Slavenka Drakulić

Hologrami straha

bojana888
 Da li hologram, trodimenzionalna slika nastala ukrštanjem laserskih zraka, pruža
dugo traženi model rasporeda i pohranjivanja informacija u mozgu? Karl Pribram,
neuropsihijatar sa Stanfordskog sveučilišta misli da je to moguće i da ova teorija ima
odlučujuće posljedice na naše shvaćanje stvarnosti: „Sir John Eccles prije nekoliko je
godina u jednom članku spomenuo ’sinaptičke potencijale’ - električnu razmjenu između
moždanih stanica, koja se ne odvija sama od sebe. Svaki se živac grana i kada se električna
poruka spušta niz grane, formira se val. Kad valovi iz drugih pravaca dođu do istog mjesta,
oni se ukrste, stvarajući isprepleteni uzorak. To sliči na sudaranje valova dvaju kamenčića
bačenih u jezero. Čini mi se prihvatljivim, da ukoliko u mozgu postoji fronta
isprepletenih valova, oni imaju ista svojstva kao i hologrami. I hologrami i moždano tkivo
mogu se rezati, a da se ne uništi njihova sposobnost stvaranja slika. Hologrami su, kao i
pamćenje, otporni na oštećenje. Tako bi mogla biti riješena stalna zagonetka
rasprostranjenosti pamćenja: mozak se djelimično ponaša kao hologram”.

(Psychology Today, veljača 1979.)

Za Anthonyja P. Monaca
 I

Naravno da se bojim.

Bojala sam se čitavo vrijeme.

Koga možemo obavijestiti ako se nešto dogodi - upitala je sestra u prijemnoj

kancelariji bolnice u Bostonu, glave spuštene nad kompjutorski formular koji je
ispunjavala plavom olovkom Bic. Ime, prezime, godina rođenja (tu me okrznula pogledom
- jesam li možda djelovala starije? mlađe? kako?), adresa, telefon. Zatim je slova mog
čudnog, dugačkog imena stisla u četvrtaste kockice na papiru. Jedva su stala. U dva sata
noću prostorija je bila osvijetljena samo jednom plavičastom neonskom sijalicom - mala,
bijela, bez prozora.

U njoj nema ničeg osobnog, ovo je ničija soba, pomislila sam i naslonila se na zid.
Osjetila sam višak zraka u želucu i prazninu u glavi - odjednom bez težine, kao da mi
stopala ne dodiruju pod. Hitno mi je trebalo nešto čvrsto za što ću se uhvatiti: rub stola,
naslon, kvaka, ruka. Ruka.

Ali, došla sam sama.

Ona se neudobno meškoljila na stolici, preuskoj za teško, mesnato tijelo. Raširila je

noge ispod stola da bolje održi ravnotežu, kao da je u ovo doba noći morala uložiti
poseban napor da bi ostala sjediti. Jedna je noga bila bosa. Cipela je ležala sa strane,
nekako neprilično izvaljena.

Od tog prizora zabolio me želudac.

Budna je zbog mene - pomislila sam s osjećajem krivice, odgovorna zato što sam je
možda, izvukla ispod pokrivača, za njezin umor i cipelu koja je žulja. Rukom bijelom kao
nedopečeno tijelo, s utonulom burmom na srednjem prstu (da, bila je s mužem u
Njemačkoj, ona obožava Evropu, opet će ići onamo - Evropa, Jugoslavija, zar to nije isto?)
otipkala je nešto na tastaturi, a zatim su na ekranu kompjutora zatreperila zelena slova i
znak da je sve u redu.

Bolnica noću pružala je varljivi privid mira, osjećaj da se ne dešava ništa iako se
tamo gore ljudi znoje i trzaju u snu, vrište, krkljaju, umiru, svjetla se pale i gase, čuje se
mukli topot nogu, netko jeca. Ovamo, u prizemlje, ne dopire ništa od toga. Mogu se
opustiti, utonuti u polumrak, u mir.

Stigla sam.

Treću zimu zaredom putujemo ovamo.

Nešto će se dogoditi - obećavam sebi - nešto se mora dogoditi. Jednog lijepog dana
kompjutor će ispisati tvoje ime, zazvonit će telefon i ti ćeš, napola ne vjerujući, reći:
konačno! Vrlo mirno, jer to je ono što si čekala, otići ćeš u bolnicu. Brzo, to mora biti
brzo. Operirat će te. Nakon toga, započet ćeš pravi život. Ali ne, ne, budućnost nisam
zamišljala tako. Nisam je uopće zamišljala. Ni operaciju. Mislila sam samo o narukvici -
kako ću plastičnu traku s imenom i brojem pričvrstiti oko ruke i odahnuti. To će biti kraj
strepnje, znak da sistem funkcionira. Jednog lijepog dana...

Dan nije lijep, četvrtak je, vani puše hladan februarski vjetar, čuje se tiho zujanje
ventilacije i sestra, držeći glavu u očekivanju, kaže: dakle?

Šutim. Dogodilo se.

Činjenica da sjedim ovdje i tanka traka oko ruke znači upravo to. U New Yorku
sam sjela u posljednji avion za Boston te noći. To je bilo sinoć. Tako davno - pomislila sam
i osjetila nelagodu. Vrijeme se zbilo u gustu masu, u neizvjesnost koja se sada širi i
obuhvaća me iznutra. Tako ne bih mogla živjeti - rekla je Jelena.

Ja nisam mogla birati. Svakog drugog jutra u pet sati išla sam na dijalizu u bolnicu
na Istočnoj 71 ulici. Nisam ni mislila o tome - o mogućnosti da ne idem. Izbor imaju
zdravi. Bolesnima je život jednostavan, kao zatvorenicima ili vojnicima. Postoje pravila
koja to više nisu, jer njihovo prekoračenje ima jedno jedino značenje. U početku, to je
nesloboda - a zatim naprosto izvjesnost.

Jučerašnje jutro ni po čemu nije bilo posebno. Izašla sam pred kuću i duboko
udahnula ledeni zrak. Gotovo sam ga mogla osjetiti pod zubima, kao tanko staklo. Inje
popadalo po drveću Central Parka blistalo je iako zora još nije bila na vidiku. Svjetlost na
vrhovima krošnji dolazila je niotkuda. Na pločniku se uhvatila sleđena kora koja se lomila
pod koracima. Glavni ulaz bolnice bio je zatvoren. Ušla sam na stražnji, odmah iza
parkirališta i kontejnera za smeće. Portir je drijemao. Kada su se na trećem katu za mnom
zatvorila vrata lifta, zakoračila sam u drugu stvarnost, kao u pod, mornicu. Ušla sam u
dvoranu. Ovdje se obavljaju tajni alkemijski pokusi o kojima oni vani ne znaju ništa. Ljudi
ulaze, legnu na krevete a zatim ih sestre iglama i cjevčicama prikopčavaju za sandučaste
aparate na kromiranim paukovim nogama, koji će usisati njihovu krv. Nakon nekoliko sati
ti će ljudi polako, malo ošamućeni, ustati sa svojih mjesta i izaći na svjetlo dana a da nitko
neće znati da upravo stižu iz drukčijeg, podzemnog svijeta u kojem za to vrijeme krv na
stotine puta prostruji aparatom, probijajući se između tankih vlakana filtera, dok se
pročišćena ne vrati u tijelo. Svjedoka nema.

Svjedoci su rijetki i nevoljko im dopuštaju da uđu. Njihovi pogledi puni su pitanja i

paničnog straha od krvi.

Ovdje krv kola potocima: u žilama, kapilarima, pumpama, gumenim crijevima,

prozirnim plastičnim cijevima, u cilindričnim posudama s filterima. Bjelina prostorije
ispremrežena crvenim nitima. Svi su mirni, smrtno umorni. Sporazumijevaju se šiframa, u
pola glasa. Bolničarke idu od kreveta do kreveta - fotelja presvučenih smeđom, po
rubovima popucalom plastikom za koju se lijepi koža - i ponavljaju iste radnje: alkoholom
očiste mjesto na ruci, zabodu iglu, pričvrste je na cjevčicu, uključe aparat, a zatim pažljivo
prate kako krv, pjeneći se na vrhu, ispunjava posudu s tankim, bijelim nitima.
 Koreografirana putanja u predvorju... smrti.

Ta zjapeća, voštana praznina.

Ne čuje se gotovo ništa. Nelagodno ništa - osim zujanja. Da li je to šum mašine ili
strujanje krvi? Prozori su od mliječnog stakla. Samo kroz ekrane televizora, kao kroz
pukotine u prostoru, dopiru tragovi vanjskog svijeta. Ali, to su daleke slike.

Igla je malo zapinjući ušla u venu na podlaktici. Opustila sam se. Iduća četiri sata
mogu drijemati, slušajući korake, zujanje pumpe za krv, škripu stolića s priborom koji se
pomiče dalje, glas spikera koji kaže: good morning, America. Dobro mi je. Sigurna sam.
Ležat ću tu strpljivo i mirno, s iglom u desnoj ruci pričvršćenoj na naslon stolice,
pokrivena žutom pamučnom dekom na kojoj raspoznajem isprane tragove tuđe krvi.
Zatim ću čitavih 36 sati biti slobodna.

Jasan rez. Vrata dvorane su granica. Vrijeme provedeno ovdje na računa se. Ne
zbraja se, zato što je uvijek isto - ili se računa drukčije, kao prekid, raspuklina, stanka.
Nikako ne oduzimanje. Ništa ne tajim, ne skrivam to. Kažem, idem na dijalizu, ali to je
samo čudna riječ, kao psorijaza ili menopauza, medicinski termini iza kojeg ne stoji
nikakva slika, iskustvo. Ne vidi se ova hala, struja koja pokreće strojeve, igla koja se
približava ruci, dolazak i odlazak, vrijeme između. Teško je razumjeti. U početku sam
govorila: strašno je. Nisu me razumjeli. Kratko su se zgražali a zatim zaboravili.

I meni samoj čini se da se to događa drugome, drugoj meni. Dijelim se, vidljivo se
dijelim. Moram funkcionirati. Zato se razdvajam na Ja i tijelo, između je razapeta tanka
opna ravnodušnosti. Ono se pretvara u dodatak stroju, ali ta ovisnost ne smeta, ne opsjeda
me, to je tako.

Već godinama sam podijeljena - pet godina? Šest. To olakšava. Ponekad me muči
početak. Teško ga je odrediti. U genima predaka odjednom se počela pojavljivati bolest.
Tko je bio prvi? Moj djed - još je bio mlad - prestao je jesti i samo je pio. Bio je sve bljeđi,
noge su mu naticale dok se koža nije zategla toliko da je počela pucati. Zatim je povraćao
mutnu žutu tekućinu. Iz njegovih usta širio se zadah mokraće. Umro je izmučen,
izobličen, možda u snu.

Njegov sin upamtio je visoko, vlažno čelo i miris koji danima nije izlazio iz kuće.

Ta stvar, kao zla kob, selila je iz čovjeka u čovjeka. Nije se znalo koga će napasti,
nije se moglo predvidjeti. Napala je mog oca. Napala je mene. Mog brata je poštedjela. Već
je izgledalo da nas je mimoišla, da nas se ne tiču ti davno poumirali preci. Ali, na prvi
znak - mučninu, povraćanje, umor - znala sam da se radi o tome. Doktori mi nisu odmah
rekli. Sumnjali su. Ali, ja sam već bila blijeda, moje je bilo ubrzano kucalo i svaki put kad
sam legla, pomislila sam da više neću ustati. Kasnije je obolio i otac. Rekli su nam da se
danas s tim može živjeti, postoje aparati, postoji operacija presađivanja bubrega. Moguće
su različite pogodbe s bolešću, cjenkanje sa zlom kobi.

Već godinama se pogađam.

Rez omogućuje razlikovanje prve i druge stvarnosti. Ovo što se dešava sada, ovdje
u vanvremenskoj kapsuli, nema veze s mojim vidljivim životom. Prva stvarnost je na
površini: ulice, dućani, izlozi, prijatelji, ručak, pisaća mašina, nepredviđeno. Ili razgovor
sa Sharon tog istog popodneva, nakon što sam izronila iz podmornice u salonu za čaj
hotela „Le Cirque”. Crne čipkaste čarape koje sam u tom trenutku imala na sebi bile su u
izrazitom neskladu s jutrošnjim iskustvom. Kakvog ih smisla ima navući nakon što aparat
satima ispire tvoju najdublju unutrašnjost? Crne čipkaste čarape imaju smisla samo u
jednoj od te dvije stvarnosti, okružene elegantnim crnim baršunom i zlatnim obrubima
fotelja, prigušenim svjetlom i lažnom secesijskom štukaturom visoko gore na stropu.
Mogla bih u bilo kojem času prizvati drugu sliku - sobu, krevete, miris alkohola, navošteni
pod. Jedna pored druge činile bi lijep, dramatičan kontrast. Baršun naspram plastike, zlato
naspram čelika. Ne želim to. Miješati slike značilo bi da se gubim. Da dovodim u pitanje
jednu zbog druge.

Sharon se pojavila s rupcem na glavi u kožnim rukavicama svijetle ružičaste boje. S

njih se cijedila mast iz loše zamotanog hamburgera. Knjiga koju mi je pružila bila je po
koricama masna. Rukavice je ovlaš obrisala platnenim ubrusom skinutim s čajnika. Zatim
je, još uvijek u rukavicama, prinijela ustima šalicu s čajem. Njena koža bila je savršeno
prozirna. Ispućene usne jasno ocrtanih rubova, svijetle, malo ravnodušne oči. Dok je
govorila o svojoj novoj knjizi, hinila je ravnodušnost nekoga tko to govori već po stoti put.
Koliko je dugo vježbala ovu pozu? Ona je bila zdrava, hodala je ulicama danju, jela masne
hamburgere, pila čajeve, coca-colu, vodu, živjela u prvoj stvarnosti. Pa ipak, na njenom
prozirnom licu u jednom času ocrtala se strepnja.

Okrenula sam glavu. Nisam to mogla gledati. Razgovor s njom trebao me zaštititi,
dati mi sigurnost, nadu da je moguće živjeti bez podjele, bez straha.

U bostonskoj bolnici sestra ponovo kaže: dakle?

Nešto u njenom glasu, način na koji me pogledala uzdignutih obrva iznenađena

mojom šutnjom, navelo me na oprez. Ako se nešto dogodi... izgovorila je to tako da je iz
mene iscurila sva smirenost, brižljivo sakupljena još sinoć. Što bi to ako moglo značiti?
Sada, kad sam već ovdje, kada je svaka nepredvidivost isključena?

Lagani drhtaj spustio se niz kičmu. Da li je to nagovještaj straha? Ne nakon svega,

ne sada. Strah je nešto s čime se treba suočiti daleko ranije, u trenutku kada se donosi
odluka, kada u sebi pristaješ na mogućnost operacije, kada sebi dopuštaš takvu vrstu nade.
Sada je prekasno za strah, za bilo koji osjećaj, najbolje je utonuti u prazninu, u tišinu,
prepustiti se bolničkoj rutini, ispitivanju, testovima, ništa ne sumnjati. Lako bi se moglo
dogoditi da se naprosto okrenem i odem. Vidjela sam to - ljude koji su odustajali u
zadnjem času, pred vratima operacione dvorane. Nisu imali snage za tako neopozivu
odluku. Kasna jesen, lice žene u susjednom krevetu, njen nijemi plač nakon probdjevene
noći.

U nekoliko sati morala je odlučiti. Najprije je rekla da. Zatim ne. Njeno objašnjenje
sastojalo se od jedne jedine riječi: strah.

Strah od boli. Strah od nepoznatog. Strah od smrti.

 Dijaliza je ipak nešto poznato, ona je čvrsti sistem, okvir koji pruža izvjesnost,
ritam. Svakog drugog dana u određeno vrijeme treba otići u bolnicu, presvući se u
pidžamu i leći u krevet, a zatim četiri sata provesti pričvršćen za aparat, cijevima kojima
ubrzano kola vlastita krv. Krv je iznenađujuće, nestvarno svijetla. Nemoguće je svakog
drugog dana gledati taj prizor i misliti na smrt. Nemoguće je živjeti sa zastrašujućom
morom da bi tanke plastične cijevi mogle puknuti, da bi krv mogla preplaviti iskrzani
linoleumski pod, poprskati zidove, poteći bolničkim hodnicima, stepenicama, dvorištem,
kao neobičan taman potok, sve tanji i tanji, dok se ne pretvori u traku i ne iščezne u
zemlji. Nakon nekog vremena pumpe, cijevi, aparati pretvaraju se u nezamjetljivi dekor,
poput blijedih cvjetova na zidnim tapetama anonimne hotelske sobe. Treba preživjeti
minute, sate: da li će ubod biti manje ili više bolan, da li zaspati ili pročitati novine, hoće
li za večeru biti palačinke? Tako strah od smrti, usitnjen, raspoređen na male
svakodnevne obroke, postaje sasvim podnošljiv, a svi elementi poznati i predvidivi. Važno
je da su lica sestara uvijek ista, kreveti imaju isti raspored, a ritam odlaska i dolaska
nepromijenjen.

Ali, lica ljudi priključenih na aparate mijenjaju se. Nestaju. Njihova smrt nije nešto
neočekivano, i ona je dio utemeljenog sistema. Tijelo se iz dana u dan nekako naočigled
troši - polako, ali ipak toliko vidljivo da to izgleda neizbježno i logično. Kao ubrzani film
starenja: koža se sve više bora, postaje najprije žućkasta a onda smeđa, tvrda, kao
uštavljena. Ruke čvornate, hod klecav, nesiguran. Čovjek se na to navikne, na vlastito
svakodnevno odumiranje, raspadanje razmrvljeno na trenutke. Lakše nego na pomisao o
iznenadnoj promjeni koju donosi operacija. Operacija isključuje poznato i stavlja čovjeka
u potpuno novu situaciju. Treba donijeti odluku, prihvatiti rizik, podnijeti neizvjesnost,
strah i bol.

Strah iskrsava iznenada. Prodire iznutra, u komadu. Pretvara se u visoki zid na koji
se čini nemoguće popeti, sam pogled na njega paralizira svaki pokret a okružuje te sa svih
strana. Ako ga kreneš ispitivati, opipavati njegove izbočine i glatke, skliske površine,
njegovu strukturu, visinu, masivnost, gotovo je sigurno da ga nećeš savladati. Ne treba se
dvoumiti. Zatvoriti oči i skočiti.

U mrak, kao u vodu.

Vidjevši da oklijevam, sestra me pokušala tješiti. Svoju ruku položila je na moju

zgrčenu šaku i rekla: znate, to su podaci za kompjutor. Od njenog dodira bilo mi je lakše,
iako se ono uznemirujuće ako već spustilo na dno mog želuca, teško, kao da sam jela
zemlju. Slutnja neodređene opasnosti. Prisutnost prijetnje.

Zaista - koga bi mogli obavijestiti u slučaju da se „nešto” dogodi? Poznanike u New

Yorku? Prijateljicu u Cambridgeu kod koje sam odsjela? I što bi oni učinili u tom slučaju?

Ili bi bolnica obavijestila moju kćerku Natašu. Četvrtak, rano jutro u praznoj kući,
vani je još mrak. Ona ustaje, pristavlja mlijeko, pali svjetlo u kupaonici, uključuje grijanje.
Radioaparat prazninu ispuni zvukom i početak tog tumornog zimskog četvrtka odmah
izgleda obećavajuće.

Zatim zvoni telefon.

Možda bi upravo ova sestra ispred mene ili doktor ili netko posebno za to zadužen
probudili moju majku usred noći. Telefon bi dugo zvonio. Ona bi ustala i iskrala se tiho da
ne uznemiri oca koji je jedva zaspao. Dršćući i usput pipajući po mraku tražila bi svoj
vuneni šal. Podigla bi slušalicu, ali glas s druge strane ne bi bio moj. Netko bi rekao: imate
telefonski poziv iz Bostona. Linija bi bila loša kao uvijek, puna šumova i pucketanja. U
slušalici bi šumio ocean a nepoznati bi glas na stranom jeziku počeo govoriti this is New
England Deaconess Hospital from Boston... Ona ne razumije engleski, ali prepoznala bi
lošu vijest.

Ne, ne njih dvije.

Trebala sam nekoga povesti sa sobom, nekoga tko bi umjesto mene odgovarao na
pitanja, ispunjavao formulare, držao me za ruku, svojim glasom razbio ovaj nepodnošljivi
mir prijemne kancelarije. Nekoga kome bih mogla reći da se strah polako rađa u želucu, u
nogama koje se sada od težine lijepe za pod, u znojnim rukama, u pogledu koji kruži
naokolo ispitujući rešetke kaveza, u prepoznatljivom mirisu tjeskobe - znakovima koji se
pojavljuju na tijelu dok se mozak još ispražnjen, budi.

Trebala sam pustiti da dođe Grace, ona bi mi rekla da mislim na nešto drugo,
operacija je ionako izvan moje kontrole. Ona poznaje moju histeričnu potrebu da sve
držim pod kontrolom. Unezvijerenost, koja se javlja od pomisli da zbog anestezije neću
znati što se događa, da će sve sve to odvijati izvan dohvata moje svijesti, moje jedine
zaštite. Da joj o tome govorim, bilo bi mi lakše.

Kad bi tu bila Jelena, ona bi me uvjerila kako nema razloga za zabrinutost. Sve se
odvija da ne može biti bolje. Rekla bi: moglo se dogoditi da ne dobiješ poruku, da te ne
pronađu na vrijeme, da zakasniš na zadnji avion, da se digne snježna vijavica, da slučajno
imaš gripu. Toliko se toga nepredviđenog moglo dogoditi. Zapravo imaš sreću, rekla bi još.
Na riječ sreća, ja bih se iznenađeno nasmijala.

Ili Ivan. Ali on nikada ne bi mogao biti tu, shvatila sam to kada sam prvi put došla
u ovu bolnicu. U krevetu pored mene ležao je vrlo blijed, uplašen čovjek. Kraj njega je
sjedila žena. Držala je njegovu ruku. Nije je ispuštala satima. Samo budi miran - šaptala je
- ja sam pored tebe. On se nemirno premještao na krevetu. Slobodnom rukom gužvao je
plahtu. Ne mogu više, ne mogu više - ponavljao je. Odjednom sam se uplašila: da li umire?
Ali ne, rekla je sestra veselo, mladić je zapravo dobio bubreg i za nekoliko sati će na
operaciju. Bio je slijep. Imali su malo dijete. Žena je strpljivo sjedila i nije ispuštala ruku,
kao da je ona veza s nečim izvan ove sobe, pouzdana nit vodilja.

Ako ikad budem čekala operaciju - pomislila sam tada - Ivan neće biti pored mene.
Mogla sam zaplakati, ali nisam: njega nije zanimao moj podzemni svijet sve dok sam sama
znala izići na kraj s njim. Nije mogao slušati kako govorim o bolesti. Naglo bi se digao od
stola, bez riječi.

Između nas, na glatkoj površini, caklila bi se šutnja.

Kada je otišao, nisam ga zaustavljala. Znala sam da ću biti sve više sama. Oko mene
se dizala ograda. Sama sam marljivo začepljivala rupice i pukotine kroz koje bi moglo ući
drugo biće, ostavljajući samo jedan otvor za Natašu. Sva moja emocionalna energija bila je
usmjerena prema njoj kao da postoji određena količina o čijem rasporedu ili rasipanju
ovisi koliko će dugo potrajati. Trebalo je štedjeti.

Možda sam bila ponosna što ću umrijeti tako hrabrom, usamljeničkom smrću.
Jednom će ograda naprosto biti dovoljno visoka a sve rupe tako dobro začepljene, da će
unutra konačno zavladati gluhi, potpuni mrak. Više nitko neće moći unutra. Ja više neću
moći van. Neću htjeti. Ne, to nije istina. Da je netko zakucao, sve bi se srušilo. Moja je
konstrukcija bila idilična, lažno plemenita, herojska. Možda sam u njoj i uživala. Ona me
čuvala od mene same. Sve dok je funkcionirala svijest, mašta, dok su se javljale slike, čak
dok sam zamišljala vlastito nestajanje, bila sam sigurna - bila sam. Sada se tjeskoba penje
prema grlu, ograda se ruši, i ja, potpuno nezaštićena, osvijetljena neonskom lampom,
čeznem za onima kojima sam povjerovala barem u jednom trenutku. Za muževima,
ljubavnicima, prijateljima. Njihovim dodirom, licem, glasom. Tvrdi oklop se rastapa.
Sinoćnja drska pomisao da sve ovo mogu izdržati sama čini mi se tako nepravednom, kao,
da je to smislio netko drugi da bi me kaznio.

Još uvijek nije kasno. U hodniku su dvije telefonske govornice, spazila sam ih kad
sam dolazila. Mogu ustati, prijeći tih nekoliko koraka ulaštenim, svijetlim hodnikom do
plavih kutija na zidu. Mogu podići slušalicu, okrenuti broj i reći: sama sam, ne mogu više,
reci nešto, daj da ti čujem glas. Reci da je ovo košmar, mora koja će proći. Bojim se da sam
zalutala u krivi život, da sam obula tuđe cipele. Dogodila se strašna zabuna - ja to znam ali
nemam kome reći. Ali zašto se moje tijelo znoji, postaje drhtavo, napeto, lomno? To se
dešava meni, nekoj drugoj, nepoznatoj meni koja iznenada izlazi na površinu i zatiče me
svojom dugo pritajenom slabošću. Ako čujem poznati glas, to će me uvjeriti da još
postojim, da sam stvarna. Da je ovo rastvaranje samo privremeno... Izbjeći da se tako
definitivno suočim sa sobom. Sa svojom samoćom. Sa strahom.

Glas, treba mi samo glas.

 Kasno je.

Ne mogu ustati, ne mogu nazvati, ne mogu više ništa. U tišini pustog hodnika, moj
bi se raspukli glas odbio od zidove i vratio se kao prazna jeka. Ako se samo pomaknem,
ako krenem, dogodit će se nešto nepredviđeno. Ispovraćat ću se nasred kancelarije, na
stol, na papire, na kompjutor, na okrugla koljena sestre. Ili ću pasti u nesvijest. Ili ću
glasno zaridati.

Nemam nikoga - rekla sam i pogledala je u oči - nemam baš nikoga.

Nemate muža?

Nemam.

Ni djece?

Nemam.

Roditelje, prijatelje, susjede?

Više nisam odgovarala. Kako da joj kažem: svi oni postoje visoko gore, na površni.
Moj glas ne dopire do njih. Između nas je voda.

Oko osam sati navečer još ništa nisam znala. Vozila sam se na večeru. Harlem ne
dobro mjesto, uvjeravao me taksist, mali Kinez čija je glava jedva provirivala iznad volana
žutog Chevroleta. Napeto je zvjerao okolo, klizeći po mraku ispresijecanom svijetlećim
pročeljima barova. Zaustavio se ispred „Sylvia’s” restorana na Lennox aveniji, preko puta
niza parkiranih limuzina sa zatamnjenim staklima i nepomičnim šoferima. Kad sam
zakoračila na pločnik, pomislila sam - sasvim bezrazložno - da me vratar neće pustiti
unutra. Ovo je svečana večera s pozivnicama, a ja kasnim. Opipala sam tvrdi komadić
kartona u džepu: ne radi se o tome. Od nervoze sam se gotovo spotakla. Bila sam uvjerena
da nešto na meni strši. Neki detalj odaje da ne pripadam sasvim ovom svijetu. Možda je
krv probila zavoj na ruci? Možda kaput kupljen za tri dolara na Canal ulici?
 Padala je kiša. Kupila sam kaput i utrčala u kineski restoran. Sjela sam kraj prozora
i naručila rezance. Na stolu je stajala crvena plastična kutija za ubruse, upljuvana od
muha, sa crnim tragovima prstiju i soja-sosa. Odjednom mi se učinilo da opna puca, da
nešto mračno suklja prema gore i na kutiji, na rezancima posutim sitnim crnim gljivama -
ostavlja ljepljiv trag. Moj pogled postaje mastan - pomislila sam. Prlja stvari oko sebe. To
se vidi, to se mora vidjeti.

Ali vratar je klimnuo glavom kao da baš njemu dolazim u goste. Ohrabrena, ušla
sam unutra.

Staklena vrata bila su orošena i kapi vode su klizile preko okvira sve do poda. Kroz
nježnu izmaglicu ugledala sam Grace. Njeno lice se rastapalo po rubovima. Išla je prema
meni. Rukama je razmicala gustu gomilu ljudi, kao da pliva, a voda joj pruža snažan otpor.

To je trajalo dugo.

Odjednom sam usred gomile. Grace me čvrsto drži za ramena. Nešto govori. Viče.

Što se događa?

Ona otvara usta. Ne čujem ništa.

Zašto vičeš?

Viče još jače.

Pusti me!

Zatim konačno čujem glas, dolazi iz daljine.

Odmah moraš otputovati, operacija je u šest ujutro.

Ne - rekla sam. Ne. Ne.

Možda sam viknula. Mislim da sam zaplakala. Ona masna, ljepljiva strepnja, onaj
nepodnošljivi, teški teret dvostrukosti provalio je sada na površinu. Crno. Vidjela sam
samo crno - crne nejasne sjene, crnu rupu koja me usisava. Grace me stisla čvršće. Ne boj
se rekla je, ne boj se, neću te ostaviti.
 Znala sam da će se to dogoditi, da će se dvije stvarnosti sudariti.

To je sada.

Trebalo se dogoditi drukčije, ne u restoranu. Kako je to glupo. Dugačak stol, ljudi s

kojima bih trebala razgovarati, govoriti im o... Oni bi se neizbježno raspitivali za situaciju
u Evropi, za Poljsku, položaj intelektualaca u socijalizmu i da li je istina da...

Kakve veze ima operacija s ovim restoranom ovdje, s ljudima koji, raspravljajući o
svojim budućim projektima, viljuškom oprezno prinose ustima komadiće pečenog mesa?
Oni znaju. Sada znaju. Grace uzbuđeno govori i maše rukama. Pokazuje na mene. Oni me
gledaju između zalogaja. Koliko ih je? Pet? Osam? Osjećam kako bolest iz mene curi na
sve strane, prelijeva se u njihove tanjure, pokazuje se u svojoj golotinji i nakaznosti.
Odjednom, oni vide žile kojima, umjesto krvi, teče slana vodena otopina. Antropomorfni
stroj zaogrnut tankim slojem umjetne kože, koja upravo puca po šavovima. Gospođa sa
šeširom briše ubrusom usta, ustaje i pruža mi ruku.

Čestitam, kaže.

Meni se suše usta.

Hoću nešto reći, objasniti. Ne. Vi niste shvatili - ovo što vidite, taj stroj, to nisam
ja. Ja čučim unutra, skrivena, ponižena, ne znam kako da se branim.

Ali kažem samo: hvala.

Kako im objasniti sistem dvostrukosti, očekivanja i odustajanja, nade i straha? Kako

im reći da neprestano hodam po konopcu razapetom visoko iznad zemlje, pazeći da
održim ravnotežu?

Moj posao je održati ravnotežu.

Sada to više nije moguće.

Znala sam da bi poziv za operaciju mogao stići svakoga dana. Ali to se moralo
dogoditi bez svjedoka, u situaciji koju mogu kontrolirati. Ne ovdje. Ovdje se svijet razlama
na nepovezane slike: vrata koja se zatvaraju i otvaraju, bljesak bijelih pločica na zidu
kuhinje, prazna stolica kraj šanka, ruka koja toči pivo.

Nema cjeline. Moje oči ne vide više cjelinu. Niz zbrkanih slika koje se ponavljaju,
najprije sporo a zatim sve brže i brže.

Usporiti, trebalo bi usporiti.

Ruka koja me gura u automobil. Grace.

Ona kaže: idem s tobom. Grubo je odgurujem. Njeni dlanovi na trenutak ostaju
prilijepljeni za staklo automobila, ispruženi prema meni, kao da mi na rastanku želi dotaći
lice. Prehladit će se, mislim, dok stoji na pločniku u bijeloj majici s dubokim izrezom na
leđima. Stoji na pločniku i ne zna kud bi sa sobom, mala, sada već sasvim daleka.

Ima li vremena?

Moram se najprije presvući, kako bi izgledalo da se u bolnici pojavim u čipkastim

čarapama i lakiranim cipelama? Kao da mi nije stalo, možda frivolno. Ruž boje ciklame,
crvena kosa - neozbiljno. Treba obući nešto prikladno, praktično (riječi koje iskrsavaju iz
modnih žurnala), zeleni džemper, ta mi boja dobro stoji. Ili trenerku, sasvim sportski, kao
da idem na trening. Pa zapravo idem na trening. A zatim, trebat će mi sobni ogrtač.
Nemam ga. Namjerno ga nisam kupila. Ima tome možda dvadeset godina kako sam čula
priču o ženi koja je kupila svu opremu za novorođenče a ono se rodilo mrtvo. Urekla ga je.
Ja sam rodila mjesec dana prije vremena a večer prije toga, u subotu, bila sam na svadbi
(sjećam se da je bila subota, jer su kod nas svadbe obično subotom). Ni na pamet mi nije
palo da ću slijedećeg dana roditi. Ujutro je pao snijeg. Dosta rano - desetog novembra - i ja
sam kroz prozor rodilišta gledala pahulje, misleći kako je dobro da nisam kupila pelene.

Sada opet iznenada moram u bolnicu. Neodlučno gledam kroz prozor sobe u
neboderu na Zapadnoj 63 ulici i mislim: što točno treba učiniti?

Uvesti red. Savladati stvar u malim odlomcima. Ništa nisam pripremila, kupila,
složila. Hoću li stići? Nisam oprala kosu. Hoću li stići? Četkica za zube, kozmetika, veš -
tako malo stvari. Odjednom mi se čini da je to premalo, i da ću se u bolnici, u sobi s
nepoznatim stvarima, potpuno izgubiti. Uzimam stvari sa stola, trpam ih u torbu: knjige,
papire, olovke, mnogo papira, bilješke, nedovršeni rukopis - elemente koordinatnog
sistema. Kako će to biti dobro: ležati na krevetu u miru, čitati, razmišljati. Operacija je već
tehnička pojedinost, nešto nesumnjivo, gotovo jednostavno.

Hoćeš li jesti, pita Mira.

Smijem li jesti? Da li je to zbilja? Po kojim kriterijima da sada odlučujem?

Nepodnošljiva situacija. Ne mogu istovremeno jesti i nejesti, ravnati se prema dva

niza suprotnih uputa. Mira i Damir me požuruju, moram donijeti odluku ako želim stići
bilo kamo, ako se želim pomaknuti. Dva komada kruha namazana maslacem i čaša piva
stoje na ovalnom stolu prekrivenom bijelim stolnjakom, na crnom osmerokutnom
tanjuru. Nož. Maslac. Sol. Pepeljara s jednim opuškom. Vaza. Jedem - jer, putovanje, to će
biti samo jedno malo duže putovanje, ništa naročito, ne dešava mi se prvi put da putujem
tako na brzinu. Ne osjećam okus. Ne osjećam ništa. Ne misliti, ne misliti, tralala. Refren
odjekuje u ušima kao mali notni zapis, dio hita koji sam pokupila usput u baru, taksiju, na
televiziji.

Mira ide za mnom iz sobe u kupaonicu pa u kuhinju.

Požuri, kaže, nemaš više vremena. Gleda me zabrinuto, tužno. Meni su noge sve
slabije i slabije, moram sjesti. Već je kasno. Umorna sam.

Najradije bih zaspala, kažem.

Glave naslonjene na stol, znam da je to nemoguće, da ništa više ne mogu osim

otputovati.

U taksiju do aerodroma Mira stalno ponavlja: sve će biti u redu, sve će biti u redu,
ne brini. Ne brinem. Ipak, brinem - da li će taksi stići na vrijeme, hoću li imati dovoljno
novaca, da li će avion kasniti? Udišem još malo svježeg zraka, kao da sam upravo osuđena i
ulazim u zatvor. Noć je vedra. Ne znam kada ću izaći.
 Avion kasni.

Možda mogu učiniti još nešto za sebe, izgovoriti glasno riječi koje se lijepe za
nepce. Sat na zidu aerodromske čekaonice pokazuje jedanaest sati. Zovem Anu. Čujem
njen glas. Ona stoji u uskoj, neurednoj kuhinji razmaknutih stopala, kao da će svaki čas
učiniti neku baletnu figuru, zaboravljajući načas da sprema večeru - pečeno pile, sufle,
salatu od avokada, njena uobičajena jela. Ramenom pridržava slušalicu. Kuhinja nema
vrata. Na policama iznad njene glave vide se naslagane staklene posude s brašnom,
šećerom, tijestom, rižom i začinima. Pokrivene su prašinom. Ona pruža ruku, uzima sol,
paradajz, mažuran. Kažem joj da sam na aerodromu. Zašto si tako naglo odlučila da
otputuješ - pita - ništa mi nisi rekla.

Mislim kako su se ispod njenih nogu, u napuklinama drvenog poda, pritajili žohari.
Čekaju da ode i ugasi svjetlo pa da se razmile po košari s kruhom, ostacima voća i talogu
crne kave na dnu šalica. Vidim ih kako plaze po drvenoj kuhinjskoj ploči, sitni, brzi,
crveni. Kad sam ih ugledala prvi put na komadu kruha koji sam držala u ruci, osjetila sam
kako mi se nesažvakani zalogaji penju natrag u grlo. Ana se nasmijala i otresla kruh. Inače
bi nezgodno pucketali pod zubima, rekla je. Mislim na njih s nježnošću.

Anin glas je sumnjičav. Zašto putuješ?

Operacija.

Tišina. U slušalici tišina. Putnici već ulaze u avion.

Ana kaže: kako sam sretna!

U avionu sam popila nekoliko gutljaja coca-cole. Bila je suviše slatka. Učinilo mi se
neprimjerenim odjednom tako primjećivati detalje: na narančastom platnu sjedišta ispred
mene bio je izvučen konac. Čovjeku na sjedalu do moga kravata je bila pomaknuta
udesno. Dobila sam želju da to popravim, ali sam se savladala. Pogledala sam kroz prozor.
Kako bi bilo da se avion sada sruši? Pomislila sam to ravnodušno, kao da se sve ovo već
dešava drugome.
 Već je skoro četiri ujutro. Na dnu hodnika netko pali svjetlo. Čuju se sitni, tvrdi
koraci. Ulazi druga sestra, uzima me ispod ruke i kao teškog bolesnika vodi u sobu. Tamo
ću čekati.

Ovdje ćete čekati, kaže izlazeći.

Na žutim zidovima bliješti svjetlo. U sredini je metalni krevet. Zašto sestra nije
zatvorila vrata za sobom? Da li se boji da ću urlati, lupati glavom o zid, noktima kopati
pločice s poda ili krvlju ispisivati tajne poruke na zidu kupaonice? Što rade ljudi u
ovakvim prilikama?

Svi tragovi ranijih boravaka pažljivo su uklonjeni s glatkih opločenih zidova,

uredno prostrtog kreveta, noćnog ormarića, lampe, ormara za odjeću, umivaonika. Nitko
ovdje ne provede dovoljno vremena da ostavi kakav vidljiv, opipljiv trag: samo ustajali
zrak u kojem se naslućuje jučerašnji miris, minuli, ostarjeli miris, pouzdan znak da je
netko, ne tako davno, ovdje doticao granicu ništavila.

Ponovno je ušla i pogledala me sažaljivo. Ništa nije rekla. Nije me pokušala tješiti.
Sigurnim, uvježbanim pokretima izmjerila je tlak, izvadila krv, snimila EKG. Bila sam
tako vidljivo, tako golo sama da sam se zasramila pred njom. Ona je radila brzo, bez
zastoja, kao da je i njoj mučna moja samoća.

Što ste večerali?

Kruh. Pivo.

To će ići lako - rekla je gurajući obzirna, nježna, plastičnu cijev za klistir. Barem je
način na koji je poslovala oko moga tijela ulijevao malo pouzdanja, izvjesnost da i sada
postoji uobičajeni, utvrđeni postupak koji je dio procedure. Spremila je moje dokumente u
papirnatu kovertu i uzela odjeću. Hlače. Zeleni džemper. Čizme. Kaput. Više se ne mogu
predomisliti.

Hoćete li mi poslije vratiti odjeću?

Ona klima glavom.

 Poslije? Poslije čega? Riječ poput loptice poskakuje u glavi - olovna kuglica koja ne
može naći udubinu da se smiri. Ne vjerujem da sam je mogla izgovoriti, mislim ozbiljno
izgovoriti. Nema poslije, ima samo sada. Ali riječ je već izgovorena. Poslije, to dakle ipak
postoji? Odjednom želim da postoji.

Ta želja se javlja naglo, poput vrtoglavice.

Sve sam mirnija. Tako mi se čini. Kontrola je opet uspostavljena, ako se tako može
nazvati ovo stanje ispražnjenosti. Sasvim pribrano mogu razgovarati s anesteziologom
(nadam se da je to zadnji posjet, već priželjkujem da je šest sati), tamnoputim,
šiljatoglavim čovjekom koji nervozno poskakuje po sobi poput elegantnog španjolskog
toreadora. Sestra ponovo snima EKG. On me ispituje o srčanim tegobama, a ja se s
naporom pokušavam prisjetiti da li je nešto bilo. Tako sam umorna. Htjela bih zaspati,
spavati, konačno. Uspavljuju me njegovi ritmički pokreti i glas. Ali ne smijem zaspati,
nikako to ne smijem. Moram se sjetiti. On kaže da je to važno. Bilo je nešto prošlog ljeta -
bol, mučnina, ali prošlo je, zaboravila sam.

Da li je to sada važno?

Ispričajte mi sve o tom događaju, detaljno opišite što ste osjećali. Mučninu? Bol?
Napetost? Jeste li povraćali? Jeste li odmah išli u bolnicu? Niste? A zašto?

Prvi put me pažljivo gleda u lice.

Prilično sam siguran da je to bio manji infarkt, kaže. Zatim ponavlja da je važno
sjetiti se svakog detalja, naročito kada se to dogodilo jer o tome ovisi da li ću dobiti totalnu
anesteziju ili injekciju u kičmu, od koje neću osjetiti bol ali ću svega biti svjesna.

Znači, infarkt. Više nisam sigurna da se ovo događa drugome. Moj mali, pametni,
kontrolirani mehanizam ne radi dobro, zastajkuje, opasno se potrošio. Popustio je,
zaskočio me kad nisam bila spremna. Gledam njegove suhe, tamne prste koji drže
stetoskop na mojim grudima i svega se sjećam. Nedjeljno je popodne. Kroz otvoreni
prozor iz susjednog vrta dopiru glasovi. Prolazi tramvaj. Zrak je težak od mirisa ruža i
metvice. Od vrućine mi bubnja krv u sljepoočicama. Odlazim u kupaonicu. Dok mokrom
rukom prelazim preko lica, oblijeva me znoj.

Bol, kao udarac. Zatim njen mukli odjek koji se širi po lijevoj ruci, ramenu, prsnom
košu. Opisujem doktoru udarac, tu bol koja se kao šiljak zabija u grudi.

Da li se to zove infarkt?

On klima glavom.

Težina neizrečenog, godinama nakupljenog tereta uobličena u jasan fizički znak, u

osjećaj da ću se raspuknuti, da će se meso razdvojiti i pokazat će se unutrašnjost, utroba,
srce - crvena gruda koja se nadima jer to ne može više podnijeti.

Kako sam mogla govoriti na Nininom sprovodu?

Morala sam. Drugi nisu imali snage. Nije mogla otići samo tako, bez riječi. Ispred
mrtvačnice je bila hladovina. Ljudi su stajali u malim grupama, u sjeni javorovih krošnji,
nepokretni od čuđenja, zatečeni. Muškarac pored mene izgovorio je zašto tako glasno, da
su ljudi u blizini naglo okrenuli glavu kao da ih je u njegovim riječima dotakla sama...
smrt.

Pored njenog odra u zagušljivoj kapelici rođaci su stajali u polukrugu, zaklonjeni

cvijećem. Otac sasvim sabran, tek malo poguren. Ne sjećam se što sam govorila. Mislila
sam na tog oca, koji je morao provaliti vrata. Jedna, zatim druga. Prije toga je dugo
pritiskao zvonce, ali se zvuk nije čuo.

Naći svoje dijete kako leži samo, hladno, u maloj sobici - bio je mrak, drugog dana
navečer.

Zvati prvu pomoć, miliciju.

Gledati zatim kako je dvojica zatvaraju u crnu plastičnu vreću i kako patentni
zatvarač klizi prema gore i - preko trbuha, grudi, lica, kose.
 Zaključati vrata njenog stana, otići kući i reći to majci.

Pitali su me kako sam mogla tako mirno govoriti na sprovodu svoje prijateljice koja
je tog poslijepodneva bila kod mene, popila čašu vina, a zatim otišla kući i otrovala se
plinom. Ali ja - ja sam obukla novu crnu svilenu haljinu. Otišla sam do frizera, pažljivo se
našminkala i stavila naušnice koje sam od nje dobila na poklon za rođendan. Nisam
plakala, uopće nisam plakala. Dok sam govorila mali turobni monolog prije nego povorka
krene, u meni je raslo ogorčenje: u zavjeri protiv sebe same, ja sam njoj namijenila ovu
ulogu. Ona me uvjeravala da budem mirna, ako se nešto dogodi, ona će paziti na moje
dijete. Bila je suučesnica u mojim pripremama. Pripreme, stalno sam se pripremala za
vlastiti sprovod. Moglo se dogoditi bilo kada. Trebalo je na vrijeme ozbiljno razgovarati o
tome. Bila sam bijesna na njena neodržana obećanja. Pretekla me, izdala, otišla bez
objašnjenja. Sjedila je na fotelji preko puta, na sebi je imala maslinaste lanene hlače i
košulju. Kupila je to prije dva dana.

Kupila sam ovo prije dva dana, da li ti se sviđa?

Njena plava kosa bila je skupljena otraga u kratak rep. Izgledala je mlado. Rukom
je šarala po naslonu stolice.

Da - rekla sam - tako ti dobro stoji.

Pogledala me nesigurno, kao da sumnja da govorim istinu. Da li je već tada

odlučila? Kada čovjek odlučuje tako nešto - dešava li se to postepeno? Da li je naprosto
zbrojila sve elemente svog života a oni su davali stalno isti, pogrešan zbroj?

Dok sam koračala iza lijesa, koji je sadržavao ono što je ostalo od nje, činilo mi se
nepojmljivim da je to sve. Vidjela sam ponovo njene svijetle sive oči i kako nervozno grize
donju usnu. Jasna slika utisnuta u treperavo plavetnilo.

Ne, to nije moglo biti sve.

Nisam bila sasvim iznenađena. Samoubojstvo je mjesecima bilo u zraku. Ona je

tvrdila da je jedino sigurno, bezbolno i brzo spustiti fen u kadu dok se kupaš. Pustiti da
padne, kao slučajno, jer spustiti ipak zahtijeva hrabrost. Rekla je da je ubiti se jedini
smisleni čin u situaciji totalne depresije. Teoretizirala je o tome, prepričavala smrti koje je
vidjela. Patila je od nesanice. Zagrebačke zime su teške i spore. Te posljednje, činilo joj se
da gubi tlo. Sjedila je u kući, nije mogla ni čitati. Nije se tužila, samo je postajala odsutna.
Prekidala je razgovore, kao da joj se gade. Kada se jedan mladić - poznanik - bacio kroz
prozor, rekla je: to me ohrabrilo. Čula sam kad je to rekla ali sam odmahnula rukom.
Zašto to meni govori, meni treba hrabrost da preživim, svaki drugi dan provedem četiri
sata priključena na mašinu.

Razumiješ li, mašinu - rekla sam bijesno. Samoubojstvo je za mene raskoš. Nisam
joj znala prenijeti svoju usamljenost niti svoju slabost. Pokazati je njoj značilo bi priznati
je sebi. Svaka je mislila da je onoj drugoj bolje. Nije koristilo uvjeravati je da mi dijete ne
može biti jedini razlog koji me sprečava da prekoračim granicu, tako opipljivo prisutnu.
Ona je bila zdrava i ako je trebalo tražiti razloge, to su bili dobri razlozi za život. Ali
pravih razloga ionako nema. Ona je to znala i na koncu više nije izmišljala opravdanja.
Naprosto je odlučila da ovako više ne može.

Preostalo joj je samo savladati strah.

Neko vrijeme nakon tog događaja mučio me osjećaj krivice. Ne zato što nje nema, a
ja sam - ovako bolesna i izmučena, stalno na rubu, stalno u opasnosti - ipak tu. Već zbog
toga što sam još uvijek bila gnjevna na nju. Brinuo me taj gnjev. Ako sam pomirena sa
smrću, kako mislim da jesam, čemu ta ogorčenost, tjeskoba? Nešto u njenoj smrti me
uznemirilo. Blizina, možda odlučnost. Ili odustajanje, lakoća odustajanja. Nina me
približila rubu, povjerovala sam kako je lako skočiti. Odjednom se otvorila mogućnost
koju sam potpuno isključila, koju sam prezirala jer sam se bojala (ohrabrenje, ona je
spomenula ohrabrenje). Ali, ako to nije strašno, ako je potrebna samo odluka, samo mali
čist i bezbolan korak - Čemu se onda tome odupirati? Možda je... kao san. Kažu da je
izgledala kao da spava, opružena na krevetu, prekrivena kariranom dekom, sasvim
opuštena. Na grudima je ležala otvorena knjiga. Kada je otac otvorio vrata sobe, listovi su
zašuštali. To je bio jedini zvuk.

Zbunjuje da se ona spremila za spavanje. Iskazi triju očevidaca poklapaju se. S lica
je oprala šminku, obukla je spavaćicu, izgleda da je malo čitala i zatim zaspala. Ruke su
skliznule sa strane, knjiga se prevrnula na hrbat i rastvorila. Jedino nije zatvorila oči.

Zaboravila je zatvoriti oči. To je odalo. U smrt se ulazi otvorenih očiju.

Ali ja sam, a ne ona, dosegla minimum. Postojiš, a sve ostalo je višak, privid koji
može svakog časa nestati, u koji se ne treba previše pouzdati. Pokušavam zadržati mir i
ravnotežu, umrtviti osjećaje. Postojim, to znam po tijelu koje zapanjujuće živahno
funkcionira po ustaljenom, neovisnom tjelesnom redu. Treba ga održavati. To zahtijeva
izvjestan napor. Samo ponekad tijelo je Ja - lik i odraz u ogledalu sretno se poklope.
Mnogo češće strepim nad nepouzdanim, nepoznatim objektom. Pred kožom koja slojeve
stanica drži zajedno. Znam da prijeti opasnost da je oštre krhotine iznutra svakog časa
probiju. Ne! Zašto o unutrašnjosti mislim kao o nečem oštrom? Ne bi probile krhotine,
nego meki pipci, kroz niz sitnih pravilno raspoređenih rupica, kao kod morske zvijezde.
Tako bi izgledala druga koža koja bi počela prekrivati prvu, nicati, rasti preko nje,
obrastati je mokrim ticalima koja bi se povlačila na dodir. Na dodir, koža bi opet bila ista.

Bez ljubavi, treba izdržati postojanje bez ljubavi prema toj blijedoj koži, porama,
dlačicama, hrapavosti, stravi koja me obuzima kada se u to zagledam: kako je moguće,
kako je moguće da sam to ja? Mehanizam, izvanjskost, poligon za vježbanje volje i
discipline za koji je svijest vezana samo tankom niti.

Ta žustrina, ta sumnjiva poduzetnost oko tuđe smrti. Iznenadna provala energije,

koja odaje. Suzdržavam se. Suzdržavam se da se ne nasmijem, da ne zaplešem pijano i
divlje. Izvana to izgleda kao jecanje. Njena smrt me ugrožava, jer razotkriva moju
skrivenu žudnju.

Ne poznajem je. Sada znam da je nisam poznavala. Tog popodneva, u srijedu, došla
mi je reći zbogom. Nisam to razumjela, nisam je čula. Tri dana kasnije bol se kao vatra
širio tijelom. Nisam znala da je srce. Mislila sam da je to nataloženi užas koji u meni
eksplodira.

Kako to objasniti ovom doktoru? On kaže da ću ipak dobiti narkozu.

Dok ležim na uskom, visokom krevetu, užas se ponovo oslobađa. Vidim Ninu kako
se penje na krevet, pokriva se i poravnava deku. Zatim pogledom kruži po sobi.

Kružim pogledom po sobi i znam: ovako se osjećala. Nju nisu pripremali drugi, ona
se duge sate pripremala sama u svojoj kuhinji. Da je bila muškarac, učinila bi to drukčije.
Našli bi ga prosvirana mozga u sobi, nadnesenog nad radni stol, pun rasutih papira. Ženski
je ritual smrti drukčiji. Što je uradila prvo? Sjela je za kuhinjski stol, uzela komad papira i
crnim flomasterom ispisala velika štampana slova. „Pazi, plin”. Zalijepila je papir na ormar
preko puta ulaznih vrata, kao upozorenje onima koji će prvi ući. Isključila je osigurač za
struju. Mislila je na eksploziju - nije željela da netko drugi strada zbog nje. Ili je, došavši
kući, najprije skinula zeleni komplet i obukla spavaćicu. Da li je htjela biti lijep leš? Zatim
je namočila veš. Nije ga oprala, samo je ostavila u lavoru. Zašto ga nije oprala? Učinila je to
nesvjesno: oprat će sutra. Čak i kad to sutra više ne postoji. Ona je morala znati da u času
dok voda utječe u lavor, njeno sutra, u kojem bi mogla oprati bilo što - više ne postoji.
Odaje li to njen strah, kolebanje, govori li veš ostavljen u lavoru da se nadala kako će
zazvoniti telefon, a ona će posljednjom snagom ipak dići slušalicu? Netko s druge strane
shvatit će, čuti bezglasan krik, stići na vrijeme? Možda je to znak da je ipak strašno
zakoračiti, čak i kad je odluka donesena, kad se plan počinje ispunjavati i tek ovaj detalj
otkriva nepomirenost. Odgodila je pranje za „sutra”. U njoj je još tinjala nada - kroz ruke
koje su zavrnule slavinu, uzele lavor, spustile ga u kadu i ostavile da tu stoji. Dva dana
kasnije ušla sam u kupaonicu. Lavor je još uvijek bio tamo.

Nina se uspravila i pogledala u ogledalo. Trebao je to biti onaj kosi, brzi pogled sa
strane, usputna provjera. U ogledalu iznad umivaonika ugledala je ženu čvrsto stisnutih
usana koja se okreće polako kao začuđena. Rukama se naslanja na hladan, glatki porculan.
Naginje se naprijed i u odrazu traži nešto - biljeg, trag, odgovor. Ne prepoznaje lice. Stoji
pred njim kao pred maskom. Granice njenog bića već se šire da naprave mjesto smrti.
Žena neodređeno poznatog lika ima trideset šest godina i u njoj polako, naočigled raste
odlučnost. Vraća joj se energija. Da, to će se dogoditi večeras, to se već događa.
Prepoznavši toplu plimu, žena u ogledalu je odahnula.

Opustila je ukočena ramena.

Gaseći za sobom svjetlo u kupaonici - da li je zaplakala?

Nije imala kad. Trebalo je oprati suđe, kraj kreveta u spavaćoj sobi složiti knjige
koje će staviti pored nje u lijes, napisati pismo roditeljima.

Molim vas, oprostite mi. Vjerujte mi da je ovo bilo jedino rješenje. Već dugo
ionako nisam živa.

Nekoliko običnih riječi na presavijenom komadu papira, kao da joj se činilo

nepristojnim ne reći ništa - a ne zna što bi još mogla reći. Samo se nada da će oni koji
budu čitali vidjeti kako rukopis lagano klizi prema desnom rubu papira - a slova se
smanjuju, postaju nečitka. Počela je krupnim, čitkim slovima. Možda je ipak imala
namjeru objasniti? A zatim je, iz rečenice u rečenicu, mukotrpno istiskivala još tih
nekoliko fraza, umorna, već savladana.

Širokom smeđom ljepljivom trakom oblijepila je zaključana kuhinjska vrata i

prozore. To je moralo trajati dosta dugo. Morala se popeti na stolicu, bila je mala. Možda
je ožednila. Posegnula je za čašom vode. Ali, ruka je zastala u zraku. Pomislila je: kakvog
to smisla ima?

Želim vjerovati da je u tom času mirno popila čašu vode. Bacila je još jedan pogled
na kuhinju. Da li je sve u redu? Mrzila je nered: ostaci hrane pospremljeni su u frižider,
stol je obrisan. Tanjuri i šalice cijede se na crvenobijeloj kuhinjskoj krpi. Otvorila je plin,
uzela je knjigu i legla.

Vrata između kuhinje i sobe ostavila je otvorena.

Mora da je pročitala svega nekoliko stranica. Možda je samo gledala i čekala. Plin
iz štednjaka istjecao je sporo. Čekala je sve dok joj knjiga nije ispala iz ruke. Nije zatvorila
oči, zadnje što je vidjela bila je bjelina zida - ili je to već bila bjelina iza zida?

Bijeli zid preko puta kreveta odjednom mi prijeti.

Neeee!

Bio je to urlik. Tek sada mi se čini da moram ići do kraja, da moram savladati i ovu
prepreku i da sav nataloženi strah koji me u ovom času guši, nije više dovoljan, ne može
biti dovoljan da me u tome spriječi. Napisat ću pismo Nataši. Da li će razumjeti? Na žutom
papiru slijedim zelene linije, pokušavam ih slijediti. Slova mi plešu pred očima, pišem
naslijepo, nije to moj rukopis, ne uspijevam napisati ovo, taj krik. Ne, to nije istina: ne
usuđujem se, suzdržavam se, hoću je zaštititi. Vozile smo se s mora u Zagreb. Ona je
spavala u mome naručju, imala je dvije godine. Na njenom lijevom obrazu pulsirala je
plava žilica, mirno, ritmom sna. Ali tako vidljivo, na površini, odmah ispod kože. Učinilo
mi se da je sasvim izložena. Pokrila sam to mjesto prstom i paničnim pokretom privukla
sebi oznojenu glavu. Sve je dobro dok je sa mnom, dok je čvrsto mogu stisnuti uz sebe.

Kada sam pogledala žuti papir, na njemu je, u drugom nepravilnom nizu pisalo:
čuvaj se, čuvaj se, čuvaj se, čuvaj se, čuvaj se. Jer ako joj napišem ono što mislim, da mi
žuti papir izgleda kao posljednji papir koji držim u rukama, da se za njega držim i ne
puštam ga, ne još. Ne mogu. Ne mogu. Jedan mali dio svijesti zna da je sve to patetično,
nepodnošljivo patetično. Ali, svejedno mi je. Unezvijereno tražim kovertu, trpam pismo u
kovertu, prevrćem po torbi i tražim još nešto, znak koji će joj pokazati koliko je trebam.
Neki sitan predmet koji ću umetnuti pored svih tih riječi koje će do nje putovati sedam ili
deset dana, i stići tamo već ispražnjene od značenja. Stvar će se u međuvremenu dogoditi.

U novčarci je mala sličica kakve se nalaze u čokoladama ili žvakama, ne znam kako
se tu našla ni zbog čega je čuvam. Plava sličica malo veća od marke: dva zagrljena panda
medvjedića, kao da plešu ili da su malo pijani. Jedan ima naherenu crvenu kapicu, drugi
mašnu. Umirena, umećem sličicu u pismo.

Sada mogu pobjeći. Zavući se unutra, obmotati rušičaste kapke oko sebe da ne
prodire svjetlost. Potonuti u gluhoću, skupiti se u jedno zatvoreno jezgro, preobraziti se u
kameno jaje. Leći na bok, koljena privući uz bradu, pokriti se plahtom po glavi. Disati
usporedno kao u hibernaciji i zamrznuti sve, apsolutno sve osim male čvrste tamne točke
- poput crne rupe - koju vidim negdje u dubini unutrašnjeg horizonta. Možda je ovo kraj,
tamo gdje se sastaju sve boje, tamo gdje se okuplja raspršenost. Ući ću u tu rupu i nikada
više ne izaći. To će biti tako. Nikada više neću sasvim izaći, to znam.

Iza kapaka, boja panike je purpurna.

Osjećaj trenutnog nestanka zraka, okolina koja me naglo usisava. Jasno mi je što se
dešava; najpotpunije svjesno iskustvo praznine. Kao padanje u nesvijest. Kao napad.

Iz tijela se u praznu svijest vrlo sporo probija žudnja, jasan osjećaj da se nikada
nisam pomirila s bolešću, da sam sebi lagala sve do ovog časa ovdje. Iznutra u trenu vidim
jarko osvijetljenu sliku, blještavu kristalnu strukturu: sve to odricanje, asketizam,
disciplina, odbijanje, zatvaranje, nerasipanje nije bilo njena negacija, nego žudnja sama.

Čitav sistem funkcionirao je potpuno obrnuto: nije bilo ravnoteže, nije bilo
kontrole ni moje pobjede, pomirenja sa vlastitom... smrću. Samo laž iza koje je vrebala
ogromna, ravnodušna pohlepa. Sama sam sebe prevarila - ili je jedan dio prevario drugi.
Dva dijela, definitivno postoje dva dijela. Ono što sam vjerovala da je jedinstveno središte
moga bića - razum, mir, kontrola - bilo je običan trik: prihvatiti bolest da bi je prvom
prilikom ščepala za vrat i izbacila iz sebe. Ali ja to nisam znala. Strpljivo sam šest godina
gradila čvrstu konstrukciju u kojoj ću se sigurno kretati, nikada ne popustiti, ne opustiti
se, ne vezivati se ni za koga, ne vjerovati, biti racionalna, jer se samo tako može savladati
strah od smrti, koji više nije strah nego način na koji postojim.

Iako svedena na puku prisutnost, hoću biti, hoću rukom opipati tvrdoću predmeta,
drveni stol u Aninoj kuhinji. Pogledaj, ova ruka i stol su jedno, ja sam u tom drvu, osjećam
ga, nema ničeg drugog osim mene i svijesti o tvrdoći ovog predmeta, moje prisutnosti u
njemu, sada. Hoću tu prisutnost, noć u kojoj Nataša diše pored mene. Tiho je, ja sam
budna, ne želim propustiti trenutak njene i moje prisutnosti, disanja, mog pohlepnog
osluškivanja.
 Ta mogućnost: disati, disati, disati.

Da li je netko zakucao? Tamo svratio a zatim otišao, pomislivši da nikoga nema kod
kuće? Da li je posegnula za telefonom? Zašto nije nikoga nazvala? Nije mogla izaći iz sebe,
nije mogla natrag, sve je već bilo određeno. Ima li razlike između nje i mene u ovom času?
Vidim moje tijelo kako leži na krevetu a grč se diže negdje iz dubine i obuhvaća ga
čitavog, polako, odozgo prema dolje, bujica koja će ga zagušiti, koja ga trese. Najprije
vilica. Jasno se čuje sablasno cvokotanje u tihoj sobi, neobično pravilno cvokotanje, kao
zvuk drvene igračke, čegrtaljke možda. Zatim se čitavo tijelo počinje tresti, polako, jače,
za jedno s krevetom, zgrabilo ga je nešto iznutra, što pokušava izaći.

Suze cure same od sebe, ne mogu ih zaustaviti, ne mogu zaurlati, ne mogu podići
ruke i dlanovima prekriti lice. To nisam ja, to više nije Ja, nema više kreveta, ni sobe, ni
hodnika, ni bolnice, samo drhtanje koje me prožima i u kojem se potpuno gubim.

Ali dišem.

Da vjerujem u Boga, da su me naučili da u njega vjerujem, sada bih mu se pomolila

kao što sam vidjela da to čini moja baka: desnom rukom načinila bi znak križa na grudima
a onda bi sagnula glavu, zatvorila oči i naslonila ih na sklopljene ruke. Dobri moj, mili
moj, najdraži moj Bože - tepala bih mu kao ljubavniku, kao djetetu - ti znaš da ti se nikada
nisam molila, jer nisam znala da postojiš... Njena je glava bila pokrivena crnom maramom
kada je išla u crkvu. Ostajala sam pred vratima, nakon što me na brzinu poškropila vodom
iz kamene škropionice. Računam da je tako, barem malo, spasila moju dušu. I još bih mu
rekla, nemam više nikoga kome se mogu obratiti. Učini da ostanem živa. Molim te.

Ljeti smo odlazili u staru kuću na otoku. U sobi na katu iznad visokog bračnog
kreveta u koji sam tonula noću uz cvrčke a budila se od svjetlosti koja je kroz prozor i
škure padala na jastuk, od nejasnih glasova iz prizemlja i mirisa pržene kave - visila je
slika žene s kosom raspuštenom od jedne do druge strane okvira. Pozlaćeni okvir držao je
njene guste vlasi da se ne razlete po sobi. Blijedo lice s pogledom uprtim prema gore i
nježne sklopljene ruke jedva su se probijale kroz kosu, kao kroz pokrov. Ona te čuva dok
spavaš, govorila je baka. Nije smjela glasno spominjati Boga ni Majku Božju. Moj je otac
bio komunist. Pod njenim pogledom, umorno sam tonula u san.

Nisam znala zašto baka tako često prevrće u ruci lančić s crnim kuglicama i malim
srebrnim križićem. Mnogo kasnije, kad više nije bila živa i kad slika više nije visila na zidu
iznad kreveta, saznala sam da su to bile brojanice a njena knjižica, uvezana u crnu kožu u
koju je umetala sličice na mjestu gdje je toga dana zastala u svojim molitvama, bila je
molitvenik. Soba je bila mirna, tamna, puna namještaja: ogromni crni ormari, psiha,
komoda. Škure se nisu otvarale, samo su na drvenom podu blistali mali duguljasti tragovi
sunca. Na velikoj komodi nasuprot kreveta u kojoj je čuvala posteljinu (red lavande, red
posteljine - ukočene šuštave plahte i jastučnice s čipkanim rubovima) stajala su dva kipa,
dvije gipsane Madone. Već onda stare, izdužena lica i ružičastih obraza, tankog nosa s
kojeg se ogulila boja i žarkocrvenih usana, one su me gledale, ruku sklopljenih na molitvu.
Nabori dugačke bijele odjeće, zlatan rub, oh, kakvo bi olakšanje bilo vjerovati im,
pomoliti im se, prepustiti sada svoj san njima. Ali, kasno je. Nema bake. Nema Madone.
Već je prošlo pet sati, uskoro će doći po mene.

Moram još nešto učiniti. Ustajem, uzimam torbu i pažljivo, s krajnjim oprezom
vadim predmete koji su od drugih ljudi zadobili moć i u kojima, uvjerena sam, u ovom
času leži dio mene. Četiri objekta moći. Zatvaram vrata. Netko bi mogao naići. Najprije na
dlan stavljam igračku, malog plastičnog miša kojeg mi je Nataša dala prije dvije godine da
me čuva na putovanjima. Bojala se da me ne izgubi, tu majku za koju nikada ne zna da li
će se vratiti kući, da li će se ujutro probuditi, napola ovdje, napola tamo. Pa ipak,
putovanja su joj se činila najopasnijima. Drugi predmet je naušnica, preostala od para koji
mi je Nina poklonila za rođendan. Duguljasta je, nepravilna, neki afrički plod obojen
zlatnom bojom. Zlato se kruni i postaje zelenkasto od njene smrti. Držim je načas čvrsto
stisnutu u desnoj ruci. Dodir očajnika. Zatim je stavljam na krevet, pored miša.

Treći predmet našla sam u Ateni. Već u devet sati navečer svi dućani u Plaki bili su
zatvoreni, željezne rolete spuštene, uske ulice prazne. Moram naći nešto za Natašu,
pomislila sam. Moram. Odjednom, kao da ga je stvorila moja želja, iskrsnuo je kvadrat
svjetla. Dućan. Ulazim i vidim naušnice, vidim samo njih i znam da sam našla. Prodavač
ih pažljivo pakuje u kutiju, kao da osjeća koliko su dragocjene. To je feniks, kaže kasnije
Nataša. Kako mi je ta riječ zazvonila u uhu! Morala sam jednu ponijeti sa sobom, možda je
slutila da mi može zatrebati. Ptica srebrno svijetli u krugu koji ocrtava lampa. Izvan kruga
su sjene i duhovi koji nastanjuju ovu sobu, čujem ih kako poigravaju ali ne dižem pogled. I
moje su ruke u svjetlu, gole ruke do lakta, prst koji klizi s predmeta na predmet sporim
pokretom milovanja. Duhovi su dobri.

Zatim se ruka neodlučno, kao u krajnjoj nuždi, povlači u mrak i opet izranja,
zaklanjajući nešto. Nitko to ne smije vidjeti ni dotaknuti. To je za tvoje zdravlje, vidjet ćeš
da ćeš uspjeti, rekla je Carmen. Bila je šutljiva, nije znala dobro engleski, na konferenciju
je naprosto došla i dala mi to, osvrćući se kao da mi predaje tajnu. Čin davanja učinio ga je
magičnim. Stalno sam sa strepnjom opipavala da li je tu. Vjerovala sam - zbog načina na
koji me odvela u kut dvorane, nepoznata žena koja mi želi pomoći.

Kakvu je moć imao neobičan predmet iz Meksika, papirnata sličica (slična onoj
kojom je baka obilježavala molitvenik), s nalijepljenom bakrenom potkovicom omotanom
crvenom niti? Na sličici je unutar potkove jahač na konju - vojnik u oklopu i plaštu, sa
šljemom i perjanicom. U ruci drži mač. Iza njega je more i jednako plave planine,
španjolski osvajač? Rimski vojnik? Na zemlji leži bradati goli starac s ispruženom rukom
prema konjaniku, kao da nešto moli.

Tko je taj starac? Hoće li ga vojnik ubiti? Na poleđini je crtež sunca, komete i dva
polumjeseca, u sredini križ a u križu vodoravno ispisane riječi PODER - VIDA a okomito
LUZYVERDAD. Pokrivam rukom sva četiri predmeta. U mene ulazi njihova moć.
Samotan obred prije nego me zgrabi ništavilo - a već se čuju koraci.

Nema straha, samo prepuštanje.

Sada ću, evo, utonuti u san i čuvat će me ona žena raspletene kose, molitve moje
bake, starac s ispruženom rukom, ptica feniks i narumenjena gipsana Madona. Baka će me
još jednom poškropiti vodom po glavi i pustiti da uđem u veliku neosvijetljenu dvoranu.
Tamo dolje u dnu, na oltaru, svijetlit će svijeće. Klekni i ne boj se, šapnut će ona, ali ja ću i
dalje ići prema svjetlu i ljiljanima. Sada vidim još jednu sliku i još jedan križ i na križu
čovjek, mnogo zlatnog i grimiznog, čudan miris koji postaje sve teži. Gotovo nadomak
plamena svijeća baka će me uhvatiti za ruku i mi ćemo se zajedno, kao u bajci o djevojčici
sa šibicama, popeti na nebo.

Ali dvorana je puna svjetlosti, odjednom me sa stropa jarko osvjetljava stotinu

svijeća, stotinu srebrnih sijalica. Nema bake, čujem glas: ispružite ruke i ne bojte se.
Naokolo su zelene pločice, akvarij bez vode. Ležim na uskom stolu pokrivena zelenim
pokrivačem, vezuju mi noge, doktor-toreador stavlja mi masku s kisikom.

Da lakše dišete.

O, znam da me hoćete prevariti, ali ne marim.

Laka kao perce, veselim se olakšanju. Nema više tereta, ništa me ne pritiska i ne
muči. Više se ništa ne može promijeniti. Kakva sretna izvjesnost! Lijeva ruka je već
vezana, desnu mi vezuje sestra. Ima zelenu kapu, zelenu masku i naočale. Sežem za
njenom rukom, grabim je - ona čvrsto uzvraća stisak. Istovremeno, nečiji prsti opipavaju
desnu stranu vrata, jedva čujem tihi, daleki glas: sada budite mirni, moramo napraviti
ovdje jedan važan rez. Ne, ne - mašem glavom lijevo-desno. Oči su već zatvorene, svijest
bi se još odupirala ali jedino mogu jače stisnuti ruku. I kraj.

Kraj.
 II

Ne mogu se svega sjetiti.

Breathe, breathe! - glas na engleskom dopire u tminu u kojoj plutam. Ne dišem.

Jesam li budna?

Jesam li živa?

Ne znam. Želim samo zaustaviti ovo okretanje komadića svijesti koji juri uokrug i
udara o stranice nečeg mračnog i dubokog. Glas pada u bunar - najprije jasan, a odmah
zatim se gubi, kao da se na putu do dna sudara s preprekama, preskače ih, zaobilazi, miješa
se, s drugim zvukovima, šumom krvi koja kola u brzim krugovima, sve brže i brže.
Panično pokušavam srknuti zrak, zahvatiti ga razjapljenim ustima, ali nešto je unutra,
nešto je unutra. Guši me, moram to iskašljati. Osjećam kako naglim trzajem iz grla izvlače
dugačku cijev koja dere sluznicu. Uzdah. Zatim me oštra bol ispod trbuha presijeca
napola.

Your kidney is working.

Čujem. Razumijem. Ne razumijem. To mi sada ne znači ništa. Jezik, sasušen i

natečen leži nepomično, kao komad drva. Hoću nešto reći. Hoću reći: boli. Ne postoji
ništa osim te plamteće boli koja mi ne da disati. Iz pluća iskašljavam dugačke sluzave niti.
Sklupčane su sasvim u dnu, u blizini reza. Ako se napregnem, rez će puknuti. Rastvorit će
se kao ogromna crvena usta. Glasovi kraj uzglavlja. Ruke pričvršćuju masku na nos:
odjednom kao da sam na livadi, hladan vjetar dodiruje mi lice, sipi sitna kiša a moji su
koraci veliki, lagani...
 Mučnina. Kašalj. Rez gori.

Budite mirni - hladna ruka dodiruje mi čelo. Ali mučnina se iz želuca penje gore,
nadima me, nadire. Okrećem glavu na stranu. Mlaz nečeg mlakog i ljepljivog iskače u
grču. Istovremeno, oštar bol u vratu, na mjestu gdje tanka cjevčica ulazi u žilu. Vruće mi
je - zatim sve hladnije.

Probudi se - kažem sebi - moraš se probuditi.

Pokušavam pomaći desnu ruku. Izgleda da je slobodna. U lijevoj nadlanici je igla.

Kroz nju curi nešto hladno, što peče. Sasvim polako dižem ruku i stavljam je na trbuh.
Prstom pažljivo opipavam dugačku ranu. Sporim, kružnim pokretima dlana prelazim po
koži. Uznemirene, nabubrene jagodice puze po tijelu, po krevetu: vrelo, vlažno, hrapavo,
suho - koža, tkanina, hladne rešetke. Dolje prsti propadaju u neopipljivo, prazno. Tamo
gdje završava rez, iz trbuha izlazi cijev, pričvršćena flasterom s vanjske strane bedara.
Između nogu još je jedna cijev. Zateže. Ne smijem se micati, izaći će nešto iznutra, ispast
će mi utroba. Upijam zvukove, s naporom ronim kroz ocean zvukova. Pokušavam
razabrati vlastito disanje: to je nečije tuđe disanje, teško, naporno, kao da diše planina.
Krkljanje. Struganje cipela. Udaljena zvonjava telefona. Zvukovi se množe i pojačavaju,
huče, udaraju me poput morskih valova. Jedna cipela pretvara se u mnoge, telefoni
neprestano zvone.

Sasvim blizu, stakleni predmet pada na dno limene posude.

Zvuk me pogađa poput munje, tako svijetle da boli.

Zatim prigušeni glasovi pune prostor iznad mene, padaju po meni, pokrivaju me,
dave, sve su bliže. Uznemireno cičanje gumenih đonova na linoleumu. Govore o mom
srcu. Opet! Toplina iz reza okomito se penje prema grudima. Znam, prepoznajem tu
vrućinu, zastaj kivan je, muklo nabijan je i tišinu između dva nepravilna, oklijevajuća
otkucaja. Nešto reći, objasniti im da... Slažem čitavu rečenicu u glavi, sastavljam je komad
po komad, jasno vidim riječi i slova. Ponavljam ih u sebi, ali zvuk ne izlazi. Grlo je puno
pijeska. Ne mari.
 Odjednom sam sebi tako teška da od težine tonem u san.

Voda - mislim da je to bio moj šapat.

U usta mi stavljaju spužvu namočenu u ledenu vodu.

Još.

Isisavam sitne gutljaje, upijam je čitavim tijelom, kao da se kupam. Tu sam, ponovo
na površini. Iza mene je raspadanje, to je prošlo. Sada ću smjeti piti, iskapiti pun bokal
vode ili čaja. Već mogu misliti o čaju. Sjest ću za stol u Jeleninoj kuhinji, zastrt
tamnoplavim stolnjakom posutim sitnim bijelim ljiljanima. Na njemu će stajati srebrni
čajnik. Uzet ću šalicu i natočiti. Prvi gutljaji bit će sasvim mali i oprezni. Razlit će se u
ustima i polako kliziti niz grlo. Zatim ću je naglo, lakomo iskapiti do dna. Pit ću dok ne
ispraznim čajnik, dok ne budem tako puna tekućine da mi se zgadi.

U ustima mi je gorko od gađenja, kao da sam čaj već popila.

Netko mi polako namješta jastuk pod glavom.

Zovem se Joanne.

Otvaram oči i kao kroz vodu vidim Ninu. Naginje se nad mene i kaže: sve je u
redu. Prožima me mir. Razabirem poznate crte lica, plavu kosu ravno podrezanu iznad
čela, tanke stroge usne, prodorne oči.

Došla si - kažem, i pokušavam se nasmiješiti.

Ona sada šuti. Zabrinuto gleda.

Zar me ne prepoznaješ - pitam, dižući ruku k njoj.

Umirite se - kaže ona - ne smijete se micati.

Vrlo polako obuzima me sumnja. Gdje sam? Nalazim se nasred ogromnog

osvijetljenog prostora prepunog ljudi, kreveta, aparata. Prepoznajem lice doktora Weissa,
bol koju osjećam je stvarna. Da li je ovo bolnica? Nisam sigurna. Ne vidim ni jedan
prostor. Možda sam ispod zemlje. Možda je ovo san, ili slika koju je izgradio moj strah.
Nina nešto govori i blago mi otire čelo. Ima već sedam mjeseci kako leži u grobu. Kad se
okrene, možda neće imati leđa, kao lik izrezan iz kartona. Samo prazna bjelina. Moram joj
dodirnuti ruku: topla je.

Od toga dodira podilazi me jeza.

Prilazi doktor i kaže da moram spavati. Ne smijem spavati, jer kad se probudim
neću znati gdje sam.

Tijelo leži golo ispod tankog pokrivača. Kad sam imala sedam ili osam godina,
navečer, u krevetu, zamišljala sam da je lakše od zraka. Svake noći odlazila sam na
dugačka putovanja. Na povratku, ono je postajalo teško i vuklo me k zemlji. Sada čeznem
da osjetim tu težinu, da postanem svjesna svakog pregiba, koljena, prstiju, pluća, želuca.

Imam male grudi i široke bokove, uska ramena, dugačko, mršavo lice. Kičma je
iskrivljena tako da vrh lijevih rebara strši vidljivo prema van. Na desnoj ruci su nabrekle
vene, ožiljci od uboda, mjesta na kojima je koža sasvim istanjena. Kratkovidna sam. Kad se
gledam u ogledalu, dopadaju mi se samo neki dijelovi. Puna, malo nepravilna usta. Veliki
bijeli zubi koji ponekad bijesnu. Zglobovima rukama i nogama s tankim izbočenim
košćicama - djeluju krhko. Ostalo mi se ne sviđa: nešto sala na trbuhu, strije, celulit,
hrapava koža na laktovima i petama, koža lica koja brzo stari.

Ipak, čeznem za tim. Prija mi bol koja me svodi na tijelo. Jesam li konačno sebi
priznala da ga želim?

U drugom sam krevetu, u drugoj sobi. Prema meni se naginje nepoznato žensko
lice. Naginje se sasvim nisko, pramen njene tamne kose zaklanja mi pogled. Opreznim,
hitrim pokretom iz mog vrata vadi dugačku cjevčicu. Zatim umeće novu. Osjećam malu
nelagodu duboko unutra. Da se samo malo pomaknem, da joj zadrhti ruka, vrh bi se zabio
u stijenku arterije. Osjetila bih bol koja oduzima dah - ali već bi bilo kasno. Izvana se ne
bi vidjelo ništa, samo bi usne naglo poplavjele.

Da li boli?

Njen dah uz moje lice.

Ne, ne boli. Ali pojavila se iznenada. Tresući se od napora, rukama sam snažno
pritisnula želudac. Ona je rekla: gotovo.

Moj krik je napunio sobu do vrha.

Izmiče mi kronološki tok događaja, nedostaju mi dani. Rasprostiru se kao siva

mrlja na zidu, ispod koje se ništa ne može pročitati. Na prozoru su crvene azaleje. Da li je
dan ili noć? Telefon zvoni. Razgovaram. Kažem: da, da, dobro sam. Tko je to bio? Nit
sjećanja sasvim je isprekidana. Presijeca je svjetlo koje se iznenada pali i gasi. Ne mogu
uspostaviti red.

Spavati, samo spavati.

Koliko sam vremena ovdje? Koliko ovo traje? Povremeno otvaram oči. Zatvaram
ih, ali ne tonem u san. Iz drijemeža me trzaju zvukovi na hodniku i taj glas. Unutar mene
netko šapće: pazi, nemoj zaspati.

Vidim strašnu crnu vodu u koju polako ulazim, do struka, do grla, dok više ne
osjećam tlo. Mirna sam jer sam sigurna da znam plivati. Hoću zamahnuti rukama, ali one
me ne slušaju, jer uopće nisu moje. Morala si na to prije misliti - kažem sebi. Tuđe ruke
čine panične, davljeničke pokrete. Ja sjedim stisnuta u mozgu, i ukočena od straha vidim
kako to tijelo tone, crna tekućina ulazi mu u usta. Ne može disati. Ne mogu disati. Zatim
dug, otegnut jauk dok se voda sklapa i više ne vidim ništa.

Vidim sebe kako ne vidim ništa.

 Sestra misli da jaučem od bola i daje mi injekciju od koje mirujem neko vrijeme
omamljena, na rubu svijesti. Onda počinje borba, ponavlja se ulazak u vodu, kao kadar
filma koji treba dotjerati do savršenstva. Onog časa kada sama sebe ulovim na rubu
sna/potonuća (koji dio mene vreba taj trenutak?), kroz ruke i noge iznenada prostru je
snažni grčevi. Lopte se kotrljaju kroz mišiće, gledam ih kako dižu napetu kožu, stežu je i
opuštaju. Prsti se koče, bol me razbuđuje. Znam da to znači: plivaj, plivaj, plivaj! Plivam.
Ali, na kraju uvijek potonem, iscrpljena od napora da se održim na površini. Kad se voda
umiri iznad moje glave, ja otvorim oči, potpuno mokra, u mraku u kojem ne razaznajem
ništa.

Na javi, kao na propuhu, obuzimala me hladnoća. Svaki put kad bih otvorila oči,
činilo mi se da sam negdje drugdje. Nisam mogla pratiti promjene: postavili su još jedan
krevet do moga, na prozoru su pored azaleja osvanuli tulipani i jedna orhideja u bijeloj
vazi. To je bilo uznemirujuće. Morala sam paziti kamo gledam: od vremena do vremena
jarko plavetnilo provalilo bi u sobu i svaku stvar učinilo tako vidljivom, da bi me od toga
zaboljela glava.

Kad sam je ugledala, nisam je odmah prepoznala.

Grace je na trenutak zastala nasred sobe, u kaputu zakopčanom do grla.

Vani pada snijeg - rekla je.

Snijeg - ponovila sam iznenađeno - vani?

Riječ je nekako nesigurno visila u sumraku, kao da je čujem prvi put i pažljivo
osluškujem njen novi zvuk.

Ona je doputovala iz New Yorka. To „vani” bio je vlak, suho škripanje snijega na
ulici, njen kaput, način na koji je protrljala ruke. Kad sam je dotakla, koža joj je još bila
ledena. To „vani” koje me čeka. Ni u jednom trenutku nije mi palo na pamet da postoji i
da se tamo nešto događa, pada snijeg. Bila sam zatvorena unutra tako potpuno da sam se
pitala da li ću ikad izaći? Vanjski prostor nije imao značenja, nisam ga mogla dosegnuti.
Nisam mogla dalje od ruba kreveta. Ništa - a zatim zid, do kojeg ne dosežem. Ne mogu ga
opipati, možda je varka. Sigurnije je zatvoriti oči. Nisam znala što učiniti sa snijegom u
sobi, s riječju snijeg, onako kako je izgovorila Grace. „Snijeg” i „vani” pripadaju u istu
zastrašujuću kategoriju kao i „budućnost”.

Grace je oklijevajući sjela kraj mog uzglavlja. Istog časa njeno poznato lice
pretvorilo se u most između prije i poslije, vani i unutra. Sasvim lako prebacila sam se u
budućnost, ili sam pomislila da to činim. Ovo, sada, ovdje, bolnica - prestalo je postojati, u
njoj sam slučajno, to je samo kratak, beznačajan intermeco koji ne može poremetiti moj
život. Sjela sam u krevet - vidiš da to mogu. Napokon sam mogla govoriti. I umjesto da joj
pričam o strahu, o tome kako mi je žao da one večeri nije došla sa mnom, kako sam je
htjela nazvati, govorila sam o knjigama i putovanjima kao da sam nezamislivo brzo
zaboravila prošlost. Ali sebe nisam mogla sasvim zavarati, jer dok sam je gledala, dok sam
govorila, zavidjela sam joj. Lakoći s kojom je privukla stolicu i sjela. Načinu na koji se
podbočila, prekrstila noge, digla se, otišla do vrata, otvorila ih, oprala ruke i natočila čašu
vode. Stajala je u okviru svjetla malo zabačene glave i gutala gledajući me preko ruba - kao
da je to nešto najprirodnije na svijetu, nasloniti se na dovratak i pomalo odsutno popiti
čašu vode.

Na osi vremena, snijeg je bio smješten nezamislivo daleko.

Zatim je uzela nagužvanu torbicu od pletene kože i izvadila jedan paket načetih
pepermint bombona, papirnate rupčiće, kemijsku olovku, bočicu „Clinique” losiona za
lice, notes: ako ti bude trebalo.

Njene stvari koje su se slučajno zatekle u torbici. Nisam znala što bih započela.
Nisam mogla jesti, ni brisati nos, ni pisati. Losion za lice, izgubljen na noćnom stoliću,
izgledao je savršeno besmisleno. Mazati lice! Pa ipak, nespretno preturanje po ručnoj
torbici, ta gesta... Jednom rukom podigla je moju glavu a drugom mi na usne prislonila
čašu.
 Da li sam joj već tada govorila o majci?

Nemam ništa njeno osim fotografija. Osim sjećanja na fotografije, čak ni njih
nemam sa sobom. Kad se sretnemo, dugo i mučno šutimo. Više ne ogovaramo oca, to bi
bio znak intimnosti, prepoznavanja. Čežnja je skrivena u brzim, ispitivačkim pogledima
(ona misli da ih ja ne primjećujem), pokretima ruke koja ravna nevidljive nabore na rubu
stolnjaka. Nedovršenim rečenicama: kako si? Više kao formula za sporazumijevanje dviju
žena koje su zaboravile svoj jezik, prošle su tolike godine. I moj neuvjerljivi odgovor:
dobro. To znači - gotovo, dosta, nemojmo o tome. Nemojmo o sebi.

Njena krivica, moja krivica, riječi koje se ne mogu izreći. Jer koji je jezik naš? Osim
onih nijemih gesta prepoznavanja u prisutnosti drugih, uvijek u prisutnosti drugih (oca,
brata)? Tako da kad jednom ostanemo nasamo, riječi ne dolaze, geste se nameću same od
sebe, prazne, šuplje, besmislene.

Možda još dodir.

Grace me češlja. Pažljivo povlači češalj kroz kosu. Prstima rastavlja zamršene
pramenove.

Majka će najprije lagano dodirnuti rukom moje čelo. Ja ću ležati podbočena

jastucima. Stavit će mi hladan oblog a zatim donijeti jaki, mirisni lipov čaj u lončiću na
kojem su nacrtane crvene bubamare. Dugo ću miješati čaj žličicom, a ona će sjediti na
rubu, pored mene.

Njeni usputni dodiri po kosi. Podizala mi je pramenove s čela kao da se boji

pokazati nježnost. Drugih se dodira ne sjećam. Ali mora da ih je bilo još: ruke koje mi
peru kosu, vode me preko ulice, privijaju me uza se. Zašto ih se ne sjećam?

Kasnije, to neizrecivo između nas.

Ali još sam mala, nema neizrecivog, mala sam, usamljena i bolesna i ona će doći i
zagrliti me i onda ćemo...

Ne. Neće doći.

 Kako bih voljela da je mama sada ovdje - kažem.

Znam - kaže ona, odlaže češalj i gumicom mi steže kosu u rep.

Majka je bila hladna, lijepa i obuzeta sobom.

Na fotografiji s vjenčanja nosi pusteni šeširić s mrežicom i red bisera oko vrata.
Podignuta mrežica otkriva njeno savršeno pravilno lice, gustu, lagano onduliranu smeđu
kosu koja u valovima pada sa strane. Ima dvadeset jednu godinu, gleda ravno u fotografski
aparat i smiješi se. Da li me sjećanje vara ili ima našminkane usne? Godina je 1948. Kako
je to nabavila? U školi su nas učili da su neprijatelji spalili sela i porušili gradove, iza njih
je ostajala pustoš. Zamišljala sam spaljene ruševine, čete ljudi koji raščišćavaju ulice
zakrčene opekama, gredama, komadima namještaja. Odjeveni su u bijedne dronjke,
ostatke uniformi. Bosi, mršavi i gladni kao u žurnalu „Filmskih novosti” koji je prikazivao
prizore „obnove i izgradnje”. Kupovala se hrana na točkice, odjeće nije ni bilo. Nije bilo
privatnih radnji, modnih salona sa šeširićima za mlade dame kojih se rat više nije ticao.

Mora da je takva radnja ipak postojala, čak i za vrijeme rata - šeširi, umjetno
cvijeće, crne rukavice do lakta, čipkani ovratnici, plise, sedefna dugmad. Mora da sve nije
bilo onako kako smo učili u školi. Ona o tome nije govorila. Nitko o ratu nije govorio, kao
da je to nešto što treba izbrisati.

Sedam ili osam godina kasnije ona je na plaži, opet ima šešir, ali slamnati. Sada su
joj usne još jače namazane. Ispružila se u dvodjelnom plavom kupaćem kostimu. Pamtim
da je bio plavi iako je fotografija još uvijek crnobijela. Nije to još pravi bikini, ali ipak. Ja
sam negdje u blizini. Gledam je kako se naslanja na desnu ruku, naginje glavu, i opet se
smiješi. Kako je lijepa, preplanula, čvrsta! Šešir je iz Italije i kostim isto tako. Toga ljeta,
da, baš toga ljeta otputovala je tetki. Prvo putovanje u inozemstvo, sada Italija više nije
okupator kojeg treba mrziti (govorila je talijanski, za vrijeme okupacije udvarali su joj se
talijanski vojnici). Raskošne robne kuće. Jutarnji espresso u kafeu. Sandale s visokim
potpeticama i tankim remenčićima koji se nježno omotaju oko zgloba. Lak za nokte,
sapun koji divno miriše. Parfem.

Vraćala se brodom. Na obali je čekao moj otac, dvoje djece, dvosobni stan, posao,
kuhanje, pranje rublja na ruke, nedjeljne šetnje, proslave Nove godine, ljeti ples na terasi
Doma armije. Možda je pomislila: kasno je, više ništa ne mogu promijeniti.

Definitivno je sišla s broda.

Sestra donosi ručak. Grace viljuškom gnječi krumpir. Reže meso na sitne komadiće
a zatim mi to žlicom stavlja u usta.

Ta nepoznata žena koja sjedi nasuprot meni. Ručamo. Kakva je juha?

Dobra.

Skuhala sam je onako kako ti voliš.

Znam, mama, juha je dobra, stavila si moje omiljeno tijesto.

Ali juha nije jelo, nego sredstvo pomoću kojeg komuniciramo. Ona pokušava
uspostaviti kontakt. Jelom. Ja tvrdoglavo hoću riječi. Želim iz nje izvući njenu
unutrašnjost, izgovorenu. Ne pristajem više na nemuštu tjelesnost: jedi, jedi. Krumpir,
riba, salata, grašak, svježe pečeni kruh, palačinke, makaroni, crno vino - njihovo tajno
značenje. Na tanjuru se kočeperi neko jelo koje je spremala čitavo dopodne a ja mu čak i
ne osjećam okus. Ako ga ne pojedem, ako ne ispraznim tanjur, to će je ražalostiti. Jedva je
nabavila ovaj divni komad mesa. Tako mekan. Šteta je ostaviti. Jedem zato što se osjećam
kriva. Pristajem na emocije skrivene u mesu, začinu, mirisima, na magiju lonca,
postavljenog stola, punog tanjura. Ne usuđujući se još ustati od stola, trpam jelo u želudac
ne bih li joj na njenom jeziku rekla da razumijem poruku, ne bih li je zadovoljila, i
unaokolo umanjila svoju krivicu. To je jedini način da prigrabim za sebe barem malo
njene ljubavi.

Mora da je nekada između nas postojao drugi jezik. Na njemu me učila govoriti,
imenovati predmete, upotrebljavati riječi. Tepala mi je. Sjećam se da sam na tom jeziku
plakala, nisam podnosila da makar na trenutak budem od nje odvojena. Kako je to mogla
zaboraviti? Kad danas govori o meni, sjeća se samo mojih najranijih godina. Već o odlasku
u školu ne može govoriti. Meni je teško kad na glas moram izgovarati njeno ime. Zvuči
strano. Reci, što se to dogodilo s nama? Pitala bih je kada bih znala kako, kad bih bila
sigurna da mi može odgovoriti. Ona se sada već boji riječi, ne poznaje ih dobro, nije
sigurna u njihovo značenje. Moram je odgonetavati iz znakova, iz sjećanja i fotografija,
starih plesnih toaleta, ručnih radova i kratkih telefonskih razgovora - kao iz taloga kave.
Ili, kao da je više nema.

Nemoj otići - kažem Grace - ostani još malo. Ona sporim pokretima oblači kaput,
otežao u međuvremenu. Odlazi. Vraća se. Kaže da će ponovo doći.

Načas mi se čini da je moja unutrašnjost sačinjena od stakla, od sitnih pravilnih

ogledala složenih u kugle, onakvih kakve vise sa stropa u disko klubovima, okreću se i na
plesače bacaju snopove bijelog svjetla. Ogledala su okrenuta unutra, ogledaju se jedno u
drugome i čine umnoženu pravilnu kristalnu strukturu koja nema kraja ili joj je kraj
nesaglediv. Misli, osjećaji, događaji, osvijetljeni minijaturnim snopom svjetlosti,
reflektiraju se u svakom pojedinom ogledalcu i vežu u mrežu sjećanja, u kojoj se ne gubi
ni najmanji dio prošlosti.

Ali upravo me tada spopada fizički osjećaj cijepanja na dvoje. Osjećam najprije
neizdrživu napetost, a zatim pukotinu. Pukotina raste. Lomim se kao tanak, krut komad
papira. Mrvim se. Sada su to komadići koji lete po sobi. Košmarno Ja tone u svijet mutnih
prikaza i halucinacija. Zatim izbija iz dubine - tamno, divlje, nepredvidivo. Trese me, ne
pušta. Vuče dalje. Grize trbuh, otkida komade mesa. Ostaju rupe. Ne mogu protiv njega
ništa. Visoko gore, netko sve to gleda. To sam također ja. Znojim se - i od tog slatkog
mirisa gubim svijest.

Noću se soba smanjuje. Strop se spušta polako, po nekoliko centimetara. Sada je

već nadohvat ruke, mogu razabrati detalje, boju i strukturu plastičnih ploča, udubine na
spojevima, manje i veće rupice na površini. Čini mi se da se miču, jesu li to pore kroz koje
strop diše? Okolo se mrači, kao da će oluja. Soba je sve manja, zidovi su se sasvim stisli
jedan uz drugi. Ležim u uskom, dugačkom prostoru. Strop je već sasvim iznad mene.
Vidim pore, velike kao riblje škrge. Nadimaju se, strop diše. Pore usisavaju zrak, otimaju
mi ga iz usta. Zraka je sve manje. Teško dišem. Okrećem glavu, ali strop i dalje pada, a
zidovi su sve bliže. Širim ruke, to će ih začas zadržati da se ne uruše, ali nemam ništa čime
bih podbočila strop. Ako zaspem, sve će se to srušiti na mene. Neću zaspati. Ne. Ne.

Napokon malo svjetla. Zidovi se razmiču i povećavaju. To više nije soba, nego
velika hala, svjetlost dolazi iz uskih prozora pri vrhu. Moje se oči privikavaju na smeđi
polumrak. Hladno je, prostorija je ledena i ljudi su skutreni uz zidove, samo nekoliko ih je
na nogama. Odjeveni su u tanke bolničke spavaćice, rastvorene na leđima. Vidim samo
iskolačene oči i usta koja se bezglasno miču, a ruke mlataraju, tiho, ukočeno kao da
gledam nijemi film. Luđaci. Ta hala je ludnica. Ja sam među luđacima, znam to po
njihovim pogledima. Pipam naokolo, nigdje nema vrata, ali oni na to ne obraćaju pažnju.
Idem od jednog do drugog, hoću nešto pitati. Moj glas se penje do usana i tu se gasi. Ni ja
ne mogu iskoračiti iz sebe, nego sav taj užas moram zakopati unutra i šutjeti - šutjeti.
Odjednom mi je jasno da je njima svejedno što su u prostoriji bez vrata, oni ionako ne
mogu van. Usta su im puna olova.

To olovo u ustima - još osjećam njegov okus.

Neprestano ulaze i izlaze. Dvije sestre okreću moje teško tijelo, mijenjaju plahte.
Doktori mi opipavaju puls, otkrivaju trbuh, pipaju ga, razmiču kapke. Doktor Weiss skida
naočale i klima glavom. Saginje se, uzima vrećicu s mokraćom i drži je visoko u zraku.
Bubreg radi. Mokraća je tamna od krvi.

Vidite li - kaže radosno - dobro je!

Ne usuđujem se veseliti. Slabo se smješkam. Još sam tako slaba da se na riječ dobro
stresam od zle slutnje. Kad ostanem sama, plačem dugo i mirno. Mislim da je to dobro -
tako će iscuriti strah.

Sjećate li se da ste imali posjet - pita sestra dok mijenja infuziju. Sigurno misli na
Grace. Ali ona kaže da je to bilo neki dan. Kaže da sam danas po podne također imala
posjet.

Znam da su dolazile. Iznad moje glave svjetlila je mala lampa, u polumraku sobe
bilo je tiho, nisam čula korake. Najprije je ušla Jelena u plavoj skijaškoj vindjakni. Od
sjene nisam jasno vidjela lice, samo plavu vindjaknu kako se prelijeva. Stala je u dno
kreveta i gledala me netremice. Zatim se soba počela puniti: ušla je Mira, opet se pojavila
Grace, Ana, Hana, moja mati, Nataša. - Više nije bilo mjesta, neke su ostale kraj vrata,
samo sam nazirala njihove obrise. Gledale su me - sve sama lica žena - po njima sam
vidjela da sam kriva što čak i sada šutim. Nisam znala što bih im rekla, bojim se da su
očekivale previše od mene. Iznenadnu provalu radosti, ili tako nešto. Očite znakove
preobrazbe. Da im barem sada mogu reći: sve je u redu, idite kući, tako sam umorna,
veselit ću se sutra, kad to sutra dođe. Smijat ćemo se zajedno mome strahu, mojoj gluposti,
napit ćemo se a ja ću se polupijano čuditi: gospodine bože, da li je to moguće? Da li sam
zaista bila u bolnici? Zima će upravo prolaziti, to će biti daleko. Vi ćete biti moji
dragocjeni svjedoci, bez vas ne bih bila sigurna, bol se zaboravlja tako lako. Ali, ne mogu.

Možda im se činilo da spavam, ma šta da su mi pokušale reći tako okupljene, nisam

ih mogla čuti, osjetiti njihov dah, miris. Znala sam da su one s druge strane, da je između
nas staklo, koje mogu opipati, liznuti jezikom. Ne mogu ga otvoriti kao što otvaram
prozor. Viknula sam glasno: ne mogu. Čula sam sebe kako jasno izgovaram te riječi, kako
ih ponavljam priljubljena uz staklenu površinu. Ali okus olova nije nestao i bilo mi je
jasno da samo ja čujem svoj glas, da me one ne čuju sve dok je taj hladni, prozirni komad
između nas. Vide samo moja usta koja se otvaraju, ruke koje domahuju izdaleka, ženu u
bolničkoj košulji kojoj jedva prepoznaju nijemo lice.

Kad su otišle, sanjala sam kako idem ulicom i čujem udarac. Okrećem se i iza leđa
vidim psa kako leži, velikog vučjaka. Nisam sigurna što se dogodilo, da li ga je udario auto
ili mu je netko sjekirom otkinuo stražnju desnu nogu. Pas leži na boku. Na bedru zjapi
crna rupa, oko nje usirena krv. Imam strašnu želju da rupu pogledam izbliza, ali se ne
usuđujem. Samo stojim iznad njega. Pitam se ima li smisla da ostane živ, kad ionako ne
može živjeti s tri noge. Njegov život ovisi o mojoj odluci. Znam to, ali ipak okrećem glavu
od rane. Ne znam da li sam ga spasila. Kad sam se probudila, bilo mi je muka. Pomislila
sam da sam ga ipak trebala spasiti. Bojala sam se da se ne uprljam. Krv je bila svuda
naokolo.

Nije dobro sanjati krv - to su riječi moje majke.

Ali od snova se ne mogu braniti. Opet sanjam krv, još više krvi.

Stojim u mračnoj sobi u koju kroz otvorena vrata pada svjetlost iz hodnika. To je
neka prostorija koju dobro poznajem, tako da čak i u mraku prepoznajem aparat za
dijalizu. Nekako je visok, uzak, dvostruko veći nego inače. Neobično podsjeća na visoku
limenu peć za grijanje vode, kakve su se prije mogle naći u starinskim kupaonicama. Ja
znam da je to aparat, a ne peć, iako se odmah do njega nalazi velika kada. Kroz kadu
prolazi debelo gumeno crijevo kao ono za polijevanje vrta, samo prozirno. Dijaliziram se,
a gumeno crijevo iz aparata preko ogromne kade vodi u moju lijevu ruku. Iz druge
prostorije dolazi slabašno svjetlo. Vidim, kroz crijevo teče moja krv. Odjednom u aparatu
nestaje struje. Mene hvata panika. Čujem da netko dolazi. Olakšanje - to su majčini
koraci.

Zatvori pumpu, zatvori pumpu, iscurit će mi sva krv! - vičem iz sve snage.

Majka je zbunjena, ne snalazi se. Traži prekidač po hodniku. Ne može ga naći, ali
ne ulazi u mračnu prostoriju. Ostaje stajati u osvijetljenom hodniku, kao da se boji.
Crijevo je već puklo, krv curi i u debelom mlazu puni kadu. Ja svakom rukom hvatam
jedan kraj crijeva, dižem ga visoko iznad kade i čvrsto držim krajeve. Sada svjetlo iz
hodnika pada tako da se kroz plastiku vidi krv. Ona nije tamna i gusta, nego svijetla,
rijetka, kao pomiješana s vodom. Osjećam da malaksavam, da neću dugo izdržati u ovom
položaju. Već očajna, dovikujem majci koja jednako tamo stoji: nemoj pustiti da krv iscuri,
to je moja krv! Iscurit će, iscurit će... kažem i bespomoćno je gledam. Pokazujući prstom
na cijev s mutnom ružičastom tekućinom, ona se počinje smijati. To nije krv, to uopće nije
krv - kaže. Glasan smijeh odjekuje prostorijom.
 Mora da sam počela plakati još u snu. Kad sam otvorila oči, obrazi su mi već bili
mokri. Zazvonio je telefon. Čula sam njen glas. To je stvarno, ona, njen glas, dolazi iz
daljine, konačno.

Zadrhtala sam.

Vrlo se dobro sjećam tog dana, tog ranog jutra. Zvukovi s hodnika, moje vlažne
ruke, blijeda šara sunca na zastoru, miris kave.

Reći ću joj da mi je teško - pomislila sam - da me progoni slika psa koji umire, da
sam vidjela kadu punu krvi. Reći ću joj da se osjećam kao da su mi ogulili kožu i da još
čujem odjek onog smijeha iz sna. Ispričat ću joj san. Možda će se sjetiti scene u kupaonici.

Imala sam sedamnaest godina. Kupaonica je bila nasuprot moje sobe. Između je bio
hodnik. Prozorčić, kroz koji je dopiralo sasvim malo svjetla, činio ju je tamnom, tako da se
u svako doba dana moralo paliti svjetlo. S lijeve strane bila je kada, a s desne visoka limena
peć na drva, točno kao u snu. Rekla sam joj te večeri - bilo je ljeto, u kupaonici je gorjelo
svjetlo - da ću otići od kuće. Rekla je: nemoj.

Nije rekla nemoj. Stajala je po strani, nemoćno spuštenih ruku. Pustila me da

odem. Ocu nije rekla ništa, ocu to nije trebala reći. Znao je.

Nedugo zatim prerezala sam žile na obje ruke. Pokušaj samoubojstva. Košulja je
bila natopljena krvlju. Stajala sam u zagušljivoj telefonskoj kabini, obje ruke bile su mi
zamotane. Rekla sam joj da sam pokušala samoubojstvo. Ona nije sasvim dobro razumjela.
U slušalici je šumilo. Vani je još nekoliko ljudi čekalo u redu, već su bili nestrpljivi. Jedan
debeli mladić s mrljama znoja ispod pazuha suviše se približio vratima, gotovo se naslonio
na njih. Nisam mogla vikati ni objašnjavati. Ponovila sam još jednom: prerezala sam žile.
Ali u tijesnoj kabini riječi su zvučile neuvjerljivo, nestvarno. Neuspjelo samoubojstvo:
zvučalo je kao promašaj. Zasramila sam se svog neuspjeha.

Napokon je shvatila.

Hoćeš li da dođem - pitala je.

 Da li sam htjela da dođe? Očekivala je da ja donesem tu odluku umjesto nje. Ali ja
nisam mogla, nisam mogla reći da želim. Sprečavalo me upravo to što pita. Ona je morala
znati da to ne smije pitati, da je to pitanje koje pustoši.

Ne - neću joj ništa reći. Ili samo da je operacija uspjela. Neću spominjati krv, niti o
tome misliti.

Ne smijem o tome misliti, postat će mi još više strana, sasvim će se udaljiti. Ne

osjećam se spremnom da ostanem bez nje, bez njene čudne ljubavi. Moram sebi ostaviti tu
mogućnost. Možda će doći - ili bar napisati pismo u kome će mi objasniti zašto, kad mi se
obraća, umjesto mojeg često zabunom izgovora bratovo ime.

Volim njene fotografije, čini mi se da je jedino tako mogu razumjeti. Njen život o
kome nije pričala - prije mene, brata, oca - kao da ga nije ni bilo. A ipak: plavokosa
djevojčica koja poslušno sjedi na stolici, u ruci drži lutku. Ona je bila dijete a zatim
djevojka sa zlatnom ogrlicom oko vrata, na kojoj visi medaljon. Obučena u svilenu haljinu
s podstavljenim ramenima, djeluje samosvjesno, čak oholo. Lijevu ruku naslonila je na
bok, ima dugačku, raspuštenu kosu. Svježim, neispisanim rukopisom na poleđini
fotografije piše: 21. 4. 1943. „Uspomena dragoj prijateljici Miri”. Što se u međuvremenu
dogodilo s njenom prijateljicom Mirom - i da li je to ona ista osoba s druge fotografije koja
sjedi na zidu okrenuta profilom, dok moja majka s rukama u džepovima zamišljeno gleda
more? Da li se još sjeća nje? Čega se sjeća? Ili je morala stalno iznova zaboravljati da bi
izdržala?

Kad sam blizu nje, u istoj kući, nervozna sam. Ne mogu ništa raditi. Idem iz sobe u
kuhinju. Ona mi ne dopušta da joj pomognem. Sjedim za stolom besposlena, nepotrebna.
Ne znam kamo bih s rukama. Očekuje da joj pričam o svom životu. Ali ja bih radije gulila
krumpir, sjeckala luk, mijesila tijesto nego govorila. Natrag u sobi, ležim i čitam knjigu.
Nemam mira. Peče me savjest, nisam s njom iako pokušavam. Dani - godine - prolaze mi
u pokušajima.

Ali što uopće znači to „biti s njom”? Mogla sam stvarno biti s njom samo u njenoj
odsutnosti. Njena odsutnost, moja napuštenost, to nas zbližava.

Ne - neću joj ništa reći.

Kažem da je operacija uspjela, da ne brine. Pita da li mi nešto treba. Ne. Sigurna

sam? Da. Želim li da dođe? Ne, mama, ne, već je kasno.

Sa slušalice se, kao sa stakla, cijede kapi.

Treba ustati iz kreveta. Ali ustati nije jednostavno: infuzije, kateteri, plastične
vrećice, cijevi koje ulaze i izlaze - ne smije se poremetiti njihov red. Postoji razrađeni
postupak kod ustajanja: krevet je automatiziran i najprije se njegov gornji dio pomoću
dugmeta dovede u uspravan položaj - tako da sjedim, ili gotovo sjedim. Zatim treba
spustiti noge, najprije jednu pa drugu, uzeti ih u ruke i ugurati u papuče. Oprezno, ne
saginjući se, da me bol sasvim ne onemogući. Sada sam već na samom rubu. Čeka me
pripremljena željezna šipka, gore su kuke a dolje kotačići. Cijevi, vrećice i katetere treba
objesiti o kuke ili flasterom pričvrstiti za šipku, da ne smetaju kod hodanja. Ustajem tako
da se desnom rukom uhvatim za šipku, a lijevom oduprem o krevet. Zahvat je tako
kompliciran i naporan da je nemoguće jednostavno odustati i leći natrag, jednom kad sam
već na nogama. Stojim, a svaki dio tijela tome se zasebno odupire: ne osjećam noge, samo
njihovo podrhtavanje, ništa na što se stvarno mogu osloniti, čitav gornji dio je suvišan,
pritiska ranu koja vuče dolje, prema zemlji. Srce ubrzano lupa, dah je kratak, ruke se slabo
pridržavaju za sklisku šipku. Sva ta masa rastavljenih, nekoordiniranih dijelova nesigurno
se ljulja, podrhtava, dašće, klizi, spada, curi, izbezumljeno se klati i čini se kao da će se
svakog časa srušiti. Ali neće.

Dok hvatam dah, čini mi se da se bar na trenutak gubi prisutnost drugog, ona
podvojenost koja me komada dok ležim. Nema uma koji u jednom svom čvorištu hladno
promatra to tijelo koje se koprca. Čitava ta ustreptala hrpa jedino želi ustati, hodati,
padati, dizati se, puzati, biti. Mozak služi samo zato da se usredotoči na prvi korak. Oči
vrebaju prepreke dok teturajući ipak uspijevam gurnuti šipku preko praga sobe. Hodam.
Moram održati ravnotežu. Ne smijem se splesti. Moram jednom rukom držati šipku a
drugom trbuh i koračati polako, nogu pred nogu.

Vidim pred sobom dugačak, gladak hodnik osvijetljen žutim svjetlom, kao tunel na
čijem kraju, tamo u ogromnoj dubini, nejasno nazirem vrata. Ili mi se čini da ih nazirem,
jer znam da tamo moraju biti vrata - taj napor ne bi imao smisla kad na kraju tunela ne bi
postojao izlaz. Ali nemam snage pomisliti što bi moglo biti iza, već i sam pogled na
razdaljinu izaziva vrtoglavicu i iscrpljuje me. Nikada nisam bila prisiljena misliti o svakom
milimetru koji treba prijeći, o zamkama koje skriva ulašteni linoleum, o rukohvatu koji se
tamo dolje pretvara u tanku nit, jedinu vodilju, o zaprekama na putu koje treba izbjeći:
jedna vaga, bicikl, košara za smeće, kolica za razvoženje hrane, stolić s lijekovima, vrata
koja su otvorena ili bi se naglo mogla otvoriti. Obeshrabrujuća količina predmeta i ljudi s
kojima bih se mogla sudariti.

Gledam pred sebe: svijest o prostoru koji treba osvojiti. Kad bih o tome mogla
misliti, onda bih odmah odustala: izvjesno je da su na kraju hodnika vrata, iza njih
stepenice, pa zavoj, dugi hodnik, vrata, ulica, druga ulica, grad. Ovaj, neki drugi. Zgrade,
sobe, stepenice, liftovi, automobili, podzemna željeznica, avioni, drugi gradovi - to je
nemoguće savladati, čak ni zamisliti. Nedostaje mi vrijeme. Mogu se uloviti samo za
trenutak. Mogu shvatiti samo sitne odsječke, mikroskopske čestice. Ne razlikujem
smjenjivanje dana i noći ili dopodneva i popodneva. Jedino trenutak u kojem sam otvorila
oči i ugledala potiljak sestre - sitne svijetle dlačice, kraj obrve, trenutak u kojem me
zagreblo u grlu ili su zaškripala vrata. Ritam se uspostavlja a odmah zatim iščezava i
ostavlja me da se snalazim potpuno sama u unutrašnjem prostoru u kojem se nemam
prema čemu ravnati.

Pužem uza zid. Povlačim stopala u plastičnim natikačama. Čuje se suho, škripavo
klizanje đonova kao da hodam po neutabanoj snježnoj stazi. Sedam, osam koraka pa onda
polukrug i nazad. Već sam tako iscrpljena - možda bih smjela popiti čašu vode? Otići ću
do kupaonice, sama je natočiti a onda se nasloniti na dovratak i „zamišljeno, pomalo
odsutno popiti čašu vode”. Ne sjećam se kada sam to zadnji put učinila bez opreza. Prošle
su godine. Trebalo mi je neko vrijeme da se odviknem. Sada mi se čini da bih smjela.

O vodi sam maštala, naročito ljeti kad sam ležala u bolnici u Zagrebu. Soba je
okrenuta zapadu. Rolete su pokvarene. Ne mogu se spustiti. Aircondition je već odavno
pokvaren. Na krevetu u kojem ležim madrac je presvučen najlonom. Najlon se ne skida ni
ljeti. Preko njega je navučena tanka plahta. Treba ležati satima u zasljepljujućoj svjetlosti
sobe bez daška vjetra, s plahtom koja se pripija uz leđa. Vlažna mrlja znoja se polako širi,
kao otok koji plovi u bijelom oceanu.

Znoj curi niz sljepoočice, ulazi u oči, u usta. Potočić se slijeva niz vrat, između
grudi, dok se na trbuhu ne raziđe u nekoliko rukavaca. Kapi se sporo kotrljaju niz slabine.

Žedna sam. Usne su mi tako suhe da se s njih ljušti koža. Oblizujem znoj s gornje
usne: jezik je pokriven naslagom koja se lijepi za nepce. Gutam pljuvačku, ali ni nje više
nema. Moram popiti vode, barem malo.

Sestra mi pruža plastičnu čašicu mlake, slatkaste vode (ne želim hladnu vodu, ona
me mami da pijem još) i kaže: ali samo malo! Da, samo ću isprati usta od slanog okusa žeđi
u grlu. Neću piti. Znam da ne smijem piti. Najprije ću čašicu malo držati u ruci, neću je
iskapiti odmah, iako želim. To je vježba. Onda ću je omirisati. Voda miriše na vlažno
raslinje, na podrum. Ritualnim pokretom ovlažit ću usne i jezik. Prvi gutljaj bit će sasvim
mali, oprezno testiranje. Drugi ću uzeti u usta kao da jedem, kao zalogaj, griz jabuke - i
onda ga polako žvakati, usitniti ga, pretvoriti u kašu koju ću sporo, što sporije progutati.
Dugo ću osjećati njen okus razblažen pljuvačkom. Dok, na koncu ne ostane samo
pljuvačka. Dok i ona ne presuši. Teško podnosim žeđ. Voda mi je opsesija. Opsjednuta sam
njome kao neprijateljem - strasno. Ona ima fizički entitet: gipko, blistavo, savršeno
prozirno tijelo. Vidim je svuda oko sebe kako me vreba: iz slavine, u kapljicama tuša, u
loncu za juhu, u vinu, u mlijeku, u moru. Treba biti oprezan, stalno oprezan. Voda je mala
smrt. Nijema, zavodljiva gipkost. Čašu treba naliti tek do pola, nikako do ruba. Svemu što
je tekuće treba pristupiti lukavo. Nikad zamišljeno. Nikad odsutno. Ne iskapiti. Ne piti
naglo. Biti svjestan opasnosti i kontrolirati je, ne prepuštati se jednostavnom užitku da se
žedan napiješ vode. Poznajem djevojku u Parizu koja već četrnaest godina ide na dijalizu i
kod kuće na stolu drži minijaturni vodoskok. Kad je žedna, uključi ga i gleda vodu. Sjedi
tako u svom stanu u rue des Ecoles, ljeto je, teško popodne. Rolete su spuštene.
Aircondition radi. Ali svejedno, ona jedva diše. Znoji se i pohlepno gleda vodu. Vrućina je
pritiska poput nemoći.

Moj otac ne pije jer ne bi mogao prestati. On jede led. Zagrabi žličicom usitnjenog
leda i onda ga za stolom dugo i glasno žvače. Ponekad s vodom pomiješa vino. To mu je
posebna poslastica kojoj se veseli.

Ušla sam u kupaonicu, otvorila slavinu i naslonila se na zid: neka najprije malo
teče. Gledam ravnomjerni mlaz (kao što ona gleda vodoskok) kako utječe u otvor na dnu
bijelog umivaonika a usta su već sasvim suha. Jezik skoren. Kada se slavina orosila od
hladnoće, s police sam dohvatila papirnatu čašu boje pijeska, išaranu malim smeđim
listićima. Napunila sam je do vrha. Namjerno. Evo, to je to.

Sada ću piti, piti, piti. Jednu čašu. Dvije.

A zatim više neću brojiti. Pit ću voćne sokove. Sok od naranče iz visoke tanke čaše
na stalku, sa slamčicom i mnogo leda. Tamni sok od borovnice od kojeg jezik poplavi.
Gusti sok od jagoda, pravu limunadu koja se mora dugo miješati žličicom da se otopi šećer
na dnu. Pivo bez pjene, koka-kolu s komadićem limuna, šveps, hladno mlijeko iz
frižidera, mineralnu vodu, crno vino. Ujutro ću za doručak piti bijelu kavu, popodne Earl
Gray, a zatim kavu sa šlagom. Kad se noću probudim od žeđi - jer sam sanjala kako pijem
more - u mraku ću natočiti čašu vode, popit ću je zatvorenih očiju i vratiti se u krevet.
Neću se ni rasaniti.

Od prvog gutljaja utrnuli su mi zubi. Naglo sam povukla još dva gutljaja, kao da se
hoću otarasiti nečeg neprijatnog. Dalje više nisam mogla. Ne tako brzo, ne tako brzo! Čaša
je još bila puna do pola. Popij to, rekla sam sebi i prinijela čašu ustima. Moraš! Kad sam
povukla slijedeći gutljaj, želudac mi se stegao i učinilo mi se da ću povratiti. Strah.
Zgnječila sam čašu u ruci, uhvatila se za umivaonik i zaplakala. Suze su kapale u isti otvor
u koji je otjecala voda. Suze. Voda. Suze. Voda.

Čemu sve ovo ako se ne mogu napiti? Ako ja sama sebi ne dam da se napijem.
Mogu se barem umiti. Uroniti lice u ruke pune hladne vode. To mogu. Držim skupljene
dlanove sasvim blizu očiju i gledam - to me umiva netko drugi. Ja stojim nagnuta iznad
umivaonika a nečije tuđe ruke prinose vodu licu. Osjećam pokrete, vlagu koja se suši na
koži i steže je, kapi klize niz podlakticu. Da ih ne gledam, znala bih da su moje. Mogu ih
micati, pridržavati se, umiti se, provući ih kroz kosu. Ali ti veliki, široki dlanovi, blijedi
prsti, napuhano meso na zglobovima, udubljenja, urezotine, nokti koji imaju oblik mojih
ali su sasvim utonuli - sve to nije moje. Prste od debljine ne mogu sasvim spojiti. Da li je
moguće da ne prepoznajem svoje ruke? Ogledalo. Nisam imala vremena pogledati se,
nisam to još učinila - smijem li sada? Da li se usuđujem?

Ne. Bojim se. Teror neprepoznavanja.

Strah da mi oči neće biti iste, da će drugo biće izaći van kroz kožu, pojaviti se u
rukama, prodrijeti na sve strane. Možda se već proširilo po čitavom tijelu kao u filmovima
strave i užasa kada se čovjek naočigled pretvara u štakora ili vampira. Na licu mu počinju
rasti dlake, zubi se produžuju, nokti postaju pandže. On to ne vidi, ali drugi vide i boje se.
On je već štakor. On je drugo. Ja ne želim biti drugo.

Prije sam se mogla pogađati s bolešću. Rekla bi joj: ja sada namjerno neću misliti na
tebe, pusti me da malo odahnem - radim, čitam, idem u kino. Ona bi me pustila na miru
danima, ponekad mjesecima. Sve dok ne bih, prolazeći kroz park, zastala pored malog
grma u cvatu. Svijetli, ružičasti cvjetovi poput tuljaca na vrhu su se rascvjetavali u
zvijezdu. Da li ću ih vidjeti iduće godine? To bi me pitanje zapahnulo iznenada, snažno,
kao njihov miris.

Ali sada - neprestano sam suočena s njom. Moja koža već je poprimila drukčiju
strukturu. Istanjena je, prozirna, i ljuskasta kao opna luka. Zategnuta je oko nateklih
zglobova, a na pregibima zgužvano visi. Kad se počešem, pod noktima ostaju sićušne
kožnate krljušti.

Nožni prsti su napuhnuti, gotovo okrugli. Zašto mi nitko nije rekao? Upozorio me?
Prepoznajem je, to je voda. Ušla je u mene dok sam spavala - kapala je kroz cjevčice
polako, uporno, nezaustavljivo. Čujem kako kola po meni, čujem taj šimi glasniji od krvi.
Srce se napreže. Osjećam sve jače bubrenje, rast, pritisak ispod kože. U pregibima. U
očnim dupljama. Traži izlaz.

Ona me izobličuje, nadima prste, natiče zglobove, puni želudac, stvara mučninu.
Trbuh pretvara u napetu izraslinu koja pritiska ranu.

Ona je još uvijek opasna.

Sagnula sam se nad umivaonik i gurnula prst u usta. Voda je izlazila - mutna,
žućkasta, smrdljiva. U njoj su plivali neprobavljeni komadići hrane.

Zatvorena sam u neprepoznatljivi oblik. Ruke koje izazivaju nepovjerenje.

Raspucale pete. Dlake ispod pazuha. Naslage nad zubima.

Kako mi je odjednom izgled postao tako važan? Kad sam bila sasvim mlada, smetali
su mi pogledi prolaznika. Oblačila sam se u crno, nosila hlače i šišala kosu na kratko.
Nisam krala mamin ruž ili olovku za oči. Nisam pred ogledalom potajice isprobavala
puder. Znala sam da nikada neću biti lijepa kao ona, njen sjaj bio je nedostižan. Ona mi je
nudila svoju odjeću, žutu bluzu od organdija, crvenu kariranu suknju. Za novu godinu
1965. posudila mi je haljinu od crnog tila posutu sitnim srebrnim zrncima. Haljina je
imala široku podsuknju od šuškave svile. Obukla sam je. Stala sam pred ogledalo.
Naramenice su skliznule i otkrile gola, koščata i nezaštićena ramena. Moje su ruke bile
preduge i kvrgave, struk širok a noge suviše kratke. Haljina je, poput krpe, visila u
nepravilnim naborima. Najprije sam osjetila zavist - haljina na majci, na neki nedokučiv
način, postaje pripijena, sjajna, živa - zatim prezir prema tome nezgrapnom tijelu koje
nikada, nikada neće znati nositi balske haljine. Dobila sam grčeve u trbuhu i odustala i od
haljine i od proslave. Legla sam u krevet i čitavu noć slušala glasove, muziku, pjevanje -
grčevi nisu prestajali. Rasla sam s tim tihim prezirom, udaljena od svojih bokova i stopala,
od najlon čarapa i grudnjaka, parfema, svile i crvenih usana. Jasno mi je da je odricanje -
kasnije tako usavršeno - počelo već onda. Kao da sam slutila. Napravila sam podjelu,
povukla granicu između vidljivog i nevidljivog i odlučila se za ono što se očima ne da
sagledati. Izdala sam tijelo. Dugo nakon toga, ono je izdalo mene.

Tijelo ima vlastito pamćenje.

Prezir koji sam zatim godinama gajila kao svoju najintimniju obranu, dobro mi je
došao kad je bolest počela naglo napadati. Ne bih tako dobro mogla podnijeti promjene,
patila bih zbog mršavosti, iscrpljenosti, upala, bolova u leđima, mučnine. Ovako, osim u
trenucima najjačeg bola, ponašala sam se kao da se to ne događa meni. Nisam htjela
obraćati pažnju. Nisam o tome govorila.

Kako me bolest više napadala, postajala sam pažljivija prema sebi. Počela sam se
šminkati. Postepeno, šminkanje je postalo dio taktike zavaravanja bolesti, mimikrija koja
me veselila: ali zaboga, vi tako dobro izgledate, nikada se ne bi reklo da ste bolesni. Ujutro
bih pažljivo nanosila šminku na lice: kremu, puder, olovku, sjenilo, maškaru, rumenilo.
Prikrivala sam tragove dijalize od prethodnog dana, podbuhle obraze, istrošenu kožu,
crvene oči. Podočnjake sam pokrivala puderom, bljedilo obraza rumenilom, beskrvne
usne jakim ružem. Sve dok ne bih postigla odgovarajući efekt, izgled bezbrižne ljepuškaste
mlade žene koja se ulicom kreće glatko, kao pozornicom. Iznad maske svoje... smrti crtala
sam drugu, šarenu masku. Tako sam je tjerala od sebe, zavaravala, uricala, čarala,
odgađala. Mislila sam da je to igra koju ja vodim. Obmana.

Šarena maska, to sam bila ja. Lice po kojem sam ispisivala tajanstvene znakove.
Lice - moj amulet. I tek sada, kad sam ga izgubila, znam da je bilo moje i da teško
podnosim pomisao da se ono pretvara u nešto nepoznato, da se ja pretvaram u nekog
nepoznatog. U drugu ženu.

Sve te nagle promjene čine me nesigurnom. Nisam znala da sam načeta izvana.
Imam teškoća kad pomislim: Ja. Ne vidim cjelinu. Unutra su dvije žive polovine koje se
razmnožavaju kao amebe. Izvana, izobličenost koja briše čvrstu granicu između tijela i
prostora. Pogled prelazi s pokrivača na ruku, s noge na pod, nema zastajkivanja, ne vidim
razliku u stupnju prepoznavanja. Moram sebe uvjeravati. Moram se napregnuti da uočim
neki poznati detalj, madež, rez na zglobu. Ili zatvoriti oči, onda je lakše - osim kad se
pojavi slika.

Najprije na površinu svijesti ispliva bijeli papir, a zatim se na njemu pojave crte
lica. Nejasne. Blijede. Mozak, kao razvijač, na bjelini ocrtava nepoznati lik žene.
Nepokretan, statičan, samo je prisutan. Ne govori mi ništa. Nikakvim nitima ne mogu ga
povezati za svoj život, nemam uz njega vezanih sjećanja. Sasvim jasno vidim da je to
fotografija. Majka moje prijateljice? Fotografija iz nekog časopisa? Albuma? Guram je
natrag u dubinu, u mrak. Ona se rastače i tone. Privremeno. Kad se pojavi, smeta mi,
mislim o njoj kao o neugodnom, ružnom doživljaju koji treba brzo zaboraviti. Iz
neobjašnjivog razloga čini da se osjećam krivom. Vidim nasmijano lice te žene. Teško mi
je odrediti njene godine - mogla bi imati oko četrdeset, možda pedeset. Ima ukočenu
starinsku frizuru, onakvu kakvu još rade po provincijskim frizerskim salonima. Zovu je
„vodena”. Molim, napravite mi jednu „vodenu” (rekla je toga dana, prije nego je stala pred
fotografski aparat). Žena nije naročito lijepa, ima svijetle oči i bucmasto lice, izgleda
zdravo. Američki zdravo. Uz njenu glavu, s desne strane ali malo niže naslonjena je glava
djeteta - vjerojatno djevojčice - koja ne sliči njoj. Amerikanci takve fotografije svoje
obitelji drže na radnom stolu u kancelariji, u kožnom ili mjedenom okviru. Možda sam je
tamo vidjela - pomislila sam. Nisam znala odakle se stvorila u meni. Dok to nisam čula.

Dobila je bubreg od jedne žene - rekao je doktor nekome. Upravo je izlazio iz sobe.
Mislio je da spavam.

Kad je doktor izašao, riječi su jednostavno ostale. Nije ih bilo moguće izgurati za
njim.

Nisam to htjela čuti.

Ne zanima me čiji je, nisam znatiželjna. Mislim o njemu samo kao o organu, ne kao
o dijelu osobe.

Ne smijem biti sentimentalna. Radi se o mom životu. Jedino slika: pojavljuje se.

Nasmijano lice kojeg više nema.

Proći će mnogo vremena. U podzemnoj željeznici zaustavit će me visoki muškarac

(ja ću već sve zaboraviti, slika će odavno mirovati). Reći će, oprostite, nisam mogao, ali vi
toliko sličite mojoj pokojnoj ženi. Ja ću ga najprije pogledati ravnodušno, pravit ću se da
ne razumijem o čemu on govori, ili možda da ne razumijem engleski. Ali nešto će me
natjerati da se predomislim i reći ću: da, da, mora da stvarno sličimo. Mi smo sestre,
gotovo blizanke - niste znali da ima sestru? Vidite ovaj tanki rez s desne strane? Već se
jedva poznaje. Tuda je ušla. Naselila se. Živimo dobro, nas dvije. Ali ponekad se ponaša
svojevoljno, ne mogu je spriječiti da se širi. Odabere čas osmijeh, čas neki pokret rukom,
ili hod - da pokaže kako je tu, kako sam u njenoj vlasti. Pomišljam da me možda želi
natjerati da joj budem zahvalna. Možda. Ali ja nisam kriva za njenu smrt.

Ništa od toga neću izgovoriti. On će, iznenađen vlastitom hrabrošću, skrenuti

pogled s mog lica i požuriti u vlak koji je upravo stigao. Ja ću sjesti na klupu i drhtati.
Drhtati. Drhtati. Drhtati. Zaboravit ću kamo sam pošla. Izgubljen dan. Kad napokon
smognem snage da izađem na dnevnu svjetlost, u izlogu preko puta opazit ću da mi je kosa
postala posve sijeda.

Moje lice, moje lice, tako čeznem za njim! Neću izdržati to neprestano traganje za
nečijom prisutnošću na njemu, sredstva za obranu su reducirana. Morat ću uskoro nešto
učiniti, uvesti red, postaviti putokaze u prostor oko sebe, okružiti se poznatim stvarima.
Ne znam što bi to točno moglo biti, možda komad odjeće prebačen preko naslona stolice,
novine, ostaci doručka, zvuk muzike, glasovi s ulice. Ovaj prostor nije moj, ne mogu ga
ispitati, ne mogu ga ničim omeđiti. Vrata koja su neprestano otvorena: ne bojim se da bi
netko nenadano mogao ući, nego da bi nešto, što jedva postoji, moglo izaći. Kroz prozor
vidim zgradu od mrke opeke i napušteno gradilište. Gleda me devet crnih uskih prozora.
Možda je to greška u nacrtu: dugački prozori koji se u sredini sužavaju a zatim prema vrhu
opet šire. Ili je greška u meni. Možda ta zgrada uopće ne postoji.

Možda je to sjećanje na iskrivljene prozore, viđene davno, kroz debelo dno od čaše,
koje se javi i zakloni mi vidik svaki put kad pogledam tamo. Vjerujem da se mogu pojaviti
čitavi pravilni komadi sjećanja, kao slike skinute s televizijskog ekrana ili hologrami - i da
se mogu vidjeti kako lebde u zraku, nestvarni ali pomični, živi. Hologram kuhinjskog
poda: mrvice, prašina, pukotine među pločicama, pseća zdjelica s vodom, mokri otisak
noge koja je maloprije prošla.

Hologram stola, odsjaj svjetlosti koja se lomi na njegovoj crnoj površini, na bijelom
porculanskom labudu, čini mi se da bih sada mogla tamo sjesti i posegnuti rukom za
knjigom: za trenutak, ruka bi bila unutra, ja bih bila unutra. Zatim bih iskoračila. S druge
strane bila bi ova ista soba. Hologram kao drugi prostor. Rupa - ne, udubina u vremenu.
Zato što iza nema ničeg. Mogu samo gledati. Ali to nije samo, jer kad gledam, kad se
sjećam, nižem ove udubine svuda oko sebe, vezujem ih nitima tankim poput niti svile -
dok ne ocrtaju krug.

Moram opisivati krugove oko sebe, tako ću možda u njih zatvoriti vrijeme. Male,
pa sve veće. Ovako vrijeme prolazi kroz mene, osjećam kako me čini teškom. Ali ne mogu
ga zadržati, ja nisam, nema Ja.

Taj odvratni osjećaj da se gubim.

Svaki put kad pokušavam uspostaviti kontinuitet, naletim na poraznu odsutnost

znakova. Ima li ovdje bilo kakve izvjesnosti osim boli?

Kad ujutro sije sunce kroz prozor moje sobe u Zagrebu, na zidu se ocrtava uvećana
sjena zavjese. Razaznaje se svaki detalj bijele čipke. Budim se. Zastor je element
stabilnosti. Znam gdje sam, nema prekida između jučer i danas. Ni san nije bio prekid,
samo nastavak. Vrijeme nemoćno teče kroz sobu, sjena zavjese pomiče se s jednog zida na
drugi - dok ne iščezne u mraku koji ulazi s ulice.
Strah, da se tamo više neću vratiti.
 III

Ova žuta soba sa zatvorenim vratima u koju su me premjestili. U njoj sam za korak
bliže sebi. Sve vidim jasno, kao da sam tek sada otvorila oči. Prešavši hodnik, našla sam se
u svijetu, u kojem odjednom sve postaje izvjesno: žutilo poda, tvrdoća vrata, zvuk
zatvaranja. U njoj vlada shvatljivi red: na zidu je kalendar. Utorak, 11. veljače. Prošlo je
pet dana. Probudila sam se i tog vremena jednostavno više nije bilo. Listići se moraju
otrgnuti, svakog slijedećeg jutra jedan. Tako ću ubuduće znati na čemu sam. Zvuk papira
koji se para po perforiranim rupicama označit će početak. Jutarnji zvuk koji sve ono što je
bilo, ma što da je bilo, svrstava u prošlost.

Iskrsavaju samo fragmenti. Koliko su stvarni? Izgubljeno vrijeme razdvaja se na

prije i poslije, ono između je amputirano, odrezano kao ruka ili noga ili komad mozga -
može li se nadomjestiti? Kako ću premostiti tu raspuklinu kad je sve izvan mene još bez
značenja, bez konteksta, lagano? Mogla bih se nalaziti bilo gdje, u hotelu, u kući znanaca,
u nepoznatom gradu. Znam da je ovo bolnica. Dok sam okrenuta unutra, svejedno mi je.
Ova soba mogla bi lebdjeti u prostoru, sama, izdvojena, kao kutijica nošena vjetrom,
komadić ničega.

Čistoća percepcije: izdvojeni predmeti, njihovi jasni obrisi, ormar, televizor,

fotelja, stol, telefon. Kad na ormar stavim knjige, kad uključim televizor i sjednem u
fotelju, kad zazvoni telefon, to će onda biti: soba. Predmeti će biti povezani i više mi neće
biti svejedno. Važno je da sada mogu zatvoriti vrata, nasloniti se na zatvorena vrata i
glasno, da čujem sama sebe, izgovoriti: moja soba, ovo je tvoja soba sa zastorima,
azalejama, ljubičastim tulipanima, košarom za smeće, sapunom, čašama. Zato što si tako
odlučila.

Odlučila si da moraš zaustaviti dezintegraciju.

Predmeti posjeduju potrebnu čvrstinu i uvjerljivost, bit će lako osloniti se na njih.

Kad otvoriš oči, bit će tu, nepomični, čvrsto uglavljeni u pod. Čini mi se raskošnim da ih
ima toliko, da ih odjednom primjećujem toliko, da sam dovoljno budna da ih mogu
primijetiti. Mogu izvesti takav poduhvat. Rizičan, jer rasulo još traje. Jedino me vanjski
svijet - činjenica da ga uspijevam dohvatiti - može vratiti sebi. Ako se uvjerim da nije
prikaza, halucinacija, utvara, prostor proizvoljno nastanjen mojim sjećanjem, onda ću biti
prisiljena izaći iz sobe i uspostaviti kontakt.

Moram komunicirati. S prostorom. S predmetima. S ljudima. Moram pokušati reći

ono što osjećam, bez zadrške. Srušen je sistem koji me u tome sprečavao.

Kako ispričati ono što se stvarno dogodilo?

Doputovala sam u bolnicu. Operirana sam. Bila sam u šok-sobi. Zatim u sobi 202.
Premjestili su me u sobu 205. Zapravo, jedva da sam se makla iz kreveta, jedva da mi je
netko došao u posjet ili telefonirao, jedva da se što događalo. Sestre i liječnici ulazili su i
izlazili, vrata su bila stalno otvorena. Nisam mogla ustati, ipak sam ustala. Istoga dana
oprala sam ruke, umila se i popila malo vode a da se nisam pogledala u ogledalo iznad
umivaonika.

To je malo važno - događaji i radnje koje se mogu vidjeti, koje bilo tko može
vidjeti.

Kamera postavljena u sobi registrirala bi zatvorene kapke, micanje ruku, nemirno

okretanje glave - neku vrstu odmahivanja - zatim oči koje se otvaraju i trepću. Izraz lica
jedino može značiti bol. Niz užurbanih pokreta medicinskog osoblja (injekcije, stavljanje
maske za kisik, osluškivanje srca, priključivanje na EKG).

Rez, kadar br. 2: Statičan, gotovo nepomičan, švenk na otvorenome, bezizražajne

oči: to traje tako dugo da se gledaocu čini beskrajnim. Napokon, oči se sklapaju, što možda
znači san. U kadar povremeno ulazi osoblje koje posluje oko bolesnice. Dva kratka posjeta
ženskih osoba. Ona reagira, govori, gestikulira - ali kamera ne bilježi ton. Potom ustajanje,
nekoliko koraka po sobi i hodniku. Centralna scena odvija se u kupaonici. Bolesnica pije
nekoliko gutljaja vode, pere ruke, a zatim ih pažljivo razgleda. Umiva se. U jednom
trenutku podiže pogled prema ogledalu, ali ga odmah spušta. Povraća. Rukama se čvrsto
hvata za rub umivaonika i dugo ostaje tako naslonjena, pognute glave... Rez, kadar br. 3:
Sada je u drugoj sobi koja je gotovo identična prvoj. Sjedi na krevetu i od vremena do
vremena odlučno se laća telefona, podiže slušalicu, odustaje.

I događaji koji su tome prethodili: razgovor s ljepoticom koja nosi ružičaste

rukavice. S jedne od njih se cijedi mast. Piju čaj i razgovaraju, zatim osoba ulazi u taksi
koji vozi omanji Kinez. Izlazi iz taksija u mračnoj ulici, prolazi pored vratara, ulazi u
restoran u kojem vlada neopisiva gužva. Prilazi joj visoka plavuša, nešto joj govori (kameri
je od samog početka snimanja isključen ton). Osoba je gotovo paralizirana. Švenk na lice:
nevjerica, čuđenje. Druga žena je vrlo uzbuđena, nešto tumači omanjoj skupini ljudi koji
sjede za stolom i večeraju. Osoba odlazi (sve se zbiva vrlo brzo i pomalo ukočeno, kao
ubrzani nijemi film), sjeda u kola, vožnja kroz grad. U stanu je dočekuje mlađi par, ona
očito na brzinu grabi nekoliko stvari (knjigu, papire, magnetofon). Telefonira, tušira se,
oklijeva iznad sendviča ali ga ipak jede. Pije pivo. Sve troje se dugo voze taksijem, govore
sasvim malo. Aerodrom, osoba ostaje sama. Trenutak prije ulaska u avion telefonira. U
avionu pije coca-colu. Zgrada bolnice, sestra provjerava podatke na kompjutoru i odvodi
je u sobu. Vadi joj krv, mjeri tlak, snima EKG - svaki čas ulaze liječnici i zadržavaju se u
kraćem razgovoru. Kad ostane sama (sada je sasvim jasno da se radi o bolesnici), ona nešto
piše, plače, a zatim iz torbe vadi nekoliko malih predmeta i gleda ih. Operaciona dvorana,
klasični kadrovi. Bolesnicu pokrivaju zelenim pokrivačem, počinje operacija. Kirug ima
krvave ruke. Njegovi su pokreti sigurni.

To je sve, izgleda kao da je to sve.

 Ali, kako ispričati ono drugo? Hoće li se riječi raspršiti još u zraku, ne dopirući
do...? Bojim se vlastite tjeskobe - izrečene, imenovane. Izaći će kroz riječi i rasprostrti se.
Postat će vidljiva, opipljiva, dostupna.

Moje praznovjerje da riječi obavezuju, da su one stvarnost za sebe. Tako konačna

da od nje zazirem. Okrenut ću se i pred sobom ugledati neki drugi, tvrd, izrečen život.
Neću ga prepoznati.

Strah se ne može izreći. Bolest se ne može izreći. Samoća je ukočena konstanta

koja prolazi kroz središte.

Evo kako je bilo: kad se pojavila bolest, najprije sam bila prijazna prema njoj,
nekako zahvalna. To nije dugo trajalo, smišljala sam kako joj se prividno pokoriti, ali je
istovremeno potpuno ignorirati. Nemati vremena misliti o njoj. Otkloniti sve emocije -
naročito mržnju - i okružiti je hladnoćom. Izolirati je kao strano tijelo, kao što neki
lijekovi najprije izoliraju stanice raka da se ne šire dalje, prije nego što ih sasvim unište.
Izolirati je tako značilo je zatvoriti je hermetički u poseban unutrašnji odjeljak, ne
spominjati je, naročito ne imenovati. Ako se već mora, upotrebljavati neodređene izraze
kao: nešto me boli. Svakako radije izraze koji sadrže negaciju (nisam zdrava) nego
afirmaciju (bolesna sam). Izgleda kao da je smisao isti - to samo izgleda.

Bolest je imala svoju taktiku. Nije se širila. Nije se pogoršavala. Mirovala je.
Dopuštala je ravnotežu. Kontrolirala je ravnotežu. Neopaženo, izolacija koja je stezala
bolest počela se odbijati od nje kao svjetlost od ogledala. Širila se - i ja sam, a ne bolest,
bivala sve više sama. Sve više hladna. Na koncu, samo gruda žive materije u praznom: ja
sam postala bolest. Ja - bolest - ja, više nije bilo razlike.

Sada, željela bih da me netko sluša, možda samo sluša, za početak. Najlakše je
tjeskobu izreći u telefon: nasloniti se na jastuke, prisloniti glatku bijelu slušalicu na uho.
Da li bi tako, i bez pitanja, mogla opisati ono što se zove: moja stvarnost? Tada bih čula
kako se vlastiti glas odvaja od mene, ulazi u slušalicu i - sve više udaljavajući - dopire do
uha s druge strane koje onda razumije? Ne razumije? Hoće li se zvuk koji tamo dopire
zaista preobličiti u glas? U riječi? Ako se to i dogodi, moguća je samo analogija, stvarnost
riječi koja opisuje stvarnost osobe. Zvuk, modulacija glasa, naglasci, šumovi, tonovi, šapat,
jecaj, zamuckivanje, pauza - iz svega toga tek treba odgonetavati smisao. Vrlo je izvjesno
da će doći do nesporazuma ili mimoilaženja. U početku bi govor u praznu slušalicu
izgledao kao olakšanje. Govoriš, ali ne vidiš lice i zato se ne bojiš. Ali u jednom času
počela bih oklijevati, zastajkivati - kao kad se nekome obraćaš a on gleda mimo tebe. Pilji
u zid, u pod, u zrak. Ne, ne telefon.

Ili ipak - onaj s druge strane slušao bi samo glas, ne bi mu odvlačilo pažnju bljedilo
moje kože, oči koje nesigurno lutaju po sobi, ruke kojima zamahujem kad nešto želim
naglasiti, vonj neopranog tijela koje samo leži i znoji se, nemoćno, nesretno. Da li bi me
tako bolje razumio? Da li bih ja shvatila njegov odgovor - čitav taj linearni slijed poruka?
Kad govorim, moram ipak vidjeti čovjeka pred sobom, pomicanje njegovih zjenica, način
na koji se naginje prema meni, pali cigaretu i zamišljeno ili odsutno prepušta se slušanju.

Jelena je svratila poslije posla. Ušla je naglo, odbacila kaput na stolicu i sjela u dno
kreveta. Umorna. Mora još otići po dijete u školu, svratiti u dućan, skuhati ručak
(istovremeno gledajući vijesti na maloj televiziji u kuhinji), vježbati čitanje s djetetom,
spremiti ga u krevet, nervozno hodati po kući i skupljati razbacane stvari, staviti mužu
ruku na rame, pripremati bilješke, trenutak prije spavanja pomisliti kako joj se život
sastoji od niza nepovezanih komadića (vremena, događaja, ljudi, osjećaja) i nakon toga
nemirno zaspati. Zatim sanjati da je u Jugoslaviji, u kuhinji njene majke koja priprema
kolač od limuna. Jutro je, njih dvije piju kavu, majka miješa svijetložutu kremu u
prozirnoj staklenoj zdjeli i priča o ocu koji danima ne izlazi iz sobe. Jelena se budi od
čežnje. U mraku svoje američke sobe osluškuje disanje muža pored sebe. Ustaje. Dok
hladnim nogama dodiruje pod, na sekundu - ali samo na sekundu - pita se: zašto? Onda
navlači pokrivač na dijete, vani je zima. Nježno joj provlači ruku kroz kosu i odlazi natrag
u krevet.
 Spava snom bez snova.

Bez uvoda, ispričala sam joj san. Kako mi je istjecala krv a majka se smijala. Glas mi
je bio tih, iako to nisam htjela. Zvučilo je kao da govorim nešto zabranjeno.

Dok sam opisivala njen smijeh - upravo dok sam izgovarala „glasno se smijala”, s
užasom sam osjetila da sam se, pred drugim, zasramila svoje majke.

Istovremeno sam pomislila kako to ipak nisam trebala reći, bit ću kažnjena. Bit ću
sigurno kažnjena! Ostat ću sama, čak i kada sve ispričam - ili možda baš zato. Ostat ću
sama.

Ona je najprije sjedila mirno, noge prebačene preko noge, ruku položenih u krilo.
Opuštena, kao da joj je to jedina prilika u danu da se zaista odmori. Gledala me šutke.
Zatim je napregnula pažnju i nagnula se malo naprijed kao da me ne vidi sasvim dobro ili
kao da me vidi prvi put. Vidjela je blijedu ženu koja sjedi na bolesničkom krevetu i priča
vrlo, vrlo tiho, kao da nije sasvim sigurna da želi da je netko čuje. Na tren joj se učinilo da
to više nije ista žena. Nešto u pogledu - pomislila je - način na koji gleda mimo mene dok
govori. Nesigurnost u glasu. Dugačke pauze. Rijetko je govorila o sebi - samo o svojoj
kćeri. Prošle godine, kad smo kupovale poklone pred Božić, stalno je zapitkivala misliš li
da će joj se ovo dopasti, a ovo. Sada je uopće ne spominje. Ponekad mi se čini da je gledam
kroz prste ili da ona dopušta samo tu jednu vrstu perspektive. Sada se prsti razmiču, ova
žena govori o strahu. Najradije je ne bih slušala, to me ugrožava. Što se dogodilo, što ju je
tako slomilo? Operacija je prošla dobro, sve je u redu - ali ona se ne veseli. Zašto sada
govori o majci? Zašto mi sve ovo priča? Da li se boji da smo je svi napustili? Da. Jesmo.
Nismo.

Jelena je podigla ruke iz krila i zaklonila njima lice. Plakala je. U sobi su predmeti
ponovno gubili obrise i jasnoću. Izustila je AH! ali s takvim naporom, kao da je ta riječ
peče. Nije rekla ništa drugo, ili gotovo ništa, samo AH! Ta dva slova. Ruke su joj pale u
krilo, otkinule se od lica. Ustala je i potražila rupčić. Morala je otići do komode na kojoj je
ostavila torbu. Tražila je rupčić prilično dugo, okrenuta leđima. U sivoj vunenoj vesti koju
je sama splela. U suknji neodređene boje, vunenim čarapama i visokim cipelama s ravnim
đonom od svijetle gume, s kojih se još malo cijedila voda.

Tišina je bila mučna, čulo se najprije kako briše nos a zatim su zašuškali predmeti u
torbi: ključevi, ogledalo, sitan novac, računi, papiri s bilješkama, olovka, češalj.

Ta barica vode na podu.

Njena leđa.

Zahladnjelo je, počela sam se tresti. Još je bilo vremena (prije nego se okrene
prema meni) da razblažim priču. Mogla sam reći, pa to je ipak samo san. Ali misao je već
zapela kod onog „samo”, zato sam šutjela.

Donijela sam ti juhu - rekla je.

Još uvijek je stajala okrenuta leđima, glas je zvučao promuklo od plakanja. Kad se
okrenula, vidjela sam da se smiješi. Učinilo mi se da joj u očima nazirem trag sažaljenja, ali
sada sam to mogla podnijeti. Jelena je izvadila iz torbe crveni lončić i stavila ga na stol.
Naglo sam osjetila olakšanje, kao kad se dogodi nešto neopozivo. Trebala mi je upravo ova
barica koja se razlijeva po podu, tako izvjesna, da primijetim kako je nebo u
međuvremenu postalo tamno, kako je u kući preko puta netko upalio sva svjetla i čitav je
prizor oživio. Kakvo začudno otkriće: izvan mene, neovisno o meni, nešto se dogodilo.
Padala je kiša.

Jelena je gazila po kiši, a zatim na podu bolesničke sobe ostavila mokar trag - dokaz
svoje prisutnosti (na kiši, u sobi, na svjetu). Kad bih ja mogla tako - iskrasti se noću iz
plahti koje više nemaju moj miris i obuti visoke, čvrste cipele. Zažnirati ih odlučnim
pokretima, izaći pred ulaz i stajati. Samo tako - provjeravajući da li osjećam asfalt, mogu li
udahnuti zrak do dna, izlazi li mi smrznuti dah iz usta, da li me zebu šake.

Kad bi me zazebli vrškovi prstiju, huknula bih u njih, spremila ih u džepove i

vratila se natrag. Bezbrižna, jer sam opazila kako se i s mojih cipela slijevaju kapi i na
podu lifta stvaraju sasvim novu baricu.
 Izložila sam se, svijet postoji. Nekako ću, preko drugih, doprijeti do njega.

Kad je Jelena otišla, nazvala sam Natašu. Sada, tek sada bila sam sigurna da je želim
čuti, da ću to izdržati.

Prošli su mjeseci kako sam je ostavila: bilo je rano jutro, prosinac. Navečer sam joj
rekla da putujem rano, probudit ću je samo da je pozdravim. Sjedila je na kauču i gledala
me kako slažem stvari u žutu kožnatu torbu: jedne hlače, jednu suknju, dva džempera,
spavaćicu, čarape, gaćice, potkošulje. Kao da će putovanje trajati sasvim kratko. Preskakala
sam je pogledom. Bojala sam se da će svaki čas zaplakati, da će moje ritmične kretnje
zaustaviti njen glas dok izgovara neku običnu riječ kojom prikriva tjeskobu. Da li si sve
uzela? Treba li ti pomoći?

Gledala je izgubljeno i šutljivo, upijajuće. Nemoj me ostaviti, nemoj me ostaviti!

Ali to nije izgovorila.

Ujutro sam ušla u njenu sobu. Spavala je na niskom krevetu okrenuta zidu. Kroz
krovni prozor dolazilo je slabo svjetlo. Ugledala sam crnu kosu rasutu na jastuku. Pod od
jelovih dasaka zaškripao je. Okrenula je glavu. Uvučena pod pokrivač izgledala je mnogo
manja - kao kad sam je budila rano ujutro za školu. Ona bi rekla: još samo pet minuta - i
nanovo zaspala. Teško mi je padalo to svakodnevno jutarnje otimanje od sna, najradije bih
je ostavila da spava. U toplini. U sigurnosti. Zagnjurila sam lice u njenu kosu, uz njeno
lice. Miris. Ne želim zaboraviti miris njene nježne kože, još ne sasvim ženske.

Kad bih se vraćala s puta, strepila bih da se neizbježna metamorfoza nije dogodila,
bez moje prisutnosti. Da će u kući osvanuti sasvim nepoznati miris. Osjetljivim
nozdrvama njuškala sam zrak, njen jastuk, kožu na vratu - dok sam je ovlaš ljubila u lice -
kao pas-čuvar. Čuvala sam je od nečega što je u njoj i samo čeka da se pokaže, možda baš
sada, kad odlazim.

Reci mi da ostanem i ja ću ostati. Kako ću te ostaviti - kako sam ikada mogla

krenuti i na najmanje putovanje - iza ugla, do dućana, u slijedeću ulicu, u grad? Imaš nada
mnom strašnu moć. Kao požar. Kao nož. Mislim kako ću te ugledati na povratku - i kako
ćemo, tek tada, zajedno, biti sigurne. Ali, ako sada ne odem, bit ću iz dana u dan sve bliža
smrti. Ti to slutiš i zato ne govoriš ništa.

Nastavi spavati - rekla sam samo - vani je hladno.

Željela sam da spava. Da dugo, dugo spava. Da utone u tako dubok san u kojem je
ništa neće moći povrijediti.

Tako bi bila najsigurnija.

Dobro mama. Ne volim te pratiti na aerodrom.

Dječje lice, još nepotrošeno. Moje davno lice.

Kao da želim nešto provjeriti ili se možda uvjeriti - nazvala sam je s aerodroma.
Već je bila budna i iznenađena što je zovem tako brzo. Ona je također počela vježbati
zaborav.

U avionu su davali film o novinaru „Village Voicea” koji se zaljubio u učiteljicu

aerobika. Prisilila sam se da ga pažljivo pogledam. Pomislila sam kako Jamy Lee Curtis ima
divno tijelo, a zatim popila tabletu za spavanje i ispružila se preko dva sjedala. Trenutak
prije nego sam zaspala, vidjela sam dolje more i jedan brod. Bio je sićušan.

Probudila sam se iznad New Yorka. Bilo je dva sata poslije podne. Moj sat
pokazivao je osam navečer. Nataša je trebala večerati, ja sam upravo ručala.

Već smo bile razdvojene.

Nazivala sam je redovito, kao da redovitost može zamijeniti moju prisutnost.

Nakon što je prijeđena izvjesna granica, ostaje jedino tanka nit telefonskih razgovora,
osluškivanje drhtaja u glasu, tišina koja odaje namjeru da se izgovore sasvim druge riječi
od ovih koje upravo izgovaramo. Obje smo uredno ponavljale kako je sve u redu, precizno
izbjegavajući istinu koju ni jedna ni druga nismo smjele izreći: da se više ništa ne
podrazumijeva, da mora sama uključiti grijanje i kupiti kruh. Da ne zna da li će možda
uvijek biti tako. Iz tjedna u tjedan učila je lagati i u tome je bila sve vještija. Nije mi htjela
reći da prije odlaska u školu svakog jutra sjedi nagnuta nad zahodsku školjku i napreže se
da povrati, ali ne može.

Mjesecima tamo raste sama, puši dvije kutije cigareta dnevno, jede sendviče ili
uopće ne jede, gotovo neprestano krvari. Na rukama joj se iznova pojavljuje osip. Najprije
sitni vodeni prištići koji svrbe i pretvaraju se u kraste. Zatim se koža guli i otpada, vide se
crvene krpice mesa presvučene tankom pokožicom. Prst po prst zamata zavojima, da ih ne
bi grizla. Nosi po gradu ruke u zavojima kao da je teško ranjena u nekom nevidljivom
ratu.

Mama.

Čujem njen glas, tanji je i nježniji nego što ga pamtim. Odjednom jasno osjećam
kako se čitav organizam napreže u razapinjućoj želji da se stvori tamo.

Riječ izgovara bez upitnika, bez sumnje.

Čekala je da se javim.

Mama.

Njen glas. Ta riječ. Očekivanje. Ja ovdje nemam snage biti majka, samo dijete.
Sklupčano dremljivo dijete koje se s naporom sjeća svog prošlog života... Ono što bi Nataša
htjela čuti od mene, ja želim čuti od moje majke. Nas tri, kao trostruko ogledalo. Vidim
njih dvije kako se ogledaju u meni, kako smo čvrsto vezane umnoženim odrazima,
slikama. Postojimo li izvan toga? Ne mogu misliti o njima. Ne mogu misliti o njoj, gledati
je kako tamo stoji usred noći bosih nogu na popločanom podu, samo u potkošulji. I čeka
da zazvoni telefon. Morala bih joj reći da sam dobro.

Dobro sam.

Zvučiš tužno.

Umorna sam. Jako sam umorna.

 Čini mi se da čujem njen dah pored sebe, ali to je šum oceana između nas. Nemoj
još spustiti slušalicu.

Ne spuštam je, još ne. Bojim se te tišine, tako jake. Možda plače, pokrivajući rukom
slušalicu da me ne uplaši. Razgovaramo kratko, bojažljivo. Kažem joj, pazi kad prelaziš
preko ulice.

Ona se smije - veselo, kao da je zapravo baš to čekala.

Njenu sličicu nosim sa sobom kao putničku ikonu. Na njoj ima tri godine, plavu
kosu s uvojcima i vrlo ozbiljno lice. Bilo je proljeće 1971, u ruci je stiskala malog vunenog
psića. Vodila sam je da se fotografira u radnju s natpisom „Fotoatelje”.

Htjela sam je zaustaviti, zalediti je, imati je zauvijek, tako sitnu i ozbiljnu, u plavoj
haljini i žutim pletenim dokoljenicama. Držati je za ruku kad prelazi preko ceste,
zauvijek. Moje i njeno vrijeme zaustavljeno u „Fotoateljeu”, ispod reflektora koji precizno
osvjetljava njeno malo uplašeno lice, oči koje iza svijetlog kruga traže mene a ne mogu me
naći. Stajala je tako za trenutak, jarko osvijetljena. Izgledalo je kao da svjetlost dolazi iz
nje same, kroz kožu - toliko je bila bijela. I u tom savršenom trenutku vidjela sam jasno
svaku najmanju vlas njene svijetle kose, sive, malo zakošene oči sa žutim pjegama u
šarenici, plavu žilicu koja uznemireno kuca na lijevom obrazu, stisnuta usta, malo
iskrivljena kao da će zaplakati ali se suzdržava zbog mene, okrugla ramena u žutoj
pamučnoj majici. Sasvim dječjim rukama s jastučastim prstima i jamicama tamo gdje bi
trebali biti zglobovi, držala je sivog psića bez jednog uha - jedino uporište.

Stajala sam izvan kupole hladnog svjetla. U mraku, njoj nevidljiva. Ta jasna granica
između nas, odvojenost linijom tame. Naše dvije kože koje su bile jedno.

Tog časa znala sam što je to biti majka: gledati dijete kako raste, znajući što to
znači.

Iznenada me obuzela užasna strepnja. Mrzila sam je. Mrzila sam je zato što joj
potpuno pripadam, što znam da jedino njoj mogu pripadati tako potpuno, sada i zauvijek.
 Vani je bilo sunce, izolirani krug vremena prestao je postojati, osim u mom
pamćenju: uskovitlane čestice prašine u snopu svjetlosti. Sivi linoleumski pod. Škripanje
stolice na okretanje na kojoj je sjedila i mahala nogama visoko iznad kromirane prečke.
Strop s ventilatorom, štitnici za reflektore koji usmjeravaju zrake. Crni zastor težak od
mirisa kiseline - granica koju možemo prijeći samo ponekad, ako nam je dano. Uzela sam
je u naručje i nosila je sve do kuće, mirnom ulicom, kroz drvored breza koje su tek puštale
svijetlozelene listiće. Nikada mi nije izgledala krhkija. Poželjela sam da se vrati u moj
trbuh, da je ljuljuškam u mekom mraku u kojem će do nje dopirati samo ublaženi odjeci
vanjskog svijeta.

Ali sada, izgleda da mi je bolje. Jutro je i „oporavak” teče po planu. Od vremena do

vremena čini mi se da sam u stanju razaznati njegove elemente i ritam promjena a
ponekad mi se, opet, čini da je oporavak gola tvrdnja, jer ne osjećam ništa nalik na to.
Doktori me posjećuju nekoliko puta dnevno. U rano jutro, dok sam još sasvim mamurna
od tableta za spavanje, otvore se vrata, bljesne svjetlo, dežurni pita da li je sve u redu i
brzo ide dalje. Kasnije, dolazi ih nekoliko. Dr Weiss - razgovaram s njim, trudim se.
Pretpostavljam da to zvuči vedro, optimistički. On djeluje zadovoljno.

Tako dobivam potvrdu. Možda. Potvrdu, da. Tih nekoliko minuta sam
koncentrirana, sumnjičavo pazim na svaku njegovu kretnju: podignutu obrvu, ispitivački
pogled preko naočala, prst na usni, užurbanost ili zastajkivanje. Hitrim, izvježbanim
pogledom lovim te znakove da bih saznala nešto o sebi: Jesam li dobro? Jesu li moje
tjelesne funkcije uredno uspostavljene? Istog časa kad izađe, ja zaboravljam o čemu smo
razgovarali. Što sam rekla? Što su rekli? Još uvijek sam im prepuštena, kao biće bez
središta kojem svaki čas vade krv, mijenjaju infuziju, mijenjaju posteljinu, mijenjaju ga.
Donose poslužavnik s malim plastičnim posudama u kojima pliva rijetka zelena tekućina s
mrvicama ribane mrkve, tijesto s neuglednim smeđim prelivom ili duguljasti komadi
pržene ribe. Od svega najljepše izgleda žele od maline, staklasta gruda sjajne tamnocrvene
boje, kao veliki rubin. Sigurno nije za jelo. Sve ionako ima isti okus, čak i sok od naranče
u prozirnoj plastičnoj čaši, čak i čaša sama. Pijte više, kaže sestra i jelo odnosi netaknuto.
Još uvijek sam objekt vlastitog ozdravljenja. Ne toliko nezainteresirana, koliko začuđena
kako se sve to dešava bez mog udjela, bez moje volje. Ne mogu pratiti brzinu kojom se
mijenja boja kože, raste broj crvenih krvnih zrnaca, zacjeljuje rana i prestaje bol, a na tom
mjestu javlja se osjećaj zategnutosti.

Sestra donosi kompjutorsku listu i čita mi nalaze. Svi su veseli, kao da ih se moje
zdravlje osobno tiče. Dr Weiss pita: kako se osjećate?

Ne znam kako se osjećam.

Kao da sam umnožena. Kao da ste mi izvadili mozak. Mislim da se osjećam kao
ovaj žele od maline, prozirna tamnocrvena masa koja drhturi na krevetu a zatim se
razvlači, rasprostire se po podu i penje po zidovima i stropu dok tankim slojem ne prekrije
sve oko sebe. Obavijena oko predmeta, rastače ih kao kiselina. Upija njihov sadržaj
hraneći svoju praznu, prozirnu unutrašnjost.

Nema me. Poput starice koja sjedi u tramvaju. Tramvaj juri ulicama, kroz prozor
promiču slike kuća, ljudi, neba i drveća. Ona sve to vidi, ali samo vidi. Nema je:
neorganizirane slike ne dopiru ni do kakvog središta u kome bi poprimile značenje,
uklopile se u smisao, postale važne. Te slike joj više ne govore ništa, jednostavno ulaze
između korica već složenog albuma i tu miruju. Osjećam se kao njene vodenaste, svijetle
oči - šarenica je već rastočena - koje raspoznaju ovaj ili onaj obris ali ne i njegovo
značenje. Stvarnost je još samo dražesna igra svjetlosti i boja kojoj se smiješi bez
razumijevanja. Njeno je Ja razmrvljeno u prah, u neraspoznatljive predmete zaostale po
ladicama. Tijelo je oblik u kojem boravi još samo napola: to besmisleno tijelo, već
stopljeno s okolinom, jednako tuđe i neosjetljivo, nikakve razlike nema. Mogla bi ga
napustiti svakog časa, ostaviti ga za sobom da tako još malo sjedi, dok tramvaj naglo ne
zakoči a ono se trgne prema naprijed i ostane glavom naslonjeno na čovjeka ispred sebe.
Nakon nekog vremena čovjek bi se okrenuo i s grozom ustanovio da ga je upravo dotakla
smrt. Na prvoj stanici brzo bi izašao iz tramvaja, ali osjećaj težine počivao bi još neko
vrijeme na njegovim ramenima. Kao pokrov.

Starica još samo naoko sjedi u tramvaju. Njeno tijelo zamire. Tanka, kruta koža još
malo zadržava već uznapredovalo raspadanje, naborana na zglobovima prstiju kao da baš
njima treba posebna zaštita. Imala je vremena poružnjeti, naborati se, osušiti se, polako se
okameniti. Imala je vremena otupjeti, postati odvratna, nizati slike bez smisla, zatvoriti
sve prolaze osim očiju. Imala je vremena. Vozim se pored nje, jednako raspadnuta, glatke
kože i živahnih očiju za koje svaki pojedini detalj ima posebnu važnost: moguće je da
posljednji put gledam krošnju kestena, zeleno obojen izlog postolarske radnje i tri posude
s georginama na mansardi pored tramvajske stanice. Moje su oči čas požudne, čas
ravnodušno slijepe za spoznaju da nemam vremena, da se neću stići pripremiti. Ma koliko
da marljivo treniram, ne mogu doseći taj tupi mir starice koja više ne mora misliti o
vremenu jer je izvan njega.

Spopada me fizička čežnja da postanem starica koja se vozi na sjedalu ispred mene.
Da sam već ona, da bezbolno umirem u tramvaju, prebacujući teret na leđa mladog
muškarca ispred sebe koji će, već na ulici, začas zastati i osvrnuti se.

Nesiguran. Sasvim nesiguran.

Moje tijelo, tek ga moram odvojiti od okoline. Odlijepiti ga od stvari uz koje, kad je
budno, čvrsto prianja, bojeći se da će se rasplinuti. Ali to ide sporo i teško je. Stalno se
gubim. U krevetu tonem u polusan iz kojeg se budim još umornija i nanovo moram
prepoznavati okolinu. Daju mi tablete, ali od njih snovi postaju košmar. Ne mogu utonuti
u zdrav, čvrst san. Kad sam budna, ležim i dalje držim zatvorene oči, kao da bih ipak
radije odabrala makar to košmarno stanje nego stalno s naporom gledala oko sebe. Ponovo
hodam - to je istina. I to sigurno nešto znači, koračati bez oslonca. Kad hodam, moram to
činiti pažljivo da ne padnem. Krećem se već od vrata do prozora - ili do zahoda. Jučer su
mi izvadili kateter iz mjehura, ležala sam na krevetu široko razmaknutih nogu, sestra je
najprije ispustila zrak iz balona koji ga drži da ne ispadne kad se mičem, a zatim je
kratkim trzajem izvukla gumenu cijev. Napela sam se, nije boljelo, ali bila sam ionako
spremna na bol. Pokazala mi je cijev, radujući se kao da je to naš zajednički poduhvat. Već
smo došli do toga, rekla je, bit će vam mnogo lakše. Osmjehnula sam se. Nije mi bilo jasno
o čemu govori. Do čega smo došli?

Pođite na zahod, pomokrite se.

Rekla je to tako kao da je sasvim sigurna da mi je u ovom trenutku sila mokriti, kao
da je to odjednom izvjesno i potpuno samorazumljivo. Zar nije znala da ovakvi bolesnici
godinama ne mokre, samo par kapi koje mogu zadržavati ili ispustiti kada se sjete? Pritisak
u mjehuru postaje stran, zaboravljen osjećaj. Moji trbušni mišići su stisnuti, osjećam
laganu bol. To mora da je od katetera.

Nije mi sila, rekla sam.

Ona me primila za ruku, pomogla mi da ustanem i posjela me na zahod, kao da sam

osobito tvrdoglavo dijete a ona zna bolje od mene da li mi je sila ili ne. Ostala sam sjediti
na zahodskoj dasci, u polumračnoj kupaoni, visoko zadignute spavaćice. Mukli bol u
dubini trbuha nije prestajao. Znala sam da moram samo opustiti mišiće i da će bol prestati.
Ali nisam mogla. Nisam. Sjedila sam zgrčena, pridržavajući objema rukama trbuh. Kapi
znoja padale su na koljena.

Bojala sam se mokriti.

Ne, bojala sam se nečega drugog: da ću opustiti mišiće, da ću pokušati mokriti - i

da ću, kao i ranije, ispustiti nekoliko kapi. Bojala sam se poraza, uzaludnog napora,
besmislene operacije, povratka na dijalizu.

Kad bih bar mogla odgoditi taj trenutak, odgađati ga što duže, dok ne skupim
snagu da podnesem mogućnost poraza. Učinilo mi se da je tek sada sve u pitanju: ne u
čekaoni, ne u operacionoj sali. Sada. Iz hodnika su kroz zatvorena vrata dopirali glasovi,
bat koraka, šum okretanja kotača, muzika iz radioaparata, dovikivanje sestara. Prošla su
kolica s hranom. Netko je prao ruke i više puta nestrpljivo pritisnuo polugu za sapun. U
sobi do moje čulo se povlačenje vode iz kotlića i škripanje vrata.

Zatim sam čula zvuk izdvojen od svih ostalih zvukova, tako izvanredno nov. Zvuk
vlastitog mokrenja. Siguran, dugačak mlaz. Uhvatila sam se za držač na zidu, malo se
podigla i upalila svjetlo. Stajala sam raširenih nogu, nagnuta prema naprijed: široki mlaz
tamnožute mokraće slijevao se niz porculansku školjku bojeći vodu na dnu. Sasvim sam se
ispravila. Sada se topla tekućina slijevala niz bedra, miješajući se sa znojem: još nisam
prestala mokriti, voda je izlazila nezadrživo. Podmetnula sam ruku: osjetila sam kako puni
šaku, kako se probija kroz prste i izlijeva na pod.

Mirisalo je na amonijak. Na neoprano rublje.

Tog časa postala sam svjesna da se ovdje, iznad ove zahodske školjke u glatko
popločanoj kupaonici, zbiva čudo - i da je to čudo nedjeljivo, jedno, samo moje. Stisnula
sam mišiće, mlaz je prestao teći. Opustila sam ih. Mlaz je potekao opet.

Igrala sam se.

Cjelovit osjećaj života: tako sam pozlaćeno, okruglo živa.

 IV

U kupaonici, raširila sam ruke i dlanovima se oduprla o zidove. Nasuprot sebi

ugledala sam ženu koja se smije. Smijala se glasno, malo zabačene glave - mlada,
neuredna, nenašminkana. Masni pramenovi kose padali su joj na ramena i gotovo okruglo
lice. Smijala se čudno, jedan ugao usana već se iskrivio nadolje, kao da je na rubu plača.
Kad me ugledala, naglo je rukom prekrila usta. Zatim je oklijevajući maknula ruku s lica i
s tragom nevjerice - možda iznenađena - prišla bliže i zagledala se u moje oči. Učinilo mi
se da će progovoriti, da će pitati da li... Izgledam joj poznato, prelazi preko mene dugim
pohlepnim pogledom. Odmjerava me kao meso ili plijen. Njeni su kapci natečeni. Ima
tamne podočnjake. Dlačice obrva izbijaju daleko ispod izvučene linije. Koža lica osuta je
ružičastim, suhim mrljama. Zapuštena je. Ova žena - kao da je iznenada zaboravila na
sebe.

Zašto ona tako izgleda?

Zna li uopće kako izgleda?

Rukom sam prošla kroz kosu.

U ogledalu preko puta ruka se dizala u luku, spornim, omamljenim pokretom

osobe koja odjednom više nije uvjerena da se kosa - da se ona - nalazi upravo na tom
mjestu. Pod prstima sam osjetila kako je masna.

Moje lice - tamo, u ogledalu, vidim svoje lice.

Još se smije, zubi joj bliješte. Mora da je ta žena od početka sa mnom bila ovdje. U
sobi, na krevetu, na zahodu, u kupaonici. A sada, evo kako jednostavno stoji ispred mene i
gleda me ozbiljno, zamrznuta osmijeha. Znam da nam je ovo lice zajedničko, ženi koja me
gleda i ženi koju gledam. Usitnjeni dijelovi mene koji prebivaju u njoj kao u
improviziranom skloništu. Njeno lice koje traži znak prepoznavanja u mojim očima. Tako
vidljivo udvajanje. Vidim je kako nesigurno trepćući odbija da prepozna sebe. Oči se
udaljavaju od površine. Uvlačim se sve dublje unutra, kao da se presvlačim iz veće kože u
manju, iz veće kutije u manju dok između raste razmak, brisani prostor. Kako sam sitna -
kako sada želim biti sitna. Niz šupljih drvenih figurica koje se umeću jedna u drugu.
Najmanja je najbolje zaštićena, ali ne može izaći ako prije toga ne raspolovi, uništi svaku
pojedinu figuru koja vodi prema van. Svaku ljusku, omotač, namaz, kožu, sloj.

Ulazila sam u ženu koja se smije sporo, poklopci su padali, dijelovi se međusobno
sigurno uglavljivali. Sada trag metamorfoze s naporom očitavam na njenom licu, koje je
moje. Pogledala sam ga vrlo pomno, još jednom.

Suočit se sa svojim zadnjim slojem i biti svjesna kako između unutrašnjeg i

vanjskog postoje tek labavi mostovi, tek uvjetne veze.

To više nije važno - pomislila sam - to nikada više neće biti onako važno. Sada
čitav ovaj tjelesni sklop funkcionira drukčije.

Mogu se odmoriti. Gotovo je.

Još uvijek sam stajala bosih nogu u barici mlake mokraće koja se polako hladila.

Samo me ponekad, neočekivano, prožme taj divlji osjećaj postojanja. Kada na ulici,
usred dana, hodajući u gomili ljudi - odjednom u kakvom izlogu ugledam svoj odraz.

Ili kad ujutro u kuhinji nalijevam kavu u šalicu. Obavije me njen miris i mislim
kako je dobro da postojim. I kava. I šalica.

Taj me osjećaj razbolijeva. Dugo zatim nosim neodređenu težinu u grudima. Neku
sumnju, bojazan da će mi nakon toga biti strašno teško umrijeti. Jer kad prođe trenutak
ogoljele prisutnosti, postajem svjesna vlastite krhkosti, vlastite žudnje koja se budi i
nasrće.

Postajem pohlepna. Ležim dugo noću budna, osluškujem zvukove. Grozničavo ih

osluškujem. Ne želim propustiti šuštanje lišća, zvuk kestena koji udara o zemlju, udaljeno
kreketanje žaba. Kasni autobus se zaustavlja na uglu, ljudi izlaze, koraci. Razgovor se ledi
na noćnom zraku. Odlomci vise kao ledenice zakačene na grane. Zatim se s praskom
razbiju na pločniku ispod prozora. Ležim mirno, jedva dišem, da ne poremetim zamišljenu
ravnotežu. Čini mi se kao da sam sve manje dio tog pulsiranja, općeg šuma. Kao da sam
odsutna, ali još tako puna čežnje.

Onda vježbam. Potpuno izlazim iz sebe. Gledam odozgo svoje tijelo kako
nepomično leži i s djetinjim olakšanjem vidim da je sve isto, sasvim isto. Ništa se nije
promijenilo, moj odlazak ništa ne bi promijenio. Prozor je odškrinut, u sobu i dalje ulaze
zvukovi. U kući je mir. Sat u kuhinji glasno otkucava. Zuji plinsko brojilo. Uskoro će
svanuti. Samo se tijelo lagano koči. Mislim kako je to užasno, ali se istovremeno
prisiljavam da mislim kako bi bilo lako otići. Mora biti lako. I još dok to mislim, čujem
sebe kako dišem - nježni, vrlo tihi, umirujući zvuk - i bojim se, zato što se nikada, nikada,
nikada neću toga odreći.

Budim se. Na prozoru nasuprot stoji mala plastična košarica s jagodama. Bila je
Hana. Pitala me, što želiš da ti donesem? Nešto čarobno, nemoguće, zabranjeno. Izvan
mog svijeta. Prekoračenje, kojim ću potvrditi promjenu.

Jagode. Molim te, donesi mi jagode.

Hana je trideset godina živjela u Čehoslovačkoj, u Ameriku se vratila tek nedavno.

Jedino je ona mogla razumjeti tu ludu želju - jagode u veljači! U Čehoslovačkoj, u
Jugoslaviji, dozrijevaju u svibnju i tada se kupuju samo djeci. Ovdje sam prošle godine na
polici u samoposluzi prvi put vidjela jagode usred zime. Stajala sam u zimskom kaputu,
rukavicama, šalu, s ramenima mokrim od snijega.

Izgledaju plastično, pomislila sam, uvrijeđena da se ovdje mogu naći bilo kada.
Jagode u studenom, jagode u kolovozu. Mora biti da ovdje nitko ne čezne za njima.
 Sada sam ih željela. Da li je to glad? Ali ne, ne još, to je također stvar odluke. Stoje
na prozoru već nekoliko dana kao dio slike. Naučila sam ne gledati ih kao hranu. Kao ni
čokoladu, ni banane, ni paradajz. Kroz odjeljak za voće i povrće išla sam kao kroz muzej,
gledajući boje mrtve prirode, zelenilo špinata, duboki indigo patlidžana, nijanse. Očišćene
od žive utrobe, preda mnom su ležale nježne glavice kupusa, bobe grožđa, naborene
datulje ili savršeno napeta koža paprike. U prolazu, svakodnevno sam vježbala odricanje.
Kao slikar koji upotrebljava samo tonove bijelog. Ne zato što ne voli ostale boje. Zato što
je prisiljen, zato što se tako brani. Boje razaraju njegov sistem.

Hana je košaricu s jagodama izvadila iz smeđe papirnate vrećice i stavila je na stol

između nas. Rukovala je njome pažljivo, gotovo nježno, kao da se radi o dragocjenosti
koju bi svaki njen nagao pokret mogao uništiti. Gledale smo jagode. Ni jedna nije
posegnula za njima.

Ona - kao da je u Pragu i da u hladno jutro odlazi na tržnicu. Još je izmaglica.

Zamišljeno hoda između tezgi s hrpicama krumpira, kupusa, luka, zimske salate. Nosi
debele bijele vunene sokne. Vidi da se već pojavio mladi krumpir - sitan, čist, gotovo bez
kore. I tanke zelene mahune prvog graška. Ali ne prilazi im blizu. Kupuje nekoliko
glavica salate i krumpir. Svaki važe u ruci, već su smežurani i proklijali, ima i promrzlih.
Misli kako će od njega ispeći musaku s jajima. Stavit će dosta začina da se ne osjeti
slatkost, zimski okus. Zatim, na izlazu iz tržnice, kupuje dvije vezice tankog mladog luka
sa šiljatim perima. Muči je savjest: prešutjet će kod kuće mladi krumpir i grašak, još malo
će ih zavaravati. Ali luk - narezat će ga u zdjelu tvrde zimske salate.

U Zagrebu, Nataša će jesti salatu i odjednom će u ustima osjetiti novi okus.

Kad je pomislila da je kupila sve što treba, na drugom kraju tržnice ugledala je red.
Na tezgi su stajale jagode. Možda desetak plitkih drvenih sanduka, rasprodat će ih do
devet sati i oni koji dođu poslije neće ni znati da su jagode već stigle. Osim možda po
mirisu: najprije je osjetila miris, tako bestidno svjež. Još ih nije vidjela ove godine.
Približila se tezgi: bile su sitne, poprskane grudicama zemlje. Nedavno je kišilo. Mlada
žena koja je bila na redu rekla je dvadeset deka, prodavačica je grubo zagrabila lopaticom,
neke je presjekla: njihovo svijetlo srce ostalo je izloženo. Zamirisalo je jače. Još su suviše
skupe - pomislila je Hana i krenula kući. Zatim je zastala. Okrenula se. Možda ipak - samo
malo. Ne, ne za sebe, za Andreja. Kad se vrati iz škole dat će mu ih (pola će spremiti za
sutra) u staklenoj zdjelici, posute finim šećerom. Gurnut će ih preko stola proračunato
nemarnom kretnjom kao da to čini svaki dan. Kao da to nije ništa, kao da su u Americi.

Ne ipak - ne danas.

Sutra. Ako bude mogla. Treba imati snage za tu predstavu.

Sjedim nasuprot nje, nasuprot jagoda, praške tržnice. U Zagrebu uporno kupujem
prve jagode za Natašu, zato što nema oca i ne znam kako da joj sada, kad ima sedamnaest
godina, kažem da je volim.

Rekla sam: ne mogu ih jesti.

Hana ih je šutke vratila na prozor.

Možda je bolje najprije pojesti goveđu juhu sa slojem žute prozirne masti koja će se
skrutiti ako ne požurim. Nešto sasvim poznato, tako poznato da se ne mogu izgubiti.
Nešto što će s nepca otopiti stalnu nesigurnost. Uzeti u ruke žlicu i kušati: juha mora biti
vruća. Drobim unutra crni kruh koji je Jelena ostavila zamotan u najlonsku vrećicu pored
lonca s juhom. Da smo u Zagrebu - pomislila sam - kruh bi bio zamotan u platneni ubrus.
Jelena peče kruh subotom, kuhinja je vruća i miriše. Miris izlazi kroz prozore, kroz vrata,
spušta se po stepenicama sve dolje do ulaza, gdje ostaje zatvoren čitavo popodne. Kad iz
pećnice izvadi male, tamne, četvrtaste kruhove posute sezamom, poreda ih po stolu i
pokrije bijelom krpom da odstoje. Vidim njene ruke kako uzimaju veliki nož s crnom
drškom i režu komad, traže po ladici vrećicu, stavljaju ga u vrećicu. Na fakultetu
studentima govori o funkciji lijeve i desne polovice mozga, o hologramskom pamćenju.
Juha i kruh stoje na podu, u torbi.

Jedem sam pojam juhe, njenu sigurnost, žuti masni obrub ostaje na rubu tanjura.
Grabim velikom žlicom razmočene komade kruha i halapljivo ih trpam u sebe. Slušam
kako juha putuje preko jezika, kroz grlo, u želudac. Tamo se razvrstava i već je osjećam u
krvotoku - to nije više slana voda koja kaplje kroz cijev, preko igle, u ruku, u krv.
Preplavljuje me vrućina.

Dok tako jedem, nekako sam zaštićena. Sada ležim u drugoj bolnici. Gledam kako
majka izlijeva juhu iz termosice u plastični bolnički tanjur čije je dno izgrebeno
aluminijskim žlicama. Na pod od crvenog cementa kapnulo je nekoliko kapi. Noću iz
pukotina uza zid izlaze crni, veliki žohari i jedu. Čujem ih kako šeću, sitnim nožicama
stružu po zidu, vratima, nogama kreveta. Hitro prelaze preko papuča do košare za smeće,
penju se na stol. Poneki padne, čuje se: tok!

Danju su vrata balkona otvorena, ulazi žega. Bolnica je na brdu, vidi se more i sivi
brodovi koji se miču na horizontu, kao da je čitav prizor pomičan, tekući.

U juhi plivaju rukom rezani tanki rezanci. Mogu jesti jedino to. Ona donosi juhu
svaki dan. Zbog žahora. Ovdje nema frižidera. Kad bi i bilo, sestre ne bi smjele
podgrijavati jelo, zabranjeno je. Tako se penje po cesti koja zavija uzbrdo, posjeti su u tri
poslijepodne. Nosi termosicu, ručnik, pidžamu, novine, kiflu i dva ispeglana rupčića,
presavijena na trokut. Ulica je pusta, nema hlada. Ona se polako penje, ali ne suviše
polako da se juha ne ohladi. Kad jedem, od aluminijske žlice trnu mi zubi. Na
prijavobijelom rubu ostaje isti ovakav obruč.

Hrana, koja me prožima. Možda jedini način da pojmim stvarnost, tijelo.

Na prozoru je još: limenka s pivom, limun, jogurt - kakva raskoš! Odjednom sam
usred raskoši - zastora, buketa rascvalih žutih ruža, boce bijelog vina. Sestra grije juhu u
kuhinji u pećnici na infrazrake, tamo je i frižider s mlijekom, sokom od naranče, od
jabuke, od suhih šljiva. Vi nemate u Jugoslaviji sok od suhih šljiva, čudi se (nesigurna gdje
je, što je Jugoslavija). Oko mene su plastične čaše, papirnate čaše, jelovnik, tanjur od
stiropora koji se baca, ubrusi, kava, čaj, led iz automata. Alkoholom namočeni rupčići za
dezinfekciju. Gaze, flasteri, sterilne rukavice, maske, papirnati rupčići.
 Odjednom mi se čini da imam sve što mi treba, više nego što mi treba. Krug od
juhe širi se i obuhvaća čitavu sobu koja postaje zagušljiva kao da u njoj diše gomila.

Gomila prati svaki moj pokret.

Gleda kako zaneseno jedem, kako prinosim žlicu ustima, kako mičem vilice i
gutam. Znam da su tu. Pravim se da ih ne vidim. Ako dignem pogled, progovorit će. Čut
ću njihove glasove, daleke ili davno umukle. Čekali su me pritajeni. Sada se guraju što
bliže. Sasvim blizu. Gledaju. Kad bih ispružila ruku, dotakla bih njihova hladna, prozirna
tijela. Ima li nešto što će me zaštititi od njih? Postoji li prostor u kojem se mogu sakriti od
njih? Ali oni su jaki, probijaju sve ograde. Iz mraka izranjaju lica. Gladno gledaju. Osjećam
kako im se skuplja pljuvačka u ustima. Jedem još brže.

Pljuvačka curi, vlaga se penje uz noge, odjednom mi je hladno. Sama sam. Oko
mene su bijeli, prazni kreveti na kojima su ležali.

Zdenka, koja se dijalizirala u svom stanu i za to vrijeme plela džemper ili čistila
marelice za džem. Tako ne gubim vrijeme, govorila je, i još je pričala kako bi željela
usvojiti dijete. Upalni proces na mozgu trajao je svega nekoliko dana. Mislila je da su to
samo jake glavobolje. Kad je došla u bolnicu, bilo je kasno.

Jasna, koju je muž napustio kad je saznao da je bolesna. S kćerkom se preselila

majci. Išla je na dijalizu kratko. Niti šest mjeseci. Svaki put je povraćala. Ja sam okretala
glavu. Jedne nedjelje otišla je u Beograd. U ponedjeljak je zakasnila na jutarnji vlak - da li
namjerno? Sjela je na autobus u dvanaest sati. Već joj je bilo mučno. Autobus je vozio kroz
ravnicu, polja su sporo promicala. Kad je stigao u Zagreb, ona je bila u komi, tako blijeda.

Danijela koja je imala dvanaest godina i tanke ruke s nabreklim plavim žilama.
Najprije je šepala, a zatim su je stavili u gips. Noću je urlala od bolova. Razdvajaju joj se
kosti, rekla je doktorica njenoj majci, koja je putovala svakog dana preko sto kilometara da
je vidi. Kasnije je Danijela više nije prepoznavala. Davali su joj morfij. Izgleda da joj srce
nije izdržalo.
 Ante je bio tako lagan da ga je njegova sitna ženica bez napora dizala iz invalidskih
kolica i stavljala na bolnički krevet. Ona je bila čistačica, prije podne je radila a poslije
podne Antu vodila u park među djecu, da se nadiše svježeg zraka. Ali on se ipak i dalje
smanjivao. Ona je plakala unaprijed.

Gospodin Zečević, koji je za sebe govorio da je star iako je imao šezdeset godina.
Bio je star zato što je bio sam. Njegova je žena skočila kroz prozor kad je saznala da je i on
bolestan. Ona je već imala rak. Nije dugo izdržao: operacija, moždani udar. Na dijalizu su
ga dovodili bez svijesti. Kad je došao k sebi, htjela sam mu reći nešto lijepo. Nisam znala
što. Pitala sam, kako ste? Pogledao me izbezumljeno. Zadnjih dana je neprestano plakao,
nije htio umrijeti u bolnici.

Branka - i nju je ostavio muž. Ostala je sa sinom i majkom, živjeli su od majčine

penzije. S godinama je bivala sve luđa, čula je glasove, vikala je: znam da me hoćete ubiti!
Čupala je igle iz ruke. Krv je šiktala. Onda je operirana. Nakon tri mjeseca bubreg je
prestao raditi, majka je umrla, ostala je sama i više nije mogla. Sada je u ludnici. Sin joj ima
četrnaest godina, živi sam. Susjeda kaže da još ide u školu.

Van ja je imala osamnaest godina kad je prvi put došla u bolnicu i mislila je kako
sve to neće dugo trajati. Sjedila je na stolici. Majka joj je sporo upletala dugačku kosu u
pletenice. Kao da će, kad ih uplete do kraja, to biti bespovratan čin.

Pritiskaju me, ako ih pustim još malo bliže, ostat ću sasvim bez zraka.

Ostavite me. Ja vas više ne poznajem.

Ja vas moram zaboraviti.

Nisam kriva, nisam kriva...

Oh, kriva sam jer sam lagala, pretvarala sam se da vas razumijem, da smo mi isto.
Tješila sam vas. Uvjeravala da se imate čemu nadati, da će sve biti u redu. Sada sjedim
ovdje i žvačem - jedino ja, jedino ja - glasno srčem masnu juhu, lomim komade kruha, na
prozoru držim jagode, oči mi se cakle od piva. Kakva drska prevara. Znala sam sistem
razdvajanja, isključivanja. Bila sam uvijek dobre volje - zar vam to nije bilo sumnjivo? Zar
niste naslutili da postoji još jedna stvarnost iz koje ste potpuno, savršeno isključeni? Zar
niste znali da ste za mene samo sjene iz podzemlja iza kojih pažljivo zatvaram vrata?
Pitala sam vas kako ste i nisam slušala odgovor. Nisam željela da me se to tiče. Kakva
okrutna sebičnost - i kako sada volim tu svoju okrutnu sebičnost koja će izblijediti vaša
lica.

Zaboravit ću vas, zaboraviti.

Ostavite me na miru.

Ali ostaje otac. Njega ne mogu otjerati.

On jedini sjedi na stolici kraj prozora. Ima na sebi pidžamu sa sivim i plavim
prugama. Suhu, koščatu lubanju uvukao je u ramena. Stisnuo se, ispod prozora puše a on
je zimogrožljiv. Prošle godine, nakon samo mjesec dana, izvadili su mu novi bubreg.
Pretvorio se u gnojnu kašu. Činilo mu se da umire, molio je da ga više ne muče. Ipak, živ
je. Može sjediti i pušiti.

Da li mi zavidi?

Sjeća li se da mi je otac, otac moje bolesti?

Imam toliko fotografija povješanih po zidovima, uokvirenih, zaštićenih staklom.

Uvjeravam sebe da on postoji. Čuvam da ne iščezne to malo što je od njega preostalo: trag
sličnosti, ruka koja drži moju. Nema fotografije na kojoj smo nas dvoje: otac sam, otac i
majka, otac i brat, sve četvero. U mornaričkoj uniformi stoji ispred crnog automobila i
drži brata. Brat ima godinu dana. Mama i ja smo unutra, vruće je, ali prozori su zatvoreni.
Odvojene prednjim staklom, ostajemo otraga, dio pejzaža. Kao da živimo samo u tom
unutrašnjem, zastakljenom svijetu. Izvana se mogu vidjeti naši obrisi - mutna, ne sasvim
dovršena lica na kojima se jedva raspoznaju crte. Vani je sunce, otac i brat jasno su ocrtani
naspram plavetnila u pozadini, naspram nas. Iako zna da se njen osmijeh tek naslućuje,
majka se smješka. Ja još nisam naučila da tako treba. Ne želim biti iza stakla, želim oca
zagrliti oko vrata i tako zaspati.

Godinu dana ranije, daske na kuhinjskom podu bile su svježe izribane i vlažne. Na
mojim dječjim cipelama slegla se bijela ljetna prašina. Otac je stajao kraj prozora. Kad sam
ušla, nasmijao se i stisnuo me uz sebe kao da me dugo, dugo nije vidio. Nosio je bijelu
potkošulju bez rukava. Naslonila sam glavu na njegovo golo rame, mirisalo je po sapunu
„Jelen”.

Dobila si brata, rekao je.

Kasnije, mnogo kasnije, trebali su mi dokazi da je taj nepoznati čovjek moj otac.
Nisam vjerovala majci. Ni sebi. Vješala sam na zid njegove fotografije, njegov život. I
mislila kako suho zvuči riječ otac, kako mi malo znači.

Ili znači: hladno, strah.

Sada me gleda. Žmirka od svjetla i šuti.

Reci nešto. Reci kako je bilo kad si...

Šuti.

Zar i sada? Kako je duboka tišina između nas... Nikada je neću prebroditi. Čujem
kako se trusi prašina sa stropa, s mojih dječjih cipela. Sipe sitna zrnca kao fina kiša i pune
sobu tako da ga jedva nazirem. Domahujem mu, ali već je kasno. On me ne vidi ili me ne
prepoznaje. Ne vidi da sam ustala i krenula prema njemu; nemoj otići, nemoj molim te,
oprosti, nisam tebe tjerala, ostani, ostani! Ali on se udaljava, zajedno sa stolicom klizi kroz
izmaglicu i već je u dubini sobe - ove, neke druge, treće. Čini mi se, bojim se da će u nešto
udariti i da će to biti kraj, ali on usporava i polako prolazi kroz zid, koji postaje mekan. U
posljednjem trenutku diže desnu ruku na pozdrav, kao da se tog časa nečeg sjetio.

Nemoćno vičem za njim.

Ali on više nije tu.

Sjedi na balkonu svoga stana i gleda u more. Noć je, ono svjetluca. Želio je
putovati, nije putovao, sada više to ne želi. Ustaje, odlazi u kuhinju. Na stolu je tanjur s
večerom. Tijesto. Sjeda za stol na kojem je bijeli stolnjak, pred bijeli tanjur na kojem je
bijelo tijesto. U desnu ruku uzima nož. Nož je težak, pritiska ga svojom besmislenom
težinom, oštricom koja nema što rezati.

Kako je to pogrešno - misli - rezati tijesto nožem.

Kako je sve to pogrešno.

Pogledom prelazi crnobijeli uglačani betonski pod, bijele ormariće koji vise na
zidu, bijeli frižider. U sudoperu nema ni jedne čaše. Na prozoru nema zastora. Kuhinja je
savršeno čista. Neprepoznatljiva. Očišćena od njega, kao da ga već nema. Uskoro će
nevidljiva ruka oprati i nož za koji se drži, i tanjur, i čašu. Izbrisat će stope na podu, dodir
prstiju na vratima. Tragovi nastaju tek što ih je ostavio - tek što dotakne predmet tope se
kao snijeg. On se više ne snalazi, hoda po kući kao duh. Jede sve manje i sve je nevidljiviji.
Rijetki posjetioci sapleću se o njega i čude se. Misli: sada, kad bi trebao nešto reći, ne
znam. Ne znam. A i što da joj kažem?

Da joj kažem kako imam želju da se napijem kozjeg mlijeka a zatim vozim bicikl
sedam kilometara do grada, po neravnoj nizbrdici, s nogavicama uhvaćenim štipaljkom?

Slutim da on zna nešto što ja ne znam.

Slutim da zna odgovor na moja pitanja, ali ne mogu do njega.

Kasnije, sjedim u sobi, oprezno režem jagodu na tanke, prozirne kriške i mislim o
svojoj krivici i kako sam pobijedila. A zatim, kako sam zapravo i njega iznevjerila, jednako
kao i sve druge. Nestalo je i ono malo stvari koje nas vežu, bolest, odustajanje, tanka nit
krvi. Njegova odsutnost postaje jača, on se ledi, pustinja u meni raste. Jagoda se rastapa na
jeziku, ispunjava me okus crvene boje, prisutnost u okusu.

Prisutnost, i precizan osjećaj da sam nekom nešto oduzela.

To me uznemiruje.

Plutati po površini. Zaboraviti što se zbiva unutra. Vršiti jednostavne radnje. Ne

vršiti nikakve radnje. Ne sjećati se. Umiriti se sasvim, a zatim pažljivo osluškivati.

Odustat ću. Neću izdržati ovu napetost, sjećanja.

Užas više nije na koži, na licu koje ne prepoznajem. On je sada nevidljiv, zarobljen
u dubini stanica, u krvnim zrncima. U žilama. Prolazi kroz želudac, smotan je u hladno
klupko u mom trbuhu. Užas je to nepoznato u trbuhu što bi trebalo pripitomiti. Osjećam
kako se divlje trza, kako ga utroba u grčevitim valovima gura prema površini, prema koži
koja se napinje ali ne boli. Šav će se jednostavno rastvoriti i jedan trzaj trbušnih mišića
izbacit će taj tuđi komad tkiva.

U groznici sam. Jeza dolazi iz desne prepone i zrakasto se širi. To nepoznato tuđe
meso protiv kojeg se borim. Za kojeg se borim. Tuđe. Ukradeno. Oteto. Čije? Kad bih
barem znala čije, čini mi se da bi mi bilo lakše. Ne, ne bi mi bilo lakše. Ne želim znati
ništa. Zašto se onda moram boriti? Odupirati? Da li se želim boriti? Moja volja, moja
kontrola - sada je za to kasno. Valovi groznice otplovljavaju me u mrak, u košmar, u san.
Dok tonem, još se pitam ima li to smisla ali i pitanje je već besmisleno, i ono tone zajedno
sa mnom. Tijelo se sada bori samo, sasvim samo, ne pitajući me više ništa. Ipak, stavljam
na trbuh ruku, zatim jastuk. Hoću začepiti rupu koja prijeti otvaranjem, ali već sam u snu.
Netko me prima za ruku i ja lagano silazim s kreveta kao da sam bez težine ili kao da
težina više nije važna. To je neki starac, ne vidim mu lice, samo sijedu kosu i ispruženu
ruku, prste kojima me dodiruje. Najprije sigurnim brzim koracima prelazim sobu. Zatim
se koraci pretvaraju u skokove i piruete i ja se otiskujem sve dalje, u crni prostor u kojem
je sve moguće. Čini mi se da čujem njegov glas, ali nejasno. Znam da stoji kraj mog
kreveta i čuva me. Znam da će groznica uskoro minuti, možda još prije jutra.

Jutro će ući i zateći tijelo koje se odmara od borbe u praznoj sobi. Jastuk će još
uvijek biti pritisnut na trbuh. Istovremeno, ulazeći u sobu pored, blijedosivom svjetlošću
okupat će čovjeka koji nepomično leži, kao da je mrtav. Ali on će s olakšanjem uzdahnuti
i to će zazvučiti kao nagli, agresivni prasak, od kojeg će se tijelo u susjednoj sobi trgnuti u
snu. To je cijena - možda će pomisliti nepomičan čovjek - cijena da držim otvorene oči, da
vidim slabu svjetlost koja upravo ulazi, da načinim mali pokret rukom i pritisnem zvono
kojim ću pozvali sestru. Sestra će ući i reći dobro jutro, podbočit će ga jastucima, a zatim
će s maskom na licu i rukama u tankim gumenim rukavicama očistiti od nakupljene sluzi
otvor na vratu, u koji ulazi široka prozirna cijev. Njeni će pokreti biti nježni ili će se
njemu tako učiniti. Cijev je kao papirnata harmonika, kao svijetlozeleni kineski lampion.
Njene tanke membrane napinju se, svaki izdisaj beskrajno im je težak. Kad je prvi put ušla
k njemu, sestra se pitala koliko će ovaj čovjek ovako izdržati, zašto na to uopće pristaje,
kad ne može govoriti ni hodati. Vidio je na njoj to pitanje, naučio je prepoznavati ga na
biću onoga tko prvi put zakorači k njemu ili baci pogled kroz odškrinuta vrata. U
međuvremenu, ona se prestala pitati. Zna da on ne izdržava, on tako živi. Gleda ujutro
svjetlost koja se pomalja u sobi i misli kako je to dobro. Vidjeti. Čuti zvuk vlastitog disanja
kroz cijev koju mijenjaju jednom tjedno ulijeva mu sigurnost, poput ritmičkih otkucaja
srca. Dišem, misli - više ne pokušava govoriti, čulo bi se samo krkljanje - tu sam. Zatim
gleda televiziju: žena u kupaćem kostimu prinosi ustima visoku čašu žutog pića i smiješi
mu se. On joj uzvraća smiješak. Havaji, palme, svi ti zdravi, umiveni ljudi. Lakoća kojom
se kreću po sjajnim pejzažima, jedu, ljube se, izgovaraju beznačajne rečenice. On voli biti
u društvu sićušnih ljudi na televiziji, njihovih bezrazložnih pokreta, njihove jednostavne
patnje.

U sobi do njega sjedi stara Poljakinja, blijeda, koža joj je svijetle zelene boje kao u
biljke puzavice. Sjedi mirno, široko razjapljenih krezubih vilica. Miče se samo njena
mršava ruka. Koža na njoj visi u naborima i sasvim je prozirna. Potpuno nezavisno, poput
poluge, ruka ubacuje hranu u ljevkasta usta koja bezglasno gutaju. Njene su oči
nepomične, posljednje čega se sjeća je bombardiranje Varšave. Kuće nestaju dok ona stoji
nasred ulice i čeka da na nju dođe red da se istopi - jer to je kraj. Kraj. Ali kraj je daleko,
ruka-poluga automatski je hrani. Ponekad u kolicima sjedi na hodniku i jednako
razjapljenih vilica usisava zrak - jer nema drugog odgovora, grabiti zrak makar kako,
razjapljenim ustima, preko plastične cijevi, svejedno. Ali gledati, prisustvovati, moći biti
tu, u sobi s prozorom, u jarko osvijetljenom hodniku, tu gdje ljudi prolaze.
 Još nije svanulo.

Slušam glasove. Između baršunaste tmine koja me vuče k sebi i napora tijela da se
probudi, čujem ih kako govore o krizi. Lagani dodir ruke na čelu: ona ima groznicu. A
zatim glas odozgo, s visine na kojoj je već jutro i sve je jasno, objašnjivo.

Želite li taj bubreg ili ne?

Želim, ali se bojim. Hoće li uvijek biti tako tuđ?

Hoću li, hodajući, nehotice pritiskati to mjesto rukom? Hoću li pri svakom koraku
misliti da nije moj? Hoću li se bojati gomile? Iznenadnog udarca, pada? Mogla bih to reći,
pitati, ali već je kasno, već je sve gotovo. Glas odozgo svejedno kaže, uvedite još jednu
plastičnu cijev. Moram dugo mirovati dok kaplje lijek koji će otjerati utvare. Samo, ja
znam da ih više nema. Otišle su. Vratile su se tamo. Mogla sam slijediti njihov trag po
tamnoj spiralnoj putanji. Mogla sam u snu učiniti još jedan korak, one se ne bi iznenadile.
Dočekale bi me nježno, kao svoju.

Budim se očišćena od krivice.

Jutro je, podne, dan. Ustajem smjelo s kreveta. Prelazim hodnikom „bez težine, ili
kao da težina više nije važna”. Susjedna vrata širom su otvorena. Mladi muškarac leži na
krevetu podbočen jastucima. Diše glasno i s naporom. S televizijskog ekrana gleda ga
plavuša i kaže: Havaji vas čekaju. On se osmjehuje, kao da je to sasvim izvjesno. Na
hodniku, staroj Poljakinji sestra upravo donosi poslužavnik s ručkom. Ona polako okreće
glavu, osluškuje korake, spuštanje poslužavnika, dizanje poklopca, zvuk žlice koja uranja u
gustu kašu.

Kod prvog zalogaja uzdiše od olakšanja.

Kad mi je tuš prsnuo u lice, udahnula sam duboko, kao da vlagu upijam plućima a
ne samo kožom. Nedostajala mi je vlaga u zraku, u kapcima koji se suho prevlače preko
bjeloočnica, u plahtama, u vrhovima prstiju. Stojim nepomično ispod tuša spuštenih ruku.
Nema ničeg za što bih se mogla uhvatiti. Ramena se sama opuštaju, vrat se sagiba i ja
postajem mekana i prazna. Izvana: sklisko mokro tijelo o koje se odbijaju jake kapi,
usitnjavaju se i ritmično udaraju o zid. Para. Zgužvani ručnik na podu. Još jedan preko
ruba kade. Tri točke nagriženog emajla. Na rubu odvoda prozirna sapunska pjena. Iznutra:
vlaga prodire i koža se širi kao elastična opna. Praznina je sve veća, praznina kojom
napokon smijem primiti svu tu vodu, njeno protjecanje. Voda prodire bojažljivo, kao da se
mutno sjeća mog otpora. To tijelo, koje se polako mijenja. Dolazi k sebi. Sjećanje na
težinu, sjećanje na lakoću. I voda - jedina čvrsta, opipljiva nit koja iznutra vodi prema
van.

Izlazeći iz kupatila, osjećala sam se svečano. Činjenica da sam se okupala osokolila

me na neki poseban, nepoznat način. Ponovo ću uspostaviti sistem. Nametnut ću svoju
disciplinu bolničkoj. Presvući ću se iz spavaćice u trenirku, a zatim trenirati na sobnom
biciklu sve dok se ne počnem tresti od iscrpljenosti. Preuzet ću kontrolu nad lijekovima.
Oni možda nisu dovoljno pažljivi, ne smijem se sasvim pouzdati, moram ih kontrolirati.
Napravit ću popis, provjeravati nalaze svakog jutra. Ulovit ću ritam sna, spavat ću samo
noću.

Rekonstruirat ću vrijeme. Prazninu ću popuniti odlomcima razgovora, novinama,

televizijskim slikama, vijestima. Vijesti? Što se dogodilo? Ubijen je Olaf Palme, nemiri na
Filipinima. To nisu vijesti. Vijest je da se na sjeveroistoku očekuje novi snijeg preko
vikenda. Na satelitskoj snimci jasno se vidi zgusnuto nebo. Vedar muškarac u skijaškom
džemperu rukom pokazuje nacrtani oblak koji se nadnosi nad imena gradova. Još uvijek
mi se čini nevjerojatnim da se tako što može predvidjeti, da će zaista pasti snijeg. Iz
njegovog kartonskog oblaka na televizijskom ekranu padaju krupne pahulje, veće od
okrugle točke na karti koja označava grad. Rastapat će se na staklu i ja ću ugledati zastrti
prozor. To je izvjesno, to je gotovo izvjesno, za to više nije potreban nikakav napor.

Papirnate pahulje, kao Havaji.

 Evo, uzet ću knjigu i dok je čitam, prolazit će dan. Vrijeme će protjecati samo,
klizit će glatko između stranica. Ja neću morati misliti o tome kako protječe. Zaspat ću bez
nestrpljenja. Ono će biti zatvoreno u koricama, čekat će da ga sutra uhvatim u ruku među
tankim stranicama sa žutim rubom koje šušte dok ih okrećem. Jer više neću morati
osluškivati to suho šuštanje kako odjekuje u prostoru. Neću biti svjesna svojih prstiju koje
okreću stranice, svog daha, svjetla lampe koje koso pada i izdužuje sjene vrućeg, malo
ustajalog zraka u sobi. Neću imati dvostruku optiku, inače ću zaista ugledati vrijeme kako
teče, kao mliječna magla u tamnom unutrašnjem prostoru - kako užasno brzo teče i
kovitla se. Od toga bi me uhvatila vrtoglavica. Morala bih odložiti knjigu, leći nauznak i
duboko udahnuti. Ili ustati i ispljuniti samo gorku pljuvačku koja se iznenada skupila u
ustima.

Knjiga ima crne korice i srebrna ispupčana slova. Martin Cruz Smith, Gorky Park.
U njoj na snijegu leže tri smrznuta leša. Broj stranica. Njeni potrošni rubovi. Iskrzana
površina koja je izgubila sjaj. Niz slova odmotava se preko ledene površine klizališta,
parka, djevojke, gipsanih modela glava, cigarete koju puši istražitelj Arkadij Renko.
Pravilan, jednoličan niz čiji smisao više ne shvaćam, samo slijedim njegovo odmatanje, sve
brže i brže. Ipak, želim stići do kraja ne preskačući ni jedan jedini red. Koliko je vremena
trebalo da se nanižu ti znaci protoka? Osam godina. U pogovoru piše - osam godina.
Okrenuvši se unazad, pisac je ustanovio da je prošlo osam godina. Pred njim je ležala
knjiga. Papiri ispunjeni crnim slovima, dokaz da je neko vrijeme zaista prošlo. Da nije tih
papira - pomislio je pisac - ne bih u to povjerovao. Sagnuo sam glavu i kad sam je podigao,
vremena više nije bilo, samo njegov crni otisak, u tankom, isprekidanom nizu. Odjednom
me ulovio umor: ono ionako ne postoji izvan mene, a ja sam ga poklonio Arkadiju Renku.
Na 433. stranici džepnog „Ballantine” izdanja, inspektor Renko okrenuo se i otišao, ne
znajući da se iza njega zatvara posljednja stranica, da je njegov život napisan i da nema
poslije.

Nije se mogao osvrnuti.

 U romanu je padao gusti snijeg.

Uspostavit ću ravnotežu između vremena vani i vremena unutra, riješiti sukob koji
silovito nadire u svijest i odmah se povlači. Naći ću sredinu i iz nje konstruirati red na
papiru, početak i kraj. Divno je da rečenice imaju početak i kraj i da njihovi obrisi nisu
zamagljeni. Svakodnevno ću voditi bilješke, niz pravilno poredanih dokaza o postojanju -
raspadanju - postojanju. Vući crtu, bilo kakvu, ispunjavati papir. Pisati. Ako iz mene budu
izlazile riječi, ako moj rukopis postane dovoljno čitak, hoće li mi to pomoći? Hoću li onda
biti stvarnija?

Bilježenje: započeti s riječju koje se najviše bojim:

... smrt.

Zgrčena riječ od četiri slova. Nacrtala sam je pažljivo i sa strepnjom na samom

početku papira, u gornjem lijevom uglu novog bloka. Na prvoj crti. Slova su bila sitna,
jedva čitljiva. Početno slovo bilo je malo, iako sam na trenutak zastala pred mogućnošću
da bude veliko. Sigurno je trebalo biti veliko. Još nedavno se ne bih dvoumila. Ali sada
odluka više nije moja, ona je u ruci koja piše malo početno slovo s, umanjujući riječ,
umanjujući strah.

Napisat ću tu riječ koje se najviše bojim, imenovati je i tako priznati da postoji:

ona, ja, moj strah, njena neizbježnost. A odmah zatim prekrižiti ću je, djetinjom kretnjom
učiniti od nje neraspoznatljivu mrlju, udubljenu u papir od žestine kojom ruka pritiska
vrh olovke.

Mučnina. Ne mogu napisati tu riječ bez mučnine. Zglobovi prstiju odjednom su

bijeli, gotovo prozirni.

Oklijevam, kao da je nikada prije nisam usput ispisivala. Ali sada pišem o sebi i ona
je za mene nova. Nikada prije nisam pisala o sebi, kao da sam muškarac. Zašto ne mogu
izbjeći tu riječ? Tako se dugo družim s njom da sam već umorna od toga. Ali dok pišem,
pred mojim očima prolaze osjećaji, događaji - i naglo se prelijevaju na papir, postaju
prošlost. Osjećaj izlaženja: mora koja izlazi i uobličava se u nešto opipljivo, u stvar, papir,
slova, mrlju.

Savladavanje materije. Kontrola.

Kakvo olakšanje.

Sada mi je sve poznato. Prostor, ogledalo, voda, način na koji čistačica prazni
košaru od smeća i novoj vrećici prevrće rub, alarmno zvono, jelovnik, televizijski
program, prognoza. Na koliko dana želite produžiti televizijsku pretplatu, pita mladić u
zelenom vojničkom prsluku, on uključuje automat. Sedam dana, kažem, ne vjerujem da će
me zadržati više od toga. Iz džepa na prsluku vadi blok i ispisuje potvrdu. Pruža mi kopiju,
zeleni komad papira na kojem se slabo vidi otisak mog imena. Pokret kojim bez
oklijevanja ispisuje moje ime, otkida cedulju. Pogled (koliko sekundi traje slika u mozgu?).
Riječ „potvrda”. Moje ime. Odjednom je sve jednostavno, kao na filmu ili u romanu:
junakinja donosi odluku i sve prepreke postaju ništavne pred snagom njene volje. Oči
poprimaju odlučan sjaj, ruka samosvjesno ispisuje čitav list jednom jedinom riječju. I
drugi. I treći, sve dok se ne umori. Ovo će za sada biti dovoljno, misli junakinja: gusti niz
malih crnih smrti, koje istog časa bivaju prekrižene, a na nekoliko listova iza ostaju otisci -
sve slabiji i slabiji. Zatim junakinja okreće brojčanik telefona nekoliko puta i svaki put
prijaznim glasom kaže: halo! Da, dobro sam. Baš izvrsno. Ne, za nekoliko dana. Da. Da.
Rana je sasvim zarasla. Nalazi da je vrlo lako telefonirati, čuti glas prijatelja koji su na
kratko iščezli s obzora. Razuvjeriti ih u bojaznima, oslobađajući se tako njihovih emocija
koje je guše, jer ih nije u stanju uzvratiti. Vidjet će ih uskoro, prognoza je da će to biti
uskoro.

Pomišljajući „uskoro”, lako, gotovo obično, pokretom ruke uključuje televizor. Na

programu je film „Pakleni toranj”. Na pola prizora u kojem se Paul Newman spušta po
gorućim stepenicama da bi spasio dvoje djece, ona naglo (bez tableta) pada u san. Noću
ustaje i ide u zahod, ali je noge ne drže i s kreveta polako klizi prema podu. I dok leži
dolje, zatečena, čini joj se da je to loš znak - pasti i ležati u mraku, izgubljena.
 Nepoznata žena ušla je u sobu vrlo poslovno, kao agent osiguravajućeg zavoda ili
blagajnica koja naplaćuje zaostalu članarinu. Njena svijetla, ružičasta koža bila je naročito
istanjena na kapcima, gotovo da su se iza nje prozirale oči svaki put kada bi trepnula.
Možda je zato treptala kratko. Nije nosila uniformu. Na desnoj strani njene sive plisirane
haljine bila je pričvršćena metalna pločica s imenom. Imala je mali zlatni sat na ruci i čim
je ušla, bacila je pogled na sićušne kazaljke - ovamo je svratila usput, ne kani se dugo
zadržati.

Ja sam dijabetolog.

Pauza. Očekuje li da nešto kažem?

Vaš je šećer u krvi visok i po svemu sudeći (glas je dublji, oprez, uzdržanost) neće
ići dolje lako, što zapravo znači da je šansa da ostanete dijabetičarka pedeset posto. S
inzulinskim injekcijama počet ćete odmah. Davat ćete ih sami sebi dva puta dnevno. Evo,
dok ja donesem pribor, proučite ovaj materijal (pruža dvije brošure, papir na kojem piše
„Instrukcije”) a zatim ćemo vježbati.

Pasti i ležati u mraku, izgubljena.

Brošura se zove: Kako započeti - tehnika davanja inzulinskih injekcija. Na prvoj

slici (ispod piše: dobro operite ruke) nježne ženske ruke dugačkih prstiju i narančasto
obojenih noktiju - nokti nisu predugački, osnovni dojam je urednost a ne elegancija -
iznad umivaonika i mlaza plavičaste vode u pozadini, drže sapun marke Camay. Dolje
ruke - sada, međutim, djeluju koščasto - pokazuju kako među dlanovima treba trljati
bočicu s inzulinom tako da se tekućina promiješa, ali da se nikada (veliko NIKADA) ne
protrese. Na slici broj tri uvjerena sam da se ne radi o istim rukama, rukama iste žene. Ta
činjenica izaziva nelagodu. Snimane izbliza - u desnoj ruci je bočica, u lijevoj komadić
gaze natopljene alkoholom - one djeluju hrapavo i staro. Koža između desnog palca i
kažiprsta čudno je, neprirodno zategnuta
 Kamera se udaljila: ona sada desnom rukom ubada iglom vrh bočice. Istovremeno,
vidim njene koščate zglobove, tanke plave žilice lijevog zapešća i ne sasvim uredne
okrajke rukava. Kada zatim preokrene bočicu i špricom izvlači inzulin - ispod piše da to
treba učiniti polako, da ne bi ušao zrak - sasvim se dobro uočavaju razvedene vene s
unutrašnje strane zgloba, naborana, već gotovo potrošena linija života, linija glave, linija
srca. Slijedi slika na kojoj je prikazano kako se alkoholom čisti mjesto uboda na bedru i
palcem i kažiprstom čvrsto stisne djelić kože veličine dva inča. Zatim druga, na kojoj ruka
iglom ubada podignuto mjesto. Sa strane je crtež koji objašnjava da je to najbolje učiniti
pod kutom od 45 do 90 stupnjeva. Žena otkrivenih nogu nema lakirane nokte. Njena su
bedra, do pola prekrivena plavim frotirskim ogrtačem, uska i mlada, kao bedra učenice.
Kada je izvukla iglu i gazom pritisnula površinu kože, nije ostala udubina.

Bojim se da će na meni ta udubina biti vidljiva.

Druga brošura: Odabiranje i izmjena mjesta upućuje na mjesta pogodna za davanje

injekcija. Gornji dio stražnjice. Vanjska strana bedara i podlaktice. Trbuh. Mjesto treba
promijeniti nakon tjedan dana. Na jednoj se slici vidi ono isto učeničko bedro i plavi
komadić ogrtača, beznadno izgubljeno među dvobojnim shemama. Možete živjeti sretan i
ispunjen život s dijabetesom.

Tako piše na kraju.

Sestra nije imala strpljenja. Njen glas je bio blag i miran, ali napet. Ispod površine,
ispod haljine zakopčane na prsima, ispod kože, u dubini pluća - bio je napet. Vidjela sam
da žuri, da mi ne daje priliku da mislim. Brzo je otrgla komadić flastera, zalijepila
„Instrukcije” na zid nasuprot kreveta, napisala na vrhu moje ime i količinu inzulina i sjela
pored mene.

Sasvim blizu.

Protrljala je bočicu, očistila vrh, uvukla iglu, izvukla inzulin. Ja sam učinila to isto.
Slijedila sam opčinjeno njene brze, precizne pokrete. Zategla je plise na haljini i čvrsto
uhvatila kožu ispod. Nisam mogla vidjeti njena bedra, njihov se obris gubio u pravilnim
naborima tkanine. Ružičasti prsti noktiju odrezanih do vrška jagodica uhvatili su zatim
moje bedro.

Ubodite, rekla je.

Na vrhu igle, malo deblje od vlasi, drhti jedva vidljiva kap. Držim je prema svjetlu,
prvi put. Prvi put vidim tu tanku iglu s kapljicom koja se odvaja i klizi, ruke su mi sasvim
mirne, ne plašim se, ne, ne. Ali ne mogu, ne mogu.

Ne mogu, kažem.

Onda ponovo.

I ponovo.

Sada mi daje zgužvani ručnik da vježbam ubadanje: brz, kratak ubod, pritisak,
gotovo. Misli da se bojim igle. Bojite li se igle?

Ne, zaista.

Nije stvar u igli, moja desna nadlaktica puna je ožiljaka od igala debelih poput
pletaćih ili onih u koje se udijeva vuna. U mraku sam, kažem, ali ona ne razumije. Ručnik
je već vlažan od lažnih uboda, ona se znoji po sljepoočicama, u sobi je zagušljivo, zaudara
na alkohol, moji se mišići napinju. Još. Ponovo. Saberite se, ovo je važno.

Kad sedmi put kaže: ponovo!, čujem kako njen glas, za nijansu previsok, puca.

Volim njene nježne kapke, način na koji trepće, način na koji je odaju. Ne želim je
uvrijediti. Samo odgađam. Odlažem osjećaj kad igla prvi put ulazi ispod kože, pomisao da
ću se na to morati navići, misliti na upute, na to kako treba držati bočicu među
dlanovima, kako zabiti iglu vodeći računa o najpogodnijem kutu - i da ću dva puta dnevno
gledati sličice iz brošure. Izbliza, kao da ulazim u njih.

Misliti na sve to.

Novo. Nepodnošljivo novo. Znam da ne mogu izaći na kraj s novim elementima

koji me napadaju. Ne mogu ih savladati. Sestra govori o prehrani, o njezi nogu, o ranicama
između prstiju. To zvuči zloslutno, zašto spominje noge?

Ne misliti na Marka.

Noga mu je trunula mjesecima. Najprije prst. Zatim se čitava osula zelenim i

ljubičastim pečatima. Odrezali su je. Kasnije, pao je s bolničkog kreveta. Noću. Tako se
zgrčio od boli u grudima da se srušio. Nije znao da je na podu. Još dok je padao, vidio je
jaku bijelu bol kako ga uzima k sebi, kako ga odnosi. Sve je bilo brzo gotovo, nama se tako
učinilo.

Bili smo zahvalni.

Dan prije, govorio je o povratku.

Havaji, povratak, snijeg.

Pala sam i ležim u mraku, izgubljena. Vidim otvorena vrata i svjetlost u njima, i
vičem, šššš - šapće netko - ne viči suviše glasno. Sada mi drhte ruke, sestra odlazi i gasi
svjetlo. Noge, težina u nogama, oduzetost. Nema izlaza, ne više.

Vidim sebe kako odustajem, kako sam umorna i kako mi je svejedno. Umjesto toga,
kao da sam razdvojena ili luda, kao da to zaista čini neka druga žena koju poznajem samo
površno i ne mogu joj predvidjeti reakcije - palim svjetlo, tražim bočicu, punim špricu,
čistim kožu na lijevoj nozi i dajem sebi injekciju. Na mjestu uboda pojavljuje se sitna
kapljica krvi.

Rez.

Na spisak od devet lijekova, dodajem deseti: inzulin, dva puta dnevno osam
jedinica. Zatim pijem gorki čaj s limunom, sasvim je podnošljiv.

Prvi put mislim na odlazak.

Nema razloga za paniku, samo za oprez.

Ishod će biti dobar.

Nije istina da ne mogu učiniti ništa osim sjediti na ovom krevetu i očajavati.
 Istina je da ne mogu učiniti ništa.

To je nemoguće, potpuno nemoguće. Čak i da mi sada kažu vi ste izvan opasnosti,

vaše je zdravlje savršeno, možete ići - ja to ne bih mogla. Tako sam opustošena. Ovaj
umor. Kao da mi je davanje injekcije - silovitost kojom je to učinjeno - posljednji,
iscrpljujući pokret nakon kojeg ću se morati neodređeno dugo oporavljati. Ne sjećam se da
sam bila ovako umorna. Moje male, privremene pobjede koje se odmah srozavaju i trijumf
volje i discipline pretvaraju u čin dostojan prezira. Ništa se nije promijenilo. Ne onako
kako sam ja očekivala. Novi život! Koračati tako kao dijete, prevaljivati svaki milimetar
prostora hiljadu puta dok ga svladaš, dok ti se čini da njime vladaš. Pa eto, došla sam do
kraja tunela. Vidim vrata i kad se vrata otvore, vidim da je iza još jedan tunel i na kraju
njega opet su vrata. Već sada znam da ću ih jednom tako otvoriti a iza će biti samo bijela
svjetlost i ništa više - ništa, ništa više. Ja ću je prepoznati.

Kako je nepredvidivo brzo iz mene iscurila slast dobitka.

Muči me njegova krhkost. Strepnja koja ga okružuje.

Prije sam gajila samo prezir prema tijelu, sada osjećam neprijateljstvo. Njegova
odvratna nemoć. Nepokretnost. Težina. Nemam više strpljenja za ove pokuse. Mrzim to.
Sebe. Samopromatrajući djelić ledene svijesti koji me ne napušta, ne ostavlja me na miru.
Nadzire me danju i noću, gleda kako se iscrpljujem, nagađa da li ću popustiti,
proračunava. Mjeri amplitudu mojih emocija. Ispituje granice napora. Ne da mi da se
osvrćem unatrag. Briše sjećanja suviše brzo. Odvaja me od prošlosti. Moje prijatelje,
muževe, gura ih izvan vidokruga, svi su oni teret, emocije su samo teret. Odnosi se prema
meni kao prema drugom, trećem: možeš ti još, kaže i gura me dalje i dalje. Ja se pravim
luda. Pravim se da ne vidim kud. Mora postojati način da zaustavim tog monstruma, da
iščupam iz sebe njegovo korijenje - jedino tada bih...

Možda još nije kasno.

Mrzim tu nadu, koja me tjera da naručim biftek, dva bifteka. Da ih jedem,

metodično, polako, kao da žvakanje predstavlja ozbiljan zadatak. Gospode, kako je ovo
bezukusno, besmisleno. Ipak, ne mogu prestati jesti, kao što ne mogu prestati disati. I ta
svijest - kakva zabluda! Ona samo promatra, ona ne upravlja, ne donosi odluke, nitko ne
upravlja, jer nema središta. Ja je sastavljeno od milijuna nevidljivih organizama koji imaju
svoju volju, svoj cilj da prežive - a ona je jača od moje, od umora i želje da mirujem.
Iscrpljuje me. Možda je to taktika. Njihova očajna želja da prežive čini sve moje želje
ništavnima, čini mene ništavnom. Organizmi imaju svoju logiku i svoj ritam, ne mogu
raditi ništa brže nego što im je dopušteno.

Nikada se neću „oporaviti”. Nikada.

Ta neizdrživa, ropska, samouništavajuća ljubav prema životu.

Neutaživa glad. Sebična strast, kojoj ni mržnja ne može naškoditi.

Pomisao da bih mogla pristati na to da više nikada ne izađem odavde, da nikoga ne

vidim. Jedino ovdje sam sigurna, zaštićena, gotovo zagrljena. Ulaze doktori i sestre, mjere
tlak, temperaturu, vade krv, donose nalaze, pažljivo prate moje stanje. Najbolje je da im se
sasvim prepustim, jedino tako se mogu odmoriti. Reći ću im da moram ostati, objasnit ću
im da za mene jedino to ima smisla. Ionako nikada potpuno neću izaći odavde - ni iz
jedne bolnice. Stalno ću se vraćati. Za njih sam dio zatvorenog sistema bolesti.

U ovom ograničenom svijetu bolnice neću biti ni kriva ni odgovorna.

Ograničenost funkcionira kao viša sila, sudbina koju je nemoguće izmijeniti i protiv koje
se ne treba boriti. Svijet tako postaje definiran iz samo jedne, centralne točke. To daje
čvrst osjećaj identiteta, osjećaj moći unutar granica, upravo zbog njih. Ako doista
ozdravim, više neću imati isprike. Otvorit će se nepredvidive mogućnosti. Morat ću
donositi odluke. Bit ću ugrožena. Tek onda će mi - jer sam zdrava - prijetiti bolest: infarkt,
ešerihije koli, virus meningitisa, tromboza, arterioskleroza, nekroza kostiju, gangrena, rak.
Sve ono od čega sam bila zaštićena dok sam bila bolesna. Činilo mi se da zbog toga što
imam jednu jedinu, ali užasnu bolest, naprosto ne mogu dobiti niti jednu drugu. Da je to
statistički nemoguće. Nemoguće, jer u mojoj glavi nema mjesta za dvije bolesti jednake
veličine.
 Ali sada, sada je to mjesto upražnjeno.

Ja sam upražnjena kao mjesto bolesti. Osjećam da je situacija prijeteća. Znam da će

me pratiti prijetnja - u zraku, u autobusu, na rukohvatima stepeništa, u dućanima. Tamo
će me čekati. Samo je pitanje trenutka kada će me nešto zaskočiti.

Kao kad smo Ana i ja ove zime usred noći išle u samoposlugu pri kraju Šeste
avenije. Ona je zastala ispred police sa sirevima. Čekala sam je pokraj stalka s čarapama,
pažljivo razgledajući desene i boje kao da mi je vrlo teško odabrati. Ana je stajala okrenuta
leđima, omotana crnim vunenim šalom s ružama koje su ljubičasto plamtjele na svjetlu iz
frižidera. Unutra je bilo toplo, s razglasa se čuo glas Franka Sinatre - da li je to pjevao
„Strangers in the Night”? Napregnula sam se da pogodim, ali sam odustala i posegnula za
omotom „Dim” čarapa na kojima je pisalo beige.

U trenutku kad sam dotakla celofan, odjednom, niotkuda, osjetila sam prijetnju:
ako učinim najmanji korak, ako izađem iz ove radnje, ako kupim čarape - dogodit će se
nesreća.

Vidjela sam zamrznuti pločnik kako mutno svjetluca - i dalje, pustu ulicu, i znala
sam da ne smijem tamo, u ništa. Ukočila sam se. Držala sam taj prijeteći objekt s
utisnutom tajanstvenom riječju beige. Ispod celofana, uredno uokviren crnim kartonom,
komadić čarape bio je boje moje kože. To mi se zgadilo. Ispustila sam paketić na pod. Toga
časa bilo mi je lakše.

Izbjegla sam opasnost, za sada.

Nije se dogodilo ništa. Htjela sam pogledati jedne čarape, ali su mi ispale iz ruke.
Sagnula sam se i podigla ih, a zatim izašla van. Dok sam čekala autobus, Ana me upitala
jesam li umorna. Odmahnula sam rukom. Pločnik je bio leden, ali već mi je bilo svejedno.
Vratile smo se kući. Povratak - kamo?

Kamo god odem, bit ću jednako izgubljena.

Stajat ću u svojoj kuhinji i potpuno neočekivano, bez upozorenja, osjetit ću kako

ne pripadam tamo. U ono što vidim oko sebe, na čemu stojim, u ono što živim. Da mi to
izmiče. Uhvatit ću rukama list blitve koju ću upravo čistiti tako čvrsto, da ću ga zdrobiti.
Čut će se zvuk pucketanja dugačke stabljike koja se lomi. Zatim ću uzeti drugi
tamnozeleni list iz zdjele i prijeći prstima po bijeloj ljevkastoj stapci, po udubinama
između dviju polovica, tankim bijelim nitima, izbočenima, nepravilnom rubu. Polako, kao
da se bojim da će i ovaj komadić stvarnosti, jedini koji dopire do mene, iščeznuti iz mojih
ruku dok u njima još traje sjećanje na njegov izdvojeni oblik. Ili, da ću ga zgnječiti
težinom sasvim nove, upravo rođene tjeskobe.

Ništa se nije dogodilo.

Bila sam bolesna. Sada sam zdrava.

U kući će sve biti obično. Kao prije. Nataša će biti u školi. Na stolu će stajati šalica
dopola popijene kave. Vaza sa suhim cvijećem na vrhu police stajat će točno onako kako
sam je ostavila kada sam otišla, kao da se nitko nije usudio pomaći je, da ne poremeti
ravnotežu kuće. Na podu, ukoso, ležat će dugačka sjena sunca, zaobljena pri vrhu lukom
prozora. Prizor koji volim: tamne, zemljane pločice na koje kroz prozor pada svjetlost.
Stajat ću tamo, sama, jasno osjećajući kako ponovo tonem, kako se zatvaram, kako se
ispred mene kao pustinja prostire pitanje: koliko dugo?

Pitanje neću glasno ponoviti.

Prsti na blitvi, nepoznati prsti na mom vratu.

Budite mirni. Opustite se, sada ću vam izvaditi cjevčicu preko koje primate
infuziju.

Njen je dodir lagan, gotovo kao nedodir.

Vršak cijevi klizi nagore i izaziva sitnu, muklu bol u grudima. Ili, prije nelagodu od
stranog šiljatog predmeta koji putuje kroz žilu. Osjećam njen dah na čelu. Suzdržan.
Napet. U suprotnosti s glasom koji šapće, ne bojte se, nije to ništa, sve će biti u redu. Ali
njena desna ruka drhti, i drhtaj s preko cjevčice prenosi na mene. Njen suspregnuti uzdah.
Slutnja da bi se mogla dogoditi greška, da bi krv mogla briznuti i iscuriti gotovo sva u
jednom zamahu, kroz arteriju na kojoj je vrhom skalpela napravljen široki zarez. Ljepljiva,
svijetla tekućina koju neće moći zaustaviti ni tamponima od gaze, ni ručnikom, niti
plahtom. Probijat će nezaustavljivo kao da baš mora izaći, jer je odluka o tome donesena
već prije - ovo je naprosto izvršenje. Što bi mogla učiniti, koga bi mogla pozvati da to
zaustavi, da spasi ženu koja se prepušta, koja se više ne bori?

Opet. Ponovo. Strah.

Ne - to je nesavladivi užas.

Drhtimo obje. Nejednakim, suprotnim ritmovima. Molim te, kažem sebi, učini taj
napor, još samo tren i sve će biti gotovo, sve ćeš zaboraviti: i napor i samosavladavanje i
neprestano prisiljavanje. Zamisli nešto lijepo. Kažem to sebi, neuvjerljivo, ulagivački. Ali
ne mogu zamisliti ništa lijepo. Gotovo je, kaže ona i smješka se. Ima kose oči. Gumene
rukavice na vrhovima prstiju sasvim su malo uprljane krvlju.

Kad bi me sada netko zagrlio.

Sanjam da sam se vratila u Jugoslaviju i da moram vidjeti neki podrumski stan koji
sam ostavila majci na čuvanje kad sam odlazila. Želim ga prodati. Idem prema kući, vidim
je u daljini. To je neožbukana - možda nedovršena - katnica, put do nje je blatnjav i
sjećam se da sam time iznenađena. U susret mi ide plavokosi muškarac u kišnom ogrtaču,
moj poznanik - arhitekt, koji me upozorava da stan neću moći prodati tako lako kako
mislim. Ona ga nije održavala, sasvim ga je zapustila. Uto dolazi majka i otključava vrata
zastakljena mutnim staklom, ista onakva kakva su na mom stanu u Zagrebu. Zadah
raspadanja i vlage. Zidovi se ruše, žbuka se osipa i mi preskačemo opeke, gazimo po
pijesku i nabijenoj zemlji. Poda nema. Ulazim u jednu sobu, ogromnu bijelu dvoranu
usred koje je visoki krevet. Na njemu leži otac. On se podiže na laktovima i naginje se
dolje prema meni. Gleda me ali ništa ne govori. Vrlo sam mala u odnosu na krevet. Nisam
sigurna da li on zna da sam operirana. Gledam ga i mislim, da li mu je ona i to prešutjela?
Hodam dalje sama po kući, otvaram vrata, sve je prljavo, neprepoznatljivo. Kad otvorim
posljednja vrata, iza njih je ogromna četvrtasta crna rupa kojoj ne vidim dno. Pomišljam
da je to možda za lift, ali se ne mogu sjetiti da je ova kuća prije imala lift. Stojim na rubu.
Lijevom rukom držim se za okvir vrata i jedan dugačak trenutak čini mi se da me crnina
usisava.

Zatim se budim. Unutar crnine sam i vrtoglavo, svom težinom jurim prema dnu.

Ne, to je još uvijek san.

Zatim se stvarno budim.

Moram odavde otići. Brzo. Sutra.

 V

Kod Jelene sam već dva dana. Sve se dogodilo nezamislivo brzo. Skinuli su mi
plastičnu traku s brojem. Rekli su, vi popodne odlazite, vaši su nalazi odlični, imamo
novog pacijenta kojeg moramo smjestiti u tu sobu. Popila sam s doktorima flašu mladog
crvenog vina Beaujolais Nouveau. Nazdravili smo plastičnim čašama. Malo vina prolilo se
po podu, za sreću. Doktor Weiss mi je rekao da sam se probudila još u operacionoj
dvorani. Otvorila sam oči i na engleskom pitala jesam li živa. Toliki je bio vaš strah, rekao
je. Odgovorio mi je, naravno da ste živi, što mislite? Nasmiješila sam se i ponovo utonula u
san. Ne sjećam se toga, ne, uopće ne. Zatim je ušla čistačica - još nisam vjerovala da
odlazim - i stala odmicati krevet, stol, stolice. Morala sam van. Sestrama sam poklonila
azaleju, stavile su je na kompjutor u hodniku. Dok sam čekala da Jelena dođe po mene,
držala sam u ruci papir s popisom lijekova i učila napamet kada i kako ih u toku dana
moram uzimati. Sada ću to činiti sama.

Zalijepite to na zid.

Da, da, svakako, listu ću staviti na zid.

Ljepljivom trakom listu sam pričvrstila na okvir postera Cuban Poster Art 1961-
1982, crtež čovjeka kojem se glava pretvorila u stalak za kistove. Do nje je prazan papir na
kojem ću svakog jutra bilježiti težinu i temperaturu. Na komodi ispod plakata složila sam
lijekove, gotovo da nije bila dovoljno velika. Uspostaviti svoju malu bolnicu, točku prema
kojoj ću se orijentirati u sobi. Ovo je sada moja soba. Jelena je došla po mene. Udahnula
sam zrak ispred bolnice. More. Ona je rekla idemo kući. Napokon, našla sam se negdje
gdje sam mogla odahnuti i reći: kuća! Ali, soba više nije bila ista. Sada mi je krevet bio
prenizak, da bih s njega ustala, moram se okrenuti na bok i podbočiti objema rukama.
Ispod prozora puše. Tepih mi smeta, jer mi zapinje desna noga, koju još uvijek ne dižem,
nego vučem. Vrata se ne mogu dobro zatvoriti. Miriše na prašinu, miris koji me tjera na
kašalj. I kad otvorim prozor, osjeća se prašina.

To je miris ove sobe, ne da se izvjetriti.

Moram se navići.

Dok sam se penjala, stepenište je bilo mračno. Jelena je već odjurila gore s mojom
torbom. Idi gore, rekla sam, ja ću se popeti sama. Moram početi odmah. Drvene stepenice
su u sredini svjetlije, malo udubljene, izglodane od hodanja. Na svaku stepenicu učvršćen
je izrezbareni trbušasti stupić, na njih je položen uski rub ograde. Držim se za ogradu, ne
usuđujem se pustiti je. Pod prstima osjećam drvo, glatko od klizanja ruku. Sitne rupice od
crvotočine. Nataloženu prašinu, slijepljenu znojem u udubinama sa strane. Ispupčeni vrh,
koji se na pregibu sjaji kao da je lakiran.

Imam pet godina, u staroj kući na otoku sam, igram se na stepeništu. Provlačim se
između stupića, kližem na trbuhu po ogradi. Iz kuhinje dopire miris svježe ribe.

Ovdje miriše po prženim ribama i krumpiru. Pečenju. Gljivama. Kruhu. Ovo

stepenište ovdje prenaseljeno je mirisima koji se zavlače u drvo, upijaju se i tu ostaju
godinama a da ni onda sasvim ne iščeznu. Mogla bih u mraku otključati ulazna vrata i po
mirisu prepoznati kuću: pita od jabuka, pečeni puran, džem od brusnica, kuhani kukuruz.
Mirisi davno pohane piletine, mačjeg izmeta, laka za parkete i slatkog, nametljivog
parfema koji se na tren zadržao samo ispred vrata, kada je maloprije unutra ušla mlada
žena kratko podšišane kose. Tek što je ušla, miris je već ishlapio, a njegovo mjesto zauzeo
je težak miris psa kojeg je čovjek iz stana nasuprot upravo izveo u šetnju. Upalio je svjetlo
na stepeništu i naglo istrčao van. Čulo se teško kloparanje cipela i struganje šapa. Gola
žarulja na dugačkoj žici osvjetlila je načas prostor u sredini; vežu s dva bicikla i dječjim
kolicima, visoku drvenu oplatu na zidu stepeništa, tamnu i nazubljenu pri vrhu. Pred
vratima iza kojih je iščezao miris parfema ostavljene su plave gumene čizme. Ispred psećih
vrata dvije su kartonske kutije, na drugom katu kišobran bez ručke i hrpa časopisa.

U kuhinji, stol je zastrt tamnoplavim stolnjakom sa sitnim bijelim ljiljanima.

Dušan otvara bocu „Mateusa” i kaže, za večeru imamo ribu.

Jedi, kaže Jelena. Jedi, jedi!

Ili - jesi li jela? Ili - hoćeš li još? Kao da ne zna reći ništa drugo. Iz hladnjaka vadi
mladi sir i jabuke, to je zdravo. Ne govori o sebi, traži da joj pričam o operaciji i kako se
sada osjećam. Sjedim u kuhinji - ovoj, nekoj drugoj - nasuprot njoj, nasuprot majci (Hani,
Grace, nepoznatim ženama) i čini mi se da odavde neću izaći. Preko zaparenih prozorskih
stakala, posuđa nagomilanog u sudoperu, ulja koje cvrči u tavi, sjeckanog luka, šuma
mašine za pranje rublja, otvaranja i zatvaranja hladnjaka, guljenja krumpira, vode koja
vrije, okrajaka vijesti i klasične muzike - mi razgovaramo. Izgovaramo riječi koje se usput
gube. Dovikujemo se napola dovršenim rečenicama, slogovima, gestama, iznenadnim
krikovima, pogledima, šutnjama. Šiframa koje označavaju zabrinutost, žurbu, nemoć,
radost. Tajnim jezikom izražavamo sve fine nijanse usamljenosti i čežnje, kao da se sve to
podrazumijeva. Sastajemo se kao zavjerenice i preko špageta koji se cijede razgovaramo o
strahu, o smislu. Ne izgovaramo te riječi, one vise u zraku, iznad stola s ispijenim šalicama
crne kave. Neka od nas pusti plin ili skoči kroz prozor. Iza sebe ostavi pospremljenu
kuhinju.

Ninina kuhinja: oprano suđe koje se cijedi, na krpi s crvenim i bijelim kockama.

Kuhinja moje majke, tako zastrašujuće čista.

Pod od uskih jelovih letvica izguljen je ispred štednjaka od Jeleninih cipela. Dok
kuha, čini toliko nepotrebnih pokreta. Saginje se, skuplja smeće s poda, miče stolicu,
uzima poklopac s police. Zatim sve to ostavlja i ubrzanim koracima prelazi put od
štednjaka do ostave. Zamišljeno gleda uredno poslagane staklenke sa šest vrsta tijesta,
grahom, orasima, suhim zelenim graškom, plastične zdjelice različitih veličina, poklopce,
čašice od jogurta i sladoleda, košaru neopeglanog rublja. Nije sigurna. Maloprije je krenula
ovamo s vrlo određenom namjerom, znala je što treba. Sada nije sigurna, mogla bi to biti
riža, ali i krumpir. Krumpir je na balkonu. Ide do balkona, otvara vrata. Na štednjaku vrije
špinat. Zvoni telefon. Zatvara vrata. Telefonira. Bilježi da sutra mora ići zubaru i u
kemijsku čistionicu. Otvara mali televizor iznad sudopera, počinje mesti, špinat i dalje
kuha.

Kad kuham, kaže, mislim koliko toga još večeras moram pročitati za sutrašnje
predavanje.

Iscrpljena sam, kaže, i sjeda za stol. Od dvostrukosti.

Nikada nije sasvim ovdje, u kuhinji. Njena je radna soba na drugom kraju hodnika.
Gleda na ulicu. Pisaći stol je tako uredan, kao da je s njega nastojala izbrisati svaki trag
krušnih mrvica, masnih otisaka prstiju i nehotice prolivenog soka. Ili - kao da rijetko sjeda
za njega.

Kasno navečer zatvara vrata svoje radne sobe, uključuje radio a zatim uzima knjigu
„The Biology of Computer Life” i nastavlja čitati tamo gdje je sinoć stala. Sinoć su bili
gosti, zadržali su se do kasno i kad je sjela za svoj radni stol, stigla je pročitati samo jednu
stranicu. Sjeća se da je to bila stranica 136, ali to je sve čega se sjeća, ta brojka. Zaspala je s
glavom iznad knjige. Mora ponovo pročitati stranicu 136, ali prije toga mora još samo
napraviti spisak hrane koju će kupiti sutra pri povratku. Pomisao na hranu je
obeshrabruje. Primjećuje da je sinoć sa sobom donijela šalicu čaja koju nije stigla popiti i
još jednom, kao maloprije u kuhinji, preplavljuje je val iscrpljenosti.

U svojoj sobi čujem kako Jelena tiho otvara radio, misli da sam zaspala. Mukli
ženski glas pjeva o ljubavi. Obuzima me boja glasa, način na koji izgovara riječ love,
sasvim očajno, kao da ne vjeruje da je netko sluša. Odupirem se njenoj tuzi, načinu na koji
me utegnuti zvuk saksofona čini bespomoćnom.

Odjednom osjećam da je opasno biti ovako sama, bez ljubavi.

Ta unutrašnja glatkoća, kroz koju sve klizi, proklizava, curi, ne zadržava se. Nema
se za što uhvatiti. Žitka masa nepostojanih utisaka prodire kroz sve otvore i protječe
tvrdom, tamnom, okamenjenom cijevi u sredini. Jedino je muzika može ispuniti, nagristi
njene stijenke. učiniti ih šupljikavim, sitastim čežnjivim tkivom.

Sada vidim da je soba tako ispražnjena, čista, protočna - kao moja izvrnuta utroba.

Iz nje su uklonjeni svi beskorisni predmeti koji samo skupljaju mirise i prašinu, u
kojima se luđačkom brzinom množe bakterije razorne za meso. Na prozoru nema zastora,
na radnom stolu nema knjiga. Ovo je bolesnička soba, skliska od suvišne čistoće. Na goloj
polici, s koje su uklonjene nabacane novine, papiri, Dušanovi nacrti, računi, figure od
porculana, svijećnjaci, cvijeće, potpuno izvan sistema, ostala je limena kutija kakaa
Chocolat Damay Granulé, Garanti pur cacao & sucre. Magasins de Vente 31 à 35 Bould.
Sebastopol & 50 a 58 Rue St. Denis. Vjenčić od zlatnih listova po rubu gotovo je izbrisan
od prstiju koji su otvarali kutiju, žlicom uzimali smeđi zrnasti prah, stavljali ga nazad na
policu a zatim kakao miješali s mlijekom u porculanskoj zdjelici, dok se sasvim ne otopi.

Otisci prstiju - to bi ostalo. Dugo iza moje iznenadne... smrti, na masnim loncima,
četkama za cipele, nožu za kruh, šivaćem stroju, pisaćem stroju, ormaru, kutiji od brašna,
šećera i bombona vidjeli bi se otisci. Ne bi ih bilo moguće odmah izbrisati, činilo bi se da
pritiskuju predmete kao da imaju neku težinu. Ostala bi i stara odjeća. Stara - zapravo
jednom nošena, gotovo nova. Kad bi Nataša otvorila ormar, odjeća bi pod njenim
pogledom iznenada starjela i ona bi vidjela čarape, kojima je pobjegla jedna očica, kako se
pretvaraju u niti. Džemper s nekoliko rupica od moljaca koje nikako nisam stigla zakrpati,
raspao bi se od dodira. Tek očišćeni kaput na kojem se pojavljuju mrlje, bijelu svilenu
bluzu koja bi na dnevnom svjetlu dobila prljavu žutu patinu, svečanu haljinu kako se
gužva a ispod pazuha joj ponovo izbija miris mog znoja i parfema. Dugme koje sam mislila
prišiti. Topli veš koji sam mislila nositi iduće zime.

Namjere.

Pogodile bi je namjere, nedovršenost, smrt koja uvijek stiže iznenada i na kratko

ostavlja nered.
 Nemogućnost zaokruženja.

U početku ne bi gledala fotografije, a kada bi nakon mjesec dana smogla snage i

otvorila ladicu, ustanovila bi da njena majka ni na jednoj ne sliči na sebe. Na trenutak bi
došla u iskušenje da zgrabi škare, izreže sva ta lica i složi ih na jedan čist papir: na svakom
bi bilo nečeg neuhvatljivog, nepoznatog. Učinilo bi joj se kako sam ja bila tek ono što je na
njima odsutno. Činilo bi joj se to još neko vrijeme, dok joj iz pamćenja ne bi iščezle moje
geste, boja glasa, pogledi po kojima je otkrivala nijanse mojih raspoloženja, moja tjeskobna
šutnja. Mnogo kasnije, to neispravno lice s fotografija postalo bi jedina istina. Ali tada bi
već pisma (koja bi još neko vrijeme stizala), papiri, rukopisi, moja četiri talismana - ležala
u kutijama na vrhu ormara. Sve do čega mi je stalo, sve što sam bila, ležalo bi u tim
kutijama. Konačno skupljeno na jednom mjestu, pospremljeno. Jedino bi se kutovi
Natašinih usana izvijali prema dolje na isti način kao moji, ali nitko više ne bi znao da je
to „isti način”.

U sobi smo. Mučena kašljem, Jelena je klekla na koljena i ponovo umočila krpu u
kantu s vodom. Voda se već ohladila. Odgurnula je stolicu i snažno trljajući obrisala je
posljednji komadić suhog poda. Krpa je ostala gotovo crna. Zatim se osvrnula. Što bih još
mogla učiniti? Ukloniti knjige, one samo smetaju, ne daju se prebrisati mokrom krpom.
Uzela je praznu kutiju i u nju složila knjige. Kutiju je gurnula u ormar. Znam da ju je to
umorilo. Nije morala. Zašto je to učinila, zašto se brine? Ne podnosim brigu, ne
zaslužujem je. Ne mogu je vratiti. Nikada joj to neću moći vratiti.

Sažaljenje, to je ono što osjeća za tebe, jadna bolesnica, žali te, to je sve.

Bilo bi mi lakše da mislim tako. Ostala bih, otišla bih odavde. Nekamo. Sakrila bih
se - svoju nemoć, svoj stid.

Ležim u kući svoje majke, čujem je kako pere suđe. Ustajem, puna nejasnog bijesa,
idem k njoj, kažem joj da ja mogu oprati to suđe, da joj želim pomoći. Želim je konačno
vidjeti kako sjedi i ne radi ništa, ne plete, ne gleda televiziju. Kažem joj da prestane raditi
za mene. Ona kaže, pusti, nije mi teško. Ti si bolesna. Kaže to, kao da je ona kriva za tu
bolest, kao da sam se razboljela zbog njene greške ili neopreznosti. Vidim kako sporo miče
lijevu ruku. To je od bolova u ramenu. Ali pere - tako se iskupljuje pred sobom, preda
mnom. Znam to po zvuku: tanjur slaže jedan na drugi malo preglasno, tako da i ja čujem.
Zvuk izlazi kroz prozor u ustreptali ljetni zrak i nadolazi prema meni, tisuću puta
umnožen. Čujem samo zveket, kao poruku: vidiš, ovo radim zbog tebe, mučim se zbog
svih vas, mučim se zbog tebe, tebe, tebe...

Ne mogu utišati taj zvuk.

Čujem ga u šumu krpe kojom Jelena briše pod. Prati me.

Ali sada očekuju da ozdravim.

Odjednom, pojavilo se zdravlje. Kao riječ. Kao komad. Najprije kao riječ. Ne znam
kad sam je prvi put čula u vezi sa sobom. Mislim da je to bilo kad su me otpuštali iz
bolnice, ali još nisam obraćala pažnju. Zatim se riječ ustalila. Dušan i Jelena govore mi,
sada si zdrava. Nataša pita - jesi li zdrava? Počinjem se spoticati o zdravlje kao o kamen.
Treba shvatiti da je to upravo ono što sam očekivala, čemu sam se nadala. Nadala? Nije to
prava riječ. Moja je nada bila vrlo opredmećena, tuđi komad tkiva koji će zamijeniti moj.
Od toga dalje nije bilo nade, nije bilo ničeg. Bila sam potpuno nespremna za zdravlje.
Kako da saznam što je to zdravlje? Osjećam samo niz promjena na licu, trbuhu, koži.
Mokrim. Nadlanice su mi podlivene krvlju a bedra osuta sitnim tragovima uboda. Od
oteklina ne mogu obuti cipele. Svaki treći dan idem u bolnicu. Vade mi krv, a zatim oko
sat vremena sjedim u čekaonici. Nervozno listam novine. Doktor kaže prestanite,
prestanite s tim! Mislite kako više ne morate na dijalizu.

Tako govore i drugi. Telefoniraju. Pitaju: kako ti je sada kad više ne moraš na
dijalizu? Još ne znam, odgovaram i čini mi se da su začuđeni, da je to prvo što sam trebala
pomisliti.

Misliti o zdravlju u negaciji: ne moram.

Otišla sam tamo, mora da su me noge odnijele same. Otvorila sam dvostruka vrata i
ušla u dvoranu za dijalizu. Bacila sam kratak, kontrolni pogled, kao da sam se nadala da
neću nikoga zateći. Ali dvorana nije bila prazna. Sestre su već pospremile krevete, zategle
su krute plahte za slijedeću smjenu pacijenata čija su imena bila upisana u križaljku na
tabli. Tabla, to je tako praktično. Vrlo je lako prebrisati spužvom čitavu križaljku i unijeti
u nju nova imena. Promjene su česte. Znala sam da u ovo doba, između dvije smjene (još
pamtim raspored) ne bi trebalo biti bolesnika. Ne znam da li bih podnijela njihove
poglede, umanjeni odraz svog lika koji stoji na vratima obučen u sivu trenirku i ulazi
zbunjeno, nekako pokajnički. Želi se ušuljati, proći neopaženo, jer je sad odvojen od njih
nevidljivom preprekom. U sjajnoj crnini njihovih zjenica množio bi se moj sićušni lik - i
ja bih bila osmerostruko, šesnaestostruko sretna.

U svakom paru očiju. U svakom oku posebno.

Oni bi me gledali kao zdravu. Oni bi vidjeli to zdravlje.

Dođite ovamo, domahuje mi sestra. U zasebnoj sobi leži muškarac, on je ovdje prvi
put. Pokazuju me njemu kao da me upravo očekivao. Njegovo usko, blijedo lice postrance
je položeno na jastuk. Na sebi ima svjetloplavu frotirsku pidžamu koja mu vrat ostavlja
golim. Izgleda nezaštićeno. Gleda svoju ispruženu ruku u koju se vraća krv pomiješana s
vodom. Čini mi se da ga vrijeđaju rutinski pokreti sestre, način na koji je lijevu ruku
oslonila na bok a desnom nastavila raditi oko aparata, ne gledajući aparat, ne gledajući
njega.

Kažite mu kako to nije strašno.

Čovjek ima oko šezdeset godina. Možda, teško je to reći. Bolest troši. Njegovo
mršavo tijelo leži pod plahtom, napušteno, kao da ga je sam napustio, odustao od njega.
Miču se samo oči: s ruke na sestru, zatim na mene. Ne znam da li nešto očekuje od mene,
ne izgleda tako. Znam taj osjećaj udaljavanja od sebe; kako mu igla leži u žili a tanak,
hladan mlaz struji unutra. Krv mu udara u sljepoočicama, a tijelom se naglo širi val
topline, od soli, koja otopljena u vodi ulazi u krvotok - i da će se to ponavljati. Vruće mi je
u toj prostoriji, u kojoj više ne čujem zvuk strojeva.
 Ne mogu mu reći kako to nije ništa strašno.

Ipak kažem: nije strašno.

Dok to govorim, mislim kako „strašno” ionako nije riječ kojom se može obuhvatiti
nečiji život.

Bilo bi bolje da mu mogu reći kako postoji nada, ona čvrsta, organska. U njemu. U
tkivu samom - i da se treba njoj prepustiti, istovremeno zatajujući sebi njeno postojanje.

Objasniti mu metafiziku dviju stvarnosti, horizontalnu diobu, način na koji usred

čovjeka raste stup od stakla. Objasniti mu sistem isključivanja i uključivanja. Ne bi mi
vjerovao. Vidim to po pogledu. Kako je ovdje vruće! Ipak, ne odlazim. Stojim, ne mogu još
otići. Čini mi se da bih sada morala dolaziti ovamo svaki drugi dan. Vraćati se, da se
uvjerim kako se ne moram vraćati. Mogu suprotstaviti dvije stvarnosti jedino gledajući
ovu prvu: kako igla sporo izlazi iz njegove ruke a sestra pridržava to mjesto u pregibu
čvrstim stiskom. Kasnije, to će činiti sam, ne primjećujući, tako je jedino moguće
preživjeti. Ne želim ovo zaboraviti. Ne znam zašto mi je potrebno da pamtim, ali moram:
kako igla ulazi, kako igla izlazi.

Već zaboravljam, to se evo već događa, ne prepoznajem kazaljke na aparatu.

Tek je prošlo mjesec dana od onog ranog smrznutog jutra u New Yorku, a ja više
ne znam čemu služe ti brojčanici koje sam gledala šest godina. Arterijski pritisak? Venozni
pritisak? Brzina okretanja pumpe? Temperatura otopine? Ne želim to znati, ne više.

Da li sam ikada bila ovdje?

Ožiljci brzo zarastaju, moja koža zaboravlja.

Vidim kako tanka unutrašnja koprena u meni prekriva te godine, briše moje
dolaske, brojčanike, šumove, Ja koje je ovamo dolazilo - i kako naočigled ostajem bez
sjećanja. Konačno prepoznajem prirodu svoje nesigurnosti: tako nagli zaborav. Slike koje
padaju u prazno.

Zadržati ih. Izvući ih.

 Ovdje nema više zraka, ovako je u trbuhu podmornice kad zaranja, vrućina dolazi
iz nevidljivog stroja, zrak dolazi iz nevidljivog stroja, krv također; strojevi me slijede. U
podmornici je tiho, čuje se samo potmuli otpor mora i tlo se malo ljulja. Blijedo lice na
jastuku jasno je osvijetljeno, ali snop svjetlosti podrhtava, tlo se ljulja jače, a zatim se
mrači. Mogu izdržati ovu bol u grudima - ali gledati njegovo lice, strah koji mu stiska
zjenice i lice boji u bijelo... Gleda me očima straha - prepoznajem ih kao svoje. Odrastao
čovjek, koji kao da prvi put vidi, od užasa mu se ljušte kapci i to ga neizrecivo peče. Ne
želi me gledati. Ipak, gleda me i vidim da mu je od toga mučno.

Taj goli vrat, kao izložen.

Leži, i grozničavo misli kako se više neće pomaći, nikada. Mnogo kasnije, otkrit će
da je ovo početak, da sam kraj također ima vlastiti tok.

U njegovim očima, tek u njegovim očima vidim od čega sam slobodna. Oslobađa
me njegov užas.

Ujutro, kad provučem češalj kroz kosu, opada u pramenovima. Mišići na nogama i
rukama sada su posve izjedeni. Nestali zajedno s tekućinom.

Počela sam gubiti po dvije kile dnevno. Mislim da je to naprosto otjecalo iz mene.
Višak vode povlačio se najprije iz zglobova na kojima su se napokon pokazale kosti - a
zatim i iz svih drugih oteklina. Ostale su samo masne naslage glupo raspoređene na
obrazima, na trbuhu i vratu. Lakše se krećem, jedino mi noge još drhte i dok hodam,
moram se pridržavati ili oslanjati. Nakon osam izgubljenih kilograma činilo mi se da se
topim. Kad sam izgubila petnaest kilograma, glas mi je postao sasvim tanak. Znala sam da
je to kemija, reakcije, lijekovi koji otpuštaju suvišne tvari. Bez moje kontrole. Nisam
mogla sasvim računati na sebe, još ne.

Otjecanje se zaustavilo na sedamnaest kila.

Kad se češljam, kad podignem ruke, koža na podlakticama visi ispražnjena, bez
sadržaja, umorna. Umorila sam se od novog, naglih prijelaza, neprepoznavanja. Bojim se
za srce, možda će oslabiti od tolikog gubitka. Zovem doktora. Hodajte, krećite se, to je
sada naročito važno. Znam pacijente koji nakon operacije po godinu dana nisu mogli
ustati iz kreveta. Ali, nemam čime, sama sam kost i koža. Vježbajte, rekao je, samo vi
vježbajte. Odjeća oko mene leprša, klizi prema dolje. Sada sam tako lagana da se bojim
vjetra.

Ipak, moram izaći.

Napokon zakoračiti u „vani”.

Kad sam dotakla kvaku, imala sam osjećaj stakla, vrlo fino brušenog kristala koji
tako vibrira da bi se lako mogao rasprsnuti. Dok su se iza mene zatvarala ulazna vrata,
opipala sam ključeve u džepu. Iako su bili tu, pala mi je na pamet bezrazložna sumnja da u
povratku neću moći otvoriti vrata.

U ulici su tri crkve i jedan pogrebni zavod, kojem je vlasnik neki B. Watson. Ako
po lijevoj strani krenem prema trgu i pogrebnom zavodu s ulazom natkrivenim crnom
plastičnom nadstrešnicom s koje se guli natpis, prije toga moram proći pored staračkog
doma i bara na kojem piše SOUVLAKI. Dva stola zjape prazna, mlada djevojka stoji pored
automata za coca-colu i nalakćena na šank, gleda kako... Gleda. Odmah pored bara je ulaz
u prodavaonicu novina, neraspakirani snop Boston Globea ostavljen je ispred. Zatim
dugačak niz drvenih dvokatnica od letvica obojenih sivo ili bijelo, s malim prednjim
dvorištima koja završavaju željeznom ogradom. Držim se za nju, na pločniku od crvene
opeke razmazan je pseći izmet, moram paziti da se ne poskliznem. U spojevima između
opeka svjetluca sivi pijesak.

Ako odaberem desnu stranu, moram prijeći preko ceste i krenuti od crkve s
isturenim tornjićem na uglu, koji je točno preko puta ulaza. Prošla bih pored školskog
igrališta na kojem nema djece. Dva bloka dalje je automatska praonica rublja a do nje
niska kućica koja bi izgledala kao baraka kad se preko čistog staklenog zida obojenog u
bijelo ne bi širio natpis Computer Center. Kroz ogrebotine na boji vidi se prašan pod s
tragovima nogu, kao da je netko možda imao namjeru ući, pa se, ne došavši do kraja,
predomislio. Treba mi dvadeset minuta da stignem do trga, zaokrenem desno, dođem do
pošte, ubacim pismo i istim putem krenem natrag.

Pri povratku, osjećam se manje nesigurno.

Vidim kako se djevojka u baru pomakla, kako je natočila piće u papirnatu čašu
visokom mladiću sa šilt kapom, koji je hitro iskapio i potom nadlanicom obrisao usta.
Zatečena tim pokretom, skrećem pogled, kao da sam ga odjednom vidjela golog.

Na pločniku izrovanom korijenjem, u maloj udolini u međuvremenu se nataložio

pijesak. Onaj koji sam vidjela pri dolasku. Put je trajao tako dugo da je usred pločnika
narasla pustinja. Raspoznajem zrnca, kao da su mi zašla pod nokte ili pod zube. Kao da su
moja. Tu, sada, bez kolebanja, naglo - briše se granica između „unutra” i „vani”, potiru se
dvije stvarnosti. S jednom nogom u udubini, s jednom rukom na prečki ograde koju
rastače rđa, udišem mokar zrak, kišu koja još nije pala.

Kod kuće sam - u tom osjećaju prisutnosti.

Pukotine u pločniku. Okomiti pregib između ulice i kolnika, u kojem raste trava.
Pukotina na fasadi ispod otvorenog prozora, čujem kako unutra kuca veliki zidni sat.
Znam da je velik i da je zidni, jer sam ga vidjela, iako sada ne dosežem do ruba prozora.
Koliko mi je godina? Tri? Ili manje. Ispod prozora raste medvjeđa trava. Njeni su listovi
lijepe za prste. Komadi žbuke se krune i na nogama unosim pijesak u predvorje kuće na
moru, popločano istim ovakvim opekama, ovim opekama. Usred predvorja je pumpa za
vodu. Ježim se od dodira željezne ručke. Stojim tamo, ulazna vrata su otvorena, na jarkoj
svjetlosti razaznajem pravilno raspoređene opeke. Kanalići između njih su ispunjeni
zemljom i pijeskom. Pokušavam na prstima preskočiti iz jednog pravokutnika u drugi ne
dodirujući crtu. Ako je dotaknem, donijet će mi nesreću.

Pamćenje, poput pijeska pod nogama.

Pred ulaznim vratima vadim ključ. Prošlo je podne, ulica je pusta. Guram ključ u
bravu. Ne mogu otvoriti vrata. Ključ je nov, mjed se još sjaji.

Znala sam. Ne mogu uskladiti pokret i misao.

Pitam se zašto, ali odmah odustajem.

Gledam sebe iz prevelike blizine, kao kroz povećalo ili mikroskop. Zatim se
udaljavam, vidim se izvana, iz daljine, preko ulice. Nagla promjena perspektive. Od toga
mi se čini da stalno ulazim i izlazim, ulazim i izlazim. Jedva da činim jedno ili drugo.
Maločas, na ulici, osjećaj jedinstva. Ali to je bilo slučajno. Moram svakodnevno
otključavati vrata, penjati se uz stepenice, raditi obične stvari tako da me to ne iscrpljuje i
ne dovodi do očajanja. Ne mogu podnijeti ovu usporenost, usitnjenost, energiju koju
moram unijeti u otključavanje i strah da se vrata ipak neće otvoriti. Tu neprestanu
strepnju koja se seli iz predmeta u predmet.

Neću moći zakoračiti u kadu.

Neću moći sama oprati kosu.

Neću prijeći dovoljno brzo preko ulice, zeleno svjetlo će se ugasiti.

Past ću niz stepenice i ostat ću tako ležati u stubištu dok netko ne naiđe. Tako
teško ulazim u prvu stvarnost, kao u ovu kuću sa staklenim vratima iza kojih mi je sve
poznato, imam čak i ključ, ali nešto se odupire mom ulasku, mom potpunom prijelazu. Za
sobom vučem nedefiniran teret, mutno sjećanje, stvari o kojima ne želim misliti. Kad bi se
teret naglo otkinuo, ušla bih u ono što se zove „novi život”.

Osjetiti otkidanje, niti koje pucaju.

Kolebam se između te želje i želje da se slike konačno objasne. Mislim kako bih
sada sebi to mogla dopustiti.

Budim se od naleta vjetra na stakla. Još je noć. Grijanje ne radi. Zavlačim se dublje
ispod pokrivača, sasvim u sredinu kreveta, u mrak koji se po rubovima hladi. Sredina
kreveta je malo udubljena, kao da je netko već godinama ima istu naviku kao ja, da pred
buđenje legne na desni bok, sklopljene ruke ugura između koljena a zatim tako miruje i
sluša zvuk struganja plahte po ramenu,

Mora da spavam na, njima već dva tjedna, i više. Ali trebam prljavštinu, sitne
gvalje prašine u naborima, crne mrvice koje ispadaju između nožnih prstiju i lijepe se za
platno, jastuk zamašćen od kose. Dok ležim, žuljaju me mrvice kruha ispod leđa, rub
plahte o koju sam sinoć obrisala prste miriše po kori od naranče.

Gnijezdim se u prljavštini.

Uspostavljam intimu.

U tišini pred zoru, jasno čujem kako otpadaju sitne ljuskice mrtve kože i
ispunjavaju prazninu u tkanju plahte, rupice između tankih niti. I kako se na plahti
oblikuje novi sloj, svijetlosmeđi otisak u obliku jajeta - tijela skvrčenog i okrenu tog na
bok. Kada ponovo legnem, prirastam uz svoju prljavštinu tako glatko da između nas ne
ulazi ni zrak. Umiruje me tako nedvosmislena prisutnost u prostoru.

Buđenje dolazi s ulice. Prisluškujem ga kako se približava: koraci po suhom

snijegu, automobilski motor u dvorištu, škripanje ulaznih vrata preko puta, dječji plač.
Prodorno izlijevanje kotlića u stanu pokraj. A zatim zatišje, prije nego kuću preplave
koraci, toptanje bosih nogu, jutarnje vijesti na radiju, glasovi koji se miješaju, šum plina u
štednjaku.

I tada, upravo tada, pokušavam se sjetiti.

Dodira, sigurnosti tog dodira. Pouzdanja. Topline kože. Mogu ga prizvati: dvije
ruke me obuhvaćaju i naglo odmiču od ruba. Vrlo blijede, daleke slike plove prema meni,
usporeno se probijaju kroz tišinu i vidim sebe, sasvim malu, kako sjedim na čamcu i držim
se objema rukama za rubove. Čamac se ljulja, naginjem se da zgrabim vodu. Imam sitno
preplanulo tijelo i plavu kosu sljepljenu od soli, obuhvaćenu kopčom s desne strane. Ne
mogu vidjeti imam li na sebi kupaće gaće. Čamac se naginje i vidim svoje lice kako se
mreška na površini, kako se rasplinjava. Trenutak prije nego izgubim ravnotežu - osjećam
dodir. Možda majke, možda oca, oboje je sa mnom na čamcu. Otac ima bijelu kapu za
plivanje.

Ne sjećam se da se to dogodilo. Samo vidim događaj ispred sebe, u dubini, kao

slabo osvijetljeni komadić koji izranja iz tame. Jedva se raspoznaju likovi, njihovi mekani
pokreti. Kada se sasvim približe, postanu uvećani i plošni i naglo skreću sa strane. Kao da
me ne žele više vidjeti. Kao da se srame.

Pokušavam uspostaviti vezu, umiriti se tako da mi se mogu sasvim približiti - ali

moji pokreti, treptanje očiju, sve ih plaši. Ponavljam scenu, zaustavljam je, rekonstruiram.
To je bolno, vrebati u tišini davne slike. Trenutak traje kratko.

Zatim se budim, s osjećajem nedostatka.

Utvrđena ispod pokrivača, mislim kako se ipak moram sjetiti. Nije se moglo
izgubiti. To. Dodir - jednom uspostavljen. I kako moram početi od tog najranijeg sjećanja,
od tog u vodi rasplinutog lica. Dodir. Intimnost prljavštine, moje djetinje lice, sjećanje
koje mi izmiče, sjećanje koje me veže, moram se sjetiti svega, svega, svega.

Ali to navire. To će se pokazati. Još samo malo i provalit će. U rano jutro.

Čekat ću skupljena, kao pred udarac.

Ja ću čekati.

Jelena je pismo donijela zajedno s novinama, izvještajem s bankovnog računa, i

letkom s obavijesti o rasprodaji u robnoj kući „The Coop”. Koverta je bila mala, nekako
stisnuta i iskrzana po rubovima. Adresa ispisana rukom. Prepoznala sam majčin rukopis.
Ni jedan potres u njenom životu nije promijenio njegovu oblinu, suvišne zavijutke,
starinsku kićenost pažljivo ispisanih velikih slova. To je bila ona - glatka, obla, izvijena
forma. Oklijevala sam da ga otvorim. Bojala sam se njenih riječi, toga kako će proteći
mimo mene a ja ću u njima, kao i prije, tražiti nešto drugo. Pismo je bilo otposlano mjesec
dana poslije operacije.
 Draga moja kćeri.

Nema mog imena, nema tepanja, samo strogo imenovanje odnosa. Još uvijek se drži
forme. Svaka žena koja ga pročita može misliti da je njoj namijenjeno. Pismo je adresirano
na Jelenu. Ona ga je mogla otvoriti. Ili je moglo zalutati. Draga moja kćeri - to nisam samo
ja.

Ledim se od početka, od tog hladnog početka. A istovremeno, znam kako ide dalje,
dobivam ih redovito, gotovo ista, različita tek u nijansama. Držim se za njihovu
redovitost, barem za to. Kad čitam njena pisma, mislim kako zapravo hoće reći nešto
sasvim drugo, ali ne uspijeva. Znam sve: i da je na moru, i da je tamo hladno („ali sigurno
ne tako kao kod tebe” - ona priznaje da je meni teže), da je ocu loše ali krpa nekako. Nju
boli ruka i ide na vježbanje svakog dana („loše” se za oca sada već sasvim podrazumijeva).
Svakog dana misli na mene. Zvala je Natašu, ali ona ne govori mnogo.

Čeka da dođem. A zatim: „Ne znam što da ti više pišem”.

Ruke mi drhte od ove rečenice.

Ona ne zna što da mi piše. Ona ne zna što da mi kaže. Ona samo bespomoćno
gleda kao da je već odavno odustala od toga da mi pomogne i svaki put kad pomisli kako
bi ipak morala nešto učiniti za mene - napisati pismo - preplavi je nemoć. Pisma putuju,
papiri sa čudnim, tuđim rečenicama stižu na odredište, a onog koji čita hvata neizbježna
tuga. Odlasci, dolasci, slavlja, selidbe, nesreće - sve je to mimoilazi, ne zna što da više piše,
nepomična je, čeka.

Na kraju mi šalje poljubac.

U potpisu nema njenog imena, kao što u naslovu nema moga.

Ali ne, ne, zabunila sam se, još nije kraj.

Na drugoj stranici je post scriptum: „Šaljem ti ovih nekoliko ljubičica, našla sam ih
na stazi kad sam išla u selo. Prve su ovog proljeća, moje najdraže cvijeće”. Ispod toga,
komadićem papirnatog flastera - onakvog kakav se upotrebljava na dijalizi - zalijepljeno je
pet svijetloplavih već osušenih ljubičica.

Slika majke koja se penje stazom, ugleda ljubičice, bere ih i donosi kući, a zatim
uzima flaster koji je otac donio iz bolnice i kojim previja ubode navečer nakon dijalize - i
lijepi ih pažljivo na papir da ostanu čitave. Tek onda piše pismo. Piše ga samo zato što
misli da ne može poslati ljubice same. Pomišlja na to, ali odustaje. Dodaje na brzinu
nekoliko riječi. U načinu na koji se zamislila nad papirom s ljubičicama, za koji je
pomislila da je „prazan” i da ga treba ispuniti riječima, u pokretu kojim su te obične i suhe
riječi izlazile ispod njezine olovke - vidim svoju krivicu. Nisam znala da ta žena, moja
majka, ima najdraže cvijeće. Zašto od nje tražim da to kaže, zašto je prisiljavam da sve
izgovori, da se muči? Da li je tako kažnjavam? Krhkost papira, rukopis nemoćan u svojoj
zakočenosti, blijede ljubice - to je također ona.

Čujem Jelenu u drugoj sobi, njen glas, telefonira. Vani neki prolaznik zviždi, kao
da je stvarno već proljeće. Sjedam na krevet i na koljenima razastirem još jedan tanak list
papira na kojem su drugim rukopisom - uskim, visokim, samopouzdanim slovima -
dodane još tri rečenice. Ne prepoznajem ga. Gledam potpis: voli te tvoj stari otac.

Zviždukanje se više ne čuje, samo zvuk papira koji sporo klizi prema podu.

Poslije dvadeset godina.

Papir je stajao na stolu u sobi, na vezenom stolnjaku naslonjen na pepeljaru tako da

ga moram vidjeti kad uđem. Listić istrgnut iz bloka, možda iz bratove bilježnice, s tankim
sivim linijama i jednom rečenicom ispisanom u sredini. Bilo je jutro, nikoga nije bilo kod
kuće. Stajao je tamo, kad sam posegnula za njim učinilo mi se da će se predvojiti. Na
njemu je ovim istim rukopisom pisalo da moram otići.

Jelena! vičem, Jelena!

Ona ulazi.

Dvadeset godina mi nije pisao, kažem.

Moram to izreći. Onda me preplavljuje bol i nespretno, jer ne želim da me gleda,

spuštam se na krevet i okrećem glavu prema zidu. Presječena udarcem, nepripremljena,
ipak.

Tamno sjećanje izlazi.

Jelena stoji. Čeka. Misli da mi može pomoći.

Otac je mrzio da ga zovem stari. Na fotografiji koja mi je bila najdraža nosi

pomorsku uniformu. Bez kape je. Ima visoko čelo i sjajnu, valovitu kosu počešljanu
unatrag. Oči su mu velike, svijetle, ali različite: na desnom je malo spušten kapak tako da
se ne vidi vrh šarenice. Lijevo oko mu se smiješi, on je mlad, ima lijepu ženu, sina, kćerku
- ima porodicu. Sliči Caryju Grantu. Ja listam „Filmski svijet” i kažem mu, sličiš filmskom
glumcu. On se smije, to ga veseli.

Dan prije nego sam na stolu našla papirić, bili smo u dnevnoj sobi sve četvero.
Vrata balkona bila su širom otvorena, zavjesa se nadimala, čuo se vlak. Njegov glas bio je
prijeteći miran. Za ručkom je počela svađa, još jedna, ne znam više što je htio od mene.
Približavao se ukoso preko sobe. Majka je okamenjeno gledala kroz prozor na vrh jablana,
na dvorište i još dalje. Njegove oči - lijepe oči s fotografije - bivale su sve veće i veće, širile
su se naočigled, kao da će izaći iz okvira, kao da će me progutati njihovo smrknuto
plavetnilo.

Udario me preko lica. Na trenutak nisam znala što je to. Usta su mi bila puna krvi.
Udario je još - vlak se više nije čuo, samo njegov glas. Ne više miran. Nerazumljiv. Gotovo
urlik. Majka je zatvorila balkonska vrata. Nisam se branila, gledala sam njegove ogromne
oči, tako blizu. Opazila sam da su oko zjenica žute i da se te zjenice okreću prema vratima
od hodnika, a zatim...

... kako se smanjuju, kako sasvim naglo tamne, umiru.

Na vratima je stajao moj brat. U rukama je držao pištolj. Njegovo malo, odlučno
lice s naočalima koje su stajale nakrivo. Njegove klempave uši. Uperio je pištolj u oca.

Pusti je!
 Glas je bio visok, dječji. Zatvorila sam oči. Nisam mogla podnijeti njegovu
ozbiljnost, težinu njegove odluke. Čula sam glas, u njemu nije bilo ni trunke plača. Držao
je pištolj tako kao da zna što s njim treba učiniti. Do jučer sam ga jedva primjećivala,
malog brata. Iznenada sam se našla između njega i oca. U tom času on nije znao da ću tu
ostati zauvijek, zauvijek. Kad sam otvorila oči, očevo lice bilo je sivo, posuto pepelom.

Ne sjećam se toga, rekao je kasnije moj brat. Bilo je to na njegovom vjenčanju.

Nosio je tamnoplavo odijelo i bez naočala neobično je sličio ocu, onoj fotografiji kao iz
filma. Otac je već bio potpuno sijed i pogrbljen i jedva mu je dopirao do ramena.

Ne, ne sjećam se, zaista.

Sjećam se, bilo je to malo poslije mog jedanaestog rođendana. Bila je nedjelja.
Uplašio sam se očevog glasa. Udario je, i još, i još, ona je pala, bojao sam se da će je ubiti.
Onda više nisam mogao izdržati, sjećam se da sam osjetio težinu u želucu. To je bilo kao
neki kamen. Našao sam Berettu, bila je u ormaru - zamotana u bijelu flanelsku krpu. Otac
mi je pokazivao kako se rukuje pištoljem. Znao sam staviti metke. Stavio sam ih.

Kroz staklena vrata sobe vidio sam njegovu sjenu kako se miče. Kad sam ih otvorio,
od suza nisam vidio ništa, samo da je ona čučala na podu kraj vrata. Ne znam gdje je bila
mama. Ne znam da li sam ga htio ubiti. Ne želim se toga sjetiti.

Zaboravi to, rekao je brat, zašto to već jednom ne zaboraviš?

Sutradan je sve bilo gotovo. Otišla sam, nisam se mogla vratiti, ne više. Mnogo
kasnije odlazila sam u kratke, uredne posjete. O ovome se nije govorilo. Nije se govorilo ni
o čemu. Moj brat je rastao u sjeni. Rodilo se moje dijete. Razboljela sam se. Razbolio se
otac. Pa ipak, oni su ostali tvrdi trokut u koji se nije moglo prodrijeti.

Izašlo je. To. Kao otegnuto pseće zavijanje.

Jelena se uplašila, stavila mi je šaku na usta. Ja sam se pritisnula jače, jače da se ne

raspadnem, ne ponovno, ne, ne. Cviljela sam tiho, glasom koji je dolazio iz prošlosti, iz
sna, iz čamca koji se ljulja.
 Otac misli da je dvadeset godina dovoljno za otkupljenje, da sam kažnjena za svoju
neposlušnost. Njegova se ruka spušta i lagano mi dodiruje obraz: voli te tvoj otac. On to
nikada nije rekao. Na onom papiru nije tako pisalo. Sada - ja se bojim, jednako se bojim i u
grču okrećem ga od njega, čekam udarac, više ništa drugo ne znam čekati. Ne vidim da ne
diže ruku, da šuti i da su mu upali obrazi i oči. Više nema žutog kruga oko zjenice, čitavo
je lice žuto, izjedeno, kao da će se svakog časa srušiti.

Tu preda mnom, ruši se.

Znam da bi želio da mu oprostim. Opraštam mu, vidim ga ponovo kako sjedi kraj
prozora moje bolesničke sobe i šuti - i kako prolazeći kroz zid, diže ruku. Daje mi znak,
tek sada razumijem da je to bio znak. Viknula sam za njim: ne odlazi! Mislim da me nije
čuo. Možda me ipak čuo. Da li će mu biti dovoljan moj daleki, kasni oproštaj? Da li će
meni biti dovoljne ove tri rečenice ispisane onim istim jednako sigurnim rukopisom? Kao
nova poruka koju nalazim na stolu: vrati se. Ali, tolike godine bila sam gladna, ništa me
više ne može zasititi. U međuvremenu muškarci su prolazili kroz moj život. Glodala sam
ih do kosti, tražeći dodir, sigurnost.

Jelena još uvijek stoji. Kaže, sama si odabrala taj odnos s ocem, tako si živjela, što si
očekivala? Što sam očekivala? Ne znam više odgovor na ovo pitanje.

Lice muškarca dok se zajedno vozimo autobusom prema Beogradu. Sjedim u

prvom redu. Nema dovoljno mjesta i on stoji iza mene. U ogledalu iznad glave šofera
vidim njegov pogled kako prelazi preko mene, kako me sravnjuje s ostalim putnicima.
Utapa me u gomilu. Prošle smo noći zaspali držeći se za ruke. Rekao je: kao djeca. Sada, u
autobusu, moje su emocije, energija, napetost, upravo proporcionalne bezizražajnosti
njegovog pogleda. Gušim se. Njegov pogled registrira moje gušenje, ali to ga se više ne
tiče.

U baru pored Lincoln teatra Josh se naginje preko crnog okruglog stola i s obje
ruke mi obuhvaća lice. Kapci mu se sklapaju i čini mi se da će mu glava svakog časa
klonuti. Približava mi se. Bar je prazan. Vani pada kiša. Kroz prozor s crvenim plišanim
zavjesama vidim kako brzo promiču kapi. Preko njegovog ramena u dnu bara privida mi
se drugi muškarac s kojim sam prošle godine slučajno sjedila na ovom istom mjestu. I onda
smo pili crno vino. On je pomalo pijano žmirkao. Nismo govorili o politici, kao sada -
nego o teatru. Obojica su slušala svoj vlastiti glas i u njemu uživala. Ja samo povezujem
njihove glasove kroz vrijeme.

Kad smo izašli van, Josh je čvrsto natukao šešir na čelo. Zatim smo se rastreseno
ljubili.

Plošna slika koja se ponavlja. Tip odnosa koji se ponavlja, množi se prema
utvrđenoj matrici i ja to znam. Znam to i u času dok po drugi put pijem vino, godinu dana
kasnije. Sjedim iza crvenih zastora i potpuno idiotski se pitam da li bi mi život bio drukčiji
da je pištolj opalio.
 VI

Žudnja je postala prepoznatljiva, opipljiva. Izbila je na površinu, znam da je tu: kad

pijem, natačem još uvijek samo pola čaše. Pazim. Mislim. Mislim kod svakog gutljaja. Ne,
nije to mišljenje nego istrenirani osjećaj za mjeru, ne pretjerivati. Makar riječ
„pretjerivati” nema više nikakvog smisla. Morala bih piti više. Ali to ne ide lako, nakon
trećeg gutljaja čaša se sama odlaže na stol. Onda ponovo nalijevam i ponovo pijem i
zbrajam čaše, šalice, gutljaje.

Koliko sam danas popila? Da li je to dovoljno?

Da li dovoljno mokrim? Koliko je normalno da odrastao čovjek pije i mokri?

Izgubila sam mjeru, izgubila sam pravu mjeru.

Osjećam svaki gutljaj tekućine kako klokoće u želucu, kako zaostaje. Što više
mislim na to, sve sam manje žedna. Strah da će voda ostati unutra. Čini mi se da
nabubrenost predvečer raste, onaj pritisak u vrhovima prstiju, težina u nogama kao kad
pred dijalizu znam da imam višak tekućine, kad pouzdano mogu slijediti trag njenog
širenja po tijelu. Idem svaki čas u zahod, ali ispuštam dvije-tri kapi. Prisiljavam se da
pijem dok čekam: mora proći kroz mene, mora izaći, sada više ne može ostati unutra.

Vježbati pijenje vode, kao bilo što drugo.

Zašto odjednom ne pamtim?

Morala bih se sjetiti kako sam za njom čeznula dok sam gutala pljuvačku, suze,
sline - dok sam gutljajem mlake vode vlažila suha usta i mislila na djevojku s vodoskokom
iz rue des Ecoles. Čitavo ovo vrijeme nisam osjetila pravu žeđ.
 Oh, gospode, opet dvije polovice - jedna vodena i jedna suha - i ne mogu između
njih uspostaviti most u glavi.

Sistem se nije promijenio, samo se preoblikovao: nema očekivanog, potpunog

razrješenja. Vrlo lako, jednom odlukom, odričem se soli i šećera. Bez žaljenja izbacujem
sve što je nesvrhovito, kap da je okus hrane - užitak - sasvim sporedna stvar. To je dio
sistema, zanemariti užitak. Pomaknuvši težište, ponovo uspostaviti hijerarhiju.

Sol. Užitak.

Godine 1950. moja teta Natalija slavi Božić na Capriju i s te proslave šalje sestri
veliku crno-bijelu fotografiju: ona u svečanoj haljini stoji naslonjena na zid pored okićene
božićne jelke. Haljina je svilena, pripijena uz tijelo, na pregibima se prelijeva. Uz to nosi
crne lakirane sandale, na desnoj ruci ima zlatnu narukvicu a na lijevoj zlatni sat. Jelka je
okićena sjajnim kuglicama i svijetlećim lampicama. Čak i na crno-bijeloj fotografiji vidi se
kako svijetle: ukrasi, narukvica, lak na cipelama. Pitala sam se kakvo je to drvo, što na
njemu svijetli i zašto ga i mi nemamo?

Na drugoj fotografiji snimljenoj 1946. na nekoj talijanskoj plaži, teta Natalija sjedi
na rubu čamca u kupaćem kostimu svijetle boje s uzorkom ribe. Na rukama i nogama ima
lakirane nokte. Ona se smješka. Rat je tek završio, a ona se već sunča na plaži. Ja se još
nisam rodila. U Jugoslaviji je 1946. užitak još bio nemoralan. Kasnije, zabrana je još trajala,
ali to je bila zabrana mog oca: visoke pete, čipkani rukavi, ruž. Sada više nema zabrane, ali
već je prekasno. Odricanje i potiskivanje tvore čvrsti mehanizam koji melje božićne jelke,
lak za nokte, nakit, večernje izlaske, sol, šećer, čežnju za ljubavlju, čežnju za vodom,
užitak. Odričem se s lakoćom koja zastrašuje. Ne dolazim u iskušenje da prekršim zabrane.
Savršena disciplina, savršena rigidnost. Na trenutak, čini mi se da čujem kako puca čelična
opruga. Ali ne, moja žudnja je beskrajno savitljiva.

Pokorava me princip žudnje.

Na dnu ulice, most iznad autoputa vodi u park. Studenti igraju baseball na
igralištu, inače je tiho. Rijeka je tamna i nečujna. Treba ići onamo, svaki dan. Treba
vježbati mišiće, pluća, oči, gledati nebodere preko rijeke i još dalje. Ponavljati pokrete,
učiti ih napamet dok ih ne naučim tako dobro da više ne moram misliti na njih. Radim to
svakog dana, to mi je posao. Ne dešava se ništa. Sada mi se čini da to nije ništa, ali naravno
noge su čvršće, ne spotičem se, sve manje mislim na hodanje.

Počinjem trčati.

Trčim po raskvašenom tlu. Crno blato lijepi se za tenisice. Na stazi je jato galebova.
Oni se lagano razmiču preda mnom i tek sada vidim kako su veliki, a kljunovi su im na
vrhu zavijeni i oštri. Dok gledam kako se jedna ptica sporo uzdiže i nekako nespretno
odmotava krila - imam jasan osjećaj da sam iza sebe. Tijelo trči već drugi krug a ja ga
slijedim pogledom, kao let galeba u daljini. U razmaku od jednog trena čujem njegovo
dahtanje, otkucaje srca, šibanje vjetra kroz kosu - i osjećam kako se znoj na leđima
munjevito hladi.

Ne onda kada se to događa - nego kad se već napola dogodilo.

Zatim se naprežem da smanjim razmak.

U trećem krugu sigurna sam da sam ušla, da sam potpuno ušla u sebe. Opuštam se.

Šljunak kraj klupe je čist. Ne slušam više korake - samo koračam i pomišljam kako
se dobro navikavam na tijelo. Ta misao me zaboljela tako jako, kao da mi se nešto, zabilo u
mozak. Odjednom između svih kamenčića uočavam crne pukotine. Nisu tu bile. Šire se.
Zemlja se suši i puca i provalija raste.

Ne mogu više sebi nanositi zlo.

Ne mogu više misliti tako - tijelo koje čini ovo ili ono, tijelo na koje se treba
naviknuti. Pomisao na odvojenost postaje nepodnošljiva. Kao pomisao da u nekoj azijskoj
zemlji gostima restorana za delikatesu serviraju živog majmuna s otpiljenim vrhom
lubanje, tako da žlicom mogu zgrabiti mozak. Više od slike otvorene lubanje u kojoj ispod
prozirne opne prošarane tankim žlicama drhti mozak - muči me pomisao na žličicu,
metalni predmet, njegovo ulaženje.
 A zatim: dodir toplog mozga na usnama.

Okus tkiva koje se topi.

Potpuno klonula, ne želim svijest o tijelu. Želim da sve to prestane. Sada. Zamara
me mijenjanje perspektive i plastičnost kojom vidim sebe, svaki put drugu. Obeshrabruje
me fragmentacija: oči, ruke, usta, nos, uši, koža. Pokreti koji se nižu u sporim fazama tako
da se svaka posebno jasno ocrtava u umu, a tek zbrojene čine „pokret”. Ne želim više biti
vlastita publika, kinogledalac koji na ekranu gleda svoj život kao život drugoga i raduje se
kad se neka scena poklopi s njegovim mutnim sjećanjem. Ovako sam kao tekućina, plazma
za koju se nikada ne zna na koju će stranu poteći, da li će izaći iz oblika i razliti se po
okolini a zatim ipak naći snage da odgmiže nazad. Plazmatična svijest - to je također
odijeljenost, ponovljena, histerična svijest o tijelu.

Kad sam kasnije sjela na kamenu ogradu pored trga, preko puta, knjižare i dućana
sa sportskom opremom, prvi mi se put učinilo da sam usklađena s prostorom. Robna kuća,
banka, prodavaonica stranih novina, ulaz u metro - sve sam to mogla obuhvatiti. I
prolaznike, oni više nisu gomila, kinetizirana gipka masa koje se plašim. Razlikujem ih,
trudim se da ih razlikujem, da odvojim lice Crnca i njegove bijele žene, njihovo dijete u
kolicima, studenta s ruksakom, starijeg gospodina koji se naginje prema ženi i nešto joj
govori na uho. Na ogradi mladić u razdrljenoj košulji glasno čita psalme. Malo dalje, Crnac
bez nogu sjedi i nijemo zvecka limenkom piva u kojoj je prorez za novac. S druge strane je
slijepac i žena koja svira kasio. Sjede ispod suncobrana, udarci vjetra svaki čas ga prevrću.
Žena ustaje i umjesto da ga zatvori, ponovo ga namješta.

Ispred ulaza u podzemnu željeznicu u invalidskim kolicima sjedi žena. Preko

koljena ima prebačen pokrivač s crnim i zelenim kvadratima. Ispred nje je tabla ispisana
slovima. Slova su mala i gusta. Nitko se pred njima ne zaustavlja. Žena drži u ruci
mikrofon i pjeva. Njen glas odjekuje trgom, odbija se od zgrade banke, gubi se na ulazu u
podzemnu željeznicu a zatim joj se vraća kao nerazumljiv, otegnuti jecaj. Stresa se od jeze.
Gledajući kako mlada djevojka raspuštene kose trčeći silazi niz stepenice, žena misli: to je
pravi život.

Pravi život - kaže muškarac u vagonu podzemne željeznice, dok vlak odmiče iz
osvijetljene stanice. Njegov sivi kaput otkopčan je pri vrhu. Kaže to dugokosoj djevojci u
skijaškoj vjetrovci koja neodređeno klima glavom. Stojim pored njega i dobro čujem ton:
zvuči oholo.

Ako to ponovi još jednom, iščupat ću mu grkljan. Zagrist ću njegov razgolićeni

vrat, pod zubima ću osjetiti hrskavicu. Zatim ću rukama vući grkljan dok ne čujem kako
se odvaja od pluća, dok krkljanje ne prestane.

Ako progovori, ubit ću ga. Nadam se da se neće oduprijeti. Gurnut ću mu prste u

oči. Postat će slijepac a njegova će žena svirati kasio na trgu. Odsjeći ću mu jezik ili ću,
sasvim jednostavno, prerezati vratnu arteriju i pustiti da krv iscuri i skori se na podu
vagona. Izaći ću kad više ne bude sklisko.

Tući. Tući slijepo. Tući s užitkom. Nikada nikoga nisam mrzila tako koncentrirano,
kao čovjeka u podzemnoj željeznici koji je bez riječi izašao kada mu je moj pogled na
grkljanu postao suviše težak.

Gospodine - htjela sam reći - ne postoji pravi život.

„Pravo” i „krivo” su kategorije neprimjenjive na to. Da je umjesto stanice bila

praznina, da je zakoračio kroz otvorena vrata vagona i zagazio u ništa - i da ga je netko
povukao natrag, u času dok je iz suprotnog pravca nailazio drugi vlak - nikada više ne bi
smogao snage da izusti: pravi život.

Odvratno je kako sam postala osjetljiva na riječi. Čine me odgovornom, kao da su

upućene baš meni. Još dok su u zraku, vežem njihovu težinu i s užasom gledam kako
blijede i postaju prozirne. Rastvaram ih pogledom, kao kiselinom. A iza - ukazuju se slike.
Trodimenzionalni pomični prizori. Kad čujem sebe kako izgovaram kiselina, vidim riječ
koja i propada kroz papir, razjeda ga, a na njenom mjestu ostaje rupa.

Dok čitam novine, otvaram stranicu na kojoj je reportaža o taksistu koji je

nesretnim slučajem pregazio starca. Kolebam se - zatim brzo prelijećem preko teksta.
Odlažem novine. Ipak: piše da je glavom udario o pločnik i da je na rubu ostala krvava
mrlja. Na riječi krvava mrlja, vidim starca kako užurbano ide preko prijelaza, misleći da
pretrčava (ali pretrčavati u njegovim godinama - što to znači?). Žuti taksi se približava niz
ulicu, vozač vidi starca i ne usporava, jer misli da će pretrčati. Putnik u taksiju naginje se
prema vozaču i otvara usta, misli da će nešto izustiti, upozoriti ga, ali u času dok se glas
penje prema grlu, taksi bez otpora ulijeće u mekano. Čuje se zvuk pucanja lubanje na rubu
pločnika (krvava mrlja) i glas - taksist misli da je to glas putnika - kratko, iznenađeno OH,
možda samo H. Glas s kojim se umire.

Slušam na radiju razgovor sa slikarom koji je oslijepio. Dva mladića upala su u

njegov stan i bacila mu razrjeđivač u oči. Ne želim se prilagoditi, kaže, ne želim se
koristiti posebnim stubištima ili vozilima ili zgradama za slijepce.

Da li se još nadate? Glas reportera.

Čemu, da ću progledati?

Tišina.

Ah, vi ste mislili - da ću se prilagoditi?

Da.

Ne, kaže slikar. Neću.

Zatim govori kako je u svom čitavom životu - onom prije - sreo jedva dva slijepca.
Gdje su ti slijepci, pita. Toliko ih je mnogo - a gdje su? I još priča kako je najgori strah od
mraka. On živi u tom mraku, u strahu.

Nikada se neću sasvim osloboditi blizine, intimnosti, prepoznavanja smrti. Ni te

riječi, sposobnosti da je vidim: kako starac ploštimice glavom udara u pločnik, gleda rub
koji se približava, istovremeno čuje zvuk udara i šištanje zraka u plućima koji zajedno s
krvlju naglo izlazi na usta.

Onima oko njega to zvuči kao H.

 Kako slikaru bacaju kiselinu u oči, on se okreće, oči su mu širom otvorene, vidi lice
mladića, gotovo dječaka, ruku koja drži posudu s razrjeđivačem, ruka zamahuje, on se
pokušava izmaknuti, ali žuta tekućina već ga stiže. Bol. Njegove su oči i dalje otvorene, ali
samo toliko da vidi kako se soba lagano mrači. U bolnici, ponovo i ponovo vidi sjajno
bijelo svjetlo, zatim mrak od kojeg ludi. Misli da vidi svjetlo. U tome je sasvim sam.

Odjednom su sve riječi prijeteće.

Mislim da moram završiti s njima, ne izricati ih, ne imenovati, naročito ne ključne:

bolest, tijelo, sistem, strah, smrt. Postaje nemoguće upotrebljavati ih, gledati ih kako se
pojavljuju niotkuda, množe se, a zatim obaraju na mene i gutaju me, ostavljajući umor i
pustoš. Treba pustiti osjećaje i slike da lebde, ne pokušavati ih zadržati. Treba sve to
prekinuti, ne govoriti, ne čitati, ne misliti u rečenicama. Nizati samo neodređene
dojmove, bez definicije, bez namjere promatrajući kako izmiču.

Zaustavljeni i obilježeni, opet bi izmicali unedogled.

Umjesto da šutim, tek sada, kad znam da tako ne bi trebalo - govorim. Ne mogu se
zaustaviti. Sjedimo u restoranu, kroz velike prozore na dvorištu vidim tanko drvo koje
pušta pupove. Dan je tako jasan da se ljudima koji prolaze raspoznaju sitne bore oko očiju.
Pijemo gorki espresso. Hana gleda mimo mene. Njen pogled obuhvaća dio mog desnog
ramena, polovicu lica i prozor. Govorim ono što ne mislim - još gore, ono što uopće ne
želim. Stvari koje mi naviru na usta da ne znam odakle. Pričam joj o snovima, ali tako
strasno, kao da o tome nešto bitno ovisi. Ili kao da će, zašutim li, sve te slike, sva težina,
ostati u meni.

Kažem joj da bez tableta ne mogu zaspati.

Ležim i slušam kako kuća tone u san. Tišina raste. Htjela bih zaspati, ali ako ne
pazim, opet se vraćam onamo. Operaciona dvorana je hladna. Dobila sam injekciju i samo
što nisam utonula. Nemam oslonca i već sam sasvim malaksala od borbe. Predajem se.
Mišići su se već predali, ne drhte, opušteno miruju, na zglobovima osjećam gumene trake
i kopče kojima su ruke i noge čvrsto privezane za stol. Čujem svoje disanje - odjednom
postaje vrlo glasno i udaljeno - i visoki zvuk metala koji udara o metal. Vrtoglavica se
približava kao blaga, svijetla spirala. Oči su već zatvorene, stiskam ruku bolničarke i tren
prije nego iščezne zadnja točka svijesti - znam da ću izgubiti nešto važno. Tonem s
osjećajem mirne tuge.

Kažem Hani da bih inače zaplakala, ipak bih zaplakala, ali me sustiže nesvjestica.
Kažem joj da se to ponavlja i onda moram uzeti tabletu. Vrtoglavica je ponekad tako jaka
da usred noći moram ustati i povraćati. Nad zahodskom školjkom kažem sebi kao malom
djetetu: prošlo je, probudila si se, nisi više tamo, to se neće ponoviti. Ali ostaje praznina:
upravo tada, u trenutku potonuća, gubim vrijeme, koje je do tog časa nepomućeno teklo.
Gubim sam osjećaj nepomućenosti.

Kad sam se probudila, to nije bio nastavak. Vrijeme nije prolazilo. Nije ni stalo.
Bilo je ravno. Probudila sam se usred ravne plohe na kojoj sve postoji na isti način. I ja.

Na plohi postoji samo blizu i daleko.

Možeš li to zamisliti?

Ona kaže da je to zastrašujuće.

Ne, samo su snovi sasvim drukčiji nego prije - tako živi, opasni. Prije sam bila
sanjačica. Sada sam i sama unutra i može mi se dogoditi da ne znam prijeći iz jednog dijela
ravnine u drugi. Kad uđem unutra, stalno se borim. Nije mi lijepo. Nemam vremena da mi
bude lijepo, naprežem se da izvršim zadatak. Telefoniram. Moram prenijeti neku poruku,
ali broj je zauzet. Zovem ponovo. Opet je zauzeto. Stojim u telefonskoj kabini. To što
moram reći važno je - ali ne mogu dobiti vezu. Spriječena sam, spriječena sam u svemu što
hoću učiniti. Drugi put treba organizirati oslobođenje velikog broda. Neki ljudi su sa
mnom u grupi. Imamo oružje i brod će sigurno otploviti ako ne organiziramo napad. Ali
svi me napuštaju, bježe. Ležim na palubi, možda sam ranjena. Ne osjećam bol. Bacam
pištolj i vičem: niste mi potrebni!
 Takvi se snovi zovu môra.

Hana to izgovara polako, da bih mogla sasvim razumjeti. I dalje gleda preko mog
ramena.

Ne vrijedi mi to što kažeš - ovi se snovi ne zovu nikako, čak ni naprosto „snovi” -
odgovaram. I još gorljivije, još brže pričam o tunelu. Sanjam da sam ispod zemlje, moram
prokopati rupu do površine jer će mi uskoro nestati zraka. Oko mene je tako mračno da
ne vidim ni zidove tunela, samo pipam masnu zemlju, kamenje, korijenje. Odjednom se
sjetim da imam na glavi pričvršćenu rudarsku lampu. Palim je. Lampa baca usku traku
žutog svjetla na zaglibljene noge. Tek kad se sasvim ispravim, ocrtava nešto kao kratak,
rasplinut komadić puta koji od nabijanja krvi u sljepoočicama podrhtava kao da je živ.
Zraka je još sasvim malo, još nekoliko udisaja.

„Još nekoliko udisaja” - izgovaram to jasnim glasom kao da sam budna.

Budim se zadihana i znojna. Sjećanje da mi nitko nije došao u pomoć vraća mi se

nekoliko puta u toku dana.

Kažem joj da bih o svojim snovima rado mislila da su „moji” i da su simbolični. Ali
ne mogu - oni postoje, ja ulazim, zatim kopam ili se gušim, zaista se gušim. Plačem. Ujutro
nalazim mokar jastuk. Teško je analizirati nešto tako stvarno, stanje u koje prelazim i u
koje jednako tako pripadam. Mogu tamo ostati. Možda će se upravo tako dogoditi - da ću
jednostavno tamo ostati.

Grane drveta u dvorištu su nepomične.

Dan je još uvijek kristalno čist.

Nisam sigurna da se želim vratiti kući, u Zagreb.

Znam taj osjećaj, kaže ona, ali ipak se moraš vratiti, ovdje te ništa ne veže. Tamo je
Nataša.

Izvjesnom neprimjerenom žestinom kažem joj da je ona već gotovo odrasla.

 Nisam htjela reći to. Htjela sam reći da kad čovjek postoji u ravnini - u ravninama
koje su složene jedna do druge bez reda - ovdje i tamo samo je pitanje perspektive. Ona je
blizu. Ona je tu.

Ipak, kažem joj da sam dobro - prvi put sam dobro. Izgovaram tu rečenicu kao da
mi je u njoj jedino moguće opravdanje. Trebalo mi je dugo da ovako sjednem i naslonim
glavu na hladan prozor. Godine, šest godina. Ne smijem izgubiti ovu sigurnost. Izgubit ću
je ako odem. Opasno je otići.

Opasno je ostati - kaže Hana, kao da je to očito i neopozivo i nema smisla govoriti
dalje.

Nisam joj rekla sve.

Nisam joj mogla ispričati san o Nataši, niti čak izgovoriti njeno ime. Ona ga je
izgovorila. Ona je rekla: Nataša. I zato mi je bilo podnošljivo. Da sam ja to rekla, osjetila
bih krivicu, tako ogromnu da je bolje ostaviti je na miru, ne doticati je, da me ne uguši.
Ipak, ona se pojavljuje u snu: vratila sam se. Tražim je. Nije kod kuće. Zovem njene
prijatelje ali ni tamo je nema. Strah da je neću naći raste. Idem ulicom, s obje strane je
drvored. Zaustavljam se pored grupe mladića i pitam, jeste li vidjeli Natašu? Jedan od njih
pokazuje mi prstom na dugačku sivu limuzinu zatamnjenih stakala koja klizi uz sam
pločnik. Zaustavlja se, vozač se naginje i otvara mi vrata. Prepoznajem ga ali se ne mogu
sjetiti njegovog imena. Limuzina ima samo prva dva sjedala. Straga leži pet ili šest mladih
ljudi kao da su ošamućeni. Odjeveni su neobično uredno: crne hlače, kožnate crne jakne,
pojasevi sa srebrnim ukrasima, rukavice. Čudi me ta urednost. Sasvim otraga leži Nataša
pored djevojke koja joj jako sliči. Obje su odjevene u svečanu crninu. Puzim na laktovima
do nje, provlačim se među poleglim tijelima. Natašino lice, uokvireno tamnom kosom,
nestvarno je blijedo. Kad me ugledala prošaptala je: mama, mi smo svi odlučili da
poletimo.

U tom času, u snu, počinjem vrištati.

Od vriska se budim.
 Nisam joj mogla reći sve - to kako primjećujem naglu žurbu u svojim pokretima.
Odlazak se već dešava. Mislila sam da će mi za to biti potrebna odluka, ali ne: znakovi
ubrzanja nižu se sami od sebe, pritajeni znakovi namjere. Skupljam po kući svoje stvari.
Cipele, šal, rublje koje se suši na terasi. Jelena me ne zaustavlja.

Moj pogled kroz prozor je pogled nekoga tko je već dijelom tamo u Zagrebu i gleda
kroz prozor svoje sobe u prizemlju kako ljudi prolaze i zamračuju vidik. Sjena pada na
knjigu koju drži u ruci i to ga umiruje. Stvari ovdje, oko kuće, i kuća sama - postaju
prozirne, jednako kao riječi. Kroz njih sada nazirem drugu ulicu, drvored kestenova.

Dok sjedim za stolom u Jeleninoj kuhinji i u ruci držim šalicu od prozirnog

porculana s finom drškom koja na vrhu ima listić a cvijeće sa strane je iste kobaltno plave
boje kao i tanjurić, vidim šalice od majolike poredane iznad sudopera u mojoj kuhinji.

Ova se kuća urušava. Ili prije - rasplinjava se kao da oko mene nisu zidovi nego
zastori. Razmiču se bez dodira, bešumno, bezbolno. Prenose me u sobu u kojoj na tepihu
drijema u krug savijen mali pas i ravnomjerno diše. Prolazim kroz zapušteni vrt, otvaram
vrata, i prije nego ih zatvorim, pomišljam kako moram obrezati lozu.

Nije bilo načina da joj to kažem, da joj kažem kako sam bila u bolnici i dok sam
čekala da me doktor Weiss pregleda, sjedila sam preko puta muškarca i žene. Muškarac je
mogao biti mojih godina, njegovo lice bilo je izdajnički žuto.

Razgovarali su o operaciji. Nisam to htjela slušati, ne ponovo. Ali čula sam. Žena je
rekla: čini mi se da je to vrlo rizično.

On nije rekao ništa. Gledao je nisko pred sebe. Imao je nešto tvrdo u pokretima.
Čvrsto sam stisnula zube: ona mu to nije smjela reći, pomislila sam. Ali već je bilo gotovo,
njegov strah izbio je naglo na površinu. Širio se po čekaonici, nije ga mogao sakriti.
Podigao je glavu i po njegovom pogledu činilo mi se da će odustati: kao da je mogao biti
siguran samo kad je gledao pred sebe, kao da je sva njegova odlučnost ležala tu, na podu, u
točki u koju je upro pogled. Na gornjoj usni pojavile su se kapi znoja. Uzeo je rupčić iz
džepa i obrisao usta i čelo. Zatim je skinuo jaknu i polako otišao do vješalice na drugom
kraju sobe. Iz njega se još uvijek širio strah. Kada je sjeo natrag, nogom je nesigurno crtao
znakove po podu dok opet nije našao onu točku.

Znala sam da će ležati u istoj dvorani sa zelenim pločicama, da će se još više znojiti
dok mu u glavi bude odzvanjala riječ rizik kao osuda. Raspast će se, tamo, na stolu, još
prije nego ga dotakne nož. Strah će mu poderati kožu daleko prije toga.

Ne mogu to više gledati.

Prepoznajem unaprijed njegove - njihove patnje, svaki drhtaj koji se spušta niz
kičmu, svaku pojedinačnu bol. Između mene i njih ne postoji nikakva pregrada? Svi smo
tako strašno goli od bolesti koja je poništila razlike među nama da nam se tijela i osjećaji
miješaju, jer više nismo ljudska bića.

Ne mogu više to podnositi.

Ja to više ne moram podnositi, ja sam sada drugo, drugo, drugo.

Ja sam drugo, kažem.

On uopće ne diže glavu.

Umorna sam. Umorna sam tako da moram leći na klupu i zatvoriti oči. Vrlo brzo,
kao naučene lekcije, pojavljuju se ne slike, nego osjećaji, koncentrirani osjećaji: takvo
krajnje uzbuđenje, takva samoća u koju više nitko neće prodrijeti.

Poražava me činjenica da još uvijek nemam mogućnost obrane.

Kasnije doktor Weiss me zadovoljno potapšao po ramenu.

Sada možete kući.

To kući je zvučilo obično, neshvatljivo obično.

Nataša me dočekala odjevena u crno.

Iza stakla aerodromske čekaonice ugledala sam njeno blijedo, napeto lice. Stajala je
mirno. U rano jutro čekaonica je bila gotovo prazna. Pored nje je prošao neki muškarac i
okrenuo se. Kako je lijepa, pomislio je. Tako jaka, upozoravajuća ljepota koja već sada
određuje njenu sudbinu.

Kako je lijepa, pomislila sam, kao da je tek sada vidim sa strane, kao on.

Prišla je staklu.

Stajala sam u redu za carinu. Ispred nas bilo je deset metara brisanog prostora -
plavo obojenog poda. I to staklo. Pogledom ispod tamno zasjenjenih kapaka pretraživala je
red bez žurbe, kao da želi biti potpuno sigurna. Još me nije ugledala. Sada će, sada. Bljesak
prepoznavanja. Susret. Asimetričan osjećaj vrućine preplavio je desnu stranu. Njoj
okrenuti dio mene žario se, oduzimajući toplinu nevidljivoj polovici, sve dok nisam
zadrhtala. Gledala sam kako se njen zeleni pogled pomiče, približava - kako klizi preko
lica čovjeka ispred mene, zatim preko mene, nesigurno mi dodirujući kožu.

To je trajalo manje od sekunde, samo jedan treptaj oka.

U času dok je njen pogled prelazio iza, po njenom dvoumljenju osjetila sam kako
ne postojim.

Ili: kako kasnim u postojanju. Trenutak nestajanja u kojem padam u procijep.

Ona se zbunjeno osmjehnula i domahnula mi rukom.

Nije trebalo da čeka ovdje, trebalo je isključiti svaku mogućnost zabune. Mogla
sam ući u kuću, otvoriti vrata njene sobe i probuditi je. Ugledati je utonulu u jastuk,
nenašminkanu, kao dijete. Da sam je zatekla kako spava, bilo bi kao da nisam ni odlazila.
Za nju bi možda bilo tako. Ne - za mene. Pravile bismo se da je to tako: vrata koja se
zatvaraju - vrata koja se otvaraju. Odlazak. Dolazak. Rekla bih jednostavno: spavaj, još
spavaj, ništa se nije dogodilo.

Rekla bih to opet, još jednom, u bezumnoj želji da je sačuvam. Ovako je više neću
moći sakriti od istine. Izložene - sada smo joj obje jednako izložene, kao radijaciji ili
bijelom neonskom svjetlu. Dok mi uzima iz ruke težak kovčeg izgleda mi da posrćem, da
ću pasti. Oduzimanje tog tereta čini me posve nemoćnom.

Nataša me uhvatila za ruku i čvrsto zagrlila - toliko viša od mene, da bi me lako

mogla podići s poda i zavrtjeti u krug.

Mama, mama - rekla je kao da se čudi - došla si.

Po glasu sam prepoznala njen vlastiti strah, sitnu, podlu, sklupčanu životinju koja
svoje kandže oštri na njenom grlu.

Ona sada izlazi, ta životinjica, kroz previsoke, izlomljene tonove koji izgledaju kao
tihi plač. Pažljivo izvučena crna crta na donjem kapku se topi. Ona odlučno nosi kovčeg
prema autobusu. U autobusu mi se unosi u lice: tako si čudna! Ali to više nije važno. U
njenim: očima, lagana sam i svijetla kao oblak. Na putu do kuće autobus prolazi pored
gomile leda uz pločnik. Blatne hrpice sporo se tope, potočići mile po asfaltu. Proljeće -
kažem, i čini mi se da sam nekamo stigla.

Kuća je mirisala starinski.

Promjene su bile tako sitne, nezamjetne. Bilo je dovoljno mahnuti rukom i

zaustaviti kameru. Kada sam ponovo zakoračila u kadar - prošlo je, nešto je prošlo:
dotakavši stol, pod prstima sam osjetila talog najfinije prašine. Skupila se na gornjim
rubovima slika, na lampi, u uglovima ispod stepenica.

Trebalo bi izvršiti male prepravke, promijeniti tuš u kadi, kupiti nove čaše. Neko,
sobno cvijeće - puzavac u staklenoj tegli - uginulo je. Na ogledalu u kupaonici, mrlje od
vlage postale su veće. Išla sam iz sobe u sobu i ispravljala predmete. Raspored šalica za čaj,
s drškom koja mora biti okrenuta udesno. Ručnici - najprije veliki za kupanje, zatim
manji, na vrhu najmanji. Ostrugala sam lonce sa zagorjelim dnom, ravnala nepažljivo
postavljen tepih, čiji rub nije stajao paralelno s linijom pločica na podu.

To sam radila danima.

Zatim sam potpuno promijenila raspored.

 Ovo je napokon prva stvarnost za kojom sam čeznula. Jednostavna kao kupovanje
u dućanu, put do kuće, muzika, novine. Ali druga ulazi, iznova pronalazi put unutra.
Nema cjeline. Razgovor s poznanikom: ne slušam što govori, samo gledam. Kada sam
pomislila da razgovor moram nekome prepričati, iznenada se više ničeg nisam sjećala.
Pred očima sam imala samo njegovo lice koje pokušava prikriti uzbuđenje, bore oko
uglova usta - i kako je koso pogledao stol i problijedio.

Ponovo fragmentacija.

Osjećam se kao čovjek čiji je život razrezan na komadiće. Ružičast pseći trbuh
obrastao rijetkim dlakama. Glavica kumisa, koja leži u ruci kao težak oblik. Prijatelj otvara
usta. Predomišlja se. Govori. Ne razumijem.

Kad se nasmijem, još dok se smijem, pomišljam da to nisam trebala učiniti, ali
nastavljam.

Ponovo sanjam. Rat je. Vojnici napadaju strelicama. Stojim na balkonu, ali me ne
pogađaju. Iznenada osjećam da su mi prsa mokra. Imam prerezano grlo. U posjekotinu
ulazi hladan zrak. Ispod balkona teče rijeka. Skačem i plivam brzim zamasima da
izbjegnem strelice, iako znam da mi je grlo prerezano. Zatim ponovo rat. Tenkovi prolaze
kroz grad. Djevojčica u bijeloj ljetnoj haljini trči niz ulicu raširenih ruku. Preko nje
prelazi tenk. Na asfaltu ostaje blijedi otisak - haljinica, ruke. Bez krvi - kao da je ispeglana.

U trenutku buđenja ležim na leđima široko razjapljenih vilica.

Navečer hodam po kući i sve noževe spremam u ladice, čak i ako su prljavi. Ne
podnosim pogled na nož, krhotine, žilet, rub tanke prazne čaše. Sasvim raspoznajem kako
se u mene, umjesto bolesti, useljava strah kojem se više ne mogu oduprijeti. To je moj
strah. Ja ga sada poznajem. Kao da sam se, ljuljajući se na ljuljačci, naglo približila licu...
smrti, a zatim se jednako tako naglo odmakla. Pamtim to zasljepljujuće bjelilo, vrtložan
osjećaj prepuštanja i otimanja i kratak trenutak ravnoteže između.

U parfumeriji prilazim polici s kozmetikom. Čini mi se da mi nešto treba. Puder?

Ruž? Ne, ne treba mi ništa. Prisiljavam se da uzmem ruž. Ne otvaram ga da vidim boju.
Istog časa pomišljam kako bih morala smršavjeti. Odmah povlačim tu misao, zatrpavam je,
kao grijeh. Ipak otvaram ruž. Od njegove nježne, ružičaste boje spopada me očaj. Ruke mi
slabe, moram spustiti torbu na pod. Što bih ja još htjela?

Što bi ti još htjela - pitam sebe, kao da žudnja ima granica. Zatvaram sjajnu crnu
kutijicu i vraćam je na policu odlažući vlastitu slabost.

U samoposluzi, čekajući ispred blagajne, gledam nestrpljivo na sat. Već je tri! Žena
ispred mene sporim, ritmičkim pokretima vadi stvari iz žičane košare: sapun marke
„Solea”, bocu mineralne vode, okrugli kruh. Ulovljena sam u očekivanju.

Vrijeme kao drhtaj nervoze prolazi kroz mišiće. Nadiranje. Val. Zašto žurim? Što
bih trebala učiniti danas u tri, u četiri? Ipak, trebala bih. Uhvatiti se čvrsto za to,
svakodnevnicu.

Naći nešto i držati se.

Sada žena slaže stvari u smeđu torbu od imitacije kože.

Na ručkama se plastični sloj izglodao. Vidi se gola tkanina. Od pogleda na to ježim

se kao da mi netko brusnim papirom sporo prelazi preko kože.

Sama sam. Tako oguljena.

Koliko je vremena prošlo?

Jednoga dana na ulici ispred kuće zaustavila me susjeda. Stara je. Prsti na njenoj
ruci kojima me dotiče po ramenu više se ne mogu ispraviti. Kaže mi kako je oduvijek
znala da ću pobijediti, jer sam hrabra. Njen dodir vraća mi blijedu sliku bolničkog
kupatila, trenutak kada je voda počela nezadrživo teći iz mene. Kako je tome davno.

Kad sam zatim ušla u svoju sobu, zakoračila sam u drugo vrijeme. Jasno sam
prepoznala trenutak prijelaza i ono stanje između. Našla sam se „ovdje” onako kako se
čovjek zateče u fantastičnom a dobro poznatom predjelu. Odjednom vidi kako sve do
trena prijelaza postaje nestvarno, nevažno. Osjeća samo ovo, sebe ovdje, tu konačnost.
Misli kako je upravo to utočište za kojim je čeznuo. „Tamo” se gubi, poništava. „Tamo” je
na rubu ravnice prekrivene mliječnom maglom.

Napokon više nije potrebno čekati.

Nema dalje.

Ništa se više ne može dogoditi - pomislila sam lako, gotovo radosno, kao da je
budućnost teret kojeg se, evo, upravo otresam.

Odjednom riječ „hrabrost” osjećam kao tešku namočenu odjeću koju treba skinuti,
koja više nije moja.
 Bilješka o spisateljici

Slavenka Drakulić rođena je u Rijeci 1949. Gimnaziju i Filozofski fakultet

(komparativna književnost i sociologija) završila je u Zagrebu. Od 1976. objavljuje članke i
eseje u časopisima i studentskoj štampi a zatim u visokotiražnim tjednicima i magazinima
(NIN, Start, Danas). Zaposlena je kao novinarka Danosa. 1984. u izdanju Znanja iz
Zagreba objavila je zbirku eseja Smrtni grijesi feminizma.