s “problemima”, uvijek uspoređujući svoja rješenja s onima
na stražnjim stranicama i dale sebi u zadatak svakog tjedna naučiti neku
pjesmu napamet. Jednog je poslijepodneva Fotini donijela tanak svezak.
Našla ga je skrivenog u jednoj od dragocjenih knjiga svoje majke.
Djevojke su naizmjenično čitale stihove. Bila je to pjesma Janisa Ricosa
Epitaf, tužbalica nadahnuta fotografijom na naslovnici novina od prije
nekoliko godina koja je prikazivala majku kako plače zbog svojeg sina. Ubila
ga je policija, za vrijeme štrajka. Djevojke su bile premlade da bi shvatile
iskrenost pjesnikovih osjećaja, činila im se malo previše sentimentalnom.
Kada se na vratima neočekivano pojavila kirija Karanidis, one su se
hihotale.
Vidjela je što joj kći drži u rukama.
“Što radite s tim?” htjela je znati otrgnuvši im knjižicu iz ruke.
Fotini se krotko ispričala.
53
 Knjige.Club Books

“Bila je zabranjena”, rekla je strogo majka. “S razlogom sam je skrila.”

Gledale su je kako vraća svezak na mjesto na kojem ga je Fotini našla.
Djevojke nisu shvatile u čemu su pogriješile, ali bilo im je jasno da je ta priča
završena.
“Vrijeme je da se vas dvije vratite u školu”, rekla je nešto mekše kirija
Karanidis. “Kada se otvori, naravno.”
“Nedostaje mi škola”, odgovorila je Fotini.
“Mislim da ti nedostaje Dimitris”, zadirkivala ju je Temis.
Sve su se tri nasmijale.
Iako su tada išle u školu samo za djevojke, nekoliko mladića iz obližnjeg
gimnasija koketiralo je s njima pred školskim vratima. Fotinina je ljepota
privlačila mnoge, ali nju je uistinu zanimao samo jedan i kad bi mu čula ime,
pocrvenjela bi.
Sunce se nikada nije probijalo u sjenoviti dom Karanidisovih, zbog čega
je ostao ugodno prohladan. Visoke ljetne temperature, strah na ulicama i
mračno raspoloženje u Patisiji u njemu su se činili dalekima dok bi sjedile i
učile starogrčku gramatiku čekajući novu školsku godinu.
Djevojkama se njihova želja za povratkom u klupe ispunila, ali kako je
jesen prolazila, iako se jednadžbe koje su učile nisu promijenile, u stvarnom
svijetu brojke više nisu imale smisla: broj stanovnika povećao se zbog
okupacijskih snaga, a njih je trebalo hraniti. Očekivalo se da ih nahrani Grčka.
Istovremeno, hrana se iz zemlje odvozila u Njemačku.
Odluka Saveznika da Grčku stave pod blokadu samo je pogoršala stanje.
Nisu mogli ograničiti opskrbljivanje Nijemaca i Talijana ne nanoseći štetu
Grcima. Fotini i njezina majka posljedice su osjetile skoro odmah.
“Dakle, s manje hrane treba nahraniti više ljudi”, objasnila je kirija
Karanidis kada se jednog dana vratila s posla, noseći u košari još skromniju
količinu namirnica nego inače.
Temis je gledala kako to malo što je donijela stavlja na stol, osjećajući na
sebi Fotinin pogled. Kada je podignula glavu, na prijateljičinu je licu vidjela
sram i nelagodu zbog toga što je tome svjedočila.
U Patisiji su još jeli prilično dobro, ali i u obitelji Koralis počele su se
primjećivati promjene. Godinama je kirija Koralis bila ponosna na to kako je
hranila unuke: obilni zdravi obroci, svježi kruh, meso skoro svaki dan, povrće
s tržnice, domaće baklave. Pametno je koristila novac kojim je raspolagala.
Sve se to promijenilo u kratkom roku.
U početku je pokušavala kriti poteškoće, ali malo-pomalo, jelovnik se
mijenjao. Prvo je meso postalo žilavije, onda ga je bilo sve manje. Jedna se
koka rastezala na nekoliko dana, dok ne bi ostali samo komadići u juhi. Kirija
Koralis uvijek je imala dobre zalihe mahunarki u velikim staklenim teglama
54
 Knjige.Club Books

na kuhinjskoj polici, ali razine slanutka i leće bivale su sve niže i na kraju su
sasvim nestale.
Dok je jedne hladne jesenje večeri sjedila za stolom s bakom, braćom i
sestrom, Temis se još živo sjećala skromne šake graha koja je bila večera
kirije Karanidis. Margarita se odlučila žaliti, ničim izazvana, tek da naudi
sestri.
“Jaja, to nije pošteno”, javila se Margarita, usta punih kruha.
“Što nije pošteno?” odgovorila joj je strpljivo kirija Koralis.
“Daješ Temis isto koliko i dečkima.”
Margarita je gledala kako baka grabilicom dijeli svima istu količinu juhe.
Nekada bi to bio pileći gulaš. Sada su se kroz neprivlačnu smeđu tekućinu
vidjele šare na dnu tanjura. Da na površini nije plivalo nekoliko komadića
kupusa, bila bi tek malo drukčija od tople vode.
“Svima dajem isto, Margarita.”
“Ali to nije pošteno”, odgovorila je ona i privukla svoj tanjur.
Mladići nisu rekli ništa dok su se ostali tanjuri dijelili naokolo.
“Uzmite malo mog kruha”, rekla je Temis, podijelila svoj dio napola, onda
jedan komad opet prepolovila i ponudila braći. Obojica su prihvatila.
“Jesi li sada zadovoljna?” pitala je Temis, prkosno gledajući Margaritu.
Kirija Koralis sebi nije uzela niti komadić kruha. Svi su bili gladniji nego
inače, zbog čega su bili svadljivi. Sva su djeca, izuzev Margarite, uvijek bila
mršava, ali nakon prvih mjeseci okupacije svi su izgubili još poneki kilogram.
Nekada punašna kirija Koralis sada kao da se prepolovila, a mladići su
zatezali pojaseve na hlačama do zadnje rupice.
I Margarita je smršavjela (iako je pomno punila grudnjak starim
čarapama da to prikrije). Lice joj je još bilo oblo, a stekla je naviku stalno
štipati obraze i gristi usne kako bi izgledala rumeno i zdravo. Gadile su joj se
kao šibica tanke Temisine noge.
“Koljena su ti kao repe!” vrisnula je jednog dana i ubola je vilicom. “Same
kosti.”
Nedostatak hrane pogoršao se nakon što su te godine proizvedeno
maslinovo ulje, smokve i grožđice zaplijenjeni. Seljacima su oduzimali i stoku.
Kada je prvi put bila primorana poslužiti juhu bez i traga mesa u njoj,
kirija Koralis se ispričala.
“Nisi ti kriva, jaja”, tješio ju je Panos. “Snaći ćemo se. Kopilad nam je
oduzela životinje da se njihove fraülein mogu debljati”, nastavio je.
Kirija Koralis, koja je mrzila svako prostačenje za stolom, očajnički je
pogledala unuka.
“Pripazi što govoriš”, napao ga je Tanasis.

55
 Knjige.Club Books

“Kad je istina”, rekao je Panos. “Ujak mog prijatelja ima farmu na sjeveru.
Krave. Proizvodio je mlijeko i meso. Sve su mu uzeli. Odvezli kamionima. I
nas bi da smo jestivi.”
“Panose, ne pretjeruj”, smijuljila se Margarita.
“Ne pretjerujem”, ljutito joj je odgovorio. “Što misliš, zašto je zatvoreno
kod Hadzopulosa?”
Sve do prošlog mjeseca njihov je lokalni mesar uvijek pronalazio nešto za
njih, ma koliko skromno: komadić goveđeg repa, janjeći bubreg ili čak malo
tripica. Bile su to stvari kakve je kirija Koralis nekada prezirala, ali sad ih je
sa zahvalnošću prihvaćala i njima obogaćivala juhe. Neki od unuka često bi
se pojavio noseći smotuljak navoštenog papira, onda je s time bilo gotovo.
Nije bilo ničeg niti za omiljene kupce.
Svi su jeli u tišini. Na Panosovo pitanje nije odgovorio nitko, a to da su
milijuni životinja prebačeni u Njemačku bila je istina.
Nijemci nisu pljačkali samo hranu. Malo-pomalo, iz Grčke su odnijeli sve
drugo. Okupatori su pokupili duhan, svilu, pamuk, kožu i sve ostale
industrijske sirovine. Šume su uništavane kako bi se dobilo gorivo za sile
Osovine, energetika je gotovo zaustavljena. U samo nekoliko mjeseci
infrastruktura, industrija i moral u zemlji bili su u raspadu. Strah je
zamijenjen očajem.
Posljedice su bile brze i katastrofalne: nezaposlenost je odletjela u nebo,
pojavila se hiperinflacija. Kirija Koralis jednog se jutra kući vratila u suzama
jer je cijena štruce kruha dosegla nekoliko milijuna drahmi, a i dalje je rasla.
Kada je uvedena podjela hrane, količina kruha po osobi pala je na nešto
manje od sto grama dnevno. Tanasis je bio krupniji od mlađeg brata, ali
obojici im je nedostajalo hrane i glad ih je noću držala budnima. Osjećali su
se kao da su im želuci puni kamenja.
Kiriji Koralis zadatak nabavljanja hrane svakim je danom postajao sve
teži. Kako se približavala zima, počela je gubiti nadu.
“Ovdje je hladno”, jadala se Margarita držeći ruke nad zdjelom juhe ne bi
li ih ugrijala. Onda je mlađu sestru, koja je oduvijek sjedila najbliže peći,
gurnula u rebra. Temis je baš bila podignula žlicu, koja joj je izletjela iz ruke.
“Ti nespretna...” viknula je Temis kada se juha razlila po stolu.
“Makni se. Zašto bi ti dobivala svu toplinu? Zašto?”
“Zato što ljeti tamo nitko ne želi sjediti! Onda je previše vruće”, rekao je
Panos braneći sestru.
“Pa, sada je svugdje prehladno”, rekla je Margarita. “Jednostavno je
prehladno!”
Bacila je žlicu i izjurila iz sobe.

56
 Knjige.Club Books

“Imam ideju”, rekao je Panos nekoliko minuta poslije, kada su nastavili

jesti. “Neki moji prijatelji prošli su vikend bili na selu. Našli su nekoliko
komada drva, koje su donijeli kući. Zašto mi ne bismo napravili isto? Možda
uspijemo malo zagrijati ovo mjesto.” Iduće subote braća i sestre su zaboravili
razmirice i prošetali od stana do kraja ulice, gdje su strpljivo čekali neki od
rijetkih autobusa koje nisu oduzeli okupatori. Prošlo ih je nekoliko, već
punih, ali čak se ni Margarita nije žalila. Tako je to tada bilo. Ničeg nije
bilo dovoljno, a jedini su krivac bile okupacijske snage. U to vrijeme
ni Tanasis ni Margarita više nisu stalno govorili Nijemcima u prilog.
Kada su se konačno uspjeli ugurati u autobus, već za pola sata bili su izvan
grada. Sišli su i hodali samo stotinjak metara niz cestu kada je Panos ugledao
stazu koja je vodila u šumu.
“Ovo izgleda kao mjesto koje mi je Janis opisao.”
Boja lišća postala je zagasita i zlatna, na nekim su se stablima već vidjele
narančaste bobice. Neko su vrijeme braća i sestre u tišini hodali stazom. Već
dugo nisu bili toliko blizu prirode.
Naravno, nisu bili naviknuti na hodanje po mekom tlu i Margarita se prva
požalila da su joj cipele blatne, a trnovi kupina zapinju za džemper.
“Ovdje smo s razlogom”, odbrusio joj je Tanasis. “Prestani prigovarati.”
Bila je to rijetkost, da on kori sestru. “Naći ćemo drva za vatru i vratiti se
kući.”
“Radimo to za tebe koliko i za nas!” dodala je Temis. “Ti se stalno žališ da
je hladno.”
“Trebamo potražiti i orahe”, javio se Panos. “Janis je rekao da su sakupili
punu kantu oraha kada su bili ovdje.”
“A žirovi?” pitala je Temis podižući ih nekoliko s tla.
“To ne možemo jesti, glupačo”, rekla je Margarita.
“Fotinina majka može.”
“Dakle, tvoje male komunističke prijateljice žive od žirova, ha?” rugao se
Tanasis.
“Kirija Karanidis ih melje u brašno. Vidjela sam. Onda ispeče kekse”,
odgovorila je Temis.
“Skupimo ih onda malo”, rekao je Panos. “Zašto ne?”
“Mene nećeš vidjeti da jedem žirove”, rekla je Margarita. “Oni su za
svinje.”
Panos je bocnuo sestru pod rebra.
“Ali ti voliš sve jesti!” zadirkivao ju je. “Uvijek si voljela jesti!”
Margarita je podignula ruku kako bi ga udarila, ali Panos se izmaknuo, pa
su se neko vrijeme naganjali po šumi smijući se i cičeći. Pridružili su im se

57
 Knjige.Club Books

Tanasis i Temis, svi su pokušavali uhvatiti Panosa, a kada im je to konačno

uspjelo, povukli su ga na zemlju.
Tog prohladnog jesenjeg dana neko su vrijeme opet bili zajapurena,
bezbrižna djeca.
Ipak, igra nije bila ono po što su došli. Trebale su im konkretne stvari. Do
konca poslijepodneva svaka je djevojka imala košaru punu oraha i žirova, a
mladići su sakupili grančice za potpalu, kao i neke veće komade drva koje su
nosili pod rukom. Nisu morali zalaziti duboko u šumu da sve to nađu, pa su
se prije mraka vratili kući i trofeje predali kiriji Koralis.
To ih je poslijepodne nakratko maknulo od tmurne nestašice u gradu i
deprimirajućeg ugođaja koji je prožimao njegove ulice. Nekoliko su sati
gledali jarke boje, udisali svježe mirise zemlje i slušali pjev ptica koje nisu
bile u kavezu.
“Ići ćemo opet, zar ne?”
Temis je prva izrazila zadovoljstvo svojoj jaji dok su večerali. Braća i
sestra samo su kimali glavama. Te je večeri stan bio topliji, a primamljivi
miris keksa s orasima iz pećnice podsjetio ih je na bolja vremena.
U tom je razdoblju škola često bila zatvarana na nekoliko dana, što je
postajalo sve učestalije. Hladnoća je nekada bila toliko intenzivna da nije
imalo nikakva smisla pokušavati držati nastavu djeci koja su se smrzavala u
velikoj nezagrijanoj prostoriji. Ponekad je to bilo nemoguće jer nije bilo
svjetla. Temis bi se s Fotini vratila k njoj kući. Jednog je dana Temis
primijetila koliko je njezina prijateljica smršavjela. Koža joj je postala
prozirna, kako je poslije ispričala baki.
“Prozire joj se između kostiju”, rekla je Temis. .
“Jadna djevojčica”, odgovorila je kirija Koralis sućutno. “Da barem mi
imamo dovoljno i za nju...”
“Ionako je ne mogu pozvati ovamo, jaja”, rekla je Temis. “Ne nakon svega
onoga što je govorio Tanasis.”
“Davno je to bilo, agapi mu.”
“Znam. Ali on i dalje tako misli. Znam da je tako.”
Idućeg je dana kirija Koralis u malo papira zamotala jedan od keksa koje
je sačuvala i dala ga Temis.
“To je za tvoju prijateljicu”, rekla je. “Nemoj ga ti pojesti.”
Poslije je Temis gledala kako Fotini polako žvače svaki zalogaj i onda liže
i zadnje mrvice s papira. Možda je još bolniji trenutak bio kada je završila, pa
ispružila ruke i zagrlila Temis.
“Hvala ti”, šapnula je. Temis se zapanjila osjetivši koliko je malo njezine
prijateljice ostalo pod crvenim kaputićem.

58
 Knjige.Club Books

Mjesec dana poslije namjeravali su ponoviti izlet, a Temis je pozvala

Fotini da dođe s njima znajući da se ona i majka muče s nalaženjem hrane
više nego ikad prije.
Nekoliko dana prije toga Fotini se onesvijestila u razredu. Navela je “one
dane u mjesecu” kao opravdanje, ali pravi je razlog bilo nešto drugo. Mnoge
su se tvornice zatvarale zbog nedostataka sirovina i kirija Karanidis ostala je
bez posla. Kako nisu imale novca za hranu, Fotini dva dana nije pojela ništa.
Otišla je kući ranije i sljedećeg se dana nije pojavila u školi.
Te je večeri Temis otišla posjetiti prijateljicu, a kada je pokucala, nakon
nekoliko sekundi vrata su se tek malo otvorila. Izvirilo je blijedo lice.
Čak ni nakon što je ugledala prijateljicu, Fotini nije pokazivala namjeru
da otvori vrata i pusti je unutra.
“Samo sam svratila vidjeti...” zaustila je Temis.
“Dobro sam”, brzo je rekla Fotini. “Samo imam mjesečnicu. Ne brini se
zbog mene. Za par dana ću biti dobro.”
Vrata su se zatvorila prije nego što joj je Temis stigla poželjeti
ozdravljenje. Bila je uznemirena jer nije uspjela duže razgovarati s Fotini. Čak
joj je bila ponijela knjigu, za slučaj da je zabrinuta zbog propuštenih lekcija,
kao i malu posudu s kuhanom rižom, koju joj je dala baka. I jedno i drugo
pokunjeno je vratila kući.
Fotini se nije pojavila u školi do konca tjedna, a Temis je sebi dala riječ da
će je opet posjetiti nakon vikenda koji je bio pred njima.

59
 Knjige.Club Books

Šesto poglavlje

Te je subote raspoloženje na izletu bilo sasvim drukčije nego na prethodnom.

Četvero Koralisa neko se vrijeme sklonilo od lošeg vremena u kapiji jedne
napuštene radnje, čekajući autobus. Nisu vozili redovito, nekoliko ih se nije
ni zaustavilo jer su bili puni putnika. Hladna kiša pretvorila se u susnježicu i
djevojke su drhtale kada je autobus stigao. Zatim su se svi zajedno zbili dok
se on truckao i kašljao izlazeći iz grada. Temis se nije usudila priznati da je
izgubila jednu od rukavica. Ulice su bile prazne, mnoge su trgovine bile
zatvorene daskama. Povremeno bi ugledali nekog uniformiranog: Nijemca ih
Talijana, nije bilo lako prepoznati kroza zamagljene prozore.
Kada su stigli na svoju stanicu, ubrzo su shvatili da se sve promijenilo.
Mnoga su stabla bila posječena, a onim preostalima otkinute su grane. Vratili
su se kući, mokri i snuždeni, s tek nekoliko jadnih grančica koje će poslužiti
za potpalu kada se osuše.
Dok su se penjali stubama, svi četvero osjetili su miris janjetine, ali mislili
su da dolazi iz nekog od susjednih stanova.
Kada su otvorili vrata svojega, zarazni se miris mesa pojačao, a stol je već
bio postavljen. Poslušali su baku kada im je rekla da operu ruke i sjednu,
onda razrogačenih očiju gledali kako ona pred svakog od njih spušta zdjelu
do ruba punu janjećih koljenica, krumpira i mrkve. Na sredini stola bila je
tava sa špinatom i rižom. Mjesecima nisu vidjeli takvu hranu. Jeli su
pohlepno, glava zabijenih u tanjure, udišući arome, osjećajući toplinu gulaša
kako im se diže u lice i otvara im pore na koži. Bilo je dovoljno da se mladići
posluže i drugi put.
Tek kada su utolili glad, počeli su postavljati pitanja.
“Kako?”
“Gdje?”
“Kada?”
Stara je gospođa dala odgovor koji im je zadovoljio znatiželju i prekinuo
daljnja pitanja.
“Vaš je otac poslao nešto novca”, jednostavno je rekla.
“A dobila si samo njega?” pitala je Margarita, nadajući se i poklonima.
“Samo nešto novca”, stigao je odgovor. “Ali mislim da mu na tome svi
moramo biti zahvalni.”
Nekoliko se puta prekrižila, onda počela micati tanjure.
60
 Knjige.Club Books

“Skoro da ih ne treba prati”, rekla je uz osmijeh. I najmanji ostatak umaka

bio je pomazan toplim, mekanim kruhom.
Istina je bila da nikakav novac nije stigao iz Amerike.
Kružile su glasine da će se nestašica hrane još pogoršati i kirija Koralis
znala je da mora zagrabiti u posljednju zalihu koju je imala. Prodajući
dragocjenosti koje je njezina snaha donijela u brak, mogla je kupovati na
crnom tržištu. Čemu bi taj nakit sada mogao bolje poslužiti nego da nahrani
vlasničinu djecu? Kirija Koralis bila je svjesna da on ne pripada njoj i da ga ne
bi smjela prodavati, ali više nije bila sigurna niti da je Elefterija još živa.
Izvještaji o zdravlju njezine snahe stizali su tek povremeno, a ona se nije
usuđivala misliti na to kakvi moraju biti uvjeti u mentalnoj bolnici.
Ustanova u kojoj je živjela njezina snaha bila je na području koje su
zauzeli Bugari, a priče o njihovim divljaštvima nadmašivale su sve što
se moglo čuti o Nijemcima i Talijanima. Kirija Koralis povremeno je osjećala
grižnju savjesti jer je nije ni pokušala posjetiti, što je sada postalo nemoguće.
Dva dana prije drugog izleta u šumu izvukla je kutiju ispod gomile
Elefterijine stare odjeće. Bilo joj je drago što je nije bacila. Zbog praznih
trgovina i nemogućnosti nabave materijala na tržištu morat će je prerađivati
za djevojke. Nije primijetila da nije bila najbolje složena.
Kirija Koralis otvorila je škrinju i stala pred zrcalo držeći blistave bisere
na blijedoj, kao pergament tankoj koži svojeg vrata. Bila je to ogrlica koju je
Elefterija nosila na vjenčanju. Težina safirne kopče na dlanu u staroj je
gospođi pobudila drhtaj zadovoljstva.
Samo bi to bilo dovoljno da se hrane tjedan dana, pomislila je.
Uz te je dragocjenosti nisu vezivali nikakvi osjećaji, a već je čula da u
susjedstvu postoji netko tko kupuje drago kamenje. Ne oklijevajući, gurnula
je ogrlicu u džep i izišla iz stana. Taj će nakit vjerojatno završiti kod neke
Njemice, ali nju za to nije bilo briga. Cijena nije bila loša, s obzirom na
okolnosti, a milijuni drahmi koje je dobila potrajat će dugo, čak i ako im
vrijednost padne prije nego što uspije pronaći i platiti hranu. Sve dok se može
kući vratiti sa svojom iznošenom torbom punom namirnica, ona je bila
zadovoljna.

Dok su jeli, Temis je mislila na svoju najbolju prijateljicu. Fotini se nije

pojavila u školi nakon dana kada se srušila. Otada je prošao već skoro cijeli
tjedan. Je li ih Fotinina majka vratila u Kavalu? Ona je nevino mislila da je
Fotini nije imala vremena obavijestiti.
U ponedjeljak Temis nije poslušala bakinu strogu naredbu da se iz škole
vrati ravno kući. Sada je sve češće okupatoru pružan otpor i Nijemci su tražili
koga će uhititi. Mladićima i djevojkama, ženama i muškarcima, svima je
prijetio zatvor zateknu li ih na ulici za vrijeme policijskog sata, pa je Temis
61
 Knjige.Club Books

znala da lutati sama polumračnim ulicama nije samo glupo već i opasno. Za
Nijemce i Talijane, koje je pratio još gori glas, koji patroliraju tim
ulicama, usamljena šesnaestogodišnjakinja bila je lak plijen.
Svemu tome usprkos, Temis je žustro prošla pokraj ulaza u svoju ulicu i
nastavila prema Fotininoj kući. Hodala je što je brže mogla i stigla u onom
trenutku između poslijepodneva i sumraka kada svjetlost kao da ne želi
nestati. Sredinom siječnja sve je djelovalo srebrno i sivo.
Glasno je pokucala na poznata Fotinina vrata, ali nije bilo odgovora, pa je
pokucala opet, zatim i treći put, još glasnije. Temis je pogledala oko sebe.
Možda neki od susjeda nešto zna, ali nije imala koga pitati.
Dvojica njemačkih vojnika stajala su na kraju ulice. Jedan je bio zabavljen
gledajući u drugom smjeru, ispuštajući kolute dima u vlažan zrak. Onaj drugi
zabuljio se u nju. Na sebi je imala stari majčin kaput, ali odjednom se osjetila
nagom i stisnula ga je čvršće oko sebe. Temis je još jednom uzaludno
pokušala dozvati nekoga iznutra pa je shvatila da je kuća sigurno prazna.
Konačno, imala je samo jednu sobu.
Kada je podignula pogled, vojnik koji ju je gledao krenuo je prema njoj.
Ne razmišljajući o tome kako bi to moglo izgledati, Temis se okrenula od
vrata i potrčala, zaobilaznim se putem zaputivši prema glavnoj ulici. Tek
kada je stigla do nje, zastala je uhvatiti dah, sakrivši se u ulazu neke
napuštene trgovine, za slučaj da joj je vojnik još za petama. Ulica nije bila
osvijetljena, a mjesto na kojem je čučnula bilo je u sjeni.
Ispružila je ruku i shvatila da je na vrata naslonjena vreća s pijeskom.
Možda bi tu mogla malo sjesti. Kada je dodirnula grubu tkaninu vreće kako
bi uhvatila ravnotežu, začula je neki zvuk. Nalik cičanju. Nalik štakoru. Temis
se užasavala glodavaca. Odnedavno su preplavili grad, gladni kao i njegovi
stanovnici. Bili su prepredena i uspješna konkurencija svim ljudima koji su
tražili hranu.
Nenamjerno je uskliknula i odskočila. Tek su joj se tada oči prilagodile na
tamu i vidjela je da to uopće nije bila vreća s pijeskom. Imala je ljudski oblik,
na kojem se jedno područje, boje ljuske jajeta, izdvajalo od ostatka.
Opet se začuo zvuk. Muški glas.
“Upomoć...”
Stvarno preplašena, Temis se sagnula bolje pogledati.
Čovjek je ponovio svoju molbu.
“Upomoć”, prošaptao je suhim usnama.
Temis se nikada nije našla oči u oči s takvom potrebom. Znala je da većini
ljudi u gradu nedostaje hrane i osjećala određenu krivnju zbog sreće njezine
obitelji koja je primala novac iz Amerike.

62
 Knjige.Club Books

“Nemam ništa kod sebe”, rekla je bez daha. “Tako mi je žao. Donijet ću
vam nešto.”
Njezina je baka sada već sigurno bila uznemirena, morala se što prije
vratiti kući. Poslije će opet doći, s nešto hrane.
Temis je žurila kroz mračne ulice. Nekoliko ju je vojnika pogledalo dok je
prolazila pokraj njih.
Dok se penjala prema stanu, osjetila je miris iz bakine kuhinje koji se
spuštao se niza stube, a kada je otvorila vrata, svi su već bili za stolom.
“Ja su, adelfi mu”, ljubazno ju je pozdravio Panos. “Zdravo, sestrice.”
“Zakasnila je”, zarežala je Margarita.
“Baka ti je bila izvan sebe od brige”, prekorio ju je Tanasis. “Gdje si bila?”
Temis je bila crvena u licu od napora i na trenutak nije mogla progovoriti.
Uzela je čašu vode i udahnula.
“Srela sam nekog čovjeka...”
“Tee mu!” viknula je kirija Koralis, zaustavivši ruku s nožem za kruh u
zraku. “O moj Bože!”
“Našla sam ga u jednom ulazu. Moram mu nešto odnijeti, kruha, bilo
čega.”
“Tko je on, taj čovjek?” pitala je Margarita.
“Zašto si uopće razgovarala s njim?” htio je znati Tanasis. “Što si radila
vani? Trebala si iz škole doći ravno kući. Zar ti nije jasno koliko je to opasno?
Znaš li da si prekršila pravila? Koliko možeš biti glupa, Temis?”
Temis je pila vodu malim gutljajima, ali usta su joj ostajala suha.
“Samo sam ga ugledala tamo vani”, rekla je skoro nečujno.
“Nećeš više izlaziti u ovo doba noći”, rekla je baka.
“I nećeš nositi nikakvu hranu na ulicu - ni sada, ni bilo kada, kad smo već
kod toga”, naglasio je Tanasis.
“Za takve ljude postoje javne kuhinje”, rekla je Margarita.
Sada je večera bila poslužena i pred svakim se našao pun tanjur. U njemu
je bilo najizdašnije jelo s bakina repertoara, koje su svi najviše voljeli: sarme
od svježih listova kupusa. Mljevene je svinjetine u njemu bilo toliko da je
kipjela iz pažljivo zamotanih listova i miješala se s umakom od limuna kojim
je sve bilo preliveno.
Temis nije mogla jesti. Zabola je vilicu u meso i neko vrijeme samo sjedila
buljeći u tanjur. Svi ostali nastavili su s jelom. Mislila je na onog čovjeka koji
je čekao njezin povratak. Onda se sjetila Fotini. Nije razriješila tajnu.
Spominjanje njezine najbolje prijateljice i nakon više godina još uvijek je
izazivalo negativne reakcije u obitelji, pa nije govorila o svojima brigama.

63
 Knjige.Club Books

Igrala se komadom kruha koji je bio pokraj tanjura, a zatim ga, kada je
nitko nije gledao, spustila u krilo, odakle ga je premjestila u džep suknje.
Nije bilo šanse da te večeri opet nečujno iziđe iz stana, ali idućeg će jutra
rano krenuti u školu, vratiti se do napuštene trgovine i nakon toga još jednom
otići k Fotini. Možda u to doba dana na ulici naiđe na nekoga tko ju je vidio.
Te noći skoro da i nije spavala. Zabrinutost za prijateljicu i Margaritino
govorenje u snu nisu pomogli. Izišla je iz kuće prije nego se itko počeo buditi,
provjerila je li joj komad kruha još u džepu i uzela okrajak štruce koji je ostao
od večere. Još je bio na stolu, umotan u kuhinjsku krpu da zadrži svježinu.
Na ulicama je bila mnogo veća gužva. U sedam ujutro izišlo je mnogo više
Grka nego vojnika i na nju nitko nije obraćao pažnju. Dan je bio opako hladan,
pao je i snijeg. Iz usta joj je izlazila para dok je hodala. Sjećala se gdje se
nalazila ona trgovina, iako ih je mnogo bilo napušteno i nalik njoj. Na njoj je
stajao izblijedjeli crveni natpis: “Sidropolion, željezar”, a na prozorima je
pisalo ime vlasnika, Vogiadzisa, pa je znala da je na pravome mjestu.
Međutim, pred ulazom nije bilo nikoga. Možda mu je netko drugi donio što za
jelo.
Ne misleći više na tog čovjeka, nastavila je prema Fotini žvačući koricu
kruha. Nekoliko djece pokraj koje je prošla zavidno ju je pogledalo, što ju je
podsjetilo na to da je kruh racionaliziran, pa ga je brzo skrila pod kaput.
Temis je gole ruke zagurala duboko u džepove da ih zadrži toplima.
Kada je stigla do prijateljičine kuće, pokucala je, u početku stidljivo, onda
glasnije. Unutra je bilo tiho kao i prije.
Sa suzama u očima krenula je prema školi. Tamo nije bilo toplije. Učionica
se nije grijala, jedva je držala olovku u rukama. Na kraju sata prišla je
učiteljici i pitala je zna li ona nešto. Nekoliko se djece danima nije pojavljivalo
u školi, ali što se tu moglo? Te su zime vladale mnoge bolesti - od običnih
prehlada do tuberkuloze. Govorilo se da je riječ o epidemiji.
Poslijepodne, nakon završetka nastave, na ulici je naletjela na Jorgosa
Stavridisa. Bio je s Dimitrisom, mladićem koji se sviđao Fotini, koji je pitao
Temis gdje je ona. Njih su dvije rijetko ikamo išle jedna bez druge.
Temis je odmahnula glavom. “Ne znam”, odgovorila je s knedlom u grlu.
Nedostajali su joj prijateljičin glas, njezini pametni odgovori i razgovor s
njom. Sve u vezi s njom.
Mladići su požurili u različitim smjerovima. Svatko je htio biti kod kuće
prije mraka.
Tuga je bila razlog zbog kojeg je Temis toga dana polako hodala prema
kući, a ne duboki snijeg. Prvi je put osjetila koliki napor može biti puko
stavljanje jedne noge pred drugu.

64
 Knjige.Club Books

Kada je stigla do Patisije, podignula je pogled i na balkonu ugledala baku

kako mete. Lišće otpalo s njihova stabla limuna lepršalo je prema ulici.
Popela se u stan i izišla na balkon da se javi baki. Kirija Koralis poljubila ju je
u obraz, onda su se na trenutak obje zagledale u trg. Sva su stabla bila gola, a
tlo pokriveno bijelim. I nebo je bilo bezbojno.
Onda je nešto privuklo Temisin pogled, iako je svjetla bilo sve manje. Bilo
je to nešto jako prisno, što je poznavala toliko dobro da je skoro postalo dio
nje same. Ta posebna nijansa crvene boje isticala se u snijegu.
“Jaja! Pogledaj! Tamo. Vidiš li? Izgleda baš kao Fotinin kaput!”
Kirija Koralis pogledom je slijedila Temisin ispruženi prst.
“Čini se da je netko bacio kaput”, složila se.
Obje su gledale prema njemu.
“Pa, trebala bi otići i uzeti ga, za svaki slučaj. Pripadao on tvojoj prijateljici
ili ne, ne smije ga se samo tako odbaciti. Toliko je ljudi koji nemaju...”
“Idem dolje”, rekla je Temis.
Preskakala je po dvije stube i požurila preko trga, onda primijetila
dvojicu muškaraca koji su zastali i posegnuli prema kaputu. Dvojica podižu
jedan komad odjeće?”
Ubrzala je korak i stigla do njih baš kada su ga podignuli i tada shvatila
da je tamo ležalo nešto više od kaputa. Temperatura kao da se još više
spustila.
“Djevojčica”, rekao je čovjek koji je u rukama držao beživotno tijelo.
Obratio se Temis koja se zaustavila, uopće ne vjerujući onome što je
vidjela. Ugledala je djelić Fotinina lica. Njezina je prijateljica bila skoro
neprepoznatljiva, s izbočenim jagodičnim kostima i iskolačenim očima.
Izgledala je kao devedesetogodišnja starica, ali Temis nije nimalo dvojila da
je to bila njezina prijateljica.
Glava joj se nagnula na stranu i Fotinine su se prazne oči zagledale u
njezine. Morala je odvratiti pogled.
“Nikada nisi vidjela mrtvaca?” javio se drugi čovjek obrativši se Temis
koja je sada plakala. Pristupio je bliže i sklopio vjeđe njezinoj prijateljici.
“Ona je deseta koju smo jutros našli. Tragično.”
Ti su radnici bili plaćeni da svaki dan hodaju ulicama i kupe tijela. Bili su
među rijetkima, uz prodavače na crnom tržištu, koji su od okupacije imali
koristi.
Kirija Koralis s balkona je gledala kako se njezina unuka vuče za
čovjekom koji je nosio crveni smotuljak. U međuvremenu je kući došao Panos
i ona ga je pozvala k sebi.

65
 Knjige.Club Books

“Panose. Možeš li se spustiti dolje i dovesti sestru?” rekla je užurbano.

“Mislim da je našla prijateljicu..
“Fotini?”
“Mislim da je umrla”, tiho je rekla kirija Koralis.
“Tee ke Kirie, Gospodine Bože”, promrmljao je Panos kroza stisnuto grlo.
Kao i svi, znao je da zima godinama nije bila tako hladna i da glad samo u
Ateni svakoga tjedna ubija tisuće ljudi. Ipak, do tog trenutka još ništa nije
dodirnulo njihovu obitelj.
Izišao je iz stana i pojurio na trg, prema sestri koja je još pratila sporo
napredovanje prijateljičina tijela, nekontrolirano jecajući.
“Temis”, rekao je, obgrlio je rukom i krenuo ukorak s njom. “Ne možeš ići
za njom.” Većina umrlih, osobito ako ih ne bi prepoznao netko iz obitelji,
pokapana je izvan grada.
Njegova sestra nije mogla govoriti, ali uhvatila se za Panosovu ruku.
Osjećao je kako se trese.
Kada su nosači tijela stigli do ruba trga, Temis se slomila, brat ju je morao
pridržati. Fotini su podignuli na kolica na kojima je već bilo nekoliko drugih
tijela. Temis je prvi put primijetila da su stopala njezine prijateljice bosa i
plava. Netko joj je sigurno ukrao cipele. Nimalo dostojanstvena smrt.
Dvojica muškaraca počela su gurati kolica preko neravne površine ulice,
polako i uz trzaje, da bi nakon nekoliko minuta stigli do glavne ulice. Panos
ih je gledao dok se nisu izgubili iz vida, a Temis je lice zabila u njegove grudi.
Stajali su tako u ledenom sutonu, zahvalni jedno drugom na toplini.
Panos je nježno usmjerio sestru prema kući. Kirija Koralis zakuhala je
vodu i napravila topli napitak potrošivši ono malo sušenih trava koje je
sačuvala. Onda ju je smjestila u krevet, još uvijek potpuno odjevenu.
Temis se toliko divlje tresla da nije mogla držati šalicu, samo je
povremeno iz bakinih sigurnih ruku pila male gutljaje. Sada se nije imalo što
reći. Nije bilo riječi koje bi mogle ponuditi utjehu. Ništa nije opravdavalo smrt
Fotini Karanidis i svaki pokušaj objašnjavanja bile bi samo prazne riječi.
Prizor beživotna prijateljičina tijela i zgužvana kaputa progonit će je
zauvijek.

66
 Knjige.Club Books

Sedmo poglavlje

Temis je bila uvjerena da je Fotini morala krenuti prema njihovu stanu kada
se srušila, možda čak i da bi zatražila nešto hrane. Bio bi to prvi put da dolazi
k njoj kući.
Dva dana poslije, kada je skupila hrabrosti i snage, otišla je do Fotinine
kuće. Postojala je mogućnost da majka čezne za svojom kćeri.
Panos ju je pratio i on je bio taj koji je zakucao na vrata. Nakon nekoliko
trenutaka ona su se tek malo otvorila.
“Tko je?” začuo se muški glas.
Kada bi tih dana netko bio na vratima, uvijek je postojala mogućnost da
je riječ o njemačkom ili talijanskom vojniku.
“Tražimo kiriju Karanidis...” Panos je oklijevajući govorio u mrak.
Vrata su se otvorila još malo i pred sobom su ugledali lice muškarca. Očito
mu je laknulo kada je shvatio da su oni mladi Grci.
“Kirija Kara...? Ona je ovdje živjela...?”
“Da, ona”, rekla je Temis. “Sa svojom kćeri.”
“Jeste li je vidjeli?” pitao je Panos.
Preko čovjekova je lica prešao zbunjeni izraz.
“Nisam ja vidio nikoga. Slušajte, želite li ući?”
Temis je čvrsto stegla bratovljevu ruku dok su ulazili. Fotinine knjige još
su bile na polici. Unutra je bila čak i njezina školska torba, ležala je pri dnu
kreveta. Isti tanjuri i jedina metalna tava bili su na uobičajenim mjestima.
Temis je briznula u plač.
“Sve stvari su joj ovdje”, rekla je tiho kroza suze. “Baš kao prije.”
“Prijateljica moje sestre je umrla. Prije nekoliko dana”, objasnio je Panos
neznancu. “Ovo je bila njezina kuća.”
Njih je troje sjelo za kuhinjski stol. Temis se zatekla na istoj sjedalici kao
i obično.
Neznanac je izgledao nervozno.
“Možda bih trebao objasniti zašto sam ovdje”, rekao je. “Ja sam vojnik, ili
bih možda trebao reći da sam bio vojnik. Kada sam demobiliziran, vratio sam
se kući, ali u njoj sam zatekao njemačke oficire. Što sam mogao? Lutao sam
ulicama. Mnogo nas je takvih. Nismo dobili ništa.”

67
 Knjige.Club Books

“Znam”, rekao je Panos. “Posvuda ima ranjenih vojnika, ali čak i oni žive
na ulici.”
“Na kraju sam počeo tražiti neko mjesto na kojem ću prespavati”, rekao
je čovjek. “A ljudi su govorili da u ovom kraju ima praznih kuća.”
Zastao je na trenutak.
“Tek kada sam došao, prije nekoliko dana, shvatio sam zašto su prazne.
Ali trebao mi je krov nad glavom. Hladno je. Tako je prokleto hladno...”
Temis je nijemo sjedila slušala i plakala. Progovorio je Panos.
“Ne morate se opravdavati zbog onoga što ste napravili”, rekao je.
“Inače, ja sam Manolis”, rekao je čovjek. Uspio se osmjehnuti.
“Ja sam Panos, a ovo je Temis. Temisina se prijateljica zvala Fotini. Jasno
vam je da je ovdje živjela...”
“Da. Jako mi je žao zbog tvoje prijateljice, Temis. Užasna su ovo vremena,
užasna.”
“Ne znamo je li se Fotinina majka vraćala ovamo. Ne znamo što se s njom
dogodilo. Ali ako se pojavi, hoćete li joj reći da ju je tražila Temis Koralis?”
“Naravno. Iako ne znam koliko ću dugo biti ovdje. Želim se opet boriti”,
rekao je. “Kako se drukčije možemo riješiti ove kopiladi?”
Uslijedila je stanka. Panos je čeprkao po unutrašnjim džepovima kaputa
dok nije našao nešto duhana. Temis je znala da joj brat puši, osjećala je miris
na njemu, ali pojma nije imala gdje je nabavljao duhan.
Smotao je cigaretu i pružio je Manolisu. Čovjek ju je primio kao da mu je
ponuđena vreća zlata.
Panos je onda smotao jednu i sebi, pa se nagnuo naprijed, toliko da je
njegova sestra jedva mogla čuti što govori.
“Postoji nekoliko stvari koje možemo napraviti”, rekao je. “Zakulisno, ako
me razumijete.”
Temis je shvatila da Panos ima povjerenja u tog čovjeka. Priznati da se
bavi špijuniranjem i otporom bio je opasan korak, ali instinktivno je osjetio
da mu je Manolis srodna duša. Manolis se borio u Albaniji, umalo poginuo, a
za nagradu dobio je bijedu i tuđu praznu kuću. Bijes i očaj vidjeli su mu se na
licu.
Temis je slušala prigušeni razgovor, gledala čas jednog, čas drugog
muškarca, nestrpljiva da krene. Boravak u toj kući bez prijateljice ju je
rastuživao. Dok su oni kovali planove, digla se od stola i prišla krevetu. Na
njemu je ležala Fotinina torba.
Kirija Karanidis mogla bi se vratiti bilo kada, pa se nije činilo ispravnim
uzeti je, ali žarko je željela imati nešto što će je podsjećati na Fotini. Temis je

68
 Knjige.Club Books

prešla rukom po glatkoj koži. Možda u torbi nađe nešto, neku uspomenu koja
nikome ne bi nedostajala? Temis je otkopčala kopču.
Unutra je bila često korištena vježbenica. Na prednjoj stranici njezinim je
urednim rukopisom bilo ispisano Fotinino ime, razred i ime škole, zbog čega
se Temis stegnulo srce. Kada je otvorila, naišla je na nekoliko stihova koje je
Fotini prepisala usprkos majčinu upozorenju. Jer bili su iz zabranjene
Ricosove pjesme Epitaf.
Sve Fotinino znanje, nade i osjećaji sada su nestali. Postoje li i dalje negdje
drugdje? Prvi put u svojih šesnaest godina Temis je osjetila ispraznost života.
Temis je gurnula vježbenicu pod kaput, pokraj srca. Sada neće pregledati
ostatak, ali u sljedećim će danima otvoriti svaku stranicu i pročitati svaku
riječ.
Kada je podignula pogled, muškarci su ustajali kako bi se rukovali, uz
dogovor da će se vidjeti opet.
Ono što nije čula bile su riječi koje je Manolis izgovorio Panosu sakrivši
usta rukom.
“Majčino je tijelo prošlog tjedna nađeno na ulici”, tiho je kazao. “Rekao mi
je susjed.”
Panos je znao kako nije bio pravi trenutak da tu vijest prenese Temis.
Postojala je granica tuge s kojom se njegova sestra mogla suočiti. Temis nije
trebala znati ni da su pravi pokopi tih dana bili rijetki, pa je Fotinina majka
vjerojatno završila pokraj ostalih u masovnoj grobnici. Sve što je mogao bilo
je nadati se da su tijela majke i kćeri završila jedno blizu drugog.
Tih je mjeseci samo u Ateni skoro pedeset tisuća ljudi umrlo od gladi.
Temperature ispod nule i manjak hrane bili su ubojita kombinacija. Neka su
djeca do posljednjeg trenutka tražila hranu i završila na ulicama, puna ušiju,
preslaba da se pokrenu. Postala su toliko uobičajen prizor da su ljudi
jednostavno prekoračivali preko njih i nastavljali svojim putem. Svatko je
imao neki cilj: naći hranu, otići u javnu kuhinju ili možda posjetiti krojačicu
koja bi mogla napraviti novi kaput od starog. Nitko nije imao vremena
za gubljenje. Samo je bilo važno preživjeti.

Temis danima nije izlazila iz kreveta i baka ju je morala nagovarati da jede.

“Samo malo, srce, samo jednu žlicu. Za mene.”
Margarita bi se razbjesnila kada bi čula kako se baka obraća Temis kao
da je beba. Starija sestra bila je jednako ljubomorna na mlađu kao i prvog
dana kada ju je vidjela i nije mogla shvatiti zašto Temis toliko tuguje za
“njenom izbjegličkom prijateljicom”, kako ju je Margarita zvala.
“Pusti je na miru”, govorila je baki. “Ona to radi samo da bi bila u središtu
pažnje. Neka jede kada joj se bude jelo.”
69
 Knjige.Club Books

Čak i kada se odbace politička uvjerenja, Margaritu je kod Temis sve

smetalo. Jednog dana, kada je vidjela mlađu sestru sklupčanu u položaju
fetusa na njihovu krevetu, sjetila se majke i njezina ponašanja prije mnogo
godina. Ispunili su je sram i bijes.
Iako je Temis jela jako malo, apetit mladića bio je golem. Komad po
komad, kirija Koralis prodala je sav nakit kako bi kupovala hranu i u kutiji je
ostao samo jedan predmet.
Jednog dana u kasno proljeće premetala je rubinske naušnice po ruci,
onda se, ne osjećajući ni krivnju ni žaljenje, zaputila preko trga kako bi ih
prodala. Prodajom svakog komada nakita smanjivala je imovinu svoje snahe,
ali i davala djeci mogućnost da prežive. Dok je uzimala još jedan paketić
ispunjen novčanicama, u sebi je govorila kako bi njezin sin to odobrio.
Margarita nekoliko mjeseci nije imala priliku zaviriti u bakin ormar. To
je postalo još teže otkako Temis više skoro uopće nije napuštala stan. Jednog
je dana Margarita ugrabila priliku, baka je izišla, a Temis spavala.
Odmah je osjetila da nešto nije u redu. Škrinja koja je nekad bila ispunjena
bogatstvom bila je lagana. Prazna. Osjećajući mučninu, Margarita je divljački
preturala po majčinoj odjeći. Da se dragulji nisu nekako otkotrljali iz nje i
pogubili u pregibima svile i vune? Sasvim mahnita, razbacivala je bluze,
suknje i šalove po sobi, bacala ih u zrak kako bi bilo što skriveno u njima
moralo ispasti.
Baš kada je odbacila zadnji komad, začula je zvuk otključavanja vrata.
Ušla je kirija Koralis ruku punih namirnica. Nakon što je prodala
naušnice, otišla je ravno do mjesta gdje se moglo kupiti mesa i krumpira. Da
je to odgodila samo nekoliko sati, cijena bi im mogla još više porasti, morala
je potrošiti dobivene drahme prije nego što izgube na vrijednosti.
Njezina je unuka izletjela iz spavaće sobe u hodnik držeći drvenu škrinju
čiji je poklopac bio širom otvoren. Užas joj se snažno ocrtavao na licu, na
usnama su bile spremne optužbe.
Kirija Koralis imala je spremnu priču.
“Sve je u banci, pedi mu”, rekla je. “Kada Nijemci odu, vratit ću sve kući.
Opreza nikad dosta.”
“Ali zar ovdje nisu bili na sigurnom?”
“Uz Nijemce na ulicama? I Talijane? Oni su još gori...”
“Ali...”
Kirija Koralis zasula je Margaritu objašnjenjima i opravdanjima.
“Zar ne znaš da oni znaju upadati u tuđe stanove? Misliš da bi dva puta
razmislili prije nego bi uzeli naše dragocjenosti?”
“Znam za to, jaja. Ali nas još nisu gnjavili...”

70
 Knjige.Club Books

“A oni s ulice!” dodala je krnja Koralis. “Znaš li koliko su ulice opasne,

agapi mu! Čak i ako se radi o samo nekoliko očajnika, ne smije se riskirati.”
Iako je lagala za nakit, to da ne kradu samo njemački i talijanski vojnici,
bila je istina. Razbojnika, nasilnika i oportunista bilo je i među Grcima koji su
otimali od svojih. Čule su se mnoge priče o trganju satova s ruke ili ogrlica s
vrata. Glad je ljude tjerala na očajničke poteze. Što je mogao poduzeti muž
čija žena ne uspijeva podojiti bebu? Kada su majka i beba gladni, on ih ne
može pustiti da umru od nedostatka hrane. Bogati su i dalje bili bogati, od
njih se moglo otimati hranu.
Kirija Koralis uspjela je smiriti unuku koja je nastavila sanjati o tome da
će opet dobiti nakit. Margarita je sebi obećala novi, glamurozni život, čim odu
sile Osovine. Dijamanti, svila, najlonske čarape i odlasci u Zonar. Bila je
odlučnija nego ikad da sve to dobije.
Nedavno se zaposlila kao pomoćna prodavačica u skupoj prodavaonici
odjeće u Kolonakiju i njezini su ciljevi postali još viši. Čak i u tim danima očaja,
izgleda da nije nedostajalo žena koje mogu kupovati krasnu odjeću, kao ni
njemačkih časnika koji su htjeli nešto lijepo poslati svojim ženama kući.
U međuvremenu već je naučila da povremeni poljubac s neznancem može
donijeti par najlonskih čarapa, čak i ruž za usne. Jedan poseban osmijeh kao
da je poticao takve razmjene, i ona ga je vježbala pred zrcalom, a nakon što
je proučila nekoliko starih časopisa, dovela ga je do savršenstva. Kada
jednom opet dobije nakit, povećat će se šanse za prilike o kojima je sanjala.
Ali mjeseci su prolazili bez ikakvih naznaka da bi okupacija mogla
završiti. Većina Koralisa bila je nezadovoljna vladom u Ateni, kao i onom u
izgnanstvu, jer niti jedna nije činila ništa što bi ih približilo slobodi. Kao što
se kirija Koralis i plašila, Panos je uz mnoge druge pristupio EAM-u,
Narodnooslobodilačkoj fronti, organizaciji stvorenoj da bi se nešto poduzelo
protiv okupacijskih snaga. Njezin je mlađi unuk bio stalno bijesan na život u
zemlji u kojoj su svi patili i nadao se da barem ta skupina može
nešto promijeniti.
“Najprije nam zauzmu zemlju, onda pokradu sve što se može pojesti”,
gnjavio je Panos brata. Sjedili su za stolom, Panos je pokazivao skromnu
večeru pred njima. Tanasisa su nedavno primili na obuku za policajca i
ponekad je tamo dobivao obrok, pa te večeri nije bio gladan. Djevojke su
nastavile nijemo jesti, više skoro i ne obraćajući pažnju na bratske svađe.
Panos je želio reći još nešto.
“Nakon svega toga Nijemci još i tjeraju grčku vladu da im da je novac. A ti
te ljude nazivaš prijateljima!”
Ma što da je govorio njegov brat, Tanasis je bio tvrdoglavo uvjeren u svoja
stajališta. Čak ni besmisleni “zajmovi” koje je Njemačka tražila od Grčke u ime
troškova okupacije nisu ga naveli da se predomisli. Nastavio je podržavati
71
 Knjige.Club Books

kolaboracionističku vladu ne propitujući njezine poteze i vjerovao da će se

jednog dana čak i Panos pomiriti s time da Nijemci vode glavnu riječ u
njihovoj državi.
“Olakšao bi sebi i svima oko sebe kada bi prihvatio stvari onakve kakve
jesu.”
“Ali čak i Colakoglu traži da se plaća manje!” odgovorio je Panos.
Bila je to istina, doveden do granice strpljenja, premijer je zatražio od
Nijemaca da budu manje strogi.
Temis se nije uključivala u raspravu. Sve što je Panos spominjao bile su
očite nepravde. Fotini je bila jedna od mnogih tisuća koje su te zime u Ateni
umrle od gladi. Grčka je stigla do točke pucanja.

72
 Knjige.Club Books

Osmo poglavlje

Nakon Fotinine smrti Temis je izgubila zanimanje za školu. Možda će se

uhvatiti učenja postane li život opet normalan, ali više nitko nije znao ni što
je normalan život niti kada bi se mogao vratiti. Odsutnost najbistrijih učenica
otvorila je rupu u prvom redu klupa, ali i druga su se sjedala ispraznila, njih
desetak. Kada je čula da je sada postalo obavezno učiti njemački i talijanski
jezik, prestala je žaliti za školom.
Umjesto da odlazi u gimnasio, Temis je svakog dana išla u jednu od javnih
kuhinja. Mnogo prije njezina otvaranja na ulici bi se stvorio dugačak red, ljudi
bi cijeli sat ili još duže strpljivo stajali na hladnoći i kiši, dok bi ona i druge
dobrovoljke sjeckale povrće i kuhale ga u kodovima. U deset ujutro počele bi
služiti tanku juhu.
Svakog je dana Temis u redu tražila lice Fotinine majke. Sigurno bi tu
došla ako je gladna? Zagledala je gomilu. Mnogi više nisu izgledali ljudski:
neki su imali tijela djece, ali iz duplji su im se iskolačile staračke oči, bilo je
žena s dlakavim licima i udovima, čija su tijela prirodno odgovarala na
izgladnjivanje i hladnoću. Mnogi su bili bosi. Povremeno bi netko bio toliko
slab da mu je trebalo pridržavati šalicu s juhom.
Svakog se dana vraćala kući s istim pitanjem na usnama.
“Misliš li da će ovo trajati vječno?” pitala bi brata tražeći utjehu.
Kolaboracionistička vlada grčkom narodu skoro ničim nije pokazivala da ima
ikakve namjere popraviti stanje. Bila je obavezna ispunjavati zahtjeve
okupatora i životni su uvjeti postali gotovo nemogući za sve, osim onih koji
su zarađivali na crnom tržištu.
“Kad god možeš”, rekao joj je Panos, “napiši nešto na zid, ali pazi da te ne
vide. Svaka će riječ pomoći da se ta kopilad demoralizira.”
Temis se pisanje grafita činilo prilično uzaludnim, ali Panos je odjednom
počeo pokazivati optimizam i obećavati joj da će se uskoro riješiti Nijemaca.
“Možda vlada ne poduzima ništa”, rekao je Temis, “ali ima ih koji nešto
rade.”
“Kako to misliš?” uzbuđeno ga je pitala. “Zar će se nešto dogoditi?”
Odnedavno se počelo govoriti o njemačkom povlačenju, ali ispostavilo se
da su to bile samo glasine. Jedina korist od njih bila je to da su oni koji su
nagomilali zalihe dio ponudili na tržištu, pa su cijene privremeno pale.
“Nešto se već događa, Temis.”

73
 Knjige.Club Books

Govorio je tiho, iako su bili sami kod kuće.

“Što?” uzbuđeno je šapnula.
“Nešto se događa svakog sata, svakog dana”, objasnio joj je.
“Ali što?” nestrpljivo je pitala. “Reci mi! Reci mi!”
Iako je Panos želio zaštititi sestrinu nevinost, htio je i da bude na njegovoj
strani. Možda će mu u nekom trenutku trebati pokrivati leđa, što bi se moglo
dogoditi vrlo skoro.
“Pomažem nekome”, brzo je odgovorio. “Ženi koja živi u blizini. Ona
ponekad skriva britanske vojnike. Nikada ne bi to pomislila kada je pogledaš,
ali ona je najhrabrija žena koju sam ikada upoznao.”
“Ali što ti trebaš raditi?”
“Pa, znaš da radim u kafeniju? Preko puta je njezina kuća, tako da mogu
paziti, privući pažnju kada onima koje skriva nije lako izići. Nije daleko
odavde, u jednoj ulici blizu Avenije Patision. Obavim još poneku sitnicu,
prikupljam odjeću.”
“Je li opasno?”
“Da. Ne smiješ reći jaji. Ni drugima. Ja sam baš onakva osoba kakvu bi
Tanasis rado uhitio.”
“Naravno da im neću reći. Kunem se.”
Panos je znao da će ona držati svoju riječ.
“Mogu li i ja išta napraviti?” željno je upitala Temis. “Želim pomoći. Reci
mi što mogu učiniti!”
“Ništa, za sada”, odgovorio je Panos. “Ali reći ću Leli...”
“Lela?”
“Tako se zove, Lela. Lela Karajanis. Reći ću joj da si uz nas. A ako nešto
zatreba...”
“Pomoći ću na bilo kakav način”, obećala je Temis.
“Ali ništa ne spominji ostalima. Baš ništa. Riječ je o životu i smrti, Temis.
To ti je jasno.”
Panos je znao da kod pružanja otpora i zavaravanja neprijatelja
tinejdžerica nevina poput Temis, koja je izgledala još mlađa no što je bila,
može biti od neprocjenjive vrijednosti. Strani su vojnici uvijek gledali mladiće
kao očite sumnjivce, dok su im nevina djevojčica ili stara gospođa mogle
šetati pred nosom.
Temis je bila sretna, najprije zato što joj se Panos povjerio, ali još više
zbog mogućnosti da i sama nešto učini. Sve bi bilo bolje od pukog prihvaćanja
statusa quo. Nadala se da će je uskoro pozvati i dati zadatak koji bi mogao
nešto promijeniti.

74
 Knjige.Club Books

Postajalo je sve toplije i na ulicama je bilo manje leševa, ali inflacija i opća
nestašica i dalje su većini ljudi onemogućavali normalnu prehranu. Vlada je
izgleda bila nemoćna išta popraviti i koncem 1942. godine samo je Tanasis
bio optimističan nakon ostavke premijera Jeorjosa Colakoglua. Zamijenio ga
je Konstantinos Logotetopulos koji je u Njemačkoj studirao medicinu i
bio oženjen nećakinjom njemačkog feldmaršala.
“Siguran sam da će on bolje raditi taj posao”, veselo je rekao Tanasis kada
se vratio iz postaje. To što je ušao u policiju, više je nego zadovoljilo njegovu
želju za redom, disciplinom i odorom, nitko iz obitelji nikada ga nije vidio
zadovoljnijeg.
Smješkao se, jedva čekajući da vijestima izazove Panosa.
“On je germanofil”, pobjednički je izjavio, “pa će moći s njima sklapati
povoljnije dogovore. To je dobro za sve, je li tako?”
Svakom svojom riječju Tanasis je dublje zabijao nož u bratova uvjerenja.
“On je samo još jedna prokleta marioneta!” uzviknuo je Panos. Novije
premijer njemačkom veleposlaniku bio čestitao na uspjehu njegove države,
što su svi znali.
“Ne mogu vjerovati da smo stvarno braća”, nastavio je Panos. “Ti kao da
imaš nacističke krvi u sebi.”
“Panose!” umiješala se kirija Koralis. “Prekini. Sve nas vrijeđaš kada
govoriš takvo što. Sjeti se majke i oca!”
Stajala je nad štednjakom uz lonac u kojem je bilo malo čega osim tople
vode i leće. Nakon Što jesav nakit prodan, čak je i kuhinja kirije Koralis osjetila
pravo značenje nestašice. Poslije rezanja kruha kupila je sve mrvice u teglu
za kasnije, naribanim patlidžanima zamjenjivala meso i kuhala sirup od
grožđica.
Sva su se djeca zagledala u nju. Nekoliko je mjeseci prošlo bez spomena
roditelja. Elefterija je postala tek nešto više od duha u Temisinu sjećanju.
Ponekad bi je sanjala, kao eteričan lik u bijelom, na nekom sablasnom mjestu.
Nedavno je stiglo pismo naslovljeno na njihova oca, ali otvorila ga je kirija
Koralis. Tri je mjeseca putovalo okupiranom Grčkom noseći godišnji izvještaj
o Elefterijinu stanju. Ono što je Temis zamišljala nije bilo daleko od
stvarnosti. Njezina je majka nosila samo bolničke spavaćice pastelnih boja i
tih su je dana stalno držali u bijeloj sobi, koja je više bila obložena ćelija nego
gotovo rajsko utočište kakvo je njezina kći zamišljala. Kirija Koralis skrila je
pismo da nitko od djece ne sazna u kakvu im je stanju majka.
Želeći ugasiti iskru koja je planula među braćom, Temis je iznebuha
predložila da bi trebali pokušati vratiti majku u Atenu. Njezinu su zamisao
braća i sestra mlako dočekali, a baka ju je glatko odbila.

75
 Knjige.Club Books

“Nakon toliko vremena bolje joj je tamo gdje je sada”, rekla je kirija
Koralis odlučno, pazeći da ne otkrije što zna o svojoj snahi. “Ondje se ne može
putovati. A nacisti nemaju milosti prema nikome tko nije...”
“Nije što?” naivno je zapitala Temis.
“Normalan”, rekla je Margarita dovršivši bakinu rečenicu.
“Kako to misliš?”
“Znaš da nije normalna”, rugala joj se Margarita. “Nemoj se pretvarati. A
možda toga u obitelji ima još, reklo bi se.”
Nagnula se prema sestri bečeći se kao furija, s demonskim izrazom na
licu.
“Prekini!” naredio je Panos. “Ponašaj se pristojno.”
“Ja? Nećeš ti meni govoriti što ću raditi!”
Skočila je na brata nastavljajući cičati kao Harpija.
“Nemaš srca, Margarita. Baš nimalo.”
Ne želeći se zadržavati niti da pojede juhu koja je bila pred njim, Panos je
zgrabio komad kruha i maknuo se od stola.
Margarita je prestala ispuštati glasove, na trenutak posramljena.
Razgovor se privremeno smirio. Mislili su na oca, kao i na majku.
Kirija Koralis je čekala pravi trenutak da im kaže kako im je otac prestao
slati novac. Nakon što je prodala i zadnji komad nakita, morala je nekako
objasniti sve tanje obroke koje im je spravljala.
“Žao mu je što se više ne može brinuti o vama, ali sada ni njemu u Americi
nije baš lako.”
Objašnjenje je bilo toliko neodređeno i tanko da se tu nije imalo što reći.
Sada su jedini prihodi bili Tanasisova policijska plaća, Panosove
napojnice iz kafenija i slaba Margaritina zarada iz dućana, u kojem su sve više
kupovali samo njemački časnici za svoje ljubavnice.
Po završetku obroka Tanasis i Margarita otišli su od stola. Temis je ostala
sjediti, razmišljajući o odsutnim roditeljima, koji joj se nikada nisu činili
udaljeniji i manje zabrinuti za njih nego tada.
“Koliko je zaista važno tko su ti roditelji?” zapitala se na glas. “I kako to
da smo nas četvero toliko različiti, iako imamo iste majku i oca?”
“I za mene je to misterij. Imala sam samo jedno dijete, ali vas četvero...”
Kirija Koralis odmahnula je glavom. “Zbunjujete me. Vidim sličnost između
tebe i Panosa - nalikujete kao dvije kapi vode - ali njih dvoje?”
“Teško je uočiti što nam je zajedničko.”
“Ne znam, agapi mu, stvarno ne znam”, rekla je kirija Koralis misleći na
to koliko je Temis manje brine u odnosu na Margaritu.

76
 Knjige.Club Books

Margaritini dolasci i odlasci uvijek su joj izazivali nelagodu, ali još je gora
bila prisutnost parfema i finih čarapa u njezinoj sobi. Kirija Koralis znala je
da se njezina unuka mora lijepo odjenuti kada odlazi na posao, ali nije bilo
uobičajeno da osamnaestogodišnjakinja posjeduje luksuzne stvari.

Dolazak nove godine obično donosi trenutačni optimizam, ali početak 1943.
nije donio nikakve izglede za promjenu. Obitelj Koralis bila je gladnija nego
ikad, nakon što su s njihova stola nestali jaja, meso i ulje. Svi su bili još
mršaviji nego inače, ali kirija Koralis naglo je i drastično izgubila na težini,
jedva je bila u stanju popeti se na treći kat do stana, a nakon što je dobila
vrućicu, morala je ostati u krevetu. Tanasis je brzo reagirao, našao je liječnika
specijalista koji ju je došao pregledati. Kao što su se svi plašili,
dijagnosticirana je tuberkuloza. Gradom je harala epidemija, bolnice su bile
prepune, ali on je iskoristio sve svoje policijske veze i privilegije i uskoro
joj uspio pronaći krevet u bolnici Sotirija.
U prvim tjednima njezina boravka u bolnici Tanasis je načinio raspored i
svakog je dana netko od unuka odlazio obići baku, ali tamo su vladali loši
uvjeti i pacijenti su bili toliko nagurani da je postojala velika vjerojatnost
zaraze posjetitelja. Poslušali su njezinu molbu i prestali odlaziti.
Bez kinje Koralis, bez njezina utjecaja i posredovanja, više nije imao tko
paziti da za stolom vlada red. Temis je preuzela kuhanje, ali njezini pokušaji
pravljenja obroka od iznutrica u tragovima ili komadića korjenastog povrća
jadno su propadali.
Više nije bilo pažljivog pogleda, stalnih pitanja i prigovaranja kirije
Koralis, tako da je sve četvero unuka dobilo slobodu odlaziti i dolaziti kada
požele. Rastužilo bi je kada bi znala da je Panos većinu noći provodio izvan
kuće, a još bi je više mučila spoznaja da je povukao Temis na ono što je ona
smatrala “krivim putem”.
Uspjeh ELAS-a, vojnog krila EAM-a, u protekloj godini ohrabrivao je sve
više ljudi da mu se pridruže. Udružili su snage sa sličnom, iako ne
komunističkom organizacijom, EDES-om, kao i s Britancima, i zajedno
sabotirali njemačke i talijanske konvoje, a uspjeli su i spektakularnom
akcijom srušiti most pokraj Gorgopotamosa na sjeveru zemlje. Ta je pobjeda
znatno podignula moral, a mnoge je Atenjane dodatno ohrabrila spoznaja da
Nijemci nisu nedodirljivi.
Tisuće njih, uključujući Temis, pokazale su novostečenu smjelost koncem
veljače, nakon smrti Kostisa Palamasa, pjesnika kojem su se ona i Fotini
divile. Njegov je sprovod doživljen kao prilika ne samo za pokazivanje tuge
već i nesalomljive ljubavi prema domovini.
Kada je Panos zgrabio kaput i krenuo, Temis nije mogla odoljeti, krenula
je za njim. Osjećala se krivom zbog zapostavljanja dužnosti u javnoj kuhinji,
77
 Knjige.Club Books

ali potreba za oproštajem od Palamasa bila je jača. Prvo groblje, na kojem će

ukopati pjesnika, bilo je udaljeno nekoliko kilometara i oni su hodali s rukom
pod rukom, pognutih glava kako bi izbjegli poglede vojnika, policije i ostalih
civila. Tih dana nikome nisu vjerovali.
Zaobišli su Sintagmu i krenuli zaobilazno preko Plake. Dugo je vremena
prošlo otkad je Temis pod nogama osjećala drevno kamenje pločnika i bilo
joj je drago vidjeti Partenon nad sobom, kako blista na pozadini vedrog neba.
Mjesecima ga nije pogledala iz takve blizine.
Tisuće su ljudi hodale u istom smjeru, pokraj Zeusova hrama i dalje
uzbrdo. Pristizali su mirno, ali neprekidno. Većina je ljudi nosila pohabanu
odjeću.
Nekoliko je vojnika stajalo na kapiji groblja i nervozno ih gledala.
Kada su stigli, sve što su Temis i Panos mogli vidjeti bili su zatiljci ljudi
pred njima. Ugurali su se u gustu gomilu i uskoro nestali u njoj. Temis je bila
preniska da bi vidjela što se naprijed događalo, ali povremeno bi čula dio
molitve. Za nju je to bio i oproštaj od Fotini. U proteklim je tjednima često
posezala za prijateljičinom vježbenicom i sada je, ispod glasa, izgovarala
stihove mnogih Palamasovih pjesama koje je prepisala njezina prijateljica.
Do tog joj trenutka nikada nisu značili toliko mnogo:

O mladi živote, izbrisan naglom smrću,

Dok sanjao si o rosnoj zori...

Pokop neke osobe uvijek podsjeća i na smrti drugih. Temis nikada neće
zaboraviti Fotini, kao ni užasnu nepravdu njezina ranog odlaska.
Onda je netko iz tog mnoštva počeo pjevušiti poznatu melodiju. Netko
drugi mu se pridružio dodavši riječi. Učas ih je bilo četvero, osmero,
šesnaestero, broj im se stalno udvostručavao, a zvuk se kroz gomilu širio
poput vala rastući u iskaz domoljublja koji okolo raspoređeni vojnici nisu
mogli utišati. Svi, i sprijeda i straga, raširili su pluća i pjevali punim glasovima.
Bila je to državna himna čije su riječi, da su ih samo mogli razumjeti,
prenosile snažnu poruku njemačkim i talijanskim neprijateljima. Podsjećale
su na bijedan položaj Grka pod Turcima i njihovu borbu za slobodu. Svi koji
su u tom trenutku pjevali čeznuli su za novim oslobođenjem.

Iz kostiju ničeš
Grčkog svetog roda,
Opet hrabro kličeš:
Živjela sloboda!

78
 Knjige.Club Books

Kada su završili, nastala je tišina. Mnoštvo kao da je i samo bilo zapanjeno

svojim pobunjeničkim činom, pred očima Nijemaca koji su ih pažljivo
promatrali. Spontani izljev tuge nije se odnosio samo na pjesnika već i na
njihovu izmučenu zemlju i bezbrojne osobne gubitke. Te su emocije dugo
potiskivali, a sada su se na nekoliko trenutaka prisjetili osjećaja slobode.
Mnogi koji su bili tamo toga dana počeli su sanjati o oslobođenju. Poput
mnogih drugih, i Temis se činilo da je nakon prkosnog čina zajedničkog
pjevanja odjednom sve moguće. Od tog je trenutka postala odvažnija.
Ubrzo nakon Palamasova sprovoda, popravilo se zdravlje kirije Koralis.
“Nisam još spremna za odlazak s ovog svijeta. Za razliku od gospodina
Palamasa”, rekla je kirija Koralis Temis koja ju je ipak posjetila, usprkos
Margaritinu glumljenom strahu da će dobiti tuberkulozu i prenijeti je na nju.
“Ovaj tjedan izgledaš mnogo bolje, jaja”, rekla je Temis ohrabrujuće,
primijetivši da se u bakine obraze vratila boja.
“Nadam se da će me uskoro pustiti odavde”, odgovorila je kirija Koralis.
Temis se raspitala kod medicinskih sestara i one su joj potvrdile da bi joj
se baka mogla vratiti kući za koji tjedan.
Otprilike u isto vrijeme grčkim je civilima objavljena prisilna
mobilizacija. Glad i očaj već su naveli nekoliko tisuća Grka da se prijave za
rad u njemačkim radnim logorima, ali sada je muškarcima u dobi između
šesnaest i četrdeset i pet rečeno da će morati raditi za Njemačku. U gradu se
povremeno moglo čuti o surovim uvjetima u radnim logorima, pa je najava
masovnog njemačkog novačenja dočekana sa strahom i užasom. Panos je
jedva potiskivao bijes, a Temis je rekao da će napraviti sve da ga izbjegne.
Nekoliko dana poslije Temis se opet zaputila u posjet baki. Kada je stigla
do središta grada, put su joj zakrčili masovni prosvjedi. Panos ju je upozorio
da bi se to moglo dogoditi. Ljudi su se bunili protiv mobilizacije civila.
Pokušala je naći obilazni put, ali na kraju je odustala.
Te je večeri Tanasis bio ljut jer Temis nije mogla posjetiti baku. Zamjerao
je protestantima.
“Iznenađuje te što se ljudi bune protiv ideje da ih se šalje u Njemačku?”
pitao je Panos brata.
Tanasis nije odgovorio, ali šutio je računajući da će to isprovocirati
Panosa.
“Ti bi otišao u Njemačku raditi u logoru? Sa zadovoljstvom?”
“Ja već imam pristojan posao”, samozadovoljno je odgovorio Tanasis.
“Inače, zašto ne? Barem bih radio.”
“Ti vjeruješ u svu tu propagandu koju slušaš. U tome je problem.”
“Propaganda! Ti si taj koji guta propagandu, prokleti komunistu!”

79
 Knjige.Club Books

Panos nije odmah odgovorio bratu. Bio je ponosan na svoja uvjerenja i

nije želio opovrgnuti da je sklon komunistima. Podržavati siromašne i
potlačene očito je bilo ispravno.
A Tanasis je mislio da Panos slijedi pogubni sovjetski put.
“Zašto nisi u stanju vidjeti barem nešto dobro u novom poretku?” ljutito
je povikao na brata.
Temis se malo povukla u svoju sjedalicu. Jedva je čekala bakin povratak
znajući da će on barem djelomično ublažiti divlje sukobe među braćom.
“Stvarno želiš znati zašto?” odgovorio je Panos. “Zato što svatko u ovoj
zemlji treba imati neka prava. Ne samo bogati. Ne samo političari i
simpatizeri nacista. Siromašni imaju pravo jesti, ljevičari imaju pravo na
slobodu govora. Želiš li zauvijek živjeti pod njemačkom okupacijom, to je tvoj
izbor. Ali ja se ne klanjam nacistima, za razliku od tebe.”
Tanasis je zamahnuo rukom kako bi udario brata, ali Panos je to očekivao.
Vješto se izmaknuo šaci koja mu je krenula prema licu i sklonio se iza naslona
sjedalice, onda je podigao kako bi se lakše branio. Panos je bio mršav i
okretan. Loše je prolazio u tučama s bratom, ali mnogo ih je bolje izbjegavao.
Veliki skup protiv vlade održanje 5. ožujka, prosvjednici su nosili natpise
tražeći zabranu mobilizacije i napadali premijera. U središtu grada okupilo
se sedam tisuća ljudi, među kojima je bilo veterana iz borbi u Albaniji,
zaposlenih u vladi i studenata. Trgovine su zatvorene, kao i poduzeća. Učinak
je bio jednak štrajku.
Policija je zapucala na gomilu i sedam je ljudi ubijeno, a deseci ranjeni.
Taj je dan Tanasis bio na dužnosti na drugome mjestu u gradu, ali njegovi su
kolege bili odgovorni za te smrti.
Braća danima nisu razgovarala. Za obojicu je taj događaj bio i poraz i
pobjeda: premijer je optužio komuniste za izazivanje nereda i izazivanje
nasilja, ali ipak je na kraju objavio da mobilizacije neće biti. Grke neće slati na
rad u Njemačku.

Kada je kirija Koralis nakon mjeseci izbivanja konačno puštena iz bolnice, u

stanu je zatekla gluhu i tešku tišinu. Stara je gospođa polako hodala iz jedne
prostorije u drugu. U spavaćim je sobama bilo malo odjeće, a ona se zagledala
u fotografiju na kojoj je bio njezin sin i više raznih snimki njegove djece. Tek
ju je pogled na ta lica uvjerio da svi oni postoje. Jer sve drugo kao da se
promijenilo.
Taj pokvareni rat, pomislila je nespretno pokušavajući upaliti vatru u
štednjaku, odnio je sve.
Tanasis je stalno morao raditi prekovremeno, Panos je do kasno ostajao
u kafeniju. Margarita je cijele dane provodila u prodavaonici, Temis je sada

80
 Knjige.Club Books

vodila javnu kuhinju. Rijetko bi se okupili oko velikog stola od mahagonija.

Kao da one protekle bučne godine nisu ni postojale.
Bila je istina da im je rat u kojem se našla Grčka promijenio živote, ali i
zub vremena učinio je svoje.
Nakon nekoliko dana premijer Logotetopulos napustio je svoj ured.
“Ne mogu reći da mi je žao”, komentirao je Panos. “Nije nam baš mnogo
pomogao, zar ne?”
“Siguran sam da je napravio što je mogao”, odgovorila je kirija Koralis
pokušavajući preduhitriti Tanasisov odgovor jer barem su jednom obojica
bila kod kuće.
“Ali on je bio na strani Nijemaca, jaja. Svi to govore”, ubacila se Temis.
“Pa, nadajmo se da će onaj poslije njega malo više pomoći patridi”,
odgovorila je stara gospođa. “I svima nam dati kruha koji nam je potreban.”
Više nego ikad prije, bila je zabrinuta za prehranu obitelji.
“Možda nam uspije nabaviti nešto hrane”, rekao je Panos. “Ali taj novi tip,
Ralis, on je bio Metaksasov prijatelj, tako da znamo komu je vjeran.”
Tanasis je barem jednom svoje mišljenje zadržao za sebe. Znao je da
Joanis Ralis ima poseban cilj: kontrolirati komuniste. Tog je ljeta broj
aktivnih članova otpora u ELAS-u narastao na trideset tisuća i Nijemci više
nisu imali dovoljno ljudi da se s njima sami nose. Na užas mnogih, Nijemci su
osigurali oružje cijelom bataljunu snaga sigurnosti koji je osnovao Ralis. Sada
su Grci bili naoružani za borbu protiv Grka.
Tjedan poslije, kada se napad na pokreta otpora razbuktao, Panos je
otišao uključiti se u borbu. Upozorio je Temis da bi mogao napustiti Atenu s
Manolisom, koga je sreo onog dana u Fotininoj kući, ali složili su se da njihovo
odredište ostane tajna. Tako će oboje biti sigurniji. Margarita je jako dobro
znala kako napakostiti sestri. Godinama je to vježbala.
I Panos i Temis bili su uvjereni da njegov prazni krevet neko vrijeme neće
biti primijećen. U kući je boravio neredovito, a Tanasis je često bio na
dužnosti noću.
Zapravo, prošla su dva dana prije nego je itko primijetio da ga nema, a
iako nitko nije točno znao kamo je otišao, svima je bio poznat razlog njegova
odlaska.

81
 Knjige.Club Books

Deveto poglavlje

Za Tanasisa je bilo opasno da mu se neki član obitelji bori na strani

komunista, zato mu je bilo stalo da ostatak obitelji bude na njegovoj strani.
Kao i uvijek, njegova je pozornica bio veliki stol oko kojega su uvijek sjedili,
sada još više izgreben i otučen od gnjevnih udaraca priborom za jelo i
posuđem po njemu.
Kad god bi se vratio s posla, donosio je najnovije vijesti, naravno, s
gledišta vlade. Komunisti su postizali velike uspjehe i on je stanje opisivao sa
sve većim gađenjem. ELAS je zauzeo cijela područja na sjeveru Grčke, a jedne
je noći čuo nešto što ga je posebno uznemirilo.
“Uspostavili su svoje sudove”, bjesnio je. “Čak i novi porezni sustav! A svi
koji se ne slažu s njihovom politikom su im neprijatelji.”
“To nije u redu, zar ne?” odgovorila mu je kirija Koralis.
“Nagovaraju i žene da im se pridruže. Jeste li za to znali?” nastavio je on.
To je Tanasisa uznemirilo više od svega ostalog.
Temis ga skoro i nije slušala, ali sada je odjednom postala zainteresirana.
“Napuštaju obitelji i služe se puškama”, dodao je, vidljivo zgrožen. “Žene
u hlačama! S oružjem!”
Margarita, koja se voljela šepiriti u EON-ovoj odori (još je visjela u njezinu
ormaru), sjedila je u kutu i prišivala dugmad na bratovu košulju, i dalje se
voljela lijepo oblačiti, ali u to je vrijeme ciljala na haute couture.
“Hlače!” ponovila je. “Kako neprirodno.”
Temis se prepustila mašti. Kako bi se stvarno osjećala u hlačama?
Smatrala je da su sigurno vrlo udobne. Da joj netko ponudi par, odmah bi ga
navukla.
Davno je naučila da je za vrijeme Tanasisovih govora najbolje ostati
nijem, što je tog dana bilo važnije nego ikad prije. Temis je pred sobom na
stolu imala knjigu i pravila se da je čita. Bio je to njezin uobičajeni izgovor, a
odnedavno je imala i što kriti.
Kao što je i obećala Panosu prije nego je otišao, Temis je počela pomagati
ženi čija ga je hrabrost nadahnula: Leli Karajanis. Svakog bi jutra u isto
vrijeme prolazila obližnjom ulicom u kojoj su Karajanisi živjeli naizgled
običan život obitelji sa sedmero djece. S vremena na vrijeme diskretno bi joj
uručili poruku gdje da bude i u koje vrijeme. Upute bi sadržavale i zadatak,
obično susret s neznancem s kojim se Temis trebala upustiti u kratak lažan

82
 Knjige.Club Books

razgovor, onda nastaviti dalje. U osnovi, ona je bila mamac, ali to što je radila
bilo je toliko zakučasto da i sama često nije sve shvaćala. Nikada nije ni
vidjela Lelu Karajanis, ali dovoljno je bilo znati da možda ima neku ulogu u
spašavanju života, pomaganju pri bijegu ili prikrivanju neke akcije pokreta
otpora. Ako može makar malo nauditi silama Osovine u svojoj zemlji,
vrijedno je truda. Svaki čin otpora pomaže u borbi protiv njemačkih snaga.
Dok je Temis besciljno listala stranice, Tanasis je nastavio: “Vođa ELAS-a
je čudovište!”
“Ali nije li on surađivao s Britancima na rušenju onog mosta?” prekinula
ga je kirija Koralis.
“To je bilo prije više od godinu dana”, odbrusio joj je Tanasis. “A tada je
posljednji put surađivao s bilo kime. Sada Veluhiotis radi sto on hoće, onako
kako on to hoće. A većina ga Grka mrzi.”
“Zašto ga Grci mrze?” pitala je Margarita.
Tanasis je uvijek pokazivao veliko strpljenje kada njegova sestra nešto ne
bi odmah shvatila. Margarita je bila jedna od rijetkih kojima je okupacija
donijela veliku korist. Ona nije osobito željela da se taj rat završi.
“Zato što on sada napada čak i druge skupine pokreta otpora. Govore da
je nasilan i prema onima koji su na njegovoj strani. On je životinja!”
“Molim te... Tanasise”, prekinula ga je kirija Koralis.
Osjećala je da je rekao dovoljno. Ona se jednostavno nadala da će njezine
unuke uvijek biti zaštićene od okrutnosti koja je prema pričama postala
uobičajena u područjima izvan Atene koja su držali komunisti.
Temis je tiho i s prijezirom gledala sestrinu nezainteresiranost za metež
koji je vladao u zemlji. Promatrala je Margaritu kako uronjena u svoje misli i
snove odlazi i vraća se s posla, svakog dana besprijekorno odjevena i uvijek
nasmiješena. Sve češće je izostajala s večere, kao što se dogodilo i te rujanske
noći 1943. godine, kada su na radiju čuli za predaju Talijana Saveznicima i
njihovo povlačenje iz Grčke.
“To su dobre vijesti, zar ne?” rekla je Temis baki.
I Tanasis je bio vani, pa su njih dvije jele same.
“Nadajmo se, agapi mu”, rekla je. “Sve što želim je da ovaj rat završi...”
Prije odlaska Mussolinijeve su trupe prodale puške, granate, čak i
motocikle ELAS-u, a spoznaja da će odsutnost Talijana još više pojačati
pritisak na Nijemce znatno je osokolila moral kod Grka. Otpor protiv nacista
pojačao se. Odjednom je ELAS imao novu zalihu streljiva, ali izbio je sukob
između komunističkih snaga otpora i onih s desnice. Tanasis, kao i mnogi
drugi, počeo je sumnjičiti komuniste da žele preuzeti cijelu zemlju nakon što
se oslobode Nijemaca, ako do toga dođe.

83
 Knjige.Club Books

“Koga bi radije imala na svojoj strani ako Nijemci odu?” pitao je on baku.
“Gospodina Staljina, komunista? Ili gospodina Churchilla, koji vjeruje u
demokraciju? Jer to nam je izbor.”
“Sve što ja stvarno želim je da se Panos sigurno vrati kući”, odgovorila je
kirija Koralis pokušavajući izbjeći pitanje.
“Ali boriti se uz komuniste nikada neće biti sigurno”, odgovorio joj je. “Jer
su oni nasilnici. Zar nisi čula priče o njima, jaja?”
“Neka samo budu nasilni prema Nijemcima koliko god žele ako se mene
pita”, odgovorila je kirija Koralis. “Moramo ih se riješiti.”
“Ali oni ne štete samo Nijemcima! Znaš li što se dogodi svaki put kada
ubiju samo jednog Nijemca?”
Baka je odmahnula glavom.
“Nijemci se osvete. Onda umiru deseci Grka. Doslovno toliko njih.”
“Ali Panos nikada ne bi želio da se to dogodi”, primijetila je kirija Koralis.
“Možda ne bi. Ali ti ljevičari čine više štete nego dobra. Sve što ja želim je
da moj brat to shvati.” Tanasis nikada nije propuštao priliku napasti brata,
čak i kada ga nije bilo u blizini. Cijeli je život vodio bitku trudeći se da ga baka
nastavi stavljati na prvo mjesto.
Nikada on neće gledati na stvari tvojim očima, pomislila je Temis za sebe.
Nikada i nije.
Bilo je mnoštvo priča o odmazdama na kopnu i otocima, i jedne
prosinačke večeri Temis i kirija Koralis naišle su na jednu u novinama koje je
Tanasis ostavio na stolu.
Obje ih je obuzeo jednak užas. Kirija Koralis brisala je oči pregačom
čitajući pojedinosti događaja koje je ispričao očevidac.
Prethodnog su mjeseca, kako bi oslabili pokret otpora u planinskom
području Peloponeza, njemački okupatori pokrenuli vojnu operaciju oko
gradića Kalavrita. Cilj je bio poraziti grčke gerilce i osloboditi sedamdeset i
osam zarobljenih Nijemaca. Kada su pronađena tijela nekih od njih, izdano je
naređenje za odmazdu koje je potpisao general Karl von Le Suire.
Motorizacija i ljudstvo krenuli su prema Kalavriti i putem zapalili nekoliko
sela.
Kada su nacisti stigli u samu Kalavritu, nagurali su žene i djecu u zgradu
škole, zaključali ih i zapalili ostatak naselja. Skoro pet stotina muškaraca i
dječaka starijih od dvanaest godina prisiljeni su na marš uz brdo s kojega se
pružao pogled na naselje. Tamo su ih poredali u vrstu i počeli sustavno kositi
vatrom iz strojnica.
Svjedok, neki stari pastir, bio je u polju sa stokom kada su vojnici stigli,
vratio se baš kada je pokolj započeo. Rekao je da je masakr muškaraca iz sela
trajao duže od dva sata. Kada su žene i djeca pobjegli iz škole, sve su kuće u
84
 Knjige.Club Books

naselju bile u plamenu. U satima i danima koji su uslijedili, otupjele od šoka,

gladi i hladnoće, žene, majke, sestre i bake počele su ukapati svoje muškarce.
Prema riječima očevica, kazaljke na crkvenom tornju zaustavile su se u
dva sata i trideset i četiri minute. Tada je pao prvi muškarac, rekao je on.
Nakon što su pobili muškarce i dječake, Nijemci su poklali tisuće grla stoke i
zapali ljetinu ne ostavivši preživjelima ni krov nad glavom ni hranu.
Kada su stigle do kraja članka, Temis je bila u suzama, misleći na to kako
su se te žene morale osjećati dok su ukapale svoje voljene. Preživjeli su
možda zavidjeli poginulima, pomislila je.
Barem jednom, obitelj Koralis u nečemu se složila. Orgija ubijanja u tom
gradiću i okolnim selima bila je surovi čin osvete koji ništa nije moglo
opravdati. Odnio je više od tisuću života. Svi su se nadali da je Panos bio
daleko od tih užasa, ali Tanasis ipak nije mogao ne povezati događaj sa svojim
bratom, sumnjajući da je na neki način i on bio umiješan.
Nacisti su bili ti koji su ubijali bez milosti, ali on je i dalje krivce tražio
među komunistima.
“ELAS je trebao poštovati želju stanovnika Kalavrite”, rekao je, “i držati
se dalje od njih.”
“Ali ništa ne opravdava ubijanje tolikih nevinih ljudi!” vrisnula je Temis.
“Ništa!”
“Kažem ti, Temis. ELAS je morao znati da će biti osvete za ubijene
njemačke vojnike!”
“Ali zašto moraš kriviti još nekog osim Nijemaca? Zašto optužuješ i
Grke?”
Temis nije mogla obuzdati osjećaje. Barbarski ju je masakr zapanjio, a
njezin brat sada zvuči kao da ga pokušava opravdati.
“Molim vas!” javila se baka svojim pomirljivim glasom. “Dogodila se
strašna stvar. Budete li vikali jedno na drugo, nećete ništa popraviti.”
“Samo želim da Temis shvati kako su ti jadni ljudi iz Kalavrite platili
cijenu ELAS-ovih besmislenih akcija. A morala bi shvatiti kako je baš to ono
što ljevičari rade. Ugrožavaju sve druge. Kao Panos! On ugrožava sve nas.”
“Tanasise, dosta”, rekla je kirija Koralis. “Dosta.”
“ionako ga više ne mogu slušati”, ljutito je rekla Temis. Bio je to prvi put
da se tako otvoreno suprotstavila bratu.
Pjeneći se od bijesa, izjurila je iz stana ostavivši Tanasisa da drži
predavanje baki o opasnostima komunističke pobune i koristi od
naoružavanja deset tisuća ljudi u grčkim milicijama koji će ih poraziti.

85
 Knjige.Club Books

“Znam da se čini kao da su na njemačkoj strani, ali zar to nije bolje nego
da ti idioti ljevičari zauzmu našu majku zemlju? Molim te, jaja, razmisli o
tome. Kakvu mi Grčku stvarno želimo?”
Kirija Koralis nije mu odgovorila. Ona je samo htjela da sve bude kao prije
okupacije, da na stolu ima dovoljno hrane, da svjetla ne nestaju bez
upozorenja i da može djeci kupiti nove cipele s kožnatim potplatima. Još se
oporavljala od boravka u bolnici i svađe su joj oduzimale snagu.
Sljedećih je nekoliko mjeseci u stanu Koralisovih napetost između
Tanasisa i Temis nastavila rasti. Jedina koja se u toj obitelji činila sretnom
bila je Margarita koja je hodala naokolo izgledajući sjajno.
“Lijepo je vidjeti nekoga s osmijehom na licu”, rekla joj je kirija Koralis
kada su jednom bile same.
Margarita je zagrlila baku.
“Sretna sam, jaja”, šapnula joj je u uho. “Zaljubljena sam.”
“Zaljubljena?” uzviknula je zadovoljno kirija Koralis.
“Ššš...” opomenula ju je unuka. “Nitko ne smije znati.”
“Zašto?” pitala je kirija Koralis. “Zašto je to tajna? Ljubav je divna stvar.”
“Zato...” odgovorila je spuštajući glas do šapata, “što je on njemački oficir.”
Kirija Koralis nije znala što napraviti, ali prije nego je stigla išta reći,
Margarita je zavrnula rukav i nešto joj pokazivala.
“Pogledaj!”
Na njezinu je zapešću blistao dijamantni sat toliko profinjen i lijep da je
baka uzdahnula.
“Gdje... si to dobila?”
“On mi ga je dao!” rekla je urotničkim glasom. “Nije li prekrasan?”
Sat očito nije bio nov, što je kiriju Koralis podsjetilo na sav nakit koji je
bila prisiljena prodati. Morao je pripadati nekome tko je patio poput njih ili
je možda stigao iz neke od izbjeglih židovskih obitelji, za koje se govorilo da
su morali ostaviti sve što su posjedovali.
“Dao mi je on još mnogo toga!”
Stara gospođa nije znala što reći. Više nije postavljala pitanja, a Margariti
je obećala da će njezinu tajnu čuvati za sebe. Znala je što bi na to rekla Temis.

U međuvremenu Temis je postala sumnjičavija. Čak je i pitala baku što ona

misli, odakle Margariti uvijek nove svilene čarape dok su svi drugi nosili
debele i pokrpane. I kako to da je njezina kosa uvijek bila počešljana po
posljednjoj modi, sređena i lakirana?
Kirija Koralis slegnula je ramenima želeći izbjeći oluju koju bi izazvala
rekavši istinu.
86
 Knjige.Club Books

Na kraju se Temis izravno obratila sestri.

“Odakle ti sve te stvari?” pitala ju je znajući da mogu stizati iz vrlo
ograničenog broja izvora. Crno tržište? Njemački vojnik?
Margarita se za svoja sjajna izdanja opravdala karakteristično zlobno.
“Ne možemo svi hodati naokolo izgledajući kao ti”, izazivala je sestru.
“Neki od nas malo se više trude. Tako to treba u ratu, zar ne?”
Istina, Margarita je morala biti lijepo odjevena za rad u prodavaonici. U
proteklih osamnaest mjeseci preradila je svaki komad s hrpe majčine odjeće
iz bakina ormara, a prekrajala je i rabljene haljine koje je kupovala.
Sate je provodila pred zrcalom s kutijom pribadača pokraj sebe, pažljivo
namještajući tkanine na tijelo. Postala je vješta u tome, a tako nastale haljine
živih cvjetnih boja, od kineske svile i baršuna, savršeno su joj prianjale uz
obline.
Obnavljati stvari bila je uobičajena pojava. Ništa se nije bacalo: od ljuski
krumpira do iznošenih čarapa, sve se moglo nekako upotrijebiti. Margarita je
pronašla svoj metier, a rezultati njezina rada bili su čudesni. Odjevena u svoju
glamuroznu odjeću, Margarita se trudila oponašati filmske zvijezde, u čemu
su joj pomagali njezin puni stas (tih dana rijedak u Ateni) i držanje usana koje
je konačno usavršila.
Jednoga popodneva Temis je na ulici ugledala sestru. Bila je sa svojom
prijateljicom Marinom, razgovarale su s dvojicom časnika u nacističkim
odorama. Svi četvero su se smijali i bili razdragani, očito u bliskim odnosima.
Jedan od vojnika dodirnuo je ruku njezine sestre, nakon čega su se djevojke
odvojile od muškaraca i krenule u drugom smjeru. Temis je primijetila kako
su se oni okrenuli kako bi još jednom dobro pogledali Margaritu i
Marinu koje su se držale za ruke. Temis je shvatila da je i njihov
zanjihani, izazivački hod namijenjen privlačenju pažnje muškaraca.
Za razliku od Margarite, Temis se lako uklapala u sivu svakodnevicu
Atene. Skoro su sve žene, od osam do osamdeset godina, nosile iste
jednostavne haljine, uglavnom na kopčanje sprijeda, i njezina nelijepa i
iznošena odjeća nije odudarala. Margarita i Temis imale su vrlo različite
poglede na to “što treba činiti u ratu”.
Temis je neuočljiv izgled pomagao u nastavljanju igranja uloge u
skrivenoj borbi protiv okupacijskih snaga. Ponekad je odlazila sjediti u
kafenio u kojem je Panos prije radio i prisluškivala razgovore koje je potom
prosljeđivala dalje. Bilo je jasno koliko se položaj Nijemaca pogoršao nakon
odlaska Talijana i sve češćih napada Britanaca i grčkih posebnih postrojbi na
otocima. Uza sve to rastao je i strah zbog napredovanja ruske armije.
Svakog se dana osjećala malo optimističnije i ponosnije na mogućnost da
i ona možda sudjeluje u toj velikoj bitki. Prostrana planinska područja Grčke

87
 Knjige.Club Books

bila su pod kontrolom komunističkih snaga otpora, a Nijemci su borbu s

njima sve više prepuštali grčkim policijskim bataljunima.
Kada su Britanci, očito odlučni u namjeri da spriječe grčki pad pod utjecaj
Rusije, ponudili pomoć desnom krilu pokreta otpora, Temis i svi koji su
naginjali ljevici doživjeli su to kao udarac. Sve se više plašila za Panosa i
njegove suborce. U tom su trenutku protiv njih bili i Nijemci i Britanci i Grci.
Iako su bivali sve slabiji, Nijemci su nastavili s barbarskim odmazdama.
Prvog svibnja 1944. godine, onog dana kada se u miru radosno dočekivalo
ljeto, pogubljene su dvije stotine zarobljenih komunista u Kaisarianiju, iz
osvete za samo jednog ubijenog njemačkog general-bojnika. Temis i Tanasis
skoro da i nisu razgovarali o tom događaju koji se zbio nedaleko od njih, u
atenskom predgrađu.
Dok su se u lipnju savezničke snage stizale u Francusku, Nijemci su se
borili da zadrže kontrolu nad Grčkom. Pokret otpora ih je demoralizirao, što
je Temis dalo razloga za optimizam, ali svaki je dan nosio nove opasnosti.
Kontranapadi su se činili snažnijima nego ikad prije.
Još jedan masakr izazvao je zgroženost u stanu. Taj je put bila riječ o selu
Distomu, stotinu i pedeset kilometara udaljenom od Atene, a čak je i
Margarita bila uznemirena kada je čula vijesti.
One su u početku bile nepotpune, bilo je malo očevidaca, ali nekolicina
preživjelih ispričala je kako su njemački vojnici išli od kuće do kuće
probadajući bajunetama svakoga na koga bi naišli: bebe (rođene i nerođene),
muškarce, žene, djecu, čak i pse i stoku. Objesili su svećenika, a po stablima
je bilo još mrtvih; sasjekli su ih dok su pokušavali pobjeći s glavne ulice. U
jednom je poslijepodnevu skoro cijelo stanovništvo naselja izbrisano, a
većina kuća sravnjena sa zemljom.
“Priča se da su ubijene stotine ljudi”, mrmljala je Temis.
“Sigurna sam da pretjeruju”, rekla je kirija Koralis.
Po običaju, Tanasis je i tu priču iskoristio kao dokaz za tezu da borci
otpora izazivaju probleme običnim Grcima, ali Temis su njegove riječi
zvučale samo kao još jedno od opravdanja kakvima su se Nijemci služili
nakon ubijanja.
“Ljevičari su pucali na Nijemce. Tako je sve počelo. To se stalno ponavlja!”
bjesnio je on. “Nevini plaćaju zbog njih.”
“Da!” viknula je Margarita, glasom ispunjenim emocijama. “Kažu da su
ubijana i novorođena djeca. Zašto se onda ti iz pokreta otpora ne povuku?”
“Ali nije ih ubio ELAS!” bunila se Temis. “Ubili su ih Nijemci!”
Temis je jedva skrivala bijes prema bratu i sestri. Bih su slijepi na
činjenicu da se pokret otpora bori za oslobođenje svoje zemlje. Svakog je
dana u javnoj kuhinji gledala oči preplašenih i gladnih beskućnika znajući da

88
 Knjige.Club Books

su im životi svedeni na taj jad zbog Nijemaca, ne ELAS-a. Razdoblje izražene

gladi završilo je, ali još su mnogi živjeli u oskudici nemajući ništa osim onoga
na sebi.
Slično je bilo i s mnogim Zidovima koji su se krili u okolici grada i trebali
pomoć. Nijemci su već poslali desetke tisuća njih u Poljsku, ali neki se nisu
odazivali na pozive osjetivši da su im životi u opasnosti. Temis se često
vraćala u stan navraćajući u neku od sigurnih kuća, neprimjetno ostavljajući
u hodnicima zamotuljke s hranom. Mnoge koji su živjeli u strahu od Nijemaca
i njihovih uhoda često je spašavala mreža Lele Karajanis, koja se širila
Atenom. Temis nikada nije upoznala nevidljive žrtve nacističkog terora,
ali znala je da im pomaže preživjeti.
Temis je marljivo obavljala svoje dužnosti, uvijek s Fotininom slikom u
mislima. Spasi li barem jednu osobu, spasit će nečije dijete, nečijeg brata ili
prijatelja, i rizik će se isplatiti. Jednog dana u srpnju, dok je mirno hodala
ulicom u svojemu susjedstvu, poruka koju su joj doturili bila je drukčija nego
obično. Na njoj nije bila adresa na kojoj treba ostaviti hranu. Nije joj
dodijeljen nikakav zadatak. Pisalo je samo: Nastavi hodati. Ne okreći se.
Ruke su joj drhtale dok ju je čitala, a noge su je nastavile nositi prema
kraju ulice. Znala je koliko je važno ponašati se kao da se nije dogodilo ništa,
znala da mora nastaviti dalje i onda se zaobilaznim putem vratiti kući.
Sljedećeg je dana Tanasis gotovo radosno objavio kako su Nijemci uhitili
jednu domaću ženu.
“Zbog špijunaže i skrivanja ilegalaca”, rekao je.
Temis je odmah znala da govori o Leli Karajanis. Netko ju je sigurno
izdao. Možda je baš Tanasis bio taj koji ju je prijavio. Tjerala je tu pomisao iz
glave, ali već danima je sve manje vjerovala cijeloj obitelji i sve se više
udaljavala od nje.
Dok je Tanasis nastavljao govoriti, otvorila su se vrata. Temis je očekivala
Margaritu, na visokim potpeticama, široko nasmiješenih namazanih usana.
Umjesto nje kroz polumrak im je prilazio Panos.
Prošlo je više od godinu dana otkako je otišao i Temis je otvoreno
pokazala sreću, baš kao i Tanasis nezadovoljstvo.
“Dakle, preživio si?” bešćutno je kazao Tanasis.
“Ne mogu vjerovati. Vratio si se!” jednostavno je rekla Temis i čvrsto
zagrlila brata.
Panos nije odgovorio ništa. U početku Temis nije shvatila u koliko je
užasnom stanju, ali dok ga je držala uza se, to je postalo očito. Bilo je gotovo
neugodno grliti ga, toliko su mu oštre kosti stršale iz kože.
Primijetila je da su mu lice i ruke prekriveni ranama.
Tanasis je ustuknuo.
89
 Knjige.Club Books

“Moramo te oprati”, rekla je Temis i povela ga do stolca. Brzo je stavila

vodu na štednjak i posegnula za posudom u kojoj je bila sol. “Neke izgledaju
upaljeno.”
Panos ju je nijemo slušao, a kada je skinuo košulju, otkrio je duge, duboke
brazde na leđima. Govorio je sasvim malo i povremeno se trzao dok mu je
sestra čistila rane.
“Jesu li te bičevali?” pitao je Tanasis.
Panos je podigao pogled prema bratu. Nije bilo potrebe za odgovorom.
Tanasis je izišao iz prostorije.
Temis je bila puna pitanja, ali znala je da nije bilo pravo vrijeme za njih.
“Hvala Bogu što si se vratio”, tiho je rekla. “Bogu hvala.”
Još se bavila bratovim ozljedama kada je stigla baka nakon što je obavila
svoje poslove u gradu.
“Panaja mu!” vrisnula je stara gospođa. “Panose! Gdje si bio?”
Obratila mu se kao da je zakasnio na večeru.
Onda je shvatila što Temis radi i trznula se vidjevši dubinu i težinu
ozljeda.
“Agapi mu, agapi mu...” rekla je kroza suze. “Jadni dječače...”
U nekoliko sljedećih sati saznale su više. Panosa je u planinama uhvatio
pripadnik bataljuna sigurnosnih snaga i predao ga Nijemcima. Nekoliko je
mjeseci bio u zatvoru u Hedari, nedaleko od mjesta na kojem su sada sjedili.
“Tukli su nas svakog dana”, promrmljao je. “Svakih nekoliko sati vrata bi
se otvorila i nekoga bi odveli. Nikada nismo znači tko je na redu.”
Panosove su oči bile ispunjene bolom dok im je pričao što mu se događalo
posljednjih tjedana. Poznavao je mnoge koji su pogubljeni u Kaisiraniju, čak
se i osjećao krivim jer nije završio među njima.
Temis je smjestila brata u krevet, ali svježe, čiste plahte uskoro je
zaprljala krv koja se probijala kroza zavoje. U danima koji su uslijedili stalno
je bila uz Panosa, a on joj je pričao o mjesecima koje je proveo izvodeći
sabotaže, o svom uhićenju i neljudskim uvjetima u zatvoru. Ona je njemu
rekla sve o svom skromnom pobunjeničkom djelovanju, a oboje su bili
jednako tužni zbog sudbine hrabre gospođe Karajanis.
Margarita se držala podalje, smetao joj je bratov izgled.
Ni Tanasis mu se nije približavao; radije je spavao na kauču nego da s
njim dijeli sobu.

Dok je Panos polako vraćao snagu, nacisti su svoju postupno gubili. Za

nekoliko mjeseci, nakon poraza na Istočnoj fronti i ruske invazije, Njemačka
je bila prisiljena kapitulirati. U listopadu 1944. godine povukli su se iz Atene,

90
 Knjige.Club Books

ali na svom putu prema sjeveru nastavili su uništavati ceste, mostove i

željezničke pruge.
Reakcije na završetak okupacije u obitelji bile su podijeljene, kao i uvijek.
Temis je dugo čeznula za tim trenutkom i osjećala je veliko olakšanje. Tog
toplog, sunčanog dana sredinom listopada pridružila se rijeci ljudi koja je niz
Ulicu Akademias krenula prema Sintagmi, veseleći se i mašući zastavama.
Tek kada se oronulim ulicama zaputila natrag prema stanu, shvatila je da
će trebati proći neko vrijeme prije nego se bude mogla kretati gradom bez
straha. Lela Karajanis pogubljena je u rujnu, samo nekoliko dana prije nego
što su se Nijemci povukli. Netko ju je izdao, a to je mogao biti i netko iz njezine
ulice. Neprijateljska je vojska možda otišla, ali ostalo je još neprijatelja.
Već sasvim blizu kuće, Temis je prolazeći pokraj crkvice svetog Andreja
primijetila kiticu cvijeća na njezinu pragu. Zainteresirana, sagnula se kako bi
pročitala što piše na papiriću pričvršćenom za nju.
“Elada. Počivaj u miru.”
Temis je zastala. Pisac te poruke imao je pravo. Sada je vladao mir, ali
Grčka kakvu je nekada poznavala je umrla. Mir i smrt. Smrt i mir. Jedno nije
isključivalo drugo.
Uspravila se i prešla pogledom preko drevnog zdanja koje je svjedočilo i
turskoj i njemačkoj okupaciji.
Temis je znala da njezina baka povremeno posjećuje tu crkvu, ali protekle
godine mraka nju su više udaljile nego približile vjeri. Godinama nije ušla u
nju.
Otvorila je vrata i iznenadila se ugledavši skučenu unutrašnjost obasjanu
plamenovima tisuća svijeća. Samo jedna žena, umotana u crninu, sjedila je u
prednjem redu. Temis joj je mogla vidjeti gole, suhe noge, čije su se ispupčene
vene isticale čak i u mraku.
Prostor nije bio veći od dnevnog boravka Koralisovih, a svaki je
centimetar zidova bio prekriven ikonama svetaca. Temis je proučavala
njihova lica na treperavom svjetlu. Vjeroučiteljica jednom je njezinu razredu
pokušala objasniti pojam harmolipi, ali sve što je dobila bilo je trideset
zbunjenih lica. Sada je Temis shvatila, u potpunosti. Radost i bol. Bili su jasno
vidljivi na licu svakoga sveca koji je gledao dolje prema njoj. Proučavala je
vrlo poseban izraz u njihovim očima i shvatila da ga je već vidjela, mnogo
puta. Nakon toliko godina shvatila je što ih je nesretna učiteljica pokušala
naučiti o ikonama: to se moglo razabrati u dubini njihovih očiju, na usnama,
u odlučnim vilicama i nagibu glave. Biblijskim rječnikom radilo se o radosti
spasenja postignutog bolnim žrtvovanjem. Mir i smrt, nada i očaj, sve je
postojalo istovremeno i bilo nerazmrsivo. Za Temis djetinjstvo je završilo
kada je na trgu ugledala crveni kaput. Tada je izgubila i svaku nadu.

91
 Knjige.Club Books

Nakon tri godine, kao osamnaestogodišnjakinja, Temis je još osjećala

oštricu boli. Nastavila je žaliti zbog besmislene Fotinine smrti, ali sada joj je
bratov povratak u srce vratio radost. Shvatila je da gorko i slatko uvijek
idu jedno uz drugo.
Kada se vratila kući, sjela je na Panosov krevet i ispričala mu što je vidjela.
“Možda je tako kad odrasteš”, rekao je njezin brat.
“Shvatiš da na svaku sreću pada neka sjena?”
“Ne znam ništa više od tebe”, rekao je ozbiljno. “Ali čini se da je tako, zar
ne?”
Bili su sami u stanu. Margarita i Tanasis otišli su na posao, a kirija Koralis
izišla je potražiti šećer u obližnjoj trgovini optimistično se nadajući da će baš
toga dana ukinuti racionaliziranje.
“Pobijedili smo, ali ja ipak ne mogu slaviti”, nastavio je Panos. “Čak i da
imam dovoljno snage za izlazak na ulicu, ne bih to učinio.”
Temis je s razumijevanjem kimnula.
“Vidio sam u ovih nekoliko godina ljude kako se ponašaju kao životinje.
A neki od njih sada su tamo, šeću ulicama”, rekao je Panos.
Glas mu je osjetno podrhtavao. Otkad se vratio, Temis je primijetila da
Panos često gubi kontrolu nad osjećajima. Suze su mu tekle niz obraze.
Još je bio vrlo slab, ali sada ga barem mogu hraniti i liječiti, pomislila je.
I Tanasisu je oslobođenje donijelo nelagodu, ali iz drugih razloga.
Vjerovao je kako bi Grčka mogla dobro proći u dugotrajnoj vezi s
nacističkom Njemačkom, ali prihvatio je da to nije bilo suđeno. Sada je čekao
povratak vlade iz izgnanstva, nadajući se da bi ona mogla staviti komuniste
na njihovo mjesto. Bjesnio je zbog toga što je ELAS sada uživao u slavi, sebi
pripisujući pobjedu nad Nijemcima.
Kirija Koralis je dvojila, stalno se pokušavajući složiti s unucima, ali nije
uspijevala zadovoljiti nikoga od njih. Ono što je za nju bilo najvažnije bila je
mogućnost da trgovine i tržnice opet budu dobro opskrbljene mesom, uljem,
kruhom i svim drugim stvarima važnima za život koje su tako dugo bile
nedostupne.
Margarita nije nimalo dvojila. Čak je ni lipi - grčka riječ za tugu - nije
mogla opisati. Žalost je bolje odgovarala. Jecala je i udarala šakama po
jastucima. Ništa što bi njezina baka ili bilo tko drugi mogli reći nije ju tješilo.
“Otišao je... Otišao je”, naricala je. “Mein Geliebter, moj voljeni, otišao je.
Mein Geliebter...”
“Možda bi trebala otići k njemu, agapi mu. U Njemačkoj bi mogla mnogo
bolje živjeti. A on je bio tako velikodušan prema tebi, taj Heinz.”

92
 Knjige.Club Books

Bila je to prva ljubav, duboka, snažna i nepopustljiva, Margarita je bila

neutješna. Kada nije uspjela iz prvog pokušaja, kirija Koralis pokušala je na
drugi način.
“Bit će i drugih, draga moja”, govorila je očajna stara gospođa. “Jednog
dana, obećavam ti. Naći ćeš nekog drugog.”
Temis je čula sestrine žalopojke i bolje shvatila što je onog dana vidjela
kada je naletjela na Margaritu i Marinu u društvu dvojice časnika. U
posljednje je dvije godine postalo uobičajeno slušati njemački jezik na
ulicama, ali ipak joj se dizao želudac kada ga je čula u svojoj kući.
“To objašnjava sve što se posljednjih mjeseci događalo”, šapnula je
Panosu.
“I ona je izdajica”, rekao je Panos ispod glasa. “A takvih je mnogo.”
“Misliš, još mnogo ih je surađivalo?” pitala je Temis.
Panos je kimnuo.
Oboje su znali da je okupacija završila, ali ne i rat.
Dok su odlazili zadnji njemački vojnici, zategnutost je rasla i obnovio se
sukob među braćom. Panos je govorio o tome što bi trebalo napraviti s onima
koji su surađivali s Nijemcima. On je osobno patio u njihovim rukama.
“Onda, što ti misliš da bi trebalo napraviti svima koji su podržavali
naciste?” izazivao je Panos.
“O tome će odlučiti nova vlada, u kojoj će izgleda biti i nekih komunista,
možeš biti sretan zbog toga.”
Tanasisov sarkastični ton trebao je biti provokacija, ali umiješala se kirija
Koralis, spremna na smirivanje stanja.
“Možda ima i važnijih stvari koje se mogu raditi umjesto da Grci
kažnjavaju Grke”, rekla je. “Možda trebamo oprostiti.”
Panos i Temis su se pogledali.
“Najvažnije je opet ujediniti zemlju”, dodala je kirija Koralis.
“Jaja ima pravo”, rekao je Tanasis. “Slušajte je. Treba iznova graditi.”
Naravno, ona jest imala pravo. Tisuće su naselja bile ruševine, deseci
tisuća ljudi izgubili su domove i sve što su imali, ljetine su uništene, crkve
oštećene. Neznano mnogo pomrlo je od gladi i tuđe ruke, a često su Grci
ubijali Grke.
Malobrojni koji su preživjeli na uništenoj zemlji tih dana nisu mislili na
harmolipi jer im je radost zbog oslobođenja mutio pogled na zemlju u
ruševinama. Neki su, međutim, osjećali nešto manje profinjeno: goruću želju
za osvetom.
Panos je znao tko ga je izdao i tko ga je bičevao u zatvoru Hedari. Radilo
se o njegovim sunarodnjacima. Tih mu dana oproštaj nije bio često u mislima.

93
 Knjige.Club Books

Deseto poglavlje

“Previše su slabi.“ Mrmljao je jednog dana sljedećeg tjedna Tanasis čitajući

novine.
“Tko?” zapitala je kirija Koralis.
“Vlada. Ne demobiliziraju li gerilce, bit će problema.”
“Očekuješ da će komunističke snage otpora tek tako položiti oružje?”
uzviknuo je Panos. “Zašto bi to napravili? Bez ikakvih jamstava?”
“Kakvih jamstava?”
“O ulozi, Tanasise! Svojoj ulozi u novoj vladi. Da nije bilo ELAS-a, nad
Akropolom bi se još vijorila nacistička zastava.”
“Za to nemaš nikakvih dokaza”, uzvratio mu je Tanasis. “Nisu Nijemci
otišli zbog komunista. Ta je tvrdnja smiješna.”
“Imali su veliku ulogu u njihovom podrivanju, Tanasise. To znaš jednako
dobro kao i ja.”
Tanasis mu nije proturječio, ali se po običaju čvrsto držao svojih
stajališta.
“Ma što ti mislio, ne znam zašto ih vojska silom ne razoruža.”
“Sigurna sam da znaju što rade”, smirivala ih je kirija Koralis. “Moramo
biti optimisti. Sada barem imamo hrane...”
“Više nego prije, sigurno”, rekla je Temis i zagrlila baku. “A ti od svega
izvlačiš najbolje, jaja.”
Jela je jednu od bakinih jemista, očito uživajući. Kirija Koralis znala je
obične sastojke, čak rižu ih krumpir, pretvoriti u jela za bogove.
Za razliku od ostalih, koji su već u prvim tjednima nakon odlaska
Nijemaca dobili nekoliko kilograma, Margarita je smršavjela i postala blijeda.
Njezine grudi više nisu napinjale haljine, a pojas je mogla stezati do sve daljih
rupica. U trenutku kada se činilo da je grad povratio osmijeh, ona je svoj
izgubila. Čak se i njezina voljena prodavaonica haljina zatvorila nakon
odlaska Nijemaca. Nije više imala dovoljno kupaca.
Kirija Koralis mislila je da samo ona zna koliko je duboka tuga te djevojke
i što joj je uzrok. Temis i Panos također su je primjećivali, ali nisu joj nudili
utjehu.
Jedne večeri, želeći spriječiti bratsku svađu o ELAS-ovoj ulozi, Temis je
odvela Panosa na balkon gdje su sjeli pod zadnjim zrakama danjeg svjetla.

94
 Knjige.Club Books

“Pokušaj se ne obazirati na njega, Panose”, nagovarala ga je. “Samo te

pokušava isprovocirati, ali ti istinu znaš bolje od bilo koga.”
“Očito je što se događa”, beznadno je rekao Panos. “Ali on to odbija vidjeti.
Vlada se vratila iz izgnanstva, premijer s njom, stižu i njezine vojne snage, a
tisuće britanskih vojnika već su tu!”
“Panose, govori tiše.”
“Ali, Temis, ti znaš što im je cilj. Zgaziti nas! Oduzeti nam svaku moć.
Nakon svega što smo napravili da potjeramo Nijemce...”
Temis je dobro shvaćala kako što je stvari. Spustila je ruke na bratova
ramena koja su podrhtavala i rekla mu da se smiri.
“Sada ne možemo napraviti ništa”, rekla mu je.
Izišao je Mjesec i Temis je primijetila odsjaj suze u bratovu oku. Dodala
mu je maramicu.

Margarita je s prijateljicom Marinom otišla gledati nekoliko tisuća vladinih

vojnika koji su marširali ulicama grada.
“Bih su tako zgodni”, poslije je šapnula baki. “Barem nas ima tko čuvati,
za slučaj da komunisti napadnu.”
“'Agapi mu, ne govori takve stvari. Neće nas oni napasti.”
“Nemoj biti tako sigurna, jaja. Zar nisi čula da su ubijali sve koji ih nisu
podržavali? Okrutni su oni, ti komunisti. Gori od Nijemaca.”
“Govori tiše, Margarita. Nemoj da te čuju Panos ih Temis.”
“Ali kada je to istina, jaja. Meni je drago da su u Ateni vojnici, ma što drugi
govorili.”
Panos je većinu vremena provodio sjedeći kod kuće. Izlazio je samo u
kratku šetnju kako bi kupio jedine novine kojima je vjerovao, Rizopastis.
Čitao ih je od prve do zadnje stranice, onda ostavljao na stolu u kuhinji da
naljuti brata. To mu je uvijek uspijevalo jer bi ih Tanasis svaki put teatralno
bacao u smeće čim bi se vratio kući.
“Tvoj problem je što po cijeli dan sjediš kod kuće i čitaš, misleći da sve
znaš, a ne znaš ništa”, rekao je prijezirno. “Trebao bi probati malo više
izlaziti.”
Panos je baš za tim čeznuo, a kada se približio konac listopada i dan
skratio, njegovo se stanje dovoljno popravilo da je mogao povremeno otići
do trga. Gledao je prolaznike i razmišljao. Čak ni u posljednje vrijeme nikada
nije bio sasvim siguran tko su mu prijatelji. Nije više bilo odora po kojima bi
ih prepoznavao.
Nakon zatvaranja javne kuhinje Temis je imala mnogo vremena, pa je s
Panosom odlazila u duge šetnje. Jednog su se jutra oboje naglo zaustavili,

95
 Knjige.Club Books

nedaleko od središta grada. Obišli su jedan ugao i pred sobom ugledali

skupinu vojnika. Nisu bili Grci.
“Britanci”, rekao je ispod glasa Panos. Odore kaki boje bile su vrlo
prepoznatljive.
“Svi su govorili da će doći”, rekla je Temis.
Dok je to govorila, pokraj njih je počela prolaziti kolona kamiona u kojima
su bili vojnici u sličnim odorama. Izbrojili su ih.
“Trinaest”, rekao je Panos. “Pedesetorica u svakom.”
“Šest stotina i pedeset”, rekla je Temis.
“Bravo, sestrice”, zadirkivao ju je Panos.
“Pretpostavljam da to nije sve”, odgovorila mu je. “Priča se da Churchill
šalje tisuće ljudi.”
Nastavili su hodati i uskoro došli do vojnika koji su stajali na pločniku.
Jedan ih pogledao Temis i osmjehnuo se, a ona je osjetila kako joj se brat
odmah narogušio.
“Imate li vatre?” rekao je na engleskom.
Panos nije razumio riječi, ali shvatio je pokret. Izvadio je svoj dragocjeni
upaljač iz džepa, a cijela se skupina nagnula kako bi pripalila cigarete.
Najstariji među njima tada je izvadio kutiju američkih cigareta i jednu
ponudio Panosu koji ju je zahvalno uzeo i osmjehnuo se.
Povukao je prvi dim stojeći pokraj njih. Nikada još nije kušao tako sladak
duhan.
“Efharisto”, rekao je. “Hvala.”
“Ef-hari... sto”, ponovio je jedan od njih, prvi put pokušavajući izgovoriti
neku grčku riječ. “Ef-hari... sto! Ef-hari-sto!”
Panos je uhvatio sestru pod ruku i poveo je dalje od razdraganog čovjeka.
Kući su se vraćali dužim putem da ne bi morali opet proći pokraj njih.
“Izgledali su prilično prijateljski raspoloženi”, rekla je Temis.
“Neka te to ne zavara”, rekao je Panos. “Ovdje su zato što Churchill mrzi
komuniste. Zbog toga su došli. Da pomognu vladi riješiti se nas.”
“Kako znaš?” prigovorila je Temis.
“Očito je, Temis. Churchill ne voli fašiste, ali neki govore da je još više
protiv komunista.”
Uz toliko vojnika u gradu sasvim sigurno nije vladalo uobičajeno stanje,
ali u danima koji su uslijedili Temis je u izlozima trgovina počela primjećivati
oglase u kojima se nudio posao. Ona se nečim željela zabaviti, zato ih je počela
pažljivije čitati.

96
 Knjige.Club Books

Dok je jednoga dana šetala s Panosom, jedan takav ugledala je u izlogu

ljekarne u središtu grada, pa je ušla unutra raspitati se. Njezino je znanje iz
prirodnih znanosti i matematike bilo solidno, a vlasnik, kirios Dimitriadis,
odmah je na njoj vidio da je spremna na težak rad. Počela je u prvom tjednu
studenog.
Svakog bi jutra Temis ulazila u novi svijet. Savršena simetrija redova
staklenki, uredno posložene kutije, crno-bijele pločice na podu, sve joj je to
davalo osjećaj smirenosti. Ljekarna je bila besprijekorna, usluga brižljiva.
Jedan od njezinih zadataka bilo je čišćenje otisaka prstiju sa staklenih
vrata velikih drvenih ormara, kao i laštenje njihovih okvira od mahagonija.
Dužnost joj je bila i spuštati veće porculanske posude i dopunjavati ih.
“Velike su skoro kao ti”, smijao se ljekarnikov sin koji bi se uvijek stvorio
u blizini kad god bi se ona penjala na drvene ljestve da bi dosegnula više
police. Ponekad bi je hvatao za gležnjeve, “da je učvrsti”, kako je on to
nazivao.
Temis to nije bilo nimalo ugodno. Njegove su namjere postale još očitije
kada ju je zaskočio u sjenovitom skladištu i nije ju pustio izići dok ga ne
poljubi. Bila je ljuta, osjećala je odbojnost, ne samo od znojnog tijela koje se
naslonilo na njezino, već i zbog zloupotrebe moći. On je dobro znao koliko joj
je bilo stalo do tog posla.
Sljedećih su tjedana osnovni lijekovi postajali sve dostupniji, pa je Temis
naučila recepte za česte bolesti, ali se i izvještila u izbjegavanju neželjene
pažnje mlađeg Dimitriadisa. Na kraju je on prestao sa svojim nespretnim
pokušajima zavođenja i umjesto toga je sasvim zanemario.
Kako bi joj se odužio za marljiv rad, ljubazni otac pomogao joj je u
pripravi melema za Panosove ožiljke, kao i mješavine protiv bakina upornog
kašlja. Kada bi na kraju dana došlo vrijeme da svoju bijelu kutu objesi na
vrata laboratorija, Temis bi skoro bilo žao. U ljekarni je sve bilo na svojemu
mjestu, za razliku od njezine kuće u kojoj je bilo malo sklada.
I Tanasis je mnogo radio: po cijele je dane bio u postaji, obavljao naporne
poslove i stalno bio u pripravnosti. Pred kraj studenog trebao se održati skup
na kojem će tisuće ljudi proslaviti godišnjicu osnivanja Komunističke partije,
a on je na njemu morati biti po dužnosti. Samo stajati i slušati govore nije mu
bilo lako. Ako žele raspustiti ELAS, tvrdio je jedan govornik, onda moraju
demobilizirati i vladine vojne snage.
Tanasis je svoj bijes donio kući.
“Ne možemo dopustiti da ti prokleti komunisti svašta zahtijevaju i žele
preuzeti vlast. Premijer mora uzeti stvari u svoje ruke”, govorio je udarajući
po stolu.

97
 Knjige.Club Books

“Tanasise!” rekla je kirija Koralis, osupnuta žestinom njegova ispada. Bila

je potištena. Tek je nekoliko tjedana prošlo od odlaska neprijateljskih
vojnika, a već se kuhao novi sukob.
“Možda stvari nisu tako jednostavne”, rekla je Temis. “Ne slažu se svi s
njim.”
Margarita je uzdahnula. “Zašto baš nikad ne možeš prihvatiti stvari
onakve kakve su, Temis?”
“Zato, Margarita, što ima nas koji ne volimo nepoštenje”, tiho je rekla.
“Opiremo mu se.”
Margarita se durila.
“Nisam te vidjela kako se buniš”, odgovorila joj je.
“Bila si previše zabavljena svojim prijateljima nacistima da išta
primijetiš”, rekla je Temis.
Margarita je skočila na sestru i snažno je ošamarila po licu.
“Ti mala droljo! Povuci to. Odmah.”
Temis se zanjihala od udarca i stavila ruku na obraz.
Tanasis je držao Margaritine ruke kako bi je obuzdao.
“Tanasise, pusti me! Pusti me! Kako se usuđuje?”
Nije nju zasmetala optužba, nego činjenica da je Temis olako govorila o
njezinoj ljubavnoj vezi.
“Smiri se, Margarita. Molim te.”
“Ona je droljica. Ništa ne shvaća. Nikada neće naći ljubav. Nitko se nikada
neće htjeti oženiti njome.”
Mržnja koja je nahrupila iz Margarite sve ih je zapanjila. Čak i kiriju
Koralis. Tanasis je odveo sestru u njezinu sobu, odakle se povremeno čuo
žamor njihovih glasova. Temis je ostala u kuhinji držeći hladnu krpu na
natečenu licu. Ubrzo nakon tog događaja premijer Georgios Papandreu
objavio je krajnji rok do kojeg komunističke snage otpora moraju obaviti
demobilizaciju. Dvadeset tisuća njihovih pripadnika izvan Atene stavljeno je
u stanje pripravnosti i odbilo predati oružje. Šest ministara iz vlade koji su
podržavali ELAS u znak protesta protiv Papandreuove naredbe dalo je
ostavke i pozvalo na prosvjed.
U očekivanju prosvjeda Tanasis je morao još duže raditi prekovremeno.
Trećeg prosinca nije se vratio kući u vrijeme kada su ga očekivali. Na stolu
ga je čekao pun tanjur. Ostali su počeli s jelom. Margarita je odsutno miješala
juhu ne podižući žlicu do usta.
“Vratit će se on uskoro”, rekla je. “Zna da si napravila kleftiko, sigurna sam
da neće propustiti omiljeno jelo.”

98
 Knjige.Club Books

Panos je bio skoro nijem. Mrzio je sebe jer nije imao snage otići u centar
grada, ali zahladilo je, a njemu se vrućica stalno iznova vraćala. Za duže šetnje
još mu je trebao štap. Dođe li do bilo kakvih prosvjeda, želio im je
prisustvovati, tim više jer je pretpostavljao da će i Tanasis biti tamo.
Primjerak Rizospastisa ležao je na stolu poput optužbe, s naslovom koji je
pozivao simpatizere ljevice na prosvjed.
Iako joj je savjest nalagala da iskaže solidarnost, Temis je odlučila ostati
kod kuće s Panosom. Znala je koliko mu je teško što nije dio zbivanja, a kao
ispriku je iskoristila to što je bila nedjelja. “Puno sam radila ovog tjedna”,
rekla je. “Želim se odmoriti.”
Uskoro nakon što su počeli jesti, s ulica se začulo veliko komešanje. Temis
je skočila na noge.
I Panos se digao iz stolca.
Temis je otrčala do otvorenih vrata balkona. Skupina ljudi na trgu ispod
nje uzbuđeno je razgovarala. Onda su svi začuli poznati zvuk.
“Puška...” rekao je Panos tiho. “Daleko. Ali siguran sam da je bio pucanj.”
“Pa, ne znamo tko puca na koga”, rekla je kirija Koralis. “Ne smijemo
brzati sa zaključcima.”
Dok su stajali na balkonu i gledali dolje, na trg je dotrčao njihov susjed.
Primijetio ih je, naslonjene na ogradu.
“Ima mrtvih”, doviknuo je. “Na Sintagmi. Pucali su na demonstrante!
Policija je jednostavno zapucala. Tamo dolje je kaos!”
Susjed je bio poznati ljevičar, ali očito se žurio vratiti kući i maknuti od
nevolja.
Njih četvero na balkonu pogledalo se, a na licima su im se miješali strah,
užas i zbunjenost. Temis je utrčala u stan i uključila radio, ali svirala je neka
glazba, nije bilo nikakvih vijesti.
“Ne želim da itko od vas ide tamo dolje, je li vam jasno? Svi morate ostati
ovdje.”
Baka je bila neuobičajeno odlučna, nije im dala priliku za raspravu. Činilo
se da je najbolje što mogu napraviti čekati na Tanasisov povratak. On će sve
znati.
Tanasis se pojavio oko deset navečer, blijed kao duh skoro je nečujno
prošao kroz vrata. Privukao je stolac i sjeo za kuhinjski stol.
Svi su se okupili oko njega, a kirija Koralis pred njega je donijela kleftiko.
Tanasis ga je odgurnuo.
Na trenutak je obujmio glavu rukama, onda podigao pogled.
“Znaš li što se dogodilo?” pitao je baku.

99
 Knjige.Club Books

“Čuli smo ponešto. Ali ti si bio tamo”, odgovorila mu je kirija Koralis. “Ti
nam ispričaj.”
Tanasis je počeo oklijevajući, prisjećajući se zbivanja koja bi najradije
zaboravio. Govorio je bez daha, ponekad nerazumljivo.
“Zatvorili smo ulice prema Sintagmi. To je bilo na početku. Ali neki su se
probili... onda ih je bilo sve više i više... bilo ih je na desetke tisuća. Djeca,
žene... ne samo muškarci. A mi smo ih trebali zaustaviti. Približili su se
policijskoj stanici!”
“Ali što su radili?”
“Vikali su na nas! Mahali zastavama, prijetili nam šakama. A stalno su
stizali novi. Bilo je strašno. Onda smo ispalili nekoliko ćoraka da ih
rastjeramo.”
“Prestrašile su vas žene?” pitala je s nevjericom Temis. “I djeca?”
Tanasis je nastavio kao da je nije čuo. “Probili su kordon i počeli se
slijevati na trg...”
“Ali kako su ljudi ubijeni? Jer to smo čuli...” navaljivala je Temis. “Netko je
- ne znam tko - zamijenio slijepe metke pravima.”
“Tee mu!” uzviknula je kirija Koralis stalno iznova praveći znak križa na
grudima.
“Počeli su padati. Njih deset? Dvadeset? Nitko ne zna.”
“Ali nije na njih mogla pucati samo jedna osoba”, rekao je Panos. “Moralo
vas je biti više.”
“Ja nisam, Panose, možda ih je bilo više, ali ja nisam. Ja nisam!” Tanasis se
branio. Činilo se da je odlučio maknuti se što dalje od mrtvih. Prvi je put
podigao pogled sa svojih ruku na bratovo lice.
“Nisam nikoga ubio.”
Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego je itko progovorio.
“Je li tako završilo?” pitala je Temis.
“Nije. Golema masa ljudi navalila je na trg, bilo ih je sve više, okružili su
policijsku postaju. Mi smo se zaključali unutra. Vladao je kaos. Gledao sam s
gornjeg prozora... Jedan od časnika ostao je zarobljen vani, zatukli su ga
nogama. Nismo mogli ništa napraviti. Počeli su pokušavati ući, urlali su, vikali
i bacali svašta na prozore.” Sada je Tanasis plakao kao dijete, tijelo mu se u
bakinu naručju treslo od uzbuđenja. Kirija Koralis ga je gladila po kosi,
njihala ga i mrmljala riječi utjehe.
Panos se okrenuo, zgađen bratovim sudjelovanjem u tim događajima.
Prema Panosovu mišljenju, Tanasis je oduvijek podržavao nasilje prema
poštenim ljudima, ali izgleda da se nikada nije morao suočiti sa stvarnošću.
Gledao je na brata s prijezirom.

100
 Knjige.Club Books

Kakva on mora biti kukavica, rasplakao se kao da ono što se dogodilo nije
imalo nikakve veze s njim. Zar nije Samo stajao i dopustio da se to dogodi?
Te su večeri slušali radio, na kojem je Papandreu svu krivnju svalio na
ELAS, tvrdeći da je poveo zemlju u građanski rat i optužujući ih da su “zabili
nož državi u srce”. Panos se tiho povukao u svoju sobu.
Ostali su ostali na nogama, pokušavajući shvatiti. Čak su i službeni
izvještaji bili zbunjujući. Kao da nitko nije znao što se dogodilo, tko je pucao,
tko je bio odgovoran, koliko je ljudi ubijeno. Neka izvješća spominjala su dva
tuceta. Neka samo šest mrtvih. Isto je bilo i s brojem ranjenih. Nitko nije bio
siguran.
Na kraju su se svi povukli na počinak. Te se noći više nije imalo što reći.
Policija je zbog važnosti događaja bila u stanju uzbune, pa je Tanasisu
rečeno da se vrati na posao rano ujutro. Kapci su mu bili teški, ali kad god bi
ih zatvorio, ugledao bi gomilu kako juriša prema njemu. Čak i te hladne noći
natopio je plahte ledenim znojem. Nije spavao duže od jednog ili dva sata.
Ustao je prije zore, a dok je zakopčavao tešku sivu jaknu, prsti su mu se
tresli. Tanasis je uvijek bio ponosan na svoju odoru, ali danas je bio svjestan
da ga ona pretvara u metu. S velikim je strahom izišao u mračan dan i zaputio
se prema središtu grada.
U pet ujutro ulice su bile tihe, čuo se samo zvuk njegovih metalom
okovanih peta. U jednom je trenutku začuo dugo, sablasno zavijanje i ubrzao
korak. Nije se želio susresti s bolom nekog nepoznatog. Kada je crni oblik
projurio ispred njega, shvatio je grešku. Bila je to mačka koja se tjerala.
Na pola puta malo dostavno vozilo usporilo je prolazeći pokraj njega.
Vozač je spustio prozor, a Tanasis je na sebi osjetio njegove oči. Okrenuo je
glavu prema njima i dočekao ga je pogled pun mržnje i optužbe.
“Ubojico!” viknuo je vozač, pljunuo kroz prozor i odvezao se.
Iako je u postaji vladalo tmurno raspoloženje, laknulo mu je kada je stigao
do nje.
Tanasis je odmah raspoređen na dužnost na položaj na drugom kraju
Sintagme. Bio je udaljen samo petnaest minuta hoda, ali noge su mu se tresle
od nelagode kada je krenuo prema njemu. Nikada se nije osjećao izloženije,
ali podigao je glavu i gledao ravno preda se. Na licu policajca nikada se ne
smije vidjeti strah, govorio je samom sebi.
Sredinom jutra, bakinim prosvjedima usprkos, i Panos i Temis spremali
su se izići iz stana.
“Nije ti dovoljno dobro”, molila je Panosa kirija Koralis.
“Želim odati počast mrtvima”, odgovorio je on.
“Važno je, jaja...” pokušala je objasniti Temis.

101
 Knjige.Club Books

“Ali ne poznajete preminule”, bila je uporna stara gospođa. “Ne znate im

ni imena.”
Panos i Temis izmijenili su poglede. Svaki je član ELAS-a, živ ili mrtav, bio
njihov prijatelj.
Ruku pod ruku, krenuli su niz Aveniju Patision prema Trgu Omonia.
Hodali su polako, Panos se teško oslanjao na svoj štap, a kada su stigli do
središta grada, zatekli su se na repu duge kolone.
Nisu mogli vidjeti skoro ništa, ali niz mnoštvo su stizale vijesti o onome
što se događalo naprijed. Navodno su na čelu povorke bila dvadeset i četiri
kovčega.
“Policija govori ljudima da su napunjeni kamenjem”, rekla je neka žena.
“Ali nisu.”
“U svakom od njih je jedno tijelo”, javio se drugi glas. “Tijelo nevine
osobe.”
Nad glavama gomile vile su se zastave i transparenti. Bili su teški od
vlažnog zraka, ali ipak su se zaplitali i rasplitali na vjetru. Mnogi su na sebi
imale crvene mrlje: od krvi žrtava prethodnog dana.
“Ovdje je toliko žena”, primijetila je Temis.
Gledali su kako mala skupina žena vrišti u lica policajaca koji su
nepomično stajali na uglu ulice. Danas oni neće uzvratiti. Vriskovi i naricanja
udovica opijenih boli stvarali su histeričan ugođaj.
Na najvećem je transparentu pisalo:

Kada narodu zaprijeti tiranija,

on mora izabrati između lanaca i pušaka.

I policajci i žandari koji su promatrali okupljene imali su puške, ali nosili su

ih i vladini vojnici koji su bili u stanju borbene spremnosti. Nakon završetka
prosvjeda grad je i dalje bio na rubu.
Temis i Panos polako su se vraćali kući, u strahu od onoga što bi moglo
uslijediti.
“Nešto će se dogoditi”, rekao je Panos. “Siguran sam u to. Neće završiti
ovom povorkom.”
Kirija Koralis bila je zabrinuta.
“Što mislite, kada će se vratiti Tanasis?” pitala je. “On će nam reći što se
događa, zar ne?”
Tanasis se nije vratio u uobičajeno vrijeme, ali vijesti su čuli na radiju.
ELAS-ove trupe ušle su u glavni grad i počele napadati policijske postaje i
vladine zgrade.
102
 Knjige.Club Books

Sukobi su se ubrzo pojačali i tisuće britanskih vojnika pridružile su se

vladinim snagama u borbi protiv komunista.
“Vidiš”, rekao je Panos Temis. “Na to su čekali. Na priliku da nas zbrišu.
Jebeni Britanci!”
Kirija Koralis nezadovoljno je pogledala unuka.
“Molim te, agapi mu...”
“Šuti, Panose. Pokušavamo slušati”, javila se i Margarita.
Temis je izišla na balkon za Panosom. Stajao je tamo, s bijesnim izrazom
na licu, jednom rukom stišćući ogradu tako da mu je šaka pobijelila, drugom
držeći cigaretu. Vidljivo je bio frustriran time što i sam ne sudjeluje u
zbivanjima.
“Znam na što misliš”, tješila ga je.
“Zamijenili smo jedne strance na svojem tlu drugima”, rekao je. “Umjesto
da nas napada njemački general, sada je tu britanski. Rekao sam ti, Temis,
tom tipu Churchillu stalo je do samo jedne stvari.”
Temis je kimnula. Mišljenje britanskog premijera o komunistima bilo je
općepoznato.
Na ulicama su se vodile žestoke borbe, nitko više nije ispaljivao slijepe
metke.
U žaru bitke, kako je javio radio, britanski su vojnici tenkovima napali
ELAS koji je zauzeo mnoge policijske postaje u gradu i izgleda bio u
povoljnijem položaju. Kako je sukob postajao sve žešći, u unakrsnoj vatri
između raznih frakcija stradavali su muškarci, žene i djeca. Čak ni u vrijeme
okupacije na ulicama nije bilo takvog krvoprolića. Normalan život u gradu
sasvim je zaustavljen. Trgovine, restorani i hoteli bili su zatvoreni, opskrba
električnom energijom i vodom prekinuta. Pojava snajperista sve je
odvratila od izlazaka iz kuća.
Nakon tri dana kirija Koralis bila je izvan sebe od zabrinutosti. Tanasis se
nije vratio u Patisiju od početka borbi.
“Moj krasni dječak”, mrmljala je plačući nad fotografijom najdražeg
unuka. Snimljena je prilikom dodjela diploma na policijskoj akademiji. “Dragi
moj.”
Procjene broja ubijenih u borbama su se razlikovale, ali znalo se da je
stradalo više od pet stotina policajaca.
“Otići ću u bolnicu najbližu njegovoj stanici, jaja”, rekla je Margarita
tješeći baku četvrtog dana ujutro. “Možda je tamo. Naći ćemo ga. Ne brini se.”
“Tako je opasno, agapi mu.”
“Temis će ići sa mnom, zar ne, Temis?”

103
 Knjige.Club Books

Temis je pomislila kako je ludost izlaziti na ulicu i jedina riječ koju je čula
u sebi bila je “ne”. Ipak, nije ju izgovorila. Tanasis je bio pripadnik omraženih
policijskih snaga, ali i dalje njezin brat. Njih su se dvije zaputile prema bolnici
Evangelizmos, hodajući cik-cak sporednim uličicama. Kada su se približile
središtu grada, bez riječi su gledale ruševine.
Razbijeni izlozi trgovina i kafića, fasade uništene granatama i zidovi
izrešetani mecima bili su šokantan prizor. Margarita je za sve htjela okriviti
ELAS, dok je Temis bila uvjerena da su odgovorni vladine snage i Britanci.
Između njih se uvukla neugodna tišina. Na pola puta do odredišta prošle su
pokraj ljekarne u kojoj je radila Temis. Sve okolne trgovine zatvorene su
nakon što su počele borbe, ali kada im je prišla bliže od stotinu metara,
shvatila je da još dugo neće biti opet otvorene. Dimitriadisovu ljekarnu
prepoznala je samo po komadu porculanske posude koji se otkotrljao
u slivnik. Pokraj njega je ležala naljepnica s poznatim imenom, za koje je s
ponosom radila.
Temis je zakoračila na prag osjećajući drobljenje krhotina stakla pod
tankim potplatima. Pod prekriven crno-bijelim pločicama preživio je, ali
svaka je staklenka na svakoj polici bila uništena, kao da je neki snajperist na
njima vježbao gađanje.
“Panaja mu...!” uzdahnula je. “Moja krasna apoteka.”
“Nije tvoja, Temis. Nikada nije ni bila.”
Margarita je stajala na pločniku. Nju šteta nije zanimala.
“Idemo”, rekla je. “Ne možeš sada tu plakati.”
Temis se nije pomaknula.
“Moramo nastaviti dalje”, prigovarala je Margarita.
U tom se trenutku začula pucnjava i obje su poskočile od straha.
Temis je povukla sestru kroz ulaz u ljekarnu.
“Sagni se”, naredila joj je.
Barem jednom Margarita je poslušala sestru. Obje su čučnule u sjenu, na
pod pokriven staklom. Neko su se vrijeme držale jedna za drugu, sjedinjene
strahom.
Na ulici se i dalje čula sporadična puščana vatra, što je potrajalo, onda su
u jednom trenutku izvana začule glasove, sasvim blizu.
“Govorili su engleski”, rekla je Temis kada su muškarci produžili dalje.
“Britanske jedinice.”
S vremena na vrijeme pucnjava bi se opet pojačala i one su se spustile još
niže, pokrivši uši rukama. Konačno, počeo se spuštati mrak i postalo je
nemoguće precizno gađati. Tek je tada zavladala tišina.

104
 Knjige.Club Books

Margarita je pogledala svoj sat. Temis je objasnila da ga je dobila od

vjernog kupca, ali njezina je sestra sumnjala na to da je stigao od njemačkog
ljubavnika.
“Devet sati”, prošaptala je. “Moramo se vratiti kući. Prekasno je za
bolnicu.”
Temis je kimnula. Sve što je željela bilo je biti na sigurnom, u stanu. Sestre
su se uhvatile za ruke i pognutih glava trčale cijelom dužinom Avenije
Patision do poznatog ugla i skretanja prema njihovu trgu.
“Nismo uspjele stići do tamo”, bez daha je Margarita rekla baki koja je
ustala čekajući vijesti. “Bilo je previše opasno.”
Obje su bile iscrpljene, ali te noći san su im stalno prekidali ružni snovi.

Idućeg jutra posjetio ih je Tanasisov kolega i prijatelj iz škole. Kada se pojavio

na vratima, Janis je izgledao zabrinuto. Očito im je želio nešto reći.
“Ne znam točno što se dogodilo”, rekao je nervozno, “ali dok smo jučer
bili na dužnosti, počeli su pucati na nas.”
“Tee mu, tee mu”, stalno je ponavljala kirija Koralis, neprekidno se
križajući.
“Morali smo se kloniti u obližnju zgradu... ali nju su granatirali. Zahvatio
ju je požar, bili smo zarobljeni. Ja sam se uspio izvući vani, ali...”
“Što?” požurivala ga je Margarita.
Tanasis je bio iza mene. Nije izišao...”
Janisov je glas zamro.
Kirija Koralis potonula je u sjedalicu. Temis i Margarita uhvatile su se
jedna za drugu.
“Ali dobro je. Saznao sam da je smješten u Grande Bretagne. Tamo je sada
bolnica.”
Kirija Koralis počela je plakati.
“Koliko je teško ranjen? Možemo li ga donijeti kući?” pitala je Margarita.
Janis je na trenutak oklijevao. “Mislim da mu je sigurnije tamo gdje je
sada”, rekao je. “A vojni liječnici su najbolji. Čim nešto saznam, javit ću vam.”
Temis se pitala govori li im on sve što zna, a postala je još sumnjičavija
kada je promijenio temu razgovora. Rekao im je da ELAS uhićuje ljude na koje
sumnjaju da su kolaboracionisti i odvodi ih na ispitivanja. To se može
dogoditi svakome postoji li i najmanja sumnja.
“Dovoljno je reći bilo kakvu sitnicu protiv njih”, rekao je, “i gotov si.”
Pokretom je oponašao pištolj uperen u glavu.
Onda je Janis rekao da mora otići. Opet je bio na dužnosti, ali obećao je da
će se vratiti ako sazna više.
105
 Knjige.Club Books

Obitelj je osjećala olakšanje i strah. Barem su saznali da je Tanasis živ.

U danima koji su slijedili borbe su se nastavljale i stizale su uglavnom
uznemirujuće vijesti. Svi su bili užasnuti kada je u jednom predgrađu
otkrivena masovna grobnica, koja je većini bila dokaz da ELAS terorizira
grad. Panos je malo govorio. Odjednom se sramio zbog onoga što su napravili
njegovi drugovi.

Ljudi kao da su počeli gubiti ljudskost. Raskol koji je postojao između ljevice
i desnice nastavio se širiti, podjele su postajale sve dublje, a grad je plaćao
posljedice.
Dan za danom stizale su nove zapanjujuće vijesti o okrutnosti i
smaknućima.
Osnovni cilj svakodnevice postalo je preživljavanje. Vode je nestajalo
često, a opet je postalo teško i nabaviti kruh.
“Bilo je bolje dok su Nijemci bili ovdje”, žalila se Margarita. “Sada ne
možemo ni izići na ulice.”
Temis joj nije mogla proturječiti. Prije je uvijek bilo relativno sigurno
izlaziti iz kuće, sada je to postala ludost.
Postupno su se naučile nositi s opasnostima s ulice, ali ono što im nikada
nije palo na pamet bio je dolazak užasa rata u sam njihov dom. Kirija Koralis
je drijemala jednog popodneva pokušavajući zaboraviti brige zbog Tanasisa.
Panos i Temis sjedili su s ušima blizu radija, pokušavajući čuti vijesti.
Margarita je prelistavala prilično raskupusan njemački časopis. Odjednom su
se otvorila ulazna vrata; dovoljan je bio jedan udarac čizmom.
Ulazak četvorice britanskih vojnika bio je toliko neočekivan da su se svi
zaledili na svojim mjestima. Nitko nije shvaćao zašto viču na njih, ali nagonski
su podignuli ruke u zrak, čak i stara gospođa. Mahanjem su ih satjerali u kut
sobe. Sve što su shvatili bilo je da se moraju sagnuti i maknuti dalje od
prozora.
Prije nego su Koralisovi stvarno razumjeli što se zbiva, dvojica vojnika
strgnula su pokrivač sa stola od mahagonija. Odvukli su težak komad
namještaja preko sobe do vrata balkona i okrenuli ga bočno. Onda su čučeći
iza njega naizmjenično izvirivali i nišanili. Staklo s vrata rasprsnulo se na
tisuću komadića, krhotine su se rasule po podu. Jedan od vojnika na sve je
četiri otpuzao na balkon i otvorio vatru.
Kirija Koralis, Margarita i Panos sakrili su se iza dviju fotelja, onda se
neozlijeđeni uspjeli prebaciti u spavaću sobu. Temis je ostala gdje je i bila.
Na pucnjavu Britanaca odgovorili su rafali iz mitraljeza, a borba vojnika i
onih koji su bili dolje na trgu trajala je duže od pola sata, bez imalo prekida.
Temis je gledala u desetke ispaljenih metaka na tepihu i pitala se što će se

106
 Knjige.Club Books

dogoditi kada im ponestane streljiva. Pomisao da bi napadači s trga mogli

doći gore u stan kako bi uhvatili Britance izazivala joj je mučninu i tjerala je
na povraćanje. Nisu imali kamo pobjeći.
Odjednom je jedan od vojnika pogođen ravno u glavu. Temis je skoro
povratila kada je vidjela kako se čovjekov mozak rasipa po podu. Sigurno je
umro istog trena. Okrenula je glavu od šokantnog prizora nepoznatog mrtvog
tijela u svom dnevnom boravku.
Nakon nekog vremena sve je utihnulo. Vojnik koji je bio na balkonu
upuzao je natrag u sobu i sakrio se iza stola, iako ga je nekoliko zrna bilo
probilo. Bilo je napeto. Vojnici su neko vrijeme sjedili i međusobno šaputali.
Dvojica su podijelila cigaretu. Bilo je očito da je njihov suborac mrtav i nisu
se žurili krenuti, ali nakon nekog vremena, uvjerivši se da je put čist, otišli su
vukući i poginulog sa sobom. Temis je zastao dah dok su prolazili
pokraj njezina skloništa. I drugi je put umalo povratila. Miris njihova znoja i
mrtvačeve krvi podigao joj je želudac.
Nakon što se obitelj Koralis malo oporavila od šoka, večer su proveli
metući staklo i sitne komade razbijenog namještaja, ribajući mrlje s tepiha i
kupeći čahure. Stol je vraćen na svoje mjesto, a kirija Koralis provela je više
sati polirajući ga, pokušavajući ukloniti tragove šrapnela. Sutra će daskama
zatvoriti razbijena staklena vrata.
Sljedećeg su dana začuli glasnu eksploziju. Svi su pojurili na balkon i
pogledali na drugu stranu trga. Iz jednog je stana sukljao plamen.
Bio je dignut u zrak.
“Možda su komunisti mislili da je to naš stan”, rekla je Margarita. “Kažu
da napadaju svakoga tko pruži zaklon neprijatelju, a kod nas su bili britanski
vojnici.”
“Nikada nisam mislila da ćemo biti na liniji fronte”, rekla je kroza suze
kirija Koralis. “Nadam se da je dragi Tanasis na sigurnom.”
Sljedeća je sedamdeset i dva sata Atena nastavila biti bojno polje. Stalna
puščana paljba i česte eksplozije granata svima su dovele živce do ruba, a
nakon što su se proširile priče o miniranim područjima, izlasci iz kuće postali
su opasniji nego ikad. Panos nije bio dovoljno brz, pa su po hranu morale
djevojke.
“Barem ih je nešto zbližilo”, primijetila je kirija Koralis pokušavajući
Panosu reći nešto pozitivno. “Lijepo ih je vidjeti kako razgovaraju umjesto da
se samo svađaju.”
Njezin unuk nije odgovorio.
“Što misliš, hoće li ih pustiti da dovedu Tanasisa?” rekla je vedro.
Još nisu znali ništa o prirodi njegovih ozljeda, ali Janis ih je još jednom
posjetio i rekao da je on u dobrim rukama.

107
 Knjige.Club Books

“Mislim da mu i dalje treba prava medicinska skrb, jaja”, odgovorio je

Panos shvativši da baka nije naslutila istinu.
Stanje se pogoršalo kada su nove ELAS-ove snage stigle u Atenu i
nastavile se boriti s Britancima. Premijer Papandreu ponudio je primirje,
nudeći dogovor ako komunisti pristanu položiti oružje, ali između zaraćenih
strana nije postojalo povjerenje.
Panos, kirija Koralis i dvije djevojke još su mnoge dane proveli zatočeni
u stanu. Na slabom prosinačkom svjetlu sve je bilo još tmurnije, osobito
nakon što je balkon zatvoren daskama. Većinu su vremena provodili oko
radija koji ih je obavještavao o dramatičnim zbivanjima u njihovoj bliskoj
okolini.
Papandreu je dao ostavku, a zamijenio ga je još žešći antikomunist,
general Plastiras. Kralj, koji je još od okupacije bio u inozemstvu, pristao je
odgoditi svoj povratak do održavanja referenduma o monarhiji. Osjećaj
podijeljenosti u zemlji već je bio dovoljno snažan, nije ga trebalo pojačavati
prisutnošću kraljevske obitelji, čije je samo postojanje mnoge ljutilo.
Onda su stigle glasine o povlačenju jedinica ELAS-a. Ispostavilo se da su
bile točne, kao i one o tome da će sa sobom povesti taoce. Pokupili su tisuće
ljudi i natjerali ih na marš u planine. Izvještaji o njihovim djelima zapanjili su
sve, i ljevicu i desnicu.
“Barbarstvo!” vikala je Margarita. “Ljude su izvukli iz kuća i natjerali ih
da hodaju bosi. A moraju spavati na otvorenom, po ovoj hladnoći...”
“Kako mogu raditi takve stvari, Panose? Kako to itko može?”
“Ne znam, Temis. Nema opravdanja. Ne znam što ih je spopalo.”
“Očaj?” preložila je Margarita. “Znaju da gube.”
Ni Panos ni Temis nisu joj mogli proturječiti, kao ni oprostiti takvo
barbarstvo. Teror koji su provodili komunisti mnoge je njihove pristaše
okretao na drugu stranu.
U veljači je u Varkizi potpisan mir koji je od komunista zahtijevao
puštanje talaca i razoružavanje. Dobili su obećanje da će se te godine održati
parlamentarni izbori. Konačno se činilo da bi se u obitelj Koralis moglo vratiti
nešto nalik njihovu nekadašnjem životu.
“Sada nam se samo treba vratiti Tanasis i sve će biti kao prije”, rekla je
kirija Koralis uz usiljen osmijeh.
Nitko nije želio potkopavati njezin optimizam, ali svi su znali da još
mnogo toga nedostaje da bi se uspostavila bilo kakva normalnost. Nadali su
se da će Tanasisa uskoro otpustiti, iako nitko nije bio siguran u kakvom je
stanju. Nije bilo izvjesno ni kada bi se mogao vratiti na posao, ali Janis im je
rekao da će mu odobriti invalidsku naknadu.

108
 Knjige.Club Books

Ni kirija Koralis ni njezini unuci trenutačno nisu imali nikakvih prihoda,

i Panos je razmišljao o tome koliko će život od bratova novca za njega biti
ponižavajući. Ipak, te je misli zadržao za sebe jer im ništa drugo nije moglo
kupiti grijanje i hranu.
Nitko od njih dobar dio zadnjih dvaju mjeseci skoro uopće nije izlazio iz
kuće, a kirija Koralis baš niti jednom. Ona nije svojim očima vidjela užasna
razaranja koja je pretrpio grad. Meci, granate i mine ostavili su neizbrisive
ožiljke. Njezine joj unuke nisu ni spomenule da su mjesta na kojima su radile
pretvorena u hrpe šute.
Tanasisa su kući doveli jednog jutra početkom svibnja. Policijsko ga je
vozilo iskrcalo dolje na trgu, odakle se bolno, stubu po stubu, penjao na treći
kat. Za povratak su mu dali novu odoru, ali ipak nije izgledao spreman za rad.
Pola lica pokrivali su mu zavoji, desnu ruku pridržavala je udlaga. Nikada
neće opet pucati jer je izgubio dva prsta.
Kirija Koralis se rasplakala kada je ugledala unuka. On je Janisu govorio
da njegovoj obitelji ne spominje koliko je teško ranjen.
“O, jadni moj dječače”, jecala je ona. “Što su ti napravili?”
Stara ga je gospođa zagrlila kao da je od porculana, onda ga pažljivo
odvela na balkon. Posjela ga je u stolac, prekrila mu noge dekom i vratila se
u kuhinju skuhati mu kavu. Prvi put te godine na balkon su pale zrake sunca.
Možda je užasna i duga zima konačno završila. Dolje na trgu znakove života
počelo je pokazivati i drveće.

Tanasis je bio zadovoljan što je kod kuće. Nakon početnog boravka u Grand
Bretagni, kojeg se uopće nije sjećao, prebačen je u bolnicu Evangelizmos, gdje
mu nije bilo nimalo dobro. Bez obzira na njihove rane, komunisti su policajce
smatrali neprijateljima. Dok je tamo ležao, plašio se njihova napada.
Braća su bila primorana na zajednički život, provodeći većinu vremena u
malom stanu, nemajući što drugo činiti osim čitati svaki svoje politički
pristrane novine. Uskoro su povratili dovoljno snage za prepiranje. Obojica
su sumnjala da se ona druga strana strogo ne pridržava odredbi dogovora iz
Varkize, pa je među njima iskrilo.
“ELAS je trebao predati vatreno oružje”, rekao je Tanasis.
“I jest”, odlučno je odgovorio Panos.
“Ali nisu predali automatske puške”, nastavio je Tanasis, zdravom rukom
udarajući svojim novinama po stolu kako bi naglasio svoje riječi. “Ovdje piše
da su zadržali sve, osim onih neupotrebljivih.”
“Tanasise, želiš li se ti samo svađati?” umorno je pitao Panos. “Jer ni ti ni
ja nismo baš u dobroj formi za to...”

109
 Knjige.Club Books

Temis ih je slušala, ali nije se miješala. Obojicu je gledala osjećajući

golemu tugu. Nisu to više mladi ratnici, kakvima su se nekada smatrali, sada
su nepovratno oštećeni, kao i njihov grad.
Tanasis nije odgovorio.
“U svakom slučaju, ni vlada nije poštovala dogovor”, nastavio je Panos.
“Uhitili su stotine ELAS-ovih boraca i zatvorili ih u logore.”
Tanasis je odmah odgovorio napadom. “Ali što ako su počinili zločine?”
“Demobilizacija nije trebala značiti zatvaranja”, naljutio se Panos.
Međutim, on je znao da su se mnogi ELAS-ovi vojnici, i dalje naoružani,
povukli na sjever Grčke ih pobjegli preko granice. Počela je surova
desničarska odmazda zbog uzimanja talaca, a uz političku nestabilnost i strah
od inflacije nije imalo smisla očekivati da će sukob završiti.
U stanu Koralisovih Tanasis je bio ozlojeđen jer gotovo uopće nije mogao
hodati. Margariti se povjerio da on tako zamišlja pakao, biti zarobljen uz
nekog komunista.
Gonjen jednako snažnom željom da se makne što dalje od brata, Panos se
počeo sastajati s nekoliko starih prijatelja koji su ostali u Ateni, uključujući
Manolisa, vojnika kojega je s Temis prvi put upoznao u Fotininoj kući. Mnogi
iz njihove grupe otišli su ili bili zarobljeni, ali sada su čuli da je Zahariadis,
generalni tajnik Komunističke partije, objavio planove za osnivanje nove
vojske.
“Borba nije gotova dok su naši drugovi zatočeni”, rekao je Manolis.
“A ako Zahariadis održi obećanje, svi bismo se trebali prijaviti”, rekao je
Panos.
U zadimljenom kafeniju u zabačenoj uličici pojavio se entuzijazam.
“Ako ne želimo da nam zemlju vode ljudi koji su surađivali s nacistima,
moramo nešto učiniti!”
“Tko se želi opet uhvatiti oružja?”
Začuo se odobravajući žamor.
Kafedzis, koji je uvijek pazio na njih, odjednom je ispustio čajnu žličicu
koja se zakotrljala po podu u njihovu smjeru. Bio je to znak kojim ih je
upozoravao da trebaju otići. S druge strane ulice primijetio je pripadnike
snaga sigurnosti koji su upravo prelazili kolnik.
Panos i njegovi prijatelji kliznuli su kroz stražnja vrata.

110
 Knjige.Club Books

Jedanaesto poglavlje

Grad se mučio ne bi li se vratio u normalu. Temisina ljekarna ponovo je

otvorena u drugoj zgradi i ona se uskoro vratila na posao, sređujući inventar,
važući, mjereći i zapisujući sve što ju je kirios Dimitriadis učio.
U stanu Koralisovih život više nije tekao uobičajenim ritmom. Tanasis je
stalno bio kod kuće, sasvim jadan. Doživotno će ostati nesposoban, a trpio je
i neprekidan bol koji bi mu mogao olakšati samo morfij, ali on ga je odbijao
uzimati. Svakog se dana morao boriti sa svojim ograničenjima. Mukotrpno je
učio pisati lijevom rukom, ali mučile su ga osnovne stvari, poput pranja i
odijevanja. Kirija Koralis uvijek mu je bila pri ruci, spremna pomoći.
Stara se gospođa pomirila s tim da ostalo troje njezinih unuka dolaze i
odlaze kad požele, ali pobrinula se da se na štednjaku uvijek nađe nešto čime
se mogu poslužiti. Mahunarke i riža opet su im postali osnovna hrana.
Jedne listopadske večeri oko deset sati shvatili su da toga dana nisu
uopće vidjeli Margaritu. Našla je posao kod neke krojačice i često na njemu
ostajala do kasno, ali nije bilo uobičajeno da je nema u to doba dana.
“Meni nije ništa rekla o tome da bi mogla zakasniti”, rekao je Tanasis koji
se s njom više družio od ostalih.
Stigla je ponoć i oni su se još više zabrinuli.
Temis ju je zadnji put vidjela tog jutra. Sjećala se da joj je sestra još
spavala kada je ona krenula na posao. Ona i baka ušle su u spavaću sobu. Ako
joj najbolja haljina nije u ormaru, to bi moglo značiti da je nekamo izišla,
možda na neki koncert. Povremeno bi je pozivale kolegice ili mušterije.
Sve je bilo na svojemu mjestu, osim jedne stvari, primijetila je Temis.
Zimski kaput nije visio na vratima. U Ateni je još bilo vruće, nije još bilo
vrijeme za vunu. Temis baki koja je stajala uz nju nije rekla ništa.
Kada se okrenula prema sestrinoj strani kreveta, Temis je vidjela da ga je
Margarita nehajno namjestila, pokrivač je bio zgužvan, plahte neuredne.
Onda je primijetila da nešto izviruje ispod jastuka.
Bila je to poruka, na brzinu napisana na poleđini računa. Margarita je
znala da će je prije ili poslije pronaći.

Draga obitelji,

111
 Knjige.Club Books

prošla je godina dana otkako je Heinz otišao, a ja više ne mogu

preživjeti ni jedan dan bez njega. Odlučila sam pokušati otići u
Njemačku. Javit ću vam se kada stignem tamo.
Margarita

“Tee mu”, šapnula je kirija Koralis. “Znala sam da će to jednog dana napraviti.”
Oba su mladića ušla u sobu da vide jesu li njih dvije nešto pronašle, a
Temis im je dala poruku da je pročitaju.
Dok su Panos i Tanasis tješili baku, Temis je otvorila gornju ladicu
komode koja je stajala sa sestrine strane kreveta. Bila je prazna. Ponekad je
viđala kako Margarita u nju stavlja novac koji je zarađivala i tek tada shvatila
zbog čega je štedjela. Primijetila je i da je knjižica s njemačkim frazama koja
je uvijek ležala na vrhu komode nestala.
“Ali kako će doći tamo? S kim će putovati? Što ako joj se nešto dogodi?”
“Sigurna sam da će se snaći, jaja”, rekao je Tanasis utješno. “Zna se ona
brinuti za sebe.”
Takvo je putovanje bilo teško i zamisliti, osobito uz grozno stanje na
cestama i u željezničkom prijevozu, ali tisuće izbjeglica putovale su diljem
Europe i Temis je bila uvjerena kako će tvrdoglava i zavodljiva Margarita
preživjeti. Štoviše, nadala se da će njezina sestra pronaći ono Što je krenula
tražiti.
Sljedećih nekoliko mjeseci živjeli su u nadi i čekali.

U siječnju 1946. godine stigle su vijesti da će se održati prvi izbori u

posljednjih deset godina. Istog tog tjedna, kada se Temis vratila kući iz
ljekarne, na otiraču pred zgradom zatekla je pismo. Noge su joj se tresle dok
je preskačući po dvije stepenice jurila u stan i uletjela u njega poput vjetra.
“Od Margarite je!” viknula je mašući zgužvanom omotnicom. “Iz
Njemačke!”
Dala ga je baki koja ga je pažljivo otvorila nožem kojim je rezala povrće.
Pismo je bilo kratko, kao i ono kojim je objavljen odlazak.

Dragi svi,
konačno sam pronašla Heinza. Berlin je u gorem stanju od Atene. Rat
uništava sve. Nedostajete mi, nadam se da ste svi dobro. Pazite na sebe.
Voli vas Margarita

112
 Knjige.Club Books

Pismo je bilo suzdržano, ali ipak, unatoč njegovoj kratkoći, Temis je između
redaka pročitala nešto neočekivano. “Nedostajete mi” i “voli vas”. Možda
stvarno tako misli?
Kao da su sve one teške godine koje je provela uz sestru nestale pri
pomisli na nju u Berlinu. U novinama je vidjela fotografije njegovih ruševnih
ulica, znala je da je taj dio pisma istinit. Temis je shvatila koliko je duboka
morala biti ljubav njezine sestre prema strancu kada se zaputila u toliko
nepoznato i uništeno mjesto. Sama nikada nije iskusila takvu strast i na
trenutak je osjetila žalac ljubomore.
Tanasis joj je uzeo pismo iz ruku i čitao ga.
“Je li negdje napisana adresa?” pitala je kirija Koralis. “Piše li gdje živi?”
“Ovdje nema ništa”, odgovorio je on. “Možda na omotnici?”
Panos je podigao odbačenu kuvertu s kuhinjskog stola i približio je
svjetlu. Nešto je bilo napisano, ali ostala je samo mrlja, vjerojatno zbog
snjegova i kiša putem.
“Samo berlinski žig. To je sve.”
“Morat ćemo čekati novo pismo”, rekao je Tanasis. “Možda će nam u
njemu reći nešto više.”
Lice kirije Koralis preplavio je očaj.
“Jadna moja mala Margarita”, rekla je. “Ne piše niti hoće li se vjenčati.”
“Samo da je na sigurnom, jaja”, odgovorio joj je Panos. “Samo je to stvarno
važno.”
Mješavina olakšanja i razočaranja koju je donijelo pismo uskoro je
zasjenjena nadolazećim izborima. Iako žene nisu imale pravo glasa, Temis je
bilo drago što će se oni održati.
“Barem imamo priliku za pošteno odmjeravanje!” rekla je. “Možda će to
biti novi početak za ovu državu!”
“Nadajmo se, agapi mu”, odgovorila je kirija Koralis. “Sigurna sam da će
svi glasati razumno.”
“Kako to misliš, jaja?” pitao ju je Panos.
“Nadam se da će svatko, glasati za dobro zemlje. Na to sam mislila”, rekla
je.
Tanasis ju je agresivno prekinuo. “A ne za svoje sebične ideje. Ili otvaranje
vrata Staljinu.”
“Tanasise...” rekla je Temis, pokušavajući smiriti stvar, ali on je nastavio,
odlučan iznijeti svoje mišljenje.
“Ne zavaravaj se, Panose, bude li kako komunisti hoće, ova će zemlja biti
samo sovjetski satelit. A to nije najbolje za ovu zemlju.”
Panos je ustao i nagnuo se nad Tanasisom, slabo prikrivajući bijes.
113
 Knjige.Club Books

“Misliš da su ovo pravi izbori? Demokratski? Dok su tisuće ljudi i dalje u

zatvoru? A još se stotine tisuća progone? Iste one ljude koji su se oduprli
Nijemcima?” Tanasis je zanemario pitanja. “Ljevica će se suzdržati”, nastavio
je Panos grubo. “Nitko od nas neće glasati.”
“To je tvoja odluka, ti glupi jebeni komunistu!” slavodobitno je zavikao
Tanasis prema leđima odlazećeg brata.
Nakon povratka iz bolnice Tanasisovi su se osjećaji kretali iz krajnosti u
krajnost. Kada se Temis jednog dana vratila s posla, zatekla ga je kako tiho
plače na balkonu. Još češći od suza bili su trenuci kada je gubio kontrolu. Čak
ni ako bi baka bila u blizini, nije se ustručavao psovati.
Temis je sjedila i šutjela. Iako je i ona bila šokirana Tanasisovim ispadom,
slagala se s njim da je pomalo nelogično odbijati priliku za odlučivanjem o
tome tko će vladati. I baka je mislila isto.
“To je ludost”, mrmljala je stara gospođa odmahujući glavom. “Imaju
priliku pokazati što misle. A oni je ne prihvaćaju. Gdje je tu smisao?”
Kada su izbori stigli, pred kraj ožujka 1946. godine, masovno
suzdržavanje od glasanja otvorilo je put vladi desnice, a iz izgnanstva se
vratila i kraljevska obitelj. Nekadašnji ELAS-ovi borci pokreta otpora već su
se povukli u planine bježeći od progona i podjele su postale još dublje.
Uskoro je nova vlada počela optuživati komuniste za nabavljanje oružja s
druge strane granice, iz Bugarske i Jugoslavije.
Tanasis još nije bio dovoljno pokretan da bi se vratio na posao, ali nakon
izbora mu se popravilo raspoloženje. Kao da želi obilježiti taj trenutak,
odlučio je ukloniti zavoje koji su mu duže od godinu i pol dana skrivali lice.
Kada je tog dana ušla u stan, Temis je jedva suzdržala zapanjeni uzvik.
Cijela lijeva strana bratova lica bila je izobličena, iskrzani ožiljak protezao se
od oka do brade.
Panos nije rekao ništa, ionako je rijetko gledao u brata.
Prvih nekoliko dana Tanasis je pokušavao održati dostojanstvo
nastavljajući se brijati, ali nije mogao podnositi svoj odraz u zrcalu duže od
nekoliko trenutaka. Brada je rasla na jednoj strani, ali u blizini ožiljka nije se
pojavila niti jedna dlaka, Što jesamo pojačavalo ružan dojam. Jedina koja je to
spomenula bila je baka.
“Ti si tako zgodan mladić”, rekla mu je. “Proći će se s vremenom.”
Oboje su znali da je lagala.

Do kraja godine raštrkane skupine otpora pod vodstvom Komunističke

partije osnovale su DAG, Demokratsku armiju Grčke, stvorivši novu vojsku.
Panos i većina njegovih prijatelja odmah su se odlučili pridružiti joj se.
Adanolis je oklijevao.
114
 Knjige.Club Books

“Mislim da mi je dosta borbe”, rekao je.

Ostatak skupine s prijezirom je primio njegov nedostatak volje, a nakon
što je sat vremena slušao uvjeravanja prijatelja, on se predomislio. Cijelo se
društvo kucnulo čašama.
“Za Demokratsku armiju Grčke!” rekli su uglas. “Za DAG!”
Kod kuće je Temis bila užasnuta novim Panosovim odlaskom.
“Sada mi je dovoljno dobro”, rekao joj je Panos. “Ne mogu više ovdje
sjediti, slušati radio i čitati novine. Ne želim više slušati o borbama, želim
sudjelovati u njima.”
“Ne odeš li, postat ćeš nemiran, Panose. Ali jesi li dovoljno snažan?”
“Uskoro ću saznati”, rekao je i uzeo sestru za ruku.
“Hoćeš li se pozdraviti s bakom?”
“Ne. Bilo bi mi draže da Tanasis ne zna, dakle...”
“Pomoći ću ti, kao prošli put. Tako ćeš imati nešto više vremena za
odlazak.”
Sljedećih četrdeset i osam sati Temis je pokušavala ne misliti na Panosov
skori odlazak baveći se praktičnim stvarima, poput krpanja njegovih
rezervnih čarapa i kupovine kruha za put, koji je zamotala u platno i nagurala
mu ga u džep.
Otišao je rano, iskravši se tako tiho da ga Tanasis, iako je bio u istoj sobi,
uopće nije čuo.
Samo je Temis, koja je ležala budna cijele noći, čula tiho škljocanje brave.
Obuzdala je iskušenje, nije skočila iz kreveta i pojurila bratu u zagrljaj. Nije
smjela nikoga probuditi. Tanasis ne bi nimalo oklijevao predati brata
nekadašnjim kolegama. U proteklim su godinama mnoge ljevičare izdali
članovi njihovih obitelji, a sivo područje između prijatelja i neprijatelja više
nije postojalo. Za bilo kojeg policajca Panos je bio neprijatelj.
Suze su se kotrljale niz Temisine obraze i padale na jastuk. I prije nego je
prešao trg i ukrcao se na kamion koji će ga odvesti u planine, njezin joj je brat
nedostajao.
Kada su kirija Koralis i Tanasis shvatili da ga nema, on je već bio daleko.
Temis je glumila da je užasnuta, ali Tanasisa nije zavarala.
“Ne iznenađuje me što je otišao”, rekao je skoro zadovoljno Tanasis. “Ali
gore na sjeveru mu neće cvasti ruže. Vladina vojska je spremna na borbu.”
Prolazili su tjedni u kojima o Panosu nisu čuli ništa, ali vijesti o
zbivanjima na dalekim granicama nisu im ulijevale nade da je na sigurnom.
“Sigurno je jako gladan”, brinula se kirija Koralis slušajući radijske
izvještaje o manjim jedinicama koje su napadale sela samo radi hrane. “Bio je
dovoljno mršav i prije nego je otišao.”

115
 Knjige.Club Books

“U tim selima žive nevini ljudi. A oni ih ubijaju”, rekao je Tanasis. “Tamo
gore trebaju uvesti prijeki sud žele li zaustaviti proklete komuniste da rade
što im padne na pamet.”
Iako joj je srce bilo na Panosovoj strani, Temis se nije mogla složiti s onim
što je radila njegova vojska. Mnogi su iz prve ruke svjedočili o silovanjima i
otmicama, i ona se nadala da njezin brat nije povezan s takvim zvjerstvima.
Na radiju su također čuli kako komunisti pomoć vjerojatno dobivaju iz
drugih zemalja.
“Ali ako im pomoć počne stizati sa sjeverne strane granice, vlada će ih
uništiti”, rekao je Tanasis. “Jer time postaju izdajice. Moj je brat prokleti
izdajica.”
“Nemoj, Tanasise”, preklinjala ga je baka.
Kada bi se naljutio, ožiljak bi mu pocrvenio. Iskrzana brazda sada se
sjajila kao da je rana svježa i u nju navire krv. Kirurg ga je zašio brzo i
neuredno.
Baku je uznemiravalo kada bi ga vidjela takvog. Ona je željela da bude
onaj stari: njezin omiljeni unuk, zgodan, najsličniji svojem ocu. Nakon
nesreće se stvarno promijenio, ne samo izgledom, već i karakterom.
Temis je gledala kako kirija Koralis preuzima još važniju ulogu u životu
njezina brata. Rezala mu je hranu i zakopčavala dugmad, ali to su bile samo
praktične stvari. Ona ga je i tješila, smirivala i kimajući potvrđivala svako
njegovo mišljenje. Temis je shvaćala da je bakin motiv ljubav, ali ipak joj je
od svega toga bila muka.
Kako su učestale vijesti o novim područjima koje su zauzeli komunisti,
Tanasisovi izljevi ljutnje postali su stalna pojava. Građanski rat se produbio i
činilo mu se da se sve oko njega ruši. I njegov je grad bio u stanju rasula,
raspadala se i vlada, a ljudi koje je sretao na ulici od njega su okretali glavu.
Tanasis je rijetko izlazio iz stana, dok je Temis pokušavala iz njega
izbivati koliko je god to bilo moguće, kako bi se maknula dalje od bratova
tinjajućeg bijesa. Često je nestajalo električne energije i u tim je bezbojnim
siječanjskim danima, dok im se dah pretvarao u inje, stan bio beznadno
sumoran.
U proljeće 1947. godine Tanasis je postao nešto veseliji jer su se slabi
izgledi grčke vlade malo popravili nakon dolaska pomoći iz Amerike. Znao je
da novčana pomoć nije bila namijenjena samo za nabavu hrane i izgradnju
porušenog. Poslužit će i za plaćanje vojnog djelovanja protiv komunista, što
je bila činjenica koju je on otvoreno pozdravljao.
Temis je naučila ne reagirati. Otkad je Panos otišao, nije imala komu
povjeriti svoje strahove. Nije bilo moguće samo po nečijem licu odrediti u što
vjeruje ili na čijoj je strani, niti su reakcije na glasine ili vijesti bile pouzdan

116
 Knjige.Club Books

dokaz nečije političke pripadnosti. Činilo joj se da istomišljenicu ima samo u

novoj djevojci u ljekarni, koja je došla kako bi zamijenila sina Kiriosa
Dimitriadisa. On se pridružio vladinim snagama u borbi protiv komunista, a
Eleni je već prvog dana ispod glasa tome prigovorila.
Onog mjeseca kada je najavljena američka pomoć, Temis je u zraku
osjetila promjenu. Jedne je večeri zastala pred kioskom kako bi bacila pogled
na naslove Rizospastisa. U Ateni su bile uhićene stotine komunista, a u
tjednima nakon toga počela su njihova pogubljenja.
Tanasis je uvijek s veseljem prenosio priče o uklanjanju komunističkih
bandi. Vjerovao je u ono što je želio vjerovati i čitao novine koje su dizale
moral desnici.
Za razliku od njega Temis je čula kako u vladinoj vojsci ima vojnika koji
nisu dobro obučeni, kao i neposlušnih i slabo plaćenih, od kojih mnogi
dezertiraju. Pričalo se da zbog toga komunističke snage broje sve više ljudi, a
lijevi tisak nagovještavao je mogućnost skore uspostave neovisne države
unutar Grčke.
Vodile su se borbe za gradove na sjeveru, a koncem lipnja Rizospastis je
objavio zemljovid na kojem su prikazana široka područja pod kontrolom
komunista. Temis je sanjarila o Panosu kao pobjedniku, na prvim crtama
svake bitke. Onda se pojavio još jedan san: da pobjegne iz Atene i pridruži mu
se.

Građanski se rat vodio drugdje, ali i život u Ateni postajao je sve teži, baš kao
i u svim drugim gradovima i selima. Nestašica hrane bila je jednaka onoj iz
vremena okupacije, a iz sela su u strahu od surovosti komunista pobjegle
stotine tisuća ljudi. Svi su bili pogođeni manjkom hrane, i ljevičari i desničari,
a na atenske ulice počele su stizati i domaće izbjeglice.
“Ništa se od ovoga ne bi dogodilo da komunisti nisu pokušali prigrabiti
vlast u zemlji!” vikao je Tanasis.
Temis je nijemo trpjela brata. Kada bi se nakon nekog događaja na
njegovu licu pojavio iskrivljen osmijeh, shvatila je da joj je draži kada se žali
nego kada likuje. U srpnju 1947. godine uhićene su nove tisuće komunista,
što mu je pričinilo veliku radost, a sav je zasjao kada je saznao da se isto
dogodilo i uredništvu Rizospastisa.
“Uskoro Panosove omiljene komunističke novine više neće moći tiskati
svoje laži”, zadovoljno je rekao Tanasis.
Sada je Tanasis rijetko spominjao Panosovo ime, pa se Temis trznula. Ton
njegova glasa podsjetio ju je na dubinu mržnje među braćom.
“Sada se vidi tko je na pravoj strani zakona”, odlučno je nastavio Tanasis.
“A tko nije.”

117
 Knjige.Club Books

Na bilo koju Tanasisovu izjavu nije trebalo odgovarati, ali Temis bi

povremeno to ne razmišljajući napravila.
“Kada pišeš zakone kako želiš, svatko se može naći na krivoj strani”,
odgovorila mu je i odmah požalila.
Ona se čak i u vlastitoj kući plašila kritizirati vlast. Na ulici bi i mogla naći
nekoga tko bi se s njom složio, ali u stanu je bila usamljena.
Na putu prema ljekarni, koja je usprkos smanjenim zalihama ostala
otvorena, uvijek bi bacila pogled na novinske naslove. Znala je kako sada neki
od vlasnika kioska imaju dodatnu zaradu kao doušnici, pa je pazila da
jednako vrijeme posveti desnom i lijevom tisku ne kupujući niti jedan.
Činjenice su bile ohrabrujuće. Usprkos vladinim uspjesima u uhićenjima
i smaknućima, komunisti su nastavili zauzimati gradove i sela, a prednost su
zadržavali zahvaljujući pomoći susjeda iz Bugarske, Jugoslavije i Albanije.
Tanasis se hvalio kako će se sve opet promijeniti kada dođe američka
pomoć i imao je pravo. Komunistički stisak u mnogim je područjima popustio
nakon što su počela stizati sredstva iz Amerike, a vladina je vojska s novim
oružjem i ljudima zaredala s uspjesima.

U prosincu 1947. godine Komunistička partija uspostavila je Privremenu

demokratsku vladu i napala Konicu, grad na sjeverozapadu, kako bi dobila
glavni grad, svoju Atenu. S obiju je strana bilo velikih gubitaka, ali uz pomoć
vladinih trupa, stanovnici su uspješno obranih svoj grad.
U Patisiji je cijela obitelj Koralis sve pomnije pratila zbivanja. Kad god bi
čuo da je neki ljevičar uhićen ih ubijen, Tanasis je stvarno uživao, a pobjede
vladinih snaga i novi zakon koji je i službeno Komunističku partiju proglasio
nezakonitom ga je oduševio.
“Ti će razbojnici dobiti što ih ide”, rekao je. Nikada nije želio komunističke
borce nazivati “vojnicima”, nikada se nije zabrinuo za bratovu sigurnost.
Dok je ljevica bila pod sve ozbiljnijim pritiskom, Temis je počela osjećati
potrebu za aktivnijim sudjelovanjem u sukobu. Svakog je dana sve duže
mislila na to, nije više mogla samo promatrati sa strane.
Nije bilo ničeg što bi je posebno vezivalo za Atenu. U stanu je stalno bilo
napeto, kirija Koralis je neprekidno pokušavala smiriti Tanasisa. Temis je
zaključila da njezina baka sigurno dijeli njegova desničarska mišljenja i više
ih nije mogla slušati. Povrh svega, njezin se posao bližio kraju. Nekoliko dana
ranije ljekarnik se ispričao i rekao joj da je po isteku tog mjeseca više neće
moći plaćati. Nestalo je zaliha lijekova, kao i ljudi s novcem koji bi ih kupovali.
Konačni poticaj dala joj je jedna fotografija u Tanasisovim novinama. Lice
nove kraljeve supruge Frederike sjalo je s naslovnice. Slikala se u Konici
kamo je otišla dizati moral vladinim trupama. Temis je oduvijek dijelila

118
 Knjige.Club Books

Panosovu odbojnost prema monarhiji, ali s kraljicom Frederikom to je

postalo nešto više. Bila je Njemica, unuka cara, za čiju se braću znalo da su
bili pripadnici SS postrojbi. Mnogi su mislili da je nacistica, a sada je otvoreno
podržavala vojnike koji su odlučili uništiti komuniste.
Ponekad je Temis i dalje vodilo sjećanje na Fotini. Što bi učinila njezina
prijateljica? Sigurno bi se borila za pravdu i demokraciju.
Fotografija snimljena u Konici podsjetila je Temis da komunistima treba
svaka pomoć koju mogu dobiti. Čim bude mogla, pridružit će im se.

119
 Knjige.Club Books

Dvanaesto poglavlje

Temis nije nikome rekla da je izgubila posao, pa je jednog dana koncem

siječnja izišla iz stana kao i obično, rano ujutro. Na brzinu je napisala poruku
i gurnula je ispod knjige koja je ležala uz njezin krevet, znajući da baka u
spavaću sobu neće ulaziti prije kraja dana. Krenula je istim putem kao i
uvijek, ali nekoliko stotina metara prije ljekarne zastala je i pozdravila se s
mladom ženom, vezom do koje je došla preko Eleni, svoje bivše kolegice.
Uhvatile su se pod ruku, skrenule u jednu ulicu sa strane i šetale kao da
nemaju nikakvih briga na ovom svijetu. Irini (Temis joj uopće nije
saznala prezime) imala je mrežu poznanstava i već sredinom jutra Temis je
bila u kamionetu koji se zaputio izvan Atene.
Brzo su joj objasnili kojom će se pričom služiti sljedećih nekoliko dana.
Četiri djevojke i mladić postali su djeca seljaka koji je bio za upravljačem, na
putu natrag na selo, nakon što su u grad bili donijeli proizvode svojeg
malenog domaćinstva. Mladi su se ljudi brzo upoznali i ustanovili koliko tko
ima godina. Bilo je sasvim moguće da su brat i sestre. Katerina, napadno
crvenokosa, bila je najstarija. Iza nje je bila Despina, s dugom crnom kosom.
Temis je bila sljedeća po starosti, a najmlađoj Mariji bilo je samo
osamnaest godina. Bila je još niža od Temis, djelovala vrlo krhko, imala
dugu valovitu svijetlosmeđu kosu i sasvim plave oči. Jedini muškarac bio je
Tomas, njihov veliki brat.
Na putu prema sjeveru zaustavljali su na više kontrolnih točaka, a iako je
njihova priča bila prilično uvjerljiva, “sina” Tomasa su dva puta skidali s
kamioneta i ispitivali. Svaki je policajac i žandar želio nekoga uhititi, dovoljno
je bilo reći samo nešto pogrešno da se izdaju.
U jednom je trenutku Temis uhvatila sebe kako se zagledala u lice mladog
policajca. Podsjetio ju je na Tanasisa prije nego je ozlijeđen: ponosan i
zgodan, sa savršeno poštucanim brkom i kosom koju je očito šišao svakog
tjedna. Preplavio ju je val tuge kada se sjetila bratove slabe noge, osakaćene
ruke i lica kojeg su poružnili gorčina i ožiljci.
Uskoro su im mahnuli da stari kamionet može dalje i njegov se motor
kašljući vratio u život.
“Ne bulji tako u njih”, gunđao je Tomas. “Oni se začas okome na nekog. S
tim svojim lijepim licem, mogla bi biti prva koje će napustiti naše malo
društvo.”
“Žao mi je“, promrmljala je Temis.
120
 Knjige.Club Books

Prešli su mnoge kilometre prije nego su se nakratko zaustavili da se

odmore.
“Koliko ste često na ovoj cesti?” pitala je Temis “seljaka”.
“Više puta nego što mogu nabrojiti”, odgovorio je. “Pravo je čudo da nisu
primijetili kako uvijek imam novu obitelj!”
Temis se osmjehnula.
“Iako, uvijek imam sina i četiri kćeri”, dodao je smijuljeći se. “Pa me
vojnici žale. Kome trebaju kćeri?”
“Vjerojatno nikome ako si na selu”, javila se Katerina.
“Sve ćete se vi uskoro pretvoriti u muškarce”, rekao je ozbiljnije. “Nećete
imati izbora.”
“Kako to mislite?” naivno je pitala Marija.
Tomas ju je prosvijetlio.
“Za početak, hlače”, rekao je.
“Hlače”, ponovila je Despina. “Uvijek sam željela nositi hlače.”
Temis je slušala, uzbuđena.
“A naučit će vas i kako se drži puška.
Marija je bila užasnuta.
“Puška?”
“Zašto si ovdje, što ti misliš?” pitao je prijezirno Tomas. “Da bi se igrala
lutkama?”
“Mogu davati prvu pomoć”, predložila je Marija odgovor.
Druge dvije djevojke, Despina i Katerina, hihotale su se. Za razliku od
Marije, znale su što mogu očekivati.
“Postoji određena potreba za medicinskim sestrama”, ljubazno je
objasnio Tomas, “ali najpotrebniji su borci.”
Marija je djelovala snuždeno.
“Tamo gore nije lako, Marija. Moraš to shvatiti.”
Petero mladih opet se popelo u stražnji dio kamioneta, a seljak je krenuo
naprijed. Razgovor se nastavio.
“Jesi li već bio tamo?” pitala je Temis.
“Bio je moj brat, s vladinom vojskom”, odgovorio je mladić. “Promijenio
je stranu, ali kada je ranjen, vratio se u Atenu. On mi je ispričao koliko mu je
bilo teško, bez obzira na to na kojoj si strani. Krvavo. I surovo.”
Sve su četiri djevojke neko vrijeme šutjele, Marija se okrenula, tako da joj
drugi ne vide lice, ali kada je nešto pogledala, Temis joj je na obrazima
primijetila tragove suza.

121
 Knjige.Club Books

Tomas im je pričao o uspjesima i neuspjesima komunističkih odreda, a

djevojke su ga slušale nekada uzbuđeno, nekada užasnuto. On je sve to već
čuo od drugih, ali trebalo je nečim ispuniti duge sate putovanja. Tjerao ih je i
na smijeh i na plač, čak ih je naučio nekoliko drugarskih pjesama.
Za vrijeme putovanja petero mladih pričalo je o svojim životima. Svi su
oni u svojim obiteljima imali nekoga i lijevo i desno.
“Ne želim da Grčku vode kolaboracionisti”, rekla je Katerina. “Zato sam u
ovom kamionetu.”
“Bila sam učiteljica, ali kada mi je otac uhićen, izgubila sam posao”, rekla
je Despina. “Cijela je obitelj sada obilježena. Više nitko ne smije niti vjerovati
u ideje komunizma, s ovima na vlasti.”
Njihov je “otac” na kontrolnoj točki dobro odigrao svoju ulogu. Tomas je
preuzeo vožnju za vrijeme noći, zaustavljajući se samo povremeno, inače su
spavali. Nakon nekoliko dana stigli su na područje koje su držali komunisti.
“Znate li točno kamo idemo?” pitala je Temis seljaka jedne večeri.
“Nisam nikada bio tamo”, oprezno je odgovorio. “Neću vas ja voziti sve do
kraja.”
Kada su stigli do granice s Jugoslavijom, zaustavio je kamionet. Čekalo ih
je drugo veliko vozilo. Šestorica ili sedmorica mladića već je sjedila straga
kada su se Tomas i djevojke popeli u njega.
Više sati vozili su se utabanim stazama, a jednom su se morali zaustaviti
zbog probušene gume. Svi su dobili po bocu vode i komad kruha.
“Koliko smo još daleko?” šapatom je zapitala Temis Tomasa koji je sjedio
pokraj nje.
“Čuo sam vozača kada je rekao da bismo trebali stići prije mraka.”
Jedan od onih koji su bili u kamionetu pridružio se razgovoru.
“Čuo sam lijepe stvari o Buljkesu”, rekao je. “Dobit ćemo dobru obuku, a
priča se i da ima dovoljno hrane.”
Temis to ime nije čula prvi put. Osjetila je mješavinu uzbuđenja i strepnje.
Desnica je tvrdila da je Buljkes logor za indoktrinaciju, prepun grčke djece
koju su oteli komunisti. Prema riječima ljevice, bilo je to mjesto nade i
jednakosti, na kojem se partizani obučavaju boriti za bolji svijet.
Kroz kapiju su prošli oko šest sati navečer. Temis je sve gledala širom
otvorenih očiju. Kolibe za smještaj protezale su se u redovima i svi su bili
uniformirani. Osim muškaraca i žena tamo je bilo i djece, a svi su na licima
imali osmijehe.
Temis i djevojke iskrcale su se prve, mladići su nastavili dalje. Nakon
prijave dobile su odore i bile upućene u kolibu. U njoj su bili redovi poljskih

122
 Knjige.Club Books

kreveta, razmaknuti tek nekoliko centimetara, pa su se brzo presvukle i

zagurale staru odjeću pod krevete.
Temis je spustila pogled na neuobičajen prizor, svoje noge u debelom
platnu boje duhana. Nikada još nije bila toliko uzbuđena. Hlače. Osjećala se
istovremeno kao naga i potpunije odjevena nego prije.
Na vratima ih je čekala mlada žena koja ih je dovela, dala im pustenu kapu
i pokazala na neurednu gomilu rasparenih čizama. Bilo ih je svih veličina,
zamršenih uzica, neke su imale odlijepljene potplate, druge rupe na sebi.
Temis je počela preturati po njoj.
“Dosta ćete hodati”, strogo je rekla žena. “Pazite da vam odgovaraju. Ali
ne odugovlačite. Moram vas provesti naokolo.”
Konačno, pomažući jedne drugima, sve su pronašle svoj par. Koža čizama
koje je odabrala Temis bila je kruta, ali barem će biti trajne, pomislila je.
Marijine su bile mekše, ali vezice su se držale na nekoliko niti.
“Što misliš, dobivaju li medicinske sestre drukčiju odjeću?” pitala je
Marija Temis pokrivši usta rukom.
“Pričekajmo, pa ćemo saznati”, odgovorila joj je. “Sada moramo raditi ono
što nam kažu.”
Slijedile su mladu ženu koja im se nije predstavila i obilazile logor
slušajući njezino monotono nabrajanje podataka. Jedan dio Buljkesa bio je
izbjeglički logor, u kojem su oni koji su pobjegli od vladine vojske mogli
živjeti na sigurnom.
“Po mnogo čemu ovo je običan gradić”, rekla je mlada žena.
To je očito bila istina, ali sve je bilo beskrajno bolje uređeno nego gotovo
igdje u Grčkoj u to vrijeme. Temis je bila zadivljena.
“Tamo je bolnica”, slušala je dalje. “A imamo i sirotište.”
Podignula je stranicu velikog šatora u kojem su u redovima sjedila djeca
i čitala u tišini.
“Stvarno su poslušni”, rekla je Despina prisjetivši se svojeg razreda u
Ateni.
Mlada žena nije odgovorila ništa.
“Neke od knjiga čak su tiskane ovdje ”, rekla je nastavljajući vođenje. “A
ovo je mjesečni časopis za djecu.”
Njih četiri bile su impresionirane. Marija je uzbuđeno uzdahnula kada su
im pokazali kazalište.
“Onda, imate glazbene večeri? Predstave?”
“Ponekad”, odgovorila je vodičica.
Primaknule su se rubu neasfaltirane ceste da propuste mali kamion. Bio
je nakrcan krumpirima.

123
 Knjige.Club Books

“Pokušavamo sami uzgajati hranu”, rekla je. “Mnogo je hektara oko

Buljkesa obrađeno. A držimo i stoku.”
Onda je mlada žena nešto dodala Katerini.
“Podijelite”, naložila im je. Prošle su godine otkad je bilo koja od njih
osjetila slatko-gorki ukus čokolade. Nestala je za nekoliko sekundi.
Po onome što je Temis mogla vidjeti, na tom su mjestu ljudi živjeli na
sigurnom, a djecu su dobro hranili i podučavali. Znala je da je nekada u cijeloj
Grčkoj bilo tako, ali sjećanje na to vrijeme bilo je sve bljeđe.
Spustio se mrak, pa su slijedile vodičicu niz neosvijetljeni put do velike
drvene zgrade. Bilo je vrijeme za jelo. Svakom od tri tisuće stanovnika
dodijeljen je broj na temelju kojega su ona ili on znali u koje ih vrijeme čeka
obrok, kao i mnogo što drugoga iz dnevnog rasporeda.
Varivo je bilo dobro.
“Meso...” rekla je Marija zapanjeno. “Pa to je stvarno meso.”
Bučno su sastrugale i najmanji zaostali komadić iz emajliranih zdjela,
onda ih još pomazale komadićem toplog kruha. Temis se ogledala oko sebe
tražeći Tomasa, ali oko nje se na sve strane prostiralo more novih lica.
“Svi izgledaju isto u uniformama, zar ne?” komentirala je Despina.
Te su noći postale još sličnije jedna drugoj. Jedan od kapetana podigao je
krilo njihova šatora i pogledao ih držeći velike škare.
“Uzmite ove, ako hoćete”, rekao je strogo. “Oštre su.”
Despina ih je uzela iz njegovih ruku i odmah počela rezati svoju kosu.
Nakon jednog sata stvorila se hrpa crne, smeđe i zlatne kose.
Kada su škare pružili Katerini, ona ih je samo proslijedila Temis.
“Nećeš se ošišati?”
“Ne mogu”, odgovorila je Katerina. “Ne mogu ja to. Lakše bih sebi odsjekla
ruku.”
Temis nikada nije vidjela tako žarku crveno-smeđu kosu i bilo joj je jasno
zašto se Katerina ne želi odvojiti od nje.
“Ionako bi je trebala zadržati! Ta se boja savršeno uklapa u našu stvar!”
rekla je Despina.
Temis je oklijevala. I ona je bila vezana za svoju crvenkasto-smeđu
pletenicu koju je imala otkad zna za sebe. Ipak, prije nego se stigla
predomisliti, zgrabila ju je lijevom rukom, odsjekla i bacila klupko na hrpu
pokraj ostale kose.
“Možeš li mi malo poravnati oko ušiju?” zamolila je Katerinu
pokušavajući zadržati suze.
Katerina joj je bez riječi ispunila molbu, onda se malo odmaknula.
“Dobro ti stoji”, rekla je uz osmijeh. “Iako, malo podsjećaš na dječaka.”
124
 Knjige.Club Books

Temis nije bila jedina koja je odbacila svoju ženstvenost. Sve koje su
odsjekle kosu izgledale su pomalo muškobanjasto, više nalik vojnicima.
“Sada mi kapa mnogo bolje pristaje”, rekla je Temis i čvrsto je nabila na
zatiljak. “Neće spasti.”
Nije bilo zrcala u kojem bi se ogledala. Taština nije bila nešto što se
poticalo u tom logoru. Primijetila je i da ispod kreveta više nema njezine stare
odjeće.
Idućeg jutra u pet i trideset probudila ih je sirena. Temis je skočila iz
kreveta. Još je bio mrak.
Dvije stotine žena mehanički su se odjenule. Večer prije osjećale su oštru
zimu, pa je Temis spavala u svojoj odori. U Jugoslaviji je siječanj najhladniji
mjesec. Čak ni ledena zima koja je odnijela Fotini nije bila ništa prema ovoj.
Svi su izišli, a Temis, Despina, Katerina i Marija slijedile su skupinu
novopridošlica. Bilo ih je oko pedesetero, nešto više muškaraca nego žena, i
odmah su stvorili dvije kolone, hodajući ukorak pet kilometara, dok nisu
sasvim iz vida izgubili “grad”.
Temis je bilo drago što je izabrala čvrste čizme, ali kada su stigli do
poligona, neumoljiva koža napravila joj je žuljeve na objema petama.
Regrutima je rečeno da se postroje ispred jedne barake, a kada je u njoj
ugledala naslagane puške, osjetila je mješavinu straha i uzbuđenja.
Dobila je svoju i napravila isto što i oni ispred nje, prebacila je preko
ramena. Bila je iznenađena težinom, nije mogla sebe zamisliti kako je podiže
na rame i drži dovoljno čvrsto da bi nanišanila. Tamnosivi metal bio je vrlo
hladan, mehanizam je izgledao složeno. Temis se odjednom osjetila kao da
tome nije dorasla.
U sljedećoj baraci dali su joj redenik s mecima. Ukupno ih je bilo pedeset,
a ona ga je ponosno vezala oko struka. Što bi Margarita sada rekla da je vidi?
Temis je zamišljala njezin užas i prijezir.
Cijelog su ih dana učili kako čistiti, puniti i pucati iz oružja koje su dobili,
ali Temis nije dobro prošla. Kada je povukla obarač, kundak je trznuo i
napravio joj masnicu na koščatom ramenu.
Bila je sasvim usredotočena, ali ipak je primijetila da jedan od vojnika koji
su ih obučavali njoj posvećuje više vremena nego ostalima.
“Ovako”, pokazao joj je služeći se svojom puškom, onda joj prišao s leđa i
uhvatio njezinu, podižući je na rame na ispravan način.
“Nikada nećeš uspjeti ako ne budeš sve radila kako treba, zato idemo
ispočetka.”
Bio je odlučan, ali i strpljiv, a Temis je shvatila da traži njegovo
odobravanje. Tog dana, kao i sljedećih, uvijek je bio u njezinoj blizini.
Okruživale su je stotine vojnika, ali samo je njega mogla prepoznati u
125
 Knjige.Club Books

mnoštvu, kao da su sva lica osim njegova bila izvan fokusa. Najuočljivije kod
njega bile su obilne tamne kovrče (imao je više kose od Temis). Oči su mu bile
tamne, lice kao isklesano, a kada bi se nagnuo da joj nešto pokaže, u njegovu
je mirisu osjetila nešto slatko. Nije joj rekao ni ime ni prezime. To nije bilo
važno niti dopušteno.
Nije ništa rekla prijateljicama. Marija je imala i svojih briga. Jedva je bila
u stanju podizati pušku, prvog je dana svako malo zaplakala, ali morala je to
kriti od vojnika koji su ih obučavali.
Kada bi četiri djevojke noću ležale u svojim krevetima, njezini bi se tihi
jecaji čuli kroz blago hrkanje koje ih je okruživalo. Temis nije mogla spavati.
Prema mlađoj djevojci, koja očito nije očekivala tako teške uvjete, osjećala se
zaštitnički.
“Sigurna sam da će sve postati lakše”, rekla je tješeći je. “Većina je stvari
u početku teška.”
“Ali ja sam željela biti medicinska sestra”, cviljela je Marija.
“Mislim da nas prvo trebaju obučiti s puškom. Onda ih možeš pitati.
Sigurna sam da im trebaju i medicinske sestre.”
“Ili bih mogla ovdje pomagati oko djece”, nastavila je Marija.
Temis je zaspala uza zvuk Marijina plakanja. Dan je bio naporan, a uskoro
će morati opet ustati. Noć su joj ispunili snovi. Margarita, u glamuroznoj
odjeći, vratila se iz Berlina i došla u stan u Patisiji. Tanasis i kirija Koralis
sjedili su za stolom pokraj njezine sestre, a između njih bio je revolver. Očito
su nekoga čekali. Margarita je sva zračila, kosa joj je blistala. Bila je opet ona
stara, u zagasitožutoj haljini s izrezom, tako da joj se vidjela ogrlica s
dijamantima i biserima. Ruka joj je počivala na pištolju. Temis je bila ta koju
je ona čekala.
Za razliku od prethodne noći, kada je drhtala od zime, Temis je bila
oblivena znojem. San je bio toliko stvaran i nekako sasvim moguć.
Pokušala je naći udobniji položaj. Kako se jedna obitelj može tako
podijeliti? Raspasti, rasuti. Gdje je sada njezina majka? Njezin otac?
Nesumnjivo je na njih sasvim zaboravio. Panos? Njegovo prebivalište bilo joj
je nepoznato, ali nadala se da bi mogao biti negdje u blizini, u sjevernoj
Grčkoj. Margarita je otišla u Berlin i otuđila se.
Dok se pokušavala uspavati, začula je ženski glas.
“Loše si sanjala?”
Temis se trgnula.
Bila je to djevojka s njezine desne strane. Do sada je izbjegavala pogledati
Temis u oči, njezino se blijedo bezizražajno lice nikada nije mijenjalo. Bile su
u istoj grupi na obuci, a Temis je zbunjivala njezina očita potištenost. Većina
žena oko nje bila je uzbuđena učeći nove vještine, tim više jer su se prema
126
 Knjige.Club Books

njima ponašali kao prema muškarcima. Neki od mladića, među kojima je bilo
i šesnaestogodišnjaka, mučili su se s oružjem koliko i djevojke, ali svi su
ozbiljno shvaćali ono što su radili i povremeno se osmjehivali.
Te je noći ona izgleda željela razgovarati.
“Ja pokušavam uopće ne spavati”, rekla je. “Jer odmah dobijem noćne
more, kao ti.”
Temis je po promuklom glasu zaključila da je djevojka plakala.
“Probaj misliti na nešto lijepo prije spavanja”, savjetovala joj je.
“Ali nema ničeg lijepog.”
“Mora postojati nešto...” vedro je rekla Temis.
“Nema”, odgovorila je djevojka. “Nije ništa ostalo.”
Sada je mrmljala skoro nerazgovijetno i Temis se morala nagnuti prema
njoj da bi je čula.
“Došli su gore u planine, u naše selo. Oca su mi objesili. Vidjela sam.
Objesili su mi ga pred očima.”
Proteklo je nekoliko trenutaka prije nego je nastavila. “Pokušala sam naći
majku. Bila sam s drugom djecom iz sela, rekli su nam da čekamo na trgu.
Onda su zapalili sve kuće i natjerali nas da odemo iz sela. Mislila sam da nas
žele maknuti od vatre. Ali nismo se zaustavili. Danima smo hodali. Kada su
došli, na sebi nisam imala kaput, a nisu mi dopustili da se vratim po njega.
Onda sam počela krvariti. Nisam znala što je to...”
Djevojka je jecala. Sada je Temis shvatila zašto je izgledala tako
izgubljeno. Nije znala što bi joj rekla, ali nagonski je spustila ruku na
djevojčinu glavu i gladila je po kosi ne bi li je utješila.
Obje su ostale budne do zore. Rekle su jedna drugoj kako se zovu i
razmjenjivale priče da im prođe vrijeme. Dok su se odijevale, Froso je Temis
postavila pitanje. Tada joj u očima više nije bilo suza.
“Je li ti sada jasno, Temis? Mene su prisilili doći ovamo. A od mene
očekuju da se borim uz ljude koji su mi ubili obitelj!”
Govorila je sve glasnije, odjednom je opet došla do ruba suza.
Nakon što je čula njezinu priču, Temis je razumjela zašto je ta kao kostur
mršava djevojka toliko potištena. Shvatila je i prazne izraze na još nekim
licima u logoru. Temis je bila tu jer se željela boriti za cilj, ali mnogi drugi nisu
imali izbora.
“Ja sam ovdje zatvorenica”, šapnula joj je Froso u uho. “A jednog ću dana
pušku okrenuti na te ljude.”
Čula ju je samo Temis, ali od tih se riječi zrak oko njih zaledio.
Zavijala je sirena i većina žena već je bila vani na svježem zraku. Temisina
je susjeda gledala ravno pred sebe. Lice joj je bilo bezizražajno, kao i uvijek,

127
 Knjige.Club Books

ali sada je Temis znala razloge: bol zbog onih koje je izgubila i bijes usmjeren
na krivce za to.
Prije nego su izišle, uzele su svoje puške s kuka na kojima su visjele.
Tog su dana vježbali s drugom opremom, a Temis je često pogledavala
Froso. Primijetila je njezinu žestoku usredotočenost. Ništa nije odavalo misli
iza njezina izraza lica, ali Temis nije sumnjala u to da će se u nekom trenutku
početi osvećivati.
Nekoliko su dana bili na obroncima brda, onda cijeli jedan dan vježbali
manevre u šumi. Prema ženama se ponašalo sasvim isto kao i prema
muškarcima, nije bilo nikakvih popusta zbog toga što su bile slabije. Idućeg
tjedna podijeljene su u skupine i učile kako se služiti poljskim topom.
Kovrčavi vojnik opet je bio tu, zadužen za Temisinu grupu. Ona je sebi
prebacivala to što se trudi kako bi njega zadivila, bilo joj je nelagodno jer
njezin motiv nije bio ispravan. On se prema njoj naizgled ponašao jednako
kao i prema ostalima, ali kada je nekoliko puta podignula glavu, primijetila bi
da je gleda.
Sljedećih je tjedana sebe hvatala u tome da ga stalno traži. Bilo je dana
kada ga uopće ne bi vidjela. Nekada bi ga ugledala u daljini, možda u redu za
hranu ili na čelu kolone novih regruta na putu prema obuci. Govorila je sebi
da prestane misliti na tog neznanca jer to nije imalo nikakva smisla, ali nije
ga mogla potjerati iz snova.
U posljednjem tjednu obuke regrutima su pokazali kako se postavljaju
mine. Temisine su se ruke tresle od straha. Ne ubije li nekog drugog, mogla
bi ubiti sebe. Kada bi joj ponestalo hrabrosti, pomislila bi na Fotini, sjetila se
kako se njezina prijateljica nikada nije žalila dok je hrabro trpjela mnoge
teškoće u životu. To je Temis pomagalo da savlada svoje strepnje.
Na kraju su Temis i njezinu skupinu podučili taktici udari-i-bježi, kojom
se komunisti služe protiv državne vojske. Ta im je strategija omogućavala
uspješne napade na naselja i stalnu prednost pred vojskom čiji je glavni
problem bila loša pokretljivost.
Nakon nekog su vremena shvatili osnovne postavke gerilskog ratovanja,
kojima će se uskoro služiti ne samo na manevrima nego protiv neprijatelja.
Zadnje večeri stotine polaznika obuke u proteklim tjednima okupljene su
u kazalištu. Obratio im se general koji im je došao u posjet, poželjevši im da
nastave hrabro i optimistično. Borit će se za plemenite ciljeve, slobodu,
pravdu i jednakost. Ne smiju se kolebati! Njihova zemlja ovisi o njima! Sjenu
fašizma treba zauvijek prognati! Govor je bio poticajan i Temis, kojoj su dali
da nosi zastavu, zdušno je njome mahala, sasvim obuzeta euforijom koja se
širila mnoštvom.
Kada se osvrnula, uhvatila je pogled vojnika koji ju je obučavao. Smiješio
joj se, ali ona se najbolje što je mogla pokušala praviti da ga nije vidjela i opet
128
 Knjige.Club Books

okrenula glavu naprijed. Pritom joj je pažnju privuklo nešto drugo. Nad
morem glava ugledala je usamljeni lik koji se popeo na sjedalicu. Iste sekunde
Temis je prepoznala izrazito mršav obris Froso.
Prije nego je itko stigao povući je dolje, ona je povikala na generala koji
je držao govor: “Gade! Ubojico!” Onda je nešto bljesnulo; pištolj koji
podignula i zapucala u njegovu pravcu.
Odmah je nastalo komešanje, oni najbliži njoj srušili su je na tlo. Uslijedilo
je nekoliko pucnjeva, ali nije bilo jasno odakle su stigli.
Nakon toga došlo je do privremenog zastoja i Temis je pokušala vidjeti
što se dogodilo s Froso. Svi ostali pokušavali su isto, a Temis nije bila
dovoljno visoka da u tome uspije. Nakon deset minuta rečeno im je da opet
sjednu jer će se govor nastaviti. Iz šatora su iznijeli neko tijelo.
General je pročistio grlo i progovorio počevši time da ih je jedna
drugarica izdala, zbog čega je platila najvišu cijenu za svoje nedjelo. Temis se
sjetila prvog razgovora s Froso i zadrhtala. Bila je zapanjena onim što se
dogodilo. Okrutnost je izazvala okrutnost. Sada je život te krhke mlade žene
ugašen. Bio je to neizbježan epilog njezina osvetničkog čina, nakon kojeg se
sve nastavilo bez zastoja. Temis je morala gurnuti osjećaje dalje od sebe.
Onda su se redali pred generalom, u skupinama po desetero, kako bi dali
zakletvu komunističkoj vojsci.
Mnoge od tih riječi poklapale su se s onim u što je vjerovala od djetinjstva.
Dušom i tijelom, Temis je željela da se Grčka riješi fašizma i obrani
demokraciju i čast. izgovarala ih je s uvjerenjem.

Obećavam:
Borit ću se s puškom u ruci, dati krv i čak umrijeti kako bih svoju
zemlju oslobodio od stranih okupatora.
Protjerat ću fašizam. Svojoj ću rodnoj zemlji osigurati neovisnost i
cjelovitost.
Branit ću demokraciju, čast i napredak svog naroda.
Bit ću hrabar i uredan vojnik, slušat ću naređenja, poštivati propise
i čuvati tajne Demokratske armije Grčke.
Bit ću dobar primjer, poticat ću jedinstvo i izmirenje, ničim neću
ukaljati svoju čast.
Moj je cilj slobodna i jaka demokratska Grčka, kao i napredak i
dobrobit naroda. Težeći tom cilju, nudim svoje oružje i svoj život.

Temis se nadimala od ponosa dok je čitala te riječi, ali kada je stigla do

zadnjeg odlomka, oklijevala je. Činilo joj se da je natopljen otrovom.

129
 Knjige.Club Books

Prekršim li ikad svoju zakletvu, neka me stigne osvetnička ruka

države, kao i nemilosrdna mržnja i prijezir naroda.

Rečenica je bila ispunjena okrutnošću i zlobom i ona je uhvatila sebe kako

govori sve tiše. Sjetila se sebe i Fotini dok su samo otvarale usta ne
izgovarajući riječi na sastancima EON-a ako u njih nisu vjerovale, i sada je
napravila nešto slično.
Kada je njezina skupina završila javno prisezanje, vratila se na svoje
mjesto razmišljajući o tome kako su se oni na silu regrutirani, kao Froso,
mogli zakleti na vječnu vjernost. Očito je da su to učinili samo kako bi
preživjeli.
Temis je sjedila s Despinom i Katerinom. Pitala se dijele li prijateljice
njezino mišljenje o zluradosti tih riječi. Da je samo Panos negdje u blizini,
mogla bi ga pitati je li on vjerovao u baš svaku riječ zakletve. Možda bi ih
sljedećih tjedana ili mjeseci sudbina mogla dovesti bliže jedno drugog. Onda
je počela razmišljati o namjerama vojnika koji je sjedio nekoliko redova iza
nje, čije je oči i dalje osjećala na leđima. Kada je došlo vrijeme za odlazak,
Temisina skupina krenula je ravno prema šatoru u kojem se dijelila hrana.
Marija nije bila s njima. Nakon dva dana visoke vrućice morala je potražiti
medicinsku pomoć.
“Od početka je htjela biti u bolnici”, rekla je pomalo sarkastično Despina.
Učiteljica nikada nije pokazivala razumijevanje za Marijine stalne
pritužbe i suze.
“Ona uopće nije trebala dolaziti ovamo. Takva žena je obaveza”, ubacio se
jedan od mladića iz njihove skupine. “Pomislite samo kako će joj biti u
planinama. Poginut će prvog dana.”
I neki drugi muškarci su se mrmljajući složili.
“Ja uopće ne razumijem zašto su žene s nama”, tiho je rekao jedan od njih.
To je čuo jedan od kapetana i odmah ih ukorio. Pravila su bila
jednostavna. Nema nikakve diskriminacije, ni riječju ni djelom.
Postojalo je još jedno pravilo bez izuzetaka, između žena i muškaraca nije
smjelo biti odnosa. To bi potkopavalo moral, ugrožavalo živote drugim
vojnicima i stvaralo napetosti među ljudstvom. Svatko koga uhvate da ga ne
poštuje bit će kažnjen ili potjeran.
Komunistički su se vođe prema svojim vojnicima znali ponašati jednako
okrutno kao prema onima protiv kojih su se borili.
U komunističkoj vojsci žene su imale iste prilike kao muškarci, ali morale
su se dokazati. U mjesecima nakon što je napustila Atenu, Temis je osjetila da

130
 Knjige.Club Books

postaje drukčija osoba. Dobila je na fizičkoj snazi. Pod nogavicama hlača

listovi nogu su nabubrili, a težina puške više joj nije smetala. Jedina
poteškoća koja ju je mučila bili su žuljevi na stopalima, ali zahvaljujući Eleni,
koja ju je nagovorila da sa sobom ponese melem od pčelinjeg voska, rane su
već zacijelile, a koža na tim mjestima očvrsnula. Osjećala se snažno,
svrhovito, uzbuđeno i spremno.
Skupina od njih pedesetero kojoj je pripadala podijeljena je na manje, pa
na još manje grupe. Nije bilo nikakvih ustupaka prema prijateljstvima koja su
možda u međuvremenu sklopljena. Područje koje su trebali zauzeti bilo je
prostrano i slali su ih na njegove razne dijelove. Despina je trebala otići na
Peloponez s iskusnom jedinicom, a Mariji su obećali naći posao u sirotištu.
Pokazalo se da nije u stanju gađati iz puške.
Temis je bila sretna kada je shvatila da će ona i Katerina ostati zajedno,
ali uznemirio ju je i zbunio razgovor koji je slučajno čula, između jednog od
časnika i vojnika koji se pojavljivao na njezinoj javi i u noćima punim snova.
Prvi mu je put čula ime, Makris, i shvatila da je postavljen za zamjenika
zapovjednika njihove jedinice.

131
 Knjige.Club Books

Trinaesto poglavlje

Njih tridesetero truckalo se u otvorenom kamionu pod toplim proljetnim

suncem: deset žena i dvadeset muškaraca u istim odorama. Temis više nije
mogla ni zamisliti da nosi bilo što osim hlača. Prostrani našiveni džepovi
sprijeda i sa strane bili su dovoljni za gotovo sve što je posjedovala, a sviđala
joj se i sloboda pokreta koju su joj omogućavale. Dok su putovali na jug
prema Grčkoj, sjedila je pokraj muškarca čije je skoro cijelo lice bilo skriveno
bujnom smeđom bradom. S dugom, raščupanom kosom nalikovao je divljoj
životinji, možda nekom od medvjeda za koje se pričalo da lutaju planinama
koje su ležale pred njima. Bio je vrlo otvoren, smijao se i čavrljao s
njom naginjući se naprijed kada zbog buke motora nešto ne bi čuo.
U jednom je trenutku smotao cigaretu i pružio joj. Iako je odbila, uporno
je zahtijevao da povuče makar dim.
“Nije to za mene”, rekla je Temis i zakašljala se.
“Brzo ćeš se naviknuti”, šalio se on pokazujući joj sve ostale žene oko njih
koje su zadovoljno pušile.
Kada se jedan od muškaraca u kamionu nagnuo da mu nešto kaže, Temis
je shvatila da je čovjek s kojim je razgovarala bio kapetan njihove jedinice.
“Nisam znala...”
“Nema razloga za ispričavanje”, rekao joj je. “Ovdje smo komunisti.”
“Ali...”
Vidjevši da se zacrvenjela, kapetan ju je pokušao smiriti.
“Postoji hijerarhija, ali bez formalnosti”, odlučno je rekao.
Nije bilo lako razgovarati uza stalno štropotanje i brujanje motora koji se
borio s lošom cestom, dovikivanje i povremeno pjevanje vojnika. Temis je
odgovorila na nekoliko pitanja o tome odakle dolazi i poželjela slična
postaviti čovjeku za kojega je sada znala da je kapetan Solomonidis. Na kraju
je smogla hrabrosti upitati ga samo zna li kamo idu.
“Da”, rekao je. “Naravno da znam. A i ti ćeš uskoro saznati.”
Bilo je teško odrediti je li izbjegao odgovor zbog nedostatka povjerenja
ili je takav bio propis.
Dok su razgovarali, oboje su gledali vrletan planinski krajolik kojem su se
približavali. Temis nije okretala glavu kako bi gledala kapetana, ali bila je
svjesna da preko puta njih sjedi Makris, kovrčavi vojnik, i gleda ih. S vremena
na vrijeme postala bi svjesna i neprijateljskog pogleda jedne žene.
132
 Knjige.Club Books

Putovanje je brzo prošlo. Kamion se povremeno zaustavljao kako bi

protegnuli noge i popili kavu koju bi skuhali na improviziranom ognjištu. Bilo
je to skoro nalik školskom izletu na selo, pa su joj se vratile ugodne uspomene
iz davnine.
U jednom selu iz kamene kućice izišla je žena s vijencem svježeg cvijeća
u rukama. Prišla je Temis i stavila joj ga oko vrata, a zrak oko nje ispunio je
slatki miris raznobojnog divljeg bilja.
Temis je shvatila da taj dan mora biti prvi svibnja, ali ono što su sada
slavili nije bio dolazak proljeća.
“To je dan radničkih prava!” povikao je kapetan. “Plešite!”
Ma što da je tko mislio, uhvatili su se za ruke i načinili kružnicu. Prvi put
nakon više godina, gotovo fizički osjećajući životne sokove kako se dižu iz tla,
Temis je zaboravila na tugu koju je nosila u sebi. Briga za Panosa, nelagoda
zbog Margarite i tuga zbog obogaljenog Tanasisa, sve je to nestalo za
nekoliko sekundi.
Još od djetinjstva nije osjetila takvo bezbrižno zadovoljstvo. Onda je
muškarac kojeg nije mogla izbaciti iz glave prešao s druge strane i očito
namjerno isprepleo ruke s njezinima. Uskoro će marširati zajedno,
disciplinirano i uredno, ali sada su im se noge kretale laganijim, ustaljenim
ritmom koraka tradicionalnog plesa koji su svi znali. Odvukao im je misli
daleko od borbi koje su ih čekale.
To je sklad kakav želim vratiti u svoju zemlju, pomislila je Temis.
Još ju je više oraspoložio sladak okus kolača koji im je donijela ista ona
žena koja joj je dala cvijeće. S vrhova prstiju cijedio joj se med dok su ga
gladno proždirali do zadnje mrvice. Nikada niti jedan gliko nije bio toliko
ukusan.
Kapetan je imao bocu cipura, koja je u sutonu počela kružiti od ruke do
ruke i svaki je vojnik popio gutljaj prije nego se popeo natrag u kamion,
zagrijan alkoholom i plesom. Svjetla je bilo sve manje, a dok se vozilo
nastavilo uspinjati u planine, temperatura je padala sve niže.
Sada se Temis zatekla u stražnjem dijelu, gdje je opet osjetila na sebi
pogled one žene. Držala je oborenu glavu, ne želeći sresti neprijateljske oči,
ali bila je svjesna da će je, ako pogleda u suprotnom smjeru, dočekati
Makrisov pogled.
Kako bi se nečim zabavila, Temis je razgovarala s Katerinom, koja je sjela
do nje. Nakon otprilike jednog sata glava joj je klonula na prijateljičino rame
i čvrsto je zaspala snom punim snova.
Probudilo ju je škripanje ručne kočnice kamiona i nagli prestanak rada
motora. Sjela je uspravno i protrljala oči.

133
 Knjige.Club Books

Izvana su spustili stranicu kamiona, pa su vojnici jedan po jedan skakali

na tlo, a onaj zadnji dobacio im je njihove rance.
Predio je bio nepoznat, ali kada se diglo sunce, mogla je pročitati ime sela.
Bili su tik izvan naselja, a poznati alfabet uvjerio je Temis da su se vratili u
Grčku, njezinu domovinu, za koju je sada bila uvježbana boriti se i osloboditi
je.
Jedinici su objasnili što će raditi sljedećih nekoliko dana. Trenutačno im
je glavna briga bilo osiguravanje opskrbe za tjedne pred njima. Jedini izvor
bili su seljani, a oni nisu svi bili izdašni kada je trebalo dijeliti. Ne daju li
dovoljno dobrovoljno, trebat će ih “ohrabriti”.
Temis je znala da je to eufemizam za prisilu, ali morala je slušati
naređenja. Na to se zaklela, a od istovjetnih uvjerenja koja su ih sada
ujedinjavala nije smjelo biti odstupanja.
Dok je te noći ležala pod zvijezdama, sjetila se koliko se u njezinoj obitelji
svađalo i raspravljalo. Niti jedan obrok nije prošao bez sukoba, što je sasvim
iscrpljivalo baku, ali sada je shvatila koliko je dragocjena bila ta sloboda.
Svima je bilo dopušteno imati svoje mišljenje.
Pod tankim pokrivačem osjećala je oštre rubove svakog kamena. Bila joj
je to do sada najneudobnija noć. Kapetan im je stalno govorio kako će sve
postati još teže.
“Ovo je godišnji odmor prema onome što nas čeka”, rekao je. “U jednom
ćemo trenutku morati biti spremni za borbu. Kada on dođe, znat ćete.”
Sljedeće su dvije noći marširali, pa opet dizali logor. Nakon toga Temis je
dobila upute za svoj prvi zadatak: ključno je bilo upasti na prepad, zaplijeniti
namirnice i unovačiti nove ljude u vojsku. Njih troje večer je provelo potajno
promatrajući obližnje selo, procjenjujući koliko ima stanovnika, kakve su im
zalihe i postoji li mogućnost za zapljenu kakva oružja. Izvijestili su da
su muškarci izgleda napustili selo, a po onome što su vidjeli, najstariji od onih
koji su ostali imali su oko trinaest godina.
Njihova je jedinica bila na nogama prije zore kako bi okružili selo. Kada
su se tog dana začuli prvi pucnjevi, nitko od žena i djece koji su u njemu živjeli
pojma nije imao što se zbiva. Ružno buđenje.
Namjera je bila upasti u što je više moguće kuća, što je brže moguće, kako
bi se izazvao što veći strah, onda putem megafona naložiti preostalim
seljanima da se dobrovoljno pojave (oni prvi bi zapravo bili taoci). U pravilu
seljani ne bi željeli ugroziti njihov život, pa je ta tehnika nepogrešivo
uspijevala, osobito u selima koje su muškarci već napustili.
Temis je gledala skupinu od pedesetak žena i djece naguranu uz fontanu
na glavnom trgu i užas koji im se ocrtavao na licima. Oko njih su stajali u krug
poredani vojnici. Bilo je mnogo više seljana nego vojnika, ali oni su imali moć.

134
 Knjige.Club Books

Kapetan je jednu mlađu ženu uhvatio za ruku i izvukao je iz gomile da bi

je ispitao.
Njegovo je ponašanje zapanjilo Temis. Da je ta djevojka osobno izdala i
njega i zemlju, ne bi bio okrutniji. Kada su otišli muškarci iz sela? Kamo su
otišli?
Djevojka je odgovarala mrmljajući. Selo podržava komuniste, tvrdila je
ona, ali strah na njezinu licu odavao je istinu.
“Usta ti govore jedno, oči drugo”, rekao je on. “Kurvo lažljiva.”
Kapetan, koji je Temis prije podsjećao na dobrog među, snažno je
ošamario djevojku i strogo se obratio zamjeniku.
“Starije odvedi u šumu. Neka djeca ostanu ovdje. Zdravi i sposobni idu s
nama. I neka iznesu hranu do zadnje mrvice prije nego što krenu. Želim otići
odavde prije podneva.”
Svaki je vojnik dobio naređenje. Temis je bila zadužena da prati pet
mlađih žena iz sela od kuće do kuće kako bi praznile spremišta. Jedna je na
grudima nosila bebu dok su hodale. Niti jedna nije progovorila. Temis je
cijelo vrijeme pušku držala na boku. Ma tko da pokuša pobjeći, trebalo je
pucati, bez izuzetaka.
Mahunarke, kruh, krumpiri, voće - sve je to bacano na deke prostrte na
seoskom trgu. Kada je s tim bilo gotovo, tri su deke bile pune namirnica. Uzeli
su i najveće posuđe koje su mogli naći. Nije imalo smisla sakupljati hranu koja
se nema u čemu skuhati.
Jedna druga skupina poslana je u potragu za oružjem, a u nekoliko su
kuća pronađene puške. Neke su bile zakopane ispod zemljanog poda, druge
skrivene u kolijevkama. Našli su malo municije, što je objašnjavalo zašto se
selo nije branilo kada je njihova jedinica stigla.
Nitko nije govorio. Tišinu je narušavao samo zvuk plača bebe čiji su
očajnički jecaji počeli strugati po Temisinim živcima.
“A da ti odeš sjesti s djecom i...”
“Hvala vam”, s olakšanjem je rekla majka.
Krenula je prema djeci koja su stajala zbijena u krug pod platanom, a na
njih je pazila Katerina. Čak i prirodno bučna djeca samo su buljila u prašinu.
Temis je bila skoro gotova sa svojim zadatkom. Na vratima svake kuće
koju su ispraznili izgrebla je križ. Kada je svih četrdeset dobilo oznaku,
povela je žene prema seoskom trgu.
Tamo se već vratio ostatak jedinice. S njima su sada bile samo tri od
dvanaest starijih žena koje su bili odveli.
Deke s hranom pretvorene su u zavežljaje i pričvršćene na dvije mazge
koje su se zatekle u blizini.

135
 Knjige.Club Books

“Starije neka ostanu ovdje. I ona s bebom. Ona bi nas zadržavala”, naredio
je Makris.
“Što ćemo s djecom?” pitala je Katerina. “Što će biti s njima?”
Makris ju je prijezirno pogledao, ne samo zato što se javila u krivo
vrijeme. Svi ostali kao da su znali što čeka djecu.
“Vas četvorica ćete povesti djecu prema sjeveru”, rekao je.
Među vojnicima se začuo žamor. Upravo su stigli sa sjevera.
Makris je brzo izabrao one koji će krenuti na taj put.
“Kamo ih vode?” šapnula je Temis Katerini, koja je stajala uz nju.
Njezina je prijateljica odmahnula glavom. Malo poslije će pretpostaviti da
su djeca krenula u Bugarsku, gdje će ih naučiti kako da postanu dobri
komunisti.
“Stariji će s nama”, nastavio je Makris. “Uskoro će se naučiti boriti.”
Kapetan je još jednom pogledao skupinu djece. Jednom je dječaku bilo
oko trinaest godina, bio je čvrste građe, uspravnih ramena. Temis se činilo da
je teži od većine žena.
“Ti!” zaderao se Solomonidis. “Ustaj. Ideš s nama.”
Mlade žene, koje su sve bile majke, držali su na nišanu dvadeset metara
daleko, i neka su djeca zaplakala kada su shvatila što će se dogoditi.
Nije im bilo dopušteno niti da se pozdrave s majkama.
“Što prije odemo odavde, to bolje”, rekla je Katerina ispod glasa. “Ne
mogu više izdržati tu galamu.”
Ono što je počelo kao nekoliko jecaja jednog djeteta ili dvoje djece
pretvorilo se u opći plač, a njihova se uznemirenost prenijela i na majke.
Jedna se pokušala probiti naprijed. Baš ona najbliža Temis.
Temis se zatekla držeći pušku čvrsto zabijenu ženi u grudi. Ona je sada
histerično vrištala. Ništa nju neće odvojiti od njezina djeteta.
“Dimitri!” kriknula je.
Strast joj je dala snagu da odgurne Temis, koja je pala na tlo, dok je
oslobođena žena jurnula prema djetetu.
Kapetan je brzo reagirao, podigao oružje i ispalio samo jedan metak u
njezina leđa.
Zvuk pucnja utišao je sve. Prizor majke koja se beživotno srušila pred
sinom sve ih je zapanjio. Na trenutak se nitko nije pomaknuo.
Nepomično tijelo svima je postalo opomena, zarobljenima i vojnicima, da
se naređenja moraju slušati. Temis je bila svjesna da je iznevjerila povjerenje
kada je dopustila ženi da pobjegne i odmah se pobojala posljedica. Trenutak
poslije osjetila je krivnju jer je na to pomislila prije nego što je požalila smrt

136
 Knjige.Club Books

nevine žene, shvativši da već počinje razmišljati na drugi način. Ovo je rat, a
ona je sada borac.
Ubrzo se sve opet pokrenulo. Sada su morali stvarno požuriti s odlaskom.
Žene iz sela natjerali su u vrstu, a vojnici su ih počeli dijeliti u grupe. Neke su
opet počele jecati.
Službena priča bila je da će one starije ostati pod stražom jedan sat, onda
će vojnici koji su ih čuvali požuriti iz sela i stići ostatak jedinice.
Temis je bila u prvoj skupini koja je krenula, ali čula je što je kapetan
naredio dvojici vojnika ostavljenih da paze na žene. Prije nego što krenu,
rekao im je, trebaju zakopati starice, u šumi.
Temis je bilo poznato da su ljudi kažnjavani zbog grijeha svojih očeva, ali
ove će majke platiti grijehe svojih sinova. Čak i rodbinska veza s nekim iz
vladine vojske činila ih je sumnjivima. Spoznaja da će neke od tih običnih
seljanki pobiti njezini suborci kod Temis je izazvala mučninu, ali položila je
zakletvu i morala raditi sve što joj se naredi.
Gledala je u zemlju i pokušavala ne misliti ni na što osim na zadatak koje
je dobila: zaputiti se s najmlađim ženama dalje od sela. Poput njih, i ona je
morala stavljati jednu nogu ispred druge, a nakon nekog vremena možda će
taj hipnotički ritam prekriti osjećaje i misli.
Iako joj nitko nije rekao ništa, znala je da je glupo pogriješila i da će je
sada pažljivije promatrati.
Cijela akcija u selu nije trajala niti četiri sata. U jedan sat poslijepodne cilj
za ostatak dana bio je marš od oko trideset kilometara prema jugu. Da je put
išao po ravnom, to ne bi bilo teško ostvariti, ali nalazili su se u planinama, a
više žena iz sela nije imalo dobru obuću. Hodali su šest sati zaustavljajući se
samo po pet minuta, jednom kako bi uzeli vodu (iz nekog prijateljskog sela
na putu), jednom kako bi pojeli malo kruha i voća. Na putu su vojnici i
zarobljenici dobivali jednaku količinu hrane. I oni će uskoro postati vojnici,
trebalo ih je pristojno hraniti.
Temis je mehanički pokretala noge osjećajući prazninu u želucu. Nije joj
se bilo lako usredotočiti. Da je neka od žena na koje je pazila imala volje ili
snage za bijeg, uspjela bi. Temis nije imala snage ni podignuti pušku.
Zadnjih nekoliko sati dana hodali su kroz gustu šumu. Sunčeve zrake
morale su se probijati kroz pokrov od lišća visoko nad njima i nije bilo lako
razabirati stazu. Na čelu je bio kapetan koji je odlučivao i kada će se
zaustaviti. Stigli su do jedne čistine uz koju je protjecao potok, na kojoj je bilo
dovoljno mjesta da prenoće.
Temis su oslobodili dužnosti čuvanja zarobljenica, ali dobila je novi
posao. Zadužili su je za sakupljanje drva, s Katerinom i dvojicom muškaraca.
Za dvadeset minuta zaplamsala je vatra i oni koji su se bavili ranije

137
 Knjige.Club Books

sakupljenim namirnicama mogli su početi kuhati. Nakon nekog vremena njih

tridesetero dobilo je gulaš od graha, koji su brzo pojeli. Svatko je imao limenu
zdjelu i šalicu. Nakon što su vojnici završili s jelom, zdjele su oprane u
potoku i novi “regruti” su dobili svoje porcije. Nije se čulo ništa osim žurnoga
grebanja žlica po metalu.
Temis nije mogla ne gledati žene dok su jele i ne čuditi im se. Usprkos
njihovoj tuzi i gubicima, glad je i dalje bila moćan nagon. Jele su da bi
preživjele. Od onoga što se dogodilo tog jutra kao da je prošlo više dana.
Kada je s hranom bilo gotovo, a vatra se počela gasiti, zakopali su i
najmanji ostatak pepela da iza sebe ne bi ostavili tragove.
Prije nego su im dodijeljena mjesta na kojima će spavati, morali su
saslušati kapetana. Prvo se obratio ožalošćenim ženama.
“Pridružile ste se zakonitim nasljednicima budućnosti Grčke, slobodne
od tiranije, slobodne od nacističkog utjecaja. Vaši su vas muškarci napustili
kako bi se borili za vladu, za snage fašizma i zla. Razmislite malo: oni su vas
napustili. Mi vam dajemo priliku da se borite. Da se borite kao muškarci. Da
se prema vama ponaša kao prema jednakima.”
Mjesečina je sjala na čistinu osvjetljavajući blijeda lica i prazne poglede
žena iz sela. Jedna ili dvije su plakale. Temis nije mogla ne misliti na Froso i
okrutnosti koje je morala doživjeti. Hoće li i neka od ovih žena napraviti nešto
slično njoj?
Solomonidis se onda obratio ostatku jedinice.
“Sutra ćemo biti bliži svojem cilju. Uspostavljanju nove Grčke. Slobodne
Grčke. Danas imamo veću vojsku. Svaki nas je dan sve više i uskoro će cijela
Grčka biti naša.”
Nakon toga naprijed je istupio njegov zamjenik.
“Noćas se moramo odmoriti. Sutra nas čeka novi dugi marš. Ali, kao i
uvijek, netko treba biti i na straži.”
Makris je počeo čitati imena, a još i prije nego je dovršio, Temis je osjetila
kako joj se oči sklapaju. Cijelo joj je tijelo čeznulo za snom.
“Koralis!”
Stigla ju je kazna za ono što se dogodilo ranije toga dana. Bit će na straži
te noći. Njezino je ime bilo jedno od deset pročitanih. Petero je bilo zaduženo
za čuvanje novih regruta, petero razmješteno na različita mjesta oko logora.
Gerilske su skupine uvijek ranjive. Oni su stručnjaci za iznenadne napade, ali
uvijek postoji mogućnost da se istom taktikom počne služiti i vladina vojska.
Temis je poslana na najudaljeniji položaj. Tri stotine koraka na jug. Tako
joj je naređeno. I točno tako je i napravila.

138
 Knjige.Club Books

Dovoljno daleko da više ne čuje ništa iz logora, Temis se zatekla skoro

sasvim uronjena u tamu. Rijetko je iskusila takvu tišinu, koja ju je tištala, kao
i usamljenost. Čula je samo vlastiti dah.
Sjela je na zemlju, naslonila leđa na stablo i gledala u smjeru suprotnom
od logora. Povremeno bi joj se učinilo da čuje šuštanje lišća, možda zeca ili
miša, a ponekad bi pod krošnjama zalepršala neka krila. Temis je u svojem
životu uistinu malo vremena provela izvan Atene i nije poznavala noćne
zvukove šume, pa su joj uši reagirale i na najmanju buku.
Jedini način da sazna kako su njezina četiri sata prošla jest dolazak onoga
koji će je zamijeniti na dužnosti. U međuvremenu je prolazak vremena
pokušala procijeniti gledajući Mjesec.
Neko je vrijeme Temis pjevušila: dječje pjesmice, pjesme koje je znala
pjevati s Fotini, omiljeni rebetiko Vamvakarisa. Kada joj je ponestalo
pjesama, počela je razmišljati. Nasumično se sjećala raznih stvari, a uz pomoć
prostorne i vremenske udaljenosti neke je događaje iz života sagledala na
novi način. Razmišljala je o rušenju zgrade u kojoj je provela djetinjstvo, o
Panosovu padu i ožiljku koji mu je od njega ostao, sjetivši se da je on uvijek
bio taj koga bi otac udarao papučom. Dok je mislila na zvuk njezina pljeska
po goloj koži, začula je glasno krckanje neke grančice i skočila na noge, a srce
joj je počelo brže udarati. Bilo je prerano za završetak smjene, pomislila je,
ali netko je sigurno u blizini.
Temis je imala pravo. Između stabala joj se približavao mračni ljudski
obris. Tu je siluetu odmah prepoznala. Osjećaj koji je u njoj izazvala nije joj
bio poznat. Često je osjećala ljutnju, ali uvijek bi je prošlo. Isto je i s tugom i
gubitkom. Međutim, taj osjećaj čežnje bio je drukčiji. Nije prolazio, nalik boli.
Makris je izgledao kao da je krenuo u šetnju, možda lov, s nemarno
prebačenom puškom preko ramena. U njemu je bilo neke samuvjerenosti
koju ranije nije primijetila. Nije izgledao mnogo stariji od nje, ali pokazivao
je zavidnu opuštenost, kao da je položaj u kojem su se zatekli sasvim
uobičajen. Nalazili su se u planini, u šumi, daleko od kuće, naoružani, oprezni
i gladni, a on je ipak djelovao zadovoljno.
Nije htjela reći nešto pogrešno ili ostaviti loš dojam, pa je čekala da on
progovori. Glas je bio poznat, ali ton se promijenio. Bio je mekši nego ikad
prije, a prvi je put zvučao kao netko s dobrim obrazovanjem.
“Došao sam provjeriti jesi li na pravom mjestu. Većina vojnika nije u
stanju hodati ravno.”
“To je nešto što meni uopće nije teško”, rekla je odvaživši se na malo
humora ohrabrena njegovim tonom. “Od moje kuće Avenija Patision ide
sasvim ravno do Akropole.”
“Ja sam odrastao penjući se uzbrdo”, odgovorio je. “Rođen sam pod
Likabetom, u Kolonakiju.”
139
 Knjige.Club Books

Vidio je iznenađenje na Temisinu licu jer je spomenuo najbogatiju četvrt

Atene.
“Znam. Misliš da su tamo samo desničari i rojalisti... Pa, možda je tako bilo
s generacijom mojih roditelja. Ali u mojoj skoro da je postalo moderno
podržavati komuniste. I tako, evo me ovdje. A vjerujem u stvar više nego ikad
prije.”
Temis je bila očarana njegovim idealizmom. Svaka ju je riječ šarmirala i
sjetila se Panosa u kojem je gorio isti plamen. Sve što se dogodilo tog dana
bilo je radi višeg cilja, konačnog cilja. Mora to stalno sebi ponavljati.
Na njezino zaprepaštenje, Makris ju je zagrlio oko ramena.
“Slušaj”, rekao je. “Moraš naučiti nešto. Kada upadnemo u ta sela, oni u
njima nemaju što izgubiti. Uvijek će netko pokušati pobjeći ili napasti. Oni su
neprijatelji dok ih ne privolimo da misle kao i mi. A čak i onda sumnjamo u
njih.”
Njegov ju je glas smirivao, ali onda je odjednom od ljubaznog postao
okrutan. Temis je bila zapanjena. Počeo ju je kritizirati, oštro i nemilosrdno.
“Ne budeš li bolje pazila za vrijeme akcije, dovest ćeš u opasnost cijelu
jedinicu. Misli, Koralis. Ne radi ništa dok ne razmisliš”, navaljivao je. “Danas
si pogriješila i to je nekoga stajalo života. Moraš kontrolirati takve situacije.”
Kada je završio svoj kratki govor, Temis je osjetila peckanje suza u očima.
Onda, jednako iznenađujuće kao što je i nestao, nježni se glas vratio.
Stajali su licem u lice i sada je Makris primio Temis za laktove. Bio je to
pokret ohrabrenja, utješan i nježan. Mekoća koja se vratila u taj izrazito
kultiviran glas donijela joj je takvo olakšanje da su je koljena jedva držala
uspravnom.
“Naučit ćeš ti”, rekao je. “Naučit ćeš brže od bilo koga drugog. Jamčim.”
“Obećavam da ću se truditi najbolje što mogu”, odgovorila je. Temis mu
je željela udovoljiti možda više nego bilo kome u životu.
“Sutra će biti novih prilika da pokažeš što možeš”, rekao je i dalje je
držeći. “Dokazat ćeš mi koliko si dobra.”
“Hoću”, odgovorila je.
Držao je Temis trenutak duže nego je bilo potrebno. Bio joj je toliko blizu
da mu je u dahu osjetila miris duhana.
Pogledao je na sat.
“Neko ću ti vrijeme praviti društvo”, rekao je. “Vrijeme sporo prolazi kada
si sam.”
Temis nije znala što učiniti, pa je šutjela. Sjedili su naslonjeni na stablo, a
Makris je sebi zapalio cigaretu. Koluti dima dizali su se prema nebu.
“Pričaj mi o sebi”, rekao je. “Ne trebaš biti sramežljiva.”

140
 Knjige.Club Books

“Rođena sam u Ateni. Imam dvadeset i dvije godine...”

Postalo joj je neugodno. Nije mu imala mnogo što reći.
“Koliko si dugo u vojsci?” pitala ga je. To joj se pitanje činilo dovoljno
običnim da ne ispadne napadna.
“Komunist sam sada duže od deset godina”, odgovorio je. “Moj je ujak
uhićen za vrijeme Metaksasove diktature, poslali su ga u zatvor na otok.”
“Zašto?” pitala je Temis.
“Jednostavno se nije slagao s režimom i to je napisao u svojim novinama.”
“Koliko je dugo bio u zatvoru?”
“Umro je nakon dvije godine.”
Temis je pomislila da je oblak prekrio Mjesec, toliko joj se tama činila
dubokom.
“Tiskao je istinu. I umro zbog nje.”
“Moj brat Panos znao je govoriti o umiranju za istinu”, rekla je Temis
osjećajući se opuštenije. “Ali drugi brat imao je drukčije mišljenje o istini, pa
su se stalno svađali.”
“Sloboda da se objavi istina važnija je od svega drugoga”, rekao je. “A
istina je da bi komunisti u ovoj zemlji trebali imati svoju ulogu.”
Temis je na trenutak bila zbunjena. Makris je očito vjerovao da su neke
slobode svete, ali ona se opat sjetila žena natjeranih na marš. Ta joj je misao
samo proletjela glavom, brzo je opet bila zavedena njegovim riječima.
Uskoro se Makris digao na noge. Ustala je i Temis.
“Vidimo se u zoru.”
Temis je gledala njegova leđa kako nestaju između drveća. Čula je da mu
je nadimak Liondari, lav, i dok ga je gledala kako bešumno nestaje u šumi,
shvatila je zašto. Bio je tih poput velike mačke i njegove bujne kovrče
podsjećale su na grivu. Temis se zapitala je li ikada bila sretnija. Borila se na
pobjedničkoj strani, njezina je vojska bila na vrhuncu snage i bila je
zaljubljena.
Svakog je dana viđala Makrisa, a često su marširali jedno pokraj drugog.
Govorila je sebi kako je to vjerojatno slučajnost, ali on kao da bi se uvijek
očešao o nju, od čega bi joj se naježila svaka dlaka na tijelu.
Nekoliko tjedana poslije, kada je opet bila na straži, Makris joj je došao
praviti društvo. Taj put nije bilo mjesečine i potpuno ju je iznenadio pojavivši
se iz mraka.
Sjedili su i neko vrijeme razgovarali o taktici upada u obližnje selo koji će
izvesti sljedećeg dana. Onda je Makris uzeo Temisinu ruku i počeo se igrati
njezinim prstima ispreplećući ih sa svojima.

141
 Knjige.Club Books

Koža mu je bila gruba, ali dodir nježan i ona se nije povukla. Samo je
jednom prije bila u središtu pažnje nekog muškarca, kada ju je progonio
ljekarnikov sin. Ovo je bila drukčija situacija. Čeznula je za svakim njegovim
pogledom.
Pravilo da ne smije biti veza između žena i muškaraca u komunističkoj
vojsci strogo se provodilo. Nakon što se zaljubila u Makrisa, mnogo se puta
upitala: predstavljaju li osjećaji vezu? Naivna kakva je bila, nije znala
odgovor, a nikome se nije smjela povjeriti.
Dok joj je Makris gladio ruke, opustila se i zaboravila na to pitanje.
Osjećala je nagonsku fizičku reakciju koja se nije zadržala samo na jednom
dijelu tijela. Kao da joj je struja tekla iz dlana, na kojem je on sada povlačio
malene kružnice, do svakog ekstremiteta, čak i do vrhova kose.
Iako je bio mrak, Makris je morao vidjeti njezinu reakciju, a kada je
zatvorila oči, osjećaj se još više pojačao. Osjetila je kako joj se temperatura
podiže dok su njegovi prsti prelazili na vrat i zatim sišli do dugmadi, koju je
pažljivo otkopčao. Temis je čula dva suprotstavljena glasa koji su joj se
obraćali jednako glasno. Jedan joj je govorio da makne ruku tog stranca sa
sebe. Drugi je govorio da se mora prepustiti zavođenju. Na kraju je nijema
moć žudnje nadvladala sve drugo.
Kada joj je otkopčana košulja pala na struk, njegove su usne krenule na
put od njezina vrata do usana, zatim se spustile na grudi. Uživala je u mirisu
duhana koji joj je zaostao na jeziku, onda nagonski rukama uhvatila njegovu
glavu i provukla prste kroz kovrče koje je prve primijetila na njemu i kojima
se tako dugo divila.
Nježno joj je skinuo odjeću s tijela, tako da ih je njezina odora sada oboje
štitila od vlažnog šumskog tla. Vidjela je nekoliko romantičnih filmova, ali o
seksu nije znala ništa. Sasvim joj sigurno nije palo na pamet da će vođenje
ljubavi boljeti.
Oglasila se neka sova. Možda je to prikrilo njezin krik. Temis nije znala.
Držao ju je čvrsto nekoliko sekundi, onda se otkotrljao na stranu i ustao.
“Moram se vratiti u logor”, rekao je. “Uskoro će netko doći preuzeti
dužnost.”
Temis se brzo odjenula, odjednom se osjećajući hladno i ranjivo, usprkos
blagosti noći.
Sljedećih tjedana i mjeseci taj se obrazac s Makrisom ponavljao. Postavio
bi Temis na udaljeni stražarski položaj i dolazio joj usred noći. Nasamo ju je
počeo zvati “mala lija”, zbog crvenkastog odsjaja u njezinoj kosi, a ona je i
dalje bila kao začarana. Kada bi bili sami, dopuštao joj je da ga zove imenom,
Tasos, zbog čega joj se činio još bližim. Preko dana nisu razgovarali, ali znala
je da je on gleda, a gledala je i ona njega. Osjećaji prema tom muškarcu
nadjačavali se sve ostalo, tjerali joj bol iz umornih nogu i glad iz želuca.
142
 Knjige.Club Books

Istog mjeseca kada je Temis izgubila nevinost, u njezinu se životu

dogodilo još nešto važno. Jedinica je stigla do jednog zaseoka, a izviđanjem
su utvrdili da su stanovnici napustili svih pet-šest kuća u njemu. Temis su
poslali da s još dvojicom vojnika pokupi sve korisno što su ostavili iza sebe.
Bila je oko pedeset metara iza njih, puška joj je labavo visjela s ramena. Dok
su lutali između kuća, na jednim vratima odjednom se bešumno pojavio
mršavi lik. Bio je iza njezinih suboraca, ali ispred nje. Vješto ih je ustrijelio
ravno u leđa. Po jedan metak za svakog. Temis nije bila sigurna je li ju vidio,
ali nije smjela riskirati.
Sljedeći trenuci odvijali su se kao na usporenom filmu, dok su joj u
stvarnosti trebale samo dvije sekunde da podigne pušku i zapuca. Mjesecima
je vježbala baš to. Bilo je ubij ili budi ubijen i djelovala je brzo, ispraznivši
cijeli spremnik u tijelo kako bi bila sigurna da je uspjela. Zvuk metaka koji su
se odbijali od zidova bio je zaglušujući. Zabuljila se u nepomičan oblik pred
sobom. Oduzela je život. Bila je ubojica, kradljivica. Da je tog čovjeka zadavila
golim rukama, ne bi joj bilo mučnije zbog onoga što je napravila. Činilo joj se
da je iz mračnih prozora praznih kuća gledaju mnoge oči.
Znatiželja ju je pokrenula naprijed i tek je tada shvatila koliko je mlada
bila njezina žrtva. Nad gornjom usnom pojavila se jedva vidljiva naznaka
dlačica.
“Tee mu”, šapnula je u sebi tek tada shvativši da joj se niz obraze kotrljaju
suze. Još se niti jednom nije bio obrijao.
Odmaknula se od njega i zakoračila preko beživotnih tijela koja su joj
nekad bili prijatelji. Nakon toga se manje kajala zbog dječaka kojeg je ubila.
Ona ih nije mogla pomaknuti, pa je otrčala natrag u logor i uskoro se vratila
s još nekoliko ljudi da iskopaju grobove. Temis nije mogla podnijeti pogled
na tijelo dječaka dok su i njega nosili prema obližnjim maslinama među
kojima će ga zakopati.
To joj je iskustvo izazvalo šok koji je trajao nekoliko dana, kao i kajanje,
ali svaka sljedeća njezina žrtva sve je manje utjecala na nju. Vrijeme je
prolazilo i ona je postajala sve vještija, a stekla je i bolju sposobnost
zatomljivanja osjećaja. Usprkos početku koji nije obećavao, postala je
precizan strijelac i uskoro je bilo poznata po tome da nikad ne potroši metak
previše. Svaki put kada bi ubila, Temis bi pomislila na to hoće li je Makris
pohvaliti. Njegove rijetke riječi ohrabrenja bile su više nego dovoljne da je
zadovolje.
Jedinica je imala mnogo uspjeha, ali bilo je i neuspjeha, i Temis se
izvještila ne samo u ubijanju već i u liječenju rana, čak i spremanju tijela za
ukop. Ipak, općenito uzevši, njezina je skupina bila okretna, nekoliko su puta
umalo izbjegli uhićenje, preživjeli su tešku zimu i vlažno proljeće, u kojem su
danima nosili mokru odjeću. Većina zarobljenih žena još je bila s njima, iako

143
 Knjige.Club Books

ih je nekoliko putem umrlo, nisu fizički izdržale teškoće kojima su bile

izložene.
Kada je stiglo ljeto 1949. godine, donijelo je strašne vrućine i mnoga su
lica bila izgorjela, a usne ispucane.
U toj su se godini promijenile okolnosti za komunističku vojsku. Dok je
godinu prije bila na vrhuncu moći, sada je granica s Jugoslavijom bila
zatvorena, a vladine su snage pripremale veliku ofenzivu na sjeveroistoku
zemlje. To područje nije bilo daleko od mjesta na kojem se skrivala Temisina
jedinica. U međuvremenu su se komunisti počeli ponašati sve sličnije
redovnoj vojsci.
Odnos Temis i Makrisa nastavljao se bez obzira na godišnje doba.
Ponekad bi sebi dopustila razmišljanja o tome što bi se moglo dogoditi
kada rat završi. Bi li se vratili u Atenu zajedno? Gdje bi živjeli? Temis je čak
zamišljala kako ga predstavlja baki, sigurna da bi joj se taj zgodni i
obrazovani mladić svidio.
“Mislim da kapetan sumnja”, rekao je Makris jedne vruće noći. “Moramo
biti oprezni, mala lijo.”
Temis je bila sretna kada je koristio nom de guere koji joj je dao, pa je
kimnula. Svi su znali da Solomonidis već godinama ima vezu s istom
partizankom, ali to nije značilo da bi i drugima dopustio što slično.
“Od sada ćemo morati biti oprezniji”, rekao je i cmoknuo je u čelo prije
nego je otišao. Prvi put otkako su ljubovali, njihov susret nije završio
strasnim poljupcem. Temis je ostala sama, osjećajući prazninu. Mučila ju je
cijele noći.
Bila je na straži koja se odužila kao vječnost, ali konačno je začula korake
koji su se približavali, kao i veselo pjevušenje. Odmah je prepoznala vlasnika
glasa kao Filipakisa, vojnika koji je uvijek bio nasmijan i zbijao šale sa
ženama.
“Evo, ovo je za tebe”, rekao je pružajući joj komad kruha koji je sačuvao
od večere. “Ja bih trebao manje jesti. Pogledaj me!”
Natjerala se na osmijeh. Čak i uz velike udaljenosti koje su svakodnevno
prevaljivali, Filipakis kao da se širio u struku. Nije bilo uobičajeno da itko
poklanja hranu, pa je zahvalno grickala vraćajući se u logor.
Kada je stigla na čistinu, shvatila je da drhti i spustila deku pokraj
Katerine. Pribila se uz svoju prijateljicu, očajnički tražeći toplinu.
Tri je sata spavala dubokim snom, onda ju je u zoru probudio zvuk
prijateljičina glasa, tih, ali nametljiv.
“Hajde”, požurivala ju je Katerina. “Krećemo.”
Dala je Temis gutljaj kave i osovila je na noge.

144
 Knjige.Club Books

Temis je smotala deku i krenula na začelju kolone vojnika, pogledom

tražeći Makrisa.
Njihovo je kretanje toga dana bilo zbrkano. Neke od nedavno pokupljenih
žena odbijale su suradnju, što ih je sve usporavalo. Većina ih je bila na
početku kolone, a nekoliko su morali gurkati puščanim cijevima kako bi
hodale.
Trebalo je prijeći mnogo kilometara. Sutra će upasti u novo selo.
Cijelog je dana Temis tražila svog ljubavnika, ali oko sebe je vidjela samo
neuredna i neznana lica. Sada su se udružili s nekoliko drugih jedinica i
većina vojnika bila joj je nepoznata.
Prošlo je nekoliko dana, a čovjeku kojeg je voljela nije bilo ni traga.
Opsjednuta i preplašena, postala je neoprezna. Morala je saznati što mu se
dogodilo. Za vrijeme kratke stanke na putu prema odredištu Temis je prišla
kapetanu. Imala je spremnu priču.
“Makris mi je posudio malo duhana od svojeg sljedovanja”, rekla je
nemarno koliko je mogla. “Sada mu mogu vratiti ako mi kažeš gdje da ga
nađem.”
“Makrisa?”
Kapetan ju je pogledao, pomalo zbunjen.
“Nekoliko jedinica zapadno od nas je desetkovano”, rekao je. “On je
unaprijeđen u kapetana jedne od njih.”
Skoro joj je pozlilo kada je to čula. Temis se okrenula kako joj Solomonidis
ne bi vidio izraz lica.
“Efharisto”, promrmljala je. “Hvala ti.”
Nekako se vratila do svog mjesta pokraj Katerine, a starija ju je žena,
protivno svim pravilima, uzela pod ruku.
Suze su nesmetano tekle niz Temisine obraze. Posrtala je ne vidjevši
ništa, pouzdajući se u prijateljicu da je vodi. Svi su pripadnici jedinice uzbrdo
hodali spuštenih glava i nitko nije primijetio jad na njezinu licu.
Nakon što je prošao sat ili dva, Katerina joj se obratila.
“Ma što bilo to zbog čega plačeš”, rekla je služeći se riječima koje su uvijek
pomagale kod njezinih mlađih braće i sestara, “sutra će izgledati bolje.”
Ipak, prolazak vremena Temis nije donio nikakvu utjehu i sljedećih se
dana samo osjećala sve očajnijom. Svašta je govorila samoj sebi. Možda ih je
Tasos oboje želio poštedjeti bolnog rastanka ili ga nisu unaprijed obavijestili
da će ga premjestiti.
Temisine su misli odlutale do dana kada je gledala Margaritinu patnju
nakon odlaska ljubavi njezina života i osjetila je zakašnjelu sućut prema
sestri. Tek je sada mogla razumjeti kakvu bol donosi takav gubitak. Shvatila

145
 Knjige.Club Books

je da se zbog slomljenog srca fizički osjeća loše, ali nije se izvlačila od

dužnosti. Nekoliko dana nije mogla jesti, a Katerina ju je tjerala da pije. Po
velikoj vrućini dehidracija je postajala problem, već su dvije bolesne žene
morali ostaviti za sobom. Temis nije željela biti ostavljena da umre i počela
se prisiljavati na gutanje manjih zalogaja hrane.
Kako se rat nastavljao, postajalo je sve važnije zadržati zamah koji su
imali. Svima je rečeno da budu spremni na nove napade vladine vojske, sada
ojačane američkom opskrbom.
“Sve za stvar, Temis”, podsjetila ju je Katerina. “Ne smiješ zaboraviti
obećanja koja smo dale.”
Temis je kimnula. Ljubav prema domovini i dalje ju je nadahnjivala, ali
nada da će opet vidjeti Tasosa bila je ono što joj je davalo volju za životom.

146
 Knjige.Club Books

Četrnaesto poglavlje

Zbog vrelog kolovoza svi su postali bezvoljni. Temis bi se čak i dok bi hodali
danju osjećala kao da mjesečari, a većinu noći spuštala bi glavu na deku tek
kada bi je umor potpuno savladao.
Prošlo je deset dana od Makrisova odlaska i oni su namjeravali upasti u
manje naselje. Kao i uvijek, noć su proveli nekoliko kilometara udaljeni od
mjesta sutrašnje akcije.
“Tamo je samo nekoliko starijih ljudi. Izgleda da su svi mlađi već otišli”,
rekao im je kapetan Solomonidis uz osmijeh. Strategiju napada prilagodio je
tom podatku.
“Večeras se možemo nadati dobroj večeri”, brundao je svojim dubokim
glasom. “Starci ne jedu mnogo, što obično znači da imaju dobre zalihe.”
Iz mnogih sličnih naselja stanovništvo je već pobjeglo, užasnuto
napredovanjem komunista. Tražili su relativnu sigurnost gradića i gradova,
plašeći se prisilnog novačenja, otimanja djece i reputacije okrutnih barbara
koja je pratila mnoge komunističke borce. Šezdesetak ljudi iz jedinice
napredovalo je prema selu, puni samopouzdanja i očekujući lagani posao, ali
dočekala ih je paljba iz mitraljeza. Deseci partizana odmah su pokošeni.
Kao i obično, u selo su ušli iz više pravaca, ali paljba je bila jača s jedne
strane. Temis je čuvala odstupnicu i imala je samo djelić sekunde da shvati
što se događa. Bacila se na tlo dok su vojnici oko nje primali metke. Nekoliko
minuta zrna su zujala nad njom, a netko joj se teško srušio preko nogu. Ma
tko da je bio, po težini je znala da nije živ. Čvrsto je stisnula oči.
Zasjeda je bila savršeno postavljena. Njezinu su jedinicu vojnici vladine
vojske neprimijećeno pratili duže od jednog dana. Izviđanje sela obavljeno je
površno, vidjeli su samo ono što su im dopustili da vide.
Nakon tridesetak sekundi zavladala je tišina, prekidana tek ponekim
pojedinačnim pucnjem. Niti jedan pripadnik Temisine jedinice nije stigao
podignuti oružje. Nisu uzvratili niti jednim metkom.
Temis je ležala nepomično, svjesna toga da i najmanji pokret može
prizvati metak. Osjećala je kako joj se vlaga širi tkaninom hlača. Sigurno krv.
Čuli su se usklici, onda su svuda oko nje zagrmjeli koraci vojnika koji su se
slijevali u selo.
Vladini vojnici nisu bili skriveni samo u kućama, imali su i pojačanje koje
je čekalo u blizini.

147
 Knjige.Club Books

Temis je na trenutak buljila u dobro ulaštene muške čizme. Bile su joj

centimetar udaljene od lica, u njima je čak mogla vidjeti svoj iskrivljeni odraz.
“Najprije potražite bilo kakve papire i donesite ih meni. Mrtve ostavite
gdje jesu. Ranjene dovedite na trg.”
Slušala je glasna naređenja, a kada su vojnici počeli odvajati žive od
mrtvih, čuli su se i povremeni bolni uzvici. Uskoro je i na nju došao red da je
bocnu oštrim krajem puške.
Još toplo tijelo maknuli su s nje. Tada je otvorila oči i pred licem ugledala
uperenu pušku.
“Ustaj.”
Temis se mukom uspravila. Podignula je ruku do lica koje je jako ogrebla
kada je pala. Osim toga nije bila ozlijeđena.
Izgleda da je preživjelo jako malo pripadnika jedinice. Kamo god da je
pogledala, ležala su razbacana tijela i noge su joj se toliko tresle da je jedva
prešla dvije stotine metara do središta sela.
Oni pogođeni u trbuh pali su na leđa, a ona je nevoljko pogledala njihova
u lica, zaleđena od bola. Prizor mrtvog kapetana šokirao ju je: činilo se
nemogućim da takvo brdo od čovjeka može srušiti puki komad metala. Ruke
su mu bile sasvim raširene, tamna kosa namočena krvlju. Nad njim je bio
nagnut vladin vojnik, pretraživao mu je džepove, onda mu se na licu pojavio
slavodobitan izraz i pozvao je vojnika koji je pratio Temis.
“Evo naše nagrade!”
Starice iz sela motale su se oko vrata kuća. Bile su upozorene na užas koji
ih je čekao, a njih nekoliko pristalo je poslužiti kao mamac dok je jedinica
prilazila.
Temis ih nije pogledala dok je prolazila pokraj njih. Držala ih je
odgovornima za smrt svojih suboraca i prijatelja. Kolaboracionistice, baš sve.
Tada je ugledala Katerinu. Prepoznatljiva griva plamenocrvene kose koju
je uvijek odbijala ošišati prosula se ispod kape i pala joj po licu. Vjerojatno je
bila pogođena u leđa, onda pokušala ublažiti pad. Ruke su joj bile raširene,
oba zgloba ležala su iskrivljena pod čudnim kutom, očito slomljena.
Temis nije mogla sakriti užas pri pogledu na mrtvu prijateljicu i iz grla joj
se oteo jecaj dok se saginjala kako bi dodirnula hladno lice.
“Ustaj, odmah!” oštro je naredio vojnik. “Ruke u zrak!”
Jadna, lijepa Katerina je mrtva, pomislila je Temis za sebe. Sada nije
mogla napraviti više ništa osim pokušati spasiti sebe, pa se brzo opet osovila
na noge gutajući slane suze koje su joj tekle niz lice.

148
 Knjige.Club Books

Naređeno joj je da se pridruži skupini preživjelih koji nisu bili ranjeni, pa

su se zgurili pod golemom platanom koja je pružala hlad cijelom trgu. Jednom
po jednom, svima su im vezali ruke iza leđa.
Dvadeset metara daleko poredano je dvanaest teško ranjenih. Dva
časnika vladine vojske hodala su pokraj njih zastajući im pred nogama i nešto
zapisujući.
Odjednom su Temis i svi preživjeli koji su mogli hodati gurnuti do jedne
kuće i okrenuti leđima prema trgu. Isti vojnik koji im je čvrsto vezao ruke
sada im je stavio poveze na oči. Jedna od žena počela je cviljeti.
“Umukni!” naredio je vojnik. “Ne želimo čuti ni glasa od vas.”
Muškarac pokraj nje tiho se molio.
Temis je pognula glavu. Užas je ustupio mjesto silnoj tuzi. Hoće li joj se
život tako okončati? U mraku i porazu? Pod prljavim pamučnim povezom na
očima osjećala je suze. Ispunila ju je tuga kada je shvatila da će joj život
završiti tek što je stvarno počeo.
Onda su počeli pucati. Brojila je. Jedan... Dva... Tri... Četiri... Pravilno, kao
kucanje sata, ali ne glasno koliko je očekivala. Još malo i doći će red na nju.
Pet... Šest... Sedam... Osam... Devet...
Još je mogla čuti čovjeka pokraj sebe kako mrmlja molitvu. Nitko u
njezinoj blizini još nije pao. Čula bi da jest. Ali pucnjevi su se ipak nastavili.
Deset... Jedanaest... Dvanaest...
Onda ništa. Tišinu su narušili glasovi nekih vojnika u blizini. Niz Temisino
lice i vrat slijevao se znoj. Stojeći pod nemilosrdnim suncem kolovoza, bila je
obamrla od straha, olakšanja, očaja.
Prošlo je pet ili deset minuta prije no što je osjetila kako neki prsti petljaju
oko poveza na njezinim očima. Temis je zažmirkala na svjetlu i polako se
okrenula da vidi što se zbilo. Ranjenika više nije bilo. Nestali su. Ostale su
samo krvave mrlje u prašini. Shvatila je da su im prekrili oči kako ne bi
svjedočili hladnokrvnim ubojstvima.
Užasnuti seljani istjerani su na trg. I oni su otrpjeli svoju muku.
Uz desetak ostalih Temis su grubo ubacili u stražnji dio kamioneta. Vladin
vojnik koji je dangubio u blizini prišao im je i namjerno pljunuo Temis u lice.
Osjećala je kako joj se niz obraz cijedi njegova slina.
Zavezanih ruku nije mogla napraviti ništa. Bilo je to krajnje ponižavajuće.
Dok su čučali u kamionetu, lišeni identiteta i dostojanstva, Temis se borila da
zadrži suze. Oborila je pogled i zagledala se u šavove na svojim hlačama, bilo
joj je važno zadržati kontrolu.
“Koralis...”

149
 Knjige.Club Books

Začula je svoje šaptom izgovoreno ime. Žena za koju su svi znali da je bila
kapetanova ljubavnica okrenula se prema njoj.
“Iskoristi moj rukav”, šapnula je.
Pokazujući ljubaznost koju Temis nikada neće zaboraviti nagnula se do
nje, što je Temis omogućilo da s lica obriše pljuvačku koja se sušila.
Kada je Temis opet podignula glavu, vidjela je da ona nijemo plače, a inače
bezizražajno lice bilo je natečeno od tuge.
Jadna žena, pomislila je Temis. Za Tasosa je barem postojala mogućnost
da je još živ.
Dok su poskakivali vozeći se neravnim cestama, Temis je izgubila pojam
o vremenu. Prolazili su dani, prolazile su noći, ali ona ih nije brojila. Ništa nije
bilo važno. Kretanje vozila, vrućina i nedostatak hrane izazvali su tako
snažnu mučninu da nije mogla govoriti ni spavati. Jedan od zarobljenika
toliko se razbolio da se kamion zaustavio. Prije nego je itko od njih shvatio
što se dogodilo, vozač je nastavio dalje.
“S takvim kašljem ne bi se još dugo mučio”, doviknuo je preko ramena.
“Ako netko želi ostati uz njega, nema problema.”
Svi su bili preslabi da bi se pobunili, samo su bespomoćno gledali kako
blijedo lice postupno nestaje u daljini. Je li on nehotice povratio svoju
slobodu, zapitala se Temis.
Sati nepokretnosti i osjećaj poraza oduzeli su im svaku želju za
razgovorom. Odjednom je Temis shvatila da je vozač usporio, a istovremeno
je začula zvuk drugih vozila. Iako je bila gotovo u stanju stupora, sjela je
uspravnije i provirila kroz procijep na stranici kamioneta.
Posvuda oko njih bilo je prometa. Nalazili su se u gradu, prolazili pokraj
poznatih zgrada. Sada su se i svi drugi probudili i gledali oko sebe uzvikujući
imena koja su toliko dobro poznavali. Partenon. Zeusov hram. Trg Sintagma.
Atena. Temis je bila tako blizu kuće. Poželjela je iskočiti iz kamioneta,
trčati niz Aveniju Patision i poletjeti u sigurni bakin zagrljaj. Zamišljala je da
je na stolu čeka obrok. Prošli su mjeseci otkad je pojela nešto dobro, cijelo joj
je tijelo žudjelo za tim. U Patisiji bi mogla živjeti u tajnosti i opet pustiti kosu.
Panos bi je štitio, ako se vratio, a baka bi je krila. Tanasis valjda ne bi
izdao svoju najmlađu sestru?
Ipak, nije se činilo da će se vozač zaustaviti, a kada je vozilo ubrzalo,
osjetila je rastuće razočaranje.
Međutim, usporio je samo malo poslije. Nisu se još odmaknuli daleko od
središta grada i putnici u kamionetu su se međusobno pogledali. Jedan od
njih shvatio je gdje su dospjeli. To je mjesto bilo sinonim za teror.
“Ovo je Averof”, promrmljao je. Doveli su ih u zloglasni zatvor u kojem su
mučili i muškarce i žene dok se ne pokore i “pokaju”.
150
 Knjige.Club Books

Svima im je rečeno da siđu, a jedan ih je vojnik odoka podijelio. Izgledalo

je kao da bira nasumice.
“Ne svi”, javio se drugi vojnik koji je došao nadgledati primopredaju.
“Samo ti, ti, ti i ti.”
Četvero zatvorenika ispratili su prema mračnim, odbojnim vratima.
Jedan od njih kimnuo je u znak pozdrava onima koji su ostali vani. Nitko nije
shvatio na temelju čega su razdvojeni.
“Penjite se natrag!” rekao je vojnik nepotrebno gurnuvši Temis i sve
ostale prema kamionetu.
Motor se opet pokrenuo.
Kada su stigli do prvih kuća gradića jugozapadno od Atene, opet su ih
iskrcali i shvatili su da su ih doveli do mjesnog zatvora.
“Uskoro ćete mahati zastavama i pozdravljati kraljicu”, rekao im je vozač
otvarajući stražnju stranu vozila. Bilo je to dovoljno da Temis još više učvrsti
svoja duboka uvjerenja. Frederika je kod nje i dalje izazivala organsku
mržnju.

U sljedećih nekoliko tjedana Temis su premještali iz zatvora u zatvor i

ponižavali, bolesnu, zatupljenu i poraženu. Blijeda i neuhranjena, zamišljala
je da je nevidljiva, baš kao kada je bila dijete i krila se od Margaritine zlobe.
Talent za izbjegavanje pažnje koji je tada razvila sada joj je bio od velike
koristi.
Vrijeme je prolazilo u izmaglici povremenih zlostavljanja, obično u obliku
udaraca nogama ili rukama. Stalno su se premještali, izgubila je pojam o tome
koliko je puta utovarena u neko vozilo i gurnuta u novu, ali jednako
neudobnu ćeliju u zatvoru nekoga gradića. Činilo se da su zatvori tako puni
da se u njima više nije moglo naći mjesta, čak ni nakon što su zatvorenice
nagurali jedne preko drugih, često i po dvadeset njih u ćelije namijenjene za
osmero.
Razgovaralo se o zatvorima u kojima su boravile druge zatvorenice.
Temis je uskoro shvatila koliko je bila sretna što je izbjegla Averof gdje su
krici mučenih sve ostale držali budnima baš svake noći, a čuvari su se
međusobno natjecali u smišljanju sadističkih kazni. Neke su žene boravile na
otoku Hij. Po njihovim opisima, iako su tamo živjele stiješnjene i u prljavštini,
imale su čime ubijati vrijeme. Same su kupovale hranu i kuhale, organizirale
logor i bile na određen način slobodne.
Neke su druge bile na otoku Trikeri. Bio je pun škorpiona i štakora, ali po
onome što su rekle Temis, na njemu se moglo čuti more i pjev ptica, vidjeti
oblake i ponekad osjetiti kišu na koži. Njoj bi bilo koje mjesto bez vječnog
smrada i klaustrofobije koja ju je gušila izgledalo kao raj.

151
 Knjige.Club Books

Sjetila se slatkoće zraka koji je udisala u mjesecima dok su bili u

planinama, zvukova noćnih ptica i daha svježeg povjetarca na licu. Sjetila se
kako je za vedrih noći znala ležati budna i gledati blistave zvijezde,
zaprepaštena gustoćom zviježđa. Čeznula je za otvorenim prostorom i
zrakom, kao i Tasosovim zagrljajem.
Uvjeti života u svim provincijskim zatvorima bili su bijedni, ali
povremeno, kada bi im stigli novi zatvorenici, neke od starih premjestili bi
nekamo drugamo. Temis je uvijek bilo drago kada bi se zatekla među njima.
Tako se barem mogla nadati nečem boljem.
Neki od mlađih zatvorenika znali su prilikom prebacivanja pokušati
bijeg. To je značilo iskočiti iz vozila u pokretu. Obično je završavalo naglim
kočenjem vozila i ubacivanjem bjegunca natrag među ostale, najčešće sa
slomljenom rukom ili nogom. Samo bi rijetko neki pokušaj uspio, nakon čega
bi stražari prilikom predaje u sljedećem zatvoru samo slijegali ramenima.
Ako tko nedostaje, najbolje je jednostavno prepraviti brojeve.
Jednog nema? Kakve to veze ima? Tu su deseci tisuća drugih, teže ih je
izbrojiti nego štakore, a jednako su korisni. Stražari se nisu zabrinjavali kada
bi netko nestao.
Temis je izgubila pojam o vremenu, čak i o tome gdje se nalazila, onda su
jednog dana u njezinu ćeliju ubacili nove zatvorenice. One poput nje, koje su
već neko vrijeme provele na tome mjestu, očajnički su čekale vijesti iz
vanjskog svijeta, ali ono što su tada čule bilo je loše.
Komunisti su duže od godinu dana trpjeli poraze, a dok se Temis gušila u
još jednoj skučenoj ćeliji, na planinama Gramos i Vici odvijale su se završe
borbe građanskog rata. Komunistička vojska pretrpjela je teške gubitke i
većina preživjelih pobjegla je u Albaniju.
Među desetak žena koje su za to prvi put čule zavladala je zapanjena
tišina.
“Gotovo je”, rekla je s gorčinom jedna od njih, a nakon kratke stanke
začuo se žamor odobravanja ostalih žena.
“Ali to nije kraj”, pobunila se Temis očajnički. “Ne može biti...”
Neko su vrijeme žene s kojima je Temis dijelila taj prostor pun štakora
bile podijeljene, jedne su se mirile s porazom, druge bile odlučne da se
nastave boriti. Nekoliko tjedana poslije, sredinom listopada, stražari su ih s
uživanjem obavijestili da je njihov vođa Zahariadis objavio prekid borbi.
Sukob je i službeno završen. Nakon toga svaki je novi izvještaj korišten za
maltretiranje zatvorenica koje su zasipali podacima o broju mrtvih i uživali
u njihovu poniženju.
Neke od žena s kojima je Temis bila zatočena otvoreno su žalile zbog
smrti svoje zemlje, ali ona je odbijala prihvatiti da je s borbom gotovo.

152
 Knjige.Club Books

Njezino bolesno i iscrpljeno tijelo osjećalo se poraženo, ali um je još bio

slobodan. Broj zatvorenika značajno se povećao, i uvijek optimistična Temis
ponadala se kako bi mogla ugledati ljubavnika ili brata.
Iako je rat završio, one su i dalje ostale u zatvoru. Pred kraj godine zatekla
se opet na putu, zavezanih ruku. Kao i obično, odredište joj nije bilo previše
važno. Temis je spustila glavu na susjedino rame i odspavala nekoliko sati.
Kada se probudila, mirisalo je drukčije. Isparavanja dizelskog motora
zamijenio je miris mora.
Kamionet se zaustavio i naređeno im je da se iskrcaju. Temis je na obali
ugledala skupinu vojnika odjevenih u rite, a usprkos prljavštini njihovih
odora, prepoznala je pripadnike komunističke vojske. Njezinu grupu poveli
su prema njima.
Temis je hodala nesigurno, ali bilo joj je drago što može protegnuti noge.
I ruke vojnika bile su vezane, a svi su bili mršavi kao kosturi od
neuhranjenosti. Mjesecima nije vidjela zrcalo, ali pretpostavljala je da i ona
izgleda slično.
Jedan se brodić s mora približavao obližnjemu molu. Obična ribarska
barka, ali za ukrcaj su poredali njih više od tridesetero. Temis je bila zadnja
u prvoj skupini koja je ušla, grubo ju je povukao kormilar. Sjedili su
dodirujući se bedrima u plovilu namijenjenom za šestero, preko čijih se
bokova povremeno prelijevalo more.
Temis je pred sobom mogla vidjela golo kopno, ali nije bilo moguće
odrediti mu udaljenost. Prošlo je pola sata, čamac se i dalje borio s valovima.
Nitko iz njezine obitelji nije znao plivati, ne bi imala šanse čak i ako bi se brod
prevrnuo sasvim blizu obale.
Dok su se valjali i ljuljali, sve dublje uronjeni u more, savladala ju je
mučnina. Nekolicina drugih već je povraćala preko ruba.
Muškarac pokraj nje primijetio je da je Temisino lice pozelenjelo.
“Zagledaj se u horizont”, šapnuo je. “Ne skidaj pogled s njega. Još malo pa
smo stigli.”
“Gdje?”
Nekoliko muškaraca u odorama privukli su brod do mola i zavezali ga.
Odjednom je Temis ugledala bljesak sunca na oštrici i njezinu je
otupljenost zamijenio strah. Nož su dodali kormilaru koji je posegnuo prema
najbližem “putniku”, zaljuljavši brod tako da ga je skoro prevrnuo, i prerezao
mu veze na rukama. Jedan po jedan, kako su ih oslobađali, mokri su se
zatvorenici iskrcali na kopno.
Temis je pogledala u predio pred sobom. Na brdima su velikim bijelim
kamenjem bile ispisane riječi:

153
 Knjige.Club Books

ZITO O VASILIAS
ŽIVIO KRALJ

Glava joj se razbistrila. Vidjela je fotografije tog mjesta. Svi su čuli za njega.
Bio je to najozloglašeniji od svih zatvora na otocima. Makronisos.

154
 Knjige.Club Books

Petnaesto poglavlje

Temis je dolazak na to jalovo tlo doživjela je kao još jedan test izdržljivosti, a
u sebi se zarekla da će ga preživjeti.
“Živio kralj”. Sam ton te poruke na brdu djelovao je blago prema onome
što su joj govorili proteklih mjeseci: optuživali su je da je razbojnica, drolja i
kurva.
Vojnici su glasnim naređenjima odvojili muškarce od žena. Muškarci su
prvi prošli ispod golemog slavoluka. Temis je pročitala riječi koje su im bile
napisane nad glavama:

I MAKRONISOS SAS KALOSORIZI

MAKRONISOS VAM ŽELI DOBRODOŠLICU

Čula je mnogo priča o Makronisosu. Sve su bile iz druge ruke, pa se sada

upitala jesu li bile pretjerane. Nakon što je duže od godinu dana živjela kao
vojnik i nakon užasa po zatvorima, pogled na uredne redove šatora u kojima
se moglo smjestiti deset tisuća ljudi bio je skoro ugodan. Podignuti na padini
brda, protezali su se u svim pravcima, dokle god se golim okom moglo vidjeti.
Onako iscrpljena, sve čemu se nadala bio je ležaj makar malo mekši
od zemlje.
Prije mnogo godina, u jednoj od rijetkih prigoda kada ih je otac odveo
izvan Atene, s braćom i sestrom bila je na rtu Sunion. Sjećala se pogleda na
goli, bezbojni otok pred njima. “Nenastanjen je, ne može se živjeti na njemu”,
tako ga je otac opisao, a te su joj njegove prijezirne riječi još odzvanjale u
ušima.
Sada je očito bio nastanjen, a kako će uskoro saznati, na snazi je bio novi
zakon koji je dopustio da se na otoku “popravljaju” i žene, ne samo muškarci.
Posvuda su bili mladi vladini vojnici odjeveni u svijetle odore, glatko
izbrijani i uredno podšišani. Sve je bilo nalik dobro organiziranom vojnim
logoru, a ne neplodnom, praznom otoku kakav je uvijek zamišljala. Bilo je i
bučno: čuli su se glazba, obavijesti, uzvici i zapijevanje svećenika.
Temis je prelazila pogledom po mnoštvu tražeći dva lica koja je žarko
željela vidjeti. S obzorom na takvu količinu ljudi, Tasos ili čak Panos mogli bi
biti tu, a ako još nisu, možda će stići. Kada je pogledala prema moru, ugledala

155
 Knjige.Club Books

je još jednu barku kako se probija kroz uzburkano more i osjetila se nešto
bolje.
Iz sanjarenja ju je trgnulo gurkanje pod rebrima.
“Hajde”, požurivala ju je žena do nje. “Red je na nas.”
Došlo je vrijeme da njezina skupina i službeno uđe. Dok su prolazile pod
lukom, odjekivala je vojna limena glazba. Želudac joj je još krulio nakon
uzburkanog mora, oči zaslijepilo nisko sunce i Temis nije najbolje shvaćala
što se događalo oko nje.
S druge strane luka kao da se sve promijenilo. Posrnula je na kamenitom
tlu, a vjetar joj je nanio prašinu i pijesak u oči, nos i usta. Iz zvučnika su se
čule obavijesti, sasvim nerazumljive u buci koju su dizali puhači instrumenti
i bubnjevi.
Stisnuvši oči i oborivši lice prema tlu, Temis je slijedila noge pred sobom.
U jednom je trenutku podignula glavu i ugledala kako jedna žena
nemilosrdno bičuje drugu. To je promatrala skupina vojnika i smijala se.
Izgledalo je kao da ih to zabavlja.
“Ti si ništa! Čuješ li me?”
Žrtva se izmicala udarcima, nije ni vrištala ni plakala. Tako tiha činila se
još ranjivijom.
“Ise etnomijasma! Ti si virus! Virus koji će nam uništiti zemlju.”
Temis je okrenula glavu, osjećajući se posredno posramljena zbog
nepoznate žene. Nije se željela pridružiti onima koji su se rugali i dovikivali
uvrede.
“Simoritisa!” vikao je jedan. “Razbojnica!”
Temis je primijetila da se nešto događa između napadačice i jednog od
muškaraca, čije su hlače spuznule do njegovih gležnjeva.
“I ti si lupežica”, smijuljio se on. “Vrati mi moj pojas!”
Bičevanje se zaustavilo kada mu je žena koja je udarala vratila njegov
remen.
Svi u skupini držali su se za slabine od smijeha.
Temis se okrenula i nastavila klipsati dalje. Prošlo je deset ili petnaest
minuta prije nego je opet podignula pogled. Kada je to napravila, ugledala je
hladne oči muškaraca koji su hodali u suprotnom smjeru. Smrznula se od
praznih izraza na njihovim licima.
Kada su se konačno zaustavili, Temisina skupina od dvadeset žena
postrojena je pred čovjeka koji je čekao da im se obrati. Kako je iza njega
zalazilo Sunce, sve što su vidjele bio je obris.
“Dobro došle”, rekao je nakon dramske stanke. “Dakle, baš svaka od vas
zastranila je s prirodnog ženskog puta.”

156
 Knjige.Club Books

Glas je bio dubok i razoružavajuće ljubazan.

“Ali vi ste imale sreću. Ovdje, na ovom otoku, pomoći ćemo vam da se
vratite na pravu stazu. Shvatit ćete svoje greške i pokajati se za svoja djela.
Nemojte razmišljati o ovom mjestu kao o zatvoru nego popravilištu.”
Nije se čulo ni jedno slovo prosvjeda. Glas mu je bio blag, dramatično
različit od surovosti i zlostavljanja o kojima su slušale proteklih tjedana i
mjeseci. Temis je pažljivo pratila njegove riječi.
Govor se nastavio, ali promijenjenim tonom, sada ih je nagovarao.
“Samo jedan put vodi kući, samo se na jedan način možete vratiti svojim
obiteljima. Sasvim jednostavno.”
Onda su čule novu riječ. Ubuduće će je slušati toliko često da će im postati
poput disanja ili šuma mora.
“Sve ćete potpisati dilosi. A kada to napravite, vratit ćete se tamo gdje
pripadate, svojim kućama. Vaše će vas obitelji dočekati raširenih ruku.”
Dilosi metanojas. Objava kajanja. Dilosi, dilosi, dilosi... riječ im je
odzvanjala u ušima.
Temis je to bilo smiješno. Ona se nikada neće pokajati zbog borbe za svoja
prava, protiv režima punog nacističkih kolaboracionista.
Govornik je stigao do vrhunca svojega govora i pokazao na rt Sunion.
“Zamislite se opet na kopnu. Čiste savjesti. Ponovo kao žene. Prave
Grkinje. Uistinu žive.”
Zastao je na trenutak, gotovo kao da je očekivao pljesak, onda se okrenuo
i žustrim korakom krenuo prema moru.
Njegovu lažnu zabrinutost uskoro je zamijenila otvorena okrutnost
njihovih čuvarica.
Odveli su ih u šator u kojem će boraviti njih pedeset i dali im tanke
pamučne haljine. Temis se mučila pokušavajući smrznutim prstima
zakopčati dugmad. Nije ni od koga zatražila pomoć. Ovaj će put smanjiti
mogućnost za novu bol i gubitak. Više neće biti Katerine.
Njihove iznošene odore komunističke vojske ostavljene su na hrpi pred
šatorom, a tog je istog dana Temis gledala kako hlače na koje je bila toliko
ponosna, bačene na hrpu s ostalima, gore i pretvaraju se u pepeo.
U početku su neke od žena koje su dobile zadatak paziti na njihov šator
bile ljubazne, a Temis je uskoro shvatila kako su to bile zatvorenice koje su
već potpisale dilosi. Njihov je zadatak bio ohrabriti ih da učine isto.
Većina žena u Temisinu šatoru bila je tvrdoglava i niti jedna nije olako
okrenula leđa svojim uvjerenjima. Mnoge od njih bile su nedavno prebačene
na Makronisos s Trikerija i sebe su smatrale najtvrđim orasima. Čak su i
izgledale drukčije, lica su im od sunca i vjetra dobila duboke bore.

157
 Knjige.Club Books

Temis je iskusila nemilosrdnu snagu policijskog biča i vojničke čizme, ali

sada je s ostalima bila izložena besmislenom iscrpljujućem radu. Dan za
danom bile su prisiljene premještati kamenje s jednog mjesta na drugo.
Nakon zalaska Sunca završio bi fizički rad, ali počinjala je indoktrinacija
koja je uključivala obavezno pjevanje domoljubnih pjesama i marširanje.
Svaki su dan morale satima sjediti na velikom betonskom stadionu. Izložene
snažnom vjetru koji je stalno udarao u gole stijene i nepredvidivim kišama i
tučama slušale su dosadne glasove svojih gospodara. Temis je najviše mrzila
baš te huškačke govore, ali još je davno razvila sposobnost isključivanja
osjećaja, izgledala bi kao da je sasvim usredotočena, a zapravo ne bi čula
ništa. Ti su im sati barem pružali priliku za odmor, a Temis je poslušno
ustajala kada je trebalo pjevati, odvajajući misli od djela, kao što je činila s
Fotini.
Žene iz šatora bodrile su jedna drugu da ostanu odlučne. “Nikad, nikad,
nikad”, govorile su sebi u bradu, tako da ih samo one najbliže čuju. Noću bi se
niz šator razlijegao šapat: “Nikad, nikad, nikad.” One nikad neće okrenuti leđa
drugovima. Nikad neće okrenuti leđa svojim komunističkim idealima. Nikad
neće potpisati dilosi.
Nakon nekoliko dana Temis se upoznala s prostornim rasporedom na
Makronisosu. Postojala su odvojena područja, jedno za one koji se nisu
pokajali, jedno za one na putu prema “rehabilitaciji”, i treće za one koje su
već potpisale dilosi.
Ta su se područja zvala alfa, beta i gama. A, B i C. Jedan, dva, tri'. Rečeno
im je da su to tri jednostavna koraka koja moraju napraviti da se pročiste i
iznova rode.
Temis su dani prolazili u stanju stalne iscrpljenosti. Uz tisuće drugih
zatvorenica sve je radila u vremenski određenim smjenama, uključujući
svakodnevne posjete hladnoj, bezličnoj katedrali, koja je na brzinu sagrađena
od betona u središtu otoka.
“Očekuju od nas da se molimo?” mrmljala je jedna žena iz Temisine
skupine. “Molit ću se za smrt naših čuvarica. To je sve za što ću se moliti.”
Čula ju je jedna od čuvarica i Temis je više nikada nije vidjela.
Perfidniji oblik mučenja bila je neprekidna buka. Ne samo da su se stalno
čule obavijesti iz zvučnika, naređenja koja su im izvikivali u lica i krici onih
koje su mučili nego je bilo dana kada je glazba bez prekida treštala preko
razglasa. Nacionalističke pjesme, vojna i orkestralna glazba puštane su stalno
iznova.
Jedne su noći ženu koja je spavala pokraj Temis izvukli iz šatora i do vrata
zakopali u pijesak ispred njega. Sljedećeg jutra sve su morale proći pokraj
nje. Bilo je to mučenje s ciljem da ih se sve terorizira.

158
 Knjige.Club Books

Nakon toga ta je žena poludjela. Sva poniženja i tjelesne kazne kojima je

bila podvrgnuta nisu je toliko pogodili kao neumorno treštanje glazbe. Te je
noći ustala i počela vrištati, ušiju pokrivenih rukama.
“Dosta! Dosta! Dosta!”
Njezini su krici privukli čuvarice koje su upale u šator i izvukle je van.
Takav im je protest dao savršen izgovor da je kazne.
Temis je prvi put shvatila koliko je tišina značajna za bilo kakvu glazbu.
Bez stanke ona se jednostavno pretvara u buku.
Nekoliko dana poslije, bez ikakva očitog razloga, glazba je prestala.
Nepredvidivost te odluke bila je skoro jednako nepodnošljiva jer nije bilo
nikakvih naznaka da se to mučenje neće nastaviti bilo kada. Povremeno bi
zatvorenice dobivale primjerak otočkih novina u kojima su se slavile
pokajnice, izvještavalo o aktivnostima vladine vojske i pokazivalo fotografije
kraljice Frederike kako obilazi i otvara dječje domove. Njezin vedri,
uhranjeni lik sjao je sa svake stranice, od čega je Temis rasla temperatura,
hladnoći usprkos. Žena je djelovala dobronamjerno, ali Temis joj nije mogla
oprostiti otvorenu podršku desnici.
Ponekad, kada bi njihove čuvarice i mučiteljice poželjele malo vremena
za sebe, poticale su ih da se bave ručnim radom.
“Ženske rukotvorine, time se mi bavimo dok se one odmaraju”, šapnula je
sarkastično Temis jedna od zatvorenica koja je već dugo tu bila.
Šivanje je bilo strast njezine sestre, ali Temis je ono uvijek odbijalo, kao i
sve što se s njim povezivalo. Nevoljko je odabrala četverokut izblijedjelog
platna s hrpe, udjenula konac u iglu i sjela na kamenito tlo pred šatorom.
Izabrala je crvenu boju. Nitko nije vikao, nitko je nije gnjavio, čuo se samo
vjetar koji je šuštao u granama zakržljalog drveća.
Pedeset žena sjedilo je u tišini. Ona pokraj Temis raširila je tkaninu u
krilu. Bila je obrubljena zgodnim simetričnim uzorkom koji se kretao cik-cak.
“Vidi”, šapnula je ona i okrenula platno tako da ga Temis može pogledati
iz drugog kuta.
Temis je bila zadivljena. Sada je vidjela da uzorak u sebi ima akronim koji
se ponavlja cijelom dužinom tkanja. ELASELASELASELAS.
“A u sredini ću izvesti ime naše majčice zemlje, ELLAS2.
Ali i tamo ću ga pogrešno napisati.."
Djevojka, koja je bila mnogo mlađa od Temis, vragolasto se osmjehnula.
Izvezeni inicijali komunističkih snaga otpora, ELAS-a, za koje su tri
djevojčina brata dala život, bili su jedna od mnogih malih pobuna koje su se

2
Transliterirano ime Grčke, transkripcijskom provedbom pisalo bi se ELAS.

159
 Knjige.Club Books

odvijale oko nje. Prikrivene među tradicionalnim otočkim motivima, Temis

je gledala ptice u letu i brodove s dignutim jedrima. “Predstavljaju našu
slobodu”, objasnila je jedna žena. Takve su subverzije postizale malo, ali
čuvale su im duh od odumiranja.
Temis je neko vrijeme sjedila buljeći u bijeli četverokut u svojem krilu.
Teoretski, ono što će izvesti treba slaviti majčinstvo. Voljela je svoju patridu
istom silinom kao i njezine čuvarice i odlučila je to i pokazati.
Nakon što je udjenula konac, probušila je tkaninu s donje strane, a na
njezino veliko zadovoljstvo, vrh igle pojavio se u samoj sredini, baš tamo gdje
je i htjela. Onda je počela vesti oblik srca. Mogla bi reći da ono predstavlja
njezinu ljubav prema Grčkoj i obitelji, ali uz svaki ubod, ona će misliti na
Tasosa. Pokraj njega se gore u planinama osjećala tako potpunom da se
sjetila Platona i njegovih riječi o drugoj polovici. Sasvim sigurno joj se činilo
da je presječena napola. San da će se opet sastati s muškarcem kojeg je
voljela davao joj je nadu, i svaki put kada bi vrh igle prošao kroz tkaninu za
sobom povlačeći konac, zamišljala je da ga privlači bliže sebi.
Prvi je put shvatila kakvo zadovoljstvo može pružiti šivanje.
Koncentracija bi joj odvukla misli od situacije u kojoj se nalazila, a njezine
male ruke, nezgodne kada je trebalo držati pušku, sada su bile prednost.
Kako su prolazili mjeseci, dani su postajali sve duži i topliji. Temis je bila
sve iscrpljenija od teškog rada i često su je tukli zbog zabušavanja. Vezenje je
bilo jedino za što je imala snage. Jedna od žena požalila se da više nema
mjesečnicu, i u cijelom su šatoru ostale samo dvije s menstruacijom. Neke su
gubitak mjesečnog prokletstva primile s olakšanjem, ali druge su se plašile
da im se nikada neće vratiti. Temis se sjetila kako je i Fotini bila izgubila
svoju, a njezina je zbog slabe prehrane davno nestala.
Po cijele je dane osjećala sunce za vratom, dok bi noći provodila ležeći u
bunilu mučnine i nelagode. Nije mogla spavati. Tada bi čula krikove. Nisu to
bili krici žena, već muškaraca. Visoki tonovi kakve bi mogle ispuštati i
ranjene životinje. Mučenje je na otoku postajalo sve učestalije. Vlasti nisu bile
zadovoljne brojem potpisanih dilosisa na Makronisosu, tražili su bolje
rezultate.
Jedne noći, bez upozorenja, tri stražara upala su u šator i odvukla jednu
ženu. Nisu je odveli daleko. Stražari su htjeli da ih sve one čuju, tako da mogu
zamišljati što rade svojoj žrtvi.
Krikovi su uznemirili Temis, i kada je sat poslije žena grubo gurnuta
natrag u šator, bila je gotovo previše nervozna da bi je pogledala.
Cvileći, žrtva je pala na tlo i sklupčala se u položaj fetusa. Brzo su joj prišle
tri žene i počele trgati plahtu kako bi joj oprale rane.
“Tee ke Kirie! Pogledajte joj stopala!” čula je Temis jednu kako govori.
“Uništili su ih.”
160
 Knjige.Club Books

Tog je dana žena nepomično ležala na svom tankom prostiraču kao

podsjetnik svima ostalima kakva ih sudbina možda čeka. Sljedeće noći
izabrali su novu žrtvu, i to se onda tako nastavilo stalno. Silovanja su bila
uobičajena, ali neke su se vraćale bez noktiju, druge su tukli čarapama
napunjenim kamenjem ili im gasili cigarete na grudima. Sve su one bile živi
dokazi onoga što se događa ako se ne potpiše dilosi.
Nitko nije mogao točno predvidjeti kada će se krilo šatora otvoriti i tko
će biti nasumično izabrana žrtva. Temis se sjetila kako se pravila da spava
pokušavajući biti nevidljiva za Margaritu i one je noći kada su se koraci teških
vojničkih čizama zaustavili pokraj njezina kreveta, čvrsto zatvorila oči,
nadajući se i moleći se, čeznući da ona nije ta koja je na redu.
Bilo je besmisleno opirati se na bilo kakav način. Obula je čizme i mirno
se zaputila između dvaju stražara. Pokušavala je disati govoreći sebi da bude
hrabra. Često je razmišljala kako će se ponašati kada nju izvedu. Pokušat će
misliti na najslađe uspomene, na Tasosa, njegove usne i svoju nedovršenu
ljubav.
Nekoliko metara nakon što su izišli, jedan joj je vojnik stavio ruke na
ramena. Govorio je tiho, primaknuvši lice njezinu toliko da da je gotovo
dodirivao usnama. Vrlo prisno. Osjećala se kao da je već muče, iako još nisu
ni počeli.
“Možeš se spasiti”, rekao je. Vojnik nije bio mnogo stariji od nje, ali imao
je pokvarene zube i smrdljiv dah. Skoro se zagrcnula od gađenja.
“Ako želiš, možeš se spasiti”, opet je promrmljao.
Temis nije rekla ništa. Njega je njezina šutnja očito nervirala.
“Reci mi da ne želiš umrijeti. Reci mi da ćeš potpisati”, govorio je sasvim
tiho, i dalje iz takve blizine da je na usnama osjećala njegov topli dah.
“Reci da ćeš potpisati!” zaderao se drugi stražar nagnuvši se prema njoj
kako bi je još više preplašio. “Jednostavno potpiši!
I sve je gotovo.”
Temis je samo na trenutak razmišljala o tome. To bi značilo sramotan
povratak u Atenu, suočavanje s Tanasisom (možda i Margaritom, tko zna?).
Bilo bi to opovrgavanje svega u što vjeruje, izdaja svih ljudi s kojima se borila.
Njezin dilosi metanajas, objava kajanja, bila bi pročitana u istoj onoj crkvi u
kojoj je prvi put shvatila harmolipi. Bila bi javno ponižena, pokazivali bi je
prstom, prijezirno gledali, susjedi za koje je znala da su surađivali s
okupatorom uživali bi. Ne, bila bi to neka vrsta samubojstva, poricanja onoga
što ona jest. Kako bi ikada mogla pogledati Tasosu ili Panosu u oči kada ih
opet vidi?
Sve ju je to ispunilo većim strahom nego vojnici koji su je trebali mučiti.
Mora ostati jaka. Usta joj je ispunio nikotinski vojnikov dah i iz dubine trbuha

161
 Knjige.Club Books

digla joj se žuč. Odjednom se presavila i počela povraćati, a dvojica vojnika

odmaknula su se od nje, zgađena. Čučnula je na tlo i mučila se dok joj se
želudac nije sasvim ispraznio.
“Diži tu kuju”, naredio je jedan vojnik drugom.
Temis su podignuli na noge i nekoliko puta ošinuli preko leđa. Prije nego
što su je grubo gurnuli natrag u šator, jedan joj je vojnik sadistički savijao
ruke iza leđa, tako da je pomislila kako će joj iskočiti iz ramena.
Osjećajući krivnju, gledala je kako iz kreveta odvlače neku drugu ženu i
užasnuto slušala njezine krike izvana. Ženu su silovali, a Temis je znala da se
tamo trebala nalaziti ona.
Konačno su Temisinu “zamjenu” dovukli natrag, u nesvijesti, i samo je
bacili na njezin ležaj. Nekoliko žena priskočilo joj je u pomoć i bolno
uskliknulo vidjevši opekotine od cigareta koje su joj pokrivale lice i vrat.
Nježno, ali bez učinka čistile su joj rane, a kada je stiglo jutro, postalo je jasno
da će ostati obilježena zauvijek.
Vojnici su bili suočeni sa ženama čija je snaga volje bila veća od njihove
odlučnosti da ih natjeraju potpisati, zbog čega su postajali sve okrutniji.
Već nekoliko tjedana nitko iz Temisina šatora nije potpisao. Postajale su
poznate po tome, pa su se vojnici odlučili za drukčiji pristup. Užasi
kažnjavanja više se nisu događali samo noću, počeli su ih tući i preko dana.
Temisina je koža bila tamna od sunca, ali na mnogo je mjesta bila još tamnija
od masnica. Kako bi ih slomili, stražari su ih počeli slati u samice. I Temis je
to doživjela, izdržala je tri dana i noći u mračnoj i vlažnoj rupi. Jednom
dnevno bacali su joj kruh, ali nije imala čime mjeriti protok vremena, pa bi
ga pojela prerano i ostala bez ičega. Bili su to sati njezina najdubljeg jada i
očaja.
“Ustajte, kurve tvrdoglave. Van. Odmah.”
Sunce još nije bilo izišlo, dok su teturale u rano jutro još su mogle vidjeti
zvijezde. Iako je bio travanj, zore su još bile svježe, a njihova tanka odjeća nije
bila nikakva zaštita.
Bilo je to nešto novo. Već su se naviknule na iznenadna buđenja i
maltretiranje u bilo koje doba dana, ali sada su ih tjerali da brzo hodaju
prema nepoznatom dijelu otoka, daleko od područja šatora, na mjesto na
kojem nitko neće ni vidjeti ni čuti što im rade.
Nakon četrdeset minuta hoda stigle su do nekog pustog kamenjara. Diglo
se Sunce i Temis je podignula pogled prema plavom nebu. Još se ništa nije
dogodilo.
Stajale su nagurane u gomilu, onda im je jedan vojnik naredio da se
razmaknu.
“Ovako!” pokazao im je što želi. “ispružite ruke sa strane!”

162
 Knjige.Club Books

Kada se žene nisu pomaknule, zavikao je: “Avion!”

Sve su morale stajati u tom smiješnom položaju. Razapeli su ih na
nevidljive križeve zbog onoga u što su vjerovale.
Nakon nekog vremena Temis je otupjela i privremeno nije osjećala bol.
Druge su žene padale na tlo, onesviještene od neuobičajene vrućine za to
doba godine i iscrpljenosti. Kada bi došle k sebi, morale su opet zauzeti isti
položaj. Nekolicina ih je jecala, ali plakale su na suho. Dehidracija ih je lišila
suza. Njihove oči i grla nije imalo što ovlažiti.
Stajale su tako dok se na nebu sve više dizalo Sunce, a kada je većina žena
popadala, opet je počelo verbalno zlostavljanje. Vojnik je morao vikati da
nadjača zujanje tisuća muha koje su se rojile na truplima mrtvih životinja
pobacanih u blizini.
“Stajat ćete ovako svaki dan, cijeli tjedan, mjesec, cijelu godinu”, rekao je
cereći se. “Briga nas. Rado ćemo povećati našu zračnu flotu.”
Zastao je na trenutak kako bi uživao u cerekanju ostalih vojnika, pa
nastavio, ohrabren dobrim prijmom svoje duhovitosti.
“Pomažu nam Amerikanci, ali i svaka druga pomoć je dobrodošla.”
Sada su svi vojnici smijali i rugali im se.
Namjera položaja koji su morale zauzeti bila je da izgledaju glupo, ali on
im je ozljeđivao i tijelo i duh. Neke su žene i dalje ležale u prašini, a one kojima
je preostalo nešto snage pokušavale su im pomoći. Sasvim polako, nakon što
su im to dopustili, dovukle su se do logora. Na Makronisosu nije bilo
prirodnih izvora vode i kada je jedna žena ugledala pojilo za koze, pojurila je
prema njemu, pala na koljena i uronila lice u smrdljivu, mlaku vodu. Temis
je napravila isto, žedno je pila osjećajući tu vodu u ustima kao da je najslađe
vino. Ostale su strpljivo čekale na svoj red, a vojnici se nisu miješali. Stajali su
sa strane, pušili i međusobno razgovarali, zadovoljni obavljenim poslom.
Čak ni tada niti jedna od njih nije potpisala dilosi, a stražari su njihovo
odbijanje doživjeli kao osobni neuspjeh. Kada bi barem jedna popustila, da
osjete pobjedu. Onda su primijenili jednostavnu taktiku. Te noći i nekoliko
sljedećih dana nisu im davali hranu.
Sada je svaka žena u šatoru bila bolesna. Mnoge su dobile dizenteriju,
četiri su odvezene s otoka zbog sumnje na tuberkulozu, a nekoliko ih se
zarazilo sepsom od nezaliječenih rana. Vojnici su bili sadisti, ali nisu željeli
svoje zdravlje dovoditi u opasnost, pa su ih neko vrijeme pustili na miru da
se oporave.
Temis je nakon nekoliko dana stalnog ponižavanja na suncu bila u stanju
bunila. Ipak, natjerali su je da iziđe i kundacima pušaka gurali u leđa prema
mjestu dnevnog okupljanja.

163
 Knjige.Club Books

“Ako možeš hodati, možeš sudjelovati”, rekao je neki vojnik i zabio joj
pušku u kralježnicu.
Umalo se onesvijestila na putu prema kazalištu, ali pomogle su joj dvije
brižne žene, pridržavši je svaka sa svoje strane. Samo zahvaljujući njima,
stigla je na cilj, ali čim su je spustile na kameno sjedalo, udaljile su se. Takva
su se dobra djela često kažnjavala.
Te je večeri snažan vjetar uskovitlao prašinu i Temis je gledala pod sebe
kako joj ne bi ulazila u oči. Ipak, pijesak je našao način da joj se probije pod
kapke.
Začula je udarce vojničkih čizama po kamenitom tlu i vireći kroz
poluzatvorene oči, vidjela nejasan obris muškaraca koji su prolazili. Bili su to
vojnici koji su dan prije potpisali dilosi. Oni zaduženi za njih osjećali su se kao
pobjednici. Desetorica odjednom.
Samo Bog zna što su prošli, pomislila je Temis. Slavili su ih skoro kao
svece.
Među časnicima je stajao i svećenik. Pjevao je.
“Ovo je kao krštenje”, rekla je jedna od žena ispod glasa.
“Ponovno krštenje”, javila se druga. “Novo rođenje. Pročišćenje.”
Temis je zatvorila oči. Uznemiravala ju je pomisao na dobre komunističke
vojnike koji su popustili, ali još je gore bilo gledati slavodobitno ponašanje
onih koji su ih na to natjerali. Ti vojnici, koji su i sami potpisali dilosi, sada su
vodili proslavu novog “obraćenja”. Njihov se vođa spremao progovoriti.
“Pomisli što ih čeka kod kuće”, rekla je njezina susjeda.
“Dobar obrok”, odgovorila je žena s njezine druge strane, govoreći preko
Temis, “i topli tuš i udoban krevet, pa čista odjeća i...”
“Nisam na to mislila”, odlučno je rekla ona prva. “Dočekat će ih prijezir.
Ruganje.”
Istina, nakon što se njihova objava javno pročita, pokajnici će se susretati
s ponižavanjem s obiju strana. Ipak, Temis je odjednom osjetila ubod zavisti
prema onima koji će uskoro biti kod kuće i daleko od ovog pakla. Na trenutak
se izgubila u sanjarenju.
Onda je začula glas. Samo su tri riječi bile dovoljne da prepozna taj
kulturni način govora.
“Spasili ste se.”
Tako je dobro poznavala boju tog obrazovanog naglaska, način na koji je
naglašavao pojedine riječi.
“Zakoračili ste na pravi put”, nastavio je. “Iskupili ste se i možete opet
živjeti kao punopravni građani Grčke.”

164
 Knjige.Club Books

Tasos? Je li to uistinu bio on? Čula je da sunčanica može izazvati

priviđenja, a zbog zalazećeg Sunca Temis mu je mogla vidjeti samo obris.
Očajnički je željela da bude u krivu.
Sunce se brzo spuštalo i uskoro je mogla vidjeti jasnije. Zatreptala je u
nevjerici. Bio je to stvarno Tasos, stajao je tamo rugajući joj se osmijehom.
Prošlo je mnogo mjeseci otkad da je vidjela, a iako se za to vrijeme mnogo
žena oko nje promijenilo do neprepoznatljivosti, on je bio sasvim isti, do
posljednje kovrče.
Temisino je srce snažno udaralo, šok je bio tim veći kada je postalo jasno
da je on imao glavnu ulogu u dobivanju dilosisa od ljudi koji su stajali pred
njim.
Potpuno pomiješavši svoju strast i stvarnost, zavikala je njegovo ime.
“Tasose... Tasose!”
Nitko, uključujući Makrisa, nije odgovorio. Na Makronisosu svi su ga znali
kao Makrisa, pa su se svi “obraćenici” i stražari okrenuli prema njoj. Privući
pažnju na sebe na takav način bilo je stvarno odvažno.
Obje žene koje su sjedile pokraj nje stišavale su je. Svi su je gledali, osim
čovjeka kojeg je voljela. On je nastavio sa svojim govorom, naizgled
nesvjestan ometanja.
“A sada, prije nego što odete s ovog mjesta, vaša je dužnost pokazati
svjetlo svojim sunarodnjacima Grcima, da i oni ugledaju što i vi. Sada je vaš
zadatak spašavati, kao što ste i vi bili spašeni.”
Čuo se žamor nezadovoljstva. Ti su ljudi očekivali da će ih odmah
osloboditi, ali to se neće dogoditi. Makris je govorio s gotovo religioznim
zanosom, ali njegovi su se slušatelji okrenuli Temis koja je opet izviknula
njegovo ime. Čim je završio, stražari su odveli nove obraćenike iz kazališta,
da oslobode mjesto za nastavak priredbe. Tek je tada Makris mogao jasno
vidjeti Temis. Zagledao se u nju.
Temis mu je odgovorila pogledom, ali nije vidjela ništa osim praznine
neprepoznavanja. Lice je bilo isto, ali u njegovu izrazu nije bilo ničeg što bi
dalo nagovijestiti da je uopće poznaje.
Iste one duboke oči koje je toliko voljela sada su je ispunile strahom. Bile
su mračne poput pakla, hladne i prazne kao rupa u kojoj je samovala. Nije
mogla napraviti ništa osim razočarano i s bolom gledati kako se muškarac
kojega je voljela okreće od nje. Nešto su istrgnuli iz njega, a dok mu je gledala
leđa kako se udaljavaju, osjetila se kao da je i iz nje nešto iščupano.
Sada su je svi gledali. Nekoliko joj se stražara smijalo i pokazivalo je
prstom. Ženama koje su se nalazile u Temisinoj blizini kao da je bilo
nelagodno, čak su se i ljutile. Taj će gubitak kontrole sigurno imati posljedice,
možda za sve njih.

165
 Knjige.Club Books

Šesnaesto poglavlje

Kada su se vratile u šator, Temis nije primjećivala ništa i nikoga. Ležala je na

svojoj prostirci, zatvorenih očiju, odvojena od svijeta. Nije čak ni plakala.
Imala je ona svoje ideale, ali nada u sretan susret s Tasosom bila je ono što ju
je zaista držalo na okupu, shvatila je.
Ostale žene izišle su po večernje sljedovanje kruha, dok se njezin apetit
izgubio zbog mučnine koja ju je cijelu obuzela. Bila je bolesna od tuge i
sunčanice.
Odjednom ju je neko komešanje trglo iz polusna. Vlasti na Makronisosu
tražile su bilo kakav razlog za osobne i masovne kazne, pa su s osvetničkim
žarom reagirale na Temisino nedolično ponašanje.
Žene su se vraćale u šator, glasno razgovarajući, a neke su se bunile i
uzvikivale. Kada je otvorila oči, shvatila je da su se sve okupile oko njezina
kreveta. I dalje slaba, pokušala je ustati.
“Ti!” viknula je jedna od najčvršćih žene iz njihove skupine naginjući se
naprijed i prstom pokazujući Temis. “Ti! Sve je to zbog tebe!”
“Da, ti si kriva. Samo si ti kriva.”
“Nismo dobile hranu. Niti jednu jedinu koricu kruha, nijedna od nas.”
“A sve to zbog tebe.”
Nestalo je svakog drugarstva i međusobne podrške među ženama. Rado
bi je na neki način i fizički kaznile da su mogle, ali za sada su se zadržale na
jezikovoj juhi.
Onog trenutka kada je Temis uzalud zazvala Tasosovo ime, brzo su
zaključile da su njih dvoje bili ljubavnici. Bilo je opće-poznato da se to
protivilo pravilima partije i bilo grijeh protiv uvjerenja i običaja vojske.
Nekoliko gladnih i ljutih žena počelo ju je zadirkivati.
“Zaboravio te, je li?”
“Sramota! Srami se, droljo mala.”
Uvrede su nastavile stizati dok im nisu dosadile, pa su se povukle leći na
svoje prostirke. Većina je od gladi ostala budna. Bila je to užasna noć za sve.
Kako su dani prolazili, Temis je shvatila da mnoge žene više ne razgovaraju s
njom, a čak i neke od najsimpatičnijih postale su joj neprijateljice.
Sjećanje na prazan Tasosov pogled progonilo ju je, ali ona je sebe
uvjeravala kako su ga sigurno mučenjem natjerali da se toliko promijeni.

166
 Knjige.Club Books

Suze su joj natapale deku dok je mislila da sate u kojima su vodili ljubav. Bila
je to slika koju nije željela zaboraviti.
Nakon nekoliko dana zatvorenici su počeli raditi na nečemu što se
nazivalo projekt posebne izgradnje. Vlasti na Makronisosu odlučile su da bi
trebali podignuti kopiju Partenona. To je bio pravi simbol patride, a gradeći
ga, zabludjeli zatvorenici na otoku mogli bi ponovo shvatiti kome trebaju biti
vjerni. Prenošenje teškog kamenja s jednog na drugi kraj otoka podsjetit će
ih na njihovu dužnost.
Dnevne temperature krajem travnja bile su visoke i niz Temisino se lice
slijevao znoj dok je teglila svoj teret. Nekoliko žena uzelo je neiskorištene
komade tkanine iz zaliha za ručni rad i njima pokrilo glavu, ali rečeno im je
da ih uklone.
Istog dana kada je ugradila svoj prvi kamen u tu lakrdiju od Partenona,
Temis se odjednom presavila od bola. Nije mogla nastaviti hodati, samo se
uhvatila za želudac, u agoniji.
Jednoj od nekoliko žena koje su i dalje razgovarale s njom dopustili su da
joj pomogne vratiti se u šator.
U šatoru je uvijek ležalo nekoliko žena koje su tamo provodile dan,
pretučene do nepokretnosti ili u vrućici od neke još neodređene bolesti.
Kao i svim drugim ženama, i Temis su kosti stršale iz ramena, kukova i
koljena. Nije bilo zrcala, ali mogla je vidjeti zarobljenice oko sebe, znala je da
i sama izgleda jednako izmučeno. Ponekad bi prelazila prstima preko
zglobova i osjećala kako postaju sve oštriji.
Te je noći ležala na leđima držeći se za trbuh. Nadala se da bi lagani
pritisak na njega mogao ublažiti bol. Dok je dodirivala samo središte
nelagode, primijetila je da je zaokruženiji nego inače i sjetila se gladi iz 1941.
godine, kada se mnogima trbuh nadimao.
Onda se pojavilo nešto drugo. Kroz grčeve je osjetila nešto neobično i
nepoznato. Ležala je ne mičući ruke. Ponovilo se nakon nekoliko trenutaka, u
njoj se nešto uskomešalo na isti način. Bila je sigurna da je to nemoguće.
Pojavio se opet, taj čudni pokret u njezinu trbuhu. Uz mješavinu zapanjenosti
i zadovoljstva, shvatila je da nosi novi život.
Harmolipi, pomislila je skvrčivši se od bola, ali istovremeno nakon dugog
vremena osjećajući snažnu radost.
Nakon otprilike jednog sata grčevi su malo popustili, a uzbuđenje zbog
onoga što je shvatila pojačalo se. Ležala je nepomično, u strahu da će se bol
vratiti, pomičući prste po bedru i pokušavajući računati. Koliko je mjeseci
prošlo od kada je Tasos posljednji put vodio ljubav s njom. Sedam? Osam?
Davno je prestala brojiti dane i tjedne. Nije ih imala prema čemu mjeriti i
pamtiti.

167
 Knjige.Club Books

Nikome nije mogla povjeriti svoje sumnje. Tu dragocjenu tajnu mora

sačuvati za sebe. Prije samo nekoliko dana gledala je kako jednoj ženi
oduzimaju tek rođeno dijete jer nije željela potpisati dilosi. Beba je na
Makronisos stigla s majkom, a taj je prizor istinski uznemirio Temis. Duboko
u sebi osjećala je krivnju jer je i sama nekada odvajala majke od njihove djece,
a sada joj je savjest time bila opterećenija nego ikad prije. Čak ni kada su od
bola izbezumljenoj ženi ponudili posljednju priliku da zadrži svoju kćer, nije
htjela potpisati. Svoja je uvjerenja postavila iznad majčinskih nagona.
Temis nikada nije sebe zamišljala kao majku. Nakon svega čemu je
njezino tijelo bilo podvrgnuto proteklih mjeseci, činilo se nemogućim da u
njemu raste novi život. Još je jedno živo biće dijelilo i trpjelo njezine muke.
Nekoliko sljedećih dana hodala je kao da nema svoju glavu na ramenima.
Misli su joj bile zbrkane. Više je ništa nije boljelo. Neprekidno je razgovarala
s nerođenom bebom. Jedini glasovi koje je čula bili su njezin i djetetov.
Nadglasavali su gromka naređenja vojnika, kao i jauke i plač zatvorenica oko
nje. Jedne su je noći izvukli iz kreveta, obnažili i tukli, a ona je svojim
napadačima okretala stražnjicu, ramenima i leđima štiteći trbuh.
Neprekidno je pogledom tražila Makrisa. Svaki dan, kada bi marširali
prema mjestu na kojem su kupili kamenje za novi Partenon, zagledala bi
čuvare ne bi li ga vidjela. Čak i više nego prije, željela mu je privući pažnju i
obratiti mu se. Sada mu je imala i što reći: “Nosim tvoje dijete.” Bez obzira na
sve što im se dogodilo, on bi to sigurno htio znati? Sjećanje na njegov hladni,
bezizražajni pogled nije mogla izbrisati iz misli, ali ipak mu je htjela reći
novost.
Jedne večeri, kada se sa skupinom žena spustila do mora da operu odjeću,
ugledala je nekoliko muškaraca na obali i nije mogla odvratiti pogled od njih.
Njihova su nemoćna, jadna tijela bila tako izobličena da su joj oči zasuzile.
Daje među njima bio Panos, možda ga ne bi niti prepoznala. A možda bi
osobno Makris bio zaslužan za to.
Prolazili su dani. Osjećala je kako joj se trbuh napinje, iako još nije bio
uočljiv nikome osim nje. I neke su druge žene imale izbočene trbuhe koji su
im naglašavali mršave noge i ruke, ili krupne grudi, zaostale od dojenja.
Temis je primijetila kako ženska tijela nikada ne gube obilježja trudnoće i
rađanja, čak ni kada izgladnjivanje izbriše skoro sve drugo.
Jednom ili dva puta osjetila je nesigurnost i strah, ali brzo bi nestali. Mora
ostati jaka. Sada ne samo zbog sebe.
Neke su žene nagonski osjetile da se njezina patnja sada razlikuje od
njihove i postale sumnjičave.
“Ona će potpisati”, čula je jednu kako govori. “Sigurna sam.”
Temis je i sama svjedočila tome kako kod nekih žena odluci o odricanju
od svojih uvjerenja često prethodi stanje određene smirene pomirenosti sa
168
 Knjige.Club Books

svime. To im se moglo vidjeti u očima. Promjena u Temisinu ponašanju bila

je vidljiva svakome, ali tumačenje je bilo pogrešno.
Temis su ostale žene uglavnom ostavljale na miru, najčešće bi bila sama,
s rukama naslonjenima na trbuh. Još je bio neprimjetan. Njezine nekada male
grudi nabubrile su, ali haljine koje su nosile bile su dovoljno bezlične da to
sakriju.
Kako su dani prolazili, Sunce je zalazilo sve kasnije i imale su više
vremena za vezenje. Temis je još radila na srcu, ali tih je dana mislila na nešto
drugo: na ljubav prema nerođenom djetetu koje joj je danonoćno pravilo
društvo nježno se mičući i ritajući iznutra kako bi je podsjetilo na svoje
postojanje. Još malo pa će dovršiti prvo srce. Gusti satenski bodovi pokrili su
potrebnu površinu, a kako bi se nastavila pretvarati da joj je tema religiozna,
počela je vesti riječi Mitera Teu, Majka Božja. Namjeravala je zaustaviti
se kada ispiše Mitera Te - i uživati u tome da će samo ona znati značenje. U
suprotnom kutu tkanine počela je s još jednim, manjim srcem. Kada je došlo
vrijeme da prekinu s radom, spremila je vez u džep.
Jednog su ih jutra probudili rano. Činilo im se da nije prošlo mnogo više
od jednog sata otkad su legle, a i buđenje je bilo grubo. U šator je ušlo pet
vojnika koji su počeli hodati niz redove žena udarajući ih štapovima. Bile su
vani za nekoliko minuta, svaka pod rukom držeći smotanu deku, kako im je
bilo naređeno.
Mutnih očiju, stajale su u mraku i drhtale od hladnoće, zbunjene i
bunovne. Nakon dvadeset minuta rečeno im je da krenu prema moru.
Mjesečina je blistala na površini, osvjetljavajući poznate natpise od
bijelog kamenja na padini brda. Onda su ugledale dva čamca vezana za mol i
Temis je osjetila kako se u njoj budi nada. Opraštaju se od Makronisosa. Neće
ih osloboditi, ali možda odlaze na neko manje pakleno mjesto.
Dvadeset i pet žena i četiri stražara nagurani su u svaki čamac. Neke su
žene počele postavljati pitanja, ali nitko se nije obazirao na njih. Možda ni
sami stražari nisu znali odgovore.
Tog je dana more između otoka i kopna bilo neuobičajeno mirno, pa su ih
brodovi, iako opremljeni slabim motorima, do Lavrija dovela za pola sata.
Čekala ih je grupa vojnika i ubrzo su bile ukrcane u kamionet. U njemu je
bilo tako tijesno da su neke morale stajati.
Temis se pomirila sa svime. Ma kakva da je sudbina čeka, sve što je željela
bilo je zaštititi nerođeno dijete. Ugurala je deku između sebe i stranice vozila
i mislila na zametak u njegovu sve skučenijem skloništu. Nadala se da je
dijete nesvjesno svega što se zbiva samo centimetrima daleko od njega, ali
ipak se nadala da joj prepoznaje glas.

169
 Knjige.Club Books

Sunce se visoko podignulo dok su ih vozili, a netko je počeo pjevati nježnu

narodnu pjesmu. Poznavale su je iz djetinjstva i uskoro su pjevale sve, Temis
najglasnije, u nadi da će je beba moći čuti. Vojnici u kabini nisu uopće čuli
zbor iza svojih leđa.

Nakon više sati žena pokraj Temis provirila je kroz procijep na boku kamiona
za stoku i odjednom se uzbudila: “To je moj grad! U mom smo gradu!"
Žene oko nje pokušavale su pogledati van.
“U Volosu smo! Baš smo prošli pokraj ulaza u moju ulicu.”
Pogled na rodno mjesto na takav način tu je ženu više rastužio nego
razveselio i počela je neutješno plakati. Biti tako blizu i toliko daleko od kuće
bilo je dvostruko mučenje.
Nastavili su se truckati prema istoku, udaljavajući se od sada zalazećeg
Sunca. Većina je žena drijemala, prestale su pjevati i počele razmišljati o tom
naizgled beskrajnom putovanju. Temis je mislila na svoju obitelj, a uz svakog
je člana lebdio upitnik. Baka. Ima li još snage za održavanje doma? Tanasis.
Je li povratio snagu? Margarita. Je li i dalje u Njemačkoj, još jednoj razrušenoj
zemlji po kojoj tisuće ljudi luta tražeći izgubljene obitelji i hranu? Panos. Je li
zarobljen kao ona ili je pobjegao preko granice? Majka. Kakvu su njegu
psihijatrijski bolesnici mogli imati za vrijeme rata? Bilo je poznato da
nacistički režim priznaje samo snažne i punokrvne.
Otac. Je li on jedini preživio kaos koji je zahvatio sve ostale iz obitelji?
Amerika je odigrala ključnu ulogu u Europi, ali sama je bila netaknuta. Sada
kada je trebala postati majka, prvi je put dovela u pitanje njegovu odluku o
napuštanju djece. Zatvorila je oči i mislila na papirnati brod koji joj je otac
napravio kada su jednom otišli do mora. Možda je to bilo istog onog dana
kada ih je odveo na Sunion. Neko je vrijeme plutao, siguran kao da je bio
načinjen od drva, ali onda je odjednom nestao i ona je znala da je
potonuo, povučen težinom papira natopljenog slanom vodom. Nije joj
bilo jasno zašto ju je otac pokušavao uvjeriti kako i dalje plovi morem prema
dalekom cilju. Bila je to očita laž.
Kamionet se nakratko zaustavio da bi se vozači zamijenili za upravljačem,
a žene su potražile mjesto na kojem bi se olakšale. Dali su im samo jednu bocu
vode koju su trebale podijeliti njih dvadeset i četiri. Prva koja ju je zgrabila
počela je žedno piti.
“Kravo pohlepna!” viknula je žena pokraj nje i oduzela joj bocu iz ruke.
Ona prva zbog toga je prolila nekoliko kapi po prašini, a žene koje su
čekale svoj red počele su vikati. Bile su spremne međusobno se potući zbog
par kapi vode. Kada je boca stigla do Temis, ostao je samo jedan gutljaj od
kojeg je postala još žednija.

170
 Knjige.Club Books

Truckale su se još nekoliko sati, onda se na olakšanje onih koje su hvatali

grčevi motor pokvario, pa su par sati koliko je trajao popravak imale
dobrodošao predah. Konačno, u zoru sljedećeg dana zaškripale su kočnice i
Temis je poletjela prema ženi pred sobom.
Spuštena stražnja pregrada kamioneta otkrila im je izvanrednu ljepotu
krajolika Peliona. U njihovoj neposrednoj blizini bilo je stabala masline, iza
njih su borovi prekrivali udoline i uzvisine brda i planina koje su se protezale
dokle je god pogled dopirao. Taj su krajolik stvorili bogovi, a čovjek ga nije
ničim nagrdio. Temis je na tren zastala i gledala. Nakon mjeseci bez ikakvih
boja smaragdne i azurne nijanse koje su se prostirale pred njom bile su joj
još privlačnije.
Njezino je sanjarenje prekinuo oštar glas.
“Postrojite se”, vikao je jedan od stražara. “I krenite dolje prema brodu.”
Žene su se poredale u nepravilnu kolonu, nakon sati mirovanja noge su
ih jedva slušale, onda se zaputile prema brodu koji se ljuljao u plićaku.
Morale su zagaziti u more, dok su se penjale preko ruba osjećale su težinu
natopljene odjeće.
Kada joj se mokra haljina prilijepila uz tijelo i počela je vući nadolje, prvi
se put vidjelo koliko je Temis krupna zbog trudničkog trbuha. Dvije žene
pomogle su joj da se popne u brod, a kada je drhteći sjela, primijetila je da su
se zabuljile u nju. Namočena tkanina otkrivala je njezino stanje. Onda je
svima pažnju privukla obala kojoj su se približavali.
“To je Trikeri”, gunđala je žena pokraj Temis. “Već sam bila na njemu.”
Još ih se nekoliko javilo nezadovoljnim mrmljanjem. Temis nije shvaćala
njihov strah. Pratio ih je tek jedan vojnik, na obali je čekao samo još jedan da
priveže brod. Bilo je očito kako ne očekuju da će netko pokušati bježati.
“Na ovom otoku barem ima drveća”, pomislila je Temis gledajući obalu
koja se brzo približavala. “A sasvim sigurno nigdje ne može biti gore nego na
Makronisosu.”

171
 Knjige.Club Books

Sedamnaesto poglavlje

One koje su već boravile na Trikeriju bile su ogorčene zbog povratka na njega.
Činilo im se kako idu unatrag, umjesto da se približavaju slobodi. Temisino je
raspoloženje bilo drukčije. Prvi dojam bila su stabla u cvatu i nježni zvuci
valova koji su zapljuskivali obalu. Možda će se bebino srce uskladiti s tim
ritmom.
Dok su čekajući nova naređenja stajale u manjim skupinama, Temis je
slušala šapat povjetarca u krošnjama. Na Makronisosu bi svaki sličan zvuk
zaglušilo vikanje i nasilno ponašanje vojnika.
Kada su se počele penjati uza strmo brdo, dalje od obale, Temis se
pridržavala za ruku jedne žene. Trbuh joj se odjednom činio mnogo više
natečenim nego kada su krenule na put.
Dok su hodale, Temis je primijetila neki manastir. Iako je izgubila vjeru u
duhovnu zaštitu, ipak se upitala krije li se možda među tim zidovima utočište
i ponadala da bi se mogla naći među onima izabranima da tamo žive.
Žena koja je već bila na otoku upozorila ju je na suprotno.
“Tamo je uvijek mračno i vlažno. Tako ti svega, pazi da te ne izaberu.
Mnogo je bolje na svježem zraku.”
Temis joj je morala vjerovati, ali kada su ih uveli u prostor ograđen
bodljikavom žicom na padini brijega i rekli da same podignu šatore, upitala
se može li išta biti gore od toga. Sljedećih nekoliko dana žene su sklapale
improvizirani smještaj od kamenja i komada platna, ali bilo je lako zamisliti i
najslabiji vjetar kako sve to ruši. Noću se mogao čuti udaljeni plač djece.
Ipak, na Trikeriju je bilo više ljubaznosti nego na Makronisosu. Tu su
boravile samo zatvorenice koje su se međusobno oslovljavale s adelfi, sestro,
i ponašale se kao da je borba za čuvanje ideala zajednički, a ne osobni cilj.
Sada je Temisino stanje bilo očito, pa joj ostale žene nisu dopuštale
podignuti niti jedan kamen i odrađivale su njezine dužnosti. Neke su joj čak
davale nešto od svoje hrane, pa iako joj su joj lažna variva s grahom i suhim
kruhom ponekad dizala želudac, ta ju je velikodušnost dirnula više nego što
je mogla izraziti riječima. Naravno, njihova je zabrinutost bila praćena
znatiželjom. Tko je otac? Je li udana? Kako će nazvati bebu? Kakav je to
osjećaj nositi dijete? Izbjegavala je odgovore na sva pitanja.
Većina žena uopće nije poznavala Temis, pa ipak se činilo kako su
spremne žrtvovati se za nevino, nerođeno dijete. Kada je pred kraj postala

172
 Knjige.Club Books

skoro nepokretna, Temis je shvatila da im se može nečim odužiti. Žene sa sela

obično su bile snažnije, ali slabo pismene. Temis je otkrila da je rođena
učiteljica, pa ih je služeći se pjesmama koje je znala napamet polako počela
učiti čitati i pisati.
Duboki nabori koncentracije, radost i zadovoljstvo na njihovim
izboranim licima dok su prvi put greble oblike slova - MI, ALFA, RO, JOTA,
ALFA - (“Marija!” rekla je jedna od njih), duboko su je dirnuli. Iste te žene,
kada joj bude vrijeme, bit će pokraj nje, sa svojim znanjem koje se ne da
zapisati.
Nakon otprilike jednog tjedna, kada su oprale odjeću, stigao je službeni
fotograf. Svaka se žena trebala naći na skupnoj slici, na kojoj će sve one biti
nasmiješene. Nije bilo važno koliko će puta pokušati, ali svaka fotografija
morat će se sastojati isključivo od zadovoljnih lica. Namjera je bila vanjskom
svijetu pokazati da su zdrave i u dobroj formi, a tu se nalaze za svoje dobro.
Kada je Temis dobila svoj primjerak fotografije da ga uz pismo pošalje
kući, nije prepoznala vlastito lice. Sebe je prvi put ugledala nakon gotovo
dvije godine, a osobu u koju je gledala nije poznavala. Kosajoj je jedva
dopirala do ušiju (iako je davno prerasla onu mušku frizuru), lice joj je bilo
ovalnije nego ga se sjećala, a izgledalo je deset godina starije od njezine
dvadeset i četiri. Njih tri stajale su u stražnjem redu, pa joj se nije vidjelo
tijelo. Možda je bilo i bolje tako jer je njezina trudnoća ostala skrivena.
Dali su joj olovku i papir.
Draga jaja, napisala je. Ja sam sada na otoku Trikeri. Tu je jedan lijepi
manastir u kojem boravimo, kao i mnogo drveća koje pravi hlad. Ovdašnji se
vojnici nadaju da te me uskoro pustiti, ali ja baš nisam sigurna u to.
Pismo su joj idućeg jutra vratili, a zadnja je rečenica bila nemilosrdno
precrtana.
“Piši opet”, rekao je stražar. “Sada ću te gledati.”
U konačnoj verziji nije ništa slagala, ali ničim nije odala svoje prave
osjećaje. Te večeri njezino je pismo poslano brodom, a nakon nekog vremena
stići će do Patisije. Temis je zamišljala kiriju Koralis kako otvara omotnicu i
namače papir suzama. Zamišljala je kako Tanasis zagleda fotografiju i
izražava nadu da će ona potpisati dilosi.
Jednog dugog dana, kada je bila nepokretna od iscrpljenosti, Temis se
zagledala u ženu koja je crtala. Znala je da se zove Aliki i ništa više od toga.
“One užasne fotografije samo lažu”, primijetila je Temis. “Ali na tvojem se
crtežu vidi istina!”
“Pa ipak, svijet nas poznaje po fotografijama”, odgovorila je Aliki koja je
crtala jednu staricu. Služila se komadom ugljena izvađenim iz vatre i papirom
ukradenim dok su pisale pisma.

173
 Knjige.Club Books

“Jesi li učila crtati?”

“Zapravo ne”, rekla je Aliki. “Uvijek sam to voljela. Nikada mi nisu išli
matematika ili znanost. Ali znala sam pogoditi sličnost. Nastavnicima se ne bi
svidjelo kada bih crtala njih. Čudno je to koliko se ljudi uplaše kada ugledaju
kako ih drugi vide.”
Potezi koje je Aliki vukla po papiru pratili su bore koje je deset godina
proganjanja ostavilo na njezinu modelu. Međutim, sve što se tih godina
dogodilo nije uništilo ljepotu te žene, a portret je prikazivao snagu njezina
karaktera, s velikim bademastim očima bistrim kao orlove. Aliki je uhvatila
odsjaj odlučnosti i ponosa.
Temis je sjedila i gledala lik koji se pojavljivao na papiru.
“Kirija Aladzas”, rekla je, “svidjet će ti se ovo što Aliki radi. Tako si...
stvarna!”
Stara je gospođa zasjala od zadovoljstva i usta su joj se razvukla u širok
osmijeh koji je otkrio da nema zuba. Zbog toga je djelovala stoljeće starija.
Kada je završila, Aliki je svima pokazivala crtež da mu se dive.
“Zadrži ga”, rekla je starici. “Ili ga možemo skriti na uobičajeno mjesto.
Stražari bi ga rado uništili da mogu.”
Starica joj da je vratila. Željela je da bude na sigurnom.
Temis se divila Aliki zbog rizika koji je poduzimala kako bi razveselila
druge zatvorenice. Neko su vrijeme sjedile i čavrljale razmjenjujući priče o
stvarima zbog kojih su završile na Trikeriju.
Alikina mirnoća i blagost promijenile su se dok je pričala o svom putu.
“Ja sam iz Distoma”, rekla je.
Temis nije trebala znati ništa više. Nitko nije zaboravio užasne zločine
koje su tamo počinili nacisti.
“Sve sam izgubila. Roditelje, braću, sestre, tetke, rođake. I dom. Nekako
sam se skrila, ali često sam se pitala bi li bilo bolje da su i mene našli.”
Temis je šutjela. Osjećala je kako se beba miče u njoj,
“Poslije sam nekako stigla do Atene i pronašla tetu koja je tamo živjela.
Neko vrijeme nisam radila ništa. Samo sam ostajala u njezinoj kući. Na sudu
se ono čudovište od zapovjednika, Lautenbach se zvao, držao priče da je
samo pokušavao zaštititi svoje ljude. Vidjela sam mu lice, Temis, iz svog sam
skrovišta čula kako izda je naređenja. Moju su obitelj izboli bajunetama, i
dijete moje prijateljice koju sam upravo bila krstila, i moje susjede... vidjela
sam čak i kako svećeniku odsijecaju glavu.”
“To je moralo biti užasno...” tiho je rekla Temis.
“Neću ulaziti u pojedinosti. Čak su se slikali dok su bili u selu - dok su kuće
još gorjele. Postoje dokazi, Temis. Fotografije na kojima se osmjehuju...”

174
 Knjige.Club Books

Temis je odmahnula glavom. Bilo je očito koliko je Aliki propatila.

“Nitko nije slušao riječi svjedoka i svi su zapovjednici oslobođeni”,
nastavila je. “Nije bilo pravde za ubijene, Temis. Za njih više od dvije stotine.”
U njezinu glasu nije bilo ni ljutnje ni gorčine, što je zbunilo Temis, ali kada
je Aliki opet progovorila, počela je shvaćati.
“Ništa nikada neće izbrisati moj bijes”, rekla je. “Nitko nije kažnjen zbog
tih ubijenih, Temis. A oni koji su surađivali s nacistima i dalje šeću grčkim
ulicama. Ali ja sam pronašla način, Temis.”
Kada je vidjela upitan Temisin pogled, objasnila je: “Pridružila sam se
borbi. Prijavila sam se u komunističku vojsku da bih se mogla osvetiti. Baš to
sam i napravila. Samo sam tako mogla doći do imalo pravde za svoje voljene.
Za svakog iz svoje obitelji oduzela sam život nekom desničaru.”
Komunisti su bili poznati po surovosti, čemu je i sama svjedočila, ali Aliki
nije djelovala kao netko tko bi mogao biti nemilosrdan.
“Oko za oko”, tiše je rekla Aliki udubivši se u poteze koje je povlačila po
novom komadu papira.
Temis je u sebi izbrojila da je Aliki morala ubiti najmanje osmero ljudi.
Znala je da i sama ima najmanja toliko krvi na rukama, ali postupci te žene
bili su sasvim proračunati.
Prošlo je nekoliko minuta prije nego je Temis prekinula tišinu.
“Što crtaš?” pitala je.
“Tebe”, nasmiješila se Aliki. “Tako si... plodna, tako ispunjena, tako
krasna.”
Temis je osjetila kako se zarumenjela zbog Alikinih riječi. Nju ljepota
nikad nije mučila. Margarita je bila “ona zgodna”, ne ona. Ona je uvijek bila
“ona pametna”.
Aliki je radila brzo na sve slabijem svjetlu. Ugljen je ispuštao meke
zvukove, a Temis se smiješila gledajući je kako stalno pogledava čas papir,
čas opet njezino lice. Glava joj je bila malo nagnuta na jednu stranu, čelo
namršteno od koncentracije. Za deset minuta bila je gotova, onda je
pogledala crtež malo ga odmaknuvši da provjeri sličnost.
Temis je mogla vidjeti da je zadovoljna.
“Sjećat ćeš se ovog trenutka”, rekla je Aliki. “Neće se ponoviti.”
Temis je ispružila ruku da uzme portret, pitajući se na što je mislila.
Umalo se zagrcnula kada je ugledala izraz koji je Aliki uhvatila. Izgledala je
savršeno zadovoljno i smireno. Nekoliko se proteklih minuta upravo tako i
osjećala.
Nije trebalo proći dugo da shvati prolaznost na koju je Aliki mislila i
pokušala je uhvatiti.

175
 Knjige.Club Books

Osjećaja mira nestalo je iste noći, nešto poslije. U dva iza ponoći, bez
upozorenja, Temis je puknuo vodenjak, smočivši joj odjeću i slamnati
madrac. Ništa ju nije pripremilo za bolne trudove koji su uslijedili odmah
nakon toga. Niti jedna žena nije ju upozorila da će zbog njih poželjeti naći
olakšanje u smrti.
Ništa što je doživjela proteklih mjeseci nije se dalo usporediti s time.
Tukli su je po tabanima, bičevali po leđima, vojnici su joj gasili cigarete na
grudima - ali ovo je bilo drukčije. Ovo je bilo neumorno. Vrištala je satima.
Cijelu su je noć za ruke držale dvije žene, svaka sa svoje strane, dok joj je treća
brisala čelo. Ostale su sjedile u blizini i tješile je. S vremena na vrijeme postala
bi svjesna Alikina glasa, onda bi se izgubio. Ponekad je sve što je mogla
čuti bilo njezino duboko, iskonsko stenjanje.
Stražari su se držali na sigurnoj udaljenosti. Oni su već gledali i slušali
žene koje su rađale i to im se gadilo. Otišli su dovoljno daleko da je uopće ne
čuju. Za njih je to bila slobodna noć. Spustili su se na obalu i pili cipuro, poslije
upali u neki šator na drugom kraju otoka.
Kada se počelo razdanjivati, bolovi su se pojačali i jedna je žena rekla
Temis da gura. Dok joj se činilo da joj se tijelo cijepa nadvoje, zaurlala je
zadnji put. Sve se u šatoru umirilo. Zašto se život rađa u takvoj agoniji?
Onda, odjednom, dah tišine pretvorio se u dah života i začuo se plač
novorođenčeta.
Temis je mirno ležala. Dvije su žene vješto dovršavale porod, treća je
čistila mališana koji se trenutak poslije našao u kolijevci od Temisinih ruku.
Bolovi su se vraćali s vremena na vrijeme, ali ljubav koju je osjećala
prema sićušnom ljudskom biću bila je snažan anestetik.
Aliki je bila uz nju pokazujući joj kako se doji, gladeći je po glavi,
ohrabrujući je i dajući joj uvarak načinjen od mravinca koji je tog dana ubrala.
“Skoro kao u Bibliji”, smiješila se Aliki gledajući žene koje su stajale u
redu čekajući da vide bebu. “Iako je ona štalica vjerojatno bila čišća.”
Dolazak novog života bio je rijetkost na Trikeriju. Neke koje su i dalje bile
religiozne stojeći su se križale, mrmljale molitve i blagosiljale bebu. Ostale su
se samo htjele približiti, vidjeti nešto maleno i savršeno, što je svemu usprkos
stiglo na ovaj svijet. Jedna je žena tog dana na plaži pronašla sićušni komadić
glatkog plavog stakla i sačuvala ga. Bilo je to nešto najsličnije matohandru,
plavoj kuglici koja novorođene štiti od uroka, što bi itko mogao imati.
Utisnula da je Temis u ruku.
Temis se već brinula zbog dječakova dolaska na taj okrutni svijet. Do sada
niti je čuo niti vidio ništa osim tople tamne vode, ali od tog će se trenutka
morati suočiti sa svime. Temis je gledala njegove savršene ruke, duge prste i
sićušna stopala i čudila se već sasvim formiranim noktima. Oprezno mu je

176
 Knjige.Club Books

dodirnula glavu, osjećajući pulsirajuću mekoću na tjemenu, onda ju je ispunio

užas pri pomisli na to koliko je ranjiv. Razumjela je ona da se za ideje može i
umrijeti (ta je mogućnost bila stalno prisutna već godinama), ali sada joj je
sve to djelovalo ništavno. Tisuću bi puta položila život da bi zaštitila tu bebu.
Nahranila da je, položila na grudi i onda spavala sat vremena. Nešto
poslije toga jutra druge žene koje su imale malu djecu dovele su ih pokazati
im bebu. Jedno od njih ispružilo je ruku i stidljivo je dodirnulo kažiprstom,
ne znajući što treba napraviti, ali svjesno da je dolazak još jednog malenog
stvorenja nešto dobro. Nijedno od njih nije poznavalo nikakav život osim
onoga u zarobljeništvu, gdje su osmijesi rijetki, a glad stalna. Temis je bila
dirnuta njihovim zanimanjem i ozarenim izrazima koji su im lica poprimala
pri pogledu na njezino dijete.
Ta su djeca bila nevina, nisu počinila nikakav zločin i nisu znala ništa o
onome što zbog svojih majki propuštaju. Jednim potpisom te bi žene zaradile
slobodu ne samo sebi već i svojem djetetu. Ali Temis je znala koliko
posljedica povlači takav čin.
Manje dobrodošao posjetitelj bio je stražar koji je stigao upisati
novorođeno dijete i njegovu majku.
Jedna od stvari za koje su ih stražari stalno optuživali bila je to da nisu
prave žene. Zastranile su žrtvujući potomstvo zbog pogrešnih uvjerenja,
pretvarajući svoju djecu u političke zatvorenike. Zbog toga se prema
majkama ponašalo osobito oštro. Nisu ni djeca uvijek bila pošteđena. Kada se
ne bi dobro ponašala, stražari bi ih tukli.
“Ne zaslužujete nikakav popust”, rekao je majkama jedan časnik kada ih
je posjetio, nedugo nakon Temisina porođaja. “A ako želite da se prema vama
ponašamo kao prema muškarcima, mi ćemo vas i kažnjavati kao muškarce.”
Kako bi na najgori način prestravili žene, katkad bi nasumično izabrali
neku od njih i objesili je. Jednog je jutra žena koja je imala dijete odvedena na
vješala. Prije nego se spustila noć, sedam je žena potpisalo dilosi i sljedećeg
su dana napustile otok u čamcu: sedam žena i osmero djece. Ono osmo, čija
je majka smaknuta, završit će u nekom od sirotišta kraljice Frederike.
Aliki je ostala uz Temis i nosila bebu kada je to god bilo potrebno. Maleni
je većinu vremena provodio zavezan na njezinim grudima, tako da je imala
slobodne ruke za sakupljanje drva, branje horte i nošenje namirnica s obale,
što su sve bili poslovi koje je i dalje trebala obavljati. Ponekad bi njih dvoje
sjeli u maslinik, sakriveni od svih, koliko bi god dugo bilo moguće, samo da bi
se ona odmorila.
U prva dva tjedna beba je bila izložena prljavštini i bakterijama koje bi
ugrozile i život odrasle osobe. Imala je normalnu težinu kada se rodila,
trbuščić joj je bio okrugao kao lopta, a bokovi prekriveni pristojnim slojem

177
 Knjige.Club Books

masnoće. Sada je svega toga nestalo. Ma koliko da je vremena provodila na

njezinim grudima, sve je više gubila na težini.
“Misliš li da je bolestan?” pitala je Temis Aliki kroza suze. “Ne čini mi se
da raste.”
Bilo je očito da beba svaki dan gubi težinu, a skoro je stalno plakala.
Aliki je znala da se nešto mora poduzeti.
“Možda je stvar u tvojem mlijeku”, odgovorila je, a glas joj se umalo
izgubio među pohlepnim djetetovim jecajima. “Nekada nije lako proizvesti
dovoljno. Ova užasna hrana, slan zrak, premalo vode. Sve to zajedno...”
Nakon nekog vremena na sisi dijete je zaspalo. Sam je sebe iscrpio
plačući, buneći se zbog nečeg što nije znao izraziti i gladi koju nije mogao
utažiti. Privremeno je ostao bez energije.
Aliki je bila primorana reći Temis nešto što nije namjeravala podijeliti s
njom. Bebin plač pobudio je njezine nagone.
“Temis... mislim da ti mogu pomoći hraniti malog.”
“Ali... kako?”
“Već sam tako pomagala nekim ženama. I ja sam imala bebu, znaš...”
“Aliki”, uzdahnula je Temis. “Što se dogodilo?”
Temis je na licu prijateljice ugledala bol i morala pričekati da se ona
dovoljno pribere kako bi odgovorila.
“Bio je rođen ovdje. Rekla bih da sam svoju bebu mnogo lakše donijela na
svijet nego ti svoju”, rekla je i pokušala se osmjehnuti.
“Tako mi je žao”, rekla je Temis koja je pretpostavila da je dijete sigurno
umrlo.
Aliki je shvatila na što je pomislila i ispravila je.
“Ne, ne! Nije to što misliš. Bio je zdrav i jak. Tada su ovdje bili deseci beba
i male djece, ali stražari su se njima nemilosrdno služili, čak i gore nego sada.
Svakog su nam dana prijetili da će ih oduzeti ako ne potpišemo.”
Aliki je na trenutak zastala. Beba se opet budila. Obje su žene znale da će
uskoro zahtijevati hranu koju mu Temis neće moći ponuditi.
“Jednog su dana stvarno dvjema majkama oduzeli njihove djevojčice. Ne
možeš ni zamisliti taj užas. Jedna jadna žena pronašla je način da se ubije.”
Temis je slušala i njihala svoje dijete.
“Nakon što smo mi ostale dobile posljednje upozorenje, mnoge su počele
potpisivati. Ja nisam htjela odustati, bila sam sigurna da ćemo pobijediti. To
je bilo prije nego je Zaharidis objavio prestanak vatre.
Vidjela si koliko su ti ljudi okrutni i odlučni, Temis. Prijetili su da će nam
uzeti djecu i odvesti ih u neko od kraljičinih sirotišta. Onda je jedna ovdašnja
zatvorenica počela govoriti o Frederiki. Rekla nam je da ona ima dobro srce,
178
 Knjige.Club Books

da će djeca biti na sigurnom i dobiti obrazovanje. Mnoge su povjerovale jer

su htjele povjerovati. To je značilo da se mogu istovremeno držati svojih
načela i dati djecu na sigurno.”
“Ali, Aliki!” uzviknula je Temis. “Ta žena! Zašto bi itko njoj dao dijete na
odgajanje? Ona je fašist!”
“Ja to znam, Temis. Dijete bi tjelesno bilo na sigurnom, ali ne i duševno.
Nisam bila jedina koja je tako mislila. Jedna druga majka, Ana, povjerila mi je
da će potpisati dilosi kako bi oslobodila sebe i djevojčicu, ali onda će pokušati
pobjeći u Albaniju. Povest će i bebu. Obje smo željele da nam djeca rastu kao
komunisti, pa smo se složile da je to najbolji plan. A kada svi budemo
slobodni, pronaći ću je.”
Temis je vidjela kako se Alikine oči pune suzama i zagrlila ju je. Nastavila
je nakon nekoliko trenutaka.
“I tako su njih četiri potpisale, uključujući Anu, a baš kao što su im stražari
obećali, idućeg su im jutra dopustili otići. Četiri žene i petero djece. Naravno
da nam se nikako nisu mogle javiti, tako da ne znam što se dogodilo s mojim
sinom. Samo se mogu nadati da je na sigurnom, izvan Grčke. Bilo je to prije
gotovo osam mjeseci, a meni se već čini da su prošle godine. Ne znam ni kako
bi sada mogao izgledati. Bebe se mijenjaju tako brzo...”
Temis je gledala kako se lice te snažne, samuvjerene žene raspada kao
suhi list. Sada je bio red na Aliki da plače.
Na trenutak je zavladala napeta tišina koju je uskoro prekinuo bebin plač.
Temis ga je probala staviti na grudi, ali odmaknuo je glavu i počeo vrištati.
Nagonski da je dodala Aliki koja je zadigla košulju i dala mu da siše. Učinak je
bio trenutačan. Beba se odjednom smirila, zadovoljna mlijekom iz grudi
druge žene.
Njih su se dvije nasmiješile jedna drugoj.
“Hvala ti”, šapnula je Temis. “Osjećala sam koliko je očajan.”
“Sigurna sam da ćeš ga uskoro i ti moći dojiti. Ali za sada ja ću ti pomoći.
Oni drugi koje sam dojila brzo su se vratili na majčinu sisu.”
Aliki je zatvorila oči. Temis je znala na što bi mogla misliti.
“Možda mog sina sada doji netko treći? Tko zna?”
Dani su prolazili, a njih su se dvije držale zajedno. Temis sa sada već
povećom bebom na sebi, pokraj nje Aliki, uvijek spremna podojiti je kada
ogladni.
Jedne je večeri Aliki pokazala Temis crtež svog sina. Sigurno da je
nacrtala dok je spavao.
“Tako je lijep”, uzviknula je Temis. “Ma vidi ti samo te tamne kovrče.”

179
 Knjige.Club Books

Dijete je imalo bujnu kovrčavu kosu, duge trepavice i pune obraze s

rupicama na njima.
“Tamo je osam mjeseci. Nacrtala sam ga malo prije nego je otišao.”
Temis je mogla osjetiti koliko joj je teško govoriti o tome. “Sve mi mislimo
da je naše dijete najljepše na svijetu”, nastavila je Aliki. “Za mene, on je bio
mali bog.”
Temis joj je vratila crtež. Aliki da je opet presavila i spremila pod madrac.
Nemilosrdni život na Trikeriju se nastavljao. Hrana je bila loša, kažnjavali
su ih neumorno, na skrovitim mjestima i dalje su ih tukli. Na otoku je još
uvijek boravilo na tisuće žena i stotine djece, ali novorođenčad nije dobivala
porcije hrane koje je stalno nedostajalo. Osobito su mali dječaci patili od
gladi.
“Maleni sada dobro napreduje”, rekla je Temis. “Ali to će se promijeniti
kada poraste dovoljno da jede čvrstu hranu.”
“Možda ćete do tada oboje otići odavde”, tužno je odgovorila Aliki. Ona je
podnijela najveću žrtvu, pustila je svoje dijete od sebe, ali nije krivila one koje
su se odlučile potpisati. Priznala je, makar samoj sebi, da je bilo trenutaka u
kojima je gorko požalila zbog svoje odluke.
“Ja nikada neću potpisati”, odlučno je rekla Temis. “A nikada neću ni
dopustiti da mi oduzmu dijete.”
Aliki je htjela promijeniti temu razgovora, pa je upitala: “Zovemo ga to
mikro, ‘maleni’”, rekla je. “Ali uskoro će mu trebati ime, zar ne? Sada tako brzo
raste!”
“Imaš pravo”, rekla je Temis. “Pretpostavljam da bi trebao dobiti djedovo
ime, alija ga ne znam, barem ne s očeve strane.”
Aliki je bila pomalo iznenađena. Temis još nije bila spremna podijeliti
svoju priču.
“A s tvoje strane?”
“Otac mi se zove Pavlos. To ne mogu iskoristiti, zbog kralja. Kako je bilo...
kako se zove tvoj sin?”
“Nikos. Po mojem ocu. Ni ja nisam znala ime drugog djeda.”
“Ah”, odgovorila je Temis, nimalo iznenađena. “Tko mu je bio otac?”
“Jedan iz moje jedinice”, odgovorila je Aliki. “Borili smo se zajedno. Ne
dugo, ali dovoljno dugo.”
“Je li ubijen?”
“Ne znam. Možda. Ili je možda još na životu. Neočekivano je napustio
jedinicu.”
Na trenutak je zavladala neugodna tišina, onda je Aliki opet progovorila,
zagledana u daljinu.

180
 Knjige.Club Books

“Mislim da više nikada neću voljeti.”

“I otac ovog malenog je otišao bez pozdrava. Ali vidjela sam ga, na
Makronisosu. Prešao je na drugu stranu. Mučio je naše ljude.”
“Tee mu”, rekla je Aliki. “Sigurna si?”
“Sasvim”, odgovorila je Temis.
“Ali barem znaš da je živ!”
“Koliko je to dobro?” upitala je Temis pokušavajući ne zvučati ogorčeno.
“Ja još uvijek sanjam o tome da ću pronaći Tasosa”, rekla je Aliki.
“Tasosa...?”
“Da. Bila bi tako sretna da ga Nikos može upoznati. Ali srce mi govori da
je mrtav. Bio bi jedan od posljednjih koji je ostao na Gramosu.”
Temis je sjedila, duboko zamišljena, njišući bebu koja joj je spavala na
rukama.
Tasos nije bilo neuobičajeno ime. Nekoliko ih je upoznala u školi, čakjoj
se jedan daljnji rođak tako zvao. Pokušala je tu misao potjerati iz glave, ali
mogućnost da je oba dječaka začeo isti muškarac ostala je visjeti u zraku.
Onda se na nju poput sjekire sručio novi udarac, odagnavši svaku sumnju.
“On bi poginuo s mačem u ruci”, rekla je Aliki glasom punim ljubavi i
divljenja. “Neki su ga zvali Liondari, lav, ne samo zbog njegove hrabrosti nego
i kose. Bila je poput lavlje grive, samo crna.”
Temis se osjećala kao da je sva krv iscijeđena iz nje. Na trenutak nije
mogla progovoriti, ali beba se promeškoljila, pa se zabavila njišući je i
pjevušeći, nadajući se da Aliki neće primijetiti da se počela snažno tresti.
Sada kada je bila sigurna da je otac njihovih sinova isti čovjek, pitala se
objašnjava li to što se Aliki tako lako zbližila s njezinim djetetom. Podsjeća li
je na njezino? Temisin mališan imao je tek naznaku crne kose na glavi, ali
počele su mu se pojavljivati kovrče na vrhu vrata, kao izdanci graška. Možda
će s vremenom postati očitije.
Temis je trebalo manje od jedne sekunde da se odluči. Neće reći ništa.
Zašto Aliki uništiti sliku ljubavnika i heroja i zamijeniti je nečim gorčim? Čim
se dovoljno pribrala, progovorila je.
“Što misliš o imenu Angelos?”
“Savršeno”, odmah je dogovorila Aliki. “On je pravi anđeo. Pristaje mu.”
“Onda, zovimo ga Angelos”, rekla je Temis.
Od tog je trenutka beba imala ime, dobiveno iz vedra neba, umjesto od
nekoga iz obitelji. Temis nije osjećala potrebu za posjetom otočkom
svećeniku. Angelos je već na unutrašnjoj strani svojih hlača imao ušiven mati,
što će mu biti dovoljna zaštita od vraga.

181
 Knjige.Club Books

Na otoku je postojala neslužbena škola, pa dok joj je Aliki hranila dijete,

Temis je imala vremena podučavati manje skupine pisanju i čitanju. Alfabet
im je pokazivala štapićima povlačeći crte u pijesku, a brojiti ih učila uz pomoć
kamenčića. Mnogo se vremena provodilo i u pričanju priča. I stražari su
shvatili da su djeca manji problem kada se nečim zabavljena, pa nisu
sprječavali takve aktivnosti.
Koncem srpnja i u kolovozu temperature su poletjele u nebo. Logor je bio
pun muha koje su u oblacima lebdjele nad hranom i nužnicima. Neke su žene
imale dizenteriju, neke malariju, pa čak i tifus, a sve su kašljale i dobivale
osipe po koži. Među zatvorenicama je bilo liječnica i medicinskih sestara, ali
nisu imale nikakvih lijekova na raspolaganju i sve što su mogle svodilo se na
dijagnoze i savjete.
Na tom očajno prljavom otoku ništa i nikad nije bilo čisto. Koža, odjeća,
posteljina, pribor za kuhanje, sve je bilo stalno zamazano i pravo je čudo da
ih bakterije nisu sve pobile. Noću su se izmjenjivale pazeći na škorpione i
zmije, a iako su priče o štakorima koji u mraku odgrizaju palčeve na nogama
bile pretjerane, mnoge od njih noći su provodile budne i na oprezu.
Za vrijeme tih sparnih ljetnih mjeseci vrućina je izazivala letargiju i kod
stražara i kod žena, pa bi se zarobljenice nekoliko sati dnevno mogle baviti
svojim poslovima. Vojnici su ih i dalje tjerali da potpišu dilosi, ali čak su i to
po vrućini radili s pola snage. Povremeno bi neka popustila, pa bi stražari
nekoliko dana ostale žene puštali na miru.
Starije žene sa sela, iako nepismene, posjedovale su znanje prenošeno
naraštajima. Sakupljale su suhu travu, slagale je po boji i spretno plele
stvarajući šešire raznih veličina i oblika. Tako su imale čime zaštititi glavu od
žarkog podnevnog sunca, ali ti su šeširi bili i lijepi. Od manjih komada pravile
su lepeze kojima su se žene hladile u noćima bez vjetra.
Skupina mlađih pronašla je oboreno stablo masline, odsjekla tanje grane
i počela ih djelati: dobile su žlice i posude za dnevnu upotrebu, kao i male
ljudske figure koje bi s ljubavlju oblikovale i pomno skrivale.
Druge su od cvijeća koje je raslo na brdima pravile boje koje su nježnim
vrhovima divlje trave nanosile na plosnate sive kamenčiće kakvih je bilo u
obilju na plažama Trikerija. Crtale su minijaturne arkadijske krajolike, ptice
u letu, ponekad čak i cijele stripove. Poput ručnog rada na Makronisosu,
svako je umjetničko djelo bilo subverzivno jer kako su prolazili tjedni bez
ikakve naznake mogućeg oslobađanja, ženama je trebalo nešto što će im
odagnati crne misli. Kada ne bi hranila Angelosa, Aliki je uvijek imala
komadić ugljena u ruci. Radila je lako, postizala izvanrednu sličnost brzo
i precizno, odmah spremala dovršene slike u haljinu.

182
 Knjige.Club Books

Dok bi se bavile takvim stvarima, žene bi pjevale ispod glasa: uglavnom

revolucionarne pjesme, često ponavljajući stihove koje je smislila jedna od
zarobljenica:

Na ovom otoku surom mi se borimo,

Dok sunce nas prži duše da sačuvamo.
Ruke nam lome i na slijepi guraju drum,
Život su nam ukrali, ali ne i um.

Temis je opet počela vesti. Dovršila je srca i počela nešto novo. Služeći se
komadićima krpe, ponekad i odbačenom odjećom smaknutih žena, pravila je
lutke kojima je zabavljala djecu.
“Nekada sam mrzila šivati!” objasnila je Temis Aliki.
“To je teško povjerovati”, nasmiješila se Aliki. “Meni izgledaš kao prava
krojačka.”
Njih su dvije zajedno načinile malo drveno kazalište oko kojeg bi se
natiskala djeca. Nevinost njihovih lica i oduševljenje koje su iskazivali
obasjavali su Trikeri.
Snagu im je također davao i umni rad. Vrlo diskretno, one obrazovanije
među njima držale su predavanja o temama poput grčke filozofije i osnova
marksizma. Svima je bilo potrebno osvježiti znanja o onome što ih je i dovelo
na taj otok i zbog čega su bile spremne žrtvovati se za svoja uvjerenja. I to se
znalo zaboraviti.
Mirne trenutke odjednom bi narušile najave suđenja ili egzekucija. Strah
od njih uvijek je bio prisutan u pozadini i nikada nije dopuštao zatvorenicama
spokoj ili snove bez noćnih mora.
Temis je gledala kako Aliki doji njezinu bebu i znala da ona bez nje ne bi
preživjela. Kada su je spopali želučani bolovi, postala je još ovisnija o svojoj
prijateljici. Kako se sumnjalo na tifus, Temis su izdvojili na osamu, a u danima
kada je imala vrućicu, ponekad je bulaznila misleći da je opet u samici na
Makronisosu gdje se u mraku i tišini živi na granici života i smrti.
Kada se oporavila, Angelos je imao rumene obraze i počeo se osmjehivati
pokazujući zametak prvog zuba. Aliki se nasmiješila kada ga je nakon mnogo
dana Temis uzela na ruke i iznenadila se njegovoj težini. Njih su dvije dijelile
ljubav prema tom djetetu.
Iako nije bio kršten, žene i druga djeca uzvrtjeli su se oko Angelosa kada
je u studenom stigao njegov prvi imendan. Nije bilo darova, ali pjevali su mu
i igrali se s njim, što je pomagalo u ublažavanju osjećaja jalovosti koji se na
svima njima taložio poput prašine.

183
 Knjige.Club Books

***
Jednog hladnog jutra u prosincu, kada se činilo da se život ustalio, ma koliko
težak bio, sve se promijenilo. Temis je prva izišla iz šatora, s Angelosom na
rukama. Sve oko nje bilo je bijelo i najprije je pomislila da je pao prvi snijeg.
Uskoro je shvatila koliko je pogriješila. Desetine komadića papira ležale su na
tlu, a kada ih je bolje pogledala, prepoznala je Alikine crteže. Okrenula se
kako bi upozorila prijateljicu, ali Aliki joj je bila za petama. Obje su ih gledala
dvojica stražara koja su stajala na ulazu u šator.
Aliki je mjesecima svoje crteže krila između dva kamena, ali njezino je
skrovište otkriveno. Bilo je lako prepoznati portrete četrdesetak žena,
uključujući Temis, koje je nacrtala.
Sve su ih nagurali na gomilu udarajući ih kundacima pušaka, onda je
jedan od stražara rekao kako će pobiti svaku ženu koju prepoznaju na
slikama na tlu ako se ona koja ih je nacrtala sama ne prijavi.
Dok im je iz usta dah izlazio u oblačićima ledenog zraka, Temis je tako
snažno stisnula Angelosa da je zaplakao, tresući se više od straha nego
hladnoće.
Ni trenutak ne oklijevajući, Aliki je zakoračila naprijed. Znala je za što je
optužuju. Pokazala je pravo lice mučenja koje su te žene trpjele, svojim
crtežima jasno pokazujući kršenja njihovih prava. U očima vlasti pokazivanje
zlostavljanja je bilo zlodjelo.
“Ti si kriminalac”, javio se stražar. “A ne država. Svatko tko tvrdi drukčije,
kažnjava se smrću.”
Aliki je odobren još jedan dan i noć. Ni ona ni Temis nisu spavale niti tren,
tužno šapućući jedna drugoj.
Temis je svojoj prijateljici obećala da će napraviti sve što može kako bi
našla njezina sina, nakon čega će ga odgajati kao svog i voljeti ga kao što je
Aliki voljela Angelosa.
Skrivajući strah i bol, Aliki je Temis dala komad savijenog papira s
crtežom sina, koji je jedini uspjela sačuvati od vandalizma stražara.
“Unutra je i pramen njegove kose”, rekla je Aliki. “Nadam se da je i dalje
kovrčav.”
U pet sati ujutro na ulazu u šator pojavila se čuvarica i Aliki je ustala. Sa
svojega prljavog madraca podignula se i Temis držeći usnulog Angelosa na
rukama.
Aliki je poljubila bebinu glavu, posljednji put udišući slatki miris njegove
kože. Dvije su se žene nakratko dodirnule rukama, onda se Aliki okrenula
prema čuvarici i polako izišla iz šatora.

184
 Knjige.Club Books

Nešto kasnije, dok je Temis stajala zagledana u drveće, začuo se usamljeni

udaljeni mukli prasak. Stražar je pucao iz blizine i bio mu je dovoljan jedan
metak.
Temis je zatvorila oči, ali suze su se probile kroz trepavice i potekle joj
niz lice na Angelosove obraze. Kada je konačno prestala plakati, u glavi joj se
rodilo novo pitanje. Zbog Aliki, zbog oba njihova sina, treba li ona sada
potpisati dilosi?

185
 Knjige.Club Books

Osamnaesto poglavlje

Sljedećih se dana Angelos nije nikako mogao smiriti, osjećao je nedostatak

žene čiji mu je miris bio tako poznat. Nije bilo ruku koje su ga često primale
da je stalno i neutješno plakao.
Temis nije mogla napraviti ništa, samo je plakala uz njega, povlačeći se u
maslinik kako bi pobjegla od drugih zarobljenica i maknula se što dalje od
stražara.
Mnoge je noći Temis ležala budna s istim pitanjem u glavi. Znala je da je
potpisivanje dilosija konačan poraz, ali smije li svojemu sinu uskratiti pravo
na pravi život? Na pravi krevet? Priliku da upozna obitelj? Jede bakinu
hranu?
Bila je zima, noći su se produžile i svakog je dana padala kiša. Hladnija
klima donijela je drukčije bolesti od onih koje su ih mučile ljeti.
Sada su joj svakodnevno prijetili da će joj oduzeti Angelosa. Jednog je
dana prekopavala komad kamenitog tla, za koji je zatvorenicama rečeno da
će ga moći zasaditi u proljeće, a dijete joj je visjelo na bedru. Opet su mu rasli
zubi i malo je cendrao. Temis da je pokušala dojiti, ali ni to nije bilo dovoljno
da ga umiri, pa je njegov plač počeo smetati stražaru koji im je bio u blizini.
“Mnogo je žena koje ga mogu čuvati. Pravih žena”, gadljivo i prijezirno je
dobacio jedan stražar. “Uskoro ćemo mi njega dati u bolje ruke, samo čekaj.”
Činjenica da Makris nije izdao samo nju već još jednu ženu, još je više
mučila Temis nakon što je Aliki pogubljena. Čovjek kojeg je ona obožavala
kao heroja, ratnik protiv snaga desnice, postao je izdajnik.
Makrisova dvoličnost nije bila jedini razlog zbog kojeg je njezin idealizam
pokoleban. Dok su im stražari nabrajali tisuće zločina koje su počinili
komunisti, znala je da su neke činjenice i brojke istinite. Postojale su grozote
koje se nisu mogle osporiti. Sukob u kojem je sudjelovala obilovao je
okrutnim i sramotnim djelima počinjenim na objema stranama.
Nekoliko mjeseci nakon što je Aliki ubijena, Angelos se razbolio. Tada je
Temis svoju odluku istinski dovela u pitanje. Trebali li ostati vjerna
komunizmu i po cijenu života nevinog djeteta? Mnoge su žene kašljale,
nekima je dijagnosticirana tuberkuloza. Kada je jedne noći Angelos dobio
vrućicu, a iz nosa i očiju mu počelo curiti, Temis je znala da više ne smije
odugovlačiti. Lomila se oko donošenja odluke, ali kada je Angelosova
temperatura nastavila rasti, shvatila je da je s kolebanjem gotovo.

186
 Knjige.Club Books

Stigao je taj trenutak. Potpisat će. Tako će spasiti ne samo svoj život nego
i održati obećanje koje je dala Aliki, moći će početi tražiti Nikosa.
U ruke su joj stavili dva lista tankog papira na crte.
“Piši!” naredio je stražar i pružio joj olovku.
Angelos se igrao pokraj nje u prašini, ona je sjedila na tlu, a stražar joj s
nogu gledao preko ramena.
“Brže s tim”, zarežao je gurnuvši je u leđa kundakom. “Nemam cijeli dan,
kao ni ti.”
Temis je preživjela mnoge brutalnosti, otrpjela toliko bola, jela kruh po
kojem su puzale larve, pržila se na suncu. Sve će to završiti nakon što stranice
pred sobom ispuni kajanjem i žaljenjem i obeća poslušnost vladi.
Naslonila je papir na koljena i počela pisati dobro znajući što se od nje
očekuje. Gledala je ruku koja je glatko ispisivala stranicu slijeva nadesno kao
da nije njezina.
Osjećaj joj je bio poznat, trebalo je izraziti nešto u što nije vjerovala.
Radila je to od dana EON-a. Znajući da u pitanju samo sredstvo za postizanje
cilja, u tom slučaju i ključ njezine slobode, bez napora je glumila skrušenost i
podčinjenost nižući isprike.
Ulizivački je pretjerivala i bila ponizna prema vlastima, pitajući se kako
itko može povjerovati u takav dokument. Izgledao joj je smiješno u odnosu
na njezina prava uvjerenja i mišljenja.
Temis je bila svjesna vojnikovih očiju na svojim leđima, ali je zamišljala i
odobravajuće poglede Fotini i Aliki, kako je požuruju da iskoristi priliku,
spasi svoj i dva druga života.
Za deset je minuta ispunila sve četiri strane papira svim samokritikama,
obećanjima i uvjeravanjima, lažnom iskrenošću i poniznošću kojih se mogla
sjetiti.
Još je jednom pročitala što je napisala da provjeri pravopis, onda bacila
posljednji pogled na svoje djelo znajući da će ga prije ili poslije javno pročitati
negdje blizu Patisije. Potpisala se drhtavom rukom, istovremeno se mrzeći i
sebi donoseći spas.
Stražar je ugasio cigaretu pod nogom, zgrabio papire od nje i pogledao
napisano.
“Ti i taj tvoj šmrkavac možete se spremiti za odlazak”, kratko je rekao i
otišao.
Temis je ustala i podignula Angelosa na ruke.
Maleni ju je zaigrano povukao za uho i ona mu se osmjehnula, onda ga
poljubila u obraze. Zaslužio je njezinu žrtvu, pomislila je osjetivši se lagano,
kao da joj cijelo tijelo lebdi. Nestalo je svakog kajanja.

187
 Knjige.Club Books

Tog su dana još tri žene potpisale dilosi. Prvi put od dolaska na Trikeri,
nekoliko se stražara osmjehnulo Temis. Nije im uzvratila. Za jedan sat dolazi
brod koji će ih odvesti na kopno.
Požurila je natrag u šator. Nekoliko žena koje su joj bile prijateljice
okrenule su joj leđa. Smatrale su je izdajicom njihove stvari, jedna joj je
pljunula pod noge.
Druga ju je sućutno pogledala.
“Pazi na malenog”, rekla je. “Neka uvijek bude blagoslovljen takvom
ljubavlju.”
Onda joj je prišla jedna od najmlađih i šapnula u uho: “Nemoj nas
zaboraviti, Temis. Bog je na našoj strani.”
Temis se borila protiv suza. Bila je zahvalna na oprostu, iako da je dobila
od samo dviju žena. Potpisivanje dilosija bilo je izdaja i odbacivanje ostalih
zatvorenica. Toga je bila svjesna.
Trebala je pokupiti ono malo svojih stvari. Ispod madraca je izvukla svoj
vez. Predstavljao je bivšu ljubav, ali i onu sadašnju. Bio je tu i mali crtež
Nikosa, u koji je bio umetnut pramen njegove tamne kose. Bila da je ušila u
rub svoje deke, na sigurno, a sada je na brzinu pokidala konce, izvukla ga i
spremila u džep.
Onda je uzela Angelosa i požurila na mol gdje je barka već čekala. Nije se
obazirala na ogorčene poglede žena pokraj kojih je prolazila. Vijesti su se
brzo širile na Trikeriju.
Temis nije mogla prikriti uzbuđenje koje je osjećala. Pojma nije imala što
joj život sprema, ali kada je oprezno zakoračila na brod, poželjela je radosno
uskliknuti.
Dan je bio lijep, proljetni, sunce je oklijevajući donosilo prvu vrućinu,
puhao je mirisan povjetarac. Dok se čamac probijao kroz vodu, dvojica
stražara su pušila i razgovarala kao da su na ugodnom izletu. Tri žene koje su
putovale s njom igrale su se s Angelosom koji joj je sjedio u krilu i učas su
stigli do kopna.
Na njih je pokraj isluženog vojnog kamioneta čekalo nekoliko vojnika,
veselih, možda i podrugljivih dok su ženama čestitali na onome što su
napravile. Jedan je svojim prljavim prstima uštipnuo Angelosov obraz
ponašajući se kao da su i on i Temis sada na njegovoj strani. Temis je
ustuknula, zgađena. To što je potpisala dilosi u njezinim mu očima nije davalo
pravo na takvo ponašanje.
Kada je prije mnogih mjeseci putovala tom cestom na Trikeri Temisin je
život bio sasvim drukčiji. Kroz procijepe između dasaka na stranicama vozila
promatrala je mnoge promjene u krajoliku nakon građanskog rata. Ne samo
da je na mnogim brežuljcima posječeno drveće nego su svaki grad i selo kroz

188
 Knjige.Club Books

koji su prošli nosili ožiljke. Uništene zgrade, cijela napuštena naselja. Mnogi
su pobjegli iz svojih sela, tražeći sigurnost u gradovima, često samo zato da
ih ne bi unovačili u komunističku vojsku.
Odvratila je pogled i počela pjevušiti uspavanku kojom je često
uspavljivala Angelosa, ali truckanje vozila već je obavilo posao, bolje od bilo
koje kolijevke u kojoj se ikada ljuljao. Mnoge je sate čvrsto spavao na
njezinim grudima. Osjetila je da mu je temperatura pala, a disanje postalo
lakše. On nije bio počeo kašljati, a sada su njegovi rumeni obrazi izgledali više
zdravo nego fibrozno. Meškoljio joj se na rukama u snu.
Na toj mračnoj cesti, gledajući u prazninu noći, osjetila je čistu i duboku
ljubav prema svojem djetetu.
U jednom je trenutku Temis spustila Angelosa pokraj sebe i zadrijemala,
ruke spuštene na njegova leđa kako bi bila sigurna da je dobro. Njezina
susjeda, inače neprijateljski raspoložena, napravila je isto. Dijete se sviđalo i
sasvim nepoznatim ljudima.
Nakon što su se satima vozili, vozač se zaustavio i upravljač prepustio
jednom od vojnika. Žena koja je s Temis bila na brodu izišla je. Njezin je rodni
grad bio blizu, pješačit će do njega. Pozdravila se s Temis ne pokazujući
nikakve osjećaje. Cijelim putem nisu progovorile nijednu riječ, svaki Temisin
pokušaj razgovora bio je odbijen. Žena je djelovala prazno i slomljeno, bez
sjaja u očima.
U zoru su došli u predgrađe. Gotovo nagonski, Temis se probudila. Sive
zgrade davno su zamijenile zelena brda, ulične svjetiljke drveće. Bili su u
Ateni.
Sada je Temis bila sasvim budna i pripravna. Grlo joj je bilo suho, ne samo
zbog nedostatka vode, nego i nelagode. Bila je uzbuđena, ali istovremeno i
puna strepnje zbog susreta s obitelji. Tko zna kako bi je mogli dočekati? A
Angelosa? Je li baka stradala zbog njezina uhićenja i stajališta? Je li se Panos
vratio? Margarita? Kako će se Tanasis ponašati prema njima? Zadnja tri
mjeseca nije previše mislila o tome, a sada se odjednom mora suočiti sa
svim tim pitanjima.
Na uglu Trga Sintagma i Ulice Stadiu kamionet se zaustavio. Trenutak
poslije stajala je na pločniku. Nije se sjećala tolike gužve, osim za vrijeme
prosvjeda. Ljudi su prolazili pokraj nje i ne gledajući je, odlučno, možda
žureći na posao ili ljubavni sastanak. Život se normalno nastavljao, kao da
zemlja nikada nije bila u ratovima, i svjetskom i građanskom.
Na njih je naletjela neka žena s djetetom, kao da su ona i Angelos bili
nevidljivi, onda ih namršteno pogledala i rekla nešto vjerojatno grubo, ali
zaglušeno bukom prometa. Temis je pogledala svoju jadnu odjeću, koju je
prije nje možda nosilo više žena, shvativši da izgleda kao neka seljanka, i to
prljava. I Angelos je bio musav.
189
 Knjige.Club Books

Podignula je pogled na hotel Grande Bretagne. Blistao je kao i uvijek. Žena

u krznenom kaputu izlazila je iz automobila s vozačem, čekao ju je vratar.
Bogati su i dalje bogati, pomislila je. Svijet se uistinu nije promijenio.
Temis je krenula uz Ulicu Stadiu polako hodajući prema sjeveru. Angelos
je postao težak, a cipele su joj su bile toliko iznošene da je mogla hodati i bosa,
ne bi primijetila razliku. Hladnoća pločnika uvlačila joj se u kosti.
Uskoro je prošla pokraj lokala koji je njezina sestra toliko voljela. Zonars.
Otvoren neposredno prije upada Nijemaca, privlačio je “najbolje” atensko
društvo. Izgleda da je i dalje bilo tako. Besramno se zagledala kroz velika
prozorska stakla. Možda osjetivši njezin pogled, jedna od nekoliko žena za
najbližim stolom podignula je pogled. Temis ju je vidjela kako spušta šalicu,
a trenutak poslije pojavila se pokraj nje, toliko blizu da je Temis skoro ugušio
njezin parfem. Mnoge su godine prošle otkako je osjetila tako težak
miris, koji ju je odmah podsjetio na Margaritu.
“Draga”, rekla je žena i utisnula joj nekoliko novčanica u ruku. “Uzmi ovo,
molim te.”
Temis je primijetila da žena nije uzela kaput prije nego je izjurila na ulicu.
Zastala je na trenutak, u smaragdnozelenoj svilenoj haljini, s redovima bisera
oko vrata i dijamantima u ušima, onda se okrenula i brzo otišla.
U međuvremenu dvije njezine prijateljice okrenule su se prema prozoru
i odmahivale nadlanicama. Temis nije bilo teško čitati s njihovih usana: “Iš,
iš!” vikale su, kao kada seljak tjera golubove s tek zasijane livade.
Osjećajući kako joj obrazi crvene od srama i poniženja, gurnula je novac
u džep i požurila dalje. Angelos je poskakivao na njoj dok je hodala, onda je
shvatila da je novac koji je dobila sve što ih dijeli od potpune bijede. Spopala
ju je tjeskoba. Što ako u Patisiji više ne zatekne svoju obitelj? To nije bilo
nemoguće, a u tom bi slučaju oboje mogli umrijeti od gladi. Temis je požurila
naprijed, spuštene glave, ne želeći privlačiti znatiželjne poglede, ni gadljive
ni sažaljive, kakve je već doživjela u prvim satima svoje takozvane slobode.
Ulice su bile gotovo iste kao u njezinu sjećanju, ali na nekim su se
zgradama još vidjeli tragovi granata i metaka. Mnoge su trgovine i dalje bile
zatvorene, a njezina je ljekarna pretvorena u prodavaonicu sira.
Nakon oko četrdeset i pet minuta stigla je do Ulice Keru. Srce joj je lupalo
od iscrpljenosti i nervoze. Stabla na trgu bila su ista kao i prije, kao i mala
ulazna vrata njihove zgrade, tek su nešto više zahrđala i škripala.
Angelos je zagrgljao. Pogladila ga je po kosi, provlačeći prste kroz kovrče
koje su obilno narasle posljednjih mjeseci. Uvjeravala da je da će sve biti
dobro. Što je on znao? Otkad se rodio, vole ga i paze na njega. Tjedni
gladovanja su zaboravljeni, u njegovu sjećanju više nisu postojali ni dani kada
nije imala dovoljno mlijeka. Možda je već izbrisana i uspomena na Aliki.

190
 Knjige.Club Books

Ulazna vrata zgrade bila su pritvorena i ona je ušla u nju, pa se počela

penjati uza stube. Preplavili su je poznati mirisi kuhinja: kirija Danalis s
prvog kata, koja je uvijek spremala jela s mnogo češnjaka, kirija Papadimitriu
na drugom, kojoj bi nešto uvijek zagorjelo. Još jedan kat. Noge su joj drhtale.
Bila je slaba od uzbuđenja, čežnje, straha. Nije mogla razlikovati osjećaje koji
su je obuzimali. Kao u kolačima njezine bake, deseci sastojaka su se tako
dobro pomiješali da ih je bilo nemoguće razlikovati. Savršeni, slatki bakini
kolači... Da, na njih je mislila kada je do nje dopro poznat miris.
Vanilija. Cimet. Jabuka? Stigla je na treći kat.
Angelos je mahao rukama. Možda je i on osjetio miris i shvatio da je to
nešto poželjno, iako je najslađe što je ikada probao bila kap meda s njezina
prsta.
Pokucala je na vrata, u početku oprezno. Onda, kada se ništa nije
dogodilo, malo glasnije. Trenutak poslije vrata su se odškrinula nekoliko
centimetara.
Kirija Koralis provirila je kroz otvor i na svom pragu ugledala skitnicu.
Takve Ciganke s djecom na rukama mogle su se vidjeti po ulicama, ali rijetko
su dolazile prositi na vrata. Ipak, ona je imala dobro srce i više nego dovoljno
hrane jer i dalje je kuhala kao da joj je kuća puna.
“Dat ću ti nešto”, rekla je glasno da je prosjakinja čuje. Onda je zatvorila
vrata i brzo se vratila s komadom kruha umotanim u smeđi papir.
“Jaja”, brzo je rekla prosjakinja, “to sam ja. Temis.”
Kirija Koralis zagledala se u tamu.
“Temis?”
Otvorila je vrata i u hodnik je ušlo nešto svjetla iz otvorenih prozora
stana.
“Panaja mu. Ne. Ti ne možeš biti Temis.”
Ustuknula je pokušavajući bolje pogledati tu ženu u ritama s neurednom
kosom. Jedva da je i primijetila malo dijete u njezinim rukama. .
“Ti nisi Temis”, rekla je sasvim uvjereno.
Temis je začula korake kako se polako uspinju stubama iza nje.
“Gnjavi li te to netko, jaja?” javio se muški glas.
“Kaže da je Temis”, odgovorila mu je kirija Koralis.
“Temis je mrtva”, oštro je rekao Tanasis. Davno je počeo tako govoriti
ljudima, a nakon godinu dana bez vijesti o njoj, i sam je povjerovao u to.
Temis se okrenula prema bratu.
Kao i baka, ni on je nije odmah prepoznao.
“Što tražiš na našim vratima?” upitao je.
“To su i moja vrata”, odvažno je rekla Temis. “Ovdje sam živjela.”
191
 Knjige.Club Books

Brat joj je nosio policijsku odoru, ali primijetila je da se s mukom oslanja

na štap. Zraka svjetla pala mu je na lice i osvijetlila obraz s ožiljkom.
Zaboravila je koliko su teške bile njegove ozljede.
“A tko je...?” pitao je Tanasis pokazujući Angelosa.
“To je moje dijete”, rekla je Temis.
Tanasis ju je zaobišao i stao na prag pokraj kirije Koralis. Oboje su je
promatrali.
“Najbolje da uđeš”, promrmljao je Tanasis.
“To je tvoja unuka, jaja”, potvrdio je kao da pokazuje Temis na
policijskom prepoznavanju.
Kirija Koralis odmahivala je glavom u nevjerici.
“Panaja mu”, rekla je. “Temis? Matija mu... jesi li to stvarno ti?”
Sada su se suze slijevale niz njezino izborano lice dok se neprekidno
iznova križala.
Konačno su dopustili Temis da prijeđe preko praga. Angelos je bio
poslušno miran dok da je čvrsto privijala uz sebe.
Čim je prestala plakati i uzdisati, kirija Koralis uzvrtjela se po kuhinji.
Temis sigurno želi jesti? Piti? A beba? Dekica za nju? Toplo mlijeko? Mlijeko
s medom?
Temis je sjela za poznati stol i ogledala se oko sebe. Nije se promijenilo
ništa.
“Možda bi nam trebala dati neko objašnjenje”, zarežao je Tanasis.
Ponašao se kao policajac spreman za početak ispitivanja.
Angelosa je počelo zanimati što se događalo oko njega, pa se okrenuo
pogledati svoju prabaku. To je imalo trenutačan učinak.
“'Agapi mu! Moro mu! Drago dijete!”
Angelos se osmjehnuo i pljesnuo ručicama.
“To je moja jaja, Angelose”, rekla je Temis.
Podlegavši nagonu kojemu žene ne mogu odoljeti, kirija Koralis ispružila
je ruke prema njemu. Angelos se nije okrenuo natrag prema majci, već se
nagnuo prema starici. Temis da je zadovoljno predala, barem se na neko
vrijeme oslobodivši njegove težine.
Istog je trenutka stvorena veza između prabake i djeteta. Zadovoljno je
sjedio u njezinu krilu, onda ga je prebacila na bok dok je rezala tek ispečenu
pitu od jabuka na komade i dijelila ih naokolo. Kirija Koralis upravo je
napunila osamdeset godina, ali još je imala snage i dokazala kako da se ni u
staroj dobi nikada ne gubi sposobnost nošenja djece.

192
 Knjige.Club Books

Temis je uzela času vode. Znala je da mora ponuditi prihvatljivu priču za

protekle dvije godine, ali prije toga htjela je čuti što se dogodilo s Panosom i
Margaritom.
“Dobra vijest je da se Margarita smjestila u Berlinu. Tamo joj je dobro”,
rekao je Tanasis. “Možeš pročitati pisma ako želiš. Javi se svako malo. Nije se
vjenčala za onog časnika, ispalo je drukčije. Tamo je bilo dosta posla, od
samog početka. Čišćenje ruševina s ulica Berlina obavile su uglavnom žene.
Jesi li to znala? Saveznička razaranja bila su ogromna, sve je to trebalo
maknuti prije nego se počne s izgradnjom. Margarita je pomagala odnositi
kamenje, razbijene cigle i žbuku, komad po komad...”
Temis nije bilo lako zamisliti sestru kako fizički radi, ali bilo joj je drago
što je Margarita našla novi život. Nije joj bilo žao što se nije vratila. U svakom
slučaju, mnogo je više mislila na voljenog brata. Tanasis joj je o Margariti za
sada rekao sasvim dovoljno.
“Panos?” prekinula ga je.
Tanasis je na trenutak oklijevao izmijenivši pogled s bakom.
“Mrtav je.”
Bile su to riječi kojih se Temis plašila. Stegnula je čašu u ruci i spuštene
glave zagledala se u šare na stolnjaku. Borila se da suzbije bol.
Tanasis je bezosjećajno nastavio.
“Ubijen je na samom kraju rata. Na Gramosu. Prije oko godinu dana
posjetio nas je netko po imenu Manolis, koji se borio uz njega. Sve što znamo
je da je sudjelovao u posljednjem napadu. Trebali su se predati. Priznati
poraz. Ali nastavili su se boriti, do neslavnog kraja. Komunisti jednostavno
ne prihvaćaju poraz.”
Temis nije mogla govoriti. Iako je tu vijest napola očekivala, to joj nije
umanjilo tugu. Tanasis je čak i Panosovu smrt iskoristio za iznošenje
političkih stavova. On se očito nije promijenio za vrijeme dok je nije bilo.
Kirija Koralis odnijela je Angelosa na balkon i pokazivala mu svoje biljke,
govorila mu njihova imena i učila ga riječima za stvari koje su se vidjele dolje
na trgu: “bicikl”, “djeca”, “kafenio", “kamion”. Nije htjela slušati unuka kako
priča što se dogodilo Panosu. Još uvijek nije mogla podnositi podsjećanje na
sukob koji je bjesnio među braćom. Držati malenog u rukama pružalo joj je
neizmjernu radost i ničim nije željela pokvariti taj trenutak. Novi život u
njezinim rukama izgledao joj je kao čudo nakon tolikih smrti i razaranja.
Međutim, za Tanasisa u djetetu nije bilo ničeg čudesnog. Za njega je
pojava bebe samo povećavala sramotu koju je svojim dolaskom izazvala
Temis. Ne samo da se njegova sestra borila na krivoj strani nego se i pojavila
s kopiletom. Kao da ta obitelj nije bila već dovoljno stigmatizirana.

193
 Knjige.Club Books

Kirija Koralis vratila se unutra s Angelosom koji se zadovoljno igrao

zlatnim križem na njezinu vratu. Opet je sjela, pokraj unuke, i vratila joj
Angelosa.
Tanasis je šepajući izišao iz sobe. Nije bio nimalo raspoložen za sestrine
suze.
“Žao mi je zbog strašne vijesti, agapi mu”, rekla je kirija Koralis unuci.
“Sigurna sam da je poginuo hrabro, boreći se za ono u što je vjerovao.”
Kirija Koralis bila je dobronamjerna, ali već se brinula zbog nastavka
građanskog rata u Ulici Keru.
Imala je još vijesti za Temis. Kao i Tanasis, počela je dobrima.
“Otac ti je još u Americi. Opet se oženio, ima dijete. Imaš polusestru! Staru
nekoliko mjeseci.”
“Ali...? Što nam je s majkom?”
“Nažalost, umrla je prije dvije godine. Zato se mogao opet vjenčati.”
Temis na pamet nije padao nikakav “pravi” odgovor. Toliko je toga
trebala shvatiti, a ona se još mučila s bratovom smrću. Elefterija Koralis činila
joj se kao lik iz nekog drugog života. Dva desetljeća nije vidjela majku i vijest
o njezinoj smrti nije ju dirnula.
“Ah”, rekla je. “Tako dakle.”
Za Temis je svega bilo previše.
“Izgledaš umorno, draga.”
Te riječi nisu bile primjeren opis njezine iscrpljenosti.
Kirija Koralis brzo je spremila krevet u kojem je Temis spavala kao dijete
i pridržala Angelosa dok se svlačila.
Prošle su dvije godine otkako je Temis udisala miris sapuna, zato je
sasvim sporo povlačila spužvu preko svakog centimetra tijela prije nego se
osušila i navukla spavaćicu. Posudila ju je od bake jer su njezinu odjeću bacili.
Kada je stiglo pismo koje je Temis poslala s Trikerija, Tanasis da je sakrio,
misleći kako je bolje baki ne buditi novu nadu da će je opet vidjeti.
Angelos nikada na koži nije osjetio toplu vodu. Oduševljeno je prskao dok
su ga kupali u umivaoniku. Kada su ga izvadili iz vode, zaplakao je, ali uskoro
je opet zadovoljno gugutao.
Uskoro su majka i dijete ležali pod čistim plahtama i toplim jorganom.
Udišući miris lavande, Angelos je zaspao skoro istog trena, Temis odmah
nakon njega. Prošlo je više od godinu dana od kada je spavala na pravom
madracu, okružena s četiri zida, a spoznaja da joj ne prijeti izvlačenje iz
kreveta i da ni slučajno neće začuti vriskove, pucnjeve ili sirene podarila joj
je dugo spavanje bez snova, uz Angelosa ugniježđenog u pregibu njezine
ruke.

194
 Knjige.Club Books

Putovanje s Trikerija sasvim ju je iscrpilo, ali ujutro se probudila sa samo

jednom mišlju. Trebalo je započeti novo putovanje.
Temis je probudio miris bakine kave i trebala joj je samo jedna sekunda
da se sjeti gdje se nalazi. Angelos se još meškoljio.
Kako samo dobro opravdava svoje ime, pomislila je, podignula ga ustajući
iz kreveta i poljubila u čelo.
Kirija Koralis već je skuhala nešto voća i čekala spremna da ga žličicom
ubaci u gladna djetetova usta. Nije mogla suzdržati oduševljenje svojim
praunukom.
“Moro mu, maleni moj”, uzviknula je i radosno podignula ruke kada se
pojavio na vratima. “Spremila sam ti nešto slasno!”
Obraćala mu se kao da je bila uz njega od kada se rodio, a i Angelos je
prihvatio svoju prabaku, zadovoljno se iz majčinih ruku prebacivši kod nje,
dopustivši staroj gospođi da ga hrani i igra se s njim. Živeći u logoru, postao
je društven. Gotovo stalno bio je okružen ženama koje su mu se divile i
bučnom djecom koja su ga nosila, igrala se s njim ili mu pjevala, a tu je uvijek
bila i Aliki.
Tanasis se nakratko pojavio prije odlaska u policiju. Sa svakim je
korakom snažno zabijao štap u pločice na podu. Prošlo je skoro sedam godina
od njegove nesreće. Otada je bio djelomično umirovljen, na punoj plaći, ali
ipak je imao obavezu pojaviti se svakog dana i tako zaslužiti mirovinu.
Na kuhinjskom stolu čekala ga je kava koju je trenutak prije skuhala kirija
Koralis: dupla, vrlo jaka. Kao i svakog dana, bez riječi ju je usuo u sebe i
tresnuo šalicom o tanjurić.
Na jutarnjem svjetlu Temis je mogla bolje vidjeti njegovo nagrđeno lice.
Nakon svih tih godina rane nisu izblijedjele. Ožiljci na jednoj strani i dalje su
djelovali svježe kao nove rane, a koža se nikada nije zatvorila preko mesa
koje je kipjelo iz nje. Savršena desna strana bila je tek podsjetnik na ono što
je izgubio, još više naglašavajući ružnoću rane.
Angelos je podigao pogled sa žlice koju je bio digao do usta i ugledao
ujaka. Počeo je vrištati.
“Žao mi je. Tako mi je žao”, rekla je s nelagodom posramljena Temis.
“Mislim da je to zbog tvoje uniforme. Nagledao se vojnika. A većina njih je
vikala.”
Bilo je to gotovo prihvatljivo objašnjenje Angelosove reakcije. Dugmad
visokog sjaja na jakni, koju je s velikom mukom opet naučio zakopčavati,
kapa, krute mornaričke hlače, sve je to podsjećalo na vlasti s Trikerija, a skoro
svaki muškarac kojeg je dječačić u životu ikada vidio bio je slično odjeven.
Niti jedan mu nije nikad uputio ljubaznu riječ.
Nikako mu nisu uspijevali zaustaviti plač.

195
 Knjige.Club Books

Bez riječi Tanasis se okrenuo od stola i izišao iz stana.

Čim je otišao, dijete se smirilo.
“O, jaja, tako mi je žao.”
“Čak i odrasli nekad loše reagiraju kada ga vide. Ali što se tu može? Ne
možemo od malog Angelosa očekivati da shvati.” “Užasno izgleda. Mislila
sam...”
“Što? Da će mu ožiljci zacijeliti?” rekla je kirija Koralis tiho. “Nažalost nisu.
A on svaki dan doživljava takve reakcije.”
“Izgleda stvarno ljut na sve. Možda je to i razumljivo.”
“Tanasis je uvijek bio ljut, draga moja. Znaš ti to. Neko vrijeme se malo
smirio, ali bojim se...”
“Čega? Da ću gaja opet izazvati?”
Kirija Koralis je kimnula.
“Kada ste ti i Panos otišli, bio je stalno miran.”
Sada kada je bila starija, Temis je shvaćala koliko je teško baki moralo biti
u godinama kada se četvero njezine unučadi stalno prepiralo i natezalo njoj
pred nosom.
“Dok njega nema, moraš mi ispričati sve o malenome”, rekla je misleći na
Tanasisa. “Reci mi tko mu je otac.”
Temis je duboko uzdahnula. Priča o Angelosu koju se spremala ispričati
uvijek će se ponavljati. Mogla je reći sve o svojem slomljenom srcu,
šokantnom otkriću istine o Makrisu i slučajnom susretu s Aliki, ali i prije nego
što je otvorila usta, odlučila je preoblikovati protekle godine, mnogo toga
izostaviti i tek ponešto dodati.
Počela je s uzbuđenjima na obuci u Buljkesu, prijateljicama koje je tamo
našla i svim onim što je naučila. Podrobno je opisivala mjesto na kojem je
stjecala nove vještine i osjećala se dijelom stvaranja budućnosti kakvu su
željeli postići, u kojoj će svi biti jednaki i svatko imati dovoljno. Uvjereno je
pričala baki kako nije nimalo dvojila oko svega toga i opisivala razdoblja
borbi i putovanja, iako nije spominjala koliko je puta sama dizala pušku na
rame.
O zasjedi, uhićenju i vremenu provedenom u prljavim zatvorima na
kopnu, Makronisosu i Trikeriju rekla je samo najosnovnije, poštedjevši kiriju
Koralis pojedinosti.
“A beba? Gdje si rodila?”
“Na Trikeriju. Rođen je na Trikeriju. Otac mu je bio vojnik. Jedan iz naše
jedinice.”

196
 Knjige.Club Books

Znala je da će se baka upitati je li dijete rezultat silovanja. Mnoge su bebe

tako došle na svijet, ali ona je kiriju Koralis željela uvjeriti da je Angelos dijete
nastalo iz ljubavi.
“Otac mu je ubijen.”
Činilo joj se da netko drugi izgovara te riječi. Onda ih je baka ponovila.
“Otac mu je ubijen?”
“Da”, rekla je Temis, teško gutajući. “Boreći se za našu stvar.”
Angelos je prekinuo neugodnu tišinu zadovoljno gugućući.
“Pa, dijete je radost i blagoslov”, nježno je rekla stara gospođa i dodirnula
bebinu glavu.
Sa svojom raskuštranom tamnom kovrčavom kosom i anđeoskim
osmijehom, on bi pridobio i najtvrđe srce. Stanu u Patisiji već je dugo
nedostajalo životne radosti koja se preko noći vratila.
“On nam je svima dar s neba, Temis.”
“I ja o njemu tako mislim, jaja.”
“A iz nereda u kojem smo živjeli moralo se pojaviti i nešto dobro. Snaći
ćemo se mi sada, agapi mu. Ma što da se kome dogodilo, maleni je nevin.”
Temis je onda baki pričala o razaranjima koja je vidjela na putu s
Trikerija. Kirija Koralis je o tome slušala preko radija, ali Temis je sve vidjela
svojim očima.
“Cijela je zemlja izgleda u ruševinama”, tužno je zaključila Temis.
“Može se sagraditi iznova”, odgovorila je kirija Koralis. “I prije smo
preživljavali teška vremena.”
Temis se plašila da će za to biti potrebna desetljeća, ali nije rekla ništa.
Kirija Koralis je vratila Angelosa majci i počela sjeckati sastojke za ručak.
To je potrajalo cijelo jutro jer dok je radila, nije prestajala govoriti, a Temis
ju je slušala sjedeći u blizini na tepihu i igrajući se s bebom.
Proteklih je godina baka bila vrlo usamljena i mnogo je toga željela
ispričati. U susjedstvu se na neki način nastavljao normalan život, ljudi su se
vjenčavali i umirali, dobivali djecu i unuke, bilo je nesretnih i sretnih
događaja. Otvarale su se trgovine i lokali, od kojih su neki čak uspješno
poslovali. Kirija Koralis je unuci ispričala baš sve i jutro je brzo prošlo. Nakon
tuberkuloze koju je imala prije skoro deset godina zdravlje ju je dobro služilo
i nadživjela je većinu prijateljica. Sada je uživala u tome da ima s
kime razgovarati.
“Naći ćemo ti frizerku”, rekla je na kraju. “Izgledaš kao da si se sama
šišala!”

197
 Knjige.Club Books

“I jesam”, odgovorila je Temis kroz smijeh. “Toliko je loše?” Kirija Koralis

se osmjehnula, onda dodala: “A maleni? Misliš li da bi i njega trebalo ošišati?
Ili pričekati nakon krštenja?”
“Da, trebali bismo pričekati na to”, rekla je Temis i shvatila da se
nenamjerno složila s tim da joj se dijete krsti, što joj uopće nije bila namjera.
Temis nije željela uznemiravati baku i klonila se bilo kakvog ozbiljnijeg
razgovora. Pričekat će koji dan prije nego što spomene Nikosa.
Kada se jelo počelo krčkati na štednjaku, kirija Koralis skuhala im je kavu
i na trenutak sjela za stol.
“A što je s Margaritom?” upitala je Temis. “Kako zvuči u pismima?”
“Mislim da je na svoj način nostalgična. Sada je već duže od pet godina u
Njemačkoj. Zamisli kako vrijeme leti...”
“A gdje sada živi?”
“Negdje na rubu Berlina, mislim. Udala se, ali ne za onoga kojega je
upoznala u Ateni. Kada da je našla, otkrila je da on već ima suprugu.”
“Ali je li sretna?”
“Ne znam je li sretna”, odgovorila je baka. “Prvih nekoliko godina čistila
je grad, nosila kamenje. Kao i mnoge druge žene.” “Tanasis je spomenuo, ali
je li Margarita stvarno to radila?” s nevjericom je pitala Temis.
“Samo je tako mogla preživjeti.”
“A nije se htjela vratiti?”
“Bila je previše ponosna za to. A onda je upoznala Friedricha. Tako se
zove. Čini se da je dobar. Bankovni je činovnik.” “Djeca?”
“Bojim se da ih nemaju. To je jako rastužuje. U zadnjem je pismu pitala
mogu li joj poslati nešto što bi pomoglo. Neki lijek. S obzirom na to kako se
tamo prema njezinim riječima hrane, nije ni čudo da nije začela. Ali ne želi
doći kući. Boji se.”
“I treba se bojati”, grubo je rekla Temis. “Udana je za Nijemca, jaja.“
“Sestra ti je, dijete moje.”
Nekoliko je trenutaka vladala tišina.
“Pa, ne smije odustati”, rekla je Temis kako bi nastavila razgovor.
“Sigurna sam da će uspjeti.”
“A tu je i Tanasis. Sumnjam da će ikada postati otac. Djevojke ga uopće ne
gledaju. Možeš zamisliti.”
Temis je mogla.
U tom se trenutku okrenuo ključ u bravi i njezin se brat vratio. Nastavila
je sjediti, napeta.

198
 Knjige.Club Books

“Skuhala sam tvoje omiljeno jelo”, veselo mu se obratila kirija Koralis.

“Jemista!”
Tanasis nije odgovorio. Sjeo je u odori i čekao da ga se posluži. Temis je
pomalo uplašeno podignula Angelosa i donijela ga za stol nadajući se da neće
zaplakati. Dala mu je žlicu, da se nečim zabavi, a on je njome odmah počeo
lupati po stolu.
“Dakle”, rekao je Tanasis sestri nadglasavajući buku. “Vratila si se ovdje
živjeti?”
“Da”, odgovorila je.
“Pretpostavljam da ne možeš otići negdje drugdje?”
Temis ga je pogledala bez izraza na licu. Iako je znala na što njezin brat
cilja, željela je to čuti izgovoreno.
“Očeva obitelj?” nastavio je on. “Pretpostavljam da je bio ljevičar?”
“Angelosov je otac mrtav”, rekla je. “Tamo ne mogu.”
Tanasis, koji je bio prvi poslužen, počeo je jesti. Temis ga je gledala kako
zamišljeno žvače i čekala što će sljedeće reći. Osjećala je da ima neki plan i
čekala novi udarac.
Kirija Koralis pokušavala je povesti ležeran razgovor. Otrovni ugođaj je
nekoć trpjela godinama, ali već je zaboravila koliko zrak može postati težak i
kako joj napetost ubija tek.
“Da malo usitnim za bebu?” nervozno je upitala.
“Ne brini se, jaja. Poslije ću ga nahraniti.”
“Rekao bih da bi mogla otići potražiti našeg oca? Možda živjeti u
Americi?” bio je uporan Tanasis. “Siguran sam da bi te on rado vidio.”
Temis je bila užasnuta.
“Ali ovo je moja domovina!” uzviknula je.
“Ali borila si se na krivoj strani, Temis. Možda Grčka sada i nije tvoja
prava patrida?”
Tanasis nije mogao odoljeti da je ne podsjeti na poraz komunizma. Ton
mu je bio podrugljiv.
“Tanasise, mislim da tvoja sestra sada ne želi kretati na dalek put. Osobito
ne s djetetom”, rekla je kirija Koralis.
“Ja mislim na sve nas, jaja”, rekao je on. “Ne samo na Temis i ovo... dijete.”
“Zove se Angelos!” uzviknula je Temis uvrijeđena načinom na koji je
Tanasis prijezirno rukom pokazao njezinu bebu.
“Znam ja kako mu je ime, Temis. Ali ne znam mu prezime.”
Tanasisov omalovažavajući ton bio je previše za Temis. Uvijek je bila u
stanju suspregnuti osjećaje i ne obazirati se na uvrede (Margarita je bila

199
 Knjige.Club Books

dobra vježba), ali sada je naučila nešto novo o sebi. Kada joj netko uvrijedi
dijete, sasvim izgubi kontrolu.
“Kako se usuđuješ, Tanasise? Kako se usuđuješ?”
Temis se digla na noge s Angelosom na rukama.
Na zvuk majčina uzbuđenog glasa dijete je počelo plakati.
“On je kopile, je li tako?” odgovorio je Tanasis, nimalo uznemiren
sestrinim bijesom.
“Tanasise, molim te”, umiješala se nemoćnim glasom kirija Koralis.
Temis je godinama trpjela tugu i bol u velikim količinama, ne žaleći se ni
sebi ni drugima. Ipak, oni su stalno tinjali u njoj, a Tanasisove su riječi dolile
ulje na vatru. Osjetila je kako joj cijelo tijelo gori. Pokraj kruha je ležao nož,
pri ruci su joj bili bakina bakrena tava i sjedalica - sve sama moguća oružja.
Umjesto toga, odjevena u staru i bezličnu bakinu haljinu, držeći
nezadovoljnog Angelosa čvrsto uza se, izjurila je iz stana. Iza sebe je čula
jalove bakine vapaje.
“Temis! Nemoj ići, Temis... Molim te!”

Dočekao ju je vlažan travanjski dan i Temis je osjetila kišicu na licu čim je

izišla na trg. Bolje je zamotala Angelosa u šal kako bi ga zaštitila i sjela na
klupu pokraj staze. Cijelo joj se tijelo treslo od bijesa.
Pokraj nje je prošla jedna susjeda i začuđeno je pogledala, ali nije ju
prepoznala. Bila je prijateljica kirije Koralis, prepoznala je samo posuđenu
haljinu. Zbog toga je zastala. Ni zbog čega drugog. Ljudi poput Temis bili su
uobičajen prizor.
Temis je podignula pogled prema krošnji koja ju je štitila i vidjela da se
tek zazelenjela, neki su se listovi otvarali skoro pred njezinim očima. Kiša je
prestala i između oblaka su se počele pojavljivati plave površine.
Gledala je bakinu prijateljicu kako odlazi preko trga. Nosila je košaru s
namirnicama, kratko zastala i pozdravila se s jednim parom u prolazu. Tu se
ništa nije promijenilo, pomislila je Temis. Njezin se svijet okrenuo na glavu,
ali na tom trgu vrijeme kao da je stajalo. Drveće je raslo kao i prije, trgovine
su imale iste vlasnike, na istim se tim klupama igrala kao dijete, tek su malo
izblijedjele na suncu.
Odlazeći s trga, prošla je pokraj pekarnice u kojoj je obitelj uvijek
kupovala. Sjetivši se da je novac koji je dobila od žene iz Zonarsa prebacila u
džep haljine, Temis je ušla kako bi kupila komad kruha za grickanje. Kirija
Sotiru malo se iznenadila kada ju je ugledala, ali uspjela je vrlo tiho reći:
“Toliko mi je žao zbog Panosa”, dok joj je vraćala sitniš. Temis je umjesto
odgovora samo kimnula. Bilo je još rano za razgovor i odgovaranje na
pitanja, željela je da njezinu priču najprije proširi baka.
200
 Knjige.Club Books

Onda je stigla do kioska i zastala pogledati naslove novina, od kojih su

neke objavile da će Nikos Belojanis, jedan od komunističkih vođa, za nekoliko
mjeseci izići pred sud. Proganjanje se nastavlja, pomislila je Temis.
Ostala imena s naslovnica bila su joj potpuno nepoznata. Dok je hodala
Avenijom Patision, shvatila je da joj nisu samo političari neprepoznatljivi. I
moda se promijenila. Zastala je ispred prodavaonice ženske odjeće. Za
razliku od Margarite, Temis nikada nije previše pazila na svoj izgled, ali znala
je da se ne uklapa u Atenu u bakinoj zimskoj haljini, s kosom odsječenom
nožem. Jedan od tih dana morat će potrošiti nekoliko drahmi na frizera.
Angelos joj je postao težak i osjetila je bol u leđima. Sada kada se malo
smirila, možda bi se mogla vratiti kući. Moguće je da su i Tanasis i baka
zaspali.
Dok se približavala glavnom ulazu, ugledala je baku kako žuri prema njoj.
Smiješila se, ali očito na silu.
“Pedi mu”, rekla je bez daha. “Dijete moje. Tako mi je žao. Što reći? Vidjela
si kako se lako razljuti. Odmah proključa. A sada je još gori nego je bio
nekada.”
“I ja sam bila ljuta , jaja. Žao mi je, ali morala sam se maknuti od njega...”
“Sada spava. Ali mislila sam da nas dvije nekamo odemo. Nisi ništa
pojela.”
“Sada nisam uopće gladna.”
“Ali malenome moramo dati nešto za jelo.”
“Bio je tako dobar. Pogotovo jer uopće ne shvaća što se događa”, složila
se Temis.
“On je tako dobra beba”, rekla je kirija Koralis i nježno ga uštipnula za
obraz. “Dolje u toj uličici je mala taverna. Imat će neko gotovo jelo. A
zahtijevam da i ti nešto pojedeš, inače će maleni patiti.”
Za ženu u osamdesetim godinama kirija Koralis koračala je bodro i
sigurno. Njoj štap nije bio potreban, a Temis se čudila brzini kojom je hodala.
Tavernica je bila puna ljudi koji su ručali, uglavnom su to bili muškarci
koji su sjedili sami. Nekoliko ih je podignulo glave i pogledalo dvije žene kada
su ušle, ali većina je skoro odmah nastavila jesti gulaš od bravetine, koji je bio
jelo dana. Nisu ni primijetili Angelosa, usnulog na Temisinim rukama.
Konobar im je donio kruh, a kada je rukom slučajno očešao Temis, ona se
trgnula.
Trenutak poslije donio im je dva tanjura s gulašem, onda je primijetio
bebu i vratio se s manjom zdjelom i žlicom. Mnogo je mjeseci prošlo otkad je
neki muškarac bio ljubazan prema Temis.

201
 Knjige.Club Books

“Efharisto poli”, rekla je gotovo pretjerano oduševljeno. “Hvala vam. Vrlo

ste ljubazni.”
Konobar je uzvratio osmijeh.
“Hara mu”, rekao je. “Bilo mi je zadovoljstvo.”
Njih troje počelo je jesti. Angelos je prvi put probao meso. Iako su mu
davali sasvim malene zaloda je, tako ih je rado gutao da je bilo očito da traži
još. Nije se mogao zasititi masnog umaka i slanih krumpira.
“Vidi ga, jaja!”
“Nikada nisam vidjela sretnije dijete”, odgovorila je kirija Koralis.
“Želim da ovo zapamti kao novi početak!” rekla je Temis.
“Dobar gusti gulaš i krumpire?” smijala se stara gospođa.
“Da”, uzviknula je. “I osmijeh moje bake.”
Kada su ispraznile tanjure i pomazale ih kruhom, ostale su sjediti još neko
vrijeme. Temis se nije žurilo kući.
Kirija Koralis joj je čitala misli.
“Tanasis će se uskoro naviknuti na tebe u stanu”, rekla je ohrabrujuće.
“Onda će te pustiti na miru.”
“Ali njegovi se stavovi nikad neće promijeniti, zar ne?”
“Ničiji se stavovi nikada stvarno ne mijenjaju, agapi mu.”
“Sve što trebamo je trpjeti jedno drugo, rekla bih”, kazala je Temis.
“Možda je to sve čemu se trebam nadati.”
“A beba!” podsjetila ju je kirija Koralis.
“Pa, već znam kakva će biti njegova politička stajališta!” rekla je Temis.
“Nemoj biti toliko sigurna”, rekla je kirija Koralis. “Ti i tvoj otac ste dobar
primjer. Politika se ne nasljeđuje nužno. Sjeti se vas četvero.”
Temis je osjetila peckanje suza u očima. Toliko je toga saznala u samo
nekoliko dana, a sada joj se snažno vratilo sjećanje na Panosovu smrt.
Kirija Koralis vidjela je što se zbiva i spustila ruku na njezinu.
“Voljela bih kada bismo mogli živjeti bez politike”, rekla je.
Temis se pokušala osmjehnuti. Bilo je teško zamisliti svijet bez politike,
iako je kirija Koralis uvijek pokušavala naći način da je zaobiđe.
“Politika je uništila ovu zemlju”, rekla je kirija Koralis. Imala je pravo.
Zemlju su podijelili političari s obiju strana.
“Možda se Grcima jednostavno ne može upravljati”, razmišljala je Temis.
Obje su uživale u toplini i mirisima restorana koji su s pladnjevima hrane
izvađenima iz pećnice dopirali iz kuhinje. Spominjanje sukoba taj je ugođaj
promijenilo.

202
 Knjige.Club Books

Konobar je počistio stol i rekao im kako vlasnik zatvara na jedan sat da bi

se pripremio za večernje goste.
“A sada moramo Angelosu kupiti nekoliko novih stvari, kao i par haljina
za tebe”, rekla je kirija Koralis veselo. “Ovog sam mjeseca dobila dosta od
Tanasisa. Država je prilično velikodušna, znaš, a to je pravi način da se taj
novac utroši.”
Temis je rado prihvatila.
“Imaš li dovoljno i za cipele?” pitala je.
“Naravno”, odgovorila je baka.
Temis je imala osjećaj da će joj u sljedećim mjesecima trebati čvrsta
obuća. Pretpostavljala je da će dosta hodati, a uskoro će baki reći i zbog čega.
Idući su sat provele kupujući.
Angelos je šarmirao prodavačice puzeći po podu i veselo se igrajući
kutijama za cipele i papirima za umatanje. Temis je izbjegavala gledati se u
zrcalu. Možda joj frizer pomogne.
Koncem poslijepodneva na atenskim se ulicama više nije osjećala toliko
nelagodno. Nisu je gledali zadivljeno (Temis se sjećala kako su se ljudi stalno
okretali za Margaritom), ali ni sa žaljenjem ili radoznalo. Osjećala se
prosječno, nevidljivo, kako je i voljela, ali zato je Angelos dolazio u središte
pažnje gdje god da se pojavio. Potpuni neznanci imali su potrebu dodirnuti
njegove tamne, sjajne kovrče i nešto reći.
“Tavma!” uzvikivali bi. “Čudesno!”
Temis bi se svaki put nasmiješila. Šutjela bi i mislila isto. Bio je stvarno
čudesno dijete. Čist i jednostavan, prenosio je radost i na druge.
Na uglu trga naletjeli su na dvije susjede kinje Koralis. Te su se žene
poznavale godinama.
“Ma tko nam je to stigao?” uzviknula je jedna.
Druga je već mrsila Angelosovu kosu.
“Pogledaj ga samo! Moro mu!” uzviknula je. “Mali moj! Kao lutka je!”
Kirija Koralis je odgovorila: “Sjećate se Temis, moje unuke? To je njezin
sin, Angelos.”
Kao da su to vježbale, dvije su se žene istovremeno okrenule prema
Temis. Nisu je bile prepoznale.
“Naravno! Temis!”
Kirija Koralis je nastavila: “Nažalost, dječakov je otac ubijen, sada oboje
žive sa mnom!”
Temis je laganim kimanjem potvrđivala bakine riječi.
Žene su promrmljale sućut i nastavile svojim putem. Što im se manje
kaže, manje će pitanja postaviti, znala je kirija Koralis.
203
 Knjige.Club Books

“Neka misle što hoće”, rekla je odlučno. “Ja ubuduće odbijam razgovarati
o politici, s bilo kime. Je li Angelosov otac bio u vladinoj ili komunističkoj
vojsci - kakve to veze ima s njima?”
“Joj, jaja, nadam se da te nisam osramotila”, rekla je Temis kroza suze.
“Nikada ne bih poželjela takvo što.”
“Nisi, draga. Sve zbog čega se sada moramo brinuti je Tanasis.” Kada su
se vratile u stan, nije se čulo ništa osim otkucavanja sata. Tanasis je svoj štap
obično ostavljao pokraj ulaza, sada ga tamo nije bilo. Kirija Koralis ipak se
prišuljala vratima njegove sobe i prislonila uho na njih. Željela je biti sasvim
sigurna da on još ne spava unutra.
“Same smo”, potvrdila je i okrenula se prema Angelosu koji je počeo nešto
brbljati. Svaki je dan otkrivao nove zvukove koje nije mogao zadržati u sebi.
“Ali, Temis, ne trebaš se brinuti”, nastavila je. “Tvoj će se brat naviknuti
na novo stanje u kući!”
Temis je duboko udahnula.
“Jaja, nešto ti moram reći”, počela je oprezno.
“Što, agapi mu?”
Kirija Koralis sasvim je problijedjela.
“Nije ništa loše, jaja”, brzo je nastavila Temis. “Ali mislim da ću morati
otići na neko vrijeme.”
“Ali tek si se vratila! Pedi mu, ne možeš opet otići!”
“Jaja, moram”, rekla je.
Stara dama potonula je u svoj naslonjač. Nakon što je posljednjih dana
doživjela trenutke velike sreće, kirija Koralis nije mogla suspregnuti suze.
“Zašto?” tiho je upitala. “Reci mi zašto...”
Temis joj je ispričala o Aliki, o prijateljstvu stvorenom na Trikeriju i tome
kako je ona spasila Angelosa.
“Angelos ne bi preživio da mu Aliki nije pomogla”, objasnila je Temis.
“Ali kakve to veze ima s tvojim odlaskom?”
Temis je onda rekla za Alikina sina i smaknuće.
“Tee mu...” uzdahnula je kirija Koralis. “Zašto su to napravili?”
“Jer nas je crtala. Pokazala je istinu. Zato su je kaznili.”
“Dakle...”
“Obećala sam da ću naći njezinog sina i odgojiti ga...”
Temis nije rekla ni riječi o čovjeku koji bio otac obojice dječaka. Kirija
Koralis vjerojatno će pretpostaviti da ni Alikin sin nema oca, baš kao njezin.
Kirija Koralis više nije bila blijeda, sada joj je lice imalo boju pepela.
“Ali...”
204
 Knjige.Club Books

“On će Angelosu biti brat”, odlučno je rekla Temis.

Znala je da je to zastrašujući zadatak i postavljala sebi stotine pitanja.
Kako bi ga mogla naći? Gdje početi s potragom? Sve što je znala bilo je ime
žene kojoj je Aliki povjerila sina: Ana Kuzelis. Samo u Ateni moglo bi biti
stotinu žena s tim imenom.
“Kada bih je pronašla...”
Uvijek praktična, kirija Koralis odmah je počela nabrajati prepreke.
“Agapi mu, jesi li sigurna da je to dobra zamisao? Mogla se udati, mogla
se preseliti u drugu državu. A dijete možda uopće nije s njom.”
“Dala sam obećanje, jaja. Moram napraviti sve što mogu.”
Kirija Koralis je ustala kako bi skuhala kavu. Zamišljeno je miješala briki,
a Temis je primijetila da bakine ruke drhte.
“Da ti pomognem, jaja”, rekla je.
Temis je natočila vrelu tekućinu u dvije šalice i odnijela ih na stol.
Sada je njezina baka bila duboko zamišljena. Pogled na Tanasisov kaputić
prebačen preko naslona sjedalice podsjetio ju je da jednu od epoleta treba
prišiti, ali i dao ideju.
“Znaš tko bi mogao biti od pomoći?” rekla je.
“Tko?” željno je upitala Temis.
“Tvoj brat.”
Temis je bila zbunjena.
“Zašto bi mi on pomogao?”
“Zato što si mu sestra”, odgovorila je kirija Koralis.
Bilo je poznato da vlast ima spise s imenima i podacima o svim poznatim
revolucionarima, čak i onima na koje se samo sumnjalo.
Temis je znala da se među njima nalazi i njezin, u kojem su pobrojeni svi
“zločini” koje je počinila. Bilo bi neobično da i Ana Kuzelis nema svoj spis jer
potpisivanje dilosija nije povlačilo brisanje iz evidencije. Boravak u zatvoru i
progonstvu zauvijek ostaju u osobnim dokumentima.
Temis je odnijela Angelosa na spavanje i legla pokraj njega u krevet.
Oboje su još bili iscrpljeni od mukotrpnog puta s Trikerija, pa su odmah
zaspali i nisu se budili do ranih jutarnjih sati idućeg dana.
U međuvremenu je kirija Koralis s Tanasisom razgovarala o policijskim
spisima. Ona je bila jedina osoba koja je s njim mogla mirno pričati o bilo
čemu, osobito kada je bila riječ o tako osjetljivim stvarima.
“Temis bi htjela pronaći jednu prijateljicu”, rekla je jednostavno. “Jednu
od žena koju je upoznala dok je bila na Trike...”

205
 Knjige.Club Books

“Ne izgovaraj tu riječ!” prekinuo ju je. “Molim te, nemoj nikada opet
spominjati to mjesto. Ne dok sam ja tu.”
“Oprosti, agapi mu”, promrmljala je kirija Koralis.
“Ni ispred bilo koga drugoga, kad smo već kod toga! Bolje bi mi bilo bez
sramote zbog te... te... crvene sestre.”
“Ššš”, smirivala da je kirija Koralis. “Oni sada spavaju.”
Tanasisa to nije zaustavilo. “Uvijek će nas pratiti. Sramota se lijepi za
tebe! Kao govno na cipelu!”
“Ne brini se, Tanasise. Dragi, smiri se. Obećavam da neću ništa reći,
nikome.”
Vidjela je da se Tanasis trese i ulila mu malo cipura u čašicu da ga smiri.
Popio je jednim gutljajem i praznom čašicom udario o stol. Tako je on tražio
još.
Kirija Koralis da je poslušala.
“Dakle, htjela bi znati što joj se dogodilo s prijateljicom?”
Na trenutak je samo sjedio polako ispijajući drugu čašicu.
“Recimo da se opet sretnu? Zar ne bi bilo bolje da se te žene više ne
druže?”
“Mislim da ona samo želi znati gdje je završila... znatiželjna je, to je sve.”
“Pa, i meni se to čini bezazlenim”, mrko se složio Tanasis.
On je mislio i na nešto drugo. Možda bi mogao pronaći Temisin spis.
Iskoristio bi svaku prigodu da smanji mogućnost svog povezivanja s
komunistima, mijenjao podatke ako se to bude moglo.
“Vidjet ću što se može napraviti”, rekao je na kraju. “Ali ništa ne
obećavam.”
Kirija Koralis se osmjehnula. Tanasisa je bilo teško natjerati na bilo što,
na bilo koji način.
Idućeg je dana Temis na papiriću napisala ime žene i dala ga baki koja da
je u povoljnom trenutku proslijedila Tanasisu.
Temis je vidjela kako ga on sprema u džep prije nego što je krenuo na
posao. Da je vjerovala u molitve, otišla bi u crkvu, ali umjesto toga zapalila je
malenu svijeću i stavila je na rub prozora.

206
 Knjige.Club Books

Devetnaesto poglavlje

Nekoliko je tjedana prošlo, a Tanasis nije spomenuo ime Ane Kuzelis, iako je
Temis svaki dan pitala baku: “Ima li što nova?”
Kirija Koralis je znala da će njezin unuk ljutito reagirati upita li ga išta o
tome.
“Moramo čekati dok nešto ne sazna”, rekla je Temis. “Ne smijemo ga
ljutiti.”
Temis je jedva prikrivala nestrpljenje. Svakog je dana zamišljala kako
nepoznato dijete raste i sve se više udaljava od nje, kojoj će ga biti sve teže
naći.
Premetala je po glavi sve mogućnosti. Aliki je željela da joj sina odgajaju
komunisti i Ana se možda pobrinula da ga odvede u neki od komunističkih
dječjih logora izvan Grčke. Znala je da su mnogi otišli ne samo u Albaniju
nego i u Jugoslaviju, Rumunjsku, Čehoslovačku, Poljsku i Bugarsku.
“Možda je završio čak u Taškentu”, rekla je baki.
“Agapi mu, dok Tanasis nešto ne sazna, moraš probati ne brinuti se. Ako
je tamo, morat ćeš to prihvatiti. Znaš li ti uopće gdje se ta mjesta nalaze?
Koliko je daleko Taš... kako li se već zove?”
“Ne, ne znam ga naći niti na karti. Ali priča se da ima djece koja žive u
strašnim uvjetima, u napuštenim hotelima, ili kao Cigani po ulicama...”
“Tvoj bi se brat sasvim sigurno složio s tim”, rekla je baka. “Ali ne smiješ
svemu vjerovati. Znaš, dok... te nije bilo, uveli su dan državne žalosti za
djecu.”
Kirija Koralis nikada nije izravno spominjala vrijeme koje je Temis
provela u zatvorima.
“Kako to misliš? Žalosti?”
“Kraljica Frederika je u svom govoru rekla da treba spasiti dvadeset i
osam tisuća djece...”
Kao i uvijek, spominjanje kraljičina imena izazvalo je reakciju kod Temis.
Lice te žene i dalje se uredno smješkalo s naslovnica novina koje je Tanasis
ostavljao na kuhinjskom stolu, ništa boljih od pamfleta u slavu pobjedničke
desničarske politike.
“Ali ona nisu mrtva!” uzviknula je Temis. “I sigurna sam da se za neke
dobro brinu.”

207
 Knjige.Club Books

“Sigurna sam da je tako, agapi mu. Teško je znati komu vjerovati, zar ne?
Ali vidi ovo. Iz današnjih novina.”
Dodala ih je Temis. Bilo je to pismo koje je navodno napisalo dijete iz
jednog od albanskih domova.
“Pročitaj ga, agapi mu.”
“Draga teto, mjeseci prolaze, a život je sve bolji. Ovdje je raj.”
Pogledala je Angelosa koji je sjedio na podu i igrao se.
“Ne zvuči istinito, zar ne?” rekla je složivši se s bakom. “Sretna sam što je
moje dijete uz mene, jaja”, rekla je. “Ma kakva da ga budućnost čeka, barem
smo zajedno.”
Uz gotovo svaki članak o komunističkim domovima u kojima su djeca
neuhranjena i neuka našao bi se jedan o pedopolisima, kraljičinim domovima.
U Tanasisovim su novinama te priče bile popraćene fotografijama
nasmiješene djece, jednako ošišanih dječaka i djevojčica s urednim
pletenicama kako se veselo okupljaju ispred bijelih betonskih zgrada. Temis
je uvijek zagledala lica dječaka koji su se bavili gimnastikom, obrađivali
zemlju ili čak učili plesti košare. Bi li neki do njih mogao biti Nikos? Jednog je
dana ugledala sliku dječačića na ljuljački i sebe uvjerila da je to Alikin sin.
Svaki dan u vrijeme ručka, kada bi začula okretanje ključa u bravi, Temis
se nadala da je to dan u kojem će stići vijesti. Prošlo je šest mjeseci i ona je
bila sve razočaranija.
Jedini pomak naprijed bilo je Tanasisovo sve prisnije obraćanje nećaku.
“Ja su, Angele mu”, rekao bi gotovo veselo kada bi se vratio s posla.
“Zdravo, Angelose. Kako je danas moj čovječuljak?”
Ponekad bi se čak igrao skrivača s njim, skrivajući lice iza nekog od
izvezenih platnenih podmetača sa stola.
Angelos bi se zagrcnuo od smijeha, natjeravši iskrivljeno Tanasisovo lice
da se skoro osmjehne. Dijete se više nije plašilo svog ujaka i na neki i majci i
baki nepoznat način, njih su se dvojica zbližila.
Tanasis i Temis jedva da su razgovarali. Tanasis je i dalje bio jako ljut na
sestru, još više nakon što je morao obilno podmititi lokalnog svećenika da ne
pročita Temisin dilosi. Te se jeseni međunarodna javnost bunila zbog suđenja
Nikosu Belojanisu. Komunistički je vođa za Tanasisa bio izdajnik, optužen za
slanje podataka u Moskvu. Za Temis bio je istinski domoljub koji je razotkrio
mnoge suradnike nacista koji su bili nagrađeni, umjesto kažnjeni. Bila je to
zapaljiva tema i morali su je izbjegavati.

Skoro pred sam kraj godine, kada su stabla na trgu ogoljela, a dani okraćali,
našli su se za ručkom. Bio je utorak. Temis će se uvijek sjećati da je baka tog
dana pripremila špinat s rižom, a Tanasis je po običaju bio nagnut nad
208
 Knjige.Club Books

tanjurom i gladno trpao hranu u usta. Skoro je ispraznio tanjur, onda

odjednom podigao pogled.
“Onako usput”, rekao je još punih usta, “ona je tvoja prijateljica bila opet
uhićena i poslana u zatvor.”
Temis je ispala vilica iz ruke.
“Našao si je! Gdje je?”
Uspjela se zaustaviti i ne pitati za dječaka, ali prije nego je stigla reći išta
više, Tanasis je odgovorio.
“Ana Kuzelis je mrtva”, rekao je grubo. “Kao i njezino dijete.” Kirija
Koralis vidjela je kako joj se unuka snuždila i odmah je uhvatila za ruku ne bi
li je utješila.
Tanasis je nastavio. “Ali u papirima se spominje još jedno dijete.”
“Ah!” rekla je Temis nestrpljivo se naginjući naprijed. “Što još piše? Ima li
još čega? Reci mi, Tanasise. Piše li nešto o njemu?” Temis je ustala, nije mogla
skriti uzbuđenje.
“Molim te, Tanasise! Molim te!”
“Zašto ti je to toliko važno?” pitao je namjerno je mučeći. “Zato što... mi je
važno”, nemoćno je uzviknula.
“Tanasise, molim te. Molim te, ne izazivaj sestru!” ubacila se baka.
“Nije bilo ničeg konkretnog. Sve što mogu reći je da se djeca takvih žena
obično odvedu u pedopoli. Kraljica Frederika..
“Da, Tanasise, čula sam za njene dječje domove”, nestrpljivo da je
prekinula Temis.
“A u ovom slučaju, to se dogodilo skoro sasvim sigurno”, nastavio je
Tanasis ne obazirući se na sestrino ometanje. “Zatvorenica je umrla. Što su
drugo mogli napraviti?”
Temis je osjetila bolan ubod, ali i olakšanje. Stalne glasine o tome što se
događalo djeci odvedenoj iz Grčke ispunjavale su je strahom, a duboko u sebi
znala je da bi potraga izvan zemlje mogla biti nepremostiva prepreka.
“Ako je derište tvoje prijateljice u kraljičinom domu, barem neće
zaboraviti da je Grk.”
Temis je sebi govorila da ostane smirena.
“A naučit će i tko su pravi heroji ove zemlje. Neće mu isprati mozak!”
Nedavno je jedan članak u novinama izvijestio kako se grčku djecu u
komunističkom bloku uči drukčija povijest: da pravi grčki heroj nije
Kapoditrias, vođa pobune protiv Turaka, nego Zahariadis, zloglasni vođa
komunističke vojske.
Tanasis još nije završio svoju tiradu.

209
 Knjige.Club Books

“Jer ovom mališanu to nećemo napraviti, je li tako?” rekao je i uštipnuo

Angelosov obraz. “Naučit ćemo mi našu povijest, zar ne, moro mu?”
Sada se sasvim okrenuo Angelosu. Nije htio reći sestri kako je razlog zbog
kojeg mu je toliko dugo trebalo da donese vijesti o Ani Kuzelis bilo to što je
tražio i njezine spise. U tome nije uspio. Nastavio se igrati s nećakom.
Temis nije nasjela na bratovu provokaciju.
Kada Angelos bude dovoljno star da može shvatiti što mu se govori,
Temis će ga zaštititi od Tanasisovih pogleda na svijet, ali za sada neka blebeće
i smije se, nesvjestan značenje ujakovih riječi.
Temis je bila uznemirena. S olakšanjem je primila vijest koja bi je mogla
odvesti do Nikosa, ali nije znala kakve će ona posljedice imati. Da bi se nečim
zabavila, ustala je i počela prati posuđe. Leđima okrenuta Tanasisu barem je
mogla razmišljati.
Aliki je mrtva. Ana je mrtva. Željele su najbolje svojoj zemlji, ali životi su
im rano prekinuti. Temis nije mogla vjerovati koliku je sreću ona imala. Bila
je živa i zdrava, sa svojim voljenim djetetom pokraj sebe.
Dok je pažljivo odlagala posuđe da se ocijedi, po glavi je premetala
Tanasisove riječi. Alikin je sin najvjerojatnije smješten u neki od kraljičinih
domova. Prvi je put bila zahvalna na tome što oni postoje. Barem je postojala
nada da će ga pronaći. U jednom je trenutku više od osamnaest tisuća djece
bilo smješteno u pedeset ili više pedopolisa razbacanih diljem Grčke, od
Kavale do Krete. Posljednjih nekoliko godina samo je nekoliko tisuća djece
ostalo u desetak domova jer je većina vraćena svojim obiteljima. S
djecom koja su napustila Grčku stvari su stajale sasvim drukčije. O desecima
tisuća nije se znalo ništa i bilo ih je gotovo nemoguće tražiti.
Tanasis se povukao na svoje poslijepodnevno spavanje. Temis i baka
razgovarale su o tome što napraviti. Čak i sada, svoj plan nisu smjele odati
njezinu bratu.
“S Tanasisom uvijek isto”, rekla je kirija Koralis. “Ne treba ga zabrinjavati
bilo čime dok se to ne dogodi.”
“Govoriš o njemu kao da je dijete”, pobunila se Temis. “Zašto ga stalno
štitiš?”
“Znaš zašto, agapi mu. Znam da djeluje grubo. Ali ispod toga...”
Čak je i Temis sada znala da joj brat ima i mekšu stranu koju je na vidjelo
izvukao njezin sin.
Temis je noć provela prevrćući se u krevetu, a idućeg jutra, čim je Tanasis
izišao, počela je sastavljati pismo koje će poslati u baš svaki pedopoli.
Već dugo nije držala pero u rukama i morala je vježbati rukopis prije nego
je počela s mukotrpnim pisanjem pisma koje je mijenjala na desetke puta.

210
 Knjige.Club Books

Uživala je pogledu na pero koje je klizilo papirom i pokušavala savladati želju

za brzinom. Čak se i sada sjećala zavidne urednosti Fotinina rukopisa.
Kada je bila zadovoljna napisanim, počela je s radom. Pisma su bila
naslovljena na ravnatelje svakog doma koje je pitala imaju li kod sebe dijete
s prezimenom Kuzelis.
U svim se pismima Temis služila istim tim prezimenom. Vjerovala je da
je to jedini način da je shvate ozbiljno, a u slučaju da bude pitanja, imala je
spremnu priču.

Koliko mi je poznato, članica moje obitelji Ana Kuzelis je preminula i

njezin je sin predan vama na skrb. Moja je želja vratiti ga baki i drugim
bliskim članovima obitelji, uključujući mene, njegovu tetku itd.
Srdačno vaša...

Bila je to besramna laž, ali bila je spremna na sve da dobije dozvolu dovesti
Nikosa u svoju obitelj. Pred kraj drugog dana brižljivo je adresirala svaku
omotnicu, otišla na poštu i sve ih poslala.
“Molim vas”, šapnula je prinijevši pisma usnama, “donesite mi dobre
vijesti.”

Mnogo je tjedana prošlo bez odgovora. Čekanje je bilo još mučnije nego kada
je Tanasis trebao saznati nešto o Ani. Srećom, Angelos joj je stalno odvlačio
pažnju; učio je hodati, izgovarao nove riječi i željno očekivao nove okuse.
Dan za danom Terms je s balkona pogledom pratila poštara kako obilazi
trg. Kada bi stigao do njihove zgrade, potrčala bi u prizemlje preskačući po
dvije stube odjednom da vidi je li joj nešto stiglo, često zatječući nekoliko
pisama razbacanih po podu. Uvijek su bila za nekog drugog i ona bi ih
razočarano ubacila u odgovarajuće sandučiće, pa se vratila u stan.
Baka ju je svakog dana pokušavala ohrabriti. “Sigurna sam da će uskoro
nešto stići.”
Na kraju je stiglo. Prvo je pismo dobila nakon otprilike mjesec dana.
Žao nam je što vas moramo obavijestiti da kod nas nema nikoga s tim
prezimenom.
Taj joj je dan bio stvarno tmuran, a postao je još gori kada je čula da je
Belojanis upravo pogubljen.
Idućih su joj mjeseci stizala slična pisma. Sa svakim je Temis pomalo
gubila nadu.

***

211
 Knjige.Club Books

Kada je počelo otpadati lišće, Temis je shvatila da je prošla godina dana

otkad joj je Tanasis rekao za Aninu smrt. U tih se dvanaest mjeseci Angelos
od bebe pretvorio u malo dijete i ona je pokušala zamisliti kako izgleda Nikos,
kao i njihov prvi susret. On bi već trebao biti u stanju izražavati se i reći što
želi.
Maštaju je odvela predaleko. Najprije da je morala pronaći, a niti jedan
od odgovora iz domova nije bio potvrdan.
Jednog lijepog jesenjeg poslijepodneva izvela je Angelosa u šetnju. Ranije
tog dana našla je novi niječni odgovor iz još jednog doma i ostale su još samo
tri mogućnosti. Temis je osjećala potrebu misliti na nešto drugo, pa je odvela
Angelosa na Fokinos Negri, trg po kojem je rado trčao. Sada su mu bile dvije
i pol godine, uvijek bi našao neku djecu s kojom se mogao igrati, a tamo je bio
i kip psa, koji je rado gladio.
Dok da je pažljivo pratila dok se igrao s drugom djecom, Temis je postala
svjesna da nju promatra muškarac iz kafića među drvećem. Bio je sam, pio
kavu, ali povremeno bi podizao pogled s novima i neskriveno se zagledao u
nju. Počelo joj je biti neugodno.
“Angelose”, povikala je. “Angelose. Dođi, dragi. Vrijeme je da krenemo
kući.”
Mališan se dobro zabavljao i natjerao je majku da trči za njim oduševljeno
skičeći svaki put kada bi izbjegao njezine ruke.
Temis je bila uznemirena. Činilo joj se da joj muškarčev pogled pali leđa,
njegove je oči osjećala kao noževe. Pričalo se da vlasti neke od onih koji su
bili zatvoreni na otocima povremeno opet pokupi s ulice. Potpisivanje dilosija
možda ju je oslobodilo Trikerija, ali više nikada neće biti sasvim spokojna:
uvijek će biti obilježena kao osuđivana ljevičarka.
Također se pričalo kako one koji su potpisali i dalje nadziru. Nikada nije
vjerovala u takve glasine, ali sada se predomislila.
Znoj joj je tekao niz leđa, a srce umalo iskočilo iz grudi kada je konačno
čvrsto zgrabila Angelosa za ruku i odvukla ga od novih prijatelja.
“Hajde, Angelose, idemo. Odmah”, rekla je odlučno.
Dječak je prvi put čuo takav ton iz majčinih usta i iznenađeno je zaplakao.
“Ohi! Ohi! Ne!” cendrao je, zbunjen tom naglom promjenom kod nje i
snagom kojom mu je stiskala bucmastu ruku.
Njegov je plač samo još više uzrujao Temis i privukao pažnju onog
čovjeka koji je sada odložio novine i otvoreno ih gledao. Osjećajući i nelagodu
i strah, podignula je svoje dijete i požurila koliko je god brzo mogla s teretom
koji joj se otimao iz ruku prema Aveniji Patision i kući.
“Molim te, Angelose. Molim te!” umirivala je dijete koje je počelo vrištati.
Tek kada su se popeli do stana, njegov se plač stišao.
212
 Knjige.Club Books

Kirija Koralis je s balkona vidjela kako dolaze i čekala ih na otvorenim

vratima.
“Agapi mu”, rekla je. “Zaboga, što se dogodilo?”
Spustila je Angelosa, koji je stajao držeći se rub prabakine suknje,
zbunjeno gledajući dvije žene iznad sebe. Kirija Koralis je zagrlila Temis i
tješila uplakanu unuku.
“Što se dogodilo? Reci, matija mu. Sada si na sigurnom. Kod kuće i na
sigurnom”, nježno je govorila.
Dječak je odlutao u kut sobe gdje je u svojoj kutiji našao neku igračku.
Nakon nekoliko minuta Temis je uspjela obuzdati osjećaje.
“Oprosti, jaja. Oprosti”, rekla je kroza suze. “Dragi, dođi maleni, tako mi je
žao.”
Angelos joj je oprezno prišao, a kada je bio dovoljno blizu, dopustio joj je
da ga uvuče u zagrljaj. Majka mu je mrsila kovrče i on se privio uz nju, sretan
što su opet prijatelji.
Poslije, kada je Angelos zaspao, Temis je baki objasnila razloge svojeg
neuobičajeno grubog ponašanja prema djetetu.
“Uhvatila me panika, jaja”, rekla je. “Ne mogu znati, taj me čovjek, ma tko
da je bio, možda promatra već mjesecima. A takvima ne treba nikakav
izgovor ako te požele uhititi.”
“Ali nisi ništa napravila, draga moja”, nježno joj je odgovorila stara
gospođa.
Tanasis se već bio vratio i bio je u svojoj sobi. Njihovi su glasovi bili
dovoljno glasni da ih čuje.
“Borila si se na krivoj strani, Temis”, podsjetio ju je ulazeći u dnevni
boravak. “I trebaš se pitati tko te promatra.”
“Tanasise! Okrutno je sestri govoriti takve stvari.”
“To je istina, jaja”, rekao je. “Toga bi moja sestra trebala biti svjesna.”
Govorio je skoro kao da Temis pravi uslugu potvrđujući njezin strah. Ona
je i dalje bila zabrinuta i preplašena, ali ne zbog sebe: njezin je najveći strah
bio da će joj oduzeti Angelosa.
Kada je Tanasis izišao, povjerila se baki.
“Ako mi ga uzmu, jaja, ne znam što bih napravila.”
“Neće ti ga uzeti. Ne mogu.”
Temis nije bila uvjerena u to i nekoliko dana nije izlazila iz kuće, a
Angelosa je stalno držala pokraj sebe.
Spuštala se samo do ulaza u zgradu da bi provjerila pristiglu poštu. Kako
je vrijeme prolazilo, osjećala je sve veću tjeskobu i razočaranje.
Kirija Koralis pokušavala ju je nagovoriti da iziđe iz stana.
213
 Knjige.Club Books

“Nije to dobro za tebe”, odlučno je rekla. “A nije dobro ni za Angelosa.”

“Ovdje se osjećam sigurnije”, odgovarala je Temis. “Barem za sada.”
Bila je tvrdoglava i cijelu je zimu provela u stanu. Angelosa je u šetnju
svakog dana vodila njegova prabaka.
Onda se jednog dana odjednom pojavilo proljeće. Zrake sunca prvi su se
put spustile do trga, a naizgled beživotna stabla odjednom su zazelenjela.
Kirija Koralis uspjela je nagovoriti unuku na šetnju.
Sve troje obuklo je kapute i izišlo, ali Temis se stalno osvrtala.
“Pokušaj se ne brinuti”, rekla je kirija Koralis. “Mislim da svi zaslužujemo
čašćenje, je li tako, Angelose?”
Temis je oklijevajući pristala otići u kavanu na Trgu Fokionos Negri. Više
je puta prolazeći pokraj nje u izlogu primijetila kolače, koji su za nju bili
novost, nakon desetljeća u kojima je bilo teško doći i do samo jednoga grama
šećera. Neočekivano sunčan dan mnoge je izmamio na ulice koje su bile pune
užurbanih ljudi. Angelos se čvrsto držao ruku majke i prabake dok se između
njih približavao kavani u koju će ući.
Sve troje pijuckalo je svoja pića, a Temis je gledala kroz prozor. Angelos
je prvi put u životu osjetio okus sladoleda.
Odjednom je Temis gotovo ispustila svoju šalicu.
“Eno ga!” šapnula je baki.
Kirija Koralis je okrenula svoju sijedu glavu i pogledala.
“Ne gledaj ga jaja!”
“Misliš na onog u sivoj jakni? I plavoj košulji?”
Kavana je bila puna, ali kirija Koralis je odmah uočila koga je Temis
primijetila. Većina gostiju bile su žene.
“Da, ali molim te, pazi da ne opazi da razgovaramo o njemu. Što ću sada?”
“Ništa, agapi mu. Čini se da ga ni najmanje ne zanimaš, kao ni bilo što
drugo, kad smo već kod toga, osim novina koje čita.”
Temis da je mogla bolje vidjeti i znala je da baka nema pravo. Gledao ju
je, baš kao i prethodni put.
“Tee ke Kirie, dolazi ovamo, jaja, mislim da moramo otići. Odmah.”
Temis je bila uzrujana. Očajnički se trudila ugurati Angelosove ruke u
rukave kaputa.
“Angelose! Budi poslušan!” preklinjala da je.
Dijete se počelo glasno buniti. Zdjelica s čokoladnim sladoledom koji mu
je prabaka pažljivo žličicom ubacivala u usta maknuta je dalje od njega i on
je počeo praviti scenu. Šećer je imao snažan učinak na njega, još veći njegovo
oduzimanje, i počeo je nekontrolirano mahati rukama. Zakvačio je rub

214
 Knjige.Club Books

zdjelice i gurnuo je na pod, gdje se razbila, a tamnosmeđi sirup razlio se po

pločicama.
“Angelose! Se pamkalo! Molim te!”
Djetetov ispad utišao je cijelu kavanu. Sve su se oči okrenule prema njima,
svi su razgovori zastali.
“Temis”, začuo se muški glas. “Temis Koralis?”
Temis se smrznula od straha, a usta su joj bila toliko suha da nije mogla
odgovoriti. Prestala se natezati s Angelosom koji više nije plakao. Oboje su
pogledali čovjeka pred sobom.
“Vi jeste Temis Koralis? Ili sam... p-p-pogriješio?”
Činilo se da je čovjeku odjednom vrlo neugodno.
“S-s-stvarno, nisam vam smio smetati. Jako mi je žao. Sigurno sam
pogriješio. Mislio sam da ste n-n-netko koga sam poznavao. Moja greška,
moja g-g-greška.”
Okrenuo se kako bi otišao.
Njegova je nelagoda bila simpatična, a Temis je shvatila da je ona bila ta
koja je pogriješila.
Kada mu je čula glas, odjednom se sjetila tko je on. Išli su zajedno u
osnovnu školu, ponekad bi i kao tinejdžerica znala naletjeti na njega. Imao je
iste tamnosmeđe oči kojih se sjećala iz tih dana, ali osim glasa, sve se na
njemu promijenilo do neprepoznatljivosti.
“Jorgose...!” uskliknula je bez oklijevanja. “Ti si Jorgos! Jorgos Stavridis!”
Odmah se okrenuo i nasmiješio.
“Tako mi je žao”, rekla je Temis. “Sigurno si pomislio da smo sasvim
nepristojni.”
Oboma je brzo prestalo biti neugodno.
“Smijem li...?” pitao je Jorgos.
“Da! Sjedni. Sjedni s nama!” odgovorila je Temis. Počeli su razgovarati.
“Jako mi je ž-ž-žao što ti se nisam stigao javiti prošli put, ali baš ti se
nekamo žurilo.”
“I meni je žao, Jorgose. Nisam shvatila da si to bio ti. Davno je bilo...”
“Da. Ne znam k-k-kako bi me uopće mogla prepoznati.”
Temis se nasmijala.
“Ali vrijedi i obrnuto!”
Temis je dodirnula kosu, dobro svjesna kakva je. Iako su kratke frizure
sada bile u modi, ona je žalila za svojom dugom pletenicom. Kada ju je Jorgos
zadnji put vidio, još joj se spuštala niz leđa.
Konobar je uzeo narudžbu za nove kave. Sada se nikome nije žurilo otići.

215
 Knjige.Club Books

“Meni se čini da ti izgledaš sasvim isto”, rekao je on.

“Možda”, odgovorila je. “Ali mislim da si samo ljubazan.”
“A Angelos? Koliko je malom godina?”
Znao je djetetovo ime, kao i svatko u njihovoj blizini. Majka da je mnogo
puta uzviknula prije samo nekoliko minuta.
Angelos je sjedio prabaki u krilu, sasvim tih. Gledao je kako konobar čisti
pod oko njih.
Jorgos se osmjehnuo djetetu koje je uživalo u novoj kuglici sladoleda. Sve
se opet smirilo.
Razgovor je bio prijateljski, ali površan. I Temis i Jorgos osjećali su
postojanje nevidljivih granica, ali nisu znali kuda su provučene. Sjećala se da
je Jorgosov otac bio nastavnik u školi, ali to nije bilo dovoljno da bi se
odredilo njegovo političko uvjerenje, još manje ono njegova sina.
Bacila je pogled na novine koje je čitao tražeći pokazatelj njegovih
opredjeljenja, ali uredno ih je presavio i gurnuo u džep, nije mogla biti
sigurna koje su.
Oboje su se držali sigurnog terena sjećanja na školske dane i zajedničke
poznanike. Povremeno bi razmijenili poneki podatak.
(“Ah, da, Petros Glentakis otišao je u Ameriku”, ili “Vaso Koveos je postao
učitelj i sada ima dvoje djece.”)
Temis se Jorgosa sjećala kao najpametnijeg učenika u razredu. Većina je
dječaka bila buntovna i bučna, ali on je marljivo učio i bio skoro neprimjetan.
Ponekad bi se ona i Fotini s njim vraćale iz škole na kraju dana, znajući da će
on kod kuće učiti još više nego one.
Jorgos je spomenuo Fotini. Mnogo je vremena prošlo otkad je Temis
pričala s nekim tko se sjećao njezine najbolje prijateljice, ali taj ih je razgovor
neizbježno odveo u vrijeme okupacije.
“S-s-strašni dani”, rekao je Jorgos. “Strašni dani.”
Nema Grka koji će to ikad poreći.
“Svima su nam promijenili živote, zar ne?” rekla je Temis ne bi li ga navela
da iznese mišljenje.
“I u-u-uništili ih, u nekim slučajevima”, rekao je Jorgos.
Još uvijek nije znala kako protumačiti njegove riječi.
Pogledala je njegove manikirane nokte na rukama, uredno podrezanu
kosu i nauljen brk. Bio je dobro odjeven, jakna mu je bila savršeno izglačana,
cipele su se sjajile. Javni službenik, odvjetnik, liječnik? Bio je besprijekorno
čist i uredan, bez i najmanje naznake nepredvidivosti ili nasilnosti u
ponašanju. Pomislila je na različite muškarce iz svog života u proteklim

216
 Knjige.Club Books

godinama: na oca, Tanasisa, Makrisa, one s Makronisosa i Trikerija. Na

svakom od njih bilo je nečeg čega se trebalo plašiti.
Nakon što su iscrpili temu davnih školskih dana, oklijevala ga je pitati što
je radio nakon njih. Međutim, djelovalo je sasvim prirodno upitati ga čime se
bavi sada. Znala je da bi joj njegov odgovor mogao biti ključ za određivanje
strane kojoj se priklonio. Ili je možda uspio izbjeći opredijeliti se?
Konačno je smogla hrabrost. Odgovorio je bez oklijevanja i nelagode.
“Radim za poreznu upravu.”
“Ah”, rekla je.
To što je vladin službenik nije ju iznenadilo, ali je značilo da vjerojatno ne
podržava ljevicu.
“To je dobro, stalno namještenje”, rekla je baka.
“Otac m-m-mi je našao taj posao”, rekao je on i pogledao Temis skoro kao
da se ispričava.
Angelos je dovršio sladoled i šećer je ponovo djelovao na njega. Baka ga
je jedva zadržavala na sjedalici.
Jorgos je onda nekoliko minuta razgovarao s kirijom Koralis, koja se
sjećala njegovih, roditelja, a Temis je uzela Angelosa sebi u krilo.
“Moramo krenuti”, rekla je nakon nekog vremena. “Angelos treba
spavati.”
Troje odraslih ustalo je istovremeno. Jorgos je već plaćao račun.
“I za sladolede?” iznenadila se Temis.
“Naravno”, odgovorio je uz osmijeh Jorgos.
Na ulici su na trenutak zastali, oklijevajući.
Angelos je povlačio majku za ruku, ona je onu drugu ispružila prema
Jorgosu.
“Baš mi je drago što smo se sreli”, rekao je dok su se rukovali. “M-m-
možda bismo se mogli vidjeti opet...?”
Temis se osmjehnula. “Da”, promrmljala je. “Ali sada moramo krenuti.
Hvala ti za kavu - i sladoled.”
Jorgos je krenuo u jednom, Temis, kirija Koralis i Angelos u drugom
pravcu. Nakon jednog ili dvaju koraka, Temis nije mogla odoljeti i pogledala
je preko ramena. Na njezino razočaranje Jorgos je već nestao.
Baka je nastavila s razgovorom.
“Jako drag mladić”, rekla je.
“Da, jaja”, odgovorila je. “Takav je bio i u školi.”
“Možda ga opet sretneš?”
“Možda...”

217
 Knjige.Club Books

Sljedećih je dana Temis sebe uhvatila kako pogledom traži Jorgosovo lice
čim iziđe iz kuće. Više je puta s Angelosom prošla pokraj onog restorana
pretpostavljajući da u njega često navraća, ali nije mu bilo ni traga.
“Ne”, svaki bi put odlučno rekla Angelosu. “Danas nema sladoleda.”
Temis je mislila na Girogosa i onog dana sljedećeg tjedna kada je na podu
u hodniku svoje zgrade ugledala nekoliko pisama. Bila se počela nadati da će
joj on možda ostaviti poruku pred vratima. Prošlo je desetljeće otkad su se
povremeno zajedno vraćali iz škole, ali možda joj je ipak zapamtio adresu?
Podignula je pisma. Jedno joj je zapelo za oko. Omotnica je izgledala
službeno, s markom iz Soluna, a na njoj je bilo natipkano ime kirija Kuzelis.
Prošlo je mnogo vremena otkad je poslala pisma pod tuđim imenom i već
nekoliko mjeseci od posljednjeg odgovora iz pedopolisa. Odgovore nije dobila
iz samo dvaju domova i počela je vjerovati kako bi Nikos mogao biti negdje
drugdje, a ona treba početi novu potragu.
Temis je uzela pismo, kao i još jedno s markom iz Njemačke, naslovljeno
na baku, i popela se uza stube.
Angelos se veselo igrao s kirijom Koralis. Po podu su razbacali drvene
ciglice od kojih su zajedno gradili razne oblike. Tanasis se tek trebao vratiti s
posla i sve je bilo mirno. Kada se pojavi njegov ujak, Angelos će se zaželjeti
bučnije zabave.
“Obje smo dobile poštu”, rekla je Temis i spustila omotnice na kuhinjski
stol.
Kirija Koralis joj je odmah prišla i željno počela otvarati Margaritino
pismo.
Temis je svoje ostavila na stolu i počela se igrati s Angelosom. On se
pobunio čim je ostao sam, a njoj se nije nikamo žurilo. Očekivala je novo
razočaranje.
“Jadna djevojka”, promrmljala je kirija Koralis. “Baš jadna. Još ništa od
bebe. Nakon svega što sam joj poslala. Što ona tu može? A muž je sve
nestrpljiviji. Mila moja...”
“Sigurno joj nije lako.”
Temis je pokušala pokazati sućut, ali prema sestri i dalje nije osjećala
mnogo.
“Možda bih joj trebala predložiti da se vrati u Atenu?”
Temis je bacila pogled prema baki, ali nije odgovorila ništa. Teško da je
mogla zamisliti što bi im više moglo zagorčati život od ogorčene Margarite
među njima, uza sve njezine neostvarene ciljeve i nade. Između nje i Tanasisa
uspostavljena je neočekivana ravnoteža, bila je sigurna da bi je Margaritin
povratak narušio.

218
 Knjige.Club Books

Kirija Koralis počela je kuhati ručak, a Temis je odsutno otvorila svoje

pismo. U njemu će pisati isto što i u ostalima: Zahvaljujemo vam na javljanju.
Žao nam je što vas moramo obavijestiti...
Još je mislila na Margaritu dok su joj oči prelazile preko prvih rečenica.
“Jaja!” uzviknula je. “Našla sam ga! Našla sam ga!”
Ustala je i slavodobitno mahnula pismom po zraku.
“U Solunu je! Našla sam ga. Našla sam Nikosa!”
Temis je bila izvan sebe od radosti. Podignula je Angelosa i plesala s njim,
lica zakopana u njegove kovrče.
“Dolazi ti brat”, uskliknula je. “Tvoj veliki brat...”
Poljubila je Angelosa u oba obraza, onda ga spustila na pod. Kleknuvši da
se spusti na njegovu razinu, Temis je uzela sinovljeve ruke među svoje.
“Reci Nikos, dragi”, rekla je, gotovo izvan sebe od uzbuđenja. “Reci Nikos!”
Dječak je bio u fazi papagajskog ponavljanja svake riječi koja bi mu se
svidjela, pa je rado poslušao.”
“Niko”, poslušno je rekao. “Niko.”
“Bravo, agapi mu. Bravo!”
U cijeloj toj strci Tanasis je tiho ušao u stan.
“Onda”, upitao je. “O čemu se tu radi?”
Temis je brzo ustala s poda, popravila haljinu i prešla rukom preko kose,
znajući da sigurno izgleda neuredno. Preplavilo ju je uzbuđenje.
“Sjećaš se kada si bio našao podatke o Ani Kuzelis? Pa, ja sam pronašla
njezinog sina. Ona me bila zamolila da se brinem za njega ako se njoj nešto
dogodi.”
Iako je dodala novu neistinu, to nije ublažilo Tanasisovu reakciju.
“Brineš se za njega?” rekao je Tanasis užasnuto. “Kako se to točno misliš
brinuti o njemu?”
“Baš tako kako zvuči. Odgajati ga kao svoga.”
Tanasis je počeo frfljati. Bio je toliko zgrožen da nije uspio ništa reći, ali
lice mu je govorilo sve. Ožiljak je pocrvenio, oči se iskolačile od bijesa.
“Pokušaj se smiriti, dragi”, rekla mu je kirija Koralis. “Poslušaj svoju
sestru. Nešto ti želi reći.”
Kirija Koralis je maknula proključalu vodu s vatre i opet se počela igrati s
Angelosom.
Temis je drhtala. Tanasis se zagledao u nju.
Temis se već dugo pripremala za taj trenutak uvježbavajući što bi bratu
trebala reći i predviđajući njegove reakcije.

219
 Knjige.Club Books

“Taj dječak. Taj dječačić. Proveo je nekoliko godina u jednom od

kraljičinih domova. Sigurno je poslušan i pristojan. Njih uče lijepom
ponašanju i domoljublju, vode ih u crkvu. Oni su uzorna djeca, odgojena
prema željama kraljice Frederike.”
Riječi su joj zapinjale u grlu kao komadići tvrdog mesa, ali bilo je to ono
što je njezin brat želio čuti.
“Ali zašto bi on dolazio ovamo, Temis?”
“Jer sam obećala, Tanasise. Zar i ti ne misliš da je za dijete bolje kada ima
normalan život?” uvjeravala da je. “I zbog Angelosa, da ima brata?”
“On će biti jedno krasno i pristojno dijete, Tanasise”, rekla je kirija Koralis
slabim glasom. “Ti pedopolisi su vrlo strogi, sva su djeca uredna i čista...”
“Rekla sam im da sam mu tetka”, dodala je Temis. “Ali za njega ću biti
majka, a Angelos će mu biti brat.”
Tanasis se uopće nije trudio kriti svoju zgroženost, a Temis je primijetila
da mu od uzbuđenja s obrva kapa znoj.
Nabrajao je jednu primjedbu za drugom.
“Nemamo dovoljno mjesta”, rekao je.
“Meni ne smeta biti u sobi s dvojicom dječaka”, odgovorila je brzo Temis.
“Osim toga, možda se svi jednog dana odselimo.”
Gajila je nadu da bi mogla pronaći nekoga tko bi je dovoljno zavolio da je
prihvati zajedno s djecom. Ona, koja je bila vojnik i toliko toga preživjela, bez
imalo je krzmanja sebi priznavala kako je život u tom društvu mnogo lakši uz
muža.
“A kako si to točno zamislila? Tko će uzeti ne jedno, nego dva kopileta?”
“Tanasise, molim te!” preklinjala da je baka.
Iako je postao sklon Angelosu, Tanasis je i dalje znao biti okrutan. Temis
je zadržala mir.
“Tko zna? Ali, Tanasise, obećavam kako ću sve poduzeti kako bih se
pobrinula da se on uklopi u ovu obitelj.”
Cijeli je plan ovisio o bratovu pristanku. Da ju je stvarno želio spriječiti,
mogao je to napraviti.
“Moram neko vrijeme razmisliti o tome”, odlučno je rekao.
Razgovor je bio završen i Temis se povukla u svoju sobu s Angelosom.
Kirija Koralis vratila se štednjaku i nastavila pripremati ručak. Tog se dana
Nikos više nije spominjao.
U međuvremenu Temis je kovala planove.
Odlučila je ne čekati Tanasisov odgovor. Što je briga? Ona nimalo nije
sumnjala u ono što je morala napraviti, nakon svih opasnosti koje je prošla,

220
 Knjige.Club Books

nakon skrivanja, borbi, preživljavanja, gladi, mučenja i bola. Neće se ona

plašiti brata.
Pedopoli svetog Dimitrija nalazio se blizu Soluna. Za nekoliko dana ona će
u Ateni sjesti na vlak.

221
 Knjige.Club Books

Dvadeseto poglavlje

Temis je u bakinu platnenu torbicu spakirala dvije čiste bluze, nešto rublja i
pleteni džemper.
“Daleko je to na sjeveru”, upozorila ju je baka. “Noću može biti hladno.”
Temis je nije htjela podsjetiti da je već bila na sjeveru Grčke i spavala u
planinama.
Kirija Koralis je u torbicu ugurala malo sušenog voća i komad kruha, dala
joj nešto novca i mahnula joj na odlasku. Angelos je još spavao i Temis ga nije
budila ne želeći oproštaj sa suzama. Znala je da će se baka dobro brinuti za
njega. Tanasis je već bio otišao na posao.
Temis nikada prije nije putovala vlakom i buka i zbrka na stanici su je
zbunili. Nakon dugog čekanja stigla je na čelo reda i kupila jednosmjernu
kartu za vlak za Solun, koji će je tamo preko Lamije i Larise dovesti idućeg
dana rano ujutro.
“Ne namjeravate se vratiti?” službeno je upitao čovjek za šalterom.
Bilo je previše komplicirano objašnjavati mu da se neće vraćati sama, a
ionako nije znala kada bi to moglo biti.
Kada je uspjela pronaći pravi peron, vlak je već bio spreman za polazak.
Putnici i nosači su se dovikivali i davali upute u općoj gužvi i ona je jedva
izbjegla sudar s dvojicom koja su nosila veliki kovčeg. Vlak je krenuo i prije
no što su se sva vrata zatvorila. Na trenutak joj se učinilo da putuje u
pogrešnom smjeru, ali suputnici su je brzo razuvjerili.
Našla je sjedalo pokraj prozora i gledala kroz njega čvrsto stišćući svoju
torbu na grudima. Nije imala ništa vrijedno u njoj, samo pismo iz svetog
Dimitrija i knjigu koju je uzela sa sobom, nedavno objavljen Kazantzakisov
roman Sloboda ili smrt. Već jako dugo nije imala toliko sati samo za sebe i
počela je revno čitati. Toplina kasnog jutra koja je dopirala kroz prozor
uskoro ju je uspavala i nije se probudila do poslijepodneva, dokad se krajolik
izravnao, a oni su prolazili pokraj seoskih gospodarstava Lamije. Atena je
već bila daleko iza njih.
Prešla je rukom duž hrpta knjige i pod prstima osjetila piščevo ime.
Nikos. Temis je njezin sin već nedostajao, ali bila je na putu da pronađe
Alikina. Osjećala je trnce kako joj prolaze niz kralježnicu.
Vlak se cijeli dan kotrljao kroz Grčku. Prozori su bili prljavi pa se malo što
moglo vidjeti kroz njih, ali prošli su pokraj više sela u kojima su sve kuće bile

222
 Knjige.Club Books

spaljene. Satima ne bi vidjela niti jedno živo biće. Tek kada bi se zaustavljali
u raznim gradićima, ugledala bi ljude.
Cijela je zemlja djelovala beznadno napušteno. Temis se naviknula na
razorenu Atenu. Bila je to posljedica okupacije i građanskog rata, ali ovo joj
je putovanje pokazalo dijelove Grčke koje ranije nije vidjela. Činilo se da je
većina njih u sličnom ili još lošijem stanju i ona je osjetila ubod krivnje zbog
svoje uloge u svemu tome.
U Lamiji je ušla mlada žena i sjela pokraj Temis. Bila je otprilike njezinih
godina, išla u posjet sestri u Solunu.
“Marija mi je našla posao krojačke”, rekla je ponosno. “U modnoj kući.
Haute couture.”
“To dobro zvuči”, rekla je Temis.
“Pa, to je novi početak”, rekla je djevojka. “A svima nam je potreban novi
početak, zar ne?”
Temis nije odgovorila, iako se slagala s time.
Temis je imala dovoljno hrane koju je druga djevojka prihvatila sa
zahvalnošću. Cijeli je dan povremeno spavala, ponekad čitala knjigu,
ponekad vodila nevezani razgovor sa svojom suputnicom.
Te su se noći djevojke dogovorile da će paziti na stvari one druge, pa je
Temis nekoliko sati mogla relativno mirno spavati.
“Ovih dana stvarno nikome ne možeš vjerovati”, rekla je buduća
krojačica.
U rane jutarnje sate vlak se dokotrljao do svog odredišta. Djevojke su
jedna drugoj poželjele sreću i krenule svaka svojim putem.
Temis nikada neće zaboraviti prvi put kada je ugledala Solun. Nad morem
se dizala magla dok je odlazeći sa željezničke stanice hodala širokim
šetalištem koje je pratilo luk obale, s jedne strane zatvoreno tornjem tvrđave,
s druge brodogradilištem. Dijelovi grada izgledali su joj veličanstveno, drugi
bili više industrijski, a neke su je ulice podsjetile na Patisiju.
Baka joj je u novčanik stavila velikodušnu svotu novca i nije joj bilo
neugodno sjesti u jednu slastičarnicu u svojoj otrcanoj odjeći i naručiti kavu
i slatku bugacu, čije joj je kremasto punjenje prsnulo po ustima kada je
zagrizla prhko tijesto. Konobarica se nasmiješila i donijela joj još jednu
salvetu. Temis je imala dojam da su tu ljudi ljubazniji i manje napeti nego u
Ateni.
Pola sata ili malo duže Temis je sjedila i gledala ljude kako dolaze i odlaze.
Bližilo se osam sati, doba dana kada su svi uglavnom puni namjera i nada za
ono što bi u njemu mogli postići. Temis je pogledala nekoliko mladih žena
koje su žurno prošle i upitala se na kakav posao idu. Prodavačice?

223
 Knjige.Club Books

Službenice? Da se nisu umiješali događaji iz proteklih pet godina, ona bi

možda još radila u ljekarni, možda bi do sada postala i prava ljekarnica.
Odsutno je miješala svoju kavu. Željela je još malo odgoditi odlazak, ali na
kraju je odlučila platiti. Poput žena koje su prošle pokraj nje, i ona je tog dana
trebala nešto obaviti. Uzimajući ostatak, upitala je konobaricu zna li kako
doći do mjesta po imenu Oreokastro. Bilo je to predgrađe u kojem se nalazio
pedopoli.
“Zoe, ti tamo živiš, zar ne?” doviknula je ona. “Oreokastro? Kako je
najlakše tamo stići?”
Druga je djevojka na salveti nacrtala kartu i pokazala joj kako naći
autobusnu stanicu, rekla joj cijenu karte i trajanje vožnje. Temis je bila
dirnuta njezinom ljubaznošću.
“Što vas dovodi u moj gradić?” pitala je.
“Trebam posjetiti pedopoli”, nevino je odgovorila Temis. “Nećak mi je u
njemu.”
Zoe, kako se ta djevojka zvala, kao da je bila iznenađena time što netko
želi posjetiti takvo mjesto.
Malo poslije Terms je hodala Aristotelovom ulicom, zbunjena
ponašanjem konobarice, ali puna iščekivanja pred sljedećim odredištem
svojega puta.
Ono kratko vrijeme koje je u njemu provela Temis je u Solunu uživala i
nevoljko da je ostavila za sobom. Sjela je na stražnje sjedalo u autobusu i
gledala iza sebe, na trenutak ugledavši svjetlucavo more.
Oreokastro je bio bliže Soluna nego je očekivala, iako je bio zadnja postaja
linije. Kada je izišla iz autobusa, bila je sredina jutra, a nakon samog jednog
upita zaputila se prema svojemu cilju. Za pet minuta stigla je u pedopoli.
Pred njom se uzdizala željezna kapija kroz čije se rešetke mogla vidjeti
udaljena prostrana zgrada nad čijim se ulazom vijorila velika grčka zastava.
Taj trenutak se dugo nije usuđivala niti zamisliti, a sada se preplašila
onoga što se nalazilo pred njom.
Mnogo je vremena provela okružena rešetkama želeći izići; sada je bila
vani nadajući se da će je pustiti unutra. U dvorištu pred glavnom zgradom
igrala su se brojna djeca. Neka su šutirala loptu, druga stajala i razgovarala.
Jedan ili dvojica sramežljivo su se povukli na rub skupine.
Sva su djeca na sebi imala jednake kratke hlače i majice, koji su je
podsjetili na njezinu omraženu odoru EON-a.
Temis je proučavala lica dječaka. Kako bi sada Nikos mogao izgledati?
Imala je njegov crtež, ali tada je bio sasvim mali, prošle su četiri godine. Sada
je sasvim drukčiji, a u dvorištu je bilo najmanje pedeset dječaka, čija su lica
tako na hrpi sva bila slična: tamnokosi (jednako ošišani), tamnoputi,
224
 Knjige.Club Books

tamnooki. Odjednom se začula zviždaljka, a oni su se odmah postrojili u jednu

vrstu i poput vojnika odmarširali u zgradu. Opet je zavladala tišina.
Prošao je trenutak ili dva prije nego se Temis sjetila gurnuti vrata. Na
njezino iznenađenje, lako su se pokrenula i trenutak poslije bila je na
glavnom ulazu, nervozno prstom stišćući uglačano zvono.
Temis je duboko udahnula.
“Budi hrabra”, rekla je sebi. “Ostani jaka. Misli na Aliki.”
“Kalimera. Dobro jutro. Mogu li vam pomoći?”
Vrata su se otvorila gotovo istog trena, a na njima je bila mlada žena,
vjerojatno Temisinih godina. Nije bila ni ljubazna ni neljubazna.
Temis je već bila smislila što će reći i riječi su joj lako kliznule s usana.
“Došla sam potražiti jedno dijete”, rekla je. “Nikosa Kuzelisa. ja sam mu
tetka.”
“Ah, da”, odgovorila je žena kao da je baš to očekivala. “Uđite unutra.”
Uskoro je Temis sjedila u uredu ravnatelja. Na zidu je visio veliki portret
kraljice Frederike čije su oči gledale u nju. Temis nije promijenila svoje
mišljenje o Njemici, iako je ona sebe uspješno predstavljala kao majku i
spasiteljicu grčke djece.
Ušao je ravnatelj, pa je ustala i pozdravila ga. Čim su oboje opet sjeli, on
je progovorio.
“Dakle, moja mi tajnica kaže da biste željeli odvesti Nikosa Kuzelisa od
nas.”
“Da... pisala sam vam o tome.”
“Imam ovdje to pismo”, rekao je lakonski, spustivši pogled na njega. “Prije
nego ga pustimo, moram vas obavijestiti o nekoliko stvari.”
Tako se govorilo u zatvoru, prisjetila se Temis.
“Kao prvo...”
Temis je osjetila kako joj srce jače udara. Onog trenutka kada od nje
zatraži dokaz identiteta sve može biti izgubljeno, ali imala je spremno
objašnjenje - da su joj dokumenti izgubljeni u požaru u prosincu 1944.
godine.
“Moram vam reći da je on vrlo buntovan dječak”, nastavio je ravnatelj.
“Usprkos našim naporima, on se nije stvarno... prilagodio, da se tako izrazim.”
“Ah...” rekla je Temis pokušavajući zvučati kao da joj to nije drago. “Žao
mi je zbog toga.”
“On nije uistinu prihvatio ideologiju ove ustanove”, nastavio je strogim
glasom ravnatelj. “Zato, kada ode, morat ćemo se osloniti na vas da pripazite
na to odgajajući ga.”
“Naravno”, rekla je Temis revnosno. “Toga će se rado prihvatiti moj brat.”
225
 Knjige.Club Books

Spominjanje Tanasisa činilo je razgovor istinitijim.

“Najmanje što će morati učiniti je naučiti riječi naše himne”, nastavio je
ravnatelj. “A morat će nastaviti i s molitvama.”
Netko izvana mogao bi pomisliti da on govori o nekom mladiću, a ne
petogodišnjaku.
Temis je nastavila kimati.
“Pa, rekao bih da bi to bilo sve, mislim”, dodao je ravnatelj. “Samo mi još
ovdje treba vaš potpis.”
Temis je na brzinu potpisala dokument koji joj je pružio. Na njemu su bile
sažete stvari koje joj je rekao, a ona je svojim potpisom potvrdila da se slaže
s njima. Ukratko, trebala se pobrinuti da Nikos postane dobar građanin.
Da, pomislila je Temis dok je podizala pero. Rado ću ga odgojiti da bude
dobar građanin: da voli domovinu i sunarodnjake Grke.
Nije imala nikakvih primjedbi na takva stajališta, iako ih je ona shvaćala
drukčije nego isposnički lik koji je sjedio pred njom.
Ravnatelj je bacio letimičan pogled kako bi usporedio potpis s onim u
pismu, ali i prije nego se tinta osušila, ustao je i poveo Temis prema vratima.
Ljubazno ih je otvorio da je propusti i zahvalio joj na dolasku.
“Moja će tajnica obaviti ostatak”, rekao je.
Temis je imala dojam da mu je laknulo zbog smanjenja broja štićenika
pedopolisa, makar za samo jednog. Cijela je procedura bila zapanjujuće
jednostavna.
Prije no što mu je stigla zahvaliti, vrata su se zatvorila za njom.
Ispred nje je stajala mlada žena koja ju je čekala.
Konačno će upoznati Alikina sina.
Temis je jedva držala korak s tajnicom koja je jurila nizom dugih hodnika.
Prošle su pokraj prostrane trpezarije u kojoj su djeca jela, pokraj nekoliko
učionica i praonice, onda stigle do spavaonice. U njoj je Temis ugledala
redove gusto natiskanih kreveta na kat, a na svakome je siva deka bila uredno
složena na dnu madraca. Nije bilo ni zavjesa ni kapaka na prozorima.
Djelovala je neugodno, neudobno i podsjećala na logor u Buljkesu. Ni
najmanja sitnica nije ukazivala na to da na tome mjestu spavaju djeca. Ona je
odmah pomislila na šareni jorgan i igračke na Angelosovu krevetiću.
Ono što Temis nije primijetila kada je ušla bio je sitan lik u sjeni ispod
kreveta.
“Nikose!” rekla je tajnica glasom u kojem se kroz ljubaznost probijala
prijetnja. “Netko je došao vidjeti te.”
Dječak se još više povukao sakrivši lice u pregib lakta.
“Idemo, Nikose”, rekla je žena strože. “Dosta s tim. Izlazi, odmah!”

226
 Knjige.Club Books

Sagnula se i počela ga izvlačiti potežući ga za mršavu nogu, zatim za obje,

a kada se nastavio opirati, snažno da je pljesnula po bedru.
“Odlaziš!” rekla je pomalo pobjedničkim glasom.
Nakon što je čuo tu riječ, odmah se prestao otimati. Temis je činilo da
odlazak odgovara i djetetu i osoblju.
Kada se našao na svjetlu, Temis je ugledala dva tamna bunara najdublje
smeđe boje. Zatomila je usklik prepoznavanja. Nedostatak kose nekako je
naglašavao veličinu očiju. Bile su iste očeve, a na nju su imale fizički učinak.
Podsjetio ju je na Makrisa, ali još je važnije bilo to što je uistinu nalikovao
Angelosu.
Ona je za Nikosa bila potpuna neznanka, ali on je njoj izgledao kao netko
koga oduvijek poznaje.
Morala se boriti s potrebom da ga zagrli, pa je umjesto toga kleknula na
jedno koljeno i pogledala ga u oči.
Nikos ju je promatrao tako drsko da se iznenadila. U tom je pogledu bilo
inata, drskosti i radoznalosti.
“Živjet ćemo zajedno, u drugom gradu”, rekla je odoljevši iskušenju da
mu se predstavi kao tetka. “Vodim te na jedno lijepo mjesto na kojem su već
tvoja baka i ujak.”
Nije htjela lagati, ali bilo je nužno malo uljepšati stvar.
Dijete nije progovorilo.
“Pokupi svoje stvari”, rekla je tajnica.
“Nemam ja nikakvih stvari”, rekao je dureći se.
“Onda odjeću”, viknula je žena uz ljubazan osmijeh namijenjen Temis,
kako ona ne bi stekla krivi dojam o njoj.
Nikos je posegnuo pod krevet, izvukao malu metalnu kutiju i otvorio je.
U njoj je bio vuneni pulover koji je izvadio i vezao oko struka. Bilo je očito da
su ga tako naučili. Temis je to izgledalo vrlo odraslo.
Temis ga je pitala želi li se s nekim pozdraviti, ali on je samo odmahnuo
glavom. Izgleda da nije imao prijatelja niti se zbližio s nekim od osoblja.
Na njezino olakšanje, dijete je svojevoljno otišlo iz mjesta koje mu je
nekoliko godina bilo dom. Bez oklijevanja i emocija uhvatio je Temis za ruku
i hodao uz nju mramornim hodnicima do ulaznih vrata i kroz kapiju. Dok su
odlazili, ravnatelj im je veselo mahnuo kroz prozor. Onda je navukao zavjese
da zaštiti namještaj od sunca.
Temis je već provjerila kada je autobus za Solun, koji je kretao tek za par
sati, pa je odvela Nikosa da nešto pojede.

227
 Knjige.Club Books

Dijete je bilo tiho. Nije ni očekivala drukčije, ali najvažnije je bilo da je

čvrsto drži za ruku, pun povjerenja, uvjeren da ga vodi na neko bolje mjesto.
Njegova poslušnost joj je prijala i umirila joj strahove.
Sjedili su u malenom restoranu u kojem je on gladno trpao u sebe
punjeno povrće, glave nagnute nad tanjur kao da bi mu ga netko mogao
ukrasti.
Temis mu je stalno nešto govorila, a tada je prvi put spomenula da će
uskoro upoznati svog malog brata.
Nikos se nije obazirao na njezine riječi i bilo je teško znati sluša li je
uopće. Povremeno bi se krupne smeđe oči okrenule prema njoj, ali nije se
činilo da ga išta zanima. Čim je dovršio s jelom, krenuli su prema autobusu za
Solun.
Imali su još sat vremena između dolaska u Solun i polaska vlaka za Atenu,
a Temis je pokraj stanice primijetila robnu kuću. Željela mu je skinuti
vrećastu odoru iz pedopolisa i dati mu pristojnu odjeću.
Kada su ušli u trgovinu, dijete je postalo razgovorljivije.
“Ovo nije stvarno moje”, rekao je i potegnuo džemper. “Svakog tjedna
nam ostave čistu odjeću na krevetu. Nekad mi je tijesna, nekad prevelika.”
Temis je primijetila da stalno navlači hlače. Bile su očito namijenjene
nekomu mnogo većem.
“Pa, nađimo sada nešto baš za tebe”, rekla je. “Imaš li neku omiljenu
boju?”
Dječačić je slegnuo ramenima. Izbor nije bio velik, ali pronašli su hlače
kojima je samo trebalo zavrnuti nogavice i nekoliko raznobojnih košulja koje
su mu odgovarale. Dok su izlazili, Temis je neprimjetno spustila staru odjeću
u kantu za otpatke.
Nikos se prvi put toga dana preplašio kada su stigli na stanicu.
“To je čudovište”, rekao je i sa strahom se pribio uz Temis. Lokomotiva je
ispuštala velike oblake pare.
Nakon malo nagovaranja Temis ga je uvjerila da će uz nju biti na
sigurnom, pa joj je dopustio da ga digne u vagon. Brzo su se smjestili na svoja
sjedala i učas bili na putu. Već je pala večer i Nikos je gotovo odmah zaspao.
Temis mu je proučavala lice. Duge trepavice koje su dodirivale obraze
podsjećale su je na Angelosa. Najveća je razlika bila u kosi. Bila je sasvim
kratko odsječena, baš kao i svim drugim dječacima u pedopolisu. Nije mogla
odoljeti i pogladila je meko paperje, a dijete se nije ni pomaknulo. Mnoge je
sate proveo sklupčan uz nju, kao zadovoljna mačka, s njezinom rukom
naslonjenom na njegova leđa. Mali Nikos.

228
 Knjige.Club Books

Kada se razdanilo, Nikos je većinu vremena provodio gledajući kroz

prozor. Činilo se da ga zanima sve što bi ugledao: konji, krave, pa čak i koze
bila su stvorenja koja je do tada vidio samo u knjigama.
Kada joj se činilo da je bilo pravo vrijeme, Temis je opet spomenula kako
će se ga dočekati brat. Pogledao ju je skoro sasvim bezizražajno. Možda on to
nije mogao shvatiti, pa je odlučila ne spominjati to do Patisije i posegnula u
torbu. Prije nego je otišla iz kuće, Temis je našla neke od svojih omiljenih
bajki iz djetinjstva, a nakon što ih je pročitala Nikosu, morala je sve ponoviti,
na njegov zahtjev. Željno je slušao bajke koje su ga uzbuđivale, pa ih je ona
nakon nekog vremena počela izmišljati, toliko je bio gladan priča o bogovima
i božicama i tajanstvenim stvorenjima iz dubina. Kada je opet zaspao, ona je
već pomalo upoznala tog neobičnog i krasnog dječačića.
Kada je vlak stigao na stanicu u Ateni, već je bilo jako kasno. Nikos se
probudio zbunjen, kao da je loše sanjao, i počeo neutješno plakati.
“Gdje sam? Gdje sam?” vrištao je udarajući Temis rukama. “Ne znam tko
si! Vodi me kući! Odmah! Vodi me kući!”
Derao se kao da je otet, pa su drugi putnici iz vlaka počeli gledati Temis,
neki i sumnjičavo.
“Nikose, smiri se, agapi mu”, nježno mu je govorila braneći se od njegovih
razmahanih ruku. “Ja sam Temis, sjećaš li me se?”
Dječakov je plač malo utihnuo.
“Idemo kući, upoznat ćeš mlađeg brata. Skoro smo stigli, u Ateni smo.”
Dijete je glasno šmrcalo, brisalo suze rukavom nove košulje i polako
hvatalo dah, prestajući jecati.
“Sjećaš li se? Otišli smo iz pedopolisa, sada idemo kući...?”
Temis je na trenutak zadržala dah. Jedan se par baš zagledao u nju.
Otmice djece nisu bile neuobičajene, znalo se da su neka od njih odvedena u
komunističke zemlje, a neka druga protiv svoje volje smještena u pedopolise.
Temis je bilo sasvim jasno o čemu razmišljaju.
Nikos kao da se prisjetio svoje situacije i dopustio Temis da ga zaštitnički
obgrli rukom. Bilo je vrijeme da se iskrcaju, pa je Temis bacila njihove torbe
na peron, sišla i sama i ispružila ruke da spusti dječaka.
“Bravo, agapi mu”, osmjehnula mu se. “Sada više nismo daleko.”
Posljednji autobus za grad već je bio otišao, a pred stanicom je stajao
samo jedan taksi kojem je mahnula. Nikada se nije vozila u taksiju, kao ni
Nikos.
Nikos je priljubio nos uz prozor, onda se okrenuo prema Temis, zabavljen
time kako se staklo zamaglilo. Konačno, pomislila je, osmjehnuo se.

229
 Knjige.Club Books

Račun joj je odnio i posljednju od drahmi koje je kirija Koralis bila ugurala
u Temisinu torbu. Kada je stavila ključ u bravu, bilo je rano ujutro. Ona i Nikos
stigli su “kući”.
Primijetila je da se on osvrće oko sebe gotovo sumnjičavo, onda shvatila
da mu nakon prostranosti i visokih stropova pedopolisa stan mora izgledati
malen i mračan.
Pazeći da nikoga ne probude, smjestila je Nikosa u fotelju i stavila grijati
malo mlijeka. Omotala je dijete dekom dok je pijuckalo iz šalice. U sljedećim
su ga satima čekali susreti s nekoliko novih lica, zbog kojih je ona bila ozbiljno
zabrinuta.
Angelos je spavao s bakom i nije ih htjela ometati, pa su ona i Nikos
zaspali na kauču.
Oko šest ujutro začulo se glasno otvaranje vrata i Nikos se odmah
uspravio u sjedeći položaj.
Tanasis je šepajući ušao u sobu. Bez štapa mu je korak bio još teži, a na
slabom su svjetlu njegovo iskrivljeno tijelo i izobličeno lice kod Nikosa
izazvali užas.
Djetetov krik probudio je Temis.
“Tako mi je žao, Tanasise”, pospano je rekla. “Nisam te očekivala ovako
rano.”
“I što se time mijenja?”
Prišao je štednjaku i nespretno počeo sebi pripremati kavu, praveći se da
ga nije briga za nepoznato dijete koje je jecalo u krilu njegove sestre. Dok je
nalijevao zapjenjenu tekućinu u šalicu, okrenuo se i opet se obratio Temis.
“Dakle, našla si ga?”
Bilo je to pitanje koje nije zahtijevalo odgovor, ali Temis je željela
službeno predstaviti Nikosa.
“Da”, rekla je. “Hajde, Nikose. Kaži dobro jutro svom ujaku Tanasisu.”
Nekoliko godina u pedopolisu naučile su Nikosa prepoznavati razlike u
načinu govora odraslih. Kada bi čuo određeni ton, znao je da je za njega bolje
poslušati, pa je skupio hrabrost i okrenuo se prema čovjeku koji da je samo
trenutak prije užasnuo.
Tanasis se zagledao u dijete s neskrivenim gađenjem. Nikos je bio žgoljav,
blijed i skoro bez kose.
“Onda, ti si taj novi?” prijezirno je rekao. “Da vidimo kako ćeš se svidjeti
Angelosu, što kažeš?”
Temis se nadala da Nikos neće shvatiti na što su ciljale bratove riječi.
Obratio se djetetu kao da je pas s ulice, mješanac, bastardaki. Ona je uspjela
potisnuti bijes čvrsto držeći dječaka za ruku.

230
 Knjige.Club Books

“Uskoro ćemo upoznati Angelosa, čim se probudi”, rekla je djetetu vedrim

glasom. “Nećemo dugo čekati.”
Mrko je pogledala brata koji je polako miješao kavu.
“Sigurna sam da će se dobro slagati”, rekla je Tanasisu, dodajući jedva
čujno: “Bolje nego neka braća i sestre, to sigurno.”
Trenutak poslije pojavila se kirija Koralis i napetost je odmah popustila.
“To je dakle mali Nikos!” oduševljeno je uskliknula i požurila mu prići
bliže kako bi ga bolje pogledala. “Tako mi je drago da smo te našli!”
Nikos se nasmiješio, osjetio je njezinu iskrenu ljubaznost, pa su ga dvije
žene okružile živim zidom čuvajući ga na sigurnom.
Tanasis je ubrzo otišao na posao i kirija Koralis odlučila je probuditi
Angelosa.
Držeći Nikosa za lijevu i Angelosa za desnu ruku, Temis ih je okrenula
jednog prema drugom.
“Angelose, ovo je tvoj brat Nikos. Nikose, tvoj brat, Angelos.”
Nikosu je pojam braće i sestara bio poznat. Nekoliko dječaka u pedopolisu
ih je imalo i on im je na tom posebnom odnosu zavidio.
S druge strane, Angelos nije stvarno razumio majčine riječi, ali shvatio je
da će mu dolazak novog dječaka promijeniti život.
Dječaci su se gledali u tišini, sumnjičavo.
Angelos se nakon toga počeo kriti iza majke i nekoliko se dana nije moglo
čuti njegovo inače neprekidno blebetanje. Nije želio ni jesti.
“Što ću sada?” Temis je očajnički zapitala baku.
Do promjene je došlo kada je Nikos smislio jednu igru. Dok je Tanasis bio
izvan kuće, stariji je dječak imao slobodu igrati se kako želi da mu ne bi
nedostajala prostranstva pedopolisa. Jednog je dana smislio igru s tajnim
skrovištem. Načinio da je od tepiha i plahte, nakon čega su oba dječaka
nestala u njemu s Angelosovim dječjim automobilima. Cijelo se popodne
mogao čuti njihov prigušeni razgovor i smijeh. Kirija Koralis je isporučila
sendviče u njihovu “špilju”, kako ju je nazvao Nikos, a kada se igra nastavila i
idućeg dana, kao i onog poslije njega, obje su žene bile oduševljene. Šator je
postao skoro stalna pojava u dnevnom boravku.
Od tada su dječaci bili dobri prijatelji.
Čak je i Tanasis nevoljko priznao da je Nikos donio osvježenje u obitelj.
“Maleni se s njim dobro zabavlja, je li tako?”
Rano jedne večeri Temis je brisala posuđe. Onda je ne vjerujući svojim
očima gledala kako Tanasis smješta dječake na naslone svoje fotelje. Obojica
su se smijuljila i bila uzbuđena. Nekoliko tjedana nakon odlaska iz pedopolisa

231
 Knjige.Club Books

Nikosova je kosa narasla i pojavile su se kovrče, kao otvarači za boce. Dvojica

dječaka nikada nisu više izgledala kao braća nego tada.
Tanasis im je počeo čitati. Temis je izišla iz sobe ispunjena nečim nalik
sreći, onda ih promatrala kroz odškrinuta vrata.

232
 Knjige.Club Books

Dvadeset i prvo poglavlje

1954.

Iduće godine Nikos je krenuo u školu, kamo su svakog dana odlazili i vraćali
se svi zajedno. Zgrada je bila ona ista koju su pohađala sva djeca iz obitelji
Koralis, ali je s godinama postala još trošnija.
Na povratku kući Temis bi svakog jutra prošla preko trga Fokionos Negri
kako bi svratila na leki agoru, tržnicu na kojoj su voće i povrće prodavali
seljaci iz okolice. Jednog je dana ugledala poznati lik: Jorgosa Stavridisa.
Nikosov dolazak potisnuo da je iz njezinih misli, ali kada da je opet ugledala,
sjetila se koliko je topline bilo u njihovu prošlogodišnjem susretu.
Jorgos je sjedio za stolom ispred iste one kavane u kojoj su zajedno pili
kavu, a ona se odjednom osjetila odvažno i pristupila mu.
Angelos je kaskao za njom.
“Temis!” uzviknuo je Jorgos, iznenađen i obradovan. “I mali Angelos! K-
k-koliko je samo narastao!”
“Možemo li malo sjesti?”
“N-n-naravno, n-n-naravno! Što biste željeli? Za ovog mladića već znam!”
“Ali...”
Temis je htjela reći da je rano za sladoled, ali Jorgos da je već bio naručio.
I kava je bila na putu.
“Onda, k-k-kako ste?” pitao je Jorgos naginjući se prema njoj. “Temis, reci
mi k-k-kako si.”
“Ja... dobro smo, hvala na pitanju”, odgovorila je. “A ti? Prošlo je toliko
vremena.”
Jorgos nije krio koliko je zadovoljan što je vidi.
“Nadao sam se da ću te sresti. Još od onog p-p-puta. N-n-nadao sam se da
ću te opet vidjeti.”
Temis je bila zbunjena i osjetila je potrebu da se opravda. “Nismo baš
previše odlazili u šetnje”, rekla je. “A i ovo sada, samo se vraćamo iz škole.”
“Ali tvoj je m-m-mali još premali za školu, zar ne?”
Temis nije namjeravala pričati o Nikosu, ali sada je morala. Ionako se već
pitala koliko ima smisla nastavljati išta tajiti. Ljubazni Jorgos izgledao je kao
da ga odgovori na pitanja koja je postavljao uistinu zanimaju.
233
 Knjige.Club Books

Poslala je Angelosa da pogladi kamenog psa, a s mjesta na kojem su sjedili

mogla da je nadzirati kada se počeo igrati s jednim drugim mališanom. Temis
je onda Jorgosu ispričala novosti iz svog života, ali držala se iste priče koju će
ponavljati i Nikosu i Angelosu: da su joj Nikosa oduzeli nešto prije rođenja
mlađeg brata. Temis je shvatila da je Jorgos nimalo ne osuđuje.
Čim je stigao sladoled, pozvala je Angelosa natrag za stol i rekla mu da
pojede koliko god brzo može. Shvatila je da kasne kući. Morala je još otići na
tržnicu, vratiti se u stan, obaviti neke poslove i onda opet otići u školu po
Nikosa. Vrijeme je proletjelo.
“Temis”, rekao je Jorgos glasom koji je dao naslutiti koliko mu je stalo, “s-
s-stvarno te moram opet vidjeti.”
Plahi dječak postao je sramežljiv muškarac. Temis je bilo očito koliko mu
je teško bilo izraziti što osjeća. Shvatila je da i ona njega želi ponovo vidjeti,
pa mu je taj put dala svoju adresu.
“Doviđenja, Jorgose”, rekla je žurno oblačeći kaput. “Hvala još jednom za
kavu. I sladoled, naravno.”
Rukovali su se prilično službeno, kao što su tada svi radili, a Jorgos je
potapšao Angelosa po glavi. Nitko nije mogao odoljeti njegovim gustim
elastičnim kovrčama.
Prošao je tjedan dana, onda se u poštanskom sandučiću Koralisovih
pojavila rukom napisana poruka. Jorgos ju je pozvao u kino. Predlagao je film
u kojem je glavna glumica bila nova zvijezda Aliki Vugiuklaki. Jedna je
projekcija počinjala kasno poslijepodne, što je značilo da bi poslije imali
vremena za kavu.
Temis je mnoge mjesece provela isključivo zabavljena dječacima i
obavljajući kućne poslove, pa je rado prihvatila poziv.
Kada je došao taj dan, bila je uzbuđena dok se pripremala, priznajući sebi
da se veseli nečem većem od puke promjene rutine. Pomno se počešljala, a
kirija Koralis joj je u sobu donijela pudrijeru i ruž za usne koje je sačuvala
nakon Margaritina odlaska. Temis ih je nanijela vrlo pažljivo prije nego je
krenula na sastanak s Jorgosom.
Film je ispunio sva njihova očekivanja. Bezbrižan zaplet i svježina
prekrasne, iskričave glumice, koja je već postala glavna tema razgovora u
gradu, odvukli su Temisinu pažnju daleko od svega osim tog trenutka. Kada
su se te večeri rastajali, složili su se kako bi bilo lijepo susresti se opet.
Prošlo je nekoliko mjeseci i vidjeli su se više puta, najčešće odlazeći u kino
ili kazalište. Uživali su družeći se, ali nikada nisu vodili ozbiljniji razgovor.
Jednog je dana Jorgos predložio da se nađu u restoranu u središtu Atene. Bio
je travanj, a kao izliku je iskoristio dan svog sveca zaštitnika.
Temis je prihvatila bez oklijevanja, ali kada se vratila kući, zabrinula se.

234
 Knjige.Club Books

“Jaja, nemam što obući!” rekla je. Shvatila je da bi htjela nešto posebno.
Prodavaonice su se počele puniti ljetnim haljinama i idućeg je dana, s
drahmama koje joj je baka utisnula u ruku, Temis krenula u obližnju
trgovinu, gdje je kupila safirnoplavu haljinu. Ta se boja sjajno slagala s
crvenkastim odsjajem u njezinoj kosi. Prodavačica ju je uvjeravala kako joj
pristaje, ali nije bila jedina koja je tako mislila.
Kada je nakon nekoliko dana Jorgos ugledao Temis kako dolazi na večeru,
skoro se zagrcnuo. U drugim prilikama kada ju je viđao, uključujući i neke
kada ona nije ni znala da je gleda, bila je odjevena u iznošenu, neuglednu
odjeću koja je lako mogla biti bakina.
Plava ju je haljina promijenila, ali njega nije očarala njezina odjeća. Već
osmijeh koji mu je uputila dok se približavala.
Nakon što su se pozdravili i naručili jelo, Temis je prihvatila ponudu da
popije čašu vina. Nadala se da će joj to smiriti živce.
Prvi su put imali nekoliko sati za razgovor licem u lice i Temis je odlučila
pokloniti povjerenje tom čovjeku i reći mu nešto više o sebi i proteklim
godinama.
Ispričala je Jorgosu da se borila u komunističkoj vojsci i bila po zatvorima.
Čak mu je i objašnjavala svoja uvjerenja, ponosna na doprinos koji je dala za
pravedan cilj. Ne bude li se složio s time, njihovo prijateljstvo ionako ne bi
imalo budućnost.
Bila je zadovoljna njegovim pomnim praćenjem svega što mu je govorila
i time što je bez riječi prihvatio da sama odgaja dva dječaka.
Konobar im je povremeno prilazio, a Temis je svaki put pazila da tada
stiša glas. Još se mnogo toga pripisivalo “ljudima poput nje” (kako je to često
isticao Tanasis). Podaci o njoj čuvali su se u nekom spisu, baš kao što je bio
slučaj s onima Ane Kuzelis.
“M-m-moglo bi se naći nekih stvari u mojoj prošlosti koje ti se neće
svidjeti, Temis”, rekao je Jorgos čim je konobar odnio njihove tanjure.
Temis je bila svjesna toga da Jorgosova obitelj ne podržava ljevicu (kako
bi inače bili državni službenici?) i nagnula se naprijed. Sada je bio njezin red
da sluša.
“Bio sam r-r-regrutiran u državnu vojsku”, rekao je oklijevajući. “I borio
sam se na Gramosu.”
Bilo je teško zamisliti Jorgosa, tog blagog, ljubaznog čovjeka, kako se bori
u opakoj bitci. Tada su poginule tisuće ljevičara, među kojima je bio i njezin
brat Panos.
Na trenutak su zastali.
“Svi mi imamo prošlost”, progovorila je na kraju Temis, iako je htjela reći
nešto drugo. “Koja se ne može promijeniti.”
235
 Knjige.Club Books

Temisina je ruka ležala na stolu i Jorgos ju je pokrio svojom.

“Istina”, rekao je. “Povijest ne možemo promijeniti, ali možemo pokušati
krenuti n-n-naprijed.”
“Nekima je to lakše nego drugima”, rekla je Temis izbjegavajući Jorgosov
pogled. “Čini mi se da sam izgubila previše.”
“Da!” rekao je on poletno. “Ali pogledaj što si d-d-dobila!”
Odmah je znala na što je mislio. Više ne bi mogla ni zamisliti život bez
dječaka. Da nije bilo događaja iz prošlih godina, oni sada ne bi sjedili u tom
restoranu, u tom trenutku, okruženi živahnim razgovorima, zveckanjem
pribora za jelo i kucanjem čaša. Sve bi bilo drukčije.
Jorgos se u tom trenutku osmjelio možda više nego ikad i stisnuo je
Temisinu ruku tako snažno da se umalo trznula.
Odlučno, odjednom ne mucajući, progovorio je još iskrenije nego inače.
“Temis, nešto ti moram reći. To ne može čekati. ..Ja ne mogu čekati.”
Jorgos je oklijevao djelić sekunde, onda nastavio još žurnije, sipajući riječi
tako tečno da Temis nije mogla vjerovati.
“Želim da mi budeš žena”, rekao je. “Hoćeš li mi biti žena? Hoćeš li se udati
za m-m-mene?”
Temis je bila zabezeknuta. Prijedlog je bio toliko neočekivan da na
trenutak uopće nije mogla progovoriti. Ona je sebi već priznala da joj se taj
muškarac stvarno sviđa, ali nije se niti usuđivala ponadati da bi ti osjećaji
mogli biti uzvraćeni. Zašto bi se netko iz takve obitelji poželio javno vezati uz
nekog poput nje? Braku se nije nadala, a da bi mogla naći tako dragog
čovjeka, držala je nemogućim.
Čim se malo pribrala, rekla je prvo što joj je palo na pamet.
“Ali nisi uopće upoznao Nikosa!”
Čim je to izgovorila, shvatila je kako to nije važna prepreka i odmah
dodala:
“Ali možemo se naći sutra poslije škole. Ili kada ti god bude zgodno.”
Jorgos se osmjehnuo. I ne primijetivši, Temis je pristala na brak.
Kada su napustili restoran, Temis je uhvatila Jorgosa pod ruku. Bilo je
lijepo nasloniti se na nekog, iako tek ovlaš, mislila je osjećajući pod prstima
fino tkanje njegova odijela.
Nekoliko dana poslije, kada je Jorgos sredio da može na nekoliko sati
napustiti posao, Temis je s Nikosom skrenula na Fokionos Negri nakon što je
njemu završila škola. Zamolila je kiriju Koralis da Angelos ostane s njom, iako
joj nije rekla zašto. Stara je gospođa imala određene sumnje, ali je šutjela.
Temis i Nikos zaustavili su se ispred “uobičajene” kavane, kako su je već
nazivali. Tamo ih je čekao Jorgos.

236
 Knjige.Club Books

Nikos se durio. Nije mu se svidjelo skretanje s uobičajenog puta kući na

večeru i nije se udostojao pogledati Jorgosa niti iz radoznalosti.
“Žao mi je”, oblikovala je usnama Temis Jorgosu, posramljena zbog
dječakova ponašanja.
“N-n-ne brini se...” rekao je Jorgos, pa se okrenuo prema dječaku. “N-n-
nikose, voliš li više brojeve ili slova?”
“Brojeve”, natmureno je odgovorilo dijete.
“To je dobro”, rekao je. “I ja isto.”
Kada su naručili pića, Jorgos je iz džepa izvadio špil igraćih karata i raširio
ih po stolu. Nikosa je to zainteresiralo.
“Izaberi j-j-jednu kartu”, rekao je Jorgos raširivši ih u lepezu, s licem
nadolje.
Nikos je izvukao jednu i dobro je pogledao, onda poslušao Jorgosove
upute i vratio mu je natrag.
“Zapamtio sije, je li t-t-tako?”
Nikos je kimnuo.
Karta je uredno vraćena u špil koji je Jorgos onda cijeli raširio po stolu,
taj put s licem nagore.
“M-m-možeš li je vidjeti?”
Nikos je odmahnuo glavom, pa bacio pogled prema Temis.
“Ma kamo je samo nestala?” rekla je ona pridružujući se zavjeri.
Nikos je slegnuo ramenima.
“Pogledaj u m-m-moj džep.”
Nikos se nagnuo prema Jorgosu i u njegovu džepiću na prsima ugledao
dečka karo. Jorgos da je izvukao.
“To je moja karta!” uzviknuo je Nikos, sasvim zbunjen.
Nakon toga Jorgos je izveo još nekoliko trikova i zadivio Temis koliko i
dječaka. Bila je duboko dirnuta, znala je da je nabavio karte samo kako bi
zabavio dječaka. Naravno, iskoristio ih je i za udvaranje.
Nikos je bio očaran. Taj čovjek u finom odijelu, kojeg nikad prije nije vidio,
bio je mađioničar, izvodio je trikove samo za njega i to jedan nevjerojatniji od
drugog.
Nakon pola sata dijete je skakalo od uzbuđenja i oduševljeno cičalo svaki
put kada bi “otkrilo” kartu.
“Još! Još!” vikao je kada je Jorgos zastao da otpije kavu.
“Mogao bih još j-j-jedan”, rekao je. “Ali moramo najprije pitati tvoju
majku.”

237
 Knjige.Club Books

“Samo još jedan”, rekla je Temis uz osmijeh. “Ali nakon toga moramo
kući.”
“Zašto?” bunio se.
“Jer će nas Angelos čekati, agapi mu.”
Jorgos je izveo završni trik i dopustio Nikosu da zadrži kraljicu herc. Ona
je bila ključna karta.
“Čuvaj je d-d-dobro”, rekao je Jorgos. “Pa mi je vrati k-k-kada se opet
budemo vidjeli.”
Temis je pogledala Jorgosa i shvatila da joj se on osmjehuje.
Kada su se vratili kući, Nikos je uzbuđeno ispričao sve što im se dogodilo
i pokazao kartu kiriji Koralis. Onda, kao što su često činili, njih je četvero sjelo
uz radio i slušalo priču “Tete Lene”. Kao i uvijek, popularna je spikerica čitala
kombinirajući čaroliju i nevinost, pritom uspavavši dječake, od kojih je jedan
bio u zagrljaju prabake, a drugi sklupčan uz Temis. Bio je to najspokojniji sat
u danu.
Te večeri, nakon što su dječaci otišli u krevet, Temis je baki rekla da će se
vjenčati.
“Matija mu, krasne li vijesti. Za onog krasnog čovjeka, Jorgosa? Tako sam
sretna zbog tebe”, rekla je, a oči su joj se napunile suzama.
“Hvala ti, jaja”, odgovorila je Temis. “On će biti stvarno dobar otac
dječacima. Danas je bio tako ljubazan prema Nikosu...”
“I mislila sam”, nasmiješila se stara gospođa. “Cijelo vrijeme nije govorio
ni o čemu, samo o Kiriosu Stavridisu.”
Kirija Koralis nakratko je zastala, onda dodala: “Možda jednog dana
dobijete i svoje dijete?”
“Možda”, rekla je Temis. “Ali za sada je pravo čudo da sam našla nekog
tko voli istu djecu kao ja.”
Nisu čule Tanasisa kada je ušao. Obično bi dolazio kući prije nego što
dječaci odu na spavanje, ali toga da je dana administrativni posao zadržao do
kasna.
“Tvoja se sestra uda je !” izlanula se kirija Koralis uzbuđeno, prije nego ju
je Temis stigla zaustaviti. “I to za krasnog čovjeka, mogu ti reci!
Tanasis, koji je tako dugo bio bez ljubavi, čak i bilo kakve njezine naznake,
morao je čestitati sestri. Pritom je na vidjelo izišlo o čemu je on stvarno
razmišljao i čega se plašio.
“Dječaci...” rekao je s neskrivenom tugom. “Hoću li izgubiti dječake?”
Temis je odjednom osjetila neizrecivu tugu zbog brata, čovjeka koji
vjerojatno nikada neće imati svoju djecu.

238
 Knjige.Club Books

“Naravno da ih nećeš izgubiti”, uvjeravala ga je. “Ja se uopće ne želim

odseliti odavde...”
“Ako odeš, nedostajat će mi”, rekao je skoro molećivo.
Temis je bila iznenađena takvim razmišljanjem svojega brata. Nije mu
bilo nimalo nalik izražavati bilo koji drugi osjećaj osim gnjeva, iako je u
posljednje vrijeme i to postalo manje često. Dok je te noći ležala budna i
razmišljala o budućnosti, shvatila je da su Angelos i Nikos svog ujaka
prihvatili kao nitko drugi. Samo su na prvi pogled reagirali na njegove ožiljke
i rane, ali sada je on za njih bio jednostavno ujak Tanasis. Bratova politička
stajališta smetala su joj kao i uvijek, ali njegova privrženost djeci umnogome
je pomogla njihovu pomirenju.
Temis je čvrsto odlučila da ona i dječaci trebaju ostati živjeti na trgu. Nije
željela napustiti baku i Tanasisa. Rješenje je lako nađeno. Stan na katu ispod
njih, pokraj kirije Papadimitriu, nekoliko je godina bio prazan. Vlasnik je imao
petero odrasle djece, od kojih ga niti jedno nije željelo. Dječaci su tamo mogli
dobiti svaki svoju sobu.
Jorgosa nije trebalo nagovarati da im on postane dom. Sve što je želio bilo
je usrećiti ženu koju voli. Uz minimalno uređenje dobili su svoj stan koji je
začas postao gotovo jednak onome na trećem katu, ispunjen tamnim, čvrstim
namještajem, čipkastim stolnjacima i tradicionalnim tepisima. Kirija Koralis
zahtijevala je da oni uzmu veliki stol od mahagonija, jer njoj i Tanasisu
tako velik stvarno neće biti potreban kada ih ostane samo dvoje. Sve je bilo
spremno za useljenje čim se vjenčaju.
Nije bilo nikakvih razloga za odlaganje vjenčanja, osim upoznavanja s
članovima Jorgosove obitelji: najprije s ocem, udovcem, zatim sa sestrama.
Temis je znala kako one ne odobravaju bratov brak s nekim tko već ima
djecu, ali Jorgos je odbacio njihova pitanja o ocu dječaka, što mu nije bilo
teško jer ni sam nije znao mnogo.
“Temis je udovica”, rekao im je. “A kada se vjenčamo, oni će postati i moja
djeca.”
Manje od mjesec dana nakon što ju je Jorgos zaprosio, određen je datum
vjenčanja. Dok se pripremala za njega, osjećala se sretnom što je upoznala
čovjeka koji će njezine dječake odgajati kao otac - i to ne bilo kakav, već
nježan i pun ljubavi. Dječaci su ga obožavali i već se vidjelo da će biti savršen
otac. Naravno, i ona je voljela Jorgosa - a cijenila je i ljubav i sigurnost koju im
je svima pružio.

Jednog lijepog, sunčanog jutra u listopadu zaputili su se prema obližnjoj

crkvi. Temis je na sebi imala golublje plavu svilenu haljinu s tri četvrt
rukavima i krunu od bijelih ruža u kosi. Jorgos je odjenuo tamno odijelo.
Dječaci, koji su sada obojica imali neukrotive kovrče na glavi, bili su u
239
 Knjige.Club Books

srebrnosivim odijelima i bijelim košuljama. Nikos je odbijao nositi sako, osim

kada su se snimale fotografije.
Kirija Koralis svima je govorila kako joj je to bio najsretniji dan u životu,
koji je proslavila u tirkiznoplavoj haljini. Sjećala se dana kada se vjenčao
njezin jedini sin i toga kako joj je tog jutra došao plakati na rukama. Znao je
da čini pogrešnu stvar. Nije volio Elefteriju. Bilo je prekasno za otkazivanje
vjenčanja, a ona ga je uvjeravala kako će je s vremenom zavoljeti i da ne smije
tek tako odbaciti financijsku sigurnost. Dok je sada gledala svoju unuku kako
blista od sreće, i zgodnog mladoženju pokraj nje, znala je da je taj par sasvim
drukčiji.
Tanasis je bio kumbaros, kum, a tim je činom duboko dirnuo Temis.
Njezin je brat svoje dužnosti obavljao iznimno vrijedno i s ponosom. Jorgosov
otac Andreas u početku je bio malo ukočen, ali nakon što je počeo razgovarati
s Tanasisom, polako se opustio, baš kao i ujak Spiros. Došle su i obje
Jorgosove sestre s obiteljima (djeci je rečeno da ni pod kojim uvjetima ne
bulje u Tanasisa), kao i nekoliko kolega iz porezne uprave. Pozvali su i kiriju
Papadimitriu, koja je došla sa sestrom. Na poziv upućen Margariti
odgovor nije stigao, a Temis je pretpostavila da nikada nije ni stigao do
nje. Nakon što su obavljene formalnosti, otišli su u tavernu na Folkionos
Negriju. Jedan od Jorgosovih šogora bio je s Krete i svirao liru, pa je do oko
ponoći bilo pjesme i plesa kojima su se pridružili i drugi gosti taverne.

Odmah nakon vjenčanja njih se četvero preselilo u novi stan. Balkon je bio
točno ispod onog kirije Koralis i kada je ona zalijevala svoje biljke, njima bi
kapala voda. Tada bi je dozivali i zadirkivali, potom nastavili razgovarati.
Dječaci su i dalje slobodno odlazili do bivšeg doma i igrali se s ujakom
Tanasisom. Provodili su mnogo vremena jurcajući gore-dolje po
stepenicama.
Jorgos je pokrenuo službeni postupak usvajanja dječaka. Otac mu je bio
državni službenik i preko svojih nekadašnjih kolega ubrzao je stvar ne
pitajući Temis ništa o ocu, smatrajući da je što se manje zna, to bolje.
Kada se stvaraju novi dokumenti, sve može postati činjenica i povijest se
može pisati iznova. U nekim drugim okolnostima Temis se s time ne bi složila,
ali kako se radilo o njezinim sinovima, bila je zahvalna.
Jedne od prvih zajedničkih večeri u novom domu, nakon što su dječaci
otišli na spavanje, Temis i Jorgos sjedili su za starim stolom i večerali.
Razgovor je skrenuo prema prošlosti na način koji su ranije izbjegavali.
Jorgos je priznao koliko je mrzio boriti se pokraj onih koji su se otvoreno
hvalili time da su nekada surađivali s Nijemcima.
“Odmarali smo se jedne večeri nakon dugog marša, onda mi je neki
veteran pokazao nešto od čega mi se želudac podignuo. S unutarnje strane
240
 Knjige.Club Books

uniforme zakvačio je nacističku oznaku. Rekao mi je kako ju je dobio od

nekog njemačkog oficira u zamjenu za malo cipura, pred sam kraj okupacije.
Bio je p-p-ponosan na nju, Temis, ali kažem ti, s-s-sam pogled izbliza na
svastiku na čovjeku uz kojeg sam se borio meni je bio šok. Ali š-š-što sam
mogao napraviti?”
“Svi se mi kajemo zbog nečega iz prošlosti”, tješila da je Temis spustivši
ruku na njegovu. “Ja pokušavam ne misliti na prvi put kada sam nekog ubila...
kako je mlad bio... jesam li to mogla izbjeći...”
Jorgos je osjetio da joj se grlo stisnulo. Nije to bio posljednji put da njih
dvoje u tišini doma dijele takve uspomene.

241
 Knjige.Club Books

Dvadeset i drugo poglavlje

Na njihovu prvu godišnjicu vjenčanja Jorgos je navečer preko stola prema

Temis gurnuo neki paketić. Gledao ju je kako skida crvenu satensku mašnu,
uklanja ukrasni papir i pažljivo otvara kutijicu iz draguljarnice. Unutra je bio
sat, prvi koji je ikad imala, a Jorgos joj da je navio i stavio na zapešće.
Jorgos je rekao Temis kako je u trenutku kada ju je nakon mnogih godina
ugledao na Trgu Fokionos Negri osjetio da je za njega vrijeme stalo.
“Još tada sam bio siguran da mi je suđeno oženiti se tobom i brinuti se za
tebe.”
Temis da je poljubila.
“Hvala ti”, rekla mu je. “Stvarno si divan.”
Taj je muškarac bio njezin platanos, njezina platana, pod čijom se
zaštitom i hladom osjećala sretnom. Ponekad, kada bi pogledala fotografiju s
vjenčanja na komodi, učinilo bi joj se da je doživjela čudo.
I ona je njemu trebala nešto reći. Njihovo je prvo dijete bilo na putu.
“To je najljepši poklon koji si mi mogla dati”, rekao je Jorgos i uzeo Temis
u naručje.
Ana se rodila u ljeto 1957. godine, baš pred kraj školske godine. Angelos
je završio prvi razred kao bistar i revan učenik. S druge strane, Nikos je bio
buntovan i odbijao pisati domaće zadaće.
Dječaci su postajali sve sličniji po izgledu i često su ih smatrali blizancima.
Fizički su nalikovali, ali u svemu ostalom razlike među njima postajale su sve
veće.
Učitelji su znali da Nikos može sve što poželi, ali to jednostavno odbija.
Draže mu je bilo samo sjediti i crtati. Dok bi sva druga djeca pisala ili se bavila
znanošću i matematikom, on je stranice svojih bilježnica punio črčkarijama.
Jednako odbojan bio je i prema ostalim učenicima, s kojima bi se često
namjerno potukao. Kada bi Angelos na školskom dvorištu ugledao neku
gužvu, mogao je biti siguran da je u njezinu središtu njegov brat.
Kako je vrijeme prilazilo, Nikos ne samo da nije prerastao takvo
ponašanje nego je postajao sve neposlušniji. Kada mu je bilo dvanaest godina,
njegov je učitelj stalno pozivao Temis.
Kirija Koralis često se spuštala kat niže kako bi pomagala oko djece, pa se
tamo zatekla i kada se Temis vratila s još jednog od posjeta Nikosovu učitelju.
“On je buntovnik”, rekla je. “Mislim da se to nikada neće promijeniti.”
242
 Knjige.Club Books

“Ti kao da si ponosna na to”, primijetila je kirija Koralis. “Ali dijete se

treba uklopiti...”
“Možda je u tome problem, jaja”, odgovorila je. “On se ne želi uklopiti.
Kada je bio sasvim mali, stalno su ga dovodili u red i on se stalno buni protiv
toga.”
“Ti dakle kriviš pedopoli?"
“Tjerali su ga da nosi uniformu dok je bio šaka jada.”
“I zato i dalje odbija napraviti sve što se od njega zatraži?”
“Odbija disciplinu.”
I Tanasis je bio u stanu, s dječacima se igrao neke igre s vojnicima. Čuo je
razgovor, podigao se i prišao sjesti s njima.
“Moraš biti uporna s njim”, šapnuo je. “Ili će završiti kao Panos, ili njegov
otac, ma tko da je bio.”
“Tanasise! Ne govori to! Tako ti svega! Ne govori to!” uzviknula je Temis
plašeći se da da je dječak mogao čuti.
Kirija Koralis, mirna kao i uvijek, prekorila je unuka.
“Tanasise, sada je Jorgos dječakov otac, pa molim te ne spominji te
stvari”, rekla je.
Te stvari. Tako je kirija Koralis uvijek zvala neka razdoblja iz prošlosti:
godine propadanja njezine snahe, odlazak sina, okupaciju, građanski rat,
gubitak Panosa, Temisino uzništvo. Sve su to bile te stvari, i ona nije voljela
da ih se spominje.
“Jaja, ne brini se”, rekao je Tanasis i potapšao baku po ruci. “To je tajna
koju dijelimo nas troje i nikome ne bi odgovaralo da itko drugi sazna više
nego je potrebno. Samo sam pomislio kako je naslijedio nešto loše. Od oca.”
“Tanasise!”
Temis je rijetko podizala glas, ali Tanasis ju je i dalje znao izbaciti iz takta.
“Agapi mu”, javila se kirija Koralis. “Probudit ćete malene!”
U sobi do njih spavali su trogodišnja Ana i nova beba, Andreas.

Temis je shvaćala da njezin brat, čije je tijelo sve brže kopnjelo, ponekad ima
potrebu pokazivati snagu riječima. One su bile zadnje što mu je ostalo, a
njima se znao opako služiti. Znala je i da je imao pravo kada je priznao kako
“nikome ne bi odgovaralo” saznati istinu o njezinoj prošlosti. Sramota bi
utjecala i na njegovu reputaciju.
Temis je ipak razmišljala o tome je li Tanasis imao pravo i kada je
spomenuo loše Nikosovo nasljeđe, ali mislila je da bi se ono vjerojatnije
moglo pripisati majci. Njegov je otac na neki način bio konformist. Aliki je u

243
 Knjige.Club Books

sebi nosila drskost koja ju je skoro neustrašivo odvela na gubilište i

tvrdoglavost zbog koje nije potpisala dilosi.
“Možda je ipak krivo vrijeme provedeno u pedopolisu”, odlučno je rekla
kirija Koralis. “Treniranje strogoće na maloj djeci, spavanje s pedeset drugih
u istoj sobi, bez ljubavi majke...”
“Pa, nema načina da saznamo zašto se tako ponaša”, rekla je Temis.
“A vjerojatno nikada nećeš ni saznati”, nastavila je stara gospođa. “Možda
je samo ljubomoran na novog brata?”
“Ne znam. Ali ono što je sada najvažnije jest da završi školu.” Temis i
Jorgos nastavili su se truditi oko Nikosa. Kod kuće se ponašao pristojno,
zadovoljno se igrao s Angelosom i čak zabavljao mlađu sestru, valjao bi se po
podu i pretvarao da je lav koji spava, onda naglo zarikao i preplašenu je
potjerao u kut. I dalje je bio očaran Jorgosovim trikovima s kartama, a neke
jednostavnije počeo je učiti i sam. To je zbližilo oca i sina. Svakog je dana
satima vježbao hitre pokrete nevidljive običnom oku.
Jednog se dana Jorgos jedva popeo uza stube noseći novi gramofon.
Temis nije bila baš uvjerena da im treba taj glomazni novi komad
“namještaja”, kako da je opisala, ali kada je sljedećeg dana donio više od
desetak ploča, promijenila je mišljenje. Uz raznu popularnu glazbu i pjesme,
kupio je i Epitaf koji je uglazbio Mikis Teodorakis. Pjevala je Nana Muskuri, a
Temis je jedva čekala čuti je.
“Zar on nije bio prognan?” pitao je Nikos koji je o skladatelju znao samo
to. Temis mu nije odgovorila. Znala je da Nikos pojma nema o čemu je tu
uistinu bila riječ. Njemu se ta riječ jednostavno svidjela.
Temis je često mislila na Makronisos. Dok je bila na njemu, nije vidjela
Teodorakisa, ali pitala se je li Tasos Makris ikada naletio na njega. Možda da
je čak i mučio. Svaki put kada bi se sjetila oca dječaka, njezino bi se
raspoloženje pokvarilo. Sjećanja na nježne trenutke koje su dijelili pod
zvijezdama davno je ishlapjelo. U njezinu su sjećanju ostale samo
bezizražajne oči koje su se zagledale u njezine prilikom posljednjeg susreta.
Opsesivno ponavljanje potrebno za učenje trikova s kartama zaokupilo je
Nikosovu neumornu energiju i kao da da je malo smirilo. Kad god bi bio
spreman za pokazivanje nečeg novog, popeo bi se kat gore do Tanasisa.
Njegov je ujak uvijek izražavao iskreno divljenje prema dječakovim
vještinama.
Veza koju su njih dvojica uspostavila svima je bila neobjašnjiva. Temis je
u životu već vidjela nelogične i nerazumljive stvari, a prijateljstvo između
sina komunista i čovjeka koji je život posvetio proganjanju ljevičara bilo je
baš takvo. Nikos je uvijek bio taj koji je Tanasisu rezao hranu, dodavao mu
štap ako bi mu ispao ili odlazio kupiti novine kada bi on to zaboravio.

244
 Knjige.Club Books

Neosporno su dijelili jednu osobinu: bijes. Možda su ga prepoznavali

jedan kod drugog.
Kada je postao tinejdžer, Nikos je u školi postao problematičan. Nakon
što je napunio petnaest godina, on i ravnatelj su se pristojno razišli.
Zadovoljstvo je bilo obostrano, osobito nakon otkrića Nikosova oproštajnog
poklona školi: niza karikatura nastavnika koji su mu se najmanje sviđali, u
prirodnoj veličini, na zidovima zahoda.
Na njegov šesnaesti rođendan, koji je stigao nekoliko dana poslije,
priređena je obiteljska večera. Kirija Koralis i Tanasis spustili su se i
pridružili im se za starim izudaranim stolom.
Kada je konačno sjela jesti, Temis je bacila pogled na svoju obitelj.
Izgledali su prilično složno. Nitko nije znao skrivenu zamršenost njihove
situacije, a djeca su bila dovoljno nalik jedno drugome da je izgledalo kao da
imaju istu majku i oca. Nikos, koji je postajao sve zgodniji, sjedio je na čelu
stola, a po običaju je pokraj njega bio ujak Tanasis. Angelos je i dalje bio sličan
Nikosu, ali bio je mnogo zbijeniji, i sjedio je pokraj Ane, zapanjujuće zgodne,
plavokose, punih usana, i Andreasa, koji je imao najveće smeđe oči od svih.
Kirija Koralis, kojoj su bile devedeset i tri godine, držala je u krilu najmlađeg
člana obitelji. Spiros se rodio nekoliko tjedana prije. Stara gospođa
pripremila je Nikosov omiljeni kolač od jabuka, ali Temis je bila zaslužna za
sve ostalo.
Usprkos različitim zanimanjima i uspjehu u školi, Nikos i Angelos dobro
su se slagali i međusobno se zadirkivali za vrijeme večere. Temis je uživala u
bučnoj, ali ugodnoj večeri, što je za tim stolom bilo nemoguće kada je njoj bilo
šesnaest godina.
Nikos nije pokazivao previše ambicija, i Temis i Jorgos su se zabrinuli oko
toga čime će se baviti nakon završene škole. Većinu je vremena provodio u
sobi crtajući, a roditeljima je rekao da želi postati umjetnik.
“To nije pravi posao”, ispod glasa je Jorgos rekao Temis.
“Pustimo ga barem neko vrijeme”, odgovorila je ona.
Malo poslije, kao da je htio naglasiti razliku među njima, Angelos je
objavio želju za upisom na fakultet. Njegovo je učenje podsjećalo Temis na
vrijeme kada su ona i Fotini svako popodne nakon škole provodile zajedno,
marljivo pišući sastavke. Svi su govorili da je Angelos pametan na tatu, što je
nju i zabavljalo i smetalo.
Jorgos je bio unaprijeđen, sada je vodio cijeli odjel u središnjoj poreznoj
službi, njegova tiha spretnost s brojevima nadjačala je povučenost u društvu.
Djeca su imala dovoljno hrane i odjeće, obitelji nije nedostajalo ničega.
Svih petnaest godina otkako je izišla iz zatvora, Temis se pokušavala što
manje baviti onim što se događalo u parlamentu. Pazila je da se nikada ne

245
 Knjige.Club Books

nađe u središtu grada u vrijeme prosvjeda, tek bi povremeno pogledala

novine, a na radiju je izbjegavala vijesti.
Sasvim suprotno tome, nije propuštala niti jedan film s Aliki Vugiuklaki,
gledala bi ih u najbližoj kinodvorani čim bi se pojavili, ostavljajući malene s
bakom. Snažno ju je privlačio osebujan i neovisan karakter glumice, a i
njezino ju je ime podsjećalo na staru prijateljicu.
Jorgos se poput nje držao neutralno. Čak ni kao mladić nije imao izražena
politička uvjerenja (završio je na bojišnici samo zato što je bio unovačen), a
kada mu je otac umro, više nije morao govoriti protiv komunista kako bi ga
udobrovoljio. Ako bi se neka politička tema uvukla u razgovor za vrijeme jela,
Temis bi je vješto skrenula prema nečem drugom. Radila je to tako lukavo da
nitko nije ništa primjećivao. Dobro se sjećala srdžbe koja je prijašnjih godina
toliko često vladala oko tog stola. Osjećala se kao da se našla na putu konja u
galopu i morala po svaku cijenu izbjeći njegova kopita. Nije smjela dopustiti
svađe kakve su se događale u prethodnom naraštaju: lupanje po stolu,
prskanje čaša spuštenih previše jako, podignute glasove. Takvi su se
postupci pretvorili u pravo nasilje, brat je nasrnuo na brata, što nije
uništilo samo njezinu obitelj nego cijelu zemlju.
Bez obzira na Temisine strahove i želje, politika je i dalje bila u žarištu
stalnih rasprava u državi, u kojoj je u manje od jednog desetljeća održano pet
izbora. Kada su 1956. godine ženama dopustili glasanje, bila je uzbuđena, ali
učestali izbori koji su uslijedili bili su znak nestabilnosti. Odlasci na glasanje
postali su uobičajeni, a kod nje su izazivali veću nelagodu od zadovoljstva jer
i dalje joj se činilo kako sustav ne nudi ni pravednost niti rezultate kojima
se nadala.
Sva djeca, od Nikosa do malog Spirosa, nisu ni pomišljala da im majku
zanima išta osim njihova blagostanja, što im je pokazivala stalno ih želeći
hraniti i pazeći da u školu odlaze uredni i pristojni. Svi su oni povremeno bili
zadirkivani zbog do sjaja ulaštenih cipela. Nitko se od njih nikada nije upitao
je li ona ikada imala drugih želja ili uloga u životu. Tih se dana brinula za
vječnu kiriju Koralis, a kuhala je i za Tanasisa. Sada su jemista i spanakorizo
dolazili iz Temisine kuhinje.
U očima svoje djece Temis i Jorgos bili su dobri roditelji. Svi su oni imali
prijatelje koje su očevi vezivali i tukli, ili majke koje su ih neprekidno gnjavile
i opominjale, pa su bili potajno ponosni zbog toga što se takve stvari u
njihovoj obitelji nisu događale. Nitko od troje mlađih nije imao prepoznatljive
kovrče poput dvojice starijih, ali mislili su da je sada proćelavi Jorgos možda
nekad kao dijete imao takvu kosu. Mala Ana izgledala je baš kao Margarita, a
Temis je opet doživjela harmolipi gledajući kako Andreas s godinama postaje
sve više nalik Panosu. Spiros je bio pljunuti Jorgos.

246
 Knjige.Club Books

***
Bilo je proljeće 1967. godine, novi parlamentarni izbori trebali su se održati
u svibnju. Kao i uvijek, Temis se nadala da će udaljiti politiku od stola, ali
potajno se uzbudila kada je čula da radikalna lijeva stranka može doći na
vlast. Razgovor je krenuo prema raspravi o novoj stranci i Nikos i Angelos su
se porječkali. Nikos je imao osamnaest godina i bio mnogo više lijevo
orijentiran od Angelosa. Kada je Nikos spomenuo naciste, tvrdeći da mrzi
sve Nijemce, čija je zemlja dužna Grčkoj, Temis je odjednom pomislila kako
je vrijeme da ih podsjeti na tetku koja tamo godinama živi. Željela je da shvate
kako ne bi trebali imati predrasude prema baš svakom stanovniku bilo koje
zemlje.
“Margarita? Tko je ona?” pitao je Andreas, zainteresiran novim imenom.
Temis je preturala po starim fotografijama i našla onu na kojoj je bila s
braćom i sestrom. Čak su i Angelos i Nikos imali tek nejasne predodžbe o
njezinu djetinjstvu, pa kada im je rekla da je Panos “umro za vrijeme rata”,
oni su pretpostavili da se to dogodilo u vrijeme okupacije i nisu postavljali
dodatna pitanja. Najduže se razgovaralo o ujaku Tanasisu. Nisu mogli
povjerovati da je primjetno zgodan mladić na slici on, a zapanjili su se i kada
su čuli što mu se dogodilo jer su oduvijek smatrali da je bio stradao u
nekoj nesreći. Čuli su priče o događajima iz prosinca 1944. godine, ali nisu
shvatili koliko su oni izravno utjecali na obitelj. Našla je i fotografiju s
vjenčanja roditelja, pa je Temis iskoristila priliku da im ispriča kako je
njezina majka davno umrla, a otac otišao živjeti u Ameriku, nakon čega su
izgubili vezu s njim.
Nakon večere Temis i Jorgos izišli su sjesti na balkon. Bila je topla
travanjska večer, neposredno prije Velikog tjedna, sva su stabla počela
dobivati lišće. Oboje su osjećali sladak okus u zraku. Rublje se sada brže
sušilo, Temis više nije trebala nositi zimski kaput. Stariji su dječaci izišli, troje
mlađih bilo je kat iznad kod ujaka. On je sada imao televizor i čim bi završili
domaće zadaće, odlazili su s njim gledati neki film.
Njih je dvoje sjedilo u tišini slušajući povremene provale glazbe i smijeha
s gornjeg kata. Oboje su osjećali da su mnoge stvari u njihovim životima sjele
na svoja mjesta i bez riječi su se zadovoljno gledali.
Idućeg se jutra sve promijenilo.
Jorgos je uvijek slušao tranzistor dok se brijao i odmah je primijetio da
tog dana nešto nije u redu. Umjesto glazbe nizale su "se obavijesti. Odmah iza
ponoći, dok je većina stanovnika grada spavala, skupina pukovnika izvela je
puč.
Svi su bili u šoku. Nije bilo nikakvih znakova upozorenja da bi se nešto
tako dramatično moglo dogoditi. Grčku je bez prolivene krvi preuzela vojska,
a veze s ostatkom svijeta bile su u prekidu.
247
 Knjige.Club Books

Dobar dio dana svih sedmero tjeskobno je sjedilo uz radio, čekajući na

prekide neumorne vojne glazbe u kojima su davane nove obavijesti. Sve je
bilo obavljeno nemilosrdno učinkovito i sada su slušali izvještaje o razvoju
događaja. Tenkovi su okružili palaču i ministarstva, a novi je premijer položio
zakletvu. Ceste su bile blokirane, nije imalo smisla izlaziti. Škole i fakulteti su
zatvoreni, iz banaka se nije moglo podizati novac.
“A idućeg su mjeseca trebali biti izbori”, bunio se Nikos koji je još bio
premlad za glasanje, ali znao je koju bi stranku želio vidjeti na vlasti. “Zato su
to i napravili”, bijesno je nastavio. “Brinulo ih je da bi ljevica mogla uspjeti.”
“Što je s kraljem?” pitao je Andreas. “Hoće li nas on spasiti?”
“Kažu da je u palači Tati, matija mu”, blago je odgovorio Jorgos. “Siguran
sam da će pomoći da se sve riješi.”
Kralj Konstantin s obitelji, uključujući njegovu majku, kraljicu Frederiku,
navodno je bio u seoskoj ljetnoj rezidenciji izvan Atene. Monarhija je igrala
važnu simboličnu ulogu, ali mnogi su se željeli riješiti anakrone institucije.
Temis je podignula jednu obrvu i nezadovoljno pogledala muža.
“On je vjerojatno upleten u sve ovo”, promrmljala je.
“Temis!” prekorio ju je suprug. “N-n-ne možeš to znati.”
Njihovi su se pogledi na monarhiju sasvim razlikovali. Temis je i dalje
prezirala “Njemicu” i mislila da bi njezina obitelj više nego rado pomogla
vojnu diktaturu. Jasno da će kralj podržati pukovnike. Ili se makar neće
oglasiti protiv njih.
“Nema veze to što ti govoriš”, rekla je mužu. “Kraljica Frederika...”
“Temis! Od t-t-toga nam nikome neće biti bolje.”
Nakon nekoliko dana Temis je smogla hrabrosti opet izići na ulice i
pogledati čega ima u trgovinama. Kada je stigla do pekarnice kojoj je
desetljećima bila vjerna, zapanjila ju je obavijest na vratima: Zatvoreno do
daljnjeg.
Temis se sjetila kako je kirija Sotiru promrmljala sućut za Panosa, onog
dana kada se vratila s Trikerija, i kako ju je sućutno i tužno pogledala dok joj
je vraćala sitniš. Već je i tada shvatila da joj se pekareva žena ne bi tako
obratila da nije bila simpatizer ljevice.
Jedan usputni komentar od prije nekoliko godina uvjerio je Temis da i
pekar i njegova žena glasaju za centrističku stranku ljevice (kao i ona), a čula
je i glasine da je ženin brat bio ubijen na Makronisosu.
Bilo je to dovoljno da postanu sumnjivi, pa je sada pretpostavila da ih je
novi režim zatočio.
Sljedećih dana nova vlada zaredala je sa zabranama, dječaci nisu smjeli
imati dugu kosu, djevojke kratke suknje. Andreas je bio bijesan kada su ga

248
 Knjige.Club Books

odveli na šišanje, a još i više nakon što je nedjeljni posjet crkvi postao
obavezan.
Sasvim blizu njih uhićeno je nekoliko učitelja iz osnovne škole, iz razloga
koje nisu ni pokušali kriti. Javno su objavili zašto su ih zatvorili: bili su
“subverzivni elementi koje se mora spriječiti da zagađuju umove mladih”,
barem je tako pisalo na obavijesti ispred škole.
Oko četiri ujutro, nekoliko dana nakon što su djeca opet krenula u školu,
začuli su lupanje po vratima. Dopiralo je s kata ispod, ali bilo je dovoljno
glasno da ih sve probudi.
Iako se Temis protivila, Jorgos je otvorio vrata za nekoliko milimetara.
Čuo je glas susjeda, odvjetnika, zatim visoki glas njegove žene. Nije bilo
moguće razabrati što je govorila, ali preklinjala je.
“Odvjetnika h-h-hapse!” rekao je Jorgos i pažljivo zatvorio vrata.
Temis je brzo prešla dnevnim boravkom i kliznula na balkon kako bi
mogla pratiti zbivanja. Na trgu je bio parkiran policijski kombi i odmah je
shvatila da njihov susjed nije bio jedini koga su izvukli iz kreveta. Neki stariji
par s druge strane trga također je uguran u vozilo, kao i još dvoje ljudi koje
nije prepoznala iz stambene zgrade sa strane. Stablo limuna omogućilo joj je
sigurno promatranje. Temisino je srce snažno udaralo. Negdje postoje spisi o
njoj i znala je da bi lako mogli doći i po nju. Od tog trenutka svaki će joj korak
sa stubišta i kucanje na vratima izazivati snažnu strepnju.
Kralj je uskoro javno podržao državni udar u izjavi u kojoj je još dodao
kako su prijašnje demokratske institucije bile potkopane iznutra i nanosile
ljudima štetu. Tvrdio je da nova vlast želi vratiti demokraciju.
Kraljeve su riječi užasnule Temis. Saznala je da uhićenih ima toliko da ih
drže na nogometnom stadionu. Niti jedno drugo mjesto nije bilo dovoljno
veliko da ih primi. Neki su već bili opet poslani u zatvore na otocima.
“Što sam ti rekla? To su izdajnici! Kraljevska obitelj nije na strani naroda.
Oni su na strani vojske. Uz diktaturu su. I to samo zato što ih demokracija
užasava, kao i mogućnost da ljevičari dobiju vladu. A znaš li zašto je tako?”
“M-m-molim te, Temis”, smirivao ju je Jorgos. Nije volio gledati ženu
obuzetu bijesom.
Ona se nije mogla suzdržavati i izišla je iz stana da se smiri. Na hodniku
je naletjela na Tanasisa, ali projurila je pokraj njega bez riječi. “Temis!” začula
je povik, onda su se iza nje zatvorila vrata zgrade. Znala je njegova stajališta
i nije bila raspoložena slušati ih opet. Trebalo joj je zraka.
Sve su klupe u parku bile zauzete. Neki dječaci naganjali su loptu, žena je
šetala psa. Sve je izgledalo sasvim mirno, ali stvarnost je bila sasvim drukčija.
Morala je ostati mirna, obitelji radi. Otišla je do pekarnice u koju nikad
prije nije ušla i kupila štrucu kruha za večeru. Samo su ih dva dana dijelila od

249
 Knjige.Club Books

Velikog petka, pa se već nudio cureki, slatki uskršnji kruh. Kupila je i njega i,
izlazeći iz prodavaonice, odlomila komadić. Slatki okus na kratko ju je smirio.
Na putu kući prošla je pokraj crkve svetog Andreja. Bila je puna ljudi, a
svećenikov melodiozni glas dopirao je i do ulice. Temis godinama nije bila u
crkvi, ali ipak je zastala uživajući u trenutku spokoja. Sljedeći zvuk koji je čula
sasvim se razlikovao od umilnog liturgijskog zapijevanja. Kada je otvorila
vrata stana, dočekao ju je gromki muški glas. Dolazio je iz radija i opisivao
državu kao “bolesnika” vezanog na operacijskom stolu.
Da pacijent nije bio čvrsto vezan, vlada ne bi mogla biti sigurna da će
izliječiti bolest.
Ugledala je Jorgosa i Angelosa pokraj radija i zastala slušajući, ali svaka
ju je nova rečenica sve više šokirala.
Cilj nove vlade jest obučiti društvo u državi... komunizam se kosi s našom
helenskom i kršćanskom civilizacijom i svima za koje procijenimo da su opasni
komunisti sudit će sigurnosni odbori... Pet tisuća ljudi je uhićeno.
“Možete li to isključiti?” rekla je drhtavim glasom. “Ne želim ih više
slušati.”
“To je bio vođa pobune, pukovnik Papadopulos”, tiho je rekao Jorgos.
Temis se činilo da joj žilama teče ledena voda. Proganjanje ljevičara opet je
počelo. Političari su završili u zatvorima, a čak je i bivši premijer Georgios
Papandreu odveden u vojnu bolnicu.
Jorgos ju je pokušao utješiti, ali Temis nije reagirala. Prošla je kroz sobu,
spustila kruh na stol u kuhinji i počela pripremati večeru. Prvi je put nakon
više od deset godina osjećala strah.
Oko jedan sat poslije odnijela je jelo kat iznad, baki i Tanasisu, ali nije
željela s bratom razgovarati o tome koliko je vojni udar ispravan ili pogrešan.
Za nju on nije imao nikakva opravdanja.
Za vrijeme uskršnjih blagdana koji su uslijedili kralj se pojavio na
ponoćnoj liturgiji, zajedno s vojnim zapovjednicima. Temis nije otišla u
crkvu, ali troje najmlađe djece pridružilo se Jorgosu, Tanasisu i svojoj
prabaki. Tih se dana nije moglo izbjeći često ponavljane riječi: “Hristos
uskrsne” i “Grčka uskrsne”. Država i crkva kao da su postale jedno. Temis se
izvukla na glavobolju, legla na svoj krevet u zamračenoj sobi i čekala
povratak obitelji.
Novi je režim neprekidno izdavao ukaze, koji su uvijek počinjali riječima:
“Odlučili smo i naređujemo.” Pukovnici su sebi prisvojili pojam uskrsnuća.
“Grčka uskrsne!” stalno se čulo s radija.
Temis je bila iz temelja potresena brzinom kojom se udar dogodio. Novi
izbori konačno su pružili nadu u društvenu pravdu za koju se borila prije

250
 Knjige.Club Books

skoro dva desetljeća. Sada, preko noći, sloboda izražavanja političkih

stajališta gurnuta je u stranu, oporba smrvljena.
Danima nije bila u stanju uzeti novine u ruke. I Nikosu je desničarski tisak
bio nepodnošljiv.
“Pogledaj!” jadao se. “Samo pogledaj!”
“Probaj se ne ljutiti, Nikose”, govorio mu je otac. “Nekako moramo doći
do vijesti.”
“Ali pogledaj ovo! Vidi tu nacerenu sliku Papadopulosa! S ovim novinama
nešto očito nije u redu. Nema ni trunke kritike na sve što se događa.”
Temis je postavljala stol i usput bacila pogled na naslovnicu. Vidjela je da
je Nikos imao pravo, ali istovremeno i željela zaustaviti prepirku između oca
i sina.
Idućeg se dana novine uopće nisu pojavile.
“Imao sam pravo”, objavio je Nikos s dozom slavodobitnosti u glasu. “Bile
su cenzurirane!”
Nakladnica je u znak protesta prestala objavljivati.
“Hrabra žena”, rekla je Temis.
“Barem se netko opire”, dodao je Nikos. “Dostaje bezvoljnosti. Nadam se
da će biti još takvih ljudi.”
Temis je duboko u trbuhu osjetila leptiriće tjeskobe.
Političke su stranke uskoro raspuštene, sloboda tiska ukinuta, a nekoliko
je stranih dopisnika protjerano. Uhićenje Andreasa Papandreua, sina
nekadašnjeg premijera, izazvalo je veliki protest, a uskoro su se počele širiti
glasine o okrutnom mučenju protivnika režima.
“Misliš li da bi moglo doći do rata?” pitala je Ana majku.
“Ne, draga. Sigurna sam da ga neće biti”, rekla je Temis, iako nije tako
mislila.
Bez Katimerinija vijesti su morali tražiti u ostalim novinama. U jednima
je pisalo kako je brigadir Patakos, jedna od vođa hunte, posjetio otok Jaros,
na kojemu se nalazilo više od šest tisuća zatvorenika. Objavio je kako će
mnogi od njih uskoro biti pušteni.
Povjerovat ću u to nakon što se dogodi, pomislila je Temis. A kako će itko
znati da se dogodilo? Samo lažu, ti ljudi.
Nekoliko dana poslije objavljenje popis s imenima više od dvije tisuće
novih uhićenika, među kojima je bilo sindikalista, liječnika, novinara i
umjetnika.
“I Ricos!” uzviknula je. “Taj blagi pjesnik!”
“Pa, desnica ne misli da je tako blag”, podsjetio ju je Nikos. “Njegovo je
pero opasno, zabranjuju ga već desetljećima.”
251
 Knjige.Club Books

“Istina, agapi mu”, rekla je Temis. “Ali to nije razlog da ga se zatvori.”

Drugog tjedna u svibnju Andreas Papandreu i službeno je optužen za
urotu i izdaju. Zajedno s ocem teretilo ga se za pokušaj svrgavanja monarhije.
Od udara je prošlo samo nekoliko tjedana, ali svakodnevni se život već na
čudan način vratio u kolotečinu. Brže nego što se Temis sviđalo jer nju je
ljutio skoro potpuni izostanak otpora. Istovremeno je bila zahvalna na tome
što je i dalje mogla nabavljati hranu, kuhati za obitelj i slati djecu u školu.
“Što se dogodilo sa mnom?” upitala se jednog jutra zakopčavajući košulju
pred ogledalom. Na sebi je imala staru odjeću za rad po kući, a primijetila je
prošireni struk i sijede vlasi u svojim kovrčama. “Jesam li postala
samozadovoljna?”
Samu je sebe razočarala, onda odjednom shvatila kako u njoj još ima
strasti.
“Ne budem li mislila na politiku”, rekla je Temis Jorgosu, “mogu nastaviti
zalijevati cvijeće i uživati na ljetnom zraku. Ali ne mogu podnijeti ovo što se
događa. Sve je to pogrešno!”
Jorgos je pokušao smiriti suprugu. Ponekad, kada bi u novinama ugledao
neku fotografiju za koju je znao da bi je mogla isprovocirati, on bi je sakrio,
kao toga dana, kada je objavljena fotografija Frederike prilikom posvećivanja
novog poglavara Grčke crkve.
“Kraljevska obitelj i crkva drže se za ruke s pukovnicima”, bijesno je
rekao Nikos. “Zašto?”
Svi za stolom međusobno su se pogledali, ali nitko nije imao odgovor.
Nekoliko je mjeseci izvana sve djelovalo normalno, onda je u prosincu
kralj Konstantin pokušao zbaciti pukovnike s vlasti. Okupio je sebi vjerne
jedinice na sjeveru zemlje i preko radija objavio da su uz njega i mornarica i
ratno zrakoplovstvo.
“To je građanski rat”, rekao je Jorgos kada su čuli vijest. “Vojska se
sprema za borbu sama sa sobom.”
Temis nije bilo lako odrediti koju stranu više prezire. Ne bi se borila niti
za jednu od njih, a nadala se da i njezina djeca misle isto.
Nova je kriza prošla. Vođa hunte pukovnik Papadopulos brzo je reagirao
i ugušio pobunu, i nakon samo jednog dana kraljevska je obitelj bila prisiljena
odletjeti za Rim. Sada su bili u izgnanstvu.
Jorgos više nije skrivao novine u kojima su bile fotografije kraljevske
obitelji u krznima i s draguljima. Temis ih nije nimalo žalila. Sasvim suprotno,
osjećala je zadovoljstvo, jer sada i oni znaju kako je to biti daleko od kuće u
koju se ne smiješ vratiti. U prošlosti se to dogodilo mnogim Grcima, a
nastavlja se događati čak i sada.

252
 Knjige.Club Books

“Oslobodili su Andreasa Papandreua!” objavio je Jorgos jednog dana čim

je ušao u stan. Kada bi se pojavila makar i naznaka dobrih vijesti, Jorgos bi ih
odmah prenosio ženi. Uzbuđeno je mahao novinama.
“Sve je to lijepo”, rekla je ona, “ali mnogi su drugi i dalje pod ključem... što
s njima?” dodala je. “Teodorakis? Ricos?”
Ljevica je obožavala i skladatelja i pjesnika, ali hunta ih je mrzila.
“Nemamo što slaviti dok njih dvojica - i svi poput njih - ne budu slobodni”,
rekla je nepokolebljivo.
Jorgos je tiho uzdahnuo. Žudio je za time da mu supruga bude zadovoljna.
Samo mu je to bilo važno u životu. Hunta se sada učvrstila na vlasti, a većina
ljudi, osim uhićenih i optuženih, nastavili su s uobičajenim poslovima.
U godinama koje su uslijedile Temis je, kao i mnogi drugi, krila politička
uvjerenja. Za vrijeme diktature ona su bila beskorisna koliko i staromodna
posteljina i čipke koje joj je Kirija Koralis dala kao miraz; ležale su
zaboravljene u škrinji.
Unatoč čeličnom političkom stisku pukovnika, ekonomija u državi se
razvijala, a ekonomski je rast mnogima popravio životne uvjete.
Supermarketi su bili puni robe, dani gladi postali su daleka uspomena. Hunta
je tiho i učinkovito provodila vlast, ponekad tako neprimjetno da nije bilo
lako pobuniti se. Režimu se glasno prigovaralo iz inozemstva, ali Temis se
činilo kako ni ona ni bilo tko drugi u Grčkoj ne može napraviti ništa.

Skoro godinu i pol nakon što su pukovnici preuzeli državu, u snu je preminula
kirija Koralis. Imala je devedeset i sedam godina. U posljednjim je danima
života rekla Temis kako je njezin posao obavljen. Već nekoliko godina ona se
više nije brinula za njih, već oni za nju, što je Temis radila s ljubavlju. Njezin
je dugi život bio ispunjen radošću zbog unuka, poslije i praunuka, a gubitke i
tugu znala je prihvaćati kao, kako je opisala Temis, “dio tkanja života”. Umrla
je bez muke. Nikada se nije žalila, ali znala se veseliti. Na njezinu se sprovodu
okupilo vrlo malo ljudi. Pavlosu nisu uspjeli javiti, a sve su njezine prijateljice
davno pomrle.
Mlađa djeca neutješno su plakala, ali Temis ih je uvjerila kako je njihova
prabaka živjela duže nego se itko mogao nadati, a njih će nastaviti voljeti s
“drugog mjesta”, kako da je nazvala. Svih osmero članova obitelji zapalilo je
svijeće njoj u sjećanje i crkvica svetog Andreja bila je okupana zlatnim sjajem.
Nakon smrti kinje Koralis Tanasis je ostao sam, ali nikada nije bio sasvim
usamljen jer ga je svakoga dana posjećivalo neko od djece. Svima je bilo
zgodno živjeti u polikatikiji, u neposrednoj blizini. On se umirovio s punom
invalidskom mirovinom i uvijek je bio spreman pomoći nećacima i
nećakinjama s njihovim školskim zadaćama.

253
 Knjige.Club Books

Četrdeset dana nakon smrti kirije Koralis, nakon njezina pomena, bio je
zakazan važan sprovod. Preminuo je bivši predsjednik vlade Georgios
Papandreu. Iako to Jorgosu nije bilo po volji, Temis i Nikos otišli su u centar
grada. Strpljivo su stajali u redu pred sabornim hramom kako bi mu odali
svoje poštovanje.
Nakon toga krenuli su za povorkom prema Prvom groblju. Za Temis je to
više bio čin otpora hunti nego divljenja političaru koji je bio protiv
komunista. Skupilo se mnogo svijeta, raznih političkih opredjeljenja, što je
ukazivalo na to da režim ne uživa podršku ni lijevo ni desno. Zgazivši
demokraciju, zamjerili su se svim političarima.
Uz stotine tisuća ostalih, Temis je uzvikivala: “Sloboda! Sloboda!” Bio je to
gromoglasan poziv upomoć upućen vanjskom svijetu. Koji da je čuo.
Prvi put nakon osamnaest mjeseci nestalo je osjećaja uzaludnosti koji ju
je bio ispunio. Ona i Nikos stajali su držeći se za ruke, onda da je ona snažno
stisnula. Osjećala je njegovo bilo kao svoje.
Toga su dana mnogi uhićeni, ali njih je dvoje već bilo kod kuće kada su za
to čuli.

254
 Knjige.Club Books

Dvadeset i treće poglavlje

Pred kraj svog školovanja Angelos je nastavio biti ambiciozan i na svim je

završnim ispitima dobio najbolje ocjene. Nakon što je saznao da ima djeda u
Americi, često je mislio na to i odlučio je da tamo želi otići i studirati. Možda
bi mogao i upoznati davno izgubljenog pretka. Angelos se htio obogatiti,
imati kuću s mnogo soba i automobil. Možda mnogo automobila. Jednog je
dana objavio što namjerava.
“Proveo si previše vremena uz ujaka”, zadirkivala da je Temis koja nije ni
pomislila da bi on mogao zaista otići.
Istina, Tanasis je svoga nećaka puštao da gleda mnoge američke filmove.
Mala drvena kutija u kutu sobe upoznala da je s drugim svijetom i promijenila
mu želje. I prije nego je polagao završne ispite, poslao je prijave na
ekonomske fakultete u New Yorku i Chicagu. Kada je stiglo pismo s ponudom
stipendije, Temis nije mogla zadržati tugu. Njezin sin odlazi potražiti sreću u
državi koja ne osporava građanska prava, govorila je sebi. Zašto bi
ga obeshrabrivala? Bila je to pobjeda za obitelj, velika radost, nešto čime će
se Jorgos moći hvaliti u kafeniju, i ona se šutke korila zbog tuge koju je
osjećala.
U mjesecu koji je prethodio njegovu odlasku, dok je Angelos prolazio
dugotrajno ispunjavanje formulara i prijava za vizu i putovnicu (hunta je
uvela vrlo strogu proceduru), bilo je trenutaka u kojima je Temis osjećala
potrebu reći mu istinu o ocu.
Ništa ne spominjući Jorgosu, otišla je na poštu i u telefonskom imeniku
potražila Tasosa Makrisa. Bilo ih je nekoliko, ali sam pogled na to ime ispunio
ju je odbojnošću. Na trenutak je njezina olovka zastala nad komadićem
papira koji je ponijela sa sobom. Onda se naglo odlučila, oboje bacila natrag
u torbu i zatvorila je. Nije željela ni napisati to ime. Ionako je znala kako bi
Jorgos reagirao. On je sebe smatrao mladićevim ocem i nikad ne bi
svojevoljno pristao na ugrožavanje čvrstog zdanja njihove obitelji.
Došao je dan Angelosova odlaska. Jorgos je upravo bio kupio njihov prvi
automobil, pa su se pod rujanskim suncem odvezli na aerodrom pokraj
Glifade s punim prtljažnikom i dvama kovčezima pričvršćenima na krov.
Temis je krajem oka gledala Angelosa, koji je sjedio na stražnjem sjedalu,
između dva mlađa brata. Igrali su se, skičali, smijali se i međusobno škakljali.
Angelosovo je uzbuđenje bilo opipljivo dok je nemarno grlio majku i mahao
im nakon što je prošao kontrolu putovnica. Temis je uporno htjela da svi

255
 Knjige.Club Books

čekaju na parkiralištu sve dok ne vide kako njegov zrakoplov uzlijeće

i nestaje u visinama vedrog plavog neba.
“Kako znaš da je njegov?” pitao je Andreas.
“Jednostavno znam...” rekla je i okrenula se u stranu da sakrije suze.
Osjećala je stvarnu bol u srcu.
Nakon nekog vremena stiglo je Angelosovo pismo u kojem je napisao
kako provodi dane i lijepim riječima opisao Ameriku. Tek je tada ona sebi
priznala da je odlazak bio dobra odluka. Barem je jedno njezino dijete živjelo
u slobodnom društvu.
Nakon Angelosova odlaska Nikos kao da je dobio novi poticaj. Više nije
bio u sjeni školskih uspjeha svoga brata. Nakon što je godinu dana radio na
gradilištima, Nikos se vratio u školu i počeo učiti za završne ispite. Godine
opsesivnog crtanja dovele su ga do pripravničkog mjesta kod arhitekta kod
kojeg je radio. Nakon što je vidio grube skice koje je ponekad odsutno crtao
u uredu, on ga je ohrabrio da stekne i formalno obrazovanje.
“Dobar si crtač, Nikose”, rekao mu je. “Ali siguran sam da bi volio gledati
kako tvoje skice postaju stvarnost?”
Nikos se pravio da nije zainteresiran, ali radeći u arhitektonskom uredu,
shvatio je da mu je nešto mnogo bolje nadomak ruke. U Ateni je tih godina
bilo mnogo novogradnji. Ma gdje da je pogledao, dizale su se nove stambene
zgrade, a većina ih je bila u istom stilu, projektirana da se sagrade brzo i
jeftino. Grad je gubio svoje nekadašnji karakter pred njegovim očima. Nikos
je želio spojiti ljepotu i funkcionalnost, a njegovi su crteži često sadržavali i
elemente klasike, koji su im davali eleganciju i sklad.
Na velikoj crtaćoj dasci naslonjenoj na zid spavaće sobe Nikos je stvorio
fantastičnu inačicu Atene, zadržavši zgrade iz devetnaestog stoljeća, ali
uklonivši sve sagrađeno nakon toga. Na pomno nacrtanom planu, u
savršenim razmjerima, zamislio je iznova rođenu Atenu u kojoj su drevno i
moderno bili u ravnoteži. Složio ju je kao šahovsku ploču, s trgovima i
avenijama obrubljenima drvoredima, a svaki je stambeni kvart bio okružen
vrtovima.
Sve je obojio vodenim bojama i osjenčao zgrade raznim nijansama boja
zlata i pijeska. Nikosov savršeni grad bio je kao iz snova.
“Da možeš iznova sagraditi naš grad, bio bi to raj”, rekla mu je majka.
Svima je bilo jasno da mu hobi treba postati zanimanje, pa su ga i
poslodavac i roditelji nagovarali da se pokuša upisati na fakultet. Pun
ambicija, Nikos je polagao prijamne ispite i bez poteškoća ih prošao.
Temis se sjećala svih razočaranja koje joj je njegovo školovanje donijelo,
a sada ju je obuzela radost. Ona mu je bila majka, ali usprkos tome, u glavi joj

256
 Knjige.Club Books

je stalno odjekivalo: “Tvoja bi majka bila tako ponosna na tebe... Bila bi tako
ponosna...”
Godinama je gledala kako Nikos opsjednuto crta, danju i noću. Bili to
portreti članova obitelji ili fantastične građevine, Temis je znala odakle je
stigao njegov raskošni talent.

Zgrada Politehničkog fakulteta nalazila se na samom početku Avenije

Patision. Bila je svima poznata, a Temis je bila neizmjerno ponosna na
Nikosov ulazak u nju. Njezinu je sinu bila dvadeset i jedna godina kada je
konačno počeo studirati, čime je počelo i novo desetljeće.
Nikos je postao ozbiljan student, potpuno se posvećivao svim zadacima,
pristupao poslu s takvim idealizmom da su svi profesori bili zadivljeni. Imao
je jake motive: vjerovao je u to da zgrade moraju biti lijepe koliko i
funkcionalne, a već je sebi dao u zadatak svoju viziju podijeliti s mlađom
braćom i sestrom.
Jedne je večeri Andreas pisao domaću zadaću i njegove su knjige bile
razbacane po stolu. Jedna je bila otvorena na gravuri Partenona, koja je
prikazivala kako je izgledao prije dvije tisuće godina.
“Na kraju naše ulice nalazi se najsavršenije zdanje na svijetu”, rekao mu
je Nikos. “Po njemu bi se trebale ravnati sve druge građevine u gradu!”
Nastavio je: “Ljepota pripada svima. Ne samo bogatima. Zašto bi nesretni
ljudi živjeli u jeftinim i ružnim kućama?”
“Nema nikakvog razloga da bude tako!” zdušno se složio Andreas.
Nikos je vjerovao u društvo jednakih što se vidjelo u svakom potezu
njegove olovke.
Slušajući svoga sina, Temis je shvatila kako njezina uvjerenja nisu ništa
slabija nego prije, iako su se mogućnosti djelovanja s vremenom prorijedile.
U Nikosu je vidjela istu onu vatru koje se sjećala kod Aliki.

Prošle su četiri godine od puča i ulice Atene bile su oblijepljene plakatima

koji su obilježavali njegovu godišnjicu: 21. travnja 1967. godine. Temis je bila
muka od parola, kao i od vojnih parada i proslava, u koje su bili uključeni i
mladi. Popela se na kat odnijeti Tanasisu neke košulje koje mu je ispeglala i
zastala bacivši pogled na televizor, koji je kao i obično bio uključen.
Uniformirana omladina vratila ju je u dane EON-a, sjetila se kako se
Margarita šepirila u svom mornarskoplavom odijelu. Bilo je to prije više od
trideset godina, ali sličnost prizora snažno je se dojmila. Novo desetljeće,
nova diktatura.
Tog je dana Temis ostala u stanu i nije uključivala radio, čak ni da bi
slušala muziku. Na takve se dane i rolete spuštaju.
257
 Knjige.Club Books

Mogućnosti izražavanja neslaganja s režimom bile su minimalne. Novine

su i dalje bile cenzurirane, a svaki put kada bi vidjela huntine biltene, koji su
hvalili ekonomski uspjeh i ugled u svijetu, poželjela ih je potrgati i gaziti po
njima. Ali bilo je opasno čak i samo pomisliti takvo što. Tko god bi skrenuo s
pravog puta, proglašavan je komunistom, a za dobivanje dobrog posla
trebalo je imati čist dosje. I Temis i Jorgos toga su bili svjesni kada
su razmišljali o svojoj djeci.
Netko je negdje još imao njezin spis, a mnogi poput nje završili su u
zatvoru. Temis je mrzila režim, ali zbog svoje je obitelji to zadržavala za sebe.
Kada bi se tih godina neko od djece požalilo na novi propis u školi (osobito je
Spiros bio bijesan jer je morao imati sasvim kratku kosu), ona je reagirala
blago ili se krila iza nekog posla u kući krijući osjećaje. U takvim ju je
trenucima bilo sram. Ona se borila protiv istog takvog fašizma, ali sada je bila
kukavica koja se plašila izraziti mišljenje ili pjevati revolucionarne
pjesme. Opet su je preplavila sjećanja na hodanje po planinama s puškom na
ramenu, crne nokte i prazan želudac.
Znala je da nije samo ona kriva zbog pasivnosti. S vremenom mnogi koji
su poput nje bili ogorčeni protivnici hunte izgubili su volju da to pokazuju.
Ekonomija je nastavila rasti pod pukovnicima, povećale su se i plaće. Kada su
se jednog dana pred kraj studenog okupili slaveći Andreasova sveca
zaštitnika, Tanasis je primijetio kako je obilna hrana na stolu. Temis je
shvatila na što je ciljao. Mnogima su stabilno društvo, dobre škole za djecu,
autobusi koji stižu na vrijeme i dovoljno hrane bili više nego dostatni
razlozi za sreću.
Dok se plamen kod Temis izgleda gasio, u Nikosu se nešto zapalilo.
Vidjela je to u njegovim očima i nervoznom ponašanju. Sve je manje vremena
provodio kod kuće, većinu je večeri ostajao u knjižnici i malo bi kada
prespavao u svome krevetu. Smršavio je i rijetko se smijao.
“Onaj tvoj sin me uopće ne posjećuje ovih dana”, požalio se Tanasis.
“I mi ga malo viđamo”, odgovorila je Temis. “Jako je ozbiljan student.
Brinem se da previše uči.”
“Dobro je što toliko želi uspjeti. Nakon onakvog početka...”
“Tanasise, molim te, ne spominji mi to”, ukorila da je Temis.
Tanasis nije rekao više ništa. Povremeno, kada bi njih dvoje bili sami,
spominjao je davnu prošlost. Prisjećao se članova obitelji: njihove majke, oca,
Panosa i Margarite. Desetljeća su prošla od majčine smrti, ali Tanasis se volio
sjećati teških vremena, a Temis mu je bila jedina publika. Nitko od njegovih
prijatelja iz djetinjstva nije preživio, a poslije nije našao nove. Sestra i
njezina obitelj bili su jedine osobe koje je viđao, a njihova naviknutost
na njegove ožiljke dovela da je to toga da ih i sam zaboravlja. Brazde na
njegovu licu nikada nisu izgubile boju ni dubinu; svaki put kada bi prolazio
258
 Knjige.Club Books

gradom, ljudi su okretali glavu ili prelazili ulicu da ga izbjegnu. Tanasis bi

tada osjetio kako mu se i drugi dio lica crveni od ljutnje i stida.
Jednog toplog proljetnog dana hodao je prema nekolicini ljudi na Aveniji
Patision. Žena s djetetom na ulici je razgovarala s vojnikom. Izgleda da su se
poznavali, bili su nasmiješeni, možda su i flertovali. Uglavnom je izbjegavao
gledati bilo koga suprotnog spola, ali ta je žena bila zapanjujuće lijepa i nije
mogao skinuti pogled s nje. Imala je dugu sjajnu kosu boje lješnjaka koji samo
što nisu otpali sa stabla, pune crveno našminkane usne i jarkozeleni kaput s
naglašenim strukom, dovoljno kratak da joj otkrije koljena. Njih je troje
zauzelo cijeli pločnik i Tanasis nije imao kuda proći.
Na trenutak se zagledao u tu modernu Afroditu, onda da je u stvarnost
naglo vratio dječakov vrisak. Dijete je nakon toga zabilo glavu u majčinu
suknju i počelo tuliti tako glasno da su prolaznici sa svih strana pojurili
vidjeti o čemu se radi. Oko majke i djeteta skupila se grupa iz koje se izdvojio
mladi kaplar i okrenuo se prema Tanasisu.
“Ti! Gubi se odavde. Odmah”, naredio je. “Makni se od ovih ljudi. I da im
nisi više nikad smetao.”
Tanasis, kome su se od straha i bijesa tresle noge, krenuo je na drugu
stranu, ali tijelo ga je izdalo. Stap mu je ispao iz ruke i uz štropot pao na
pločnik.
Shvatio je opasnost. Ako se sagne po njega, lako se može prevrnuti, ali
isto je tako znao da do kuće bez njega ne može stići. Oklijevao je. Trenutak
poslije vojnik se našao pred njim, licem u lice, toliko blizu da mu je Tanasis
mogao osjetiti dah.
Mladi da je čovjek samo malo gurnuo, ali Tanasis je teško pao na tlo.
Ležao je nepomično, sjetivši se ne tako rijetkih prilika kada je on udarao
bespomoćne ljude, očekujući udarac čizmom u rebra ili prepone. Nije ga
dočekao, nego je začuo prigušen zvuk koraka. Zvučali su kao da se udaljavaju,
a ne približavaju.
Tanasis se pokušao namjestiti u položaj iz kojeg bi mogao ustati, ali nije
imao oslonca, onda je shvatio da mu se rame nalazi u neprirodnom položaju.
Tek da je tada preplavio bol. Nekoliko ga je ljudi u prolazu prekoračilo, ali on
nije imao snage obratiti im se. Netko je nogom gurnuo štap nešto bliže, ali
nije mogao ispružiti ruku prema njemu. Sigurno su mislili da je neki pijanac
koji se srušio na ulici.
Nije znao koliko je vremena prošlo jer mu je sat bio na ruci s iskrivljenim
ramenom, zakopan pod njegovim tijelom. Je li vojnik još nad njim i gleda ga
podrugljivo?
Odjednom se netko sagnuo pokraj njega. Začuo je poznati glas.
“Ujače Tanasis! Jesi li dobro? Što se dogodilo? Daj da te podignem!”

259
 Knjige.Club Books

Tanasis nije odgovorio. Bio je u šoku, dezorijentiran.

“Pa ti krvariš!” rekao je Nikos vidjevši grimiznu lokvicu koja se već sušila
na pločniku. “Moramo te odvesti kući.”
Kada je Nikos pokušao pomaknuti Tanasisa, on je bolno kriknuo.
“Moje rame”, rekao je slabim glasom.
Nikos se odmah sjetio mesara Hadzopulosa iz obližnje uličice. Sjećao se
da je čuo prabaku kako govori da nikada nije kupovala meso nigdje drugdje.
“Taj nas je čovjek držao na životu za vrijeme rata”, ponavljala je, a jednom
mu je pričala i o iznutricama i komadićima mesa koje im je povremeno davao
za vrijeme okupacije. Sada je obitelj opet trebala njegovu pomoć.
“Odmah se vraćam”, rekao je Nikos nježno Tanasisu.
Ubrzo, uz pomoć mesarova krupnog sina, Tanasisa su vrlo pažljivo
ponijeli prema trgu. Trebalo je prijeći samo dvjesto metara, ali trebalo im je
najmanje deset minuta da stignu do ulaza i još pet za nošenje uza stube.
Tanasis je s godinama postao vrlo mršav i svatko od njih mogao da je nositi
sam, ali nisu mu htjeli nanijeti nikakav bol, pa su ga držali kao da je od
porculana.
Temis se počela brinuti kada se Tanasis nije pojavio na vrijeme za večeru.
Rijetko je izlazio na duže od petnaest ili dvadeset minuta, sada je kasnio cijeli
sat. Izišla je na balkon i pogledala na trg. Možda je negdje sjeo, rana večer još
je bila ugodno topla.
“Da pošaljem nekog od djece po njega?” pitala je Jorgosa. “Ovo nije njemu
nalik.”
“Idem j-j-ja prošetati”, odgovorio je, uvijek spreman pomoći kada bi nešto
brinulo njegovu ženu.
Kada je otvorio vrata, na njima se pojavio Nikos s mlađim Hadzopulosom.
Jorgos nije odmah ugledao Tanasisa, a kada jest, glasno je uzdahnuo.
Temis je požurila prema vratima.
“Tanasise! Nikose! Što se dogodilo...?”
Mlađa djeca okupila su se oko njih, svi uglas postavljajući pitanja. Tanasis
je bio blijed, ali očito pri svijesti, pa su se svi poredali klečeći pokraj kauča na
koji su ga položili. Temis je otišla po toplu vodu i sredstvo za dezinfekciju
rane na glavi, a jedno od djece poslali su po liječnika koji je odnedavno živio
u susjednoj zgradi. Na mrtvački blijedom licu Tanasisovi su ožiljci sjajili još
uočljivije nego inače.
Liječnik je stigao trčeći i odmah mu pregledao glavu i ruku.
“Mislim da ga moramo odvesti u bolnicu”, rekao je.
“Ne želim u bolnicu”, tiho se javio Tanasis. “Možete li me ovdje liječiti?”

260
 Knjige.Club Books

Liječnik je povremeno sretao Tanasisa na trgu, površno su se poznavali,

ali bivšem vojnom kirurgu njegovi su motivi bili jasni. Stručno je namjestio
ruku i otišao donijeti jake lijekove protiv bolova. Rana na glavi bila je
površinska, tek ogrebotina, a kada je shvatio da Tanasis nema potres mozga,
laknulo mu je. Obećao je da će ga redovito obilaziti.
Tanasis je nekoliko dana proveo spavajući u već krcatom stanu da bi
Temis mogla paziti na njega. Djeca su galamila oko kauča, uživajući u tome
što im je ujak stalno u blizini. Prvog dana Andreas mu je na trgu nabrao malo
cvijeća, a to da je tako duboko dirnulo da su mu suze krenule niz izbrazdano
lice, što mu se rijetko događalo. Osmogodišnji Spiros preuzeo je zadatak
rezanja hrane za ujaka, a Nikos da je zabavljao trikovima s kartama.
Dok se oporavljao, Tanasis je odlučio da više uopće neće izlaziti iz zgrade.
Nekada je bio počinitelj, sada je postao žrtva. Sve što mu je trebalo bilo je tu:
obitelj i hrana. Nije bilo potrebe za izlaženjem u neprijateljski raspoložen
svijet kada je sve što da je u njemu zanimalo mogao vidjeti na malenom
ekranu televizora. Tanasis je gledao vijesti, ali većinu je vremena provodio u
idiličnom svijetu domaćih komedija ili američkih mjuzikala i ljubavnih
filmova. Kada se već sam nikada nije zaljubio, barem je mogao gledati kako to
rade drugi. To će mu biti dovoljno. Na balkonu je imao dovoljno svježeg
zraka, tamo je svako poslijepodne provodio čitajući. Čak su i njemu dosadile
novine i počeo je gutati knjige. Tu mu je potrebu zadovoljavao Nikos koji ih
je posuđivao u biblioteci na fakultetu.
“Nikada ga u životu nisam vidjela sretnijeg”, povjerila se Temis mužu.
“Da, izgleda prilično zadovoljno”, složio se Jorgos.
Nedavna je prošlost izgleda zaboravljena, Tanasis se više nije osjećao
ugroženo. Svi su ga u obitelji prihvatili, voljeli ga, družili se s njim i pazili na
njega. Uvijek pulsirajući ožiljci na licu su se smirili. Čak je izgledalo kao da
počinju blijedjeti.

261
 Knjige.Club Books

Dvadeset i četvrto poglavlje

Dok se Tanasis povlačio iz svijeta izbjegavajući smrdljivi zrak ulica svoga

grada, Nikos se još dublje upetljao u sve napetiju političku situaciju.
Na prvoj godini fakulteta posvetio se učenju, odlučan u želji da nauči što
više. Kada je u tome uspio, usprkos kasnom početku, dostigao je kolege i
postao društveniji. Bio je britak i duhovit, imao čvrsta stajališta i uvijek bio u
središtu svakoga razgovora.
Sa svojim je novim prijateljima zalazio u opskurne lokale, daleko od
stalnog nadzora tajne policije koja im se posvuda miješala u život. Trikovi s
kartama još su ga više približili novom pareu, s kojim je pušio, pio i slušao
rock-glazbu. Ma o čemu da se poveo razgovor, uvijek bi završio na istom: na
hunti.
Nekoliko Nikosovih kolega bili su članovi tajnog komunističkog pokreta,
Rigas Fereos,3 nazvanog po revolucionaru iz osamnaestog stoljeća. Mnogi su
njegovi članovi već bili uhapšeni. U njihovu bi društvu Nikos osjećao kako se
u njemu nešto pokreće. Učio je vještine koje će mu pomoći da svojem gradu
obnovi ljepotu, ali sada je imao priliku obnoviti nešto važnije: građanske
slobode. Osnovna su ljudska prava bila sasvim ukinuta.
Okružen mnogim jednako strasnim mladićima brzo je stjecao prijatelje, a
osobito se zbližio sa skupinom studenata prava. Njihovi su pogledi Nikosu
širom otvorili oči. Fakultet koji su studirali učinio ih je svjesnijima nepravdi
u vojnom režimu, ljutili su ih na brzinu doneseni zakoni. Pukovnici su sebi
nasumično davali neograničene ovlasti. Koliko će se dugo to moći trpjeti?
Govorilo se da ih podržavaju Amerikanci. Što bi trebalo poduzeti?
U tim je mjesecima Nikos pustio bradu, a divlja kovrčava kosa narasla mu
je gotovo do ramena. Njegov općenito neuredan izgled učinio je da je metom
policijskih provjera. Svaki bi mu put zapisali ime, jednom su ga odveli u
postaju. Izgledalo je kao obično maltretiranje, ali on o tome nije htio govoriti
roditeljima. Nije ih želio zabrinuti.
“Zakon pod huntom je lakrdija”, jedne je večeri Nikos rekao majci dok je
spremala večeru.
Kimnula je slažući se, ali nije odgovorila.

3
Poznat kao Riga od Fere ili Riga Velestinac.

262
 Knjige.Club Books

“Hodamo kao u snu, mana. Svi mi. Prošlo je više od pola desetljeća”,
nastavio je.
Temis se i dalje bavila svojim poslom praveći se da nije zainteresirana.
Nikos se nije zaustavio.
“Moja braća neće se ni sjećati drukčijeg života”, rekao je. “Skoro mi se čini
da se ni ja više ne sjećam kako je nekad bilo.”
Tog se dana Nikos opet našao licem u lice s vlastima, bez posebnog
razloga zaustavili su ga na ulici kada se vraćao s predavanja. Dvojica
policajaca istresla su sadržaj njegove kožnate torbe na pločnik i nekoliko
puta šutnuli Nikosa nogama kada se sagnuo pokupiti svoje papire. Nisu ga
uhitili, ali prije nego se uspravio, doviknuli su mu: “Ošišaj se!”
Odsutna duhom, Temis je uključila radio. Voljela je slušati glazbu dok
kuha, a pomislila je da bi ona mogla ublažiti i Nikosov gnjev, ili mu barem
odvratiti pažnju.
Začuo se statički šum, onda se kroz smetnje probio dobro poznati glas.
Pukovnik Papadopulos nešto je upozoravao ili naređivao - njoj je bilo
svejedno, nije ga željela slušati. Temis je odmah počela tražiti drugu stanicu,
ali bilo je prekasno. Zvuk strogog vojničkog režanja odmah je izazvao njezina
sina.
“Mitera! Zašto slušaš te ljude? Zašto? Zašto? Nije li dovoljno to što nam
uništavaju život? Oduzeli su nam slobodu, ne daju nam misliti, ni govoriti, ni
disati!"
Temis je potpuno podcijenila bijes koji se kuhao u njemu. Međutim, ono
što da je stvarno razbjesnilo bila je njezina očita nezainteresiranost za sve te
nepravde. Odjednom se stvorio pokraj nje i iščupao utičnicu iz zida kako bi
utišao radio.
“Zašto si tako apatična? Zašto ne vidiš što se u ovoj zemlji događa? Nama
vladaju fašisti i Amerikanci! A tebe kao da nije briga za to! Nikoga nije briga!
Sramim se ove obitelji!”
Nikos je zastao, tresući se od bijesa, ali i Temis je drhtala, toliko jako da
je morala sjesti. Fizički je osjećala vrelinu sinovljeve strasti.
Jorgos je ušao u stan na vrijeme da čuje posljednje riječi svojega sina.
Temis se borila zadržati suze. Znala je da Nikosa pojma nema o tome
koliko su njegove optužbe bile nepravedne, ali istovremeno nije htjela da
Jorgos bude previše strog prema njemu.
Cijelim je svojim bićem željela da njezin sin sazna kako se ona borila,
rukama i nogama, krvlju i suzama, cijelim svojim bićem. Cak je i ubijala. Sve
je riskirala da bi se oduprla fašizmu o kojem je on govorio.

263
 Knjige.Club Books

Jorgos je znao koliko su duboki osjećaji njegove žene i prišao joj je kako
bi je utješio. Nikos se povukao; s pravom se plašio očeva gnjeva. Znao je
koliko se on zaštitnički odnosi prema majci.
“Jorgose, molim te, ne govori ništa”, tiho ga je zamolila znajući da su se
oboje čvrsto držali dogovora o tome da djecu neće opterećivati Temisinom
prošlošću. Šutnja je štitila obitelj. Počne li Temis pričati kako bi se obranila,
mnoge bi druge istine mogle izići na vidjelo.
Njih se troje međusobno gledalo.
Nikos je ispružio ruku i uhvatio majčinu.
“Žao mi je, mana. Stvarno žao. Nije to bilo u redu.”
Iskreno se kajao i njegova je kratka isprika bila dovoljna. Napetost je
popustila i on je otišao iz stana, a Temis i Jorgos ostali su sami.
Tada je Temis dopustila suzama da poteku.
“K-k-k-kako se usuđuje t-t-t-tako razgovarati s tobom?” rekao je Jorgos.
“S-s-s-sa svojom majkom? Da me n-n-nisi zadržala...
J-j-j..."
Taj je blagi čovjek rijetko bio ljut, ali tada se teško savladavao. Mucao je
sve gore, jedva je uspijevao govoriti, toliko da je razbjesnio Nikosov
nedostatak poštovanja.
“Ali njemu to tako izgleda, Jorgose”, tiho je rekla Temis braneći sina.
“Mora mu se činiti da odobravamo režim. Nikada ne govorimo protiv njega.”
Temis je čula kako se otvaraju vrata i brzo pregačom obrisala suze.
Dolazili su Tanasis i mlađa djeca, bilo je vrijeme za jelo. Tog je jutra stiglo
pismo od Angelosa, a obiteljska je tradicija bila da ga netko od mlađih pročita
naglas. Ana je prva završila s jelom, otvorila omotnicu i iz nje uz prozirni
papir avionskog pisma izvukla i jednu razglednicu.

Dragi svi,
dobro mi ide. Prošli mjesec sam počeo stažirati i sada živim u
centru Chicaga. Uzbudljiv je to grad - možete se sami uvjeriti
na fotografiji. Radim u jednoj od jako visokih zgrada, na
osamnaestom katu, da budem točan, i svoj sam prozor označio
križićem!

Jedan od dječaka zgrabio je fotografiju, a Ana se pobunila.

“Andrease, ostavi to, agapi mu”, rekla je njegova majka. “Daj svima da
vide, molim te.”

264
 Knjige.Club Books

Uživam u poslu, radim kao mlađi računovođa u jednoj velikoj tvrtki.

Obećali su mi unaprjeđenje kada položim stručne ispite, a već me dobro
plaćaju (mnogo više nego bih dobivao u Grčkoj). Čak sam kupio auto!
Bijele je boje, na stražnjem sjedalu mogu sjediti najmanje četvero, ima
goleme kotače. Ovdje ga svi imaju, a preko vikenda se vozim na izlete
sa... svojom novom djevojkom! Zove se Corabel i radi kao tajnica u mojoj
tvrtki.

“Corabel?” prekinuo je čitanje Tanasis. “Je li to ime? Ja sam čuo za sveticu...”

“Ne budi blesav, ujače Tanasis”, smijuljila se Ana. “Ona je Amerikanka, ne
Grkinja. Nije on tamo našao neku pravoslavku!”
“Vidio si dovoljno holivudskih filmova, znaš kakva sve imena tamo
imaju”, zadirkivao da je Andreas.
“Nastavimo!” požurivala je Temis.
“Da krenem od početka?” pitala je Ana.
Obitelj je složno uzdahnula, pa je nastavila od mjesta na kojem ju je
Tanasis prekinuo.

Njezina obitelj je sa Zapadne obale, naglasak joj je sasvim drukčiji, ali

ipak je uspijevam razumjeti! Ovdje imamo jako malo praznika, ali na
ljeto ćemo uzeti godišnji odmor i odvesti se vidjeti njezine roditelje.
Ceste su nevjerojatne, sasvim ravne, široke i glatke.
Voli vas Angelos!

Temis nije imala što prigovoriti. Njezin je dvadesettrogodišnji sin živio

američki san i pred sobom imao daleko veće mogućnosti od bilo koga u
Grčkoj.
“Zvuči kao da je sretan, zar ne?” rekao je Jorgos, koji se digao odnijeti
tanjure.
“Nisam gotova”, nestrpljivo je rekla Ana. “Ima i P. S.!”
“Daj, Ana”, rekla je Temis. “Pročitaj ga.”
Ana je uživala biti u središtu pažnje bučne obitelji i počela je čitati s
američkim naglaskom.

Pronašao sam djeda, razvlačila je pokušavajući zamisliti kako njezin brat

zvuči tih dana. Živi u gradu Salt Lake. Na moje je pismo odgovorio sasvim
kratko. Napisao je da će me jednog dana posjetiti.
“Slanograd?” rekao je Spiros, prosuo sol po stolu i od nje načinio hrpicu.

265
 Knjige.Club Books

“Spirose! Prekini s tim!” ne previše strogo promrmljala je Temis, čije su

misli bile negdje drugdje, daleko od lošeg ponašanja njezina sina. Trenutačno
su je ljutili otac i njegova očita nezainteresiranost za nekadašnju obitelj, ali
to ju je brzo prošlo. Nakon skoro tri desetljeća njegove odsutnosti, malo je što
osjećala za njega.
Nikosovo mjesto za stolom ostalo je prazno, ali kada se kasnije vratio,
podigao je pismo sa stola i pažljivo ga pročitao.
Primijetio je majku na balkonu i otišao sjesti pokraj nje.
“Oprostila si mi, jesi li?”
“Naravno, agapi mu”, odgovorila mu je. “Samo nemoj nikada zaboraviti
da stvari nisu uvijek onakve kakve izgledaju.”
Njezine su ga riječi zbunile, ali nije dugo mislio na njih. Nešto mu je drugo
bilo na umu. Bratovo pismo.
“Izgleda da mu dobro ide, zar ne?” rekao je Nikos.
“Lijepo je znati da je sretan”, odgovorila je. “A i ta nova djevojka. ..”
“Prošlo je više od četiri godine otkako je otišao..."
“Znam. Kada bi barem došao kući u posjet. Obećao je”, rekla je Temis.
“Četiri godine”, naglasio je Nikos. “A niti jednom nije niti spomenuo što
se u toj zemlji događa.”
“Javlja nam sve novosti, zar nije tako?”
“Ne mislim na to, mana”, rekao je Nikos, svjestan da mora govoriti tiho.
Otac je drijemao na kauču, odmah pokraj vrata balkona.
“Mislim na prave vijesti. Vijetnam, na primjer. Amerikanci ubijaju ljude
koji se ne slažu s njihovom politikom.”
Znao je da majka ne obraća previše pažnje na vijesti, ali i ona je čula da
su Sjedinjene Države počele povlačiti trupe nakon postizanja mirovnog
sporazuma.
“Ali to je sada gotovo, nije li?” rekla je Temis.
“Borbe možda, ali ni kada su se vodile, Angelos ih nikada nije spominjao.
Tisuće nevinih su ubijene! A tu je sada i nešto novo. Nixon je umiješan u
prikrivanje podataka”, rekao je podižući glas. “Ta je zemlja sasvim
korumpirana.”
“Ššš, matija mu”, smirivala da je Temis.
“Znam da otac spava”, rekao je. “Ali Amerika podržava pukovnike, mana.
Miješaju se u naše stvari, kao što su se miješali u vijetnamske. Guraju prste
gdje god požele i nitko ih ne zaustavlja.”
Nikos je kazao sve što je imao, pa se zaustavio.
“Ali Angelos je tamo zadovoljan”, rekla je majka. “A politika ga nikada nije
zanimala, zar ne?”
266
 Knjige.Club Books

“Istina”, rekao je Nikos. “Otišao je obogatiti se, a siguran sam da će u tome

uspjeti.”
“Meni je drago što ste toliko različiti”, rekla je Temis, uzela sinovljevu
ruku i čvrsto je stegnula.
Nikos je ustao, poljubio je u čelo i vratio se u stan. Otac se baš počeo
buditi.

Temis nije mislila na taj razgovor nekoliko mjeseci, sve dok se jedne večeri
Nikos nije kasno vratio kući. Bio je početak 1973. godine. Ona je završila s
kućnim poslovima i spremala se za krevet, ali na njemu je odmah primijetila
nešto čudno. Iako je noć bila hladna, kupao se u znoju, a čak i na slabom
svjetlu iz dnevnog boravka mogla je vidjeti da su mu ruke i lice prljavi. Hlače
su mu bile poderane na koljenu.
“Nikose?” javila mu se. “Što se dogodilo?”
Njezin je sin imao divlji pogled. U očima mu je bilo i straha, ali ona je
istovremeno osjetila i ushit, a ta joj je kombinacija bila poznata iz vlastite
davne prošlosti.
Nakon trčanja još je bio bez daha, ali poslije malo vremena je progovorio.
Majka mu je donijela čašu vode.
“Pomagao sam nekim prijateljima”, zadihano je rekao.
“Kako to misliš?”
“S pravnog faksa. Dosta im je huntinog ponašanja, pa su se pobunili. Ja
sam im se pridružio.”
Temis se odlučila za sebi svojstvenu šutnju, ali pažljivo je slušala.
“Prošlo je skoro šest godina, mana. Šest godina otkada su studentima
oduzeli sva prava. Nije nam dopušteno niti imati slobodne studentske izbore.
Ono što su izveli prošle jeseni bila je prijevara.”
“Onda, što se dogodilo na Pravnom fakultetu?” mirno je upitala.
“Demonstrirali smo, došla je policija. Bili su nasilni. Jedan iz naše grupe
završio je bolnici. Bit će on dobro, ali gadno su ga natukli.”
“A ti?”
“Mene je samo malo dohvatio pendrek. Ništa više”, rekao je ne dajući
tome previše važnosti.
Nikos je jednim gutljajem ispio vodu i vratio čašu majci.
“Ljudima je dosta”, rekao je.
Temis je pažljivo oprala čašu i otišla u krevet u kojem je slušala Nikosa
kako se tušira. Zviždao je. Možda neku revolucionarnu pjesmu.

267
 Knjige.Club Books

Idućeg dana na radiju su objavili da je prosvjed na Pravnom fakultetu

odlučno zaustavljen.
Ljeto je bilo još vrelije nego inače i ulice su preko dana bile puste. Ljudi
su izlazili tek navečer. Visoke temperature pritisnule su grad, nitko nije imalo
snage za prosvjede protiv hunte. Nikos je tih mjeseci mnogo vremena
provodio sa svojim ujakom. Stan na katu nudio mu je utočište od buke
vlastitog doma kojim su zavladala mlađa braća i sestra. Andreas i Spiros,
kojima je bilo trinaest i devet godina, skoro su se neprekidno hrvali i bilo je
nemoguće učiti. Nikosa i ujaka su zvali ieroj, starci, kada bi njih dvojica
sjela na balkon i gledala na trg poput prijatelja u kafeniju.
O čemu su razgovarali, za Temis je bila tajna, ali kad god bi ugledala sina
kako ujaku pomaže sići niza stube na večeru, bila je dirnuta snagom osjećaja
koje su dijelili. Mogla je samo pretpostaviti da nikada ne razgovaraju o
politici.
Stigla je jesen i način života se promijenio. Nikos je opet odlazio na
predavanja, a i tinejdžeri su krenuli u novi razred.
Jedne večeri sredinom listopada, čim je Nikos ušao u stan, Temis je
primijetila njegovo neobično raspoloženje.
Jorgos je bio vani na balkonu, obrezivao je dva stabalca limuna koja je
prije mnogo godina zasadila kirija Koralis.
“Nikose, što se dogodilo? Reci mi.” Jorgos je preko uha čuo pitanje svoje
žene.
“Ne govori ništa nikome, osobito ne ocu, ali na mom faksu je štrajk i ja ću
mu se pridružiti. I nemoj mi govoriti da to ne napravim”, odlučno je najavio.
Ušao je Jorgos. Čuo je riječi svoga sina i one su mu zasmetale, najviše
način na koje je njega spomenuo.
“N-n-neće od toga biti nikakve koristi”, rekao je. “Zašto se onda m-m-
mučiti? Hunta će ionako pobijediti. Imaju cijelu vojsku iza sebe.”
Nikosa je i inače smetala Jorgosova blagost, a sada je bio pogrešan
trenutak za takvu bezvoljnost.
“Ne želim te ni slušati”, rekao je skoro kao da pljuje. “Kako je moguće da
smo toliko različiti? Kako mi ti možeš biti...?”
Jorgos mu je okrenuo leđa. Znao je koju bi riječ Nikos mogao izgovoriti,
ali nije ju želio čuti.
“Idem u k-k-kafenio”, rekao je obraćajući se Temis i odmah izišao.
Temis je oduvijek znala da njezin suprug nije uvjereni ljevičar, ali
odjednom joj je to zasmetalo. Ostala je sama s Nikosom.
Nikos nije namjeravao prestati.

268
 Knjige.Club Books

“Muka mi je od ove obitelji beskičmenjaka! Znam da mrziš huntu, mana.

i znam zašto uvijek šutiš. To je kukavičluk. A ja ne želim biti poput vas...”
Temis je osjetila kako joj se diže temperatura. Kao briki kave koji je stigao
do točke vrenja, njezin je bijes pokipio.
“Dosta!”
Odlučnost majčina glasa zaustavila da je. Inače je uvijek tako smirena.
“Molim te, Nikose, dosta”, rekla je. Iznutra je gorjela, osjećala je vrućinu
sve do korijena kose. “Sada je stvarno dosta.”
Uhvatila se za naslon sjedalice da se smiri. Pred sobom nije ne dijete već
dvadesetpetogodišnjeg muškarca koji je optužuje za kukavičluk, nju koja je
davala cijelu sebe, skoro do posljednjeg daha.
U tom ju je času ponijela strast. Je li vrijeme da sazna? Da sazna sve?
Usprkos svemu što se dogovorila s Jorgosom, počela je govoriti u svoju
obranu. Više se nije mogla suzdržavati ni trenutak duže.
“Slušaj. Ja sam se u planinama borila s ljevičarima, Nikose. Ubijala sam.
Bila sam zarobljena i mnoge sam mjesece bila u zatvoru. U prognanstvu.”
Nikos je zinuo.
“Što? I to mi tek sada govoriš? Zašto? Zašto mi nisi ništa rekla prije?”
Nikos je privukao sjedalicu i potonuo u nju. Temis je sjela njemu
nasuprot.
“Zašto?” ponovio je. “Zašto mi nisi rekla?”
“Činilo mi se najbolje da se svi maknemo od toga, eto zašto”, rekla je.
Nikos je ispružio ruku preko stola i dodirnuo majčinu. “Tvoj ujaci su se uvijek
svađali zbog toga, poslije sam ja nastavila s Tanasisom. A tu je bila i
Margarita. Ona je bila... više desno. Politika može biti otrovna, Nikose. Nisam
te htjela zaraziti.”
“Ipak ne razumijem zašto nisi rekla baš ništa”, kazao je Nikos kojem se od
iznenađenja grlo skoro sasvim osušilo.
“Zato što se tvoj otac i ja ne slažemo uvijek oko toga što je ispravno, pa
sam mislila da je onda najbolje ne govoriti ništa.”
“Ali zašto...”
“Opasno je naći se na strani poraženih, Nikose, nije li onda bolje ne biti
niti na jednoj strani?”
“Nije! Ako se ne odlučiš za pravu stranu, zlo pobjeđuje.”
“Ponekad zlo pobijedi ma što ti napravio”, rekla je misleći na Aliki. Još se
sasvim jasno sjećala dana kada su je pogubili.
Onda su se oboje sasvim umirili.

269
 Knjige.Club Books

Odjednom, shvatila je da nema nikakva prava kriti istinu od mladića koji

je sjedio nasuprot njoj. Bila mu je majka, ali to je bila i Aliki. Uskratiti mu
pravo da zna značilo je uskratiti pravo i Aliki. Njezino pravo da bude
zapamćena.
“Ima još nešto što ti želim reći, Nikose. Mislim kako je pošteno da znaš.”
“Bila si komunist!” rekao je s divljenjem i stisnuo joj ruku. “I borila se!
Nikada ne bih ni zamislio...”
Gledao je majku u novom svjetlu i u glasu mu se moglo čuti zadovoljstvo.
“Ššš!" tiho je rekla Temis. “Molim te, govori tiše.”
Čak ni sada nije htjela da ostala djeca čuju, a sasvim sigurno ne susjedi.
“Tvoja je majka bila heroina građanskog rata”, nastavila je.
“Čini se da je tako”, osmjehnuo joj se. “A ja sam ponosan na nju, iako do
danas nisam znao ništa o tome.”
“Nisam tako mislila”, rekla je i pogledala ga sasvim izravno. “Ne govorim
o sebi.”
Na trenutak je Nikos djelovao zbunjeno. Pa o kome onda govori njegova
majka?
Temis je vidjela kako mu iz lica nestaje boja i sada je ona uzela njegovu
ruku. Koža mu je bila ledena.
“Tvoja je majka bila prava heroina”, nježno mu je rekla Temis. “Ubijena je
zbog svojih uvjerenja i principa.”
Nikosa je iznenađenje ščepalo za vrat i zagušilo mu riječi, a grlo mu je bilo
toliko suho da je sasvim izgubio glas. Nije mogao izustiti ni slova.
Temis je još neko vrijeme nastavila mirno govoriti pokušavajući
istovremeno čitati izraz na Nikosovu licu. Pažljivo ju je slušao.
“Zvala se Aliki. Jako, jako te voljela i pobrinula se da ne ostaneš sam. Bila
mi je prava prijateljica onda kada mi je to najviše trebalo, zato sam postala
tvoja ‘majka’ i zato te volim kao da si moj.”
To je otkriće pogodilo Nikosa kao meteor. Nije bilo ni najmanjeg
upozorenja, bio je sasvim nespreman za takvo što. Temis je sve vidjela i već
počela žaliti zbog naglosti svojih riječi.
On se kao kroz maglu sjećao nekog mjesta iz ranog djetinjstva, ali ne i
druge majke.
“Aliki”, ponovio je hrapavim glasom.
“Da”, rekla je Temis. “Naći ću njezinu fotografiju, imam je sačuvanu. Na
njoj smo obje. A imam i krasan crtež na kojem si ti kao beba. Pokazat ću ti.”
“Ne sada...” rekao je Nikos.
Jedva da je bio u stanju shvatiti što mu je upravo rečeno, glavom mu je
odjekivalo: njegova je majka “komunistička heroina”. Bila je smaknuta.
270
 Knjige.Club Books

Naglo je ustao.
“Moram ići”, rekao je užurbano. “Prijatelji me čekaju. Žao mi je što sam te
nazvao kukavicom. Sada mi je jasno zašto ni ja to ne mogu biti.”
Brzo ju je poljubio u čelo i trenutak kasnije nestao. Nije se ni potrudio
uzeti jaknu, koja je ostala na naslonu sjedalice, niti odgovorio na pozdrav.
Temis je ustala i otvorila vrata balkona. Stigla je vidjeti tek obris sina kako
nestaje iza ugla. Sigurno je pretrčao preko trga. Nikos je očito bio u žurbi,
sasvim razumljivo želio je probaviti ono što je čuo, možda i podijeliti sa
svojim pareom. Zamišljala je kako ih nalazi u kafeniju, ili možda nešto poslije
u nekom od barova u koje je zalazio. Njegovi su prijatelji bili ljevičari, ali
nadala se da će paziti kome se povjerava. Kao sin smaknute komunistice
neće lako naći posao u ovom režimu.
Znala je da je šokirala Nikosa i bila sigurna kako će mu trebati vremena
da se navikne. Nije nimalo sumnjala da će se uskoro vratiti s gomilom pitanja
i sasvim sigurno željeti znati tko mu je otac.
Jedan je mali dio nje osjetio olakšanje jer je on saznao tko mu je bila
majka. U protekla je dva desetljeća bilo malo trenutaka kada joj se činilo da
bi mu trebala reći, a ako je neki bio onaj pravi, to je ovaj današnji. Ali
oduševljenje je postupno blijedjelo i nju je počeo mučiti mogući učinak
otkrića na ostatak obitelji. Naravno, morat će reći Jorgosu što je učinila, a toga
se plašila. Onda će trebati odlučiti što reći Angelosu. Iako je bio jako daleko,
morat će saznati neku verziju priče.
Temis je izišla s balkona, ušla u spavaću sobu i iz stražnjeg dijela
zaključanog ormarića pokraj svojega kreveta izvukla fotografiju snimljenu na
Trikeriju. Kada ju je pažljivije zagledala, shvatila je da je Nikos s godinama
postajao sve sličniji Aliki. Možda će je htjeti pogledati kada se vrati.
Nikos uopće nije razmišljao o sređivanju dojmova, on se odlučio odmah
djelovati. Spoznaja da je njegova majka, njegova prava majka, bila junakinja,
nadahnula da je. Poslije će postaviti tisuću pitanje, ali za sada mu je bilo
dovoljno znati da njegovim venama teče revolucionarna krv. Bio je sin
mučenice i možda je zbog toga osjećao snažnu potrebu nešto učiniti. Nije se
samo želio pobuniti, za njega je to bila obaveza.
Prosvjed na Politehničkom fakultetu, započet ranije tog tjedna, sada se
razmahao. Sve da je više studenata podržavalo, a sada su im se pridružili i
učenici srednjih škola, tvornički radnici, nastavnici i liječnici, uzvikujući
parole ispred zgrade.
Temis je kao uteg na savjesti osjećala potrebu što prije reći Jorgosu da
Nikos sada zna tko mu je majka i zašto mu je to morala reći. Cijelu je večer u
sebi vježbala što će mu kazati čim se vrati iz kafenija, ali kada se to dogodilo,
hrabrost ju je napustila. Sve troje mlađe djece bilo je u stanu, a ona mu je
željela reći nasamo.
271
 Knjige.Club Books

Kada su te večeri krenuli u krevet, Nikos se još nije bio vratio kući. To
samo po sebi nije bilo neuobičajeno i pretpostavili su da je s prijateljima
negdje vani (“Sluša neku užasnu g-g-glazbu”, rekao je njegov otac, koji nije
odobravao heavy metal, iako ga nikada nije ni čuo).
Idućeg je jutra Temis vidjela da Nikos nije spavao u svojem krevetu.
Možda je ostao kod nekog prijatelja.
Kada se spustila noć, a njegovo mjesto i dalje bilo prazno, Temis je postala
mnogo uznemirenija. Nakon jela uključila je radio i čula da u središtu grada
prosvjeduje skupina studenata i buntovnika. Ljudima se savjetovalo da se
drže dalje od njih.
Odmah je znala da je Nikos među njima. Plašila se za njega znajući da će
se naći u središtu zbivanja, ali mu se i divila. Jorgos je čuo da je bilo nasilnog
ponašanja prema demonstrantima i da je neke napala policija.
“Oni ih s-s-samo žele razjuriti”, rekao je Jorgos. “Ali Nikos je dobar trkač.
P-p-pobjeći će im on.”
Jedan od susjeda koji se bio zatekao blizu centra rekao im je da su
izvikivane parole koje su optuživale vlast.
“Vikali su ‘Mučitelji’, ‘Dolje hunta!’ i ‘SAD van!’” rekao je. “Kakva korist od
toga?”
Temis mu nije odgovorila.
Baš kao što je Temis i mislila, Nikos je bio u središtu grada sa svojim
prijateljima. Skandirao je pred nosom snaga sigurnosti koje su pokušavale
rastjerati gomilu od već nekoliko desetaka tisuća ljudi.
Zrak je bio zagušljiv od suzavca koji je bacala policija. Neki su
prosvjednici uzvratili paleći vatre po ulicama. Usprkos teškom disanju i
nadražljivom zraku, Nikos je nastavio vikati. Kao i ostalima, adrenalin mu je
odletio u visine.
Demonstrantima je bilo jasno da policajaca ima mnogo, ali brojčano su ih
višestruko nadmašivali. Ta im je nadmoć ulijevala sigurnost. Bili su uzbuđeni
i skoro bezgranično hrabri, činilo im se da su se već riješili huntine tiranije.
Stari će režim pasti, a novo društvo niknuti na temeljima njihove pobune.
Kasno navečer Nikos se zatekao ispred fakulteta, ali odvojen od svoje
skupine. Na mutnom svjetlu nije mogao vidjeti koliko se približio policajcu s
visoko podignutom rukom. Odjednom je osjetio težak udarac po zatiljku i
bolno kriknuo. Okrenuo se i ugledao kako se pendrek opet diže, spreman za
novi udarac. Taj da je put izbjegao. Vijugajući kroz gomilu, probio se do ulaza
u fakultet.
Odjednom se kroz gusti zid buke probio pucanj iz vatrenog oružja. Netko
je zapucao na demonstrante. Nije bilo moguće vidjeti odakle, a prosvjednici

272
 Knjige.Club Books

koji su bili oko njega su se raspršili, panično bježeći od neočekivane pogibelji.

Zavladao je kaos. ,
I dalje ošamućen od udarca, Nikos je shvatio da se vrata fakulteta upravo
zatvaraju iznutra. Rekao je sebi da mora ući što prije, ali tijelo mu se kretalo
sporije od misli.
Onda je osjetio oštar bol u slabinama, kao da da je netko snažno udario u
rebra. Gotovo da se presavio, ali njegov jauk nije čuo nitko. Okružila da je
zaglušujuća kakofonija sirena i uzvika.
Kada se Nikos približio ulaznim vratima, primijetio ga je jedan od
prijatelja, zgrabio za ruku i grubo ga uvukao unutra, sekundu prije nego su
zatvorena i zaključana.
Razvoj zbivanja uzbudio je studente. Već se osjećao dah pobjede i
buđenje kolektivnog pamćenja. Sjetili su se opsade Mesolongija, trenutka
kada su Grci prkosno ustali protiv okrutnih Turaka i odbili se pokoriti. Za
Nikosa, to je bio istinski “ Ohi!", istinsko “Ne!”, odbijanje daljnjeg pristajanja
na postojeće stanje. Na to je mislio dok se tiho rušio na pod. “ Ohi... Ohi...”
Većina studenata nagurala se na barikade i nitko nije primijetio poleglog
Nikosa. Svi su gledali što se događalo na ulici. Čuli su duboko prepoznatljivo
brujanje. Na užas svih koji su ga mogli vidjeti, ispred zgrade se pojavio tenk i
okrenuo top prema njima.
Jedan od prijatelja tada je ugledao Nikosa, pod kojim se stvorila lokvica
krvi, i povukao ga dalje od gužve. Uspaničen, doviknuo je prvom do sebe da
ode po pomoć, ali bilo je prekasno. Kada je do njih stigao mladi liječnik, život
je već iscurio kroz rupu u njegovim slabinama i duboku posjekotinu na glavi.
Student medicine zatvorio je Nikosove oči i našao deku kojom će ga pokriti.
Morat će ostati ležati na tome mjestu dok ne vide što će biti s tenkovima koji
su se poredali pred glavnim i sporednim ulazima u zgradu.

U Patisiji Temis nije mogla zaspati. Slušala je radio, napola budna, onda je
stigla obavijest da je Politehnika opkoljena. “Međutim, očekuje se da će se ta
situacija uskoro riješiti”, rekao je odrješit vojnički glas.
U rane jutarnje sate subote uspjela je uhvatiti novu radijsku stanicu koja
je emitirala s područja fakulteta. Izgleda da su se studenti već osjećali kao
pobjednici, a ona je bila ponosna na Nikosa, za koga je znala da je među njima.
Jorgos je čvrsto spavao, nesvjestan svega što se zbivalo.
Temis je na kraju zadrijemala na kauču, pokraj stišanog radija, čiji je
ujednačeni šum bio prvo što je začula kada se probudila u pet ujutro. Sjela je
i protrljala oči, pa na prstima otišla u spavaću sobu, gdje je odspavala još
nekoliko sati, ispunjenih noćnim morama u kojima su se rušile zgrade i
gorjele vatre. Čak joj se i Margarita pojavila u snovima.

273
 Knjige.Club Books

Probudio ju je Spiros.
“Mana! Mana! Srušili su kapiju! Tenk je srušio kapiju! Na Nikosovom
fakultetu!”
“Gdje si to čuo?” pitala da je, odmah iskočivši iz kreveta. “Ujak Tanasis je
sad bio na vratima. Vidio je vijest na televiziji, pomislio je da to trebamo
znati.”
Temis je još bila napola odjevena od sinoć i za trenutak je bila u suknji i
cipelama.
“Kamo ćeš?” pitao je Spiros vidjevši da majka oblači kaput i uzima ključ.
Bilo je sedam ujutro, obično nije izlazila tako rano. “Moram vidjeti...”
S tim je riječima otišla.

274
 Knjige.Club Books

Dvadeset i peto poglavlje

Temis je trčala. Znala je svaki kamen pločnika koji je vodio do Partenona. Na

ulici je tog dana bilo nekoliko barikada, kao i mnogo vojnika, ali pustili su je
proći. Nije ih bilo briga za sredovječnu ženu koja je izgledala kao da žuri na
vlak. Nakon što bi projurila pokraj njih, nije im se trčalo za njom. Strah joj je
dao brzinu.
Preko glava vojnika i policajaca koji su stajali naokolo, pušeći, neki se čak
i smijući, ugledala je srušena vrata Politehničkog fakulteta. Njihovi razvaljeni
komadi ležali su na tlu, pomiješani sa zastavama i šutom. Cijelo je područje
bilo pokriveno odbačenim lecima koje je vjetar raznosio kao jesenje lišće.
Sada su djelovali uzaludno.
Nitko nije zaustavio Temis kada je kradom zaobišla skupinu
uniformiranih muškaraca kako bi pogledala izbliza. Srce joj je tuklo od
iscrpljenosti i straha, a hladnoća studenog nije bila dovoljna da joj osuši znoj
koji joj je kapao niz leđa.
Kroz iskrivljene metalne šipke vidjela je ostatke onoga što je studentima
trebalo poslužiti kao zaštita i pogled joj se na trenutak zadržao na tom
prizoru. Onda je ugledala nešto drugo. Nekoliko je tijela ležalo na pločniku.
Nisu bili ranjeni. Bili su mrtvi.
Dvojica su bila krupna, treći nešto manji. Njemu se vidjela jedna čizma.
Bila joj je poznata, što je osjetila kao ubod nožem. Mnogo je puta laštila tu
smeđu kožu.
Temis se progurala pokraj mladog vojnika koji joj je stajao na putu.
“Ne smijete biti tu”, zaderao se na nju. “Ove ovdje će sada pokupiti.”
Prema tijelima se odnosio kao prema nekoj robi koju treba spremiti u
skladište.
Temis ga nije ni čula. U tom je trenutku nije bilo briga za zapovjedi. Vrlo
pažljivo, kao da ga ne želi probuditi, nježno je podignula deku. Ugledala je lice
svoga sina, mirno, opušteno, lijepo. S jedne strane glave duge crne kovrče bile
su natopljene krvlju.
Temis je pala na koljena. Vojnik se nije miješao dok je dizala tijelo. Nikos
je bio lagan i nije joj bilo teško pridignuti ga na ruke, beživotnog i mirnog.
Osjećala je toliko duboku bol da u početku nije mogla niti zaplakati. Nježno
mu je poljubila lice, onako kako je to radila svake večeri dok je bio dijete.

275
 Knjige.Club Books

Vojnik je imao dvadesetak godina, znao je da bi i njegova majka učinila

isto. Okrenuo im je leđa i slušao nježne riječi koje je majka govorila svojemu
sinu. Šaptala mu je, onda neko vrijeme šutjela.
“Želim ga u svojoj kući”, rekla je vojniku okrenuvši prema njemu lice sada
umrljano suzama i krvlju.
Nije joj odgovorio, ali Temis je zapisala adresu i gledala ga dok je nije
spremio u gornji džep. Otići će kući i čekati, nadajući se da će njegovi kolege
ipak imati barem malo milosti.
Temis je do kuće hodala vrlo, vrlo sporo. Prošla je pokraj dviju cestovnih
barikada na kojima su joj se vojnici micali s puta, kao nekom duhu. Cijeli
svijet kao da je utihnuo. Nije bila svjesna ničega, samo kamenog pločnika pod
svojim nogama. Jedan korak, pa još jedan i još jedan. Nije se nimalo žurila
kući. Što joj više vremena bude trebalo, kasnije će morati podijeliti strašnu
vijest s Jorgosom, s Anom, Andreasom i Spirosom, s Tanasisom. Kada se to
dogodi, težina njihova bola past će na njezina ramena, osjećat će krivnju one
koja je bila uzrok svemu. Trebat će joj veća hrabrost nego ikada, veća nego u
danima kada se borila u ratu.
Nije trebala čekati do dolaska u stan. Ana je hodala preko trga. Izišla je
potražiti majku i brata. Vijesti i glasine brzo su se širili. U svima njima
spominjao se još nepotvrđen broj mrtvih i ranjenih.
Ana je izdaleka ugledala majku i odmah primijetila koliko sporo i s
mukom hoda. Već je i njezin oboren pogled govorio da se dogodilo nešto
užasno.
“Mana!” viknula je i požurila prema njoj. “Mana...?”
Izraz Temisina lica Ani je rekao sve.
“Nikos...?”
Temis je oborila pogled. Nije mogla pogledati kćeri u oči.
Ana je jauknula. Zagrlila je majku i njih su dvije stajale na trgu, jecajući.
Ljudi su prolazili i radoznalo ih gledali. Toliko golih osjećaja rijetko se viđa
na ulici. Privlačenje pažnje na sebe u tom režimu nije bilo preporučljivo.
Jorgos ih je ugledao s balkona i požurio do njih. Poveo ih je preko trga i
do stana, pridržavajući Temis uza stube. Nitko nije progovorio.
Vrata stana bila su otvorena, oba dječaka čekala su na njima. Dva para
kestenjastih očiju gledala su je s iščekivanjem.
“Gdje je Nikos?” nevino je upitao Spiros.
Ana je polako odmahnula glavom.
“Neće se vratiti”, odgovorila je braći kroza suze koje su joj tekle niz lice.
Dječaci su se pridržali jedan za drugog i počeli jecati.
Ana je začula poznati zvuk ujakova štapa pred vratima, pa ih je otvorila.

276
 Knjige.Club Books

Tanasis je cijelog jutra gledao televiziju i nije mu trebalo objašnjavati što

se dogodilo. Počeo je nekontrolirano plakati, a njegovo već izobličeno lice
dobilo je demonski izraz.
Nikos je bio taj koji ga je vratio u život. Osjećao se sasvim nemoćno jer on
sada svom voljenom nećaku nije mogao uzvratiti istom mjerom, nakon što je
s njim proveo toliko vremena i od njega primio toliko ljubavi.
Ana mu je pomogla do sjedalice, na kojoj je Tanasis sjedio držeći pognutu
glavu u rukama.
Prostorija je bila skoro sasvim tiha, čuli su se samo šmrcanje i povremeni
uzdasi.
Vrijeme je prolazilo, onda je njihovo žaljenje prekinulo iznenadno
kucanje na vratima. Svi su poskočili. Na trenutak je prestalo, onda se začulo
opet, taj put nestrpljivije.
Izmijenili su poglede pune nelagode znajući da bi to mogla biti vlast u
potrazi za onima koji podržavaju prosvjednike. Bilo je lako moguće da nisu
zadovoljni nepoznatim brojem ubijenih, nego traže sve koji su sudjelovali.
Nisu imali izbora. Specijalnu policiju pratio je glas da vrata koja im se ne
otvore razvaljuju. To nitko od njih nije želio.
Jorgos je krenuo prema ulazu.
“Oprezno, agapi mu”, šapnula je Temis i stala iza njega.
Kada je otvorio vrata, Temis je ugledala mladog vojnika s kojim je
razgovarala ispred Politehničkog fakulteta.
Vojnik ju je odmah prepoznao i obratio se njoj.
“Kirija Stavridis, proslijedio sam vaš zahtjev. Vašeg će sina donijeti kući.”
“Efharisto”, rekla je Temis skoro nečujno. “Hvala vam.”
Na trenutak je zavladala tišina, onda se vojnik okrenuo i zakoračio niza
stube.
“Kada će to biti?” doviknula je za njim.
“Već je ovdje”, stigao je odgovor.
Jorgos se nagnuo kako bi pogledao niza stubište. Dolje se moglo vidjeti
neko kretanje. Nakon toga začuo se teški bat čizama po mramoru i stigli su
ostali vojnici. Začas su se našli pred vratima Stavridisovih, s na brzinu
napravljenim nosilima u rukama, na kojima se ispod sive deke nazirao ljudski
oblik.
“Gdje...?”
Jorgos i Temis uveli su ih u stan. Djeca su se međusobno tješila, pognutih
glava. Samo je Tanasis gledao kako unose Nikosovo tijelo i polažu ga na
njegov krevet.

277
 Knjige.Club Books

Dvojica mlađih vojnika htjela su uzeti nosila sa sobom, ali treći im je

rekao da to nije potrebno. Obratio se Temis, kao da joj time čini uslugu.
Kada su se vrata zatvorila za njima, Temis je pustila vodu da teče. Željela
je okupati Nikosa i oprati mu krv s lica.
Djeca su otišla na kat s ujakom. On će se s njima vratiti nakon što Temis
obavi posao.
Uz Jorgosovu pomoć presvukla je sina u čistu košulju i par hlača širokih
nogavica koje je nedavno kupio.
Čak i u smrti, njegove su kovrče sjajile dok su se sušile.
Dok da je prala, zastala je i pregledala mu rane. Zrno je na njegovu boku
otvorilo urednu, okruglu rupu i nije bilo moguće odrediti je li ona bila uzrok
smrti ili mnogo veća rana na glavi. Sjetila se sebe, gore u planinama, kako je
s Katerinom i drugima čistila rane i pokušavala spašavati živote. Uspomene
na mnoge mrtve koje je pripremala za ukop prije skoro trideset godina
odvratile su joj misli od činjenice da pred sobom ima svojega sina. Nije se
s time mogla suočiti, priznati da je to on, njezin dragocjeni dječak. Alikin
Nikos ležao je u krevetu snivajući san koji će trajati cijelu vječnost. Ne, ne
smije početi razmišljati o tome.
Bile je nesvjesna Jorgosa koji je stajao pokraj nje i gledao je kako
zakopčava dugmad košulje. Na ranu je stavila komad krpe da zaustavi
krvarenje. Temis je čak i u takvom trenutku znala što treba napraviti.
Jorgos je donio dvije sjedalice iz trpezarije u spavaću sobu i stavio ih s
obiju strana kreveta. Temis je sjela na jednu i oborila glavu. Razmišljala je,
nije se molila. Ni Bog ni Bogorodica nisu joj pali na pamet. Ona i Nikos
nastavljali su svoj posljednji razgovor. Rekla mu je da bi njegova majka bila
ponosna na svoga borbenog sina. Rekla mu je da ga voli kao da je bio njezin,
ponovila to bezbroj puta i obećala mu da nikada neće biti zaboravljen.
Onda je tiho zaplakala i primaknula sjedalicu bliže krevetu kako bi uzela
njegovu hladnu ruku. Nije imala nikakav osjećaj za vrijeme, možda je prošao
jedan sat, možda dva. Podignula je pogled kada su se otvorila vrata. Ušao je
Tanasis.
“Smijem li sjesti pokraj njega?” upitao je.
Prije nego se spustio na drugu sjedalicu, zagrlio je sestru, neprekidno se
križajući.
Neko su vrijeme tako sjedili, onda je Temis izišla iz sobe. Baš je tada ušao
Jorgos. Bio je na katu, s Tanasisova je telefona nazvao Angelosa.
“Ne može nikako stići na vrijeme za sprovod”, rekao je. “Ali pokušat će
doći na pomen, nakon četrdeset dana.”
Temis je kimnula. Nije se mogla natjerati da upita kako je Angelos
reagirao, ali znala je da razgovor nije bio dugačak.
278
 Knjige.Club Books

Djeca su se vratila u stan i sjela na kauč poput ptičica na žici. Svi su još
plakali. Najbliže smrti bili su kada im je umrla prabaka. Bili su veoma tužni,
ali znali su da se to događa starim ljudima, nakon što im kosa posijedi i koža
se nabora kao osušeno voće.
Samo je Ana htjela ući i pogledati brata. Bila je radoznala. Izgleda li još
uvijek isto?
Kada je ušla, šesnaestogodišnjakinja se u početku držala na sigurnoj
udaljenosti. Roditelji su sigurno pogriješili. Nije bilo moguće da njezin veliki
brat sada neće ustati i riknuti kao lav. Sjetila se igre kojom je Nikos često
zabavljao mlađu braću i sestru - prvo bi se primirio, onda naglo zaurlao, a oni
bi vrišteći bježali iz sobe. Ponekad bi se čovjek s donjeg kata znao žaliti, kada
bi mu ometali poslijepodnevni odmor.
Malo se približila i nagnula naprijed, da provjeri podiže li mu se prsni koš.
Usprkos njegovoj potpunoj nepomičnosti, djevojka je iz sobe izišla
govoreći sebi da joj je brat jednostavno zaspao, sada kao divlja zvijer sniva u
nekoj dalekoj zemlji.
Jorgos, koji je bio u prilično dobrim odnosima sa svećenikom, dogovorio
je pokop za sljedeći dan. Pukovnici su još poricali da je bilo mrtvih, ali cijeli
je grad znao da lažu. Nikos nije bio jedini koga su toga dana ukapali.
Uža obitelj i susjedi, uključujući Hadzopulose i Sotiruse, koji su
oslobođeni, ali nisu opet otvorili pekarnicu, umalo je ispunila cijelu crkvicu
svetog Andreja. Došlo je i nekoliko Nikosovih prijatelja, smjestilo su se u
sjenu stražnjeg dijela. Vlasti su i dalje tragale za organizatorima štrajka na
Politehnici, kao i prosvjednicima, pa se nekoliko njih iz Nikosova parea
plašilo pojaviti.
Plamen svijeća svima im je obasjavao lica dok su slušali svećenikovo
zapijevanje. Glasovi su prolazili mimo Temis. Bila je izgubljena u moru tuge,
samo ju je lijes pred njima neprekidno podsjećao na okrutnu stvarnost smrti.
Vidjela je kako je svećenik poškropio lijes, a onda joj se jedna njegova
rečenica probila do svijesti.
“Sve je prah, sve je pepeo, sve je sjena.”
Slagala se s tim riječima. Činilo joj se da će joj takav biti i ostatak života.
U tom se trenutku i nije osjećala nimalo većom od sjene. Ništa nije izgledalo
stvarno.
Kada je svećenik zapjevao: “Što je sada bezlično, nevažno i neskladno”,
jedva se suzdržala da ne zaviče kako Nikos nikada ne može biti nevažan. Bio
je heroj, u životu i smrti, baš kao što mu je bila i majka, kojoj se ni grob ne
zna, čije kosti ne prekriva mramor i počast joj se može odati samo na golom
tlu Trikerija.

279
 Knjige.Club Books

Nije obraćala ništa više pažnje na riječi molitvi nego ikad prije. Svi su ih
morali slušati, satima činilo joj se, hipnotizirani ritualom liturgije, ali Temis
je cijelo vrijeme u sebi razgovarala s Nikosom. Ispričala mu sve što je znala o
njegovoj majci, o tome koliko je dobro slikala i bila žena koja je prkosila
čuvarima, smijala im se u lice kada bi je prisiljavali potpisati dilosi. Rekla mu
je koliko su joj se sve druge žene divile, koliko je nesebična bila i kako je
bez oklijevanja spasila Angelosa.
“Kao i ti, Nikose, bila je lijepa, jaka i hrabra”, mrmljala je ispod glasa,
dovoljno tiho da je ni Jorgos ne čuje.
Za vrijeme obreda Temis se prisjetila da Aliki nikad nije imala sprovod.
Zato se sada za nju svećenik opraštao i od majke i od sina. Oboje su zaslužili
dostojanstven ispraćaj, bez obzira na to u što su vjerovali.
“Kyrie eleison, Kyrie eleison, Kyrie eleison...”
Te su se riječi dojmile svih.
“Gospodine, smiluj se, Gospodine, smiluj se, Gospodine, smiluj se.”
Ritam i ponavljanje umirili su baš sve u malenoj crkvi, činilo se kao da su
ljekoviti. Čak i kada se ne slušaju same riječi, zvuk djeluje kao melem.
Djeca su bila nalik mramornim kipovima. Duboko su patili zbog gubitka
brata, ali na njih je snažno utjecala i promjena koju su vidjeli na majci. Čak im
je i njezin izraz lica bio nepoznat. Život više nije bio onako siguran kao što su
oni bili naviknuti.
Prvi su otišli Nikosovi prijatelji iz stražnjeg dijela crkve, nestali su u
obližnjim uličicama prije nego što je obitelj stigla izići. Na uglu su stajala
dvojica vojnika i sa zanimanjem ih promatrala.
Lijes je odvezen na Drugo gradsko groblje, gdje su se okupili oko groba
da bi izgovorili posljednje pozdrave.
Kada su se vratili kući, susjedi su donijeli tradicionalno koljivo. Djeca su
gladno navalila na to jelo žalovanja: žitarice i šećer, orasi i grožđice. Već dva
dana nisu jeli ništa osim rižinog kruha i naranača. Ničeg drugog nije bilo u
kući.
Stari život kao da je nestao preko noći.

280
 Knjige.Club Books

Dvadeset i šesto poglavlje

Tuga joj je oduzela toliko fizičke snage da se Temis rijetko izvlačila iz kreveta.
Dobar dio dana bi spavala, ustajući samo kako bi sjela s djecom za stol, ali ona
jedva da su je mogla gledati. Gubila je na težini tako brzo da je sličila vrani, s
uskim usukanim licem i crnim haljinama koje su lepršale oko nje. Ana je
odlazila u kupovinu i kuhala, a nekoliko tjedana nije išla u školu.
Čak ni kada je osam dana nakon Nikosove smrti Jorgos rekao Temis da je
došlo do promjena u režimu, ona nije pokazala nikakvo zanimanje.
Nakon katastrofalnog ishoda prosvjeda na Politehničkom fakultetu jedan
od tvrdolinijaša, brigadir Joanidis, istisnuo je omraženog pukovnika
Papadopulosa, tvrdeći kako je potrebno opet uspostaviti red. Optužio je
vodeće ličnosti za korupciju i postavio svoje ljude.
“I što će se time promijeniti?” pitala je slabim glasom Temis.
“Govori se da će on poduzeti još brutalnije mjere protiv oporbe nego oni
prije”, rekao je Tanasis. “A znate kakav glas prati Joanidisa, zar ne?”
Novi zapovjednik hunte bio je na čelu zloglasne vojne policije, čovjek koji
je već odobrio mnoge zločine, uključujući surovo gušenje nedavne pobune na
Politehnici.
Tanasisove naklonosti prema hunti naglo je nestalo nakon prošlotjednog
šoka. Sada je vođe trenutačne i bivše vojne diktature smatrao ubojicama.
Ubili su mu voljenog nećaka i to im nikada neće oprostiti.
Sljedećih tjedana Temis je svakog dana autobusom odlazila na groblje.
Ponekad bi s njom otišao i Jorgos, ali njezin je bol tražio samoću, nije joj
trebalo društvo.
Kada je Angelos stigao iz Amerike na tradicionalni obred četrdeset dana
nakon smrti, Jorgos se ponadao da bi se raspoloženje njegove žene moglo
popraviti za vrijeme posjeta već dugo odsutnog sina.
Svi su odmah primijetili koliko on drukčije izgleda. Prošlo je pet godina
otkako je otišao i sve se na njemu promijenilo. Raširio se u struku. (“Kriva je
veličina porcija”, smijao se gladeći trbuh, “i hamburgeri!”) Njegova težina nije
brinula Temis. Za nju je ona značila dobar i uspješan život. Međutim, ono što
joj se stvarno nije svidjelo bila je njegova kosa. Sasvim kratka, kovrče se
uopće nisu vidjele. Ali njegova je prisutnost razveselila mlađu braću i sestru.
“Dobio si i naglasak!” zadirkivala da je Ana. “Čudno zvučiš i kada govoriš
grčki. Reci nešto na engleskom! Želim te čuti kako govoriš kao Amerikanac!”

281
 Knjige.Club Books

“Helou, mlada damo!” rekao je Angelos oponašajući holivudske zvijezde.

Sva su se djeca valjala od smijeha. Činilo im se da je njihov veliki brat bio
na Mjesecu i vratio se kao izvanzemaljac.
Angelos je ostao samo dva dana, ali za to je vrijeme govorio samo o svom
novom životu, jedva hvatajući zrak između opisa Chicaga, svog ureda i
kolega, svog auta i košarkaškog tima za koji je navijao. Često je spominjao
Corabel, svoju djevojku, a tada bi vadio njezinu sliku iz novčanika i pokazivao
je naokolo. Bila je plavuša s krupnim izvijenim usnama i širokim osmijehom.
Kada je Angelos nije mogao čuti, Ana je svima rekla da joj bratova
djevojka izgleda kao lik iz crtanog filma koji je kod ujaka vidjela na televiziji.
Tada su djeca prvi put ugledala osmijeh na majčinu licu nakon Nikosove
smrti.
Angelos se izgleda zaljubio u svoju novu domovinu. Sve je u Americi bilo
veće i bolje, a njemu američko uplitanje u grčku politiku nije nimalo smetalo.
“To je dobro vođena zemlja”, rekao je za stolom. “Ne vole svi Nixona, ali
dok je on tamo, barem se komunisti nemaju kamo sakriti.”
Temis je ustala i bez riječi napustila trpezariju. Nije imala ni volje ni snage
odgovoriti na takvo što.
“On da je valjda oplakao u Americi”, rekla je Jorgosu dok su se vraćali
nakon što su odvezli Angelosa na aerodrom. Svi su primijetili da je pokazivao
malo znakova tuge, bratova smrt kao da mu nije previše smetala.
Nakon što je završen obred, Temis je sebi rekla da mora prevladati tugu
za dobro obitelji. Čak i ako se bude samo pretvarala, mora pokušati. Njezina
bol zbog Nikosa i krivnja zbog onoga što mu je rekla zajedno su bili golem
teret. Uvijek će misliti o tome da je istina o majci njezina sina odvela u smrt.
Dolazak nove godine Temis nije donio ništa novo. Jedino im je uzbuđenje
početkom siječnja, za Bogojavljenje, priuštio Andreas, koji je pobijedio na
prestižnom natjecanju u daljinskom plivanju. Održano je u lokalnom bazenu,
ali prijavilo se mnogo starijih dječaka i obitelj je bila ponosna kada je tek
četrnaestogodišnji Andreas postao jedan od najmlađih pobjednika ikad.
Spiros je od papira načinio krunu koju je njegov brat nosio cijelu večer.
Svi su se trudili razgovarati o ugodnim temama, a Temis je čak i ušla u
kuhinju i spremila kolač od jabuka po bakinu receptu koji su svi toliko voljeli.
Svi su htjeli povjerovati da se život vratio na staro, razgovarali su o svećeniku
kojemu je križ upao u vodu, pa je skočio za njim, o dječaku koji je Andreasu
bio najljući protivnik u bazenu, a onda ga zadirkivali zbog skupine
djevojaka čiju je pažnju privukao.
Ipak, prema kraju večeri raspoloženje je postalo mračnije. Čak i na
veselom tradicionalnom slavlju kojem su tog jutra prisustvovali bilo je
naoružanih vojnika. Razgovor je skrenuo prema pojačanoj represiji koju je

282
 Knjige.Club Books

uveo brigadir Joanidis. Činilo se kako pobuna na Politehnici ne samo da je

bila uzaludna nego je na određeni način još pogoršala stanje. Režim je i dalje
poricao da je bilo mrtvih i nastavio tražiti sve na koje su sumnjalo da su bili
umiješani.
“Taj je čovjek čudovište!” rekla je Ana.
“Nije pametno govoriti takve stvari, čak i iza zatvorenih vrata”, upozorio
ju je Tanasis koji je dobro poznavao opasan način rada policije. “Nikada ne
znaš tko su ti susjedi i misle li drukčije od tebe. Ako su na drugoj strani i nešto
čuju, mogu te prijaviti, zato budi oprezna.”
“Ali on je bio taj koji je poslao tenk!” bunila se ona. “Koji je ubio našeg...”
“Ana, molim te”, prekinuo ju je otac.
Temis se također trznula. Znala je kako postoji opasnost da se nakon
bratovljeve smrti i Ana i Andreas počnu baviti politikom, a i Spiros se lako
može povesti za njima, iako mu je tek deset godina.
Svi su znali da je Joanidis diktator, iako se on uvijek držao u pozadini. U
vojsku je postavio mnoge doušnike kako bi uklonio sve koji mu nisu lojalni, a
male korake prema liberalizaciji koje je počeo poduzimati Papadopulos je
redom ukinuo. Zavladao je novi režim straha.
Sebi usprkos, Temis se nije mogla boriti protiv takvog stanja. Osjećajući
mješavinu tuge i očaja, prihvatila je život kakav su imali. Sve što je htjela bilo
je zaštititi troje prekrasne djece koja su svaki dan izlazila na atenske ulice.
Odustala je od borbe i obeshrabrivala je svoju djecu, ne želeći da na bilo koji
način govore protiv hunte. Do kraja zime i cijelo ljeto pazila je da joj sinovi
budu ošišani na kratko, a kći nosi duge suknje. Dječaci su bili vrijedni učenici,
Ana je marljivo učila za završne ispite, a sve troje odlazilo je u crkvu s ocem.
Tada, kada je Temis pomislila da će se strogi režim nastaviti zauvijek,
hladnokrvni Joanidis odlučio je ostvariti svoju davnašnju želju, ujediniti
Cipar s Grčkom. Sredinom srpnja izveo je vojni udar na otoku kako bi
svrgnuo demokratski izabranog predsjednika, arhiepiskopa Makariosa,
kojeg je on smatrao komunistom. To je ipak bilo previše. Grčka intervencija
pružila je Turcima opravdanje za invaziju na Cipar, tvrdili su da moraju
braniti svoje građane koji su tamo živjeli. Rezultat je bio gubitak velikog
područja koje su Grci držali na Cipru, uz mnoge izgubljene živote. Hunta
je bila prisiljena odgovoriti i svi muškarci u dobi između dvadeset i četrdeset
i pet godina dobili su poziv u vojsku.
Nakon tjedan dana sukob je završen, dogovoren je prekid vatre, a Cipar
je prepolovljen. Na sjevernom dijelu ostalo je deset tisuća turskih vojnika. Bio
je to težak poraz Grčke, ali Temis je poput mnogih drugih osjećala
zadovoljstvo zbog ponižavajuće Joanidisove greške.

283
 Knjige.Club Books

Jednog vrućeg dana u srpnju svi su prozori na trgu bili otvoreni.

Tanasisov televizor bio je uključen i po običaju glasan. U to je vrijeme većina
spavala, ali tog se dana on nije obazirao na tužbe susjeda. Dogodilo se nešto
što je morao odmah reći sestri.
Nikada nitko nije dolazio u posjet u taj sat i Temis je bunovno odbauljala
do vrata kada je čula kucanje na vratima. Bio je to Tanasis. Neuobičajeno za
njega, imao je osmijeh na licu. Joanidisova katastrofalna greška s Ciprom bila
je najava njegova kraja, a Tanasis je jedva čekao s njom podijeliti vijest da se
vlast vraća političarima.
“Gotovo je”, rekao je i dalje nasmiješen.
“Što je gotovo?” nije shvatila njegova sestra.
“Vojna vlast”, rekao je Tanasis. “Konačno, gotovo je.”
Tanasis je ušao u stan i rekao Temis da uključi radio.
Govorio je istinu. Hunta je pala. Vratit će se demokracija.
U početku je to bilo skoro nemoguće povjerovati, Temis je samo sjedila i
slušala uopće ne reagirajući. To što se dogodilo bilo je toliko neočekivano da
nije mogla odmah povjerovati.
Jorgos je sredinom popodneva dojurio kući, a Temis da je dočekala
raširenih ruku. Nijemo su se zagrlili. Oboje su pomislili na to da je Nikosova
smrt mogla imati ulogu u padu hunte i Temis je prvi put uistinu osjetila da on
nije umro uzalud.
U sljedećim je tjednima Temis s nadom pratila dolazak nekadašnjeg
premijera Konstantina Karamanlisa iz izgnanstva u koje je bio sam otišao i
formiranje prijelazne vlade koja će organizirati izbore u studenom. Vraćena
je sloboda političkim strankama, a legalizirana je i Komunistička partija.
Brzina kojom su se promjene odvijale sve ih je iznenadila.
Na prvim demokratskim izborima nakon deset godina Temis je glasala za
komuniste, ali bila je među rijetkima, a predsjednik vlade postao je
Karamanlis, sa svojom novoosnovanom strankom desnog centra nazvanom
Nova demokracija.
On je ubrzo nakon toga održao referendum o monarhiji. Temis i Jorgos
imali su podijeljena mišljenja o kraljevskoj obitelji. Njegovi su roditelji bili
sentimentalno vezani za nju, bio je odgojen sa slikom djeda kralja
Konstantina na zidu. Temis je znala da će on glasati za monarhiju i odlučila
da je najbolje o tome uopće ne razgovarati. Bila je sretna što može glasati, a
njezin će glas poništiti njegov. Kada se u prosincu zemlja velikom većinom
izjasnila za republiku, Temis je bila oduševljena.
“Barem se neće vratiti ona žena koja se miješa u sve”, rekla je. Nakon
tolikih godina i dalje je Frederiki zamjerala način na koji se uplitala u grčku
politiku.

284
 Knjige.Club Books

Ukidanje monarhije bilo je značajna promjena, ali Temis to nije bilo

dovoljno.
“Ono što ja čekam”, rekla je Jorgosu, “jest da netko bude kažnjen, da netko
plati za svoje zločine.”
“Zar ne m-m-misliš da bi najbolje bilo zaboraviti na prošlost? I k-k-
krenuti iznova?”
Temis nije skrivala svoj prijezir.
“Oni nisu nikada tako razmišljali”, rekla je. “Desnica je uvijek sve gurala
do ružnog kraja. A ja sada želim isto.”
“To z-z-zvuči osvetnički”, rekao je.
“I jest, Jorgose”, odgovorila je Temis. “Osveta je ono što želim. Kako to ne
shvaćaš?”
Mnogi su u proteklih sedam godina radije otišli iz zemlje nego pristali
živjeti pod pukovnicima i to su vrijeme rovarili protiv hunte. Mnogi su se sada
vraćali u Atenu, kao i oni koji su bili silom izgnani. Stizali su s otoka donoseći
grozne priče o zlostavljanjima i mučenjima, kao živi svjedoci užasa pod
huntom. Sada se više nisu plašili govoriti. Poput Temis, osjećali su da nije sve
gotovo i da na neki način treba priznati kako su počinjeni zločini.
“Konačno”, rekla je samoj sebi jednog dana kada je sama u stanu slušala
radio.
Bio je siječanj, a vođe hunte su uhićeni. Onima koji su izveli državni udar
sudit će se odvojeno od onih koji su bili odgovorni za napad na Politehnički
fakultet ili bili mučitelji u ime režima.
Iako je Temis bila nestrpljiva, trebalo je čekati šest mjeseci da suđenje
počne. Optuženi su deseci ljudi, ali Temis je uistinu zanimao samo jedan.
Temis nikada nije zavoljela televiziju, ali svakog je dana odlazila u
Tanasisov stan i tjerala ga da gledaju svaki prijenos suđenja. Zajedno su
sjedili na kauču, opčinjeni zrnastom crno-bijelim slikama koje su stizale u
stan. Naježila bi se gledajući optužene, njihovo držanje i izraze lica pokazane
iz blizine. S vremena na vrijeme Joanidis bi pogledao u kameru i Temis bi se
učinilo da te hladne oči gledaju ravno u nju. Očita bezdušnost toga čovjeka
ledila ju je do srži i ponekad bi morala skrenuti pogled. I on i Papadopulos
imali su sasvim nezainteresirane izraze lica i Temis se nadala da će im
vidljiva arogancija umanjiti izglede za oslobađanje.
Odgledala je svaki trenutak prvog suđenja koji je mogla i dočekala
proglašenje Papadopulosa i Joanidisa krivima i njihovu presudu. Drugi ju je
proces više zanimao. Na njemu će se suditi za zločin na Politehničkom
fakultetu, među kojima je na prvome mjestu bio sam Joanidis.
Nakon dva mjeseca suđenja čovjek kojeg je držala odgovornim za smrt
sina proglašenje krivim. Temis je sjedila pokraj Tanasisa čekajući kao da su
285
 Knjige.Club Books

oboje na samom sudu. Oboje su podjednako mrzili tog čovjeka i kada je

osuđen na doživotni zatvor, nijemo su se zagrlili. Ostali su tako sjediti,
zrcaleći se na staklu ekrana, dugo nakon što je prijenos završen.
Temis je u početku bila razočarana, željela je da psihopat odgovoran za
ubojstvo njezina obožavanog sina bude osuđen na smrt.
“Možda je smrt previše dobra za nekog poput njega”, rekla je poslije
bratu.
Tanasis je kimnuo. Grlo mu je bilo tako stegnuto da se nije usuđivao
progovoriti. Temis je nastavila.
“Nadam se da će se svaki dan do kraja života buditi u zatvorskoj ćeliji
znajući da nikada neće biti slobodan, hodati po ulici i vidjeti sunce. Možda je
to gore od smrtne kazne.”
Sjetila se vremena koje je sama provela u samici i zaplakala, osjećajući i
zadovoljstvo i bol.
Još uvijek je sebe djelomično krivila za ono što joj je sin napravio, ali
barem je nemilosrdno čudovište krivo za njegovu smrt konačno kažnjeno.
Duboko u sebi, osjetila se pročišćenom. Na kraju su te večeri u studenom
nevini i idealisti koji su ubijeni ipak dočekali nešto pravde.

286
 Knjige.Club Books

Dvadeset i sedmo poglavlje

1976.

Treća obljetnica Nikosove smrti padala je za nekoliko mjeseci i Temis se

nadala da bi zbog nje mogao doći i Angelos. Nakon što je bio na obilježavanju
četrdesetog dana, više nije dolazio, iako je pisma nastavio uredno slati,
opisujući svoj stalni napredak: dobio je ured na višem katu, veću plaću,
unaprjeđenje na bolji posao, kupio novi stan i primjetljiviji auto. Pismo koje
je dvanaestogodišnji Spiros tog jutra našao u hodniku objavilo je da je njegov
veliki brat zaprosio Corabel, a iz omotnice su ispale fotografije para na
zabavi kojom su proslavili zaruke.
“Vidi, mana!” viknula je Ana zgrabivši onu koja joj je bila najbliža. “Tako
je zgodna!”
Bio je Spirosov red da čita blijedoplavo avionsko pismo, ali zastao je kako
bi pogledao sliku koja je kružila od ruke do ruke.
“Tee mu! Vidi ti te velike grudi! Andrease! Vidi!”
“Spirose! P-p-prekini! O-o-odmah!” povikao je jorgos.
“Ne smiješ tako govoriti o bratovoj zaručnici”, ubacila se Temis. “To je
vrlo, vrlo nepristojno.”
Sva su se djeca sada hihotala, a preko Tanasisova lica preletio je iskrivljen
osmijeh.
Temis je u ruci držala fotografiju para i proučavala je. Spiros je imao
pravo. Duboko izrezana haljina otkrivala je koliko je Corabel raskošno
obdarena.
Ono što bi se u Grčkoj smatralo nepristojnim u Americi je očito bilo
prihvatljivo, pomislila je u sebi. Primijetila je i da joj se sin još više udebljao.
Za taj se par slobodno moglo reći da je pretio.
“Nastavi čitati, Spirose!” naredila je Temis kada se nered smirio. Svi su se
smješkali.
On je zauzeo stav radijskog spikera i nastavio. Stigao je do opisa hrane
koju su poslužili na zabavi.
“Pereci - što je to?” pitao je.
Svi su samo odmahnuli glavama, pa je nastavio.

287
 Knjige.Club Books

Na roštilju smo pekli najveće odreske koje sam ikad vidio. A Corabelina
majka pravi najbolju tortu od sira.
“Torta od sira?” uzviknuo je Andreas. “Zvuči odvratno!”
Smijeh je odjekivao među zidovima. Usred tog zajedničkog veselja Temis
je snažno osjetila radost trenutka. Taj joj je osjećaj bio skoro nepoznat. Muke
iz prošlosti bacile su duge sjene na nju, ali možda su sada počele blijedjeti.
Jorgos je nikad nije prestao poticati da bude optimističnija, stalno je
podsjećajući na to koliko djeci sve ide dobro i na to da imaju tu sreću da se ne
trebaju brinuti oko novca.
Temis je cijenila bolji standard u kojemu su sada svi uživali. Često su
izlazili u obližnje taverne i išli u kino (Temis je morala vidjeti svaki film s Aliki
Vugiuklaki čim bi se pojavio), čak su namjeravali urediti kućicu u Tinosu koju
je Jorgos naslijedio od tetke. Sada je na posebno kupljenom stolčiću ponosno
ležao telefon, imali su i svoj televizor, a prethodnog su mjeseca kupili
hladnjak i usisavač. Položi li ispite, čak će moći poslati Andreasa na studij
u London. Rekao im je da mu je to san.
“Imamo p-p-pristojnog premijera”, rekao je jednog dana Jorgos ženi.
Temis se osmjehnula. “Nisam glasala za njega, ali priznajem da dobro
obavlja svoj posao.”
Temis je još bila u koroti. Proteklih ju je godina Jorgos nagovarao da
crninu zamijeni nečim vedrijim, a jednog je dana načinio grešku i kupio joj
bluzu, bijelu s plavim cvjetovima.
“Hvala ti”, pristojno mu je rekla i poljubila ga u obraz. Onda ju je diskretno
sklonila na dno ormara. Kada ju je Jorgos nakon tjedan dana upitao zašto je
nije obukla, kratko mu je odgovorila: “Nisam spremna, Jorgose. Znat ću kad
budem. Ali još nisam.”
Dok ne osjeti da je stigao pravi trenutak, osjećala bi se kao da je izdala
Nikosa. Svakog je mjeseca kidala list s kalendara, ali prolazilo je samo
vrijeme, osjećaji joj se nisu mijenjali. Sinovljeva smrt još je bila svježa
uspomena, a to je bilo nešto što i nije željela promijeniti.
Nešto manje od mjesec dana prije godišnjice Nikosove pogibije
listopadski su se dani skratili, ali zrak je još bio topao. Temis je jednog
popodneva bila na balkonu kada se oglasilo zvono. Nagnula se pogledati tko
je dolje, ali sve što je mogla vidjeti bili su sijeda glava i tamnoplava jakna.
Tada je čovjek podigao glavu, kao da je osjetio njezin pogled, i Temis je
bila skoro sigurna da ju je vidio.
Nakon ozakonjenja Komunističke partije više se nije plašila neočekivanih
gostiju i putujućih trgovaca, ali usprkos tome osjetila je nelagodu i brže
kucanje srca.
Otišla je do vrata i stisnula dugme interkoma.
288
 Knjige.Club Books

“Izvolite? Tko je?” zapitala je vrlo službeno, ali glas joj je primjetno
podrhtavao.
Iz zvučnika se začuo škriputavi glas.
“Tasos”, rekao je, gotovo nestrpljivo. “Tasos Makris.”
Jeza joj se spustila niz kralježnicu. Prošlo je više od dvadeset godina otkad
je čula to ime i nije ni pomišljala da će ga čuti opet.
Nije imala izbora. Znao je da je kod kuće, morala ga je pustiti.
Drhtavim prstom pritisnula je dugme za otvaranje vanjskih vrata i
trenutak poslije ugledala sablasnu sjenu kako pleše po zidu. Čovjek iz njezine
prošlosti penjao se uza stube. Oduzeta od iznenađenja i straha Temis je
stajala na vratima svoga stana. Još je imala vremena povući se natrag i ne
dopustiti mu da uđe. Trenutak oklijevanja oduzeo joj je tu mogućnost i on se
odjednom našao pred njom: Tasos Makris, skoro isti kao kada da je posljednji
put vidjela.
“Temis Koralis?”
“Tako sam se nekad zvala”, odgovorila je. “Sada sam Stavridis.”
Na trenutak su stajali na pragu, osjećajući se neugodno.
“Smijem li ući?”
“Da... da. Naravno.”
Makris je slijedio Temis u stan. Rijetko je tko osim članova obitelji ulazio
u njega i bilo joj je neugodno uz neznanca u kući. Ni Jorgos ni djeca nisu se
trebali vratiti još neko vrijeme.
Temis je Makrisu ponudila fotelju pokraj komode. Istu onu u kojoj sjedi
Tanasis kada je kod njih.
U stanu je bilo malo svjetla, zavjese su bile dijelom navučene. Temis je
odlučila ne dirati ih.
“Skuhat ću ti kavu”, rekla je. “Šećera?”
“Bez”, odgovorio je. “Sketo.”
Okrenula se pitajući se čuje li i on kako joj lupa srce. Zveckanje šalica
samo je naglasilo nelagodnu tišinu dok je Temis radila drhtavim rukama. U
džezvu je uz kavu nemarno ubacila i šećer, uopće ne miješajući. Keks? Ne.
Željela je biti uljudna u najmanjoj mogućoj mjeri. I prije nego je voda
zakuhala, ulila je mutnu mlaku tekućinu u dvije šalice i iskoristila predah koji
je dobila okrenuvši leđa posjetitelju da smisli pitanja koja će mu postaviti.
Polako se vratila u sobu sa šalicama i čašama vode na pladnju i spustila
ga na niski stolić pred Makrisom. Kada je i ona sjela, prvi da je put dobro
pogledala.
Bio je vitak i lijepo odjeven. Primijetila je dobro skrojeno odijelo i do sjaja
uglačane kožnate čizme, uredno manikirane nokte i bljesak primjetnog

289
 Knjige.Club Books

zlatnog sata. Kosa mu je ostala zadivljujuće kovrčava, iako sada srebrnosiva,

ali brkovi su još bili djelomično tamni. Lice mu je imalo bore, ali ne više od
Jorgosova, a oči su bile iste kakvih se sjećala. Prisjetila se zadnjeg puta kada
ih je vidjela. Na Makronisosu.
“Kako si me...?”
Predvidio je njezino pitanje i odmah odgovorio.
“Koralis. U telefonskom imeniku.”
“Ali sada sam Stavridis.”
“Pa, u zgradi je jedan Koralis”, odgovorio je.
Do nje ga je dovelo Tanasisovo prezime. Iako su mnoge godine prošle,
sjetila se kako mu je bila rekla da joj obitelj živi u Patisiji.
“Probao sam na nekoliko pogrešnih adresa”, rekao je. “Ali na kraju sam
našao pravu.”
Osmjehnuo joj se. Desetljećima ranije taj je osmijeh smatrala
karizmatičnim, ali sada nije osjetila ništa. Što se nje ticalo, taj bi čovjek mogao
biti bilo koji neznanac iz mnoštva. Bilo je mnogo razloga zbog kojih mu nije
vjerovala. Na Makronisosu je glatko promijenio ulogu, od onoga kojeg muče
postao mučitelj. U društvu je i dalje bilo prikrivenih fašista i Temis nije mogla
biti sigurna da on nije jedan od njih.
Makris joj je postavio mnoga pitanja, ali kako nije bila sigurna zbog čega
je došao, izbjegavala ih je i davala neodređene odgovore ostajući mirna. Da,
u braku je i s mužem ima troje djece. Ne, ne mora raditi, muž joj ima dobar
posao. Da, radi za državu. Da, jedan sin otišao je živjeti u Ameriku i dobro mu
ide. Ne, oni nisu bili tamo. Sve su to bili istiniti odgovori.
U sjeni iza Makrisa stajalo je nekoliko fotografija. S njezina vjenčanja,
krštenja mlađe djece i jedna na kojoj je bio mladi i zgodni Tanasis, na
primanju diplome policijske akademije. Dvije veće slike bile su na zidu,
uramljene: na jednoj je bio Angelos kao diplomac, prilično pompozan i
ponosan, na drugoj Nikos, snimljen sa školskom nogometnom momčadi.
Temis ih je jasno vidjela dok su razgovarali, činilo joj se da joj pokušavaju
privući pogled. Sličnost oca i sinova bila je zapanjujuća. Iza aureole kovrča
pred sobom Temis je mogla vidjeti njihove, guste i crne, kao i tamne oči koje
su gledale njezine.
Postavila mu je nekoliko otvorenih pitanja. Gdje živi? Je li oženjen? Ima li
djece? Čime se bavi?
Njoj je bio važan samo odgovor na zadnje pitanje. Nije ju iznenadilo što
je ostao u vojsci, čak postao i časnik, umirovljen nakon pada hunte. Mnogi viši
časnici vojske izbjegli su optužnice i suđenje otišavši u tom trenutku.
Doslovno je promijenio dres, pomislila je Temis, iznevjerivši sve ideale za

290
 Knjige.Club Books

koje su se borili u planinama. Pitala se koliko je njezinih drugova možda

umrlo u njegovim rukama i koliko je ljudi mučio odonda.
Makris je popio malo preslatke kave i spustio šalicu, s izrazom lica na
kojem se moglo vidjeti koliko mu nije prijala.
“Lipon. Dakle”, rekla je upitno i prekinula tišinu. Makrisu kao da je samo
na to trebalo. Očajnički je željela da on ode, ali znala je da je došao s razlogom
i nestrpljivo ga čekala doznati.
“Htio sam ti reći da sam te vidio na Makronisosu”, rekao je i nagnuo se
naprijed.
“Ah”, odgovorila je mirno Temis.
“Ali mislio sam da bi za tebe bilo bolje da nas nitko ne poveže.”
“Tako dakle”, rekla je Temis. Bila je to očita laž. Bilo bi gore za njega nego
za nju.
“A htio sam ti objasniti kako sam potpisao dilosi samo da bih se mogao
opet vratiti u borbu”, nastavio je.
Temis da je slušala ne vjerujući niti jednu riječ. Njegova su joj se
opravdanja gadila, ali on je imao još toga reći.
“Umjesto da me puste, zadržali su me na Makronisosu i zadužili za nove
zarobljenike. Bila je to najgora kazna koju su mi mogli dati.”
“Ali nakon toga si ostao u vojsci”, pristojno ga je podsjetila Temis.
“Jesam”, odgovorio je. “Nisam znao raditi ništa drugo, a to je bio dobar
posao.”
Njegovo je objašnjenje bilo šuplje, olako izgovoreno.
Život ju je naučio služiti se tišinom koju sugovornici žele nečim ispuniti,
pritom često otkrivajući nešto što ona želi saznati. Upravo je to sada napravio
Makris.
“Na početku sam nove karijere. Odlučio sam se baviti politikom. Možda
dugoročno, i s višim ciljevima. U Novoj demokraciji... Što ti misliš?”
Njegova odluka da se pridruži stranci desnog centra nije ju nimalo
iznenadila, ali Temis nije željela nastaviti dokono čavrljati s tim čovjekom.
Ono što je pomislila, a nije mu namjeravala reći, bilo je da je shvatila razlog
njegova dolaska. Želio se opet sprijateljiti s njom kako bi bio siguran da ga
neće izdati ljudima koji ništa ne znaju o njegovoj prošlosti. Na izborima mu
ne bi pomoglo ni to što je bio komunist ni mučitelj na Makronisosu.
Slegnula je ramenima i promrmljala da je tih dana politika ne zanima
previše. Nije željela da se njegov posjet oduži.
Tada je Makris ležerno spomenuo njezinu crninu.
“U žalosti si”, rekao je. “Netko od roditelja?”
“Ne”, odgovorila je. “Oni su nas davno napustili.”
291
 Knjige.Club Books

“Rodbina?” pitao je dalje.

“Ne”, rekla je. “Nismo bili u krvnoj vezi.”
Bila je to istina.
Još u trenutku kada je Makris sjeo, odlučila je što će mu otkriti, a što
prešutjeti. Nikosa, Angelosa i Aliki neće spomenuti imenom.
Temis prema tom čovjeku nije osjećala ništa. Nije u njoj probudio ni
strast ni sažaljenje. Sve što je htjela bilo je da ode, što mu je dala do znanja
počevši micati šalice.
Odjednom su kroz vrata nahrupili Andreas i Spiros, bacili školske torbe,
žureći se na nogometni trening.
Makris i Temis su ustali. On je bio zaista sličan njihovoj starijoj braći, ali
dječaci su ga samo ovlaš pogledali.
“Djeco, pozdravite našega gosta”, rekla im je. “Gospodina Makrisa.”
Pristojno su se rukovali s njim i otrčali u sobu presvući se. Trenutak
poslije već ih nije bilo.
Temis nije opet sjela. Makris je morao otići prije no što se okrene i ugleda
fotografije. Još važnije bilo je ispratiti ga prije nego se Jorgos vrati s posla.
“Imam posla”, rekla je. “Lijepo od tebe što si me našao.”
“Bilo mi je drago vidjeti te, mala lijo”, promrmljao je, očito se nadajući da
će joj izvući osmijeh.
Na njegovo spominjanje prošlosti nije odgovorila ni najmanjim trzajem
lica.
Sve dok ne bude u hodniku, još je postojala mogućnost da primijeti slike,
pa da je brzo izvela iz dnevnog boravka. Krenuo je za njom ne osvrćući se.
Temis je bez riječi otvorila vrata.
“Zbogom”, odlučno mu je rekla.
Makris joj je pružio ruku, ali ona ju nije prihvatila. Na trenutak je izgledao
zbunjeno, onda se okrenuo.
Temis je odmah zatvorila vrata za njim i zastala, naslonivši na njih uho,
slušajući zvuk koraka niz mramorne stube. Onda je požurila na balkon i
pogledala dolje, skrivena u sjeni. Nije mogla odoljeti. Odmah ispod stana
primijetila je veliki crni Mercedes Benz. Već je krenuo, sada je klizio niz ulicu
ispustivši oblačić dima u nebo. Svi su govorili da se u politici zarađuje dobar
novac.
Vratila se u stan i brzo maknula pladanj sa šalicama i čašama. Zamislila je
tog čovjeka kako vozi natrag u Metamorfosi, u kojem je živio, okrećući
upravljač rukama u rukavicama, povremeno se diveći sebi u retrovizoru i
pogledavajući na sat. Temis se činilo da se radilo o Rolexu. Nadala se da ga
više nikad neće vidjeti.

292
 Knjige.Club Books

Još je sušila oprane šalice kada je začula ključ u bravi. Jorgos.

Poljubio je Temis u obraz, onda su oboje pozdravili Anu, koja je ušla
odmah iza oca.
“Kako si p-p-provela dan?” upitao je Temis.
“Fino”, odgovorila je. “Uobičajeno.”
“A t-t-ti, Ana?”
“Imam toliko toga učiti”, požalila se.
“Snaći ćeš se”, osmjehnula se Temis. “Bistra si ti cura.”
“Hoćeš li mi pomoći, baba?” upitala je. “U vezi s tumačenjem uzoraka krvi.
Sve same brojke.”
Ana je pohađala školu za medicinske sestre, a otac je sjeo za stol pokraj
nje, zadovoljan što može pomoći.
“N-n-naravno, agapi mu”, rekao je uz osmijeh.
Temis je stavila posudu s večerom u pećnicu i otišla do komode. Podizala
je jednu fotografiju za drugom i brisala prašinu s okvira. Zatim je skinula
Angelosovu sliku sa zida, ovlaš je prebrisala, pa to ponovila s Nikosovom.
Prije nego ju je vratila na zid, zagledala mu se u oči i poljubila ga u čelo. Kako
bi se samo Nikos sramio takvog oca.
Uznemiravajući posjet i skoro obilježavanje Nikosove godišnjice
vjerojatno su nagnali Temis da te večeri otključa plitku ladicu ormarića
pokraj svojega kreveta. Željela se podsjetiti dragog lica usnulog Nikosa i
dodirnuti njegov pramen kose. Dok je ladica bila otvorena, prešla je prstima
preko izvezenog srca, čiji je konac ostao svilenkast i nakon mnogo godina.
Tasos Makris toliko je toga propustio da joj da je skoro bilo žao. Opet je
zaključala ladicu, stavila ključ na policu i vratila se u kuhinju kako bi poslužila
večeru. Otac i kći još su bili za stolom, zdušno se boreći s brojevima.ž

Tjedan poslije obilježili su treću godišnjicu Nikosove smrti. Angelos nije

uspio doći.
Groblje je bilo uredno, grobovi pometeni. Kamene su se ploče poput ulica
protezale u svim pravcima. Pokraj mnogih su treperile uljane svjetiljke, uz
neke su klečale žene, čisteći i polirajući kamen. Prolazeći pokraj nedavno
iskopanih grobova, Temis je primijetila jedan dječji, sićušan, s još svježim
cvijećem na zemljanom humku. Mramornu ploču tek je trebalo postaviti.
Pokraj njega bio je grob nekoga generala, a uz njegovu bistu pisalo je: “Služio
je svojoj zemlji na planini Gramos 1949. godine”. U blizini je ležao par koji je
preminuo u razmaku od samo nekoliko mjeseci, u zavidnoj dobi od
devedeset i osam i devedeset i devet godina. Kao i uvijek kada bi posjećivala
groblje, Temis je zastala i zamislila se. Svatko, bez obzira na to tko bio, živi li
u tom dijelu Atene, vjerojatno će na ovom mjestu dočekati vječnost. Što je
293
 Knjige.Club Books

radio i u što vjerovao, zašto je umro i koliko je dugo živio, neće nimalo utjecati
na posljednje odredište. Drugo groblje u Rizupoliju čuvalo je kosti
različitih ljudi. Kao i u životu, ni u smrti se nije uvijek moglo birati susjede.
Jorgosova je obitelj bila dovoljno bogata da kupi veliku grobnicu, pa je
Nikosovo ime sada bilo urezano u mramornu ploču, koja je također pokrivala
i kosti Jorgosovih roditelja, djedova i baka. Crno-bijele fotografije starijih
naraštaja izblijedjele su, ali Nikosova je još bila svježa. Bila je to ista ona slika
koja je visjela na zidu stana, a njegova mladost i zgodno lice dirnuli bi
svakog prolaznika. Nikosovo će lice zauvijek ostati čisto.
Dok su se obitelj i prijatelji sakupljali oko groba, zrak oko njih ispunile su
riječi svećenika, ali svima je pažnju više privukla nedavno postavljena
pločica. Temis je davno odlučila kako sinovljev grob neće ukrasiti stihovima
ni obećanjem da nikada neće biti zaboravljen. To nije bilo potrebno. Našem
voljenom sinu, koji je umro za svoja uvjerenja, 17. studenog 1973., govorilo je
sve. U blizini se pojavio leptir i sletio na cvijeće koje je donijela Temis. Nije
vjerovala u Boga, ali obraćala je pažnju za takve znakove i groblje je napustila
uvjerena da Nikos počiva u miru.
Te je večeri skinula crninu i bacila je košaru s rubljem za pranje. Sljedećeg
će je dana oprati i spremiti. Bilo je vrijeme da odbaci pentos. Na dnu ormara
našla je bluzu koju joj je poklonio Jorgos i dugo stajala pred zrcalom
zakopčavajući je. Skidanje crnine neće promijeniti ništa. Tuga zbog Nikosa
zauvijek će živjeti u njoj.

294
 Knjige.Club Books

Dvadeset i osmo poglavlje

1985.

Političko se klatno godinama njihalo lijevo-desno, a kada je 1981. godine

zemlja dobila prvu socijalističku vladu, Temis je bila sretna. Premijer
Andreas Papandreu pozabavio se sukobima koji su tinjali skoro četrdeset
godina i službeno priznao hrabrost onima koji su se oduprli nacistima u
vrijeme okupacije.
On je također komunistima koji su po završetku građanskog rata
napustili zemlju dopustio da se vrate bez straha od progona.
Kada je to čula, Temis se sjetila Panosa i Aliki i svih s kojima se borila.
Samo bi s njima mogla proslaviti taj trenutak. Razmišljala je o toj vijesti s
mješavinom radosti i tuge. Za mnoge je bilo prekasno.
Ipak, tih se dana više bavila životima svoje djece nego politikom. Toliko
se toga događalo i mijenjalo.
Ana je postala medicinska sestra i uskoro se trebala vjenčati, Andreas je
dobio posao u najvećoj grčkoj banci, a Spiros, koji je sada apsolvent, nadao se
da će krenuti očevim stopama i postati poreznik.
Koncem listopada stigle su i vijesti izdaleka. Istog dana dobili su dva
pisma. Na jednome su bile američke, na drugome njemačke marke.
Nakon bakine smrti Margarita je nastavila povremeno pisati Temis. Ona
je pisma pokazivala samo Tanasisu, ni Jorgosa ni djecu nisu baš zanimala jer
je nisu nikada upoznali.
Taj put Margaritino pismo nije stiglo iz podijeljenog Berlina. Posljednjih
godina vijesti koje im je slala postale su tek prikriveni opisi skromnog života
i nezadovoljstva, ali taj je put ton bio drukčiji. Margarita se drugi put udala, a
njezin je novi suprug direktor u velikoj državnoj tiskarskoj tvrtki. Preselila
se k njemu u Leipzig.

On ima već odraslu djecu koja nas često posjećuju sa svojom djecom, pa
vikendom imamo gužvu.
Na vjenčanje smo pozvali malo ljudi, šaljem vam fotografiju sebe i
Heinricha, našeg kuma Wilhelma i dvije unuke, koje su bile djeveruše.
Vrijeme je bilo krasno, poslije smo otišli na jezero kod Dresdena na
nekoliko dana. Osjećam se kao da sam krenula ispočetka, a moram
295
 Knjige.Club Books

priznati da mi je drago što sam se maknula iz Berlina. Ne mogu reći

previše, ali živjeti u njemu bilo je vrlo depresivno.
Leipzig je grad u kojem je bio rođen čuveni skladatelj Felix
Mendelssohn, zgrade u njemu su divne. Čak i selo u kojem živimo, malo
izvan grada, ima lijepi trg i svi smo ponosni na čistoću i urednost našeg
mjesta.
Moj je njemački sada dovoljno dobar, zaposlila sam se u portirnici
tvornice! Tamo provodim nekoliko popodneva tjedno, što će mi dati
pravo na mirovinu i još neke povlastice, koje ovdašnja vlada
velikodušno dijeli. Moj muž ide u mirovinu za pet godina, tada ću i ja
prestati raditi, pa ćemo zajedno uživati.

Temis je sestru još zamišljala kao tamnokosu ljepoticu u dvadesetim

godinama. Sada su joj se obrve mrštile dok je pokušavala prepoznati
Margaritu iz svoga sjećanja u šezdesetogodišnjoj ženi srebrne kose. Bila je to
ona, iako s mršavijim licem, kao da se nekako cijela uvukla u sebe. Sada je
izgledala više kao istočna Europljanka nego Grkinja, ali još je bila lijepa, na
drukčiji način.
Margarita se nikad nije otvoreno žalila na život u Berlinu, ali Temis je
uvijek između redaka dobro vidjela da joj prvi brak nije bio sretan. U
prethodnom je pismu bila spomenula da se razvela. Njezin se bivši odmah
vjenčao s ljubavnicom koja je brzo nakon toga rodila dijete.
Prvi put nakon mnogih godina Margarita je zvučala zadovoljno. “Konačno
je sretna”, škrto je komentirao Tanasis.
Temis je kimnula nijemo razmišljajući o ironičnom obratu koji je njezinu
sestru, a ne nju, odveo u komunističku zemlju.
I pismo iz Sjedinjenih Država bilo je jednako neočekivano. Nije bilo
napisano na uobičajenom avionskom papiru, već teško, u omotnici na kojoj
je adresa bila skoro prekrivena brojnim markama polijepljenima po njoj. Kao
i uvijek kada bi stiglo Angelosovo pismo, nisu ga dirali dok se nisu svi okupili
za večerom. Spiros je bio taj koji je otvorio bratov “projektil”, kako da je
nazvao.
“Pa to je paket!” uzviknuo je. “A ne pismo!”
Pažljivo je zarezao ljepljivu traku kojom je bio zatvoren i izvukao
raskošni niz spojenih papira u obliku harmonike. Bile su golublje sive,
obrubljene ukrasnom srebrnom vrpcom i sjajnim rozetama. Vrlo oprezno da
je dodao majci.
“Ne izgleda mi kao nešto što trebam čitati”, rekao je.
“To je pozivnica”, ozareno je rekla Temis.

296
 Knjige.Club Books

S dosta muke (jer njezino je znanje engleskog bilo minimalno) počela je

čitati obavijest o budućem vjenčanju.

Gospođa i gospodin Charles Stanhope

ponosno objavljuju vjenčanje
svoje kćeri Virginije Lare Autumn
s gospodinom Angelosom Stavreedom

Zaustavila se.
“Stavreed?”
“Mislim da je promijenio prezime da bi ga bilo lakše izgovarati. Barem u
Americi”, rekao je Spiros.
“Ali mi se ne prezivamo tako”, uzviknuo je ljutito Jorgos. “Virginia? Tko je
Virginia?” pitala se Ana.
Temis je slegnula ramenima.
“Ti čitaj”, rekla je i vratila pozivnicu sinu. “Ja se ne snalazim s tim
ukrašenim slovima.”
Spiros je nastavio prepričavajući sadržaj.
“Vjenčat će se u crkvi Svih svetih u Bel Airu, nakon čega je prijam u hotelu
Sunorama na Beverly Hillsu.”
“Ali zar nije bio zaručen za Corabel?”
“Nikada još nije spominjao Virginiju”, rekla je Ana. “Što se dogodilo s
Corabel?”
“Jesmo li pozvani?”
“Naravno da si pozvana, mana”, uvjeravao ju je Spiros.
Sva su njihova imena, uključujući Tanasisovo, bila nagurana na vrhu.
“Gdje je Beverly Hills?” pitala je Temis.
“U Los Angelesu”, odgovorio joj je Tanasis. “Na Zapadnoj obali Amerike.
Jako, jako daleko.”
“Ujak Tanasis zna sve o Los Angelesu”, zadirkivao da je Spiros. “Tamo žive
filmske zvijezde!”
Tanasis se osmjehnuo, nimalo se ne srameći svog omiljenog hobija.
Gledanje televizije naučilo da je mnogo čemu o američkim zvijezdama.
“A kada je zakazano?” raspitivala se Temis.
"U rujnu."
“Rujnu? Onda smo ga propustili!” rekla je ogorčeno. “Već se dogodilo!”
“Mana, ne brini se, idućeg rujna!”

297
 Knjige.Club Books

“Misliš, za godinu dana?” vrtjela je glavom Temis.

Sinjoj je promijenio prezime, ženi se na drugom kraju svijeta i to za
jedanaest mjeseci? Bila je zbunjena.
“Imamo d-d-dovoljno vremena za razmišljanje o tome”, rekao ie Jorgos
uz kiseli osmijeh.
“Je li poslao i pismo?” upitala je Temis nadajući se dodatnim
objašnjenjima.
Spiros je protresao paketić, ali u njemu nije bilo ničeg.
“Mogao je baš i nešto napisati i reći nam što namjerava...”
Temis je bila uvrijeđena tako neotesanim načinom najave vjenčanja
svojega sina.
Nekoliko tjedana poslije stiglo je i pismo od Angelosa.

Nadam se da ćete doći na naš veliki dan! Neće biti nimalo nalik
grčkom vjenčanju, ali siguran sam da će vam se jako svidjeti.
Virginijina je obitelj katolička, pa sam se morao obratiti. Ali ionako
vjerujemo u iste stvari, ne mislim da će vam to biti čudno.

Temis uopće nije smetao vjerski dio vjenčanja. Smetala joj je njegova
udaljenost, to što joj se sin ženi djevojkom za koju su prvi put čuli kada je
stigla pozivnica i što je tako brzo amerikanizirao prezime. Tako odbaciti
grčke korijene činilo joj se zločinom.

Kada je stigao rujan, na nagovor djece koja se sama nisu odlučila na to, Temis
i Jorgos prvi su se put u životu ukrcali na avion. Dobivanje putovnica i viza
nije bilo nimalo lako, a nakon skoro dva dana puta i nekoliko promjena
aviona, u Los Angeles su stigli iscrpljeni.
Dočekao ih je nasmiješeni Angelos u svom blještavom novom crvenom
Cadillacu. Njihov da je dolazak uzbudio i jedva je čekao pokazati im svoj novi
život.
Prvo što je Temis primijetila bilo je da se udebljao više nego je očekivala,
ali prikrila je svoje nezadovoljstvo. “Dobro izgledaš, agapi mu”, rekla mu je.
“Kada ćemo v-v-vidjeti Virginiju?” pitao je Jorgos.
“Danas”, veselo je odgovorio Angelos. Temis je primijetila da njegov grčki
sada ima američki naglasak. Usprkos svojoj radoznalosti, nije ga se usudila
pitati što se dogodilo s Corabel.
Stigli su do njegove lijepe kuće s vrtom, ispred koje ih je čekala Virginia.
Shvatili su da njih dvoje već neko vrijeme žive zajedno. Jorgos se s time nije

298
 Knjige.Club Books

slagao, ali Temis je osjećala kako nije na njima da o tome sude i srdačno je
pozdravila plavušu savršeno sređene kose.
Možda je to bilo zbog promjene vremenske zone, ali osim klime skoro im
se ništa nije svidjelo.
Na vjenčanje su čekali tri dana, u kojima su sa sinom provodili po
nekoliko sati, uglavnom upoznajući razne članove Virginijine obitelji uz
obroke koje nisu bili u stanju pojesti do kraja.
“N-n-nije baš da ta hrana ima neki okus!” žalio se Jorgos Temis. “P-p-pa
zašto ti je onda natrpaju do vrha tanjura?”
Oboje su mislili kako je to razbacivanje, ali također i razlog pretjerane
debljine mnogih Amerikanaca. Večer prije vjenčanja održana je službena
večera. Temis je donijela nekoliko platnenih predmeta iz miraza koji je ona
bila dobila od bake. Činilo se prikladnim proslijediti ih dalje. Stolnjak i
jastučnice bili su ukusno ukrašeni finim obrubom od čipke, ali čim ih je
Virginia ugledala, vidjelo se da joj se ne sviđaju.
“Tako... neobično”, rekla je.
Angelosu kao da je bilo malo neugodno. Izraz lica njegove zaručnice
govorio je više od riječi kojima se poslužio kod prijevoda. Temis je bilo jasno
da će dobronamjerni poklon završiti na dnu ormara čim ona i Jorgos odu. Bilo
je jasno da “neobično” znači upravo to.
Virginijina majka, sestre i tetke sve su na vjenčanju nosile odjeću živih
boja, pa se Temis osjećala otrcano u svojoj pastelnoplavoj haljini i jakni, iako
ih je posebno naručila kod krojača Kolonakija. Sintetičke tkanine koje su se
nosile u Americi bile su joj čudne, poput sveprisutne plave kose. Hrana, viski
i glazba bili su joj jednako nerazumljivi kao i jezik.
I Temis i Jorgos pokušavali su govoriti engleski, ali bilo im je gotovo
nemoguće razumjeti kalifornijski naglasak, pa su se od početka do kraja
osjećali kao stranci, usprkos svim pokušajima obitelji Stanhope da ne bude
tako.
Temis se pitala što bi Nikos mislio o tom događaju i žalila što nije s njima.
Iako njih dvojica više ne bi bila toliko slična (Angelos je vjerojatno dvostruko
širi od Nikosa, a i kosa mu je bila kraća nego ikad), ipak bi se vidjelo da su
braća.
Temis je u razgovoru shvatila da je Angelos otpisao Nikosa kao da nije ni
postojao u njegovu životu. Virginia i njezini roditelji znali su samo za dva živa
brata i sestru.
Bilo je očito da se Nikos nije uklapao u sliku kakvu je o sebi želio stvoriti
Angelos, a slušajući politička stajališta Stanhopovih, postalo joj je jasno i
zašto. Bili su odani pristaše Ronalda Reagana. (“Ujaku Tanasisu bi se

299
 Knjige.Club Books

definitivno sviđalo” šalio se Angelos, “jer je bio holivudski glumac prije nego
je postao predsjednik!”)
Temis i Jorgos ostali su u Los Angelosu još tri dana nakon vjenčanja, ali
kada je došlo vrijeme za odlazak, laknulo im je. Još su sretniji bili kada su
konačno stigli u Patisiju. Dočekala su ih rafalna pitanja djece. Je li to stvarno
zemlja izobilja kakvu oni zamišljaju? Jesu li svi glamurozni? Voze li se ljudi
naokolo u golemim autima? Po autocestama s tri trake? Odgovor na sva
njihova pitanja bilo je jednostavno “da”. Amerika je izgledala kao drugi
planet. Tanasisa je zanimalo kako Sjedinjene Države izgledaju u “stvarnom
životu”, ali ono što je stvarno htio čuti bilo je je li se pojavio njegov otac
Pavlos.
“Ne mislim da da je Angelos uopće pozvao”, rekla mu je Temis. “Nije ga ni
upoznao, za sve te godine, pa...”
Iduće Angelosovo pismo obavijestilo ih je da je Virginia trudna, a u
sljedećih pet godina svako je novo pismo bilo objava trudnoće, uz fotografije
prethodne bebe, jednogodišnjakinje ili neke malo starije kćeri, kako se igra s
drugom djecom na ljuljačkama ili uz bazen blještavog hotela. Te slike nisu
stavljane u okvire niti smještane na komodu. Temis je još smetalo kako se
Angelos odnosio prema uspomeni na svojega brata. Jednog dana možda
promijeni mišljenje, ako upozna Nancy, Summer ili Barbaru, ali za sada ih je
doživljavala tek kao neki daleki rod. Onda je stigla nova vijest o rođenju
djeteta čije ih je ime zapanjilo. Nikos.
“Zašto sada?” tiho je Temis upitala Jorgosa, prelazeći pogledom preko
pisma. “Nadam se da će taj dječak saznati za svog imenjaka.” Osjećala se malo
uvrijeđeno načinom na koji je Angelos uskrsnuo brata.
“Siguran sam d-d-da ima svoje razloge”, rekao je Jorgos i zagrlio je. “Ali
lijepo je što ga se želi s-s-sjećati.”
Temis je imala svoju teoriju. Pretpostavljala je da je rođenje sina kod
Angelosa probudilo tradicionalan način razmišljanja. Nije se mogla dosjetiti
niti jednog drugog razloga koji bi ga naveo da posegne za grčkim imenom za
svojega sina.
Temis mu nije dugo zamjerala. Zamišljala je tu tisuću milja udaljenu bebu
kako leži u kolijevci. Možda ima baš kovrčavu kosu.

Ana, Andreas i Spiros su se u nekoliko godina svi vjenčali i Temis se uskoro

zatekla okružena s petero unučadi, koja su sva živjela u Ateni. Bila je uzorna
baka i svi su se oslanjali na nju kada je trebalo čuvati djecu. To nikada nije
bilo teško organizirati jer svi su ostali u istom kvartu, udaljeni ne više od
deset minuta hoda. Stari je stol opet bio pun, oko njega su se često naguravala
gladna djeca. Samo je ujak Tanasis imao “stalno” mjesto. Čak i kada su mu
stube počele pričinjavati golemi napor, silazio je svaki dan. Svi su ga
300
 Knjige.Club Books

voljeli vidjeti, unatoč njegovoj izobličenosti, a maloj se djeci sviđalo to što je

i njemu, kao i njima, hranu trebao rezati netko drugi.
Kada se jednog dana nije po običaju pojavio za večeru, Temis je poslala
najstariju Aninu kćer po njega. Vratila se siva u licu. Temis je za tren bila u
bratovu stanu, ali odmah joj je bilo jasno da je sve bilo gotovo. Snažan srčani
udar značio je da nije patio. Na njegovu je mrtvom licu uspjela prepoznati
trag onog zgodnog mladića kakav je bio, što joj je govorilo da je umro
pomiren sa svime.
S godinama je Temis neizmjerno zavoljela Tanasisa i njegova ju je smrt
duboko rastužila. Otvorena ljubav koju je njezin brat pokazivao prema
Nikosu prebrisala je sva sjećanja na njihove sukobe i razlike. Ukopan je
pokraj Nikosa, a Temis se pobrinula da mu prije toga u džepić gurne majčinu
izvezenu maramicu. Našla ju je u njegovoj ruci onog dana kada je umro. Opet,
drugi put, Temis je svakodnevno sjedala na autobus i odlazila na nekrotafio.
Prestala je nakon četrdeset dana. Morala je očistiti Tanasisov stan. Njezin
brat nije imao mnogo stvari, pa joj to nije oduzelo previše vremena. Ostavila
je stari televizor na njegovu mjestu, a jedina stvar koju je uzela bio je štap. On
mu je bio postao skoro dio tijela, držala da je u kutu svojeg dnevnog boravka.
Ana i muž izišli su iz stana koji su unajmljivali u obližnjoj ulici i sa svoje
se troje djece preselili u nekadašnji Tanasisov. Nisu imali previše mjesta, ali
nije im bilo ništa lošije nego Temis dok je odrastala u njemu s braćom i
sestrom. Djeca su trčala gore-dolje po stubama i mnogo vremena provodila
uz djeda i baku, a Temis je uvijek kuhala dovoljno za sve. Vrata su stalno bila
otvorena, a susjedi su sve to trpjeli i nikada se nisu žalili na buku. Ana je
bila zaposlena na puno radno vrijeme u bolnici Evangelizmos i morala se
oslanjati na majku kada je trebalo spremati jemistu i spanakorizo za obitelj.
Temis se uzalud nadala da će ih ukusna hrana od namirnica kupljenih na
tekiju naučiti da ne jedu brzu hranu iz restorana koji su nicali po cijeloj Ateni.
Nakon lakšeg moždanog udara Jorgosu je postalo nešto teže kretati se, pa
više nije rado izlazio i družio se s drugim ljudima. Temis je većinu vremena
provodila brinući se oko njega, ali često je bila i vani s djecom. Za bilo kojim
stolom ona bi se uvijek našla na čelu. Bila je pravi matrijarh, još uvijek puna
energije.
Tih dana, uvijek s nekim djetetom pod nogama i drugima po koje je
trebalo otići u školu, Temis nije imala vremena čitati novine, a ako bi i
uključila radio, slušala bi glazbu.
Jednog ljetnog dana 1989. godine Ana je prije odlaska na posao svratila
javiti se roditeljima. Tog je tjedna Jorgos bio bolestan, pa je s tržnice donijela
malo svježeg špinata, znajući da Temis nije imala kada izići po njega, a
spominjala je da želi spremiti spanakopitu, pitu od špinata. Popile su hladnu
limunadu, onda je Ana otišla.

301
 Knjige.Club Books

Poslijepodne je bilo vruće i sastojci za nadjev lijepili su se Temis za ruke.

Na kraju je preko izmiješanog sadržaja zdjele prebacila krpu i pustila ga da
odleži dok ne spremi čvrste zelene listove koje joj je njezina obzirna kći
donijela. Izvadila ih je iz novina u koje su bili zamotani, stavila u sudoper i
pustila hladnu vodu prskajući se njome i po licu kako bi se rashladila.
Kada je obrisala ruke, podignula je zgužvanu naslovnicu novina
Elefterotipija da je baci. Nešto joj je zapelo za oko. Bila je to jedna riječ iz
naslova: simoritopolemos.
Rat protiv bandita. Trznula se. Mrzila je taj izraz. Hoće li ikada biti u
stanju ostaviti te uspomene iza sebe? I nakon četrdeset godina riječ je vratila
bol izazvan sadističkim bičevanjem, si-mor-i-ti-sa, 1-2-3-4-5. Sa svakim bi
slogom vojnik snažno spuštao bič na njezina gola leđa. “Simoritisa! Kurvo
banditska!”
Naslanjajući se na radnu površinu u kuhinji, preletjela je članak
pogledom. Pokraj riječi koju je toliko mrzila, simoritopolemos, bila je još
jedna. Emfilios. Građanski rat. Prvi je put vidjela da se godine sukoba opisuju
na takav način. Vlada se odlučila potaknuti izmirenje i predložila zakon koji
bi i formalno priznao da onih pet godina žestokih borbi u kojima su nestali
njezin brat i mnogi drugovi nije bio samo “rat protiv bandita”. Od sada će se
o njemu službeno govoriti kao o sukobu vladine i komunističke vojske. Temis
je osjetila kako joj suze kapaju na novinski papir i razmazuju slova. Nakon
toliko vremena priznali su da su ona, Panos, Katerina i mnogi drugi bili
vojnici, a ne razbojnici. Bio je to velik korak prema zacjeljivanju starih rana i
nešto za što nikada nije mislila da je moguće. Trenutačno je na vlasti bila
koalicija u kojoj su se našli i desno krilo centra i Komunistička partija, a
promjenama koje su predložili nije se suprotstavila niti jedna druga stranka.
Pogledala je Jorgosa koji je spavao u svojoj fotelji i poželjela svoju radost
podijeliti s njim, ali on je nikada ne bi mogao sasvim razumjeti, osobito ne
sada. Sjela je za stol i rukama izravnala stranicu. Još je nešto željela pročitati,
ali s potpunom je nevjericom pokušavala shvatiti posljedice onoga što je
pisalo.
Na drugom dijelu iste zgužvane stranice novinar je spomenuo dosjee o
komunistima i zatvorenicima. Sve podatke i dalje su čuvale službe sigurnosti,
ali sada će biti uništeni. Temis je znala da su tamo i spisi o njoj, kupe prašinu
u nekom ormaru. Svih tih godina visjeli su joj nad glavom kao Damoklov mač.
O toj odluci pisalo je samo ono najosnovnije. Idući sat bavila se
spremanjem jela i uskoro je zarazni miris pite od špinata dolepršao do vrata
balkona, podigao se uvis i ušao kroz otvorene prozore stana na katu iznad,
pozivajući Aninu gladnu djecu da siđu. Ali Temis je cijelo vrijeme razmišljala
o onome što je pročitala.

302
 Knjige.Club Books

Prvi put nakon mnogih godina počela je svakodnevno kupovati novine i

neprekidno ih listala tražeći nove pojedinosti. Kada ih ne bi našla, odmah bi
ih bacila u smeće. U danima koji su uslijedili počeli su se pojavljivati članci u
kojima se spominjao otpor prema najavljenom uništavanju dokumenata.
Neki su smatrali da je to velikodušan čin opraštanja, drugi tvrdili da je riječ o
nepotrebnom zatiranju povijesne građe, treći da bi se na taj način zaštitilo
sve one koji su bili suradnici i informatori.
Pričalo se da dokumenti sadrže podrobne podatke o kretanjima ljudi,
pažljivo prepisane prisluškivane razgovore i popise svih poznanika
osumnjičenih. Izgleda da su milijuni ljudi rado davali obavijesti o drugima za
sasvim malu naknadu. Neki su ministri iz vlade zatražili da se podaci o
njima pronađu i spase. Temis je ta tema opsjedala, ali nije ništa govorila Ani,
kao ni Andreasu ni Spirosu, kada bi došli obići nju i oca.
Obljetnica završne bitke na Gramosu obilježena je 29. kolovoza jer to je
bio i posljednji dan građanskog rata. Za Temis je još važnije bilo to što je tog
dana poginuo njezin brat. Kao i svake godine, sama je otišla zapaliti svijeću u
svetom Andreju.
U crkvi nije bilo nikoga i ona je na trenutak zastala razmišljajući o tome
kako je mogla izgledati smrt u planinama. Je li Panos u tom trenutku znao da
je rat već bio izgubljen? Je li umro u bolovima? Ma koliko da je godina prošlo,
stalno je sebi postavljala ista pitanja.
Tog je dana temperatura odletjela u nebo i kada je izišla iz polumraka,
sunčevo ju je svjetlo na trenutak zaslijepilo. Nije vidjela kako joj prilazi stara
kirija Sotiru, koja je još živjela u susjedstvu. Najprije je začula njezin glas.
“Kirija Stavridis”, rekla je bez daha. “Kirija Stavridis! Jeste li čuli?”
Temis se zaustavila.
“Čula... što?” pitala je.
“Učinili su to...”
Starija se žena borila za dah, a Temis je shvatila da su je obuzeli izrazito
snažni osjećaji.
“Želite li na trenutak sjesti?” upitala je Temis, pa je povela prema klupi
koja se nalazila pokraj ulaza u crkvu.
“Oni... oni... Spaljeno je. Sve je nestalo...”
Na trenutak Temis je pomislila da govori o šumskom požaru. U
posljednjim je godinama bilo nekoliko stvarno strašnih, možda i namjerno
potpaljenih, a po velikim su se vrućinama brzo širili.
Nakon još par uzdaha kirija Sotiru konačno je uspjela progovoriti.
“Svi su dosjei nestali. Milijuni njih. Nema ih više.”

303
 Knjige.Club Books

O tome nikada nisu razgovarale, ali Temis je znala da kirija Sotiru ima
svoje razloge za slavlje.
Starija je žena nastavila sjediti, odmahujući glavom, kao da još ne može
povjerovati onome što je upravo čula. Ni Temis to nije bilo lako prihvatiti.
Nakon nekoliko minuta Temis joj je pomogla ustati, pa su zajedno
krenule do ugla na kojem su im se putevi razdvojili.
Čim se vratila u stan, Temis je uključila radio. Ruke su joj se toliko tresle
da je jedva bila u stanju promijeniti stanicu, sa svoje uobičajene glazbene na
vijesti. Znala je da će na puni sat netko pročitati one glavne. Bilo je deset do
dva. Pomogla je Jorgosu da popije čašu vode, onda sjela za stol i čekala.
Naravno, spiker je potvrdio riječi kirije Sotiru. Imena, podaci, snimke, sve
je uništeno. Osam milijuna spisa uništeno je u Ateni, a još devet milijuna u
drugim gradovima diljem Grčke. Izvjestitelj se javio s lica mjesta, iz tvornice
u Elefsini, tek malo izvan grada, opisujući kako kamione pune papira
istovaruju u peći. Bilo je i prosvjeda, neki su se okupili želeći dobiti svoje
dosjee. Za Temis to je bio završni čin opraštanja. Njezino konačno
oslobođenje. Nešto u što je jedva mogla povjerovati.
Te je večeri temperatura u Ateni bila tek malo niža nego preko dana i
Temis je u krevet ušla osjećajući se kao da ima vrućicu.
Imala je burne snove. Stajala je pred golemim požarom. Plamenovi su
lizali stotinama metara visoko, ljudi u kombinezonima hranili su oganj
naramcima kartonskih korica sa spisima, bezobzirno ih bacajući u vatru.
Osjećala je vrelinu i gledala kako se stranice i stranice popisa s imenima pale
i dižu zrak, nestajući u obliku pramenova pepela raznesenog vjetrom. Onda
je ugledala jedan sačuvani list kako se počinje dizati.
Na njemu je bila Panosova fotografija. Bio je u vojnoj odori, nasmiješen i
snažan, kose posvijetljene na suncu i tena tamnog od izloženosti silama
prirode. Poželjela ju je uzeti u ruke, ali nije ju na vrijeme zgrabila, odlepršala
joj je izvan dometa. Onda je primijetila crtež Aliki. Bio joj je sasvim nalik.
Blistala je, kao i uvijek. Obje su se te slike dizale sve više i više, plešući i
lepršajući na povjetarcu, sve dalje i dalje od njezinih ruku. Onda su se
plameni počeli smanjivati i na kraju je ostao samo žar.
Temis se probudila. U sobi je još bio mrak i na trenutak je mirno ležala,
onda se tiho izvukla iz kreveta da ne probudi Jorgosa. Očajnički joj je trebalo
zraka, pa je izišla na balkon.
Upravo je pucala zora, a ona je stajala, zagledala u sve svjetlije nebo.

304
 Knjige.Club Books

Epilog

2016.

Nikos i Popi neko su vrijeme bili tihi. Mladim je ljudima ono što su čuli
zvučalo skoro neshvatljivo. Do tog su dana znali vrlo malo o svojoj obitelji.
Najviše ih se dojmila baka, sasvim drukčija osoba od one kakvom su je
smatrali. Bila je mnogo više od toga.
“A mi smo cijelo vrijeme mislili kako tebe nije briga za politiku”, rekla je
Popi. “Nisam čak znala ni da glasaš.”
“Malo sam se razočarala”, priznala je Temis. “Čini mi se da sam stvarno
odradila svoj dio.”
“Svoj dio”, osmjehnuo se Nikos njezinoj skromnosti.
“Barem su priznali da je to bio građanski rat”, dodala je Popi. “Bio je to
veliki trenutak”, složila se Temis. “Žao mi je samo što ga i Panos nije doživio,
i Aliki, i svi koji su dali toliko mnogo.” Nikos je bio posebno zamišljen. Čuo je
više no što je mogao odmah usvojiti.
“Jako malo sam znao o svom stricu Nikosu”, rekao je. “Stvarno sam
zapanjen. Jaja, znaš li da u kući imamo njegov veliki portret?”
“Ma naravno da nisam...” rekla je uz osmijeh koji je odao njezino
iznenađenje. Ona nije bila u Sjedinjenim Državama nakon Angelosova
vjenčanja.
“Postoji način da se fotografija poveća, i to tako da izgleda kao ulje na
platnu. Tata je naručio jednu takvu sliku strica Nikosa, djeluje kao da je uzeta
iz nekog muzeja. Ista ona fotografija koju imaš na zidu, ali pretvorena u nešto
stvarno veliko.”
Rukama je pokazao koliko: skoro metar u visinu.
Nikos je primijetio da se to baki svidjelo.
“Na počasnom je mjestu. ‘Naš heroj’, tako ga zovemo”, nastavio je uz
osmijeh Nikos.
I Popi i Nikos imali su mnogo pitanja o onome što su upravo čuli.
“Kako si preživjela porođaj u onakvim uvjetima?” zanimalo je Popi.
“Mama nam govori da je to najbolnije iskustvo koje žena može ikad
doživjeti...”
Temis je slegnula ramenima.

305
 Knjige.Club Books

“Nisam imala izbora, agapi mu. Beba nekako mora izići. A na životu me
održala podrška ostalih žena, to sam vam već ispričala.”
Nikosa je jedno pitanje osobito mučilo.
“Dakle, djed nije moj pravi djed?”
“Nije, Nikose. Ali Jorgos je dječake odgajao kao da su bili njegovi. I bio
najbolji otac kojeg su mogli imati.”
“Ali, što je s Tasosom Makrisom? Jesi li ga ikad opet vidjela?” pitao je.
“Nisam...” rekla je Temis oklijevajući, dovoljno da kod unuka pobudi
sumnju.
“Ali znaš što je bilo s njim?” upitala je Popi osjetivši sasvim malu
pukotinu.
“Da, znam”, odgovorila je Temis.
Makris je bio Nikosov djed i nije joj se činilo poštenim sakriti istinu od
njih nakon što im je ispričala sve ostalo.
“Tvoja ga je majka vidjela, Popi.”
“Stvarno? Nije to nikada spomenula”, rekla je Popi zbunjeno.
“Zato što nije znala da je to bio on.”

1999.

Jednog je dana u rujnu Temis sklanjala tanjure nakon ručka, dok se Jorgos
smjestio u svoju omiljenu sjedalicu pred novim televizorom u boji. Pojačao je
zvuk, koji će Temis opet stišati čim on zaspi.
Odjednom je začula zveckanje čaša koje su se sušile nakon pranja, skoro
nalik glazbi. Onda su se vrata komode otvorila, a uramljena fotografija
Andreasove obitelji kliznula prema njezinu rubu. Pojurila je prema njoj kako
ne bi pala na pod, onda automatski ispravila fotografije Nikosa i Angelosa
koje su se malo nakrivile na zidu. Znala je koliko to nema smisla još dok je to
radila. Tek kada su se prozori počeli snažno tresti, počela se ponašati onako
kako je znala da bi trebala. Bio je to potres.
U sedam desetljeća koje je skoro neprekidno proživjela u Ateni stalne
seizmičke aktivnosti pod gradom postale su joj dio života. Dobro se sjećala
podrhtavanja koje je bilo dovoljno snažno da uništi kuću u kojoj je rođena.
Sada je sve oko nje podrhtavalo. Činilo joj se da je u vlaku koji se kotrlja
kroz stanicu. Luster se njihao pod stropom, televizor treperio, iako Jorgos to
izgleda nije primijetio.
Temis je požurila pomoći mu da se podigne iz sjedalice i teškom ga
mukom pokrenula. Zgrada je sagrađena davno, mnogo prije nego su
građevinari naučili kako ublažiti pomicanja tektonskih ploča, pa je Temis
306
 Knjige.Club Books

poduzela uobičajenu mjeru opreza i oboje ih zavukla pod stol. Nije to išlo
lako, ali znala je da je to najsigurnije mjesto na kojemu mogu biti.
S gornjeg kata dotrčala je Ana, željela se uvjeriti da su dobro. Djeca su joj
se igrala na trgu pa je bila zabrinuta, ali znala je da su tamo sigurnija nego
unutra. Budu li se držali onoga što su ih učili i pronađu otvoreni prostor i
zadrže se na njemu, bit će na sigurnom. I ona se zavukla pod stol, obgrlila
roditelje i čekala.
Znali su da se kretanje tla može ponoviti, jače ili slabije, pa su pričekali
nekoliko minuta, onda zaključili da je potres izgleda završio.
“Ja idem van po djecu”, rekla je Ana majci. “Ako se opet zaljulja, vratite se
pod stol.”
Obje su pomogle Jorgosu vratiti se u sjedalicu, a Temis je opet uključila
televizor. Film koji se prikazivao prekinut je vijestima i prvim snimkama
štete koju je izazvao potres.
Temis je užasnuto gledala. Neke su se zgrade srušile, a ozlijeđene su ljude
na nosilima prebacivali do mjesta gdje im se pružala prva pomoć. Epicentar
je bio u blizini Parnite, područja sjeverno od Atene, a novinar je nabrajao
mjesta koja su bila najteže pogođena. Među njima su bili Kiflsija i
Metamorfosi.
Kada se Ana vratila s djecom, svratila je provjeriti kako su joj roditelji.
Činilo se da u njihovu kvartu nije bilo štete, ali iz Avenije Patision čule su se
sirene kola hitne pomoći, pa je odlučila otići do bolnice vidjeti može li biti od
pomoći.
“Izvještaji govore da su možda tisuće njih ozlijeđene”, rekla je Temis.
“Idem odmah”, odgovorila je Ana. “Hoćeš li poslije dati djeci nešto za
jelo?”
“Naravno, agapi mu. Ne brini se.”
Temis i Jorgos nastavili su gledati televizor, opčinjeni slikama zgrada koje
su se mrvile kao da su bile od tijesta, nakon čega bi iz njih na sve strane
izvirile ružne metalne šipke. Unesrećene obitelji tjeskobno su stajale
gledajući kako vatrogasci i vojnici među komadima betona pokušavaju naći
preživjele.
Svake se minute pred njihovim očima događalo nešto novo. Bila je to
prava, istinska životna drama, a događala se sasvim blizu njih.
“Užasno”, rekla je Temis. “Užasno.”
Jorgos je gledao ne mijenjajući izraz lica. Nije se činilo da je svjestan
ozbiljnosti situacije.
Nekoliko sati neprekidno su stizali izvještaji o mrtvima i ranjenima, onda
su se pred kamerama počeli pojavljivati političari i vatrogasni zapovjednici.
Nekoliko većih tvornica se srušilo. Da se potres dogodio noću, rekao je jedan
307
 Knjige.Club Books

političar, radnicima ne bi bilo ništa, ali u tri poslijepodne rezultat je bio

tragičan.
Dok je to govorio, pred kamerom su prošla dva čovjeka s nosilima u
rukama. Lice osobe na njima bilo je prekriveno dekom, a ruka je mlitavo
visjela preko ruba.
“Da ga ugasimo, Jorgose?” pitala je Temis. “Mislim da smo do sada vidjeli
dovoljno. Ili želiš da promijenim program?”
Jorgos je već bio zadrijemao, pa je Temis ugasila televizor i izišla na
balkon. Zemlja oko cvijeća bila je suha. Taj je rujanski dan bio vrlo vruć, pa je
počela zalijevati. Trebala se nečim zabaviti kako ne bi mislila na tragediju
koju nije mogla ničim ublažiti.
Kao i mnogo puta prije, misli su joj odlutale do Nikosa. Bi li on ikada
dopustio izgradnju kuća koje bi se u potresu srušile? Sigurno ne bi. On je želio
bolje kuće za sve.
U međuvremenu Ana je bila u bolnici. Dobro je napravila kada je otišla.
Deseci ljudi čekali su na pomoć, neki s lakšim, ali mnogi i s ozbiljnim
ozljedama, i svaka je sestra imala pune ruke posla. Odmah su je uvrstili u tim
koji se bavio onima kojima je trebala intenzivna njega, a taj se odjel uskoro
napunio.
Najprije se pozabavila nekolicinom žena i očistila im rane koje su dobile
u ruševinama. Radila je zajedno s još jednom sestrom.
Ana se pitala je li tako i u ratnim područjima, stalno dolaze novi ranjenici
i mora se odlučiti kojem od umirućih prije pomoći, radeći s malo sredstava,
zadržati pribranost i ne obazirati se na jauke ljudi u bolovima.
Njezin je četvrti pacijent bio mirniji. Bila je riječ o starcu. U početku nije
bila sigurna da je uopće živ, toliko je bio miran. Imao je previjenu glavu, ali
krv se probila kroz zavoj.
Obratila mu se i on je otvorio oči.
“Smijem li ovo skinuti?” upitala da je blagim glasom.
Nije odgovorio, pa je počela s poslom.
Dok je skidala zavoj i pažljivo čistila duboku ranu na čelu, primijetila je
njegovu srebrnosivu kovrčavu kosu. Dok se bavila njime, Ana mu je
proučavala lice, privučena njegovim očima i dubinom pogleda čiju boju
starost nije promijenila. Sigurno je kao mladić bio vrlo zgodan. Imao je jedno
od onih izduženih, izražajnih lica koja nikada ne gube ljepotu. Međutim, ono
što ju je stvarno iznenadilo bio je osjećaj da joj je na neki način poznat.
Primijetila je da teško diše i shvatila da se muči. Njegove duboke oči kao
da su je molile.
“Želite li malo vode?” pitala je.

308
 Knjige.Club Books

Starac nije mogao govoriti i ona je otrčala po liječnika. Svi su bili

zaposleni, većina oko ljudi s ranama koje su im ugrožavale život.
“Dolazim za minutu”, rekao joj je jedan liječnik.
“Morat ćete se sami pozabaviti s njim”, ljutito joj je rekao drugi.
“Jednostavno nas nema dovoljno.”
Ana je požurila natrag do svojeg pacijenta. Pokušala da je pridignuti kako
bi mogao popiti malo vode, a on ju je pogledao, čak i tada pokušavajući nešto
reći. Namočila je čistu gazu i iscijedila mu nekoliko kapi na usne, nagonski ga
uhvativši za ruku. Kada mu se nagnula bliže ne bi li ga čula, Ani se učinilo da
je izgovorio riječ “lija”, ali možda mu je to samo bio posljednji uzdah. Puls mu
je bio sve slabiji.
Nakon nekoliko minuta, i dalje ga držeći za ruku, prislonila mu je uho na
grudi tražeći otkucaje srca. Nije ih bilo. Što je nježnije mogla, zatvorila mu je
oči vršcima prstiju.
Ana je gledala bezbojnu kožu nalik vosku i gustu kosu i mislila koliko je
čudno to što će ona nastaviti rasti još nekoliko dana. Na svojem je poslu
vidjela mnogo mrtvaca, ali odjednom se sjetila prvog kojeg je ikad ugledala.
Nikosa. Shvatila je da je čovjek u kojeg se zagledala jako podsjeća na brata.
Smrt kao da je pomladila tog starca. Nije ga mogla prestati gledati. Još ga je
jednom uhvatila za ruku. Bilo joj je nemoguće ostaviti ga.
Nakon nekog vremena prišla joj je jedna od sestara s druge strane odjela.
Primijetila je da Ana nepokretno sjedi, zagledana u lice svojega pacijenta.
“Jesi li dobro? Što se dogodilo?” zabrinuto je zapitala.
Ana nije mogla govoriti. Borila se kako bi obuzdala osjećaje.
Konačno se pojavio liječnik.
“Ako je ovaj otišao, mnogi drugi nisu”, rekao je otresito. “Prepustite ga
meni.”
Ana se nije pomaknula.
“Tamo, u dnu sobe”, uputio ju je liječnik. “Druga slijeva. Pacijentici treba
zašiti ruku. Ako odmah ne krenete, iskrvarit će na smrt.”
Ana se podignula. Kada se okrenula, lice čovjeka kojeg nije uspjela spasiti
bilo je prekriveno plahtom, a njegov krevet na kotačima već je krenuo prema
mrtvačnici.
Cijelu noć i sljedeći dan Ana je neprekidno radila, kao i sve bolnice u
Ateni, koje su se borile s velikim brojem lakše i teže ranjenih.
Svoj je posao uredno obavljala, ali misli su joj se stalno vraćale onom
starcu. Nije ga mogla izbaciti iz glave.
Kada su je oslobodili dužnosti, otišla je kući autobusom i počela se
umorno penjati stubama prema svome stanu. Prvo je svratila do roditelja.

309
 Knjige.Club Books

Prošlo je više od dvadeset i četiri sata od njezina odlaska. Kao i uvijek,

otac je sjedio pred televizorom. Ana je na trenutak sjela pokraj njega i
zagledala se u ekran. Na njemu su se smjenjivale snimke područja pogođenih
potresom, ali sada praćene s više neugodnih vijesti: pod ruševinama su se još
tražili nestali, broj poginulih procijenjen je na više od stotinu, tisuće zgrada
će trebati ponovo podići. Optužbe su letjele na sve strane. Zašto je
poginulo toliko ljudi? Među mnogim tragičnim našla se i jedna dobra
vijest. Turska vlada priskočila je Grčkoj u pomoć, sudjelujući u spašavanjima
i poslavši stručnjake. Prijateljsko ponašanje često agresivnog susjeda bio je
odgovor na reakciju Grčke kada je samo tri tjedna ranije jednako snažan
potres pogodio Izmir, i dočekano je s odobravanjem. “Diplomacija u
nesrećama”, glasio je jedan novinski naslov.
Temis je izišla iz spavaće sobe. Bilo joj je drago vidjeti Anu.
“Sigurno si iscrpljena, agapi mu”, rekla je. “Jesi li radila cijelu noć?”
Ana je kimnula.
“Spremit ću ti nešto za jelo”, odlučno je rekla.
“Zapravo i nisam gladna”, odgovorila je Ana. “A moram gore, vidjeti
djecu.”
Ipak, prije nego je krenula, nešto je morala reći majci.
“Znam da će čudno zvučati”, počela je. “Ali pomagala sam jednom čovjeku.
Vrlo starom. Sa srebrnom kosom...”
“To ne zvuči nimalo neobično”, prekinula ju je majka. “Čini se da su mnogi
stariji ljudi ozlijeđeni.”
“Nije on bio bilo tko, mana. Izgledao je baš kao Nikos.”
Temis je pokušala ostati mirna.
“Kako to misliš?”
“Baš tako”, rekla je uživljeno. “Kada sam ga pogledala, vidjela sam
Nikosa.”
Ana uopće nije pomislila na to kako bi joj majka mogla reagirati i sada je
shvatila da možda nije postupila taktično. Prošlo je dvadeset i pet godina od
smrti njezina brata, ali rana je ponekad djelovala sasvim svježe. Znala je
koliko je majka osjetljiva na to sjećanje.
“Kako se zvao?”
“Ne znam. Većina ih je stizala bez ikakvih dokumenata.”
“Nisi ga pitala?” .
“Nisam, mana. A nije mi ni bio u stanju reći ime.”
Temis je bila uznemirena.
“Kako to misliš, nisi znala pacijentovo ime? Zar ne mora biti negdje
zapisano?”
310
 Knjige.Club Books

“Ponekad to nije moguće”, odgovorila je Ana. “A taj je čovjek umirao.”

Ana je primijetila kako joj je majka izgubila boju.
“Jako čudna stvar, ali to je sve. Osjećala sam se kao da pomažem nekome
koga poznajem.”
Temis je sjela.
“Dosta”, oštro je rekla. “Dosta.”
Ana je vidjela da joj je majka zaplakala.
“Previše je patnje”, odjednom je rekla Temis. “Ugasi televizor, molim te.
Sigurno i tebi treba odmor od svega.”
Temis je uzela knjigu i odsutno je počela listati. Zapravo je i dalje gledala
svoju kćer.
Na putu prema vratima Ana je zastala u hodniku i pogledala fotografije
svoje starije braće.
Temis se sjetila kako joj je Makris rekao da je živio u Metamorfosi i bila
je sasvim sigurna da je poginuo.
Ana se okrenula prema majci i pogledi su im se sreli. Na njezinu je licu
mogla vidjeti bol. Možda će je jednog dana još nešto pitati, ali sada nije bilo
vrijeme za to.
“Moram ići”, rekla je. “Oprosti ako sam te uznemirila.”
“Nisi, agapi mu”, stigao je odgovor. “Vjeruj mi, nisi.”
Nekoliko dana poslije sve su novine uglavnom pisale o potresu. Jedne su
izvijestile o pogibiji gradonačelnika s područja sjeverne Atike, gdje su mnoga
predgrađa Atene bila snažno pogođena. Nije bilo fotografije ni pojedinosti,
samo izjava člana njegove stranke koji je rekao kako je gradonačelnik Makris
bio “čovjek posvećen služenju javnosti”.
Onda je nakon tjedan dana na naslovnoj stranici osvanuo optužujući
članak o propustima u gradnji koji su uzrokovali mnoge žrtve. Broj poginulih
i ozlijeđenih bio je mnogo veći nego što je bilo nužno. Temis je pogled pao na
popis optuženih za primanje mita i odobravanje planova koji nisu
zadovoljavali norme. Na vrhu je bilo poznato ime: Tasos Makris.
Oboje Temisinih unuka bilo je vidno zapanjeno. Nikos je htio nešto reći,
ali nije bio siguran što. Shvatio je zašto baka o tome nije ništa željela reći, a
znao je i da to nikada ne treba spominjati ocu. To bi razorilo uvjerenja
Angelosa Stavreeda o tome tko je i odakle je stigao. Nije imalo smisla
napraviti takvo što.
Popi se igrala mrvicama baklave koje su joj ostakle na tanjuru. Nikos je s
nelagodom popio nekoliko gutljaja vode.
Stigao je konobar i pokupio njihove prazne šalice i tanjure, a Temis je
zavukla ruku u torbicu tražeći novčanik.

311
 Knjige.Club Books

Bilo je vrijeme za odlazak.

Nikos je uzeo baku za ruku i pomogao joj podići se na noge, pa su oboje
izišli na ulicu.
Uhvatila ih je oboje pod ruke, uživajući u toplini mladih tijela dok su
hodali.
Bio je to prvi Nikosov posjet crkvi svetog Andreja i ljepota drevnog zdanja
diskretno smještenog između pečenjarnice suvlakija i trgovine jeftinom
kineskom robom zadivila da je.
Temis ih je odvela do klupa u stražnjem kutu. Sjedili su i gledali rijetke
ljude koji su ulazili. Većina su bile starice, odjevene poput Temis, s istim
frizurama, odjećom i cipelama svoga naraštaja. Temis je mnogo snažnije od
svojih unuka bila svjesna raznolikosti misli i tereta koje je svatko od njih
čuvao ispod kao papir tanke kože.
Druge su žene palile svijeće, ljubile ikone, križale se i molile se sjedeći.
Svećenik je već bio otišao. Vratiti će se poslije i zaključati vrata.
Troje članova obitelji Stavridis bili su neuobičajen prizor, onako
smješteni pod ikonom: stara gospođa u haljini i širokom džemperu, djevojka
s divlje neujednačenom kosom, s gusto načičkanim piercinzima po rubu ušiju,
mladi Amerikanac u odijelu, uredan kao mormonski preobraćenik.
Vanjski je izgled malo govorio o tome tko su uistinu bili. Stara gospođa u
industrijskoj haljini s cvjetnim uzorkom nekada je nosila vojnu odoru, hodala
po gudurama natovarena streljivom i ubijala za svoja uvjerenja. Čak je i
Nikosovo dobro skrojeno odijelo bilo samo maska. Obično je nosio džins i
izblijedjele majice. Većinu je vremena provodio učeći političku ekonomiju,
predmet za koji je strasno vjerovao da može načiniti svijet boljim mjestom za
život. Možda je samo Popi bila onakva kakva je i izgledala, ljutita mlada žena
koja se stalno buni protiv stanja u svojoj državi.
Nikos je sve oko sebe promatrao sa zanimanjem, širom raširenih očiju:
oči svetaca koje su ga gledale sa zidova, srebrne zavjetne poklone kojima se
tražilo izlječenje ili zahvaljivalo na uslišenoj molitvi, zamršene drvoreze.
Nikosov otac svoju djecu nije upoznao s pravoslavnim običajima. Angelos ih
je krstio kao rimokatolike, iako nikada nisu odlazili na mise nakon prve
pričesti.
Oboje unuka bili su duboko zamišljeni, još uvijek pokušavajući probaviti
sve što je Temis podijelila s njima.
Na kraju su njih troje ostali sami u crkvi. Pod slabim svjetlom mogli su
slobodno razgovarati.
“Nikada te nisam zamišljao kao ratnicu, jaja”, rekla je Popi stišćući baki
ruku. “Ali bila si.”
“Pretjeruješ, agapi mu”

312
 Knjige.Club Books

“Ali cijeli sam život provela pokraj tebe, a pojma nisam imala što ti se sve
dogodilo!”
“Uvijek sam dobro znala šutjeti”, rekla je Temis. “Rano sam to naučila. A
poslije sam naučila i kako praviti kompromise.”
“Siguran sam da ni moj otac pojma nema o tome što si sve proživjela”,
dodao je Nikos.
“Tvoj otac ne zna ni tko mu je bio otac”, rekla je Temis s nešto žaljenja u
glasu.
“A sada mu to ne treba ni reći”, rekao je Nikos. “Barem ja tako mislim.
Slažeš li se, Popi?”
Popi je kimnula.
“Uvijek sam imao dojam da otac misli kako te razočarao”, rekao je Nikos.
“Ali njegov je život tako uspješan!” uzviknula je Temis. “Vodi sve one
tvrtke! I zaradio je toliko novca!”
“Mislim da se osjećao inferiorno prema bratu”, rekao je Nikos. “I mislim
da da je to tjeralo naprijed.”
Temis nikada nije pomislila da je Angelos mogao tako gledati na stvari.
“Ujak Nikos je bio dio velike promjene, jaja. Njegova je smrt imala
utjecaja na povijest”, ubacila se Popi slažući se s rođakom. “Grčka je još mogla
biti pod diktatorima da nije bilo ljudi poput njega.”
“Pa, sasvim sigurno nisam shvatila da je tvoj otac tako gledao na povijest”,
rekla je Temis Nikosu. “I pojma nisam imala da da je bratova smrt toliko
dojmila...”
“Mislim da je u jednom trenutku promijenio stav. Zašto bi me inače
nazvao po njemu?”
U tom polumraku Temis je osjetila da može sve priznati unucima, pa i
Bogu.
“Još osjećam krivnju”, rekla je. “Da mu nisam ispričala za majku...”
I dalje je mislila kako je smrt voljenog mladića bila posljedica njezine
nepromišljene iskrenosti.
Ona je u sebi nosila još mnogo toga, a i nakon mnogih desetljeća taj ju
teret teško pritiskao. Zašto nije primijetila koliko je očajna bila Fotini? Je li
izdala komunističku stvar potpisujući dilosi! Je li trebala Jorgosu reći što je
nagnalo Nikosa da odjuri u opasnost?
U Boga nije vjerovala i nije imala kome povjeriti sve za čime je žalila.
Zavidjela je svima koji su od svećenika dobivali odrješenje.
Temis je iz džepa izvadila nekoliko kovanica, spustila ih u drvenu kutiju i
uzela punu šaku tankih žutih svijeća. Pred ikonom ih je gorjelo već desetak,
pa se poslužila plamenom one najbliže.

313
 Knjige.Club Books

“Ova je za moju drugaricu Katerinu... a ova za Aliki.”

Onda je svijeće pružila Popi i Nikosu, a oni su ih palili slušajući njezine
upute.
“Za moju braću, Panosa... i Tanasisa. I naravno, za moju baku”, govorila je
Temis dok je Popi palila svijeće.
A kada je mladi Nikos zabio svijeću u pijesak, rekla je: “A ta je za Nikosa.”
Zadnju je svijeću Temis spustila sama, u sredinu između ostalih.
“Fotini”, jednostavno je rekla.
Njih su troje opet sjeli i zamislili se nad sedam zlatnih plamičaka koji su
razbijali tamu. Zrak je ispunio ugodan miris loja.
“Krasne su, zar ne?” rekla je Temis ne očekujući odgovor.
Umjesto toga, Nikos je postavio pitanje.
“Zašto pališ svijeće ako nisi vjernica?”
Njegova je baka neko vrijeme razmišljala o tome.
I Popi se okrenula i gledala je.
“Da, zašto?”
Temis se osmjehnula.
“To je moj način da te divne ljude održim na životu”, odgovorila je.
“Uspijeva li?”
“Mislim da uspijeva, Nikose”, rekla je. “Uvijek se držim riječi jednog stiha.
Našla sam ga u pjesmi koju je Fotini prepisala prije toliko godina.”
“Kako glasi?” tiho je upitala Popi.
Temis je na trenutak zastala.
“Oni koji su voljeni”, citirala je. “Umrijeti neće...”

314
 Knjige.Club Books

Bilješka o naslovu

“Oni koji su voljeni” stih je iz jedne od najpoznatijih grčkih pjesama, Epitaf,

koju je napisao Janis Ricos (1909. - 1990.) za vrijeme štrajka radnika tvornice
duhana u Solunu, 1936. godine. Nekoliko je ljudi ubijeno, a Ricosa je
fotografija majke koja plače nad tijelom sina nadahnula na pisanje dugog
djela o ljubavi, boli i pravdi u društvu. Nekoliko mjeseci poslije uspostavljena
je diktatura i primjerci poeme su spaljeni, nadomak Akropole. Nekih
dvadeset godina poslije pjesma je opet postala slavna kada ju je uglazbio
Mikis Teodorakis, a s velikim su je uspjehom 1960. godine snimili najprije
Nana Muskuri, potom Grigoris Bitikocis.

Ricos je cijeli život bio komunist, podržavao je otpor protiv Nijemaca, a pred
kraj građanskog rata bio je zatočen u logorima na nekoliko otoka (1948. -
1952.): na Lemnosu, Makronisosu i Aj Strati. U travnju 1967. godine hunta ga
je uhitila i zatočila najprije na otoku Leros, poslije na Jarosu; od listopada
1968. do listopada 1970. godine bio je u kućnom pritvoru u obiteljskoj kući u
mjestu Karlovasi na otoku Samosu.
Među brojnim nagradama i priznanjima, dobio je Državnu nagradu za
pjesništvo (1956.) i Lenjinovu nagradu za mir (1977.). Umro je 1990. godine,
a pokopan je na groblju u Monemvasiji, gradu na poluotoku u jugoistočnoj
Grčkoj, gdje je rođen i odrastao.

315
 Knjige.Club Books

Zahvale

Velika hvala:

Mom fenomenalnom nakladniku Headlineu, osobito Mari Evans, Patricku

Insoleu, Jo Liddiard, Caitlin Raynor, Flori Rees i Jess Whitlum-Cooper.

Peteru Strausu i svima u Rogers, Coleridge and Whiteu, književnoj agenciji

koja se tako dobro brine za mene.

Johnu Kittmeru, za mnogo toga, osobito zbog njegova znanja o Janisu Ricosu.

Emily Hislop, za njezine kao britva oštre oči i pametne promjene.

Aleksandrosu Kakolirisu, koji me odveo na najupečatljivija i najvažnija
mjesta iz ove priče.

Popi Siganu, koja me uvela u bezbrojne pustolovine grčke povijesti i kulture.

Tomasu Vogiadzisu, za pomoć pri razumijevanju načina na koji Grci

razmišljaju.
Fotini Pipi, za neizmjerno vrijedna pitanja, prijevode i provjeru činjenica.

Ianu Hislopu, za njegove beskompromisne primjedbe.

Vasi Sotiru, koji me u Ateni držao za ruku.

Katerini Balkuri, koja me konačno odvela na Makronisos.

Willu Hislopu, za podršku i razumijevanje.

The London Library, koja mi je pružila mirno okruženje za pisanje.

316
 Knjige.Club Books

I kolegama piscima Victoru Sebestyenu, Rebecci Fogg, Diani Souhami i Timu

Bouverieu, za njihovo prijateljstvo.

Kostisu Karpozilosu i Vangelisu Karamanolakisu, za podatke o spaljivanju

dosjea i primjerak originalnog dilosija.

Rodericku Beatonu, Richardu Cloggu, Stathisu Kalyvasu i Marku Mazoweru

jer su napisali meni najdragocjenije knjige o Grčkoj. Također, brojnim
drugim znanstvenicima i povjesničarima o čijim sam radovima bila ovisna.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

317