ANAĨS NIN

Djeca albatrosa

S engleskoga preveo Damjan Lalović

Zagreb, 2016.
ZAPEČAĆENA SOBA

Izišavši iz autobusa na Montmartreu,

Djuna je došla u središte putujućeg
vašara i upravo u trenutku kad je spustila
desno stopalo na makadam, glazba
vrtuljka puštena je na slobodu iz
mehaničke kutije i osjetila je kako
vedrina glazbe preobražava cijeli prizor,
njezino raspoloženje, njezino tijelo,
točno onako kako se u njezinu djetinjstvu
život u sirotištu iznenada preobrazio iz
teške noćne more u slobodu zahvaljujući
tome što je osvojila stipendiju za plesnu
školu.
 Kao da su njezino djetinjstvo i
adolescencija zbog mnoštva prepreka
bili bolno, mukotrpno hodanje na
štakama i iznenada su se, preko noći,
promijenili u ples u kojem je otkrila
zrak, prostor i lakoću vlastite naravi.
Život joj je dakle bio podijeljen na
dva dijela: prazan, teturav dio njezina
djetinjstva, stopala opterećenih
bremenom siromaštva, a onda onaj dan
kad je njezin uglazbljeni unutarnji
monolog poveo njezina stopala u ples.
Kad god bi uperila vrh cipele
prema podu, pomislila bi: plesom sam
utekla iz sirotišta, iz siromaštva, iz svoje
prošlosti.
 Sjetila se svojih stopala na golu
podu njihova prvog stana. Sjetila se
svojih stopala na linoleumu sirotišta.
Sjetila se svojih stopala kako idu gore-
dolje stubama doma gdje je bila
„usvojena“ i gdje je patila od zavisti
zbog privrženosti pružane zakonitoj
djeci. Sjetila se svojih stopala kako
bježe iz te kuće.
Sjetila se svojih cipela bez sjaja s
četvrtastim vrhom, svojih pokrpanih
najlonki i svoje žudnje za novim i
sjajnim cipelama u izlozima.
Sjetila se žuljeva na stopalima od
kućnih poslova, od poziranja za slikare,
od rada kao model, od hladnoće, od
nevješta krpanja i neudobnih cipela.
 Sjetila se dana kad je njezino
maštanje preraslo u pjevanje i postalo
uglazbljeni monolog, dana kad su snovi
postali minijaturna opera, isključivši
grube ili neskladne zvukove svijeta.
Sjetila se dana kad su joj stopala
postala nemirna u zatvoru od kože bez
sjaja i zatreperila priklanjajući se
unutarnjim usklađivanjima, kad je
odbacila svoje cipele i počela se kretati,
a njezina se iznošena haljina poderala
ispod pazuha i na koljenima.
Niz uglazbljenih slika spustio se iz
njezine glave u stopala i više se nije
osjećala kao netko tko je rascijepljen na
dva dijela nekim silnim nevidljivim
rezom sablje.
 U vanjskom svijetu ona je bila žena
podložna tajnovitim izvanjskim
udarcima sudbine koju ne može
promijeniti, a u svome unutarnjem
svijetu bila je žena koja je izgradila
brojne tunele u dubinu gdje je nitko ne
može dosegnuti, u koje je pohranila
svoja blaga na sigurno od uništenja i u
kojima je izgradila svijet upravo
suprotan onomu koji je poznavala.
No u trenutku kad bi zaplesala,
dogodilo bi se spajanje, stapanje,
potpunost. Rez u sredini njezina tijela
zacijelio bi i ona bi sva postala
jedinstvena žena u pokretu.
Dignuto i potaknuto unutarnjim
ritmom, s verglom koji joj je svirao u
glavi, njezino stopalo diglo se iz
jednoličnosti i nepokretnosti, iz močvara
i kužnih isparenja siromaštva, ponijelo
je preko kontinenata i oceana te spustilo
na makadam pariškog trga na dan vašara,
među šatore jarkih boja, vrhunce
nesputana uživanja, vrtuljke koji su se
okretali poput derviških plesača.
Ušla je u pokrajnju ulicu, u tamnoj
veži pokucala na vrata koja je otvorio
raskuštran pazikuća i potrčala niz
stubište u prostranu podzemnu
prostoriju.
Već je na stubištu čula glasovir,
topot stopala i glas učitelja baleta. Kad
god bi glasovir utihnuo, čuli bi se
njegovi prijekori i šapat sitnih glasova.
 Ušla je, što se ponekad događalo,
na kraju sata i jato djevojčica prohujalo
je mimo nje u svojim tanahnim baletnim
kostimima, djevojčica iz opere koje su,
smijući se i došaptavajući, lepršale
poput noćnih leptira u svojim
prašnjavim baletnim papučicama,
pahulje snijega u tami goleme prostorije,
s kapljama rose od naprezanja.
Djuna je išla s njima niz hodnike do
svlačionica koje su u prvi mah izgledale
kao vrt, s „pufastim“, divovskim bijelim
tratinčicama baletnih suknjica,
potočarkama i makovima španjolskih
suknji, ružama od pamuka, suncokretima
i paučinom mrežica za kosu.
Mala je svlačionica bila
preplavljena mirisima hladne kreme,
pudera za lice i jeftine kolonjske vode,
grajom smijeha i djevojačkih
povjeravanja, starim plesnim
papučicama, ocvalim cvijećem i
smežuranim tilom.
Čim je Djuna svukla svoju gradsku
odjeću, došao je uzdrhtali trenutak
preobrazbe.
Pomalo raštiman glasovir, vibracije
poda i miris znoja pojačali su uzbuđenje
nastalo u tom vrtu kostima uz pratnju
šapata i smijeha.
Dok je istezala nogu na prečki,
učitelj baleta stavio je ruku na nju kao
da je vodi do točna položaja njezinih
ispruženih prstiju.
Bio je vitak, uspravan, stiliziran
četrdesetogodišnjak i nije bio lijep u
licu; samo u stavovima i gestama. Lice
mu je bilo nedefinirano, crte mutne. Bilo
je to kao da je ples bio kipar koji ga se
dohvatio i iz svih njegovih kretnji
isklesao stil, formu, eleganciju, ali je
lice ostavio kao da je nevažno.
Uvijek bi osjetila da mu je ruka
izrazito topla kad bi je stavio na nju
kako bi vodio gestu, ispravio je,
poboljšao ili promijenio.
Kad bi stavio ruku na njezin članak,
postala bi jako svjesna svoga članka kao
da je on čarobnjak koji je postigao da
krv teče kroz njega; kad bi joj stavio
ruku na bok, postala bi jako svjesna
svoga struka kao da je on kipar koji ga
je udubio.
Kad bi dao znak da zapleše, bilo je
ne samo kao da je isklesao oblik njezina
tijela i pokrenuo tok njezine krvi nego i
kao da je njegova ruka stvorila
koordinaciju između krvi i gesta i
oblika, i legon de danse1 postala bi
pouka iz života.
A ona je slušala, plesala, bila je
savitljiva i podatna u njegovim rukama,
koje su rukovale njezinim tijelom,
disciplinirale ga, budile.
Postupno je postalo jasno da mu je
ona miljenica. Samo na nju nije vikao
dok se odijevala. Više se oduševljavao
njezinim napretkom, manje je bio oštar
zbog njezinih pogrešaka.
Pokoravala se njegovim rukama, ali
on je smatrao da je za nju više nego za
druge učenice nužno da je vodi dodirom
ili nježnim tonom glasa.
Davao je od vlastitih kretnji kao da
je znao da će njezine kretnje biti bolje
ako ih bude radio s njom.
Ples je postajao sve savršeniji,
savršenstvo se rađalo iz usklađenosti
njihovih gesta; rađalo se iz njezine
podložnosti i njegove prevlasti.
Kad bi bio umoran, ne bi plesala
tako dobro. Kad bi usredotočio
pozornost na nju, plesala bi
veličanstveno.
Djevojčice baletne družine, zrele u
tom iskustvu, šaputale su i hihotale se: ti
si miljenica!
Ipak, za nju ni na trenutak nije
postao muškarac. Bio je učitelj baleta.
Ako je vladao njezinim tijelom tom
magnetskom vlašću, tjelesnim prestižem,
vladao je kao onaj tko je uči plesati radi
plesa.
No jednog dana nakon pouke, kad
su djevojčice iz opere otišle i zrakom je
vijao još samo odjek svile, vreve,
snijega i tapkanja aktivnosti, došao je za
njom u svlačionicu.
Nije još bila skinula široku plesnu
suknju, rascvalu podsuknju i uske
gaćice, pa se, kad je ušao u svlačionicu,
to činilo kao nastavak plesa. Nastavak
plesa kad joj je prišao i savio koljeno u
galantan pozdrav te stavio ruke oko
njezine suknje koja je nabujala kao
golem cvijet. Stavila mu je ruku na glavu
kao kraljica koja prima na znanje
njegovo štovanje. Ostao je na jednom
koljenu dok se suknja poput rascvala
cvijeta otvorila i dopustila poljupcu da
se spusti na srž.
Poljubac obujmljen vijencem
suknje i skriven, potom se vratio u
plesnu dvoranu kako bi porazgovarao sa
sviračicom glasovira, rekao joj u koje
vrijeme da dođe sutra i platio joj dok se
Djuna odijevala, pokrivajući toplinu,
pokrivajući svoje drhtanje, pokrivajući
svoje strahove.
Čekao ju je na vratima, uredan i
dotjeran.
Rekao je: „Zašto ne pođeš sa
mnom, sjest ćemo u kavanu“.
Slijedila ga je. Nedaleko odande
bio je Place Clichy, uvijek živ, ali sada
još više jer se ondje održavao vašar.
Vrtuljci su se brzo okretali. Cigani
su gatali za malim štandovima na kojima
su visjeli arapski ćilimi.
 Radnici su pucali na glinene
golubove i osvajali posude od brušenog
stakla za svoje supruge.
Bludnice su uživale u svojim budno
praćenim šetnjama, a muškarci u njihovu
nehajnu hodu.
Učitelj baleta rekao joj je: „Djuna
(i odjednom, kad je izgovorio njezino
ime, ponovo je osjetila gdje je stavio
svoj izraz štovanja), ja sam jednostavan
čovjek. Moji roditelji su bili postolari u
malom selu na jugu. Kao mladog momka
poslali su me da radim u željezari gdje
sam baratao teškim stvarima i
predstojala mi je izobličenost velikim
mišićima. No tijekom stanke za ručak
plesao sam. Htio sam biti baletan i
vježbao sam na jednoj od željeznih
prečki ispred velike peći. A danas -
gle!“ Pružio joj je kutiju za cigarete
prekrivenu urezanim imenima slavnih
balerina. „Danas“, reče ponosno, „bio
sam partner svim tim ženama. Ako želiš
poći sa mnom, mogli bismo biti sretni.
Ja sam jednostavan čovjek, ali mogli
bismo plesati u svim gradovima Europe.
Nisam više mlad, ali u meni još ima
mnogo plesa. Mogli bismo biti sretni...“
Vrtuljak se okretao, a s njim i
njezini osjećaji, opet je jahala drvene
konje u parku iz svoga djetinjstva, to je
bilo jako nalik na letenje, na jahanje
ukrug od grada do grada, željno posežući
za nagradama, buketima, izrescima iz
novina, slavom, otvoreno pokazujući sve
svoje tajne želje za uživanjem poput
crvenog šala, uvijek s tom radosnom
glazbom u središtu, oporavljena tijela,
tijela prepuštena plesu. (Nije li ona bila
žena u potrazi za svojim tijelom koje je
nekoć izgubila razornim udarcem - koje
je potonulo, a sada je opet plutala na
površini gdje su neosakaćena ljudska
bića živjela u svijetu uživanja poput
vašara?)
Kako to objasniti tome
jednostavnom čovjeku, kako objasniti?
Nešto je u meni slomljeno. Ne mogu
plesati, živjeti, voljeti tako lako kao
drugi. Kad bismo putovali svijetom,
sigurno bih negdje slomila nogu. Budući
da je taj unutarnji lom drugima nevidljiv
i neuvjerljiv, ne bih imala predaha dok
ne bih nešto slomila da svi vide, da
razumiju. Kako objasniti tome
jednostavnom čovjeku, mogla bih
neprekidno plesati s uspjehom, bez
slamanja. Ja sam plesačica koja pada,
uvijek, u zamke depresije, lome mi se
srce i tijelo gotovo na svakom koraku,
gubim tempo i lakoću, ispadam iz
skupina, gubim milost, gubim
savršenstvo. Prečesto nešto nije kako
valja. Nešto s čime mi ne možeš
pomoći... Pretpostavimo da se nađemo u
nekoj stranoj zemlji, u stranom hotelu.
Sam si u hotelskoj sobi. I, što s tim?
Možeš razgovarati s barmenom ili možeš
sjediti pred svojom kriglom piva i čitati
novine. Sve je jednostavno. No kad sam
ja sama u hotelskoj sobi, katkad mi se
događa nešto što se zacijelo događa
djeci kad se ugasi svjetlo. Životinjama i
djeci. No životinje zavijanjem
izražavaju svoju samoću, a djeca mogu
pozvati roditelje i tražiti da se upali
svjetlo. A ja...
„Jako ti dugo treba da mi
odgovoriš“, reče učitelj baleta.
„Nisam dovoljno jaka“, reče
Djuna.
„Tako sam i ja mislio kad sam te
prvi put vidio. Mislio sam da ne možeš
podnijeti stegu života plesačice. Ali nije
tako. Izgledaš krhko i sve to, ali zdrava
si. Mogu prepoznati zdrave žene po
njihovoj koži. Tvoja je sjajna i čista.
Ne, ne mislim da si jaka kao konj, ti si
ono što mi zovemo 'une petite nature' 2.
No imaš energije i imaš petlje. I nećemo
ništa forsirati na putu.“
Usred glazbenog komada vrtuljak je
iznenada stao. Nešto nije bilo u redu s
motorom! Konji su usporili. Dječja je
razdraganost nestala. Gazda je izgledao
nespokojno, pozvali su mehaničara i on
je došao s torbom kao da je liječnik.
Vašar je izgubio svoju uskovitlanu
bjesomučnost.
Kad je glazba prestala, mogli su se
čuti reski pucnji lovaca amatera i
padanje glinenih golubova iza zidova od
kartona.

Snovi koje je Djuna počela tkati u

sirotištu kao da su jedina mreža u kojoj
bi ona mogla postojati, tako uvijek
skačući izvan dosega nepodnošljivih
zbivanja i stvarajući vlastite događaje
paralelne onima koje njezini osjećaji
nisu mogli prihvatiti, snovi koji su rađali
svjetove unutar svjetova, koji su se,
započeti noću dok je spavala, nastavljali
danju kao pratnja postupcima kojima je,
otkrivala je, to obrambeno djelovanje
oduzimalo učinkovitost, s vremenom su
postajali sve silovitiji.
 Isprva su naime likovi u snu,
gradovi koji su se pojavljivali, bili
drukčiji i nisu imali nikakve sličnosti sa
stvarnošću. Bili su slike koje su joj
ispunjavale glavu isparenjima groznice,
kao drogom izazvana panorama
događaja koji su je činili neosjetljivom
na hladnoću, glad i umor.
Dan kad su njezinu majku odveli u
bolnicu gdje je umrla, dan kad joj se
brat ozlijedio igrajući se na ulici i
potonuo u blag oblik ludila, dan u
sirotištu kad je pala pod tiraniju jedinog
muškarca ondje - to su bili dani kad je
opažala stanovito intenziviranje svoga
drugog svijeta.
Još je mogla plakati zbog tih
zbivanja, ali onako kao što bi ljudi
mogli jadikovati netom prije nego što ih
uspava anestezija. „I dalje boli“, kaže
glas dok anestezija počinje djelovati i
bol otupljuje, a tijelo se žali više zbog
pukog sjećanja na bol, automatski, netom
prije nego što klizne u ništavilo.
Čak je pronašla način da ovlada
svojim plakanjem.
U sirotištu nisu bila dopuštena
zrcala, ali djevojke su se snalazile
stavljajući crn papir iza jednog
prozorčića. Jednom tjedno učinile bi to i
jedna za drugom gledale svoje lice.
Djuna je prvi kratak pogled na
svoje adolescentsko lice uhvatila u tome
crnom zrcalu, svijetla boja njezine kože
izgledala je kao da je dotaknuta
žalovanjem, kao da je odražena na dnu
bunara.
I dugo nakon toga bilo joj je teško
odagnati taj prvi dojam svoga lica
naslikanog na crnoj, mirnoj vodi.
No otkrila je da bi, ako bi plakala i
onda pogledala plakanje u zrcalu,
plakanje prestalo. Ne bi više bilo
njezino. Pripadalo bi nekom drugom.
Otad je imala tu moć: kakav god ju
je osjećaj obuzimao ili mučio, mogla ga
je donijeti pred zrcalo, pogledati i
odvojiti se od njega. I mislila je da je
našla način da ovlada tugom.
 Bio je ondje jedan njezin vršnjak
koji je prolazio ispod prozora i koji ju
je mogao ganuti. Imao je usko, gorljivo
lice, oči koje su, takoreći, bile prelivene
blagošću, a njegove geste bile su pune
nježnosti.
Njegov prolazak mogao je utjecati
na nju tako da bude sretna ili nesretna,
da joj bude vruće ili hladno, da bude
bogata ili siromašna. Raspoloženje
njezina dana ovisilo je o tome je li
rastreseno hodao drugom stranom ulice
ili njezinom, je li dignuo pogled prema
njezinu prozoru ili je zaboravio
pogledati.
Zbog njegova držanja osjećala je
da mu potpuno vjeruje i da bi, kad bi
došao na vrata i pozvao je da pođe s
njim, pristala bez oklijevanja.
U svojim snovima noću rastvarala
se u njegovoj prisutnosti, gubila se u
njemu. Njezini osjećaji prema njemu bili
su suprotnost gotovo neprekidnoj i
bolnoj napetosti koja je dolazila iz njoj
nepoznata izvora.
U opreci prema tome
posvemašnjem pokoravanju nježnosti
neznanog momka, njezin prvi susret s
muškarcem bio je obilježen prkosom,
strahom, neprijateljstvom.
Muškarcu, kojeg su djevojke zvale
Noćobdija, bilo je oko četrdeset godina
kad je Djuni bilo šesnaest. Imao je
neograničenu moć jer je bio
Ravnateljičin ljubavnik. Njegov glavni
atribut bila je moć. Bio je jedini
muškarac u sirotištu i mogao je dijeliti
povlastice, darove te davati dopuštenja
za večernje izlaske.
Ta jedinstvena uloga davala mu je
velik prestiž. Bio je uljudan,
samopouzdana držanja, i zgodan na neki
neutralan način koji ga je lako
prilagođavao slici što ju je siročad
htjela stvoriti o njemu, kakva god ona
bila.
Mogao je proći kao visok
muškarac, smeđokos muškarac, plavokos
muškarac; zažmiri li se na jedno oko,
odgovarao je svim opisima ciganskih
gatara.
Dodatnu pikantnost podarilo mu je
to što su svi znali da je miljenik
Ravnateljice, koja je bila izrazito
omražena. Zadobivanjem njegove
naklonosti zadavali su se neizravni
udarci njezinu autoritetu i postizala
suptilna osveta za njezinu strogost.
U očima djevojaka imao je i veću
moć od nje, jer često su viđale kako ona,
koja se nije pokoravala nikome, spušta
pogled pod njegovim prijekorima.
Ona koju bi odabrao smjesta bi
osjetila da je obdarena većom ljepotom,
šarmom i moći od drugih djevojaka. Bio
je imenovan arbitrom, znalcem,
udjeliteljem odličja.
Biti Noćobdijina odabranica
značilo je ući u područje zaštite. Tome
nijedna djevojka nije mogla odoljeti.
Djuna je mogla prepoznati njegove
korake iz velike daljine. Činilo joj se da
hoda ravnomjernije od svakoga drugog
koga poznaje, ravnomjerno i bez
zastajanja ili promjene ritma.
Neumoljivo je napredovao hodnicima.
Druge ljude moglo se zaustaviti ili
izbjeći. No njegovi su koraci bili koraci
apsolutna autoriteta.
Znao je u koje je vrijeme Djuna
sama prolazila određenim hodnikom.
Uvijek bi joj prišao, približio se na
manje od metra, ali točno iza nje.
Pogled bi mu uvijek bio usmjeren
na njezine grudi i u isti mah dogodile bi
se dvije stvari: ponudio bi joj neki
poklon ne gledajući je u lice, kao da ga
nudi njezinim grudima, a onda bi
prošaptao: „Budeš li dobra prema meni,
noćas ću te pustiti van“.
A Djuna bi pomislila na momka
koji je prolazio ispod njezina prozora i
osjetila kako joj je srce divlje zakucalo
zbog mogućnosti da se vani susretne s
njim, da s njim razgovara, i njezina bi
čežnja za tim momkom, za njegovim
toplim očima prelivenim blagošću, bila
tako silovita da bi joj se učinilo da
nijedna žrtva nije prevelika - njezina
čežnja i osjećaj da bi je, kad bi
svjedočio ovome prizoru, izbavio iz
njega, ali da nije bilo drugog načina da
ga dosegne, nikakva drugog načina da
porazi autoritet i dosegne ga osim
takvim ustupkom autoritetu.
U toj pogodbi nije dolazila u obzir
nikakva pobuna. Način na koji je
Noćobdija stajao, zahtijevao,
gestikulirao - sve je to bilo dio volje
koju uopće nije dovodila u pitanje,
nastavak očeve volje. Tu je bio
muškarac koji je zahtijevao, a vani
nježan momak koji nije zahtijevao ništa i
kojem je željela dati sve, uzdala se čak i
u njegovu šutnju, svim se srcem uzdala u
način na koji je hodao, dok u ovoga
muškarca nije imala povjerenja.
Radilo se o droit du seigneur3.
Navukla je Noćobdijinu narukvicu
oko izblijedjela pamuka svoje haljine, a
on je rekao: „Što je haljina bjednija,
Djuna, to ti koža divnije izgleda“.
Godinama nakon toga, kad bi Djuna
pomislila da se Noćobdijin lik odavno
rasplinuo, čula bi odjeke njegovih teških
koraka i našla bi se u istom onom
raspoloženju koje je jako mnogo puta
iskusila u njegovoj prisutnosti.
Nije više bila dijete, a ipak je još
uvijek mnogo puta imala osjećaj da bi je
mogla nadvladati volja jača od njezine,
da bi mogla upasti u zamku i nekako biti
onesposobljena da se oslobodi, da
umakne zahtjevima koje joj postavlja
muškarac.
Njezin prvi poraz koji joj je nanio
muškarac otac uzrokovao je u njoj
duboku uvjerenost da je bespomoćna
pred tiranijom te je, iako je shvaćala da
zapravo više nije bespomoćna, odjek te
bespomoćnosti bio toliko jak da se još
uvijek užasavala posesivnosti i
zapovjednog nastupa starijih muškaraca.
Oni su izvlačili korist iz te regresije u
njezinu prošlost i mogli su prezrivo
zanemarivati njezinu snagu samo zbog
tog uvjerenja u nejednakost moći.
Bilo je to kao da se zrelost nije
razvila sasvim i potpuno, već u malim
odjeljcima nalik na dijelove broda
nepropusne za zrak. Dio bi njezina bića
sazrio, primjerice njezin uvid ili moć
rasuđivanja, ali neki drugi dio mogao bi
zadržati uvjerenje iz djetinjstva da su
zbivanja, muškarac i autoritet zajedno
jači od njezine sposobnosti da ih
prevlada te da je osuđena na to da
postane žrtva vlastita obrasca.
Tek je mnogo kasnije Djuna otkrila
da je to vjerovanje u veliku moć drugih
postalo sama sudbina i da je uzrokovalo
poraze.
No godinama je osjećala da je
moćni muškarci ozljeđuju i nanose joj
poraz za porazom, i očekivala je da onaj
momak, nježni, kojem vjeruje, dođe i
izbavi je od tiranije.

Još od dana Lillianina koncerta kad

je kroz prozor vidjela onaj vrt, Djuna je
željela isti takav.
A sada je posjedovala vrt i vrlo
staru kuću na samom rubu Pariza, između
grada i Parka.
Nije međutim bilo dovoljno
posjedovati ga, hodati njime, sjediti u
njemu. Morala je i biti sposobna živjeti
u njemu.
A otkrila je da to ne može.
Unutarnja groznica, nemir u njoj
nagrizali su njezin život u vrtu.
 Kad je sjedila u ležaljci, nije bila
opuštena.
Trava je previše izgledala kao sag
koji čeka korake, da bude izgažen hitrim
neočekivanim događajima. Ritam rasta
prespor, padanje lišća previše spokojno.
Sreća je bila odsutnost groznice. U
vrtu nije bilo groznice ni napetosti ravne
njezinim napetostima. Nije se mogla
sjediniti ili komunicirati s biljkama,
tromošću, mirom. Sve je to bilo oprečno
njezinu unutarnjem bilu. Nijedno
pulsiranje vrta nije odgovaralo njezinu
unutarnjem pulsiranju, koje je više
nalikovalo na grozničav ritam bubnja.
U njoj lišće nije čekalo jesen, nego
su ga prerano otkidali neočekivani jadi.
U njoj lišće nije čekalo da izbije
proljeće, nego je cvalo u iznenadnim
stakleničkim pretjerivanjima. U njoj je
bilo oluja oprečnih lijenim
raspoloženjima vrta, pustošenja kojima u
prirodi nije bilo ekvivalenta.
Mir, govorio je vrt, mir.
Dan je uvijek počinjao zvukom
šljunka koji gnječe automobili.
Sluškinja Francuskinja otvarala je
prozorske kapke i dan je bio pušten
unutra.
S prvim gnječenjem šljunka pod
kotačima dolazio je lavež policijskog
psa i skladna zvonjava crkvenih zvona.
 Auti su ulazili kroz golemu zelenu
željeznu kapiju koju je svečano morao
otvarati sluga.
Svi drugi ulazili su pješice kroz
malu zelenu kapiju koja je izgledala kao
dijete one druge, napola prekrivena
bršljanom. Na očinsku kapiju bršljan se
nije penjao.
Kad je Djuna gledala veliku kapiju
kroz svoj prozor, imala je dojam da
gleda kapiju zatvora. Nepravedan
osjećaj, jer je znala da može otići
odande kad god poželi i jer je znala
bolje nego itko drugi da ljudska bića
pripisuju predmetu ili osobi tu
odgovornost da su prepreka kad se
prepreka zapravo nalazi u vlastitom
jastvu.
Unatoč tom znanju često je stajala
kod prozora zureći u veliku zatvorenu
željeznu kapiju, kao da se nadala da će
tom kontemplacijom doći do odraza
svojih unutarnjih prepreka k punom,
otvorenom životu.
Rugala se njezinoj važnosti: velika
kapija uobraženo je škripila! Njezin
hrđav glas bio je pun neskladna
prenemaganja. Nikakva količina ulja
nije mogla suzbiti njezinu reumu, jer
njezina vlastita hrđa ulijevala joj je neki
povijesni ponos: bila je stara stotinu
godina.
Mala pak kapija, po kojoj je visio
bršljan kao razbarušena kosa preko čela
djeteta u trku, djelovala je sanjivo i
prepredeno, kao da je uvijek napola
otvorena, nikad sasvim zaključana.
Djuna je odabrala tu kuću iz mnogo
razloga, činilo joj se naime da je iznikla
iz zemlje poput stabla - toliko je duboko
bila usađena u stari vrt. Nije imala
podrum i sobe su bile na samom tlu.
Osjećala je da je ispod sagova zemlja.
Ondje je mogla pustiti korijenje, osjećati
jedinstvo s kućom i vrtom, primati iz
njih hranu poput biljaka.
Odabrala ju je i zbog toga što je
njezino simetrično pročelje pokriveno
drvenom rešetkom preplavljenom
bršljanom pokazivalo dvanaest prozora-
lica. Na jednome su međutim kapci bili
zatvoreni i iza njih nije bilo sobe.
Tijekom nekog preuređivanja kuće
prozor je bio zazidan.
Djuna je uzela kuću zbog tog
prozora koji nije vodio ni u kakvu sobu,
zbog te nedokučive sobe, misleći da će
jednog dana otkriti ulaz u nju.
Ispred kuće bili su korito potoka
koje se pretvorilo u jezerce i zapečaćen
bunar. Djuna je dala da se korito očisti,
iskopa staro vrelo i otpečati bunar.
Nakon toga činilo joj se da je kuća
oživjela, da je tok ponovo uspostavljen.
Izvor je bio živahan i veseo, a
bunar dubok.
 Prednja polovica vrta bila je
dotjerana i stilizirana kao većina
francuskih vrtova, ali neki od prijašnjih
vlasnika pustio je da stražnji dio
preuzme divljina i da postane
minijaturna prašuma. Potok je bio
gotovo sakriven previše izraslini
biljkama, a mostić je izgledao kao
japanski most u vrtu u staklenoj posudi.
Bilo je ondje jedno golemo stablo,
nije mu znala ime, ali zbog crnih i
otrovnih bobica nazvala ga je Drvo od
tinte.
Jedne ljetne noći stajala je u
dvorištu. Svi prozori kuće bili su
osvijetljeni.
 Tada je sliku kuće sa svim
prozorima osvijetljenim - svima osim
jednog - vidjela kao sliku jastva, bića
podijeljenog na mnoštvo stanica. Neko
zbivanje sad u jednoj sad u drugoj sobi
bilo je replika iskustva koje se odvijalo
sad u jednom sad u drugom dijelu bića.
Soba srca u kineskoj sjajnoj
crvenoj, soba uma u svijetlozelenoj ili u
smeđoj filozofije, soba tijela u nijansi
ružičaste školjke, potkrovlje sjećanja s
ormarićima punim mošusna mirisa
prošlosti.
Vidjela je cijelu kuću kako gori u
ljetnoj noći i bilo je to nalik na one
trenutke velike strasti i duboka iskustva
kad se svaka stanica jastva pali
istodobno, san punine, i osjećala je glad
za onime što će odjednom zapaliti svaku
sobu kuće i nje same!
U njoj je bio jedan prozor
zatvorenih kapaka. U staroj i prekrasnoj
kući nije mirno spavala. Bila je
uznemirena.
Čula je glasove u tami, jer istina je
da u danima razgovijetne čujnosti ima
glasova koji dolaze iznutra i govore
raznim jezicima koji proturječe jedni
drugima. Progovaraju iz prošlosti, iz
sadašnjosti, glasovi svijesti - u
dijalozima s jastvom koji obilježavaju
svaki korak života.
Bio je tu glas djeteta u njoj,
nepokopana, koje je prije mnogo
vremena ustrajno ponavljalo: želim
samo ono što je čudesno.
Bio je tu tih i jednostavan glas
ljudskog bića Djune koje je govorilo:
želim ljubav.
Bio je tu glas umjetnice u Djuni
koja je govorila: stvarat ću ono što je
čudesno.
Zašto bi se takve želje međusobno
sukobljavale ili uništavale jedna drugu?
Ujutro je ljudsko biće Djuna
sjedilo na sagu pred kaminom te krpalo
čarape i slagalo ih u male kutije s
pregradama, čuvajući jedini savršen,
nikad krpan par za dan proživljen punim
plućima, razvrstavajući u isti mah
događaje u male zasebne kutije u svojoj
glavi, dijeleći (to je bila jedna od
velikih tajni protiv razornih jada),
doznačujući i preslagujući pod
zaglavljem jedne riječi neprestano
fluidan, pokretan i promjenjiv univerzum
čiji su mnogostruki aspekti bili poput
živog pijeska.
Primjerice, onaj pretjerani osjećaj
pripreme za ljubav koja ima doći, poput
širenja baldahina, odmatanja
ceremonijalnih sagova, vjerovanja u
stanje milosti, savršenstva nužnog za
došašće ljubavi.
Kao da prije svega mora stvoriti
čudesan svijet u kojemu će je nastaniti,
misleći da je dužna dostojno primiti toga
počasnog gosta.
Nije li to previše istočnjački, reče
neki glas podrugljivo se protiveći -
takva kićena primanja, takvo
kostimiranje, kao da je ljubav tako
zahtjevan gost?
Bila je poput vječite nevjeste koja
priprema svoju opremu. Kao što druge
žene šiju i vezu ili uvijaju kosu, ona je
ukrašavala svoje gradove nutrine, bojila,
dekorirala, pripremala veliku
mizanscenu za veliku ljubav.
U tom raspoloženju pripreme
prolazila je kroz kraljevstvo svoje kuće,
bojeći zid ondje gdje su se vidjele mrlje
od vlage, vješajući svjetiljku ondje gdje
će bacati sjene kao u kazalištu s Balija,
presvlačeći krevet, stavljajući cjepanice
u kamin, brišući mutnu površinu
pokućstva ne bi li zablistala. Svaka
prostorija u drukčijem tonu kao različite
cijevi orgulja, kako bi zračile širokim
rasponom raspoloženja - sjajna crvena
za žustrinu, siva za povjeravanja, cijela
kuća raspoloženja s mnogim vratima,
prolazima i promjenama razine.
Nije bila zadovoljna dok se iz nje
nije širio sjaj koji nije bio samo sjaj
nizozemskih interijera na nizozemskim
slikama, sjaj besprijekornosti, nego i žar
koji je potaknuo Jaya da se raspriča o
zlatnoj prašini firentinskih slika.
 Djuna bi stajala vrlo mirno i
nijemo i osjećala: moja kuća govorit će
za mene. Moja kuća reći će im da sam
topla i bogata. Kuća će im reći da u
meni postoje sobe od mesa i kineskog
laka, morski zelene kroz koje se može
proći, u meni ima upaljenih svijeća,
živih vatri, sjena, prostora, otvorenih
vrata, skloništa i struja zraka. U meni
ima boje i topline.
Kuća će govoriti za mene.
Ljudi su dolazili i podvrgavali se
njezinoj čaroliji, ali poput svih čarolija
bila je divna i daleka. Ne topla i bliska.
Nijedno ljudsko biće, mislili su, nije
sagradilo ovu kuću, nijedno ljudsko biće
ne živi ovdje. Bila je previše krhka i
previše nepoznata. Nije bilo prašine na
njezinim rukama, ni ispucanih noktiju, ni
znakova istrošenosti.
Bila je to kuća iz mita.
Naslućivali su, kušali, mirisali
obred. Previše različit od okusa i mirisa
njihovih vlastitih kuća. Izvlačila ih je iz
sadašnjosti. Poprimali su držanje
privremenih gostiju. Nije bilo poznata
krajolika, nigdje putokaza da kaže: ovo
je također tvoj dom.
Svi su osjećali da prolaze, nisu
mogli ostati. Bili su turisti u posjetu
stranim zemljama. Bilo je to putovanje,
a ne luka.
Ni na policama u kupaonici nije
bilo apotekarskih bočica koje bi
obznanjivale: soda, ricinusovo ulje,
hladna krema. Sve ih je prebacila u
alkemičarske bočice, pa je i najobičniji
preparat poprimao izgled ljubavnog
napitka.
To je bio san, a ona je bila samo
vodič.
Nitko nije prišao dovoljno blizu.
Bilo je kuća, haljina, koje su
stvarale izdvojenost jednako sigurno kao
oni tuneli koje stvaraju ženke tvora ne bi
li umakle potjeri mužjaka.
Bilo je soba i kostima koji su
naizgled bili napravljeni da bi
primamili, a zapravo su bili učinkovito
sredstvo za stvaranje distance.
Djuna još nije odlučila koje su
njezine istinske želje ni koliko blizu želi
da dođu. Reklo bi se da ih je dozivala,
ali istodobno, zbog velike nejasnoće i
straha da ne dođu preblizu, da ne
provale u nju, ne ovladaju njome i ne
opsjednu je, začaravala ih je na takav
način da je ljudsko biće u njoj, toplo i
jednostavno ljudsko biće, ostajalo
sigurno od najezde. Gradila je privlačan
prizor, a u isti mah i suptilne prepreke
najezdi.
Nitko nije prišao dovoljno blizu.
Nakon što bi otišli, sjedila bi sama i
napuštena, jednako osamljena kao da
nisu ni došli.
 Bila je sama kao što je svatko sam
svakog jutra nakon sna.
Što je to plakalo unutar njezina
kostima i kuće, nešto manje i
jednostavnije od građevine čarolija?
Nije znala zašto je ostavljena
gladna.
San se dogodio. Sve je pridonijelo
njegovu savršenstvu, čak i njezina
šutnja, jer nije htjela govoriti kad nije
imala ništa značajno reći (poput šutnje u
snovima između sudbonosnih događaja i
sudbonosnih rečenica, nikad se u snu ne
izgovori nijedna trivijalna riječ!).
Sutradan je, i ne znajući, počela
iznova.
 Prelijevala je lijekove iz ružnih
bočica u alkemičarske bočice, stvarajući
male misterije, male transmutacije.
Nesanica. Noći su bile duge.
Tko će doći i reći: ovo je moj san,
preuzeti nit i dati sve odgovore?
Ili čovjek sve snove sanja sam?
Na grozničavim plahtama nesanice
ležalo je ljudsko biće prevareno snom.
Nesanica dolazi kad čovjek mora
biti na oprezu, kad očekuje važnog
posjetitelja.
Djuna je osjećala da svatko vidi
plesačicu na lakim nogama, ali nitko ne
hvata trenutak u kojem ona posrne,
padne. Nitko nije opažao ni dijelio
njezine poteškoće, puke tehničke
poteškoće voljenja, plesanja,
vjerovanja.
Kad bi pala, pala bi sama, kao što
je padala u adolescenciji.
Sjećala se da je osjećala to
raspoloženje kao djevojka, da je cijela
njezina adolescencija protekla u
kolebanjima između slabosti i snage.
Sjećala se i da je, kad god bi se zaplela
u neku preveliku poteškoću, imala te
brze regresije u svoje adolescentsko
stanje. Gotovo kao da se u velikom
svijetu zrelosti, kad bi se nadvila
prevelika prepreka, ponovo smanjivala
u tijelo djevojke kojoj se svijet prvi put
pojavio kao nasilno i opasno mjesto,
prisiljavajući je na povlačenje, a kad bi
se povukla, pala bi natrag u malenost.
Vraćala se u adolescentske pustinje
nepovjerenja u ljubav.
Hodajući kroz snijeg, noseći svoj
muf za grijanje ruku kao zastarjeli
čarobni štapić koji više nema moć da
stvara lik koji joj je trebao, osjećala je
da hoda kroz pustinju snijega.
Tijelo joj je bilo umotano u krzno,
srce umotano kao njezini koraci, a bol
življenja umotana kao u najmekše debele
sagove, dok je Arijadnina nit koja je
vodila svuda, desno i lijevo, kao
raštrkani otisci stopala u snijegu,
natezala i vukla u njezinu sjećanju i ona
je počela vući tu nit (svila za čudesne
dane i pamuk za kruh svakodnevnog
života koji je uvijek bio malo ustajao)
kao što čovjek vuče kalem konca, i čula
je kako prazan drveni kalem udara o pod
različitih kuća.
Držanje svile ili pamuka počelo joj
je rezati prste koji su krvarili od tolikog
odmatanja, ili je pak Arijadnina nit
dovela do rane?
Nit joj je sada kliznula iz prstiju,
zakrvavljena, i snijeg više nije bio bijel.
Previše snijega na kalemu koji je
odmatala iz čvrsto namotanih sjećanja.
Odmatala je snijeg dok je, gust i čvrst,
ležao oko rubova njezine adolescencije
jer žudnja muškaraca nije nalazila
magičan način da otvori njezino biće.
Jedine riječi koje su joj otvarale
biće bile su prigušene riječi pjesnika
koje ljudska bića jako rijetko
izgovaraju. Samo su one prodirale u nju
ne budeći nakostrušene čuvare koji
stražare pred vratima, u kostimu srebrnih
dikobraza naoružanih nepovjerenjem, i
priječe pristup tajnama njezinih
najskrovitijih misli i osjećaja.
Pred većinom ljudi, većinom
mjesta, većinom situacija, većinom
riječi Djunino se biće, u šesnaestoj,
hermetički zatvaralo u nijemost. Stražari
bi se nakostrušili: netko se približava! I
svi bi se prilazi njezinu unutarnjem
jastvu zatvorili.
Danas, kao zrela žena, shvaćala je
da ti stražari nisu bili zadovoljni time da
je brane, nego su sagradili pravu
pravcatu tvrđavu pod krinkom nježne
sramežljivosti, utvrde s prikrivenim
rupama koje kriju oružja izrađena
strahom.
Snijeg se svake noći nakupljao sa
svih strana oko ruba njezina mladog
tijela.
Plava i napukla adolescencija
sputana snijegom.
Mladići koji bi joj se tada nastojali
približiti, privučeni njezinim toplim
očima, iznenadili bi se naišavši na tako
oštar otpor.
Nije to bio puki bijeg koketiranja
koji potiče muškarca da ide za njom.
Bila je to utvrda od snijega (za snijegom
sputanoga gutača snova sa zamrznutih
vašara). Neotopiva utvrda plahosti.
No svaki put kad je hodala,
umotana, zaštićena, bila je svjesna da
hodaju dvije mlade žene: jedna s
namjerom da stvara izlaze za bijeg,
druga željna da netko nađe ulaz kako ne
bi bila tako sama.
S Michaelom je bilo kao da ga nije
čula kako dolazi, toliko su blagi bili
njegovi koraci, njegove riječi. Nisu to
bili hod ili riječi lovca, ratnika, odlučan
ulazak starijih muškaraca, nije to bio
dominantan hod oca, poznat hod brata,
bio je drukčiji nego u svih drugih
muškaraca koje je poznavala.
Samo godinu stariji od nje, ušao je
u njezino plavo i bijelo ozračje tako
lakim korakom da ga stražari nisu čuli!
Ušao je u sobu hodom ranjivosti,
koračajući meko kao na sagu krhka
tkanja. On ne bi zgnječio mahovinu,
šljunak ne bi zastenjao pod njegovim
stopalima, nijedna biljka ne bi pognula
glavu ili se slomila.
Bio je to hod nalik na ples u
kojemu ga je nježnost koraka nosila kroz
zrak, prostor i tišinu u osjetljivu menuetu
u skladu s raspoloženjem njegove
partnerice, njegove oči zelene poput
lišća pratile su svaki ritam, pazile na
harmoniju, strahovale od nesklada, s
pretjeranom obzirnošću prema nakani
druge osobe.
Staza kojom su išli njegovi koraci,
njegove baršunaste riječi, provukla se
kao nekim čudom između trnja njezina
nepovjerenja te je, prije nego što je
postala potpuno svjesna njegova
dolaska, zahvaljujući svojoj mekoći
sasvim ušao u plavo i bijelo ozračje.
Izmaglice adolescencije nisu bile
otvorene nasilnim trganjem, njegov
ulazak nije ih čak ni uznemirio.
 Došao je s pjesmama, s
obožavanjem, s cvijećem koje nije
naručio od cvjećara, nego ga je ubrao u
šumi blizu svoje škole.
Nije došao kako bi opljačkao,
posjedovao, nadvladao. S velikom
nježnošću kretao se prema gostoljubivim
predjelima njezina bića, prema mirnim
poljima njezina unutarnjeg krajolika,
gdje su se bijeli cvjetovi smještali
naspram zelenih pozadina kao u
Botticellievim slikama proljeća.
Kad je ušao, glava joj je ostala
blago nagnuta udesno, kao kad je bila
sama, blago opterećena zamišljenošću,
dok bi joj se u drugim prilikama, kad bi
se i najmanje približio neki neznanac,
glava napeto uspravila pripremajući se
za opasnost.
I tako je ušao u cvjetne predjele
onkraj utvrda, prešavši s lakoćom sve
opkope pristojnosti.
Njegova plava kosa davala mu je
prikladne zlatne tonove koji se pripisuju
većini likova iz legendi.
Djuna nikad nije znala je li to
sunčevo svjetlo kojim je zračio dolazilo
iz njegova vlastitog bića ili ga je na
njega bacao njezin san o njemu, jer
kasnije je opažala povlačenje tog svjetla
iz onih koje više nije voljela. Nikad nije
znala stvara li dvoje ljudi spojeno
osjećajima što odgovaraju jedni drugima
kao odjeci fosforescentan sjaj, kemijske
iskre vjenčanja, ili svatko baca na onoga
drugoga jarko svjetlo svoga unutarnjeg
sna.
Bilo ono prolazno ili vječno,
unutarnje ili vanjsko, osobno ili
magično, to je osvjetljenje sada padalo
na njih dvoje i mogli su vidjeti samo
jedno drugo u njegovu krugu koji ih je
obuhvaćao, zasljepljivao i odvajao od
ostatka svijeta.
Kroz ličinku njezine sramežljivosti
glas joj je bio jedva čujan, ali on je čuo
svaku nijansu, sve ih je mogao pratiti
čak i kad se njezin glas povlačio u
najdalje zakutke labirinta uha.
 Tajnovita i tiha u odnosu na svijet,
postala je zanesena i napeta kad je bila
stavljena u taj unutarnji krug svjetla.
To svjetlo koje je obuhvaćalo
dvoje bilo joj je poznato i prirodno.
Zbog njihove mladosti i zbog toga
što su se još uvijek slijepo kretali izvan
središta vlastitih žudnji, ples koji su
zajedno izvodili nije bio ples u kojem su
zaposjedali jedno drugo, nego
svojevrstan menuet, u kojemu je cilj bio
da ne prisvajaju, ne grabe, ne dodiruju,
nego da dopuštaju da između dvoje
likova teče najveći mogući prostor i
udaljenost. Kretati se u skladu bez
sudara, bez spajanja. Okruživati, klanjati
se u obožavanju, smijati se istim
apsurdnostima, rugati se vlastitim
pokretima, bacati na zidove blizanačke
sjene koje nikad neće postati jedna.
Plesati oko te opasnosti: opasnosti da
postanu jedno! Plesati tako da se svatko
drži vlastite putanje. Dopuštati
usporednosti, ali ne i gubitak jastva u
drugome. Igrati se vjenčanja, korak po
korak, zajedno čitati istu knjigu, plesati
ples neuhvatljivosti na rubu žudnje,
ostajati u krugovima pojačana
osvjetljenja ne dodirujući jezgru koja bi
zapalila krug.
Okretan ples neposjedovanja.

Sreli su se jednom na nekoj zabavi,

zauvijek utisnuli jedno u drugo prvu
tjelesnu sliku: ona ga je vidjela visokog,
opuštena držanja, smijeh mu je tekao
lako. Vidjela je sve: kožu boje
bjelokosti, zlatni metalni sjaj kose, vitko
tijelo isklesano s pomnom
ekonomičnošću kao za utrkivanje,
trčanje, skakanje; nježne prste koji
dodiruju predmete kao da je cijeli svijet
krhak; nježne nijanse glasa bez zloće ili
poruge; trepavice uvijek spremne da
padnu preko očiju kad su ljudi oko njega
govorili grubo.
On je upio njezinu dugu, tamnu,
valovitu kosu, plave oči koje nikad nisu
mirovale, malo nakošene, također sklone
brzu skupljanju svojih zastora, sklone
smijehu, ali češće žedne, oči koje su
upijale poput zrcala. Dopuštala je
zjenici da prima te slike drugih, ali
moglo se osjetiti da ne nestaju potpuno
kao što bi nestale na zrcalu: moglo se
osjetiti neko žedno biće koje u sebe
upija odraze te pije riječi i lica radi
duboke bliskosti s njima.
Nikad nije ovladala umjetnošću
riječi, umijećem govorenja. Uvijek je
bila onakva kakvom ju je Michael prvi
put vidio: žena koja govori svojom
kosom Najade, svojim dugim
trepavicama, svojom nakošenom
glavom, svojim rječitim strukom i
retoričkim stopalima.
Nikad ne bi rekla: boli me, nego bi
stavila obje ruke na bolno mjesto kao da
umiruje buntovno dijete, ljuljajući i
obujmljujući taj nadraženi živac. Nikad
ne bi rekla: bojim se, nego bi ušla u
prostoriju na prstima, tražeći očima
zasjedu.
Već je bila onakva plesačica kakva
će postati, rječita svojim tijelom.
Jednom su se sreli i onda joj je
Michael počeo pisati pisma čim se
vratio na koledž.
U tim ju je pismima imenovao:
Izida i Aretuza, Izolda i Sedam muza.
Djuna je postala žena s licem svih
žena.
S neobičnim propustima: on nije
bio ni Oziris ni Tristan, a ni ma koji od
družbenika ili progonitelja.
Prožela bi ga nelagoda kad bi ona
pokušala odjenuti njega u kostim mitskih
likova.
Kad bi je došao vidjeti za vrijeme
praznika, nikad ne bi razmijenili ljudski
dodir, čak ni stisak ruku. Bilo je to kao
da su pronašli najsloženiji način da
komuniciraju jedno s drugim, preko
povijesnih ličnosti, književnih zanosa, i
taj bi svijet eksplodirao zbog i
najmanjega izravnog dodira, čak i
vršcima prstiju.
Svakim nadomještanjem
povećavali su udaljenost između svojih
ljudskih jastava.
Djunu to nije zabrinjavalo. Gledala
je to ženskim očima: stvarajući taj
svijet, Michael je samo gradio golemo,
bolje, veličanstveno gnijezdo na nekome
mitološkom stablu, i jednog dana pozvat
će je da s njim uđe u njega, prenijet će je
preko praga sav kostimiran u ukrase
svoje mašte i reći: ovo je naš dom!
Sve je to Djuni bio beskonačno
bolji način da je se zavede i nikad nije
dvojila o krajnjem cilju toga, ni o
vrhuncu, jer u tome su najprofinjenije
žene u osnovi jednostavne te mitologiju
ili simbolizam ne smatraju
nadomjescima vrhunaca prirode, nego
tek njihovim uresima!
 Izmaglica adolescencije, koja je
produljivala i proširivala zavođenje,
bila je tek razrada udvaranja. Njegova
mašta neprestano je stvarala beskrajne
obilaznice, kao da su prije svega morali
proživjeti sve ljubavi povijesti i fikcije,
a tek nakon toga usredotočiti se na
vlastitu.
No mir u njegovim očima zelenim
poput mahovine uznemirivao ju je, jer u
njezinim se očima sada žarila groznica.
Noću su je boljele grudi, kao da su se
prepunile.
Njegove su se oči i dalje
usredotočivale na najudaljenije točke,
ali njezine su se počele usredotočivati
na blisko, na sadašnje. Zadržala bi se na
nekoj pojedinosti njegova lica.
Primjerice, na njegovim ušima. Na
kretnjama usana dok je govorio. Nije
čula neke njegove riječi jer je očima i
osjećajima pratila obrise njegovih usana
dok su se kretale kao da se kreću na
površini njezine kože.
Prvi put počela je shvaćati karanfil
u Carmeninim ustima. Carmen je jela
tobožnju naranču ljubavi: bijeli cvatovi
koje je grizla bili su kao koža. Usne su
joj se stiskale oko latica žudnje te
tobožnje naranče.
U Djuni su svi opkopi bili zbrisani:
stajala je opasno blizu Michaela žareći
vlastitom prirodnom toplinom. Dani
jasne vidljivosti koju Michael nije
dijelio. Njegov kompas još uvijek je
pokazivao prema dalekom, prema
nepoznatom.
Djuna je bila žena koja je bila
predmet sna.
No Djuna je prestala sanjati:
okusila je tobožnju naranču žudnje.
Djunu, koja je postala topla i
bliska, s boli u grudima, još je više
osupnulo to što se spokoj zelene
mahovine Michaelovih očiju rastvorio u
ljubomoru, ne zastavši kod žudnje.
Poveo ju je na ples. Njegovi
prijatelji gorljivo su je prisvojili. Preko
prostorije pune plesača prvi put nije
vidio njezine oči, nego njezina usta,
jednako živo kao što je ona vidjela
njega. Vrlo jasno i vrlo blizu, i osjetio je
njihov okus na svojim usnama.
Prvi put, dok se plešući udaljavala
od njega, okružena rukama mladića,
odmjerio je veliki prostor kroz koji su
plivali, odmjerio ga je točno onako kao
što drugi mjere udaljenost između
planeta.
Milje prostora koje je umetnuo
između sebe i Djune. Samo je svjetionik
očiju mogao prijeći takvu golemu
razdaljinu!
A sada, nakon takvih prostornih
razmatranja, odjednom mu se učinilo da
mnoštvo likova postavljenih između
njih, bijelo lice Izolde, zažareno lice
Catherine, koje je sve tumačio kao puke
razrade svoga uživanja u njoj, nisu bili
uresi njegova posjedovanja Djune, nego
prepreke.
Sada je za njega bila izgubljena.
Odnosili su je drugi mladići, okretala se
s njima. Hvatali su njezin struk kao što
on nikad nije, savijali su je,
prilagođavali pokretima plesa, a ona je
odgovarala i reagirala: bili su spareni
plesom.
Kad je prošla mimo njega, strogo
je, s predbacivanjem, zazvao njezino
ime i Djuna je vidjela da je ljubomora
pretvorila zelenu boju njegovih očiju u
ljubičastu.
 „Djuna! Vodim te kući.“
Prvi put nastupio je odlučno i to joj
se svidjelo.
„Djuna!“ Ponovo je zazvao, ljutito,
očiju zamračenih od ljutnje.
Morala je prestati plesati. Krotko
mu je prišla misleći: „Želi me samo za
sebe“ i rado mu se pokorila.
Bio je samo malo viši od nje, ali
držao se jako uspravno i zapovjedno.
Na putu kući je šutio.
Crte njezinih usta iznova su nestale,
njegovo putovanje prema njezinim
ustima prestalo je čim su se u stvarnosti
toliko približila njegovima. Bilo je to
kao da se usuđivao iskusiti mogućnost
bliskosti samo dok je prepreka na putu
prema njoj bila nepremostiva, ali kad je
prepreka bila uklonjena i kad je hodala
čvrsto ga držeći pod ruku, mogao je biti
blizak samo s njezinim očima i
udaljenost je ponovo uspostavljena.
Ostavio ju je na vratima bez
ijednog znaka nježnosti, samo sa zadnjim
ljubičastim sjenama ljubomore koje su s
predbacivanjem vrebale u njegovim
očima. To je bilo sve.
Djuna je cijele noći jecala suočena
s tajnom njegove ljubomore, njegove
ljutnje, njegove distanciranosti.
Nije ga htjela pitati. On ništa nije
povjeravao. Zapriječili su sva sredstva
međusobne komunikacije. Nije joj htio
reći da je upravo na tom plesu otkrio
međusvijet u kojemu nema nijednoga
ženskog lika. Svijet momaka poput njega
u bijegu od žene, majke, sestre, supruge
ili ljubavnice.
U svome tadašnjem neznanju i
nevinosti ni s najvećom pronicljivošću
nije mogla dokučiti kamo je Michael,
bježeći od nje, usmjeravao svoju žudnju.
U svome mladenačkom sljepilu
ranjavali su jedno drugo. Nalazio je
izlike za svoju hladnoću prema njoj:
„Previše si vitka. Sviđaju mi se punašne
žene.“ Ili pak: „Previše si inteligentna.
Bolje se osjećam s glupim ženama.“
Drugom je prilikom rekao: „Previše si
impulzivna i to me plaši“.
Budući da je bila nevina, spremno
je prihvaćala krivnju.
Između njih su se događale čudne
scene. Zatomila je svoju inteligenciju i
postala pasivna ne bi li mu ugodila. No
bila je to igra, i oboje su to znali.
Njezina živahnost probijala se kroz sav
hinjeni kvijetizam.
Gutala je bezbrojne pilule za
debljanje, ali uspjela je dobiti samo
pola kile, možda kilu. Kad je ponosno
zatražila da se uvjeri u poboljšanje,
odvratio je pogled.
Jednog dana je rekao: „Osjećam
tvoju bistru glavu kako me promatra;
gledala bi me s prezirom kad ne bih
uspio“.
Ne bi uspio?
Nije to mogla shvatiti.
S vremenom, nakon što se udala za
drugoga i ples ju je odveo u mnoge
zemlje, Michaelova se slika izbrisala.
No i dalje je osjećala povezanost s
drugim Michaelima svijeta. Neki dio
njezina bića i dalje je prepoznavao istu
nježnost, istu neuhvatljivost, istu tajnu.
Michael se pojavljivao u različitim
tijelima, pod različitim krinkama, i svaki
put reagirala je na njega, otkrivajući
svaki put malo više dok nije proniknula
u cijelu tajnu.
No svaki put odigravao se isti mali
ples, mali ples drskosti, ples koji je ženi
govorio: „Ja plešem sam, neće mene
posjedovati nijedna žena“.
Ples kao obred za izazivanje
agresije kakvomu je predaja poučila
ženu! No kad su mladi muškarci izvodili
taj ples pred njima, žene su bile u
nedoumici jer nisu plesali radi toga da
bi one na njega odgovorile.

Godinama nakon toga sjedila je za

stolom kavane u Parizu između Michaela
i Donalda.
 Zašto bi ona sjedila između
Michaela i Donalda?
Zašto sve niti između nje i
Michaela nisu bile prekinute kad se
udala, a on se prepustio nizu Donalda?
Kad su se ponovo sreli u Parizu,
imao je potrebu izumiti trojstvo:
uspostaviti poveznicu između Djune i
svih promjenjivih, nestalnih Donalda.
Kao da je u njegovu odnosu s
Donaldom nešto nedostajalo.
Donald je imao mršavo tijelo poput
egipatskog dječaka. Divlja, tamna kosa
nalik na kosu djeteta koje je netom
trčalo. Zbog krajnje mekoće svojih gesta
u nekim trenucima činilo se da je nizak,
u drugima, kad je stajao uspravno,
tvoreći tijelom stiliziranu i čistu liniju,
činilo se da je visok i čvrst.
Oči su mu bile krupne i zanesene, i
govorio je bez zastajkivanja kao medij.
Nad očima su mu se nadvijali teški
kapci kao u žene, s dugim trepavicama.
Imao je malen i ravan nos, male uši i
snažne, dječačke ruke.
Kad je Michael otišao po cigarete,
pogledali su jedno drugo i Donald je
smjesta prestao biti žena. Ispravio je
tijelo i bez ustezanja se zagledao u
Djunu.
S njom je isticao svoju snagu. Je li
njegovoj snazi upućivalo izazov to što je
ona žena? Sada je bio poput ozbiljna
djeteta u fazi pretvaranja u odraslu
osobu.
S urotničkim je osmijehom rekao:
„Michael se prema meni ophodi kao da
sam žena ili dijete. Želi da ne radim i da
ovisim o njemu. Želi otići, živjeti dolje
na jugu u nekoj vrsti raja.“
„A što ti želiš?“
„Nisam siguran da volim
Michaela...“
Upravo to je očekivala da će čuti.
Uvijek to priznanje nepotpunosti. Uvijek
jedno u bijegu ili troje sjedi zajedno,
uvijek se jedno žali ili jedno voli manje
od drugoga.
 Sve to pratilo je najsloženije
usklađivanje izraza koje je Djuna ikad
vidjela. Donaldove oči i usta upućivali
su na uzbuđenje poznato ovisnicima o
drogi, samo što u Donalda to nije
proizlazilo ni iz kakva umjetnog opojnog
sredstva, nego iz neobične arome koju je
izvlačio iz poteškoća, iz labirinta i
obilaznica i neispunjenja svojih ljubavi.
U Donaldovim očima sjala je
groznica jalovih noćnih bdijenja, intriga,
stremljenja zabranjenom, svih ritmova i
raspoloženja nepoznatih uobičajenom
životu. Postojala je potraga za
zabranjenim i tu je aromu tražio, kao i
neobično osvjetljenje koje je padalo na
sve neznano, nepoznato, na sve što se
smatra tabuom, sve što bi ga moglo
podsjetiti na one tajne trenutke u
djetinjstvu kad je tražio upravo ona
iskustva koja su mu roditelji najstrože
zabranjivali.
No kada je valjalo odabrati
jednoga, dati svoje jastvo jednome, kada
se radilo o otvorenoj jednostavnosti i
trudu da se postigne potpunost, neka
zagonetna pobuda uvijek bi se umiješala
i uništila odnos. Mržnja prema trajnosti,
prema svemu što sliči braku.
Donald je ocrnjivao Michaelov raj
kao da bi to uništilo gorko-slatku,
intenzivnu aromu koju je tražio.
Primaknuo se Djuni, sada je
šaputao poput urotnika. Bila je to
njegova urota protiv jednostavnosti,
protiv Michaelove želje za mirnim
zajedničkim životom.
„Da samo znaš, Djuna, prvi put kad
se to dogodilo! Očekivao sam da će se
izgled cijelog svijeta promijeniti, da će
biti potpuno preobražen, okrenut
naglavačke. Očekivao sam da će se soba
nakriviti, kao nakon potresa, da ću
otkriti da vrata više ne vode na stubište,
nego u prazan prostor, i da prozori
gledaju na more. Takvo uzbuđenje, takva
tjeskoba, i takav strah da neću dosegnuti
ispunjenje. U drugim trenucima imam
osjećaj da bježim iz zatvora, hvata me
strah da će me ponovo uhvatiti i kazniti.
Kad u kavani dam znak nekom kao što
sam ja, imam osjećaj da smo dva
zatvorenika koja su našla mukotrpan
način da komuniciraju pomoću tajne
šifre. Sve naše poruke obojene su jarkim
bojama opasnosti. Ono što nalazim u
takvom skrovitom načinu ima okus kakav
nema ništa što se stekne otvoreno. Nalik
je na okus onih tamnih i tajnih
poslijepodneva našeg djetinjstva kad
smo činili zabranjene stvari s velikom
tjeskobom, strepeći od kazne. Zanos
opasnosti, sad sam se navikao na njega, i
na groznicu kajanja. Ovo društvo koje
me osuđuje... znaš kako se osvećujem?
Polako zavodim sve njegove pripadnike,
jednog po jednog...“
 Govorio je tiho i ushićeno, birajući
najsugestivnije riječi, ne prikrivajući
svoj san da trijumfira nad svima onima
koji su se usudili zabraniti određene
postupke i određene oblike ljubavi.
No kad je govorio o Michaelu, na
njegovo se lice spuštao isti onaj izraz
koji imaju žene kad zavedu muškarca,
izraz tašta likovanja, pobjedničkog,
neukrotiva veličanja svoje moći. Tako je
i Donald veličao ženske varke i
lukavštine i čari kojima je naveo
Michaela da se tako žestoko zaljubi u
njega.
Djuni se činilo da je Michael, u
svome bijegu od žena, samo pobjegao
nekome tko je imao sve isprazne ženske
mane.
Donald je prestao govoriti i u zraku
su ostale ženstvene intonacije njegova
glasa, pijevnog, koji se nikad nije
spuštao do dubljih tonova.
Michael se vratio i sjeo između
njih nudeći cigarete.
Čim se Michael vratio, Djuna je
vidjela kako se Donald promijenio, opet
postao žena, primamljiv i izazovan.
Vidjela je kako Donaldovo tijelo prelazi
u žensko uvijanje, njegovo lice otvoreno
u punoj golotinji. Lice mu je izražavalo
rastapanje poput lica žene koju uzima
muškarac. Sve je bilo otkriveno,
likovanje, zloba, taština, djetinjastost.
Geste su mu sličile gestama
drugorazredne glumice koja prima
cvijeće napadno trepćući, s pogledom
iskosa nalik na izvrnut pokrivač kreveta,
na rub podsuknje.
Glumatao je naglo okrećući glavu
poput ptice, izvodio mali ples napete
budnosti, ćudljivo pućio usne za male
poljupce koji ne bacaju na koljena,
lepetao i šepirio se kao puran, sav u
ukrasima i mijenama, podrugljivo
oponašao bezmalo neprimjetne strelice
pozivanja, malih gesti nemira i obećanja
što ih daju isprazne žene.
Michael reče: „Vas dvoje sličite
jedno drugome. Siguran sam da bi ti
Donaldova odijela pristajala, Djuna.“
 „Ali Donald je iskreniji“, reče
Djuna misleći na to kako je otvoreno
Donald odao da ne voli Michaela, dok
bi ona možda tražila stotinu obilaznih
putova da ublaži tu istinu.
„Donald je iskreniji zato što manje
voli“, reče Michael.
Toplina u zraku. Proljetno lišće
drhtalo je iz čistog kaćiperstva, ne zbog
neugode. Ljubav je sada tekla između
njih troje, podijeljena, prenesena,
zarazna, kao da je Michael konačno bio
slobodan voljeti Djunu u obličju
dječaka, preko Donaldova tijela
dosegnuti Djunu koju nikad nije mogao
dotaknuti izravno, a Djuna je preko
Donaldova tijela dosegnula Michaela - i
dimenzija njihove ljubavi koja je
nedostajala i koja je ostvarena u
prostoru poput algebre nesavršenosti,
apstraktne drame nepotpunosti, konačno
se na trenutak razriješila tim trojstvom
žene koja je sjedila između dvojice
nepotpunih muškaraca.
Mogla je gledati Michaelovim
očima Donaldovo lijepo oblikovano
tijelo, uzak struk, široka ramena,
stilizirane geste i izvještačen izraz lica.
Bilo joj je očito da Donald nije dao
svoje istinsko jastvo Michaelu. Za njega
je glumio karikaturu isprazne ženske
hirovitosti i ćudljivosti. Naručio je piće,
zatim se predomislio, a kad je piće
stiglo, uopće ga nije htio.
 Djuna je pomislila: „On je kao žena
bez maternice u kojoj se događaju tako
velike tajne. On je travestija vjenčanja
koje se nikad neće dogoditi.“
Donald je ustao, izveo pred njima
mali ples pozdrava i bijega, odbijajući
uzvratiti Michaelov molećiv pogled,
naklonio se, napravio neku mušičavu
gestu isprike i bijega te ih ostavio.
Taj mali ples podsjetio ju je na
Michaelove oproštajne pozdrave na
stubama ispred njezinih vrata kad joj je
bilo šesnaest godina.
I najednom je vidjela sve njihove
kretnje, njezine s Michaelom i
Michaelove s Donaldom, kao balet
nestvarnosti i neposjedovanja.
„Najviši oblik njihova djelovanja
je bijeg!“ rekla je Michaelu.
Uz melodiju Debussyeva L'Isle
Joyeuse4 graciozno su izveli sve korake
koji su doveli do neposjedovanja.
(Kada ću prestati voljeti ove
lakomislene mladiće koji se kreću u
sferi nalik na sferu ptica, uvijek malo
brži od većine ljudskih bića, uvijek malo
iznad ili onkraj ljudskosti, uvijek u
bijegu zbog nekakvoga velikog straha od
ljudskih bića, uvijek tražeći otvoreni
prostor, sumnjičavi prema omeđenosti,
jako željni svoje slobode, trepereći
mnoštvom uzbuna, uvijek sluteći
opasnost svuda oko sebe...)
„Ptice“, rekao je čovjek koji se
bavi znanstvenim istraživanjem, „žive
svoj život s intenzitetom koji je jednako
ekstreman kao njihove jarke boje i
upečatljive pjesme. Njihova tjelesna
temperatura redovito je 40, čak i 43
stupnja, i svatko tko je promatrao pticu
izbliza sigurno je vidio kako joj cijelo
tijelo vibrira od divljeg udaranja bila.
Takvi motori moraju funkcionirati u
nadtlaku: a upravo to ptica i čini. Udisaj
ptice ne puni joj samo pluća, nego
prolazi kroz mnoštvo sitnih cjevčica u
zračne vrećice koje ispunjavaju sav
prostor u tijelu ptice koji ne zauzimaju
vitalni organi. Povrh toga zračne vrećice
povezane su s mnogim kostima ptice,
koje nisu ispunjene koštanom srži kao
kosti životinja, nego su šuplje. Ti
rezervni spremnici zraka priskrbljuju
gorivo za intenzivni život ptice te u isti
mah pridonose poletnosti njezina leta.“

Paul je stigao kao što stiže zora,

maglovit, nesiguran u svoje geste. Sunce
bi bilo skriveno dok se ne bi nasmiješio.
Zatim bi plavetnilo njegovih očiju, sjene
pod njegovim očima, snene kapke - sve
bi to osvijetlio širok, blistav osmijeh.
Maglu, rosu, nesigurno oklijevanje
njegovih gesta raspršila bi puna, čvrsta
usta i jaki, pravilni zubi.
Potom bi osmijeh opet nestao,
jednako brzo kao što se pojavio. Kad bi
ušao u prostoriju, donio bi sa sobom ono
ozračje adolescencije koje nije ni sunce
ni puni mjesec, nego predjeli između
njih.
Iznova je opazila sjene pod
njegovim očima, koje su stvarale blagu
aureolu ljubičaste nijanse oko intenzivne
plave boje očiju.
Bio je ogrnut u sramežljivost i
kapci su mu bili teški kao od previše
sanjanja. Njegovo sanjanje protezalo se
krajem njegovih kapaka poput rubova
duboka drijemeža. Čovjek bi očekivao
da će se zatvoriti u hipnozi kakva
unutarnjeg maštanja jednako
tajanstvenog kao što je stanje opijenosti
drogom.
To neprestano prelaženje iz
zastrtosti oblacima u jarki sjaj događalo
se u nekoliko trenutaka. Tijelo bi mu
sjedilo posve mirno, a onda bi
odjednom uskočilo u razdraganost i
živahnost. Potom bi mu se lice ponovo
hermetički zatvorilo.
Ni isti je brz način prelazio s
rečenica izgovorenih s dubokom
zrelošću na iznenadne nedužne
netočnosti. Bilo je teško sjetiti se da mu
je sedamnaest godina.
Činilo se da je više zaokupljen
nesigurnošću kako da se drži tijekom
toga nepoznatog iskustva nego time da ga
upija ili da u njemu uživa.
Nesigurnost je kvarila njegovo
uživanje u sadašnjosti, ali Djuna je
osjećala da je on osoba koja odnosi
svoja blaga u tajne odaje sjećanja i da
će ondje sve rasprostrti kao kad se
priprema sadržaj lule za pušenje
opijuma, ta blaga više neće ugrožavati
nelagoda življenja, blaga će postati
prošlost, i ondje će dodirivati i milovati
svaku riječ, svaku sliku, postajat će
njegove vlastite.
U samoći i sjećanju počet će
njegov pravi život. Sve što se sada
događalo bila je puka priprema lule za
pušenje opijuma koja će kasnije slati
spirale dima u zrak kako bi začarala
njegovu samoću, kad bude ležao daleko
od opasnosti i nepoznatosti, ležao u
namjeri da okusi iskustvo s kojega je
isprana nečist tjeskobe.
Ležat će i ništa se više neće
očekivati od sanjalice, neće se više
očekivati da sudjeluje, govori, djeluje,
odlučuje. Ležat će i slike će se dizati u
himeričnim pohodima i iz priče u svakoj
pojedinosti čudesnije od one koja se
odvijala u tome trenutku, narušena
strahom.
Budući da je unaprijed stvorio san
koji je nastojao očuvati da ga stvarnost
ne uništi, za sanjalicu, za Paula, svaki
pokret u životu postao je teži, bojao se
pogrešaka kao što se onaj koji sanja
snove izazvane opijumom boji buke ili
danjeg svjetla.
A nije nastojao očuvati samo svoj
san o Djuni, kao neku krhku esenciju
koja se lako raspline, nego, još opasnije,
vlastitu sliku o tome što Djuna očekuje
od njega, što je zamišljao da Djuna od
njega očekuje - teška zadaća za
mlađahnog Paula, njegovi vlastiti idealni
zahtjevi, koje je, ne znajući to, sam
izmislio, otežavali su svaki postupak ili
riječ kojima je samo ponovo izvodio
prizore ponavljane u djetinjstvu u
kojima je dječjoj prirodnosti uvijek
nanosila poraz strogost roditelja,
ulijevajući mu neprestan osjećaj da
nijedna riječ i nijedan postupak ne
zadovoljavaju nemogući kriterij koji mu
je zadan. Još strašnije sputavanje nego
što je ono kad Kinezi vezuju stopala
svojoj maloj djeci, vezuju ih metrima
tkanine kako bi onemogućili prirodan
rast. Kad bi takvu tiransku tkaninu
čovjek nosio predugo, neprekinutu,
neprerezanu, to bi ga na koncu pretvorilo
u mumiju...
Djuna je u priči koju joj je ispričao
mogla vidjeti sliku majke kako vezuje
Paula: svojedobno je imao ljubimca,
zamorca, kojeg je jako volio. A majka ga
je prisilila da ga ubije.
Mogla je vidjeti sve spone kad je
dodao: „Uništio sam dnevnik koji sam
vodio u školi“.
 „Zašto?“
„Sada kad sam na mjesec dana
došao kući, roditelji su ga mogli
pročitati.“
Jesu li kazne bile tako teške da je
radije bio voljan zatirati žive dijelove
sebe, voljenog ljubimca, dnevnik koji je
odražavao njegovo unutarnje jastvo?
„Mnoge strane sebe ne možeš
pokazati svojim roditeljima.“
„Da.“ Na lice mu se spustio
tjeskoban izraz. Učinak roditeljske
strogosti bio je očit u načinu na koji je
sjedio, stajao - čak i u rezigniranu tonu
kojim je rekao: „Ubrzo moram ići“.
 Djuna ga je pogledala i vidjela kao
zarobljenika kakav je bio - zarobljenika
škole, roditelja.
„Ali sada imaš cijeli mjesec
slobode.“
„Da“, rekao je Paul, ali riječ
sloboda nije imala odjeka u njegovu
biću.
„Kako ćeš ga iskoristiti?“
Na to se nasmiješio. „Ne mogu
bogzna kako. Roditelji ne žele da
posjećujem plesačice.“
„Jesi li im rekao da ideš k meni?“
„Da.“
„Znaju li da i sam želiš biti
plesač?“
„O, ne.“ Opet se nasmiješio,
osmijeh mu je bio utučen, a onda je iz
njegovih očiju nestala ona izravna,
otvorena iskrenost. Kolebale su se, kao
da je iznenada obuzet nedoumicom.
Taj njegov izraz najbolje je
poznavala: zamagljen, kratak pogled koji
klizi s ljudi i predmeta.
Imao je strahove djeteta u vanjskom
svijetu, a ipak je u isti mah ostavljao
dojam da živi u većem svijetu. Ovaj
momak je izgubljen, s nježnošću je
pomislila Djuna. No izgubljen je u
velikom svijetu. Snovi su mu magloviti,
beskonačni, bezoblični. Gubi se u njima.
Nitko ne zna što zamišlja ni o čemu
misli. On ne zna, ne može reći, ali to nije
jednostavan svijet. Proteže se onkraj
njegova dosega, naslućuje više nego što
zna, veći svijet koji ga plaši. Ne može se
povjeriti ni dati sebe. Sigurno su ga
previše često oštro osuđivali.
Valovi nježnosti tekli su prema
njemu iz njezinih očiju dok su sjedili bez
riječi. Oblak je nestao s njegova lica.
Kao da je naslutio o čemu je razmišljala.
Baš kad je odlazio, Lawrence je
stigao zadihan, srdačno zagrlio Djunu,
šepireći se ušao u dnevni boravak i
uključio radio.
Bio je Paulov vršnjak, ali za
razliku od Paula, po svemu sudeći, nije
nosio malu puževu kućicu oko svoje
osobnosti, mjesto u koje se može povući
i nestati. Nastupao je otvoreno, budnih
očiju, smiješeći se, pun očekivanja,
spreman na sve što bi se moglo dogoditi.
Kretao se na poticaj čistog nagona i
nikad nije mirovao.
Nosio je kavez koji je stavio u
sredinu sobe. Dignuo je pokrov
oblikovan kao minijaturan platneni krov
na pruge.
Djuna je kleknula na sag ne bi li
pogledala što je u kavezu i nasmijala se
vidjevši plavu mišicu koja je grickala
kreker.
 „Gdje si našao tirkiznu mišicu?“
upitala je Djuna.
„Okupao sam je u boji“, reče
Lawrence. „Samo što u nekoliko dana
sve to poliže sa sebe i opet postane
bijela, pa sam je ovaj put morao donijeti
odmah nakon kupanja.“
Plava mišica revno je grickala.
Svirala je glazba. Sjedili su na sagu.
Soba je počela svjetlucati i sjati.
Paul je zadivljeno gledao.
(Ovaj ljubimac, govorile su
njegove oči, ne mora biti ubijen. Ovdje
ništa nije zabranjeno.)
Lawrence je bojio kavez
fosforescentnom bojom kako bi sjao u
mraku.
„Ovako se neće plašiti kad je noću
ostavim samu!“
Dok se boja sušila, Lawrence je
zaplesao.
Djuna se smijala iza vela svoje
duge kose.
Paul ih je čeznutljivo gledao, a
onda reče bezizražajnim glasom: „Sada
moram ići“. I u hipu je otišao.
„Tko je taj krasni momak?“ upita
Lawrence.
„Sin tiranskih roditelja koje jako
zabrinjava što je posjetio plesačicu.“
 „Hoće li opet doći?“
„Ništa nije obećao. Samo ako se
uspije izvući.“
„Posjetit ćemo mi njega.“
Djuna se nasmiješila. Mogla je
zamisliti Lawrencea kako dolazi u
Paulov uštogljeni dom s kavezom i
plavom mišicom u njemu te kako
Paulova majka kaže: „Da si se riješio
tog ljubimca!“
Ili Lawrencea kako izvodi baletni
skok i dodiruje vršak svijećnjaka, ili
pjeva neku istančanu opscenost.
C'est une jeune fille en fleur,5 sada
je rekao, vidovnjački prepoznavši
Djunin strah da nikad neće uteći
Michaelovim odjecima i nasljednicima.
Lawrence je slegnuo ramenima.
Zatim ju je pogledao svojim
crvenozlatnim očima ispod svoje
crvenozlatne kose. Kad god bi je
pogledao, bilo bi to zarazno: taj žarki,
čeznutljiv pogled što zaljubljeno pada na
sve i svakoga te raspršuje i najsumornija
raspoloženja.
Nikakva tuga nije mogla odoljeti
tome bjesomučnom karnevalu naklonosti
koju je širio svakog dana, počevši s
oduševljenjem prvom šalicom kave,
radovao se početku dana, odmah bi mu
se svidjela prva osoba koju bi vidio, i
na najmanji povod očarali bi ga
muškarac, žena, dijete ili životinja.
Toplina čak i u sudarima s nesrećama,
nevoljama i poteškoćama.
Primao ih je s osmijehom. S
velikodušnom pretjeranošću hitao je
voljeti, žudjeti, posjedovati, gubiti,
patiti, umirati višestrukim malim
smrtima kojima svatko umire svakog
dana. Čak je i umirao i plakao i patio i
gubio s oduševljenjem, sa žarom. Bio je
rastrošan u siromaštvu, obilovao je i bio
prebogat nekim nevidljivim kemijskim
ekvivalentom zlata i sunca.
Na svaki bi događaj ushićeno i s
užitkom poskočio: bio to koncert,
dramska predstava, balet ili neka osoba.
Da, da, da, kliktalo je njegovo čvrsto
mlado tijelo svakog jutra. Nema
ustezanja, nema oklijevanja, nema
strahova, nema opreznosti, nema
umjerenosti. Prihvaćao je svaki poziv.
Radovao se kretanju, slaganju,
pristajanju, širenju.
 Kad god bi došao, namamio bi
Djunu u vrtlog. Čak i tužni smiješili su
se jedno drugom, šireći se u tuzi
raskolačenih očiju i nabujalih srca.
„Odbaci svaki čemer i pleši!“
Tako su iscjeljivali jedno drugo
plesom, savršeno spareni u oduševljenju
i vatri.
Valovi koji su ga nosili naprijed
nikad ga nisu bacili na stijene. Uvijek se
vraćao nasmiješen: „O, Djuna, sjećaš li
se Hilde? Bio sam tako lud za njom.
Znaš li što je učinila? Pokušala mi je
podmetnuti nešto lažnog novca. Da, ona,
s onakvim divnim očima i manirama,
onakva duboko osjećajna, došla mi je i
jako umilno rekla: razmijeni mi ovu
novčanicu od deset dolara. A bila je
lažna. Onda je pokušala sakriti nešto
droge u moju sobu i optužiti mene za to.
Gotovo sam završio u zatvoru. Založila
je moj pisaći stroj, moju kutiju s bojama.
Na kraju mi je preotela sobu i morao
sam provesti noć na klupi u parku.“
No sljedećeg jutra opet je bio pun
vjere, ljubavi, povjerenja, pobuda.
Plesao je i vjerovao.
U njegovoj prisutnosti ponovo je
bila spremna vjerovati.
Vjerovati u Paulove oči, u tajnu i
dubinu u njima, u osjećaj da se ondje,
neodgonetnut, svio neki golem san.
 Lawrence je dovršio nanošenje
fosforescentne boje. Navukao je zavjese
i kavez je sjao u mraku. Sada je odlučio
premazati istom bojom sve što se u sobi
moglo obojiti.
Sutradan se Lawrence pojavio s
velikom limenkom boje i miješao ju je
štapom kad je nazvao Paul: „Mogu se na
neko vrijeme izvući. Mogu li doći?“
„O, dođi, dođi“, reče Djuna.
„Ne mogu ostati jako dugo...“ Glas
mu je bio prigušen kao u bolesnika. U
njemu je bilo neke tugaljivosti jasno
čujne Djuninu srcu.
„Zarobljeniku je dopušten jedan sat
slobode“, reče ona.
 Kad je Paul došao, Lawrence mu je
pružio kist i njih dvojica su se u tišini
prihvatila bojenja svega u sobi što je
dolazilo u obzir za to. Ugasili su svjetla.
Pojavila se nova soba.
Na zidovima su se pojavila
svjetleća lica, novo cvijeće, novo drago
kamenje, novi dvorci, nove prašume,
nove životinje, sve u nitima svjetla.
Tajnovita propusnost za svjetlo kao
u njihovih neodmjerenih riječi, njihovih
impulzivnih postupaka, želja,
oduševljenja. Mrak je bio isključen iz
njihova svijeta, mrak gubitka vjere. Sada
je to bila soba neprestana svjetlucanja,
čak i u mraku.
 (Stvaraju novi svijet za mene,
osjetila je Djuna, svijet veće svjetloće.
Možda je to san i neće mi biti dopušteno
da ostanem. Tretiraju me kao da im
pripadam jer vjerujem u ono u što i oni
vjeruju, osjećam kao što i oni osjećaju.
Mrzim oca, autoritet, moćne muškarce,
imućne muškarce, svu tiraniju, sav
autoritet, sve kristalizacije. Osjećam isto
što i Lawrence i Paul: ondje vani veći je
svijet pun okrutnosti, opasnosti i
pokvarenosti, gdje ljudi prodaju svoj
šarm, svoju razigranost, i ulaze u krut
svijet stege, dužnosti, ugovora, vođenja
računa. Gust, neproziran svijet bez
fosforescentnosti. Želim zauvijek ostati u
ovoj sobi ne s muškarcem ocem, nego s
muškarcem sinom, klesati, slikati,
plesati, sanjati i stalno počinjati, svaki
dan iznova se rađati, nikad ne ostarjeti,
puna vjere i pobuda, okretati se i
mijenjati u skladu sa svakim vjetrom
poput mobilà. Ne volim one koji su
prestali teći, vjerovati, osjećati. One
koji se više ne mogu rastopiti,
razdragati, koji sebi ne mogu dopustiti
da budu prevareni, smijati se gubitku,
one koji su sputani i zamrznuti.)
Naslonila je glavu na Lawrenceovo
rame sa svojevrsnom zahvalnošću.
(Nigdje drugdje nije u zraku bilo
takva prelijevanja duginih boja kao
ovdje s Lawrenceom i s Paulom; nigdje
drugdje nije bila tako daleko od
prijetnje skrućivanja i kristalizacije. Sve
teče...)
Djuna je prstima češljala kosu,
dugim, zamišljenim potezima, a
Lawrence je govorio o velikom
problemu zaposlenja s kojim se uvijek
iznova suočava. Isprobao ih je jako
mnogo. Kako da čovjek radi, a da ne
izgubi svoju boju, svoj žar, osobni
posjed i slobodu. Bio je uvelike nalik na
nježnoga egipatskog skarabeja koji je
strahovao od gubitka svoje jarke boje u
rutini, u dužnosti, u monotoniji. Posao bi
mogao ubiti čovjeka, ili ga osakatiti,
pretvoriti u robota, u otupjelo biće, u
budućeg poduzetnika, moćnog čovjeka s
bolovima u kostima i sa začepljenim
arterijama vjere!
Lawrence je sada radio u tvrtki
koja je izrađivala dekoracije za izloge.
Volio je raditi noću, ići na neobične
ekspedicije u društvu lutaka za izlog i
konja od ljepenke, živjeti na
minijaturnim pozornicama gradeći
prašume, morske krajolike, čudesne
životinje. Flertovati s golim lutkama
kojima su se ruke skidale jednako lako
kao drugim ženama rukavice, koje su
odlagale svoje glave na pod i skidale
perike skidajući šešire. Bio je stručnjak
za rastavljanje žena!
Svako vlakno Lawrenceova života
bilo je prožeto bojom i nije bilo nikakve
opasnosti da će umrijeti od dosade, jer
čak su i nezgode poprimale krajnje
živopisnu nijansu, a prolivena limenka
gvaša svejedno je bila praznik za oči.
Donosio je Djuni na dar ogrlice,
nakit za kosu, naušnice napravljene od
obojene gline koje su se brzo mrvile kao
ukrasi na kostimima povijesne drame.
Uvijek su joj bili dragi predmeti
bez čvrstoće. Čvrsti predmeti vezivali
su je za trajnost. Nikad nije željela
čvrsto građenu kuću i pokućstvo. Sve su
to bile zamke. Tada si im pripadao
zauvijek. Više je voljela kazališne
ukrase koje lako i bez žaljenja može
stavljati i skidati. Ubrzo bi se raspali i
ništa nije bilo izgubljeno. Preživjela bi
samo živopisnost.
 Sjećala se kako je jednom čula
neku ženu da se žali zbog toga što
naslonjači više ne traju dvadeset godina
i kako joj je odgovorila: „Ali ja ne bih
mogla dvadeset godina voljeti
naslonjač!“
I stoga promjena, mijene kao u
duge, i bili su joj miliji Lawrenceovi
darovi s kojih su obojeni prah i kristali
padali kao boja na krilima leptira nakon
što su predali svoje najveće čari.
Paul je rezbario komad bakra,
škarama je pravio tako fine ureze da je
ptica koja se naposljetku pojavila
između njegovih tankih prstiju bila
načičkana nitima perja.
 Stao je na stol i koncem je zakačio
za strop. Na najmanji dašak zraka stala
bi se polako okretati.
Paul je imao kožu djeteta koju
nikad nije dotaknulo ništa s ovog svijeta:
ni sapun, ni krpa za pranje, ni četka,
nikakav ljudski poljubac nije mogao
dotaknuti tu kožu! Nikad ribana, trljana,
ogrebena ili naborana na jastuku.
Prozirnost djetinje kože, adolescenta
koji će kasnije postati neproziran. Čime
se djeca hrane da im koža ima tu
prozirnost, i što to kasnije jedu što
uzrokuje neprozirnost?
Majke koje ih ljube jedu svjetlo.
Postoji fosforescencija koja dolazi
iz magičnog svijeta djetinjstva.
Kamo to svjetlo kasnije odlazi? Sja
li to iz njihovih tijela supstancija vjere
kao fosforescencija iz albatrosa, i što je
ubija?
Sada je Lawrence, tražeći predmete
korisne za igru pogađanja, u Djuninu
ormaru našao rolu čelične trake za
mjerenje.
Kad ju je svu izvukao iz kućišta,
protezala se poput duge čelične zmije
koja je, uz vješto baratanje, mogla stajati
kruto kao mač, ili se talasati poput
valova srebrnih vrhova, ili bljeskati
poput munje.
Lawrence i Paul stajali su sučelice
kao majstori mačevanja spremni za duel
svjetla i čelika.
Čelična vrpca se savila, zatim se
stvrdnula između njih poput mosta, i kad
god bi se jedan od njih pokrenuo
naprijed, činilo se da je tijelo drugoga
proburazio mač.
U drugim bi trenucima klonula,
oklijevala kao prestrašena zmija, a onda
bi izgledala mlitavo i apsurdno i obojica
bi se nasmijala.
No ubrzo su naučili da je nikad ne
smiju pustiti da se slomi ili oklijeva, pa
je u njihovim rukama postala nalik na
udar groma. Paul je smiono napadao, a
Lawrence hitro parirao.
 U ponoć je počela izbijati na
vidjelo Paulova tjeskoba. Njegov su sjaj
zastrli oblaci, iznova je poprimio
nesigurno držanje. Prestao je zauzimati
središte prostorije i maknuo se iz žarišta
svjetla i smijeha. Poput mjesečara
odmaknuo se od veselja.
Djuna ga je otpratila do vrata. Bili
su sami i tada je rekao: „Roditelji su mi
zabranili da dolazim ovamo“.
„Ali tu si bio sretan, zar ne?“
„Da, bio sam sretan.“
„Ti pripadaš ovdje.“
„Zašto to misliš?“
„Nadaren si za plesanje, slikanje,
pisanje. I ovo je tvoj mjesec slobode.“
„Da, znam. Da bar... da sam bar
slobodan...“
„Ako to želiš dovoljno jako,
nekako ćeš uspjeti.“
„Htio bih pobjeći, ali nemam
novca.“
„Ako pobjegneš, svi ćemo se
brinuti za tebe.“
„Zašto?“
„Zato što vjerujemo u tebe, zašto
što si dostojan pomoći.“
„Nemam kamo otići.“
„Negdje ćemo ti naći sobu i usvojit
ćemo te. I imat ćeš svoj mjesec života.“
„Života!“ ponovio je povodljivo.
„Ali ne želim da to učiniš ako se ne
osjećaš spremnim, ako to ne želiš toliko
da si radi toga voljan žrtvovati sve
drugo. Samo želim da znaš da možeš
računati na nas, ali to mora biti tvoja
odluka, inače neće značiti ništa.“
„Hvala ti.“ Ovaj put nije joj stisnuo
ruku, stavio je svoju u njezinu kao da je
polaže u gnijezdo, sklopljenu, nježnu i
glatku poput bjelokosti, da miruje, u činu
povjerenja.
Zatim je, prije nego što je otišao
odande, još jedanput pogledao sobu kao
da želi zadržati njezinu zaštitničku
toplinu. U jednom trenutku bio se smijao
toliko jako da je kliznuo iz stolice.
Djuna ga je nasmijala. U tom trenutku
mnogi njegovi lanci sigurno su se
pokidali jer ništa ne kida lance tako kao
smijeh, i Djuna se nije mogla sjetiti da
se ikad u životu više razveselila nego
kad je vidjela prizor Paula kako se smije
poput zarobljenika puštenog na slobodu.

Dva dana nakon toga Paul se

pojavio na njezinim vratima sa svojim
kovčegom.
Djuna ga je primila radosno kao da
je početak praznika, zamolila ga da joj
veže baršunaste vrpce oko zgloba,
odvezla ga do kuće gdje je Lawrence
živio s roditeljima i gdje su imali sobu
viška.
Voljela bi da mu je mogla pružiti
utočište u vlastitoj kući, ali znala je da
bi njegovi roditelji došli onamo i našli
ga.
Napisao je pismo roditeljima.
Podsjetio ih je da ima samo mjesec dana
slobode za sebe prije odlaska u Indiju na
službenu dužnost koju mu je otac sredio i
da osjeća kako ima pravo provesti taj
mjesec s prijateljima s kojima osjeća
bliskost, tko god oni bili. Našao je ljude
s kojima dijeli jako mnogo toga, a
budući da su njegovi roditelji bili toliko
ekstremni u svojim zahtjevima,
zabranjujući mu da se uopće viđa sa
svojim prijateljima, on će biti jednako
ekstreman u obrani svoje slobode. Neka
se ne brinu oko njega ni oko toga hoće li
na isteku mjeseca postupiti u skladu s
očevim planovima u vezi s njim.
Nije ostajao u svojoj sobi.
Dogovoreno je da će objedovati u
Djuninoj kući. Jedan sat nakon što je
odložio kovčeg u Lawrenceovoj sobi,
bio je kod nje.
U njegovoj prisutnosti nije se
osjećala kao zrela žena, nego ponovo
kao sedamnaestogodišnja djevojka na
početku vlastitog života. Kao da
sedamnaestogodišnjakinja nije bila
uništena iskustvom - poput nekoga
dubokog sloja u geološkoj strukturi koji
su novi slojevi pritisnuli, ali ne i
izbrisali.
(Čini se da gladuje i žeđa za
toplinom, a ipak je jako bojažljiv. Oboje
nas koči neuhvatljivost onoga drugoga.
Tko će prvi pobjeći? Ako se budemo
kretali previše užurbano, strah će se
naglo dići i razdvojiti nas. Ja strahujem
od njegove nedužnosti, a on od onoga što
smatra mojom upućenošću. Međutim ni
on ni ja ne znamo što onaj drugi želi,
oboje smo ukočeni i spremni nestati, s
velikim strahom da ćemo biti
povrijeđeni. Njegova su kolebanja kao
moja, njegova nijemost kao moja u
njegovoj dobi, njegovi strahovi poput
mojih strahova.)
 Dok se primicao, osjetila je da mu
tijelo vibrira. Kroz sve izmaglice, dok
se njezino tijelo približavalo da ga
pozdravi, provlačio se odjek njezinih
kretnji u njemu.
Sa svojom rukom u njezinoj, posve
mirnom, rekao je: „Svi čine tako puno za
mene. Misliš li da ću i ja moći činiti to
isto za nekoga drugog kad odrastem?“
„Naravno da hoćeš.“ A budući da
je tako blago rekao „kad odrastem“,
odjednom ga je vidjela kao dječaka i
ruka joj je hitro posegnula za uvojkom
dječačke kose koji mu je pao preko
očiju i povukla ga.
Učinila je to nasmijavši se pomalo
prestrašeno, kao da očekuje da će joj
vratiti milo za drago, te se opustio u
njezinu društvu.
Doista joj je vratio milo za drago
vježbajući džiju-džicu na njezinoj ruci
dok nije rekla: „To me boli“. Onda je
stao, ali otkriće da njezine kosti nisu
toliko jake kao kosti momaka na kojima
je oprobavao svoje znanje ulilo mu je
osjećaj moći. Imao je više snage nego
što mu je trebalo da izađe na kraj s
njom. Mogao ju je tako lako ozlijediti, i
sada se više nije bojao kad se njezino
lice približilo njegovu, a oči joj postale
veće i blistavije, ili kad je plesala i kosa
bi joj slučajno prešla preko lica poput
svilena biča, ili kad je sjedila kao
Arapkinja razgovarajući telefonom i
odgovarajući na pozive koji bi ga mogli
lišiti njezine prisutnosti. Tko god je
nazvao, uvijek je odbijala i ostajala kod
kuće kako bi razgovarala s njim.
Svjetlo u sobi poprimilo je jarki
sjaj i kupali su se u njemu, sjaj nestanka
njegova straha.
Osjećao se jednako opušteno kad bi
sjeo i crtao, čitao, slikao ili šutio.
Svjetlo oko njih postalo je toplo i
prigušeno i prisno.
Odbacujući u njegovoj prisutnosti
deset godina života koje su stvarale
distancu između njih, osjećala je da
ponovo ulazi u manju kuću nedužnosti i
vjere te da je ono što je odbacivala bila
puka uloga: igrala je ulogu žene, a to je
bio izvor jada, bila se pretvarala da je
žena, a sada je znala da nije bila
opuštena u toj ulozi, i sada je s Paulom
osjećala da se preobražava u staturu i bit
bližu svome istinskom stanju.
S Paulom je prelazila iz neiskrene
himbe zrelosti u ranjiviji svijet, bježala
iz teže uloge žene izmučene jadom u
manju sobu topline.
Na trenutak joj je, sjedeći ondje s
Paulom, slušajući Simfoniju u d-molu
Césara Francka, bilo dopušteno da kroz
njegove oči zađe iza zrcala u manju,
svilom podstavljenu kuću vjere.
 U umjetnosti, u povijesti, čovjek se
bori protiv svojih strahova, želi živjeti
vječno, boji se smrti, želi raditi s drugim
ljudima, želi živjeti vječno. Nalik je na
dijete koje se boji smrti. Dijete se boji
smrti, mraka, samoće. Tako jednostavni
strahovi iza svih složenih konstrukcija.
Tako jednostavni strahovi kao što su
glad za svjetlom, toplinom, ljubavi. Tako
jednostavni strahovi iza složenih
konstrukcija umjetnosti. Sve ih nježno i
tiho ispitaj kroz oči mladića. Uvijek je
neko ljudsko biće osamljeno,
prestrašeno, izgubljeno, zbunjeno.
Skriva i prerušava svoju ovisnost, svoje
potrebe, srami se reći: ja sam
jednostavno ljudsko biće u svijetu koji
je previše golem i previše kompleksan.
Zbog svega što smo otkrili o listu... to je
još uvijek list. Možemo li se
poistovjetiti s listom, na drvetu, u parku,
s jednostavnim listom: zelenim,
svjetlucavim, okupanim suncem ili
vlažnim, ili s listom koji blijedi zbog
dolaska oluje. Poput divljaka,
pogledajmo list, vlažan ili sjajan na
suncu, ili blijed od straha od oluje, ili
srebrnast u magli, ili mlitav na
prevelikoj vrućini, ili list koji pada u
jesen, suši se, svake se godine ponovo
rađa. Uči od lista: jednostavnost. Unatoč
svemu što znamo o listu: njegovoj
živčanoj strukturi filomu staničnoj papili
parenhimu stomama prožiljenosti. Zadrži
ljudski odnos - list, muškarac, žena,
dijete. U nježnosti. Koliko god svijet bio
ogroman, složen, proturječan, uvijek su
tu muškarac, žena, dijete i list. Ljudskost
sve čini toplim i jednostavnim.
Ljudskost. Neka vode ljudskosti teku
kroz apstraktni grad, kroz apstraktnu
umjetnost, plačući poput rječica, lomeći
stjenovite planine, topeći ledene sante.
Zamrznuti svjetovi u praznim kavezima
mobila gdje srca leže izložena kao žice u
električnoj žarulji. Neka se rasprsnu na
nježan dodir lista.

Sljedećeg jutra Djuna je

doručkovala u krevetu kad se pojavio
Lawrence.
 „Nemam ni prebijene pare i rado
bih doručkovao s tobom.“
Počeo je jesti prepečenac, a onda
je ušla sluškinja i rekla: „Na vratima je
gospodin koji ne želi reći svoje ime“.
„Doznaj što hoće. Ne želim se još
odijevati.“
No posjetitelj je slijedio sluškinju
do vrata i sada je stajao u spavaćoj sobi.
Prije nego što se itko stigao
usprotiviti, rekao je najklasičnijim
tonom zlikovca: „A-ha! Doručkujete, je
li?“
„Tko ste vi? Otkud vam pravo da
uđete ovamo?“ reče Djuna.
 „Otkud mi pravo? Otud što sam
detektiv.“
„Detektiv!“
Lawrenceove oči podsmješljivo su
zaiskrile.
Detektiv mu reče: „A što vi radite
ovdje, mladiću?“
„Doručkujem.“ Rekao je to sasvim
vedro i prirodno te je nastavio piti kavu
i mazati maslac na krišku prepečenca
koju je ponudio Djuni.
„Krasno!“ reče detektiv. „Znači,
uhvatio sam vas. Doručkujete, je li? Dok
se vašim roditeljima slama srce zbog
vašeg nestanka. Doručkujete, je li? A još
nemate osamnaest godina i mogu vas
prisiliti da se vratite kući i nikad vas
više ne pustiti van.“ Okrenuvši se prema
Djuni, dodao je: „A kakve je prirode,
molim lijepo, vaše zanimanje za ovog
mladića?“
Na to su Djuna i Lawrence prasnuli
u neobuzdan smijeh.
„Nisam ja jedini“, reče Lawrence.
Čuvši te riječi, detektiv je izgledao
kao čovjek koji nije očekivao da će mu
zadaća biti tako laka i bio je gotovo
zahvalan na suradnji.
„Znači, niste jedini!“
Djuna se prestala smijati. „Želi reći
da svatko tko nema ni prebijene pare
može doručkovati ovdje.“
„Jeste li za šalicu kave?“ upita
Lawrence s drskim osmijehom.
„Više ni riječi od vas“, reče
detektiv. „Bit će vam bolje da pođete sa
mnom, Paule.“
„Ali ja nisam Paul.“
„A tko ste?“
„Ime mi je Lawrence.“
„Poznajete li Paula -? Jeste li ga u
skorije vrijeme vidjeli?“
„Bio je ovdje sinoć na zabavi.“
„Zabavi? A kamo je otišao nakon
toga?“
„Ne znam“, reče Lawrence.
„Mislio sam da živi s roditeljima.“
„Kakva je to bila zabava?“ upita
detektiv.
No sada se Djuna prestala smijati i
razljutila se. „Odmah otiđite odavde“,
rekla je.
Detektiv je iz džepa izvukao
fotografiju, usporedio je s
Lawrenceovim licem, vidio da nema
sličnosti, još jedanput pogledao Djunu,
pročitao ljutnju na njezinu licu i otišao.
Čim je otišao, njezina je ljutnja
nestala i opet su se nasmijali. Odjednom
se Djunina razigranost pretvorila u
tjeskobu. „Ali ovo bi moglo postati
ozbiljno, Lawrence. Paul više neće moći
dolaziti u moju kuću. A zamisli da je na
doručak došao on, a ne ti!“
Onda je postala svjesna još jednog
aspekta situacije i lice joj se rastužilo.
„Kakve to Paul ima roditelje kad mogu
uzimati u obzir primjenu sile da bi ga
vratili kući.“
Dohvatila je telefon i nazvala
Paula. Paul je šokiranim glasom rekao:
„Ne mogu me nasilu odvesti kući!“
„Ne znam što o tome kaže zakon,
Paule. Bit će bolje da se držiš podalje
od moje kuće. Dok ne doznamo, nalazit
ću se s tobom negdje drugdje - recimo, u
kazalištu, na baletu.“
Nekoliko dana sastajali su se na
koncertima, u galerijama, na baletnim
predstavama. Činilo se međutim da ih
nitko nije slijedio.
Djuna je živjela u neprestanu strahu
da će ga naglo odvesti i da ga možda
nikad više neće vidjeti. Njihovi susreti
poprimili su tjeskobu ponovljenih
oproštaja. Svaki put gledali su jedno
drugo kao da to čine posljednji put.
Zbog toga straha od gubitka dulje je
gledala njegovo lice i zahvaljujući tome
svaka njegova crta, svaka gesta, svaki
ton njegova glasa dublje su uranjali u nju
kako bi bili pohranjeni protiv budućega
gubitka - to je prodiralo sve dublje i
dublje, sve više ju je prožimalo dok se
borila da ne nestane.
Osjećala je da jasno vidi ne samo
Paula u sadašnjosti nego i Paula u
budućnosti. Svaki je izraz mogla
pročitati kao naznaku buduće moći,
buduće pronicljivosti, buduće
potpunosti. Njezina vizija budućeg Paula
osvjetljivala je sadašnjost. Drugi su
mogli vidjeti mladića koji proživljava
svoje prvo pijanstvo, čini svoje prve
korake u svijetu, koleba se ili proturječi
sebi. No ona je osjećala da živi s
Paulom kakvoga još nitko nije vidio, s
čovjekom budućnosti, zapovjednim, s
moći u sebi koja se pojavljivala na
mahove.
Kad nestanu oblaci i izmaglice
adolescencije, kako će potpun i bogat
čovjek postati s ovom mješavinom
senzibilnosti i inteligencije koja
motivira njegove odabire, odbacujući
plitkost, nikad ne zakoračujući u
osrednjost, s nepogrešivim instinktom za
izvanredno.
Njegovi roditelji očito jako slabo
poznaju tog Paula budućnosti,
posjednutog onim duboko usađenim
rudnikom nježnosti koji je skriven ispod
površine, ali je njoj vidljiv, kad su
poslali detektiva da ga nasilu dovede
kući.
 Živjela je s Paulom kakvoga još
nitko nije poznavao, u tajnu odnosu
daleko od dosega najdomišljatijih
detektiva, izvan dosega cijelog svijeta.
Pod glasom zastrtim velom
osjećala je skrivenu toplinu, pod
oklijevanjem skrivenu snagu, pod
strahovima opsežniji san koji je teže
dohvatiti i ispuniti.
Sama, nakon poslijepodneva s
njim, ležala je na svome krevetu i dok se
ptica koju je izrezbario nehajno okretala
u središtu sobe, suze su joj se nakupile u
očima tako polako da ih je osjetila tek
kad su joj kliznule niz obraze.
Suze zbog ovoga nepodnošljivog
topljenja njezina srca i tijela - potpunog
topljenja pred Paulovim licem, i
prigušenim načinom na koji je govorilo
njegovo tijelo, nježnim načinom na koji
je gladovao, sezao, grabio, kao
zatvorenik koji polako i postupno, vrata
po vrata, sobu po sobu, hodnik po
hodnik, bježi prema svjetlu. Zatvor
izgrađen oko njega bio je zatvor mraka:
mraka zbog kojega nije mogao spoznati
sebe, svoje potrebe, svoju istinsku
narav.
Samica koju su stvorili roditelji.
Nije znao ništa, baš ništa o svome
istinskom jastvu. A takvo sljepilo bilo je
isto kao da je bio vezan lancima.
Njegovi roditelji i njegovi učitelji samo
su mu nametnuli lažno jastvo koje im se
činilo ispravnim.
Ovoga momka nisu poznavali.
Ovo pak topljenje, toga ne smije
biti. Odvratila je lice, sada udesno, kao
da se okrenula od vizije njegova lica, i
promrmljala: „Ne smijem ga voljeti, ne
smijem ga voljeti“.
Začulo se zvono. Prije nego što je
stigla uspraviti se u sjedeći položaj,
ušao je Paul.
„O, Paule, ovo je opasno za tebe!“
„Morao sam doći.“
Hodao je prema njoj, zatim je stao,
i njegovo tijelo nastojalo joj je prenijeti
poruku. Što je govorilo njegovo tijelo?
Što su kazivale njegove oči?
Bio je preblizu, osjećala je kako je
njegove oči zaposjedaju i hitro se
udaljila da pristavi čaj, da stavi pladanj
i hranu između njih poput kakva jako
krhka zida od pijeska, iz djetinjih igara,
koji je more moglo vrlo lako rastvoriti!
Govorila je, ali nije slušao, ni ona
nije slušala vlastite riječi, jer njegov je
osmijeh prodirao u nju i željela je
pobjeći od njega.
„Htio bih znati...“, rekao je i riječi
su ostale visjeti u zraku.
Sjedio je preblizu. Osjećala je
nepodnošljivo topljenje, gubljenje sebe,
i borila se da zatvori neka vrata pred
njim. „Ne smijem ga voljeti, ne smijem
ga voljeti!“
Malo se odmaknula, ali njegova
kosa bila je toliko blizu njezine ruke da
su joj prsti bili magnetski privučeni i
blago su je, razigrano dodirnuli.
„Što želiš znati?“
Je li primijetio njezino drhtanje?
Nije joj odgovorio. Brzo se nagnuo i
uzeo cijela njezina usta u svoja, cijeli
muškarac u njemu izišao je u izravnu
ubodu, čvrst, odlučan, gladan. Jednim ju
je poljupcem prisvojio, utvrdio svoju
posesivnost.
Nakon što je uzeo njezina usta i
ljubio je dok oboje nisu ostali bez daha,
ležali su jedno pokraj drugog i osjetila
je njegovo snažno i toplo tijelo uza
svoje, njegovu krutu strast.
Prelazio je rukom po njoj s
oklijevanjem. Sve mu je bilo novo, vrat
žene, ramena, njezine kopče i dugmad.
Između putovanja što su vodila
otkrićima imao je treperave trenutke
nesigurnosti dok mu iskre užitka ne bi
povele ruku.
Ondje gdje je stavljao ruku nitko
drugi nikad nije stavio svoju. Pod
njegovim pažljivim prstima budile su se
nove stanice koje se nikad prije nisu
budile kako bi rekle: ovo je tvoje.
 Dojka dodirnuta prvi put dojka je
koja nikad prije nije bila dodirnuta.
Gledao ju je svojim izduženim
plavim očima koje nikad nisu plakale, a
njezine su oči bile isprane, svijetle i
bistre, njezine su oči zaboravile da su
plakale.
Dodirnuo je njezine trepavice
svojim trepavicama od kojih nijedna
nije ispala, a one njezine koje su oprale
suze bile su nadomještene.
Njegova kosa, koja nikad nije bila
zgnječena između grozničavih jastuka,
zamršena noćnim morama, pomiješala se
s njezinom i rasplela je.
Gdje je tuga izdubila bogate spilje,
uranjao je svoje mladenačke ubode
dohvaćajući beskonačne izvore topline.
Zastao je tek prije posljednje tajne
tijela. Ubadao je i ulazio, a sada je
zastao.
Leži li se tiho i smireno na tajnome
mjestu žene?
Ležali su u potpunoj tišini.
U njemu se dizala groznica,
uspinjali se sokovi, tijela su bila napeta
potrebom za nasiljem.
Napravila je valovitu kretnju i to je
u njemu otključalo vrtlog požude,
derviški ples svih srebrnih noževa
užitka.
 Kad su se probudili iz transa,
nasmiješili su se jedno drugom, ali on se
nije micao. Ležali su spojeni, vitkost uz
vitkost, noge kao zrcalni odrazi, bok uz
bok.
Pamuk tišine bio je svuda oko njih,
prekrivajući njihova tijela skrpljenom
mekoćom.
Veliki val vatre koji ih je kotrljao
nježno ih je iznio na obalu u malim
krugovima pjene.

Na stolu je bila golema vaza puna

tulipana. Potaknuta zanosom koji je
osjećala, pomaknula se prema njima u
želji da nešto dotakne, da u nešto prelije
svoju radost.
Svaki dio njezina tijela koji su
otvorile njegove ruke čeznuo je za tim
da otvori cijeli svijet u skladu s njezinim
raspoloženjem.
Gledala je tulipane, tako hermetički
zatvorene, poput tajnih pjesama, poput
tajni tijela. Ruke su joj uzele svaki
tulipan, običan tulipan svakodnevnog
života, i polako ih otvorile, laticu po
laticu, otvorile ih nježno.
Obično cvijeće pretvorilo se u
egzotično, zatvorene tajne u otvoren
cvat.
Uto je čula Paula kako kaže: „Ne
čini to!“
 U glasu mu je bila velika tjeskoba.
Ponovio je: „Ne čini to!“
Osjetila je velik nalet tjeskobe.
Zašto je bio tako uznemiren?
Pogledala je cvijeće. Pogledala je
Paulovo lice na jastuku, zastrto
tjeskobom, i obuzeo ju je strah. Prerano.
Prerano ga je otvorila ljubavi. Nije bio
spreman.
Čak i s nježnošću, i s blagim
prstima, i s najvećom ljubavlju, bilo je
prerano! Forsirala je vrijeme, kao što je
forsirala cvijeće da se promijeni iz
običnoga u izvanredno. Nije bio
spreman!
Sada je razumjela vlastito
oklijevanje, svoj poriv da pobjegne od
njega. Iako je on napravio prvi korak,
ona ga je, jer je znala, trebala spasiti od
tjeskobe.
(Paul je gledao otvorene tulipane i
u njima vidio nešto drugo, ne sebe, nego
Djunu, otvaranje Djunina tijela. Neka ne
otvara cvijeće kao što je on otvorio nju.
U golemu valu tišine, hipnozi ruku, kože,
užitka, čuo je tih jecaj, ali na njezinu licu
vidio je radost. Je li je zabijanje u nju
moglo povrijediti? Ta žudnja bila je kao
da nekog ubada nožem.)
„Sad ću se odjenuti“, opušteno je
rekla. Nije mogla opet zatvoriti tulipane,
ali mogla se odjenuti. Mogla je opet
zatvoriti sebe i pustiti njega da se opet
zatvori.
Gledajući je, iznova je osjetio
žestok nalet snage, jači od njegovih
strahova. „Nemoj još.“
Opet je na njezinu licu vidio
osmijeh koji nikad nije vidio na njemu u
njezinim najvedrijim trenucima, a onda
je prihvatio tajnu i prepustio se vlastitoj
radosti.
Srce mu je divlje kucalo uz njezino
tijelo, divlje u istodobnoj panici i
radosti trenutak prije nego što ju je uzeo.
To srce što je divlje kucalo uz nju,
kucalo nasuprot njezinu, a onda ritmično,
valovito, zasljepljujuće stapanje, i
poslije nije bilo prekida između njihovih
tijela.
Nakon oluje ležao je sasvim
nepomično na njezinu tijelu, snatreći, tih,
kao da je na tome mjestu našao utočište.
Ležao je darovan, izgubljen, zanesen.
Nosila je njegovu težinu s radošću, ali
ubrzo je od nje obamrla i osjetila bol.
Malo se pokrenula, a on ju je upitao:
„Gnječim li te?“
„Pretvorit ćeš me u palačinku“,
rekla je smiješeći se, a on joj je uzvratio
osmijeh, zatim se nasmijao.
„Da te s većom slašću pojedem,
draga moja.“
Ponovo ju je poljubio kao da bi je s
užitkom pojeo.
 Potom je ustao i opuštenim,
zanesenim kretnjama napravio zvijezdu
na sagu.
Ona se ispružila gledajući bakrenu
pticu kako se okreće u središtu sobe.
Iz njega je odjednom navrlo
ushićenje, pa je radosno skočio u zrak,
vratio se k njoj i rekao: „Nazvat ću
oca!“
Nije mogla razumjeti. Nagnuo se
preko njezina tijela i, držeći ruku na
njezinoj dojci, okrenuo očev broj.
Tada je na njegovu licu vidjela što
želi reći ocu: nazvati ga, reći mu ono što
je neizrecivo, ali što mu je cijelo
njegovo novo tijelo htjelo reći: Uzeo
sam ženu! Imam vlastitu ženu. Ravan
sam ti, oče! Ja sam muškarac!
Kad se njegov otac javio, Paul je
samo mogao reći obične riječi koje sin
može reći ocu, ali izgovorio je te obične
riječi sa zanesenom arogancijom, kao da
bi ga otac mogao vidjeti s rukom na
Djuninu tijelu: „Oče, tu sam“.
„Gdje si?“ strogo je odgovorio
otac. „Očekujemo te kod kuće. Možeš se
i dalje viđati sa svojim prijateljima, ali
moraš doći kući kako bi ugodio majci.
Majka ti je pripremila večeru!“
Paul se nasmijao, nasmijao se kako
se nikad nije smijao kao dječak, s rukom
preko telefonske slušalice.
 Na takav dan oni ga očekuju na
večeri!
Bili su slijepi, nisu vidjeli čudo.
Otac bi preko telefona trebao čuti i
vidjeti da on ima vlastitu ženu: ležala je
ondje smiješeći se.
Kako se otac usuđuje sada
zapovijedati! Zar ne čuje novi glas
novog čovjeka u svom sinu? Poklopio
je.
Kosa mu je padala preko željnih
očiju. Djuna ju je povukla. Zaustavio ju
je. „Ne možeš to više činiti, o, ne.“ I
zario je zube u najmekši dio njezina
vrata.
„Oštriš zube kako bi postao veliki
ljubavnik“, reče ona.
Kad god bi ga obuzela žudnja, na
trenutak bi mu srce divlje zakucalo,
gotovo bi se rastužio prije nego što bi
navrla plima. Prije nego što bi zatvorio
oči da bi je poljubio, prije nego što bi se
prepustio, uvijek bi pažljivo spustio
rolete i pozatvarao prozore i vrata.
To je bio tajni čin, i bojao se očiju
svijeta na sebi. Svijet je bio pun očiju na
njegovim postupcima, očiju koje su
gledale s neodobravanjem.
To je bio tajni strah preostao iz
njegova djetinjstva: snovi, želje,
postupci, užici koji bude osudu u očima
roditelja. Nije se mogao sjetiti nijednog
pogleda odobravanja, ljubavi, divljenja,
suglasnosti. Iz daleke prošlosti pamtio je
da je natjeran na tajnost jer se činilo da
sve što otkrije budi neodobravanje ili
kaznu.
Potajno je čitao Tisuću i jednu noć,
potajno je pušio, potajno je sanjao.
Roditelji su ga ispitivali samo da
bi ga kasnije optužili.
I stoga je spustio rolete, skupio
zavjese, pozatvarao prozore, a onda je
otišao k njoj i oboje su zatvorili oči
milujući jedno drugo.
Preko kauča bio je prebačen pleteni
pokrivač koji mu je bio osobito drag.
Katkad bi sjeo ispod njega kao da je
šator. Kroz rupice u tkanju mogao je
vidjeti nju i sobu kao kroz istočnjačku
drvenu rešetku. Pružio bi jednu ruku
ispod pokrivača, svojim malim prstom
potražio bi njezin i uhvatio ga.
Kao u snu izazvanu opijumom, to
dodirivanje i isprepletanje dvaju malih
prsta postalo je golema gesta, vrlo krhak
most njihova odnosa. Tim malim prstom
koji je jako nježno i lagano vukao njezin
uzimao je cijelo njezino biće kao nitko
drugi prije njega.
Tako ju je uvlačio pod pokrivač,
kao u snu, malom gestom koja je
sadržavala najveću moć, veću moć od
nasilja.
 Kad bi se našli ondje, oboje su
osjećali da su sigurni od cijelog svijeta i
od svih prijetnji, od oca i detektiva, i od
svih tabua postavljenih kako bi
razdvojili ljubavnike diljem svijeta.

Lawrence je dojurio k njima ne bi

li ih upozorio da je Paulov otac viđen
kako se vozi kroz susjedstvo.
Paul i Djuna zajedno su ručali i
spremali se otići na balet.
Paul je obojio pernatu pticu za
Djuninu kosu i ona ju je upravo
zakvačila za kosu kad je Lawrence ušao
s upozorenjem.
Paul je malo problijedio, zatim se
nasmiješio i rekao: „Palačinko, za slučaj
da dođe moj otac, možeš li nekako
postići da budeš manje zgodna?“
Djuna je otišla i oprala svu šminku
s lica, a onda je skinula tanahnu pernatu
pticu s kose i zajedno su sjeli da čekaju
oca.
Djuna reče: „Ispričat ću vam priču
o Casparu Hauseru, koja se, kažu,
odigrala prije mnogo godina u Austriji.
Casparu Hauseru bilo je oko sedamnaest
godina kad se pojavio u gradu, lutalica,
izgubljen i zbunjen. Od djetinjstva je bio
zatvoren u mračnoj sobi. Njegovo pravo
podrijetlo bilo je nepoznato, a i uzrok
zatvaranja. Vjerovalo se da je u pitanju
bila dvorska intriga, da su ga možda
maknuli kako bi ga zamijenili drugim
vladarom ili da je bio kraljičin
nezakonit sin. Njegov je tamničar umro i
momak se našao na slobodi. U samoći je
odrastao, ali i dalje je imao duh djeteta.
Sav njegov posjed bio je jedan san, koji
je smatrao sjećanjem. Nekoć je živio u
dvorcu. Poveli su ga u jednu prostoriju
da vidi svoju majku. Majka je stajala iza
vrata. No nikad nije došao do nje. Je li
to bio san ili sjećanje? Želio je opet naći
taj dvorac i svoju majku. Ljudi u gradu
uzeli su ga pod svoje kao kuriozitet.
Njegova iskrenost, njegov neposredan,
djetinji instinkt u vezi s ljudima u isti ih
je mah razdraživao i budio zanimanje.
Utjecali su na njega. Htjeli su mu
nametnuti svoja uvjerenja, učiti ga,
posjedovati ga. No momak je mogao
osjetiti njihovu prijetvornost, njihovo
izdajstvo i sebičnost. Pripadao je svome
snu. Puno povjerenje poklonio je samo
čovjeku koji mu je obećao da će ga
odvesti natrag u njegov dom, njegovoj
majci. A taj ga je čovjek izdao, izručio
ga je njegovim neprijateljima. Netom
prije smrti susreo je ženu koja se nije
usudila voljeti ga jer je bio tako mlad,
koja je zatomila svoje osjećaje. Da se
usudila, možda bi bio izbjegao svoj
usud.“
„Zašto se nije usudila?“ upitao je
Paul.
„Vidjela je samo prepreku“, reče
Djuna. „Većina ljudi vidi samo prepreku
i ona ih zaustavlja.“
(Sada ti se ništa loše ne može
dogoditi, Paule, ništa ti se ne može
dogoditi. Oslobođen si. Dobro si
započeo. Volio te prvi predmet tvoje
žudnje. Tvoja prva žudnja uzvraćena je.
Ja sam jako loše započela! Započela
sam sa zatvorenim vratima. To mi je
naškodilo, ali barem si ti započeo s
ispunjenjem. Nisi bio povrijeđen. Nisi
bio odbijen. Samo sam ja u opasnosti.
To je naime sve što mi je dopušteno da ti
dam, dobar početak, a onda te moram
predati.)
Sjedili su i čekali oca.
 Lawrence ih je ostavio. Napetost
mu je ulijevala nelagodu.
Paul je učio Djunu jesti rižu
štapićima. Potom ih je pažljivo očistio i
dok su razgovarali, držao ih je kao da su
lutke iz kazališta sjena s Balija, kao da
prikazuju misli koje se ni jedno ni drugo
nisu usudili izreći.
Sjedili su i čekali oca.
Paul je držao štapiće kao drzovite
lutke, gestikulirajući, onda je njima
razigrano, spretno, otkopčao gornje
dugme njezine bluze i oboje su se
nasmijali.
„Vrijeme je za balet“, reče Djuna.
„Tvoj otac očito ne dolazi ili bi već bio
ovdje.“
Vidjela je kako mu se lice ozarilo
svjetlom žudnje.
„Čekaj, Djuna.“ Otkopčao je drugo
dugme, i treće.
Zatim je stavio glavu na njezine
grudi i rekao: „Hajde da večeras ne
idemo nikamo. Hajde da ostanemo
ovdje.“

Paul je prezirao male i plitke

valove. Privlačilo ga je prostranstvo
koje je odgovaralo njegovim
bezgraničnim snovima. Mora
posjedovati svijet na neki velik način,
vladati nekim velikim kraljevstvom,
proširiti se u neko apsolutno vodstvo.
Osjećao se kraljem kao što se
dijete osjeća kraljem, nad kraljevstvima
za koja ne znaju obični ljudi. Nije želio
obično, poznato. Samo ga je golemo,
nepoznato, moglo zadovoljiti.
Djuna je bila žena s odjecima koji
su uranjali u beskrajnu prošlost koju
nikad nije mogao potpuno istražiti. Kad
bi okusio nju, okusio bi patnju koja je
iznjedrila miomiris, miomiris koji je
ostavljao dublje brazde. Bilo je
dovoljno što je slutio mračne šume
iskustva, bezimene rijeke, zagonetne
planine, bogate rudnike pod zemljom,
prepune spilje tajnih znanja. Golem
teren za neustrašiva pustolova.
 Iznad svega bila je njegov „ocean“,
kao što joj je napisao. „Kad muškarac
uzme ženu, posjeduje more.“
Valovi, ogromni valovi ženine
ljubavi!
Ona je bila more čije su se strasti
ponekad mogle dići u veće valove i
osjećao je da je sposoban suočiti se s
njima!
Koliko god volio opasnost,
nepoznato, golemo, osjećao je i potrebu
da pobjegne, da između njega i oceana
budu udaljenost i prostor jer se bojao da
ne bude potopljen!
Bijeg: u tišinu, u svojevrsnu
nevidljivost zahvaljujući kojoj bi mogao
sjediti ondje na podu, a ipak stvarati
dojam odsutnosti, sposoban nestati u
knjigu, u crtež, u glazbu koju je slušao.
Zurila je u njegov mali prst i
zapanjila ju je njegova krajnja krhkost i
osjetljivost.
(On je prozirno dijete.)
Pred tim prozirnim prstom, tako
umješno isklesanim, tankoćutno
izrađenim, finih kostiju, koji se spuštao
na predmete s daškom zraka i magije,
diveći mu se, njegovoj prolaznosti, u
njoj bi se uzdigao val strasti i baš kao
val oceana kanio bi se samo prevaliti,
prekriti plivača eksplozijom pjene, u
ritmu obuhvaćanja, a onda se povući bez
namjere da ga odvuče na dno.
Paul je međutim s instinktom novog
plivača osjećao da je bilo trenutaka kad
se mogao sigurno baciti u konkavno
središte vala i biti dignut u ekstazu te
ponovo isporučen na obalu siguran i cio;
ali da je bilo i trenutaka kad je to veliko
zakrivljeno udubljenje skrivalo
podvodnu struju, trenutaka kad je
odmjeravao svoju snagu i otkrivao da
nije dovoljna da bi se vratio na obalu.
Tada bi se opet prihvatio lakših
igara svoga nedavno predanog
djetinjstva.
Djuna ga je zatekla ozbiljno
nagnuta nad neki crtež, a njegovu
distanciranost nije izražavalo ono što je
činio, nego način na koji je sjedio,
hermetički zatvoren kao neka zagonetna
kineska kutija na čijoj se površini nije
vidjelo kako bi se mogla otvoriti.
Tada je sjedio kao što sjede djeca,
na sigurnom u svome posebnom
samotnom svijetu nakon što je sagradio
magnetski zid odijeljenosti.
Tada je jednako vješto kao stariji
muškarci pribjegavao velikoj
objektivnosti, dalekosežnome gledištu
pomoću kojega muškarci izbjegavaju sve
osobne poteškoće: micao se iz
sadašnjosti i osobnoga ulazeći u
najdublje zamršenosti šahovske partije,
objašnjavajući joj što je Darwin napisao
kad je usporedio oko s mikroskopom,
razglabajući o pleuronectidae ili
plosnatim ribama, jako zanimljivim zbog
svojih asimetričnih tijela.
A Djuna je slijedila taj safari u
svjetove znanosti, kemije, geologije s
nelagodom koja nije bila plod nikakve
lijenosti uma, nego činjenice da je bilo
jako teško zauzdati velik val strasti što
ga je u njoj budilo trajno gledanje
Paulova malog prsta, jer njezino
divljenje tom prizoru bilo je ravno
divljenju istraživača novome
planinskom vrhu ili znanstvenika novom
otkriću.
Znala je kakvo grozničavo
uzbuđenje obuzima muškarce u takvim
trenucima njihova života, ali nije vidjela
nikakvu razliku između ljepote visoka
leta iznad oblaka i istančano obojena i
promjenjiva krajolika adolescencije
kojim je prolazila promatrajući Paulov
mali prst.
Proučavanje antropoloških
iskapanja u Peruu nije joj bilo čudesnije
od napola oblikovanih snova strpljivo
iskopanih iz Paulovih nejasnih riječi,
snova od kojih su oni hvatali samo
prolog; i nijedna šuma dragocjena drveta
nije mogla biti raznovrsnija od
oscilacija njegove krajnje ranjivosti
koja ga je prisiljavala da traži zaklon, da
skriva svoje osjećaje, da se tako dirljivo
koleba između velike hrabrosti i potajna
straha od boli.
Rođenje njegove svijesti za nju nije
bilo manje čudo od otkrića kemije,
promjene njegove temperature, tajnovite
ljutnje, iznenadne smirenosti nisu bile
manje vrijedne od proučavanja dalekih
podneblja.
No kad bi pred prevelikim valom
čija je kupola naizgled bila više od puke
ekstaze pjene što se poput kiše spušta na
divan oblik njegovih ruku, valom čija je
konkavnost naizgled bila više od
privremene majčinske utrobe u koju bi
mogao leći na djelić trenutka, onoliko
koliko traje orgazam, kad bi pred takvim
valom sjedio poput zagonetne kineske
kutije s površinom koja nije pokazivala
nikakvu mogućnost otvaranja prodorima
nježnosti ili bujici strasti, njezina bi se
veća pobuda uz neobičnu bol razlomila
na mnoštvo malih valova posutih
frivolnim šljokicama sunca, potajice
posramljena golemim nerazmjerom s
mladićem koji je sjedio ondje nudeći
sve što posjeduje - svoju isprekidanu
muškost, svoje najopsežnije snove i svoj
strah od vlastitih širenja, svoju zrelost i
svoj strah od te zrelosti koja ga je
izvodila iz vrtova djetinjstva.
A kad bi se veći val raspršio na
manje i kad bi Paul osjetio da mu ne
prijeti nikakva opasnost da bude
odvučen na dno, da se oslobodio straha
od posjedovanja koji je tajna čitave
adolescencije, kad bi prikupio snagu na
mjestu na koje se povukao, vratio bi se
kako bi opet dražio i poticao njezinu
toplinu, kad bi osjetio da može uroniti u
nju, izgubiti se u njoj, osjećajući
opijenost čovjeka koji je pokorio more...
Tada bi joj zaneseno pisao: ti si
more...
No ona je mogla vidjeti male
valove u njemu kako prikupljaju snagu
za budućnost, kako se pripremaju za
trenutak kad će on biti taj koji
preplavljuje.
Tada se više nije činio kao
slabašan adolescent sanjarskih gesta,
nego kao strastven mladić koji
isprobava buduće prizore svoje
prevlasti.
Nosio je bijeli šal kroz sive ulice
grada, bijeli šal imuniteta. Njegova
glava na postolju nabora šala bila je
glava sanjara koji hoda kroz grad
odabirući na osnovi bijele magije da
vidi i čuje i sakuplja samo prema svojim
unutarnjim potrebama, gradeći polako i
postupno, kao što na koncu svatko čini,
vlastiti svijet od građe kojom raspolaže
i iz koje, bar mu je to bilo dopušteno,
može slobodno odabirati.
Bijeli šal potvrđivao je bezbrojne
stvari koje ga nisu doticale: zagušena
stabla, razbijeni prozori, bogalji,
opscenosti ispisane olovkom po
zidovima, lascivni govori pijanaca,
otrovne isparine i raspadanje grada.
Nije ih ni vidio ni čuo.
Nakon prolaska pustim ulicama,
okružen zidovima svoga unutarnjeg sna,
iznenada bi otvorio oči te vidio svirača
malih uličnih orgulja i njegova majmuna.
Uvijek iznova donosio je kući neki
predmet kojim su ljudi nastojali
prevladati svoju osrednjost: knjigu,
sliku, glazbeni komad ne bi li preobrazio
svoje viđenje svijeta, proširio ga i
produbio.
Bijeli šal nije lagao.
Bio je to primjeren stijeg njegovih
putovanja.
Njegova glava, na prikladnu
postolju bijelih nabora šala, bila je
imuna na mrlje. Mogao je prolaziti kroz
kanalizaciju, bolnice, zatvore, i ništa
nije ostavljalo svoj zadah na njemu. Kad
bi se vratio, njegov kaput, njegov dah,
njegova kosa, još uvijek bi odisali
mirisom njegova sna.
To je bila jedina djevičanska šuma
poznata čovjeku: ta čistoća odabira.
Kad bi se Paul vratio i njegov bi
šal blistao, u njegovim naborima sjalo bi
sve ono što je odbacio.
Uvijek je bio pomalo iznenađen
zanimanjem starijih ljudi za njega.
 Nije znao da posjeduje išta što bi
oni mogli željeti, nije znao da u njegovoj
prisutnosti bivaju nasilno vraćeni u svoj
prvi san.
Budući da je stajao na početku
labirinta, a ne u njegovu središtu, u
svima je budio svijest o skretanju na
kojemu su izgubili sebe. Paul je stajao u
središtu labirinta, a oni su ponovo
proživljavali početak svoga putovanja,
prisjećali se svoje prve nakane, svoje
prve slike, svojih prvih želja.
Umotat će se u njegov bijeli šal i
početi ispočetka.
A ipak, danas je osjetila da je u
davanju vlastita jastva sadržana druga
čistoća, veća čistoća. Osjećala se čisto
dajući sebe, a Paul se osjećao čisto
povlačeći sebe.

Suze njegove majke, suzdržanija

strogost njegova oca opet su ga doveli
kući.
Došao je njegov osamnaesti
rođendan i to je bio onaj koji nisu mogli
proslaviti zajedno jer to mu je bio
rođendan u stvarnosti, onaj koji je bio
vidljiv njegovim roditeljima. S Djunom
je pak proslavio jako mnogo dana
rođenja6 kojih njegovi roditelji, sa
svojim ograničenim znanjem o njemu,
nisu mogli biti svjesni.
 Nisu prisustvovali danu rođenja
njegove muške zrelosti, danu rođenja
njegova nestašnoga šaljivog jastva,
njegova prvog pijanstva, njegova prvog
uspjeha na zabavi; ili danu rođenja
njegova rječitog jastva na temu
pjesništva, slikarstva ili glazbe. Ili danu
rođenja njegove mašte, njegove
domišljatosti, njegova novog poznavanja
ljudi, njegovih novih stavova i njegovih
otkrića nepoznatih moći u sebi.
Taj niz dana rođenja koji se
dogodio otkako je otišao od kuće bila je
najveličanstvenija fiesta kojoj je Djuna
ikad prisustvovala, spektakl
nepredvidljivih procvata, pucanja ljuski
oko njegove osobnosti, pojavljivanja
muškarca.
No njegov pravi rođendan nisu
mogli provesti zajedno.
Majka mu je skuhala ručak, s ocem
je igrao šah - oni koji su ga voljeli
manje i koji su ga sputavali i gušili
zabranama, koji su odgađali njegovo
sazrijevanje.
Majka mu je napravila rođendansku
tortu glaziranu i posutu opomenama
protiv širenja, upozorenjima protiv
novih prijatelja, povukla je granicu nalik
na granice uređenih vrtova kao da
ocrtava sve doličnosti kojima se može
poraziti pustolovina.
Otac je s njim igrao šah u tišini,
naznačujući pažljivo odmjerenim
pokretima osudu svih zabludjelih
plesova srca, hirova tijela, a iznad svega
osudu onih pobuda koje su pridonijele
samoj Paulovoj prisutnosti ondje, čina
sjedinjenja iz kojega je oblikovan
blistav momak koji je jeo za njihovim
stolom.
Torta kojom su ga nahranili bila je
torta upozorenja: da se boji svih ljudskih
bića i da sumnja u motive svih
muškaraca i žena kojih nema na „žutim
stranicama“.
Svijeće nisu bile zapaljene da bi se
proslavila njegova buduća sloboda,
nego da bi se reklo: uistinu si siguran
samo u krugu osvijetljenom ovim
rođendanskim svijećama, samo u krugu
oca i majke.
Mali krug. A izvan tog kruga - zlo.
I tako je jeo rođendansku tortu koju
je napravila njegova majka i koja je
sadržavala sve filtre protiv ljubavi,
širenja i slobode za koje zna bijeli vudu.
Torta kako bi se dijete spriječilo da
postane muškarac i kako bi ga se
sačuvalo od toga!
Nema više zajedničkih noći u
kojima je dočekati zoru zajedno bila
jedina svečanost vjenčanja dopuštena
ljubavnicima.
No jednog dana vratio se njoj
noseći kovčeg sa svojim rubljem. Prije
povratka kući bio je spakirao svoje
rublje kako bi ga ondje oprali. A majka
je rekla: „Odnesi ga natrag. Neću prati
rublje koje si isprljao dok si živio sa
strancima.“
On ga je stoga bez riječi odnio
natrag Djuni, većoj ljubavi koja će se
rado pobrinuti za njegove stvari ako je u
pitanju odjeća koju je isprljao u svom
iskustvu sa slobodom.
Zaboljelo ju je koliko su mu
košulje bile male, kao znak opasnosti
koje mu prijete i koje ona ne može
otkloniti. Još uvijek je bio dovoljno
slabašan, dovoljno mlad da bude
podvrgnut tiraniji.
 Oboje su slušali Simfoniju u d-
molu Cesara Francka.
A onda su se sukobljena jastva u
Djuni stopila u jedno raspoloženje kao
što se događa na takvim glazbenim
križanjima.
Tema simfonije bila je nježnost.
Prvi put ju je čula sa šesnaest
godina jednoga kišnog poslijepodneva i
povezala ju je s prvim iskustvom
ljubavi, ljubavi bez vrhunca kakvu je
upoznala s Michaelom. Ispreplela je tu
glazbu sa svojim prvim poimanjem
prirode ljubavi kao krajnje, beskonačne
nježnosti.
 U simfoniji Césara Francka bilo je
neposrednog zanosa, rastvaranja u
osjećaju i izbjegavanja nasilja. Uvijek
iznova, u tome glazbenom usponu
osjećaja, čovjek se uspinjao stubištem
groznice i napuštao ga prije nego što
eksplodira.
Opsesivno vraćanje manje važnim
temama, stvarajući beskrajnu smirenost;
u šesnaestoj je vjerovala da je iskustvo
ljubavi posve sadržano u toj opojnoj
tvari koja nježno teče, u istančanim
spiralama, kadencama i valovitu gibanju
te glazbe.
César Franck donosio je poruke
mekoće i povjerenja, prateći Paulove
geste i stavove, i zbog toga mu je
vjerovala - strast bez oluja uništenja.
Željela je takve maglene krajolike,
takve vrtoglave spirale bez eksplozija:
opojnu tvar.
Slušajući simfoniju kako teče, a
ipak ne teče (jer postojala je statična
brazda u kojoj je ostajala zatvorena,
jako slična obzidanoj sobi njezine kuće
koja je sadržavala tajnu nepomičnosti),
Djuna je vidjela obelisk na Place de la
Concorde, kamenu strijelu postavljenu u
središte graciozno uzburkana trga, zbir
vrtova, fontana i rijeka automobila.
Jedna oštra kamena strelica koja probija
noć, maglu, kišu, sunce, nepogrešivo
usmjerena prema oblacima.
 A bila je tu i malena, luda žena po
imenu Matilda, koju su svi poznavali,
koja je dolazila svakog jutra i sjedila na
jednoj od klupa blizu rijeke, i ostajala
ondje cijeli dan gledajući prolaznike,
jedući štedljivo, malo-pomalo, mrvice
neke tajnovite hrane iz papirnate
vrećice, poput golubova. Policajac,
turisti i ljudi koji žive oko Place de la
Concorde toliko su se navikli na nju da
bi, kad je ne bi vidjeli, to bilo jednako
primjetno i uznemirujuće kao kad bi
otkrili da je obelisk nestao i da je trg
ostao bez svoga reflektora koji seže u
nebo.
Matilda je bila poznata po tome što
je tvrdoglavo sjedila ondje i zimi i ljeti,
ne obazirući se na vremenske prilike, po
svojim nejasnim odgovorima onima koji
su pokušavali doznati zašto je ondje, po
svojoj neumornoj budnosti, kao da ima
dogovoren sastanak s vječnosti.
Odlazila je tek u sumrak, katkad na
blag poticaj policajca.
Budući da joj odjeća nije bila
potpuno raspadnuta i da nije bila
bolesna, svi su pretpostavljali da ima
dom i nitko nikad nije bio zabrinut zbog
nje.
Djuna je jednom prilikom sjela
pokraj nje i Matilda isprva nije htjela
govoriti, nego se obraćala golubovima i
jesenjem lišću koje je padalo,
naizmjence mrmljajući, šapućući,
brundajući. Zatim je iznenada vrlo
jednostavno i razgovijetno rekla Djuni:
„Sjedila sam tu sa svojim ljubavnikom,
a onda je otišao rekavši da će se
vratiti“.
(Policajac je rekao: dvadeset
godina je gledam kako sjedi ovdje.)
„Koliko dugo tu sjedite i čekate?“
upitala je Djuna.
„Ne znam.“
Jela je isti kruh kojim je hranila
golubove. Lice joj je bilo naborano, ali
ne staračko, kroz bore je sjao izraz koji
nije bio izraz starosti, nego izraz napeta
čekanja, budnosti, iščekivanja mlade
osobe.
„Vratit će se“, rekla je, i izraz
prkosa prvi je put sprao s njezina lica
bljedilo promatračice, bljedilo
pustinjakinje koja živi bez prisna odnosa
koji bi potaknuo ritmove krvi, onaj
ukočeni izraz ljudi koji gledaju gomilu
kako prolazi i nikad ne prepoznaju
nijedno lice.
„Naravno da hoće“, reče Djuna jer
nije mogla podnijeti ni tračak tjeskobe
na ženinu licu.
Na Matildino lice vratile su se
smirenost i strpljivost.
„Rekao mi je da sjedim ovdje i
čekam.“
 Smrtni udarac zaustavio je struju
njezina života, ali nije ju slomio. Samo
je paralizirao njezin osjećaj za vrijeme,
sjedila je i čekala izgubljenog
ljubavnika, a godine je zbrisala
anestezija umrtvljene stanice vremena:
pet minuta protegnulo se u beskonačnost
i održavalo ju je živom, živom i nalik na
utvaru, a stanica vremena, mali sat
stvarnosti u mozgu, zauvijek je bila
oštećena. Sat bez brojčanika čije
kazaljke pokazuju tjeskobu. Onda se bol
povezala s vremenom, nastanila se u istu
stanicu (susjedi i blizanci), vrijeme i bol
u više ili manje prisnu odnosu.
I preostala je ta ljuštura žene
neosjetljiva na hladnoću i vrućinu,
anestezirana velikim gubitkom u
nepokretnost i bezvremenost.
Sjedeći ondje pokraj Matilde,
Djuna je čula odjeke slomljene stanice
na maloj duševnoj pozornici vlastita
srca, tako vjerno izvedene, tako čiste,
tako jasne, i pitala se je li isto toliko
štete naneseno njoj kad je otac u jednom
od svojih nasilnih raspoloženja zauvijek
otišao od kuće, pitala se nije li neki dio
njezina bića zakržljao, sprečavajući
potpunu otvorenost i potpun razvoj u
životu.
Tim napuštanjem uništio je jednu
stanicu u Djuninu biću, taj čin izdajstva
okrutnog svijeta okrenuo ju je protiv
svih očeva, ali zadržala je pogibeljnu
nadu da će se otac vratiti pod krinkom
muškaraca koji mu sliče kako bi se
ponovo izveo čin nasilja.
Bilo je dovoljno da muškarac ima
neke očeve osobine - bilo koji muškarac
opsjednut moći - i njezino biće prožeo
bi strah da će se cijela situacija
neizbježno ponoviti: posjedovanje,
ljubav i napuštanje, iznova je stavljajući
na klupu kao Matildu da čeka rasplet.
Gledano unatrag, dogodio se
iznimno važan prekid toka, promjena
djelovanja.
Svaki autoritaran korak najavljivao
je povratak oca i opasnosti. Naime
očeve su posljednje riječi bile: „Vratit
ću se.“
Matilda je bila teže ozlijeđena: tok
života je stao. Zadržala je prvu sliku,
svijest da mora čekati, i posljednje
riječi koje je rekao ljubavnik bile su
zapovijed za vječnost: čekaj dok se ne
vratim.
Kao da je te riječi izgovorio vješt
hipnotizer koji je time prekinuo svu
njezinu komunikaciju sa živima, te joj
nije bila dopuštena čak ni utjeha koja je
dopuštena drugim napuštenim ljudskim
bićima: sposobnost da prenese tu ljubav
na drugoga, da prevari danu zapovijed,
da nastavi živjeti s drugima, da zaboravi
prvoga.
 Matildi je učinjena milost da je
zaustavljena i zamrznuta u vremenu i da
je u njoj ugašena svijest o boli.
Djuni međutim nije.
U Djuni je rana ostala živa i kad
god bi život dotaknuo tu ranu, bol koju je
osjećala pogrešno bi shvatila kao znak
da je živa, njezina bol upozoravala ju je
i poticala da se odvrati od muškarca oca
i okrene muškarcu sinu.
Jasno je mogla vidjeti sve stanice
svoga bića kao sobe svoje kuće koje su
procvale, obogatile se, razvile i
protegnule daleko onkraj svih iskustava,
ali mogla je vidjeti i stanicu svoga bića
poput obzidane sobe svoje kuće u kojoj
je boravilo nasilje kao da je zatvoreno i
osuđeno u njoj zbog straha od propasti.
U jednoj maloj stanici svoga bića
još uvijek je postojala kao dijete, koje
se aktiviralo s pritajenom ljutnjom samo
u prisutnosti oca, jer u odnosu spram
njega gubila je svoju stečenu moć, svoju
sigurnost, to ju je iznova činilo malom i
vraćalo u prijašnje stanje bespomoćnosti
i ovisnosti.
Znajući tragičan ishod te ovisnosti,
osjećala je neprijateljstvo i njezina
putanja prema moćnu muškarcu bridjela
je tim neprijateljstvom - izravnom
potrebom da isključi nasilje.
Paul i Djuna sjedili su slušajući
Simfoniju u d-molu Cesara Francka u toj
maloj prostoriji nježnosti i povjerenja
koja je branila pristup nasilju u svijet
ljubavi, tražeći opojno sredstvo protiv
uništenja i izdajstva.
I tako se ona udružila sa sinom
protiv oca. On je bio ondje da zabrani
žudnju i tako je ojača. On je bio ondje,
krupan i strog, da ugrozi krhku, lomnu
vezu i tako je učini očajničkom te da
svaki susret pretvori u odgodu smrti i
gubitka.
Tempo simfonije i Djunine kretnje
uvijek su bili poput Paulovih kretnji,
balet kolebanja, periferni ulasci i
izlasci, figure zamišljene tako da
postanu nevidljive u trenucima
opasnosti, izvodeći piruete sa svom
hitrom vještinom ptica kako bi izbjegle
sudar s nasiljem i strogošću.
Zajedno su skakali u zrak kako bi
izbjegli prepreke.
 KAVANA

Kavane su bile vrela blaga, Ali Babine

spilje.
Kavane su bile bogatije i od
istočnjačkih gradova gdje se sav život
odvijao otvoreno pred tvojim očima te
su ti sve aktivnosti svijeta bile ponuđene
da ih dotakneš i onjušiš. Vidio si izradu
svojih cipela od guljenja kože sa
životinje do laštenja kože. Vidio si
tkanje platna i bojenje u posudama s
višebojnim tekućinama. Vidio si pisare
kako pišu slova za nepismene, filozofa
udubljenog u misli, vjernika kako čuči i
pjeva, i gubavce kako ti se raspadaju
pred očima, nadohvat tvoje ruke.
Tako si i u kavani, s čašom vina za
jedan franak i kavom za još manje,
mogao čuti priče iz pampi, biti upućen u
tajne afričkog vudua, čitati stranice
knjige tijekom pisanja, slušati pjesmu,
samrtne hropce aristokrata, životnu priču
revolucionara. Mogao si čuti
promrmljanu melodiju simfonije,
promatrati prste džez-bubnjara kako
kuckaju po stolu, prihvatiti poziv slikara
koji će te povesti u zoološki vrt da
gledate kako zmije jedu svoju dnevnu
porciju bijelih miševa, razgovarati s
jako zatvorenim Hindusom o njegovim
istraživanjima tajnovitih ulica ili
upoznati istraživača koji će te svojim
jedrenjakom povesti na put oko svijeta.
Male peći na ugljen i staklene
pregrade ublažavale su jesenju studen.
Blaga kiša prekrivala je grad
prigušenim poklopcem, dajući mu
intimnost sobe, zaklanjajući nebo i sunce
kao da je navukla zavjese, rano paleći
svjetiljke, rasplamsavajući vatre u
kaminima, nježno navodeći ljudska bića
da žive ispod površine, potičući ih da iz
vlastita tijela puštaju mladice riječi i
iskričavih boja, da postaju svjetlo,
vatra, cvijeće i tropske svetkovine.
Kavana je bila staklenik, prožeta
gustim mirisom svih zabranjenih ulja,
nepoćudnih aroma, najbujnijih cvatova
ubrzanih odvojenošću, toplinom i
unakrsnim kalemljenjem iz svih rasa.
Nikakvi zalasci sunca, nikakve
zore, već izložene slike što su po raskoši
ravne svemu. Rijeke riječi, šume
skulptura, goleme piramide osobnosti.
Bez potrebe za vrtovima.
Gradovi i kavane postajali su
intimni poput sobe opremljene sagom i
prekrivačima radi lakog miješanja
čovjekovih unutarnjih krajolika, njegove
mnogostruke tajne želje vibrirale su od
stola do stola jer laktovi i garcon nisu
nosili samo čaše pune do vrha, nego i
beskrajne poruke i signale, kao što su to
činile sluge u starim arapskim
pripovijestima.
Dan i noć blago su se sudarali u
sumrak, bacajući erotske iskre.
Dan i noć susretali su se na
bulevarima.

Sabina je stalno razbijala kalupe

što ih je život oblikovao oko nje.
Stalno je prekoračivala granice,
brisala identifikacije. Bilo joj je
nepodnošljivo imati stalnu adresu ili
dati svoj broj telefona.
Najveće joj je zadovoljstvo
pružalo da nitko ne zna gdje je, u nekoj
zabačenoj kavani, slabo poznatom
hotelu, po mogućnosti u sobi sa
sastruganim brojem.
Mijenjala je ime kao što zločinci
brišu tragove za sobom.
Ni sama nije znala što čuva od
otkrivanja, kakvu tajnu brani.
Mrzila je pitanja o tome što točno
radi. Iznad svega mrzila je biti zavedena
u bilo kakvu službenu evidenciju. Mrzila
je davati svoj sat rođenja, svoje
rodoslovlje, a sva njezina posla s
nadležnima za putovnice bila su mutna i
komplicirana.
Živjela je vođena svojevrsnim
oportunizmom, sve njezine postupke
određivali su zahtjevi trenutačne
situacije. Izbjegavala je kategorizacije
samo da bi potpunije stavila sebe na
raspolaganje ma čijoj maštariji o njoj.
Htjela je biti slobodna od svih
identifikacija kako bi mogla bolje
odgovarati zamišljaju nekog neznanca o
njoj.
Čim bi se pojavio kakav muškarac,
igra bi počela.
Mora šutjeti. Mora ga pustiti da je
gleda u lice i da njegov san poprimi
oblik. Mora osigurati vrijeme i tišinu da
se njegov zamišljaj razvije.
Pustila ga je da stvori sliku. Vidjela
je kako se slika oblikuje u njegovim
očima. Kad bi rekla što ona želi reći,
mogao bi pomisliti da je obična žena!
Ta slika nje kao žene koja nije
obična, slika koja mu je sada drhtala u
očima, mogla bi iznenada nestati. Ništa
nije teže ispuniti od snova muškaraca.
Ništa nije tako krhko, tako nedohvatljivo
kao ispunjenje snova muškaraca.
Mogla bi reći pogrešne riječi,
napraviti pogrešnu gestu, uputiti
pogrešan osmijeh i onda vidjeti kako mu
se oči na trenutak ranjivo kolebaju prije
nego što poprime staklast sjaj
razočaranja.
Očajnički je željela biti ispunjenje
muškarčevih želja, ma koliko bile
nemoguće. Ako bi muškarac rekao: čini
mi se da si perverzna, prihvatila bi se
prikupljanja svega što zna o perverziji
ne bi li postala takva kakvom ju je
nazvao.
To je otežavalo život. Živjela je
napetim, stresnim životom
međunarodnog špijuna. Kretala se među
neprijateljima željnim razotkrivanja
njezine himbe. Ljudi bi ponekad osjetili
neiskrenost i htjeli je raskrinkati.
Jako se bojala da će je razotkriti!
Nije mogla podnijeti svjetlo
običnih, svakodnevnih, jednostavnih
stvari! Kao što druge žene zatvaraju oči
pred sunčevim svjetlom, ona je zatvarala
oči pred svjetlom običnih,
svakodnevnih, jednostavnih stvari.
Otud ta utrka koja nikad ne smije
prestati. Trčanje od pogleda iskosa
jednoga i milovanja ruku drugoga do
tuge trećega.
Kako se sudarala s ljudima, tako su
oni gubili svoj identitet: postajali su
predmeti žudnje, predmeti koji će biti
progutani, gorivo za krijes. Sažeto ih je
ocjenjivala kao zapaljive ili
nezapaljive. Samo je to bilo važno.
Nikad nije držala do životne dobi,
nacionalnosti, klase, imutka, statusa,
zanimanja ili poziva.
Njezina žudnja navirala je u
trenutku, bez prošlosti ili budućnosti.
Točka vatre u sadašnjosti s kojom nije
povezivala nikakve ugovore, nikakav
kontinuitet.
Grudi su joj uvijek bile teške i
pune. Bila je poput glasnice koja odnosi
sve što je primila od jednoga kako bi to
donijela drugome, u grudima je nosila
riječi koje su joj rekli, knjigu koju su joj
dali, zemlju koju je posjetila, iskustvo
koje je stekla, u obliku priča koje se
neprestano ispredaju.
Sve proživljeno prije jedan sat bilo
je priča koju će idući sat ispričati
drugome družbeniku. Iz sobe u sobu
trajno je bilo samo njezino tijelo koje je
raznosilo pelud.
 Kad bi je netko upitao: kamo ćeš
sada? s kime ćeš se naći? - slagala bi.
Slagala bi jer se činilo da je ta struja
koja ju je nosila dalje drugima nanosila
bol.
Prelazeći ulicu, nahranila bi se
galantnim osmijehom policajca koji bi
zbog nje zaustavio promet. Ubrala bi
žudnju muškarca koji bi umjesto nje
gurnuo okretna vrata. Prikupila bi
bljesak obožavanja prodavača u
dragstoru: jeste li vi glumica? Pokupila
bi buke trgovca isprobavajući cipele:
jeste li vi plesačica? Sjedeći u autobusu,
primala je zrake sunca kao osoban,
intiman posjet. Osjetila bi vedru
snošljivost prema vozaču kamiona koji
bi morao naglo zakočiti zbog njezina
impulzivnog prelaska ceste i koji bi to
učinio s osmijehom.
Ta struja, to stanje toka,
komunikacije zavođenjem, uspostavljalo
se svakog trenutka.
Uvijek se vraćala ruku punih
pustolovina kao što se druge žene
vraćaju s paketima. Cijelo joj je tijelo
bilo ispunjeno onime što ju je hranilo i
čime je hranila druge. Dan je uvijek
završavao prerano i u njoj je još bilo
nemira.
Naginjući se kroz prozor u zoru,
pritišćući grudi o prozorsku dasku, i
dalje je gledala kroza nj u nadi da će
vidjeti ono što nije uspjela dohvatiti i
posjedovati. Gledala je završetak noći i
prolaznike s oštrom budnošću putnika
koji nikad ne može dosegnuti odredište
kao što obični ljudi dosežu mirnu zadnju
stanicu na kraju svakog dana,
prihvaćajući stanke, pustinje, predahe,
sigurne luke onako kako ih ona nije
mogla prihvatiti.
Vjerovala je samo u vatru. Željela
je prisustvovati svakoj eksploziji vatre,
svakom stjecištu opasnosti. Živjela je
poput vatrogasca, napeto iščekujući sva
izvanredna stanja povezana s izbijanjem
požara. Bila je prijetnja spokojnim
domovima, mirnim ulicama.
Bila je palikuća koji nikad nije
otkriven.
Vjerovala je naime da vatrene
ljestve vode do ljubavi. To je bio motiv
za njezine zapaljive navike. No Sabina,
unatoč svim svojim vatrenim ljestvama,
nije mogla naći ljubav.
U zoru bi se opet našla u pepelu.
I stoga se nije mogla odmarati ni
spavati.
Čim bi dan svanuo miran i
neuzbudljiv, Sabina bi navukla svoju
crnu satensku haljinu, namazala nokte u
boji svoga raspoloženja, ogrnula se
crnim plaštem i zaputila u kavane.
 Jay se u zoru okrenuo prema Lillian
koja je ležala pokraj njega i njegov prvi
poljubac dosegnuo ju je kroz mrežu
njezine kose.
Oči su joj bile zatvorene, živci
usnuli, ali pod njegovom rukom tijelo joj
je kliznulo niz dinu u tople valove koji
su se valjali jedan preko drugog
mreškajući joj kožu.
Jayevi senzualni ubodi probudili su
usnule zidove tijela i jezičci vatre frcali
su prema njegovu tvrdom šibanju
probijajući jezgru žara, puštajući da
struja vatre navre kroz vene. Goruća
tekućina zanosa ludo je kiptjela i
prskala, oslobađajući rijeku drhtaja.
 Srž zanosa prštala je u skladu s
ritmičnim udarima dok njegovi tvrdi
prodori nisu istrčali goruću tekućinu po
zidovima tijela, rasplamsaj u utrobi
nalik na udar groma.
Lillianino se dahtanje umirilo i
tijelo joj je podrhtavalo u tišini,
ispunjeno odjecima... antene koje su pile
poput stabljika biljki.
On se probudio slobodan, a ona
nije.
Njegova žudnja dosegnula je
završnu fazu, kao čist rez sabljom koji
donosi užitak, a ne smrt.
Ona se osjećala oplođeno.
 Bilo joj je teže učiniti pomak,
odvojiti se, odvratiti.
Tijelo joj je bilo puno zadržanoga,
preostaloga, taloga.
On se probudio i prešao u druge
predjele. Što je duže ostajao u vrtlozima
što su ih obujmljivali, to se s većom
energijom opet prihvaćao djelovanja.
Probudio se i govorio o slikanju,
probudio se nasmijan, zatvorenih očiju
od smijeha, smijući se na rubovima
obraza, sa smijehom u kutu usta,
smijehom velike odvojenosti.
Ona se probudila neslobodna, kao
da je opterećena sjemenom njegova
bića, pitajući se u kojem će trenutku on
odmaknuti cijelo svoje jastvo kao što se
biljci čupaju korijeni i ostavlja se rupa u
zemlji. Strahujući od reza jer je osjećala
da je on gospodar toga čina, slobodan da
uđe i da iziđe, a ona se osjećala lišenom
svoga identiteta i slobode jer se Jay
nakon buđenja ni na trenutak nije
okrenuo i usredotočio na nju kao na
Lillian, sasvim određenu ženu, nego ju je
uzeo, ili gledao, radosno, neosobno, kao
da bi bilo koja žena, da je ležala ondje,
bila jednako ugodna, prirodna, a ne baš
Lillian među svim ženama.
Već se smijuljio nekoj zamisli za
sliku, već je gladno iščekivao doručak,
spreman da otvori poštu i uđe u
višestruke odnose, zainteresiran za
vremensku prognozu za taj dan, za
promjene na ulici, za podrobno izvješće
o tučnjavi koja je sinoć izbila pod
njihovim prozorom.
Brzo brzo brzo udaljavao se od nje,
misli su mu se već bavile Lao Ceovim
mudrim izrekama, Picassovim teorijama,
već je poput golema kotača na vašaru
započinjao širok krug koji, čini se, baš
ni na jednoj točki nije uključivao nju, jer
ona je bila ondje za njega poput kruha,
ni po čemu poseban kruh koji je jeo kao
što bi jeo bilo koji drugi, ne zamarajući
se ni običnim razlikovanjima: danas je
moj kruh svjež i topao, danas je pak
malo suh, danas nedovoljno slan, danas
beživotan, danas zlaćan i hrskav.
 Nije sezala za Jayem da bi ga
posjedovala, kao što je smatrao, nego
zbog toga što je toliko Jaya bilo
pohranjeno, posijano, posađeno u njoj
da se osjećala posjedovano, kao da se
više ne može kretati, disati, živjeti
neovisno o njemu. Osjećala je svoju
ovisnost, da je izgubila sebe, da je dana,
osvojena, prepuštena njemu na milost i
nemilost, a tjeskoba toga, ta
nezaštićenost uzrokovala je grčevito
držanje kao u davljenika...
Kao da je doista bila kruh,
priželjkivala je da Jay bar opaža sve
varijacije raspoloženja i okusa.
Priželjkivala je da Jay kaže: ti si moj
kruh, sasvim jedinstven i izvrstan kruh,
kojemu nema ravna. Da nisi tu, istog
trena umro bih od izgladnjelosti.
Ništa od toga. Ako je dobro slikao,
bila je stvar u proljetnom danu. Ako je
bio radostan, bila je stvar u pelinkovcu.
Ako je bio mudar, u knjižici s Lao
Ceovim izrekama. Ako je bio ushićen, za
to je bilo zaslužno pismo puno
obožavanja.
A ja, a ja, govorio je tih, tjeskoban
glas u Lillianinu biću, gdje sam ja?
Nije bila čak ni žena na njegovim
slikama.
Slikao je Sabinu. Slikao ju je kao
mandragoru s mesnatim korijenjem,
nosila je samo ljubičast cvijet na vijencu
ljubičaste opojne puti u obliku zvona.
Slikao ju je rođenu s crvenozlatnim
očima koje su stalno gorjele kao iz
spilja, iz rupa u zemlji, iza stabala.
Slikao ju kao jednu od raskošnih žena,
plod tropskih krajeva, izopćenu iz reda
za kruh kao previše bogatu tvar za
svakodnevni život, smještajući je ondje
samo kao stanovnicu svijeta vatre, i bio
je zadovoljan njezinim alegoričnim
pojavljivanjem na mahove.
Ako nije na njegovim slikama,
mislila je Lillian, gdje je onda? Kad bi
bio gotov sa slikanjem, počeo bi piti.
Kad bi pio, zanosio se svojim
sposobnostima i sve to pripisivao
svetom duhu u sebi, svaki put nazivajući
duh koji ga je nadahnjivao drukčijim
imenom koje nije bilo Lillian. Danas su
zaslužni bili sveti duh, proljetno svjetlo
i čašica pelinkovca.
Nije rekao ono što je Lillian htjela
čuti: „Ti si sveti duh u meni. Ti činiš
moje proljeće.“
Nije bila sigurna ni u to - da je
njegov sveti duh. Ponekad joj se činilo
da on slika Djuninim očima. Kad je
Djuna bila ondje, bolje je slikao. Nije
slikao nju. Samo se osjećao snažnim i
vještim kad se hvatao ukoštac s golemim
masama, jakim crtama, teškim tijelima.
Djunina slika bila mu je previše krhka.
No kad je bila ondje, bolje je
slikao.
Činilo se da tiho sudjeluje, da tiho
prenosi snage.
Odakle je dolazila njezina snaga?
Nitko nije znao.
Samo je sjedila ondje i boje su se
počinjale ustrojavati, produbljivati, kao
da je uzimao ljubičastu iz njezinih očiju
kad je bila ljutita, plavu kad je bila
smirena, sivu kad je bila zamišljena,
zlatnu kad je bila rastopljena i topla, te
slikao njima. Služeći se njezinim očima
kao paletom boja.
Na taj način prelazio je s
Lillianinih očiju koje su govorile: „Ja
sam tu da bih te grijala“. Očiju
privrženosti.
Do Sabininih očiju koje su
govorile: „Ja sam tu da bih te
progutala“.
Do Djuninih očiju koje su govorile:
„Ja sam tu kako bih odražavala tvoj
slikarski san, kao kristalna kugla“.
Kruh i vatra i svjetlo, sve ih je
trebao. Lillianina vjera mogla ga je
nahraniti, ali nije osvjetljivala njegovo
djelo. Bilo je mjesta kamo ga Lillian
nije mogla slijediti. Kad bi ga morila
neka napola uobličena slika, otišao bi k
Djuni, baš kao što je nekoć hodajući s
njom ulicama vidio kako joj dijete
donosi zapleteno klupko konca da mu ga
rasplete.
Bilo bi mu drago kad bi tri žene
voljele jedna drugu. Činilo mu se da bi
onda bio spokojan. Kad su se jedna
protiv druge borile za prevlast, bilo je to
kao da se jedan protiv drugoga bore
različiti dijelovi njegova vlastitog tijela.
Onih dana kad bi Lillian prihvaćala
razumijevanje kroz Djunine oči, kad bi
svaka bila povezana sa svojom ulogom i
ne bi nastojala uzurpirati mjesto one
druge, bio bi spokojan i spavao bi
dubokim snom.
(Kad bih samo, mislila je Lillian
ležeći u neredu postelje, mogla biti
mirna, potpuna i slobodna nakon što se
on odmakne. Čini se vezanim za mene, a
opet tako potpuno nevezanim. Mijenja
se. Jednog dana gledam ga i u njemu ima
topline, a sutradan je tu svojevrsna
bešćutnost. Povremeno dok me ljubi
osjećam da ne ljubi mene, nego bilo koju
ženu, ili sve žene koje je upoznao.
Ponekad mi se čini da je napravljen od
voska i na njemu mogu vidjeti samo
otisak svih onih koje je susreo preko
dana. Mogu čuti njihove riječi. Sinoć se
čak zbratimio s muškarcem koji mi se
udvarao. Što to znači? Čak i s Edgarom,
koji me pokušavao preoteti od njega.
Bio je u jednom od svojih raspoloženja
nesuzdržane otvorenosti, kada voli
svakoga. Promiskuitetan je.
Nepodnošljivo mi je koliko blizu
dolaze, govore mu u lice, udišu njegov
dah. Baš svatko ima tu povlasticu. Bilo
tko može razgovarati s njim, dijeliti
njegovu kuću, čak i mene. Sve daje.
Djuna kaže da mi nedostaje vjere... Je li
u tome stvar? No kako mogu iscijeliti
sebe? Mislila sam da se čovjek može
iscijeliti tako da jednostavno živi i
voli.)
Ležeći u krevetu i slušajući kako
Jay zviždi dok se brije u kupaonici,
Lillian se pitala zašto se istodobno
osjeća sputano, a ipak neudato,
neutaženo, i nanovo se prisjetila svih
svojih razgovora s Djunom, s kojom je
mogla razgovarati i bolje nego da sama
sebi drži monolog, a zatim je dopustila
sebi da se suoči s najjačim porivom koji
je vladao njome: da pobjegne od Jaya.
Strast je dobivala svoj zalet, svoj
žar, iz truda da posjeduje ono što
zapravo nije mogla posjedovati jer je
izvirala iz iluzije, jer ju je pokretalo
tajno znanje o vlastitoj neispunjivosti,
jer je napadala romantične organizme i
budila groznicu umjesto prirodnog
sjedinjenja osjećajima. Strast između
dvoje ljudi proizlazila je iz grozničave
želje da se spoje elementi koji su
nespojivi. Krajnja vrelina kojoj su se
ljudska bića izlagala u tom eksperimentu
kao da bi se zahvaljujući intenzitetu
nespojivi elementi mogli stopiti u jedan
- voda s vatrom, vatra sa zemljom,
stijenom i vodom. Trud osuđen na poraz.
Lillian nije bila svjesna svega toga,
ali osjećala je da se događa i znala je da
je zbog toga onako gorko plakala kad su
se prvi put posvađali: nije plakala zbog
nevažne razlike, nego zbog toga što je
instinkt upozorio njezina osjetila da je ta
mala razlika pokazatelj veće, razlike
elemenata, koja će na koncu uništiti
njihov odnos.
U jednom od svojih razdraganih,
humanih raspoloženja Jay je rekao:
„Ako ti moji prijatelji toliko smetaju,
sve ćemo ih poredati pred zid i
ustrijeliti“.
 No Lillian je znala da bi Jay, kad bi
danas odustao od sadašnje garniture
prijatelja, uspostavio istu vrstu odnosa s
novom garniturom, jer oni su odražavali
dio njega s kojim nije osjećala bliskost,
dio protiv kojega je zapravo vodila rat.
Lillianin nekontroliran plač Jayu se
činio djetinjastim, on je vidio samo
neposrednu razliku, ali Lillian je ronila
suze zbog straha od smrti odnosa, zbog
gubitka vjere prvu je pukotinu doživjela
kao prvi simbol budućeg raskida i od tog
je trenutka znala da strast između njih
neće više biti potvrđivanje braka, nego
borba protiv smrti i razdvajanja.
(Djuna je rekla: Ne možeš podnijeti
da pustiš da taj odnos umre. No zašto
mora umrijeti, Djuna? Vjeruješ li da sva
strast mora umrijeti? Zar ne mogu učiniti
ništa da bi se izbjegao neuspjeh? Strast
ne umire prirodnom smrću. Svi kažu da
strast umire, ljubav umire, ali zapravo je
mi ubijamo. Djuna vjeruje u to. Djuna je
rekla: Možeš se boriti protiv svih
simptoma rastave čim se pojave, možeš
se čuvati izobličenja, načina na koji
ljudi ranjavaju jedni druge i usađuju
dvojbu, možeš se boriti za život i
trajnost ove strasti, postoji znanje koje
odgađa smrt odnosa, smrt nije prirodna,
ali, Lillian, ne možeš to sama, njegova
narav sadrži zametke smrti. Čovjek se za
živ odnos ne može boriti sam. Nužan je
trud dvoje ljudi. Trud, trud. Riječ
najmanje bliska Jayu. Jay se nikad ne
želi potruditi. Djuna, Djuna, ne bi li ti
mogla razgovarati s njim? Djuna, hoćeš
li razgovarati s njim? Ne, beskorisno je,
on ne želi ništa do čega je teško doći. Ne
voli trud ni borbe. Želi samo svoje
zadovoljstvo. Nije to posesivnost,
Djuna, ali želim osjećati da sam u
središtu kako bih mu mogla davati
najveću slobodu, a da pritom svaki put
ne osjećam da sve izdaje, da sve
uništava.)
Pobjeći će.
Gledajući je kako se odijeva,
stavlja puder na lice, navlači čarape,
češlja kosu, Jay nije primijetio nikakvu
promjenu u njezinim gestama koja bi ga
uzbunila, jer nije li uvijek češljala kosu i
stavljala puder i odijevala se s
usplahirenošću bjegunice? Nije li uvijek
bila tako nemirna i užurbana, kao da ju
je nešto prestrašilo?
Otišao je u svoj atelje, a Lillian je
zaključala vrata spavaće sobe i sjela za
svoj glasovir kako bi u glazbi potražila
onu potpunost koju nije mogla naći u
ljubavi...
Baš kao što more često nosi na
neočekivana mjesta - noseći ih
iracionalnim strujama - tijela, olupine,
naplavine, izgubljene predmete što ih je
samo isklesalo u vlastitome kiparskom
ateljeu, tako je struja glazbe izbacivala
komadiće jastva za koje je vjerovala da
su potopljeni i odlagala ih na obalu
promijenjene, nanovo isklesane,
nepoznata oblika. Svako povlačenje
vala, svaka protustruja izbacivala je
novu građu oblikovanu od stare, od
oceana uspomena.
Naplavljene likove koje je more
strpljivo nanovo isklesalo ritmovima
isprekidanim ljutnjom, strpljivo
mijenjajući oblike prema obrisima
zapletenih noćnih mora, komade drva
osakaćene i izobličene teškim jadom
sumnji.
Svirala je dok se ta poplava
krhotina nije digla iz glazbe da bi je
ugušila, zatim je srdito zatvorila
glasovir i ustala kako bi isplanirala svoj
bijeg.
Bijeg. Bijeg.
Njezina prva instinktivna, slijepa
gesta povezana s bijegom bila je da se
ogrne crnim plaštem koji je bio kopija
Sabinina iz vremena njihova odnosa.
Umotala se u Sabinin plašt i
navukla dvije teške narukvice (jednu za
svaki zglob, ne želeći više robovati
jednome, nikada jednome; rascijepit će
žudnju nadvoje ne bi li spasila polovicu
sebe od uništenja).
I prvi put otkako se udala za Jaya
popela se trošnim stubištem jako starog
hotela na Montparnasseu,
proživljavajući ushit poznat bjeguncima.
 Što je više mogla vidjeti istrošen
sag i njegov goli kostur, što je reskiji bio
zadah siromaštva, što je soba bila
ogoljenija, ono što je moglo sniziti
dijapazon raspoloženja nekoga drugoga
samo je povećavalo zanos njezina,
preobražavalo ju je njezino uvjerenje da
polazi na putovanje koje će je zauvijek
odvesti iz zatvora tjeskobe, bola
ovisnosti o ljudskom biću u koje se ne
može pouzdati. Njezino raspoloženje
stvoreno oslobođenjem posipalo je
otrcanost točkama i mrljama svjetla
poput neke impresionističke slike.
Njezin osjećaj da joj je taj prizor
poznat isprva je nije dotaknuo: u jednoj
od soba toga hotela čekao ju je
ljubavnik.
Bi li joj itko mogao pomoći da na
trenutak zaboravi Jaya? Bi li joj Edgar
mogao pomoći, Edgar, koji joj
zapanjenih očiju kaže: Ti si divna, divna
si! Pijano ponavljajući ti si divna! dok
su plesali Jayu pred nosom, a on nije
vidio, nije ju vidio kako pleše s
Edgarom pod jarkim reflektorom noćnog
kluba, ali kad joj se haljina malo
otvorila oko vrata, osjetila je pomiješani
miris sebe i Jaya.
Sada se osvećivala za njegove
nesuzdržane ispovijedi o užicima koje si
je priuštio s drugim ženama.
Jay ju je učinio ženom, samo je on
držao u rukama sve korijene njezina
bića, a kad ih je iščupao, vlastitim
neograničenim kretanjem prema van i u
daljinu, uzrokovao je takvo mučenje da
je odjednom uništio sve korijene i
poslao je u prostor, poslao je da
zahvalno sluša Edgarove riječi, zahvalna
na Edgarovim rukama na sebi koje su je
odvajale od Jaya, zahvalna na njegovu
budalastu daru cvijeća u celofanu (jer
Jay joj nije davao baš nikakve darove), i
htjela je zamisliti Jaya kako gleda taj
prizor, gleda je kako se penje stubama
do Edgarove sobe noseći cvijeće u
celofanu, i uživala je zamišljajući
njegovu bol dok svjedoči njezinu
razodijevanju, njezinu lijeganju pokraj
Edgara. (Ti si čovjek gomile, Jay, pa ja
ovdje liježem pokraj neznanca. Uzrok
moje osamljenosti, Jay, isprazni su i
nakinđureni ljudi s kojima se družiš, i
liježem ovdje s neznancem koji samo
miluje tebe u meni. On se žali kao žena:
ne misliš na mene, nisi ispunjena
mnome.)
No čim je skinula plašt koji je bio
kopija Sabinina, prepoznala je sobu,
muškarca, prizor i osjećaje kao nešto što
ne pripada njoj, što nije ona odabrala,
nego je posuđeno iz Sabinina repertoara
pustolovnih priča.
Lillian nije bila slobodna od Jaya
otkako ga je pozvala da svjedoči prizoru
upriličenom samo radi toga da kazni
njegovu nevjeru. Nije bila slobodna,
bila je Sabina, s onakvim muškarcem
kakvog bi Sabina odabrala. Sve riječi i
geste propisala je Sabina u svojim
grozničavim opisima, jer tako se
zarazom prenose mnoga iskustva, a
Lillian, koja još nije bila slobodna, zbog
smanjene je otpornosti imala veću
predispoziciju od drugih da se zarazi!
Sramila se, ne zbog senzualnoga
susreta, nego zbog toga što je djelovala
pod krinkom i što je izbjegavala
odgovornost.
Kad ju je neznanac upitao kako se
zove, nije rekla Lillian, nego Sabina.
Vratila se kući kako bi odbacila
plašt i svoje postupke, pretvarajući se
da ne poznaje tu ženu koja je provela
sate s neznancem.
Kako bi prebacila odgovornost na
Sabinu.
Bijeg bijeg bijeg - u što? U
posuđivanje Sabinina jastva na jedan
sat. Navukla je Sabinin nehaj, posudila
njezin plašt za plahu maskeradu, hineći
slobodu.
Odjeća joj nije baš dobro
pristajala.
No možda to nakon nekog vremena
više neće biti gluma i možda
posuđivanje otkriva Lillianine stvarne
želje?
 Mogućnost da bude to što je
posudila.
Duboko posramljena onim što je
nazivala nevjerom (a zapravo je još
uvijek bila toliko vezana za Jaya da je
mogla djelovati samo unutar međa
njihova odnosa, uz njegovu prisutnost, te
stoga nije bila razdvojena od njega),
odbacila je sve elemente toga
pretvaranja, plašt, narukvice, potom se
okupala, navukla vlastiti kostim Lillian i
otišla u kavanu gdje je sjela pokraj
Sabine koja je već nagomilala nekoliko
jela, te je konobar mogao povećati broj
pića.

Kad je Jay osjetio iscrpljenost

nakon sati slikanja, otišao je k Djuni.
Smekšao bi se kad god bi pomislio
na Djunu. Za njega je ona bila više od
žene. Od početka je bilo teško
doživljavati je jednostavno kao ženu.
Njegov prvi dojam bila je asocijacija na
firentinsko slikarstvo i osjećao je da je -
kakvi god bili njezino podrijetlo, njezina
iskustva, njezina sličnost s drugim
ženama - ona za njega kao platno koje je
prije svega prekriveno slojem zlatne
boje, pa je, što god bilo naslikano preko
njega, to zlato o kojemu se raspričao
tijekom jednog od prvih posjeta njoj
prisutno kao što je uvijek bilo prisutno
na firentinskim slikama.
No iako je bio opsjednut
razbijanjem iluzija, te je vukao njezine
trepavice ne bi li utvrdio jesu li stvarne
i otvarao posude i bočice u kupaonici ne
bi li vidio što sadrže, iako je uvijek
imao osjećaj da žene pribjegavaju
trikovima i smišljaju čarolije kojih se
muškarac mora čuvati, ipak je osjećao
da je ona više od žene i da je, sluči li se
pravi trenutak, voljna skinuti koprene,
odustati od neuhvatljivosti i biti potpuno
iskrena.
Ono što je nazivao iskrenošću nije
bila njezina jasnoća. U njezinu jasnoću
nije imao povjerenja. Uvijek je stvarala
krasne uzorke - to je priznavao. U
njezinim kretnjama, životu i riječima
bilo je svojevrsne grčke simetrije.
Izgledali su uvjerljivo skladno, jasno -
previše jasno. A gdje je u međuvremenu
bila ona? Ne više na jasnoj, urednoj
površini svojih ideja, nego uronjena,
potonula u neki taman predio poput
podmornice. Pojavila bi se samo da bi ti
dala sve svoje misli. Činilo se da se
prazni samo u toj jasnoći. Dala bi ti
uređen uzorak, a onda bi se ona sama
iskrala iz njega i smijala ti se. Ili bi ti
dala uređen uzorak, a onda bi se ona
sama iskrala iz njega i potom bi krajnje
tragičan izraz njezina lica svjedočio o
nekome drugom predjelu u koji je ušla i
u koji ne dopušta da je slijediš, bio bi to
čak predio očaja, predio tjeskobe, koji
su odavale samo njezine oči.
 Koja je bila tajna žena? Samo to
tvrdoglavo skrivanje sebe - tek ta
ustrajnost u stvaranju tajni, kao da su
otkrivanje svojih misli i osjećaja darovi
rezervirani za ljubav i prisnost.
Pretpostavljao je da će jednog dana
neka iskrena žena sve to raščistiti. Nikad
ni na trenutak nije pretpostavio da je ta
tajna dio njih koji one ne poznaju, koji
ne mogu vidjeti.
Djuna je, mozgao je, bila žena s
više ukrasa, ali iskrena.
Davno je pronašao način da
neutralizira moći žena vlastitim
pojednostavljenjem, naime stavom da
sve žene dijele samo jednu vrstu gladi,
glad smještenu između dvaju blijedih
stupova nogu. Čak i anđeli, govorio je
Jay, čak i anđeli, i majke, i sestre, sve su
stvorene na isti način, i zadržao je takvo
gledište o njima otkako je, kad se kao
vrlo mali dječak igrao na podu u
majčinoj kuhinji, neka golema Njemica
došla ravno k njima čim joj je odobreno
stalno boravište u zemlji, i dalje u
svojoj širokoj seljačkoj suknji, u nošnji
svoje domovine, te je stajala u kuhinji i
tražila majčinu pomoć u nalaženju posla
služeći se nekim nesuvislim žargonom
koji je bilo nemoguće razumjeti - svi u
kući bili su osupnuti njezinim
tuđinstvom, njezinim pletenicama,
njezinim govorom. Kao da želi dokazati
svoje sposobnosti nekom univerzalnom
gestom, stala je stručno mijesiti tijesto,
mijesila je sa žarom, a Jayeva majka
promatrala ju je sa sve većim
zanimanjem.
Jay se na podu igrao šibicama,
neopažen, i našao se pod okriljem
golema i šarena šatora Njemičine
jednostavne suknje, pogleda izgubljena u
točki gdje su se spajala dva blijeda
stupa u otkrivenju koje mu je zauvijek
dalo takvo gledište na žensko biće, takav
kut gledanja, takvo promatračko i
nepogrešivo žarište koje mu je pomoglo
da ne izgubi orijentaciju u pregolemu
labirintu kostima, klasa, rasa,
nacionalnosti - nikakve izvanjske
varijacije nisu ga mogle lišiti toga
bliskog poznavanja ženske najtajnije
arhitekture...
Smijuljeći se, pomislio je na
Djunin izraz kad god bi otvorila vrata
kako bi ga primila.
Sanjalica nosi krznena i baršunasta
pokrivala za oči.
Smijuljeći se, Jay je mislio o tome
kako ulazi u kuću i o njezinu licu kako
blista između tih pokrivala njezine vizije
o njemu kao velikom slikaru,
isključujući iz vidokruga s kraljevskom
ravnodušnošću sve druge elemente koji
bi mogli narušiti tu viziju.
Na njezinu licu mogao je vidjeti
ono malo svetište koje je sanjalica
izgradila i u koje ga je smjestila kao
velikog slikara. Pridobiven njezinom
gorljivošću, ući će s njom u njezin san o
njemu i počet će očarano slušati njezin
način pretvaranja u zlato svega što joj je
rekao!
Ako bi krao iz Zombijeve lisnice,
ona bi rekla da je to stoga što je Zombi
izazovno škrt. Ako bi se žalio da je
predugo spavao kad bi trebao raditi, u
Djuninu prijevodu to bi glasilo da
nadoknađuje razdoblje kad je spavao
premalo jer nije imao gdje spavati osim
u kinodvorani.
Čula je i vidjela samo ono što je
htjela čuti i vidjeti. (Proklete žene!)
Njezin izraz očekivanja, vjere, njezino
neprestano opravdavanje njegovih
postupaka ponekad su ga dovodili u
nepriliku.
Što je jače vjerovala u sve u što je
vjerovala dok je bio s njom, to bi naglije
pao s tih visina kad bi otišao od nje, jer
osjećao je da je u njoj pohranjen njegov
vlastiti san i da će ga ona zadržati dok
on bude odvraćen od njega.
Jedna od rijetkih žena, smijuljio se
Jay, koja razumije artificijelni raj
umjetnosti, jezik muškaraca.
Dok je hodao, grad je poprimio
bezvoljnu ljepotu žene, koja je bila
ljepota Pariza, osobito u pet sati, u
sumrak, kad su se fontane, parkovi,
prigušeno svjetlo i vlažne ulice poput
plavih zrcala rasplinjavali u svjetlucavu
izmaglicu, protežući svoju napirlitanost i
kaćiperstvo.
U isti sat New York je poprimao
svoju mušku i agresivnu ljepotu, s jarkim
svjetlima, čeličnim strijelama i
divovskim obeliscima što zadiru u nebo,
s električnom uzdignutošću, krut grad
nemilosrdan prema ljubavnicima, koji
šalje detektive u hotelske sobe ne bi li
im ušli u trag u isti sat kad francuski
konobar parovima kaže: želite li cabinet
particulier7 - u isti sat kad se u New
Yorku sve energije ulijevaju u čelične
konstrukcije, kopanje naftnih bušotina,
upotrebu elektriciteta za struju.
Jay je opušteno hodao kao
siromašan skupljač lijepih trenutaka,
hodao je ulicama radosti odbacujući sve
što ga je uznemirivalo, uzimajući samo
ono što mu se sviđalo, razdragano
zamjećujući da je isprana i izblijedjela
plava boja nadstrešnice kavane jednaka
ispranu i izblijedjelu plavom brojčaniku
sata na crkvenom tornju.
A onda je vidio stol u kavani za
kojim je Lillian sjedila i razgovarala sa
Sabinom pa je, znajući da je njegov san
o postajanju velikim slikarom pohranjen
na sigurno u Djuninim očima (proklete
žene!), odlučio ogriješiti se o njega
uranjanjem u plića maštarenja stvorena
apsintom.

Djuna se probudila iz tako duboka

sna da je otvaranje očiju bilo nalik na
guranje u stranu teškog pokrivača od
velova, tisuću slojeva velova, s
osjećajem sličnim onome akrobata na
trapezu koji je letio kroz golem prostor i
odjednom objema rukama ponovo
dodirnuo grubo uže na kojemu se njihao.
Potpuno buđenje donijelo joj je
bolnu spoznaju da će toga dana biti
obuzeta raspoloženjem koje će je
isključiti iz bratskih odnosa.
U takvim je trenucima imala i
najjasnije intuitivne uvide, iznenadne
doticaje s najdubljim jastvima drugih, i
naslućivala najskriveniju tugu.
No kad bi govorila iz tog izvora,
drugima bi bilo nelagodno, ne bi
prepoznali istinitost njezinih riječi.
Uvijek bi se osjećali izloženo i brzo bi
se osvetili. Hitali bi obraniti to izlaganje
jastva za koje nisu znali, koje im nije
bilo dobro poznato ili im se nije
sviđalo. Optuživali su je da ima previše
bujnu maštu i da pretjeruje.
Ustrajali su u življenju u prisnu
odnosu samo s površinom svojih
osobnosti, a ono što je ona dosezala
nalazilo se dublje, gdje im pogled nije
sezao. Bili su spokojni među svojim
prijetvornostima, a golotinja njezina
uvida činila im se poput nasilna
otvaranja donjih svjetova kojih je ulaz
bio prešutno zapriječen u svakodnevnom
ophođenju.
Optužili bi je da živi u svijetu
iluzije dok oni žive u stvarnosti.
Njihove prijetvornosti doimale su
se jako pouzdanima, uz potpunu podršku
opipljivoga.
No ona je osjećala da, naprotiv,
dolazi u doticaj s njihovim tajnim
željama, tajnim strahovima, tajnim
nakanama. I imala je vjeru u to što je
vidjela.
Sve svoje poteškoće pripisivala je
tek prevelikoj brzini svoga ritma.
Dokazi bi uvijek uslijedili kasnije,
prekasno da bi bili vrijedni za njezin
ljudski život, ali ne prekasno da se
pridodaju ovome gradu nutrine koji je
gradila i u koji nitko nije imao pristupa.
Ipak, nikad se ne bi iznenadila kad
bi ljudi izdali jastvo koje je vidjela, što
je bio maksimum izražavanja njih samih.
Znala je da je taj maksimum teška
patnja, ta spoznaja o svemu što bi se
moglo postići, postati, ugrožava ljudsku
radost i život. Suosjećala je s onima koji
su se odvraćali od toga.
Ipak, znala je i da ih, ako to budu
činili, čeka druga teška patnja: zbog toga
što nisu ispunili vlastiti san.
 I ona bi voljela pobjeći od onoga
što zahtijeva od sebe.
No iako ju je povremeno obuzimala
želja da oslijepi, da se prepusti, da
napusti svoje snove, da klizne u
nijekanje, uništenje, u sebi je nosila
nešto što je mijenjalo ozračje koje je
tražila i što se pokazivalo jačim od
mjesta ili ljudi kojima je dopuštala da je
inficiraju svojom razgradnjom, izdajom
svoga izvornog sna o sebi samima.
I kad je dopuštala da je otruje sve
što je ljudsko, poraz, ljubomora, bolest,
predaja, sljepilo, nosila je neku bit koja
je bila poput protuotrova i koja je
preokretala očaj u nadu, gorčinu u vjeru,
pobačaje u rođenja, težinu u lakoću.
 Svemu u njezinim rukama mijenjali
su se tvar, kakvoća, oblik, svrha.
Djuna je vidjela da se to događa
protiv njezine volje, i nije znala zašto se
događa.
Je li to bilo stoga što je svaki dan
počinjala iznova kao što čine djeca, bez
sjećanja na poraz, bez ogorčenosti, bez
sjećanja na propast? Ma što se dogodilo
prethodnog dana, uvijek se budila s
očekivanjem čuda. Njezine ruke uvijek
bi se prve pojavile ispod plahti, ruke
bez sjećanja, rana, opterećenja, i te su
ruke plesale.
To je bilo njezino buđenje. Novi
dan bio je novi život. Svako jutro bilo je
početak.
Nije bilo taloga boli, tuge da, ali ne
ustajalih bara nakupljene gorčine.
Djuna je vjerovala da čovjek može
počinjati iznova onoliko često koliko se
to usudi.
Jedina jetkost koju je sadržavala
bila je ona koja je razgrađivala kraste
što ih je život stvarao oko osjećaja.
Svaki dan gledala je ljude očima
vjere. Stavljajući im neograničenu
količinu vjere na raspolaganje. Budući
da trenutačno jastvo nije prihvaćala kao
konačno i da je vidjela samo mogućnosti
širenja, stvarala je ozračje beskonačnih
mogućnosti.
 Nije joj smetalo što se tim
očekivanjem čuda izlaže golemim
razočaranjima. Ono što bi propatila kao
ljudsko biće kad bi drugi izdali sebe i
nju smatrala je ništavnim - poput
porođajnih bolova.
Vjerovala je da je san koji ljudska
bića nose u sebi čovjekova najjača glad.
Kad bi se napravila statistika, utvrdilo
bi se da se više umire od pobačenih
snova nego od propasti tijela, više od
pobačaja snova nego od pobačaja djece,
više od infekcije očajem nego od
tjelesne bolesti.
Noseći tu najdublju spoznaju, često
je bila žrtva neobičnih osveta: odmazde
ljudi nad slikom svoga neostvarenog
sna. Uzmognu li uništiti nju, mogli bi
uništiti tu sliku svoga dovršenog jastva
koja ih proganja i riješiti se cijele
stvari!
Poznavala je samo jednu osobu
koja bi je mogla spasiti iz ovog svijeta,
iz ovoga grada nutrine koji se nalazi
ispod razine identiteta.
Od Jaya bi mogla naučiti kako da
hoda u gusto naseljenu svijetu i napusti
intenzivnu selektivnost sna (ovaj lik
uklapa se u moj san, a onaj ne).
Sanjalica odbacuje ono što je
obično.
Jay je pozivao ono što je obično.
Zadovoljavao se neoblikovanim
fragmentima ljudi, nepotpunima:
neuglednim liječnikom, slabim slikarom,
osrednjim piscem, prosjekom bilo koje
vrste.
Za Djunu to uvijek mora biti:
izvanredan liječnik, jedinstven pisac,
neka vrsta vrhunskog dosega koji bi na
osnovi svoje potpunosti, svoje izvrsnosti
u vlastitoj domeni mogao postati simbol.
Jay je bio živi dokaz da je
zadovoljstvo upravo u tom prihvaćanju
običnoga. Učit će od njega. Naučit će
voljeti svakodnevni kruh. Sve joj je
davao u nepreobraženu stanju: hranu,
kuće, ulice, kavane, ljude. Povratak
jednostavnim stvarima.
 Negdje u labirintu njezina života
kruh se na njezinu jeziku preobrazio u
hostiju s nedokučivošću simbola.
Bliskost pričesti bila je stvarni način na
koji je doživljavala život - kao pričest,
ne kao kruh i vino. Umjesto kruha
hostija, umjesto krvi vino.
Jay će joj vratiti gusto napučeni
svijet netransmutiran. Jednom joj se
narugao rekavši da je našao njezin
portret na stranici rječnika pod Trans:
transmutacija, transformacija,
transmitiranje itd.
U svijetu sanjalice postoji samoća:
svi zanosi i radosti dolaze u trenutku
pripreme za život. Događaju se u
samoći. No s djelovanjem dolazi
tjeskoba, i osjećaj neizmjerna truda
uloženog kako bi čovjek bio ravan snu, a
s time dolaze umor, obeshrabrenost i
ponovni bijeg u samoću. A onda u
samoći, u opijumskom dimu sjećanja,
opet mogućnost uživanja.
Što je nastojala spasiti iz
svakodnevne struje života, kakve su je
iznenadne odbojnosti tjerale natrag u
samicu sna?
Neka je Jay izvede iz gradova
nutrine.
Radit će kao i obično, sati plesa,
onda će nositi obuću na popravak, onda
će ići u kavanu.
Postolar je radio pod otvorenim
prozorom koji je gledao na ulicu. Kad
god bi Djuna prošla onuda, sjedio je na
svojoj niskoj stolici glave pognute nad
onim što je radio, s čavlom među
usnama i čekićem u ruci.
Njemu je nosila na popravak svu
svoju obuću jer je prema jedinstvenim
primjercima gajio jednaku ljubav kao
ona. Donosila mu je papuče iz Crne
Gore čiji su vrhovi bili uzdignuti poput
pramaca galija, papuče iz Maroka
ukrašene zlatnim koncem, sandale iz
Tibeta.
Oči su mu prelazile s onoga što je
radio na kutiju koju je nosila kao da mu
donosi dar.
 Uzeo bi krznene čizme iz Laponije
koje nikad prije nije vidio i ganula bi ga
jednostavnost njihova tkanja, rukom
sašivena utroba soba. Pitao je kakva je
njihova priča.
Djuna mu nije morala objašnjavati
da kad već ne može putovati dovoljno da
zadovolji nemir u svojim stopalima,
može barem nositi obuću s mjesta koje
možda nikad neće posjetiti. Nije mu
morala objasniti da se gledajući svoja
stopala u laponskim čizmama osjeća kao
da hoda snježnim pustinjama.
Obuća ju je nosila posvuda,
neumorna obuća što je vječito hodala po
cijelom svijetu.
 Taj postolar popravljao ju je sa
svom znatiželjom velikog putnika.
Poštovao je znakove istrošenosti kao da
se vraćala sa svih putovanja na koja je
htjela ići. Nije skidao samo prašinu ili
blato Pariza, nego i Egipta, Grčke,
Indije. Svaka cipela koju mu je donijela
bila je i njegovo putovanje. Poštovao je
istrošenost kao znak daljine, puknute
vezice kao naznaku otkrića, poderane
pete kao nesreću koja se događa samo
istraživačima.
Uvijek je sjedio. Iz svoje sobe u
podrumu gledao je gore u prozor kroz
koji je mogao vidjeti samo stopala
prolaznika.
„Obožavam stopala u kojima ima
elegancije“, rekao je. „Ponekad danima
vidim samo ružna stopala. A onda možda
jedan par prekrasnih. I to me usrećuje.“
Kad je Djuna odlazila, prvi put je
ustao sa svoje niske radne stolice i
šepajući prišao vratima kako bi joj ih
otvorio.
Imao je skvrčeno stopalo.
Jednom prilikom njezini jako srditi
roditelji našli su je u kutu jedne sobe
posve prekrivenu velikim šalom.
Tjeskoba zbog toga što je dugo nisu
mogli naći pretvorila se u veliku ljutnju.
„Što radiš tu skrivena pod šalom?“
Odgovorila je: „Putujem. Putujem.“
 Rue de la Sante, Rue Dolent, Rue
des Saint Peres postale su Bombay,
Ladoma, Budimpešta, Lavinia.
Gradovi nutrine bili su poput grada
Feza, zapleteni, beskrajni, tajni i
neodredivi.
Onda je vidjela Jaya kako sjedi za
stolom u kavani s Lillian, Donaldom,
Michaelom, Sabinom i Rangom i
pridružila im se.

Faustin Zombi, kako su ga svi zvali,

probudio se u sobi koju je, mislio je,
odabrao naslijepo, ali koja je pružala
tako vjernu sliku njegova unutarnjeg bića
kao da je svaki element sebe pretvorio u
sag ili u komad pokućstva.
Prije svega u nju se nije moglo
pristupiti otvaranjem vrata, nego se do
nje moralo doći mračnim i vijugavim
hodnikom. Zatim se domislio da prozore
prekrije ocakljenim materijalom na
takav način da se činilo kako su
predmeti, knjige i pokućstvo pohranjeni
u kakvo spremište te su u isti mah usnuli
i zastrti. Miris koji se iz njih širio bio je
miris hibernacije.
Očekivalo bi se da će preko stolica
i kauča biti prebačeni golemi prekrivači.
Neke stolice bile su sumorno izdvojene i
morale su se silom privući ne bi li
uspostavile odnos s drugim stolicama. U
jastucima je bilo neke inercije, u
sparušenu tkanju prekrivača za kauč
neke ravnodušnosti. Stol na sredini sobe
priječio je sve prolaze, svjetiljka je
davala umorno svjetlo. Zidovi su upijali
svjetlo ne vraćajući ga natrag.
Njegova uzdržanost utjecala je na
cijelu sobu. Predmetima, kao i ljudskim
bićima, treba toplina da bi cvali.
Svjetiljka daje oskudno ili obilno
svjetlo ovisno o čovjekovu unutarnjem
svjetlu. I zrnca prašine prožeta su
gospodarovim duhom. Ima soba u
kojima prašina blista. Ima soba u kojima
je i nehaj živ, kao nered nekoga tko hita
k važnijim stvarima. No tu u Faustinovoj
sobi nije bilo čak ni nereda uzrokovana
emocionalnim propuhom!
 Zidovi kuće sa sobama za
iznajmljivanje bili su jako tanki i mogao
je čuti sve što se događa u drugim
sobama.
Tog jutra buđenje mu je donijelo
razgovijetan duet muškarca i žene.

Muškarac: To je nevjerojatno, šest

godina smo zajedno i ja još uvijek gajim
iluzije o tebi! Ni s jednom drugom
ženom to nije trajalo tako dugo.
Žena: Šest godina!
Muškarac: Volio bih znati koliko si
me često varala.
Žena: Pa, ja ne želim znati koliko
si puta ti prevario mene.
Muškarac: O, ja, samo nekoliko
puta. Kad god bi ti otišla, pa bih osjetio
osamljenost i ljutnju zbog toga što si me
ostavila. Jednog ljeta na plaži... sjećaš
se one manekenke Colette?
Žena: Nisam te pitala. Ne želim
znati.
Muškarac: Ali ja želim. Znam da si
otišla s onim pjevačem. Zašto si to
učinila? S pjevačem. Ja ne bih mogao
voditi ljubav s pjevačicom!
Žena: A vodio si ljubav s
manekenkom.
Muškarac: To je drugo. Znaš da to
nije važno. Znaš da si ti jedina.
Žena: Da jesam, valjda bi bilo
važno.
Muškarac: Za ženu je drukčije.
Zašto? Zašto si otišla, što te nagnalo da
odeš s onim pjevačem, zašto kad te
toliko volim i tako te često želim?
Tišina.
Žena: Mislim da ne bismo trebali
razgovarati o tome. Ne želim to znati o
tebi. (Plače.) Nikad nisam htjela misliti
o tome, a sad si me natjerao.
Muškarac: Ti plačeš! Ali nije to
ništa. Istog trena sam zaboravio.
Uostalom, samo nekoliko puta u šest
godina. A ti, siguran sam da je bilo puno
puta.
Žena (još uvijek plače): Nisam te
pitala. Zašto si mi morao reći?
Muškarac: Samo sam iskreniji
nego ti.
Žena: Nije to iskrenost, to je
osveta. Rekao si mi samo zato da bi me
povrijedio.
Muškarac: Rekao sam ti zato što
sam mislio da će te to potaknuti da
budeš iskrena prema meni.
Tišina.
Muškarac: Kako si tvrdoglava.
Zašto plačeš?
 Žena: Ne zbog tvoje nevjere!
Muškarac: Onda zbog svoje?
Žena: Plačem zbog nevjere
općenito - zbog toga što ljudi povređuju
jedni druge.
Muškarac: Nevjere općenito! Kako
zgodan način da se izbjegne konkretno.
Tišina.
Muškarac: Volio bih znati kako si
naučila sve što znaš o vođenju ljubavi.
Od koga si to naučila? Znaš stvari koje
zna jako malo žena.
Žena: Naučila sam... iz razgovora s
drugim ženama. A i prirodno sam
nadarena.
 Muškarac: Pretpostavljam da si
najviše naučila od Mauricea. Pobjesnim
na pomisao koliko toga znaš.
Žena: Ja tebe nikad nisam pitala
gdje si naučio. Osim toga to je uvijek
osobno. Svaki par izmisli vlastiti način.
Muškarac: Da, to je istina. Znao
sam te dovesti do toga da se rasplačeš
od ushita, zar ne?
Žena (plače): Zašto govoriš o tome
kao da je prošlost?
Muškarac: Zašto si ti otišla s onim
pjevačem?
Žena: Ako ti je toliko stalo, reći ću
ti nešto.
 Muškarac (vrlo napetim glasom):
O pjevaču?
Žena: Ne, o nekom drugom.
Jednom sam te pokušala prevariti.
Zanemarivao si me. Netko mi se
poprilično svidio. I sve je moglo dobro
ispasti da nije imao istu naviku kao i ti
da počne riječima: imaš najmekšu kožu
na svijetu. A kad je to rekao, upravo
poput tebe, sjetila sam se tebe kako to
govoriš i ostavila sam ga, pobjegla sam.
Ništa se nije desilo.
Muškarac: Ali ipak je imao
vremena steći dojam o tome kakva ti je
koža.
Žena: Govorim ti istinu.
 Muškarac: Nemaš sad zbog čega
plakati. Osvetila si se.
Žena: Plačem zbog nevjere
općenito, zbog svih izdaja.
Muškarac: Nikad ti neću oprostiti.
Žena: Jedanput u šest godina!
Muškarac: Siguran sam da je to
bio onaj pjevač.

Faustin, koji ih je slušao ležeći i

pušeći, osjetio je silnu potrebu da
prokomentira. Ljutito je pokucao na zid.
Muškarac i žena su ušutjeli.
„Slušajte“, rekao je što je glasnije
mogao, „čuo sam cijeli vaš razgovor. U
ovom slučaju rekao bih da je muškarac
jako nepravedan, a žena je u pravu. Bila
je vjernija od muškarca. Bila je vjerna
osobnom osjećaju, osobnom obredu.“
„Tko si ti?“ srdito reče muškarac u
drugoj sobi.
„Nitko poseban, samo susjed.“
Uslijedila je duga tišina. Potom je
netko zalupio vratima. Faustin je čuo
tihe šumove kretanja jedne osobe.
Sudeći po koracima, muškarac je izišao.
Faustin je opet legao i utonuo u
misli o vlastitoj tjeskobi.
U tom trenutku osjećao se poput
lutke na koncu, no bio je svjestan da mu
se sve to dogodilo mnogo puta, ali nikad
tako jasno.
Za njega se sav život događao u toj
drugoj sobi, a on je uvijek bio svjedok.
Uvijek je bio komentator.
Osjećao je krivnju zbog toga što je
slušao, nalik na krivnju koju je osjećao u
drugim prilikama zbog toga što nikad
nije bio onaj koji djeluje. Uvijek je
nekoga pratio na vjenčanje, ne vlastito, u
bolnicu, na sprovod, na proslavu u
kojima je imao tek ulogu pratitelja.
Puštao je da svi žive umjesto njega,
a onda je izricao sud. Puštao je da Jay
slika umjesto njega, a onda je pisao
ironične članke o njegovim izložbama.
Puštao je da Sabina uništava druge
svojom strašću i smiješio se onima koji
su bili progutani ili odbačeni. Sada, u
ovom trenutku, sramio se što on nije
progutan ili odbačen. Puštao je da Djuna
govori, da se Michael suočava s
tragičnim posljedicama svojih
zastranjenja u ljubavi. Puštao je da drugi
plaču, žale se, umiru.
I sve što je činio bilo je da govori
kroz zaštitni zid, da ljutito pokuca i kaže:
ti si u pravu, a ti si u krivu.
Ispunjen nelagodom zbog tih misli,
odjenuo se i odlučio otići u kavanu.

Svi su ga zvali Ujak Philip, čak i

oni koji s njim nisu bili u rodu.
Imao je brižan hod pogrebnika,
sladunjav glas nadglednika odjela u
nekoj robnoj kući.
Ruke su mu stalno bile u
rukavicama, potplate uvijek nove,
kišobran u navlaci.
Nije se moglo zamisliti da je bio
dijete, pa ni adolescent. Znalo se da
nema fotografija iz tog razdoblja i da mu
nikad nije po volji razgovarati o toj
očito nepostojećoj strani svoje
osobnosti. Rođen je sjedokos, vitak i
uglađen.
Odjeven u najneutralnije odijelo, s
manirama nekoga tko se sprema objaviti
da ima smrtni slučaj u obitelji, Ujak
Philip ipak nije ostvarivao takve
prijetnje i zadovoljavao se samo time da
bilježi djelovanje velike, šarolike,
međunarodne porodice s kojom je bio
povezan te da potanko izvješćuje o tome.
Nitko nije mogao navesti zemlju u
kojoj Ujak Philip nije imao rođaka
koji...
Nitko nije mogao navesti svijet,
društveni, politički, umjetnički,
financijski, u kojem Ujak Philip nije
imao rođaka koji...
Nitko nikad nije pomislio na to da
pita koje je njegovo zvanje. Prihvaćali
su ga kao svjedoka.
 Zahvaljujući uljudnu opsjenarstvu i
točnosti Ujak Philip uspio je
prisustvovati ceremoniji u Indiji na
kojoj je jedan od članova porodice
primio odličje za veliku hrabrost. Umio
je prenijeti sve pojedinosti događaja u
nadasve jasnim bojama nalik na prizore
iz časopisa National Geographic.
A nekoliko dana nakon toga
prisustvovao je i vjenčanju drugog člana
u Belgiji, s kojega je donio zapažanja o
ustrajnu mirisu katoličkog kada.
Nekoliko dana nakon toga bio je u
Mađarskoj u svojstvu kuma netom
rođena djeteta, zatim je u Parizu bio na
prvome važnom koncertu što ga je
održao još jedan rođak.
 Srdačno i uljudno sudjelujući u
čestitanju iza pozornice, ostao je imun
na zarazu boja, razdraganosti i slave.
Njegovo sivilo nije preuzelo nimalo
sjaja uspjeha, cvijeća i stisaka ruku.
Ponosio se događajem u povijesnom
smislu i to nije nimalo rasvijetlilo
njegov privatni život.
On je bio svjedok.
Nije se osjećao ni počašćenim ni
osramoćenim (prisustvovao je i
pogubljenju jednoga manje važnog člana
na električnoj stolici).
Pojavljivao se gotovo niotkuda,
kao što se i mora pojavljivati porodični
duh, a odmah nakon ceremonije,
okusivši vino, hranu, rižu, saslušavši
propovijed ili presudu, nestao bi kao što
je došao i nitko ga se nije sjećao.
Njega, koji je putovao tisuću milja
ne bi li podupirao to porodično stablo,
učvršćivao sve šire i sve raspršenije
porodično jedinstvo, istog su trena
zaboravljali.
Naravno, bilo je prilično
jednostavno pratiti karijere viđenijih
članova porodice, onih koji su
prakticirali ortodoksna vjenčanja i
razvode ili imali klasične navike kao što
su odlasci na kazališne premijere,
izlaganja pred Engleskim sudom,
primanje odlikovanja od Académie
Française. Sve se to najavljivalo u
novinama i Ujak Philip samo je morao
svakog jutra pažljivo čitati odgovarajuće
kolumne.
No njegova posvećenost porodici
nije se ograničavala na očito
prisustvovanje očitim događajima u vezi
s porodičnim stablom. Nije se
zadovoljavao pojavljivanjem na
grobljima, u crkvama, privatnim kućama,
sanatorijima, bolnicama.
S jednakim njuhom i točnošću
pratio je tajnovitija zbivanja. Kad bi
neki rođak ušao u kakvu neortodoksnu
vezu, Ujak Philip prvi bi došao u posjet
polazeći od pretpostavke da je sve u
savršenom redu i ustrajući na svim
izrazima uljudnosti.
 Prava tajna bila je u tome
proturječju što blještavilo tih zbivanja
(naime čak i predstava na električnoj
stolici nije bila lišena jedinstvenosti,
kad struja nije uspjela obaviti svoju
dužnost) nikad nije podarilo nikakav sjaj
Ujaku Philipu; što se kretao u obilju
cvatova porodičnog stabla, a ipak je
svake godine, malo-pomalo, sve više
blijedio, postajao sve sličniji stroju, sve
ukočeniji - poput drvenog kipa koji
prikazuje neizlječivu dosadu.
Lice mu je neprestance bilo sivo,
odijela ravnomjerno istrošena, potplate
glatko stanjene, a rukavice mu se ne bi
izlizale prst po prst, nego cijele
odjedanput, kao što i treba biti.
 No pomno je obavljao svoje
dužnosti. Genijalnost s kojom je korak
po korak otkrivao najmušičavije
postupke dovela ga je do njegova
najsjajnijeg pothvata.
Jedna rođakinja htjela je ploviti
preko Atlantika sa suputnikom koji nije
bio njezin suprug, svim prijateljima
rekla je lažan datum polaska i ukrcala se
na brod koji je polazio dan ranije.
Dok se šetala palubom sa svojim
kompromitirajućim pratiteljem i sa
žaljenjem mislila na cvijeće, voće i
knjige koje će izgubiti jer će biti
isporučeni negdje drugdje, susrela je
Ujaka Philipa koji je držao mali buket i
primjerenim tonom rekao: „Bon
voyage''! Prenesite moje pozdrave
porodici kada dođete u Ameriku!“
Jedina iznenađujuća činjenica bilo
je to da ih Ujak Philip nije dočekao kad
su stigli na drugu stranu.
„Starim li?“ pitao se Ujak Philip
kad se probudio, pokupio novine pred
svojim vratima, uzeo pladanj s
doručkom i vratio se u krevet.
Genealoška stabla sve su ga manje
zanimala.
Pomislio je na kavanu i na sve
ljude koje je ondje vidio, promatrao,
slušao. Po tome kako su govorili, činilo
se da su rođeni bez roditelja, bez
rodbine. Svi su pobjegli, svi su bili
zaboravljeni ili odvojeni od prošlosti.
Nitko od njih nije priznavao da ima
roditelje, čak ni nacionalnost.
Kad bi ih pitao o tome, naljutili bi
se na njega ili pobjegli.
Mislili su da su lišeni korijena, a
ipak je osjećao da su međusobno
povezani, da su srodni kao da su
zasnovali nove veze, novu vrstu
porodice, novu zemlju.
On je bio osamljenik, on - esprit
defamille8.
Sok koji je tekao kroz porodično
stablo nije bujao u njemu kao sok koji je
tekao kroz te ljude dok su sjedili
zajedno.
 Htio je ustati, odjenuti se i sjesti s
njima. Sjetio se slike koju je vidio u
jednoj zbirci mitova. Sve
koraljnocrveno i zlatno, golemo stablo, a
na vrhu svake grane sjedi mitski lik,
muškarac, žena, dijete, svećenik ili
pjesnik, pisar, svirač lire, plesačica,
boginja, bog, svi sjede na istom stablu s
tajnovitim spokojem jedinstva.
Kad je Donald izbačen iz stana jer
nije mogao plaćati najamninu, svi su
došli noću, formirali lanac i pomogli mu
da iznese svoje stvari kroz prozor, i
jedina opasnost bila je da ih otkriju zbog
njihova nezatomljivog smijeha.
Kad je Jay prodao sliku, došao je u
kavanu proslaviti i te večeri svi su
obilato jeli.
Kad je Lillian imala koncert, svi su
zajedno otišli i stvorili čvrstu cjelinu
naklonosti oduševljenim pljeskom.
Kad je Stellu ova ili ona osoba s
plemićkim naslovom pozvala u svoju
rezidenciju na jugu Francuske, ona ih je
sve pozvala da pođu s njom.
Kad je učitelj baleta dobio astmu i
više nije mogao poučavati ples, svi oni
su ga hranili.
Postojala je još jedna vrsta
porodice i Ujak Philip želio je otkriti
tajnu njezine genealogije.
S tom znatiželjom odjenuo se i
otišao u kavanu.

Michael se volio probuditi prvi i

gledati lice Donalda usnulog na
jastucima kao da bi iz zbilje Donaldova
lica usnulog na jastuku nadohvat ruke
mogao izvući sigurnost koja bi možda
umirila njegovu tjeskobu, sigurnost koju
će, nakon što se probudi, Donald
postupno uništavati cijelog dana i
večeri.
Nakon što se probudi, Donald je u
tren oka mogao uputiti riječ koja je
Michaelu trebala, uputiti ovlašan
pogled, najmanji čin kojim bi dokazao
svoju ljubav.
 Michaelovi su osjećaji u tom
trenutku bili posve nalik na Lillianine
osjećaje prema Jayu.
Poput Lillian čeznuo je za nekim
trivijalnim darom koji bi dokazao da mu
je Donald želio nešto darovati. Poput
Lillian čeznuo je za riječju koju bi
mogao obujmiti u svom biću i koja bi ga
stavila u središte. Poput Lillian čeznuo
je za nekim trenutkom strastvena
intenziteta što bi bio sličan onim
golemim vatrama u željezari iz kojih
željezo izlazi užareno, zavareno,
potpuno.
Morao se zadovoljiti Donaldom
usnulim na njegovu jastuku.
 Donaldovom prisutnošću.
No Donald bi se, čim bi mu se oči
otvorile, prihvatio tkanja svijeta koji je
Michaelu bio jednako nepristupačan kao
što je Jayev promjenjiv, fluidan svijet
postao nepristupačan Lillian.
To tkanje uvijek je počinjalo
Donaldovim besmislenim pjesmicama
kojima je uspostavljao dnevno
raspoloženje na previše lakoumnu tonu
da bi ga Michael mogao uhvatiti i koje
nije pjevao kako bi ugodio sebi, nego s
dozom prkosa, provokacije upućene
Michaelu:

Ništa se ne gubi, mijenja se

 u novu strunu stara struna
u novu torbu stara torba...

„Michaele“, reče Donald, „danas

bih volio otići u zoološki vrt da vidim
novu lasicu koja je cviljela s dubokim
očajem kad su je ostavili samu.“
Michael pomisli: „Kako je
čovječno od njega što suosjeća s
lasicom koja osamljena cvili u svom
kavezu“. Donaldovo suosjećanje s
lasicom ohrabrilo ga je da nježno kaže:
„Bi li ti tako jadikovao kad bi te ostavili
samog?“
„Ni govora“, reče Donald, „uopće
mi ne bi smetalo. Ja volim biti sam.“
 „Ne bi ti smetalo da te ostavim?“
Donald slegnu ramenima i zapjeva:

u novi lonac stari lim

u novu cipelu stara koža
u novu svilu stara nit
u novi šešir stara slama...

„Uostalom“, reče Donald, „u

zoološkom vrtu ne sviđa mi se najviše
lasica, nego nosorog sa svojom divnom
tvrdom kožom.“
Michael se neobjašnjivo razljutio
zbog toga što se Donaldu sviđa nosorog,
a ne lasica. Što se divi tvrdoći
nosorogove kože, kao da ga izdaje
izražavajući želju da Michael bude
manje ranjiv.
Kako kako kako bi Michael mogao
dosegnuti neranjivost kad je svaka gesta
koju je Donald napravio bila u
drukčijem ritmu od njegova, kad je
ostajao neuhvatljiv čak i u trenucima kad
je davao sebe.
Donald je pjevao:

u novog čovjeka dijete

i novo ne novo
novo ne novo
 novo ne novo

Zatim je sjeo kako bi napisao

pismo i način na koji ga je pisao toliko
je nalikovao na držanje školarca, s
pomnošću proizišlom iz manjka vještine,
sa stanovitom nesviklošću na
usredotočivanje i s nestrpljenjem da tu
zadaću skine s vrata, da je onaj redak u
njegovoj pjesmi kojemu Michael nije
dopustio da postane čujan njegovu srcu
sada postao glasniji i zloslutniji: u
novog čovjeka dijete.
Dok je Donald sjedio grickajući
vrh svoga pera, Michael je vidio da se
priprema za poskakivanje, plesuckanje,
cupkanje, smijeh, ali uvijek unutar kruga
u koji nije primao partnera.
Ne bi li izbjegao potvrdu razlike
koju bi naglasio posjet zoološkom vrtu,
Michael je nagovarao Donalda da odu
na buvljak, znajući da je to jedno od
mjesta kojima Donald najviše voli
tumarati.
Ondje, izloženi na ulici, na
pločniku, nalazili su se svi predmeti
koje mašta može stvoriti i prizvati.
Svi predmeti svijeta s dodanom
patinom što su već bili posjedovani,
ljudi su ih voljeli i mrzili, nosili i
odbacili.
No ondje je, odlučno se krećući i
tražeći, Michael otkrio rijetku knjigu o
astronomiji, a Donald je našao
mehanizam vergla bez kutije, samo
kostur tankih žica koji je tiho svirao na
njegovu dlanu. Donald ga je primaknuo
uhu kako bi poslušao i onda je rekao:
„Michaele, kupi mi ovaj vergl. Jako mi
se sviđa.“
Na otvorenom je bio jedva čujan,
ali Donald ga nije ponudio Michaelovu
uhu, kao da je slušao glazbu koja nije
bila prikladna za njega.
Michael mu ga je kupio kao što se
djetetu kupuje igračka, igračka za koju
se ne očekuje da će se dijeliti. A sebi je
kupio knjigu o astronomiji koju Donald
nije ni pogledao.
 Donald je hodao s verglom koji mu
je svirao u džepu, a onda je poželio
rogove soba, poželio i kostim Luja
Petnaestog, poželio i lulu za pušenje
opijuma.
Michael je proučavao stare grafike
i sve njegove geste bile su spore i trome,
sa svojevrsnom tugom koju je Donald
odbijao vidjeti, tugom koja mu je trebala
reći: „Uzmi me za ruku i dopusti mi da
sudjelujem u tvojim igrama“.
Nije li mogao vidjeti, u
Michaelovu držanju, zatvoreno dijete
koje je htjelo držati korak s Donaldom,
htjelo držati korak s njegovim
cupkanjem, htjelo čuti glazbu vergla?
 Naposljetku su došli do žene s
balonima, držala je lebdeći buket
smaragdnozelenih balona, i Donald ih je
poželio sve.
„Sve?“ osupnuto reče Michael.
„Možda će me ponijeti u zrak.
Mnogo sam lakši od starice“, reče
Donald.
No kad je od žene uzeo cijeli snop i
držao ih, ali ga nisu digli s tla kao što je
očekivao, pustio ih je da odlete i
ushićeno promatrao njihov uspon kao da
je dio njega bio pričvršćen za njih i sada
se vinuo u prostor.
Michaelu se sada činilo da će se to
razdvajanje koje se događalo svakog
dana nepodnošljivo protezati kroz
ostatak vremena koje će provesti
zajedno i priželjkivao je noć, tamu.
Par slijepaca prošao je mimo njih,
oslonjeni jedno o drugo. Michael im je
zavidio. (Kako zavidim slijepima koji
mogu voljeti u mraku. Nikad ne vidjeti
oko voljenoga bez odraza ili sjećanja.
Crn trenutak žudnje u kojemu čovjek ne
poznaje nijedan dio bića koje drži osim
vatrene točke u tami u kojoj se mogu
dotaknuti i stvoriti iskre. Slijepi
ljubavnici bacaju se u bezdan žudnje
ležeći zajedno tijekom noći bez zore.
Nikad ne vidjeti dan na tijelu koje je
uzeto. Bi li ljubav mogla ići dalje u
tami? Dalje i dublje, a da ne probudi
čemer lucidnosti? Doticati samo toplo
tijelo i slušati samo toplinu glasa!)
Nije bilo tame dovoljno tamne da
spriječi Michaela da vidi kako se
ljubavnikove oči odvraćaju, bez ikakva
sjećanja u sebi, nikada dovoljno tamne
da ne vidi smrt ljubavi, manjkavost
ljubavi, kraj noći žudnje.
Ni ljubavi dovoljno slijepe da on
izbjegne čemer lucidnosti.
„A sada“, reče Donald ruku punih
darova, „hajdemo u kavanu.“

Laktom uz lakat, preklopljenih

nožnih prstiju, pomiješana daha sjedili
su u krugovima u kavani dok su
prolaznici tekli niz bulevar, prodavači
cvijeća nudili svoje bukete, dječaci s
novinama pjevali svoje ulične pjesme, a
večer postigla vjenčanje dana i noći
zvano sumrak.
Svirač malih uličnih orgulja svirao
je u kutu poput fontane mehaničkih ptica
što su divlje pjevale Carmenine
provokacije u tome umjetnom raju
bljedunjavih stabala, a majmun je
zveketao svojim lancima i novčići su
padali u limenu šalicu.
Sjedili su okrećući se jedni oko
drugih poput kratkovidnih planeta,
sjedili su mijenjajući se, razmjenjujući
osobnosti.
 Jay je, činilo se, bio najbliži Zemlji
jer na usnama mu je bila rosa užitka, na
obrazima mu je bio onaj ružičasti cvat
zadovoljstva zbog toga što je bio
najbliži Zemlji. U fizičkom smislu
mogao je posjedovati svijet kad god
poželi, mogao ga je zagristi, jesti,
probaviti bez ikakvih poteškoća. Imao je
golem apetit, nije bio probirljiv, imao je
dobru probavu. Stoga mu je lice sjalo
čvrstim bojama nizozemskih slika,
krvavim tonovima dobro uhranjena
čovjeka, u svijetu koji nikad nije bio
daleko od njegovih zuba, nikad učinjen
nevidljivim ili nematerijalnim, jer on
nije nosio nikakvu unutarnju odaju u
kojoj se prizor sadašnjeg trenutka mora
ponavljati za komentatora.
Nije nosio unutarnju odaju u kojoj
se taj prizor mora pohraniti da bi bio
posjedovan. Nije nosio nikakav odjek,
ništa nije zadržavao. Nije bilo puževe
kućice oko njegova tijela, ni vela, ni
izolacijskog sloja.
Njegovi ulasci i izlasci bili su
jednako fluidni, mobilni, laki kao
njegovo opijanje i posljedice toga. Za
njega nije bilo osjećaja za prostor
između ljudskih bića, ni daljine koju
moraju prijeći, ni prepreka koje moraju
premostiti kako bi dosegla jedno drugo,
ni truda koji valja uložiti.
Zahvaljujući njegovu pouzdanju u
prirodno kretanje planeta, obrazac koji
je cijeli unaprijed uredio neki šaljivi
astrolog, u toj slici života u Parizu
projiciranoj kroz čarobnu svjetiljku
uvijek je pokazivao nasmiješeno lice i
nije osjećao nikakve spone koje ga
vezuju, ograničuju, nije osjećao da hoda
po konopcu kao što su to osjećali drugi.
Čim je, pobjegavši od kuće u
četrnaestoj i nikad se ne vrativši,
potpuno presjekao pupčanu vrpcu
između sebe i svoje majke, spoznao je
odsutnost kalema, lasa, vrpci,
sigurnosnih mreža. Sve ih je izbjegao.
I tako su na nebu kojim rotiraju
stolovi kavane drugi kružili oko njega ne
bi li popili dio njegove vedrine, u nadi
da će proniknuti u njegovu tajnu formulu.
Je li razlog bilo to što je prihvatio
da takva ravnodušnost prema trudu vodi
ljude na obalu rijeke, da spavaju ispod
mostova, ili to što je odlučio da mu ne
smeta spavati ispod mostova, piti iz
izvora, pušiti opuške, hraniti se u pučkoj
kuhinji Hospital de la Sante?
Je li to bila njegova tajna? Lišiti
svoje jastvo svih želja, odustati od njih,
odreći se, ne biti vezan ni za koga, ne
gajiti nikakav san, živjeti u stanju
bezvlašća?
Zapravo nikad nije došao do
posljednje faze. Uvijek bi sreo nekoga
tko bi preuzeo odgovornost za njegov
život.
No mogao je osjetiti svakoga tko se
odmatao od središta kalema i noću se
ponovo umatao u njega, ili onoga tko je
htio uhvatiti voljenu osobu lasom u
nerazmrsivu spiralu, ili onoga tko se
bacao s visine s nakanom da na pola
puta uhvati prečku, u strahu od kobnog
skliznuća u bezdan.
To ga je uvijek poticalo da dograbi
divovske škare i prereže sve obrasce.
Počeo je otvarati ljude pred stolom
kavane kao što je otvarao boce, ne
pažljivo, ne obzirno, nego odčepljivati
ih, gađajući ih izravnim pitanjima kao
kopljima, napadajući ih golom
znatiželjom.
Tajna, izmotavanje, ustezanje tjerali
su ga da ponavlja udare kao da je
nagluh: što si rekao?
Nema tajni! Nisu dopuštene
nikakve mistifikacije! Istresi to! Daj
sebe javno kao oni fanatici koji se
ispovijedaju zajednici.
Mrzio je povlačenja, ljušture, vela.
Budili su barbarina u njemu, onoga tko
silom prodire u gradove, pljačka i
osvaja. Skoči s bilo kojeg mjesta!
Ali skoči!
Velikim divljim škarama rezao je
sve konope za sidrenje. Rezao je
odgovornosti, obitelji, skloništa. Sve ih
je slao prema otvorenome moru, u kaos,
u siromaštvo, u samoću, u oluje.
Isprva su sigurno odskakivali od
bodra madraca njegovih oduševljenja.
Jay je postajao sve razdraganiji kako su
njegovi plahi putnici zalazili u nepoznate
i uzburkane vode.
Neki su osjećali olakšanje što je
silom prodro u njih. Nije bilo drugog
načina da se otvori njihovo biće. Bilo
im je drago što im je naneseno nasilje
jer tajne uvijek nekako nagrizu svoje
spremnike. Drugi su se osjećali
poharano poput osvojenih zemalja,
osjećali su da su beznadno izloženi i
sramili su se te svoje lošije strane.
 Čim bi ispraznio osobu, i bocu, od
svega što je sadržavala, sve do taloga,
Jay bi bio utažen.
Hajde, govorio je Jay, pokaži ono
što je u tebi najgore. Da bismo se
smijali, nužno je da pokažemo parodiju
svojih umanjenih stanja. Suočimo se s
prirodnim čovjekom i čari njegovih
mana. Hajde, govorio je Jay, da dijelimo
svoje nedostatke. Ne vjerujem u junake.
Vjerujem u prirodnog čovjeka.
(Sada znam tajnu Jayeve snage,
pomislila je Lillian. Njega nije briga.
To je njegova tajna. Nije ga briga! A ja
to nikad neću naučiti od njega. Nikad se
neću moći osjećati kao on. Moram
pobjeći od njega. Vratit ću se u New
York.)
Na tu pomisao puklo je uže koje je,
kako je zamišljala, zauvijek vezivalo nju
i Jaya, uže braka, zategnuto
nesigurnošću, i osjetila je da više nije
usidrena.
Lišavajući druge sidrišta, režući
čvorove odgovornosti, nehotice je
presjekao uže koje ih je vezivalo i
gušilo. Čim je odlučila otploviti od
njega, osjetila je pobjedonosni zanos.
Svi zapleteni konopci, od prvog do
zadnjeg, od majke do muža, do djece i
do Jaya, u isti su se mah rasplinuli i Jay
se iznenadio kad je čuo da Lillianin
smijeh zvuči drukčije, jer u njezinu je
smijehu uglavnom bilo nečega
promuklog zbog čega je bio nalik na
jecaj, kao da nije bila odlučila što
namjerava.
U istom trenutku na vrhu
Opservatorija astronomi su utvrđivali
milje udaljenosti između planeta, i baš
kad je Djuna naučila mjeriti takve
udaljenosti oscilacijama svoga srca (on
je topao i blizu je, udaljen je i hladan)
na osnovi prvog iskustva s Michaelom,
koji je majstorski ovladao umijećem
stvaranja udaljenosti između ljudskih
bića, sam Michael došao je s Donaldom
i odmah je vidjela da pati zbog pune
svijesti o nepremostivoj udaljenosti
između sebe i Donalda, između sebe i
svijeta adolescencije u kojem je htio
zauvijek ostati, ali su mu pristup
priječili manjak razigranosti i
nepromišljenosti.
Čim je Michael vidio Djunine oči,
imao je osjećaj da je ponovo vidljiv,
kao da se iznova utjelovio zahvaljujući
gledanju u bistra zrcala njezina
suosjećanja, jer neumoran rad obavljan
zbog toga što ga je Donald isključivao iz
svoga dječačkog svijeta lišio ga je
samog postojanja.
Djuna je samo trebala reći: Zdravo,
Michaele! da on osjeti kako više nije
neki dobrostivo zaštitnički duh nužan za
Donaldovo postojanje. Naime Djuna ga
je vidjela pristalog, nadarenog za
astronomiju i matematiku, bogatog
mnogim znanjima, rječitog kad se zagrije
kako valja.
Zdravo, Michaele! rekla je Djuna i
100000000000000 000000000000 milja
između njega i ljudskih bića postale su
kao malen zbroj napisan olovkom na
papirić iz notesa, a ne stanje postojanja.
Odložene su u stranu kao apstrakcije
kakva studenta i sada je sjedio u kavani,
a Donald njemu zdesna bio je tek
izrazito lijep momak kakvih je ondje
bilo jako mnogo, oblikovan kao glineni
golub na vašaru, samo s fasadom, tako
ga je Djuna zvala od samog početka
(prvi put kad je to rekla, naljutio se i
prepustio mračnim mislima o
nepodnošljivoj ljubomori žena). Zdravo,
Michaele! Kako je danas tvoj glineni
golub?
Michaela i Djunu povezivale su
jako fine niti. Uvijek je mogao uhvatiti
posrednu boju njezina raspoloženja. To
je bila njegova čar, njegova odlika, ta
fina pronicljivost proizišla iz njegova
poznavanja žena, ta sposobnost
ophođenja na razini biti.
Ta ljubav bez mogućnosti
utjelovljenja koja se odvijala između
Djune i svih Michaelovih potomaka,
loze tih nositelja profinjenosti znanih
samo muškarcima njegove rase.
Našli su teritorij koji je postojao
onkraj senzualnih predjela i bliskošću
hitrih riječi mogli su aktivno očarati
jedno drugo unatoč znanju da ta
očaranost neće imati uobičajeni vrhunac.
„Djuna“, reče Michael, „vidim sve
tvoje misli kako su se rastrčale u svim
smjerovima, kao ribice.“
Onda je učas shvatio da je to u njoj
bio simptom tjeskobe i izbjegao pitanje
koje bi je povrijedilo: „Je li Paula otac
poslao u Indiju?“
Jer po načinu na koji je sjedila
shvatio je da očekuje smrtni udarac.
U tom trenutku na mramornim
površinama stolova pojavile su se mrlje
od pića, taloži i ostaci lažnih
blagoslova.
U tom trenutku svirač malih uličnih
orgulja promijenio je pjesmu i prestao ih
zasipati razuzdanošću Carmen.
Pagliacciev smijeh izbijeljen
gradskim isparinama zavijao je iz
orgulja poput morskoga gnjurca, te je
majmun prikliješten razdraganošću koja
nije zvučala ni kao čovječja ni kao
majmunska stao s još dubljim očajem
zveketati svojim lancima i pozdravljati
svojom crvenom turskom kapom svakog
stranca koji bi ga mogao izbaviti od tog
stabla zvučnika za koje je bio privezan.
Plesao je molećiv ples ne bi li ga
izbavili od tog stabla iz kojeg je
okretanje ručke izvlačilo crne ptice
nazubljenih melodija.
No dok su novčići padali, sjetio se
svoje odgovornosti, molitva za tiha
stabla nestala je iz njegovih očiju i
svojom je crvenom turskom kapom
pokušao izvesti gestu zahvalnosti.

Djuna se vratila u labirint svojih

gradova nutrine.
Gdje glazba ne nosi nikakva imena
i teče poput podzemne rijeke noseći sva
raspoloženja, osjete i dojmove u
rastvaranja što oblikuju i preoblikuju
svijet u smislu toka...
gdje kuće nose samo pročelja
izložena lakim ulascima i izlascima
gdje ulice nemaju ime jer su to
ulice tajnih žalosti
gdje su ptice koje pjevaju ptice
mira, rajske ptice, raznobojne ptice
žudnje koje se pojavljuju u našim
snovima
neki se boje da će se bez kompasa,
barometra, upravljača ili enciklopedije
izgubiti na tom putovanju
ali Djuna je znala da s tom
predajom jastva počinje uranjanje u
dublje slojeve svijesti sve dublje i
dublje počevši od površinskog sloja
vedrine i spuštajući se geološkim
stubištima noseći samo finu vagu srca
radi vaganja onoga što nema težine
tim ulicama tajnih žalosti na kojima
je glazba anonimna i ljudi gube identitet
kako bi bolje bili nošeni i bacani tamo-
amo kroz godine te nalazili samo točke
zanosa...
pohranjujući samo vremena i
nazive osjećaja koji jedini ulaze u meso
i usađuju se kako bi se oduprli mijeni i
gubitku pamćenja
da se samo važna vremena dubokog
osjećaja mogu vraćati uvijek iznova
svaki put nova kroz vrela, izvore i rijeke
glazbe...
 BILJEŠKA O
AUTORICI

Angela Anaĩs Juana Antolina Rosa

Edelmira Nin y Culmell rođena je 1903.
u pariškom predgrađu Neuilly-sur-Seine,
u umjetničkoj obitelji. Otac joj je bio
poznati kubanski skladatelj i pijanist
Joaquín Nin y Castellanos, a majka Rosa
Culmell pjevačica, kubanska plemkinja
francusko-danskih korijena. Prilikom
krštenja maloj Angeli od svih imena nije
upisano samo Anaĩs jer ono početkom
XX. stoljeća još nije bilo u službenoj
uporabi. Bilo je to čudno ime, izvedeno
od Anna, odnosno Anahita, što je ime
perzijske božice plodnosti, ljubavi i
vode. Međutim, Nin će baš njega uzeti
kao svoj zaštitni znak, i to, kako je
negdje napisala, zbog vode koja je njen
astrološki simbol (rođena je za
vladavine Riba) i medij u kojemu se
savršeno snalazi. U obitelji su je pak od
milja zvali Zeba.
Ninovi su se rastali 1914. godine.
Otac je otišao na jednu stranu, a majka s
Anaĩs i sinovima Thorvaldom i
Joaquínom na drugu, k rođacima u
Ameriku. Nastanili su se u New Yorku.
Tu je Anaĩs počela voditi dnevnik.
Isprva su to bila pisma upućena ocu, čiju
adresu nije znala, a na prvoj je stranici
na francuskom pisalo Mon Journal.
Poslije se tekst ustalio kao uobičajena
ispovjedna forma. Ta zamalo
cjeloživotna dnevnička bilježenja danas
predstavljaju opus magnum Anaĩs Nin,
temelj i tumač svih kasnijih autoričinih
djela. Opseg im je oko 35 000 stranica.
Sa 16 godina Anaĩs je napustila
školu i krenula prema izazovima života.
Radila je kao model i žudjela za
ljubavlju. Prvi u kojega se zaljubila bio
je rođak Eduardo, nažalost, gay, ali
ubrzo se pojavila odlična prilika u liku
bankarskog službenika Hugha Parkera
Guilera, s kojim se 1923. vjenčala na
Kubi. Već iduće godine Guiler je dobio
premještaj u Pariz pa se mladi par našao
u vrlo poticajnoj umjetničkoj i
intelektualnoj atmosferi. U francuskoj su
metropoli tada živjeli i radili najvažniji
svjetski kulturni akteri: pisci, slikari,
filmaši, glumci, pjevači, plesači. U
Parizu će njen Guiler postati Ian Hugo i
afirmirati se kao autor eksperimentalnih
filmova. Anaĩs i Hugh pohodili su sve
važnije društvene događaje, upoznavali
zanimljive ljude. Bio je to život kakav je
oduvijek željela. „Običan život me ne
zanima“, zapisala je Nin u dnevnik.
„Tražim njegove uzvišene manifestacije.
Želim dokazati da je misao beskrajna i
da svijet ima mnogo dimenzija. Sad
osjećam da živim.“ Među atrakcijama
koje su se u to vrijeme nudile u Parizu
bili su i tečajevi psihoanalize Renéa
Allendyja i Otta Ranka. Tu je upoznala
Amerikanca Henryja Millera,
nepoznatog pisca koji se izdržavao
povremenim poslovima. Odmah joj se
dopao, međutim nije ga uspjela osvojiti
jer je bio vrlo privržen svojoj ženi June,
plesačici koja je istodobno bila u vezi
sa slikaricom i pjesnikinjom Jean
Kronski. Da bi se dokopala Henryja,
Anaĩs je prvo morala zavesti June. Više
o tom pothvatu govore njene dnevničke
bilješke iz prve polovice 30-ih godina,
odnosno njihove „izvedenice“ Henry i
June i Kuća incesta. U stalnoj potrazi za
novim i neobičnim Nin je naišla i na
Antonina Artauda, pjesnika i filozofa,
kazališnog čovjeka poznatog po
konceptu „teatra okrutnosti“ i umjetnika
koji je zbog „viška energije“ završio u
ludnici. Artaudove ideje iskrsavaju u
mnogim njenim tekstovima kao
poveznica različitih asocijacija u
mogućem smisaonom tijeku. Otto Rank,
Freudov učenik i sljedbenik,
najzaslužniji je za oslobađanje Anaĩsina
kreativnog potencijala: on ju je naučio
kako izraziti intuitivno i artikulirati
vlastiti glas. Njegova učenja o snovima,
mitologiji i umjetničkom stvaralaštvu
pružala su joj snažnu potporu u
otkrivanju nevjerojatnih tajni unutarnjeg
svijeta, krajolika ljudske duše. Rank je i
sam imao neke interesantne tajne: bavio
se psihoanalizom, a nije studirao
medicinu, pravo prezime mu je
Rosenfeld, a Rank je uzeo prema
Doktoru Ranku iz Ibsenove Lutkine
kuće. U takvom je ozračju bilo nekako
prirodno da psihoanalitičar i njegova
klijentica postanu ljubavnici. Pritom je
koristi imao i Henry Miller, kojemu je
Rank dao novac za objavljivanje knjige
Rakova obratnica. Predgovor je
napisala Anaĩs Nin.
U žaru osvajanja novih partnera (i
partnerica) Nin je zatrudnjela. Bio je to
velik udarac za nju jer se nikako nije
mogla zamisliti s djetetom. Bliža
okolina, u prvom redu odbačeni muž, pa
onda i majka, ponadala se da će
majčinstvo smiriti Anaĩs i vratiti je
normalnom građanskom životu.
Međutim, to se nije dogodilo. Anaĩs je u
šestome mjesecu trudnoće izazvala
prijevremeni porod i tako završila priču
o „čarima“ običnog života.
Krajem 30-ih godina vratila se u
Ameriku. Isprva je pisala erotske priče i
prodavala ih anonimnome kolekcionaru
za dolar po stranici, računajući da ih
nikad neće objaviti. Kasnije se ipak
predomislila i publicirala ih u zbirkama
Venerina delta (Delta of Venus, 1977) i
Male ptice (Little Birds, 1979). Bila je
to dobra odluka jer je Venerina delta
postala pravi bestseler.
 Četrdesetih se pak godina Anaĩs
više zanimala za društvenu zbilju i
povijesne događaje, a manje su je
opsjedale seksualne fantazije i
pustolovne želje. Jedna od prijateljica
koje je stekla u tim „ozbiljnijim“
krugovima bila je i Irina Aleksander,
ruska emigrantica udana za hrvatskog
diplomata, žena koja je 30-ih godina u
Zagrebu držala elitni literarni salon.
Irina je u to vrijeme prikupljala građu za
roman o Valentini Orlikovoj, prvoj
sovjetskoj kapetanici duge plovidbe, a
Anaĩs je izdala zbirku priča Pod
staklenim zvonom (Under a Glass Bell,
1944) koja je napokon privukla
pozornost književnog establišmenta: vrlo
utjecajan kritičar Edmund Wilson
objavio je pohvalnu recenziju u
magazinu The New Yorker i time utro put
ugledu spisateljici koja je u literarnom
životu dugo, predugo figurirala kao
marginalka. Tada je, sredinom 40-ih,
započela rad na serijalu Unutarnji
gradovi (Cities of the Interior),
sastavljenom od pet romana koje
povezuje tema „putovanja krajolicima
duše“, ali i više markantnih junaka.
Drugi u nizu je roman Djeca albatrosa
(Children of the Albatross) koji nema
prave radnje, nego na tragu
nadrealističkog pisma istražuje ljude i
događaje upisane u pariški vremenik: tu
su i Henry Miller, i autoritarni otac, i
feminilni rođak Eduardo Sanchez, svi,
pa čak i biljke, stvari i mjesta. Prvi dio
romana nosi naslov Zapečaćena soba i
referira se na Anaĩsinu kuću u
Louveciennesu s jednim prozorom koji
je vječno zatvoren i pojavljuje se samo
zbog simetrije. Sobe zapravo nema, riječ
je o metafori kojom upućuje na svoj
dnevnik kao prostor pohranjenih priča.
Jer to je unutarnji svijet, odslik
izvanjskoga i maketa stvarnosti
posredovane tekstovima, a ona je Djuna,
plesačica. Kuću je uzela, veli, zbog te
nedokučive sobe, misleći da će jednoga
dana pronaći ulaz u nju. Pripremajući se
za veliko otkriće, ukrašavala je svoju
unutrašnjost raznim bojama. Čekala je
ljubav i slušala razne glasove iz
prošlosti i sadašnjosti. Ples je bio njena
komunikacija sa svijetom, put kojim su
mladići dolazili do nje. Michael, nježna
duša, ušao je tiho u njenu sobu srca, iz
Donaldovih je očiju isijavala strast za
zabranjenim, Paul je bio žrtva
autoritarnih roditelja, a Lawrence nije
gubio vrijeme na „filozofiranje“, već bi
svaki put kad bi došao „namamio Djunu
u vrtlog“. Lica ljubavi. Širenje obzora.
Sve su to stanja koja je teško opisati
riječima svakodnevnoga govora. Stoga
pripovjedačica poseže za pjesničkim
slikama i svoja iskustva iz sfere
senzualnosti opisuje uz pomoć
univerzalnih pjesničkih simbola i
intermedijalnih citata, najčešće
glazbenih. Tako je, primjerice,
Simfonija u d-molu Césara Francka
korelativ prvog poimanja prirode
ljubavi, a Debussyjev Lisle Joyeuse
apoteoza bestjelesnog stapanja bića.
Korijen „posebnosti“ nekih osoba stvara
fosforescencija koja, kako tumači Djuna,
dolazi iz magičnog svijeta djetinjstva.
Kamo to svjetlo kasnije odlazi? Sja li to
iz njihovih tijela supstancija vjere kao
fosforescencija iz albatrosa?
Drugi dio romana, naslovljen
Kavana, događa se na javnome mjestu, u
kavani, središtu društvenog života
međuratnoga Pariza. U kavanama se
pisalo, čitalo, slavilo, jelo i pilo. Ondje
su se nalazili svi koji nešto znače.
Poznati i nepoznati, obični i neobični.
Slikar Jay najjača je figura maloga,
zatvorenoga „kružoka“ kojemu pripadaju
nepostojana Sabina, bezvoljna Lillian i
inspirativna Djuna. Sve tri žene u vezi su
sa slikarom i svaka je na svoj način
ovisna o njegovoj pažnji, s time da je
Djuna ipak slobodnija od svojih
prijateljica jer je „više od žene“, kako
kaže Jay, čija je inačica vatreni Henry
Miller. No ono što je zajedničko
junacima s bogatim „unutarnjim
krajolicima“ jest trauma iz djetinjstva,
od koje je počeo bijeg u prostor
neobuzdane mašte. Kod Anaĩs Nin,
odnosno njene „ispostave“ Djune, to je
incest. No otac Joaquin, „egoistični Don
Juan“, posebna je tema.
Roman se može čitati na nekoliko
razina: kao nadrealistički eksperiment,
potom kao psihološka proza potrage za
identitetom te kao motivacijski rad
usmjeren na jačanje samosvijesti. Koji
god pristup odaberemo, suočit ćemo se s
titravim, nepostojanim i teško
artikuliranim materijalom. S poezijom
prezentiranom na nov i začuđujući način.
Kritiku se posebno dojmilo mnoštvo
slika i narativnih konstrukcija. Zato ne
čudi što su mnogi utjecajni povjesničari
književnosti Djecu albatrosa proglasili
jednim od najboljih djela Anaĩs Nin.
Njen roman iskri čudesnom osjećajnošću
i neočekivanim viđenjem najskrivenijih
zakutaka ljudske psihe.
Anaĩs Nin nije imala formalno
obrazovanje, znanje je stjecala čitajući
knjige i pohađajući razne tečajeve, ali i
družeći se s ljudima koji su nešto značili
u intelektualnom životu svoje zemlje.
Kao literarne uzore često je navodila
Djunu Barnes, D. H. Lawrencea,
Marcela Prousta, Andrea Gidea, Jeana
Cocteaua, Paula Valéryja i Arthura
Rimbauda. Prijateljevala je s Johnom
Steinbeckom, Antoninom Artaudom,
Edmundom Wilsonom, Goreom
Vidalom, Jamesom Ageeom, Jamesom
Leom Herlihyjem i Lawrenceom
Durrellom. Henry Miller joj je
imponirao kao autor i ljubavnik, što se
može reći i za meksičku slikaricu
Bridget Bate Tichenor.
Godine 1947. na zabavi slikarice
Hazel Guggenheim McKinley u New
Yorku upoznala je bivšega glumca
Ruperta Polea i započela vezu s njim.
On je imao 28, a ona 44 godine. Neko su
vrijeme putovali zajedno Amerikom, a
kad je Pole diplomirao šumarstvo na
Kalifornijskom sveučilištu, povukli su
se u ruralno područje, gdje je on dobio
posao rendžera. Vjenčali su se u
Quartzsiteu (Arizona) 1955. i smjestili u
kući koju je za njih projektirao njegov
polubrat Eric Lloyd Wright, inače unuk
slavnog arhitekta Franka Lloyda
Wrighta. O toj kući u Silver Lakeu kraj
Los Angelesa postoji dosta zapisa na
internem, od stručnih do turističkih, a i
Nin je u nekoliko navrata s
oduševljenjem pisala o svom domu
savršeno uklopljenom u raskošnu
prirodu. Tu je Anaĩs Nin provela ostatak
života. Umrla je 1977. godine od raka.
Kasnije se pokazalo da je brak s
Rupertom Poleom bio nelegalan jer se
nikad nije rastala od Hugha Parkera
Guilera. Guiler je nakon njene smrti s
čuđenjem primio vijest da mu je supruga
godinama bila udana za još jednog
čovjeka. A Pole je svoju bračnu
situaciju ovako komentirao: „Da, bio
sam ljubomoran. Ali igrao sam istu igru
kao Hugo, pretvarajući se da joj
vjerujem. Na neki način nije me bilo
briga. Moja ideja braka je drukčija.
Imali smo divan, dubok odnos, i to je
ono što je važno. Nisam bio
zainteresiran za konvencionalne žene i
konvencionalni brak.“
Brigu o spisateljičinoj literarnoj
ostavštini preuzeo je Rupert Pole, koji je
sve do smrti 2006. priređivao njene
rukopise za tisak.
Vrijeme Anaĩs Nin došlo je 60-ih
godina: seksualna revolucija,
emancipacija žena, pobuna protiv
vrijednosti kojima je odavno „istekao
rok trajanja“, otpor društvenim
autoritetima („ne vjeruj nikome starijem
od 30 godina“ Jacka Weinberga), droga,
homoseksualnost, mirovni pokreti i drugi
fenomeni našli su u njoj savršenu
promotoricu. Govoreći o svijetu bez
granica i slobodnoj ljubavi, obilazila je
američka sveučilišta i vatrenim
predavanjima oduševljavala slušače
(među kojima je bila i ugledna hrvatska
anglistica Sonja Bašić, koja svjedoči o
autoričinu opčinjavajućem djelovanju na
mase). Istodobno se na tržištu pojavljuju
njeni dnevnici, pročišćeni i
nepročišćeni, koji još više šire slavu i
utjecaj karizmatične umjetnice.
Na hrvatskom je objavljeno pet
njenih knjiga: Špijun u kući ljubavi.
Prev. Vlado Opačić. August Cesaree,
1981; O pisanju. Prev. Zdenka Andrijić.
Andrijići, 2000; Henry i June: Dnevnik
ljubavi (I): 1931-1932. Prev. Davorka
Herceg-Lockbart. Profil international,
2004; Incest. Dnevnik ljubavi (II):
1932-1934. Prev. Nikolina Šajn. Profil
international, 2004; Vatra: Dnevnik
ljubavi (III): 1934-1937. Prev. Gordana
V. Popović. Profil international, 2007.
Radi lakšega snalaženja u mnoštvu
likova koji se slobodno kreću golemim
prostorom Nininih dnevnika, priča,
romana i eseja, Benjamin Franklin V.
sastavio je opsežan Rječnik likova
Anaĩs Nin.
Osim u književnosti Anaĩs Nin se
pojavila i u nekoliko filmova, od kojih
je Zvona Atlantide (Bells ot Atlantis,
1952.) režirao njen suprug Guiler,
poznat pod umjetničkim imenom Ian
Hugo.
Američki filmski redatelj i
scenarist Philip Kaufman snimio je
prema knjizi Henry i June istoimeni film
1990. U ulozi Millera pojavljuje se Fred
Ward, June igra Uma Thurman, a Anaĩs
Nin glumi Maria de Medeiros.
Godine 1973. dodijeljen joj je
počasni doktorat na Philadelphia
College of Art, a godinu dana kasnije
izabrana je u američki National Institute
of Arts and Letters.
Inspirirana erotskim nabojem
literature Anaĩs Nin, francuska modna
kuća Cacharel pokrenula je 1978.
godine liniju cvjetnih parfema Anaĩs
Anaĩs, koja je i danas među
najtraženijima na tržištu mirisa.

Irena Lukšić
 Zabilješke

[←1] Franc. - pouka iz plesa. (Sve su

bilješke prevoditeljeve - op. ur.)

[←2] Franc. (dosl.) - mala priroda.

[←3] Franc. - pravu prve noći (dosl.

gospodarevom pravu).

[←4] Franc. - „Otoka radosti“.

[←5] Franc. - To je procvala djevojka
(aluzija na M. Prousta).

[←6] U izvorniku birthday, što na

engleskome znači i dan rođenja i
rođendan.

[←7] Franc. - zasebnu prostoriju.

[←8] Franc. - porodični duh.

Sadržaj
ZAPEČAĆENA SOBA
KAVANA
BILJEŠKA 0 AUTORICI
Zabilješke