ZAHVALE

Jon Halliday mi je pomogao da stvorim Divlje labudove. U svakodnevnim me

razgovorima poticao na razbistravanje mojih pripovijedaka i misli, pomagao mi je naći pravi
engleski izraz. Osjećala sam sigurnost pod njegovom povjesničarskom, znalačkom i
temeljitom paskom. Pouzdavala sam se u njegovu zdravu prosudbu.
Toby Eady najbolji je mogući agent. I on me blago nukao, kao prvo, da se uopće latim
pera.
Čast mi je što sam surađivala s takvim profesionalcima kao što su Alice Mayhew,
Charles Hayward, Jack McKeown i Victoria Meyer iz newyorskoga Simona & Schustera, te
Simon King, Carol O'Brien i Helen Ellis u londonskom HarperCollinsu. Osobito me, svojim
pronicavim primjedbama i neprocjenjivim poletom, zadužila Alice Mayhew, moja urednica u
Simonu & Schusteru. Robert Lacey iz Harper Collinsa vrhunski je pripremio rukopis za tisak,
na čemu sam mu duboko zahvalna. Ohrabrivao me Ari Hoogenboom, svojom radinošću i
srdačnošću, tijekom prekooceanskih razgovora. Zahvalna sam svima koji su surađivali na
ovoj knjizi.
Prijatelji su me neprekidno bodrili oduševljenim zanimanjem. Svima najljepša hvala.
Osobito su mi pomogli Peter Whi-taker, I Fu En, Emma Tennant, Gavan McCormack,
Herbert Bix, R. G. Tiedemann, Hugh Baker, Yan Jiaqi, Su Li-qun, Y. H. Zhao, Michael Fu,
John Chow, Clara Peploe, Andre Deutsch, Peter Simpkin, Ron Sarkar i Vanessa Green. Clive
Lindley je od početka odigrao posebnu ulogu svojim vrijednim savjetima.
Moja braća, sestra, rodbina i prijatelji u Kini velikodušno su mi dopustili da iznesem
njihove priče, bez kojih Divlji labudovi ne bi mogli nastati. Ne mogu im dovoljno zahvaliti.
Glavnina ove knjige priča je o mojoj majci. Nadam se da sam je vjerno opisala.
JUNG CHANG London, svibnja 1991.
VREMENSKE USPOREDNE TABLICE
godina obiteljski događaji općenito
1870. rođen dr. Xia Mandžurska dinastija (1644.-1911.)
1876. rođen djed Zhi-heng
1909. rođena baka
1911. Mandžurska dinastija svrgnuta; Kina postaje republika; vladaju ratni generali
1921. rođen otac
1922./24. general Xue, policijski šef, priključuje se ratnoj diktaturi u Pekingu 1924.
baka postaje priležnica generala Xuea koji gubi vlast
1927. Kuomintang, na čelu sa Chiang Kai-shekom, ujedinjuje veći dio Kine
1931. rođena mama Japanci zaposjeli Mandžuriju
1932. baka i mama idu u Lulong Japanci zaposjeli Yixinn i Jinzhou; ustrojena država
Mandžukuo, na čelu s Pu Yijem
1933. umire general Xue
1934.-35. Dugi marš komunista u Yan'an
1935. baka se udaje za dr. Xiju
1936. dr. Xia, baka i mama u Jinzhouu
1937. Japanci duboko prodiru u Kinu; savez Kuomintanga i komunista
1938. otac ulazi u KP 1940. otac maršira u Yan'an
1945. otac se bori u Chaoyangu Kapitulacija Japana; Jinzhou zaposjedaju Rusi pa
kineski komunisti i Kuomintang
 1946.-48. otac u gerilskoj postrojbi oko Chaoyanga; mama na čelu Đačkog saveza;
ilegalno radi za KP građanski rat između
Kuomintanga i komunista (do 949./50.)
1948. mama uhićena;
moji roditelji se upoznaju opsada Jinzhoua
1949. roditelji se vjenčaju; odlazak iz Jinzhoua; marš u Nanjing; mama pobacila;
otac dolazi u Yibin proglašena NR Kina; komunisti na vlasti u Sečuanu; Chiang Kai-
shekide na Tajvan
1950. mama dolazi u Yibin; pohodi skupljanja hrane; borbe protiv razbojnika; rodila
se moja sestra Xiao-hong agrarna reforma; Kina ulazi u Korejski rat (do srpnja 1953.)
1951. mama na čelu Saveza omladine u Yibinu; rukovoditeljica joj je gđa Ting; puno
članstvo u KP; baka i dr. Xia dolaze u Yibin kampanja protiv kontrarevolucionara (pogubljen
Hui-ge)
kampanja protiv tri zla
1952. rodila seja; umire dr. Xia; otac guverner Yibina kampanja protiv pet zala
1953. rođen moj brat Jin-ming; obitelj odselila u Chengdu; mama na čelu Odjela
javnih poslova Istočnog okruga
1954. otac zamjenik rukovodioca Odjela javnih poslova za cijeli Sečuan; rođen Xiao-
hei, moj drugi brat
1955. mama uhićena; djeca smještena u obdaništa kampanja "raskrinkavanja tajnih
kontrarevolucionara" (stradali nam prijatelji u Jinzhouu) nacionalizacija
1956. mama oslobođena "Neka cvjeta sto cvjetova!"
1957. Protudesničarska kampanja
1958. počinjem ići u školu Veliki skok naprijed; svagdje visoke peći za taljenje
željeza komune
1959. glad (do 1961.); Peng Dehuai izaziva Maoa, ali je osuđen;
* kampanja otkrivanja "desničarskih oportunista"
1962. rođen Xiao-fang
1963. "Učite od Leia Fenga!"
Maov kult ličnosti na vrhuncu
1966. otac napadnut i uhićen;
mama u Pekingu uložila žalbu; otac oslobođen; pristupam Crvenoj gardi; hodočašće u
Peking; napuštam Crvenu gardu
1967.
roditelje nam muče Kulturna revolucija
maršali neuspješno pokušavaju zaustaviti Kulturnu revoluciju;
otac piše Maou; uhićen, slom živaca; mama u Pekingu posjetila Zhou Enlaia; roditelji
čas u zatvoru,čas na slobodi (do 1969.)
Tingovi dolaze na vlast u Sečuanu
1968. moramo napustiti dužnosničko naselje ustrojen Sečuanski revolucionarni odbor
1969. otac u logoru Miyi;
prognana sam u Ningnan; umire baka; u Devangu sam na selu; mama u logoru Xichang
IX. kongres potvrdio Kulturnu revoluciju
1970. umire teta Jun-ying; postajem "bosonoga liječnica"
 Tingovi svrgnuti
1971. mama, teško bolesna, prebačena u bolnicu u Chengdu; mama rehabilitirana;
vraćam se u Chengdu; tvornička radnica, električarka umire Lin Biao
1972. otac oslobođen Nixon posjećuje Kinu
1973. upisujem se na Sveučilište u Sečuanu Deng Xiaoping se vraća
1975. umire otac moj prvi susret sa strancima
1976. Zhou Enlai umire;
Deng Xiaoping svrgnut; demonstracije na trgu Tiananmenu; umire Mao Zedong;
uhićena Četveročlana banda
1977. postajem sveučilišna asistentica; šalju me na selo Deng Xiaoping vraća se na
vlast
1978. dobivam stipendiju i putujem u Veliku Britaniju
Mojoj je baki bilo petnaest godina kad je postala priležnicom ratnog despota,
redarstvenog nadstojnika tadašnje slabe kineske vlasti. Te je, 1924. godine, Kina bila u rasulu.
Glavninu su zemlje, pa i Mandžuriju, u kojoj je živjela moja baka, držali ratni zapovjednici.
Vezuje ugovorio njezin otac, policijski dužnosnik u pokrajinskom gradu Yixianu u
jugozapadnoj Mandžuriji, sto šezdeset kilometara sjeverno od Velikoga zida, a četiri stotine
kilometara sjeveroistočno od Pekinga.
Yixian je, kao većina kineskih gradova, bio poput utvrde, opasan zidinama visokim
deset metara, a debelim četiri. Potjecale su još iz razdoblja dinastije Tang, koja je vladala od
618. do 907. godine poslije Krista. Utvrda pojačana kruništima i, u pravilnim razmacima,
načičkana sa šesnaest tornjeva. Zidina je bila toliko široka da se po njoj, sve do vrha, moglo
stići konjem. U grad su vodila četvera vrata, jedna sa svake strane svijeta, sa zaštitnim
vanjskim ulazima. Utvrđuje opasivao dubok jarak.
Najizrazitije je gradsko obilježje bio visok, kićen toranj od tamnosmeđega kamena,
podignut u istom stoljeću kad je u te krajeve stigao budizam. Svake je večeri zvono
označavalo vrijeme, a toranj je oglašavao i protupožarnu i protupoplavnu uzbunu. Na
ravnicama oko bogatog trgovišta Yixiana uspijevao je pamuk, kukuruz, sijerak, soja, sezam,
kruške, jabuke i grožđe. Stočari su na travnjacima i zapadnim brežuljcima napasali ovce i
goveda.
Moj se pradjed Yang Ru-shan rodio 1894. Tad je Kinom vladao car iz Pekinga. Bila je
to mandžurska dinastija koja je 1644. osvojila Kinu. Yangovi su bili Kinezi, Han, ali su se, u
potrazi za boljim životom, otisnuli sjeverno od Velikog zida.
Pradjed je bio jedinac pa gaje obitelj čuvala kao božanstvo. Samo je sin mogao
produžiti obiteljsko prezime. Loza bi bez njega presahnula, a Kinezi u tome vide najveću
izdaju prema svojim precima. Poslali su ga u dobru školu kako bi položio činovnički ispit i
bio mandarin, o čemu su sanjali mnogi njegovi vršnjaci. Dužnosnici su zgrtali novac, a novac
je značio vlast. Nijedan se Kinez, bez vlasti i novca, nije osjećao sigurnim od činovničke
samovolje i nasilja. Pravni sustav nije djelovao, pravosuđe je bilo samovoljno, a okrutnost
institucionalizirana i hirovita. Moćni je činovnik bio zakon. Dijete iz neplemićke obitelji samo
je usponom među mandarine moglo izbjeći nepravdi i strahu. Yangov je otac odlučio da ga
sin neće naslijediti u obiteljskom obrtu proizvodnje pusta pa je žrtvovao sebe i ostale članove
obitelji kako bi sinu platio školovanje. Žene su šivale mjesnim krojačima i krojačicama,
crnčile do kasne noći, a da bi uštedjele petro-lej, uljanice su im jedva svijetlile pa su zauvijek
pokvarile oči. Od dugotrajna su im šivenja otekli ručni zglobovi.
Pradjed se, prema običaju, mlad oženio. Bilo mu je četrnaest godina, a mladenki šest
godina više. Tad je i žena bila dužna pripomoći u naobrazbi svojega muža.
 Prabaka je imala sudbinu kao milijuni Kineskinja tog vremena. Potjecala je iz
štaviteljske obitelji Wu, a budući da njezini nisu bili učeni, nije imala osobit položaj. Bila je
kći pa uopće nije dobila ime. Kao drugu po rođenju, nazvali su je samo Er-ya-tou, Druga kći.
Otac joj je umro dok je bila posve mala pa ju je odgajao stric. Jednoga dana, kad joj je bilo
šest godina, stric je ručao sa svojim prijateljem, kojemu je žena bila trudna, pa su se za stolom
dogovorili da će se novorođenče, bude li muško, oženiti tada šestogodišnjom nećakinjom.
Dvoje se mladih prije vjenčanja nikad nisu vidjeli. Tad su zaljubljivanje smatrali obiteljskom
sramotom, ne zato što bi to bilo zabranjeno — u Kini se cijenila tradicija romantične ljubavi
— nego zato što se mladi nisu smjeli naći u prilici u kojoj bi im se to moglo dogoditi. Dijelom
zato što nije bilo ćudoredno da se sastaju, ali i zato što su
na brak nadasve gledali kao na dužnost, dogovor dviju obitelji. Bude li sreće, mladenci
su se nakon vjenčanja mogli i zaljubiti.
Dotad je moj četrnaestogodišnji djed živio zaštićen pa je u vrijeme ženidbe još bio
dječak. Prve noći nipošto nije htio u bračnu ložnicu. Legao je u majčinu sobu pa su ga, čim je
zaspao, morali odnijeti mladenki. Iako je bio razmažen i još mu je trebalo pomagati pri
odijevanju, znao je "posijati djecu", kao što je govorila njegova žena. Godinu dana nakon
vjenčanja, petoga dana petoga mjeseca, u rano ljeto 1909., rodila se moja baka. Bila je u
boljem položaju nego njezina majka pa je dobila ime, Yu-fang. Yu znači žad, bilo je to ime
cijele njezine generacije, dobila su ga sva djeca rođena u tom naraštaju. Fang znači mirisno
cvijeće.
Rodila se u posve nepredvidljivu svijetu. Drmala se man-džurska dinastija, koja je
Kinom vladala pune dvije stotine i šezdeset godina. Japan je 1894. na 1895. Kinu napao u
Mandžuriji. Kina je, teško poražena, izgubila neka područja. Osam je stranih vojska ugušilo
nacionalistički Bokserski ustanak 1900. Njihove su postrojbe ostale, neke u Mandžuriji a neke
uz Veliki zid. Japan i Rusija su 1904. zaratile na mandžurskim ravnicama. Poslije pobjede
Japan postaje najjačom stranom velesilom u Mandžuriji. Petogodišnji je kineski car Pu Yu
svrgnut 1911. Utemeljena je republika, kojoj je na čelu nakratko bio karizma-tični Sun Yat-
sen.
Republikanska vlada uskoro pada, zemlja se cjepka na feude. Osobito je republikom
bila nezadovoljna Mandžurija, iz koje je potekla mandžurska dinastija. Inozemne su sile,
osobito Japan, pojačale pokušaje pripojenja tog područja. Stare su institucije popustile pod
tim pritiscima. Nestalo je ćudoređa i autoriteta. Mnogi su se nastojali probiti na vrh tako što
su mjesne vlastod-ršce
podmićivali skupim darovima: zlatom, srebrom i draguljima. Djed nije bio toliko bogat
da sebi kupi unosan položaj u velegradu pa se, do svoje tridesete godine, nije uzdigao više od
položaja dužnosnika policijske postaje u svom rodnom Yixianu, u zaostaloj provinciji. Imao
je on planove i neprocjenjivo blago, svoju kćer.
Moja je baka bila ljepotica jajolika lica, ružičastih obraza i sjajne kože. Bujnu je crnu
kosu upletala u debelu pletenicu koja
joj je padala do struka. Po potrebi je znala biti ponizna (uglavnom je takva i bila), ali je
ispod suzdržljive vanjštini? pucala od suzdržane energije. Niska rastom, oko metar i pedeset
sedam centimetara, vitka stasa i spuštenih ramena, koja su se tad smatrala idealnima.
Glavni su joj adut bila sputana stopala, na kineskom "san-tsun-gin-lian", što znači
"tropalčani zlatni ljiljani". Zbog njih je hodala "poput nježne mlade vrbe koja se ziba na
proljetnom lahoru", kao što su tvrdili kineski poznavatelji žena. Teturava žena na sputanim
nogama navodno erotski djeluje na muškarce, djelomice zato što svojom nemoći izaziva u
promatrača zaš-titnički osjećaj.
 Baki su stopala sputana kad joj je bilo dvije godine. Najprije joj je majka, kojoj su
također u ranom djetinjstvu sputavali noge, povezala stopala bijelim platnom dugim sedam
metara. Sve joj je prste osim palca savinula nadolje. Tad joj je velikim kamenom slomila
tabane. Moja je baka bolno vrištala i molila je neka je poštedi. Morali su joj usta začepiti
platnom, a baka je nekoliko puta gubila svijest.
Tako se mučila nekoliko godina. Iako su joj kosti bile slomljene, nogu je dan i noć
trebalo povezivati debelim platnom, jer se mogla oporaviti čim se oslobodi zavoja. Baka je
godinama živjela u neizrecivim bolima. Majku je dovodila do suza kad ju je moljakala neka je
odveže. Nesputane će joj noge upropastiti život, objašnjavala joj je majka. Sve je to radi
njezine sretne budućnosti.
Mladoženjina bi obitelj tad najprije pregledavala mladenkina stopala. Velika bi, to jest
normalna noga, nanosila sramotu mu-ževoj obitelji, tako se tad vjerovalo. Svekrva bi zadigla
mladenki dugu suknju, a ako bi stopalo bilo dulje od desetak centimetara, prezirno bi spustila
skut i oholo se udaljila, prepuštajući djevojku kritičnim pogledima svatova koji bi joj mjerkali
stopala i mrmljali uvredljive riječi pune prezira. Katkad bi se mati smilovala kćeri pa bije
oslobodila poveza, ali bi zato ta kći, kad bi porasla i morala podnijeti prezir muževe obitelji, a
potom i društvenu osudu, proklinjala majku stoje bila preslaba.
Jedna je carska priležnica prije tisuću godina uvela običaj povezivanja stopala. Lelujavu
su ženu na sputanim nogama
smatrali erotičnom, muškarci su se uzbuđivali igrajući se povezanim nogama, vječito
skrivenim u voženim svilenim cipelicama. Ni kad bi žena odrasla, nije smjela skinuti zavoje,
jer bi se i tad noge raširile. Samo su noću, u postelji, smjele popustiti povez. Tad bi navukle
mekane papuče. Muškarci su rijetko vidjeli razgolićene sputane noge, uglavnom prekrivene
trulim mesom. Zaudarale su kad bi se odvili zavoji. Sjećam se, kad sam bila dijete, moju je
baku neprekidno boljelo. Kad bi se vratila kući iz trgovine, odmah bi umočila noge u zdjelu
vruće vode i s olakšanjem uzdisala. Nisu je boljele samo slomljene kosti nego i nokti urasli u
nožne jastučiće.
Baki su sapeli noge u vrijeme kad je taj običaj posve nestao. Njezina se sestra rodila
1917. pa je bila pošteđena tih muka.
Dok je baka odrastala, u gradiću kakav je bio Yixian, sputane su noge i dalje smatrali
preduvjetom za dobru udaju. Sputavanje je nogu bilo tek početak. Otac je od nje htio stvoriti
savršenu damu ili vrhunsku kurtizanu. Usprkos tada raširenom uvjerenju daje nepismenost
vrlina svakoj djevojci iz nižih slojeva, poslao ju je u djevojačku školu, koja se u gradu
otvorila 1905. Naučila je igrati kineski šah, mah-jong i go. Postala je vještom crtačicom i
veziljom. Najviše je voljela vesti mandarinske patke, simbol ljubavi, zato što uvijek plivaju
dvije po dvije. Njima je ukrašavala sve cipelice koje je sebi šila. Njezina je umijeća okrunio
učitelj koji ju je učio svirati qin, glazbalo slično citri.
Moju su baku smatrali ljepoticom, mještani su govorili "da se ističe kao ždralica među
kokošima". Petnaestu je navršila 1924. godine. Otac joj se već pobojao da bi vrijeme moglo
upropastiti njegovo jedino blago, njegovu jedinu mogućnost lagodna života. Te je godine u
gradić doputovao general Xue Zhi-heng, glavni nadzornik velegradske policije pekinške ratne
vlade.
Xue Zhi-heng rodio se 1876., kao najstariji od četvorice sinova seoskoga učitelja, u
okrugu Lulongu, sto šezdeset kilometara istočno od Pekinga, južno od Velikoga zida, ondje
gdje prestaje Sjevernokineska ravnica a počinju planine.
Bio je naočit i dojmljiv, svi bi ga odmah upamtili. Mnogi su mu slijepi gatari pipkali
lice i prorokovali da će se probiti na ug-
 h'dan položaj. Bio je darovit krasopisac, ataseosohin.i nadasve cijenila. U Lulongje
1908. stigao vojskovođa Waiu; I ln.u (| ing i opazio krasopisnu spomen-ploču iznad ulaza u
glavni hram. Zatražio je da mu dovedu krasopisca. General Wang zavolio je trideset
dvogodišnjega Xuea i ponudio mu mjesto pobočnika.
Potvrdio je vrhunsku sposobnost pa je uskoro promaknut u živežara i stanoređu. Cesto
je putovao i pribavljao vlastite prodavaonice hrane u Lulongu i s onu stranu Velikoga zida, u
Man-džuriji. Vrhunac je uspona doživio kad je generalu Wangu pomogao ugušiti ustanak u
Unutarnjoj Mongoliji. Uskoro je zgrnuo znatan imetak pa je, prema vlastitom nacrtu, u
Lulongu dao sagraditi kuću od osamdeset jedne sobe.
U desetljeću nakon pada carstva, ni jedna vlada nije zagospodarila većim dijelom
zemlje. Uskoro su se moćni vojskovođe borili za središnju vlast u Pekingu. Xueova je struja,
na čelu s vojskovođom Wu Pei-fuom, ranih dvadesetih godina osvojila vlast u Pekingu, a
1922. Xue postaje glavnim nadzornikom Velegradske policije i supredsjedateljem pekinškoga
Ministarstva javnih poslova, zapovjednikom u dvadeset pokrajina s obje strane Velikoga zida.
Pod sobom je imao više od deset tisuća konjaničke policije i pješaštva. Policijski mu je
položaj ulijevao moć, a službom u Ministarstvu javnih poslova stekao je utjecaj.
Savezi su bili slabi. Struja generala Xuea u svibnju 1923. odlučuje maknuti predsjednika
Li Yuan-honga, iako ga je godinu dana prije dovela na vlast. Xue je, u dogovoru s generalom
Fen-gom Yu-xiangom, kršćanskim diktatorom koji je ušao u legendu kad je svoje vojnike
masovno krstio zalijevajući ih vatrogasnim cijevima, poveo svojih deset tisuća boraca i
opkolio vladinu glavnu zgradu u Pekingu, zahtijevajući zaostale plaće koje ja propala vlada
dugovala njegovim ljudima. Pravi mu je cilj bio poniziti predsjednika Lija i prisiliti ga na
odstup. U zgradi je već nakon nekoliko dana postalo neizdržljivo pa je predsjednik Li u noći
13. lipnja pobjegao iz smrdljive palače u luku Tianjin, sto deset kilometara na jugoistok.
U Kini autoritet službe nije samo u obnašatelju nego i u službenim pečatima. Isprava s
predsjednikovim pečatom vrijedila je samo uz njegov pečat. Znajući da bez pečata nitko ne
može zauzeti predsjednički položaj, Lije pečate ostavio svojoj pri-ležnici, koja se liječila u
pekinškoj bolnici francuskih misionara.
Predsjednik se Li približavao Tianjinu kad je njegov vlak zaustavila naoružana policija i
od njega zatražila pečate. Isprva nije htio odati kamo ih je skrio, ali je popustio nakon
nekoliko sati. General Xue je u tri sata poslije ponoći došao u francusku bolnicu kako bi od
priležnice uzeo pečate. Isprva ga nije htjela ni pogledati. "Kako bih smjela predsjedničke
pečate predati običnom policajcu?" oholo je upitala, ali se general Xue, u blistavoj odori,
doimao tako strašno da mu je uskoro poslušno predala pečate.
Xue se tijekom sljedeća četiri mjeseca koristio svojom policijom kako bi Tsao Kun,
čovjek koga je njegova struja htjela postaviti za predsjednika, pobijedio na razvikanim prvim
kineskim izborima. Trebalo je podmititi osam stotina i četiri člana parlamenta. Xue i general
Feng postavili su straže ispred zgrade parlamenta i obećali bogatu nagradu svakomu tko bude
glasao za pravu osobu. Zato su mnogi zastupnici pohrlili iz pokrajina. Kad je sve bilo
spremno za izbore, u Pekingu se okupilo pet stotina pedeset i pet zastupnika. Četiri je dana
prije izbora, nakon dugih cjenkanja, svaki od njih dobio po pet tisuća srebrnih jua-na, stoje
tada bila pozamašna svota. Tsao Kun je peti listopada 1923. izabran za predsjednika Kine.
Dobio je četiri stotine osamdeset glasova. Xue je nagrađen promaknućem u pravoga generala.
Tad je unaprijeđeno i sedamnaest "posebnih savjetnica", najdražih ljubavnica zapovjednika i
generala.Ta je zgoda zabilježena u kineskoj povijesti kao zloglasan primjer kako se može
manipulirati izborima. Mnogi i danas navode taj slučaj kako bi dokazali daje u Kini
neostvariva demokracija.
General je Xue dogodine, u rano ljeto, posjetio Yixian, nevelik ali strategijski važan
grad. Ondje je prestajala moć pekinške vlade. Sva je područja držao Chang Tso-lin, moćni
sjeveroistočni zapovjednik, poznat i pod nadimkom Stari maršal. Službeno je general Xue
doputovao u inspekciju, ali imao je i privatnih poslova, jer su mu u Yixianu bila glavna
skladišta žitarica, najveće prodavaonice, a i zalagaonica, koja je istodobno bila i banka i
izdavala vlastiti novac stoje kolao u gradu i okolici.
Mojemu se pradjedu ukazala životna prilika. Tad je najbliže pristupio pravoj velikoj
zvjerki. Smislio je kako će se naći u pratnji generala Xuea. Ženi je rekao da će pokušati udati
kćer za njega. Uopće je nije pitao za mišljenje, samo ju je obavijestio Moj je pradjed, za
razliku od svojih suvremenika, prezirao tvi\\\. Zaplakala je, ali ništa nije rekla. Kćeri ne smije
ništa pisnuti, zaprijetio joj je. Njoj ništa neće reći, jer tad je vjenčanje bilo posao, a ne pitanje
osjećaja. Sve će joj reći tek kad ugovore vjenčanje.
Pradjed Yang je znao da mora neizravno prići generalu Xueu. Ako izravno ponudi
kćerinu ruku, snizio bi joj cijenu, a mogao bi biti i odbijen. Generalu Xueu mora pružiti
priliku neka vidi što mu se nudi. U to se vrijeme ugledna djevojka nije smjela upoznavati s
neznancima, pa je Yang morao izmisliti mogućnost da general Xue vidi njegovu kćer. Sve je
moralo izgledati posve slučajno.
Yixian se diči prelijepim budističkim hramom iz devetoga stoljeća. Građenje od
skupocjena drva, visok je tridesetak metara, u otmjenom je okružju. Nizovi čempresa
zauzimaju površinu od gotovo dva četvorna kilometra. U hramu je desetometarski Budin kip
šarene boje, a na zidovima slikoviti prizori iz njegova života. Prirodno je bilo da Yang onamo
odvede tako ugledna gosta. Hramovi su bili rijetka mjesta u koja su djevojke iz dobrih obitelji
mogle same poći.
Mojoj je baki rečeno neka tog i tog dana sama pođe u hram. U znak poštovanja prema
Budi, okupala se u mirisnoj kupki i satima meditirala ispred tamjana zapaljenog u svetištu.
Kako bi se pomolila u hramu, morala je biti nadasve mirna, oslobođena nemirnih osjećaja. Sa
svojom se sluškinjom odvezla najamnom konjskom zapregom. Na sebi je imala modar kaput.
Zlatom izvezeni opšivi isticali su jednostavnost kroja, a kopčanje je bilo s desne strane, na
leptirasta puceta. Nabrana joj je ružičasta suknja bila izvezena cvijećem, duguje crnu kosu
splela u pletenicu, a na vrhu je izvirivala svilena crnozelena peonija nadasve rijetke vrste. Nije
bila namazana, ali se bogato namirisala, kao što dolikuje odlasku u hram. Kleknula je ispred
golema Budina kipa, nekoliko se puta do poda poklonila drvenu liku i tako molila, sklopljenih
ruku.
Uto je ušao njezin otac s generalom Xueom. Gledali su je iz mračnoga prolaza. Moj je
djed sve dobro isplanirao. Baka je tako klečala da se nisu vidjele samo njezine svilene hlače,
obrubljene
zlatom, kao i kaput, nego i sitne noge u izvezenim suten.skim cipelicama.
Baka se pomolila i triput se do poda naklonila Budi. I Ist.ala je i lagano izgubila
ravnotežu, kao često sve one kojima su sputane noge. Poduprla se o sluškinjinu ruku. General
Xue i njezin otac pristupili su joj, a ona je pocrvenjela i spustila glavu, okrenula se i pošla
dalje, kao stoje bio red. Otac joj je pristupio pa ju je predstavio generalu. Klecnula je, a
pogled joj je sveudilj bio oboren.
Kao što i dolikuje čovjeku njegova položaja, general nije susret posebno spominjao
Yangu, svom skromnom podčinjenomu, ali je moj pradjed vidio koliko je očaran. Trebalo je
smisliti iz-ravniji susret. Yang je, nekoliko dana poslije, uz opasnost da padne pod stečaj,
unajmio najbolje gradsko kazalište i pozvao generala Xuea kao počasnoga gosta na mjesnu
operu. Poput većine kineskih kazališta, i ovo je građeno oko pravokutnog prostora pod vedrim
nebom. Na tri su strane drvene konstrukcije, a na četvrtoj posve gola pozornica, bez zastora i
kulisa. Sjedala više podsjećaju na kavanu nego na zapadna kazališta. Sjedi se za stolovima na
otvorenom četverokutnom prostoru, a tijekom predstave jede se, pije i glasno razgovara.
Nešto više je bočna galerija, na kojoj gospođe stidljivo sjede za manjim stolovima, a iza njih
stoje sluškinje. Moj se pradjed pobrinuo da mu kći tako sjedne daje general Xue može lako
vidjeti.
Bila je mnogo dotjeranija nego u hramu, u bogato izvezenoj satenskoj haljini. U kosi je
imala nakit. Dala je maha svojoj prirođenoj živahnosti i poletu, smijala se i čavrljala s
prijateljicama. General Xue gotovo nije ni gledao pozornicu.
Poslije priredbe su prešli na kinesku tradicionalnu igru lam-pionskih pitalica, u dvije
dvorane, u jednoj muškarci a u drugoj žene. U svakoj su prostoriji bili kićeni papirni
lampioni, a na svakom stihovane pitalice. Pobjednik je bio onaj tko pogodi najviše odgovora.
Dakako, od muškaraca je najbolji bio general Xue, a od žena moja baka.
Yang je pružio generalu Xueu mogućnost da procijeni ljepotu i inteligenciju njegove
kćeri. Posljednji je ispit bila umjetnička darovitost. Dvije je noći poslije otac pozvao generala
svojoj kući na večeru. Vedra topla noć, pun mjesec, klasičan ugođaj za
slušanje qina. Muškarci su poslije večere sjedili na verandi, a moju su baku pozvali neka
svira u dvorištu. Dok je sjedio ispod sjenice i udisao miris jorgovana, general Xue se zanio
njezinom
svirkom. Poslije joj je priznao da mu je srce osvojila kad je te večeri svirala na
mjesečini. Kad se rodila moja majka, nadjenuo joj je ime Bao Qin, što znači "najmilija citra".
Zaprosio ju je prije svršetka večeri. Dakako, ne moju baku izravno, isprosio ju je u
moga pradjeda. Nije ponudio brak. Baka bi postala njegovom priležnicom, ali Yang više nije
ni očekivao. Sigurno je obitelj Xue već generalu ugovorila brak ravan njegovu društvenom
položaju. Yangovi su bili preskromni da se on oženi njihovom kćeri. Muškarac poput generala
Xuea mogao je uzeti priležnice. Žena nije za užitak, za to je priležnica. Priležnica je mogla
postati moćna, ali se njezin društveni položaj znatno razlikovao od položaja supruge.
Priležnica je bila jedna vrsta institucionalizirane ljubavnice, nju se po želji moglo uzeti i
odbaciti.
Moja je baka tek nekoliko dana prije sklapanja veze sve čula od majke. Spustila je glavu
i zaplakala, ogorčena što će postati konkubina, ali njezin je otac već odlučio, a nezamislivo je
bilo suprotstaviti se roditeljima. Otpor roditeljskoj odluci smatran je nekćerinskim, ravan
izdaji. Kad bi odbila pristati na očeve želje, ne bije ozbiljno shvatili, taj bi korak samo
protumačili kao želju da ostane s roditeljima. Mogla je odbiti i biti ozbiljno shvaćena samo
počini li samoubojstvo. Baka se ugrizla za usnu i šutjela. Ništa nije smjela reći. Pristanak bi
također zvučao neot-mjeno, kao dokaz da jedva čeka ostaviti roditelje.
Videći njezinu tugu, majka ju je uvjeravala daje to najbolja moguća partija. Od muža je
čula koliko je moćan general Xue. "U Pekingu govore: kada general Xue udari nogom,
prodrma se cijeli grad." General se svojim ponosnim ratničkim držanjem snažno dojmio moje
bake. Laskale su joj one riječi, pune divljenja, što ih je o njoj rekao njezinu ocu, a majka ih je
još više okitila i pretjerivala. U Yixianu nema čovjeka koji je ugledan kao vojni zapovjednik.
Petnaestogodišnjakinja nije znala što zapravo znači priležnica. Nadala se da će steći ljubav
generala Xuea i sretno poživjeti.
General joj je Xue rekao da može ostati u Yixianu, u kući koju će joj on kupiti. Dakle,
bit će blizu svojima, a još je važnije to što
neće stanovati u njegovoj palači, gdje hi morala biti podređena njegovoj ženi i ostalim
priležnicama, a sve bi one bile iznad nje. Žene su zapravo bile zatočenice u kući moćnika
kakav je bio general Xue. Vječito su se svađale i prepirale, uglavnom zbog osjećaja
nesigurnosti. Muževa im je sklonost bila jedina sigurnost. Baki je bilo važno što joj general
Xue nudi vlastitu kuću, kao i njegovo obećanje da će vezu uveličati svadbenim obredom,
čime će njoj i njezinoj obitelji osvjetlati obraz. Bilo joj je milo stoje njezin otac zadovoljan,
jer se nadala da će biti bolji prema njezinoj majci.
 Gospođa Yang je bolovala od padavice pa se osjećala nedostojnom svoga muža. Prema
njemu je uvijek bila pokorna, a on se prema njoj ponašao kao daje smeće. Nikad joj se nije
smilovao zbog njezine bolesti. Godinama joj je zanovijetao što mu nije rodila sina. Poslije
rođenja moje bake, prabaka je imala nekoliko pobačaja, a rodila mu je drugo dijete tek 1917.
Opet kćer.
Pradjed je bio opsjednut željom da stekne dovoljno novca da kupi priležnice. "Svadba"
mu je omogućila da ispuni svoju želju, jer je general Xue obitelj obasuo svadbenim darovima,
a najviše je dobio moj pradjed. Darovi su bili raskošni, dostojni generalova položaja.
Na dan svadbe pred Yangovu je kuću došla zatvorena nosiljka, zastrta teškom,
svijetlocrvenom izvezenom svilom i satenom. Krenula je povorka koja je nosila zastave,
spomen-ploče i svilene lampione urešene zlatnim feniksom, vrhunskim simbolom žene.
Svadbeni je obred, prema običajima, održan navečer, a u suton su svjetlucali crveni lampioni.
Veselo je svirao orkestar bubnjeva, cimbala i
prodornih puhačkih glazbala. Smatralo se daje urnebesna buka nužna za dobru svadbu,
jer bi mir upućivao na sramotu. Baka je bila divno odjevena u vezivo, a glavu i lice zastirao
joj je crveni svileni veo. Osam ju je muškaraca u zatvorenoj nosiljci prenijelo u novi dom. U
nosiljci je bilo zagušljivo i sparno pa je oprezno odgrnula zastor nekoliko centimetara. Zirnula
je ispod vela, oduševljena što ljudi na ulici gledaju njezinu povorku, posve drukčiju od
ispraćaja obične konkubine, po koju bi došli s malenom nosiljkom zastrtom običnom
pamučnom tkaninom neprivlačne indigo boje. Nosila su je dvojica, a u najboljem slučaju
četvorica, nije bilo povorke ni glazbe. Nosili su je po cijelom gradu, obišla je sva četvera
gradska vrata, prema najsvečanijem obredu, a na kolima i u velikim košarama od pruća koje
su iza nje nosili, bili su izloženi skupi svadbeni darovi. Kad su je pokazali gradu, stigoše pred
njezin novi dom, veliku i raskošnu kuću. Moja je baka bila zadovoljna. Nakon svečana se
obreda osjećala nekako uzvišeno, poštovano. Nitko u Yixianu nije pamtio takvo slavlje.
U kući ju je čekao general Xue, u punoj vojnoj odori, okružen mjesnim
velikodostojnicima. Središte kuće, gostinska soba u kojoj su se duboko klanjali zidnim
pločama neba i zemlje, bilo je osvijetljeno crvenim voštanicama i blistavim linskim
svjetiljkama. Nato su se jedno drugomu do poda poklonili. Tad je moja baka, prema
običajima, sama otišla u bračnu sobu, a general Xue je s muškarcima pošao na raskošan
banket.
Tri se dana general Xue nije micao iz kuće. Baka je bila presretna. Mislila je da ga voli,
a on joj je, na svoj mrgodni način, iskazivao sklonost. Gotovo da nije s njom ozbiljno
razgovarao, prema staroj izreci "Žene imaju dugu kosu, a kratku pamet." Kinez i u svojoj
obitelji mora ostati suzdržljiv i dostojanstven. Zato je šutjela, samo mu je ujutro, prije nego
što bi ustali, masirala nožne prste, a navečer mu je svirala na qinu. Odjednom joj je, nakon
tjedan dana, rekao da ide, ali nije rekao kamo. Znala je da ga ne smije pitati. Dužnost joj je
čekati dok se on ne vrati. Čekala gaje šest godina.
U rujnu 1924. počinje rat između dviju najjačih suparničkih vojska Sjeverne Kine.
General Xue je promaknut u zamjenika zapovjednika pekinškoga garnizona, ali je njegov stari
saveznik, kršćanski vojskovođa — general Feng — nakon nekoliko tjedana promijenio stranu.
Treći je studenog Tsao Kun, koga su prethodne godine general Xue i general F eng doveli na
vlast, morao dati ostavku. Istoga je dana raspušten pekinški garnizon, a dva dana poslije i
pekinško redarstvo. General Xue je na brzinu morao otići iz glavnoga grada. Povukao se u
svoju kuću u Francuskoj koncesiji u Tianjinu, iskoristivši eksteritorijalnost i imunitet. Onamo
je lani pobjegao predsjednik Li, kad gaje Xue istjerao iz predsjedničke palače.
Moja se baka našla u obnovljenom ratovanju. Nadzor nad Sjeveroistokom bio je
prevažan pa su gradovi uz željezničku prugu, a pogotovo raskrižja poput Yixiana, postali
posebnim
 metama. Kratko vrijeme nakon odlaska generala Xuoa, borbe su zahvatile gradske
zidine, a ispred gradskih vrata vodile su se žestoke borbe. Pljačka na sve strane. Jedna je
talijanska tvrtka oružjem olakšala posao ratnim zapovjednicima, koji su ostali bez gotovine,
rekavši da kao jamstvo prihvaća "sela koja bi se mogla opljačkati". I silovanja su bila česta.
Moja je baka, kao mnoge žene, morala načađiti lice kako bi bila prljava i ružna. Na svu je
sreću Yixian prošao gotovo neoštećen. Borbe su se prebacile na jug, a život se vratio u
normalu.
Mojoj je baki normalan život bilo smišljanje kako ubiti dosadu u velikoj kući, građenoj
u tipičnom sjevernokineskom stilu, oko tri strane četverokuta, dok je na jugu dvorišta
dvometarski zid na kojem
su polukružna vrata koja vode u vanjsko dvorište, učvršćeno dvostrukim vratima na
kojima je mjedena alkica.
Kuće tako grade kako bi izdržale oštru klimu, ledene zime i vrela ljeta, bez proljeća i
jeseni. Ljeti je često plus trideset sedam, a zimi minus trideset stupnjeva Celzija. Iz Sibira
preko ravnica briju vjetrovi, uglavnom cijelu godinu. Nose prašinu u oči i u svaku poru kože
pa ljudi često lice zaštićuju maskom. U unutarnjem dvorištu svi prozori glavnih prostorija
gledaju na jug kako bi ušlo što više sunca, a zidovi na sjevernoj strani izvrgnuti su udarima
vjetra i prašine. Na sjeveru su bile gostinska soba i bakina odaja, a u postranim krilima —
služinske sobe i prostorije za sve druge djelatnosti. U glavnim prostorijama popločani podovi,
drveni prozori pokriveni papirom. Nagnuti je krov pokriven glatkim crnim pločama.
Kuća je, prema mjesnim mjerilima, bila raskošna, kudikamo udobnija od roditeljske, ali
je baka bila osamljena i nesretna. Imala je vratara, kuharicu i dvije sluškinje, koji je nisu samo
dvorili nego čuvali i uhodili. Vratar je nipošto nije smio pustiti van. General Xue je prije
odlaska mojoj baki ispričao slučaj jedne svoje priležnice kako bi je uplašio. Otkrivši da ona
održava vezu sa slugom, zapovjedio je neka je vežu za postelju i začepe joj usta krpom. Na
odjeću su joj kapali sirovi alkohol tako da se polako ugušila. "Dakako, nisam joj mogao
priuštiti zadovoljstvo brze smrti, jer je na najpodmukliji način prevarila muža", rekao je. Kad
je riječ bila o nevjeri, muškarac poput generala Xuea kudikamo je više mrzio preljubnicu nego
preljubnika. "Njega sam samo dao ustrijeliti", neusiljeno je rekao. Moja baka nikad nije
doznala da li se to doista dogodilo, ali je — u petnaestoj godini — bila primjereno užasnuta.
Otada je živjela u neprekidnom strahu. Nije smjela izlaziti pa je, između svoja četiri
zida, morala sebi stvoriti drugi svijet. Nije bila prava gospodarica u svojoj kući, nego se
neprekidno morala ulagivati posluzi kako ne bi protiv nje ništa izmišljali. Tad je to izmišljanje
bilo toliko često da su ga gotovo smatrali nezaobilaznim. Obilno ih je nagrađivala i
priređivala partije mah-jonga zato što je pobjednik uvijek morao darežljivo davati napojnicu
posluzi.
Novaca joj nije nedostajalo. General Xue redovito joj ga je slao, a svakog joj gaje
mjeseca nosio ravnatelj njegove zalagao-nice, koji je plaćao i njezine gubitke na mah-jongu.
Kineske su priležnice često pripremale partije mah-jonga, a i pušile opijum, koji je lako
bilo nabaviti, a žene u njezinu položaju na taj su se način omamljivale i postajale zadovoljnim
ovisni-cama. Mnoge su priležnice pale u tešku ovisnost dok su pokušavale prekratiti samoću.
General Xue poticao je moju baku na drogu, ali je nije prihvatila.
Iz kuće je tako reći mogla ići samo u operu. Inače je svakog dana povazdan morala
sjediti kod kuće. Mnogo je čitala, uglavnom drame i romane. Uzgajala je svoje najdraže
cvijeće, vrtni nedodirak, hibiskus, noćurak i ivančice, u loncima u dvorištu gdje je imala i
patuljasto drveće. U svom se zlatnom kavezu tješila i mačkom.
Smjela je posjećivati roditelje, ali su i na to gledali prijekim okom. Kod njih nije smjela
prenoćiti. Iako su bili jedine osobe s kojima je mogla razgovarati, teško joj je bilo posjetiti ih.
Oca su joj unaprijedili u zamjenika šefa mjesne policije zbog njegove veze s generalom
Xueom. Stekao je zemljišta i imovinu. Kad god bi se potužila kako je nesretna, otac bije
prekorio. Kreposna žena mora suspregnuti osjećaje, ne smije misliti ni na šta izvan svoje
dužnosti prema mužu. Dolično je što joj muž nedostaje, to je vrlina, ali se žena ne smije tužiti.
Dobra žena uopće ne smije misliti svojom glavom, a ako i misli, nipošto ne smije biti toliko
obijesna pa o tome govoriti. Navodio joj je kinesku izreku: "Ako si udana za pijetla, slušaj
pijetla; ako si udana za psa, slušaj psa."
Prošlo je šest godina. Isprva nekoliko pisama, a onda potpuni muk. Nije mogla potrošiti
svoju uzrujanu energiju i spolnu neispunjenost, a zbog sputanih nogu nije mogla poletno
koračati. Baka je bila osuđena na motanje po kući. Isprva se nadala kakvoj poruci, u glavi se
neprekidno prisjećala svojega kratkoga života s generalom. Sad joj se ni njezina tjelesna i
duševna podčinjenost nisu činile toliko teškima. Silno joj je nedostajao, iako je znala daje tek
jedna od njegovih brojnih priležnica, posijanih vjerojatno diljem Kine. Nije mogla zamisliti
da bi s njim provela ostatak života. Ipak je za njim čeznula, jer joj je bio jedina mogućnost da
živi kakvim-takvim životom.
Tjedni su se otegnuli u mjesece, mjeseci u godine, a njezina je čežnja izblijedjela.
Shvatila je daje samo njegova igračka, on će za njom posegnuti tek kad mu se prohtjedne. Ni
na čemu nije mogla iskaliti svoju nemirnu ćud. Bila je sputana luđačkom košuljom. Kad bi se
njezin nemir uzburkao, toliko bi se uzvrpoljila da nije znala što bi sa sobom. Katkad bi
onesviještena pala na pod. Do smrti su je mučili takvi napadi.
Jednoga dana, šest godina nakon što je onako nehajno otišao, njezin se "muž" opet
pojavio. Susret nije nimalo bio nalik na ono o čemu je sanjala kad je otputovao. Tada je
maštala kako će mu se potpuno i strastveno podati, ali sad je u sebi našla samo usiljen osjećaj
dužnosti. Izjedala ju je strepnja nije li se možda zamjerila posluzi. Katkad bi i izmišljali, kako
bi se ulizali generalu, a njoj zagorčali život. No, sve je bilo dobro. General je navršio pedesetu
i nekako se smekšao. Nije ni izdaleka bio ponosan kao prije. Kao što je i očekivala, nije rekao
ni riječi o tome gdje je bio, zastoje onako naglo otputovao ni zašto se vratio. Nije ga ni pitala.
Nije htjela da joj prigovara kao kakvoj znatiželjnici, a nije joj ni bilo stalo.
General zapravo i nije bio osobito daleko. Smireno je živio kao imućan umirovljeni
dostojanstvenik, čas u svojoj kući u Tia-njinu a čas u palači blizu Lulonga. Svijet u kojemu se
popeo na vrh, sad je pripadao prošlosti. Propali su ratni zapovjednici i njihov feudalni sustav.
Glavninu je Kine držao Kuomintang ili nacionalisti, na čelu sa Chiang Kai-shekom.
Kuomintang je, u znak raskida s burnom prošlosti, a u pokušaju prividno novoga početka i
stabilnosti, premjestio glavni grad iz Pekinga (sjeverne prijestolnice) u Nanjing (južnu
prijestolnicu). Mandžursko-ga su vladara, "Staroga maršala" Changa Tso-lina, 1928. ubili
Japanci koji su se ondje sve više nametali. Njegov je sin, Chang Hsueh-liang (zvan i Mladi
maršal), pristupio Kuomintangu i pripojio Mandžuriju ostatku Kine, ali Kuomintang nikad
nije uspostavio čvrstu vlast u Mandžuriji.
General Xue nije dugo ostao kod moje bake. Kao i prvi put, već je nakon nekoliko dana
odjednom rekao da ide na put. Noć uoči odlaska rekao je mojoj baki neka dođe s njim živjeti
u Lulong. Srce joj je preskočilo. Ako joj on to zapovjedi, bit će to kao doživotna robija, pod
istim krovom s njegovom ženom i priležnica-ma. Obuzeo ju je paničan strah. Masirala mu je
noge i tiho ga moljakala neka joj dopusti da ostane u Yixianu. Rekla mu je koliko je dobar
zato stoje njezinim roditeljima obećao daje neće od njih odvoditi. Blago gaje podsjetila da joj
je majka slaba zdravlja. Upravo je ocu rodila treće dijete, toliko željenoga sina. Htjela bi
potvrditi kćerinsku privrženost, a kad god je on udostoji svojim posjetom u Yixianu, služit će
njemu, svom mužu i gospodaru. Sutradan je pokupio svoje stvari i
 otputovao. Prilikom dolaska i odlaska obasuo je moju baku nakitom, zlatom, srebrom,
žadom, biserjem i smaragdima. Kao mnogi njemu slični, smatrao je daje to put do ženskoga
srca. Ženama u položaju moje bake nakit je bio jedino osiguranje.
Baka je uskoro utvrdila daje zatrudnjela. Sedamnaestoga je dana trećega mjeseca, na
proljeće 1931., rodila moju majku. Javila je generalu Xueu, a on joj je otpisao neka kćeri dade
ime Bao Qin i neka je dovede u Lulong čim se toliko oporave da mogu putovati.
Baka je bila presretna stoje rodila. Život joj je dobio smisao, a moju je majku obasula
svom svojom ljubavlju i snagom. Prošla je sretna godina. General Xue često joj je pisao i
pozivao je u Lulong, ali je svaki put nekako odgađala. Jednoga je dana, sredinom ljeta 1932.,
stigao brzojav daje general Xue teško bolestan. Neka mu odmah dovede njegovu kćer! Ton je
bio takav da nije mogla odbiti.
Do Lulonga je bilo više od tristo kilometara, i mojoj baki, koja nikad nije putovala, bio
je to velik pothvat. Neizmjerno je teško putovati ženi sputanih nogu, dok u naručju drži
djetešce, ne može nositi prtljagu. Baka je sa sobom odlučila povesti svoju četrnaestogodišnju
sestru Lan.
Putovanje je bilo burno. Područje opet nemirno, jer je 1931. Japan, koji je ondje uporno
širio svoju moć, masovno zaposjeo Mandžuriju. Yixian su japanske postrojbe zauzele šesti
siječnja 1932. Japanci su nakon dva mjeseca proglasili osnutak nove države Mandžukuo
(zemlja Mandžuraca), koja je obuhvaćala najveći dio sjeveroistočne Kine, a površinom bila
veća od Francuske i Njemačke zajedno. Japanci su tvrdili daje Mandžukuo neovisan, a
zapravo je bio marioneta Tokija, na čelo su postavili Pu Yija, koji je, kao dijete, bio posljednji
kineski car. Isprva su ga nazivali glavnim namjesnikom, a
1934. proglašen je carem Mandžukua. Sve to nije gotovo ništa značilo mojoj baki koja
je imala slabe veze s vanjskim svijetom. Stanovnici su se pomirili sa sudbinom i prihvaćali
vladare o kojima nisu mogli odlučivati. Pu Yi je mnogima bio nadasve prirodan vladar,
mandžurski car i pravi Sin neba. Dvadeset godina poslije republikanske revolucije, još uvijek
nije bilo općeg narodnog jedinstva koje bi zamijenilo carsku vlast. U Mandžuriji nitko nije bio
svjestan pripadnosti nečemu što se zov© Kina.
Jednog se vrućeg ljetnog dana 1932. moja baka, sa sestrom i djetetom, ukrcala u vlak
koji je iz Yixiana vozio na jug. Iz Man-džurije su izašle u gradu Shanhaiguanu, gdje Veliki
zid skreće od planina prema moru. Dok se vlak probijao priobalnom ravnicom, gledale su
kako se krajolik mijenja. Mandžursku je smeđa-stožutu ravničarsku zemlju zamijenilo tamnije
tlo, a raslinje je, u usporedbi sa sjeveroistočnim, bilo gušće, gotovo bujno. Nakon prolaza uz
Veliki zid, vlak je skrenuo u unutrašnjost, a nakon sat vremena zaustavio se u gradu
Changliju. Iskrcale su se pred zgradom zelena krova koja je podsjećala na sibirsku željezničku
postaju. '
Baka je unajmila konjsku zapregu pa se, neravnom i praš-nom cestom, dovezla u kuću
generala Xuea, udaljenu tridesetak kilometara, pred zidinama gradića Yanheyinga, nekoć
važnog vojnog tabora u koji su često dolazili mandžurski carevi s dvoranima. Zato je put
dobio uzvišeni naziv "Carski". Uza nj su rasli
jablani, a svijetlozeleno je lišće blistalo na suncu. Iza njih bres-kvici. Na pjeskulji
izvrsno uspijevaju breskve. Baka gotovo nije ni zamjećivala krajolik, sva zaprašena i
uzdrmana na neravnom putu. Najviše je strepjela zbog onoga što je čeka kada stignu.
Kuća ju je odmah očarala svojom raskoši. Ispred golema ulaza ukočeno su stajali
stražari uz goleme kipove polegnutih lavova. Osam kamenih kipova u nizu za vezivanje
konja, četiri slonovska i četiri
majmunska. Životinje su izabrane zbog sretnog zvučanja, zato što su u kineskom riječi
"slon" i "visoki položaj" (xiang) istozvučnice, kao i riječi "majmun" i "plemstvo" (hou).
 Dok su se kola kroz vanjski ulaz probijala u unutarnje dvorište, moja je baka pred
sobom vidjela samo golem prazan zid, a tek posve sa strane i druga vrata. Tipično kineski zid
koji strancima skriva sve ono što je u kući, a napadači ne mogu pucati ni prodrijeti kroz
ulazna vrata.
Kad su prošli ta vrata, do bake se odjednom stvorio sluga i zapovjednički joj oduzeo
kćerkicu. Drugi je sluga moju baku poveo stubištem u kuću, u salon žene generala Xuea.
U sobi se bakica odmah bacila na koljena i do poda poklonila, rekavši "Pozdravljam te,
gospodarice!" kao što je zahtijevala etiketa. Bakina sestra nije smjela ući u sobu. Morala je
ostati ispred vrata, kao sluškinja. Nije to bilo ništa neobično, jer se s pri-ležničinom rodbinom
nije postupalo kao sa članovima obitelji. Baka se primjereno dugo klanjala, a generalova ju je
žena tad pozvala neka ustane, obrativši joj se tako daje mamin položaj u kućnoj hijerarhiji
odredila kao "podljubavnicu", bližu sluškinji nego ženi.
Generalica joj je rekla neka sjedne. Moja se baka morala odlučiti u djeliću sekunde. U
kineskoj kući mjesto na kojem netko sjedi jasno odaje njegov položaj. Žena generala Xuea
sjedila je na sjevernoj strani, kao što dolikuje njezinu položaju. Uz nju je, odijeljena stolićem,
bila druga stolica, također okrenuta jugu. Generalovo mjesto. Sa svake strane dvorane pružao
se niz stolica za osobe raznoga položaja. Moja se baka povukla i sjela na jednu od stolica
najbližih vratima, kako bi očitovala poniznost. Žena ju je pozvala neka priđe, posve malko.
Morala je pokazati nekakvu širokogrudnost.
Kad je moja baka sjela, generalica joj je rekla da će njezinu kćer odgajati kao svoju, a
djevojčica će nju, a ne moju baku, nazivati "majkom". Moja se baka prema kćeri mora
ponašati kao prema mladoj gospodarici kuće, pa neka se prema tome ravna.
Pozvana je sluškinja neka odvede moju baku. Osjećala je kako joj puca srce, ali je
suzdržala jecanje i prepustila se očaju tek kad je došla u svoju sobu. Oči su joj još bile crvene
kad su je odveli omiljenoj Xueovoj Drugoj priležnici koja je upravljala kućanstvom. Bila je
lijepa, nježna lica, a baka se iznenadila što s njom toliko suosjeća, ali se baka ipak nije pred
njom isplakala. U neobičnoj je novoj sredini nagonski osjetila da je oprez majka mudrosti.
Poslije su je odveli "mužu". Smjela je odnijeti moju majku. General je ležao na kangu,
velikoj četvrtastoj površini, kakvih ima diljem Kine, a od peći od opeka uzdignuta je
osamdesetak centimetara. Dvije su priležnice ili sluškinje klečale uz opruže-noga generala i
masirale mu noge i trbuh. Sklopljenih se očiju doimao neopisivo bolesno. Moja se baka
nagnula nad postelju i nježno ga zazvala. Otvorio je oči i prisilio se na polusmiješak. Baka je
spustila moju majku na postelju, rekavši: "Ovo je Bao Qin." General Xue je s velikim
naporom slabašno pogladio moju majku po glavi. "Bao Qin je slična tebi, vrlo je lijepa",
rekao je i sklopio oči.
Moja gaje baka zazvala, ali nije otvorio oči. Vidjela je daje teško bolestan, možda na
samrti. Digla je s postelje moju majku i čvrsto je zagrlila, ali to je trajalo samo sekundu, a već
ju je generalica, koja je stajala uz nju, nestrpljivo povukla za rukav. Kad su izašle, generalica
je upozorila moju majku neka ne smeta prečesto gospodaru, najbolje neka mu uopće ne
dolazi. Neka čeka u svojoj sobi dok je ne pozovu.
Moja se baka užasnula. Bila je priležnica pa je shvatila daje ugrožena,i njezina
budućnost, a i budućnost njezine kćeri, možda su u smrtnoj opasnosti. Nije imala nikakvih
prava. Umre li general, bit će prepuštena na milost i nemilost njegovoj ženi, koja će odlučivati
o njezinu životu i smrti.
Mogla je raditi što god je htjela, prodati je bogatašu ili javnoj kući, stoje bilo prilično
često. Baka nikad više ne bi vidjela svoju kćer. Znala je da zato obje moraju hitno pobjeći.
Vrativši se u sobu, nastojala se smiriti i počela smišljati kako da pobjegne. Pao joj je
mrak na oči. Noge su joj toliko oslabile da je mogla hodati samo pridržavajući se za
pokućstvo. Popustili su joj živci pa je opet zaplakala, dijelom od bijesa, zato što izlaza nije
vidjela. Najviše ju je morila pomisao da general svakog trena može umrijeti, a ona će zauvijek
ostati u klopci.
Ipak je zagospodarila sobom i počela smireno razmišljati. Temeljito je gledala oko sebe.
Kuća je bila podijeljena na mnoštvo dvorišta ograđenih visokim zidom. I u perivoju se više
mislilo na sigurnost, a manje na estetiku. Nekoliko čempresa, breza i šljiva, ali daleko od
zidova. Kako se ubojice ne bi mogle sakriti, nije bilo ni velikoga grmlja. Na dvojim vratima,
koja su vodila iz perivoja, bio je čvrst lokot, a naoružani su sluge neprekidno čuvali ulaz.
Baki nisu dopuštali da se makne iz zidom opasanog prostora. Svakoga je dana smjela
poći generalu, ali samo u društvu drugih žena. U koloni jedna po jedna izredale bi se bi uz
njegovu postelju i tad bi mu šapnula: "Pozdravljam te, gospodaru."
Proniknula je u odnose među ukućanima. Uz generalicu je očito najmoćnija bila Druga
priležnica. Moja je baka utvrdila da je ona zapovjedila posluzi neka prema njoj budu udvorni,
a to joj je uvelike olakšalo boravak. U takvoj je kući ponašanje posluge ovisilo o položaju
onih kojima su služili. Miljenicama su se ulagivali, a drsko se obrecali na sve koji bi pali u
nemilost.
Druga je priležnica imala kćer, nešto stariju od moje majke. I to ju je vezalo s mojom
majkom. S tog je razloga Druga priležnica bila u milosti generala Xuea, koji nije imao druge
djece osim te djevojčice i moje majke.
U tih su se mjesec dana dvije priležnice prilično sprijateljile. Moja je baka rekla
generalici da bi morala poći kući po neku odjeću. Bilo joj je dopušteno, ali kad je moja baka
upitala smije li sa sobom povesti kćerkicu, kako bi se rastala od djeda i bake, odbila je.
Xueova krvina ne smije napuštati kuću.
Tako je baka sama otputovala prašnom cestom u Changli. Kočijaš ju je iskrcao ispred
kolodvora. Ondje se raspitivala i našla dva konjanika spremna da joj ponude prijevozne
usluge. Čekala je do noći, a onda s njima, prijekim putem, odjurila u Lulong. Jedan ju je
posjeo na sedlo iza sebe.
Stigavši do kuće, došla je na stražnja vrata i dala unaprijed dogovoreni znak. Činilo joj
se da satima čeka, a prošlo je samo nekoliko minuta. Vrata su se naglo otvorila, a na mjesečini
se pojavila njezina sestra, noseći u naručju moju majku. Vrata je otključala, njoj sklona,
Druga priležnica, a onda je raspalila po njima sjekirom kako bi se stekao dojam daje netko
provalio.
Baka je jedva imala vremena da zagrli moju majku. Nije ju htjela probuditi kako se ne
bi rasplakala i privukla stražu. Baka i sestra su zajahale, a moju su majku vezali iza jednog
jahača. Odjurili su u noć. Jahači su bili dobro plaćeni pa su brzo jahali. U zoru su stigli u
Changli i, prije nego stoje nastala uzbuna, ukrcali se u vlak prema sjeveru. Kad je,
naposljetku, vlak u sumrak stigao u Yixian, baka je pala na zemlju i dugo ostala ležeći, ne
mogavši se maknuti.
Razmjerno je bila na sigurnom, tri stotine kilometara od Lu-longa, daleko od dohvata
kućanstva Xue. Iz straha od posluge nije mogla moju mamu odvesti svojoj kući pa je zamolila
bivšu školsku kolegicu neka joj sakrije dijete. Taje prijateljica stanovala u kući svoga svekra,
mandžurskoga liječnika. Zvao se dr. Xia, a slovio je kao dobričina. Nikad nikoga ne bi
prijavio i ne bi izdao prijatelja.
Obitelj se Xue nije brinula za moju baku, običnu priležnicu. Nisu je gonili. Važna je bila
moja majka, generalova krvina. Baka je poslala brzojav u Lulong da se moja majka u vlaku
razboljela i umrla.
Baka je mučno proživljavala to dugo čekanje, raspoloženje joj se naglo mijenjalo.
Katkad je osjećala daje obitelj povjerovala njezinoj priči. Zatim bi strahovala da joj možda
ipak nisu nasjeli pa će poslati nasilnike da dovuku natrag nju ili njezinu kćer. Naposljetku se
tješila mišlju daje kućanstvo Xue previše zaokupljeno zato što je glava obitelji na samrti pa
nemaju viška energije da se zbog nje zabrinjavaju. Onim je ženama vjerojatno i bolje što
njezina kći nije u njihovu kućanstvu.
Shvativši da će je obitelj Xue ostaviti na miru, baka se, s mojom majkom, smireno
smjestila u svojoj kući u Yixianu. Za poslugu se nije brinula, znajući da njezin "muž" neće
doći. Šutnja Lulonga trajala je više od godine dana, sve do onog jesenskoga dana 1933. kad je
primila brzojav daje umro general Xue i daje odmah očekuju u Lulongu na sprovodu.
(Jenoral je u rujnu umro u Tianjinu. Tijelo su mu izložili u Lulongu, u lakiranu lijesu
pokrivenom crvenom izvezenom svilom. Uza nj su bila još dva lijesa, jedan također lakiran i
obavijen istom crvenom svilom kao i njegov, a drugi od obična drva, bez ikakva pokrova. U
prvom je lijesu bilo truplo jedne priležnice koja je progutala opijum kako bi ga otpratila u
smrt. To su smatrali vrhuncem bračne vjernosti. Poslije joj je, na kući generala Xuea,
postavljena spomen-ploča, koju je ispisao slavni ratni zapovjednik Wu Pei-fu. U drugom su
lijesu bili ostaci druge priležnice, koja je prije dvije godine umrla od tifusne groznice. Tijelo
joj je ekshumirano kako bije, prema običaju, pokopali uz generala Xuea. Imala je običan lijes
zato stoje umrla od užasne bolesti pa su je smatrali zlokobnicom. U ljesove su stavili živu i
drveni ugljen kako trupla ne bi istrunula. U usta su im ugurali biserje.
Generala Xuea pokopali su u istoj grobnici sa dvije priležnice. Naposljetku će uz njih
pokopati i njegovu ženu i druge priležnice. Pokojnikov sin mora na sprovodu obnašati časnu
dužnost nošenja posebne zastave za zazivanje pokojničkih duhova. General nije imao sina pa
je njegova žena posvojila njegova desetogo-dišnjega nećaka kako bi obavio tu čast. Dječak je
obavio još jedan obred, kleknuo je uz lijes i vikao "Izbjegavaj čavle!" Smatralo se da će čavli
ozlijediti pokojnika ako se to ne viče.
General Xue je sam izabrao mjesto ukopa, prema načelima geomantije. Bilo je to divno,
mirno mjesto, na sjeveru daleke planine, a s južne je strane, između eukaliptusa, krivudala
rječica. Mjesto je bilo izraz želje da u pozadini bude čvrst oslonac — planine. Sprijeda je
sunčev lik, simbol blagostanja.
Baka nije ni vidjela ukopište. Nije se odazvala pozivu, nije otputovala na sprovod.
Poslovođa iz zalagaonice nije joj više donosio mjesečnu potporu. Njezini su roditelji, nakon
tjedan dana, primili pismo žene generala Xuea. Posljednje su djedove riječi bile da mojoj baki
daje slobodu. Svojedobno je to bilo izrazito velikodušno, gotovo nije mogla povjerovati u
toliku sreću.
Bilo joj je dvadeset i četiri godine i postala je slobodna.
2.
"I obična je hladna voda slatka"
Baka se udaje za mandžurskog liječnika
(1933.-1938.)
Žena generala Xuea u pismu je zatražila od bakinih roditelja neka je prihvate. Doduše,
bilo je to sročeno tradicionalno neizravno, alije moja baka znala da joj je zapovjeđeno neka se
iseli iz kuće koju joj je general kupio.
Otac ju je primio, ali prilično nevoljko. Odustao je od glumatanja oca obitelji. Čim je
kćer udao za generala Xuea, društveno se popeo. Promaknut je u zamjenika šefa redarstva u
Yixianu i našao se u uglednim krugovima, postao razmjerno bogat, kupio nešto zemlje i
počeo pušiti opijum.
Odmah nakon promaknuća uzeo je kao priležnicu Mongol-ku, koju mu je doveo njegov
neposredni šef. Često su tada kolegi, koji je mnogo obećavao, prepuštali vlastitu priležnicu, a
mjesni je šef policije rado učinio uslugu štićeniku generala Xuea. No, uskoro se moj pradjed
počeo osvrtati za novom prilež-nicom, jer je čovjeku njegova položaja služilo na čast ako ih
ima što više. Time je povećavao svoj ugled. Nije morao daleko tražiti. Priležnica je imala
sestru.
Kad se baka vratila u roditeljsku kuću, našla je posve drukčije stanje od onoga prije
gotovo deset godina, kad je otišla. Uz svoju je, nesretnu i ponižavanu, majku našla još dvije
žene. Jedna je priležnica rodila djedu kćer, vršnjakinju moje majke. Bakina je sestra Lan, u
poodmakloj šesnaestoj godini, još bila neuda-na, što je djeda Yanga dovodilo do bijesa.
1 '.a U a jo jedno leglo spletaka zamijenila drugim. Njezin se otac ljutio i na nju i na
njezinu majku, svoju ženu, koja mu je bila kriva samo zato stoje živa. Sad je imao dvije
priležnice, koje su mu bile draže od nje, a prema njoj je bio još neljubazniji. S njima je jeo, a
ženu ostavljao da sama blaguje.
Moja mu se baka zamjerila zato što se vratila u kuću u kojoj je sebi stvorio nov i
uspješan život.
Smatrao ju je ukletom (ke) zato stoje izgubila muža. Tada su udovice praznovjerni ljudi
smatrali odgovornima za muževu smrt. Moj je pradjed u svojoj kćeri vidio zlo znamenje,
prijetnju svojoj sreći. Htio ju je svakako udaljiti iz kuće.
Poticale su ga na to obje priležnice. Prije bakina povratka uglavnom je sve bilo prema
njihovoj volji. Moja je prabaka bila blaga i slaba. Iako položajem daleko iznad priležnica, bila
im je prepuštena na milost i nemilost. Godine 1930. rodila je sina, Yu--lina. Priležnice su time
izgubile sigurnost za budućnost jer bi sin automatski naslijedio oca. Razgoropadile bi se kad
bi Yang sinu iskazivao iole ljubavi. Čim je baka rodila Yu-lina, pojačale su psihološki rat
protiv nje i posve je izdijelile iz njezine kuće. Obraćale su joj se samo prigovorima i
zanovijetanjima, gledale je (kad bi se uopće udostojile) hladno i mrzovoljno. Prabaka nije
uživala muževu potporu. Nimalo je nije manje prezirao sada, iako mu je rodila sina.
Neprekidno joj je pronalazio nove mane.
Moja je baka bila čvršća od svoje majke, očeličila se u deset proteklih mučnih godina. I
otac se nje pribojavao. Zarekla se da je prošlo vrijeme njezine podčinjenosti ocu. Borit će se i
za sebe i za svoju majku. Dok je ona u kući, priležnice će se morati sus-prezati. Katkad bi joj
se ulizivački smješkale.
U takvu je ozračju moja majka proživjela presudne godine, od svoje druge do četvrte.
Iako zaštićena majčinom ljubavi, naslućivala je kućne trzavice.
Moja je baka bila prelijepa dvadeset petogodišnjakinja, školovana i vješta. Mnogi su je
prosili, ali — zato stoje bila priležnica — uzeli bije kao punopravnu ženu samo najveći
siromasi, koje bi pak odmah otpravljao moj pradjed, gospodin Yang.
Moja je baka bila sita zlobe i osvetoljubivosti u priležničkim krugovima, u kojima su
postojala samo dva izbora. Biti žrtva ili
mučitelj. Sredine nije bilo, a baka je željela samo malo mira kako bi lijepo odgajala
svoju kćer.
Otac ju je neprekidno salijetao neka se preuda, katkad bi joj se obraćao ružnim
primjedbama, a drugi put izravno prigovarao neka mu više ne bude na teret. Nije imala kamo,
kuću je izgubila, a nije se smjela zaposliti. Nakon nekog vremena više nije izdržala. Doživjela
je živčani slom.
Pozvali su doktora Xiju, u čijoj se kući, prije tri godine, nakon bijega od generala Xuea,
krila moja majka. Dr. Xia nikad prije nije vidio moju baku, iako je bila prijateljica njegove
snahe. U to su doba vladali zakoni najstrože spolne odvojenosti. Ušavši u njezinu sobu, bio je
toliko zasjenjen njezinom ljepotom da je, onako zbunjen, samo uzmicao, objašnjavajući
sluškinji da mu je pozlilo. Ipak se sabrao, sjeo i dugo s njom razgovarao. Bio je prvi čovjek
kojeg je srela, kojem je mogla iskreno reći kako joj je. Povjerila mu je sve svoje nevolje i
nade, doduše suzdržano, kao što i priliči ženi u razgovoru s muškarcem koji joj nije muž.
Liječnik je bio blag i srdačan. Moja baka nikad nije naišla na toliko razumijevanja. Uskoro su
se zaljubili. Dr. Xia ju je zaprosio, rekavši da će mu biti punopravna žena, a moju će majku
odgajati kao rođenu kćer. Baka je prihvatila, na oči su joj navrle suze radosnice. Bio je sretan
i njezin otac, iako je odmah objasnio dr. Xiji da kćeri neće moći dati opremu. Dr. Xia mu je
odgovorio da je to posve nevažno.
Dr. Xia je u Yixianu imao uhodanu ordinaciju tradicionalne medicine i bio na najboljem
glasu. Nije bio Han po narodnosti, kao Yangovi i većina ljudi u Kini, nego Mandžurac,
prastanovnik Mandžurije. Njegovi su neko vrijeme bili dvorski liječnici mandžurskih careva i
dobili velika priznanja za svoje usluge.
Nije slovio samo kao izvrstan liječnik nego i kao dobar čovjek. Sirotinju je liječio
besplatno. Visok preko metar osamdeset i pet, spretno se kretao, unatoč tolikoj visini. Na sebi
je uvijek imao tradicionalne duge halje i kaput. Imao je nježne smeđe oči, bradicu i duge,
bujne brkove. Lice i cijelo držanje odisalo je sta-loženošću.
Kad je isprosio moju baku, bilo mu je šezdeset pet godina. Udovac, imao je tri odrasla
sina i jednu kćer, a svi su već bili u braku. Tri su sina živjela s njim u kući. Najstariji je vodio
ku-
ćunstvo i upravljao obiteljskim imanjem, drugi je radio u očevoj ordinaciji, dok je treći
— muž mamine prijateljice — bio učitelj. Ta su mu tri sina podarila osmero unučadi, a jedna
je unuka već bila udana i imala sinčića.
Dr. Xia je sinove pozvao u ordinaciju i rekao im da se ženi. Mrzovoljno su se zgledali,
puni nevjerice. Zavladala je mučna šutnja. Javio se najstariji: "Oče, pretpostavljam da će ti
biti pri-ležnica." Dr. Xiaje odvratio da će moju baku uzeti kao punopravnu ženu. Bila je to
velika promjena, jer će im postati maćeha, s njom će morati postupati kao s pripadnicom
starije generacije, s mnogo poštovanja, kao prema njezinu mužu. U običnom kineskom
kućanstvu mlađe generacije moraju biti pokorne starijima, svačiji je položaj jasno označen, ali
dr. Xiaje bio pobornik još starijega mandžurskoga sistema etikete. Mlađi su naraštaji morali
svakoga jutra i večeri iskazivati poštovanje starijima. Muškarci bi klečali a žene se klanjale.
Muškarci su joj se na svečanostima morali klanjati do poda. Liječnikovi su sinovi bili
ogorčeni što je moja baka prije bila priležnica, a mlađa je od njih pa će se ubuduće morati
klanjati maćehi koja je nekoć bila mnogo niža po svom položaju.
Okupila se cijela obitelj, izvan sebe od bijesa. Naljutila se i liječnikova snaha, koja je
mojoj baki bila školska prijateljica, zato što će, nakon svekrova novog braka, morati
uspostaviti posve drukčije odnose sa svojom bivšom kolegicom. Neće smjeti jesti za istim
stolom sa svojom bivšom prijateljicom, neće smjeti s njom ni sjesti. Morat će je dvoriti i do
poda joj se klanjati.
Svi su članovi obitelji — sinovi, snahe, unučad i onaj praunuk — redom pozivali dr.
Xiju neka "uzme u obzir stajališta svoje krvine". Klečali su, čelom dodirivali pod, plakali i
vikali.
Podsjećali su oca daje Mandžurac, a, prema starim običajima, čovjek njegova položaja
ne smije se ženiti Kineskinjom narodnosti Han. Dr. Xia im je odbrusio daje taj propis davno
ukinut. Ako je dobar Mandžurac, ipak će se držati tih pravila, ustrajali su njegovi sinovi.
Upozoravali su ga na dobnu razliku. Dr. Xia je više nego dvostruko stariji od moje bake.
Jedan je čak izašao sa starom izrekom: "Mlada žena, udana za starca, zapravo je tuđa
V ti)
zena!
 Dr. Xia je najviše tugovao zbog emocionalne ucjene, a osobito zbog tvrdnje da će
nauditi društvenomu položaju svoje djece oženi li se nekadašnjom priležnicom. Znao je da će
njegovi sinovi "izgubiti obraz", osjećao se kriv, ali smatrao je da mu na prvome mjestu mora
biti sreća moje bake. Uzme lije za priležnicu, ona će "izgubiti obraz" i postati robinja cijele
obitelji. Njegova ljubav neće biti dovoljna daje zaštiti ako mu ne postane punopravna žena.
Dr. Xia je preklinjao svoju obitelj neka udovolji njegovoj staračkoj želji, ali svi su — pa
i cijelo društvo — smatrali da ne moraju ispuniti nerazumnu želju. Predbacivali su mu daje
posenilio, a drugi su isticali: "Već imaš sinove, unučad i praunuka, veliku i bogatu obitelj. Sto
ćeš više? Zašto se moraš njome oženiti?"
Neumorno su ga obrađivali. Redalo se sve više rodbine i prijatelja, a sve su njih pozivali
njegovi sinovi. Jednodušno je proglašeno da je ta ženidba luda zamisao. Potom su se okomili
na moju baku. "Preudat će se, a još nije ohladnjelo tijelo prijašnjeg joj muža!" "Lukavo je sve
smislila, odbila je postati priležnica kako bi postala punopravna žena. Ako te doista voli, zašto
se ne zadovoljava priležničkim položajem?" Mojoj su baki pripisivali svakakve nakane, ona
rovari kako bi se dr. Xia njome oženio, ona želi zagospodariti i zlostavljati njegovu djecu i
unučad.
Natuknuli su i daje spletkarila kako bi se domogla novca dr. Xije. Iza njihovih
propovijedi o doličnosti, ćudoređu i dobru dr. Xije, zapravo su se krile brige zbog njegove
imovine. Strahovali su da će se moja baka domoći bogatstva dr. Xije, jer će, odmah nakon
udaje, preuzeti njegovo kućanstvo.
Dr. Xia bio je bogat, oko Yixiana je imao sedam stotina hektara oranica, a i neka
zemljišta južno od Velikog zida. Velika mu je kuća u gradu bila od sivih opeka, pomodno
ukrašenih bijelom bojom. Okrečeni stropovi, na zidovima tapete. Nisu se vidjele grede i
prezidi, a u to je vrijeme to bio znak dobrostanja. Imao je uhodanu liječničku praksu i
ljekarnu.
Videći da ništa nisu postigli, odlučili su djelovati na moju baku. Jednoga ju je dana
posjetila liječnikova snaha, koja je nekoć s njom išla u školu. Poslije čaja i općenitih
ogovaranja, prijateljica je prešla na stvar. Moja je baka zaplakala i, kao prisna prijateljica,
zgrabila je za ruku. Sto bi ona učinila da je na njezinu
mjestu? Prijateljica joj nije odgovorila pa je moja baka nastavila: "Znaš što znači biti
priležnica. Ne bi htjela to biti, zar ne? Sjećaš li se Konfucijeve izreke: Jiang-xin-bi xin? Srce
svoje mojim zamisli!" Katkad je pozivanje na nečije bogatije, mudračko iskustvo, više
pomagalo od izravna odbijanja.
Snaha se, nečiste savjesti, vratila k svojima i rekla da nije uspjela. Više nema srca opet
salijetati moju baku, natuknula im je. Našla je saveznika u De-guiju, srednjem sinu dr. Xije,
koji je s ocem radio u ljekarni i ordinaciji pa je s njim bio prisniji nego stariji i mlađi sin.
Rekao je da bi možda ipak morali dopustiti tu ženidbu. Popustio je i najmlađi sin kad mu je
žena rekla koliko očajava moja baka.
Najogorčeniji su bili najstariji sin i njegova žena. Videći da se mlađi sinovi lome, žena
najstarijega sina rekla je mužu: "Dakako, njima je svejedno, kad imaju svoje zvanje. Ta im
žena to ne može oduzeti! A što ti imaš? Samo si upravitelj starčeva imanja, a sve će pripasti
njoj i njezinoj kćeri! Sto ću ja, jadna? Sto će naša jadna djeca? Nemamo nikakva imetka,
možda ćemo svi pomrije-ti! Možda to i želi tvoj otac? Možda bih se morala ubiti kako bi svi
oni bili sretni?" Sve je to popraćala jecanjem i bujicom suza. Muž joj je uzrujano odgovorio:
"Samo mi daj vremena do sutra."
Kad se dr. Xia sutradan probudio, cijela je obitelj — osim De-guija — ukupno njih
petnaestero, klečala ispred njegove ložni-ce. Čim se pojavio, njegov je najstariji sin kliknuo
"Do poda!" pa su se svi bacili. Sin je, glasom drhtavim od uzbuđenja, odreciti-rao: "Oče, tvoja
djeca i cijela obitelj ovdje će ti se, do smrti, klanjati do poda... ako ne počneš misliti na nas, na
svoju obitelj, a nadasve na sebe, starca."
Dr. Xia se toliko naljutio daje drhtao cijelim tijelom. Zamolio je svoju djecu neka
ustanu, ali prije nego što se itko stigao maknuti, opet je prozborio najstariji sin: "Ne, oče,
nećemo... nećemo, ako ne odustaneš od ženidbe!" Dr. Xia gaje pokušao urazumiti, ali gaje sin
i dalje salijetao drhtavim glasom. Naposljetku je dr. Xia rekao: "Znam što vam je na umu,
neću više dugo. Ako strahujete zbog toga kako će se držati vaša buduća maćeha, ni najmanje
ne sumnjam da će ona sa svima vama lijepo postupati. Znam daje dobra srca. Valjda vam je
jasno da vam ne mogu zajamčiti ničim drugim doli njezinim značajem..."
Pri spomenu riječi "značajem" najstariji je sin frknuo: "Kako možeš govoriti o značaju
jedne priležnice? Valjana žena nikad ne bi ni postala priležnica!" Počeo je vrijeđati moju
baku. Dr. Xia se više nije mogao obuzdati. Podigao je palicu i počeo tući sina.
Dr. Xia je cijeloga života slovio kao suzdržan i smiren. Cijela je obitelj i dalje zgranuto
klečala. Praunuk je histerično vrištao. Najstariji je sin ostao kao ukopan, ali samo na tren.
Opet se obrecnuo, ne samo zbog batina, nego i zbog povrijeđena ponosa što gaje otac istukao
pred cijelom obitelji. Dr. Xia je umuknuo, za-dahtan od bijesa i napora. Najstariji je sin
odmah počeo još žešće vrijeđati moju baku. Otac mu je viknuo neka prestane i tako ga snažno
udario da mu je palica pukla.
Nekoliko je trenutaka sin razgovarao o svom poniženju i boli, a onda izvukao pištolj i
pogledao dr. Xiju u lice. "Odani podanik smrću prosvjeduje protiv cara, a privrženi je sin
dužan tako prosvjedovati ocu. Mogu ti to dokazati samo svojom smrću!" Odjeknuo je hitac.
Sin se zanjihao i klonuo na pod. Pucao je sebi u trbuh.
Kočijom su ga prevezli u obližnju bolnicu, a sutradan je umro. Vjerojatno se nije kanio
ubiti. Samo je tim dramatičnim potezom htio neodoljivo prikliještiti oca.
Dr. Xia je očajavao zbog sinova samoubojstva. Doimao se mirno, kao i obično, ali su
njegovi znanci osjećali da se ispod te smirenosti krije duboka tuga. Otad su ga katkad mučili
napadi sjete, potpuno se promijenio taj nekoć vječito staloženi muškarac.
Yixian je uzavreo od ogorčenja, glasina i optužaba. Svi su htjeli da se dr. Xia, a osobito
moja baka, smatraju krivima za sinovu smrt. Dr. Xia je želio dokazati da ga ništa ne može
pokolebati. Odmah nakon sinova sprovoda odredio je dan ženidbe. Svoju je djecu opomenuo
da svojoj novoj majci moraju odati dolično poštovanje i odaslao pozivnice najuglednijim
ljudima u gradu. Prema običaju su se morali odazvati i donijeti darove. Mojoj je baki rekao
neka se pripremi za veliku svečanost.
Strahovala je zbog optužaba i njihova nepredvidljiva djelovanja na dr. Xiju. Očajnički je
pokušavala samu sebe uvjeriti da nije kriva. Nadasve ju je ispunjavao prkos. Pristala je na
puni svadbeni obred.
Na dan vjenčanja napustila je očinsku kuću u raskošnoj
kočiji, u pratnji mnogobrojnih glazbenika, l'rema mnnđžur-skom je običaju njezina
obitelj platila tu kočiju, koja će je odvesti na pola puta do novog doma, a mladoženja je poslao
druga kola, u kojima će prijeći drugu polovicu puta. Na mjestu predaje njezin je petogodišnji
braco Yu-lin pogrbljen čekao ispred vrata kočije. Simbolično je to dočaravalo običaj daje on
na leđima prenosi u kola dr. Xije. To je ponovio i kad je stigla u kuću dr. Xije. Žena nije
smjela tek tako ući mužu u kuću, izgubila bi na dostojanstvu. Morali su je očigledno uvesti, to
je odavalo — običajima posvećenu — nevoljkost.
Dvije su djeveruše odvele moju baku u dvoranu gdje će se održati svadbena svečanost.
Dr. Xia stajao je za stolom, na kojemu je bila crvena svila izvezena pločama Neba, Zemlje,
Cara, Predaka i Učitelja. Na glavi mu kićeni šešir, poput krune, a straga mu perjanica, poput
kakva repa. Odjeven u dugu, široku vezenu halju zvonastih rukava, tradicionalnu mandžursku
nošnju za jahanje i streličarstvo, podsjetnik na njihovu nomadsku prošlost. Pet je puta kleknuo
i do poda se poklonio pred tim pločama. Zatim je sam otišao u bračnu sobu.
Tad se pet puta naklonila i moja baka, koju su još pratile njezine dvije djeveruše. Svaki
je put desnicom dodirivala kosu, kretnjom koja je podsjećala na pozdrav. Zbog raskošnih se
uresa na glavi nije mogla klanjati do poda. Pošla je za dr. Xiom u bračnu sobu i skinula s
glave crveni ures. Dvije su djeveruše donijele prazne vaze u obliku tikvice, razmijenile ih i
otišle. Neko su vrijeme dr. Xia i moja baka sami sjedili, a onda je dr. Xia otišao pozdraviti
rodbinu i goste. Baka je, nepokretna, morala sate i sate sjediti na kangu nasuprot prozoru na
kojem je bio velik iz-rezuckani crveni papir za "dvostruku sreću". Zvali su to "odsjediti
sreću", u znak daje žena smirena, jer su smirenost smatrali važnom ženskom osobinom. Kad
su otišli svi gosti, ušao je mladi rođak dr. Xije i triput je povukao za rukav. Tek je tada smjela
sići s kanga. Uz pomoć dviju dvorkinja presvukla se iz teške vezene nošnje u jednostavnu
crvenu svečanu haljinu i hlače. Skinula je goleme zveckave ukrase iz kose i uplela je u dva
koluta iza ušiju.
Tako su se 1935. moja četverogodišnja majka i tada dvadeset šestogodišnja baka
doselile u udobnu kuću dr. Xije. Oko dvoriš-
taje bila obiteljska kuća u pravom smislu riječi, a na ulicu su gledale ordinacija i
prodavaonica. Uspješni su liječnici tad imali vlastite prodavaonice. Dr. Xia je prodavao
kineske tradicionalne lijekove, trave i životinjske pripravke, koje su mu spravljala tri šegrta.
Na pročelju su se isticale ukrašene crvene i zlatne strehe. U sredini je, na pravokutnoj
ploči, pozlaćenim znakovima pisalo daje to kuća Xia. Iza prodavaonice je bilo omanje
dvorište, odatle se ulazilo u služinske i kuhinjske sobe. Nizalo se još nekoliko dvorišta, oko
kojih su bile odaje liječnikove obitelji, a straga još velik vrt pun čempresa i šljiva. U
dvorištima, zbog oštre klime, nije rasla trava. Bile su to smeđaste površine tvrde, neplodne
zemlje, koja se ljeti pretvarala u prah, a tijekom kratkoga proljeća, kad bi se otopio snijeg, u
blato. Dr. Xia volio je ptice i imao perivoj za njih. Svakog je jutra, bez obzira na vrijeme,
redovito obavljao kinesku polaganu i ljupku tjelovježbu zvanu qigong ili t'ai chi, slušajući
ptičji poj i cvrkut.
Poslije sinove smrti neprekidno su mu članovi obitelji nijemo predbacivali. Mojoj mami
nikad nije govorio o boli koju mu time nanose. Kinez uvijek tiho pati. Dakako, moja je baka
znala što ga izjeda. Nijemo je uz njega patila. Voljela gaje i svim srcem mu nastojala ugađati.
Njegove je uvijek dočekivala sa smiješkom, iako su je općenito svi prezirali ispod
cakline dužnog poštovanja. Izbjegavala ju je i liječnikova snaha, bivša školska prijateljica.
Moju je baku dotukla spoznaja daje smatraju krivom za smrt muževa najstarijega sina.
Morala je preuzeti mandžurske običaje. Spavala je s mojom majkom, a dr. Xia u
odvojenoj sobi. Gotovo svakoga jutra, davno prije nego što bi ustala, živci bi joj zatitrali dok
je očekivala žamor približavanja članova obitelji. Žustro se morala oprati i ukočeno
ppzdravljati sve ukućane redom. Kosu je morala upletati izrazito složeno, kako bi mogla
izdržati sve one goleme ukrase, a nosila je i vlasulju. Za to bi dobila samo ledene "Dobro
jutro", jedine riječi kojima su joj se ikad obraćali. Dok ih je gledala kako joj se klanjaju i
ulaguju, znala je daje mrze iz dna duše. Taj ju je obred osobito pekao zato stoje vidjela koliko
su neiskreni.
Na blagdane, a i u drugim važnim prilikama, cijela joj se obitelj morala klanjati do
poda, a ona je morala skočiti sa stolice i stati postrance kako bi im pokazala da je stolica
prazna. Bio je to znak poštovanja prema njihovoj pokojnoj majci. Mandžurski su se običaji
urotili da nju i dr. Xiju drže odvojeno. Nisu smjeli zajedno ni jesti. Uvijek je iza moje bake
stajala jedna snaha pa ju je dvorila, ali držala se tako kiselo da bi moja baka jedva progutala
obrok, a kamoli da bi uživala u jelu.
 Moja se majka, kratko vrijeme nakon useljenja u kuću dr. Xi-je, upravo bila smjestila na
udobno i toplo mjesto na kangu, kad je opazila kako se odjednom smrknuo dr. Xia. Nahrupio
je i grubo je zbacio s kanga jer je sjela na njegovo mjesto. Tad ju je jedini put u životu udario.
Prema mandžurskom je običaju njegovo mjesto bilo svetinja.
Moja je baka selidbom u kuću dr. Xije prvi put uživala u pravoj slobodi, ali se osjećala i
zatočena. I mojoj je majci to bio dvosjekli mač. Dr. Xia je prema njoj bio dobrostiv i odgajao
ju je kao rođenu kćer. Zvala gaje ocem, a on joj je dao svoje prezime, Xia, koje ona i danas
nosi, a i novo osobno ime "De-hong", sastavljeno od dva ideograma. Hong znači "divlji
labud", dok generacijski nazivDe znači "vrlina".
Članovi obitelji dr. Xije nisu se moju baku usuđivali vrijeđati u oči, bila bi to izdaja
rođene majke. Posve je drugi slučaj bio s mojom mamom. Majčina su prva sjećanja vezana za
to kako ju je moja baka tetošila, ali su je zlostavljali svi mlađi članovi obitelji dr. Xije.
Nastojala je suzdržati plač, pred majkom je krila modrice i ogrebotine, ali je baka znala stoje.
Ni riječi nije govorila dr. Xiji, ne želeći ga uzrujavati i stvarati mu još veće tegobe u obitelji.
Moja je majka tugovala i često moljakala neka je vrati u kuću djeda i bake, ili u kuću koju je
njezinoj majci kupio general Xue. Ondje su se prema njoj svi ponašali kao prema princezi.
Uskoro je shvatila da mora prestati moliti daje vrati "kući", jer bi tad mojoj baki u očima
uvijek zaiskrile suze.
Mojoj su majci najbolji prijatelji bili kućni ljubimci. Imala je sovu, crnoga mynaha, koji
je znao izgovoriti nekoliko jednostavnih rečenica, sokola, mačka, bijele miševe, a u
staklenkama je držala skakavce i cvrčke. Uz majku je voljela još jedino kočijaša
dr. Xije, Staroga Dugonju Leeja, naboranog i žilavoga gorštaka iz Hinggana, na
dalekom sjeveru, na tromeđi Kine, Mongolije i Sovjetskog Saveza. Imao je preplanulu kožu,
naježenu kosu, debele usne i prćast nos, a sve je to u Kineza nadasve rijetko. Kineze nije
volio. Tog je visokoga, žilavog mršavca njegov otac- odgajao kao lovca na medvjede, lisice i
jelene, ali i kao tragača i kopača neprocjenjiva korijenaginsenga. Neko su vrijeme posve
dobro zarađivali prodajom krzna, ali su im posao preoteli razbojnici, od kojih su najopakiji
radili za Staroga maršala, Changa Tso-lina. "Vražji razbojnik", govorio bi za njega Stari
Dugonja Lee. Poslije, kad su mojoj majci rekli daje Stari maršal bio domoljub i zadrt
protivnik Japanaca, prisjećala se kako se Stari Dugonja Lee rugao tom "junaku"
Sjeveroistoka.
Stari Dugonja Lee skrbio je za mamine ljubimce i vodio je u šetnju. Te ju je zime
naučio klizati na ledu. Kad su se, na proljeće, rastopili snijeg i led, gledali su kako ljudi
obavljaju redoviti važni obred "metenja grobova" i sađenja cvijeća na grobovima svojih
predaka. Ljeti su išli ribariti i tražiti gljive, a popodne bi se odvezli malo izvan grada i lovili
zečeve.
Tijekom dugih mandžurskih večeri, dok vjetar zavija po ravnicama a s unutarnje se
strane prozora hvata led, Stari bi Dugonja Lee posjeo moju maitiu sebi na koljena, na topli
kang, pa joj pripovijedao bajke iz sjevernih planina. Lijegala bi puna dojmova o tajnovitim
visokim stablima, egzotičnom cvijeću, šarenim pticama pjevicama i korijenju ginsenga.
Zapravo su to male djevojčice pa ih zato treba privezati crvenom uzicom čim se iskopaju,
inače bi pobjegle.
Stari je Dugonja Lee pripovijedao mojoj majci i o životinjskom carstvu. Tigrovi
tumaraju gorjem sjeverne Mandžurije, ali dobra su srca. Ljude napadaju tek kad se osjete
ugroženi. Tigrove je volio, ali medvjedi su posve drukčiji, te divljake po svaku cijenu treba
izbjegavati. Ako kojeg i sretne, mora nepomično čekati, sve dok medo ne spusti glavu.
Naime, medvjed na čelu ima čuperak koji mu, kad spusti glavu, pokrije oči pa medvjed
obnevidi. Nema smisla bježati od vuka, nitko nije brži od njega, ali zato mora zastati i
zagledati se u vuka, kao da ga se ne boji. Mora uzmicati, polako, neizmjerno polako. Mnogo
će godina poslije taj savjet Staroga Dugonje Leeja spasiti mami život.
Jednoga dana, kad je mami bilo pet godina, razgovarala je u vrtu sa svojim ljubimcima.
Odjednom su je opkolila unučad dr. Xije, počela je gurati i nazivati pogrdnim imenima,
udarati i silovito tiskati. Tako su je odgurali u zakutak, gdje je bio presahli zdenac. Gurnuli su
je u taj, prilično dubok bunar. Tresnula je na dno i ondje ostala sve dok, naposljetku, netko
nije čuo njezinu vrisku i pozvao Staroga Dugonju Leeja. Dotrčao je i donio ljestve, a kuhar
mu ih je pridržavao dok se spuštao. Stigla je i moja baka, izvan sebe od brige. Stari Dugonja
Lee se, nakon nekoliko minuta, pojavio noseći moju poluonesviještenu majku, pokrivenu
modricama i posjekotinama. Položio ju je baki u naručje.
Odnijeli su je u kuću, a dr. Xia ju je pregledao. Slomila je bedrenu kost. Katkad bi joj, i
nakon mnogo godina, kost škljocala, a nakon nesreće je uvijek lagano šepala.
Kad ju je dr. Xia pitao što se dogodilo, moja mu je majka odgovorila da ju je gurnuo
Šesti (unuk). Baka ju je, uvijek pažljiva prema mužu, pokušavala ušutkati, znajući da mu je
Šesti najdraži unuk.
Kad je dr. Xia izašao iz sobe, baka je rekla mojoj majci neka više ne tužaka Šestog
unuka, kako ne bi uzrujala dr. Xiju. Moja je majka zbog ozljede neko vrijeme ležala kod kuće.
Sva su je djeca izbjegavala.
Dr. Xia je odjednom počeo danima izbivati. Išao je u Jinzhou, glavni grad pokrajine,
četrdesetak kilometara južnije. Tražio je posao. Obiteljski su odnosi postali neizdržljivi, a
nakon nesreće moje majke (koja je mogla završiti i smrću) shvatio je da se mora odseliti.
Nije to bila laka odluka. Kinezi smatraju vrhunskom čašću kad nekoliko naraštaja iste
obitelji živi pod istim krovom. Mnoge ulice imaju nazive u čast takvim obiteljima, primjerice
Pet generacija pod istim krovom. Raspad brojne obitelji svi su smatrali nesrećom koju po
svaku cijenu treba izbjegavati, ali dr. Xia je mojoj baki nastojao pokazati vedro lice i tvrdio da
će biti presretan kad zbaci s leđa breme tolike odgovornosti.
Mojoj je baki odlanulo, iako je nastojala to prikriti. Zapravo je ona blago nagovarala dr.
Xiju na selidbu, osobito nakon nesreće moje majke. Dozlogrdila joj je tolika, vječito ledeno
nazočna, brojna obitelj koja je okrutno željela da ona bude nesretna. Među tolikim osobama
nije imala ni privatnosti ni družbenice.
Dr. Xia je svojim sinovima podijelio imetak. Zadržao je samo darove koje su
mandžurski carevi bili dali njegovim precima. Svu je zemlju ostavio udovici svog najstarijeg
sina. Srednji je sin naslijedio njegovu ordinaciju i prodavaonicu, a najmlađi kuću. Pobrinuo se
i za Staroga Dugonju Leeja i drugu poslugu. Kad je baku upitao hoće li joj siromaštvo teško
pasti, odgovorila mu je da će biti sretna, dovoljni su joj kći i on: "Ako imaš ljubav, i obična ti
je hladna voda slatka."
Jednog se prohladnoga dana u prosincu 1936. obitelj okupila pred ulaznim vratima kako
bi ih ispratila. Nitko nije plakao osim De-guija, jedinog sina koji je odobravao očevu ženidbu.
Stari ih je Dugonja Lee konjskom zapregom odvezao na postaju. Moja se majka plačući s
njim oprostila. Uzbudila se čim su se popeli u vlak, prvi je put njime putovala kad joj je bila
tek godina dana pa se nije sjećala. Tad je oduševljeno skakutala i gledala kroz prozor.
Jinzhou je, s gotovo sto tisuća stanovnika, bio velik grad i prijestolnica jedne od devet
pokrajina Mandžukua. Smješten je petnaestak kilometara od mora, ondje gdje se Mandžurija
približava Velikomu zidu. Opasan zidinama, kao i Yixian, brzo je rastao i naglo se širio izvan
svojih granica. Ondje je bilo nekoliko tekstilnih tvornica, dvije rafinerije nafte, važno
željezničko raskrižje i zračna luka.
Japanci su ga, nakon žestokih borba, zauzeli početkom siječnja 1932. Jinzhou je, zbog
svog strateškoga položaja, odigrao važnu ulogu u zaposjedanju Mandžurije. Kad je zauzet,
nastao je žestok diplomatski spor između Sjedinjenih Američkih Država i Japana. Bila je to
ključna epizoda u lancu događaja koji će, deset godina poslije, dovesti do Pearl Harbora.
Kad su Japanci, u rujnu 1931., napali Mandžuriju, mladi im je maršal, Chang Hsueh-
liang, morao prepustiti svoju prijestolnicu u Mukdenu. Sa dvije stotine tisuća vojnika
pobjegao je u Jinzhou i u njemu osnovao glavni stožer. Japanci su grad bombardirali iz zraka,
tijekom jednog od prvih zračnih napada u povijesti. Japanci su se razjarili kad su ušli u
Jinzhou.
U takvu je gradu šezdeset i šestogodišnji dr. Xia odlučio početi iznova. Mogao je
unajmiti samo straćaru tri na tri metra, u najsiromašnijem dijelu grada, na zaravni ispod
riječnog nasipa.
Većina je susjeda bila toliko bijedna da nije imala novca ni za pravi krov. Svoja su četiri
zida pokrivali valovitim limom, a na nj nabacivali teško kamenje kako im taj lim ne bi
odnijeli česti vjetrovi. Bila je to gradska periferija, a s druge je strane rijeke rasla gusta
žitarica, sijerak. Kad su stigli, u prosincu, smeđa je zemlja bila smrznuta, kao i rijeka, koja je
ondje široka tridesetak metara. Kad se, na proljeće,
otopio led, kućica se našla u močvari, neprekidno je zaudarala kanalizacija koja se zimi
nije osjećala jer se sve odmah smrzavalo. Ljeti su ih morili komarči i neprekidno su strahovali
od poplave, jer se rijeka dizala znatno iznad razine kućica, a nasipe su slabo održavali.
Moja se majka vječito smrzavala. Bilo joj je gotovo neizdržljivo. Sve su morali raditi na
kangu, a ne samo spavati. Zauzimao je najviše prostora u straćari. U kutu su imali omanju
peć. Nije bilo struje ni vode, a zahod je bio zajednički.
Nasuprot kući bio je šareni hram boga vatre. Vjernici, koji bi se došli u njemu pomoliti,
vezali bi konje ispred straćare obitelji Xia. Kad je zatoplilo, dr. Xia je navečer vodio moju
majku na šetnju uz rijeku. Tijekom nezaboravnih sunčevih zalazaka recitirao joj je klasičnu
poeziju. Baka nije išla s njima. Nije bio običaj da muž i žena zajedno šeću, a njoj je — zbog
sputanih nogu — uvijek bilo teško hodati.
Gotovo su umrli od gladi. U Yixianu su živjeli od plodova sa zemlje dr. Xije. Uvijek su
imali riže, i nakon što bi Japanci uzeli svoj dio. Sad su im se prihodi naglo smanjili, a Japanci
su zaplje-njivali sve više proizvedene hrane. Većinu su mjesnih plodina silom izvozili u
Japan, a ostatak je riže i pšenice prisvajala brojna japanska vojska u Mandžuriji. Mještani su
tek izrijetka mogli nabaviti kukuruz ili sijerak. Uglavnom su se hranili žirovim brašnom,
odvratna okusa i mirisa.
Iako baka nikad nije iskusila toliku bijedu, to su joj bile najsretnije godine. Dr. Xia ju je
volio, a kći je neprekidno bila uz nju. Nije se više morala mučiti napornim mandžurskim
obredima. Blatna se straćara orila od smijeha. Katkad je duge večeri ubijala kartajući s
mužem. Prema pravilima bi ga tri puta udarila kad bi izgubio, a dr. Xia bije — kad bi ona
izgubila — tri puta poljubio.
Baka se sprijateljila s mnogim susjedama. Bilo joj je to nešto posve novo. Poštovali su
je kao liječnikovu ženu, iako nije bio bogat. Nakon dugogodišnjih je ponižavanja, kad su s
njom postupali kao sa stokom, sad bila okružena slobodom.
Katkad bi s prijateljicama pripremila staru mandžursku priredbu, samo za sebe. Udarala
je u ručne bubnjeve dok su one pjevale i plesale. Bili su to nadasve jednostavni napjevi i
ritmovi, uz česta ponavljanja, a žene su na brzinu smišljale stihove. Udane su žene pjevale o
svom spolnom životu, a djevice su postavljale pitanja o spolnosti. Ženama je, mahom
nepismenima, to bila rijetka prilika da nešto doznaju o životu. Pjevale su i razgovarale o
svojim životima i o svojim muževima.
Moja je baka voljela te skupove i često je kod kuće vježbala za priredbe. Sjela bi na
kang, ljevicom tresla ručni bubanj i pjevala u ritmu, smišljajući usput stihove. Dr. Xia joj je
često pomagao riječima. Moja je majka bila premala za takve priredbe, ali smjela je gledati
kako se baka priprema. Bila je očarana, a najviše su je zanimale riječi koje bi baki prišapnuo
dr. Xia. Sigurno su duhovite kad se on i njezina majka toliko smiju. No kad bi joj ih majka
ponovila, sve bi joj "postalo oblačno i zamagljeno", nije razumjela što te riječi znače.
Život je bio težak. Svaki dan borba za opstanak. Riže i pšenice bilo je samo kod
švercera pa je baka počela prodavati nakit što joj gaje darovao general Xue. Gotovo ništa nije
jela. Rekla bi da se već najela ili da uopće nije gladna, poslije će jesti. Otkrivši daje prodala
svoj nakit, dr. Xia je zahtijevao da prestane s tim. "Star sam i neću više dugo", rekao joj je.
"Nakit će ti pomoći da preživiš."
Radio je za plaću u ordinaciji i ljekarni jednog liječnika, koji mu nije davao osobite
mogućnosti da pokaže koliko zna i umije. Nesebično je radio pa je uskoro došao na dobar
glas. Uskoro je bio pozvan, u prvi kućni posjet. Kad se te večeri vratio kući, donio je nešto
umotano u platno. Namignuo je mojoj mami i baki i rekao neka pogode stoje u smotuljku.
Mama je prikovala oči za zavežljaj, koji se još pario, nije ni stigla povikati "Parene zemičke!"
a već je otvarala smotak. Dok je proždirala pecivo, digla je pogled i susrela svjetlucave oči dr.
Xije. I nakon više od pedeset godina, mama se još sjećala njegova sretnog pogleda. I danas
kaže da se ne sjeća da joj je ikad išta toliko prijalo kao te pšenične zemičke.
Kućni su posjeti liječnicima bili unosni. Bolesnici nisu plaćali glavnomu liječniku, nego
onomu koji bi im došao. Zadovoljni i bogati bolesnici često su obilno nagrađivali liječnika.
Zahvalni bi mu pacijenti slali vrijedne darove za Novu godinu i druge blagdane. Dr. Xia se
malo potkožio nakon nekoliko takvih kućnih posjeta.
Sirio se njegov ugled. Jednog je dana žena pokrajinskoga guvernera bila u komi. Bio je
pozvan dr.
Xia i prizvao je u svijest, što su uspoređivali s buđenjem mrtvaca iz groba. Guverner je
naručio ploču, a na njoj je svojeručno napisao: "Dr. Xia, koji daruje svoj život narodu i
društvu." Zapovjedio je neka tu spomen--ploču, u svečanoj povorci, nose kroz cijeli grad.
Uskoro se guverner opet obratio dr. Xiji za pomoć. Iako je imao ženu i dvanaest
priležnica, nijedna mu od njih nije rodila potomka. Guverner je čuo da je dr. Xia vješt u
slučajevima neplodnosti. Dr.
Xia je propisao ljekovite napitke, i za guvernera i za njegovih trinaest žena, od kojih su
mnoge zatrudnjele. Kriv je bio samo guverner, ali je diplomatski dr. Xia "liječio" i njegovu
ženu i priležnice. Presretni je guverner naručio još veću spo-men-ploču s natpisom
"Reinkarnacija Kuan-yin" (budističke božice plodnosti i dobrote). Još veća svečana povorka
nego u prvoj prilici nosila je spomen-ploču do kuće dr. Xije. Poslije toga su mu dolazili
bolesnici čak iz dalekoga Harbina, šest stotina i pedeset kilometara na sjeveru. Proslavio se
kao jedan od "četiri slavna liječnika"
Mandžukua.
Već potkraj 1937., godinu dana nakon doseljenja u Jinzhou, dr. Xia se preselio u veću
kuću, pred starim sjevernim gradskim vratima, mnogo udobniju od straćare uz rijeku. Bila je
od opeka, a ne od blata. U njoj su bile čak tri spavaće sobe. Dr. Xia je opet otvorio ordinaciju,
a dnevna mu je soba postala ljekarna.
Kuća je bila na južnoj strani velikoga dvorišta, koje su dijelili s još dvije obitelji, ali
samo je kuća dr. Xije imala vrata koja su vodila u dvorište. U druge se dvije kuće ulazilo s
ulice, a prema dvorištu su imale zidove bez vrata i prozora. Kad su htjeli u dvorište, ti su
susjedi morali obilaziti i ulaziti kroz ulična vrata. Na sjevernom je dijelu dvorišta bio goli zid.
Bilo je u dvorištu čempresa i kineske zelenike, na koje su sve tri obitelji vješale sušilo. Bilo je
i ivančica, otpornih na oštre zime. Baka je ljeti iznosila svoje najmilije lončanice, bijelo
obrubljeni slak, krizanteme, da-lije i nedodirak.
 S dr. Xiom nije imala djece. Zastupao je on teoriju da muškarac iznad šezdeset i pete ne
smije ejakulirati, kako bi sačuvao spermu, koju su smatrali muškom snagom. Poslije mnogo
godina moja je baka tajnovito povjerila mami daje dr. Xia, zahvaljujući svojim tjelovježbama
qigong, usavršio tehniku kako doživjeti orgazam bez ejakulacije. Za čovjeka te dobi zdravlje
ga je izvrsno služilo. Nikad nije bolovao, svakog se dana tuširao hladnom vodom, pa i kad je
bilo ispod dvadeset i pet Celzijevih stupnjeva. Prema propisima Društva razuma (Zai-li-hui),
poluvjer-ske sekte kojoj je pripadao, nikad nije pio alkohol i nije pušio.
Iako liječnik, dr. Xia nije uzimao lijekove, naglašavajući daje zdravo tijelo glavni temelj
dobra zdravlja. Oštro se protivio liječenju koje bi, prema njegovu mišljenju, pomoglo jednom
dijelu tijela, a drugom bi naškodilo. Nikad nije uzimao prejake lijekove, zbog nuspojava.
Moja majka i baka često su, njemu iza leđa, morale uzimati lijekove. Kad bi se razboljele,
doveo bi kolegu, koji nije bio samo tradicionalni kineski liječnik nego i šaman. Smatrao je da
neke bolesti izazivaju zlodusi, koje treba primiriti ili egzorcirati posebnim vjerskim
metodama.
Moja je mama bila sretna. Prvi se put u životu osjećala okružena toplinom. Nije više
patila zbog trzavica kao u one dvije godine dok je živjela kod djeda i bake. Nije bilo ni traga
zlostavljanjima kojima ju je, punu godinu dana, mučila unučad dr. Xije.
Osobito je voljela festivale, a bilo ih je gotovo svakog mjeseca. Obični Kinezi nisu znali
za radni tjedan, a samo su vladini uredi, škole i japanske tvornice imali slobodnu nedjelju.
Drugima su samo festivali bili odmor od jednolične svakodnevice.
Dvadeset i trećega dana dvanaestoga mjeseca, sedam dana prije kineske Nove godine,
počinjao je Zimski festival. Tog se dana, prema legendi, kuhinjski bog, koji sa svojom ženom
živi iznad peći, u obliku svojih portreta — penje u Nebo kako bi Nebeskoga cara izvijestio o
ponašanju obitelji. "Povoljno" bi izvješće donijelo obitelji obilje hrane tijekom sljedeće
godine. Zato se
toga dana svako kućanstvo gorljivo klanjalo do zemlje; portretima Kuhinjskoga boga i
božice, prije nego što bi ih zapalili kako bi se popeli u nebo. Baka je uvijek govorila mojoj
mami neka im na usne prilijepi malo meda. Palila je i sićušne konje i služinske spodobe, koje
je izrađivala od sijerka, kako bi kraljevski par imao posebnu poslugu. Zato će biti
zadovoljniji, skloniji da Nebeskom caru kažu lijepe stvari o obitelji Xia.
Nekoliko su dana prije toga spravljali razne vrste hrane. Meso su rezali u posebne
oblike, a rižu i soju su mljeli i pripremali zemičke, razno pecivo i valjuške. Hranu bi u
podrumu čuvali do Nove godine. Cesto je temperatura padala ispod minus trideset Celzijevih
stupnjeva pa je podrum bio prirodan hladnjak.
U ponoć na kinesku Novu godinu počeo bi vatromet, a moja je majka uživala. Izašla bi s
mojom bakom i dr. Xiom i do tla se klanjala na onu stranu odakle je imao doći Bog sreće.
Podjednako su se klanjali ljudi u cijeloj ulici. Potom bijedni drugima govorili: "Sretno ti
bilo!"
Na kinesku se Novu godinu izmjenjuju darovi. Kad bi zora obasjala bijeli papir na
istočnim prozorima, moja bi majka skočila iz kreveta i odjenula svoje nove stvari: nov kaput,
nove hlače, nove čarape i cipele. Zatim bi s majkom posjećivala susjede i prijatelje, a svim se
odraslima klanjala do zemlje. Kad god bi čelom lupnula o pod, dobila bi "crveni omot", a u
njemu novac. Morala je to cijelu godinu čuvati kao džeparac.
Punih su petnaest dana odrasli išli u posjete i željeli jedni drugima svako dobro i sreću.
Većina je prosječnih Kineza bila opsjednuta srećom, to jest novcem. Ljudi su bili siromašni, a
u obitelji Xia, kao i u tolikim drugima, samo su tijekom festivala obilno jeli meso.
Vrhunac je slavlja bio petnaesti dan — karnevalska povorka, a poslije mraka
lampionska priredba. Povorka je bila posvećena "nadzornomu posjetu" Boga vatre. Boga su
nosili po četvrti kako bi ljude upozorili na opasnost od požara. Kuće su uglavnom bile drvene
pa je, zbog suhe i vjetrovite klime, vatra neprekidno prijetila i svi su se bojali vatre. Zato su
tijekom cijele godine prinosili žrtve u hramu
Bogu vatre. Povorka je kretala ispred njegova hrama, nasuprot blatnoj straćari u kojoj je
obitelj Xia stanovala kad su se tek bili doselili u Jinzhou. Lik boga, crvenobra-
dog i crvenokosog diva crvenih obrva, nosilo je osam mladića na otvorenoj nosiljci, a za
njima su muškarci prikazivali zmajeve i lavove koji su se previjali od boli. Slijedile su
platforme, hodulje i plesači yanggea, koji su mahali dugim, šarenim svilenim pojasima
vezanima oko struka. Urnebesna buka vatrometa, bubnjeva i cimbala. Moja je mama cupkala
za povorkom. Gotovo je svako kućanstvo uz put izlagalo obilje hrane, bile su to žrtve
božanstvu, ali mama je opazila da božanstvo samo brza naprijed, a hranu ne dira. "Bogovima
dobra volja, a ljudskim trbusima prinosni-ce!" govorila joj je majka. U tom se oskudnom
razdoblju moja majka veselila blagdanima kad je mogla napuniti želudac. Bila je posve
ravnodušna prema svečanostima koje su bile više vezane za poeziju nego za jelo. Nestrpljivo
je čekala da majka odgo-netne pitalice na sjajnim lampionima obješenim — tijekom Festivala
lampiona — na kućnim ulazima ili da majka — devetoga dana devetoga mjeseca — obiđe
krizanteme u susjednim perivojima.
Moja joj je baka jedne godine, tijekom sajma, ispred hrama Gradskoga boga, pokazala
niz glinenih kipova u hramu, obnovljene i urešene za tu svečanost. Bili su to pakleni prizori,
na kojima se vidjelo kako se ljudi kažnjavaju za grijehe. Baka je pokazivala glineni kip koji je
bar tridesetak centimetara plazio jezik, a istodobno su ga sjekla dva vraga naježene kose i
žabljih izbu-ljenih očiju. Mučeni je čovjek u prethodnom životu bio lažljivac, rekla joj je moja
baka. To će se dogoditi i mojoj majci ako bude lagala.
Bilo je dvanaest skupina takvih likova, postavljenih između brbljave svjetine i tezga na
kojima se prodavala hrana za kojom su joj rasle zazubice. Svaki je prizor predstavljao
moralnu lekciju. Moja je baka vedro pokazivala kćeri te užasne prizore, jedan za drugim, ali
ju je, kad su stigle do jedne skupine, samo odvukla, bez objašnjenja. Moja je majka tek nakon
nekoliko godina utvrdila daje to bila neka žena koju dvojica pile. Bila je to udovica koja se
preudala, a dva su je muža pilila zato što je pripadala obojici. Tada su se mnoge udovice
bojale takve sudbine pa su ostajale vjerne svom pokojniku, bez obzira na nesreću koju im je to
donosilo. Neke su se i ubijale kad bi ih članovi obitelji prisiljavali na preudaju. Moja je majka
shvatila da baka nije lako donijela odluku da se uda za dr. Xiju.
"Svi govore kako je Mandžukuo sretan'
Život pod japanskom okupacijom
(1938.-1945.)
Mojoj je majci početkom 1938. bilo gotovo sedam godina. Voljela je učiti. Bila je bistra
pa su roditelji smatrali da se te godine mora upisati u školu, koja je počinjala odmah poslije
kineske Nove godine.
Japanci su strogo nadzirali škole, osobito povijest i etiku. U školama je službeni jezik
bio japanski, a ne kineski. Nastava je, već od četvrtog razreda pučke škole, bila isključivo na
japanskom, a učitelji su mahom bili Japanci.
Jedanaesti rujna 1939., kad je majka bila u drugom pučke, u službeni su posjet Jinzhouu
doputovali mandžurski car Pu Yi i njegova žena. Moju su majku izabrali da carici preda
cvijeće. Mnoštvo se zbijalo na šarenoj pozornici, a svi su mahali žutim papirnim zastavicama
Mandžukua. Mojoj su mami dali golem struk cvijeća pa je samouvjereno stajala uz limenu
glazbu i skupinu uglednika u svečanim odijelima. Uz nju se ukipio jedan njezin vršnjak i
držao cvijeće koje će predati Pu Yiju. Kad je naišao carski bračni par, orkestar je zasvirao
mandžukuovsku himnu. Moja je mama istupila i naklonila se, spretno držeći stručak. Carica je
bila u bijeloj haljini, a prelijepe su joj bijele rukavice dopirale do lakata. Mojoj se majci
učinila prekrasnom. Letimice je pogledala Pu Yija u vojnoj odori. Njegove su joj se oči, iza
debelih stakala naočala, učinile "prasećima".
Majku nisu izabrali da carici preda cvijeće samo zato što je bila odlikašica, nego i zato
stoje u obrascima već napisala daje "Mandžurka", kao i dr. Xia, a Mandžukuo su smatrali
neovisnom mandžurskom državom. Pu Yi je Japancima bio osobito koristan zato stoje većina
ljudi — ako je uopće o tome razmišljala — smatrala da vlada mandžurski car. Dr. Xia se
smatrao lojalnim građaninom, a moja je baka dijelila njegovo mišljenje. Tradicionalno je žena
pokazivala ljubav prema mužu tako što se s njim u svemu slagala, a mojoj je baki to došlo
nekako posve prirodno. Uz dr. Xiju bila je toliko zadovoljna da mu ni u čemu nije htjela
protusloviti.
Mama je u školi učila daje njezina zemlja Mandžukuo, koji graniči sa dvije kineske
republike. Jedna je, na čelu sa Chiang Kai-shekom, neprijateljska, a druga prijateljska, na čelu
joj je Wang Jing-wei, japanski marionetski vladar jednog dijela Kine. Ništa je nisu učili o
Kini kao većoj cjelini, koje je Mandžurija tek jedan dio.
Đaci su školovani kao poslušni podanici Mandžukua. Među prvim je pjesmama moja
majka naučila: Ulicama prolaze crveni dječaci i zelene djevojčice,
Svi govore kako je Mandžukuo sretan.
Sretan si ti, sretna sam ja,
Svi žive u miru i veselo rade, bezbrižno...
Učiteljice su govorile daje Mandžukuo raj zemaljski, ali moja je majka već tad shvatila
daje možda samo Japancima raj. Japanska su djeca išla u posebne, izvrsno opremljene i dobro
zagrijane škole sjajnih podova i čistih prozora. Mjesna su djeca na nastavu išla u ruševne
hramove i prastare kuće, koje bi im ustupili kućevlasnici. Nije bilo grijanja. Zimi je cijeli
razred morao prekinuti rad i trčati oko zgrade — ili bi svi zajedno toptali — kako se ne bi
smrznuli.
Poučavali su ih mahom Japanci, a služili su se japanskim metodama i bez razloga tukli
djecu. Strogo su kažnjavali najmanju pogrešku ili prekršaj nametnutih im propisa, recimo, kad
bi djevojčici kosa bila dva centimetra ispod usne resice. I dječake i djevojčice nemilosrdno su
pljuskali, a dječake su drvenim štapom okrutno udarali po glavi. Osobito je teška kazna bila
kad su satima morali klečati u snijegu.
Kud bi domaća djeca na ulici srela Japanca, morala su mu se klanjati i sklanjati se pred
njim, makar taj Japanac bio mladi od njih. Japanska su djeca često zaustavljala domaću pa ih
bezrazložno pljuskala. Učenici su se morali duboko klanjati učiteljima i učiteljicama kad bi ih
sreli. Moja je mama u šali rekla prijateljicama da je japanska učiteljica u prolazu podsjeća na
vihor koji brije iznad travnjaka. Samo se vidi kako se svija trava čim naleti vjetar.
I mnogi su se odrasli klanjali Japancima, iz straha da ih ne uvrijede, ali Japanci se isprva
nisu osobito dojmili obitelji Xia. Na srednjim i nižim razinama i dalje su bili mještani,
Mandžu-rijci i Kinezi narodnosti Han, kao moj pradjed, koji je zadržao svoj položaj kao šef
redarstva u Yixianu. Godine 1940. u Jin-zhouu je već bilo petnaestak tisuća Japanaca. U
susjednoj su kući živjeli Japanci, a moja se baka s njima sprijateljila. Taj je Japanac bio vladin
službenik. Njegova je žena svakoga jutra stajala pred kućom, sa svoje troje djece, i duboko su
mu se svi klanjali kad bi on sjedao u rikšu koja gaje vozila na posao. Japanka bi zatim počela
ugljeni prah mijesiti u ogrjevne kuglice. Moja baka i majka nikad nisu shvaćale zašto tada
mora imati bijele rukavice koje bi odmah zaprljala ugljenim prahom.
Japanka je često posjećivala moju baku. Bila je osamljena, jer joj je muž vječito izbivao.
Donijela bi kapac sakea, a moja bi baka pripremila grickalice, povrće ukiseljeno u soji. Baka
je naučila malo japanski, a susjeda malo kineski. Jedna su drugoj pjevušile i plakale kad bi ih
shrvali osjećaji. Cesto su jedna drugoj pomagale u vrtu. Baka se divila Japankinu prekrasnom
vrtnom alatu, a Japanka je često pozivala moju majku neka se igra kod njih u vrtu.
Dr. Xia i njegove ukućanke nisu se mogli oglušiti na japanska zlodjela. Na
prostranstvima sjeverne Mandžurije masovno su palili sela, a preživjele mještane tjerali u
"strateške zaseo-ke". Više od pet milijuna stanovnika, šestina tadašnjih Man-džurijaca,
izgubila je dom, a deseci tisuća život. Japanski su nadzornici nemilosrdno tjerali rudare da
rade do iznemoglosti kako bi što više izvozili u Japan, jer Mandžurija ima velika prirodna
bogatstva. Mnogima su oduzimali sol pa nisu imali snage za bijeg.
Dr. Xiaje dugo tvrdio da car, zapravo japanski zatočenik, ne zna za sva ta zlodjela. No,
kad je Pu Yi počeo govoriti o Japanu kao "o prijateljskoj zemlji", "o našem starijem bratu", a,
naposljetku, kao o "srodnoj zemlji", dr. Xia udario je šakom po stolu i nazvao ga "kukavičkim
glupanom". Pa i tad je rekao da nije posve siguran koliko je car odgovoran za sve te
okrutnosti, sve dok dva tužna događaja nisu posve promijenila svijet obitelji Xia.
Dr. Xia je, jednoga dana potkraj 1941., bio u ordinaciji kad mu je ušao posve nepoznat
koščati pogrbljeni odrpanac i rekao daje željeznički kuli. Užasno ga boli želudac jer svakoga
dana mora nositi teške terete, od zore do mraka. Ne zna kako će izdržati, ali, ostane li bez
posla, neće više moći uzdržavati ženu i novorođenoga sinčića.
Dr. Xia mu je rekao da mu želudac više ne probavlja slabu hranu. Vlada je prvi lipnja
1939. proglasila da će rižu jesti samo Japanci i malobrojni kolaboracionisti. Mještani su se
morali hraniti žirovim brašnom i sijerkom, a to se teško probavlja. Dr. Xia je tom čovjeku
besplatno dao lijekove, a mojoj je baki rekao neka mu dade vrećicu riže koju je kupila od
švercera.
Dr. Xia je uskoro čuo daje taj čovjek umro u logoru za prisilni rad. Čim je otišao iz
ordinacije, pojeo je rižu, vratio se na posao i povraćao u dvorištu. Japanski je stražar u
bljuvotini uočio rižu pa su kulija uhitili kao "gospodarstvenoga prijestupnika" i odvukli u
logor. Onako iznemogao, ostao je živ još samo nekoliko dana. Doznavši za njegovu smrt,
žena mu se utopila zajedno sa sinčićem.
To je dr. Xiju i moju baku neizmjerno rastužilo. Osjećali su se krivi za kulijevu smrt.
Dr. Xia je često ponavljao: "Riža i ubija i spašava! Vrećica riže odnijela je tri života..." Tad je
Pu Yija počeo nazivati "onim tiraninom".
Uskoro je još bliže udarila nesreća. Najmlađi je sin dr. Xije bio učitelj u Yixianu. Kao u
svakoj školi Mandžukua, i ondje je u ravnateljevoj sobi bio veliki Pu Yijev portret, a morali
su ga pozdraviti svi koji bi ušli. Sin dr. Xije jednog se dana zaboravio pokloniti Pu Yiju.
Ravnatelj se na njega proderao neka se odmah nakloni, a tako gaje snažno raspalio po obrazu
daje sin dr. Xije, ostavši bez ravnoteže, pobjesnio: "Zar se svakoga dana moram toliko
klanjati? Jutros sam mu se naklonio..." Ravnatelj gaje opet udario i zarežao: "Car ti je, a vas,
Mandžurce, moramo naučiti najosnovnijoj pristojnosti!" Sin dr. Xije mu je odbrusio: "Vrlo
važno! To je samo komad papira!" Uto su ušla dva domaća učitelja pa nije stigao reći nešto
još žešće. Svladao se i prisilio se da se klanja portretu.
Navečer mu je u kuću došao prijatelj i rekao da se govorka kako je on "zločinac mišlju",
a taj se prijestup kažnjava zatvorom, katkad i smrću. Pobjegao je, i za njega se više nikad nije
čulo. Vjerojatno su ga uhvatili pa je umro u zatvoru ili radnom logoru. Dr. Xia nikad se nije
oporavio od tog udarca. Postao je odlučan neprijatelj Mandžukua i Pu Yija.
Nije to još bilo sve. Mjesni su nasilnici počeli zlostavljati De-guija, srednjeg,
posljednjeg živog sina dr. Xije, tobože zbog bratova "zločina". Od njega su ubirali zaštitarinu
i tvrdili daje zakazao kao stariji brat. Platio im je zatraženu svotu, ali su gangsteri zatražili još
više. Naposljetku je morao prodati ordinaciju i prodavaonicu u Yixianu. Odselio se u Mukden
i ondje otvorio novu ordinaciju.
 Dr. Xia je postao još ugledniji, jer nije više liječio samo mješ-tane nego i Japance.
Katkad bi, nakon što bi pregledao uglednog japanskog časnika ili kolaboracionista, rekao:
"Kad bi Bog dao da umre!" Nikad njegovo osobno stajalište nije djelovalo na stručni rad.
"Svaki je pacijent čovjek!" često je govorio. "Liječnik mora samo na to misliti, a ne smije
gledati na to kakav je čovjek."
Baka je, u međuvremenu, svoju majku povukla u Jinzhou. Kad je otišla iz roditeljske
kuće i udala se za dr. Xiju, njezina je majka ostala sama u kući, s mužem koji ju je prezirao i
sa dvije omražene mongolske priležnice. Posumnjalaje da snuju kako bi otrovale nju i njezina
sinčića Yu-lina. Uvijek se služila srebrnim štapićima za jelo, jer Kinezi smatraju da srebro
pocrni u dodiru s otrovom. Najprije bi hranu dala psu, a tek tad bije okusili ona i mali Yu-lin.
Jednoga je dana, nekoliko mjeseci nakon udaje moje bake, pas odjednom crknuo. Prabaka se
tad, prvi put u životu, posvađala s mužem. Uz potporu svoje svekrve, stare gospođe Yang,
odselila se u najamnu sobu s Yu-linom. Stara je
svekrva bila toliko ogorčena na sina da se s njima odselila, a sina nikad više nije vidjela,
sve do svoje smrti.
Gospodin Yang im je prve tri godine, preko volje, slao mjesečnu potporu, ali je odustao
početkom
1939. Dr. Xia i moja baka morali su njih troje uzdržavati. Tad nije bilo zakona o
dužnosti uzdržavanja, nije funkcionirao pravni sustav pa je žena bila prepuštena mužu na
milost i nemilost. Kad je stara gospođa Yang umrla, 1942. godine, moja se prabaka s Yu-
linom doselila u Jin-zhou i nastanila u kući dr. Xije. Sebe i sina smatrala je građanima drugog
reda, koji žive od milostinje. Uglavnom je prala rublje i, kao opsjednuta, pospremala, a prema
svojoj kćeri i dr. Xiji bila je nervozno servilna. Kao pobožna budistkinja, svakoga se dana
molila Budi neka je nipošto ne reinkarnira kao ženu. "Neka postanem mačka ili pas, samo ne
žena!" neprekidno je mrmljala dok se jedva vukla po kući, usrdno se ispričavajući na svakom
koraku.
Moja je baka dovela u Jinzhou i svoju sestru Lan, koju je nadasve voljela. Lan se u
Yixianu udala za homoseksualca, a on ju je darovao svom bogatom stricu, vlasniku tvornice
za preradu biljnog ulja.
Taj je stric silovao nekoliko članica svoga kućanstva i svoju malu unuku. Lan mu se nije
usuđivala prkositi, jer bio je glava obitelji i im,ao golemu vlast nad svim ukućanima. Odbila
je tek kad ju je muž ponudio stričevu poslovnom prijatelju. Moja je baka morala platiti mužu
kako bi se nje odrekao (xiu), jer žena nije smjela zatražiti rastavu. Moja ju je baka povukla u
Jinzhou, gdje se uskoro preudala za stanovitog Pei-oa.
Pei-o je bio zatvorski čuvar i često je sa ženom posjećivao moju baku. Mojoj se mami
kosa ježila od užasa kad bi pripovijedao zatvorske zgode. Tamnica je bila prepuna političkih
zatočenika. Pei-o je naglašavao njihovu hrabrost. I na mukama su proklinjali Japance. Cesto
su mučili zatvorenike i uskraćivali im liječničku pomoć. Puštali bi da im se ozljede zagnoje.
Dr. Xia se ponudio da će liječiti zatvorenike. Tijekom jednog od prvih posjeta Pei-o
gaje predstavio svomu prijatelju Dongu, krvniku koji je gušio garotom. Zatvorenika bi svezali
na stolicu i zategnuli mu konop oko vrata, polako, posve polako. Bila je to jeziva smrt.
Dr. Xia je od svoga pašanca Pei-oa čuo da Donga muči savjest. Prije nego što žrtvama
zategne garotu, najprije se mora opiti. Dr. Xia je pozvao Donga svojoj kući, obdario ga i
natuknuo da možda ipak ne bi smio posve zategnuti garotu. Dong je odgovorio da će vidjeti
što se dade učiniti. Uz njega je obično japanski stražar ili domaći kolaboracionist, ali Japanac
ne dolazi ako žrtva nije osobito važna. Katkad odlazi i prije žrtvine smrti. Dong bi možda u
tom slučaju mogao prestati zatezati garotu još dok je zatvorenik živ.
 Kad bi zatvorenike smaknuli garotom, trupla bi im pobacali u tanke drvene sanduke i
kolima prevezli do neplodne pustare, zvane Južni brežuljak, na periferiji. Bacili bi ih u plitki
rov. Sve je ondje vrvjelo divljim psima koji su proždirali trupla. U tu su jamu bacali i žensku
djecu koju bi obitelj ubila odmah nakon rođenja.
Dr. Xia se sprijateljio sa starim kočijašem i katkad mu davao novac. Kočijaš bi katkad
navraćao u ljekarnu i isprazno blebe-tao o životu, ali bi onda prešao na groblje: "Mrtvim sam
dušama rekao da nisam kriv što su ondje završile, rekao sam im da sam svima htio dobro.
Neka se dogodine te mrtve duše vrate na svoj rođendan. Ako u međuvremenu možda žele
odletjeti, u potrazi za boljim tijelima u kojima bi se reinkarnirale, neka pođu u smjeru u
kojemu im je glava, bit će im to dobar put!" Dong i kočijaš nikad nisu razgovarali o onom što
rade, a dr. Xia nikad nije doznao kolike su zatvorenike spasili. Poslije rata su ta spašena
"trupla" prikupljala priloge za Donga kako bi mogao kupiti kuću i zemljište. Kočijaš je u
međuvremenu umro.
Tako su spasili život i bakinu dalekom rođaku, Han-chenu, istaknutom pripadniku
Pokreta otpora. Jinzhou je, kao najvažnije željezničko čvorište sjeverno od Velikoga zida,
Japancima poslužio kao odskočna daska u napadu na Užu Kinu, koji je počeo u srpnju 1937.1
uz najstrože mjere sigurnosti, špijun se uspio uvući u Han-chenovu skupinu pa su svi bili
uhićeni i stavljeni na muke. Najprije su im u nos lijevali vruću vodu u kojoj su skuhali
feferone, a onda su ih udarali po licu cipelama koje su na đonu imale oštre čavle. Uglavnom
su sve pobili. Pripadnici obitelji Xia dugo su Han-chena smatrali mrtvim, sve dok im, jednoga
dana, tetak Pei-o nije javio da je još živ, ali su ga naumili smaknuti. Dr. Xia se odmah
povezao s Dongom.
Dr. Xia se, one noći kad su ga imali smaknuti, odvozim kolima do Južnog brežuljka. S
njimjebilai moja baka. Zaustavili su kola iza nekih stabala i ondje pričekali. Čuli su kako
divlji psi kopkaju oko rake iz koje se dizao neizdržljiv smrad trula mesa. Naposljetku su stigla
zatvorska kola. U mraku su nejasno vidjeli kako stari kočijaš silazi i izbacuje trupla iz drvenih
sanduka. Čekali su da se odveze, a onda su pristupili jami. Tapkali su po truplima i našli Han-
chena, ali nije im bilo jasno je li još živ. Naposljetku su čuli da ipak diše. Toliko su ga mučili
u zatvoru da se nije mogao držati na nogama pa su ga jedva digli u kola i od-vezli kući.
Sakrili su ga u najzabačeniju sobicu. Iz nje se ulazilo samo u odaju moje majke. Mama
je u sobi imala još jedna vrata, na koja se ulazilo u roditeljsku spavaću sobu. Nitko joj nije
smio upasti. Samo je
njihova kuća imala izlaz u dvorište pa je Han-chen mogao ondje mirne duše vježbati
kad bi mu tko čuvao stražu.
Mogla im je upasti policija ili stanarsko povjerenstvo. Japanci su već početkom
okupacije uveli sveobuhvatnu mrežu susjedskog nadzora. Na čelo tih odreda postavili su
mjesne uglednike, koji su im pomagali ubirati porez i neumorno bdjeli nad "protupravnim
elementima". Bio je to oblik institucionaliziranoga gangsterizma, a "zaštita" i potkazivanje
bili su ključevi vlasti. Japanci su nudili i velike/nagrade svim potkazivačima. Policija je u
Mandžukuu bila manja prijetnja nego obični civili. Mnogi su u redarstvu bili izrazito
protujapanski raspoloženi. Među glavnim im je zadaćama bila provjera prijave boravka pa su
često pretraživali po kućama. Najavili bi se povicima "Provjera prebivališta, provjera
prebivališta!" Tko god se htio sakriti, imao je posve dovoljno vremena. Kad god bi Han-chen
ili moja baka čuli te povike, sakrili bi ga u stog suhoga sijerka nabacanog u spremištu kao
ogrjev. Policija bi upala u kuću i sjela uz šalicu čaja, opravdavajući se mojoj baki: "Sto ćete
kad se mora, mora se... Obična formalnost!"
Mojoj je' majci tad bilo jedanaest godina. Iako joj roditelji nisu govorili što se događa,
znala je da ne smije brbljati daje kod njih Han-chen. Od djetinjstva se naučila da bude
diskretna.
 Moja je baka polako njegovala Han-chena. Nakon tri mjeseca toliko je prizdravio daje
mogao otići. Rastanak nabijen emocijama. "Starija sestro i stariji zete!" rekao je. "Nikad neću
zaboraviti da vam dugujem život. Čim mi se pruži prilika, ođužit ću vam se." Vratio se za tri
godine, vjeran svojem obećanju.
Mama i njezine suučenice su, u sklopu nastave, morale gledati filmske vijesti o ratnim
uspjesima Japana. Japanci se nisu stidjeli svoje okrutnosti, naprotiv, njome su se hvalili kako
bi širili strah. Na ekranu su gledale kako japanski vojnici raspoluću-ju mačem ljude, a
zarobljenike, vezane za kolac, razdiru psi. Dugi krupni kadrovi užasnutih očiju žrtava dok ih
napadači muče. Japanci su budno motrili jedanaestogodišnjakinje i dvanaesto-godišnjakinje
da se ne bi usudile sklopiti oči ili gurnuti u usta rupčić i pokušale prigušiti vrisak. Moju će
majku godinama progoniti noćne more.
Japanci su već tijekom 1942. razmjestili postrojbe diljem Kine, Jugoistočne Azije i
Tihog oceana pa su ostali bez radne snage. Mamin je cijeli razred poslan na rad u tvornicu
tekstila, a i japanska djeca, ali su domaća morala pješačiti šest i pol kilometara do tvornice i
isto toliko natrag, a japanske je djevojčice vozio kamion. Domaće su hranili rijetkom kašicom
od pljesniva kukuruza, u kojoj su plivali uginuli crvi. Japankama su dijelili slasne obroke u
zamotuljcima, meso, povrće i voće.
Japanke su dobivale lagane poslove, primjerice pranje prozora, a domaće su bile za
složenim tkalačkim strojevima koji su i odraslim radnicama bili opasni i naporni. Uglavnom
su morale spajati prekinute niti dok je stroj radio punom brzinom. Ako ne bi opazile prekinutu
nit, ili ako je ne bi dovoljno brzo spojile, japanski bi ih nadzornik okrutno tukao.
Djevojčice su bile užasnute. Zbog uzrujanosti, hladnoće, gladi i umora, česte su bile
nesreće. Moja je majka jednoga dana vidjela kako je čunak naglo poletio iz tkalačkoga stroja i
izbio oko njezinoj susjedi. Dok su je vozili u bolnicu, japanski je nadzornik neprekidno korio
nesretnicu zbog nepažnje.
Poslije tvorničke službe moja se majka našla u srednjoj školi. Vremena su se
promijenila od doba kad je baka bila mlada. Djevojke više nisu bile osuđene na samovanje u
četiri kućna zida. Društvo je prihvaćalo da se i djevojčice školuju, ali posve drukčije od
dječaka. Glavni je cilj bio pretvoriti djevojčice u
"poslušne žene i dobre majke", glasila je školska krilatica. Učile su sve ono što su
Japanci nazivali "ženskim putem". Kako ugađati mužu, kuhati i siti, usavršavale su se u
čajnom obredu, ikebani, vezenju, crtanju i shvaćanju umjetnosti. Ipak je najvažnije bilo kako
ugađati budućem mužu. U to je spadala odjeća, frizura, pokloni, a nadasve bespogovoran
posluh. Moja je majka bila "prgavi -ca", često je isticala baka. Gotovo ništa od tih vještina
nije naučila, pa ni kuhanje.
Neki su ispiti bili isključivo praktični, kao stoje priprema određenog jela ili cvjetnog
aranžmana. U ispitnom su povjerenstvu bili mjesni, japanski i kineski dužnosnici. Nisu samo
ocjenjivali znanje nego i djevojke. Na oglasnoj su ploči, uz ocjene, bile izložene i slike tih
učenica, u lijepim pregačicama koje su same skrojile i sašile. Japanski su službenici te učenice
često uzimali za žene, a bili su poticani miješani brakovi japanskih došljaka i mjesnih
djevojaka. Neke su djevojke bile odabrane za odlazak u Japan, gdje će se udati za muškarce
koje nikad nisu vidjele. Djevojke su uglavnom pristajale, odnosno — točnije — njihove
obitelji. Jedna je majčina prijateljica potkraj okupacije bila izabrana za odlazak u Japan, ali
nije stigla na brod pa je još bila u Jinzhouu kad je Japan kapitulirao. Moja ju je majka prezirno
gledala.
Za razliku od svojih prethodnika, kineskih državnih činovnika, mandarina, koji su
zazirali od tjelesnog rada, Japanci su voljeli šport, a i moja majka. Oporavio se ozlijeđeni kuk
i izvrsno je trčala. Jedanput su je izabrali da se natječe u važnoj utrci. Tjednima se pripremala
i bila nadasve uzbuđena uoči velikog dana, ali ju je — uoči natjecanja — njezin trener, Kinez,
izdvojio i zamolio neka se ne trudi da bude prva. Na žalost, ne smije joj objasniti razlog. Moja
je majka shvatila. Znala je da Japanci ne vole da ih Kinezi pobjeđuju. Još je jedna mještanka
sudjelovala u natjecanju. Trener je zamolio moju majku neka joj prenese njegov savjet-, ali ne
smije joj reći tko ju je opomenuo. U toj se utrci moja majka nije našla ni među prvih šest.
Prijateljicama je bilo jasno da namjerno zaostaje. Ona se druga djevojčica nije mogla
suzdržati. Stigla je prva.
Japanci su joj se uskoro osvetili. Svakog su jutra imali zbor, a predsjedao im je ravnatelj
zvan Magarac, zato što je svojim
prezimenom Mao-li podsjećao na kinesku riječ "mao-lu", što znači magarac. Oštro je i
grleno izvikivao zapovijedi neka se duboko klanjaju prema četiri određena cilja. Najprije
prema Toki-ju. "Dubok poklon carskoj prijestolnici!" Nato "Dubok poklon našoj
prijestolnici!" prema Hsinkingu, glavnomu gradu Man-džukua. Slijedio bi "Naklon pun
štovanja Nebeskom caru!" To se odnosilo na japanskoga cara. I, naposljetku, "Naklon pun
štovanja carskom portretu!" Morali su se klanjati Pu Yiovoj slici. Poslije su se klanjali
učiteljima i učiteljicama, ali više ne tako duboko.
Tog je jutra, nakon klanjanja, Majmun naglo izvukao pobjednicu utrke iz reda, rekavši
da njezin poklon Pu Yiju nije iznosio punih devedeset stupnjeva. Pljusnuo ju je, počeo udarati
nogama i proglasio daje isključena iz škole. Bio je to težak udarac za nju i njezinu obitelj.
Roditelji su je na brzinu udali za neuglednog državnog službenika. Muža su joj, nakon
kapitulacije Japana, obilježili kao kolaboracionista, a ona se mogla zaposliti samo u kemijskoj
tvornici. Nitko nije obraćao pozornost na onečišćenje pa je nesretnica gotovo posve oslijepjela
od kemikalija kad se moja majka 1984. vratila u Jinzhou i posjetila je. Kolegica se gorko
šalila zbog ironije sudbine: proglasili su je kolaboracionisticom zato stoje u natjecanju
pobijedila Japance. Ipak joj nije krivo što ih je tad pobijedila, zaključila je.
U Mandžukuu se teško moglo zaključiti što se događa u ostatku svijeta i kakva je
japanska ratna sreća. Bojišnica je bila daleko, vijesti najstrože cenzurirane, a radio je samo
mljeo promidžbu. Prema mnogim su pokazateljima zaključili da Japanu ide nizbrdo, osobito
zbog sve izrazitije nestašice hrane.
Prve su stvarne vijesti stigle ljeti 1943., kad su novine objavile kapitulaciju japanske
saveznice Italije. Sredinom 1944. unovačeni su i neki japanski civili, dotad zaposleni na
državnim položajima u Mandžukuu. Dvadeset i deveti su se srpnja 1944. prvi put na nebu
iznad Jinzhoua pojavili američki B-29. Doduše, nisu bombardirali grad. Japanci su svakom
kućanstvu zapovjedili neka iskopa protuzračno sklonište. Svakog su dana u
školi imali obavezne vježbe za slučaj zračne uzbune. Jedna je djevojčica iz majčina
razreda dohvatila uređaj za gašenje požara i poprskala omraženu japansku učiteljicu. Prije bi
bila najstrože kažnjena, ali tad joj nije pala ni vlas s glave. Vremena su se očito promijenila.
Dugo je trajao rat objavljen muhama i štakorima. Učenici su morali odrezati štakorske
repice, staviti ih u omot i predati policiji. Muhe su odlagali u staklenke. Policajci su brojili sve
repice i uginule muhe. Jednoga je dana 1944., kad je moja majka donijela policajcu
Mandžukua staklenu bocu prepunu muha, on primijetio: "Nedovoljno za jedan obrok!" Videći
koliko se iznenadila, objasnio joj je: "Zar ne znaš? Japanci vole jesti uginule muhe. Prže ih i
jedu!" Moja je majka prema ciničnom sjaju u njegovim očima shvatila da se taj više nimalo ne
boji Japanaca.
Moja je majka bila uzbuđena i puna iščekivanja, ali se, tijekom jeseni 1944., nadvio
taman oblak. U njezinoj kući više nije bilo sklada, naslućivala je roditeljsku neslogu.
Jesenski se festival slavlja obiteljske sloge održava petnaeste noći osmoga mjeseca
prema kineskoj godini. Baka bi te noći, prema starim običajima, ispred kuće na mjesečinu
iznijela stol pun dinja, okruglih kolača i žemičaka. Tada se slavi obiteljski sklad zato što, na
kineskom, riječ koja znači sklad (yuan) znači i "okrugao", "kolo", "čitav". U to je vrijeme pun
jesenski Mjesec osobito sjajan i okrugao. Zato se toga dana smije jesti samo okrugla hrana.
Baka je na srebrnoj mjesečini pripovijedala mojoj majci priče o Mjesecu. Najveća je
Mjesečeva sjena golema sena, ispod koje je velikaš Wu Gang cijeloga života sjekao ne bi li je
posjekao. No, bilo je to čarobno stablo pa ga sreća nije poslužila. Moja bi je majka, zagledana
u nebo, zanesena slušala. Pun joj je Mjesec bio čarobno lijep, ali te ga noći nije smjela
opisivati. Majka joj je zabranila da fegovori riječ "okrugao" ili "čitav", zato stoje prekinut
sklad u obitelji dr. Xije. Tog je dana dr. Xia neprekidno bio utučen, pa i danima prije i poslije
festivala. Baka je izgubila smisao za raspredanje priča.
U noći jesenskog festivala 1944. moja su majka i baka sjedile ispod sjenice pokrivene
dinjama i grahom. Kroz pukotine u lisnatoj hladovini zurile su u vedro nebo bez oblaka. Moja
je majka htjela reći "Mjesec je danas osobito okrugao", ali ju je baka oštro prekinula i
odjednom zaplakala. Odjurila je u kuću, a mama je čula kako jeca i viče: "Vrati se sinu i
unucima! Ostavi mene i moju kćer, idi kamo god hoćeš!" Jecala je i govorila: "Jesam lija
kriva, jesi li ti kriv što se ubio tvoj sin? Zašto bismo, nakon toliko godina, morali nositi taj
teret? Nisam ti zabranila da posjećuješ svoju djecu, ona tebe odbijaju posjećivati..." Otkako su
se odselili iz Yixiana, posjetio ih je samo De-gui, srednji sin dr. Xije. Moja majka tad nije
čula ni riječi dr. Xije.
Otad je naslućivala daje zlo i naopako. Dr. Xia je sve više šutio, a ona gaje nagonski
izbjegavala.
Moja bi baka često plakala i mrmljala kako ona i dr. Xia nikad neće biti potpuno sretni
zato što su preskupo platili svoju ljubav. Zagrlila bi moju majku govoreći joj kako joj je ona
sve u životu.
Moja je majka bila nevesela kao nikad prije dok je u Jin-zhouu počinjala zima. Nije se
razveselila ni kad se na vedrom, hladnom prosinačkom nebu pojavila druga eskadrila
američkih B-29.
Japanci su se sve više uzrujavali. Jednoga je dana jedna mamina suučenica nabavila
knjigu zabranjenoga kineskoga književnika. Tražeći mirno mjesto na kojemu bi je pročitala,
otišla je u okolicu i otkrila špilju. Smatrala ju je praznim protuzrač-nim skloništem. Pipkala je
u mraku i dodirnula nešto što ju je podsjetilo na prekidač. Odjeknula je prodorna uzbuna.
Dodirnula je alarmni uređaj. Slučajno je ušla u skladište oružja. Noge su joj se ukočile,
pokušala je pobjeći, ali su je, već nakon nekoliko stotina metara, zaustavili i odvukli japanski
vojnici.
Poslije dva dana je cijela škola otišla na neobrađeno, snijegom pokriveno zemljište pred
Zapadnim vratima, na zavoju rijeke Xiaoling. Ondje su glavari gradskih četvrti okupili sve
stanare. Djeci je rečeno da će sad vidjeti kakva će kazna stići "opaku osobu koja je neposlušna
Velikom Japanu". Moja je majka tad vidjela kako Japanci vuku njezinu prijateljicu u
okovima. Jedva se micala, očito su je okrutno mučili. Lice joj je bilo toliko natečeno da ju je
moja majka jedva prepoznala. Japanski su vojnici digli puške i uperili ih u djevojčicu. Činilo
se da ona nešto pokušava reći, ali joj je riječ zapela u grlu. Pucnjava. Djevojčici-
no je tijelo klonulo, krv je potekla po snijegu. »Japanski je ravnatelj, Majmun,
prostrijelio redove svojih učenika. Moja je majka jedva suzdržala emocije. Sebe je prisiljavala
da gleda prijateljičino truplo na svijetlocrvenoj mrlji usred bijela snijega.
Čula je suspregnute jecaje gospođice Tanake, mlade japanske učiteljice koju je voljela.
Majmun se odjednom stvorio ispred gospođice Tanake. Pljusnuo ju je i izudarao nogama. Pala
je na tlo pokušavajući se otkotrljati što dalje od njegovih čizama, ali nastavio ju je
nemilosredno tući, vičući daje izdajica japanskoga naroda. Majmun je, naposljetku, prestao,
odmjerio učenike i zarežao neka se udalje.
 Moja je majka posljednji put pogledala zgrčeno tijelo svoje učiteljice i okrvavljeno
prijateljičino truplo. Jedva je zatomila mržnju.
Sa loaiai ia§
"Robovi bezemljaši"
Pod vladavinom raznih gospodara
(1945.-1947.)
U Jinzhouu se, u svibnju 1945., pročulo da se Njemačka predala, rat je u Europi
završen. Američki su zrakoplovi mnogo češće nadlijetali, B-29 su bombardirali mandžurske
gradove iako Jinzhou nije bio napadnut. Grad je prožimao osjećaj da će Japan uskoro biti
poražen.
Osmi je kolovoza školi moje majke naređeno neka pođe u svetište moliti se za pobjedu
nad Japanom. Sutradan su sovjetske i mongolske postrojbe ušle u Mandžukuo. Stigla je i
vijest da su Amerikanci bacili na Japan dvije atomske bombe. Mještani su klicali od sreće.
Sljedeći su dani bili u znaku
zračnih uzbuna pa je nastava prekinuta. Moja je majka ostala kod kuće i pomagala
kopati sklonište za slučaj zračnoga napada.
Obitelj je Xia trinaesti kolovoza čula da Japan traži mir. Dva je dana poslije njihov
susjed, Kinez zaposlen u vlasti, dotrčao u njihovu kuću pa im najavio važnu radijsku vijest.
Dr. Xia prekinuo je rad i s mojom bakom sjeo u dvorište. Spiker je objavio vijest o predaji
japanskoga cara. Odmah su poslije čuli da se Pu Yi odrekao časti cara Mandžukua. Ljudi su,
nadasve uzbuđeni, izašli na ulice. Moja je mama otišla u školu pogledati što se ondje događa.
Sve se doimalo mrtvim, samo je iz jedne učionice dopirao prigušen žamor. Uspentrala se do
prozora kako bi bolje vidjela. Japanske su se učiteljice šćućurile i plakale.
Te noći gotovo nije ni oka sklopila. Ustala je u cik zore. Kad je ujutro otvorila ulazna
vrata, na ulici je uočila svjetinu. Na
pločniku trupla jodne Japanke i dvoje djece. -Japanski je časnik počinio harakiri, a
linčovali su članove njegovi; obitelji.
Jednog jutra, nekoliko dana nakon kapitulacije, nađeni su mrtvi japanski susjedi obitelji
Xia. Govorkalo se da su se otrovali. Diljem Jinzhoua su se Japanci ubijali ili su ih mještani
linčovali. Japanske su kuće pljačkane, a moja je majka uočila kako je jedna njezina siromašna
susjeda odjednom počela prodavati mnoštvo vrijednih stvari. Školska su se djeca osvećivala
japanskim učiteljicama i okrutno ih tukla. Neki su Japanci ostavljali djecu pred vratima
mještana, u nadi da će ih spasiti. Silovane su mnoge Japanke, mnoge su obrijale glavu ne bi li
se prerušile u muškarce.
Moja se mama bojala za gospođicu Tanaku, jedinu učiteljicu u njezinoj školi koja nikad
nije tukla đake, jedinu Japanku koja je tugovala kad su smaknuli maminu suučenicu. Zamolila
je roditelje da je skriju u kući. Baka se prestrašila, ali je šutjela. Dr. Xia je samo kimnuo.
Moja je majka posudila odjeću tete Lan, stasom slične učiteljici, pa je otišla po
gospođicu Tanaku, zabarikadiranu u stanu. Odjeća joj je pristajala. Bila je viša od prosječnih
Japanka, lako je mogla proći za Kineskinju. Ako je tko upita, mogla je reći daje sestrična
moje majke. Kinezi imaju toliku rodbinu daje nemoguće sve provjeravati. Sakrila se u malo
spremište u kojem se nekoć krio Han-chen.
U vakuumu, nastalom nakon kapitulacije Japana i sloma Mandžukua, nisu bile žrtve
samo Japanci. U gradu bijahu neredi. Noću pucnjava, česti pozivi u pomoć. Muški članovi
kućanstava, kao bakin petnaestogodišnji brat Yu-lin i šegrti dr. Xije, na smjenu su noću
stražarili na krovu, naoružani kamenjem, sjekirama i mesarskim noževima. Moja se mama, za
razliku od bake, nimalo nije bojala. Baka se čudila. "U tvojim žilama teče očeva krv",
govorila joj je.
Pljačke, silovanja i ubijanja trajala su punih osam dana nakon kapitulacije Japana, kad
je pučanstvo čulo za dolazak nove vojske, sovjetske Crvene armije. Mjesne su glavešine
dvadeset treći kolovoza rekle ljudima neka sutradan pođu na željeznički kolodvor dočekati
Ruse. Dr. Xia i moja baka ostali su kod kuće, ali se moja majka pridružila razdraganom
mnoštvu mladih ljudi
koji su mahali šarenim trokutnim papirnim zastavicama. Kad je vlak ušao, svjetina je
počela mahati zastavama i klicati "Ula!" (kineski se tako izgovara ruski "Ura"). Moja je majka
sovjetske vojnike zamišljala kao pobjedonosne junake dojmljivih brada koji jašu na velikim
konjima, a ugledala je rulju mladih odrpa-naca blijede kože. Osim tajanstvenih bijelih ljudi
koje bi katkad na tren vidjela kako promiču u automobilu, bili su to prvi bijelci koje je vidjela
u životu.
U Jinzhouu je bilo smješteno oko tisuću sovjetskih vojnika, a kad su stigli, ljudi su im
isprva bili zahvalni što su im pomogli da se oslobode Japanaca, ali Rusi su donijeli nove
tegobe. Škole su prestale raditi nakon kapitulacije Japana pa je moja mama išla na privatnu
poduku. Kad se jednoga dana vraćala od privatnog učitelja, vidjela je kamion parkiran uz
cestu, a do njega ruske vojnike koji su dijelili platno. Pod japanskom je vladavinom platno
bilo najstrože ograničeno. Pogledala je i uvjerila se daje to platno iz tvornice u kojoj je radila
kao pučkoškolka. Rusi su platno mijenjali za satove, zidne ure i jeftine ukrase. Mama se
sjetila staroga sata negdje na dnu škrinje. Odjurila je kući po njega i nemalo se razočarala
videći da nije ispravan, ali su joj presretni ruski vojnici u zamjenu dali balu prelijepe bijele
tkanine nježnoružičastih cvjetova. Tijekom večere cijela se obitelj čudila strancima koji
luduju za beskorisnim satovima i drugim glupostima.
Rusi nisu samo mijenjali tvorničku robu nego su odvozili cijele tvornice, demontirali su
dvije rafinerije i opremu iz Jin-zhoua poslali u Sovjetski Savez. Spominjali su nekakvu "ratnu
štetu", a mještani su ostali bez zaposlenja.
Ruski bi vojnici upadali u kuće i ljudima oduzimali sve što bi im se svidjelo, osobito
satove i odjeću. Jinzhouom su se brzo širile priče o tome kako Rusi siluju mještanke. Mnoge
su se žene krile iz straha od "oslobodilaca". Uskoro je grad kipio od bijesa i tjeskobe.
Kuća Xia bila je izvan gradskih zidina, slabo zaštićena. Mami je prijateljica ponudila
kuću unutar gradskih zidina, okruženu visokim kamenim zidovima. Obitelj se odmah odselila
s japanskom učiteljicom moje majke. Mama je zato mnogo dulje morala pješačiti do
privatnog učitelja, svakoga dana tridesetak
minuta. Dr. Xia ju jo uvijek onamo pratio, a popodne bi po nju ciolazio. Mama nije
htjela da je on tako daleko prati pa bi sama prešla jedan dio puta i nalazila se s njim. Jednoga
je dana džip pun nasmijanih ruskih vojnika naglo zakočio blizu nje. Rusi su iskočili i pojurili
prema njoj. Trčala je iz petnih žila, a oni su je dostizali. Nakon nekoliko stotina metara
ugledala je poočima kako iz daljine maše palicom. Rusi su joj bili za petama pa je mama
skrenula u pust dječji vrtić, nalik na labirint. Dobro gaje poznavala. Ondje se skrivala više od
jednoga sata, a onda se išu-ljala na stražnja vrata i sretno stigla kući. Dr. Xia je vidio kako su
Rusi upali u kuću za mojom majkom, i odlanulo mu je kad su se vratili, očito zalutavši u
labirintu.
Tjedan dana nakon dolaska Rusa, mami je poglavar mjesnog odbora u njezinoj četvrti
rekao neka sutra navečer dođe na sastanak. Ondje je vidjela nekoliko odrpanih Kineza —
među njima i žene — kako drže govore o tome da su se osam godina borili kako bi porazili
Japance i kako bi običan narod mogao zagospodariti novom Kinom. Bili su to komunisti.
Kineski komunisti. Dan prije su bili ušli u grad, bez slavlja ili upozorenja. Komunistkinje su
na sastanku bile neugledno odjevene, kao muškarci. Mama se čudila kako smiju tvrditi da su
porazili Japance kad nemaju ni pristojno oružje ni odjeću. Komunisti su se doimali bjednije i
od-rpanije od prosjaka.
Razočarala se zato što ih je smatrala visokim, prelijepim nadljudima. Njezin tetak Pei-o,
zatvorski čuvar, i krvnik Dong govorili su joj da su komunisti bili najhrabriji zatočenici.
"Njihove su kosti najjače", često je ponavljao tetak. "Pjevali su, izvikivali krilatice i
proklinjali Japance do posljednjeg trena, sve dok ih ne bih ugušio", govorio je Dong.
Komunisti su izvjesili obavijesti i pozivali pučanstvo neka održi red, uhićivali su
kolaboracioniste i suradnike japanske sigurnosti, među njima i bakina oca Yanga, koji je još
bio zamjenik šefa policije u Yixianu. Zatočili su ga u njegovu zatvoru, a šefa redarstva,
njegova pretpostavljenoga, tad su i
smaknuli. Komunisti su ubrzo uveli red i pokrenuli gospodarstvo. Slaba se opskrba
hranom znatno popravila. Dr. Xia je opet mogao obilaziti pacijente, otvorila se mamina škola.
Komuniste su smjestili po kućama građana. Doimali su se čestito i skromno, razgovarali
su s ukućanima. "Nemamo dovoljno obrazovanih ljudi", rekli su jednom maminu prijatelju.
"Pridruži nam se pa ćeš postati šef okruga."
Trebali su im novaci. Nakon kapitulacije Japana, i komunisti i Kuomintang su nastojali
zauzeti što više područja, ali je Kuo-mintang imao mnogo veću i bolje opremljenu vojsku.
Ijedni i drugi htjeli su dobiti na vremenu u pripremama za obnovu građanskoga rata,
djelomično prekinutog tijekom osmogodišnje borbe protiv Japanaca. Već je počela borba
komunista i Kuomintanga. Mandžurija je, zbog svojih gospodarskih aduta, bila glavno bojište.
Komunisti su bili blizu pa su prvi upali u Mandžuriju, gotovo bez ruske pomoći. Amerikanci
su pomogli Chiang Kai-sheku da se utvrdi u tom području jer su prebacili desetke tisuća
kuomin-tangovaca u sjevernu Kinu. Pokušali su ih iskrcati u luku Hulu-dao, pedesetak
kilometara od Jinzhoua, ali su se morali povući pod vatrom kineskih komunista.
Kuomintangovci su se morali iskrcati južno od Velikoga zida i na sjever putovati vlakom, uz
zračnu potporu Sjedinjenih Američkih Država. U sjevernu se Kinu iskrcalo više od pedeset
tisuća pripadnika američkoga pomorskog pješaštva te zauzelo Peking i Tianjin.
Rusi su Chiang Kai-shekov Kuomintang priznali kao punopravnu kinesku vlast.
Sovjetska se Crvena armija jedanaesti studenog povukla iz Jinzhoua na sjever Mandžurije, u
sklopu Staljinove obveze da će se, tri mjeseca nakon pobjede, povući iz tog područja.
Kineskim su komunistima prepustili grad. Jedne se večeri, potkraj studenog, mama vraćala
kući iz škole kad je vidjela kako mnoštvo vojnika skuplja oružje i opremu te ide na južna
vrata. Znala je da se u okolici vode teške borbe pa je shvatila da komunisti odlaze.
Povlačenje je bilo u skladu sa strategijom komunističkoga vođe Maoa Zedonga da ne
pokušava držati gradove u kojima je Kuomintang vojno nadmoćniji, nego da se povlači u
seoska područja. "Gradove opkoliti našim selima i, naposljetku, zauzeti gradove", glasila je
Maova smjernica za novu fazu.
Dan nakon povlačenja kineskih komunista iz Jinzhoua, u grad je ušla nova vojska,
četvrta u tih nekoliko mjeseci. U čistim odorama. Imali su blistavo, novo američko oružje.
Kuomintang.
Ljudi su istrčali i/ kuća i okupili se u tijesnim, blatnim ulicama, pljeskali rukama i
klicali. Tad se moja majka probila na ćelo uzbuđene svjetine i odjednom shvatila da i sama
maše rukama i viče iz svega grla. Doista se doimaju kao vojnici koji su pobijedili Japance,
pomislila je. Sva je uzbuđena otrčala kući obavijestiti roditelje o tim naočitim novim
vojnicima.
Jinzhou je odisao svečanim ozračjem. Ljudi su se tukli tko će vojnike ugostiti. Jedan se
časnik nastanio u kući obitelji Xia. Ponašao se nadasve s poštovanjem, a obitelj ga je voljela.
Moja baka i dr. Xia smatrali su da će Kuomintang održavati red, i naposljetku, donijeti mir.
 Uskoro je prvotnu sklonost prema Kuomintangu zamijenilo gorko razočaranje. Većina
je dužnosnika potjecala iz drugih dijelova Kane, svisoka su gledali na mještane, nazivajući ih
"ivang--guo-nu", robovima bezemljašima. Neumorno su im tupili koliko moraju biti zahvalni
Kuomintangu što ih je oslobodio od Japanaca. Jedne je večeri u maminoj školi bila zabava za
učenike i časnike Kuomintanga. Trogodišnja je kći jednoga dužnosnika održala govor: "Mi,
Kuomintang, već se osam godina borimo protiv Japanaca, a sad smo spasili vas, japansko
roblje..." Moja je majka izašla sa svojim prijateljicama.
Majci se zgadilo i to kako su kuomintangovci žurno uzimali priležnice. Jinzhou se
početkom 1946. napunio vojskom. Mamina je škola bila jedina ženska škola u gradu pa su je
časnici i dužnosnici opsjedali, u potrazi za priležnicom, a povremeno i za ženom. Neke su se
djevojke rado udale, a druge nisu mogle odbiti zahtjeve svojih obitelji koje su udaju za
časnika smatrale životnom odskočnom daskom.
Moja je majka bila nevjerojatno tražena petnaestogodišnja udavača. Izrasla je u
privlačnu i omiljenu djevojku, najbolju učenicu u školi. Već ju je zaprosilo nekoliko časnika,
alije roditeljima rekla da ni za jednoga ne bi pošla. Jedan, načelnik stožera nekoga generala,
zaprijetio je da će poslati nosiljku i da će je oteti kad su ga tako odbili. Mama je prisluškivala
pred vratima kad ju je isprosio u roditelja. Upala je pa mu u lice rekla da će se u nosiljci ubiti.
Na svu sreću, njegova je postrojba uskoro napustila grad.
Mama je odlučila sama izabrati muža, ogorčena postupcima sa ženama i sustavom
priležništva. Roditelji su bili uz nju, ali su, zasuti prošnjama, morali smisliti složenu
diplomaciju — koja im je svima kidala živce — kako uljudno odbiti prosca, a izbjeći osvetu.
Mama je imala mladu učiteljicu, gđicu Liu, koja ju je mnogo voljela. Ako u Kini nekoga
vole, nastoje ga učiniti počasnim članom obitelji. U to doba, iako izdvojenost nije bila toliko
stroga kao u doba moje bake, nije bilo mnogo prilika za druženje dječaka i djevojčica pa su
oni koji su se opirali ugovorenim brakovima često upoznavali braću i sestre svojih prijatelja i
prijateljica. Gospođica je Liu upoznala moju majku sa svojim bratom, ali najprije su tu vezu
morali odobriti gospodin i gospođa Liu.
Mama je početkom 1946. bila pozvana na kinesku Novu godinu u otmjenu kuću Liu.
Gospodin Liu bijaše jedan od najbogatijih trgovaca Jinzhoua. Devetnaestogodišnji se sin
doimao kao svjetski čovjek, u tamnozelenom odijelu, a u džepu mu se isticao ukrasni rupčić,
što je bio vrhunac otmjenosti, nadasve smion u provincijskom Jinzhouu. Na sveučilištu u
Pekingu studirao je ruski jezik i književnost. Mami je bio dojmljiv, a njegova ju je obitelj
prihvatila. Uskoro su dr. Xiji poslali posrednika koji ju je isprosio. Dakako, njoj nisu rekli ni
riječi.
Dr. Xia bijaše liberalniji od većine svojih suvremenika pa je pitao moju majku za
mišljenje. Pristala je biti "prijateljica" mladom gospodinu Liuu. U to doba su mladić i
djevojka morali biti bar zaručeni ako bi ih se vidjelo kako razgovaraju na javnome mjestu.
Mama je venula za zabavom, slobodom i druženjem s muškarcima, ali bez ikakve obveze. Dr.
Xia i baka, poznajući moju majku, bili su oprezni prema Liuovima i odbijali su sve uobičajene
darove. Prema kineskim običajima mladenkina obitelj često ne prihvaća odmah prošnju kako
ne bi ispalo da im je previše stalo. Prihvatom darova potvrdili bi slaganje. Dr. Xia i moja baka
bojali su se da ih ne bi pogrešno shvatili.
Mama je neko vrijeme izlazila s mladim Liuom, zaslijepljena njegovom velegradskom
uglađenošću, a svi su joj rođaci, prijatelji i susjedi govorili da je on sjajna partija. Dr. Xia i
moja baka smatrali su ih lijepim parom i već su njega prihvaćali kao zeta, ali ga je mama
smatrala ispraznim. U Peking uopće nije išao,
ljenčario je po kući i dosađivao se. Jednoga je dana otkrila da nije pročitao slavno
kinesko klasično djelo iz osamnaestoga stoljeća San crvene ložnice, koji mora poznavati svaki
obrazovani Kinez. Kad je pokazala koliko je razočarana, mladi je Liu prpošno odvratio da mu
kineski klasici nisu jaka strana, više voli stranu književnost. Kako bi potvrdio svoje znanje,
nadodao je: "Jesi li čitala Gospođu Bovary? Najbolja knjiga koju sam pročitao, najbolje
Maupassantovo djelo."
Mama je čitala Gospođu Bovary. Znala je daje nije napisao Maupassant nego Flaubert.
Liu joj se zamjerio zbog te glupave dosjetke, ali se nije s njim posvađala, jer bije onda
smatrali go-ropadnicom.
Liu je volio kocku, poglavito mah-jong, koji je mojoj mami bio dozlaboga dosadan.
Jedne večeri, kratko vrijeme nakon toga, ušla je sluškinja i upitala: "Koja bi djevojka imala
poslužiti gospodina Liua u postelji?" Liu je opušteno rekao koja, a moja se majka zatresla od
bijesa. Liu je uzvio obrvu kao da se čudi njezinu ponašanju, a onda je tašto rekao: "U Japanu
je to uvriježen običaj, svi su za si-qin (krevetnu uslugu)." Mojoj je majci pokušavao usaditi
kompleks daje ljubomorna provincijalka, a u Kini se ta osobina oduvijek smatrala najtežim
ženskim porokom, dovoljnim razlogom daje muž otpusti. Mamaje i tad šutjela, iako je kipjela
od bijesa.
Zaključila je da neće biti sretna s mužem koji očijukanje i izvanbračni seks smatra
glavnim obilježjima muževnosti. Htjela je nekoga tko bije volio, a ne bije vrijeđao takvim
ponašanjem. Te se večeri zarekla da će prekinuti vezu.
Nakon nekoliko je dana iznenada umro stari gospodin Liu. Tada je svečani sprovod bio
nadasve važan, pogotovo za pokojnika koji je bio glava obitelji. Sprovod koji ne bi ispunio
očekivanja rodbine i društva osramotio bi obitelj. Liuovi su htjeli svečani obred, a ne običnu
povorku od kuće do groblja. Redovnici su ponavljali budističke sutre o "spuštanju glave".
Nakon toga su članovi obitelji udarili u plač. Otada pa sve do ukopa, četrdeset devetog dana
nakon smrti, naricanje se moralo neprekidno čuti, od ranog jutra do ponoći, često popraćeno i
paljenjem umjetnog novca za potrebe pokojnika na onome svijetu. Mnoge obitelji nisu mogle
izdržati taj maraton pa bi unajmile profesionalne narikače. Liuovi su bili dobri sinovi pa su
sve to preuzeli na sebe, uz pomoć mnogobrojne rodbine.
Četrdeset drugoga dana nakon smrti njegovo je tijelo, u prelijepo izrezbarenu lijesu od
sandalovine, izloženo ispod dvorišne nadstrešnice. Svake od sedam posljednjih noći uoči
ukopa pokojnik se, navodno, penje na planinu na onome svijetu kako bi gledao svoju obitelj.
Sretan je samo ako je svaki član obitelji živ i zdrav. Inače nikad neće imati mira, vjerovalo se.
Obitelj je htjela da ondje bude moja majka, buduća snaha.
Odbila je. Žalila je staroga gospodina Liua, bio je dobar prema njoj, ali odazove li im se,
svakako će se morati udati za njegova sina. U kući Xia redali su se glasnici obitelji Liu.
Dr. Xia je rekao mojoj majci da je sad prekid veze isto kao i ostaviti pokojnika na
cjedilu, što nije pošteno. Ne bi prigovarao mojoj majci daje prije prekinula s mladim Liuom,
ali u ovim je okolnostima držao da njezine želje moraju biti podređene višem cilju. I baka je
smatrala da bi morala poći. "Tko je ikad čuo da djevojka odbije mladića samo zato što je
pobrkao ime nekoga stranog pisca, ili zato što ima veza sa ženama? Svi se bogati mladići vole
zabavljati i ispucati dok su u snazi! Ne boj se priležnica i sluškinja, čvrsta si značaja, pa ćeš
znati kako muža držati pod nadzorom."
Moja majka nije tako zamišljala život. Tako je i odgovorila. Moja se baka u dubini duše
s njom slagala, ali bojala se držati kćer kod kuće zbog upornih prošnja kuomintanških
časnika. "Možemo odbiti jednoga, ali ne sve", rekla je mojoj majci. "Ne udaš li se za Zhanga,
moraš prihvatiti Leeja. Razmisli. Nije li Liu mnogo bolji od drugih? Udaš li se za njega, više
ti neće dosađivati ni jedan časnik. Dan i noć strahujem za tebe. Neću se umiriti sve dok ne
odeš od kuće." Moja je majka odgovorila da bi radije umrla nego se udala za nekoga tko joj
ne može podariti sreću i ljubav.
 Obitelj Liu ljutila se na moju majku, pa i dr. Xia i moja baka. Danima su navaljivali,
nagovarali je, ulagivali joj se, vikali i plakali, ali uzalud. Naposljetku se, prvi put otkako ju je,
još dok je bila dijete, udario zato što je sjela na njegovo mjesto na kangu, dr. Xia naljutio na
moju majku. "Osramotit ćeš prezime Xia, ne želim takvu kćer!" Moja se majka osovila na
noge i odbrusila:
"Pa dobro, onda nećeš imati kćer kakva sam ja. Idem!" Izjurila je iz sobe, pokupila
svoje stvari i otišla iz kuće.
U bakino vrijeme bilo bi nemoguće tako napustiti kuću. Žena se mogla zaposliti samo
kao sluškinja, a i tad je morala imati preporuke. Prilike su se promijenile. Žena je 1946. mogla
biti samostalna, zaposliti se u školstvu ili zdravstvu, iako je većina obitelji i tad smatrala
zaposlenje izlazom samo za očajnice. U maminoj je školi bio učiteljski odjel gdje su mogle
besplatno stanovati sve koje su završile tri razreda. Osim ispita, jedini je preduvjet za prijam
bio taj da poslije rade kao učiteljice. Većina je učenica potjecala iz siromašnih obitelji koje
nisu mogle plaćati školu, a ondje bi se upisale i one koje nisu imale izgleda za upis na fakultet
pa bi prekidale uobičajenu srednju školu. Tek su poslije 1945. žene mogle pomišljati na studij.
Pod japanskom su okupacijom mogle završiti samo srednju školu, u kojoj su uglavnom učile
kako održavati kućanstvo i ugađati obitelji.
Mama dotad nije ni pomišljala na tu školu, koju su općenito smatrali drugorazrednom.
Htjela je na sveučilište. Na odjelu su se iznenadili njezinoj prijavi, ali ih je uvjerila da nadasve
želi postati učiteljica. Još nije završila tri obvezna pripremna razreda, ali slovila je kao
najbolja učenica. Rado su je primili nakon ispita koji je bez muke položila. Stanovala je u
školi. Uskoro ju je moja baka došla zamoliti neka se vrati. Majka se veselila pomirbi, obećala
je da će često dolaziti kući, ali zadržat će postelju u učeničkom domu jer ne želi ni o kome
ovisiti, bez obzira na to koliko je vole. Odjel joj je bio idealan. Nakon mature su joj jamčili
zaposlenje, a završeni studenti često nisu mogli dobiti posao. Druga je prednost bila u
besplatnom smještaju i hrani, a dr. Xia je već počeo osjećati posljedice nestručnog i naopakog
vođenja gospodarstva.
Kuomintangovci postavljeni na čelo tvornica — onih koje Rusi nisu stigli izvesti —
nikako nisu mogli ponovo pokrenuti gospodarstvo. Rijetke su tvornice radile daleko ispod
svojih kapaciteta, a ravnatelji su prisvajali glavninu prihoda.
U otmjene kuće, koje su Japanci ispraznili, useljavali su se kuomintanški skorojevići.
Sad je u kući do Xijine, u kojoj je nekoć stanovao japanski dužnosnik, bio novi čelnik sa
svojim novopečenim priležnicama. Načelnik Jinzhoua, neki gospodin
Han, bio je mještanin, nitko i ništa, a odjednom se obogatio od imovine zaplijenjene
Japancima i kolaboracionistima. Uzeo je nekoliko priležnica, a gradsku su upravu mještani
prozvali "Hanovim kućanstvom", jer su ondje bili zaposleni samo njegovi prijatelji i rođaci.
Kad je Kuomintang zauzeo Yixian, oslobodili su iz zatvora mojega pradjeda Yanga.
Ilije možda kupio svoju slobodu? Mještani su opravdano smatrali da su kuomintanški
dužnosnici zgrnuli bogatstva od bivših kolaboracionista. Yang se pokušao zaštititi udajom
svoje kćeri, koju mu je rodila jedna od priležnica, za kuomintanškoga časnika, ali bio je to tek
satnik, nedovoljno moćan da ga doista zaštiti. Yangova je imovina bila zaplijenjena i spao je
na prosjački štap, "čučao uz otvorenu kanalizaciju", govorili su ljudi. Čuvši za to, njegova je
žena rekla djeci neka mu ne daju novac, ni na koji mu način ne smiju pomagati.
Nepunu godinu dana nakon izlaska iz zatvora, godine 1947., dobio je zloćudan tumor na
vratu. Shvativši da umire, pisao je u Jinzhou moleći da vidi svoju djecu. Moja je prabaka to
odbila, ali on je i dalje moljakao i slao im pisma. Žena je naposljetku popustila. Moja baka,
Lan i Yu-lin vlakom su
 otputovali u Yixian. Prošlo je deset godina otkako moja baka nije vidjela oca. Bio je tek
sjena. Suze su mu potekle niz obraze kad je ugledao svoju djecu. Nisu mu oprostili što je
onako postupao s njihovom majkom, ais njima, pa su mu se obraćali prilično hladno. Molio je
Yu-lina neka ga zove ocem, alije Yu-lin to odbio. Yangovo je oronulo lice bilo očajna krinka.
Moja je baka zamolila brata neka ga samo jedanput nazove ocem. Popustio je i zaškrgutao
zubima kad gaje nazvao ocem. Otac gaje uhvatio za ruku i rekao: "Završi škole ako možeš, ili
otvori obrt, nikad nemoj u državnu službu. Upropastit će te kao stoje i mene upropastila!" Bile
su to njegove posljednje riječi obitelji.
Umro je uz jednu od priležnica. Bio je tako siromašan da se nije mogao kupiti ni lijes.
Truplo su mu utrpali u trošan lijes i bez obreda ga pokopali. Na sprovod nije doputovao
nijedan član njegove obitelji.
Korupcija je toliko uzela maha daje Chiang Kai-shek utemeljio posebnu službu za
suzbijanje korupcije, zvanu "Odred za
mlaćenje tigrova", zato što su ljudi podmitljive dužnosnike uspoređivali s tigrovima.
Odred je pozivao građane neka ih prijavljuju, ali uskoro se uvidjelo daje to samo način kako
bi istinski moćnici iznuđivali novac od bogataša. Unosno je bilo "mlatiti tigra".
Mnogo je gora bila prikrivena pljačka. Dr. Xiji su redovito dolazili vojnici, preljubazno
ga pozdravljali i govorili prekomjerno ponizno: "Časni dr. Xia, nekim našima nedostaje
novca. Biste li nam uzajmili?" Nije bilo pametno odbiti. Tko god bi se zamjerio
Kuomintangu, bio bi optužen da je komunist, a to je povlačilo uhićenje, često i mučenje.
Vojnici su mu razmetljivo upadali u ordinaciju i zahtijevali besplatne preglede i lijekove. Dr.
Xia ih je besplatno pregledavao, smatrajući svojom liječničkom dužnosti da svakom pomaže,
ali bi vojnici katkad samo odnijeli lijek i prodali ga na crno. Vladala je oskudica lijekova.
Zaoštravao se građanski rat, u Jinzhouu je bilo sve više vojnika. Vojska pod središnjom
upravom, izravno odgovorna Chiang Kai-sheku, bila je još kako-tako disciplinirana, ali
drugima vlada nije davala plaću pa su se morali snalaziti kako su znali i umjeli.
Mama se u učiteljskoj školi sprijateljila s lijepom i živahnom sedamnaestogodišnjom
Bai, divila joj se i voljela je. Čuvši koliko se mama razočarala u Kuomintangu, Bai joj je rekla
"neka gleda šumu, a ne pojedina stabla", nema žita bez kukolja. Bai je bila oduševljena
Kuomintangom pa je ušla u jednu od njihovih obavještajnih služba. Na tečaju su joj rekli da
mora prijavljivati suučenice. Odbila je. Nekoliko noći poslije iz njezine je spavaće sobe
odjeknuo hitac. Kolegice su otvorile sobu i vidjele je kako leži na postelji i teško diše, smrtno
bijela u licu. Jastuk joj krvav. Umrla je i ništa nije mogla reći. U novinama je njezin slučaj
opisan kao "afera breskvine boje", stoje značilo zločin iz strasti. Navodno ju je ubio
ljubomorni ljubavnik, ali u to nitko nije povjerovao. Bai je prema muškarcima bila nadasve
čedna. Moja je majka čula da su je ubili kad se pokušala povući iz obavještajne službe.
Nije to bio završetak tragedije. Baina je majka bila sluškinja u imućnoj zlatarskoj
obitelji. Kod njih je i stanovala. Teško ju je pogodila smrt njezine jedinice, patila je zbog
novinskih kleveta
da joj je kći imala nekoliko ljubavnika koji su se oko nje borili i naposljetku je ubili.
Ženi je najsvetije bogatstvo bila njezina čistoća pa ju je do smrti morala braniti. Nakon
nekoliko se dana objesila i Baina majka, a njezinu su poslodavcu došli nasilnici i optužili ga
za njezinu smrt. Bio je to izgovor za iznudu pa je čovjek uskoro izgubio zlatarnicu. Jednoga je
dana netko pokucao na vrata dr. Xije. Ušao je tridesetogodišnjak u odori Kuomin-tanga,
naklonio se mojoj baki oslovljavajući je "starija sestro",
a dr. Xiju "starijim šurjakom". Nisu odmah shvatili daje taj dobro odjeveni, zdravi i
uhranjeni posjetilac Han-chen, koji je bio mučen, ali se spasio garote, a oni su ga tri mjeseca
skrivali u svojoj staroj kući dok se oporavljao. Uza nj je, također u odori, bio visok i vitak
mladić koji je više podsjećao na studenta nego na vojnika. Han-chen im je predstavio svog
prijatelja Zhu-gea. Mojoj je majci odmah bio simpatičan.
Han-chen je bio viši dužnosnik obavještajne službe Kuomin-tanga, čelnik jednog
ogranka za Jinzhou. Na odlasku je rekao: "Starija sestro, tvoja mije obitelj vratila život.
Ustreba li ti ikad išta, reci samo riječ i bit će učinjeno."
Han-chen i Zhu-ge često su navraćali. Uskoro je Han-chen u obavještajnoj službi i
zaposlio bivšega krvnika Donga, koji mu je nekoć spasio život, kao i Pei-oa, bakina svaka,
bivšega zatvorskog čuvara.
Zhu-ge se sprijateljio s obitelji. Studirao je znanost na sveučilištu u Tianjinu, a kad je
grad dopao Japancima, pristupio je Kuo-mintangu. Moja ga je majka prilikom jednog posjeta
upoznala s gospođicom Tanakom. Zagledali su se, vjenčali i otišli stanovati u najam. Zhu-ge
je jednoga dana čistio pištolj kad je slučajno dodirnuo okidač, zrno je probilo pod i ubilo
stanodavčeva najmlađeg sina koji je dolje ležao u postelji. Obitelj se nije usuđivala prijaviti
Zhu-gea, bojeći se obavještajaca koji su svakoga, koga bi htjeli, mogli optužiti da su
komunisti. Njihova je riječ bila zakon, imali su vlast nad životom i smrti. Zhu-geova je majka,
kao naknadu, dala toj obitelji poveću svotu. Zhu-ge je očajavao, ali se obitelj nije usuđivala
očitovati svoj gnjev prema njemu. Prekomjerno su mu zahvaljivali, bojeći se da on od njih
očekuje bijes, a to bi im moglo samo naškoditi. Bilo mu je neizdržljivo pa se uskoro odselio.
Lanin se muž, Pei-o, dobro probio u obavještajnoj I u/bi, a novim je poslodavcima bio
toliko oduševljen daje svoje une promijenio u Xiao-shek (odan ChiangKai-sheku). Bio je u
tročlanoj skupini, pod Zhu-geovim zapovjedništvom. Isprva su trebali uklanjati sve koji su
bili za Japance, ali su se uskoro prebacili na studente, komunističke simpatizere. "Odani" je
Pei-o neko vrijeme radio ono što su od njega tražili, ali uskoro gaje počela peći savjest. Nije
htio snositi odgovornost za zatvarane ljude, nije htio birati žrtve iznude. Zatražio je premještaj
i dobio mjesto stražara najednom od gradskih nadzornih punktova. Komunisti su izašli iz
Jinzhoua, ali nisu daleko odmaknuli. Vlasti u Jin-zhouu pokušavale su strogim nadzorom
obuhvatiti najvažnije proizvode kako ne bi pale komunistima u ruke.
"Odani" je, kao obavještajac, imao vlast, a ona mu je nosila novac. Počeo se mijenjati.
Pušio je opijum, opijao se, kockao i zalazio u javne kuće. Uskoro je zaradio spolnu bolest.
Moja mu je baka ponudila novac ne bi li ga natjerala na pristojno ponašanje, ali tjerao je po
svome. Vidio je da obitelj Xia ima sve manje hrane pa ih je često pozivao na izvrsne ručkove
kod svoje kuće. Dr. Xia nije puštao moju baku. "Protupravna je to zarada, nećemo ništa
okusiti od onoga stoje nepošteno stečeno", govorio je. Baka katkad nije mogla odoljeti
napasničkoj slasnoj hrani pa bi se katkad iskrala u kućuPei-oa, a povela bi i Yu-lina i moju
majku na slastan objed.
Yu-linu je bilo petnaest godina kad je Kuomintang ušao u Jinzhou. Učio je medicinu u
dr. Xije, koji je u njemu vidio nadobudnu mladu snagu. Moja je baka zauzela položaj ženske
glave obitelji, jer su njezina majka, sestra i brat ovisili o njezinu mužu. Yu-linu je vrijeme da
se ženi, zaključilaje. Uskoro mu je našla tri godine stariju djevojku iz siromašne obitelji, što je
značilo daje radišna i sposobna. Majka je s bakom otišla vidjeti mladenku. Kad se došla u
primaćoj sobi nakloniti posjetiteljicama, na sebi je imala haljinu od zelena baršuna, koju je
morala posuditi za tu priliku. Vjenčali su se u matičnom uredu 1946. Mlada je imala
unajmljeni bijeli svileni veo, prema zapadnim običajima. Yu-linu je bilo šesnaest, a njegovoj
ženi devetnaest godina.
Baka je zamolila Han-chena neka zaposli Yu-lina. Sol je bila nuždan proizvod, a bila je
zabranjena prodaja na selu. Dakako,
vlasti su izvrsno zarađivale krijumčareći sol. Han-chen je Yu-li-na zaposlio kao čuvara
soli pa je nekoliko puta gotovo dospio u žestoke obračune s komunističkim borcima, ali i s
pripadnicima drugih ogranaka Kuomintanga koji su se nastojali domoći soli. Mnogi su
poginuli, a Yu-lin se na tom poslu previše bojao. Morila gaje i grižnja savjesti pa je, nakon
nekoliko mjeseci, dao otkaz.
Kuomintangu je izmicala vlast nad okolicom, sve je teže nalazio pristaše. Mladići nisu
htjeli biti "pao-hui", pepeo od bomba. Građanski je rat postajao sve krvaviji, gubici su bili
užasni, sve je više prijetila opasnost nasilnog novačenja u vojsku. Yu-lin se mogao spasiti
samo uz nekakvo osiguranje pa je moja baka zamolila Han-chena neka ga zaposli u
obavještajnoj službi. Iznenadila se kad je odbio, rekavši da to nije za poštena čovjeka.
Baka nije shvaćala koliko Han-chen očajava zbog svoga posla. Postao je ovisnik o
opijumu, kao "Odani" Peo-o, propio se i išao bludnicama. Naočigled je propadao. Han-chen je
uvijek bio samodiscipliniran i nadasve ćudoredan pa je bilo nezamislivo da sebe tako
upropaštava. Baka je smatrala da bi mu mogao pomoći starinski lijek, ženidba, ali kad mu je
to rekla, odgovorio je da se ne može ženiti zato što ne želi živjeti. Moja gaje baka, užasnuta,
natjerala da joj to objasni, ali Han-chen je zaplakao i gorko odgovorio da joj ništa ne smije
odati kad mu ionako ne može pomoći.
Han-cheng je pristupio Kuomintangu iz mržnje prema Japancima, ali ništa nije bilo kao
što je zamišljao. Kao pripadnik obavještajne službe, nije mogao izbjeći da ruke uprlja
nedužnom kineskom krvlju. Nije mu bilo spasa. Onoga tko bi se pokušao izvući snašla bi
sudbina mamine školske prijateljice Bai. Han-chen je vjerojatno jedini izlaz vidio u
samoubojstvu, ali to je bio starinski potez prosvjeda pa bi obitelji mogao nauditi. Zacijelo je
zaključio da mu preostaje jedino "prirodna" smrt pa je zato toliko upropaštavao svoje zdravlje
i odbijao liječenje.
Uoči kineske Nove godine 1947. vratio se u očinski dom u Yixianu kako bi svetkovao s
bratom i starim ocem. Dulje je ostao, kao daje slutio da im je to posljednji sastanak. Teško se
razbolio i tog ljeta umro. Mojoj je baki rekao da mu je jedino žao što umire zbog toga što ne
može ispuniti sinovsku dužnost i ocu prirediti dostojan sprovod.
Prije smrti je ispunio obvezu prema mojoj baki i njezinoj obitelji. Iako nije zaposlio Yu-
lina u obavještajnoj službi, nabavio mu je iskaznicu na kojoj je pisalo daje pripadnik
obavještajne službe Kuomintanga. Yu-lin nikada nije radio za njih, ali članstvo mu je jamčilo
da neće biti unovačen pa je mirne duše mogao i dalje učiti u ordinaciji i ljekarni dr. Xije.
U maminoj je školi mladi učitelj Kang predavao kinesku književnost. Poštovala gaje,
bio je bistar i pun znanja. Njoj i još nekim učenicama povjerio je daje sudjelovao u nekim
djelatnostima protiv Kuomintanga u gradu Kunimngu u jugozapadnoj Kini. Djevojku su mu
tijekom prosvjeda ubili ručnom granatom. Njegova su se, izrazito komunistička, predavanja
snažno doimala moje majke.
Jednoga jutra početkom 1947. majku je, na ulazu u školu, zaustavio stari vratar. Predao
joj je pisamce i rekao daje Kang otišao. Mama nije znala da su Kanga pravodobno
obavijestili, jer neki su obavještajni agenti Kuomintanga potajno radili za komuniste. Mama
tad još nije znala mnogo o komunistima, pa ni daje Kangjedan od njih. Znala je samo to daje
njezin najobo-žavaniji predavač morao pobjeći kako ga ne bi uhitili.
Kangova se poruka sastojala samo od jedne riječi, "Šutnja". Majka je u toj riječi
razabrala dva moguća značenja. Možda se odnosi na stih iz pjesme koju je Kang napisao u
znak sjećanja na svoju djevojku. "Šutnja u kojoj skuplja se snaga naša." U tom je slučaju to
možda poziv da ne gubi srčanost. Ali mogla je to biti i opomena da ne čini ništa
nepromišljeno. Mama je među studenticama slovila kao neustrašiva i uživala opću potporu.
Uto je stigla nova ravnateljica, zastupnica na Narodnom kongresu Kuomintanga, navodno
povezana s tajnim službama. Dovela je podosta obavještajaca, među njima Yao-hana, koji je
postao politički nadzornik. Osobito su ga zadužili da motri na studente.
Stručnije nadzornik bio okružni partijski sekretar Kuomintanga. '
 U to je doba majka prijateljevala s dalekim rođakom Huom. Njegov je otac imao lanac
robnih kuća u Jinzhouu, Mukdenu i Harbinu, ženu i dvije priležnice. Rođaka Hua rodila mu je
žena,
a priležnice mu nisu rodile sina. Zato su bile strahovito ljubomorne na majku rođaka
Hua. Jedne noći, kad joj muža nije bilo kod kuće, priležnice su stavile drogu u njezinu hranu i
u hranu jednoga mladog sluge pa su ih odvukle u istu postelju. Kad se gospodin Hu vratio, a
svoju ženu, očito mrtvu pijanu, našao u postelji sa slugom, bio je izvan sebe. Ženu je
zaključao u najudaljeniju sobicu, a sinu zabranio daje ikad više vidi. Ipak je sumnjao da su im
sve to možda namjestile priležnice pa se nije odrekao žene, nije ju izbacio, što bi bio vrhunac
sramote, i njemu i njoj. U strahu da priležnice ne učine kakvo zlo njegovu sinu, poslao gaje u
internat u Jinzhou. Ondje gaje moja majka upoznala, kad je njoj bilo sedam, a njemu dvanaest
godina. Njegova je majka u samici uskoro poludjela.
Rođak Hu je izrastao u osjetljiva, povučena dječaka. Nikad se nije oporavio od onoga
što se dogodilo. Katkad je o tome razgovarao s mojom majkom, koja se ozbiljno zamislila nad
upropaštenim životima žena u svojoj obitelji, a i nad brojnim tragedijama koje su snašle tolike
druge majke, kćeri, žene i priležnice. Bjesnjela je zbog ženske bespomoćnosti i barbarskih,
prastarih običaja, zaogrnutih "tradicijom i ćudoređem". Bilo je i nekih promjena, ali su ih
potkopavale prejake predrasude. Moja je majka jedva čekala nešto radikalnije.
U školi je saznala da jedna politička snaga otvoreno obećava promjene. Komunisti.
Rekla joj je to osamnaestogodišnja Shu, prijateljica koja je prekinula sa svojom obitelji i
stanovala u školi zato što ju je otac pokušao prisiliti na uglavljeni brak s dvanaesto-
godišnjakom. Shu se jednoga dana oprostila od moje majke jer je sa čovjekom, kojeg je
potajno voljela, kanila prebjeći komunistima. "Oni su naša nada", rekla joj je na rastanku.
Majka se tada zbližila s rođakom Huom, koji je shvatio koliko je voli kad je vidio
koliko je ljubomoran na mladoga gospodina Liua, u kojem je gledao fićfirića. Bio je presretan
kad je raskinula s Liuom. Gotovo je svakoga dana posjećivao mamu.
Jedne su ožujske večeri 1947. otišli u kino. Postojale su dvije vrste ulaznica, jedne za
određeno mjesto a druge, mnogo jeftinije, za stajanje. Bratić Huje mojoj mami kupio
određeno mjesto, a sebi stajanje, rekavši da nema dovoljno novca. Mami se to učinilo čudnim
pa je neprestance pogledavala prema njemu. Na po-
laje filma vidjela kako mu prilazi lijepo odjevena djevojka i polako se provlači, tik uz
njega. Ruke su im se na tren dodirnute. Mama je odmah ustala i zahtijevala da odu. Vani je
zatražila objašnjenje.
Rođak Hu je isprva nastojao sve poricati, ali kad je moja majka rekla da mu neće to
progutati, rekao je da će joj poslije objasniti. Neke stvari ona ne može shvatiti, rekao je,
premlada je. Kad su došli do njezine zgrade, nije ga htjela primiti u kuću. Sljedećih ju je dana
pozivao, ali nije ga htjela vidjeti.
Nakon duljeg je vremena bila spremna za ispriku i za pomirenje. Pogledavala je prema
vratima nije li on ondje. Jedne je večeri padao gust snijeg kad gaje vidjela kako s nekim ulazi
u dvorište. Nije otišao u njezin dio kuće, nego ravno u sobu Yu-wua, stanara dr. Xije. Huje
malo poslije izašao i pošao ravno u njezinu sobu. Uzdrhtalim joj je glasom saopćio da hitno
mora otići iz Jinzhoua, jer mu je policija za petama. Na njezino pitanje zašto, samo je
odgovorio "Ja sam komunist" i nestao u snježnoj noći.
Majka je shvatila: možda je susret u kinu bio tajni zadatak rođaka Hua. Srce joj je
krvarilo, a nije se stigla s njim pomiriti. Očito je i njihov stanar, Yu-wu, ilegalac. Rođak je Hu
doveden u skrovište u Yu-wuovu sobu. Sve do večeras nisu znali jedan za drugoga. Obojici je
bilo jasno da rođak Hu nipošto ne smije ondje ostati, jer se i predobro znalo za njegovu vezu s
mojom majkom, a ako ga Kuomintang potraži u toj kući, otkrit će i Yu-wua. Iste se noći
bratić Hu pokušao prebaciti na komunističko područje, tridesetak kilometara od gradskih
granica. Kad su propupali prvi proljetni pupoljci, Yu-wuje primio vijest daje Hu zarobljen kad
je odlazio iz grada. Njegov je pratilac ubijen. Poslije su čuli daje Hu smaknut.
Majka se sve više ljutila na Kuomintang. Komunisti su joj bili jedini izlaz, pogotovo ju
je privlačilo njihovo obećanje da će ukloniti nepravde prema ženama. Sve dosad, do svoje
petnaeste godine, nije se osjećala spremnom da se posve preda toj obavezi. Njezina je odluka
sazrela nakon vijesti o smrti rođaka Hua. Odlučila je pristupiti komunistima.
5.
"Prodajem kćer za deset kilograma riže"
U borbi za novu Kinu (1947.-1948.)
Yu-wu se u kući pojavio prije nekoliko mjeseci, na preporuku zajedničkoga prijatelja.
Xije su se, iz ustupljenoga stana, preselili u veliku kuću unutar gradskih zidina blizu sjevernih
vrata pa su tražili bogata stanara kako bi im pomogao plaćati stanarinu. Yu-wu je bio u odori
kuomintanškoga časnika, a s njim žena, koju je predstavio kao svoju, i dijete. Uopće mu nije
bila žena nego suradnica. Dijete je bilo njezino, a pravi je muž bio negdje daleko, u pravoj
komunističkoj vojsci. S vremenom su se pretvorili u istinsku obitelj. Poslije su imali dvoje
zajedničke djece, a njihovi su se bivši bračni drugovi ponovo vjenčali.
Yu-wu je 1938. pristupio Komunističkoj partiji. U Jinzhou su ga poslali iz
komunističkoga ratnog stožera u Yan'anu, odmah nakon kapitulacije Japana, a preko sebe je
imao skupljanje i slanje podataka komunističkim snagama izvan grada. Radio je kao pročelnik
vojne uprave jedne četvrti Jinzhoua. Komunisti su mu kupili taj položaj. Tad su se položaji u
Kuomintangu, pa i u obavještajnom sustavu, prodavali najboljem ponudiocu. Neki su
kupovali položaje kako bi članove obitelji zaštitili od novačenja u vojsku i od zlostavljanja, a
drugi su tako iznuđivali novac. U Jinzhouu je, zbog njegove strategijske važnosti, bilo mnogo
časnika, stoje komunistima olakšalo infiltraciju u taj sustav.
Yu-wu je savršeno igrao svoju ulogu. Priređivao je mnogo zabava na kojima se kockalo
i jelo, djelomice zato kako bi sklopio poznanstva, ali i zato da oko sebe isprede zaštitnu
mrežu. Ne-
prekidnu su dolazili i odlazili kuomintanški časnici i ubnvjostaj ci, ali i njegovi "rođaci i
prijatelji". Uvijek su to luli posve- novi ljudi, ali nitko ga ništa nije pitao.
Yu-wu je česte posjetioce prikrivao pod još jednim slojem. ()r-dinacija dr. Xije uvijek je
bila otvorena te su Yu-wuovi "prijatelj i" mogli dolaziti s ulice i kroz ordinaciju ući u
unutarnje dvorište. Dr. Xia nije prigovarao Yu-wuovim bučnim zabavama, iako je njegova
sekta, Društvo razuma, zabranjivala kockanje i pijančevanje. Moja se majka čudila, ali sve je
pripisivala snošljivoj ćudi svojega poočima. Tek mnogo poslije, kad je o tome razmišljala,
bila je sigurna daje dr. Xia znao ili nagađao tko je zapravo Yu-wu.
Čuvši da joj je Kuomintang ubio rođaka Hua, moja je majka priopćila Yu-wuu da bi
radila za komuniste. Odbio ju je zbog toga stoje premlada.
Mama se isticala u školi pa se nadala da će komunisti njoj pristupiti. I jesu, ali su je
temeljito provjeravali. Njezina je prijateljica Shu, prije odlaska na komunističko područje,
svojoj komunističkoj vezi rekla sve o mojoj majci, a i mojoj je mami tog čovjeka predstavila
kao "prijatelja". Jednoga joj je dana taj čovjek prišao i neočekivano rekao da tad i tad pođe do
željezničkoga tunela između Južnoga i Sjevernog kolodvora. Ondje će joj prići naočit
dvadeset petogodišnjak koji govori sa šangajskim naglaskom. Taj će joj čovjek, imenom
Liang, postati kontrolor.
Prva joj je zadaća bila raspačavanje literature kao što je O koalicijskoj vladi Maoa
Zedonga i letke o agrarnoj reformi i drugim komunističkim promjenama. U grad su ih
krijumčar ili uglavnom u snoplju sijerka, koji im je služio za ogrjev. Letke bi vadili i,
uglavnom smotane, krili u velikim zelenim paprikama.
Katkad je Yu-linova žena kupovala paprike i stražarila na ulici kad bi sudrugovi moje
majke dolazili po literaturu. Pomagala je skrivati letke u pećima, među pepelom, hrpama
kineskih lijekova ili'ogrjeva. Studenti su morali potajno čitati tu literaturu, a ljevičarske su
romane čitali uglavnom otvoreno. Među najomiljenijima je bila Mati Maksima Gorkog.
Jednoga je dana Maov letak O novoj demokraciji završio kod mamine rastresene
suučenice, koja gaje strpala u torbu i na sve zaboravila. Na tržnici je otvorila torbu kako bi
izvadila novac.
Ispao joj je letak. Ondje su se našla dva obavještajca koja su prepoznala tanki žuti papir.
Djevojku su odveli na preslušavanje. Na mukama je umrla.
Obavještajci Kuomintanga su mnoge ubili, a moja je majka znala da joj prijeti mučenje
ako je uhvate. Taj je događaj nije prestrašio, samo je postala još prkosnija. Narasla su joj krila
jer se smatrala dijelom komunističkoga pokreta.
Mandžurija je u građanskom ratu bila ključno bojište, a ono što se događalo u Jinzhouu,
sve je jače utjecalo na ishod borbe za Kinu. Nije bilo čvrste bojišnice u smislu bojne crte.
Komunisti su držali sjeverni dio Mandžurije i veći dio sela, a Kuomintang važne gradove
(osim Harbina na sjeveru), morske luke i glavninu željezničkih pruga. Komunističke su snage
ondje, potkraj 1947., prvi put bile brojnije od protivničkih. Te su godine izbacili iz stroja tristo
tisuća vojnika Kuomintanga. Mnogi su seljaci pristupili komunistima ili su im pružali
potporu, ponajviše zato što su komunisti obećavali "Zemlja onima koji je obrađuju!" pa su
seljaci smatrali da će — podupru li komuniste — zadržati zemlju.
Komunisti su tad držali uglavnom svu okolicu Jinzhoua. Seljaci su se rijetko usuđivali
otići u grad da prodaju svoje proizvode, jer su morali proći neugodne nadzorne punktove
Kuomintanga, gdje su ih nemilo derali ili im plijenili plodine. U gradu je gotovo svakoga dana
vrtoglavo rasla cijena žita, a sve su zaoštravali pohlepni trgovci i podmićeni dužnosnici.
Kuomintang je uveo takozvani "zakonski novac", ali nije zauzdao inflaciju. Dr. Xia je
uvijek strahovao što li će biti mojoj baki i majci kad on umre, a bližio se osamdesetoj.
Vjerujući u vladu, ušteđevinu je pretvorio u novi novac. "Zakonski novac" je, nakon nekog
vremena, zamijenjen novim, zlatnim yuanom, koji je uskoro postao toliko bezvrijedan daje
moja majka, kad je htjela platiti školarinu, morala unajmiti rikšu kako bi prevezla gomilu
novčanica. Chiang Kai-shek je, kako bi "spasio obraz", odbijao tiskati novčanice veće od
deset tisuća yuana. Dr. Xia je izgubio svu svoju ušteđevinu.
Tijekom zime 1947. na 1948. neprekidno su se pogoršavale gospodarske prilike. Raslo
je nezadovoljstvo zbog nestašice hrane i neumjerenih cijena. Jinzhou je bio ključna opskrbna
baza za sjevernu vojsku Kuomintanga, a sredinom prosinca 1947. dvadeset je tisuća ljudi
napalo dva prepuna skladišta žita.
Cvjetala je trgovina mladim djevojkama za javne kure i i <>l>i-nje bogatašima. Grad
bijaše prepun prosjaka koji su svoj u djecu nudili u zamjenu za hranu. Moja je majka ispred
škole danima gledala koščatu odrpanu očajnicu ispruženu na ledenom tlu. Do nje
desetogodišnja djevojčica, na licu joj izraz ukočene nesrećo. U ovratnik joj je otraga bio
gurnut štap, a na njemu nevjesto sročeno "Prodajem kćer za deset kilograma riže".
Učitelji su jedva sastavljali kraj s krajem. Zahtijevali su povišicu, a vlada je zato
povisila školarinu. Nije pomoglo jer roditelji nisu imali otkud plaćati. Jedan je predavač u
maminoj školi umro kad je pojeo komad mesa što gaje našao na ulici. Znao je daje meso
pokvareno, ali je glad bila jača.
Majka je postala predsjednica Učeničkoga saveza. Njezin ju je partijski kontrolor,
Liang, uputio neka pokuša pridobiti predavače i suučenice pa je mama organizirala pokret
kako bi navela ljude da daruju nastavnike. S kolegicama je išla u kino i kazalište pa su prije
predstave molile pripomoć. Organizirale su pjevačke i plesačke priredbe i prodavale stare
stvari kako bi pomogle slabo plaćenim učiteljima i učiteljicama, ali bez uspjeha. Ljudi su bili
presiromašni ili preškrti.
Jednoga je dana srela svoju prijateljicu, unuku brigadira, udanu za časnika
Kuomintanga. Od nje je čula za banket, koji će se iste večeri održati za pedesetak časnika i
njihovih žena u otmjenu restoranu. Kuomintanški su se dužnosnici voljeli zabavljati. Mama je
odjurila u svoju školu i okupila sve koje je mogla, rekavši im neka se u pet sati svi nađu pred
gradskom znameni-tošću, dvadesetometarskim kamenim tornjem iz jedanaestoga stoljeća.
Kad je onamo stigla, na čelu poveće povorke, čekalo ju je više od sto djevojaka. Rekla im je
stoje naumila. Oko šest sati časnici su počeli stizati u kolima i rikšama. Žene su bile u svili i
baršunu, napadno okićene.
Prosudivši da gosti uživaju u jelu i piću, moja je majka s nekolicinom kolegica ušla u
restoran. Kuomintang se toliko izrodio da im je osiguranje bilo nevjerojatno traljavo. Mama
se popela na stolicu, a u jednostavnoj je modroj pamučnoj haljini djelovala kao oličenje
umjerenosti među raskošno izvezenom svilom i nakitom. Održala je kratak govor o teškom
učiteljskom položaju i zaključila: "Svi znamo da ste darežljivi. Sigurno ste sretni što
vam se ukazuje prilika da otvorite novčanike i dokažete svoju darežljivost."
Časnici su bili zatečeni. Nisu htjeli ispasti škrci. Uglavnom su se razmetali. Htjeli su se
riješiti neželjenih uljeza. Djevojke su obilazile pretrpane stolove i zapisivale novčane
doprinose. Sutra su, u rano jutro, išle od jedne časničke kuće do druge i ubi-rale obećane
doprinose. Učitelji su im bili zahvalni, a djevojke su im odmah predale novac kako bi ga
potrošili prije nego što mu padne vrijednost, a to se moglo dogoditi u roku od nekoliko sati.
Protiv moje majke ništa nije poduzeto, možda zato što su se časnici stidjeli što su ih
tako uhvatile na lijepak pa nisu htjeli povećavati svoju sramotu, iako se ta vijest, dakako,
odmah pročula po gradu. Moja je majka pravila igre uspješno primijenila protiv njih. Zgražala
se zbog rastrošnosti kuomintanške elite dok narod na ulicama umire od gladi. Zbog toga je
postala još odanija komunizmu.
U gradu je hrana bila glavni problem, a izvan grada odjeća, jer je Kuomintang zabranio
prodaju tkanina u okolici. "Odani" Pei-o je, kao gradski stražar na prilazima, morao spriječiti
krijumčarenje tekstila i prodaju komunistima. Krijumčarili su šverceri, ljudi koji su radili za
dužnosnike Kuomintanga i komunisti u ilegali.
"Odani" i njegovi ljudi uglavnom bi zaustavljali kola i plijenili platno, a onda bi
oslobodili krijumčare, u nadi da će se vratiti s novim teretom pa će i to zaplijeniti. Katkad su
se s krijumčarima dogovarali za postotak. Stražari su prodavali platno na području pod
komunističkim nadzorom. "Odani" i njegovi kolege bili su podmićeni.
Jedne su noći prljava i neugledna kola došla na gradska vrata gdje je stražario "Odani".
Počeo je svoju uobičajenu igru, bockao hrpu tkanina i razmetao se, u nadi da će prestrašiti
vozača i sklopiti povoljan sporazum. Procjenjujući vrijednost tereta i možebitni vozačev
otpor, nadao ga se uvući u razgovor i otkriti tko mu je poslodavac. "Odani" je odugovlačio.
Teret je bio velik, veći nego što bi ga do zore mogao izvući iz grada.
Sjeo je uz vozača i zapovjedio mu neka se okrene i vrati u grad. Vozač, naviknut na
slušanje samovoljnih naloga, učini kako mu je rečeno.
Moja je baka čvrsto spavala kad je, oko jedan sat poslije ponoći, čula kucanje na
vratima. Otvorila je i ugledala "Odanoga". Rekao joj je da bi preko noći htio ostaviti teret u
kući. Baka je morala pristati jer je, prema kineskim običajima, gotovo nemoguće odbiti
rođaka. Obveze prema rodbini uvijek su jače od moralnih razloga. Ništa nije rekla dr. Xiji,
koji se nije bio probudio.
 "Odani" se još prije zore vratio i dovezao dvoja kola. Prekrcao je robu u njih i odvezao
se u cik zore. Nije prošlo ni pola sata, a pojavila se oružana policija i opkolila kuću. Kočijaš,
koji je radio za drugi obavještajni sustav, javio je sve gospodarima, koji su, dakako, željeli
robu natrag.
Dr. Xia i baka užasno su se uzrujali, ali robe nije bilo. Mojoj je majci policijski upad
gotovo donio propast. U kući je skrivala komunističke letke, a čim je vidjela policiju, odnijela
je letke u zahod i ugurala ih pod podstavljene hlače, zategnute oko gležnjeva kako bi joj bilo
toplije. Prebacila je zimski kaput te, mrtva--hladna, izašla, pretvarajući se da ide u školu.
Zaustavili su je policajci i rekli da će je pretražiti. Izderala se da će "ujaku" Zhu-geu reći kako
je muče.
Policajci nisu znali da obitelj ima vezu s obavještajnim krugovima. Pojma nisu imali tko
je zaplijenio tkanine. Uprava je bila u rasulu zbog brojnih kuomintanških postrojba u gradu
Jinzhouu, ali i zato stoje svatko, tko god je nosio oružje, uživao samovoljnu vlast. Kad su
"Odani" i njegovi ljudi prisvojili teret, kočijaš ih nije pitao za koga rade.
Policajac se počeo posve drukčije ponašati čim je moja majka spomenula Zhu-gea. Zhu-
ge je bio prijatelj njegova šefa. Na njegov su znak ljudi spustili puške i više nisu bili izazovno
drski. Časnik se ukočeno naklonio i promrmljao kićene isprike zato što je omeo tako uglednu
obitelj. Obični su se policajci doimali još razočaranije od svog zapovjednika. Ako nema
plijena, nema novca, a bez novca nema ni hrane. Namrgođeni su se udaljili.
U Jinzhouu se utemeljilo novo sveučilište, Sjeveroistočno prognaničko, oko studenata i
predavača koji su pred komunistima pobjegli iz sjeverne Mandžurije. Ondje su komunisti bili
oštri i pobili mnoge veleposjednike. U gradovima su bili optuženi i
vlasnici malih tvornica i trgovina, a njihova imovina zaplijenjena. Intelektualci su
uglavnom potjecali iz razmjerno imućnih obitelji, mnogima je rodbina patila pod
komunistima.
Na Prognaničkom je sveučilištu bio Medicinski fakultet za koji se zagrijala moja majka.
Oduvijek je željela postati liječnica, djelomice zbog utjecaja dr. Xije, ali i zato stoje liječnička
struka ženi nudila najveće izglede za neovisnost. Liangje odmah bio uz nju. Partija ima s njom
planove. U veljači 1948. upisala je izvanredni studij medicine.
Kuomintang i komunisti su se na Prognaničkom sveučilištu žestoko borili za utjecaj.
Kuomintang je uvidio koliko slabo stoji u Mandžuriji pa je poticao studente i intelektualce
neka bježe na jug. Komunisti nisu htjeli izgubiti obrazovane ljude. Preinačili su svoj program
agrarne reforme i zapovjedili neka se lijepo postupa s gradskim kapitalistima, a neka štite i
intelektualce iz imućnih obitelji. Tako su ilegalci u Jinzhouu, naoružani umjerenijom
politikom, nagovarali studente i profesore na ostanak. U tome je prednjačila moja majka.
Unatoč promjeni komunističke politike, neki su studenti i profesori ipak odlučili
pobjeći. Brod pun studenata isplovio je potkraj lipnja u Tianjin, četiri stotine kilometara na
jugozapad. Ondje za njih nije bilo hrane ni smještaja. Mjesni ih je Kuomintang poslao u
vojsku. "Borite se za svoju domovinu!" Nisu zato pobjegli iz Mandžurije. Komunistički
ilegalci, koji su s njima stigli, nagovorili su ih na prosvjed pa su studenti, na zboru održanom
peti srpnja u središtu Tianjina, javno zatražili hranu i smještaj. Vojska je zapucala, nekoliko je
desetaka studenata ozlijeđeno, neki teže, a dosta ih je poginulo.
Čim je vijest stigla u Jinzhou, moja je majka odmah odlučila organizirati potporu
studentima koji su otišli u Tianjin. Sazvala je sastanak vođa đačkih saveza svih sedam
srednjih i tehničkih škola. Glasovali su za utemeljenje Saveza đačkih sindikata Jinzhoua.
Moju su majku izabrali za predsjednicu. Odlučili su uputiti brzojav solidarnosti studentima u
Tianjinu i krenuti u krizni stožer generala Chiua kako bi mu podnijeli zahtjev.
 Majčini su prijatelji u školi napeto čekali upute. Bio je siv kišni dan, a zemlja ljepljiva i
blatna. Pao je mrak, a mojoj majci i šestorici studentskih vođa ni traga ni glasa. Uto se čulo
daje policija upala na sastanak pa ih odvela. Policiju je pozvao Yao-han, politički kontrolor u
maminoj školi.
Odveli su ih pred krizni stožer. Uskoro je u sobu ušao general Chiu. Sjeo je nasuprot
njima pa im se obratio strpljivo, očinski, očito više tužan nego ljut. Mladi su i nagli, što oni
znaju o politici?
Shvaćaju li da su ih komunisti iskoristili? Neka se prihvate knjige! Pustit će ih ako
potpišu da priznaju svoje pogreške, i ako odaju komuniste koji stoje iza njih. Zastao je,
procjenjujući dojam svojih riječi.
Mojoj su majci bili nesnošljivi njegovi ukori i držanje. Istupila je i glasno rekla:
"Zapovjednice, recite nam koje smo pogreške učinili?" General se uzrujao: "Komunistički su
vas razbojnici iskoristili kako biste izazvali nered, nije li to dovoljna pogreška?" Moja mu je
majka odbrusila: "Kakvi komunistički razbojnici? Naši su prijatelji poginuli u Tianjinu zato
što su, prema vašem savjetu, pobjegli pred komunistima. Zaslužuju li da ih ubijete? Zar smo
učinili išta nerazumno?" Nakon uzrujane izmjene riječi, general je udario šakom po stolu i
zagrmio stražarima: "Pokažite joj malo kako je ovdje", rekao je, a onda se okrenuo mojoj
majci. "Moraš shvatiti gdje si!" Prije nego što su je vojnici stigli uhvatiti, mama je iskočila i
udarila šakom o stol: "Bez obzira na to gdje sam, nisam učinila nikakvo zlo!"
Nato su moju majku zgrabili za ruke te je odvukli od stola. Vukli su je hodnikom pa
niza stube u tamnu sobu. U dnu je ugledala odrpana muškarca, kao da sjedi na klupi naslonjen
na stup. Glava mu se nagnula na stranu. Majka je shvatila daje vezan za stup, a bedra mu
vezana za klupu. Dvojica su mu gurala opeke pod pete. Svaka je nova cigla izazivala dubok,
prigušen uzdah. Majci je pao mrak na oči. Čuje li to krckanje kostiju? Zagledala se u drugu
sobu. Njezin joj je vodič, časnik, skrenuo pozornost na čovjeka blizu njih. S drvene je grede
visio na ručnim zglobovima, gol od struka naviše. Kosa mu je visila u zamršenim čupercima
pa mu moja majka nije mogla vidjeti lice. Na podu je bio žeravnik, a muškarac koji je uz
njega sjedio opušteno je pušio cigaretu. Dok je moja majka gledala, digao je iz vatre željeznu
polugu, vršak veličine muške šake, užaren. Uz osmijeh ju je zabo u prsa čovjeku obješenom o
gredu. Moja je majka čula prodoran jauk i užasno cvrčanje, vidjela je dim iz rane, osjetila
težak zadah spržena mesa. Nije vrištala niti se onesvijestila. Od užasa je u njoj nastao
moćni, strastveni gnjev, koji joj je ulijevao silnu snagu i nadvladao svaki strah.
Časnik ju je pitao ne bi li napisala priznanje. Odbila je i ponovila da iza nje ne stoji
nikakav komunist. Bila je vezana u maloj prostoriji u kojoj je bio samo krevet i plahte. Ondje
je provela nekoliko dugih dana i slušala povike ljudi koje su mučili u susjednim sobama.
Uporno je odbijala zahtjeve da ikoga imenuje.
Jednoga su je dana odveli u dvorište iza zgrade, pokriveno korovom i otpacima.
Zapovjedili su joj neka stane uz visoki zid. Uz nju su poduprli čovjeka, kojeg su očito mučili.
Nije se mogao držati na nogama. Neki su vojnici lijeno zauzeli položaje. Jedan joj je povezao
oči. Iako nije mogla vidjeti, zatvorila je oči. Bila je spremna na smrt, ponosna što će položiti
život za pravednu stvar.
Čula je hice, ali ništa nije osjetila. Uskoro su joj skinuli povez pa je žmirkala i
ogledavala se. Na tlu je ležao čovjek koji je prije stajao uz nju. Pristupio joj je časnik koji ju je
odveo u ćeliju i nasmiješio se. Dignuo je obrvu, iznenađen kako to da sedamnaesto-
godišnjakinja nije popustila. Moja mu je majka mirno rekla da ništa nema priznati.
Vratili su je u ćeliju. Nitko je više nije gnjavio, nisu je mučili. Oslobodili su je nakon
dva dana. Komunistička je ilegala prethodnih tjedana hvatala veze. Baka je svakoga dana išla
u krizni stožer, plačući, moljakajući i prijeteći samoubojstvom. Dr. Xiaje posjećivao svoje
najmoćnije pacijente i nosio im skupe darove. Pokrenuli su obiteljske obavještajne veze.
Mnogi su pismeno jamčili za moju majku da nije komunistkinja, samo je mlada i nagla.
Ništa je nije prestrašilo. Čim je izašla iz zatvora, počela je pripremati komemoraciju za
studente ubijene u Tianjinu. Vlasti su dale dopuštenje. Jinzhou je bjesnio zbog onoga što se
dogodilo tim mladim ljudima, koji su otputovali na vladin savjet. Škole su istodobno prije
vremena prekinule nastavu i preskočile ispite, u nadi da će studenti otići kući i raštrkati se.
Ilegalci su savjetovali svojim članovima da odu na komunistički teritorij. Oni koji nisu
htjeli (ili nisu mogli), prekinut će
svoj ilegalni rad. Kuomingtangje postao stroži, uhitio je i smak-nuo previše ilegalaca.
Liang je, uoči odlaska, pozvao moju majku da se s njim izvuče, ali joj moja baka nije
dopustila. U nju ne sumnjaju daje komunistkinja, ali će posumnjati ako ode s komunistima.
Što li će tada biti s njezinim jamcima? Ako ona ode, svi će se naći u opasnosti.
Ostala je, ali je čeznula za akcijom. Obratila se Yu-wuu, jedinoj osobi koja je ostala u
gradu, a za koga je znala da radi za komuniste. Yu-wu nije poznavao Lianga ni druge veze
moje majke. Pripadali su raznim, posve odvojenim ilegalnim organizacijama kako ne bi na
mučenju odali previše suboraca.
Jinzhou je bio glavno opskrbno i logističko središte svih sjeveroistočnih postrojba
Kuomintanga, više od pola milijuna ljudi raspoređenih uz osjetljive željezničke pruge i na
zbijena područja oko velikih gradova. Ljeti 1948. u Jinzhouu je bilo dvjestotinjak tisuća
pripadnika Kuomintanga, pod raznim zapovjedništvima. Chiang Kai-shek se prepirao s
mnogim svojim generalima, smjenjivao ih i slabio borbeni duh. Slabo koordinirane postrojbe
često nisu jedna drugoj vjerovale. Mnogi su stratezi, pa i njegovi najugledniji američki
savjetnici, smatrali da bi Chiang morao potpuno napustiti Mandžuriju. Ključ bilo kakvog
uzmaka, "dobrovoljnog" ili prisilnog, morskim putem ili željeznicom, bilo je zadržavanje
Jinzhoua, grada samo sto šezdeset kilometara sjeverno od Velikoga zida, a posve blizu Užoj
Kini, gdje je položaj Kuomintanga, činilo se, još razmjerno siguran, a s mora gaje bilo lako
utvrditi. Huladao je tek pedesetak kilometara južnije, povezan prividno pouzdanom
željezničkom prugom.
Kuomintang je, u proljeće 1948., počeo izgrađivati novi obrambeni sustav oko
Jinzhoua, od betonskih blokova u čeličnom okviru. Komunisti nemaju tenkova, smatrali su,
topništvo im je slabo, u zauzimanju utvrđenih položaja nemaju iskustva. Grad su naumili
opasati samostalnim tvrđavama, a svaka će od njih djelovati kao neovisna jedinica i bude li
opkoljena. Utvrde će biti spojene rovovima, širokim i dubokim dva metra, zaštićenim
neprekidnim pojasom bodljikave žice. Vrhovni je zapovjednik Mandžurije, general Wei Li-
huang, došao u inspekciju i sustav proglasio neosvojivim.
Projekt nikad nije bio završen, djelomice zbog nedostatka građe, zbog nestručnoga
planiranja, ali ponajviše zbog podmitljivosti. Povjerenik za graditeljstvo otuđio bi gradu i
prodavao je na crnom tržištu, a radnici nisu bili plaćeni ni toliko da bi se pošteno najeli. Kad
su, u rujnu, komunisti počeli opkoljavati grad, završena je tek trećina obrambenog sustava,
pretežno male i nepovezane betonske utvrde. Druge su dijelove na brzinu sklepali od blata iz
starih gradskih zidova.
Komunisti su morali čuti sve o tom sustavu i rasporedu postrojba Kuomintanga.
Okupljali su goleme snage, četvrt milijuna ljudi, za odlučnu bitku. Vrhovni je zapovjednik
svih komunističkih postrojba, Zhu De, brzojavio zapovjedniku na terenu, Linu Biau:
"Zauzmite Jinzhou... pa će cijela kineska situacija biti u našim rukama." Yu-wuova je
skupina, uoči završnog napada, trebala poslati najnovije podatke. Hitno su mu trebale nove
snage, a kad je moja majka od njega zatražila neka joj povjeri kakav posao, on i njegovi
pretpostavljeni bili su oduševljeni.
 Komunisti su u grad poslali prerušene časnike u izvidnicu, ali bi muškarac, koji sam luta
po periferiji, odmah privukao pozornost. Mnogo je neupadljiviji zaljubljeni par. Kuomintang
je dotjerao dotle da
su se mladići i djevojke smjeli zajedno pojavljivati na javnim mjestima. Izviđačima će
moja majka biti idealna "djevojka".
Yu-wu joj je rekao neka u određeno vrijeme bude na ugovorenu mjestu, u svijetloplavoj
haljini, sa crvenim svilenim cvijetom u kosi. Komunistički će časnik držati kuomintanški
Središnji dnevnik, smotan u trokut, a potvrdit će se time što će triput obrisati znoj s lijevog
obraza, a onda i triput s desnog.
Moja je majka rečenoga dana otišla u mali hram pred starim sjevernim zidom unutar
obrambenog pojasa. Pristupio joj je čovjek koji je držao trokutaste novine i dao dogovoreni
znak. Moja je majka desnom rukom triput prešla po njegovu desnom obrazu, zatim je on
triput pomilovao njezin lijevi obraz ljevicom. Majka gaje uhvatila ispod ruke i udaljili su se.
Nije joj baš bilo jasno što on radi, a nije ga ni pitala. Uglavnom su šutke šetali, a
govorili bi tek kad bi se s nekim mimoilazili. Zadatak je prošao bez smetnja.
Bit će još šetnja uz gradske utvrde i blizu željezničke pruge.
Podatke su lako skupljali, ali su ih teže mogli iznijeti iz grada. Potkraj srpnja su
nadzorni punktovi bili zatvoreni, temeljito su pretraživali sve koji su pokušavali ući ili izaći.
Yu-wu n<> dogovarao s mojom majkom, pouzdajući se u njezinu sposobnost i hrabrost.
Časnička su vozila mogla u grad i iz grada, nitko ili nije pretraživao. Moja se majka prisjetila
jedne veze koju bi mogla iskoristiti. Njezina je kolegica bila unuka mjesnoga vojnog
zapovjednika, generala Jija, a brat joj je bio pukovnik u djedovoj brigadi.
Obitelj Ji bila je utjecajna u svom zavičajnome Jinzhouu. Zauzimali su cijelu ulicu
zvanu "Jiova", ondje im je bila prostrana okućnica i velik njegovani vrt. Moja je majka tamo
često šeta-la s prijateljicom i bila je u dobrim odnosima s njezinim bratom Hui-geom.
Hui-ge bijaše naočit dvadeset petogodišnjak, diplomirani inženjer strojarstva. Za razliku
od mnogih mladića iz bogatih i moćnih obitelji, nije bio kicoš. Mojoj se majci sviđao, a i ona
njemu. Posjećivao je obitelj Xia i pozivao moju majku na čajanke. Baki je bio simpatičan,
nadasve udvoran. Smatrala ga je idealnim zetom.
Hui-ge je uskoro počeo pozivati samo moju mamu. Isprva ga je pratila sestra, tobože
kao družbenica, ali bi se ubrzo izgubila, uz prozirnu ispriku. Brata je mojoj majci kovala u
zvijezde, naglašavala daje djedov miljenik. Sigurno je i bratu govorila o mojoj majci, jer
mama je otkrila da on već mnogo o njoj zna, pa i to da su je, zbog radikalnih djelatnosti, već
uhitili. Ustanovili su da imaju mnogo toga zajedničkog. Hui-ge je bio izrazito iskren o
Kuomintangu. Nekoliko je puta cupkao svoju pukovničku odoru i uzdisao kako se nada da će
rat uskoro završiti pa da će se vratiti inženjerskom poslu. Mojoj je majci rekao da su
Kuomintangu dani odbrojeni, a njoj se činilo da joj je tad otkrio svoje najskrovitije misli.
Bila je sigurna da mu je draga, ali pitala se ne stoje li iza njegovih postupaka politički
motivi. Zaključila je da joj on vjerojatno pokušava nešto priopćiti kako bi ona to dojavila
komunistima. Otprilike: Kuomintang ne volim, a rado bih vam pomogao.
Šutke su se urotili. Moja je majka jednoga dana predložila da se on s postrojbama preda
komunistima, stoje tada bilo uobiča-' jeno. Odgovorio je daje tek stožerni časnik, nema pod
sobom nikakvih postrojba. Moja ga je majka molila neka pokuša djeda
nagovoriti da promijeni stranu, ali je tužno odgovorio da bi ga starac vjerojatno dao
strijeljati kad mu to predložio.
Mama je o svemu izvještavala Yu-wua, a on joj je rekao neka održava vezu s Hui-geom.
Yu-wu joj je uskoro rekao neka od Hui-gea zatraži da je džipom odveze izvan grada. Već su
tri ili četiri puta bili na takvim izletima. Kad god bi došli do poljskog zahoda, ona bi mu rekla
da mora na stranu. U udubini zahodskoga zida skrila bi poruku dok ju je on čekao u džipu.
Nikad joj nije postavljao nikakva pitanja. Sve je više razgovarao o svojim brigama za obitelj.
Izdaleka je nabacivao da bi ga komunisti mogli smaknuti. "Bojim se, uskoro ću biti tek
bestjelesna duša ispred Zapadnih vrata!" Zapadno je nebo bilo odredište mrtvih zato što je
ondje vječni mir. U Jinzhouu je, kao i u većini kineskih gradova, stratište bilo pred Zapadnim
vratima. Dok je to govorio, zagledao se u majčine oči i očito izazivao njezino nijekanje.
Moja je majka bila sigurna da će ga komunisti poštedjeti zato što im je pomagao. Nije
se izjašnjavala, ali je s pouzdanjem govorila: "Ne misli na tako tužne stvari!" ili "Tebi se to
sigurno neće dogoditi!"
Potkraj ljeta se i dalje pogoršavao kuomintanški položaj, i to ne samo zbog vojnih
akcija. Podmitljivost je izazvala rasulo. Inflacija je potkraj 1947. skočila na nevjerojatnih
100.000 posto da bi potkraj 1948. na području pod vlašću Kuomintanga dosegla 2,870.000
posto. Preko noći se u Jinzhouu sedamdeseterostru-ko povećala cijena sijerka, mandžurske
najčešće žitarice. Pučanstvu je iz dana u dan bivalo sve teže, vojsci je trebalo sve više hrane, a
ostatke su mjesni zapovjednici prodavali na crno.
Kuomintang na najvišim razinama nije znao što bi. Chiang Kai-shek je preporučio
povlačenje iz najvećega mandžurskoga grada Mukdena kako bi svim silama zadržali Jinzhou,
ali svojim generalima nije uspio nametnuti dosljednu strategiju. Sve je nade polagao u jaču
američku intervenciju. Najviše je zapovjedništvo prožimala malodušnost.
Kuomintang je u rujnu držao još samo tri mandžurska uporišta (Mukden, Changchun —
staru mandžursku prijestolnicu
Hsinking — i Jinzhou) i pet stotina kilometara željezničke pruge koja ih je povezivala.
Komunisti su istodobno opkoljavali sva tri grada, a Kuomintang nije znao gdje će biti glavni
napad. A bit će baš u Jinzhouu, najjužnijem od ta tri uporišta. Strateški je to bio ključ, jer čim
padne Jinzhou, druga će dva grada biti odsječena od opskrbe. Komunisti su neopazice mogli
premještati brojne postrojbe, ali je Kuomintang ovisio o vječito napadanoj željeznici, a manje
o zrakoplovstvu.
Dvanaesti je rujna 1948. počeo napad na Jinzhou. Američki je diplomat John F. Melby,
koji je letio u Mukden, zabilježio 23. rujna u svoj dnevnik: "Sjeverno, uz mandžurski koridor,
komunističko je topništvo sustavno rušilo zračnu luku Chinchow" (Jinzhou). Komunističke su
se snage još više približile sutradan, dvadeset četvrti rujna. Chiang Kai-shek je, dvadeset četiri
sata poslije, zapovjedio generalu Weiu Li-huangu neka se sa petnaest divizija probije iz
Mukdena i pomogne Jinzhouu. General Wei je oklijevao pa su dvadeset šesti rujna komunisti
gotovo odsjekli Jinzhou.
Jinzhou je prvi listopada bio posve opkoljen. Tog je dana pao Yixian, rodni grad moje
bake, četrdeset kilometara sjevernije. Chiang Kai-shek je odletio u Mukden kako bi osobno
preuzeo zapovjedništvo. Naredio/je neka sedam dodatnih divizija ubace u borbu za Jinzhou,
ali je tek deveti listopada nagovorio generala Weia da napusti Mukden, dva tjedna nakon
izdane zapovijedi, pa i tada samo s jedanaest umjesto petnaest divizija. Chiang Kai-shek je
šesti listopada otputovao u Huludao i
zapovjedio da tamošnje postrojbe krenu u pomoć Jinzhouu. Neodlučno su krenule pa su
uskoro bile opkoljene i poražene.
Komunisti su se spremali da napad na Jinzhou pretvore u opsadu. Yu-wu je pristupio
mojoj majci i zatražio od nje kritičnu pomoć: prokrijumčarit će detonatore u skladište streljiva
koje opskrbljuje Hui-geovu diviziju. Streljivo je bilo u velikom dvorištu, a zidovi na vrhu
pojačani bodljikavom, navodno električnom žicom. Pretraživali su sve koji su ulazili i izlazili.
Vojnici su ondje uglavnom samo kockali i pijančevali. Katkad bi im doveli prostitutke pa su
časnici priređivali ples u improviziranom klubu. Moja je majka rekla Hui-geu da želi vidjeti
ples, a on joj je bez pogovora ispunio želju.
Majka je sutradan dobila detonatore od čovjeka kojeg nikad prije nije vidjela. Spremila
ih je u torbu i s Hui-geom se odvezla u skladište. Nisu ih pretraživali. Kad su ušli, zamolila je
Hui-gea neka joj sve pokaže, a torbu je, prema uputi, ostavila u automobilu. Čim su se
izgubili iz vida, ilegalci su imali preuzeti detonatore. Moja je majka šetala namjerno polako,
kako bi ljudima dala što više vremena. Hui-ge joj je rado sve pokazivao.
Noću je grad potresla snažna eksplozija. Nastala je lančana reakcija, a nebo je bljeskalo
kao prilikom raskošnog vatrometa. Planula je ulica u kojoj je bilo skladište. Popucali su svi
prozori u promjeru od pedeset metara. Sutradan ujutro je Hui-ge pozvao moju majku u kuću
Ji. Neobrijan, s podočnjacima, očito nije oka sklopio. Pozdravio ju je nekako suzdržljivije
nego inače.
Nakon mučne šutnje upitao ju je da lije čula vijest. Vjerojatno mu je njezin izraz
potkrijepio najgore strepnje. On joj je pomogao da uništi njegovu diviziju. Bit će istraga,
rekao je. "Hoće li mi eksplozija skinuti glavu s ramena?" uzdahnuo je. "Ili će mi donijeti
nagradu?" Moja gaje majka sućutno uvjeravala: "Ti si izvan svake sumnje, sigurno će te
nagraditi." Hui-ge se nato uspravio i ukočeno salutirao, rekavši: "Hvala ti na obećanju!"
Komunističko je topništvo zasipalo grad. Kad je majka prvi put iznad sebe čula fijuk
granata, malo se prestrašila. Poslije, kad je granatiranje postajalo sve jače, ipak se naviknula.
Nešto poput neprekidne grmljavine. Fatalistička je ravnodušnost otupila strah u većine ljudi.
Opsada je prekinula i strogi mandžurski obred dr. Xije. Prvi put su tad svi u kućanstvu skupa
jeli, muškarci i žene, gospodari i sluge. Prije se jelo, ni manje ni više nego u osam skupina, svi
drukčiju hranu. Kad su se jednoga dana spremali večerati, granata je uletjela kroz prozor,
prošišala iznad kanga na kojem se igrao Yu-linov jednogodišnji sin i pala ispod stola. Na svu
sreću, kao i većina granata, nije eksplodirala.
Čim je počela opsada, nigdje se nije mogla dobiti hrana, pa ni na crno. Za sto milijuna
kuomintanških dolara moglo se kupiti tek pola kilograma sijerka. Moja je baka, kao i svi koji
su mogli, imala nešto zaliha sijerka i soje, a njezin se svak, "Odani" Pei-o, služio svojim
vezama kako bi osigurao dodatnu opskrbu. Obiteljski je magarac tijekom opsade poginuo od
krhotine pa su i njega pojeli.
Komunisti su osmi listopada izveli na položaje god ivo čel vrt milijuna ljudi.
Granatiranje je bilo sve učestalije. Nadasve točno. General Fan Han-jie, vrhovni zapovjednik
Kuomintanga, tvrdio je da ga topništvo slijedi u stopu. Razbijeni su mnogi topnički položaji,
utvrde u nedovršenom obrambenom sustavu bile su pod teškom vatrom, kao i cesta i
željeznička pruga. Presječene su telefonske i telegrafske žice, raspao se strujni sustav.
Vanjske su utvrde popustile trinaesti listopada. Više od sto tisuća pripadnika
Kuomintanga povuklo se u gradsko središte glavom bez obzira. Noću je desetak neurednih
vojnika upalo u kuću Xia i
zatražilo hranu. Dva dana nisu jeli. Dr. Xia ih je uljudno pozdravio, a Yu-linova je žena
odmah počela, u najvećoj tavi, kuhati tjesteninu od sijerka. Skuhanu je tjesteninu stavila na
kuhinjski stol i otišla vojnicima u susjednu sobu. Nije se ni okrenula kad je granata pala u
lonac i eksplodirala, a tjestenina se razletjela po kuhinji. Bacila se pod stolić pred kangom.
Ispred nje je bio vojnik, ali gaje uhvatila za nogu i izvukla. Moja se baka užasnula. "A da se
okrenuo i povukao okidač?" prošaptala je čim se udaljio pa je nije mogao čuti.
Granatiranje je, sve do završne faze opsade, bilo začudno točno. Rijetke su građanske
kuće bile pogođene, ali od granatiranja bi nastajali strahoviti požari, a vode nigdje za gašenje.
Nebo je posve zamračivao gusti tamni dim, vidjelo se tek nekoliko metara pred nosom, čak i
danju. Zaglušno topničko praskanje. Majka je čula kako ljudi zapomažu, ali nije znala otkud
to ni što se događa.
Završni je napad počeo četrnaesti listopada. Grad je neumorno zasipalo devet stotina
topničkih oruđa. Obitelj se uglavnom sklonila u improvizirani protuzračni zaklon koji su već
prije bili iskopali, ali se dr. Xia nije htio micati iz kuće. Mirno je sjedio na kangu u kutu svoje
sobe kraj prozora i tiho se molio Budi. Jednom je u sobu dojurilo četrnaest mačića. Bio je
presretan. "Sretno je mjesto na kojem se mačka pokušava sakriti", rekao je. U njegovu sobu
nije doletjelo ni jedno zrno, a mačići su ostali živi. Još jedino moja prabaka nije htjela u
sklonište, samo bi se skvrčila ispod hrastova stola uz kang u svojoj sobi. Poslije prestanka
granatiranja debeli su popluni i pokrivači podsjećali na sito.
Yu-linov je sinčić tijekom bombardiranja morao izaći iz skloništa da se pomokri. Majka
gaje iznijela, a uskoro se urušio dio
skloništa gdje je još maloprije sjedila. Majka i baka morale su se skloniti u kuću. Moja
se majka šćućurila uz kuhinjski kang, ali su uskoro krhotine zasule ozidanu stranu kanga i
kuća se zat-resla. Otrčala je u stražnji vrt. Nebo crno od dima, dolijeću zrna i odbijaju se, pršte
o zidove, poput pljuska pomiješanog s vriskom i povicima.
Sutradan je, u rano jutro, skupina pripadnika Kuomintanga upala u kuću, vukući za
sobom dvadesetak prestrašenih građana svih dobi, stanare triju susjednih kuća. Vojnici su bili
suludi. Došli su s topničkog položaja u hramu s druge strane ulice. Upravo je hram bio
pogođen pa su se derali na civile daje netko od njih sigurno odao njihov položaj. Derali su se
na njih neka kažu tko ih je izdao, a kad se nitko nije javljao, zgrabili su moju majku pa je
tresnuli o zid, optuživši nju. Baka se užasnula, žurno je iskopala zlatnike pa ih tutnula
vojnicima u ruke. Kleknula je pred njih, kao i dr. Xia, te ih molila neka joj puste kćer. Yu-
lino-va žena kaže daje tad jedini put vidjela dr. Xiju istinski preplašenog. Preklinjao je
vojnike: "Onaje moja djevojčica. Molim vas, vjerujte mi, nije to ona učinila... "
Vojnici su uzeli zlato i pustili moju majku, ali su bajunetima sve stjerali u dvije sobe i
ondje ih zatvorili, kako ne bi više slali znakove. Mrak kao u rogu, jezivo, ali moja je majka
uskoro ustanovila da granatiranje slabi. Vani se buka promijenila. Zviždanje zrna pomiješalo
se s granatiranjem i zveketom bajuneta. "Odložite oružje pa ćemo vam poštedjeti život!"
odjekivali su povici. Vrištanje od kojeg se ledila krv u žilama, povici bijesa i boli. Pucnjava se
primicala. Čula je bat čizama po netesanom kamenju dok su vojnici Kuomintanga jurili
ulicom.
Ipak je nastalo zatišje pa je obitelj Xia čula kako im kucaju na sporedna kućna vrata. Dr.
Xia je oprezno pritvorio sobna vrata. Nije više bilo pripadnika Kuomintanga. Otišao je na
sporedni ulaz i pitao tko je. Odgovoreno mu je: "Mi smo narodna vojska, došli smo vas
osloboditi." Dr. Xia je otvorio, a nekolicina, u bezobličnim odorama, žurno je ušla. Moja je
majka u mraku vidjela kako su bijelim ručnicima omotali lijeve rukave, a na puške pričvrstili
bajunete. "Ne bojte se", rekli su. "Ništa vam nećemo učiniti, mi smo vaša vojska, narodna
vojska." Rekli su
da bi kuću pretražili, da vide ima li u njoj pripadnika Kuomintanga. Nije to bio zahtjev,
uljudno su ih zamolili. Vojnici nisu stvarali nered, nisu od njih tražili hranu, ništa nisu ukrali.
Poslije pretrage su otišli i ljubazno pozdravili ukućane.
Tek kad su vojnici ušli u kuću, svi su shvatili da su grad zauzeli komunisti. Majka je
bila presretna, ovaj put je nisu razočarale prasne i otrcane komunističke odore.
Svi koji su se sklonili u kuću Xia, jedva su se čekali vratiti kući da vide je li im oštećena
ili opljačkana. Jedna je doista bila sravnjena sa zemljom, a neka je trudnica u njoj poginula.
Kad su otišli susjedi, opet kucanje na sporedna vrata. Majka ih je otvorila. Pred njom je
stajalo pet-šest užasnutih pripadnika Kuomintanga. U bijednom stanju, prestrašenih očiju.
Duboko su se klanjali dr. Xiji i mojoj baki i molili ih za građanska odijela. Iz sućuti su im dali
staru odjeću, kojom su se žurno ogrnuli preko odora i otišli.
Yu-linova je žena u cik zore otvorila ulazna vrata. Pred njom je ležalo nekoliko trupala.
Užasnuto je vrisnula i vratila se u kuću. Moja je majka čula njezin vrisak pa je otišla van
pogledati. Po cijeloj ulici sama trupla, mnoga bez glave i udova, druga ras-porene utrobe.
Krvave palačinke. S telegrafskih stupova visi meso, komadići nogu i ruku. Otvorena se
kanalizacija prelijeva od krvave vode, ljudskog mesa i odlomljenih opeka.
Krvava je bila borba za Jinzhou. Završni je napad trajao trideset ijedan sat, a u mnogo
čemu je bio prekretnica građanskog rata. Izginulo je dvadeset tisuća, a zarobljeno više od
osamdeset tisuća pripadnika Kuomintanga. Zatočeno je čak osamnaest generala, među njima i
Fan Han-jie, zapovjednik svih postrojba Kuomintanga u Jinzhou, kad je pokušao pobjeći
prerušen u civila. U mnoštvu ratnih zarobljenika koji su, na putu u privremene logore,
preplavili ulice, moja je majka prepoznala svoju prijateljicu i njezina muža, časnika
Kuomintanga, oboje umotane u pokrivače da se zaštite od jutarnje hladnoće.
Komunisti nisu ubijali nikoga tko bi predao oružje, a sa svim su zarobljenicima lijepo
postupali. Tako su pridobivali obične vojnike, uglavnom skromnog, seoskog podrijetla.
Komunisti nisu držali zarobljeničke logore. Zadržali su samo srednje i više časnike, a ostali su
se, gotovo odmah, razišli. Vojnicima su držali sastanke "za očitovanje gorčine" i poticali ih da
govore o svom teškom životu seljaka bezemljaša. Smisao je revolucije dati narodu zemlju,
tvrdili su komunisti. Vojnici su mogli poći kućama i dobiti novac za kartu ili nastaviti s
komunistima tući Kuomintang kako im više nitko ne bi oduzeo zemlju. Većina je dragovoljno
ostala i pristupila komunističkoj vojsci. Dakako, neki se nisu u ratu mogli ni vratiti u rodno
selo. Mao je od starih kineskih ratova naučio daje narod najlakše osvojiti ako mu osvojiš srce
i dušu. Postupci sa zarobljenicima urodili su uspjehom. Sve je više vojnika Kuomintanga,
osobito nakon Jinzhoua, jednostavno dopuštalo da ih zarobe. Tijekom građanskog rata predalo
se više od 1,750.000 pripadnika Kuomintanga i prišlo komunistima. U posljednjoj se ratnoj
godini samo dvadeset posto gubitaka Kuomintanga odnosilo na ratne rane.
S jednim od najviših zarobljenih rukovodilaca bila je i kći u poodmaklom stupnju
trudnoće. Zamolio je komunističkoga zapovjednika da ostane s njom u Jinzhouu. Odgovoreno
mu je da ocu ne dolikuje pomagati kćeri pri porođaju, poslat će joj "drugaricu" neka joj bude
pri ruci. Kuomintangovac je
smatrao da ga se samo žele osloboditi. Poslije je čuo da su mu s kćerkom lijepo
postupali, a ona "drugarica" bila je udana za komunističkoga časnika. Sa zarobljenicima su
postupali politički proračunato, ali čovječno. Bio je to jedan od ključnih činitelja
komunističke pobjede. Nije im jedini cilj bio poraziti protivničku vojsku. Pokušavali su je
skršiti. Kuomintang je bio podjednako poražen gubitkom borbenog duha koliko i vatrenom
snagom.
Poslije bitke je trebalo sve pospremiti, a to je uglavnom palo na komunističke vojnike. I
mještani su rado pomagali, jer su htjeli što prije počistiti trupla i krhotine oko svojih kuća.
Danima se moglo vidjeti kako duge povorke kola krcatih mrtvacima izlaze iz grada, a za
njima kolone ljudi koji su na leđima nosili košare. Kad smo se opet mogli kretati, majka je
utvrdila da su mnogi njezini znanci poginuli, neki od izravnih pogodaka, a neki pod
razvalinama svojih kuća.
Onoga jutra kad je prestala opsada, komunisti su obavijestima pozvali ljude neka odmah
nastave svakodnevni život. Dr. Xia je objesio svoju šarenu firmu u znak da ordinacija opet
radi. Poslije mu je komunistička vlast rekla daje prvi u gradu nastavio liječničku praksu.
Trgovine su se mahom otvorile dvadeseti
listopada iako s ulica još nisu bila uklonjena liii |ila Dva dana poslije počela je i nastava,
uredi su redovito počeli radit i.
 Najteži je problem bila hrana. Nova je vlast pozivala seljake neka dođu prodavati u grad
svoje proizvode. Ohrabrivali su ih dvostruko višim cijenama nego na selu. Naglo je padala
cijena sijerka, od dvije stotine milijuna kuomintanških dolara po kilogramu na samo 4.400
dolara. Uskoro su od jedne nadnice mogli kupiti dva kilograma sijerka. Više se nisu toliko
bojali gladi. Komunisti su sirotinji dijelili žito, sol i ugljen. Naroda se to snažno dojmilo jer
kuomintangovci nikad nisu učinili ništa slično.
Mještani su se divili komunistima zbog njihove discipline. Nije više bilo pljački ni
silovanja, naprotiv, mnogi su se komunisti isticali uzornim ponašanjem. Kakva suprotnost
kuomin-tangovcima!
U gradu je i dalje vladalo stanje vrhunske pripravnosti. Prijeteći su ih nadlijetali
američki zrakoplovi. Dvadeset i treći su listopada znatne kuomintanške snage neuspješno
pokušavale uhvatiti Jinzhou u kliješta između Huludaa i sjeveroistoka. Kad je pao Jinzhou,
goleme su se vojske oko Mundena i Changchuna uskoro predale pa je drugi studenog cijela
Mandžurija bila u rukama komunista.
Komunisti su ubrzo; uveli red i pokrenuli gospodarstvo. Jinzhou je treći prosinca opet
otvorio svoje banke, a sutradan je došla struja. Dvadeset i deveti je prosinca objavljen nov
sustav ulične uprave, prema kojem su nekadašnje "odbore svake četvrti" zamijenila stanarska
povjerenstva, koja će postati ključna institucija u komunističkom sustavu vlasti i nadzora.
Sutradan je stigla i voda, a trideset i prvi prosinca opet je krenula željeznica.
Komunisti su zauzdali inflaciju i odredili povoljan tečaj za zamjenu bezvrijednoga
kuomintanškog novca za komunistički novac "veliki zid".
Otkako su ušli komunisti, moja je majka jedva čekala kad će početi raditi za revoluciju.
Osjećala je snažnu privrženost komunističkoj borbi. Nekoliko je dana nestrpljivo čekala, a
tada joj je pristupio jedan partijac i dao joj zadatak da se javi glavnom povjereniku za
omladinske radove u Jinzhouu, drugu Wangu Yuu.
Moja je majka jednog blagog jesenskog jutra, u najljepše godišnje doba u Jinzhouu,
otišla posjetiti druga Wanga. Prošla je bila ljetna sparina, zrak je osvježio, ali još je bilo
dovoljno toplo za ljetnu odjeću. Nije bilo vjetra i prašine koji veći dio godine zagorčavaju
građanima život.
Na sebi je imala široku tradicionalnu svijetloplavu haljinu i bijeli svileni šal. Nedavno
se, u skladu s novom revolucijskom modom, kratko podšišala. Ulazeći u dvorište novoga
pokrajinskoga državnog stožera, opazila je ispod stabla muškarca. Bio joj je okrenut leđima i
prao zube na rubu cvjetne gredice. Priče-kala je, a kad je digao glavu, vidjela je daje blizu
tridesete. Imao je preplanulo lice i krupne, zamišljene oči. Pod vrećastom je odorom nazirala
njegovo tanko tijelo, doimao se nižim od nje. U njega je bilo nešto sanjarski. Mojoj se majci
učinio kao pjesnik. "Druže Wang, ja sam Xia Dehong iz Đačkog i studentskog saveza", rekla
mu je. "Podnijela bih prijavak o našoj djelatnosti!"
Wang je bilo tajno ime mog budućeg oca. Nekoliko dana prije toga ušao je u Jinzhou s
komunistima, a od kraja 1945. bio je zapovjednik gerilaca u tom području. Imenovan je za
zapovjednika Tajništva i za člana komiteta Komunističke partije koji je vladao u Jinzhouu, a
uskoro će ga postaviti za čelnika gradskog Odsjeka javnih poslova, preko sebe će imati
školstvo, opisme-njavanje, zdravstvo, tisak, zabavu, šport, omladinu i ispitivanje javnog
mnijenja. Bio je to ugledan položaj.
'Govorenje o ljubavi'
Revolucionarni brak
(1948.-1949.)
Rodio se 1921. u Yibinu, u jugozapadnoj pokrajini Sočuanu, gotovo dvije tisuće
kilometara od Jinzhoua. U Yibinu, gradu na utoku rijeke Min u Zlatni pijesak — koje dalje
teku kao Yangl./,e, najduža kineska rijeka, tada je bilo trideset tisuća stanovnika. Okolica je
Yibina jedna od najplodnijih u cijelome Sečuanu, takozvanoj "Rajskoj žitnici", a toplo je i
vlažno podneblje dušu dalo za uzgoj čaja. Iz Yibina se uvozi uglavnom sav crni čaj što ga
danas piju u Britaniji.
Moj je otac bio sedmo od devetero djece. Otac mu je od dvanaeste godine radio u
proizvodnji tekstila. Kad je nešto uštedio, odlučio je sa svojim bratom, zaposlenim u istoj
tvornici, početi samostalnu proizvodnju. Nakon nekoliko su godina postali imućni pa su kupili
veliku kuću.
Ljubomoran na njihovu uspješnost, bivši je šef protiv njih pokrenuo parnicu optuživši ih
da su ga pokrali kako bi samostalno počeli posao. Parnica se otegla na sedam godina, a braća
su potrošila sve što su imala kako bi se oslobodila krivnje. Svi su na sudu iz njih izvlačili
novac, a činovnička je pohlepa bila nezasitna. Mojeg su djeda zatvorili. Brat gaje mogao
izvući samo tako da bivšega šefa nagovori neka povuče optužbu. Za to je morao skupiti tisuću
srebrnjaka. To ih je upropastilo pa je brat mog djeda uskoro umro od briga i iscrpljenosti. Bilo
mu je trideset četiri godine.
Djed je tako postao hranitelj dviju obitelji od ukupno petnaest članova. Opet je počeo
poslovati, a potkraj dvadesetih se oporavio. Tad su harale borbe između vojnih zapovjednika
koji su ubirali visoke poreze. Uz to je bjesnjela i svjetska gospodarska kriza pa je sve teže bilo
poslovati u tvornici tkanina. Djed mije 1933. umro od prekomjernog rada. Bilo mu je
četrdeset i pet godina. Tvornicu su prodali kako bi namirili dugove, a obitelj se raštrkala. Neki
su otišli u vojsku, a to je tad bio najočajniji izlaz, jer se u čestim borbama lako ginulo. Druga
su braća i rođaci našli nekakav posao, a djevojke su se na brzinu poudavale. Jedna se očeva
petnaestogodišnja sestrična, koju je neizrecivo volio, morala udati za ovisnika o opijumu. Bio
je tridesetak godina stariji od nje, a kad je po nju došla nosiljka, moj je otac jurio za njom ne
znajući hoće lije ikad više vidjeti.
Otac je volio knjige. Bilo mu je tek tri godine kad je, kao čudo od djeteta, počeo čitati
klasičnu prozu. Godinu dana nakon smrti moga djeda morao je prekinuti školovanje. Bilo mu
je tek trinaest godina, bio je očajan što više ne smije u školu. Morao se zaposliti pa je na
godinu, 1935., otišao iz Yibina i Yangtzeom se otisnuo u mnogo veći grad, Chongqing. Ondje
je našao posao šegrta u prodavaonici mješovitom robom. Radio je dvanaest sati na dan.
Morao je nositi i gospodarevu golemu nargilu kad bi gazda, na bambusovoj stolici koju su
nosila dva čovjeka, prolazio gradom, a volio se razmetati slugom koji mu samo nosi nargilu,
iako ju je posve lako mogao staviti na stolicu. Ocu ništa nije plaćao, dao mu je ležaj i dva
mršava dnevna obroka. Večeru nije imao pa bi ga svake večeri morili grčevi zbog prazna
želuca. Bio je opsjednut glađu.
U Chongqingu je živjela njegova najstarija sestra, udana za učitelja, a s njom i njihova
obudovjela majka. Otac je jednom došao u kuhinju i, onako gladan, pojeo hladan slatki
krumpir. Sestra se ogorčeno na njega izderala: "Jedva uzdržavam majku, ne mogu hraniti i
brata." Moj je uvrijeđeni otac odjurio iz kuće i nikad se više nije vratio.
Od gospodara je zatražio i večeru, a gospodar ne samo daje to odbio nego gaje i
uvrijedio. Ogorčeni se otac vratio u Yibin i ondje šegrtovao od trgovine do trgovine. Patnja
nije bila samo u njegovu životu nego i svugdje uokolo. Kad god bi išao na rad, susreo bi
starca koji je prodavao pecivo. Pogrbljeni je starac jedva hodao, bio je slijep, a kako bi
privukao pozornost prolaznika, pjevao je sentimentalnu pjesmu. Kad god bi čuo pjesmu, moj
je otac u sebi odlučio da se društvo mora promijeniti.
Počeo je tražiti izlaz. Sjećao se kad je prvi put čuo riječ komunizam. Bilo je to 1928.,
kad mu je bilo sedam godina. Igrao se blizu svoje kuće kad se na obližnjem raskrižju okupila
svjetina. Progurao se i vidio mladića koji je sjedio na tlu prekriženih nogu, ruke mu vezane
iza leđa. Nad njim se nadvijao pretili čovjek i držao golemi mač. Začudo, mladiću su neko
vrijeme dopustili da govori o svojim idealima i o takozvanom komunizmu. Krvnik mu je
zamahnuo mačem prema zatiljku. Moj je otac vrisnuo i pokrio oči. Bio je duboko potresen, ali
ga se snažno dojmila mladićeva hrabrost i smirenost uoči smrti.
Potkraj tridesetih su komunisti imali brojnu ilegalu, pa i u zabiti kakav je Yibin.
Odlučili su se oprijeti Japancima. Chiang
Kai-shek je zauzeo stajalište da se neće opirati japanski mi zauzeću Mandžurije i
njihovim teritorijalnim zahtjevima na Užu Kinu. Glavni mu je cilj bio dotući komuniste.
Komunist i su širili krilaticu "Kinezi se ne smiju boriti protiv Kineza" pa su pritiskali Chiang
Kai-sheka neka se bori protiv Japanaca. Chianga su, u prosincu 1936., otela njegova dva
generala. Jedan je od njih bio mladi maršal Chang Hsueh-liang, Mandžurac. Komunisti su
Chianga spasili i oslobodili ga ako se obveze na jedinstvenu borbu protiv Japana. Chiang Kai-
shek morao je pristati, iako teška srca, jer je znao da će se komunisti tako održati i ojačati.
"Japanci su kožna bolest", govorio je. "Komunisti su bolest srca." Iako su komunisti trebali
biti saveznici kuomintangovcima, na većini su područja komunisti i dalje bili osuđeni na
ilegalu.
Japanci u srpnju 1937. počinju zauzimati Užu Kinu. Moj je otac, kao i mnogi drugi, bio
užasnut i očajan zbog događaja u zemlji. Nekako je u to vrijeme počeo raditi u knjižari u kojoj
se prodavala ljevičarska literatura. Noću je u trgovini, u kojoj je bio i čuvar, gutao knjigu za
knjigom.
Knjižarsku je zaradu nadopunjavao filmskim prevođenjem. Uglavnom su se prikazivali
američki nijemi filmovi, a on je stajao pred ekranom i tumačio radnju jer ti filmovi nisu imali
titlova. Pristupio je i protujapanskoj kazališnoj družini, a budući da je bio vitak mladić nježna
lica, tumačio je ženske uloge.
Obožavao je kazališnu družinu. To mu je društvo pomoglo u prvom dodiru s
komunističkom ilegalom. Oduševljavao se komunističkim programom borbe protiv Japanaca i
izgradnje pravednoga društva pa je kao sedamnaestgodišnjak 1938. ušao u Partiju.
Kuomintang je u to doba strogo pratio komunističku djelatnost u Sečuanu. Glavni je grad
Nanjing u prosincu 1937. pao Japancima u ruke pa je Chiang Kai-shek prebacio svoju vladu u
Chongqing. Nato se u Sečuanu uskomešala policija pa je očeva kazališna družina silom
raspuštena. Neki su mu prijatelji uhićeni, drugi su morali pobjeći. Otac je očajavao što ne
može ništa učiniti za svoju zemlju. *
Komunisti su nekoliko godina prije toga prošli zabitnim dijelovima Sečuana za svog
Dugog marša, na putu od deset tisuća kilometara, koji ih je doveo do sjeverozapadnoga
gradića Yan'a-
na. U kazališnoj su družini članovi često spominjali Yan'an kao nepodmitljivo i
uspješno središte drugarstva, a mom je ocu to bio san. Početkom 1940. kreće na svoj dugi put
u Yan'an. Navratio je u Chongqing, gdje mu je sestrin muž, časnik u vojsci Chiang Kai-sheka,
napisao pismo kako bi prošao kroz kuomin-tanška područja i probio se kroz Chiang Kai-
shekovu blokadu Yan'ana. Stigao je u travnju 1940.
Yan'an leži na Žutoj visoravni, na dalekom i neplodnom kineskom sjeverozapadu. U
gradu se ističe devetokatna pagoda, nizovi špilja usječeni u žute hridi. Pet će godina moj otac
živjeti u tim špiljama. Mao Zedong i njegove iscrpljene snage stigle su onamo tijekom 1935. i
1936., nakon Dugog marša. Tad su ga proglasile glavnim gradom svoje republike. Yan'an je
bio okružen neprijateljskim teritorijem, a glavna mu je prednost bila ta što gaje, zbog
zabačenosti, bilo teško napasti.
Nakon kratkotrajne partijske škole moj je otac podnio molbu za jednu od partijskih
najuglednijih ustanova, Akademiju marksističko-lenjinističkih studija. Prijamni je bio težak,
ali je osvojio prvo mjesto jer se načitao kad je bio čuvar u knjižari u Yibinu. Drugi su mu se
kandidati čudili. Uglavnom su potjecali iz velegradova poput Sangaja pa su prezirno na njega
gledali kao na seljaka. Moj je otac postao najmlađi istraživač na Akademiji.
Yan'an je zavolio, svi su ondje bili puni zanosa, oduševljenja i odlučnosti. Partijski su
rukovodioci živjeli jednostavno, kao i svi ostali, u oštroj suprotnosti sa čelnicima
Kuomintanga. Yan'an nije bio demokracija, ali mu se, u usporedbi s mjestom odakle je došao,
činilo da tu vlada rajska pravednost.
Mao je 1942. pokrenuo kampanju "Ispravaka" i poticao kritike načina vlasti u Yan'anu.
Skupina mladih istraživača s Akademije, na čelu s Wangom Shi-weiem, a u kojoj je bio i moj
otac, na zidnim je novinama kritizirala svoje vođe, zahtijevala više slobode i pravo jačeg
osobnog izražavanja. Nastala je bura, a zidne je novine čitao i sam Mao.
Nije mu se to svidjelo pa je svoju kampanju pretvorio u lov na vještice. Wang Shi-wei
optužen je kao trockist i špijun. Ai Si-qi, glavni predstavnik kineskoga marksizma i jedan od
Akademijinih čelnika, rekao je daje moj otac, najmlađi član Akademije,
"naivno upao u zabludu". Prije je Ai Si-qi često hvalio mog oca kao "sjajan i bistar um".
Mog su oca i njegove prijatelje podvrgavali neprekidnoj kritici, a mjesecima su ih, na dugini
sastancima, prisiljavali na samokritiku. Govorili su im da su u Yan'anu izazvali zbrku, oslabili
partijsko jedinstvo i stegu, čime bi mogli nauditi uzvišenoj stvari spašavanja Kine od
Japanaca, siromaštva i nepravde. Partijski su ih rukovodioci neumorno tupili da se, za dobro
njihove stvari, svakako moraju potpuno podvrgnuti Partiji.
Akademija je zatvorena, a moj je otac poslan za predavača kineske povijesti
polupismenim seljacima koji su, u Centralnoj partijskoj školi, imali postati dužnosnici.
Mučenje gaje pretvorilo u obraćenika. Kao i mnogi drugi mladi ljudi, u Yan'an je uložio život
i vjeru. Nije se lako predavao razočaranju. Strog postupak prema sebi smatrao je ne samo
opravdanim nego i plemenitim iskustvom, čišćenjem duše uoči zadaće da spasi Kinu. Smatrao
je da se to može postići samo stegovnim, možda i drastičnim mjerama, uz velike osobne žrtve
i potpuno podređivanje sebe.
Bilo je i manje zahtjevnih poslova. Obilazio je okolicu i skupljao narodne pjesme, a
naučio je i umilne i elegantne zapadne plesove koji su tad u Yan'anu bili nadasve omiljeni.
Voljeli su ih mnogi komunistički rukovodioci, među njima i budući premijer Zhou Enlai. Pod
suhim je prašnim brežuljcima krivudala tam-nožuta, muljevita rijeka Yan, jedna od desetina
pritoka veličanstvene Žute rijeke. Moj je otac u njoj često plivao leđno i volio gledati visoku
pagodu.
U Yan'anu se živjelo teško ali veselo. Chiang Kai-shek je 1942. pojačao blokadu pa je
osjetno opala opskrba hranom, odjećom i drugim važnim proizvodima. Mao je sve pozvao
neka se prihvate motike i preslice i sami sebi proizvode ono najnužnije. Moj je otac izvrsno
preo.
Cijeli je rat proveo u Yan'anu. Komunisti su, unatoč blokadi, pojačavali nadzor nad
golemim područjima, pogotovo na sjeveru Kine, iza japanskih crta. Mao je dobro izračunao:
komunisti su osvojili prostor za disanje. Potkraj rata držali su pod nadzorom devedeset pet
milijuna stanovnika, otprilike dvadeset posto pučanstva Kine, u osamnaest "osnovnih oblasti".
Podjednako je bilo važno i njihovo iskustvo u vladanju i vođenju gospo-
đarstva u teškim uvjetima, što im je dobro došlo. Uvijek su bili vrsni organizatori i
razrađivali uspješne nadzorne sustave.
Sovjetske postrojbe deveti kolovoza 1945. prodiru u sjeveroistočnu Kinu. Kineski im
komunisti dva dana poslije nude vojnu suradnju protiv Japanaca, ali Staljin ih odbija jer je
pružao potporu Chiang Kai-sheku. Istog su dana kineski komunisti počeli slati u Mandžuriju
oružane postrojbe i političke savjetnike, jer su svi shvaćali daje to važno područje.
 Mjesec dana nakon kapitulacije Japana, mom je ocu naređeno da iz Yan'ana pođe u
jugozapadnu Mandžuriju, u Chaovang, tisuću i sto kilometara na istok, blizu granice
Unutarnje Mongolije.
Moj je otac u studenom, nakon dva mjeseca pješačenja, sa svojom malom skupinom
stigao u Chaovang. Uglavnom sama gola brda i gore, gotovo podjednako siromašne kao i
Yan'an. Još prije tri mjeseca tu je bio Mandžukuo. Omanja je skupina mjesnih komunista
proglasila svoju "vlast". Isto su tako učinili i kuomintangovci. Komunističke su postrojbe
dojurile iz osamdeset kilometara udaljenoga Jinzhoua, uhitile kuomintanškoga guvernera i
smaknule ga "zbog urote u svrhu svrgavanja komunističke vlasti".
Očeva je skupina preuzela vlast uz punomoć iz Yan'ana pa je, u roku od mjesec dana, u
cijelom Chaovangu, koji je tad imao stotinjak tisuća stanovnika, počela djelovati prava vlast.
Moj je otac bio zapovjednikov zamjenik. Nova je vlada izvjesila obavijesti o svojim načelima:
oslobođenje svih zarobljenika, zatvaranje svih zalagaonica, s tim da se založeni predmeti
mogu besplatno preuzeti,
zatvaranje javnih kuća, prostitutkama su vlasnici bordela dužni bili platiti polugodišnju
plaću, otvaranje svih žitnih skladišta, podjela žita najpotrebitijima, zapljena japanske i ko-
laboracionističke imovine, zaštita kineske industrije i trgovine.
Načela su naišla na velik odziv, jer su išla na ruku sirotinji, a većina je stanovnika teško
živjela. Chaovang nikad nije imao dobru vlast, u doba vojnih diktatora pljačkale su ga razne
vojske, a onda su ga zauzeli Japanci koji su, tijekom više od deset godina svoje vlasti,
iscijedili iz njega i posljednju kap krvi.
Maoje, nekoliko tjedana nakon stoje moj otac Ht u | >n > na novu dužnost, zapovjedio
svojim postrojbama neka se \><>\ ukn na selo iz svih gradova koje je lako napasti. "Neka se
maknu od res-te i zauzmu zemljišta s obje strane pa neka sa sela osvajaju ;'.radove." Očeva se
postrojba iz Chaoyanga povukla u planine, ;;dje gotovo nije bilo raslinja osim travurine i
rijetkih lješnjaka i divljaka. Noću bi temperatura pala ispod minus trideset i pet Celzi-jevih
stupnjeva, puhao je leden vjetar. Smrznuli bi se svi koje bi noć zatekla izvan skrovišta. Nije
bilo gotovo nikakve hrane. Komunistička se prividna pobjeda i veselje što je Japan
kapitulirao, a komunisti se naglo proširili na sjeveroistočna bespuća, u nekoliko tjedana
pretvorila u prah i pepeo. Moj otac se sa svojim suborcima skutrio u špiljama i bijednim
seljačkim kolibama.
Komunisti i kuomintangovci su nastojali osvojiti prednost u pripremama za nastavak
građanskoga rata. Chiang Kai-shek vraća prijestolnicu u Nanjing, a uz američku pomoć
prebacuje brojne postrojbe u sjevernu Kinu. Dobili su tajnu zapovijed neka hitno zauzmu sve
strateške položaje. Amerikanci šalju u Kinu generala Georgea Marshalla ne bi li nagovorio
Chianga na koaliciju s komunistima. Deseti je siječnja 1946. potpisano primirje koje je
trinaesti siječnja imalo stupiti na snagu. Kuomin-tangje četrnaestog ušao u Chaoyang, odmah
uspostavio snažnu policiju i obavještajnu mrežu te naoružao odrede mjesnih veleposjednika.
Ukupno četiri tisuće boraca ne bi li slistili komuniste na tom području. Moj se otac sa svojim
suborcima u veljači sve više povlačio na sve negostoljubivija područja. Uglavnom su se krili
kod najsiromašnijih seljaka. U travnju više nisu imali kamo bježati pa su se raspali u manje
skupine. Jedini je opstanak bio u gerilskom ratovanju. Moj se otac naposljetku utvrdio u selu
zvanom Šest kućanstava, u pobrđu gdje izvire rijeka Xiaoling, stotinjak kilometara zapadno
od Jinzhoua.
Gerilci gotovo i nisu imali oružja. Morali su ga otimati mjesnom redarstvu ili
"posuđivati" od veleposjedničkih postrojba, a ponajviše od bivših pripadnika vojske i policije
Mandžukua, koji su komunistima bili osobito zanimljivi zbog oružja i borbenih iskustava. Na
očevu se području komunistička taktika uglavnom svela na smanjenje zakupnine i kamata na
zajmove što su
 ih seljaci morali plaćati zemljoposjednicima. Zapljenjivali su žitarice i odjeću
veleposjednicima pa dijelili seoskoj sirotinji.
Program je isprva slabo napredovao, ali kad je u srpnju sije-rak sazreo za žetvu,
dovoljno visok da ih sakrije, razne su se gerilske skupine okupile na sastanak u selu Šest
kućanstava, ispod golema stabla koje je čuvalo stražu nad hramom. Moj je otac na početku
podsjetio na Vodeni rub, kinesku priču o Robinu Hoodu: "Ovo je naša palača pravde, okupili
smo se radi dogovora kako ćemo narod osloboditi zla i u ime neba uspostaviti pravdu."
Očevi su se gerilci u to doba borili uglavnom više na zapadu, a na osvojenim je
područjima bilo dosta mongolskih sela. Kuo-mintangje u studenom 1946., kad je počinjala
zima, pojačao napadaje. Jednoga
dana umalo da nisu uhvatili u klopku mog oca. Jedva se izvukao nakon oštre pucnjave.
Odjeću je rastrgao, a penis mu je visio iz hlača pa su se njegovi suborci dobro zabavljali.
Rijetko bi dvije noći za redom spavali na istom mjestu, a često su se tijekom jedne noći
morali više puta premještati. Nikad se nisu mogli skinuti prije spavanja, živjeli su u
neprekidnom slijedu zasjeda, obruča i proboja. U postrojbi je bilo i žena, a moj je otac odlučio
njih, ranjenike i nemoćne, prebaciti na sigurnije područje na jugu, blizu Velikoga zida. Morali
su proći kroz opasna kuomintanška područja. Svaki bi ih glas mogao odati pa je moj otac
zapovjedio neka djecu ostave mještanima. Jedna se žena nikako nije htjela odvojiti od djeteta
pa joj je moj otac rekao neka bira: ostaviti dijete ili pred prijeki sud. Tek je tad napustila
dijete.
Očeva je postrojba tijekom sljedećih mjeseci išla na istok, prema Jinzhouu i glavnoj
željezničkoj pruzi iz Mandžurije u Užu Kinu. Prije dolaska regularnih komunističkih jedinica
oni su se borili u brdima zapadno od Jinzhoua. Kuomintang je protiv njih pokrenuo mnoge
neuspješne "akcije uništenja". Očeva je postrojba počela postizavati uspjehe. Kao dvadeset
petogodiš-njak toliko se pročuo da su raspisali ucjenu na njegovu glavu, a cijelo su područje
Jinzhoua oblijepili oglasima "Traži se". Moja je majka vidjela te oglase, a od rođaka u
kuomintanškoj obavještajnoj službi naslušala se priča o njemu i njegovim gerilcima.
Kuomintangovci su se vratili kad se moj otac sa svojima morao povući. Seljacima su
oduzeli hranu i odjeću koju su komunisti zaplijenili veleposjednicima pa ih dali sirotinji.
Mungo su seljake mučili, a neke i ubili, pogotovo one koji su pojeli hranu (mnogi su je pojeli
zato što su umirali od gladi) pa je više nisu mogli vratiti.
Neki je Jin Ting-quan imao najviše zemlje u selu Šest kućanstava, a ujedno je bio šef
policije i okrutno je silovao mnoge mještanke. Pobjegao je s kuomintangovcima, a odred mog
oca vodio je sastanak kad su otvorili njegovu kuću i žitnicu. Kad se Jin vratio s
kuomintangovcima, seljaci su pred njim morali puzati i vratiti sve što su im dali komunisti.
Na muke su udareni svi koji su hranu pojeli, njihove su kuće razorene. Jednoga, koji mu se
nije htio duboko klanjati ni vratiti hranu, polako su na vatri ispekli.
Kolo sreće počelo se okretati u proljeće 1947., u ožujku je očeva skupina ponovo
osvojila grad Chaoyang a uskoro i okolicu. Svečano su proslavili pobjedu. Moj je otac sve
zabavljao smišljajući pitalice u vezi s osobnim imenima.
Komunisti su proveli agrarnu reformu, zaplijenili zemlju koja je dotad pripadala malom
broju veleposjednika te je pravedno podijelili seljacima. Isprva seljaci u Šest kućanstava nisu
htjeli uzeti zemlju Jin Ting-quana, iako je on tad bio u zatvoru. Još su ga se bojali. Moj je;otac
obilazio seoske obitelji i doznao o njemu užasnu istinu. Vlast u Chaovangu osudila je Jina na
smrt strijeljanjem, ali gaje obitelj čovjeka koga su na vatri živa ispekli, skupa s obiteljima
drugih žrtava, odlučila ubiti na isti način. Dok mu je plamen lizao tijelo, Jin je stisnuo zube i
nije puštao ni glasa, sve dok mu vatra nije doprla do srca. Komunisti, poslani na to smaknuće,
nisu spriječili seljake. Doduše, komunisti su u teoriji bili protiv mučenja, ali su imali upute
neka se ne miješaju ako se seljaci žele osvetiti.
Ljudi poput Jina nisu bili samo bogati zemljoposjednici nego i nositelji posvemašnje
samovoljne vlasti. Iživljavali su se na mjesnom stanovništvu. Zvali su ih e-ba (okrutni
despoti).
U nekim su područjima pobili i obične zemljoposjednike, takozvano "kamenje",
prepreke revoluciji.
Za "kamenje" je glasilo pravilo "U sumnji ubij". Moj je otac to smatrao neispravnim pa
je podređenima i svima na javnim sastancima govorio da na smrt osude samo one koji su
nesumnjivo okrvavili ruke. U iz-
vješćimaje pretpostavljenima ponavljao da Partija mora štedjeti ljudske živote.
Neumjerena će smaknuća samo naškoditi revoluciji. U veljači 1948. komunističko je
rukovodstvo, zato što su mnogi digli svoj glas kao i moj otac, hitno poslalo upute neka
prestanu takva pretjerana nasilja.
Glavne su se komunističke snage neumorno približavale. Očevi gerilci početkom 1948.
pristupaju redovitim postrojbama, a on dolazi na čelo obavještajne službe na području
Jinzhoua i Huludaa, sa zadatkom praćenja pokreta kuomintaških postrojba i njihove opskrbe
hranom. Glavninu je podataka dobivao od svojih agenata u Kuomintangu, među ostalima i od
Yu-wua. Iz tih je izvješća prvi put čuo za moju majku.
Mršavi je sanjar, koga je moja majka tog listopadskog jutra vidjela kako pere zube,
slovio među svojim gerilcima kao čistunac. Svakog je dana prao zube, što je bila novost
njegovim suborcima i mještanima onih sela u kojima se borio. Za razliku od svih drugih, koji
su nečist iz nosa bacali na zemlju, služio se rupčićem i prao ga kad god je mogao. Ručnik za
lice nikad nije, kao drugi vojnici, umakao u javne umivaonike jer su očne bolesti bile raširene.
Bio je poznat i po svojoj učenosti i načitanosti, a svagdje je, pa i u borbu, nosio knjižice
klasične poezije.
Kad je prvi put vidjela oglase "Traži se ", a od rodbine čula za opasnog "razbojnika",
moja je majka razabrala da ga poštuju koliko ga se i boje. Nije se razočarala što se legendarni
gerilac uopće ne doima ratnički.
I moj je otac znao za majčinu hrabrost i za neobičnu činjenicu da ona,
sedamnaestogodišnjakinja, zapovijeda muškarcima. Zamišljao ju je žestokim zmajem, iako
ljupku i emancipiranu. Očarao se njezinom ljepotom i ženstvenošću kao i koketnošću. Bila je
blaga, uvjerljiva i, stoje u Kini rijetkost, precizna u izražavanju. Njemu je ta vrlina bila važna
jer je mrzio tradicionalno kitnjasti, neodgovorni i neodređeni način govora.
Opazila je da se mnogo smije i da su mu zubi blistavo bijeli, dok su drugim gerilcima
uglavnom bili žuti i pokvareni. Privukao ju je i njegov razgovor, dojmljiva učenost i znanje.
Očito on ne bi pomiješao Flauberta i Maupassanta.
Kad mu je moja majka rekla daje došla podnijeli prijavak o radu đačkih i studentskih
saveza, pitao ju je što čitaju. Dala mu je popis i pitala bi li im katkad mogao predavati
marksističku filozofiju i povijest. Pristao je i zapitao koliko je đaka u njezinoj školi. Odmah je
navela točan broj. I na njegovo pitanje koliko ih je posto za komuniste, izrekla je približnu
procjenu.
Nakon nekoliko dana došao je i počeo predavati. Upoznavao ih je i s Maovim djelima i
s temeljnim Maovim teorijama. Bio je izvrstan govornik pa je osvojio djevojke, uključujući i
moju majku.
Jednog im je dana rekao da Partija organizira izlet u Harbin, komunistički privremeni
glavni grad u sjevernoj Mandžuriji. Harbin su pretežno bili izgradili Rusi, a slovio je kao
"Pariz Istoka" zbog širokih bulevara, ukrašenih zgrada, otmjenih trgovina i kavana u
europskom stilu. Iako su im rekli da ih vode u razgledanje grada, poslali su ih onamo zato što
se Partija bojala da će Kuomintang pokušati osvojiti Jinzhou pa su iz grada željeli udaljiti
prokomunističke profesore i đake, kao i liječnike, ali nisu htjeli dići uzbunu. Moja majka i
neki njezini prijatelji našli su se među sto sedamdeset izabranih.
Potkraj studenog je, sva uzbuđena, vlakom otputovala na sjever. U snježnom Harbinu,
među onim starim romantičnim zgradama, u ozračju ruske čeznutljivosti, moji su se roditelji
zaljubili. Ondje joj je otac napisao divne pjesme. Bile su u nadasve elegantnom klasičnom
stilu, što je predstavljalo veliko postignuće, a uz to je otkrila i daje krasopisac pa gaje zbog
toga još više cijenila.
Na Staru je godinu pozvao u stan moju majku i njezinu prijateljicu. Živio je u starom
ruskom hotelu, kao u bajci, sa svijetlim krovom, kićenim zabatima i nježnim štukaturnim
ukrasima oko prozora i na verandi. Kad je mama ušla, na rokoko je stoliću ugledala bocu, a na
njoj strana slova. Šampanjac.
Otac ga nikad prije nije pio, samo je o njemu čitao u stranim knjigama.
Mamine su suučenice već znale za njihovu ljubav. Majka je, kao vođa učenika, često
ocu podnosila duga izvješća pa je uočeno da se vraća tek u sitne sate. Mog su oca i druge
obožavale, pa i prijateljica koja je te noći došla s mojom majkom, ali je, prema načinu na koji
je gledao moju mamu, prema njegovim šaljivim primjedbama i iskorištavanju svake prilike da
joj se tijelom
približi, shvatila da on nju voli. Oko ponoći je prijateljica otišla, znajući da će moja
majka ostati. Pod praznom bocom šampanjca otac je našao pisamce "Na žalost, neću više
imati razloga da pijem šampanjac! Nadam se da će vam boca šampanjca uvijek biti puna!"
Te je noći upitao moju majku je li se komu obvezala. Ispričala mu je sve o svojim
vezama rekavši daje istinski voljela samo rođaka Hua, koga su ubili kuomintangovci. Tada joj
je, prema novom komunističkom moralu koji je naglo raskinuo s prošlosti i zagovarao
jednakost muškaraca i žena, povjerio daje u Yibinu volio jednu, ali je s njom prekinuo uoči
odlaska u Yan'an. Ondje je, i tijekom gerilskoga rata, a i poslije, imao više prijateljica, ali
zbog rata nije smio ni pomišljati na brak. Jedna će se njegova bivša djevojka udati za Chena
Bodu, čelnika očeve sekcije na Akademiji u Yan'anu, koji će poslije doći do neizmjerne moći,
kao Maov tajnik.
Kad su se tako iskreno jedno drugomu povjerili, moj je otac rekao da će od Gradskoga
komiteta KP u Jinzhouu zatražiti dopuštenje za "razgovor o ljubavi" (tan-lian-ai) s mojom
majkom radi sklapanja braka. Bio je to obvezan postupak. Majka je to uspoređivala s
traženjem dopuštenja od glave obitelji, a tako je i bilo. Komunistička je partija postala novi
patrijarh. Te je noći, nakon razgovora, majka od njega dobila prvi dar, ruski romantični roman
Samo ljubav.
Sutradan je pisala svojima daje upoznala čovjeka koga mnogo voli. Moja baka i dr. Xia
nisu se razveselili nego zabrinuli, zato stoje moj otac bio dužnosnik, a takvi su u Kini među
običnim pukom uvijek bili na zlu glasu. Uz ostale mane, smatralo se da će, zbog svoje
samovolje, loše postupati sa ženom. Baka je najprije pomislila daje već oženjen i da moju
majku želi za priležni-cu. Odavno se, prema mandžurskim običajima, morao oženiti.
Nakon otprilike mjesec dana, harbinška se grupa smjela vratiti u Jinzhou, a Partija je
mom ocu odgovorila da s mojom majkom "smije govoriti o ljubavi". Zatražila su to još
dvojica, ali prekasno, jedan od njih bijaše njezin kontrolor Liang. Razočarao se i zatražio
premještaj iz Jinzhoua. Ni on ni drugi kandidat nisu mojoj majci spominjali kakve su im
nakane.
Kad se vratio, otac je doznao daje imenovan za i u kuvodnu-a Odjela javnih poslova u
Jinzhouu. Nekoliko ga je dana poslije moja majka odvela u obiteljsku kuću. Čim gaje vidjela,
baka mu je okrenula leđa, a kad ju je pokušao pozdraviti, odbila je od-zdraviti. Otac je bio
preplanuo i užasno mršav još iz mukotrpnih gerilskih vremena, pa je baka prosudila daje
navršio četrdesetu. Sigurno je već oženjen. Dr. Xia se prema njemu držao uljudno, ali
suzdržano.
Otac nije dugo ostao. Baka je grcala od plača kad je otišao. Zlo će donijeti svaki
dužnosnik, plakala je, ali je dr. Xia već tad shvatio (nakon susreta s mojim ocem i nakon
objašnjenja moje majke) da komunisti tako strogo nadziru svoje ljude da dužnosnik poput
mog oca ne može varati. Baka se tek djelomice primirila: "Iz Sečuana je. Kako ga komunisti
mogu provjeriti kad je podrijetlom iz takve daljine?"
Davala je maha sumnjama i prigovorima, ali je ostatak obitelji zavolio mog oca. Dr. Xia
izvrsno se s njim slagao, satima su razgovarali. Osvojio je i Yu-lina i njegovu ženu,
podrijetlom iz nadasve siromašne obitelji. Majku su joj natjerali na nesretni brak zato što ju je
njezin djed založio na kartama i izgubio. Brata su joj zarobili Japanci pa je tri godine bio na
prisilnom radu, što mu je potkopalo zdravlje.
Otkako se udala za Yu-lina, svakog se jutra morala dizati u tri sata kako bi pripremila
razne obroke prema složenim man-džurskim običajima. Kućanstvo je vodila moja baka, a
iako su tako reći pripadale istomu naraštaju, Yu-linova se žena osjećala manje vrijednom zato
što su ona i muž ovisili
o Xijama. Moj je otac prvi počeo s njom postupati kao sa sebi ravnom, a to je u Kini bio
oštar raskid s prošlošću. Nekoliko je puta njoj i mužu darovao ulaznice za kino, a njima je to
bila velika čast. Bio je prvi dužnosnik koga su upoznali, a koji se nije pravio važan, pa je Yu-
linova žena komuniste smatrala važnim poboljšanjem.
Majka i otac su podnijeli zahtjev nepuna dva mjeseca nakon povratka iz Harbina. Brak
je oduvijek bio dogovor obitelji, nikad nije bilo matičnih ureda ni vjenčanih listova. Sad je,
onima koji su "pristupili revoluciji", Partija postala glavar obitelji i uvela kriterij "28-7-
pukovnija-l", a to je značilo da muškarcu mora biti najmanje dvadeset i osam godina,
najmanje sedam godina mora biti u Partiji u činu istovrijednom s pukovničkim, a od žene se
tražilo samo daje bar godinu dana surađivala s Partijom. Prema kineskom računanju (dijete se
rodi s godinu dana), moj je otac navršio dvadeset osmu, više od deset godina bio je u Partiji i
na položaju koji odgovara činu zamjenika zapovjednika divizije. Mama, doduše, nije bila
partijka, ali su njezin ilegalni rad izjednačili s godinom dana surađivanja, a nakon povratka iz
Harbina radila je s punim radnim vremenom za Savez žena, organizaciju koja je nadzirala
oslobađanje priležnica i zatvaranje javnih kuća, žene poticala da vojsci izrađuju obuću,
organizirala im školovanje i radna mjesta, upućivala ih u njihova prava i nastojala ostvariti da
žene ne guraju u brak protiv njihove volje.
Savez je žena postao mamino radno mjesto (dan-wei), a taje organizacija potpuno bila
pod nadzorom Partije, u nju su morale biti učlanjene sve građanke, a u sklopu nje su pratili
sveukupan radnički život, kao u vojsci. Mama je stanovala u zgradi Saveza i morala dobiti
službeno dopuštenje za udaju. Savez je sve prepustio odsjeku mog oca jer je bio viši
dužnosnik. Gradski je komitet u Jinzhouu odmah poslao pismeno dopuštenje, ali je, zbog
očeva položaja, moralo stići i odobrenje Komiteta KP pokrajine Zapadnoga Liaoninga.
Ukoliko ne bi bilo teškoća, vjenčanje su zakazali za četvrti svibnja, na mamin osamnaesti
rođendan. .
Tog je dana smotala ležaj i odjeću pa se spremila na selidbu u očev stan. Na sebi je
imala svoju najdražu plavu haljinu i bijeli svileni rubac. Baka se zgrozila. Nečuveno!
Mladenka pješice ide u mladoženjinu kuću! Muškarac je po nju morao poslati nosiljku.
Pješice ide samo bezvrijednica koju mladoženja zapravo ne želi. "Zar je to ikomu više
važno?" rekla je moja majka dok je svijala ležaj. Baka je očajavala zato što neće biti svečane
svadbe. Čim se rodi kći, majka joj priprema opremu. Moja je majka, prema običajima, imala
dvanaest satenskih popluna i jastuka izvezenih mandarinskim patkama, zastore i ukrasnu
zavjesu na postelji sa četiri stupa, ali je moja majka tradicionalnu svadbu
smatrala starinskom i suvišnom. I ona i moj otac htjeli su preskočiti te običaje koji nisu
imali veze s njihovim osjećajima. Tom je revolucionarnom paru bila važna samo ljubav.
Moja je majka odnijela svoj smotani ležaj u očev Htan. On je, kao i svi dužnosnici,
stanovao u zgradi u kojoj je radio, u (Irad-skom komitetu. Zaposlenici su bili smješteni u
redovima kuća oko velikog dvorišta. Pao je sumrak, spremali su se leći, moja je majka
kleknula da ocu izuje papuče kad je netko pokucao na vrata. Glasnik je ocu predao poruku
Pokrajinskog komiteta. Još se ne smiju vjenčati, pisalo je. Samo se po majčinim zategnutim
usnama vidjelo koliko je nesretna. Spustila je glavu, nijemo smotala ležaj i otišla uz
jednostavan pozdrav "Do viđenja". Bez suza, scena ili vidljiva gnjeva. Taj se trenutak
neizbrisivo usjekao ocu u pamet. "Majka ti je bila preljupka", govorio mije dok sam bila
dijete. U šali bi nadodao: "Vremena se mijenjaju, nisi kao majka! Ne bi ti nikada klekla pred
muškarca da mu izuješ papuče!"
Pokrajinski je komitet odgodio vjenčanje jer su posumnjali u moju majku zbog njezinih
obiteljskih veza. Podrobno su je ispitivali kako se njezina rodbina vezala s kuomintanškom
tajnom službom. Upozorili su je da mora biti posve iskrena, kao da svjedoči na sudu.
Morala je objasniti i kako su je kuomintangovci prosili, zašto je prijateljevala s tolikim
pripadnicima Mladeži Kuomintanga. Isticala je koliko su njezini prijatelji bili protujapanskih
nazora i nadasve društveno svjesni. Kad je 1945. u Jinzhou ušao Kuo-mintang, u njemu su
vidjeli kinesku vladu.
Možda bi se i ona učlanila, ali je, sa svojih četrnaest godina, tad bila premlada. Većina
je njezinih prijatelja uskoro prišla komunistima.
Partija je bila podvojena. Gradski je komitet zauzeo stajalište da su majčini prijatelji
postupali iz domoljubnih pobuda, ali su neki pokrajinski rukovodioci i dalje sumnjali. Od
majke su zatražili neka "podvuče crtu" između sebe i svojih prijatelja. Komunisti su
"podvlačenjem crte" samo zaoštravali ponor između "onih unutra i onih vani". Ništa nije bilo
prepušteno slučaju, pa ni najprisniji odnosi. Ako se želi udati, mora se prestati viđati sa
svojim prijateljima.
Majku je najviše peklo ono što se dogodilo mladom kuomintanškom pukovniku Hui-
geu. Odmah nakon prestanka opsade, kad ju je prošao prvi zanos zbog komunističke pobjede,
zanimala se kako mu je. Okrvavljenim je ulicama otrčala do kuće Ji. A
kad tamo, ništa, ni ulica, ni kuća, samo hrpa ruševina. Hui-ge je nestao.
U proljeće, kad se spremala za udaju, doznala je da je živ. Zatvoren je u Jinzhouu.
Tijekom opsade je pobjegao na jug i našao se u Tianjinu, ali su ga komunisti, kad su, u
siječnju 1949., zauzeli Tianjin, zarobili i doveli natrag.
Hui-ge nije bio običan ratni zarobljenik. Zbog utjecaja svoje obitelji u Jinzhouu, našao
se u kategoriji "zmija u starom leglu", čime su označavali mjesne moćnike, komunistima
nadasve opasne zato što su uživali odanost mjesnoga stanovništva, a svojim su
protukomunističkim sklonostima ugrožavali novu vlast.
Majka je čvrsto vjerovala da će se s Hui-geom pravedno postupiti kad se dozna stoje on
učinio, pa se odmah počela za njega zauzimati. Najprije je morala razgovarati sa svojom
neposrednom šeficom u Savezu žena, a ona je proslijedila zamolbu višem organu. Moja majka
nije znala na kome je konačna odluka. Otišla je Yu-wuu, koji je znao za Hui-geajer ju je k
njemu uputio. Zamolila gaje neka jamči za pukovnika. Yu-wu je u izvješću opisao sve stoje
Hui-ge učinio, ali je nadodao daje tako možda
postupio iz ljubavi prema mojoj majci. Zaslijepljen ljubavlju, možda nije ni znao da
pomaže komunistima?
 Majka je otišla k drugom ilegalcu koji je znao koliko je pukovnik pomagao. Ni on nije
htio potvrditi daje Hui-ge pomagao komunistima. Zatajio je pukovnikovu ulogu u
priopćivanju podataka komunistima kako bi sebi mogao pripisati sve zasluge. Majka je tvrdila
da se ona i pukovnik nisu voljeli, ali to nije mogla dokazati. Navodila je maglovita obećanja
koja su izmjenjivali, ali to se protumačilo samo kao dokaz da je pukovnik nastojao "sebe
osigurati", a Partija je od toga osobito zazirala.
Sve se to događalo dok su se otac i majka pripremali za brak pa je to bacalo mračnu
sjenu na njihovu vezu. Suosjećao je s njezinom nedoumicom i smatrao da prema Hui-geu
valja pošteno postupiti. Na njegovu prosudbu nimalo nije djelovala činjenica što bi moja baka
radije prihvatila pukovnika za zeta.
Potkraj svibnja je, naposljetku, stiglo dopuštenje za brak. Majka je bila na sjednici u
Savezu žena kad je netko ušao pa joj
u ruku gurnuo dopis Lina Xiao-xije, rukovodioca (iradskoga komiteta i nećaka generala
Lina Biaoa, vrhovnog zapovjednika svih komunističkih postrojba u Mandžuriji. Jednostavni
stihovi "Pokrajinska vlast odobrava, na sastanku se ne zadržavaj, brzo dođi i udaj se!"
Majka se nastojala doimati mirnom dok je pristupala predsjedateljici i pružala joj dopis.
Dobivši dopuštenje da izađe, otrčala je u stan mog oca u svojoj lenjinki, državnom kaputu na
dvostruko kopčanje, utegnutom u struku iznad širokih hlača. Otvorivši vrata, ugledala je Lina
Xiao-xiju i druge partijske rukovodioce i njihove čuvare. Upravo su stigli. Otac je rekao da su
poslali automobil po dr. Xiju. "A po punicu?" upitao je Lin. Moj je otac šutio. "Nije to
pošteno", rekao je Lin i naredio neka po nju pošalju automobil. Mama je bila ogorčena, ali je
sve pripisivala očevoj mržnji prema bakinim vezama s kuomintanškim obavještajcima. Zar je
za to kriva njezina majka? Nije se sjetila da se tako ponio zbog načina na koji gaje primila
moja baka.
Obreda nije bilo, samo omanji svadbeni skup. Dr. Xia je čestitao mladencima, a svi su
neko vrijeme sjedili i jeli svježe rakove kojima ih je pogostio Gradski komitet. Komunisti su
nastojali pojednostavniti vjenčanja na koja se oduvijek prekomjerno trošilo. Mnoge bi obitelji;
propale nakon što bi platile raskošan pir. Moji su roditelji jeli datulje i kikiriki, kao što se
nudilo na vjenčanjima u Yan'anu, i suho zmajevo oko (longan), voće koje obilježava sretnu
zajednicu i sinove. Dr. Xia i većina gostiju uskoro su otišli. Poslije je došla i skupina iz
Saveza žena, kad im je sjednica završila. /
Dr. Xia i moja baka nisu pojma imali o vjenčanju. Prvi im vozač ništa nije rekao. Tek
kad je stigao drugi automobil, moja je baka čula da joj se kći udaje. Dok je jurila stazom,
opazile su je žene iz Saveza, počele se došaptavati i odjurile kroz stražnja vrata, a za njima
moj otac. Mama je bila na rubu plača. Znala je da te žene nisu baku prezirale samo zbog
njezinih veza s Kuo-mintangom, nego i zato stoje bila priležnica. Mnoge su neškolo-vane
komunistkinje seoskog podrijetla u tom smislu bile zadrte, nimalo emancipirane. Ni jedna
valjana djevojka ne bi postala priležnica, smatrale su one, iako su komunisti priležnice
izjednačili sa suprugama pa su se i one mogle "jednostrano" rastaviti. Upravo su te žene iz
Saveza morale provoditi partijska načela emancipacije.
Mama je opravdala oca govoreći da se morao vratiti na posao: "Komunisti nemaju
običaj davati ljudima svadbeni dopust. I ja se vraćam na posao!" Moja se baka zgražala kako
su komunisti srozali vjenčanje, a već su ionako prekinuli previše tradicionalnih vrijednosti.
Moja je majka tada, među ostalim, opismenjivala tekstilne radnice u tvornici u kojoj je
radila tijekom japanske okupacije. Govorila im je da su muškarci i žene izjednačeni. Tvornica
je još bila u privatnom vlasništvu, a jedan je predradnik često tukao radnice. Moja se majka
pobrinula da ga otpuste, a radnicama je pomogla da među sobom izaberu predradnicu. Sve su
njezine zasluge pale u zasjenak zato stoje Savez žena bio nezadovoljan iz jednog drugog
razloga.
 Savez žena je pokrenuo izradu pamučne vojne obuće. Mama to nije znala pa je u pomoć
pozvala svoju majku i tetku. Izvezle su kićene cipelice pa ih je mama ponosno donijela u
Savez žena, mnogo više nego stoje trebalo. Iznenadila se kad je nisu pohvalile za spretnost,
nego su je još i prekorile, kao da je dijete. Seljanke iz Saveza nisu mogle shvatiti da igdje na
svijetu postoji žena koja ne zna izrađivati cipele, kao kad bi se reklo da netko ne zna jesti. Na
sastancima Saveza prigovarali su joj zbog "bur-žujske dekadentncije".
Nije se slagala s nekim šeficama u Savezu žena. Bile su to postarije, zadrte seljanke,
godinama su se vukle za gerilcima i mrzile su lijepe, školovane građanke, poput moje majke,
koje su odmah privlačile komuniste. Mama je podnijela molbu za prijam u Partiju, ali su joj
rekle da nije dostojna toga.
Napadale su je kad god bi pošla kući, optuživale je "zbog pretjerane privrženosti
obitelji", a to je opak "buržujski običaj". Sve je rjeđe smjela posjećivati majku.
U to je doba vrijedilo nepisano pravilo da revolucionar smije samo u subotu noćiti izvan
svog ureda. Mami su dodijelili smještaj u Savezu žena, koji je niskim zemljanim zidom bio
odvojen od očeva stana. Noću bi preskočila zid i perivojem došla u sobu mog oca, a prije zore
bi se vratila u svoju sobu. Uskoro su je otkrili pa su nju i oca kritizirali na partijskim
sastancima. Komunisti su počeli temeljnu obnovu, ne samo institucija, nego i linijskih života,
pogotovo onih "koji su pristupili revoluciji". Političko je sve ono što je osobno pa se, prema
tome, ništa ne smije smatrati osobnim. Sitničavost je uzdignuta do političkog načela, a na
sjednicama su komunisti davali maha svim mogućim osobnim neprijateljstvima.
Moj je otac morao izreći usmenu, a moja majka pismenu samokritiku. Optužili su je da
"na prvo mjesto stavlja ljubav", a ne revoluciju. Osjećala se nepravedno optuženom. Zar
revoluciji može škoditi ako ona noći s mužem? U doba gerilskog ratovanja još bi i shvatila
opravdanost takvog propisa, ali sada ne. Odbila je napisati samokritiku, rekla je to ocu i
zapanjila se kad ju je ukorio: "Revolucija nije pobijedila, još se ratuje. Prekršili smo pravila
pa moramo priznavati pogreške. Revoluciji treba čelična stega. Partiju moraš slušati iako je ne
razumiješ, iako se s njom ne slažeš."
Odjednom se dogodila nesreća. Pokušao se ubiti pjesnik Bian, jedan od onih koji su s
delegacijom bili u Harbinu, prisan prijatelj moje majke. Bian je bio predstavnik pjesničke
škole Mlađak, koju je predvodio Hu Shi, kasniji veleposlanik Kuomin-tanga u Sjedinjenim
Američkim Državama. Posvećivao se estetici i formi, pod izrazitim utjecajem Keatsa. Bian je
u ratu bio pristupio komunistima, ali je utvrdio da njegova poezija — prema političkim
prosudbama — nije u skladu s revolucijom, koja traži promidžbu, a ne autorski izraz. Donekle
je to prihvaćao, ali bio je utučen i razapet. Osjećao je da nikad više neće moći pisati, a bez
poezije nije mogao živjeti.
Partija se zgranula kad se pokušao ubiti. Partiji može samo štetiti ako narod pomisli da
je nelžko tako razočaran oslobođenjem daje pokušao samoubojstvo. Bian je u Jinzhouu
predavao u školi partijskih dužnosnika od kojih su mnogi bili nepismeni. Partijska je školska
organizacija provela istragu i zaključila da se Bian pokušao ubiti zbog neuzvraćene ljubavi
prema mojoj majci. Savez žena je na "sjednicama kritiziranja" iznio mišljenje da se moja
majka poigravala s Bianom, a ostavila gaje radi bolje partije, mog oca. Moja je majka
pobješnjela i zatražila dokaze za tu optužbu. Dakako, nisu ih imali.
Otac je tu podržao majku. Znao je daje, tijekom boravka u Harbinu, kad su joj
predbacivali da se sastajala s Bianom, voljela njega, a ne pjesnika. Vidio je kako Bian čita
mojoj majci svoje pjesme, znao je koliko mu se divi, ali u tome nije vidio nikakvo zlo. Ni on
ni mama nisu mogli zaustaviti ogovaranja, a osobito su zlobne bile žene iz Saveza.
U jeku ogovaranja mama je čula daje odbijena njezina molba za Hui-gea. Bila je izvan
sebe od tuge. Obećala je pomoći Hui--geu pa je smatrala da gaje prevarila. Redovito gaje
posjećivala u zatvoru i izvještavala ga koliko se trudi oko revizije njegova slučaja. Nije
moguće da ga komunisti neće poštedjeti. Iskreno ga je pokušavala razvedriti. Kad je vidio
njezine uplakane oči i lice iskrivljeno od napora da prikrije očaj, shvatio je da više nema nade.
Zajedno su plakali pred čuvarima, odijeljeni stolićem na koji su morali staviti ruke. Hui-ge ju
je uhvatio za ruke, a ona ih nije povukla.
Mom su ocu rekli za majčine posjete zatvoru. Isprva je šutio suosjećajući s njezinim
tegobama.
Poslije se naljutio. Skandal zbog Bianova pokušaja samoubojstva dosegao je vrhunac, a
sad se šuškalo daje njegova žena imala vezu s kuomintanškim pukovnikom... a još su na
medenom mjesecu! Naljutio se, ali nije to bio odlučan čimbenik da prihvati partijsko stajalište
prema pukovniku. Mojoj je majci rekao: vrati li se Kuomintang, ljudi poput Hui-gea prvi će
iskoristiti svoj ugled kako bi pomogli vratiti Kuomintang na vlast. Komunisti ne smiju
dopustiti taj rizik, rekao je. "Naša je revolucija pitanje života i smrti." Kad mu je moja majka
pokušala reći kako je Hui-ge pomagao komunistima, odbrusio joj je da je svojim posjetima u
zatvor samo naškodila Hui-geu, osobito kad su se držali za ruke. Još od Kon-fucijevih
vremena muškarac i žena morali su biti vjenčani, ili bar ljubavnici, kako bi se dirali u javnosti,
a i tad je to bilo neizmjerno rijetko. To što su se majka i Hui-ge držali za ruku bio je glavni
dokaz da su se voljeli i da komunistima nije činio usluge iz "valjanih" razloga. Moja mu
majka nije proturječila, ali nije bila nimalo manje očajna.
Njezinu su razapetost teškim nedoumicama samo pojačale nesreće koje su snašle
njezine rođake i prisne prijatelje. Kad su komunisti došli, objavili su neka im se odmah
prijave svi koji su
radili za obavještajnu službu Kuomintanga. Ujak Yu-lin nikad nije radio za
obavještajce, ali imao je njihovu iskaznicu pa je smatrao da se mora prijaviti novoj vlasti.
Njegova žena i moja baka pokušavale su ga odvratiti, ali smatrao je da će biti najbolje da
rekne istinu. Našao se u teškom položaju. Ako se ne prijavi, a komunisti doznaju neke
činjenice o njemu, stoje bilo posve vjerojatno, s obzirom na njihovu strahotnu organizaciju,
naći će se u nebranu grožđu. Kad se prijavio, dao im je razloga da u njega posumnjaju.
Partijska je osuda glasila: "U prošlosti ima političku manu, nećemo ga kazniti, ali
upotrebljiv samo pod nadzorom." Kao i sve druge, nije to bila sudska, nego partijska odluka.
Nije se točno znalo što to znači, ali zbog toga će puna tri desetljeća Yu-li-nov život ovisiti o
političkom podneblju i o njegovim partijskim šefovima. Jinzhou je u to doba imao razmjerno
blag Gradski komitet pa su mu dopustili da i dalje pomaže u ordinaciji dr. Xiji.
Bakin je svak, "Odani" Pei-o, prognan na selo, na prisilni rad. Budući da nije okrvavio
ruke, osuđen je da bude "pod nadzorom". Nisu ga zatvorili, ali je isto tako učinkovito bio
čuvan u društvu. Njegovi
su ga odlučili slijediti na selo, ali je "Odani" najprije morao u bolnicu, jer je dobio
spolnu bolest. Komunisti su objavili rat spolnim bolestima pa su se svi zaraženi morali liječiti.
Tri je godine radio "pod nadzorom". Bilo je to poput uvjetnog otpusta, radio je na
slobodi, ali se morao redovito javljati policiji uz podrobna izvješća o tome stoje sve nakon
prošlog susreta učinio ili mislio.
Kad bi Yu-lin i njemu slični prošli nadzorni rok, potpali bi pod nešto blaži, "tihi"
nadzor. Uobičajen je bio "sendvič", kad bi kažnjenika nadzirala dva susjeda. Cesto su to zvali
"dva crvena čuvaju crnog". Dakako, i drugi su susjedi, u sklopu stanarskih odbora, bili
ovlašteni i ohrabrivani da uhode nepouzdanog "crnog". Neumoljiva je bila narodna "pravda",
koja je postala glavni instrument vlasti zato što je mnoge građane uvukla u tajni sporazum s
državom.
Učeni je obavještajac Zhu-ge, koji se oženio gospođicom Ta-nakom, japanskom
učiteljicom moje majke, osuđen na doživotnu
 robiju i prognan u pogranično područje. Amnestiranje i oslobođen 1959., kao i mnogi
bivši kuomingtanški dužnosnici. Njegova je žena poslana u Japan. Kao i u Sovjetskom
Savezu, gotovo su svi osuđenici na zatvorske kazne poslani u radne logore, a često su radili na
opasnim poslovima ili u zagađenim područjima.
Neki ugledni kuomingtangovci, među njima i obavještajci, nisu bili kažnjeni. Stručni je
nadzornik mamine škole bio okružni sekretar Kuomintanga, ali su izneseni dokazi daje
pomogao spasiti živote mnogih komunista i njihovih simpatizera, među njima i moju majku.
Zato su ga poštedjeli.
Ravnateljica i dvije učiteljice, koje su radile za obavještajnu službu, skrile su se i
naposljetku pobjegle na Tajvan, kao i Yao-han, politički nadzornik odgovoran za uhićenje
moje majke.
Komunisti su poštedjeli i krupne zvjerke, poput "posljednjega cara" Pu Yija i najviših
generala, zato što su bili "korisni". Maovaje politika glasila: "Ubijamo sitne Chiang Kai-
shekove, a ne velike Chiang Kai-shekove". Smatrao je da će u inozemstvu "lijepo gledati" na
to stoje poštedio živote ljudima kao stoje Pu Yi. Nitko se nije smio javno usprotiviti takvim
mjerilima, ali mnogi su u sebi gunđali.
Teška su to bila vremena u majčinoj obitelji. Budućnost je bila nesigurna ujaku Yu-linu
i teti Lan, svi su ih izbjegavali. Savez žena zapovjedio je mojoj majci da redom piše
samokritike jer je "slaba na kuomintangovce".
Prigovarali su joj i što je posjećivala u zatvoru Hui-gea, ne tražeći dopuštenje Saveza.
Nitko joj nije ni rekao da joj treba dopuštenje. Savez je navodno prije nije sprečavao zato što
blago gledaju na "novake revolucije", zanimalo ih je kad će ona steći stegovni osjećaj i
zatražiti upute od Partije. "Za što bih sve morala tražiti upute?" upitala je. "Za sve",
odgovoreno joj je. Nužnost dopuštenja za sve i sva postala je temeljno pravilo u vladavini
kineskih komunista. Ljudi su naučili da ništa ne smiju poduzimati na svoju ruku.
Majka je bila izolirana u Savezu, a on joj je bio cijeli svijet. Šuškalo se da ju je Hui-ge
iskoristio kako bi mu pomogla pripremiti povratak. "U kakvu nas je nevolju uvukla samo zato
stoje bila laka žena", vikale su žene. "Koliko ima veza s muškarcima!
I još s kakvim muškarcima!" Majka se našla ok ružom i prijetećim prstima, a one s
kojima je imala dijeliti slavni osloln >< lilaćki pokret sumnjale su u njezin značaj i odanost
zbog koje je stavila život na kocku. Prigovorili su joj i što se udaljila sa sjednice Saveza žena
kako bi se udala, a taj se grijeh zvao "stavila je ljubav na prvo mjesto". Moja je majka rekla da
joj je gradski rukovodilac napisao da pođe. Predsjedateljica joj je odbrusila: "Morala si
dokazati ispravnost svojega ponašanja tako što ćeš sjednicu staviti na prvo mjesto."
Nedavno je udana osamnaestogodišnjakinja, puna nade u novi život, bila zbunjena i
usamljena.
Uvijek se uzdala u vlastite osjećaje krivde i pravde, ali sad se sukobljavala sa
stajalištima "pravedne stvari za koju se borila", a često i s nazorima voljenoga muža. Prvi put
je u sebe posumnjala.
Nije okrivljavala Partiju ni revoluciju. Pa ni žene u Savezu zato što su joj bile drugarice
i, činilo se, glas Partije. Ogorčenje je usmjerila na mog oca, osjećajući da mu ona nije na
prvom mjestu i da je uvijek na strani njezinih kolegica, a protiv nje. Shvaćala je daje njemu
teško javno iskazivati potporu, ali htjela ju je bar u svojoj intimi, a nije ju dobila. Od početka
braka postojala je među njima temeljna razlika. Otac je bio apsolutno odan komunizmu,
smatrajući da i pred ženom mora govoriti istim jezikom kao i u javnosti. Majka je bila mnogo
elastičnija, njezinu su odanost ublažili razum i osjećaji. Ostavljala je mjesta intimi, a otac nije.
Jinzhou joj je postao neizdržljiv. Rekla je mom ocu da odmah želi otići. Složio se s
njom iako je upravo očekivao promaknuće. Zatražio je premještaj od Gradskoga komiteta, a
kao razlog naveo da se želi vratiti u svoj rodni Yibin. Komitet se iznenadio, jer njima je
nedavno rekao da to nipošto ne bi htio. Kineska je povijest potvrdila pravilo da službenici
uglavnom idu raditi daleko od zavičaja kako bi se izbjegle veze i poznanstva.
Komunisti su u ljeto 1949. nezaustavljivo prodirali na jug. Osvojili su Nanjing, glavni
grad Chiang Kai-sheka, a sigurno će uskoro ući u Sečuan. Mandžurska su iskustva potvrdila
da su im nužni odani mjesni rukovodioci.
Partija je poduprla očev zahtjev. Dva mjeseca nakon braka, ni godinu dana od
oslobođenja, iz majčina su ih rodnoga grada
otjerala naklapanja i zloba. Majčina radost zbog oslobođenja pretvorila se u tjeskobnu
sjetu. U doba Kuomintanga mogla je radom dati oduška svojoj uzrujanosti, a osjećala je da
postupa ispravno i to joj je ulijevalo hrabrost. Sad se neprekidno osjećala da nije u pravu. Kad
je o tome pokušavala razgovarati s mojim ocem, odgovarao joj je da je mukotrpno postati
komunistkinja. Tako mora biti.
7.
Mama je, uoči odlaska iz Jinzhoua, dobila privremeno partijsko članstvo, zaslugom
donačelnika koji je nadzirao Savez žena i rekao da će joj u novome mjestu to trebati. Značilo
je to da bi za godinu dana, zaključe li da je toga vrijedna, mogla postati punopravnim članom.
Moji će se roditelji pridružiti skupini od više od sto ljudi koji su putovali na Jugozapad,
pretežno u Sečuan. Uglavnom muškarci, komunistički dužnosnici s Jugozapada. Rijetke su
žene bile Mandžurke, udane za Sečuance. Za putovanje su ih ustrojili u odrede i dali im
zelene vojne odore. Na putu kojim će proći još je bjesnio građanski rat.
Moja baka, dr. Xia i najprisniji majčini prijatelji, od kojih su mnogi bili pod
komunističkom sumnjom, okupili su se dvadeset sedmi srpnja na kolodvoru radi ispraćaja.
Majku su razdirali proturječni osjećaji dok su joj mahali s perona. Djelomice se osjećala poput
ptice koja će iz krletke otprhnuti u nebo, ali mučilo ju je i pitanje kad će — i hoće li — opet
vidjeti sve te drage osobe, pogotovo majku.
Na svakom koraku vrebaju opasnosti. Sečuan još drže kuomintangovci. Nezamislivo je
daleko, tisuću i šest stotina kilometara, nije znala hoće li se ikad više vratiti u Jin-zhou.
Najradije bi zaplakala, ali suzdržavala je suze kako ne bi još više rastužila majku. Dok se
peron gubio iz vida, moj ju je otac nastojao utješiti. Mora biti jaka, a kao učenica revolucije
mora prijeći preko "pet gorskih prijevoja", a to je značilo iz te-
'Prelazak preko pet gorskih prijevoja"
Mamin Dugi marš (1949.-1950.)
melja promijeniti stajalište prema obitelji, profesiji, ljubavi, načinu života i tjelesnom
radu — i prigrliti tegobe i patnje. Partija drži da školovane osobe, kao što je ona, više ne smiju
biti "bur-žuji", moraju se približiti seljaštvu, na koje otpada više od osamdeset posto naroda.
Moja je majka sto puta slušala te teorije. Prihvatila je da se preobrazi za novu Kinu, upravo je
napisala pjesmu kako u budućnosti susreće "pješčanu oluju", ali željela je i više ljubavi i
razumijevanja, a teško joj je bilo što od oca to ne dobiva.
Kad je vlak došao u Tianjin, četiri stotine kilometara na jugozapadu, morali su se
zaustaviti jer više nije bilo pruge. Otac joj je htio pokazati grad. U velikoj su luci Tianjinu sve
donedavno Sjedinjene Države, Japan i mnoge europske države imale svoje "koncesije", ekstf
ateritorijalne enklave. General Xue umro je u francuskoj koncesiji u Tianjinu, ali moja majka
to nije znala. Četvrti su bile građene u raznim stranim stilovima, prelijepe elegantne francuske
palače na prijelomu stoljeća, prpošne talijanske kuće, kićeni austrougarski kasni rokoko.
Nevjerojatna razmetljivost osam stranih zemalja, a svaka je od njih pokušavala zasjeniti jedna
drugu i Kineze. Uz teške i zdepaste sive japanske banke, poznate iz Mandžurije, i ruske banke
zelenih krovova, nježnih ružičastih i žutih zidova, moja je majka prvi put vidjela takve zgrade.
Moj je otac pročitao mnogo stranih knjiga, a uvijek su ga očaravali opisi europskih kuća. I on
ih je sad prvi put vidio svojim očima. Mama je vidjela koliko se trudi pokušavajući na nju
prenijeti svoje oduševljenje, ali još je bila utučena dok su prolazili ulicama mirisnih kineskih
topola. Već joj je nedostajala majka, a nikako se nije mogla prestati ljutiti na mog oca koji joj
nije govorio ništa sućutno. Srdila se na njegovu krutost, iako je znala da joj, na svoj nespretan
način, pokušava pomoći da se razvedri.
Prekinuta je željeznička pruga bila tek početak. Putovanje su morali nastaviti pješice, a
uokolo posvuda bijahu odredi mjesnih moćnika i postrojbe kuomintangovaca koje komunisti
nisu porazili. Cijela je skupina imala samo tri puške, jednu je od njih dobio moj otac, ali su
im, na svakoj putnoj dionici, mjesne vlasti davale oružanu pratnju koja je uglavnom imala po
dvije strojnice.
Svakoga su dana morali daleko pješačiti, često neprohodnim terenima, a na leđima su
nosili smotane ležajeve i ostalu imovinu. Gerilci su na to bili navikli, a mojoj su majci već
prvoga dana stopala bila puna mjehura. Nigdje nije mogla počinuti. Savjetovali su joj neka
pred večer namoči noge u vodu, a ukosnicom neka probuši mjehure. Isprva joj je odlanulo, ali
sutradan, kad je morala ponovo hodati, neizrecivo ju je boljelo. Svakoga je jutra stiskala zube
i išla naprijed.
Cesta uglavnom nije bilo. Hodanje bijaše užasno teško, pogotovo po kiši. Zemlja se
pretvarala u klizavo blato, majka se i ne sjeća koliko je puta padala. Pred večer bi bila sva
blatna. Kad bi stigli na odredište toga dana, srušila bi se na tlo i ostala ležeći, nije se mogla ni
maknuti.
Jednoga su dana morali prijeći pedeset kilometara po jakoj kiši, na temperaturi iznad
trideset i pet Celzijevih stupnjeva. Moja je majka bila sva mokra od kiše i znoja. Morali su se
popeti na goru, ne osobito visoku, samo tisuću metara, ali ona više nije imala snage. Ležaj ju
je pritiskao kao težak kamen. Pred očima joj se mutilo od znoja koji joj je curio s čela. Kad bi
otvorila usta da udahne, osjećala je da nikako ne može u pluća udahnuti dovoljno zraka. Pred
očima je vidjela sve zvijezde, jedva je vukla noge. Na vrhu se poveselila da su patnje
završene, ali silazak je bio podjednako težak. Listovi su joj bridjeli. Uokolo divljina, pu-teljak
je krivudao uz rub hridi, ponore duboke pedesetak metara. Noge su joj klecale, bila je sigurna
da će pasti u ponor. Cesto se grčevito hvatala za drveće da se ne bi stropoštala.
Nakon planine još su morali prijeći nekoliko dubokih brzih rijeka. Voda joj je bila do
struka, više nije mogla održavati ravnotežu. Posrnula je nasred rijeke, osjećala je kako je
struja nosi, ali se nad nju nadvio neki muškarac i uhvatio je. Umalo da nije izgubila živce i
zaplakala zato stoje vidjela kako njezinu prijateljicu muž nosi preko rijeke. Njezin je muž bio
visoki dužnosnik i imao je pravo na automobil, ali se tog prava odrekao kako bi stupao uz
svoju ženu.
Nju moj otac nije nosio. Njega i tjelesnoga čuvara vozili su džipom. Položaj mu je
davao pravo na prijevoz, džip ili konja, prema mogućnostima. Majka se često nadala da će i
nju povesti, ili bar staviti u džip njezin ležaj, ali nikad je nije pozvao. Onoga
dana kad umalo da se nije utopila u rijeci, odlučila je s njim raščistiti. Užasno se
izmučila i neprekidno povraćala. Ne bi li je katkad primio u džip? Odgovorio je da ne bi,
drugi bi to "smatrali neobjektivnim" zato što ona nema prava na automobil. Oštro je ustao
protiv stare kineske navike veza i poznanstava. Moja majka mora patiti. Kad je rekla daje
njezinu prijateljicu muž nosio, odbrusio joj je daje to druga stvar. Taje prijateljica, prekaljena
komunistkinja, tridesetih godina vodila gerilsku postrojbu s Kim II Sungom, koji će postati
predsjednik Sjeverne Koreje, na Sjeveroistoku se, pod užasnim okolnostima, borila protiv
Japanaca. Tijekom revolucionarne karijere pretrpjela je mnoge teške gubitke, a prvoga su joj
muža ubili na Staljinovu zapovijed. Ne smije sebe uspoređivati s tom ženom, rekao joj je, tek
je mlada učenica. Teško njoj ako ljudi pomisle daje razmažena. "Za tvoje je dobro", nadodao
je, podsjećajući je na to da se o njezinoj molbi za punopravno partijsko članstvo još odlučuje.
"Biraj, u auto ili u Partiju, ali ne možeš ijedno i drugo."
Imao je pravo. Bila je to zapravo seljačka revolucija, a seljaštvo je živjelo neizrecivo
teško. Pogotovo su bili osjetljivi kad su drugi imali ili zahtijevali udobnost. Tko god je
sudjelovao u revoluciji, morao se prekaliti kako bi izdržao. Moj je otac prošao tu školu u
Yan'anu i kao gerilac.
Majka gaje teoretski shvaćala, ali nije se mirila s tim da otac s njom ne suosjeća iako joj
je neprekidno teško, pada od umora i jedva se vuče, a mora nositi svoj smotani ležaj,
preznojava se i povraća, a noge su joj olovne.
Jedne noći više nije mogla izdržati pa je, prvi put, briznula u plač. Noćili su uglavnom u
praznim skladištima ili školama. Te su se noći svi smjestili u hramu, stisnuti na podu. Moj je
otac ležao do nje. Kad je zaplakala, odvratila je od njega lice pa ga sakrila u rukav, nastojeći
prigušiti jecanje. Moj se otac naglo probudio pa joj je žurno začepio rukom usta. Kroz suze je
čula kako joj šapće na uho: "Ne plači glasno, ako te čuju, kritizirat će te!" Kritika joj može
samo škoditi, značilo bi to da je drugovi ne smatraju dostojnom "da sudjeluje u revoluciji",
mislit će daje kukavica. Osjećala je kako joj u ruku gura rupčić ne bi li prigušio njezine jecaje.
Majku je sutradan zapovjednik odreda, čovjek koji ju je spasio od utapanja u rijeci,
odveo na stranu i rekao da su je tužili zato stoje plakala. Ljudi govorkaju da se prenemaže
"kao ra/.ma-ženica iz eksploatatorskih klasa". Suosjeća s njom, ali mora joj reći što se
govorka. Sramota je zaplakati već nakon nekoliko koraka, govorio joj je. Ne ponaša se kao
prava revolucionarka. Majka nikad više nije plakala iako joj je često dolazilo da plače.
Ustrajno je išla naprijed. Najteže područje kroz koje su morali proći bila je pokrajina
Shandong, koju su prije nekoliko mjeseci osvojili komunisti. Jednom su prilikom prolazili
dubokom dolinom kad su odozgo zazviždala zrna. Moja se majka sklonila za stijenu.
Pucnjava je potrajala desetak minuta, a kad je utihnula, utvrdili su da je jedan iz njihova
odreda poginuo kad je pokušavao doći za leđa napadačima, razbojnicima. Bilo je i ranjenih.
Mrtvaca su pokopali uz cestu. Moj otac i drugi dužnosnici prepustili su konje ozlijeđenima.
Poslije četrdeset dana hoda i okršaja, stigli su u Nanjing, oko tisuću i sto kilometara
južno od Jinzhoua, bivšu prijestolnicu Kuomintanga, čuvenu "kinesku peć". Sredinom
rujnajoš je bilo vruće. Smjestili su ih u vojarnu. Na bambusnom madracu na maminoj postelji
još je bio tamni ljudski otisak od znoja osobe koja je prije nje tu spavala. Po žegi su morali
proći vojni tečaj, naučiti hitro smotati ležaj, nožne ovijače i telećak te vježbati brzi korak pod
punom opremom. Morali su, kao dio vojske, poštovati stegu. Odore su im bile kaki boje,
košulje i donje rublje od gruba pamuka. Odoru su morali zakopčati do grla, ovratnik nisu
smjeli otkopčavati. Moja je majka jedva disala, a leđa su joj, kao i svima, bila pokrivena
golemom tamnom znojnom mrljom. Imali su i tešku pamučnu kapu, tijesno priljubljenu uz
lice kako se ne bi vidjela kosa. Moja se majka užasno znojila, a rub kape neprekidno joj je bio
mokar od znoja.
Katkad su smjeli izaći pa je odmah pojela nekoliko sladoleda na štapiću. Mnogi u
njihovoj skupini nikad prije nisu bili u velikom gradu, osim kratkog predaha u Tianjinu.
Sladoled im se nevjerojatno svidio pa su ga kupili i drugovima u vojarni, oprezno umotali u
bijele ručnike i spremili u torbe. Iznenadili su se kad su stigli i ondje našli samo vodu.
U Nanjingu su morali ići na politička predavanja. Držali su im ih, među ostalima, Deng
Xiaoping, budući kineski čelnik, i general Chen Yi, budući ministar vanjskih poslova. Mama i
njezini drugovi sjedili su u hladovini na tratini ispred Središnjega sveučilišta, a predavači su
dva ili tri sata za redom stajali na vrelu suncu. Unatoč vrućini, osvajali su slušače.
Majka i njezina postrojba jednoga su dana morali naglo otrčati, pod punom opremom,
na grob utemeljitelja republike, Sun Yat-sena. Na povratku je mama osjećala prodornu bol u
donjem trbuhu. Navečer je, u drugom dijelu grada, bila priredba Pekin-ške opere, a nastupile
su najveće kineske zvijezde. Majka je od svoje majke naslijedila strast prema Pekinškoj operi
pa je jedva čekala tu priredbu.
S drugovima je te večeri u koloni otišla u operu, udaljenu osam kilometara. Moj se otac
vozio automobilom. Majku je putem počelo još više boljeti. Razmišljala je ne bi li se vratila,
ali je odustala. Na pola priredbe bolje postala neizdržljiva. Pristupila je mjestu gdje je sjedio
moj otac i zamolila ga neka je autom od-veze. Nije mu rekla koliko je boli. Pogledao je prema
mjestu gdje je sjedio njegov vozač i vidio kako očaran sjedi i gleda. "Kako bih mogao
prekinuti njegovu zabavu samo zato što
moja žena želi otići?" uzvratio je mojoj majci. Izgubila je svaku volju da mu objašnjava
koliko je boli i naglo se okrenula.
U užasnim se mukama pješice vraćala u vojarnu. Vrtjelo joj se u glavi, u mraku je
vidjela sve zvijezde, činilo joj se kao da tapka po pamuku. Nije vidjela put pred sobom, nije
imala pojma koliko već hoda. Čitavu vječnost, činilo joj se. Kad se vratila, vojarna je bila
prazna. Svi su osim stražara otišli u operu. Nekako se dovukla do postelje i na svjetlu vidjela
da su joj hlače krvave. Onesvijestila se čim je pala na postelju. Izgubila je svoje prvo dijete, a
nitko nije bio blizu nje.
Uskoro se vratio moj otac. Automobilom je stigao prije većine drugih. Na krevetu je
našao moju majku. Isprva je mislio da je iznemogla, ali tada je vidio krv i shvatio daje
izgubila svijest. Odjurio je po liječnika, koji je smatrao daje to pobačaj. Kao vojni liječnik,
nije znao što bi pa je telefonirao gradskoj bolnici i zatražio kola hitne pomoći. Bolnica je
pristala, ali samo pod uvjetom da im se srebrnim dolarima plati automobil hitne pomoći i
hitna operacija. Moj je otac bez oklijevanja pristao iako nije imao novca. Pripadnost revoluciji
automatski je jamčila zdravstveno osiguranje.
Moja majka umalo da nijo umrla. Morali su joj dal i 11 ansfu-ziju i ostrugati maternicu.
Kad je nakon operacije otvorila oći, vidjela je uz postelju mog oca. "Hoću rastavu!" najprije
mu je rekla. Zdušno joj se ispričavao. Nije znao daje noseća, a nije znala ni ona. Znala je da
joj nije došla mjesečnica, ali to je pripisivala neizdrživim putnim naporima. Otac je rekao da
ne zna što je pobačaj. Obećao je da će ubuduće biti mnogo obzirniji i neprekidno joj
ponavljao koliko je voli, i da će se popraviti.
Dok je bila u komi, oprao joj je okrvavljenu odjeću, a to Kinezi rijetko rade. Moja je
majka ipak pristala da neće zatražiti rastavu, ali htjela se vratiti u Mandžuriju i nastaviti studij
medicine. Rekla je mojem ocu da revoluciji nikad neće moći ugoditi, bez obzira na to koliko
se trudila, samo joj prigovaraju. "Idem ja", rekla je. "Ne smiješ!" tjeskobno je rekao otac. "To
bi protumačili kao tvoj strah od tegoba, smatrali bi te dezerterkom, ne bi imala budućnosti. I
kad bi te Medicinski fakultet primio, ne bi mogla naći dobar posao, cijeloga bi te života
progonili." Moja majka još nije shvaćala da nitko ne može tek tako okrenuti leđa sustavu. Bila
je to tipično kineska, nepisana zabrana. U glasu mu je osjećala neopisivu gorljivost. Tko je u
revoluciji, ne smije se od nje odvajati.
Majka je bila u bolnici kad su, prvi listopada, nju i drugove upozorili na posebnu objavu
koju će čuti iz zvučnika postavljenih po cijeloj bolnici. Okupili su se i čuli kako Mao, s
pekinških Vrata nebeskoga mira, proglašava utemeljenje Narodne Republike. Majka je
zaplakala kao dijete. Naposljetku je tu ona Kina o kojoj je sanjala, za koju se borila, kojoj se
nadala, zemlja kojoj se mogla posvetiti dušom i srcem. Slušajući Maov glas kako se "kineski
narod hrabro suprotstavio", korila je samu sebe stoje posustala. Neznatna je njezina patnja u
usporedbi s vrhunskim ciljem spasiti Kinu. Osjećala je neizmjeran ponos, ispunjavali su je
domoljubni osjećaji, prisegla je na vječnu vjernost revoluciji. Nakon Maove kratke obavijesti
klicala je sa svima ostalima. Bacali su u zrak kape. Kineski su komunisti to naučili od Rusa.
Obrisali su suze i slavili.
 Moji su se roditelji, nekoliko dana prije pobačaja, prvi put zajedno slikali. U odori su,
gledaju u kameru zamišljeno i sanjarski. Snimkom su htjeli ovjekovječiti ulazak u bivšu
prijestolnicu Kuomintanga. Mama je tu sliku odmah poslala mojoj baki.
Očev je odred otišao treći listopada. Komunističke su se snage približavale Sečuanu.
Moja je majka još mjesec dana morala ostati u bolnici, a onda se oporavljala u prekrasnoj kući
koja je nekoć
pripadala glavnom financijeru Kuomintanga, Chiang Kai-shekovu šurjaku, H. H.
Kungu. Jednoga je dana njezinoj postrojbi rečeno da će biti statisti u dokumentarcu o
oslobođenju Nanjinga. Dobili su civilnu odjeću i glumili obične građane koji dočekuju
komuniste. "Dokumentarne" je prikazan u cijeloj Kini, a nije bio posve netočan. Takva je tada
bila praksa.
Moja je majka još gotovo dva mjeseca ostala u Nanjingu. Od mog je oca redovito
primala brzojave ili svežanj pisama. Svakog joj je dana pisao, a pisma je slao kad god bi
našao otvorenu poštu. Isticao je koliko je voli, obećavao joj da će se popraviti, i ponavljao da
se ona nikako ne smije vratiti u Jinzhou i "napustiti revoluciju" .
Potkraj prosinca je moja majka čula da nju i još neke osobe koje su zbog bolesti ondje
ostale, čeka mjesto na parobrodu. Okupit će se u luci kad padne noć. Po danu je previše
opasno zbog kuomintanškog bombardiranja. Obala bijaše obavijena ledenom maglom, svjetla
ugašena zbog mogućnosti zračnih napada. Oštar je sjeverac nosio snijeg preko rijeke. Moja je
majka satima morala čekati na obali i očajno tapkala ukočenim nogama u tankim pamučnim
cipelama, takozvanim "oslobodilačkim cipelama", kojima je na potplatima pisalo "Tuci
Chiang Kai-she-ka" ili "Branimo svoju zemlju".
Parobrod ih je vozio rijekom Yangtze na zapad. Prvih je tristotinjak kilometara, sve do
grada Anqinga, plovio samo po noći, a danju se pred kuomintanškim zrakoplovima krio u
trsticima na sjevernoj riječnoj obali. Na brodu je bio i vojni odred. Na palubi su imali
strojnice, prevozili su vojnu opremu i streljivo. Na mahove su se obračunavali s
kuomintanškim postrojbama i vele-posjedničkim odredima. Kad su se jednom probijali kroz
trstik, u kojem će se preko dana skrivati, našli su se pod gustom vatrom, a nekolicina se
kuomintangovaca pokušala popeti na brod. Moja se majka sakrila u potpalublju, kao i druge
žene, dok su se stra-žari borili. Brod je morao isploviti i nešto se dalje usidriti.
Stigavši u klanac Yangtzea, gdje počinje Sečuan, a rijeka se osjetno suzuje, morali su
presjesti u dva manja čamca koja su doplovila iz Chonqinga. Ujedan su čamac prekrcali vojnu
opremu i stražare, a svi su se ostali smjestili u drugi.
Yangtzeov je klanac poznat pod imenom Paklenih vrata. Jednoga je popodneva
odjednom nestalo vedro zimsko sunce. Moja je majka odjurila na palubu kako bi vidjela što se
dogodilo. Nad rijeku su se, s obje strane, nadvijale okomite litice, kao da će prignječiti čamac.
Hridi, obrasle bujnim raslinjem, bile su tako visoke da umalo što nisu zamračile nebo. Svaka
se hrid činila sve strmijom, kao da se moćni mač spustio s neba i prosjekao među njima put. ,s
Mali se čamac danima borio sa strujom, vrtlozima, brzicama i podvodnim grebenima.
Katkad bi ga struja tjerala natrag, svaki im se trenutak činilo da će se prevrnuti. Majka je često
pomišljala da će ih valovi baciti na hrid, ali bi se kormilar svaki put, u posljednji čas,
izmaknuo.
Komunisti su tek prošloga mjeseca bili zaposjeli veći dio Se-čuana. Još je sve vrvjelo
kuomintangovcima koji su ondje ostali kad je Chiang Kai-shek odustao od borbe na
kontinentu i pobjegao na Tajvan. Najteže je bilo kad je kuomintanška razularena gomila
granatirala prvi čamac, u kojem je bilo streljivo. Dobio je izravan pogodak. Majka je bila na
palubi kad je eksplodirao, stotinjak metara od nje. Kao da je odjednom planula cijela rijeka.
Užareno je drvo padalo prema maminu čamcu, činilo se da nikako ne mogu izbjeći sudar s
usplamtjelom olupinom. U presudnom je trenutku olupina prošla mimo njih, samo na
nekoliko centimetara. Nitko nije očitovao strah ni sreću. Svi su oguglali na smrt. U prvom su
brodu izginuli gotovo svi stražari.
Majka je ulazila u posve nov svijet podneblja i prirode. Klisure uz klance pokrivala je
golema palma trščara pa je neobično ozračje bilb još egzotičnije. Na bujnom su granju
poskakivali majmuni. Nakon jednoličnih ravnica oko Jinzhoua prelijepe su joj bile divlje,
vrletne planine.
Čamac bi se katkad usidrio podno niskih stuba od crnog kamena koje kao da su se
beskrajno uzdizale uz goru, a vrhunac je nestajao u oblacima. Često su na vrhovima bili
gradići. Mještani
su zbog neprekidne guste magle morali i po danu paliti svjetiljke. Bijaše prohladno,
vlažni su vjetrovi puhali s brda i rijeke. Majci su se mještani činili strahovito tamni, koščati i
sićušni, imali su mnogo oštrije crte lica, i mnogo krupnije i okruglije oči nego ljudi na koje je
bila navikla. Oko čela su obavijali turban od bijela platna. U Kini je bijela boja žalosti pa je
moja majka isprva mislila da su u koroti.
Sredinom siječnja stigli su u Chongqing, kuomintanšku prijestolnicu tijekom rata protiv
Japana. Ondje se moja majka morala premjestiti u manji brod kojim će otploviti u Luzhou,
grad stotinu i sedamdeset kilometara uzvodno. Ondje je primila poruku od mog oca da je po
nju poslan sampan i da odmah može otputovati u Yibin. Tek je tako doznala daje živ stigao na
cilj. Nije više bila ljuta na njega. Prošla su četiri mjeseca otkako se nisu vidjeli, nedostajao joj
je. Zamišljala je koliko se veselio kad je putovao tim krajolicima, koje su opisali vrhunski
stari pjesnici, srce joj se burkalo pri pomisli da joj je sigurno na putovanju pisao pjesme.
Iste je večeri otputovala. Kad se sutradan ujutro probudila, osjetila je kako kroz maglicu
prodire toplo sunce. Brežuljci uz rijeku bili su zeleni i blagi, opušteno se zavalila i slušala
kako voda zapljuskuje pramac sampana. Tog je popodneva, na kinesku Staru godinu, stigla u
Yibin. Prvi dojam
o gradu bio je bajkovit, nježna slika grada koji lebdi u oblacima. Dok je brod plovio
prema obali, pogledom je tražila mog oca. Naposljetku je kroz maglu razabrala njegovu
nejasnu spodobu u raskopčanom zimskom kaputu. Iza njega je stajao tjelesni čuvar. Obala
široka, pokrivena pijeskom i kamenim pločama. Vidjela je kako se grad uspinje prema vrhu
brežuljka. Neke su kuće bile građene na dugim drvenim stupovima, kao da se njišu na vjetru,
kao da bi se svakog trenutka mogle raspasti.
Brod je pristao na rtu ispred grada. Lađar je bacio mostić, majci je prišao očev čuvar i
uzeo od nje smotani ležaj. Potrčala je mostićem, a otac je ispružio ruke kako bi joj pomogao
sići. Nije bilo dolično grliti se na javnim mjestima, ali osjećala je daje uzbuđen koliko i ona.
Bila je presretna.
8.
'Vraćanje kući u svilenoj vezenoj halji'
Obitelji i borbi protiv razbojnika (1949.-1951.)
Majka se neprekidno pitala kakav je Yibin. Ima li struje? Hoće li planine biti visoke kao
uz Yangtze? Ima li kazališta? Dok se s mojim ocem penjala uzbrdo, bila je uzbuđena stoje
došla u to divno mjesto. Yibin je na brdu iznad rta na utoku dviju rijeka, Bistre i Blatne.
Vidjela je kako u nizovima kuća gori električno svjetlo. Zidovi od zemlje i bambusa. Tanki su
joj se, zakrivljeni crepovi činili prelijepi, gotovo poput čipke, u usporedbi s teškim krovovima
koji su morali izdržati mandžurske vjetrove i snjego-ve. U daljini je, kroz maglu, razaznavala
bambusove i zemljane kućice usađene usred tamnozelenih planina pokrivenih stablima
kamfora, sekvoje i čajevim grmljem. Naposljetku se osjećala neopterećena, možda i zato što
je otac svom tjelesnom čuvaru dao neka joj nosi smotani ležaj. Prošavši kroz desetine ratom
razorenih gradova i sela, razveselila se što ovdje nema ratne štete. Sedam se tisuća
kuomintangovaca gradske posade predalo bez borbe.
Otac je stanovao u luksuznoj zgradi koju je nova vlast preuzela za urede i stanove, a
majka se s njim uselila. Perivoj je obilovao biljkama koje nikad prije nije vidjela: phoebe
nanmu, pa-paje i banane na mahovinastoj podlozi. U akvariju su plivale zlatne ribice, a tu je
bila i kornjača. U očevoj je spavaćoj sobi bila dvostruka postelja, nikad nije spavala ni na
čemu mekanijem, poznavala je samo kang od opeka. U Yibinu je i zimi trebao samo poplun.
Nije bilo britkoga vjetra ni mandžurske prašine koja se uvlači u svaku poru. Nije trebalo
zaštititi nos gazom kako
bi se moglo disati. Zdenac nije imao poklopca, iz njega je stršio bambusov štap za koji
je vezana kanta za vađenje vode. Rublje su prali na pločama ili na glatkom sjajnom ukošenom
kamenju, a ribali su četkama od palmina vlakna. U Mandžuriji to nije bilo moguće, jer bi
prašina ili kakve smrznute tvari odmah pokrile rublje. Majka je prvi put u životu mogla
cijeloga dana jesti rižu i svježe povrće.
Ti su tjedni mojim roditeljima bili pravi medeni mjesec. Prvi put je mogla živjeti s
mužem a da joj nitko ne prigovara što "ljubav stavlja na prvo mjesto". Opća opuštenost,
komunisti su se veselili posvemašnjoj pobjedi pa očeve kolege nisu zahtijevale da bračni
parovi budu zajedno samo subotom navečer.
Yibin je bio oslobođen prije nepuna dva mjeseca, jedanaesti prosinca 1949. godine. Moj
je otac stigao šest dana poslije. Postavili su ga za čelnika okruga Yibin, u kojem je živjelo više
od milijun ljudi, od toga stotinjak tisuća u samom gradu. Doputovao je brodom, u grupi od
stotinjak studenata koji su u Nanjingu "pristupili revoluciji". Brod je najprije pristao na obali
nasuprot gradu, kod yibinske elektrane, koja je bila ilegalno uporište. Skupinu mog oca
dočekalo je na gatu nekoliko stotina radnika, mašući crvenim zastavicama sa pet zvijezda,
novim obilježjem komunističke Kine, i kličući im u znak dobrodošlice. Zvijezde su pogrešno
zašili na zastave, jer mjesni komunisti nisu točno znali gdje im je mjesto. Moj se otac s jednim
časnikom iskrcao i obratio radnicima koji su bili presretni što on govori yibinski. Umjesto
obične vojničke kape, imao je osmerokutno pokrivalo za glavu, kao komunisti dvadesetih i
ranih tridesetih, a mještanima se to činilo neobičnim i pomodnim.
Brodom su prešli preko rijeke Yangtze u grad. Moj je otac deset godina izbivao. Volio
je svoje, osobito najmlađu sestru kojoj je iz Yan'ana oduševljeno opisivao svoj novi život, i
kako bi htio da mu se i ona pridruži. Pisma su prestala stizati kad je Kuomintang pooštrio
blokadu, a obitelj je, nakon mnogo godina, dobila od njega vijesti tek kad im je stigla njegova
i majčina slika snimljena u Nanjingu. Punih sedam godina nisu znali je li živ. Nedostajao im
je, plakali su pri pomisli na njega i molili se Budi neka im se sretno vrati. Uz sliku je poslao
pisamce da će uskoro doći u Yibin i da je promijenio ime. U Yan'anu je, kao i mnogi
drugi, uzeo ratno ime Wang Yu. Yu znači "do ludila nesebičan". Otac je odmah nakon
povratka uzeo svoje pravo prezime, Chang, kojem je dodao ilegalno ime Yu pa se zvao Chang
Shou-yu (Zadrži Yu).
Prije deset godina bio je siromašan, gladan i zlostavljan šegrt, a sad se vratio kao
moćnik koji nije navršio ni tridesetu. San je to svakoga Kineza, zvan "yi-jin-huan-xiang",
povratak kući u svilenoj vezenoj halji. Obitelj se njime ponosila, jedva su čekali da vide kakav
je nakon deset godina, jer su o komunistima svašta slušali. Njegova se majka, dakako, osobito
zanimala za novu snahu.
Moj otac se od srca smijao, primjer prirodnog, gotovo dječačkog uzbuđenja. Nije se
ipak promijenio, odlanulo je njegovoj presretnoj majci. Unatoč tradicionalnoj, duboko
ukorijenjenoj suzdržljivosti, radost su otkrivali suzama koje su im svjetlucale u gorljivim
očima. Samo je njegova najmlađa sestra bila živah-nija i žustro govorila, igrajući se dugim
pletenicama. Svakog ih je trena zabacivala na ramena dok je mahala glavom kako bi naglasila
svoje riječi. Moj se otac smješkao toj drevnoj sečuan-skoj kretnji ženske prpošnosti. Gotovo
je na to zaboravio tijekom deset godina na strogom sjeveru.
Mnogo je toga morao nadoknaditi. Majka mu se zanijela pričajući što se sve dogodilo
obitelji otkako je otišao. Najviše je strahovala za najstariju kćer kod koje je prije živjela u
Chong-qingu. Nakon muževe smrti naslijedila je zemlju i najmila nadničare koji će je
obrađivati. Mnogo se šuškalo o komunističkim agrarnim reformama pa se obitelj bojala da
bije mogli proglasiti veleposjednicom i oduzeti joj zemlju. Žene su se zagrijale, brigu su
izrazile pitanjima: "Sto će biti s njom? Od čega će živjeti? Kako komunisti smiju to učiniti?"
Uvrijeđen i ogorčen, moj je otac povikao: "Toliko sam se veselio današnjem danu kako
bih s vama podijelio našu pobjedu, nepravda pripada prošlosti, vrijeme je za veselje. Tako ste
nepovjerljivi i kritični. Samo cjepidlačite... " I rasplakao se kao dječak. A i sve žene. Ronio je
suze razočaranja i gnjeva, a one nesigurne, sumnjičave suze.
Očeva je majka živjela u staroj obiteljskoj kući izvan grada koju je naslijedila od
pokojnog muža. Prilično udobna, niska
seoska kuća od drva i opeka, ograđena od ceste. Sprijeda velik vrt, a straga šljivik, iz
kojeg se širio divan miris, i bujan bambusov gaj, koji mu je davao bajkovito ozračje. Sve
besprijekorno čisto, svi su se prozori sjali, nigdje truna prašine. Pokućstvo od divnog, sjajnog
drva tamnocrvenoga padauka koji se prelijeva u crno. Mama se na prvi pogled zaljubila u
kuću, dan nakon dolaska u Yibin.
Bila je to važna prigoda. Prema kineskim običajima svekrva uvijek ima najveću moć
nad udanom ženom, tiranizira je i zahtijeva posvemašnji posluh. Svaka novopečena svekrva
isto tako zlostavlja svoju snahu. Komunistima je važno načelo bilo osloboditi snahe, pa se
govorkalo da su komunističke snahe prgave aždaje koje zlostavljaju svoje svekrve. Svi su
uzbuđeno čekali kako će se ponašati moja majka.
Otac je imao brojnu obitelj, a svi su toga dana došli u kuću. Kad se približila ulazu,
moja je majka čula šapat: "Eno je, eno je!" Odrasli su smirivali djecu koja su skakutala ne bi li
bolje vidjela neobičnu komunističku snahu s dalekog sjevera.
Kad je moja majka s ocem ušla u primaću sobu, svekrva joj je sjedila u dnu, na
svečanoj, četvrtastoj izrezbarenoj stolici od pa-daukovine, do koje su s obje strane prostorije
vodila dva simetrična niza predivno izrezbarenih četvrtastih stolica od padauko-va drva.
Između svake dvije stolice bio je stolić, a na njemu vaza ili kakav drugi ukras. Moja je majka
prolazila između stolica i vidjela da joj svekrva ima smireno lice i visoke jagodice kao i moj
otac, sitne oči, oštru bradu i tanke usne, opuštene u kutovima. Bila je sitna, a oči je priškiljila
kao da meditira. Moja joj je majka polako prilazila i zaustavila se ispred stolice, klekla i triput
se do poda poklonila, kao što je bio red prema starim običajima, ali svi su se pitali hoće li ih
poštovati i mlada komunistkinja. Svi su odahnuli. Očeve sestrične i sestre šapnule su očaranoj
svekrvi: "Divna ti je snaha, blaga i lijepa, a puna poštovanja! Majko, prava si sretnica!"
Moja se majka ponosila svojim uspjehom. S mojim se ocem bila dogovarala kako će
nastupiti. Komunisti su nakanili dokinuti duboke poklone smatrajući da vrijeđaju ljudsko
dostojanstvo, ali je moja majka taj put ipak htjela učiniti iznimku. Otac se s tim složio. Nije
htio uvrijediti svoju majku ni ženu odmah
nakon pobačaja, a taj je naklon bio drukčiji. Imao ]< j (k i.b .1 .ii i njih za komuniste.
On se nije klanjao do zemlje, iakn bi lim nd
Sve su žene u očevoj obitelji bile budistkinje, a osobito je pobožna bila njegova neudana
sestra Jun-ying. Odvela je moju majku neka se do poda pokloni Budinu kipu, svetištima
obiteljskih predaka koja se kite na kinesku Novu godinu, a onda ju je povela u perivoj iza
kuće neka se pokloni šljiviku i bambusovu gaju. Teta Jun-ying je vjerovala da svaki cvijet i
svako stablo imaju duh, zamolila je moju majku neka se deset puta pokloni bambusima i
zamoli ih neka ne cvjetaju jer to, prema kineskim vjerovanjima, navlači nesreću. Majci je sve
to bilo zabavno, podsjećalo ju je na djetinjstvo i dalo joj priliku da pokaže koliko je prpošna.
Moj je otac bio protiv toga, ali gaje smekšala rekavši mu daje to samo predstava kako bi
podigla komunistički ugled. Kuomintangovci su tvrdili da će komunisti dokinuti sve stare
običaje, a važno je, naglašavala je moja majka, da narod vidi da to nije istina.
Očeva je obitelj bila divna prema mojoj majci. Baka je, unatoč prvotnoj ukočenosti, bila
nadasve srdačna. Rijetko je što zamjerala, a nikad nije prigovarala. Teta Jun-ying je imala
oblo kozičavo lice, ali joj se po blagim očima vidjelo daje dobra žena u koju se svatko može
pouzdati. Moja je majka i nehotice uspoređivala svoju novu obitelj sa svojom majkom. Nisu
odisali njezinom energijom i živahnošću, ali se moja majka, okružena njihovom smirenošću i
spokojnošću, osjećala kao kod kuće. Teta Jun-ying spravljala je slasna sečuanska jela, posve
drukčija od nezačinjene sjevernjačke kuhinje. Moja se majka zaljubila u egzotične nazive
hrane. "Tigar se bori protiv tigra", "Pile carske priležnice", "Vatrena začinjena patka", "Zlatni
pijetao kukuri-če u zoru". Moja je majka često posjećivala očevu rodbinu i s njima jela,
gledajući u voćnjaku šljive, bademe i breskve, koje su se, u rano proljeće, dičile prelijepim
ružičastim i bijelim cvijećem. U ženskom je dijelu obitelji Chang naišla na toplu dobrodošlicu
i osjećala se voljenom.
Uskoro je moja majka imenovana za rad na Odjelu javnih poslova okruga Yibin. Rijetko
je bila u uredu. Najvažnije je bilo nahraniti narod, a to je bivalo sve teže.
Kuomintangu je Jugozapad bio posljednje uporište, a kad je Chiang Kai-shek, u
prosincu 1949., pobjegao na Tajvan, u Se-čuanu je ostalo 250.000 njegovih vojnika. Uz to je
Sečuan bio jedno od rijetkih područja na kojima komunisti nisu najprije zaposjeli sela, a tek
onda gradove. Kuomintangovci su bili u rasulu ali izvrsno naoružani. Još su držali velika
područja južnoga Sečuana, a hrana je uglavnom bila u rukama veleposjednika i pristaša
Kuomintanga. Komunisti su hitno morali osigurati opskrbu gradova, svojih postrojba i brojnih
kuomintangovaca koji su se predali.
Isprva su slali ljude i pokušavali kupiti hranu. Mnogi su veleposjednici oduvijek imali
svoje odrede koji su se sad ujedinili s kuomintangovcima. Nekoliko dana nakon majčina
dolaska u Yibin, te su snage digle ustanak na jugu Sečuana. Yibinu je prijetila glad.
Komunisti su po hranu počeli slati odrede dužnosnika u pratnji naoružane straže.
Gotovo su svi unovačeni, državni su se uredi ispraznili. U okružnoj su vlasti Yibina ostale
samo dvije žene, vratarica i jedna koja je tek rodila.
Majka je sudjelovala u brojnim pohodima, katkad je danima nije bilo. U njezinu ih je
odredu bilo trinaestero, sedam civila i šest vojnika. Majka je na leđima nosila smotani ležaj,
vreću riže i težak kišobran od voštana platna. Danima su se probijali kroz divljinu, preko
"ovčjih crijeva", kako Kinezi nazivaju opasne planinske puteljke koji krivudaju uz strme
ponore. Kad bi došli u selo, najprije bi
otišli u najbjedniju kolibu i pokušali uspostaviti vezu sa siromašnim seljacima, govoreći
im da će komunisti takvima kao što su oni dati zemlju i sretan život. Zatim su ih pitali koji su
veleposjednici sakrili rižu. Seljaci su se uglavnom bojali svih službenika, nisu im vjerovali, o
komunistima su čuli tek nešto neodređeno, ali mahom ništa dobro. Moja je majka ubrzo
naučila njihovo narječje i bila uvjerljiva u objašnjavanju novih odnosa. Kad bi prikupili
podatke o veleposjednicima, odred bi ih posjetio i nastojao nagovoriti da prodaju hranu na
određenim sabirnim mjestima, platit će im se čim isporuče robu. Neki bi, od straha, prodavali
bez nećkanja, a drugi su naoružanim bandama javljali gdje je vladin odred. Cesto su pucali na
moju majku i na njezine drugove. Pripadnici odreda svake su noći očekivali
najgore, a nerijetko su morali hitno mijenjati smještaj knkn !>i izbjegli napad.
 Isprva su odsjedali kod seoske sirotinje, ali kad bi banditi ot krili tko im je pomogao,
pobili bi cijelu obitelj. Nakon takvih tužnih slučajeva, više nisu dovodili u opasnost nedužne
ljudske živote pa su spavali pod vedrim nebom ili u napuštenim hramovima.
Na trećem je pohodu majka počela povraćati, vrtjelo joj se u glavi. Opet je zatrudnjela.
U Yibin je stigla iscrpljena i jedva čekala da se odmori, ali trebalo je hitno poslati nov odred
na teren. Nije još bilo određeno kakva su trudnička prava pa nije znala bi li otišla ili ostala.
Htjela je ići, svi su tada bili požrtvovni, sramota je bila ikomu se tužiti. Bojala se pri pomisli
na to daje prije pet mjeseci imala pobačaj, a sad bi joj se to opet moglo dogoditi, i to u
divljini, gdje nema liječnika ni prijevoznih sredstava. Na pohodima su se gotovo svakoga
dana morali boriti s razbojnicima pa su morali brzo bježati i trčati, a njoj je bila muka i kad bi
samo hodala. Ipak je odlučila poći. S njima se uputila još jedna trudnica. Jednog su se
popodneva smjestili u nekom napuštenom dvorištu i spremali se objedovati. Vlasnik je očito
pobjegao, možda i pred njima. Zemljani zidovi, visoki do ramena, koji su opasivali zaraslo
dvorište, na više su se mjesta bili urušili. Otključana su drvena vrata škripala na proljetnom
povjetarcu. Kuhar im je u napuštenoj kuhinji pripremao rižu kad je naišao sredovječan
muškarac, doimao se kao seljak. Slamnate sandale, široke hlače, veliko platno, nalik na
pregaču, gurnuo je u pamučni pojas, a na glavi mu prljav bijeli turban. Rekao je da stiže
zloglasna banda poznata kao Brigada širokih mačeva. Naumili su zarobiti moju majku i drugu
trudnicu, znajući da su žene visokih komunističkih dužnosnika.
Nije bio običan seljak. U doba Kuomintanga vodio je mjesnu upravu pod kojom je bilo
nekoliko sela, pa i ovo. Brigada širokih mačeva pokušala gaje predobiti, kao što su pokušavali
sa svim bivšim kuomintangovcima i veleposjednicima. Pristupio im je, ali bi možda sad i
istupio pa je došao upozoriti komuniste kako bi se osigurao. Najbolje im je da pobjegnu.
Odmah su pobjegli, ali se moja majka i ona druga trudnica nisu mogle brzo kretati pa ih
je čovjek poveo kroz zidni otvor i
pomogao im da se sakriju u obližnjem stogu sijena. Kuhar je u kuhinji skuhao rižu i
prelio wok hladnom vodom kako bi se ohladila daje ponese. Riža i wok bili su suviše
dragocjeni da ih ostave. Teško je u ratno doba bilo nabaviti željezni kotao. Dva su vojnika
ostala s njim u kuhinji i pokušavala ga požuriti. Kuhar je naposljetku, zgrabio rižu i wok pa su
sva trojica pojurila na stražnja vrata, ali su razbojnici već bili upali na prednja vrata pa su ih,
nakon nekoliko metara, stigli, bacili se na njih i zaklali ih. Razbojnici nisu imali dovoljno
pušaka i streljiva da pucaju za ostalima iz odreda, iako su ih u blizini vidjeli. U stogu nisu
našli moju majku ni onu drugu trudnicu.
Uskoro su uhitili bandu i izdajicu. Bio je vođa i "zmija u svom starom leglu" pa su ga
mogli smaknuti, ali odao je odredu da oni dolaze i spasio dvije trudnice. U to je doba o
smrtnoj kazni odlučivala tročlana komisija. Na čelu joj je bio moj otac, drugi je član bio muž
one trudnice, a treći šef policije.
Glasovali su jedan naprama dva. Muž one druge trudnice glasovao je da se izdajici
poštedi život. Moj otac i šef policije zahtijevali su smrtnu kaznu. Majka ih je preklinjala neka
mu poštede život, ali je moj otac bio neumoljiv. Čovjek je s tim računao, rekao je mojoj
majci. Prijavio je bandu njihovu odredu zato što je znao da su s njima žene dvojice visokih
dužnosnika. "Okrva-rio je ruke", rekao je moj otac. Pobunio se muž one druge trudnice. "Ne
smijemo biti popustljivi", udario je moj otac šakom o stol. "Upravo zato što su umiješane naše
žene. Dopustimo li da nam osobni osjećaji djeluju na odluku, u čemu je onda razlika između
nove i stare Kine?" Izdajica je smaknut.
Majka to nikad nije mogla oprostiti mom ocu. Smatrala je da je izdajicu trebalo
poštedjeti zato stoje spasio više života, a i moj mu je otac dugovao ženin život. Smatrala je, a i
mnogi bi Kinezi tako zaključili, da otac svojim ponašanjem potvrđuje daje ne voli, za razliku
od muža one druge trudnice.
 Odmah nakon suđenja opet je majčin odred poslan na selo. Još je bila izmorena od
trudnoće, često je povraćala i neprekidno bila umorna. Trbuh ju je bolio otkako je onako
naglo odjurila u stog sijena. Muž one druge trudnice više nije htio pustiti svoju ženu. "Zaštitit
ću svoju trudnu ženu", rekao je. "Zaštitit ću sve trudnice, trudnice se ne smiju izvrgavati
takvim opasnostima."
Naišao je na ogorčen otpor majčine šefice, gospode Mi, i l| .ikt-njekojaje bila u
gerilskom ratu. Nezamislivo je da ;;e 1rudna seljanka odmara, mora raditi sve do porođaja, a
često se pričalo kako bi žena sama sebi srpom presjekla pupčanu vrpcu i nastavila raditi.
Gospođa Mije na bojištu rodila i odmah morala napustiti dijete koje bi plačem dovelo u
opasnost cijelu postrojbu. Izgubila je dijete pa je htjela da i druge snađe ista sudbina. Svakako
je htjela da moja majka opet pođe i za to je navela nadasve uvjerljiv razlog. Partijci se tad nisu
smjeli ženiti osim najviših dužnosnika, onih koji su ispunjavali zahtjev "28-7-pukovnija-l".
Dakle, svaka je trudnica bila pripadnica elite. Ako ne pođu one, kako će Partija druge
nagovoriti? Moj se otac s njom složio, i mojoj je majci rekao neka pođe.
Moja je majka pristala iako se bojala novog pobačaja. Bila je spremna umrijeti, ali
nadala se da će moj otac biti protiv toga da ona ode, da će se tako izjasniti, kako bi znala da
mu je ipak ona najvažnija. Videći da je mom oca revolucija na prvom mjestu, gorko se
razočarala.
Nekoliko je mučnih tjedana tumarala planinama, okršaji su bivali sve češći. Gotovo su
svakoga dana stizale vijesti kako su banditi pohvatali i pobili državne odrede. Pogotovo su se
iživljavali na ženama. Jednoga su dana truplo jedne očeve nećakinje bacili pred gradska
vrata'. Silovali su je i zaklali, a vagina joj je bila izrezana. Brigada širokih mačeva zarobila je
u sukobu još jednu mladu ženu, a kad su ih opkolili naoružani komunisti, vezali su je i rekli
neka drugovima poviče da ih puste da pobjegnu. Ona je umjesto toga viknula: "Samo
naprijed, na mene se ne os-vrćite!" Kad god bi viknula, jedan bi joj bandit odsjekao komade
mesa. Umrla je strahovito osakaćena. Nakon više takvih nesreća odlučeno je da u skupljanje
hrane više ne šalju žene.
U Jinzhouu se dotle moja baka neprekidno brinula za svoju kćer. Čim je od nje dobila
pismo daje stigla u Yibin, odlučila je otputovati i provjeriti je li joj dobro. U ožujku 1950.
sama je otišla na svoj dugi marš Kinom.
O ostatku goleme zemlje ništa nije znala. Mislila je da Se-čuan nije samo brdovit i
odsječen, nego i da ondje nedostaje svakodnevnih potrepština. Isprva je htjela ponijeti sve
najnužnije,
ali zemlja je još bila u rasulu, još su se vodile borbe na putu kojim je imala proći.
Shvatila je da će sama morati nositi svoju prtljagu i vjerojatno će dugo morati pješačiti, a to je
ženama sputanih nogu neizmjerno teško. Odlučila se na omanji zavežljaj koji je mogla sama
nositi.
Otkako se udala za dr. Xiju, noge su joj narasle. Mandžurci ne sputavaju noge ženskoj
djeci pa je baka skinula povoje i stopala su joj se širila, ali bilo je to podjednako mučno kao i
povezivanje. Slomljene se kosti nisu mogle oporaviti pa se stopalo nije vratilo u svoj prvotni
oblik. Ostalo je jadno i zgrčeno. Da bi joj noge izgledale normalno, baka je u cipele umetala
pamuk.
Prije odlaska joj je Lin Xiao-xia, čovjek koji ju je doveo na vjenčanje mojih roditelja,
dao ispravu u kojoj je pisalo daje revo-lucionarkina majka. Tako će joj partijske organizacije
na putu davati hranu, smještaj i novac. Put ju je vodio gotovo istim područjima kao i moje
roditelje, dio je prošla vlakom, katkad se vozila kamionima, a pješačila kad nije bilo druge.
Jednom se našla u otvorenu kamionu s komunističkim ženama i djecom. Zaustavili su se kako
bi se djeca pomokrila. Odjednom su se zrna zarila u drvene stranice kamiona. Baka se
šćućurila, a zrna su joj prošišala nekoliko centimetara iznad glave. Stražari su zapucali iz
strojnica i odbili napadače, zaostale kuomintangovce. Baka nije bila ozlijeđena, ali poginula
su neka djeca i stražari.
Kad je stigla u Wuhan, veliki grad u središnjoj Kini, prešla je dvije trećine puta. Ondje
je čula daje plovidba Yangtzeom nesigurna zbog bandita. Morala je čekati mjesec dana dok se
stanje nije primirilo, a i onda su s obale nekoliko puta napadali njihov brod, prilično staro
plovilo niske, plosnate palube. Stražari su uz bokove naslagali vreće pijeska gotovo metar i
pol visoko, samo su ostavili otvore za puške. Prava utvrda na vodi. Čim bi na njih zapucali,
kapetan bi krenuo punom parom i nastojao se probiti, dok su stražari uzvraćali vatru kroz
puškarnice u bedemu od vreća pijeska. Baka bi u potpalublju čekala dok prođe okršaj.
U Yichangu se prekrcala u manji brod i prošla kroz klanac Yangtzea. U svibnju je u tom
brodu, pokrivenom palminim granjem, bila nadomak Yibinu i mirno plovila po kristalnoj,
nam-reškanoj površini. Lahor je mirisao po narančinu cvijetu.
Veslalo je desetak veslača. Pjevali su tradicionalne seenan l-.r operne arije i smišljali
pjesme o imenima mjesta kro/ ko|.i u prolazili, o brdskim legendama i duhovima bambusovih
rajeva Pjevali su i o svom raspoloženju. Moju su baku osobito zabavljah udvaračkim
pjesmama što su ih, vatrena pogleda, pjevali jednoj putnici. Uglavnom ih nije razumjela, jer
su pjevali na narječju, ah je razabrala da su svakako spolno sugestivne, jer su se putnici
prigušeno smijali od zadovoljstva i stidljivosti. Naslušala se ona o Sečuancima, značaj im je
bio vatren i papren kao i njihova hrana. Baka je bila sretna, ne znajući daje moja majka
nekoliko puta gledala smrti u oči. Ništa joj nije pisala o pobačaju.
Stigla je sredinom svibnja, putovanje je trajalo dulje od dva mjeseca. Moja se tužna
majka oduševila kad ju je vidjela, ali ne i moj otac. Yibin je bio prvo mjesto gdje se našao
sam s mojom majkom, u donekle stabilnim odnosima. Jedva je pobjegao punici kad eto nje
opet, a nadao se da ih dijeli tisuću i šest stotina kilometara. Bilo mu je jasno da se bračna veza
ne može mjeriti s vezama majke i kćeri.
Moja je majka kipjela od gnjeva na oca. Otkako se zaoštrila opasnost od razbojnika,
opet je uveden poluvojni način života. Budući da su i ona i moj otac često izbivali, rijetko su
zajedno noćili. Najveći je dio vrenjena on putovao da vidi kakvi su uvjeti na selu, slušao je
seljačke pritužbe i rješavao probleme, a pogotovo je osiguravao opskrbu hranom. Pa i kad je
bio u Yibinu, otac je do kasno u noć radio u uredu. Moji su se roditelji rjeđe viđali pa su se
otuđili.
Bakin je dolazak otvorio stare rane. Dobila je sobu u istom dvorištu u kojem su
stanovali moji roditelji. Tad su svi dužnosnici živjeli u takozvanom sustavu "gong-ji-zhi"
(sveobuhvatne skrbi).
Nisu primali plaću, ali im je država davala smještaj, hranu, odjeću i svakodnevne
potrepštine, uz mali džeparac. Kao u vojsci. Morali su se hraniti u menzi, a hrana je bila
oskudna i neukusna, kitko nije smio kuhati kod kuće niti ako je imao kakav drugi novčani
izvor.
Čim je stigla, baka je počela prodavati nakit kako bi na tržnici kupila hranu. Htjela je
kuhati mojoj majci jer se smatralo da trudnica mora dobro jesti. Uskoro je gospođa Mi počela
prigovarati kako je moja majka "buržujka", zato što uživa povlastice i
troši dragocjeni ogrjev, koji je, kao i hranu, trebalo skupljati na selu. Kritizirala ju je i
kao "razmaženku". Bude li ondje njezina majka, naškodit će njezinu preodgoju. Moj je otac
podnio samokritiku pred partijskom organizacijom, a baki je zapovjedio neka prestane kuhati
kod kuće. Moja se majka ljutila, a i baka. "Zar bar jedanput ne možeš stati na moju stranu?"
gorko gaje pitala moja majka. "Dijete koje nosim moje je kao i tvoje, treba mu hrana!" Otac je
naposljetku malo popustio: baka smije kod kuće kuhati dvaput tjedno, ali nikako više. I time
krši propise, tvrdio je.
 Moja je baka, ispostavilo se, prekršila važniji propis. Samo su kod dužnosnika na
određenoj razini smjeli stanovati roditelji, a moja majka nije bila na takvu položaju. Budući
da dužnosnici nisu primali plaću, država je morala skrbiti o njihovim uzdržavanim članovima
obitelji pa je taj broj htjela smanjiti. Iako je otac imao na to pravo, dopustio je da njegovu
majku i dalje uzdržava teta Jun-ying. Moja je majka isticala kako njezina majka nije državi na
teret, ima dovoljno nakita kojim se uzdržava, a pozvala ju je teta Jun-ying neka kod nje
stanuje. Gospođa Mije tvrdila da moja baka nipošto ne smije ondje biti, mora se vratiti u
Mandžuriju. Moj se otac složio s tim.
Majka se s njim oštro prepirala, ali on je tvrdio da je propis propis, on ga neće kršiti. U
staroj je Kini jedan od najvećih poroka bio taj stoje svaki moćnik bio iznad zakona, a važan je
dio komunističke revolucije to što su dužnosnici, kao i svi ostali, podređeni propisima. Moja
se majka rasplakala, bojala se još jednog pobačaja. Možda bi ipak morao misliti na nju i
dopustiti njezinoj majci da ostane do porođaja? I dalje je to odbijao. "Podmitljivost uvijek
počinje takvim sitnicama, to će nam potkopati revoluciju." Moja majka nije nalazila načina
kako bi ga nagovorila. Bezosjećajan je, nisu mu najvažniji moji interesi, mislila je. Ne voli
me.
Moja je baka morala otputovati, a moja majka to nikad nije oprostila mom ocu. Baka je
ostala nešto više od mjesec dana, a
više je od dva mjeseca, uz životnu opasnost, putovala Kinom. 'Bojala se da bi majka
opet mogla pobaciti, a nije se pouzdavala u zdravstvo u Yibinu. Prije odlaska se svečano
poklonila mojoj teti Jun-ying i povjerila joj moju majku. I moja je teta tugovala.
Brinula se za moju majku, htjela je da baka hude pri porođaju. Moljakala je brata, ali on
je bio neumoljiv.
Teška je srca, u moru suza, moja baka s mamom odšepida u luku kako bi se ukrcala na
brodić i rijekom Yangtze počela dug i nesiguran povratak u Mandžuriju. Moja joj je majka
mahala s obale sve dok brod nije nestao u magli. Nije znala hoće li je ikad više vidjeti.
Bilo je to u srpnju 1950. Majčino je jednogodišnje privremeno partijsko članstvo bilo
pri kraju, a partijska ju je ćelija nemilo rešetala. U njoj su bila samo tri člana: moja majka,
očev tjelesni čuvar i
majčina šefica, gospođa Mi. U Yibinu je bilo toliko malo partijaca da su njih troje bili u
istoj ćeliji, iako su se potpuno razlikovali. Dvoje punopravnih članova nakanilo je odbiti
majčin zahtjev, ali je nisu izravno odbili. Samo su je i dalje reše-tali i prisiljavali je na
beskonačnu samokritiku.
Svaka bi samokritika uslijedila nakon brojnih kritika. Majčina je dvojka tvrdila da se
ponašala buržujski, da nije htjela skupljati hranu na selu. Kad je rekla da je skupljala, kao što
je Partija željela, odbrusili su joj: "Da, ali tebi se nije išlo!" Optuživali su je što je jela
povlaštenu hranu, a uz to joj ju je kod kuće pripremala majka. I što trudnoću podnosi gore od
većine žena. Gospođa Mi joj je prigovorila i stoje njezina majka djetetu pripremila opremu.
"Tko je ikad čuo da novorođenče nosi novu odjeću?" govorila je. "Kakva buržujska rasipnost!
Zašto ne bi dijete mogla poviti u stare krpe kao i sve druge?" Isticali su majčinu tugu zbog
bakina odlaska kao dokaz da joj je obitelj "na prvom mjestu", a to je bio težak prijestup.
Ljeto 1950. bilo je neopisivo vrelo i vlažno, a temperatura se dizala iznad četrdeset
Celzijevih stupnjeva. Moja se majka svakog dana prala pa su je i zbog toga napadali. Seljaci
se, osobito na sjeveru, odakle je potjecala gospođa Mi, peru vrlo rijetko zbog nestašice vode.
Gerilci i gerilke su se natjecali tko ima više "revolucijskih kukaca", to jest ušiju. Čistoću su
smatrali nepro-leterskom. Kad je prohladna jesen smijenila sparno ljeto, očev je tjelesni čuvar
iznio novu optužbu: moja se majka ponaša kao "otmjena kuomintangovka" zato što
iskorištava toplu vodu koja bi ostala mom ocu. Štedjeli su ogrjev pa su se, prema propisima,
samo dužnosnici iznad određenog ranga smjeli prati toplom
vodom. Moj otac je imao na to pravo, ali ne i majka. Žene iz očeve obitelji strogo su joj
zabranile da pred porođaj dira hladnu vodu. Nakon čuvareve kritike moj otac više nije
dopuštao mojoj majci da se pere njegovom vodom. Htjela je vrištati na njega zato što nije stao
na njezinu stranu i suprotstavio se svim bezbrojnim upletanjima u najprisnije zakutke njezina
života.
Partijsko miješanje u svačiji život bijaše središnji dio takozvanog procesa "reforme
misli". Mao nije htio samo vanjsku stegu, nego i posvemašnje podvrgavanje svih, velikih i
malih, misli. Svakoga su tjedna za "sudionike revolucije" održavali sastanak "razmatranja
misli". Svi su morali sebe kritizirati zbog neispravnih misli, a bili su podvrgnuti i tuđoj kritici.
Na sjednicama su prednjačile sitne duše, uvjerene u svoju istinu. Iskorištavali su priliku da bi
dali oduška zavisti i ogorčenju, ljudi seoskoga porijekla iskorištavali su priliku za napad na
pojedince "buržuj-skoga podrijetla". Išlo se za tim da svi budu slični seljacima, jer je
komunistička revolucija u svojoj biti seljačka revolucija. Nastojalo se u obrazovanih izazvati
osjećaj krivnje zato što su živjeli bolje nego seljaci. Na to se svodila samokritika.
Sastančenje je bilo važno sredstvo komunističkog nadzora. Ljudima je ono oduzimalo
slobodno vrijeme i privatnost. Sitni-čavost, koja je prevladavala na tim sastancima,
opravdavali su time što se samo zabadanjem u tuđi život može osigurati potpuno čišćenje
duše. Sitničavost je postala bitno obilježje revolucije koja je slavila nametljivost i neznanje,
koja je zavist uvrstila u nadzorni sustav. Majku je njezina ćelija rešetala iz tjedna u tjedan, iz
mjeseca u mjesec, prisiljavajući je na neprekidnu samokritiku.
Morala je pristati na sve te muke. Život revolucionaru nema smisla ako ga Partija
odbacuje. To je isto što i katolicima izopćenje iz Crkve. Standardna procedura. Moj je otac
sve to prošao i prihvaćao kao sastavni dio "pristupa revoluciji". I dalje je prolazio kroz taj
proces. Partija nikad nije krila koliko je to mučno. Majci je govorio da su njezine patnje posve
normalne.
Naposljetku su majčin drug i drugarica izglasali da joj se ne dodijeli puno partijsko
članstvo. To ju je dotuklo. Revoluciji je bila odana pa se nije mogla pomiriti s tim daje ne
žele, a pogotovo ju je ubijalo u pojam to stoje odbijena iz sitničavih i nevažnih
razloga i što su o tome odlučile dvije osobe koje su, svojim načinom mišljenja, bile
svjetlosne godine daleko od onoga stoj«' ona smatrala partijskom ideologijom. Nazadnjaci je
ne puštaju u naprednu organizaciju, a revolucija joj tvrdi da ona nema pravo. Morila ju je i
praktičnija primisao koju se ni sebi nije usuđivala izreći: mora ući u Partiju, inače će je svi
izbjegavati i žigosati.
Majci se činilo daje cijeli svijet protiv nje. Bojala se susreta s ljudima, nastojala što više
biti sama i plakala. I to je morala skrivati, jer bio bi to znak nedostatka vjere u revoluciju.
Partiji nije mogla ništa zamjeriti, činilo joj se da Partija ima pravo. Zato je okrivljavala mog
oca, najprije zato što joj je "napravio dijete", a nije stao na njezinu stranu kad su je napadali i
odbacivali. Cesto je lutala po pristaništu, gledala u mutni Yangtze i pomišljala ne bi li muža
kaznila samoubojstvom. Zamišljala gaje kako se kaje čuvši da se ubila.
Preporuku njezine ćelije morala je odobriti viša instanca koja se sastojala od tri
nepristrana intelektualca. Smatrali su nepravednim postupak prema mojoj majci, ali im je,
zbog partijskih propisa, bilo teško opozvati preporuku njezine ćelije. Odugovlačili su, a to im
je bilo lako zato što bi se malo kad sva trojica našla na istom mjestu. Kao i moj otac i drugi
dužnosnici, obično su bili na raznim mjestima pokrajine, skupljali hranu i borili se protiv
bandita. Znajući da je Yibin gotovo nebranjen, očajavala je što su svi uzmaci — i na Tajvan,
preko Yunnana u Indokinu i Burmu — presječeni, dok oveći broj zaostalih kuomintangova-
ca, zemljoposjednika i bandita opsjeda grad. Štoviše, neko se vrijeme činilo da će pasti. Čim
je čuo za napad, moj je otac dojurio sa sela.
Polja su počinjala pred gradskim zidinama pa je bilje raslo nekoliko metara od gradskih
vrata. Napadači su iskoristili zaklon, probili su se do zidina i počeli snažnim ovnovima udarati
u sjeverna vrata. Na čelu im Brigada širokoga mača, sastavljena uglavnom od nenaoružanih
seljaka koji su pili "svetu vodu", uvjereni da ih ona štiti od metaka. Iza njih su bili
kuomintanški vojnici. Komunistički je vojni zapovjednik isprva pokušavao pucati na
kuomintangovce, a ne na seljake, u nadi da će ih preplašiti i da će se povući.
Iako je majka bila u osmom mjesecu trudnoće, pridružila se braniteljima na zidinama, a
ranjenike vukla u zaleđe. Dobro je pružala prvu pomoć jer je za to bila osposobljena u školi.
Bila je i hrabra. Napadači su nakon tjedan dana odustali od opsade, a komunisti su prešli u
protunapad i zauvijek zatrli svaki oružani otpor na tom području.
Odmah je zatim u području Yibina počela agrarna reforma. Tog su ljeta komunisti
donijeli zakon o zemljišnoj reformi, ključ svog programa za preobrazbu Kine. Temeljni
koncept, koji su nazvali "Zemlja se vraća kući", bio je preraspodijeliti svu obradivu zemlju,
tegleću marvu i kuće, kako bi svaki ratar imao otprilike podjednako. Veleposjednici su smjeli
zadržati onoliko zemlje koliko su drugi dobili. Moj je otac bio jedan od provodite-lja
programa. Majka, zbog poodmakle trudnoće, nije više morala obilaziti sela.
Yibin je bio bogat. Lokalna uzrečica glasi da seljak od godine dana rada može proživjeti
dvije godine. Desetljetno je neprekidno ratovanje opustošilo zemlju, a uz to su došli visoki
nameti kako bi se platio rat i osam godina borbe protiv Japana. Pljačke su se zaoštrile kad je
Chiang Kai-shek smjestio svoj ratni stožer u Sečuan, a pokrajinu preplavili podmitljivi
dužnosnici i politički pustolovi. Čaša se prelila kad je Kuomintang 1949. u Sečuanu jačao
svoje posljednje uporište i, uoči dolaska komunista, vrtoglavo dizao poreze. Zbog toga, a i
zbog pohlepnih veleposjednika, bogata je pokrajina bila neizrecivo siromašna. Osamdeset
posto seljaka nije imalo čime prehraniti obitelj. Kad bi ljetina bila oskudna, mnogi su morali
jesti travu i lišće slatkoga krumpira kojim su inače hranili svinje. Zavladala je opća glad,
prosječni je životni vijek pao na samo četrdeset godina. Oca je komunizmu najviše i privlačilo
toliko siromaštvo u tako bogatoj zemlji.
U Yibinu je agrarna reforma uglavnom ostvarena zato što su žešći veleposjednici
sudjelovali u pobunama tijekom prvih devet mjeseci komunističke vlasti pa su već izginuli ili
su ih smaknu-li. Nasilja je ipak bilo. Partijac je u jednom slučaju silovao sve žene u
veleposjedničkoj obitelji pa ih osakatio i odsjekao im dojke. Moj je otac zapovjedio da ga
ubiju.
Jedna je banda zarobila mladoga komunista, diplomu am.;; studenta, dok je na selu
tražio hranu. Razbojnički ji- \ oda zapi >v-jedio neka ga raspolute. Poslije su vođu uhvatili, a
("•cinik komisije za agrarnu reformu, komunist i prijatelj ubijenoga mladica, smrtno gaje
pretukao i pojeo mu srce kako bi potvrdio osvetu. Moj je otac naredio neka ga smijene, ali ne
i strijeljaju, zato što nije okrutno postupio s nedužnom osobom nego s opakim ubojicom.
Više od godinu dana provodila se zemljišna reforma. Zemljoposjednici su uglavnom
gubili samo veći dio zemlje i kuća. Dobro se postupalo sa zemljoposjednicima "otvorena
uma", koji nisu pristupili oružanoj pobuni ili koji su pomagali komunističkim ilegalcima.
Moji su roditelji imali prijatelje koji su bili iz zemljo-posjedničkih obitelji, pa su bili na
večerama u raskošnim starim kućama prije nego što su ih konfiscirali i podijelili seljacima.
Otac, posve zaokupljen svojim poslovima, nije bio u gradu kad je mama, osmi
studenog, rodila kćer. Budući da je dr. Xia mojoj majci nadjenuo ime De-hong, koje se sastoji
od znaka za "divlji labud" (Hong) i generacijskog naziva "Be", moj je otac mojoj sestri dao
ime Xiao-hong, a to znači "poput" (xiao) majke. Sedam dana nakon što se rodila moja sestra,
teta Jun-ying je, na zatvorenoj bambusovoj ležaljci koju su nosila dva čovjeka, prebacila moju
majku iz rodilišta u kuću Chang. Kad se moj otac nakon nekoliko tjedana vratio, prigovorio je
majci. Kao komunistkinja nije smjela dopustiti daje nose drugi ljudi. Opravdavala se daje to
učinila zato što, prema staroj mudrosti, žena neko vrijeme nakon porođaja ne smije hodati.
Otac joj je odbrusio: "A stoje sa seljankama koje, odmah nakon porođaja, moraju nastaviti
raditi u polju?"
Moja je majka i dalje bila utučena, ne znajući bi li ostala u Partiji. Budući da nije mogla
iskaliti bijes na mom ocu ni na Partiji, okrivljavala je kćer za sve svoje patnje. Četiri dana
nakon što su stigle iz bolnice, moja se sestra po cijelu noć derala. Majka je bila na izmaku
snage, vikala je na nju i snažno je udarila. Dotrčala je teta Jun-ying, koja je spavala u
susjednoj sobi: "Iscrpljena si, ja čuje preuzeti." Otada se za moju sestru brinula tetka. Kad
se moja majka, nakon nekoliko tjedana, vratila u svoj stan, moja je sestra ostala s tetom
Jun-ying u obiteljskoj kući.
Majka se i danas kaje i žali stoje te noći udarila moju sestru. Xiao-hong bi se skrivala
kad bi je došla posjetiti, a moja majka — u neobičnom obratu onoga što se njoj, kao nejakoj
djevojčici, dogodilo u kući generala Xueja — nije dopuštala daje Xiao-hong zove majkom.
Moja je teta našla mojoj sestri dadilju. Država je svakom novorođenčetu u
funkcionarskoj obitelji plaćala dojilju koja je imala pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu.
Bile su to državne službenice, a ne sluškinje i nisu morale prati pelene. Država ih je mogla
plaćati zato što su se, prema partijskim odredbama o sudionicima revolucije, smjeli ženiti
samo viši dužnosnici, a oni su imali vrlo malo djece.
Dojilji nije bilo ni dvadeset godina, a upravo bila je rodila mrtvo dijete. Udala se u
veleposjedničku obitelj koja je izgubila prihode od zemlje. Nije htjela raditi na selu, nego je
htjela biti blizu mužu, učitelju u Yibinu. Zajednički su je prijatelji upoznali s mojom tetom pa
se, s mužem, doselila u obiteljsku kuću Chang.
Majka se trgnula iz utučenosti. Poslije porođaja je bila mjesec dana na zakonom
propisanom porodiljnom, uz svoju svekrvu i zaovu Jun-ying. Postavljena je na novo radno
mjesto, u Savez komunističke omladine grada Yibina. Sve se reorganiziralo, a područje
Yibina, na površini od dvanaest tisuća četvornih kilometara, s više od dva milijuna
stanovnika, bilo je podijeljeno na devet seoskih ijedan gradski okrug. Moj je otac ušao u
četveročlano povjerenstvo koje je vladalo tim područjem. Postavljen je za načelnika Odjela
javnih poslova.
Gospođa Mije premještena, a moja je majka dobila novu šeficu, rukovoditeljicu Odjela
javnih poslova grada Yibina, koja je pod sobom imala i Omladinski savez. U komunističkoj
Kini, unatoč propisima, mnogo je važnija bila osoba neposredne šefice nego na Zapadu. Sef je
Partija, a svakom je život lakši uz dobra šefa.
Nova se mamina šefica zvala Zhang Xi-ting. Ona i muž došli su u postrojbi određenoj
da 1950. zauzme Tibet. Sečuan im je bio tek pokrajina na proputovanju u Tibet, što ga Kinezi
Han
smatraju na kraju svijeta. Ondje su zatražili otpust iz vojske pa su poslani u Yibin. Muž
joj se zvao Liu Jie-ting, a promijenio jr ime u Jie-ting (srodnik Tinga) kako bi dokazao koliko
voli svoju ženu. Prozvali su ih Ting Dvica.
Majka je u proljeće promaknuta za predsjednicu Omladinskoga saveza, stoje bio važan
položaj za ženu koja nije još navršila dvadesetu. Vratila joj se ravnoteža i stara poletnost. U
takvu sam ozračju i ja začeta u lipnju 1951. godine.
"Kad čovjek stekne vlast, i kokoši mu i psi u nebo se penju"
Život uz nepodmitljivca (1951.-1953.)
 Majka je sad bila u novoj partijskoj ćeliji, koja je je obuhvaćala nju, gospođu Ting i
jednu ženu iz vibinske ilegale. Majka se s njom dobro slagala. Neprekidno navaljivanje i
zahtjevi za au-tokritikom odjednom su prestali. Nova je ćelija ubrzo izglasala da bude
punopravna partijka, što je u srpnju i postala.
Nova šefica, gospođa Ting, nije bila ljepotica, ali su joj vitko tijelo, čulna usta, pjegavo
lice, živahne oči i duhoviti odgovori — odisali energijom. Moja ju je majka odmah zavoljela.
Gospođa Ting nije joj neprekidno zanovijetala kao gospođa Mi. Mojoj je majci
dopuštala neka radi što hoće, neka čita romane. Prije bi svi koji bi čitali kakav roman bez
marksističkih korica, navlačili kišu kritika kao buržujski intelektualci. Gospođa Ting
dopuštala je mojoj majci da sama ide u kino, a to je bila velika povlastica, jer u to su doba
sudionici revolucije smjeli gledati samo sovjetske filmove, pa i to samo u organiziranim
grupama, dok su u privatnim kinodvoranama još prikazivali stare
američke filmove i Charlieja Chaplina. Majci je mnogo značilo i to što se svakoga dana
smjela okupati.
Jednoga je dana s gospođom Ting otišla na tržnicu i kupila dva metra poljske ružičaste
pamučne tkanine cvjetičastog uzorka. Bacila je bila oko na tu tkaninu, ali se nije usudila
kupiti, iz straha da joj ne prigovaraju zbog lakoumnosti. Kratko vrijeme nakon dolaska u
Yibin morala je vratiti vojnu odoru i navući "le-
njinku", a ispod nje neobojenu i bezobličnu, grubu pamučnu košulju. Nijedan propis
nije nikog silio na takvu odjeću, ali kritiku bi navukao svatko tko nije radio isto kao i svi
drugi. Moja je majka čeznula za malo boje. Tkaninu su ona i gospoda Ting, nadasve
uzbuđene, odnijele u kuću Chang i, u tili čas, sašile četiri lijepe bluze, svakoj po dvije.
Sutradan su ih obukle ispod "lenjinke". Majka je izvukla ružičasti ovratnik iz odore i cijeloga
je dana bila uzbuđena i uzrujana. Gospođa Ting bila je još smionija. Nije samo izvukla
ovratnik iz odore nego je i podvrnula rukave, tako da joj se na svakoj ruci vidio širok ružičasti
"obrub".
Takva je smionost zapanjila moju majku. Mogli su se očekivati pogledi puni
neodobravanja, ali gospođa se Ting nije dala. "Baš nas briga!" rekla je mojoj majci. Majci je
odlanulo. Uz zaštitu svoje šefice, mogla se oglušiti na sve, nijeme i izrečene prigovore.
Gospođa Ting nije se bojala kršenja propisa zato stoje imala moćna muža koji nije bio
najsavjesniji u obavljanju vlasti. No-sat, oštre brade i malko pogrbljen, vršnjak mog oca,
gospodin je Ting bio rukovoditelj Odjela za partijsku organizaciju Yibina i pokrajine, a
položaj mu je bio važan jer je odlučivao o promaknućima, oduzimanju položaja i kaznama.
Ondje su čuvali partijske karakteristike članstva. Gospodin Ting je, kao i moj otac, bio u
četveročlanom povjerenstvu koje je upravljalo područjem Yibina.
Moja je majka u Omladinskom savezu radila sa svojim vršnjakinjama, a one su bile
kudikamo obrazovanije, opuštenije i spremnije da sve prihvaćaju s humorom — nego njezine
bivše kolegice, one vremešne seljanke, vječito uvjerene u svoju istinu, a zato što su bile udane
za partijce, smatrale su da njihova uvijek mora biti posljednja. Nove su kolegice voljele ples,
rado su odlazile na izlete, razgovarale o knjigama i idejama.
S mojom su majkom, zato što je bila na odgovornom položaju, postupali s više
poštovanja. Uskoro su uvidjeli daje neobično sposobna i dinamična. Kad je tako postala
samouvjerenija, manje se oslanjala na mog oca i manje ju je on razočaravao. Uostalom,
naviknula se na njega. Nije više ni očekivala da muž nju stavlja na prvo mjesto pa je svime
bila zadovoljnija.
Majci je promaknuće donijelo i mogućnost da svoju majku trajno preseli u Yibin.
Potkraj kolovoza 1951. stigla je baka s dr. Xijom, nakon duga i naporna putovanja. Prometne
su se veze uspostavile pa su se neprekidno vozili vlakom i brodom. Kao članovi obitelji
vladine dužnosnice, dobili su smještaj na državni trošak, trosobnu kuću u gostinskom bloku.
Besplatno su, od upravitelja stambenoga naselja, dobivali osnovne potrepštine kao što su riža i
ogrjev, a primali su i skromnu svoticu za nabavu druge hrane. S njima su stanovale moja
sestra i njezina dojilja, a moja je majka rijetke slobodne trenutke provodila uglavnom s njima
i uživala u bakinim slasnim jelima.
Bila je presretna što su blizu nje majka i dr. Xia, koga je voljela. Veselila se što više
nisu u Jinzhouu, jer nedavno je počeo rat u Koreji, na pragu Mandžurije. Potkraj 1950. su
američke postrojbe izbile na rijeku Yalu, na korejsko-kineskoj granici. Američki su
zrakoplovi bombardirali mandžurske gradove.
Mamu je nadasve zanimalo stoje bilo s mladim pukovnikom Hui-geom. Zgrozila se kad
je čula daje strijeljan na zavoju rijeke pred zapadnim ulazom u Jinzhou.
Kinezima je možda najveća nesreća kad ne mogu imati dostojan sprovod. Tek kad je
tijelo pokriveno i duboko u zemlji, smatraju oni, može naći konačni mir. Ta vjerska
razmatranja imaju i svoju praktičnu stranu: nepokopano će tijelo ražnijeti divlji psi i oglodati
strvinari. Nekoć su trupla smaknutih osoba tri dana izlagali javnosti u znak opomene, a tek bi
ih onda pokopali. Sad su komunisti zapovjedili da obitelj mora odmah pokopati smaknutog
člana, a ako ne može, pokopat će ih grobari na državni trošak.
Moja je baka otišla na stratište. Hui-geovO/jć prorešetano truplo ležalo na tlu, među još
petnaest žrtava. Snijeg je bio tamnocrven od njihove krvi. Budući da on u gradu više nije
imao rodbine, moja je baka platila ukopnoj tvrtki neka ga dostojno pokopaju, a donijela je
dugu, crvenu, svilenu tkaninu kako bi mu omotala tijelo. Moja ju je majka pitala je li ondje
vidjela još poznatih. Da, baka je ondje susrela svoju znanicu koja je došla po trupla svoga
muža i brata. Obojica su bila kuomintangovci, zapovjednici okruga.
Moja se majka užasnula kad je ćula da je liaku l u. 11.i u|e7.ilia rođena nevjesta, žena
njezina brata,Yu-Iina. Osjećala se zapus tavljena od moje bake, smatrajući daje baka u kuci
gospodarica, dok ona mora obavljati teške poslove. Komunisti su sve pozivali neka se očituju
"o potlačivanju i eksploataciji" pa su pritužbe Yu-linove žene dobile političku težinu. Baku je,
kad je otišla po Hui-geovo tijelo, optužila za sklonost zločincu. Susjedstvo se okupilo na
"ratnom sastanku" kako bi mojoj baki "pomogli" da shvati svoje "zablude". Baka se morala
odazvati, ali je mudro odlučila šutjeti i smjerno prihvaćati prigovore, iako se u sebi pjenila na
bratovu ženu i na komuniste.
To nimalo nije popravilo tatine i bakine odnose. Razljutio se kad je čuo stoje učinila, i
napao je što više suosjeća s kuomintan-govcima nego s komunistima. Očito je bio i
ljubomoran, jer je moja baka s njim jedva govorila, a Hui-gea je voljela i smatrala ga dobrim
izborom za moju majku.
Majka je bila razapeta između svoje majke i muža, između svojih osjećaja, tuge zbog
Hui-geove smrti i svojih političkih osjećaja, odanosti komunizmu.
Pukovnik je ubijen u jeku kampanje "suzbijanja kontrarevolucije", a cilj joj je bio
ukloniti sve pristaše Kuomintanga koji imaju moć ili utjecaj. Sve je potaknuo Korejski rat koji
je izbio u lipnju 1950., kad su Amerikanci izbili na mandžursku granicu. Mao se prestrašio da
bi Sjedinjene Američke Države mogle napasti Kinu ili poslati Chiang Kai-shekovu vojsku na
kontinent, ili ijedno i drugo. Više je od milijun boraca poslao u Koreju kako bi se borili uz
Sjeverne Korejce, protiv Amerikanaca.
Chiang Kai-shekova se vojska nije otisnula s Tajvana, ali su Amerikanci uputili na
kineski Jugozapad kuomintangovce iz Burme. Cesti su bili napadi u priobalju, iskrcavali su se
mnogi agenti, pojačana je sabotaža. Još su brojni kuomintangovci i razbojnici bili na slobodi
pa je u zaleđu bilo jakih ustanaka. Komunisti su se bojali da bi pristaše Kuomintanga mogli
pokušati svrgnuti njihov tek uvedeni poredak i da bi mogli postati petoko-lonaši ako se
Chiang Kai-shek pokuša vratiti. Narodu su htjeli dokazati da će ostati na vlasti, a uklanjanjem
protivnika mogli su osvojiti narod koji oduvijek teži za stabilnošću. Bila su podijeljena
mišljenja oko toga koliko je nužna nemilosrdnost. Nova se vlast odlučila za politiku čvrste
ruke. "Ne ubijemo li mi njih, oni će se vratiti i pobiti nas", pisalo je u jednom službenom
dokumentu.
Moja majka nije bila posve u to uvjerena, ali je znala da nema smisla o tome raspravljati
s mojim ocem. Rijetko gaje viđala jer je najveći dio vremena bio na terenu, kao posrednik u
političkim sukobima. Rijetko gaje viđala i kad je bio u gradu. Dužnosnicima je radni dan
trajao od osam ujutro do jedanaest navečer, sedam dana u tjednu, a uvijek bi se jedno od njih
kući tako kasno vraćalo da nisu imali vremena za razgovor. Kći nije s njima živjela, a hranili
su se u menzi pa uopće nije bilo obiteljskog života.
Nakon provedene zemljišne reforme moj je otac opet otišao kako bi nadzirao gradnju
prve prave ceste. Prije je Yibin samo rijeka povezivala s vanjskim svijetom. Vlada je odlučila
sagraditi cestu prema jugu, u pokrajini Yunnan. U godinu je dana, bez ikakve mehanizacije,
sagrađeno sto trideset kilometara, kroz brda i preko brojnih rijeka. Radili su seljaci, u zamjenu
za hranu.
Dok su kopali, naišli su na kostur dinosaura i malo ga oštetili. Moj je otac podnio
samokritiku i pobrinuo se da bude valjano iskopan i poslan u pekinški muzej. Vojnike je
poslao neka čuvaju grobove iz drugog stoljeća poslije Krista kako seljaci ne bi iz njih vadili
opeke i gradili svinjce.
Jednoga su dana dva seljaka poginula u odronu stijene. U noći je otac sam prošao
planinom da bi stigao do mjesta nesreće. Seljaci su prvi put u životu vidjeli dužnosnika očeva
ranga, bili su ganuti što se on toliko brine za njihovo blagostanje. Prije su smatrali da
dužnosnici samo nastoje sebi napuniti džep. Poslije tog poteza mog oca mještani su komuniste
smatrali predivnima.
Majka je u prvom redu morala osvajati potporu novoj vlasti, pogotovo među tvorničkim
radnicama. Od početka 1951. obilazila je tvornice, držala govore, slušala pritužbe i rješavala
probleme. Mladim je radnicama morala objašnjavati što je komunizam, i nagovarati ih da se
učlane u Omladinski savez i u Partiju. Dugo je stanovala u dvije tvornice. Komunisti su
morali "živjeti i raditi među radnicima i seljacima", kao stoje živio moj otac, kako bi znali što
im treba.
Jedna je tvornica izvan grada proizvodila izolatore. Uvjeti su ondje, kao i u svakoj
tvornici, bili vrlo teški, dvadesetak je žena spavalo u velikoj daščari od slame i bambusa. 1
Irana bijaše oskudna, meso su dobivale samo dvaput u mjesec dana iako su naporno radile.
Mnoge su po osam sati morale biti u vodi u kojoj su prale porculanske izolatore. Cesta je bila
sušica zbog neishranjenosti i nehigijene. Zdjelice i štapiće nisu dobro prale, a i miješale su ih.
Moja je majka u ožujku počela bacati krv. Odmah je znala da je zaradila sušicu, ali je
nastavila raditi, sretna što joj se nitko ne petlja u život. Vjerovala je u svoj rad i bila
zadovoljna rezultatima: poboljšali su se uvjeti u tvornici i mlade su je radnice za-voljele, a
mnoge su se zbog nje vezale za komunizam. Iskreno je smatrala da su revoluciji nužni njezina
odanost i samoprijegor pa je neumorno radila po cijeli dan, sedam dana u tjednu. Nakon
višemjesečnog neprekidnog rada očito se teško razboljela. U plućama je imala četiri kaverne.
Tog je ljeta začela mene.
Jednoga je dana potkraj studenog u tvornici pala u nesvijest. Prevezli su je u malu
gradsku bolnicu koju su utemeljili strani misionari. Njegovali su je kineski katolici. Još je
ostao jedan europski svećenik i nekoliko europskih redovnica. Gospođa Ting poticala je moju
baku neka joj nosi hranu pa je moja majka mnogo jela. Katkad bi u jednom danu smazala
cijelu kokoš, deset jaja i pola kilograma mesa. Postala sam divovsko dijete u njenoj utrobi. U
toj se trudnoći udebljala petnaest kilograma.
 Bolnica je imala nešto američkih lijekova protiv TBC-a. Gospođa Ting je sve zaplijenila
za moju majku. Kad je za to čuo moj otac, zatražio je od gospođe Ting da bar pola toga vrati,
ali se ona na nj izderala: "Zašto? Ni ovo nije dovoljno za jednu osobu. Ako mi ne vjeruješ,
izvoli pitati liječnika.
Uostalom, tvoja je žena moja namještenica pa ja o njoj odlučujem." Majka je bila
duboko zahvalna gospođi Ting zato što se oduprla mom ocu. Nije ustrajao', očito razapet
između brige za njezino zdravlje i svojih načela, prema kojima dobro njegove žene ne smije
nadjačati skrb za obične ljude. Bar su dio tih lijekova morali sačuvati za druge.
Zbog moje veličine i načina na koji sam je pritiskala, kaverne su se počele stezati i
zatvarati. Liječnici su joj rekli da to može
zahvaliti svom djetetu, ali mama je smatrala da su za to zaslužni američki lijekovi koje
je dobila zahvaljujući gospođi Ting. Tri je mjeseca ležala u bolnici, sve do veljače 1952., kad
je bila u osmom mjesecu trudnoće. Jednoga su dana odjednom zatražili da ode "za vlastito
dobro". Prijateljica joj je rekla kako su u stanu jednoga svećenika u Pekingu našli oružje pa je
sumnja pala na sve strane svećenike i redovnice.
Nije htjela otići. Bolnica se nalazila u lijepom perivoju punom predivnih lopoča.
Osjećala se smirenom zbog stručne skrbi i čistoće, koje su tad u Kini bile rijetke, ali nije imala
izbora pa su je premjestili u Prvu narodnu bolnicu. Ravnatelj nikad prije nije porodio dijete,
jer je bio liječnik Kuomintanga sve dok se njegova postrojba nije pobunila i prešla
komunistima. Bojao se što će biti ako moja majka umre pri porođaju, teško njemu zbog
podrijetla, a i zato stoje moj otac ugledan dužnosnik.
Uoči mog rođenja ravnatelj je predložio ocu neka odveze moju majku u bolnicu u
nekom većem gradu, gdje je skrb mnogo bolja, a ginekolozi stručniji. Bojao se da bih mogla
izaći iz utrobe, a zbog naglog prestanka pritiska otvorile bi se kaverne u majčinim plućima pa
bi iskrvarila. Otac je odbio, rekavši da se s njegovom ženom treba postupati kao i sa svima
drugima, jer su se komunisti obvezali da će dokinuti povlastice. Čuvši za to, moja je majka
puna gorčine pomislila kako je uvijek išao protiv njezinih interesa i posve mu je svejedno
hoće li ostati živa.
Rodila sam se 25. ožujka 1952. Zbog teškog je porođaja pozvan i kirurg iz druge
bolnice. Bilo je još liječnika, šator za kisik i oprema za transfuziju krvi. I gospođa Ting.
Kinezi nikad ne dolaze na porođaj, ali je ravnatelj, zbog izuzetnosti slučaja, zamolio mog oca
neka čeka ispred rađaonice. Htio je sebe zaštititi ako išta pođe po zlu. Porođaj je bio nadasve
težak. Glava mi je izašla, ali su mi zapela iznimno široka ramena. Bila sam predebela. Babice
su mi rukama izvukle glavu pa sam izašla ljubičasta, na-pol ugušena. Liječnici su me oprali,
najprije vrućom pa hladnom vodom, podigli me za noge i snažno pljusnuli. Naposljetku sam
zaplakala, i to glasno. Svi su se s olakšanjem nasmijali. Težila sam pet kilograma. Majčina
pluća nisu bila oštećena.
Liječnica me pokazala ocu koji je povikao: "Kako je to dijete buljooko!" Moja se majka
rastužila, a teta Jun-ying je rekla: " Nij e! Baš ima divne krupne oči!"
Kao i u svakoj kineskoj prigodi, postoji posrbim jelo /a okrepu rodilje: jaja kuhana bez
lupine u sirovu šećernom soku s fermentiranom, ljepljivom rižom. Baka je to pripremila u
bolnici (kao i u svim drugim bolnicama, i tu je bilo kuhinja u kojima su pacijenti i članovi
njihove obitelji mogli kuhati svoju hranu) kako bi bila spremna čim moja majka bude mogla
jesti.
Čuvši da sam se rodila, dr. Xia je rekao: "Ah, rođena je nova divlja labudica." Dali su
mi ime Er-hong, što znači Druga Divlja Labudica.
To što mije dao ime možda je posljednja stvar u dugom životu dr. Xije. Umro je četiri
dana nakon mog rođenja, u osamdeset trećoj godini života. Zavalio se na krevetu pijući čašu
mlijeka. Baka je na tren izašla iz sobe, a kad se vratila po čašu, vidjela je da se mlijeko prolilo
a čaša pala na pod. Umro je bezbolno i brzo.
U Kini su uvijek bili važni sprovodi. Ljudi često propadnu kad pripreme svečani
sprovod, a moja je baka voljela dr. Xiju i htjela mu je odati počast. Imala je tri zahtjeva: prvo,
skupocjen lijes. Drugo, neka ga nose, a ne vuku na kolima. Treće, neka mu budistički
redovnici pjevaju sutre, a glazbenici neka sviraju na suonu, na prodorno puhačko drveno
glazbalo koje mora biti na svim sprovodima. Moj je otac prihvatio prvi i drugi zahtjev, ali je
treći uporno odbijao, jer- su komunisti skupe obrede smatrali feudalnim rasipništvom. Samo
su siromahe tiho pokapali, buku su smatrali nadasve važnom kako bi se o sprovodu što dulje
govorilo. Obitelj bi sebi time osvjetlala obraz, a pokojniku odala počast. Moj je otac bio
protiv suone i redovnika. Moja se baka s njim žestoko posvađala, smatrajući to prijeko
potrebnom poje-dinošću. Od bijesa i tuge je izgubila svijest. Bila je potresena i zato stoje bila
posve sama u tom, najtužnijem trenutku u svom životu. Mojoj majci nije rekla što se
dogodilo, kako je ne bi uzrujala. Majka je bila u rodilištu pa je baka morala sve raščistiti s
ocem. Poslije sprovoda je pretrpjela živčani slom te se gotovo dva mjeseca morala liječiti u
bolnici.
Dr. Xia je pokopan na groblju, na vrhu brda, s pogledom na Jangtze. Grob mu je u sjeni
borova, čempresa i kamfora. Tijekom kratkog boravka u Yibinu stekao je ljubav i poštovanje
svih koji su ga poznavali. Kad je umro, ravnatelj gostinske kuće u kojoj je stanovao, pobrinuo
se za sve umjesto moje bake te je sve osoblje poveo u nijemom sprovodu.
Dr. Xia je pod stare dane bio sretan. Volio je Yibin i egzotično cvijeće koje je bujalo u
suptropskom podneblju, posve drukčijem od Mandžurije. Do posljednjeg je trenutka bio dobra
zdravlja. Lijepo je živio u Yibinu, imao besplatnu kuću i dvorište. Lijepo se skrbilo o njemu i
mojoj baki, u kuću su im nosili obilje hrane. U društvu bez socijalne sigurnosti svaki je Kinez
sanjao da, pod stare dane, o njemu skrbe. Dr. Xia je to postigao, što nije bilo malo.
Izvrsno se sa svima slagao, pa i s mojim ocem, koji gaje cijenio kao čovjeka od
principa. Dr. Xia je mog oca smatrao učenim i govorio kako je upoznao mnoge dužnosnike,
ali nijednoga koji bi se mogao mjeriti s njim. Općenito se smatralo da "nema dužnosnika koji
nije podmitljiv", ali moj otac nikad nije zlorabio svoj položaj, niti je čak štitio interese svoje
obitelji.
Satima su razgovarali i imali mnogo zajedničkih etičkih vrijednosti, ali dok je moj otac
bio zadojen ideologijom, dr. Xia je polazio od humanitarnih načela. Jednom je rekao mom
ocu: "Komunisti su, mislim, učinili mnogo dobrih stvari, ali ubili ste previše ljudi, ljudi koje
niste smjeli ubiti." "Na primjer?" upitao je moj otac. "Majstore u Društvu razuma!" Bila je to
gotovo vjerska sekta kojoj je pripadao dr. Xia, a čelnike su pobili u jeku "suzbijanja
kontrarevolucije". Novije režim potiskivao sva tajna društva zato što su imala odane
sljedbenike, a komunisti nisu trpjeli podvojenu odanost. "Nisu to bili loši ljudi, to ste Društvo
morali ostaviti na miru", rekao je dr. Xia. Nastala je duga stanka. Moj je otac pokušavao
obraniti komuniste, govoreći da je borba protiv Kuomintanga bila pitanje života i smrti. Dr.
Xia je shvaćao da moj otac ni sam u to posve ne vjeruje, ali da mora braniti Partiju.
Kad je baka izašla iz bolnice, doselila se k mojim roditeljima, kao i moja sestra i njezina
dojilja.
Dijelila sam sobu sa svojom dojiljom, koja je rodila dvanaest dana prije nego što sam
seja rodila, a posao je prihvatila zato što joj je novac bio nuždan. Muž joj se, fizički radnik,
našao u zatvoru zato stoje kockao i raspa-čavao opijum, a komunisti su branili ijedno i drugo.
Yibin je bio središte
trgovanja opijumom, računalo se da u njemu ima dvadeset pet tisuća ovisnika. Opijum
je prije kolao kao novac. Njime su trgovali gangsteri, a Kuomintangje na t aj nann |> ,| ai n1.1
vao svoj proračun. Komunisti su iskorijenili pusen|r < > | > 1111 j 11. i već dvije godine
nakon ulaska u Yibin.
Moja dojilja nije imala socijalno osiguranje ni naknadu /.a nezaposlenost, ali čim je
došla k nama, počela je primati državnu plaću i odmah je slala svojoj svekrvi koja joj je
čuvala dijete. Moja je dojilja bila sitna žena nježne kože, neobično krupnih oblih očiju i duge
bujne kose vezane u punđu. Bila je dobra i postupala je sa mnom kao s rođenom kćeri.
Oduvijek su četvrtasta ramena smatrali ružnima u djevojčica pa su mi ih snažno vezali
kako bi bila spuštena i zaobljena. Zato sam se toliko derala da bi mi dojilja odvezivala ruke i
ramena tako da sam mogla mahati svima koji su dolazili u kuću i hvatati ih, što mi se
odmalena sviđalo. Moja je majka toliku otvorenost uvijek pripisivala činjenici stoje bila sretna
dok me nosila.
Stanovali smo u staroj zemljoposjedničkoj kući u kojoj je moj otac imao ured. U
velikom su perivoju rasli kineski papar, banane, mnoštvo mirisnoga cvijeća i suptropskih
biljaka, koje je održavao državni vrtlar. Moj je otac uzgajao vlastite rajčice i paprike. Volio je
svoj posao, ali jedno je od njegovih načela glasilo da komunistički dužnosnik mora i fizički
raditi, dok su mandarini u carskoj Kini oduvijek prezirali tjelesni rad.
Otac me volio. Čim sam propuzala, legao bi na trbuh pa bi mi bio planina, a ja bih se
penjala na njega. I uvijek padala na pod.
Uskoro nakon mog rođenja imenovanje za guvernera pokrajine Yibin, bio je drugi
čovjek u oblasti, odmah ispod prvog partijskoga sekretara. (Partija i vlada prividno su bile
odvojene, ali u praksi bijahu nerazdvojne.)
Kad se vratio u Yibin, rodbina i znanci očekivali su da će im pomoći. U Kini svatko na
položaju mora skrbiti za rodbinu. Poznata je izreka "Kad čovjek stekne vlast, i kokoši mu i psi
u nebo se penju." No moj je otac veze i poznanstva smatrao klizavim putem podmitljivosti
koja bijaše korijen svih zala stare Kine. Znao je da mještani paze da vide kako će se ponašati
komunisti. Znao je da će sve što uradi utjecati na njihovo stajalište prema komunizmu.
Zbog strogosti se već bio otuđio od obitelji. Jedan gaje rođak zamolio da ga preporuči
za mjesto kinoblagajnika. Moj gaje otac
uputio na službene kanale. Takvo je ponašanje bilo nečuveno, a nakon toga više nitko
od njega ništa nije tražio. Nešto se dogodilo i kad je imenovan guvernerom. Njegov je stariji
brat bio stručnjak za čaj, a radio je u čajnoj tvrtki. Početkom pedesetih je gospodarstvo
cvjetalo i proizvodnja se širila, a mjesna gaje čajna uprava htjela promaknuti u ravnatelja. Sva
je promaknuća odobravao moj otac.
Čim mu je preporuka stigla na stol, uložio je zabranu. Njegovi su se naljutili, a i moja
majka. "Pa ne promičeš ga ti, nego uprava!" vikala je. "Ne moraš mu pomagati, ali mu ne
smiješ ni odmagati!" Moj je otac tvrdio da njegov brat nije dovoljno sposoban i da ga ne bi ni
predložili za promaknuće da nije guvernerov brat. Uvriježena je tradicija pogađanja šefovih
želja, istaknuo je. Čajna je uprava bila ljuta, jer je očevo odbijanje značilo da su oni tu
preporuku dali s posve određenom primisli. Naposljetku se moj otac svima zamjerio, a taj
njegov brat nikad više nije s njim govorio.
Nije se kajao. Navijestio je rat prevladanim vrijednostima i zahtijevao da za sve vrijede
ista mjerila. Budući da za pravdu nije bilo određenih mjerila, vodio se svojim osjećajima i bio
pretjerano revan. Nije se savjetovao s kolegama među ostalim zato što je znao da mu oni ne bi
rekli daje njegov brat nesposoban.
Njegova je osobna moralna borba dosegla vrhunac 1953., kada su uvedeni službenički
platni razredi. Svi su bili svrstani u dvadeset šest razreda. Plaća u najnižem, dvadeset šestom
razredu bila je dvadeset puta manja nego u najvišem. Postojale su izrazite neizravne olakšice i
povlastice. Sustav je gotovo sve određivao: od toga hoće li tko imati kaput od skupe vune ili
jeftinog pamuka pa sve do veličine stana i toga hoće li zahod biti u stanu ili vani.
Platni je razred određivao i pristup dužnosnika informacijama. Važan je dio kineskoga
komunističkog sustava bio i taj što informacije nisu samo vrhunski nadzirali, nego su ih i
sklanjali i zatajivali, ne samo običnom puku — kojem se vrlo malo govorilo — nego i Partiji.
Iako tad još nije bila jasna važnost razredbenog sustava, državni su službenici smatrali
da će im biti i te kako važan u životu pa su nestrpljivo očekivali u koji će ih razred svrstati.
Moj je otac, kojem su viši organi vlasti dodijelili jedanaesti razred, na-
đasve strogo provjeravao platne ra/.rede svih u Yibinu, pa i položaj muža svoje
najmilije najmlađe sestre. Spustio ga je /.a dva razreda. Majčina je organizacija preporučila da
nju svrstaju u petnaesti razred, a on ju je spustio u slabije plaćeni sedamnaesti.
Sustav razreda nije u izravnoj vezi s nečijim položajem u državnoj službi. Moguće je
promaknuće ali ne nužno i povisivanje razreda. Majka je, u gotovo četrdeset godina radnog
staža, samo dvaput bila promaknuta, 1962. i 1982. godine, svaki put samo za jedan razred,
tako daje 1990. još bila tek u petnaestom razredu, stoje značilo da osamdesetih nije mogla
platiti zrakoplovnu kartu ni "mekana sjedala" (prvi razred) u vlaku. To su mogli platiti samo
državni službenici četrnaestoga razreda.
Tako je, zbog očeva poteza 1953., ona punih četrdeset godina nakon toga, bila jednu
ljestvicu prenisko da bi sebi mogla priuštiti udobno putovanje u svojoj zemlji. Nije mogla
odsjesti u hotelu i imati kupaonicu u sobi, to su mogli samo oni u trinaestom i boljim
razredima. Kad je htjela električnu uru u svom stanu zamijeniti jačom, odgovoreno joj je da
na to imaju pravo samo službenici trinaestog i viših razreda.
Sve stoje očevu obitelj dovodilo do ludila, mještani su nadasve cijenili pa je on i danas
na glasu kao poštenjak. Ravnatelj Prve srednje škole je 1952. rekao mom ocu da teško nalazi
smještaj svojim nastavnicima. "Mogu se useliti u moju obiteljsku kuću, prevelika je za tri
osobe", odmah se ponudio moj otac, iako su te tri osobe bile njegova majka, sestra Jun-ying i
duševno zaostali brat, zaljubljeni u čarobnu kuću i prelijepi vrt. Učitelji su bili oduševljeni, ali
njegova obitelj mnogo manje, iako im je našao omanju kuću u gradskom središtu. Njegova
majka nije bila zadovoljna, ali je, kao blaga žena, puna razumijevanja, šutjela.
Nisu svi dužnosnici bili nepotkupljivi kao moj otac. Komunisti su se, uskoro nakon
dolaska na vlast, suočili s krizom. Stekli su potporu milijuna ljudi obećavajući im poštenu
vladu, ali su nekAna položaju počeli primati mito i obasipati povlasticama rodbinu i prijatelje.
Drugi su priređivali raskošne bankete, stoje stara kineska sklonost, zapravo bolest, način
zabave i razmetanja, a sve to na račun i u ime države kojoj su tad sredstva neizmjerno
nedostajala. Država je pokušavala obnoviti porušeno gospodarstvo i istodobno se boriti u
Korejskom ratu, na stoje trošila pola proračuna.
Neki su dužnosnici vršili masovne pronevjere pa se vlada uznemirila, osjećajući kako se
kvari dobra volja koja ih je dovela na vlast, a nestaju stega i odanost koje su im osigurale
uspjeh. Potkraj 1951. proglašenje rat mitu, rasipnosti i birokraciji. U jeku te borbe "protiv tri
zla" vlast je smaknula neke podmitljive dužnosnike, a mnoge je pozatvarala i otpustila. Za
primjer su smaknuti i neki veterani komunističke vojske, koji nisu odoljeli mitu i
pronevjerama. Zbog takvih će se strogih kazna na nekoliko desetljeća gotovo potpuno
iskorijeniti podmitljivi dužnosnici.
Moj je otac vodio kampanju u svojoj pokrajini, gdje i nije bilo podmitljivih dužnosnika
na visokim položajima, ali smatrao je da mora dokazati kako komunisti održavaju obećanje da
će vlast biti poštena. Svaki je dužnosnik morao podnijeti samokritiku o svakom, i najmanjem
prijestupu: ako se službenim telefonom poslužio za privatan poziv, ili ako je privatno pismo
sastavio na uredskom papiru. Toliko su se ustručavali rabiti državnu imovinu da se nisu
usuđivali uredskim crnilom pisati ništa osim službenih dopisa. Mijenjali bi pera čim bi sa
službenog posla prešli na privatni.
Tih su se zabrana držali kao pijan plota. Moj je otac smatrao da će takvim
cjepidlačenjem uvesti novo stajalište među Kinezima. Prvi će se put javna imovina strogo
odvojiti od državne, pa se dužnosnici neće više narodnim novcem koristiti kao svojim i
zlorabiti službeni položaj. Većina je očevih suradnika uistinu vjerovala da o njihovoj
sitničavoj štedljivosti ovisi plemenita borba za novu Kinu.
Borba protiv triju zala ciljala je na partijce, ali za mito je potrebno dvoje, a podmićivači
su mahom bili vanpartijci, pogotovo "kapitalisti", tvorničari i trgovci, u koje se gotovo nije
diralo. Stare su navike bile duboko ukorijenjene. U proljeće 1952., odmah nakon početka
borbe protiv tri zla, kreće i usporedna kampanja protiv pet zala, usmjerena protiv kapitalista, a
tih je pet ciljeva bilo: mito, utaja poreza, prevara, krađa državne imovine i prikupljanje
gospodarskih obavijesti uz pomoć mita. Uglavnom bi se utvrdilo da su kapitalisti krivi
zajedno zlo, pa i za više, a obično su se kažnjavali globom. Komunisti su se kampanjom
služili kako bi se kapitalistima umilili. Ipak, češće su ih zastrašivali, ali tako da bi od njih
izvukli što više koristi za gospodarstvo. Rijetki su strpani u zatvor.
Dvjema su usporednim kampanjama učvrstili nad/onu- mehanizme, uvedene još na
početku komunizma, loga 1111 < lulu nigdje osim u Kini, a najvažnije je sredstvo bila
kampanja su n kih razmjera (qiun-zhong-yun-dong). Provodili su je "radni od redi" (gong-
zuo-zu).
Radne bi odrede okupljali od slučaja do slučaja. U njih bi ušli državni službenici, na
čelu s uglednim partijcima. Središnja bi vlada iz Pekinga slala odrede na teren, u inspekciju
tamošnjih dužnosnika i službenika, koji bi također ustrojili odrede da provjeravaju sljedeću
razinu. Sve se ponavljalo do najnižih razina, a u radni je odred mogao ući samo provjeren
čovjek.
Odrede su slali u sve organizacije gdje su vodili borbu "za mobilizaciju ljudi". Svake
večeri obavezno se sastančilo kako bi se pretresle upute vrhovne vlasti. Članovi odreda su
govorili, predavali, pokušavali nagovoriti ljude neka se isprse i odaju sumnjivce. Ohrabrivali
su ih neka u posebne kutije ulažu anonimne pritužbe. Radni će odred istražiti svaki slučaj.
Potvrdi li istraga optužbu ili utvrdi razloge za sumnju, odred će sastaviti presudu i poslati je
na odobrenje višoj razini.
Prizivni sustav nije postojao, iako je osumnjičeni mogao zatražiti uvid u svoj slučaj i
uglavnom su mu dopuštali kakvu-takvu obranu. Radni su odredj mogli donijeti različite
odluke: javnu kritiku, otpuštanje s posla i razne oblike paske; najteža kazna koju su mogli
izreći bila je slanje osumnjičenoga na selo, na teški rad. Samo su najteži slučajevi išli pred
formalne sudove, koji su opet bili pod partijskim nadzorom. Svaka je kampanja odozgo
dobivala smjernice, a radni su ih se odredi
morali strogo držati. U pojedinim je slučajevima presudna bila prosudba i stajalište
određenog radnog odreda.
Tijekom svake se kampanje onaj tko je pripadao kategoriji na koju je Peking ciljao,
našao na udaru, ne toliko policije koliko svojih kolega i susjeda. Bilo je to vrhunsko Maovo
umijeće: nadzornim mehanizmom obuhvatiti cijeli narod. Prema tim su mjerilima rijetki
prijestupnici mogli izbjeći budnom narodnom oku, pogotovo u društvu gdje je oduvijek
svatko svakoga uhodio. "Uspjeh" je plaćen strahovitom cijenom: zbog neodređenosti tih
kriterija i osobne osvetoljubivosti, osuđene su mnoge nedužne osobe, samo na temelju
neprovjerenih kleveta.
Teta Jun-ying radila je kao tkalja kako bi uzdržavala majku, duševno zaostaloga brata i
sebe. Svake je noći radila do u sitne sate pa je pri slabom svjetlu pokvarila oči. Godine 1952.
imala je dovoljno ušteđevine, a malo je i pozajmila, kako bi kupila još dva stroja za kojima su
radile njezine dvije prijateljice. Zaradu su dijelile, ali ih je moja teta zapravo plaćala jer su
strojevi bili njezini. U borbi protiv pet zala pod sumnjom bi bio svatko tko je zapošljavao tuđu
radnu snagu. Na udaru su se našli i posve mali pogoni, kao strojevi tete Jun-ying, koji su
zapravo bili kućna radinost. Prijateljice je htjela zamoliti da odu, ali nije željela da one
pomisle da im daje otkaz. Onda su joj i same rekle daje bolje da odu, bojeći se da bi je tko
mogao prijaviti, a da bi ona mogla pomisliti da su to one učinile.
Sredinom 1953. posustaje borba i protiv tri i protiv pet zala, kapitalisti su stjerani u red,
a kuomintangovci iskorijenjeni. Prestaju masovni sastanci jer su dužnosnici shvatili da su na
njima prikupljani većinom nepouzdani podaci. Svaki su slučaj tad počeli posebno razmatrati.
Majka je u svibnju 1953. otišla u rodilište i 23. svibnja rodila treće dijete, sina Jin-
minga. Bila je to misionarska bolnica, u kojoj je ležala i dok je mene nosila, ali misionari su,
kao i svugdje u Kini, bili protjerani. Majku su upravo promaknuli u šeficu Odjela javnih
poslova grada Yibina, još joj je pretpostavljena bila gospođa Ting, imenovana partijskim
sekretarom za grad. I baka je tada zbog astme ležala u bolnici, a i ja, inficirao mi se pupak.
Uza me je u bolnici bila dojilja. Lijepo su s nama postupali, a sve besplatno, jer smo bili iz
"revolucionarne" obitelji. Liječnici su nedostatne bolničke postelje uglavnom davali
dužnosnicima i članovima njihovih obitelji. Većina stanovništva nije uživala besplatnu
zdravstvenu zaštitu. Seljaci su sve morali plaćati.
Moja sestra i teta Jun-ying bile su kod prijatelja na selu pa je otac ostao sam kod kuće.
Jednoga mu je dana gospođa Ting došla podnijeti izvješće. Rekla je da ima migrenu pa da
mora prileći. Moj ju je otac doveo do kreveta, a ona ga je privukla, pokušala poljubiti i
pomilovati. Otac je ustuknuo. "Sigurno si iscrpljena", rekao je izlazeći iz sobe. Malo poslije
se, sav uzrujan, vratio i stavio čašu vode na noćni ormarić. "Znaj da volim svoju ženu", rekao
je i, prije nego stoje gospoda Ting stigla išta učiniti, vrutio
se do vrata i zatvorio ih za sobom. Ispod čaše vode- ostavio je ceduljicu s porukom
"Komunistički moral".
Moja je majka, nakon nekoliko dana, došla iz bolnice. Čim je sa sinčićem prešla prag,
moj joj je otac rekao: "Hitno moramo iz Yibina, zauvijek." Nije shvaćala što gaje spopalo.
Rekao joj je što se dogodilo. Gospođa Ting je već odavno bacila na njega oko. Moja se majka
više zgražala nego ljutila. "Zašto tako hitno želiš otići?" upitala gaje. "Odlučna je to žena",
rekao je moj otac. "Bojim se da bi opet mogla pokušati, a i osvetoljubiva je. Najviše se bojim
da tebi ne bi naškodila, a lako može jer ti je šefica." "Zar je tako ozbiljno?" čudila se moja
majka. "Čula sam daje u kuomintanškome zatvoru
zavela čuvara, ali ljudi svašta govorkaju. Nije čudo što joj se sviđaš", nasmiješila se.
"Misliš li da bi mi doista mogla učiniti kakvo zlo? Pa ovdje mi je ona najbolja prijateljica."
"Ne razumiješ, to ti je nao-xiu-cheng-nu, bijes zbog povrijeđena ponosa, ona je
povrijeđena. Nisam bio faktičan, sigurno sam je uvrijedio. Na žalost, ponio sam se
nekontrolirano. Ona će se osvetiti."
Moja je majka mogla zamisliti kako se otresao na gospođu Ting, ali nije očekivala daje
toliko zlobna da bi im mogla nauditi. Zato joj je moj otac rekao što se dogodilo gospodinu
Shuu, koji je prije njega bio yibinski guverner.
Gospodin je Shu bio siromašan seljak, a pristupio je Crvenoj armiji i Dugom maršu.
Gospođa Ting mu se nije sviđala pa ju je kritizirao kao namigušu. Prigovarao je što kosu
upleće u mnoštvo sitnih pletenica, jer to je tada bilo na granici javne sablazni. Ponavljao je da
bi morala odrezati pleteničice. Odbrusila mu je neka gleda svoja posla, a onda je on pojačao
kritiku. Postala mu je još veća neprijateljica i odlučila mu se, uz pomoć muža, osvetiti.
 U uredu gospodina Shua radila je bivša priležnica kuomin-tangovca koji je pobjegao na
Tajvan. Bilo je svjedoka scenama kad je svojim dražima mamila oženjenoga gospodina Shua,
govorkalo se da su u vezi. Gospođa Ting ju je navela da potpiše iskaz kako ju je gospodin Shu
salijetao i prisiljavao na spolno općenje. Bio je guverner, ali je ta žena shvatila daje bračni par
Ting opasniji. Gospodin je Shu optužen da se službenim položajem
poslužio kako bi se približio bivšoj kuomintangovčevoj priležni-ci, a komunističkom je
veteranu to bilo neoprostivo.
Provjerena je kineska metoda rušenja s položaja bila spojiti nekoliko optužaba kako bi
se slučaj dojmio ozbiljnije. Tingovi su našli novi "grijeh" gospodina Shua. Jednom je izrazio
neslaganje s pekinškim smjernicama pa je pisao najvišim partijskim rukovodiocima i izložio
svoja stajališta. Partijska mu je povelja davala to pravo, a kao sudionik Dugog marša bio je u
povlaštenom položaju. Smatrao je da se smije otvoreno potužiti. Bračni se par Ting time
poslužio za tvrdnju daje režimski protivnik.
Gospodin je Ting spojio dvije optužbe, predložio da gospodina Shua isključe iz Partije i
otpuste iz službe. On je odlučno poricao, pogotovo prvu optužbu. Nikad se nije udvarao onoj
ženi, samo je prema njoj bio uljudan. Sto se tiče druge optužbe, nije učinio nikakvo zlo i nije
se kanio suprotstavljati Partiji. Partijski komitet, koji je vladao pokrajinom, sastojao se od
četiri člana: gospodina Shua, gospodina Tinga, mog oca i prvog sekretara. Gospodinu su Shuu
sudila trojica, moj gaje otac branio, uvjeren daje gospodin Shu nedužan, i daje posve
opravdano poslao ono pismo.
Izglasali su nepovjerenje gospodinu Shuu i otpustili ga. Prvi je partijski sekretar stao uz
gospodina Tinga, možda zato stoje gospodin Shu bio u "pogrešnom" krilu Crvene armije.
Ranih je tridesetih bio dužnosnik Četvrte sečuanske fronte, koja se u ožujku 1935. udružila s
krilom Crvene armije koje je Mao poveo u Dugi marš. Njihov je zapovjednik, istaknuti Zhang
Guo-tao, osporio Maou zapovjedništvo Crvene armije i izgubio. Sa svojim se postrojbama
odvojio od Dugog marša. Naposljetku je, nakon teških gubitaka, bio prisiljen pristupiti Maou,
ali je 1938., kad su komunisti stigli u Yan'an, prešao na stranu Kuomintanga. Zbog toga su
bili obilježeni svi sudionici Četvrte fronte, sumnjalo se u njihovu vjernost Maou. Pitanje je
bilo škakljivo i zato što su mnogi pripadnici Četvrte fronte bili iz Sečuana.
Kad su komunisti došli na vlast, taje prešutna stigma zahvatila sve dijelove revolucije
koje Mao nije izravno nadzirao, pa i "ilegalu", u kojoj su sudjelovali mnogi najhrabriji,
najodaniji i najobrazovaniji komunisti. U Yibinu su se svi bivši pripadnici ilega-le osjećali
pod nekom vrstom pritiska. Stvari su se zaoštrile i zato
što su mnogi sudionici mjesnih ilegalnih pokreta potjecali i/ imućnih obitelji, koje su
došle pod udar komunista. Budući da su većinom bili školovaniji od, uglavnom nepismenih,
drugova seljačkoga podrijetla, koji su došli s komunističkom vojskom, postali su predmet
zavisti.
Iako gerilac, moj se otac osjećao bliži pripadnicima ilegalnoga pokreta otpora. Bilo
kako bilo, nije pristajao na podlo žigosanje i zauzimao se za bivše pripadnike "ilegale".
"Smiješno je komuniste dijeliti na legalne i ilegalne", često je govorio. Za svoje je suradnike
mahom birao pripadnike ilegalaca, jer su bili sposobniji.
Moj je otac smatrao neodrživim sumnje u sve pripadnike Četvrte fronte, među njima i u
gospodina Shua. Borio se za njegovu rehabilitaciju. Savjetovao mu je neka napusti Yibin kako
bi izbjegao daljnje tegobe i gospodin Shu gaje poslušao. U mojoj je obitelji bio na
posljednjem objedu. Prebačen je u Chengdu, glavni grad Sečuana, i dobio mjesto povjerenika
u Pokrajinskom šumarskom uredu.
Odande je slao molbe Centralnom komitetu u Pekingu i kao preporuku navodio mog
oca. Moj je otac podupro njegove molbe. Mnogo poslije su gospodina Shua oslobodili
optužbe "da je protivnik Partije", ali s njega nije skinuta odgovornost za, mnogo bezazleniji,
navod o "izvanbračnoj vezi". Bivša priležnica, koja gaje optužila, nije se usuđivala povući
svoje riječi, ali je navodno napastovanje opisala izrazito neuvjerljivo i nesuvislo, kako bi
istražiteljima natuknula da su optužbe neistinite. Gospodin je Shu postavljen na ugledan
položaj u Ministarstvu šumarstva u Pekingu, ali mu nikad nije vraćen nekadašnji položaj.
Moj je otac pokušavao dokazati mami da bračni par Ting ni pred čim ne preže kako bi
raščistio stare račune. Naveo je još neke primjere i ponovio da hitno moraju otići. Sutradan je
otputovao na sjever, u Chengdu, udaljen jedan dan vožnje. Pošao je ravno do pokrajinskog
guvernera, koga je dobro poznavao, i zatražio premještaj, rekavši da mu je u rodnom gradu
teško raditi zbog brojne rodbine. Prave je razloge prešutio jer nije imao čvrstih dokaza protiv
bračnog para Ting.
Guverner Lee Da-zhong bio je čovjek koji je isprva podupro zahtjev Maove žene Jiang
Qing za prijam u Partiju. Suosjećao je
s očevim položajem i obećao mu pomoći da dobije premještaj, ali nikako ne odmah, jer
su sva prikladna mjesta u Chengduu već popunjena. Moj otac nipošto nije htio čekati, rekao je
da prihvaća bilo što. Guverner se trudio da ga razuvjeri, ali je naposljetku odustao i ponudio
mu položaj rukovodioca Ureda za umjetnost i školstvo, upozorivši ga: "To je daleko ispod
tvojih sposobnosti." Moj je otac odgovorio da mu je svejedno, važno je da dobije bilo kakav
posao.
Moj je otac bio toliko zabrinut da se uopće nije vratio u Yibin. Mojoj je majci poslao
poruku neka mu se hitno pridruži. Žene iz njegove obitelji tvrdile su da se moja majka, odmah
nakon porođaja, nipošto ne smije kretati, ali se moj otac bojao što bi im mogla učiniti gospođa
Ting pa je, čim je istekao zakonom propisani jednomjesečni porodiljni odmor, poslao po nas u
Yibin svog osobnog čuvara.
Odlučeno je da će ostati moj brat Jin-ming, koji je bio premalen za putovanje. I njegova
dojilja, a i dojilja moje sestre, htjele su ostati kako bi bile blizu svojih obitelji. Jin-minga je
voljela njegova dojilja pa je zamolila moju majku da ga zadrži. Mama je pristala, potpuno joj
je vjerovala.
Mama, baka, sestra i ja smo, s mojom dojiljom i čuvarem, jedne lipanjske noći prije
zore otputovale iz Yibina. Svi smo se nabili u džip i ponijeli oskudnu prtljagu, samo dva
kovčega. U to doba dužnosnici poput mog oca nisu imali ništa osim najosnov-nijih odjevnih
predmeta. Vozili smo se po lošim, neasfaltiranim cestama pa smo ujutro došli u grad Neijiang.
Dan sparan, a satima smo morali čekati vlak.
Upravo kad je vlak, naposljetku, ulazio u postaju, odjednom sam se odlučila popiškiti pa
me dojilja prenijela na rub perona. Bojeći se da bi vlak mogao krenuti, moja ju je majka
pokušavala zadržati. Moja dojilja nikad prije nije vidjela vlak, pojma nije imala što je to red
vožnje. Svečano ju je upitala: "Ne možete li vozaču reći neka pričeka? Er-hong se mora
popiškiti." Smatrala je da svima mora biti najvažniji moj interes, kao stoje i njoj.
Zbog različitih smo statusa morali u vlaku posebno sjediti. Moja majka i sestra u
spavaćim kolima drugog razreda, baka je imala "mekano mjesto" u drugom vagonu, a dojilja i
ja u odjeljku "Majka i dijete", gdje je ona imala drveno sjedalo, a |.i l<v,i| Tjelesni je čuvar, u
četvrtom vagonu, dobio drveno sjedalo.
Dok je vlak polako brektao, moja je majka zurila u rižišta i šećernu trsku. Rijetki seljaci,
koji su prolazili blatnim nasipima, doimali su se polusneno pod slamnatim šeširima široka
oboda, goli do pasa. Mreža vodenih putova neodlučno je tekla, zakrčena blatnim branama,
koje su vodu usmjeravale u brojna rižišta.
Moja je majka bila zamišljena. Već drugi put u četiri godine napuštala je s mužem
mjesto koje su silno voljeli, najprije njezin rodni Jinzhou a sad i očev Yibin. Revolucija očito
nije riješila njihove probleme, nego je proizvela nove. Prvi put je neodređeno pomislila da
revoluciju, budući da su je proveli ljudi, opterećuju njihove mane. Nije joj palo na um da
revolucija gotovo ništa ne poduzima kako bi uklonila te mane. Naprotiv, na neke se od njih,
često i najgore, rado oslanjala.
Kad se vlak, u rano popodne, primicao Chengduu, sve se više veselila novom životu.
Mnogo je čula o toj prijestolnici staroga kraljevstva. Po svom je najslavnijem proizvodu nosio
ime Grad svile. Bio je to i Grad hibiskusa koji navodno poslije ljetne oluje svojim laticama
pokriva grad. Bilo joj je dvadeset i dvije godine. U toj je dobi, prije dvadesetak godina,
njezina majka živjela kao zatvorenica u Mandžuriji; u kući svog odsutnog muža, ratnog
zapovjednika, pod budnim pogledima njegove posluge. Muškarcima je bila igračka i
vlasništvo. Moja je majka bar neovisna. Sve njezine nevolje ne mogu se usporediti s
majčinom sudbinom i položajem žena u staroj Kini. Razmišljala je da je za mnogo toga
zahvalna komunističkoj revoluciji. Dok je vlak ulazio u postaju Chengdu, bila je spremna
ponovo se baciti u veliku borbu.
i
10.
"Patnje će te učiniti boljom komunistkinjom'
Mama pod sumnjom (1953.-1956.)
Otac nas je dočekao na postaji. Zrak ustajao i težak. Mama i baka bijahu iscrpljene od
noćnog truckanja u džipu i sparine koja je pritiskala vlak. Odvezli su nas u gostinsku kuću
pokrajinske vlade
Sečuan, naš privremeni dom. Mama se tako naglo preselila da još nije dobila novi
posao, a nije bilo vremena da nam se pripremi stan.
Chengdu je glavni grad Sečuana, kineske najnapučenije pokrajine. Tad je brojila
šezdeset pet milijuna stanovnika. U velikom je gradu živjelo više od pola milijuna ljudi.
Utemeljenje u petom stoljeću prije Krista. Marko Polo je u trinaestom'stoljeću bio zadivljen
bogatim gradom, građenim kao i Peking. Stare su palače i glavna vrata na osovini sjever-jug,
koja grad dijeli na zapadni i istočni. Godine 1953. prerastao je prvotni uredni nacrt pa se
sastojao od tri dijela: istočnog, zapadnog i vanjskog.
Mama je dobila posao nekoliko tjedana nakon dolaska. Mog su oca pitali za mišljenje,
ali (prema dobroj staroj kineskoj tradiciji) ne i majku. Otac je rekao neka joj daju bilo što,
samo neka ne bude pod njim. Imenovana je za rukovoditeljicu Odjela javnih poslova za
istočnu gradsku četvrt. Budući daje radna jedinica morala osigurati uposlenicima smještaj,
dodijeljene su joj prostorije njezina Odjela, u tradicionalnom dvorištu. Tamo smo se uselili, a
otac je stanovao u svom uredskom stanu.
Stanovali smo u upravnom naselju Istočne četvrti. Vladini su uredi mahom bili u
velikim kućama, konfisciranim kuomintangovcima i bogatim zemljoposjednicima. Svi su
vladini luž-benici, pa i najviši dužnosnici, stanovali u uredu. Nisu 111 |i-1 i kuhati kod kuće,
jelo se u menzama. Tamo su dolazili po prokuhanu vodu i nosili je u termosicama.
Subota je bila jedini dan koji su bračni parovi smjeli zajedno provesti. Voditi ljubav
nazivali su "provesti subotu". Postupno je popuštao takav vojnički život i bračni su parovi
smjeli više biti zajedno, ali su uglavnom svi i dalje stanovali u uredima i ondje provodili
najveći dio vremena.
Majčin je odjel vodio mnoge djelatnosti, osnovno školstvo, zdravstvo, zabavu i
ispitivanje javnoga mišljenja. Moja je dvadeset dvogodišnja mama bila odgovorna za dvije
stotine i pedeset tisuća građana. Bila je prezauzeta pa smo je rijetko viđali. Vlast je htjela
uvesti monopol (takozvano ujedinjenje kupnje i prodaje) na temeljne proizvode, žito, pamuk,
jestivo ulje i meso. Seljake je trebalo nagovoriti da ih prodaju samo vlasti, koja će ih dijeliti
gradskom stanovništvu i dijelovima zemlje u kojima vlada nestašica.
Kineska je Komunistička partija tu novu mjeru popratila pomoćnim sredstvima. Moja je
majka morala uvjeravati ljude daje ta promjena za njihovo dobro. Svodilo se sve na to da je
Kina prenapučena, pa nikad nije bio riješen problem kako prehraniti i odjenuti toliko
stanovništvo, a sad vlada želi osigurati pravednu raspodjelu osnovnih namirnica kako nitko ne
bi gladovao dok drugi gomilaju žito. Majka je radila svim srcem, jurila biciklom, svakog dana
održavala govore na beskonačnim sjednicama, iako je bila u posljednjim mjesecima trudnoće
sa četvrtim djetetom. Voljela je svoj rad, vjerovala u njega.
U rodilište je stigla u posljednji trenutak i 15. rujna 1954. rodila sina. Porođaj je opet
bio težak. Liječnik je upravo htio otići kući kad ga je moja majka zaustavila. Nenormalno je
krvarila, znala je da nešto nije u redu. Zahtijevala je da liječnik ostane i daje pregleda.
Nedostajao joj je djelić posteljice. Bio je nuždan opasan zahvat kako bi se taj djelić možda
ipak našao pa joj je liječnik dao opću anesteziju i opet joj pretražio maternicu. Onaj je djelić
nađen i to joj je vjerojatno spasilo život.
Moj je otac na selu nastojao pridobiti pristaše za državni monopol. Upravo je promaknut
u deseti razred i imenovan zamjenikom ravnatelja Odjela javnih poslova za cijeli Sečuan.
Jedna mu je od glavnih dužnosti bila neprekidno ispitivati javno mnijenje. Kako narod reagira
na određene smjernice? Na što se tuži? Budući da je seljaštvo bilo najveći dio stanovništva,
često je išao iz grada i ispitivao seoska gledišta. On je, kao i moja majka, svim srcem vjerovao
u svoj posao, a to je da Partija i vlast moraju biti u doticaju s narodom.
Sedmoga dana nakon majčina porođaja, jedan je njegov kolega poslao u bolnicu po nju
automobil.
Kad bi muž izbivao, partijska se organizacija obično brinula o njegovoj ženi. Moja je
majka zahvalno prihvatila prijevoz jer je do "kuće" morala pje-šačiti pola sata. Otac se, nakon
nekoliko dana, vratio i ukorio kolegu. Prema propisima, moja se majka smjela voziti
službenim kolima samo kad je u njima moj otac. Uporaba vozila u njegovoj odsutnosti može
se smatrati zlouporabom položaja, tvrdio je. Ocu je kolega odgovorio da joj je odobrio vozilo
zato stoje, nakon teške operacije, bila strašno iznemogla. Propis je propis, ustrajao je moj
otac. Moja majka nikako nije mogla prihvatiti toliko čistunstvo i strogost. Otac ju je već drugi
put napao nakon teškog porođaja. Zašto nije bio kod kuće da je osobno odveze? Onda ne bi
morali kršiti propise. Odgovorio je daje bio prezauzet važnim poslovima. Majka je shvaćala
njegovu privrženost poslu, takva je i ona bila, ali se opet gorko razočarala.
Moj je drugi brat Xiao-hei drugog dana života dobio ekcem. Majka je smatrala daje to
zato što ljeti nije jela kuhane zelene masline, bila je prezauzeta poslovima. Kinezi smatraju da
masline iz tijela odstranjuju vrelinu koja inače izbija u bubuljicama. Mjesecima su Xiao-heiu
ručice morali vezati za krevetić kako se ne bi grebao. Bilo mu je šest mjeseci kad su ga poslali
na dermatološki odjel. Moja se baka tada hitno morala vratiti u Jinzhou jer joj se razboljela
majka.
Dojilja Xiao-heia bila je seoska djevojka iz Yibina, sjajne duge crne kose i koketnih
očiju. Nesretnim je slučajem ubila svoje dijete kad gaje dojila i zaspala. Ugušila gaje. Preko
obiteljskih je znanaca došla k mojoj teti Jun-ying pa je zamolila za preporuku mojima. Htjela
je u velegrad radi zabave. Teta joj je dala preporuku iako su joj susjede govorile da nju u
Chengdu vuče samo želja da se oslobodi muža. Iako neudana, Jun-ying nije bila Iju-
bomorna na kulu sreću, a pogotovo no na spolni u/ilak. Naprotiv, tomu se uvijek
radovala. Bila je puna razumijevanju, blaga prema ljudskim slabostima. Nerado je drugima
sudila.
 Dojilja je nakon nekoliko mjeseci uspostavila vezu s pogrebnim poduzetnikom iz našeg
naselja. Moji su roditelji smatrali da je to njezina privatna stvar, pa su se pretvarali da ništa ne
vide.
Dojilja je s mojim bratom otišla na dermatologiju. Komunisti su uglavnom stali na kraj
spolnim bolestima, ali najednom su odjelu ipak još bili veneričari, a jednog su dana dojilju
našli u postelji s jednim od njih. Bolnica je obavijestila moju majku da ta dojilja ne bi smjela i
dalje dojiti Xiao-heia. Moja ju je majka udaljila, a za Xiao-heia se brinula moja dojilja
zajedno s dojiljom mog brata Jin-minga, koji nam se tad pridružio iz Yibina.
Jin-mingova je dojilja potkraj 1954. pisala mojoj majci da bi htjela kod nas stanovati, jer
joj je na teretu muž, opija se i tuče je. Mama već godinu i pol nije vidjela Jin-minga, otkako
mu je bilo mjesec dana. Ražalostila se kad je došao, dugo joj nije dopuštao da ga dirne, samo
je dojilju nazivao majkom.
I otac je teško uspostavljao vezu s Jin-mingom, ali je meni bio nadasve blizak. Puzao je
i dopuštao da mu jašem na leđima. U kosu bi stavio cvijeća neka ga pomirišem. Kad bi
zaboravio, upirala bih prstićem prema perivoju i zapovjednički gukala u znak da hitno mora
donijeti cvijeće. Cesto me ljubio u obraz. Jednom se nije obrijao, a ja sam se namrgodila i iz
svega glasa povikala: "Stara brada,
stara brada!" Mjesecima sam ga zvala "stara brada". Poslije toga me opreznije ljubio.
Voljela sam se gegati po uredima i igrati se sa službenicima. Jurila sam za njima i nazivala ih
posebnim imenima koje sam za njih izmišljala. Recitirala sam im dječje brojalice pa su me,
prije moje treće godine, prozvali "malom diplomatkinjom".
Vjerojatno su me voljeli zato što im je predah dobro dolazio, a ja sam ih, u svojoj
djetinjastoj brbljavosti, sve zabavljala. Bila sam debeljuškasta pa su me svi rado dizali na
krilo, štipkali i gnječili.
Bilo mi je nešto više od tri godine kad su nas sve poslali u razne dječje vrtiće s dnevnim
boravkom. Nisam shvaćala zašto
me vode od kuće, bacakala sam se i, u znak prosvjeda, razvezala vrpcu u kosi. U vrtiću
sam odgajateljicama namjerno zagorčavala život, svakog sam dana prolijevala mlijeko na stol,
a i kapsule od bakalarova ulja. Poslije objeda smo dugo morali ležati, a ja sam u velikoj
spavaonici pripovijedala djeci jezive priče koje sam izmišljala. Uskoro su me otkrili i za
kaznu natjerali da sjedim na stubi ispred praga.
U vrtiće su nas smjestili zato što se za nas nije imao tko brinuti. Jednoga su srpanjskoga
dana 1955. moja majka i svih njezinih osam stotina službenika iz Istočnog okruga doznali da
do daljnjega ne smiju napuštati radna mjesta. Pokrenuta je nova politička borba, ovaj su put
tražili "prikrivene kontrarevolucio-nare". Svakoga je trebalo temeljito provjeriti.
Mama i njezine kolege bez prigovora su prihvatili tu naredbu. Ionako su živjeli kao
vojnici.
Uostalom, činilo im se prirodnim što Partija provjerava svoje članove kako bi zajamčila
stabilnost novom društvu. Majčina je požrtvovnost Partiji bila jača od bilo kakve želje za
prigovorima takvoj strogoj mjeri. Tako su mislili uglavnom svi njezini drugovi.
Nakon tjedan dana gotovo su sve njezine kolege provjerili i pustili ih, a majka je bila
jedna od rijetkih iznimaka. Čula je da nisu objašnjene neke pojedinosti iz njezine prošlosti.
Neka se preseli iz svoje spavaće sobe u sobu u posve drugom dijelu uredske zgrade. Prije toga
su je nekoliko dana pustili kući kako bi smjestila svoju obitelj jer bi, upozorili su je, mogla
dugo ostati zatočena.
Nova je kampanja pokrenuta kao Maova reakcija na ponašanje nekih komunističkih
književnika, pogotovo istaknutog Hu Fenga. Nisu u svemu odstupali od Maove ideologije, ali
odisali su samostalnošću i mislili svojom glavom, a njemu je to bilo neprihvatljivo.
Samostalno mišljenje, bojao se on, može dovesti do neposluha prema njemu. Ustrajao je na
tome da nova Kina mora djelovati i misliti kao jedan čovjek. Najstrože su mjere nužne kako
bi se zemlja održala na okupu, inače će se Kina raspasti. Zapovjedio je neka uhite mnoge
ugledne pisce i obilježio ih kao "kontrarevolucionarne urotnike", a ta je optužba bila užasna
jer je "kontrarevolucionarna" djelatnost povlačila najstrožu, pa
i smrtnu kaznu.
Bio je to početak kraja individualnosti u Kini. Kad su komu ništi došli na vlast, Partija
je preuzela sve medije. Otada su pud sve strožim nadzorom bili i umovi cijeloga naroda.
Mao je tvrdio da traži "špijune imperijalističkih zemalja i Kuomintanga, trockiste, bivše
kuomintanške časnike i izdajici; među komunistima". Tvrdio je da oni pripremaju povratak
Kuomintanga i "američkih imperijalista", koji odbijaju priznati Peking, a Kinu okružuju
neprijateljskim obručem. Dok je prethodna kampanja protiv kontrarevolucionara, tijekom koje
je bio smaknut majčin prijatelj Hui-ge, bila usmjerena protiv stvarnih kuomintangovaca, sad
su se na udaru našli partijci ili državni službenici koji su nekoć imali veze s
kuomintangovcima.
Iscrpni su spisi o svačijoj prošlosti bili najvažniji dio komunističkog nadzornog sustava
i prije nego što su došli na vlast. Partijska je kadrovska služba vodila dosje svakoga partijca.
Dosjee državnih službenika, koji nisu bili članovi Partije, sastavljali su mjerodavni organi
njihovih radnih jedinica. Svake je godine rukovodilac sastavljao izvješće o svakom
uposleniku, a sve se to unosilo u dosje.
Nitko nije smio vidjeti svoj dosje, a samo su posebni ovlaštenici smjeli čitati tuđe spise.
U novoj je kampanji na udaru bio svatko tko je imao makar i najslabije ili
najmaglovitije odnose s Kuomintangom. Istrage su vodili radni odredi, sastavljeni od
dužnosnika za koje se znalo da nemaju veze s Kuomintangom. Moja je majka bila glavna
osumnjičena, kao i naše dadilje, zbog svojih obiteljskih veza.
Radni je odred vodio istragu o slugama i osoblju pokrajinske vlade: vozačima,
vrtlarima, sluškinjama, kuharima i kućepazi-teljima. Mojoj je dadilji muž bio zatvoren zbog
kockanja i krijumčarenja opijuma pa je zato ona postala "nepoželjna". Jin-mingova je dadilja
bila snaha u zemljoposjedničkoj obitelji, a njezin muž niži kuomintangovac. Budući da dojilje
nisu bile na važnim položajima, Partija se nije zadubljivala u njihove slučajeve, ali morale su
prestati raditi za našu obitelj.
Moju su majku o tome obavijestili kad je, kratko vrijeme prije uhićenja, bila kod kuće.
Dadilje su se rastužile, voljele su Jin--minga i mene. Moja se dadilja bojala da će izgubiti
prihod ako se vrati u Yibin, pa je moja majka pisala tamošnjem guverneru
ne bi li joj tamo našao posao. Zaposlila se na plantaži čaja pa je mogla uzeti sa sobom
kćer kiču.
Jin-mingova se dadilja nije htjela vratiti mužu. U Chengduu je upoznala kućepazitelja
za kojeg se htjela udati. Uplakana je zamolila moju majku neka joj pomogne dobiti rastavu
kako bi se mogla za njega udati. Neobično je teško bilo rastaviti se, ali je znala da bi joj riječ
mojeg oca bila od velike važnosti. Moja je majka voljela dadilju i htjela joj je pomoći.
Rastavom i udajom za kućepazitelja automatski bi iz "zemljoposjedničke" kategorije prešla u
radničku klasu, pa više ne bi morala napuštati moju obitelj. Moja je majka razgovarala s
ocem, ali je on bio protiv. "Kako možeš podupirati rastavu? Ljudi bi rekli da komunisti
razbijaju obitelj!" "A naša djeca?" upitala gaje. "Tko će se za njih brinuti ako im obje dadilje
moraju otići?" Otac je i na to imao spreman odgovor. "Pošalji ih u obdanište!"
Jin-mingova je dadilja gotovo kolabirala kad je čula da mora otići. Njezin je odlazak
Jin-mingova najranija uspomena. U sumrak gaje netko odveo na ulazna vrata. Ondje je bila
njegova dadilja u seoskoj nošnji, običnoj košulji zakopčanoj sa strane pamučnim leptirastim
pucetima. Prebacila je preko ramena pamučni zavežljaj. Htio je da ga ona uzme u naručje, ali,
iako je ručice dizao prema njoj, bila je nedostižna. Potekle su joj suze niz obraze. Sišla je
stubištem prema izlazu na drugoj strana dvorišta. S njom je bio nepoznat muškarac. Prije nego
što će izaći, zaustavila se i okrenula. Vrištao je, derao se i udarao nogama, ali nisu joj ga
odnijeli. Dugo je stajala na vratima i zurila u njega. Zatim se naglo okrenula i nestala. Jin-
ming je nikad više nije vidio.
Baka je još bila u Mandžuriji. Prabaka mije umrla od sušice. Prije nego što će je
"zatočiti u vojarni", moja je majka nas, četvero djece, morala smjestiti u obdaništa. Budući
daje sve bilo tako naglo, mjesna su obdaništa mogla prihvatiti samo po jedno od nas pa smo
smješteni u četiri ustanove.
Kad je majka odlazila u zatvor, otac joj je savjetovao: "Budi iskrena Partiji, uzdaj se u
nju, izreći će ti pravednu presudu." Obuzelo ju je gađenje. Priželjkivala je toplije i prisnije
riječi. Puna ogorčenja prema mojem ocu, jednog se sparnog ljetnog dana
javila na izdržavanje svoje druge zatvorske kazne, ovaj put pod svojom Partijom.
Nitko nije bio obilježen samo zato stoje pod istragom. Značilo je to samo "provjeru"
nekih činjenica iz prošlosti. Ipak se žalostila stoje podvrgnuta takvom poniženju nakon svih
žrtava koje je podnijela i nakon izrazite odanosti komunističkoj stvari. Djelomice je bila puna
optimizma zato što će tamni oblak sumnje, koji se već gotovo sedam godina nad njom
nadvijao, naposljetku zauvijek nestati. Nije se imala čega stidjeti, ništa nije imala kriti. Odana
je komunistkinja, Partija će to sigurno uvidjeti.
Istraživalo ju je posebno tročlano povjerenstvo, na čelu s gospodinom Kuangom,
ravnateljem službi javnih poslova grada Chengdua, stoje značilo daje ispod mog oca, a iznad
mame. Njegova je obitelj dobro poznavala moje. Još je bio ljubazan prema mojoj majci, ali
ponašao se službeno, suzdržljivije.
Mojoj su majci, kao i drugim zatvorenicama, dodijelili nekoliko "pratilica" koje su je
posvuda slijedile, pa i u zahod. S njom su spavale u istoj postelji. Govorili su joj daje to za
njezinu zaštitu. Shvatila je daje "štite" od pokušaja samoubojstva ili stupanja u dosluh s
nekim.
Promijenila je mnogo pratilja. Jedna je i sama morala otići u istražni zatvor. Svaka
je'morala redovito pisati izvješća o mami svakoga dana. Sve ih je poznavala jer su radile u
okružnim uredima, iako ne na njezinu odjelu. Bile su ljubazne pa su dobro postupale s mojom
majkom, jedino što nije bila na slobodi.
Istražitelji i njezina pratilica vodili su preslušavanja kao ljubazne razgovore, iako je
tema bila krajnje neugodna. Nije bila izrazito okrivljena, ali nije bila ni nedužna. U nedostatku
propisanih pravnih postupaka, slabe su bile mogućnosti obrane od klevetničkih izmišljotina.
U majkinu su spisu bila podrobna izvješća o svakom razdoblju njezina života. Kao
učenica je surađivala s ilegalcima, radila u Jinzhouu u Savezu žena, a poslije na položajima u
Yibinu. Sve su to pisale njezine šefice. Najprije je potegnuto pitanje kako to daje 1948.
oslobođena iz kuomintanškoga zatvora. Kako su je, uz tako težak prijestup, njezini mogli
izvući? Nisu je ni mučili! Nije li uhićenje bilo varka kako bi joj komunisti povjerovali pa
da se onda domogne povjerljiva položaja, kao agentica Kuomin-tanga?
Pa njezino prijateljstvo s Hui-geom. Šefice iz Saveza žena očito su o tome unijele neke
nepovoljne bilješke u njezin dosje. Hui-ge se pokušavao uz njezinu pomoć osigurati pred
komunistima, napisale su. Nije li i ona na sličan način sebe pokušavala zaštititi u slučaju
pobjede Kuomintanga?
Ista su joj pitanja postavljali i o njezinim udvaračima, kuo-mintangovcima. Nije li ih
ohrabrivala kako bi sebe zaštitila? I, naposljetku, teška sumnja: nije lije tko od njih naputio
kako bi se uvukla u Komunističku partiju i radila za Kuomintang?
 Moja se majka našla u vrlo teškom položaju: morala je dokazivati svoju nedužnost. Sve
osobe za koje su je zapitkivali bile su pobijene ili su pobjegle na Tajvan. U svakom slučaju,
bili su to kuomintangovci, i njima se ne bi vjerovalo. Kako bih vas uvjerila? To se često pitala
kad su se neprekidno vraćali na iste zgode.
Pitali su je i za kuomintanške veze njezina ujaka, i za odnose sa suučenicama koje su
mlađahne pristupile Savezu kuomintanške omladine, u vrijeme dok komunisti nisu zauzeli
Jinzhou. Svi koji su nakon kapitulacije Japana bili imenovani rukovoditeljima ogranka Saveza
kuomintanške omladine, bili su "kontrarevolu-cionari". Moja je majka pokušavala dokazati
koliko je poseban bio slučaj Mandžurije: Kuomintang su ondje, nakon kapitulacije Japana,
prihvatili kao predstavnika majčice Kine. I Mao je nekoć bio istaknut dužnosnik
Kuomintanga, ali to nije spominjala. Uostalom, njezine su prijateljice nakon nekoliko godina
prešle na stranu komunista. Rekoše joj da su svi ti njezini bivši prijatelji u međuvremenu
proglašeni kontrarevolucionarima. Moja majka nije pripadala nijednoj osuđenoj kategoriji, ali
postavljali su joj nemoguće pitanje: zašto si imala toliko veza s kuomin-tangovcima?
Pola je godine provela u zatvoru. Morala je ići na niz mitinga na kojima su pokazivali
"neprijateljske agente", raskrinkavali ih, osuđivali, nabijali im lisičine i provodili u zatvor,
dok su deseci tisuća ljudi izvikivali parole i dizali šake. Bilo je i "kontrare-volucionara" koji
su "priznavali" pa su ih zato "blago kažnjavali", a to je značilo da ih nisu zatvarali. Među
njima je bila ijedna majčina prijateljica koja je, nakon mitinga, počinila samoubojstvo zato
stoje na preslušanju u očaju dala lažno priznanje. Pur-tija je nakon sedam godina priznala daje
bila nevina.
Mamu su vodili na takve mitinge "kako bi joj očitali lekciju". Bila je čvrsta pa nije, kao
mnogi, podlijegala strahu, nije nasjedala obmanjivačkoj logici ni smicalicama istražitelja.
Glava joj je bila bistra pa je istinito iznosila svoju životnu priču.
U dugim besanim noćima nije mogla zatomiti ogorčenje zbog nepravedna postupka.
Dok je na ljetnoj pripeci slušala kako zuje komarči ispred mreže nad posteljom, a poslije i
kako jesenska kiša pljušti po prozoru, pa onda osluškivala i prigušeni zimski tajac, razmišljala
je o nepravednim sumnjama, a posebno o njihovim sumnjama glede činjenice što ju je uhitio
Kuomintang. Ponosila se svojim tadašnjim držanjem, nikad nije ni sanjala da bi to moglo
postati razlog njezinu otuđenju od revolucije.
Počela je samu sebe uvjeravati da ne smije Partiji zamjeriti što pokušava održati čistoću
u svojim redovima. U Kini su oduvijek bili naviknuti na određenu količinu nepravde. Sad je
bar patila za vrijednu stvar. Ponavljala je riječi Partije kad je tražila žrtve svojih članova: "To
je kušnja, a patnja će te učiniti boljom komunistkinjom."
Razmatrala je mogućnost da je proglase "kontrarevolucio-narkom". I djecu bi joj
osudili, bila bi nam upropaštena budućnost. Mogla bi to izbjeći jedino rastavom od mog oca i
— "odrekne li nas se kao majka". Noću je razmišljala o tim mučnim mogućnostima i naučila
susprezati suze. Nije se mogla prevrtati, jer je "pratilica" spavala u istoj postelji, a bez obzira
na svoju ljubaznost, morala je prijavljivati sve pojedinosti njezina ponašanja. Suze bi
protumačili kao znak daje Partija vrijeđa, ili da gubi vjeru u Partiju. Ijedno i drugo bilo je
neprihvatljivo, a moglo se nepovoljno odraziti na presudu.
Majka je stisnula zube i odlučila vjerovati Partiji. Ipak joj je bilo teško Što je posve
odvojena od obitelji. Djeca su joj neizmjerno nedostajala. Moj joj otac ni jednom nije pisao,
nije ju posjećivao. Pisma i susreti bili su zabranjeni. A njoj je tada nadasve bilo potrebno rame
na koje bi prislonila glavu ili bar čula lijepu riječ.
Telefonski su je zvali. S drugog su kraja žice stizale šale i oh-rabrenja koja su joj dizala
duh. Na cijelom je odjelu bio telefon
 samo na stolu žene koja je preko sebe imala tajne spise. Kad bi moja mama primila
poziv, njezina bi "pratilica" ostala u sobi, ali budući da su je družbenice voljele i htjele joj
priuštiti malo utjehe, dokazale bi joj daje ne slušaju. Povjerenica za tajne spise nije bila u
istraživačkom majčinu odboru pa nije smjela prisluškivati niti podnositi izvješća o njoj.
Majčine su se družbenice pobrinule daje zbog tih telefonskih poziva nipošto ne dovedu u
nevolju. Rekle bi samo: "Nazvao ravnatelj Chang, raspravljali su o obiteljskim pitanjima."
Pročulo se koliko je moj otac pažljiv muž kad mu je toliko stalo do moje majke. Rijetko je
nježan i osjećajan. Majci je jedna mlada "družbenica" rekla da bi htjela naći tako divna muža
kakav je moj otac.
Nisu znale daje ne zove moj otac, nego drugi visoki dužnosnik koji je, tijekom rata
protiv Japana, prešao komunistima iz Kuomintanga. Kao bivši kuomintanški časnik, pao je
pod sumnju pa su ga komunisti 1947. zatvorili. Poslije su ga oslobodili krivnje. Svojim je
iskustvom htio umiriti moju majku i ostao joj je doživotni prijatelj. U tih dugih šest mjeseci
moj joj otac nije nijedanput telefonirao. Iz partijskog je iskustva znao da Partija više voli da
osoba koja je pod istragom nema nikakve veze s vanjskim svijetom, pa ni s bračnim drugom.
Smatrao je da bi, tješeći moju majku, dokazao da ne vjeruje Partiji. Nikad mu nije oprostila
što ju je napustio kad su joj ljubav i potpora bile najnužnije. I tad je potvrdio da mu je Partija
najvažnija.
Jednoga su siječanjskoga jutra, dok je zurila u uzdrhtalo busenje trave po kojoj je
nemilo pljuštala kiša ispod jasminove sjenice, majku pozvali gospodinu Kuangu, vođi
istražnog povjerenstva. Rekao joj je da se smije vratiti na posao, ali da se svake noći mora
javljati. Partija o njoj još nije donijela konačnu odluku.
Majka je shvatila daje istraga negdje zapela. Većinu je sumnja bilo nemoguće potvrditi
ili poreći. Nije bila zadovoljna, ali je to zatomila, presretna što će, nakon pola godine, ipak
vidjeti djecu.
Raštrkani u četiri obdaništa, rijetko smo viđali i oca. Vječito je bio na terenu. Kad bi se
slučajno našao u Chengduu, poslao bi tjelesnog čuvara da sestru i mene subotom dovede kući.
Po sinove nije slao, svjestan da ne bi znao što će s njima, bili su prema-li. "Kuća" mu je bila
ured. Kad bismo onamo stigle, vječito bi ga
pozivali na sjednice pa bi nas njegov čuvar zaključao u m j jj 111 u kojem nismo imale
raditi ništa drugo do nadmetati se u puha nju sapunskih mjehurića. Jednom sam od dosade
popila sapuni cu pa sam danima bolovala.
Čim je čula da smije kući, mama je skočila na svoj bicikl i odjurila u obdaništa. Najviše
je strahovala za Jin-minga. Bilo mu je dvije i pol godine, a dotad ga nije stigla upoznati. U
pola su joj godine gume bile izdušile. Tek stoje izašla, morala se zaustaviti i napumpati gume.
Nikad u životu nije bila toliko nestrpljiva kao onda dok je šetala radionicom i neki joj je
čovjek nevjerojatno sporo, kako se njoj činilo, pumpao gume.
Najprije je otišla k Jin-mingu. Odgojiteljica ju je hladno mjerkala. Jin-ming je jedno od
rijetke djece koja ovdje ostaju i preko vikenda, zlobno je naglasila. Moj gaje otac rijetko
posjećivao, a nikad ga nije vodio kući. Jin-ming je isprva bio pitao za mamicu Chen. "To niste
vi, je li?" upitala ju je odgojiteljica. Mama joj je rekla daje mamica Chen njegova dojilja. Jin-
ming bi se skrivao u kut kad bi drugi roditelji dolazili po svoju djecu. "Sigurno ste mu
maćeha", optužila ju je odgojiteljica. Moja joj majka nije mogla ništa objasniti.
Doveli su Jin-minga, ali držao se u dnu sobe i nije htio prići majci. Nijemo je stajao i
nipošto je nije htio pogledati. Mama je izvadila breskve i pozvala ga neka ih pojede kad mu ih
oguli. Jin--ming se nije micao. Breskve je morala odložiti na rupčić i gurnuti mu ih na stol.
Čekao je dok nije povukla ruku, tek je tad zgrabio breskvu i smazao je. Uzeo je drugu. U tili
je čas pojeo tri breskve. Moja je majka zaplakala, prvi put otkako je uhićena.
 Sjećam se one večeri kad je došla k meni. Bilo mije gotovo četiri godine. Ležala sam u
drvenom krevetiću koji je imao ogradu poput kaveza. Jedna je strana ograde bila spuštena pa
je mogla sjesti i uhvatiti me za ruku dok sam spavala. Htjela sam joj ispričati sve svoje
pustolovine i nestašluke.
Bojala sam se da će zauvijek nestati čim usnem. Kad god bi ona pomislila da sam
zaspala i pokušala povući ruku, zgrabila bih je i zaplakala. Ostala je sve do ponoći. Vrisnula
sam kad se povukla, ali je izašla. Nisam znala daje njezin "uvjetni otpust" istekao.
11.
"Poslije protudesničarske kampanje nitko ni da pisne"
Kina ušutkana (1956.-1958.)
Dadilja više nismo imali, a majka se svake večeri morala javljati na prijavak. Mi smo,
djeca, morali ostati u vrtićima. Mama se ionako ne bi mogla za nas brinuti. Bila je prezauzeta
"jureći prema socijalizmu", prema riječima propagandne pjesme, kao i ostatak kineskoga
društva.
Dok je bila zatvorena, Mao je pospješio svoj pokušaj preobrazbe Kine. U srpnju 1955.
poziva na ubrzanje poljodjelskih zadruga, a u studenom iznenada nacionalizira industriju i
trgovinu koja je sve dotad bila u privatnom vlasništvu.
Majka se odmah bacila u taj pokret. Teorijski je država morala posjedovati poduzeća
zajedno s bivšim vlasnicima, koji će punih dvadeset godina ubirati pet posto vrijednosti od
svojih tvrtki. Budući da službeno nije bilo inflacije, time bi se potpuno isplatila sva imovina.
Bivši će vlasnici ostati ravnatelji i primati razmjerno visoke plaće, ali nad njima će biti šef,
partijac.
Moja je majka imenovana za predsjednicu radnog odreda koji je nadzirao
nacionalizaciju u više od sto prehrambenih tvornica, pekarnica i restorana na njezinu
području. Iako je još bila "na uvjetnom" i svake se večeri morala javljati, iako nije smjela
spavati u svom krevetu, povjerili su joj važan posao.
Partija joj je nalijepila kobnu etiketu "kong-zhi shi-yong" (zaposlena, ali pod
nadzorom). To nije objelodanjeno, ali znala
je to ona, a i svi mjerodavni za njezin slučaj. Članovi njezina i a<l nog odreda znali su
daje pola godine bila u zatvoru, ali ne i i u j 1.1 je još pod nadzorom.
Mama je, čim su je uhitili, pisala baki u Mandžuri ju i zamolila je da još neko vrijeme
ondje ostane. Izmislila je neku ispriku, jer nije htjela da moja baka zna daje zatvorena. Baka
bi se užasno prestrašila.
Baka je još bila u Jinzhouu kad je počela nacionalizacija. Našla se u središtu događaja.
Otkako je 1951. otišla iz Jinzhoua s dr. Xiom, njegovu je ordinaciju vodio njezin brat Yu-lin.
Nakon smrti dr. Xije, godine 1952., naslijedila je ordinaciju, a država ju je sad od nje htjela
otkupiti. Skupina sastavljena od radnih odreda, predstavnika uposlenika i uprave, određivala
je vrijednost svake tvrtke kako bi država isplatila "pravednu naknadu". Često su predlagali
izrazito niske cijene kako bi ugodili vlastima. Ordinacija dr. Xije bila je procijenjena
dozlaboga nisko, ali baki je to bila prednost. Obilježili su je kao "sitnu kapitalistki-nju" pa je
lakše mogla neopaženo proći. Nije bila zadovoljna što su je gotovo izvlastili, ali je svoje
mišljenje zadržala za sebe.
Tijekom nacionalizacije su organi vlasti organizirali povorke uz udaranje bubnjeva,
gongova i beskrajna sastančenja, uglavnom protiv kapitalista. Baka je vidjela koliko su svi
orni da im država otkupi imovinu, a očitovali su i zahvalnost. Mnogi su tvrdili da su očekivali
još nešto gore. Navodno su u Sovjetskom Savezu nacionalizirali sve, bez naknade. U Kini su
vlasnicima odobrili naknadu, štoviše, država im nije zapovjedila da predaju svoju tvrtku.
Morali su biti voljni to učiniti. Dakako, svi su bili voljni.
Baka nije znala što bi mislila. Da zamrzi pokret u kojem djeluje njezina kći ili da bude
zadovoljna svojom sudbinom, kao što su joj govorili da je red. Dr. Xia je krvavim radom
stvorio liječničku ordinaciju, o njoj su ovisile ona i kći. Nije ju htjela tek tako pustiti!
Prije četiri godine, za Korejskog rata, vlast je pozvala narod neka daruje svoje
dragocjenosti kako bi mogla kupiti ratne zrakoplove. Baka se nije htjela odreći nakita koji su
joj podarili general Xue i dr. Xia. Katkad joj je to bio jedini izvor prihoda, a bila je
emocionalno vezana za taj nakit. Moja se majka pridružila
vladinu pozivu, smatrajući da nakit pripada prevladanoj prošlosti, plod je "eksploatacije
naroda", kao što tvrdi vlast, zato ga mora vratiti narodu. Izbacivala je parole: "Kina se mora
zaštititi od 'američkih imperijalista'!" Baki to nije bilo osobito važno, ali majka ju je uvjerila:
"Mama, što će ti te stvari? Nitko ih više ne nosi, nije ti to jedini izvor prihoda. Sad, kad
imamo Komunističku partiju, Kina više neće biti siromašna. Zašto se zabrinjavaš? U svakom
slučaju, imaš mene! Ja ću o tebi skrbiti, nikad više nećeš morati raditi. Moram druge
nagovarati da daruju nakit, to mije posao. Kako mogu išta od njih tražiti ako moja majka ništa
ne daruje?" Baka se predala. Sve bi učinila za svoju kćer. Predala je sav nakit osim dvije
narukvice, zlatnih naušnica i prstena koje je dobila od dr. Xije kao vjenčani dar. Dobila je
državnu priznanicu i pohvaljena je za "domoljubnu revnost".
Nikad nije mogla preboljeti gubitak nakita, ali skrivala je svoje osjećaje. Osim
sentimentalne vrijednosti, mislila je i na praktične stvari. Živjela je u vječitoj nesigurnosti.
Može li doista vjerovati da će se Komunistička partija za sve brinuti? Dovijeka?
Sada se, nakon četiri godine, opet našla u prilici da mora državi dati nešto što je željela
zadržati, predati svoju posljednju imovinu. Ovaj put nije imala izbora. I dalje je spremno
surađivala kako ne bi iznevjerila kćer. Ne smije joj stvarati neprilike.
Nacionalizacija ordinacija dugo je trajala, a baka je dotle morala ostati u Mandžuriji.
Mama nije htjela da joj dođe u'Sečuan sve dok joj ne vrate slobodu i dopuste da živi u svom
stanu. Majci su tek ljeti 1956. vratili slobodu kretanja i ukinuli joj ograničenja vezana uz
"uvjetni otpust", ali ni tad još nisu donijeli odluku o njezinu slučaju.
Riješeno je to tek potkraj 1956. Odluka partijskih organa Chengdua glasila je da vjeruju
njezinim navodima da nije imala političkih veza s Kuomintangom. Ta ju je jednostavna
odluka posve očistila i odlanulo joj je, jer se bojala da bi njezin slučaj mogao ostati otvoren "u
nedostatku valjanih dokaza",
kao mnogi slični slučajevi. Do kraja bi života ostala obilježena. Smatrala je sve
završenim i bila nadasve zahvalna gospodinu Kuangu, predsjedniku istražnog povjerenstva.
Dužnosnici su uglavnom bili previše gorljivi kako bi sami sebe zaštitili. Gospodin je Kuang
pokazao veliku hrabrost zato stoje prihvatio njezine navode.
Mama je bila čista, nakon godinu i pol užasnih st m pnja. Bila je sretna, jer je tijekom te
kampanje više od 1(50.000 muškaraca i žena proglašeno "kontrarevolucionarima" pa ini je u
sljedeća tri desetljeća život bio upropašten. Među njima su bili i neki od majčinih prijatelja
koji su u Jinzhouu bili u Omladinskom savezu Kuomintanga. Preko noći su žigosani kao
"kontrarevolucio-nari", otpušteni s posla i upućeni na prisilni rad.
U toj kampanji, kojoj je cilj bio da iskorijeni posljednje ostatke kuomintanške prošlosti,
u prvi su plan izbile obiteljska prošlost i veze. U svoj kineskoj prošlosti, kad bi tko bio
osuđen, katkad bi smaknuli cijeli njegov klan, muškarce, žene, djecu, pa i novorođenčad, a to
se protezalo i do devetog koljena (zhu-lian jiu-zu). Onaj tko bi bio optužen za zločin, mogao
je u opasnost dovesti živote cijeloga susjedstva.
 Komunisti su dotad uvrštavali u svoje redove i ljude "nepoćudne" prošlosti. Mnogi su se
sinovi i kćeri njihovih neprijatelja uzdigli na visoke položaje. Glavnina je ranih komunističkih
čelnika bila "lošega podrijetla", ali je poslije 1955. obiteljsko podrijetlo postajalo sve važnije.
Kako su prolazile godine, a Mao neumorno kretao u nove lovove na vještice, naglo se
povećavao broj žrtava, a svaka je žrtva povlačila za sobom još mnoge, u prvom redu obitelj.
Unatoč osobnim tragedijama, a možda upravo zbog strogog nadzora, Kina je 1956. bila
stabilnija nego u bilo koje drugo doba ovoga stoljeća. Strana okupacija, građanski rat,
skapavanje od gladi, banditi, inflacija — sve to, činilo se, pripada prošlosti. Stabilnost, taj san
svakoga Kineza, održavala je vjeru ljudi poput moje majke i u njihovim najvećim patnjama.
Baka se ljeti 1956. vratila u Chengdu. Najprije je odjurila u vrtiće pa nas sve vratila u
majčin stan. Neizmjerno je mrzila vrtiće. Djecu u grupi ne mogu dobro čuvati, tvrdila je.
Sestra i ja smo, na prvi pogled, bile u redu, ali čim smo je vidjele, vrištale smo i htjele kući.
Drukčije je bilo s braćom. Jin-mingova se učiteljica tužila na njegovu povučenost. Odraslima
nije dopuštao da ga dirnu. Samo je tiho, ali uporno tražio svoju dadilju. Baka je gorko
zaplakala kad je vidjela Xiao-heia. Doimao se poput drvenog lutka, na licu mu tup osmijeh.
Kamo god ga smjestili, bez obzira sjedi li ili stoji, ne bi se micao. Nije znao pitati smije li u
zahod, činilo se da ne zna ni plakati. Baka gaje uzela u naručje. Odmah joj je postao miljenik.
Baka je u majčinu stanu dala oduška bijesu i nerazumijevanju. Sva uplakana, mog je oca
i majku nazivala "roditeljima bez srca". Nije znala da mama nije imala izbora.
Budući da nas baka nije sve mogla čuvati, sestra i ja smo, kao najstarije, morale preko
tjedna ići u vrtić. Svakog bi nas ponedjeljka ujutro otac i njegov osobni čuvar digli na leđa pa
nas nosili. Vrištale smo, mlatile ih nogama, čupale za kosu.
I tako je to išlo neko vrijeme. Podsvjesno sam usavršila prosvjede. U vrtiću bih se
razboljela, temperatura bi mi skočila, a liječnici bi se zabrinuli. Čim bih se vratila kući, moja
bi bolest nekim čudom isparila. Naposljetku su sestri i meni dopustili da ostanemo kod kuće.
Moja je baka u cvijeću, drveću, oblacima i kiši vidjela živa bića koja imaju srce, suze i
moral. Sve će biti dobro ako poštujemo staro kinesko pravilo da djeca moraju biti poslušna
(ting-hua), inače će nas snaći zlo. Kad bismo jeli naranče, upozoravala nas je neka ne jedemo
sjemenke. "Ako me ne poslušate, jednoga dana nećete moći ući u kuću. Svaka je sjemenka
mala naranča koja želi narasti, kao i vi. Tiho će vam rasti u trbuhu, a jednoga dana. .. Ai-ya!
Izbit će vam navrh glave, a na njemu će izbiti lišće i mlade naranče, vjerojatno će prerasti ova
vrata... "
Pomisao da na glavi nosim narančino stablo toliko me očarala da sam jednoga dana
hotimice pojela sjemenku. Samo jednu. Nisam na glavi htjela narančin gaj, bio bi mi pretežak.
Cijeloga sam dana puna strepnje svakog trenutka pipkala lubanju da vidim je li još čitava.
Nekoliko sam puta gotovo upitala baku hoću li smjeti jesti te naranče sa svoje glave, ali sam
se ugrizla za jezik kako ne bih odala da sam bila neposlušna. Odlučila sam da ću, kad ona
ugleda stablo, reći daje to bio nesretan slučaj. Te sam noći slabo spavala, osjećala sam kao da
mi nešto niče iz lubanje.
Baka me inače uveseljavala pričama za laku noć. Mnogo ih je znala iz klasične kineske
opere. Imali smo mnogo knjiga o životinjama i pticama, pa i strane bajke, među ostalima djela
Hansa
Christiana Andersena i Ezopove basne. Crvenkapica, SnjcAnl/i-ca i sedam patuljaka i
Pepeljuga pratile su ine u djetinjstvu.
Obožavala sam brojalice. Bile su mi prvi susret s poezijom. Kineski se jezik temelji na
tonovima pa je poezija osobito glazbena. Bakarne opčinjavala pjevanjem klasičnih pjesama
koje nisam razumjela. Čitala ih je tradicionalnim stilom, otegnuto ih pjevušila uzlaznim i
silaznim tonovima. Jednog ju je dana moja mama čula kako nam recitira pjesme napisane pet
stotina godina prije Krista. Smatrajući da su nam preteške, pokušavala ju je odvratiti od toga,
ali baka se nije dala. Ne moramo shvatiti značenje, ipak, steći ćemo osjećaj glazbenosti tih
zvukova. Često je govorila koliko joj je žao stoje prije dvadeset godina, kad je otišla iz
Jixiana, izgubila citru.
Moju braću nisu toliko zanimale priče za laku noć, ali je sestra, koja je sa mnom dijelila
sobu, obožavala priče, kao i ja. Imala je izvrsno pamćenje i sve je zadivila kad je, kao
trogodišnje dijete, glatko recitirala Puškinovu Bajku o ribaru i ribici.
Obiteljski je život bio smiren i pun ljubavi. Bez obzira na kivnost prema ocu, majka se
rijetko s njim prepirala, bar ne pred djecom. Otac je rijetko ljubav iskazivao tjelesnim
dodirom, jer nas dvije smo već bile nešto odraslije. Nije bio običaj da otac uzima djecu u
naručje ili iskazuje ljubav poljupcima ili zagrljajima. Braću je često nosio na leđima, tapšao ih
po ramenima ili milovao po kosi, a nas je, kćeri, malokad mazio. Kad smo navršile treću
godinu, oprezno bi nas uhvatio ispod pazuha i digao, zbog kineske navike prema kojoj treba
izbjegavati prisnost s kćerima. Nikad nije bez našega dopuštenja ulazio u sobu u kojoj smo
spavale sestra i ja.
Majka s nama nije imala toliko veze koliko je htjela, zato što je prigrlila čistunske
navike komunističkoga načina života. Komunisti su se, ranih pedesetih, morali posve predati
revoluciji i narodu, a na svako očitovanje ljubavi prema djeci gledalo se kao na znak
podijeljene odanosti. Svaki je trenutak, osim jela i spavanja, pripadao revoluciji i trebalo gaje
provesti u radu. Sve ono za što se smatralo da nema veze s revolucijom, primjerice nositi
djecu u naručju, trebalo je hitno odbaciti.
Mama se isprva na to teško privikavala. Partijci su joj neprekidno prigovarali "što
obitelj stavlja na prvo mjesto". Naposljet-
ku joj je prešlo u naviku da neprekidno radi. Kad bi se navečer vratila kući, mi bismo
već davno pozaspali. Sjela bi uz naše postelje, gledala nam lica dok smo spavali i slušala naše
mirno disanje. Bio joj je to najsretniji trenutak dana.
Mazila bi nas kad god bi imala vremena, blago bi nas češkala ili škakljala, pogotovo po
laktovima.
Bilo mije prelijepo, osjećala sam se kao u raju kad bih joj spustila glavu u krilo, a ona
me češkala po ušima. Češkanje po ušima oduvijek je Kinezima bio velik užitak. Sjećam se,
bila sam dijete kad sam vidjela kako nose bambusovu stolicu s koje je visjelo dvadesetak
paperjastih pribora za češkanje.
Dužnosnici su od 1956. imali slobodnu nedjelju. Roditelji su nas vodili u perivoje i na
igrališta, igrali smo se na ljuljačkama ili vrtuljcima ili kotrljali niz travnate obronke. Sjećam
se kako sam se opasno, ali uzbudljivo premetala sve do podnožja, očekujući da će me roditelji
uhvatiti, ali sam udarila, najprije ujedno stablo hibiskusa, a onda i u drugo.
Baka se zgražala zato što nam roditelji toliko izbivaju. "Kakvi su to roditelji?" uzdisala
je i odmahivala glavom. Kako bi nam ih nadoknadila, davala nam je sve svoje srce i snagu.
Nije se mogla nositi sa četvero djece pa je mama pozvala u pomoć tetu Jun-ying. Preselila se
k nama i izvrsno se slagala s mojom bakom, a sklad se nastavio i kad im se, početkom 1957.,
pridružila sluškinja koja je kod nas stanovala. Dobili smo nov stan, u kršćanskom župnom
dvoru. Otac se k nama doselio pa se tako obitelj prvi put okupila pod istim krovom.
Sluškinji je bilo osamnaest godina. Stigla je u cvjetičastoj pamučnoj bluzi i hlačama, a u
gradu, gdje su se, zbog komunističkog čistunstva, nosile blage boje, smatralo se to kričavim.
Gradske su gospođe šile odjeću nalik na rusku, a naša je sluškinja nosila narodnu seosku
košulju s kopčanjem sa strane, ali nije imala plastična puceta, nego starinska, pamučna. Hlače
je vezala uzetom, pojas nije imala. Mnoge bi seljanke u gradu naglo promijenile nošnju kako
im se ne bi rugali da su prostakuše, ali njoj nije bilo stalo do odjeće, čime je samo potvrdila
svoj snažni značaj. Imala je krupne hrapave ruke i stidljiv, iskren smiješak na preplanulu licu,
a u ružičastim su joj obrazima uvijek bile dvije jamice. Cijela ju je naša obitelj odmah
zavoljela. S nama se hranila i dijelila
kućne poslove s bakom i tetkom. Moja je baka bila prosrot na što ima dvije prisne
prijateljice i pouzdanice, jer moje majko nikad nije bilo kod kuće.
Naša je sluškinja potjecala iz zemljoposjedničke obitelji pa je jedva čekala otići sa sela,
daleko od neprekidnih progona. (Jodi-ne 1957. mogle su se uposliti i osobe "nevaljalog"
obiteljskog podrijetla. Kampanja je 1955. prestala, sve je bivalo blaže i opuštenije.
Komunisti su uveli obaveznu prijavu prebivališta (hu-kou). Samo su prijavljeni građani
imali pravo na opskrbu hranom. Naša je sluškinja bila prijavljena na selu pa nije dobivala
hranu dok je kod nas stanovala, ali je opskrba moje obitelji bila više nego dovoljna da se i ona
prehrani. Moja joj je mama, nakon godinu dana, pomogla da se prijavi u Chengduu.
Moji su joj davali i plaću. Potkraj 1956. ukinut je sustav državnih plaća. Moj je otac tad
ostao bez tjelesnoga čuvara, ali je zato dobio slugu koji mu je u uredu obavljao pomoćne
poslove, dvorio ga čajem i brinuo se o vozilima. Moji su roditelji primali plaću prema svom
razredu. Mama je bila u sedamnaestom, a otac u desetom, što je značilo da je dvaput više
zarađivao nego ona. Osnovni su proizvodi bili jeftini, a potrošačko društvo nije bilo ni na
pomolu, pa je njihova' zarada bila više nego dovoljna. Tata je pripadao posebnoj kategoriji
visokih dužnosnika (gao-gan), koja je obuhvaćala trinaesti dužnosnički razred i više, a takvih
je u Sečuanu bilo dvjestotinjak. U cijeloj pokrajini, koja je
tad već imala sedamdeset dva milijuna stanovnika, nije bilo ni dvadeset pripadnika
desetog i viših platnih razreda.
Mao je 1956. najavio načelo "Sto cvjetova" prema paroli bai--hua qi-fang (neka
procvjeta sto cvjetova), a značilo je to veću slobodu za umjetnost, književnost i znanstvena
istraživanja. Partija je htjela osigurati potporu obrazovanih Kineza koji su sad, kad je zemlja
ulazila u razdoblje "industrijske obnove", bili nužni.
Obrazovna je razina zemlje općenito bila više nego niska. Stanovništvo je prešlo šest
stotina milijuna, a većina nikad nije upoznala ni osrednji životni standard. Kina je oduvijek
bila diktatura, a vlast se održavala tako što se pučanstvo držalo u neznanju i posluhu. Bio je tu
i jezični problem. Kinesko je pismo
neobično teško, temelji se na desecima tisuća znakova koji nemaju veze sa zvukovima,
svaki se znak sastoji od složenih poteza pa ga se mora odvojeno pamtiti. Stotine milijuna ljudi
bilo je posve nepismeno.
"Intelektualac" je bio svatko tko je imao ikakvu školu. Pod komunistima, koji su
politiku temeljili na klasnoj kategoriji, "intelektualci" prerastaju u osebujnu, nejasnu
kategoriju, a obuhvaćaju medicinske sestre, studente, glumce, inženjere, pisce, profesore,
liječnike i znanstvenike.
Zemlja je godinu dana, tijekom Sto cvjetova, uživala razmjerno zatišje. Partija je, u
proljeće 1957. poticala intelektualce neka kritiziraju dužnosnike sve do vrha. Mama je
smatrala da će se tako potaknuti daljnja liberalizacija. Nakon Maova govora, koji je postupno
razglaban i na njezinoj razini, bila je toliko dirnuta da cijelu noć nije mogla zaspati. Smatrala
je da će Kina dobiti suvremenu, demokratsku Partiju, koja će prihvaćati kritike i obnoviti se.
Ponosila se stoje komunistkinja.
Kad je majčina razina doznala za Maov govor, koji je pozivao na kritiku, nisu im rekli
za još neke primjedbe koje je istodobno izrekao, o "mamljenju zmija iz njihovih legla", a to je
otkrivanje svih koji se usuđuju usprotiviti njemu ili njegovu režimu. Sovjetski je čelnik
Hruščov lani "tajnim govorom" raskrinkao Staljina, a to je dotuklo Maoa, koji se identificirao
sa Staljinom. Mao se prestrašio mađarskog ustanka te jeseni. Bio je to prvi uspješni pokušaj
svrgavanja čvrste komunističke vlasti. Kratko se održao. Mao je znao daje glavnina
obrazovanih Kineza za umjerenost i liberalizaciju. Želio je spriječiti "kinesku mađarsku
bunu". Kolegama je rekao daje pozivom na kritiku postavio zamku, a produljio ju je i kad su
ostali rukovodioci predložili neka sve to obustavi, kako bi bio posve siguran da je "izmamio
sve moguće nezadovoljnike".
Nije se bojao radnika i seljaka, uvjeren da su zahvalni komunistima koji su im napunili
želuce i donijeli miran život. Nadasve ih je prezirao, i nije vjerovao da su kadri osporiti
njegovu vlast. Ali Mao nikad nije vjerovao intelektualcima. Velika je bila njihova uloga u
Mađarskoj, a postojala je i vjerojatnost da će oni i u Kini misliti svojom glavom.
Nesvjesni Maovih prikrivenih nakana, dužnosnici i 111 (> j I j • k tualci poticali su i
izražavali kritike. Mao je rekao ml.a govore "što god žele, i to iskreno". Moja je majka to
zaneseno ponavljala u školama, bolnicama i zabavljačkim družinama u svom sektoru. Na
sastancima i zidnim novinama očitovali su razna mišljenja. Poznati su ljudi davali primjer,
prednjačili su svojim kritikama u novinama.
Na udaru se našla moja majka, kao i svi. Škole su joj prigovarale da prednost daje
ključnim školama (zhong-dian). U Kini je bilo mnogo službeno odabranih škola i sveučilišta,
u koje je država ulagala svoja skromna sredstva. Dobivali su bolje profesore i pogodnosti, u
njih su se upisivali najbolji učenici pa su mnogo češće odlazili u više obrazovne ustanove i
nastavljali školovanje na "ključnim" sveučilištima. Neke su učiteljice iz običnih škola
prigovarale što ih moja majka zanemaruje, a preveliku pozornost posvećuje "ključnim"
školama.
Nagrađivani su i učitelji. Dobri su dobivali počasne ocjene i pravo na mnogo više plaće,
na posebnu opskrbu hranom dok je vladala nestašica, bolje stanove i besplatne kazališne
karte. Najcjenjeniji su učitelji u okrugu moje majke imali "nepoćudno podrijetlo". Neki
nenagrađeni učitelji tužili su se da moja majka pridaje veću važnost stručnim zaslugama nego
"klasnoj pripadnosti". Mama je izrekla samokritiku zbog svoje sklonosti "ključnim" školama,
ali je naglašavala da nije pogriješila kad je stručnost uzela kao kriterij za promaknuće.
O jedan se prigovor s gnušanjem oglušila. Ravnateljica jedne osnovne škole pristupila je
komunistima 1945., godinu prije moje majke, pa je nerado slušala njezine zapovijedi. Napala
je moju majku daje dobila posao zbog položaja mog oca.
Bilo je još pritužaba: ravnatelji su tražili pravo da sami biraju svoje učitelje, a ne da ih
imenuju odozgo. Bolnički su ravnatelji htjeli sami4kupovati ljekovite trave i druge lijekove,
jer državna opskrba nije zadovoljavala njihove potrebe. Kirurzi su zahtijevali veće obroke
hrane, njihov je posao zahtjevan kao borca kung-fua u tradicionalnoj operi, a obrok im je za
jednu četvrtinu manji. Niži se dužnosnik tužio što na tržnicama u Chengduu više nema dobrih
starih proizvoda kao što su "škare kozičavoga Won-ga" ili "kistovi bradatoga Hua", i što su
zamijenjeni mnogo slabijim proizvodima masovne proizvodnje. Mama se slagala s mnogim
tim nazorima, ali ništa nije mogla jer je takva bila državna politika. Samo je na takvo stanje
mogla skrenuti pozornost višim organima vlasti.
Izljevi kritike, često osobne razmirice ili praktični, nepolitički prijedlozi za poboljšanje,
cvjetali su otprilike mjesec dana, na početku ljeta 1957. Početkom lipnja je Maov govor o
"izmamlji-vanju zmija iz njihovih legla" usmeno prenesen na majčinu razinu.
Mao je u tom govoru istaknuo da su "desničari" nemilo napali Komunističku partiju i
socijalistički sustav Kine. Na desničare, govorio je on, otpada između jedan i deset posto svih
intelektualaca. Treba ih zgnječiti. Zbog jednostavnosti je Maova procjena prepolovljena na
pet posto. Toliko je desničara trebalo maknuti. Moja bi majka ispunila normu kad bi u
organizacijama ispod sebe otkrila više od sto desničara.
 Zbog mnogih upućenih kritika nije bila zadovoljna, ali su se rijetke među njima mogle
smatrati "antikomunističkim" ili "antisocijalističkim". Prema onome što je čitala u novinama,
napadao se komunistički monopol vlasti i socijalistički sustav. U njezinim školama i
bolnicama nije bilo tako velikih prozivki. Gdje bi mogla naći desničare?
Uz to je smatrala nepravednim kažnjavati one koji su se očitovali kad su ih na to
ohrabrili, pa i natjerali. Mao je uz to jamčio da se nitko neće osvećivati onima koji dignu glas.
Zato je i ona osobno oduševljeno pozivala ljude neka javno iznose kritike.
Njezina je dilema bila nalik na nedoumicu milijuna dužnosnika diljem Kine. U
Chengduu je antidesničarska kampanja počela polako i mučno. Pokrajinska je vlast odlučila
javno kazniti gospodina Haua, partijskoga sekretara istraživačkog zavoda u kojem su bili
najbolji znanstvenici cijeloga Sečuana. Imao je otkriti više desničara, a on je odgovorio da
takvih u njegovu zavodu nema.
"Kako je to moguće?" upitao gaje njegov šef. Neki su znanstvenici studirali u
inozemstvu, na Zapadu. "Vjerojatno ih je zarazilo zapadno društvo. Kako se može očekivati
da u komunizmu budu zadovoljni? Kako među njima ne može biti desničara?" Gospodin Hau
je rekao da činjenica što su svojim izborom u
Kini dokazuje da nisu protiv komunista. Išao je rak lako daleko daje osobno za njih
jamčio. Nekoliko su ga puta opominjali no ka se popravi. Naposljetku su ga proglasili
desničarom, isključi li iz Partije i otpustili s posla. Dužnosnički su mu razred naglo spustili, a
plaća mu je bila snižena pa je morao mesti laboratori je u zavodu kojim je prije upravljao.
Moja je majka poznavala gospodina Haua. Divila mu se stoje ostao vjeran svojim
ljudima.
Sprijateljila se s njim i do danas su ostali prijatelji. Mnoge je večeri provela s njim i dala
oduška svojim strepnjama. I nju će snaći ista sudbina ako ne ispuni normu.
Svakog je dana, nakon uobičajenih beskrajnih sastanaka, moja majka morala javljati
općinskim partijskim organima kako ide kampanja. U Chengduu je kampanju vodio gospodin
Ying, mršav, visok i prilično nabusit čovjek. Morala mu je navesti koliko je desničara
otkriveno. Nisu bila važna imena nego samo brojevi.
Ali gdje naći stotinjak "antikomunističkih i antisocijalistič-kih desničara"? Naposljetku
je jedan njezin zamjenik, gospodin Kong, povjerenik školstva Istočnog okruga, najavio da su
u nekim školama ravnateljice među zaposlenima već otkrile neke krivce. Učiteljica u jednoj
osnovnoj školi, nekoć udana za kuo-mintangovca ubijenog u građanskom ratu, rekla je daje
"Kina danas gora nego prije". Jednog se dana zakvačila s ravnateljicom, koja joj je prigovorila
zbog nemara. Naljutila se i pljusnula ravnateljicu. Kolegice su je pokušavale obuzdati. Jedna
joj je rekla neka pripazi zato što je ravnateljica trudna. Navodno se derala da želi "maknuti tog
komunističkog nitkova", misleći na dijete u majčinoj utrobi.
U drugom se slučaju neka učiteljica, kojoj je muž s Kuomintangom pobjegao na Tajvan,
pred svojim mladim kolegicama razmetala nakitom koji joj je darovao muž. Pokušavala je
tako izazvati njihovu zavist na predivan život u doba Kuomintanga. Te su mlade žene tvrdile
kako ona žali što Amerikanci nisu pobijedili u Korejskom ratu i što nisu ušli u Kinu.
Gospodin Kong je rekao daje provjerio činjenice. Moja majka nije morala ništa
istraživati. Oprez bi shvatili kao pokušaj zaštite desničara i kao sumnju u čestitost njezinih
kolegica.
Ravnatelji bolnica i zastupnik koji je vodio zdravstvenu službu nisu osobno imenovali
desničare, ali je viša vlast grada Cheng-dua obilježila kao desničare neke liječnike zbog
prigovora koje su iznosili na prijašnjim sjednicama gradske uprave.
Ukupno tih desničara nije bilo ni deset, daleko ispod norme, pa je gospodin Ying bio
ogorčen neuspješnošću moje majke i njezinih kolega. Rekao joj je da desničare nije otkrila
zato što je i sama takva. Svi koji bi bili obilježeni kao desničari postali bi politički izopćenici i
izgubili posao, a — stoje bilo još važnije — njihova su djeca bila progonjena, a budućnost bi
im bila upropaštena. Progonili su ih u školi i ulici gdje su stanovali. Stanarski su odbori
uhodili tko posjećuje tu obitelj. Kad bi "desničar" bio poslan na selo, seljaci su njemu i
članovima njegove obitelji davali najteže poslove. Ipak, nitko nije znao točno djelovanje, a ta
je nesigurnost bila važan uzrok strahu.
Majka se našla u takvoj nedoumici. Obilježe li je kao desni-čarku, morat će se odreći
djece ili im upropastiti budućnost. Mog će oca vjerojatno prisiliti da se od nje rastane, ili će i
on dospjeti na crnu listu i naći se pod sumnjom. A kad bi se mama žrtvovala i rastavila se od
njega, cijela bi obitelj zauvijek ostala sumnjiva. Sebe i obitelj može spasiti samo žrtvuje li
više od stotinu nedužnih ljudi i njihove obitelji.
S ocem o tome nije govorila. Kakvo bi rješenje smislio? Ljutila se na njega zato što,
zbog svog visokog položaja, nije morao obrađivati pojedine slučajeve. Mučne su odluke
donosili srednji i niži službenici poput gospodina Yinga, moje majke, njezinih zamjenika,
školskih i bolničkih ravnatelja.
U majčinu je djelokrugu bila i Druga učiteljska škola u Chengduu. Učenice te škole
primale su stipendije kojima su plaćale školarinu i životne troškove pa su zato učiteljske
škole, naravno, privlačile učenice iz siromašnih obitelji. Nedavno je sagrađena prva
željeznička pruga koja je Sečuan, tu "Rajsku žitnicu", povezala s ostatkom Kine. Odjednom
su mnogo hrane odvozili iz Sečuana u druge dijelove zemlje pa je preko noći udvostručena ili
utrostručena cijena nekih proizvoda. Učenice iz Učiteljske mogle su kupiti dvaput manje pa
su držale javne prosvjede i tražile veće stipendije. Gospodin Ying ih je usporedio s
"Petofvjevim krugom" u Mađarskoj revoluciji 1956. godine. Učenice je prozvao "dušama
srodnim dušama mađarskih intelektualaca". Zapovjedio je da se sve sudionice prosvjeda
obilježe kao đesniča-rke. Školuje pohađalo tristo učenica, a sto i trideset ih je sudjelovalo u
prosvjedima. Gospodin Ying ih je sve proglasio đesni-čarkama. Učiteljska škola nije bila u
maminu djelokrugu, ona je odgovarala samo za osnovne škole, ali nalazila se u njezinu
okrugu pa je gradska uprava učiteljske pripravnike pribrojila njezinoj kvoti.
Mami nisu oprostili neinicijativnost. Gospodin je Ying odredio neka je ispitaju kao
"sumnjivu desničarku". Ali prije nego stoje išta stigao poduzeti, osuđen je kao desničar.
U ožujku 1957. otišao je u Peking, na kongres čelnika pokrajinskih i općinskih Odjela
javnih poslova cijele Kine. Zastupnike su, u grupnim raspravama, ohrabrivali neka
prigovaraju vođenju poslova na tim područjima, pa je gospodin Ying posve nedužno
prigovorio nešto prvom sekretaru sečuanskoga komiteta, Li Jing-quanu, poznatom pod
imenom Komesar Li. Moj je otac na tom kongresu vodio delegaciju Sečuana pa je, kad su se
vratili, morao sastaviti izvješće. Kad je počela antidesničarska kampanja, Komesar Li je
zaključio da mu se ne sviđa ono što je rekao gospodin Ying. Pitao je zamjenika šefa
delegacije, ali taj se vješto izvukao na zahod čim je gospodin Ying počeo prigovarati. Poslije
će komesar Li obilježiti gospodina Yinga kao desničara. Moj je otac bio ogorčen kad je to
čuo,
i sebi je predbacivao djelomičnu krivnju za slom gospodina Yinga. Moja gaje majka
tješila da nije on kriv, ali njega je to dovijeka mučilo.
Kampanju su mnogi dužnosnici iskoristili za sređivanje osobnih računa. Neki su kvotu
lako popunjavali navodeći sve svoje neprijatelje. Drugi su se osvećivali. U Yibinu je bračni
par Ting očistio mnoge darovite osobe na koje su bili ljubomorni ili s kojima se nisu slagali.
Gotovo su svi tamošnji očevi suradnici, koje je probirao i promicao, osuđeni kao desničari.
Jednoga, kojeg je moj otac osobito volio, žigosali su kao "krajnjega desničara", a jedini mu je
zločin bila primjedba da Kina ne bi smjela potpuno ovisiti o Sovjetskom Savezu, kao stoje tad
tvrdila Partija. Osuđen je na tri godine robije u jednom od kineskih gulaga. Gradio je cestu u
divljem gorskom području, gdje su mnogi logoraši izgubili život.
Antidesničarska kampanja nije obuhvatila široke slojeve. Radnici i seljaci živjeli su kao
i prije. Nakon godinu dana, kad je kampanja prestala, najmanje je pet stotina i pedeset tisuća
studenata, učitelja, pisaca, umjetnika i znanstvenika žigosano kao desničari. Uglavnom su
otpušteni s posla, poslani na
težak fizički rad u tvornice ili na selo. Neki su poslani na robiju. Oni i njihove obitelji
postali su građani drugoga reda. Pouka je bila jasna i glasna: neće se trpjeti nikakva kritika.
Tad su ljudi prestali prigovarati, više nisu dizali glas. Sve je izražavala izreka iz tog vremena:
"Nakon borbe protiv triju zala nitko više ne želi imati posla s novcem, a nakon
antidesničarske kampanje nitko više ni da pisne".
Tragedija 1957. nije se zaustavila samo na tome da se narod prisili na šutnju. Nije se
više moglo predvidjeti tko će pasti u ponor. Kvote, u sprezi s osobnom osvetoljubivošću,
značile su da svatko može biti progonjen, i to bez razloga.
Tadašnji žargon odražava ozračje tog doba. Među desničarima je bilo "onih osuđenih
ždrijebom" (chou-qian you-pai), za njih se ždrijebom odlučivalo hoće li biti proglašeni
desničarima. Bilo je i "zahodskih desničara" (ce-suo you-pai), koje bi obilježili čim se više
nisu mogli suzdržati od odlaska na zahod za dugih sastančenja. Bilo je i desničara koji
navodno "imaju otrov, ali ga se nisu oslobodili" (you-du bu-fang), njih su žigosali kao
desničare, iako ni protiv koga nisu ništa rekli. Sef je za svakoga tko mu se nije sviđao, mogao
reći: "Ne sviđa mi se" ili: "Oca su mu ubili komunisti, kako ne bi bio kivan? Samo što
otvoreno ne priznaje." Katkad bi dobri čelnik radnog odreda učinio suprot-no:"Koga bih
optužio? Nikomu to ne mogu učiniti, recite da sam ja kriv." Takve su prozvali "samozvanim
desničarima" (zi-ren you-pai).
Mnogima je 1957. bila prekretnica. Moja je majka još bila odana komunizmu, ali su je
morile sumnje zbog prakse. O tome je razgovarala sa svojim prijateljem, gospodinom Hauom,
smije-njenjim ravnateljem istraživačkog zavoda, ali nikad s mojim ocem, ne zato što i on nije
sumnjao nego zato što nije htio s njom o tome raspravljati. Partijska su pravila, poput vojnih
zapovijedi, zabranjivala članovima uzajamne rasprave o partijskim smjernicama. U programu
KP pisalo je da svaki član mora bezuvjetno slušati svoju partijsku organizaciju, a niži riu.
nosnik višega. Nesuglasica se mogla iznijeti jedino višem dužno: ml. u koji je bio
utjelovljenje partijske organizacije. Ključ je uspjeha lula vojna stega, na kojoj su komunisti
ustrajali od Yan'ana 11M prije. Bio je to strahovit instrument vlasti, kao stoje i moralo biti u
društvu u kojem su osobni odnosi nadjačavali sva druga pravila. Moj je otac potpuno
prihvatio tu stegu, uvjeren da revolucija ne može opstati i nastaviti se budu li joj otvoreno
prigovarali. U revoluciji se valja boriti za svoju stranu čak i onda ako nije savršena, ako je
smatraš boljom od druge strane. Nužno je jedinstvo.
Moja je majka uvidjela daje ona daleko od očeva odnosa prema Partiji. Jednoga dana,
kad se usudila prigovoriti situaciji, a od njega nije dobila nikakav odgovor, gorko mu je rekla:
"Dobar si ti komunist, ali nikakav muž!" Moj je otac kimnuo i rekao da to i sam zna.
Otac je nama, djeci, tek nakon četrnaest godina rekao što mu se 1957. umalo dogodilo.
Od prvih je yan'anskih dana, dok je bio dvadesetogodišnjak, prijateljevao sa slavnom
književnicom Ding Ling. U ožujku 1957., kad je boravio u Pekingu kao šef delegacije na
kongresu Odjela javnih poslova, javila mu je neka je posjeti u Tianjinu blizu Pekinga. Tata je
htio tamo otići, ali je odustao jer mu se žurilo kući. Ding Ling su, nakon nekoliko mjeseci,
proglasili prvom kineskom desničarkom. "Da sam je posjetio," rekao nam je otac, "i ja bih bio
propao."
4 "Sposobne žene mogu i bez hrane spraviti objed"
 Glad
(1958.-1962.)
U jesen 1958. sam, s navršenih šest i pol godina, počela pohađati osnovnu školu koja mi
je od kuće bila udaljena dvadesetak minuta hoda po uglavnom blatnim popločanim sporednim
ulicama. Svakog sam dana, na odlasku u školu i na povratku, mjerila svaki pedalj zemlje i
tražila slomljene čavle, zahrđale zupčanike i sve metalne predmete ugažene u blato između
ploča kako bih ih ubacila u peći za proizvodnju čelika. Bila mije to prva briga. Da, kao
šestogodišnjakinja sam sudjelovala u proizvodnji čelika. Morala sam se sa suučenicima
natjecati tko će donijeti više staroga željeza. Oko mene su treštali zvučnici, a na stjegovima,
plakatima i golemim zidnim natpisima pisalo je "Živio Veliki skok naprijed!" i "Svi
proizvodite čelik!" Iako nisam potpuno shvaćala zašto, znala sam daje predsjednik Mao
narodu zapovjedio neka proizvodi mnogo čelika. U mojoj su školi lonci za taljenje zamijenili
kuhinjske na golemim pećima. U njih su bacali željezni otpad, pa i stare, raskomadane
kotlove. Peći su neprekidno gorjele, sve dok se ne rastale. Učitelji su na smjenu bacali u peći
drva dvadeset i četiri sata na dan. Golemom "su žlicom miješali rastaljeno željezo u kotlu.
Nismo mnogo učili jer su učitelji bili zauzeti kotlovima, kao i stariji učenici. Mi smo
učiteljima čistili stanove i čuvali im djecu.
Sjećam se, jednom sam, s još nekom djecom, došla u bolnicu u posjet jednoj učiteljici
koja se ozlijedila kad joj se rastaljeno željezo prosulo po rukama. Liječnici i sestre su, u
bijelim ogrtačima, grozničavo trčkarali. I u bolnici je bila visoka per koju u neprekidno morali
ložiti, pa i tijekom operacija i po m >ri.
Malo prije nego što sam počela ići u školu, moja se obitelj iz staroga župnog dvora
preselila u posebno naselje, gdje je bilo središte pokrajinske vlade, a obuhvaćalo je nekoliko
ulica, mnoštvo velikih stambenih i uredskih zgrada. Visok nas je zid dijelio od vanjskog
svijeta. Bio je ondje u Drugom svjetskom ratu Klub američkih vojnika. Ondje je 1941. godine
odsjeo Ernest Hemingway. Klupska zgrada u tradicionalnom kineskom stilu, teško
tamnocrveno stupovlje, a rubovi žutoga popločanoga kineskoga krova stršili su uvis. Ondje je
sad bio Sekretarijat se-čuanske vlade.
Golema je visoka peć bila na parkiralištu gdje su čekali vozači. Noću je nebo plamtjelo,
a sve do moje sobe, udaljene tristotinjak metara, dopirala je galama svjetine oko peći. Naša je
obitelj sve lonce bacila u tu visoku peć, pa i sav kuhinjski pribor od lijevanog željeza. Nije
nam teško pao taj gubitak, nisu nam više trebali. Sad nismo smjeli kuhati kod kuće, svi su se
morali hraniti u menzi. Visoke su peći bile nezasitne. Nestao je roditeljski krevet, udoban i
mekan, na željezne opruge, pa i željezna ograda gradskih pločnika, sve željezno. Roditelje
mjesecima gotovo nisam ni vidjela. Cesto uopće nisu, dolazili kući jer su morali paziti da u
njihovim uredskim visokim pećima temperatura ne pada.
Mao je tad prvi put dao oduška svom nedosanjanom snu da Kinu pretvori u vrhunsku
suvremenu velesilu. Čelik je proglasio industrijskim maršalom i zapovjedio neka se u jednoj
godini udvostruči proizvodnja čelika, od 5,35 milijuna tona 1957. na 10,7 milijuna 1958.
godine. Umjesto da pokuša kvalificiranim radnicima povećati pravu proizvodnju čelika,
odlučio je u to uključiti cijelo pučanstvo. Svaka je jedinica imala svoju čeličnu kvotu, ljudi su
mjesecima obustavljali uobičajeni posao kako bi ispunili normu. Gospodarski se razvoj sveo
na simplicističko pitanje koliko se tona čelika može proizvesti. Cijeli je narod bio zaokupljen
samo tim poslom. Prema službenim je procjenama gotovo sto milijuna seljaka, koji su
proizvodili glavninu kineske hrane, povučeno sa sela u proizvodnju čelika. Zbog sječe su
ogoljele planine, ali masovna je proizvodnja urodila samo "kravljom balegom" (niu-shi-ge-
da), govorio je narod, odnosno beskorisnim sranjem.
Ta besmislica nije samo odražavala Maovo neznanje o gospodarskom djelovanju, nego i
gotovo metafizičko zanemarivanje stvarnosti, što bi kod pjesnika možda i bilo zanimljivo, ali
ne i u političkoga čelnika koji uživa apsolutnu vlast. Jedno je od temeljnih obilježja bio
duboko usađen prezir prema ljudskom životu. Nedavno je finskom veleposlaniku rekao: "I
kad bi Sjedinjene Američke Države imale jače atomske bombe i iskoristile ih u Kini, kad bi
zemlju rasporile ili raznijele, možda bi to sunčevu sistemu bilo nadasve važno, ali beznačajno
što se tiče svemira kao cjeline."
Nedavna su ruska iskustva potaknula Maov voluntarizam. Sve ogorčeniji Hruščovom,
koji je 1956. raskrinkao Staljina, Mao potkraj 1957. putuje u Moskvu na svjetski komunistički
sastanak na vrhu. Vraća se uvjeren da Rusija i njezine saveznice napuštaju socijalizam i
priklanjaju se revizionizmu. Kinu je smatrao jedinom pravovjernom zemljom koja mora utrti
novi put. U Maovoj su se glavi miješali megalomanija i voluntarizam.
Maovu opsjednutost čelikom uglavnom nitko nije dovodio u pitanje, kao ni njegove
druge manije. Mrzio je vrapce koji jedu usjeve. Ustrčala su se sva kućanstva. Vani smo
divljački udarali svim metalnim predmetima, od cimbala do lonaca, kako bismo izmamili
vrapce sa stabala, ne bi li naposljetku pali, mrtvi od umora. I danas čujem urnebesnu buku
koju smo dizali braća, sestra i ja, pa i vladini dužnosnici koji su sjedili ispod golemog stabla
vučjih bobica u našem dvorištu.
Gospodarski su ciljevi bili bajkoviti. Mao je tvrdio da bi kineska industrijska
proizvodnja za petnaest godina mogla nadmašiti Sjedinjene Države i Britaniju. Kinezima su te
zemlje predstavljale kapitalistički svijet. Stignemo li ih, bit će to pobjeda nad neprijateljima.
Poticalo je to nacionalni ponos i podizalo oduševljenje. Osjećali su se poniženi zbog odbijanja
Sjedinjenih Država i većine zemalja Zapada da priznaju Kinu. Jedva su čekali dokazati svijetu
da mogu živjeti posve samostalno i da žele vjerovati u čuda. Mao je bio nadahnuće. Narodna
je energija jedva čekala da nađe oduška. I našla gaje. Pretjerana je gorljivost nadjačala oprez,
a neznanje je nadmašilo razum.
Mao je 1958., kratko vrijeme nakon povratka iz Moskve, na mjesec dana došao u posjet
Chengduu, ponesen mišlju da Kina može sve, a pogotovo oduzeti Rusima predvođenje u
socijalizmu. U Chcngduu je sročio svoj Veliki skok naprijed. Grad nm je organizirao veliku
paradu, ali sudionici nisu znali da je tu Mao jer se pritajio. Na toj je paradi istaknuta parola
"Sposobne žene mogu i bez hrane spraviti objed", obrat stare kineski; izreke "Ni
najsposobnija žena ne može spraviti objed bez hrane." Bombastična je retorika postala
konkretan zahtjev, a nemoguća je mašta imala postati stvarnost.
Te je godine proljeće bilo predivno. Mao je jednoga dana otišao na izlet u perivoj
Slamnata kućica Du Fua, pjesnika iz osmog stoljeća, iz razdoblja dinastije T'ang. Majčin je
Istočni okrug osiguravao jedno područje perivoja, pa je ona stražarila s kolegama koji su
izigravali turiste. Mao se rijetko držao rasporeda, nikad nije javljao gdje će točno biti pa je
moja majka satima pijuckala čaj u čajani i stražarila. Naposljetku se uznemirila i rekla
kolegama da se ide prošetati. Došla je u područje pod nadzorom Zapadnog okruga. Nisu je
poznavali pa su je odmah počeli pratiti. Partijski je sekretar Zapadnog okruga primio izvješće
o "sumnjivoj ženi", osobno se došao uvjeriti i nasmijao se: "Pa to je naša stara drugarica Xia
iz Istočnog okruga!" Poslije je mami prigovorio njezin šef Guo, šef okruga, što je "neposlušno
trčkarala amo-tamo."
Mao je posjetio i mnoga imanja u ravnici Chengdua. Dotad su seljačke zadruge bile
male. Mao im je tada zapovjedio da se svi udruže u veće zajednice koje će poslije biti nazvane
"narodne komune".
Cijela se Kina tog ljeta organizirala u nove jedinice, a svaka je obuhvaćala između dvije
tisuće i dvadeset tisuća kućanstava. Prednjačilo je područje Xushuija, u sjevernokineskoj
pokrajini Hebei koju je Mao posebice zavolio. Kako bi potvrdio da su zaslužili Maovu
pozornost, gorljivi je mjesni rukovodilac rekao da će proizvesti deset puta više žita nego prije.
Mao se široko nasmiješio i odgovorio: "Sto će vam tolika hrana? Kad bolje razmislim,
zapravo i nije loše imati previše hrane. Država je ne želi, svi imaju dovojjno svoga, a ovdašnji
seljaci mogu jesti i jesti. Možete na dan pojesti pet obroka!" Mao se opijao vječnim snom
kineskoga seljaka — viškovima hrane. Nato su seljaci podgrijavali želje svoga Velikoga
Vođe, tvrdeći da po svakome muu (a mu je mjera za površinu, otprilike kao ral) ubiru više od
šezdeset tisuća kilograma žita, a ima glavica kupusa težih i od dvjesto kilograma.
Tad su mnogi sebi i drugima govorili nevjerojatne laži. Seljaci su urod s nekoliko
oranica skupljali najednom mjestu kako bi partijskim dužnosnicima dokazali čudotvornu
žetvu. Slična su "Potemkinova polja" pokazivali i lakovjernim agronomima, koji su često
sami sebe zavaravali, novinarima, posjetiocima iz drugih pokrajina i strancima. Iako bi usjevi
nakon nekoliko dana propali zbog nestručnog presađivanja i opasne gustoće, posjetioci to nisu
znali niti htjeli znati. Veći je dio stanovništva bio zahvaćen tim zbunjenim, ludim stanjem,
"samoobmanom obmanjivanjem drugih" (zi-qi-qi-ren). Mnogi — pa i agronomi i ugledni
partijci — tvrdili su da su svojim očima vidjeli čuda. Oni koji nisu uspijevali odgovarati
tuđim bajkovitim tvrdnjama, počeli su sumnjati i sami sebe okrivljavati. Tijekom diktature
poput Maove, kad su se podaci zadržavali i patvorili, običnim je ljudima bilo nadasve teško
vjerovati u svoje iskustvo ili znanje. A da i ne spominjemo da su se suočili s nacionalnim
valom revnosti, koja je mogla potopiti svaku individualnu hladnu glavu. Lako je bilo početi
ignorirati stvarnost i jednostavno vjerovati Maou. Najlakše je bilo prihvatiti ludilo, a zastati,
razmisliti i biti oprezan — donosilo je samo nedaće.
Na službenoj je karikaturi bio prikazan znanstvenik poput mišića koji cvili: "U peći kao
stoje tvoja može uzavreti samo voda za čaj!" Uz njega je golem radnik dizao veliku branu i
puštao val rastaljena čelika, odgovarajući: "Koliko možeš popiti?" Većina onih koji su
shvaćali apsurdnost te situacije previše se bojala izreći svoje mišljenje, pogotovo nakon
antidesničarske kampanje 1957. godine. One koji bi izrekli sumnje odmah bi ušutkali ili
otpustili, a to je povlačilo i progon članova njihovih obitelji i crnu budućnost njihove djece.
Cesto su one koji nisu htjeli kovati u zvijezde golemo povećanje proizvodnje, tukli dok
se ne bi predali. U Yibinu su nekim rukovodiocima radnih odreda na seoskom trgu vezali ruke
na leđima i pitali ih:
— Koliko žita možete proizvesti najednom muu?
— Četiri stotine jina — (oko dvjesto dvadeset kilograma) — stoje bilo realno.
Tukli bi ga dalje i pitali:
— Koliko žita možete proizvesti po muu?
— Osam stotina jina.
Moj djed, general Xue Zhi-heng, šef policije u vladi ratnih diktatora u Pekingu 1922.-
1924.
Moja majka (lijevo) sa svojom majkom i očuhom, dr. Xiom, u Jinzhouu oko 1939.
godine. U sredini (stoji) De-gui, srednji sin dr. Xije, jedini iz obitelji koji nije bio protiv
ženidbe dr. Xije mojom bakom. Najstariji sin dr. Xije ustrijelio se u znak prosvjeda. Krajnje
lijevo (stoji) De-guiev sin.
Moja majka kao trinaestogodišnja učenica u državi Mandžukuou 1944.
Rođak Hu, mamin prvi dečko. Na poleđini fotografije napisao je pjesmu: Vjetar i
prašina pratioci su moji/Kraj zemlje dom je moj. (Izgnanstvo)
Huov je otac 1947. izvukao sina iz zatvora, uz pomoć mita. Hu je prijatelju dao ovu
fotografiju s molbom da je preda mojoj majci kako bi znala da je živ. Prijatelj je zbog opsade
sreo moju majku tek kad su komunisti zauzeli Jinzhou, a videći koliko je zaljubljena u mog
oca, odlučio je da joj ne da ovu fotografiju. Predao joj ju je tek 1985. kad su se slučajno sreli.
Tada je doznala da je rođak Hu stradao u Kulturnoj revoluciji.
 Bakina sestra Lan s mužem "Odanim" i sa sinčićem kratko vrijeme nakon što je "Odani"
ušao u obavještajnu službu Kuomintanga, Jinzhou 1946. godine.
Komunistički vojnici ispred kuomintanških parola nad jednim od gradskih vrata koja su
odoljela opsadi Jinzhoua 1948. godine.
Parole na potplatima "oslobodilačkih cipela" za građanskog rata. Lijevo piše Branite
našu domovinu, a desno Tucite Chang Kai-sheka.
Komunističke postrojbe napadaju Jinzhou, u listopadu 1948. godine.
Moji roditelji u Nanjingu, bivšem glavnom gradu Kuomintanga, na maršu iz Mandžurije
u Sečuan, nekoliko dana prije nego što je mama pobacila prvo dijete, rujan 1949. Oboje u
komunističkim vojnim odorama.
Roditelji i baka (drži na rukama Xiao-hong), a moja dadilja mene nakon dolaska u
Chengdu, jesen 1953.
Oproštajna zabava za moju mamu prije odlaska iz Yibina, lipanj 1953. Udrugom redu
očeva najmlađa sestra i moja mama, a u prvom redu (slijeva) očeva majka, ja, mamina majka,
Xiao-hong, Jin-ming i tetaJun-ying.
Baka drži na krilu Jin-minga i mene (u kosi su mi dvije mašne). Mami je u naručju
Xiao-hei, do nje stoji Xiao-hong, Chengdu potkraj 1954.
Otac na fotografiji za koju držim da posebice lijepo odražava njegov značaj na maršu iz
Mandžurije u Sečuan, potkraj 1949. godine.
Mama drži govor u Chengduu 1958.
godine.
Ja kao šestogodišnjakinja.
Mama s djecom. Slijeva Xiao-hong, Jin-ming, Xiao-hei i ja, Chengdu, početkom 1958.
godine. Snimljena na brzinu kako bi otac fotografiju odnio svojoj teško bolesnoj majci u
Yibin. Žurbu odaje
mamina nezačešljana kosa i rupčić još pričvršćen pribadačom na Jin-mingovu
mornarskom odijelu (tako su se tad mala djeca često odijevala).
Ni taj nemogući broj nije bio dovoljan. Nesretnika bi tukli ili ostavili neka visi, sve dok
naposljetku ne bi rekao: "Deset tisuća jina". Katkad bi obješeni umro samo zato što nije htio
preuveličati brojeve, ili prije nego što bi brojeve dovoljno uvećao.
Mnogi seoski dužnosnici i seljaci, sudionici tih događaja, nisu vjerovali smiješnim
hvastanjima, ali tjerao ih je naprijed strah da i njih ne optuže. Provodili su partijske smjernice.
Sigurni su bili sve dok slijede Maoa. Totalitarizam, u koji su og-reznuli, iskrivljavao im je i
izopačivao osjećaj odgovornosti. I liječnici su se hvalili kako su čudotvorno izliječili
neizlječive bolesti.
U našem su se dvorištu zaustavljali kamioni puni nasmiješenih seljaka koji su dolazili
izvijestiti javnost o nekom fantastičnom rušenju rekorda. O čudovišnom krastavcu dugom kao
pola kamiona, ili
0 rajčici koju dvoje djece jedva nosi. Drugom su prilikom u kamion ugurali golemu
svinju i tvrdili da su uzgojili takva prasca. Svinja je bila od ljepenke, ali sjećam se da sam kao
dijete mislila daje prava. Možda su me zbunjivali odrasli koji su se ponašali kao daje sve to
istina. Ljudi su prkosili razumu i živjeli u lažima.
Cijela je zemlja jedno govorila, a drugo mislila. Riječi su se udaljavale od stvarnosti,
odgovornosti i onoga što su ljudi doista mislili. Laži su s lakoćom izricane jer su riječi
izgubile smisao, a svi su ih prestali ozbiljno shvaćati.
 Usporedo s tim jačala je društvena stega. Mao je utemeljio komune tvrdeći da je njihova
glavna prednost u tome što ih je "lako nadzirati" jer će sad seljaci biti u organiziranom
sustavu, a ne više izdvojeni. S vrha su ih podrobno upućivali kako će obrađivati zemlju. Mao
je svekoliko poljodjelstvo sveo na osam tema, "tlo, umjetno gnojivo, voda, sjeme, gust nasad,
zaštita, tehnologija i skrb". U Pekingu je CK dijelio upute na dvije stranice kako će seljaci
cijele Kine popraviti svoja polja, još jednu stranicu o uporabi umjetnog gnojiva i još jednu o
gustoći sadnica. Strogo je trebalo slušati te nevjerojatno glupe upute. U svakoj se mini-
kampanji od seljaka tražilo da sve gušće sade.
Mao je naumio pojačati stegu i otvaranjem menza u komunama. Olako je definirao
komunizam.
"Javne menze i besplatni obroci." Nije se uznemirivao zbog toga što menze ne
proizvode same hranu. Vlast je 1958. zabranila da itko jede kod kuće. Svaki je seljak morao
jesti u komunalnoj menzi. Zabranjen je kuhinjski pribor, recimo lonci, a mjestimice
1 novac. Komuna i država će o svakom voditi računa. Seljaci su svakog dana nakon
rada u koloni išli u menzu i jeli dosita, a to nikad prije nije bilo moguće, ni na najplodnijim
područjima u najrodnijim godinama. Pojeli su i potrošili seosku prehrambenu pričuvu. Išli su i
u polja, ali više nije bilo važno koliko rade, jer ljetina je pripadala državi i nije imala nikakve
veze sa seoskim životom. Mao je proricao da Kina ulazi u komunizam, koji u Kini znači
"diobu materijalnih dobara", a seljaci su to protumačili da će svoj dio ionako dobiti, bez
obzira na to koliko rade. Nestimulirani da rade, samo su odlazili u polja i plandovali.
Poljodjelstvo je bilo zanemareno i zato što je čelik dobio prednost. Mnogi su seljaci bili
iscrpljeni zato što su morali satima tražiti ogrjev, staro željezo i željeznu rudaču za visoke
peći. Polja su često prepuštali ženama i djeci koja su sve morala raditi ručno, jer je i stoka
morala pripomagati proizvodnji čelika. U doba žetve, ujesen 1958., rijetki su seljaci bili u
poljima.
Neobrana žetva 1958. najavila je nestašicu hrane iako su službene statistike pokazivale
dvoznamenkasto povećanje poljodjelske proizvodnje. Službeno je objavljeno da je Kina 1958.
proizvodnjom žitarica pretekla Sjedinjene Države. Partijski je Narodni dnevnik otvorio
raspravu na temu kako se nositi s problemom što proizvodimo previše hrane.
Očev je Odjel bio zadužen za sečuanski tisak koji je objavljivao neobične podatke, kao i
sve kineske novine. Tisak je bio glas Partije, a partijskim smjernicama nije smio prigovoriti ni
moj otac niti itko drugi iz medija. Bili su dio velike tekuće vrpce. Moj je otac prestrašeno
pratio tijek događaja.
Preostao mu je jedino apel najvišim rukovodiocima.
Potkraj 1958. godine pisao je Centralnom komitetu u Peking daje takva proizvodnja
čelika besmisleno rasipanje resursa. Seljaci su iscrpljeni, njihova snaga propada, vlada
nestašica hrane. Pozivao je na hitnu akciju. Pismo je dao guverneru Leeu Da-zhangu, drugom
čovjeku pokrajine, koji je mom ocu dao prvi posao kad je iz Yibina došao u Chengdu i
prijateljski se prema njemu odnosio.
Guverner Lee rekao je mom ocu da to pismo neće slati dalje zato što u njemu nema
ništa novo. "Partija sve zna, vjeruj joj."
Mao je rekao da nipošto ne smiju gasiti narodni opi nnizniu Veliki je skok naprijed
promijenio psihološko stajali..te Kineza od pasivnosti do poleta i ornosti, a to se ničim ne
snuje dovesti u pitanje.
Guverner Lee rekao je mom ocu i to da su ga pokrajinski cei nici, s kojima se razilazio u
mišljenju, prozvali opasnim nadim kom Oporbenjak. Mog oca još nisu dirali samo zbog
njegovih drugih vrlina, apsolutne predanosti Partiji i krute stege. "Dobro je što si sumnje
izrazio samo Partiji, a ne i u javnosti", rekao mu je guverner, upozorivši ga da bi mogao imati
ozbiljnih neprilika ustraje li na tim pitanjima, a neprilika bi mogla imati njegova obitelj i
drugi, čime je očito mislio na sebe, očeva prijatelja. Moj otac nije ustrajao. Nisu ga posve
uvjerili prijateljevi argumenti, a previše je toga bilo na kocki. Došao je dotle da nije bio
nesklon kompromisima.
Moj otac'i djelatnici Odjela javnih poslova skupili su mnoge pritužbe u sklopu svog
posla pa su ih poslali u Peking. Nezadovoljstvo je vladalo i u narodu i među dužnosnicima.
Veliki je korak naprijed izazvao dotad najveći rascjep u komunističkom rukovodstvu otkako
su, prije deset godina, došli na vlast. Mao je morao odstupiti s položaja predsjednika države,
manje važnog od svoja dva položaja, u korist Liua Shaoqija. Liu je postao drugi čovjek Kine,
ali njegov ugled nije bio ravan Maovu. Mao je ostao na ključnom položaju predsjednika
Partije.
Nezadovoljstvo se toliko proširilo daje Partija morala održati poseban kongres potkraj
lipnja 1959. u planinskom odmaralištu Lushanu u središnjoj Kini. Odatle je ministar obrane,
maršal Peng Dehuai, poslao Maou pismo kritizirajući ono što se dogodilo tijekom Velikoga
skoka naprijed. Preporučio je realan pristup gospodarstvu. Pismo je bilo suzdržano, a
završavalo je obveznim optimizmom, u konkretnom slučaju, da će za četiri godine sustići
Britaniju. Iako je Peng bio jedan od Maovih najstarijih i najbližih suboraca, Mao nije mogao
podnijeti ni najmanje kritike, pogotovo u vrijeme kad je bio u defenzivi, znajući da nema
pravo. Služeći se svojim omiljenim bombastičnim jezikom, Mao je pismo nazvao
"bombardiranjem radi rušenja Lushana". Učvrstio se i otegnuo kongres na više od mjesec
dana, žestoko napadajući maršala Penga. Penga i njegove malobrojne pristaše žigosali su kao
"desničarske oportuniste". Penga su smijenili s položaja ministra obrane i stavili u kućni
pritvor da bi ga poslije
poslali u prijevremenu mirovinu u Sečuan, gdje su mu dodijelili nizak položaj.
Mao je morao spletkariti kako bi se održao na vlasti. U tome je bio pravi majstor.
Najmilije mu je štivo, koje je preporučavao partijskim rukovodiocima, bila klasična zbirka u
više svezaka o dvorskoj moći i spletkama. Maovu je vlast najlakše shvatiti kao
srednjovjekovni dvor, na kojem je on uživao neograničenu vlast nad svojim dvoranima i
podanicima. Bio je majstor umijeća "podijeli pa vladaj", ali i manipuliranja ljudskom
sklonošću da jedni druge ostave na cjedilu. Naposljetku su rijetki partijski dužnosnici stali na
stranu maršala Penga, iako su bili razočarani Maovom politikom. Jedino se nije izjasnio
generalni sekretar Partije, Deng Xiaoping, koji je slomio nogu. Kod kuće je Dengo-va maćeha
gunđala: "Cijelog sam života bila ratarica, a nikad nisam čula za tako glup način ratarstva!"
Kad je Mao čuo kako je Deng slomio nogu — igrajući biljar — rekao je: "Dobro mu je
došlo!"
Komesar Li, prvi sekretar Sečuana, vratio se u Chengdu s kongresa i donio dokument u
kojem su bile Pengove primjedbe iz Lushana. Podijelio je građu dužnosnicima sedamnaestog i
viših razreda. Od njih je zatraženo da se izrijekom očituju slažu li se s tim.
Moj je otac od guvernera Sečuana načuo nešto o raspri u Lushanu. Na "ispitnom" je
sastanku moj otac neodređeno natucao na Pengovo pismo. Zatim je učinio nešto što nikad
prije nije: moju je majku upozorio daje to zamka. Bila je silno ganuta. Prvi je put njezine
interese pretpostavio partijskim pravilima.
Iznenadila se što su i mnogi drugi očito bili obaviješteni. Na njezinu je skupnom
"ispitu" pola kolega očitovalo ogorčenje na Pengovo pismo, tvrdeći da su te kritike "posve
neistinite". Drugi su se pretvarali da im riječ zapinje u grlu i samo su neodređeno nešto
mrmljali. Jedan je uspješno zasjeo na dvije stolice, rekavši: "Nisam u položaju da se složim ili
ne, jer ne znam jesu li dokazi maršala Penga utemeljeni na činjeničnome stanju. Ako jesu,
podupro bih ga. Dakako, ne bih ga podupro ako nisu."
 Čelnici žitne uprave i pošte Chengdua bili su veterani Crvene armije, obojica su se
borila pod zapovjedništvom maršala Penga. Obojica su očitovala slaganje s onim što je rekao
njihov stari, ugledni zapovjednik, a Pengove su primjedbe upotpunili svojim iskustvima s
terena. Majka se pitala znaju li ti stari vojnici za zamku. U tom su slučaju pravi junaci kad
tako izražavaju svoje mišljenje. Požalilaje što nema njihovu hrabrost. Ali sjetila se svoje
djece. Sto bi bilo s njima? Nije više bila slobodoumna učenica. Kad je na nju došao red, rekla
je: "Nazori u pismu ne slijede partijsku politiku u ove dvije godine."
Njezin joj je šef, gospodin Guo, rekao da se nije na zadovoljavajući način očitovala jer
nije izrekla svoje stajalište. Danima ju je izjedala strepnja. Dva su veterana Crvene armije,
koja su poduprla Penga, proglašena "desničarskim oportunistima", otpuštena s posla i upućena
na prisilni rad. Mamu su pozvali na sastanak kako bi prigovorili njezinim "desničarskim
tendencijama". Gospodin Guo je na sjednici spomenuo još jednu njezinu "ozbiljnu zabludu".
U Chengduu su 1959. počeli prodavati na crno kokoši i jaja. Komune su kokoši preuzimale od
individualnih seljaka, ali ih nisu mogle uzgajati pa su jaja i kokoši nestajali iz trgovina, u
državnom vlasništvu. Ipak su neki seljaci zadržali jednu ili dvije kokoši kod kuće ispod
kreveta pa su ih počeli krišom prodavati u sporednim ulicama dvadeset puta skuplje nego
prije. Svakog su dana upućivani dužnosnici na teren kako bi pokušali uhvatiti seljake.
Jedanput je moja majka, kad ju je gospodin Guo poslao u jednu od takvih inspekcija,
odgovorila: "Kakva zla ima u tome što udovoljavaju ljudskim potrebama? Ako postoji
potražnja, mora biti i ponude!" Mamu su zbog te primjedbe ukorili zbog "desničarskih
tendencija".
Partiju je opet prodrmala čistka "desničarskih oportunista", jer su se mnogi dužnosnici
slagali s Pengom. Pouka je glasila da je Maov autoritet nedodirljiv, iako je očito imao krivo.
Dužnosnici su shvatili da, bez obzira na visinu položaja — Peng je ipak bio ministar obrane
— i bez obzira na omiljenost jer Peng je bio Maov miljenik — pada u nemilost onaj tko
uvrijedi Maoa. Znali su i to da se ne može izreći svoje mišljenje i povući se. Povlačenje se
smatralo neprihvatljivim prosvjedom. Izlaza nije bilo. Sad su usta Partiji i narodu bila
zapečaćena. Veliki skok naprijed nakon toga ide u još luđe krajnosti. Odozgo su nametnuti još
ne-realniji gospodarski ciljevi.
Još je više-seljaka upućeno na proizvodnju čelika. Padale su sve samovoljnije naredbe,
koje su na selu izazvale pravi kaos.
Potkraj 1958., u jeku Velikog skoka naprijed, pokrenut je važan graditeljski projekt.
Deset velikih zgrada u glavnom gradu
Pekingu bit će završeno za deset mjeseci kako bi se obilježio deseti rođendan Narodne
Republike, utemeljene 1. listopada 1949.
Jedna je od tih deset zgrada bila i Velika narodna palača, kuća sa stupovljem u
sovjetskom stilu, u zapadnom dijelu Trga Nebeskog mira. Mramorno joj je pročelje bilo dugo
četiristoti-njak metara, a u glavnoj je banketnoj dvorani, ukrašenoj svijećnjacima, bilo
sjedalica za nekoliko tisuća ljudi. Tu će se održavati važni sastanci, a čelnici će primati strane
posjetitelje. Dvorane će sve biti veličanstvene, nazvane prema kineskim pokrajinama. Moj je
otac zadužen za ukrase Sečuanske dvorane, a kad je sve bilo gotovo, pozvao je partijske
čelnike, koji su imali veze sa Se-čuanom, neka je dođu pogledati. Došao je DengXiaping,
podrijetlom Sečuanac, i maršal Ho Lung, slavni kineski Robin Hood, jedan od utemeljitelja
Crvene armije i Dengov prisni prijatelj.
Odjednom su pozvali nekamo mog oca pa je ostavio njih dvojicu i Dengova brata. Kad
se vratio, čuo je kako maršal Ho kaže Dengovu bratu, pokazujući na Denga: "On bi zapravo
morao sjediti na prijestolju." Uto su opazili mog oca pa je razgovor prekinut.
Otac je nakon toga vječito strahovao. Znao je daje posve slučajno čuo glasove
neslaganja na vladinu vrhu. Sto god učinio ili ne učinio, sve ga može uvući u veliku nepriliku.
Ništa mu se nije dogodilo, ali kad mije, nakon gotovo deset godina, to ispričao, priznao je da
je otad neprekidno živio u strahu da ga ne snađe velika nesreća. "Već to što sam čuo bilo je
ravno izdaji", rekao je i poslužio se izrazom "zločin koji se kažnjava skidanjem glave".
Ono što je čuo samo je potkrijepilo opće razočaranje Maom. Njegov su osjećaj dijelili
mnogi najviši čelnici, pa i novi predsjednik Liu Shaoqi.
Liu je u jesen 1959. došao u Chengdu u inspekciju komune Crveni sjaj. Mao je lani bio
oduševljen njihovim bajoslovnim prinosom riže. Prije nego što je Liu došao, mjesni su
dužnosnici okupili sve za koje su mislili da bi ih mogli izdati pa su ih zatvorili u hram, ali Liu
je imao "krticu" te je, prolazeći blizu hrama, rekao da bi htio pogledati unutra. Dužnosnici su
se izvlačili, tvrdeći da će se hram urušiti, ali Liu nije odustao. Naposljetku su otključali veliku
zahrđalu bravu, a skupina odrpanih seljaka
izašla je teturajući na dnevno svjetlo. Zbunjeni hu mjesni dužnosnici pokušavali
objasniti Liuu da su te "mutikaše" zatvorili zato što bi mogli nauditi uglednom posjetitelju.
Seljaci su šutjeli. Dužnosnici komune, iako posve nemoćni što se tiče ostvarenja partijskih
smjernica, imali su strahovitu moć nad ljudskim životima. Ako su koga htjeli kazniti, mogli
su mu dati najgori posao i najmanje hrane, izmisliti bilo kakvo opravdanje kako bi ga mučili,
okrivljavali i uhitili.
Predsjednik Liu postavljao je pitanja, ali seljaci su se samo smješkali i nešto mumljali.
Smatrali su da je bolje uvrijediti predsjednika nego mjesne glavešine. Predsjednik će za
nekoliko minuta otići u Peking, a mjesne će glavešine s njima ostati do kraja života.
Uskoro je u Chengdu doputovao još jedan čelnik, maršal Zhu De, u pratnji jednoga od
Maovih tajnika. Zhu De, podrijetlom iz Sečuana, bio je zapovjednik Crvene armije i vojni
tvorac komunističke pobjede. Nakon 1949. postaje samozatajan. Posjetio je više komuna blizu
Chengdua, a kad je poslije šetao uz Svilenu rijeku i gledao paviljone, bambusove gajeve i
čajane uz obalu, usred vrbika, zaneseno je šaptao: "Sečuan je pravi raj..." Izgovorio je to u
stihu, a Maov je tajnik nadodao, u drevnoj pjesničkoj navici: "Šteta, upropašćuju nam ga
kobne oluje laži i lažnoga komunizma!" S njima je bila moja majka i u sebi pomislila: "Svim
se srcem slažem."
Mao se, sumnjajući u svoje drugove, još bijesan nakon napada u Lushanu, uporno držao
svojih ludih gospodarskih smjernica. Iako je znao kakvim su nesrećama urodile pa je prešutno
dopuštao da se preinače najnepraktičnije mjere, radi "obraza" se nije smio posve predati. U
međuvremenu, na početku šezdesetih, velika se glad širila svom Kinom.
U Chengduu je mjesečna opskrba hranom za jednu odraslu osobu smanjena na osam
kilograma riže, pola litre kuhinjskog ulja i trideset dekagrama mesa, ako gaje uopće bilo.
Gotovo ničega više nije bilo, pa ni kupusa. Mnogima se zbog slabe ishrane skupljala tekućina
pod kožom. Od edema bolesnik požuti i nadme se. Najomiljeniji je lijek bila alga chlorella,
navodno bogata bjelančevinom, koja se hrani ljudskom mokraćom. Ljudi više nisu išli na
zahod, nego su mokrili u pljuvačnice i u njih bacali sjeme chlorelle, koja bi se nakon nekoliko
dana pretvorila u
nešto poput zelene riblje mrijesti. Vadili bije iz urina, oprali i skuhali s rižom. Odvratna
je okusa, ali smanjuje natekline.
Moj je otac, kao i svi, imao ograničen obrok hrane, ali je, kao viši dužnosnik, imao i
povlastica. U našem su naselju bile dvije menze, mala za ravnatelje odjela, njihove žene i
djecu, i velika za sve ostale, među njima moju baku, tetu Jun-ying i sluškinju. Uglavnom
bismo u menzi uzeli hranu pa je nosili kući gdje smo jeli. U menzama je bilo više hrane nego
na ulici. Pokrajinska je vlada imala svoju farmu, a primala je i "darove" okružnih vlasti.
Neprocjenjive su namirnice dijelili između dviju menza, a manja je imala povlašten položaj.
 Moji su roditelji, kao partijski dužnosnici, imali posebne prehrambene doznake. S
bakom sam išla u posebnu trgovinu, izvan našega naselja, i kupovala hranu. Mama je imala
modre kupone i svakog je mjeseca mogla kupiti pet jaja, gotovo trideset dekagrama soje i isto
toliko šećera. Otac je imao žute kupone, a zbog višeg je položaja mogao dobiti dvaput više
nego mama. Moja je obitelj skupljala hranu iz menza i drugih izvora i zajedno jela. Odrasli su
nama, djeci, uvijek davali više pa nisam gladovala, ali je sve odrasle mučila neishranjenost, a
baka je dobila lakši edem. Kod kuće je uzgajala chlorellu, a ja sam znala daje odrasli jedu.
Nisu mi htjeli reći zašto. Jedanput sam je kušala i odmah ispljunula. Imala je odvratan okus.
Nikad je više nisam okusila.
Znala sam da oko mene vlada glad. Jednoga dana, na putu u školu, jela sam zemljicu,
kad mi ju je netko istrgnuo iz ruke. Dok sam se oporavljala od čuda, opazila sam tanka tamna
leđa i kratke hlačice. Netko je bosonog jurio blatnom ulicom prinoseći ruku ustima i
proždirući pecivo. Kad sam roditeljima rekla što mi se dogodilo, očeve su oči bile neizrecivo
tužne. Pomilovao me po glavi govoreći: "Sretnice, druga djeca gladuju."
Tada sam često išla u bolnicu zbog zubi.Ondje bi mi se uvijek smučilo od užasnih ljudi
sjajnih, gotovo prozirnih natečenih udova, širokih kao bačve. Bolesnike su otvorenim teretnim
kolima dovozili u bolnicu, toliko ih je bilo. Upitala sam zubaricu što im je, a ona mije
odgovorila: "Edemi!" Pitala sam je što to znači. Promrmljalaje daje to u nekoj vezi s hranom.
Uglavnom su seljaci imali edeme. Na selu se mnogo više gladovalo, jer seljaci nisu
imali zajamčene obroke. Vlada se najprije brinula za gradsku prehranu pa su komunalni
dužnosnici silom odu/imali žilo seljacima. Uhićeni su ninoju .seljaci k<> |i u pokušavali
sakriti hranu, pretučeni su i udarani na muke Kn munalni dužnosnici, koji nisu oduzimali
hranu gladnim seljaci ma, ostajali su bez posla, a neke su i tjelesno zlostavljali. Taku su
diljem Kine poumirali milijuni seljaka koji su uzgojili hranu.
Poslije sam doznala da su za te gladi pomrli neki moji rođaci u Mandžuriji i Sečuanu,
među ostalima i očev duševno zaostali brat. Majka mu je umrla 1958., a kad je zavladala glad,
nije mogao opstati jer nikoga nije htio slušati. Dobivali su mjesečnu opskrbu, a on bi svoju
pojeo za nekoliko dana pa ostatak mjeseca ništa nije imao. Uskoro je umro od gladi. Umrla je
bakina sestra Lan i njezin muž, "Odani" Pei-o, koji su, zbog njegovih veza s obavještajnom
službom Kuomintanga, bili prognani na surovi i daleki sjever Mandžurije. Kad je hrana
počela nestajati, seoske su vlasti dijelile opskrbu prema svojim, nepisanim prioritetima. Pei-o
je bio izopćenik pa su zato među prvima uskratili hranu njemu i ženi. Djeca su im ostala živa
zato što su roditelji njima davali svoju hranu. Umro je i otac Yu-linove žene. Naposljetku je
jeo punjenje iz svoga jastuka i pletenice češnjaka.
Jednoga dana, bilo mije otprilike osam godina, sitna je starica naborana lica ušla u našu
kuću.
Doimala se tako mršavom i slabom da bije i dašak vjetra mogao otpuhnuti. Bacila se na
pod pred mojom majkom udarajući čelom i nazivajući je "spasiteljicom moje kćeri". Bila je to
majka naše sluškinje. "Da nije vas, moja kći ne bi ostala živa!" rekla je. Tek sam nakon
mjesec dana shvatila što to znači. Tad je našoj sluškinji stiglo pismo da joj je majka umrla
kratko vrijeme nakon posjeta našoj kući kad je došla javiti da su joj umrli muž i mlađi sin.
Nikad neću zaboraviti užasne jecaje naše sluškinje dok je stajala na terasi, oslonjena na drveni
stup, prigušujući jauke rupčićem. Baka je prekriženih nogu sjedila na postelji i također
plakala. Sakrila sam se u kut izvan bakine mreže protiv komaraca. Čula sam je kako govori
samoj sebi: "Komunisti su dobri, ali koliko svijeta umire..." Nakon mnog<? godina Čula sam
da su uskoro nakon toga umrli i drugi brat naše sluškinje i njegova žena. U izgladnjeloj su
komuni oskudnu hranu posljednje dobivale "zemljoposjedničke" obitelji.
 Dužnosnik koji je tada radio u Odboru za uklanjanje posljedica gladi, rekao mije mnogo
kasnije, godine 1989., daje tad u Sečuanu vjerojatno od gladi umrlo sedam milijuna ljudi, a to
je
deset posto stanovništva bogate pokrajine! Računa su daje u cijeloj Kini tada od gladi
umrlo oko trideset milijuna ljudi.
Jednoga je dana 1960. nestala trogodišnja kći prve susjede moje tete Jun-ying u Yibinu.
Susjeda je, nakon nekoliko tjedana, vidjela na ulici jednu djevojčicu kako se igra, a imala je
istu haljinu kao i njezina kći. Prišla joj je i po nekim znakovima prepoznala da je to doista
haljina njezine kćerkice. Prijavila je to policiji. Utvrđeno je da su djevojčičini roditelji
prodavali suho meso. Oteli su i ubili mnogo djece te ih, po vrtoglavim cijenama, prodavali
kao zečevinu. Bračni je par smaknut a slučaj zataškan, ali tada su svi znali da se ubijaju i
djeca.
Nakon mnogo godina srela sam starog očeva kolegu, dragog i sposobnog čovjeka koji
nikad nije ništa preuveličavao. Uzbuđeno mi je rekao što je u jednoj komuni vidio za najveće
gladi. Pomrlo je trideset pet posto seljaka na području obilne žetve, ali je ljetina bila slabo
obrana jer su muškarce odvukli u, proizvodnju čelika, a menza je rasipala i ono stoje imala.
Jednog je dana u njegovu sobu upao seljak i bacio se na pod, vičući daje počinio težak zločin i
neka ga kazni. Utvrđeno je daje ubio i pojeo rođeno dijete. Glad gaje, poput neobuzdane
snage, prisilila da zgrabi nož. Dok su mu suze curile niz obraze, dužnosnik je zapovjedio neka
seljaka uhite. Poslije su ga strijeljali kako bi opomenuli druge čedomorce.
Glad su službeno tumačili time što je Hruščov iznenada prisilio Kinu na otplatu velikog
duga kojim se bila opteretila za Korejskoga rata kako bi priskočila u pomoć Sjevernoj Koreji.
Vlada je računala na česta iskustva seljaka bezemljaša koji su se još dobro sjećali koliko su ih
nemilosrdni veleposjednici progonili kako bi naplatili zakupninu ili dug. Mao je Sovjetski
Savez izabrao za vanjskoga neprijatelja na kojeg će svaliti krivnju i okupiti narod oko sebe.
Kao drugi je uzrok navedena "nezapamćena elementarna katastrofa". Velika je Kina, a
svake je godine negdje nestašica hrane zbog vremenskih nepogoda. Samo su najvišim
čelnicima bili dostupni vremenski podaci na razini cijele države. Pučanstvo se gotovo i ne
miče pa rijetki znaju što se događa iza susjedne planine, a kamoli u susjednoj pokrajini.
Mnogi su tad mislili, a i danas misle, daje glad proistekla iz elementarne nepogode. Nemam
potpunih podataka, ali razgovarala sam s mnogim Iju-
dima i/ raznih dijelova Kine. Rijetki su znah /a arku >^!>jnn-n
tarnu katastrofu u svojoj pokrajini. Samo su im pričah u i......j
koliki su pomrli od gladi.
Mao je početkom 1962., na kongresu, pred sedam tisuća najviših rukovodilaca, rekao
daje glad sedamdeset posto uzrokovana elementarnim katastrofama, a trideset posto ljudskim
pogreškama. Predsjednik Liu Shaoqi odjednom gaje ispravio: za trideset posto gladi kriva je
elementarna katastrofa, a za sedamdeset posto ljudski činitelj. Otac je bio na tom kongresu, a
kad se vratio, rekao je mami: "Bojim se da se zlo piše drugu Shaoqiju."
Kad su niži službenici, poput moje majke, dobili izvješća o govorima, bila je
izostavljena prosudba predsjednika Liua. Glavnina stanovništva nije ni znala za Maove
postotke. Prikrivanje podataka pripomoglo je da narod ostane kuš, nitko se nije glasno tužio
na Komunističku partiju. Ne zaboravimo, posljednjih su nekoliko godina mnogi
nezadovoljnici bili pobijeni ili na neki drugi način uklonjeni, a većini stanovnika nije bilo
jasno je li kriva Komunistička partija. Nije bilo korupcije u tom smislu da bi dužnosnici
gomilali žito. Partijcima je bilo tek nešto malo bolje nego običnim ljudima, a u nekim su
selima oni prvi gladovali i pomrli. Glad je bila teža od ičega u doba vladavine Kuo-mintanga,
ali tad se drukčije doimala. U doba Kuomintanga gladovali su i gledali kako se vlastodršci
razmeću nezapamćenom rastrošnošću.
Mnogi su komunistički dužnosnici iz veleposjedničkih obitelji prije gladi doveli svoje
roditelje k sebi u grad. Kad je zavladala glad, Partija je zapovjedila da se ti starci i starice
vrate u rodna sela kako bi ondje s mještanima dijelili težak život, odnosno gladovali. A sve to
zato što komunistički dužnosnici nikako nisu smjeli iskoristiti svoje povlastice u korist svojih
roditelja, "klasnih neprijatelja". Neki su djedovi mojih prijatelja i prijateljica morali otići iz
Chengdua pa su pomrli od gladi.
Mnogi se seljaci nisu micali iz rodnih sela pa su glad pripisivali nesposobnim
neposrednim rukovodiocima koji su im izdavali kobne zapovijedi. Narodom su se širile
pjesme daje dobro partijsko rukovodstvo, ali im ne vrijede pokrajinski i mjesni dužnosnici.
Moji su roditelji bili duboko potreseni Velikim skokom naprijed i strahovitom glađu.
Nisu imali točnu sliku, ali nisu nasjeli na tvrdnju daje za to kriva "elementarna nepogoda".
Mučio ih je osjećaj krivnje. Radili su u propagandi, u središtu dezinformacija. Kako bi
olakšao sebi savjest, a i da bi izbjegao nepoštenoj svakodnevici, moj se otac dragovoljno
prijavio da će pomoći Odjelu za uklanjanje posljedica gladi u komunama, a to je značilo da će
sa seljacima živjeti i gladovati. Tako je, u skladu s Mao-vim uputama, "dijelio s masama
dobro i zlo", ali njegovo mu je osoblje to zamjerilo. Na smjenu su morali ići s njim na teren, a
to im je bilo mrsko jer su na selu gladovali.
Od kraja 1959. do 1961., u doba najgore gladi, rijetko sam viđala oca. Na selu je jeo
lišće slatkoga krumpira, trave i koru kao i seljaci. Jednoga dana, dok je prolazio obalom
između rižišta, u daljini je ugledao seljaka-kostura. Išao je neizrecivo polako, očito se teško
kretao. Odjednom mu se izgubio s vidika. Kad mu je moj otac pritrčao, čovjek je ležao u
polju, podlegavši gladi.
Otac je svakoga dana bio dotučen onim što je vidio, iako ono najgore nije vidio jer su ga
mjesni dužnosnici, po svom običaju, svugdje okruživali. Povećala mu se jetra, natekao je i
upao u depresiju. Nekoliko su ga puta, kad bi se vraćao s terena, slali u bolnicu. Ondje je
ostao i nekoliko ljetnih mjeseci 1961. Promijenio se, više nije bio uvjereni puritanac. Partija
njime nije bila zadovoljna. Prigovoreno mu je što "dopušta da oslabi njegova revolucionarna
volja" i naređeno mu je da napusti bolnicu.
Cesto je ribario. Sučelice bolnici bila je divna Žadna rijeka. Pregibale su se vrbe i
milovale riječnu površinu svojim zaobljenim izdancima, a oblaci su se rastapali i opet
poprimali oblik u brojnim odrazima. Sjedila bih na strmoj obali i gledala oblake i tatu kako
peca. Zaudarao je ljudski izmet. Iznad obale bolničko zemljište bijaše nekoć cvjetnjak, a sad
povrtnjak kako bi osoblje i bolesnici imali više hrane. I sada, kad sklopim oči, vidim leptirove
ličinke kako jedu kupusove glavice. Braća su ih hvatala i davala ocu za mamac. Jadno su se
doimala ta polja, jer liječnici i sestre nisu imali smisla za poljodjelstvo.
Kineski su znanstvenici i mandarini tijekom povijesti tražili utjehu u ribarenju kad bi
bili nezadovoljni onim stoje radio car. Ribarenje je povratak prirodi, bijeg od svakodnevice,
simbol razočaranja i odbijanja suradnje.
Otac bi malokad ulovio koju ribu. Jednom je napisao pjesmu "Ne idem ribariti radi
riba". Njegov mu je pratilac u ribarenju,
zamjenik ravnatelja u uredu, uvijek davao dio lovine zato Ato je 1961., u jeku gladi,
moja majka opet bila trudna, a Kinezi smatraju daje riba važna za razvoj djetetove kose. Nije
lit jela dijete, među ostalim i zato što su ona i moj otac bili na plači, a država im više nije
davala dojilje ni dadilje. Nisu imali novca za bacanje jer su imali nas, četvero djece, a
izdržavali su i moju baku i dio očeve rodbine. Otac je velik dio plaće trošio na knjige.
Uglavnom je kupovao klasike, a knjige bi mu katkad odnijele dvomjesečnu plaću. Majka bi
mu blago prigovarala. Drugi na njegovu mjestu dadu samo mig nakladničkim kućama i već
im one besplatno šalju knjige "u radne svrhe". Otac je sve htio plaćati.
Teško je bilo sa sterilizacijom, pobačajem pa i kontracepcijom. Komunisti su 1954.
počeli planirati obitelj, a majka je vodila program na svom području. Bila je u poodmaklom
stupnju trudnoće, nosila je mog brata Xiao-heia, a sjednice je često počinjala vedrom
samokritikom. Mao se okomio na planiranje obitelji, htio je veliku i snažnu Kinu, utemeljenu
na brojnom pučanstvu. Ako Amerikanci bace atomske bombe na Kinu, govorio je, Kinezi će
se i dalje množiti i brzo nadoknaditi gubitak. Zastupao je tradicionalno kinesko seljačko
gledište o djeci: što više ruku, to bolje. Osobno je 1957. slavnog pekinškog sveučilišnog
profesora, koji je zagovarao kontrolu rađanja, proglasio desni-čarem. Nakon toga su rijetko
spominjali planiranje obitelji.
Kad je mama 1959. zatrudnjela, od Partije je zatražila dopuštenje za prekid trudnoće.
Tada je to bilo uobičajeno. Partija je morala dati dopuštenje kad je operacija bila opasna.
Mama je navela da je prezauzeta radom za revoluciju, a narodu će bolje služiti ako ne rodi još
jedno dijete. Pobačaj su joj odobrili. Bio je neizdrživo bolan, jer su se služili primitivnim
metodama. Kad je 1961. opet zatrudnjela, pobačaj je bio isključen — prema mišljenju
liječnika, moje majke i Partije — zato što se tražilo najmanje tri godine između dva prekida
trudnoće.
Bila je trudna i naša sluškinja. Udala se za očeva bivšega slugu koji je sad radio u
tvornici. Baka je objema kuhala jaja i sojina zrna, koja su dobivali na doznake mojih roditelja,
pa i ribu koju su joj donosili moj otac i njegov kolega.
Naša je sluškinja potkraj 1961. rodila sina pa je otišla od nas kako bi s mužem osnovala
novi dom. Dok je još bila kod nas, išla je u menzu po našu hranu. Jednog ju je dana moj otac
vidio kako ide vrtnom stazom, trpa u usta meso i pohlepno ga guta. Okrenuo se i udaljio kako
ga ona ne bi vidjela. Sigurno bi se postidjela. Ispričao je to tek nakon mnogo godina, kad je
razmišljao kako je sve ispalo posve drukčije od njegovih mladenačkih snova. Glavni mu je
san bio dokinuti glad.
Kad je sluškinja otišla, novu nismo mogli uzeti zbog nestašice hrane. One koje su se
htjele zaposliti
— djevojke sa sela — nisu imale pravo na hranu. Tako su se baka i teta morale brinuti
za nas petero.
Moj se najmlađi brat Xiao-fang rodio 17. siječnja 1962. Mama je jedino njega dojila.
Prije porođaja gaje kanila udaljiti, ali kad je stigao, toliko gaje zavoljela da joj je postao
mezimac. Igrali smo se s njim kao s igračkom. Rastao je okružen općom ljubavlju. Mama
smatra daje zato bio otvoren i samouvjeren. Otac je često bivao s njim, ne onako rijetko kao s
nama ostalima. Kad je Xiao-fang bio toliko velik da se mogao igrati igračkama, moj gaje otac
svake subote vodio u robnu kuću u dnu ulice pa mu je kupovao nove igračke. Čim bi Xiao-
fang zaplakao, moj bi otac sve drugo ostavio i počeo ga tješiti.
Početkom 1961. Mao je, zbog desetaka milijuna mrtvih, odustao od svoje gospodarske
politike. Preko volje je dopustio pragmatičnomu predsjedniku Liuu i Dengu Xiaopingu,
generalnom sekretaru Partije, veći nadzor nad zemljom. Mao je bio prisiljen na samokritiku,
ali je uvijek sebe sažalijevao, a sve je zvučalo tako kao da on nosi križ svih nesposobnih
kineskih dužnosnika. Velikodušno je upućivao Partiju neka izvuče pouku iz kobnih iskustava,
ali što je pouka — to nije bilo prepušteno prosudbi nižih dužnosnika. Mao im je rekao da su
se odvojili od naroda i donosili odluke koje nisu odraz mišljenja običnih ljudi. Počevši od
Maoa, beskonačna je samokritika prikrivala pravu odgovornost. Krivce nitko nije gonio.
Ipak se stanje počelo popravljati. Pragmatičari su proveli uspješne reforme. Deng
Xiaoping je u tom kontekstu rekao: "Nije važno je li mačka crna ili bijela, važno je lovi li
miševe." Čelik se više neće masovno proizvoditi. Obustavljeni su ludi gospodarski ciljevi,
uvedene su realistične smjernice. Ukinute su javne menze, seljacima je prihod ovisio o radu.
Vraćeni su im kućanski predmeti, koje su im zaplijenile komune, među ostalima poljod-
\
jelski alat i domaće životinje. Dodijeljene su im omanje parcele koje će sami obrađivati.
Na nekim je područjima zemlja uspješno dana u zakup seoskim domaćinstvima. U industriji i
t rgoviiu službeno su sankcionirani elementi tržišnoga gospodarstva pa je, nakon nekoliko
godina, gospodarstvo opet procvjetalo.
Usporedo s novim gospodarskim procvatom, bila je uočljiva i politička liberalizacija. S
mnogih su veleposjednika skinuli žig "klasnog neprijatelja". Rehabilitirani su mnogi koje su
počistili tijekom raznih političkih kampanja, "kontrarevolucionari" iz 1955., "desničari" iz
1957., pa i "desničarski oportunisti" iz 1959. Budući da je moja majka 1959. bila ukorena
zbog svojih "desničarskih tendencija", 1962. su je, za naknadu, prebacili iz sedamnaestog u
šesnaesti razred. Rasla je književna i umjetnička sloboda. Opće je ozračje bilo opuštenije.
Otac i majka su, kao i mnogi drugi, smatrali da je vlast dokazala da može ispraviti pogreške i
na njima učiti. To im je vratilo vjeru u vlast.
Dok se sve to događalo, živjela sam začahurena iza visokih zidina vladina naselja.
Nisam imala izravne veze s tragedijom. Uz takve sam se "prigušene glasove" približavala
školskom uzrastu.
13.
"Prezlatna mala razmaženka"
U povlaštenoj čahuri (1958.-1965.)
Kad me mama 1958. upisala u osnovnu školu, imala sam novu ružičastu jaknu od
prugasta pamuka i zelene flanelske hlače, a u kosi ružičastu vrpcu. Otišle smo ravno k
ravnateljici koja nas je čekala sa stručnom nadzornicom i jednom učiteljicom. Sve su se
smješkale, a mojoj su se majci, pune poštovanja, obraćale s "Ravnateljice Xia" i ponašale se
kao da im je šefica. Poslije sam doznala daje škola bila pod majčinim odjelom.
Došla sam na poseban razgovor jer mi je bilo šest i pol godina, a primali su samo
sedmogodišnjake zato što nije bild dovoljno škola. Taj put se ni otac nije bunio što kršimo
propise, jer su i on i mama htjeli da ranije pođem u školu. Tečnim sam recitiranjem klasičnih
pjesama i krasopisom uvjerila školski odbor da sam dovoljno napredna. Kad sam položila
uobičajeni prijamni ispit, primljena sam kao poseban slučaj. Moji su se roditelji silno ponosili
jer je ta škola odbila mnogu djecu njihovih kolega.
Svi su htjeli dijete upisati u tu školu, najbolju u Chengduu, glavnu "ključnu" školu cijele
pokrajine. Teško se bilo upisati u ključne škole i sveučilišta. Primalo se samo po zaslugama, a
djeca iz dužnosničkih obitelji nisu imala prednost.
Novom su me učitelju uvijek predstavljali kao "kćer ravnatelja Changa i ravnateljice
Xije". Mama je biciklom često službeno dolazila u školu kako bi provjerila stanje. Jednog je
dana naglo zahladnjelo pa mi je donijela topli kaput od zelenog pru-gustog pamuka, sprijeda
izvezen cvijećem. Kavnaielj hm, ., j,. osobno donijela u razred. Bilo mije neugodno, sva su
< 1 ]< -<-a zurila u mene. Ja sam, kao i svako dijete, htjela biti dio grupe svojih vršnjaka,
željela sam samo da me djeca prihvate.
Svakog smo tjedna imali ispite, a rezultate bi izvjesili na oglasnu ploču. Uvijek sam bila
najbolja, a to su slabiji učenici teško podnosili. Katkad su gnjev iskaljivali na meni i zvali me
"prezlatnom malom razmaženkom" (qian-jin xiao-jie), podmetali su mi žabu u pretinac stola,
a pletenice mi svezali za naslon klupe, tvrdeći da nemam "kolektivnog duha" i da ih prezirem.
Znala sam da jednostavno volim biti sama.
 Nastavni je plan bio kao u zapadnim školama, osim u vrijeme kad smo morali
proizvoditi čelik. Političkog odgoja nismo imali, ali bavili smo se mnogim športovima:
trčanjem, skokom u dalj i skokom uvis, obavezno smo gimnasticirali i plivali. Svi su imali i
izvanškolski šport. Izabrali su me za tenis. Otac se isprva protivio da postanem sportašica, ali
gaje posjetila moja učiteljica tenisa, privlačna žena u zgodnim hlačicama. Otac je, među
ostalim, bio zadužen i za pokrajinski šport. Učiteljica mu se slatko nasmiješila i rekla da se
tenis, taj otmjeni šport, još premalo igra u Kini pa će "za narod" biti dobro ako njegova kći
dade primjer. Otac je morao popustiti.
Voljela sam učitelje. Bili su izvrsni, nadareni da gradivo učine uzbudljivim i privlačnim.
Sjećam se gospodina Da-lija, profesora prirodoznanstva, učio nas je kako se satelit pušta u
putanju (Rusi su upravo lansirali prvi sputnjik) i kakve su mogućnosti leta na druge planete.
Na njegovim su satima i najnemirniji dječaci sjedili kao prikovani. Čula sam kako govorkaju
daje nekoć bio desničar, ali nitko od nas nije znao što to znači pa ništa nije mijenjalo na stvari.
Nakon mnogo godina mama mije rekla daje gospodin Da-li pisao znanstvenu fantastiku
za djecu. Desničarem je proglašen 1957. zato stoje napisao članak o tome kako miševi kradu
hranu i debljaju se, a to se protumačilo kao podao napad na partijske dužnosnike. Zabranili su
mu pisanje, a kad su ga se spremali prognati na selo, moja ga je majka premjestila u moju
školu. Rijetki su dužnosnici bili toliko hrabri da zaposle desničara.
Moja je majka bila hrabra, i upravo je zato vodila skrb o mojoj školi. Prema smještaju bi
potpala pod Zapadni okrug, ali ju je gradska uprava dodijelila maminu Istočnom, zato što su
željeli da u njoj budu najbolji učitelji, makar im podrijetlo bilo "nepoćudno", a šef Odjela
javnih poslova Zapadnog okruga ne bi se takve usudio zaposliti. Stručna je nadzornica moje
škole bila žena bivšega kuomintangovca koji je izdržavao kaznu u logoru. Inače osobe njezina
podrijetla ne bi bile na takvu položaju, ali je moja majka nije htjela premjestiti, dapače,
pohvalila ju je za osobito isticanje u radu. Njezini su nadređeni to odobravali, ali su htjeli da
sama snosi odgovornost za to nepravovjerno ponašanje. Nije imala ništa protiv, a budući daje,
zbog očeva položaja, uživala dodatnu zaštitu, osjećala se sigurnijom od svojih kolega.
Moj je otac 1962. bio pozvan da pošalje svoju djecu u novu školu koja se upravo
otvorila blizu našeg naselja. Zvala se Platana, prema drvoredu koji je do nje vodio. Utemeljio
ju je Zapadni okrug, s očitim ciljem da je pretvori u "ključnu" školu, jer u svom sastavu nije
imao nijednu ključnu školu. U Platanu su bili premješteni mnogi dobri profesori iz drugih
škola tog okruga. Uskoro se škola pročula kao "aristokratska", za djecu glavešina pokrajinske
vlade.
Prije otvaranja Platane, u Chengduu je bila jedna škola in-ternatskog tipa za djecu
visokih vojnih časnika. U nju su slali djecu i ugledni civilni dužnosnici. Stručnost je bila
slaba, a škola se pročula samo po snobovštini jer su se sva djeca hvalila svojim roditeljima.
Često se moglo čuti: "Moj je otac
zapovjednik divizije, a tvoj je običan brigadir!" Preko vikenda su pred zgradom čekale
duge kolone automobila, a u njima dadilje, tjelesni čuvari i vozači koji su došli djecu odvesti
kući. Mnogi su smatrali da takvo ozračje škodi djeci, i moji su roditelji uvijek bili protiv te
škole.
Platana nije bila zamišljena kao isključiva škola, a moji su roditelji, nakon razgovora s
ravnateljem i nekim profesorima, uvidjeli da je odana visokim etičkim standardima i stezi. Na
svakoj je godini bilo tek dvadeset pet učenika, a u mojoj prijašnjoj školi bilo nas je pedesetak
u svakom razredu. Dakako, prednosti Platane bile su djelomice namijenjene obližnjim
visokim
dužnosnicima, ali je mojom — sad mnogo Mažem <>ru pm makla ta činjenica.
 Sa mnom su u tu školu uglavnom išla djeca dužnosnika pokrajinske vlade. Neka su
stanovala u mojem naselju. Kuca je, osim škole, bila sav moj svijet. Vrtovi puni cvijeća i
bujnog raslinja. Palme, sisal-konoplja, oleandri, magnolije, kamelije, ruže, hibiskusi, pa i
dvije rijetke kineske jasike koje su rasle jedna uz drugu preplećući granje, kao ljubavnici. Bile
su nadasve osjetljive. Kad bismo im samo ogrebli debla, oba bi stabla zadrhtala, a lišće
zatreperilo. Tijekom ljetne stanke za ručak sjela bih ispod sjenice ukrasne vistarije, na kamenu
stolicu u obliku bubnja, na-laktila se na kameni stol i čitala knjigu ili igrala šah. Oko mene
same jarke boje, a malo dalje rijedak kokos prkosno je stršio u nebo. Najviše sam voljela
mirisni jasmin koji se također privio uz veliku sjenicu. Kad bi procvao, moju bi sobu ispunio
miomirisima. Voljela sam ga gledati s prozora i udisati njegov divan miris.
Kad smo se tek doselili u to naselje, stanovali smo u prelijepoj prizemnici koja je imala
vlastito dvorište, a bila je građena u tradicionalnom kineskom stilu, bez suvremenih
pogodnosti, tekuće vode, WC-a i keramičke kupaonice. Godine 1962. u jednom su dijelu
ograđenoga naselja sagradili nekoliko stanova zapadnjačkoga stil i moja je obitelj tu dobila
stan. Prije useljenja bila sam u toj zemlji čudesa i proučavala suvremene čarobne slavine,
WC-e i ormariće sa zrcalima na zidovima. Prelazila sam rukom po sjajnim bijelim pločicama
kupaoničkih zidova. Na dodir su bile svježe i ugodne.
U naselju je bilo trinaest stambenih zgrada, četiri za ravnatelje odjela, a ostale za šefove
ureda. Naš je stan zauzimao cijeli kat, a u zgradama šefova ureda dvije su obitelji bile na
svakom katu. Naše su sobe bile veće i na unutarnjim smo prozorima imali mreže protiv
komaraca, a oni nisu. Imali smo dva zahoda, a oni sam.Q jedan. Tri dana u tjednu imali smo
toplu vodu, a oni ni jedan dan. Imali smo telefon, nadasve rijedak u Kini, a oni ga nisu imali.
Niži su dužnosnici stanovali u manjem naselju s druge strane ulice, a njihove su pogodnosti
bile još za stupanj manje. Pet-šest partijskih sekretara, koji su sačinjavali jezgru pokrajinske
vlade, imali su svoj unutarnji ograđeni prostor u naselju. To je svetište imalo dva ulaza, pred
kojima su neprekidno stražari-
li naoružani čuvari, a moglo je tamo ući samo ovlašteno osoblje. U dvorištu bijahu
jednokatnice, za svakoga partijskog sekretara po jedna. Pred ulazom prvoga sekretara, Li
Jing-quana, stajao je još jedan naoružani stražar. Odrasla sam shvaćajući hijerarhiju i
povlastice kao nešto posve prirodno.
Svi zaposleni u glavnom naselju morali su pokazivati propusnicu kad bi ulazili na
glavna vrata. Mi, djeca, nismo imali propusnice, ali stražari su nas poznavali. Bilo je malo
komplicirano kad bi nam došli posjetioci. Morali su ispuniti formulare, a onda bi vratar
nazvao naš stan pa je netko morao doći na ulaz po posjetitelja. Osoblje je prijeko gledalo na
djecu izvana. Ne žele da im uprljaju naselje, govorili su. Obeshrabrivali su nas da prijatelje
vodimo kući pa sam samo nekoliko puta pozvala svoje prijateljice kući za sve četiri godine u
ključnoj školi.
Rijetko sam izlazila, uglavnom samo u školu. Katkad sam baku pratila u robnu kuću, ali
nikad nisam imala želje da nešto kupim. Bio mije to stran pojam, a roditelji su mi malokad
davali džeparac. Naša je menza bila poput restorana, izvrsno se u njoj kuhalo. Uvijek smo,
osim u vrijeme gladi, mogli birati između sedam-osam jela. Kuhari probrani, sve odreda "prvi
razred" ili "posebni razred". Vrhunske su kuhare ocjenjivali kao i učitelje. Kod kuće smo
uvijek imali kolača i voća. Ja sam pak željela jesti samo sladoled na štapiću. Jedanput sam, na
Dječji dan, prvi lipnja, dobila skroman džeparac i u tren oka smazala dvadeset šest sladoleda
na štapiću.
Naše je ograđeno naselje zadovoljavalo gotovo sve potrebe. Bilo je tu trgovina,
brijačnica, kina, plesnih dvorana, vodoinstalatera i mehaničara. Ples je bio omiljen. Vikendom
su se priređivali plesovi za razne razine uposlenika pokrajinske vlade. U bivšoj dvorani
američkih vojnika održavani su plesovi za obitelji od ranga uredskih rukovodilaca naviše.
Uvijek bijaše živa glazba. Orkestar, glumci i glumice Pokrajinske družine za pjesmu i ples
uveličavali su i uveseljavali nazočne. Neke su nam glumice zalazile u stan i čavrljale s mojim
roditeljima. Zatim su mene vodile u šetnju po ograđenom naselju. Dičila sam se što me vide s
njima, jer su glumci i glumice u Kini bili na velikoj cijeni. Svi su prema njima bili snošljiviji i
one su se smjele odijevati upadljivi-je nego druge, bile su im dopuštene i ljubavne veze. Moj
im je
otac bio šef, družina je bila u sastavu njegova Odjela. Nisu pn ma njemu bile ponizne
kao drugi, zadirkivale su ga i na/ivalr "glavnim plesačem". Tata se samo stidljivo smješkao.
Volio je dvoranske plesove i čedno klizanje parova po ulaštenu podu. Otac je doista dobro
plesao, očitojeutome uživao. Mami ples ni je išao, nije znala uhvatiti ritam pa ga nije voljela.
U stankama su djeca smjela izaći na podij. Vukli smo se za ruke i skijali po podiju. To
ozračje, vrućina, miris, dotjerane gospođe i nasmiješena gospoda, bili su moj čarobni svijet
snova.
Svake subote navečer prikazivani su filmovi. Godine 1962. malo je popustila napetost
pa je bilo i hongkonških filmova, uglavnom ljubavnih. Omogućavali su nam uvid u vanjski
svijet i ljudi su ih voljeli gledati. Dakako, bilo je i naprednih revolucionarnih filmova.
Projekcije su bile na dva mjesta, prema statusu. Za elitu u velikoj dvorani u kojoj su sjedala
bila široka i udobna. Drugo je kino, dupkom puno, bilo u velikoj dvorani u posebnom
dvorištu. Jednom sam bila ondje jer su prikazivali film koji sam željela vidjeti. Sva su mjesta
bila zauzeta mnogo prije početka predstave. Zakasnjeli su gosti morali donijeti sa sobom
stolicu. Mnogi su stajali. Tko bi se našao straga, naprijed nije mogao i morao bi stati na
stolicu da bi nešto vidio. Nisam pojma imala što me čeka pa nisam ponijela stolicu. Stisnuli su
me straga i ništa nisam vidjela. Opazila sam jednoga kuhara, stajao je na klupici na kojoj je
bilo mjesta za dvije osobe. Kad je vidio kako se guram blizu njega, pozvao me da se popnem
do njega. Bila je vrlo uska i osjećala sam se nesigurno. Ljudi su se neprekidno gurali uza me i
uskoro me jedan od njih srušio. Tresnula sam i po-rezala obrvu o rub stolice. I danas mi se
vidi ožiljak.
U našoj su elitnoj dvorani prikazivali izabrane filmove koje nikomu drugom nisu
prikazivali, pa ni osoblju u velikoj dvorani. Ti su, takozvani informativni filmovi, bili sklepani
uglavnom od zapadnih filmskih ulomaka. Tu sam prvi put vidjela mini-suk-nje i Beatlese.
Sjećam se filma o čovjeku koji potajno motri ženske na plaži. Žene koje je mjerkao polile su
ga kantom vode. Drugi je dokumentarni ulomak prikazivao apstraktne slikare koji daju
čimpanzama da razmazuju tintu na listu papira, sjećam se i priloga o čovjeku koji stražnjicom
svira na glasoviru.
Vjerojatno su nam tim izborom htjeli pokazati koliko je Zapad dekadentan. Bili su
namijenjeni samo visokim partijskim
dužnosnicima, ali i njima je bio uskraćen pristup većini podataka o Zapadu. Katkad su u
maloj projekcijskoj dvorani, u koju djeca nisu smjela ući, prikazivali filmove sa Zapada. Bila
sam silno znatiželjna pa sam molila roditelje neka me povedu. Nekoliko su mi puta uslišali
molbu. Tata je postao popustljiv. Pred vratima je stajao stražar, ali nije me zaustavio jer sam
bila s roditeljima. Filmove nisam shvaćala. Činilo se da je jedan američki pilot poludio nakon
što je na Japan bacio atomsku bombu. Drugi je film bio crno-bijeli igrani. U jednoj su sceni
sindikalnoga vođu udarila dva grubijana u automobilu. Iz kuta usta potekla mu je krv.
Užasnula sam se. Prvi sam put u životu vidjela nasilan prizor i krvoproliće. Komunisti su,
naime, u školama bili ukinuli tjelesnu kaznu. Tadašnji su kineski filmovi bili blagi,
sentimentalni i odgojni. Ako je bilo kakve natruhe nasilja, bilo je sve stilizirano, kao u
kineskoj operi.
Divila sam se lijepim odijelima zapadnih radnika, nije na njima bilo zakrpa. Kakva
suprotnost mojim pojmovima o tome kako bi se morale odijevati potlačene mase u
kapitalističkom svijetu! Poslije filma sam pitala majku, a ona je promrmljala nešto o
"relativnim životnim standardima". Nisam je razumjela pa me to pitanje progonilo.
Kao dijete sam smatrala daje Zapad kaljuža najvećega siromaštva i bijede, nalik na život
Andersenove Djevojčice sa žigicama. Kad u jaslicama nisam htjela jesti, odgojiteljica bi mi
rekla: "Misli na gladnu djecu kapitalističkoga svijeta!" Kad bi nas učiteljice u školi htjele
potaknuti na rad, često bi govorile: "Sretni ste što imate školu i knjige, jer u kapitalističkim
zemljama djeca moraju raditi kako bi izdržavala svoje gladne obitelji." Odrasli bi nam često,
kad bi htjeli da nešto prihvatimo, govorili kako su djeca na Zapadu željna toga, a to ne mogu
dobiti, pa bismo morali biti zahvalni na svojoj sreći. Automatski sam počela tako razmišljati.
Kad bi djevojčica iz mog razreda došla u novoj, ružičastoj prozirnoj kišnoj kabanici kakvu
nikad nisam vidjela, pomišljala bih kako bi bilo lijepo kad bih svoj stari i posve obični
kišobran od voštana papira mogla zamijeniti za njezinu kabanicu. Odmah bih se prekorila
zbog takvih "buržujskih" sklonosti, a u dnevnik sam zapisala: "Pomisli na svu onu djecu
kapitalističkoga svijeta koja ne mogu ni sanjati o kišobranu!"
Stranci su mi bili užasni. Svi Kinezi imaju crnu kosu i smeđe oči pa im je čudno ako tko
ima kosu i oči drugih boja. Stranca sam uglavnom zamišljala prema službenom stereotipu:
muškarac nepočešljane crvene kose, očiju neke čudne boje, duga nosa, pijano tetura, iz boce
nalijeva u usta Coca-Colu, a noge mu neele-gantno raskrečene. Stranci neprekidno čudnom
intonacijom ponavljaju "hello". Nisam znala što to znači. Mislila sam daje "hello" neka
psovka. Kad su se dečki igrali gerilskih ratova, nešto poput igre kauboja i Indijanaca,
neprijateljskoj bi strani na nos nalijepili trnje i neprekidno su morali ponavljati "hello".
U trećem razredu osnovne škole, bilo mi je tada devet godina, odlučili smo biljkama
ukrasiti učionicu. Jedna je djevojčica rekla da bi mogla donijeti neobične biljke iz perivoja
katoličke crkve koji održava njezin otac u Ulici pouzdanog mosta. Uz crkvu je nekoć bilo
sirotište, ali su ga zatvorili. Pod vladinim je nadzorom crkva i dalje djelovala, ali su katolici
morali prekinuti s Vatikanom i pristupiti "domoljubnoj" organizaciji. Pomisao na crkvu
plašila me i zaokupljala tajanstvenošću zbog vjerske propagande. Prvi sam put za silovanje
čula kad sam u nekom romanu čitala o silovatelju — stranom svećeniku. Uvijek su se
svećenici spominjali kao imperijalistički špijuni i zli ljudi koji se djecom iz sirotišta služeza
medicinske pokuse.
Svakog sam dana, kad bih išla u školu i kad bih se vraćala, prolazila Ulicom
pouzdanoga mosta i kroz nježni drvored bisernih stabala. Vidjela bih obrise crkvenog portala.
Iz moje je kineske perspektive stupovlje bilo nadasve neobično, od bijela mramora,
ižljebljeno u grčkom stilu, dok su kineski stupovi
uvijek od obojena drva. Umirala sam od želje da vidim kako je unutra, pa sam zamolila
onu djevojčicu neka mi pokaže svoj dom, ali mi je rekla da njezin otac ne trpi posjetitelje. To
mi je samo pojačalo tajnovitost. Kad je ponudila da će iz perivoja donijeti neke biljke,
spremno sam predložila da pođem s njom.
Bila sam napeta kao struna kad smo se približili crkvenim vratima, srce umalo da mi
nije prestalo kucati. Dojmljivijega portala nikad nisam vidjela. Prijateljica se propela na prste
kako bi udarila metalnom alkom o vrata. Zaškripala su i odškrinula se, a na njima se pojavio
naboran i pogrbljen starac. Podsjećao me na vješticu sjedne slike neke bajke. Lice mu nisam
mogla jasno vidjeti, ali sam zamišljala njegov dugi, kukasti nos, šiljastu kapu i metlu na kojoj
će svakog trenutka odletjeti u nebo. Bilo mi je posve sporedno što nije ženskoga roda. Žurno
sam ušla nastojeći ga ne gledati. Odjednom sam se našla u perivoju u malenu urednu dvorištu.
Od uzrujanosti nisam vidjela što je sve ondje. Samo se sjećam bujnih boja i oblika, i žubora
fontane usred kamenjaka. Prijateljica me uhvatila za ruku i povela ispod svodova oko
dvorišta. U dnu je otvorila vrata i rekla da tu svećenik propovijeda. Propovijeda! Tu sam riječ
zapamtila iz knjige u kojoj je svećenik za vrijeme propovijedi izdao državne tajne nekom
imperijalističkom špijunu. Još sam s većom strepnjom ušla u dugu mračnu prostoriju koja me
podsjećala na predvorje. Isprva ništa nisam vidjela. Uto sam u dnu uočila kip. Moj prvi susret
s raspelom. Približavala sam mu se, a spodoba na križu kao daje nada mnom lebdjela, golema
i dojmljiva. Krv, položaj i izraz lica izazivali su u meni osjećaj posvemašnjeg užasa. Okrenula
sam se i izjurila iz crkve. Vani umalo da se nisam sudarila sa čovjekom u crnoj halji. Ispružio
je ruku kako bi me prihvatio, a ja sam mislila da će me pograbiti pa sam se izmakla i otrčala.
Negdje su iza mene zaškripala teška vrata. Potom je zavladala užasna tišina, čuo se samo
žubor fontane. Otvorila sam mala ulazna vrata i odjurila do kraja ulice, srce mi je lupalo i
vrtjelo mi se u glavi.
Za razliku od mene, moj je godinu dana mlađi brat Jin-ming odmalena bio neovisan,
volio je znanost i čitao mnoge popular-no-znanstvene časopise. I u njima je propaganda bila
nezaobilazna, ali su izvještavali o napretku zapadne znanosti i tehnike. Sve se to Jin-minga
snažno doimalo. Opčinjavali su ga laseri, lebdjelice, helikopteri, elektronika i automobili, a uz
to je i u "informativnim filmovima" stjecao uvid u Zapad. Smatrao je da se ne može vjerovati
ni školi ni medijima, pa ni odraslima kada tvrde daje kapitalistički svijet pakao, a Kina raj.
Jin-ming se osobito oduševljavao Sjedinjenim Državama zato što je u toj zemlji
najrazvijenija tehnika. Jednoga dana, bilo mu je jedanaest godina, za večerom je zanosno
opisivao najnovija laserska dostignuća u Americi i rekao ocu da obožava Ameriku. Tata nije
znao što bi rekao. Doimao se vrlo zabrinuto.
Naposljetku je pomilovao Jin-minga po glavi i nkau 11 u >|< >| maj ci: "Sto možemo?
Dječak će postati desničar!"
Jin-mingje, prije dvanaeste, izradio mnoga "otkrića" na temelju slika iz dječjih
znanstvenih knjiga, pa i teleskop kroz koji je pokušavao gledati Halleyjev komet, i
mikroskop, uz pomoć stakla od žarulje. Jednoga je dana nastojao usavršiti strojnicu od
gumilastike, iz koje je odapinjao kamenčiće i oraščiće tise. Kako bi dobio željeni zvučni efekt,
zamolio je svog suučenika, komu je otac bio vojni časnik, da mu nađe prazne patrone.
Prijatelj mu ih je otvorio i ispraznio barut. Dao ih je Jin-mingu, ne znajući da su detonatori još
unutra. Jin-mingje napunio plašt prerezanom tubom paste za zube pa gaje kliještima prinio
iznad peći na ugljen. Na rešetki iznad ugljena bio je kotao. Jin-mingje kliješta držao ispod
kotla kad je odjeknuo zaglušan prasak, a dno se kotla razletjelo po kuhinji. Svi smo dotrčali
da
vidimo što je. Jin-ming se prestrašio, ne toliko zbog eksplozije koliko zbog našeg oca,
koji je svima bio strah i trepet.
Otac ga nije udario ni ispsovao. Oštro gaje gledao, a onda je rekao da se ionako
dovoljno preplašio, i neka izađe u šetnju. Jin-mingu je toliko odlanulo, daje poskakivao od
sreće. Nije očekivao da će se tako lako izvući. Otac mu je rekao da se više ne smije baviti
takvim pokusima ako ga ne nadzire neka starija osoba. Njegova zabrana nije bila duga vijeka
pa je Jing-ming i dalje pravio izgrede.
Katkad sam mu i ja pomagala. Jednom je izradio prskalicu za raspršivanje krede. Jin-
mingje imao sjajne zamisli i ostvarivao ih je, ali ja sam se ubrzo ohladila.
Jin-mingje išao u istu "ključnu" osnovnu školu kao i ja. I on je imao profesora
prirodoznanstva Da-lija, osuđenog kao desničara, koji je najzaslužniji što mu je otvorio svijet
znanosti. Jin-ming
mu je zauvijek ostao duboko zahvalan. <
Moj drugi brat, Xiao-hei, rođen 1954., bakin mezimac, nije uživao osobitu očevu i
majčinu pažnju, djelomice i zato što su smatrali da mu se baka posve dovoljno posvećuje.
Xiao-hei je — znajući da nije tatin i mamin miljenik — osjećao odbojnost prema roditeljima.
Njih je to ljutilo, pogotovo oca, koji nije trpio ništa stoje smatrao neprirodnošću.
 Xiao-hei bi katkad toliko uzrujao oca da bi ga ovaj istu kao, ali bi se odmah i pokajao pa
bi prvom prilikom pomilovao Xiao--heia po glavi i rekao da mu je žao što gaje ponijela
njegova nagla ćud.
Baka se plačući natezala s ocem koji joj je prigovarao da je previše razmazila Xiao-heia.
Zbog toga su se neminovno prepirali, a baka bi nakon toga bivala još privrženija Xiao-heiu i
još ga više mazila.
Roditelji su kudili i tukli samo sinove, a ne i kćeri. Moju su sestru Xiao-hong udarili
samo jedanput. Bilo joj je pet godina i htjela je prije obroka jesti slatkiše, a kad smo počeli
jesti, rekla je da ne može ništa okusiti jer joj je u ustima sve slatko. Otac je rekao da je to i
zaslužila, a Xiao-hong se naljutila, počela vikati i bacila štapiće za jelo na pod blagovaonice.
Otac ju je pljusnuo, a ona je pograbila pernatu pahalicu i htjela ga udariti njome. Oteo joj je
pahalicu, a ona je zgrabila metlu. Poslije trčkaranja i natezanja, otac ju je zaključao u našu
spavaću sobu ponavljajući: "Previše je razmažena, previše je razmažena!" Sestra tog dana nije
ručala.
Xiao-hong je u djetinjstvu bila tvrdoglava. Ne znam zašto, ali nije htjela gledati filmove
ni kazališne predstave, a odbijala je i putovati. Mnoga jela nije podnosila, urlala bi kad god bi
vidjela mlijeko, govedinu ili janjetinu. Isprva sam se i ja povodila za njom pa sam propustila
mnoge filmove i dobra jela.
Bila sam posve drukčija od sestre. Zarana razumna i osjećajna (dong-shi) govorili su
ljudi. Roditelji me nikad nisu udarili, nikad mi nisu uputili nijednu oštru riječ. A i kad bi mi,
izrijetka, nešto prigovorili, učinili bi to obzirno, kao da sam vrlo osjetljiva odrasla osoba.
Poklonili su mi mnogo ljubavi, osobito otac. Cesto me vodio u šetnju poslije večere, a i kad bi
posjećivao prijatelje.
Najprisniji su mu drugovi bili revolucionari, inteligentni i sposobni, ali je Partija
smatrala da su svi oni učinili neku "pogrešku" pa im je dodijelila niže položaje. Jedan je bio u
krilu Crvene armije koje je vodio Maov suparnik Zhang Guo-tao. Drugi je bio donžuan, a
njegova žena — partijka koju je moj otac uvijek nastojao izbjeći — nesnošljivo mrgodna.
Voljela sam ta druženja s odraslima, ali mi je još draže bilo ostati sama s knjigama. Tijekom
školskih praznika cijeli bih dan čitala i grickala vrško-ve svoje kose. Osim lijepe književnosti
i jednostavnih klasičnih pjesama, voljela sam znanstvenu fantastiku i pustolovne knjige.
Sjećam se priče o čovjeku koji je proveo nekoliko dana tako se bar njemu činilo — na drugom
planetu, a na Zemlju se vratio u dvadeset prvom stoljeću i vidio kako se sve promijenilo.
Ljudi su umjesto hrane jeli kapsule i putovali su lebdjelicama, a na telefonima su bili ekrani.
Priželjkivala sam život u dvadeset prvom stoljeću, sa svim tim čarobnim stvarčicama.
Djetinjstvo sam provela jureći u budućnost. Jedva sam čekala da odrastem, uvijek sam
sanjala o tome što ću tad činiti. Otkako sam naučila čitati i pisati, više sam voljela knjige s
mnogo teksta nego slikovnice. Inače sam uvijek bila nestrpljiva. Kad bih dobila bombone,
nikad ih ne bih cuclala.
Zagrizla bih i odmah sažvakala. Zvakala sam i prsne karamele.
Neobično sam se dobro slagala sa sestrom i braćom. Inače se braća i sestre nisu zajedno
igrali, ali mi smo bili dobri prijatelji i voljeli se. Ljubomore ili suparništva zapravo nije ni
bilo, a rijetko smo se svađali. Kad god bi sestra vidjela da plačem, i ona bi se rasplakala. Nije
joj bilo krivo kad bi me ljudi hvalili. Svi su se divili našim uzornim odnosima, a drugi su
roditelji pitali moje kako su ostvarili takvu slogu među svojom djecom.
Roditelji i baka stvorili su nam obiteljsko ozračje puno ljubavi. Među roditeljima smo
vidjeli samo ljubav, a nikad svađe. Mama nikad nije pokazivala koliko je razočarana u tati.
Poslije gladi moji roditelji, kao većina dužnosnika, nisu više bili onako strastveno predani
radu kao pedesetih. Obiteljski je život zauzimao istaknutije mjesto i više ga nisu izjednačivali
s nelojalnošću. Otac je navršio četrdesetu, više nije bio zadrto strog i približio se majci.
Roditelji su češće bili zajedno, a dok sam odrastala, često sam vidjela dokaze njihove
uzajamne ljubavi.
Jednoga sam dana čula kako otac govori majci da joj je jedan njegov kojega, komu je
žena slovila kao ljepotica, dao kompliment. "Sretni smo nas dvojica što imamo tako divne
žene", rekao je mom ocu. "Pogledaj kako se ističu među mnogima." Moj je otac bio ozaren
dok se, pun suzdržljive radosti, prisjećao tog razgovora. "Dakako, uljudno sam se nasmiješio",
rekao je. "A u sebi sam razmišljao: kako svoju ženu možeš uspoređivati s mojom? Moja je
žena nešto posebno!"
Otac je jednom otputovao na tri tjedna razgledanja Kim; s ravnateljima Odjela javnih
poslova svih kineskih pokrajina. U cijeloj je tatinoj karijeri bilo organizirano samo to kružno
putovanje, bila je to posebna čast. Svugdje su ih svečano dočekivali i smještali. S njima je
putovao i fotografi snimao ih. Moj otac nije imao mira. Početkom trećega tjedna, kad su stigli
u Sangaj, toliko mu je nedostajao dom da se ispričao bolešću i sjeo u zrakoplov za Chengdu.
Mama gaje poslije uvijek nazivala "starim glupanom". "Kuća ti ne bi odletjela, ja ne bih
nestala, bar ne još tog trećeg tjedna. Kakvo si uživanje propustio!" Kad god bi to govorila,
uvijek sam naslućivala da je zapravo presretna zbog tatine "glupe nostalgije".
U odnosu s nama, djecom, mojim su roditeljima bile najvažnije dvije stvari. Najprije
naše učenje. Ma koliko bili preopterećeni poslovima, uvijek su s nama pregledavali domaće
zadaće. Održavali su stalnu vezu s našim učiteljima i usadili nam u glavu želju za najboljim
ocjenama. Još su više sudjelovali u našem učenju nakon gladi, kad su imali više slobodnog
vremena. Većinu su nas večeri na smjenu poučavali.
Mama nas je vježbala matematiku, a tata kineski jezik i književnost. Nama su te večeri
bile svečane prigode, dopuštali su nam da u tatinoj radnoj sobi čitamo njegove knjige. Od
poda do stropa zidovi su bili obloženi debelim, tvrdo ukoričenim knjigama i broširanim
izdanjima kineskih klasika. Prije nego što bismo ih počeli prelistavati, morali smo oprati ruke.
Čitali smo velikog suvremenog književnika Lu Xuna i pjesme iz zlatnog doba kineske
književnosti koje su i odraslima teške.
Podjednaku pozornost koju su posvećivali našem učenju obraćali su i našem etičkom
odgoju. Otac je htio da izrastemo u časne i načelne građane, smatrajući to ciljem
komunističke revolucije. U skladu s kineskom tradicijom, dao je mojoj braći imena svojih
ideala. Jin-mingu Zhi, što znači čestit, a Xiao-heiu Pu, što znači čedan, a Xiao-fang je već u
imenu imao nepodmitljivost (fang). Otac je smatrao da su staroj Kini nedostajale te tri vrline,
a komunisti će ih uvesti. Staru je Kinu najviše upropastila podmitljivost. Jednom je ukorio
Jin-minga zato što je izradio papirnati zrakoplov od službenog papira sa zaglavljem njegova
Odjela. Kad bismo se kod kuće htjeli poslužiti telefonom, morali smo zatražiti dopuštenje.
Poslovno je pral io medije pa umu slali mnogo novina i časopisa. Poticao nas je da ih čitanu
>. ah ih nismo smjeli odnijeti iz njegove radne sohe. Potkraj mp-eca vraćao bi ih u Odjel, jer
su se stare novine prodavale za reci Mažu. Mnoge sam dugočasne nedjelje provela s njim dok
smo provjeravali je li sve na broju.
Otac je prema nama uvijek bio nadasve strog, zbog čega se naprekidno svađao s našom
bakom. Godine 1965. u Chengdu je došla kći kambodžanskoga princa Sihanuka i priredila
baletnu predstavu. Bila je to velika novost u gotovo posve izoliranom društvu. Umirala sam
od želje da vidim balet. Tati su zbog položaja uvijek slali besplatne ulaznice za nove priredbe
i često me vodio na njih. Taj put, ne znam zašto, nije mogao otići. Dao mije kartu i rekao da je
moram zamijeniti s nekim tko sjedi straga kako ne bih bila na najboljem mjestu.
Te sam večeri stajala pred ulazom i u ruci držala kazališnu kartu dok su posjetitelji
ulazili u dvoranu. Svi su imali počasne karte i mjesta prema svom položaju. Prošlo je više od
četvrt sata a ja sam još stajala uz vrata, stidjela sam se ikoga zamoliti za zamjenu. Naposljetku
su se posjetitelji prorijedili i balet je imao započeti. Borila sam se sa suzama i žalila što
nemam drukčijeg oca. Uto sam uočila nižeg činovnika iz očeva Odjela. Skupila sam hrabrost i
otraga ga povukla za kaput. Nasmiješio se i odmah pristao da mi dade svoju kartu. Mjesto je
dobio prilično otraga i nimalo se nije čudio strogosti mog oca, koja je u našem naselju već
postala poslovična.
Na kinesku Novu godinu 1965. pripremljena je posebna učiteljska priredba. Otac je
pošao na nju sa mnom, ali mi nije dopustio da sjedim uza nj nego je zamijenio kartu za jednu
posve straga, rekavši da nije dolično da sjedim ispred svojih učiteljica. Jedva sam vidjela
pozornicu i bijedno sam se osjećala. Poslije sam od učitelja čula koliko cijene tu njegovu
umjerenost. Zamjerili su djeci drugih dužnosnika koja su, prema njihovu mišljenju, nedolično
sjedila sprijeda.
Tijekom kineske povijesti uvijek su dužnosnička djeca bila nabusita i zlorabila su svoje
povlastice, stoje izazivalo opravdano ogorčenje. Jednom jedan novi stražar našeg naselja nije
prepoznao djevojčicu koja je ondje stanovala pa je nije htio propustiti. Izderala se na njega i
udarila ga školskom torbom. Bilo je djece koja su nabusito i neotesano razgovarala s
kuharima, vozačima i drugim uposlenicima. Obraćali su im se po imenu, a mlađa osoba to u
Kini ne smije jer to je teška uvreda. Nikad neću zaboraviti mučan pogled jednoga kuhara iz
naše menze kad je sin tatina kolege vratio hranu rekavši da ne valja, a zvao gaje po imenu.
Duboko povrijeđeni kuhar ništa nije rekao kako se ne bi zamjerio dječakovu ocu. Neki
roditelji nisu ništa poduzimali zbog takva ponašanja svoje djece, ali je moj otac ogorčeno
govorio: "Ti dužnosnici nisu komunisti."
Roditelji su smatrali neobično važnim da odgoje svoju djecu tako da budu prema svima
udvorna i puna poštovanja. Poslugu smo zvali "teta" i "striko", kao što su se djeca oduvijek, u
znak poštovanja, obraćala odraslima. Nakon jela bismo uvijek nosili u kuhinju prljave zdjele i
štapiće. Otac nam je govorio neka tako radimo u znak poštovanja prema kuharima, inače će
oni morati sami raspremati stolove. Zbog takvih smo sitnica bili silno omiljeni među
poslugom. Kad bismo zakasnili, kuhari bi nam prigrijali jelo. Vrtlari su mi davali cvijeće i
voće. Vozač je daleko obilazio samo da bi me pokupio iz škole i odbacio kući, dakako, bez
znanja mog oca, koji nije dopuštao da se vozimo automobilom ako se i on ne vozi.
Naš je moderni stan bio na drugom katu. Balkon je gledao na usku popločanu ulicu
izvan zida našega naselja. Na jednoj strani uličice bijaše zid od opeka, a na drugoj niz drvenih
prizemnica u nizu, tipične sirotinjske kuće Chengdua. U kućama zemljani pod, nije bilo
tekuće vode ni zahoda. Pročelja bijahu od okomitih dasaka, od koje su dvije služile kao vrata.
Prednja je soba vodila u drugu, a ova u treću, niz takvih sobica činio je kuću. Stražnja je soba
vodila u drugu ulicu. Pobočne su zidove dijelili sa susjedima pa te kuće nisu imale prozora.
Stanari su vrata morali držati širom otvorena kako bi ušlo svjetlo i zrak. Cesto bi, pogotovo za
vrućih ljetnih večeri, sjedili na uskom pločniku i čitali, šili ili čavrljali. S pločnika su gledali
ravno na velike balkone naših stanova i na sjajne staklene prozore.
Otac je govorio da ne smijemo vrijeđati osjećaje stanovnika te ulice pa nam je
zabranjivao da se igramo na balkonu.
Nedjeljom bi navečer dječaci iz straćara često obilazili ulice i prodavali tamjan protiv
komaraca. Pjesmom su privlačili pozornost na svoju robu. Moje je večernje čitanje pral il.i i.i
iniohna. otegnuta melodija. Otac me neprekidno na to podsjećan pa am znala daje velika
povlastica to što mogu nesmetano ućil i u veli koj svježoj sobi u kojoj je na podu parket, a na
otvorenim prozi i rima mreže protiv komaraca. "Ne smiješ misliti da si bolja od njih",
ponavljao mije. "Samo si sretna što si ovdje. Znaš li zašto nam treba komunizam? Zato da bi
svatko mogao stanovati u lijepoj kući kao stoje naša, pa i u mnogo ljepšima."
Otac je to tako često ponavljao da sam se stidjela svojih povlastica. Katkad bi dječaci iz
našeg naselja izašli na balkone i oponašali pjesmu malih pokućara. Stidjela sam se zbog njih.
Kad bih se s ocem vozila automobilom, uvijek mije bilo neugodno kad bi automobil trubio
među svjetinom. Kad bi ljudi pogledali automobil, utonula bih na sjedalo i nastojala izbjeći
njihove poglede.
Odmalena sam bila vrlo ozbiljna. Voljela sam biti sama i razmišljati, često o moralnim
pitanjima koja su me zbunjivala. Odalečila sam se od igara i igrališta, s drugom se djecom
nisam igrala, i s drugim sam djevojčicama rijetko čavrljala. Iako sam bila društvena i
omiljena, uvijek je postojala neka udaljenost između mene i drugih. U Kini se žene osobito
lako zbliže, ali ja sam od djetinjstva uvijek htjela biti sama.
Otac je opazio tu moju osobinu i odobravao je. Učiteljice su me neprekidno upozoravale
da bih morala imati "više kolektivnog duha", ali otac je govorio da prevelika bliskost i
prisnost mogu biti pogubni. Uz njegovo sam ohrabrenje njegovala samoću i privatnost. U
kineskom nema točnih riječi za ta dva pojma, ali nagonski su mnogi za tim čeznuli, ne samo
ja nego i moja braća. Jin-mingje tako oštro zahtijevao da mu se dopusti da vodi svoj život da
su ga katkad osobe, koje ga nisu poznavale, smatrale nedruštvenim, a zapravo je bio silno
druželjubiv i omiljen među vršnjacima.
Otac nam je često govorio: "Predivno je načelo vaše majke što vas pušta da svatko od
vas za se travu pase." Roditelji su nas puštali na miru i poštovali našu potrebu da gradimo
svoje posebne svjetove.
"Blizak je otac i bliska je majka, ali nitko nije tako blizak kao predsjednik Mao'
Maov kult ličnosti (1964.-1965.)
"Predsjednik Mao", kako smo ga uvijek zvali, počeo je izravno utjecati na moj život
1964., kad mije bilo dvanaest godina. Neko se vrijeme nakon gladi držao povučeno, ali se
počeo vraćati. U ožujku 1963. uputio je poziv cijeloj zemlji, a osobito mladima, neka "uče od
Lei Fenga".
Lei Feng bijaše vojnik koji je, rekoše nam, umro 1962., u dvadeset i drugoj godini.
Učinio je mnoga dobra djela, žrtvovao se kako bi pomogao starima, bolesnima i potrebitima.
Uštedu je darovao zakladama za ublažavanje gladi, odricao se svojih obroka hrane i davao ih
drugovima u bolnici. <
Uskoro je na moj život počeo snažno utjecati Lei Feng. Svakog smo popodneva odlazili
iz škole kako bismo "činili dobro kao Lei Feng". Išli smo na kolodvor i pomagali staricama
nositi prtljagu, kao što im je pomagao Lei Feng. Katkad smo im silom morale oduzimati
zavežljaje, jer su nas neke seljanke smatrale kradljivicama. Kad bi padala kiša, čekala sam na
ulici pod kišobranom, u nadi da prođe kakva starica pa mi dade priliku daje otpratim kući kao
što je činio Lei Feng. Kad bih vidjela nekoga da nosi kante vode na motki prebačenoj preko
ramena — u starim kućama nije bilo tekuće vode — uzalud sam pokušavala skupiti hrabrost i
ponuditi svoju pomoć, iako pojma nisam imala koliko je teška kanta vode.
Tijekom 1964. se važnost, malo-pomalo, počela premještati s izviđačkih dobrih djela na
jačanje Maova kulta. Suština Lei
Konga je, govorili su nam učitelji, njegova "be/.gi aninia 11111 >. iv i požrtvovnost
prema predsjedniku Maou". Lei Keng je uvijek, prije nego što bi išta učinio, pomislio na neke
Mame njen. Nje govje dnevnik objavljen i postao nam moralni udžbenik. Na gn tovo svakoj
stranici bila je obveza u stilu "Moram proučavati djela predsjednika Maoa, slušati riječi
predsjednika Maoa, slijediti upute predsjednika Maoa i biti dobar vojnik predsjednika Maoa".
Zaricali smo se da ćemo slijediti Lei Fenga, biti se spremni "penjati na brda noževa i spuštati
u plamena mora", "dati da nam tijela zdrobe u prah, a kosti zgnječe", kako bismo se "bez
pogovora podvrgnuli nadzoru Velikoga vođe, Maoa". Maov kult i kult Lei Fenga bili su lice i
naličje istoga novčića: prvi je bio kult ličnosti, a najvažnija je posljedica drugoga bio kult
bezličnosti.
 Svoj sam prvi članak o Maou pročitala 1964., u vrijeme kad su dvije Maove krilatice —
"Služi narodu" i "Nikad ne zaboravi klasnu borbu" — gospodarile našim životima. Bit tih
dviju usporednih krilatica oslikao je Lei Fengu svojoj pjesmi "Četiri godišnja doba", koju smo
svi učili napamet:
Kao proljeće, toplo se odnosim prema drugovima.
Kao ljeto, pun sam vatre prema svom revolucionarnom radu.
Svoj individualizam uklanjam kao što jesenska oluja raznosi otpalo lišće.
Prema klasnomu sam neprijatelju okrutan i nemilosrdan kao oštra zima.
Učiteljica nas je, u skladu s time, upozoravala neka pripazimo komu pomažemo kad
činimo dobra djela. Ne smijemo pomagati "klasrum neprijateljima". Nisam razumjela tko su
oni, a kad god bih to upitala, ni učitelji ni moji roditelji nisu mi znali odgovoriti. Često bi mi
govorili: "Oni su kao negativci u filmovima". Nigdje oko sebe nisam vidjela nikoga nalik na
izrazito stilizirane neprijatelje iz filmova. Nametalo mi se prevažno pitanje. Više nisam bila
sigurna kojoj ću starici ponijeti torbu. Nipošto ih nisam mogla upitati: "Niste li vi možda
klasna neprijateljica?"
Katkad smo čistili kuće u uličici blizu naše škole. U jednoj je bio mladić, uglavnom se
izležavao na bambusovoj ležaljci i cinično se smješkao gledajući kako čistimo prozore. Nikad
nije nudio svoju pomoć, nego bi iz drvarnice izvukao bicikl i rekao neka mu i njega očistimo.
"Kakva šteta", rekao je jedanput, "što vi niste Lei Feng, a nigdje u blizini nema fotografa koji
bi vas snimili za novine." (Dobra je djela Lei Fenga nekim čudom uvijek snimao službeni
fotograf). Mrzili smo toga dangubu i njegov prljavi bicikl. Možda je i on klasni neprijatelj?
No, znali smo da je zaposlen u tvornici strojeva, a radnici su — tako su nas bar svi uvjeravali
— najbolja, vodeća revolucionarna klasa. Bila sam zbunjena.
Poslije škole sam pomagala na ulicama gurati kola, često pretrpana betonskim
blokovima ili komadima pješčenjaka, užasno teška kola, tako daje svaki korak bio naporan za
one koji su ih gurali. I po studeni bi razdrljili prsa, a niz lice i leđa kapao im je sjajan znoj. I
uz neznatnu bi uzbrdicu nekima od njih bilo teško gurati. Tuga bi me obuzela kad god bih ih
vidjela. Otkako je počela kampanja "Učimo od Lei Fenga", stajala sam uz rampu i čekala da
naiđu kola. Iscrpla bih se nakon što bih pomogla gurati samo jedna kola. Kad bih se udaljila,
gurač bi mi uputio gotovo neprimjetan smiješak, nastojeći da ne izgubi ravnotežu ni zalet.
Jednog mije dana suučenica posve ozbiljno rekla da su ti gu-rači većinom klasni
neprijatelji, osuđeni na teške poslove. Nije dobro da im pomažemo, tvrdila je. Pitala sam
učiteljicu, jer sam se, prema kineskoj tradiciji, uvijek njoj obraćala. Nije bila samouvjerena
kao inače, nekako se zbunila i odgovorila mi da ne zna točno, što me začudilo. Doista su
mnogi gurali kola zato što su imali veze s kuomintangovcima ili zato što su postali žrtve
političke čistke. Učiteljica mi to očito nije htjela reći, ali naglasila je neka više ne pomažem
nikom gurati kola. Otada sam, kad god bih na ulici opazila tačke, skrenula pogled od
pogrbljene spodobe koja je teško gazila. Žurno bih se udaljila iako teška srca.
Kako bi nas ispunile mržnjom prema klasnim neprijateljima, škole su pokrenule
redovite sastanke "podsjećanja na ogorčenost i razmišljanja o sreći", na kojima su nam starije
osobe pripovijedale o siromaštvu u pretkomunističkoj Kini. Naš je naraštaj rođen "pod
crvenom zastavom" nove Kine, pa pojma nemamo kakav je bio život pod Kuoniintnngoin.
1.«j t heiij'. \<- ln znao i zatojo duboko mrzio klasno neprijatelje-, zatn |e svim srcem volio
predsjednika Maoa. Bilo mu je sedam godina kad mu se majka objesila nakon što ju je
zemljoposjednik silovao.
U našoj su školi držali govore radnici i seljaci. Naslušali smo se priča o izgladnjeloj
djeci, o ledenim zimama, o djeci koja nisu imala cipela, o prijevremenim mučnim smrtnim
slučajevima. Iskazivali su bezgraničnu zahvalnost predsjedniku Maou, koji im je spasio život
i dao im hranu i odjeću. Jedan je govornik pripadao etničkoj skupini Yi, u kojoj je, sve do
kasnih pedesetih, vladalo ropstvo. Bio je rob i pokazao nam ožiljke od nemilosrdnih batina
bivših gospodara. Kad god bi se govornici prisjećali svojih patnja, dvoranom bi odzvanjalo
jecanje. Uvijek kad bih se nakon tih sastanaka zgražala nad zlodjelima Kuomintanga, jačala je
moja strastvena odanost Maou.
Kako bi nam dokazali kakav bi život bio bez Maoa, školska je kuhinja redovito kuhala
"sirotinjski objed", navodno ono čime su se hranili bijednici u doba vladavine Kuomintanga.
U njemu je bilo čudnih trava, a ja sam se pitala ne zafrkavaju li nas te kuharice. Prvih sam
nekoliko puta povraćala taj "sirotinjski objed".
Jednoga su nas dana odveli na izložbu "klasnog odgoja" o Tibetu. Vidjeli smo snimke
ćelija po kojima gmižu škorpioni, vidjeli smo užasna oruđa za mučenje, za kopanje očiju i
noževe za rezanje tetiva na gležnju. U našu je školu došao u invalidskim kolicima čovjek i
rekao daje nekoć bio tibetski kmet, a zbog sitnog prekršaja prerezali su mu tetive na
gležnjevima.
Velike su kuće 1964. godine, ali i poslije, otvarane kao "muzeji klasnog odgoja", kako
bi se vidjelo u kakvoj su raskoši živjeli klasni neprijatelji, zemljoposjednici, od seljačkoga
znoja i krvavih žuljeva, dok nije došao Mao. Za proslave kineske Nove godine 1965. otac nas
je odveo u slavnu palaču, do koje smo se od našega stana vozili dva i pol sata. Političko je
opravdanje bilo tek izlika za proljetni izlet na selo, prema kineskom običaju "šetnje po
svježem zelenilu" (ta-qing) kako bi se izrazila dobrodošlica proljeću. Bio je to jedan od
rijetkih izleta cijele obitelji.
Dok je automobil vozio zelenom Chengduovom ravnicom po asfaltnoj cesti obrubljenoj
eukaliptusima, gledala sam divne
bambusove gajeve oko seoskih kuća i krivudav dim što se dizao nad slamnatim
krovovima među bambusovim lišćem. Na mahove se grana procvalih ranih šljiva odražavala u
potocima koji su krivudali oko gotovo svih guštika. Otac je nakon izleta zatražio od svih nas
neka napišemo sastavak i opišemo krajolik, a ja sam sve pomno zapažala. Nešto me začudilo:
rijetka su stabla na poljima bila bez granja i lišća, vidjela sam ih samo na vrhu, podsjećala su
na gole stjegove koje na vrhu imaju malo zelenila. Otac mi je objasnio da u gusto obrađenoj
ravnici Chengdu nedostaje ogrjeva pa su seljaci posjekli sve grane koje su mogli dosegnuti.
Nije mi rekao da je, još prije nekoliko godina, ondje bilo mnogo više drveća, ali uglavnom je
posječeno za peći u kojima se proizvodio čelik tijekom Velikoga skoka naprijed.
Kraj je, čini se, bio bogat. Trgovište u kojem smo ručali bilo je puno seljaka u novoj
novcatoj odjeći, a stariji su imali bijele turbane i čiste modre pregače. Na prozorima punih
restorana sjajile su se zlatne pečene patke. Miomirisni su se oblaci izdvajali iz poklopaca
golemih bambusnih parionica na krcatim uličnim tezgama. Kroz tržnicu se naš automobil
puževom brzinom probijao do ureda mjesne uprave, smještenih u kućerini ispred koje su dva
kamena lava čučala pred vratima. Otac je ovdje djelovao tijekom gladi 1961. pa su mu sad,
nakon četiri godine, mjesni dužnosnici htjeli pokazati promjene. Odveli su nas u restoran gdje
su nam dali posebnu prostoriju. Dok smo se'probijali kroz krcati restoran, seljaci su zurili u
nas, strance koje mjesni rukovodioci vode puni poštovanja. Na stolovima bijahu čudna jela,
od kojih su nam rasle zazubice. Jela sam uglavnom samo ono što su spravljali u našoj menzi,
a hrana toga trgovišta obilovala je divnim iznenađenjima i zanimljivim imenima. Biserne
okruglice, Tri hica, Lavlje glave. Poslije nas je ravnatelj gostionice ispratio na ulicu, a
mještani su samo buljili u nas.
Na putu do muzeja naš je automobil pretekao otvoreni kamion u kojem su se vozili
učenici i učenice moje škole. Očito su i oni išli u palaču za "klasni odgoj". Straga je stajala
jedna moja učiteljica i nasmiješila mi se, a ja sam dublje utonula u sjedalo, postidjevši se
razlike između našeg automobila kojim upravlja vozač i otvorena kamiona na oštećenoj cesti
tog svježeg rano-proljetnog dana.
Sprijeda je sjedio otac i držao u krilu mog naj-
mladog brata. Prepoznao je moju učiteljicu i uzvratio i<i| hihii« j šak. Kad se okrenuo
meni, vidio je da sam gotovo nestala. Zađi > voljno se smješkao. Stidljivošću sam potvrdila
svoje vrline, re kao mi je. Dobro je što se povlastica stidim, što se njima ne razmećem.
Muzej me potresao--kipovi seljaka bezemljaša koji su morali plaćati vrtoglav zakup.
Najednom se
izlošku vidjelo kako se zemljoposjednik služi dvjema mjerama. Većom je ubirao žito, a
manjom gaje posuđivao, dakako, uz masne kamate. Bila je ondje i soba za mučenje, samica u
kojoj je željezni kavez hrđao u prljavoj vodi. Kavez prenizak da itko u njemu uspravno stoji, a
preuzak da sjedne. Veleposjednici su tako kažnjavali seljake koji nisu mogli platiti zakupninu,
rekli su nam. U jednoj su sobi bile tri dojilje koje su mu izdajale mlijeko jer gaje on smatrao
nadasve hranjivim. Navodno je njegova peta priležnica svakoga dana jela po trideset pataka,
ali samo njihove batake, koje su smatrali vrhunskom poslasticom.
Nisu nam rekli daje sad brat tog, navodno nečovječnog veleposjednika, vladin ministar
u Pekingu, a tim je položajem nagrađen zato što stoje 1949. predao Chengdu komunistima.
Dok su nas god podsjećali na "kuomintanške ljudoždere", naglašavali su da moramo biti
zahvalni Maou.
Maov je kult išao usporedno s manipulacijom nesretnih sjećanja na prošlost. Klasni su
neprijatelji prikazivani kao opaki zločinci koji žele Kinu vratiti u dane Kuomintanga, a to bi
značilo da bismo mi, djeca, ostali bez škole, zimske obuće i hrane. Zato moramo dotući te
neprijatelje, govorili su nam. Chiang Kai-shek je, rekli su nam, godine 1962. napao kontinent
i pokušao se vratiti za "teškoga razdoblja", kako je vlada eufemistično nazivala glad.
Unatoč svim tim govorima, klasni je neprijatelj meni i mnogim pripadnicima mog
naraštaja ostao apstraktna, nestvarna sjena. Pripadao je predalekoj prošlosti. Mao ga nije
mogao prizvati u svakodnevicu. Paradoksalno, jedan je razlog bio i taj stoje potpuno izbrisao
prošlost. Ipak su nam usađivali oprez pred klasnim neprijateljem.
Mao je istodobno sijao sjeme svoje deifikacije pa sam, kao i svi moji vršnjaci, bila
prožeta tom sirovom ali učinkovitom indoktrinacijom. Učinkovitom djelomice i zato što se
Mao popeo na moralno višu razinu. Kao što su nemilosrdnost prema klasnom neprijatelju
prikazivali kao odanost narodu, tako je i potpuna poslušnost Maou bila zaogrnuta varavim
pozivom da budemo nesebični. Teško je bilo prozreti tu retoriku, osobito zato što nam odrasli
nisu nudili alternativno stajalište nego su samo zdušno jačali Maov kult.
Kinom je dvije tisuće godina vladao car, koji je bio utjelovljenje državne vlasti i
vrhovne moći.
Vjerski osjećaji, koje ljudi u drugim dijelovima svijeta gaje prema Bogu, u Kini su
uvijek bili usmjereni prema caru. Moji su roditelji, kao i stotine milijuna Kineza, bili pod
utjecajem te tradicije.
Mao se činio još božanstvenijim zato što se zaogrnuo tajnovi-tošću. Uvijek se držao
daleko, ljudima nedostupan. Zazirao je od radija, a televizije nije ni bilo. Rijetki su imali s
njim veze, izuzev njegova dvora. Pa i kolege na najvišem vrhu susretali su se s njim samo u
službenoj audijenciji. Moj gaje otac nakon Yan'ana vidio samo nekoliko puta, pa i tad na
masovnim sjednicama. Moja gaje majka vidjela samo jedanput, godine 1958., kada je došao u
Chengdu i pozvao sve dužnosnike iznad osamnaestoga razreda na skupno fotografiranje.
Poslije neuspjeha Velikoga skoka naprijed, gotovo je posve nestao.
Car Mao uklapao se u obrazac kineske povijesti: vođa masovne seljačke bune koja je
srušila trulu dinastiju, a on je postao mudri nov car koji ima apsolutnu vlast. Moglo bi se reći
da je Mao i zaslužio svoj status boga i cara. Bio je odgovoran za prestanak građanskoga rata i
uspostavu reda i mira, za kojima Kinezi uvijek čeznu, toliko da govore: "Bolje biti pas u miru
nego čovjek u ratu." U doba Maoa Kina je postala svjetska velesila, mnogi su se Kinezi
prestali sramiti što su Kinezi, nisu se više osjećali poniženi, a to im je mnogo značilo. Mao je
Kinu vratio natrag, u vrijeme Središnjega Kraljevstva, a, uz pomoć Sjedinjenih Država,
izolirao ju je od svijeta. Kinezimaje omogućio da se opet osjećaju divno i nadmoćno time što
ih je zaslijepio za vanjski svijet. Kinezimaje nacionalni ponos bio toliko važan daje većina
pučanstva bila Maou iskreno zahvalna, a kult ličnosti nije smatrala uvredljivim, bar ne u
početku. Gotovo potpuna nedostupnost informacija i sustavne dezinformacije dovele su dotle
da većina Kineza nije razlikovala Maove uspjelu- od neuspjeha niti znala prosuditi
ulogu Maoa i drugih čelnika u komunističkim postignućima.
U nastajanju Maova kulta uvijek je bio nazočan strah. Mno gi su bili dovedeni dotle da
se nisu usuđivali ni misliti bojali su se da bi i nehotice mogli izraziti svoje misli. Ako su i
dolazil i na zabranjene misli, nisu ih iznosili djeci kako ih ona ne bi izbr-bljala drugoj djeci i
tako upropastila i sebe i roditelje. Tijekom godina u znaku kampanje "Učimo od Lei Fenga",
djeci su tuvili da najprije i jedino moraju biti odana Maou. Pjevalo se "Blizak je otac i bliska
je majka, ali nitko nije tako blizak kao predsjednik Mao!" Naučili su nas misliti da nam je
neprijatelj svatko, pa i naši roditelji, tko nije sto posto za Maoa. Mnogi su roditelji ohrabrivali
djecu neka rastu kao konformisti, jer da im je to najbolje za budućnost.
I najosnovnije je podatke prikrivala autocenzura. Nikad nisam čula za Yu-lina ni za
druge majčine rođake. Nisu mi spominjali majčin zatvor 1955., a ni glad, ništa što bi u meni
moglo posijati sjeme sumnje u režim ili Maoa. Moji roditelji, kao i gotovo svi kineski
roditelji, nikad nisu djeci govorili ništa što bi odstupalo od aktualnih parola.
Godine 1965. sam, na-Novu godinu, odlučila da ću slušati baku, a to je kineski stari
običaj kad se obećava da ćemo biti dobri. Otac je odmahnuo glavom: "Ne bi to smjela reći,
moraš reći samo 'Slušam predsjednika Maoa'." Te mi godine u ožujku tata za trinaesti
rođendan nije, po običaju, darovao djelo znanstvene fantastike, nego četiri Maova filozofska
sveska.
Samo mi je jedna odrasla osoba rekla nešto što se kosilo sa službenom propagandom, a
to je bila maćeha Denga Xiaopinga. Nekoje vrijeme sa svojom kćerkom, zaposlenom u
pokrajinskoj vladi, stanovala u našem susjedstvu. Voljela je djecu, a ja sam neprekidnp bila u
njezinu stanu. Kad bismo prijateljice i ja u menzi ukrale ukiseljeno povrće ili iz zajedničkoga
vrta ubrale cvijeće dinje i ljekovite trave, nismo se usuđivale to odnijeti kući, iz straha da nas
ne prekore, nego bismo otišle k njoj, a ona bi nam ih u svom stanu oprala i ispržila. Bilo je
uzbudljivo jesti nešto zabranjeno. Bilo joj je sedamdesetak godina, ali doimala se mnogo
mlađom. Imala je male noge i nježno, glatko, ali odlučno lice. Uvijek bijaše u sivom
pamučnom kaputu i crnim pamučnim cipelama vlastite izrade. Nadasve srdačna, ponašala se
kao da smo joj ravne. Voljela sam sjediti kod nje u kuhinji i razgovarati. Jednom sam joj, u
trinaestoj godini, navratila odmah nakon jednog, emocijama posebice nabijenog sastanka
"podsjećanja na gorčinu". Izgarala sam od sućuti prema svima onima koji su živjeli u doba
Kuomintanga i rekla: "Bakice Deng, napatila si se u doba opakoga Kuomintanga! Sigurno su
te pljačkali kuomin-tangovci, a tek krvožedni zemljoposjednici! Sto su ti učinili?" Odgovorila
mi je: "Pa, nisu uvijek pljačkali, niti su uvijek bili zli..." Njezine su me riječi pogodile kao
bomba. Bila sam toliko zgranuta da nikom nisam rekla što sam tad čula.
Nitko od nas nije ni slutio da su Maov kult i naglasak na klasnoj borbi dio njegova
nauma da se obračuna s predsjednikom Liuom Shaoqijem i s generalnim sekretarom Dengom
Xiaopingom. Maou se nije sviđalo što rade Liu i Deng. Nakon gladi su liberalizirali
gospodarstvo i društvo. Maou je njihov pristup više mirisao na kapitalizam nego na
socijalizam. Pogotovo se ljutio što se put, koji je on nazivao kapitalističkim, pokazao
uspješnim, dok se njegov, "ispravni i izabrani put", u praksi pokazao pogubnim. Mao je, kao
praktičan čovjek, to uviđao i morao im je popustiti, ali je nakanio opet nametnuti svoje ideje
čim se zemlja bar donekle oporavi da izdrži taj pokus, čim stek-ne dovoljno snage da makne
svoje moćne neprijatelje iz Partije.
Mao nije podnosio pomisao mirnog napretka. Nemirni vojni vođa, pjesnik-ratnik, trebao
je akciju — žestoku akciju — a neprekidnu je ljudsku borbu smatrao nužnom za društveni
razvoj. Svoje je komuniste smatrao odveć snošljivima i mekanima, da im je više stalo do
sklada nego do sukoba. Još od 1959. nije bilo političkih kampanja u kojima bi se ljudi
sučeljavali!
Mao se naljutio. Smatrao je da su ga protivnici ponizili kad su dokazali daje
nesposoban. Morao im se osvetiti, a znajući da njegovi protivnici uživaju snažnu potporu,
morao je pojačati svoj autoritet. Zato se morao deificirati, uzdići kao bog.
Gospodarstvo se oporavljalo, a Mao čekao svoje vrijeme. Kad se stanje, osobito poslije
1964., popravilo, čekao je povoljnu priliku za sukob. Počela je slabiti relativna liberalizacija
ranih šezdesetih godina.
Tjedni su plesovi prestali 1964., pa i hongkonški filmovi. Mamine je bujne uvojke
zamijenila ravna, kratka kosa. Muze i kaputi više joj nisu bili šareni ni pripijeni uz tijelo.
Podsjećali su na vreće neprivlačnih boja. Najviše sam žalila za njezinim suknjama. Još sam je
nedavno gledala kako ljupko silazi s bicikla, kako koljenom zadiže suknju s uzorkom od
modro-bijelih kvadrata. Bila sam naslonjena na šareno deblo platane na čistini u našem
naselju. Suknja joj se širila poput lepeze dok se vozila prema meni. Ljetnih bih večeri tamo
često dogurala bambusova dječja kolica sa Xiao-fangom i čekala mamu da dođe kući.
Moja je baka, iako u sredini pedesetih godina, pokazivala više znakova ženstvenosti
nego mama. Doduše, njezini su kaputi, još uvijek tradicionalnog kroja, svi bili svijetlosivi, ali
je posvećivala posebnu pozornost svojoj dugoj, gustoj, crnoj kosi. Prema kineskim
suobičajima sredovječne žene, a to je značilo sve iznad tridesete, smjele imati kosu najdulje
do ramena. Baka je straga vezala punđu, ali je u kosi uvijek nosila cvijeće, katkad po dvije
magnolije boje bjelokosti, a katkad bi svoju sjajnu kosu istaknula bijelim jasminom na
podlozi dvaju tamnozelenih listova. Nikad nije kupovala šampon smatrajući da bi joj kosa od
njega postala suha i izgubila sjaj. Prokuhavala je plodove kineskoga rogača, trljala ih i
dobivala mirisnu pjenu. Polako bi bujnu, crnu kosu uronila u sjajnu bijelu klizavu tekućinu.
Drveni bi češalj umočila u sok od grejpfrutovih sjemenki pa bi češalj lako prolazio kosom i
davao joj blag miris. Naposljetku bi se namirisala vodicom od cvijeća osmantusa (uljarice
kojom se parfimiraju čajevi) koju je sama pripremala jer su parfemi počeli nestajati iz
trgovina. Sjećam se kako sam je gledala dok se češljala. Jedino je to radila polako. U svemu je
drugom bila veoma hitra.
Lagano bi namazala obrve crnim krejonom i napudrala nos. Kad se sjetim njezinih
očiju, koje su se smješkale u zrcalu s onom snažnom koncentracijom, mislim da je možda u
tim trenucima najviše uživala.
Čudno mi je bilo dok sam gledala kako dotjeruje lice, iako sam je odmalena promatrala.
Sad su žene u knjigama i filmovima, koje su se mazale, uvijek bile negativne, kao priležnice.
Nejasno sam znala daje
moja draga baka nekad bila priležnica, ali već sam se naučila živjeti s proturječnim
mislima i naviknula ih
pohranjivati u različite pretince. Kad sam s bakom išla u trgovinu, počinjala sam
shvaćati da se razlikuje od drugih, zbog svog mazanja (iako je bilo diskretno) i zbog cvijeća u
kosi. Ljudima je upadala u oči. Hodala je ponosno i uspravno, puna suzdržane samouvj
erenosti.
 Mogla je to sebi priuštiti zato stoje stanovala u našem ograđenom naselju. Daje
stanovala vani, našla bi se na udaru uličnih odbora, jer su oni nadzirali život svih nezaposlenih
odraslih osoba koje nisu potpadale pod radne odrede. U uličnim su odborima uglavnom sjedili
umirovljenici i stare kućanice, a mnogi su od njih bili na zlu glasu kao razmetljiva zabadala
koja uvijek samo njuškaju po tuđim životima. Daje baka pod njih potpadala, dobivala bi ukore
ili otvorene prigovore. No, u našem naselju nije bilo uličnih odbora. Morala je svakoga tjedna
na sastanak s ostalim bakama, sluškinjama i dadiljama iz našega naselja, i ondje bi slušala o
partijskoj politici, ali uglavnom su je puštali na miru. Voljela je te sastanke, jer bi tad imala
prilike porazgovarati s drugim ženama. Uvijek bi se kući vraćala dobre volje, pršteći od
najnovijih ogovaranja.
Politika je sve više ulazila u moj život otkako sam se, ujesen 1964., upisala u srednju
školu. Prvoga su nam dana rekli da moramo zahvaliti predsjedniku Maou što smo tu, jer se na
našu školsku godinu primjenjuje njegova "klasna smjernica"'. Mao je optuživao škole i
sveučilišta da primaju previše buržujske djece. Sada prednost, prema njegovim uputama,
moraju imati sinovi i kćeri ispravna podrijetla (chu-shen hao). Značilo je to imati za roditelje
— pogotovo očeve — radnike, seljake, vojnike ili partijske dužnosnike. Primjena "klasne
smjernice" na cijelo društvo značila je da našu sudbinu više nego ikada određuju obitelj i
rođenje.
Cesto je obiteljski položaj bio dvoznačan. Radnik je možda nekoć radio u
kuomintanškom uredu, činovnik nije pripadao ni jednoj kategoriji, a intelektualci su bili
nepoćudni. No što ako su partijci? Kako svrstati djecu takvih roditelja? Mnogi su članovi
upisnih povjerenstava išli na sigurno pa su prednost davali djeci partijskih dužnosnika. Pola
moga razreda bila su takva djeca.
Moja Četvrta srednja škola bila je najuglednija škola naše pokrajine i primala je đake
koji su na prijamnim ispitima u cije-
Ioni Sečuanu imali najbolji; ocjenu, l'rije su primah uiiinl.i'samo na temelju ispitnih
rezultata, ali je mom godišt u pi j» 1 j t -(I nako važno bilo i obiteljsko podrijetlo.
Na dva sam prijamna dobila sto posto iz matematiku i neuobičajenih "više od sto posto"
za kineski. Otac me je neumorno tupio da se ne smijem uzdati u roditelje pa mi je bilo teško
pri pomisli da sam se uspjela upisati zahvaljujući "klasnoj smjernici". Uskoro sam prestala na
to misliti. Ako je to rekao predsjednik Mao, sigurno je dobro.
U tom su razdoblju djeca visokih dužnosnika (gao-gan zi-di) postala gotovo poseban
sloj. Držali su se kako bi bili zamjetljivi kao pripadnici elite, odisali su sviješću o snažnoj
potpori i nedodirljivosti. Mnoga su djeca visokih dužnosnika postala nabusiti-ja i oholija nego
ikad, a svi su, od Maoa naniže, neprekidno izražavali strahovanja za njihovo ponašanje.
Novine su često o tome pisale, čime je samo pojačano shvaćanje da su oni posebna skupina.
Otac nas je neprekidno upozoravao da se ne pravimo važni i da ne kujemo urote s
drugom djecom visokih dužnosnika. Zato sam imala malo prijateljica jer sam rijetko sretala
djecu iz drugih sredina, a
kad bih ses njima i upoznala, utvrdila bih da smo potpuno ogrezli u vjeru'koliko je
važno obiteljsko podrijetlo. S drugima smo imali tako malo srodnih iskustava da nam se činilo
da doista nemamo ništa zajedničko.
Kad sam došla u novu školu, dvije su učiteljice posjetile moje roditelje i pitale koji
strani jezik žele da učim. Nisu izabrali ruski nego engleski. Učiteljice su pitale žele li da prve
godine učim fiziku ili kemiju. Roditelji su odgovorili da to prepuštaju školi.
Školu sam zavoljela od prvog trenutka. Dojmljiv ulaz, širok krov od modrih pločica,
izrezbarene nadstrešnice. Do njih su vodile kamene stube, a poluotvoreni je trijem počivao na
šest stupova od crvena drva. Simetrični su nizovi tamnozelenih čempresa pojačavali ozračje
svečanosti koja te prati u unutrašnjost.
Škola, utemeljena 141. godine prije Krista, bila je prva koju je u Kini osnovala mjesna
uprava. U sredini prekrasni hram, nekoć posvećen Konfuciju, dobro uščuvan, ali više nije
služio kao hram. Unutra šest stolova za stolni tenis, odijeljenih masivnim stupovima. Ispred
izrezbarenih vrata — stubište i čistina koja je pojačavala veličanstvenost pristupa hramu. Sve
su učionice bile u jednokatnici koja je odvajala školsko dvorište od potoka preko kojega su
vodila tri izvijena mostića. Rubovi od pješčenjaka bili su im ukrašeni minijaturnim lavovima i
drugim životinjama. Iza mostića prelijepi perivoj okružen breskvama i platanama. Podno
stubišta, ispred hrama, dvije goleme tamjan-ske palionice, iznad kojih se više nije vio modri
dim. Zemljište uz hram pretvoreno je u igralište za košarku i odbojku. Nešto smo dalje, na
dvije livade, za školskih odmora ležale ili sjedile u proljeće i sunčale se. Iza hrama još jedna
livada, a iza nje, podno pošumljenoga brdašca, obraslog vinovom lozom i ljekovitim travama,
velik voćnjak.
Uokolo raštrkani laboratoriji u kojima smo učile biologiju i kemiju i uporabu
mikroskopa te secirale uginule životinje. U predavaonicama smo gledale nastavne filmove.
Od izvanškolskih djelatnosti učlanila sam se u biološku grupu, obilazili smo brijeg i vrt iza
škole, a učiteljica nas je učila imena i osobine raznih biljaka. Bilo je tu i akvarija, u kojima
smo pratile leženje pu-noglavaca i pačića. Škola je u proljeće, zbog bujnih bresaka, bila sva u
ružičastom. Najviše mi se sviđala dvokatna knjižnica u starom kineskom graditeljskom stilu,
opasana na obje razine ubavim poluotvorenim trijemovima, a na tim su galerijama bili nizovi
prelijepo obojenih stolica u obliku krila. Te su mi "krilne stolice" (fei-lai-yi) bile omiljeni
kutak, gdje bih satima čitala, a katkad bih ispružila ruku i dodirivala lepezasto lišće rijetkog
listopadnog stabla ginka. Dva su ginka, visoka i elegantna, rasla ispred ulaza u knjižnicu.
Samo me pogled na njih mogao odvući od knjiga.
Najbolje se sjećam učiteljica, bile su najbolje na svijetu, a mnoge su pripadale "prvoj"
ili "posebnoj" kategoriji. Uživanje je bilo na svim njihovim satima, nikad nije bilo dosadno.
Politička je indoktrinacija sve više prodirala u školski život. Malo-pomalo su jutarnje
sastanke posvećivali Maovu učenju. Uveli su nam posebne sate, na kojima smo čitali partijske
dokumente. Sad je u našim kineskim udžbenicima bilo više propagande, a manje klasične
književnosti. Politički je odgoj, utemeljen na proučavanju izvadaka iz Maovih djela, postao
sastavni dio nastavnog programa.
Ispolitizirali su gotovo sve djelatnosti, -leđnoj', nam \<- pilia ravnatelj na jutarnjem
sastanku rekao da dano početi vje/.liaaia očiju. Predsjednik je Mao uočio da previše školski;
djeco nosi nao čale, očito su prekomjernim učenjem pokvarila vid. Zapovjedio je neka se s
tim u vezi nešto poduzme. Sve nas je ganula njegova zabrinutost za nas. Neki su od
zahvalnosti i zaplakali. Svakog smo se jutra petnaest
minuta bavili očnim vježbama. Liječnici su uz glazbu osmislili kretnje. Trljali bismo
razne točke oko očiju pa se zapiljili u niz jablana i vrba ispred prozora. Zelena boja smiruje.
Uživajući u blagodati tih vježba i zelena lišća, mislila sam na Maoa i prisezala mu na vječnu
odanost.
Ponavljala se priča da ne smijemo dopustiti da Kina "promijeni boju", to jest da od
komunističke postane kapitalistička. Raskol Kine i Sovjetskog Saveza, isprva čuvan u
tajnosti, početkom 1963. izbija u javnost. Rekli su nam da se Sovjetski Savez, otkako je nakon
Staljinove smrti 1953. na vlast došao Hruščov, prodao međunarodnomu kapitalizmu pa ruska
djeca opet pate zbog siromaštva kao i jadna kineska djeca u doba Kuomintanga. Jednoga
dana, nakon što nas je, po ne znam koji put, upozorio na ruski krah, politički je učitelj rekao:
"Ne budete li oprezni, naša će zemlja polako mijenjati boju, od svijetlocrvene do blijedocrve-
ne pa preko sive do crne." U Sečuanu se blijedocrvena izgovara kao moje ime Er-hong.
Suučenici su se nasmijali, osjećala sam kako me kriomice mjerkaju. Moram se smjesta
osloboditi tog imena, odlučila sam i iste večeri zamolila oca da mi nadjene drugo ime.
Predložio mi je Zhang, što znači proza ali i rano sazrijevanje, čime je izrazio i svoju želju da
rano postanem dobra književnica. To ime nisam htjela. Ocu sam rekla da bih voljela nešto
"što zvuči vojnički". Mnoge su moje suučenice promijenile ime i uzele slovo koje znači
vojsku ili vojnike. Očev je izbor bio odraz njegove klasične naobrazbe. Moje novo ime Jung
(izgovara se jang) starinska je i slabo poznata riječ za borilačke vještine, a pojavljuje se samo
u klasičnom pjesništvu i u nekim starinskim izričajima. Podsjeća na doba davno prohujalih
bitaka vitezova u sjajnim oklopima na hitrim konjima dok im kićanke podrhtavaju na
kopljima. Kad sam došla u školu s tim novim imenom, ni neke učiteljice nisu prepoznale to
slovo.
Mao je tad pozvao zemlju neka više ne uči od Lei Fenga nego od vojske. Vojska je, pod
ministrom obrane Lin Biaom, koji je
1959. naslijedio maršala Penga Dehuaia, postala glavni nositelj Maova kulta. Mao je još
više htio povojačiti narod. Upravo je napisao razvikanu pjesmu u kojoj žene poziva neka
"odbace ženstvenost, a prihvate vojnu odoru". Govorili su nam da Amerikanci jedva čekaju
priliku da nas zauzmu i dovedu na vlast Kuomintang, a Lei Feng se, kako bi odbio njihov
napad, dan i noć borio kako bi svladao svoje krhko tijelo i postao prvak u bacanju ručnih
granata. Tjelovježba je odjednom postala neobično važna. Obavezno trčanje, plivanje, skok
uvis, vježbe na razboju, bacanje kugle i drvenih ručnih granata. Uz dotadašnja dva obavezna
sata tjelovježbe tjedno, svakog smo dana nakon škole vježbali još četrdeset pet minuta.
Tjelovježba mi nikad nije išla, voljela sam samo tenis. Prije to nikomu nije smetalo, ali
sad je poprimilo političke konotacije, nakon parola "Očeličimo tijelo kako bismo branili
domovinu". Forsiranje je samo pojačalo moju mržnju prema športovima. Kad bih pokušavala
plivati, uvijek sam zamišljala da me američki osvajači gone na obalu nabujale rijeke. Nisam
znala plivati pa su mi preostala samo dva izbora: utopiti se ili pasti u američko zarobljeništvo
i biti podvrgnuta mukama.
Od straha sam u vodi često dobivala grčeve. Jedanput mi se učinilo da ću se utopiti u
bazenu. Iako smo ljeti svakog tjedna obavezno plivali, u Kini nikad nisam proplivala.
I bacanje ručnih granata smatrali su, iz očitih razloga, nadasve važnim. Uvijek sam bila
najgora. Tek bih nekoliko metara uspjela baciti drvenu ručnu granatu kojom smo vježbali.
Osjećala sam kako suučenice sumnjaju u moju odlučnost da se borim protiv američkih
imperijalista. Na jednom je od naših tjednih političkih sastanaka netko spomenuo kako stalno
loše bacam ručnu granatu. Osjećala sam kako me oči cijeloga razreda probadaju kao igle, kao
da govore "Američka sluškinja!" Sutradan sam ujutro stala u kut igrališta i ispružila preda se
ruke u kojima sam držala po dvije opeke. U
dnevniku Lei Fenga, koji sam naučila napamet, čitala sam da je on tako očeličio mišiće
kako bi mogao bacati ručne granate. Odustala sam nakon nekoliko dana, ruke su mi otekle i
pocrvenjele, a kad god bi mi dali drvenu granatu, toliko bih se uzrujala da nisam mogla
svladati drhtanje ruku.
Jednog su nam dana 1965. godine odjednom rekli neka izađemo i počnemo čupati travu.
Mao nas uči da su ! rava, evijećo i kućni ljubimci buržujske navike koje treba iskorijeniti.
Nigdje izvan Kine nisam vidjela travu kakva je rasla oko naše škole. Njezino ime na
kineskom znači "vezana za zemlju". Srasla je bila sa zemljom i širi na tisuće korjenčića
usječenih u tlo poput, čeličnih pandža. Ispod zemlje se šire u još veći broj korjenčića na sve
strane. Začas se stvore dvije mreže, nadzemna i podzemna, isprepleću se i srašćuju sa
zemljom poput bodljikave žice zabijene u zemlju. Cesto bi nastradali samo moji prsti, na
kojima su ostajale duboke i duge posjekotine. Tek kad bismo ih napali mo-tikama i lopatama,
neki bi korjenski sustavi nevoljko popustili. Svaki bi se pošteđeni djelić pobjedonosno vratio
čim bi temperatura malo porasla, nakon najblaže kišice. Tad smo opet morali u borbu.
Lakše je bilo sa cvijećem, ali ono se još teže predavalo jer ga nitko nije htio maknuti.
Mao je i prije napadao cvijeće i travu tvrdeći da ih treba zamijeniti kupusom i pamukom. Tek
je sad digao dovoljno prašine da se njegova naredba primijeni, doduše tek djelomice. Ljudi su
voljeli biljke pa su neke cvjetne gredice preživjele Maovu kampanju.
Tugovala sam što uništavamo divne biljke, ali nisam zamjerala Maou, naprotiv, mrzila
sam samu sebe što toliko tugujem. Prigrlila sam naviku samokritike pa sam automatski samu
sebe napadala zbog najslabijeg otpora Maovim uputama. Tih sam se osjećaja pribojavala. Ni
govora da o tome s nekim raspravljam! Nastojala sam ih suzbiti i početi misliti ispravno.
Živjela sam u stanju neprekidnog samooptuživanja.
Takve su samoanalize i samokritike bile osobine upravo Maove Kine. Postat ćeš nova,
bolja osoba, govorili su nam. Taje introspekcija poslužila samo tome da stvori narod koji ne
zna misliti svojom glavom.
Vjerski aspekt Maova kulta ne bi bio moguć u tako izrazito svjetovnoj državi kao stoje
bila Kina da nije bilo dojmljivih gospodarskih postignuća. Zemlja se brzo oporavljala od
gladi, naglo je rastao životni standard. U Chengduu je opskrba rižom bila još ograničena, ali
bilo je dovoljno mesa, peradi i povrća. Dinje, repa i patlidžani bili su nagomilani na pločniku
ispred trgovina
jer unutra nije bilo mjesta. Vani bi i noćili, ali ih gotovo nitko nije uzimao. Trgovci su
ih vrlo jeftino prodavali. Sad su jaja, nekoć neprocjenjiva, trunula u velikim košarama. Bilo ih
je previše. Još prije nekoliko godina jedva bi se našla koja breskva, a sad su breskvu promicali
kao "domoljubno voće". Dužnosnici su obilazili kuće i nastojali nagovoriti ljude da jedu
smiješno jeftine breskve.
Neki su uspjesi pojačali narodni ponos. Kina je u listopadu 1964. iskušala svoju prvu
atomsku bombu, stoje naišlo na snažan odjek, kao potvrda kineskih znanstvenih i tehničkih
postignuća i dokaza "otpora imperijalističkim silnicima". Eksplozija atomske bombe
podudarila se sa slabljenjem Hruščova, daljnjim dokazom da je Mao opet imao pravo.
Francuska je 1964. priznala Kinu, kao prva zapadna velesila. U Kini je to oduševljeno
primljeno, kao i velika pobjeda nad Sjedinjenim Državama koje nikako nisu htjele priznati
punopravno mjesto Kine u svijetu.
Općih političkih progona nije bilo pa su ljudi bili razmjerno zadovoljni. Sve se to
pripisivalo Maou u zaslugu. Čelnici su znali koliko je za to malo zaslužan Mao, ali je narod
tapkao u mraku. Godinama
sam pisala strastvene hvalospjeve, zahvaljivala Maou na njegovim postignućima i
prisezala mu na vječnu vjernost.
Meni je 1965. bilo trinaest godina. Navečer prvi listopada, na šesnaesti rođendan
osnutka Narodne Republike, na središnjem trgu u Chengduu održan je svečani vatromet.
Sjeverno od trga nalazio se ulaz u staru carsku palaču, nedavno obnovljenu u punom njezinu
sjaju iz trećega stoljeća, kad je Chengdu bio glavni grad kraljevstva i bogat utvrđeni grad.
Vrata su slična pekinškim Vratima nebeskog mira, sadašnjem ulazu u Zabranjeni grad.
Razlikuju se samo po boji, širok mu je krov od zelenoga crijeplja a zidovi sivi. Pod
ostakljenim krovom paviljona golemi su tamnocrveni stupovi. Priručja su od bijelog mramora.
Stajala sam na pozornici iza njih, sa svojom obitelji i sečuan-skim dužnosnicima, uživajući u
svečanom ozračju i čekajući početak vatrometa. Ispod nas je na trgu pjevalo i plesalo
pedesetak tisuća ljudi. Bum, bum, odjeknuli su signali za vatromet, nekoliko metara od mjesta
na kojem sam stajala. U tren oka se nebo
 pretvorilo u perivoj prepun predivnih obliku i boju, u ustreptalu more sjajnih valova. Iza
carskih je vrata odjeknula glazbu i lm ka koje su uveličale te divote. Odjednom je nebo
nekoliko sekunda bilo čisto. Tad uslijedi iznenadna eksplozija pa prelijep cvijet, popraćen
odvijanjem duge, velike svilene vrpce. Prostirala se usred neba i blago podrhtavala na
jesenskom lahoru. Na svjetlu s trga vidjeli su se znakovi na toj vrpci. "Živio naš veliki voda,
predsjednik Mao!" Suze su mi navrle na oči. "Koliko sam sretna, koliko sam nevjerojatno
sretna što živim u velikom vremenu Maoa Zedonga!" ponavljala sam u sebi. "Kako mogu
živjeti djeca u kapitalističkom svijetu, koja nisu blizu predsjednika Maoa, koja nemaju nade
da će ga ikad osobno vidjeti?" Htjela sam učiniti nešto za njih, spasiti ih iz njihove bijede. Tad
sam se zarekla da ću dati sve od sebe kako bih izgradila jaču Kinu i pružila potporu svjetskoj
revoluciji. Morala sam dati sve od sebe kako bih i ja jednom vidjela predsjednika Maoa. U
tome je bio smisao mog života.
15.
"Najprije sve razori, a izgradnja će doći sama od sebe"
Kulturna revolucija (1965.-1966.)
Mao je početkom šezdesetih, unatoč svim nesrećama što ih je izazvao, i dalje bio
kineski vrhovni čelnik, a narod gaje obožavao. Zemljom su zapravo vladali pragmatičari pa je
postojala razmjerna književna i umjetnička sloboda. Mnoštvo se kazališnih komada, opera,
filmova i romana prenulo iz dugog zimskog sna. Partiju nisu otvoreno napadali. Rijetke su
bile suvremene teme. Mao je u to vrijeme bio u defenzivi, sve se više približavao svojoj ženi
Jiang Qing koja je tridesetih godina bila glumica. Zaključili su da se mnogi služe povijesnim
temama kako bi iznosili kritike protiv režima i protiv samog Maoa.
U Kini se oporba tradicionalno oglašava uporabom povijesnih aluzija. Upućenima su i
naoko neprobojne aluzije shvatljive kao šifrirani podsjetnik na sadašnjicu. Mao u travnju
1963. Zabranjuje sve "drame o duhovima", žanr bogat starim pričama o tome kako se duhovi
ubijenih osvećuju onima koji su ih progonili. Osvetnički su ga duhovi neodoljivo podsjećali
na klasne neprijatelje što ih je njegova vlast zatirala.
Bračni je par Mao posvetio pozornost još jednom žanru, dramama o mandarinu Mingu,
u kojima je glavni junak Hai Rui, mandarin iz dinastije Ming (1368.-1644.) Mingov je
mandarin, slavno
utjelovljenje pravde i hrabrosti, caru prigovarao zbog patnja običnog puka. Stavio je
život na kocku, izgubio službu i bio prognan. Mao i njegova žena smatrali su da mandarin iz
dinastije Ming predstavlja maršala Penga I )ehuaia. bivAeg m n 11 tra obrane, koji je 1959.
istupio protiv Maovili kulauh : .mp jum .1 što su izazvale glad. Gotovo odmah nakon stoje
smijenjim I 'mg, uočljiva je obnova žanra 0 Mingovu mandarinu. Gospođa Mao pokušala je
ishoditi osudu tih drama, ali su se oglušili svi književnici i ministri, zaduženi za umjetnost,
kojima se obratila.
Godine 1964. Mao sastavlja popis od trideset devet umjetnika, književnika i
znanstvenika koje treba osuditi. Žigosao ih je kao "reakcionarnu bružujsku vlast"; novu
kategoriju klasnih neprijatelja. Isticali su se na popisu Wu Han, najslavniji pisac drama 0
mandarinu iz dinastije Ming, i profesor Ma Yin-chu, prvi vodeći gospodarstvenik koji je
zagovarao planiranje obitelji. Zbog toga su ga već 1957. prozvali desničarem. Poslije je i Mao
shvatio nužnost planiranja obitelji, ali mu se profesor Ma zamjerio što ga je raskrinkao i
dokazao mu da nema pravo.
Popis nije objavljen a partijske organizacije nisu očistile trideset devetoricu. Mao je
zapovjedio neka taj popis dobiju svi dužnosnici do razine moje majke, uz uputu da hvataju
druge "reakcionarne buržuje" na vlasti! Moja je majka zimi od 1964. na 1965. poslana u školu
zvanu Volujska tržnica. Rečeno joj je neka traži sumnjivce među istaknutim učiteljima i
piscima knjiga ili članaka.
Mama se prestrašila, osobito zato stoje čistka zaprijetila upravo onima kojima se najviše
divila. Bilo joj je jasno: bude li tražila "neprijatelje", neće ih naći. Zbog svojih svježih
sjećanja na nedavne progone, rijetki su se uopće usuđivali pisnuti. Povjerila se gospodinu
Paou, svom nadređenom, povjereniku kampanje u Chengduu.
Prošla je 1965. a mama ništa nije učinila. Gospodin Pao je nije tjerao na rezultate.
Njihova je tromost bila odraz općenitog raspoloženja partijskih dužnosnika. Većini je bilo
dosta proganjanja. Htjeli su bolji životni standard i normalan život, ali nisu se otvoreno
suprotstavljali Maou. Nastavili su jačati njegov kult ličnosti. Rijetki koji su u strahu gledali na
Maovu deifikaciju, znali su daje ne mogu zaustaviti. Mao je imao toliku moć i ugled daje
njegov kult bio neodoljiv. Najviše što su mogli učiniti bilo je pribjeći pasivnom otporu.
Mao je tu reakciju partijskih dužnosnika na lov na vještice protumačio kao znak
slabljenja njihove odanosti. Svim su srcem dakle uz smjernice predsjednika Liua i Denga!
Sumnja je potvrđena kad su partijske novine odbile objaviti članak što ga je on odobrio, a u
kojem je osuđen Wu Han i njegova drama o mandarinu iz dinastije Ming. Mao je
objavljivanjem tog članka naumio povesti pučanstvo u lov na vještice. Tad je utvrdio da ga od
podanika odvaja partijski sustav, posrednik između njega i naroda. Izgubio je nadzor. Maou
se odupro Partijski komitet u Pekingu, gdje je Wu Han bio dogradonačelnik. Uz njih je bio i
Centralni odjel javnih poslova, mjerodavan za medije i umjetnost. Odbili su osuditi i otpustiti
Wu Hana.
Mao se osjetio ugrožen. Uspoređivao se sa Staljinom, kojegje još za života raskrinkao
nekakav Hruščov. Odlučio je udariti prvi i uništiti čovjeka u kojem je vidio "kineskoga
Hruščova", Liua Shaoqija, kolegu mu Denga i njihove pristaše u Partiji. To je ob-manjivački
nazvao "Kulturnom revolucijom". Znao je da će to biti osamljenička bitka, ali mu je ulijevala
predivno zadovoljstvo, osjećaj da izaziva — ni manje ni više — nego cijeli svijet i da
manevrira na širokom prostoru. Bilo je tu i primjesa samosa-žaljenja: prikazivao se tragičnim
junakom koji juriša na moćnog neprijatelja — golemi partijski stroj.
Deseti je studenog 1965., nakon uzastopnih neuspjeha da se u Pekingu objavi članak
osude na Wu Hanove drame, Mao naposljetku ishodio objavljivanje u Sangaju, gdje su na
vlasti bile njegove pristaše. U tom se članku prvi put pojavljuje termin "Kulturna revolucija".
Partijsko je glasilo Narodni dnevnik odbilo prenijeti članak, pa i Pekinški dnevnik, glasilo
partijske organizacije u prijestolnici. Neke su ga provincijske novine ipak objavile. Moj je
otac tad nadzirao Sečuanski dnevnik, pokrajinsko partijsko glasilo. Bio je protiv toga da se
prenese taj članak, smatrajući ga napadom na maršala Penga i pozivom u lov na vještice.
Otišao je povjereniku za kulturne poslove u pokrajini, a on je predložio da telefoniraju Dengu
Xiaopingu. Denga nije bilo u uredu. Javio im se maršal Ho Lung, Dengov prisni prijatelj i
član Politbiroa. Moj je otac čuo kad je on još 1959. rekao: "On (Deng) morao bi biti na
prijestolju!" Ho je rekao neka se članak ne prenosi.
Sečuan je jedna od posljednjih pokrajina u kojoj je danak "I> javljen, tek osamnaesti
prosinca, dugo nakon .što ga je — ti i<h seti studenog — naposljetku prenio Narodni dnevnik.
Članak se pojavio u Narodnom dnevniku tek kad mu je Zhou Enlai, ko ji je preuzeo ulogu
mirotvorca u borbi za vlast, dodao bilješku, u "urednikovo" ime, da Kulturna revolucija ima
biti "znanstveni" otpor. To je značilo da mora biti apolitična i da ne smije izazvati političku
osudu.
Sljedeća su tri mjeseca Maovi protivnici i Zhou uporno manevrirali, u pokušaju
sprečavanja Maova lova na vještice. U veljači 1966., dok je Mao izbivao iz Pekinga, Politbiro
donosi rezoluciju da se "znanstveni sporovi" ne smiju izroditi u proganjanja. Mao se toj
rezoluciji usprotivio, ali su ga nadglasali.
 Od mog je oca u travnju zatraženo neka pripremi dokument, u duhu veljačke rezolucije
Politbiroa, kao smjernicu Kulturne revolucije u Sečuanu. Poslije su ono što je napisao nazvali
Travanjskim dokumentom. Glasio je: "Rasprave moraju biti strogo akademske. Ne smiju se
dopustiti neutemeljene optužbe. Svi su jednaki pred istinom. Partija se ne smije služiti silom
kako bi tlačila intelektualce."
U svibnju je taj dokument, uoči objavljivanja, odjednom zaustavljen. Politbiro je donio
novu odluku. Mao je bio nazočan i, uz pomoć Zhoua Enlaia, nametnuo svoju volju. Mao je
sasjekao veljačku odluku, objavivši da treba "ukloniti" sve znanstvenike disidente i njihove
ideje. Isticao je da partijski dužnosnici zaštićuju nezadovoljne znanstvenike i druge klasne
neprijatelje. Te je partijce nazvao "ljudima na vlasti koji slijede kapitalistički put" i objavio im
rat. Nazvali su ih "kapitalističkim suputnicima". Službeno je počela snažna Kulturna
revolucija.
Tko su zapravo bili ti "kapitalistički suputnici"? Ni Mao nije točno znao. Znao je da želi
smijeniti cijeli pekinški partijski komitet, što je i učinio. Znao je i to da se želi osloboditi Liua
Shaoqija, Denga Xiaopinga i "buržujskog glavnog stožera u Partiji". Nije znao tko mu je u
golemom partijskom stroju vjeran, a tko je pristaša Liua, Denga i njihova "kapitalističkoga
puta". Držao je da nadzire samo trećinu Partije. Kako mu ne bi izmakao ni jedan neprijatelj,
odlučio je svrgnuti cijelu KP. Prevrat će preživjeti samo njemu vjerni. "Najprije sve razori, a
izgradnja će doći
sama od sebe", rekao je. Mao se nije bojao da bi mogao uništiti Partiju. Mao car
nadvladao je Maoa komunista. Nije zazirao da bi mogao ukloniti i nedužne osobe, pa i one
koji su mu najodaniji. Jedan od njegovih velikih junaka, general Tsao Tsao, izgovorio je
besmrtnu misao kojoj se Mao otvoreno divio: "Radije bih nanio zlo svim ljudima pod nebom,
ali nitko pod nebom ne smije meni nanijeti zlo. "General je to rekao kad je otkrio daje
pogreškom ubio vremešni bračni par, djeda i baku. Smatrao je da su ga izdali, a zapravo su
mu spasili život.
Maovi su neodređeni bojni pokliči potpuno zbunili većinu partijaca. Rijetki su znali što
mu je na umu i tko su novi neprijatelji. Tata i mama su, kao i drugi prekaljeni partijci, uvidjeli
da je Mao odlučio kazniti neke dužnosnike, ali pojma nisu imali koje. Možda i njih? Bili su
puni strepnja i smetenosti.
Mao je u međuvremenu odigrao svoj najvažniji organizacijski potez uspostavom osobne
vlasti koja je djelovala izvan partijskoga stroja, iako je hinio da ona — formalno je
podvrgnuvši Politbi-rou i Centralnom komitetu — izvršava partijske zapovijedi.
Najprije je za svog zamjenika postavio maršala Lina Biaa, koji je 1959. naslijedio Penga
Dehuaia na mjestu ministra obrane, a u oružanim je snagama uvelike jačao Maov kult ličnosti.
Ustrojio je i nov organ, Vlast Kulturne revolucije, na čelu sa svojim bivšim tajnikom Chenom
Bodom, a zapravo su rukovodioci bili njegov šef obavještajnih služba Kang Sheng i gospođa
Mao. To je postalo jezgra vodstva Kulturne revolucije.
Mao se zatim obrušio na medije, ponajviše na Narodni dnevnik, koji je, kao službeno
partijsko glasilo, uživao najveći autoritet, a pučanstvo se naviknulo daje to glas režima.
Zapovjedio je Chenu Bodi da ga preuzme 31. svibnja. Tako je sebi osigurao glasilo kojim će
se izravno obraćati stotinama milijuna Kineza.
Narodni dnevnik od lipnja 1966. zapljuskuje zemlju nizom bukačkih uvodnika,
pozivajući na "uvođenje apsolutne vlasti predsjednika Maoa", na "uklanjanje svih volovskih
vragova i zmijskih demona" (klasnih neprijatelja), te potičući narod neka slijedi Maoa i
pristupi snažnom i nezapamćenom pothvatu Kulturne revolucije.
Početkom lipnja u mojoj je školi prekinuta nastava, ali Htim i dalje morali dolaziti. Iz
zvučnika su treštali uvodnici NarodnuA dnevnika, a često je, preko cijele naslovnici; tog lista,
iz kojeg smo svakoga dana morali učiti, bila Maova slika. Redovita bijaše rubrikaMaovih
citata. I danas se sjećam masno otisnutih krilatica koje su mi se, nakon beskrajnih čitanja
naglas u razredu, urezale u najdublje moždane vijuge: "Predsjednik Mao je crveno sunce u
našim srcima!" "Misao Maoa Zedonga naš je život!" Zgnječit ćemo svakoga tko se usprotivi
predsjedniku Maou!" "Narodi diljem svijeta vole našega velikoga vođu, predsjednika Maoa!"
Slijedile su stranice stranih komentara punih obožavanja, slike europskih masa koje se nastoje
domoći Maovih djela. Kineski je nacionalni ponos pokrenut kako bi pojačao njegov kult.
Uskoro je svakodnevno čitanje novina zamijenjeno recitiranjem i učenjem napamet
Citata predsjednika Maoa, objavljenih u džepnoj knjizi u crvenim plastičnim koricama,
takozvanoj Crvenoj knjižici. Svi smo dobili tu knjižicu, a rečeno nam je daje čuvamo "kao oči
u glavi". Svakog smo dana zborno ponavljali ulomke iz nje. I danas se mnogih sjećam, od
riječi do riječi.
Jednog smo dana pročitali u Narodnom dnevniku o nekom starom seljaku, koji je na
zidove svoje spavaće sobe pričvrstio trideset i dvije Maove slike "kako bi, čim otvori oči, bez
obzira na to u kojem smjeru pogleda, ugledao predsjednikovo lice." I mi smo zidove učionice
obložili slikama na kojima se Mao dobrostivo smješkao. Uskoro smo ih hitno morali skinuti,
čim se pročulo da se onaj seljak Maovim slikama poslužio kao zidnim tapetama, jer su te slike
bile otisnute na najkvalitetnijem papiru, a bile su besplatne. Navodno je novinar, koji je
napisao onaj članak, proglašen klasnim neprijateljem zato što je razglasio kako se "na taj
način vrijeđa predsjednik Mao". Prvi put je u moju podsvijest ušao strah od predsjednika
Maoa.
I u mojoj je školi stolovao radni odred, kao i u škoii Volujska tržnica. Preko volje su
neke od najboljih nastavnika naše škole žigosali kao "reakcionarne buržuje na vlasti", ali se to
od učenika krilo. Odjednom su, u lipnju 1966., prestravljeni plimnim valom Kulturne
revolucije, a osjetivši potrebu da "stvore" neke žrtve, pripadnici radnog odreda cijeloj školi
objavili imena optuženih.
Na njihov su poticaj učenici i neoptuženi učitelji izradili op-tuživačke plakate koji su
uskoro prekrili cijelu zgradu. Nastavnici su si dali truda iz niza razloga: iz konformizma, iz
odanosti partijskim naredbama, iz zavisti na ugled i povlastice koje su uživale neke njihove
kolege, a i iz straha.
Među žrtvama je bio moj profesor kineskog jezika i književnosti, gospodin Chi, koga
sam obožavala. Ako je vjerovati zidnim novinama, ranihje šezdesetih rekao: "Nećemo
napuniti želudac uzvikivanjem Živio Veliki skok naprijed, zar ne?" Nisam znala daje Veliki
skok uzročnik gladi pa nisam shvaćala njegovu tobožnju primjedbu, iako sam naslućivala da
mu je ton bio pun nepoštovanja.
Gospodin Chi se nečim izdvajao. Tada to nisam mogla dokučiti, ali sad smatram da je
odisao ironijom. Znao je hladnim stankama, nečim između kašlja i smijeha, naznačiti da nešto
nije rekao. Jednom je takvim kašljucavim polusmijehom uzvratio na jedno moje pitanje. U
našem je udžbeniku bio izvadak iz memoara Lua Dingyija, tadašnjega rukovodioca Središnjih
javnih poslova, o njegovim iskustvima tijekom Dugog marša. Gospodin Chi nam je skrenuo
pozornost na živ opis vojske koja prolazi krivudavom planinskom stazom, a povorku
osvjetljavaju borove zublje koje nose sudionici marša, plamen blista na crnom nebu bez
mjeseca. Stigavši na noćno odredište, svi su "pograbili zdjelu hrane koju će sasuti u želudac".
Ozbiljno sam se zbunila, jer su vojnike Crvene armije uvijek opisivali kao ljude koji svojim
drugovima daju posljednji zalogaj, a sami gladuju. Nisam mogla ni zamisliti da oni "grabe".
Pitala sam to gospodina Chi-ja. Upol smijeha, upol kašljucanja, rekao je da ja ne znam stoje
glad i brzo promijenio temu. Nije me baš uvjerio.
Ipak sam gospodina Chija nadasve cijenila. Srce mije pucalo što njega i druge učitelje,
kojima sam se divila, nepravedno optužuju i nazivaju pogrdnim imenima. Bilo mije teško kad
je radni odred od svih nas u školi zatražio da izrađujemo plakate na kojima ćemo ih
"raskrinkati i optužiti".
Bilo mi je četrnaest godina, zazirala sam od svih vojnih djelatnosti, i nisam znala što bih
napisala. Bojala sam se upadljivih crnih slova na golemim zidnim novinama, bojala se
neobičnih i žestokih riječi, primjerice "Zgnječi pseću glavu toga i toga" i
"Slisti toga i toga ako se ne preda". Počela sam i/.ostajaii i,- ko-le. Ostajala sam kod
kuće pa su mi, na beskrajnim sastao, itnu na koje se sveo naš školski rad, neprekidno
prigovarali da mi je "obitelj preča". Progonila me slutnja neke nepredvidljive opasnosti.
Jednoga su dana ravnateljeva zamjenika, vedrog i energičnog gospodina Kana, optužili
daje kapitalistički suputnik zato što štiti okrivljene učitelje. Rečeno je daje sve ono stoje
godinama radio u školi, "kapitalističko", pa i proučavanje Maovih djela, jer je tome
posvećivao manje sati nego predmetnom gradivu.
Podjednako sam se zgranula kad su gospodina Shana, veseloga tajnika školske
Komunističke omladine, optužili da je "protiv predsjednika Maoa". Bio je privlačan mladić i
nastojala sam privući njegovu pozornost jer mije, kad navršim petnaestu i kad steknem uvjete
za prijam u članstvo, mogao pomoći da uđem u Savez omladine.
On je šesnaestogodišnjacima i osamnaestogodišnjacima predavao marksističku
filozofiju i odredio im neke teme za pisanje. Podcrtavao je dijelove sastavka koje je smatrao
posebno uspješnima. Njegovi su
učenici spojili te izdvojene ulomke u očito besmislen tekst, usmjeren, tvrdile su zidne
novine, protiv Maoa. Mnogo sam godina kasnije doznala daje takvo skupljanje dokaza
samovoljnim povezivanjem izdvojenih rečenica počelo još 1955. (one godine kad su
komunisti prvi put zatvorili moju majku), kad su se neki književnici time poslužili za napad
na svoje kolege.
Poslije će mi gospodin Shan reći da su se kola slomila na njemu i na ravnateljevu
zamjeniku dok su izbivali, kao članovi jednog drugog radnog odreda pa su postali žrtve,
pogotovo što se nisu slagali s ravnateljem koji je tada bio nazočan u školi. "Da smo mi tamo
bili, a da njega nije bilo, taj kornjačin sin ne bi stigao navući ni hlače, toliko bi govana imao
na guzici", pokunjeno mije tad rekao gospodin Shan.
Ravnateljev je zamjenik, gospodin Kan, bio odan Partiji pa je osjećao da mu je nanesena
teška nepravda. Jedne je večeri napisao samoubilačko pismo i britvom prerezao sebi grlo.
Žena mu se toga dana vratila kući prije nego inače pa ga je prebacila u bolnicu. Radni je odred
zataškao taj njegov pokušaj samoubojstva. Smatralo se izdajom kad bi partijac, kakav je bio
gospodin Kan, počinio samoubojstvo. To su shvaćali kao gubljenje vjere u Partiju i kao
pokušaj ucjene. Prema nesretniku nisu znali za milost. Radni je odred bio uzrujan, znajući da
samo izmišljaju žrtve, bez najmanjega opravdanja.
Mama je plakala kad je čula što se dogodilo gospodinu Kanu. Voljela gaje i znala daje
on, vječiti optimist, sigurno bio pod neljudskim pritiskom kad se pokušao ubiti.
Majka nije dopuštala daje, u njezinoj školi, umiješaju u panično izmišljanje žrtava. Đaci
su, potaknuti člancima u Narodnom dnevniku, krenuli protiv učitelja Narodni dnevnik
pozivao je na "dokidanje ispita koji na učenike gledaju neprijateljski" (Maov citat), a u službi
su "podlih nakana buržujskih intelektualaca", to jest većine učitelja (opet Maov navod).
Dnevnik je optuživao i "buržujske intelektualce" da kapitalističkim smećem truju mlade duše,
pripremajući povratak Kuomintanga. "Više ne smijemo dopustiti kapitalističkim
intelektualcima da vladaju našim školama!" rekao je Mao.
Jednoga je dana moja mama biciklom došla u školu kad su učenici ravnatelja, nadzornu
nastavnicu, istaknute profesore, znajući iz službenog tiska da su oni"buržujski reakcionari", a
i sve druge nastavnike koje nisu voljeli, pozatvarali u jedan razred, a na vrata stavili natpis
"demonska klasa". Učitelji su im se, zbunjeni komunističkom revolucijom, prepustili. Učenici
su dobili neodređeno dopuštenje pa su školske zidove obložili golemim parolama, uglavnom
naslovima iz Narodnoga dnevnika.
Majka je prolazila kroz mnoštvo đaka dok su je vodili u razred pretvoren u zatvor. Bilo
je otresitih, postiđenih, zabrinutih i nesigurnih među njima. Čim je stigla, učenici su pošli za
njom, jer je, kao čelnica radnog odreda, imala vrhovnu vlast. Učenici su je poistovjećivali s
Partijom pa su od nje očekivali zapovijedi. Utemeljili su zatvor, ali nisu znali što će sad.
Mama je odlučno rekla neka puste "demonsku klasu". Učenici su se uskomešali, ali joj
nitko nije prigovorio. Neki su se dječaci došaptavali, ali su umuknuli kad ih je pozvala da
glasno kažu što misle. Nato im je rekla da je protuzakonito zatvarati ljude bez ovlaštenja. Ne
smiju zlostavljati učitelje koji zaslužuju njihovu zahvalnost i poštovanje. Učionica je
otvorena, i svi su "zatvorenici" oslobođeni.
Majka je bila vrlo hrabra kad je tako zaplivala protiv struje. Mnogi su drugi imenovali
posve nedužne žrtve kako bi spasili svoju kožu. Imala je više razloga od drugih da strahuje.
Pokrajinske su vlasti kaznile već nekoliko žrtvenih janjaca, a otac je naslućivao daje on
sljedeći. Od svojih je kolega već načuo da se u nekim organizacijama, za koje je on zadužen,
govorka da bi sad i na njega trebalo svaliti sumnju.
Roditelji nisu ništa govorili ni meni ni sestri ni braći. Ni prije nam nisu govorili o
politici, i sad su suzdržljivo šutjeli. Nisu nam se ni mogli povjeriti jer su prilike bile tako
zamršene da ih ni sami nisu shvaćali. Sto su nam mogli reći pa da shvatimo? A i kakva korist
od toga? Tu nitko nije mogao pomoći. Nadalje, i znanje je bilo opasno. Tako smo sestra,
braća i ja bili potpuno nespremni za Kulturnu revoluciju iako smo nejasno naslućivali da nam
prijeti nesreća.
U takvom je ozračju došao kolovoz. Odjednom se na Kinu obrušila oluja od milijuna i
milijuna crvenih gardista.
16.
"Vini se u nebo i probodi zemlju"
Maova Crvena garda (Lipanj-kolovoz 1966.)
Pod Maom je stasao naraštaj tinejdžera koji su očekivali da će se boriti protiv klasnih
neprijatelja, a neodređeni pozivi Kulturne revolucije u tisku samo su pojačali osjećaj da je
blizu "rat". Neki su, politički osviješteni mlaci, osjećali daje u to izravno upleten njihov idol
Mao, a zbog indoktriniranosti nisu imali izbora nego pristati uz njega. Početkom lipnja je šaka
aktivista srednje škole u sklopu kineskog najuglednijeg sveučilišta, pekinškoga Qinghua,
nekoliko puta sastančila i raspravljala o strategiji za predstojeću borbu, prozvavši se Crvenom
gardom predsjednika Maoa. Moto im je postao Maov citat, objavljen u Narodnom dnevniku,
"Pobuna je opravdana".
Prvi su crveni gardisti bili djeca "visokih dužnosnika". Samo su se oni osjećali dovoljno
sigurni za sudjelovanje u takvim djelatnostima. Uz to su stasali u političkom okružju pa su ih
političke spletke više zanimale nego ostale Kineze. Uočila ih je gospođa Mao pa im je, u
srpnju, odobrila audijenciju. Mao je prvi kolovoza učinio nešto neobično, uputivši im
otvoreno pismo u kojem nudi "svoju najtopliju i najvatreniju potporu". Tad je mudro
preinačio svoju izreku u "Pobuna protiv reakcionara je opravdana". Mlađahnim je pristašama
bilo kao da im se obratio sam Bog. Crvena je garda nicala diljem Pekinga i Kine.
Mao je htio da mu Crvena garda bude udarna postrojba. Uvidio je da narod ne odgovara
na njegove opetovane pozive da napadne kapitalističke suputnike. Komunistička je partija
imala
snažno uporište, a i lekcija iz 1957. još je bila svježa u narodnom sjećanju. Maoje i tad
pozvao narod neka kritizira partijsko dužnosnike, ali su oni koji su prihvatili taj poziv, bili
žigosani kao desničari i osuđeni na propast. Mnogi su i sad posumnjali u istu taktiku,
"mamljenja zmije iz legla kako bi joj se odsjekla glava".
Ako je htio pokrenuti narod, Mao je morao Partiji oduzeti vlast i uvesti posvemašnju
odanost i posluh samo sebi. Kako bi to postigao, trebao mu je teror, snažan teror koji bi
blokirao sve drugo i dokinuo sve druge strahove. Idealni su mu bili tinejdžeri i
dvadesetogodišnjaci, odgojeni u njegovu fanatičnom kultu ličnosti i militantnoj doktrini
"klasne borbe". Bili su obdareni svim mladenačkim vrlinama — bili su buntovni, neustrašivi,
orni se boriti za "pravednu stvar", žedni pustolovina i akcija. Bili su neodgovorni, neznalice,
lako se njima manipuliralo, a skloni nasilju. Samo su oni mogli Maou dati silnu snagu nužnu
da cijelo društvo obuhvati strahovladom, samo su oni mogli izazvati kaos koji će prodrmati i
srušiti partijske temelje. Zadatak Crvene garde svodio se na parolu "Zaričemo se da ćemo
poći u krvavi rat protiv svakoga tko se usudi oduprijeti Kulturnoj revoluciji, protiv svakoga
tko se suprotstavi predsjedniku Maou!"
Dotle su se sve smjernice i zapovijedi prenosile strogo nadziranim sustavom koji je bio
potpuno u rukama Partije. Mao je odbacio taj kanal i obratio se izravno omladinskim masama,
posluživši se dvjema različitim metodama: neodređenom bombastičnom retorikom, koju je
otvoreno promicao u tisku, i urotničkom manipulacijom i agitiranjem, koje je provodila Vlast
Kulturne revolucije, a osobito njegova žena. Oni su ispunjavali pravo značenje te retorike.
Fraze poput "pobuna protiv vlasti", "revolucija u obrazovanju", "uništenje staroga svijeta kako
bi se mogao roditi novi" i "stvoriti novoga čovjeka" — sve koje su šezdesetih privlačile
mnoge na Zapadu — protumačene su kao pozivi na žfestoku akciju. Maoje shvatio latentno
nasilje mladih i rekao, budući da dobro jedu a nastava im je obustavljena, da ih je lako
raspaliti i njihovu bezgraničnu energiju uporabiti za izazivanje nereda.
Da bi se mladi potaknuli na kontrolirano masovno nasilje, trebale su žrtve. U svakoj su
školi najuočljiviji ciljevi bili profesori, od kojih su neki posljednjih mjeseci već postali žrtve
radnih odreda i školske uprave. Buntovna su djeca ustala protiv njih. Učitelji su bili zahvalniji
ciljevi nego roditelji koji su se mogli napasti samo iscjepkano i izdvojeno. U kineskoj su
kulturi oni bili i važnije, autoritativnije osobe nego roditelji. U gotovo svakoj kineskoj školi
vrijeđali su i tukli učitelje, katkad i kobno. Neki su učenici utemeljili zatvore i u njima mučili
učitelje.
To, samo po sebi, nije bilo dovoljno da se stvori strahovlada kakvu je Mao priželjkivao.
Osamnaesti je kolovoza na pekin-škom trgu Tiananmenu održan golem skup s više od milijun
sudionika. Lin Biao se tad prvi put javno pojavio kao Maov zamjenik i glasnogovornik.
Pozvao je Crvenu gardu neka juriša iz svojih škola i "tuče četiri stara zla", a to su "stare
zamisli, stara kultura, stari običaji i stare navike".
Nakon tog mračnog poziva, crveni su gardisti širom Kine izašli na ulice i dali oduška
vandalizmu, neznanju i fanatizmu. Upadali su u stanove, razbijali starinske predmete, trgali
slike i krasopisna djela. Knjige su palili na lomačama. Uskoro je tako uništeno gotovo sve
blago privatnih zbirki.
Mnogi su književnici i umjetnici počinili samoubojstvo nakon što su ih okrutno tukli i
ponižavali. Prisiljavali su ih da gledaju kako im pale djela. Upadali su u muzeje. Palače,
hramovi, stari grobovi, kipovi, pagode i gradske zidine — opljačkano je sve "staro". Rijetke
su stvari preživjele, primjerice Zabranjeni grad, samo zato što je premijer Zhou Enlai poslao
vojsku da ih zaštiti i izričito zapovjedio neka ih zaštite. Crvena je garda napadala samo na
poticaj izvana.
Mao je njihove akcije pozdravio kao "doista izvrsne" i narodu zapovjedio neka ih
podupre.
Crvenu je gardu poticao neka proširi krug žrtava kako bi pojačao teror. Istaknuti
književnici, umjetnici, znanstvenici i većina drugih najuglednijih stručnjaka, povlaštenih u
doba komunističke vlasti, sad su strogo osuđivani kao "reakcionarni bur-žuji". Crvena im se
garda rugala, uz pomoć njihovih kolega koji su ih mrzili iz raznih razloga, u rasponu od
fanatizma do zavisti. Bilo je tu i starih "klasnih neprijatelja", bivših zemljoposjednika i
kapitalista. Sve je te ljude narod povezivao s Kuomintan-gom, s osobama koje su u
prethodnim političkim kampanjama
bile osuđene kao "desničari". Osuda se protezala i na njihovu djecu.
Mnoge "klasne neprijatelje" nisu osudili niti ih poslali u radne logore, nego ih držali
"pod nadzorom". Policija je, prije Kulturne revolucije, smjela podatke o njima davati samo
ovlaštenom osoblju. Sad se i to promijenilo. Sef policije Xie Fuzhi, jedan od Maovih pristaša,
zapovjedio je svojim ljudima neka "klasne neprijatelje" ponude Crvenoj gardi, neka izlože
njihove zločine, primjerice "njihovu nakanu svrgavanja komunističke vlasti".
Sve do početka Kulturne revolucije bila je zabranjena tortura, za razliku od duševnog
mučenja. Xie je tad zapovjedio policajcima "neka se ne smatraju sputanima preživjelim
propisima što su ih donijele policijske vlasti ili država". Rekao je: "Nisam za to da se ljudi
tuku do smrti", i nadodao, "ali ako neki (crveni gardisti) toliko mrze klasne neprijatelje da ih
žele ubiti, ne morate ih prisiljavati da odustanu od toga."
Zemlju je zapljusnuo val batinanja i torture, uglavnom nakon upada u stanove.
Članovima obitelji gotovo bi uvijek zapovjedili neka kleknu na pod i duboko se klanjaju
Crvenoj gardi. Nato bi ih gardisti premlatili metalnim kopčama svojih kožnih pojasova.
Udarali su ih nogama, brijali im jednu stranu glave, a pogrdno su takvu glavu nazivali yin i
yang, zbog sličnosti s klasičnim kineskim simbolom mračne strane (yin) i svijetle strane
(yang). Imovinu bi im polupali ili odnijeli.
Najgore je bilo u Pekingu, gdje je mlade osobito poticala Vlast Kulturne revolucije. U
gradskom su središtu neka kazališta i kina pretvorili u mučionice. Dovlačili su žrtve iz cijelog
Pekinga. Pješaci su izbjegavali ta mjesta zato što su okolne ulice odjekivale od vrisaka žrtava.
Isprva su u Crvenoj gardi bila mahom dužnosnička djeca. Uskoro sUf, kad su se pojavili
gardisti drugog podrijetla, neka djeca visokih dužnosnika održavala svoje posebne skupine,
primjerice Predstraža. Mao i njegova kamarila poduzeli su korake kako bi pojačali njihov
osjećaj vlasti. Lin Bao je na Drugom masovnom skupu crvenih gardista nosio njihov povez
preko nadlaktice, kako bi potvrdio da je jedan od njih. Gospođa Mao ih je prvi listopada, na
Nacionalni praznik, postavila kao počasnu
stražu ispred Vrata nebeskoga mira na trgu Tiananmenu. Neki su od njih zato sročili
jezivu "krvavu teoriju", sažetu u riječima pjesme: "Sin oca heroja uvijek je velikan;
reakcionarni otac rađa samo kopile!" Naoružana tom "teorijom", neka su djeca visokih
dužnosnika zlostavljala, pa i mučila djecu "nepoćudna" podrijetla.
Mao je sve to dopuštao kako bi stvorio željeni teror i kaos. Nije ga boljela glava zbog
toga tko je žrtva a tko nasilnik. Prve žrtve nisu bile njegov pravi cilj. Mao nije osobito volio
svoju Crvenu gardu niti joj je vjerovao. Samo se njome poslužio. Vandali i mučitelji nisu
uvijek bili Maou odani. Samo su divljali, uz dopuštenje da daju maha svojim najgorim
nagonima.
Tek je manji dio Crvene garde sudjelovao u okrutnostima i nasiljima. Mnogi su izbjegli
izravno sudjelovanje, jer je Crvena garda bila labava organizacija i nije tjelesno prisiljavala
članove da čine zlo. Mao nikad nije zapovjedio Gardi da ubija, a njegove su upute o nasilju
bile proturječne. Netko se mogao osjećati odanim Maou, a opet nije morao činiti nasilje ni
zlo. Oni koji bi se za to odlučili, nisu mogli okrivljavati samo Maoa.
Neosporno je Mao podmuklo poticao okrutnost. Osamnaesti je kolovoza, na prvom od
osam nezapamćenih skupova na kojima je ukupno sudjelovalo trinaest milijuna ljudi, upitao
neku crvenu gardisticu kako se zove. Odgovorila je Bin-bin, što znači blaga, a on se obrecnuo
na nju: "Budi nasilna" (yao-wu-ma). Mao je rijetko govorio u javnosti pa su tu vješto
promicanu, primjedbu, dakako, slijedili kao Evanđelje. Petnaesti rujna, na trećem golemom
skupu, kad su okrutnosti Crvene garde dosegle vrhunac, Maov je priznati glasnogovornik Lin
Biao najavio, dok je Mao stajao uz njega: "Borci Crvene garde, smjer vaše borbe uvijek je bio
ispravan. Odlučno i srčano borili ste se protiv kapitalističkih suputnika, reakcionarnih buržuja,
krvopija i parazita. Dobro ste postupili!
Divno se držite!" Nato su mase na golemom Tiananmenu histerično zaurlale, zaglušno
se derući Živio predsjednik Mao, nesavladivo prosuzile i izvikivale prisegu na vjernost. Mao
je očinski mahao i još pojačavao ludilo.
Mao je nadzirao Crvenu gardu uz pomoć svoje Vlasti Kulturne revolucije. Poslao ih je u
pokrajine neka na terenu upute mladež. U Jinzhouu, u Mandžuriji, pretukli su bakina brata
Yu-lina
i njegovu ženu te su ih, skupa sa dvoje njihove đjrre, prognah u neplodni kraj. Zato stoje
imao iskaznicu kuonnnlanške obavještajne službe, Yu-lin je pao pod sumnju već kad su došli
komunisti, ali dotad se ništa nije dogodilo njemu ni njegovima. Moji nisu odmah za to čuli,
ljudi su izbjegavali pisati. Optužbe su se lako izmišljale, a posljedice su bile užasne pa se
nikad nije znalo kakvu nesreću možeš svaliti na one s kojima se dopisuješ ili oni na tebe.
U Sečuanu ljudi nisu znali za pekinšku strahovladu. Kod nas nije bilo toliko
razbojstava, dijelom i zato što Vlast Kulturne revolucije nije izravno poticala Crvenu gardu.
Sečuanska se policija oglušila na upute svog pekinškoga ministra, gospodina Xiea, odbivši
crvenim gardistima predati "klasne neprijatelje", koje su držali u zatvoru. Ipak je Crvena
garda u Sečuanu, kao i u drugim pokrajinama, oponašala pekinšku praksu. Vladao je isti kaos
kao i diljem Kine, isti kontrolirani kaos. Crvena je garda pljačkala stanove u koje je smjela
upasti, ali rijetki su krali iz prodavaonica. Trgovine, pošte i prijevoz uglavnom su normalno
poslovali.
U mojoj je školi šesnaesti kolovoza, uz pomoć pekinških gardista, utemeljena Crvena
garda. Pretvarajući se da sam bolesna, ostala sam kod kuće-kako bih izbjegla političke
sastanke i stravične parole. Za osnutak organizacije doznala sam tek nakon nekoliko dana, kad
sam telefonski dobila kratak poziv "neka sudjelujem u velikoj proleterskoj Kulturnoj
revoluciji". Došavši u školu, opazila sam da su mnogi učenici mišice ponosno vezali vrpcama
na kojima zlatnim slovima piše Crvena garda.
Novoustrojena je Crvena garda isprva uživala silan ugled, kao Maova djeca. Nije bilo u
pitanju da im pristupim. Odmah sam prijavu predala vođi Crvene garde u svom razredu,
petnaestogodišnjemu Gengu koji je neprekidno tražio moje društvo, ali bi se prestrašio i
zabrljao čim bi ostao sam sa mnom.
Nisam znala kako je Geng postao crveni gardist, a on je bio tajanstven glede svojega
rada. Shvatila sam da su crveni gardisti mahom djeca visokih dužnosnika. Na čelu školske
Crvene garde bio je jedan od sinova komesara Lija, prvog sekretara Komunističke partije za
Sečuan. Bila sam za to kao stvorena, rijetki su učenici imali roditelje na višem položaju od
mojih, ali Geng
mije, u četiri oka, rekao da me smatraju premekanom i "nedjelatnom" pa se još moram
čeličiti kako bi me uzeli u obzir za članstvo.
Od lipnja je vrijedilo nepisano pravilo da svi moramo cijeli dan biti u školi kako bismo
se potpuno predali Kulturnoj revoluciji. Bila sam među rijetkim učenicama koje su izostajale
iz škole. Preplašila sam se zbog tih izostanaka, smatrala sam da moram ostati. Učenici su
spavali po učionicama, a mi, učenice, u spavaonicama. Crveni su gardisti primali u svoje
skupine necr-vene i vodili ih u razne pohode.
 Sutradan po povratku u školu odveli su me, s desecima druge djece, da mijenjam nazive
ulica kako bi bile "revolucionarnije". Stanovala sam u Trgovačkoj pa smo raspravljali kakvo
bismo joj novo ime dali. Predložen je naziv Svjetioničarska ulica, kako bismo podcrtali ulogu
pokrajinskih partijskih čelnika. Drugi su se zauzimali za naziv Ulica državnih službenika, jer
su to, prema Maovu citatu, trebali biti. Razišli smo se ne riješivši to pitanje, jer nismo uklonili
glavni problem. Ploča je bila previsoka, nismo se mogli do nje popeti. Koliko znam, nitko se
nije više onamo vraćao.
Crvena je garda u Pekingu bila mnogo revnija. Čuli smo za njihove uspjehe. Sad je
britanska misija bila na Antiimperijalis-tičkom putu, a rusko veleposlanstvo na
Antirevizionističkoj cesti. . '
Ulice Chengdua odbacivale su stare nazive. Pet naraštaja pod istim krovom
(Konfucijska vrlina), Zelene se jablan i vrba (zelena nije bila boja revolucije) i Zadov zmaj
(simbol feudalne vlasti), prekrštene su u ulice Uništimo zlo, Crven je istok i Re-volucijska.
Razlupana je ploča slavnog restorana "Miomirisni vjetar". Novo mu je ime bilo "Zapah
puščanoga praha".
Promet je danima bio u prekidu. Crvena boja, koja znači "stoj", ne može biti
antirevolucionarna. Dakako, crveno je imalo značiti "naprijed". Ne smije se, kao dosad, voziti
desno, nego lijevo.
Nekoliko smo dana zamijenili prometnike i sami ravnali prometom. Postavili su me na
uličnom uglu pa sam biciklistima govorila neka voze lijevo. Chengdu nije imao mnogo
automobila ni semafora, ali je na nekoliko velikih raskrižja vladala strka. Naposljetku su se
vratili stari propisi, za što je zaslužan Zhou
Enlai, koji je uspio nagovoriti čelnike pekin.ške Crveno garde. Mladež je i za to našla
opravdanje. Crvena mije gardistica u mojoj školi rekla da Britanci voze lijevo pa mi moramo
desno kako bismo iskazali svoj antiimperijalistički duh. Ameriku nije spominjala.
Odmalena sam zazirala od kolektivnih djelatnosti, a sad mi je, kao
četrnaestogodišnjakinji, to bilo još mrskije. Taj sam strah potiskivala zbog neprekidnoga
grizodušja koje sam, zbog svog odgoja, osjećala uvijek kad se ne bih slagala s Maom. U sebi
sam neprekidno ponavljala da svoje misli moram usklađivati s novim revolucionarnim
teorijama i praksom. Ako nešto ne razumijem, moram se obratiti i prilagoditi. Svim sam se
silama trudila izbjeći nasilne ispade, kao što su zaustavljanje prolaznika i rezanje duge kose,
uskih hlača i sukanja ili uništavanja cipela s polupetama. Prema tvrdnjama pekinške Crvene
garde, sve je to "odisalo buržujskom dekadencijom".
Moja se kosa našla u središtu pozornosti ostalih suučenika. Morala sam je ošišati do
usne resice. Potajno sam gorko plakala, postiđena što sam tako "sitna buržujka", ali i zato što
gubim duge pletenice. Dadilja mi je, kad sam bila dijete, dizala kosu na vrh glave, kao vrbinu
grančicu, nazivajući to "vatrometom koji pršti u nebo". Sve do ranih šezdesetih nosila sam
kosu u dvije punđe i vezala ih ukrasima od svilenog cvijeća. Ujutro, dok bih na brzinu
doručkovala, baka bi me (ili sluškinja) s ljubavlju češljale. Od svih boja svilenog cvijeća
najviše sam voljela ružičastu.
Poslije 1964. sam, slijedeći Maov poziv za strogim načinom života, koji bije
primjereniji ozračju klasne borbe, prišivala zakrpe na hlače kako bih pokušala izgledati
"proleterski", a kosu sam nosila, u
stilu odore, u dvije pletenice, bez ikakva ukrasa, ali duga kosa još nije bila zabranjena.
Odrezala mi ju je baka i neprekidno gunđala. Njezina je kosa izdržala zato što baka tada nije
izlazila.
 I slavne su čajane Chengdua došle na udar kao "dekadentne". Nisam razumjela zašto, a
nisam ni pitala. Ljeti 1966. naučila sam potiskivati razum. Većina Kineza je to već odavno
činila.
Sečuanskoj čajani nema ravne. Obično je smještena usred bambusova gaja, ispod
nadstrešnice velika stabla. Oko niskih, četvrtastih drvenih stolova bambusovi su naslonjači, iz
kojih se,
i nakon dugogodišnje uporabe, širi slab miris. Čaj se priprema tako da se u šalicu ubaci
čajevo lišće i prelije vrelom vodom. Šalica se lagano poklopi, tako da para izlazi kroz rupicu i
širi miris jasmina ili drugog cvijeća. Mnogo je vrsta čaja u Sečuanu. Samo od jasminova čaja
ima ih pet vrsta.
Sečuanu su čajane važne kao i Britancima pubovi. Osobito starije osobe ondje provode
mnogo vremena, otpuhuju dim, iz lula dugačkih kamiša, iznad šalice čaja i zdjelice pune
oraha i di-njinih koštica. Konobar pleše između naslonjača, nosi kotlić vrele vode i pedantno
točno toči s udaljenosti veće od pola metra. Vješt točilac ulije vodu do ruba šalice a ne prolije
ni kapi. Kao dijete sam uvijek očarano gledala kako se voda toči iz posude. Rijetko su me
vodili u čajane. Ondje se besposličilo, a moji roditelji nisu to odobravali.
U Sečuanu u čajanama imaju novine, kao i u europskim kavanama, ali ih drže u
bambusovu okviru. Neki zalaze i radi čitanja, ali uglavnom je to sastajalište za razgovor, za
izmjenu vijesti i čavrljanje. Često ondje ima i zabave, pripovijedaju se priče i glasno plješće.
Možda zato što su odisale dokonošću, a i zato što gosti koji su u njima sjedili nisu
sudjelovali u revoluciji, trebalo je zatvoriti čajane. Sa dvadesetak učenika i učenica između
trinaest i šesnaest godina, uglavnom crvenih gardista, otišla sam u omanju čajanu na obali
Svilene rijeke. Vani su, pod ukrasnim stablom, bile stolice i stolovi. Ljetni je večernji riječni
lahor nosio težak miris bijeloga cvijeća. Okupljeni gosti, uglavnom muškarci, digli su poglede
sa šahovnica kad smo se počeli približavati neravno popločanom obalom. Zastali smo ispod
stabla. Nekolicina je među nama vrisnula: "Pokupite se, pokupite se, ne ljenčarite u ovom
buržujskom lokalu!" Dječak iz mog razreda zgrabio je kut papirne šahovnice s najbližega
stola i trznuo. Drvene su se figurice rasule po tlu.
Šahisti su bili vrlo mladi. Jedan je, stisnutih šaka, skočio, ali gaje prijatelj brzo uhvatio
za kaput. Nijemo su skupljali rasute figurice. Dječak koji im je izmaknuo šahovnicu, viknuo
je: "Nema više šaha! Zar ne znate daje to buržujska navika?" Pokupio je šaku figurica i bacio
ih prema rijeci.
Odgajali su me u udvornosti i poštovanju prema turijim osobama, a revolucionarnost je
značila osornost i lim ličnost. Udvornost su smatrali "buržujskom". Uporno su im zbog toga
prigovarali i navodili to kao jedan od razloga zašto me ne primaju u Crvenu gardu. Tijekom
Kulturne revolucije doživjela sam da napadaju ljude zato što prečesto govore hvala. To se
osuđivalo kao "buržujsko licemjerje". Udvornost je bila na rubu ukidanja.
Tad sam, ispred čajane, vidjela kako se većina nas, pa i Crvena garda, nelagodno osjeća
zbog novog načina obraćanja i zapovijedanja drugima. Nekolicina je nijemo lijepila četvorne
parole na zidove čajane i na deblo starih ukrasnih stabala.
Gosti su se tiho udaljavali obalom. Gledajući ih kako odlaze, obuzeo me osjećaj
gubitka. Još prije nekoliko mjeseci te bi nam starije osobe vjerojatno rekle neka se gubimo.
Sad su znali da Crvena garda ima moć zbog Maove potpore. Kad se toga sjetim, pomišljam
kako su se neka djeca osjećala
uzbuđeno kad su odraslima dokazivala svoju moć. Omiljena je krilatica Crvene garde
glasila: "Možemo se vinuti u nebo i probosti zemlju jer naš je veliki čelnik, predsjednik Mao,
naš vrhovni zapovjednik!" Kao što ta izjava dokazuje, Crvena garda nije uživala pravu
slobodu izraza. Od početka nije bila ništa drugo do silnikovo oruđe.
 Zbunjeno sam, u kolovozu 1966., stajala na obali. Sa suuče-nicima sam ušla u čajanu.
Neki su od ravnatelja zahtijevali neka je zatvori, a drugi su po zidovima već lijepili parole.
Mnogi su gosti poustajali i odlazili, ali je u dalekom kutu, neki starac još sjedio za stolom i
mirno pijuckao čaj. Stajala sam uz njega, zbunjena što moram izraziti glas autoriteta.
Pogledao me i nastavio srkati. Njegovo je naborano lice bilo gotovo stereotipno radničko,
onakvo kao što su nam ih pokazivali na propagandnim slikama. Njegove su me ruke
podsjećale na štivo iz udžbenika, u kojem su bile opisane stare seljačke ruke. Mogle su vezati
trnovito pruće za ogrjev a da bol ne bi osjetile.
Starac je možda bio presiguran u svoje neupitno podrijetlo i poodmaklu dob, zbog koje
su ga dotad uvijek poštovali. Možda ga se nisam dovoljno dojmila? I dalje je sjedio kao da me
ne vidi. Skupila sam hrabrost i tiho ga zamolila: "Molim vas, biste li otišli?" Ne gledajući me,
izustio je: "Kamo?" "Kući, dakako", odgovorila sam. Okrenuo mi se, a glas mu je odavao
uzbuđenje,
iako je mirno rekao: "Kući? Kakvoj kući? Dijelim sobicu s dvojicom unuka, imam
kutak okružen bambusovom zavjesom, ondje mi je postelja i gotovo. Kad su djeca kod kuće,
ovamo svraćam radi malo mira. Zašto mi to oduzimate?"
Njegove su me riječi ispunile čuđenjem i stidom. Prvi put sam tad čula takvu izjavu, iz
prve ruke, o tako bijednim životnim uvjetima. Okrenula sam se i udaljila.
Čajana je, kao i sve ostale u Sečuanu, petnaest godina bila zatvorena, sve do 1981., kad
je Deng Xiaoping u svojim reformama proglasio da se smiju otvoriti. Svratila sam u nju 1985.
s prijateljem Britancem. Sjeli smo ispod krošnje ukrasnoga stabla. Prišla nam je stara
konobarica da nam, s udaljenosti veće od pola metra, natoči šalice. Uokolo su gosti igrali šah.
Bilo je to jedno od mojih najsretnijih sjećanja za tog povratka u Kinu.
Kad je Lin Biao pozvao na rušenje svega što predstavlja staru kulturu, neki su učenici u
mojoj školi počeli uništavati predmete. Škola, stara više od dvije tisuće godina, prepuna
starina, postala je zahvalno tlo za akciju. Na ulaznim je vratima bio starinski, crijepljem
pokriveni krov uzvinute strehe. Čekićem su ga otukli, kao i modri krov velikoga hrama, u
kojem smo imali dvoranu za stolni tenis. Srušene su dvije velike brončane palio-nice tamjana
ispred hrama, a neki su dečki po njima pišali. Učenici su obišli i perivoj iza zgrade pa velikim
čekićima i željeznim motkama oštećivali kipiće na mostovima od pješčenjaka. Na jednoj su
strani igrališta bile dvije četvrtaste ploče od crvenog pješčenjaka visoke po šest metara, a na
njima krasopisom uklesani stihovi o Konfuciju. Dvije su ih skupine povezale jakim uzetom i
potegnule. Vukli su ih nekoliko dana jer su im temelji bili duboki. Morali su dovesti dva
vanjska radnika kako bi opkopali temelje ploča. Kad su spomenici, naposljetku, usred klicanja
pali, povukli su za sobom i dio staze koja je iza njih prolazila.
Nestajalo je sve ono što sam voljela. Najviše me rastužilo uništenje knjižnice. Zlatni
popločani krov, nježno izrezbareni prozori, plave stolice. Police za knjige prevrnute, a neki su
đaci divljački trgali knjige. Poslije su na ostatke vrata i prozora prilijepili bijele papirne vrpce
pokrivene crnim ideogramima. Značilo je to daje zgrada zapečaćena.
Knjige su poslule glavna meta Maove zapovijedi <> uinAtonjn Budući da većina tih
knjiga ipak nije bila napisana satno tijekom posljednjih mjeseci pa nije na svakoj stranici bilo
Maovo ime, m ki su crveni gardisti zaključili daje sve to "otrovan korov". I )i ljem Kine
gorjele su sve knjige osim klasika marksizma, djela Staljina, Maoa i pokojnog Lu Xuna, čijim
se imenom gospoda Mao služila za svoju osobnu osvetu. Zemlja je izgubila najveći dio svoje
pisane baštine. Mnoge su knjige — koje su preživjele — poslije poslužile ljudima kao ogrjev.
U mojoj školi nisu palili lomače. Čelnik školskih crvenih gardista bio je savjestan đak.
Taj je, prilično ženskast sedamnaes-togodišnjak postao vođa zato što mu je otac bio
pokrajinski partijski rukovodilac, a ne zbog svojih težnja. Nije mogao spriječiti općenito
vandalstvo, ali je bar spasio knjige od lomače.
 Morala sam, kao i svi, sudjelovati u "revolucionarnim" djelima. Ja sam ih, kao i većina
đaka, mogla izbjeći, zato što razaranje nije bilo organizirano i nitko nije provjeravao
sudjelujemo li u njemu. Vidjela sam da mnogi učenici i učenice sve to mrze, ali se nitko nije
usuđivao tomu stati na kraj. Možda je mnoge dječake i djevojčice, kao i mene, pekla savjest,
boljelo ih je to uništavanje, i uglavnom su svi znali da se moraju popraviti. Podsvjesno smo
svi znali da bi nas smoždili čim bismo prigovorili.
"Optuživački" su sastanci postali glavno obilježje Kulturne revolucije. Sjatila bi se
histerična svjetina, a rijetko bi izostajalo tjelesno nasilje. Predvodilo je Sveučilište u Pekingu,
pod osobnim Maovim nadzorom. Na prvoj optuživačkoj sjednici, održanoj osamnaesti lipnja,
pretučeno je i nogama izudarano više od šezdeset profesora i šefova odsjeka, među njima i
dekan. Satima su ih prisiljavali da kleče, a na glave im nabijali papirnate stoš-ce, uvredljive
kao magareće kape. Lice su im prskali tintom kako bi ih zacrnili, bila je to boja zla, a tijelo su
im pokrivali parolama. Dva su studenta svaku žrtvu držali za ruke, iza leđa im ih izvijali,
gurajući ih takvom divljinom kao da će ih iščašiti. Taj su položaj nazivali "mlaznim
zrakoplovom", a uskoro je postao glavno obilježje "optuživačkih" sjednica širom Kine.
Jednom su me crveni gardisti iz mog razreda pozvali na takav sastanak. Od užasa sam
se sledila tog vrućeg nedjeljnog poslijepodneva, kad sam na pozornici na igralištu opazila
desetak učitelja i učiteljica, pognute glave, ruku izvijenih u položaju "mlažnjaka". Neke su
bacili na koljena i prisilili ih na klečanje, a drugi su, među ostalima i moj profesor engleskog,
stariji čovjek profinjenih, gospodskih manira, morali stajati na dugim, uskim klupama. Teško
mu je bilo održati ravnotežu, zanjihao se i pao, a na oštrom je kutu klupe porezao čelo. Crveni
gardist, koji mu je bio najbliži, nagonski se sagnuo i pružio ruke da mu pomogne, ali se
odmah uspravio i poprimio pretjerano strogo držanje, stisnuo ruke i proderao se: "Natrag na
klupu!" Nije htio da vide kako je mekan prema "klasnomu neprijatelju". Krv je tekla učitelju s
čela i zgrušavala mu se na obrazu.
Kao i druge nastavnike, i njega su optuživali za najgore zločine, a zapravo su ih
kažnjavali zato što su prije bili često nagrađivani i najbolji profesori, ili zato što su se
zamjerili nekom đaku.
Poslije sam doznala da su se đaci u mojoj školi još razmjerno blago ponašali jer su išli u
najugledniju školu pa su bili uspješni i voljeli učiti. U školama, gdje je bilo divljih dječaka,
neke su učitelje izubijali. U svojoj sam školi bila nazočna samo jednom takvom mlaćenju.
Profesorica filozofije malo je zanemarila one koji nisu dobro učili pa su je zato neki zamrzili i
počeli je optuživati kao "dekadentnu". A "dokaz", koji najbolje svjedoči o krajnjem
konzervatizmu Kulturne revolucije, bila je činjenica stoje muža upoznala u autobusu.
Zapodjenuli su razgovor i zaljubili se. Ljubav nastala iz
slučajnoga susreta smatrali su znakom nehiorala. Dečki su je odvukli u kancelariju i
"obavili na njoj revolucionarne postupke", stoje bio eufemizam za batinanje. Prije početka su
me izričito pozvali i prisilili me da ondje budem. "Sto li će tek ona pomisliti kad ugleda tebe,
svoju ljubimicu!?"
Smatrali su me njezinom ljubimicom zato što me često hvalila. Rekli su mi i to da
moram biti nazočna zato što sam preblaga pa mi treba "lekcija iz revolucionarnosti".
Kad su je počeli tući, povukla sam se u dno đačkoga kruga što je ispunjavao omanji
ured. Suučenici su me gurnuli naprijed neka je i ja tučem. Nisam se osvrtala na njih.
Učiteljicu su u sredini udarali nogama. Na mukama se, raščupane kose, prevrtala na podu.
Dok ih je preklinjala neka prestanu, dječaci, koji su je zlostavljali, hladno su odgovarali: "Sad
moliš! Nisi li bila okrutna? Zamoli kako spada!" Opet su je udarali nogama, zapovjedili
neka im se klanja do poda i kaže: "Molim vas, gospodin i. poAto-dite mi život!"
Vrhunac je poniženja bilo nekoga prisđiii da st» duboko klanja i moljaka. Sjela je i tupo zurila
preda se. Kroz čupavu sam kosu susrela njezin pogled. U očima sam joj vidjela duboku bol,
očaj, prazninu. Dahtalaje, a lice joj je postalo pepe-ljasto-sivo. Išuljala sam se iz ureda, a za
mnom nekoliko učenika. Iza nas sam čula kako izvikuju parole, ali glasovi su im bili daleki i
nesigurni. Sigurno su se mnogi đaci prestrašili. Brzo sam se udaljila, uzlupana srca, bojeći se
da bi me mogli uhvatiti i istući, ali nitko nije za mnom pošao, niti su me poslije osuđivali.
Tih dana nisam imala teškoća, unatoč očitom nedostatku poleta. Osim što je Crvena
garda imala labavu organizaciju, ja sam se, prema "teoriji krvinstva", rodila "svijetlocrvena",
zato što mije otac bio visoki dužnosnik. Nisu bili mnome zadovoljni, ali nitko nije učinio ništa
drastično, samo su mi prigovarali.
Crvena je garda u to doba dijelila učenike na tri kategorije: "crvene", "crne" i "sive".
"Crveni" su potjecali iz radničkih, seljačkih, revolucionarno-dužnosničkih, revolucionarno-
časničkih i revolucionarno-mučeničkih obitelji. Roditelji "crnih" bili su zemljoposjednici,
bogati seljaci, kontrarevolucionari, nepoćudni elementi i desničari. "Sivi" su potjecali iz
neodredivih obitelji, trgovačkih i činovničkih> Svi su na mojoj godini morali biti "crveni"
zbog selekcije prilikom upisa, ali je, na pritisak Kulturne revolucije, trebalo naći i negativce.
Tako ih je dvadesetak, silom prilika, postalo "sivo" ili "crno".
U moj je razred išla Ai-ling. Bile smo prijateljice pa sam je često posjećivala kod kuće i
dobro poznavala njezinu obitelj. Djed joj je bio istaknuti gospodarstvenik, a obitelj joj je pod
komunistima živjela izrazito povlašteno, u velikoj, otmjenoj i raskošnoj kući. Imali su
prekrasan perivoj i mnogo veću udobnost nego moji u stanu. Osobito me privlačila njihova
zbirka starina, osobito burmutica, koje je Ai-lingin djed donio iz Engleske, gdje je dvadesetih
godina studirao u Oxfordu.
Ai-lingje odjednom postala "crna". Čula sam kako su joj njezini suučenici upali u kuću i
polupali sve starinske predmete, pa i burmutice, a metalnim kopčama remena pretukli joj
roditelje i djeda. Sutradan sam je vidjela kako nosi šal, jer su je školske kolege ošišale nayin
iyang. Morala se ošišati na nulericu. Plakala
je sa mnom. Jadno sam se osjećala, u nedostatku riječi kojima bih je utješila.
Crvena je garda u mom razredu sazvala sastanak na kojem smo svi morali iznijeti
obiteljske podatke kako bi nas mogli svrstati. Odlanulo mi je kad sam rekla "revolucionarni
dužnosnik".Troje ili četvero naših izjavilo je "uredsko osoblje", a tad je to bilo nešto drukčije
nego "dužnosnici", koji su zauzimali
viši položaj. Dioba je bila nejasna, jer se nije točno znalo što znači "viši". Ipak je te
neodređene razlike trebalo unijeti u razne obrasce, a u svakom je bila i rubrika "obiteljsko
podrijetlo". Djeca "uredskog osoblja" su, zajedno s djevojčicom kojoj je otac bio trgovački
pomoćnik, dobila biljeg "sivih". Rečeno je da moraju biti pod nadzorom, mest će školu i
čistiti zahode, neprekidno će držati oborenu glavu, a moraju biti spremni čuti jezikovu juhu od
svakoga crvenoga gardista koji im se udostoji obratiti. Također su svakoga dana morali
prijavljivati svoje misli i .ponašanje.
Odjednom su ti učenici postali pokorni i podložni. Više nisu imali snage i zanosa
kojima su dotad zračili. Jedna je djevojka oborila glavu, a suze su joj potekle niz obraze. Bile
smo prijateljice. Poslije sastanka sam joj pristupila kako bih joj rekla nešto utješno, ali kad je
podigla glavu, u očima sam joj vidjela bijes, gotovo mržnju. Bez riječi sam se udaljila i počela
uznemireno šetati školom. Tad se, potkraj kolovoza, od grmova gardenija i jasmina širio težak
miris. Čudila sam se kako uopće išta još miriše.
Padao je sumrak kad sam se vraćala u spavaonicu. Odjednom je nešto bljesnulo pred
prozorom drugoga kata učionica udaljenih od mene četrdesetak metara. Tup udarac pred
zgradom. Zbog isprepletenih narančinih grančica nisam vidjela što je, ali đaci su potrčali
prema mjestu treska. Iz zbunjenih, zatomljenih povika razabrala sam samo: "Netko se bacio
kroz prozor!"
 Nagonski sam digla ruke kako bih zaklonila oči. Otrčala sam u svoju sobu, izvan sebe
od straha, razmišljajući o maglovitoj skvrčenoj spodobi u zraku. Žurno sam zatvorila prozore,
ali je kroz tanko staklo prodirao uzrujan žagor.
Sedamnaestogodišnjakinja se pokušala ubiti. Prije Kulturne revolucije bila je jedna od
čelnica Saveza komunističke omladino, uzor u proučavanju djela predsjednika Mana i
Učim.....I
Leia Fenga". Činila je dobra djela, prala suurenin mu ođrm. čistila zahode i često pred
svima nama govorila kako odano sli jedi Maovo učenje. Često smo je viđali udubljenu u
razgovor s nekim od nas, a na licu joj je bio savjestan i ozbiljan izraz dok je "u četiri oka"
razgovarala s kandidatom za Omladinski savez. Odjednom su je svrstali u "crne" zato što joj
je otac samo "uredsko osoblje". Radio je u općinskoj upravi i bio partijac. Neki je učenici nisu
trpjeli, a imali su očeve na višem položaju pa su je svrstali u "crne". Posljednjih je dana bila
pod nadzorom, s ostalim "crnima" i "sivima". Prisiljavali su je neka na igralištu plije-vi travu.
Ponizili su je kad su joj ošišali predivnu crnu kosu, glava joj je bila unakažena i gola. Te su
večeri "crveni" iz njezina razreda održali njoj i drugim žrtvama uvredljivo predavanje.
Odbrusila im je daje predsjedniku Maou odanija nego oni. "Crveni" su je pljusnuli i rekli da,
kao klasna neprijateljica, nije dostojna govoriti o svojoj odanosti Maou. Potrčala je do prozora
i skočila.
Crveni su je gardisti, zatečeni i prestrašeni, prebacili u bolnicu. Nije preminula, ali je do
smrti ostala sakata. Nakon nekoliko mjeseci vidjela sam je na ulici, izgubljena pogleda,
zgrblje-nu na štakama.
Nisam mogla spavati one noći kad se pokušala ubiti. Čim bih sklopila oči, maglovita se
spodoba nadvijala nada mnom, okrvavljena. Užasnula sam se, uzdrhtala. Sutradan sam
zatražila da me puste kući, bolesna sam. Udovoljili su mi. Kuća mi se činila jedinim bijegom
od školskih užasa. Očajnički sam priželjkivala da nikad više ne moram izaći.
"Želiš li da nam djeca postanu 'crnci'?"
Dilema mojih roditelja (Kolovoz-listopad 1966.)
U kući nisam našla utjehu. Roditelji su bili rastreseni i jedva su me zamjećivali. Kad ne
bi uzrujano hodao stanom, otac je bio u svojoj radnoj sobi. Mama je u kuhinjsku peć
neumorno ubacivala koševe pune zgužvanih papirnih kuglica. Činilo se da i baka očekuje
tešku nesreću. Tjeskobno je zurila u moje roditelje. Plašljivo sam ih gledala, a nisam se
usuđivala upitati što im je.
Roditelji mi nisu rekli o čemu su razgovarali prije nekoliko večeri. Sjedili su uz otvoren
prozor, pod kojim su iz zvučnika, pričvršćenog za uličnu svjetiljku, neumorno treštali Maovi
citati, osobito onaj o revoluciji koja je prema definiciji žestoka' (divlja pobuna jedne klase
koja svrgava drugu). Citate su neprekidno mljeli piskutavom cikom koja je u nekih izazivala
strah, a u drugih ushit. Redovito se izvještalo o "pobjedama" Crvene garde koja je provalila u
još neke stanove "klasnih neprijatelja" te "razlupala njihove pseće glave".
Otac je gledao krvavi sunčev zalazak. Okrenuo se majci i polako rekao: "Kulturnu
revoluciju ne razumijem, ali siguran sam da se događa užasna nepravda. Ova se revolucija ne
može opravdati nikakvim marksističkim ni komunističkim načelima. Ljudi su izgubili
temeljna prava i zaštitu, a to je nedopustivo... Komunist sam, dužan sam zaustaviti još teže
nesreće. Moram pisati partijskom rukovodstvu, predsjedniku Maou."
U Kini zapravo nije bilo načina da ljudi ulože tužbe ili utječu na smjernice osim da se
obrate čelnicima. U tom je slučaju samo
Mao mogao nešto promijeniti. Bez obzira na : \ e mu > i j • ij - j j i.i. mislio ili
pretpostavljao o Maovoj ulozi, jedino se njemu mogao obratiti.
 Majka je iz iskustva znala daje nadasve opasno tužiti se. Svi tužitelji i njihove obitelji
osjetili bi teške posljedice. Dugo je šutjela i zurila u daleko usplamtjelo nebo, pokušavajući
svladati zabrinutost, bijes i ogorčenost. "Zašto želiš biti moljac koji srlja u vatru?" naposljetku
gaje upitala.
Moj je otac odgovorio: "Nije to obična vatra, riječ je o životu i smrti mnogih ljudi, ovaj
put moram nešto učiniti."
"Pa dobro, nije ti stalo do sebe, ne osvrćeš se na svoju ženu", očajno je rekla majka. "Ali
naša djeca? Znaš što će im se dogoditi čim ti krene nizbrdo. Želiš li da nam djeca postanu
'crnci'?"
Otac je odgovorio zamišljeno, kao da nastoji sama sebe uvjeriti: "Svatko-voli svoju
djecu. Znaš, prije nego što se tigar sprema skočiti i ubiti, uvijek se osvrće i gleda je li mu
tigrić izvan opasnosti. Takve su i zvijeri koje jedu ljude, a kamoli tek ljudi. Komunist mora
biti nešto više, mora misliti na drugu djecu. A stoje s djecom žrtava?"
Majka je ustala i otišla. Nema pomoći. Ostavši sama, gorko je zaplakala.
Otac je počeo sastavljati pismo i trgao svoje skice. Uvijek je bio perfekcionist, a pismo
predsjedniku Maou nije šala. Morao je sročiti sve ono stoje želio izreći, ali morao je smanjiti i
možebitne posljedice, osobito za svoju obitelj. Drugim riječima, njegova se kritika nije smjela
doimati kritički. Nije smio uvrijediti Maoa.
Otac je od lipnja razmišljao o pismu. Mnoge su mu kolege progutali valovi lova na žrtve
pa ih je želio zagovarati, ali događaji su ga pretjecali. Sve je više bilo znakova da će i on
postati žrtva. Mama je jednoga dana vidjela da ga, u istaknutim zidnim novinama« u središtu
Chengdua, napadaju po imenu kao "najvećeg protivnika Kulturne revolucije u Sečuanu". A
sve na temelju dviju optužaba: prošle zime nije htio odobriti članak koji je osuđivao drame o
mandarinu iz dinastije Ming, a to je bio Maov prvi zov na Kulturnu revoluciju. Uz to je sročio
"Travanjski dokument" u kojem se suprotstavio progonima i pokušao ograničiti Kulturnu
revoluciju na nepolitički spor.
Kad je mama ocu spomenula zidne novine, odmah je rekao da su za sve krivi
pokrajinski čelnici KP. Za te je obje optužbe znala samo šačica onih na vrhu. Otac je bio
čvrsto uvjeren da su sad njega izabrali za žrtveno janje, a znao je i zašto. Studenti sveučilišta u
Chengduu počeli su napadati pokrajinske rukovodioce. Studenti su od Vlasti Kulturne
revolucije čuli više podataka nego srednjoškolci. Bilo im je rečeno daje Maova istinska
namjera uništiti "kapitalističke suputnike", to jest komunističke dužnosnike. Studenti
uglavnom nisu bili djeca visokih dužnosnika, jer su partijci sklopili brakove mahom nakon
osnutka Narodne Republike 1949. pa im djeca još nisu stasala za fakultete. Studentima nije
bilo u interesu održavanje postojećega stanja pa su se spremno digli protiv dužnosnika.
Sečuanske su vlasti bile ogorčene zbog srednjoškolskih ispada, a užasavale se
studentskih. Trebalo je naći istaknutu žrtvu kojom će smiriti studente, a moj je otac bio jedan
od najviših dužnosnika na području kulture, koja je postala glavna meta Kulturne revolucije.
Slovio je kao čovjek koji ne odustaje od svojih načela, a, u vrijeme kad su morali potvrditi
slogu i poslušnost, smatrali su da mogu i bez njega.
Uskoro je potvrđen očev težak položaj. Dvadeset i šesti su ga kolovoza poslali na
sjednicu studenata Sveučilišta u Sečuanu, te najuglednije pokrajinske visokoškolske ustanove.
Okomili su se na dekana i najistaknutije profesore pa su se počeli okretati i prema
pokrajinskim partijskim dužnosnicima. Tobože su pokrajinski rukovodioci na tom sastanku
trebali saslušati studentske prigovore. Na pozornici je sjedio komesar Li s najvišim partijcima.
Golema predavaonica, najveća u Chengduu, bila je dupkom puna.
Studenti su na sjednicu došli odlučni da izazovu nemir pa je uskoro u dvorani zavladao
urnebes. Studenti su, izvikujući parole i mašući zastavicama, skakali na pozornicu i
pokušavali se domoći mikrofona. Iako moj otac nije predsjedao, zatražili su da on uvede red.
Dok se sučeljavao sa studentima, ostali su partijci otišli.
"Jeste li vi razumni studenti ili huligani?" vikao je moj otac. "Hoćete li se prizvati
razumu?" Kineski su dužnosnici općenito mrtvi-hladni, kao što i dolikuje njihovu položaju, ali
je moj otac
vikao kao kakav student. Na žalost, ih se nije dojmila njegova iskrenost pa je otišao
usred vike i skandiranja parola. Uskoro su ga u golemim zidnim novinama nazvali
"najokorjelijim kapitalističkom suputnikom, drznikom koji se suprotstavlja Kulturnoj
revoluciji".
Sjednica je postala prekretnica. Po njoj je Crvena garda Sveučilišta u Sečuanu dobila
naziv "Dvadeset i šesti kolovoza". Taje organizacija imala postati jezgro cijele pokrajine,
obuhvatiti milijun osoba i pretvoriti se u najjaču snagu Kulturne revolucije u Sečuanu.
Pokrajinske su vlasti poslije te sjednice zapovjedile ocu neka nipošto ne napušta stan, za
"njegovo dobro". Otac je shvatio: najprije su ga namjerno podvalili studentima kao cilj, a
onda mu odredili kućni pritvor. U pismu Maou je nadodao da očekuje da i sam padne kao
nedužna žrtva. Jedne je noći, suznih očiju, zamolio moju majku neka sad, kad je izgubio
slobodu, ona odnese njegovo pismo u Peking.
Mama nije htjela da on napiše to pismo, ali se sad predomislila. Prevagnulo je to što su
ga pretvorili u žrtvu. Značilo je to da će joj djeca postati "crnci", a dobro je znala što je to.
Odlazak u Peking i obraćanje vrhovnim rukovodiocima bila je njezina jedina, ma koliko
slabašna, mogućnost da spasi muža i djecu. Obećala mu je da će odnijeti pismo.
Posljednjega dana u kolovozu iz nemirna me sna probudila roditeljska prepirka. Na
prstima sam došla do pritvorenih vrata očeve radne sobe. Stajao je usred prostorije, a oko
njega neki ljudi. Prepoznala sam ih, bili su iz njegova odjela. Svi mračni, bez uobičajenih
ulagivačkih osmijeha.
"Molim vas, biste li u moje ime zahvalili pokrajinskoj vlasti?" rekao je moj otac.
"Zahvalan sam im na skrbi, ali radije se ne bih krio. Komunist se ne smije
bojati studenata." i
Glas mu je bio miran, ali odisao je primjesom emocije zbog koje sam se prestrašila. Uto
je jedan važan čovjek zaprijetio: "Ravnatelju Chang, Partija sigurno zna najbolje, napali su
vas studenti, a oni znaju biti nasilni. Partija smatra da vas treba zaštititi, Partija je to odlučila.
Valjda znate da komunist mora bez pogovora slušati Partiju?"
Otac je šutio, a onda je mirno odgovorio: "Slušam partijske odluke i idem s vama."
"Kamo?" upitala je mama. Odgovori joj jedan nestrpljivi čovjek: "Partijske upute glase da
nitko ne smije znati." Kad je izašao iz radne sobe, otac me ugledao i uhvatio me za ruku. "Oca
neko vrijeme neće biti", rekao je. "Budi dobra kći svojoj majci."
Mama i ja smo ga otpratile na sporedna vrata našega naselja. Duga staza bijaše
obrubljena zaposlenima iz njegova odjela. Srce mije lupalo, noge kao da su mi bile od
pamuka. Otac je bio uzrujan, ruka mu je drhtala u mojoj. Pomilovala sam je drugom rukom.
Pred vratima automobila otvorili su mu vrata. Jedan je čovjek sjedio sprijeda, a drugi
straga. Majčino lice bijaše napeto, ali spokojno. Zagledala se tati u oči i rekla: "Ne boj se,
učinit ću ono." Otac je otišao, a da nije zagrlio ni mene ni mamu. Kinezi i u najtežim
prilikama u javnosti rijetko očituju ljubav.
Nisam shvatila da mi je tata uhićen, jer su sve prikazali kao "zaštitu". Bilo mije
četrnaest godina i još se nisam naučila proz-reti režimsko licemjerje. Sve je bilo uvijeno zato
što vlast još nije bila odlučila što će s mojim ocem. Policija, kao i u većini slučajeva, nije
igrala nikakvu ulogu. Oca su mi odveli namještenici njegova odjela, uz usmeno odobrenje
Pokrajinskog komiteta.
Čim je otac otišao, mama je u torbu ubacila nešto odjeće i rekla nam da ide u Peking.
Otac je pismo ostavio tek skicirano, puno preinaka i prekriženih ideograma. Čim je po njega
stigla potjera, sastavljena od njegovih namještenika, ugurao je pismo mami u ruku.
Baka je grlila mog četverogodišnjega brata Xiao-fanga i plakala. Rekla sam da bih
mamu otpratila na kolodvor. Nismo imale vremena da čekamo autobus pa smo uskočile u
trokolicu-taksi.
Bila sam zbunjena i prestrašena. Mama mi nije objasnila što je, doimala se napetom i
uznemirenom, duboko zamišljenom. Kad sam je pitala stoje, kratko je odgovorila da ću
doznati kad bude vrijeme, i na tome je ostalo. Vjerojatno je mislila da bi joj bilo preteško
objašnjavati, a ja sam bila naviknuta na
njihova izmotavanja da sam za neke stvari premlada. Uvidjela sam da mama napeto
procjenjuje situaciju i smišlja sljedeće korake pa
joj nisam htjela smetati. Nisam znala da se i ona napreže shvatiti te zamršene odnose.
Nijeme i napete, vozile smo se trokoličnim taksijem. Držala me za ruku. Osvrtala se,
znajući daje vlast ne bi pustila u Peking, a dopustila mije da pođem s njom samo da kako bih
bila svjedokinja ako joj se što dogodi. Na kolodvoru je kupila kartu, "tvrdo mjesto" za prvi
vlak koji ide u Peking. Stići će tek u zoru pa smo sjele u čekaonicu, straćaru bez prozora.
Šćućurila sam se uz nju kako bih utukla duge sate. Nijemo smo zurile u mrak koji se
spuštao na betonsku četvorinu trga ispred kolodvora. Rijetke su i slabe žarulje na drvenim
uličnim svjetiljkama bacale blijedu svjetlost što se odražavala u lokvama nastalim nakon
jutrošnje grmljavinske oluje. Smrzavala sam se u ljetnoj bluzici. Mama me ogrnula svojom
kišnom kabanicom. Smrkavalo se pa mi je rekla neka spavam. Iscrpljena sam zadrijemala, s
glavom u njezinu krilu.
Probudilo me micanje njezinih koljena. Digla sam glavu i pred sobom ugledala dvije
osobe u kišnim kabanicama s kapuljačom. O nečemu su se tiho prepirale. Onako bunovna,
nisam razabirala o čemu govore, nisam bila sigurna jesu li muške ili ženske osobe. Nejasno
se, sjećam kako je mama rekla mirnim i suzdržanim glasom: "Pozvat ću Crvenu gardu." Sive
su kabanice u kapuljači umuknule, a zatim su se došaptavale i otišle, očito ne želeći privući
pozornost.
Mama se u zoru ukrcala u vlak za Peking.
Nakon mnogo godina ispričala mije da su ono bile dvije njezine znanice, niže
službenice iz očeva odjela. Došle su joj reći da je vlast zaključila daje njezin odlazak u Peking
"antipartijski". Navodila im je ulomak iz Partijskog statuta da se svaki partijac ima pravo
obratiti rukovodiocima. Kad su joj rekle da ih u automobilu čekaju muškarci koji bi je silom
mogli odvući, mama im je odbrusila da će pozvati u pomoć kolodvorsku Crvenu gardu i reći
daje pokušavaju spriječiti da otputuje predsjedniku Maou u Peking. Pitala sam je kako je
znala da će Crvena garda pomoći njoj, a ne progoniteljicama? "A da su te Crvenoj gardi
prikazale kao klasnu neprijateljicu koja pokušava pobjeći?" Majka se nasmiješila i
odgovorila: "Računala sam s tim da neće htjeti riskirati, a bila sam spremna sve staviti na
kocku, nisam imala drugog izbora".
Mama je u Pekingu odnijela očevo pismo u Ured za žalbe. Tijekom povijesti su kineski
vladari, koji nikada nisu trpjeli nezavisni pravni sustav, utemeljili urede u kojima su obični
smrtnici smjeli ulagati žalbe protiv svojih gospodara, a komunisti su nastavili tu tradiciju. Kad
se tijekom Kulturne revolucije već činilo da komunistički gospodari gube vlast, mnogi su od
onih koje su komunisti prije progonili, nagrnuli u Peking i žalili se. Uskoro je Vlast Kulturne
revolucije jasno dala svima na znanje da se "klasni neprijatelji" ne smiju žaliti, pa ni protiv
"kapitalističkih suputnika". Pokušaju li, bit će dvostruko kažnjeni.
Rijetki su bili slučajevi koje je Ured za žalbe primio od uglednih dužnosnika kao stoje
bio moj otac, pa su mami posvetili posebnu pozornost. Bila je jedna od rijetkih žena žrtava
koje su skupile snagu da se potuže u Pekingu, jer su uglavnom sve obilježene žene bile pod
pritiskim da "povuku crtu" između sebe i optuženih, a nisu sebe htjele izvrgavati opasnosti i
zauzimati se za žrtvu. Mamu je gotovo odmah primio dopredsjednik Vlade Tao Zhu,
rukovodilac Središnjega odjela javnih poslova ijedan od tadašnjih čelnika Kulturne revolucije.
Predala mu je očevo pismo i zamolila ga neka se zauzme kod sečuanskih vlasti ne bi li pustili
mog oca.
Tao Zhu ju je nakon dva tjedna opet primio i dao joj'pismo u kojem je istaknuo kako je
moj otac postupao posve ustavno, u skladu s partijskim rukovodstvom Sečuana, pa ga odmah
treba pustiti na slobodu. Tao nije dalje istraživao slučaj, vjerovao je mojoj mami na riječ zato
što se prečesto događalo ono što je snašlo mog oca: partijci su diljem Kine birali žrtveno janje
kako bi spasili svoju kožu. Tao joj je osobno predao pismo, ne hoteći ga povjeriti uobičajenim
partijskim kanalima, znajući koliko su nepouzdani.
Tao Zhu je potvrdio da razumije i druge probleme iznesene u očevu pismu, sa svime se
složio: s epidemijskim pronalaženjem nedužnih žrtava i raširenim osvećivanjem nasumce.
Mama je vidjela da on želi sve zadržati pod nadzorom. Možda su zato uskoro i njega osudili
kao "trećeg kapitalističkog suputnika", nakon Liua Shaoqija i Denga Xiaopinga.
Mama je rukom prepisala pismo Taa Zhua, a jedan je primjerak poslala mojoj baki,
zamolivši je neka ga pokaže u očevu odjelu. Neka im kaže da će se ona vratiti tek kad puste
oca. Mama se bojala da bi je mogli uhititi čim se vrati u Sečuan. Pismo bi joj oduzeli, a oca ne
bi oslobodili. Zaključila je da joj je najbolje ostati u Pekingu i ondje nastaviti vršiti pritisak.
Baka je odnijela u tatin odjel prijepis Tao Zhuova pisma, ali su pokrajinske vlasti tvrdile
daje nastao nesporazum. Oni samo štite mog oca, a moja se majka mora vratiti i prekinuti
posredovati na svoju ruku.
Nekoliko su puta dužnosnici dolazili u naš stan i nagovarali baku neka otputuje mojoj
majci u Peking i dovede je natrag. Jedan joj je rekao: "Mislim na vašu kćer. Zašto nikako ne
vjeruje Partiji? Partija samo pokušava zaštititi vašega zeta. Vaša kći nije poslušala Partiju pa
je otputovala u Peking. Zabrinut sam za nju. Ako se ne vrati, smatrat će se antipartijkom.
Znate koliko je to ozbiljno. Majka ste joj, morate učiniti što je za nju najbolje. Partija je
obećala, čim se ona vrati i izrazi samokritiku, da će joj biti oprošteno."
Baka umalo da nije doživjela živčani slom pri pomisli da joj je kći u opasnosti.
Pokolebala se nakon nekoliko takvih uvjeravanja. Jednog joj se dana nametnula odluka: čula
je da su ocu popustili živci, a oni će ga poslati u bolnicu tek kad se majka vrati.
Partija je baki dala dvije karte, za nju i za Xiao-fanga. Otputovali su u Peking, do kojega
su se vozili trideset i šest sati. Čim je mama čula vijest, brzojavila je očevu odjelu da se vraća
i počela se pripremati za putovanje. Drugoga se tjedna u mjesecu listopadu vratila s bakom i
Xiao-fangom.
Tijekom njezina izbivanja cijeli sam mjesec rujan bila kod kuće i baki pravila društvo.
Vidjela sam daje izjedaju brige, ali nisam znala što se događa. Gdje mije otac? Je li uhićen ili
zaštićen? Je li mi obitelj u nevolji ili nije? Nisam znala, a nitko mi ništa nije govorio.
Mogla sam ostati kod kuće zato što Crvena garda nije pribjegavala strogom nadzoru kao
Partija. U Gardi sam imala svojevrsnoga zaštitnika, Genga, svog nespretnog
petnaestogodišnjega
 šefa, koji se nije ni trudio pozvati me natrag u školu. Potkraj rujna mi je javio neka se
svakako vratim prije prvog listopada, Nacionalnog praznika. Inače me nikad neće primiti u
Crvenu gardu.
Nisu me prisiljavali da uđem u Crvenu gardu, iako sam to jedva čekala. Unatoč svemu
što se oko mene događalo, moja kivnost i strah nisu imali određeni cilj, a nije mi padalo na
um posumnjati u Kulturnu revoluciju ili Crvenu gardu. Mao ih je stvorio, a Mao je iznad
svega.
Kao i mnogi drugi Kinezi, ni ja nisam tada mogla razumno razmišljati. Bili smo toliko
deformirani strahom i indoktrinacijom da nam se činilo nezamislivim skrenuti s Maova puta.
Uostalom, osvojile su nas varava retorika, dezinformacije i licemjerje, a sve nam je to gotovo
onemogućivalo da prozremo stanje i razumno prosuđujemo.
U školi sam čula kako se mnogi "crveni" tuže što ih ne primaju u Crvenu gardu. Zato je
bilo važno da dođem na Nacionalni praznik, tada će primiti nas, sve preostale "crvene". Tako
sam, u vrijeme kad je Kulturna revolucija doboko potresala moju obitelj, postala crvena
gardistica.
Veselila sam se crvenoj vrpci oko ruke i zlatnim slovima na njoj. Crvena je garda nosila
stare vojničke odore i kožno remenje, a tako se i Mao odijevao početkom Kulturne revolucije.
Jedva sam čekala da slijedim tu modu pa sam odjurila kući, čim su me učlanili, i s dna stare
škrinje izvukla svijetlosivu "lenjinku", kaput što gaje mama nosila početkom pedesetih. Bila
mije malo preširoka pa sam zamolila baku neka mije suzi. Kožnim sam očevim opasačem
upotpunila odoru. Na ulici sam se vrlo nelagodno osjećala. Svoju sam pojavu smatrala
preagresivnom, ali sam ipak ostala u toj odori.
Baka je uskoro nakon toga otputovala u Peking. Ja sam, kao novopečena crvena
gardistica, morala ostati u školi. Uvijek sam se bojala škole zbog događaja u svojoj kući.
Videći kako "crni" i "sivi" moraju, pognute glave, čistiti zahode i školu, obuzimao me užasan
strah, kao da sam jedna od njih. Kad bi Crvena garda noću odlazila na kućne upade, noge bi
me izdale, kao da idu u naš stan. Kad bi se učenici oko mene došaptavali, srce bi mi lu-
(lo zakucalo: "No govore li možda da sam sad i ja 'crna , il i đa mi je otac uhićen?
Utočište sam našla u prijamnom uredu Crveno garde
Mnogi su posjećivali školu. Od rujna 1966. sve je više mladih putovalo zemljom. Kako
bi mogli lakše obilaziti Kinu i izazivati izgrede, imali su besplatan prijevoz, prehranu i
smještaj.
Prijamni se ured nalazio u nekadašnjoj učionici. Putnike i goste — često namjernike —
pogostile bismo šalicom čaja i s njima popričale. Ako bi se pozivali na kakav važan posao, u
prijamnoj bismo im službi zakazale sastanak s nekim školskim čelnikom Crvene garde.
Zdušno sam se bacila na taj posao zato što prijamna služba nije morala sudjelovati u akcijama
kao što su čuvanje "crnih" ili "sivih". Nismo morale ići u kućne upade. Ondje mije bilo
ugodno i zbog onih pet djevojaka koje su s nama radile. Odisale su toplinom, a ne
pretjeranom gorljivošću pa bih se primirila čim bih ih vidjela. Bile su mi melem na ljutu ranu.
Mnogi su dolazili u prijamnu službu i zadržavali se s nama u razgovoru. Pred vratima je
često bio red, a mnogi su uporno navraćali. Kad danas na to pomislim, zaključujem da su ti
dečki vjerojatno tražili žensko društvo. Nisu bili posve zaokupljeni revolucijom. Sjećam se da
sam bila strašno ozbiljna, nisam izbjegavala njihove poglede i nisam im uzvraćala
namigivanjem. Savjesno sam zapisivala sve gluposti koje su govorili.
Jedne su vruće noći u prijamnu sobu, krcatu kao i uvijek, došle dvije prilično otresite
sredovječne žene. Predstavile su se kao predsjednica i dopredsjednica uličnog odbora blizu
škole. Govorile su vrlo tajanstveno i ozbiljno, kao da su u važnoj misiji. Oduvijek sam mrzila
prenemaganje pa sam im okrenula leđa, ali sam uskoro shvatila da su donijele važnu vijest.
Nazočni su se razvikali: "Po kamion, po kamion!" Nisam stigla shvatiti što se događa, ,a
gomila me već odvukla iz sobe u kamion. Mao je radnicima naredio neka pružaju potporu
Crvenoj gardi pa su nam na raspolaganju neprekidno
stajali kamioni i vozači. U kamionu su me stisnuli uz jednu ženu. Ponavljala je svoju
priču, očiju punih gorljivosti da nam se umili. Navodno je njezina susjeda bila udana za
kuomintangovca koji je pobjegao na Tajvan, a u stanuje krila portret Chiang Kai-sheka.
Nije mi se svidjela ta žena, a ponajmanje njezin žabasti osmijeh. Zamjerala sam joj što
me prisilila da pođem u prvu kućnu raciju. Kamion se uskoro zaustavio u uskoj ulici. Svi smo
izašli i uputili se popločanom stazom za njima dvjema. Mrak kao u rogu. Jedino svjetlo
prodiralo je kroz pukotine daščanih kućnih zidova. Posrnula sam i okliznula se, nastojeći
zaostati. Optuženica je imala tako malen dvosobni stan da u njemu nije bilo mjesta za sve nas
iz kamiona. Presretna sam ostala vani, ali je uskoro netko povikao da ima mjesta i za one koji
su ostali vani pa neka dođu "na poduku iz klasne borbe".
Čim su me gurnuli u sobu, nosnice mi ispuni smrad izmeta i neopranih tijela. U sobu
kao daje pala bomba. Ugledala sam optuženicu. Bilo joj je četrdesetak godina i polugola je
klečala u sredini. Na stropu žarulja od petnaest vata pa se, u njezinoj sjeni, žena koja je
klečala na podu doimala groteskno, raščupane kose, mjestimice ulijepljene krvlju. Očajnički
je izbuljila oči i vikala: "Gospodo iz Crvene garde, nemam sliku Chiang Kai-she-ka!"Kunem
se, nemam je!" Tupo je udarala glavom po podu, a iz čela joj je tekla krv. Leđa su joj bila
pokrivena posjekotinama i krvavim modricama. Kad se tako duboko naklonila da je digla
stražnjicu, vidjeli smo joj tamne masnice, a zrak se ispunio smradom izmeta. Od straha sam
jedva svrnula pogled. Uto sam opazila njezina mučitelja, sedamnaestogodišnjega Chiana, koji
mije dotad bio prilično simpatičan. Zavalio se u stolicu, u rukama držao kožni opasač i igrao
se metalnom kopčom. "Priznaj istinu ili ću te opet udariti" otegnuto je rekao.
Chianov je otac bio vojni časnik u Tibetu. Većina časnika upućenih u Tibet ostavljala je
obitelj u Chengduu, najbližem gradu Uže Kine, smatrajući Tibet barbarskim i neprimjerenim
stanovanju.
Prije mi se sviđala Chianova opuštenost s blagom natruhom blagosti. Tada sam
prošaptala, nastojeći svladati drhtanje glasa: "Nije li nas predsjednik Mao učio borbi riječi
(wen-dou), a ne žestokoj borbi (wu-dou) ? Možda ne bismo smjeli..."
Mojem su se slabom prosvjedu pridružili još neki glasovi u sobi, a Chian nas je prezirno
odmjerio i povikao: "Povucite crtu između sebe i klasnog neprijatelja. Predsjednik Mao kaže
'Milost prema neprijatelju — okrutnost je prema narodu...' Ako se bojite krvi, nemojte biti
Crvena garda!" Lice mu se izobličilo od fanatizma. Ušutjeli smo. Iako smo prema onomu Ato
j«> on radio
osjećali samo odbojnost, nismo mogli s njim raspravljati. Naučili su nas da prema
klasnim neprijateljima budemo nemilosrdni, inače ćemo sami postati neprijatelji. Okrenula
sam se i brzo izašla u vrt iza zgrade. Oko mene mnoštvo crvenih gardista. Nosili su lopate. Iz
kuće su opet dopirali udarci opasačima, popraćeni vrištanjem, od kojeg mi se ledila krv u
žilama. Vjerojatno ni drugi nisu mogli izdržati te urlike jer su odjednom mnogi prestali
kopati. "Ovdje nema ništa!" Prolazeći kroz sobu, vidjela sam Chiana kako se nehajno nadvio
nad žrtvu. Pred vratima sam opazila onu potkazivačicu ulizivačkih očiju. Sada joj je pogled
bio podložan i prestrašen. Otvorila je usta kao da će nešto reći, ali riječi nisu izlazile.
Odmjerivši njezino lice pogledom, odjednom sam shvatila da nigdje nema Chiang Kai-
shekove slike. Jadnu je ženu ta gadura prijavila iz osvetoljubivosti. Crvenu su gardu
mnogiiskorištavali da srede stare račune. U kamion sam se vratila puna gađenja i bijesa.
"Predivna vijest"
Hodočašće u Peking (Listopad-prosinac 1966.)
 Našla sam ispriku da se izvučem iz škole pa sam sutradan ujutro opet bila kod kuće.
Stan prazan.
Tata uhićen, a mama, baka i Xiao-fang u Pekingu. Moja sestra i dva brata živjeli su
negdje drugdje svojim životom.
Jin-mingje od početka zamrzio Kulturnu revoluciju. Bio je u istoj školi kao i ja, ali tek u
prvom razredu. Htio je postati znanstvenik, ali je Kulturna revolucija to osuđivala kao nešto
"bur-žujsko". S nekim se dečkima iz razreda družio i prije Kulturne revolucije. Željni
pustolovina i tajanstvenosti, prozvali su se Željeznom bratovštinom. Visoki Jin-ming, odlikaš,
postao je njihov "prvi brat". Svom je razredu svakog tjedna priređivao ča-robnjačke priredbe
služeći se znanjem iz kemije, a izostajao je sa svih sati koji ga nisu zanimali ili na kojima se
tumačilo gradivo što ga je već svladao. Bio je pravedan i plemenit prema drugim dječacima.
Kad je, osamnaesti kolovoza, osnovana školska organizacija Crvene garde, pristupila joj
je i Jin-mingova bratovština. Zadužili su ih za tiskanje letaka i raspačavanje na ulicama. Letke
su pisali stariji crveni gardisti, petnaestogodišnjaci, a naslovi su bili tipični, "Osnivačka izjava
Prve brigade prve divizije Crvene garde Četvrte škole" (sve su organizacije Crvene garde
imale bombastične nazive). "Svečana izjava"(učenik je objavio da mijenja ime u "Huang", što
znači "čuvar predsjednika Maoa"), "Predivna vijest" (član Vlasti Kulturne revolucije upravo
je primio u audijenciju crvene gardiste), "Najnovije vrhovne upute" (Maove riječi koje su
upravo prodrle u javnost).
Jin-mingu su uskoro dosadile te gluposti pa je po.. o izostaju -ti i zagrijao se za svoju
trinaestogodišnju vršnjakiniu. Učinila mu se savršenom damom: lijepa, blaga, otmjena i
pomalo slulln va. Nije joj pristupio, zadovoljavao se time da joj se divi iz dalji ne
Jednoga su dana učenike iz njegova razreda pozvali u upad u nečiju kuću. Stariji su
gardisti spominjali neke "buržujske inte lektualce". Sve su članove te obitelji "zatočili" te im
zapovjedili neka se okupe u jednoj sobi dok su crveni gardisti pretraživali ostatak kuće. Jin-
minga su zadužili da nadzire obitelj. Bio je presretan jer su i onu djevojčicu odredili za
tamničarku.
Troje "zatvorenika", sredovječan muškarac, njegov sin i snaha, očito su očekivali upad
pa im je izraz lica bio rezigniran, a u Jin-mingove su oči gledali kao u prazan prostor.
Nelagodno se osjećao pod njihovim pogledima, a zbunio se i zbog one djevojčice koja se
očigledno dosađivala i pogledavala prema vratima. Videći neke dečke kako nose veliku
drvenu škrinju punu porculana, promrmljala je Jin-mingu da mora nešto pogledati i izašla iz
sobe.
Jin-mingu je postalo još nelagodnije kad je ostao sam sa zatočenicima. Zatvorenica je
ustala rekavši da bi pošla u susjednu sobu dojiti djetešce. Jin-ming je spremno pristao.
Čim je izašla iz sobe, nahrupila je izabranica Jin-mingova srca i oštro ga zapitala zastoje
oslobodio zatvorenicu. Jin-ming je odgovorio da joj je dopustio, a djevojčica se izderala na
njega daje "preblag prema klasnim neprijateljima". Oko struka, štono gaje Jin-ming
uspoređivao s vrbom, opasalaje kožni remen. Otkopčala ga je, skinula i uperila prema njegovu
nosu — u stiliziranom položaju crvene gardistice — dok je na njega vikala. Jin-ming je
zanijemio. Djevojčica je bila neprepoznatljiva,
odjednom je prestala biti blaga, stidljiva i lijepa. Histerija ju je nagrdila. Tako se ugasila
prva Jin-mingova ljubav.
Obrecnuo se na nju. Izašla je i dovela starijega crvenoga gardista, njiho/va čelnika.
Toliko se razvikao da je pljuvačkom poprskao Jin-minga. I on mu je prijetio smotanim
remenom. Tada je ušutio, shvativši da ne smiju pred klasnim neprijateljem prati svoje prljavo
rublje. Jin-mingu je zapovjedio neka se vrati u školu i ondje "pričeka presudu".
 Crveni su gardisti iz Jin-mingova razreda te večeri bez njega sastančili. Kad su se vratili
u spavaonicu, dečki su izbjegavali
njegov pogled. Nekoliko su se dana podalje držali od njega, a onda su mu rekli da su se
zakvačili s borbenom djevojčicom. Ona je prijavila Jin-mingovu "predaju klasnim
neprijateljima" i zahtijevala da ga strogo kazne. Obranila gaje Željezna bratovština, a i mnogi
su drugi mrzili tu djevojčicu, nevjerojatno otresitu prema svim dječacima i djevojčicama.
Jin-minga su ipak kaznili. Zapovjeđeno mu je da zajedno s "crnima" i "sivima" plijevi
travu. Maova uputa o plijevljenju trave urodila je neprekidnim nedostatkom radne snage zato
što je trava bila tvrdokorna. Tako je, slučajno, uvijek bilo kazne za novostvorene "klasne
neprijatelje".
Jin-ming je samo nekoliko dana plijevio travu. Njegova Željezna bratovština nije mogla
trpjeti da on tako pati. Obilježen je kao "simpatizer klasnih neprijatelja" pa ga nikad više nisu
slali u upade u kuće, zbog čega je bio prezadovoljan. Uskoro je sa svojom bratovštinom pošao
na put po Kini, kineskim rijekama i planinama, ali — za razliku od većine iz Crvene garde —
nikad nije hodočastio u Peking da bi vidio Maoa. Vratio se kući tek potkraj 1966. godine.
Moja je petnaestogodišnja sestra Xiao-hong bila jedna od utemeljiteljica Crvene garde u
svojoj školi. Jedna od stotina osnivačica, jer je škola vrvjela dužnosničkom djecom, a sva su
se trsila da se što više istaknu. Mrsko joj je bilo to borbeno i žestoko ozračje. Toliko ga se
bojala daje uskoro bila na granici živčanoga sloma. Početkom rujna zamolila je roditelje da joj
pomognu, ali otac je već bio uhićen, a mama je otputovala u Peking. Bakina ju je tjeskoba još
više uplašila pa se vratila u školu i dragovoljno se ponudila da će pomoći "čuvati" ojmstošenu
školsku knjižnicu, zapečaćenu kao i u mojoj školi. Čitala je dan i noć, nastojeći okusiti što
više zabranjenog voća. To ju je spasilo sloma. Sredinom rujna otišla je s prijateljima na dug
obilazak Kine, a kući se, kao i Jin-ming, vratila tek potkraj godine.
Mojem je bratu Xiao-heiu bilo gotovo dvanaest godina, a išao je u istu ključnu školu
kao i ja. Kad su u srednjim školama utemeljene Crvene garde, Xiao-hei i njegovi prijatelji
jedva su dočekali da im pristupe. Crvena im je garda značila slobodu da žive izvan obitelji,
bdiju cijelu noć i uživaju vlast nad odraslima. U mojoj su školi učenici moljakali da ih prime
u Crvenu gardu. Kako bi ih skinuo s vrata, jedan im je gardist ponudio: "Možete
utemeljiti Prvu diviziju 4969. odreda." Xiao-hei postao je vodi Propagandnog odjela tog
odreda od dvadeset dječaka, a svi su ostali bili zapovjednici ili načelnici stožera. Običnih
vojnika među njima nije bilo.
Xiao-hei je dvaput sudjelovao kad su tukli učitelje, medu njima profesora tjelovježbe,
osuđenog kao "nepoćudna elementa". Neke su ga Xiao-heieve vršnjakinje tužile da im je na
satu dirao prsa i bedra. Dečki su ga zlostavljali i zato da bi zadivili djevojčice. Bio je nazočan
i kad su mučili profesoricu etike. U školama su bile ukinute tjelesne kazne pa je ona učenike
tužila roditeljima koji bi sami tukli djecu.
Dečki su se jednoga dana spremali upasti u stan obitelji koja je navodno nekoć bila uz
Kuomintang. Nisu znali što bi zapravo tu morali učiniti. U glavama su im bile neodređene
predodžbe da moraju naći nekakav dnevnik u kojem bi pisalo koliko ta obitelj čezne za
Chiang Kai-shekovim povratkom i koliko mrzi Komunističku partiju.
U obitelji je bilo pet sinova, čvrsto građenih i borbenih. Stajali su uz vrata, podbočili se
i najstrašnijim pogledima strijeljali dečke. Samo se jedan učenik pokušao uvući na prstima.
Jedan ga je sin zgrabio za ovratnik ijednom rukom izbacio. Tako su prekinute sve slične
"revolucionarne akcije" Xiao-heieve "divizije".
Tako sam drugog listopadskoga tjedna, dok je Xiao-hei živio u svojoj školi i uživao u
slobodi, dok su Jin-ming i moja sestra putovali Kinom, a mama i baka bile u Pekingu, ostala
sama u stanu. Jednoga se dana, nenajavljen, na pragu pojavio tata.
 Bio je to stravično tih povratak. Tata se potpuno promijenio, bio je rastresen i duboko
zamišljen. Nije rekao gdje je bio ni što mu se dogodilo. U besanim sam noćima slušala kako
korača po svojoj sobi. Od straha i briga nisam mogla zaspati. Silno mi je odlanulo kad su se,
nakon dva dana, iz Pekinga vratile mama, baka i Xiao'-fang.
Mama je odmah otišla u očev odjel i predala dopredsjedniku pismo Taoa Zhua. Oca su
odmah poslali u lječilište, a majci dopustili da ga prati.
Posjetila sam ih u tom predivnom ladanjskom lječilištu, obrubljenom sa dvije strane
prelijepim zelenim potokom. Otac je
dobio apartman, a u salonu su bile prazne police za knjige. U spavaćoj je sobi imao
veliku dvostruku postelju, a u kupaonici bijele pločice. Pred njegovim je balkonom nekoliko
stabala os-mantusa širilo opojan miris. Kad bi puhnuo lahor, zlatni bi cvjetići blago lebdjeli
prema goloj zemlji.
Roditelji su se doimali smireno. Mama mije rekla da svakoga dana pecaju na potoku.
Smatrajući da im je tu dobro, rekla sam da kanim otputovati u Peking, gdje ću vidjeti
predsjednika Maoa. Čeznula sam da pođem na taj put, kao i gotovo svi drugi. Sve dotad nisam
odlazila zato što sam držala da moram ostati blizu svojih kako bih roditeljima bila pri ruci.
Poticali su nas na hodočašće u Peking. Sve je bilo besplatno: hrana, smještaj i prijevoz,
ali ništa nije bilo organizirano. Nakon dva dana otputovala sam iz Chengdua s onih pet
djevojaka iz Prijamne službe. Dok je vlak jurio na sjever, mučili su me podvojeni osjećaji,
uzbuđenje i neprekidna uznemirenost zbog oca. U ravnici Chengdua brali su rižu, a četvorine
crna zemljišta blistale su zlatom u bogatom šarenom pokrivaču. Promjene su jedva okrznule
selo, unatoč opetovanim poticajima Vlasti Kulturne revolucije, na čelu s gospođom Mao. Mao
je htio da narod ima što jesti kako bi mogao "provesti revoluciju" pa zato nije ženi dao punu
potporu. Seljaci su znali da će prvi oni gladovati ako sudjeluju u prevratu i prestanu
proizvoditi hranu. Prije nekoliko su godina to krvavo osjetili za vrijeme opće gladi. Kućice
među zelenim bambusovim gajevima doimale su'se smireno i idilično, kao i uvijek. Vjetar je
blago nosio uskovitlani dim i skupljao ga u krunu iznad ljupkih bambusovih krošanja i
skrivenih dimnjaka. Od početka Kulturne revolucije nije prošlo ni pet mjeseci, a moj se svijet
potpuno promijenio. Gledala sam kroz prozor mirnu ljepotu ravnice i prepuštala se čežnji. Na
sreću, budući da nijedna djevojka nije bila tužibaba, nisam se morala bojati da će mi
prigovarati da sam "nostalgična", to je bila buržujska oznaka. Uz njih se, to sam
osjećala, mogu opustiti.
Uskoro je bogatu ravnicu Chengdua zamijenilo nisko gorje. U daljini su sjale snježne
planine zapadnog Sečuana. Potom smo se vozile kroz tunele visokoga Qina, planinskoga
lanca koji Sečuan dijeli od sjeverne Kine. Sečuan je, s Tibetom na zapadu, s vratolomnim
klancima Yangtzea na istoku,
i s južnim susjedima koje smo smatrali barbarima, oduvijek bio prilično izdvojen, a
Sečuanci su bili poznati po svojoj neovisnosti. Mao se bojao
njihove poslovično sklonosti određenoj samostalni> n \<.\ \<- uvijek pazio da pokrajina
bude pod čvrstom rukom I Vk i n;'.:i
Krajobraz se, nakon lanca Qina, dramatično promijenio. Sad je ubavo zelenilo
zamijenila oštra žuta zemlja, a umjesto slamnatih kućica ravnice Chengdu vidjeli smo nizove
špiljskih nastamba od sasušene zemlje. Tata je kao mladić pet godina živio u takvim
pećinama. Ni dvije stotine kilometara nije nas dijelilo od Yan'ana, u kojem je Mao, nakon
Dugog marša, utemeljio svoj glavni stožer. Otac je ondje snivao svoje mladenačke snove,
ondje je postao odani komunist. Oči su mi se ovlažile kad sam se toga sjetila.
Putovale smo dva dana i jednu noć. Često su nas obilazili voditelji i isticali koliko nam
zavide što ćemo uskoro vidjeti predsjednika Maoa.
 Na pekinškom su nam kolodvoru, kao "gostima predsjednika Maoa", golemi natpisi
zaželjeli dobrodošlicu. Iako je ponoć već bila prošla, trg ispred kolodvora bio je osvijetljen
kao upol bijela dana. Reflektori su obasjavali tisuće mladića i djevojaka, obilježenih crvenom
vrpcom oko miške, mlade koji su često govorili toliko različitim narječjima da se nisu mogli
sporazumjeti. Zagor glasova, povici, hihot i svađa podno goleme sive kolodvorske zgrade u
sovjetskom stilu. Samo su paviljonski krovovi sa dva satna tornja s oba kraja zgrade bili
kinesko obilježje.
Dok sam pospano teturala pod svjetlom reflektora, silno me se dojmila ta zgrada svojom
razmetljivom raskoši i suvremenošću blistava mramora. Bila sam naviknuta na tradicionalno
stupovlje od tamna drva i grube zidove od opeka. Osvrnula sam se i, sva uzbuđena, u sredini
ugledala golem Maov portret, ispod tri zlatna ideograma (Željeznički kolodvor Peking)
ispisana njegovim krasopisom.
Zvučnici su nas uputili prema prijamnim službama na rubu kolodvora. U Pekingu su,
kao i u svakom kineskom gradu, činovnici imali pune ruke posla da mladim putnicima
osiguraju hranu i smještaj. Spavalo se po sveučilištima, školama, hotelima, pa i u
kancelarijama. Satima smo čekale u redu, a tad su nas uputili na Sveučilište Qinghua, jedno
od najuglednijih u Kini. Odvezli su nas autobusom, rekavši da ćemo jesti u menzi. Taj je
golemi stroj opskrbe milijuna mladih putnika nadzirao Zhou Enlai, kao i druge svakodnevne
poslove kojima se Mao nije htio
opterećivati. Da nije bilo Zhoua ili nekoga poput njega, propala bi Kina — as njom i
Kulturna revolucija — pa je Mao svima dao na znanje da ne smiju napadati Zhoua.
Bile smo vrlo ozbiljne. Htjele smo samo vidjeti predsjednika Maoa. Na žalost, upravo
smo propustile njegov peti mimohod Crvene garde na trgu Tiananmenu. I što sad? Otpadala je
zabava i razgledanje grada, revoluciji je to posve sporedno. Neprekidno smo bile u
studentskom naselju i prepisivale zidne novine. Jedan je od putnih ciljeva "izmjenjivati
iskustva o Kulturnoj revoluciji", govorio je Mao. Nakanile smo parole pekinške Crvene garde
odnijeti u Chengdu.
Postojao je i drugi razlog zašto nismo izlazile. Vozila su bila neopisivo puna, a
sveučilište se nalazilo na periferiji, dvadesetak kilometara od gradskoga središta. Ipak smo
same sebe uvjeravale daje naša nesklonost izlasku opravdana.
Boravak u studentskom naselju bio je vrlo neudoban. I danas se sjećam smrada koji nam
je u sobu ulazio iz hodničkih zahoda. Bili su začepljeni pa su voda iz umivaonika, mokraća i
komadići izmeta bili preplavili popločani pod. Sreća je stoje na ulazu u lat-rine bio povišen
prag pa se smrdljiva tekućina nije prelijevala u hodnik. Sveučilišna je uprava bila
neučinkovita pa nitko ništa nije mogao popraviti. Seoska su se djeca ipak služila zahodima,
njima gnojivo nije bilo nedodirljivo. Kad bi gackali, od njihovih bi potplata ostale smrdljive
mrlje u hodniku i u sobama.
Prošao je tjedan dana a još nikakva glasa o drugom skupu na kojem bismo mogle vidjeti
Maoa. Podsvjesno smo jedva čekale da se izvučemo iz neudobnosti pa smo odlučile posjetiti
Sangaj i mjesto gdje je 1921. utemeljena Komunistička partija. Poslije ćemo u Maovo rodno
mjesto u Hunanu, u južnoj središnjoj Kini.
Hodočašća su bila paklena, u nevjerojatno krcatim vlakovima. U Crvenoj gardi više nisu
prevladavala djeca visokih dužnosnika jer su njihovi roditelji došli na udar kao kapitalistički
suputnici. Potlačeni "crni" i "sivi" počeli su okupljati svoje odrede Crvene garde i putovati.
Boje su počele gubiti značenje. Sjećam se, u vlaku sam srela lijepu vitku
osamnaestogodišnjaki-nju baršunastih crnih očiju i dugih gustih trepavica. Po običaju smo se
najprije raspitale za "obiteljsko podrijetlo". Začudila sam se kad mije ljepotica, bez imalo
stida, odgovorila daje "crna". Kao (laje ipak čvrsto vjerovala da remo mi, "rrvunc d|i-vojke,
biti prema njoj srdačne.
 Svih nas je šest djevojčica bilo neborbeno pa se oko nas m i|ek srdačno čavrljalo.
Najstarijoj od nas bilo je osamnaest godina. Svi su je voljeli i zvali Bucka jer je bila ugodno
popunjena. Slatko se smijala, dubokim opernim smijehom. Cesto je i pjevala, dakako samo
citate predsjednika Maoa. Sve su druge pjesme bile zabranjene, osim pohvalnica u čast Maou,
kao i svi drugi oblici zabave. Tako je bilo tijekom tih deset godina Kulturne revolucije.
Nikad nisam bila sretnija nego tad, otkako je počela Kulturna revolucija, iako sam se
neprekidno brinula za oca i putne nevolje. Svaki je pedalj prostora u vlakovima bio popunjen,
pa i pr-tljažne police. Zahodi pretrpani. Nitko nije mogao ući. Držala nas je samo čvrsta
odluka da razgledamo kineska sveta mjesta.
Jednom me je stisnulo. Prikliještili su me uz prozor jer nas se pet tiskalo na uskom
sjedalu namijenjenom za tri osobe. Nakon nevjerojatne sam se borbe probila do zahoda, ali
tad sam shvatila da mi ne može pomoći. I kad bi mladić koji je sjedio na poklopcu
vodokotlića, a noge spustio na zahodsku dasku, na trenutak i digao noge, i kad bi djevojku,
koja mu je sjedila između nogu, u hipu digli svi oni koji su uokolo popunjavali svaki djelić
prostora, nisam se,mogla olakšati pred svim tim mladićima i djevojkama. Na rubu plača,
vratila sam se na svoje mjesto. Od straha se sve u meni skvrčilo, noge su mi se klecale.
Odlučila sam se na sljedećoj postaji poslužiti zahodom. Nakon beskonačne vječnosti, vlak se
zaustavio na maloj sutonskoj postaji. Izvukla sam se kroz otvoreni prozor, ali kad sam se
vratila, nisam se mogla popeti.
Možda sam od svih nas šest upravo ja bila najslabija. Kad sam se prije u vlak uvlačila
kroz prozor, obično bi me jedna prijateljica gurala s perona, a druge uvlačile. Iako su me njih
četiri iznutra vukle, nisam se mogla odbiti dovoljno da uvučem glavu i nalaktim(se. Bila je
ciča zima, a preznojavala sam se kao luda. Vlak je kretao. Unezvijereno sam se ogledavala ne
bi li mi tko pomogao. Pogled mi se
zaustavio na tankom, preplanulom licu dječaka koji je stajao uz mene, ali nije mu bilo ni
na kraj pameti da mi pomogne.
U džepu kaputa držala sam novčanik, a budući da sam se pro-pinjala, dječak ga je vidio
i izvukao ga sa dva prsta. Za krađu je
izabrao trenutak polaska vlaka. Zaplakala sam. Zastao je, pogledao me, oklijevao i
vratio mi novčanik. Uhvatio me za desnu nogu i podigao. Pala sam na stol upravo kad se vlak
zahuktavao.
Zbog tog sam doživljaja uvijek bila blaga prema mladim dže-parima. Kad je sljedećih
godina Kulturne revolucije gospodarstvo bilo u rasulu, džeparenje se proširilo ijednom su mi
digli sve godišnje prehrambene doznake, ali uvijek bi me nešto štrecnulo kad bih čula da su
policajci ili drugi čuvari "reda i zakona" istukli kakvog džepara. Dječak na onom studenom
kolodvoru možda je pokazao veću čovječnost nego licemjerni stupovi društva.
Prevalile smo više od tri tisuća kilometara, nikad u životu nisam bila toliko umorna.
Posjetile smo Maovu staru kuću, sad muzej sa svetištem. Bila je povelika. Posve sam drukčije
zamišljala kuće izrabljivanih seljaka. Ispod velike slike Maove majke pisalo je da je bila draga
osoba, a budući da je imala razmjerno dobro stojeću obitelj, često je sirotinji davala hranu.
Dakle, roditelji našeg Velikog vođe bili su bogati seljaci! A bogati su seljaci klasni
neprijatelji! Zašto su roditelji predsjednika Maoa junaci, a drugi klasni neprijatelji izazivaju
opću mržnju? To me pitanje toliko prestrašilo da sam ga odmah suzbila u sebi.
Sredinom studenog vratile smo se u ledeni Peking. Na kolodvoru više nije bilo prijamne
službe jer su postale pretijesne za sve veći broj mladih putnika. Kamionom su nas odvezli u
perivoj. Ondje smo cijelu noć čekale da nam odrede smješkaj. Nismo mogle sjesti zato što je
zemlja bila zaleđena i neizdržljivo hladna. Nekoliko sam trenutaka odspavala stojećki. Nisam
bila navikla na oštru pekinšku zimu, a budući da sam od kuće otputovala u jesen, nisam bila
ponijela toplu odjeću. Vjetar mije prodirao do kostiju, činilo mi se da toj noći nema kraja, a ni
redu koji je krivudao oko zaleđenoga jezera usred perivoja.
Svanula je zora, a još smo umorne čekale u redu. Tek smo u sumrak stigle u Središnju
dramsku školu, u koju su nas smjestili. Nekoć je naša soba služila kao pjevaonica. Sad su na
podu bila dva niza madraca, bez plahta i jastuka. Dočekali su nas zrakoplovni časnici i rekli
da ih je predsjednik Mao zadužio neka o nama skrbe i vode nam vojnu obuku. Bile smo
dirnute tolikom brigom predsjednika Maoa.
Vojna obuka Crvene garde bila je nešto novo. Mao je odlučio stati na kraj samovoljnom
razaranju koje je isprva poticao. Čas-
Glad je počela uskoro nakon što smo se tu slikali. Tata je uglavnom bio na selu pa
godinama nismo imali obiteljskih fotografija.
Na Trgu Nebeskoga mira (Tiananmenu) u Pekingu kao crvena gardistica (druga slijeva
u prvom redu) s prijateljicama, časnicima zračnih snaga (i jednom časnicom) koji su se za nas
brinuli. Oko ruke mi je povez Crvene garde, na meni mamina "lenjinka" ipokrpane hlače kako
bih izgledala "proleterski". Svi ponosio pokazujemo Crvenu knjižicu kao što je tad bio običaj
(studeni 1966. godine).
Otac u logoru Miyi sa Jin-mingom, potkraj 1971., nakon Lin Biaove smrti.
Mama u logoru u Ravnici mladog bivolara na polju na kojem je radila (1971.)
liukin brat Yu-lin su suprugom i djeettm i.Ant'd zgrade koju su sugrudili nakon deset
godinu progonstva u selo I 1976.). Tek su se tad javili mojoj baki nakon punih deset godina i
poslali su joj ovu sliku kako bi vidjela da su dobro i zdravo, ali nisu znali da je ona umrla prije
sedam godina.
Prije progona podno Himalaja. Stojim druga zdesna. Slijeva Jin-ming, Xiao-hong, Xiao-
hei. U prvom redu (slijeva) baka, Xiao-fang i teta Jun-ying, Chengdu, siječanj 1969.
Posljednja fotografija bake i tete.
S električarskom ekipom u tvornici strojeva, Chengdu (ja sam u prvom redu u sredini).
Iza nas natpis: Rastanak od drugarice Jung Changprije njezina odlaska na fakultet 27. 9.1973.
električarska ekipa)
Studentska predvojnička obuka na Sveučilištu u Sečuanu (Ja sam druga zdesna u
zadnjem redu. Natpis glasi "Riba i voda pripadaju zajedno" (ta je parola opisivala odnos
vojske prema narodu). Studenti prve godine engleskog na Odsjeku za strane jezike Sveučilišta
u Sečuanu, 27. studenog 1974.
S kolegama i filipinskim mornarom (u sredini) u Zhanjiangu gdje smo usavršavali
engleski u razgovorima sa stranim mornarima, listopad 1975. Mornari su bili jedini stranci s
kojima sam govorila engleski prije nego što sam 1978. napustila Kinu.
Sa studentima s moje godine (u prvom sam redu treća slijeva) ispred ulaza Sveučilišta u
Sečuanu, Chengdu, siječanj 1975.
Svečani ispraćaj našeg oca. Stojim sa članovima obitelji (četvrta zdesna). Dužnosnik
čita partijski pravorijek, Chengdu, 21. travnja 1975. Taj je govor bio važan kao partijska
karakteristika našeg oca, a odlučit će o sudbini nas djece čak i ako je otac mrtav. Mao je tad
još bio živ, a prvotna je karakteristika našeg oca bila nepovoljna, jer se usudio kritizirati
Maoa. Majka je izborila promjene i novi nam pravorijek više nije mogao naškoditi.
Komemoraciju je pripremio Ukopni odbor sastavljen od tatinih bivših kolega, a među njima je
bilo i onih koji su ga progonili. Sve je bilo temeljito pripremljeno, okupilo se petstotinjak
osoba, propisan broj za ispraćaj dužnosnika na očevu položaju. Postojali su točno određeni
propisi i za veličinu vijenaca.
 Uoči kremacije našeg oca Jin-ming i ja pridržavamo majku. Nasuprot nama (slijeva)
Cheng-yi, Xiao-fang, Xiao-hei (u zrakoplovnoj odori), Xiao-hong, Chengdu, travanj 1975.
Peking, rujna 1978., uoči odlaska u Veliku Britaniju.
Italija, ljeto 1990. (snimio Jon Halliday).
ilici zračnih postrojba su stotine crvenih gardista, smještenih u Dramskoj školi, okupili
u "pukovniju". Lijepo smo se s njima slagale, osobito su mi se svidjela dva časnika koji su
nam, po običaju, odmah objasnili svoje obiteljsko podrijetlo. Zapovjednik postrojbe bio je
seljak sa sjevera, a politički je komesar bio podrijetlom iz intelektualne obitelji iz Suzhoua,
slavnoga grada perivoja. Jednog su nam dana predložili da će nas šest odvesti u zoološki vrt,
ali su nas zamolili da drugima ništa ne kažemo, jer u njihovu džipu nema mjesta za više
osoba. A i ne smiju nas voditi nikamo gdje nije važno za Kulturnu revoluciju, natuknuli su.
Odbile smo. Nismo ih htjele dovesti u nepriliku. Rekle smo da i dalje želimo "dizati
revoluciju". Dva su nam časnika donijela pune torbe velikih zrelih jabuka, kakve se u
Chengduu rijetko vide, i velike pregršti karameliziranoga kestenja, te slavne pekinške
poslastice za koju smo sve čule. Kako bismo im se odužile na dobroti, ušuljale smo se u
njihovu spavaonicu, uzele prljavu odjeću i poletno im je oprale. Sjećam se koliko sam
se namučila s velikim kaki odorama, preteškim i pregrubim u ledenoj vodi. Mao je narodu
govorio neka uči od oružanih snaga zato što je htio da svi kao vojska budu disciplinirani i
zadojeni odanošću prema njemu. Učenje od vojnika išlo je usporedo s poticanjem znakova
ljubavi prema njima. U mnogim se knjigama, člancima, pjesmama i plesovima isticalo kako
djevojke pomažu vojnicima pranjem odjeće.
Prala sam im i gaće, ali ni na kraj pameti mi nije dolazilo ništa spolno. Mnoge su moje
vršnjakinje bile zaokupljene velikim političkim prevratom pa se u njima nisu razvijali
adolescentni spolni osjećaji. Ne tvrdim to za sve. Nekima se, daleko od roditeljskoga nadzora,
osladio promiskuitet. Kad sam se vratila kući, čula sam što se dogodilo mojoj bivšoj
suučenici, lijepoj petnaestogo-dišnjakinji koja je otputovala s pekinškim crvenim gardistima.
S jednim se spetljala i zatrudnjela. Otac ju je istukao, susjedi su je prijekornoAmjerkali, a
suučenici olajavali. Objesila se i ostavila pismo da se "toliko stidi da više ne može živjeti".
Nitko se nije okomio na takvo srednjovjekovno poimanje sramote, koje je moglo postati pravi
cilj iskrene Kulturne revolucije, ali Maoa nikada nije bila briga za to pa se "stid zbog
spolnosti" nije našao među "ostacima staroga", koje je Crvena garda, na poticaje odozgo,
uništavala.
Kulturna je revolucija iznjedrila i mnoštvo militantnih čis-tunica, mahom mladih žena.
Druga je djevojka iz mog razreda jedanput primila ljubavno pismo od jednoga
šesnaestogodišnjaka. Otpisala mu je daje "izdao revoluciju". "Kako se usuđuješ misliti na tako
sramotne stvari kad sve vrvi od klasnih neprijatelja, a ljudi u kapitalističkom svijetu još žive u
ponoru bijede!" Mnoge su moje znanice bile takve. Mao je od djevojaka zahtijevao borbenost
pa su ženstvenost najstrože osuđivali u doba stasanja mog naraštaja. Mnoge su djevojke
nastojale govoriti, kretati se i ponašati kao otresiti, neotesani muškarci, a ismijavale su sve
koje se nisu tako držale. Ionako nije bilo mnogo mogućnosti za izražavanje ženstvenosti. Kao
prvo, nisu nam dopuštali da nosimo ništa drugo osim bezobličnih modrih, sivih ili zelenih
hlača i kaputa.
Zrakoplovni su nas časnici svakoga dana tjerali na vježbu na košarkaškim igralištima
Dramske škole. Menza je bila blizu športskih terena. Čim bismo stale u vrstu, oči su mi
bježale na tu stranu, iako bih tek doručkovala. Glad me progonila, ne znam da li zbog
nedostatka mesa, zbog hladnoće ili zbog dosadne tjelovježbe. Sanjala sam o ukusnoj
sečuanskoj kuhinji, prepečenoj patkici, slatko-kiseloj ribi, "pijanom piliću" i desecima drugih
slasnih jela.
 Ni jedna od nas nije bila naviknuta na novac. Kupovanje smo smatrale "buržujskom
navikom". Iako me mučila glad, samo sam jedanput kupila karamelizirane kestene za kojima
su mi rasle zazubice otkako su nam ih donijeli naši časnici. Tek nakon dugotrajnih borbai
dogovora s ostalim djevojkama, odlučila sam si to priuštiti. Čim sam doputovala kući,
pohlepno sam jela pljesnive kekse, a baki vratila, gotovo netaknut, novac koji mi je dala za
popudbinu. Privukla me u naručje i ponavljala: "Glupo dijete!"
Kući sam donijela i reumu. U Pekingu se od hladnoće smrzavala voda u slavinama, a ja
sam bez kaputa vježbala na otvorenom. Nije bilo vruće vode da ugrijemo ledene noge. Kad
smo stigle, svaka je dobila pokrivač. Nakon nekoliko dana došle su još neke djevojke, ali više
nije bilo pokrivača. Odlučile smo im dati tri naša, a preostala smo tri dijelile nas šest. Bile
smo odgajane da pomažemo drugima u nevolji. Čule smo da su naši pokrivači stigli iz ratnih
skladišta. Predsjednik Mao je zapovjedio neka ih izdvoje za veću udobnost Crvene garde. Iz
dubine duše
smo izražavale Maou zahvalnost. I sad, kad zapi avo viAo nismo imale pokrivača,
govorili su nam da Maou moramo bit i |oA /.ah valnije zato što nam je dao sve što Kina ima.
Ti su uski pokrivači mogli pokriti dvije osobe samo kad bismo ležale priljubljene.
Mučni snovi, koji su me progonili otkako sam vidjela pokušaj kolegičina samoubojstva,
pogoršali su se otkako su mi oca uhitili, a mama otputovala u Peking. Slabo sam spavala i
često bih se našla izvan pokrivača. Sobu su slabo grijali, a mene bi, čim bih zaspala, obuzela
studen. Kad smo otputo-vale iz Pekinga, imala sam takvu upalu koljena da sam ih jedva
savijala.
Nije to bio sav moj jad. Neka su seoska djeca imala stjenice i uši. Jednoga sam dana
našla prijateljicu kako plače u našoj sobi. U pazušnom je šavu svoje majice našla nakupinu
bijelih jajaša-ca. Gnjide. Uplašila sam se jer su uši izazivale neopisiv svrab, a dovodili su ih u
vezu s prljavštinom. Otad me neprekidno mučio svrab pa sam nekoliko puta na dan
pregledavala donje rublje. Kako sam čeznula za tim da nas predsjednik Mao hitno primi kako
bih se, naposljetku, mogla vratiti kući!
Dvadeset četvrti studenog popodne bila sam na uobičajenom proučavanju Maovih
navoda u muškom zahodu (časnici i drugi dečki iz stidljivosti nikad nisu ulazili u ženske
zahode). Naš je simpatični zapovjednik ušao neobično lakim korakom i predložio da će
ravnati najslavnijom pjesmom Kulturne revolucije: "Kada morima plovimo, nuždan nam je
kormilar". Nikad nam to prije nije rekao pa smo se neugodno iznenadile. Rukama je davao
takt, blistavih očiju i zažarenih obraza. Kad je završio pa nam, suzdržano i uzbuđeno, najavio
divnu vijest, odmah smo znale stoje. "Sutra ćemo vidjeti predsjednika Maoa!" povikao je.
Ostale smo njegove riječi nadglasale klicanjem. Isprva smo vikale bez riječi, a onda se naše
uzbuđenje uobličilo u parole: "Živio predsjednik Mao! Vječno ćemo slijediti predsjednika
Maoa!"
«
Zapovjednik postrojbe nam je rekao da se odsad više nitko ne smije udaljavati iz naselja
i da moramo jedna drugu nadzirati. Bilo je posve normalno reći da će jedna čuvati drugu. Bile
su to mjere sigurnosti zbog predsjednika Maoa, i sve smo ih spremno prihvatile. Poslije ručka
je časnik pristupio mojim kolegicama i meni i rekao prigušenim, svečanim glasom: "Biste li
nešto učinile za sigurnost predsjednika Maoa?" "Dakako!" Dao nam je znak neka šutimo i
nastavio šaptom: "Biste li, prije nego što sutra ujutro krenemo, predložile da svi jedni druge
pretražimo kako bismo provjerili ne nosi li tko nešto nedopustivo? Znate, mladež zaboravlja
pravila..." I prije nam je naveo sva ta pravila: na skup ne smijemo ponijeti ništa metalno, ni
ključeve.
Uglavnom, ni jedna od nas nije mogla spavati. Cijelu smo noć uzbuđene razgovarale.
Ustale smo u četiri sata ujutro i stale u pravilne redove kako bismo otpješačile sat i pol do
Trga Tia-namena. Prije nego što smo krenule, Bucka je, na časnikov mig, ustala i predložila
opći pregled. Vidjela sam da to neki smatraju gubljenjem vremena, ali je vođa našeg odreda
veselo podupro njezin prijedlog. Neka najprije njega pretražimo, rekao je. Prozvan je jedan
dečko. Našao je kod njega mnoštvo ključeva.
Naš se vođa pretvarao da mu se to omaklo i pobjedonosno se nasmiješio Bucki. Sve
smo jedna drugu pretraživale. Takvo je okolišno ponašanje bilo odraz maoističke prakse: sve
treba obavljati tobože po želji naroda, ne smije se steći dojam daje to zapovijed odozgo. Sve
se svodilo na licemjerje i glumu.
Ulice su u rano jutro bile prepune. Crvena je garda iz cijeloga grada išla na Trg
Tiananmen.
Zaglušne su parole nadirale u gromoglasnim valovima. Skandirali smo i dizali ruke, a
naše su crvene knjižice stvarale dramatičnu crvenu crtu na tamnoj podlozi. U zoru smo stigli
na trg. Bila sam u sedmom redu na širokom sjevernom pločniku Prilaza vječnomu miru, na-
istočnoj strani Tiananmena. Iza mene još mnogo redova. Časnici su nas uredno svrstali i
zapovjedili neka prekriženih nogu sjednemo na tvrd pločnik. Neizrecivo su me mučila
upaljena koljena, a uskoro mi je zabridjela i
stražnjica. Smrtno sam se smrzavala, pospana i iscrpljena od nesanice. Časnici su
predvodili neprekidne pjesme i poticali skupinu protiv skupine kako bi nam podigli duh.
Malo prije podneva, s istoka su se zaorili histerični povici "Živio predsjednik Mao!"
Uspavala sam se pa nisam odmah shvatila da će u otvorenom automobilu proći Mao.
Odjednom se oko mene sve zatreslo od gromkih uzvika "Živio predsjednik Mao!" Oni ispred
mene skočili su na noge i pocupkivali od bjesomučnog uzbuđenja, suludo mašući crvenim
knjižicama u uzdignutim rukama. "Sjednite, sjednite!" vikala sam, ali uzalud. Zapovjednik
našeg odreda rekao nam je da svi moramo neprekidno sjediti. Svi su bili obuzeti silnom
željom da vide Miion |>a u tek rijetki poštovali to pravilo.
Noge su mi odrvenjele nakon duga sjedenja. Nekoliko sam trenutaka vidjela samo
uzavrelo more tuđih potiljaka. Kad sam se naposljetku osovila, vidjela sam samo rep
automobilski; pratnje. Lice predsjednika Liua Shaoqija bilo je okrenuto meni.
Liua su zidne novine već napadale kao "kineskoga Hruščo-va" i Maova glavnog
protivnika. Službeno ga još nisu optuživali, ali je njegov pad očito bio blizu. U novinskim je
izvješćima o skupovima Crvene garde uvijek zauzimao sporedno mjesto. Tom prilikom nije
bio uz Maoa, kao što zaslužuje drugi čovjek u zemlji, nego straga, u jednom od posljednjih
automobila.
Liu se doimao dotučeno i umorno, ali ništa prema njemu nisam osjećala. Bio je
predsjednik, ali mojem naraštaju ništa nije značio. Stasali smo zadojeni samo Maovim
kultom. Ako je Liu protiv Maoa, posve nam je prirodno bilo da ga uklone.
U tom trenutku, dok je mladenačko more izvikivalo svoju odanost Maou, Liu je
vjerojatno osjetio svu beznadnost toga stanja. Najsmješnije je bilo to stoje osobno pripomogao
Maovoj dei-fikaciji, koja je dovela do fanatične eksplozije mladeži u tad uglavnom nevjerskoj
zemlji. Liu je sa svojim kolegama pripomogao deifikaciji Maoa kakp bi ga primirio, uvjeren
da će se Mao zadovoljiti apstraktnom slavom, a njima prepustiti svjetovni posao, ali Mao je
zahtijevao apsolutnu vlast na nebu i na zemlji. Možda i nisu mogli ništa učiniti: možda je
Maov kult bio nezaustavljiv?
Nisam na to mislila onoga jutra dvadeset i peti studenog 1966. Željela sam samo na tren
vidjeti Maoa. Brzo sam skrenula pogled s Liua na čelo povorke i ugledala Maova široka leđa.
Desnom je rukom neprekidno mahao. U tren okaje nestao. Srce mi je zastalo. Zar je to sve što
ću vidjeti od predsjednika Maoa? Samo njegova leđa u prolazu? Odjednom mi se činilo kako
je nebo posivjelft. Crvena je garda oko mene bučila. Djevojka do mene upravo se ubola u
kažiprst desne ruke i istiskivala iz prsta krv kako bi nešto napisala na složenom rupčiću.
Točno sam znala što će načrčkati. Mnogo su puta to činili crveni gardisti, do iznemoglosti su
nam tupili: "Danas sam najsretnija na svijetu. Vidjela sam našega Velikoga vođu,
predsjednika Maoa!" Moj je očaj rastao dok sam je gledala. Život mi se činio besmislenim.
Glavom mije prošla pomisao: možda bih morala počiniti samoubojstvo?
Tada sam se srušila. Kad se sad toga sjetim, pomisao na samoubojstvo je vjerojatno bila
podsvjestan pokušaj poimanja moje nesreće zato što mije propao san, pogotovo nakon svih
tegoba pretrpljenih na putu. Prepuni vlakovi, upala koljena, glad i studen, svrab, začepljeni
zahodi, iscrpljenost — a nagrada je naposljetku izostala.
Završilo se naše hodočašće. Nakon nekoliko dana vratile smo se kući. Dosadila su mi
putovanja, čeznula sam za toplinom, udobnošću i vrućom kupkom, ali mije pomisao na kuću
bila pokvarena strepnjom. Bez obzira na neudobnost, putovanje nije bilo strašno kao moj
život prije polaska. Više od mjesec dana živjela sam rame uz rame s tisućama crvenih
gardista, a nikad nisam vidjela nasilje i nisam se ničeg bojala. Mnoštva su, iako histerična,
uvijek bila vezana stegom i mirom. Susrela sam mnoge drage osobe.
Uoči odlaska iz Pekinga primila sam mamino pismo. Javljala mi je da se otac posve
oporavio, svi su u Chengduu dobro i zdravo, ali su, nadodala je na kraju, i ona i otac na udaru
kao kapitalistički suputnici. Srce mije klonulo. Znala sam da su kapitalistički suputnici,
komunistički dužnosnici, glavni cilj Kulturne revolucije. Uskoro ću vidjeti što to znači za
moju obitelj i za mene.
19.
Kapitalistički je suputnik bio svaki moćni dužnosnik koji je prigrlio kapitalističke
smjernice. Zapravo, nijedan dužnosnik nije mogao birati smjernice. Maove su zapovijedi
prikazivali kao partijske, a dužnosnici su ih morali slušati, iako su pri tome često morali
krivudati pa i zaobilaziti. Ako im se zapovijed ne bi svidjela, mogli su jedino pružiti pasivan
otpor i svim se silama truditi da to prikriju. Zato se, samo na temelju dužnosničkih djelatnosti,
nije moglo odrediti jesu li kapitalistički suputnici.
Mnogi su dužnosnici mislili svoje, ali im je Partija zabranjivala da svoje mišljenje
iznose u javnosti. Nisu se ni usuđivali. Javnost nije znala kakva su osobna dužnosnikova
stajališta.
Mao je tada običnom puku zapovjedio neka udari na kapitalističke suputnike, dakako,
bez pogodnosti dobre informiranos-ti ili prava na neovisnu prosudbu. Dužnosnici su se zbog
svojih položaja našli na udaru kao kapitalistički suputnici. Visoki položaj nije bio jedino
mjerilo, presudno je bilo je li dotična osoba na čelu razmjerno samostalne jedinice ili nije.
Cijeli je narod bio rascjepkan na odrede, a narodu su vlast prikazivale neposredne vođe,
odredski rukovodioci. Odlučivši da oni povedu napad, Mao je izabrao najprirodniji
nezadovoljni sloj, kao što je prije poticao učenike protiv profesora. Odredski su rukovodioci
bili ključne karike u lancu komunističke strukture koje se Mao želio osloboditi.
Moje su roditelje optužili da su kapitalistički suputnici zato što su bili odjelni
rukovoditelji. "Gdje postoji volja za osudu, ima
"Gdje postoji volja za osudu, ima i dokaza"
Muče mi roditelje (Prosinac 1966.-1967.)
i dokaza", glasi stara kineska poslovica. Zato su sve odredske rukovodioce diljem Kine,
velike i male, njihovi podređeni odjednom optužili kao kapitalističke suputnike, koji se služe
metodama što su tobože "kapitalističke" ili uperene "protiv predsjednika Maoa". Primjerice,
odobravanje slobodnih tržnica na selu, zahtijevanje veće radne stručnosti, dopuštenje
relativnih književnih i umjetničkih sloboda i poticanje športskih nadmetanja (sad su to
prozvali "buržujskom manijom za peharima i medaljama"). Većina dužnosnika sve dotad nije
znala da Mao zazire od takvih postupaka.
Naposljetku, smjernice su stizale iz Partije koju je on vodio. Sad im je odjednom rečeno
da su sve te smjernice potekle iz "buržujskih stožera" u Partiji.
U svakom je odredu bilo takvih koji su postajali aktivisti. Zvali su ih buntovnim
crvenim stražarima ili, skraćeno, punta-rima. Pisali su zidne novine i parole "Dolje
kapitalistički suputnici", a protiv šefova su održavali "skupove javne osude". Cesto su te
optužbe šuplje zvučale zato što su optuženici jednostavno odgovarali da su provodili partijske
naredbe. Mao im je uvijek govorio neka bezuvjetno slušaju Partiju, a nikad im nije spominjao
"buržujske stožere". Kako su mogli znati? Kako su drukčije mogli postupati? Dužnosnici su
imali mnogo pristaša. Neki su ih branili. Njih su prozvali "lojalistima". Između njih i puntara
nastale su bitke riječima i tjelesnom silom. Mao nikad nije izričito rekao da treba osuditi sve
partijske šefove pa su neki pun tari počeli oklijevati. A što ako se pokaže da šefovi koje
napadaju nisu kapitalistički suputnici? Obični ljudi zbog zidnih novina, parola i "sastanaka
osude" više nisu znali što se od njih očekuje.
I tako sam, vrativši se u prosincu 1966. u Chengdu, osjetila u zraku izrazitu nesigurnost.
Roditelji su bili u stanu. Lječilište mog oca zahtijevalo je da odu u studenome, jer su se
kapitalistički suputnici morali vratiti u svoje osnovne jedinice, gdje će ih optužiti. Zatvorili su
mali restoran u našem naselju pa smo morali ići po hranu u veliku menzu, koja je i dalje
normalno radila. Moji su roditelji svakog mjeseca primali plaću, iako je partijski sustav bio
paraliziran i nisu išli na posao. Budući da su se njihovi odjeli bavili kulturom, a Mao i njegova
žena osobito mrzili njihove pekinške šefove pa su ih uklonili već početkom Kulturne
revolucije, moji su se roditelji našli na udaru. Zidne su ili novine napadale i u A mi ajeii i m
uvredama poput "Bombardirajte Changa Shou-yu" i "Slistile Xia De-hong". Optuživali su ih
za iste stvari kao i gotovo svo rn kovodioce u svakom odjelu javnih poslova širom zemljo.
Na očevu su odjelu zakazivali sastanke na kojima su ga opi u živali. Grdili su ga. Kao i
u većini političkih bitaka u Kini, najveći je poticaj dolazio od osobne mržnje. Očaje najviše
optuživala gospođa Shau, njegova uštogljena i izrazito afektirana zamjenica, koja je odavno
čekala da prestane biti zamjenica. Smatrajući da moj otac smeta njezinu promaknuću, odlučila
mu se osvetiti. Jedanput mu je pljunula u lice i pljusnula ga, ali je gnjev inače bio ograničen.
Mog su oca njegovi namještenici uglavnom voljeli i poštovali pa nisu bili neotesani prema
njemu. Nisu protiv njega sastančili samo na njegovu odjelu. Protiv njega su održavani
"skupovi osude" u još nekim organizacijama za koje je bio odgovoran, kao što je Sečuanski
dnevnik, ali ti radni ljudi nisu bili kivni na njega pa su ti sastanci bili tek puka formalnost.
Protiv mame nije ni bilo "skupova javne osude". Ona je, kao niža po rangu, preko sebe
imala više ustanova nego moj otac, to jest škola, bolnica i kulturno-umjetničkih društava.
Inače su osobu na njezinu položaju optuživali pripadnici tih ustanova, ali nju su ostavili na
miru. Rješavala je njihove osobne probleme, selidbe i mirovine uvijek zdušno i učinkovito. U
prethodnim je kampanjama dala sve od sebe kako nikoga ne bi oštetila, a mnoge je uspjela i
zaštititi. Znalo se koliko je pritom riskirala, a ljudi su joj se odužili tako stoje nisu optuživali.
Kad sam se prve večeri vratila, baka je spravila valjuške "koji jedu oblake" i parenu rižu
u palminu lišću ispunjenu s osam poslastica. Mama mije vedro pričala o svojim i tatinim
doživljajima. Složili su se da poslije Kulturne revolucije više neće biti vladini dužnosnici.
Podnijet će molbu da budu obični građani i žive normalnim obiteljskim životom. Poslije sam
shvatila da su se zavaravali. Komunistička partija nikome nije dopuštala povlačenje, a njima
je tada trebao taj oslonac.
Moj je otac rekao: "I kapitalistički predsjednik može preko noći postati običan građanin.
Dobro je što dužnosnicima nije dana trajna vlast inače bije mogli zlorabiti." Opravdavao se
zato što je prema nama bio diktator. "Vi ste kao raspjevani cvrčci
 ušutkani ledenom zimom" rekao je. "Dobro je što se vi mladi bunite protiv nas, starijega
naraštaja." Nato je rekao, pola meni, a pola sebi: "Nema ništa loše u tome što se dužnosnici
poput mene podvrgavaju kritici, bez obzira na sve tegobe i na gubitak ugleda."
Bio je to još jedan zbunjeni pokušaj mojih roditelja da se nose s Kulturnom
revolucijom. Nije im bilo krivo što će izgubiti svoje povlaštene položaje. Dapače, u tome su
nastojali vidjeti nešto pozitivno.
Došla je 1967. Kulturna se revolucija odjednom zahuktala. U prvom je razdoblju, uz
pokret Crvene garde, stvoreno ozračje terora. Mao se tad okrenuo svojem glavnom cilju:
zamijeniti "buržujske stožere" i postojeću partijsku hijerarhiju svojim osobnim sustavom
moći. Službeno su optuženi i uhićeni Liu Shaoqi i Deng Xiaoping, pa i Tao Zhu.
Deveti su siječnja Narodni dnevnik i radio objavili da je u Sangaju, gdje su puntari
zauzeli vlast, počela Siječanjska oluja. Mao je pozvao narod cijele Kine neka se na njih
ugleda i neka oduzme vlast kapitalističkim suputnicima.
Riječi "oduzeti vlast" (duo-quan) čarobno su odzvanjale Kinom. Vlast nije značila
utjecaj na politiku nego slobodu nad ljudima. Uz novac je donosila povlastice,
strahopoštovanje, ulagivanje i mogućnost osvećivanja. Običan svijet u Kini nema nikakvih
ispušnih ventila. Cijela je zemlja podsjećala na Papinov lonac, u kojem je velika količina
stlačene pare. Nije bilo nogometnih utakmica, grupa građana koje vrše pritisak, parnica ni
nasilnih filmova. Nemoguće je bilo dići glas protiv sustava i njegovih nepravdi, nezamislivi
su bili prosvjedi. Zabranjeno je bilo i govoriti o politici, stoje u većini društava važan oblik
smanjenja pritiska. Podčinjeni su imali neznatne izglede da se osvete šefovima. Sefje mogao
dati sebi oduška. Kad je Mao pozvao na oduzimanje vlasti, naišao je na mnoštvo ljudi koji su
jedva čekali da se nekomu osvete. Vlast je bila opasna, ali poželjnija nego nemoć, pogotovo
onima koji nikad prije nisu bili na vlasti. Javnost je stekla dojam da im Mao nudi vlast. Samo
je moraju prigrabiti.
Puntarima su u gotovo cijeloj Kini narasla krila, a i broj im se povećao. Svi su se
slojevi, radnici, prosvjetari, trgovački pomoćnici, pa i osoblje u državnim uredima — poreh
nazivat i pun tarima. Po uzoru na Šangaj, tjelesnim su napadima upokni ih dezorijentirane
"lojaliste". Raspadala se Crvena garda, kao sin je bila organizirana u mojoj školi, jer su joj
nositelji bila djeca dužnosnika koji su se sad našli na udaru. Uhićeni su neki crveni stražari,
protivnici nove faze Kulturne revolucije. Puntari su pretukli jednoga sina komesara Lija,
optuživši ga da se bezobrazno izrazio o gospođi Mao.
Djelatnici očeva odjela, sudionici potjere koja gaje odvela iz stana, sad su bili puntari.
Gospođa Shau predvodila je puntarsku grupu svih sečuanskih vladinih služba, a uz to je na
očevu odjelu bila na čelu podružnice.
Gotovo odmah po osnutku, puntari su se rascjepkali i počeli boriti za vlast u gotovo
svakoj kineskoj radnoj jedinici. Sve su protivnike optuživali da su "protiv Kulturne
revolucije" ili da su lojalni preživjelom partijskom sustavu. U Chengduu su se razne struje
uskoro okupile u dva suprotna tabora, a predvodile su ih dvije sveučilišne skupine puntara.
Borbeniju su činili pripadnici Dvadeset i šestoga kolovoza sa Sveučilišta u Sečuanu, a
razmjerno je umjereni "Crveni Chengdu" potekao sa
Sveučilišta Chengdu. Svaki je imao na milijune pristaša u našoj pokrajini. Skupina
gospođe Shau s očeva odjela bila je u sklopu Dvadeset šestoga kolovoza, a umjerenija
skupina, sastavljena uglavnom od umjerenjaka koje je moj otac volio i promicao, a i oni su
njega voljeli — bila je bliza Crvenom Chengduu.
Pred našim su stanom, izvan zidova naselja, i Dvadeset šesti kolovoz i Crveni Chengdu
postavili zvučnike na stabla i električne stupove. Dan i noć su bljuvali pogrde jedni protiv
drugih. Jedne sam noći čula daje Dvadeset šesti kolovoz okupio stotine pristaša i napao
tvornicu koja je bila uporište Crvenoga Cheng-dua. Radnike su pohvatali i mučili, služeći se
metodom "raspjevane fontane" (raskolili bi im lubanje tako da pršti krv) i "slikanja krajolika"
(po licima su im zarezivali uzorke). Crveni je Chengdu izvještavao o radnicima koji su
mučenički poginuli ba-civši se s vrha zgrade. Zaključila sam da su se sigurno ubili zato što
nisu mogli trpjeti muke.
Puntarima je glavni cilj bila stručna elita u svakoj jedinici, ne samo istaknuti liječnici,
umjetnici, pisci i znanstvenici, nego i inženjeri i pohvaljeni radnici, ali i uzorni skupljači
ljudskog noćnog izmeta, koji je na selu na cijeni. Optuživali su ih da su ih promak-nuli
kapitalistički suputnici, a zapravo su postali žrtve zavidnih kolega. U ime revolucije
prečišćavali su osobne račune.
Siječanjska je oluja pokrenula žestoka nasilja nad kapitalističkim suputnicima.
Partijcima je oduzeta vlast, a narod je potican da ih vrijeđa. Svi koji su mrzili svoje partijske
rukovodioce, iskoristili su priliku da im se osvete, iako žrtve prijašnjih progona nisu ništa
smjele učiniti. Bilo je to nešto prije nego stoje Mao imenovao nove ljude. Tada još nije znao
koga će imenovati pa su slavohlepni karijeristi jedva čekali pokazati borbenost, u nadi da će
zato biti izabrani za nove vlastodršce. Protivničke su se struje nadmetale koja će drugu
nadmašiti nasiljem. Narod je uglavnom pristao uz njih, iz straha, konformizma, iz odanosti
Maou, ali i iz želje za prečišćavanjem osobnih računa, ili tek zato da bi dali oduška svojim
frustracijama.
Majku su, naposljetku, tjelesno kaznili, ali ne njezini suradnici nego mahom bivši
zatvorenici, zaposleni u uličnim radionicama u njezinu Istočnom okrugu: pljačkaši, silovatelji,
krijumčari droga i svodnici. Za razliku od "političkih zločinaca" koji su došli na udar Kulturne
revolucije, te su kriminalce poticali da napadaju određene žrtve. Protiv moje majke nisu imali
ništa osobno, ali zauzimala je jedan od najviših položaja u njihovu okrugu, a to je bilo
dovoljno.
Na sastancima su je osobito optuživali bivši kažnjenici. Jednoga je dana došla kući
bolno zgrčena lica. Naredili su joj da kleči na staklovini. Baka joj je cijelu večer kliještima i
iglom vadila staklo iz koljena. Sutradan joj je prisila dva debela štitnika na koljena, pa i
podstavljeni pojas, jer su, zbog osjetljivosti struka, napadači uvijek žrtve tu udarali.
Mamu su više puta vodili ulicama, nataknuvši joj na glavu stožac, tu oznaku razredne
budale, a oko vrata velik natpis na kojem je preko njezina imena bio golem križ, znak njezina
poniženja i gubitka vlasti. Nakon nekoliko su koraka nju i kolege prisiljavali da kleknu i
duboko se poklone svjetini.
Djeca su joj se rugala. Neki su vikali da se ne klanjaju dovoljno duboko pa neka
ponove! Nato su mama i njezine kolege morale glasno lupati čelom po kamenom kolniku.
Jednoga je dana u uličnoj radionici održana sjednica "javne osude". Prije sastanka, dok
su sudionici ručali u menzi, manu i njezinim kolegama bilo je naređeno neka sat i pol kleče na
.šiju 11 ku. Padala je kiša, pokisli su do kože. Britki joj je vjetar prodirao kroz mokru odjeću,
do koštane srži. Kad je
počeo sastanak, pre-savijala se na pozornici kako bi nadvladala drhtavicu. Dok je trajala
divlja vika, struk i vrat počeli su je nesnosno boljeti. Lagano se izvila i pokušala malo pridići
glavu ne bi li joj uminula bol. Odjednom je osjetila težak udarac u potiljak i stropoštala se.
Tek je poslije doznala što se dogodilo. Žena u prvom redu, vlasnica bordela koju su
komunisti zatvorili kad su se oborili na prostituciju, bila je opsjednuta mojom majkom, možda
i zato što je bila jedina žena na podiju. Čim je mama digla glavu, ta se žena bacila na nju i
naciljala šilo prema lijevom oku. Sve je vidio puntar koji je. stajao iza moje majke pa ju je
srušio na tlo. Da nije bilo njega, mama bi izgubila lijevo oko.
 Tada nam nije spomenula tu nezgodu. Rijetko je govorila što joj se događa. Kad bi i
spomenula nešto poput staklovine, rekla bi to nehajno, nastojeći da zvuči što manje
dramatično. Nikad nije pokazivala modrice, uvijek je bila smirena, pa i vedra. Nije htjela da
se zbog nje brinemo, ali baka je razabirala koliko joj je teško. Tjeskobno je mamu pratila
pogledom, nastojeći skriti svoju bol.
Jednoga nas je dana posjetila bivša sluškinja. Ona i muž bili su jedni od rijetkih koji
nikad s nama nisu raskinuli za cijele Kulturne revolucije. Osjećala sam silnu zahvalnost zbog
njihove topline jer im je prijetila opasnost da i njih optuže kao "simpatizere kapitalističkih
suputnika". Nespretno je rekla baki da je upravo vidjela kako mamu vode ulicama. Baka ju je
nukala da nastavi, a onda je odjednom izgubila svijest i potiljkom udarila o pod. Polako se
osvješćivala. Suze su joj tekle niz obraze kad je rekla: "Sto\je moja kći učinila daje to
zaslužila?"
Mami je krvarila maternica. Punih je šest godina, sve dok joj 1973. nisu izvadili
maternicu, uglavnom svakog dana krvarila, katkad tako daje padala u nesvijest pa su je morali
voziti u bolnicu. Propisali su joj hormone kako bi zaustavili krvarenje, a mojajoj je sestra
davala injekcije, pa i ja. Mamaje znala koliko je
opasno postati ovisnica o hormonima, ali nije imala izbora. Samo je tako mogla izdržati
skupove "javne osude".
Puntari s očeva odjela sve su žešće njega napadali. Njegov je odjel, kao jedan od
najvažnijih u pokrajinskoj vladi, bio prepun oportunista. Nekoć poslušnici starog partijskog
sustava, sad su mnogi postali žestoki puntari, na čelu s gospođom Shau, a pod zastavom
Dvadeset šestoga kolovoza.
Jednoga nam je dana njihova skupina upala u stan i uputila se u očevu radnu sobu.
Pregledavali su police knjiga i rekli daje "zbilja drzak" zato što još drži "reakcionarne knjige".
Već su mnogi, nakon lomača mladih crvenih stražara, spalili svoje knjige. A moj otac nije.
Slabašno je pokušavao zaštititi knjige pokazujući marksističke tvrdo ukoričene zbirke. "Ne
pokušavajte obmanuti nas, crvene stražare!" izderala se gospođa Shau. "Imate mnogo tog
otrovnog korova!" Uzela je kineske klasike tiskane na tankom rižinu papiru.
"Što to znači, nas, crvene stražare?" odbrusio joj je moj otac. "Dovoljno ste stari da biste
mi mogli biti majka, a morali biste biti i razumniji."
Gospođa Shau snažno je pljusnula mog oca. Mnoštvo se ogorčeno deralo na njega, neki
su prikrivali hihotanje. Izvukli su njegove knjige pa ih pobacali u velike jutene vreće.
Napunivši ih, odnijeli su ih iz stana, a ocu su rekli da će ih spaliti na odjelu dan nakon
sastanka na kojem će ga javno osuditi. Zapovjedili su mu neka gleda lomaču "kako bi se
naučio pameti". U međuvremenu neka osobno spali ostatak zbirke!
Tog je popodneva otac bio u kuhinji kad sam došla. Upalio je vatru u velikom
betonskom sudoperu i pobacao knjige.
Prvi put sam ga u životu vidjela kako plače, bolnim, slomljenim i nesuzdržljivim
plačem muškarca koji nije naviknut liti suze. Povremeno bi, u napadu divljih jecaja, užurbano
gazio i udarao glavom o zid.
Od straha se neko vrijeme nisam usuđivala učiniti ništa da ga utješim. Naposljetku sam
ga zagrlila, odostraga, ali nisam znala što bih mu rekla. Ni on nije ništa rekao. Otac je svaki
novčić trošio na knjige. Bile su mu život. Poslije lomače sam shvatila da se nešto u njemu
prelomilo.
Morao je iri na mnoge skupove "javne o:.mir". Uglavn.....su
gospoda Shau i njezina klika pozivali mnoge jni ntare izvana kako bi ih bilo više i kako
bi sudjelovali u nasilju. I 'oćinjali bi skan diranjem: "Deset tisuća godina, još deset tisuća
godina, i još đ< j set tisuća godina našemu Velikom učitelju, Velikom vodi, Veli kom
zapovjedniku i Velikom kormilaru, predsjedniku Maou!" Svaki put kad bi uzviknuli "trostruki
deset tisuća godina" i četiri puta "veliki", svi su složno dizali crvene knjižice. Moj otac nije
htio. Govorio je da su se carevima obraćali povikom "Deset tisuća godina", a to ne dolikuje
predsjedniku Maou, komunistu.
Izazvalo je to bujicu histeričnih povika i udaraca. Najednom su sastanku svim
prozvanima zapovjedili neka kleknu i do poda se poklone golemu Maovu portretu na
pozornici. Svi su posluša-li osim mog oca. Rekao je da su klečanje i klanjanje nedostojne
feudalne navike koje su komunisti osudili i dokinuli. Puntari su urlali, mlatili ga po koljenima
i udarali po glavi, ali se ipak držao uspravno.
"Neću kleknuti! Neću se duboko klanjati!" bijesno je rekao. Ogorčena je svjetina
zahtijevala: "Ponikni glavom i priznaj svoje zločine!" Odgovorio je: "Nisam počinio nikakav
zločin pa neću oboriti glavu!"
Nekoliko je krupnih mladića skočilo na njega, ali se on, čim su se maknuli, osovio,
uzdignute glave, i izazovno odmjerio okupljene. Napadači su ga čupali za kosu i natezali za
vrat. Moj se otac žestoko otimao. Dok su mu histerično urlali daje "protiv Kulturne
revolucije", bijesno se izderao: "Kakva je to Kulturna revolucija? Nema u njoj ništa
"kulturno", nego samo brutalno!"
"Kulturnu revoluciju vodi predsjednik Mao!" derali su se oni koji su ga tukli. "Kako joj
se usuđuješ suprotstaviti?" Otac je povisio glas: "Opirem joj se iako je vodi predsjednik
Mao!"
Tajac. "Opiranje predsjedniku Maou" bio je zločin koji se kažnjavao smrću. Mnogi su
izgubili život samo zato što su za to bez dokaza optuženi. Puntari su se čudili što se moj otac
očito ne boji. Kad su se oporavili od prvotnog šoka, nastavili su ga tući i pozivati da povuče
svoje huljenje. Odbio je. Bijesno su ga zavezali pa su ga odvukli na mjesnu policiju,
zahtijevajući da ga uhite. Policajci ga nisu htjeli primiti. Voljeli su red, zakon i partijske
dužnosnike, a puntare su mrzili. Odgovorili su da samo uz
odobrenje smiju uhititi uglednog dužnosnika kao što je inoj otac, a to im nitko nije
zapovjedio.
Oca su uzastopce tukli, ali se nije dao. Jedini se on u našem naselju tako ponašao, jedini
za koga sam ikad čula, zbog čega su mu se mnogi potajno divili, pa i puntari. Cesto bi nam na
ulici posve nepoznati ljudi kriomice šaputali koliko ih se dojmio moj otac. Neki su dečki
govorili mojoj braći da bi htjeli "imati kičmu" kao moj otac.
Moji su roditelji, nakon svakodnevnog mučenja, dolazili kući da im baka vida ozljede.
Više nije mrzila mog oca, a i on je prema njoj postao blaži. Na ozljede mu je stavljale
meleme, posebne obloge kako bi mu smanjila modrice, a napajala gaje i hranjivim napicima
od bijeloga praha bai-jaa, kako bi mu lakše zacijeljele unutrašnje ozljede.
Moji su roditelji morali kod kuće čekati poziv na sljedeći sastanak. Nisu se mogli sakriti
jer je cijela Kina bila poput zatvora. Ljudi su nadzirali svaku kuću i ulicu. U golemoj se zemlji
nitko nije mogao nigdje sakriti.
Nisu smjeli izlaziti ni da se zabave. Zabava je kao pojam zastarjela. Knjige, slike,
glazbala, športovi, kartanje, čajane i restorani — sve je to nestalo. Perivoji su se pretvorili u
tužne pustopoljine. Ljudi su počupali cvijeće i travu, pobili pitome ptice i zlatne ribice.
Zabranjeni su bili filmovi, kazališne predstave i koncerti. Gospođa Mao dopustila je da se na
pozornicama i ekranima prikaže osam "revolucionarnih opera", u čijoj je postavi sudjelovala.
Samo se to smjelo gledati, a u pokrajinama se ljudi nisu ni to usuđivali. Jednoga su redatelja
osudili zato stoje gospođa Mao smatrala daje u toj operi junak-mučenik prekomjerno
našminkan. Zatvoren je zbog "pretjerivanja" tegoba u revolucionarnoj borbi. Rijetko smo išli
u šetnju jer je vani bilo opasno zbog žestokih javnih osuda na uličnim uglovima, opakih
zidnih novina i parola. Ljudi su se kretali kao zombiji, napeti i prestrašeni. Nadalje, modrice
na licu su moje roditelje obilježile kao osuđenike pa su ih, kad god bi izlazili, izvrgavali
zlostavljanju.
O tadašnjoj strahovladi najzornije svjedoči činjenica što se nitko nije usudio paliti i
bacati novine. Na svakoj je naslovnici bio Maov portret, u svakom su se retku spominjali
Maovi citati. Zato je novine trebalo čuvati, a teško onome koga bi tko vidio da
te novinu baca. Nemoguće ih je bilo sačuvati. Miševi bi izgrizh Maovu sliku, a novine
su mogle sagnjiti. Sve se to moglo protu mačiti kao zločin protiv Maoa. Prva je masovna
tučnjava medu suparničkim strujama u Chengduu počela kad su neki crveni stražari slučajno
sjeli na Maovo lice na starim novinama. Majčinu su staru kolegicu natjerali na samoubojstvo
kad je u zidnim novinama htjela napisati "Zdušno volim predsjednika Maa", ali joj je jedan
potez kistom bio prekratak pa je znak za "zdušno" podsjećao na znak za "tužno".
Jednoga dana, u veljači 1967., prožeti užasnim strahom, moji su roditelji dugo
razgovarali, a ja sam tek nakon mnogo godina doznala o čemu. Mama je sjedila na rubu
postelje, a otac nasuprot njoj, u naslonjaču od pruća. Rekao joj je da sad shvaća cilj Kulturne
revolucije, a to je otkriće uzdrmalo cijeli njegov svijet. Jasno mu je da to nema veze s
demokratizacijom i davanjem narodu više slobode. Krvave čistke samo pojačavaju Maovu
osobnu vlast.
Otac je govorio polako i promišljeno, pomno birajući riječi. "Pa predsjednik je Mao
uvijek tako velikodušan", rekla je moja mama. "Poštedio je i Pu-yija. Zašto ne može podnijeti
svoje suborce koji su se s njim borili za novu Kinu? Kako prema njima može biti tako strog?"
Otac joj je odgovorio tiho, ali izrazito: "Tko je bio Pu-yi? Ratni zločinac, on nije uživao
narodnu potporu, za razliku od..." Znakovito je ušutio, a moja ga je majka shvatila. Mao nije
podnosio nikakav izazov. Tad gaje upitala: "Zašto sve nas, koji samo izvršavamo zapovijedi,
zašto optužuju tolike nedužne osobe? Čemu tolika razaranja i patnje?"
Otac je uzvratio: "Možda predsjednik Mao smatra da cilj može postići samo ako sve
prevrne. Uvijek je on bio temeljit, a žrtava se nikad nije bojao."
Nakon stanke pune naboja, otac je nastavio: "Ovo nipošto ne može biti revolucija.
Nedopustivo je osiguravati vlast uz toliku cijenu za zemlju i za narod. To je zločin."
Majka je naslutila nesreću. Njezin je muž nakon takva razmatranja morao nešto
poduzeti. Kao što je očekivala, rekao je: "Pisat ću predsjedniku Maou."
Mama je zarila glavu u ruke: "Čemu sve to?" planula je."Kako možeš i zamisliti da će te
predsjednik Mao saslušati? Zašto bez razloga želiš sebe upropastiti? Nemoj računati da ću ti i
ovaj put nositi pismo u Peking!"
Otac se nagnuo pa ju je poljubio. "Nisam mislio da ga ti predaš, poslat ću ga poštom."
Podigao joj je glavu te joj se zagledao u oči. Očajnički je rekao: "Što bih drugo mogao?
Kakve su mi druge mogućnosti? Moram dići glas. Možda pomogne. Moram to učiniti, ako ni
zbog čega drugog, a ono zbog svoje savjesti."
"Zašto ti je toliko važna tvoja savjest?" upitala ga je moja majka. "Više nego tvoja
djeca? Želiš li da postanu 'crnci'?"
Zavladala je duga stanka. Nato će moj otac, neodlučno: "Morat ćeš se od mene rastaviti
i sama podizati djecu." Opet je među njima zavladala šutnja. Već je pomislila da je možda
ipak odustao od onoga pisma. Svjestan je valjda posljedica. Sigurno će biti kobne.
Prolazili su dani. Potkraj veljače jedan je zrakoplov nisko nadlijećući Chengdu bacio
tisuće letaka iz olovna neba. Na njima je bio tekst pisma s nadnevkom od 17. veljače, s
potpisom Centralnog vojnog komiteta, vrhovnog organa prekaljenih ratnika. Puntare su
upozoravali neka prekinu svoje žestoke akcije. Nisu izravno optuživali Kulturnu revoluciju,
ali su je očito pokušavali zaustaviti. Kolega je mojoj majci pokazao letak*. Moje je roditelje
zapljusnula nada. Možda će se uplesti kineski stari, ugledni maršali? U središtu Chengdua
održan je velik prosvjed potpore maršalskom pozivu.
Leci su odražavali pekinški prosvjed iza zatvorenih vrata. Mao je potkraj siječnja prvi
put pozvao vojsku neka podupre puntare. Pobješnjela je većina vrhovnih vojnih zapovjednika,
osim ministra obrane Lina Biaa. Četrnaesti i šesnaesti veljače održali su dva duga sastanka s
političkim rukovodiocima. Mao nije došao, a ni njegov zamjenik, Lin Biao. Zhou Enlai je
predsjedao. Maršali su se udružili sa članovima Politbiroa koji još nisu bili pročišćeni. Ti su
maršali bili zapovjednici komunističke vojske, veterani Dugog marša i heroji revolucije.
Osudili su Kulturnu revoluciju, koja progoni nedužne ljude i destabilizira zemlju. Jedan je od
dopremijera, Tan Zhenlin, bijesno planuo:
"Cijeloga života slijedim predsjednika Maoa, ali ml ,nl e.a i > j neću slijediti!" Nakon
tih su sastanaka maršali purrli poilu/i mati korake kako bi pokušali spriječiti nasilje. I'inliici
da je u Sečuanu stanje bilo osobito teško, sedamnaesti su veljače uput i li posebno pismo
našoj pokrajini.
Zhou Enlai je odlučio pristupiti većini pa je ostao uz Maoa. Kult ličnosti dao je Maou
demonsku vlast. Brzo je uslijedila odmazda oporbi. Mao je pripremio masovne napade na
disidentske članove Politbiroa i vojne zapovjednike. Bili su podvrgnuti kućnim upadima i
okrutnim skupovima "javne osude". Kad je Mao zapovjedio neka se maršali kazne, vojska
nije ni prstom makla da pruži potporu maršalima.
Taj je jedini slabašni pokušaj protivljenja Maou i njegovoj Kulturnoj revoluciji prozvan
"veljačkom protustrujom". Režim je o tome smišljeno izvještavao kako bi zaoštrio nasilje
prema kapitalističkim suputnicima.
Maou su veljačke sjednice postale prekretnica. Vidio je da su gotovo svi protiv njegovih
smjernica pa je potpuno odbacio Partiju. Samo je još nominalno postojala. Politbiro je
učinkovito zamijenila Vlast kulturne revolucije. Lin Biao je uskoro počeo čistiti zapovjednike
odane maršalima, a ulogu Centralnog vojnog komiteta preuzeo je njegov osobni ured, pod
nadzorom njegove žene. Mao je spletke ispredao kao na srednjovjekovnom dvoru, oko žena,
rođaka i dvorskih ulizica. U pokrajine je slao delegate neka organiziraju "revolucionarne
odbore", koji će postati novi instrumenti njegove osobne vlasti i "u bazi" nadomjestiti partijski
sustav.
U Sečuanu su Maovi izaslanici bili bračni par Ting, stari znanci mojih roditelja. Otkako
su se moji odselili iz Yibina, Tin-govi su zagospodarili pokrajinom. Gospodin je Ting postao
partijski sekretar, a gospođa Ting partijska rukovoditeljica glavnoga grada, Yibina.
Položaj su iskoristili za beskrajne progone i osobnu osvetu. Primjerice, slučaj sa
čovjekom koji je ranih pedesetih bio tjelesni čuvar gospođe Ting. Nekoliko gaje puta
pokušavala zavesti. Jednoga se dana potužila daje boli želudac pa je mladića natjerala daje
masira. Ruku mu je prinijela svojim najintimnijim dijelovima tijela. Odmah je ustuknuo i
udaljio se. Gospoda Ting gaje optužila da ju je pokušao silovati pa su ga osudili na tri godine
robije.
Anonimno je pismo o tom slučaju stiglo Partijskom komitetu u Sečuanu. Naređena je
istraga. Tuženi Tingovi nisu smjeli vidjeti to pismo, ali im gaje pokazao jedan pristaša.
Natjerali su sve članove vlade u Yibinu da o nečemu podnesu izvješće kako bi provjerili
rukopis. Krivca nisu otkrili, a istraga nije urodila plodom.
U Yibinu su Tingovi bili strah i trepet dužnosnika i običnih ljudi. Uzastopne političke
kampanje i kvotni sustav pružili su im idealnu priliku za zlostavljanje i progone nedužnih
osoba.
 Tingovi su 1959. uklonili guvernera Yibina, čovjeka koji je 1953. bio zamijenio mog
oca. Bio je sudionik Dugog marša, a Tingovi su mu zavidjeli zbog omiljenosti. Prozvali su ga
"Lijem u slamnatim sandalama" zato stoje uvijek nosio seljačke sandale, u znak vjernosti
svojim korijenima. Tijekom Velikoga skoka naprijed nije se osobito isticao u prisiljavanju
seljaka na proizvodnju čelika, a 1959. je ustao protiv gladi. Tingovi su ga optužili kao
"desnog oportunista" i srozali ga na dobavljača menze jedne pivovare. Umro je od gladi, iako
mu je taj posao pružao veće mogućnosti da napuni želudac nego većini drugih. Autopsijom
mu je u želucu nađena samo slama. Do smrti je ostao čestit.
Drugi se slučaj, također 1959., odnosio na liječnika koga su Tingovi osudili kao
klasnoga neprijatelja samo zato stoje dijagnosticirao žrtve gladi koju službeno nitko nije smio
spominjiti.
Takvi su slučajevi bili česti, tako česti da su mnogi stavljali glavu u torbu kako bi
pokrajinskim vlastima prijavili Tingove. Kad su 1962. u središnjoj vladi ojačali umjerenjaci,
pokrenuli su širom zemlje istrage o prethodnim kampanjama i rehabilitirali brojne žrtve.
Sečuanska je vlada osnovala povjerenstvo za provjeru Tingovih, utvrđene krivima za
zlouporabu vlasti. Otpušteni su i zatočeni, a 1965. je generalni sekretar Deng Xiaoping
potpisao naredbu kojom su isključeni iz Partije.
Početkom Kulturne revolucije Tingovi bježe u Peking te se utječu Vlasti Kulturne
revolucije, predstavljajući se kao junaci koji održavaju "klasnu borbu", zbog čega ih progone
predstav-
iiici starih partijskih vlasti. Moja so majka s njima |i'< j.mpiii us-rela u Uredu za žalbo.
Toplo su je pitali na kojoj je adresi u IV kingu. Nije im rekla.
Tingove je izabrao Chen Boda, jedan od čelnika Vlasti Kul turne revolucije, bivši
yan'anski rukovodilac mog oca. On ih je predstavio Maovoj ženi, koja je u njima odmah
prepoznala srodne duše. Gospođa Mao je za Kulturnu revoluciju bila manje zagrijana zbog
politike, a više zbog osobnih obračuna, katkad i naj-podlijih. Progonila je gospođu Liuja
Shaoqija zato što se — kako je sama rekla crvenim stražarima — naljutila zbog njezinih
putovanja u inozemstvo s mužem, predsjednikom. Mao je samo dvaput putovao u inozemstvo,
oba puta u Rusiju, i svaki put bez žene. Kao vrhunac svega, gospođu Liu su u inozemstvu
vidjeli u elegantnoj odjeći, ukrašenu nakitom koji u strogoj Maovoj Kini nitko nije smio
nositi. Optužili su je daje agentica CIA-e i strpali je u zatvor. Jedva je ostala živa.
Davnih tridesetih, prije nego što je je upoznala Maoa, bila je skromna šangajska
glumica i smatrala daje ondje preziru intelektualci, među njima i neki komunistički ilegalci,
koji su nakon 1949. zauzeli rukovodeće položaje u Centralnom odjelu javnih poslova.
Djelomice zato da im se osveti zato što su je, prije trideset godina, u Sangaju doista ponižavali
— ili se samo njoj tako činilo — osobito se trudila da u njihovoj djelatnosti otkrije elemente
"uperene protiv predsjednika Maoa i socijalizma". Dok se Mao u doba gladi držao u pozadini,
približila mu se i u postelji mu usula u uho mnogo otrova. Kako bi slistila svoje neprijatelje,
osudila je sav sustav pod njima, a to je značilo sve odjele javnih poslova diljem Kine.
Osvetila se i glumcima i glumicama iz šangajskoga razdoblja, svima na koje je bila
ljubomorna. Glumica Wang Ying dobila je ulogu o kojoj je sanjala gospođa Mao pa je zato,
nakon trideset godina, 1966., nju i muža strpala u doživotni zatvor, gdje je Wang Ying 1974.
počinila samoubojstvo.
Sun Wei-shi, još jedna slavna glumica, prije mnogo je desetljeća u igrokazu glumila s
gospođom Mao u Yan'anu pred Maom. Sun je imala mnogo više glumačkih uspjeha od
gospođe Mao. Zato su je voljeli najviši rukovodioci, pa i Mao. Budući daje bila usvojenica
Zhou Enlaia, nije smatrala da mora laskati
 gospođi Mao. Godine 1968. gospođa Mao se pobrinula da nju i brata uhite i na smrt
izmuče. Nije ju mogla zaštititi ni Zhou En-laieva moć.
Javnost je uskoro prepričavala osobne osvetničke postupke gospođe Mao. Odala se i
svojim govorima, objavljivanim u zidnim novinama. Gotovo su je svi zamrzili, ali se
početkom 1967. još razmjerno malo znalo o njezinoj zloći.
Gospođa Mao i Tingovi pripadali su istom soju, koji su, u Maovoj Kini, nazvali zheng-
ren, "dužnosnici koji progone narod". Njihova neumorna i tvrdoglava proganjanja, kao i
krvožednost koju su potvrđivali, doista su bila jeziva. U ožujku 1967. je iz dokumenta koji je
Mao potpisao, proizlazilo da su Tingovi rehabilitirani i ovlašteni da pokrenu Sečuanski
revolucionarni odbor.
Utemeljena je prijelazna vlast, takozvani Sečuanski pripremni revolucionarni odbor,
sastavljen od dva generala — glavnog političkoga komesara i zapovjednika Vojnog područja
Chengdu, jednoga od osam takvih područja u Kini — i Tingovih. Mao je proglasio da svaki
Revolucionarni odbor mora imati tri sastavnice: mjesnu vojsku, predstavnike puntara i
"revolucionarne dužnosnike", izabrane između bivših dužnosnika. Sve je išlo preko Tingovih
koji su zapravo rukovodili tim odborom.
Tingovi su potkraj ožujka 1967. posjetili mog oca. Htjeli su ga uzeti u odbor. Moj je
otac, zbog poštenja i pravednosti, uživao poštovanje svojih kolega. I Tingovi su cijenili
njegove vrline, osobito zato što su znali da ih moj otac, kad su pali u nemilost, nije potkazivao
kao neki drugi. Uz to su trebali sposobna čovjeka.
Moj ih je otac uljudno pozdravio, a baka oduševljeno. Za njihovu osvetoljubivost nije
čula, ali je znala da je gospođa Ting odobrila neprocjenjive američke lijekove kojima se
mama izliječila od sušice dok me nosila pod srcem.
Kad su Tingovi ušli u tatinu sobu, baka je žurno umijesila tijesto, a uskoro je kuhinja
odzvanjala od njezina ritmičkog sjecka-nja. Usitnjavala je svinjetinu, nadodala svežanj
mladog svježeg vlasca, izrezuckala bogate začine i prelila vrelim uljem uljane repice papriku
u prahu kako bi pripremila umak za valjuške, tradicionalno jelo u znak dobrodošlice.
Tingovi su ocu u njegovoj radnoj sobi rekli da su rehabilitirani i na kakvu su položaju.
Bili su na njegovu odjelu i undje ud puntara doznali u kakvoj je nevolji. Oduvijek su ga
voljeli, jos u Yibinu, a i sad ga nadasve poštuju pa bi opet htjeli s nj ini surađi vati. Obećali su
da će biti zaboravljene sve škakljive stvari koje je rekao i činio ako prihvati s njima suradnju.
I ne samo to nego bi se mogao uzdići na vlast i preko sebe imati sve kulturne poslove
Sečuana. Naglašavali su da on tu ponudu ne smije odbiti.
Otac je čuo da su Tingovi na položaju, mama je to pročitala u zidnim novinama. Tad je
majci rekao: "Ne smijemo vjerovati glasinama. Nije moguće!" Nije vjerovao daje Mao taj
bračni par postavio na ključne položaje. Nastojeći svladati gađenje, rekao je: "Žalim, ali ne
mogu prihvatiti vašu ponudu."
"Činimo ti uslugu", obrecnula se gospođa Ting. "Drugi bi nas molili na koljenima. Je li
tebi jasno u kakvu si škripcu, i tko si?"
Otac se naljutio. "Snosim odgovornost za sve što sam rekao ili učinio. S vama se ne
želim petljati." Uslijedila je žestoka svađa. Rekao je da su pravedno bili kažnjeni i da im nisu
smjeli povjeriti odgovorne položaje. Zapanjeno su mu rekli neka pripazi što govori.
Predsjednik Mao ih je rehabilitirao i proglasio "valjanim dužnosnicima".
Ocu je ogorčenost dala krila. "Predsjednik Mao nije mogao znati sve o vama. Kakvi ste
vi 'valjani dužnosnici'? Počinili ste neoprostive pogreške." U posljednjem se trenutku obuzdao
pa nije rekao "zločine".
 "Kako se usuđuješ posumnjati u riječi predsjednika Maoa?" izderala se gospođa Ting.
"Zamjenik Lin Biao je rekao: 'Svakaje riječ predsjednika Maoa apsolutna istina, svakaje
njegova riječ kao deset tisuća drugih riječi'!"
"Ako riječ znači samo jednu riječ", odgovorio je moj otac, "već je čovjekovo vrhunsko
postignuće. Ljudski je nemoguće da jedna riječ? znači deset tisuća. Preneseno je to što je
rekao dopredsjednik Lin Biao, pa se ne smije doslovce shvaćati."
Tingovi su poslije svima govorili da nisu mogli vjerovati svojim ušima. Upozorili su
mog oca da se njegov način razmišljanja, govora i ponašanja protive Kulturnoj revoluciji koju
je poveo predsjednik Mao. Otac im je nato odbrusio da bi htio imati
mogućnost da o svemu raspravlja s predsjednikom Maom. Bile su to tako samoubilačke
riječi da su Tingovi zanijemjeli. Poslije šutnje su ustali da odu.
Baka je čula bijesne korake pa je otrčala iz kuhinje, onako brašnjavih ruku, jer je upravo
uranjala valjuške u bijelo brašno. Sudarila se s gospođom Ting i pozvala ih na ručak. Gospođa
se Ting nije na nju ni osvrnula, izjurila je iz stana i potrčala niza stube. Na odmorištu je
zastala, okrenula se i bijesno rekla mom ocu, koji je za njima izašao: "Jesi li lud? Posljednji te
put pitam: odbijaš li još moju pomoć? Shvati, sad ne mogu više za tebe ništa učiniti."
"Ne želim imati posla s vama", rekao je moj otac. "Vi i ja smo dva različita soja."
Ostavivši na odmorištu moju zapanjenu i prestrašenu baku, otac je otišao u svoju radnu
sobu. Gotovo je odmah izašao i u kupaonicu odnio tinteni kamen. Nakapao je na nj nekoliko
kapi vode i zamišljeno se vratio u svoju radnu sobu. Sjeo je za pisaći stol i počeo trljati štapić
tuša oko kamena. Nastala je gusta crna tekućina. Pred sobom je raširio prazan papir. U
trenutku je završio drugo pismo Maou. Počinjalo je: "Predsjedniče Mao, pozivam vas, kao
komunist komunista, da prekinete Kulturnu revoluciju." Opisivao je užase koje je to donijelo
Kini. Pismo je završavalo riječima: "Bojim se najgorega za našu Partiju i za našu zemlju bude
li osobama, kao što su Liu Jie-ting i Zhang Xi-ting, dana vlast nad životima desetaka milijuna
ljudi."
Na omotnici je napisao "Predsjednik Mao, Peking" i odnio na poštu pri dnu ulice.
Poslao ju je hitno i preporučeno. Službenica za šalterom uzela je omotnicu i odvagnula je, ali
joj je lice ostalo bezizražajno. Otac je onda otišao kući. Čekati.
20.
"Neću prodati dušu'
Uhićen mije otac (1967.-1968.)
Popodne, trećega dana otkako je otac poslao Maou pismo, mama je otvorila kad su nam
pokucali na vrata. Ušla su trojica u bezobličnim modrim odorama, kao u svih u Kini. Otac je
jednoga poznavao, bio je domar na njegovu odjelu, aktivan puntar. Drugi je imao čireve na
mršavom licu. Rekao je da su puntari s policije, a došli su ga uhititi kao "kontrar evolucionar
a koji napada predsjednika Maoa i Kulturnu revoluciju." Nato su on i treći došljak, niži i
čvršće građe, uhvatili mog oca za mišku i mahnuli mu neka krene.
Nisu pokazali iskaznicu, a kamoli uhidbeni nalog, ali su nesumnjivo bili puntarski
policajci u civilu. Njihova je vlast bila neupitna, jer su došli s puntarom s očeva odjela.
Nisu spominjali njegovo pismo Maou, ali je otac znao da su ga sigurno zaplijenili stoje
bilo gotovo neizbježno. Znao je da će ga vjerojatno uhititi, jer sad svoje huljenje nije samo
stavio na papir, nego su i moćni Tingovi tražili da se uhiti. Ipak je odlučio iskoristiti jedinu
mogućnost koju ima, iako je bila slaba. Nervozno je šutio, ali nije prosvjedovao. Izlazeći iz
stana, zastao je i šapnuo mami:"Nemoj zamjeriti našoj Partiji.Vjeruj, ispravit će svoje
pogreške, ma kako ozbiljne bile. Rastavi se od mene i lijepo mi pozdravi djecu. Nemoj ih
prestrašiti."
 Kad sam se popodne vratila kući, ni majke nije bilo. Baka mi je rekla daje otputovala u
Peking kako bi se zauzela za tatu koga su odveli puntari s njegova odjela. Nije spomenula
policiju jer bi me time previše uplašila. To je mnogo kobnije i ozbiljnije nego kada nekog
uhite puntari.
Otrčala sam na očev odjel i pitala gdje je. Umjesto odgovora, samo su zarežali, na čelu s
gospođom Shau. "Moraš se odbiti od svog smrdljivog oca, kapitalističkog suputnika! Ma gdje
bio, dobio je ono stoje zaslužio." Suzdržavala sam bijesne suze, puna gnušanja prema tim,
tobože razumnim odraslima. Nisu morali biti tako nemilosrdni ni tako grubi. Ljubazniji
pogled, blaži ton, pa i šutnja, bili su mogući i u to doba.
Otada Kineze dijelim na čovječne i nečovječne. Trebao je prevrat poput Kulturne
revolucije da u ljudima probudi te osobine, bez obzira na to jesu li bili mladi crveni stražari,
odrasli puntari ili kapitalistički suputnici.
Mama je u međuvremenu na kolodvoru čekala vlak, koji će je po drugi put odvesti u
Peking, mnogo utučenija nego prije pola godine. Tada je još postojala mogućnost pravde, a
sada je sve bilo beznadno. Majka se nije prepustila očaju. Čvrsto se odlučila boriti.
Zaključila je da bi se morala sastati s premijerom Zhou Enlai-em i ni s kim drugim.
Nađe li se s ikim drugim, to će samo ubrzati propast njezina muža, nje i obitelji. Zhou je,
znala je, mnogo umjereniji od gospođe Mao i Vlasti Kulturne revolucije, a utječe i na puntare
kojima gotovo svakog dana izdaje naredbe.
Probiti se do njega bilo je isto kao i pokušati ući u Bijelu kuću ili se pokušati naći
nasamo s papom. I kad bi stigla u Peking i došla u pravi Ured za žalbe, ne bi smjela reći komu
želi poći, jer bi se to moglo shvatiti kao vrijeđanje drugih rukovodilaca ili napad na njih.
Rasla je njezina tjeskoba. Nije znala jesu li puntari već otkrili daje otputovala. Kod kuće je
morala čekati poziv na sljedeći skup "javne osude", ali mogla se i izvući, jer bi jedna grupa
puntara mogla pomisliti daje ona u rukama one druge.
Dok je čekala, ugledala je veliku zastavu i riječi "Delegacija Crvenoga Chengdua u
Pekingu", a oko njih se tiskalo dvjestotinjak dvadesetogodišnjaka. Po drugim je
transparentima shvatila da su to studenti, a u Peking idu prosvjedovati protiv Tingovih. Isticali
su i da imaju dogovoren sastanak s premijerom Zhouom.
Crveni je Chengdu bio razmjerno umjeren u usporedbi s Dvadeset i šestim kolovozom,
suparničkom grupom puntara. Tingovi su osigurali potporu Dvadeset i šestom kolovozu, ali se
Crveni
Chengdu nije predavao. Tingovi nikad nisu imali apsolutnu vlast, iako su iza njih stajali
Mao i Vlast Kulturne revolucije.
Kulturna je revolucija u to vrijeme bila u znaku borbe između suparničkih skupina
puntara. Počele su činije Mao dao znak da se oduzme vlast kapitalističkim suputnicima. Sada,
nakon tri mjeseca, većina se puntarskih čelnika potvrdila kao nešto posve različito od
svrgnutih komunističkih dužnosnika. Bili su nedisciplinirani oportunisti, nisu bili čak ni
fanatični maoisti. Mao ih je uputio da se ujedine i podijele vlast, ali oni su ga slušali tek na
pola uha. Uzajamno su se napadali Maovim citatima i cinično se služili njegovim osionim
učenjem. Lako je bilo izabrati Maov citat koji se uklapao u svaku priliku, a katkad je
odgovarao objema zaraćenim stranama. Mao je znao da će mu se osvetiti njegova ograničena
"filozofija", ali se nije mogao izričito uplesti a da ne izgubi svoju mističnu distanciju.
Crveni je Chengdu znao da mora skinuti Tingove kako bi uništio Dvadeset i šesti
kolovoz. Znali su koliko su Tingovi osvetoljubivi i željni vlasti, jer su o tome općenito svi
raspravljali, neki potiho a drugi otvorenije. Crveni se Chengdu nije dao zap-lašiti ni time što
Mao navodno podupire bračni par. U takvu je ozračju Crveni Chengdu poslao studente u
Peking. Zhou Enlai ih je obećao primiti zato što je Crveni Chengdu, jedan od dva buntarska
tabora Sečuana, imao milijune pristaša.
Mama je slijedila pripadnike Crvenoga Chengdua dok su ih propuštali na peron gdje je
huktao pekinški ekspres. Pokušavala se s njima popeti u vagon kad ju je zaustavio jedan
student. "Tko ste vi?" povikao je. Moja se trideset petogodišnja majka doista nije doimala
studentski. "Niste naša. Iskrcajte se!"
Mama se grčevito prihvatila ručke na vratima. "I ja idem u Peking prosvjedovati protiv
Tingovih!" povikalaje. "Otprije ih poznajem." Student ju je s nevjericom odmjerio, ali su iza
njega odjeknula*dva glasa, muški i ženski: "Pusti je, čujmo što nam ima reći!"
Mama se ugurala u prepun odjeljak i sjela između onoga studenta i studentice.
Predstavili su joj se kao stožerni časnici Crvenoga Chengdua, Yong i Yan. Oboje su bili
studenti Sveučilišta Chengdu.
Na temelju onoga što su rekli, mama je shvatila da studenti ne znaju mnogo o
Tingovima. Iznijela im je sve slučajeve proganjanja u Yibinu prije Kulturne revolucije, sve
čega se sjećala, sve o pokušaju gospođe Ting 1953. da zavede mog oca, o njihovu nedavnom
posjetu mom ocu i njegovu odbijanju da s njima surađuje. Tingovi su, rekla im je, isposlovali
da mi uhite oca, zato što je pisao predsjedniku Maou i prosvjedovao protiv njihova
imenovanja na položaj novih rukovodilaca Chengdua.
Yan i Yong su joj obećali da će je povesti na sastanak sa Zhou Enlaiem. Mama cijelu
noć nije oka sklopila. Razmišljala je što će mu i kako reći.
Kad je delegacija stigla na pekinški kolodvor, dočekao ih je premijerov predstavnik.
Odveli su ih u vladinu gostinsku kuću i rekli da će ih Zhou primiti sutra navečer.
Sutradan, dok su studenti izbivali, mama je napisala zahtjev Zhouu. Možda joj se ne
ukaže prilika za razgovor s njim, a u svakom je slučaju bolje podnijeti pismenu molbu. U
devet sati navečer otišla je sa studentima u Veliku narodnu palaču na zapadnoj strani Trga
Tiananmena. Sastanak je bio u Sečuanskoj dvorani, koju je tata 1959. pomagao uresiti.
Studenti su posjedali u polukrugu nasuprot premijeru. Nije bilo dovoljno stolica pa su neki
sjeli na sag. Mama je bila u zadnjem redu.
Znala je da njezin govor mora biti sažet i učinkovit, zato gaje tijekom sastanka
premetala u glavi. Previše je bila zaokupljena da čuje što govore studenti. Gledala je samo
kako reagira premijer. Na mahove je klimao glavom, ali ne u znak odobravanja ili
neodobravanja, nego samo u znak da ih čuje. Slušao ih je i povremeno općenito govorio kako
treba "slijediti predsjednika Maoa" i kako se "moraju ujediniti". Njegov je tajnik sve
zapisivao.
Odjednom je čula kako premijer, kao da nešto zaključuje, pita: "Još nešto?"
Naglo je skočila na noge. "Premijeru, ja bih nešto rekla."
Zhou ju je pogledao. Moja majka očito nije bila studentica. "Tko ste vi?" upitao ju je.
Mama je navela svoje ime i položaj i odmah nadodala: "Muža su mi uhitili kao
'kontrarevolucionara na djelu', a ovdje sam da bih za njega potražila pravdu." Navela je očevo
ime i položaj.
Zhou ju je pozorno odmjerio. Moj je otac nnao važan jiiilu/.aj. "Studenti mogu otići",
rekao je. "S vama ću porazgovara! i u čo-tiri oka."
Mama je jedva čekala da ostane nasamo sa Zhouom, ali je odlučila žrtvovati tu
mogućnost mnogo važnijemu cilju.
"Premijeru, htjela bih da studenti ostanu kako bi mi bili svjedoci." Pri tome je svoju
molbu pružila studentu ispred sebe koji ju je predao Zhouu.
"Dobro, izvoli", kimnuo je premijer.
 Mama je brzo, ali jasno rekla kako su mi oca uhitili zato što je pisao predsjedniku
Maou. Usprotivio se imenovanju Tingovih za nove rukovodioce Sečuana, zato što su i u
Yibinu zlorabili vlast. "U pismu moga muža nabrojene su i ozbiljne pogreške Kulturne
revolucije", kratko je nadodala.
Pomno je.razmislila kako će to reći. Zhouaje morala istinito izvijestiti, ali, iz straha pred
puntarima, nije smjela ponoviti očeve riječi. Morala je biti što neodređenija: "Moj je muž
imao ozbiljnih pogrešnih gledišta, ali svoje nazore nije širio u javnosti. Sukladno odredbama
Komunističkog statuta, izražavao je svoje mišljenje predsjedniku Maou. Statut to pravo daje
svakom partijcu pa se to ne smije zlorabiti kao isprika da se uhiti. Ovdje sam kako bih za
njega zatražila pravdu."
Kad joj se pogled sreo sa Zhou Enlaievim, shvatila je da mu je potpuno jasan sadržaj
očeva pisma, a shvaća i zašto je oklijevala da ga točno prenese. Odmjerio je pogledom
majčinu molbu, okrenuo se suradniku koji je sjedio iza njega i nešto mu šapnuo. U dvorani je
zavladala grobna tišina. Sve su oči bile uprte u premijera.
Suradnik je Zhouu pružio nekoliko papira sa zaglavljem Državnoga vijeća (kabineta).
Zhou je počeo pisati, s očitim naporom, jer je slomio ruku još kad je, u Yan'anu, pao s konja.
Papir je pružio suradniku koji je glasno pročitao:
"Prvo, kao član Komunističke partije, Chang Shou-yu ima pravo pisati partijskom
rukovodstvu. Bez obzira na ozbiljne pogreške sadržane u njegovu pismu, nitko se ne smije
njima služiti kako bi ga optužio da je kontrarevolucionar. Drugo, kao zamjenik ravnatelja
Odjela javnih poslova pokrajine Sečuana, Chang Shou-yu se mora podvrgnuti narodnoj istrazi
i kritici. Treće, svaka presuda Chang Shou-yuu mora pričekati kraj Kulturne revolucije. Zhou
Enlai."
Majka je od olakšanja zanijemjela. Pisamce nije bilo upućeno, kao što je trebalo, novim
rukovodiocima Sečuana. Nije ga trebala predati njima ni ikomu. Zhou je nakanio da ona to
pismo zadrži i da ga pokaže svakomu od koga bi mogla imati koristi.
Majci su slijeva sjedili Yan i Yong. Kad se okrenula njima, vidjela je kako zrače od
radosti.
Nakon dva dana vratila se vlakom u Chengdu, neprekidno se držeći Yan i Yonga,
zabrinuta da će Tingovi čuti za pismo pa će poslati svoje krvnike da joj ga otmu. I Yan i Yong
su smatrali da ona svakako mora biti s njima "ukoliko je Dvadeset i šesti kolovoz odluči
oteti". S kolodvora su je dopratili u naš stan. Baka ih je ponudila palačinkama namazanim
paštetom od svinjetine pirjane na vlascu. Smazali su ih u tili čas.
Odmah sam zavoljela Yan i Yonga. Puntari, a tako dragi, srdačni i susretljivi prema
mojoj obitelji! Nevjerojatno! Odmah sam shvatila da se vole. Način na koji su se pogledavali,
zadirkivali i dodirivali
— bio je tad nadasve neuobičajen u društvu. Čula sam kako baka šapće mojoj majci da
bi im bilo lijepo dati kakav svadbeni dar. Mama je rekla ni govora, samo bi imali tegoba kad
bi se za to čulo. Primiti "mito" od kapitalističke suputnice nije sitan prijestup.
Dvadeset četverogodišnja je Yan bila studentica treće godine knjigovodstva na
Sveučilištu u Chengduu. Na živahnu su joj se licu isticale naočale debela okvira. Često se
smijala i zabacivala glavu Bio je to srdačan smijeh. Tad su u Kini svi muškarci, žene i djeca
nosili modre ili sive kapute i hlače. Unatoč jednoličnosti, neke su se žene i tad znale odijevati
brižno i smišljeno, ali Yan nipošto. Uvijek se činilo da joj je puce u pogrešnoj rupici, a kratku
je kosu nestrpljivo zabacivala u neurednom repu. Kao da je ni zaljubljenost nije mogla navesti
da posveti više pozornosti svojoj vanjštini.
 Yonga je moda više zanimala. Slamnate je sandale isticao podvrnutim nogavicama.
Studenti su slamnate sandale smatrali pomodnima zbog toga što su podsjećale na selo. Yong
mi se činio nadasve inteligentnim i razumnim, očarao me.
Yan i Yong su se oprostili nakon krepkog objeda. Moja ih je majka ispratila pred kuću.
Sapnuli su joj neka dobro čuva pismo Zhou Enlaia. Mama meni, sestri ni braći nije ni
spominjala susret sa Zhouom.
Mama je navečer posjetila staroga kolegu i pokazala mu Zhouovo pismo. Chen Moje
ranih pedesetih radio s mojim roditeljima u Yibinu i izvrsno se s njima slagao. S Tingovima je
ostao u dobrim odnosima, a kad su rehabilitirani, stao je na njihovu stranu. Mama gaje, sa
suzama u očima, zamolila neka joj, zbog dobrih starih vremena, pomogne da oslobodi oca.
Obećao gaje zagovarati kod Tingovih.
Prolazilo je vrijeme, a u travnju se otac odjednom pojavio. Odlanulo mi je, bila sam
presretna što ga vidim, ali se moja radost gotovo odmah pretvorila u užas. Oči su mu čudno
sijevale. Nije znao gdje je bio, a i kad je govorio, jedva sam shvaćala njegove riječi. Danima i
noćima nije spavao. Hodao je po stanu i govorio sam sa sobom. Jednoga je dana cijelu obitelj
prisilio neka izađe na pljusak kako bismo "doživjeli revolucionarnu oluju". Jednog je dana
podigao platnu vrećicu pa je bacio u kuhinjsku peć kako bi "raskinuo s privatnim
vlasništvom". Shvatili smo užasnu istinu: otac mije poludio.
U središtu njegova ludila našla se moja majka. Bjesnio je na nju, nazivao je bestidnom
kukavicom i optuživao da je prodala dušu. Odjednom bi je pred svima nama obasuo mučnim
nježnostima, ponavljao joj koliko je voli, kako je bio nedostojan muž i molio je neka mu
oprosti.
Prvog dana kad se vratio, sumnjičavo je pogledao majku i pitao je stoje radila. Rekla mu
je daje u Pekingu molila da ga puste. S nevjericom je odmahivao glavom i tražio od nje
dokaze. Odlučila je da mu neće ništa reći o Zhou Enlaievu pismu. Vidjela je da on više nije
priseban pa se prestrašila da bi on i Tingovima mogao predati pismo, ako mu Partija
zapovjedi. Nije mogla navesti Yan i Yonga kao svjedoke jer bi joj još prigovorio da se
spetljala s organizacijom Crvene garde.
Suludo se vraćao istom pitanju. Svakog je dana preslušavao moju majku, a u njezinoj je
priči pronalazio nedosljednosti. Postajao je sve, sumnjičaviji i smeteniji. Njegov je bijes
graničio s nasiljem. Sestra, braća i ja htjeli smo pomoći majci pa smo njezinu priču željeli
učiniti uvjerljivijom iako smo znali tek djelić istine. Dakako, kad je tata nas počeo
preslušavati, sve se još više zaplelo.
Dok je tata bio u zatvoru, istražitelji su mu neprekidno ponavljali da će ga žena i djeca
napustiti ako ne napiše priznanje. Žrtve su mogli moralno dotući kad bi ih natjerali da
priznaju
"krivnju". Otac im je rekao da nema što priznati pa neće ništa napisati.
Tada su mu rekli da gaje žena javno osudila. Zatražio je neka joj dopuste da ga posjeti,
na što mu je odgovoreno da joj je to odobreno, ali je ona odbila da bi dokazala da je između
njega i sebe "povukla crtu". Istražitelji su ustanovili da moj otac sebi umišlja da čuje neke
stvari, bio je to znak shizofrenije pa su mu skrenuli pozornost na tih razgovor što se vodio u
susjednoj sobi, rekavši da je ondje njegova žena, ali će ga posjetiti tek kad on napiše
priznanje. I doista su ga uvjerili da čuje glas moje majke. Razum mu se počeo mutiti, ali nije
htio napisati priznanje.
Kad su ga pustili, jedan mu je istražitelj rekao da će ga kod kuće nadzirati žena. Partija
ju je zadužila da ga drži na oku. Kuća će mu biti nov zatvor. Nije znao zašto ga odjednom
puštaju pa se, onako smeten, grčevito dohvatio tog objašnjenja.
 Majka nije znala stoje sve doživio u zatvoru. Kad ju je upitao zašto su ga pustili, njezin
ga odgovor nije zadovoljio. Nije mu mogla spomenuti Zhou Enlaievo pismo, a ni to da je bila
kod Chena Moa, koji je Tingovima bio desna ruka. Otac ne bi trpio da njegova žena od
Tingovih moljaka milost. U tom začaranom krugu rasla je majčina nedoumica, ali i očeva
umobolnost. Jedno je pojačavalo drugo.
Majka mu je pokušala osigurati zdravstvenu pomoć. Otišla je u bolnicu pri staroj
pokrajinskoj vladi, i u duševne bolnice, ali, čim bi čuli tatino ime, uposlenici u prijamnoj
službi odmahnuli bi glavom. Nisu ga mogli primiti bez odobrenja vlasti, a sami nisu bili
spremni zatražiti nikakvo odobrenje.
Mama se obratila najjačoj grupi puntara na tatinu odjelu i zatražila da mu odobre
bolnički smještaj. Tu je grupu, na čelu s gospođom Shau, čvrsto držao bračni par Ting.
Gospođa se Shau izderala na moju majku da tata samo glumi duševnu bolest kako bi izmakao
kazni, a ona mu pomaže služeći se svojim znanjem medicine, jer je njezin očuh, doktor Xia,
bio liječnik. Otac je pas koji je pao u vodu, treba ga bez milosti izbičevati i pretući, rekao je
jedan puntar, navodeći tu parolu koja je sažimala svu nemilosrdnost Kulturne revolucije.
Puntari su, prema uputama Tingovih, uporno napadali mog oca u zidnim novinama.
Tingovi su vjerojatno prenijeli gospođi Mao zločinačke riječi koje je moj otac izrekao kad su
ga javno
osudili, a ponovio u razgovoiai s njima i u pismu Maou. (iospođa Mao jo, izvještavale
su zidne novine, ogorčeno skočila na noge i rekla: "Čovjeku koji se tako bestidno usuđuje
napasti Velikoga vođu, preblaga je zatvorska, pa i smrtna kazna! Njega treba temeljito kazniti
prije no što s njim raščistimo!"
Zidne su me novine užasavale. Gospođa Mao javno osuđuje mog oca! Nema mu spasa.
Začudo, jedna nam je opaka osobina gospođe Mao pomogla. Bila je zaokupljenija osobnom
osvetolju-bivošću nego istinskim problemima, a budući da mog oca nije poznavala, nije imala
ništa protiv njega pa ga nije ozbiljno progonila. No, tada to nismo znali pa sam se nastojala
utješiti mišlju da je njezina navodna osuda — obična novinarska patka. Zidne novine nisu bile
službene, pisale su ih "mase", nisu bile sastavni dio službenih medija. U dubini duše znala
sam daje istina ono što pišu.
Zbog zlobnih Tingovih i osude gospođe Mao, puntari su još grublje optuživali na
sastancima iako su tati i dalje dopuštali da stanuje s nama. Jednoga se dana vratio ozlijeđenog
oka, a drugog sam ga dana vidjela kako stoji u kamionu koji ga polako vozi ulicama. Velik
mu je natpis visio na tankoj žici, koja mu se do-boko usjekla u vrat. Ruke su mu okrutno
izvijali iza leđa. Borio se kako bi održao glavu gore jer su ga puntari grubo gurali. Najviše
sam se rastužila zatp što mi se činilo daje ravnodušan prema tjelesnoj boli. U ludilu mu se duh
očito odvojio od tijela.
Poderao je sve fotografije iz obiteljskog albuma na kojima su bili Tingovi. Zapalio je
poplune, pokrivače, plahte i najveći dio odjeće. Polomio je noge stolicama i stolovima pa i
njih zapalio.
Jednoga popodneva, dok je mama počivala u njihovoj postelji,
a tata u svom najdražem bambusovu naslonjaču, u svojoj radnoj
sobi, odjednom je skočio i upao u sobu. Čuli smo udarce, dojurili
za njim i zatekli ga kako guši mamu. Vrištali smo i pokušali ga
odvući. Činilo se da će ugušiti mamu. Odjednom ju je pustio i
krupnim koracima izašao iz sobe. i
Mama je polako sjela, pepeljasta u licu. Rukom se držala za lijevo uho. Probudio ju je
bio udarcem po uhu. Glas joj je bio slab, ali inače je odisala mirnoćom. "Ne boj se, nije mi
ništa", rekla je baki koja je jecala. Okrenula se nama. "Pogledajte kako je ocu, a onda pođite u
svoje sobe." Naslonila se na jajoliko, kam-forovinom uokvireno zrcalo, nalik na posteljno
uzglavlje. U zrcalu sam vidjela kako se desnicom grčevito drži jastuka. Baka je cijelu noć
probdjelapred vratima sobe mojih roditelja. Ni ja nisam mogla spavati. Sto bi se dogodilo daje
tata napao mamu iza zaključanih vrata?
Mama je zauvijek ozlijedila lijevo uho i gotovo više nije ništa na njega čula. Shvatila je
da je preopasno ostati u stanu pa je sutradan otišla na svoj odjel kako bi našla nov smještaj.
Puntari su s njom suosjećali i dali joj sobu u vrtlarevoj kućici, u zakutku perivoja. Tijesnu,
dva i pol metra na tri. U sobicu je jedva stala postelja i stol, a između njih nije bilo ni prolaza.
Te sam noći ondje spavala s mamom, bakom i Xiao-fangom. Svi smo se stisnuli na jednoj
postelji. Nismo mogli ispružiti noge ni okrenuti se. Majci se pogoršalo krvarenje iz maternice.
Prestrašile smo se, jer smo se tek uselile pa nismo imale peć. Nismo mogle sterilizi-rati špricu
i iglu kako bismo joj dale injekciju. Naposljetku sam od umora utonula u nemiran san. Znala
sam da ni baka ni mama nisu ni oka sklopile.
Sljedećih sam dana, dok je Jin-ming ostao s ocem, bila u maminu novom stanu i skrbila
za nju. U susjednoj je sobi stanovao mlad čelnik puntara iz mamina okruga. Nisam ga
pozdravila, ne znajući hoće li htjeti razgovarati s kćerkom kapitalističkoga suputnika, ali me
iznenadio. Pristojno nas je pozdravljao kad god bismo se sreli. Udvorno se ponašao prema
mojoj majci, iako pomalo ukočeno. Nakon uočljiva neprijateljstva puntara iz očeva odjela,
bilo je to pravo olakšanje.
Jednoga jutra, nekoliko dana nakon selidbe, mama se umivala ispod strehe jer u sobici
nije bilo mjesta, kad ju je taj čovjek zovnuo i zapitao ne bi li mijenjala sobu. Njegova je
dvaput veća. Popodne smo se preselile. Pomogao nam je nabaviti veću postelju pa smo
razmjerno udobno spavale. Duboko nas je dirnuo.
Mladić je užasno škiljio, a imao je prelijepu djevojku koja je kod njega noćila, što je tad
bilo nešto gotovo nečuveno. Nije im smetalo što to vidimo. Dakako, kapitalistički suputnici
nisu bili ti koji će ogovarati. Kad god bih ih ujutro srela, ljubazno su mi se smješkali. Po tome
sam zaključila koliko su sretni. I shvatila sam: sretni su ljudi dobri.
Kad se majčino zdravlje popravilo, vratila sam se ocu. Stan u užasnom stanju. Polupani
prozori, po podu razbacani ostaci spaljenoga pokućstva i odjeće. Ocu kao daje bilo svejedno
jesam li tu ili nisam. Neumorno je hodao po stanu. Noću luli z.nk 11 očuvala vrata svoje
spavaće sobe jer on nije mogao spavati, in •: o i je htio beskrajno i nesuvislo sa mnom
razgovarati. Iznad vrata je bio prozorčić koji nisam mogla zaključati. Jedne noći sam se
probudila jer se ušuljao kroz prozorčić i okretno uskočio u moju sobu. Na mene se nije
osvrtao. Nasumce je dizao komade teškog mahagonijskoga pokućstva pa ih, na izgled bez
velikog napora, bacao na pod. U ludilu je postao nadljudski spretan i snažan. Prava je noćna
mora bila bdjeti uz njega. Cesto sam priželjkivala da se vratim mami, ali nisam ga mogla
ostaviti.
Nekoliko me puta pljusnuo, iako me nikad prije nije udario. Uvijek bih se skrila u vrtu
iza zgrade, ispod balkona našega stana. Tih sam prohladnih ljetnih noći, sva očajna, slušala
tišinu iz stana. Značilo je to daje tata legao.
Jednoga ga dana nije bilo. Obuzeo me užasan predosjećaj. Izjurila sam iz stana. Silazio
je susjed s gornjega kata. Već se neko vrijeme nismo pozdravljali kako bismo izbjegli nevolje,
ali tad mije rekao: "Na krovu sam ti vidio oca, popeo se gore."
Stanovali smo u četverokatnici. Potrčala sam na četvrti kat. Na odmorištu je lijevo bio
prozorčić koji je vodio na ravan, sindrom pokriven krov susjedne četverokatnice. Na rubu
krova niska željezna ograda. Dok sam se pokušavala provući kroz prozor, opazila sam oca na
krovnom rubu. Činilo mi se daje lijevu nogu digao na ogradu.
 "Oče!" povikala sam drhtavim glasom iako sam se nastojala prisiliti da zvuči normalno.
Nagon mije šaptao da ga ne smijem prestrašiti.
Zastao je i okrenuo se meni. "Što ćeš ti ovdje?"
"Molim te, pomozi mi da se provučem kroz prozor."
Odvukla sam ga od krovnog ruba, uhvatila ga za ruku i izvela na odmorište. Drhtala
sam. Nešto kao da ga je dirnulo. Gotovo je normalan izraz zamijenio njegovu uobičajenu
praznu ravnodušnost ili neumorno kolutanje očima. Prenio me na sofu i donio ručnik kako bi
mi obrisao suze. Normalnost je bila kratka vijeka. Nisam se stigla oporaviti od šoka, a već
sam morala bježati jer je digao ruku i opet me kanio udariti.
Puntari mom ocu nisu odobrili liječenje. Njegovo ih je ludilo uveseljavalo. U zidnim su
novinama u nastavcima objavljivali
"Tajnu priču o ludom Changu". Pisali su je ljudi s očeva odjela, rugali su mu se,
ismijavali ga. Te su novine bile na počasnom mjestu ispred odjela pa su privlačile golem broj
pozornih čitalaca. Prisiljavala sam se da to čitam, iako sam na sebi osjećala tuđe poglede.
Mnogi su čitaoci znali tko sam. Čula sam kako i onima koji me ne poznaju šapću tko sam.
Srce mi je izgaralo od gnjeva i nesnosne boli zbog oca, ali znala sam da će očevi progonitelji
čuti za moju reakciju pa sam ostajala mirna. Neka znaju da nas neće obeshrabriti. Nisam se
bojala, nisam osjećala poniženje. Samo sam ih prezirala.
Što li je te ljude pretvorilo u čudovišta? Čemu sva ta besmislena okrutnost? U tom se
razdoblju poljuljala moja privrženost Maou. Kad su prije neki bili proganjani, nisam mogla
biti posve sigurna u njihovu nedužnost, ali svoje sam roditelje poznavala. Posumnjala sam u
Maovu nepogrešivost, ali sam tad — kao i mnogi drugi — okrivljavala samo njegovu ženu i
Vlast Kulturne revolucije. Mao, božanstveni car, još je bio izvan sumnje.
Svakog je dana tata sve više duševno i tjelesno propadao. Mama je opet zamolila Chena
Moa da nam pomogne. Obećao joj je da će vidjeti što se dade učiniti. Čekali smo, ali ništa.
Očito nije uspio nagovoriti Tingove da odobre ocu liječenje. Mama je u očaju otišla u stožer
Crvenoga Chengdua zamoliti za pomoć Yan i Yonga.
Najjača je grupa Medicinskog fakulteta u Sečuanu*bila dio Crvenoga Chengdua. U
sklopu Kliničkoga centra bila je i psihijatrijska ustanova u koju su nam, na preporuku stožera
Crvenog Chengdua, mogli primiti oca. Yan i Yong pokazali su duboko suosjećanje, ali trebali
su još nagovoriti svoje.
Čovječnost je Mao osudio kao "buržujsku licemjernost", a svi su znali da prema
"klasnim neprijateljima" nema milosti. Yan i Yong morali su navesti politički razlog za
liječenje mog oca.
Imali su valjan razlog: progone ga Tingovi. Mogao je dati građu protiv njih, možda i
pripomoći da ih svrgnu, a time bi se ubrzao pad Dvadeset i šestoga kolovoza.
Postojao je još jedan razlog. Mao je rekao da novi Revolucionarni odbori moraju
okupljati "revolucionarne dužnosnike", puntare i pripadnike oružanih snaga. I Crveni
Chengdu i Dvadeset šesti kolovoz nastojali su naći dužnosnike koji bi ih predstavljali u
Sečuanskoni revolucionarnom odboru. 1'uiilari u počeli uviđati koliko je politika složena i
kako je teško vodit i up ravu. Trebali su im savjetnici, sposobni političari, drveni je Chengdu
mog oca smatrao idealnim kandidatom pa mu je odobrio liječenje.
Crveni je Chengdu znao da su mi oca osudili zato stoje hulio protiv Maoa i Kulturne
revolucije. Znali su da ga je javno proka-zala gospođa Mao, ali bile su to samo tvrdnje
njihovih neprijatelja u zidnim novinama, koje često miješaju istinu i laž. Mogli su ih zato
prekrižiti.
 Oca su primili u duševnu bolnicu Medicinskog fakulteta u Sečuanu, u predgrađu
Chengdua, okruženom rižištima. Bambusovo se lišće njihalo nad zidovima od opeke i nad
glavnim željeznim ulazom. Druga su vrata vodila u ograđeno dvorište koje se zelenjelo od
mahovine, u stambenu zgradu liječnika i medicinskih sestara. Crvene su stube od pješčenjaka,
u dnu dvorišta, vodile u jednokatnicu bez prozora, uokvirenu čvrstim, visokim zidovima.
Stube su bile jedini pristup psihijatrijskom odjelu u jednokatnici.
Dva bolničara, koja su došla po mog oca, bila su u običnoj odjeći. Rekli su mu da ga
vode na još jedan skup "javne osude". Kad su stigli u bolnicu, otac se borio ne bi li pobjegao.
Odvukli su ga na kat, u malu praznu sobu, i zatvorili vrata kako mama i ja ne bismo vidjele
kad mu oblače luđačku košulju. Srce mije krvarilo gledajući kako okrutno s njim postupaju,
ali znala sam da je to za njegovo dobro.
Tridesetogodišnji je psihijatar, doktor Su, imao blago lice i bio iskusan stručnjak. Mami
je rekao da će tek nakon tjedan dana promatranja moći dati dijagnozu. Njegov je zaključak
glasio: shizofrenija. Ocu su davali elektrošokove i injekcije inzulina. Morali su ga vezati za
postelju. Nakon nekoliko se dana vraćao razumu. Suznih je očiju preklinjao moju mamu neka
zamoli liječnika da promijeni terapiju. "Tako je bolna." Glas gaje izdao. "Gora nego smrt!"
No doktor Su je rekao da nema izbora.
Kad sam drugi put vidjela tatu, sjedio je na postelji i čavrljao s mamom, Yan i Yongom.
Svi su se smješkali, a tata se i smijao. Opet je izgledao zdrav. Morala sam otići u zahod kako
bih obrisala suze.
Prema zapovijedima Crvenpga Chengdua, posebno su ga hranili i imao je vlastitu
bolničarku. Yan i Yong često su ga posjećivali s uposlenicima s njegova odjela koji su s njim
suosjećali, a iskusili su na
vlastitoj koži javne osude na sjednicama gospođe Shau i njezine klike. Otac je zavolio
Yan i Yonga. Nije imao osobitu moć zapažanja, ali shvatio je da se vole pa ih je ljupko
zadirkivao. Vidjela sam koliko se tomu vesele. Naposljetku je i ta mora završena, pomislila
sam. Otac je ozdravio pa se možemo skupa suočiti s novim nedaćama.
Liječenje je trajalo četrdesetak dana. Sredinom srpnja je prizdravio. Otpustili su ga.
Njega i mamu odveli su na Sveučilište Chengdu, gdje su dobili apartman u ograđenom
dvorištu. Na vratima su stražarili studenti. Otac je ondje bio pod lažnim imenom. Danju nije
smio iz dvorišta radi svoje sigurnosti. Mama je nosila hranu iz posebne kuhinje. Yan i Yong
su ga svakoga dana posjećivali, a i drugi čelnici Crvenoga Chengdua. Svi su prema njemu bili
nadasve udvorni.
Cesto sam ondje posjećivala roditelje. Na posuđenom sam biciklu cijeli sat tandrkala po
slabim putovima. Otac se doimao smireno. Neprekidno je ponavljao koliko je zahvalan
studentima koji su mu omogućili bolnički smještaj.
Smio je izlaziti tek po mraku. Dugo smo i nijemo šetali po studentskom gradu, a malo
dalje, iza nas, pratila su nas dva stražara. Prolazili smo puteljcima obrubljenim jasminovom
živicom. Bijelo cvijeće, veliko kao šaka, snažno je mirisalo na ljetnom povjetarcu. Pravi san
smirenosti, tako dalek od terora i nasilja! Znala sam daje otac tu u zatvoru, ali sam
priželjkivala da nikad ne izađe iz njega.
Ljeti 1967. trzavice među puntarima diljem Kine prerastaju u mali građanski rat.
Suprotnosti raznih frakcija nadjačale su njihov navodni gnjev na kapitalističke suputnike.
Uzajamno su se žestoko borili za vlast. Maov obavještajni šef Kang Sheng vodio je Vlast
Kulturne revolucije s gospođom Mao.
Samo su zaoštravali neprijateljstva kad su te trzavice nazvali "produžetkom borbe
između komunista i kuomintangovaca", ne objasnivši tko je tko. Vlast Kulturne revolucije
zapovjedila je vojsci neka "pun-tare naoruža za samoobranu", ali im nije rekla koju frakciju
da podupiru. Vojne su postrojbe zato naoružavale puntarske struje prema svom ukusu.
Oružane su postrojbi; već bile u rasulu, jer je lan Bino uklanjao protivnike i zamjenjivao
ih svojini ljudima. Munje naposljetku shvatio da ne smije dopustiti nestabilnu vojsku pa je
obuzdao Lina Biaoa. Bio je u nedoumici što će s trzavicama među puntarima. Htio je da se
frakcije ujedine kako bi utvrdio svoju osobnu strukturu vlasti, a s druge strane, nije znao
potisnuti svoju sklonost borbama. Govorio je: dok su u Kini krvavi ratovi, nije loše pustiti
mlade da se vježbaju uporabi oružja.
Bitke su bile osobito oštre u Sečuanu, djelomice i zato što je u toj pokrajini središte
kineske industrije oružja. Obje su struje u tvornicama zapljenjivale tenkove, oklopna kola i
topove. Drugi su razlog bili Tingovi, koji su odlučili maknuti sve svoje protivnike. U Yibinu
izbijaju žestoki sukobi puškama, ručnim granatama, minobacačima i strojnicama. Samo je
ondje poginulo više od sto osoba. Crveni je Chengdu morao napustiti grad.
Mnogi su pobjegli u susjedni Luzhou, grad što gaje držao Crveni Chengdu. Tingovi su
više od pet tisuća pripadnika Dvadeset i šestoga kolovoza poslali neka napadnu taj grad.
Osvojili su ga i pobili tri stotine ljudi, a još ih više ozlijedili.
U Chengduu su borbe bile rijetke. Sudjelovali su u njima samo najfanatičniji. Pa ipak
sam vidjela ljude kako pucaju na ulicama, uočila sam i mimohode od desetaka tisuća puntara
koji su nosili okrvavljena trupla ljudi poginulih u okršajima.
Crveni je Chengdu postavio mom ocu tri zahtjeva: neka objavi da ih podupire, neka im
oda sve o Tingovima i neka im postane savjetnik, koji će ih, naposljetku, predstavljati u
Sečuan-skom revolucionarnom odboru.
Odbio je. Ne može jednu grupu podupirati protiv druge. Ne bi ništa iznio protiv
Tingovih, jer bi time samo pogoršao situaciju i zaoštrio neprijateljstva. Ne želi ih predstavljati
u Sečuan-skom revolucionarnom odboru. Ne da mu se u tome sudjelovati.
Prijatejjsko se ozračje pokvarilo. Čelnici Crvenoga Chengdua bili su podvojeni. Jedni su
tvrdili da nikad nisu naišli na tako tvrdoglava pokvarenjaka. Iako progonjen do smrti, moj
otac nije dopustio da ga osvete, a usudio se prkositi moćnim puntarima koji su mu spasili
život. Neki su, ogorčeni i bijesni, vikali: "Isturimo ga. Mogli bismo mu bar malo polomiti
kosti da ga naučimo pameti!"
Yan i Yong su se zauzeli za njega, a i još neki. "Rijedak je tako čvrst značaj", rekao je
Yong.
"Nećemo ga kazniti. Ne bismo ga slomili ni batinama. Mučimo li ga, svi ćemo se
osramotiti. Čovjek je od načela!"
Unatoč prijetnjama batinama, unatoč zahvalnosti koju je osjećao prema puntarima, otac
nije htio pregaziti svoja načela. Jedne su noći, potkraj rujna 1967., njega i mamu dovezli kući.
Yan i Yong ga više nisu mogli štititi. Moje su roditelje dopratili kući i rastali se.
Roditelji su mi odmah pali u ruke Tingova i klike gospođe Shau. O odnosu uposlenika
prema mom ocu ovisit će njihova budućnost, naglasili su Tingovi. Gospođi Shau su u novom
Se-čuanskom revolucionarnom odboru obećali položaj ravan očevu, ako "zgazi" mog oca.
Javno su osuđivani svi koji su prema mom ocu bili samilosni.
Jednoga su dana dvojica iz kruga gospođe Shau došla u naš stan kako bi oca odveli na
"sastanak". Poslije su rekli meni i braći neka pođemo po njega na njegov odjel.
Otac je bio naslonjen na zid u dvorištu ispred odjela. Očito se pokušavao osoviti na
noge. Lice mu crno i modro, nevjerojatno natečeno. Glava napola obrijana, očito bez milosti.
Nije bilo sastanka na kojem bi ga javno osudili. Čim je stigao u ured, gurnuli su ga u
sobicu, gdje se na njega bacilo desetak snažnih neznanaca. Mlatili su ga ispod pojasa, osobito
po geni-talijama. Lijevali su mu vodu u usta i nos, a onda ga gazili po trbuhu. Istisnuli su mu
vodu, krv i izmet. Otac se onesvijestio.
Kad se osvijestio, nasilnici su nestali. Otac je bio užasno ožednio. Izvukao se iz sobe i
zahvatio u dlan malo vode iz lokve u dvorištu. Pokušao se osoviti na noge, ali nije mogao
ustati. U dvorištu su bili članovi klike oko gospođe Shau, ali nitko nije ni prstom maknuo da
mu pomogne.
Nasilnici su pripadali Dvadeset i šestom kolovozu iz Chong-qinga, dvije stotine i
četrdeset kilometara od Chengdua. Ondje su se vodile žestoke borbe, teško je topništvo
granatiralo preko Yangtzea. Dvadeset i šesti je kolovoz protjeran iz grada, a mnogi su njegovi
članovi pobjegli u Chengdu. Neke su smjestili u našim zgradama. Uzrujani i ogorčeni,
uvjeravali su kliku gospođe Shau kako ih "svrbe šake da prekinu svoj vegetarijanski način
života pa da okuse krv i meso". Ponudili su im mog oca.
Noću jo otac, koji nikad prije nakon batina nije jaukao, Ih .Ino stenjao. Sutradan je
ujutro moj četrnaestogodišnji brat din mmg otrčao u zajedničku kuhinju, čim se otvorila, i
zamolio kolica kako
bismo oca odvezli u bolnicu. Trinaestogodišnji je Xiao-hoi kupio škare pa je pošišao
ostatak kose s tatine poluobrijane glave. Tata se kiselo nasmiješio svojoj ćelavoj glavi u
zrcalu. "Dobro, sljedeći se put, na skupu javne osude, neću morati bojati da će me čupati za
kosu."
Oca smo smjestili u kola i dovukli ga u obližnju ortopedsku kliniku. Ovaj nam put nije
trebalo odobrenje da ga prime, jer njegove tegobe nisu bile duševne naravi. Duševna je bolest
škakljivo područje, a kosti nemaju ideologijsku boju. Liječnik je bio divan. Videći kako
sućutno dodiruje mog oca, grlo mi se stis-nulo. Nagledala sam se gurnjave, udaranja i
bubotaka, a vidjela sam tako malo nježnosti.
Liječnik je rekao da su ocu slomljena dva rebra, ali ga ne smije zadržati na liječenju. Za
to je potrebno odobrenje. Previše ozlijeđenih traži bolnički smještaj. Sve je puno ljudi
unesrećenih na skupovima "javne osude" i tijekom frakcijskih trzavica. Na nosilima sam
vidjela mladića kojem je trećinu glave raznijela ručna granata, rekao nam je njegov pratilac.
Mama je opet otišla Chenu Mou da ga zamoli neka se zauzme kod Tingovih da oca
prestanu tući. Chen je nakon nekoliko dana rekao mami da su Tingovi spremni "oprostiti" ocu
ako on u zidnim novinama pohvali kao "vrijedne dužnosnike" Liu Jie-tinga i Zhang Xi-ting.
Dobili su punu potporu Vlasti Kulturne revolucije, a Zhou Enlai je izričito istaknuo da
Tingove smatra "vrijednim dužnosnicima". Nastavi li im se protiviti, rekao je Chen mojoj
majci, isto je kao "bacati jaje u stijenu". Kad je mama to rekla ocu, odgovorio joj je: "O njima
se nema reći ništa dobro." "Ali", plačno gaje preklinjala, "nije samo u pitanju tvoj posao ni
rehabilitacija, u pitanju je tvoj život! Sto su zidne novine u usporedbi sa životom?" "Neću
prodati dušu", odgovorio je moj otac.
Više od godine dana, sve do završetka 1968., moj je otac neprekidno bio čas u zatvoru,
a čas vani, kao i većina bivših istaknutih dužnosnika pokrajinske vlade. U stan su nam
neprekidno upadali i pretraživali ga. Zatvor su sad zvali "tečajem proučavanja Mao
Zedongovih misli". Na tečaju je bio takav pritisak da su
mnogi popustili Tingovima, a neki su se i ubili. Otac nije nasjeo zahtjevima Tingovih da
s njima surađuje. Poslije nam je govorio koliko mu je pomoglo što ima nas, obitelj koja ga
voli. Većina onih koji su se ubili, popustili su zato što ih se obitelj odrekla. Kad god bi nam
dopustili (doduše, rijetko je to bilo), posjećivali smo oca u zatvoru, a kad bi nakratko došao u
stan, okruživali smo ga ljubavlju.
Tingovi su znali koliko otac voli mamu pa su ga preko nje pokušavali slomiti.
Navaljivali su na nju da ga osudi. Imala je razloga da mrzi oca. Nije pozvao njezinu majku na
svadbu, pustio ju je neka pješaci stotine prebolnih kilometara, a u njezinim krizama nije
suosjećao s njom. U Yibinu je nije htio poslati u bolju bolnicu kad je imala tegoba za vrijeme
trudnoće. Partija i revolucija uvijek su mu bile važnije od nje. Mama gaje ipak shvaćala i
poštovala, i nikad ga nije prestala voljeti. Osobito mu je bila privržena sad, u nevolji. Nikakve
je patnje nisu mogle navesti da ga optuži.
Majčin se odjel oglušio o sve zapovijedi Tingovih daje muče, ali se klika gospođe Shau
spremno odazvala, kao i još neke organizacije koje s mojom mamom nisu imale nikakve veze.
Morala je izdržati više od stotine skupova "javne osude". Jedanput su je odveli u Narodni
park, u središtu Chengdua, kako bi je javno osudili na skupu pred desecima tisuća ljudi, od
kojih većina nije ni znala tko je ona. Nije bila ni izdaleka toliko važna da bi zaslužila takav
zbor.
Mamu su osuđivali iz niza razloga, pa i zato što joj je otac bio ratni despot, iako je
general Xue umro kad njoj nije bilo ni dvije godine.
Tad su jedan ili više odreda pomno proučavali prošlost svakog kapitalističkog suputnika
ili suputnice, jer je Mao temeljito htio provjeriti predživot svih koji za njega rade. Katkad su
majku istraživala četiri odreda, a posljednji je imao petnaest članova. Slali su ih u razne
dijelove Kine.
Nakon tih je istraga mama doznala gdje su njezini stari prijatelji i rođaci s kojima je
odavno izgubila vezu. Većina je istražitelja samo iskorištavala državni turizam. Nisu otkrili
ništa kažnjivo, ali jedna je skupina iskopala nešto dojmljivo.
Dr. Xia je potkraj četrdesetih u Jinzhouu iznajmio sobu komunističkom agentu Yu-wuu,
maminu šefu zaduženom za prikupljanje vojnih podataka i za krijumčarenje iz grada Yu
vvuov kontrolor, koga mama taci nije poznavala, pretvaran :,e da radi za Kuomintang.
Tijekom Kulturne revolucije vr.šili su na njega snažan pritisak kako bi priznao daje bio špijun
Kuomiutanga. Okrutno su ga mučili. Naposljetku je priznao i izmislio "špijunski krug", u koji
je uvrstio i Yu-wua.
I Yu-wua su udarili na muke. Kako ne bi okrivio nedužne, prerezao je sebi vene. Nije
spomenuo moju majku, ali su istražitelji doznali za njihovu vezu i zaključili daje i ona bila u
"špijunskom krugu".
Iskopali su njezine mladenačke veze s Kuomintangom. Vraćali su se na sva pitanja koja
su joj postavljali 1955. godine. Ovaj put nisu ni pitali da bi dobili odgovor. Mami su
jednostavno zapovijedali neka prizna daje bila špijunka Kuomintanga. Odgovarala je da su je,
nakon istrage 1955., proglasili "čistom". Nato su joj odbrusili daje njezin tadašnji istražitelj,
gospodin Kuang, izdajica i kuomintanški špijun.
Gospodina Kuanga je u mladosti bio zatvorio Kuomintang. Kuomintang je obećao da će
osloboditi komunističke ilegalce ako u mjesnim novinama sve poreknu. Isprva su odbili i on i
njegovi drugovi, ali ih je Partija nagovorila neka pristanu. Partiji su nužni, uvjerili su ih.
Partiji neće biti krivo zbog njihovih neiskrenih "antikomunističkih izjava". Gospodin Kuang
ih je poslušao pa je oslobođen.
I mnogi su drugi tako postupali. Čuven je slučaj iz 1936., kad je iz zatvora oslobođen
šezdeset i jedan komunist. Centralni je komitet KP izdao nalog o "poricanju", a proslijedio ga
je Liu Shaoqi. Mnogi su od te skupine, od šezdeset jednoga komunista, poslije postali
istaknuti rukovodioci KP, bili su dopremijeri, ministri i prvi pokrajinski sekretari. Gospođa
Mao i Kang Sheng su tijekom Kulturne revolucije objavili da su to "šezdeset ijedan izdajica i
špijun". Mao je odobrio tu prosudbu pa su bili podvrgnuti najokrutnijem mučenju. U velikoj
su se nevolji našli i oni koji su s njima bili u bilo kakvoj vezi.
Potom su stotine tisuća bivših ilegalaca i njihovih veza, među njima i neke od
najhrabrijih boraca za komunističku Kinu, optužili kao "izdajice i špijune" te ih pozatvarali,
okrutno javno osuđivali i mučili. Poslije je procijenjeno daje samo u Yunnanu, pokrajini koja
graniči sa Sečuanom, poginulo četrnaest tisuća
osoba. U pokrajini Hebei oko Pekinga zatvorili su i mučili osamdeset i četiri tisuće
osoba. Tisuće su podlegle, medu njima i mamin prvi dečko, rođak Hu, ali ona je to doznala
tek nakon mnogo godina. Smatrala je da ga je strijeljao Kuomintang, ali ga je otac zlatnim
polugama iskupio iz zatvora. Mami nitko nije htio reći kako je umro.
Ista je optužba snašla i gospodina Kuanga. Zbog mučenja se pokušavao ubiti. Dovoljan
je dokaz za njegovu krivnju bio taj stoje 1956. moju majku proglasio nedužnom. Gotovo su je
dvije godine držali u raznim oblicima zatvora, od konca 1967. do listopada 1969. Cuvaricama
je bila izručena na milost i
nemilost. Neke su prema njoj bile dobre — nasamo. Jedna joj je, časnička žena, dala
lijek protiv krvarenja. Svojeg je muža, komu je bila dostupna povlaštena opskrba hranom,
zamolila da mojoj majci svakog tjedna nosi mlijeka, jaja i piletinu.
Mama je zaslugom takvih dobroćudnih čuvarica nekoliko puta smjela otići kući bar na
nekoliko dana. Tingovi su i to doznali pa su dobre čuvarice zamijenili opakom ženom kisela
lica koju moja majka nije poznavala. Mučila ju je duševno i tjelesno, a kad bi joj se prohtjelo,
prisiljavala je moju majku da satima sagnuta stoji vani u dvorištu. Zimi ju je tjerala da kleči u
hladnoj vodi sve dok ne bi izgubila svijest. Mamu je dvaput stavila na takozvanu "tigrovsku
klupu". Morala je sjesti na usku klupu, nogu ispruženih ispred sebe. Gornji dio tijela vezala bi
joj zfa stup, a bedra za klupu kako ne bi mogla micati nogama. Ispod peta bi joj stavila opeke
kako bi joj slomila koljena ili bedrenu kost. U Jinzhouu su joj prije dvadeset godina time
zaprijetili u kuomin-tanškoj mučionici. Čuvarica je morala odustati od "tigrovske klupice"
zato što su joj trebali pomoćnici koji će joj pomoći gurati cigle. Nekoliko su joj puta preko
volje priskočili, ali više nisu htjeli u tome sudjelovati. Poslije je toj čuvarici postavljena
dijagnoza (psihopat), a danas je u duševnoj bolnici.
Mama je potpisala mnoga "priznanja" da simpatizira s "kapitalističkim putem", ali nije
htjela optužiti mog oca. Poricala je sve optužbe daje "špijunka", znajući da bi time neizbježno
okrivila druge.
Često nam nisu dopuštali daje posjećujemo u zatvoru. Katkad nismo znali gdje je.
Lutala sam ulicama pred svim mogućim zatvorima ne bih lije vidjela.
Nekoji; vrijeme bila zatočena u praznom kum u glavnoj ulici. Kadikad bi nam dopuštali
da čuvarici predamo paket, za nju i daje na nekoliko trenutaka vidimo, ali nikada samu. Kad
je dežurala okrutna čuvarica, morali smo izdržati njezin ledeni pogled. Jednoga sam jesenskog
dana 1968. onamo odnijela paket hrane. Rečeno mije da ga ne može primiti. Razlog nije
naveden, samo mi je rečeno neka više ništa ne šaljem. Baka se onesvijestila kad je to čula.
Pomislila je daje mama sigurno preminula.
Nesnosno je bilo što nismo znali što se dogodilo mami. Dovela sam šestogodišnjeg
brata Xiao-fanga pred kino. Prolazili smo gore-dolje ulicom ispred ulaza i promatrali redove
prozora na prvom katu. Očajno smo vrištali "Mama, mama!" Prolaznici su zurili u nas, ali
meni je bilo posve svejedno. Samo sam je htjela vidjeti. Braco je plakao, ali mama se nije
pojavila.
Nakon mnogo godina rekla mi je da nas je čula. Njezina je čuvarica (psihopatkinja)
pritvorila prozor tako da nam čuje glas. Mami je rekla da nas odmah može vidjeti ako osudi
oca i prizna daje bila kuomintanška špijunka. "Inače", rekla joj je čuvarica, "možda nikad
nećeš živa izaći iz ove zgrade." Mama je odbila, i neprekidno je zarivala nokte u dlanove kako
joj ne bi potekle suze.
21.
"Kad snijeg pada, ugljen se dijeli"
 Moja sestra, braća, prijatelji i prijateljice (1967.-1968.)
Tijekom 1967. i 1968., dok se Mao borio da učvrsti svoj osobni sustav moći, svoje je
žrtve, među njima i moje roditelje, držao u stanju nesigurnosti i patnje. Mao se nije osvrtao na
tuđe patnje. Ljudi su postojali samo zato kako bi mu pomogli ostvariti strategijske planove.
Njegov naum nije bio genocid, a moju obitelj — kao tolike druge žrtve — nisu namjerno
izgladnjivali. Roditelji su mi i dalje svakog mjeseca primali plaće iako više nisu radili, javno
su ih osuđivali i mučili. Glavna je
menza u našem naselju i dalje radila kako bi puntarima omogućila provođenje njihove
"revolucije", a ondje smo se hranili i mi, kao i obitelji drugih kapitalističkih suputnika. Država
nam je davala iste obroke kao i svima u gradu.
Glavnina je gradskog stanovništva stajala "na raspolaganju" revoluciji. Mao je htio da
se pučanstvo bori, ali i da živi. Štitio je sposobnoga premijera Zhou Enlaia kako bi
gospodarstvo funkcioniralo. Znao je da mu je nuždan i pričuvni vrhunski gospodarstvenik,
ako se išta dogodi Zhouu, pa je i Dengu Xiaopingu pružao razmjernu sigurnost. Gospodarstvo
se nije smjelo potpuno zanemariti.
Revolucija se oduljila, a velik je dio gospodarstva prekinuo rad. Gradsko se
stanovništvo povećalo za desetke milijuna, a nisu se gradili stanovi ni jačala infrastruktura.
Gotovo je sve, od soli, paste za zube i toaletnog papira do hrane i odjeće, bilo na doznake ili
je nestalo. U Chengduu punu godinu dana nije bilo šećera, a pola godine nismo vidjeli sapuna.
Nastava nam je prestala u lipnju 19(>(>. Učitelje su osudili ili su sami osnovali svoje
puntarske grupe. Nastave nije bilo, nadzora nije bilo. Sto smo mogli činiti sa svojom
slobodom? Nije bilo knjiga, glazbe, filmova, kazališta, muzeja, čajana, gotovo nikakve zabave
osim kartanja koje se — iako nije bilo službeno odobreno — krišom vratilo. Za razliku od
većine revolucija, u Maovoj se nije imalo što raditi. Dakako, Crvena je garda mnogim
mladima postala cjelodnevni posao. Snagu i ogorčenje mogli su iskaliti samo u žestokim
javnim osudama, u uzajamnim tučnjavama i rječkanju.
Nije bilo obavezno članstvo u Crvenoj gardi. Partijski se sustav raspadao i slabio je
nadzor nad pojedincima. Većina je ljudi ostala prepuštena sama sebi, mnogi su dokono čekali
kod kuće pa su učestale sitne svađe. Mrzovolja je zamijenila marljiv rad i udvornost iz
vremena prije Kulturne revolucije. Sve su se češće viđali ljudi kako se svađaju na ulici s
trgovačkim pomoćnicima, vozačima autobusa i prolaznicima. Nitko nije skrbio za planiranje
obitelji pa se rađalo mnogo djece. Tijekom Kulturne revolucije stanovništvo Kine povećalo se
za dvije stotine milijuna.
Potkraj 1966. smo sestra, braća i ja odlučili da više nećemo biti u Crvenoj gardi. Djeca u
osuđenim obiteljima morala su "povući crtu" između sebe i roditelja. Mnoga su to i učinila.
Jedna je kći predsjednika Liua Shaoqija na zidnim novinama optužila oca. Poznavala sam
djecu koja su mijenjala prezime kako bi dokazala da se odriču oca. Mnogi nikad nisu
posjećivali roditelje u zatvoru, a neki su sudjelovali na sastancima na kojima su im roditelje
javno optuživali.
Jednom nas je majka, kad su je osobito pritisnuli da se mora rastaviti od oca, pitala što
mislimo. Ostanemo li mu privrženi, postat ćemo "crnci", a svi smo vidjeli koliko njih
ponižavaju i muče. Rekli smo da ga se ne odričemo, pa što bude. Mama se ponosila nama.
Bili smo sve privrženiji roditeljima, suosjećali s njihovim patnjama, divili se njihovoj čvrstini
i hrabrosti, a mrzili njihove mučitelje.
Prema ocu i majci osjećali smo sve veće poštovanje i ljubav.
Brzo smo rasli, bez suparništva, svađa i mržnje, bez uobičajenih mladenačkih nevolja i
užitaka. Kulturna je revolucija uništila normalno odrastanje sa svim njegovim zabludama i
bacila nas prerano u razumnu zrelu dob.
 U četrnaestoj sam godini roditelje toliko voljela koliko ih n normalnim uvjetima sigurno
ne bih. Sav se moj život okretao oko njih. Kad bi nakratko došli kući, pratila sam njihovo
raspoloženje i nastojala ih zabavljati. Kad su bili u zatvoru, išla sam prezirnim puntarima i
zahtijevala da mi odobre posjet. Katkad bi mi dopustili da nekoliko minuta sjednem uz
roditelje i čuvare. Govorila bih im koliko ih volim. Dobro su me poznavali svi bivši službenici
vlade u Sečuanu i Istočnog okruga Chengdua, a
mučitelji mojih roditelja su me mrzili zato što nisam pokazivala da ih se bojim.
Gospođa Shau je jedanput vrisnula da gledam kroz nju kao daje prozirna. Iz bijesa su u
zidnim novinama objavili lažnu optužbu da je Crveni Chengdu omogućio liječenje mom ocu
zato što sam se poslužila svojim tijelom kako bih zavela Yonga.
Slobodno sam vrijeme provodila s roditeljima i prijateljicama. Kad sam se, u prosincu
1966., vratila iz Pekinga, mjesec dana sam s Buckom i s njezinom prijateljicom Ching-ching
boravila u predgrađu Chengdua, u radionici za remont zrakoplova. Mao nas je uvjerio da nam
je najsvetija dužnost obilaziti tvornice i poticati bunt protiv kapitalističkih suputnika. Prema
Maovu mišljenju, prevrat je presporo zahvaćao industriju.
Nas tri smo privukle samo pozornost nekih mladića iz tad bivše tvorničke košarkaške
momčadi.
Cesto smo skupa šetali seoskim putovima i uživali u raskošnom večernjem mirisu ranih
šljiva.
Uskoro sam se vratila kući jer su mi roditelje udarili na teže muke. Jednom sam se
zauvijek okanila Maovih naredbi i sudjelovanja u Kulturnoj revoluciji.
Očuvala sam prijateljstvo s Buckom, Ching-ching i košarkašima. U našem je krugu bila
i moja sestra Xiao-hong i još neke djevojke iz naše škole, sve starije od mene. Cesto smo se
sastaja-le u stanu koje od nas i plandovale cijeli dan, a često i noć, jer drugog posla nismo
imale.
Beskrajno smo raspravljale koji košarkaš voli koju od nas. Najviše nas je privlačio
kapetan, naočiti devetnaestogodišnji Sai. Djevojke nisu znale sviđam li mu se više ja ili
Ching-ching. Bio je suzdržljiv i povučen, a Ching-ching se za njega bila zagrijala. Kad god
bismo ga posjećivale, pomno bi oprala i počešljala kosu koja joj je padala do ramena, pomno
glačala i usklađivala
odjeću da se doima pomodno, čak bi si: ovlaš i napuđrala, nacr-venila usne i istaknula
olovkom obrve. Sve smo je blago zadirkivale.
Sai je i mene privlačio, srce bi mi zalupalo kad god bih pomislila na njega. Cijelu bih
noć probdjela, a pred sobom gledala njegovo lice i osjećala grozničavu vrelinu. Cesto bih
šaptala njegovo ime i u mislima s njim razgovarala kad bih se prestrašila ili zabrinula. Njemu
ništa nisam otkrila, ni prijateljicama, pa ni sebi. Samo sam plašljivo o njemu maštala.
Roditelji su zaokupljali moj život i svjesne misli. Svaku sam posvećenost u svoje stvari
odmah potiskivala kao znak neprivrženosti. Kulturna me revolucija lišila ili poštedjela
normalnih djevojačkih svađa, ljubomora i mladića.
Nisam bila bez taštine. Prisila sam velike modre, voskom obojene zakrpe neodređena
uzorka, na koljena i stražnjicu izbli-jedjelih modrih hlača. Prijateljice su mi se smijale kad su
me vidjele, a baka se užasnuto žalila: "Nijedna se djevojka ne odijeva kao ti." Ustrajala sam.
Nisam nastojala biti lijepa, ali sam htjela biti drukčija.
Jednog nam je dana prijateljica rekla da su joj roditelji, ugledni glumci, počinili
samoubojstvo jer više nisu mogli podnijeti javne osude. Uskoro smo.Čule i da se ubio brat
jedne naše znani-ce. Studirao je u Pekingu aeronautiku, gdje su njega i još nekolicinu optužili
da pripremaju prosvjedni skup protiv Maoa. Kad ga je policija došla uhititi, bacio se kroz
prozor s drugog kata. Ubijeni su neki urotnici, a drugi su osuđeni na doživotnu robiju. Tako su
kažnjavali svaki pokušaj neprijateljske organizacije, što je bilo rijetko. Takve su tragedije
postale dijelom naše sva-kodnevice.
Obitelj Bucke, Ching-ching i još nekih, nisu došle na udar. Ostale smo prijateljice, nisu
ih gnjavili progonitelji mojih roditelja. NjihovaA se moć nije toliko daleko mogla protegnuti.
Ipak im je prijetila opasnost što ne plivaju nizvodno. Moje su prijateljice bile među
milijunima onih kojima je kineska tradicionalna privrženost bila svetinja. "Kad snijeg pada,
ugljen se dijeli!" One su mi pomogle da pregrmim najgore godine Kulturne revolucije.
Pomagale su mi i praktično. Crveni je Chengdu potkraj 1967. počeo napadati naše
naselje koje je bilo pod nadzorom
Dvadeset i šestoga kolovoza. Naš je stambeni blok pretvoren u utvrdu. Zapovjedili su da
se iz stana na drugom katu preselimo u prizemne prostorije susjedne zgrade.
Roditelji su bili u zatvoru. Očev odjel, koji bi nam inače pomagao u selidbi, samo nam
je zapovjedio neka se iselimo. Nije bilo privatnih selitelja pokućstva pa bi moja obitelj ostala
bez postelja da nam nisu pomogle prijateljice. Iselili smo samo najnužnije pokućstvo. Ostavile
smo očeve teške police s knjigama. Nismo ih mogli ni maknuti, a kamoli iznijeti niza stube.
Nove su nam prostorije bile u stanu u kojem je već živjela obitelj jednoga drugog
kapitalističkog suputnika. Zapovjeđeno im je neka nam isprazne polovicu. Tako su iselili
cijelo naselje kako bi gornji katovi poslužili kao operacijski stožeri. Sestra i ja dijelile smo
sobu. Nikad nismo otvarale prozor koji je gledao na prazni stražnji vrt. Čim bismo ga otvorile,
iz začepljene bi kanalizacije dopro užasan smrad. Pred ogradom našega naselja vikali su da se
predamo, a katkad su i pucali. Jedne sam se noći probudila. Prsnulo je staklo. Zrno je
doletjelo kroz prozor i zabilo se u suprotni zid. Začudo, nisam se prestrašila. Poslije svih
proživljenih užasa, zrna su izgubila učinak.
Kako bih se nečim zabavila, počela sam pisati klasičnu poeziju. Prvu pjesmu, kojom
sam bila zadovoljna, napisala sam na svoj šesnaesti rođendan, dvadeset peti ožujka 1968.
Nisam ga slavila. Roditelji su mi bili u zatvoru. Dok sam te noćUežala u postelji, slušala
pucnjavu i zvučnike puntara iz kojih su treštale dijatribe od kojih mi se ledila krv u žilama,
stigla sam na prekretnicu. Uvijek su mi govorili da živim u zemaljskom raju, u socijalističkoj
Kini, a kapitalistički svijet da je pakao. U to sam i vjerovala. Tad sam se upitala: ako je ovo
raj, kakav je pakao? Odlučila sam osobno provjeriti postoji li igdje više patnje. Prvi put sam
svjesno zamrzila režim pod kojim sam živjela i zaželje-la se nečega drugog.
Podsvjesno sam izbjegavala Maoa. Od mog je djetinjstva on bio dio mog života. Bio
mije idol, bog, nadahnuće. U njegovu je imenu bio sročen smisao mog života. Još bih prije
nekoliko godina sretna umrla za njega. U meni je nestala njegova čarobna moć, ali još mije
bio svet i nesumnjiv. Ni tad ga nisam osporila.
U takvu sam raspoloženju sastavila pjesmu. O smrti svoje indoktrinirane i nedužne
prošlosti pisala sam kao o uvelu lišću
koje- vrtlog trga sa stabala i nepovratno nosi u svijet. Opisivala sam svoje čuđenje u
novom svijetu, zato što nisam znala što luli i kako mislila. Bila je to pjesma tapkanja u mraku
i traženja.
Zapisala sam pjesmu i ležala ponavljajući je u glavi —- kad sam odjednom začula lupu
na vratima. Znala sam, upad u stan. Puntari gospođe Shau i prije su nam upadali u stan.
Odnijeli su "buržujske luksuzne predmete", među ostalima bakinu elegantnu odjeću iz
vremena prije komunizma, mamin krznom podstavljeni mandžurski kaput, a i tatina odijela,
iako su bila poput Maovih. Zaplijenili su i moje vunene hlače. Neprekidno su navraćali, u
pokušaju da nađu "dokaze" protiv mog oca. Naviknula sam se na to da nam sve prevrću u
stanu.
 Obuzela me strepnja što će biti ako vide moju pjesmu. Čim se tata našao na udaru, rekao
je mami neka spali sve njegove pjesme. Znao je kako se sve stoje napisano može izvrnuti
protiv autora. Mama nije mogla sve spaliti. Zadržala je neke pjesme koje je njoj napisao. To
gaje stajalo mučnih javnih osuda na skupovima.
Otac se u jednoj pjesmi narugao sebi što se nije popeo na vrh panoramske planine.
Gospođa Shau i njezini optužili su ga da "žali za svojom propalom težnjom da se domogne
kineskog vrhovnog rukovodstva".
U drugoj je pjesmi opisao noćni rad:
Bjelje sja svjetlo kad je noć mračnija, Pero moje u susret zori juri...
Puntari su tvrdili da on pod "mračnom noći" misli na socijalističku Kinu, a perom juri u
susret "bijeloj zori", povratku Kuomintanga (Bijela je bila kontrarevolucionarnaboja). U to su
vrijeme često stihove tumačili tako smiješno. Mao, iako poklonik klasične poezije, nije ništa
učinio daje izuzme iz svoje mračne strahovlade. Nadasve je opasno bilo pisati pjesme.
Čim su zalupali na vrata, odjurila sam u zahod i zaključala se, a baka je primila gospođu
Shau i njezine. Drhtavim sam rukama rastrgala pjesmu na komadiće, bacila ih u školjku i
povukla vodu. Pomno sam pregledala pod da nije što ispalo. Nije odmah voda povukla sav
papir. Morala sam pričekati i opet pustiti vodu. Puntari su lupali na zahodska vrata i oštro mi
zapovjedili neka odmah izađem. Nisam im odgovarala.
Te se noći prestrašio i moj brat Jin-ming. Od početka Kulturne revolucije zalazio je
među švercere knjigama. Kineski je trgovački nagon tako snažan da je šverc, to — prema
Maovu mišljenju — najveće kapitalističko zlo, postojao i tijekom razornih pritisaka Kulturne
revolucije.
Usred glavne ulice u središtu Chengdua diže se brončani kip Sun Yat-sena, vođe
republikanske revolucije 1911., kojom su dokinuta dva tisućljeća carske vlasti. Mao nije volio
svoje revolucionarne prethodnike, pa ni Suna. Politika ga je natjerala da nastavlja njegovu
tradiciju pa je kip smio ostati, ali je zemljište oko njega pretvoreno u rasadnik. Kad je počela
Kulturna revolucija, Crvena se garda obrušila na spomenike Sun Yat-senu sve dok ih Zhou
Enlai nije naredbom zaštitio. Kip je ostao, ali je rasadnik napušten kao "buržujska
dekadencija". Kad je Crvena garda počela ljudima upadati u stanove i paliti im knjige,
nekolicina se počela okupljati na praznom zemljištu i ondje trgovala knjigama što su ih
poštedjele lomače. Tu je bilo crvenih straža-ra, koji su htjeli nešto zaraditi od knjiga koje su
zaplijenili, frustriranih poduzetnika koji su nanjušili zaradu, učenih ljudi koji nisu htjeli da im
knjige spale, a bojali su ih se sačuvati. I ljubitelja knjiga. Trgovalo se knjigama objavljenim i
odobrenim pod komunizmom, prije Kulturne revolucije. Tu su, uz kineske klasike, bili
Shakespeare, Dickens, Byron, Shelley, Shaw, Thackeray, Tolstoj, Dostojevski, Turgenjev,
Cehov, Ibsen, Balzac, Maupassant, Flaubert, Dumas, Zola i mnogi drugi, pa i Sherlock
Holmes Conana Doylea, omiljen u Kini.
Cijena knjiga ovisila je o nizu činitelja. Ako je na njima bio žig knjižnice, ljudi su
uglavnom zazirali od njih. Komunistička je vlada bila na glasu po svom nadzoru i redu pa se
nitko nije htio izvrgavati opasnosti da kod njega nađu protupravno nabavljenu državnu
imovinu zbog koje bi ga mogli strogo kazniti. Radije su kupovali privatne knjige na kojima
nije bilo oznake vlasnika. Najskuplje su se
prodavali romani u kojima je bilo erotskih ulomaka, ali su povlačili za sobom i najveću
opasnost. Erotskim se smatrao Stendhalov roman Crveno i crno i stajao kao prosječna
polumjesečna plaća.
Jin-ming je svakog elana išao na crnu luir/u k 11 |iga I 'i •, i >i 11 u je glavnicu zaradio
u reciklaži, gdje su prestrašeni građani prodavali svoje zbirke kao stari papir. Jin-ming se
sprijat eljm prodavačicom pa je pokupovao mnogo takvih knjiga, a poslije ih je, mnogo
skuplje, preprodavao. Potom je na crnoj burzi knjiga kupio još neka djela, pročitao ih,
preprodao i kupio još mnogo više.
Kroz ruke mu je, od početka Kulturne revolucije pa do svršetka 1968., prošlo bar tisuću
knjiga. Svakog je dana čitao jednu do dvije knjige. Usuđivao ih se kod kuće držati najviše
desetak. Pomno ih je krio. Skrovište mu je bilo ispod napuštenog vodo-tornja u našem
ograđenom naselju, sve dok mu mnoge omiljene knjige nisu uništene na pljusku, među
ostalima i Zov divljine Jacka Londona. I kod kuće je čuvao neke knjige, ušivene u madrace i u
kutove naše ostave. Kad su nam upali u kuću, u postelji je krio Crveno i crno. Kao i uvijek,
otrgnuo je korice, a roman podmetnuo u korice Odabranih djela Maoa Zedonga pa je gospođa
Shau i njezini pristalice nisu ni pregledali.
Jin-ming je trgovao i drugom švercerskom robom. Nije ga napustio znanstveni zanos.
Tada je jedina crna burza — koja je u Chengduu trgovala znanstvenim proizvodima —
prodavala poluvodiče za radioaparate, omiljene zato što "šire riječi predsjednika Maoa". Jin-
ming je kupovao dijelove, slagao radioaparate i povoljno ih prodavao. Kupovao je i dijelove
za svoj pravi cilj: provjeravao je neke fizikalne teorije koje su ga zaokupljale.
Kako bi namaknuo novac za svoje pokuse, trgovao je i Mao-vim značkama. Mnoge su
tvornice prekinule dotadašnju proizvodnju kako bi štancale aluminijske značke na kojima je
bila Maova glava. Skupljanje maraka i slika postalo je zabranjena "buržujska navika".
Narodni se skupljački nagon usmjerio prema tom svetom predmetu iako su time mogli samo
tajno trgovati. Jin-ming je nakupio malo bogatstvo. Veliki kormilar nije ni slutio daje njegova
slika postala predmet kapitalističke špekulacije koju je tako oštro nastojao zatrti.
Cesto su ih napadali. Puntari su stizali kamionima, blokirali ulice i hvatali sve koji su se
doimali sumnjivo. Katkad su slali špijune koji su se pretvarali da tumaraju. Odjeknuo bi
zvižduk, a oni bi se okomili na trgovce. Zaplijenili bi robu svima koje bi uhvatili. Uglavnom
su ih tukli. Redovita je kazna bila "puštanje
krvi", bockali su ih u stražnjicu. Neke su mučili, a svima su prijetili dvostrukom kaznom
ako ne prestanu. Većina se neumorno vraćala švercu.
Mom je drugom bratu, Xiao-heiu, početkom 1967. bilo dvanaest godina. Nije imao što
raditi pa se uskoro našao u uličnoj bandi. Prije Kulturne revolucije gotovo ih nije ni bilo, a sad
su procvale.
Bandu su zvali "škvadra", a vođu "kormilarom". Svi su članovi bili "braća" i imali
nadimak, obično u nekoj vezi sa životinjama. Mršavka su zvali "Tankim psom". "Sivi vuk"
imao je uvojak sive kose. Xiao-hei dobio je ime "Crna potkova" zato što drugi dio njegova
imena (hei) znači "crn", a i zato što je bio tamnoputan i brz u obavljanju poslića, što mu je
bila stalna dužnost. Bio je mlađi od većine dječaka u bandi.
Isprva su se mali gangsteri prema njemu ponašali kao prema dičnom gostu zato što su
rijetki poznavali djecu visokih dužnosnika. U bandama su se okupljali dečki iz sirotinjskih
obitelji, a prije Kulturne revolucije propali đaci. Njihove obitelji nisu bile na udaru revolucije,
a oni se za revoluciju nisu ni zanimali.
Neki su dečki nastojali oponašati djecu visokih dužnosnika, bez obzira na to što su
visoki dužnosnici svrgnuti. Dužnosnička su djeca u Crvenoj gardi voljela stare komunističke
vojne odore koje su samo oni imali od roditelja. Neki su se uličari domogli starudija na crnoj
burzi ili su svoju odjeću bojili u zeleno, ali im je nedostajala elitna otmjenost, a zelena im boja
nije bila prava. Nisu im se smijala samo dužnosnička djeca, nego i njihovi prijatelji i nazivali
ih "lažnjacima".
Dužnosnička su djeca poslije nosila modre kapute i hlače. Uglavnom su svi tad bili u
modrom, ali oni su imali posebnu nijansu, a nije bilo uobičajeno nositi istu boju gore i dolje.
Kad su to nametnuli kao znak raspoznavanja, dečki i djevojke iz drugih sredina morali su to
izbjegavati ako nisu htjeli da ih vrijeđaju kao "lažnjake". Ista je stvar bila i s cipelama: crni
prugasti pamuk gore, bijeli plastični potplat, a između toga bijeli prošiv od plastike.
Neke su bande izmišljale svoj stil. Ispod kaputa su nosili po nekoliko košulja i izvrtali
ovratnike. Sto više ovratnika, to modernije. Xiao-hei je ispod kaputa često nosio šest do
sedam košulja, a dvije i po ljetnoj vrelini. I trenirka im se morala vidjeti ispod okraćalih hlača.
Nosili su bijele teniske bez vezica, dičili se vojnim kapama u koje su gurali kartonske vrpce
kako bi ih na-digli i dojmljivo izgledali.
Krađa je bila jedan od mnogih načina na koje su "braća" Xiao-heia tratila dokone dane.
Kamo god bi išli, plijen su preda vali kormilaru koji je pravedno dijelio. Xiao-hei od straha
nikad ništa nije krao, ali su mu braća ipak davala njegov dio.
Tijekom Kulturne revolucije krađe su bile česte, osobito dže-parenje i krađe bicikla.
Većinu je mojih znanaca bar jedanput olakšao džepar. Kad bih kupovala, izgubila bih vrlo
često novčanik, ili bih čula kako netko viče daje okraden. Policija, rascjepkana na frakcije,
samo je simbolično održavala red.
Kad su sedamdesetih stranci počeli masovno dolaziti u Kinu, mnogi su se divili
"moralnoj čistoći" u našem društvu. Odbačena bi čarapa slijedila vlasnika tisuću i šest stotina
kilometara od Pekinga do hotela u Guangzhouu, oprana i složena. Turisti nisu shvaćali da
takvu pažnju uživaju samo stranci i Kinezi koji su pod strogim nadzorom. Nitko se nije
usuđivao okrasti stranca jer se smrću kažnjavala i krađa rupčića. Oprana i složena čarapa nije
odražavala pravo stanje, bio je to tek dio režimske farse.
"Braća" Xiao-heia bila su opsjednuta i jurnjavom za djevojkama. Dvanaestogodišnjaci i
trinaestogodišnjaci poput njega često su bili prestidljivi da sami jure za djevojkama pa su
pomagali starijim dečkima kao glasnici i predavali njihova ljubavna pisma puna pogrešaka.
Xiao-hei bi pokucao na vrata moleći Boga da otvori djevojka, a ne njezin otac ili brat jer bi ga
oni sigurno pljusnuli. Katkad, kad bi ga svladao strah, ugurao bi pismo ispod vrata.
Kad bi djevojka odbila ponudu, Xiao-hei i drugi manji dečki poslužili bi kao sredstvo
osvete odbijenu udvaraču. Galamili su ispred njezine kuće i gađali praćkom njezine prozore.
Kad bi djevojka izašla, pljuvali su po njoj, psovali, mahali joj srednjakom i izvikivali prostote
koje ni sami nisu razumjeli. Kinezi imaju slikovite pogrdne izraze za žene: "zemljica" (zbog
oblika spolovila), "konjsko sedlo"
(zato što se na njoj jaše), "uljanica iz koje se prelijeva" (zbog prejakih iscjedaka) i
"iznošena cipela" (zbog prečeste uporabe).
Neke su djevojke nastojale u bandama naći zaštitnike, a najsposobnije su postajale
"kormilarice". Sudiomce muških banda dobile su slikovite nadimke: Rosna crna peonija,
Razbijena vinska boca, Krotiteljica zmija.
Treća je glavna uličarska zabava bila tučnjava i na najmanji izazov. Xiao-heia su
tučnjave uzbuđivale, ali je, na svoju žalost, bio "kukavičke naravi". Pobjegao bi čim bi
tučnjava pošla po zlu. Zbog kukavištva je ostao živ, mnogi su drugi dečki u tim besmislenim
sukobima bili ranjeni i ubijeni.
Jednog je popodneva dangubio s nekolicinom "braće" kad je dojurio jedan dječak i
rekao da je druga banda provalila u stan jednoga iz škvadre i sad mu "puštaju krv". Otišli su u
svoj "dok" po oružje, palice, opeke, noževe, žičane bičeve i toljage. Xiao-hei je u kožni pojas
gurnuo trodijelnu toljagu. Odjurili su na mjesto nesreće, ali neprijatelji su već bili pobjegli, a
njihova je ranjenog "brata" njegova obitelj prevezla u bolnicu. Xiao-hei je morao odnijeti
"kormilarevo" izazovno pismo, puno pogrešaka, drugoj bandi.
U pismu se predlagala formalna tučnjava na Narodnom stadionu, gdje je bilo dovoljno
prostora. Više se ondje nisu održavali športski susreti jer je Mao osudio natjecanja. Sportaši
su se morali posvetiti Kulturnoj revoluciji.
 Zakazanoga je dana Xiao-heieva banda od nekoliko desetaka dječaka čekala na
trkalištu. Prošla su dva spora sata, a tada je došepao dvadesetogodišnji Šepavi Tang, čuven u
podzemlju Chengdua. Iako razmjerno mlad, uživao je poštovanje koje inače stječu samo
starije osobe.
Šepavi je Tang bio prebolio dječju paralizu. Otac mu je bio kuomintangovac pa je sin
imao neprivlačan posao u radionici u staroj obiteljskoj kući koju su im zaplijenili komunisti.
Radnici u tako malim "jedinicama" nisu uživali pogodnosti kao uposlenici u velikim
tvornicama: stalnost posla, besplatnu zdravstvenu zaštitu i mirovinu.
Tang se zbog obiteljskoga podrijetla nije mogao školovati, ali je bio neizmjerno bistar
pa je postao šef podzemlja u Chengduu. Suparnička gaje banda poslala neka zatraži primirje.
Donio je nekoliko šteka najboljih cigareta, uz isprike protivničke bande i
obećanje da će platiti štetu nastalu u stanu, pa i bolu u ko troAko-ve. Xiao-heiev je
kormilar pristao. Šepavom Tango nije mogao reći ne.
Uskoro je Šepavi Tang uhićen. Početkom 1968. počelo je novo, četvrto razdoblje
Kulturne revolucije. Prva su faza bili mlađahni crveni stražari, druga puntari i napadi na
kapitalističke suputnike, a treća borbe među protivničkim puntarima. Mao je odlučio prekinuti
frakcijske trzavice. Da bi postigao poslušnost, širio je teror i dokazivao da nitko nije
nedodirljiv. Žrtvama su postali i oni slojevi stanovništva — pa i neki puntari — koje dotad
nitko nije dirao. Uslijedile su nove političke kampanje kako bi uklonili nove klasne
neprijatelje. Najveći od tih lovova na vještice, "Počisti klasne redove", pomeo je i Šepavoga
Tanga. Oslobođen je tek 1976., potkraj Kulturne revolucije, a ranih je osamdesetih postao
poduzetnik i milijunaš, jedan od najbogatijih u Chen-gduu. Srušio je obiteljsku kuću, koja mu
je bila vraćena, i sagradio je otmjenu jednokatnicu. Kad je Kinu obuzelo ludilo za
diskotekama, često su ga viđali na najistaknutijem mjestu, kako dobrostivo gleda dečke i
djevojke iz svoga društva, koji plešu dok on polako broji novčanice u debelu svežnju,
naglašeno nehajno, plaćajući za sve i uživajući u svojoj novootkrivenoj moći — novcu.
Pokret "Počisti klasne redove" milijunima je upropastio živote. Samo je u slučaju
Narodne partije Unutarnje Mongolije deset posto odraslih Mongola podvrgnuto mukama ili
zlostavljanju, a bar je dvadeset tisuća izgubilo živote. Kampanja je pokrenuta prema uzoru na
pilot-studije u šest pekinških tvornica i dva sveučilišta pod osobnim Maovim nadzorom. U
izvješću o jednoj od tih šest tvornica, Tiskari Xinhua, pisalo je: "Ženu su proglasili kontrar
evolucionar kom. Jednoga dana, dok je bila na prisilnom radu a stražar gledao na drugu
stranu, pojurila je na treći kat ženske spavaonice, skočila kroz prozor i ubila se. Da,
kontrarevdlucionari se neizbježno ubijaju, ali šteta što sad imamo jedan 'negativan primjer'
više." Mao je o izvješću napisao: "Najbolje napisano izvješće od svih koja sam pročitao."
Tu i drugu kampanju vodili su Revolucionarni odbori utemeljeni širom zemlje.
Sečuanski je pokrajinski revolucionarni odbor bio utemeljen 2. lipnja 1968., na čelu s istom
četvorkom
koja je vodila Pripravni odbor: dva vojna zapovjednika i Tingo-vi. U odboru su bili
čelnici dvaju glavnih puntarskih tabora, Crvenog Chengdua i Dvadeset i šestoga kolovoza, a i
neki "revolucionarni dužnosnici".
Učvršćenje Maova novog sustava vlasti duboko se odrazilo na moju obitelj. Među
prvim je mjerama uskraćen dio plaća kapitalističkim suputnicima, a članovima njihovih
obitelji odobrenje skroman mjesečni iznos u gotovini. Naš je obiteljski proračun bio
prepolovljen. Nismo gladovali, ali više nismo mogli kupovati od švercera, a državna je
opskrba naglo oslabjela. Svatko je za mjesec dana dobio samo dvadeset deka mesa. Baka je
dan i noć mozgala kako bi što bolje prehranila nas, djecu, a roditeljima slala pakete u zatvor.
 Revolucionarni je odbor odlučio da će sve kapitalističke suputnike izbaciti iz naselja
kako bi bilo mjesta za nove čelnike. Mojoj su obitelji dodijelili prostorije na vrhu dvokatnice
u kojoj je nekoć bilo uredništvo — sad ugaslog — časopisa. Na našem katu nije bilo tekuće
vode ni zahoda. Morali smo silaziti kako bismo oprali zube ili izlili ustajali čaj. Nisam
tugovala. Kuća je bila otmjena, a ja sam obožavala lijepe stvari.
Za razliku od našeg stana u bezobličnom betonskom objektu, sad smo stanovali u
prelijepoj kući od opeka i drva. Imala je dvostruko pročelje i ljupko uokvirene
crvenkastosmeđe prozore ispod umilno zaobljenih streha. U vrtu iza zgrade guste* murve, a u
prednjem perivoju bujne sjenice od vinove loze, oleandrov gaj, dud i neko golemo bezimeno
stablo koje je imalo plodove poput paprike, stiješnjene u naborima brodolikih, smeđih svježih
listova. Osobito su mi se svidjele ukrasne banane i dugi luk njihovih listova, neuobičajen u
netropskom podneblju.
Ljepotu su toliko prezirali da su moju obitelj po kazni poslali u tu predivnu kuću.
Dnevna soba velika i četverokutna, pod od parketa. Tri stijenke ostakljene, tako daje bila
nadasve svijetla, a po vedru je danu iz nje pucao divan vidik na daleke snježne planine
zapadnog Sečuana. Balkon nije bio od betona nego od crvenkastosmeđeg drva, a na ogradi
uzorci "grčkoga križa". Druga soba, iz koje se izlazilo na balkon, imala je neobično visok
šiljast strop — otprilike sedam metara i gole, izblijedjele grimizne grede. Na prvi sam se
pogled zaljubila u naš novi stan. Poslije sam otkrila daje četvrtasta soba zimi, zbog tank ih
mlii k. i la. postajala bojište britkih vjetrova iz svih smjerova, a kad Im i mi hao vjetar, prah je
poput kiše padao s visokog stropa. 1 pak sam. kad bi noć bila mirna, ležala u postelji dok je
mjesečina sipila kroz prozore, a sjena visokog duda plesala na zidu. Bila sam ispunjena
radošću. Toliko mije odlanulo što više nisam u ograđenom naselju i što sam daleko od onih
prljavih spletaka da sam se ponadala da se moja obitelj tamo nikad više neće ni približiti.
Svidjela mi se i naša nova ulica, Meteorska. Ime je dobila po tome što je, prije nekoliko
stotina godina, u nju pao meteor. Bila je pokrivena trošnim pločama, ali meni su bile mnogo
draže nego asfalt ispred našeg ograđenog naselja.
Na bivše su me naselje podsjećali samo neki susjedi, zaposleni na očevu odjelu, koji su
pripadali puntarima gospođe Shau. Gledali su nas bez one čelične krutosti izraza, a u rijetkim,
neizbježnim prilikama kad smo morali komunicirati, režali su na nas. Jedan je od njih bio
urednik ukinutog časopisa, a njegova žena bivša učiteljica. Njihov je šestogodišnji sin, Jo-jo,
bio vršnjak mog brata Xiao-fanga. Doselio se i niži vladin dužnosnik sa svojom
petogodišnjom kćerkom pa su se njih troje često igrali u vrtu. Baki nije bilo drago što se Xiao-
fang s njima druži, ali mu se nije usuđivala zabraniti. Susjedi bi to mogli shvatiti kao
neprijateljstvo prema puntarima predsjednika Maoa.
Podno rujnih spiralnih stuba, koje su vodile u naše sobe, bio je velik stol u obliku
polumjeseaca.
Nekoć bi na njemu bila porculanska vaza i stručak zimskog jasmina ili breskve. Stol je
sad bio prazan pa se troje djece često na njemu igralo. Jednog su se dana igrali liječnika. Jo-jo
je bio liječnik, Xiao-fang medicinska sestra, a petogodišnjakinja bolesnica. Potrbuške je legla
na stol i digla košulju da dobije injekciju. Xiao-fang je od naslona slomljene stolice otrgnuo
trijesku koja mu je bila "igla". Uto se na pješčenjačkim stubama pojavila djevojčičina majka,
vrisnula i digla kćer sa stola.
S unutarnje joj je strane bedara uočila ogrebotine. Nije ju odvela u bolnicu nego je otišla
po puntare s odjela mog oca, udaljenog nekoliko ulica. Uskoro je mnoštvo upalo u prednji vrt.
Odmah su mi uhitili majku, koja je slučajno došla na nekoliko dana iz zatvora. Odrasli su
zgrabili Xiao-fanga derući se. Premlatit će
ga ako im ne oda tko gaje naučio kako će "silovati djevojčicu". Pokušavali su od njega
izvući da su ga nagovorila starija braća. Xiao-fang nije mogao govoriti ni plakati. Jo-jo se
užasno prestrašio. Plakao je i vikao da je on zamolio Xiao-fanga da joj da injekciju. I
djevojčica je plakala, govoreći da joj nije dao injekciju. Odrasli su se na njih derali neka
umuknu. I dalje su urlali na Xiao-fanga. Naposljetku je svjetina, na prijedlog moje majke,
odgurnuvši nju a povukavši Xiao-fanga, odjurila u Narodnu bolnicu Sečuana.
Čim su ušli u ambulantu, bijesna je djevojčičina majka — sa žestokom, zagrijanom
svjetinom — počela optuživati doktorima, sestrama i drugim pacijentima: "Sin kapitalističkog
suputnika silovao je puntarevu kćer! Roditelji, kapitalistički suputnici, moraju za to platiti!
"Liječnica je pregledala djevojčicu, a jedan je nepoznati mladić u hodniku povikao: "Zašto ne
pograbite roditelje, te kapitalističke suputnike, pa ih izubijate?".
Liječnica je pregledala djevojčicu i najavila da nema znakova silovanja. Ogrebotine
između bedara još su otprije, nisu uzrokovane Xiao-fangovom trijeskom, koja je — pokazala
ju je svjetini — obojena i glatka. Očito je to od penjanja na stablo. Svjetina se nevoljko
razišla.
Xiao-fang je te večeri buncao, tamnocrven u licu. Vrištao je i nesuvislo bulaznio. Mama
gaje sutradan odvezla u bolnicu, a liječnik mu je dao sedative. Oporavio se za nekoliko dana,
ali se više nije igrao s djecom. Nakon te nezgode, u šestoj godini, oprostio se s djetinjstvom.
Selidba u Meteorsku spala je na baku i nas, petero djece. Pomagao nam je i Cheng-yi,
dečko moje sestre Xiao-hong.
Otac mu je bio niži kuomintanški dužnosnik pa se poslije 1949. nije mogao dobro
zaposliti, dijelom zbog svoje nepoćudne prošlosti, a i zato stoje imao TBC i čir na želucu.
Nije dobio stalan posao, čistio je ulice i ubirao vodopristojbe. Tijekom gladi je umro u
Chongqingu, kao i njegova žena, od bolesti koje su tad, zbog gladi, kobno završavale.
Cheng-yi bio je radnik u tvornici zrakoplovnih motora, a moju je sestru upoznao
početkom 1968. Kao i većina u tvornici, bio
je neaktivan član grupe puntani povezane s I Ivađcsot i šestim kolovozom. Zabave nije
bilo pa su puntari uglavnom osnivali vlastite družine za pjesmu i ples. Izvodili su odobrene
pjesme Maovih citata i pohvalnice. Cheng-yi je, kao dobar svirač, bio član jedne takve
družine. Moja sestra nije radila u tvornici, ali se učlanila jer je voljela plesati, skupa s Buckom
i Ching-ching. Cheng-yi i ona su se zavoljeli. Veza se našla na općem udaru. Njegova sestra i
kolege s posla bojali su se da će vezom s kćerkom kapitalističkog suputnika dovesti u
opasnost svoju budućnost. Naše društvo djece visokih dužnosnika rugalo mu se zato što nije
bio "naš", a ja sam, u svojoj nerazumnosti, sestrinu želju da živi svojim životom shvatila kao
da napušta roditelje. Njihova se ljubav održala, i mojoj je sestri dobro došla sljedećih teških
godina. Cheng-yija sam uskoro zavoljela i naučila cijeniti, kao i cijela moja obitelj. Nosio je
naočale pa smo ga prozvali Cvi-kerašem.
U družini je bio još jedan svirač, Cvikerašev prijatelj, tesar, sin vozača kamiona. Veseli
je mladić imao neobično dug nos pa se doimao nekineski. Tad smo jedino vidjeli slike
Albanaca, jer je mala, daleka Albanija bila jedina saveznica Kine. Čak su i Sjeverne Korejce
smatrali previše dekadentnima. Zato su ga prijatelji prozvali Al, skraćeno od Albanac.
Al je dogurao kola kako bismo se iselili u Meteorsku. Nisam ga htjela preopteretiti pa
sam predložila da neke stvari ostavimo. Rekao je neka sve ponesemo. Nehajno se smješkao,
stezao šake i ponosno se isticao čvrstim, napetim mišićima. Moja su mu braća zadivljeno
pipkala nabrekle bicepse.
Alu se sviđala Bucka. Dan nakon selidbe pozvao je nju, Ching--ching i mene na ručak u
svoj stan, u jednu od mnogih kuća zemljana poda, bez prozora, u koje se ulazi ravno s
pločnika. Prvi sam put došla u taj najrašireniji tip kuća. U Alovoj sam ulici na uglu vidjela
skupinu uličara. Pratili su nas pogledom i dojmljivo pozdravili Ala. Porumenio je od ponosa
pa im pristupio. Vratio se nasmiješen. Bezbrižno je rekao: "Objasnio sam im da ste djeca
visokih dužnosnika, i da sam se sprijateljio s vama kako bih se dokopao povlaštenih dobara
čim prestane Kulturna revolucija."
Ostala sam bez riječi. Prvo, ono što je rekao upućivalo je na to da su djeci visokih
dužnosnika dostupna potrošačka dobra, a
to nije bilo točno. Drugo, čudila sam se njegovu očitom zadovoljstvu stoje s nama i
ugledu koji je zbog toga očito stekao u očima svojih prijatelja. U vrijeme kad su mi roditelji
bili zatvoreni, a nas su upravo izbacili iz ograđena naselja, kad je bio ustrojen Sečuanski
revolucionarni odbor i kapitalistički suputnici uklonjeni, u vrijeme kad se činilo daje
pobijedila Kulturna revolucija, Al i njegovi prijatelji očito su ozbiljno vjerovali da će se vratiti
dužnosnici kakav je moj otac.
Neprekidno sam se susretala sa sličnim mišljenjima. Kad god bih izašla kroz dojmljiva
dvorišna vrata, uvijek sam osjećala poglede ljudi iz Meteorske ulice, i u tim pogledima neku
mješavinu znatiželje i strahopoštovanja. Široki su slojevi očito smatrali prolaznima
Revolucionarne odbore, a ne kapitalističke suputnike.
Ujesen 1968. novije odred došao zauzeti moju školu, "Odred za promicanje misli Maoa
Zedonga". Članovi su bili vojnici ili radnici koji nisu sudjelovali u borbama protivničkih
frakcija, a morali su uvesti red. U mojoj je školi, kao i u svima, taj odred pozvao u svoje
redove sve one koji su u školi bili otkako je, prije dvije godine, počela Kulturna revolucija,
kako bi nas držali pod nadzorom. Našli su i rijetke đake koji nisu bili u gradu. Njih su
brzojavno pozvali. Rijetki su se usudili izostati.
Učitelji koji nisu postali žrtve nisu se usuđivali voditi nastavu. Svi su stari udžbenici bili
napadnuti kao "buržujski otrov", a nitko nije bio dovoljno hrabar da napiše nove. Sjedili smo
u učionicama, recitirali Maove članke i čitali uvodnike u Narodnom dnevniku. Pjevali smo
pjesme na Maove citate ili se skupljali na "plesovima odanosti", okretali se i mahali crvenim
knjižicama.
Jedna od najvažnijih odredaba Revolucionarnih odbora bila je proglašivanje diljem Kine
"plesova odanosti" obaveznima. Glupo je previjanje svugdje postalo obavezno, u školama i
tvornicama, na ulicama, u trgovinama, na željezničkim peronima, pa i u bolnicama ako su se
bolesnici još mogli micati.
Propagandni odred, poslan u moju školu, uglavnom je bio dobroćudan. Drugi nisu bili
takvi. Odred na Sveučilištu Cheng-du probrali su Tingovi zato stoje na sveučilištu bio stožer
njima
neprijateljskoga Crvenog Chengđua. Van i Yong napatili su sr više nego drugi. Tingovi
su uputili propagandni odred neka na njih vrši pritisak da osude mog oca. Odbili su. Poslije će
reći mojoj majci da su se toliko divili očevoj hrabrosti da su se upravo zato odlučili oduprijeti.
Potkraj 1968. svi su studenti u Chengduu masovno "diplomirali", bez ijednog položenog
ispita. Upućeni su na posao u sve dijelove Kine. Yan i Yonga su upozorili da nemaju
budućnosti ako ne osude mog oca. Nisu popuštali. Yan su poslali u mali rudnik ugljena u
planinama istočnog Sečuana. Najgori mogući posao, primitivni radni uvjeti, gotovo bez
ikakvih mjera zaštite na radu. Žene i muškarci morali su se četveronoške uvlačiti u okno kako
bi izvlačili košare ugljena. Yanina je sudbina odraz izokrenute retorike tog razdoblja: gospođa
Mao je ustrajala da žene rade iste poslove kao i muškarci, a svima je na ustima bila Mao-va
izreka "Žene mogu držati pola neba". Žene su shvatile da im je zajamčena ravnopravnost
samo za teške tjelesne poslove.
Nakon što su otjerani studenti, mi smo, srednjoškolci, otkrili da će nas prognati na
najteže poljodjelske poslove u daleka ruralna i brdska područja. Mao mi je namijenio da
ostatak života provedem kao seljakinja.
22.
 "Tjelesnim radom popraviti misli'
Na rubu Himalaje (Siječanj—lipanj 1969.)
Godine 1969. su moje roditelje, sestru, moga brata Jin-min-ga i mene jedne za drugim
otjerali iz Chengdua i poslali u daleke dijelove sečuanske pustoši. Kao milijune građana, i nas
su potjerali na selo. Tako mladež neće više dokono tumarati gradovima i iz dosade izazivati
nerede, a pred odraslima kao stoje moj otac opet je bila "budućnost". Bili su dio stare uprave
koju su zamijenili Maovi Revolucionarni odbori, a poslati ih na najteže poslove bilo je
prikladno rješenje.
Prema Maovim krilaticama, na selo nas šalju "kako bismo se popravili". Mao je tvrdio
da svi mogu "tjelesnim radom popraviti misli", ali tu vezu nikad nije objasnio. Dakako, nisu
ga ni pitali za objašnjenje. Već bi samo to pitanje bilo jednako izdaji. U Kini su svi znali daje
težak posao, pogotovo na selu, uvijek kazna. Zanimljivo je da nijedan Maov krvnik, član
novoustrojenih Revolucionarnih odbora, časnici i njihova djeca — nisu morali na prisilni rad.
Najprije su otjerali oca. Odmah poslije Nove godine 1969. poslanje u okrug Miyi, u
oblast Xichanga, na istočnom rubu Himalaje, u takvu zabit da je ondje danas kineska
satelitska lansirna baza. Od Chengdua ga dijeli pet stotina kilometara, što će reći četiri dana
vožnje kamionom, jer željezničke pruge nije bilo. Nekoć su onamo tjerali prognanike jer su
tamošnje planine i vode navodno obavijene tajanstvenim "kužnim zrakom". Prevedeno na
današnji jezik, "kužni zrak" znači tropske bolesti.
Ondje je utemeljen logor za prihvat bivših dužnosnika pokrajinske vlade. Diljem Kine
bile su na tisuće takvih logora. Zvali su ih "kadrovskim školama", iako uopće nisu bile škole,
a i nisu ih namijenili samo dužnosnicima. U njih su slali književnike, profesore, znanstvenike
i liječnike, koji su postali "nepotrebni" u Maovu novom poretku neznalica.
Nisu u logore slali samo kapitalističke suputnike poput mog oca i drugih klasnih
neprijatelja. Otjerali su i većinu njihovih kolega, puntara, jer ih novi Sečuanski revolucionarni
odbor nije mogao sve smjestiti, kad je sva radna mjesta popunio puntari-ma drukčijeg
podrijetla (radničkim i seljačkim) i vojnicima. "Tjelesnim radom popraviti misli" postao je
zgodan način da se uklone suvišni puntari. Rijetki su s očeva odjela ostali u Cheng-duu.
Gospođa Shau postala je zamjenica rukovodioca Javnih poslova Sečuanskog revolucionarnog
odbora. Bile su raspuštene sve organizacije puntara.
"Kadrovska škola" nije bila koncentracijski logor ni gulag, ali u tim su izdvojenim
zatvorima logorašima ograničavali slobodu, a morali su pod strogim nadzorom obavljati teške
poslove. Budući da su u Kini sve obradive površine gusto naseljene, samo je u sušnim ili
brdskim područjima bilo mjesta za gradske prognanike. Logoraši su morali proizvoditi hranu
kako bi pokrili svoje potrebe. Plaću.'su još primali, ali gotovo ništa nisu mogli kupiti. Život je
bio težak.
Kako bi se pripremio za put, moj je otac, nekoliko dana prije polaska, bio pušten iz
zatvora u Chengduu. Jedino je htio vidjeti moju majku, još zatvorenu. Pobojao se daje nikad
više neće vidjeti. Pisao je Revolucionarnom odboru, najponiznije što je mogao, i zamolio
neka mu dopuste daje vidi. Zahtjev su mu odbili.
Kino u kojem su zatvorili moju majku bilo je u jednoj od najživljih trgovačkih ulica u
Chengduu. Prodavaonice su bile po-luprazne, ali je u blizini bila crna tržnica poluvodičima
kamo je često išao moj brat Jin-ming. Katkad je vidio mamu kako, u nizu zatvorenika, prolazi
ulicom i nosi zdjelu i štapiće. U kinu nije svakog dana bila otvorena menza pa su zatvorenici
katkad morali izlaziti po hranu. Jin-ming je tako otkrio da bismo katkad mogli vidjeti mamu
ako ondje pričekamo na ulici. Katkad je nije bilo među zatvorenicama pa smo umirali od
straha. Nismo znali da ju je tada njezina čuvarica-psihopatkinja kažnjavala
 zabranjujući joj izlazak i obrok. Možda ćemo je sutra vidjeti među desetinom nijemih i
utučenih muškaraca i žena koji su, spuštene glave, nosili bijele poveze oko nadlaktice, a na
njima četiri kobna crna ideograma "Volujski vrag, zmijski demon".
Nekoliko sam dana uzastopce vodila oca u tu ulicu. Čekali smo od zore do ručka, a njoj
ni traga ni glasa. Kako bismo se zgrijali, neumorno smo koračali po zaleđenom pločniku.
Jednoga jutra, dok smo opet gledali kako se razilazi gusta magla nad beživotnom betonskom
zgradom, pojavila se mama. Budući da je i prije vidjela na ulici svoju djecu, brzo je digla
pogled da vidi jesmo li opet došli. Pogled joj se sreo s očevim. Zadrhtale su im usne, ali nije
nastao glas. Očima su se proždirali sve dok straža-rica nije povikala mami neka spusti glavu.
Tata je za njom zurio još dugo nakon stoje nestala iza ugla.
Nekoliko dana kasnije je nestao. Unatoč njegovu miru i suzdržanosti uočila sam
znakove da su mu živci na rubu sloma. Prestrašila sam se da bi opet mogao poludjeti, jer'će
tjelesne i duševne patnje morati trpjeti u samoći, daleko od obitelji. Odlučila sam mu se
uskoro pridružiti i činiti mu društvo, ali je teško bilo naći prijevoz u Miyi, jer javni prijevoz u
tako daleka područja nije funkcionirao. Kad su mi, nakon nekoliko dana, rekli daje moja škola
upućena u Ningnan, samo osamdeset kilometara udaljen od njegova logora, bila sam
presretna.
U siječnju 1969. sve su srednje škole iz Chengdua poslane u ruralna područja Sečuana.
Živjet ćemo po selima, među seljacima, a oni će nas preodgajati. Nije bilo određeno kako će
nas preodgajati, ali Mao je uvijek tvrdio da su obrazovani ljudi ispod nepismenih seljaka, pa
se moraju popraviti kako bi im bili što sličniji. Jedna njegova izreka glasi: "Seljaci imaju
prljave ruke a noge umazane kravljom balegom, ali mnogo su čistiji od intelektualaca."
Moja i sestrina škola bila je puna djece kapitalističkih suputnika pa su ih poslali u
najveću zabit. Nije s nama otišlo nijedno dijete članova Revolucionarnih odbora. Išli su oni u
oružane postrojbe, a to je bila jedina (mnogo povoljnija) alternativa selu. Od tada je jednim od
najjasnijih znakova moći bio taj kad bi se nečije dijete našlo u vojsci.
Petnaestak je milijuna ljudi poslano na selo u jednoj od najvećih seoba naroda u
povijesti. U općoj je strci ipak bilo reda. U
to nas je uvjerila brza, izvrsna organizacija. Svatko je primao pomoć kako bi lakše
kupio dodatnu odjeću, poplune, plahte, kovčege, mreže protiv komaraca i plastične omote
vreća za spavanje. Pazilo se i na pojedinosti pa su nam dali lagane cipele, ka-nistere za vodu i
baterijske svjetiljke. Većinu je tih predmeta trebalo posebno izraditi jer se, u slabo
opskrbljenim trgovinama, nisu mogli nabaviti. Oni iz siromašnih obitelji mogli su zatražiti
dodatnu novčanu pomoć. Prvu će nam godinu država davati džeparac, a hranu, to jest rižu,
ulje i meso, oduzet će selu kojem nas dodijele.
Nakon Velikoga skoka naprijed, selo je bilo organizirano u komune, svaka je
obuhvaćala po nekoliko sela, to jest od dvije tisuće do dvadeset tisuća kućanstava. Pod
komunama su bile proizvodne brigade, a pod njima nekoliko proizvodnih odreda. Proizvodni
je odred otprilike isto što i selo, temelj na jedinica života na selu!' Iz moje je škole do osam
učenika bilo dodijeljeno svakom proizvodnom odredu, a smjeli smo birati s kim želimo biti u
grupi. Odlučila sam se za prijateljice iz Buckina razreda. Moja sestra nije otišla sa svojom
školom, nego sa mnom, jer smo mogle ići s rodbinom. Moj brat Jin-ming bio je u istoj školi
kao i ja, ali je ostao u Chengduu jer još nije navršio presudnih šesnaest godina. Bucka nije
otišla zato stoje bila jedinica.
Ningnanu sam se veselila. Nisam iskusila težak rad pa nisam shvaćala što to znači.
Zamišljala sam idilu bez politike. Iz Ningnana je došao dužnosnik koji nam je navijestio
suptropsku klimu, modro nebo, crveni hibiskus, duge banane, Rijeku zelenoga pijeska —
gornji tok Yangtzea — koja blista na sjajnom suncu i mreška se na lahoru.
 Živjela sam u svijetu sive magle i crnih zidnih novina, sanjala o suncu i tropskom
raslinju. Dok sam slušala dužnosnika, zamišljala sam sebe na cvjetnoj planini, a pod nogama
mi zlatna rijeka. Spomenuo je tajanstveni "kužni zrak", o kojem sam čitala u klasič*noj
književnosti, ali i to je odisalo daškom egzotike. Smatrala sam da samo političke kampanje
mogu biti opasne.
Željela sam poći i zato što sam smatrala da ću lako moći posjetiti oca. Samo što nisam
opazila da su između nas neprohodne planine, više od tri tisuće metara. Nikad nisam bila
osobito vješta čitanju zemljovida.
Moja je škola 27. siječnja 1969. otišla u Ningnan. Svatko je od nas smio ponijeti jedan
kovčeg i vreću za spavanje. Utrpali su nas u kamione, u svakom po trideset i pet. Bilo je samo
nekoliko sjedećih mjesta. Većinom smo sjedili na podu i na vrećama za spavanje. Kolona
kamiona truckala se tri dana seoskim cestama, a tad smo stigli na granicu Xichanga. Prošli
smo ravnicu Chengdua i planine uz istočni rub Himalaja, gdje su kamioni morali staviti lance.
Pokušavala sam sjesti straga kako bih mogla gledati dramatične snježne pljuskove i tuču koji
sve zabjelju-ju, a gotovo bi se odmah razvedrivali u tirkizno nebo i blještavo sunce. Pred tom
sam olujnom ljepotom zanijemjela. Daleko na zapadu uzdizao se vrhunac visok gotovo osam
tisuća metara, a iza njega prastara divljina, u kojoj se rodilo mnogo svjetsko raslinje. Tek kad
sam došla na Zapad, shvatila sam da odande potječu dobro nam znane biljke kao što su
rododendron, krizante-me, većina ruža i drugog cvijeća. Tada su ondje još živjele pande.
Druge smo večeri ušli u Azbestni okrug, nazvan tako po svom najvažnijem proizvodu.
U brdima se konvoj zaustavio kako bismo mogli na zahod, u dvije blatne kućice u kojima su
bili čučavci pokriveni ličinkama. Ako je u zahodu i bilo užasno, vani se sve doimalo još
jezivije. Pepeljasta lica radnika, olovne boje i bez života. Prestrašeno sam zapitala
simpatičnoga Dong-ana, člana propagandnog odreda, koji nas je dopratio na odredište, tko su
ti zombiji. Robijaši iz radnoga logora lao-gai (popravak kroz rad), odgovorio mije. Vađenje
azbesta bilo je nadasve štetno pa su ondje uglavnom radili robijaši, uz neznatne mjere zaštite.
Bio je to moj prvi i jedini susret s kineskim gulagom.
Petog nas je dana kamion iskrcao pred žitnicom na vrhu planine. Propaganda me je
dovela dotle da sam očekivala svečanost, bubnjare i papirnato cvijeće koje nam pričvršćuju
usred velika slavlja, ali nas je kod žitne stanice dočekao samo komunin dužnosnik. Zaželio
nam je dobrodošlicu ukočenim novinskim frazama. Dvadesetak nam je seljaka pomoglo da
prenesemo smotane ležajeve i kovčege. Lica bezizražajna, neprobojna. Nisam razumjela
njihov govor.
Sestra i ja smo otišle u svoj novi dom s još dvije djevojke i četiri dečka koji su činili
našu grupu.
Četiri seljaka, koji su nam nosili dio prtljage, nijemo su išli, i kao da nas nisu razumjeli
kad smo ih što pitali. I mi smo šutjeli. Satima smo išli jedan za drugim, sve dublje u predivne
tamno/.elene planine. Milu sam preu morna da opazim njihovu ljepotu. Jednom, dok sam se
trsila da se oduprem o stijenu kako bih povratila dah, ogledala sam si; u daljinu. Naša se grupa
činila tako beznačajnom, okružena golemim bezgraničnim planinskom svijetom, bez cesta,
kuća, a na vidiku ni žive duše. Samo se vjetar prikradao kroz šume, žubo-rili su skriveni
potoci. Osjećala sam kako nestajem u prigušenoj, stranoj divljini.
U sumrak smo stigli u mračno selo. Nije bilo struje, a ulje je bilo predragocjeno da ga
trošimo dok ne padne potpuni mrak. Ljudi su stajali pred vratima i gledali nas bezizražajno,
otvorenih usta. Nisam znala znači li to zanimanje ili ravnodušnost. Takve su poglede mnogi
stranci uočili u Kini kad se otvorila sedamdesetih godina. Seljacima smo bili stranci, a i oni
nama.
 Selo nam je pripremilo kuću od drva i zemlje. U njoj su bile dvije velike sobe, jedna za
četiri mladića, a jedna za djevojke. Hodnik je vodio u seoski prostoriju gdje je bila peć od
opeka na kojoj ćemo kuhati.
Iscrpljena sam pala na tvrdu drvenu dasku, ležaj koji ću dijeliti sa sestrom. Neka su nas
djeca pratila i uzbuđeno Micala. Počela su nam kucati na vrata, ali bi nestala čim bismo ih
otvorile, a malo poslije bi opet zakucala. Virili su nam kroz prozor, četvrtast otvor u zidu, bez
rebrenica. Čudno su vikala. Isprva smo se smješkale i pozivale ih, ali naša prijaznost nije
naišla na odaziv. Jedva sam čekala da se okupam. Staru smo košulju prikucale čavlima na
prozorski okvir kao zastor i počele umakati ručnike u ledenu vodu umivaonika. Pokušavala
sam se oglušiti na dječje cerekanje dok su nam uporno povlačili "zastor". Kad smo se prale,
morale smo ostati u podstavljenim kaputima.
Jedan dječak u našoj grupi bio nam je vođa i veza sa seljacima. Imamo nekoliko dana
vremena da nabavimo sve svakodnevne potrepštine, kao što su voda, petrolej i ogrjev, rekao
nam je. Onda rnpramo početi raditi u polju.
U Ningnanu se sve radilo ručno, kao najmanje dvije tisuće godina. Strojeva nije bilo, ni
tegleće marve. Seljaci su imali premalo hrane da bi sebi mogli priuštiti konje ili magarce. Za
naš su dolazak napunili okruglu vodenu spremnicu od kamenine. Sutradan sam shvatila koliko
im je dragocjena svaka kap. Da bismo došli do vode, morali smo se pola sata penjati uskim
pu-
teljkom do bunara, noseći na motki, prebačenoj preko ramena, dvije drvene bačve. Kad
bi se napunile, težile su četrdeset kilograma. Ramena su me neizrecivo boljela i kad su bačve
bile prazne. Odlanulo mije kad su dečki udvorno rekli da oni preuzimaju nošenje vode.
Oni su i kuhali, jer od nas četiri djevojke, tri nikad u životu nisu kuhale (i ja sam bila
među njima) zbog svog obiteljskog podrijetla. Morala sam se snalaziti kako znam i umijem.
Riža je stizala neoljuštena pa smo je morale, u kamenoj stupi, svom snagom tucati. Mješavinu
smo morali staviti u golemu bambusovu košaru i zibati je posebnim kretnjama kako bi lagane
ljuske ostale na vrhu, odakle bismo ih odstranile, a ispod njih je ostajala riža. Nakon nekoliko
minuta ruke su mi bile pokrivene užasnim žuljevima i toliko se tresle da nisam mogla podići
košaru. Bila je to zamorna borba za svaki obrok.
Morali smo skupljati ogrjev. Dva smo sata pješačili do šume gdje smo, prema pravilima
o šumskoj zaštiti, smjeli skupljati ogrjev. Smjeli smo odsijecati samo grančice, penjali se na
niske borove i nemilice rezuckali noževima. Trupce bismo vezali i nosili na leđima. Kao
najmlađa u grupi, morala sam nositi samo košaru borovih iglica. Do kuće opet dva sata hoda
strmim planinskim puteljkom. Vratila sam se tako iscrpljena kao da sam nosila bar šezdeset
kilograma. Nisam vjerovala svojim očima kad sam stavila košaru na vagu: jedva dva i pol
kilograma!Prebrzo će izgorjeti, a nije dovoljno ni da uzavre kotao vode.
Najednom od prvih pohoda za skupljanje ogrjeva, straga su mi pukle hlače kad sam
silazila sa stabla. Od stida sam se sakrila u šumu i izašla posljednja kako nitko ne bi mogao ići
za mnom pa to vidjeti. Dečki su, kao pravi džentlmeni, rekli neka idem ispred njih kako ne bi
previše brzali. Više sam im puta morala ponavljati da volim ići posljednja, ne samo iz
pristojnosti.
Nije bilo lako ni otići na zahod. Trebalo se spustiti klizavom strminom do duboke jame
blizu kozjeg tora. Uvijek nam je uz koze bila ili stražnjica ili glava jer su se one rado sudarale
s uljezima. Bila sam tako uzrujana da danima nisam mogla poći na stranu. Kad bih izmakla
kozama, opet sam se morala pentrati, a svaki bih put zaradila nove modrice.
Prvog dana rada sa seljacima rekli su mi da nosim kozje bra-bonjke i gnojivo iz našega
zahoda u poljica na kojima su bili spa-
 lili grmlje i travu. Zemlja je bila pokrivena sinjem koji ćo, skupa s kozjim i ljudskim
izmetom, oploditi tlo za proljetno oranje, a sve se radilo samo ručno.
Tešku sam košaru uprtila na leđa i očajnički se pentrala na sve četiri. Gnojivo se
prilično osušilo, ali mije ipak namočilo pamučni kaput, majicu i leđa, a s vrha košare mi se
slijevalo u kosu. Kad sam naposljetku došla u polje, vidjela sam kako seljanke vješto prazne
košare. Nagnule bi se u stranu, a košare tako nakrivile da sadržaj iz njih ispadne. Meni to nije
išlo od ruke. Da bih svalila teret s leđa, pokušavala sam skinuti košaru. Desnu sam ruku
izvukla iz remena, a košara se naglo trgnula nalijevo i povukla mi desno rame. Pala sam na
zemlju u gnojivo. Poslije je jedna prijateljica tako iščašila koljeno. Ja sam samo malo isteg-
nula struk.
Patnje su bile neizostavan dio "popravka" misli. Teoretski smo bili presretni jer nas je to
približavalo pretvorbi u novu osobu, sličniju seljacima. Prije Kulturne revolucije objeručke
sam prihvaćala ta naivna shvaćanja i namjerno obavljala teške poslove kako bih postala bolja
osoba. Moj je razred 1966. pomagao u cestovnim radovima. Djevojčice su dobile lagane
poslove, recimo izdvajanje kamenja, koje su dječaci poslije usitnjavali. Ponudila sam da ću
obavljati muški posao. Ruke su mi natekle od razbijanja kamenja teškim maljem koji sam
jedva mogla dići. Sada je, tri godine poslije, popustila moja indoktriniranost. Nije više bilo
slijepe potpore vjere pa sam zamrzila teški rad u planinama Ningnana. Činio mi se posve
besmislenim.
Čim sam stigla, dobila sam osip. Gotovo mi se tri godine taj osip vraćao čim bih došla
na selo, a nije ga mogao izliječiti ni jedan lijek. Dan i noć me mučio svrab i nisam se mogla
suspregnuti da se ne češem. Tri dana nakon početka novog života imala sam gnojne rane,
noge otečene od infekcija, proljev i povraćanje. Bila sam užasno slaba i nemoćna upravo onda
kad mije tjelesna snaga najviše trebala, a do ambulante naše komune dijelilo me
Uskoro sam shvatila da su mi slabi izgledi da iz Ningnana posjetim tatu. Do najbliže
bolje ceste trebalo je pješačiti jedan dan, a i kad bih došla do nje, javnog prijevoza nije bilo.
Izrijetka su vozili kamioni, ali gotovo su nikakvi bili izgledi da voze u Miyi. Na sreću,
propagandist Dong-an došao je u naše selo provjeriti jesmo li se dobro smjestili. Videći da
pobolijevam, ljubazno je predložio da se vratim na liječenje u Chengdu. On će onamo
posljednjim kamionom koji nas je dovezao u Ningnan. Dvadeset šest dana nakon dolaska
krenula sam u Chengdu.
Zapravo nisam ni stigla upoznati seljake osim seoskoga knjigovođe koji nas je, kao
najškolovaniji u okolici, često posjećivao kao intelektualno srodne duše. Bila sam jedino u
njegovoj kući i još se sjećam sumnjičavih pogleda njegove mlade žene preplanula lica. Čistila
je krvava svinjska crijeva, a na leđima nosila mirno dijete. Kad sam je pozdravila, ravnodušno
me odmjerila pogledom i nije odzdravila. Osjećala sam se nepoželjnom tuđin-kom pa sam
uskoro otišla.
Onih rijetkih dana kad sam radila sa seljacima, nisam imala viška snage da s njima
razgovaram. Doimali su se daleko i nezainteresirano, odijeljeni od mene neprohodnim
planinama Ningna-na.
Znala sam da se moramo truditi pa sam ih posjećivala. Moji prijatelji i sestra — u
boljem stanju od mene — navečer bi ih obilazili, a ja sam bila iscrpljena, bolesna i neprekidno
me svr-bjelo. Uostalom, posjeti bi značili da sam se pomirila s tim da ovdje dadem sve od
sebe, a podsvjesno nipošto nisam mogla prihvatiti život na selu do smrti. Ni samoj sebi nisam
priznavala da odbacujem život što mi gaje Mao odredio.
Kad je došlo vrijeme odlasku, odjednom mi je nedostajala neizreciva ljepota Ningnana.
Dok sam se ondje borila za život, nisam cijenila brdske ljepote koliko su zasluživale. Rano je
počelo proljeće, u veljači, a zlatni je zimski jasmin blistao uz ledenice što su visile s borova.
Dolinski su potoci oblikovali kristalna, bistra jezera, uokvirena stijenama maštovita oblika. U
vodi su se zrcalili predivni oblaci, baldahini veličanstvenog drveća i bezimenog cvijeća koje
se elegantno izvijalo iz pukotina u stijenama. Odjeću smo prale u tim rajskim jezercima i
prostirale je na kamenju da se osuši na suncu i svježem zraku. Zatim bismo sjele na travu i
slušale treptaje borika na lahoru. Divila bih se proplancima dalekih planina, obraslim divljim
breskvama, i zamišljala kako će, za koji tjedan, ti šumarci zablistati ružičastom bojom.
Stigavši u Chengdu, nakon beskonačnog truckanja u stražnjem dijelu praznoga
kamiona, dok su me neprekidno mučili
kruljenje u želucu i proljev, odmah sam otišla u kliniku pod koju je spadalo naše
naselje. Injekcijama i tabletama uskoro su me izliječili. Klinika je, kao i menza, još bila
otvorena mojoj obitelji. Sečuanski je revolucionarni odbor bio podvojen i nevaljao. Nisu
stvorili upravu koja bi funkcionirala, nisu znali donijeti propise koji bi obuhvatili glavninu
svakodnevnice. Sustav je bio pun rupa, produljile su se mnoge stare navike, a ljudi su
uglavnom bili prepušteni samima sebi. Uprava menze i klinike nije nam uskratila svoje usluge
pa smo se njima koristili.
Baka je rekla da, uz zapadne injekcije i tablete koje sam dobila na klinici, trebam i
kineske lijekove. Jednoga je dana donijele pile, korijene opnaste grahorice i kinesku angeliku,
koji slove kao osobito bu (krepki) te mije skuhala juhu i posula je sitno isjeckanim mladim
lukom. Ništa se nije moglo dobiti u trgovinama pa je baka kilometrima klipsala ne bi li ih
našla kod švercera.
I baka je pobolijevala. Katkad bih je vidjela kako leži, što joj nikad prije nije bio običaj.
Uvijek je odisala energijom i ne sjećam se kad sam je vidjela da i načas miruje. Sad bi
sklopila oči i grizla usnice pa sam pretpostavljala da joj je teško. Kad bih je pitala što joj je,
odgovarala bi da joj nije ništa. I dalje je skupljala lijekove i čekala u redovima da mi nabavi
hranu.
Uskoro mije bilo mnogo bolje. Budući da nije bilo službe koja bi me opet poslala u
Ningnan, počela sam se pripremati za posjet ocu. Uto nam je iz Yibina brzojavljeno daje teško
bolesna moja teta Jun-ying, koja je skrbila za mog najmlađeg brata Xiao-fanga. Odlučila sam
otputovati kako bih je njegovala.
Teta Jun-ying i druga tatina rodbina iz Yibina bili su nadasve dobri prema mojoj
obitelji, iako je moj otac prekršio ukorijenjene kineske običaje skrbi za svoju rodbinu. Sinje
morao majci pripremiti težak drveni lijes premazan s mnogo slojeva boje i platiti joj svečani
— često financijski ubitačni — sprovod. Vlada se zauzimala za kremaciju — kako bi
uštedjela zemljište — i za jednostavnije sprovode. Ocu su tek nakon sprovoda 1958. godine
rekli da mu je umrla majka, jer se rodbina bojala da će prigovoriti ispraćaju i svečanom
obredu. Kad smo se odselili u Chengdu, tatini nas gotovo nisu ni posjećivali.
Kad je moj otac, za Kulturne revolucije, imao nevolja, posjetili su nas i ponudili pomoć.
Naposljetku je teta Jun-ying, koja je
često putovala između Chengdua i Yibina, preuzela skrb za Xiao-fanga kako bi bar
malo olakšala mojoj majci. Stanovala je u istoj kući kao i očeva najmlađa sestra, ali je
nesebično prepustila pola svojih prostorija obitelji nekog daljeg rođaka koja je morala
napustiti svoj trošni stan.
Kad sam stigla, tetka je sjedila u pletenom naslonjaču uz ulazna vrata u predvorje, koje
je služilo kao dnevna soba. Na počasnom je mjestu bio velik lijes od teška tamnocrvena drva,
njezin lijes i jedina raskoš. Rastužila sam se kad sam je vidjela. Udarila ju je kap, noge su joj
bile napol uzete. Bolnice gotovo nisu ni radile. Nitko ih nije popravljao pa su objekti propali,
a rijetka je bila opskrba lijekovima. U bolnici su rekli tetki Jun-ying da joj ne mogu pomoći,
da može jedino čekati kod kuće.
 Tetku je najviše mučila probava. Poslije jela bi osjećala nes-nošljivu nadutost, a na
stranu je mogla tek uz najveće muke. Katkad su joj pomagali pripravci njezine rodbine, ali
češće ni od njih nije bilo koristi. Zato sam joj masirala želudac, a jednom — kad je bila izvan
sebe i kad me zamolila — gurnula sam joj prste u šupak kako bih joj iščeprkala izmet. Uza
sve to njoj je samo na tren odlanulo. Zato se nije usuđivala mnogo jesti, bila je užasno slaba i
satima bi sjedila u prutenom naslonjaču u predvorju, gledajući papaje i banane u perivoju iza
kuće. Nikad se nije tužila. Samo mi je jedanput blago šapnula: "Toliko sam izgladnjela, kad
bih bar mogla jesti..."
Više nije mogla hodati bez pomoći, a i sjediti joj je bilo naporno. Kako ne bi dobila
dekubitus, sjela bih uz nju da se na mene nasloni. Rekla mi je da sam izvrsna njegovateljica, a
sigurno sam umorna kad uz nju sjedim i dosadno mije. Ma koliko ja navaljivala, sjela bi tek
nakratko, kako bih ja mogla "malo izaći i zabaviti se".
Dakako, vani uopće nije bilo zabavno. Čeznula sam za kakvom knjigom, ali osim
Izabranih Mao Zedongovih misli u četiri dijela, u kući sam našla samo jedan rječnik. Sve je
drugo bilo spaljeno. Proučavala sam svih petnaest tisuća ideograma i napamet učila one koje
nisam znala.
Ostatak vremena provodila sam sa svojim sedmogodišnjim bratom Xiao-fangom. Išla
sam s njim u duge šetnje. Katkad bi mu bilo dosadno pa me molio da mu kupim dječji pištolj
ili bombone boje ugljena koje su, usamljene, izlagali u trgovinama.
Novca nisam imala, prihodi su nam bili skromni. Seđmogođiš-njak to nije mogao
shvatiti pa se bacao na zemlju, udarao nogama, vikao i kidao mi kaput. Čučnula bih, tješila ga
i naposljetku, na rubu očaja, i ja bih zaplakala. Tek bi tad umuknuo i pomirio se sa mnom.
Oboje bismo iscrpljeni pošli kući.
Yibin je, i u jeku Kulturne revolucije, bio grad čarobna ozračja. Krivudave rijeke i
spokojni brežuljci maglovitog obzorja — izazivali su u meni osjećaj vječnosti i, nakratko,
utjehu od okolne bijede. Kad bi pao sumrak, zamračile bi se zidne novine i utihnuli bi
zvučnici po cijelom gradu, a neosvijetljene sporedne uličice obavila bi magla, isprekidana
samo treptavim sjajem petrolejki koji je probijao kroz pukotine između vratnica i prozorskih
okvira. Mjestimice svijetla površina: mala prodavaonica hrane. Nije se ništa prodavalo, ali je
na pločniku bio drven četvrtast stol, a oko njega četiri duge, uske klupe, tamnosmeđe i sjajne
od dugogodišnjeg trenja i sjedenja. Na stolu mala iskra u obliku graška — svjetiljka na ulje
uljene repice. Nitko nikad ne bi sjedio za stolom i čavrljao, ali je vlasnik ipak držao otvorenu
svoju prodavaonicu. Nekoć bi bila puna ljudi koji bi razgovarali i pili domaću prepečenicu uz
mariniranu govedinu, svinjski jezik pirjan sa sojom i prženi slani i papreni kikiriki. Prazne su
me tezge podsjećale na Yibin iz vremena kad politika nije posve zagospodarila životima.'
Čim bih izašla iz sporednih ulica, zatreštali bi zvučnici. Osamnaest je sati na dan
gradskim središtem odzvanjalo skandiranje i prozivke. Za razliku od sadržaja, buka je bila
nesnosna pa sam — kako bih sačuvala razum — samu sebe već uvježbala da ništa ne čujem.
Jedne je travanjske večeri moju pozornost odjednom privukla neka emisija. U Pekingu
će biti partijski kongres. Kineskom narodu, po običaju, nije bilo rečeno čime će se baviti ta
prevažna
skupština njihovih "predstavnika". Objavljeno je novo vrhovno rukovodstvo. Srce mi je
klonulo kad sam čula da je potvrđena nova organizacija Kulturne revolucije.
Deveti je kongres označio formalnu uspostavu Maova sustava osobne vlasti. Održali su
se tek rijetki vrhovni rukovodioci s prethodnoga kongresa 1956. godine. Od njih sedamnaest,
u Po-litbirou su se zadržala samo četvorica: Mao, Lin Biao, Zhou Enlai i Li Xiannian. Svi su
ostali, osim pokojnika, već bili osuđeni i smijenjeni. Neki su od njih uskoro i preminuli.
 Predsjednik Liu Shaoqi, drugi čovjek na Osmom kongresu, od 1967. je bio zatvoren, a
na skupovima "javne osude" okrutno su ga tukli. Uskratili su mu lijekove, iako je godinama
bio šeće-raš, a nisu mu liječili ni upalu pluća. Pomoć su mu pružili tek kad je bio na rubu
smrti, zato stoje gospođa Mao izričito zapovjedila neka ga održe na životu kako bi postao
"živi cilj" na Devetom kongresu. Kongres gaje osudio kao "zločinačkog izdajicu,
neprijateljskog agenta i šugu u službi imperijalista, suvremenih revizionista (Rusa) i
reakcionarnih kuomintangovaca". Osudu je pročitao Zhou Enlai. Poslije Kongresa su Liuu
dopustili da, u mukama, umre.
Maršal Ho Lung, još jedan bivši član Politbiroa ijedan od osnivača Komunističke
partije, umire nepuna dva mjeseca nakon Kongresa. Budući daje u vojsci još imao moć, dvije
i pol godine polako su ga mučili kako bi (rekao je ženi) "podrovali moje zdravlje pa me ubili,
ne prolijevajući mi krv." Muke su se sastojale u tome da su mu svakog dana, u jeku ljetne
vreline, davali samo malu količinu vode, a zimi mu isključivali grijanje i kad je temperatura
mjesecima bila ispod nule. Uskratili su mu lijek protiv šećerne bolesti. Naposljetku je umro
kad su mu, nakon što mu se šećerna bolest pogoršala, dali veliku količinu glukoze.
Tao Zhu, član Politbiroa koji je, početkom Kulturne.revalu-cije, pomogao mojoj majci,
gotovo je tri godine čamio u neljudskim uvjetima koji su mu uništili zdravlje. Liječničku su
mu skrb uskraćivali sve dok mu se nije pogoršao rak žučnoga mjehura. Zhou Enlai mu je
odobrio operaciju, ali su prozori u Tao-voj bolničkoj sobi neprekidno bili zatamnjeni
novinama, a članovima njegove obitelji nisu dopustili da ga obiđu na samrti a ni da ga vide
poslije smrti.
Maršal Peng Dehuai umro je nakon iscrpljivanja koje je, u njegovu slučaju, trajalo osam
godina, sve do 1974. Posljednja mu je molba bila da mu s bolničkih prozora skinu novine da
vidi stabla i svjetlo. Odbili su.
Bilo je to tipično za Maove metode tijekom Kulturne revolucije. Nije potpisivao smrtne
presude, samo bi izrekao svoje nakane, a uvijek bi se našao dragovoljac koji bi provodio
mučenje i izmišljao užasne pojedinosti. Služili su se mentalnim pritiskom,
tjelesnomokrutnošću, uskraćivali zdravstvenu skrb, a davali li jekove koji su izazivali
smrt. Tako izazvana smrt dobila je poseban naziv na kineskom,po-hai zhi-si, "prognan u
smrt". Mao je znao što se događa, a progonitelje je ohrabrivao nijemim pristankom (mo-xu).
Tako se oslobodio svojih neprijatelja, a nije navukao kivnost. Odgovoran je nesumnjivo bio
on, ali ne samo on. Mučitelji su preuzimali inicijativu. Maovi su se podčinjeni uvijek trsili da
mu se umile, predusretali su njegove želje i, dakako, iskaljivali svoj sadizam.
Tek su nakon mnogo godina iznesene užasne pojedinosti o proganjanjima najviših
rukovodilaca. Nitko se u Kini nije iznenadio kad je to izbilo na vidjelo. Iz osobnih smo
iskustava znali i za previše takvih slučajeva.
Dok sam na pretrpanom trgu slušala vijesti, pročitali su imena članova novoga CK.
Prestravljeno sam čekala da pročitaju Tingove. I*čula sam: Liu Jie-ting i Zhang Xi-ting. Znala
sam, tek sad počinju patnje moje obitelji.
Uskoro mi je brzojavljeno da se baki stanje pogoršalo i da se ne diže iz postelje. Nikad
joj se to nije dogodilo. Teta Jun-ying me poslala kući neka skrbim za baku. Xiao-fang i ja
ukrcali smo se u prvi vlak za Chengdu.
Baka se približavala šezdesetoj, a bolje srušila njezinu stoič-nost. Osjećala je kako je
probada u cijelom tijelu, a boljoj se, naposljetku, usadila u uši. Liječnici naše klinike smatrali
su da su to živci, i da za to nema lijeka, jedino neka bude vedra! Odvela sam je u bolnicu
udaljenu od Meteorske ulice pola sata hoda.
Zavaljeni u automobile kojima su upravljali njihovi vozači, novi se vlastodršci nisu
brinuli kako žive obični ljudi. Chengdu je ostao bez autobusa, koje nisu smatrali presudnima
za revoluciju, a trokolični su taksiji ukinuti jer su, navodno, eksploatirali ljudski rad. Baka od
bolova nije mogla hodati. Morala je sjesti na prtljažnik bicikla na koji sam joj stavila jastuk.
Držala se za sjedalo, a ja sam gurala bicikl, Xiao-hei ju je pridržavao, a Xiao-fang sjedio na
prečki.
Profesionalnosti i privrženosti osoblja mogli smo zahvaliti to što bolnica još uopće radi.
Na zidovima od opeka pročitala sam goleme parole nekih borbenijih kolega koji su ih
napadali
da se "radom služe kako bi suzbili revoluciju". Tako su optuživali sve one koji su radili
svoj posao. Primila nas je liječnica natečenih vjeđa i crnih podočnjaka, očito iscrpljena od
navale pacijenata i političkih napada s kojima se morala nositi. Bolnica je pucala po svim
šavovima, svagdje sumorni muškarci i žene, neki pretučena lica. Drugi su, slomljenih rebara,
ležali na nosiljka-ma, žrtve skupova "javne osude".
Liječnici nisu znali što je baki. Nije bilo rendgena ni drugih uređaja za temeljitiji
pregled. Sve se pokvarilo. Dali su joj sedative. Kad nije pomoglo, primili su je u bolnicu, na
prepune odjele. Postelje stiješnjene jedna do druge. Ležaji i po hodnicima. Malobrojne su
bolničarke trčkarale od odjela do odjela i nisu mogle priskakati u pomoć svim pacijentima pa
sam odlučila ostati s bakom.
Kući sam otišla po pribor kako bih joj u bolnici kuhala. Donijela sam i bambusni
madrac pa ga prostrla ispod njezine postelje. Noću me neprekidno budila jaucima. Izvukla bih
se ispod tanka popluna pa je masirala. Na tren bi joj odlanulo. Ispod kreveta je zaudaralo po
mokraći. Sve su noćne posude bile uz postelje. Baka je bila čistunica. Uvijek je ustajala — pa
i noću — i išla u zahod na hodniku. Drugima je bilo svejedno, nisu svakog dana praznili ni
svoje posude. Sestre su bile preopterećene da obavljaju takve sitnice.
Prozor uz bakinu postelju gledao je na prednji vrt obrastao korovom. Drvene su se klupe
raspadale. Kad sam prvi put onamo pogledala, neka su djeca kidala rijetke grane magnolije na
kojima je još ostalo malo cvijeća. Odrasli su ravnodušno prolazili. Uništavanje drveća postalo
je tako svakodnevna pojava da nije privuklo ni moju pozornost.
Jednoga sam dana, kroz otvoren prozor, vidjela svoga prijatelja Binga. Sišao je s
bicikla. Srce mije zalupalo, lice mi se zaža-rilo. Žurno sam se pogledala u prozorskom staklu.
Pogledati se javno, u pravom zrcalu, značilo je navući osudu kao "buržujski element". Imala
sam ružičastobijeli karirani kaput. Taj je uzorak nedavno odobren kao "djevojački". Opet smo
smjele imati dugu kosu, ali samo u dvije pletenice pa sam se satima pitala hoću li ih upletati
nablizu ili nadaleko. Ravne ili lagano izvijene pri dnu? Hoće li pletenica biti dulja od
raspuštene kose ili obrnuto? Sve su mi se te precizne odluke beskonačno nametale. Nije bilo
državnih propisa o češljanju kose ni.....Ijori. Ovisilo je sve
0 tome kako su se drugi nosili. Izbor je bio oskudan pase neumorno išlo na najmanje
varijacije. Pravi je test domišljatosti bilo izgledati različito i privlačno, a opet slično svima
drugima kako nitko ne bi mogao optuživački uprijeti prstom u nešto heretično.
Još sam se pitala kako izgledam kad je Bing upao na odjel. Izgledom posve običan,
isticao se određenim izrazom. Cinizmom, rijetkim tih godina bez humora. Silno me privlačio.
Otac mu je bio ravnatelj jednog odsjeka pokrajinske vlade prije Kulturne revolucije, ali Bing
se razlikovao od većine dužnosničke djece. "Zašto bi me slali na selo?" pobunio se i doista
nije otišao. Isposlovao je potvrdu o "neizlječivoj bolesti". On mije prvi potvrdio slobodu
inteligencije i ironičan ispitivački duh koji ne uzima sve zdravo za gotovo. On je mom duhu
prvi otvorio zabranjena područja.
Dotad sam zazirala od bilo kakve ljubavne veze. Odanost obitelji, pojačana nesrećama,
zasjenila je sve druge moje osjećaje. Iako je u meni postojalo i drugo, spolno biće, koje je
čeznulo da izađe, uspijevala sam ga držati zatvorenim. Poznanstvo s Bingom dovelo me na
rub zapleta.
Bing je došao na bakin odjel. Imao je modricu nad okom. Udario gaje Wen, mladić koji
je upravo stigao iz Ningnana kao pratilac djevojke koja je slomila nogu. Bing je namjerno
nehajno opisivao tu tučnjavu, zadovoljno rekavši daje Wen ljubomoran na njega zato što mu
posvećujem veću pozornost
1 više se družim s njim. Poslije sam čula Wenovu priču: udario je Binga zato što nije
trpio onaj njegov "umišljeni smiješak".
Niski je i zdepasti Wen imao snažne ruke i noge i istršale zube. Bio je dužnosnički sin
kao i Bing. Zavrnuo bi rukave i nogavice i nosio seljačke slamnate sandale kao uzorni mladići
na propagandnim plakatima. Jednog mi je dana rekao da se vraća u Ningnan kako bi se
nastavio "popravljati". Kad sam ga pitala zašto, prpošno mi je odgovorio: "Zato da slijedim
predsjednika Maoa. Zašto bih inače? Crveni sam gardist predsjednika Maoa." Ostala sam bez
riječi. Smatrala sam da ljudi tako blebeću samo službeno. Uz to mu lice nije bilo obavezno
svečano kao što dolikuje takvu činu. Opuštenost me uvjerila u njegovu iskrenost.
Wena nisam izbjegavala zbog takvih stajališta. Kulturna me revolucija naučila da ljude
ne dijelim prema njihovim nazorima, nego prema tome jesu li sposobni na okrutnost i podlost
ili nisu. Znala sam daje Wen pošten, i kad sam htjela otići iz Ningnana, njemu sam se obratila
za pomoć.
Više od dva mjeseca nije me bilo u Ningnanu. Nije bilo propisa koji bi to zabranjivao,
ali režim je imao snažno oružje da se prije ili poslije vratim u planine. Onamo su mi prebacili
prijavu boravišta iz Chengdua, a dok god sam u gradu, nisam imala pravo na hranu ni drugu
opskrbu. Neko sam vrijeme živjela od obiteljskih zaliha, ali to nije moglo dugo potrajati.
Shvatila sam da moram prebaciti svoje mjesto boravka što bliže Chengduu.
Chengdu nije dolazio u obzir jer nitko nije smio seosko boravište zamijeniti gradskim.
Zabranjena je bila i promjena prijave boravišta iz zabitnih planina u bogatije područje kakvo
je bila ravnica Chengdua. I to se moglo izigrati. Selidba je bila moguća ako smo imali rodbinu
koja nas je voljna prihvatiti .'Takvu smo rodbinu mogli i izmisliti jer nitko ne može pratiti i
provjeravati kineske brojne rođake.
Promjenu boravišta planirala sam s Nanom, dobrom prijateljicom, koja se upravo vratila
iz Ningnana kako bi pokušala smisliti način da se odande izvučemo. U planu smo imale i
moju sestru koja je još bila u Ningnanu. Da bismo promijenile prijavu boravka, najprije su
nam trebala tri pisma: jedno od iomune koja bi nas, na preporuku nekog "našega rođaka",
prihvatila, drugu bi nam preporuku dao okrug kojem pripada ta komuna, a treća bi isprava
bilo odobrenje premještaja koje je izdavao Se-čuanski ured gradske omladine. Ta smo tri
dokumenta morale odnijeti svojoj proizvodnoj jedinici u Ningnanu, jer smo najprije morale
dobiti od njih pristanak, tek bi nam tad matičar okruga Ningnana odobrio selidbu. Tek smo
tad mogle dobiti važnu ispravu bez koje nije smio biti nijedan Kinez: građansku iskaznicu
koju ćemo obavezno predati organima vlasti u novom mjestu boravka.
Sve je bilo podjednako zamršeno i strašno, kad god bismo i najmanje iskoračili iz krute
administrativne kolotečine. Uglavnom bi nas čekale neočekivane komplikacije. Dok sam
smišljala kako promijeniti mjesto boravka, centralna je vlada odjednom izdala propis kojim
se, od 21. lipnja, zamrzavaju sve promjene
boravka. Već je treći svibanjski tjedan. Nećemo moći naći rođaka koji će nas prihvatiti,
nećemo stići obaviti sve procedure.
Obratila sam se Wenu. Bez oklijevanja je ponudio da će "napisati" tri pisma.
Krivotvorenje službenih isprava bilo je težak zločin, kažnjavao se dugotrajnim zatvorom, ali
Maov je odani crveni gardist hrabro slijegao ramenima na sva moja upozorenja.
 Pečati su bili nezaobilazni za svaku krivotvorinu. U Kini isprave vrijede ako imaju
pečat. Wen je bio krasopisac i znao je rezbariti službene pečate. Pomagao se sapunom. Jedne
je jedine večeri napisao tri pisma za nas tri. Inače bismo ih morale čekati mjesecima, a i tad
bismo se morale smatrati sretnicama. Wen je ponudio da će Nanu i mene otpratiti u Ningnan
kako bi nam i dalje pomagao.
Kad je došlo vrijeme polaska, bila sam očajna što moram ostaviti baku u bolnici. Tjerala
me na put, uvjeravala me da će se vratiti kući i čuvati moju mlađu braću. Nisam je odgovarala
jer nas je bolnica doista ubijala. Nije samo užasno smrdjela, nego je bila nevjerojatno bučna,
dan i noć jauci, hripanje i glasni razgovori u hodnicima. Zvučnici su ih sve budili u šest sati
ujutro, a često su pacijenti bili svjedoci susjedove smrti.
Iste večeri kad je puštena iz bolnice, baka je osjetila oštru bol pri dnu kralježnice.
Nije,mogla sjesti na prtljažnik bicikla pa je Xiao-hei vozio kući svu njezinu odjeću, ručnike,
lavore, termosi-ce i kuhinjski pribor, a ja sam hodala uz nju i pridržavala je. Sparna večer. I
polagani ju je hod zamarao, vidjela sam to po njezinim stisnutim usnama i drhtanju kad je
pokušavala zatomiti jauke. Zabavljala sam je pričama i naklapanjima. Na platanama, koje su
nekoć zasjenjivale pločnik, sad je bilo samo nekoliko bijednih grana, jer ih, za tri godine
Kulturne revolucije, nitko nije potkresavao. Mjestimice smo vidjele granatirane kuće nakon
žestokih borba između puntara.
Za sat vremena prešle smo tek pola puta. Odjednom se nebo smračilo. Sjnažan je vjetar
vrtložio prašinu i kidao zidne novine. Baka je posrnula. Čvrsto sam je uhvatila. Počela je kiša
i u tren oka smo bile mokre. Nigdje se nismo mogle skloniti pa smo nastavile put. Odjeća nam
se slijepila za tijelo i smetala nam u hodu. Dahtala sam. Sićušna i tanka bakica oteščala mi je
u naručju. Kiša je pljuštala i šibala, a vjetar nas mlatio po promo-čenim tijelima. Bilo mije
užasno hladno. Baka je jecala: "Nebo,
dopusti da umrem, dopusti da umrem!" I ja sam htjela zaplakati, ali rekla sam samo:
"Bako, uskoro ćemo biti kod kuće... "
Uto zvonce. "Hoćete li da vas povezem?" Zaustavila se tro-kolica koju je tjerao mladić
razdrljene košulje. Kiša mu se cijedila niz lice. Baku je prenio u otvorena kola na kojima je
čučao starac. Kimnuo nam je. Mladić je rekao da mu je to otac, a vozi ga iz bolnice. Iskrcao
nas je pred našim kućnim vratima, a na moje je srdačno zahvaljivanje odgovorio samo "Nema
na čemu" prije nego što će nestati u mraku i pljusku. U onoj strci pod jakom kišom nikad
nisam doznala kako se zove.
Baka je dva dana poslije u kuhinji spravljala valjuške kojima će nas počastiti. Već je
neumorno pospremala i sobe. Videći da pretjeruje, zamolila sam je neka prilegne, ali nije me
poslušala.
Počeo je lipanj. Nagovarala me da otputujem i zahtijevala neka me prati i pazi Jin-ming,
jer sam se prošli put u Ningnanu teško razboljela. Jin-ming je navršio šesnaestu, ali-ga još
nisu dodijelili ni jednoj komuni. Brzojavila sam u Ningnan neka se moja sestra vrati i njeguje
baku.
Četrnaestogodišnji je Xiao-hei obećao da neće iznevjeriti naše povjerenje, a to je
svečano ponovio i sedmogodišnji Xiao-fang.
Baka je plakala kad sam joj došla reći zbogom. Rekla je da ne zna hoće li me ikad više
vidjeti.
Milovala sam joj zapešće, košča-to, pokriveno ispupčenim žilama. Pritisnula sam ga na
svoj obraz. Zatomila sam suze i obećala da ću se uskoro vratiti!
Nakon duge potrage našla sam kamion koji je vozio u Xichang. Mao je od sredine
šezdesetih zapovjedio da u Sečuan premjeste mnoge važne tvornice (među njima i onu u kojoj
je radio sestrin dečko Cvikeraš), napose u Xichang, gdje je nastajala nova industrijska baza.
Mao je smatrao da su sečuanska brda najbolja zaštita od američkih ili ruskih napada. U novu
su bazu opremu dovozili kamioni iz pet pokrajina. Iskoristili smo prijateljsku vezu pa je vozač
iz Pekinga pristao prevesti Jin-minga, Nanu, We-na i mene. Morali smo putovati straga, u
prtljažnom sanduku. Kabina je služila pričuvnomu vozaču. Svaki je kamion pripadao konvoju
koji se navečer okupljao.
Govorkalo se da vozači kamiona rado primaju djevojke, ali ne i dečke, kao i sve njihove
kolege širom svijeta. Dečki su se
zbog toga ljutili jer su kamioni bili gotovo jedini način prijevoza. Uz cestu sam vidjela
parole na stablima "Oštro ustanite protiv vozača koji primaju samo djevojke, a ne i mladiće!"
Smioniji bi dečki stali nasred ceste kako bi prisilili kamione da ih pokupe. Jedan iz moje škole
nije na vrijeme odskočio pa je poginuo.
Sretne su autostopistice rijetko pripovijedale o silovanju, mnogo češće o ljubavnim
vezama. Mnoge su takve vožnje završile brakom. Vozač kamiona, koji je sudjelovao u
izgradnji strategijske baze, uživao je određene povlastice, među ostalim je mogao ženu sa sela
premjestiti k sebi u grad. Neke su djevojke iskoristile tu mogućnost.
Vozači su nam bili dobri i besprijekorno su se ponašali. Kad bismo se navečer
zaustavili, pomogli bi nam da se smjestimo u hotel, a tek bi zatim pošli u svoje prenoćište.
Pozvali bi nas na večeru kako bismo besplatno jeli s njima posebno krepku hranu.
Samo sam jednom osjetila da im je na umu nešto pomalo spolno. Kad smo jednom
zastali, dva su vozača pozvala Nanu i mene da se ostatak puta vozimo njihovim kamionom.
Kad smo to rekle našem vozaču, lice mu se smrklo i okosito je odgovorio: "Izvolite, samo
izvolite sa svojim finim društvom, ako vam je milije." Nana i ja smo se pogledale i zbunjeno
promrmljale: "Nismo rekle da su nah? miliji, svi ste vi vrlo dragi..." Nismo promijenile
kamion.
Wen je čuvao Nanu i mene, upozoravao nas na vozače i muškarce općenito, na
kradljivce, na to što smijemo jesti a što ne smijemo, na to da poslije mraka ne izlazimo. Nosio
nam je torbe i toplu vodu. Navečer bi rekao Nani, Jin-mingu i meni neka pođemo jesti s
vozačima, a on je, zbog prečestih krađa, ostajao u hotelu i čuvao našu prtljagu. Poslije bismo
mu donijele večeru.
Wen nam se nije upucavao. One večeri kad smo prešli granicu Xichanga, Nana i ja
poželjele smo se okupati u rijeci, jer je bilo toplo a večer prelijepa. Wen nam je našao mirnu
riječnu okuku pa smo se okupale među divljim patkama i treperavom trskom. Mjesečeve su
zrake zapljuskivale rijeku, a mjesec se raspadao na mnoštvo sjajnih srebrnih prstenova. Wen
je sjedio uz cestu i čedno nam je okrenuo leđa, čuvajući stražu. Kao toliki drugi mladići,
stasao je prije Kulturne revolucije i naučili su ih da budu vitezovi.
Za hotelski smo smještaj morale pokazati pismo svoje jedinice. Wen, Nana i ja dobile
smo potvrdu iz Ningnana, a Jin-ming je donio pismo svoje škole. Hoteli su bili jeftini, ali
nismo imali mnogo novca jer su drastično smanjili plaće naših roditelja. Nana i ja legle bismo
u spavaonici ujedan krevet, a dečki u drugi. Hoteli prljavi, bez udobnosti. Nana i ja bismo
prije spavanja prevrtale poplun i tražile stjenice i uši. Na hotelskim su umivaonicima obično
bili tamnosivi ili žuti prljavi kolobari. Čest je bio trahom i gljivične upale pa smo se služile
svojim priborom.
Jedne nas je noći o ponoći probudilo snažno lupanje na vrata. Svi su iz hotela morali
ustati kako bi predsjedniku Maou "podnijeli večernje izvješće". Ti su smiješni postupci bili
slični "plesovima odanosti". Morali smo se skupiti ispred Maova kipa ili portreta, skandirati
citate iz Crvene knjižice i vikati: "Živio nam predsjednik Mao, živio nam predsjednik Mao,
živio nam predsjednik Mao!" ritmički mašući Crvenom knjižicom.
 Nana i ja smo polusnene isteturale iz sobe. Drugi su trljali oči, zakopčavali kapute i
dizali pamučne pete cipela. Nitko se nije tužio. Nisu se usuđivali. Isto se ponovilo i u pet sati
ujutro. Zvalo se to "jutarnjim traženjem Maovih uputa". Kad smo krenuli, Jin-ming je rekao:
"Vođa Revolucionarnog odbora ovoga grada sigurno pati od nesanice."
Groteskni oblici obožavanja Maoa već su neko vrijeme postali sastavni dijelovi naših
života: skandiranje, nošenje.Maovih značaka, mahanje Crvenom knjižicom. Obožavanje se
pojačalo kad su, potkraj 1968. godine, diljem Kine osnovani Revolucionarni odbori. Članovi
su odbora smatrali da im je najsigurnije i najisplativije ako ne rade ništa drugo osim
promicanja Maova kulta i, dakako, nastavka političkih progona. Jedanput je, u ljekarni u
Chengduu, stari pomoćnik, ravnodušnih očiju iza naočala u sivom okviru, prošaptao ne
gledajući me: "Kad plovimo morima, nuždan nam je kormilar..." Zavladao je dojmljiv tajac.
Tek sam naknadno shvatila da sam morala nadopuniti tu rečenicu, kojom se Lin Biao ulizivao
Maou. Takve su izmjene riječi postale uobičajeni pozdravi. Morala sam progunđati: "Kad
provodimo revoluciju, nužne su nam misli Maoa Zedonga."
Revolucionarni su odbori diljem Kine zapovjedili neka se podižu Maovi kipovi. Za
središte Chengdua bio je planiran golem mramorni kip. Zbog toga su dinamitom raznijeli
elegantna stara vrata palačo pred kojima sam, još prije nekoliko godina, sretna stajala. Iz
Xichanga su vozili bijeli mramor, a iz brda su ga prevozili posebnim, takozvanim "odanim"
kamionima, ukrašenima kao platforme na paradi, ovjenčanim crvenim srebrnim vrpcama i
golemim svilenim cvijetom sprijeda. Iz Chengdua su vozili prazni jer su služili samo
prijevozu mramora. Kamioni koji su opskrbljivali Xichang prazni su se vraćali u Chengdu.
Nisu smjeli zaprljati građu od koje će se isklesati Maovo tijelo.
Oprostili smo se od vozača koji nas je dovezao iz Chengdua i ukrcali se ujedan "odani
kamion" koji će nas prebaciti ostatak puta do Ningnana. Usput smo zastali u mramornom
kamenolomu. Skupina oznojenih radnika, golih do pasa, pila je čaj i puši-la duge, metarske
lule. Jedan nam je rekao da se ne služe strojevima jer samo rad golim rukama može izraziti
njihovu odanost Maou. Užasnula sam se videći da mu je Maova značka pričvršćena na golim
prsima. Kad smo se vratili u kamion, Jin-ming je rekao da je značka možda prilijepljena
gipsom. A njihovo je "odano", ručno kamenolomstvo komentirao: "Valjda nemaju strojeva."
Jin-ming je često sipao takve skeptične komentare koji su nas tjerali u smijeh,
neuobičajeno u to doba kad je humor bio opasan. Mao u svom licemjernom traženju "pobune"
nije htio istinsko istraživanje ni ske'ptičnost. Moj je prvi korak prosvijećenosti bio taj što sam
uzmogla skeptično razmišljati. Jin-ming je, kao i Bing, pripomogao uništenju mojih krutih
načina mišljenja.
Čim smo došli u Ningnan, na tisuću i šest stotina metara nadmorske visine, opet su me
spopale želučane tegobe. Povratila bih sve što sam jela, sve se oko mene vrtjelo, ali nismo se
smjeli zaustavljati. Morali smo se vratiti svojim proizvodnim jedinicama i do 21. lipnja
obaviti ostatak promjene mjesta boravka. Na-nin je odred bio bliže pa smo najprije onamo
odlučili poći. Cijeli smo dan morali hodati divljim planinama. Ljetne su bujice hučale niz
jaruge preko kojih uglavnom nije bilo mostova. Wen je išao prvi i provjeravao koliko je voda
duboka, a Jin-ming me nosio na koščatim leđima. Često smo morali svladavati kozje staze
široke pola metra, na rubu hridi koje su se strmo rušile na stotine metara. Mnogi su moji
suučenici poginuli kad su se noću tim putovima vraćali kući. Pržilo je sunce. Počela mi se
ljuštiti koža. Mučila me žeđ pa sam popila svu vodu iz tuđih spremnika. Čim
smo izbili na jarak, bacila sam se na zemlju i žedno posrkala hladnu vodu. Nana me
pokušavala spriječiti rekavši da ni seljaci ne piju neprokuhanu vodu. Žeđ je bila jača od svega.
Dakako, nakon toga sam još žešće povraćala.
Naposljetku smo stigli pred kuću. Ispred nje je nekoliko golemih kestenova širilo
veličanstvene baldahine. Seljaci su nas pozvali da uđemo. Lizala sam ispucane usne i odmah
otišla prema peći, jer sam ondje primijetila veliku zemljanu zdjelu u kojoj je vjerojatno bila
rižina tekućina. U planinama se to smatralo najslasnijim napitkom, a kućevlasnik nas je
dobrostivo pogostio. Rižina je tekućina uglavnom bijela, a ova je bila crna. Jato muha
uzletjelo je s hladetinaste površine. Zagledala sam se u zdjelu i vidjela nekoliko utopljenica.
Oduvijek su mi se gadile muhe, ali sam samo odgurnula crknute mušice i pohlepno pila.
Bio je mrak kad smo stigli u Nanino selo. Sutradan je vođa njezina proizvodnog odreda
bio presretan kad joj je udario pečat na njezina tri pisma i oslobodio se nje. Seljaci su se
uvjerili da nisu dobili dodatnu radnu snagu nego samo jedna gladna usta više. Gradsku mladež
nisu smjeli izbaciti pa su bili presretni kad bi netko svojom voljom otišao.
Bilo mije tako slabo da nisam mogla otići u svoju jedinicu pa je Wen otišao prvi kako bi
isposlovao da puste sestru i mene. Nana i djevojke u njezinoj jedinici nastojale su me liječiti.
Jela sam i pila samo prokuhane stvari, a ipak sam nemoćno ležala i žalila za bakom i
njezinom pilećom juhom. Tad se pile smatralo poslasticom, a Nana se šalila da probavne
tegobe vješto spajam s ljubavlju prema najboljoj hrani. S djevojkama i Jin-mingom otišla je u
potragu za pilićem, ali mještani svoje kokoši nisu jeli ni prodavali. Držali su ih samo radi jaja.
Taj su običaj pripisivali "navadama svojih starih", ali smo od prijatelja čule da su im kokoši
zaražene gubom, koje ima u planinama. Stoga smo zazi-rale i od jaja.
Jin-ming se zarekao da će mi skuhati juhu poput bakine pa je svoj izumiteljski dar
primijenio u praksi. Ispred kuće je podigao veliki okrugli bambusni poklopac i pod njim
posuo zrnje. Za štap je vezao uže i sakrio se iza vrata, držeći drugi kraj uzice, a zrcalo
postavio tako daje mogao pratiti što se događa ispod po-luotkrivena poklopca. Vrapci su se
tukli za sjeme, a katkad bi se razmetala i grlica. Jin-ming bi uvrebao najprikladniji trenutak
da povuče uzicu i spusti poklopac. Njegova je zasluga Sto sam jela slasnu juhu od
divljih ptica.
Na planinama iza kuće rasle su breskve oteščale od zrelih plodova. Jin-ming i djevojke
su svakoga dana donosili košare pune bresaka. Jin-ming mi je branio da ih jedem sirove.
Pravio je od njih pekmez.
Tako sam razmažena ležala u dnevnoj sobi, gledala daleke planine i čitala Turgenjeva i
Cehova koje ja Jin-ming ponio sa sobom na put. Duboko me se dojmilo Turgenjevljevo
pisanje pa sam mnoge ulomke iz pripovijetke Prva ljubav naučila napamet.
Navečer je zmijolika krivulja dalekih planina plamtjela poput dramatičnog vatrenog
zmaja na mračnoj pozadini neba. U Xichangu je izrazito suho podneblje. Nisu poštovali
protupožarne propise, nisu imali vatrogasno društvo. U planinama bi svakoga dana buknuo
požar, a ugasio bi se tek kad bi mu ponor presjekao put, ili kad bi ga prekinula oluja.
Wen je nakon nekoliko dana donio dopuštenje mog proizvodnog odreda da sestra i ja
odemo. Odmah smo potražili matičara, iako sam još bila toliko slaba da bih već nakon
nekoliko metara vidjela sve zvijezde. Do dvadeset prvog lipnja dijelio nas je samo jedan
tjedan.
U Ningnanu nas je dočekalo ratno ozračje. Uglavnom su u cijeloj Kini već prestali
frakcijski obračuni, ali su se u ovoj zabiti sukobi nastavljali. Gubitnici su se krili u planinama
i često nečekivano napadali. Posvuda oružane straže, uglavnom pripadnici etničke manjine Yi
koja se još održala u divljoj zabiti Xichanga. Oni navodno ne spavaju ležeći nego čuče zarivši
glavu među ruke. Čelnici frakcija, svi po narodnosti Han, tjerali su ih na najopasnije zadatke,
borbe na prvim crtama i čuvanje straže. Dok smo po uredima tražili matičara, često smo se
morali upuštati u duga i zakučasta objašnjavanja s pripadnicima etničke manjine Yi, a
sporazumijevali smo se kretnjama jer nismo imali zajednički jezik. Čim smo prišli, digli su
oružje i nanišani-li na nas, spustivši prste na obarač i zažmirivši lijevim okom. Smrtno smo se
prestrašili, ali morali smo se doimati nehajno. Upozoreni smo da će oni svaki znak
prestrašenosti smatrati dokazom krivnje pa će se prema tome ravnati.
Naposljetku smo našli matični ured, ali službenika nigdje. Sreli smo prijatelja koji nam
je rekao da se matičar skriva zato
što ga horde gradske omladine opsjedaju kako bi riješio njihove probleme. Prijatelj nam
nije znao reći gdje je matičar, ali nas je poslao grupi "stare gradske mladeži" koja bi to mogla
znati.
"Stara gradska mladež" došla je bila na selo prije Kulturne revolucije. Partija je sve koji
bi popadali na prijamnima za srednje i visoke škole nastojala nagovoriti neka "grade na selu
divni novi socijalizam" i pomognu im svojim obrazovanjem. Mnogi su se mladi oduševljeno
odazvali zovu Partije. U okrutnoj stvarnosti seoskog života, bez mogućnosti bijega, shvatili su
režimsku licemjernost —jer dužnosnička djeca nikad nisu išla na selo, pa ni kad bi pala na
ispitima — mnogi su od njih postali cinici.
"Stara gradska mladež" bila je nadasve srdačna. Počastili su nas slasnim jelom od
divljači i ponudili nam da će otkriti matičara. Dvojica su ga tražila, a mi smo, na velikoj
borovoj verandi, s koje je pucao pogled na zahuktalu Crnu vodu (rijeku) čavrljali s ostalima.
Na liticama iznad nas bijele su čaplje održavale ravnotežu na dugoj, vitkoj nozi, dok su drugu
dizale u raznim baletnim položajima. Druge su letjele i mašući hladile prelijepa snježnobijela
krila. Nikad prije nisam vidjela te elegantne, divlje i slobodne plesačice.
Domaćini su nam pokazali tamnu špilju s one strane rijeke. Sa stropa je visio zahrđali
brončani mač. Do špilje se nije moglo doći jer je bila uz zapjenjenu rijeku. Prema legendi je
mač ondje u trećem stoljeću ostavio mudri premijer stare kraljevine Se-čuan, markiz Zhuge
Liang. Vodio je sedam pohoda iz Chengdua kako bi pokorio barbarska plemena na području
Xichanga. Dobro sam znala povijest pa sam bila dirnuta što vidim taj dokaz. Sedam je puta
zarobljavao poglavicu ovih plemena i svaki ga je put pustio, u nadi da će ga pridobiti svojom
velikodušnošću. Šest puta je tvrdokorni poglavica nastavljao pobunu, ali je — nakon sedmog
zarobljavanja — postao uistinu vjeran sečuanskom kralju. Smisao je legende u tome da se
narod može osvojiti tek kad mu se osvoji srce i um, a Mao i komunisti prihvatili su tu
strategiju. Mutno sam razmišljala da smo zbog nje morali poći na "popravak mišljenja" — da
dragovoljno ispunjavamo zapovijedi. Zato su nam seljake isticali kao uzor jer su bili
najšutljiviji i najpokorniji podanici. Kada danas o tome razmišljam, smatram daje netko,
poput Nixonova savjetnika Charlesa Colcona, iznio
tu mudrost u smislu: "Zgrabiti: ih za jaja, a slijedit ce ih onda srce i um!"
Domaćini su me trgnuli iz razmišljanja. Matičaru bismo trebali natuknuti na kojem su
nam položaju očevi. "Odmah će vam udariti pečat", rekao je veseli mladić. Prema mojoj su
slavnoj školi shvatili da smo djeca visokih dužnosnika. Nisam bila uvjerena u njihovo
stajalište. "Roditelji nam više nisu na položaju, proglašeni su kapitalističkim suputnicima",
neodlučno sam istaknula.
"Pa onda?" Nekoliko je glasova otklonilo moju sumnjičavost. "Otac ti je stari komunist,
zar ne?"
"Tako je", promrmljala sam.
"Visoki dužnosnik, je li?"
"Pa, jest" šapnula sam. "Bio je prije Kulturne revolucije, a sad..."
"Nije važno! Je li tko objavio daje otpušten? Nije? Onda je sve u redu. Jasno je kao
sunce da mandat partijskih dužnosnika nije prošao. To će ti on reći!" Vedrije mladić pokazao
mač mudrog premijera. Tada nisam znala da narod, svjesno ili nesvjesno, Maovu osobnu
strukturu vlasti ne smatra alternativom komunističkoj upravi. Smijenjeni će se dužnosnici
vratiti. A veseli je mladić nastavio, potkrepljujući svoje riječi kretnjama glave: "Ovdje vas se
ni jedan dužnosnik neće usuditi vrijeđati, jer bi ubuduće mogao zbog toga imati tegoba."
Pomislila sam na užasnu osvetoljubivost Tingovih. Dakako, Kinezi će se uvijek bojati
mogućnosti osvete onih na vlasti.
Na odlasku sam upitala kako bih matičaru natuknula — a da ne ispadnem prosta — na
kojem mije položaju otac. Od srca su se nasmijali. "On je seljak! Nemaju oni takvu
tankoćutnost, ionako je ne razlikuju. Reci mu odmah da ti je otac na čelu toga i toga."
Začudila sam se podrugljivosti u njihovu glasu. Poslije sam uvidjela da gradska mladež —
bila stara ili mlada — uglavnom prezire seljake među koje su ih naselili. Mao je, dakako,
očekivao suprotno.
Dvadeseti smo lipnja, nakon višednevne očajničke potrage po planinama, našli
matičara. Moje duge pripreme da mu na-tuknem na kojem su mi položaju roditelji, bile su
posve nepotrebne. Matičar me sam priupitao: "Sto ti je otac radio prije Kulturne revolucije?"
Nakon niza osobnih pitanja, postavljanih više iz radoznalosti nego iz nužde, iz džepa kaputa
izvadio je prljav rupčić i odmotao ga. Unutra je bio drveni pečat i plosnata kutijica gdje je
držao spužvu namočenu crvenim tušem. Svečano je pritisnuo pečat na spužvicu i udario ga na
naša pisma.
Tim važnim pečatom smo za dlaku — rok je istjecao za nepuna dvadeset i četiri sata —
obavili svoj zadatak. Još smo morali naći službenika koji izdaje knjižice o promjeni mjesta
boravka, ali to nam, znali smo, neće biti problem. Dobili smo dopuštenje. Odmah sam se
prepustila želučanim mukama i proljevu.
Probijala sam se s društvom do središta okruga. Kad smo stigli, bio je mrak. Otišli smo
u državno svratiste, bezbojnu jednokatnicu okruženu zidanom ogradom. Vratarnica prazna,
nigdje ni žive duše. Prostorije uglavnom zatvorene, ali su na gornjem katu bila pritvorena
neka sobna vrata.
Ušla sam u sobu i provjerila je li doista prazna. Kroz otvoren sam prozor vidjela polja
iza trošnoga zida od opeka. Nigdje nikoga. Opazila sam nešto osobnih stvari i poluispijeni čaj
te pretpostavila da je maloprije netko otišao. Bila sam preumorna da razmišljam zašto je ta
osoba otišla iz svratišta. Nisam imala snage zatvoriti vrata. Bacila sam se na postelju i onako
odjevena zaspala.
Trgnulo me skandiranje Maovih citata iz zvučnika: "Ako se neprijatelj ne želi predati,
uklonit ćemo ga!" Odjednom sam se probudila. Napadaju nam zgradu.
Uto su blizu mene zazviždali meci i polupali prozore. Iz zvučnika je treštalo ime neke
puntarske udruge, pozivali su ih na predaju. Inače će napadači dinamitom dići zgradu u zrak.
Jin-ming upadne. U prostorije nasuprot mojoj, odakle se pružao pogled na glavni ulaz,
utrčali su naoružani ljudi. Na glavi im šeširi od palme trskare. Među njima dječak koji drži
pušku veću od sebe. Nijemo su jurnuli do prozora, kundacima ih razlupali i počeli vikati.
Čovjek koji im je, prema svemu sudeći, zapovijedao, užurbano nam je rekao daje u zgradi
glavni stožer njegove frakcije, a sad ih napadaju protivnici. Hitno neka se izvučemo, ali ne
stubama koje vode do izlaza. Kako drukčije?
Izbezumljeno smo s postelje skinuli plahte i pokrivače i napravili od njih uže. Jedan
smo kraj svezali za prozorski okvir i
spustili se na zemlju. Kad smo doskočili, zazviždali su meci i žarili se u tlo oko nas.
Sagnuti smo potrčali prema ruševnom zidu. Preskočili smo ga i dugo jurili dok nam se nije
učinilo da smo se dovoljno udaljili. Počeli smo razaznavati blijedo nebo i kukuruzišta. Otišli
smo k prijateljici u susjednoj komuni kako bismo došli do daha i odlučili što ćemo. Usput
smo od nekih seljaka čuli daje ono svratiste minirano i dignuto u zrak.
Kod prijateljice me čekala poruka. Malo poslije našeg odlaska iz Nanina sela — u
potrazi za matičarem — brzojavila mi je sestra iz Chengdua. Nitko nije znao gdje sam pa su
moje prijateljice otvorile brzojav i svima prenijele poruku za mene kako bi mije predao svatko
tko me sretne.
Čula sam da mije baka umrla.
«
"Što više knjiga pročitaš, to si gluplji"
Radim kao seljakinja i "bosonoga liječnica'
(Lipanj 1969.-1971.)
Jin-ming i ja sjedili smo na obali rijeke Zlatnoga pijeska i čekali splav. Glavu sam zarila
u ruke i gledala nemirnu rijeku koja je — na svom dugom putu od Himalaja do mora —
huktala preda mnom. Kad se kod Yibina, petstotinjak kilometara nizvodno, spoji s rijekom
Min, širi se u Yangtze, najveću kinesku rijeku. Yangtze se pri kraju svog puta širi i meandrira,
natapajući goleme obradive površine, a ovdje je, u brdima, tako divalj da se ne može ni
premostiti. Sečuan je s Yunnanom, pokrajinom na istoku, povezan samo splavima. Rijeka
svakoga ljeta, nabujala i podivljala od otopljena snijega, odnosi ljudske živote. Prije nekoliko
je dana progutala splav kojom se vozilo troje mojih suučenika.
Spuštao se suton. Užasno sam se osjećala. Jin-ming je na travi raširio svoj kaput kako
ne bih morala sjesti na vlažnu travu. Kanili smo prijeći u Yunnan i pokušati naći prijevoz do
Chengdua. Ceste su u Xichangu bile neprohodne zbog borbi među puntarima pa smo se, silom
prilika, odlučili na obilazak. Nana i Wen su se ponudili da će moju i sestrinu boravišnu
knjižicu i prtljagu poslati u Chengdu.
Dvanaest je snažnih muškaraca tjeralo splav protiv struje i pjevalo u ritmu uranjanja
vesala. Stigavši nasred rijeke, prestali su veslati i pustili neka struja nosi splav nizvodno, na
yunnan-sku stranu. Nekoliko su nas puta zapljusnuli snažni valovi. Morala sam se čvrsto
držati kad se splav nakrivila. Inače bih se užasavala, ali tad sam, dotučena bakinom smrću,
osjećala samo mrtvilo i ukočenost.
U gradu Qiaojia, na yunnanskoj strani, čekao je, na košarkaškom igralištu, usamljeni
kamion. Vozač je spremno pristao da nas straga ukrca. Neprekidno mi se glavom motalo što
sam mogla učiniti da spasim baku. Kamion je truckao uz banane koje su rasle iza zemljanica,
u zagrljaju oblačnih planina. Gledajući goleme bananske listove, prisjećala sam se male i
neplodne banane u loncu uz vrata bakina bolničkog odjela u Chengduu. Kad bi me Bing
posjetio, sjedila sam s njim uz tu bananu i čavrljala do kasno u noć. Baka ga nije voljela zbog
onog ciničnog osmijeha, a i zato što se, kako je ona smatrala, prema odraslima držao nehajno,
s krajnjim nepoštovanjem. Dvaput je doteturala dolje i pozvala me k sebi. Ljutila sam se na
sebe što je uzrujavam, ali bilo je to jače od mene. Nisam mogla nadvladati želju da budem uz
Binga. Sad sam priželjkivala da sve počnem iznova. Više je ne bih ljutila. Samo bih nastojala
da baka ozdravi, a kako, to nisam znala.
Prošli smo kroz Yibin. Cesta je krivudala Brdom smaragdnoga paravana na rubu grada.
Gledajući vitke sekvoje i bambuse, u mislima sam se vratila u travanj, kad sam se iz Yibina
vratila u Meteorsku ulicu. Baki sam rekla kako sam, jednog sunčanog proljetnog dana, otišla
pomesti grob doktora Xije na tom brdašcu. Teta Jun-ying dala mije srebrnjake kako bih
upalila tamjan na grobu. Bog zna otkud joj, odavno su ih osudili kao "feudalce". Satima sam
obilazila, ali nisam mogla naći grob. Sve je bilo zapušteno. Crvena je garda sravnila groblje sa
zemljom i srušila spomenike jer su ukop smatrali "zastarjelim"običajem. Nikad neću
zaboraviti one vatre u bakinim očima kad sam joj spomenula da sam svratila na groblje.
Odjednom se, gotovo odmah, smrknula kad sam glupo nadodala da groba više nema.
Progonio me još dugo onaj njezin izraz razočaranja. Grizla sam se što joj tad nisam slagala.
Sve je kasno.
 Kad smo Jin-ming i ja, nakon više od tjedan dana na putu, stigli kući, našli smo samo
njezin prazni krevet. Prisjetila sam se kako sahi je gledala na ležaju, raspuštene ali uredne
kose i upalih obraza.
Stiskala je usne. Tiho je i spokojno podnosila muke, nije vrištala, nije se previjala od
bolova. Zbog njezina stoiciz-ma nisam shvatila koliko je teško bolesna.
Mama je bila u zatvoru. Xiao-hei i Xiao-hong pričali su mi o bakinim posljednjim
danima, a to me toliko užasnulo da sam ih
zamolila neka umuknu. Tek sam nakon mnogo godina doznala što se dogodilo nakon
mog odlaska. Baka bi obavila neke kućne poslove pa bi prilegla, napeta lica, nastojeći
zatomiti bol. Neprekidno je ponavljala koliko strahuje za moje putovanje i za moju mlađu
braću. "Sto će biti s dečkima bez škole?" uzdisala je.
Jednoga dana nije ustala iz postelje. Liječnik nije htio doći u kuću pa ju je sestrin dečko,
Cvikeraš, na leđima prenio u bolnicu. Moja je sestra išla uza nj i pridržavala baku. Nakon
nekoliko takvih putovanja liječnici su im rekli neka im je više ne dovode. Nisu utvrdili što joj
nedostaje pa joj ne mogu pomoći.
Ležala je i čekala smrt. Tijelo joj je polako umiralo. Povremeno bi micala usnama, ali
moja sestra i braća ništa nisu čuli. Cesto su išli u mamin zatvor i molili neka je puste kući.
Svaki su ih put odbijali, a nisu je smjeli ni vidjeti.
Kao daje umrlo cijelo bakino tijelo, ali oči su joj bile otvorene. Puna je iščekivanja
gledala oko sebe. Nije mogla .sklopiti oči dok ne vidi kćer.
Mamu su naposljetku pustili kući. Puna se dva dana nije odvajala od bakine postelje.
Baka joj je svakog trenutka nešto šap-tala. Posljednje su joj riječi bile kako su počele te
njezine boli.
Susjedi iz klike gospođe Shau održali su dvorišni skup "javne osude". Neki su puntari
tijekom kućne provale zaplijenili potvrdu da je, za vrijeme Korejskoga rata, darovala svoj
nakit. Nazvali su je "smrdljivom pripadnicom eksploatator ske? klase". Otkud bi inače imala
toliko nakita?
Baka je morala stajati na stolić. Podloga je bila neravna, a stol klimav. Zavrtjelo joj se.
Susjedi su se derali na nju. Žena koja je Xiao-fanga optužila da joj je silovao kćer, divljački je
palicom opalila po nozi stola. Baka se nije održala na nogama. Nat-raške je pala na tlo. Otad
ju je neizdržljivo probadalo.
Uopće nije održan taj skup "javne osude", ali taje slika progonila moju baku do
posljednjeg daha.
Baka je umrla trećeg dana nakon majčina povratka kući. Dva dana kasnije, odmah
nakon što je baka kremirana, mama se morala vratiti u zatvor.
Otad sam često sanjala baku i jecajući se budila. Bila je divna, puna života, darovita i
sposobna. Nije mogla iskoristiti svoj dar, ni kao kći ambicioznog policajca iz maloga grada, ni
kao generalska priležnica, ni kao maćeha u velikoj ali zavađenoj obitelji, ni kao majka i
punica dvoje komunističkih dužnosnika. U svakom je od tih položaja upoznala razmjerno
malo sreće. Uz doktora Xiju živjela je u sjeni svoje i njegove prošlosti, zajedno su prebrodili
siromaštvo, japansku okupaciju i građanski rat. Mogla je naći sreću dok je skrbila o unučadi,
ali je za nas vječito strahovala. Život je uglavnom provela u strahu, mnogo je puta gledala
smrti u oči. Bila je snažna žena, ali su je naposljetku nesreće koje su se obrušile na moje
roditelje, briga za unučad i plima ružnog ljudskog neprijateljstva — dotukli. Najteže ju je
pogodilo ono što se dogodilo njezinoj kćeri. Kao da je u tijelu i duši osjećala svu onu bol koju
je mama prepatila, a nakupilo se toliko tjeskobe daju je ubila, r
 Postojao je i drugi, neposredniji razlog njezinoj smrti: uskratili su joj zdravstvenu
zaštitu, a kad je bila nasmrt bolesna, kći je nije mogla ni vidjeti, a kamoli njegovati. Zbog
Kulturne revolucije. Kako revolucija može biti valjana, pitala sam se, kad bezrazložno kosi
tolike ljudske žrtve? Neprekidno sam sebi govorila koliko mrzim Kulturnu revoluciju, a bilo
mi je još teže zato što ništa nisam mogla učiniti.
Okrivljavala sam sebe što baku nisam njegovala najbolje na svijetu. Bila je u bolnici
kad sam upoznala Binga i Wena. Bila sam sva u oblacima zbog.prijateljstva s njima, izdvojila
sam se i otupjela na bakine patnje. Predbacivala sam sebi zbog sreće koju sam osjećala — sad
sam to shvatila — uz bakinu samrtnu postelju. Zarekla sam se da nikad više neću imati dečka.
Samo samoodricanjem mogu okajati bar djelić svoje krivnje.
Sljedeća sam dva mjeseca provela u Chengduu, s Nanom i sestrom sam izbezumljeno
tražila "rođaka" čija bi nas komuna primila. Morali smo ga naći do završetka žetve, u jesen,
kad se dijeli hrana, inače sljedeće godine nećemo imati što jesti. Državna nam je opskrba
istjecala u siječnju.
Bing me posjetio, ali sam prema njemu bila hladna i rekla mu neka mi više ne dolazi na
oči. Pisao mije, ali sam pisma bacala u peć, ne otvarajući ih. Možda sam to pokupila iz ruskih
romana? Wen mi je iz Ningnana donio osobnu knjižicu i prtljagu, ali ga nisam htjela vidjeti.
Jednom sam ga srela na ulici i pogledala ga kao daje proziran. Letimično sam srela njegov
pogled i u njemu zapazila zbunjenost i uvrijeđenost.
Wen se vratio u Ningnan. Jednog je ljetnog dana 1970. blizu njegova sela planula šuma.
On i prijatelj pokušali su ugasiti požar metlama. Vjetar je na prijateljevo lice puhnuo vatrenu
kuglu pa je ostao unakažen. Otišli su iz Ningnana i prešli u Laos, gdje su gerilci i ljevičari
ratovali protiv Sjedinjenih Američkih Država. Tada su mnogi sinovi visokih dužnosnika
prelazili u Laos i Vijetnam kako bi se tajno borili protiv Amerikanaca jer je vlada to
zabranjivala. Mladiće je razočarala Kulturna revolucija pa su se nadali da će im opet proraditi
mladenački adrenalin ako se okome na "američke imperijaliste".
Jednoga dana, nedugo nakon dolaska u Laos, Wen je čuo uzbunu — stižu američki
zrakoplovi. Prvi je skočio i izjurio, alije — onako neiskusan — nagazio na minu koju su bili
postavili njegovi suborci. Raznijela gaje. Posljednje mije sjećanje na njega onaj njegov
zbunjeni, uvrijeđeni pogled na blatnom uličnom uglu u Chengduu.
Moja je obitelj bila raštrkana. Lin Biao je sedamnaesti listopada 1969. proglasio ratno
stanje pod izgovorom da su početkom godine na granici sa Sovjetskim Savezom izbili sukobi.
Zbog "evakuacije"udaljuje iz Pekinga svoje protivnike u vojsci i vrhovne rukovodioce koji su
pali u nemilost te ih šalje u razne dijelove Kine, u kućni zatvor ili tamnicu. Tu priliku
iskorištavaju Revolucionarni odbori kako bi ubrzali deportaciju "nepoćudnih". Pet stotina
službenika iz mamina Istočnog okruga upućeno je iz Chengdua u zaleđe Xichanga koje se
zvalo Ravnica mladoga bivolara. Majka je puštena na deset dana kući kako bi sve pripremila.
Xiao-heia i Xiao-fanga vlakom je poslala u Yibin. Teta Jun-ying bila je napol uzeta, ali su se
druge tete i stričevi mogli za njih brinuti. Jin-minga je njegova škola poslala u komunu
osamdeset kilometara sjeveroistočno od Chengdua.
Istodobno smo Nana, moja sestra i ja naposljetku našle komunu koja će nas primiti, u
okrugu Deyangu, nedaleko od Yin--mingove komune. Sestrin je dečko Cvikeraš imao ondje
kolegu koji je bio spreman posvjedočiti da smo mu sestrične. Ondje je nekim komunama
trebala radna snaga. Nismo
imale dokaza o srodstvu, ali nas nitko nije ništa pitao. Važno je bilo samo to da smo
svježa — ili se bar činilo da jesmo — radna snaga.
Poslali su nasu dva proizvodna odroda, jer ni jedan nije mogao primiti višo od dvije
radnice. Nana i ja ostale smo zajedno, a moja je sestra poslana pet kilometara dalje. Do
željeznički; je postaje trebalo pješačiti pet sati, uglavnom po polumetarskim grebenima
između rižišta.
Moja je sedmeročlana obitelj bila razbacana na šest različitih mjesta. Xiao-hei je sav
presretan otišao iz Chengdua jer je u novom kineskom udžbeniku u njegovoj školi — a
sastavili su ga članovi propagandnog odreda — bio osuđen i moj otac. Xiao--heia su zato
izbjegavali i zlostavljali.
Početkom ljeta 1969. njegova je škola poslana u selo blizu Chengdua kao ispomoć u
žetvi. U jednoj su sobi spavale djevojčice, a u drugoj dečki. Navečer su, pod zvjezdanim
nebom, mladi parovi išli na staze između rižišta. Ljubav je planula i u srcu mog
četrnaestogodišnjeg brata. Svidjela mu se jedna djevojčica iz grupe. Danima je skupljao
hrabrost i uzrujano joj je pristupio jednog popodneva dok su želi pšenicu, pa je navečer
pozvao na šetnju. Oborila je glavu i šutjela. Xiao-hei je to smatrao prešutnim pristankom.
Na mjesečini se naslonio na stog sijena i čekao, pun čeznutljive strepnje prve ljubavi.
Odjednom je začuo zvižduk. Pojavila se skupina dječaka iz njegova razreda. Ispsovali su ga i
napali, nabili mu na glavu kapui, izudarali ga rukama i nogama. Otrgnuo se i doteturao do
vrata jednog učitelja dozivajući u pomoć. Učitelj je otvorio vrata i odgurnuo ga govoreći:"Ne
mogu ti pomoći! Ne vraćaj se više!"
Xiao-hei se od straha više nije mogao vratiti u kamp, i cijelu je noć proveo u stogu
sijena. Shvatio je daje njegova draga poslala na njega nasilnike. Uvrijedila se zato stoje sin
"kontrarevo-lucionarnog kapitalističkog suputnika" smogao hrabrosti daje simpatizira.
Vrativši se u Chengdu, Xiao-hei se svojoj uličnoj škvadri obratio za pomoć. Došli su u
njegovu školu, razmetali se nasilniš-tvom, doveli golema vučjaka i izvukli iz učionice
najglasnijeg izgrednika.
Tresao se, sav pepeljast u licu. Prije nego gaje škvadra izdevetala, u Xiao-heia je
nadvladala sućut pa je svog šefa (kormilara) zamolio neka pusti dječaka.
Sućut je postala nešto strano, smatrali su je obilježjem glupana. Xiao-heia su još više
zlostavljali.
Opet je pokušao zamoliti
svoju škvadru da mu pomogne, ali su mu odbrusili da ne trpe "ljigu".
Xiao-hei se još jačega zlostavljanja bojao u svojoj novoj školi u Yibinu. Začudio se
toploj, gotovo srdačnoj dobrodošlici. Učitelji, propagandisti koji su upravljali školom, a i
djeca — svi su čuli za mog oca i govorili o njemu s neskrivenim obožavanjem. Xiao-hei je
odmah stekao ugled. Zabrijao je s najzgodnijom curom u školi. I najopakiji su se dečki prema
njemu odnosili s poštovanjem. Shvatio je da mu u Yibinu poštuju oca, iako svi znaju daje on
u nemilosti, a na vlasti da su Tingovi. U frakcijaškim su borbama ili na mučenju poginule i
ozlijeđene na tisuće osoba. Jedan se prijatelj naše obitelji spasio tako što su mu djeca, došavši
u mrtvačnicu po njegovo truplo, otkrila da on još diše. ...<.,
Yibinci su čeznuli za mirnim vremenima, dužnosnicima koji ne zlorabe vlast, za
državom odanom redu, državom koja funkcionira. Nadasve su čeznuli za ranim pedesetima,
kad je moj otac bio guverner. Komunisti su tad bili najomiljeniji, smijenili su Kuomintang,
dokrajčili glad, uveli red i
zakon. Mog su oca pamtili kao predstavnika dobrih starih vremena, prije neprekidnih
političkih kampanja (i gladi, koju je izazvao Mao). U njemu su vidjeli poslovičnoga dobrog
dužnosnika, oštru suprotnost Tingovima.
Xiao-hei se, očevom zaslugom, divno osjećao u Yibinu, ali u školi nije gotovo ništa
naučio. Uglavnom se i dalje učilo iz Mao-vih djela i članaka u Narodnom dnevniku. Učitelji
nisu imali autoriteta, jer Mao nije odustao od paušalnog odbacivanja svih formalnih nastavnih
planova.
Učitelji i propagandisti pokušavali su Xiao-heia navesti da s njima surađuje kako bi
održavali stegu u razredu, ali nije im pomogao ni ugled mog oca. Naposljetku su neki dečki
napali Xiao--heia zato stoje "učiteljski slugan". Šuškalo se daje svoju djevojku grlio ispod
ulične svjetiljke, a to je "buržujski zločin". Xiao-hei je izgubio povlašteni status, morao je
napisati samokritiku i prisegnuti da će "popraviti svoje misli". Jednoga je dana majka njegove
prijateljice zahtijevala neka se liječničkim pregledom potvrdi nevinost njezine kćeri. Nakon
grdnog je ispada ispisala kćer iz škole.
Xiao-hei je u razredu imao prijatelja, omiljenog sedamnaes-togodišnjaka, koga je
izjedalo što mu majka nije udana, a rodila
je petero djece, svako s drugim, neznanim muškarcem, stoji' bilo krajnje neobično u
društvu u kojem su izvanbračnost, iako je na papiru bila dokinuta, najstrože osuđivali.
Tijekom jednog lova na vještice javno su je ponizili kao "nepoćudnu". Dječak se stidio svoje
majke, aXiao-heiu je osobno priznao daje mrzi. Jednog su dana u školi dodjeljivali nagradu
najboljem plivaču (zato stoje Mao volio plivati). Đaci su jednoglasno izabrali Xiao-feie-va
prijatelja, ali kad je pročitano tko je dobitnik, to nije bio on. Navodno je neka mlada učiteljica
prigovorila: "Ne možemo nagraditi njega, sina 'iznošene cipele'."
Dječak je zgrabio kuhinjski nož i upao u zbornicu. Zaustavili su ga, a ona je učiteljica
odjurila i sakrila se. Xiao-hei je opazio koliko je njegov prijatelj pogođen. Tad su ga prvi put
vidjeli kako gorko plače. Xiao-hei je s nekolicinom drugih dječaka probdio s njim tu noć.
Nastojali su ga utješiti. Sutradan je nestao. Njegovo je truplo izbacila rijeka Zlatnog pijeska.
Prije skoka je sam sebi svezao ruke.
Kulturna revolucija nije nimalo osuvremenila srednjovjekovne elemente kineske
kulture, nego im je pridala politički ugled. "Suvremena" diktatura i stara nesnošljivost
uzajamno su se nadopunjavale. Tko god bi se ogriješio o starinske običaje, mogao je postati
politička žrtva.
Moja je nova komuna u Devangu bila u niskom gorju načičkanom grmljem i
eukaliptusima. Uglavnom plodne oranice, svake godine po dvije žetve, prvo pšenica a onda
riža. Povrća, uljane repice i slatkih krumpira u izobilju. Nakon iskustava u Ningnanu odlanulo
mi je, najviše zato što se više nismo morali penjati pa sam ravnomjerno disala, nisam se borila
za zrak. Nije mi smetalo što neprekidno posrćemo po uskim blatnim grebenima između
rižišta. Cesto sam padala na stražnjicu, a katkad bih, koprcajući se i hvatajući, gurnula u
rižište i osobu ispred sebe, obično ANanu. Nisam se bojala ni druge opasnosti tijekom noćnih
šetnja: mogućnosti da me ugrize pas, a mnogo ih je bilo bijesnih.
Najprije su nas smjestili uz svinjac. Usnule bismo uz simfoniju roktanja, zujanja
komaraca i laveža. U prostoriji je vječito zaudaralo po svinjskom gnojivu i tamjanu protiv
komaraca. Uskoro je proizvodni odred meni i Nani sagradio dvosobnu kućicu
na zemljištu na kojem su nekoć rezali opeke, na razini nižoj od rižišta, s one strane
uskoga puteljka.
U proljeće i ljeto, kad bi ri-žišta nabujala, a i nakon jake kiše, iz blatna bi tla nadirala
močvarna voda.
Nana i ja morale smo se izuti, podvrnuti nogavice i gackati do kućice. Na sreću je naš
dvostruki krevet imao visoke noge pa smo ležale pola metra iznad blata. Prije lijeganja bismo
na stolicu stavile zdjelu čiste vode, popele se na stolicu i oprale noge. Zbog vječite su me
vlage neprekidno boljele kosti i mišići.
Kućica je katkad bila i lijepa. Kad bi se povukla voda, ispod postelje i u kutovima
izrasle bi gljive. Dovoljno je bilo malo mašte i pod je podsjećao na bajku. Jednom mi je ispala
žlica graška. Kad je voda nabujala i povukla se, iz vitkih su se peteljki razvili nježni cvjetni
listići, kao da su se upravo probudili pod suncem koje je izdašno prodiralo kroz naš prozorčić.
Priroda je uvijek bila čarobna. Iza našeg se ulaza prostiralo seosko jezerce, obraslo
lopočima i lotosima. Puteljak ispred naše kućice vodio je do gorskoga klanca, koji se stotinjak
metara dizao iznad nas. Sunce je zalazilo iza njega, uokvireno crnim stijenama. Prije nego što
bi pao mrak, srebrna se maglica nadvija-la nad poljima podno brda. Muškarci, žene i djeca u
večernjoj su se omaglici vraćali u selo, nakon svakodnevnog rada, noseći košare, motike i
srpove. Dočekivali su ih psi, lajali su
i skakutali oko njih. Činilo se da plove u oblacima. Dim je kuljao iz slamnatih krovova.
Drvene su bačve udarale uz kameni studenac iz kojeg su crpli vodu za večeru. Bučni
razgovori u bambusovim gajevima. Muškarci su čučali i povlačili iz svojih dugih, tankih lula.
Žene nisu ni pušile ni čučale, u prošlosti im to nije dolikovalo, a nitko u "revolucionarnoj"
Kini nije digao glas da se tu išta promijeni.
Tek sam u Deyangu vidjela kako doista žive kineski seljaci. Svaki je dan počinjao tako
stoje vođa proizvodnog odreda dodjeljivao poslove. Svi su seljaci morali raditi, za to su
svakoga dana dobivali "radne bodove" (gong-fen). Zbroj je radnih bodova bio važan za diobu
potkraj godine. Proizvodni je odred davao seljacima hranu, ogrjev i sve ostalo za
zadovoljavanje njihovih svakodnevnih potreba, pa
i manju svoticu novca. Poslije žetve bi proizvodni odred platio državi porez, a ostatak bi
se podijelio. Najprije bi svakom muškarcu dali jednaku količinu, a svakoj ženi četvrtinu
manje. Djeca mlađa od tri godine dobivala su po pola obroka. Budući da dijeto iznad treće
godine očito nije im>;;|u jesti koliko odrasli, isplatilo se imati više djece. Sve je išlo protiv
planiranja obitelji.
Poslije su ostatak ljetine dijelili prema tome koliko je tko imao radnih bodova. Seljaci
su se dvaput na godinu sastajali kako bi svima odredili radne bodove. Nitko nije izostajao.
Naposljetku bi većina mladih i sredovječnih muškaraca dobila deset bodova na dan, a žene
osam. Rijetki bi, koje bi cijelo selo priznavalo kao izuzetno snažne, dobili dodatni bod.
"Klasni neprijatelji", poput bivšeg seoskog veleposjednika i njegove obitelji, imali su dva
boda manje od drugih, iako nisu ništa manje radili, a obično bi ih slali na najteže poslove.
Nana i ja smo, kao neiskusna "gradska mladež", imale četiri boda, kao desetogodišnjaci.
Tješili su nas daje to "tek početak", ali meni bodove nikad nisu povisili.
Budući da se dnevni bod gotovo nije razlikovao od osobe do osobe, zbroj je radnih
bodova uglavnom ovisio o broju odrađenih dana, a ne o kakvoći rada. Zato su se seljaci
neprekidno svađali, a poticaja nije bilo. Seljaci bi iskolačili oči i gledali kako rade drugi, da ih
nitko ne bi iskorištavao. Nitko nije htio raditi više od susjeda koji je imao isti broj bodova.
Žene su se ljutile na muškarce, jer su katkad radili isto što i one, a imali su dva boda više.
Zato su se neprekidno svađali.
Cesto smo po deset sati ostajali u polju i radili ono što se moglo obaviti u pet sati, ali
morali smo ondje biti deset sati kako bi nam se priznao puni radni dan. Usporeno smo radili.
Nestrpljivo sam pogledavala sunce, htjela sam da zađe, brojila sekunde do zvižduka koji je
označavao svršetak posla. Uskoro sam otkrila da dosada iscrpljuje podjednako kao i težak
posao.
Kao i u Ningnanu, a mahom i diljem Sečuana, ni tu nije bilo strojeva. Zemlju su
obrađivali otprilike kao i prije dvije tisuće godina, samo su tad od države, u zamjenu za žito,
dobivali umjetno gnojivo. Stoke gotovo nikakve. Orali su bivolima, a sve drugo, nošenje
vode, gnojiva, ogrjeva, povrća i žitarica, radili smo ručno ili bismo bambusove košare i
drvene bačve digli na motku prebačenu preko ramena. Nošenje tereta me morilo, desno mije
rame vječito bilo natečeno jer sam nosila vodu od zdenca do kuće. Kad god bi nas posjetio
neki mladić kojem sam se sviđala, isticala sam svoju bespomoćnost pa mi je uvijek nudio
 da će mi ponijeti vodu. I ne samo posudu vode, nego i krčage, zdjele, pa i šalice.
Vođa odreda me prestao slati da nosim terete. Dobivala sam "lake" poslove, s djecom,
starijim ženama i trudnicama. Meni ni to nije uvijek bilo lako. Uskoro su mi ruke bile pune
žuljeva od bacanja gnojiva, a da i ne spominjem koliko mi se želudac prevrtao kad bih na
površini vidjela koprcave, debele ličinke. Možda je branje pamuka u moru blistave bjeline
idilično, ali uskoro sam iskusila koliko je to naporno po vlazi, pod nemilim suncem koje prži
više od trideset i pet Celzijevih stupnjeva, među trnjem u kojem bih se sva izgrebla.
Više sam voljela presađivati rižine mladice. Smatralo se to teškim poslom jer smo
vječito bili pognuti. Cesto bi se navečer i najizdržljiviji muškarci žalili da se ne mogu
uspraviti. Po užasnoj mi je sparini godila svježa voda pod nogama. Uredni nizovi
svijetlozelene boje i mekano blato pod nogama izazivali su u meni gotovo čulno zadovoljstvo.
Jedino su mi smetale pijavice. S njima sam se prvi put susrela kad me nešto poškakljalo po
nozi. Htjela sam se počešati i opazila kako mi debela, ljigava pijavica uporno zariva glavu u
kožu. Vrisnula sam, a seljančica do mene samo je hihotala. Moja joj je gadljivost bila
smiješna. Dogackala je do mene i udarila me po nozi, iznad pijavice, koja je samo buć-nula u
vodu.
Zimi sam, u dvosatnom razdoblju prije doručka, sa "slabijim" ženama išla u brda po
ogrjev. Rijetka su bila stabla, pa i grmlje. Cesto smo morale daleko ići. Rezale smo srpom i
slobodnom rukom držale stabljike. Uglavnom samo trnjik, a trnje mi se uvijek zarivalo u
lijevi dlan i ručni zglob. Isprva sam se mučila ne bih li ga izvadila, ali sam se naposljetku
naviknula i puštala neka trnje izađe samo, kad bi se ozljeda zagnojila.
Seljaci su tvrdili da skupljamo "pernati ogrjev", koji je bes-koristan, u tren oka bi
izgorio. Jednom sam glasno rekla da je šteta što nema stabala. Žena do mene odgovorila je da
nije uvijek bilo tako. Brda su, prije Velikoga skoka naprijed, bila obrasla borovima,
eukaliptusima i čempresima. Posjekli su ih kako bi proizvodili čelik i punili "peći u stražnjem
dvorištu". Žene su mi to govorile smireno, bez gorčine, kao da to nije uzrok njihovoj
svakodnevnoj borbi za ogrjev. Prihvatile su to kao jednu od mnogih životnih nedaća. Zgranula
sam se nakon tog prvog suo-
čcnja s kobnim posljedicama Velikoga skoka, koji su uvijek navodili kao primjer
"sjajnog uspjeha".
Otkrila sam još mnoge stvari. Seljaci su se okupljali na "sastancima ogorčenja" i
opisivali koliko su patili pod vlašću Kuo-mintanga, ne bi li tako, osobito u mlađih, potaknuli
zahvalnost prema Maou. Neki su pripovijedali o neprekidnoj gladi u svom djetinjstvu i tužili
se koliko su sad djeca razmažena: često ih moraju moljakati kako bi pojela obrok.
Na red bi došla određena glad. Tad su morali jesti lišće slatkoga krumpira i kopati
korijene u grebenima između rižišta. Mnogi su u selu pomrli. Rasplakala bih se. Seljaci bi
naglašavali koliko mrze Kuomintang a koliko vole predsjednika Maoa, a ta je glad počela,
govorili su, "u vrijeme uspostave komuna". Odjednom sam se prenula: pa glad na koju se
navraćaju vladala je u komunizmu! Pobrkali su te dvije vlasti. Pitala sam ih jesu li tada bile
elementarne nepogode, nije li zato vladala glad? Oštro su poricali, vrijeme nije moglo biti
ljepše, polja puna žita, ali je ovaj čovjek — upirali su prstom u pognuta četrdesetogodišnjaka
— zapovjedio muškarcima neka proizvode čelik pa im je propalo pola ljetine. Uvjeravao ih je:
"Vrlo važno, sad smo u komunističkom raju pa se više ne moramo brinuti za hranu." "Prije
smo uvijek morali obuzdavati tek, a tad smo se u mjesnoj menzi mogli najesti koliko smo
htjeli, bacali smo ostatke, a dragocjenom smo rižom hranili svinje. U menzi više nije bilo
hrane, a on je ispred skladišta postavio stražu. Žitarice su morali slati u Peking i Sangaj, jer su
ondje bili stranci."
Složio mi se cijeli film. Pognuti je tijekom Velikoga skoka vodio proizvodni odred. Sa
svojim je slugama polupao seljacima kotlove i peći kako ne bi kuhali kod kuće, a lonce su
pobacali u visoke peći. Prekomjerno je prijavio prinose pa im je porez odnio svako preostalo
zrno. Deseci su mještana tad pomrli. Poslije gladi su ga okrivili za sva seoska zla. Komuna je
seljacima dopustila da ga smijene. Prilijepili su mu etiketu "klasnog neprijatelja".
Kao i većinu klasnih neprijatelja, nisu ga zatvorili. Mještani su ga držali "pod
nadzorom". Mao je "neprijatelja" držao među narodom kako bi ga uvijek vidjeli, kako bi bio
dežurni krivac. Kad god bi počela nova kampanja, uvijek bi on bio jedan od "dežurnih
sumnjivaca" koje bi priveli i uporno napadali. Vječito su ga slali na najteže poslove, a u danu
bi skupio samo sedam bodova, tri boda manje od većine drugih muškaraca. Nikad nisam
vidjela da bi itko s njim prozborio. Nekoliko sam puta gledala kako seoska djeca gađaju
kamenjem njegove sinove.
Seljaci su zahvaljivali predsjedniku Maou zato što gaje kaznio. Nitko nije pitao za
njegovu krivnju ni stupanj odgovornosti. Jednom sam mu pristupila i upitala ga kako je to
bilo.
Očito mu je bolno odlanulo što sam mu prišla. "Izvršavao sam naredbe", ponavljao je.
"Morao sam izvršavati naredbe..." Uzdahnuo je:"Dakako, nisam htio izgubiti mjesto, zauzeo
bi ga netko drugi. Sto bi tad bilo sa mnom i s djecom? Vjerojatno bismo pomrli od gladi.
Skroman je vođa proizvodnog odreda, ali bar može umrijeti nakon svih drugih u selu."
Duboko me potresla njegova priča, kao i seljačke pritužbe. Prvi sam se put suočila s
ružnom stranom komunističke Kine prije Kulturne revolucije. Slika se uvelike razlikovala od
službene, ružičaste verzije. U brdima i poljima Deyanga produbile su se moje sumnje u
komunističku vlast.
Katkad sam se zapitkivala zna li Mao što radi kad je kinesku razmaženu gradsku mladež
poslao u dodir sa stvarnošću? Čvrsto je vjerovao da većina neće znati izvući logične zaključke
jer su imali tek djelomične podatke. I ja sam u osamnaestoj tek nejasno sumnjala, nisam
mogla izrijekom analizirati režim. Ma koliko sam zamrzila Kulturnu revoluciju, još mi je bilo
nepojmljivo posumnjati u Maoa.
U Deyangu i Ningnanu malo je tko od seljaka znao pročitati lakše novinske članke ili
napisati jednostavnije pismo. Mnogi se nisu znali ni potpisati. Komunističku prvotnu borbu za
opisme-njivanje potisnuli su neumorni lovovi na vještice. Nekoć je u selu bila osnovna škola,
izdržavala ju je komuna, ali su početkom Kulturne revolucije djeca izvrijeđala učitelja i
potjerala ga selom nabivši mu na glavu teški lonac od lijevana željeza. Lice su mu nagaravila
čađom i umalo mu slomila lubanju. Nitko se poslije više nije dao nagovoriti da im bude
učitelj.
Škola većini nije nedostajala. "Što će nam?" govorili su. "Godinama plaćamo i čitamo a
ostajemo seljaci, u znoju lica svoga zarađujemo kruh. Onaj tko zna čitati knjige, neće dobiti ni
zrna riže više. Čemu rasipati vrijeme i novac? Najbolje je što prije početi zarađivati bodove."
Nemogućnost boljega života i gotovo posvemašnja osuđenost da onaj tko se rodio na selu tu i
ostane —
oduzele su svaki poticaj borbi za znanje. Školska su djoca kod kuće pomagala raditi ili
čuvala mladu braću i sestre. Dosotogodiš-njaci su radili u polju. Djevojčice je gubitak slati u
školu. "Udaju se i pripadnu drugima, to je kao lijevati vodu na zemlju."
Rastrubilo se da Kulturna revolucija "večernjom školom" seljacima donosi naobrazbu.
Moj je proizvodni odred jednoga dana objavio da počinje večernja škola. Nanu i mene pozvali
su da budemo učiteljice. Oduševila sam se, ali, čim je počeo prvi "sat", shvatila sam da to nije
nikakvo školovanje.
Vođa proizvodnog odreda uvijek je od Nane i mene tražio neka čitamo Maove članke ili
druge priloge iz Narodnog dnevnika. Potom bi cijeli sat držao govor, prepun najnovijih
političkih fraza, sročenih u neprobavljene, uglavnom nerazumljive riječi. Na mahove bi
izdavao svečane zapovijedi, sve u Maovo ime. "Predsjednik Mao kaže da moramo jesti dva
obroka rižine kaše, a samo jedan dnevni obrok guste riže." "Predsjednik Mao kaže da ne
smijemo svinjama davati slatki krumpir."
Seljaci su, nakon naporna rada u polju, mislili na kućne poslove. Večeri su im bile
neprocjenjive, ali nitko se nije usudio izostati iz "škole". Sjedili bi i drijemali. Nije mi bilo žao
što se takav oblik "škole", namijenjen više održavanju poslušnosti nego prosvjeti, polako
ugasio.
Svijet neobrazovanih seljaka bio je užasno skučen. Razgovarali su uglavnom o
pojedinostima svakodnevice. Tako se neka žena cijelog jutra mogla tužiti kako je njezina
jetrva za doručak potrošila deset svežanja "pernatog" ogrjeva, a bilo joj je dovoljno devet.
Opskrba ogrjevom je, kao i sve drugo, bila ograničena. Druga je satima dosađivala pričom o
tome kako njezina svekrva stavlja u rižu previše slatkoga krumpira, a riža je na većoj cijeni
nego krumpir. Znala sam da nisu krive što su toliko ograničene, pa ipak su mi ti razgovori bili
neizdržljivi.
Dakako, spolnost je bila nezaobilazna tema. U susjedno je selo poslana
dvadesetogodišnja Mei iz središta okruga Deyanga. Navodno je spavala s mnogim gradskim i
seoskim mladićima, a u polju su se često prepričavale njezine razuzdane zgode. Noseća je,
govorkalo se, ali steže trbuh. Da bi dokazala da ne nosi "kopile", Mei je namjerno radila sve
ono što trudnica ne smije. Nosila je najteže terete. U grmlju je, blizu potoka u njezinu selu,
nađeno mrtvo dijete. Ljudi su tvrdili daje njezino, a nitko nije znao je
li rodila mrtvo dijete. Vođa njezina proizvodnog odreda zapovjedio je neka se iskopa
raka i pokopa dijete. Na tome je sve ostalo, ako zanemarimo ogovaranja koja su postajala još
otrovnija.
To me užasnulo, ali šokovi su se nastavili. Jedan je moj susjed imao četiri kćeri, četiri
tamnokose okruglooke ljepotice. Pre-tamne su, rekoše. Na kineskom je selu bljedoća glavno
obilježje ljepote.
Kad je došlo vrijeme da se najstarija uda, otac je odlučio potražiti zeta koji će im se
doseliti u kuću. Tako će zadržati kćerine radne bodove i dobiti novu radnu snagu. Djevojka bi
se uvijek selila k mužu, a sramotan je bio položaj svakoga podrepa, domazeta. Naposljetku je
naš susjed, u siromašnom gorštačkom predjelu, našao mladića koji je svakako htio odande
otići, a to je mogao samo ženidbom. Zato mladi muž nije bio ugledan, i često sam slušala
kako ga otac glasno vrijeđa. Da bi mučio zeta, kćer je, kad god bi mu se prohtjelo, prisiljavao
neka spava sama. Nije se usuđivala odbiti zato stoje zbog "kćerinske poslušnosti", duboko
uvriježene u konfucijanskoj etici, morala poštoVati roditelje, a nije se smjelo vidjeti da voli
spavati s muškarcem, makar joj on bio zakoniti muž. Sramota bi bila da kći voli seks. Jednog
sam se jutra probudila zbog komešanja ispred prozora. Mladi se muž domogao nekoliko boca
prepečenice od slatkoga krumpira pa ju je polokao. Tast je nogama udarao na vrata njegove
spavaće sobe kako bi ga natjerao na rad. Kad je naposljetku provalio, zet mu je bio mrtav.
Moj je proizvodni odred jednoga dana pripremao graškovu tjesteninu, a u mom su
emajliranom lavoru nosili vodu. Tjestenina se pretvorila u bezobličnu masu. Svjetina koja se,
uzbuđena i puna iščekivanja, okupila oko bačve za pripremu tjestenine, počela je glasno
gunđati kad sam prišla. Prezirno su me mjerkali. Prestrašila sam se. Poslije su mi neke žene
rekle da su mene okrivljavali zbog slijepljene tjestenine. Vjerojatno sam se lavorom služila u
doba svoje mjesečnice. Sreća moja što sam "gradska omladinka", rekle su mi žene. Da je to
učinila neka njihova, muškarci bije dobro izlupali.
Drugom su prilikom neki mladići, noseći košare slatkoga krumpira kroz selo, zastali na
uskom puteljku. Motke su spustili s ramena na zemlju i zakrčili put. Prešla sam preko jedne
od njih. Odjednom je jedan skočio na noge, digao motku, stao ispred mene i prostrijelio me
pogledom kao da će me udariti. Vjerovanje- da će dobili žuljevi« na rumenu ako mu žena
prekorau motku. Morala sam je preskočiti natrag "kako bili obezvrijedila otrov". Dok god sam
bila u selu, nisam doživjela daje itko pokušao ustati protiv takvih preživjelih mišljenja. Nitko
to nije ni spominjao.
U mom je proizvodnom odredu najškolovaniji bio bivši zemljoposjednik. Naviknuli su
me da u veleposjednicima gledam zlo pa mije isprva bilo neugodno kad sam ustanovila da se
najbolje slažem upravo s njegovom obitelji. Nisu bili poput stereotipa koje su mi godinama
utuvljivali u glavu. Muž nije imao okrutne i opake oči, a žena mu nije vrckala stražnjicom niti
govorila sladunjavim glasom, u nastojanju da se doima zavodnički.
Katkad bi mi, kad bismo ostali nasamo, govorio o svojim nedaćama. "Chang Jung",
jednom mije rekao."Znam, dobra si, a sigurno i razumna jer si načitana. Prosudi je li to
pravedno." Odao mije zastoje obilježen kao zemljoposjednik. U Chengduu je 1948. konobario
i skupio nešto novca štedeći svaki novčić. Neki su dalekovidni zemljoposjednici tad jeftino
prodavali zemlju, jer su predviđali agrarnu reformu ako komunisti stignu u Se-čuan. Konobar,
politički neosviješten, kupio je nešto zemlje, uvjeren daje izvrsno prošao. Uskoro je — nakon
agrarne reforme — sve izgubio, a uz to je postao i klasni neprijatelj. "Na žalost", uzdahnuo je
i rezignirano ponovio stari stih: "Jedan trenutak ludosti, sto godina žalosti."
Seljaci nisu mrzili zemljoposjednika i njegove, ali su ih izbjegavali. Kao i svi "klasni
neprijatelji", uvijek su dobivali poslove koje nitko drugi nije htio. Dva su mu sina, iako
najradišniji u selu, imala bod manje od ostalih muškaraca. Činili su mi se nadasve inteligentni
i otmjeni mladići. Isticali su se blagošću i uglađe-nošću, a osjećala sam da su mi bliskiji nego
drugi seoski momci. Uza sve njihove vrline, nijedna djevojka nije htjela poći za njih. Njihova
mi je majka rekla kolik je novac potrošila kupujući darove djevujkama kojima su pristupili
posrednici. Djevojke bi uzele odjeću i novac pa odustale. Drugi su seljaci mogli zahtijevati
povrat darova, ali ne i veleposjednikova obitelj. Često mi
se tužila da njezini sinovi neće moći sklopiti čestit brak. Strpljivo podnose svoju
nesreću, rekla mi je, a nakon svakog neuspjeha pokušavaju je razvedriti. Radit će na sajmeni
dan kako bi zaradili ono stoje izgubila na darove.
Sve je to ispričala bez osobite dramatičnosti ili emocija. I šo-kantne su smrti tu bile
poput kamena ubačenog u jezero: bučne, voda se oko njega namreška, ali se nad njim u tili
čas sklopi voda.
U mirnom sam selu, u prigušenim noćima svoje vlažne kuće, mnogo čitala i razmišljala.
Kad sam prvi put došla u Devang, Jin-ming mi je dao nekoliko sanduka svojih knjiga
nabavljenih na crno. Skupio ih je zato što su kućni provalnici tad uglavnom, skupa s mojim
ocem, bili upućeni u "kadrovsku školu" u Miyiju. Cijelog dana dok sam bila u polju, jedva
sam čekala povratak knjigama.
Gutala sam sve stoje ostalo od očeve knjižnice. Sabrana djela Lua Xuna, velikog
kineskog pisca dvadesetih i tridesetih godina. Umro je 1936., prije nego što su komunisti došli
na vlast, pa ga Mao nije progonio, dapače, postao mu je junak, dok je Hua Fenga, najmilijeg
Lu Xunova učenika i najbližeg suradnika, osobno nazvao kontrarevolucionarom. Desetljećima
je bio u zatvoru. Zbog progona Hu Fenga nastao je lov na vještice, koji je 1955. zahvatio i
moju majku.
Lu Xuna je moj otac obožavao. Otac nam je, dok sam bila dijete, često čitao Luove
eseje. Tada ih, ni uz tatina objašnjenja, nisam shvaćala, ali sad su me zaokupili. Njihova se
satirična oštrica mogla podjednako odnositi na komuniste i na kuomintan-govce. Lu Xun nije
imao ideologije nego samo prosvijećeni humanizam. Njegov je skeptični genij osporavao sve
pretpostavke. I njegov me slobodni um izbavio iz moje indoktriniranosti.
Koristila mi je i očeva zbirka marksističkih klasika. Čitala sam nasumce, prstom pratila
tajanstvene riječi, pitajući se kakve veze imaju s Maovom Kinom njemačke kontroverze iz
devetnaestog stoljeća. Privuklo me nešto na što sam u Kini rijetko nailazila: logika koja se
provlači kroz argument. Čitanje Marxa pomoglo mije da mislim racionalno i analitički.
Sviđali su mi se novi načini organizacije mojih misli. Katkad bih se prepustila
maglovitim raspoloženjima i pisala poeziju klasičnim stilom. Dok sam radila u polju, često
sam sastavljala pjesme, a rad mije postajao snošljiv, na mahove i ugodan. Voljela sam samoću
i obeshrabrivala sve koji su htjeli sa mnom zapodjenuti razgovor.
Jednog sam jutra sjekla srpom šećernu trsku i jela najsočni-je dijelove, uz korijen. Trsku
smo, u zamjenu za šećer, slali u našu tvornicu. Morali smo isporučiti određenu količinu, a na
kak voću se nije gledalo pa smo tako jeli najbolje dijelove. Za ručkom je netko morao ostati u
polju kako ne bi došli kradljivci. Uvijek bih se ponudila i tako ostala sama, a na ručak bih
otišla tek kad bi se seljaci vratili. Tako bih još dulje ostala sama.
Legla bih na leđa na hrpu šećerne trske. Slamnati mije šešir djelomično sjenio lice.
Gledala sam široko tirkizno nebo. List je izvirivao s hrpe iznad moje glave i, prekomjerno
velik, ocrtavao se na nebu. Priškiljila bih, milovana tim svježim zelenilom.
Taj me list podsjećao na uzbibano lišće bambusova šumarka onog vrelog ljetnog
popodneva prije mnogo godina. Tata je u hladu lovio ribu i pisao čeznutljivu pjesmu. U istom
ge-luu — uzorku tonova, rima i vrsta riječi — počela sam i ja pisati pjesmu. Svijet kao da se
zaustavio, samo stoje u lišću šećerne trske lagano šuštao osvježavajući lahor. U tom mi se
trenu život činio prelijepim.
Tad sam iskorištavala svaku priliku da se osamim. Svima sam pokazivala da ne želim
imati nikakve veze sa svijetom oko sebe. Vjerojatno sam se doimala prilično oholo. Budući da
se od mene tražilo da oponašam seljake, od bijesa sam vidjela samo njihove mane. Nisam ih
ni nastojala upoznati niti se s njima zbližiti.
U selu nisam bila omiljena iako su me uglavnom puštali na miru. Mrzili su me zato što
nisam mogla raditi koliko se od mene očekivalo. Rad im je bio sav život, glavno mjerilo po
kojem su druge prosuđivali. Pravedan je i čestit težak rad, a bilo im je jasno da mrzim tjelesni
rad i da iskorištavam svaku priliku da ostanem kod kuće i čitam knjige. U Deyangu me opet
počeo mučiti želudac i osip, kao i u Ningnanu. Gotovo svakog dana proljev. Na nogama
gnojne rane. Neprekidno sam se osjećala slabo i patila od vrtoglavice, ali nije pomagalo
potužiti se seljacima. Život im je bio toliko težak da su lakše bolesti otpisivali kao nevažne.
Najomraženija sam im bila zato što sam često izostajala. Dvije trećine vremena koje
sam morala provesti u Deyangu posjećivala sam roditelje u logorima ili sam u Yibinu skrbila
za tetu Jun-ying. Svaki je taj izlet trajao mjesecima, a nijedan zakon to nije zabranjivao. Iako
nisam radila ni približno koliko je trebalo za moje uzdržavanje, od seljaka sam uzimala hranu.
Seljaci su bili osuđeni na "pravednu razdiobu" i na mene. Nisu me se
mogli osloboditi. Dakako, okrivljavali su me, a ja sam ih sažali-jevala. I ja sam bila
osuđena na njih, nisam se mogla izvući.
Unatoč ogorčenju, moj me proizvodni odred, djelomice i zato što sam se uvijek držala
na distanci, puštao neka putujem kamo želim. Uvjerila sam se daje najbolje ako me prihvate
kao nenametljivu, povučenu i daleku osobu. Čim postanemo "dijelom mase", prepuštamo se
uljezima i nadzoru.
Moja se sestra Xiao-hong lijepo snašla u susjednom selu. I nju su mučile muhe, a od
gnojiva bi joj noge katkad toliko natek-le da ju je tresla groznica. Ipak je i dalje marljivo
radila pa je za nagradu dobila osam radnih bodova. Cvikeraš joj je često dolazio pomagati iz
Chengdua. Njegova tvornica, kao i većina, gotovo više nije ni radila. Upravu su "sredili", a
novo je, revolucionarno povjerenstvo gledalo samo kako će radnike navesti na sudjelovanje u
revoluciji, a ne u proizvodnji. Uglavnom su svi radili što im se htjelo. Cvikeraš je katkad bio u
polju umjesto moje sestre kako bije odmijenio. Kad bi radio uz nju, seljaci su bili očarani:
"Sjajan posao, primili smo jednu djevojku, a imamo dva para ruku!"
Nana, sestra i ja jednom smo tjedno išle na sajam. Voljela sam bučne prolaze obrubljene
košarama i motkama za nošenje tereta na ramenu. Seljaci bi satima pješačili kako bi prodali
jednu jedinu kokoš, tucet jaja ili svežanj bambusova pruća. Seoskim su domaćinstvima bili
zabranjeni uglavnom svi načini namicanja novca, kao što su prodaja žitarica, pletenje košara
ili tov svinja, pod izgovorom da su "kapitalistički". Seljaci nisu više gotovo imali načina da se
domognu novca. Bez novca nisu mogli putovati u grad, a sajmeni im je dan bio gotovo jedini
izvor zabave. Tu bi se sastajali s rodbinom i prijateljima. Muškarci su čučali na blatnim
pločnicima i pušili lule.
Sestra i Cvikeraš su se vjenčali u proljeće 1970., bez obreda, što im, u tadašnjim
prilikama, nije ni palo na um. Potvrdu o sklopljenom braku podigli su u komunalnom stožeru
pa se vratili u sestrino selo i mještane počastili kolačima i cigaretama. Seljaci su se veselili jer
su rijetko mogli okusiti te neprocjenjive poslastice.
Seljacima je svadba bila velika svečanost. Čim se za nju pročulo, nahrupili su u slamom
pokrivenu kućicu moje sestre i čestitali. Na dar su joj donijeli šaku suhe tjestenine i pola
kilograma soje i jaja, brižno umotanih u crveni papir i ukrašenih maštovitom mašnom. Nisu to
bili obični darovi. Seljaci su sebe lišili neprocjenjive hrane. Cvikeraša i moju sestru duboko su
ganuli. Kad smo Nana i ja otišle u posjet mladom paru, učili su seosku djecu plesati "plesove
odanosti".
Moja sestra se udajom nije spasila sela. Bračni parovi nisu automatski dobivali
zajedničko boravište. Dakako, da se Cvike-raš htio odreći svoga gradskog mjesta boravka,
objeručke bi ga primili, ali ona nije mogla otići s njim u Chengdu zato stoje imala boravak na
selu. Odvojeno su stanovali, kao i deseci milijuna kineskih parova, prema propisima su samo
dvanaest dana u godini mogli provesti zajedno. Cvikeraševa tvornica, na njihovu sreću, nije
radila pa je često boravio u Devangu.
Nakon godinu dana u Deyangu, moj se život promijenio. Zaposlila sam se u zdravstvu.
Proizvodna brigada, kojoj je pripadao moj odred, vodila je kliniku za lakše bolesti. Utemeljili
su je svi proizvodni odredi u sastavu te brigade. Liječenje je bilo besplatno, ali ograničeno.
Imali smo dva liječnika. Jedan od njih, mladić otmjena, inteligentna lica, pedesetih je godina
diplomirao na Medicinskom fakultetu u Deyangu te se vratio na posao u rodno selo. Drugi je,
srednjih godina, imao kozju bradicu. Se-grtovao je u staroga seoskog liječnika koji se bavio
kineskom medicinom, a 1964. gaje komuna poslala na kratki tečaj zapadnjačke medicine.
Komunalne su vlasti početkom 1971. zapovjedile klinici neka uzme "bosoga liječnika".
Naziv potječe odatle stoje takav liječnik morao živjeti kao seljaci kojima su cipele
predragocjene da ih nose u blatna polja. Tada se vodila snažna propagandna kampanja u kojoj
su bosi liječnici bili pozdravljeni kao izum Kulturne revolucije. Moj je proizvodni odred jedva
dočekao tu mogućnost da me se riješi. Zaposlim li se na klinici, hranu i opskrbu morat će mi
davati brigada, a ne moj odred.
Oduvijek sam željela postati liječnica. Bolesti u mojoj obitelji, osobito bakina smrt,
potvrdile su mi koliko su važni liječnici. Prije odlaska u Deyang počela sam od prijateljice
učiti akupunkturu i proučavala Priručnik bosih liječnika, jednu od rijetkih tada dopuštenih
knjiga.
Propagiranje bosih liječnika bila je jedna od Maovih političkih smicalica. Osuđivao je
Ministarstvo zdravstva zato što je,
mogli osloboditi. Dakako, okrivljavali su me, a ja sam ih sažali-jevala. I ja sam bila
osuđena na njih, nisam se mogla izvući.
 Unatoč ogorčenju, moj me proizvodni odred, djelomice i zato što sam se uvijek držala
na distanci, puštao neka putujem kamo želim. Uvjerila sam se daje najbolje ako me prihvate
kao nenametljivu, povučenu i daleku osobu. Čim postanemo "dijelom mase", prepuštamo se
uljezima i nadzoru.
Moja se sestra Xiao-hong lijepo snašla u susjednom selu. I nju su mučile muhe, a od
gnojiva bi joj noge katkad toliko natek-le da ju je tresla groznica. Ipak je i dalje marljivo
radila pa je za nagradu dobila osam radnih bodova. Cvikeraš joj je često dolazio pomagati iz
Chengdua. Njegova tvornica, kao i većina, gotovo više nije ni radila. Upravu su "sredili", a
novo je, revolucionarno povjerenstvo gledalo samo kako će radnike navesti na sudjelovanje u
revoluciji, a ne u proizvodnji. Uglavnom su svi radili što im se htjelo. Cvikeraš je katkad bio u
polju umjesto moje sestre kako bije odmijenio. Kad bi radio uz nju, seljaci su bili očarani:
"Sjajan posao, primili smo jednu djevojku, a imamo dva para ruku!"
Nana, sestra i ja jednom smo tjedno išle na sajam. Voljela sam bučne prolaze obrubljene
košarama i motkama za nošenje tereta na ramenu. Seljaci bi satima pješačili kako bi prodali
jednu jedinu kokoš, tucet jaja ili svežanj bambusova pruća. Seoskim su domaćinstvima bili
zabranjeni uglavnom svi načini namicanja novca, kao što su prodaja žitarica, pletenje košara
ili tov svinja, pod izgovorom da su "kapitalistički". Seljaci nisu više gotovo imali načina da se
domognu novca. Bez novca nisu mogli putovati u grad, a sajmeni im je dan bio gotovo jedini
izvor zabave. Tu bi se sastajali s rodbinom i prijateljima. Muškarci su čučali na blatnim
pločnicima i pušili lule.
Sestra i Cvikeraš su se vjenčali u proljeće 1970., bez obreda, što im, u tadašnjim
prilikama, nije ni palo na um. Potvrdu o sklopljenom braku podigli su u komunalnom stožeru
pa se vratili u sestrino selo i mještane počastili kolačima i cigaretama. Seljaci su se veselili jer
su rijetko mogli okusiti te neprocjenjive poslastice.
Seljacima je svadba bila velika svečanost. Čim se za nju pročulo, nahrupili su u slamom
pokrivenu kućicu moje sestre i čestitali. Na dar su joj donijeli šaku suhe tjestenine i pola
kilogra-
ina soje i jaja, brižno umotanih u crveni papir i ukrašenih maštovitom mašnom. Nisu to
bili obični darovi. Seljaci su sebe lišili neprocjenjive hrane. Cvikeraša i moju sestru duboko su
ganuli. Kad smo Nana i ja otišle u posjet mladom paru, učili su seosku djecu plesati "plesove
odanosti".
Moja sestra se udajom nije spasila sela. Bračni parovi nisu automatski dobivali
zajedničko boravište. Dakako, da se Cvike-raš htio odreći svoga gradskog mjesta boravka,
objeručke bi ga primili, ali ona nije mogla otići s njim u Chengdu zato stoje imala boravak na
selu. Odvojeno su stanovali, kao i deseci milijuna kineskih parova, prema propisima su samo
dvanaest dana u godini mogli provesti zajedno. Cvikeraševa tvornica, na njihovu sreću, nije
radila pa je često boravio u Deyangu.
Nakon godinu dana u Deyangu, moj se život promijenio. Zaposlila sam se u zdravstvu.
Proizvodna brigada, kojoj je pripadao moj odred, vodila je kliniku za lakše bolesti. Utemeljili
su je svi proizvodni odredi u sastavu te brigade. Liječenje je bilo besplatno, ali ograničeno.
Imali smo dva liječnika. Jedan od njih, mladić otmjena, inteligentna lica, pedesetih je godina
diplomirao na Medicinskom fakultetu u Deyangu te se vratio na posao u rodno selo. Drugi je,
srednjih godina, imao kozju bradicu. Se-grtovao je u staroga seoskog liječnika koji se bavio
kineskom medicinom, a 1964. gaje komuna poslala na kratki tečaj zapadnjačke medicine.
Komunalne su vlasti početkom 1971. zapovjedile klinici neka uzme "bosoga liječnika".
Naziv potječe odatle stoje takav liječnik morao živjeti kao seljaci kojima su cipele
predragocjene da ih nose u blatna polja. Tada se vodila snažna propagandna kampanja u kojoj
su bosi liječnici bili pozdravljeni kao izum Kulturne revolucije. Moj je proizvodni odred jedva
dočekao tu mogućnost da me se riješi. Zaposlim li se na klinici, hranu i opskrbu morat će mi
davati brigada, a ne moj odred.
Oduvijek sam željela postati liječnica. Bolesti u mojoj obitelji, osobito bakina smrt,
potvrdile su mi koliko su važni liječnici. Prije odlaska u Deyang počela sam od prijateljice
učiti akupunkturu i proučavala Priručnik bosih liječnika, jednu od rijetkih tada dopuštenih
knjiga.
Propagiranje bosih liječnika bila je jedna od Maovih političkih smicalica. Osuđivao je
Ministarstvo zdravstva zato što je,
prije Kulturne revolucije, zanemarivalo seljaštvo i posvećivalo se samo građanima,
osobito partijskim dužnosnicima. Liječnicima je prigovarao što ne žele raditi na selu,
pogotovo u zabiti. Mao nije preuzimao nikakvu odgovornost kao državni poglavar, nije
odredio praktične mjere kojima bi
ispravio takvo stanje, primjerice izgradnjom novih bolnica ili izobrazbom većeg broja
liječnika. Zato se tijekom Kulturne revolucije zdravstvo još više srozalo. Propagandna
krilatica o tome da seljaci nemaju liječnika zapravo je imala izazvati mržnju protiv partijskog
sustava prije Kulturne revolucije, pa i protiv intelektualaca, u koje su ubrajali liječnike i
medicinske sestre.
Mao je seljacima ponudio čarobni lijek, liječnike koje je moguće masovno proizvoditi,
"bose liječnike". "Ne trebaju nam tolike škole", rekao je. "Neka uče i neka se usavršavaju u
praksi!" Njegova je primjedba od 16. lipnja 1965. postala smjernica u zdravstvu i školstvu.
"Sto više knjiga pročitaš, to si gluplji." Počela sam raditi bez ikakve pripreme.
Klinika je bila u velikoj zgradi na vrhu brda. Do nje sam od svoje kućice morala
pješačiti sat vremena. Do nas bijaše trgovina u kojoj su — samo na doznake — dijelili žigice,
sol i sojin umak. Jedna je ordinacija postala moja spavaća soba. Moje su stručne obveze bile
prilično neodređene.
Jedina medicinska knjiga koju sam ikad vidjela bio je Priručnik bosoga liječnika.
Požudno sam je gutala. Bez ikakve teorije, samo simptomi i prijedlozi za liječenje. Kad sam
sjedila za stolom a iza mene bila dva druga liječnika, svi u zaprašenoj odjeći za svaki dan, bilo
je jasno da bolesni seljaci nisu htjeli ni čuti za mene, neiskusnu osamnaestogodišnjakinju koja
ima nekakvu tanku knjigu stoje oni ne znaju pročitati. Prolazili bi pored mene i pristupali
jednom ili drugom stolu. Nisam se vrijeđala, odlanulo bi mi. Očito nije liječnica ona koja
svaki put, kad joj bolesnici objasne kako im je, mora u knjizi tražiti simptome, a onda
prepisuje preporučeni recept. Katkad sam se ironično pitala bi li me naše nove vođe —
predsjednik Mao je i dalje bio iznad svake sumnje — prihvatili kao svoju osobnu liječnicu,
bila ja bosa ili ne? Dakako da ne bi, zaključila sam. Bosi liječnici imaju služiti narodu, a ne
dužnosnicima. Vedro sam se pomirila s tim da
budem samu medicinska sestra. Dijelila sam lijekove na recept i davala injekcije, što
sam naučila kad je mama krvarila.
Svi su htjeli doći k mladomu liječniku koji je završio Medicinski fakultet. Svojim je
receptima kineskih ljekovitih trava izliječio mnoge bolesti. Bio je nadasve savjestan. Seljake
je posjećivao i kod kuće, a u slobodno je vrijeme skupljao i uzgajao ljekovito bilje. Užasavala
sam se zbog neznanja starijeg liječnika kozje bradice. Istom bi — neprokuhanom — iglom
davao injekciju nekolicini bolesnika. Penicilin je davao ne pitajući jesu li alergični, a to je bilo
osobito opasno zato što kineski penicilin nije čist. Mogao je izazvati ozbiljne reakcije, pa i
smrt. Uljudno sam mu ponudila da bih to radila. Nasmiješio mi se, uopće ga nisam uvrijedila
svojom upadicom. Rekao je da nije bilo nesretnih slučajeva. "Nisu seljaci osjetljivi kao
građani."
 Voljela sam te liječnike, a i oni su bili divni prema meni. Uvijek uslužni kad bih ih
zapitkivala. Posve shvatljivo, valjda zato što u meni nisu vidjeli prijetnju. Na selu je važno
bilo stručno znanje, a ne političke fraze.
Lijepo mije bilo na tom brdu, daleko od svih sela. Svakog bih jutra rano ustajala, šetala
pristrankom po suncu koje je izlazilo, recitirala stihove iz stare pjesmarice o akupunkturi. Pod
mojim su se nogama polja i seoske kućice budili uz kukurijekanje pijetlova. Osamljena je
zvijezda Danica blijeda blistala na nebu koje se sve više razdanjivalo. Obožavala sam miris
kozje krvi na jutarnjem lahoru, velike latice velebilja osvježene bisernom rosom. Ptice su me
cvrkutom trzale iz recitiranja. Neko bih vrijeme ondje ostala, a onda bih ušla i upalila peć za
doručak.
Uz pomoć anatomske karte i svojih stihova o akupunkturi, shvaćala sam na koje mjesto
na tijelu moram zabiti igle kako bih izliječila to i to. Jedva sam čekala pacijente. Imala sam
vedre dragovoljce, mladiće iz Chengdua, raseljene po ostalim selima. Bacili su oko na mene i
satima su pješačili na moju akupunkturu. Jedan Je mladić zavrnuo rukav, pokazao
akupunkturno mjesto blizu lakta i hrabro me upitao: "Čemu služe prijatelji?"
Ni u jednoga se nisam zaljubila, iako je oslabila moja odluka da neću imati dečka kako
bih se mogla potpuno posvetiti roditeljima i umiriti svoj osjećaj krivnje zbog bakine smrti.
Teško mi je bilo pokloniti svoje srce, a zbog svog odgoja nisam mogla stupiti u tjelesnu vezu
ako prije toga ne poklonim svoje srce. Sve su
gradske djevojke i mladići oko mene živjeli mnogo slobodnije. Osamljena sam sjedila
na pijedestalu. Doznalo se da pišem pjesme pa mi je to pomoglo da tu i ostanem.
Svi su se mladići ponašali nadasve viteški. Jedan mije darovao san-xian, glazbalo koje
se sastoji od zdjele od zmijske kože, duga drška i tri svilene strune koje treba trzati. Danima
me učio svirati. Svi su dopušteni napjevi hvalili Maoa, bili su ograničeni. Ne može se reći da
mije to smetalo jer je moja glazbena darovitost bila još ograničenija.
Toplih bih večeri sjedila u mirisnom vrtu punom ljekovita bilja, okružena kineskim
puzavicama i prebirala po strunama. Čim bi se prodavaonica zatvorila, ostala bih posve sama.
Mrak je probijao samo blagi mjesec i treperava svjetlost dalekih kućica. Na mahove su se
žarile krijesnice i lebdjele poput zubalja nošenih sitnim, nevidljivim letačima. Od vrtnih mi se
mirisa vrtje-lo u glavi. Moja se glazba nije mogla mjeriti sa zanosnim zborom kreketavih žaba
i čeznutljivim cvrčanjem cvrčaka, ali sam u njoj nalazila utjehu.
24.
Ravnica mladoga bivolara, na sjeveru Xichanga, udaljena je od Chengdua tri dana
vožnje kamionom. Ondje se cesta račva prema Miyiju na jugozapadu, gdje je bio očev logor,
a drugi ogranak vodi prema jugoistoku, u Ningnan.
Ravnica nosi ime po slavnoj legendi. Božica-tkalja, kći Nebeske kraljice majke, silazila
je s Nebeskoga dvora te se ondje kupala u jezeru. (Meteor u Meteorskoj ulici navodno je bio
kamen kojim je podupirala svoj razboj). Uz jezero je živio mlad bi-volar i opazio božicu.
Zaljubili su se, vjenčali, imali sina i kćer. Nebeska kraljica majka, ljubomorna na njihovu
sreću, poslala je bogove neka otmu božicu. Odvukli su je, a bivolar je za njima pojurio. Kad
samo što ih nije uhvatio, Nebeska kraljica majka izvadila je ukosnicu iz punđe i između njih
nacrtala golemu rijeku. Srebrna rijeka zauvijek dijeli taj par. Samo sedmoga dana sedmoga
mjeseca dolijeću sve svrake iz Kine i oblikuju most na kojem se obitelj okuplja.
Kinezi Kumovu slamu ili Mliječnu stazu zovu Srebrnom rijekom. Široka je iznad
Xichanga, s mnoštvom zvijezda, s jedne je strane sjajna Vega, božica-tkalja, a s druge Altair,
mladi bivolar sa dvoje djece. Stoljećima su Kinezi rado prepričavali tu legendu, zato što su im
se obitelji često raspadale, zbog ratova, razbojnika, siromaštva i nemilosrdne vladavine.
Zanimljivo je da su moju majku poslali upravo onamo.
 "Molim te da prihvatiš moju ispriku, upućenu cijeli jedan ljudski vijek prekasno"
Moji roditelji u logorima (1969.-1972.)
Stigla je u studenom 1969. s pet stotina bivših kolega i kolegica iz Istočnoga okruga, s
puntarima i kapitalističkim suputnicima. Na brzinu su ih maknuli iz Chengdua pa nigdje nisu
našli smještaj osim u straćarama zaostalim od vojske, koja je gradila željezničku prugu od
Chengdua do Kunminga, glavnoga grada Yunnana. Neki su se stisnuli u te kućice, a ostali su
svoje vreće za spavanje odnijeli u seoske kuće.
Građe nije bilo osim srebrne trave i zemlje koju je trebalo iskopati u brdima i donijeti.
Zemlju su miješali s vodom i izrađivali cigle za zidove. Nije bilo strojeva ni struje, pa ni
stoke. Ravnica je na tisuću i šest stotina metara nadmorske visine pa se dan (a ne godina)
dijeli na četiri klimatska doba. Kad je majka počinjala raditi, u sedam ujutro, bilo je oko nule.
Oko podne bi se temperatura popela na tridesetak stupnjeva, a već oko četiri sata popodne
vrući bi vjetrovi puhali s planina i bacali ljude s nogu. Kad bi u sedam navečer prekinuli
posao, opet bi temperatura pala. Mama je s ostalim logorašima i logorašicama svakog dana
radila po dvanaest sati u nepovoljnim uvjetima. Samo su imali kratku stanku za ručak. Prvih
su nekoliko mjeseci jeli tek rižu i kuhani kupus.
Logor je bio ustrojen kao vojska, pod nadzorom vojnih časnika iz Revolucionarnog
odbora Chengdua. Isprva su s mojom majkom postupali kao s klasnim neprijateljem pa je
uvijek tijekom predaha za ručak morala stajati oborene glave. Tu su kaznu, tzv. "usputni
prijekor", mediji preporučili kako bi druge, koji su se smjeli odmoriti, podsjetili neka sačuvaju
nešto snage za mržnju. Moja se majka potužila zapovjedniku svoje čete da neće moći cijeli
dan raditi a da ne odmori noge.
Taj je časnik prije Kulturne revolucije bio u Vojnom odsjeku Istočnog okruga i dobro se
s njom slagao. Poštedio ju je te kazne, ali je mama i dalje dobivala najteže poslove, a — za
razliku od drugih logoraša i logorašica — nije imala slobodnu nedjelju. Sve joj je više krvarila
maternica. Dobila je i žuticu. Cijelo joj je tijelo požutjelo i na-teklo, jedva se držala na
nogama.
U logoru je bar bilo liječnika zato što su onamo poslali pola bolničkog osoblja Istočnog
okruga. U Chengduu su ostali samo oni koje su čelnici Revolucionarnih odbora najviše tražili.
Liječnik koji je liječio moju mamu, rekao je koliko su joj on i drugi zdravstveni radnici
zahvalni što ih je štitila prije Kulturne revoluciji*. Da nije bilo nje, govorio joj je, vjerojatno
bi ga 1957 oln lježili kao desničara. Nije bilo zapadnih lijekova pa je kilomet n ma pješačio
kako bi skupljao ljekovite trave kao što su azijski tr-putac i suncokret, koje Kinezi smatraju
korisnim za liječenje; žutice.
Logorskoj je upravi pretjerano isticao zaraznost njezine bolesti pa su je preselili
kilometar dalje od njih. Mučitelji su je ostavili na miru jer su se bojali zaraze, ali ju je liječnik
svakog dana obilazio i tajno zapovjedio neka joj jedan seljak redovito nosi kozje mlijeko.
Mamu su smjestili u prazan svinjac. Suosjećajni su joj ga logoraši očistili i tlo pokrili debelim
slojem sijena. Učinio joj se poput udobna madraca. Njoj se sklona kuharica ponudila da će joj
slati obroke, a kad nitko ne bi gledao, dodala bi joj dva jaja. Kad je stiglo meso, mama gaje
svakog danajela, a ostali samo jedanput na tjedan. Prijatelji su joj na tržnicama kupovali i
svježe voće, kruške i breskve. Žutica joj je došla kao naručena.
Gotovo je požalila kad se, nakon četrdesetak dana, oporavila pa su je vratili u logor, u
nove zemunice. Ravnica je čudna, privlači munje i gromove, ali ne i kišu, koja pada samo u
okolnom gorju. Mještani ništa nisu sadili u ravnici u kojoj je tlo presuho, a uvijek je opasno
tijekom prečestih suhih
 grmljavinskih oluja. Logor je imao samo to zemljište pa su sadili kukuruz otporan na
sušu i nosili vodu s planinskih pristranaka. Da bi dobili rižu, ponudili su mještanima da će im
pomoći u žetvi.
Seljaci su se složili, ali vladao je običaj da žene ne smiju nositi vodu, a muškarcima je
bilo zabranjeno saditi rižu. Smjele su to samo udane žene, pogotovo one koje su imale sinove.
Sto više sinova, to je bila traženija za taj mukotrpni posao, jer se vjerovalo da će žena koja je
rodila mnogo sinova podariti više zrnja riži koju posadi. U kineskom jeziku imenice "sinovi" i
"sjeme" jednako zvuče, zi. Mojoj je majci dobro došao taj stari običaj. Rodila je tri sina, \iše
od većine svojih kolegica, zato se petnaest sati na dan saginjala u rižištima, iako je krvarila i
imala teške upale utrobe.
Noću se s ostalima smjenjivala na straži. Čuvali su svinje od vukova. Iza kućeraka od
zemlje i trave bio je gorski lanac, primjereno nazvan Vučjim brlogom. Vukovi su lukavi, rekli
su seljaci logorašima. Upadnu u kotac, pa samo počešu i obližu svinju,
osobito iza ušiju. Tako je uljuljaju u samozadovoljno prepuštanje da ne bi roktala. Vuk
nato lagano ugrize svinju za uho paje izvuče iz svinjca, dok joj tijelo neprekidno trlja
paperjastim repom. Svinja valjda još sanja daje miluje neka draga životinja, a vuk skače na
nju.
Građani su od mještana doznali da se vukovi, a katkad i leopardi, boje vatre. Zato su
svake noći ispred svinjca palili vatru. Majka je mnoge besane noći provela gledajući kako
meteori lete zvjezdanim nebom, na kojem se ocrtavao visoki Vučji brlog. Slušala je daleko
vučje zavijanje.
Jedne je večeri čučala i prala rublje na jezercu. Kad se osovila, zagledala se u crvene oči
vuka koji ju je motrio s druge obale, udaljene dvadesetak metara. Kosa joj se naježila, ali se
sjetila što ju je naučio prijatelj iz djetinjstva, Stari Dugonja Lee: neka polako uzmiče i ne
smije odavati strah, a nipošto se ne smije okrenuti i pobjeći. Ustuknula je od jezera i
nastojala,što mirnije vratiti se u logor. Neprekidno je gledala vuka koji ju je slijedio. Zastao je
kad je došla do ruba logora. Vidio je vatru i čuo glasove. Izmakla je i upala u kućicu.
Vatra je zapravo bila jedino svjetlo mrklih noći u Xichangu. Nije bilo struje. Svijeće
bijahu nevjerojatno skupe, ako ih je i bilo, a petroleja posve malo. Ionako nisu imali što čitati.
Za razliku od Deyanga, gdje sam ja prilično slobodno mogla čitati Jin-min-gove prošvercane
knjige, kadrovska je škola bila pod »strogim nadzorom. Imali su samo izabrana Maova djela i
Narodni dnevnik. Katkad bi im u vojarni, udaljenoj pet kilometara, prikazali film, uvijek neku
uzornu operu gospođe Mao.
Prolazili su dani i mjeseci, a zbog naporna rada i nedovoljna odmora postajalo je
neizdržljivo. Svima su nedostajali njihovi najbliži, pa i puntarima. Oni su možda bili
najogorčeniji jer su shvatili da im nimalo nije koristio njihov dojučerašnji fanatizam. Sto god
radili, nikad se više neće vratiti na vlast u Chengduu. U njihovoj su odsutnosti popunili
Revolucionarni odbor. Nekoliko mjeseci nakon dolaska u ravnicu više nikog nisu tužakali,
svladala ih je utučenost, pa je moja majka katkad morala razvedra-vati puntare. Zvali su je
Kuanyin, božica dobrote. ,?
Noću je ležala na slamarici i sjećala se prvih godina svoje djece. Nije se imala čega
prisjetiti iz obiteljskoga života. Vječito je izbivala dok smo odrastali i potpuno se posvećivala
radu, na štetu svoje djece. Sad se kajala razmišljajući o besmislenosti tolike predanosti.
Gotovo ju je nesnošljivo boljela odvojenost od djece.
U veljači 1970., deset dana prije kineske Nove godine, nakon više od tri mjeseca
boravka u ravnici, četu moje majke svrstali su ispred logora kako bi dočekali vojnog
zapovjednika koji je došao u
 inspekciju. Nakon duga čekanja, opazili su sitnu spodobu koja se približavala puteljkom
što se odvajao od udaljene ceste. Zagledali su se u tu osobu i zaključili da to nipošto ne može
biti onaj važni gost. Sigurno bi on stigao u automobilu, s pratnjom. Nije seljanka, previše je
pomodno vezala dugi crni vuneni šal oko pognute glave. Mlada je žena na leđima nosila
veliku košaru. Majci je ubrzano zakucalo srce dok je gledala kako joj se približava spodoba
slična meni. Pomišljala je da joj se sve to pričinja. "Kako bi bilo divno daje to Er-hong!"
pomislila je. Odjednom su je počeli uzbuđeno gurkati. "Tvoja kći! Došla ti je kći! Er-hong je
došla!"
Tako mi je majka ispričala taj naš prvi susret nakon (koliko joj se činilo) cijele
vječnosti. Ja sam prva posjetila logor, a dočekali su me i srdačno i zavidno. Stigla sam onim
istim kamionom kojim sam se lani u lipnju odvezla u Ningnan radi promjene boravišta. Na
leđima sam nosila košaru punu kobasica, jaja, slatkiša, kolača, tjestenine, šećera i mesnih
konzervi. Nas petero djece i Cvikeraš odricali smo se opskrbnih doznaka i onog što bismo
dobili od proizvodnih odreda, kako bismo obdarili roditelje. Gotovo sam klonula pod težinom.
Odmah sam se iznenadila zbog dvije stvari. Mama je dobro izgledala. Poslije mije rekla
da se upravo izliječila od žutice. Uokolo nije vladalo neprijateljsko ozračje. Neki su joj
govorili Kua-nyin, što mije zvučalo nevjerojatno jer je službeno još bila klasni neprijatelj.
Kosu je pokrila modrim rupcem, vezanim ispod brade. Obrazi joj više nisu bili nježni,
ogrubjeli su i pocrvenjeli na žarkom suncu i britkom vjetru. Njezina me put podsjećala na
kožu seljaka u Xichangu. Bilo joj je trideset i osam godina, a doimala se bar deset godina
starijom. Kad me pomilovala po licu, njezin me dodir podsjetio na staru hrastovu koru.
Ostala sam deset dana, a u očev sam logor kanila otputovati na Novu godinu. Ljubazni
me vozač kamiona obećao ukrcati ondje gdje me iskrcao. Majci su se zamaglile oči jer nije
smjela posjećivati mog oca, a ni on nju, iako im logori nisu bili daleko. Uprtila sam nedirnutu
košaru jer je majka htjela da sve odnesem ocu. U Kini je oduvijek osobit znak ljubavi i pažnje
kad nekom ustupimo neprocjenjivu hranu koje smo se odrekli. Majka se rastužila što odlazim.
Neprekidno mi je ponavljala koliko joj je žao što neću ostati na kineskom tradicionalnom
novogodišnjem doručku što ga priprema njezin logor. Okrugljice tang-yuan znak su obiteljske
sloge. Nisam mogla ostati. Bojala sam se da ću zakasniti na kamion.
Mama me otpratila do pola sata udaljene ceste. Sjele smo u travu i čekale. Lelujala se
debela srebrna trava, sunce je granulo i grijalo. Mama me grlila, cijelim je tijelom izražavala
da me ne želi pustiti, da se boji da me nikad više neće vidjeti. Tad nismo znale hoće li ikad
prestati njezin logor i moja komuna. Rečeno nam je da ćemo ondje doživotno ostati. Bilo je
tisuću razloga zašto smo mogle umrijeti prije nego što se opet vidimo. Obuzela me majčina
tuga. Sjetila sam se kako mije baka umrla prije nego što sam stigla iz Ningnana.
Sunce se dizalo sve više. Mom kamionu ni traga ni glasa. U daljini je sve rjeđe kuljao
dim iz dimnjaka njezina logora. Mamu je obuzelo grizodušje zato što me nije stigla ponuditi
novogodišnjim doručkom. Odlučila se vratiti i donijeti mi okrugljice.
Uto je došao kamion. Pogledala sam prema logoru i vidjela je. Trčala je prema meni, a
oko modrog rupca lelujala je srebrn-kasta trava. U desnoj je ruci nosila veliku
emajliranu,šarenu zdjelu i trčala tako oprezno da sam shvatila da ne želi da joj se prolije juha
puna okrugljica. Još je bila prilično daleko, do mene bi došla tek za dvadeset minuta. Nisam
mogla zamoliti vozača da me toliko čeka jer
mi je ionako učinio veliku uslugu. Popela sam se straga, na teretni sanduk. U daljini sam
još vidjela mamu kako trči prema meni, ali zdjelu nisam opazila.
Poslije mnogo godina rekla mije da joj je zdjela pala kad me vidjela kako se penjem u
kamion. Ipak je trčala prema mjestu na kojem smo prije sjedile kako bi se uvjerila da sam
doista otputovala, iako se nitko osim mene nije mogao ukrcati u taj kamion. U žutom bespuću
nije bilo ni žive duše. Nekoliko je dana nakon toga još sva izgubljena lutala logorom,
osjećajući prazninu i tupost.
Nakon mnogih sati truckanja, stigla sam u očev logor, daleko u planinama. Bio je to
logor za prisilni rad, gulag. Logoraši
su prokrčili poljodjelsko imanje u neprohodnim planinama, a potom su morali osvajati
djevičansku zemlju, ostavljajući razmjerno obrađeno imanje deportiranim dužnosnicima koji
su bolje od njih stajali na kineskoj ljestvici kažnjavanja. U golemu su logoru bile na tisuće
bivših namještenika pokrajinske vlade.
Dva sam sata pješačila od ceste do očeve "čete". Most od užadi zanjihao se nad
ponorom čim sam na njega stupila, pa sam gotovo izgubila ravnotežu. Iako iscrpljena, s
teretom na leđima, divila sam se neizrecivoj ljepoti planina. Tek je rano proljeće, a svagdje
šareno cvijeće uz stabla kapoka i papajino grmlje. Kad sam naposljetku stigla u očevu
spavaonicu, vidjela sam dva gizdava fazana kako se ponosno koče pod rano procvalim
kruškama, šljivama i bademima. Nakon nekoliko su tjedana puteljak potpuno pokrile otpale
bijele i ružičaste latice.
Potresao me taj prvi susret s ocem nakon više od godine dana. Cupkao je u dvorištu
noseći na motki, prebačenoj preko ramena, dvije košare cigala. Visio je na njemu stari modri
kaput. Podvrnuo je nogavice pa sam mu vidjela izrazito mršave noge nabreklih žila. Naborano
preplanulo lice, gotovo sijeda kosa. Ugledao me. Uzbuđen je nespretno spustio teret kad sam
potrčala prema njemu. Kineski običaji sveli su odnose otaca i kćeri na minimum tjelesnih
dodira pa mi je očima iskazivao sreću. Oči su mu bile pune ljubavi i nježnosti. U njima sam
vidjela odraz njegovih muka. Mladenačka snaga i iskričavost ustupile su mjesto staračkoj
zbunjenosti i mirenju sa sudbinom. A bio je u najboljoj dobi, četrdeset i osam godina! Osjetila
sam knedlu u grlu. U očima sam mu tražila znakove kojih sam se najviše bojala. Da mu se
vratilo ludilo. Duševno se doimao uravnoteženo. Težak mi je kamen pao sa srca.
Dijelio je sobu s još sedmoricom sa svog odjela. Imali su samo jedan prozorčić pa su
vrata cijeloga dana morala biti otvorena kako bi ušlo nešto svjetla. Muškarci su izrijetka
razgovarali, nitko me nije pozdravio. Odmah sam osjetila koliko je ozračje strože nego u
majčinu logoru, a sve zato stoje očev logor bio pod izravnim nadzorom Sečuanskoga
revolucionarnog odbora i Tin-govih. Na dvorišnim zidovima slojevi plakata i krilatica "Dolje
taj i taj" ili "Uklonimo toga i toga", a na njima naslonjene trošne motike i lopate. Otac je, kao
što sam uskoro otkrila, navečer, nakon naporna rada, i dalje bio podvrgnut čestim skupovima
"javne osude". Iz logora su se mogli izvući samo na radni poziv Revolucionarnog
odbora, a to su mogli jedino kad bi se ulizali Tingovima. Zato su se puntari nadmetali koji će
od njih potvrditi veću borbenost, a moj im je otac postao prirodna žrtva.
U kuhinju nije smio. Kao "zločinac koji je protiv Maoa" navodno je bio tako opasan da
im je mogao otrovati hranu. Uopće nije bilo važno vjeruje li tko u to. Najvažnije gaje bilo
povrijediti.
Otac je hrabro podnosio to i druge okrutnosti. Samo je jedanput dao maha bijesu. Čim je
došao u logor, zahtijevali su neka oko mišice stavi bijelu vrpcu na kojoj je, crnim znakovima,
pisalo "Kontrarevolucionarni element na djelu". Ogorčeno je odbio vrpcu i procijedio:
"Pretucite me, ali neću to nositi!" Puntari su uzmaknuli znajući da on misli ozbiljno, a odozgo
im nisu zapovjedili da ga ubiju.
Tingovi su se u logoru osvećivali svojim neprijateljima. Ondje je bio čovjek koji je
1962. sudjelovao u istrazi protiv njih, ile-galac prije 1949. godine. Kuomintangovci su ga
zatvorili, mučili i uništili mu zdravlje. U logoru se uskoro teško razbolio, ali je i dalje morao
raditi. Nisu mu dali bolovanje. Sporo je radio pa je morao nadoknađivati rad navečer. U
zidnim su ga novinama optuživali zbog lijenosti. Vidjela sam napad koji je počinjao riječima
"Druže, jesi li opazio smiješnoga živog kostura odvratnih crta lica?" Koža mu je ogrubjela i
potamnjela pod neumoljivim suncem Xichanga, već se i ljuštila. Izgladnio, nije podsjećao na
čovjeka: odstranili su mu dvije trećine trbuha pa je mogao probaviti tek malo hrane. Nije mu
bilo moguće često jesti kao stoje trebao, pa je vječito gladovao. Jednoga je dana u očaju otišao
u kuhinju po tekućinu od kiselih krastavaca. Optužili su ga da je pokušao otrovati hranu.
Znajući daje na rubu smrti, pisao je logorskoj upravi neka ga poštede težih poslova.
Odgovorili su mu jedino zajedljivim natpisima u zidnim novinama. Uskoro je na vrelom
suncu pao u nesvijest dok je polje zasipao gnojivom. Odnijeli su ga u logorsku bolnicu, gdje
je sutradan umro. Nitko od njegovih nije došao. Žena mu se ubila.
U "kadrovskoj školi" nisu patili samo kapitalistički suputnici. Tko god je imao i
najmanje veze s Kuomintangom, tko god je imao nesreću da postane cilj osobne osvete ili
ljubomore — pa i čelnici poraženih puntarskih frakcija — umirao je u logoru. Mnogi su se
bacili u zahuktalu rijeku, prozvanu Mirnoća (An-
ning-lw), koja so probijala dolinom. U gluho doba unci huka so čula na kilometre, a
logoraši bi se naježili, govoreći da ih podsjeća na jecanje duhova.
Slušajući o tim samoubojstvima, čvrsto sam odlučila da moram hitno smanjiti duševne i
tjelesne pritiske na tatu. Mora osjetiti da se isplati živjeti i daje voljen. Na skupovima "javne
osude" (više nisu bili nasilni jer su i logoraši gubili dah) sjela bih tako da me vidi i da bude
jači zato što sam ja uza nj. Odmah nakon sastanka sami bismo šetali. Razvedravala sam ga ne
bi li zaboravio ružni sastanak, masirala sam mu glavu, vrat i ramena. Recitirao bi mi klasične
pjesme. Preko dana sam mu pomagala u radu. Dakako, dobivao je najteže i najprljavije
poslove. Kadi-kad sam mu nosila predmete teže od pedeset kilograma. Pokazivala sam
smireno lice iako sam se lomila pod tolikom težinom.
Ostala sam uza nj više od tri mjeseca. Uprava mi je dopustila da jedem u menzi.
Smjestili su me u sobu s još pet žena. Kad bi mi se i obraćale, uvijek su bile osorne. Logoraši
su se prema meni uglavnom neprijateljski držali. Gledala sam kroz njih kao da su prozirni.
Bilo je i dragih ljudi. Ili su oni možda u očitovanju dobrote bili hrabriji od drugih?
Među njima bijaše klempo tankoćutna lica. Zvao se Young, završio je fakultet i bližio se
tridesetoj. Uoči Kulturne revolucije zaposlio se bio na odjelu mog oca. Zapovijedao je
"četom" u kojoj je bio tata. Morao mu je davati najteže poslove, ali mu ih je, kad god bi
mogao, neupadljivo smanjivao. Jednom sam s njim površno razgovarala i rekla da ne mogu
skuhati ono što sam donijela jer nema petroleja za kuhalo.
Young je nakon nekoliko dana bezizražajno prošao mimo mene. Osjetila sam kako mije
u ruku tutnuo nešto metalno. Žičani plamenik visok dvadeset, a širok deset centimetara. Sam
gaje izradio. Mogli
smo paliti papirne novinske loptice, jer više u tisku nije bilo Maovih slika. Mao je
osobno dokinuo taj običaj, smatrajući daje ostvario svoj cilj ("nadasve vrhunski uspostaviti
svoju apsolutnu vrhovnu vlast"). Svakoje pretjerivanje moglo biti kobno. Na
plavonarančastom sam plamenu kuhala hranu mnogo bolju od logorske. Kad se digla slasna
para, vidjela sam kako sedam očevih cimera guta slinu. Bilo mi je žao što ne mogu ponuditi
Younga, ali oboje bismo nastradali kad bi za to doznale njegove borbenije kolege.
Young i drugi čestiti ljudi poput njega zaslužni su što smo mi, djeca, smjeli posjećivati
oca. Young je dopuštao mom ocu da se po kiši udalji iz logora. Bili su mu to jedini slobodni
dani jer je, za razliku od drugih logoraša, morao raditi kao i moja majka, i nedjeljom. Čim bi
kiša prestala, tata i ja išli smo u borik brati gljive ili tražiti divlji grašak koji sam kuhala uz
pačetinu iz konzerve. Bogovski bismo se najeli.
Poslije jela bismo odšetali u moj "zoološki vrt", do stijena maštovitog oblika na
travnatom šumskom proplanku. Podsjećale su me na neobične životinje koje ljenčare na
suncu. Našli bismo udubine u njima pa bismo se zavalili i zagledali u daljinu. Na pristranku
su rasla golema stabla kapoka.
Grimizno cvijeće bez lišća, slično magnoliji ali krupnije, isticalo se na ravnim, crnim
granama. Tijekom višemjesečnog boravka u logoru, vidjela sam kako se rastvaraju ti golemi
cvjetovi, masa grimiza na crnoj podlozi. Plodovi, veliki kao smokve, rasprsnuli bi se u svilenu
vunu koju su topli vjetrovi raznosili planinama kao pernati snijeg. Iza kapoka je tekla Rijeka
mirnoće, a iza nje su se pružale beskrajne planine.
Jednoga dana, dok smo se odmarali u "zoološkom vrtu", prošao je seljak , tako kvrgav i
patuljast da sam se prestrašila. Otac mije rekao da u ovoj zabiti često sklapaju brakove bliski
rođaci. I nadodao je : "Toliko posla ima u ovim planinama! Prelijepe su, imaju velike
mogućnosti. Rado bih ovdje preuzeo radnu komunu ili možda proizvodnu brigadu pa radio
nešto korisno. Možda kao običan seljak, dosadilo mi je biti dužnosnik. Divno bi bilo kad bi se
naša obitelj ovamo mogla preseliti i živjeti jednostavnim ratarskim životom." U očima sam
mu vidjela razočaranost energičnog i darovitog čovjeka koji živi za svoj rad. Nazirala sam i
tradicionalni idilični san obrazovana Kineza dotučenog činovničkom karijerom. Slutila sam
da otac mašta o nečem drugom, o prelijepom i neostvarivom životu, jer komunistički se
dužnosnik nije smio odlučiti ni za što drugo.
Triput sam ga posjetila u logoru i ostala nekoliko mjeseci, kao i moja braća. Otac je
neprekidno bio okružen toplinom. Često je ponosno govorio da mu svi u logoru zavide.
Nikom drugom nisu djeca tako često dolazila. Druge uglavnom nitko nije posjećivao, jer je
Kulturna revolucija dokinula ljudske odnose i otuđila brojne obitelji.
Moja je obitelj postajala sve privrženija. Otac je nekoć tukao mog brata Xiao-heia, a sad
gaje zavolio. Kad gaje prvi put posjetio u logoru, morao je s ocem spavati u istoj postelji, jer
su logorski upravitelji bili ljubomorni na mog oca zato što ga tako često posjećuju djeca. Da
bi moj otac noću dobro spavao
— stoje bilo nadasve važno za njegovo duševno stanje — Xiao-hei se nije usuđivao
duboko zaspati kako se ne bi vrpoljio i smetao ocu.
Otac se kajao što je nekoć bio strog prema Xiao-heiu, milovao gaje po glavi i ispričavao
mu se."Ne shvaćam kako sam te mogao onako udarati, bio sam preoštar prema tebi", govorio
je. "Razmislio sam
o prošlosti i osjećam se kriv prema tebi. Čudno je što sam se popravio u Kulturnoj
revoluciji."
U logoru su jeli uglavnom kuhani kupus. Zbog nedostatka vitamina neprekidno su
osjećali glad. Nestrpljivo su čekali svaki dan kad se jelo meso. Zanosno su ga slavili. I
najborbeniji bi se puntari tad udobrovoljili. Otac bi svoje meso davao silom svojoj djeci pa bi
slijedila prava borba štapićima.
Tata se neprekidno kajao. Ispričao mije kako moju baku nije pozvao na vjenčanje, a
mjesec dana nakon njezina dolaska u Yibin poslao ju je natrag na opasno putovanje u
Mandžuriju. Često je preda mnom sam sebe kudio zato što nije pokazivao dovoljno ljubavi
prema svojoj majci, ali i zato što je bio tako krut da mu nisu rekli ni kad joj je ukop.
Odmahivao je glavom: "Sad je kasno!" Okrivljavao se i zbog ponašanja prema sestri, Jun--
ying, kad ju je pedesetih godina pokušao odvratiti od budističke vjere i nju, uvjerenu
vegetarijanku, nagovoriti da jede meso.
Teta Jun-ying umrla je u ljeto 1970. Bila je uzeta, a nisu je liječili. Umrla je u miru i
staloženosti, kao stoje i živjela. Ocu nismo ništa javili, znajući koliko ju je volio i poštovao.
Te su jeseni moja braća Xiao-hei i Xiao-fang bila uz oca. Za jedne šetnje nakon večere,
osmogodišnjem se Xiao-fangu omaklo daje umrla teta Jun-ying. Odjednom se promijenilo
očevo lice. Zastao Je i dugo tupo zurio. Skrenuo je s puta, čučnuo i rukama pokrio lice.
Ramena su mu se tresla od jecaja. Moja su braća ostala bez riječi jer nikad prije nisu vidjela
tatu kako plače.
Početkom 1971. čuli smo da su Tingovi smijenjeni. Mojim se roditeljima, pogotovo
ocu, život ipak malo promijenio. Dobili su
slobodne nedjelje i lakše poslove. Logoraši su, doduše, isprva hladno, počeli razgovarati
s mojim ocem. Dokaz o promjeni stigao je početkom 1971., kad je u logor stigla nova
logorašica, gospođa Shau, očeva mučiteljica. Zajedno s Tingovima pala je u nemilost. Majci
su tada dopustili da s tatom provede dva tjedna. Prvi put u više godina pružila im se prilika da
budu zajedno. Prvi put su se tad vidjeli, nakon više od dvije godine, od onog zimskog jutra na
ulici u Chengduu prije očeva odlaska u logor.
Nesreća mojih roditelja još nije prestala. Nastavljala se Kulturna revolucija. Tingove
nisu uklonili zbog zala koje su skrivili, nego zato što je Mao posumnjao da su u vezi sa
Chenom Bodom, jednim od čelnika Vlasti Kulturne revolucije, koji se Maou bio zamjerio. U
toj je čistki bilo još žrtava. Ubio se Chen Mo, Tingova desna ruka, koji je nekoć pomogao da
mi oca puste iz zatvora.
U ljeto 1971. mama je užasno krvarila. Onesvijestila se pa su je morali otpremiti u
bolnicu. Tata je nije smio posjetiti iako su oboje bili u Xichangu. Kad joj se stanje popravilo,
dopustili su joj da se vrati na liječenje u Chengdu. Tek je tad krvarenje prestalo, ali su joj
liječnici rekli da ima sklerodermiju, otvrdnuće i atrofiju kože iza desnog uha. Desna joj se
strana čeljusti uočljivo smanjila, na desno uho više nije čula. Ukočila joj se desna strana vrata,
odrvenjela joj desna ruka. Dermatolozi su joj rekli da bi se otvrdnuće moglo proširiti na
unutarnje organe. U tom bi se slučaju sva skupila i za tri do četiri godine umrla. Zapadnđ joj
medicina ne može pomoći. Davali su joj kortizon u tabletama i injekcije u vrat.
Bila sam u logoru s ocem kad nam je majka to javila. Otac je odmah zatražio dopuštenje
daje posjeti kod kuće. Young je bio pun razumijevanja, ali su logorske vlasti molbu odbile.
Otac je zaplakao u dvorištu punom logoraša. Začudili su se članovi njegova odjela, koji su ga
poznavali kao "čovjeka od željeza". Sutra je rano otišao pred poštu i satima čekao dok se
otvorila. Mami je poslao brzojav na tri stranice, a počinjao je: "Molim te da prihvatiš moju
ispriku, upućenu cijeli ljudski vijek prekasno.
Svakoj se kazni veselim zbog krivnje prema tebi. Nisam bio dobar muž. Molim te,
ozdravi i daj mi novu priliku!"
Cvikeraš me 25. listopada 1971. posjetio u Deyangu i donio važnu vijest. Lin Biao je
poginuo. Cvikeraš je u tvornici službeno čuo da jo Lin pokušao ubiti Maoa. Nakon neuspjeha
je pokušao pobjeći u Sovjetski Savez, a zrakoplov mu se srušio u Mongoliji.
Smrt Lina Biaoa bila je obavijena tajnom, a povezivali su je s lanjskim padom Chena
Bode. Mao je u njih posumnjao zato što su ga prekomjerno uzdizali kao božanstvo. Htjeli su
ga, pomišljao je, uzdići u apstraktnu slavu i oduzeti mu zemaljsku vlast. Maou je osobito bio
sumnjiv Lin Biao, njegov izabrani nasljednik, poznat po tome "što nikad iz ruke nije ispuštao
Crvenu knjižicu niti mu je s usana silazio povik Živio Mao", pjevat će poslije o njemu pjesma.
Mao je zaključio da mu Lin, njegov prvi nasljednik, radi o glavi. Mao i Lin, a možda i
obojica, poduzeli su korake da spase svoju vlast i život.
Uskoro je komuna službenu verziju priopćila i mom selu. Seljacima ta vijest ništa nije
značila. Za Lina gotovo da nisu ni čuli, ali ja sam tu vijest dočekala puna slijepe radosti. Maoa
se ni u mislima nisam usuđivala napasti pa sam okrivljavala Lina za Kulturnu revoluciju.
Njegov i Maov očiti rascjep znači, smatrala sam, da Mao odustaje od Kulturne revolucije pa
će prestati nesreće i razaranja.
 Linova je smrt u neku ruku učvrstila moju vjeru u Maoa. Mnogi su dijelili moj
optimizam jer je bilo znakova da će prestati Kulturna revolucija. Gotovo su odmah
rehabilitirali neke kapitalističke suputnike i pustili ih iz logora.
Tata je sredinom studenog čuo za Linovu smrt. Na licima nekih puntara pojavljivao se
smiješak. Na sjednicama su ga pozivali neka sjedne, što je bilo nečuveno, pa neka "optuži
Yeh Chun", ženu Lina Biaoa, s kojom je bio u Yan'anu ranih četrdesetih. Moj im otac ništa
nije rekao.
Iako su mnogi bili rehabilitirani i odlazili iz logora, zapovjednik je rekao mom ocu: "Ne
misli da ćeš se sad lako izvući." Njegov je napad na Maoa bio preozbiljan.
Zbog neprekidnih mu se duševnih i tjelesnih patnja pogoršalo zdravlje. jGodinama su ga
nemilosrdno tukli, a onda poslali na prisilni rad. Gotovo je pet godina uzimao velike doze
sedativa kako bi sačuvao razum, katkad i dvadeseterostruku dozu, a to gaje iscrpljivalo.
Neprekidno je negdje u tijelu osjećao nesnošlji-vu bol. Počeo je bacati krv i često ostajao bez
daha. Hvatala gaje vrtoglavica. Uoči pedesete se doimao kao sedamdesetogodiš-njak.
Logorski su ga liječnici uvijek hladno pozdravljali i nestrpljivo mu uporno propisivali
sedative. Nisu ga htjeli sistematski pregledati niti ga saslušati. Kad god bi otišao u zdravstveni
dom, neki bi puntar zarežao: "Nemoj misliti da ćeš se izvući zato što glumiš bolest!"
Potkraj 1971. u logoru je s njim bio Jin-ming. Toliko je strepio za oca daje uz njega
ostao do proljeća 1972. Uto je od svog proizvodnog odreda dobio pismo neka se odmah vrati,
jer inače nakon žetve neće dobiti hranu. Otac gaje otpratio na vlak. Miyi je upravo dobio
željezničku prugu zato što su u Xichang prebacili stratešku industriju. Obojica su šutjela
tijekom duga hoda. Otac je odjednom ostao bez daha. Jin-ming gaje posjeo uz cestu. Tata se
dugo borio da povrati dah. Jin-ming je čuo kako duboko uzdiše. Rekao je:"Neću više dugo.
Život je kao san." Jin-ming ga nikad prije nije čuo da govori o smrti. Zapanjeno gaje
pokušavao utješiti, ali je otac polako rekao: "Pitam se bojim li se smrti. Pa i ne. Gori mije
ovakav život. Čini se da mu nema kraja. Katkad se osjetim slab, stanem uz
Rijeku mirnoće i pomislim: samo jedan skok i svemu bit će kraj. Onda se uvjeravam da
ne smijem. Umrem li okrivljen, svi ćete imati užasne tegobe... U posljednje sam vrijeme
mnogo razmišljao.
Teško je bilo moje djetinjstvo, društvo puno nepravda. Komunistima sam pristupio da
stvorimo pravedno društvo. Godinama sam davao sve od sebe. Kakva korist narodu od toga?
Zašto sam upropastio svoju obitelj? Oni koji vjeruju u odmazdu kažu da mi je sigurno nešto
na savjesti kad ovako tužno završavam. Ozbiljno razmišljam o svemu što sam za života
učinio. Zapovjedio sam da neke i ubiju... "
Otac je Jin-mingu rekao kako je potpisivao smrtne presude, naveo je imena i slučajeve
"okrutnih despota" (e-ba) za agrarne reforme u Chaoyangu, govorio i o vođama razbojnika u
Yibinu. "Ti su ljudi učinili tolika zla da bi ih i Bog ubio. Sto sam skrivio da me sve to
snašlo?"
Otac se zamislio i nadodao: "Umrem li ovako, više ne vjerujte u Komunističku partiju."
25.
"Miris slatkog vjetra"
Nov život uz Električarski priručnik i Šest kriza (1972.-1973.)
Uz smrti, ljubav, mučenje i zatišje prohujale su 1969., 1970. i 1971. godina. U Miyiju
su se smjenjivala sušna i kišna razdoblja. Ravnicu mladog bivolara obasjavali su mlađak i
uštap, vjetar je brijao i stišavao se, a vukovi zavijali i prestajali. Procvalo je i ocvalo cvijeće
ljekovitog bilja u Deyangu, pa opet i još jednom. Jurila sam između roditeljskih logora, tete
na samrti i svog sela. Gnojila sam rižišta i sastavljala pjesme lopočima.
 Mama je za smrt Lina Biaoa čula kod kuće, u Chengduu. Rehabilitirali su je u studenom
1971. i rekli da se ne mora vraćati u logor. Dobivala je punu plaću, ali je nisu vratili na stari
posao. Već su ga bili dali drugomu. Njezin je odjel Istočnog okruga imao čak sedam
ravnatelja — uz postojeće članove Revolucionarnih odbora — sve same nedavno
rehabilitirane dužnosnike koji su stigli iz logora.
Mama se nije vratila na stari posao, djelomice zbog slaba zdravlja, ali još više zato što
mog oca, za razliku od većine kapitalističkih suputnika, nisu rehabilitirali.
Mao nije prihvatio masovna rehabilitiranja zato što se naposljetku vratio razumu, nego
zato što je, nakon smrti Lina Biaoa i nevzbježive čistke njegovih ljudi, izgubio ruku kojom je
nadgledao vojsku. Uklonio je uglavnom sve maršale koji su se suprotstavljali Kulturnoj
revoluciji. Lin mu je bio jedini oslonac. Njegovu je ženu, rođake i zvijezde Kulturne
revolucije doveo na važne vojne položaje, ali oni nisu imali vojnih iskustava pa im vojska nije
bila odana. Nakon Linove smrti Mao se morao obratiti "očišćenim" vođama koji su još uživali
vojničku odanost, među
ostalima i Dengu Xiaopingu. Maov je prvi ustupak bio vratiti većinu osuđenih
dužnosnika.
Mao je znao da njegova vlast ovisi i o funkcioniranju gospodarstva. Njegovi su
Revolucionarni odbori bili beznadno podvojeni i neuspješni. Nisu mogli pokrenuti
gospodarstvo. Nije bilo druge nego pozvati dužnosnike koji su pali u nemilost.
Tata je još i tad bio u Miyiju, ali mu je vraćen dio plaće koji su mu ustezali od lipnja
1968. Odjednom smo na banci imali svotu koja nam se učinila astronomskom. Vraćena nam
je sva osobna imovina koju su nam puntari odnosili tijekom kućnih provala, ali nikad više
nismo dobili dvije boce kineskog najtraženijeg žestokog pića, mao-taia. Još su neki znaci
ohrabrivali. Zhou Enlai dobio je veću vlast i pokrenuo gospodarstvo. Uglavnom je vraćen
stari državni aparat, osobita se pozornost posvećivala proizvodnji i redu. Opet su uveli
poticajne mjere. Seljacima je omogućena dopunska zarada. Počela su znanstvena istraživanja.
Nakon šest godina nastavljena je nastava. Moj je najmlađi brat Xiao-fang sa zakašnjenjem
pošao u školu tek u desetoj godini.
Gospodarstvo se pokrenulo, a tvornice su tražile nove radnike. Poticajno je bilo i to što
su prednost imala radnička djeca, nekoć poslana na selo. Moji roditelji nisu radili u tvornici,
ali mama je razgovarala s ravnateljima tvornice strojeva koja je prije spadala u njezin Istočni
okrug, a sad pod Drugi lakoindus-trijski ured u Chengduu. Spremno su me uposlili pa sam,
nekoliko mjeseci prije svog dvadesetog rođendana, zauvijek otišla iz Deyanga. Moja je sestra
morala ostati jer se mlade građanke, udane nakon slanja na selo, nisu smjele vratiti, iako su im
muževi bili uredno prijavljeni u gradu.
Jedini mije izbor bio postati radnica. Uglavnom su sva sveučilišta još bila zatvorena, a
nigdje drugih mogućnosti za rad. U tvornici se radilo samo osam sati na dan, a ne od jutra do
sutra kao na selu.
Nije trebalo nositi terete, a mogla sam stanovati sa svojima. Najvažnije je bilo što mi se
vratilo gradsko boravište, a to je značilo da mi država jamči hranu i druge osnovne
potrepštine.
Tvornica je bila u istočnom predgrađu Chengdua. Od kuće sam se do nje vozila
biciklom četrdeset pet minuta. Uglavnom uz Svilenu rijeku, a poslije blatnim putovima kroz
polja uljane repice i žita. Naposljetku sam stigla do trošne ograde načičkane
gomilama opeka i zahrđalim valovitim čelikom. Bila je to moja tvornica, a neki su
strojevi potjecali iz 1900. godini;. Ravnatelji i inženjeri upravo su se vratili na posao nakon
petogodišnjih skupova "javne osude", zidnih krilatica i tjelesnih sukoba medu tvorničkim
frakcijama. Radnici su me lijepo dočekali, uglavnom zbog mojih roditelja. Nakon razorne
Kulturne revolucije zaželjeli su se stare vlasti koja im je jamčila mir i stabilnost.
Poslali su me kao učenicu u ljevaonicu. Šeficu su svi zvali teta Wei. U djetinjstvu je bila
siromašna, a kao djevojčica nije imala ni čitavih hlača. Komunisti su joj promijenili život pa
im je bila silno zahvalna. Ušla je u Partiju, a početkom Kulturne revolucije bila je među
lojalistima koji su branili stare partijske dužnosnike. Kad je Mao otvoreno podupro puntare,
njezinu su skupinu porazili, a nju mučili. Njezin je prijatelj, stari radnik koji je također mnogo
dugovao komunistima, umro kad su ga objesili vodoravno, za ručne-zglobove i gležnjeve. Ta
se metoda zvala "pačje plivanje". Teta Wei mije plačući pripovijedala svoj život. Sudbinski je
vezana uz Partiju koju su upropastili "antipartijski elementi" kakav je Lin Biao. Sa mnom je
postupala kao sa kćerkom, najviše zato što sam potjecala iz komunističke obitelji. Uz nju sam
se nelagodno osjećala jer nisam dijelila njezinu vjeru u Partiju.
Tridesetak je muškaraca i žena radilo isto što i ja. Zemlju smo nabijali u kalupe.
Užareno su mjehurasto rastaljeno željezo lijevali u kalupe, pri čemu je nastajalo mnoštvo
iskričavih, užarenih zvjezdica. Dizalo iznad naše radionice tako je panično škripalo da sam se
uvijek bojala da bi uzavrelo tekuće željezo moglo zapljusnuti nas koji smo dolje nabijali.
Moj je ljevački posao bio prljav i težak. Ruke su mi natekle od nabijanja zemlje u
kalupe, ali sam odisala srećom, naivno vjerujući daje prestala Kulturna revolucija. Poslu sam
pristupala tako gorljivo da bi se sigurno začudili seljaci u Deyangu.
Unatočjzanosu, odlanulo mi je kad sam nakon mjesec dana čula da će me premjestiti.
Ne bih dugo izdržala nabijati osam sati na dan. Zbog naklonjenosti, koju sam dugovala
položaju svojih roditelja, mogla sam birati: tokarica, vozačica dizala, telefonistica, tesarica ili
električarka. Posljednje su me dvije mogućnosti privlačile. Voljela sam izrađivati lijepe
drvene predmete, ali ruke mi nisu dovoljno spretne. Kao električarka ću imati čast da
budem jedina djevojka u tvornici na tom poslu. Prijašnja je dobila premještaj. Uvijek su
joj se svi divili. Ljudi bi zastajali kad bi se penjala na električne stupove. Odmah sam se s
njom sprijateljila, a ona mi je rekla nešto čime me pridobila. Električari ne moraju osam sati
na dan stajati uz stroj. U sobi čekaju da ih pozovu. Znači da ću imati vremena za čitanje.
Prvog me mjeseca pet puta stresla struja. Nisam bila školovana, kao ni za bosu liječnicu.
Mao je prezirao školovanje. Šest me električara u ekipi strpljivo upućivalo, ali počinjala sam
od nule. Nisam znala ni stoje osigurač. Električarka mije dala svoj Električarskipriručnik pa
sam se bacila na učenje, ali sam brkala snagu i napon. Bilo mije neugodno što oduzimam
toliko vremena drugim električarima pa sam nastojala oponašati ono što rade, ne
razumijevajući teoriju. Dobro mi je išlo. Uskoro sam mogla samostalno ponešto popraviti.
Jednom nam je neki radnik prijavio kvar na razvodnoj kutiji. Straga sam proučavala žice
i zaključila da se vjerojatno opustio vijak. Umjesto da najprije isključim struju, naglo sam
svojim uređajem za ispitivanje strujnoga kruga navalila na taj vijak. Stražnja je strana
razvodne kutije bila splet žica pod naponom od 380 volta. Našavši se na tom minskom polju,
morala sam nadasve oprezno u međuprostore gurati odvijač. Dodirnula sam vijak i utvrdila da
nije popustio. Ruka mi se od uzrujanosti zat-resla. Počela sam je izvlačiti i suspregla dah. Na
samoAn rubu, upravo kad sam se spremala odahnuti, snažno me prodrmalo u desnici, sve do
nogu. Odskočila sam u zrak, odvijač mi je ispao. Dodirnula sam spoj na ulazu strujne mreže.
Klonula sam na pod. Sigurno bih poginula da mi je odvijač malo ranije kliznuo. Drugim
električarima nisam ništa rekla kako ne bi mislili da moraju uskakati umjesto mene.
Naviknula sam se na električne udare. Nitko se zbog toga nije uzrujavao. Jedan mije
stari električar rekao daje prije 1949., kad je tvornica bila u privatnom vlasništvu, morao
struju provjeravati zapešćem. Tek je u doba komunističke vlasti tvornica morala kupiti uređaj
za ispitivanje strujnoga kruga.
 Na našem su odjelu bile dvije prostorije. Kad električari nisu bili pozvani, uglavnom su
kartali u prvoj prostoriji dok sam ja u drugoj čitala. U Maovoj su Kini nepristupačnost
osuđivali kao "izoliranje od masa". Isprva sam se snebivala kad bih se povukla
na čitanje. Odložila bih knjigu čini bi ušao koji električar. Nespretno sam pokušavala s
njim razgovarati. Rijetko bi ušli. ()đla-nulo mije zato što nisu prigovarali mojoj
ekscentričnosti. Naprotiv, svi su se trsili da mi ne smetaju. Budući da su prema meni bili tako
dobri, uvijek sam se javljala za što više popravaka.
Day, mladi električar u ekipi, do početka Kulturne revolucije išao je u srednju školu i
smatrali su ga izvrsno školovanim. Krasopisac, divno je svirao naviše glazbenih instrumenata.
Silno me privlačio, a ujutro bih ga uvijek našla naslonjenog ispred Električarske službe.
Čekao je da me pozdravi. Često sam s njim radila. Jednoga dana, u rano proljeće, kad smo
obavili radove na održavanju, cijelu smo stanku za ručak proveli oslonjeni na stog sijena u
dnu ljevaonice uživajući u prvom sunčanom danu
te godine. Iznad nas su živkali vrapci i tukli se za preostala zrna u ri-žištima. Sijeno je
mirisalo na sunce i zemlju. Bila sam presretna što Day dijeli moju ljubav za klasičnu kinesku
poeziju. Mogli smo sastavljati pjesme jedno drugome, uz pomoć istoga sroka, kao stari
kineski pjesnici. Rijetki su pripadnici mog naraštaja razumjeli i voljeli klasičnu poeziju.
Popodne smo se užasno kasno vratili na posao, ali nitko nije ništa prigovorio. Drugi su nam se
električari samo značajno smješkali.
Day i ja smo uskoro brojili minute kad nismo radili u tvornici. Jedva smo čekali da se
opet vidimo. Iskorištavali smo svaku priliku da budemo blizu jedno drugome, dodirivali
bismo se za prste, osjećali uzbuđenje zbog te blizine, udisali miris jedno drugog i tražili
razloge da budemo uvrijeđeni — ili zadovoljni — zbog nedorečenih izjava druge osobe.
Uto sam čula govorkanja da Day nije mene dostojan, djelomice zato što su mene
smatrali osobitom. Jedan je od razloga bio i taj što sam u cijeloj tvornici bila jedino dijete
visokih dužnosnika, jedino koje je većina radnika ikad vidjela. Govorkalo se da su
dužnosnička djeca nabusita i razmažena. Očito sam ih ugodno iznenadila, i radnici su smatrali
da nitko u tvornici ne može biti mene vrijedan.
Dayu su zamjerali što mu je otac bio kuomintangovac, za kaznu poslan u logor. Radnici
su smatrali da je preda mnom blistava budućnost pa se ne smijem "uvaliti u nesreću"
prijateljevanjem s Day em.
Dayev je otac slučajno pristupio Kuomintangu. S dvojicom je prijatelja 1937. išao u
Yan'an kako bi se pridružili komunistima
u borbi protiv Japanaca. Ispred Yan'ana zaustavila ih je kuo-mintanška cestovna
blokada, a časnici su ih pozvali u Kuomin-tang. Oba su prijatelja Daveva oca uporno htjela u
Yan'an, a njegov je otac pristupio Kuomintangu, smatrajući da nije važno u kojoj je kineskoj
vojsci, samo neka se bore protiv Japanaca! Kad je počeo građanski rat, on i prijatelji našli su
se na protivničkim stranama. Poslije 1949. poslanje u radni logor, a prijatelji su mu bili visoki
časnici komunističke vojske.
Dayu su, zbog te povijesne slučajnosti, u tvornici prigovarali da ne zna gdje mu je
mjesto kad "meni dosađuje", a optuživali su ga da bi se htio probiti u društvu. Po iscrpljenu
licu i gorkim osmijesima shvatila sam da ga peku ta ogovaranja, ali ništa mi nije rekao. Na
svoje smo osjećaje samo aludirali u pjesmama. Prestao mi ih je pisati. Nestalo je povjerenja
kojim je bilo počelo naše prijateljstvo. Preda mnom se ponašao podčinjeno i ponizno. Onima
koji su mu zamjerali nastojao je nespretno pokazati da mu uopće nije stalo do mene. Na
mahove mi se Činilo da se ponaša nedostojno pa sam se ljutila i tugovala. Budući da sam bila
povlašteno odgojena, nisam shvaćala daje u Kini dostojanstvo raskoš, nedostupna onima koji
nisu povlašteni. Nisam cijenila Davevu dilemu ni što mi ne pokazuje ljubav iz straha da bi me
mogao upropastiti. Malo-pomalo smo se otuđili.
U ona četiri mjeseca dok smo prijateljevali nitko nije spomenuo ljubav. Tu sam riječ
potiskivala i iz svojih misli. Nismo se mogli opustiti jer je u nama bio duboko uvriježen
važni'činifelj, obiteljsko podrijetlo. Preozbiljne su bile posljedice vezanosti za obitelj
"klasnoga neprijatelja", kakva je bila Daveva. Zbog te podsvjesne autocenzure nikad se nisam
posve zaljubila u Daya.
Mama je prekinula liječenje kortizonom. Sklerodermiju su joj liječili kineskim
lijekovima. Obilazili smo seoske tržnice ne bismo li našli čudne sastojke koje su joj propisali:
kornjačin oklop, zmijski žučni mjehur i mravojedove ljuske. Liječnici su je uputili da, čim
malo zatopli, pođe k vrhunskim stručnjacima u Peking, i zbog maternice i zbog sklerodermije.
Kako bi joj se bar djelomice odužili na pretrpljenim mukama, ponudili su joj da povede
nekoga sa sobom. Mama je pitala smijem lija poći.
Otputovale smo u travnju 1972. Odsjele smo kod obiteljskih prijatelja s kojima smo sad
smjele održavati vezu. Mama je u Pekingu i Ti;iiljimi bila kod nekoliko ginekologa.
Dijagnosticirali su joj dobroćudni tumor i preporučili histerektomiju. Krvarenje će se smanjiti
bude li se mnogo odmarala i nastojala biti dobre volje. Dermatolozi su se nadali lokalizaciji
sklerodermije. U tom slučaju neće biti smrtonosna. Mama je poslušala liječnički savjet pa se
dogodine odlučila na histerektomiju, a sklerodermija se nije dalje širila.
Posjetili smo mnoge prijatelje mojih roditelja. Posvuda rehabilitacije. Neki su se upravo
vratili iz zatvora. Točili su mao-tai i druga cijenjena žestoka pića. Lili smo suze. Gotovo je u
svakoj obitelji nedostajao pokoji član zbog Kulturne revolucije. Osam-desetogodišnja je
majka našega starog prijatelja umrla nakon što je pala sa stubišnog odmorišta na kojem je
morala spavati zato što su njezinu obitelj istjerali iz stana. Drugi je prijatelj nastojao suzdržati
suze kad me vidio. Podsjećala sam ga na kćer, moju vršnjakinju, koju su sa školom poslali u
zabit na sibirskoj granici. Zatrudnjela je i obratila se sumnjivoj babici koja joj je struk
povezala mošusom i rekla neka skoči preko zida kako bi se otarasila djeteta. Iskrvarila je. U
svakoj je obitelji bilo žalosnih slučajeva, ali govorili smo i o nadi i nadali se sretnijoj
budućnosti.
Jednoga smo dana posjetili Tunga, starog prijatelja mojih roditelja, koji je upravo bio
pušten iz zatvora. Mami je bio šef dok je iz Mandžurije marširala u Sečuan. Postao je
povjerenik u Ministarstvu javne sigurnosti. U početku Kulturne revolucije optužili su ga daje
ruski špijun, zato stoje nadzirao postavljanje magnetofona u Maovim prostorijama, što je
učinio zato što su mu zapovjedili. Svaku se Maovu riječ smatralo neprocjenjivom pa ju je
trebalo sačuvati, ali Mao je govorio narječjem koji su njegovi tajnici jedva razumjeli, a uz to
su ih katkad i udaljavali iz sobe. Tung je početkom 1967. uhićen i poslan u Qin-cheng,
poseban zatvor za najviše čelnike. Pet je godina u lancima bio u samici. Noge su,mu bile
tanke kao žigice, a od bokova nagore užasno je bio podbuhao. Žena ga se morala odreći, djeci
je promijenila prezime i dala im svoje, kao dokaz da su s njim zauvijek raski-nuli. Većina
predmeta kućanstva, pa i njegova odjeća, odnesena je tijekom kućnih provala. Nakon pada
Lina Biaoa, na vlast je opet došao Tungov zaštitnik i Linov neprijatelj. Tung je oslobođen, a
žena mu se vratila iz logora na sjevernoj granici.
Kad su ga pustili iz zatvora, donijela mu je novu odjeću. Najprije joj je rekao: "Nisi mi
trebala donijeti samo materijalna dobra, morala si mi donijeti duhovna." Mislio je na Maova
djela. Tijekom pet godina samice Tung je samo njih čitao. Odsjela sam u njegovoj obitelji pa
se sjećam kako ih je svakoga dana tjerao da proučavaju Maove članke. Njegova je ozbiljnost
bila više tragična nego smiješna.
Nekoliko mjeseci nakon našega posjeta, Tunga su poslali u inspekciju u južnu luku.
Nakon dugotrajnog zatvora više nije bio za zahtjevniji posao. Uskoro je pretrpio srčani
napadaj. Vlada ga je posebnim zrakoplovom prebacila u bolnicu u Guang-zhouu. Bolničko
dizalo nije radilo, a on se pošto-poto htio uz četiri kata sam popeti, smatrajući da bi bilo protiv
komunističkog morala kad bi ga nosili. Umro je na operacijskom stolu. Nitko od rodbine nije
bio uza nj, jer je zahtijevao "da ne prekidaju posao".
Potkraj svibnja 1972., dok smo boravile kod Tunga i njegovih, mama i ja primile smo
brzojav da je otac pušten iz logora. Logorski su liječnici, nakon smrti Lina Biaoa, naposljetku
dali mom ocu dijagnozu da ima opasno visok tlak, teške srčane i jetrene poremećaje i
aterosklerozu. Preporučili su mu sistematski pregled u Pekingu.
Vlakom je doputovao u Chengdu, a zrakoplovom u Peking. Zračna luka nije imala javni
prijevoz za neputnike pa smo ga mama i ja morale čekati u terminalu u gradu. Bio je mršav i
preplanuo, gotovo crn. Prvi se put nakon tri i pol godine maknuo iz planina Miyi. Prvih se
nekoliko dana doimao izgubljen u velegradu, o prijelazu preko ulice govorio je kao o
"gaženju rijeke", a za vožnju autobusom rekao bi "sjedanje u čamac". Neodlučno je hodao
pretrpanim ulicama, kao da ga toliki promet zbunjuje. Bila sam mu vodič. Odsjeo je kod svog
starog yibinskoga prijatelja koji se također napatio tijekom Kulturne revolucije.
Otac nikoga nije posjećivao osim tog čovjeka i Tunga zato što još nije dobio
rehabilitaciju. Za razliku od mene, koja sam zračila optimizmom, uglavnom je bio potuljen. U
pokušaju da ga razvedrim, vukla sam njega i majku u obilazak grada, iako je na mahove bilo
više od četrdeset Celzijevih stupnjeva. Jednom sam ga gotovo prisilila da sa mnom pođe na
Veliki zid u krcatom autobusu. Gušili smo se od prašine i znoja. Neumorno sam svašta mljela,
a on me zamišljeno slušao i smješkao se. Zaplakalo je di-
jctc neke seljanke koja je sjedila ispred nas, a ona ga jo udarila. Tata je skočio i
proderao se na nju: "Nemoj tući dijete!" /urno sam ga povukla za rukav i natjerala ga da
sjedne. Gledali su nas svi u autobusu. Kinezima je nadasve čudno kad se netko miješa u tako
nešto. Uzdahnula sam i pomislila koliko se tata promijenio od vremena kad je tukao Jin-
minga i Xiao-heia.
U Pekingu sam čitala i knjige koje su mi otvorile nova obzorja. Predsjednik Nixon je te
godine u veljači posjetio Kinu. Službeno se govorilo daje "donio bijelu zastavu". Nisam više
mislila na Ameriku kao najvećeg neprijatelja, nestalo je većeg dijela moje indoktriniranosti.
Nixonov me dolazak usrećio, jer su se u novonastaloj klimi mogli nabaviti neki prijevodi
stranih knjiga. Nosili su oznaku "Za internu uporabu", a u teoriji je to značilo da ih smije čitati
samo ovlašteno osoblje, ali nije bilo određenih propisa komu se smiju davati pa su slobodno
kolali, od prijatelja do prijatelja, ako je netko na poslu imao povlasticu pa do njih došao.
Dokopala sam se nekih od tih knjiga. S neizmjernim sam zadovoljstvom pročitala
Nixonovu knjigu Šest kriza, dakako pročišćenu zbog njegove nekomunističke prošlosti,
Najbolje i najbistrije Davida Halberstama, Uspon i pad Trećeg Reicha Williama L. Shirera i
Vjetrove rata Hermana Wouka, koji su mi dali sliku suvremenog inozemstva: Opisi
Kennedyjeve administracije u Najbolji i najbistriji naveli su me da se divim opuštenosti
američke vlade, za razliku od moje, nadasve daleke, grozne i tajnovite. Očarala me ta
dokumentarna proza. Koliko je objektivna i distancirana! Dapače, i Nixonovih Šest kriza
doimalo se uzorom smirenosti u usporedbi s pretjeranim stilom kineskih medija, punim
razmetljivosti, optužaba i tvrdnja. U Vjetrovima rata nisu me se toliko dojmili snažni opisi tog
razdoblja koliko ulomci iz kojih sam razabrala koliko se žene na Zapadu posvećuju odjeći,
koja im je lako dostupna u svim mogućim bojama i modelima. Bilo mi je dvadeset godina, a
imala sam tek nekoliko odjevnih predmeta, *sve na isti kalup, gotovo sve modro, sivo ili
bijelo. Zatvarala sam oči i u mašti milovala sve one lijepe haljine koje nikad nisam vidjela ni
obukla.
 Dostupnost vanjskih podataka bila je sastavni dio opće liberalizacije nakon smrti Lina
Biaoa, a Nixonov je posjet bio prikladan izgovor. Kinezi se ne smiju osramotiti i pokazati da
pojma
nemaju o Americi. U to je doba svakom koraku u procesu opuš-tanja trebalo dati
bombastično političko opravdanje. Engleski je postalo vrijedno učiti "kako bismo stekli
prijatelje u cijelom svijetu". Više to nije bio zločin. Kako uglednoga gosta ne bismo prestrašili
ili užasnuli, ulice i restorani izgubili su svoja borbena imena koja su im, početkom Kulturne
revolucije, nametnuli crveni
stražari. Nixon nije posjetio Chengdu, ali je ipak tamošnji restoran Dašak baruta opet
dobio svoje staro ime, Miomiris-ni vjetar.
Pet sam mjeseci ostala u Pekingu. Kad god bih bila sama, mislila sam na Daya. Nismo
se dopisivali. Sastavljala sam mu pjesme, ali sam ih čuvala za sebe. Naposljetku je nada u
budućnost nadvladala moje žaljenje za prošlosti. Osobito je jedna vijest zasjenila sve druge
misli. Prvi put od svoje četrnaeste godine nazirala sam budućnost o kojoj se nisam usuđivala
ni sanjati. Mogla bih studirati.
U Pekingu se već prije dvije godine upisao manji broj studenata. Činilo se da će se
uskoro otvoriti sveučilišta diljem zemlje. Zhou Enlai je isticao Maov citat: sveučilišta su još
nužna, osobito za znanost i tehnologiju. Jedva sam čekala povratak u Chengdu kako bih
počela učiti i pokušala se upisati.
U tvornicu sam se vratila u rujnu 1972. Daya sam srela, bez previše tuge. I on se umirio,
tek bi katkad odavao sjetu. Opet smo bili dobri prijatelji, ali više nismo razgovarali o poeziji.
Potpuno sam se posvetila pripremama za upis na fakultet, iako-nisam znala koji. Nisam imala
pravo izbora, jer je Mao rekao da se "školstvo mora temeljito preobraziti". Dakle, studirat će
se ono što studente uopće ne mora zanimati. Inače bi to bio individualizam, kapitalistički
porok. Posvetila sam se glavnim predmetima: kineskom, matematici, fizici, kemiji, biologiji i
engleskom.
Mao je propisao da studenti više ne smiju biti maturanti srednjih škola. Moraju biti
radnici ili seljaci. Menije to odgovaralo, jer sam dugo bila na selu, a sad sam radnica.
Zhou Enlai je odredio prijamni ispit, ali je izraz "ispit" (kao-shi) morao promijeniti u
"provjeru pristupničkog svladavanja temeljnih znanja i sposobnosti analize i rješavanja
konkretnih problema". I taj se kriterij oslanjao na Maov citat. Mao nije trpio ispite. Prema
novim je propisima pristupnika najprije trebala preporučiti njegova radna organizacija. Tek bi
nakon toga
mogao na prijamni, a onda hi sveučilišna povjerenstva ocjenjivala ispitni uspjeh i
pristupnikovo "političko ponašanje".
Gotovo sam deset mjeseci svake večeri, preko vikenda, a i za radnog vremena u
tvornici, buljila u udžbenike koji su preživjeli vatru crvenih stražara. Dobila sam ih od
mnogih prijatelja, a imala sam i mnogobrojne učitelje koji su se vedro i oduševljeno odrekli
slobodnih večeri i blagdana. Ti su ljubitelji učenja osjetili vezu koja nas spaja. Tako je
reagirao narod visoke civilizacije podvrgnute gotovo posvemašnjem uništenju.
Deng Xiaoping rehabilitiranje u proljeće 1973. Postao je vi-cepremijer, zapravo
zamjenik bolesnoga Zhoua Enlaia. Bila sam presretna. Dengov mi se povratak učinio
sigurnim znakom prestanka Kulturne revolucije. Znalo se da on više voli graditi nego rušiti, a
izvrstan je upravljač. Mao gaje poslao u relativnu sigurnost tvornice traktora kako bi ga, u
slučaju Zhou Enlaieve smrti, držao u pričuvi. Mao je, bez obzira na svoju pomamu za vlašću,
uvijek vodio računa o tome da ne spali sve mostove.
 Dengova me rehabilitacija veselila i iz osobnih razloga. Kao dijete sam dobro poznavala
njegovu maćehu, a njegova nam je polusestra godinama u naselju bila susjeda. Svi smo je
zvali teta Deng. Nju
i muža osudili su samo zato što su bili u srodstvu s Dengom, a susjedi, koji su joj se
prije Kulturne revolucije ulizivali, počeli su je izbjegavati. Moja ju je obitelj nastavila
pozdravljati. Istodobno je ona bila među rijetkim susjedama koje su — u jeku progona —
govorile mojima koliko se dive mom ocu. U to su vrijeme naklon glavom ili letimičan
smiješak bili rijetki i dragocjeni, pa su naše dvije obitelji uspostavile vrlo srdačne odnose.
Ljeti 1973. Počeli su upisi na sveučilišta. Osjećala sam se kao u iščekivanju presude na
život ili smrt. Drugi je lakoindustrijski ured Chengdua, koji je obuhvaćao dvadeset i tri
tvornice, među njima i moju, dobio jedno mjesto na Odsjeku za strane jezike Sveučilišta u
Sečuanu. Svaka je tvornica imala imenovati po jednoga prestupnika. U mojoj je tvornici bilo
nekoliko stotina radnika, a prijavilo ih se šestero, među njima i ja. Četiri od pet pogona u
našoj tvornici dala su prednost meni.
Moj je pogon imao još jednu kandidatkinju, devetnaestogo-dišnjakinju i moju
prijateljicu. Obje smo bile omiljene, ali su kolege smjele glasovati samo za jednu. Najprije je
pročitano njezino ime. Svi su se meškoljili, ne znajući što bi. Bila sam očajna.
Mnogo glasova za nju znači manje za mene. Odjednom je ustala i s osmijehom rekla:
"Odričem se kandidature u korist Chang Jung! Mlađa sam dvije godine pa ću pokušati
dogodine." Radnici su se s olakšanjem nasmijali i obećali da će dogodine za nju glasovati. I
jesu. Upisala se 1974. na sveučilište.
Njezin me istup nadasve ganuo, a i ishod glasovanja. Kao da mi radnici pomažu da
ostvarim svoje snove! Nije mi smetalo obiteljsko podrijetlo. Day se nije prijavio, znajući da
nema izgleda.
Ispit sam polagala iz kineskog, matematike i engleskog. Noć uoči ispita nisam mogla
zaspati. Kad sam došla kući na ručak, dočekala me sestra. Nježno mije izmasirala glavu pa
sam zadri-jemala. Ispit je bio jednostavan. Nisam mogla dokazati marljivo prikupljana znanja
iz geometrije, trigonometrije, fizike i kemije. Sve sam ispite izvrsno položila, a engleski mije
usmeni ispit ocijenjen najboljim u cijelom Chengduu.
Nisam se stigla ni opustiti kad me pogodio članak objavljen 20. srpnja u Narodnom
dnevniku o "praznom ispitnom arku". Pristupnik Zhang Tie-sheng, poslan u okolicu Jinzhoua,
nije znao odgovoriti na pitanja tijekom prijamnog na sveučilište, pa je predao neispunjen
ispitni arak uz pismo da su prijamni ispiti zapravo "kapitalistička obnova". Pismo je dobio
Maov nećak i osobni suradnik, Mao Yuanxin, koji je vladao pokrajinom. Gospođa Mao i
njezini poslušnici osudili su pretjeranu provjeru znanja kao "buržujsku diktaturu". "Zar je
važno ako,i cijela zemlja postane nepismena?" tvrdili su. "Najvažniji je vrhunski trijumf
Kulturne revolucije!"
Poništeni su ispiti. O upisu na sveučilište odlučivat će samo "političko ponašanje".
Upitno je bilo kako to odrediti. Nakon prosudbene sjednice električarskih ekipa napisana je
preporuka moje tvornice. Day ju je sastavio, ali ju je dotjerala moja bivša učiteljica,
električarka. Prikazana sam kao najuzornija radnica svih vremena. Nesumnjivo je svatko od
ono dvadeset dvoje kandidata dobio istu takvu preporuku. Nitko nas nije mogao razlikovati.
Nije koristila ni službena propaganda. Jedan je razvikani "junak" povikao: "Tražite
moju preporuku za sveučilište? Tu je preporuka!" Nato je mahnuo rukama i pokazao žuljeve.
Svi smo imali žuljevite ruke. Svi smo radili u tvornicama, a većina i na selu.
Preostao mi je jedino ulaz na mala vrata.
Članovi Upisnog povjerenstva u Sečuanu mahom su bili bivše očeve kolege.
Rehabilitirani su, a divili su se očevoj hrabrosti i čestitosti. Iako je žudio za tim da studiram,
otac ih nije htio zamoliti za pomoć. "Ne bi bilo pošteno u odnosu na one koji nemaju vlast",
rekao je. "Sto će biti od naše zemlje bude li se tako odlučivalo?" Porječkala sam se s njim i
zaplakala. Vjerojatno sam se doimala potpuno slomljenom, jer je, naposljetku, teška srca
rekao: "Dobro, hoću!"
Uhvatila sam ga ispod ruke pa smo otišli do kilometar i pol udaljene bolnice gdje se
liječio jedan član Upisnoga povjerenstva. Gotovo je svim žrtvama Kulturne revolucije nakon
pretrpljenih muka bilo načeto zdravlje. Tata je hodao polako, oslonjen na štap. Nestalo je
njegove nekadašnje energije i poleta. Gledajući ga kako jedva hoda i često zastajkuje, boreći
se i s mislima i s nogama, poželjela sam reći: "Vratimo se!" No, žarko sam se htjela upisati na
sveučilište.
U bolničkom smo dvorištu sjeli na rub niskog kamenog mos-tića. Otac je bio na
mukama.
Naposljetku je rekao: "Hoćeš li mi oprostiti? Doista mije preteško..." Na tren me
obuzela ogorčenost, htjela sam se izderati da ne postoji poštenija mogućnost. Htjela sam mu
reći koliko sam sanjala o studiju, zaslužila sam to napornim radom i ispitnim rezultatima, a i
zato što sam izabrana. Znala sam da otac sve to zna. On mi je ulio žeđ za znanjem, ali on ima
svoja načela. Budući da ga volim, moram ga prihvatiti takvog kakav je i shvatiti njegovu
rastrganost zato što je moralan u zemlji bez morala. Suzdržala sam suze i rekla "Dakako".
Šutke smo se vratili kući.
Sva sreća što mi je mama tako snalažljiva! Posjetila je ženu predsjednika Upisnoga
povjerenstva koja me preporučila mužu. Mama je obilazila i druge članove i osigurala njihovu
potporu. Isticala je moje ispitne rezultate, znajući da će se time dojmiti tih bivših
kapitalističkih suputnika. U listopadu 1973. upisala sam engleski na Odsjeku za strane jezike
Sveučilišta u Sečuanu.
26.
"Njušiti tuđinski prdež i nazivati ga miomirisom'
Učim engleski prema Maovu shvaćanju (1972.-1974.)
Otkako se mama, ujesen 1972., vratila iz Pekinga, zdušno je pomagala svima nama.
Mom je najmlađem bratu, desetogodiš-njem Xiao-fangu, svakog dana morala objašnjavati
gradivo kako bi nadoknadio propuštene razrede. Najviše je o njoj ovisila i budućnost nas,
njezine preostale djece.
Više od šest godina društvo je bilo napola paralizirano pa su nastali mnogi problemi
koje nitko nije rješavao. Među najozbiljnijim su poteškoćama bili milijuni mladih, poslanih na
selo, koji su jedva čekali da se vrate u grad. Mnogi su se vratili nakon smrti Lina Biaoa,
djelomice zato stoje državi trebala radna snaga za gradsko gospodarstvo, koje je sad trebalo
potaknuti, ali vlada je morala strogo ograničiti broj povratnika, jer je Kina odlučila držati pod
nadzorom gradsko stanovništvo, budući da mu je morala zajamčiti hranu, stanove i
zaposlenja.
Oštra se borba vodila za ograničene "povratne karte". Država je donijela propise kako bi
skresala broj povratnika. Brak je bio razlog za odbijanje. Osobu koja bi sklopila brak, nije
primala ni jedna gradska organizacija. Zbog toga se moja sestra nije mogla natjecati za
gradsko zaposlenje ni za upis na sveučilište, a samo se na ta dva načina mogla zakonito vratiti
u Chengdu. Bila je očajna. Htjela je živjeti sa svojim mužem, čija je tvornica opet normalno
proizvodila pa više nije mogao k njoj u Deyang često, nego samo dvanaest dana na godinu,
koliko je trajao službeni "godišnji odmor oženjenih". U Chengdu je mogla jedino uz
pomoć potvrdo o neizlječivoj bolesti. Mnogi su u njezinu položaju dobili takvu potvrdu.
Mama je od prijatelja, liječnika, dobila potvrdu da Xiao-hong ima cirozu jetre pa se moja
sestra potkraj 1972. vratila u Chengdu.
 Sve se moralo činiti uz pomoć veza i poznanstava. Svakoga su dana mami dolazili
učitelji, liječnici, medicinske sestre, glumci i niži dužnosnici, s molbom da im pomogne
izvući svoju djecu sa sela. Cesto im je ona bila jedina nada, iako nije imala zaposlenja.
Neumorno se služila svojim vezama kako bi im pomogla, za razliku od tate, koji — previše
odan starim navikama
— nije ni pomišljao iskorištavati svoje veze.
I kad bi se pokrenuli službeni kanali, osobne su veze bile nužne kako bi sve išlo glatko i
kako bi se izbjegao neuspjeh. Moj se brat Jin-ming u ožujku 1972. izvukao iz svoga sela.
Dvije su organizacije novačile radnike iz njegove komune: pokrajinska tvornica električnih
uređaja i neko neodređeno poduzeće u Zapadnom okrugu Chengdua. Jin-ming se htio vratiti u
Chengdu, ali se mama raspitala među prijateljima i otkrila da bi u Zapadnom okrugu radio u
klaonici. Jin-ming je odmah povukao molbu i otišao na rad u pokrajinsku tvornicu.
Ta se velika tvornica 1966. premjestila iz Sangaja, u sklopu Maova plana da se važrigl
industrija skrije u sečuanske planine ako nas napadnu Amerikanci ili Rusi. Jin-ming je kolege
na poslu zadivio marljivošću i čestitošću pa je 1973. bio jedan od četiri mladića koje je
tvornica izabrala — od dvije stotine prijavljenih
— za sveučilišni studij. Prijamni je položio izvrsno i bez napora. Oca nam još nisu bili
rehabilitirali pa se mama morala pobrinuti da se sveučilišno povjerenstvo ne uplaši kad
prijeđe na obaveznu "političku provjeru". Vješto im je dala na znanje da nam oca upravo
rehabilitiraju. Na nju je pala dužnost da osigura sve kako Jin-minga ne bi istisnuo neki slabiji
kandidat koji ima bolje veze. Kad sam se, u listopadu 1973., upisala na Sveučilište u Sečuanu,
Jin-ming je otišao u središnju Kinu studirati metalurgiju na Tehničkom fakultetu u Wuhanu.
Radije bi studirao fiziku, ali ipak je bio u sedmom nebu.
Dok smo se Jin-ming i ja pripremali za fakultet, moj je mlađi brat, Xiao-hei, očajavao.
Na fakultet su mogli samo oni koji su bili radnici, seljaci ili vojnici, a on to nije bio. Vlada je
još masovno slala gradsku mladež na selo. Pred njim je bila samo takva budućnost. Mogao je
još i u vojsku. Za svako mjesto natjecalo se nekoliko desetaka kandidata pa se mogao provući
jedino uz pomoć jake veze.
Mama je ugurala Xiao-heia u školu u prosincu 1972., što je bilo gotovo nemoguće jer
nam oca još nisu bili rehabilitirali. Xiao-hei je poslan u srednju zrakoplovnu školu u sjevernoj
Kini. Poslije tromjesečnog općeg tečaja postao je radist. Mirno je radio pet sati na dan, a
ostatak vremena posvećivao "političkom učenju" i proizvodnji hrane.
Na političkim su satima svi tvrdili kako su došli u vojsku " da slijede partijske
zapovijedi, da štite narod i brane domovinu", ali imali su važnijih razloga. Gradski mladići
nipošto nisu htjeli na selo, a seoska mladež nadala se da će im vojska postati odskočna daska
za odlazak u grad. Seljacima iz siromašnih područja boravak u oružanim snagama bar je
osiguravao puniji trbuh.
Sedamdesetih je godina partijsko članstvo, kao i rad za vojsku, imalo sve manje veze s
ideološkom odanošću. U molbama su svi isticali daje Partija "divna, bajna i ispravna", a
"partijsko članstvo znači posvetiti život najuzvišenijem cilju čovječanstva — oslobođenju
svjetskoga proletarijata". Ipak, uglavnom su svi išli iz osobne koristi. Bio je to obavezan
korak kako bi postali časnici, a poslije "državni dužnosnici", uz osiguranu plaću, ugled i vlast,
pa i gradsko boravište. Običan se vojnik
morao vratiti u zavičaj i opet biti seljak. Svake je godine, uoči prestanka vojne škole,
bilo samoubojstava, živčanih slomova i depresija.
Xiao-hei je jedne večeri, s više od tisuću vojnika, časnika i članova njihovih obitelji,
gledao film u ljetnom kinu.
 Odjednom je zaštektala strojnica i odjeknula zaglušna eksplozija. Gledaoci su se
razbježali vrišteći. Pucao je stražar koji se uskoro morao vratiti u svoje selo. Nisu ga primili u
Partiju ni promaknuli u časnika. Najprije je ustrijelio komesara svoje čete smatrajući ga
krivim što nije promaknut. Poslije je nasumce pucao po svjetini i bacio ručnu granatu. Ubio je
pet žena i djece iz časničkih obitelji, a više od deset ih je ozlijedio. Pobjegao je u stambeno
naselje. Opkolili su ga njegovi drugovi i vikali mu iz megafona neka se preda. Razbježali su
se čim je zapucao s prozora, a stotine uzbuđenih gledatelja divno se zabavljalo. Naposljetku
su stigli specijalci. Nakon oštrog puškaranja upali su u stan i našli ga mrtva. Ubio se.
Xiao-hei se želio učlaniti u Partiju kao i svi oko njega. Nije mu to bilo pitanje života i
smrti kao seoskim mladićima. Znao je da se, poslije služenja vojnog roka, neće morati vratiti
na selo. Prema propisima su se svi vraćali u mjesto podrijetla pa će automatski dobiti
zaposlenje u Chengduu, bez obzira na to je li u Partiji. No, učlani li se, dobit će bolji posao, a i
dostupnije će mu biti informacije, što gaje osobito zanimalo zato stoje u to vrijeme Kina bila
intelektualna pustinja. Nije se moglo čitati gotovo ništa osim propagandnih članaka od kojih
nam se dizala kosa na glavi.
Uz te, praktične razloge, nije bio zanemariv ni strah. Mnogima je partijsko članstvo bilo
doživotno osiguranje. Partijsko je članstvo značilo da im se "više vjeruje", razmjerna je
sigurnost bila ugodan osjećaj. Nadalje, u krajnjoj ispolitiziranosti, u kojoj je živio Xiao-hei,
unijeli bi u njegov dosje da se ne želi upisati u Partiju i zauvijek bi ga slijedila sumnja "zašto
se ne želi učlaniti u Partiju"? Sumnjiv je bio i onaj tko bi podnio molbu za prijam u članstvo,
ali bi ga odbili. "Zašto ga nisu primili? Sigurno ima neku manu."
Xiao-hei je s iskrenim .zanimanjem čitao klasike marksizma. Bile su mu to jedine
dostupne knjige, a trebao je nečim utažiti svoju intelektualnu žeđ. U statutu Komunističke
partije jasno je stajalo daje proučavanje marksizma i lenjinizma prvi preduvjet svakoga
partijca pa je odlučio ugodno povezati s korisnim. Nije se time dojmio ni svoga zapovjednika
ni drugova. Dapače, osjećali su se poniženi jer oni, uglavnom polupismeni momci sa sela,
nisu mogli shvatiti Marxa. Napadali su Xiao-heia kao "umišljenog izdvajača iz masa". Morao
je smisliti drugi način kako bi se učlanio u Partiju.
Uskoro je shvatio daje najvažnije ulizati se neposrednim zapovjednicima, a i ugađati
svojim kolegama. Nije dovoljno biti omiljen i marljiv. Mora u najdoslovnijem smislu "služiti
narodu".
Za razliku od većine vojska, u kojima se neugodni i neugledni poslovi uglavnom
dodjeljuju nižim činovima, kineska je vojska od svojih pripadnika očekivala da se
dobrovoljno nude za dužnosti kao što su nošenje vode za jutarnje umivanje i za metenje
podova. Buđenje bi svirali u šest i pol sati, a oni koji su htjeli da se učlane u Partiju, imali su
"časnu dužnost" ustajati još ranije. Toliko je bilo zainteresiranih da su se borili za metlu. Da
bi je se dokopali, sve su ranije ustajali. Xiao-hei je jednoga jutra čuo kako netko već u četiri
ujutro mete.
Bilo je još važnih poslova, a najviše se cijenilo sudjelovanje u proizvodnji hrane. I
časnici su primali oskudnu hranu. Meso su jeli samo jedanput na tjedan. Zato je svaka
postrojba morala sama uzgajati
žitarice i povrće i toviti svinje. Tijekom žetve komesar bi ih često sokolio: "Drugovi,
Partija nas sad iskušava, do večeri moramo požnjeti cijelo polje! Da, za taj posao trebalo bi
deseterostruko više ljudi, ali svaki naš revolucionarni borac radi za desetoricu! Partijci moraju
prednjačiti, a sad je prilika da se dokažu oni koji se žele učlaniti u Partiju. Oni koji polože
ispit, moći će pred večer pristupiti Partiji na bojištu!"
Partijci su se mučili kako bi prednjačili, ali najviše su se morali iskilaviti partijski
kandidati. Xiao-hei se jedanput toliko umorio da se u polju srušio. Dok su novopečeni partijci,
koji su se istakli "na bojištu", dizali desnicu i polagali uobičajenu prisegu "da će se cijeloga
života boriti za veliku komunističku stvar", Xiao-heia su prenijeli u bolnicu, gdje je na
liječenju ostao nekoliko dana.
Najizravnije je partijsko članstvo vodilo kroz svinjac. Postrojba je imala nekoliko
desetaka svinja koje su vojnicjma.bile osobito prirasle za srce. Oko njih su se vrzmali i časnici
i vojnici, mjerkali ih, komentirali i tovili. Ako bi se svinje brzo debljale, svinjari su postajali
miljenici cijele postrojbe pa su se mnogi nadmetali za taj posao.
Xiao-hei je postao svinjar s punim radnim vremenom. Posao je bio naporan i prljav, a
psihički pritisak da i ne spominjemo. Svake su se noći on i kolege smjenjivali, ustajali u sitne
sate i tovili svinje. Kad se krmača oprasila, stražarili su uz nju iz noći u noć kako ne bi
zgnječila odojke. Skrbno su izdvajali dragocjenu soju, prali i mljeli zrna, cijedili, proizvodili
sojino mlijeko i nježno ga nudili krmači kako bi imala više mlijeka. Život u oružanim
snagama nije imao veze s onim stoje zamišljao Xiao-hei. Više od trećine vremena u vojsci
izgubio je na proizvodnju hrane. Nakon godinu dana mukotrpnog svinjarstva Xiao-heia
primili su u Partiju. Opustio se, kao i mnogi drugi, i počeo uživati.
Poslije partijskoga članstva svi su nastojali da ih promaknu u časnike, jer su u tom
slučaju imali dvostruke povlastice. Za časnika ih je odabirao zapovjednik pa mu se nisu smjeli
zamjeriti. Xiao-hei se jednoga dana odazvao pozivu političkoga komesara svoje škole. Bio je
na sto muka, ne znajući je li to dobro ili kobno. Debeljuškasti je, buljooki pedesetogodišnjak
zapovjedničkoga glasa prekomjerno dobroćudno pripalio cigaretu i zapitkivao Xiao-heia o
obitelji, dobi i zdravlju. Zanimalo gaje ima li zaručnicu. Xiao-heije zanijekao. Činilo mu se
daje dobar znak što komesar ide na tako osobna pitanja. Uslijedile su pohvale: "Savjesno si
proučavao marksizam, lenjinizam i misli Mao Ze--donga. Trsio si se, mase su o tebi stekle
dobar dojam. Dakako, i nadalje moraš biti skroman, skromnost će te daleko odvesti" i tako
dalje. Komesar je ugasio cigaretu, a Xiao-hei je bio uvjeren da mu je promaknuće osigurano.
Komesar je pripalio novu cigaretu i počeo pripovijedati o požaru u tekstilnoj tvornici i o
prelji koja se teško ozlijedila kad se vratila "spašavati državnu imovinu". Amputirali su joj
udove, ostala joj je samo glava i trup, ali joj lice nije unakaženo, istaknuo je komesar, a —
stoje najvažnije —još može rađati. Junakinja je, novine će se o njoj raspisati. Partija joj
ispunjava svaku želju, a rekla je da bi se htjela udati za zrakoplovnoga časnika. Xiao-hei je
mlad, naočit,'bez obveza, a uskoro bi morao postati časnik...
Xiao-hei je suosjećao s junakinjom, ali druga je stvar sklopiti s njom brak. No, kako
odbiti komesara? Nije mogao navesti uvjerljive razloge. Ljubav? Ljubav su poistovjećivali s
"klasnim osjećajima", a tko zaslužuje više klasnih osjećaja nego komunistička junakinja?
Neće se izvući ako kaže daje ne poznaje. Partija je dogovorila mnoge brakove. Xiao-hei je,
kao partijac koji se nada da će postati časnik, morao reći: "Svakako ću poslušati partijsku
odluku!" Gorko se kajao što je rekao da nema zaručnice. Grozničavfe je razmišljao kako
taktično odbiti, a komesar je nabrajao pogodnosti: odmah će ga
promaknuti u časnika, proslavit će se kao junak, imat će dvadeset četiri sata na dan
njegovateljicu i doživotnu visoku plaću.
Komesar je opet pripalio i zastao. Xiao-hei je vagao riječi. Hrabro se usudio upitati je li
ta partijska odluka nepovratna.
Partija uvijek više voli da se ljudi "dragovoljno jave", dobro je to znao. Kao stoje i
očekivao, komesar je zanijekao: ne, sve ovisi o Xiao-heiu. Xiao-hei je stavio glavu na panj:
"priznao" je da, doduše, nema zaručnicu, ali mu je majka već izabrala djevojku. Znao je da
"djevojka" mora biti dovoljno jaka da istisne junakinju. Morala je imati ispravno obiteljsko
podrijetlo i pravi posao, upravo tim redoslijedom. Predstavio ju je kao "kćer zapovjednika
velikog vojnog područja, zaposlena je u vojnoj bolnici, a on i ona su tek počeli govoriti o
ljubavi".
 Komesar se povukao i rekao da gaje samo zanimalo mišljenje Xiao-heia, ne kani ga
prisiljavati na brak. Xiao-hei nije bio kažnjen, a uskoro je postao časnik i zapovjednik radijske
postaje. Jedan se mladić seoskog podrijetla dragovoljno javio za muža unesrećene junakinje.
Gospođa Mao je sa svojim poslušnicima obnovljenim snagama nastojala onemogućiti
funkcioniranje zemlje. U industriji je njihova parola glasila "Zaustaviti proizvodnju — to je
revolucija". Ozbiljno su se upletali i u poljodjelstvo, uz krilaticu "Bolje socijalistički korov
nego kapitalistički usjevi". Kupnja strane tehnologije postala je poznata kao "njušiti tuđinski
prdež i nazivati ga miomirisom". U školstvu je carevala parola "Hoćemo nepismene radnike, a
ne školovanu duhovnu aristokraciju". Opet su pozvali đake neka se pobune protiv svojih
učitelja, a u siječnju 1974. ponovo su u pekinškim školama razbijali prozore, stolove i stolice
u učionicama kao i 1966. godine. Gospođa Mao je tvrdila da je to nalik na "revolucionarni čin
engleskih radnika koji su u osamnaestom stoljeću uništavali strojeve". Demagogija je imala
samo jedan cilj: otežati posao Zhouu Enlaiu i Dengu Xiaopingu i izazvati pomutnju. Gospođa
Mao i druge zvijezde Kulturne revolucije mogli su se istaknuti samo progonima i razaranjem,
u izgradnji im nije bilo mjesta.
Zhou i Deng su pokušavali otvoriti zemlju pa je gospođa Mao iznova napala stranu
kulturu. Početkom 1974. snažnom je medijskom kar \panjom napadnut talijanski redatelj
Michelangelo Antonioni zbog filma o Kini, iako nitko u Kini nije vidio taj film, a malo je tko
i čuo za taj film i za Antonionija. Nakon gostovanja filadelfijskog orkestra, ksenofobija je
proširena i na Beethovena.
U te dvije godine od smrti Lina Biaoa, moja se nada pretvorila u očaj i gnjev. Tješilo me
još jedino to što se borba nastavlja i što ludilo ipak ne vlada kao prvih godina Kulturne
revolucije. Mao ni jednoj strani nije davao punu potporu. Mrski su mu bili pokušaji Zhoua i
Denga da suzbiju Kulturnu revoluciju, ali je znao da zemlja ne može funkcionirati pod
upravom njegove žene i njezinih poslušnika.
Mao je dopustio da Zhou upravlja zemljom, ali je na njega nahuckao svoju ženu,
osobito tijekom nove kampanje "kritiziranja Konfucija". Parole su očito optuživale Lina
Biaoa, ali su zapravo bile uperene protiv Zhoua, koji je, prema općem mišljenju, utjelovljivao
sve vrline što ih je je hvalio Konfucije. Zhou je bio nepokolebljivo odan, ali ga Mao ipak nije
mogao ostaviti na miru ni kad je Zhou obolio od kobnog raka mjehura.
Tek mije tad počelo svitati daje za Kulturnu revoluciju zapravo kriv Mao, ali još ga
nisam izričito osuđivala, ni u mislima. Tako je teško bilo uništiti boga! Psihički sam sazrela
da ga nazovem pravim imenom.
Gospođa Mao se sa svojim poslušnicima najžešće okomila na školstvo zato što nije bilo
presudno za gospodarstvo, a i zato što je svaki pokušaj učenja i.predavanja značio napad na
hvaljeno neznanje Kulturne revolucije. Došla sam na sveučilište i našla se na bojištu.
Sveučilište u Sečuanu nekoć je bilo glavni stožer Dvadeset šestoga kolovoza, pun tara
koji su Tingovima poslužili kao udarna snaga. Zgrade obasute ožiljcima nastalim u sedam
godina Kulturne revolucije. Rijetko bi se našao kakav pošteđeni prozor. Jezerce usred
studentskog naselja, nekoć slavno po divnim lotosima i zlatnim ribicama, pretvorilo se u
smrdljivu močvaru punu komaraca. Posjekli su drvored platana koji je vodio do glavnog
ulaAza.
Čim sam se upisala na fakultet, počela je politička borba protiv "ulaza na mala vrata".
Dakako, nitko nije spominjao da nam "velika vrata" blokiraju sami čelnici Kulturne
revolucije. Među studentima koji su morali potjecati "sa sela, iz tvornica i vojske", našla sam
mnogo dužnosničke djece, a uglavnom su svi drugi imali dobre veze: seljaci sa vođama svojih
proizvodnih odreda ili s tajnicima svojih komuna, radnici s ravnateljima u svojoj tvornici, a
neki su studenti već i sami bili na položaju. Jedino se i moglo ući "na mala vrata". Moje se
kolege i kolegice nisu osobito isticali u toj kampanji.
 Svakog smo popodneva, a katkad i navečer, morali u Narodnom dnevniku "proučavati"
bombastične članke koji su uvijek nešto osuđivali, a tijekom tih besmislenih "rasprava" svatko
je od nas ponavljao novinski bljutavi, napuhani rječnik. Neprekidno smo morali biti u
studentskom naselju, smjeli smo izlaziti samo u subotu navečer, ali smo se u nedjelju navečer
morali vratiti.
Sa mnom je u sobi bilo još pet studentica. Dva trokatna kreveta uza zid, a između njih
stol za učenje i šest stolica. Nije bilo mjesta ni za naše lavore. Prozor nam je gledao na
smrdljivu otvorenu kanalizaciju.
Studirala sam engleski, ali ga gotovo nisam ni mogla učiti. Nigdje u blizini izvornih
govornika, nigdje stranaca'. Cijeli im je Sečuan bio zatvoren. Katkad bi ponekog i pripustili,
uvijek "prijatelja Kine", ali kazneno je djelo bilo i progovoriti s njim bez dopuštenja. Mogli su
nas zatvoriti zato što slušamo BBC ili Glas Amerike. Nismo smjeli čitati strani tisak osim
Radnika, glasila majušne britanske maoističke Komunističke partije, a i njega su čuvali u
zaključanoj sobi. Sjećam se kako sam zatreptala kad su mi jednom, samo jedanput, dopustili
baciti pogled na taj list. Ohladila sam se kad sam na naslovnici uočila članak, odjek naše
kampanje prigovaranja Konfuciju. Zatečeno sam sjedila, a meni simpatični predavač upravo
je prolazio i uz osmijeh mi rekao: "Valjda ove novine čitaju samo u Kini".
Udžbenici su bili smiješna propaganda. Na engleskom smo najprije naučili reći "Živio
predsjednik Mao!" ali nitko se nije usudio gramatički protumačiti taj uzvik. Optativ, način
izricanja želje, u Kini znači "nešto nestvarno". Jednoga su predavača na Sveučilištu u Sečuanu
pretukli kad se 1966. "drznuo reći" da nije stvarnost kad se poželi "Živio predsjednik Mao!"
Jedno je poglavlje govorilo o uzornom mladom junaku koji se utopio skočivši u bujicu i
spašavajući električni stup, zato što je taj stup imao poslužiti za prijenos Maovih riječi.
Jedva sam, od svojih predavača i Jin-minga, koji mi je poštom slao knjige sa svoga
sveučilišta, uspjela posuditi nešto engleskih udžbenika objavljenih prije Kulturne revolucije.
Bilo je u njima ulomaka iz djela Jane Austen, Charlesa Dickensa, ()s-cara Wildea, a i priča iz
europske i američke povijesti. S užitkom sam ih čitala, ali sam previše snage morala trošiti na
to da ih nađem i pokušam zadržati.
Kad bi se tko približio, žurno sam knjige pokrivala novinama, samo djelomice zbog
njihova "buržujskog" sadržaja. Važno je bilo pretvarati se da ne studiram previše savjesno i ne
izazivati ljubomoru ostalih studenata zato što čitam nešto izvan njihova shvaćanja. Iako smo
svi studirali engleski, a vlada nam je — djelomice zbog svoje propagande — plaćala da
studiramo, nismo se smjeli previše orno prihvatiti knjige, jer se to smatralo "bijelim i
stručnim". Prema tadašnjoj ludoj logici, vrsnost se u profesiji ("stručnost") automatski
poistovjećivala s političkom nepodobnošću ("bijel").
Na svoju nesreću, engleski sam znala bolje od ostalih pa sam bila trn u oku nekim
"studentskim dužnosnicima", nadzornicima na najnižoj razini, koji su nadgledali naše
sastanke političke indoktrinacije i provjeravali studentsko "stanje misli". Studentski su
dužnosnici na mojoj godini uglavnom potjecali sa sela. Htjeli su učiti engleski, ali mahom su
bili polupismeni i nedaroviti. Shvaćala sam njihovu tjeskobu i ogorčenost, a i ljubomoru na
mene. Zbog Maova poimanja "bijelog i stručnog" ponosili su se svojom nesposobnošću, a
njihova je zavist bila politički odobravana pa su zlobno iskorištavali priliku da dadu oduška
svom jalu.
Redovito bi studentski dužnosnik zahtijevao sa mnom "iskren razgovor". U mojoj je
grupi partijskom ćelijom rukovodio bivši seljak imenom Ming koji je najprije bio u vojsci, a
poslije postao čelnik proizvodnog odreda. Bio je drugoredaš pa mije držao duge, moralističke
govore o najnovijim događajima Kulturne revolucije, o "slavnim dužnostima nas, studenata iz
radničke i seoske sredine",
 o nužnosti "popravka misli". Zbog mojih su mi "nedostataka" bili nužni takvi iskreni
razgovori, ali Ming nikako nije htio prijeći na stvar. Njegovi bi prigovori ostali visiti negdje u
zraku. "Mase se tuže na tebe, a znaš li kamo to vodi?" Gledao bi kako me se to doima.
Naposljetku bi nešto nabacio. Jedanput neizbježnu optužbu da sam "bijela i stručna". Drugi
bih put postala "buržujka" zato što se ne borim za mogućnost
čišćenja zahoda ili čast da perem rublje ostalim studentima, a sve su to bile hvale
vrijedne dužnosti. Katkad bi mi pripisivao najpodlije nakane: većinu vremena ne provodim
poučavajući svoje kolege i kolegice zato što ne želim da me prešišaju.
Ming mi je uvijek drhtavim usnama prigovarao (očito ga je to najviše peklo) kako se
"mase tuže da sam povučena, da se odvajam od masa". Čim netko u Kini ne bi znao prikriti
svoju želju za samoćom, često bi ga pokudili da ih prezire.
Na sljedećoj razini, iznad studentskih dužnosnika, bili su politički nadzornici koji su
također znali engleski slabo ili nikako. Nisu me voljeli, a ni ja njih. Kadikad sam o svojim
mislima morala izvještati komesara svoje godine, a prije svakog bih sastanka satima tumarala
studentskim naseljem i skupljala hrabrost da pokucam na njegova vrata. Iako smatram da kao
osoba nije bio zao, bojala sam ga se, ali nadasve onih dosadnih dvosmislenih prigovora. Kao i
mnogi drugi, obožavao sejgrati mačke i miša kako bi uživao u svojoj moći. Morala sam
glumiti poniznost i smjernost i obećavati ono što nisam kanila učiniti.
Zaželjela sam se onih godina na selu i u tvornici, gdje su me uglavnom puštali na miru.
Na sveučilištima je nadzor bio mnogo jači jer im se gospođa Mao nadasve posvećivala.
Nalazila sam se uglavnom među onima koji su se lijepo okoristili Kulturnom revolucijom, jer,
da nije bilo nje, mnogi od njih ne bi nikad ni došli na sveučilište. '
Jedanput su neki studenti s moje godine dobili zadaću sastaviti rječnik engleskih kratica.
Odsjek je zaključio daje postojeći rječnik "nazadan" zato što je bilo, a to uopće nije čudo,
mnogo više "kapitalističkih" kratica nego onih blagoslovljena podrijetla. "Zašto bi Roosevelt
imao kraticu FDR, a predsjednik Mao je nema?" žestili su se neki studenti. Nadasve su
zdušno tražili prihvatljive kratice, ali su morali odustati od te "povijesne zadaće" jer
jednostavno nije bilo dovoljno "pravih kratica".
Okolina mije bila neizdrživa. Neznanje sam donekla shvaćala, ali nisam mogla
prihvatiti da ga uzdižu, a još manje da neznanje vlada.
Često smo morali odlaziti sa sveučilišta kako bismo radili ono što nije bilo važno za naš
studij. Mao je rekao da moramo učiti "u tvornicama, na selu i u vojnim postrojbama". Po
svom
običaju, nije istaknuo što bismo zapravo ondje morali nanuli. Počeli smo "učiti na selu".
Jednoga tjedna prvog semestra, u listopadu 1973., svi su studenti poslani na periferiju
Chengdua, u mjesto zvano Izvor Planinskoga Zmaja, koje je postalo žrtva posjeta kineskoga
vicepremijera Chena Yongguija. Prije tog položaja vodio je poljodjelsku brigadu Dazhai u
planinskoj sjevernoj pokrajini Shanxi, koja je Maou postala poljodjelski uzor, očito zato što se
više oslanjala na seljački revolucionarni žar nego na materijalne poticaje. Mao nije opazio ili
nije želio znati da Dazhai šalje lažna izvješća. Vicepremijer Chen posjetio je Izvor
Planinskoga Zmaja i rekao: "A, imate planine, a zamislite koliko biste polja mogli dobiti!"
Plodni, voćnjacima obrasli brežuljci podsjećali su ga na gola brda njegova zavičaja. Ta je
primjedba imala zakonsku snagu. Studenti su dinamitom raznijeli voćnjake iz kojih su u
Chengdu stizale jabuke, šljive, breskve i cvijeće. Izdaleka smo vozili kamenje na kolima i
nosili ga na motkama prebačenim preko ramena. Tako ćemo sagraditi terasasta rižišta.
Obavezno je bilo potvrditi svoju revnost u tome, kao i u svim akcijama na koje bi nas
Mao pozvao. Kolegice i kolege radili su kako bi ih zapazili, a mene su smatrali nezagrijanom,
dijelom zato što sam jedva prikrivala koliko mi se sve to gadi, ali i zato što se malo znojim,
bez obzira na to koliko radim. One s kojih se cijedio znoj svake su večeri hvalili na našim
redovitim zborovima.
Kolege i kolegice bili su više revni nego sposobni. Obično ne bi eksplodirali štapići
dinamita koje su zabadali u zemlju. Sva sreća, jer nije bilo nikakvih mjera opreza. Uskoro su
se zarušili kameni zidovi koje smo sagradili oko terasastih rižišta, a kad smo — nakon dva
tjedna — otišli, proplanak je bio opustošen, pun kratera, cementa skrutnutog u bezobličnu
masu i hrpa kamenja. Gotovo se nitko nije zbog toga uzrujavao. Sve je to bila samo predstava,
kazališni komad — besmisleno sredstvo za besmisleni cilj.
Mrzila sam takve pohode, a još više to što se našom radnom snagom i našim životima
služe u svojoj traljavoj političkoj igri. Ogorčila sam se kad su me, potkraj 1974., opet sa svim
studentima i studenticama, poslali u vojnu postrojbu.
Logor je bio na prelijepu mjestu, udaljen dva sata kamionom od Chengdua, okružen
rižištima, procvjetanim breskvama i bambusovim gajevima. Sedamnaest smo dana ondje
proveli, a
kao daje bila cijela godina. Vječito sam bila zadihana zbog svakodnevnih dugih trčanja
ujutro, puna modrica od padanja jer sam morala puziti pod zamišljenom vatrom
"neprijateljskih" tenkova. Padala sam od umora nakon dugih sata nišanjenja puškom ili
bacanja drvenih ručnih granata. Od mene se očekivalo da očitujem strast u svemu tome,
morala sam potvrditi i svoju vještinu, a bila sam izgubljen slučaj. Neoprostivo je bilo što
dobro znam samo engleski, svoj predmet. Vojni su zadaci politički, moram se dokazati.
Začudo, kad bi se neki vojnik istaknuo kao vrstan strijelac, osudili bi ga kao "bijeloga i
stručnoga".
Bila sam među rijetkima koje su drvene ručne granate bacale tako opasno blizu da su
nam zabranili sudjelovanje u svečanom ispitu kad smo bacali prave granate. Dok smo mi,
neuspješne, sjedile na vrhu brežuljka i slušale daleke eksplozije, izjedala sam se što sam očito
dokazala da sam "bijela".
Provjeravali su i kako pucamo. Kad smo stali u vrstu, uvjeravala sam samu sebe da
moram položiti, ne smijem i na tome pasti. Kad su me prozvali, ležala sam na zemlji i kroz
nišan gledala metu, a vidjela samo crninu. Ni metu, ni zemlju, ništa. Toliko sam se tresla da
mi je cijelo tijelo bilo bez snage. Zapovijed da pucam jedva sam čula, kao da iz velike daljine
dopire kroz oblake. Povukla sam obarač, ali ništa nisam čula ni vidjela. Kad su provjeravali
rezultate, učitelji su se zbunili: ni jedno od mojih deset zrna nije pogodilo dasku, a kamoli
metu. *
Nisam mogla vjerovati. Imala sam dobar vid. Instruktoru sam rekla daje valjda puščana
cijev izvijena. Pretvarao se da mi vjeruje, jer je moj neuspjeh bio tolik da nisam mogla samo
ja biti kriva. Dali su mi drugu pušku. Pobunili su se svi koji nisu uspjeli izboriti novu priliku.
U drugom sam pokušaju ipak bila nešto bolja. Od deset su zrna čak dva pogodila vanjske
prsteno-ve. Rezultate su izvjesili na zid kao propagandni plakat. Znala sam da sam sad još
"bjelja". Studentski je dužnosnik bio zajedljiv: "Aha, dali su joj još jednu priliku, kao da će joj
to koristiti! Ako nema klasnih osjećaja ni klasne mržnje, neće je spasiti ni sto pokušaja!"
Ojađena sam se još više povlačila. Gotovo da nisam ni zapa-žala vojnike,
dvadesetogodišnje seljake koji su nas učili. Samo su jedanput privukli moju pozornost. Jedne
večeri, kad su djevojke pokupili; svoji: rublje sa sušila, očito su im gaćice bile umrljane
spermom.
Pribježište sam našla u sobama profesora i predavača, zaposlenih još prije Kulturne
revolucije, prema stručnosti. Mnogi su od njih prije komunizma boravili u Britaniji ili u
Sjedinjenim Državama, pa sam smatrala da govorimo istim jezikom. Uz njih se smijem
opustiti. Ipak su bili oprezni, kao i većina intelektualaca nakon dugogodišnje represije.
Izbjegavali smo opasne teme. Oni koji su bili na Zapadu, rijetko su pripovijedali kako im je
bilo. Ginula sam od želje da ih zapitkujem, ali sam se obuzdavala jer ih nisam željela dovesti
u težak položaj.
Djelomice iz istog razloga nisam ni roditeljima govorila što mislim. Kako bi mi
odgovorili? Opasnim istinama ili bezopasnim lažima? Nisam htjela da strahuju zbog moga
krivovjerstva. Najbolje je da ništa ne znaju. Ako mi se što dogodi, moći će, posve iskreno,
reći da nisu imali pojma.
Svoja sam stajališta povjeravala vršnjacima i vršnjakinjama. Osim razgovora, gotovo
ništa nisam mogla s njima, osobito s dečkima. Izaći s dečkom — da nas vide same na javnom
mjestu — bilo je nešto poput zaruka. Zabava nije ni bilo. U kinima su se prikazivali samo
rijetki filmovi koje je gospođa Mao odobrila. Tu i tamo strani film, vjerojatno iz Albanije, ali
ulaznice bi unaprijed razgrabili oni koji su imali dobre veze. Ogorčena se rulja tiskala pred
blagajnom i tukla se za ono malo preostalih ulaznica. Preprodavačima bi tad pala sjekira u
med.
Ostali bismo u sobi i razgovarali, a sjedili smo nadasve dolično, kao u viktorijanskoj
Engleskoj. Tada nije bilo uobičajeno da djevojke prijateljuju s dečkima, a jedanput mi je
kolegica rekla: "Nikad nisam upoznala djevojku koja ima toliko prijatelja, djevojka obično
ima samo prijateljice.", Imala je pravo. Poznavala sam mnoge djevojke koje bi se udale za
prvog namjernika. Privukla sam samo zanimanje braniča studentske nogometne momčadi.
Slao mije prilično sentimentalne pjesme i suzdržljiva pisma, jedno je, navodno, bilo krvlju
ispisano.
S prijateljicama sam razgovarala o Zapadu. Sigurno je ondje predivno. Začudo, tu su mi
misao prvi utuvili uglavu Mao i njegovi poslušnici. Godinama su sve ono što me prirodno
privlačilo osuđivali kao zapadnjačko zlo.
Lijepa odjeća, cvijeće, knjige, zabava, uglađenost, otmjenost, spontanost, sućut,
dobrota, sloboda, odbojnost prema okrutnosti i nasilju, ljubav umjesto "klasne mržnje",
poštovanje ljudskih života, želja da imamo svoj mir, stručnost... Katkad sam se pitala kako je
moguće da netko ne čezne za Zapadom.
Silno me zanimalo kakav je drugačiji život moguć od onoga kojim sam živjela, pa sam s
prijateljima i prijateljicama izmjenjivala šture podatke koje smo crpli iz službenog tiska.
Nisam se toliko čudila zapadnom tehničkom usponu i visokom životnom standardu koliko
izostanku političkih lovova na vještice, nedostatku mučnih sumnjičenja, dostojanstvu čovjeka
i nevjerojatnoj slobodi. Vrhunac zapadnjačke slobode vidjela sam u tome što ondje mnogi
napadaju Zapad, a hvale Kinu. Gotovo su svakoga drugog dana na naslovnici Referencea,
lista koji je prenosio ulomke iz stranoga tiska, bili hvalospjevi Maou i Kulturnoj revoluciji.
Isprva me to ljutilo, ali sam uskoro shvatila koliko to drugo društvo može biti snošljivo.
Spoznala sam da u takvu društvu želim živjeti, ondje gdje svatko smije misliti drukčije, pa i
tako da se kosa drugima diže na glavi. Počinjala sam uviđati da Zapad napredak može
zahvaliti upravo tomu što podnosi oporbu i pros-vjednike.
Ipak su me neke spoznaje ogorčavale. Jedanput sam pročitala članak nekog zapadnjaka
koji je u Kini posjetio svoje stare prijatelje, sveučilišne profesore, a oni su mu vedro
pripovijedali koliko su se veselili što su bili javno osuđivani i slani u zabit. Presretni su što su
se popravili. Autor je zaključio daje Mao Kineze pretvorio u "nove ljude" kojima je
zadovoljstvo ono što je svakome na Zapadu nesreća. Bila sam zatečena. Zar nije znao daje
vrhunac represije onda kad nema pritužbe? A stostruko više kad je na žrtvinu licu osmijeh?
Zar ne vidi na što su spali ti profesori, i koliko su užasno poniženi? Nisam shvaćala da
zapadnjaci nisu naviknuti na kinesku glumu i daje ne znaju uvijek razotkriti.
 Nisam poimala da su Zapadu teško dostupne informacije o Kini ni da osobe,
nenaviknute na kineski režim, mogu propagandu uzimati zdravo za gotovo. Zato sam te
pohvale smatrala
neiskrenima. S prijateljima sam se šalila da ih je naša vlada kupila "gostoljubivošću".
Kad su, nakon Nixonova posjeta, puštali strance u neke dijelove Kine, vlast je uvijek
opkoljavala te enklave u enklavama. Omogućavali su im najbolje prometne veze, vodili ih u
najbolje trgovine, restorane, gostionice, na najljepša mjesta, a svagdje su bili natpisi "Samo za
strane goste". Nije se mogla kupiti najtraženija žestica, mao-tai, ali su je stranci lako
nabavljali. Za njih se čuvala najbolja hrana. Novine su ponosno izvještavale kako je Henry
Kissinger rekao da mu se struk proširio nakon svih onih banketa od dvanaest jela kojima su ga
častili tijekom posjeta Kini. A sve to u vrijeme kad smo mi u Sečuanu, u "nebeskoj žitnici", za
mjesec dana primali samo četvrt kilograma mesa, a ulice Chengdua bile pune seljaka koji su
pobjegli s izgladnjela Sjevera i sad živjeli od prosjačenja. Naši su se ljutili što strance
ugošćujemo kao gospodu. S prijateljima sam se čudila: "Zašto napadamo Kuomintang stoje
dopuštao natpise poput Kinezima i psima ulaz zabranjen? Zar to i sami ne činimo?"
Bila sam opsjednuta skupljanjem informacija. Koristilo mi je čitanje engleskog.
Doduše, tijekom Kulturne revolucije opljačkali su sveučilišnu knjižnicu, ali uglavnom samo
kineske knjige. Bogata engleska zbirka bila je razbacana, ali mahom neoštećena.
Knjižničari su bili presretni što studentica čita te knjige. Pomagali su mi. Kartoteka je
bila ispremiješana pa su rovali po hrpama knjiga kako bi našli one koje želim. Tim
susretljivim mladićima
i djevojkama mogu zahvaliti što sam se dokopala nekih engleskih klasika. Prvi roman
što sam ga pročitala na engleskom bile su Male žene Louise May Alcott. Književnice poput
nje, Jane Austen i sestara Bronte čitala sam mnogo lakše nego književnike, a s njihovim sam
junakinjama i više suosjećala. Proučila sam kratku povijest europske i američke književnosti.
Silno me se dojmila grčka tradicija demokracije, humanizam i renesansa, prosvjetiteljstvo
koje je sve provjeravalo. Kad sam u Gul-liueru čitala o caru koji je "odredio da svi podanici
moraju jaje lupati s užeg kraja, inače će biti strogo kažnjeni", pitala sam se nije li Swift bio u
Kini. Neopisivo sam se veselila što mi se šire vidici.
Divno mije bilo samoj u knjižnici. Ustreptala bih joj se srca približavala, uglavnom u
suton, radosna što ću se osamiti i uživati uz knjige, a vanjski će svijet za mene prestati
postojati. Dok sam hitala stubištem u pseudoklasicističku zgradu, drhtala sam od uzbuđenja
zbog mirisa starih knjiga koje su predugo čekale u zagušljivim dvoranama. Mrzila sam stube
zato što ih toliko ima.
Uz pomoć rječnika posuđenih od nekih profesora, upoznala sam Longfellowa, Walta
Whitmana i američku povijest. Napamet sam naučila Deklaraciju o nezavisnosti, a srce mi se
razgalilo pri riječima "Očevidnima smatramo istine da su svi ljudi rođeni jednaki" i
"neotuđiva ljudska prava", "sloboda i težnja za srećom". U Kini su ti pojmovi bili nečuveni, a
meni su otvarali divan nov svijet. Bilježnice, koje sam neprekidno držala uza se, bile su pune
takvih navoda, prepisanih uz more suza.
Prijateljica mi je jednog jesenskog dana 1974. neobično tajnovito pokazala Newsweek u
kojem su bile slike Maoa i njegove žene. Engleski nije znala čitati, a zanimalo ju je što pišu.
Bio je to prvi pravi strani časopis što sam ga vidjela. Zgromila me jedna rečenica u članku:
gospođa Mao služi Maou "kao oči, uši i glas". Dotad nisam razmatrala očitu vezu između
djela gospođe Mao i njezina muža.
Sad su jasno prokazali Maoa. Njegova mi se zamagljena slika izoštrila. Mao stoji iza
razaranja i patnji. Da nema njega, gospođa Mao se sa svojim traljavim poslušnicima ne bi
održala ni jedan dan. Ustreptala sam kad sam se prvi put otvoreno u mislima suprotstavila
Maou.
 ii i] IhnM | U)
Ual iGJJtrOl IgD
27.
"Ako je ovo raj, stoje onda pakao?"
Očeva smrt (1974.-1976.)
Tatu nisu rehabilitirali kao većinu njegovih bivših kolega. Nije dobio zaposlenje.
Otkako se s mamom i sa mnom, u jesen 1972., vratio kući iz Pekinga, sjedio je u Meteorskoj
ulici i ništa nije radio.
Nesreća je bila u tome stoje izričito prigovorio Maou. Njegovi su istražitelji suosjećali i
pokušavali duševnoj bolesti pripisati dio onoga što je rekao protiv Maoa, ali naišli su na oštar
otpor na višim razinama koje su ga htjele strogo kazniti. Mnoge su kolege žalile mog oca i
divile mu se, ali morali su misliti i na sebe. Tata nije pripadao ni jednoj kliki. Nije imao
moćnog pokrovitelja koji bi mu pomagao u rehabilitaciji, a njegovi su neprijatelji bili na
visokim položajima.
Mama je jednoga dana 1968., kad je nakratko bila na slobodi, uz uličnu tezgu za prodaju
hrane vidjela očeva starog prijatelja, vjernog suradnika Tingovih. S njim je bila žena, s kojom
su ga još u Yibinu upoznale moja majka i gospođa Ting. Iako su oni nastojali susret s njom
svesti na kratak naklon, mama je prišla njihovu stolu i rekla im neka Tingove zamole da
poštede oca. Čovjek ju je saslušao i odmahnuo glavom: "Nije to tako jednostavno..." Umočio
je prst u čaj i na stolu iscrtao ideogram Zuo. Znakovito je odmjerio moju majku, ustao sa
ženom i bez riječi otišao.
Zuo je bio tatin bivši prisni kolega, jedan od rijetkih visokih dužnosnika kojeg je
zaobišla Kulturna revolucija. Postao je miljenik puntara gospođe Shau i prijateljevao je s
Tingovima, ali se, kad su pali on i Lin Biao, održao na vlasti.
Tata nije htio povući svoje riječi protiv Maoa. Kad su mu istražitelji predložili da ih
pripiše duševnoj bolesti, pristao je ali teška srca.
Očajavao je zbog općega stanja. Nije bilo načela za ljudsko ponašanje ni partijskih
smjernica. Podmitljivost je uzimala maha. Dužnosnici su gledali samo na svoju obitelj i
prijatelje. Učitelji su, u strahu pred batinama, svim đacima, bez obzira na znanje, davali
odlične ocjene, a autobusni kondukteri nisu naplaćivali karte. Otvoreno su ismijavali odanost
javnom dobru. Maova je Kulturna revolucija uništila i partijsku stegu i građanski moral.
Otac se jedva susprezao da kaže što misli, čime bi samo sebe i obitelj doveo u još teži
položaj.
Ovisio je o sedativima. Manje ih je uzimao otkad je političko podneblje bilo mirnije, ali
je povećavao dozu kad su kampanje jačale. Psihijatri su mu davali nove količine lijekova i
odmahivali glavom, upozoravajući ga koliko je opasno uzimati tolike doze. A on je tek
nakratko mogao bez njih. U svibnju 1974. osjetio je daje na rubu živčanog sloma pa je
zatražio da ga smjeste na psihijatriju. Uskoro su mu našli mjesto jer su njegove bivše kolege
opet bili istaknuti zdravstveni komesari.
Sveučilište mi je dalo dopust pa sam se nastanila uz njega u bolnici i činila mu društvo.
Opet ga je primio dr. Su, koji je — dok su vladali Tingovi — bio optužen da je mom ocu
postavio točnu dijagnozu. Zapovjedili su mu neka potpiše priznanje da moj otac simulira
ludilo. Kad je odbio, izvrgnuli su ga sastancima na kojima su ga javno osuđivali, tukli i
izbacili iz liječničke struke. Jednog sam ga dana 1968. vidjela kako prazni kante smeća i čisti
bolničke pljuvačnice. Tek je bio navršio tridesetu, a već je posijedio. Rehabilitiranje čim su
pali Tingovi. Bio je izrazito susretljiv prema ocu i prema meni, kao i svi liječnici i sestre.
Obećali su da će tati pružiti vrhunsku skrb. Ne moram s njim ostati. Ipak sam htjela,
smatrajući da mu je nadasve nužna ljubav. Strahovala sam što će mu biti ako se sruši, a nitko
se ne nađe u blizini. Tlak mu je strašno narastao, a već je preživio nekoliko lakših srčanih
udara. Otežano je hodao, činilo se da bi se svakog trenutka mogao okliznuti. Liječnici su nas
opomenuli: pad bi mogao biti koban. S njim sam došla na muški odjel, u istu sobu koju je
dobio i ljeti 1967. U svakoj su sobi inače bila po dva
bolesnika, ali je tata dobio posebnu sobu, a ja sam spavala u pričuvnoj postelji.
Neprekidno sam bila uza nj za slučaj da padne. Čekala sam ispred zahoda kad bi ušao.
Ako bi se, prema mom mišljenju, predugo zadržao, već sam pomišljala na srčani udar i
pravila od sebe glupaču te ga dozivala. Svakog sam dana s njim dugo sjedila u perivoju iza
bolnice, punom drugih duševnih bolesnika, u pidžamama na sive pruge, koji su, tupa pogleda,
neumorno šetali. Uvijek bih se prestrašila i neizmjerno rastužila kad bih ih vidjela.
Perivoj bijaše pun živih boja. Bijeli su leptiri lepršali među žutim maslačcima. Na
obližnjim cvjetnim gredicama kineska jaska, nježno uzbibani bambus i tamnocrveni šipkov
cvijet iza oleandrova grma. Setala sam i sastavljala pjesme.
U dnu je perivoja bila velika dvorana za zabavu u kojoj su bolesnici kartali, igrali šah i
listali rijetke novine i odobrene knjige. Od jedne sam bolničarke čula da su prije, tijekom
Kulturne revolucije, u toj prostoriji bolesnici proučavali djela predsjednika Maoa, zato stoje
njegov nećak, Mao Yuanxin, "otkrio" da duševne bolesnike najbolje liječi Crvena knjižica. Ta
proučavanja nisu dugo trajala, rekla mije bolničarka, jer "smo premirali čim bi bolesnici
otvorili usta, nismo znali što će reći".
Pacijenti nisu bili nasjlni jer su ih lijekovi tjelesno i duševno iscrpljivali. Ipak je užasno
bilo živjeti među njima, osobito noću, kad bi tata zaspao nakon lijekova, a cijela bi zgrada
utihnula. Naša soba, kao i sve druge, nije imala brave pa sam se nekoliko puta trzala u snu jer
bih vidjela čovjeka kako stoji uz moju postelju, otvara mrežu protiv komaraca i luđački u
mene zuri. Oblio bi me hladan znoj pa bih navukla poplun ne bih li prigušila vrisak:
posljednje što sam htjela bilo je probuditi tatu komu je za oporavak bio potreban san.
Bolesnik bi se naposljetku odvukao.
Tata se nakon mjesec dana vratio kući, ali se nije posve izliječio. Um mu je predugo bio
pod velikim pritiskom, a još je političko ozračje bilo previše represivno da bi se mogao
opustiti. I dalje je morao uzimati sedative. Psihijatri mu nisu znali pomoći. Istrošio mu se
živčani sustav, tijelo i um.
Naposljetku su istražitelji zaključili da je "počinio ozbiljne političke pogreške", stoje bio
samo jedan korak dalje od toga da ga obilježe kao "klasnoga neprijatelja". Tati su, sukladno
partij-
1
skim odredbama, dali presudu na potpis u znak potvrde da je prihvaća. Plačući ju je
pročitao, ali ju je potpisao.
Viša razina nije prihvatila presudu. Zahtijevala je strožu.
Moga su svaka, Cvikeraša, u ožujku 1975. trebali promaknuti pa su se kadrovici iz
njegove tvornice došli raspitati na očevu odjelu. Primio ih je bivši puntar iz skupine oko
gospođe Shau i rekao im daje moj otac "protiv Maoa". Cvikeraš nije promaknut, a mojim
roditeljima ništa nije rekao da ih ne bi uzrujavao, ali nas je posjetio jedan prijatelj s očeva
odjela pa je tata čuo kad je vijest prišapnuo mami na uho. Užasno je patio kad se Cvike-rašu
opravdavao što mu u pitanje dovodi budućnost. Uz očajne je suze rekao mami: "Sto sam
skrivio da mi ovako muče i zeta? Sto bih morao učiniti da bih vas sve spasio?"
Sljedećih dana i noći gotovo nije ni spavao iako je uzimao velike doze sedativa. Deveti
je travnja popodne rekao da će prileći.
 Mama je skuhala ručak u našoj prizemnoj kuhinjici i odlučila ga pustiti neka još malo
spava. Naposljetku se popela u spavaću sobu, ali ga nije uspjela probuditi. Shvatila je: srčani
udar. Nismo imali telefona pa je otrčala u susjednu ulicu, u bolnicu pokrajinske vlade i našla
ravnatelja, doktora Jena.
Dr. Jen je bio vrhunski stručnjak. Prije Kulturne revolucije skrbio je za zdravlje elite u
našem naselju. Cesto nam je dolazio u stan i savjesno razgovarao o zdravlju naše obitelji. Čim
je počela Kulturna revolucija i mi pali u nemilost, prema nama je postao hladan i prezirno se
ponašao.
Upoznala sam mnoge poput dr. Jena, ali nikad se nisam mogla načuditi njihovu
ponašanju.
Dr. Jen se očito naljutio kad gaje moja majka našla. Rekao je da će doći čim završi
posao. Odbrusila mu je da srčani udar ne čeka, ali ju je odmjerio kao da joj želi reći:
"Nestrpljivost tu ne pomaže." Tek se nakon sat vremena udostojio doći u naš stan, s
medicinskom sestrom, ali bez pribora za hitnu pomoć. Sestra se morala vratiti u bolnicu po
pribor. Dr. Jen je nekoliko puta prevrtao tatu, a onda je čekao. Nakon još pola sata, moj je
otac umro.
Te sam noći učila uz svijeću u studentskom domu jer je opet nestalo struje. Došla su
nekolicina s očeva odjela te me nijemo odvela kući.
Tata je ležao na boku, neobično mirna lica, kao da spokojno spava. Nije se više doimao
starački. Izgledao je mnogo mlađi od
pedeset i četiri godine. Osjećala sam da mi se srce kida i neutješno sam plakala.
Danima sam šutke plakala razmišljajući o očevu životu, njegovoj propaloj odanosti i
uništenim snovima. Nije morao umrijeti, a njegova se smrt činila neizbježnom. Nije mu bilo
mjesta u Maovoj Kini zato stoje pokušavao biti čestit. Izdalo gaje nešto čemu je posvetio
cijeli život, i ta gaje izdaja dotukla.
Mama je zahtijevala da kazne dr. Jena. Otac bi bio ostao živ da liječnik nije bio tako
nemaran. Zahtjev joj je odbijen kao "udovička pretjerana tuga". Odustala je i odlučila se
posvetiti važnijoj borbi: da oca isprate prihvatljivim posmrtnim govorom.
Taj će važni govor svi shvatiti kao partijsku prosudbu. Uložit će ga u njegov osobni
dosje pa će o tome, iako je on mrtav, ovisiti sudbina njegove djece. Za posmrtni su govor
postojale uvriježene fraze i određene formulacije. Odstup od izraza namijenjenih
rehabilitiranim dužnosnicima protumačit će se kao partijska suzdržljivost prema pokojniku ili
osuda. Mami su pokazali govor pun pogubnih devijacija. Uz takvo posmrtno slovo naša
obitelj nikad neće biti očišćena od sumnja, majka je to znala. U najboljem ćemo slučaju živjeti
u vječitoj nesigurnosti, a najvjerojatnije će nas, iz naraštaja u naraštaj, diskriminirati.
Nekoliko je nacrta posmrtnih govora odbila.
Sve je bilo protiv nje,' ali znala je da mnogi suosjećaju s tatom. Tradicionalno se u to
vrijeme kineska obitelj služi emocionalnom ucjenom. Poslije očeve smrti doživjela je mama
slom, ali se iz postelje borila nesmanjenom žestinom. Zaprijetila je da će na posmrtnoj
svečanosti napasti vlast ako ne dobije prihvatljivo posmrtno slovo. Iz bolesničke je postelje
pozvala očeve prijatelje i kolege, govoreći im da u njihove ruke stavlja budućnost svoje djece.
Obećali su se zauzeti za tatu pa je vlast, naposljetku, popustila. Još se nitko nije usuđivao
ponašati kao daje rehabilitiran, ali prosudba je bila promijenjena u neškodljivu.
Oproštaj je održan dvadeset i prvi travnja. Prema uvriježenim ga je običajima pripremio
"posmrtni odbor" očevih bivših kolega, među njima i onih koji su ga, kao Zuo, progonili. Sve
je bilo brižno pripremljeno, do u tančine. Prema propisima se okupilo pet stotina osoba,
izaslanika desetaka odjela i ureda provincijske vlade kojima je tata nekoć bio čelnik. Došla je
i ogavna gospođa Shau. Svaka je organizacija poslala vijenac od papirnatog cvijeća točno
određene veličine. Mojoj je obitelji u neku ruku bilo drago što je ispraćaj tako svečan. Osoba
na očevu položaju nije mogla imati skroman ispraćaj, protumačilo bi se to kao da ga se Partija
odriče. Većinu nazočnih nisam poznavala, ali došli su svi moji prijatelji koji su čuli za tatinu
smrt, među njima Buc-ka, Nana i električari iz moje nekadašnje tvornice. Bili su ondje kolege
i kolegice sa Sveučilišta u Sečuanu, pa i studentski dužnosnik Ming. Došao je i moj stari
prijatelj Bing, koga nakon bakine smrti više nisam htjela vidjeti. Naše se prijateljstvo odmah
nastavilo ondje gdje se prije šest godina prekinulo.
Prema obredu je trebao govoriti i "predstavnik obitelji", a izbor je pao na mene. Prizvala
sam u sjećanje očev lik, njegova moralna načela, vjeru u Partiju i nesebičnu privrženost
narodu. Nadala sam se da će njegova tragična smrt navesti nazočne na dublje razmišljanje.
Kad su se svi izredali i rukovali s nama, vidjela sam suze na licima mnogih bivših
puntara, a i gospođa Shau doimala se ožalošćeno. Imali su masku za svaku priliku. "Svima
nam je žao zbog onoga stoje prepatio tvoj otac", šapnuli su mi neki punta-ri. Možda im je i
bilo žao, ali zar je to bilo uopće važno? Tata je mrtav, a oni su uvelike tomu pridonijeli. Hoće
li biti isto takvi prema nekoj drugoj osobi u sljedećoj kampanji?
Neka mije nepoznata mlada žena oborila glavu na rame i grčevito zajecala. Osjetila sam
kako mi nešto gura u rukij. Poslije sam pročitala: "Bila sam duboko dirnuta značajem vašeg
oca. Od njega moramo učiti i biti dostojni nasljednici borbe koju nam je ostavio, borbe za
veliku proletersku revoluciju." Zar je moj govor doista sve to izazvao? Nema, činilo mi se,
spasa od komunista koji samo sebi pripisuju moralna načela i plemenite osjećaje.
Nekoliko tjedana prije tatine smrti sjedila sam s njim na željezničkom kolodvoru u
Chengduu. Čekali smo njegova prijatelja u onoj istoj poluotvorenoj čekaonici gdje sam s
mamom čekala prije gotovo deset godina, kad je putovala u Peking kako bi se zauzela za
njega. Čekaonica je sad bila još otrcanija i punija. Na velikom je trgu ispred kolodvorske
zgrade bilo još više ljudi nego prije. Neki su ondje spavali, a neki samo sjedili. Mnoge su
majke dojile djecu, a bilo je i dosta prosjaka, seljaka sa Sjevera koji su pobjegli zbog gladi,
izazvane elementarnim nepogodama, ali i sabotažama poslušnika gospode Mao. Doputovali
su vlakovima, natisnuti po krovovima vagona. Pričalo se da su u tunelima mnogi ispadali ili
ostajali bez glave.
Dok smo išli na kolodvor, pitala sam tatu smijem li ljeti ploviti Yangtzeom. "Zabava je
u životu najvažnija", svečano sam izjavila. Pun je neodobravanja zavrtio glavom. "Mladima
mora biti najvažnije učenje i rad."
U čekaonici sam se vratila toj temi. Čistačica je mela. Na putu joj se našla seljanka sa
Sjevera. Sjedila je na betonskom podu, a uz nju otrcan svežanj i dvoje nejake djece. Treće je
dojila, dojke je ogoljela bez traga stida, iako su bile crne od prljavštine. Čistačica je mela po
njima, kao da ih nema, a seljanka se nije micala.
Tata me upitao: "Kako se možeš zabavljati kad svi oko tebe ovako žive?" Nisam mu
odgovorila.
Nisam rekla: "A što bih mogla ja, jadna osoba? Moram li bez razloga bijedno
životariti?" Ispala bih užasno sebična. Odgajana sam u tradiciji da "interese cijeloga naroda
smatram svojom dužnosti" (yi tian-xia wei ji-ren).
Tad sam, u praznini koja me obuzela nakon očeve smrti, počela ispitivati sva ta načela.
Nisam htjela nikakve uzvišene ciljeve, nego običan život, miran, možda i opušten. Mami sam
rekla da ću preko praznika putovati Yangtzeom.
Nagovarala me, a i sestra, koja je sa Cvikerašem živjela s nama u stanu otkako se vratila
u Chengdu. Cvikerašu je stan morala osigurati tvornica, ali se tijekom Kulturne revolucije
nisu gradili stanovi. Mnogi su tada radnici bili neoženjeni, kao Cvi-keraš. Spavali su u
sobama po osmorica, ali su se sada, nakon deset godina, uglavnom svi poženili i imali djecu.
Nisu imali stana pa su se morali stiskati sa svojim ili ženinim roditeljima. Uglavnom su u
jednoj sobi živjele po tri generacije.
Moja sestra nije dobila zaposlenje zato što se udala prije nego što se zaposlila u gradu.
Sad je, sukladno propisu prema kojem se dijejte preminulog državnog službenika može
zaposliti, dobila administrativni posao na Fakultetu kineske medicine u Chengduu.
U srpnju sam otputovala sa Jin-mingom koji je studirao u Wuhanu, velegradu na
Yangtzeu. Najprije smo se zaustavili na obližnjoj planini Lushanu, obrasloj bujnim biljem.
Podneblje je divno, ondje su održani važni partijski kongresi, pa i onaj na ko-
jemje 1959. osuđen maršal PengDehuai. Bila je to znamenitost "zanimljiva svima na
revolucionarnoj izobrazbi". Na moj prijedlog da onamo navratimo, Jin-ming je, pun nevjerice,
povikao: "Još ti nije dosta revolucionarne izobrazbe?"
U planini smo ispucali trideset i šest snimaka. Ostala nam je još samo jedna. Silazili
smo pored jednokatnice, vile skrivene gustim magnolijama i borovima. Doimala se kao
slučajna hrpa kamenja na pozadini planine. Zadivila sam se tom neobično lijepom mjestu i
snimila posljednju fotografiju. Odjednom se, niotkuda, stvorio čovjek pa mi tiho ali
zapovjednički rekao neka mu predam fotoaparat. Bio je u civilu, ali sam uočila pištolj.
Otvorio je aparat i uništio mi cijeli film. Nestao je kao daje u zemlju propao. Neki su mi
turisti šapnuli daje to jedan od Maovih ljetnikovaca. Obuzela me odvratnost prema Maou, ne
toliko zbog njegovih povlastica koliko zbog licemjerja: uživa u raskoši, a svom narodu govori
da im škodi najmanja udobnost. Kad smo se toliko udaljili da nas nevidljivi čuvar nije mogao
čuti, Jin-ming mi se nasmiješio dok sam žalila zbog gubitka trideset i šest snimaka: " To ti je sve
zato što si zirnula na sveto mjesto!"
Autobusom smo otputovali iz Lushana. Bio je krcat, kao i svaki autobus u Kini, pa smo
očajnički istezali vrat kako bismo disali. Otkako je počela Kulturna revolucija, gotovo se nisu
proizvodili novi autobusi, a u međuvremenu se gradsko stanovništvo povećalo za desetke
milijuna. Odjednom smo se,, nakon nekoliko minuta, zaustavili. Naglo su se otvorila ulazna
vrata i upao je autoritativni civil. "Svi van!" zarežao je. "Dolaze američki gosti, moglo bi
nauditi ugledu naše domovine da vide toliko prljavih glava!" Pokušavali smo čučnuti, ali je
autobus bio prepun. Čovjek se izderao: "Svi smo dužni čuvati čast naše domovine! Moramo
pokazati urednu i dostojanstvenu vanjštinu! Silazite, kleknite!"
Odjednom je Jin-ming zagrmio: "Zar nas predsjednik Mao ne uči da nikad ne klečimo
pred američkim imperijalistima?" Izazivao je vraga. Nitko nije imao smisla za humor. Čovjek
nas je mrzovoljno odmjerio, ali ništa nije rekao. Na brzinu je pregledao autobus i udaljio se.
Nije htio da "američki gosti" vide žestok ispad. Strancima je trebalo prikriti neslogu.
Dok smo putovali Yangtzeom, svugdje smo vidjeli posljedice Kulturne revolucije:
srušene hramove, prevrnute kipove i opustošene stare gradove. Rijetki su bili tragovi stare
kineske civilizacije. Gubitak je bio mnogo dublji. Kina nije samo uništila većinu svojih
ljepota nego ih više nije ni poštovala, a nije mogla proizvoditi nove. Postala je ružna zemlja,
samo su joj još preostali njezini prelijepi krajolici, iako unakaženi ožiljcima.
Potkraj praznika vraćala sam se sama parobrodom iz Wuha-na kroz klance Yangtzea.
Plovila sam tri dana. Jednoga jutra, kad sam se naginjala nad ogradu, vjetar mi je ponio kosu,
a ukosnica mi je pala u rijeku. Putnik, s kojim sam razgovarala, pokazao mije pritoku što se
ulijeva u Yangtze upravo ondje kud smo plovili. Ispričao mije priču.
Kineski je car 33. godine prije Krista, u pokušaju da smiri moćne sjeverne susjede,
Hune, odlučio poslati ženu koja će se udati za barbarskoga kralja. Birao je prema slikama tri
tisuće priležnica na svom dvoru, od kojih mnoge nikad prije nije vidio. Budući da ide
barbarinu, odlučio se za najružniju na slici, ali je onoga dana kad je imala otputovati, opazio
daje to rijetka ljepotica, a na slici je ružno ispala jer nije htjela podmititi dvorskoga slikara.
Car je zapovjedio neka slikara smaknu. Gospa je uz rijeku plakala zato što mora otići iz svoje
zemlje i živjeti među barbarima. Vjetar joj je odnio ukosnicu u rijeku, kao daje nešto njezino
htio zadržati u domovini. Poslije se ubila.
Prema legendi je rijeka kristalna i bistra na mjestu gdje je pala ukosnica pa je tu zovu
Kristalnom rijekom. Suputnik mije rekao da plovimo uz tu pritoku, nasmijao se i dodao: "Loš
znak, možda ćeš živjeti u inozemstvu i udati se za barbarina!" Ovlaš sam se nasmiješila
kineskom uvjerenju da su svi drugi narodi barbari. Možda bi ta davna gospa bila sretnija da se
udala za barbarskoga kralja? Bar bi svakog dana vidjela travnjake, konje i prirodu. Uz
kineskoga je cara živjela u raskošnoj tamnici, nije bilo ni stabla kako se priležnice ne bi mogle
popeti na zid i pobjeći. Pomislila sam da smo poput žaba na dnu studenca u kineskoj legendi.
Te žabe tvrde daje nebo veličine okruglog otvora na vrhu zdenca. Obuzela me snažna i
neodoljiva želja da vidim malo svijeta.
Bilo mije dvadeset i tri godine, a još nikad nisam razgovarala sa strancem, iako sam već
gotovo dvije godine studirala engleski. Jedino sam u Pekingu 1972. vidjela strance. Jedanput
je na moje sveučilište došao neki stranac, jedan od rijetkih "prijatelja Kine". Bio je vruć ljetni
dan i drijemala sam kad je u sobu upala kolegica i probudila nas: "Stigao je stranac, idemo
vidjeti stranca!" Neke su otišle, ali ja sam odlučila i dalje drijemati. Smiješno mije bilo da ga
gledamo kao izvanzemaljca. Čemu zuriti u njega kad nam zabranjuju s njim razgovarati, iako
je "prijatelj Kine"?
Nikad nisam čula nijednog stranca kako govori osim na jednoj ploči Linguaphona. Kad
sam počela učiti jezik, posudila sam ploču i gramofon i slušala je kod kuće u Meteorskoj.
Susjedi su se okupili u dvorištu, razrogačili oči i odmahivali glavom: "Čudni su to glasovi!"
Rekli su mi neka ponovo pustim ploču. Pa još jedanput.
Svi su studenti sanjali kako će se obratiti strancu, a meni se naposljetku ukazala prilika.
Kad sam se vratila s plovidbe Yang-tzeom, rekli su da će moja godina u listopadu biti poslana
u južnu luku Zhanjiang kako bismo, uz strane mornare, vježbali engleski. Bila sam presretna.
Zhanjiang je od Chengdua udaljen oko tisuću i dvije stotine kilometara, a željeznicom
smo putovali dva dana i dvije noći. Najjužnija je kineska luka blizu vijetnamske granice.
Osjećala sam se kao u stranoj zemlji. Zgrade kolonijalnog stila na prijelomu devetnaestoga i
dvadesetoga stoljeća, pseudoromantični svodovi, rozete i velike verande, a na njima šareni
suncobrani. Ondje govore
kantonski, a nama je to gotovo strani jezik, U zraku, nama nepoznat miris mora,
egzotičnih tropskih biljaka i široka svijeta.
Razočaranje mije neprekidno kvarilo boravak. Pratili su nas politički nadzornik i tri
predavača. Dogovorili su se: iako smo kilometar od mora, neće nas pustiti na samu obalu.
Luka je bila zatvorena besposlenima kako ne bi "sabotirali" ili pobjegli. Navodno se neki
student iz Guangzhoua ukrcao u teretni prostor parobroda, ali nije znao da nitko tjednima neće
otvoriti taj prostor, pa je umro. Smjeli smo se kretati tek kroz nekoliko ulica oko svratišta.
Takvi su propisi bili sastavni dio svakodnevice, ali ipak sam se ražestila. Jednoga me
dana obuzela neodoljiva želja za izlaskom. Pretvarala sam se bolesnom pa su mi dopustili da
pođem u bolnicu u gradskom središtu. Očajnički sam lutala ulicama nastojeći vidjeti more, ali
bez uspjeha. Mještani su bili neljubazni.
Nisu trpjeli nikog tko ne govori kantonski, a pretvarali su se da me ne razumiju. Tri smo
tjedna ostali u luci. Samo su nam jedanput, kao posebnu milost, dopustili odlazak na otok
kako bismo vidjeli ocean.
Cilj našega boravka bio je razgovarati s mornarima pa su nas podijelili na grupice kako
bismo na smjenu radili u dva lokala u koja smo smjeli ući: u Trgovinu prijateljstva, gdje su se,
za čvrstu valutu, prodavali proizvodi, i u Mornarski klub, u kojem su bili bar, restoran,
biljarnica i dvorana za stolni tenis.
Bilo je strogo određeno kako ćemo razgovarati s mornarima. Nipošto ne u četiri oka,
osim prilikom kratkih izmjena riječi iznad tezge u Trgovini prijateljstva. Ako nas pitaju za
ime i adresu, nikako ne smijemo navesti prave podatke. Svi smo izmislili lažno ime i
nepostojeću adresu. Nakon svakog razgovora morali smo sastaviti podrobno izvješće, kao i
svi drugi koji su razgovarali sa strancima. Neumorno su nas upozoravali da moramo održavati
"disciplinu u odnosima sa strancima" (she wai ji-lu). Inače se nećemo samo naći u ozbiljnoj
nedaći nego će i drugim studentima zabraniti izlaz.
Rijetko nam se pružala prilika da vježbamo engleski. Brodovi nisu stizali svakoga dana,
a nisu se iskrcavali svi mornari. Uglavnom im engleski nije bio materinski jezik. Bilo je ondje
Grka, Japanaca, Jugoslavena, Afrikanaca i Filipinaca, koji su uglavnom loše govorili engleski.
Doduše, bio je i Skot, kapetan, sa ženom, pa i nešto Skandinavaca koji su izvrsno govorili
engleski.
Dok smo u klubu čekali željkovane mornare, često bih sjela na verandu, čitala i gledala
kokose i palme koji su se ocrtavali na safirnom nebu. Čim bi mornari ušli, skočile bismo i
bacile se na njih, nastojeći se držati što dostojanstvenije, iako smo jedva čekale zapodjenuti s
njima razgovor. Često sam im u očima vidjela čuđenje kad bismo odbile njihov poziv na piće.
Nismo smjele prihvatiti. Uopće nismo smjele piti: zamamne su strane boce i limenke bile
namijenjene samo strancima. Mi smo se, četiri--pet mladića i djevojaka, držali strahovito
ozbiljno. Pojma nemam koliko je to mornarima bilo čudno, posve različito od onoga što su
očekivali u lučkom gradu.
Kad su ušli prvi crni mornari, profesori su nas, studentice, blago upozorili: "Manje su
razvijeni i nisu naučili vladati svojim
nagonima, pa izražavaju svoje osjećaje na sve moguće načine: dodirom, zagrljajem, pa i
poljupcima." Zgranuto smo slušale, pune gađenja, dok su nam profesori pripovijedali kako je
jedna djevojka u prošloj grupi zaplakala razgovarajući s gambijskim mornarom koji ju je
pokušao zagrliti. Prestrašila se da će je silovati (u prepunom klubu, među mnogim
Kinezima!). Od straha nije više tijekom boravka mogla zapodjenuti razgovor ni s jednim
strancem.
Kolege, osobito studentski dužnosnici, preuzeli su skrb za nas, studentice. Kad bi kakav
crni mornar počeo s nama razgovarati, pogledali bi se i žurno nam pritekli u pomoć, upali u
razgovor i stali između nas i mornara. Crni mornari možda nisu ni zamijetili njihove mjere
opreza, osobito zato što bi naše kolege odmah počele razgovarati o kineskom prijateljstvu s
azijskim, afričkim i latinskoameričkim narodima.
"Kina je zemlja u razvoju", verglali su kao iz udžbenika, "i zauvijek će biti na strani
potlačenih i eksploatiranih masa Trećeg svijeta u njihovoj borbi protiv američkih imperijalista
i sovjetskih revizionista." Crnci su se doimali zbunjeno, ali dirnuto. Katkad su grlili kineske
drugove koji su im toplo uzvraćali.
Vlast je isticala kako je Kina zemlja u razvoju, dio Trećeg svijeta, prema Maovoj
"slavnoj teoriji". Mao je sve tako prikazivao kao da to nije priznanje činjenice, nego da se
Kina iz "svoje velikodušnosti" spušta na njihovu razinu. Govorio je to*tako da nije bilo
mjesta sumnji: pristupili smo Trećem svijetu kako bismo ga poveli i zaštitili, a svijet nam
priznaje opravdano pravo da budemo nešto više.
Išla mi je na živce ta lažna nadmoć. U čemu smo nadmoćni? U broju? Veličini? U
Zhanjiangu sam vidjela da mornari iz zemalja Trećeg svijeta imaju krasne ručne satove i
fotoaparate, piju i žive neizmjerno bolje od nas, a neusporedivo su slobodniji od većine
Kineza.
 Stranci su izazivali moju znatiželju. Kakvi li su? Koliko su slični Kinezima, a koliko se
razlikuju? Morala sam prikriti radoznalost kao politički opasnu, a i zato što bih "izgubila
obraz". Tijekom Maove vladavine bilo je, kao i u razdoblju Središnjega Kraljevstva, važno da
se Kinezi "dostojanstveno" drže pred strancima, a to znači povučeno i nedostupno. Uglavnom
se sve
svodilo na to da se pretvaramo da nas vanjski svijet no zanima, pa im zato mnoge moje
kolege i kolegice nisu postavljali nikakva pitanja.
Dijelom zbog moje nesuzdržljive znatiželje, ali i zato što sam engleski bolje znala, svi
su mornari htjeli sa mnom razgovarati, iako sam nastojala što manje govoriti kako bih
kolegama i kolegicama dala više prilike za vježbu. Bilo je mornara koji s drugim studentima i
studenticama uopće nisu htjeli razgovarati. Volio me i voditelj Mornarskoga kluba, krupni
mišićavi Long. Ming i neki nadzornici su pobjesnjeli. Sad se na političkim sastancima
pretresalo i to kako poštujemo "disciplinu u odnosu na strance". Ja sam pogriješila zato što mi
se pogled "doima previše zainteresireno, prečesto se smješkam i preširoko otvaram usta".
Prigovarali su mi i zbog kretnja rukama, jer su ih studentice morale držati ispod stola i
nepomično sjediti.
U kineskom se društvu od žena još i tad očekivalo da se drže povučeno, obaraju oči kad
ih muškarci mjerkaju, a osmijeh svode na slab nabor usana kojim ne otkrivaju zube. Uopće
nisu smjele micati rukama. Svaku koja bi prekršila ta pravila, smatrali su namigušom. Dok je
Mao bio na vlasti, očijukanje sa strancima bilo je neizreciv zločin.
Ljutila sam se zbog tih prigovora. Komunistički su me roditelji liberalno odgajali,
smatrajući da komunistička revolucija mora dokinuti žensku obespravljenost. Sad je tlačenje
žena išlo ukorak s političkom represijom, a služilo je samo osobnoj nena-visti i jalu.
Jednoga je dana uplovio pakistanski brod. Iz Pekinga je doputovao pakistanski vojni
ataše. Long nam je svima zapovjedio da počistimo klub. Pripremio je banket i zamolio me da
prevodim, zbog čega su mi mnoge kolege i kolegice žestoko pozavidjeli. Pakistanci su za
nekoliko dana pripremili oproštajnu večeru na svom bAodu, na koju su i mene pozvali. Vojni
je ataše bio u Sečuanu pa su mi pripremili posebnu sečuansku hranu. Long se veselio pozivu,
a i ja, ali — unatoč kapetanovoj osobnoj molbi i Longovoj prijetnji da ubuduće više neće u
klub primati studente — moji su profesori uporno ostali pri svome: nitko se ne smije ukrcati
na strani brod. "Tko će odgovarati ako netko otplovi?" pitali su. Rekli su mi neka se
opravdam da sam zauzeta. Smatrala sam da odbijam jedinu priliku koja će mi se ikad pružiti
da se odvezem na more, budem na stranoj večeri, lijepo razgovaram engleski i doživim djelić
vanjskoga svijeta.
Ipak nisam mogla ušutkati šaputanja. "Zašto nju stranci toliko vole?" upitao je Ming,
kao da u tome ima nečeg sumnjivog. Nakon putovanja je o meni sastavljeno izvješće da sam
"politički sumnjiva".
U toj su nam prekrasnoj luci punoj sunca, povjetaraca i kokosa, zagorčali najsretnije
trenutke. U grupi sam imala prijatelja koji me pokušavao razvedriti tako što je moju tugu
nastojao dovesti u razumnu perspektivu. Dakako, ono što sam ja doživjela doista je
zanemarivo u usporedbi s onim stoje snašlo žrtve prvih godina Kulturne revolucije. Dotukla
me pomisao da će mi život biti, u najboljem slučaju, takav.
Taj je prijatelj bio sin tatina kolege. Prema meni su bili ljubazni i drugi gradski studenti.
Bilo ih je lako razlikovati od studenata seoskog podrijetla, a iz njihovih su redova uglavnom
bili studentski dužnosnici. Gradski su studenti bili samouvjereniji u novom lučkom životu pa
nisu prema meni bili tako osorni. U Zhanjiangu su dojučerašnji seljaci doživjeli izrazito
snažan kulturni šok pa su, zbog osjećaja manje vrijednosti, drugima zagorčavali život.
 Nakon tri tjedna bilo mi je teško što odlazim iz Zhanjianga, ali mi je i odlanulo. Na
povratku u Chengdu, s prijateljima sam posjetila legendarni Guilin. Krajolici kao da su
iskočili iz klasičnih kineskih slika. Ondje smo vidjeli strane turiste. Bračni par. Muž je držao
dijete u naručju. Nasmiješili smo im se, zaželjeli im dobro jutro i do viđenja. Čim su oni
nestali, zaustavio nas je policajac u civilu i počeo ispitivati.
U Chengdu sam se vratila u prosincu. Grad je kipio protiv gospođe Mao i trojice
Sangajaca, bili su to Zhang Chunqiao, Yao Wenyuan i Wang Hongwen, banda na kojoj je
počivala Kulturna revolucija. Toliko su se slizali da ih je Mao, u srpnju 1974., opomenuo
neka ne stvaraju Četveročlanu bandu, što mi tada još nismo znali. Osamdeset jednogodišnji
im je Mao pružio punu potporu, jer mu je dosađivao pragmatizam Zhoua Enlaia i Den-ga
Xiaopinga, koji je, od siječnja 1975., vodio svakodnevne vladino poslove, jer je tad Zhou
zbog raka smješten u bolnicu. Narodu su dosadile beskonačne i besciljne minikampanje
Četveročlane bande pa su počeli svašta govorkavati kako bi ogorčenju dali kakav-takav
odušak.
Najžešće su ogovarali gospođu Mao. Često su je viđali s jednim opernim pjevačem,
stolnotenisačem i baletanom, a svi su oni odjednom izbili na čelo na svojim područjima. Bili
su naočiti muškarci pa je narod govorio da ih je uzela kao priležnike. Otvoreno je i prpošno
govorila da to ženi treba, ali svi su znali da se to ne odnosi na široke slojeve. Naprotiv, zbog
gospođe Mao, Kinezi su tijekom Kulturne revolucije pretrpjeli izrazitu spolnu represiju.
Gotovo je deset godina nadzirala medije i umjetnost, a
narod je zaboravio i riječ ljubav. Kad je u Kinu došla jedna vijetnamska plesna družina,
rijetkima koji su imali sreću da dođu do ulaznica, najavljivač je rekao da se u ljubavnoj pjesmi
radi o "prijateljskoj sklonosti dvaju drugova". U rijetkim europskim filmovima koji su se kod
nas prikazivali — uglavnom albanskim i rumunjskim — bili su izrezani svi prizori muškaraca
i žena koji se grle, a kamoli ljube.
U krcatim sam autobusima, vlakovima i na postajama često čula žene kako psuju i
pljuskaju muškarce. Katkad bi se muškarci branili pa bi im uzvratili uvredama. Doživjela sam
mnogo pokušaja napastovanja. Uvijek bih se odmicala od uzdrhtalih ruku i koljena, žaleći te
muškarce. Živjeli su u svijetu gdje svojoj spolnosti nisu mogli dati oduška ako nisu imali
sreću i brak, a mogućnosti za to bile su neznatne. Zamjenika partijskoga sekretara na mom
sveučilištu zatekli su u robnoj kući kako mu se sperma cijedi niz hlače. Svjetina ga je gurnula
na jednu ženu. Odveli su ga na policijsku ispostavu, a poslije su ga isključili iz Partije. Ni
ženama nije bilo lako. U svakoj su organizaciji neku obilježili kao "iznošenu cipelu" zato što
je imala izvanbračnu vezu.
Na vladare se ta pravila nisu odnosila. Osamdesetogodišnji se Mao okružio lijepim
mladim ženama. O njemu se oprezno šaptalo, ali se zato otvoreno pripovijedalo o njegovoj
ženi i njezinim poslušnicima u Četveročlanoj bandi. Kina je potkraj 1975. uzavrela od
paprenih glasina. U minikampanji nazvanoj "Naša je socijalistička domovina raj" mnogi su
otvoreno postavljali pitanje koje sam ja sebi prvi put zadala prije osam godina: "Ako je ovo
raj, stoje onda pakao?"
Premijer Zhou Enlai umire osmi siječnja 1976. Meni i mnogim Kinezima Zhou je
predstavljao razmjerno zdravu, liberalnu vlast, koja želi da zemlja funkcionira. U mračnim
nam je godinama Kulturne revolucije Zhou bio slabašna nada. Njegova me smrt rastužila, a i
sve moje prijatelje. Žalost za njim neodvojno se isprepletala s našom odvratnošću prema
Kulturnoj revoluciji, Maou i njegovim poslušnicima.
No, Zhou je surađivao s Maom u Kulturnoj revoluciji, on je Liua Shaoqija optužio kao
"američkog špijuna". Gotovo se svakoga dana sretao s Crvenom gardom i puntarima, izdavao
im zapovijedi. Kad je većina u Politbirou, zajedno s maršalima, u veljači 1967. pokušavala
zaustaviti Kulturnu revoluciju, Zhou im je uskratio potporu. Bio je vjeran Maov sluga, ali
možda je tako postupao kako bi spriječio još veću nesreću, recimo građanski rat, koji bi
možda izbio da su se otvoreno suprotstavili Maou. Održavajući Kinu na životu, omogućavao
je Maou daje opustoši, ali je vjerojatno time spasio zemlju od potpuna sloma. Mnoge je
zaštićivao dok je znao da ne nosi glavu u torbi. Nekoje vrijeme tako štitio i mog oca i kineske
najvažnije spomenike kulture. Kao da se našao u nerazrješivoj moralnoj nedoumici, a možda
mu je ipak bilo najvažnije sačuvati glavu? Sigurno je znao daje osuđen ustane li protiv Maoa.
Studentsko se naselje pretvorilo u dojmljivo more bijelih papirnatih vijenaca, žalobnih
plakata i stihova. Svi smo preko ruke vezali crnu vrpcu, a na prsa zatakli bijeli papirni cvijet.
Lica nam bijahu turobna. Tugovanje je djelomice bilo spontano, a dijelom organizirano.
Budući da se znalo daje Četveročlana banda napadala Zhoua pred smrt, a budući da su
zapovjedili neka oplakivanje bude u razumnim granicama, naricanje za Zhouom postalo je
način da javnosti i mjesnim vlastima očitujemo prosvjed protiv Četveročlane bande. Mnogi su
Zhoua oplakivali iz drugih razloga. Ming i drugi studentski dužnosnici s moje godine kovali
su u zvijezde navodni Zhouov doprinos "gušenju kon-trarevolucijskog mađarskog ustanka
1956. godine", njegovu potporu jačanju Maova ugleda kao svjetskoga vođe i posvemašnju
vjernost Maou.
Izvan studentskoga naselja bilo je još iskrica nezadovoljstvu koje su nas ohrabrivale. Na
ulicama Chengdua pojavili su se grafiti na rubovima zidnih plakata, a mnoštvo se skupljalo i
is-tezalo vrat kako bi pročitalo sitan rukopis. U jednim je zidnim novinama pisalo:
Sad nebo je mračno, Velika je zvijezda pala...
Na rubu načrčkane riječi: "Kako nebo može biti mračno? A stoje s "crvenim, crvenim
suncem"?" Mao je bio to "crveno sunce". U drugim se zidnim novinama pojavio i grafit
"Ispržimo u ulju progonitelje premijera Zhoua!" Pisalo je: "Na mjesec dobivamo samo dva
lianga (litru) ulja. Na čemu ćemo ispržiti te progonitelje?" Prvi put nakon deset godina javno
sam nailazila na ironiju i humor pa sam bila puna nade.
Mao je za Zhouova nasljednika imenovao nesposobnu ništicu, Hua Guofenga, i
pokrenuo kampanju "osude Denga i obrane od povratka desničara". Četveročlana je banda
objavljivala govore Denga Xiaopinga kako bi izazvala osude. Deng je u govoru 1975. priznao
da seljaci u Yan'anu teže žive nego kad su komunisti tek došli, prije četrdeset godina, poslije
Dugog marša. U drugom je isticao kako bi partijski rukovodilac morao reći stručnjacima: "Ja
slijedim, a vi predvodite." U trećem je govoru iznio svoje nakane za poboljšanje životnoga
standarda, za više sloboda i prestanak lova na vještice. Deng je postao narodni junak kad su te
govore uspoređivali s postupcima Četveročlane bande. Uzavrelo je opće gnušanje na
Četveročlanu bandu. S nevjericom sam razmišljala: očito preziru sav kineski narod kad misle
da ćemo zbog takvih Dengovih govora njih zavoljeti, a njega zamrziti. Pa mi mu se divimo!
Na sveučilištu su nam zapovjedili da osuđujemo Denga na beskonačnim masovnim
sastancima, ali uglavnom smo pokazivali samo p*asivan otpor, motali se dvoranom ili
čavrljali, pleli, čitali i spavali tijekom tih teatralnih, insceniranih obreda. Predavači su
unaprijed napisane govore čitali bezizražajno, bezbojnim, gotovo nečujnim glasom.
Deng je podrijetlom bio iz Sečuana pa se šuškalo da će biti poslan u progonstvo u
Chengdu. Često sam na ulicama vidjela
svjetinu, katkad bi se okupile desetine tisuća ljudi zato što se pročulo da će Deng proći.
Javnost je bila sve ogorčenija na Četveročlanu ili Sangajsku bandu. Odjednom su
prestali kupovati šangajske bicikle i druge proizvode. Sangajskoj su nogometnoj momčadi u
Chengduu zviždali od početka do svršetka utakmice. Mnoštvo se ljudi okupilo ispred stadiona
pa je vrijeđalo nogometaše dok su ulazili i izlazili.
Diljem Kine se prosvjedovalo, a vrhunac je bio u proljeće 1976., za Festivala metenja
grobova, kada Kinezi odaju poštovanje mrtvima. U Pekingu su se stotine tisuća građana
danima okupljale na Trgu Tiananmenu. Zhoua su oplakivali uz posebno spletene vijence,
strastveno čitanje pjesama i govora. Simbolikom i jezikom koji su — iako je bio zakukuljen
— svi razumjeli, siktali su od mržnje na Četveročlanu bandu pa i na Maoa. Prosvjed je ugušen
noću peti travnja, kad je policija napala svjetinu i na stotine uhitila. Mao i Četveročlana banda
govorili su o "kon-trarevolucionarnoj pobuni mađarskoga tipa". Deng Xiaoping, do kojeg se
nije moglo doći, optužen je kao onaj tko vuče konce javnih prosvjeda i prozvan "kineskim
Nagyem", prema mađarskom premijeru iz 1956. godine. Mao je službeno otpustio Den-ga i
pojačao kampanju protiv njega.
Mediji su prosvjed zatomili i osudili, ali kinesko se raspoloženje promijenilo već i zato
što je uopće došlo do prosvjeda. Bio je to prvi masovni otvoreni izazov vladi nakon njezina
osnutka 1949. godine.
Moja je godina u lipnju 1976. poslana mjesec dana u planinsku tvornicu "kako bi učila
od radnika". Kad je taj mjesec prošao, s prijateljima sam se popela na predivnu planinu Emei,
"Ljepotici -nu obrvu", zapadno od Chengdua. Kad smo se dvadeset i osmi srpnja spuštali, čula
sam glasan tranzistor jednog turista. Oduvijek mije išlo na živce kad bi treštao taj propagandni
uređaj. I to na tako lijepu mjestu! Kao da nam uši nisu dovoljno prepatile od sve one
besmislene vike iz svenazočnih zvučnika. Uto je nešto privuklo moju pozornost. Potres u
rudarskom gradu Tangsha-nu blizu Pekinga. Vjerojatno nezapamćena nesreća, jer mediji
inače nisu objavljivali ružne vijesti. Prema službenim podacima, 242.000 mrtvih i 164.000
teško ozlijeđenih.
Četveročlana je banda prepunila tisak propagandom o skrbi za žrtve, ali je upozorila
narod da se ne smije bojati potresa i zaboraviti najvažniju zadaću, a to je "osuditi Denga".
Gospođa Mao javno je izjavila: "Samo nekoliko stotina tisuća poginulih? Pa šta onda? Osuda
Denga Xiaopinga tiče se osam stotina milijuna ljudi." I od gospođe Mao to je bilo previše, ali
službeno su nam prenijeli te njezine riječi.
I na području Chengdua bilo je potresa. Kad sam se vratila s planine Emei, s mamom i
Xiao-fangom otišla sam u Chongqing, smatrajući ga manje opasnim. Moja je sestra ostala u
Chengduu i spavala ispod čvrstoga hrastova stola, pokrivena poplunima. Dužnosnici su
poslali ljude neka grade improvizirane nastambe, a mnoge su ekipe dvadeset i četiri sata na
dan pomno pratile ponašanje životinja koje navodno predviđaju potres. Pristaše Četveročlane
bande sastavljale su zidne krilatice "Čuvajte se Dengova zločinačkog pokušaja da suzbije
revoluciju iskorištavajući strah od potresa!" Održali su miting i "svečano osudili kapitalističke
suputnike koji se strahom od potresa služe kako bi osujetili Dengovu osudu". Miting nije
uspio.
Početkom rujna vratila sam se u Chengdu. Smanjio se strah od potresa. Deveti sam
rujna 1976. popodne bila na satu engleskog. Oko dva sata i četrdeset minuta rečeno nam je da
će nam u tri sata pročitati važnu obavijest pa da se svi moramo okupiti u dvorištu. I prije smo
često izlazili pa sam ogorčena pošla. Tipičan oblačan jesenski dan u Chengduu. Čula sam
kako uza zidove šušti bambusovo lišće. Malo prije tri sata, dok su zvučnik škriputavo
pripremali za najavu, partijska je sekretarica našeg odsjeka stala ispred okupljenih.
Tužno nas je pogledala i tihim, nesigurnim glasom procijedila: "Naš je Veliki vođa,
predsjednik Mao, Njegova Dična Uzviše-nost (ta-lao-ren-jia)..."
Odjednom sam shvatila daje Mao umro. «
28.
Upinjanje da otprhnem (1976.-1978.)
Od radosti sam obamrla. Odmah je proradila autocenzura, usađena duboko u meni: oko
mene su svi gorko jecali pa i ja moram slično reagirati. Nisam mogla prikriti nedostatak
pravog uzbuđenja, osim na ramenu studentske dužnosnice'koja je prekomjerno plakala. Žurno
sam uronila glavu u njezino rame pa se prikladno zatresla. Pretvaranje je pomoglo, kao i tako
često u Kini. Trzala se ona od jecaja, ali se tad maknula, kao da će se okrenuti i zagrliti me.
Svom sam je težinom otraga pritisnula da bih je zadržala na mjestu, u nadi da ću u nje izazvati
dojam potpunoga prepuštanja žalosti.
Nakon Maove smrti mnogo sam razmišljala. Znala, sam da ga smatraju filozofom, pa
sam pokušavala odrediti u čemu se sastoji njegova "filozofija". Vjerojatno mu je glavno
načelo bila potreba — ili želja? — za vječnim sukobom. U srcu njegovih razmišljanja
svakako je to da su ljudske borbe pokretačka snaga u povijesti, a da bi se stvarala povijest,
nužno je neprekidno stvarati masovne "klasne neprijatelje". Je li igdje drugdje bilo filozofa
koji su svojim teorijama tolikim ljudima izazvali patnje i smrt? Razmišljala sam o strahovladi
i nesrećama kojima je bio izložen kineski narod. A zašto?
Maova je teorija možda bila samo produžetak njegove osobnosti. Doista je, činilo mi se,
bio po naravi neumoran zastupnik borbe, u čemu je prednjačio. Shvaćao je ljudske ružne
nagone kao što su zavist i kivnost, i znao ih je iskoristiti u svoje svrhe. Vladao je navodeći
ljude da mrze jedni druge, a pri tome je obične Kineze natjerao da obavljaju mnoge zadatke
koje u drugim
diktaturama izvršava samo stručna ulita. Mao je narod picl vo-rio u savršeno oružje
diktature. Zato u njegovo doba u Kini nije bilo ekvivalenta KGB-u. Nije ga trebalo. Mao je iz
ljudi izvukao ono najgore i stvorio moralnu pustoš u zemlji mržnje. Nije mi ipak bilo jasno
koliku odgovornost snose pojedinci.
Drugo je obilježje maoizma bilo carstvo neznanja. Smatrajući obrazovanu klasu lakom
metom narodu, mahom nepismenom, zato što je osobno mrzio školstvo i školovane osobe,
zbog svoje megalomanije koja je vodila do prezira prema velikanima kineske kulture, a i zbog
svog prezira prema područjima kineske civilizacije koja nije razumio, primjerice arhitekturu,
slikarstvo i glazbu, Mao je uništio glavninu kulturne baštine naše zemlje. Iza sebe je ostavio
ogrubjeli narod i ružnu zemlju u kojoj je preostalo posve malo prošle slave, a ni to nije bilo na
cijeni.
Kinezi su,, činilo se, iskreno oplakivali Maoa. No, kolike su sve te suze bile iskrene?
Ljudi su se odavno naučili toliko pretvarati da više nisu razlikovali glumu od stvarnosti.
Možda je plač za Maom bio tek još jedan programirani čin u njihovu programiranu životu?
Opće je raspoloženje bilo nepobitno protiv Maovih smjernica. Šesti su listopada,
nepunih mjesec dana nakon njegove smrti, uhitili njegovu ženu i ostale iz Četveročlane bande.
Ni od koga nisu imali potporu, ni od vojske, ni od policije, pa ni od svojih stražara. Imali su
samo Maoa. Četveročlana je banda imala vlast samo zato stoje to zapravo bila Peteročlana
banda.
Obuzela me tuga kad sam čula kako je lako uklonjena Četveročlana banda. Kako je ta
šačica drugorazrednih tirana mogla toliko dugo gaziti devet stotina milijuna ljudi? Ipak je
prevladala radost. Naposljetku su uklonjeni posljednji silnici Kulturne revolucije. Mnogi su
dijelili moj zanos. Kao i mnogi moji zemljaci, otišla sam kupiti najbolje žestoko piće kako bih
proslavila s obitelju i prijateljima, ali sam našla prazne trgovine, jer je previše bilo sličnih
proslava.
Bilo je i javnih proslava, istih kao i mitinzi Kulturne revolucije. Bila sam bijesna.
Osobito sam se naljutila kad su na mom odsjeku politički nadglednici i studentski dužnosnici,
puni nepomućenog uvjerenja u svoju nepogrešivost, prednjačili u promjenama.
Na čelu nove vlade bio je Maov izabrani nasljednik, llua Guofeng, komu je, prema mom
mišljenju, jedina vrlina bila prosječnost. Među prvim je potezima najavio da će Maou na Trgu
Tiananmenu sagraditi golem mauzolej. Bila sam ogorčena, jer je stotine tisuća beskućnika
nakon potresa u Tangshanu još živjelo pod šatorima na ulici.
 Moja je iskusna majka odmah uočila početak novog razdoblja. Dan nakon Maove smrti
javila se na posao na svoj odjel. Pet je godina bila kod kuće pa je sad htjela opet uporabiti
svoju energiju. Primili su je kao sedmu potpredsjednicu na odjelu kojem je prije Kulturne
revolucije bila rukovoditeljicom, ali se nije uzrujavala.
Meni se, nestrpljivoj, činilo daje sve kao i prije. U siječnju 1977. završila sam studij, ali
ništa nismo polagali, a nismo dobili ni diplome. Nije više bilo Maoa ni Četveročlane bande,
ali još je vrijedio propis da se vratimo onamo odakle smo došli. Ja sam morala u tvornicu
strojeva. Mao je mogućnost da o fakultetskom studiju ovisi i naše radno mjesto, osuđivao kao
"uvježbavanje duhovne aristokracije".
Nipošto nisam htjela u tvornicu. U tom bih slučaju zauvijek izgubila mogućnost da se
služim engleskim. Ondje nemam što prevoditi, ni s kim ne mogu vježbati jezik. Opet sam se
obratila mami. Rekla mije da postoji samo jedan izlaz: tvornica mora-od-biti moj povratak.
Moji su prijatelji u tvornici nagovorili upravu neka napiše izvješće Drugom lakoindustrijskom
uredu: doduše, dobra sam radnica, ali oni žrtvuju svoje interese važnijem cilju, jer će moje
znanje engleskoga više koristiti našoj domovini.
Kićeno je pismo poslano, a mama me uputila glavnom upravitelju Ureda, gospodinu
Huiu, svom bivšem kolegi koji me volio kad sam bila dijete. Mama je znala da sam mu i sada
draga. Sutradan nakon mog razgovora s njim, sazvan je sastanak njegova Uredskog odbora,
na kojem se o meni raspravljalo. Uredski je odbor imao dvadeset članova, i svi su se morali
suglasiti, bez obzira na beznačajnost odluke. Gospodin Hui ih je uvjerio da mi moraju pružiti
priliku da se poslužim svojim znanjem engleskog, pa su poslali službeni dopis mom
sveučilištu.
Na odsjeku su me proganjali, ali trebali su im predavači pa sam u siječnju 1977. postala
asistentica na Sveučilištu u Sečua-
mu. Bila saia na st.o muka jer sam morala stanovati u studentskom naselju, izvrgnuta
pogledima političkih nadzornika, ambicioznih i ljubomornih kolega i kolegica. Stoje najgore,
doznala sam da godinu dana uopće neću raditi u struci. Tjedan dana nakon imenovanja poslali
su me u okolicu Chengdua, na selo, u sklopu "programa preodgoja".
Radila sam u polju i išla na beskonačne, glupe sastanke. Iz dosade, nezadovoljstva, a
ponajviše zato što su me gnjavili što nemam zaručnika, a već mi je dvadeset i pet godina,
zagledala sam se u dvojicu. Jednoga nikad nisam srela, ali pisao mije divna pisma. Odljubila
sam se čim sam ga vidjela. Drugi je, Hou, nekoć bio čelnik puntara, proizvod naših vremena,
bistar i bezobziran. Očarao me šarmom.
Hou je uhićen u ljeto 1977., u jeku kampanje "uhićenja pristaša Četveročlane bande", a
pristaše su im bili svi "čelnici puntara", svi sudionici zločinačkih nasilja, neodređeno opisanih
kao "mučenje, umorstva, uništenje ili pljačka državne imovine". Kampanja je propala nakon
nekoliko mjeseci, uglavnom zato što nije bio osuđen ni Mao a ni Kulturna revolucija kao
takva. Tko god je činio zlo, tvrdio je da se tako ponašao iz odanosti Maou. Nije bilo jasnih
mjerila ni za utvrđivanje zločina, osim u slučaju nepopravljivih ubojica i mučitelja. Previše ih
je sudjelovalo u kućnim provalama, u uništavanju povijesnih znamenitosti, starinskih
predmeta, knjiga, pa i u sukobima među protivničkim strujama. Najveći je užas Kulturne
revolucije — ubojitu represiju koja je stotine tisuća ljudi dovela do sloma živaca,
samoubojstva i smrti — kolektivno obavio cijeli narod. Gotovo su svi, pa i mala djeca,
sudjelovali u okrutnim skupovima javne osude. Najgore je što su poslije mnoge žrtve postale
progonitelji i obrnuto.
Nije postojao neovisan pravni sustav koji bi istraživao i sudio. Partijski su dužnosnici
odlučivali koga će kazniti, a koga ne. Često su bili presudni osobni osjećaji. Neki su puntari
bili pravedno kažnjeni, neki strogo, a drugi su se jeftino izvukli. Tako se najvećem
progonitelju mog oca, Zuu, ništa nije dogodilo, a gospođu Shau samo su premjestili na nešto
manje poželjan posao.
Tingovi su 1970. bili uhićeni, ali nije im suđeno, zato što Partija još nije odredila
kriterije po kojima bi im se sudilo. Jedino su morali biti na nenasilnim sastancima na kojima
su žrtve "očitovale ogorčenost" na njih. Moja je majka na jednom takvom skupu govorila
kako su mi progonili oca. Tingovi su sve do 1982. čekali suđenje u zatvoru. Tad je gospodin
Ting osuđen na dvadeset, a gospođa Ting na sedamnaest godina zatvora.
Uskoro je oslobođen Hou, zbog koga nisam noćima spavala. Gorčina probuđena za tih
kratkih dana razmišljanja, ubila je sve moje osjećaje prema njemu. Doduše, nikad mi nije bilo
jasno stoje skrivio, ali kao čelnik Crvene garde tijekom najdivljijih godina nipošto ne može
biti nedužan. Još se nisam mogla navesti na to da ga osobno mrzim, ali više ga nisam žalila.
Nadala sam se da će pravda stići njega i sve koji to zaslužuju.
Kad će doći taj dan? Hoće li se ikad izvršiti pravda? Može li se to ostvariti bez
izazivanja još jače gorčine i neprijateljstava koja su ionako uzela previše maha? Sve frakcije
koje su se krvavo borile jedna protiv druge, sad su se našle pod istim krovom. Kapitalistički
su suputnici morali raditi rame uz rame s bivšim puntarima koji su ih potkazivali i mučili.
Zemlja je i dalje bila krajnje napeta. Kad ćemo se osloboditi svih užasa koje nam je nanio
Mao? Ako ih se ikad i oslobodimo...
Deng Xiaoping rehabilitiranje u srpnju 1977. i postao zamjenik Hue Guofenga. Svaki je
Dengov govor bio dašak svježeg vjetra. Prestat će politički progoni. Političke su škole
"prekomjeran porez" pa ih valja ukinuti. Partijske se smjernice moraju temeljiti na stvarnosti,
a ne na dogmi. Najvažnije je to što ne valja svaku Maovu riječ doslovce slijediti. Deng je Kini
dao nov smjer. Mučila me tjeskoba, bojala sam se da nikad neću doživjeti tu novu budućnost.
Sukladno Dengovu novom duhu, moja je kazna u komuni istekla u prosincu 1977.,
mjesec dana prije roka. Taj me podareni mjesec ludo razveselio. Kad sam se vratila u
Chengdu, na Sveučilištu su se, sa zakašnjenjem, održavali prijamni ispiti za 1977. godinu,
prvi pravi ispiti poslije 1966. godine. Deng je odredio da se na sveučilište smiju upisati samo
oni koji polože prijamni, nitko više neće ulaziti na mala vrata. Trebalo je odgoditi jesenski
semestar zato stoje ljude trebalo pripremiti na odvikavanje od Maovih smjernica.
Poslali su me na sjever od Sečuana kako bih razgovarala s kandidatima za svoj odsjek.
Orno sam otišla. Dok sam tako, sa-
ina sanirala, obilazila okrugei krivudala prašnim putovima, prvi mi je put palo na um:
kako bi bilo divno otići studirati na Zapad!
Prije nekoliko godina čula sam priču jednoga prijatelja koji je u "majčicu" stigao 1964.
iz Hong Konga, ali su mu tek 1973., u otvorenom ozračju nakon Nixonova posjeta, dopustili
da otputuje iz Kine u posjet obitelji. Prve je noći u Hong Kongu čuo kako njegova nećakinja
razgovara s Tokijem i dogovara se za vikend u Tokiju. Progonila me ta zgoda, sloboda
putovanja svijetom, sloboda o kojoj nisam mogla ni sanjati. Tu mi je želju bilo nemoguće
ostvariti pa je zato uvijek ostajala zatočena u mojoj podsvijesti. Nekoć su neka sveučilišta
izrijetka i davala stipendije za Zapad, ali su, dakako, sve
kandidate birale vlasti. Obavezan je preduvjet bilo članstvo u KP, a ja nisam bila u KP
niti mi je moj odsjek vjerovao. Nemam izgleda, makar stipendije pljuš-tale s neba po'mom
sveučilištu. Odjednom je u meni dozrela pomisao: opet su uvedeni prijamni ispiti, Kina
odbacuje maoistič-ku luđačku košulju pa možda ipak ima nade. Čim sam počela o tome
sanjati, morala sam odustati od te zamisli, toliko sam se bojala neizbježna razočaranja.
Vrativši se na Sveučilište, čula sam da je moj Odsjek dobio stipendiju za mladu ili
sredovječnu profesoricu koja će se usavršavati na Zapadu, ali da nisu mene izabrali.
 Poraznu mije vijest priopćila profesorica Lo, koja je odavno navršila sedamdesetu i
hodala nesigurno, oslanjajući se na štap, ali je u svemu drugom bila živahna, gotovo
neshvatljivo poletna. Engleski je govorila žustro, kao da izgara od nestrpljivosti da izrazi sve
što zna. Tridesetak je godina živjela u Sjedinjenim Državama, jer ju je otac, visoki
kuomintanški sudac, želio školovati na Zapadu. U Americi je uzela ime Lucy i zaljubila se u
studenta Lukea, Amerikanca. Naumili su se vjenčati, ali kad su to rekli Lukeovoj rrfajci,
odbrusila joj je: "Lucy, draga si mi, ali kakva će vam biti djeca? Teško mije..."
Lucy je raskinula s Lukeom, preponosna da uđe u obitelj koja je ne prihvaća. Početkom
pedesetih, kad su komunisti bili na vlasti, vratila se u Kinu, uvjerena da će bar tu vratiti
dostojanstvo ženama. Lukea nikad nije preboljela, a u poznim se godinama, bez ljubavi, udala
za Kineza, profesora engleskog jezika. Neprekidno su se svađali. Tijekom Kulturne revolucije
izbacili su ih iz stana i smjestili u sobicu tri na tri metra, pretrpanu iz-blijedjelim starim
novinama i prašnim knjigama. Srce mi se paralo gledajući taj sijedi bračni par koji se ne
podnosi. On bi sjedio na rubu dvostruke postelje, a ona na jedinoj stolici koja je mogla stati u
sobicu.
Profesorica Lo me zavoljela, a govorila mi je da u meni vidi sebe. Bila je takva prije
pedeset godina, nemirna i željna sreće. Nije ju našla, ali htjela bi da ja nađem sreću. Čuvši za
vanjsku stipendiju, vjerojatno za Ameriku, bila je silno uzbuđena, ali i puna strepnje, jer sam
tad izbivala pa se nisam mogla prijaviti. Stipendiju je dobila gospođica Yee, starija od mene
godinu dana i partijska dužnosnica. Dok sam bila na selu, ona je, zajedno s drugim mladim
profesoricama s mog odsjeka koje su diplomirale nakon Kulturne revolucije, išla na intenzivni
tečaj da usavrši engleski. Poučavala ih je i profesorica Lo, djelomice'na temelju članaka iz
engleskih tiskovina koje su joj slali prijatelji iz otvorenijih gradova kao što su Peking i
Sangaj. Sečuan je još bio posve zatvoren strancima. Kad god bih se vratila sa sela, išla sam na
njezin tečaj.
Jednog je dana članak bio na temu uporabe atomske energije u američkoj industriji.
Profesorica Loje objasnila što to znači, a gospođica Yee digla je pogled, ravna kao svijeća, i
ogorčeno po-vikala: "Moramo kritički čitati taj članak! Kako se američki imperijalisti znaju
služiti atomskom energijom u mirnodopske svrhe?" Kipjela sam od gnjeva što gospođica Yee
tako papagajski ponavlja propagandne parole. Bez razmišljanja sam joj odbrusila: "Kako
znate da se ne znaju njome služiti?" Gospođica Yee
i većina polaznika s nevjericom se zagledala u mene. Moje im je pitanje još i tad bilo
nezamislivo, bogohulno. U očima profesorice Lo vidjela sam iskru, smiješak ohrabrenja koji
sam samo ja mogla razabrati. Osjećala sam da me shvaća i krijepi.
Još je bilo takvih predavača koji su, kao i profesorica Lo, htjeli da na Zapad pođem ja, a
ne gospođica Yee, ali, iako su u novom ozračju počinjali uživati poštovanje, nitko od njih nije
imao utjecaja. Mogla mi je pomoći samo mama. Prema njezinu sam savjetu posjetila očeve
bivše kolege, koji su opet bili mjerodavni za sveučilište. Potužila sam im se: drug Deng
Xiaoping je
rekao da se na sveučilište smije stupiti sumo na temelju znanja, a ne više na mala vrata
pa bi se prema tome trebalo ravnati i za usavršavanje u inozemstvu. Molila sam ih da mi
omoguće poštenu priliku, to jest ispit.
Dok smo mama i ja hvatale veze, odjednom je iz Pekinga stigla naredba. Prvi put nakon
1949. godine stipendije za Zapad dijelit će se nakon državnog ispita koji će se uskoro
istodobno održati u Pekingu, Sangaju i Xi'anu, starom gradu u kojem su poslije iskopali
terakotnu vojsku.
Moj je odsjek u Xi'an imao poslati tri kandidata. Povučena je stipendija gospođici Yee.
Izabrane su dvije izvrsne profesorice četrdesetih godina, obje su predavale još i prije početka
Kulturne revolucije. Djelomice zbog pekinške naredbe da se izbor mora temeljiti na stručnom
znanju, a dijelom i zbog pritiska maminih veza, Odsjek je trećeg, mlađeg kandidata odlučio
izabrati između dvadeset i pet osoba diplomiranih tijekom Kulturne revolucije. Pismeni i
usmeni ispiti održat će se osamnaesti ožujka.
Dobila sam najbolje ocjene na oba ispita, ali nisam samo ja zaslužna za izvrstan dojam
koji sam ostavila na usmenom ispitu. Jedna po jedna ulazile smo u sobu u kojoj nas je
ispitivala profesorica Lo
i još jedan stariji profesor. Na stolu ispred njih bile su papirne kuglice. Morale smo
izabrati jednu i na pitanje odgovarati na engleskom. Dobila sam ceduljicu "Koje su glavne
smjernice priopćenja nedavno održane Druge plenarne sjednice Jedanaestoga kongresa KP
Kine?" Dakako, pojma nisam imala pa sam ostala ukočena. Profesorica Lo je vidjela izraz na
mom licu pa je uzela ceduljicu, pogledala je i pokazala profesoru, a ceduljicu stavila u džep i
dala mi mig da uzmem kuglicu. Tad sam dobila pitanje "Reci nešto o uzvišenosti naše
socijalističke domovine".
Dozlogrdile su mi duge godine obaveznih hvalospjeva uzvišenosti socn'alističke
domovine, ali sam sad imala zahvalnu temu. Nedavno sam napisala zanosnu pjesmu o
proljeću 1978. Hu Yaobang, desna ruka Denga Xiaopinga, bio je na čelu partijske
organizacije pa je počeo masovnu rehabilitaciju "klasnih neprijatelja". Kina se očigledno
oslobađala maoizma. Industrija je proizvodila punom parom, a u trgovinama je bilo mnogo
više proizvoda. Redovito su radile škole, bolnice i druge javne službe. Objavljivane su dugo
zabranjivane knjige, a kupci su kadi-kad i dva dana čekali ispred knjižara. Smijeh je
odjekivao na ulicama i u stanovima.
Grozničavo sam se pripremala za ispite u Xi'anu, od kojih su me dijelila nepuna tri
tjedna. Nekoliko mije profesora ponudilo pomoć. Profesorica Lo mije dala popis svega što bih
morala pročitati, a ponudila mije i desetak engleskih knjiga, ali je shvatila da ih neću sve stići
pročitati. Žustro je na pretrpanom stolu oslobodila mjesto za prijenosni pisaći stroj. Puna mije
dva tjedna na engleskom pisala sažetke tih knjiga. Tako je i njoj, odala mi je uz vragolast
smiješak, Luke prije pedeset godina pomagao uoči ispita, jer su je više zanimali plesovi i
zabave.
Dvije profesorice i ja smo se, u pratnji zamjenika partijskoga sekretara, ukrcale u vlak u
Xi'an, do kojeg smo morali putovati jedan dan i jednu noć. Uglavnom sam potrbuške ležala na
tvrdom ležaju i marljivo proučavala bilješke profesorice Lo. Nitko nije točno znao koliko ima
stipendija ni za koje zemlje, jer su u Kini takve informacije uglavnom bile državna tajna.
Stigavši u Xi'an, doznali smo da će ondje polagati dvadeset i dvoje pristup-nika, mahom
stariji docenti iz četiri pokrajine zapadne Kine. Dan prije toga iz Pekinga je stigla zapečaćena
ispitna građa. Pismenije ispit trajao cijelo dopodne, a imao je tri dijela. Najprije smo morali na
kineski prevesti dug ulomak iz Korijena. Ispred prozora ispitne dvorane bijele su latice vrbina
cvijeća pokrivale travanjski grad kao u kakvu veličanstvenom rapsodijskom plesu. U podne su
nam pobrali i zapečatili odgovore. Poslali su ih u
Peking, gdje će ih ocijeniti zajedno s ispitima pristupnika koji su ispitu pristupili u
Pekingu i u Sangaju. Popodne smo imali usmeni ispit.
Potkraj svibnja mi je neslužbeno rečeno da sam oba ispita izvrsno položila. Čim je to
čula, mama je pojačala napore oko rehabilitacije mog oca. Iako je bio mrtav, njegov je dosje i
dalje odlučivao o budućnosti njegove djece. U njemu je bila suhoparna presuda da je počinio
"ozbiljne političke pogreške". Mama je znala da će mi to onemogućiti odlazak u inozemstvo,
iako je sad Kina bila znatno liberalnija.
Oblijetala je tatine bivše kolege, koji su opet bili na vlasti u pokrajinskoj vladi. Pozivala
se na Zhou Enlaievo pisamce da
 otac ima pravo zahtijevati objašnjenje od Maoa. Baka je mudro sakrila to pismo, ušila
ga u pamučni gornji dio cipele. Mama ga je tad, jedanaest godina nakon što joj je Zhou dao to
pismo, odlučila predati pokrajinskim vlastima kojima je na čelu bio Zhao Ziyang.
Vrijeme je bilo povoljno. Maova je čarolija gubila svoju parali -zatorsku moć, a tomu je
pridonio i Hu Yaobang, zadužen za rehabilitacije. Dvanaesti je lipnja visoki dužnosnik donio
u Meteorsku ulicu partijsku presudu o mom ocu. Mojoj je majci predao papirić na kojem je
pisalo daje moj otac bio "vrijedan dužnosnik i dobar partijac". Službeno je tek tad
rehabilitiran pa mi je Ministarstvo prosvjete u Pekingu odobrilo stipendiju.
Vijest da sam dobila Veliku Britaniju najprije sam čula od uzbuđenih kolegica. I oni
koji su me jedva poznavali, bili su silno zadovoljni. Primila sam mnogo pisama, brzojava i
čestita-ka. Bilo je mnogo proslava, prolivene su mnoge suze radosnice. Odlazak na Zapad
nešto je neopisivo. Kina je desetljećima bila zatvorena, svi su se gušili. Prva sam nakon davne
1949. godine sa svog Sveučilišta, a — koliko znam — i prva iz cijelog Sečuana, koji je tad
imao devedesetak mlijuna stanovnika, dobila stipendiju za Zapad. A sve samo zbog svojih
zasluga, nisam bila ni u Partiji. Bio je to drugi dokaz kako su našu zemlju zahvatile snažne
promjene. Ljudi su opet stekli nadu.
Nisam se posve prepustila uzbuđenju. Postigla sam nešto što su svi oko mene
priželjkivali, a bilo im je nedostižno. Osjećala sam se krivom pred prijateljima. Pred njima
nije lijepo — dapače, okrutno bi bilo — pokazivati zanos, ali ne bi bilo pošteno kad bih to
skrivala. Podsvjesno sam se odlučila za suzdržljivost. Rastužila sam se pri pomisli na to
koliko je Kina uska i jednolična. Koliki Kinezi nisu dobili priliku, nisu mogli dati oduška
svojoj darovitosti! Znala sam koliko sam sretna što sam podrijetlom iz povlaštene obitelji, bez
obzira na njezine patnje. Sad, kad se Kina otvorila i postala pravednija, nestrpljivo sam čekala
da promjene budu brže i da preobraze naše društvo.
Zaokupljena takvim mislima, prolazila sam istu obradu kao i svi koji su tad putovali iz
Kine. Najprije sam morala u Peking, na posebnu pripremu za sve koji će u inozemstvo.
Mjesec dana tečaj indoktrinacije, a onda mjesec dana obilaska Kine. Htjeli su
nas zaokupiti ljepotom rodne grude kako nam ne bi palo na um da odbjegnemo. Obavili
su sve pripreme za naš odlazak u inozemstvo, odobrili su nam i svotu za odjeću. Strancima
smo morali biti što elegantniji.
Srebrna rijeka krivuda uz studentsko naselje. Posljednjih sam večeri često šetala uz
njezine obale. Svjetlucala je na mjesečini i sumaglici ljetne noći. Razmatrala sam svojih
dvadeset i šest godina. Iskusila sam povlastice i osude, hrabrost i strah, nagle-dala se dobrote,
odanosti, ali i krajnje ljudske
ružnoće. Okružena patnjama, propašću i smrću, ipak sam upoznala ljubav i ljudsku
neuništivu sposobnost preživljavanja i potrage za srećom.
Obuzimali su me razni osjećaji, osobito kad bih se sjetila oca, bake i tete Jun-ying.
Dotad sam nastojala potisnuti ta sjećanja, jer mije njihova smrt ostala najbolnija točka u srcu.
Sad sam zamišljala koliko bi se veselili i koliko bi se mnome ponosili.
Zrakoplovom sam doputovala u Peking. U inozemstvo idem s još trinaest sveučilišnih
predavača i predavačica, a među njima je i politički nadzornik. Zrakoplov nam je poletio
dvanaesti rujna u osam sati navečer. Umalo da nisam zakasnila jer su me prijatelji ispratili do
pekinške zračne luke, a neugodno mije bilo neprekidno buljiti u sat. Kad sam naposljetku
sjela u zrakoplov, kajala sam se što nisam majku zagrlila kao što sam trebala. Ispratila me u
zračnoj luci Chengdu, gotovo opušteno, bez traga, suza, kao daje moj odlazak preko pola
kugle zemaljske samo epizoda više u našim burnim životima.
 Dok je Kina ostajala sve dalje iza mene, gledala sam kroz prozor i iza srebrnog
zrakoplovnoga krila vidjela golemi svemir. Još sam se jedanput osvrnula za prošlim životom,
a onda okrenula budućnosti, jedva čekajući da zagrlim svijet.
EPILOG
London je sad moj dom. Deset sam godina izbjegavala misliti na Kinu koju sam ostavila
iza sebe. Mama me 1988. posjetila u Engleskoj i tad mije prvi put pripovijedala kako su
živjele ona i baka. Vratila se u Chengdu. Prepustila sam se svojim sjećanjima, zapljusnuta
neprolivenim suzama. Odlučila sam napisati Divlje labudove. Prošlosti mi se više nije bilo
teško prisjećati, jer sam našla ljubav, ispunjenje i mir.
Kina se od mog odlaska potpuno promijenila. Komunistička je partija potkraj 1978.
odbacila Maovu "klasnu borbu". Rehabilitirani su društveni otpadnici, među njima "klasni
neprijatelji" iz moje knjige, pa i mamini prijatelji iz Mandžurije, koji su još 1955. bili
obilježeni kao "kontrarevolucionari". Prestali su proganjati njih i njihove. Nisu više bili na
prisilnom radu, dobili su bolji posao. Mnoge su pozvali u Komunističku partiju, u kojoj su
postali dužnosnici. Moj se stari ujak Yu-lin smio 1980. sa ženom i djecom vratiti sa sela u
Jinzhou. Postao je glavni knjigovođa u medicinskoj tvrtki, a njegova žena rukovoditeljica
dječjega vrtića.
Odluke o rehabilitaciji uložili su u njihov dosje. Stare su op-tuživačke spise izdvojili i
spalili. U svakoj su organizaciji diljem Kine na lomačama gorjeli tanki spisi koji su
upropastili tolike živote.
Mamin je spis bio debeo, zbog sumnja u njezine mladenačke veze s Kuomintangom.
Sad je plamen progutao sve teške riječi optužbe. Zamijenila ih je odluka od dvadeseti prosinca
1978., u kojoj je, na dvije stranice, jasno pisalo daje bila pogrešno optužena. Promijenjeno je i
njezino obiteljsko podrijetlo: umjesto
kćeri nepoželjnoga "ratnog despota" sad je postala, manje opasna", liječnička kći".
Kad sam 1982. odlučila ostati u Velikoj Britaniji, moj je izbor još bio vrlo neuobičajen.
Očekujući da bi joj to moglo donijeti tegobe na poslu, mama je zatražila i dobila prijevremenu
mirovinu. Nije imala teškoća zato što joj je kći na Zapadu, a u Maovo bi ih doba sigurno
imala.
Sve su se više otvarala vrata Kine. Moja su tri brata na Zapadu. Jin-ming je znanstvenik
međunarodnog ugleda na području fizike krutih stanja. Sad se bavi istraživačkim radom na
engleskom Sveučilištu u Southamptonu. Xiao-hei je, nakon izlaska iz vojnih zračnih snaga,
otišao u novinare. Sad radi u Londonu. Obojica su oženjena, a svaki ima po jedno dijete.
Xiao-fang je magistrirao međunarodnu trgovinu na Sveučilištu u Strasbour-gu. Sad je
poslovni stručnjak jedne francuske tvrtke.
Od nas je u Kini ostala samo moja sestra Xiao-hong. Radi u upravi Fakulteta za kinesku
medicinu u Chengduu. Kad je, osamdesetih, ondje ohrabrivana privatna inicijativa, zatražila je
dvije slobodne godine kako bi pomogla u osnutku jedne konfekcijske kompanije. To ju je
osobito privlačilo. Nakon dvije godine morala je izabrati između uzbuđenja i rizika privatnog
poduzetništva i sigurnosti službe u državnoj ustanovi. Odlučila se za ovu drugu mogućnost.
Njezin je muž, Cvikeraš, službenik mjesne banke.
Veze s vanjskim svijetom postale su sastavnim dijelom sva-kodnevice. Za tjedan dana
stiže pismo iz Chengdua u London. Mama mi iz pošte u gradskom središtu može faksirati.
Gdje god da sam, izravno je mogu nazvati u stan. Svakoga dana su na televiziji (doduše
filtrirane) inozemne vijesti, usporedno sa službenom propagandom. Izvještava se o svjetskim
događajima, među ostalima i o revolucijama i prevratima u Istočnoj Europi i u Sovjetskom
Savezu.
 Između 1983. i 1989. svake sam godine posjećivala mamu i uvijek sam se veselila
uočljivu slabljenju onog stoje najviše obilježavalo život u Maovo doba: slabljenju straha.
U proljeće 1989. putovala sam Kinom i skupljala građu za ovu knjigu. Pratila sam prve
prosvjede od Chengdua do Trga
Tinniinini-un. Iznenadila sam se stoje strah toliko zaboravljen da su tad lek rijetki medu
milijunskim prosvjednieima naslući-vali opasnost. Činilo se da se većina začudila kad je
vojska zapucala. Vrativši se u London, jedva sam povjerovala svojim očima videći ubijanje na
televiziji. Zar je to doista zapovjedio čovjek koji je meni i tolikima bio osloboditelj?
Naglo se vratio strah, ali bez one sveobuhvatne razorne snage kao u Maovo doba. Danas
na političkim sastancima ljudi otvoreno prigovaraju partijskim čelnicima. Nepovratan je tijek
liberalizacije. Pa ipak, Maovo lice i dalje zuri na Trgu Tiananmenu.
Gospodarske su promjene osamdesetih donijele nezapamćen porast životnoga
standarda, djelomice zaslugom vanjske trgovine i ulaganja. U cijeloj Kini dužnosnici i građani
objeručke dočekuju inozemne poslovne ljude. Mama je 1988. otputovala u Jinzhou i odsjela u
malom, mračnom i jednostavnom Yu-linovu stanu blizu smetlišta. Nasuprot mu je najbolji
hotel u Jinzhouu, u kojem se svakoga dana održavaju raskošni banketi za možebitne strane
ulagače. Mama je jednoga dana uočila jednog gosta kako izlazi s banketa, okružen laskavcima
pred kojima se razmetao snimkama svoje raskošne kuće i automobila na Tajvanu. Bio je to
Yao-han, kuomintanški politički nadglednik u njezinoj školi, koji je, prije četrdeset godina,
bio kriv što su je uhitili.