Sveuilite u Zadru Odsjek za kroatistiku Odjel za Hrvatski jezik i knjievnost

Slavenka Drakuli Boanska glad

Studentica: Stipana Tomi Mentor: Sanja Kneevi, prof.

Zadar, 2013.

ivotopis Slavenka Drakuli, najprevoenija hrvatska knjievnica i publicistkinja, rodila se u Rijeci 1949. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1976. godine, neposredno nakon ega poinje pisati za asopise 'Start' i 'Danas', bavei se prvenstveno feministikim temama i onim vezanim uz problem enskog pisma. Novinski lanci bili su ujedno i njezini prvi zamjeeniji radovi, no poetkom 1990-ih ocijenjeni su kao nedovoljno domoljubni. Cijela situacija kulminirala je 1992. lankom sociologa i pisca Slavena Letice 'Hrvatske feministice siluju Hrvatsku', poznatijem pod naslovom 'Vjetice iz Rija', kojim je Jelenu Lovri, Radu Ivekovi, Vesnu Kesi, Dubravku Ugrei i Slavenku Drakuli proglasio izdajicama Hrvatske, nepoeljnim i nepoudnim! lanak je objavljen u 'Globusu', a protiv tadanjeg urednika Denisa Kuljia i navedenog autora lanka podignuta je tuba to je preraslo u novinarski i medijski skandal. Presueno je protiv 'Globusa', a medijski lin rezultirao je Drakulikinim emigriranjem iz Hrvatske u vedsku. Taj dogaaj potaknuo je Slavenku Drakuli na razmiljanje o organizaciji fonda koji bi jednom godinje dodjeljivao visoku novanu nagradu najboljoj enskoj novinarki, a koja bi se zvala'Vjetica godine', kao uspomena na ovaj 'lov na vjetice'. Stvaralatvo Slavenke Drakuli obiljeili su dogaaji vezani uz njen privatni ivot zdravstveni problemi s bubrezima, dijalize i transplantacije - s jedne strane, te politiki dogaaji u Hrvatskoj i rat, s druge strane. Najee teme kojima se bavi upravo su tijelo i tjelesnost, bol i bolest, te silovanja ena ili suenja ratnim zloincima. Godine 1984. objavljuje knjigu Smrtni grijesi feminizma, prvu takvog tipa u cijelog istonoj Europi, to nipoto ne znai da je ona autorica iskljuivo literature vezane uz problem feminizma, iako se ista crta moe iitavati i u njezinim kasnijim radovima. U pogovoru Smrtnih grijeha feminizma, koji je naslovljen Umjesto biografije Slavenka Drakuli ispisuje u autoironijskom tonu najdirektnije retke o samoj sebi, dajui koordinate vlastite autobiografije u kojima se otkrivaju razlozi za pisanje, razlozi koji od poetka sadravaju kljune motive koji e voditi njezino kasnije pisanje/djelovanje, a to su: osobna odgovornost, potreba (nunost? obveza?) politiki osvijetenog, javnog djelovanja, poriv za pisanjem (ta tradicionalno formulirana vjera u snagu rijei), izazov knjievnosti. lanci i eseji u Smrtnim grijesima feminizma ne izabiru oblik prie ni diskurs pripovijedanja. Radi se o analitikom publicistikom stilu izrazito obiljeenom polemikim kontekstom, naime injenicom da tekstovi imaju vrlo jasne adresate i kontekst iskazivanja. Samim promjenama na svjetskoj

feministikoj sceni, od poetka sedamdesetih do poetka osamdesetih godina Slavenka Drakuli posveuje posljednji esej u knjizi Nema vie super-ena, u kojemu je vidljiv taj pomak od feministike retorike prema artikulaciji konkretnih problema kao politikih problema. Nakon 90-tih godina, Slavenka Drakuli pie fikcionalnu prozu, tu moemo ubrojiti njene romane Hologrami straha (1987), Mramorna koa (1995) Boanska glad (1995), a potom i dojmljivi Kao da me nema (2000). Premda je i njen cijeli opus ukljuujui i novinarske lanke, eseje i prie obiljeen prelaskom iz dokumentarnog u fikcionalno, iz autobiografskog i biografskog u izmiljeno, iz osobnog i intimnog u ope i javno.1 Zaokupljenost politikim temama oituje se i u njenoj publicistikoj knjizi punog naslova Oni ne bi ni mrava zgazili: ratni zloinci na sudu u Haagu (2005) u kojoj analizira svoja iskustva tijekom praenja zatvorenika i samog procesa suenja na Meunarodnom sudu za ratne zloine. Nakon pisanja o fenomenu zla, odluila se posvetiti suprotnom polu binarne opreke, fenomenu dobra. Potaknuta iskustvom ponovne transplantacije bubrega te upoznavanjem ive donatorice bubrega iz Amerike, napisala je dirljivu knjigu na engleskom Tijelo njenog tijela. Radi se svojevrsnoj posveti svim dobrovoljnim davateljima. Knjige eseja Smrtni grijesi feminizma (1984), Kako smo preivjeli komunizam i ak se smijali (1991), Balkan Expres: Fragmenti s druge strane rata (1992), Cafe Europa: ivot nakon komunizma (1996) te Oni ne bi ni mrava zgazili (2005), objavila je naklada Profil pod naslovom Sabrani eseji. Slavenki Drakuli desilo se ono to se desilo i drugim piscima koji su otili iz Hrvatske - s vremenom su marginalizirani jer se njihov rad vrednovao s obzirom na njihovu fiziku prisutnost u Hrvatskoj. ivei na relaciji Zagreb-Be-Stockholm-SAD, usporedno pie i za novine 'Sddeutsche Zeitung' (Njemaka) i 'Dagens Nyheter' (vedska) te za 'The Nation' (SAD). Najveu pozornost svakako je dobila njezina posljednja knjiga, napisana nakon osmogodinje pauze, Frida ili o boli. Ona je ena koja je prva kod nas pisala eseje o feminizmu, publicistkinja koja je 1980-ih otvarala brojna drutvena pitanja, ne priklanjajui se nikad dominantnoj ideologiji, ostvarujui

Zlatar, Andrea, Tekst, tijelo, trauma,str. 100

sjajnu sponu literature i socioloke analize, te svakako autorica djela u kojima je hrabro progovorila o svojoj bolesti, ostavljajui jak utisak na itatelja.2 Obiljeja stvaralatva Slavenke Drakuli Nedvojbeno je, meutim, da se u njezinim romanima spajaju sve temeljne odrednice feministikoga teksta: u njima progovara enski glas, govori i pripovijeda iz enske vizure i to o specifino (ponekad ak i jedinstveno) enskom iskustvu. Drugo, u smislu javnoga angamana, Slavenka Drakuli ima izrazito osvjetenu poziciju da je svako (osobno) djelovanje ujedno i politiko, da ima socijalne implikacije. U romanima, Slavenka Drakuli ne dodiruje izravno politike teme, ali njezin odabir tema, vizura sagledavanja, nain pripovijedanja, podudaraju se s dosezima suvremene feministike kritike, koja naputa esencijalistike i redukcionistike teze prvih feministikih faza, i upuuje se u otkrivanje sloenih mrea odnosa u tekstovima, uinaka kulturnih, povijesnih i socijalnih tvorbi, na tijelo teksta. U svim romanima Slavenke Drakuli kao sredinja tema postoji ensko tijelo tijelo koje je izloeno pogledu izvana, vanjskom oku, izloeno opasnosti, nekoj vrsti krajnjih, radikalnih stanja. Umjesto bolesti, u igri su silovanje, ljubavna strast, kanibalizam. Tako se mijenjaju perspektive sagledavanja tijela u romanima Slavenke Drakuli: od tijela koje je izloeno bolesti do tijela koje se jede iz ljubavi, iz elje da se u potpunosti posjeduje drugo tijelo. Bolest i silovanje krajnji su oblici koji pokazuju da nemamo vlasti nad vlastitim tijelom, da je njime mogue raspolagati izvana (bilo da je rije o drugim osobama ili nadosobnom faktoru). Ali, to pokazuju romani Boanska glad i Mramorna koa, ljubavna strast kao i spoznavanje vlastite tjelesnosti nisu bezopasna podruja, ve otvaraju granina pitanja o (ne)mogunosti meuljudske komunikacije.3 Boanska glad Boanska glad vodi u podruje s onu stranu osjeaja, preko granice dozvoljenoga u podruju ljubavi. To je dosada jedini roman u kojemu se Slavenka Drakuli eksplicitno bavi ljubavnim odnosom mukarca i ene, koji se u drugim romanima pokazuje tek na njih ovoj margini. Boanska glad trei je roman po redu u kojemu upoznajemo ensku pripovjedaicu u prvom licu, no od prvoga retka romana ulazimo u pripovijedni svijet mnogo konkretnije ocrtan nego to je to bila rije u Hologramima straha ili Mramornoj koi, gdje se itatelj
2 3

Zlatar, Andrea, Tekst, tijelo, trauma

susretao ponajvie sa unutarnjim svjetovima njihovih junakinja. U Boanskoj gladi radnja je situirana u New York kraja dvadesetog stoljea, a glavni su junaci dvoje mlaih intelektualaca, koji se sluajno upoznaju boravei na kratkotrajnim stipendijama i zapoinju vezu izvan njihovih realnih konteksta ivota. Glavna junakinja je Poljakinja, a njezin ljubavnik, Jos, Junoamerikanac. Njihova je pria od samoga poetka unaprijed zavrena, jer svakoga eka nastavak ivota u onome to pripada kontinuiranoj, obinoj svakodnevici. No ljubavna veza postepeno prelazi u potpunu meusobnu opsjednutost: Koja ih je to sila drala zajedno 24 sata svakog od sedamdeset est dana koje su u ovom gradu proveli zajedno? I koja ih je sila rastavila? Moe li se uope rei da su se rastali samo zato to je on mrtav? - pita se pripovjedaica dok posprema stan prije svoga konanog povratka u Varavu. Ako je sluajan povod koji ih je spojio bila knjiga Boanska glad, antropoloka studija o kanibalizmu, taj je naslov postao peatom njihove sudbine. Ljubavna pria razvija se praena refleksijama o granicama ljudskosti, filozofskim i teolokim raspravama o porijeklu i prirodi kanibalizma, postaje jednom vrstom kulturalnoga ispitivanja o mogunostima komunikacije izmeu dvoje ljudi, o prepreci razliitih jezika, o zajednikosti jezika tijela i, naposljetku, o onome kamo nas vodi ljubavna boanska glad. Pripovjedni i interpretacijski tijek knjige spajaju se u toci kad junakinja shvaa uz pretpostavivi preutni pristanak partnera da je jedini nain da se njihova veza nikada ne prekine taj da ga ona ubije, pojede i tako ga posve pounutri, zadri u sebi.

Zakljuak U ovom romanu vidimo nadmo enskog principa nad mukim. U Boanskoj gladi junakinja je ta koja je aktivna, izvrioc radnje, dok je mukarac pasivan i preputen njoj, on sam preputa njoj odluku i odgovornost da nae nain kako da ostanu zajedno. Tijelo i tjelesnost je nain kroz koji autorica iznosi pitanje identiteta, ivota i smrti. U ovom romanu likovi komuniciraju pomou tijela. Njihove traume i doivljaji izbijaju na povrinu povezujui ih sve vie, udnja i oaj se mijeaju u jedno. Oni postaju opsjednuti jedno drugim toliko da se rue granice dozvoljenog i drutveno prihvatljivog. borba za samoouvanjem vlastitoga tijela, otvaraju sloeni registar naina kojima tijelo pokuava komunicirati osjeaje onkraj onoga to je iskazano jezikom.