Miljenko Jergović

Dvori od
oraha
 XV

Gospođo Marija, kćer sam, nisam čudovište! Brinula sam se za nju trideset
godina, i život mi je u tome prošao i nikome se nisam žalila. Nisam
bježala, kao što djeca pobjegnu od roditelja. Na drugi kraj svijeta
pobjegnu. I nije čudo da pobjegnu. Svakakvih nas ima. Nisam bila takva i
sad imam pravo nešto reći. Cijeloga jutra išla sam od sobe do sobe, slali su
me s prvoga na četvrti kat, pa nazad. Ne znam zašto to čine. Da li bi tako
bilo i da sam došla prijaviti ubojstvo? Nisam čudovište, gospođo Marija,
vjerujte mi, ali laknulo mi je, vjerujte. Kao da se preda mnom otvorio
svijet. I pred djecom isto tako. Možete li zamisliti kako je to kad gledate
rođenu majku dok se pretvara u neman, u nakazu, u... ne znam kako bih
to uopće nazvala? Bila je majka, dobra ili loša, nije važno, ne znam ni
kakva sam ja svojoj djeci, pa zašto njoj da sudim. Ali sam je voljela! Mogu
to reći i dobro znam šta govorim. Ali od prije tri mjeseca to više nije bila
ona. Vrag se uselio u nju! A ja ne vjerujem u vragove, uroke, duhove pa da
mislite kako umišljam. Ali mi smo se noću zaključavali u spavaću sobu, jer
samo tako se u toj kući smjelo zaspati. Ja i moje dvoje djece. Ujutro bih
čistila ono što je porazbijala, čistila njezina..., njezin izmet po kući, bilo ga
je na svakom koraku, po zidovima, po stropovima, užas, ne možete
vjerovati koliko toga iz živoga stvora može izaći van. U mjesec dana bila
je opoganjena i razbijena svaka stvar u kući. Veliki hrastov ormar, star sto
godina, težak sigurno pola tone, iscijepala je u jednoj noći sjekirom. A
sjekira ona velika, muškarac ju ne podigne samo tako! Eto, to vam je,
gospođo Marija, bila ta starica od devedeset sedam godina o kojoj jučer i
danas pišu sve novine. Razumijem ja to, za njih je ona draga bakica,
nonica sa Straduna, svatko je imao takvu. Dirljiva slika, kao pomor
tuljana ili psi u šinteraju. Svi bi sada rastrgali tog mladića i rastrgat će ga
na kraju! S njime je gotovo, nikada više neće biti liječnik, a tko zna kakav
će izaći iz zatvora. Osudit će ga, znam dobro. Ali zašto ga niste sklonili?
Ubit će ga ljudi! Zašto ga ne stavite u pritvor? Zar čekate da stvarno dođu
po njega i linčuju ga kao na Divljem zapadu? Tako bi cijela stvar bila
riješena. Bez muke i suda i vašega miješanja u jednu tragediju. Tako je,
gospođo Marija, ovo je tragedija! Ali ne jedne devedeset sedmogodišnje
starice, nego tog mladića, koji nas je spasio. Mene i moju djecu! Mogla bih
šutjeti, jer je moja nesreća došla kraju, ali neću taman da završim kao i
on. Ako nekoga treba rastrgati, imate nas, mi smo već navikli. Nama se ne
može dogoditi ništa što nam se već nije dogodilo. Nije smrt najstrašnija,
gospođo Marija! Gore je ono što čovjek preživi. Ni sramota nije
najstrašnija. Ima puno gorih stvari i ne daj bože da to osjetite na svojoj
koži. Ni vi, ni iko vaš! Ja neću moći živjeti s tim da je taj mladić stradao
zbog nje. Ne želim, pa da stotinu puta mislite da sam čudovište, a ne
nečije dijete! Ali to, to, to, ne znam kako da to nazovem, to nije bila moja
majka! Kada bih vjerovala da jest, istog bih trena skočila kroz ovaj prozor,
između rešetki bih se provukla, ali ne bih podnijela da me je nešto takvo
donijelo na svijet. Mislite da sam luda? Da, da, sigurno mislite da sam
luda, da sam u šoku, da ovo što govorim nije istina i da će se sutra sve
promijeniti, nakon što netko porazgovara sa mnom, uvjeri me, objasni mi,
pošalje me psihijatru, našopa me sedativima kao gusku. Ali varate se! Ne
znate koliko se varate i koliko sam puta u zadnja tri mjeseca poželjela
spasiti svoju djecu i sebe, ali nisam imala hrabrosti, nisam znala kako da
to učinim, a danas mi je žao, nikad si neću oprostiti, jer sam ja kriva što se
tom mladiću sad raspada život. Tako je, ubila bih i ne bi mi ruka
zadrhtala, samo da sam znala...
Gledala je ženu koja ne prestaje vikati i nije joj bilo jasno kako je
završila u njezinoj kancelariji, tko ju je poslao i s kakvom namjerom.
Marija Kablar bila je samo policijski arhivar i ostalo joj je tri mjeseca do
mirovine. Već dvije i pol godine, otkako je dokumentacija
kompjuterizirana, sjedila je u sobi 407, ništa ne radeći i čekajući da joj
istekne vrijeme. Pila bi kavu, okretala minijaturni pješčani sat, od osam
do četiri okrenula bi ga točno sedamsto dvanaest puta; brojala je u više
navrata i uvijek bi bilo sedamsto dvanaest. Rijetko je čitala novine ili
uključivala mali japanski tranzistor, tako da bi se moglo reći da osim
kave i pješčanoga sata njezin radni dan nije imao drugih sadržaja. U
dvije i pol godine na vrata kancelarije pokucali su desetak puta, uvijek
greškom, osim jednom kada su došli provjeriti protupožarne aparate. U
početku je strahovala od otkaza, a onda se smirila, shvativši da su je svi
zaboravili i teško će ju, među dvjestotinjak zaposlenih, pronaći prije
dana kada će s navršenih šezdeset pet otići u kadrovsku službu i
objaviti da ide u mirovinu. Tako to ide, ako se sama ne sjeti, oni neće,
nego bi je pustili da tu ostane još dvadeset godina. Nakon što se prije
šest godina rastala od muža, otišao je s trideset godina mlađom curom, i
nakon što su poumirali ili iz grada otišli svi prijatelji i oni s kojima se
mogla naći u Gradskoj kavani, Marija Kablar čekala je još samo penziju,
pa da se vrati u Glamoč iz kojega je otišla prije pola stoljeća, ali gdje je
još uvijek, tako je zamišljala, mir njezina života. Dolazak nepoznate ju je
uznemirio; strahovala je da ona tu nije slučajno, jer joj se odmah
obratila po imenu; dobro, to ime piše na vratima, ali ispod piše i viši
arhivar, tako da je malo vjerojatno da se radi o zabuni. Prije će biti da se
netko sjetio i odlučio joj smjestiti, makar da je podsjeti kako tu sjedi, ne
radi ništa i prima plaću. I to baš kad joj je ostalo još samo tri mjeseca do
kraja.
Mislim da ste pogriješili, ja se ne bavim policijskim poslovima,
oprezno progovori, gledajući uplakanu ženu preko naočala. To je uvijek
činila kada je htjela izgledati ozbiljnije i sigurnije u sebe.
Nisam pogriješila. Sve vrijeme to pokušavam reći, ali me nitko ne želi
saslušati. Stvarno nisam pogriješila. Pokušavam spasiti čovjeka koji nije
kriv. A to nije greška. Nije grijeh. Recite, zar je i to postalo grijeh?,
navaljivala je gošća. Doimala se prilično iskrenom, ali istovremeno
nepodnošljivo teatralnom. Ili je luda ili opčinjena time što se našla u
policijskoj zgradi.
Gospođo, ja sam samo arhivarka. Ništa drugo. Zaista... A gdje vam je
arhiv? Pokažite mi onda arhiv!... Jeste li pročitali što piše na vratima?...
Nisam, zašto bih čitala?, slagala je žena, a Mariju Kablar poče hvatati
panika. Znači, netko ju je poslao. To je sigurno.
Pogriješio je onaj tko vas je poslao k meni. Vjerujte!... Oprostite, a
vjerujete li vi u Boga?... Tko ste vi da me to pitate?, ljutnu se. Još će joj i
ateizam natovariti na vrat. Nije shvaćala zašto. Tri mjeseca pred
mirovinu ne mogu joj ništa ni po ljudskim, ni po državnim zakonima.
Što ih briga ide li u crkvu, kad dobro znaju da ne ide.
 Nitko sam, eto tko. I ne vjerujem u Boga, ali vjerujem da se čovjeku sve
u životu vrati, svako zlo... Dobro, i što onda?... Zašto mi ne želite pomoći?
Sjedila je stiskajući u krilu minijaturnu lakiranu torbicu, kakve se nose
na pogreb i u kazalište. Taj detalj Mariju malo rastuži. Gumene čizme na
nogama starca koji čeka u redu na banci, majica University of Los
Angeles na tijelu Cigančića koji prosi pred crkvom, kravata na
umirućem bolesniku, puknuta nit na čarapi bivše britanske premijerke,
crna lakirana torbica u rukama žene koja je došla na policiju:
pojedinosti koje bi je uvijek više dirnule od prizora stvarne nesreće.
Pomogla bih vam, ali to naprosto nije moj posao... Nije ničiji. Strašno
je da je pomoć čovjeku postalo posao... Ali ja vam, gospođo, ne mogu
pomoći. To naprosto nije u mojoj moći... Diana se zovem. Vjerojatno znate
iz novina... Žao mi je, ali stvarno rijetko čitam novine... Morali ste čuti na
ulici. O tome priča cijeli grad. Mengele iz naše bolnice usmrtio je
devedeset sedmogodišnju staricu. Tako piše... Vjerujte mi da ne znam.
Nisam čula. Trudim se što manje čuti. A to je vaša majka? Žao mi je
gospođo... Diana, niste zapamtili? Nije vam žao. Da vam je žao, saslušali
biste me... Pa zar nisam? Govorili ste, a ja sam slušala... I jeste li nešto
razumjeli?... Nisam... Eto vidite, niste. Samo čekate da izađem van. Trpite
me jer ste pristojni i nećete me izbaciti, kao što su me drugi izbacili...
Stvarno mi je žao. Sigurna sam da to nije u redu. Svakoga bi trebalo
saslušati... Tek tako to kažete. Jer vam dobro zvuči.
Marija je zbilja vjerovala da bi u policiji trebao biti netko čiji bi
posao bio samo da sluša ljude. Tada bi bilo manje umorstava iz očaja ili
osvete. Recimo, neki psihijatar ili svećenik, čiji bi posao bio da ih
smiruje i uvjeri da će biti bolje.
Tko je taj mladić, upita Marija. Koji mladić?... Taj o kojem ste govorili.
Mladić koji nije kriv... Doktor Vlaho Pešut, odgovori Diana, kao da bi joj to
ime trebalo nešto značiti. Marija automatski klimnu glavom, kao da joj
nešto i znači. A što vam je on?... Ništa, što bi mi bio!, Diana se uzbudila,
sluteći nekakvu aluziju; još uvijek nisu počela ogovaranja među
susjedima, a sigurno hoće, znala je da hoće i znala je da će prva stvar
biti da je spavala s mladim doktorom i zato sad prodaje rođenu mater,
samo da bi ga spasila.
Zašto ste takvi, zašto odmah na to pomišljate?... Ništa nisam pomislila.
Samo pitam... Vjerujete li da se rođena majka može pretvoriti u čudovište,
u nekoga koga uopće ne poznajete?... Ne znam. Pretpostavljam da može.
Svašta se sa čovjekom dogodi kad ostari... Pa zašto me onda pitate za
njega?... Vi mislite da... Ne, nego ja znam što ste vi pomislili... Nisam,
ispričavam se najiskrenije, ali nisam. Neugodno mi je, evo zacrvenila sam
se, zbilja tako nešto nisam pomislila.
Gledala ju je i mislila: je li ta žena luda ili je ona stvarno rekla nešto
što nije trebala ili što nije htjela. Nikad joj ne bi palo na pamet činiti
takve aluzije. Shvatila je da Dianu više ne može samo tako skinuti s
vrata. Izađe li Diana sada iz sobe, Marija će otići u penziju, vratiti se u
Glamoč, provoditi dane negdje gdje bi trebao biti raj, ali neće ju prestati
mučiti to da je možda uvrijedila i odbila ženu koja joj je u kancelariju
ušla sa stvarnim problemom. I to prvu takvu u trideset godina rada u
policiji. Kada se tek zaposlila u arhivi i dobila službenu iskaznicu i
pištolj, takva su vremena bila da se pištolja našlo i za arhivare, očekivala
je da će sve biti kao u ilmovima. Inspektori će joj dolaziti s neriješenim
slučajevima od prije dvadeset godina, ona će noću prekopavati po
registratorima, u naizgled nevažnim spisima pronalaziti ključ ubojstva i
živjeti uzbudljivim životom punim pravde. Nikad se nije dogodilo bilo
šta slično. Rad na policiji nije se razlikovao od rada u komunalnom
preduzeću; pospremala je papire koje više nitko nikada nije tražio, a
nakon samo šest mjeseci oduzeli su joj i pištolj. Valjda su počele godine
štednje. Nije žudjela za životom iz ilmova, nije vjerovala da ga
zaslužuje, samo je nakratko pomislila da bi joj se mogao desiti. Kasnije
je samoj sebi bila smiješna. Ipak je tada imala trideset pet godina i nije
bila balavica, pa da se zanosi takvim stvarima.
A kakva je bila prije nego što je ostarila?, pitala je Dianu ne bi li
popravila stvar. Više ne znam. U svakom slučaju bila je normalna...
Oporavit ćete se vi. Osjeća se da imate snage... To samo onako govorite. Ne
poznajete me... Ne, ali osjeti se kad je žena spremna na borbu... Vjerujete u
takve stvari?... Moram vjerovati. Drukčije ne bih mogla... Mislite, ne biste
mogli raditi na policiji? Marija se nasmija i tek tada Diana primijeti
godine na njezinom licu. Povjerovala je da ta žena ipak ni o čemu ne
odlučuje. Zato ju vjerojatno nije ni otjerala.
Ne, nisam na to mislila. Nego onako, u životu. Hoćete li da nam
naručim kave? To je, istina, najviše što mogu učiniti... Dobro, i to je neki
početak, rekla je Diana i objesila torbicu na naslon stolice. Znak
povjerenja koji nije ostao neprimijećen.
Sad mi je malo lakše, rekla je Diana nakon što je dječak u crnobijeloj
konobarskoj odori donio kave. Pogledala ga je: crnokos i bubuljičav, s
tankim crnim dlačicama ispod nosa. Prvi razred ugostiteljske, Marija će
nakon što je izašao, u policiju ih šalju na praksu. Lakše je tako nego
plaćati profesionalca... Rekli ste to baš kao da radite na policiji. Nitko ne
bi tako rekao: profesionalca, nasmijala se. Drago mi je da vam je bolje...
Ali i dalje mislite da sam luda?... Iskreno ću vam reći: ne mislim ništa.
Samo znam da vam nije lako. Nije nikome tko uđe u ovu zgradu. Naravno,
ako nije došao zamijeniti vozačku... Jako mi je stalo da mi povjerujete. Da
mi bilo tko povjeruje... Vjerujem vam. Svaku riječ. Zašto biste lagali staroj
arhivarki? To se još nije dogodilo. A ni neće. Još tri mjeseca i ja odoh u
mirovinu... Starosnu? Nije moguće, lagala je Diana, pa ne izgledate kao da
vam je toliko godina... I više nikada neću ući u ovu zgradu. Pogledajte
onaj zid. Tu su nekad stajali dosjei s nerazriješenim seksualnim deliktima.
Od stropa do poda, cijeli zid prepun silovanja. Prije mene tu je radio neki
Trebinjac, dali su mu otkaz jer je čitao te užase i zatekli su ga kako
masturbira. Možete li zamisliti? Samozadovoljava se nad silovanjem
petnaestogodišnje djevojčice! Mislim da su me i smjestili tu zato što sam
žensko, pa valjda neću doći u iskušenje. Eto, to vam je priča o policiji i
mom radu u policiji... A gdje su sad ti dosjei?... Pretpostavljam da je većina
uništena zbog zastare. Tko bi čuvao dokumentaciju o silovanjima od prije
trideset i više godina. Arhiva je nedavno većim dijelom kompjuterizirana.
Od tada samo sjedim i ništa ne radim... Znači, ništa se od svega više ne
zna. Prošao voz, kao da se nikada nije ni dogodilo... Tako je. Otprilike...
Nije pošteno. Ipak je netko to uradio. Mislim silovao. I neke žene su
nastradale. To ostane za cijeli život... Većina ih nije živa... Ipak nije
pravedno... Slažem se, ali sad je gotovo. Marija je pomislila da je i ta žena
možda silovana. Nikad ne znaš kada ćeš reći nešto što ne treba. Zato je
bolje uvijek paziti, o čemu god da se radi, paziti da o ružnim i tužnim
stvarima govoriš što opreznije. Eto, vjerojatno nije ni trebala reći što se
u tim dosjeima nalazilo, jer možda i ona...
Taj liječnik bit će optužen da je ubio moju majku, reče Diana, i šta bih
ja sada trebala učiniti? Niti ju je ubio, niti je to više bila ona. Mariji nije
bilo drago da se stvari ponovo vraćaju na početak. Željela je da se Diana
smiri, ali ne i da na nju prebaci i pretovari nešto od čega, to je jasno,
može biti samo štete i neke zajedničke sramote. Slutila je to kao
opasnost koja nailazi i kojoj može izbjeći samo ako Diana odustane od
toga što je namjerila.
Najbolje bi bilo da sačekate suđenje, rekla je, policija ne odustaje lako.
Kad zagrizu, oni teško puštaju. Moj savjet vam je da čekate i nikome ništa
ne govorite. Znate, mali je ovo grad... Šta time želite reći?, namršti se i
uspravi. To da ružne priče lako krenu. Ljudi samo čekaju na žrtvu... Ali
nisam ja žrtva, nego mladić koji će ni kriv ni dužan završiti u zatvoru,
Diana je već mislila bi li se digla i otišla, bez riječi, jer ovo nema smisla.
Kada je netko tako bezosjećajan i ne želi shvatiti da se ne radi o
svađama na peškariji i dječjim igrarijama, nego o tome hoće li jedan
čovjek, svejedno koji, stradati ni kriv ni dužan i životom platiti za nešto
što se moglo i moralo izbjeći, samo da smo bili ljudi.
Ako se priča raširi, pokušala ju je smiriti, tada će sve biti uzalud. Ni
sud vam neće vjerovati. Vidjela sam takve situacije hiljadu puta. Lagala je
jer nikad nije ni bila na sudu., Svjedočite istinu, a onda druga strana od
vas napravi luđakinju. Tužiteljstvo dovede svjedoke, najčešće susjede, koji
onda govore da niste normalni i da ste uvijek bili takvi. Niste pozdravljali
ako ih sretnete na stubištu, mučili ste rođenu majku koja je, naravno, bila
divna žena i slične stvari. Upozoravam vas, to uvijek završi na isti način,
raslo je u Mariji samopouzdanje i za čas je izmislila priču: Jednom se
tako dogodilo, davno je od toga, sigurno trideset godina, da je starac,
lučki kapetan u mirovini, koji je živio na Lapadu, izgorio u svome stanu.
Policija je zaključila da se radi o samoubojstvu, ali njegova kćer, kasnije se
morala iseliti u Australiju, pričala je po Dubrovniku da joj se otac nije
ubio, nego da ga je, zbog nasljedstva, usmrtio rođeni sin, a njezin
polubrat. I što mislite kako je to završilo i kome su vjerovali? Nego vi
lijepo sačekajte suđenje i tada recite istinu. Možda će ljudi biti šokirani,
možda će vam svašta govoriti iza leđa, ali će vam vjerovati...
Tako mislite? Ne znam kako ću živjeti ako za tog mladića nešto ne
uradim, rekla je Diana i to je Mariji zvučalo kao zgodna laž nekoga tko
cijeloga života prijeti kako će se zbog nečega žrtvovati. Ali kako god
bilo, željela je izbjeći da bude upetljana u priču, i to baš sada kad je
došla do kraja. Marija Kablar taj kraj nije osjećala kao odlazak u
mirovinu, nego kao kraj života ispunjenog nesporazumima i prevarama,
u kojima se nikada nije uspjela snaći, nego je sve nalikovalo beskrajnom
vozačkom tečaju. Instruktori su se izmjenjivali, vikali na nju i gubili
živce jer joj tolike godine nisu bile dovoljne da nauči ono za što su
drugima potrebna dva mjeseca. Nije u takvome životu bilo previše
muke, ni tuge, jer je prolazio lako, ali bez ikakva cilja i pravog
zadovoljstva. Nakon što ju je napustio muž shvatila je da ga nikada nije
voljela, ali ništa nije poduzimala jer svoju ljubav ili njezino odsustvo
nije imala sa čime uspoređivati. Nekome drugom samoća bi poslije
godina braka bila strašna, ali Marija je već drugo jutro nakon njegova
odlaska nastavila živjeti svojim životom, kao da je uvijek bila stara
usidjelica, s ritualima koji su svi bili nalik onome s pješčanim satom.
Osjećala je nelagodu samo od mraka i onoga što se u mraku ne vidi i od
toga što nakon njegova odlaska više ni sa kim nije razgovarala dulje od
deset minuta. Počela je primjećivati tko je sve umro, nestao i otišao iz
grada, pа je tako i odlučila da s prvim mjesecom mirovine napusti to
pusto mjesto i vrati se u Glamoč. Cijeli jedan život bio je de initivno
potrošen, ali nije za njim žalila. Samo je htjela da ono što dolazi poslije
bude onakvo kakvo je bilo prije nego što je postala svjesna da živi.
Dianin dolazak je prva ozbiljna prijetnja njezinom spokoju.
Samo budite mirni, rekla je, i nemojte nikome previše vjerovati. Diana
se osvrnula za svojom torbicom, pomogli ste mi, da znate da jeste! A
stvarno je vjerovala u to. Marija je ustala, rukavom zakačila šalicu, tek
da se začuje porculanski zveket. Drago mi je što smo se upoznali, rekla je
i pružila ruku. Sigurno ćemo se još vidjeti, odgovorila je Diana tražeći po
stolu i ispod njega nešto što je zaboravila. Odlazila je zadovoljna, iako
nije postigla ništa od onoga što je namjeravala dolazeći u policiju. Čak
nije ni ispričala što se događalo u gradskoj bolnici, a zbog čega bi
doktora Kneževića trebalo osloboditi svake krivnje i prekinuti hajku
koja traje po novinama i gradskim trgovima. Bila je zadovoljna što se
izborila da ju pola sata netko sluša, svejedno što govorila, jer je to za nju
mogao biti novi početak, nakon čega može pozaboravljati prošle
mjesece, vrijeme koje se u jednom trenutku činilo konačnom i
potpunom propašću, kada se prestajala sjećati kako joj je majka nekada
izgledala i da je uopće imala majku.
Marija se vratila svome čekanju. Još dvadesetak puta prevrnula je
pješčani sat i još jedan dan bio je gotov. Dok je kretala kući i uzimala
šalice od kave da ih stavi na radijator ispred svoje sobe, odakle će ih
pokupiti dječak u crnobijeloj konobarskoj odori, još jednom se,
vjerojatno posljednji put, sjetila gošće. Nekog drugog bi zanimala ta
priča, mislila je, ljudi su previše znatiželjni, pa im se zato i događa toliko
nesreća u životu. Ako ne znaš ono što ne moraš znati i što ti se ne sruči
na glavu, tebi i tvojima – ako ih imaš, mnoge te loše stvari naprosto
zaobiđu. Zadovoljna sobom zaključala je kancelariju i nestala.
 XIV

Nakon što je luda Mande u svojim noćnim divljanjima šakom razbila

debelo mliječno staklo na kuhinjskim vratima i ujutro ju je našla kako
leži u lokvi krvi i izmeta, blijeda kao da je sav život iz nje već istekao,
Diana je nazvala hitnu pomoć. Bilo je gotovo s lažima i obmanama, nije
više od grada mogla sakrivati ono što je grad zapravo i znao, da joj je
majka u devedeset sedmoj godini sasvim sišla s uma. Ali na kakav
način: psovala bi i proklinjala, najgorim kletvama i na najstrašnije
načine, izvrćući utrobe bližnjima i pokazujući od sebe ono što nije za
pokazivanje niti kada je čovjek mlad. Skidala bi se gola, mršava kao
avet, hvatala se za osušenu dojku i vikala: oš mlijeka, kurvo lučka, oš da
ti podojim kopilad? Ili bi se hvatala za ono među nogama i puštajući
mlaz govorila: gledaj suhopizdo što je žensko! Diana je od toga, i od još
gorih stvari, sklanjala djecu koliko je mogla, ali od onoga što se
događalo u njihovim dušama bilo joj je strašnije to da bi još netko
mogao čuti ludu Mandu – kako je jedne noći Darijan prozvao svoju nonu
Reginu, pa su je tim imenom sve troje dalje zvali, valjda pokušavajući
sebe uvjeriti kako ona nema veze s babom s kojom su ranije živjeli.
Diana je, još prije dva i pol mjeseca, dakle malo nakon što je ono najgore
počelo, pokušavala majku smjestiti na gradsku psihijatriju, ali tamo nije
bilo mjesta ni za normalne, a kamoli za luđake. Desetak kroničnih
slučajeva napuštenih od obitelji zauzimali su već godinama pola odjela,
dok je drugo pola otpadalo na prolupale ratne veterane te pokojeg sina i
kćer iz bolje kuće, koji su već prošli deveti krug droge i nije im bilo
spasa, a roditelji su ih htjeli sakriti od svijeta. Nije se moglo naći mjesta
za jednu mahnitu i agresivnu staricu. Možda bi ga i bilo na drugim
odjelima, Regina je ionako bolovala od stotinu bolesti, ali Diana se još i
mogla pomiriti s tim da psihijatri vide u što joj se mater pretvorila, no
da to vide drugi doktori nije do ovoga jutra dolazilo u obzir.
Hitna pomoć došla je sat nakon poziva. Pa šta je ovo, žive li gudini
tu?, nije se suzdržao debeli bolničar obrijane glave. Diana je panično
smišljala što bi slagala, činila je to otkako je nazvala hitnu pomoć, ali
ništa što bi moglo objasniti potpuno razoren, zasran, zapišan i krvav
stan nije joj padalo na pamet. Mirni i Darijanu je rekla da ostanu
zatvoreni u spavaćoj sobi dok ne odvedu ludu Mandu. Bolje da ih
bolničari ne vide.
Ajde baba, idemo, rekao je ćelavi i pokušao ju prihvatiti ispod
pazuha dok ju je njegov kolega, stariji sijedi mršavko s naočalama, htio
uzeti za noge, ali se luda Mande munjevito okrenula i zubima ga
zgrabila za ruku. Za gospu blaženu, odskočio je dva metra unatrag, a što
ti šutiš, jebemuboga, smiri je!, zaurlao је na Dianu. Ona je stajala uza zid
na kojem su se vidjeli tragovi nečisti koju je neke od proteklih noći
starica razmazivala po zidovima; šutjela je i gledala u pod. Ona nije
normalna, konačno je rekla. Je li, a mi mislili da je tu držiš da čuva kuću i
grize poštare!, reče sijedi. Ćelavi opet krenu na ludu Mandu, ovog puta
joj je zašao više iza leđa, ali ona se izvrnu kao mačka i škljocnu zubima.
Nije ovo naš posa, idemo!, reče sijedi. Ljudi, nemojte molim vas, zavapila
je Diana. Sinjorina, mi smo vam od infarkta i od pneumonije, ako vam to
zatreba, zovite nas, a za ovo zovite koga drugog, reče sijedi. Ćelavi je
stajao nad ludom Mandom i gledao ju odozgo: a kako bi te puka nogon u
glavu! Ona mu se bijesno kezila, sijevala rijetkim i oštrim žutim zubima
i vrebala priliku da ga ščepa za muda.
Tu je Diana shvatila na koga treba igrati, odlučna da pod svaku
cijenu završi ono što je konačno započela. Vodite je, molim vas!, sklopila
je ruke pred ćelavim. A gdje da ju vodimo ako ne znamo ni kako?... U
bolnicu. Iskrvarit će... Ako nije dosad, neće ni odsad, umiješa se ponovo
sijedi, idemo, Damire, dok te stara nije za guzicu ćapala, znaš da nema
antitetanusa u bolnici, šalio se, sve se trudeći da Dianu pošto-poto
ponizi, niko nam ovo neće virovat... Može li za sto maraka?, molila je
ćelavog. Ma ni za petsto!, sijedi joj se nadvirio preko ramena. Budite
ljudi, ako boga znate!, molila je. Ajde, daće vam baba bokun piške!,
najednom se i ludoj Mandi svidjela ideja da ju nekamo vode. Aj, daj
svakom po sto maraka, smilova se ćelavi. Ja neću, boga mi velikoga!,
opirao se sijedi. Hoćes, hoćeš, Tripune, reče ćelavi, a ti ovo ne gledaj!,
obrati se Diani, i ščepa staricu srednjakom i palcem za vrat, ona
zakrklja, boli,je li stara da boli?, e, budeš li grizla, drugi put te neću
pustiti, reče to i uhvati je ispod pazuha. Luda Mande je, vjerojatno, bila
previše iznenađena da bi brzo stigla uzvratiti, ali kako ju Tripun nije
prihvatio za noge, poče bijesno udarati po parketu. Drž je, Tripune!, što
je Tripun i pokušavao nakon što mu je valjda bilo dosta izmotavanja, ali
kako je stara opet naglo ojačala, to mu je teško polazilo za rukom i
svako malo pogodila bi ga u bradu ili nos.
Gotova si, kurvo stara!, dreknu nakon što je konačno uspio ščepati
njezina mršava koljena. Osjetio je čašice pod palčevima kako stružu o
vrhove istrošenih kostiju. Naježio se kao kad bi noktima zagrebao po
školskoj ploči.
Dok su je nosili niz stubište, luda je Manda urlala, ljudi pomagajte,
striljat će me, zaklat će me!, i samo se vidjelo kako se pomiču poklopci
na špijunkama, a susjedi vire i pamte. Diana je išla nekoliko stepenika
iza njih, u kućnim papučama, sa crnom lakiranom torbicom preko
ramena i dvjesto njemačkih maraka u znojavoj ruci.
U bolničkim kolima ćelavi je izvadio injekciju i starici koju su Diana i
Tripun jedva držali na ležaju, onako kroz kućnu haljinu, sručio iglu u
stražnjicu. E, baba, sa’š bit mirna! Pet minuta kasnije Regina Delavale
ležala je kao mrtvo mumi icirano tijelo, s blagim osmijehom na
mirnome i spokojnom licu, na kojem je Diana tada posljednji put vidjela
nešto od svoje majke. Dok spava ista je kakva je bila, pomislila je,
sigurna da bi radije cijeloga svog života ostala uz to usnulo tijelo brinući
se o njemu, nego da se još jednom, makar na pet minuta, probudi u
njemu luda Mande.
Pred dolazak u bolnicu ćelavi je zabio još jednu injekciju. Pazite,
zbog ovoga što sad radim ja mogu izgubiti posao, rekao je. Na prijemnoj
ćeš reći da ste ju našli u nesvijesti od iskrvarenja. Ne do ti dragi Bog da im
kažeš što sam joj radio, jer ću te naći gdje god pošla i jezik ću ti iščupati,
razumiješ? Diana je klimnula glavom. E, jesi lud, kako joj možeš virovat!,
uzdisao je Tripun. A sad pare na sunce! Diana je ćelavom pružila dvjesto
maraka, on je uzeo samo jednu novčanicu. Drugo njemu!, načinio je
pokret kažiprstom kao da ju tjera. E, nek san dočćeka da mene ženska
plaća!, našali se Tripun pružajući dlan.
 U prijemnoj ambulanti Diana je predala Regininu zdravstvenu
knjižicu i mladoj doktorici, vjerojatno stažistici, krasotici krupnih crnih
očiju, koja se jednako lijepo osmjehivala i zabrinjavala, prodala sve
potrebne laži. Ništa se ne brinite, sve će biti u redu, govorila je doktorica
prelazeći joj dlanom po nadlaktici. Brinut ću se za nju kao za svoju baku!
Diani su, bez ikakve najave, grunule suze na oči. Gorko je plakala na
punim grudima nepoznate djevojke koja je u onesviještenoj ludoj Mandi
vidjela svoju baku i koju је ona, Diana, prevarila kao nikoga u životu.
Plakala je i nije mogla prestati, nad sobom i nad tom curom i nad onim
što će se dogoditi kada se luda Mande probudi, a djevojka shvati što je
užas i u što se jedna lijepa i dirljiva priča može pretvoriti. Oprostite mi,
molim vas, grcala je, a mlada doktorica niti je znala što joj treba
oprostiti, niti su je pripremali za ovakve slučajeve. Kada je počinjala
raditi sigurno su joj dali stotinu savjeta o tome kako se treba ponašati
prema bolesnicima i njihovoj rodbini, kada valja lagati a kad govoriti
istinu, ali nisu joj rekli kako postupiti kada imaš ženu u zagrljaju koja bi
ti mogla biti majka, i čije vrele suze su nešto najčudnije mokro što si
ikada osjetila na svome tijelu. Možda najsličnije para inu što se slijevao
niz svijeću jedne davne zimske noći na Koločepu, a ona ga je, vrelog,
hvatala na dlan.
Dok se vraćala kući sa spiskom stvari koji joj je sastavila mlada
doktorica, da ih popodne donese ludoj Mandi – pidžamu, kućni ogrtač,
sapun, ukosnice i četkicu za zube – Diana je znala da neće stupiti nogom
u stan, a starica će već biti budna i rasplitat će se sramno klupko, cijela
bolnica saznat će istinu da Regina Delavale nije pala u komu od
iskrvarenja, nego su je nečim uspavali da bi je mogli ludu doktorima
podvaliti. Tako nešto nikad se nije dogodilo, barem ona nije čula da jest,
pa će priča biti tim zanimljivija, bolje će se i brže širiti, sve dok ne dođe
do zadnje peškaruše. A tada će započeti ispiranje usta njezinim
imenom, koje će trajati godinama i zauvijek, da bi nadživilo i ludu
Mandu i Dianu i postalo trajan dodatak obiteljskome prezimenu, tvrđi
od gradskih zidina i jači od moći sveca zaštitnika. Ovdje se stoljećima
pamti kome je tko u familiji bio lud, prenose se sjećanja na debilnu
djecu koja su umirala ne navršivši sedmu godinu, zna se čiji je brat
silovao četrnaestogodišnju djevojčicu i bacio je u škrapu iznad Popova
polja i kome je prababa pobjegla s Turčinom i po izmirskim sokacima
spuštala gaće, i u sebe primala francuske trgovce i putopisce, pamti se
svako kopile rođeno od vremena kad ovo još nije bio grad nego gomila
kamenja nadnesena nad morem, bilježe se vijesti o događajima u
dalekoazijskim lukama, svaki kapavac, triper i goroneja, i nema familije
koja je duže od jedne generacije u gradu a da ju ne prati barem deset
sramnih priča, od kojih se braniš samo tako da u tuđemu dvoru i
obiteljskome stablu uzgajaš korov i čuvaš sjećanja na tuđi gad i rugobu.
Znala je da će se s tim nužno miriti, a za mirenje nije bila spremna.
Hvatao ju je užas pred mišlju da mora odgovoriti istom mjerom,
svakome tko joj nešto dobaci i za koga god čuje da prenosi priču i da u
tome uživa.
Djecu nije zatekla doma. Po navici su pobjegli van, kao što već
mjesecima bježe, a i što bi radili u sobama u kojima se nema na što
sjesti, niti se išta može uzeti u ruke bez straha da je opoganjeno. Stajala
je nasred onoga što je nekad bila dnevna soba, nemoćna da učini bilo
što. Metla ni ribaća četka ne mogu počistiti i oprati ono za što ne bi bio
dostatan ni kamion gradske čistoće, skupa s deratizacijskom ekipom:
prljavštinu koja se da počistiti samo ako je tuđa. Najbolje bi bilo
zaključati i zapečatiti ovo strašno mjesto, nikad se ovamo ne vratiti i
nikoga ne pustiti unutra. Luda Mande uspjela je uništiti sve što se u kući
moglo smatrati uspomenom i za čime ljudi žale kada im spaljuju dom.
Diani ovaj stan više nije značio nešto njezino, samo mjesto na kojem
provodi noć.
Bila je odlučna ni po koju cijenu ne dozvoliti da joj vrate ludu
Mandu. Borit će se kao lavica, prelazit će preko mrtvih glava, izložiti
sebe i sve svoje, ali neće je primiti nazad makar morala skupa s Mimom
i Darijanom bježati iz grada i negdje drugdje živjeti kao podstanar i
čistiti tuđa stubišta. Već je to radila i zna da se može preživjeti i tako, a i
djeca su velika, pa neka se snalaze sama. Sve je bolje od toga da se luda
vrati i da počne ispočetka. Ali bez nade da će je se žive ikada riješiti.
Našla je neku staru pidžamu, uzela Mimin ružičasti kimono kojeg je
dvije godine ranije dobila od onog Šveđanina i nikad ga nije ogrnula,
niti ga je voljela vidjeti, sitnice je pokupila u neseser za plažu i sve to
potrpala u najlonsku vrećicu. Znala je da ludoj Mandi ništa od toga u
bolnici neće trebati, ali nije važno; činila je Diana to zbog sebe, ne bi li
liječnike uvjerila da nije čudovište i da se brine za svoju majku.
 Izašla je iz kuće, iako je bilo rano za bolnicu. Htjela je da prođe bar
nekoliko sati, da se malo naviknu na ludu Mandu, da ih ispsuje i izgrize,
možda da negdje pronađu luđačku košulju, jer ako prerano stigne,
moglo bi se dogoditi da im moradne nešto objašnjavati ili da, nedajbože,
zatekne staricu kako još uvijek spava. Zato je polako, nogu pred nogu i
obilaznim putovima, krenula prema bolnici. Računala je da će joj tako
trebati najmanje četrdeset pet minuta. Zastajala je pred svakim
izlogom, gledala šarene ljetne haljine, ulazila u dućane s loncima i
tanjurima, u kući više nisu imali nijednoga, smiješila se prodavačicama i
stalno imala dojam da to čini posljednji put, jer će se uskoro raširiti glas
o ludoj Mandi i više nitko Dianu neće gledati tako kako je one sad
gledaju.
Gospođa, pogledajte ove, pravi kraljevski pjati, biće da je miss
Simpson iz njih jela!, rekla je mala trbušasta trgovkinja s naboranim
licem cirkuskoga patuljka. Djelovala je kao da je pročitala baš svaki
ljubavni roman koji je ikada objavljen i da u njoj žive sve priče u kojima
je svaki nesretan završetak imao svoj veliki smisao. Evo nekoga koga
neće zanimati ludilo Regine Delavale, pomisli Diana i osjeti onu bliskost
s patuljčicom zbog koje bi joj trebala reći nešto lijepo i nezaboravno.
Kupala se u Trstenu, potpuno gola, ona i Edvard. Moj barba ju je svojim
očima vidio. Bio je dijete. Patuljčica je bila iznenađena, čak se na
trenutak učinilo da misli da ju žena zafrkava. Mislite na miss Simpson,
koja nije mogla biti kraljica, pa onda ni on više nije htio biti kralj? Diana
se nasmija, skoro bi pogladila patuljčicu po glavi, samo kad ne bi bilo
onih koji to gledaju. Tako je slatko širila svoje male oči, uokvirene
mrežom dubokih indijanskih bora. Da, ona, niste znali da su jednoga
ljeta, moglo je to biti trideset šeste, bili kod nas, tajno, i kupali su se kao
nudisti?... Goli!, patuljčica zaprepašteno sklopi ruke. Da, da, potvrđivala
je Diana, kao da se radi o zajedničkim rođacima.
Izašla je iz dućana sretna što je nekome uljepšala život. Malena
prodavačica kuhinjskoga porculana sada ima nešto čime će se
mjesecima baviti. Ići će u Trsteno, skakutati po stijenama pokraj mora i
dodirivati kamenje, u nadi da su taj isti oblutak, tu istu stijenu i fosil
račića dotakli prsti Wallis Simpson dok se gola naginjala da poljubi
Edwarda, a na glatkoj bijeloj stražnjici vidjeli su joj se crveni tragovi
borovih iglica, školjki i oštroga kamenja. Što si manje ljubavi imala u
životu, mislila je Diana, to se na tebe bolje primaju takve priče. Kao da je
grad, svi osim patuljčice s pjatima miss Simpson, tri četvrtine života
proveo u zaljubljenosti, pa je u ovoj četvrtini postao sasvim neosjetljiv
na druge.
Svoj put do bolnice uspjela je rastegnuti na dva sata. Na ulazu je
duboko udahnula, kao da će zaroniti u lovu na strašnu murinu, i krenula
čvrsto. Ako se patuljčica može nositi sa sobom cijeloga života, može i
ona izgurati ovo malo, hrabrila se, ali nakon pet marševskih koraka već
ju je zaustavio portir. Kuda ti, dreknuo je iz svoje kabine. Tražim Reginu
Delavale, nije htjela reći – majku, ako se već pročulo. Ama da tražiš mog
ćaću, nećeš proći! Pogleda ga iznenađeno, možda je epidemija gripe, pa
ne puštaju nikoga bolesnicima, možda je nešto drugo u pitanju...
Šta zijevaš u mene! Ne ulazi se u bolnicu tek tako! Da u bolnicu! Ne
ulazi se tako ni u krčmu. Prvo se kaže dobar dan, pa ja sam ta i ta, izvolite
moju osobnu iskaznicu, došla sam tim i tim poslom, a onda ja ocijenim
mogu li te pustiti. Pa majka mu stara, mora postojati neki red, dok je
govorio klanjao se čas na jednu, čas na drugu stranu, kao da se obraća
nevidljivoj publici ili drži javno predavanje o tome kakva su prava i
obaveze nekoga tko se nađe ispred portira.
Zar nije vrijeme posjeta?, upita ona. E, pa nije, odvrati on, potvrđujući
da je i samo takvo pitanje uvredljivo po njegov položaj. A kada su
posjete?... Odgovor moš dobit na informacijama, nastojao je zvučati jako
službeno. Gdje su informacije? Portir pokaza prstom iza svojih leđa. Ali i
do tamo moš doć samo ako te ja pustim!... Pa hoćete li me pustiti?...
Hoćemo ako budeš pristojna, pa ino zamoliš... Oprostite, što je vama?,
prezrivo ga je gledala. Već joj je počelo bivati svejedno hoće li ući. Ako ju
ne pusti, na neki način će biti bolje za sve. I za Dianu, jer će do sutra
odgoditi susret s ludom Mandom, i za doktore, jer će do sutra već
smisliti što da čine s ludom staricom.
Aj, prolazi!, mahnuo je rukom poput policajca koji propušta
neispravan kamion. Kako mi se to obraćate?, pobjesnila je. A kako to,
moliću ino?, izmotavao se. Nisam ja s tobom ovce čuvala da mi govoriš ti,
prostačino jedna!... Molim, štastorekla?... To što si čuo, seljačino jedna, i
onaj ko te u grad pustio takvog!... Slušaj, mogu se ja i predomisliti,
pokušavao je zaprijetiti. Umjesto da ga navede da ju ne pusti, postigla je
da se portir povukao i uplašio. Ali takav mi je posao, rekao je za njom,
kao da se ispričava.
Nije znala gdje da traži ludu Mandu, išla je od odjela do odjela, kroz
bolničke hodnike koji su čas bili poput katakomba, pa se morala
saginjati da prođe kroz niski ulaz radiologije čiji su zidovi bili obloženi
čelikom i nalikovali podmornici, čas su se hodnici pretvarali u labirinte
koji su vodili u krug, mimo staklenih zidova iza kojih su starci
razrogačenih očiju umirali s kanilama u grlu. Činilo joj se kao da je ušla
u drugi svijet ili barem u drugu državu, gdje postoje drukčiji običaji i
pravila nego vani, i iz kojega je živome jednako teško izaći kako je teško
bilo u njega ući. Oblio ju je hladan znoj, srce joj lupalo kao ludo i bila je
sasvim sigurna da će ju zarobiti prva kardiološka patrola, i pod
optužbom za težak infarkt strpati u zelenu pidžamu sa žigom bolnice.
Nakon dobrih dvadeset minuta hoda slučajno je nabasala na odjel
hitnih intervencija i na onu istu mladu doktoricu. Kako je?, upita za ludu
Mandu, prije nego što je djevojka išta stigla reći. Ne znam što da vam
kažem... Iskrvarila je?... Ne, ali... Recite mi što se dogodilo!, Diana se
trudila izgledati što brižnije, upadala je doktorici u riječ i unosila joj se
u lice, u strahu od njezina napada. Izgleda da je moždani udar,
prebačena je na neurološki odjel... Nije pri svijesti?... Pri svijesti je, ako se
to tako može reći, ali nije pri sebi... Kako to mislite?... Ne znam kako bih
vam objasnila. Ne zna za sebe. Morali su je vezati. Diana opet poče
plakati. Naprosto nije znala što bi drugo. Plakala je od straha i
uzbuđenja, ili od sreće, jer se činilo kako je prevara uspjela. Možete
razgovarati s primarijusom Onofrijem, on će vam više toga reći, rekla je
djevojka. Nije se držala onako prisno kao jutros, iako je žalila Dianu, ali
uz neki daleki osjećaj gađenja, što je svakako bilo puno bolje od
Dianinih očekivanja.
Uvela ju je u minijaturnu kancelariju, gdje je iza prevelikog pisaćeg
stola sjedio golemi sijedi muškarac, velikog nosa i isturene donje vilice,
nalik na džinovskoga albino buldoga, pokazala joj je stolicu i brzo izašla
van. Diana je sjela, prije nego što je primarijus išta rekao. Nije ju ni
pozdravio, niti se pomjerio iz svoga crnog naslonjača presvučenog
ispucalim skajem. Ne može se ni dignuti. Tko zna kako se uopće izvuče
van i kako opet sjedne, prvo je pomislila, jer se zbilja činilo da nema
načina kako bi se i najmršaviji čovjek, a ovaj je bio jako debeo, provukao
između zida i stola, do naslonjača.
Eto, rekla je, više da odvrati njegov pogled, nego da prekine šutnju.
Vi ste dakle gospođa Delavale, rekao je onim dubokim i gromkim glasom
koji se i u šapatu čuje s brda na brdo. Nisam, zapravo jesam, rođeno
Delavale, spetljala se Diana. Ako je ono na što sumnjamo, onda dobro, ali
ako nije, mi vašu gospođu majku nećemo moći zadržati u bolnici. U
slučaju moždanoga inzulta, ovo stanje neće trajati dugo i ona će otići. Ali
ako je nešto drugo u pitanju, a vi ste tu da mi kažete da jest ili da nije,
tada nam je niste morali dovoditi zbog rasječenog zapešća. Dakle, pitam
vas: kako se vaša gospođa majka ponašala ovih dana?
Gledao je kao netko tko je u stanju prozreti svaku laž. Nije znala što
da mu odgovori ili kako da dobije na vremenu. Što se s njom događa?,
upita treperavo. On ju pogleda uvjeren da laže, ili barem, pun iskustva s
lažljivim pacijentima i njihovom rodbinom, odšuti nekoliko sekundi ne
bi li se slomila, pa reče: Ništa naročito, samo sam morao evakuirati pola
odjela, uključujući sve sestre. Znate, kod nas po tradiciji, koju ni komunisti
nisu dirali, rade sestre milosrdnice, pobožne redovnice, čija je žrtva za
bolesnike i sve koji pate zbilja bezmjerna. Morao sam ih skloniti s odjela
dok god je vaša gospođa majka tu. Ono što ona radi i govori nije za
ljudske uši i oči. Vi o tome ništa ne znate, je li tako ? Ako jest tako, tada
imamo posla s moždanim udarom, ali vrlo neobičnim, kakvoga u ovoj
bolnici nije bilo u posljednjih trideset pet godina. Toliko ja, naime,
pamtim! Inače takvi slučajevi postoje samo u knjigama. A u knjigama,
znate, svašta piše, pa ja nisam sklon vjerovati u svaku bizarnost. Dakle,
iskreno govoreći i među nama rečeno, ja vjerujem da je vaša gospođa
majka u stanju kronične manijakalne psihoze, ili kako to već psihijatri
zovu, i mislim da je sramotno što ste je nama doveli! Naravno, ja to ne
mogu dokazati, a i kada bih mogao, ne bi vas gonili niti po jednom
zakonu. Ali velim vam, gospođo, to nije pošteno, nije moralno, nije ljudski,
ni prema nama koji ovdje radimo, ni prema bolesnicima koji leže na ovom
odjelu i koji zbog vaše gospođe majke danas nisu imali adekvatnu njegu.
A pitam se i na koji ste je način uspavali, što ste joj to dali prije nego što
ste pozvali hitnu pomoć. Naime, tu bi se već moglo razgovarati o
ozbiljnim posljedicama po vas. Kada ste ju našopali sedativima, vi ste
svoju gospođu majku doveli u stanje smrtne opasnosti. Mala je razlika
između doze koja će staricu od devedeset sedam godina baciti u duboki
san i doze koja je za nju letalna. Pogotovu kada se takvim stvarima služe
diletanti. A vi ste, gospođo Delavale, ili kako se već zovete, diletant, zar
ne? No, nemojte misliti da ćete se tek tako izvući. Ja sam spreman
svjedočiti da ste pokušali ubiti svoju gospođu majku. Naravno, u slučaju
da su moje pretpostavke točne, a sve mi nešto govori da jesu, i u slučaju
da vaša gospođa majka nije doživjela krajnje bizaran moždani inzult, a
duboko sam uvjeren da nije i da nas na taj štos nećete uhvatiti. Takav
inzult bio bi veće čudo od pojave morske medvjedice u gruškoj luci. Stoga
je sad posljednji čas da priznate i da mi kažete što se zapravo dogodilo!
Kada je završio, kucnuo je kemijskom olovkom o stol, kao da u ruci
drži sudački čekić, a Diana se po tko zna koji put danas osjetila
osramoćenom. Svima je, eto, bilo naročito stalo da ju ponize i nogom
gurnu niza stranu.
Mislite da ću sad kleknuti i moliti vas, to mislite?, gledala ga je kao
vučica koja se upravo sprema skočiti na svoj tusti i nemoćni plijen,
zarobljen između zida i crnog pisaćeg stola. Primarijus Onofri nije,
međutim, ustuknuo. U njemu se tog časa rojila sva ona mržnja koja se
nakupila od dana kada je kao mlad liječnik stupio u ovu bolnicu,
vjerujući da će se zadržati dvije-tri godine, samo da nakupi iskustva,
odradi staž i stekne preporuke za dobru specijalizaciju, a ostao je
praktički cijeli život, specijalizirao ono što nije želio, išao ulicama koje
su bivale sve tješnje što se njegovo tijelo više širilo i mirio se s istinom
da nije morao ni studirati medicinu da postane ovo što jest: netko tko je
uzalud želio maknuti se iz rodnoga grada, otići tamo gdje ne znaju ni
njega ni njegove, i živjeti s pogledom na neko od švicarskih jezera. Kako
mu želja nije ispunjena, ne osjeća razliku između sebe i zadnjega
gradskog škovacina. Mrzio je pacijente i njihovu vječno brižnu rodbinu
koja vara, laže i krade, pa misli da će i smrt prevariti. Mrzio je stažiste, a
pogotovu mlade stažistkinje koje protrče njegovim odjelom i na tko zna
kakav način, i preko čijega kreveta i kurca, dospiju tamo gdje je on želio
biti. Mrzio je one koji umiru i one koji ozdravljuju, i odavno nije bilo
ishoda kojem se mogao radovati. S istom je mrzovoljom i bez imalo
strasti pisao i »b. o.« i »exit. leth.«. A sada je pred sobom imao ženu koju
je uhvatio u laži i svejedno joj ništa nije mogao.
 Vi se igrate sa mnom, mislite da to možete?, rekao je, odgovorite kad
vas pitam!, zaurlao je, a Diana je pokušavala netremice gledati ga u oči.
Kao da lav ništa ne može dok god antilopa ne spusti pogled. Vi ste..., nije
znao što, jer mu se nijedna uvreda nije činila dovoljno dubokom, kurva!,
izgovorio je tiho. Mislim da smo završili, sabrano mu je odvratila, digla
se i pošla van. Marš napolje!, viknuo je primarijus Onofri, kada je Diana
već zatvarala vrata. Njegov glas odjeknuo je hodnikom prebojanim u
dvije nijanse masne zelene boje, s linoleumskim podom u trećoj zelenoj.
Što vam je rekao?, pitala je mlada doktorica. Zbilja vas zanima? Ako
vas zanima pitajte njega. Mislim da će vam rado odgovoriti, koliko god
bila ozlojeđena, Diana se osjećala puno bolje. Bila je sigurna da joj ludu
Mandu neće vratiti. Nemaju načina da to učine, osim da je pošalju
poštom. Popustili su mu živci. Inače je dobar liječnik, vjerojatno najbolji u
gradu. Znate, to su godine, djevojci je bilo neugodno. Dobro, a sad recite
gdje mi je majka?, hladno će Diana. Upravo su je vratili na odjel... Mogu li
je vidjeti?... Ako želite... Da, želim, zašto ne bih željela. Mislite da bih se
mogla iznenaditi?... Morali smo je vezati, rekla je doktorica da ju
pripremi, ali riječi su zvučale strašnije od onoga što su trebale reći. To je
sasvim u redu, odvrati Diana. Nije u pitanju izljev krvi u mozak,
encefalogram joj je savršen, kao u najnormalnijega čovjeka. Diana se
nasmija: U to nisam ni sumnjala!
Stajale su iznad postelje na kojoj je luda Mande ležala poleđuške,
bez jastuka ispod glave, pokrivena sivom vojničkom dekom i preko nje
vezana kožnim remenima. Mogla je gledati samo u strop ili u iskrzani
noćni ormarić pokraj kreveta. Šutjela je, što je Dianu iznenadilo, jer bi
zadnjih mjeseci proklinjala i vikala čim bi se probudila nakon sat ili dva
dnevnoga sna. Bako, pozva ju doktorica, vidite tko vam je došao. Ali
starica se nije ni pomakla, niti je ičim pokazala da čuje. Po ritmičnom i
pravilnom treptanju moglo se vidjeti da je budna i savršeno mirna.
Diana nije znala što da čini. Najradije bi se okrenula i izašla, ali to bi bilo
grubo, možda i nepošteno prema djevojci koja joj je vjerovala i možda
joj još uvijek vjeruje. Postojala je i sasvim mala mogućnost da je luda
Mande čudom nestala kao što se čudom i pojavila, i da je vezana starica
ona Regina Delavale koja je nestala jednoga novembarskog jutra, kada
je neka druga žena u njezinom tijelu počela s proklinjanjem i
razbijanjem. Nije Diana u to ozbiljno povjerovala, ali se ipak nije
usuđivala učiniti nešto zbog čega bi kasnije žalila. Čuje li nas?, upita
nakon desetak minuta. Ne znam, reče doktorica i preleti dlanom ispred
staričinih očiju. Luda Mande je trepnula. A da ju odvežemo?, predloži
djevojka. Diana nije htjela reći ni da ni ne. Ne znam. Ja se u to ne
razumijem... Mislite da se ja razumijem? Vi ste joj ipak kćer, pa odlučite,
zvučala je zlobno. Ne mogu više, reče Diana i zaputi se van.
Stajala je naslonjena na zid hodnika, s rukama na leđima, i nije znala
šta da radi. Sjetila se da je negdje zaboravila vrećicu sa stvarima za ludu
Mandu, vjerojatno u primarijusovoj kancelariji. A onda se iz sobe začuo
krik. Utrčala je unutra i zatekla ludu Mandu kako mladu doktoricu
stišće za vrat. Diana ju uhvati za ruke. Pokušavala je lomiti staračke
prste, vikala je, a onda su utrčala dvojica muškaraca u bijelim
ogrtačima. Jedan je odgurnuo Dianu da je pala i srušila svjetiljku s
noćnoga ormarića. Ostala je tako ležati, iako sasvim pri sebi i sabrana,
ali joj se činilo da će, ako ustane, biti kriva za lom i ciku, treskove koji su
zvučali kao da daska udara po dasci; vidjela je doktoričinu nogu u
bijeloj drvenoj klompi, na narančastoj dječačkoj sokni bile su nacrtane
nogometne lopte.
Je li vam dobro?, muškarac u bijeloj kuti pomagao je Diani da ustane,
drugi je pokušavao iglom pogoditi stražnjicu lude Mande. Doktorica je
sjedila na podu, naslonjena na krevet, opuštenih mrtvih ruku, i hvatala
je dah. Dobro mi je, odgovori Diana, nisam kriva.
Dali su joj čašu vode i odveli je doktoru Vlahoviću, mladom
anesteziologu koji se kao neka vrsta liječničke zvijezde vratio sa studija
iz Zagreba, premda je imao ponuda sa svih strana kao jedan od
najboljih studenata u povijesti fakulteta, jednako sjajan i na
specijalizaciji. Primili su ga, iako bolnici nije trebao anesteziolog. Ni ona
tri uglavnom nisu imala posla, jer kirurški odjeli uglavnom nisu
funkcionirali, što zbog nedostatka kirurga, što zbog potpuno propale
opreme, pa su operabilne bolesnike slali u druge bolnice i gradove, a
doktora Vlahovića spremno su prihvatili, kao što bi seoski nogometni
klub prihvatio mladog Maradonu, vjerujući da će sa njim lakše doći do
novca za obnovu bolnice. On se na odjelu bavio poslovima opće ili
interne medicine, ništa nije radio ili bi, u vrijeme južine i razdoblja
izrazite Onofrijeve netrpeljivosti, razgovarao s pacijentima i njihovom
rodbinom.
 Pružio je Diani ruku, Ares, rekao je, a njoj u prvi mah nije bilo jasno
što to znači. Tek kasnije, kad na vratima sobe ugleda »dr. Ares Vlahović,
anesteziolog«, shvatit će da joj je rekao svoje ime, što doktori nikada ne
čine i što će Diani biti potvrdom besprijekorne inoće, kojom će
objasniti i Aresovo tragično stradanje.
Nesretnica je potpuno psihotična. Ne zvuči lijepo, ali je narodski
točno: ona je luda! Ne morate mi ništa reći, jer sve znam. Jasno mi je da se
to nije počelo događati danas, i mogu misliti što ste s njom preživjeli.
Također mi je jasno zašto ste je nama doveli. Na psihijatriji je nisu željeli
primiti, je li tako? Problem je u tome što mi ni uz najbolju volju, a ja je
imam, ima je i doktorica Fočić, upoznali ste je, nemamo što činiti s vašom
majkom na ovom odjelu. Znam da je to vama strašno, ali istina je da zbog
takvoga slučaja pada cijeli sistem. Više ne pomažemo ni onima kojima
bismo mogli pomoći, govorio je mirnim i tihim glasom, u kojemu je
istovremeno bilo i razumijevanja i hladne razložnosti.
Ali ja je ne mogu vratiti doma!, zavapila je. Vjerujte da mi je to jasno i
da vas na to nikada ne bih prisiljavao, i nagovarao. Pokušat ćemo je
zadržati zbog rana na rukama koliko god budemo mogli. Ali to je kratko.
Ne više od dva—tri dana. U međuvremenu bismo nešto morali smisliti.
Тe večeri dogodit će se sve ono što će dovesti do smrti Regine
Delavale ili lude Mande. Najprije će, malo nakon što se Diana zaputila
kući, u sobu doktora Aresa Vlahović poput furije uletjeti primarijus
Onofri i napasti ga pitanjem tko ga je ovlastio da psihotičnu staricu
zadrži na odjelu. Je li on svjestan koje sve propise krši i kako ugrožava
živote bolesnika i ljudsko dostojanstvo osoblja. Ares mu je odgovorio da
je njemu Hipokratova zakletva iznad svega toga, na što se Onofri cinično
nasmijao i primijetio da je mladome kolegi pička iznad svega i da je to
jedini razlog što se iz Zagreba vratio u grad. Od drugih možda i može
sakriti način na koji se ophodi s doktoricom Fočić, ali od njega ne. Ares
je na to skočio kao oparen. Ne dozvoljavam!, povikao je, što Onofri
shvati kao otvoreni poziv na izički obračun, prevrnu stol s
kompjutorom i krenu na mladoga kolegu. U taj čas, kao za nesreću, u
sobu je ušla mlada doktorica, što je spriječilo tuču, ali je primarijusu
poslužilo kao novi dokaz njegove teze. Što ona tu radi ako nije dežurna,
i već bi puna četiri sata trebala biti izvan bolnice.
 Nakon prijetnji i vrijeđanja, koja su samo dijelom bila uzvraćena,
primarijus Onofri napustio je sobu da glavnoj sestri naredi da odveže
bolesnicu Reginu Delavale, jer na njegovom odjelu, na kojemu ne leže
opasni psihijatrijski bolesnici, nitko ne smije biti vezan. Nakon što je to
učinio te zaprijetio da će u slučaju ponovnoga vezivanja primijeniti
najoštrije stegovne mjere protiv glavne sestre koju od sada smatra
odgovornom, primarijus Onofri je otišao kući.
Tokom noći doktor Ares Vlahović je četiri puta glavnoj sestri naložio
da pacijentici Regini Delavale intramuskularno daje sredstva za
smirenje. Devedeset sedmogodišnju staricu pritom su svaki put morala
držati trojica bolničara, od kojih su dvojica bila pozvana s odjela
traumatologije. Dozu bi svaki puta udvostručio, ali nakon kratkoga
perioda smirivanja, starica se dizala iz kreveta i kretala u svoj razbijački
pohod. Pritom je iskazivala nevjerojatnu izičku snagu i vitalnost,
sasvim neprispodobivu ne samo njezinoj dobi, nego i spolu. Kada je
glavnoj sestri četvrti put naložio da udvostruči dozu, ona je doktora
Vlahovića upozorila, premda je on to kao sjajan specijalizant
anesteziologije morao znati, a znao bi i da je student prve godine
medicine, kako je prepisana doza smrtonosna. To jest, usmrtila bi i
muškarca mlađe dobi i snažne izičke građe. Na to je doktor Vlahović
samo ponovio svoju uputu. Četrdeset pet minuta kasnije konstatirana je
smrt Regine Delavale.
Primarijus Onofri je ujutro slučaj prijavio policiji, nakon što je iz
bolesničkoga kartona iščitao ubojstvo. On je, vjerojatno, pozvao i
novinare, koji su se zatim raspisali o Mengeleu iz naše bolnice, a afera,
najveća od kraja rata, u tren oka protresla je grad. Mit o genijalnom
mladom anesteziologu rušili su isti koji su ga i stvarali, uglavnom s
jednakim argumentima, samo što je ono što bi se do jučer uzimalo kao
razlog za pohvalu danas bilo izvorom najvećih pokuda. Na studiju je bio
tako briljantan, jer je još tada planirao savršeno ubojstvo
medikamentima. Mir i sabranost zapravo su potvrđivali njegovu
bešćutnu prirodu, karakterističnu za psihopate u bijelim mantilima
kakvih je, kao što znamo, u povijesti bilo mnogo. Njegovo lijepo i čisto
lice otkrivalo je da najveći zločinci uopće ne izgledaju kao zločinci.
Naravno, nitko se nije obazirao na to što je doktor Ares Vlahović za
sobom ostavio pisani trag, u bolesnički karton je bila upisana točna
doza sedativa, pa samim tim zločin nije mogao biti savršen, niti bi priča
o njegovoj ledenoj bešćutnosti smjela biti ispričana. Ta i neke druge
pojedinosti koje su demantirale novinske i ulične konstrukcije,
prešućivane su i odbacivane kao da se radilo o ilmskome scenariju, a
ne o životu, pa je trebalo eliminirati sve što bi previše kompliciralo
priču ili narušavalo njezinu žanrovsku konstituciju.
Nesretni Ares je zbog ljubavi zapao u neprilike iz kojih će se teško
izvući. Naime prostačka primjedba primarijusa Onofrija u vezi
doktorice Fočić imala je podlogu u stvarnosti – nikad se on ne bi vratio
u grad da nije bilo nje – niti bi, da nije zaljubljen, dozvolio sebi da se
umiješa u živote koji ga se nisu ticali i tako presudi Regini Delavale, ženi
koju nije poznavao, a bila je majka druge žene nad čijom se sudbinom
njegova odabranica tako sažalila. Laž je da ga je ona nagovorila da
udvostručava doze sedativa sve do smrtonosne, doktorica Fočić
uplakana je napustila bolnicu puno prije tih događaja, ali Ares je znao
što ona od njega očekuje i što bi i sama učinila da se zatekla u istoj
prilici. Kao što je u usnuloj starici vidjela svoju baku, tako je i u ludoj
Mandi vidjela nešto što nema drugi razlog svoga postojanja osim da
unesrećuje svijet oko sebe. I jedno i drugo savršeno je razumljivo i
blisko srcu i svjedoči o plemenitosti duše u koju se Ares zaljubio, više
nego u doktoričinu izičku ljepotu. Međutim, ništa od toga neće biti
argument ni pred ljudima, ni pred tužiteljima i sucima, jer zakoni bi
morali biti napisani u više tomova nego što je knjiga u washingtonskoj
Kongresnoj biblioteci i ne bi se našao nitko, osim možda Boga, tko bi ih
tako dobro poznavao da može suditi u potpunome skladu s ljudskom
dušom.
Sve je to Diani bilo jasno nakon što je potpisala primitak smrtnoga
lista Regine Delavale, a suze koje je pustila na gradskome groblju, što su
začudile njezinu djecu i zadovoljile rodbinu i prijatelje, bile su upućene
lijepome Aresu i mladoj doktorici. Zemlja koja je tutnjala po crnome
furniru mrtvačkoga sanduka nije pokopavala Dianinu majku, jer je ona
već odavno bila mrtva, nego to dvoje mladih ljudi, u koje se, nije
pretjerano reći, zagledala i zaljubila na način koji nipošto nije lišen
erotskih konotacija. Možda i više od moralnoga čina i obaveze koju je
Ares stvorio svojom žrtvom, ono što je Dianu privuklo njemu i njegovoj
družici bila je njihova čista ljepota, pojačana smislom bijelih liječničkih
mantila i infantilnih detalja, kakav je onaj sa soknicom na kojoj su
iscrtane nogometne lopte.
Optužbu Aresa za ubojstvo doživjela je kao posljednju osvetu lude
Mande, s kojom je njezino tromjesečno ludilo dobilo svoj konačni
zločinački smisao. Otišla je s ovoga svijeta po vlastitoj odluci i udarivši
svoj pečat na živote onih koji su je ispratili. Time se njezinih devedeset
sedam godina dalje produžavaju i trajat će dok god je onih čijim je
putovima promijenila smjer. Troje će se ljudi, dvije žene i muškarac, do
vlastitoga kraja sjećati nje i u dušama će nositi njezino zlo, da bi ga, ako
sasvim izgube nadu, predali drugima i tako učinili besmrtnom
prokletinju lude Mande.
Sjedila je nakon pogreba na krevetu spavaće sobe i gledala u svoju
djecu, zbunjena kao i oni, ne znajući što da čini i kamo da krene sada
kad više ne postoji ono što joj je mukom i strahom ispunjavalo život, a
sad kad je to otišlo, nije mogla osjetiti nikakvu sreću. Eto, sad, je gotovo,
rekla je Mima i mahinalno se uhvatila za svoju lijevu dojku. Darijan se
kratko nasmijao, ona se trgnula i zatim shvatila i počela se smijati kao
luda. Dajte, prestanite više! Diana je htjela biti stroga, ali niti je tako
zvučalo, niti je zapravo bilo razloga za strogost. Onda se i sama
zasmijala, nezaustavljivo i neutješno, i što se više smijala, to su se u njoj
bolje miješale radost i tuga, kao što se miješaju slatka i slana voda pa
tako stvaraju duboke snažne virove u kojima se utapaju stranci i
samoubojice, tonu probušene lopte, pivske boce i plastični brodići,
žrtve nemara, ravnodušnosti ili naprosto starosti.
Mima se još jednom uhvatila za lijevu dojku, sada namjerno,
vjerujući da tako produžava razlog za smijeh, a zapravo ga je prekinula.
 XIII

Mirna je navršila desetu kad joj je u dva mjeseca iznenada narasla lijeva
dojka. Desna je i dalje bila potpuno ravna, kao u dječaka njezinih
godina, a lijeva je bila krupna, jedra i čvrsta, skoro kao polovica dinje, s
pravom ženskom bradavicom koja bi se ispupčila pri dodiru s hladnom
stijenkom kade. Kao mali kurčić, rekao je Darijan, pa ga više nije puštala
u kupaonicu dok bi se tuširala. Bradavica na desnoj strani skoro da nije
ni postojala, malena, svijetla i nevidljiva, nije reagirala ni na toplo ni na
hladno. Svakodnevno bi to provjeravala, neodlučna koja je strana više
plaši i koja na odvratniji način potvrđuje da nešto s njom nije u redu. O
svojoj ženskosti još ništa nije znala, jer po Dianinom uvjerenju nije
došla prilika da joj se kaže. Uostalom, u vrijeme kada je Mirni počela
rasti dojka, Diana je otputovala u Kairo, gdje će, putujući s kraja na kraj
Afrike, provesti četiri luda mjeseca s Markom Radicom, kapetanom
duge plovidbe, u kojega je godinama ludo zaljubljena i koji je, vjerovala
je tako, njezinu djecu prihvatio kao rođenu. Njih je ostavila na brigu
svojoj osamdesetpetogodišnjoj majci, nad čime se skandaliziralo šire
susjedstvo, pa se po gradu pričalo da je Diana, pokojnoga Vida Kraljeva,
napustila djecu i pobjegla s nekim crncem u kojega je ona stvar,
svjedočile su zabrađene udovice, tolika da bi njome moga murve otresat
a da se ne popne na stablo.
Takva ogovaranja nisu uznemiravala Reginu Delavale. Previše je
toga preko glave preturila, a i sama je u ustima već isprala pola grada,
pa je na neki način i bilo u redu da joj se vraća. Osim toga, pomalo je i
uživala u namijenjenoj joj ulozi. Malo kojoj se ženi dogodi, pa bilo to
makar i u ogovaranjima, da u tim godinama iznova postane mučenicom
koja se sa svojih deset prstiju brine oko dvoje male djece. To mu ga
dođe kao druga mladost, treći zubi, čudesno preporađanje, nešto u
čemu je svaka muka slatka. Znala je da će novostečeni ugled kratko
trajati, jer će se Diana vratiti, a ona će opet biti baba do kakvih grad drži
tek malo više nego do pasa koji se sunčaju na trgu. Ali sad je svi
pozdravljaju s poštovanjem, pitaju je za zdravlje i treba li joj što, sve se
nadajući da će im se požaliti i tako novim detaljima obogatiti priču o
kurvi koja je otišla za crncem velika kurca. No, govorila bi im da je
dobro i čudi se zašto svi kukaju na južinu kad ona ništa ne osjeća.
Ne žali se stara baba što ju bole kosti već zato što joj treba bokun
muškog!, rekla je na užas onih koji će to dalje prenositi. I napominjati da
u tome ima nešto, jer krv ipak nije voda i jasno je u koga se crnačka
kurva uvrgla.
Ima žena kojima je toliko duboka da je nijedan naš ne može napunit! I
onda traže crnca, znalački je posvjedočio Mijo Alavanja, Reginin vršnjak
i gradski galeb s kraja dvadesetih, kojemu je nakon afere s nekom
Švabicom u mladosti otpao nos, čime je završena jedna, a započela
druga Mijina karijera. Od velikoga ljubavnika pretvorio se u mjesnog
mudraca i stručnjaka za sve aspekte erotike i rasploda u ljudi i životinja.
Zatvorio bi se u štalu i nagovorio svakog konja, bika i gudina da naskoči
na ženku. Nije se znalo kako mu to uspijeva, a on je ljubomorno čuvao
tajnu svoga umijeća, i tako zarađivao veliki novac. Pričalo se da je Mijo
Alevanja na sličan način liječio i ljude od impotencije, legenda govori da
je nekom Ahmi, partizanskome majoru iz Gacka koji je na Neretvi ostao
bez oba testisa, učinio da napravi dijete. Dakle, Miji se moglo vjerovati,
pa mu se vjerovalo i to da nekim ženama iz anatomskih razloga treba
crnački kurac. Domaćini su tek živjeli u nadi da to nisu baš njihove žene.
Regina nikome nije htjela dati gušta, niti se uznemiravala pričom o
crnačkim moćima, i u tome je bila jednako određena kao i u namjeri da
iskoristi priliku kakva joj ne bi bila pružena da Diana nije pobudalila za
tim Markom Radicom. Uostalom, oko djece i nema velikog posla.
Trebalo im je oprati i ispeglati, brinuti se da slabo obučeni ne idu na
zimu i da imaju šta za pojesti. Ionako im nije trebalo kuhati, jer nikad
nisu ni okusili njezinu kokoš, nego bi obijesno čepili noseve i činili
gadljive grimase dok bi se kuhala u onom najvećem zelenom loncu.
Umjesto toga jeli su svoje eurokreme i paštete, što Reginu nije previše
živciralo, iako nije shvaćala kako netko može ne jesti kuhanu kokoš, kad
bi je ona u dva dana cijelu pojela i još bi lizala prste, kao što su ih lizali i
svi njeni. S novim generacijama dolaze i novi običaji pa je ne bi
iznenadilo da dođe vrijeme kad više nitko neće u loncu kuhati kokoš i
kada će se svima rigati pri pogledu na troprste goluždrave nožice što
vire iz kipuće vode, kao što se riga njezinoj unuci. Moglo bi se reći da je
u tome, što ju je Diana ostavila samu s djecom, bilo i gastronomskoga
užitka. Mogla je kokoš skuhati kad god joj je bila volja, a ne da kćer
stalno zanovijeta kako je zaboravila što su jučer jeli, pa je danas skuhala
isto.
Mirna je od bake pokušavala sakriti čudo koje je na njoj izniknulo,
zvala bi Darijana koji joj je širokim vojničkim zavojem čvrsto
obmotavao gornji dio tijela, oblačila je široke košulje i bježala od
Regininih očiju. U školi je bilo lakše nego doma, čak i nakon što su djeca
počela primjećivati da joj je lijeva strana deblja od desne, a dječaci su se
zatrčavali da svojeručno provjere što je to, pa bi ih mlatila čime je stigla.
Ali nekako joj se činilo kako njezina deformacija u takvome okružju i
nije u toj mjeri nenormalna. Tješila se da je ta dojka ipak manji užas od
ibroznih bubuljičavih lica, grbe na leđima sirote Ane i vodene glave
Nazifa iz prve klupe, ali kada se nakon tri mjeseca rasta dinjasta
izraslina počela bližiti svome vrhuncu, Mirna je shvatila da je to
strašnije od svih bubuljica i svake grbe, jer je nezaustavljivo,
smrtonosno i sramno. Na kraju će je ta dojka sasvim prerasti i ubiti kao
što ubija rak. Možda to i jest rak, nije znala, kao što nije znala zašto ju
hvata užasni stid kada u ogledalu kupaonice ugleda pola od onoga što je
viđala na tijelima odraslih žena po plažama na Mljetu i Korčuli, zbog
čega bi joj majka pokrivala oči, i što je naslućivala pod crnom vestom
svoje none. U jedanaestoj godini vjerovala je da dojke narastu nakon što
se rode djeca i samo se po njima vidi da je neka žena rađala. Zamišljala
ih je kao tetrapake s mlijekom koji nakon poroda ostanu na tijelu za
cijeli život, i dok bi virila gole mljetske kupačice, bila je sigurna da
nikada neće roditi jer joj se odvratnom činila pomisao na ukvareno
mlijeko pod kožom ostarjelih ženskih tijela. A sada joj je, eto, narasla
dojka, i to samo jedna, iz čega se lako dalo zaključiti da nije normalna,
nakazna je, i pitanje je vremena kada će svi, a ne samo Darijan, postati
svjesni njezine nakaznosti.
 Promjenu na sestri on nije doživljavao tako dramatično, jer nikada
nije razmišljao o smislu dojki na ženskome tijelu. Mirna se po jednoj
pojedinosti među nogama od njega razlikovala cijeloga života, pa je
njezinu ogromnu dojku, kao ukradenu s naslovnice magazina u izlogu
novinskoga kioska, doživljavao kao nastavak u razlikovanju, nešto što
sigurno nije njegov problem, i uopće ga nije čudila asimetričnost na
njezinu tijelu. Čak mu se činilo da je normalnije da joj izraste jedna, a ne
dvije. Na drugu bi, vjerojatno, već postao ljubomoran, jer ne bi značila
tek razliku u spolu, nego i razliku u uzrastu, i sigurno se, nakon
majčinog povratka iz Afrike, više ne bi htio kupati zajedno sa sestrom.
Naime, Diana bi ih oboje strpala u kadu i izribala o istome trošku, ne
obazirući se na Reginine primjedbe kako se tolika djeca već sama
moraju kupati. Nije joj se dalo misliti jesu li dobro oprali uši, noge i leđa,
i sramotiti se pred svijetom koji bi rekao da ne vodi dovoljno računa o
djeci, nego bi ih u dvadeset minuta okupala i potom pustila da se
brčkaju u kadi, onako maleni i goluždravi, bez svijesti o razlici i
njezinom smislu, i bez ijedne dlačice na tijelu. Diana se držala toga da
su njezina blizančad u biti istoga spola, dok god im ne izrastu dlake. Tek
tada će ih razdvojiti i naučiti sramu koji razdvaja spolove. Nije mogla
pretpostaviti, niti je čula da je to moguće, da će njezinoj kćeri najprije
narasti jedna dojka, uveliko prerastavši obje Dianine, a tek potom doći
će sve drugo.
Nakon što joj je preko vikenda dojka naočigled porasla, u
ponedjeljak ujutro Mirna je rekla Darijanu da ne mora donositi zavoj,
jer ona ne ide u školu, ostat će u krevetu i neka učiteljici kaže da je
bolesna. Njemu je bilo svejedno, spremio je školsku torbu, obuo cipele i
pošao van.
Gdje ti je sestra?, pitala ga je nona na izlasku. Eno je u sobi, govori da
je bolesna, doviknuo je i odmaglio svojim putem. Regina se uspaničila
da je djetetu zbilja loše, jer je mala odlikašica i ne bježi iz škole, a ne bi
јој bilo drago da sad mora tražiti doktore, pa je odjurila u sobu i tamo je
imala što vidjeti. Pod poluprozirnom spavaćicom njezine male unuke
ocrtavalo se nešto što je Regina na tren pripisala vlastitome gubitku
razuma. Nije mogla vjerovati očima! Jedna velika sisa, s bradavicom na
vrhu, štrčala je kao da se ruga njezinim godinama. Ajme ćerce, a šta ti je
to? Mima se rasplakala, shvativši da je otpala i ona mala, sasvim
zanemariva, ali ipak svijetla nada da na sebi nosi nešto uobičajeno, zbog
koje je i odlučila noni pokazati dojku, hvatajući se poput nekoga tko je
nepravedno osuđen na smrt za posljednje što bi ga moglo spasiti. Nije
više bilo načina da se sakrije to što je sakrivala tri mjeseca, a sada je,
eto, shvatila kako je fantomska dojka možda i groznija nego što je
mislila. Nona je pokrila usta dlanovima, što je pred njom učinila još
samo jednom: kada je admiral Boško Alać skočio iz svoga stana na
devetom katu i pao pred njihove noge. Dojka je bila jednako strašan
prizor kao razmrskana admiralova glava, iz koje se po asfaltu rasula
neka sivo-žuta smjesa nalik govnima koja ribari raspu po žalu kad ih
izvade iz velike tune.
Šta mi je none?, išla je za njom po kuhinji i kršila prste. A nosi te vrag,
kako bi ja to znala! Ali sigurno ima ko će znati, odgovarala je starica. Idi
pa pitaj, molim te, pitaj nekog, molila je Mima očajno. Kako ću pitat!
Misliš da odem i kažem da je djetetu narasla sisa ko pipun, ali samo jedna,
i šta bi to moglo biti? Pa, odma bi me u ludnicu strpali. Nego bi to neko
moro doć vidjet.
Mirna se zamisli: dovest će ljude da je gledaju; a ne, to ne dolazi u
obzir. Prije bi umrla, kao što možda i hoće. Ali kad? Koliko joj ostaje
vremena prije nego što je gigantska dojka privuče zemlji? Još sedam
dana ili sedam godina? Hoće li zauvijek ostati zatvorena u kući i skrivati
svoju sramnu nakaznost, sve dok je grobari ne iznesu van ili dok njezina
izraslina na dobije svoje mjesto u tegli s formalinom, u jutarnjem
televizijskom programu, među nerođenom djecom, pušačkim plućima i
posljednjim primjercima izumrlih životinjskih vrsta? Nije mislila da joj
nona želi zlo, ali možda je ipak malo zluradosti u njezinoj namjeri. Nije
samo ona stara, nego je staračko nešto izraslo i na njezinoj unuci, pa to
sad hoće pokazivati, ne bi li se tako pomladila ili opravdala to što je još
uvijek živa, iako svakoga jutra, već godinama, zaziva crnu zemlju, a u
zadnje vrijeme i Boga, da je uzmu sebi i da se ne muči više.
Tko zna što je zapravo mislila Regina Delavale, ali istog je
popodneva u kuhinju sazvala sve starije žene iz susjedstva, njih devet,
posjela ih oko stola i pokraj štednjaka na drva. Vidjet ćete sad nešto,
rekla im je i otišla po Mimu. One nisu progovorile ni riječi, mlađe su se
međusobno zgledale, grimasama nešto pokazivale i strepile pred
čudom o kojemu im Regina nije ništa rekla, ali su znale da je veliko
čudo, dok su dvije najstarije, zabrađene u vječnu udovičku crninu, s
naočalama koje samo što ne padnu s nosa, vrijedno heklale svoje bijele
končane ornamente, kao da znaju da im nije ostalo još puno vremena u
životu i kao da će ravno u pakao ako ne završe svoje svečane stolnjake
ili prekrivače za televizor.
Idemo u kužinu, rekla je none, nemoj, molim te, Mirna je navlačila
plahtu preko svoga srama, sad je gotovo, sad moraš, žene su došle, one
znaju, vukla ju je iz postelje. Bolje da ti pođeš doli, nego da ih dovodim
vamo. Nije se dalje opirala, misleći da je i tako sve gotovo i da njezino
tijelo ustvari prestaje biti isključivo njezina svojina, jer će ju i mrtvu
gledati i prevrtati kako tko bude htio. Bit će joj mrtvoj svejedno, pa neka
se sad navikava.
Regina je unuku gurnula ispred sebe u kuhinju; kad je vidjela sve te
žene, Mima je re leksno ustuknula, ali nije bilo povratka. Zadigni maju!,
naredila je nona, no dijete se nije moglo pomaknuti. Starica je hitrim
pokretom, onako s leđa, zadigla Mimi majicu, ruke su same od sebe
poletjele u zrak, bijela tkanina prekrila joj je oči, vidjela je crne siluete,
miješali su se glasovi susjeda: Isukrste bože, bijedna mala, pola žena –
pola muško, ko da ju je danas do pola, a sutra otpola pravilo, a lijepe li
sise – ovako kad pokriješ drugu stranu, i lice i lice, ne smiješ joj gledat lice,
ovako je dobro kad se tijelo do pola vidi i kad joj je glava pokrivena, a je l
joj šta naraslo među nogama?, ima li runo?, kako je počelo?, veliš preko
noći, još jučer je bila ista i na jednu i na drugu stranu, ama nije, šta je tebi,
ama daj da opipam, a kako je meka, e, bijedno dijete...
Mirna ih je nepomična slušala, činilo joj se da je sve to jedan glas
koji je čas dubok, čas kreštav, hrapav i dječji, i mogla bi tako ostati
satima, samo da joj ne spuste majicu s lica.
Mogu li i ja opipati?, čula je i odmah osjetila ledene prste na dojki
koji je gnječe kao da nije živa, na isti način na koji grabe glavicu kupusa
u vrtu ili lome mahunu boba. Nikad joj nitko tako grubo nije dodirnuo
ruku, lice, tijelo, što je dokaz da strana i mrska izraslina nije nešto živo i
drago, nego je muka i jad, kao kamenje koje treba povaditi iz zemlje u
koju će zasaditi vinograd, kao velike kiše koje saperu svu zemlju,
odnesu je u more i na mjestu vinograda ostane samo gola stijena. Dojka
je prokletstvo i kad je u paru i kad je samo jedna, shvatila je.
 Pokrij se, šta stojiš ko drvena Marija, podviknula je Regina, malo u
strahu da joj unuka uživa u tome što je golu gledaju. Mirna se tek tad
probudila iz obamrlosti, kad su joj žene mogle raditi što su htjele, rezati
je kuhinjskim noževima i po grudima joj posipati užareno ugljevlje – ne
bi ni jauknula. Obuze ju užas i uz luđačke krikove otrča u sobu, baci se
na postelju i poče se tresti kao da joj je na svaki živac u tijelu
priključena žica sa strujom. Nije ništa mislila, nije osjećala, nije
razlikovala život od smrti, oslobođena boli, željela je samo da ovo što
prije prestane, što god da jest i kakav god bio kraj. Tek bi joj se
povremeno, u tupoj treskavici, učinilo da osjeća ledene grube prste na
dojki, pa bi se bacila na drugi kraj kreveta, pokušavala pobjeći od onoga
od čega se više nije imalo kamo, jer se dogodilo i jer će tako ostati.
Vijećanje u kuhinji trajalo je satima. Neke od susjeda vjerovale su da
je u malu ušao vrag, a ako ga istjeraju van, i sramotna dojka splasnut će
sama od sebe.
Predlagale su za istjerivača nekog mljetskog pustinjaka i
svrzimantiju, pa jednog sinjskog fratra, i još jednog koji je dvadeset
godina robijao u Zenici jer je na daljinu istjerivao vraga iz Borisa
Kidriča, što je rezultiralo naprasnom Kidričevom smrću, pa su
komunisti, tvrdila je najstarija među babama ne prestajući hitro heklati,
zbog te vudu čarolije osudile istjerivača, inače dominikanca, bijelog
fratra.
A možda bi valjalo pozvati onog trebinjskog hodžu, bez obzira na
razliku u vjeri i sve opasnosti koje iz toga proizlaze, jer je on po istočnoj
Hercegovini i Podrinju s opsjednute djece skinuo više uroka nego svi
katolički popovi zajedno.
Ideja o istjerivanju vraga iz unuke nije se Regini svidjela, iako je u
zadnje vrijeme prvi puta u životu počela otkrivati Boga i crkvu, ali još
uvijek nije shvaćala smisao egzorcizma, niti je mogla povjerovati da se
đavo u ljude uvlači kao pijanica u svoj kaput. Sklonija je bila vjerovati
kako se radi o nekom nasljednom poremećaju. O takvim se stvarima
puno govorilo na televiziji, a savršeno se uklapalo u ono što je mislila o
Vidu Kraljevu, pokojnome Dianinom mužu. Nije joj bilo mrsko pomisliti
ni da se radi o nasljeđu Iva Delavalea, njezinoga pokojnog muža i
Mirninog djeda. Čak se činilo logičnim da se ženska prokletstva prenose
muškom lozom. Nikada u ženi ne može biti toliko zla koliko ga zna biti u
onome što joj ostave muž ili otac.
Jedna susjeda držala je kako se radi o medicinskom problemu, pa
dijete pod hitno treba odvesti doktoru, postoje hormonalne tablete,
injekcije i čuda medicine, jer bi ta sisa malu mogla ubiti ili doživotno
unakaziti. Doktori moraju zaustaviti njezin rast da bi do iste veličine
stigla narasti druga kad za to dođe pravo vrijeme. No, ova je bila brzo
ušutkana, i od ostalih prija i od Regine. Malo je vjerojatno da se radi o
nekoj poznatoj bolesti, netko bi tada već čuo za ovakve slučajeve.
Vidjelo bi se takvih djevojčica po ulici ili na plaži. Još je nevjerojatnije da
za golemu sisu ima u ambulanti lijeka. A ako, pak, odvedu dijete u
bolnicu, tada će u tri dana cijeli grad znati za nakaznost male Kraljeve i
sramota će progristi kamene zidove kuće Delavale.
Naravno, svih devet žena zareklo se da će šutjeti o onome što su
vidjele. Pred Bogom su zgriješile prema djetetu ako bi ikome išta rekle,
ali ne prođoše tri već samo dva dana i cijeli je grad brujao o čudu u Ulici
Pod starom murvom. Dojka na tijelu desetogodišnje djevojčice prerasla
je u čas svoju stvarnu veličinu i postala najveća u dugoj i slavnoj
povijesti grada. Iz nje je već štrcalo mlijeko, oko bradavice izrasle su tri
duge i debele crne dlake, pričalo se da stižu doktori iz Amerike vidjeti
čudo, stići će i vlasnici talijanskoga cirkusa, možda maloj izraste i brada.
Priča je jednako zabavljala primitivne i polupismene prodavačice na
tržnici i na peškariji, kao i intelektualnu elitu, profesore i novinare te
redatelja i glumce iz mjesnoga teatra, koji bi se subotom okupljali u
Gradskoj kavani i zbijali šale na račun male Amazonke i razloga zbog
kojih se upravo sada, u vrijeme kompliciranja političke situacije u zemlji
i ratnih prijetnji, pojavila baš tu, na ovome mjestu. Da nas neće
mobilizirati i povesti u obranu ovih zidina?, glasno se zapitao lokalni lirik
i besposličar, koji je u nedostatku dara i inspiracije sav svoj umjetnički
smisao nalazio na ćošku stola Gradske kavane. Njegovu dosjetku
ispratili su gadljivi izrazi lica za stolom. Niti se radilo o dobroj šali, niti o
osobito mudrom komentaru. A što treće bi se moglo reći?
Mima se do večeri nije uspjela sabrati. Darijan ju je zatekao kako se
trese na postelji i u grcajima nerazumljivo odgovara na pitanja. Otrčao
je noni, pitao što se dogodilo. Nije to za muške uši, sine, rekla mu je.
Vidjet ćeš šta će biti za tvoje uši kad nam se mater vrati, odvratio je i
otišao sestri.
Cijelu noć sjedio je uz nju i pokušavao saznati što se dogodilo, ali
ona mu prvo nije mogla, a zatim nije htjela reći. Što se tada vrtilo po
njegovoj glavi sam Bog zna, no brat nikada nije saznao zbog čega je
Mirna bila tako izvan sebe. Dok god o ženama i muškarcima ništa ne
bude znao, on će svako malo pitati, ali nakon što počne saznavati i
spoznavati njihove razlike, više instinktivno nego svjesno, prestat će
spominjati ovaj dan.
Kada tek s navršenih dvanaest jedne kasne ljetne noći na televiziji
vidi Bergmanov Djevičanski izvor i shvati što znači riječ silovanje,
Darijan će ostati uvjeren da je tog dana, dok je on bio u školi, a poslije u
lovu na grličja gnijezda, njegova sestra silovana. Vjerovat će da je tako i
dok ludu Mandu budu spuštali u grob i nikada ga neće napustiti onaj
osjećaj krivnje koji se rodio dok je u Bergmanovom ilmu gledao oca
silovane kćeri kako se šiba brezovim prućem. Nije pomišljao da bi
Mimin slom mogao imati veze s dojkom, niti je išta shvatio iz činjenice
da sav grad priča o tome. Trajno ga je unesrećilo i olovom naselilo što je
bio jedini koji u džinovskoj dojki nije vidio nakazno čudo, pa nije mogao
ni znati da je sav problem u dojki.
Jutro nakon neprospavane noći brat i sestra proveli su u snu. Regina
ih nije htjela buditi, jer je san važniji od škole. Čak se trudila da u kući
bude što tiša, nije vadila lonce iz kredenca, niti se s prozora na prozor
dozivala sa susjedama. Znala je da nisu spavali. Voljela je tu djecu više
od vlastite kćeri, jer djeca nisu nizašto kriva, ali njezina ljubav prema
njima bila je oskudna, trpka i nestalna. No, i takva ljubav nastupala je
samo kad im se dogodi neko zlo, kad su bolesni, uplakani ili su u snu.
Mali vrapci, bratac i sestrica smrti, jedva se vidi kako dišu.
Sama je voljela puno spavati, a nikada za san nije imala dosta
vremena, pa se smilila nad njih dvoje i njihovim snima, puštajući da sva
dragost srca preplavi tu jutarnju misao na unučad. Tako se događalo
kad god bi u Mimi i Darijanu prepoznala nešto svoje, isti osjećaj, želju, a
pogotovu strah. Žarko bi ih prigrlila i branila, čemu se Diana uvijek
čudila i iznenadne Reginine napade ljubavi za unuke pripisivala
njezinim godinama, seniliji ili ludosti koju je, u malenim dozama,
oduvijek primjećivala kod svoje majke. Nije povezala da u unucima
nona voli samo ono što osjeća i zna po sebi. A nije ni mogla povezati, jer
bi se Reginini izljevi dragosti i miline događali iznimno rijetko, dok je
inače djelovala više ili manje ravnodušna i nezainteresirana. Katkad i
nečuveno hladna, u situacijama koje bi u vezi s unucima dirnule svaku
baku na ovome svijetu.
Živeći u svome urušenom svijetu, Regina Delavale je s drugima
dijelila samo ono što su oni iz svojih čitavih nedirnutih duša upućivali
kao slučajne znake prepoznavanja. Bila je opsjednuta onim što se u njoj
zbivalo i da je netko mogao ući u njezino srce, zatekao bi tamo ženu
koja nije preboljela uvrede, razočarenja i na prevaru ukradene godine,
dakle ženu koja bez muža navršava pedesetu, a ne staricu od punih
osamdeset pet. Taj nesporazum između duše i tijela, gdje je prvo mlado
u nesreći, a drugo dotrajalo u skladu s godinama, vjerojatni je uzrok
dugoga života Regine Delavale. Dva su prirodna načina za odlazak s
ovoga svijeta: ili odeš, poput većine ljudi, pomiren s izgubljenim
životom ili završiš u ludilu jer duša ne izdrži nemirenje. Intenzitet ludila
na koncu uvijek odredi dužinu života.
Istoga popodneva Mirna je noni rekla da više neće ići u školu. Ubit će
te mater kad, se vrati!, pokušavala je stara, ali bilo je uzalud. Djevojčica
je odlučila da više nikad ne izađe iz kuće i ne pokazuje svijetu svoju
sramotu. Uostalom, nije vjerovala da će dočekati dan majčinog povratka
s afričkih putovanja. Do toga je preostalo dvadesetak dana, što joj se,
kao umirućoj, činilo predugim vremenom. Ležala je na postelji i gledala
u zid na kojem su visile slike glumaca i pop pjevača, relikvije davnoga
bezbrižnog vremena, dovršenog nekoliko dana nakon što je majka
otputovala, kada je prvi put primijetila da joj lijeva strana grudi biva
veća od desne. Da nije otišla, možda bi sve bilo drukčije, na vrijeme bi je
odvela doktoru, učinila nešto što je trebalo učiniti; sad je već beznadno
kasno. Nema načina da ju itko izravna, niti da zaustavi bujanje divljeg
mesa. Sažalila se nad sobom, bez oca, ostavljena od majke, sama na
svijetu. Potekle su suze i Mima je napokon našla nešto što je poznavala,
osjećaj koji nije bio nov i u kojem se barem za kratko mogla smiriti.
Sutradan je učiteljica Klara Šeremet, neudata sivokosa usidjelica,
fanatično strpljiva sa đacima, ali u gradu na glasu kao čudakinja, tako da
su protiv nje roditelji potpisivali peticije sa zahtjevom da ju se
prijevremeno umirovi, pitala Darijana gdje je bio jučer i zašto mu sestre
već treći dan nema u školi. Slagao je da ga je bolio trbuh, a Mirna je isto
bolesna. Grozničavo se pokušavao sjetiti od čega je bolesna, ali predugo
mu ništa nije padalo na pamet. Mater vam se nije vratila s puta?,
prekinula ga je u smišljanju. Nije još, skoro će, odgovorio je. A kako vam
je baba?, zvučala je blago i zabrinuto, ni u šta ne sumnjajući.
Darijana je to ohrabrilo, mislio je da je prečula laž, kao što bi se
pravila da ne vidi kad loši đaci prepisuju od dobrih, zbog čega je među
učenicima bila na glasu kao najgluplja te samim tim i najbolja učiteljica.
Baba je dobro, ona jedina nije bolesna, reče možda pretjerano vedro.
Klimala je glavom i odobravala i taman kad je pomislio da je gotovo i
pustit će ga na miru, iznenada upita: Jesi li mi nešto zaboravio reći?...
Ništa, odgovorio je i znao je da se na tome neće završiti.
Bilo je pet sati popodne kada je Regina otvorila vrata svoga doma
učiteljici Klari Šeremet. Nije mogla sakriti pomalo gadljiv izraz lica; nije
podnosila tu ženu, nitko nije znao zašto, ali Regina je bila od onih koji
su po gradu pronosili priču da se Klara voli sa ženama i da zato svake
zime preko raspusta odlazi u Njemačku, iako za tako nešto, kao ni za
druge zle glasove koji su je pratili, učiteljica nije davala povoda, a u
Njemačku je odlazila naprosto zato što je po majci bila Njemica i u
Hamburgu je imala petoro polubraće i polusestara, odreda bogate ili
barem dobrostojeće ljude koji su je nagovarali da tamo ostane, kupili joj
stan, u garaži ju je čekao njezin auto, ali ona nije željela napustiti svoju
samoću usred zločestoga mediteranskog grada i školu koja je savršeno
nadomještala svaki životni manjak što bi prirodno nastao iz pretjerane
usamljenosti. Nije se udavala jer se baš nikada nije ni zaljubila. To joj
nije pričinilo patnju, nije joj se činilo važno, niti je imala ikoga tko bi je
na to upozoravao. Poput nekoga tko za života ne zapali cigaretu i ne
može zamisliti uživanje u duhanu, pa sažalijeva žrtve nikotinske
ovisnosti, tako je i Klara Šeremet tiho, bez riječi žalila sve koji svojoj
tjeskobi i nesreći pridruže još nečiju.
Njezin otac, mostarski irmopisac i kasniji vlasnik kina Orion, 1945.
osuđen je na smrt pred partizanskim sudom, jer je u četiri godine rata u
svoju kuću primao talijanske i njemačke o icire i s njima teferičio za
ljetnih noći pored Neretve. Kao što je dočekivao i komunističke ilegalce,
davao im ono što su tražili, i u podrumu kuće, bez obzira na grdne
strahove svoje Gudrun, Klarine majke, sakrivao ranjenu partizanku
Palomu Levi, a kad je prizdravila u svom ju je mercedesu sakrivenu
prebacio, mimo svih patrola i straža, sve do Jablanice. Bio je stari
Šeremet protiv Hitlera, ali nije mogao biti protiv pristojnih ljudi, a samo
se s takvima, bez obzira na uniforme i oznake na njima, i družio. Nacisti
su mu bili mrski dok ih je gledao izdaleka, a čim bi se približili, i još
prije nego što ih je upoznao, shvaćao je da su to ini i pristojni ljudi koji
bi, da nije rata, skupljali kamenčiće neobičnih oblika po obalama
Neretve ili bi oko Glavatičeva tražili i popisivali čudne biljčice kakvih po
Njemačkoj nema. Lakomislen i galantan provodio je rat na visokoj nozi,
ne bendajući što čaršija priča i otvoreno prezirući ustaše, jer među
njima nije nalazio pristojna i kulturna svijeta, niti je imao želje
upoznavati ih, te se uspio zamjeriti svakome tko je rat proveo u gladi i
strahu ili je, od ove ili one vojske i bande, izgubio nekoga svog. Zapravo,
mrzili su ga svi kojima nije pomogao, a našlo se i takvih koji bi
zaboravili što je za njih učinio.
Koji mjesec pred oslobođenje Mostara došao mu je Franko Rebac,
komunist od vremena Vukovarskog kongresa, i upozorio ga da se na
neko vrijeme skloni iz grada: tem mu je žena Njemica, tem je na
Talijanima i Nijemcima zarađivao, tem je s tolikima od njih bio prijatelj...
Gajo Šeremet se nasmijao: Braca moj, pa ko bi mene diro? Fini su to
ljudi. Franko nije bio siguran na koje misli da su ini, na fašiste ili
komuniste. Samo mu je rekao: S Jinima i halaša dođe. Kada je otišao,
Gudrun ga je pitala šta znači riječ halaša. Odgovorio je: Ne bi mi
vjerovala, al ne znam. Slušam o halaši otkad sam se rodio, ama ako nisam
hiljadu puta i sam to izgovorio, ali do danas nikog nisam pito šta je to
halaša. I vidiš zašto je dobro da si ti Švabica. Pitaš ono što ja ko znam a
ustvari ne znam. Evo, prvom ću prilikom nekoga pametnijeg tražiti da mi
prevede šta je zapravo halaša.
Ali prije nego što je stigao pitati, partizani su ušli u grad, on je
uhapšen i izveden pred sud. Pa se protiv Gaje Šeremeta našlo više
svjedoka nego protiv najgorih krvnika. Neki su lagali, drugi su govorili
istinu koja nije bila ništa lakša od laži, a on je sjedio s lancima na
rukama, slušao kako mu iza leđa publika u sudnici izvikuje borbene
parole i nikako nije mogao povjerovati da tužitelj i sudac neće na kraju
shvatiti kako se radi o greški. Čak je pomislio da je smisao procesa da ga
zaplaše jer im je očito smetalo što pune četiri godine nije dopuštao da
ga rat ubije u pojam ili ga učini halašom koja će preko tuđih glava
ostvarivati neku svoju pravdu. Prvi put se ozbiljno uplašio kada je
namijenjeni mu branitelj umjesto kazne vješanjem, koju je predložio
tužitelj, tražio da se njegov branjenik Gajo Šeremet samo strijelja. Ali i
dalje je vjerovao da će doći netko i reći: Znate li vi ko je ovaj čovjek? I
onda će u smijehu i šali otići u onu birtijicu pod Starim mostom i
oblehat se ko majke. I sudac, i tužitelj, i branitelj, i svi, a on će galantno
platiti račun.
Njegov optimizam djelovao je poput ozbiljnoga duševnog
poremećaja zbog kakvog ljudi postaju masovni ubojice, ali optimist u
zla vremena mogao je glave doći jedino samome sebi. Kad su ga izveli
pred zid i crnom mu maramom vezivali oči, Gajo Šeremet se u trenu
usrao i upišao. Ja što kandiše parfem u izdajnika!, bilo je posljednje što je
u životu čuo otac učiteljice Klare, ali srećom nije ni osjetio trenutak
kada se srušio u blato od kojega je toliko želio biti različit.
Klarina majka odvedena je u logor za etničke Nijemce, negdje u
Slavoniji, a u posljednji čas uspjela је trogodišnju kćer utrapiti u ruke
teti Terezi, Gajinoj starijoj sestri i ženi Pere Domanovića, partizanskoga
komandanta koji je poginuo oslobađajući Mostar. Tereza je Klaru i
podigla, bezuspješno godinama pokušavajući dijete vratiti majci koja će
ju opet vidjeti tek dvanaest godina kasnije. Ali tada je sve već bilo
gotovo i dovršeno; svaka sudbina zauzela je svoje mjesto pod nebom i
Klari nije padalo na pamet seliti se u Njemačku. Svake zime ići će u
Hamburg, osjećat će braću, sestre i rođake kao svoje krv i meso, ali ništa
više od toga. Nakon što joj je pred kraj studija umrla teta Tereza,
nastavila je dalje sama, bez ljubavi i udaje, zapravo sretna.
Htjela bih vidjeti Mirnu, učiteljica prva progovori. A, bogami ne znam,
reče Regina i izmaknu se s prolaza, da Klara prođe, iako ju nije pozvala
unutra i nije imala namjeru to učiniti. Bolesna je?... Ništa ja ne znam...
Dobro, onda me odvedite k njoj... A zašto?, upita starica, lukavo škiljeći na
protivnicu. Tjerala ju je da odustane, makar njezina unučad imala od
toga štete, ali da je otvoreno ne odbije i zalupi joj vrata pred nosom, jer
to se u inim kućama tako ne radi. Nitko ne zna zašto se ne radi, ali eto,
takav je običaj i valja ga se držati. Vidjet ću je zato što sam njezina
učiteljica, odvrati Klara, naviknuta na sve lokalne običaje. I zaputi se
prema drvenim stubama koje su vodile na kat. Čekaj, mala nije dobro,
išla je za njom Regina. Koja vrata? Starica pokaza prstom na Mirninu i
Darijanovu sobu. Hvala vam najljepša. Više mi niste potrebni.
Djevojčica je prije očekivala zlu vješticu iz Ivice i Marice da joj se
pojavi u sobi, nego svoju učiteljicu. Navukla je plahtu preko glave i hitro
se sklupčala poput ježa. Ostat će tako što god učiteljica pokuša, jer kad-
tad mora odustati i otići. Klara je sjela na postelju, spustila dlan na
bibajuću bijelu grudvu i malo odšutjela, kao da ne zna što bi kazala i
kako počela.
Što god se dogodilo, mislim da nije tako strašno, rekla je i opet
zašutjela. Ništa važno nisi propustila i nitko se na tebe ne ljuti. Čuješ li
me? Dobro, ne moraš reći. Došla sam jer sam se zabrinula. Ništa drugo
nije važno. Nisi bolesna? Da jesi ne bi se sakrivala. Ali to je u redu, svima
nam dođe da se sakrijemo. Ne možeš stalno raditi ono što očekuju od tebe.
Ni ja to ne mogu, pa se onda sakrivam, a drugi primijete ili ne primijete.
Primjećuju oni koji te vole i slučajno su u blizini. Slušaš li me Mirna? Pa
da, baš sam glupa, kako bi neslušala. Je li te nešto boli? Ako je odgovor da,
samo pomakni nogu. Imaš neki problem sa školom? Netko te je
povrijedio? Dogodilo ti se nešto drugo?
Mirna sasvim malo ispruži desnu nogu. Nešto grozno? Ispruži je
sasvim, tako da je izvirila ispod plahte. Netko ti je nešto rekao?... Nije,
progovori Mirna. Učiteljica duboko uzdahnu i potapša tijelo pod
plahtom. Ne mogu vam pokazati, reče djevojčica. Što?, upita Klara,
pomalo sluteći koje su to grozne stvari što ih desetogodišnja djevojčica
ne bi mogla pokazati. Dobro, ne moraš mi reći. I ne trebaš mi sad
pokazivati. Ali nešto ću ti reći: ništa što bi mi ti mogla pokazati meni neće
biti tako grozno kao tebi. To sam ti već rekla, je li tako? Da, ponavljam se.
Znaš, kada sam bila mlađa, i to ne puno mlađa nego sad, sakrivala sam se
od drugih. Ne od učenika, nego od prijatelja ili drugova, onih kojima sam
draga. Činila sam to uvijek kad ne bih znala što je sa mnom, a plašilo me
da ću ih izgubiti ako im se takva pokažem. Danas mi je to smiješno, to
kakva sam bila, ali mi nije smiješan strah koji sam preživjela. Ako mi ne
želiš reći što ti je, ja ću to poštovati i otići ću. Ne moraš ni sutra, ni
prekosutra doći u školu, ali ne možeš zauvijek ostati tu. Moraš jednom
izaći. Nitko te neće natjerati, naprosto više nećeš moći tako. Sad razmisli
što ti je lakše: da to odmah ućiniš ili da odložiš do jednoga dana. I jedno i
drugo je u redu. Ali ja mislim, pazi – ja mislim, a ne tražim da ti tako
misliš, da je lakše da ućiniš to odmah sad. Hoćeš li da sad odem?
Mirna nije odgovarala. Ako učiteljici kaže neka ide, spasit će se veće
sramote i ostat će sama. Ovo drugo joj se više nije činilo tako dobro.
Pomakni nogu ako želiš da ostanem!... Ostanite, šapnula je. Onda su obje
potonule u šutnju koja je trajala jako dugo. Mima je znala da će
učiteljica ostati onoliko dugo koliko ona to bude htjela, a Klari se više
nigdje nije žurilo. Slušala je disanje tog djeteta i osjećala se rijetko
korisnom. To je bilo ono što bi od sebe najčešće očekivala i zbog čega
nije mogla zamisliti ni život u Njemačkoj, ni odlazak u mirovinu; to da
se osjeća korisnom! Isto ju prati cijeloga života, a da, kao ni za mnoge
druge stvari, ne postoji neki duboki razlog. Jednostavno, takva se rodila
Klara Šeremet i samo je njezina različitost tjerala ljude da izmišljaju
uzroke i skrivene i sramne razloge, iako je sama pred sobom, ali i pod
nebom koje na kraju odredi sva čuda, ona bila jedna sasvim obična
žena.
Nećete me mrziti?, bilo je već jako kasno kada se javio glas ispod
plahte, soba je tonula u mrak. Zaboga, Mirna, neću. Najprije je ispod
plahte izronila glava, mračno je, rekla je Klara, nemojte paliti svjetlo,
rekla je djevojčica i skinula plahtu sa sebe.
Vidite li nešto?... Pa, mrak je... Tu mi je nešto naraslo... Gdje, žena se
ugrize za jezik, joj, znači to je problem! Mama ti o tome nije ništa
govorila? Dobro, naravno, jer nije stigla. Nikad se ne zna kada će se to
dogoditi. Ženama dojke počinju rasti u različito vrijeme, između desete i
četrnaeste godine, kako kojoj, ali to je normalno... Meni je narasla samo
jedna. Ogromna... Kako to misliš samo jedna? Pa da, ne rastu obje jednako
brzo... Ne, druge uopće nema... Sigurna si?... Da, nema je... Znaš što, Mirna,
vjerojatno je i to normalno... Kako mislite normalno?... Nije ništa strašno.
Narast će i druga... To baš tako treba?... Naravno. Pa, vidjela si sigurno
žene na plaži... Jesam, ali..., i tu Mima stade.
Nije bila sigurna u što da vjeruje. Činilo se nemoguće da postoji
nešto što se desi svakoj djevojčici, a da ona o tome ne zna ništa. Uskoro
će ti se događati i druge stvari, koje isto tako nisu strašne i nenormalne,
ali mama će ti o tome reći kada se vrati. Nećeš je ništa ispitivati. Sama će
ti kazati čim te vidi.
 Klari je postajalo malo neugodno. U tami sobe u kojoj je jedino
svjetlo dolazilo od zvjezdanog neba sjedila je s djevojčicom i nije joj
mogla reći ono što je tako jednostavno za kazati, ali zbog nečega se ne
govori tek tako, a pogotovo se ne kaže djetetu koje nisi sama rodila.
Ali ne bih sad išla u školu, reče djevojčica kad se učiteljica već digla.
To naprosto ne dolazi u obzir. Zašto ne bi išla? Pa to što se tebi sad
događa, drugima će se uskoro dogoditi. Kako bi bilo da sve prestanu
izlaziti iz kuće čim se počnu pretvarati u žene?... Ali samo je jedna i
ogromna je. To se vidi... Pa šta ako se vidi? Normalno je da se vidi.
Naspavaj se i vidimo se sutra. Budi sretna da je sve dobro.
Šta ste toliko radili u njenoj sobi?, Regina ju je čekala pred vratima.
Klara pomisli kako bi sad bilo dobro da toj babi kaže sve što bi joj
trebalo reći i još puno više, ali ništa nije rekla, osim doviđenja na izlazu.
A i to je na neki način bilo previše. Dabogda te moje oči ne vidile, pizdo
pizdina, promrmljala je Regina nakon što je za učiteljicom tresnula
vrata.
Bila je bijesna, pauk bi se otrovao da ju ubode. Kao da je netko
obeščastio njezin dom i zatrovao zrak koji diše. Sjela je uz užareni
špaher, lomila prste i u sebi proklinjala sve redom: kćer koja se kurva
tko zna gdje i tko zna s kim, i ne bi bilo čudo da je sa crncem, njezinu
djecu što se još nisu čestito ni ispilila, a već umnažaju obiteljsku
sramotu i nastavljaju gdje su im roditelji stali. Proklinjala je sebe jer je
opet bila prevarena, kao što se to uvijek dogodi, i jer je opet netko od
nje očekivao da se osjeća krivom. A Regina Delavale, sama pred sobom,
nizašto nije bila kriva. Znali bi i drugi da nije kriva, kad bi proživjeli
njezin život, od dana do dana i od godine do godine, ili kad bi barem od
nekoga čuli njezinu priču. Od nje je neće čuti. Ona će šutjeti kao grob i
trpiti dok god bude mogla, a kad više ne bude išlo, tad neka ju mrtva
usta progutaju.
Marš van, kopile kurvino, izderala se na Darijana kada je došao u
kuhinju po kruh i eurokrem. On se iskrao na vrhovima prstiju, kao da
bježi iz kaveza s lavovima, gdje se u nekome zlom snu zatekao.
Mirna je poslušala učiteljicu i sljedećega jutra pošla u školu. Obukla
je najširu Darijanovu košulju, a preko Dianin kišni ogrtač, ali nije na
ulici bilo para očiju koji se u nju nije zabuljio. Žene u crnini su se
došaptavale i pokazivale prema djevojčici, muškarci u Gradskoj kavani
spuštali su novine na stol i pratili je pogledom, dječurlija se smijala i
njoj je bilo jasno da se to ne događa zbog njezine dojke, nisu je mogli ni
vidjeti, nego zato što su nonine prijateljice raširile priču, a priča će rasti
sve dok se svatko ne zabulji u nju. Što je više onih koji je tako gledaju,
manje ih je koji je nisu vidjeli. To je na neki način dobro. Darijan je išao
par koraka iza nje i nije dizao pogleda sa ceste. Izgledali su kao gradska
siročad nad kojom bi se smilovao tek pisac bajki, ali on je bio na
dalekom sjeveru i već dugo je mrtav.
Razred je, začudo, bio puno nezainteresiraniji za Miminu dojku.
Nakon što je skinula mantil svi su se, kao pо zapovijedi, zagledali u ono
što je bubrilo ispod košulje i trenutačno se razočarali jer su, slušajući
priče odraslih, vjerovali da je to puno veće. Poslije su već bili spremni
zaboraviti tu sisu. Kad si mali i život mjeriš danima a ne godinama često
ti se dogodi čudo, ali još češće se razočaraš i uvjeriš da nikakvog čuda
nema.
Burnije je reagirao Boris Werber, sin bračnog para slikara koji su se
prošle godine doselili iz Zagreba, ali i on isključivo zato što do njegovih
roditelja nije doprla priča o maloj Amazonki. Gle joj cice!, zgrabio je
Mimu, na što je Darijan skočio na njega i nastala je tuča iz koje će mali
Werber izaći razbijene arkade. Kada je učiteljica ušla u razred, krvi je
bilo na sve strane, Boris je urlao kao da mu gule kožu, pojavio se i
ravnatelj, tko se tukao?, zgrabio je Darijana za uho i povukao ga prema
svojoj kancelariji. Učiteljica je potrčala za njima, pa je zastala u koraku,
kao košarkaš kad kreće u kontranapad, potrčala je nazad krvavom
Borisu i nastala je strka iz koje se, međutim, neće izroditi ništa što bi
trajalo i što bi, kakav je već običaj, unijelo nove probleme u zbornicu i
zavadilo još nezavađene učeničke obitelji. Malog Werbera odveli su u
dom zdravlja, gdje mu je s tri šava zakrpana rasjekotina, Klara se
razletila između njegovih raspamećenih roditelja i ravnatelja kojemu je
trebalo objasniti pozadinu priče i zašto Darijanovi roditelji sutra ne
mogu doći u školu, da bi se sve smirilo u nekoj vrsti pedagoške idile.
Otac Tobias Werber sutra je došao u razred. Dobro je da braniš
sestru, ali ipak nemoj ubiti prijatelja, rekao је Darijanu, a ti sad vidi kaj
bu s tobom ak nisi džentlmen s damama, okrenuo se prema sinu. I svi su
bili ponosni: Mima na brata jer ju je branio, ravnatelj na učiteljicu jer o
đacima zna i što roditelji ne znaju, Boris Werber na svog oca jer je po
općem mišljenju velika faca, kakve se među očevima rijetko nađu. Samo
Darijan nije imao na koga i na što biti ponosan.
Nakon krvavog dvoboja Mirnina dojka više nije bivala razrednom
temom, ali gradskom će biti sve do Dianinog povratka iz Afrike, nakon
kojeg je počeo i rat. Dok se raspakiravala od puta počele su odjekivati
eksplozije. Kako puna četiri mjeseca o domovini nije čula ni riječ, ona
nije imala pojma što je to, pa je uspaničena otrčala u kuhinju, Regina je
upravo spremala tanjure u kredenac.
Majko, šta je ovo?, a majka se gnjevno nasmija, kao da je čekala baš
takvo pitanje: Ništa, skoro će doći i klati nas ko gude! Neće pitati koja od
nas dvije guda, a koja nije. Dianu su riječi više šokirale od eksplozija.
Kakva god znala biti, stara nikada nije tako govorila. Majko, što ti je?...
Pitaš što mi je, mene to pitaš! Eno ti tvoje djece, pa njih pitaj da ti kažu!
Pogledaj malu ako si mater, pa onda mene nešto pitaj... A što bi ja to na
njoj trebala gledati. Misliš sisu? To da gledam! Da sam znala kakva si,
nikad ne bi išla... I bolje bi bilo da nisi... Marš, pantagano stara, život si mi
upropastila. Svaki mi je dan gorak od tebe.
I tako, dok su padale granate po gradu, njih dvije su se svađale i
čempale a da se prvi put nisu nimalo štedjele, niti je bilo ičega što se
jedna o drugoj sjetila a da odmah ne bi i rekla. Ta svađa neće biti
zaboravljena. Jedna drugoj bile su uteg u životu, kao dva uljeza u istome
domu koji je postao ničiji. Progonile su se i dok bi danima jedna u drugu
samo šutjele, jer se u svakome trenutku znalo što koja šuti. Nalizala si se
crnačkog kurca, kurvo gruška!, rekla je starica upravo u času kada je
Darijan ušao u kuhinju. Svira sirena. Zna;i, moramo u sklonište, mirno je
rekao i izišao.
Narednih mjesec dana, koliko je trajao i rat, bit će najteži u
Dianinom životu, gori i od ona tri provedena s ludom Mandom. Sin a
pogotovu kćer odbili su se od nje i doživljavali je kao stranca. Nisu joj
opraštali izbivanje, ali ona nije znala zašto, jer joj nitko nije rekao kako
je išla priča o Miminoj lijevoj dojci, niti će ikada doznati za okupljanje
crnih vrana u kuhinji, koje je vrhunac imalo u nečemu što je bilo nalik
silovanju. Teško je podnosila prezir u očima djece i njihovu iznenada
probuđenu svirepost koja je prema Regini bila i veća nego prema njoj.
Odnosi će se tek malo popraviti nakon što dvadeset trećega dana
rata, dok su bili u skloništu, zapaljiva granata pogodi njihovu kuću i ona
izgori do temelja, ne ostavljajući nijednu jedinu stvar da posluži kao
uspomena na prethodni život. Kada rat naglo stane, kako je barem za
nju naglo i započeo, Diana će se osjetiti golom i bosom, s njih troje o
kojima se treba brinuti. Obaveza a ne ljubav vezivala ju je tad za mater i
djecu, što je i sama znala, jer ne bi prošao dan a da ne pomisli kako bi
sada, da nije njih, otišla u Kairo i ukrcala se s Markom, jedinim koji ju je
usrećio, na prekooceanski brod, radila kao kuharica ili sobarica, i
napokon našla ono što je tražila u životu.
Proći će godine prije nego što za Mimu i Darijana ponovo osjeti
nešto što bi se drugima smjelo priznati. U međuvremenu će ih
doživljavati kao udovičku zaostavštinu, nešto što je najsličnije crnini
koju su žene pomoraca i ribara jednom obukle, da je više nikada ne
skinu.
Mimo tog požara u kojemu su izgorjele obiteljske memorabilije,
nijedno od njih četvero nije osjetilo rat. Tema koja će odrediti život
grada u godinama koje su dolazile njih se nije ticala jer je bila manja i
ne tako buma kao unutrašnji raspadi, koji će trajati do kraja Regininog
života, kada će već i Diana lagano ući u prvu starost. Nakon okupljanja
susjeda na viđenje unukine dojke, Regina će se ponašati kao ubojica koji
se skriva od policije i usporedo si stvara alibi, svakoga dana novi. Krivce
za ono što je učinila nalazit će na sve strane, najčešće u Diani koja je
nesposobna biti prava majka, jer joj je njezin ženski organ jači od duše,
potom u Mimi jer je povukla isti korijen i s deset godina već je bila mala
kurva, zbog čega je morala biti i izički obilježena, u učiteljici Klari koja
na učenike prenosi vlastitu nastranost. I u svima koji su na bilo koji
način mogli biti povezani s nakaznim ukazanjima u obitelji Delavale.
Nakon nekoliko mjeseci se, primjerice, sjetila da je mala neposredno
pred početak bujanja dojke bila cijepljena protiv tetanusa. U tom je
cjepivu nečega bilo. Netko je na djeci eksperimentirao i zato je stradala
njezina unuka. To otkriće neće ju razgnjeviti, nego gurnuti u duboku
depresiju. A depresija će potrajati do sljedećeg alibija. U tom je
eksperimentu Regina Delavale vidjela nešto što vezuje dvije sudbine i
životne nesreće, njezinu i djevojčicinu, shvaćajući po tko zna koji put da
si na ovome svijetu osuđen na trpljenje, jad i sram čim se rodiš kao
žensko.
 Mirnino sazrijevanje dogodilo se preko reda i mimo pravila po
kojima se, otkako je svijeta, iz dječjega prelazi u odrasli svijet. U prvo
doba prema majci će biti stalno zlonamjerna, neizravno je optužujući za
ono što joj se dogodilo, da bi potom nastupilo dugo vrijeme
ravnodušnosti, sve dok se obje nisu navikle na to kao na neki prirodni
odnos, koji nikoga ni na što ne obavezuje. Tako joj se otvorio široki
prostor slobode, od koje će grabiti dok god bude imala što.
Nakon prve cigarete neće proći ni tri dana i već će pušiti pred
Dianom, mijenjat će mladiće, pogotovu u ljetnim sezonama, kao na
pokretnoj traci i skandalizirati grad opscenim ponašanjem po plažama i
parkovima. Sve do dana kada će sa Šveđaninom Маxоm,
četrdesetogodišnjim jedriličarem i vlasnikom goleme jahte, koji je
trošeći bezmjerno obiteljsko bogatstvo cijele godine jedrio toplim
morima, doživjeti dvomjesečnu avanturu u plovidbi po komatskome
otočju. Maxova zaljubljenost bit će iskazana u desetinama tisuća dolara
koje je uspio potrošiti po jadranskim restoranima, noćnim klubovima,
kockarnicama i drugim mjestima, na kojima se može potrošiti onoliko
novca koliko je potrebno da čovjek trošenjem postane sve ono što
životom nije.
Trajalo je to do onoga jutra kada mu je u jednom kafeu na šibenskoj
rivi Mirna kazala da je ostala trudna, na što je on skočio od sreće,
šampanjcem ispolijevao sve goste na štekatu, platio piće cijeloj rivi,
nekamo otrčao i vratio se s prekrasnim ružičastim kimonom, rekao
Mimi da ga sačeka još deset minuta, samo da ode do banke po novac, a
zatim je isplovio da se više nikada ne pojavi, vjerojatno se grozničavo
premišljajući je li toj djevojci, možda, već dao svoju adresu i broj
telefona u Malmou, jer ako jest, nastat će problemi koje on ne umije
rješavati. Mirna je čekala Маха sve dok nije pala večer, a onda je bez
kune u džepu otišla na magistralu i čekala da joj netko stane i poveze je
prema Dubrovniku. S ružičastim kimonom u ruci i osobnom kartom u
džepu, bez ičega po čemu bi znala što joj se u posljednja dva mjeseca
događalo osim onoga što je nosila u trbuhu, osjećala se kao one
izbjeglice koje je netko u tri sata ujutro izbacio iz njihovih postelja i
lansirao tisućama kilometara daleko. Abortus je obavljen u istoj bolnici
u kojoj će svome kraju doći luda Mande.
 Darijan se nakon Dianinog povratka iz Afrike zatvorio u sebe.
Sklanjao se od majčinih i noninih svađa, bježao od Mirne prema kojoj je
njegov dug iz dana u dan sve više rastao, sve dok na kraju nije bio
spreman da ode i više se nikada ne vrati obiteljskim zgarištima. Do
Reginine smrti to neće učiniti iz prostoga razloga što se još nije našao
dobar slučaj da ga nekamo odvede.
Učiteljica Klara je u više prigoda, tokom posljednje godine svoga
razrednikovanja njezinim blizancima, Diani pokušala nešto reći o
onome što se dogodilo u vrijeme afričkih putovanja, ali je na kraju
ustuknula, odbijena na najgrublji mogući način, uz neprikrivene aluzije
na svoje seksualne preferencije. U izljevu gnjeva, koji nije mogla iskazati
u vlastitome domu, Diana je koristila fragmente suludih Regininih
izmišljotina o učiteljičinom boravku u Miminoj sobi i tako je smirivala
svoju savjest i čuvala čistu uspomenu na Marka Radicu, do koje joj je,
ipak, bilo najviše stalo.
Ako ostaneš, znam da će te proklinjati, ali imat ćeš me do smrti, rekao
joj je posljednje kairske noći. Ležala je, glave naslonjene na njegova
prsa, gorko plakala i u napadima bijesa poput kakve glumice u
američkome ilmu čupala mu dlake s grudi. Do jutra mu nije odgovorila
na ponudu, niti ju je on ponovio. Znao je da tako nešto nije moguće, jer
ona neće ostaviti djecu i poći s njim, kao što se ni on neće vraćati u svoj
grad. Sreli su se deset godina prekasno i to se nije moglo popraviti.
Živjet će daleko od njega, čekati razglednice iz Singapura, Hong Konga i
Liverpoola, sve dok jednoga dana ne prestanu stizati i u njoj se ne
počne gasiti žar.
Pola godine nakon ratnoga mjeseca Mimina desna dojka narasla je
do veličine lijeve. Ali to, kao ni dan prve menstruacije, nikome nije bilo
važno.
 XII

Mislila sam da si pametnija, rekla je Diani majka onoga dana kada je

postalo de initivno jasno da menstruacija ne kasni, nego da je Vid
posijao neželjeno sjeme koje sada buja i sva je prilika da će se iz njega
roditi život, a iz toga i ljubav između muškarca i žene.
Tо je sve što mi imaš reći?, pitala je Reginu. Sve će biti dobro,
odgovorila je starica lakonski, bez namjere da dublje ulazi u probleme
koji su nastajali u Dianinoj glavi.
Majko, što da radim?... Ništa sine, sve će to ići prirodno, kad je već
počelo tako... Majko, imam malo vremena da odlučim, kršila je prste,
očekujući da dobije neku vrstu odobrenja ili da Regina preuzme
odgovornost za ono što sama nije mogla odlučiti.
A što to, molim te? Da ubiješ ono što ti u drobu raste? Možeš, ko ti
brani. Ali neće ti onda biti bolje. Ja ti govorim da neće, rekla je Regina,
bez želje da ju hrabri ili tješi, jer ni nju nitko nije tješio kada je s
navršenih trideset osam rađala Dianu.
Ne znam volim li ga, pokušala je kćer još jednom. A ko da se to može
znat, odvratila je majka, navukla papuče i otišla u vrt iza kuće da
provjeri kako niče ono što je posadila. Bio je kraj aprila, godine 1980.,
grad je živio tiše nego inače. Na trgu se čulo samo škljocanje
fotografskih aparata i graja njemačke, engleske i talijanske djece. Naši
su šutjeli u skladu s dugim javnim ceremonijalom koji je počeo oko
Nove godine kada je u ljubljanskoj bolnici amputirana noga
doživotnome predsjedniku države i najobljubljenijoj osobi u škrtoj i
krvavoj ljubavnoj povijesti balkanskih naroda i narodnosti. Svakoga
dana anonimni je liječnički konzilij izdavao kratka priopćenja u kojima
se lijepim i ohrabrujućim vijestima o skorome ozdravljenju zapravo
najavljivala smrt. Nitko ju glasno ili bar šapatom nije smio spomenuti,
jer takav je ishod bio društveno neprihvatljiv. Nije se radilo samo o
političkim razlozima koji su najvećemu sinu branili da umre, nego o
nečemu što je puno dublje usađeno u kolektiv i u svakoga njegovog
člana. Život koji se gasio u Ljubljani bio je narodu arhetipski zadat, bez
obzira na to jesi li pripadao većini slijepo zaljubljenoj u državu i sva
njezina pisana pravila i običaje, ili si bio dio jedva primjetne manjine
koja je mrzila tu istu državu, a ona joj je uzvraćala jednakom ako ne i
gorom mjerom. Taj čovjek bio je nešto što je puno veće od oca ili kralja i
konkretnije od Boga. Bio je nezamjenjiv, kako na prijestolju, tako i u
glavama svojih podanika. To što je nekoliko godina ranije izabran za
doživotnog predsjednika nije toliko bilo znakom njegovog apsolutizma i
ideologije, koliko se radilo o najiskrenijoj želji i volji većine građana.
Takvome čovjeku ograničiti mandat jednako je nezamislivo kao i
ostarjele roditelje dati u starački dom. Da, i to se radi, ali ne u boljim
kućama, i ne u Jugoslaviji.
U svim gradskim crkvama puk je usrdno molio za njegovo
ozdravljenje, preporučujući tako Svevišnjemu da povede računa o
jednome ateistu, a Bog će već znati zbog čega valja po preporuci
postupiti. Stvarajući čovjeka Bog je sebi stvorio i konkurenta. Ako ne
usliši molitve za Titovo ozdravljenje, vidjet će i sam u kakvoga će se
monstruma uskoro pretvoriti njegovo najsavršenije djelo.
Dianina trudnoća je, dakle, došla u vrijeme kada nijedna odluka koju
je čovjek mogao donijeti o sebi i svome životu nije izgledala važnijom
od toga što se događalo u ljubljanskome kliničkom centru. Vjerojatno je
već tada netko znao da se radi o prividu i da neće svi umrijeti s
osamdesetosmogodišnjim bolesnikom, ali Diana je u izvještajima o
umiranju našla dobar razlog da ne odluči ništa u vezi života koji se u
njoj rađao. Niti ga je prihvatila, niti odbacila, nego je naprosto čekala:
televizijski dnevnik, jutarnje novine, mjesece graviditeta i mjesece
bolesti, te čas kada će za svaku odluku biti prekasno, a novi život morat
će prihvatiti kao providnosni dar.
U prvomajskom saopćenju liječničkoga konzilija istina se prestala
sakrivati. Kapetani su priznali da brod tone i to su priznanje svima dali
na uvid u obliku kratke i precizne rečenice u kojoj se nije spominjala
smrt, ali je za razliku od prethodnih, stilski jednako sročenih rečenica,
bila lišena svake nade. Umjesto zareza, tog srcu najmilijega
interpunkcijskog znaka koji relativizira smisao svake nesreće, slijedila
je točka u koju se nije moglo sumnjati već zbog same strukture
smrtopisa predsjednikovih liječnika. Radilo se još samo o tome kada će,
kojega dana i u koliko sati, mehanički simulatori života biti u
ljubljanskoj bolnici isključeni i na koji će se način objaviti vijest da je
umro onaj o čijoj je nesumnjivoj besmrtnosti ispjevano barem stotinu
tisuća stihova, svakako više nego o bilo kojoj drugoj temi ovoga jezika.
Tog je četvrtka, cijeli dan, Diana sjedila ispred uključenog televizora.
Iza leđa joj je bio, isto tako uključen, stari radioaparat po imenu Avala.
Na stolu su bile rastvorene dnevne novine, a ona je plakala i nije mogla
prestati ni nakon što bi Regina ulazila i izlazila iz sobe, tješila ju, ružila,
vrijeđala, grlila, pa odustajala. Govorila joj je da je lijepo roditi dijete i
da je njoj zadnji čas da to učini jer biološki sat otkucava. Pa je govorila
da može i pobaciti, to nije sramota, a i život bez djece ima svojih
prednosti. Nudila se da joj podiže djecu, valjda će još poživjeti,
dugovječne je loze. Pa je predlagala da odu u bolnicu, da potplate
liječnike za abortus pod totalnom anestezijom...
Pružala je Diani sve što inače nije bila spremna pružiti, niti joj je
padalo na pamet kao mogućnost, samo da prestane plakati i smiri se.
Činila je to jer se uplašila da joj kćer zahvaća trudnička histerija, koja će
rasti i razvijati se, sve dok sasvim ne pomrači Dianinu svijest i pogasi
sva čula. A tada više nema povratka. Slutila je kako je teško vratiti se iz
duševne zbrke ispunjene lažnim slikama i glasovima, kad u srcu i glavi
više nema mjesta u kojem si ono što jesi, jer je sve što vidiš i osjetiš
kriva percepcija i tuđa misao. Što je najstrašnije, taj svijet neusporedivo
je uvjerljiviji od svake stvarnosti. Stvarnost je blijeda i dvosmislena, a
ludilo je jarko i istinito. Veće istine od ludosti nema.
Međutim, uzaludni su bili svi njezini pokušaji. Nisu pomogle ni
pljuske i prijetnje da će se baciti pod autobus ako Diana ne prestane.
Ona je plakala za Titom i svaku je misao odbacivala ako se ne bi ticala
njega. Ništa što je Regina tog Prvog maja mogla reći ili učiniti nije se
moglo mjeriti s njim.
Kasnije će se, ne bez grižnje savjesti, sjećati majčinih riječi i ponuda,
kao jednog od rijetkih, i svakako posljednjega Regininog materinskog
herojstva. Pitat će se kako je to nestalo i iz čega je bilo došlo, ali odgovor
neće nalaziti, premda je bio jasan i nudio se u pričama iz prošlosti, koje
Diani nisu bile nepoznate. Također će se zapitati o pravim razlozima
svoga prvomajskog očaja i zaključit će kako je zbog trudnoće bila
osjetljivija nego drugi, pa se zato gorko isplakala za cijeli grad i pola
države. U svakom slučaju, odbijat će od sebe pomisli kakve će se javljati
u prvim godinama Mirninog i Darijanovog života, da je rođenju njezine
djece, ustvari izostanku suprotne odluke, presudilo umiranje Josipa
Broza Tita.
Napokon je, negdje oko deset, san progutao Dianine suze, da bi se
sljedećega jutra probudila s bolnim konjunktivitisom i u depresiji. Prvo
što je pomislila bilo je da njezin život, jednako kao i onaj koji raste u
utrobi, ne nosi ništa drugo osim patnje, i da je strah jedini stvarni razlog
zbog kojega se davno nije ubila. Drugo što je shvatila bilo je da jutros
ništa od tog straha ne osjeća. Kada je čovjek stvarno jadan tada se
prestaje plašiti, a Diana je po vlastitoj prosudbi tog drugoga maja 1980.
bila stvarno jadna i zaključila je da bi to valjalo iskoristiti.
Otišla je u kupaonicu, napunila kadu toplom vodom i s ogledala
uzela Vidove žilete. Sjela je u kadu i odlučila sačekati da joj se tijelo
navikne na temperaturu vode. U nekom ilmu vidjela je da tako treba
činiti. Uskoro su je zaboljela koljena; godinama je maštala o tome da će
jednoga dana kupiti veliku kadu u kojoj će se moći lijepo ispružiti i
uživati.
A onda joj se najednom pripiškilo. U posljednjih nekoliko tjedana
piškila je svakih pola sata; nije znala ima li to neke veze s trudnoćom ili
je dobila upalu mjehura. Razmišljala je o tome da bi se trebala dići i
prebaciti do zahodske školjke, ali ju je unaprijed hvatala zimica od
pomisli da bi sad izašla iz vode i golim tabanima zagazila po ledenim
pločicama. Shvati da je potpuno svejedno što će se popiškiti u kadu kad
će nakon toga ionako prerezati žile. Pustila je da se voda s vodom spoji,
pa je malo uživala u ispražnjenom mjehuru i blagoj jezi koja dođe nakon
dugog trpljenja. Ispružila je noge preko ruba kade, a bol u koljenima
prešla je u novu ugodu.
Kada je prošlo već toliko vremena da su joj se počele mežurati
jagodice na prstima sjetila se žileta. Uzela je paketić, počela ga
rastvarati i najednom joj je bilo žao sve to prekinuti. Zašto zbog života
koji nema smisla prekidati trenutke uživanja? Sada je sve dobro, a
patnju će lako prekinuti kada se opet pojavi. A znala je da će se pojaviti,
ali je to nije činilo nesretnom. Kako biti nesretna ako je sve što sad vidi i
čuje tako lijepo. Osim nogu koje su joj pred očima. I one bi bile lijepe da
nisu obrasle dlakama. Rasle su od prošle jeseni i sad nalikuju na one
ružne i masne crne čuperke kakve ćelavi muškarci navlače preko glave.
Ako spusti noge u kadu, neće ih vidjeti, ali tada će se vratiti bol u
koljenima. Izvila se i s ogledala uzela Vidov aparat za brijanje. Odmotala
je žilet i namjestila ga u aparat. Zastala je, malo se dvoumila, pa uzela i
Vidovu pjenu za brijanje. U ovoj prigodi to joj se učinilo elegantnijim od
običnoga sapuna. Poprskala je lijevu potkoljenicu. Gusta pjena sličila je
na snijeg i mirisala na borovinu. Muškarci se briju svakoga dana i to
nikad ne pomisle. Šteta, jer je lijepo. Snijeg koji miriše na borovinu u
bočici s pjenom za brijanje. Razmazala je pjenu duž noge i prevukla
žiletom od stopala prema koljenu. Izbila je bijela i čista koža, bez ijedne
crne točkice i bez imalo krvi. Iskreno se divila svojoj lijevoj nozi, kao da
pripada nekom drugom ili kao da uopće nije noga, nego je, kao i snijeg s
mirisom borovine, djelo dobrog čarobnjaka. Pažljivo je prelazila
britvicom i gledala kako joj noga postaje sve mlađa. Zatim je prešla na
desnu, kоја nije postala ništa manje lijepa, ali Dianu je, ipak, bila
razočarana. Čovjek se brzo navikne i nema te ljepote koja te malo ne
razočara kada se ponovi.
Nakon što je bila gotova i s desnom potkoljenicom pogledala je ruke.
I po njima su izniknule crne dlačice, istina, ne onakve kakve su bile na
nogama, ali i ove su vrijedne truda i užitka. Obrijala je lijevu podlakticu,
a na desnoj se malo porezala. Ali ništa strašno. Užitak je bio jači od krvi.
Potom je duboko uzdahnula; zar će tako skončati avantura koja je
samo sreću nosila? Željela je po svaku cijenu produžiti put po
novootkrivenim bjelinama. Vrhom nožnoga palca povukla je čep, voda
je najprije tiho, a onda uz klokot istjecala iz kade. Kada je dopola istekla,
Diana ponovo pruži ruku prema ogledalu i uze škarice za nokte. Sjedila
je u praznoj kadi i prvi put u životu reckala dlake koje, riječ tako kaže,
pokrivaju stid. Srce joj je lupalo od uzbuđenja i osjećala se kao da još
nije navršila ni petnaestu. Šteta što se ne možeš sjetiti puno stvari koje
bi mogla učiniti prvi put u životu, a ne bi bile samoubojstvo. Protresla je
bočicu s pjenom, još jednom duboko uzdahnula, zatvorila oči i
pritisnula pipac. Iako je pjena bila blaga i lagana i jedva bi ju osjetila na
rukama i nogama, sam njezin dodir Dianu je šokirao. Dlake su očito
branile da tim mjestom prisno osjeća. Dugo je, uz puno pažnje, užitka i
opreza prevlačila žiletom preko Venerinog brijega i okolnih udolina,
brežuljaka i vulkana, nastojeći da to što duže traje i da, nakon što dođe
kraj, dobro zna da je o kraju dovoljno dugo mislila da ne bi za njim
žalila.
S djevičanskom je strepnjom prste pa dlan spustila na goli brijeg.
Bio je to najljepši dodir tijela koje je ikad osjetila, jer je istovremeno
bilo i njezino i tuđe. Tada se, bez velike brige, sjetila Vida i toga da će mu
ovu promjenu morati nekako da objasni kada se vrati s puta po Bosni,
na koji je otišao prije deset dana, u vrijeme kada su saopćenja
liječničkoga konzilija bila puna optimizma, a ona još uvijek nije znala da
je trudna. Misao o tome značila je povratak u život izvan kade, koji je u
međuvremenu prestao biti bolesno depresivan i postao je zdravo
mrzovoljan.
Vid se trebao vratiti u nedjelju kasno navečer s gotovim
fotogra ijama Banje Vrućice kod Teslića, koje će zajedno sa slikama i
tekstovima o desetak drugih reumatskih lječilišta po Bosni postati
dijelom Jadranskoga vodiča, izdanja na desetak europskih jezika, kojim
će se vremešne kostoboljne i grudoboljne, a bogate turiste pozivati na
specijalne dvodijelne aranžmane: prvo dva tjedna oporavka u nekoj od
bosanskih banja, a zatim tjedan morskih avantura. Banja Vrućica bila je
šesto ili sedmo mjesto na kojemu je u posljednjih godinu dana Vid
Kraljev provodio po tri tjedna, kao asistent-snimatelj kod Petra
Pardžika, legendarnog beogradskog umjetnika i osobnoga fotografa
svih jugoslavenskih vladara od Petra Prvog Karađorđevića – Ujedinitelja
do maršala Tita, koji je posao prihvatio po molbi i nalogu najviših
bosanskohercegovačkih partijskih čelnika, uvjerenih da samo Pardžik
može te banje i bolnice poslikati tako da Švabi budu privlačne. A možda
im pruži i nešto od carske i kraljevske karizme, pa zgrade postanu
maršali i feldmaršali. Kraljeva su mu dodijelili kao najperspektivnijega
mladog jugoslavenskog fotografa, pobjednika na saveznim natječajima
u umjetničkoj fotogra iji, na koje je slao nekoliko desetaka puta uvećane
slike morskih račića čije su nožice i štipaljke izgledale poput prijetećih
science iction apstrakcija ili kao tornjevi i divovski fosili, no svemu
tome je posebno značenje, koje je vjerojatno i presudilo Kraljevljevu
slavu, davalo to što je on svoje fotogra ije nazivao imenima i ključnim
toponimima iz narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije,
recimo Bitka za ranjenike ili Pucnjevi s Ljubina groba. Ali, niti je
Pardžiku trebao asistent, niti je Vid Kraljev to ikome mogao biti. Starac
se po cijele dane žalio na svoje bolesti i prebirao po dlanu šarene
pilulice, preslagivao ih i raspoređivao, slagao u kolorističke nizove i
razvijao teoriju zbog čega nije dobro što je lijek za srce plave, a za
mokraćni mjehur i prostatu zelene boje.
Morao je neko i o tome da vodi računa, govorio je, teško bi čovek
mogao verovati da će da propiša od zelenog. To je kao da visoku
temperaturu skidaš crvenim pilulama. Bogamu, pa oni kao da će da leče
samo daltoniste! I kao da su vizuelni umetnici osuđeni na smrt čim obole!
Niste razmišljali o tome? Pa da, uopšte me ne čudi. Mlad ste čovek. Doći će
i vaše vreme da mislite.
Mudrovao je tako stari majstor, dok je za njim Vid vukao kamere i
stative. Natovaren kao magarac, razmišljao je o tome da se u vrijeme
Pardžikovog popodnevnoga odmora jednostavno odšeta do autobuske
stanice, kupi kartu i ostavi starca da se sam bavi jedinom stvari koja ga
je zanimala, a za koju mu kamere ni stativi nisu ni trebali. To bi i učinio
još za prve ekskurzije kada su trebali snimiti lječilište u Kladnju, ali se
plašio da bi mu zbog bijega, u najboljem slučaju, bilo trajno uskraćeno
sudjelovanje na izložbama, ako ga već ne bi hapsili jer je izveo sabotažu.
Svakoga drugog dana iz bosanskoga Centralnog komiteta zvao je
drug Fejzić i raspitivao se kako ide posao. Razgovore s njim Pardžik je
prepustio Vidu. A on bi lagao da drug Petar upravo obilazi lokacije, čeka
da jutarnje ili popodnevno svjetlo obasja objekat, ili bi izmislio neku
nevjerojatnu glupost, recimo, da stari vrši tehnički pregled objektiva ili
da usklađuje plan s kontraplanom, što bi Fejzića naročito oduševljavalo.
Samo tako nastavite, radni ljudi i građani Bosne i Hercegovine bit će vam
zahvalni, govorio je.
Vidu se u početku činilo da Fejzić s njima radi sprdačinu, a onda je s
užasom shvatio da je smrtno ozbiljan i da je zahvalnost radnih ljudi i
građana ustvari neka vrsta prijetnje onim što će se dogoditi ako posao
ne bude dovršen na najbolji mogući način. I to prijetnje koja se odnosila
samo na njega, a ne na Petra Pardžika, uvaženog umjetnika i junaka
socijalističkoga rada, koji je već zbog svojih godina i prethodnih zasluga
bio izvan svake sumnje, dok se on, mlađahni četrdesetogodišnji
asistent, tek treba dokazati, pa bi u tom dokazivanju mogao i nastradati.
Zašto ne odustanete?, pitao je Pardžika nakon što je već šesti dan
hodao savijen do zemlje, jer mu se između dva kralješka ukliještio neki
živac. Od čega da odustanem, čoveče božji? Nije ovo posao od kojeg se
odustaje! Bolje vam je da to na vreme shvatite. Kada po prvi put snimate
nekog budžovana, mislite da ste skinuli zvezdu s neba. Znate li vi koja je
čast bila za mene kada sam 1913. pozvan u Beli dvor da fotogra išem
Njegovo visočanstvo Petra? A nisam imao pojma šta to znači. Rešio sam
se bede za celi život i jebali su mi oca očinjeg! Istovremeno i jedno i drugo.
Uvek sam mogao da nosim lepa odela, plaćao sam cehove u najboljim
restoranima, svake godine išao u Pariz i nikad nisam bio bez para, ali
nikad ih više nisam mogao odbiti nakon što sam slikao prvog. Šta bi bilo
sa mnom da sam rekao neću kad su me zvali da snimim prve snimke
Aleksandra Karađorđevića kao novog kralja? Pa završio bi na robiji,
čoveče božji! Ili da posle nisam hteo slikati đenerala Peru Živkovića,
njegovu familiju i kuče? Bre, ja sam tom mamlazu morao i kera da slikam,
a izvinte molim vas, slikanje kerova je najveće poniženje koje fotograf
može da doživi, jer da bi vam ker pozirao, morate da napravite takvu
budalu od sebe da je to neopevano! Teško je biti budala i biti slavan. Bolje
je biti samo budala. Posle sam slikao i đenerala Nedića, i Dimitrija Ljotića,
i Nemce, a slikao bi i čiča Dražu da se nisam sakrivao od njegovih
izaslanika. Bre, gde da idem na Ravnu Goru, pa da usput izgubim glavu. II
da me tamo zadrže koju godinicu! A znao sam da Draža nema šanse i da
me neće posle pitati: a je li bre, Pero, zašto nisi hteo da me slikaš, pa zar
sam ja, majka mu stara, jedini ružan? Naivan beše čiča Draža, al bolje je
da ćutim o tome. E, i onda dođe četres peta. Jesam li Titu mogao reći
neću? Jesam, sigurno da jesam, pa da biram da l da me vešaju il da me
streljaju. Samo što su se njegovi dojebnici razmnožavali ko amebe. Šest
republika, u svakoj minimum po dvadeset titića, a ti Pero štraftaj od
Triglava do Đevđelije i uslikaj svakog. Mamicu im jebem! A već sledeće
godine se promene, pa slikaj nove. Nemoj da misliš kako sam ja za kralja,
jebe se meni i za njega i za monarhiju, ali tada se znalo koliko je onih koji
Petru Pardžiku mogu da dođu i kažu: slikaj Pero ovu mudru glavu! Osim
kralja bio je to samo predsednik Vlade, pa princ Pavle i možda još neko u
vanrednim okolnostima. A kod Tita više im se nije znao broj. Pedeset i
neke naredili su mi da slikam fudbalere koji su u Finskoj pobedili Ruse.
Došo ministar policije Krcun i naredio, a ja mu kažem: pa čoveče, kako da
slikam bilmeze koji s kraja na kraj livade nabijaju loptu i život im prolazi
u dangubi. A znaš šta meni Krcun kaže? Kaže: a je li bre, druže, a da li bi
slikao Ruse da su pobedili? Išta sam mogo, sliko sam ih. Da nisam, završio
bi na Golom otoku. E, tako i sad. Iz kreveta su me digli da slikam ova
bosanska sranja, a ja sam samo reko: razumem! Ti nisi moro! Da si reko
da ne znaš, da nemaš iskustva, da si glup i kreten, pustili bi te na miru i
nikad te više ne bi zvali. A sad je gotovo. Ušo si u mašinu i nema van. Al
biće ti lakše kad ti zelembaći zašuškaju pod nosom. Tad zaboraviš i ne
znaš ni šta si radio, sve dok te sledeći put ne pozovu. A onda se opet malo
patiš. Red uživancije, red muke. Ovo je takav poso. Takav je i život. Red
uživancije, red patnje. Samo što ja više nemam vremena za uživanciju. To
ti je. Ja svoje pare neću stići da potrošim. Jebali su mi majku na uranku! Al
pokazaće njima ćika Pera iz groba! Dok me na lafetu budu vozikali po
Aleji velikana, znaću da je gotovo. Nema više slikaj ovog, slikaj onog.
I tako je Vid danima vukao opremu s kraja na kraj lječilišta, slušao
Pardžikove priče o davnim vremenima i lamentacije nad pilulama, a da
stari fotograf ne napravi nijednu jedinu snimku. Tek dan pred put ili na
sam dan putovanja Petar Pardžik bi nabrzinu, bez ikakve posebne
pripreme i neovisno od toga kako padaju jutarnje ili popodnevne sjene,
okinuo dvadesetak snimki, ne mijenjajući kameru ili objektiv. Kasnije bi
se drugovi u komitetima i turističkim zajednicama divili njegovoj
genijalnosti, a na novinskim stranicama u rubrici kulture izlazile su
recenzije tih fotogra ija, koje su ispisivali najveći jugoslavenski
autoriteti za umjetničku fotogra iju, povjesničari umjetnosti i
sveučilišni profesori estetike, iako se te slike ni po čemu nisu
razlikovale od diletantskih fotogra ija koje su izrađivali reumatični
penzioneri, krateći po banjama vrijeme između terapija. Stari već
odavno nije bio fotograf, a umjetnost mu je izašla na nos još u vrijeme
kad je slikao đenerala Peru Živkovića, i sve је on to znao i nije se plašio
mogućnosti da saznaju i drugi. Pokazivao je Vidu Kraljevu u što se
pretvore mladalačke ljubavi i kako svršavaju umjetnici kojima su se
divili kraljevi. Čak bi se reklo da je u tom razotkrivanju s Pardžikove
strane bilo nekog neobičnog sladostrašća. Nije ga zanimalo da
četrdesetogodišnjega mladića podučava životu, ne bi to činio ni da je
Vid bio dvostruko mlađi, niti mu je zapravo bilo stalo da on ne doživi
istu sudbinu. Svoju ispovijest izgovarao je tek kao malu osvetu svima,
od Petra Prvog Ujedinitelja do maršala Tita, uključujući i vlastite
oduševljene kritičare, koji su mu oduzeli vjeru da je fotogra ija čudo jer
se na njoj vidi gola istina oka.
Mogli bismo danas nešto napraviti, rekao je Vidu za doručkom u
banji Vrućica, u rano nedjeljno jutro, četvrtoga svibnja 1980. Ne da
bismo mogli, nego bismo morali, nervozno mu je odgovorio. A zašto bi
čovek, moliću lepo, išta morao osim da umre?, upita Pardžik uzimajući
prstohvat soli i zabavljajući se dok zamišlja kako sibirska vijavica pada
po vrhu tvrdokuhanog jajeta. Već treći put ga je solio i prizor je bio
veličanstven. Pa i umrijet ćete ako budete toliko solili, zajedljivo će Vid,
već sasvim na kraju sa živcima, jer danas putuju, a Pardžik opet ništa
nije snimio. A ko kaže da ću ja ovo jaje da pojedem? E, neću! Pera Pardžik
ne jede ono čemu se divi. Ja se, znate, divim baš ovom tu jajetu. Ne bilo
kojem, nego baš ovom. To znači da sam umetnik. Umetnici znaju da
razlikuju jaje od jajeta. Vi, ako ste nervozni, možete lepo da prošetate i da
okolo gledate babe. Možda vam zapne za oko neka mlađa. Mene pustite
na miru. Kad budem spreman, ja ću vas naći. Ako budem spreman. Ovo
malo vremena što mi je od života ostalo hoću da provedem po svome
ćeifu, a i vama preporučujem isto. Nigde vam se ne žuri. Verujte meni.
Nigde.
Govorio je, spuštajući glavu sve do plohe stola, da bi što bolje vidio
kako sol sipi po jajetu i na koji se način raspoređuju kristali. Nije bio baš
sasvim zadovoljan jer još uvijek njegov palac, kažiprst i srednjak nisu
sasvim savladali tehniku solne vijavice pa je sve pomalo nalikovalo
padanju umjetnog snijega u američkim ilmovima iz četrdesetih godina.
Ali bio je siguran da će na kraju uspjeti i da će još danas savršeno
posoliti jaje. U Vidu su se miješali bijes i sažaljenje. Ne vodeći računa o
tome da su svi pogledi u dvorani za doručak usmjereni prema njemu,
starac je, obraza naslonjenog na stol i s visoko uzdignutom desnicom iz
koje sipi sol, podsjećao na zaigrano dijete, nesvjesno da bi ga, nastavi li
po svome, mogla stići pljuska.
Dobro, znaći još uvijek ne znamo kad ćemo snimati?, upita Vid. Ko
prstom u pekmez! Pogodili ste, mladi kolega. Još uvek ništa ne znamo,
reče Pardžik pokušavajući rasporediti nanose i smetove po vrhu jajeta.
Dobro, ja idem proćitati novine, Vid se digao od stola i krenuo prema
televizijskoj sali. Onda se predomislio i odlučio najprije otići do
recepcije, da nazove Dianu i kaže joj da nema pojma kad će krenuti iz
banje Vućice, ali malo je vjerojatno da će doma stići prije jutra. Zadnjih
dana zvučala je čudno kad bi se čuli. I to ga je mučilo. Ionako nije bio
uvjeren u njezinu ljubav, a ove bosanske turneje, mislio je, samo
doprinose da se ohladi ono što nikada s Dianine strane nije bilo vrelo
kao s njegove. Plazio je za njom skoro dvadeset godina, s proljeća i
jeseni bi ju prosio, bio joj prijatelj i netko kome se ne javlja na telefon i
izbjegava ga po gradu, mijenjao je zbog Diane poslove i zanimanja, da bi
se na kraju zadržao na fotogra iji. Ili zato što je ona zbilja voljela
umjetnike, ili jer je već polako zalazila u godine kad joj više nije bilo
važno čime se njezini muškarci bave.
Uletjela mu je u zagrljaj krajem ljeta 1978., nakon jedne nesretne
sezone koju je provodila u postelji satirana upalom pluća i onom malom
ibrom što je u nekim slučajevima, kažu, simptom ludila, ali nakon što
traje puna tri mjeseca izludi i najnormalniju ženu. Bila je umorna kao
pas, izveo ju je u prvu šetnju, neprestano se znojila i bolio ju je svaki
mišić. Nakon pola sata molila je Vida da ju vrati kući, uhvatila ga je pod
ruku i sva se prilijepila uz njega, da bi shvatila kako ne postoje pravi
razlozi zbog kojih ga je odbijala sve te godine, jer je i tako jedino važno
da u životu imaš nekoga tko će te odvesti do postelje kad budeš
nemoćna i umorna pa ne mogneš sama.
Vjenčali su se pred novu 1979., nakon čega je Vid na sve načine
pokušavao nagovoriti je na djecu. Posljednji joj je čas i bit će joj uskoro
žao ako ga ne iskoristi. A zapravo nije žudio za tim da postane otac,
nego mu je trebalo nešto što bi zauvijek učvrstilo njihovu zajednicu i u
Diani probudilo pravu ljubav. Dok bi razmišljao o svome očinstvu,
uvijek je pred sobom imao njezin pogled. Vidio je Dianu kako sa strane
gleda dok on svoga sina uči hodati, bila je tu dok je kćeri mijenjao
pelene, gledala je sa stijene oca i sina na prvome pecanju, pa kako
maloga uči veslati, maloj plete pletenicu i za ruku je držeći vodi u
školu... Nijedna Vidova slika djeteta nije bila bez nje, niti je išta u vezi s
nerođenom djecom zamišljao a da je ostajalo između njega i njih.
Opsesivna vizija ženskoga i muškog djeteta bila je tokom 1979. i 1980.
jedino što ga je stvarno zaokupljalo i čime je kanio otkupiti Dianinu
ljubav. Pritom nije znao naći mjeru, očarati ženu ili je pridobiti sitnim
varkama, nego je navaljivao kao sivonja, uvijek istim riječima i
argumentima, čime je zapravo gubio njezinu naklonost i opet je, istina
na suženom prostoru, Diana počela bježati od njega kao što je bježala
dvadeset godina. Odahnula bi kada je odlazio na put i ne bi ga dugo bilo.
Desetak puta je okrenuo njezin broj, ali nije dobijao liniju. Tek kad je
počeo nervozno udarati po aparatu, debela recepcionerka, koja je tu
bila sve vrijeme i buljila u njega dok je pokušavao, promrsila je kroz
zube: Veze su u prekidu. Ne možete to shvatiti? Cijelo jutro su u prekidu.
Otišao je u televizijsku salu, penzioneri su gledali emisiju Dozvolite da
se obratimo, dobitnik značke Primjerni vojnik Karlo Papec rekao је da
ima samo jednu želju – što skorije ozdravljenje druga Tita, penzioneri
su na to klimnuli glavama, a potporučnik Musadik Borović je dodao da
je Karlo dobar drug, uvek na pomoći onima koji slabo kopčaju, i da je
zato dobio najdraže vojničko priznanje. Vidiš ti!, rekao je starac s
naočalama debelih stakala, koji je sjedio najbliže televizoru i samo što
nosom nije dodirivao ekran, na što je čiča s vunenom kapom na glavi i
sa solunaškim brkovima primijetio: Ja bogme ne vidim od tvoje glave
ništa! Vid je uzeo novine koje su stajale na stoliću iza televizora, sjeo u
fotelju u kutu i otvorio sportsku stranicu. U Splitu se igrao veliki derbi
između Hajduka i Crvene zvezde. Nekoliko puta pročitao je najavljene
sastave, pokušavajući smiriti nervozu, ali nije išlo. Nogomet može
spasiti čovjeka od sloma živaca, no samo ukoliko stvari nisu otišle
predaleko, a ovog puta doista jesu. Činilo mu se da Petar Pardžik
rapidno gubi razum; ovo s jajetom bilo je nešto sasvim novo, što mu se
nije događalo pri ranijim putovanjima.
Vid je strepio da će se to nastaviti, stari će potpuno pošandrcati
prije nego što projekat bude gotov, a drug Fejzić će zacijelo u njemu
pronaći krivca ili će ga natjerati da sam završi Pardžikov posao, nakon
čega će po dinastičkim zakonima preuzeti i titulu dvorskoga fotografa.
Stalno će izbivati od kuće, Diana će naći ljubavnika ako ga već nije našla,
ili će staračka blesavost proizvesti neke druge probleme koje sad ne
može ni naslutiti, ali svakako neće biti manji od onih koji su mu na umu.
Još jednom je pročitao imena Hajdukovih i Zvezdinih igrača koji će
popodne istrčati na poljudski travnjak, a zatim je sklopio novine i počeo
čitati naslovnicu. Stanje druga Tita i dalje je kritično, saopćavao je
ljubljanski konzilij. Vid Kraljev je, vjerojatno, bio jedan od rijetkih
Jugoslavena koji je imao većih i važnijih problema od toga.
Kako se Pardžik nije pojavljivao, a Vidova nervoza samo je rasla, u
vrijeme ručka odlučio ga je potražiti i predložiti mu da sam na brzinu
snimi tih dvadesetak fotogra ija banje, kad je već majstor indisponiran
ili nema inspiracije, pa da prije mraka krenu na put. Našao ga je kao
hrče u svojoj sobi, valjda premoren soljenjem jajeta. Probudio ga je
spreman na svađu i po cijeni da mu to bude posljednja epizoda u
bavljenju umjetničkom fotogra ijom. Pardžik je, međutim, skočio iz
postelje, u pravu ste, sasvim ste u pravu, ponavljao je na Vidova
zanovijetanja, evo, za deset sam minuta spreman, uzmuvao se po sobi
sasvim zaboravši na reumu, kostobolju i starost. Nelagoda zbog
činjenice što je mladoga čovjeka doveo u neprilike bila mu je nakon
podnevnog sna najednom važnija od svake bolesti. Vid je bijesno grabio
opremu i natovario na sebe cijeli jedan muzej tehnoloških starina, jer je
Pardžik uporno odbijao da svoje po trideset i pedeset godina stare
kamere zamijeni novima, tehnički savršenijima i lakšim za nošenje,
tvrdeći da nisu ništa bolje, pače lošije su i nepouzdanije, i služe samo
tome da se svaki glupan može baviti fotogra ijom.
Vid је žurio tri koraka ispred, a starac je trčkarao za njim i
pokušavao mu se dodvoriti. Stvarno mi je žao. Ali znate na šta liči mozak
matorog čoveka. Isto ono što vi svakoga jutra izbacite iz svojih creva, to ja
nosim u glavi! U pravu su u Negotinskoj krajini kad starca odvedu u
šumu, prislone mu pogaču na glavu, pa tras – ušicama sekire po njoj!
Nisam te ja ubio, nego ovaj hleb. E, to je sa mnom odavna trebalo uraditi.
Verujte da je tako! O Bože, tako mi je neugodno da sam čoveka doveo u
ovakvu situaciju. Evo, evo, za pola sata ću ja to sve da završim. Vi samo
spustite gvožđuriju na onu čuku, a sve drugo ću sam. Idite u hotel,
odmorite se, znam da ste umorni od mene. Imate još novaca? Ako nemate,
ja imam. Idite samo, popijte ka icu, smirite se. Jao, Pero, crni Pero šta
učini, gde će ti obraz...
Vid stade, spusti ono što je nosio u rukama: Hoćete li prestati već
jednom! Što vi mislite? Da je ovo moj život? E, pa nije i ne zanima me to
što govorite! Uopće me ne zanima ako vam je sad neugodno i molio bih
vas da ušutite. Malo bih, znate, slušao ptice kako cvrkuću ili medvjede, a
ne vas. Osamdeset petogodišnji dvorski fotograf tužno pogleda Vida i
zacakliše mu se oči: Kako vi kažete, samo nemojte da se ljutite na mene.
Nakon toga Petar Pardžik neće progovoriti ni riječi, sve dok negdje oko
četiri ne okine svoju posljednju snimku. Vid je za to vrijeme sjedio na
nekom panju, desetak metara od starca, pušio cigaretu za cigaretom i
uzaludno se pokušavao smiriti. Sve mu je išlo naoраkо i zapravo je
najmanje važno bilo ono što je starac jutros izvodio, a što je Vida dovelo
u ovakvo stanje. Mislio je o Diani i njezinome upornom odbijanju da mu
rodi dijete i o vlastitoj bijedi u koju je zapao onoga dana kad se do ušiju
zaljubio u osamnaestogodišnju gimnazijalku i odlučio da nikad od svoje
ljubavi ne odustane. Nije ju mogao voljeti svih dvadeset godina. Prije će
biti da ga je bezumna tvrdoglavost priječila da oslušne vlastito srce, ako
i ono nije tvrdo i glupo pa u osjećaje pretvara sve što s osjećajima nema
nikakve veze. Mjesecima je, sjedeći na zaklopljenoj zahodskoj školjki,
iglom bušio paketiće s prezervativima vjerujući da će se kroz rupicu na
gumenoj opni probiti njegova ljubav. I uvijek se pritom osjećao jednako
jadnim, ali je barem mislio da to čini iz nekih viših i plemenitijih
razloga. A sad je bio samo jadan i ništa drugo. Taj jad je od one vrste da
bi zbog njega mogao nekoga ubiti kad već nema hrabrosti ubiti sebe.
Bilo je dvadeset do pet kada su Pardžik i Kraljev sjeli u bijelog golfa
kojeg im je bosanski Centralni komitet ustupio na korištenje do
okončanja projekta »Zdrav gost – odmoran gost«. Izvinite još jednom,
rekao je stari, sve je u redu, odgovorio je Vid, niste vi krivi već se u meni
nagomilalo svega i svačega. Dok su izlazili s parkirališta, jedna je žena
istrčala iz lječilišta držeći se za glavu, s histerično uplakanim izrazom
lica. Izgleda da imamo mrtvih na terapiji, primijetio je Vid. Sreća da smo
krenuli na vreme, odvrati starac, a onda pomisli kako je opet izgovorio
glupost, jer što bi njih dvojica mogli imati s nekim tko je izdahnuo
pokušavajući ljekovitim vodama popraviti nešto nepopravljivo, neko
srce koje je dotrajavalo u vremenu i o kojemu je, vjerojatno, trebalo više
voditi računa dok je bilo mlado i zdravo. Zamišljao je starca koji leži na
dnu bazena, pogleda zakovanog za modre stropne pločice, dok mu
između cijanotičnih modroljubičastih usana vlada bonaca, taj
neprirodni mir koji kod živih stvara paniku, i zbog kojega su izmislili
Boga i uvjerenje da pod ovim nebom postoji nešto dragocjenije od
uzdaha među usnama. Uskoro ću i sam tako, pomislio je i poželio to
glasno reći, a onda se predomislio jer je mladoga čovjeka danas već
dovoljno napatio.
Cesta prema Zenici bila je sablasno pusta. Osim milicijskih auta i
ponekog vojnog kamiona skoro da se nitko nije ni vozio, što je čudno,
pogotovo za kraj dugoga vikenda koji je počeo još na Prvi maj i trajao
četiri dana. Bilo bi logično da se ljudi vraćaju s odmora, da studenti idu
u Zenicu i Sarajevo, jer sutra počinju poslovi i fakulteti. Spuštao se
mrak, kroz prozore kuća uz cestu svijetlili su televizori, sunčevo
rumenilo nestajalo je iza planina, a Petar Pardžik je tonuo u san. Vid bi
ga pogledao krajičkom oka; majstor se ljuljuškao i padao s kraja na kraj
auta, već kako su ga bacale okuke na cesti. Tako je star, pomisli, ali kako
iza toga nije bilo nastavka, niti je Vida njegova starost dirala onako kao
što dime ono što je živo i drago, a blizu je svome početku ili kraju, Vid
pređe na nešto drugo, temu koja će ga u vožnji više zaokupiti. Noćnome
vozaču, ako je sam ili je jedini budan u autu, važno je naći nešto o čemu
će misliti. Tada vožnja postaje zadovoljstvo i čovjek tone u melankoliju i
laku tugu, čega se poslije sjeća kao vremena bez ikakvih briga. Ljudi koji
ne vole voziti ili mrze biti sami u autu, zapravo nisu u stanju jednu
misao puštati da dugo i slobodno plovi sviješću. Vid je krenuo od
utakmice Hajduk – Crvena Zvezda, koja je već odavno završila, ali nije
znao kojim rezultatom. Da pokraj njega ne spava starac, uključio bi
radio, no sad to nije mogao učiniti jer bi Pardžik mislio da mu se time
sveti i vjerojatno bi ga opet pogledao onim pogledom napuštenog
daždevnjaka, koji je Vida potresao, bez obzira na sav bijes. U tom
trenutku znao je da će Pardžik umrijeti, za godinu, dvije ili pet, a da će
se on nakon što pročita tu vijest u jutarnjim novinama sjetiti njegovog
pogleda dok su se penjali na čuku, i tad će se osjećati krivim. Htio je
učiniti nešto dobro, nečim razveseliti starca, naravno kad za to dođe
vrijeme.
Umjesto da uključi radio, počeo je u glavi vrtiti sve utakmice
Hajduka i Zvezde kojih se sjećao, u dugome nizu od tridesetak godina, u
kojemu se izmijenilo desetak generacija nogometaša. Dolazili su i
odlazili, rađali su se talenti koji bi propali za prvim šankom, najveći
igrači su na leđima nosili brojeve devet i deset, u Hajduku Jurica
Jerković, a u Zvezdi Jovan Aćimović, slijedile su oproštajne utakmice,
buketi ruža, kristalni i srebrni pehari, suze i skandiranje, Džajić koji
prodire po lijevom krilu i najveći je igrač kojeg je Vid u životu gledao,
Hajdukov golman Mešković koji je patio od kokošjeg sljepila i slabo
branio na noćnim utakmicama, inala Kupa maršala Tita,
predsjednikovi izaslanici u svečanoj loži, suze radosnice, najstariji igrač
ljubi pehar, spiker po deseti put ponavlja riječi – najdraži trofej,
rezervni igrači koji u posljednjih deset minuta s klupe ulaze u igru,
Mijač, Matković, Dramičanin, Boško Kajganić...
Igračke karijere su kao ljudski životi, s rađanjem i smrću, samo što
traju kraće od života, pa u trideset godina stane cijelo stoljeće, o kojemu
čovjek može misliti dok se ovako vozi kroz noć, pustim cestama uz
Bosnu i Vrbas, pored malenih bosanskih sela, nijedno nema više od
dvadesetak kuća i džamiju podno brijega. Uvijek ga prati isti osjećaj, o
čemu god u vožnji mislio: ljudi koji žive iza tih prozora gradili su svoje
kuće na sigurnoj udaljenosti jedni od drugih, da bi mogli disati isti zrak
i ostati jedni drugima prijatelji, a ne kao uz more, gdje kuće rastu jedna
iz druge, svatko svakome može zaviriti u spavaću sobu i nikamo, osim
na more, ne možeš pobjeći od tuđih očiju. Zato su Dalmatinci pomorci i
nije im teško godinama izbivati iz svojih mjesta i gradića, otići u
Australiju i Novi Zeland i nikad se ne vratiti, dok Bosanci ostaju tu gdje
jesu, stotinama godina se ne mijenjaju i u tuđim očima izazivaju blagi
prezir, katkad i otvorenu mržnju, jer su glupi i zatucani ljudi koji nikada
ne vide svijeta i daleko im je otići i dvadeset kilometara od kuće,
zapravo otići toliko daleko da ne vide krovove svojih kuća. Njima je
svejedno jesu li u drugoj mahali ili na drugome kraju svijeta: uvijek se
samo žele vratiti doma. Sretni su jer su dovoljno daleko jedni od drugih.
Čak ni na stadionima ne navijaju svi uglas, nego pojedinačno dobacuju
protivničkim igračima, pričaju viceve, ismijavaju krivonoge napadače i
centarhalfa niskoga čela, ali uvijek znaš tko je što rekao i za svaku riječ,
izgovorenu unazad stotinu godina i tisuću utakmica, znaš čija je bila i
tko ju je prvi izgovorio.
Da živi tu, ne bi fotogra irao rakove, nego stotine starih papuča i
iznošenih cipela poslaganih na betonskim podestima ispred bosanskih
kuća. Pomislio bi čovjek da je Bosanaca koliko i Kineza, a zapravo se
radi samo o tome što nikada stare cipele ne bacaju u smeće, nego ih
ostavljaju ispred ulaznih vrata, neka se nađe kad izlaze u avliju ili idu u
dućan preko puta.
 Dok su mu misli lutale od nogometaša do Bosanaca i njihovih
modrim svjetlima obasjanih prozora, Vid Kraljev ugledao je milicajca s
uzdignutim svijetlećim znakom Stop, usporio je i skrenuo na šljunčanu
zaravan pokraj ceste. Pardžik je otvorio oči i nije znao gdje se nalazi. Vid
je spustio staklo, a crnoputi brkati milicajac se sagnuo prema njemu,
zaustio da kaže, pa progutao knedlu.
Što se dogodilo?, upitao je Vid. Ništa, samo vas molim da budete
oprezni, promrsio je milicajac dok su mu niz obraze tekle suze. Da,
naravno, noć je, zbunjeno mu je odgovorio i krenuli su dalje. Danas su
svi poludjeli, pogleda Pardžika, a on se tugaljivo nasmiješi. Mislio je da
mi znamo, a eto vidite, ništa ne znamo... O čemu vi to govorite?... Nisam
mladi čoveče baš sasvim siguran, ali mi se čini da je umro moj poslednji
kralj i car.
Tek tada Vidu je sinulo i nešto ga presiječe u koljenima. Svih ovih
mjeseci nije stigao promisliti o tome što će biti ako Tito umre, a morao
je osjetiti, kao što se osjeća noć pred južinu, da svi o tome misle.
Ama nije moguće!, uzviknuo je s iskrenošću domaćice na tržnici.
Mislite da je nemoguće? Pa da, i ja sam to mislio kad su ubili kralja
Aleksandra. Slikao sam doček njegovog mrtvog tela na splitskoj rivi. I
znate šta sam snimio? Strah! Ništa drugo. Samo strah. Ljudi plaču, a
ustvari se plaše, kao što se i ovaj milicioner plaši. Hteo je da mi njemu
pomognemo, to je on ustvari hteo. Trebali ste izaći iz kola, zagrliti se sa
njime i reći – brko, sve će da bude dobro! Pa da vam ispriča kako ima
ženu i troje dece, ali mu Tito više znači. A znate šta je najčudnije? On
stvarno misli da je tako. Dao bi sad da mu decu pogube, samo da je Tito
živ. Tek posle bi shvatio da to nije učinio iz ljubavi, nego iz straha i onda
bi poludeo. Vidite, tako vam je to. I nemojte sad kazati – pusti staroga
Peru, ne zna Pera šta priča, jer ovo stvarno znam. Više je puta provereno.
Čudni su ljudi i lako podivljaju. Da, mladi kolega, umro je Tito, moj
poslednji kralj! Mene nije strah, nego sam samo tužan. I to zato što mi je
poslednji. Slučajno je umro on, a ne ja. Eto, pa vi sad gledajte kako ćete.
Mladi ste i doživećete još ovakvih noći.
Vid je želio povjerovati da su Pardžikove riječi samo nastavak
njegove jutarnje blesavosti, ali nije išlo. Uključio je radio. Svirala je neka
teška muzika, ispunjena tamnim gudačima i dalekim odjecima velikih
kazališnih bubnjeva. Mijenjao je stanicu, ali je na svakoj tekao isti
rekvijem. Tek se na jednoj, kroz krčanje, plimu i oseku
elektromagnetnih valova što su se kotrljali preko bosanskih planina,
čuo daleki ženski glas koji je nešto brbljao na talijanskome. Eto vidite,
rekao je Petar Pardžik, i bile su to posljednje riječi izgovorene u
bijelome službenom golfu Komisije za informisanje
bosanskohercegovačkoga Centralnog komiteta.
Ili je auto naišao na benzinsku mrlju na cesti ili se zarotirao zbog
rupe na kolovozu, to nikada nije ustanovljeno, jer je milicijski uviđaj
obavljen krajnje površno, što je pravdano objektivnim okolnostima i
pomutnjom zbog smrti maršala Tita. Uglavnom, golf je proklizao na
drugu cestovnu traku kojom je upravo nailazio autobus na relaciji
Zenica-Teslić. Vozač Stipo Valjan nije stigao kočiti i zabio se u
suvozačevu stranu; autobus je mljeo golfa nekih dvadesetak metara,
prije nego što se zaustavio. Stipo Valjan glavom je razbio prednje
autobusko staklo, minutu ili dvije bio je u nesvijesti, a onda je krvave
glave izišao van, potpuno sam, jer nije vozio nijednog putnika. Pitao je
šefa stanice hoće li otkazati vožnju, a ovaj mu je odgovorio kako je u
ovome trenutku za njihov radni kolektiv najvažnije da autobusi
normalno voze i da stižu na vrijeme, kao što bi za svakoga radnog
čovjeka i građanina trebala biti sveta obaveza čuvanje uspomene na
njezinoga najvećeg sina. A kako se čuvaju uspomene? Tako što se živim
čuvaju djela velikana.
Ova je zemlja, dakle, rođena iz uspomena i Stipo Valjan je upravo
zato svoj prazni autobus vozio prema Tesliću.
Onako krvav dobauljao je do vozača golfa, koji je prikliješten sjedio
usred zgužvanoga lima čija su mu sječiva prošla kroz trbuh i lijevu
natkoljenicu. Ali nije izgledalo kao da je čovjek ranjen, nego je nekim
čudom lim izniknuo na tom mjestu, kao što iz stijena nad kanjonom
Neretve rastu osamljeni borovi, iz gologa kamena bez imalo zemlje.
Osmjehnuo se krvavoj glavi kao da je riječ o nekome poznatom koga
dugo nije vidio, potom je zaustio da pita je li istina da je umro
Predsjednik, ali usne se nisu pomjerale, u grlu nije bilo glasa, donja
vilica bila je kao zakovana za glavu. Svemu se tome Vid iskreno začudio,
i to je bilo posljednje što se dogodilo prije nego mu je oteo uzdah.
Pola sata kasnije stigli su policija i hitna pomoć. Stipo Valjan provest
će tri dana u zeničkoj bolnici, bit će pozvan u Službu državne
bezbjednosti u Sarajevu da tamo da iskaz, jer su sve nesreće u kojima su
sudjelovali partijski i državni auti morale biti obrađene u toj službi.
Nakon što je cijeli maj proveo na bolovanju, već je s prvim junom vozio
svoju staru relaciju. Pri promjeni vremena znala ga je zaboljeti glava, ali
to je, uz pitomi osmijeh Vida Kraljeva, bila jedina posljedica doživljene
nesreće.
Taj osmijeh dolazio mu je u san i smirivao ga godinama, pa
nesretnome šoferu nikako nije bilo jasno kakvi ga to duhovi pohode i
koji to bezdušnik u njemu živi da se strašnoga događaja samo po dobru
i po nježnome muškom osmijehu sjeća.
Ono što ostade od slavnoga jugoslavenskog fotografa, vjerojatno
najvećega uz Skrigina, Dabca i Afrića, i njegovoga perspektivnog
asistenta koji je, kako je pisalo u nekrolozima, svojim malobrojnim, ali
iznimnim radovima stvorio jedan od upečatljivijih rukavaca
jugoslavenskoga modernizma i eksperimentalne fotogra ije, cijele noći
pokušavala su uz pomoć švajs-aparata izvući trojica radnika zeničke
željezare. Policija ih je digla iza sna i dovela ih onako podbuhle i
mamurne da obave posao za koji bi u suprotnome trebalo čekati
specijalnu ekipu iz Sarajeva, koja ne bi stigla do jutra. Nastao bi
međurepublički skandal da ljudi s beogradske umjetničke akademije
dođu prije nego što se iz skršenoga auta izvuče tijelo njihova
umirovljenog profesora i dugogodišnjega dekana Petra Pardžika, pa su
trojica željezaraca, uz nadgledanje onoga istog brkatog milicionera,
morali raditi ono što nikada prije nisu. Uzdisali su i kukali bez riječi,
kroz noć su svijetlila i bacala iskre tri acetilenska žiška čiji se modri sjaj
činio od istoga roda kao televizori koji su prvi puta u povijesti
bosanskih drumova svijetlili sve do jutra.
U jedan poslije pola noći zvonio je telefon u kuhinji Regine Delavale.
Čula ga je kroz zidove, a kroz san čekala da prestane. Prestao bi na
nekoliko sekundi, a onda bi opet počinjao zvoniti. Dežurni inspektor u
maglajskoj stanici milicije vjerojatno je petnaest puta okrenuo broj koji
su mu poslali iz Sarajeva i puštao da odzvone svih dvanaest intervala,
prije nego što mu se javio stariji ženski glas.
Stanica milicije Maglaj na liniji. Je li to broj Diane Kraljev? Regina je
pretrnula od straha, čak joj je kroz glavu prošlo da kaže da su nazvali
pogrešan broj, jer zašto bi Dianu tražila milicija. Jest, ipak je rekla. A vi
ste?, upita glas, ne ostavljajući mogućnost da mu se ne odgovori ili slaže.
Ja sam joj mater, priznala je. Dužan sam vas informisati da je vaš zet
Petar Kraljev doživio saobraćajnu nesreću na cesti Tešanj-Zenica i da je
na licu mjesta podlegao povredama. Regina je držala slušalicu i šutjela.
Ako ne progovori, možda se to što čuje nije desilo. Jeste li na vezi, jeste li
me čuli, upita glas neizmijenjenim tonom. Jesam na vezi, odgovori
Regina. Onda primite moje saučešće, završio je glas i veza se prekinula.
Regina je sjela na kuhinjsku stolicu i laktove koje je netko upravo
napunio olovom spustila na stol. Nije znala što sad treba učiniti. Živjela
je sedamdeset pet godina i ništa ovakvo još nije došlo pred nju. Možda
bi se najprije morala rasplakati i takva doći Diani, ali kako ju probuditi?
Tako da viče već pred vratima njezine spavaće sobe ili da uđe tiho i da
ju zove, da joj protrese rame? Nije znala kako će, pa iako bi svaka druga
na njezinome mjesto naprosto pala u očaj i nadigla dreku od silne
žalosti ili nelagode što joj je dopalo ovako nešto, ona je sjedila, buljila u
tri obješene kuhinjske krpe i ponavljala: A, bidni Vido, bidno dite... Ne bi
se reklo da je baš te riječi osjećala, ali su joj se činile najzgodnijim za
položaj u kojemu se zatekla. Zapravo bi najradije legla nazad u postelju i
tek ujutro mislila o tome što je čula, ali tako nešto nije mogla učiniti.
Sjela je u dno Dianina kreveta i prije nego što ju je dodirnula, kćer se
probudila.
Umro je Vido, samo je rekla.
Nije Vido, majko, nego drug Tito, mirno će Diana ne pomaknuvši se.
Vido. Ubilo ga u Bosni. Vido, kćeri, on. Sad su javili.
Diana se naglo uspravi s pokretima mehaničke lutke; gledala je u
mater i ne bi joj jasno što ona govori: Ko je javio?... Bosanska milicija...
Kako oni to znaju?, tupo je gledala Reginu, vjerujući da je nešto izmislila;
iz nje opet progovara zlo, ne voli ona Vida, kao što nije voljela nijednoga
Dianinog mladića i nijednoga muškarca koji se primakao njihovoj kući.
Bila je nesreća i Vido je sad mrtav. Tako ti je to, dijete moje, reče
Regina ozbiljno, na jeziku koji inače nije govorila, a zvučao je kao glas
televizijskoga spikera.
Мајkо mila!, Diana је širila ruke i čvrsto prihvatila staricu, dugo ju
nije puštala i ništa nije mislila, osim da je nešto zaboravila ili izgubila,
ali se nikako ne može sjetiti što. Recimo, ključeve dok je tražila sitniš po
torbi.
 Vida su sahranjivali šestoga svibnja, na starome groblju iznad grada,
među posivjelim kamenim pločama s ispisanim imenima davno
izumrlih obitelji. Njegov je grob, gledano izdaleka, bio jedina oaza
cvijeća i zelenila usred sive i bezvodne kamene pustinje.
Diana je stajala među Vidovom starijom braćom, bilo ih je šest, svi u
istim crnim odijelima i kravatama; izgledali su kao zaplakani
napolitanski šverceri oružjem i samo su im kragne po kojima je sipila
prhut odudarale od tog dojma, pretvarajući ih u ono što jesu. Ona jedina
nije plakala; stiskala je u šakama buket bijelih ruža i osjećala bockanje u
međunožju, kao kad se Vid dva dana ne bi obrijao i usred bi se noći
spustio dolje, ne obazirući se na Dianin kikot koji je dolazio iz neke
unutarnje nelagode koja se budila kad god bi činio ono što je nadilazilo
njezinu ljubav. Ono što je neki dan napravila u kadi i uzbuđivalo bi ju,
čim na to pomisli, osjećala je kao prvi čin priče koja je morala završiti
na groblju. On bi se jadan, mislila je, tako iznenadio da je vidio ili pod
rukom osjetio njezin obrijani brijeg, svakako više nego kad bi mu rekla
da je trudna, i tko zna što bi se dalje događalo i kako bi Vid u svojoj glavi
uskladio majčinstvo i ono drugo o čemu se više mašta, a manje govori.
Misli su joj bježale s mjesta na kojem se nalazila, nastojala je ne
gledati prema Regini koja je stajala uz Vidovu majku, tetu Nusretu,
hvatala je pod ruku, tješeći je dok bi plakala i ridajući čim bi ova
prestala. Ponašala se prema njoj kao najbolja prijateljica, kao sestrica u
nesreći, iako ju je otvoreno prezirala, kako zbog njezinoga »turskog«
imena i ponašanja koje je mekoćom i diskrecijom bilo protivno
Regininoj naravi, tako i zbog činjenice da je rodila i odgojila sedmoricu
sinova, što je Reginu vrijeđalo do srži i navodilo da satima razlaže
Nusretinu iziologiju i stanje organa kroz koje su prošla tolika djeca. A
ako bi Vid bio doma, tada je činila ružne aluzije na prijin račun,
uvjerena kako ih on ne razabire. Diana je više puta u takvim situacijama
napravila skandal po kući, pokušavajući je posramiti ili je silom
natjerati da umukne, ali bilo je uzalud, jer je Nusreta bila jedna od
Regininih opsesivnih tema, zbog koje je razvila čitavu teoriju o
muslimanskim rodiljama, zasnovanu na nečemu što je pročitala u
novinama ili vidjela na televiziji, u kojoj su se ljudi muslimanskih imena
i prezimena obično pojavljivali u ulogama okrutnih ratnika i njihovih
primitivnih žena, koje prokreacijom nadoknađuju poraze u ratovima.
No, dok je trajao pogrebni ceremonijal grlila je Nusretu kao najrođeniju,
ne bi li i sama našla mjesto u toj fešti od žalosti.
Nakon sprovoda kolona se zaputila u Hotel Otrant, gdje su Vidova
braća već rezervirala dugi svečani stol, jer nesreću donosi ako se s
groblja odmah ode kući. Smrt treba ostaviti na nekom usputnom
mjestu, najbolje u krčmi, gdje će se opijena alkoholom obratiti nekome
drugom, a žalujuću obitelj će na neko vrijeme ostaviti na miru. Diani su
namijenili mjesto na čelu stola, gdje je opet bila okružena Vidovom
braćom koja su joj se obraćala isključivo s »nevisto naša« i u njoj su
gledali svoju vječnu udovicu. Koju će poštovati i o njoj se brinuti sve do
njezine preudaje, nakon čega će im postati najveći neprijatelj, ona koja
je pljunula na grob najmilijega i pogazila riječ čija se vrijednost mjeri
samo njezinim životom. Osjećala je to i željela je čim prije pobjeći doma,
ali nije išlo jer su se jedna za drugom izmjenjivale posmrtne zdravice za
njezinog Vidu. Pola čaše ljute čitlučke lozovače bi prolijevali po zelenom
hotelskom tapisonu, biva da se i mrtva duša napoji, a drugo pola pili bi
naiskap, i muški i ženski, i stari i mladi. Isto je činila i Nusreta, a s njom,
naravno, i Regina koja je nakon pete rakije bila već tako opijena da je
ustala, podigla ruke smirujući publiku, i progovorila: Reću vam nešto što
ni pokojni Vido nije zna, a jučer je treba saznati, jadno dijete, Bog da mu
dušu prosti. Nevjesta je noseća. Diana nosi Vidovo čedo!
Posljednje riječi uzviknula je i svalila se na stolicu. Šestorica braće
zabuljila su se u svoju udovicu, a ona je spustila pogled očekujući da se
zemlja pod njom provali.
Petar Pardžik bio je pokopan dan kasnije, u Aleji velikana u
Beogradu, uz počasne plotune i vojni orkestar, a u nazočnosti
jugoslavenske kulturne i javne elite. Političara je bilo malo, vjerojatno
zato što su se štedjeli za preksutrašnju sahranu maršala Tita, ali je iz
Sarajeva stigla visoka partijska delegacija na čelu s drugom Fejzićem
koji je nad otvorenim grobom govorio o posljednjem i nedovršenom
djelu velikog fotografa i pregaoca, On je sagorio i život dao za umjetnost
i ideale radničke klase, a na generacijama koje dolaze je da nikad ne
zaborave Petra Pardžika i sve one znane i neznane koji su na Sutjesci i
Neretvi, Kozari i Romaniji svoje živote ugradili u same temelje naše
socijalističke zajednice.
 Nakon Fejzića svoje su rekli Pardžikovi prijatelji, umjetnički kritičari
i profesori, da bi zatim uz zvuke Internacionale njegovo tijelo bilo
spušteno u raku.
Ova smrt je, međutim, jedva spomenuta u novinama i na televiziji,
jer se teško moglo naći prostora za još jedno žalovanje pored onoga
najvećeg, a i moglo bi djelovati sumnjivo ako bi se Pardžikovom odlasku
posvetile prejake riječi žalovanja. Ali nagrada za životno djelo u
umjetničkoj fotogra iji je ponijela njegovo ime i nosit će ga čak i nakon
pada komunizma i raspada Jugoslavije. To je na neki način i pošteno, jer
je Pardžik jednako poštivao sve vladare, države i političke sisteme, pa bi
isti odnos imao i prema onima koje nije imao sreću doživjeti.
Nakon sprovoda odlučeno je da se udovici vjernoga i posljednjeg
majstorovog asistenta dodijeli jednokratna novčana pomoć, u iznosu
prosječne jugoslavenske godišnje plaće.
Na dan Titove sahrane, dok su vani zavijale sirene i kroz otvorene
prozore čuli se televizori iz susjedstva i zvukovi Lenjinovog marša,
Regina i Diana sjedile su ispred zapečaćenog i u modri pakpapir
zamotanog televizora. Naime, mater je, usprkos kćerinom protivljenju,
pozvala nadležnog iz općine da u skladu s lokalnim običajima zapečati
televizor dok traje žalovanje u kući. Učinila je to da se po gradu ne
pronosi priča kako Regina Delavale pjeva i pleše po kući, umjesto da žali
zeta. Koliko god bila vezana uz televizor i koliko god je se inače ne
dotiču gradska i susjedska ogovaranja, Regina nikako nije željela biti
uskraćena za sve ono što donosi žalost u kući. Obučena u strogu crninu i
s maramom na glavi izlazila je van, primala od poznatih i nepoznatih
izraze sućuti i po stoti put prepričavala okolnosti u kojima se dogodila
prometna nesreća u kojoj je stradao Vid. Nakon što su čuli da je umro
Tito, požurili su da se nađu sa svojima, ko što bi i svako drugi i eto,
sudbina jarac, ne znaš iza koje okuke tvoj grob čeka, govorila je i klimala
glavom, dok su debelguze žene na peškariji coktale jezikom i nudili joj
svježe sipice, evo su jutros iz mora izvađene, da nosi doma nosećoj
kćeri, nesretnici koja u svojoj utrobi nosi dijete mrtvoga čovjeka.
Zbog nečega je to da će žena roditi dijete onome kojega više nema
ljudima bilo naročito uzbudljivo, nešto poput teleta s dvije glave, crnca s
glavom slona ili neke slične cirkuske atrakcije. Roditi dijete mrtvoga oca
ulici se činilo zanimljivijim nego roditi mrtvo dijete. lako se tako nešto
nije prvi puta u gradu desilo, bivalo je sličnih slučajeva u posljednjih
pedeset godina, koliko ulice pamte i svježom čine vijest, ali očito je da bi
istim čudom bilo i da se događalo svake godine. Čedo u Dianinoj utrobi,
a do dana rođenja neće se ni znati da su čak dva, za grad je bilo nešto
što je istovremeno i kopile i bezgrešno začeti mali Isus. Tako je, premda
razumni razlozi ne postoje, niti su ikada postojali.
Diana materi nije oprostila što je razglasila njezinu trudnoću.
Najprije s njom nije htjela ni razgovarati, a onda bi progovarala samo
kad je morala ili kad bi joj od previše šutnje svi zvukovi postajali
prejaki. Nije joj se dalo izlaziti iz kuće, na poslu je dobila sedam
slobodnih dana zbog smrtnoga slučaja u obitelji, a nije imala nikoga
kome bi mogla ispričati istinu o Vidu i o onome što je njegovo i što u
njoj nastavlja rasti. Osjećala se tupom i držao ju je samo strah da opet
ne potone u depresiju i očaj ili u neki do danas nepoznati očaj. Zato je i
sad sjedila u svojoj fotelji, slušala zvuke beogradskoga velikog ispraćaja,
koje je donosio maestral, skupa s mirisima mora i borovine, dalekim
lavežom pasa i kliktanjem galebova koji su se negdje duboko dolje
između sebe tukli oko ribljih utroba i trulih životinjskih tijela, što ih je
tko zna s kojih strana nanosilo more. Do nje je sjedila Regina, ljutito
heklajući vez kojim će obrubiti svečani bijeli stolnjak, jer joj se kćer
ponaša kao mula, samo šuti i vuče se od fotelje do zahoda i nazad. I
prolazi Titova sahrana, a da ona nije ništa vidjela.
Тakо će heklati sve do kasnog popodneva, kada će bez riječi izaći iz
kuće, pokucati na prozor susjedi Terezi i reći da joj je teško i da joj
netko treba. A onda će na Terezinom televizoru gledati zambijskoga
predsjednika Kenetha Kaundu kako velikom maramicom privezanom za
mali prst briše suze nad bijelim mramornim grobom. Taj golemi crnac s
rupcem veličine kavanskoga stolnjaka je u susjedama probudio
iznenadnu televizijsku tugu. Gledale su u ekran kao da se upravo
prikazuje igrana serija o tragediji obitelji s američkoga juga; okrenule
su se jedna drugoj kada je Kaunda po deseti put zaronio lice u
maramicu, tresla su mu se ramena kao da preko njih u galopu bježi
pleme antilopa, pogledale su se ravno u oči i još dublje – u zjenice, i u
istom su času gorko zaplakale. E, bijedan čovjek, toliki je put prešo da
nađe mrtvog prijatelja.
 Diana će još neko vrijeme sjediti ispred zapečaćenog televizora, da
bi joj na kraju prekipilo. Uzela je škare, raskinula pečate, razrezala
modri papir, uključila stari Ambasador, Elektronske industrije Niš, i
stigla na trenutak kada je kakanjski rudar po izlasku iz jame svjedočio o
tome da je Maršal za njega bio svjetlo, zemlja, voda i zrak koji diše, a niz
garavo lice dvije su mu suze za sobom ostavljale čist bijeli trag. Ona se
gnijezdila u fotelji, podvijala noge ispod sebe i bila je sretna jer se
vraćala u zajednicu tužnih ljudi, što je svakako prijatnije od zbrkane
samoće koja je izvirala iz svega na što je mogla pomisliti. Žalila je Vida
onako kako se žale psi lutalice pored kojih prolazimo za kišnih dana, s
punom sviješću da bi ih usrećili za cijeli život, samo da ih povedemo sa
sobom. Mogla je biti njegova madona i sve bi bilo lijepo i jednostavno za
oboje; ostali bi zajedno do kraja, a da ju Vid nikada ne iznevjeri. Jer ako
ju je čekao dvadeset godina, preostalih dvadeset ili četrdeset doživio bi
kao nagradu i proviđenje, prst božanske sudbine koji potvrđuje kako
ustrajnost u čežnji ima smisla. Sve njezine buduće probleme, mislila je,
on bi rješavao, jer je svaki jednostavniji od onoga od kojega je sve
počelo, a taj je da ga nije voljela i nikad ga nije mogla voljeti. Mogla bi
činiti što joj je volja, varati ga, biti zla i ohola, živjeti vlastiti život, a
njemu prepuštati brigu za sve što je zajedničko ili što je cijena takvoga
života. On bi sve radio i ne bi nikada ništa prigovorio. Tako joj se činilo
sad kad Vida više nije bilo, a ona je zbog toga osjećala olakšanje.
Generalni sekretar Komunističke partije Italije rekao je da svjetski
radnički pokret gubi jednoga od svojih najvećih vođa i vizionara: Danas
ništa ne može ispuniti naše opustošene duše!. To s opustošenim dušama
Dianu je naročito dirnulo. Iz rukava je izvukla gromuljicu papirnate
maramice i njome obrisala nos.
Kada je u kasnijim mjesecima trudnoće, nakon što je već odavno bilo
prekasno za abortus, mislila o času u kojem je začela, stalno su joj se
vraćale slike dvaju sprovoda, jednoga živog i drugoga televizijskog.
Nikako nije uspijevala drukčije započeti priču svoga djeteta, uz koje će
provesti ostatak života i više nikad neće biti slobodna. Vrijeme kad joj je
liječnik rekao da je u drugom stanju činilo se tako mutnim, a čin između
nje i Vida, kad su se stekli biološki razlozi za ono što je pripisivala
kasnijim događajima, bio je u Dianinom sjećanju potpuno nevjerojatan.
Pamtila je kako joj Vid okreće leđa dok navlači prezervativ, uvijek je to
tako činio, kao da je to najsramniji dio seksa, jasno je vidjela njegove
kralješke kako se ističu u polumraku. Vidjela je čas prije nego što će ući
u nju, kada ga kao i svaki put hvata za kurac. Na to on duboko uzdahne,
a ona zapravo provjerava je li dobro navukao prezervativ ili ju pokušava
prevariti pa da se, kao slučajno, sjeme izlije u nju. Uvijek je prezervativ
bio dobro navučen, pa kako se onda dogodilo ono što se dogodilo? Za
Dianu je to tajna, nešto što će ostati bez odgovora, pa kada ju Mirna
dvadeset godina kasnije bude pitala gdje su ona i njezin brat začeti, ona
će zamucati smišljajući laž, jer prave istine, tako se Diani činilo, nije ni
bilo.
Tog se ljeta održavala Olimpijada u Moskvi, a ona je po cijele dane
sjedila ispred televizora, proždirala nevjerojatne količine čipsa i gledala
apsolutno sve direktne prenose i reportaže s najčudnijih natjecanja,
uključujući preponsko jahanje i hokej na travi. Uzaludno je navijala za
hokejašku reprezentaciju Indije, u kojoj su se svi igrači prezivali Singh,
pa je Diana zamišljala da pripadaju nekoj velikoj i sretnoj obitelji u kojoj
je toliko braće i rođaka da jedni druge baš najbolje i ne poznaju, sreću
se na ulici i prolaze jedni pokraj drugih kao stranci, i nitko onog
drugoga ne može opteretiti vlastitim problemima. To je jedini način,
mislila je, da imaš sretnu obitelj. Pod istim krovom stotine njih, a
zajedničko im je samo to što svi igraju hokej na travi. Znojili su joj se
dlanovi dok je familija Singh pokušavala probiti granitnu obranu
pakistanske reprezentacije i skoro da nije ni primjećivala kako joj
svakoga dana sve više raste trbuh, a na licu joj se u procjepima prvih
bora stvaraju vrećice sala, koje će uskoro sasvim izmijeniti Dianinu
izionomiju i u samo nekoliko mjeseci pretvoriti je od mlade i lijepe
žene u sredovječnu poštansku službenicu koju sljedećega ljeta više neće
prepoznavati stalni turisti. Ono što će pripisivati trudnoći i
hormonalnome poremećaju, zapravo je imalo više veze sa čipsom i
Olimpijadom koja je odgađala Dianine depresije i otklanjala svaku
pomisao na to da bi sa životom konačno trebala nešto učiniti.
U plivačkim natjecanjima primijetila je Darjana Petriča,
šesnaestogodišnjeg Slovenca s licem dječaka i tijelom muškarca iz
snova, te je odlučila da će, rodi li sina, dijete nazvati Darijan. Godinama
kasnije shvatila je da čak ni to nije obavila kako valja i da je u ime
ubacila suvišno »i« koje je ćiriličnim pismom bilo ispisano u vrhu
televizijskoga ekrana jer je netko u studiju sovjetske televizije pogrešno
transkribirao Petričevo ime.
Vidjevši u što joj se kćer pretvara, Regina je digla ruke od pokušaja
da ju odvoji od televizora. Povremeno bi grintala oko toga što će se
desiti kad općinska inspekcija otkrije da je prelomila službeni pečat na
televizoru, da je zdrobila crvenu voštanu petokraku vrijeđajući tako i
državu i pokojnoga muža. Diana joj nije odgovarala, nego je nastavljala
grickati čips i gledati četvrt inale rukometnoga turnira, pa je stara
odlazila u kuhinju ili kod susjeda kojima je pričala da joj je kćer već
poluluda od toga što joj nedostaje muško i kako se plaši da se s njom ne
dogodi nešto strašno. Ali naravno da se nije plašila, već joj je trebalo
nešto čime bi mogla biti u središtu pažnje, što je veće i važnije od
staračkih bolesti i problema s niskim penzijama, svega o čemu su
govorile njezine prijateljice.
No, izgleda da je izmišljajući prizvala vraga. Dva dana nakon
svršetka Olimpijade Diana je u kadi punoj vrele vode pokušala prerezati
žile. Dotrčala je potpuno gola u kuhinju, čvrsto stežući lijevo zapešće iz
kojeg je lijevala tamnocrvena krv, a Regina samo što nije pala u
nesvijest, koliko zbog krvi, toliko i zato što ispod kćerinog loptastog
trbuha nije vidjela gusto runo. Svježe izbrijan brijeg s ljubičastim
kanjonom blistao se poput gradskih kula na augustovskom suncu.
Bio je to posljednji Dianin živčani ispad koji je ostao uredno
zataškan, jer ni prvome susjedstvu Regina nije ništa rekla. Razrezotina
je zašivena na hitnoj pomoći, gdje je Diana dobila i uputnicu za
psihijatra Nije mu otišla, budući da nije znala što bi bilo kome, a kamoli
nepoznatom, o sebi rekla.
S prvim danima jeseni sasvim se smirila, pa čak više nije ni
provodila dane sjedeći pred televizorom. Mirila se sa sudbinom i čekala
rođenje djeteta, uspjevši sebe uvjeriti kako će tada i život krenuti
takvim tokom da će njoj biti kao među Singhovima koji ne moraju voditi
računa jedni o drugima. Uznemirila bi se samo kada bi, svakih nekoliko
tjedana, nailazio poneki od Vidove braće da pita treba li joj što i svojim
je dolaskom upozori kome se na doživotnu vjernost klela, ali i to će se
dešavati sve rjeđe i rjeđe, kako budu prolazili dani žalovanja, a oni
počnu shvaćati za kakvom je ženskom nesrećom njihov Vido pošao.
Sasvim će se odbiti od kuće Delavale nakon što je Diana na prijedlog
jednoga od njih da se dijete zove Vid ili Vida, rekla da to ne dolazi u
obzir, i to zato što joj je i u ženskome i u muškom obliku ružno ime, a još
više jer bi je cijeloga života podsjećalo na nekoga tko je mrtav i moglo bi
ureći njezino dijete, pa da doživi očevu sudbinu.
Nakon toga šestorica Kraljeva više nisu prekoračila njihov kućni
prag, samo bi Nusreta ponekad nazvala, pitala je kako se osjeća, je li
željna čega i hoće li da joj pošalje naranača iz kućnoga vrta. Diana, pak,
nije imala nikakvih posebnih trudničkih želja i nije joj se, kako to inače
biva, probudila žudnja za nekim određenim jelom ili barem voćkom, iz
čega bi žene onda mogle gatati kakvo će dijete u životu biti. Ako
trudnica opsesivno traži jagode, tada će vjerojatno roditi curicu, a ako
rodi dječaka, on će po cijelome tijelu imati mnoštvo madeža, bijelu put i
ženske pokrete; ako traži limune i naranče, rodit će sina koji će biti
omiljen u društvu, uvijek spreman za veselje i šalu, koji će kroz život
prolaziti lako, ili kćer čija će ljepota suparnicama biti nepodnošljiva;
ako, pak, trudnica traži crveno meso, rodit će bolešljivu djecu koja se
ničim dragim neće izdvajati, niti biti obdarena posebnim talentima ili
ljepotom, ali ni urocima... Tako se za svaku trudničku želju dobro znalo
što znači, pa su i dobronamjerni i oni drugi samo čekali što će ona reći i
na svaku riječ skakali da ispunjavaju želje, kakve god bile i što god
značile, uvjereni da su kuriri sudbine koja je već zapisana i ne može se
mijenjati. Diana je, međutim, bila zagonetka. Iako je jela preko svake
mjere, bilo joj je svejedno što jede. Kad bi ju Nusreta pitala a ne bi li ti
ćerce naranača?, samo bi se nasmijala i po stoti put kazala da ne bi.
Rodila je dvadeset prvoga decembra. Najprije je lako i brzo na svijet
izašla Mirna, a onda je doktor Žižić povikao: Ima još jedno!
Diana je urlala kako zbog bolova, tako i zato što se pomirila s time
da će mrtvome Vidu roditi dijete, ali ne i blizance. Darijanu je trebalo
puno više vremena, kao da se ukopao u majčinoj utrobi, pandžicama se
držao za maternicu, i nikako nije želio van.
Rodio se u trenucima dok je radio najavljivao dvadeset četiri
počasna plotuna iz dvanaest artiljerijskih oruđa u glavnome gradu
Beogradu i dvanaest plotuna iz šest orađa u glavnim gradovima
socijalističkih republika, čime je najavljen Dan Armije, u spomen na
datum kada je, trideset devet godina ranije, u bosanskome gradiću
Rudo drug Tito postrojio Prvu proletersku brigadu. Spiker je
napomenuo da ovaj dan prvi puta dočekujemo bez našega najvećeg sina
i slavnog vojskovođe, a Diana je konačno mogla odahnuti.
Po bolnici širio se glas da su rođeni blizanci, dječak i djevojčica, što
je isto tako morao biti neki znak kojega je samo trebalo pročitati i onda
znati što nam sudbina poručuje preko svojih malih izaslanika,
kondotjera novoga doba, pred kojim su svi osjećali strah pa su ga željeli
na svaki način pripitomiti.
E, sad sam mirna, šapnula je Regina preko zida susjedi Emiliji koja je
upravo čupala mrtve stabljike nevena iz smrznute zemlje, da ne bi na
proljeće iz njih nešto izraslo. Bradavičavo lice se kiselo osmjehnu: E,
neka si se i ti smirila! Dok je silazila niz skaline, čula je Emiliju kako
ponavlja: E, moja Gina, e moja Gina... Za svaku iščupanu stabljiku
jednom bi izgovorila e moja Gina, a mrtvih je nevena bilo puno te je
ponavljala svoju formulu i kad je Regina već bila daleko i više ju nije
mogla čuti.
Izgovarala je to punih četrdeset minuta, kada je legla među nevene,
pazeći da nijednoga ne zgnječi, i umrla.
 XI

U dvadeset petoj Diana je prvi put pobjegla od kuće. Ako se takvo što
uopće može nazvati bijegom i ako u tim godinama, bez obzira na
okolnosti, čovjek nije gospodar svoga života.
Spakirala je stvari dok Regine nije bilo doma, na stolu joj ostavila
poruku u kojoj je pisalo da odlazi s onim kojega voli i da je spremna sve
žrtovati da bi bila s njim, pa evo to i čini. Torbe i kofere progurala je
kroz zahodski prozorčić, da je susjedstvo ne vidi dok odlazi i da glas o
tome ne stigne do matere prije nego što se vrati kući. Izašla je iz kuće
kao da ide u vrt, pokupila prtljagu koja je zgnječila čitavu jednu lijehu s
mladim lukom, i prebacila je preko kamenog zida, na ulicu, gdje je već
čekao taksi.
Na žalost, to je bila prva i posljednja romantična epizoda Dianinog
bijega. Sve što će se događati narednih devet mjeseci više će nalikovati
mračnim francuskim ilmovima koji su tih godina bili u modi, nego
bijegu od kuće i ljubavnoj priči kakvu je zamišljala.
Dok je sjedila u čekaonici autobuskoga kolodvora i kroz staklena
vrata gledala kupače u bazenu koji je po nekoj sumanutoj
arhitektonskoj ideji baš tu sagrađen, Diana je mislila kako je lako biti
odvažan i prekoravala se što ranije to nije znala. Čežnje čovjeka
zbunjuju, pogotovo ako čezne za onim do čega je lako doći pod uvjetom
da se nečega odrekne. Eto, na primjer, oni koji će sad putovati, sa
čežnjom gledaju one koji se kupaju. A kupači gledaju putnike i čeznu za
putovanjima. Diana je vjerovala da se izdigla iznad tih putnika i kupača.
Odlazila je u grad u kojemu nikad nije bila, kod čovjeka kojeg je voljela,
iako o njemu skoro ništa nije znala. Ali ni to ju nije brinulo. Ljubav nije
zločin pa da ovisi o kartotekama u kojima su zapisani podaci i činjenice
što na ovakav ili onakav način određuju čovjekov položaj. Zaljubiš se i
to je sve, mislila je, i nitko, a pogotovu ne Regina, nije joj mogao reći
kako nije u pravu.
S perona umivenog suncem, iz grada čiji je bolni augustovski bljesak
jedan od razloga da ga se turisti sjećaju cijeloga života i nakon što ga
samo jednom vide, otputovala je sa samo jednom sjenčicom na radosti.
Na ormariću za cipele zaboravila je sunčane naočale.
Osam sati kasnije autobus je kroz maglu i duboki snijeg ulazio u
Sarajevo. Nekoliko puta vozač je muškarce istjerivao van na zimu. U
majicama kratkih rukava i polubosih nogu gurali su vozilo kroz
smetove, psujući Boga i Gospu meteorolozima i Bosni, zemljici na prvi
pogled tako bližoj moru, a zapravo greškom zasađenoj na Sjevernome
polu. Još sinoć su u televizijskom dnevniku rekli da će Jugoslavija
osvanuti okupana suncem i prava je prilika da iskoristite čari kasnoga
ljeta, zaputite se na mora, rijeke i jezera i osvježite se nakon još jednoga
napornog radnog dana. Baš tako je kazao Kamenko Katić, najslavniji
znalac vremenskih prilika, dok su ekranom promicale slike pustih
jadranskih plaža s tek ponekim kupačem i kupačicom, izgleda tipičnog
za kraj šezdesetih.
On, poduže kose koja mu pada preko očiju i sa zulu ima u obliku
ratničkih sjekirica, bio je nešto između gastarbajtera i uličnoga
revolucionara, a ona počupanih obrva, što ocrtavaju tek tanke
mjesečeve lukove iznad očiju i s gumenom kapom koja hladnu trajnu
štiti od mora, izgledala je kao istočnoeuropska sestrica Brigitte Bardot.
Gledajući ih kako se smiju u kameru, puni optimizma i vjere u bolju
budućnost, Diana je morala vjerovati Kamenkovim riječima.
Dok je autobus prolazio kroz Hadžiće i Tarčin, i uranjao u olovni sivi
jastuk sarajevske magle, ona je cvokotala u svojoj tankoj košuljici jer su
joj svi džemperi i jedini zimski kaput bili dolje u prtljažniku. Uplašila se
od onoga što je vidjela pred sobom: sjene nebodera, dugi niz kasarni,
regruti na straži, ulice po kojima očevi djecu vuku na sanjkama, visoki
vitki minareti koji će zbuniti svakoga tko ih gleda prvi put i ne zna kako
se čovjek treba ponašati dok prolazi mimo njih i očekuje li se od njega
nešto više od onoga što je činio, ili nije činio, pod crkvenim zvonicima.
Vjerojatno je takve misli ne bi morile da vremenska prognoza nije
toliko pogriješila pa joj se činilo da se nalazi izvan prostora o kojem je
Kamenko Katić govorio, daleko od zemlje u kojoj se osjećala
zaštićenom. U Sarajevu nije bilo Jugoslavije, iako su na televiziji i u
novinama uvijek govorili da je taj grad »Jugoslavija u malom«.
Smisao ideološke varke, koja možda i nije bila varka onima koji u
kasno ljeto ne stižu sa sunčanoga juga, Diana nije shvaćala i nije o njoj
razmišljala na način drukčiji od onog kakav je vladao duhom tih godina.
Ako je Sarajevo »Jugoslavija u malom«, ako se po potrebi i cijela Bosna
tako zvala, zbog čega nikad Jugoslavija ni u najsmjelijoj komitetskoj
metafori nije postala »veliko Sarajevo« ili »velika Bosna«? Zato što
ideološke matafore ne poštuju principe formalne logike ili zato što tako
skovana metafora ne bi imala dovoljno atraktivan sadržaj?
Nije važno o čemu se tu zapravo radi. Da se priča o velikom u malom
mogla premetnuti u priču o malom u velikom, drukčije bi izgledala naša
povijest i djelovali bismo normalnije onima koji će je jednoga dana
proučavati. Ali o tome Diana nije mislila ni ciglih pet minuta svoga
života.
Na izlasku iz autobusa dočekala ju je zima kakvu nikada nije osjetila
i teški vonj ugljenog dima na koji se neće naviknuti, i pratit će je cijeloga
života kao glavna osjetilna senzacija njezinih sarajevskih mjeseci. Taj
miris će Dianu vraćati u taj grad i u doba prvoga odlaska od kuće, kao
nepogrešiva najava ili simptom lošega raspoloženja. Pokušavala se kroz
gužvu probiti do konduktera koji je dijelio prtljagu ne bi li što prije
obukla kaput, ali drugi su bili jači i snalažljiviji te je medu zadnjima
došla na red.
E, što si se ti curo razgolitila, primijetio je brko u plavoj kuti na kojoj
je pisalo Centrotrans. A koliko to torbi imaš, bona ne bila, čudio se dok
joj je dodavao četvrtu, a ona mu prstom pokazivala još i na veliki kofer.
Jedva je sve to sklonila s perona i unijela u prljavu staničnu birtiju,
tjerajući od sebe buljuk Cigančića što su iskali novac. Svalila se na
škripavu drvenu stolicu i rastvorila kofer iz kojega su iskočile i po
blatnjavom podu se rasule nabijene stvari. Nekako se dočepala kaputa,
pa pokušala sve drugo vratiti u kofer i ponovo ga zatvoriti. Iz ugla su je
bez riječi gledale zakrvavljene oči staničnih pijanaca. Oni očito nisu bili
naviknuti na ovakve putnice. Raščupana, u ljetnoj haljini i teškom
suknenom kaputu, penjala se na kofer i skakala po njemu, sve dok nije
došla konobarica i rekla: Mala čekaj, kud si navalila! Pa je svojim
debelim ručerdama stisnula kofer, bravice su škljocnule, i opet je sve
bilo na svome mjestu. Konobarica se nasmiješila, sve će biti u redu!,
rekla je. Diana pomisli čemu li bože sliči ako joj nepoznata žena to
govori.
Naručila je sok i čekala da Gabrijel dođe po nju. Iako je autobus po
voznome redu kasnio četrdeset minuta, njega nije bilo.
Regina se po povratku kući potpuno izbezumila. Nakon što je
pročitala Dianinu poruku, otrčala je kod Bartola Čurlina, koji je te 1969.
jedini od susjeda imao telefon, jer je radio u općini. Bio je neženja,
dobroćudan i tih, pa se u njega dolazilo kao u javnu govornicu. Pobjegla
kurva, zovi miliciju!, kričala je još iz dvorišta. Bartol ju je hvatao za ruke,
pokušavao ju smiriti, ne bi li mu objasnila što se dogodilo, a Regina se
otimala, kao da je ušao vrag u nju ili joj taj čovjek želi učiniti zlo. Ispišat
će ona meni svo mlijeko što ga je sa sise jamila!, urlala je, na što je čovjek
naprosto odustao, eno ti telefona!, i stao pored vrata kao da će pri prvim
znacima opasnosti pobjeći iz rođene kuće.
Regina je nazvala miliciju, ispričala da joj je kćer pobjegla od kuće ili
ju je, možda, netko oteo, a kad je glas s druge strane upitao koliko joj
dijete ima godina, rekla je – sedamnaest! Kazali su joj da sačeka tri dana
pa da ponovo nazove, jer ako se kćer u tom roku ne pojavi, a
najvjerojatnije hoće, tek tada se za njom može poslati potjernica. Na to
je mater malo ridala, malo psovala, ali je rekla da će za tri dana nazvati.
Bartol je slušao, kolačio oči i podizao obrve od čuda, a kad je Regina
spustila slušalicu, samo je pitao: Pa otkad to Diana ima sedamnaest
godina? Nije ga ni pogledala, nego je istrčala iz kuće vičući: Što milicija
zna koliko kurva ima godina!
Cijeli dan po kući je tražila Dianine tragove, prekopavala ladice i
ormare, bijesna jer zna s kime je i kamo pobjegla. Prvo je mislila da joj
se kćer skriva negdje u gradu, u kući nekog od svojih ljubavnika, kojih je
u Regininoj mašti bilo na stotine. Nekima je znala imena, druge bi
pamtila samo po tome što bi se za Dianom okrenuli na ulici, nešto
dobacili, a ona je uzvraćala raspusnim vrckanjem i riječima koje su
majku dovodile u uvjerenje kako je sa svima spavala. U glavi je nosila
cijeli katalog prokletaca, probisvijeta i mulaca, mornara triperaša,
kurvara, razbojnika i šutljive Turčadi što je šljegla od Gacka i Trebinja,
sinova iz propalih gosparskih kuća u kojima se si ilis prenosi s koljena
na koljeno, blatnjavih radnika sa žilom koja je deblja od telefonskih
kablova što ih radnici već pola godine polažu u kanal ispred njezine
kuće i sve zaviruju Diani pod suknju, lučkih svodnika i dvospolaca koji u
zahrđalim ranžirnim vagonima povaljuju i muške i ženske, studenata
bolesnih na živce i mladih udovaca, svećenika prozirne puti koji
ružičastim znojavim prstima gnječe uvojke sedmogodišnjih anđela,
turskih kamiondžija koji za sto dinara svoje obrezane žile guraju u usta
svakoj koja hoće da uzme, nastavnika matematike s naočalama bez
dioptrije, ostarjelih mongoloida iz čijih guzica vire kukumari, nezasitih
staraca koji bi po pravdi boga odavno morali biti pod zemljom...
U njezinoj je glavi bio čitav jedan muški svijet, živopisan poput
Godardovog Pariza, kojemu je jedini cilj štrcnuti na svakom koraku
sjeme, i to po mogućnosti u njezino dijete. Mrzila ih je silinom svoga
velikog srca, a tu mržnju bi svakome tko joj je kazao da pretjeruje, jer
nije normalno rođenu kćer zvati kurvom i svakoga tko ju pogleda
manijakom, tumačila kao najviši i najsvetiji oblik majčinske ljubavi. Čim
je o seksu bila riječ, osjećala se velikom zaštitnicom, iako prema onoj
koju je štitila zapravo i nije osjećala nešto što bi se bitno razlikovalo od
odnosa prema Dianinim stvarnim i izmišljenim muškarcima. Ta
djevojka podsjećala ju je na njezinu životnu nesreću i zato je morala biti
kažnjena. Barem u snu.
Sanjala je kako ju nalazi po parkovima i na lučkim dizalicama, s
uspuhanim mužjacima na sebi, koje bi Regina u svome snu katkad
prepoznala, a znali bi biti i nepoznati izmaštani ljudi, čudovišta s licima
i tijelima raznih životinja, nakaze s osam pari ruku i nogu, dlakavi
vukodlaci i divovski jastozi koji su Dianu štipali za bedra i ostavljali
tragove iz kojih umjesto krvi teče nešto žuto i sluzavo.
Bacala ih je sa svoga djeteta, tako gnjevno da bi odletjeli ravno u
more ili još dalje. Razbijali su se o stijenje dalekih otoka ili bi uz urlike
išli ravno u nebo. A onda bi, u svakome svom snu, počinjala tući Dianu.
Tukla ju je nogama i šakama, ali ona ne bi davala ni glasa od sebe,
udarci su se odbijali o njezino tijelo kao da je tukla po madracu na
napuhavanje; to bi je sasvim izmorilo i učinilo očajnom, počinjala je
plakati i budila se sva mokra.
Ubrzo je shvatila da joj se kćer ne skriva u gradu, to ne bi imalo
nikakvog smisla, nego je pobjegla negdje daleko. Ali koliko daleko? U
drugi grad ili u drugu državu ili se s nekim od mornara ukrcala na brod
i tko zna na kojem će kraju zemaljske kugle dodirnuti kopno? Otrčala je
u dnevnu sobu i, naravno, u ladici ispod televizora nije bilo Dianinog
pasoša. Za tri dana, koliko bi trebalo miliciji da pokrene istragu i
potjeru, njezin će brod već odavno proći Otrantska vrata i izgubiti se
među gusarima i morskim psima.
Stoga Regina odluči ponovo zvati miliciju. No, Bartola nije bilo doma
ili nije htio otvoriti, pa je otrčala ravno u stanicu.
Ukrali su mi dijete!, vikala je na dežurnog. Unuka ili unuku?, pitao je
crnoputi milicajac, niskoga čela i sraslih obrva.
Kakvog unuka, moje dijete! Iz mene ispalo!, odgovorila mu je i otresla
rukama od trbuha pa na niže, kao da je zbilja iz nje ispalo i nije to
primijetila dok je na ribarnici davila ugore i cipliće, pa joj ga je netko
ukrao.
Baba, šta ti pričaš, koliko dijete?, namrgodio se milicioner. Nisam ti ja
baba, mazgove mazgin!, unijela mu se u lice.
On se odmaknu i spusti ruku na bok, kao da će isukati pendrek. Pazi
kako govoriš sa službenim licem!
Ona se na to malo povuče, pa upita: Zar tako s jednom majkom? Što
bi ti tvoja mater rekla da te čuje?
Milicajac se noktom maloga prsta počeša po čelu, očito bi to radio
kad ostane bez riječi; možda baba stvarno ima malo dijete, nikad se
takve stvari kod žena ne znaju, za jednu bi rekao da joj je trideset, a ono
je u sedamdesetoj, a ovoj bi rekao da je prešla šezdesetu, a možda joj je
samo četrdeset.
Izvadio je rokovnik iz ladice, otvorio ga po sredini i pljucnuo u
kemijsku olovku: Ime, spol i datum rođenja djeteta, dan i sat nestanka,
lica na koja se sumnja da su sudjelovali u kažnjivom djelu!, izrecitirao je u
komadu, a Regina je sjela i počela lagati o svemu za što je mislila da će
dobro zvučati milicionerskome uhu. Te već su joj stizala anonimna
pisma i upozorenja, te kćer su joj pratili sumnjivi tipovi na kojima se
vidjelo da nisu iz grada, te čula je i za nekoga koji je stigao iz Australije,
a ćaća mu je bio ustaški koljač u Popovu polju, pa se možda došao
svetiti. A kud ćeš bolje osvete od otimanja naše djece pa da ih kasnije
razmjenjuje za zločince što leže po zatvorima, možda za onoga Miljenka
Hrkača koji je lanjske godine podmetnuo bombu u onom beogradskom
kinu, pa mu sad sude...
Dežurni je uredno zapisivao sve što mu je Regina rekla. Dobro
drugarice, provjerit ćemo!, prekinuo ju je u neka doba. Regina je htjela
još nešto dodati, ali milicioner je već bježao niz hodnik i više ga nije
mogla stići.
Otišla je doma misleći da od svega ovog neće ništa biti, ne brine se
narodna milicija za običan svijet, nego samo za partijaše i njihovu djecu,
ali nije prošlo ni sat vremena kad su dvojica u civilu zalupali na vrata.
Drugarica Regina Delavale?, pitao je stariji nakon što joj je pred
nosom otvorio i zatvorio lisnicu sa službenom legitimacijom. Imamo
nalog da vas privedemo! Regina je pokušala zatvoriti vrata, ali onaj
drugi је već pružio nogu u dovratak, ščepao ju za ovratnik, dugme je
zacvokotalo po pločicama u hodniku. Bolje ti je, baba, da se ne opireš!,
rekao je glavni, ali u njoj je kipilo, sav joj se jed nakupio u ustima, samo
što nije znala što bi im rekla i što uopće reći ljudima koji umjesto da
pronalaze odbjeglu djecu, privode njihove matere. Pa je naprosto
pljunula u lice čovjeka koji ju je držao.
Sljedeće što je osjetila bio je bljesak u očima i glavi, kao da ju je
grom pogodio u vrh nosa, i već su joj ruke bile u lisičinama.
Naravno, sve je susjedstvo bilo na prozorima i pod solarima kada su
Reginu Delavale krvavoga nosa i s gvožđem na rukama vodili niza
skaline do službenoga iata 1300.
Prije nego što sutra saznaju njezinu verziju priče, susjedi će biti
duboko uvjereni da je Regina zaglavila po političkoj liniji. Ili je na tržnici
opsovala Tita i partiju ili su joj u kući pronašli neke papire ili joj je živ
onaj brat, stari ustaša, pa ga je sakrivala na tavanu dok je pripremao
diverzije. Otišlo se babi Teri Kalabrežovoj, gluhoj i slijepoj udovici
austrougarskoga pukovnika, koja je skoro navršavala stotu, a o svakoj je
gradskoj obitelji imala najpotpunije i prilično pouzdane podatke. Njih
petnaestak, što žena, što muških, okupilo se oko njezina kreveta, ne bi li
saznali za sve ustaše među Delavalama i Sikirićima – što je Reginino
djevojačko prezime, ali Tere se nije mogla sjetiti više niti jednoga živoga
domaćeg izdajnika od sveg Reginina roda. Rođaka i stričeva nema živih,
braća su joj pomrla, dok onaj što živi u Trstu nije sumnjiv. A u
pokojnoga Ive Delavalea bilo je dva-tri sumnjivca, sve daljih rođaka, ali
se niti za jednoga nije čulo da je preživio rat.
A i ona je pošla na kvasinu, rekao je Mile Milun, razočaran kao i
ostali, jer nisu našli pravih razloga što je došlo po Reginu. Priča o
ustašama i diverzantima bila je već nekoliko godina u modi, ali još nitko
nije vidio ni živoga ustašu, ni njegove jatake, a strepili su od uzbuđenja
pred prvim susretom.
Reginu su naizmjence ispitivala dvojica inspektora. Dok bi ju prvi
tješio, govoreći da i on ima istu takvu brižnu majku, drugi joj je prijetio
s osam godina robije, dakle s točno onoliko za koliko je pomladila svoju
kćer.
Tko te je i zbog čega na to nagovorio? S kime si razgovarala prije
nego što si došla u stanicu milicije? Tko sve zna da ti je kćer otišla od
kuće?
Ponavljao je ista pitanja, a ona je govorila čas jedno, čas drugo; malo
bi govorila istinu, a onda se opet vraćala svojim lažima u kojima, barem
za miliciju, nije bilo nikakvog smisla.
Masirali su je tako sve do jutra kada je došao šef stanice i rekao:
Pustite babu, vidite da je luda! Vratila se kući slomljena i bespomoćna.
Nakon što se malo sabrala, shvatila je što joj je izbor: dići ruke od sebe i
svog života ili pronaći Dianu kako god zna i umije. Već se previše
osramotila pred gradom da bi odustala.
Gabrijel se pojavio tri sata nakon što je stigao autobus, kada je Diana
već počela gubiti nadu ispijajući četvrti sok u staničnoj birtiji grada u
kojem nije znala nijednu adresu i nijedan telefonski broj osim njegovog.
Nekoliko puta išla je do telefonske govornice, ali on se nije javljao.
E, curo moja, takvi su ti muški!, sažaljivo je kazala konobarica, dok su
se četvorica ljubičastih pijanaca smijuljili s kraja šanka. Diani su
promočile cipele čim je zagazila na peron, najprije joj je bilo hladno, a
onda su je neizdržljivo počeli svrbjeti prsti na nogama. Dok bi ih češala
jednog o drugi, svrab se pretvarao u bol, a onda bi i bol svrbila. To još
nije osjetila; je li možda pokupila neku infekciju, gljivice, ružnu kožnu
bolest? Zamišljala je kako joj izgledaju prsti, kakve su boje i jesu li se
počeli guliti. Nije izdržala pa je skinula cipele i čarape, djelovali su
sasvim normalno, samo malo plavkasti, sa crnom prljavštinom oko
noktiju, jednako svrabni i bolni.
 I upravo dok ih je češkala i oprezno, da ju konobarica i pijanci ne
vide, njušila dlanove, ušao je Gabrijel. Iza njega su, široko osmjehnuti,
stajali mladić i djevojka. Nabrzinu je navukla iste one mokre čarape i
cipele i skočila mu u zagrljaj.
Đe si Dijo, bona nebila!, rekao je kao da uopće ne kasni. Zapravo,
radilo se o nesporazumu, jer je mislio da ona dolazi Budvanskim
autobusom, koji je kretao dva sata kasnije i upravo je ušao na kolodvor,
pa su se uspaničili kad ona nije izašla, a eto ti, Diana ih čeka u staničnoj
birtiji!
Ovo je moj drug Musa! Goga, njegova cura! Musa je djelovao puno
mlade od Gabrijela, duge plave kose, ljepuškastoga ćosavog lica preko
kojega nikad nije prešao žilet. Izgledao je kao nesvršeni gimnazijalac s
međuratnih potjernica za komunistima. A ona je bila ružnjikava
debeljuškasta cura i očito je nastojala sličiti na Janis Joplin. Što joj je,
ruku na srce, i uspijevalo. U širokim trapezastim trapericama čiji su se
krajevi vukli po snijegu i ispod kojih se uopće nisu vidjele cipele, Goga
je za sarajevske prilike bila čudo. Nisu se stigli odmaknuti ni stotinu
metara od kolodvora, a već se čulo dobacivanje na njezin račun. Okupaj
se, curo!, vikao je za njima taksist iz sivoga opel rekorda, valjda se
osvećujući što nisu prihvatili da ih vozi do grada. Joj, vidi ove kakva je!,
rekao je jedan Cigančić drugome. Ekši, stigle američke pičke!,
zamišljeno, ali dovoljno glasno, dobaci proćeiavi brko s ulaza
ćevabdžinice Tripoli.
Ali kako troje domaćih ničim nisu ni pokazali da su išta čuli, Diana je
shvatila kako se radi o nečemu što je ovdje normalno, a što se od
dovikivanja u mediteranskome gradu razlikuje samo po mjeri
otvorenosti i vrsti uvrede. U prvi mah činilo se da s takvim načinom
komuniciranja neće imati problema.
Tramvaj ih je odveo do Baščaršije, a onda su, skupa sa svom
Dianinom prtljagom, započeli uspon uz brdo, koji je trajao više od pola
sata, skoro vertikalnim uličicama i sokacima. Svakih par metara bi se
okliznula i pala, Gabrijel ju je uz smijeh dizao, torbe su letjele na sve
strane, znoj se cijedio niz lica, a Diana nikako nije mogla shvatiti kako
njih troje mogu biti tako veseli i opušteni. Kao da im se ne dešava isto
što i njoj, nego uživaju u penjanju. Otkako je stigla u ovaj grad nije
izgovorila ni deset rečenica, a već je shvatila kako ništa od onoga što bi
mogla sad reći ne pripada osjećaju koji bi s njima dijelila. Mokra, prljava
i umorna kao pas ušla je u Gabrijelovu kuću i skinula cipele.
Dođi malo vamo, pozvao ju je do prozora. Pogledaj, zbog ovoga se ja
svaki dan penjem! Negdje dolje duboko, dublje od Dubrovnika kada se
gleđa sa Srđa, u snijegu i smogu bio je grad. Žmirkali su svjetlom
prozori na neboderima i zgradama, modro je na vrhu nebodera svijetlio
znak slovenske industrije televizora, do pola zeleni, a od pola bijeli
stajali su jablani, a horizont je sa svake strane neba bio u ravni prozora
iza kojeg je stajala. Baš je lijepo, slagala je, shvaćajući međutim da
nekome ova slika može postati najljepša i najvažnija na svijetu, samo
ako ju od rođenja gleda i onda jednom ostane bez nje.
Evo rakijice, da se ugrijemo, Musa je iz kuhinje donio bocu. U kutu je
plamsala i žarila se peć na ugljen. Iz nje se širio isti onaj miris koji je
obavijao cijeli grad. Tim mirisom znači Sarajlije plaćaju razliku između
mraza i kućne topline. Diana je sjedila na sećiji; podvila je noge ispod
sebe, onako kako je vidjela da se to radi, rakija je vonjala na medicinski
alkohol, mutilo joj se u glavi i osjetila je da tone, naslonila se na
Gabrijelovo rame, pa se spustila na njegovo krilo.
Zaspala je i više ništa nije čula, osim, povremeno, tihoga i dalekog
razgovora u kojem su se poznate riječi izgovarale na neki čudan način i
zvučale su kao da ih izgovaraju ljudi koji se ne prestaju šaliti. Rijetki su
u tom govoru samoglasnici, većinom ostaju u grlu govornika, ali oni koji
se čuju dugi su i beskrajno rastegnuti. Njima se potvrđuje bliskost među
ljudima, dok ih svatko tko nije blizak čuje kao glasove ruganja.
Gabrijela je upoznala prošle jeseni. Došao je u grad kao turistički
vodič, s gnipom austrijskih penzionera koji su prvo željeli vidjeti mjesto
gdje je ubijen nadvojvoda Franz Ferdinand, a nakon toga i kulturno-
povijesne znamenitosti najljepšega grada na jugoslavenskoj obali
Jadrana. Ali kako je vozač Bosnatursovog autobusa te noći završio u
bolnici zbog perforacije slijepog crijeva, Gabrijel im je morao biti i vodič
i šofer. Vozio je autobus prvi puta nakon vojske i prvi puta na tako dugoj
relaciji. Sve je dobro prošlo osim što mu je, tko zna kako, uspjelo da
promaši ulaz u Dubrovnik. Umjesto da se vrati na magistralu, pokušao
je, manevrirajući autobusom kroz uske uličice, pronaći prečicu, sve dok
se nije zaglavio tačno ispred ulaza u Dianinu kuću, na dnu ulice koja je
završavala skalinama.
 Majka i kćer čule su iz kuhinje zvuk podivljaloga motora, koji je
dolazio točno s druge strane zida, potom uspaničene muške i ženske
glasove, njemačke suglasnike i bosansku psovku. Izašle su van taman da
vide i čuju kako autobus struže o kameni brid njihove kuće. Regina je
stala kao ukopana, razjapljenih usta buljila je u limenu grdosiju kakva
se nikada nije pojavila na ulici kojom bi rijetko prošao i neki mali auto.
Nakon što je nekoliko puta kretao naprijed i nazad, sve gore stružući
zid, Gabrijel je ugasio motor i izišao iz autobusa. Jedva se, onako mršav,
uspio provući između vrata i zida. Ne obraćajući pažnju na dvije žene
koje su stajale nekoliko koraka dalje, starija je već sklapala ruke kao za
molitvu, vrzmao se poput hrčka u kavezu i pokušavao naći neko
rješenje.
Diani je bio smiješan, onako bradat i dugokos, u ružnom
izgužvanom odijelu i s natpisom Bosnaturs na džepu. Ne bi bio ništa
manje čudan ni da ga je vidjela u normalnijim okolnostima. Onda je
provirio nazad u autobus i nešto rekao, pa su starci i starice nahrupili
prema izlazu. Troje mršavih nekako se izvuklo van, ali tada je na red
došla jedna malo deblja gospođa koja nikako nije mogla proći, a uhvatio
ju je strah te se silno trudila, sve dok se nije zaglavila, i više nije mogla
ni tamo, ni ovamo. Počela je zapomagati i vikati, već se okupilo cijelo
susjedstvo. U šoku kao i Regina, netremice su gledali čudo od autobusa.
Tek kada je Gabrijel počeo gurati debelu gospođu natrag u vozilo, jer
mu nije uspjelo da ju izvuče van, Bartol je progovorio: Momak, momak,
lijevo malo guraj, lijevo, taaaako, lijepo, taaako... Baba je vraćena u
autobus, ali to je samo pojačalo paniku za evakuacijom. Sve je, i muško i
žensko, krenulo prema vratima. Neki valjda zato što su se smatrali
mršavijima od drugih, a ostali jer im je strah bio veći od pameti i
pomislili su da će ovaj autobus usred Jugoslavije, zemlje komunista i
partizana i onih što ubiše prijestolonasljednika, postati njihov Titanic.
Gazili su jedni po drugima, sijevali su laktovi i koljena, dame su noktima
greble po staklu, a na promatračima je bilo da se slobodno odluče
gledaju li tragediju ili komediju, hoće li se smijati ili priteći u pomoć.
Gabrijel je pokušavao urazumiti izbezumljenu starčad, preklinjao ih da
se smire pa nabijao nogom one koji su svoje debele trbuhe pokušavali
izvući van, da bi na koncu pukao: Ama, gonite se vi u sto pički materina!
Bijesno je odmahnuo i pošao dalje od autobusa. Vidjelo se da ne zna
kamo bi, krenuo je niza skaline, pa se vratio i opet stao.
Diana je povjerovala da čudnijega i simpatičnijeg čovjeka u životu
nije vidjela. Ni nju, kao ni ostatak gledateljstva, uskoro više nije brinula
sudbina austrijskih penzionera. Oni nisu djelovali poput stvarnih ljudi,
nego su više bili likovi iz nekoga ilma ili cirkusa koji je slučajno otpočeo
predstavu pred našim kućama. Gledali su ih nijemo kako se guraju, viču
i plaču, padaju po sjedalima i natežu jedni druge. Mogli su tako i
umirati, gušiti se u otrovnome plinu i raspadati se od bojnih otrova, bilo
bi isto.
Prije nego što je Bartol pozvao miliciju da pokuša srediti stvari, iz
autobusa je uspjelo izaći sedam Austrijanaca. Njih su domaći napojili
vodom i vinom, iznosile su se katrige na dvor, razmjenjivale naučene
njemačke riječi, sve dok i stranci nisu polako svrnuli pogled sa svojih
zarobljenih supatnika i osmijesima se srodili sa slobodnim svijetom.
Ako bi se sjetili drugova, činili su to bez previše razumijevanja za
situaciju u kojoj su i sami do maločas bili, upućujući im riječi utjehe i
smirenja u koje očito nisu vjerovali.
Gabrijel je i dalje šetkao gore-dolje i psovao, uvjeren da je mu je
upravo propala karijera turističkoga vodiča, i dobro je prošao ako neće
iz svoga džepa platiti štetu na autobusu. Prolazio je mimo Diane koja je
gledala čas lijevo čas desno, opčinjena njegovom pojavom. Bio je kao
Tarzan u New Yorku, sasvim neuklopiv izvan svojih prašumskih
koridora. Regina je, naravno, primijetila njezin pogled i nije joj bilo
drago.
Milicija je prvo napravila zapisnik, a onda je počelo dugo vijećanje
što da se dalje radi. Uspjeli su još dvije mršavije starice izvući van, stigla
su i kola hitne pomoći, jer je jedna dobila srčani napad, okupilo se
naroda iz cijelog kvarta. Milicija je bezuspješno pokušavala raščistiti
gužvu, ljudi su se gurali da osvoje pozicije s kojih se što bolje vide
događanja u autobusu. Neka djeca izverala su se na okolne krovove,
Bartol im je prijetio da siđu jer bi mogli porazbijati crepove, a onda je
stigao kamion vučne službe. Uz ovacije publike vozač se uvukao u
autobus i pokušavao ga izvući iz klopke, ali ništa nije mogao učiniti,
osim što je slupao prednje lijevo svjetlo i dalje derao bok vozila o
Reginin zid. Kako bi lim zastrugao po kamenu, tako je Gabrijel slagao
grimase kao da mu netko žiletom prevlači preko noktiju.
Hoćete da vam donesem jednu rakiju?, obratila mu se Diana. Ama,
hoću pištolj da si pucam u glavu!, odgovorio je i nije sklanjao pogled sa
svog autobusa. On se polako pretvarao u sastrugani i zahrđali limeni
šporet.
Ipak bi rakijica bila bolja, navaljivala je. A Gabrijel ju prvi put
zapravo pogleda. Nije bila toliko lijepa koliko je u načinu na koji mu se
obraćala i kako ga je gledala bilo nečega prisnog, do čega je kod žena
obično dolazio tek nakon mjeseci truda i obigravanja, ako bi ikad i
došao.
E, pa curo, spasila si mi život, rekao je kad je srknuo iz bićerina, a
Diana se nasmijala kao da je čula nešto jako duhovito, i uhvatila ga za
ruku. Taj dodir je bio nekako pretjeran.
Autobus sa zarobljenim austrijskim penzionerima ostao je tu cijele
noći. Narod se razišao po kućama, devetoro spašenih turista smješteni
su u hotel, a Gabrijel je poput pravoga kapetana odlučio jutro dočekati
na skalinama, da nesretna starčad vide kako nije digao ruke od njih.
Nakon što je Regina već oko devet zaspala, Diana se iskrala iz kuće s
tanjurom graha i komadom kruha, i uz Gabrijela na istoj skalini provela
noć. Bilo je usko, bokovi su im se dodirivali, pa su i riječi tekle brže i
bliže nego što to inače biva između žene i muškarca koji su se tek
upoznali. Ćaskali su o svemu i svačemu, samo ne o sebi.
On je prepričavao anegdote u kojima su glavni likovi bili otac Mijo i
njegov kartaški drug Žućo koji je vladao čudnim umijećem: sat nakon
što bi pojeo dva tanjura graha, mogao je od početka do kraja odprditi
pjesmu Kad ja pođoh na Bentbašu. O puštanju vjetrova Gabrijel je
pričao veselo i bez imalo srama i uobičajenih isprika, kao da se radi o
nečemu što se svakako mora reći djevojci pri upoznavanju. Koja to cura
ne bi bila fascinirana objašnjenjima kako se postižu duboki tonovi, a što
treba učiniti da iz debelog crijeva izađe visoki C koji, Gabrijel kaže, iz
tog instrumenta izlazi u puno čistijem stanju nego iz klarineta i
saksofona. Također je neobično važno da u grahu ne bude previše
zaprške i da bude skuhan na suhom, a ne na sirovom mesu. Od zaprške i
sirovog mesa prdež gubi na melodioznosti i dobija na smradu.
 Zatim je pričao o Huremu, drugome prijatelju oca Mije, koji ima
nadimak Mačja Glava. Zašto Mačja Glava? Pa zato što mu je glavić u
erekciji veličine mačje glave, toliki je da ne može ući u teglu s
pekmezom. Kad to vide, žene bježe glavom bez obzira.
Diani se zavrtilo u glavi od takvih priča, koje bi joj bile odvratne da
ih je čula od nekoga drugog ili da su bile drukčije ispričane. Međutim,
privukle su je Gabrijelu umjesto da ju odbiju od njega.
Kada je svanjivalo Diana je već bila spremna otići s tim čovjekom na
kraj svijeta, uvjerena da će ono što bi joj se moglo dogoditi s njim biti
različito od svega što je iskusila s muškarcima. Dolazili su kao prinčevi i
odlazili kao hulje, najprije zaljubljeni najviše na svijetu, a onda bi joj
govorili da je ostavljaju jer je predobra za njih i naprosto je ne
zaslužuju. Nikad se Diani nije dogodilo da je neki muškarac napusti
govoreći joj da je glupa krava, nego je svaki odlazio tvrdeći za sebe da je
kreten i da će se cijeloga života kajati. A ovaj što uz nju sjedi i veselo
zbori o tome kako su mu oca Miju pretukle kurve u nekom dobojskom
kupleraju zato što je zaboravio ponijeti novčanik a već je svršio ono što
se mora plaćati, taj sasvim sigurno nije princ i neće iz njezinoga života
otići kao dezerter.
Gabrijelu se, pak, svidjelo jer je sreo ženu koja je mogla slušati o
tome kako Žućo prdi, a da se ne osjeća obaveznom da mu odgovara
gadljivim facama, već se smije kao što bi se svatko normalan trebao
smijati. Nije mu se sviđalo što se većina žena ponaša kao da nikada u
životu nisu prdnule, nego samo pušu u maslačke i šire miris ruža oko
sebe. Ako su u tome lažljive, bit će da lažu i u svemu drugom.
Ujutro je stigla spasilačka ekipa iz gradskog prometnog poduzeća, sa
specijalnim vozilom koje je uz pomoć vitla i čeličnog užeta izvuklo iz
stupice autobus sarajevskog Bosnatursa. Oslobođeni turisti istoga su
dana avionom otputovali u Beč, da im više nikada ne padne na pamet
dolaziti u Jugoslaviju. Direktor Meho Obučina poručio je Gabrijelu da
mu ne izlazi na oči i neka se oprosti s idejom da će više ikada, u bilo
kojoj jugoslavenskoj turističkoj agenciji, dobiti posao, i bolje mu je neka
se zaposli u Gradskoj čistoći jer u drugim poslovima za njega hljeba
neće biti! Poslao je Mehu u pizdu materinu i tresnuo telefonskom
slušalicom.
 Smiri se, Gavro, molim te, grlila ga je Diana. Ama đe ću se smirit,
jebem li mu milu majku, razbit ću ga kad ga ufatim!, urlao je i cijela je
pošta gledala s kakvim se divljakom grli mala od Delavale.
Narednih deset dana proveli su valjajući se po skrivenim uvalama i u
Vidovoj kući. Naime, Diana je zamolila Vida da čovjeku iz Sarajeva, koji
je imao nesreću, iznajmi sobu; on sad nema para, ali ona garantira da će
mu poslati novce čim dođe kući.
A što ti je on?, pitao je Vid.
Ništa, što bi mi bio. Čovjek kojem treba pomoć, a u ovom je gradu
nema od koga oćekivati, prijekorno je odgovorila.
Prvih dana trudili su se da Vid ne primijeti što se između njih rodilo,
ali onda ih je, vrativši se u petak ranije s posla, zatekao kako se jebu
nasred kuhinje. Ona presamićena preko stola po kojem su se rasule
skuše koje je do maločas čistila, s nožem u ruci i s ribljom krljušti u uglu
usana, a on se zabija u njezinu uzbibanu bijelu stražnjicu, sav oznojen i
s licem tigra.
Vid je stao kao ukopan i nije znao treba li nešto reći ili učiniti prije
nego što pobjegne.
To su skuše,je li?, blesavo upita. Diana je zamagljenog pogleda zurila
u njega i stiskala onaj nož, i izgledala mu kao krava koja će samu sebe
zaklati. Muškarac iza nje zatvorenih se očiju i dalje zabijao u nju, nije ga
čuo i nije bio svjestan da je netko ušao.
Skuše, je li?, ponovio je Vid, ali ona mu nije odgovorila. A sigurno ga
je čula. Morala je čuti.
Bio je to, bez sumnje, trenutak kada je Vid bio najbliži tome da ju
zauvijek zaboravi i odustane od onoga što će trajati još jedanaest
godina, prije nego što Diana napokon postane njegova. Možda bi je tad i
ostavio da je imao snage izbaciti Sarajliju iz svoje kuće. Ali nije znao
kako da to učini, što ne bi znao ni u manje delikatnoj situaciji, tim prije
što je u hipu našao opravdanja za njega. Čovjek je bio simpatičan i
duhovit, nije stigao na prevaru, niti je što lagao, a vjerojatno nije ni
slutio u što se upliće. Bilo bi glupo sad mu reći da tu više ne može ostati.
Zašto ga otjerati? Zato što nasred Vidova kuhinjskoga stola kreše curu
koja mu se očito sviđa. Bilo bi bijedno reći mu da ide.
Gabrijel je naredna dva dana pokušavao naći način da s njim
nasamo porazgovara i sve mu objasni, što je Vid uporno izbjegavao, sve
više posramljen.
Ubio bi se koliko mi je neugodno, ali ju volim!, rekao mu je Sarajlija
kada su slučajno na minutu ostali sami.
Ama jasno, odgovorio je Vid stegnuta grla iz kojeg su riječi izlazile
kao zrna riže iz dušnika zagrcnutog djeteta.
Već zbog same činjenice što se nije previše po trgu pokazivala sa
svojim novim ljubavnikom, Diana je Gabrijela uspjela sakriti od Regine.
Mater je, naravno, sumnjala da se između nje i tog Bosanca nešto
dogodilo, ali bila je to samo jedna od nekoliko desetina sumnji istoga ili
većeg intenziteta, tako da joj neće biti ni na kraj pameti da je Diana
pobjegla u Sarajevo i da se u Vidovoj kući odigralo nešto što je, ako se te
stvari mogu mjeriti u kubicima i registarskim tonama, nadmašivalo
prethodne afere. No, Regina će, ipak, otići do Vida, znajući da bi o
nestanku njezine kćeri iz već poznatih razloga on mogao najviše znati i
vjerujući da će joj sve reći ne bi li prečicom stigao do Dianinog srca.
Ja znam što ona tebi znači, započela je Regina, znaš što ti je materino
srce, ništa ga ne može prevarit. Diana je moje dijete, moje kosti, žile moje,
s obje ruke hvatala se za lijevu sisu, da on vidi što je srce. I ja bi volila da
je ona s tobom, znam kako bi ti njojzi dobar bio. Ama da bi je krivo
pogleda, ne bi, je li tako? E, vidiš kako mater zna! Ali u nju se uvuko vrag,
pa ne zna što joj je dobro. Takve su žene, moj Vido, ko one leptirice što lete
na žarulju i izgore krila, a poslije svi govore – vidi kurve! A nije moja Dija
kurva. Ona je nešto drugo, ona ima isto ovoliko srce, al ne zna kako doć do
njega. To je njojzi najgore. Nije ti žena, moj Vido, od jednog crijeva
načinjena. Puno je u žene crijeva, raznih. A Diana je žena. Nije dijete,
znam ja to. I nije joj srce, jadna ti san majko, jedino crijevo. Ima ih Vido
još, samo što ta druga crijeva u zlo vode i zlo išću. Svrbe crijeva jer traže
muško, zlo traže, a njoj se sad zlo čini. Ali ona to ne zna! Ja ću se napola
razdijelit, glava će mi se ko pipun razletit ako joj sad ne pomognem. A
kako ću, jadna ti sam? Udovica, bez ikog svoga ko bi mi pomogo, dao mi
ruku. Drugo bi bilo da joj je otac živ. Kćeri ne mogu bez oca, moj Vido!
Samo će muška ruka svako crijevo na svoje mjesto postavit. Pa da misliš
glavom, a osjećaš srcem, a ne, božemiprosti, i jedno i drugo – guzicom! Ne
može se to drukćije reći. Pa bi te sad molila, Vido moj, dijete moje, anđele
materin, da mi ti pomogneš i da mi rečeš ako išta znaš. A ja znam da ti
znaš i da te srce mojoj Diji vodi. Gdje je ona sad, reci mi Vido?
 Gledao je babu i znao je da ga ona živog ne može smisliti. Druge
muškarce koji su joj se vrtili oko kćeri je mrzila, a njega je i mrzila i
prezirala, kao što žene koje nemaju srca pa da žale, preziru odbačene
muškarce. Mogao bi joj reći gdje je sad Diana, pretpostavljao je da je u
Sarajevu i da ju ljubav prema dugokosom šoferu nije pustila. To je znao i
po tome što je njega svih ovih mjeseci tjerala od sebe i izbjegavala, kao i
uvijek kada bi u nekoga bila jako zaljubljena. Mogao bi, možda, postići i
to da Diana nikad ne sazna da ju je on odao: da Regini ne kaže što misli
već da ju onako zaobilazno podsjeti na dan kada se pred njezinom
kućom zaglavio onaj autobus i kad je Diana dočekala jutro na skalinama
čineći Bosancu društvo.
Ali pomisao da će time pomoći babi čija mu je fantazija bila
odvratnija i od stola sa skušama, činila je da samo sliježe ramenima,
klima glavom i izgovara neke staračke riječi utjehe i smirenja.
Sigurno će se ona vratiti, rekao je, ja tako osjećam, vjerujte mi. Regina
mu, naravno, nije vjerovala, ali to nije pokazala, nego ga je potapšala po
obrazu. Bit ćeš ti jednom moj zet!, rekla je, a Vid se zacrvenio i spustio
pogled, pa iznenada podigao glavu jer se uplašio da će baba pomisliti da
mu se plače. Naravno da mu se nije plakalo, nego mu se prevrtao
želudac i jedva je čekao da ona ode.
Mahnula mu je silazeći niz vrt, kroz mrak u kojem se nisu čuli cvrčci,
iako je noć bila vrela, gora nego sve ljetne. Priroda se okrenula naopako,
a godišnja doba su počela mijenjati mjesta kao u onoj dječjoj igri u kojoj
jedna stolica manjka i netko uvijek ispada van. Pobjednik ostaje
posljednji sjediti. Hoće li zavladati vječno ljeto ili će zauvijek biti zima,
to se još ne zna. Ali u posljednje vrijeme se počelo pričati o tome zašto
godišnja doba nisu kakva su bila: bajami procvatu u prosincu, pa ih za
Božić pomori mraz, brda nad morem zabijele se u svibnju, a onda u dva
dana zavladaju saharske vrućine... Stariji ljudi u tome vide Luciferove
prste, kad se on spusti na zemlju, jal pogori jal pomrzne sve, dok mlađi i
školovaniji vjeruju da su za sve krive nuklearne probe na otoku Bikini i
u pustinji Nevada. Ali svi se slažu da to ne može dugo trajati. Ili će se
svijet opametiti ili mu se bliži sudnji dan.
U beogradskoj Politici jedan je sovjetski meteorolog izjavio: »Ako
Amerikanci nastave detonirati bombe, planet Zemlja u ovom obliku
neće dočekati dvehiljaditu.« Umjesto da bude uplašeno, čitateljstvo se,
sudeći po pismima čitalaca, utješilo. »Do početka XXI veka već će da
egzistiraju ljudske kolonije na planetu Veneri. Koji prežive eksploziju,
Zemlju će da napuste kao veliko đubrište.«, piše Aleksej Navadin,
futurist amater iz Sombora.
Prošla je ponoć kada se Diana probudila, usred Sarajeva, s glavom u
Gabrijelovom krilu. Nije se micao da ju ne probudi. Otkako su Goga i
Musa otišli, sjedio je u mraku, pušio i razmišljao je li baš ovo želio. Da
mu se doseli njegova morska cura i život mu premjesti iz jednoga u
drugi zglob. To je svakako bolje nego da je opet ispao iz zgloba, ali ne
toliko dobro da sad ne bi bio uplašen. Bila je istina da je Dianu
mjesecima zvao u Sarajevo, no to je činio jer se nije prestajala žaliti na
majku i pričati mu monstruozne dnevne epizode u koje nije do kraja
vjerovao – koja bi se majka tako ponašala prema svome djetetu,
pogotovo ženskom? Ali bilo je normalno da ju uvijek, nakon što mu
telefonom prepriča svoj dan, poziva k sebi. Zvao je tako i druge, pa je
znao da neće doći. Nema ta vrsta zvanja svoje ime, ali svi za nju znaju i
jasno im je da ona služi tome da se olakša duša onome koga zoveš. Tko
bi pomislio da je to zvanje baš zvanje?
Nije to ni Diana mislila sve dok prije tri tjedna nije rekla: Dobro, ja
dolazim, živjet ćemo zajedno i biti sretni! Zvučalo je kao prepisano iz
ljubavnoga romana.
Gabrijelu nije padalo na pamet da misli o onome što je govorio ili da
sebe ispituje želi li ili ne želi ono što je predlagao. Jednostavno nije znao
što bi s njom i najednom je sve u vezi s Dianom postalo problem. Od
toga da će ona tu živjeti i neće biti sam u svojoj kući, niti će moći slijediti
svoje navike, uključujući i pišanje u sudoper do kojega mu je odjednom
tako stalo, pa sve do problema sa činjenicom da će ona hodati ulicama
ovoga grada koji nije onakav kakvim joj ga je predstavio, niti se tu da
živjeti životom na koji je navikla. Osjećao se tako glupo i samo su mu
gluposti padale na um. Bio je uplašen.
Ti se probudila, rekao je kad mu se u tami učinilo da je otvorila oči.
Sve me boli, prostenjala je, i mislim da imam ibru... Šta imaš?...
Temperaturu. Razbolila sam se... Ama nisi. Šta bi se razbolila. Spavala si,
pa si se probudila. Hoćeš da upalim svjetlo?, upita i spusti joj glavu na
sećiju. Diana je dlanovima prekrila oči, očekujući bljesak.
 Sve će biti u redu, vjeruj meni, rekao je dok ga je škiljila kroz
skupljene prste. Nije zvučao uvjerljivo. Sjela je i prislonila dlan na čelo.
Vrelo je, reče. Uhvatio ju je za nadlanicu, pa joj usnama dodirnuo obraz:
drhtala je kao tek probuđeni šišmiš. I ništa više od toga. Barem je to
moglo biti utješno.
Do pred jutro je Gabrijel izgovorio Diani sve ono o čemu nije rekao
ni riječi otkako su se upoznali. Nijednom nije spomenuo oca Miju, ni
prdonju Žuću, nego je, kao opsjednut čudnim duševnim poremećajem,
govorio sve najgore čega se o samome sebi mogao sjetiti. Ona je prvo
odmahivala i pokušavala mu upasti u riječ, a poslije se samo igrala s
praznom čašicom od rakije i hvatala njezinim vlažnim dnom zrna
ugljene prašine po furniru stola; slušala ga je i mislila u što li se
pretvorila Gavrina vedrina i je li uopće bilo one noći kad ga je poljubila
u uho dok je glasno smišljao uz koje će se riječi na groblju, rodbina i
popovi opraštati od putnika iz autobusa Titanic. Pred sobom je imala
nekoga drugog, tko je samo izgledao kao on, ali mu je svaka crta lica
govorila nešto suprotno i bila drukčiji znak. Tako nosat i dugokos, s
jarećom bradom iz koje je svaka dlaka rasla na svoju stranu, ranije je
izgledao kao Don Quijote. A sad je bio isti ona crna ptica u koju bi se
maskirali srednjovjekovni vidari kuge.
Ja sam govno od čovjeka, stalno pričam da je nešto lijepo i krasno, a
jest kurac. Čim me upoznaš, vidiš da nije. Samo kontam da mi je pobjeć.
Šta god radio i gdje god bio, vazda je isto. Dok ima za popit i pojest, dobar
sam, al čim treba nešto drugo, meni se ne da. Ubij me, al ne mogu! Znaš li
ti šta sam ja sve u životu radio, mislim, kojim sam seposlovima bavio?
Upoznala si me kad sam bio turistički vodič, a to mi je bio najbolji poso.
Ko mali sam naučio njemački, jer mi je baka bila Švabica, pa sam starčad
okolo vodo i ne do bog da je ko provjeravo šta sam im govorio. Te ova
džamija je starija od piramida u Egiptu, te u ovom hotelu je odsjeo Hitler
kad je bio u Kladnju, te ova voda po narodnom vjerovanju liječi
familijarno. Ti se napiješ, a ozdrave ti amidža u Hanoveru i daidžinica u
Chicagu. I fakat mi je bilo dobro dok sam to radio, jer bi bakice zijevale u
mene ko da čekaju da im Sojuz Pet uleti u usta, i sve su mi vjerovale, a
mene je bolio kurac. Mogo sam ih maslat kolko sam htio i kontat – joj vidi
starih majmuna, pička im materina, trebalo bi ih sahranit dok još hodaju,
da se grobari ne muče nosajući sanduke. Kontaš Dijo? To sam ja, a ne ono
što ti misliš da jesam. Sad radim u Narodnom pozorištu ko stolar.
Zakucavam eksere i to mi je sav poso. Znaš ono kad ekser izviri na drugu
stranu pa ga majstor natuče da se neko ne bi nabo? E, meni se to ne radi.
Boli mene kurac hoće li se treći glasnik u Hamletu nagrdit na ekser usred
predstave. Ili mi je baš merak da se nagrdi, šta ja znam. Trebo sam ti sve
ovo prije reć, al sam i tebe zajebo, ko što svakog zajebem. I sad mi je žao.
Eto, pa sad ga jebi.
Govorio je i potezao rakiju iz boce, sve dok ga nije počeo hvatati san.
Ja ću tu ostat, a ti pođi u sobu. Tamo nađi neki jorgan i jastuk. Izvini, Dijo.
Ugasila je svjetlo, uzela kofer iz hodnika i jedna za drugima otvarala
vrata, sve dok nije naišla na spavaću sobu. Na zidu iznad gologa bračnog
kreveta visilo je veliko drveno raspelo s iscerenim Kristom koji je na
mjestu očiju imao dva modra poludraga kamena, i izgledao je tako
jezivo da ga je morala skinuti. Gumut će ga pod krevet i vratiti ujutro,
prije nego se Gabrijel probudi. Na zidu je ostao crni prašnjavi trag križa
i Diani se činilo da to raspelo nitko nije pomakao najmanje dvadeset
godina. U golemom hrastovom ormanu našla je, poslagane u nekoliko
urednih nizova, stotine plahti, jastučnica i šlifera. Začudila se njihovoj
čvrstini. Posteljina je bila tako uštirkana da se činilo kao da je od
kartona. Vonjala je na vlagu, naftalin i prašinu. Nekako je navukla plahtu
preko kreveta, obukla jastuk i jorgan, izvadila spavaćicu iz kofera i pošla
u potragu za kupaonicom. Našla ju je na kraju hodnika, iza šestih vrata.
U mraku nije mogla odgonetnuti što se u preostalih pet prostorija
nalazi, a nije htjela paliti svjetlo jer se plašila da ne ugleda nešto slično
iscerenom Isusu.
Njezin se šok, vjerojatno, nije ticao samo činjenice da je Spasitelj iz
Gabrijelove spavaće sobe imao lice iz ilmova strave i užasa, nego i toga
što je zamišljajući Sarajevo i unaprijed se navikavajući na misao o
životu u tom gradu, očekivala Regininu Turčad, muslimane o kojima
ništa nije znala, zaslađene poglede i pozdrave Vidove majke Nusrete, za
koju je u početku vjerovala da time pokazuje kako je želi za snahu, da bi
potom shvatila da teta Nusreta svakoga tako pozdravlja i vjeruje kako je
brižni osmijeh upućen svakome i svačemu znak pristojnosti i dobrog
odgoja. Takvim osmijesima olakšavaš drugima ono što želiš da oni
olakšaju tebi. Nusreta to nije prestala raditi iako je dugo živjela među
ljudima koji joj nikada nisu uzvratili jer u njih nije takav običaj. Ali
Orijent u duši ne računa na život od danas do sutra. Fanatizam Islama
se sastoji u tome da provodiš svoje ne nadajući se uzvratu, a sve za onu
daleku budućnost, koja možda i nije smještena u konkretnom vremenu,
kada će ti netko konačno odgovoriti.
Diani se i Gabrijel, bez obzira na svoje ime i to što se prekrstio i
klecnuo kad ga je uvela u katedralu, zapravo činio kao netko tko je iz te
priče sa džamijama, baklavama i bojama Lawrencea od Arabije, koji је
mimo televizijskih emisija sa Zaimom Imamovićem, Nadom Mamulom i
Rejhanom Demirdžićem bio najbliža vizija zamišljanog Sarajeva.
Raspelo sa strašnim Kristom je odudaralo od orijentalnog mira, ali
se razlikovalo i od kršćanskoga blaženstva i pozlate na koje je bila
naviknuta u svome gradu, i razbilo je prvu iluziju o privlačnosti
avanture u nepoznatom. Nacereni Krist s zacakljenim modrim očima
ostat će joj, nakon vonja ugljenog dima, druga duboka sarajevska
uspomena.
Kupaonica je bila velika ledena prostorija, sa starinskom kadom i
zahodskom školjkom oslikanom plavim i ružičastim ružama
penjačicama. Sa zidova se u listovima gulila masna žućkasta boja i nije
bilo tople vode u bojleru. A hladna je bila tako ledena da je Diana
trznula dlanom, jer joj se učinilo da je voda vrela. Stajala je nasred
kupaonice, vidjela je svoj dah kao da je na ulici a ne u kući, i nije znala
što da čini. U životu nije prljavija legla u postelju.
Iskočila je iz sna kao da ju je istresao kamion gradske čistoće, lupalo
joj je srce i u prvi čas nije znala gdje se nalazi. Kada se sabrala, navukla
je polumokre cipele i otišla po ostatak prtljage. Rastvorila je nasred
sobe kofer i svaku torbu, i probrala stvari koje će obući. Vratila je
raspelo na svoje mjesto – ni po danu Krist nije izgledao ništa pitomije –
i krenula u kupaonicu pa se predomislila. Sigurno i dalje nema tople
vode, obukla se što je toplije mogla, i pošla potražiti Gabrijela. Međutim,
njega nije bilo, a kako nije bilo ni cipela i jakne, shvatila je da je izišao.
Opet je kroz prozor pogledala zasnježen grad i učinio joj se manjim
nego jučer. Dan je bio sunčan, bez magle i oblaka. Čuo se šum u olucima.
Snijeg će se brzo otopiti. Valjda je takav red u ovo doba godine,
mrzovoljno je pomislila. Prije nego što je stigla sjesti, čuo se ključ u
vratima.
 Dijooo, vidi ko je to došoooo!, javio se Gabrijel glasom djeteta, vidi šta
sam ti doniooo! Spustio je na stol platnenu vrećicu punu vrućih somuna,
a iz džepa jakne izvadio je dva jogurta.
Da je Dianu trideset godina kasnije netko upitao kada je u životu
najbolje jela, sjetila bi se toga dana i svoga prvog somuna. Između kruha
i kruha sigurno postoje razlike, ali one nisu tolike da bi se kruhovi znali
po imenima a ne samo po boji i vrsti brašna. I somun je bio kruh, ali je
zaslužio drugo ime.
Sve što će Diana zavoljeti u ovome gradu, raspoznavat će isključivo
okusom. Druga čula bit će zgrožena i zgađena, a nepce će s nostalgijom
pamtiti devet sarajevskih mjeseci.
Nakon što umalo nije nastradala jer je na miliciji slagala Dianine
godine i nakon što od Vida ništa nije saznala, Regina se autobusom
zaputila u Nikšić, kod Nikole Radonjića, bivšega partizanskog
pukovnika, koji je petnaest godina odrobijao zbog ubojstva punca i
punice. Duž jadranske obale i u Crnoj Gori o njemu se širio glas da
rješava slučajeve koje policija nije u stanju riješiti, pronalazi opljačkanu
obiteljsku zlatninu, po Italiji lovi odbjegle dužnike, hvata i po potrebi
likvidira znane i neznane ubojice i silovatelje. Legende o Pukovniku
odavno su došle do udbaških i milicijskih ušiju, ali te 1969. mu se još
uvijek nisu umiješali u život. Ili su imali neki dogovor s njime ili je i za
državu obavljao prljave poslove.
U biti, Pukovnik je bio prvi i jedini privatni istražitelj u Jugoslaviji.
Samo što na vratima kuće nije imao naziv tvrtke, niti je davao intervjue
za novine i televiziju.
Njegov telefonski broj Regina je dobila od Ivke Karabogdanuše,
kavanske pjevačice, a vele i kurve, kojoj je neki Albanac bacio kiselinu u
lice, iz osvete jer ga je gazda kavane varao na kartama. Pukovnik je
Albanca pronašao u Milanu, a Ivki je donio njegov pasoš i oba uha
spakirana u kutijici za nakit. Evo, pogledaj ako ne vjeruješ, otvorila ju je
pred Regininim očima, nisam ga ni pitala šta mu je još napravio. Ovo mi
je dosta, rekla je Ivka Karabogdanuša, sakrivajući spaljenu polovicu lica
uvojcima goleme plave perike.
Dva smežurana uha, koja su vonjala na oltar okađen tamjanom, bila
su dovoljna da smire Reginu i uvjere je da će i njezin slučaj Pukovnik
uspješno riješiti.
 Kada ga je nazvala, javio se ženski glas i rekao joj da drug Radonjić
ima prvi slobodan termin danas u deset navečer, a sljedeći tek za
četrnaest dana. Ispostavit će se da je to bila laž i da Pukovnikova
sekretarica govori uvijek isto, zbog čega ljudi iz svih krajeva trče na
autobuse i vlakove, fascinirani njime i prije nego što su ga vidjeli. Narod
najviše cijeni one koji nemaju vremena.
Taksistu u zelenom moskviču Regina je kazala da vozi u Save
Kovačevića jedanaest. A ti, baba, ravno u Pukovnika!, odmah će on, koja
te nevolja njemu tjera?, upita. Nije važno, oštro mu odvrati. Hah, ti znaš
je l važno il nije važno, al bi ti bolje bilo da je važno. Računaj da samo što
će te pogledat košta milion. Da si đevojka bilo bi i jeftinije, a moglo bi se i
drugim platiti, no ovako baš i ne znam, našali se taksist, očito ljut jer mu
nije htjela reći kakva ju je nevolja pritisla.
Pozvonila je na kapiji kamene kuće s malim prozorima, koja je
izgledala kao bunker. Dotrčala su dva kudrava gnjevna psa i počela
pjeniti preko ograde, a onda se pojavio on. U starom vojničkom šinjelu
prebačenom preko ramena, visokim o icirskim čizmama u koje su bile
uvučene nekakve široke čakšire, s razdrljenom bijelom košuljom, visok i
uspravan išao je prema kapiji, a Regina pomisli kako ljepšega čovjeka u
životu nije vidjela. Potjerao je pse i pustio je u dvorište. Odmah se
predstavila. Pukovnik, uzvratio je ne pružajući joj ruku. Prošli su kroz
zamračen hodnik do sobe s velikim kancelarijskim stolom i visokom
drvenom foteljom s dva izrezbarena orla na vrhu naslona.
Sjeo je i pokazao joj rukom okruglu klavirsku stolicu bez naslonjača,
s druge strane stola. Jedino svjetlo u prostoriji bila je mala noćna
svjetiljka sa žaruljom od četrdeset vata, okrenuta od njega, tako da је
Pukovnikovo lice sve vrijeme razgovora ostajalo u potpunom mraku.
Ispričala mu je svoj slučaj, većinom govoreći istinu. I baš nemate
nikakvog traga, niti znate ko bi nešto više mogao znati?, pitao je, a zatim
je zapisao imena svih Dianinih prijatelja i prijateljica, svakoga s kime se
vidala i kome je odlazila, a da ga se Regina mogla sjetiti.
To što sami ništa niste našli poskupljuje stvar, rekao je. Osim toga,
niste rekli šta želite od mene. Ne znam šta bi drugo moga učinit, osim da
saznam đe vam se ćerka nalazi... A zar ne biste mogli napraviti da mi se
vrati?... Kako? Nisam gospodin Bog. Ne znate ni sa kim je ona sad. Možda
ga mogu zaplašit, a ako je kakav razbojnik, predati ga organima reda ili
slično, ali šta ćemo ako nije?... Pa, vi istražite... Dakle, oćete da saznam đe
vam je dijete, ko joj je đuvegija i ima li masla na glavi, pa ako ima da
dejstvujemo u skladu s tim? Ako to oćete, cijela stvar koštaće vas oko
milion i po dinara, računajući u starim dinarima, dok bi to da samo
saznam đe je mala iznosilo sto pedeset hiljadarki. Ali ako se za to
odlučite, dalje ćete morati sami, jer ulazim samo u inalni posa. Sad mi
veliš šta hoćeš i to je ono što ću da odradim. Kasnije nema dodatnih
zahtjeva... Dobro, platit ću sve... Ali ne garantujem da će se mala vratit.
Garantujem samo da ćeš i o njemu i o njoj znat sve. A više od toga samo u
slučaju da mu nešto nađem. I još nešto! Pola novca mi daješ u roku od
sedam dana, a drugo pola kad posa bude gotov, završio je Pukovnik.
Ustao je i to je bio znak da je sastanak završen i da više nema
pitanja.
Već sutradan Regina je oglasila da u Kuni, na poluotoku Pelješcu, za
milijun i pol dinara hitno prodaje kuću s maslinikom. Kako je ponuda
bila suludo dobra, jer je sama kuća vrijedila najmanje tri milijuna,
odmah se našao kupac s gotovinom te je tako zbog Dianinog prvog
bijega od kuće izgubljen ljetnikovac Delavale koji se kroz sedam
generacija prenosio s koljena na koljeno i nikome ni u vrijeme
najvećega siromaštva nije padalo na um da ga proda.
Pukovnik je iz Nikšića poslao kurira po kaparu, te je Regini ostalo
samo da čeka, nervira se i traži nove razloge zbog kojih joj je kćer
pobjegla od kuće, ali svaki se ipak svodio na bolesnu lozu Delavala koju
je davno, svakako prije nego što se ona uzela s Ivom, trebalo iskorijeniti
i tako spasiti svijet od neizlječivoga ljudskog defekta koji se samo
uvećavao iz generacije u generaciju. Uzalud ona pokušava spasiti u
Diani ono što je njezino i što je povukla od Sikirića, jer toga izgleda ni
nema. Sva je na ćaću, jer je pogan uvijek jača od čovjeka, zlo od dobroga
i naopako od ispravnoga, te će i svijet propasti onoga dana kad svaka
dobra loza bude satrvena nekim Delavalima i više na kugli zemaljskoj
ne ostane nijedna mater koja nije rodila naopako dijete.
Pukovnik je brojao novce i spremao se za potragu, kada je Gabrijel
uspio nagovoriti Dianu da s njime krene u pozorište. Nije ju htio
ostavljati samu kod kuće, jer se plašila svega i svačega, govorila da je
možda raspadajući leš ispod gomile stričevih knjiga, kojima je bila
zakrčena jedna soba, kad već toliko smrde; skidala je raspelo sa zida,
tražila da cijele noći u hodniku gori svjetlo i zavirivala u prostorije u
koje ni on nikad nije ulazio. A u gradu nije znala što da radi i ponašala
se kao gori stranac od svih onih Švaba i Austrijanaca koje je vodao
okolo. Ostavio bi ju i danas Musi i Gogi na čuvanje, ali su ga izradili i
otišli na proslavu nečijeg rođendana na Jahorinu. Bolje i to nego da
maloj Dalmatinki pokazuju Sarajevo, a da ne znaju ni šta bi joj pokazali.
Pustio je Dianu da ga čeka u Pozorišnoj kafani, dok završe s
namještanjem scenogra ije, a u pola osam će ju uvesti na predstavu. Pila
je oru, gazirani sok od naranče, proizvod mariborske punionice Talis
kojim je domaća industrija konkurirala coca coli, američkome crnom
čudu koje se od prošle godine širilo Jugoslavijom, prvom
komunističkom zemljom u kojoj se pije coca cola. Taj je podatak ljude
ispunjavao ponosom pa nitko tko drži do sebe nije pio oru i coctu.
Diani je, međutim, bilo svejedno. Sjedila je sama za stolom, a u uglu
kafane neko je društvo, po svoj prilici studenti s juga, u višeglasju
pjevalo Odiljam se moja vilo...
Gabrijel je prenosio praktikable s kraja na kraj pozornice i
otpuhivao kao da će dušu ispustiti, dok Mehi Pezeru nije pukao ilm i
nije se izderao na njega: Slušaj konju, budeš li mi dalje dahto, odo ja ino
kući, a ti se onda jebi i s upravnikom i s režiserom! Ionako sam na
bolovanju i umjesto da mi kažeš fala što sam došo, tu se praviš mangup.
Šta bi htio? Da glumiš? Je l bi to možda htio? Evo, jarane, samo glumi, al
pusti mene da živim.
Gabrijel je spustio svoj kraj praktikabla, čekaj da ti kažem!, pokušao
ga je smiriti, ama štaš mi bolan reć?, tresnuo je Meho svojim krajem da
je pozorište odjeknulo.
Izgleda da sam se oženio. Nisam htio, al izgleda da je tako ispalo,
odgovorio mu je.
Kako, jadan?, začudi se Meho Pezer koji je bio oženjen pedeset i
nešto godina i već je od devetero djece imao dvoje u penziji. Iako ni sam
još nije navršio sedamdesetu.
Tako ispada. Cura mi se doselila... Koja cura?... Jedna s mora... Nisam
znao za tu. A što si je pustio da se doseli?... E, vidiš u tome je frka. Nisam je
pustio, nego sam ju zvao... Fino, i šta bi sad? Ti je zvao, ona došla, kud ćeš
bolje! Sad morete pravit djecu... Nije to baš tako... A nego kako je, majke
ti?... Nisam baš mislio da će se doselit... Ih, nisam ni ja mislio da će u mene
Fazila poći za Pezera kad sam je pito, a vidiš – pošla je i sad duram!,
nasmija se Meho, već bolje volje, iako se pravio da ništa ne shvaća.
Meho, bolan, ja ti se ne mogu ženit, Gabrijel će plačnim glasom.
A što, jadan? Da ti se ne sviđaju muški? Ako je to razlog, drži se dalje
od mene. I ajde diži to čudo, neće Hamlet imat gdje zajebavat Ofeliju.
Tu se i završila Gabrijelova ispovijest, ali već sutra pola će pozorišta
znati za njegov nesretni ljubavni slučaj. Meho je, naravno, sve dobro
shvatio i razumio te je i ispričao kome je trebalo, sažalijevajući
nesretnoga mladića, što je Gabrijelu samo priskrbilo ugled među
glumačkim svijetom koji je neskriveno uživao u vlastitim i tuđim
tragičnim ljubavima, raspadajućim brakovima, ingiranim živčanim
slomovima i inim emocionalnim razlozima za alkoholiziranje.
Činjenica da je kao scenski radnik i pomoćnik dekoratera doživio
nešto što se smatra višim kastinskim znakom, bit će razlogom da mu
Viktor Barilla, režiser Hamleta, udijeli epizodnu ulogu drugoga glasnika,
nakon što stari Jozef Černi završi u bolnici zbog moždanog udara. Tako
će Gabrijel avanzovati među glumce, što je iz njegove tačke gledišta bila
jedina dobra stvar u vezi devetomjesečnoga divljeg braka s Dianom
Delavale..
Sjeli su u sedmi red partera, na desetu i jedanaestu stolicu, koje su
bile trajno rezervirane za slučaj da netko iz partijskih ili državnih
delegacija nesvrstanog svijeta, koje su svakodnevno dolazile u grad
ugovarati poslove s oružjem i naftom, poželi da mimo protokola posjeti
pozorišnu predstavu. Kako se to nikad nije dogodilo, dva najbolja
mjesta u sedmom redu pripala su scenskim radnicima, ali ih ni oni nisu
koristili, osim ako bi netko od mlađih našao curicu koja bi se dala
omađijati ašikovanjem u pozorištu.
Hamlet je bio smrtno dosadan, razvučen i sasvim u skladu sa
činjenicom da ga je režirao čovjek koji se, mlad, hrabar i perspektivan,
istim poslom u istome pozorištu bavio dvadeset pet godina ranije, pod
ustašama i njemačkom okupacijom, te je predstava iz 1969. trebala biti
neka vrsta njegove tihe rehabilitacije, nakon što je četvrt stoljeća bio
zabranjen u Sarajevu.
Kao i svaka druga rehabilitacija iz tih godina, tako je i ova
podrazumijevala čin pokajanja, skrušenosti i totalne diskrecije, čega se
Barilla tako uspješno držao da je predstava bila svima negledljiva, što
opet nije bilo razlogom da je ne pohvale novinski kritičari i da ne dobije
poziv za sudjelovanje na više jugoslavenskih i stranih festivala. Nitko se,
osim Udbe i drugova iz Komisije za idejni rad u Centralnome komitetu,
nije sjećao Barillinih ratnih režija i grešne mladosti pred prepunom
dvoranom čijim je premijernim aplauzima dirigirao ministar
bogoštovlja Nezavisne države Hrvatske Mile Budak, niti je bilo glumca u
Hamletu iz 1969. koji je znao zašto je maestro tako indisponiran, zašto
na probama ne progovara ni riječi, a jedina glumačka uputa koju
izgovara je: Smiri to malo, nisi na demonstracijama!
Problem koji je postojao između jednog kazališnog redatelja i
države rješavao se na štetu publike kojoj ništa nije bilo jasno, pa ni to
zašto se najednom toliko dosađuje na predstavi čovjeka kojeg su s
ovacijama ispraćali i u Zagrebu i u Beogradu, i koji je nosio časno ime
nestora jugoslavenskoga teatra. Publika nije znala, jer joj nije bilo dato
da zna a ne jer nije željela znati, da veliki Viktor Barilla u Sarajevo
dolazi popravljati nešto što je bilo nepopravljivo, vlastitu prošlost
koliko i prošlost ovoga grada. Ali najgore je to što u tom uzaludnom
poslu nije bio jedini.
U Sarajevo se iz Zagreba i Beograda uglavnom i dolazilo na
okajavanje grijeha. Dok su malobrojniji bili kažnjeni zbog nedostatka
svakoga talenta pa bi, odbačeni u teatrima istočne i zapadne metropole,
išli u Bosnu, drugi su, poput Barille, kao najveća imena jugoslavenskih
umjetnosti išli u Sarajevo da iskupe grijehe što su se namrli zbog Ante
Pavelića, Milana Nedića ili Staljina. Malo će ih biti upamćeno koji su te
grijehe iskupljivali sa sviješću o vlastitome stvaralačkom dostojanstvu i
imenu. Ovdje su obično naslijepo režirali i glumili kao pred praznom
mrtvačnicom ili spomen-kosturnicom u kojoj ih plaše slijepe lubanje
umorenih žrtava, a publika je ostajala uvijek jednako zbunjena i sve
uvjerenija da dosada izvire iz same prirode ovoga grada, a ne iz motiva
onih koji su u njega došli.
Ali ne treba biti prestrog prema Viktoru Barilli! Za razliku od drugih,
on u Sarajevo nije išao zbog zagrebačke ili beogradske sramote. U tim je
gradovima bio slavljen, po njemu su nazivani avangardni teatarski
stilovi, predavao je na fakultetima i bio objekat prvorazrednih
intelektualnih čežnji, a ljudi iz komiteta klanjali su mu se do crne
zemljice. Međutim, u staračkim je godinama odlučio rješavati
nesporazum s gradom u koji i nije morao dolaziti, jer osim dvije režije iz
vremena NDH, za Sarajevo ga nije ništa vezivalo. Želio je umrijeti
pomiren i s tim gradom, što je možda vrijedno nekog poštovanja. Koliko
god bilo uzalud.
Oboje su dremuckali svoja tri i pol sata, dodirujući se u skladu s
ritmom kraljevićevih dugih monologa. Ej, gledaj, to je glava Pire Trole,
laktom gumu Dianu u času Hamletova ćaskanja s lubanjom. Čija glava?,
nije shvatila što joj pokazuje. Pire Trole, gradske budaletine. Nije imo
nikog svog, pa kad je umro nisu ga ukopali, nego su ga izrezali za potrebe
Medicinskog fakulteta. Pozorište je na revers posudilo glavu. Ja predlago
da stavimo Piru Trolu u a išu, među imena glumaca, al me nisu slušali. Ne
znam zašto, duže je njegova glava na sceni, nego glave onih čija su imena
napisana.
Diana je do kraja scene zurila u tu lubanju koja je izgledala kao i
svaka druga lubanja, ali činjenicom da je imala ime i prezime bila je
strašnija od svakoga boljeizgledajućeg anonimnog leša u raspadanju.
Dizao joj se želudac od pomisli da je to bio živ čovjek, Gabrijel ga je
znao, i evo mu se raduje kad ga vidi na sceni, i ne padne mu na pamet
kako i on ima sličnu takvu lubanju s koje sutra netko može zguliti kožu i
proglasiti je za kazališnu rekvizitu. Vi stvarno niste normalni, rekla je i
pošla piškiti. U mraku se saplitala o noge gimnazijalaca dovedenih na
predstavu.
Te večeri su se prvi put posvađali. Zapravo, Diana se nikada prije ni
sa kim osim s majkom nije tako ozbiljno i do kraja svađala. Rekla mu je
da nije mogla zamisliti da takvi primitivci postoje.
Što bi ti da znaš da će tvoju glavu nositi u kazalište?... Bolio bi me
kurac. Eto šta bi... A možeš li izgovoriti jednu rečenicu bez kurca i pičke?...
A možeš li ti zavezat ili oćeš da ti zaljepim šamarčinu, pa da malo slušaš
Petu simfoniju!... Gabrijele!... Molim dušo! Molim! Molim!, urlao je, unosio
joj se u lice i mahao ručerdama.
Ne bojim te se, nastavila je tiše, varaš se ako misliš da te se bojim.
Samo se kukavice toliko deru. Kukavica si. Usrao si se jer sam došla. Je li
tako, Gabrijele, da si se usrao? Ali zašto si me zvao! Zato što je to ino
zvučalo,je li? Htio si biti veliki mangup, ali više onako na daljinu. Baš si
pizda. Da znaš da si pizda.
 Provocirala ga je isto onako kako bi to činila kad je znala da je kraj.
Htjela je sve učiniti da ne čuje kako joj opet netko govori da je nije
dostojan. Ali umjesto da do kraja poludi, Gabrijel je stao, zamucao i
rasplakao se kao glumac u lošem indijskom ilmu malo prije nego što
djevojački zbor zapjeva odu Brahmaputri. I koliko god bila bijesna i
pripravna da istrči iz kuće bez dinara u džepu i bez mjesta na koje bi
mogla otići, Diana nije znala što da učini. Stajala je nasred sobe,
stisnutih šaka i u raskoraku, i otpuhivala kao bik kad mu toreador
pobjegne iz arene.
Ovakve svađe ponavljat će se barem jednom tjedno, uz neznatne
varijacije u uvredama i smislu, uvijek oko neke teme koja bi se
istovremeno ticala i Gabrijela i grada u koji je došla. Diani se činilo da
sve loše i ružno što je upoznala od Sarajeva živi u njegovoj osobi, kao da
je zaražen svim bolestima koje su se na čaršiji mogle pokupiti. Bjesnila
je jer ju je prevario i navukao na lijepe riječi i šarm koji je trajao sve dok
se nije naselila u njegov svijet, a zatim je nestao kao jezerska varka u
sunčanom jutru. Napadala ga je i istjerivala Sarajevo iz Gabrijela, jer još
nije bila spremna istjerati sebe iz Sarajeva.
On bi se na kraju rasplakao ili bi istrčao iz kuće i ostavio je svu noć
samu, da se nastrahuje među sobama s nabacanim namještajem i
srolanim ćilimima, gomilama njemačkih knjiga i predratnih novina, sve
samim posmrtnim ostacima koji su, kao i lubanja Pire Trole, bili tako
prostački izloženi javnome pogledu.
O životu te kuće i Gabrijelovom stricu Brunu Ekertu i strini Faniki
malo je toga doznala, jer je to bila jedna od rijetkih stvari – zapravo
jedina – o kojoj Gabrijel nije pričao nadugo i naširoko već bi se izvlačio i
bježao u priče koje su često bivale bolnije i strašnije nego što je, barem
po Dianinom mišljenju, bila stričeva.
Uglavnom, znala je da su 1945. Brunu Ekerta osudili na smrt zbog
suradnje s okupatorom – kakve, to joj nije htio reći, da bi mu kazna bila
zamijenjena s dvadeset godina robije i kon iskacijom cjelokupne
imovine, koja zbog administrativne greške nikada nije provedena ali ni
opozvana, tako da ovo i jest i nije Gabrijelova kuća. Strina Fanika se
nakon pet godina čekanja ubila ispivši esenciju, tako da nakon 1951., pa
sve dok se prije šest godina Gabrijel nije uselio, u kući nitko nije živio,
niti je itko u nju ulazio. Bruno Ekert objesio se u zeničkome zatvoru
dvadeset osmoga maja 1966., dva dana prije nego što je po odsluženoj
kazni trebao biti pušten na slobodu.
To je bilo sve što je uspjela izvući iz Gabrijela. O drugome je šutio i
crvenio se, kao da nevješto krije neku neizlječivu obiteljsku bolest.
Ostavljajući je usred noći samu u mrtvoj kući dvoje samoubojica,
Gabrijel je Dianu kažnjavao na najgori način.
Ako ne bi bili kući i svađali se, ili kod Goge i Muse na teferićima koji
su trajali po cijelu noć uz muziku Janis Joplin i Boba Dylana i
afganistanski hašiš, Gabrijel i Diana su vrijeme provodili u Narodnome
pozorištu. U četiri i pol mjeseca po nekoliko su puta gledali sve drame,
opere i balete. Sumnjivo lice Branislava Nušića čak sedam puta. Jedino
su izbjegavali Barillinog Hamleta koji se, međutim, davao dvaput tjedno,
iako je publike bivalo sve manje nakon što su se već izredale sve
osnovne i srednje škole i školske ekskurzije iz Tuzle i Zenice, koje su po
naputku republičkoga sekretara za nauku, obrazovanje i kulturu bile
dužne pohoditi upravo tu predstavu. Kada je Gabrijel počeo, umjesto
bolesnog Cemija, igrati drugoga glasnika, Diana bi ga čekala u
Pozorišnoj kafani.
Odlasci u pozorište bili su i za nju i za njega najbolji način da se
ubije večer. Ona nije morala ići od jedne do druge sarajevske kafane i od
svakoga tko primijeti da nije odavde slušati kako se čovjek nigdje na
svijetu ne zabavlja kao u Sarajevu jer nigdje nema ovakve raje, a on nije
morao strepiti od njezinih pogleda i primjedbi pod kojima se rušio
njegov grad.
Osim toga, čim bi sa njom negdje izišao, događale su se pizdarije
kakve nikada prije nije doživio. Ili bi se pred Dianinim očima ljudi iz
čista mira poboli noževima ili bi se konobar u Morića hanu sapleo o
prag i baš Diani izlio tanjur vrele begove čorbe na glavu ili bi im se
dogodilo da im, kao u legendi koju su prepričavali svi ali je nitko nije
doživio, nasred Baščaršije priđe ošišani grmalj i natjera Gabrijela da za
pet stoja kupi ciglu. Sa svakim novim danom stvarnost je stizala Dianine
novostečene predrasude i nije bilo pomoći nego se sakriti u pozorište.
Da je Sarajevo takav grad kakvim ga ona vidi i kakav joj se svakoga
dana događa, nitko tu ne bi živio, mislio je Gabrijel, pomiren sa
činjenicom da na svijetu nema mjesta koje bi s Dianom mogao dijeliti i
koje bi se prema oboje jednako odnosilo.
 A onda se dogodio taj nesretni petak i premijera opere Nikola Šubić
Zrinski. Tko zna kome je i zašto palo na pamet da u Sarajevu, tom
bastionu bratstva&jedinstva i komunističkoga pravovjerja, postavlja
hrvatsku nacionalnu operu u kojoj glavni junak gine u junačkome boju
protiv Turaka, ali se u čaršiji govorkalo da se to čini po direktivi
najvišega partijskog vrha, u sklopu šire akcije pridobijanja narodnih
masa u zapadnoj Hercegovini koja je dvadeset i nešto godina živjela pod
nekom vrstom policijske prismotre, stigmatizirana zbog masovne
suradnje s ustašama u Drugome svjetskom ratu. Ne mogu djeca biti
kriva za ono što su radili očevi i djedovi, glasila je najnovija partijska
parola, ali se isto tako govorilo da bi onda tu operu trebalo postaviti u
Lištici ili Ljubuškom, jer kakve veze Sarajevo ima s ustašama i zašto bi
se nepravde ispravljale baš preko priče o nekom hrvatskom velikašu
koji se tukao s Turcima.
Nije čaršija baš nešto patila za Otomanskom imperijom i sultanovim
vremenima, nitko ih se nije sjećao, ali prevelika hampa i hajka na Turke
ljudima se nikad nije sviđala i instinktivno su osjećali da se sve te
narodne pjesme i priče, u kojima Jovo i Ivo ginu od nekog Sulejmana,
ipak posredno tiču i svakog Bosanca koji nosi tursko ime. Ako ništa
drugo, on nema prava na svoje herojske legende, jer se nije borio protiv
osmanlijskoga zuluma o kojem se u školi uči da je trajao pet vijekova,
iako kalendar kaže da se radi o četristo godina, i jedva da je do danas
prošlo pet stoljeća otkako Turci dođoše u Bosnu, a koliko ih već nema
tu! Toliko da samo kaldrma pamti da je po njoj gazila turska noga. Eno,
na groblju usred grada otvorili su javni nužnik, da narod zna kako ni
mrtvi nemaju međusobno ista prava. Neće se dogoditi da govna
zasmrde nad katoličkim i pravoslavnim grobovima, iako u njima leže
ljudi koji su umrli u isto vrijeme kad i oni koji se sad kupaju u govnima.
Potiho je romorila čaršija i nakon dugo vremena muslimanski su
gazde pazili što govore pred svojim katoličkim i pravoslavnim
komšijama, jer su osjećali da je opera ozbiljna stvar, zbog koje se glava
gubi i na robiju ide, iako ni jedni, ni drugi, ni treći u životu nisu nogom
kročili u Narodno pozorište.
Ali čaršijski katolici, kojih su bili manjina – našao bi se poneki među
urarima, šusterima i šnajderima – bome su se spremali da prvi put
pođu u operu. I nisu to krili, nego bi sa ćepenaka dobacivali da, koliko
sutra, kupuju karte za premijeru.
Zajebavaju li ili misle ozbiljno, to se nije znalo, niti se pitalo, jer bolje
je šutjeti oko onih stvari za koje ni sam ne želiš biti pitan. Ali sasvim je
moguće da je neki od njih i kupio karte i zaputio se te večeri na operu
Ivana pl. Zajca, Nikola Šubić Zrinski.
Već oko pola sedam okupila se pred Narodnim pozorištem masa
svijeta. Dok su jedni i izgledali kao da su pošli u operu – visoki starci sa
željezničarskim brčićima, pod ruku su vodili svoje sijede bakice koje su
glave netom izvukle ispod frizerskih haubi, i frizure su im se modrile od
Ehotona poput zapjenjene morske pučine, dotle većina okupljenih baš i
nije djelovala kao da će u pozorište.
Glavati tipovi kvrgavih čela mrgodili su se poput negativaca u
partizanskim ilmovima i stalno prelazili pogledom preko svjetine, isto
kao da imaju kamere umjesto očiju pa upravo snimaju ilm. Stigla je i
studentarija iz provincije, u zakrpljenim tamnoplavim i crnim odijelima
kakva se u Kaknju i Doboju kupuju jednom u životu i služe za sprovode i
svadbe. Oni su se držali zajedno u nekoliko grupa, i bacali su prema
kvrgavim glavama poglede pune prkosa. Našlo se tu i sirotinje iz
Sarajevskog polja i sa Stupa, u blatnjavim gumenim kalošama, ilijaških
mljekarica i dvije-tri starije žene u poderanim i u lekanim kostimima,
prenašminkanih lica, sa šeširima na glavi. Jedna je oko vrata nosila
povelik srebrni križ i svako ga malo izbacivala van jer joj se zavlačio pod
bluzu.
Atmosfera je, barem iz perspektive nekoga tko nije Sarajlija, bila kao
u nekom De Sicinom ilmu, ali za svakoga tko je ovdje rođen ili ima
pojma o ovome gradu, bilo je to mjesto s kojeg se valja skloniti. Osjećala
se, naime, opasnost kakvu znaš čak i ako je nikada nisi doživio i nemaš
pojma što ona zapravo donosi. A većina svijeta s takvom opasnošću nije
imala iskustva, jer bi prošle godine, deset, petnaest ili dvadeset, prije
nego što se nešto slično dogodi. Iako je stariji svijet, i čaršijski i gradski,
dobro znao da takve stvari uvijek dođu, poput zemljotresa, požara i
velikih snjegova. Nemoguće ih je izbjeći, ali valja biti što dalje od njih jer
je sigurno da će netko stradati, da će netko biti ponesen ludom glavom i
još luđim srcem, pustit će jeziku da lamata i dogodit će se ono što će
grad godinama držati u strahu ili uvjerenju da od nas veće pogani na
svijetu nema jer nam miran život manje vrijedi od pet minuta ludosti.
I onda se, naravno, dogodilo ono što se moglo predvidjeti i što je
morao znati taj koji je odlučio da se u Sarajevu postavi opera Nikola
Šubić Zrinski. Skupina studenata, moglo ih je biti sedam ili osam, stala
je u krug, zagrlili su se i glasno zapjevali ariju U boj, u boj. Pustili su
glasove što su jače mogli, i nisu bili bez sluha, samo što su Zajčevu
romantičarsku budnicu zavrnuli na neku svoju kajdu u kojoj su se čuli
odjeci Vlašića, Zvijezde i Vranice, zavijanje vukova i urlik nekoga tko na
drugome kraju planine pada u provaliju. Njihovi glasovi nisu poznavali
sevdalijsku tugu sa čaršijskih strana, njihovo je bilo nešto jače, tvrđe i
opasnije. Očaj planina i nesreća sela iz kojih su stigli: sela koja su klana
ili su klala. A najvjerojatnije će biti i jedno i drugo! Klanja se u nas
uvijek praštaju, ali nikad ne zaboravljaju. I svaki oprost ima upisan rok
trajanja. Nekome se oprosti na deset, nekome na pedeset i sto godina,
ali se ne pamti da je išta, ijedan zločin, stvarni ili izmišljeni, oprošten za
sva vremena.
Da je netko stručan te 1969. ispred Narodnoga pozorišta u Sarajevu
mogao stvarno čuti gorštake dok pjevaju U boj, u boj, rekao bi kako
Zajčeva arija nikada nije ljepše zvučala. Umjesto provincijalne imitacije
europskoga uzora iz devetnaestog stoljeća, propjevao je narodni glas.
Divlji balkanski folklor koji je zaslužio svoga Belu Bartoka, ali ga nije
dočekao. No tko bi slušao studentariju koja je odlučila da gine, i pri tom
se bavio muzikološkim razmatranjima. U nekoliko sekundi svijet se
počeo odmicati od pjevačkoga kruga, uskoro na pedeset metara uokolo
nikoga nije bilo, a onda su, kad je sve bilo čisto, kvrgoglavi mrgudi,
sigurno ih je bilo trideset, krenuli na pjevače, opkolili ih i naprosto
progutali.
Ljudi se kunu da nisu ni vidjeli kako su ih odveli, što im je za
vjerovati, jer su se i trudili da ništa ne vide, ali dva dana kasnije u
beogradskim je Večernjim novostima izašao članak o »nacionalističkom
incidentu ispred Narodnoga pozorišta u Sarajevu«. Narodu nisu trebale
novine, jer su svi već sve znali. Sama premijera održana je bez izgreda,
uz aplauz koji je bio taman onoliko dug da nikome ne bude sumnjiv.
U vrijeme incidenta Gabrijel je namještao scenu, a Diana je u
internom pozorišnom bifeu razgovarala s Katarinom Katzer, mladom i
perspektivnom balerinom kojoj bi se katkad znala požaliti na svoje
sarajevske neprilike i nailazila je na razumijevanje, jer ni Kati, istina iz
nekih drugih razloga o kojima se u pristojnome društvu ne govori, ovo
nije bio najmiliji grad na svijetu. Nijedno od njih troje, sve do kraja
predstave, nije imalo pojma o onome što se događalo ispred pozorišta.
Sutra u devet ujutro pred Gabrijelovom kućom zaustavio se crni
citroen, izašla su dvojica inspektora u civilu i odveli ga na informativni
razgovor u Službu državne bezbjednosti. A zapravo u prostorije tajne
policije koja se bavila slučajevima kontrarevolucionarne i neprijateljske
djelatnosti. Diana je htjela poći s njim. Drugarice, vas niko nije tražio,
kad vas budu tražili doći ćemo i po vas!, odbrusio je plavokosi nabijeni
tip.
Ostala je kod kuće i čekala, sve dok nije sasvim izgubila živce i pošla
tražiti nekoga s kime bi dijelila vrijeme dok se Gabrijel ne vrati. Zvala je
Gogu i Musu, ali se nisu javljali, a onda je odšetala do Katarine, ispričala
joj što se dogodilo, a Kati to uopće nije bilo čudno, kao da je očekivala
da se i takve stvari tu počnu događati, i pošla je s njom da kući čekaju
Gabrijela.
Pojma nemam šta je bilo pred pozorištem, rekao je inspektoru Jeri
Vidoševiću, crnom zalizanom tipu staljinskih brkova, prije nego što ga
je ovaj išta pitao. Kako znaš da smo te zato zvali?, ispod oka ga pogleda,
istovremeno nešto zapisujući. Ne znam, al pretpostavljam. Zašto biste
me inače zvali?, reče Gabrijel. Još uvijek se nije previše brinuo. Da
razgovaramo, kao što građani razgovaraju sa službama. Svjesni građani.
Oni koji ništa ne kriju. Je li tako? Zašto bi se pošten čovjek brinuo kad ga
pozovemo? To je isto ko da bi se ja brinuo kad uđem u pozorište da će me
ubiti iz onog, kako se to kaže, lažnog pištolja. E, mačak, al pištolj može bit
pravi. To znamo i ti i ja, prenemagao se Jere, kao da glumi Kočićevog
Davida Strpca. Kakav pištolj? Ne kontam, zbunio se Gabrijel. Ne
razumijem. Kaže se – ne razumijem. Upozorištu radiš, a govoriš ko jalijaš.
Nemoj da te čuje drug Barilla. Il je on gospodin? Je li, reci mi, je l' Barilla
drug ili gospodin? Da znam kako ću ga zvat ako mi dođe na kafu. Znamo
mi da te uzeo za glumca. Drugi glasnik, ha? I baš tebe uzo! Biva, stolar, al
talentovan! Pa ja, oni na glumačkim fakultetima ne znaju šta rade, al zna
slavni režiser, je li tako?
 Gabrijel pomisli da su ga ovdje doveli da ispitaju zašto ga je Barilla
uzeo u predstavu i to ga naljuti: Nisam ja tražio da me uzme. Uzo me je
jer nijedan glumac ne bi prihvatio tolišnu ulogu... Pa da, to i ja govorim! I
onda je uzo tebe. Zna čovjek, nastavljao je Jere u istoj kajdi. A zašto njega
niste zvali i pitali ga?... A bi li se ti to meni miješo u poso? Znaš, ne bi ti to
valjalo, jer čim mi se neko miješa u poso, mene počne žigat ova strana
glave. Znaš, tu sam četres devete fasovo ustaški metak ganjajući škripare
po Hercegovini. Nisu mi ostale neke značajnije posljedice, osim što
popizdim kad mi se neko miješa u poso ili kad se, nedobog, neko na toj
stolici počne kurčiti. Tad, Gabrijele moj dobri i prepošteni, postajem
zajeban. A kad sam zajeban onda ti evo ovim rukama uzmem glavu i
udaram malo njome u onu kasu. Čisto da se smirim. Okreni se i pogledaj
je, iza leđa ti je. Ama okreni se kad ti velim i gledaj kasu! E, i onda ja tako
krešem tvojom glavom o kasu dok se ne uhavizam i ne popusti mi moja
posljedica. Samo što to zna potrajat i onda jebi ga, zavisiš od toga kolko ti
je glava tvrda. Ako je tvrđa ostaneš živ, al okolo hodaš ko budala i ne znaš
šta ti je ranije bilo unutra. A ako je mekša, e onda halali ga druže i državi
i partiji i inspektoru Jeri Vidoševiću! Tvoja glava, Gabrijele, koliko mi
znamo, nije bosanska. Gabrijel Ekert – to ti odmah mogu reći, znači meku
glavu, pa je bolje da ne provjeravamo. Je li tako? Ekert nije bosansko
prezime. Nego je švapsko. Pardon!, njemačko. Nisi se valjda uvrijedio, je l
de da nisi? Znamo ti oca Miju, malo veseliji čovjek,je li tako, al boga ti, reci
ti meni je l ti stari imo kakvog brata?
Pred tim pitanjem Gabrijel se spetljao i zamucao i u sekundi je od
nevina čovjeka koji se tu našao greškom, postao krivac koji sakriva svoj
zločin. Nije važno što je učinio i je li išta učinio zbog čega bi se trebao
plašiti milicije. Krivnja se ne dokazuje nevinome već krivcu, i to nakon
što je takvim proglašen i nakon što se tako počeo osjećati. Čim se
osjećaš kao krivac, počinješ se i ponašati kao krivac. Zato nema bolje
policije od komunističke, jer se njoj ne događa da kroz izlazna vrata
propusti nevina čovjeka. Svi su krivci, samo što jedni budu kažnjeni, a
drugima je oprošteno. S ovog je mjesta lako bilo koga poslati na robiju,
jer nema tog čovjeka koji barem jednom nije rekao nešto za što bi
mogao dobiti pet godina zatvora. A ako bi se i našao takav pravednik, i
on je čuo nekoga tko je rekao nešto i nije ga prijavio.
 Šta je bilo? Svezo ti se jezik? E, šta ja u ovom poslu neću doživit! Uđe
mi čovjek u kancelariju, zdrav, čitav i normalan, još i glumac. Fino se
pozdravi i upita, vidi se – čovjek pun sebe. Ima i čega biti pun. Nije šala da
te zadnji red u pozorištu čuje dok šapćeš. I onda odjednom ko da ga je
grom ošinuo. Da nisi bolestan? Oš da ti donesem šećera i vode? Nećeš? Pa
koji ti je onda, da tako kažem, kurac?
Gabrijel duboko uzdahnu, pa progovori prije nego što je Jere i taj
uzdah stigao prokomentirati: Jest, imo sam strica. Umro je u zatvoru.
Nikad ga nisam vidio... A sramote! Nisi mu išo u posjete! Pa ako je državi i
narodu bio kriv, ako je krao i klao, nije red da ga se rod najrođeniji
odrekne, nastavi inspektor.
Nije klao!, Gabrijel se pobunio. Jere se naglo uozbilji i namršti, s
lijeve strane čela iznenada mu zijevnu rupa, pod kožom je nedostajao
komadić kosti i vidjelo se kako mozak pulsira. Nagnuo se preko stola,
skoro do Gabrijela, kao da će skočiti na njega ili ga tresnuti po licu: A
kako ti, efendija, znaš da Bruno Ekert nije klao? Sad ćeš mi ino reći ko ti
je to reko pa da njega malo priupitamo za zdravlje... Niko mi nije reko,
prošapta Gabrijel.
Tresla su mu se koljena i igrali svi mišići na licu. Očekivao je udarac i
želio je da se to što prije desi, da ga Jere Vidošević sastavi sa zemljom i
da bude ono što mora biti, samo da se što prije sve završi.
Aha! Pa tako mi reci, da te razumijem! A ne da mislim u sebi, šta to
ovaj čovjek govori, jesu li meni švrake popile mozak ili je on totalni kreten.
Trebo si mi odma ino reć da ustaše nisu klale i ubijale, nije bilo
Jasenovca, nije iza njih ostalo milion i nešto mrtvih ljudi. Ljudi ili Srba i
Jevreja. O, pardon, prosim lepo, pardon! Vi kažete Židova, je l de? Židova!
Židovima i psima ulaz zabranjen! Je li se tako kaže, pasji poglavniče, ili
smo i to izmislili? Govori, pička ti materina, je l se tako kaže?, zaurla Jere
Vidošević, a Gabrijel se skupio koliko god je mogao, pogleda zakovanog
uz oštri rub crnoga kancelarijskog stola.
Grozničavo je mislio što sad treba učiniti. Da šuti ili da nešto kaže?
Ako šuti, ovaj će ga zatući na licu mjesta jer provocira, a ako kaže da
uvijek govori Jevreji a ne Židovi, kakve to veze s vezom ima i ispast će
da se kurči.
No, u taj mah u kancelariju utrča debeli postariji čovječuljak u sivom
odjelu: Šta je bilo Jere, šta se dogodilo, dođi vamo, ajde, ajde, odmori se
malo, ajde, donijela Fazila ćevape...
I prije nego što je Gabrijel podigao glavu, mali debeli već je sjedio na
Vidoševićevom mjestu, a Jere je nestao iz prostorije.
Pusti ga, bolan, nije normalan. Ubit će jednom nekog. Govorim mu ja,
Jere jadan, idi u penziju, odmaraj se, drž se svojih pčelinjaka, nije ovo za
tebe. Budala, već ima staža više nego godina života. Kad mu se saberu
partizanija i ono što je deset godina ganjo ustaše po Hercegovini. Al neće
on u penziju! Nego, reci ti meni, momak,jesi li ti šta jučer vidio ispred
pozorišta, pa da za deset minuta završimo. Uf, jebem ti, koji sam ja
nekulturan čovjek, nisam ti se predstavio, a red je i po pravilu službe i po
ljudskim adetima. Martin Barnjak, inspektor se diže i pruži mu ruku.
Ruka je bila malena kao u djeteta i sva nekako okrugla, s vjenčanim
prstenom koji je stavljen jako davno, dok je prst bio tanji. Gabrijel je tu
ruku prihvatio kao najveći dar koji je mogao dobiti.
Ništa nisam vidio. Namještao sam scenogra iju. U pozorište sam ušao
u četiri popodne, a u to vrijeme nikoga nije bilo ispred... Fino. To smo i
znali, ali takva je procedura. Moraš imat izjavu, bez obzira što je i tebi i
onome koga pitaš jasno da je glupo. Al jebaji ga, takvo je pravilo službe. A
je l ti poslije neko reko šta su ti momci ispred pozorišta pjevali? Pitam te
to onako, čisto me zanima... Pjesmu U boj, u boj. To je iz te opere... Znam,
znam, gledo sam ja Zrinskog kad sam bio u Zagrebu. Pogledaću i ovde, da
vidim čiji je Zrinski bolji, naš ili zagrebački. Ah, eto, pjevala mlađarija da
oproba glasove. A šta ti misliš, onako ko čovjek, zašto su pjevali baš tu
pjesmu, a ne neku drugu?, upita Barnjak koji je, i zbog budalastoga
smiješka koji mu nije silazio s lica i zbog načina na koji je postavljao
pitanja, Gabrijelu nalikovao nekom dosadnom tetku koji dok si još
dijete, jednom godišnje, obično za rođendan, dođe u posjetu, pokloni ti
plastičnu lokomotivu i ne pušta te na miru dok ne ode. Drži te na
koljenu, štipa za obraze, pita koga više voliš njega ili oca, i imaš li curu.
Fakat ne znam zašto su pjevali baš U boj, u boj, reče.
Pa ja, vidi mene budale šta pitam! Kako bi ti to znao!, Barnjak se
zbunjeno počeša po ćeli.
A kako bi ti komentariso tu pjesmu da si bio pred pozorištem?... Kako?
Nikako, šta ja tu imam komentarisat. Ljudi pjevaju ono što će u operi
slušat. Ja mislim da je to normalno, reče Gabrijel, dok mu se u misli
vraćala Diana, to da je ostala sama kod kuće i da sigurno pizdi što ga
nema ili prekopava po sobama u koje se ne ulazi.
Normalno, n-o-r-m-a-l-n-o!, izgovarao je Barnjak kako bi zapisao
koje slovo. Dobro, ako je tebi normalno, onda je i meni, i izađe iz
kancelarije.
Pola sata sjedio je Gabrijel na svome mjestu i nije se micao da opet
nešto ne bi pokvario dok se ne vrati inspektor Jere. Ali umjesto njega
pojavio se tip u uniformi. Gabrijel je skočio. Okreni se i ruke na leđa!,
proderao se milicioner.
Tri minute kasnije Gabrijel je bio u sobi bez prozora, među zidovima
obojenim masnom zelenom bojom, s lisičinama koje mu neće biti
skinute s ruku sve do sutra kad će ga, usred neradne nedjelje, izvesti
pred suca za prekršaje, koji će ga osuditi na šezdeset dana zatvora, jer je
podržavao pjevanje pjesama nacionalističkoga sadržaja ispred
Narodnoga pozorišta u Sarajevu i izražavao žaljenje što se i sam nije
mogao pridružiti pjevačima.
I tako je Gabrijel stradao zbog Zrinskog, i to baš one godine kada je
prvi put požalio što se rodio u ovoj vukojebini, a ne u Americi odakle su
i do Sarajeva stigli prvi glasovi o festivalu na privatnoj farmi nekog
Маха Yasgura, u mjestu koje se zvalo Woodstock, gdje je jedna
generacija stekla pravo da se odrekne upisane joj roditeljske povijesti,
države, zastave, zakona i svega onog sa čime se više nije moglo živjeti. I
Gabrijel je nakratko povjerovao da će biti zaštićen tim Woodstockom,
već samo zato što je za njega čuo i što se kod Goge i Muse opijao uz
pjesme koje su tamo pjevane. A s arijom U boj, u boj imale su taman
onoliko veze koliko i on sa svojim stricem Brunom.
Njegova nada se ugasila onako kako se gase sve nade i vjerovanja da
možeš biti mimo svijeta pa da te maše nevolje koje su na svoj put pošle
prije nego što si se rodio i prije nego što je itko i išta, osim tih nevolja,
računalo da ćeš jednom biti tu. Dok je čučao u zelenoj ćeliji svi
Gabrijelovi problemi sveli su se na jedan. Zapravo na dva: na pišanje i
sranje. Uhvatile su ga i jedna i druga sila, te je o ostalim silama prestao
razmišljati.
Diana je provela noć s Katarinom Katzer, a da nije uspjela
progovoriti ni tri riječi, niti previše misliti o sebi i Gabrijelu. Kate joj je
ispričala cijeli svoj život, prepun mrtvih tetki i uroka što ih je neki
galicijski pop prije dvije stotine godina bacio na Katzere, a zbog kojih je
svaki muški član obitelji ljubio muške. Pa su se s vremenom uroci
produbili te su žene u Katzera počele ljubiti ženske. Od istoga
prokletstva stradali su joj i pradjed i djed i otac i svih pet očevih sestara
koje su se jedna za drugom ubijale u Beču zbog nekih glumica i
balerina. Svake dvije godine po jedna bi gurnula glavu u rernu i pustila
plin, pa bi se iz Sarajeva išlo na sprovod.
O tome je li se galicijsko prokletstvo i na nju protegnulo, Kate nije
ništa govorila. No Diana je oprezno uzmicala kad god bi je u žaru priče
hvatala za ruku. Smijala se i plakala nad nevjerojatnim ispovijestima
sarajevske balerine, u kojima je sigurno bilo i laži i neke čudne
mahnitosti, što su djevojku tjerale da bez prestanka govori i da joj riječi
prestižu misao pа bi prelijetala iz jednog u drugo vrijeme i više nije
znala ni gdje je, ni u kojem je liku.
Onda bi na trenutak zastala, pogledala u strop uplašena da će se
srušiti, i umjesto da nastavi nedovršenu priču, počinjala je neku novu. O
moskovskoj baletnoj školi i o tome kako je u osamnaestoj godini
izgubila menstruaciju, ali se zbog toga ne brine, jer zna da će joj se
vratiti kad jednom slomije nogu, istoga mjeseca kad plesačka karijera
dođe kraju. Konji i balerine samo jednom slomiju nogu, uz tu razliku da
konja ustrijele, a balerini daju penzijicu da s nečim provede mladost.
Kate zna da će slomiti nogu, više puta sanjala je isti san i tačno zna gdje
će se to dogoditi. Ali ne zna kada. Nije ni važno: što izgubiš na mostu, to
dobiješ na ćupriji. Bijelu labudicu zamijenit će menstruacija.
Oko šest polegla ju je u krevet podno raspela, i Kate je zaspala u pola
rečenice. Diana se vratila u dnevni boravak, legla na sećiju, malo gledala
vatru koja je plamsala u kraljici peći, sve dok nije sklopila oči. U osam će
se ispred kuće zaustaviti milicijski auto, a isti onaj milicajac koji je
odveo Gabrijela će, nakon što ju probudi zvonjavom, Diani uručiti poziv
za informativni razgovor u Službi državne bezbjednosti, gdje je trebala
doći u ponedjeljak u deset. Pitala ga je gdje joj je momak, odgovorio je
da ne zna, ali je uvjeren da je na sigurnome.
Tek dan kasnije Diana će saznati da je Gabrijel osuđen na šezdeset
dana zatvora i da je u centralnome zatvoru koji nosi ime Miljacke,
malene gradske rječice u koju se sliva sva sarajevska kanalizacija, pa
zaudara i za zimskih dana. Na policiji su Diani postavljali uobičajena
pitanja o čovjeku s kojim je živjela, gdje ga je i kako upoznala, je li joj
rekao što mu je za Drugog svjetskog rata bio stric, i kakvo je njezino
mišljenje o tome. S kime se druže i koga viđaju, o čemu razgovaraju i
koje ilmove gledaju. A kad je inspektor upitao kad su prvi put vodili
ljubav, odgovorila je da ga se to ne tiče, na što se ovaj samo nasmijao i
prešao na nešto drugo.
Navratite s vremena na vrijeme, rekao joj je na rastanku, naročito
ako primijetite nešto sumnjivo. Morate razvijati bezbjedonosnu kulturu.
Sami ste vidjeli kako završi kultura u pozorištu.
Nakon što ga je prvi put vidjela, utučenog i ošišanog do gole kože,
moro sam potpisat da se šišam po vlastitoj volji, kažu da je to zbog vaški,
Diana je naglo zaboravila ono što se između njih dvoje događalo otkako
se doselila, odlučna da bude podrška svome čovjeku bez obzira na to
što će se dalje događati, jer su mu rekli da ovo nije kraj i da se očekuje i
krivična prijava, po članu 114. Krivičnog zakonika, zbog
kontrarevolucionarne djelatnosti i narušavanja ustavnoga poretka SFRJ.
Bila je spremna na sve i nijednoga trenutka u sljedeća dva mjeseca nije
se pokolebala i ništa joj nije bilo važnije od toga da njezin Gabrijel izađe
na slobodu i da ga dočeka mir i obiteljski sklad.
To vrijeme, koliko god bilo teško i koliko god je i ono malo ljudi koje
je upoznala, uključujući Gogu i Musu, pokazalo svoja najružnija lica, bilo
je doba najveće Dianine ljubavi u životu. Najveće, sve do tragično
prekasne pojave Marka Radice. Voljela je Gabrijela jer je stradao i jer je
to stradanje upisala sebi kao nekakav emocionalni dug, a voljela ga je i
zato što nije bio tu kraj nje i mogla ga je zamišljati onakvoga kakav
nikada nije bio, kao Ivanu Orleansku u onom nijemom ilmu, ošišane
glave i s pogledom punim patnje, lišenoga svake muškosti.
Danima je nazivala Gogu i Musu misleći da će preko njih naći neki
posao, jer novaca u kući nije bilo, a u pozorištu nisu htjeli ni čuti da joj
daju Gabrijelovu plaću. Niti su joj se javljali, niti bi otvarali vrata kad je
zvonila. Znala je da su kod kuće i ne žele je pustiti. Na petom katu
zgrade u Ulici kralja Tomislava gorjelo je svjetlo i do ulice se čuo
Dylanov glas. Nije odustajala jer naprosto nije znala kome bi se, osim
njima, mogla obratiti da joj pomogne. Nakon što je cijeli tjedan prošao u
bezuspješnim pokušajima i nakon što je već treći put od Katarine
posudila novac, sjela je na klupu preko puta njihovog ulaza. Kad—tad će
netko od njih dvoje izaći van. Nije prošlo ni deset minuta i pojavila se
Goga.
Ali prije nego što je Diana išta stigla reći, cura je osula vatru: Ne
kontam šta od nas hoćeš! Ostavi nas više na miru,jebem mu mater! Nit
znam ko si, nit znam koji je njemu kurac bio da završi u zatvoru! Nije nas
pito kad je radio ono što je radio i nemoj nas sad uvlačit u te vaše priče. I
drugarski bih te savjetovala da nam više ne obigravaš oko kuće. Imala si
sreću da sam ja naišla. Musa bi ti pičku iščupo da te vidi! Njega se čuvaj!
Četnici su mu dedi živom kožu s leđa derali i ne voli baš te vaše folove s
pjevanjima. Eto, a sad idi s milim bogom i ne pozdravljaj me budeš li me
srela na ulici.
Bez da je progovorila, Diana se okrenu u mjestu, kao vojnik u
Chaplinovom ilmu, i ode, olakšana za jednu brigu u životu.
Raspelo je i dalje navečer skidala sa zida, a ujutro ga vraćala.
Gabrijel je sto puta rekao da ga ne vraća; ako joj se ne sviđa, onda ne
mora biti na zidu, jer je u ovoj kući ionako sve po nekom slučajnom
rasporedu i razmještaju, a njemu se ne da ulaziti u posao koji nikad
nema kraja, pa zato i živi u neredu naslijeđenom od pokojne strine. Ali
nije ga poslušala i uporno je vraćala raspelo na zid. Bio je to neki ritual
za koji se vezala i život je činio lakšim. Da je prvog dana premjestila
kantu sa ćumurom s jednoga na drugo mjesto, to bi svakodnevno
ponavljala, a kako se, umorna od puta, preplašila nacerenog Krista,
premještala je njega. I tako, dok je raspelo spremala na počinak, sigurna
da više nitko nije ostao tko bi joj pomogao da nađe posao, Diani je palo
na um da sutra ode u crkvu, tamo sve ispriča i zamoli svećenika da joj
nađe neki posao. Nije zapravo znala zašto bi u crkvi trebali biti osjetljivi
na Gabrijelovo stradanje, ali kako i bi kad je odrasla među sve samim
ateistima i bezbožnicima, jer od cijeloga susjedstva jedva da su dvije
babe išle na misu. A kad bi se za nekoga trebalo pronaći nešto naročito
ružno, obično bi mu se našao neki barba koji je bio pop i s ustašama je
pobjegao u Argentinu, a Diana je slutila da bi se u crkvi moglo naći
mjesta i za stričevske grijehe Gabrijelove duše.
Don Antun je bio visok i tanan mladi muškarac, možda mlađi i od
Diane. Dočekao ju je u župnome dvoru, odjeven u crno odijelo i s
kolarom koji ga je stezao, pa bi ga stalno potezao kažiprstom, onako
kako to čine ljudi nenaviknuti na kravatu.
 Tu si pola godine, a nisi došla u crkvu, nego si čekala da te unuka
natjera. Heh, dobro je i tako. Mnogi se materi crkvi obratiše jer ih je muka
natjerala. Ali od obraćanja do obraćenja dug je put! Svejedno ga većina
pređe i vrati vjeru u Gospodina. A taj tvoj nesretnik s kojim nevjenčana
živiš, je li on išao u crkvu? Ne znaš! Pa,jasno, ako ti nisi išla, kako bi za
njega znala. Ništa zato. Najveća crkva koja postoji je ljudsko srce. U srcu
je vjera, a ne u zidinama. Zidine budu i nestanu. Ti bi, je li tako, htjela da
ti crkva pomogne oko nekih svakodnevnih stvari. Mora se od nečega i
živjeti, to je jasno. Ali kako će ti crkva pomoći ako ne može pomoći ni
samoj sebi? Ljudi kažu – daće Bog! Bog i dadne, ali ne može on dati koliko
ljudi otmu! Tako ti je to, jadna. Ne mogu te s praga otjerati, a pravo da ti
kažem, ne znam kako bi ti pomogo. Evo, možeš u nas dobiti ono što od
ručka ostane. Kako mi jedemo da i ti jedeš! Ni više, ni manje. Ali bojim se
da ti to neće biti dosta. Moraš i tom svom nesretniku pomoći. Tvoj je, iako
živite, božemiprosti, ko što paščad živi. Pođite barem u općinu pa se tamo
vjenčajte, ako već nećete pred Bogom. Vidi, možda bi mogla čistiti stubište
u Bogosloviji. Mogu pitati ako ti nije ispod časti radit. A nijedan pošten
posao ne bi trebo bit krštenom čeljadetu ispod časti. Nisi mi rekla, jesi li ti
išta primila od svetih sakramenata? O, mila majko, u kakvom ovo svijetu
živimo! Ajde sad, a ja ću se raspitati za poso.
Don Antun se i raspitao, što mu Diana nikad neće zaboraviti. Iako bi
bilo pretjerivanje reći kako će ga se sjećati sa zahvalnošću. Stubište je
čistila svakoga drugog dana, do kraja svog boravka u Sarajevu. Plaćali su
je malo, puno manje nego što bi platili zaposlenu čistačicu, ali su barem
plaćali na vrijeme; svakoga drugog petka u pet popodne pokucala bi na
vrata kancelarije brata laika Branka Zidarića, ekonoma i intendanta
Bogoslovije, i on bi joj predao kovertu s novcima, ispraćajući je uvijek
istim riječima: Neka ti je s Božjom pomoći i pazi kako trošiš!
Možda bi u nekome probudilo vjeru to što je u crkvi našao pomoć
koje drugdje nije bilo, ali u Dianinom slučaju tako nešto nije bilo
moguće. S jednakom ravnodušnošću s kojom je slušala don Antunove
riječi pune poniženja i prezira, prolazila je pokraj raspela, nabožnih
slika i kapelica, mladih bogoslova zažarenih očiju i profesora u habitima
koji su se uz očinske osmijehe za njom osvrtali.
Bila je zahvalna samo nacerenom Kristu modrih očiju, koji joj je dao
spasonosnu ideju i koji će biti glavni lik njezinih noćnih mora nakon što
ode iz ovoga grada. Sanjat će njega kako ju vodi natrag u Sarajevo, a ona
mu se ne uspijeva oteti.
Što je pukovnik Nikola Radonjić zapravo istraživao, s kime je
razgovarao i tko mu je rekao da je Diana pobjegla u Sarajevo (Vid
sigurno nije, jer njemu nije ni dolazio), ostat će tajnom njegova
detektivskog posla, ali na dan Gabrijelovog izlaska iz zatvora Pukovnik
se pojavio u Sarajevu. Iznajmio je sobu u hotelu Evropa, rekao
recepcioneru da ostaje tri dana i da nikome tko bi ga mogao tražiti,
telefonom ili na bilo koji drugi način, ne govori da je tu prenoćio.
Recepcioneru Halidu Lizdi su se ovakvi prohtjevi, naravno, učinili
sumnjivima, nazvao je koga je trebalo nazvati, ali su mu, valjda nakon
provjere, odgovorili da postupa onako kako mu je Pukovnik naložio.
Lizde je zaključio da u sobi 112 ima veliku zvjerku i tražio je od
sobarica da se prema gostu odnose dvostruko pažljivo. Ako su drugdje
po dva peškira, u stodvanaestici ima ih biti četiri, ako se novi sapun
stavlja svaka dva dana, tu mora biti svaki dan, a ako ostale sobe obilaze
samo ujutro, ovu moraju i ujutro i navečer. Onako kako je to po
protokolu za goste koje šalju CeKa i Predsjedništvo.
Ali umjesto da time ugodi Pukovniku, njemu je bilo sumnjivo kada
se navečer vratio i zatekao spremljen krevet. Tko zna u koga je i u što
sumnjao i kome je sve bio dužan, ali upravo to bio je razlog za promjenu
plana, i umjesto da u tri dana sređuje slučaj Diane Delavale i njezinog
ljubavnika, odlučio je to učiniti odmah. Prošla je ponoć kada je banuo
na vrata Gabrijelovog doma. Lupao je policijski odlučno i derao se:
Otvori! Milicija!
Gabrijel je skočio iz postelje, stao u dovratak sobe i tresao se kao da
je dobio napad epilepsije. Onako mršav, s dvadeset kila manje nego što
je imao prije zatvora – a ni tada baš nije bio debeo, izgledao je kao luđak
po kojeg dolaze da ga odvedu na kuru elektrošokova. Tu je Diani puklo:
neće ga dati od sebe pa makar je ubili ili ih oboje poslali na robiju.
Otvori ili provaljujemo!, urlao je Pukovnik. Otrčala je u kuhinju i zgrabila
zahrđalu mesarsku sjekiricu koja je obješena ispod kredenca i
netaknuta stajala valjda od vremena Münchenskog sporazuma. Nemoj
Dijo, molim te!, tresao se Gabrijel. Pukovnik je navaljivao na vrata, iznad
štoka su se osuli komadići maltera. Stala je kraj vrata i digla sjekiricu,
odlučna da raskoli glavu onome tko pređe prag. Valjda je ta slika, koja je
najavljivala nešto gore od onoga najgoreg, učinila da se Gabrijel prene i
razbistri, pritrči vratima, otme Diani sjekiricu i otvori ih.
A viđu Vinetua! Čoče, a što bi ti s tim tomahavkom? Da ne bi na
narodnu miliciju?, progovori Pukovnik po crnogorski, valjda računajući
na opće mišljenje da nema zajebanije od crnogorske milicije.
Šta hoćete od njega?, vikala je Diana. A to vođe žensko kolo vodi? Je li
junačino? De se obuci, vidi ga u pidžamu ko kakva baba!... Ne dam da ga
vodite!, stala je ispred Gabrijela.
E, pа dobro. Onda оnо što imamo možemo i tu obavit, reče Pukovnik i
izvadi kolt.
Diana zinu, bila je šokirana, jer je revolver vidjela prvi put u životu,
izgledao je veći nego u ilmovima, i nijednom joj dosad nije palo na
pamet da bi Gabrijela mogli ubiti. Njemu je ispala sjekira iz ruke. Diana
je poče plakati, nepomična na pola metra od čovjeka s kaubojskim
pištoljem; plakala je glasno i neutješno kao Pepeljuga kad ostane sama.
Eto te, sad si prava đevojka. Ajde marš naprijed!, potjerao ih je u
dnevnu sobu i posjeo na sećiju, jedno do drugoga. Stao je, zamislio se,
pogledao kroz prozor: Ja lijepa grada, blago onom ko ga je vidio. Zar u
ovakvom gradu rušit socijalizam? Da si ga rušio u Nikšiću,ja bi razumio!
Možda bi ti i ruku dao, pomogo ko komšija komšiji kad se kolju janjci. Ali
tu rušit socijalizam! Majka mu stara, previše je. U Nikšiću bi dobio metak
u čelo i gotovo, a u Bosni je drukčiji svijet. Mekan. Pa onda mene moraju
zvat da s takvima posvršavam.
Gabrijel je osjetio kako mu biva toplo i vlažno oko prepona, pa se
toplina širi i spušta, sve dok nije sjedio na mokrome. Diana je jecala i
pokušavala nešto reći, ali se riječi nisu dale.
Oćeš ovu tabletu, Pukovnik izvadi bočicu iz džepa, pa da je sam
popiješ? Nećeš se mučit. Deset minuta i srce staje. Ili da te ustrijelim. Imaš
li tu neki zahod, kadu nekakvu, tamo je najbolje. Ne volim ljudima da
zaserem kuću. Pucam isključivo u glavu, pa mozga i krvi bude da se u
mjesec dana ne da očistiti, a vidim da đevojka nije od velikog posla, samo
bi lajala i cmizdrila. Zato volim to obavit u kadi. Sjedneš unutra ko da ćeš
se kupat, zatvoriš oči i gotovo. Lakše nego da si musliman pa da te brico
suneti! Ajmo odma i da smo gotovi, pa da stignem na večeru! A sigurno i
ova tvoja ima posla pa da ju ne zadržavamo, gurkao je Gabrijela koltom
po ramenu.
 Ti nisi milicija, reče Diana. Ko da je to važno. Provjeri ko sam kad
završim posa, razložno će Pukovnik. Molim vas nemojte ga ubiti, sklopila
je ruke, nije on to što vi mislite da jest... Ja curo ne mislim,ja radim. Da
sam u životu mislio, nikad ne bi postigo to što sam postigo... Nemojte ga
ubiti!... A zašto? Probaj mi reć zašto? Staru si mater ostavila da svisne od
brige i tuge i pobjegla s narodnim neprijateljem. Vidiš đevojko, ubio bi ga
i da mi to nije zadatak. Zato što u moju glupu glavu ne ide da neko materi
može učinjet što si ti učinila... Nisam htjela... Šta nisi htjela, kurvo lučka!,
zaurla Pukovnik da se kuća zatresla. Nemojte ga ubiti, zapomagala je.
Slušaj me sad, Pukovnik će tiše, hodajući s jednoga na drugi kraj sobe,
imaš dvadeset četiri sata da se gubiš iz Sarajeva. Pokupi svoje prnje i idi
tamo odakle si došla. Ja mogu provjerit ima li šanse da ovom tu
poštedimo život, ali ne garantujem ništa! No, ako me ne poslušaš i ako te
sutra tu nađem, njemu ću na licu mjesta prosuti mozak, a ti ćeš, đevojko,
ino na robiju s koje ćeš izaći starija od svoje babe. I da ti ne padne na
pamet da ga zoveš telefonom, jer ćemo mi to znati! Ili da se, nedaj bože,
više ikad igdje s njime probaš naći! U Sarajevo ne dolazi, a ni on bogumi
neće skoro do mora. Eto, curo, to ti sad mogu ponudit, a Savezni
sekretarijat će odlućit šta će, momak, sa tobom bit.
Bilo je podne, prohladan majski dan, kad je Diana s istog onog
perona na koji je stigla prije devet mjeseci, s istim koferom i pet torbi
krenula doma. Gabrijela je ostavila bez poljupca, uvjerena da iza svega
ipak stoji neka laž, da netko sve ovo sanja, a ona je lik iz nečije more.
Nikad ga više nije vidjela, niti se za njega raspitivala, a kroz Sarajevo
je prošla još samo jednom, vlakom koji je vozio prema Beogradu. Znala
je da Gabrijela nisu ubili, a s vremenom je shvatila da je dobro učinio
onaj koji ih je razdvojio, tko god to bio i čije god ludilo pratio.
Dvadeset prvog februara 1975. Diana će u rukama držati
beogradsku Politiku, čekajući u restoranu Kod Vuka mladića s kojim je
tada bježala. Ali će preskočiti stranicu s osmrtnicama, jer je bila još
uvijek dovoljno mlada da ne čita imena mrtvih. Prelistat će Politiku i
neće vidjeti poznato lice, a sasvim sigurno bi ga prepoznala.
»Devetnaestog februara prestalo je da kuca junačko srce pukovnika
Nikole Radonjića, nosioca Partizanske spomenice 1941. i ordena junaka
socijalističkog rada. Tragično preminu na radnome zadatku i neka mu je
slava i hvala – kolega i prijatelji s posla«, pisalo je ispod slike. Dianina
beogradska epizoda bila je manje važna od te smrtovnice i svega što joj
je prethodilo.
Svake bi godine, kad stigne jesen, odlazila od kuće, ostavljajući
materi poruku da je našla ljubav svoga života i više se nikad neće vratiti,
ali se vraćala tri dana ili tri mjeseca kasnije; trajanje bijega nije bilo
važno, jer je Regina znala da se Diana uvijek vrati i nema potrebe da
traži Pukovnika i prodaje maslinike i vinograde. Vječna je ljubav
kalendarska pojava i ne traje duže od jednoga godišnjeg doba. Tako je u
lozi Delavale, a drukčije nije gdje god ima muškaraca i žena koji se
nasmrt zaljubljuju.
Na bazenu pokraj autobuskoga kolodvora prvi su kupači izlagali
suncu blijedu zimsku kožu. U Sarajevu žene čim dođe proljeće iznesu
ćilime na ulicu, rasprostru ih po asfaltu, kleknu i ribaju nakupljenu
prljavštinu. Ako naiđe auto pobjegnu na pločnik i dugo kunu šofera koji
je pogazio njihovu muku. Između tih žena i ljudi na bazenu Diana nije
vidjela razlike. Svatko izlaže ono do čega mu je najviše stalo kad ogrije
sunce i prirodni ciklusi krenu ispočetka. Njezin se sastoji u povratku
onome od čega nije mogla pobjeći koliko god daleko i dugo bježala. Prvi
bijeg još je i nosio u sebi vjeru i nadu, ili naprosto još nije znala ono što
će potom osjećati do materine smrti. Veća je sila od ljubavi potrebna da
bi se iščupalo korijenje koje ju za Reginu drži. A ona te sile u sebi nema,
a mimo sebe je ne zna naći.
Povratak kćeri Regina je dočekala hineći potpunu ravnodušnost.
Pomogla je Diani da unese stvari, brbljala što se sve u kući pokvarilo,
razvalilo i urušilo otkako je nije bilo, pokazivala joj novu vešmašinu
koja, za razliku od prošle, sve radi sama i ne moraš je svakih pola sata
iznova pokretati. Naravno, nije joj rekla da ju je kupila jer je Pukovnik
snizio cijenu istrage za dvjesto hiljada dinara. Nije spomenula da je
prodala Villu Delavale. Ali ne zato što bi to skrivala. Vešmašina je bila
važnija. Po tome se Regina nije razlikovala od većine Jugoslavenki koje
su prelazak s poluautomatskih strojeva za pranje rublja na strojeve što
su imali ugrađen programator, doživjele kao najveći društveni napredak
nakon Drugoga svjetskog rata.
To da više nema Ville Delavale Diana će sama otkriti kada dva
mjeseca kasnije s Vidom bude putovala po Pelješcu, gdje će on
ugovarati otkup jesenje jematve za nekog cavtatskog vinara, pa kad
navečer pođu prespavati u obiteljskome ljetnikovcu a dočeka ju
promijenjena brava na vratima i otučeni kameni natpis.
O tome što je radila i gdje je bila devet mjeseci, Regina kćeri nije
postavila nijedno pitanje, niti je Diana o tome željela razgovarati.
Učinilo joj se sumnjivim da mater zna da se radi o Sarajevu; govorila je
o vremenu prije i poslije njezinoga povratka iz Sarajeva. Ali kako
sumnja nije nalazila svoj put, niti je Diana znala što bi s njom, tako se
nije ni rasplamsala. Ako je i slutila Regininu ulogu u priči, što je zbilja
malo vjerojatno, nije imala razloga da se njome bavi, pogotovu u prva
dva-tri dana po povratku, dok je mater bila još sasvim diskretna i,
suprotno svojoj naravi, nije se miješala u njezin život, niti je
komentirala kad ju neko muško na ulici pozdravi.
Reginino ponašanje naglo će se promijeniti i vratiti na stare staze
nakon smrti barba Luke, posljednjega i najmlađeg njezinog brata, koji
se tjedan nakon Diane vratio iz Trsta, gdje je živio posljednjih šesnaest
godina, da umre na svojoj zemlji i u svome gradu. Iznijeli su ga na
nosilima iz bolničkih kola i unijeli u kuću. S njim je došla i medicinska
sestra, Talijanka Patricija. Polegli su ga u gostinsku sobu, na postelju na
kojoj godinama nitko nije ležao, niti je ikad vidjela ikakvoga gosta i
samo se radi konvencije zvala gostinskom. Luka se smijao i pravio šale
na račun svoje bolesti, Regina ga je grlila i skakutala okolo, mlada i
lijepa, kakvom je Diana nije pamtila.
Prvi put nakon dugo vremena nije se po kući sklanjala od majke,
nego je sjedila uz barba Lukinu postelju i veselila se. Takva je bila ta
subotnja večer. Da su se u domu Delavale zatekli i najgori mrgud i
najjadnija hodajuća nesreća, i oni bi se skupa s majkom i kćeri i
tršćanskom medicinskom sestrom kidali od smijeha uz čovjeka koji kao
da je odživio život samo zbog posljednjega dana kada će razvedriti cijeli
svijet. Oko ponoći su Regina i Diana otišle na počinak, a s prvim suncem
barba Luka je bio mrtav.
Sve su mu gradske kurve došle na sprovod, rekla je Regina, ko da je i
on Delavale! A može bit i da jest, vrag zna ko vas je sve skupa na svijet
pošlo. Tu je Diana znala kako je miru u kući kraj. Samo se trebalo
dogoditi nešto što bi važnošću poništilo njezin povratak. Slučajno je to
bila barba Lukina smrt. Iako je istina da su mu došle kurve i da su
plakale i cvijećem zatrpale grob njegove vedre duše. Nitko se zbog toga
nije iznenadio, a čak ni svećenik koji je vodio obred nije u tome vidio
nešto što bi narušavalo svečani trenutak Lukinog prelaska iz
zemaljskoga u vječni život: Gospodin ima kantar na kojemu će odvagnuti
sve pokojnikove grijehe, a mi mu možemo samo preporučiti našega brata
Luku Sikirića. On nam veselijim učini bivanje u ovoj dolini suza i ne bi
među nama onih koje nije nasmijao bar jednom, čistom vedrinom i bez
zlobe.
 X

Petoga marta 1953. zapuhala je najjača bura te zime. Digla se iznenada i

u nedoba, negdje oko deset ujutro, počupala lancune što su se sušili
ispred kuća, nosila ih preko krovova, niz ulice i trgove, bacala daleko na
more, pa kovitlala visoko u zrak, kao da i nije bura već sa sjevera i istoka
stiže neki nepoznat vjetar kakvoga još nije bilo, da počupa i sruši sve
što mu se nađe na putu. Žene su izlazile iz kuća i kao poludjele trčale
gradom, pokušavale loviti plahte, ali teško da je ijedna ulovljena, a ako i
jest, bura je i nju istrgnula iz ruku, odnijela prema nebu pa bacila na
more. Da se neka od žena tvrdoglavila i za svoj se lancun čvršće
uhvatila, odnijelo bi i nju u nebo. Sreća da ovo nije grad kakvih je bilo u
istočnoj Poljskoj i Rusiji i da se ljudi koliko god ludi bili ipak drže
zemlje, jer bi ih marčana bura razbacala nebom da ih ni Bog poslije ne
bi mogao razvrstati i rasporediti po vjeri i nevjeri i po težini grijeha.
Bježali su u kuće i među kamenim zidovima čekali da se oluja smiri.
Regina je bila sama doma. Dianu je ranim jutrom spremila u školu,
kad se još nije ni znalo kakva se nevera sprema. Pošla je slabo obučena,
prema vremenu kakvo je bilo jučer, ali rekla joj je da uzme kabanicu za
svaki slučaj i nije htjela. Djeca joj se smiju, govore da je kabanica od
pokojnog ćaće, što je istina, no Regina je oči iskapala da je pokrpi i
potkrati. Jest da je Diani malo široka i da mora triput zavrnuti rukave,
ali da je ne bi još i sužavala i rukave kratila, kao da nije kabanica već
balska haljina i kao da nije za dijete već za udavaču! Ali ne!, njoj je
kabanica preširoka!, njoj se smiju djeca!, kao da je važno što se smiju.
Smij se i ti njima, stoput joj je mater rekla, na što bi mala počela rukama
udarati po stolu, derati se i čupati kosu. Ne čupaj kosu, jednom je rekla,
ne čupaj kosu, drugi put je rekla, ne čupaj kosu, zadnji put ti kažem –
rekla je Diani nakon što se cijelu zimu inatila oko kabanice. Ne bi ju
obukla ni na kišu ili bi je skinula čim izađe iz kuće i bacila preko ograde
u vrt. Pa bi ju Regina tukla kad se vrati iz škole prehlađena i s ibrom.
Jednom će dobiti upalu pluća i tko će je onda vodili liječnicima, tresti se
noću nad njom jer u gradu nema lijekova i ljudi umiru od upale pluća
više nego od ičega drugog.
Ali ništa nije pomagalo, ni lijepe riječi ni batine, ni to što je pola
školske godine preležala u postelji. Još bi se s tim nekako i nosila, ali
kad mala počne čupati kosu, pa čitavi pramenovi lete po kuhinji, Regina
je dolazila na rub sloma živaca. Dijete je činilo ono što rade odrasle žene
kada se pobeštimaju s muževima, oni ih izbace iz kuće i onda one kao
lude trče po dvoru i čupaju se; najradije bi se ubile, ali ne znaju kako i sa
čime i strah im je veći od histerije. Ili kurve nakon što im pobjegnu
mornari, a da nisu platili. I one se počupaše pred cijelim svijetom, kao
da bi svi trebali ustanak dizati jer kurvama nije plaćeno jebanje i kao da
su njihove pičke zajedničko dobro oko kojega se zajedno moramo
brinuti, autoputovi, tvornice ili općinske zgrade; kao da im je pičke
partija eksproprirala i nacionalizirala pa svatko tko nije neprijatelj
komunizma sad mora voditi brigu plaćaju li engleski mornari jebavanje
naših kurvi! Eto, upravo tako je Diana čupala kose kad bi joj mater
naredila da obuče kabanicu, pa ako joj se tko nasmije, neka se i ona
smije njemu.
Ne čupaj kosu, zadnji put ti kažem!, rekla je, na što ju mala pogleda
ravno u oči, zgrabi desnicom pramen i jednim ga trzajem iščupa, kao da
joj je sam Lucifer dao snagu.
Dobro, mirno odvrati Regina i zaputi se u konobu. Među nabacanim
Ivinim alatom, zapetljanim parangalima i velikim udicama za lov na
sabljarke, pronašla je limenku američkoga ljepila. Ivo ju je donio s jedne
od svojih posljednjih predratnih plovidbi. To ljepilo bilo je čudo kakvo
naši ljudi nisu vidjeli. Ne trebaju ti klinovi i brokve, jer ljepilo lijepi sve.
Otvorila je limenku zidarskom špahtlom i na nju zagrabila grumen žute
smolaste mase. Cijedila se za njom po kući, ali Reginu nije bilo briga.
Odlučila je to dijete naučiti pameti, pa šta košta da košta. Bolje da ne
živi ako neće živjeti pošteno.
U međuvremenu se Diana već smirila, prekopavala je po školskoj
torbi misleći da je mater odustala i otišla svojim poslom, a ona će lijepo
u školu bez kabanice.
U posljednji čas vidjela je Reginu kako zamahuje, pokušala se
izmaknuti i ostala je iznenađena kad joj se na glavu umjesto udarca
sručilo nešto meko i vlažno. Sad čupaj kose, beštijo!, kriknula je mater.
Diana se uhvati za glavu, ali ruka ostade zalijepljena. U času ju je spopao
užasan strah, mahinalno je krenula i drugom rukom te i ona osta
zalijepljena za glavu.
Vodila ju je tako niz ulicu s rukama na glavi kao ratnoga
zarobljenika. Zapravo više ju je nosila za ovratnik nego što je Diana
sama hodala. Dijete nije znalo što je to mater napravila i kričalo je više
životinjskim nego ljudskim glasom. Osjećala je kako joj dlanovi srastaju
s glavom. Pretvarala se u nemoćno čudovište bez vlastite volje i snage,
sasvim prepušteno majci i njezinoj volji. Nisu ruke bile zalijepljene za
glavu, nego su iz glave rasle i urastale u ramena. Sve se obrnulo u užas
kakvoga nema ni u snovima, a da nije znala kako i zašto i koja je to u
materi moć da ju može premijesiti i pretvoriti u nešto što još nije
viđeno.
Što je, za gospu blaženu!, sklopio je ruke brico Šime kad je Regina
unijela Dianu u njegovu radnju. Gurala glavu gdje ne treba, eto što,
odgovorila je mirno majka. Brico se oprezno primakao, kao da se boji
da će ga Diana ugristi, pogledao je sa svih strana pazeći da ju ne
dotakne: I sad si je meni dovela, je li? A nije to iz moje domene. Ja ljude
šišam i brijem, ne znam što bi tu trebalo učinjet, zavlačio je i prenemagao
se. Sa stolice je, nasapunjala lica, zabezeknuto gledao Kosta Najdanović,
školski direktor, jedan od onih ljudi koje godine provedene s
generacijama gradske djece nauče da ih više ništa ne čudi. Da sad ljudi
počnu šetati po morskoj površini, a da vojsci i policiji izrastu krila na
leđima i da djeca u školu počnu dolaziti jašući na gudinima, direktor
Kosta se nimalo ne bi iznenadio. Ili bi se barem pravio da nije
iznenađen, vjerujući da samo na takav način može sačuvati autoritet
među đacima i njihovim roditeljima. No, kad je vidio uplakanu i
ishaviješćenu Dianu s rukama na glavi, nije se čak ni on mogao praviti
da pred sobom ima nešto što možda nije u skladu s lijepim odgojem i
dobrim ponašanjem, ali nije mu nepoznato. U prvi mah uopće nije
prepoznao učenicu svoje škole.
 Šime, sveca mu svečevog, pomozi djetetu. Ja ću se sam obrijati, sabrao
se direktor Kosta, uzeo britvu i počeo se brijati. Zurilo mu se u školu jer
se spremala sjednica nastavničkoga vijeća povodom dana polaska
školske štafete, koja će zajedno sa Štafetom mladosti biti predana drugu
Titu za njegov rođendan. Kosta kao ni svaki stari momak nije volio
kasniti, a pomalo se i plašio da bi mu netko mogao nešto prigovoriti ako
sa štafetom sve ne bude išlo po planu. U grad je stigao iz Nevesinja pa je
kao i svaki došljak bio malo više sumnjiv.
I dok se on nabrzinu brijao vješto obilazeći nos i uši, i dok je
istrčavao iz radnje ne zaboravivši platiti barem sapunjanje pošto se već
obrijao sam, brico je pokušavao medicinskim alkoholom odlijepiti
Dianine ruke. Ali ne samo da nije uspijevao, nego je malu počela žariti
koža na glavi i tulila je poput broda kad ulazi u luku, već promuklo, ali
dovoljno prodorno da ljudi s ulice počnu ulaziti u radnju da vide što se
tu zbiva. Kako bi tko ušao, rekao bi samo ajme, majko mila! ili bidno dite,
što mu to činite!, pa bi se okrenuo i izišao.
To je Regini tako išlo na živce da je tražila neka se dućan zatvori i
zaključa, što Šimi nije bilo ni na kraj pameti. Jer kako ćeš usred bijela
dana zatvoriti gradsku brijačnicu, pa da se pobuni svijet ili da se ljudi
naljute i odu kod konkurencije. Ionako je imao silnih problema otkako
je onaj trebinjski guzoljubac Hurem otvorio treću brijačnicu u gradu,
iako su ove dvije, Šimina i Andrijina, bile više nego dovoljne, a grad u
svojoj tisućgodišnjoj povijesti nikad nije imao tri brijačnice.
I tako je narod ulazio i izlazio, sve dok se nije pojavio Roko Ronson,
mehaničar i brodski mašinist, koji stanuje kat iznad radnje pa je valjda
bio privučen Dianinom drekom. Sad ću ja donijeti nešto što skida svaki
lijepak i tutkalo, rekao je Ronson i vratio se s bocom u kojoj je bio
razrjeđivač ili nešto slično tome.
Nakon pola sata muke i čekanja, Diana je opet imala ruke, ali je na
glavi, umjesto kose, u zrcalu vidjela neku odvratnu prljavu grudu i
gvalju, sličnu onoj kučini i kudelji kojom barba Luka briše motor u
barci.
Što ćemo sad?, upita Šime. E, mala, bojim se da ćeš malo bit ćelava ko
ja!, nasmija se Roko Ronson.
Diana je izgubila volju i snagu da se opire, prepustila se sudbini i
bricinim rukama. Najprije je onim najvećim škarama izrezao grudu
kose i ljepila pa je uzeo mašinicu i polako joj skidao ono što je od kose
ostalo. Svako malo bi nauljio zupce mašinice, zagledao se u svoje djelo u
zrcalu, pa nastavljao posao, zadovoljan jer je konačno opet mogao raditi
ono za što se i školovao i što svaki brico i inače radi. Šime je, naime, bio
uvjeren da samo njemu ljudi dolaze s ovakvim ludostima i da je pola
radnoga vijeka proveo baveći se ljudskim budalaštinama, a ne
frizurama. A bogme taj vijek već dugo traje, jer je u ovoj brijačnici od
1925., najprije kao šegrt kod pokojnoga Karla Karakune, onda kao
njegov radnik, da bi mu majstor kad je onemoćao ostavio i radnju i sve
što je u njoj, samo da se o njemu do smrti brine. I brinuo se o majstoru
više nego o rođenome ocu i plakao mu je na sprovodu više nego za
ocem.
Nakon što je ostrigao i posljednje dlake s Dianine glave, veselo
pljesnu djevojčicu po zatiljku: eto, sad si ko pravi dječko!, reče,
peruškom joj počisti ćelu i namaza joj kožu dječjom kremom. E, Niveom
te barba Šime časti! To se inače specijalno plaća, pokušavao je nekako
razvedriti dijete.
Ona je nepomična i zabezeknuta zurila u ogledalo, gdje je vidjela
nekoga tko joj je istina sličan, ali nije ona i ne može biti ona, jer ima tako
velike strašne oči i dva crna polumjeseca obrva, nad kojima se diže
crveno-siva koža kao na glavama cigančadi i rahitičnih malih Bosanaca,
koje svakoga ljeta u kamionima dovedu pred vilu Magnolija, da se tu
odmaraju i da im, kako je učiteljica rekla, naše more i zdravi zrak pun
mirisa borovine poprave krvnu sliku i ojačaju kosti.
To su vaši drugovi, objašnjavala je pred razredom, koji će zajedno s
vama izgrađivati našu domovinu i socijalizam!
Slušali su je kao da govori najveće gluposti na svijetu ili im pokušava
slagati nešto u što ni dijete u bešiki ne bi povjerovalo. Dječaci u zadnjim
klupama ne bi zadržali kikot, jer kako vjerovati da je učiteljica pri
zdravoj dok ih uvjerava kako nema razlike između ćelavih bosanskih
majmunčića, vodenastoplavih očiju i ogromnih glava, i njih koji su
ovdje, normalni su, imaju kosu i govore kao što govore ljudi. Prije bi
učiteljici povjerovali da je koza koja čopka lišće s bajama iza škole
zapravo slon, nego što bi pristali biti isto s Bosancima. Ružnim,
bradavičavim i prljavim koliko god se kupali u moru.
 Tito jednako voli i njih i vas!, učiteljica je upotrijebila posljednji
argument koji nije bio ništa uvjerljiviji, ali na to se ni najhrabriji u
razredu nisu usudili nasmijati.
Diana je u zrcalu upravo vidjela jednog od takvih Bosanaca koji
trepne kad i ona. Pomakne nos, zine, ugrize se za usnu, sve kad i ona.
Bila je posramljena jer је gledala maloga Bosanca koji je bio ona. Taj
sram bio je veći od mržnje prema materi, užasa zalijepljenih ruku,
straha od mraka, bijesa što joj se u školi smiju, tuge, žalosti i svega
drugog što je osjećala i mislila. Na svijetu više nije postojalo ništa od
čega bi bila jača i i čemu bi se mogla suprotstaviti. Čim izađe van, to je
dobro znala, svi će ju gledati isto onako kako gledaju te slabokrvne i
kostolomne životinjice što ih dovode u vile gradskih gospara, gdje se
nekada rađala povijest i kultura ovoga grada. Tu kulturu su partizani
ponizili na najstrašniji način, zorno pokazujući gradskome svijetu da su
im važnija rahitična mladunčad iz magle turskih čaršija, od
mediteranske tradicije i uljuđenosti drevnih zidina. Kao da su upustili
svinje da rokću u ljetnikovcima naših gospara! Diana nije znala bit tog
poniženja, ali je dobro osjećala njegov smisao. Išla je za materom
pognute glave, vjetrić joj je pirkao po koži podsjećajući da je gola i
osuđena biti netko drugi.
U školu je došla s kapom natučenom na čelo, a kad je učiteljica
naredila da skine tu kapu, kako može biti tako nekulturna pa da u
razredu sjedi s kapom, Diana se rasplakala, zagnjurila lice u dlanove,
tako jadna i nemoćna da su se zadnje klupe opet počele kikotati, a Vlaho
Andrijić, odlikaš iz prve klupe je rekao: Drugarice, neće skinuti kapu jer
ju je Šime ostrigo na ćelavo! Na to je cijeli razred prasnuo u smijeh, a
kako učiteljica nije shvatila o čemu je riječ, ni tko je Šime i što se
dogodilo, pomislila je da se Vlaho uzoholio, to mu je i inače bio običaj,
pa ga je zgrabila za čuperak iznad uha, on je jauknuo, i poslala ga za
kaznu u kut.
A ti sad skidaj kapu!, strogo je podviknula, ponosna što je razredom
zavladala grobna tišina. Diana nije odgovorila, sakrivala je lice i puzila
niz klupu. Učiteljica je prišla čvrstim korakom, uh što joj danas dobro
ide!, i zgrabila kapu. Diana je rukama pokrila glavu, mali dlanovi teško
su mogli zakloniti stidno mjesto, i zaledila se kao kip. Učiteljica se
zbunila, falile su riječi, strašno je zamuknuti pred trideset živih usta, a
zatim se gorko pokajala. Tako rijetko je uspijevala nametnuti svoj
autoritet i tad da se baš ovo dogodi. Čučnula je kraj Dianine klupe; suze
su kapale po crnom drvenom podu. Oprosti, dijete, šapnu. Onda se digla,
dvaput pljesnula dlanovima: Idemo van, sat tjelesnog! Svi u času
zaboraviše na ćelavu atrakciju, uraaaaaaa!, urlali su kikotavci iz zadnjih
klupa i razred se ispraznio brzinom vatrogasnog doma kad negdje izbije
požar. Ostali su samo njih troje: učiteljica, Diana i Vlaho koji se
nastavljao oholiti. Ako je kažnjen, e, onda će biti kažnjen! Andrijiću,
marš van!
Pitala je Dianu što se dogodilo, je li zbog nečega doma kažnjena ili je
negdje pokupila uši, ali joj djevojčica ništa nije rekla. Drugarice,
nemojte! Drugarice, nemojte! Drugarice, nemojte!, odgovarala je na
svako pitanje.
E, jedva da su od toga prošla dva tjedna, a Diana je opet bez
kabanice otišla u školu. I to baš na ovakav dan! Regina više nije znala
što da čini i kako da ju urazumi. Deset dana bio je mir u kući, niti se
čemu opirala, niti se inatila, a onda je krenulo ispočetka. Sramota je
pomisliti a kamoli reći, ali najradije bi ju oklagijom tukla dok ne slomije
đavla u njoj. Ako se đavo uopće da slomiti i ako se nije preduboko
zavukao. Ubila bi ju samo da od nje načini ženu, bjesnila je Regina dok
je bura vani postajala sve jača. Nadimali su se krovovi kuća, škripale su
grede u šu itu, nestala je krošnja stare murve koja se oduvijek vidjela s
prozora, tamo iza kuća prema gradu. Eto kako lako čovjek ostane sam,
pomisli. Ne možeš izaći iz kuće, ni ikoga dozvati, bura te nosi čim
promoliš nos. I isto je svakome. Samo što su neki doma sa svojima, a
ona je sama samcata i mogla bi sad umrijeti i da nitko to ne zna i da
nikoga ne bude briga. Svaka kuća u gradu je otok. Postoje naseljeni i
nenaseljeni otoci, brači i škoji. Na škojima nema žive duše, a na bračima
se živi. Samo je ona na otoku koji nije ni brač ni škoj, nego samuje kad
joj do samoće nije. A oko nje su svi čim joj ne treba nitko, sažalila se
Regina nad sobom. Potekle bi joj suze, samo kad bi bilo onoga tko će te
suze primiti na dušu. Nije još ušla ni u pedesetu godinu života, ima malo
dijete i pred sobom samo smrt.
Izvadila je maramicu iz ormarića koji je mirisao na štirku i lavandu i
malo uzdisala. O Bože, kako mi je teško, reče kao da ju netko sluša.
 Vani je u neka doba počelo sijevati, s druge strane brda već su se čuli
gromovi, iako je horizont daleko na moru bio osunčan i činilo se da
tamo nema ni vjetra. Tko god nije tad bio okupljen oko sebe i svojih
stvarnih i izmišljenih jada, morao je osjetiti strah. U prirodi je sve bilo
naopako i taj će se peti ožujak pamtiti i prepričavati kao dan kada je
puhala bura koja nije bura i donosila kišu s onih strana svijeta s kojih
kiša nikada ne stiže. Ili možda i nije bilo tako, jer oblaci oduvijek dolaze
sa svake strane neba i vjetrovi pušu kuda god mogu proći, ali naprosto
se peti ožujak 1953. morao upamtiti po nečemu što se nikada ranije nije
dogodilo. Svijet je nešto morao izmisliti.
Regini se učini da netko lupa na vratima. Bit će da su se negdje
rastvorile persijane i sad ih čupa vjetar. Nekoliko trenutaka kasnije
ponovo se čuo isti zvuk. Dakle, nije bura, ali ako nije, šta je onda? Po
ovakvom vremenu se ne šeta po vani, a ako je kakvo zlo nekoga istjeralo
i poslalo njoj na vrata, bolje je da takvome ne otvara. Neka ode nekom
drugom. Bartolu, on je dobar čovjek. A ima i veze tamo gdje treba.
Hvatao ju je strah, nije znala od čega, ali isto kao da je duboka noć, a ona
negdje u planini. Ipak ju radoznalost potjera da na vršcima prstiju pođe
prema vratima, spremna na hitri uzmak ako netko provali. Pa je opet
zalupalo. Muška šaka, u to nije bilo sumnje.
Otvaraj, ženo božja, znam da si unutra!, Luka je pokušavao
nadglasati vjetar i konačno ga je čula. Ti si lud! Znaš kako sam se
prepala!, reče, a on utrča u kuću mokar, raščupan i bez kaputa.
Igrali smo na karte i onaj Špiro veli – da čujemo vijesti Radio
Londona! A sad kad gubiš slušo bi vijesti, a što ih nismo slušali dok si
dobivo, govorim mu ja. On upali radio i znaš što je bilo? E, ne znaš, kako bi
znala kad slušaš samo Radio Zagreb. Javljaju da je umro Staljin! Ej,
zamisli, umro Staljin! Kažu – vijest iz neslužbenih izvora, ali je Prezidij
Vrhovnog Sovjeta najavio komunike. Znači – umro je!, govorio je ne
uzimajući dah, kao da se plaši da će mu ona upasti u riječ, kazati da to
nije istina, on samo fantazira i laže Radio London kao što svi lažu i
jedino je pitanje gdje živiš i sa čijim lažima se saživiš. Luka se
saživljavao s vijestima Radio Londona, a ne Zagreba, Beograda ili
Moskve – dok je za Moskvu bilo vrijeme. Mrzio je Staljina i prije
rezolucije Informbiroa, kad se zbog ružne riječi o njemu mogla izgubiti
glava.
 Ali niti je Luka pazio što govori, niti su ga gradske špije shvaćale
ozbiljno. Laprdao je, a Regina mu je govorila – nemoj, muči, čut će vrag,
noć će te progutati, svi ćemo stradati zbog tebe... Govorila mu je da se
sjeti kako je u ludnici završio Bepo, njihov najstariji brat, i zna li što bi
se moglo dogoditi ako i do onih koji ne znaju stigne vijest da srednji
brat Đovani nije otišao u Australiju pa se ne javlja, nego je promijenio
ime u Jovan i otišao s Dražom Mihailovićem na Ravnu Goru i priča se da
je klao i ubijao? Samo da stigne glas o tome i već će svima biti jasno s
kojih on to pozicija govori protiv druga Staljina, i neće mu trebati ni sud,
ni tužitelj. Nakon Rezolucije, kada se činilo da je Luka konačno došao na
svoje, išao je gradom i svakome partizanu i partijcu u brk skresao da je
davno znao tko je i što je Staljin, dok su ga drugi hvalili, dizali u nebesa i
stavljali iznad Tita. Pa bi svima od riječi do riječi ponavljao kojim su sve
epitetima častili Staljina.
Ljudima to nikako nije bilo drago. Ili ga je netko prijavio da okolo
previše sere ili je možda i nekom gradskom oznašu ili udbašu
pripomenuo kada je i gdje hvalio Staljina, no jedno su jutro došli po
Luku i odveli ga na ispitivanje.
Izmjenjivali su se pred njim isljednici, u devet sati koliko je to trajalo
izredalo ih se sedam-osam, a svaki ga je pitao samo jedno: Zašto si ti,
druže Sikiriću, prije ljeta 1948. napadao Staljina i s kojih si pozicija to
činio?
Svakom je isljedniku drčno odgovarao da uvijek nastupa s pozicija
zdrave glave i da mu nije jasno na kojoj su poziciji do Rezolucije bili
drugi. Sve dok to isto nije rekao nekom Slovencu bez ruke, nije ga
poznavao, iako ga je viđao po gradu i nikad ga ne bi mogao zaboraviti ili
s nekim pomiješati. Začešljane crne kose i s gustim neraščešljanim
brčinama, izgledao je taj Slovenac kao neki od onih članova Centralnoga
komiteta SKP(b) s gruzijskim, armenskim ili zakavkaskim prezimenima,
koji će sigurno biti osuđeni na smrt zbog izdaje i hitlerovsko-
čerčilovske špijunaže, ali će i tad, pred streljačkim vodom, izjavljivati
ljubav Staljinu. Po gradu se nakon rata nakotilo i naselilo svakakvih lica
i pojava koje su prirodno nalikovale na statiste iz romana Maksima
Gorkog i Nikolaja Ostrovskog ili su činili sve da im postanu slični, kao
što normalni ljudi katkad požele sličiti na Jamesa Stewarta, ali nitko kao
taj brko bez ruke nije u toj mjeri nalikovao svojim uzorima. Toliko da se
činilo da im sliči više nego oni sami sebi.
Tako dakle, druže Sikiriću, poče Slovenac nakon što mu je Luka
izdeklamirao to o pozicijama zdrave glave, ti si znao da je Staljin budala
i izdajnik, dok drugi o tome nisu imali pojma. A ja sam, vidiš, zbog druga
Staljina izgubio ruku. Bila mi je čast s herojima Crvene armije oslobađati
Beograd i bio sam siguran da me on odnekud gleda. Veliki vođa svjetskog
proletarijata! Nisam glasa pustio kad je ruka otišla. Bilo me je stid pred
Staljinom! A ti si se za to vrijeme zavlačio ženama pod suknje, govorio
protiv njega i mislio da smo svi mi budale. I sada te nije stid. Ja tebe,
Sikiriću, ne poznajem, ali znam da si gnjida i trebalo te je zgaziti čizmom
i ne osvrnuti se. Misliš da si se izvukao? E, pa nisi! Misliš da je tvoje
pobijedilo? E, pa nije i nikad neće! Za takvim govnima neko mora povući
vodu! Nije tebi niko dao pravo da vrijeđaš Staljina!
Luki se zaledio osmijeh. Pokajao se jer nije poslušao glas koji mu je
govorio da se kloni ovoga čovjeka i pokuša pred njim biti nevidljiv, kao
što je bio kad ga je sretao na ulici.
Voljeli smo ga. Svi mi! Volio ga je svaki pošteni građanin Jugoslavije,
svaki antifašist, svaki čovjek u ovome gradu koji nije domaći izdajnik,
ustaša, četnik ili belogardejac. Ili gnjida kao ti, Sikiriću! Kako ti ne ide u
glavu šta činiš kad prozivaš poštene ljude, antifašiste i partizane kojima
takva đubrad kao što si ti ne bi mogla ni cokule čistiti? Nemaš toliko časti
ni da nam cokule čistiš. A usuđuješ se govoriti da si protiv Staljina!
Streljali smo svakoga ko bi rekao riječ protiv njega. Svaki pošten čovjek
potezao je oroz. A streljat ćemo i sad one koji su prije Staljinove izdaje bili
protiv njega!
Ovaj je lud, pomisli Luka, i poče smišljati kako da nekoga dozove da
ga spašava, jer bi budala mogla stvarno izvući pištolj i ucmekati ga kao
psa.
Kad bi pokleknuli pred takvima kao što si ti, pljunuli bi na borbu
protiv fašizma, na mrtve drugove od Granade do Vladivostoka, na Kozaru
i Neretvu, mrtve majke i djecu, na našu mladost bi pljunuli. A mi to,
Sikiriću, nećemo učiniti! Nećemo zbog samih sebe. Zar mi da budemo
robovi, a ti da postaneš svetac. Je l ti, smeće jedno, misliš da bi Adolf Hitler
izgubio rat da nije bilo Staljina i slavne Crvene armije? Ma ko bi to
porazio Nijemce? Amerikanci možda, ili Englezi, njih šačica što su se
usudili udarit na fašistu? Jedino što su oni napravili bilo je da bacaju
atomske bombe i spaljuju nebranjene gradove. To je, momče, bila njihova
borba protiv Hitlera, a Crvena je armija ginula. I ginuli smo mi pod istom
zastavom! I niko drugi. Vidiš ovu ruku! Njome ću ti prerezati grkljan
nakon što ti se poserem u usta i natjeram te da mi guzicu poližeš, ako do
mene stigne glas da si još ikada ikome rekao da si protiv Staljina ili ako
čujem da si to ime još jednom uzeo u usta. A sad, se gubi odavde i gledaj
da te više u životu ne vidim.
Luka je tada shvatio kako ovo nije zemlja u kojoj bi želio dočekati
starost, niti su ljudi s kojima se na ulici mimoilazi dostojni njegova
straha. Pitali su Luku je li ga to boli drob, zašto se mrgodi ako nikada
nije, je li mu netko umro, a on je samo mislio kako bi bilo lijepo kad ga
više ne bi prepoznavali. Slovenac je, naime, bio u pravu. Svi su voljeli
Staljina, i čak danas kada ga ne vole Luki ne mogu oprostiti što se
zajebavao na Staljinov račun. Njihov Bog pao je s neba kao meteor, i više
ga nema i nitko mu se ne moli. Ali zločin bezbožništva nije time postao
ništa manji. Ako mu to i ne govore, sigurno tako misle. I kako bi drukčije
mislili?
Na svijetu ne postoji puno razloga zbog kojih pametan i dobar
čovjek pristaje pljunuti na sebe, a jedan od njih svakako nije taj što je
netko drugi bio protiv Staljina i pokazalo se da je bio u pravu. Šale na
Staljinov račun mogli su mu opraštati, ali neće podsjećanje na njih. Ako
se cijeli svijet divi ubojici, velika je hrabrost stati nasred trga i govoriti
ljudima da nisu u pravu, ali je ludost, nakon što divljenja nestane,
podsjećati ih da su se klanjali ubojicama. Ubit će te sa svom strašću
odricanja koja je uvijek veća od prave ljubavi ili mržnje, jer je ustvari
njihov zbroj. Jučerašnja ljubav prema diktatoru plus današnja mržnja, u
zbroju daju najsnažniju ljudsku strast, nasuprot koje ne stoji nijedna
izička ili duhovna snaga. Ne postoji moralni institut, niti institucija,
Crkva ili Partija, da stanu na put budalama koje bi danas nekoga
podsjećale kako su i jučer bile protiv Staljina. To je zato što je sve
ljudsko i neljudsko bilo uz Staljina. Budalama koje to ne shvaćaju je
suđeno da im se nebo sruši na glavu.
Iako, da, istina je, da nije ginula Crvena armija, Hitler bi dobio rat.
Amerika i Engleska bile su samo zgodan ukras, ina humanistička
dekoracija na milijunima mrtvih Staljinovih vojnika.
 Kada je Radio London objavio vijest o Staljinovoj smrti, Luka je
ostavio karte i kartaške drugove; nije obukao kaput jer mu se i to u
ovakvoj prigodi činilo nepotrebnim, i što mu mogu bura i oluja kad
Staljina više nema! Otišao je sestri jer je ona bila jedina pred kojom se
mogao slobodno radovati, a da mu se ne stegne želudac i ne dođe muka
od njezinog radovanja. Uostalom, njoj je bilo svejedno. Sa Staljinom, kao
i bez njega, njezin je život tekao svojim tokom.
Mrtav i nema ga više, rekla je, a ti ćeš navući upalu pluća!
Luka je u kredencu, iza lonaca i tanjura, tražio bocu s rakijom.
Regina bi je uvijek sakrivala na drugome mjestu, da se manje popije, a i
zato jer joj je na živce išlo da, tko god od muških uđe u kuću, samo gleda
gdje je rakija.
Ajde, bogati, daj mi tu bocu, mrtav je Staljin!, reče nakon što je nije
našao ni ispod lavandina. Trebala mu je rakija da samoga sebe uvjeri
kako Josifa Visarionoviča više nema.
Оkо pet popodne bura je naglo stala, u isti čas svi su poizlazili iz
kuća, u tišini pregledali polomljene grane murvi i smokava, vrhom
cipela gurkali crepove koji su popadali s krovova. Oprezno kao da su
bombe, pa će eksplodirati.
Iako je veći dio grada ostao bez struje i malo je bilo onih koji su
mogli čuti vijesti Radio Londona, svi su znali da je umro Staljin. Ali o
tome se nije govorilo. Ako je netko htio provjeriti zna li susjed, samo bi
šarnuo očima i načinio grimasu. Stizao je isti takav odgovor. Grimasa
koja je prvi puta korištena, prenosila se s lica na lice, da bi na kraju cijeli
grad nosom i očima postavljao pitanje i davao odgovor o Staljinovoj
smrti. Nema tog pariškog majstora pantomime koji bi tolike ljude
naučio da istovremeno rade istu stvar. Dogodilo se nakon velike bure,
petoga marta 1953., trajalo jedno popodne, da bi se potom grimasa
izgubila, nestala zauvijek ili do vremena smrti nekog novog Staljina. Sve
dok Radio Zagreb i Radio Beograd nisu objavili vijest, naglašavajući tko
je i što je za narode socijalističke Jugoslavije bio Staljin, ljudi se nisu
usuđivali progovoriti. A i tko bi nakon svega unaprijed mogao znati
kako se valja odnositi prema Staljinovoj smrti. Bolje je da najprije čuješ
što kažu Tito i Partija, pa da onda Staljinu jebeš majku.
Čim se smirila bura, učiteljica je đake pustila doma. Ostali su tri-
četiri sata duže, ali bolje je i tako nego da joj sutra počnu dolaziti bijesni
roditelji. Diana je nabila kapu na glavu i potrčala kući, uvjerena da јој
mater neće vjerovati kad kaže da ih je učiteljica zadržala u školi. Draže
joj je bilo požuriti i zbog djece koja su je, čim izađu iz škole, počinjala
maltretirati. Netko bi joj oteo kapu s glave, pa bi se dobacivali po
školskome dvorištu, ona je trčala od jednog do drugog, ali kapa je već
bila na suprotnoj strani; u igru se uključivala cijela škola i nije bilo
pomoći dok se ne pojavi netko od nastavnika ili učitelja pa se svi
razbježe i ona konačno dođe do svoje kape. Drugu nije imala, a znala je
da će materi biti svejedno ukradu li joj kapu; reći se – ukradi i ti njima!
Satima je trčala dvorištem kao muha bez glave, užasnuta i samom
mišlju što bi bez kape prije nego što joj naraste kosa. Naravno, njezina
upornost samo je izazivala pa je igra sa Ćelavom Delavalušom stekla
iznimnu popularnost u školi. Nadmašila je čak i omiljenu zabavu koja se
sastojala u tome da uhvate mačku, bace je u more i gađaju je kamenjem
kad pokuša izaći van.
Stigla je doma, a barba Luka je bio pijan ko čep. Pjevao je neku rusku
pjesmu i povlačio Reginu da mu se pridruži. Ona je kuhala i udarala ga
kuhačom po vrhovima prstiju; barba Luka bi jauknuo, pa rekao kako
nijedna žrtva za revoluciju nije prevelika, nastavljao pjevati, opet je
povlačio za kraj suknje i dobijao po prstima, jaukao i veselio se. Regina
se smijuljila, pokušavala strogo dreknuti da se smiri, ali i njoj je bilo
drago ovo ludovanje. Dianu nije ništa pitala. Još malo pa će ručak, rekla
je, ručak ili večera, ko će znati u ovako lud dan. Pa je opet ošinula Luku
po prstima.
Diana ga je voljela kao što su ga voljeli i drugi, ali je barba njoj bio i
ono što otac i mater nisu mogli biti. Kad bi ju pitali što će postati kad
odraste, odgovarala je – barba Luka! I onda bi se svi zgledali i bivalo bi
im neugodno, jer je Luka imao samo jednu manu. Nju mu nitko nije
nabijao na nos, ali su je uvijek imali na umu, a ta je da ništa u životu nije
radio i nije imao zvanja ni zanata. Gimnaziju je završio s odlikom,
govorilo se da je bogomdan za matematiku i trebalo bi ga dati na
studije, ali je došao rat i od studiranja nije bilo ništa. A i da nije bilo rata,
malo je vjerojatno da bi ikada završio fakultet, jer je u životu puno
zanimljivijih stvari od te da budeš ozbiljan i uvažavan čovjek. Sa
završenom je gimnazijom, naravno, mogao dobiti posao, ali zašto da
cijele dane provodi u advokatskoj kancelariji, općinskom uredu ili na
nekom još gorem mjestu i tako ćerda život, kad se može kartati i igrati
šah, pričati s djecom i starcima i uveseljavati ljude koje život ubije u
pojam i ne bi se, da nije njega, nikad ni nasmijali? Njemu nije bilo veće i
ljepše stvari nego kad bi gledao ljude koji mu se smiju.
Kada se Diana rodila, dva mjeseca je stajao nad njezinom
kolijevkom, pravio grimase i beljio se i zalud su mu žene objašnjavale
kako ga djetešce ne vidi i nisu mu smiješne njegove šale. Nije
povjerovao u bapske priče, niti bi vjerovao u njih da ih je izrekao
najpametniji čovjek na svijetu, jer nije moguće da pod ovim nebom
postoji živ čovjek, od dva dana ili od dvjesto godina, koji se neće smijati.
Nakon što mu se dvomjesečna beba konačno nasmijala, Luki su potekle
suze od sreće. Uzeo je Dianu u naručje, dijete moje drago, girice moja
mila, cvijete moj lijepi, plakao je i svima je bilo čudo da se i ona nije
rasplakala. A tulila je čim bi je drugi uzimali u naručje i nešto joj
govorili, umjesto da samo šute i dišu.
I tako, umjesto da radi, Luka je krao bogu dane. Istina, isto su činili
mnogi u njegovoj generaciji. Ako se netko za rata ne bi pridružio
ustašama ili partizanima, nego se sakrivao okolo, krivotvorio papire,
varao državu i narod, najčešće se ni poslije rata ne bi pretrgao tražeći
posao. Vjerojatno se računalo da će onaj tko je u stanju prevariti vojske
i izbjeći žrtvu za domovinu, na koncu prevariti i život. Gradski svijet
takve je mladiće prezirao, a često i otvoreno mrzio. Nisu bile rijetke
prijave ustaškome redarstvu, a kasnije i partizanskim vlastima, da se u
nekoj konobi sakriva vojni bjegunac ili da bi valjalo provjeriti nečije
papire o nesposobnosti za služenje vojne službe. Dezerteri su među
narodom gore prolazili od ilegalaca i simpatizera neprijatelja. Doušnici
su u oba režima bili isti i nisu stradavali kad su se mijenjale vlasti i
države, kao što je stradavao onaj za koga se sazna da je kraljevskim
vlastima otkucao nekog ustašu ili da je ustašama prijavio skrivenog
skojevca. Zločinom se nije smatralo privoditi pravdi svakoga tko je svoju
guzicu izvlačio iz ralja povijesne nužnosti, jer dok mladost krvari na
Staljingradu i brani hrvatske graniсе na Drini, dok oslobađa Beograd,
drži Sremski front i udara temelje nove Jugoslavije, a starci se plaše da
će ostati gladni ili da će Britanci i Nijemci u avionskome napadu sravniti
grad sa zemljom, bezbrižno ignoriranje vojnih dužnosti najgora je
uvreda.
 Jedini kojemu se to dopuštalo bio je Luka. Svijetu je trebao netko tko
će ga nasmijati. Ali svejedno je bilo ružno čuti kad bi Diana kao sasvim
mala djevojčica govorila da će kad odraste biti barba Luka.
Oko osam odlučio je da će Staljinovu smrt proslaviti sa svima koji
slave. Uzalud ga je Regina zadržavala, govorila mu da je kasno i previše
je popio, a ako hoće još – evo mu nova boca i neka ga vrag nosi, samo
neka sjedi tu gdje jest. On je htio biti s ljudima, rakija je učinila da
zaboravi od kakve je građe njihova radost i čemu su se nekad radovali.
Izišao je van, a Regina mu je jedva navukla Ivin kaput, govorio je da mu
ne treba jer ga u srcu grije vrela peć revolucije.
Ničega što se dalje dešavalo sutra se nije mogao sjetiti. Probudio se
u jarku pokraj ceste koja vodi prema selima u brdu, premlaćen,
polomljenih kostiju i umrljan govnima. Taj koji ga je tukao, vodio je
računa da mu što više unakazi lice. Rascvalog nosa iz kojega su virile
kost i hrskavica, slomljenih jagodičnih kostiju i očiju koje nije mogao
otvoriti, Luku Sikirića više nisu mogli prepoznati. Odnijeli su ga u
gradsku bolnicu, gdje su liječnici pokrpali sve što je bilo za krpanje i
namjestili kosti koje su se mogle namjestiti, pa su rekli da sad može
samo čekati. Ako preživi ovaj i sljedeći dan, dobre su mu šanse da se
izvuče. Staljin ga dođe glave!, šaptalo se po trgu. Narod je zabrinuto
mahao glavama – livada maslačaka na vjetru – i svima je bilo žao. Oni
kojima nije, mahali su još više.
Dok je ležao u bolnici, Luka je bio uvjeren da mu je sve namjestio
isljednik Slovenac i da ga je pretukla Udba. Mjesecima kasnije shvatit će
da je to mogao biti bilo tko od onih koje je podsjećao kako su hvalili
Staljina ili onih koji su znali da bi ih imao na što podsjetiti. Tri su mu
tjedna trebala da se digne iz postelje, klimav na nogama i lica što nije
nalikovalo licu koje je ranije nosio. Nije toliki problem bio u ožiljcima,
koliko se izmijenio njegov izraz. Umjesto vedrog i mladolikog
tridesetogodišnjaka koji se djevojčicama po Metkoviću i Mostaru mogao
prodavati za maturanta, iz zrcala je gledao sredovječan čovjek, mutnih i
bezizražajnih očiju, previsokog čela i spljoštenog nosa. Na toj glavi od
svega živog ostala su još samo dva pomalo klempava uha. Ali ni ona
nikome nisu mogla biti smiješna.
No, Luku je nešto drugo nasmrt uplašilo. U zrcalu je vidio lice
najstarijeg brata Bepa, koji je poludio po povratku iz rata i umro u
sarajevskoj ludnici Jagomir. Nikada mu nije sličio, govorilo se da Bepo, u
odnosu na braću i Reginu, kao da nije od istih oca i majke. Luka pomisli
da je to znak da će i on jednako skončati ako ostane ovdje, u ovom
gnjilom gradu i u ovoj ludoj zemlji.
Тakо је odlučio bježati iz Jugoslavije. Neće tražiti pasoš jer ga ne bi
dobio i jer bi nakon toga postao sumnjiv, nego će bježati onako kako se
preko državnih granica i bježi, zajedno sa vukovima i medvjedima,
razbojnicima, zločincima, industrijalcima i kurvama, propalicama koji
bježe od pravde i istim takvim propalicama uvjerenim da odlaze za
kapitalom. Nije važno među koje će ga ubrojiti, jer čim emigriraš,
ionako si na glavu natovariš sve grijehe ljudi koji su bilo kada i bilo gdje
počinili istu stvar.
Mjesec dana je prikupljao snagu i novce. Trg se čudio kako se Luka
uozbiljio, a i bolje mu je tako, jer ne možeš od veselja živjeti! Valja se
nad životom zamisliti; vino ne voli kad ga mućkaju, ali glavom valja
mućnuti, poučavali su penzioneri šetajući Porporelom. Luka se preko
lučkih kurvi upoznao s nekim američkim mornarem, zvao se Oliver
Reed, nikad mu nije ime zaboravio, i taj mu je mornar ponudio posao
koji se sastojao u sljedećem: tri paketa koje on ima na brodu odnijet će
do Jablanice i predati nekom čovjeku. Taj će mu dati novac koji će Luka
predati Reedu, i to je sav posao!
Što je u paketima?, pitao je Amerikanca. To nije tvoj problem,
odgovorio mu je. Dobro, ako nije moj problem, onda ništa od posla, Luka
će pomirljivo, više misleći o tome kako da Renati, najmlađoj i
najuščuvanijoj kurvi, zavuče ruku pod suknju, dok se ona cerekala i
pedalj po pedalj se odmicala od njega.
Honorar je tri hiljade dolara, reče Oliver, znajući da te novce Luka u
životu nije vidio. Za tri hiljade dolara se nakon rata moglo kupiti sve što
država nije nacionalizirala: kuće, vinograde, polja, i još da čovjeku
ostane.
Nisam u takvoj situaciji da bih pristao. I ne znam kakva bi trebala biti
situacija da pristanem na ponudu, reče. I pošto nije uspio Renati staviti
ruku među noge, ščepa je za sisu, na što mu ona tresnu šamar. Mali, to
košta, pazi se!, nasmija se Amerikanac. Evo, mogu ti ponuditi četiri
hiljade, ali to je zadnja cijena.
 Luka ga pogleda, ne vjerujući: Četiri hiljade dolara! Još manje sam u
takvoj situaciji da gubim glavu zbog četiri hiljade dolara. Reci šta je u
kutijama, pa ćemo se dogovoriti. Ali da znaš, ako je oružje ili propagandni
materijal, ne računaj na mene.
Koliko god bio ravnodušan prema Titu i Partiji, Luki nije padalo na
kraj pameti prenositi letke i oružje nekim četnicima i ustašama, e, samo
zato što Amerikanci misle da su se zajebali pomažući partizane.
Uostalom, nije on ni vjerovao da su se zajebali. Ili barem nas nisu
zajebali, jer da je 1945. došao netko drugi umjesto komunista ne bi
ovdje falilo ljudi, nego bi zafalilo cijelih naroda i tko zna kad bi se rat
završio.
Nije ni oružje, ni propaganda, reče Amerikanac, nego su lijekovi,
penicilin, da djeca ne umiru od najobičnije prehlade, pa da to komunisti
koriste u propagandne svrhe, uozbiljio se Oliver prije nego što je
spomenuo komuniste.
I ti si se zato odlučio baviti švercom penicilina. Moram ti reći da si
ljudina. Ali dobro, hajde, pristajem! Odnijet ću to u Jablanicu i uzet ću ti
četiri hiljade dolara. Ali Lukina pružena ruka ostade u zraku. Tri hiljade,
jer sam ti rekao što nosiš, reče Amerikanac.
Ništa od posla!, diže se Luka uvrijeđen i odlučan da više ne pristane
ni na četiri. Dugo ga je Reed navlačio po škveru, nije ga puštao da ode,
govorio mu da u San Pedru ima ženu i bolesno dijete pa mora raditi ovo
što radi, onda njemu nosi penicilin!, pa zar mu nije žao ljudi koje bi
mogao spasiti i zar ne pomišlja što može od života učiniti sa četiri
hiljade dolara... Rekao mu je tri hiljade samo zato što je mislio da se
ljudi u Jugoslaviji vole cjenkati, a sad mu se ispričava i na koljenima ga
moli da prihvati posao.
Dok se u posuđenom kamionetu Plivačkog kluba Dupin, izbušenoj
talijanskoj starudiji zaplijenjenoj u ratu, vozio prema Trebinju i dalje
prema Mostaru i Jablanici, Luki nisu bile jasne dvije stvari i intenzivno
je o njima razmišljao. Prvo: zašto je mornar odabrao baš njega za ovaj
posao? Drugo: zašto misli da će mu on donijeti novce kad se može
izgubiti u nepoznatom pravcu sa svim dolarima u džepu, a Amerikanac
neka mu stavi soli na rep?
Usput ga nije zaustavila nikakva kontrola, ceste su bile puste, okolo
su se vidjela spaljena sela, u zelenoj Neretvi počivao je most koji je Tito
srušio da spasi ranjenike, po prašini su se valjala ostrižena bosanska
djeca, mali kvrgavi konjići izvlačili su balvane iz jarka dok ih je seljak u
vojničkoj bluzi dušmanski mlatio korbačem, mesar je dva janjca nosio
na klanje, žene u dimijama i s maramama na glavama sklopljenih su
ruku gledale kamionet koji prolazi vjerujući da je i on znak kako se
nešto radi da bi nam svima bilo bolje i kako će dragi Allah, ako ne ljudi,
nahraniti i napojiti ovu hamu i lijepu zemljicu. Kamionet je povezivao
dvije daljine do kojih one nikada nisu stigle, ali su vjerovale da se u tim
daljinama odlučuju sve važne stvari pa su i ljudi koji daljine prelaze
važni. Tih mjeseci anđeli od sve tri vjere svakoga sunčanog dana letjeli
su od jedne do druge crte horizonta.
U Jablanici ga je na dogovorenom mjestu, u kafani Kod Edhema
Pivca, dočekao jako debeli mladić, dobrodušna izraza lica i nevjerojatno
lijepih očiju, onih što su kao pseće i vjeruješ im i kad lažu. Rekao je da
se zove Orhan Velić, ali mu Luka za svaki slučaj nije vjerovao. Iza kafane
su napravili razmjenu dobara. Orhan je provjerio sadržaj kutija, Luka
prebrojao deset hiljada dolara.
Zašto ovo radiš?, nije izdržao da ga na rastanku ne upita. Orhan se
nasmija, kad bi ti reko – zato što sam dobar čovjek, bi li mi vjerovo?,
okrenu se i ode, onako gegajući se, niz drvored topola na kojima su
visile jedne do drugih crne i zelene smrtovnice.
Luka se nije mogao pomaknuti, niti ga prestati gledati sve dok nije
zamakao između topola. Čovjeka s očima psa sjetio se i na dan svoga
velikog predsmrtnog radovanja. Da je bio pas, sigurno bi uspio u životu.
Kako je bio čovjek, sigurno su ga zatukli ko psa, rekao je dok su se
Regina, Diana i medicinska sestra Patricija, koja uopće nije znala
hrvatski, držale za trbuhe od smijeha. Tad je, u proljeće te 1969. godine,
Luka Sikirić svodeći račune pomislio da je u životu samo u jednome bio
na gubitku. Ljudi su mu se smijali i kad bi rekao nešto ozbiljno ili tužno.
Ali ne bi mu žao, i nasmija se i on s njima, nad neznanim grobom
ljepookog Orhana Velića.
Dok je Amerikancu predavao šest hiljada dolara, ovaj je skakao od
sreće i počeo ga grliti i ljubiti. Ništa tu Luki nije bilo jasno. I bolje je da
nije, jer je u Jablanici Veliću predao lažni penicilin kojeg je otkupilo
sarajevsko podzemlje, nakon što je u posljednji čas Reedu propao posao
s Albancima i nakon što je mogao birati: ili da kutije pobaca u more ili
da pokuša nešto što je teško moglo uspjeti. Najprije da nađe nekoga tko
će Orhanu Veliću odnijeti lažni pencilin, a to se iz perspektive usidrenog
američkoga broda činilo nemogućim, zatim se trebalo potre iti da
Orhan preda novce i ne ubije kurira, jer da ga je ubio, nitko ga zbog toga
ne bi gonio, a njemu bi ostalo deset hiljada dolara koje je mogao poslije
zatajiti svojima. I na kraju: taj kojem Velić ipak preda novce, trebao bi
biti toliko pošten da ih i donese. Kada je Luki ponudio tri, pa četiri
hiljade dolara honorara, bio je već sasvim siguran da mu je propao
posao. Pokušao je s njim u ludoj vjeri pionira s Divljega Zapada koji nisu
odustajali dok bi postojala i najmanja šansa za uspjeh. Istina, Oliver
Reed nije ništa riskirao, osim života nepoznatog čovjeka kojeg je
sudbina odredila da plati tuđi račun.
I tako su sljedeće zime po Bosni umirali ljudi liječeni lažnim
penicilinom, do kraja se nadajući da će ozdraviti jer piju američki lijek.
Možda bi bili živi da nije bilo Luke Sikirića, kao što on možda ne bi
ostao živ da Orhanu Veliću nije bio simpatičan; uopće mu nije izgledao
kao švercer i kriminalac, oči su mu se odmarale dok je gledao Luku.
Na noć pred bijeg u Italiju Luka Sikirić okupio je u napuštenom
brodogradilištu sve lučke kurve. Jelo se i pilo do jutra, a je li se još nešto
radilo teško je znati, ali je malo vjerojatno da jest. Luka je bio jedino
muško među njih trideset, i nije sa ženama dobro stajao. Jednom bi
godišnje legao na neku da provjeri je li se što promijenilo ili bi, da
pokaže kako je s kurvama dobar, pred očima drugih muških nekoj
zavlačio ruku pod suknju. I to je bilo sve. Na rastanku je svakoj dao
novaca da ne mora mjesec dana ništa raditi, a da živi kao kraljica, i
otišao. Možda bi svatko drugi tad mislio da je Luka Sikirić lud, no kurve
su, sve do posljednje, bile sigurne da je on anđeo. Šesnaest godina
kasnije na sprovod mu je došla svaka koja je još bila živa. A došle su i
mlađe, zbog starih dobrih vremena koja nisu doživjele. Utješno je čim
znaš da je takvih vremena nekad bilo i da su postojali ljudi ili anđeli,
koji su kurvama davali novac, pili i pušili s njima, a da zauzvrat nisu
tražili ništa.
U sedam ujutro pijan je došao oprostiti se s Reginom i Dianom. Mala
se upravo digla iz postelje i spremala se za školu, a sestra je sjedila
pokraj špahera i čistila grah.
 Ja odo i možda se više ne vidimo, rekao je. Ne pizdi dok si pijan!,
mirno mu je odvratila Regina. Podigao je Dianu u zrak. Dijo dušo...,
rekao je, pa nije znao kako da nastavi. Ne daj se, dušo!, rekao je, ostavio
na stolu hiljadu dolara i otišao.
Nije izgovorio ni zbogom, ni doviđenja, a Regina je uzdahnula: ubit
će ga ta nesretna rakija. Tek kada je očistila grah i ustala, na stolu je
ugledala novce i umalo nije pala u nesvijest. Dobro je znala koliko
hiljadu dolara vrijedi. Toliko pokojni Ivo ne bi zaradio ni u pola godine
plovidbe. Uhvatila ju je panika, istrčala je iz kuće tražiti brata, ali je bila
dovoljno pametna da nikome ne kaže za dolare, jer da je rekla, Luku bi
uhvatili prije nego što bi stigao do Gorice. Pošo je da se objesi, jadna ti
sam, majko!, zapomagala je po dvoru i nadigla susjedstvo da ga traže.
Zavirili su na svaki tavan, tražili ga po skrivenim uvalama i parkovima, a
nakon što ga dva dana nije bilo, nestanak su prijavili miliciji.
Mjesec dana kasnije stigla je razglednica iz Milana na kojoj je pisalo:
Ja sam dobro i zdravo. Ne pizdim dok sam pijan. I ne dam dušu. Vaš
Stijepo Bobek!
Plašio se da im ne navuče zlo na vrat ako se potpiše pa je stavio ime
popularnoga nogometaša, jednoga od onih koji su lani na Olimpijadi u
Finskoj pobijedili Ruse. Znao je da će i jedna i druga znati tko im piše i
bit će im drago zbog onoga što je napisao. U nekoliko mjeseci potrošio
je, živeći po milanskim hotelima i družeći se sa čudnim svijetom kojeg
je nevolja tu dovela sa svih strana svijeta, dolare koji su mu ostali. Bilo
je tu ruskih grofova i profesora matematike koji su 1918. došli u
kaputima u koje su bile ušivene stotine dukata, s punim džepovima
dijamanata i s tugom koja je učas potrošila sve njihovo bogatstvo, tako
da su okolo prosili i prekopavali po kantama smeća. Bilo je odbjeglih
članova Kominterne, koji su trideset i neke izvukli živu glavu pred
Staljinom i evo se sakrivaju već dvadeset godina, što od Mussolinija, što
od talijanskih partizana i komunista, što od samih sebe jer osim
revolucije drugoga posla nemaju. Bilo je u Milanu zagrebačke i
beogradske gospode izbjegle 1941. pred Nijemcima, nedićevcima,
ustašama i ratnim mobilizacijama ili 1945. pred komunistima i
njihovom osvetom. Bilo je Židova od svake vrste: njemačkih, poljskih,
zagrebačkih, mađarskih, rumunjskih i onih veselih – bosanskih koji su
stalno nekoga podjebavali, pričali masne šale i viceve, a samo kad bi se
osamili u nekom uglu željezničkoga kolodvora ili barake za kolektivni
smještaj, tužno su razgovarali na nekom čudnom jeziku koji i jest i nije
bio španjolski, pa bi onda zapjevali žalobne bosanske pjesme koje ti je
lijepo slušati, ali nakon kojih ti se više ne živi. Bilo je u Milanu četničke
fukare koja se povlačila po one dvije-tri krčme što su ih držali Talijani s
prezimenima koja završavaju na »ić«, gdje su bistrili svjetsku politiku i
razmatrali što smjera kralj Petar, baraba, a ne kralj, u rosno ga dupe
jebem!; hvatala ih je depresija jer su shvaćali da Petar ne smjera ništa pa
bi se ponapijali kao zvijeri i urlali da se nebo nad Italijom treslo, tako da
ih je i policija u širokome luku izbjegavala. No, Luka bi i s njima sjeo,
častio ih pićem i izokola im pokušavao objasniti da smo svi braća jer
govorimo istim jezikom, na što bi oni klimali glavama, potvrđujući; ali
nakon toga bi im rekao da su i Bosanci muhamedanci naša braća, pa čak
i komunisti su nam braća. Dobar si čovek, a opet potpuna budala,
sažaljivo su ga gledali, uvjereni da će jednom platiti glavom što tako voli
ljudima govoriti što ne žele čuti. To njegovo dobro zvuči u crkvi i na
samrtnoj postelji, ali u životu ne može biti istina. Kad bi takve istine
postojale, cijeli svijet bi se nakon ovoga rata pekao u paklu. Bilo je u
Milanu i ustaške sirotinje. Žurili su uz fasade kao da su nekome prodali
vlastite sjene pa ih je sram da ljudi ne primijete. Imali su oči divljih
jelena i svi su se predstavljali kao inžinjeri, zagrebački koljenovići ili
travnički begovi. A zapravo nisu bili ništa od toga. Trebalo im je nešto za
što će se uhvatili i nad čime će se smilovati svijet. Ali gorko su shvaćali
da se baš njima nitko neće smilovati jer većih i prezrenijih grešnika
nema. Koliko god za rata vidio što su i tko su bili ustaše u Dubrovniku i
oko grada, Luka nije mogao vjerovati da su to oni isti. Oči svinje ili
čovjeka koji po gradu traži Srbe i Židove da ne ostane žedan krvi, te oči
se nikada ne pretvore u oči sme, mislio je i nudio im pomoć. Ali oni su
bježali uvjereni da je provokator, udbaški agent, da će im na licu mjesta
prosuti mozak ili ih potrpati u kamione i odvesti u Jugoslaviju, gdje će
na njih pustiti srpske i židovske pse. Bila su u Milanu i dva-tri katolička
svećenika, naši ljudi poslani iz Rima, koji su kupili te krupnooke
nesretnike, sakrivali ih po samostanima i sređivali im dokumente za
prekomorske zemlje. I s njima je Luka pokušao stupiti u kontakt.
Nasmiješili bi mu se ponizno i unjkavim biskupskim glasovima
blagosiljali čas kad će Luka nestati iz njihove blizine.
 Svakakvog je svijeta te 1953. bilo u Milanu. Da je netko snimao, bio
bi to jedan od tužnijih ilmova. Toliko ljudi koji nemaju ništa, osim
onoga što nose u srcu i glavi i nemaju mjesta na koje bi mogli stati i reći
– ja sam sad tu!
Sve dok nije potrošio dolare, Luka nije osjećao da pripada svijetu tih
ljudi i nije ga morila misao da je daleko od mjesta gdje mu je bio dom.
Slušao je nostalgične priče o gradovima i domovinama, Chelmu,
Krakovu, Vukovaru, Pragu, Pešti, Varšavi, Černopolu, Bitoli, Zagrebu,
Beogradu, Splitu, Sarajevu, Skopju, Koprivnici, Subotici, Travniku, Beču,
Banjoj Luci, Odesi, Mostaru, Talinu, Bukureštu i Dubrovniku. Slušao je
tužaljku nad svojim gradom i čudio se jer tugu nije osjetio. Taj čovjek,
zvao se Moritz Ferrara, pobjegao je iz grada 1943., spašavajući živu
glavu pred susjedima kojima su državni zakoni dali priliku da svojim
smatraju sve ono što je bilo njegovo, uključujući i Moritzov život. Deset
godina kasnije Moritz je bio spreman sve im oprostiti, samo da ga puste
da se vrati i ponašaju se kao da ništa nije bilo. Ali je znao da to nije
moguće, jer nije on taj kojemu je dato da prašta, nego bi njemu trebali
oprostiti njegovi susjedi što ih je doveo u nepriliku da ga prognaju a da
se zatim svjetska povijest pretumba. Donijeti su novi zakoni koji su
stare proglasili zločinačkim, a one koji su ih provodili, dakle Moritzove
susjede – zločincima. Kao da su ti ljudi ikad donosili bilo kakve zakone
ili su im se protivili. Da nije bilo njega, oni danas ne bi živjeli u strahu pa
i kad bi mu sve drugo oprostili, ne mogu mu oprostiti taj strah. Moritz
Ferrara umrijet će od bolesti koja nema imena, a najbliže bi se mogla
opisati kao tumor na duši. U njemu će rasti njegov zavičaj, sve dok mu
ne posiše sve životne sokove, razmekša mu kosti i na koncu ga ubije; u
Milanu ili u nekom drugom gradu.
Luka je vjerovao da njega ta bolest nikada neće zahvatiti. Otišao je iz
gotovo nevažnih razloga ako ih se usporedi s razlozima Moritza Ferrare.
Naprosto je bio drukčiji od onih među kojima je živio, nije se mogao
mijenjati ili je oholo pomislio da njega može mimoići ta glupost iz koje
potekoše rijeke krvi i zbog koje se potom svi osjećaju krivima.
Postojalo je, dakle, nešto što mu je bilo važnije od zavičaja te je
logično da se nikada od zavičaja ne razboli. Možda se i ne bi razbolio ili
bi bolest bila duže odgađana da je bio manje rasipan ili da je imao više
dolara. Ali onoga dana kada je prvi put pomislio da je bolje sačuvati
novac za kasnije, umjesto da u prvoj krčmi nahrani gomilu nesretnika,
Luka je bio blizu da shvati kako ni Milano nije mjesto u kojem bi želio
provesti život. A kada je u rukama držao prve zarađene lire, nakon što je
statirao u ilmu o sirotinji koja trči za sunčevim zrakama i na kraju
odlazi u nebo, već je mogao razumjeti i beskrajnu tugu Moritza Ferrare i
kolodvorsku povijest židovskih luda iz Chelma i razloge zbog kojih je
rusko plemstvo u dvadeset godina potrošilo svoje dukate i dijamante
umjesto da ih u nešto uloži i živi istim životom kojim je živjelo u Moskvi
i Petrogradu. Čim se ne možeš vratiti tamo odakle si došao, počinješ
život u kolodvorskoj čekaonici; sve ti je privremeno i nemaš razloga
ništa planirati i započinjati, jer čekaš svoj vlak i ništa ne može biti važno
osim čekanja i ćaskanja s drugima koji čekaju. Taj vlak nikada neće doći,
što zna svatko tko ga je ikada čekao, ali o tome ne razmišljaš dok ne
potrošiš svoj posljednji dukat, dijamant i dolar.
Po isteku milanske godine, kada je već živio životom europske
kolodvorske sirotinje i pjevao tužne ljubavne pjesme svoga kraja, Luka
odlučio preseliti se u Trst. Odgovarali su ga i upozoravali da je taj grad
napola u Jugoslaviji, po njemu vršljaju Titovi agenti, česte su otmice i
ubojstva – na što su Talijani i Amerikanci prilično ravnodušni. Moglo bi
mu se dogoditi da zaspi u Trstu i probudi se u zeničkome zatvoru. A
manja je i prilika da će u Trstu naći posao. I domaći tamo lošije žive,
puno je istarskih optanata koji ne gledaju lijepo na jugoslavenske
emigrante ukoliko su Slaveni...
Ali ništa ga nije moglo odvratiti. Ili ga je pomalo i privlačilo ono čime
su ga plašili. Trst je bio bliže. Nije važno čemu, ali je bio bliže i samim
tim više je bio njegov. Otišao je tamo s nepomućenim osjećajem da život
može i treba biti radost, veselje i besposlica, i da samo mračnjaci, oni
koji su teški i sebi i drugima, ozbiljno planiraju svaki sljedeći korak i
strepe da neće imati od čega da žive. Normalno je da im se na kraju i
dogodi da propadnu i umiru od gladi. Ako čovjek nikada ne pomisli na
siromaštvo, vrlo je vjerojatno da neće ni osiromašiti, bio je uvjeren Luka
Sikirić i na njegovom slučaju se pokazalo da je bio u pravu.
Već prvoga dana u Trstu sreo je i udbaše i one koji su se od njih
skrivali. U jednoj su birtiji, tobože neprimjetni, pili jugoslavenski
špijuni, tajni agenti i ubojice, a u drugoj, udaljenoj nekoliko stotina
metara, skupljali su se, jednako neprimjetni, vojni bjegunci, mu ljuzi,
porezni službenici i ovrhovoditelji propalih država, narednici
kvislinških armija, a najviše je bilo onih koji su naprosto pogrešno
tipovali. To su činili odveć javno pa su nakon gubitka na kladionici
povijesti dali petama vjetra. Oni u prvoj birtiji o onima u drugoj govorili
su kao o bandi kojoj valja stati za vrat, dok su u drugoj birtiji o onima u
prvoj govorili isto kao o bandi kojoj će za vrat stati Englezi, Amerikanci i
slobodni svijet čim se malo sabere i shvati da ga je Tito 1945. zajebao.
Fraza »slobodni svijet« se među neslobodnima koristila više kao ime i
prezime junaka iz bajke, nego kao politička sintagma ili literarna
metafora. Kad bi izgovarali »slobodni svijet«, činilo se da ti ljudi jasno
vide oblik nosa, boju očiju i visoko čelo svoga imaginamog princa.
Ni jednima ni drugima, progoniteljima i progonjenima, nije se
osobito žurilo. Špijunima i agentima su šefovi očito dali neograničene
rokove da posvršavaju svoje poslove i draže im je bilo razvlačiti ih nego
da dobiju druge, dok su njihove žrtve i dalje vjerovale kako je pitanje
dana kada će Saveznici srušiti Tita i komuniste, a oni se vratiti kući.
Istina, uvijek bi se dogodilo nešto što je odlagalo američku akciju u
Jugoslaviji. Najprije prejako zaoštravanje s Rusima, jer Harry Truman
nije bio mudar kao njegov prethodnik. Potom taj nesretni rat u Koreji,
zbog kojeg se nije moglo krenuti na Jugoslaviju. A ni Staljinova smrt nije
došla u najbolje vrijeme...
Luka je odmah počeo zalaziti i u jednu i u drugu birtiju. Svima je
rekao i tko je i odakle je i zašto je bježao iz Jugoslavije. I svi su, naravno,
bili uvjereni da laže. Među agentima se javila tiha sumnja da je on
zapravo visoki o icir i da su ga poslali iz Beograda u inspekciju, dok su
izbjeglice bile sigurne da je Luka udbaški agent i da su ga poslali iz
susjedne birtije da se in iltrira među njih i sazna što više povjerljivih
informacija. Međutim, i jednoj i drugoj strani bilo je neobjašnjivo što on
nije postavljao pitanja, niti je otvarao političke teme, nego je pričao
viceve, budalesao, smišljao spačke i sakrivao konobarima otvarač za
boce.
Оn је jebena luda!, rekao je Raško Pribojac zvani Šajkača, glavni u
agentskoj birtiji. Nije glup, ali ni sasvim zdrav, primijetio je Husref-beg
Urumlić, najsabraniji od svih bjegunaca, predratni komunist, a za rata
ustaški načelnik u Janji. Da ga malo isprepadamo?, predložio je Lojze
Bohinjc, najmlađi i najambiciozniji među špijunima. Ja bi ga naučio
pameti, izbiješ mu bubrege, povališ ga u kanal, pa da vidiš kako će
ozdraviti!, smatrao je bojnik Rudolf Zovko, jedini ustaški časnik u
bjegunačkoj birtiji. Pusti budalu, odmahnuo je Šajkača. Budale Bog čuva,
rekao je Husref-beg.
Ali ubrzo je Luka Sikirić shvatio da se u dvije birtije nitko ne smije i
ne veseli, nemoguće je razgaliti te ljude ili ih barem navesti da ispričaju
nešto što ne bi imalo veze s ratom i politikom. Shvatio je da ga boravak
među njima samo deprimira i da s njima ne dijeli ništa osim jezika koji
govore. Sve drugo mu je dobro poznato, ali i strano i mrsko koliko ti
samo tvoj svijet može biti mrzak i stran. Tako je i prestao dolaziti u
agentsku i bjegunačku birtiju, a da njegov izostanak nitko nije ni
primijetio.
Zaposlio se kao prodavač sira na gradskoj tržnici. Radio je za nekoga
starog seljaka, porijeklom Slovenca, koji je na talijanskome Krasu držao
farmu koza i već je bio na rubu propasti jer su ga preprodavači varali,
uzimali sir i više se nikada ne bi pojavili. A i sam je bio čudne naravi, od
gorštaka koji, nakon što dugo žive sami, postanu nepovjerljivi i
paranoični, sumnjaju ako ugledaju čovjeka na susjednome brdu, a
kamoli neće u pijačne preprodavače.
Imaš sat, lijep je. Koliko je star?, pitao je Luku nakon što ga je dva
sata procjenjivao i on je već htio otići pa je pogledao na sat da nađe
izliku kako mu se žuri. Stotinjak godina. Možda čak i više, odgovorio je.
Jako je vrijedan?, interesirao se seljak. Ne znam. Meni je vrijedan jer mi je
ostao od djeda, reče Luka. A volio si djeda?, gnjavio je stari.
Luki nije bilo jasno što hoće, počeo se meškoljiti i bivati nervozan.
Volio sam ga. Zašto bih čuvao sat da ga nisam volio. Već bih ga prodao.
Seljak se ozari, skoči sa stolice i pruži mu ruku. Luka je prihvati,
onako sjedeći, veoma zbunjen u duši. Sklopili smo posao, viknu seljak, ja
ću ti dati sir, a ti meni daj sat kao zalog da me nećeš prevariti! Vratit ću ti
ga kad mi doneseš novac od sira. Luka bez riječi izvadi sat iz džepa i
pruži ga starcu.
Nije to učinio jer mu je bilo o glavu da dobije ovaj posao; svidjela mu
se priča, nekome će je u životu sigurno ispričati; osim toga, glupo je
razočarati starca koji se razveselio svojoj savršenoj ideji.
Posao sa sirom bio je, ako ćemo istinu govoriti, prvi posao u
Lukinom životu. Ali umjesto da mu to stvori muku i obavezu, pokazalo
se da svakodnevni odlazak na tržnicu nije različit od odlazaka u kavanu,
osim što na tržnicu dolaze zanimljiviji ljudi.
Prodavači su na tržnicu stizali u pet u jutro, da zauzmu tezge i što
prije prodaju svoju robu, a Luka је dolazio u devet, rastvarao stolić za
kampiranje i na njega poslagao sireva koliko je moglo stati, a onda je
započinjao svoj šou. Ili bi izvikivao imena svih sireva za koje je ikada
čuo ili bi na hrvatskome pričao šale i anegdote o poznatim
vojskovođama i diktatorima, na što su talijanske bakice zastajale i
gledale u njega kao u deveto čudo Svijeta.
A Napoleon, dragi moji, Napoleon je slabo mogao pojest i popit. Imao
je bolestan želudac ili je bio bolestan na živce ili mu Bog nije dao dovoljno
enzima i kiselina da bez muke probavlja hranu. Pravu istinu historija nije
zabilježila, a kako nema ni živih svjedoka, najjednostavnije je reći da
Napoleon nikada nije kao čovjek ručao i večerao. Umjesto da jede, on je
osvajao svijet. Umjesto da pije, Napoleon je ratovao. Pa je li Napoleon,
dragi moji, bio veliki čovjek? Evo, gospođo, recite vi: da li bi vama bilo
draže da vaš gospodin muž, umjesto da ruča te krasne skušice koje ste
kupili, uzme pušku i zapuca po kaleti, pobije susjedstvo i krene u ratno
osvajanje?
Gospođa se smješkala, podizala obrve i slijegala ramenima. Zato što
ga nije razumjela, premda je većina Tršćana znala slovenski ili hrvatski,
ili zato što je mislila da na ovako postavljena pitanja ne treba
odgovarati, da se pitaču ne oduzima vrijeme za nastavak priče.
Naravno da vam ne bi bilo draže! Vi ćete mu skuše isfrigati, složiti mu
marinadu, najesti ga i napojiti, pa ćete onda oboje malo prileći poslije
ručka, slušati galebove kako se otimaju oko ribljih glava, mirisati
borovinu i misliti kako je život lijep. A Napoleonu nije bio lijep! Napoleon
je bio nesretan. Nije mogao pojest, ni popit, a sve što je imao od života
moglo se izmjeriti u milionima dunuma tuđe zemlje i milionima života
svojih vojnika. Napoleon nije bio veliki čovjek!, dreknuo je na završetku s
visoko podignutim kažiprstom, nekoliko trenutaka držao ga je u zraku,
a onda bi tišim i mirnijim glasom rekao: Dragi moji, ovaj sir je izvrstan,
jedem ga svake večeri i još mi nije dojadio, izvolite kupiti!
Okupljeni svijet bi kao omađijan kupovao Lukine sireve i već oko
deset bili su rasprodani. Uskoro se počelo događati da dio publike
ostane bez svoga sira pa se ženama morao ispričavati i uveseljavati ih
novim pričama. Talijanski je već govorio kao vlastiti jezik, ali
gastronomske šale i anegdote o vojskovođama i diktatorima uvijek bi
pričao na hrvatskome. Činilo mu se prikladnijim, a i nije svaki jezik za
svaku budalaštinu.
Nakon što bi završio posao na tržnici, odlazio je starcu i davao mu
novac. On bi vadio sat iz drvene škatulje i stavljao ga pred Luku, odlazio
po nove košare sa sirevima, a nakon što bi ih Luka preuzeo, stari je
natrag uzimao sat, zaključavao ga u škatulju i uvijek isto ponavljao: Ti
meni lire, ja tebi sat!
Godinu dana su već tako radili zajedno, stado koza se udvostručilo,
starac je našao pet novih radnika na farmi da bi mogao proizvesti sira
koliko je Luki trebalo, ali sat je uvijek vraćao u škatulju. U tome nije bilo
ničega ružnog ili Luka ružno nije mogao vidjeti. Bilo je smiješno, a na
neki način i drago, kao što su drage dječje priče u kojima ludi kraljevi,
pustinjaci i vilenjaci rade nešto što nitko na svijetu ne razumije, ali to na
kraju spasi svijet.
Zar mi i dalje ne vjeruješ?, upitao ga je nakon što je unajmio
kamionet jer je potražnja za sirom postala prevelika da bi se i dalje
prenosio u košarama.
Starac se zacrvenio, oborio pogled i poput đaka koji ne zna odgovor
počeo je noktom grebati iver sa stola. Nije važno, zbilja nije važno!, Luki
bi žao što se starac unezgodio. Vjerujem ti. I vjerovao sam nakon što me
prvi put nisi prevario. Htio sam ti vratiti sat, a onda sam pomislio da će
nešto krenuti po zlu ako ga vratim. Nisam mislio da ćeš me prevariti, nego
da će se nešto drugo dogoditi, pojavit će se epidemija neke bolesti,
pomorit će cijelo stado, udarit će grom, mene će presjeći srce. I tako svaki
put. Vratio bih ti sat, grozno mi je što ga uzimam, u zemlju bih propao od
sramote, ali što me je više stid, to se više bojim da će se nešto loše
dogoditi.
I tako je sat ostao kod starca. Luka ga nije uzeo ni nakon što je u
Trstu otvorio prvi dućan i prodavao sireve iz cijele Italije i Francuske, ni
nakon što je iste takve dućane otvorio u Bologni i Milanu. Među
najslavnijim sirevima Europe, počasno mjesto uvijek je imao kozji sir sa
Krasa, »Sir sa pričom«, uz koji je svaki kupac dobijao knjižicu koju je po
Lukinim kazivanjima sastavio jedan tršćanski novinar. Knjiga je govorila
o tome kakva su zla svijetu učinili ljudi koji nisu uživali u hrani.
 Luka Sikirić stekao je veliki novac, opet je živio životom u kojem
ništa nije morao raditi, ali je barem jednom tjedno odlazio na Kras.
Starac je sat stavljao na stol, Luka je vadio novce, kućna pomoćnica
donosila je dvije košare sa sirom i sve je trebalo izgledati kao prvi put.
No, ipak se osjećalo da se radi o igri koja produžava život i podsjeća na
lijepa vremena, čije ljepote ljudi postaju svjesni tek nakon što vremena
prođu. Ubija me sve ovo, požalio se starcu. On je šutio i bilo mu je kao
kad su ga nakupci varali, uzimali sir i nestajali, samo što se više nije
imao na koga ljutiti, niti je itko mogao razumjeti u čemu se sastojala
prevara i što to muči dvojicu ljudi koji su, radeći samo ono što su i željeli
raditi u životu, došli do kraja. Kraj ih nije činio sretnim.
U ljeto 1968. starac je navršio osamdeset petu, a Luki Sikiriću su u
pariškoj klinici za tumore rekli da mu je ostalo još tri mjeseca života.
Šetao je ulicama na kojima su se djeca igrala rata. Prevrtali su
automobile, razbijali izloge, čupali granitne kocke s kolovoza i bacali ih
na policiju izvikujući parole o revoluciji. Policajci su bacali suzavac i
razmahivali pendrecima, a mnogi od njih su krvavih glava završili u
bolnici. Bilo im je zabranjeno da pucaju na djecu. Zabranili su roditelji
protiv kojih je revolucija podignuta. Priglupi žandarski umovi to nisu
mogli shvatiti dok su im bolničarke vidale rane, a ne bi shvatio ni
pametniji svijet kad ne bi bilo knjiga, ilmova i pogotovo ilozofskih
traktata koji će od 1968. načiniti značajan povijesni događaj, važniji od
svih ratova za oslobođenje vođenih u francuskim kolonijama Afrike, a
možda i od rata u Vijetnamu, u kojemu se u ime istih ideala protiv kojih
su se nadigla djeca Europe ubijalo na tisuće i milijune, uglavnom
bezimenih kosookih primata. Nikada neće biti odgovoreno na pitanje
kako je revolucija, u kojoj kontrarevolucionari nisu smjeli pucati, mogla
biti tako važan povijesni događaj, ali njezin konačni smisao znat će se
kada djeca s pariških ulica za deset-petnaest godina odrastu u
replikante svojih očeva.
Kao u dokumentarnome ilmu školskoga televizijskog programa
promicali su mornari iz Kronštata, jurišalo se na Aurom i Zimski dvorac,
Rosa i Karl držali su vatrene govore i bježali pred razjarenim
veteranima iz 1914., Mao je pozivao na Veliki marš, Crveni Kmeri su
pretvarali hramove u škole u kojima su đaci učili učitelje, Staljin je
govorio Ne Titu i Tito je govorio Ne Staljinu, a umjesto Maksima Gorkog
djecu je vodio ružni čovječuljak s naočalama. Razlika između njega i
Gorkog bila je zapravo razlika između igrarije i prave revolucije. Ona
revolucija je bila krvava i moćna i nije čudno da su se ljudi zaljubljivali u
Maksimove brkove i njegove tmurne i neduhovite novele, a igrarija je
bila ružna i jadna jer čak ni djeca, koliko god bila zanesena i gnjevna,
nisu računala da bi njihova mala ulična zabava mogla promijeniti svijet.
Željeli su samo doživjeti romantične trenutke, za koje su bili uskraćeni
jer su se rodili prekasno. I to na Zapadu koji nije doživio crvenu
revoluciju! Bio je to čas žudnje za Istokom, europskim i azijskim, za
poviješću koja je tako privlačna kad se događa drugima, a još je
privlačnija ako se pretoči u teatar i uličnu igru.
Dok ih je gledao kako nasrću na De Gauleove žandare i operetnu
vlast mudroga generala, Luka je znao da će doći doma oznojeni i glava
mutnih od suzavca, i da će se čim odrastu s nostalgijom sjećati dana
kada su pariške ulice nalikovale na napredni dječiji vrtić lenjinskoga
tipa. To je, vjerojatno, najvažnija razlika između revolucije i zabava na
revolucionarne teme. Dok se revolucije baš nitko ne sjeća s toplinom u
srcu, čak ni oni koji ih se nikada nisu odrekli, pa ni onaj Slovenac koji je
u jurišu Crvene armije izgubio ruku, revolucionarne zabave pamte se
kao najljepši trenuci čovječanstva.
Spomenica iz rata na kraju ne vrijedi ništa, dok se spomenice iz
1968. i pozivnice za crvenu zabavu poslije mogu pokazivati unucima,
koji onda misle u kakve su se konzervativne monstrume djedovi u
međuvremenu pretvorili.
Putujući vlakom za Trst pokušavao se miriti s mišlju o dolasku kraja.
Umjesto očaja i smrtnoga straha koje bi osjetio netko drugi u njegovoj
koži, Luku je morila samo nevjerica. Koliko god uvjeravao sebe da
umire, nešto u njemu govorilo je da to nije moguće. Smrt je ilmska
iluzija u koju ljudi povjeruju ili ne povjeruju, samo što u kino ne moraš
ići ako nisi u stanju zamisliti da su te brze sličice život, a umrijet ćeš
ovako ili onako. Luka je htio imati svijest o tome, jer nije lignja i noćni
leptir! Ali naprosto nije išlo. Ideja o nestanku bila je protivna zdravome
razumu, prizorima što su promicali duž željezničke pruge, mirisima
ljudi koji su na stanicama ulazili i izlazili, njihovim glasovima i
uzvicima, načinu na koji su ga gledali bez tuge i straha, ravnodušni
prema tome hoće li ga više ikad vidjeti. Ne može svega toga nestati tek
tako: za tri mjeseca, devedeset dana, dvije tisuće sati, ako je sada tu i
toliko je prisutno, i sam je dio te prisutnosti, ništa manje živ od kvake
na vratima kupea, muhe na prljavom modrom zastoru, talijanskoga
konduktera koji ga pita kako je živ izišao iz Pariza, stare kožne
kondukterske torbe koju je nosio još u vrijeme Mussolinija, on ili njegov
kolega koji je već odavno u penziji; u penziji ili na tršćanskome groblju
među trgovcima i pomorskim kapetanima.
Luka ne želi tamo biti sahranjen, kao još jedan od stranaca nad
čijom će se neznanom sudbinom žalostiti zaljubljeni maštoviti parovi.
Bit će pokopan u svome gradu, na groblju poznatih, gdje netko nekome
može biti rođak ili neprijatelj i gdje ništa prema ničemu nije
ravnodušno. Živjeti na drugome kraju svijeta, ili barem tisuću
kilometara od rodnoga mjesta, dobro je i ljekovito, ali počivati u tuđoj
zemlji nesreća je. Svaki čovjek mora biti sahranjen tamo gdje je rođen ili
gdje je naučio govoriti i odakle je odlučio otići. Čim osjeti da je došao
kraj, sredit će da ga prebace preko granice, makar morao potplatiti i
carinike i policiju, i odvezu ga doma k sestri, da tamo dočeka ono u što
ne može vjerovati i sa čime se upravo zato i miri lako.
Umjesto tri mjeseca, koliko su mu obećali, živio je duže od godine.
Bez velikih muka i bolova, mršaveći iz dana u dan i više plašeći druge
no sebe, Luka je dotrajavao uz svakodnevne rituale. I dalje je jednom
tjedno odlazio starcu na Kras, vadio novac, gledao sat i odnosio dvije
košare sa sirom. Sve do dana kad više nije imao snage da ih podigne.
France, čini mi se da je došlo vrijeme da mi vratiš sat, rekao je. Stari
se rasplakao, molio ga da ne ide, da još malo ostane, govorio mu kako je
južina. A čim je južina čovjek izgubi snagu i nije važno koliko mu je
godina i od kakvih bolesti boluje. Luka ga je tješio, pa zasmijavao, ali
nije pomagalo – ono što se držalo osamdeset pet godina raspalo se pred
njegovim očima u nekoliko minuta. Nestajalo je grubosti na koju je
seljak bio ponosan jer ga je sačuvala od gladi, ljudi i ratova, dok se
između linija fronte provlačio sa svojim kozama, ne uzmičući ni kad su
na Soči i Monte Maleti u ljeto 1916. ginula djeca dvaju posvađanih
kraljeva i kad je trebalo paziti da životinje ne brste krvavu travu i ne
priviknu se na okus ljudskoga mesa jer bi poslije tražile samo takvu
travu i ne bi ih mogao sačuvati od zle navike. One navike koja je od
majmuna stvorila ljude, okusa krvi koji će svakoga živog stvora
pretvoriti u zvijer. Shvatio je tada da se krvlju i mesom ne hrane samo
stvorenja koje je sreća sačuvala da krv i meso nikada ne nanjuše, ali ako
ratovi potraju i ako na malim gorskim rječicama izgine još koji narod,
tada više neće biti bića koje bi brstilo lišće i travu; ovce će klati i bivati
zaklane, a od njihovog mlijeka neće se više praviti sir. Čovjek mora biti
tvrd i grub da ne bi sišao s uma među mrtvim regimentama i divizijama
i da zajedno s kozama, žderući leševe onih koji su vjerovali svojim
kraljevima, ne proždere samoga sebe.
Ni u vrijeme najvećih bitaka u Prvome ratu nije napustio Kras. Nije
mu padalo na pamet da ode ni trideset godina kasnije, dok se nije znalo
s koje će strane biti granica talijanske i Titove države i kad su ga plašili
da će mu komunisti oteti koze. Što bi komunisti s njegovim kozama?
Jurišali na Berlin i Peštu, nagonili buržoaziju i rušili crkve? U takvim
poslovima nema koristi ni od koza, ni od kozara. Zato je svejedno s koje
će strane biti granica i kakve će boje biti zastave. Ni jednom ni drugom
kralju ne treba vjerovati i njihov se posao čovjeka tiče samo dok traje
rat. I paziti mora da životinje ne brste lišće uprljano ljudskim mozgom i
krvavu travu.
Takva je bila starčeva vjera, a kako se razlikovala od onoga u što su
vjerovali drugi, svijet je držao daleko od sebe. Sve dok mu nije došao taj
smiješni Dalmatinac, uzeo sir i ostavio svoj sat u zalog, i zauvijek ga
vezao za sebe. Prodavao je sireve na način na koji se nikada ništa nije
prodalo i izmišljao nešto čega u sirevima nije bilo, ili je bilo, ali to nitko
ranije nije znao. Valjda ni sir nije samo sir, mislio je starac, i bio sretan
što i izvan kozjega svijeta postoji nešto za šta bi se čovjek trebao boriti.
Da nije bilo Luke Sikirića, sam do toga ne bi došao. To što sad želi uzeti
svoj sat i zauvijek nestati, starcu je bilo gore nego da neki veliki grom,
kakvoga na nebu nema, pobije u istom času svih njegovih tisuću i
dvjesto koza. Misao o vlastitoj smrti činila mu se puno lakšom. Ne može
čovjek biti takav mekušac, pa da nariče nad tim što ga više neće biti.
Na kraju je Luka morao starcu ostaviti sat i obećati mu da će opet
doći. Tu laž nije mu bilo teško izgovoriti. Starac ga je zbunio i uplašio,
jer ga ničim nije mogao nasmijati, prevariti dijete u njemu, i prevesti ga
preko rijeke da vidi kako je i s druge strane samo obala pa se čovjek ne
smije uzrujavati kad mora ići. Na rastanku je stari izišao iz kuće, što
nikad ranije nije činio jer bi odlazio svojim poslom čim zaključa
škatulju. Mahao je s kamenog praga dok god Lukin auto nije zamakao za
brijeg.
Istoga dana Luka je isplanirao posljednje putovanje. Telefonirao je
jugoslavenskome ambasadoru u Rim da se raspita o svom statusu. Dva
sata kasnije on ga je obavijestio da ne postoji nikakva potjernica, niti
bilo kakvi specijalni razlozi zbog kojih bi se Luka Sikirić trebao plašiti
povratka kući. Čak mu je ponudio jugoslavenski pasoš, da ga uvjeri kako
se u zemlji ne vodi postupak protiv njega.
U posljednjih petnaest godina dosta se toga promijenilo, rekao je
ambasador. Ništa mu nije odgovorio, iako bi mu rado rekao da se stvari
mijenjaju i u petnaest dana, a kamoli ne bi u petnaest godina, i nije bilo
tog vremena, takve države i ambasadora koji uvijek ne bi rekao da je
danas bolje, veća sloboda i razumniji zakoni, nego prije petnaest
godina. Problem je samo u tome što sloboda nikako da toliko naraste, a
zakoni da se toliko smanje, pa da se čovjek ne mora raspitivati je li još
uvijek nešto kriv onima od kojih je pobjegao.
Osim toga, Luka nije ambasadoru posve povjerovao. Odlučio je za
svaki slučaj potplatiti carinike, poslati u Beograd poklon-pakete sira za
Maršalat te po kolut parmezana veličine traktorskoga kotača općini
Dubrovnik i gradskome komitetu. Ako svi prime svoje sireve, to će biti
znak da se stvarno ne ljute na njega, naivno je vjerovao i danima čekao
da stignu potpisane povratnice za primljene darove. I stigle su dva dana
nakon što više nije mogao ustati iz postelje.
Putovao je u bolničkim kolima, zabavljajući sestru Patriciju,
bezbrižan, sretan i zbilja uvjeren kako je sirevima kupio svoju slobodu.
Carinici nisu željeli primiti novac, niti su shvaćali zašto ga on nudi, ali su
ga satima zadržavali na granici i provjeravali kojoj službi su putnici iz
kola nešto skrivili pa ih sad pokušavaju potplatiti. No, i vozač, i Patricija,
i talijanski državljanin Luka Sikirić bili su nevini poput novorođenčadi.
Sve do raspada jugoslavenske države na graničnom će se prelazu kod
Opićine s generacije na generaciju carinika prenositi priča o bolesnome
čovjeku koji je nudio velike novce da uđe u Jugoslaviju, iako je imao
uredne dokumente i nije ga tražila nijedna policija ovoga svijeta. Možda
i danas neki djed potiho, da ga nitko ne čuje, svojim unucima priča
kakva je samo to država bila da su ljudi zlatom plaćali i ono što im se
besplatno nudilo i što im je po svim zakonima pripadalo.
 Luka je umro u snu, umoran i sretan jer je proveo lijep dan sa
svojima. Patricija mu nije trebala sklopiti oči. Spustila mu je ruku natrag
na jastuk i izvadila iz džepa papir koji joj je dao kada su polazili na put.
Ako umrem usred, noći, lijepo ćeš otići mojoj sestri i probuditi je. Ima
lak san i čim uđeš u sobu, ona će već biti budna. Ako ne bude tako, znaćit
će da je umrla prije mene i plan nam je propao, E, ali kako to nije
vjerojatno, onda ćeš joj se najprije nakloniti i otpjevati O tu che in seno
agli angeli. To joj je bila najdraža pjesma i bit će joj drago što sam se
sjetio. Ali nemoj da bude preozbiljno. Možeš mahati rukama, malo plesati,
da bude veselije. I mora kratko trajati da se ne bi naljutila i istjerala te.
Na kraju se opet nakloniš i kažeš: Luka je umro. Reći ćeš joj baš tako, ne
na talijanskome jer bi se mogla praviti da te ne razumije. Hajde, ponovi
za mnom: Luka je um-ro, Luka je um-ro! Dobro, ali ću ti napisati, da ne
zaboraviš kako se kaže.
Prije nego što je ušla u Regininu sobu još jednom je pogledala na
papir, pa uzela dah i zapjevala, glasno kako je Luka rekao. Nije baš
zvučala kao Mario Lanza, ali O tu che in seno agli angeli ionako nitko na
svijetu osim njega nije ni otpjevao kako treba, uz krckanje istrošene
gramofonske ploče i ubrzanja na sedamdeset osam okretaja, u duhu
posljednje ere u kojoj umjetnici nisu bili ljudi, nego lutke na koncima
univerzuma, pa između Maria Lanze, Enrica Carusa, Rudolfa Valentina i
Charliea Chaplina nije ni bilo razlike. Luka Sikirić bio je Chaplin u
životima onih koje je zabavljao i tako dokazao da su anđeli nijemoga
ilma i gramofona na navijanje svojim nestankom ostavili svijet bez
nečega što je bilo važnije od tehnološkoga napretka i potrebe da slika
bude istinitija od stvarnosti.
No, 1969. godine već je prekasno da se nad anđelima tuguje.
Medicinska sestra Patricija otpjevala je njihovu pjesmu najbolje što je
znala, uz koreogra iju koju je vidjela u nekome ilmu Freda Astaira, koja
možda nije odgovarala onome što je želio Mario Lanza, ali bi razveselila
svakoga kome je sva prošlost isto mila i draga i ne tiču ga se nesrazmjeri
u desetljećima. Dvadeset trogodišnjoj Patriciji Fred i Mario bili su
jednako daleki likovi, o njima nije znala ništa osim da pripadaju svijetu
njezinih tetki i ujaka, u kojem je uobičajeno suzama naglasiti svaku
simpatiju. Plakali su u vrijeme televizijskih komedija, plakali čim bi na
radiju čuli pjesmu koju vole, dovoljno je bilo reći Verdi i da i muški i
ženski članovi obitelji počnu vaditi maramice iz džepova, plakali su čak
i ako bi netko spomenuo naziv kreme za cipele koja se koristila prije
trideset godina.
Nikada nije razumjela te suze i zašto plaču kad nisu nesretni i kakva
je to tuga u kojoj se uživa više nego u bilo kakvoj sreći. Bili su nervozni i
čangrizavi, svi ti ujaci i tetke, čim bi se poveo razgovor o nečemu što je
živo i traje, a nad čime će, vjerovala je Patricija, jednoga dana isto ovako
plakati.
Kada je primarijus Fanelli okupio sve sestre i pitao koja zna pjevati,
pa kad se javilo njih tri, da bi ih on potom odveo u svoju kancelariju na
glasovnu provjeru, Patricija je mislila da je stari pobenavio, što je
izgleda čest slučaj u toj generaciji. Bit će mu došlo, kao što dođe
tetkama i ujacima, da pjevanjem priziva mladost, ali čim je nju odabrao,
sklapao ruke i govorio: o, kako je to krasno!, ozbiljno se zabrinula da iza
toga stoje nečasne namjere. Naš dugogodišnji pacijent, gospodin Sikirić,
inače divan čovjek, trgovac sirom, ali kakvim sirom!, ja koji sam obišao
Francusku i Holandiju i znam što su sirevi, ja vam svojom čašću jamčim
da takav izbor sireva nigdje nisam vidio, e, karcinom gospodina Sikirića je
u terminalnoj fazi, rekao sam mu – Luka, prijatelji smo, ne želim ti lagati,
a on mi je odgovorio – dragi moj Fanelli, kakvo je to prijateljstvo u kojem
se ne laže; gola istina govori se poreznicima i ženi koju ne voliš! No,
dobro, da vam o tome dalje ne pričam, mladi ste, to vas ne zanima, a nije
ni lijepo prenositi intimne ispovijesti, iako bih volio, znate Luka је јаkо
duhovit čovjek, ali dobro, ne radi se o tome, nego – on želi umrijeti u
svome gradu, na drugoj strani Jadrana i zamolio me da mu za pratnju
odaberem sestru koja lijepo pjeva. Nije mi rekao za što će mu pjevačica,
ali ne sumnjam kako se radi o nečemu jako zgodnom. Vi ste Patricija
idealni! Znate svoj posao, lijepi ste i lijepo pjevate. Ovo nije samo posao
već nešto što je važnije od posla. Vidjet ćete! Nikad Luku nećete
zaboraviti.
Patriciji su se koljena podsjekla od straha. Vjerovala je da je
posljednja želja umirućeg pacijenta zapravo erotske prirode. Sigurno ju
ne traži da bi se na kraju rasplakao, a ako nije to – zašto bi onda tražio
mladu i lijepu pjevačicu? Nije se usudila Fanelliju reći ne, ali bila je
spremna da izgubi posao ukoliko bolesnik kojeg će pratiti pređe
granicu. Koju granicu? Pa onu koju će ona postaviti.
 Dva dana razmišljala je gdje bi ta granica trebala biti i što je više
mislila, to je njezina zbunjenost više rasla. Prvo je čvrsto odlučila da
neće dopustiti da ju taj čovjek dotakne. Udovoljit će mu u svemu što ne
podrazumijeva dodire. Možda želi da mu uz neku lascivnu pjesmicu
izvede predsmrtni striptiz. Je li u redu da na to pristane? Naravno da
nije. Između skidanja za novce i seksa za novce nema razlike. Dakle,
ništa od striptiza! Nevjerojatno kako primitivci ostaju primitivci i u
smrtnome času.
Ali šta ako joj se čovjek svidi? Ako je neki simpatični i dragi tip, ako
je baš onakav o kakvome mašta? Šta ako je takav da bi se u njega
zaljubila da ga je srela u drugim okolnostima i u sretnijim igrama
sudbine? Zašto se takvome ne bi skinula? Zato što je to pitanje principa
od kojih ne smiješ odustati. Da, ali zbog takvih principa češće zažališ,
nego ako se ne držiš nikakvih principa. Odlučila je da će se skinuti ako
se pokaže da je Luka njezin tip muškarca. Ali šta ako on traži nešto više?
Ako traži nešto više, tada sigurno nije njezin tip. U načelu je tako, ali
načela su isto što i principi. Te dvije riječi imaju i isto značenje, samo što
njoj malo drugačije zvuče, pa ako se zbog principa može pokajati,
pokajat će se i zbog načela. Na kraju je odlučila postupiti u skladu sa
situacijom, ali time njezin strah pred upoznavanjem s Lukom Sikirićem
nije bio ništa manji. Jesam li ja sad kurva?, pitala se spremajući putnu
torbu.
Pola sata zajedničkoga putovanja bilo je dovoljno da Patricija shvati
da je taj muški skelet nezdrave sivo-rumene boje kože koja se od bolesti
stanjila kao lispapir, s licem na kojem su samo oči i ožiljci bili živi, a sve
drugo bilo je kao na iskusnome mrtvacu da je baš on njezin tip
muškarca. Mogao je izgledati i drugačije, biti još mrtviji, s otvorenim i
gnojnim ranama i maceracijskim pjegama, mogao je zaudarati i imati
glavu brontosaura i drvene vješalice umjesto ruku, ali Luka bi opet
ostao to isto, onaj koga je željela misleći da takvi muškarci postoje samo
u njezinoj uobrazilji. Gdje još ima smiješnih prinčeva koji sve razloge za
sreću nalaze u svojim princezama i ništa im drugo nije na umu, osim da
njih zabave?
Odlučila je pristati na sve što bude tražio i bila je razočarana kad je
shvatila da je odabrana za nešto što se treba dogoditi tek nakon što
Luka bude mrtav. Godinama će ju to peći i godinama će željeti nekoga
kome bi mogla ispričati kako se željela skidati i pjevati pred muškarcem
svoga života, nakon što ga je upoznala u posljednjim danima njegova
života. Onaj kome to ne bude čudno, bit će njezin muž. I nema šanse da
se uda za bilo koga tko neće razumjeti njezinu ljubavnu priču ili će
pomisliti da je perverzna i da ju vode mračne strasti. Patricijine strasti
bile su onoliko nevine koliko je nevin bio Luka Sikirić.
Pjevala je njegovu posljednju želju dok je vani svitalo, na tržnici su
mamurni momci s jednoga na drugi kraj prenosili prazne kašete, na
pučinu su isplovljavale male drvene barke, budio se ptičji i mačji svijet,
a žena u spavaćici skupila se uza zid u vrhu postelje, kao da nije sigurna
sanja li. Suze su joj potekle i prije nego što je Patricija rekla: Luka je
umro. Jer je shvatila što se dogodilo ili zato što je i ona bila poput
Patricijinih tetki i ujaka.
Tako je Regina ostala bez posljednjeg brata.
 IX

Drugarice, kad ti je umrlo dijete?, trčkarao je za njom krivonogi

čovječuljak. Moglo mu je biti šezdeset, ali neće biti čudo ako mu je tek
trideseta. Među luđacima i nesretnicima kojima je Bog dao pamet
petogodišnjega djeteta teško je uvijek znati koliko je kojem godina.
Njihovo vrijeme teče drukčije od našega: nekima brže, drugima sporije,
ali nikada kao svijetu koji sebe smatra normalnim. To je najuočljivija
razlika između ludih i pametnih. Ako ne i jedina koja je sasvim
pouzdana.
Drugarice, od čega ti je umrlo dijete?, ustrajavao je čovječuljak, a čim
bi se okrenula da ga potjera, bježao je, sakrivao se iza stabla i vraćao se
kad bi nastavila, išao dva koraka iza nje i postavljao novo pitanje:
Drugarice, je l ti tužno oko srca? Ispod srca ti se rodilo, a sad ti je prazno.
Zgrabila je kamen i bacila prema njemu, da ga zaplaši. On je poskočio i
skviknuo poput psića kojem su prignječili rep, iako je kamen prošao
barem tri metra od njega.
Drugarice, uzmi mene, ja ću ti biti dobro dijete. Mene nije majka
rodila, mene je donijelo iz rata. Uzmi me, ja sam ratni plijen, nudio se.
Regina ga je pokušala ignorirati; cesta prema Jagomiru srećom je bila
pusta i nitko nije vidio ženu u crnini i ćelavog majmunćića kako ju
naganja, jer bi se taj sigurno nasmijao, nešto dobacio ili bi zgrabio
čovječuljka i namlatio ga, uvjeren da time štiti normalne od ludih.
Čovječuljak je odustao tek kada su stigli pred kapiju ludnice, stare
austrougarske zgrade u sjeni hrastova, davno zasađenih u vjeri da će se
oči luđaka odmoriti i smiriti u njihovim gustim zelenim krošnjama koje
su se u međuvremenu pretvorile u prašumu, jednako divlju i nesređenu
kakve su i njihove duše.
 Ja tu neću, tu su ludi. I ti si luda!, bio je uplašen i razočaran.
Vjerojatno je unutra već bio ili su ga kod kuće plašili da će ga poslati u
ludnicu ako ne bude dobar.
Po parku su stajali ili se sporo kretali muškarci u sivim pidžamama.
Neki su preko njih nosili poderane partizanske šinjele; jedan je bio
utegnut o icirskim opasačem na kojeg je očito bio ponosan jer ga je
pritegnuo što je više mogao i gegao se okolo kao gusan. Kad je prošla
kroz kapiju, svi su se zagledali u nju. Nisu pokušavali prići, gledali su je
svaki sa svoga mjesta, onoga na kojem se tko zatekao, svejedno je li to
mjesto bilo udaljeno pedeset ili samo pet metara. Oni udaljeniji možda
su zavidjeli onima koji su bili bliže, ali nisu činili ništa da poprave svoj
položaj. Regina je osjećala nelagodu pred stotinom velikih mirnih očiju.
Tim veću jer su među njima, možda, oči njezinog Bepa.
U Sarajevo je došla po pozivu doktora Hofmana; javio je da Bepo
Sikirić već šest dana odbija hranu i možda će svoju odluku da više
nikada ne jede promijeniti kad mu dođe sestra koju nije vidio otkako su
ga u decembru 1945. iz tuzlanske kasarne premjestili najprije na
psihijatrijski odjel tamošnje gradske bolnice, a tri tjedna kasnije na
sarajevski Jagomir, u najstariju kliniku takve vrste u Bosni, osnovanu u
vrijeme francjozefovske vladavine kada je i Franc Hofman kao mladi
liječnik došao iz Beča. Regina nije posjećivala brata jer se plašila da ga
ludog vidi, zazirala je od toga da uopće uđe u ludnicu, jer joj se činilo da
će na takvome mjestu i sama pošemeriti. Ako je neka bolest zarazna,
onda je zarazan gubitak razuma. Uzalud u knjigama piše drugačije.
Kuga i kolera prenijet će se s tijela na tijelo kao što se cvijetni prah
prenosi sa stabla na stablo. Ako je povoljan vjetar, dobra temperatura
zraka i ako je tijelo već nagriženo i osjetljivo na viruse i bakterije. A
ludilo se prenosi zastrašujućom logikom snage elemenata. Razum je
slab pred svime što je nerazumno, jer je razum izuzetak a ne kosmičko
pravilo. Put u ludilo put je povratka logici stijenja i kamenja, ameba,
paprati i svega živog što nije čovjek. Išla je parkom uvjerena da ju kuga
polako osvaja, ali nije imala izbora. Nije Bepa mogla tek tako pustiti da
umre od gladi.
Ispred ulaza je na hoklici sjedio mladić u modrome radničkom
odjelu. Velikim lovačkim nožem oštrio je olovke i slagao ih u metalnu
kutijicu. Digao se kad je ugledao Reginu. Ustuknula je pred nožem, a
mladić se osmjehnuo: Ništa se ne bojte. Ja tu radim. Ja sam Hamdija.
Prebacio je nož u drugu ruku i pružio joj desnicu. Bio je visok preko dva
metra i imao je šaku veličine vesla, toplu i mekanu. Doktor Hofman vas
čeka. Triput me pitao jeste li stigli. Znate kako je to – stariji čovjek, bečka
škola. Ovaj ih sigurno tuče, pomisli Regina. A in je kad dođe rodbina, jer
bi ga mogli prijaviti.
Vodio ju je kroz mračne hodnike bez prozora, u svakom je gorjela
samo po jedna žarulja, sa zidova se gulila i u velikim listovima otpadala
boja. Zar se za ovo moj Bepo borio, pomisli.
Imamo bolesnike koji su tu već pedeset i nešto godina, ali najviše je
partizana, poče Hamdija glasom turističkoga vodiča. Regini se učini da
je ovo mjesto gdje se svakome čitaju misli.
Imamo dva pukovnika, nekoliko majora, kapetane, komandante četa,
političke komesare i jednoga narodnog heroja. Većina je prošla Sutjesku i
Neretvu. Četiri godine po šumama, a onda su u prvih tri mjeseca slobode
doživjeli slom živaca. Raspali se da ih niko živ ne sastavi. Strašno je to,
moja gospođo.
Iznenadila se da ju Hamdija zove gospođom. To nije bilo zabranjeno,
ali je bilo znak, i to opasan znak. Gospođo ili gospodine govori se samo
ako se prijeti ili ako se s nekim kuje zavjera. Možda Bepa žele otrovati i
nakanili su je uvući u to.
Мајkе mi, nekad se osjećam kriv pred tim ljudima. Doktor Hofman mi
govori da to nije dobro, ali nema pomoći. Tako je i kapak. Kako bi ja mogo
biti prav ako sam jedini normalan među njima koji su se borili za ovu
zemlju. Ja se nisam borio jer sam još išo u školu i sad sam biva zdrav, a oni
su biva bolesni. E, moja gospođo, da tu ostanete malo duže znali bi da se
pravo i ne može reći ko je lud, a ko normalan, govorio je dok su već treći
put iz jednoga prelazili u drugi hodnik prolazeći kroz labirinte i
katakombe u kojima još nikoga nisu sreli.
Pustite vi mene, svašta prićam, odmahnu Hamdija kad je primijetio
kako ga Regina gleda.
Franz Hofman bio je dobro držeći sedamdesetpetogodišnjak,
kudrave sijede kose, s brkovima iz kojih je svaka dlaka bježala na svoju
stranu pa je izgledalo kao da ih namjerno raščupava. Sličio je srpskome
pjesniku Lazi Kostiću s one jedine fotogra ije reproducirane u školskim
čitankama i enciklopedijama još za kraljevine Jugoslavije. Poskočio je
kad su ušli u sobicu i poljubio Regini raku. To ju još više uplaši.
Najmanje petnaest godina nitko njezinom spolu nije odao tu počast.
Sjedite, molim vas, sjedite! Hamdija, dijete, skuhaj gospođi kafu,
vrzmao se starac kao da su mu nakon dugih godina u kuću stigli gosti.
Kako ste putovali? Regina klimnu glavom – dobro, ali nije mogla to reći.
Činilo se kako će sve što bude rekla ispasti pogrešno i da će biti i njoj i
Bepu na štetu. Kakvu štetu, to nije znala, niti bi mogla znati na
ovakvome mjestu, među ovim ljudima.
Da, daleko je to, stvarno daleko. Nisam u Dubrovniku bio od dvadeset
treće. A lijep je grad, pogotovo kad je čovjek mlad i onda se toga sjeća i ne
zna je li mu ljepša mladost koja je prošla ili je ljepši grad, Hofman je
pokušavao umiriti i udobrovoljiti ženu za koju je vjerovao da u svojim
rukama drži njegov život. Ali umjesto da kaže nešto lijepo, ispalo je
zbrkano i budalasto, pa se nasmija i lupi se vrhovima prstiju po čelu. Ni
time se ništa nije promjenilo. Držala je ruke u krilu i gledala ga kao da
joj nije jasno koji je smisao njegovoga postojanja na svijetu.
Noć nakon što je pacijent Bepo Sikirić prvi put odbio hranu i izjavio
kako je u životu pojeo što je bilo za pojesti i ne pada mu na pamet dalje
jesti kosti svojih mrtvih drugova umiješene u hljeb —jer narodni
neprijatelji i špekulanti štede na brašnu, doktor Hofman proveo je
prevrćući se po postelji i misleći o tome što bi se moglo dogoditi ako mu
od gladi umre pukovnik Titove vojske, španski borac i revolucionar.
Kako će on uvjeriti Udbu, Oznu i tko zna koga sve još, da nije kriv za
njegovu smrt. Prije nego što išta stigne reći, izvest će ga pred zid
bolnice u kojoj radi već pedeset dvije godine i strijeljati. I još će biti
sretan ako ga prije strijeljanja ne budu mučili. Nakon što je pacijent i
sutradan odbio hranu i nastavio ju odbijati još tri dana, Franz Hofman je
napisao oporuku. A svojoj Tidži, s kojom živi od 1907., kad su se
vjenčali u crkvi svetoga Stjepana u Beču i ona prešla na katoličku vjeru i
nazvala se Margaretom – o čemu nitko u Sarajevu ništa nije znao te su
je i dalje zvali Tidžom – rekao je da sluti da je dotjeran do zida, i stvarno
i metaforički. I da ovoga puta nema šanse da se izvuče. Tidža je nešto
promrmljala i energično zakotrljala drvenim valjkom duž ju ke koja se
tanjila do debljine papira, ali se, za razliku od njegovoga života, nikada
neće prošupljiti. A godinama je vrebao da Tidža napravi grešku pa da
iznova mora izvaljati tijesto jer se probušilo, sve dok nije shvatio kako je
takva greška nemoguća.
Ubit će me, dušo moja, pokušavao joj je objasniti da je ovaj put
ozbiljno. E, moj Franci, ko o čemu, ti o tome da će te neko ubit. I tako već
dvajst godina. Prvo te htio ubit Hitler jer si išo kod Freuda u Beč i jer su te
s njegovim knjigama viđali po kafanama, onda su te htjele ubit ustaše kad
im nisi pokazo čage na kojem piše koje je vjere koji bolesnik, pa su te htjeli
ubit partizani jer si Švabo i jer si ustašama i Nijemcima išo na božićne i
bajramske teferiče. E, da mi je samo znat ko te sad hoće ubit! Al života ti,
nemoj mi reći! Lakše ću spavat. Pa kad ćeš se više jednom dozvat pameti?
Ko bi bolan tebe meni mogo ubit? Iko bi ludima služio ko pamet, kad tebe
ne bi bilo? Nisu ljudi budale. Mole boga da im što duže poživiš. Ako ti
umreš, ludi će se čaršijom prošetat i džaba vam onda sve, i socijalizam i
Trumanova jaja, govorila je Tidža i on je shvatio da nema riječi kojom bi
je uvjerio da od života Bepa Sikirića zavisi njegov.
Malo је odahnuo kad je Regina nakon telefonskoga razgovora
pristala doći i razgovarati s bratom. Mislio je da neće, da nema šanse da
ta žena u sebi prelomi razloge zbog kojih nije posjećivala brata. O tim
razlozima nije ništa znao, niti su ga posebno zanimali. Razlozi su uvijek
isti kod rodbine koja ne obilazi svoje bolesnike i ne razlikuju se bitno od
razloga onih koji svakoga tjedna dolaze u posjete i raspituju se kad će
već jednom njihovi ozdraviti. Nerazumni su i jedni i drugi. Prvi jer
vjeruju da su im očevi i sinovi već mrtvi. A nisu, itekako su živi. Bog zna
koliko će još živjeti, i često im je jako stalo da netko dođe u posjetu. Oni
koji pak dolaze, nerazumni su jer misle da je pitanje dana kada će se
njihovim sinovima i očevima razbistriti u glavama. Kao da su glave
punjene vodom i samo se čeka da mulj padne na dno. Ali to što je
Regina ipak rekla da dolazi, bilo je prvi dobar znak u dugome nizu loših
koji su se redali u posljednjih nekoliko dana spuštajući grobnu ploču
nad čelom doktora Hofmana.
Hamdija je ušao s kafama. Na tri bakrene tacne bile su tri male
džezve, svaka s poklopcem na kojemu su, kao na vrhu minareta s
razglednice, bili polumjesec i zvijezda. Po ildžanima su bili iscrtani
zlatni lorealni ornamenti, a u svakoj minijaturnoj šećernici bile su po
dvije kocke šećera. Predratni kujundžijski rad, reče Hofman ponosno,
kao da je svojim rukama iskovao džezve. Šećer mi šalje sestra iz Beča. Ni
tamo ga nije lako naći, ali ona se snalazi. Ja vam ne pijem kafu ako nema
šećera u kocki, nastavio je i za primjer umočio kocku u kafu. Smeđa se
boja širila šećernom bjelinom. Šteta!, pomislila je gledajući kristale
kako se otapaju i nestaju. Slatko na nepcu činilo se nedovoljnim da
zamijeni lijepu pravilnu kocku, djelo bečkih majstora ili bjelosvjetskih
švercera, koja je veća rijetkost i čudo od antičkih kipova, katedrala i
kamenih lukova atrija franjevačkoga samostana i svega onog što je
stvoreno ljudskom rukom, a preživjelo je rat. Obje svoje kocke potopila
je u hipu i uronila ih srebrnom kašičicom da ne bi dugo nestajale već da
iščeznu odjednom.
Hoće li me prepoznati?, upita Regina. Naravno da hoće. Nikoga on
nije zaboravio. O ljudima misli isto što je, vjerujem, mislio dok je bio
zdrav. Ima samo malo drugačiji odnos prema sebi i životu, reče Hofman i
učini mu se da bi mogla pomisliti kako joj zamjera jer nije dolazila, ali
on živi na drugome svijetu, na drugoj planeti nego mi, na nekom Saturnu
jer mu je tako lakše. Čini mi se da mu je lakše, iako o tome znam koliko i
vi. Dakle – ništa!, pokušavao je ženu gledati kao suučesnik i s nadom da
bi je to moglo otvoriti pa da učini nešto i nagovori brata da počne jesti.
Iako je bila u crnini djelovala mu je kao da nije navršila ni četrdesetu i
bila je, barem u očima doktora Hofmana, jako lijepa. Bijele puti i
pravilnoga lica, što je rijetkost u Mediteranki, izgledala je kao neka
glumica iz nijemoga ilma Fritza Langa. Nije se mogao sjetiti naziva
ilma, niti imena glumice, ali oko nje se okretao svijet i zbog nje su
muškarci pazili da ih promaši metak i da se vrate iz svakoga rata.
Hoćete li da ga vidite?, upita nakon što je Regina ispila zadnji gutljaj.
Slegnula je ramenima i pogledala u pod. Ništa se ne bojte, ja ću ići s
vama, hrabrio ju je Hamdija. A čega bi se plašila, molim te!, kobajagi se
obrecnu Hofman.
Bepo je bio sam u sobi. Sjedio je na vojničkome krevetu i gledao u
zid na kojemu su visile dvije fotogra ije: Vladimir Iljič Lenjin dok drži
govor radnicima i Trijumfalna kapija u Parizu.
Ti si došla!, bio je iznenađen. Hamdija, ovo mi je sestra, jedina sestra!
E, baš sam lud, pa morali ste se već upoznati, reče i zagrli ju. Ja sad odoh
da vam ne smetam, reče mladić.
Reginu je preplavila nenadana sreća jer Bepo nije bio onakav
kakvim ga je zamišljala. Godinama je sklanjala pogled kad na ulici
sretne debilno dijete ili nekoga od četiri gradska ridikula. U svakoj
iskeženoj spodobi, u jako pijanim ljudima ili prodavačima kad se na
tržnici izbezume od gnjeva jer ih je mušterija prevarila, Regina je vidjela
svoga brata. Nacerena lica iznakažena mržnjom i strahom bila su
najbliže zamišljenoj slici ludila.
Posljednji put vidjela ga je zdravog kada je po oslobođenju Beograda
dobio tri dana odsustva. Tada se na njemu ništa nije primjećivalo,
nikakav rat. Čak nije bio ni umoran; izgledao je kao da se vraća s
godišnjega odmora, sav preplanuo i mišićav, zgodniji nego što je bio
prije. Puno se smijao, sve ga je zanimalo, obilazio je oko kuće i gledao
što će se sve popravljati i krpiti nakon što rat završi. Još par mjeseci i eto
ti mene doma, rekao je na rastanku, a Regina je svake večeri mislila
samo jedno: da ga ne pogodi posljednji metak, da ne strada u zadnjoj
bici, da njezin Bepo ne bude onaj vojnik iz priče, koji gine jer je neki
general tri sekunde duže potpisivao primirje, jer je imao prezime od
sedamnaest a ne od sedam slova, jer mu je u peru nestalo tinte. Ili se
kurir zapio u seoskoj krčmi i kasno stigao s viješću o kraju rata.
Kada su javili da je Bepo u bolnici jer su mu otišli živci, mislila je da
to ne može biti ozbiljno. Ako je živ i čitav i ništa ga ne boli, mora mu na
koncu biti dobro. Duša još nije bila otvorena rana, pa da iskrvari. Svi
Reginini luđaci još su bili luđaci od rođenja ili luđaci koji su upravo to
htjeli biti. A Bepo se rodio kao najnormalniji čovjek pod zvijezdom
nebeskom.
Ali nakon što je prebačen u sarajevsku ludnicu i nakon što su joj
doma donijeli njegov revolver, vojnu knjižicu i odlikovanja, shvatila je
da se loše stvari događaju. Samo mrtvima se oduzimaju oružje i
odlikovanja, i samo se tada pitaju sestre treba li im pomoć. Vojska se
mora brinuti za obitelji poginulih drugova, a njezin Bepo nije poginuo
već se sa njim dogodilo nešto drugo. Nije znala što, ali sigurno je
strašno ako ga ispraćaju s posmrtnim počastima.
Tako je gradila svoju priču o ludom i normalnom, koja možda nije
imala veze s onim što piše u knjigama, ali je bila istinita. Istina je sve u
što čovjek povjeruje. Tako je istina i da je ludilo zaraznije od kuge i
kolere.
То је smrt bez groba, zaključila je nakon što je danima mislila i
predomišljala se hoće li ići kod Bepa u Jagomir. Ludilo je zarazno,
shvatila je kad se njezin život počeo mijenjati samo zato jer je znala gdje
joj je brat. A mijenjao se tako što je stvorena razlika između onoga što
vidi i čuje i onoga što je stvarno. Možda ni ono što joj se događa i što je
ostalo kad je umro Ivo, nije takvo kakvo jest već je onakvo kakvo nije.
Između »jest« i »nije« razlika je u odluci da nešto bude ili ne bude.
Gledala bi Dianu, svoju malu djevojčicu, i pitala se je li problem u
imenu koje nosi ili u životu koji se u njoj začeo. I nije ju voljela onom
ljubavlju kakvu je zamišljala dok je bila noseća ili dok bi od drugih
majki slušala što znači imati dijete.
Rekli su mi da ne jedeš, počela je čim su sjeli na krevet.
Kako je mala? Krivo mi je da ju nisam vidio, pravio se da ne čuje.
Dobro je. Svaki dan raste, reče što joj prvo pade na pamet.
Ako bude po Ivu, bit će velika. Od tebe veća za glavu, možda i od svojih
dunda veća. Tako je to. Mi smo prerasli svoje ćaće i matere, a oni su bili
veći od baba i djedova. Za tristo godina muški će biti ko čempresi, a
ženske ko topole. Čudit će se u kakvim smo kućicama živili. Smijat će nam
se, a bit će nam svejedno jer nas više neće biti, govorio je lomeći prste,
sve dok zglobovi nisu prestali pucketati. Tada je prestao.
Веро, zašto nе jedeš?, upita Regina.
Malo vrijedi sve što djeci ostavljamo. Našoj djeci i budućim
generacijama. Koliko god mislili da im ostavljamo puno, koliko god se
žrtvovali, njima će to biti ništa. Mali svijet u koji se ne možeš useliti. Isto
kao da smo mi od mrava naslijedili ovo što imamo. U Americi ima
mravinjaka koji su sto puta veći od naših, ali opet nisu toliki da bi ljudi
unutra živjeli, mahao je rukama, dlanovima oblikovao mravinjake,
između palca i kažiprsta ostavljao prostor za mrava, dlanom pokazivao
razliku između velikih i malih.
Umrijet ćeš mi od gladi, upala je Regina čim više nije bilo onoga što
će on reći i pokazati.
Mi vjerujemo da je komunizam ono veliko i vječno. Za nas i jest jer
nam je takva mjera, ali nije za našu djecu i djecu naše djece. Mali ne mogu
razumjeti velike, tako ni mi ne razumijemo njih. Samo znamo da će im
komunizam biti sitan. Uzet će crveni barjak između dva prsta, evo ovako,
u tri koraka preći Rusiju jer će im i ona biti mala, puno manja od Pelješca.
Samo pogledaš kako rastu djeca i vidiš da nema smisla mjeriti svijet
mjerom koja je veća od tvoga života. Ja sam to shvatio!, podviknuo je i
podigao prst iznad glave. Bila je to gesta strogog učitelja, pokušaj da se
našali.
Bepo, uhvatila ga je za ruku, šta je s tobom, moj Bepo?, pa zaplaka.
Ništa ti to ne valja!, otresao se na nju s gađenjem, kako me to možeš
pitati, a plaćeš? Ako ćeš plakati pitaj nešto drugo! Hitro je rukavom
obrisala suze: Evo, ne plačem više. Šta je s tobom, reci mi?, pokušavala je
smiješiti se.
E, tako je bolje! A ne da se osjećam kao da sam ukrao jabuku. Ništa sa
mnom nije. Svakoga jutra doktor Hofman mi donese Politiku i
Oslobođenje, pa vidim da je i sa svijetom ništa. Evo, potpisano je primirje
između Indije i Pakistana. Ratovali su oko Kašmira i sve mi se nešto čini
da je taj Kašmir njihova Bosna. Zamišljam da ima puno ovaca, zelenih
planina sa snježnim vrhovima. Zašto bi inače ratovali. Jedino ne
razumijem šta se to događa s Berlinom. Staljin ne da Englezima da
željeznicom i cestom ulaze u grad pa Englezi više od hiljadu puta dnevno
uzlijeću i slijeću avionima. Kao da Rus ne bi mogao rušiti te njihove
avione. Sve mi se čini da se saveznici inate.
Pokazivao je kako avioni uzlijeću i slijeću i činio je to jako dobro,
skoro da bi mu se ruke pretvarale u velike vojne transportere.
A ti se inatiš!, reče ona.
Zašto tako misliš?, rastužio se.
Zato što ne jedeš, Bepo. Umrijet ćeš ako ne jedeš.
Gospe moja, obraćaš mi se kao djetetu. Umrijet ćeš ako ne jedeš,
umrijet ćeš ako ne jedeš. Sigurno tako govoriš Diani? Misliš da sam dijete
ako sam na psihijatriji?... Ne mislim. Samo mislim da se inatiš... To ti je
sigurno rekao Hamdija. Dobar, prostodušan mladić. Hofman ne bi takve
budalaštine govorio. Ne zna dečko šta je život... I jedan i drugi se brinu
zbog tebe. Umrijet ćeš... Naravno da ću umrijeti. Svi umru, jeli, ne jeli.
Svejedno umru... Zašto ti ne jedeš?... Ne bi mi vjerovala kad bi ti rekao. Kad
bi ti uopće mogao reći. A ne mogu! To je između mene i pokreta. Nakon
što se jednom uključiš, više nema uzmaka. Ali nije mi žao nijednog dana.
Samo mi je žao Španije, žao mi je Granade. Nikad više Španija neće biti
ono što smo sanjali da bude. Našoj djeci bit će premalena i odbacit će je
kao igračku. Mi smo posljednji znali koliko je lijepa. I kako je velika. Hoćeš
li jesti?... Regina, tvrdoglava si ko mazga. Nisi prije takva bila... Hoćeš li
više ikada jesti?
 Opet plačeš! Da ti nisu popustili živci? Pazi, tako to krene. Pitaj
Hofmana ako meni ne vjeruješ. Ne, nisam dijete i ne moraš me mučiti. Ili
mi pomažeš? Nema meni pomoći. Ja sam svoj kruh pojeo i ne treba mi
više.
Regina je skočila, uhvatila se šakom za bradu koja se nekontrolirano
tresla i istrčala iz Bepove sobe, ravno u Hamdijino naručje. On ju je bez
riječi proveo hodnicima punim praznih odjeka, u kojima su jecaji
zvučali isto kao škripa ormara koje netko gura s jednoga na drugi kraj
pustog salona.
Stavio je pred nju čašu sa zašećerenom vodom. Doktor Hofman je
pogledom pokazao na ormar, Hamdija je izvadio bocu i dvije rakijske
čašice. Regina je svim silama pokušavala zadržati lice da joj se ne razleti
na sve strane. Popijte, gospođo, bolji lijek od loze na žalost nismo
izmislili!
Iskapio je rakiju koju mu je Hamdija natočio, stresao se poput
rundova po izlasku iz jezera, nakostriješila se svaka dlaka na njemu,
više od straha nego od bilo čega drugog, jer je znao da Bepo Sikirić neće
odustati. A na njemu je da bira: ili će čekati da ga izvedu pred zid ili će
samome sebi presuditi.
Palo mu je na um da si ubrizga mor ij; ljepše smrti od mor ijske
nema, ako ikakva smrt može biti lijepa. Što je stariji, to mu se više živi i
to je manje razloga za umiranje. Nekad je bio spreman poginuti za cara i
kralja, pa se tako strašno razbjesnio na one što ubiše princa kod
Latinske ćuprije da se drugoga dana prijavio kao dobrovoljac za slučaj
da Beč odluči Srbiju vojno kazniti, ali ta njegova prijava se, srećom, bila
negdje zagubila i nitko ga nije pozivao u vojsku kad je rat zbilja
objavljen. Valjda su računali kako doktor za luđake na fronti ne bi bio od
koristi ili bi čak naštetio borbenome moralu regimente. Soldat ne misli
o duši, niti o icir o tome jesu li mu vojnici zdravi ili blesavi, jer kad bi se
o takvim stvarima razmišljalo, nikad se ne bi ni ratovalo.
Eh, ali nije samo atentat u Sarajevu bio inspiracija Franzu Hofmanu
da gine za više ciljeve! Četiri godine kasnije, kad je carevinu odnio vrag,
Bosnom zavladali glad i bijeda, a svatko tko je imao švapsko ime i
prezime gledao kako bi pokupio prnje i krenuo prema Beču, on je
udario šakom o stol: Ne napušta se narod koji te je prihvatio i hranio! Ne,
kad je narodu teško! Okrenuo se i bez pozdrava napustio skup koji je u
svojoj vili na vrelu Bosne sazvao profesor Ernst Erlich, direktor
Zemaljske banke u mirovini, gdje se trebalo odlučiti o pismu – vapaju
što će ga uputiti u Beč da dvor ni u ovim najtežim danima za narod i
krunu ne zaboravi svoje sinove i kćeri zatočene u turskoj provinciji.
Većinu ljudi iz Erlichove vile više nikada nije vidio, a one koji su ostali u
Sarajevu jedva da je i pozdravljao.
S Austrijom i Austrijancima te sa svojim njemačkim korijenima, nije
želio imati više ništa. Stvarala se nova država, velika kraljevina južnih
Slavena u kojoj je Hofman odlučio biti Slaven po vlastitome izboru.
Nekoliko dana pošto su srpske trupe ušle u Sarajevo junačno je kročio u
matični ured i od mrkog o icira sa šajkačom zahtijevao da mu na licu
mjesta slavenizira ime i prezime. No, kako je ovaj bio polupismen ili
barem aljkav, tako je u knjige ćirilicom upisao Franz Hofman. Tako je
postao samo od pola Jugoslaven, dok je do pola ostao ono što je i bio. Ali
nije mu to smetalo: Ako našem kralju Petru Ujedinitelju zatreba dobar
ratnik, možete me uvijek naći u sanatoriju za duševne bolesnike na
Jagomiru!, dreknuo je, unoseći se o iciru u lice. Mislio je da tako treba i
da je vika srbijanski narodni običaj, pošto su svi Srbijanci koje je
zadnjih dana vidio urlali iz petnih žila. Hofman to nije povezao sa
činjenicom da je svaki bio u uniformi i da Srbijanca u civilu nikad nije ni
vidio, jer prije rata nisu često prelazili Drinu, a iznimno rijetko su stizali
do Sarajeva. Ili će ipak biti da je te ljude viđao, ali nije znao da su
Srbijanci. Nekako je mislio da oni moraju biti jako različiti, drčniji od
Bosanaca.
Koga ti zajebavaš, đubre jedno, oćeš da ti uši vežem u mašnu, je li?,
o icir mu je još glasnije uzvratio. Hofman je pobjegao iz kancelarije i
nije mu bilo jasno zašto se o icir na njega naljutio.
Bilo je to lijepo vrijeme; duša se nije grčila od tjeskobe i bilo je toliko
stvari kojima se čovjek mogao radovati i zbog kojih se isplatilo biti
hrabar. Poslije više nije ostala nijedna. Da li zato što se ostarilo ili su se
vremena izvrnula naglavce, to se Franz Hofman često pitao.
A najgora vremena, vremena duševnih nemira, depresije i disleksije,
za njega su počela dvadeset osmoga februara 1933. Sjedio je u kavani
hotela Evropa, vani je padao snijeg, u kutu je klavirist svirao Mozarta,
bližilo se podne, stalni su gosti već kretali kući na ručak, kad je Hofman
otvorio beogradsku Politiku i na trećoj stranici pročitao naslov:
»Rajhstag sagoreo u prah i pepeo! Kancelar Hitler optužio komuniste i
socijaldemokrate!« Bilo je i gorih vijesti koje je pročitao u novinama, ali
nijedna ga nikada nije zabrinula kao ova. Težak kamen, poput onoga
kojim se u kaci pritisne kiseli kupus, pao mu je na želudac. Počeo je
uzdisati i zafalilo mu zraka. Ovo je panika, pomislio je, ženska histerija
ili aritmija. Provjerio je bilo, srce je tuklo snažno i pravilno. Zatvorio je
novine i nekoliko minuta gledao u zid. Je li vam dobro?, pitao je konobar
Rudo. Kad se malo smirio, opet je otvorio treću stranicu i dogodila se
ista reakcija. Čim je došao kući, rekao je Tidži da sprema kovčege, sutra
idu u Opatiju na odmor jer je počeo ludjeti od posla i od bolesnika. U
Opatiji su ostali tri tjedna, nije čitao novine, ni slušao vijesti; šetali su
pokraj mora i svake večeri išli na koncerte, slušali šlagere, Straussa
mlađeg i starijeg, ruske romanse u izvedbi ansambla Novogorod... Ali
Hofman nikako nije dolazio sebi.
Kada se vratio u sanatorij, rekao je primarijusu Đuri Sandiču kako
misli da je duševno obolio pa ga moli da ga pusti u Beč doktoru Freudu.
Đuro se grohotom nasmijao, onako debeo i krupan zarumenio se kao
paradajz. Volio je Franza, iako su mu pomalo na živce išle njegove
novotarije i sve te budalaštine koje je pokupio iz bečke i londonske
štampe, gdje se od psihijatrije pravila ilozo ija. Kao da su duševni
bolesnici, božemiprosti, umnija čeljad od zdravih, pa zdravi moraju
pronaći načine da ih nadpamete. Primarijus Đuro bio je dobar i
plemenit čovjek i odistinski je proživljavao patnje svojih pacijenata, čak
više nego što bi to Hofman ikada činio, ali je vjerovao da boljega lijeka
za teška duševna stanja od ledene vode i elektrošokova naprosto nema.
Glavu, Franjo moj pošteni, treba dobrano promućkati, pa možda stvari
legnu na svoje mjesto. A možda i ne legnu. Ali od priče i bajanja o kojima
pišu ti tvoji hohštapleri nikakve koristi neće biti, tumačio je Hofmanu kad
je ovaj sav oduševljen dotrčao na Jagomir, jer je pročitao veliki članak o
psihoanalizi.
Još nekoliko puta pokušao je primarijusa Đuru uvjeriti u prednosti
modernih metoda liječenja duševnih bolesti, ali on bi ga redovito
ismijao ili bi se pravio da se ljuti. Kobajagi je prijetio da će mu uručiti
otkaz i prijaviti ga Ministarstvu u Beograd. E, ali nakon što mu je
Hofman došao s pričom da je i sam duševno obolio i da će završiti kao
bolesnik u njegovom sanatoriju ukoliko ga Đuro ne pusti Freudu u Beč,
šef nije mogao zaustaviti smijeh. Mislio je da će ga pogoditi kap, pluća
su mu pucala i već ga je žigalo u srcu i trbuhu. Nitko mu nikada nije s
takvom ozbiljnošću u lice rekao takvu budalaštinu. Kao da je Franz
malo dijete pa izmišlja da je bolestan, samo da ga pusti tom jevrejskom
zgubidanu. Naravno da će ga pustiti da ide! Neka se mladić zabavlja.
Ništa loše od toga neće biti, a bolje je ako su potčinjeni zadovoljni,
pogotovo Hofman kojem će ostaviti kliniku kad ode u mirovinu.
Kolko bi osto u Beču, oca ti balavog?, upitao je primarijus Đuro
držeći se za trbuh. Mjesec dana, ako ikako može, reče Hofman
posramljeno. Šef je bio petnaestak godina od njega stariji, ali se
ponašao kao da mu je djed.
Evo ti tri mjeseca, al da mi se vratiš zdrav! I da me slučajno poslije nisi
gnjavio onim čime će ti ta budala napunit glavu, jer ću te strpati u
izolaciju i šokovima ću ti istjerati psihoanalizu iz glave. Pazi me se,
Franjo, moj ćaća je spavo s vukovima na Vlašiću, a ni ja ti nisam bolji! U
nas seljaka nema cile-mile!
Toda nema cile-mile, Hofman će shvatiti tek puno kasnije. Kao i da
ga Đuro nije pustio u Beč Freudu samo zato što je dobar čovjek i jer ga
je razgalila laž ili ono što je mislio da je laž, nego je šef računao kako od
tih novotarija ne može biti prevelike štete. A možda bude i koristi kad
se poslije po Sarajevu i cijeloj Kraljevini bude pričalo da je on, doktor
Đuro Sandić, upustio Sigmundov duh u jagomirsku kliniku. Ako se radi
o budalaštini kao što on misli, lako će taj duh pobjeći put skakavačkih
šuma, a ako u psihoanalizi ima nekoga vraga – u što se Đuro ni u tom
slučaju ne bi petljao, tada će njegovo ime ostati upisano zlatnim slovima
u anale bosanskoga duševnog zdravlja, ispred jagomirskog sanatorija
kočit će se njegova namrgođena bista na koju je on unaprijed ponosan,
bez obzira na to što će biti lažna ta njegova brončana glava i što će
novim naraštajima duševnih bolesnika poručivati kako su imali sreće
jer nisu dopali u ruke takvome mrgudu. Koliko god za života ne drži do
ozbiljnih poza i jednak je klaun i međed dok se smije i šali i s
bolesnicima i sa svojim nadređenima i podređenima, primarijus Đuro
svoju posmrtnu ulogu vidi jako ozbiljnom i mrgodnom.
Ali i da nije toga i da je sto posto siguran kako je Freud potpuna
budala, opet bi Hofmana pustio da ide. Bez velike potrebe i razloga
čovjek ne treba druge priječiti u onome što ih veseli. Primarijus Đuro ne
vjeruje u Boga, ali vjeruje da bi tako nešto bilo neoprostiv grijeh.
Sedam dana izgubio je Franz Hofman čekajući da ga Freud primi.
Već je imao dojam kako ga Doktor izbjegava i bio se zabrinuo da će
svoju opsesiju novinskim naslovom od dvadeset osmoga februara biti
prisiljen rješavati sam ili se, možda, naviknuti na činjenicu da je preko
noći postao kukakvica i da mu više nijedan ideal nije vredniji od života.
Zapravo, nije se tih dana mogao sjetiti ideala koji bi ičega bio
vrijedan. Možda je to još jedan orijentalni utjecaj, mislio je lunjajući
ulicama grada koji je nekada bio njegov. Možda su ga godine života na
čaršiji i među čaršijskim svijetom pretvorile u još jednoga malog
hodžicu ili dućandžiju, u čovjeka koji ne želi gledati dalje od svoje
džamije i svoga ćepenka. Ali kako je moguće da se to dogodi s jednim
Švabom, rođenim daleko od Bosne, Islama i svega onog što orijentalne
Slavene čini tako pasivnima i opsjednutim samo svojim sitnim ljudskim
užicima? Ipak će biti da se radi o nekoj čudnoj neurozi, duševnoj bolesti
u najširem smislu riječi, o kojoj bi mu doktor Freud sigurno nešto
mogao reći.
Osmoga dana ugledao ga je kako ulazi u zgradu u kojoj je imao
neregistriranu ordinaciju, potrčao je za njim, doktore, doktore!, Freud se
nije osvrtao, valjda je bio duboko zamišljen ili se pravio kako ne čuje.
Hofman ga je zaustavio na stubištu taman kada je Freud zakoračio na
četvrti stepenik. Pogledao ga je iznenađeno, pokušavajući se prisjetiti
zna li ovoga čovjeka, a Hofmanu je taj pogled s visine, jer je sam stajao
na prvoj stubi, bio poput posvećenja. Osjećao se kao što bi se osjećala
svaka starica iz Kraljeve Sutjeske koja na ruci ima tetovirani križ, kad bi
ju usred Rima primio Papa.
Роčeо је brbljati bez reda i smisla, rekao je da dolazi iz Bosne, ali da
je studirao u Beču i rođeni je Bečlija, no godinama već radi u sarajevskoj
duševnoj bolnici, pa apelira na doktorovo dragocjeno vrijeme, želio bi
da ga on uputi i posavjetuje, a možda i pomogne u rješavanju jednoga
čudnog duševnog problema.
Freud je, vjerojatno, bio u nedoumici: hoće li pobjeći ili bi napasnika
trebalo otjerati, ili da ipak s njime porazgovara. Interes za različita
psihička stanja koja de iniraju osobu nipošto nije istovjetan interesu za
ulične budale i napasnike. A ovaj djeluje upravo tako. Takve je teško
otjerati ili odbiti. Oni i prilaze jer osjećaju da nisi sposoban izvrijeđati
ih.
Hofman je ispričao doktoru Freudu što mu se dogodilo. Slušao ga je
nepomično, ne mijenjajući izraz lica. Djelovao je napeto, kao netko koga
s proljeća počne mučiti ulcus duodeni i danima ga bol ne ostavlja na
miru. Kad je Hofman završio, Freud je nastavio šutjeti. Valjda zato jer
mu nije postavljeno pitanje, a Hofman nikako nije mogao domisliti što
bi ga zapravo pitao. Vrpoljio se poput studenta koji sluti što profesor od
njega očekuje, ali se ne usuđuje progovoriti da ne bi izvalio neku
glupost.
Jeste li Židov?, tiho upita Freud.
Ne, Austrijanac sam i katolik, odgovorio mu je i odmah shvati da je
rekao nešto neumjesno. Kao da Židov ne može biti Austrijanac.
Ali Freud to nije ni primijetio. Sigurni ste? Možda vam je neka baka
ipak Židovka? Ili neki dalji predak?, insistirao je.
Ne, zbilja mi nitko nije Židov. Moji su u vrijeme Marije Terezije u Beč
stigli iz Schivabenlanda. Bili su luteranci i prešli su na katoličanstvo. Ali
zašto vam je to vazno?, Hofman se osjećao sve nelagodnije.
Ako niste Židov, a očito je da niste ni komunist, ne znam zašto vas je
tako osobno pogodila paljevina Reichstaga. I ne znam zašto mislite da bih
ja mogao imati odgovore na vaša pitanja.
Doktor Freud je nastavio uza stepenice, a razgovor je bio završen.
Franz Hofman napustio je Beč duboko razočaran. I dalje je vjerovao
u Doktorovu genijalnost, ali uvredu mu nije oprostio. Freud ga je
ostavio samog na svijetu, da više nikada ne nađe nekoga kome bi
povjerio svoje strahove i slabost. Nakon što je kao dječak izgubio Isusa
Krista, gubitak Sigmunda Freuda bio je za Hofmana gubitak posljednje
veze s božanstvom, onim što je izvan čovjeka i služi kao potpora
njegovoj hrabrosti. Bio je to i konačni oproštaj s rodnim gradom.
Prije nego što je sišao s jedine stube na koju je kročio, već je
zaboravio na umišljenu duševnu bolest i prihvatio ono što mu se do
tada činilo apsolutno nedostojnim. Da, postao je kukavica, plaši se kao
što se plaše starci i ljudi bez zaštite, bogate rodbine i sigurnoga zavičaja.
U Beču je ostao još samo dva dana, obišao nekoliko knjižara, neko
vrijeme stajao ispred rodne kuće i gledao u prozore iza kojih su sad
živjeli neki nepoznati ljudi.
 Primarijus Đuro iznenadio se Hofmanovom ranom povratku, ali ga
nije ispitivao, niti se šalio na njegov račun. Nikad ga nije pitao što mu se
dogodilo u Beču, i tako je mogla biti zaboravljena priča o Hofmanovoj
duševnoj bolesti kojoj pomoći može samo Sigmund Freud.
Mjeseci i godine nakon novinske vijesti koja ga je promijenila bili su
dio opće zavjere straha. Trajao je krvavi rat u Etiopiji, Liga naroda
ismijala je cara Selasija, pučistički generali su s Kanara krenuli u
rušenje španjolske republike, Hitler je prisajedinio Austriju, Beč je
postao njemački grad, pisalo se o zakonima kojim se Zidovima u
Njemačkoj ograničavaju prava, u beogradskoj Skupštini moglo se od
predstavnika sva tri jugoslavenska plemena čuti da bi iste ili slične
zakone trebalo u nas donijeti...
Franz Hofman je sve to čitao, u njemu je rasla planina olovnih slova
koja mu je branila da misli o bilo čemu drugome osim o onom što bi
vidio u novinama. Prestao je s planinarskim društvom odlaziti na
Trebević, Jahorinu i Treskavicu, odbijao je pozive na nedjeljna kartanja
u krčmi Kod dva vola. Tako da uskoro osim svojih pacijenata,
primarijusa Đure i žene Tidže, više nije imao nikoga s kim bi provodio
vrijeme. Sporost orijentalnoga života koja mu je godinama ranije tako
prijala i u kojoj je sasvim utopio svoja bečka načela, pretvarala se u
depresiju koju je osjećao u sebi i gledao oko sebe.
U ljeto 1939. primarijus Đuro otišao je po sili zakona u penziju.
Jagomir je napustio u suzama, nakon što je kraljevskome namjesniku
Pavlu i predsjednicima kraljevskih vlada nekoliko puta slao dopise s
molbom da mu izvanredno produže radni vijek jer je njegovo iskustvo
potrebno ovoj klinici, njezinom osoblju, te što je najvažnije –
pacijentima. Hofman je supotpisao svako Đurino pismo, i bio je svjestan
da od toga neće biti koristi. Ali barem da nesretnome šefu sačuva vjeru
u lojalnost i prijateljstvo.
Na posljednje pismo, odaslano tri dana prije nego što će iz Beograda
stići rješenje o umirovljenju, potpisali su se svi. Od ložača i portira,
kuharica, bolničara i liječnika do bolesnika koji su bili pismeni i pri
tolikoj pameti da se mogu potpisati. Uzalud. Na taj krajnje neobičan
apel nikada nije stigao odgovor.
Dva mjeseca primarijus Đuro je kao penzioner dolazio na svoju
kliniku, a zatim je s prvim jesenjim kišama nestao. Hofman ga nije viđao
ni za nedjeljnih kahvenisanja u hotelu Evropa.
U ranu jesen 1940. saznat će od nekog Đurinog rođaka da je
primarijus umro prije tri mjeseca, da je sprovod bio kao pravom
siromahu jer prema pokojnikovoj želji nikome nije javljeno da je umro,
niti je vijest objavljena u novinama. Sahranjen je na pravoslavnome
groblju u Mrkonjić Gradu. Nakon rata Hofman je išao tražiti Đurin grob.
Smatrao je da klinika treba svome dugogodišnjem šefu izgraditi
dostojan nadgrobnik. Ali niti je bilo groba, a kako su izgorjele knjige
mrtvih i Đurina se rodbina razbježala po svijetu, više nije bilo ni onih
koji bi znali gdje leži čovjek koji je potajno sanjao svoju brončanu bistu,
zbog koje je bio spreman i psihoanalizu pripustiti na svoju kliniku.
Nakon Đurinog odlaska Hofman više nije imao nadređenih. U
Sarajevu nikoga nije pravo ni zanimalo što on radi s duševnim
bolesnicima, a Ministarstvo zdravlja tradicionalno nije odgovaralo na
dopise iz Jagomira jer su od Đurinih vremena smatrali da u sarajevskoj
duševnoj bolnici nema velike razlike između liječnika i pacijenata.
No, sloboda da radi što mu je volja i da nikome zbog toga ne
odgovara samo je produbila Hofmanove strahove. Lakše je biti najniži u
društvenoj hijerarhiji, nego se naći izvan svake hijerarhije. Shvatio je to
u posljednjim danima Kraljevine, kada se cijelo Sarajevo uzbibalo i
pokrenulo jer je svatko išao onima kojima je sličan. Komunist za
komunistima, pravoslavac za pravoslavcima, musliman za
muslimanima, katolik za katolicima. Jedino su sarajevski Jevreji
nastojali biti sa čitavom čaršijom istovremeno, da se netko ne uvrijedi
ili nešto ne pomisli. Gledao je te nesretne i uplašene Jevreje kako išarete
komunistima, daju priloge za katoličku sirotinju i eglenišu s čaršijskim
gazdama o lijepim vezirskim vremenima, i znao je da su odabrali
najgori način da se brane od onoga što je dolazilo. Iz sasvim osobnih i
egoističnih razloga Jevreji su vlastitom krvlju činili jedino vezivo među
grupama koje su pošle svaka na svoju stranu. Bili su malter građevini
kojoj je prijetilo rušenje, da bi na kraju višak obzira platili svojim
glavama. Ostali su izvan hijerarhije koja se u gradu stvarala prvih dana
aprila 1941., izvan koje su osim njih bili još samo doktor Hofman i
njegovi bolesnici.
Ustaškome satniku je u ljeto 1942. uz neskriveno gnušanje odbio
predati listu bolesnika na koju bi bila upisana i njihova vjeroispovijest.
 Koliko god se plašio za svoju kožu i koliko god mu se od podneva 28.
februara 1933. činilo da se historija zavjerila protiv njega i nekolicine
sličnih njemu, satnikovom zahtjevu nije mogao udovoljiti. Među
bolesnicima je bilo desetak pravoslavaca, a jedina Jevrejka – Sarah
Nolan, mongoloidna djevojka, umrla je u aprilu 1941., tako da ne bi bilo
velike štete i da je Hofman predao spisak svojih pacijenata. Ako bi
ustaše pokušali odvesti pravoslavce, lako bi nazvao doktora Savu
Besarovića da intervenira za njih i sigurno je da im se ništa ne bi
dogodilo. Hofman, međutim, nije mogao prihvatiti da netko duševne
bolesnike tretira dukčije nego kao bolesnike, jer bi tada sve izgubilo
smisao. Sve što je na Jagomiru radio tolike godine. A činjenicu da su ga
iz Beča poslali u Sarajevo morao bi prihvatiti kao kaznu i doživotnu
robiju. Ako je netko, možda, i pomišljao da ga kažnjava time što ga tjera
u tursku provinciju ili ako je bilo onih koji su vjerovali da je Franz
Hofman loš liječnik, jer da je dobar, ne bi ga austrijski car poslao tako
daleko, on se nije osjećao ni kažnjenim, niti se smatrao lošijim od svojih
kolega.
Kada se radi o čovjekovoj duši, medicina uglavnom tapka u mraku i
nismo daleko odmakli od liječenja vradžbinama, govorio je kolegama.
Koliko god će nas neki budući psiholozi i psihijatri prezirati ili nas
ismijavati – ako ne bude nas, neće biti ni njih. Bio je ponosan na ove
riječi, smatrao ih je pametnima, kao da ih je izgovorio netko drugi. Da je
popustio pred satnikovim prijetnjama, ni u tim riječima više ne bi bilo
smisla.
Ali već sutra otišao je ravno u gradsko poglavarstvo, pa u njemačku
komandu.
Ustašama je rekao da su on i njegovi ljudi sretni što je povijesno
Sarajevo, stara hrvatska Vrhbosna, konačno postalo dijelom Nezavisne
države Hrvatske u čiji su pleter utkane stoljetne težnje ovoga naroda
koje su uz Božji blagoslov ostvarene pod poglavnikom doktorom
Pavelićem. Ako, pak, duševna bolnica na Jagomiru, koju je od prilike do
prilike različito zvao – sanatorijem, klinikom ili bolnicom, može na bilo
kakav način pomoći procvatu i obrani jedine nam domovine, on, doktor
Franz Hofman, naći će se duboko uvrijeđenim ako mu na to ne ukažu.
Zamjeniku zapovjednika komande svih njemačkih jedinica
stacioniranih u Srednjoj Bosni, inače prilično neuljudnome Bavarcu, za
desetominutnoga prijema Herman je kazao da se osjeća Nijemcem i
uvijek se takvim osjećao te da bi bio sretan ako bi vojni i civilni
predstavnici Trećega Reicha imali na umu kako u ovome gradu žive i
takvi kao on i da već desetljećima pokušavaju civilizirati ovu divlju
zemlju.
Ni hrvatska, ni njemačka strana nisu bile pretjerano fascinirane
iskazanom lojalnošću. Bilo im je, vjerojatno, jasno da čovjek koji tako
nastupa ne može imati sasvim čistu savjest. Ali ništa nisu provjeravali,
niti ih je na bilo koji način zainteresirao slučaj šefa duševne bolnice.
Jagomir je na kraju grada, i to na onoj strani koja nikome nije na putu i s
koje bi se mogli pojaviti samo četnički ili partizanski odmetnici. Ali ni
oni ne bi znali kamo će dalje od ludnice, tako da je Franz Hofman ostao
prepušten sebi i svojim strahovima.
Satnik se više nikada nije pojavio i bilo je jasno da listu bolesnika
nije tražio po nečijem nalogu, nego je bio u individualnom lovu na
Židova kojeg bi mogao hapsiti i poslije se hvaliti po marijindvorskim
krčmama.
Ali čim se rat približio kraju i čekao se dan kada će partizani ući u
grad, Franz Hofman sjetio se počinjenog grijeha. Samrtni znoj ga je
oblio da će komunisti u zarobljenoj dokumentaciji naći i izvještaje o
njegovim posjetama ustaškim i njemačkim vlastima. Na oba mjesta bile
su prisutne sekretarice i nešto su zapisivale i bio je uvjeren da je na
nekom papiru i njegovo ime. Teško je mogao pretpostaviti da se radilo
samo o zavaravanju. I Nijemci i ustaše su drčnog psihijatra koji je hvalio
Pavelića i Hitlera nastojali uvjeriti kako je došao na važno mjesto i kako
mu se tu pridaje birokratska pažnja.
Dan nakon oslobođenja grada, već sedmoga aprila 1945., Franz
Hofman je na Baščaršiji dao da mu sašiju dvije zastave: jugoslavensku i
sovjetsku. Snajderu Hakiji Čengiću skupo je platio hitnu narudžbu i to
što je Hakija morao slati kalfu u Kreševo, jer u gradu nije bilo crvenog
platna. Već osmoga aprila na jagomirskoj duševnoj bolnici vihorili su se
barjaci pobjednika, a Hofman se još mjesecima u svojoj sobi tresao od
straha.
Bilo mu je lakše kada su počeli dovoditi oboljele partizane i
partizanke. One koji su bili bez činova dopremali su u bolničkim kolima
ili vojnim džipovima, a drugovi sa činovima dolazili su uz pratnju o icira
Ozne, koji bi doktora odveo u stranu i upozoravao ga da ime majora
Horvata ili pukovnika Šakovića mora držati u strogoj tajnosti. Također
je dužan osigurati im specijalni tretman, ne zaboraviti čin koji su stekli
u borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika, jer to što su šenuli
pameću ne znači da su im zaboravljene zasluge u
narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji. Pod prijetnjom
najstrože kazne zabranjeno je davati im elektrošokove ili ih mučiti na
druge načine. Oznaš bi na kraju zaprijetio da će se redovito raspitivati o
stanju dotičnoga druga.
Evo skoro je prošlo četiri godine otkako su prvi duševno oboljeli
o iciri stigli na Jagomir, a da se nitko ni telefonski nije interesirao za
njih. Bolesne partizane ne obilazi ni rodbina pa sestra Bepa Sikirića nije
nikakav izuzetak.
Ali doktor Hofman se svejedno nije usuđivao prekršiti išta od onoga
što mu je u vezi s partizanima bilo naređeno. A nije imao ni posebnih
razloga da to čini. Njih tridesetak – od kojih su devetnaestorica nosila
vojne činove – moglo se podijeliti u dvije skupine.
U prvu su spadali agresivci koji bi na svakome koraku vidjeli
neprijatelja i nisu ratovali samo kad su spavali. U borbi su spašavali
druga Tita i Savu Kovačevića, forsirali Neretvu i prelazili Sutjesku,
svakodnevno mijenjali imena i identitete i ponašali se kao jedan, bez
individualnih obilježja.
U drugoj skupini bili su oni tihi i mirni. Dvojica nisu progovorili ni
riječi otkako su stigli na Jagomir i ništa osim šutnje ne ukazuje na
duševnu bolest, tako da rado sudjeluju u proljetnim čišćenjima parka,
odlaze po vodu i cijepaju drva. U početku im je Hofman branio da rade,
strahujući da bi ga se moglo optužiti da ih ponižava nedostojnim
poslovima, pogotovu majora Seida Redžu, ali onda je shvatio da ni on, ni
Ivan Rukljač, drugi šutljivac, srećom bez čina, nemaju drugoga veselja
do čišćenja parka i odlaska po vodu. Osim toga, Hofman nije ni vjerovao
da su njih dvojica duševno bolesni. Da je bilo po njegovome, poslao bi ih
kući. Čovjek može živjeti i biti koristan zajednici i ako šuti. Redža i
Rukljač bili su živi dokazi da je tako. Katkad bi za ljetne žege pri kraju
radnoga vremena sjeo s Redžom na klupu pod gustim krošnjama,
ponudio mu cigaretu, pa bi pušili u miru i tišini, poput prijatelja između
kojih je sve već rečeno. Hofmanu se nije išlo kući jer je znao da će se
sedam puta oznojiti dok stigne do Koševskog brda gdje je stanovao. A
pod starim hrastovima bilo je tako ugodno, skoro prohladno, i tko bi
normalan izlazio na sunce. Ako bi ga nešto mučilo ili bi bio u naponu
svojih strahova pa bi još i dva-tri puta uzdahnuo, Redža bi ga zagrlio i
osmjehnuo mu se onim širokim i samouvjerenim osmijehom s plakata
koji su pozivali na izgradnju pruge Brčko-Banovići. Tko bi onda smio
reći da je major Seid Redža duševni bolesnik?
Drukčiji od njega i Ivana Rukljača bili su jagomirski depresivci i
samoubojice, dakle treća skupina, kojih je bilo šest ili sedam. Na njih je
trebalo paziti po cijele dane i držati ih u izolaciji da ne pronađu nešto
čime bi se mogli objesiti ili si prerezati žile. Oni su voljeli razgovarati.
Naročito s Hamdijom jer su od doktora Hofmana zazirali. Zato što je bio
vrhovni autoritet, neka vrsta ludničkoga Tite, zato što je bio Švabo, pa
se tako i držao, i zato što je bio prosječnog rasta, što je za njih,
uglavnom Crnogorce redom više od metar devedeset, bilo očit znak
manje vrijednosti. Hamdija im je imponirao, zvali su ga Turski Vladika i
nisu se bunili kad bi ih pozatvarao po sobama. Bio im je ona prihvatljiva
vlast kojoj se valja podčiniti čak i kada si borac i revolucionar. Da nije
bilo njega, teško bi Hofman izišao na kraj s depresivnim dijelom svoje
partizanske čete.
Bilo je tu još i onih koji su bez prestanka plakali, onih što su
prepričavali smrti svojih kćeri i sinova, kojih u stvarnosti nije ni bilo, i
na kraju trojica potpuno izgubljenih ljudi. Ti nisu znali ni tko su ni što
su, zaboravili su i rat i svoje vojevanje, Jugoslaviju i komunizam, i bili su,
što reče Hamdija, sasvim rahat od pameti. Niti su kome smetali, niti su
čemu koristili. A bogme se ničemu nisu ni čudili.
Вера Sikirića se računalo kao depresivca i potencijalnoga
samoubojicu, iako zapravo nije bio utučen, niti je ranije pokazivao
sklonost suicidu. Ali tako je bio ograniziran život na Jagomiru: ako nisi
agresivac, tada te broje u depresivca. To što u stvari nikada nisi bio
depresivan uopće nije važno, jer se sve vrti oko organizacije života, a ne
oko toga od koje bolesti boluješ.
Uz dvjestotinjak civilnih bolesnika, od kojih svi i nisu bili civilni jer
je Franz Hofman na svojoj klinici imao i dvojicu koja su sišli s uma za
Prvoga svjetskog rata te jednoga domobranskog dočasnika kojeg su mu
doveli 1944., tih trideset partizana zaokruživalo je nevjerojatno
kompliciranu društvenu strukturu, o čijem se funkcioniranju osoblje
Jagomira moralo brinuti po cijele dane. Tako ni Hofmanov posao nije
imao previše veze s medicinom i liječenjem. Mogao je zaboraviti većinu
onoga što je naučio na fakultetu i pouzdavati se u iskustva stečena s
primarijusom Đurom. Psihoanalitički spisi i knjige, koje nikada nije
prestajao nabavljati i proučavati, nimalo mu nisu koristili. Bez obzira na
to što je učenje doktora Freuda poslije rata ušlo na velika vrata
beogradskih i zagrebačkih psihijatrijskih salona. On koji je najviše
pročitao i znao, nije imao svoj salon, niti je bio u prilici duže razgovarati
o svojoj omiljenoj temi. Kada bi, obično u augustu, uzeo slobodni tjedan,
polegao bi svoju Tidžu u hlad ispod šljive u avliji pa bi se s njom malo
igrao psihoanalize, pokušavao ju hipnotizirati, postavljao joj čudna
pitanja i radio sprdnju i od sebe i od Sigmunda Freuda. Zapravo, krenuo
bi sasvim ozbiljno, a onda je shvaćao koliko sve to nema smisla ako se
radi ispod šljive i s rođenom ženom. No, koliko god te igre veselile i
njega i Tidžu, u dubini Hofmanove duše raslo je saznanje kako je uludo
proćerdao svoj vijek jer niti radi ono što je radio primarijus Đuro –
iznimno rijetko propisuje elektrošokove i uranjanja u ledenu vodu – niti
se služi onim u što vjeruje i što će već sutra kao najvažniju psihijatrijsku
metodu rabiti cijeli svijet. Pritom ga uopće ne tješi što je vjerovao u
psihoanalizu i prije nego što su drugi za nju znali. Imao je svoj Jagomir,
svoju državicu kojom je upravljao i s kojom je izbjegavao sve pobune i
ratove i za koju nitko nije mario jer nikome nije smetala.
Popijte rakiju. Nema boljega lijeka od ljute loze!, nagovarao je Reginu
koja se nije mogla smiriti nakon što je vidjela Bepa. Hamdija je stajao na
vratima i čekao da doktor Hofman nešto smisli. Bio je spreman na sve. I
da na silu hrani pobunjenog pukovnika, samo ako šef ocijeni da nema
drugog rješenja.
Popijte, gospođo, molim vas!, navaljivao je. Regina je digla pogled i
kroz suze je umjesto jednoga vidjela dva starca. Pružio joj je maramicu,
mirisala je na ruže. U tom mirisu bilo je mira, obiteljskoga sklada i
nečega što je nepovratno nestalo u svim tim ratovima, zajedno s dušom
njezinog Bepa. Bude li još samo tren o tome mislila, opet će zaplakati i
tko zna koliko će vremena proći dok suze ne stanu. Snažno je ispuhnula
nos. Taj zvuk bio je ružan i sramotan, ali je barem mogla biti sigurna da
više neće plakati. Prvi put je uzdahnula a da je nije prekinuo jecaj. Nema
to nikakvog smisla, pomisli, jecanje kao ni štucanje. Draga gospođo,
popijte rakiju, gnjavio je Hofman. Neću, od rakije mi se počne štucati,
slagala je.
Sjedila je još neko vrijeme s tim starcem i njegovim pomoćnikom i
izgledalo je kao da nitko tu nema drugoga posla. Njih dvojica Bepu neće
pomoći jer ne mogu i ne znaju. O tome što se u ljudima dogodi pa
polude znaju koliko i ona. Pun mjesec, južina, noćne more, strahovi,
otkinute ljudske glave, aveti, aždaje, vragovi i sotone, izdaje i prevare,
nesanica, bol za koju je nemoguće utvrditi odakle dolazi... Sve to je Bepa
koštalo. Zna ona dobro, kao što svatko zna, ali se ljudi prave da je nešto
drugo u pitanju i da u ljudskoj duši postoji nekakva tajna. Ustvari tajne
nema, ali je teško prihvatiti da je jednako malo normalnima nedostajalo
da polude, koliko je ludima nedostajalo da budu normalni. Željela je što
prije otići odavde i zaboraviti na brata kojem nema pomoći, ali kako to
učiniti dok starac od nje nešto očekuje.
Znate li što će se sad dogoditi?, upita Hofman. Vaš brat će gladovati
još petnaestak dana, zatim će pasti u komu, hranit ćemo ga infuzijom, a
ako se oporavi, sve će krenuti otpočetka. Dok ne umre. Sklopio je ruke
kao da sklapa knjigu. Nije mu odgovorila. Zatražila je kaput, a Hamdija
ju je ispratio do kapije.
Ne želite ga još jednom vidjeti?, pitao je doktor na rastanku.
Nasmiješila mu se i poželjela sreću u životu.
Ali Hamdiju, ipak, nije vidjela posljednju put. Dva sata kasnije trčao
je za njom po željezničkom peronu, vlak za Mostar samo što nije pošao.
Gospođo, čekajte!, vikao je. Regina je već zagazila na željezni stepenik
vagona kad ju je uhvatio za ruku i rekao: Umro je, molim vas dođite sa
mnom! Ako Boga znate, nemojte otići.
Bila je mirna i nije pustila suzu; izašli su na cestu ispred kolodvora
kada je Hamdija zastao, naslonio se na zid i počeo povraćati. Pomislila
je da se napio i bilo joj je neugodno što ljudi prolaze i vide je u takvom
društvu. Bila je u crnini za mužem, upravo joj je umro i brat, a taj mladić
povraća. Bilo bi tako dobro da sad ode jer ionako ništa ne može
popraviti.
Kako je umro?, upitala je Hamdiju kad je malo došao sebi. Infarkt. To
mu je bio treći u godinu dana. Govorio sam mu da se čuva, ali me nije
slušao... To mi niste rekli, začudila se. Šta vam nisam rekao?... To da je
Bepo srčani bolesnik!, pobjesnila je, konačno u prilici da nekoga optuži
za ono što joj se dogodilo s bratom.
Gospodo, oprostite, umro je doktor Hofman, a ne vaš brat!
Uskoro će se pokazati da Reginino zadržavanje nije imalo nikakva
smisla. Hamdija je naprosto izgubio glavu, valjda je i sam nakon godina
služenja Franzu Hofmanu postao blago paranoičan te je mislio da će ta
žena koja je posljednja vidjela doktora živog, biti potrebna da
posvjedoči kako ga nitko nije ubio. Ili mu je nešto deseto bilo na umu, to
više ni sam nije znao nakon što se sabrao i počeo se ispričavati jer je
propustila sve današnje vlakove. Na kraju je Reginu odveo svojim
roditeljima na Bistrik da kod njih prespava, a sam je otišao na Jagomir,
gdje su mrtvačka kola već došla po starčevo tijelo i već se pojavio
doktor Niko Sršen i privremeno preuzeo dužnost šefa klinike. Nije bilo
milicije, niti je itko pitao Hamdiju za smrt Franza Hofmana. Njemu je to
bilo nevjerojatno. Pa valjda je nekoga trebalo zanimati kako je i zašto
umro jedan čovjek. Da su Hamdiju pitali, on bi rekao istinu: umro je od
straha, zato što partizanski pukovnik odbija hranu i zato što bi šefa
optužili za pukovnikovu smrt!
Zgrožen i zgađen umjesto da ode kući na Bistrik, završio je u
Gradskoj kafani, gdje je do zore pio s nepoznatim ljudima i psovao svijet
u kojem je moguće da jedan takav čovjek svisne kao pas, samo zato što
u ovoj zemlji nitko nikome ništa ne vjeruje.
Tako je Hamdija tražio pravdu i tražit će je do kraja života, bivajući
svakoga dana sve veća budala jer je bilo malo onih koji su shvaćali što
znači kad pijan kaže da je Hofman bio prvi do Freuda. A možda ispred
njega, jer je Freud samo analizirao ljude kao da su mikrobi, a Hofman je
čuvao ono malo pameti što im je nakon svega ostalo. Uskoro će mu se
smijati cijeli grad, a novi šef otjerat će ga s posla jer nema škole i puno
pije. Završit će kao jedan od luđaka koji nisu imali sreće da ih neki
Hofman primi na svoju kliniku, nego dane provode na ulicama, a noći
po gradskim podrumima.
Regina je prenoćila kod Fuada i Begzade, mirnih i tihih ljudi koji je
ništa nisu pitali, a ona je bila sretna što o sebi ne mora ništa reći. Posjeli
su je na sećiju, nutkali je hurmašicama i baklavama, pitali kakvo je
vrijeme u Dubrovniku i što cvate, a što zri u ovo doba godine. On je
nadugo i naširoko objašnjavao kako se peče pekmez od šljiva i na koji
način treba paziti da šljive ne uskisnu. Begzada je klimala glavom i
povremeno ga nadopunjavala. Onda je pričala kako je to bilo kad su se
Nijemci povlačili iz Sarajeva i tužno ih je bilo gledati, a četiri godine
ranije došli su mladi, lijepi i plavi, puni kuveta i furseta i mislio si da će
ostati sto godina. Kako su Rusi tjerali Hitlerove divizije preko Ukrajine i
Poljske, tako je svaki Nijemac u Bosni – ili bilo gdje na svijetu – stario i
bivao nemoćniji. Na kraju je cijeli narod bio za starački dom, zaključila
je Begzada. Onda su bračni drugovi malo odšutjeli, tako da je svaki znao
što drugi misli. U mislima su se slagali i tišinom tješili nepoznatu.
E, jadan doktor! Život je dao za Jagomir, rekao je Hamdijin otac
konačno, ali dalje od toga nije išao, da žena koja im je došla u goste ne
pomisli kako i ona treba govoriti o pokojnom doktoru Franji, a zatim
otkrivati zašto je i kome išla na Jagomir. To je nešto što se ne pita jer je
jedna od onih muka o kojima se ne govori, nego se šuti, pa tko zna – zna,
a tko ne zna – nije čovjek, jer ne shvaća da bi se i njemu isto moglo
desiti.
Neka mu se dobri Bog smiluje, rekla je Hamdijina majka. Regina je
šutjela i pila sok od ruža koji je mirisao kao Hofmanova maramica. A ni
vama nije lako, dodao je Fuad, sudeći po crnini da te riječi imaju smisla i
da neće biti krivo shvaćene.
Kad su se ujutro rastajali Begzada ju je izljubila kao da su sestre ili
najbolje prijateljice. Noć na Bistriku Regina će brzo zaboraviti i tih ljudi
se više neće sjetiti kad joj u životu bude teško. A možda je trebala. Ničim
je ne opteretivši, ni po čemu nisu mogli ostati upamćeni. Da je takvih
više, život bi bio lakši i ljepši. I trajao bi kraće, jer bi sav bio zaboravljen.
Mjesec dana kasnije iz Sarajeva je stigao telegram u kojem doktor
Niko Sršen javlja obitelji da je pacijent Bepo Sikirić preminuo
prirodnom smrću na odjelu intenzivne njege Klinike za interne bolesti
na Koševu, kamo je prebačen prije devet dana u komatoznom stanju.
Tijelo druga Sikirića, pukovnika JNA, preuzele su nadležne službe
sarajevskoga garnizona, koje su zadužene za njegov transport do
rodnog grada. Pukovnikova smrt nije gubitak samo za njegove najbliže,
nego i za cjelokupnu našu socijalističku zajednicu koja ostaje bez
jednoga od svojih vizionara i pregaoca. Regina se zamislila što bi riječ
pregalac trebala značiti.
 Bepo je sahranjen u istoj grobnici u kojoj je već dvije godine ležao
Ivo Delavale. Jedan do drugoga, na dvije betonske stalaže, našla su se
dvojica muškaraca koji za života nisu imali ništa zajedničko, toliko ništa
da jedan drugome nisu mogli biti ni neprijatelji. Bepo je ležao u
masivnom kovčegu od orahova drveta, s izrezbarenom petokrakom
zvijezdom u vrhu, a Ivo u zahrđaloj limenoj kutijici sa slikom nasmijane
crnkinje golemih grudi.
 VIII

Vijest da je na svome imanju na Floridi umro Alphonse Capone, najveći

gangster u novinskoj povijesti i jedna od glavnih zvijezda ilmskih
žurnala, objavljena je u nas s tri mjeseca zakašnjenja, i to samo u
beogradskoj Politici, iznad stripa s Mikom Mišom. Capone je umro
krajem siječnja, a Ivo Delavale je upravo kretao na svoje posljednje
putovanje, u limenoj kutiji od brazilske Santos kafe, spremljenoj na dno
mornarskoga kovčega Mila Milidraga. Dok je brod isplovljavao iz luke,
velika talijanska obitelj žalila je svoga kuma, a onoga jutra kad uplovi u
Gruž, beogradske novine objavit će vijest o Caponeovoj smrti.
Ta koincidencija potvrđuje koliko je te 1947. godine Amerika bila
daleko od Jugoslavije. Da je bila bliže, Regina bi za muževljevu smrt
saznala ranije, odmah nakon Nove godine, kada je u nekom čikaškom
baru ostao ležati na podu; svi su mislili da je mrtav pijan, a bio je, ipak,
samo mrtav. Tko je platio kremiranje i tko je pepeo pospremio u kutiju
od kafe, to Regini nije mogao reći ni Milo Milidrag. Ivu Delavalea nije
poznavao, a priču o njegovoj smrti čuo je od čovjeka koji mu je predao
kutiju zajedno s adresom, uz molbu da je po povratku u zemlju isporuči
pokojnikovoj ženi. Milidrag je zaboravio kako se taj čovjek zvao i uzalud
je Regina pokušavala još išta od njega čuti. Ili se taj Kotoranin pravio
blesavijim nego što je bio, jer je od nje htio nešto sakriti, ili stvarno nije
imao pojma. Ali način na koji je saznala za Ivovu smrt, i to što je u kutiji
mogao biti i netko drugi ili samo pepeo koji je netko pokupio iz svoga
špahera, probudio je u Regini sumnju. Teško da je i moglo biti drugačije.
Nitko joj nije poslao smrtni list, Milo Milidrag nije joj predao Ivove
osobne stvari i nije bilo baš ničega što bi pružilo vjerodostojnost kutiji s
licem nasmijane crnkinje. Spremila ju je ispod lavandina, pokraj kante
za smeće, i odlučila nikome ništa ne govoriti prije nego što sazna punu
istinu. Ako bi se pokazalo da je Ivo živ, a da je nju nasamario nekakav
mornar, po gradu bi pukla priča koje se do smrti ne bi oslobodila. Žena
obukla udovičku crninu, organizirala sprovod, dovela popove i pokopala
kutiju od brazilske kafe, a muž poslije stigao živ i zdrav!
Drukčije bi bilo da u trenutku smrti Ivo Delavale u svome novčaniku
nije imao deset dolara. Ili da je Milo Milidrag bio pošteniji čovjek, da se
plašio Boga i vjerovao kako će u paklu završiti onaj tko od mrtvih krade.
U tom slučaju na drugu bi stranu pošao Reginin život i život njezine
kćeri koja je u vrijeme očeve smrti imala tri godine, i izostala bi većina
onoga što se dogodilo. Može se reći da je jedna jedina novčanica
odredila i usmjerila sudbinu.
Čovjek kojem je Milidrag zaboravio ime zvao se Petar Pognar i bio je
povjerenik neke hrvatske udruge u Chicagu, koja je skrbila uglavnom o
mrtvima. Osim limene kutije s pepelom, mornaru je predao pokojnikov
novčanik u kojemu su osim deset dolara bili fotogra ija tromjesečne
Diane, jugoslavenska vojna knjižica i šest ili sedam prijava mjesta
boravka na ime Ive Delavalea. Također mu je predao radnički kačket i
dvije maramice koje je Pognarova žena prethodno oprala, da se
pokojnik ne sramoti, te mali mesingani križ na privjesku, inače sasvim
bezvrijedan.
Svaku od tih stvari Regina je poznavala: maramice je ona kupila u
Čapljini, kačket je nosio umjesto mornarske kape, križ je pripadao
Ivovom bratu Radovanu koji je kao austrijski vojnik poginuo na Soči u
ljeto 1915. Da je ijedan od tih predmeta stigao do Regine, ona bi znala
da je njezin Ivo mrtav, dugo bi ga i iskreno žalila i oplakivala i nikada
ništa ne bi išla provjeravati. Ali Milidrag je sve stvari bacio u Atlantik
nakon što je iz novčanika uzeo deset dolara, uvjeren da samo tako može
sakriti svoj zločin. Bacio bi i limenu kutiju s pepelom, ali se nadao
nekom znaku zahvalnosti nakon što ju preda udovici. Kad je njezina
zahvalnost izostala, ispratila ga je s praga gore nego što se ispraća
poštara, zažalio je što pepeo nije istresao u more. Nije ga zapekla
savjest što je od mrtvoga ukrao novac.
Regina je pisala brodarskoj kompaniji za koju je Ivo plovio, ali joj
nije stigao odgovor. Zatim je muževljev nestanak prijavila miliciji, slala
pismo jugoslavenskoj ambasadi u Washingtonu, raspitivala se u
društvima iseljenika, objavila oglase u novinama i na radiju. Ime Iva
Delavalea spiker je čitao svakoga petka u noćnoj emisiji namijenjenoj
rodbini nestalih u ratu. Među tisućama onih koji se nisu vratili niti su
im pronađena tijela, a pripadali su različitim vojskama i bivali posljednji
put viđeni na najčudnijim mjestima, od Dachaua, Staljingrada, Berlina,
Moskve, Beča, Zidanog Mosta, Železnog, Trsta, Udina, Blagoevgrada,
Bukurešta do Sutjeske, Foče, Zvonimirove ulice u Zagrebu, Blagaja, Visa,
Biokova i Еl Shata, našao se tako i Ivo Delavale, brodski strojar za kojega
se posljednje pouzdano znalo da je u jesen 1944. isplovio iz luke Bari,
na američkome ratnom brodu Iron Star, kao dio ekipe mornara koja će
po nalogu vlade slobodne Jugoslavije preuzimati ostatke kraljevske
trgovačke lote, već tri godine usidrene ispred američkih luka.
Svakoga petka Regina je slušala emisiju na radiju i čekala da joj se
netko javi. Pamtila je imena nestalih i uskoro je znala dvjestotinjak onih
koja su se stalno ponavljala, jer vijesti o njima nisu stizale. Vjerojatno je
i njihova rodbina upamtila Ivovo ime, i sada su jedni drugima poznati i
bliski, iako se nikada nisu sreli. Kao što djeca pamte imena nogometaša
i naizust će nabrojati jedanaestoricu koja će dogodine putovati na
londonsku Olimpijadu, tako žene i kćeri nestalih vojnika i mornara
mogu nabrojati one čija se imena svakoga petka čitaju na radiju i čitat
će se godinama, sve dok je živih koji ne znaju za svoje mrtve.
Znam ja, živ je Ive, loče sa crncima i lovi kurve. Jebe se njemu za naš
komunizam!, rekao je Luka da ju utješi. Regina je uzela bocun sa stola i
da nije dovoljno brzo za sobom zatvorio vrata, pogodio bi ga u glavu.
Diana je zatulila poput brodske sirene, niz bradu joj se cijedio špinat
kuhan na mlijeku. Oči samo što nisu iskočile iz očnih duplja i izgledala
je kao neki jako čudan stvor. Afrički majmunčić kojeg je u zoološkome
vrtu ugrizla bijesna lisica. Regina je uzela kćer u naručje i čvrsto je
obgrlila, više da ju ne gleda takvu, nego iz majčinske brige. Zelena sluz
razmazala se po bijeloj bluzi, razbijeno staklo krckalo je pri svakom
koraku; mater se pokušavala sjetiti riječi neke uspavanke, ali nije mogla
od vike i dreke. Zapjevala je Slatku malu Marijanu i trudila se nadglasati
Dianu. Kako nije bila pretjerano muzikalna, a i dijete je glasnije tulilo
što je ona jače pjevala, tako je svatko tko ih je čuo mogao zaključiti da
Reginu od brige za mužem počinje izdavati pamet. Prozori su bili
otvoreni, a ono što dopire kroz susjedske prozore pažljivije se sluša
nego Radio London.
Danima je bila očajna i zdvojna. Kad god je kore od krumpira i riblje
kosti bacala u škovace, vidjela bi kutiju s nasmijanom crnkinjom,
pomislila da je njezin Ivo mrtav i u času bi je satrala tuga. Pet minuta
kasnije već se sjećala Mila Milidraga i njegovog tupavog lika: tako ne
izgleda glasnik nesreće. Onaj tko donosi takve vijesti mora biti drukčiji,
ili barem na sebi ima uniformu koja je ozbiljna. Ne možeš vjerovati da
živote iz kuće odnose propalice, odrpanci i varalice. A Milo Milidrag, to
bi i slijepac vidio, bio je sve troje. Iako nije vjerovala u Boga, Regina je
osjećala da su duše u Svemiru ipak raspoređene po nekom pravilu u
koje se nisu uklapali ni kotorski mornar, ni limena kutija.
Čula je da se u Boki rođaci međusobno žene i ne pazi se na to imaju
li muž i žena istoga barbu i istoga djeda, pa se onda rađaju djeca s dvije
glave i puno je odraslih muških koji imaju pamet trogodišnjaka.
Prisjećala se svega što je ikada čula o Bokeljima i bivala sve sigurnija
kako je Milo Milidrag izmislio smrt njezinog Ive u nadi da će za lošu
vijest dobiti nekakvu nagradu. Da je mornar bio Korčulanin, Hvaranin,
Splićanin ili Hercegovac, Regina bi se uhvatila drugih priča i legendi, jer
ih ne manjka ni za koga, ali kako je bio baš Bokelj, zamrzila je sve
Bokelje. To joj je trebalo da ne povjeruje kako u kutiji od kafe počiva
njezina ljubav.
Dvanaestoga petka spiker je objavio da iz Amerike stiže glas o
mornaru Ivu Delavaleu te moli njegove rođake da se jave na telefonski
broj radiostanica Zagreb, Beograd ili Sarajevo, gdje mogu dobiti
podrobnije informacije. Regina je bila izvan sebe od sreće; dogodilo se
ono čemu se jedva mogla nadati jer se u posljednja tri mjeseca, otkako
sluša emisiju, samo još dvaput desilo da se nešto sazna o nestalima. I
još ovo: spiker nije rekao »pokojni Ivo Delavale« već samo Ivo Delavale.
Iz toga je zaključila da je živ i zaboravila je da riječ »pokojni« u
programu nikada nije izgovorena. Skoro da je bila zabranjena, jer su
toliki ljudi sjedili pokraj radioaparata s nadom da ju nikada neće čuti.
Da su za ikoga od onih čija su imena znali napamet čuli da je pokojni,
možda bi ih uhvatio očaj i možda bi odustali, a nakon velikoga rata nije
smjelo biti odustajanja dok god svatko ne zna za svoje grobno mjesto.
Jurila je po kući kao bez glave, palila i gasila svjetla, grlila Dianu,
govorila ćaća nam se javio!, naš ćaća, a dijete bi kratko zacviljelo,
odbijajući sve materine ponude i pozive za nečim što nije san.
Čim je svanulo, uzela je Dianu u naručje i otišla pred poštu, sjela na
kameni zidić i čekala da otvore šaltere. Dijete je spavalo na ramenu i
bilo teško poput mrtvoga tijela; do šest sati već su joj utrnule i ruke i
noge i mislila je da bi, možda, bilo bolje da je Dianu ostavila doma. Ali
tko bi strepio hoće li se mala ugušiti jastukom, pasti s postelje ili se
iznenada probuditi i u strahu lutati praznom kućom. Da ju nije tako
kasno rodila, možda bi je lakše ostavljala i manje se o njoj brinula, ali u
četrdesetoj vjerojatno već počnu popuštati majčinski instinkti; žena
više ne zna što je prirodno, što se smije, a što ne smije činiti djetetu.
Starim se rodiljama ukvari mlijeko, rekla je Zajka Mujić kad ju je došla
poroditi, zato ti ino nađi mladu doilju, da ti dijete ne bude škrofulozno.
Poslije je na svoje grudi gledala kao na kante u koje je pomuženo, pa
zaboravljeno mlijeko ili su muzilju odveli u šumu, priklali je i bacili u
jamu. Crne slike u crnome vremenu; bila je to 1944., Italija je propala,
ustaše su ludovale, četnici se spuštali do grada, o partizanima se svašta
pričalo, a Regina je rađala u svoj posljednji ženski čas, ali i u najkrivlje
vrijeme da se svijetu dariva novi život. I sve je ispalo dobro, posrećilo se
da živi pregrme rat. Ali onda je Bepo poludio pa je kao iz njegove glave
na vrata pokucao Milo Milidrag.
Činilo se da između dvije nesreće postoji jasna veza i da nije bilo tih
petnaest mjeseci što prođoše od prve do druge strašne vijesti. Prva je
bila istinita, a druga je laž. Ali od onih laži koje ništa ne može popraviti i
traju nakon što budu razotkrivene. Neće zaboraviti noći u kojima nije
spavala i čas se opraštala od svoga čovjeka i oplakivala svaku njegovu
nježnost, a čas bjesnila na glasonošu i taj bi se bijes u trenu prenio na
Iva koji se ne javlja više od dvije godine. Zna ona – veze su slabe, marke
su skupe, pisma ne stižu, u pomorskim bitkama i olujama tonu brodovi
s poštom.
Ali drugim se ženama muževi javljaju s mora. Da se samo jednom
javio, znala bi da Kotoranin laže, nabila bi mu onu limenu kutiju na
glavu, jer je njoj njezin Ivo pisao da je živ i da je dobro pa sad ne može
biti da je tek tako umro.
A možda joj je Ive deset puta pisao, slao pakete i poruke po ljudima,
ali slučaj je htio da ništa ne stigne? Možda se on i sad brine isto onako
kako se ona brine za njega, strepi je li živa i zdrava? Ako ne ona, onda
dijete. Svaki otac barem deset puta dnevno pomisli kako mu je dijete.
Ako se majci pred očima strašne slike javljaju pa trči u sobu da vidi
spava li čedo ili je mrtvo, kako je tek ocu koji ga nije vidio toliko
vremena? Ivu je puno teže nego njoj.
Iz želuca se uspinjala muka. Obuzimala bi ju tuga, pa je plakala,
mislila što mu se dogodilo, pa bi vjerovala u limenu kutiju ispod
lavandina i opraštala se od svoje ljubavi bez koje život nema smisla.
Tako su prolazile noći i zato joj se u trenutku kada je naišao šef pošte
činilo da vrijeme neće isprati Kotoraninovu laž.
Poštar Vito je prvo pokušavao dobiti Radio Zagreb. Brojčanik na
crnom kancelarijskom telefonu – koji je tu još od habsburških vremena
– okrenuo je najmanje dvadeset puta, ali je u slušalici bio muk ili se čuo
šum i krčanje u kojem se nije mogao razabrati ljudski glas. Onda je zvao
Sarajevo, ali u radiostanici nitko nije dizao slušalicu. Jebem ti Bosnu,
promrmljao je i pokušao još jednom. Onda je nazvao Radio Beograd.
Imaš vezu, pružio je Regini slušalicu.
Halo, halo, halo, vikala je, iako je dobro čula ženski glas s druge
strane žice. Ali nije znala kako da počne i što da kaže.
Moj muž Ivo Delavale..., pokušavala je sastaviti pitanje.
Po informaciji koju smo dobili iz Chicaga drug Ivo Delavale, bivši
mornar Trgovačke mornarice Federativne Narodne Republike Jugoslavije,
preminuo je prvog januara u dotičnom gradu. Njegovo telo spaljeno je i
pepeo je predat američkoj državljanki Diani Vichedemonni koja je platila
sve troškove, deklamirao je ženski glas, primite naše saučešće i zdravo!,
završio je glas i veza se prekinula.
Regina je stajala sa slušalicom u ruci, klimala glavom, ponavljala da,
da, da... još dugo nakon što se veza prekinula. Hvala vam i doviđenja,
rekla je kad više ništa nije bilo sumnjivo.
Poštar Vito je znatiželjno čekao što će se dogoditi, kada će Ivova
udova zaplakati i početi naricati, jer tako to biva čim se žena za muža
telefonom raspituje. Takva su vremena da stižu samo telegrami smrti.
Međutim, ona se nasmiješila, Ivo dakle nije umro.
Koliko sam dužna?, pitala je.
Častim za dobre vijesti, odgovorio je i odgurnuo novčanicu preko
pulta. Da je bogdo više takvih vijesti, svaku bi platio iz svog džepa, rekao
je i nije popustio.
E, koja si ti sretnica, mislio je dok je izlazila, ni ne znaš koja si
sretnica. Samo u nesreći čovjek zna kako mu je, i nikada više. Gledao je
Vito Anaf u svoj telefon i bi mu drago zbog te žene.
Ona je, pak, učinila sve da zadrži suze i da joj se ništa teško i ružno
ne vidi na licu, uvjerena da bi poštar uživao da zna istinu: i da je Ivo
mrtav i da joj je Beograđanka spustila slušalicu prije nego što je išta
stigla pitati... U takvim stvarima uživaju svi, čak i kad se prave da im je
žao, čak i ako su ti spremni pomoći.
Kada je izašla van, u pamet joj je došlo nešto što je u trenu zaklonilo
razloge za tugu i očaj. Tko je žena koja je »platila sve troškove«? Malo je
vjerojatno da se radi o dobroj duši, bogatašici koja na onaj svijet ispraća
ljude koji u Americi nemaju nikoga svog. Ali možda bi i u to povjerovala,
više iz želje za vjerovanjem i ljubavi koja je važnija od istine – samo da
se ta žena ne zove Diana! Da je Beograđanka izgovorila neko drugo ime,
da je daktilogra kinja u Radio Beogradu krivo zapisala ili da su veze bile
slabije, pa da je Regina umjesto Diana čula nešto drugo, opet bi njezin
vijek pošao drugim tokom. Cijeloga života za Ivom bi nosila crninu,
njegovu sliku u kraljevskoj mornaričkoj uniformi držala bi na
kantunalu, ne bi doživjela devedeset sedmu, već bi umrla kad joj za to
dođe vrijeme pomirena sa svijetom i sudbinom. Ne bi se u njoj rodio
veliki životni bijes, koji srcu neće dati da stane. Sve nježnosti i strahovi
pošli su u bijes kao vino u kvasinu.
Idući doma, smišljala je način da dođe do Diane Vichedemonni i
odgovora na pitanje što je ta žena bila Ivu. Iako je već bila sigurna da
zna odgovor. One noći kada je mjesec dana pred Reginin porod Ivo
usred noći banuo u njihovu kuću, bila se prestravila što ga vidi jer je
grad bio izlijepljen potjernicama za njim. A mislila je da je na
sigurnome, na Visu, u Engleskoj ili tamo gdje već jesu Titovi mornari.
Misliš li ti na ovo dijete?, prekoravala ga je dok su joj se oči bistrile od
sna.
Dugo se nećemo vidjeti, rekao je i legao uz nju onako obučen, zagrlio
je s leđa i dlanom joj milovao trbuh.
Brokve će ti pod nokte zabijati ako te uhvate, rekla je gnijezdeći mu
se u zagrljaju.
 Ostani tako, zaustavio ju je kad se htjela okrenuti da mu vidi lice. Još
ovaj put, rekao je, a ona se nasmijala.
Uvijek to isto kaže, još ovaj put, još ovaj put, svejedno jesu li zajedno
svake noći ili joj u postelju uđe nakon što ga nije bilo mjesecima i
godinama. Ivo voli da mu je leđima okrenuta, da mu se namješta u krilu
i da tako spavaju i rade one stvari. Regini je to čudno; iako ne zna kako
se drugi grle i kako spavaju. Ali čini joj se da je ovo malo nepristojno i
da žene ne pristaju na to čak i kada muški žele. A muškima svašta na
um padne. Muško je istovremeno dijete i vrag. To što bi on u krevetu
činio, ženska pamet ne može zamisliti. Lako je Ivu s njom, ali druge nisu
takve. Pogotovo ako svake nedjelje idu u crkvu. Ne sjeda na klupicu
guzica koja se svu noć trla o mušku stvar i na njoj se namještala, kao što
se na klecalo ne spuštaju koljena koja su pred njim klečala. Ni njoj nije
bilo lako kad joj je prvi put glavu naniže gurnuo i rekao joj da klekne
pred postelju i poljubi ono što usta ne ljube. Da to čine žene koje svake
nedjelje odlaze na misu! Ne, to Regina nije vjerovala. I smetalo joj je jer
znala je gdje Ivo uči na što je sve žensko spremno i kakve se opačine u
postelji mogu činiti. Kad bi govorio u kojim je lukama brod pristao, pred
Reginine oči su izlazile sve te kosooke i dugokose, plave i crne i one koje
izgledaju kao majmuni i imaju spljoštene noseve i velika usta i nije ti
jasno kako se muškome mogu sviđati. Bila je sigurna da su sve pred
Ivom širile noge, da su klečale, da su prčile svoje velike tamne guzice, da
su ga vabile u sebe i primale kao što zemlja prima krticu. I što bi drugo
činili mornari u luci ako ne bi išli kurvama? Nikad ih nije spominjao, ali
zar je ijedan muškarac ženi govorio o takvim stvarima? Ne bi osjetila
ljubomoru, niti se plašila bolesti koje su iz dalekih krajeva stizale u grad
i o kojima se govorilo ispod glasa jer se svaka pomorkinja bojala da i
njoj muž ne donese gonoreju iz Singapura ili triper iz crne Afrike, pa se
nisu usuđivale previše se naslađivati nad onim nesretnicama za koje se
pričalo da su im muževi na dar s toplih mora donijeli kapavac koji ne
izliječi nijedan zagrebački i beogradski liječnik. Reginu je morilo nešto
drugo: kad god bi Ivo došao s mora, ona se plašila prve noći koju će
provesti s njim u postelji. Plašila se i druge i treće i četvrte, jer tko zna
kad će mu pasti na pamet ili koliko će mu trebati da se ohrabri da i od
nje zatraži da mu učini ono čemu su ga naučile lučke kurve. Hoće li moći
od srama? Hoće li znati i hoće li uopće shvatiti što treba da radi? Te
ženske se svakoga dana i noći uče onome što bi žene mornara trebale
znati čim im se muževi vrate s mora. U njima je sabrano znanje o svemu
što muško može poželjeti. Svaka želja baš svakoga muškog na svijetu. A
kako su ljudi različiti, tako su im različite i želje. Ne poželi crnac isto što
i naš čovjek, mislila je Regina, kao što između Japanca i Amerikanca
razlika sigurno postoji. Kao što su im oči i lica različiti, tako se razlikuju
i u onim dijelovima tijela koje vide samo kurve. Ona o tome ništa ne zna,
a one znaju sve. Također znaju da su muški nezasitna djeca pa požele
ono što nije za njih već je za neke druge. I onda im kurve to daju. Sve što
im one daju, mornari kasnije očekuju od svojih žena.
Koliko god ih je prezirala ili barem pokušavala o njima misliti što je
mislio cijeli grad, prema lučkim je kurvama osjećala poštovanje. Kao
prema liječnicima, advokatima i mađioničarima, ljudima koji vladaju
znanjima bez kojih svijet ne bi propao, ali je na njima postavljen. I
plašila se, kad bi se Ivo vraćao s mora, hoće li sama moći ono što mogu
one.
Kad ga je prvi put uzela u usta i osjetila slani okus onoga što, kako je
vjerovala, većina žena ne poznaje, vjerovala je da je slan od Afrike i
Singapura. Osjetila je na jeziku cimet i muškatni orašćić, začine razvrata
kojima nije mjesto ni u jednom jelu.
Te posljednje noći, dok ju je grlio i dlanom osluškivao život svoga
djeteta, Ivo nije tražio ništa od onoga čemu ga je naučio svijet. Ležao je
odjeven, ali ga je osjećala kroz svilu i sukno. Osjetila bi ga i da je između
njih bio kameni zid i silno je željela da se skine i čini joj sve što mu je
volja. I ono što mu nijedna kurva nije mogla pokazati, i ono za što
žensko tijelo nije stvoreno, i ono što bi je ubilo. Sve je Regina mogla i
sve je htjela, zaljubljena te noći ljubavlju većom od grada i njegovih
zidina, većom od sveca zaštitnika, većom od rata i svih armija, većom od
onih koji bi sad objesili njezinoga Ivu samo kad bi znali da je tu. Bila је
tako ponosna i osjećala se najispunjenijom ženom otkako je svijeta, jer
je njezin čovjek riskirao svoj život samo da bi njoj došao i uvukao joj se
u postelju. Ako je sumnjala u Ivu i ako je mislila ono što sve žene misle,
da je nevažna stvar u njegovome životu i da je slučajno tu – kao što bi tu
mogla biti i neka druga – sada je bila sigurna u svoju odabranost, u to
da je za njega stvorena i da je nikad ne bi mijenjao s nekom drugom.
Pomicala se u njegovom zagrljaju, namještala se i vrckala poput kurve,
rukom ga grabila za njegovu tvrdu stvar pa se posramila jer je tad
upitao: Biće curica, je li tako?
Rekle su Ciganke, hitro je povukla ruku, nadajući se da je na vrijeme.
Diana, rekao je, to je lijepo ime, Diana.
Ništa mu nije odgovorila, ali je poslije strepila da će roditi dječaka.
Bila bi to njezina izdaja. Srećom, rodila se baš Diana.
Svaki trenutak te posljednje noći prolazio joj je kroz glavu dok se s
djetetom u naručju vraćala iz pošte. Miješali su se sram i bijes i gadila
joj se svaka stvar koju mu je u životu učinila. Sve na što ju je prevarom
naveo. Osjećala je njegovu muškost kako peče i žari i hoće je učiniti što
jadnijom. Na vrhu jezika bolna je grizlica. Kao da se najela zelenih
smokava. Ivin okus bio je tako bliz da joj se činilo kako je dovoljno da
samo malo požuri ili da vikne njegovo ime pa da se stvori tu pred njom,
gol, ljepljiv i dlakav. Ivo Delavale! Pitat će ga tko mu je Diana
Vichedemonni i što god da odgovori, ona će učiniti isto: izrezati ga na
komadiće, paliti mu rane užarenim borovim cjepanicama i vrelu mu
smolu cijediti niz mošnje i nalijevati u prljavu rupu, taj bajamov
februarski cvijetak koji je bilo zabranjeno dirati. On joj to nije dao. A sad
je znala i zašto nije! Da ne pomisli kako je, osim s kurvama, imao nešto i
s drugovima na brodu!
Ne bi izdržao takvu sumnju, raspao bi se poput staroga brodskog
motora, prestao biti muško. Samo da je jednom prepoznala u njemu
Gezu Mađara kojem su gradski momci odsjekli uho i obilježili ga tako da
cijeli grad zna da mu se ne valja primicati jer ga je zateklo ispod
velikoga vitla u škveru dok mu je Crnac, američki mornar, zabijao kurac
u guzicu. Crnca su tukli cijelo jutro, sve dok od njega nije ostala krvava
gvalja i nije se znalo je li to bio čovjek ili je netko pokraj hrđavih
brodskih kontejnera, usred blata, kolomasti i nafte bacio ukvareno
volovsko truplo. A Gezu Mađara nisu tukli već su poslali maloga Điva,
petogodišnjega sina brijača Karla Karakune da od ćaće donese britvu.
Mali nije znao što će im britva, ali ju je donio. Dundo Mate je molio,
rekao je ocu, a on kako je bio blesav nije ni mislio što dijete s britvom
može napraviti, nego mu je dao, reci dundu Mati da je odma vrati.
Dječak je bio sretan što može biti od koristi, vjerovao je da se upravo
upisuje u svijet odraslih, malo ga je zbunilo kad je vidio barba Gezu
Mađara kako ga barba Mate drži za noge, a Ale Pjevač mu hrvačkim
zahvatom steže glavu. Daj to, mali!, rekao je Ivanko, zagrebački student i
najbolji plivač u gradu, uzeo britvu, prihvatio Gezu za uho i jednim ga
potezom odsjekao, Mađar se počeo derati, a Ivanko mu je uho gurnuo u
usta: Žderi, mater ti jebem pedersku, žderi, ako ga ne poždereš, odrezat
ću ti i kurac! Ionako ti ne treba!
Tako je Geza Mađar pojeo vlastito uho. Đivo je sve to gledao i nije
progovarao, ledio se, kamenio i učio što biva s ljudima koji nisu kao
drugi ljudi i što treba činiti sa čovjekom čiji se snovi i želje razlikuju od
želja ljudi koji ga drže.
Znao je da Geza Mađar nije kao drugi u gradu, ali nije bio siguran da
zna po čemu nije kao oni. Po tome što je debeo i mlohav, po tome što se
svakome smije dok pozdravlja, po tome što razgovara s peškarušama i
hoda preko place kao da će mu se izmaknuti kamenovi pod nogama i
mora paziti kako će na svaki stati, ili se od drugih razlikuje samo po
tome što je on sam, a njih je toliko?
Ništa tu Đivu nije bilo jasno, ali je tražio da mu Ivanko vrati britvu,
ubit će ga ćaća ako je ne donese. Pljuni ga, pa ću ti je dati!, naredio je
student.
I tako je mali Đivo pljunio Gezu Mađara dok je ovome šikljala krv iz
glave. Reci mu jebem te u prkno govnjivo!, pa je Đivo i to rekao samo da
dođe do britve. Bila je krvava pa ju je usput obrisao o gaće i odmah se
sjetio da će ga mater zbog toga karati i htio je prebrisati krv, ali kako ćeš
prebrisati ono što je već umazano, i na kraju je porezao prst. Otvorio se
tanki crveni rez koji nije bio bolan, ali čim je stegnuo šaku rez se
proširio, krv je pošla i zaboljelo ga je. Plakao bi, ali nije smio i nije imao
kome. Bilo mu je važno samo da vrati britvu.
E, Ivo se plašio da Regina u njemu ne vidi nešto čega je bilo u Gezi
Mađaru i zato bi odskočio na postelji kad bi mu slučajno dodirnula
bajamov cvijetak. Što ti je, nisam htjela!, govorila mu je posramljena, da
slučajno ne pomisli kako je namjerno prstima išla tamo. I nije lako naći
granicu između muške želje, jedne od onih kojima su ga učile kurve, i
zabranjenih dijelova tijela. Onih koji dijele normalne muške od
jednouhih nakaza kakvih ima u svakom dalmatinskom mjestu.
Njezin bajamov cvijetak, kako ga je on i nazvao kada se jedne od
takvih noći sav gladak, napet i ljubičast htio uvući unutra, nije međutim
bio zabranjeno mjesto. On je odlučio da ne bude. A ne može biti da su
oni dijelovi tijela koji su zajednički muškom i ženskoj za njega bedemi
časti, a za nju bajamov cvijetak kojega valja rascvjetati.
Sve što se Regini po glavi motalo, uvećavajući sa svakim korakom
njezinu mržnju, ticalo se samo noći provedenih s Ivom. Sav svijet stao je
u postelju te nije ni razmišljala o onome što se između njih dvoje
događalo danju i izvan postelje. Razlozi za osvetu, koji će postati veći od
svih drugih životnih razloga, ticali su se njezinoga osjećaja da Ivo nije
spavao s njom, nego s nekom drugom ženom koju je zamišljao i zbog
koje nije ni volio da mu je u postelji licem okrenuta. Kurve je plaćao
novcem, a njoj je naprosto lagao. Sve drugo bilo je isto i nije ju
razlikovao od stotina, možda i tisuća žena koje je spoznavao po svim
lukama svijeta. Volio je samo jednu pa je zato htio nazvati kćer njezinim
imenom.
Spustila je Dianu na otoman, uzela papir i olovku i napisala:
»Tužnoga srca javljamo da je u Americi umro Ivo (Etorea) Delavale. Bit
će pokopan sutra, u utorak, u obiteljskoj grobnici Lovre Sikirića.
Ožalošćeni: žena Regina i kćer Diana.«
Onda je razmislila i najprije prekrižila »tužnoga srca«, pa je umjesto
riječi »ožalošćeni« napisala frazu »zemlji ga predaju«. Pa je prekrižila i
ime djeteta. Uzela je papir i kutiju s nasmijanom crnkinjom i otišla u
pogrebno poduzeće.
Tek kada je izašla iz kuće, sjetila se da je ostavila Dianu, zastala je na
tren, i nastavila niza skale. Tada je prvi put ostavila Dianu samu kod
kuće. Pogrebnici u prvi mah nisu htjeli preuzeti limenu kutiju, ali im je
zaprijetila da će ju sad otvoriti i rasuti pepeo po podu i neka se onda
snalaze. Odbila je i ideju da u gradu nađe neku ljepšu umu, primjerice
onu keramičku apotekarsku u kojoj se čuvaju pripravci za lijekove.
Ne, pokopaću ga takvog kakvog su ga poslali!, odbrusila je i ljudima u
crnome nije padalo na pamet dalje prigovarati.
Sprovod je trajao kratko, bez govornika i popova. Luka je donio
vijenac, susjede su zavirivale u otvorenu grobnicu pokušavajući
provjeriti u kakvom su stanju pradjed Lovre koji je umro osamsto i
neke, i ostali mrtvaci koji su išli za njim, ali slabo su što mogle vidjeti jer
je u grobnici bilo mračno i nije se osjećao nikakav poseban miris.
Vonjalo je na kamen i vlagu, isto onako kako vonjaju poplavljene
konobe kuća razrušenih u ratu. Pogrebnik u crnom donio je kutiju s
Ivovim pepelom prekrivenu crnom maramom. Aj kvragu s tom krpom!,
viknula je na njega udovica, skidaj to! Prišla je i strgnula maramu kao u
onom mađioničarskome triku sa zecom i šeširom. Čuo se uzdah
zaprepaštenja. Čak je i Luki bilo neugodno, iako nije držao do
posmrtnih počasti i gnušao se svijeta koji obilazi sprovode. Ali još se
nije dogodilo da nekoga ukopavaju u zahrđaloj limenoj kutiji od kave.
Ona je poludila!, šaptale su zabrađene starice odlazeći s groblja.
Kako ju nije strah Boga?, pobuniše se glasno kada ih Regina više nije
mogla čuti.
Sad si se našla upišat, sotono!, podviknula je na Dianu i pljusnula je
po obrazu. Dijete je zacviljelo, pa ju je pljusnula još jednom. Što je tebi,
ženo božja?, pritrčao je Luka i otrgnuo joj malu. Našavši se u sigurnim
rukama, Diana je počela tuliti koliko ju glas nosi. Ujak ju je podigao u
naručje, daće tebi tvoj dundo šećera, tješio je djevojčicu i pokušavao
sustići Reginu koja je bijesno grabila naprijed. Trčkarao je za njom sve
do kuće i što bi više ubrzavao korak, to je i ona išla sve žurnije, držeći
razmak od tri, četiri metra.
Nikad mu nije ispričala cijelu istinu o tome zašto se tako ponašala, a
Luka nije previše ni ispitivao. Sestra je bila sedamnaest godina starija
od njega. Od njegovih malih nogu ponašala se prema Luki majčinski,
zapravo mu je u velikoj mjeri i zamijenila mater nakon što je ona 1927.
umrla od srca. Rijetko je vikala na njega i nije se ljutila zbog njegovih
mušica, nego bi ga branila pred starijom braćom koja su ga već kad mu
je bilo trinaest htjela izbaciti iz kuće kad je na Pilama izazvao skandal s
britanskim konzulom, pa im je policija dolazila u kuću.
To što je Regina bjesnila, što je bez razloga udarila dijete i što za
Ivom nije ni suzu pustila, Luki je bilo čudno. Vjerovao je da iza toga
nešto stoji, a da će mu ona objasniti i reći upravo onoliko koliko on i
treba znati. Imao je neku kurvu u Chicagu, rekla je iste večeri. Sigurna
si?, pitao je umjesto da kaže kako žensku ima svaki ili skoro svaki
mornar i da se zbog toga ne bi trebala uzbuđivati. Regina ga je samo
pogledala i nije mu odgovorila. Diana je sjedila na tuti pokraj lavandina
i nije se usuđivala reći da joj se ne piški i ne kaki. Šutjela je i virkala
malo u mater, malo u barbu, sve dok Luka nije shvatio da dijete već sat
vremena sjedi na noćnoj posudi i ne daje glasa od sebe. Pljesnuo je
dlanovima, jesmo li gotovi, brate Sokrate?, pitao je, zgrabio Dianu i
okrenuo je naglavce da provjeri stvar. Na bijeloj dječjoj stražnjici
ocrtavao se savršeno pravilan i jasan crveni krug, ocrtan rubom tute.
Ništa nije bilo?, upita tobože strogo, njuškajući Diani guzu. Ona se
smijala kao luda i više nije pamtila strah.
Jesmo li gotovi, brate Sokrate?, pitao je Luka svakoga dana i po pet-
šest puta, brisao je Diani guzu, presvlačio je kad bi se u igri zanijela i
upiškila, vodio je sa sobom u grad, od kavane do kavane. A ona bi
satima mimo sjedila dok se barba kartao. Takvo je bilo pravilo. Kad
barba karta, trebaju biti mir i tišina. Da i nju i njega drugi barbe ne bi
potjerali.
Sjedi i ne miči se i misli da dobijem najbolje karte. Ako budeš dobro
mislila, onda ću ih i dobiti, rekao joj je, a ona bi dobro mislila. Iako barba
nije rekao kako se to radi, u glavi je slagala najšarenije kombinacije teta,
kraljeva i žandara. I uvijek po jednoga asa sa srcem jer je to bila karta
koju je barba najviše volio.
Premda se slika iz Dianine glave nije slagala s onom koju bi Luka
imao u rukama, jer da jest, gubio bi novce, počela je duga sezona
njegovih kartaških dobitaka, koja će potrajati sve dok Diana ne krene u
školu.
U početku je mislio da se radi o slučajnostima, ali uskoro je
povjerovao u Dianine nadnaravne sposobnosti. Ili je vjerovao da mu
dijete pripada i da on pripada njoj po nekom višem svemirskom
zakonu. Niti je Luka Diani bio samo ujak, niti je ona njemu bila tek mala
nećakinja. Iz njihovog zajedništva logično su proizlazili kockarski
uspjesi. Dok bi sjedila u kutu, kršila prste, mrštila se i dobro mislila, on
je pobjeđivao. A kad bi ostala doma jer se prehladila ili bi se mater
pobunila što ju stalno vodi uza se, karta bi ga stala i počinjao je gubiti.
Uskoro su i drugi povezali njezino prisustvo s njegovim pobjedama i
rekli su mu da malu više ne dovodi. Tko je vidio s djetetom dolaziti na
kartanje! Pitao ih je kakvi su to oni ljudi, muškarci i kockari pa se plaše
četverogodišnje curice. Ako ih ona može pobjeđivati, tada je bolje da se
ostave karata i uhvate motike. Na kraju je zaključeno da Diana smije biti
prisutna, ali ne uvijek, nego samo preko tjedna, a subotom i nedjeljom
će igrati sami.
Tako je, kao pravi radni čovjek, Luka radnim danima zarađivao, dok
bi neradnim trošio zarađeno ili uopće ne bi dolazio na kartanje, nego bi
s malom išao u avanture. Sjeli bi u barku i veslali – ona je umjesto vesla
po moru udarala velikom kuhačom – do nekog od otočića ili škoja i po
cijeli dan se igrali robinzona. On bi na udicu lovio ribu, palio vatru
udarajući kremenom po kamenu, pa su pekli ulovljeno i zamišljali
koliko su godina već tu i kada su posljednji put vidjeli brod u daljini.
Obično je godina bilo preko dvadeset, a brod su vidjeli prije sedam.
Dianu je oduševljavalo što u toj igri na svijetu nema nikoga osim njih
dvoje, a ni Luki nije bilo mrsko znati da je ostao sam s tim djetetom i da
se više ne mora snalaziti među ljudima koji su jednom davno podivljali.
Podivljali su malo nakon što se gola miss Simpson s Edwardom
sunčala na njihovim plažama, a on ju je gledao misleći kako je lijepa ta
princeza i kako bi sretna bila njezina kraljevina. Bio je to posljednji
prizor romantičnoga i veselog svijeta, onoga koji je postojao prije
otkrića ton- ilma. Nakon što su miss Simpson i Edward zauvijek otišli,
začule su se eksplozije koje su se onda širile gradovima i državama,
začuo se zveket kama i noževa, gradom su promarširali talijanski
vojnici s kokošjim guzicama na šljemovima, muškarci su pošli u rat,
žene su pekle pogače za dugi put i bilo je sramotno ostati izvan te lude
krvavije.
Njemu je, međutim, sramota bila bliža i draža od toga da živi
životom hrabrih i onih koji su lako umirali. Iza onoga što se događalo
nije vidio veliku politiku, niti išta što normalnome čovjeku odmah ne bi
bilo jasno; nije ga zanimala ni Njemačka, ni Hrvatska, a ni borba protiv
fašizma. Možda mu je Staljin bio draži od Hitlera, a Churchill od
Mussolinija i možda je navijao za Tita, jer mu je brat Bepo bio u
partizanima, ali Luki je od toga bilo važnije da uvjeri grad u svoju
bezazlenost. Izigravajući klauna i budalu, onoga koji nijednome
muškarcu nije suparnik i ni od jedne žene ne traži ljubav, on je zapravo
molio da bude izuzet od svega čemu su drugi srcem ili nesrećom
pripadali. Međutim, nije izgubio svijest o tome što radi i koliko je teško
cijeli jedan grad okrenuti u svoju korist i držati ga uvijek u istome
uvjerenju. Ništa se nije promijenilo ni s krajem rata jer su tada pristigli
zaslužnici i osvetnici koje je isto tako trebalo uvjeriti da im on ne stoji
na putu i da je nedostojan njihova gnjeva. A godine 1947. i nekoliko
sljedećih taj gnjev bio je strašan, te se na mahove činilo i da je strašniji
od onoga ratničkog.
 Igra robinzona bila je, ako odrastao čovjek u nju povjeruje, a Luka je
vjerovao bez ikakvih problema, jedan od ljepših načina da se odmoriš
od svakoga gnjeva.
Osim kartanja i robinzona, odvijala se još jedna avantura. Svakog
mjeseca odlazili su u Kunu, u ljetnikovac Delavale, on je obrezivao lozu
ili brao grožđe ili bi u selu ugovarao berbu maslinika. Nakon što je Ivo
umro, a ljetnikovac pripao Regini, Luka se bavio mišlju da se preseli u
Kunu, okopava lozu, sadi masline i tako proživi život. Ali to ga je kratko
držalo. Za ozbiljnije planove nije imao volje, ni pameti i stvarao bi ih
samo dok ne izađu izvan kraljevstva mašte, nakon čega ih je puštao da
odu svojim putom, svakako što dalje od njega. Jer tko bi cijeloga života
okopavao lozu, sadio masline i strahovao od peronospore, juga i bure,
od nevere i neverina i gripe koja bi sigurno došla čim bi se nešto trebalo
okopati ili obrezati. Kad čovjek tako planira, onda računa na ženu i
djecu, a njemu su žena i djeca bili novo vrelo briga, komplikacija i još
ozbiljnijih planova u kojima nema radosti. U dvadeset petoj godini
života vjerovao je da nikada neće imati djece i bio je skoro siguran da se
neće ženiti. Do prije dvije-tri godine mučilo ga je što još nije legao sa
ženom, a svi koji su išli s njime u školu jesu, ili su barem govorili da
jesu. Da je ostala ijedna kurva u gradu, sigurno bi skupio novac i otišao
k njoj da skine mrak s očiju – kako se tad govorilo. Ali bile su godine
1944. i 1945., kurve su se razbježale pred umiranjem i rađanjem
država. Poslije ga je prošla volja ili je shvatio kako bi od ulaska u svijet
muških imao više štete, nego koristi. Seks i muško-ženska ljubav su
poput opijuma: nakon što jednom probaš, sili te da to činiš cijeloga
života. A sve što čovjeka na takav način obavezuje ne može biti užitak.
Dolazeći s Dianom u ljetnikovac Delavale, opet je između života i
igre birao igru. Osjećao se kao pijani bogataš i veliki nasljednik, a tako je
i komunicirao sa seljacima, plaćao im vino u seoskoj krčmi i nudio im
svoj maslinik da ga tako jeftino oberu da su na kraju i povjerovali kako
ima novaca na bacanje. Godilo mu je da tako misle i da se prema Diani
ponašaju kao prema princezi.
Nije ona dijete, barabo jedna nevaspitana, ona je dama!, dreknuo je
na krčmara koji je rekao da nemaju nikakvoga pića za dite. I da si joj
donio čašu vode! Osnovna distinkcija između tebe i nje jest što dama zna
da je voda najzdravije piće na svijetu.
 Krčmar se odgegao do kuhinje, dok su mu se nad glavom rojili
upitnici kao u Disneyevom stripu Mika Miš. Niti je znao što znači riječ
»distinkcija«, niti je razumio zašto bi voda bila najzdravije piće na
svijetu, ali ga je uputa da je »nevaspitan« zabrinula. Znao je što znači ta
riječ, ali mu je nitko još nije uputio. Tu riječ izgovarali su na radiju, u
pričama s ubojicama i policajcima emitiranim iz Beograda. A čuo bi ju i
od ministara koji su držali govore na svečanim otvorenjima radnih
akcija. Našoj omladini nije nedostajalo lepog vaspitanja ni kad je jurišala
na bunkere!, uzvikivao je drug Boris Kidrič. Već po tome je krčmar
mogao zaključiti da ga je ovaj čovjek uvrijedio. Donio je Luki njegovo
vino, a Diani vodu, pa se vratio u kuhinju, da im bude što dalje od očiju.
Svijet se izvrnuo naglavce, u to nije bilo nikakve sumnje, ali ga je mučilo
što je taj čovjek djevojčici. Otac i kćer sigurno nisu; bit će da joj je nešto
čega ranije nije bilo. Raspitat će se on u selu. A šta ti gledaš?, dreknuo je
na staru Tere koja je gulila krumpir, zgrabio kapu i kroz stražnja vrata
izišao van.
Znaš li da ti je ćaća mrtav?, upita Luka djevojčicu. Znam, reče ona,
gledajući negdje ispod stola. A znaš li što je to biti mrtav?, pitao je dalje.
On se neće vratiti, a mater je ljuta na mene, odgovorila mu je. Nije ljuta,
zašto bi bila ljuta... Je,je, znam ja to... Nije ljuta, nego joj nije lako.
Diana je slegnula ramenima. Izlazilo je na isto: i mater je ljuta ili joj
nije lako. Ionako nema razlike između te dvije stvari. Meni je lako, reče i
nasmija se. I meni je lako, reče barba i strogo tresnu čašom po drvenom
stolu, nama je lako!... Uvijek će mi bit lako?, insistirala je djevojčica. Neko
kako, nego lako! Kome je danas lako, uvijek će mu bit lako. Takvo je
pravilo i tako je odlučeno u Jalti!, širio je ruke kao da se to
podrazumijeva.
A što je to Jalta?, upita ona.
E, vidiš, to je duga priča i mislim da nije vrijeme za nju, odmahnuo je
kao da se brani od pčela, znajući da će je to navesti da pita dalje.
Pričaj mi, pričaj mi, što je Jalta?, molila je.
Ali da pažljivo slušaš i sve pamtiš, da možeš reć ako te budu pitali,
pravio se strog.
Slušat ću, sve ću slušat, namještala se na stolici kao Lindberg pred
polijetanje.
 Evo ovako, započeo je, Jalta ti je jedna konoba, ustvari staja u kojoj su
se našla tri barbe, ustvari barabe... Nemoj tako, prekide ga, neću –
ustvari. Što su to barabe?... E, teško će to bit bez ustvari. Ali probat ćemo.
Našla su se njih trojica u toj staji, a svaki je imao čarobni kamen. To je
kamen koji izgleda ko obični, ali nije obični jer se kroz njega vidi kao kroz
caklo, a nije caklo već je kamen. Nemoj me pitati više o tom kamenu, jer ni
ja ne znam. Da znam, već bi ga našao. S tim kamenom možeš sve. Odrediti
koliko će trajati noć, a koliko dan, hoće li ljudi ići na rukama ili na
nogama i hoće li kuće rasti od krovova ili od temelja. E, ali problem je
nastao jer su sva trojica imali takav kamen, pa su se morali dogovoriti
kako će bit. A ne da jedan produžava dan na šesnaest sati, drugi ga krati
na pet, a treći veli da neće biti nikakvog dana. Mora se znati red i moraju
ljudi znati kako im je, objašnjavao je.
Djevojčica se mrštila. Nije shvaćala zašto bi jedan barba htio dan od
šesnaest, a drugi dan od pet sati. A jesu li ti čarobni kamenovi baš skroz
jednaki?, upitala је.
Moram ti reći da jesu. Samo su malo različitih boja, ali sve drugo je
isto, reče Luka. I isto su jaki?, pitala je. Bravo! To je bilo najgore, sva tri
kamena bila su isto jaka. E, i onda su njih trojica sjeli u tu Jaltu i nisu
izlazili van tri dana i tri noći... A koliko su im trajali dani i noći?, upita
Diana, na što se on zbuni. Nije znao što će joj reći: koji je od trojice
barba odredio dužinu dana i noći u Jalti?
Dobro pitanje, dobro pitanje, pokušavao se izvući, ali oni su se u tu
Jaltu i zatvorili da ne bi vidjeli kad je dan, a kad noć, nego su pustili da
sunce izlazi i zalazi kako mu je volja, sve dok se tri kamena ne dogovore. A
dogovorili su se tako što je jedan drugoj dvojici rekao – vi ste najljepši,
drugi je rekao – a, vi ste najpametniji, treći je rekao – vi ste, pak, najjaći.
Kako ih je bilo trojica, a svaki je govorio drugoj dvojici, tako se više nije ni
znalo koji su najljepši, a koji najpametniji i najjaći. Tako su odlućili da
Svijet podijele na tri jednaka dijela, pa da svaki odlućuje u svome dijelu.
Zato je u Americi noć kad je u nas dan i zato su neki ljudi bogati, a drugi
siromašni. Sve to su njih trojica odlućili u Jalti, rekao je razočaran što mu
je propala bajka.
Samo se u jednom trenutku otkliznula i pretvorila u nešto što joj
nije htio ispričati i što nije ni sam razumio.
 U Jalti je odlućeno da materi bude ljuto i teško?, upita Diana baš u
trenutku kada se krčmar pojavio na vratima.
Gledao ih je s prezirom u uglovima usana i klimao glavom. Sve znam,
reče, sad mi je sve jasno! Sve mi je jasno!, ponavljao je i krpom čistio
nevidljivu prašinu sa stolova. Idemo sad, Luka šapnu Diani, samo idite,
idite zbogom!, čuo ga je krčmar, ne morate ni platiti! Al u mene više ne
dolazi! Bolje ti je, gudinu stari!
Šutke su išli prema ljetnikovcu, barba je bio posramljen jer se pred
djevojčicom nije pokazao kao veliki zaštitnik, a ona je bila sretna što su
pobjegli. Sigurno je on jedan od trojice iz Jalte, zaključila je. Samo što joj
barba to neće reći, ali ona ga neće pitati, da joj ne bi lagao ili da ne bi
vidio ono što ona vidi: barba se plaši tog čovjeka. Neka se plaši, plašit će
se njih dvoje zajedno. Diana će se još više plašiti, samo da njemu bude
lakše. Luku je mučilo što je to krčmar mogao čuti o njemu kad se vratio
takav. I od koga je čuo to što je čuo. Odgovor neće saznati, ali s
djevojčicom više nije ulazio u jedinu krčmu u Kuni. Tako će ostati
zauvijek, do posljednjega zajedničkog putovanja.
Bio je to jedini neugodni doživljaj u Lukinim i Dianinim avanturama.
Sve drugo bilo je nježnost i sreća, koliko za nju, toliko i za njega. U ludim
godinama jedno su drugome bili anđeli čuvari. On je nju spasio od
Reginine lude opsesije drugom Dianom. Djevojčica je postala vrhuncem
jedne laži, ali je Luku spasila od godina partizanske osvete, ljubavi i
mržnje prema Staljinu i svega drugog što bi ga, možda, došlo glave da se
nije igrao robinzona, imao svoga kockarskoga anđela i s njime odlazio u
Kunu. Štitili bi jedno drugo i dalje da Diana nije krenula u školu i da
Regina baš tada nije odlučila preuzeti njezin život u svoje ruke. Dok ju je
trebalo hraniti i presvlačiti, učiti je prvim riječima i stvarati slike
vedroga djetinjstva, prepustila je dijete Luki, ali u času kada je mala
morala poći među drugu djecu i tako se naći pred očima grada, Regina
ju je istrgnula iz bratova naručja. Dosta je što on nije kao normalan
svijet i što je na sramotu obitelji. Neće mu dozvoliti da malu oblikuje i
mijesi prema svojoj mjeri. Uostalom, što bi bio ženski Luka? Kurvica
koja će se svima smijati i svakome biti na ludost i veselje. Ako muško i
može biti takvo, e, žensko vala ne može! Naročito žensko od loze
Delavale koje u sebi već nosi zlo.
 Nakon prvih dana rujna 1951. Regina više nikada nije pustila Dianu
da s barbom ide na kartanje ili u robinzone. Svejedno je li bio radni dan
ili nedjelja, tjerala ju je da sjedi pokraj špahera i uči, na istoj onoj
drvenoj stolici na kojoj će sama dočekati starost i koja će sa svim
drugim stvarima izgorjeti u ratnome požaru 1991. Luki je rekla da joj
ne dira u dijete i da ne čini štetu ako od njega već ne može biti koristi.
On se povukao, dijelom stoga jer je vjerovao starijoj sestri, a dijelom
zato što nije mislio da ikoga, osim samoga sebe, može spašavati. Sve do
bijega u Italiju mirno je i skoro bez riječi gledao kako mater odgaja
dijete i zaboravljao na obećanja koja je Diani dao i na tajno bratstvo
koje je sa njom činio. Bio je to jedini njegov grijeh, ali ni taj nitko nije
pamtio.
O Diani Vichedemonni Regina se raspitivala još punih deset godina
nakon što je sahranila hrđavu kutiju s natpisom Santos i licem
nasmijane crnkinje. Pisala je vlasnicima brodova na kojima je Ivo od
tridesetih godina plovio, molila ih da joj šalju spiskove mornara, lagala
da traži brata s kojim treba podijeliti bogato nasljedstvo; obećavala je
novce ako ga pronađu, izmišljala račune u švicarskim bankama,
potpisivala se kao contesa Regina Della Valle, išla profesom Svitiću da
joj pisma prevodi na talijanski, francuski, njemački i engleski, naručila
pečat sa svojim imenom i papire s monogramom, sve dok nije potrošila
obiteljsku zlatninu i rasprodala vinograde na Pelješcu. Opsesija
nepoznatom ženom, jedinom osobom koja je mogla ugasiti Reginin
životni bijes, bila je u svakome smislu preskupa. Osim obiteljskog
nasljeđa čija se vrijednost uvijek bolje izrazi u uspomenama nego u
kretanju cijena zlata na svjetskim burzama, Regina je na bubanj stavila i
sve drugo. Ono što joj je pripadalo i ono što nije. Diana Vichedemonni
postala je njezina jedina misao, središte kosmosa, crno sunce u
heliocentričnome doživljaju svijeta. Oko tog imena okreće se sve što jest
i što nije, oko svoje osi i oko Diane. Iz gravitacijskoga polja tog crnog
sunca neće se otrgnuti nitko. I ništa što Regina čuje, vidi, nanjuši, opipa
i osjeti svejedno na kakav način. Čitavih pola stoljeća kasnije zbog Diane
Vichedemonni raspast će se obitelj i bit će otvoren novi lanac nesreća u
koji će se Regininom smrću uključiti ljudi koji s njom nisu imali nikakve
prethodne veze. Heliocentrični sustavi nesreća ciklično se obnavljaju.
Oni su jedina živa povijest, historija koja se ne gasi nego se prenosi s
generacije na generaciju i iz vremena u vrijeme. Postoje i stotinama
godina kasnije. Kao što je za veliki svijet Hitlerov zločin živ i od njega
stradaju djeca koja su rođena nakon urušavanja Trećega rajha, tako je i
za male svjetove, obiteljske mikrokosmose i ljubavne spojeve, besmrtan
taj sitni, sa stanovišta historijskih znanosti sasvim beznačajan zločin.
Povremeno su stizali odgovori od Lloyda i Georga J. Ronsona&Sons,
u kojima su Reginu upućivali na jugoslavenske ambasade u Londonu i
Washingtonu. Tako je došlo i pismo Samuela F. Kleina, predratnoga
tršćanskog brodara koji je 1951. živio u Hai i. Pisao joj je da ne zna ništa
o sudbini svoja četiri broda, ali da je sva dokumentacija izgorjela u
crnokošuljaškoj paljevini još 1938., i da žali što gospođa ne može
pronaći svoga brata, ali se čudi što ga traži samo zbog nasljedstva. »Moj
vam je savjet da ga potražite iz nekih boljih i plemenitijih razloga. Tada
će dragi Bog dati da ga nađete!« Pustila je suzu nad tim riječima i
sažalila se nad čovjekom kojega je sudbina navela da tako govori. Ne
može to biti ništa drugo osim sudbine, mislila je: nekima smrt odnese
sve koje su voljeli i sve koji nikada nisu počinili zlo. Nije znala da joj je
Samuel F. Klein mogao ispričati barem dio istine o Ivu, samo da je pitala
prave stvari umjesto da traži spisak mornara s broda Leonica. A možda
bi i Klein prepoznao tko mu piše samo da je svoje prezime napisala
kako valja. Ili je čak i to znao te ju je zato i uputio da nađe bolje i
plemenitije razloge za svoju potragu. Nemoguće je to tvrditi, ali nije
isključeno da bi Samuel F. Klein u nekim sretnijim okolnostima, i da je
njezin bijes bio samo malo tiši i bliži razumu, spasio Reginu Delavale.
Možda bi bilo dovoljno samo da je znala tko je zapravo bio Samuel F.
Klein.
 VII

U zimu 1942. Samuel F. Klein bio je zarobljen na tavanu banjalučke

gimnazije. Nitko ga zapravo nije zarobio, ali se nije usuđivao izaći van
jer je bio od onih Abrahamovih sinova za koje se govorilo da ih možeš
po nosu prepoznati. Iako Kleina nije odavala samo orlovska nosurda
koja mu se spuštala skoro do vrha brade; sav je izgledao kao da su po
njemu crtane nacističke karikature: malen i pogrbljen, kokošjih prsiju,
krivih nogu kao da je jahao na bačvi, i sitnook, čupavih crnih obrva i
kose koja se neprestano mastila, i uzaludni su bili šamponi i pomade
koje je u dobra vremena nabavljao iz Londona i Pariza. Da se spustio s
gimnazijskoga tavana, ne bi ni stigao do Gospodske ulice, a već bi ga
ščepali, ako ne ustaše, onda svjesni građani kakvih je u Banjoj Luci bilo
tačno onoliko koliko ih je i inače, u normalnim vremenima i državama u
kojima nisu na snazi rasni zakoni. Ljudi koji gradskoj ka ileriji
prijavljuju pse lutalice nakon uspostave velikoga njemačkog reicha i
svih drugih rajhova prijavljivat će Zidove i Cigane.
O tome je Klein razmišljao dok je ležao na prašnjavom otomanu i
igrao se s velikim školskim globusom. Mučilo ga je jedno sjećanje: 1919.
sjedio je na Sušaku, u advokatskoj kancelariji bratića Huga, kada je
Hugo oduševljen konačnom uspostavom vlasti i normalnoga života
telefonirao mjesnom načelniku i upozorio ga na potrebu osnivanja
gradske ka ilerije jer su se psi lutalice u godinama rata i bezvlašća
toliko namnožili da prijete epidemijama zaraznih bolesti. Ne samo što
se Samuel nije pobunio, nego se slagao s bratićem i bio iskreno začuđen
načelnikovom pomanjkanjem interesa za problem i osornim načinom
na koji je s telefonske veze skinuo najuglednijega sušačkoga advokata. A
jesu li im psi zapravo smetali, jesu li bili agresivni i je li bratićima išao
na živce noćni lavež? Koliko god se trudio izmaštati pozitivne odgovore,
Samuel F. Klein se nije mogao sjetiti niti jednog jedinog neugodnog
iskustva sa sušačkim psima. Šugavi i izgladnjeli, sklanjali su se ljudima s
puta, bježali su kad bi čovjeka vidjeli na pedeset metara daljine.
Djelovali su prilično razočarano cjelokupnim rodom dvonožaca. Sušački
psi su, mislio je Klein, bili dostigli treću evolucijsku fazu: od divljih
prapredaka i pitomih predaka nastali su rezignirani pseći suvremenici.
Bića strepnje, straha i ilozofske melankolije. Kad bi se osamili, ležali su
na gomilama smeća i žmirkali pod suncem. Osim međusobne, to im je
bila jedina komunikacija s vanjskim svijetom. Samo od sunca nije
prijetilo zlo.
Pa zašto su onda i bratiću Hugu i njemu smetali ti psi? Shvatio je da
im nisu smetali oni, nego su svoje uzbuđenje rađanjem nove države
pretočili u potrebu za obračunom sa psima lutalicama. To je bio jedan
od brojnih higijenskih imperativa. A u danima stvaranja države čovjek
živi od imperativa. Da nisu bili uzbuđeni državom, po svoj bi prilici došli
do zaključka kako javnoj higijeni s drugih strana prijeti puno veća
opasnost nego s pseće strane. Ili ne bi ni razmišljali o javnoj higijeni.
Slična pravila vrijede sad, pa zbog njih on ne smije sići s tavana. Razlika
je samo u tome što je potrebu za ka ilerijom zamijenila potreba za
logorima, a eliminacija pasa lutalica je u suvremenom svijetu
pretvorena u eliminaciju Židova, Cigana i pravoslavaca. Dakle ljudi.
Čovjek nije isto što i pas, ali uzbuđenje koje nastaje kada se rađaju
rajhovi ili države ne priznaje razliku između ljudi i pasa.
Ono o čemu je Klein najčešće razmišljao i na što nije bilo odgovora
jest da li bi i on, da slučajem nije Abrahamov sin, bio svjesni i savjesni
građanin nove države pa da prijavljuje dvonošce bez pedigrea? Nije
razumio kako se ljudi preko noći pretvore u divlje zvijeri i uvjeravao je
sebe da mu se to nikako ne bi moglo dogoditi. A onda bi se sjetio 1919.,
značke s likom kralja Petra Prvog Osloboditelja, čežnjivih pogleda
prema Rijeci za koju se slutilo da će pripasti Italiji, i olakšanja koje je
osjetio kada je bratić Hugo odlučio dati njihov zajednički prilog rađanju
države. Nije ga tješilo što od ka ilerije na kraju nije ispalo ništa, niti to
što bi se obojica sigurno pokajali kad bi vidjeli ljude kako love pse.
Činjenica da je zbog države učinio ili osjetio nešto što inače ne bi, bila je
neoboriva. Patriotizam se razlijevao kao med sa srebrne žlice i tražio je
krv s kojom bi se pomiješao. Pseću ili ljudsku, to je prije zavisilo od
prirode novorođene države nego od duša iz kojih je patriotizam
potekao. Ona iz 1919. ostavljala je građanima slobodu izbora žrtve, pa
su Samuel i Hugo odabrali pse lutalice, a država iz 1941. je u zakonima
točno navela čiju krv traži. I to je bilo ispisano na svakom uličnom uglu,
svakoj oglasnoj ploči, na grbu i zastavi. Govorile su o tome vojne i
redarstvene uniforme, njihovi boja i kroj, mrtvačke lubanje s
prekriženim kostima i junačke pjesme elitnih postrojbi. Patriotizam je
med i krv. Živi svijet dijeli se na patriote i bića čija krv ima biti
žrtvovana. Mjesec dana boravka na gimnazijskome tavanu bilo je
dovoljno da se Samuel F. Klein zarekne da više neće voljeti nijednu
državu.
U Banju Luku stigao je u jesen 1941. iz sela Štivor kod Prnjavora,
putujući u zaprežnim kolima Husnije Hadžalića, ispod sijena na koje je
bio alergičan. Desetak puta je u dva dana mislio da će se ugušiti, ali gore
od toga bilo mu je što Husnija, inače duša od čovjeka, uopće nije
shvaćao što je alergija. Vlastitu glavu stavio je u torbu da spasi Kleinovu
glavu, obojicu bi na licu mjesta smaknuli da su otkrili Židova pod
sijenom, i još je bio duboko razočaran ponašanjem čovjeka kojeg
spašava: Guši te sijeno, kažeš. Pa ja, kako te i neće gušiti kad si iz grada.
Dobro je da te samo guši. Čudo da te ne žulja i ne bode. Grom me ubio ako
ja vas išta razumijem. Gone te ustaše, goni te redarstvo, državu bolan
protiv sebe imaš, ej!, ni manje ni više nego državu, al tebi je od rođene
guzice važnije da Husniji pokažeš da si rasto u svili i kadi i, pa ti smeta
moje sijeno. Ko da ja ne bi volio da sam se valjo po svili i kadi i. Al ja sam
se, gospodine moj, grijo u kravljim govnima! I mislio sam da boljeg od
toga nema. Sve dok nisam došo u grad i sve dok mi ti nisi reko da ti smeta
moje sijeno. Allah dželišanuhu sebi ne bi mogo doć da ovo vidi. Al srećom
ne vidi. Odavno je on od ovog digo ruke.
Zalud je Klein pokušavao seljaku objasniti prirodu svoje bolesti.
Kakva je to bolest koja se ne prenosi sa čovjeka na čovjeka i koja nastaje
samo od sijena? Nekome od sijena, a drugome od brašna, cvijeća ili
jagoda. Takve bolesti nema i kapak!
Znaš kako se kod nas u Bosni zove ta tvoja bolest?, pitao ga je. Zove se
pasjaluk! Ali od nje oboliš dok si dijete i nije se čulo da staroga prdonju to
ufati. Ne do Bog! A znaš kojim se melemom pasjaluk jedino liječi?
Batinom i kandžijom i vrbovim prutom, pa preko guzice! Nekom treba
više, nekom manje, al svi su se od pasjaluka izliječili. Za tebe je, bojim se,
kasno.
Slušajući ga, Klein nije znao da li bi se smijao ili bi plakao, ali mu je u
svakom slučaju bilo žao što se u tako lošem svjetlu prikazao čovjeku
koji mu spašava glavu. Na rastanku mu je htio dati dva francjozefovska
dukata, ali Husnija nije htio uzeti. Ruka bi mi se osušila da ih uzmem,
rekao je i pobjegao u noć. Više od zlata njemu bi vrijedilo da je dobri
Allah uredio svijet tako da ljudi ne psuju njegovo sijeno.
Školski podvornik Franjo smjestio je Kleina na tavan, da tu ostane
pet-šest dana, dok ne stigne veza koja će ga prebaciti u talijansku
okupacijsku zonu. Do tada će ga hraniti i dvoriti, ni ptičjega mlijeka mu
neće usfaliti, ali ne do Bog da nos promoli s tavana, ili da danju, dok su
đaci u školi, spušta noge s otomana, jer su stropovi tanki i netko će ga
čuti. Danju, dakle, nema ni sranja ni pišanja. Ako ga napne, neka nuždu
pravi u gaće! Bude li se drukčije ponašao pa ga ustaše otkriju, Franjo će
se praviti da ne zna za njega i još će ga pljunuti i nabiti nogom u guzicu.
Ali ako bude pametan i bude postupao po pravilima, nema šanse da ga
itko nađe. Dogovor je sklopljen; svake večeri podvomik mu je donosio
hranu i novine od toga dana, a svakoga jutra odnosio je punu noćnu
posudu. E, vala nisam vidio da iko toliko sere i piša ko ti!, rekao mu je
treći dan.
Klein se zacrvenio pa se počeo ispričavati, da bi kasnije shvatio da je
Franji duša pričati o sranju, pišanju i prdenju. To mu je, valjda, bio neki
psihički feler, ali o te tri stvari mogao je razglabati satima, na hiljadu
različitih načina i silno ga je veselilo kada je Klein to shvatio i počeo mu
iznositi svoja iskustva.
Sjedili bi na otomanu u potpunome mraku i satima jedan drugome
prepričavali svoja i tuđa zahodska iskustva. Franju je najviše oduševilo
kad mu je pričao o nekom Francuzu, pisao je o njemu zagrebački
Jutarnji list još dvadeset i neke, koji je mogao odprditi cijelu Marseljezu,
a da ne profula nijedan ton.
Kažeš, nigdje ne falša! Veliš, savršen sluh!, umirao je Franjo od
smijeha. I ljudi karte plaćaju da ga čuju! I ženske isto dolaze na koncerte!
Je l sa šeširima? I uzmu štipaljke za veš da začepe nosiće. Znaš šta ću ti
reć! Veliki je to čovjek. Samo ako ga ti nisi izmislio. Ako jesi, onda si ti
veliki čovjek. Majke mi moje Mare, nisam bolju priču u životu čuo. A je l
živ maestro prdonja? Pa ja, odakle bi ti znao je l živ. Ako i jest, nije mu
lako. Sad može Švabi na uho svirat Marseljezu, pa da glavu izgubi,
zabrinuo se nad sudbinom pariškoga svirača.
Nakon što bi se lijepo ispričao s podvornikom, Samuel F. Klein je
ostajao sam i čitao novine u kojima je tražio vijesti o svijetu u kojem
nema rata. Takvih je malo i uvijek ih je bilo malo, ali to ne primjećuješ
dok ne zarati u tvojoj avliji. Nije se trebao dogoditi svjetski rat pa da se
samo o ratovima, sadašnjim i budućim, piše na svim stranicama svakih
novina na svijetu. Samo što je ranije čitao novine bez zebnje i osjećaja
da se baš njega tiče ono što unutra piše. Ako bi ga hvatao duševni nemir,
što se događalo iznimno rijetko, jednom ili dvaput u pola godine, pa bi
osjetio kako su sve nesreće u vezi sa svim nesrećama i svaka će ti kad
tad doći pred kućna vrata, tada jednostavno nije čitao novine. Čekao bi
da ga prođe nemir, a kad se to dogodi, mirno se i sabrano vraćao
nemirima u svijetu. Ali sad je sve bilo drugačije. Nije bilo vijesti koju
neće shvatiti vrlo osobno. Novine su postale čovjekov intimni dnevnik
za taj dan. Netko drugi je još jučer znao kako ćeš se danas osjećati.
Prošlo je tako deset dana, a veza za Kleinovo prebacivanje u Italiju
nije se pojavljivala. Događalo se to i ranije, Franjo ga je nastojao tješiti.
Bezuspješno, jer je Samuel već bio na rubu sloma živaca. Ili će skočiti s
krova gimnazije ili će odšetati van, pa neka ga hvataju i neka mu rade
što hoće. Ne može više ostati tu. Bujrum, efendija!, ljutio se podvornik,
samo ti ino skači, pa nek te čereče i nek te kolju, al što si mi onda dolazio?
Misliš da je meni merak raditi ovo i na tavanu držat pravoslavce i Ćifute?
Veliš, neko drži koze i kokoši, a ludi Franjo uzo tebe da te poji i tovi. U
neku ruku i jest tako, samo što ti nit nosiš jaja, nit daješ mlijeko i još bi se
sad predavo ustašama. E, znaš šta bi ti sad uradio da si kokoš? Glavu bi ti
sjeko! Ja sam te hranio i ja ču je sječi! Kako nisi kokoš, mogu ti samo reć
da si me zajebo, rekao je Franjo i bez pozdrava otišao s tavana.
Te noći nije mu ostavio ni hranu, ni piće te je gladan i žedan morao
dobro promisliti i o svome stomaku i o svojim živcima. Ovakav život
nema smisla i ako te pola svijeta želi smaknuti, tada je stvarno
najpametnije kazati – dobro, evo vam moje glave, kad vam toliko
vrijedi! Ja od nje velike koristi nemam. Učiniš li tako, nitko ti nema
prava prigovoriti, ni oni koji su u istome položaju kao ti, ni Bog ako ga
ima. Klein je bio spreman okončati svoje muke i bio je, što Husnija reče,
rahat sa životom. Rod mu je osuđen na nestanak, tamo gdje ga zovu
židovskim i ovdje gdje ga zovu jevrejskim i na svakoj tački zemaljske
kugle gdje ga zovu hiljadama različitih imena, pa nema nikakvoga
smisla, ni načina da se baš on, Samuel F. Klein, tome odupire.
Ako svi Jevreji moraju nestati i to je način na koji postoji svijet, koji
bi razlozi njega, samo jednog Jevrejina, izuzeli od općega pravila?
Tražiti to isto je kao tražiti da samo za tebe ne važi sila zemljine teže.
Lako je hodati po površini vode kada si katolički svetac i stotine
milijuna vjeruju da stvarno hodaš po vodi, ali kako činiti istu stvar a da
baš nitko u nju ne vjeruje? Može samo da žali što je među Abrahamove
sinove stigao tako kasno, baš u vrijeme kada je odlučeno da ih više ne
treba biti. Da su se njegovi preci unazad dvije hiljade godina ženili i
množili u svakoj generaciji samo po mjesec dana ranije, živio bi u
sretnije doba, u sedamnaestom ili osamnaestom stoljeću, ili još ranije,
imao bi svoj dućančić i svoju sinagogu i umro bi kao čovjek. Od kuge,
kolere ili si ilisa, a ne da se zlopati zbog nečega za što nije kriv i za što
nije ni zaslužan.
Svoje židovstvo Klein je, kao i svaku drugu pripadnost, doživljavao
kao nerješiv aritmetički zadatak. Vjerojatno postoje ljudi kojima u glavu
ide što znači biti židov, katolik, musliman ili budist. To su ljudi koji
zaslužuju odliku iz aritmetike. Znaju izračunati razlike u težini, visini i
dubini zraka. Ali Klein je bio loš aritmetičar u tim stvarima. Da je
židovstvo nešto što se može izmjeriti u registarskim tonama ili u
novčanim jedinicama, lako bi s tim izišao na kraj i sigurno ne bi završio
na tavanu banjalučke gimnazije. Jest, slavio je on Hanuku i Pesah, ali zar
je to razlog što on i cijeli Abrahamov rod trebaju nestati s lica zemlje?
Pio je alkohol, radio na šabat i nije davao priloge za židovsku sirotinju i
sad ga Bog kažnjava, ali zašto ga kažnjava o istome trošku s onima koji
se nisu ogriješili niti o jedno zemaljsko i nebesko pravilo?
Ništa mu od svega toga nije išlo u glavu, ali je u noći posta, koji mu je
nametnuo podvornik, Franjo ipak došao do važnoga zaključka. Između
dvije sekiracije, njegove i njegovoga hranitelja i pojitelja, važnija je i jača
ova druga te u skladu s njom valja i postupiti. Ne dolazi u obzir da skoči
s krova i time Franji našteti. Zapekla ga je savjest i osjetio se krivim.
Osjećaj krivnje u čovjeku je tim jači što mu životne okolnosti pružaju
manje prilike da bude kriv.
Jedva je dočekao jutro i sat kad je Franjo dolazio po tutu. Ušao je
mrk i ljutit. Nešto bi ti reko, uhvatio je Franju za rukav, ali on se otrgnuo.
Nešto bih ti rekao, navaljivao je, molim te sjedi!
Podvornik je sjeo na otoman držeći na krilu noćnu posudu s
Kleinovim govancetom, kao da je riječ o svečanom peharu koji će
predati pobjednicama europskog prvenstva u hazeni. Ali mrgod mu nije
silazila s lica. Klein je razmišljao da li da mu kaže da spusti tutu da im
obojici ne smrdi pod nosom, ali plašio se da bi to moglo Franju
razbjesniti pa da opet ode i da ga mora čekati do večeri pa je odlučio da
na govno zasad ne obraća pažnju.
Izvini, živci su mi bili popustili. Neću napraviti ono što ne bi kokoš i
koza, rekao je.
Je l me to zajebavaš?, upita Franjo ledenim glasom. Nije mu se
svidjelo pominjanje životinja.
Pogriješio sam, reče Klein.
Jašta nego si pogriješio.
Ujo si me za srce!, vedrije će Franjo, pa podiže svečani pehar kao da
želi naglasiti svoje riječi.
Od toga jutra između dvojice ljudi više nije bilo ovakvih
nesporazuma. Klein nikad ne bi spominjao vezu za prebacivanje na
talijanski teritorij, a Franjo bi tek povremeno, jednom ili dvaput tjedno,
konstatirao da ne dolaze i da je loše što ne dolaze, kao što je loše da
pada snijeg kad mu nije vrijeme ili je oblačno kad bi trebalo biti
sunčano. Donosio je hranu i vodu, odnosio govna i mokraću, i živio u
ritmu izlazaka i zalazaka sunca, onako kako propisuju svete knjige svih
monoteističkih religija i kako se živjelo u davna vremena kada je čovjek
pratio izmjene dana i godišnjih doba. Klein je, pak, živio kao kokoš.
Danju bi sjedio na otomanu, premještao se s guza na guz, dremuckao i
čekao da se izlegu pilići, a noću bi spavao ili bi po tavanu u mrklome
mraku tražio stvari koje će ga malo zabaviti. Opipom je prepoznavao
stare školske imenike za niže i više razrede gimnazije i stavljao ih uz
otoman da sutra ima što čitati. Od novina je odustao na neko vrijeme,
shvativši da od njih biva još bolesniji. I globus mu je već bio dosadio
Napamet je znao svaku državu, grad i planinu, a kartu Austro-Ugarske
Monarhije tako je temeljito proučio da od Bratislave do Višegrada nije
bilo sela i zaseoka u kojem u svojoj fantaziji nije bio.
Nakon što je sve naučio o mjestima, počeo je učiti o ljudima. Jedan
za drugim redali su se davni gimnazijalci, Klein ih je pratio iz godine u
godinu i na osnovu školskih ocjena donosio zaključke o duševnim
krizama i zaljubljivanjima, o temperamentu i karakterima, o tome što se
s tim ljudima događalo nakon mature. Može li se iz toga što je nekome u
prvom gimazije loše išao latinski zaključiti da je završio među
ubojicama? Ili su u ubojice pošli odlikaši? Razvio je sistem čitanja
sudbina iz školskih ocjena, po kojem su uravnoteženi đaci, oni koji od
početka do kraja prolaze s odlikom ili dovoljnim – sasvim je svejedno,
postali ljudi koji će se svakoj državi naći pri ruci. A đaci čije ocjene
variraju postat će pravednici koji se neće podati nijednome zločinu.
Danju ih je klasi icirao, a noću je prema rezultatima svoje statistike
ocjenjivao protekli dan. Ako bi pretezali neuravnoteženi, koji nisu
postali ubojice, niti su ubojicama pomagali, dan je bio dobar. A ako bi
pretegnuli savršeni odlikaši i propalice, dan je ocijenjen kao loš.
Klein se igrao i pamtio: sve države, gradove, planinske vrhunce, sela,
rijeke, potoke i sve đake banjalučke gimnazije od njezinoga osnutka pa
do 1934., godine iz koje je datirao posljednji imenik. Nijedno ime i naziv
neće zaboraviti do smrti, 1967. u Hai i, kao ni stotine tisuća drugih
jednako besmislenih podataka koje je sabirao u svojoj glavi. Samuel F.
Klein bio je od onih ljudi čijoj se čudesnoj i čudnovatoj memoriji svi
dive, ali od nje nema nikakve koristi jer guta samo beskorisne stvari i
klasi icira ih na još beskorisniji način. Nije bio u stanju zapamtiti tri
telefonska broja, ali je pamtio školske ocjene ljudi o kojima ništa drugo
nije znao. Zaboravljao je imena svojih brodova, ali ne i nazive svih
rječica i potoka koji se slijevaju u Drinu.
Moguće da je tako pamtio i ime Ivove žene i prepoznao ju u contesi
Regini Della Valle, u pismu iz 1951.
Tako je u izmjenjivanju istih jutarnjih i večemjih rituala stiglo i
proljeće, a da po Kleina nitko nije došao. Bio je siguran da Franjo zna
što se dešava i zašto se veza ne javlja, ali mu ne govori da ga ne uzruja.
Međutim, podvomik je znao taman onoliko koliko i onaj kojeg je dvorio.
U pismu koje mu je Husnija Hadžalić predao skupa s Kleinom pisalo je
neka čeka. Panter će doći najdalje za sedam dana. A ako ne dođe u tom
roku, neka i dalje čeka i brine se za druga koji mu je povjeren. Ali Panter
niti se oglašavao, niti je dolazio, niti ga je Franjo viđao u gradu. Ranije bi
ga sretao svaki drugi dan, ako ne na ulici onda u one dvije-tri gradske
birtije gdje se igrao barbut; zbog konspiracije Panter se pravio da ga ne
poznaje, iako mu je u pola godine predao četrnaestoricu muškaraca i
jednu ženu, što sarajevskih i travničkih Jevreja, a što komunista. Davao
mu je novce za tavandžijski pansion i još bi Franji ostajalo za život. Ali
ono što mu je dao za Kleina potrošilo se u dva tjedna pa se kasnije
snalazio kako je znao i umio. Ali nije Franju to najviše mučilo – gdje ima
za jedna bit će i za dvoja usta – niti mu je briga oko tavandžije bila
teška; lakše je trpiti onoga s kime se već dobro znaš nego nekog novog.
Zbog nečega drugog noćima nije oka sklapao, a kad bi i zaspao, sustizale
su ga noćne more i u njima nož na grkljanu. Naime, to što Pantera nije
viđao moglo je samo značiti da su ga ustaše otkrili i zatvorili i sad ga
muče, sve dok ne prizna i ne otkrije svoje poslove. Tko zna što mu sve
rade, mislio je, i hoće li Panter izdržati. Čvrst je čovjek i budalasto
hrabar, tko bi se kao domobranski bojnik bavio prebacivanjem Jevreja i
komunista čas u šumu, a čas Talijanima. Lakše je Panteru da taj posao
radi nego što bi bilo drugome, jer u njega ustaše neće posumnjati. Ali
njemu treba i više hrabrosti, pošto bi svakog drugog objesili, strijeljali
ili zaklali, a njega bi sjeckali na komadiće i kuhali u kipućoj vodi. Dugo je
Franjo bio uvjeren da je Panter uhićen i samo je pitanje dana kada će
ustaše sve saznati. Ali nakon što su prošla dva mjeseca, zaključio je da
nitko ne bi izdržao toliko dugo mučenje – ili bi umro ili sve odao – te će
ipak biti da se s Panterom dogodilo nešto treće. Što je to moglo biti,
Franji nije padalo na pamet, ali je mimo spavao.
Tek nekoliko godina nakon što rat prođe gimnazijski podvomik
Franjo shvatit će s kime je imao posla. U ruke će mu doći prvo izdanje
monogra ije Narodni heroji Jugoslavije, gdje će na sto dvanaestoj
stranici, ispod imena Ivana Skočibuhe-Kamenog ugledati Panterovu
fotogra iju. »Podgrmečkim partizanskim jedinicama drug Kameni
priključio se u zimu 1942.
Ovako je to po sjećanju druga Mustafe Mulalića-Olafa bilo: Sjedili
smo oko logorske vatre kad je stražar pred nas doveo grmalja u
domobranskoj uniformi, koji je na leđima nosio minobacač, onaj teški
njemački što ga trojica jedva podignu. Ovo sam ja, a ovo je moj
muštuluk, rekao je drug Kameni i spustio minobacač na zemlju. Drugovi
nisu progovarali ni riječi. Gledali smo malo njega, malo minobacač i
nismo vjerovali svojim očima. Niko nije posumnjao da je provokator,
iako nismo uvijek bili sigurni u drugove koji su se iz domobrana
priključivali narodnooslobodilačkome pokretu. Ali čovjek koji pređe
dvadeset i nešto kilometara s minobacačem na leđima ne može biti
provokator. Dmg Kameni potvrdio se u prvome okršaju s neprijateljem.
Golim je rukama zgrabio usijanu cijev njemačkoga puškomitraljeza i
iščupao ga iz ruku zaprepaštenog fašiste. Trebali ste vidjeti lica
neprijatelja kad bi se Ivan Skočibuha-Kameni pojavio pred njima! O
njegovom junaštvu se u podgrmečkome kraju pričaju legende, ali ja
potvrđujem: riječi ne mogu opisati kakav je drug Kameni stvarno bio.
Nisu takve riječi izmišljene! Kada je u posljednjim danima rata izgubio
život tjerajući fašiste i njihove domaće pomagače u panični bijeg preko
Slovenije, za njime je plakala čitava Bosanska Krajina. Neka njegovo
djelo bude inspiracija budućim generacijama u borbi za socijalizam i
bolje sutra.«
Podvomik Franjo nije mogao vjerovati svojim očima dok je u istoj
sobici u kojoj je proveo čitav radni vijek, između metli, krpa za čišćenje i
hrđavih kanti čitao hagiogra iju druga Ivana Skočibuhe—Kamenog. U to
vrijeme već je jedna ulica u predgrađu nosila njegovo ime, a u
gradskome parku je svečano otkrivena njegova brončana bista. Franjo
je, istina, mogao pokraj nje proći hiljadu puta a da ispod brižnoga čela i
vizionarskog pogleda ne prepozna Panterovo lice. Ne radi se o tome da
bista druga Kamenog nije sličila na Pantera, štoviše slavni je kipar
vjerno predstavio to lijepo muško lice, ali mu je pripisao izraz i
ozbiljnost kakve Panter nije imao niti u jednom trenutku svoga života.
Barabe bi rekle da možda i jest: u časovima kad je sjedio na zahodskoj
školjki. Tek se na bistama vidi da je izraz lica najbolja čovjekova krinka,
puno bolja od lažnih brkova i brade.
Čitajući bilješku iz knjige Narodni heroji Jugoslavije, Franjo je
posumnjao kako iza Panterovog junaštva leži nešto mutno i smrdljivo,
neko trulo govance. Osmotrio je bistu i zaključio da je drug Skočibuha
veliki prevarant. I budali bi to bilo jasno kad usporedi čovjeka koji igra
barbut s brončanom glavom koja ima viziju.
 O kakvoj se prevari radilo Franjo će saznati pred kraj života, kada
mu u jednoj penzionerskoj šetnji Ferid Kodžalić, bivši profesor izike u
gimnaziji i ustaški bojnik – zbog čega je odrobijao petnaest godina u
Foči i Zenici – u najstrožoj konspiraciji ispriča zašto je domobranski
bojnik Ivan Skočibuha pobjegao u partizane. Toj priči Franjo će se do
suza nasmijati, iako mu je pokazala da je ispao magarac i koštala ga je
muke, jada i straha.
Ovakva je to priča: nakon što je mjesecima s nižim časnicima i
banjalučkim barabama igrao barbut i u toj igri pobjeđivao, Panter je na
božićnome prijemu kod Velikoga župana, u pokrajnjoj dvorani u koju su
imali pristup samo odabrani, od talijanskoga vojnog atašea Fernanda
Noe Marinettija naučio osnovna pravila američkoga pokera i iste večeri
izgubio na pokeru svoju mjesečnu plaću. I nije mu išlo u glavu kako je i
zašto izgubio pa je sasvim batalio barbut i počeo svakodnevno igrati
poker. Igrao ga je sa znalcima, ali i s trećerazrednim kockarima koje bi
sam naučio igri. Gubio je od jednih i od drugih.
U tri mjeseca Panterovi pokeraški dugovi nadrasli su primanja tri
domobranske pukovnije pa kako ljudi kojima je dugovao nisu bili ni
bezazleni, ni skloni praštanju – tim prije što ih je godinama derao na
barbutu – on je ukrao minobacač iz vojnoga magazina i pobjegao
partizanima. Znao je da kockarske dugove naplaćuju samo ratni
pobjednici. Ako komunisti dobiju rat, on nikome neće biti dužan, a ako
izgube rat, ionako će ih pobjednici poubijati. Bilo mu je važno da spasi
glavu i učinio je najlogičniju stvar na svijetu i naravno da nikoga nije
obavijestio da se na tavanu banjalučke gimnazije u smrtnoj opasnosti
nalazi drug Samuel F. Klein. Možda bi to kome i rekao da je Klein bio
simpatizer narodnooslobodilačkoga pokreta, a ne samo propali
brodovlasnik i Židov. Ovako bi samo mogao riskirati da drugovi saznaju
kako je uzimao veliki novac spašavajući ljudima glavu.
Međutim, jednako kao što partizanima nije otkrio svoj ilegalni rad,
tako ni ljude iz mreže koja se, što iz altruističkih a što iz
materijalističkih razloga, bavila spašavanjem ljudi, nije obavijestio o
svome odlasku. Panter je jedini znao tko sve čini mrežu. Drugi su znali
samo dva konspirativna imena: onoga iza sebe i onoga ispred sebe, pa
kako je na zbilja genijalan način rasporedio ljude, tako su u istome
poslu ili misiji sudjelovali komunistički simpatizeri, fratri, sveučilišni
profesori i humanisti, skupa sa švercerima od karijere, ustaškim i
četničkim koljačima, samostalnim ubojicama i svakakvim
pokvarenjacima što su na ljudskoj muci i nesreći zarađivali bogatstvo.
Ne znajući jedni za druge, niti za Panterov bijeg u partizane,
nastavili su raditi svoj posao te je jedne zvjezdane travanjske noći seljak
Husnija Hadžalić doveo podvorniku Franji Ivu Delavalea. Bez
popratnoga pisma i novca za hranu, samo ga je predao kao što se
predaju paketi na pošti i džaba je Franjo kukao i hvatao se za glavu.
Ispod gomile prašnjavih plakata o tuberkulozi, si ilisu, koleri i akciji
»Perite ruke, oprali ste savjest«, u ćošku tavana pronađen je još jedan
otoman. A zatim je Franjo dopunio pravila kućnoga reda: Po danu držite
jezik za zubima jer se sve čuje, a po noći ko vam jebe mater!
Bio je ljut kao leptir i uvjeren da će sva trojica pocrkati od gladi. A
daj Bože da uskoro ne stigne i četvrti.
U prvo vrijeme Ivu ništa nije govorilo ime Samuel F. Klein, iako ga je
tokom 1933. i 1934. čitao na pročelju trpezarije Leonice, svakako
najljepšega i najkomfornijega broda na kojemu je plovio. A ne samo da
je pamtio to ime ispisano crvenom bojom i gotskim slovima, nego je
nad njim u vrijeme doručka, ručka i večere gledao brodovlasnikovu
fotogra iju i bezbroj puta se zapitao kakav mora da je čovjek koji izlaže
svoje ime i sliku da momari pljuju po njemu, psuju mu majku i kunu dan
kada su stupili na brod. A psovat ćeš ga i kleti jer nekoga moraš, pa ako
se plašiš Boga, kapetana i prvog o icira palube, osut ćeš po onome čiju
sliku prvu ugledaš. Austrijskoga cara, jugoslavenskoga kralja ili golu
ljepoticu zalijepljenu s unutrašnje strane sanduka za alat; psovat ćeš
lice iz starih novina, a ako ni njega nema, jer na brodovima malo je
slika, psovat ćeš samoga sebe što doma ne hvataš ribu na parangal,
nego oplovljavaš Ognjenu zemlju i moliš Boga da Paci ik bude miran
kako mu ime kaže, a ne onakav kakav po svojoj prirodi jest. Isto je
uvijek, na svakome brodu i u svakoj plovidbi, i to znaju svi koji su ikada
plovili, barem kao putnici. Nije mu išlo u glavu da vlasnik Leonice toga
nije svjestan ili da je tako ponosan na svoje ime i lik da će ih izložiti
momarskome očaju. Bilo je i onih koji su ga pljuvali za sreću i mimo
more; svake večeri, umjesto molitve za bonacu, hraknuli bi u lice tog
tipa s leptir-mašnom i visokim crnim cilindrom. Ivo ga nije ni psovao, ni
pljuvao, nego se zabavljao u pokušajima da dokuči njegove razloge. Taj
čovjek se po nečemu mogao razlikovati od drugih, nečemu što ga je
činilo zanimljivim. Ali se malo od toga moglo saznati na osnovu jedne
fotogra ije. Nitko od posade nije sreo vlasnika Leonice, niti su o njemu
išta više znali. Misterij fotogra ije je ostao nerazjašnjen ako je i postojao
i ako je još netko osim Iva Delavalea u njemu vidio išta drugo osim mete
za pljuvačku i ikone za kletve i psovke.
Kad je Leonica otplovila iz njegovoga života pa se ukrcao na ružnije,
ruzinavije i opasnije brodove koji nisu imali ni trpezariju, ni sliku cara,
kralja ili Isusa Krista, Ivu je često znao na um pasti Samuel F. Klein. Ali u
pojavi prašnjavog čovječuljka na tavanu banjalučke gimnazije, koji mu
se iskreno obradovao jer više neće po cijele dane biti sam, nije bilo baš
ničega što bi podsjećalo na upljuvanu sliku s trpezarijskoga zida i ime
ispisano gotskim pismom. S raspuknutim globusima, portretima
svrgnutih vladara i mapama na kojima su zabilježene granice koje više
ne važe, on je činio skladnu cjelinu. Kao da je i sam rashodovan u kakvoj
školskoj reformi pa su ga spremili na tavan umjesto na gradsko
smetlište. Bio je simpatičan i zabavan dok je pričao o svojim
mnogobrojnim bolestima ili o receptima za prazničke, blagdanske i
slavljeničke kolače.
E, da me sad neko pita šta mi najviše fali i za čime ću žaliti budem li se
opraštao od života,ja bih mu rekao – torta, ništa drugo nego – torta, sve
sam prežalio, ali dobru zahericu ne mogu prežaliti!, govorio je Klein prve
zajedničke noći, a Ivo nije bio siguran da li mu se žali ili se šali na
vlastiti račun. Ista će dvojba ostati do kraja njihovoga poznanstva. Čak i
nakon što jedan o drugome budu znali više nego što znaju najbolji
prijatelji, Ivo neće biti siguran kada se Klein sprda sa sobom, a kada želi
podijeliti s njime svoj očaj i tugu. Do pred jutro je nabrajao kolače koje
je u životu jeo, sjećao se slastičamica i gradova, a bilo ih je puno i
nalazili su se na svim stranama svijeta; u času je od bitoljskih i
stambolskih baklava prelazio na bečki kajzeršmam, pa na pitu od
jabuka koju je probao kada je ono jednom, moglo je to biti 1921. ili
1922., putovao u Ameriku; pričao je o buhtlama koje je kao dječak jeo u
Subotici kod nekog Mađara, i o razlici između marmelada od marelica i
šipurka – prva je kao stvorena za buhtle, a druga se bolje osjeti u
prhkijim kolačima; govorio je da boljega pića od boze nema, barem
kada valja zaliti kolače, pa o prilepskim rahatlokumima, siromaškoj
halvi bosanskih kasaba i šnenoklama koje voliš samo dok imaš kome
biti unuk – čim pomm djedovi i bake nestaje i želje za šnenoklama...
Ivo ga je slušao i tonuo u san. Klein će pričati još dugo i kada već
shvati da ga nitko ne sluša. Zaželio se priče o kolačima jer se o njima s
Franjom nije moglo razgovarati.
Ujutro je podvornik odnio noćnu posudu, dvostruko puniju nego
inače. Ovako to neće ići, rekao je. Ali ni sam nije znao kako bi moglo ići i
što da čini s ljudima koji su mu povjereni na čuvanje. Kada se prihvatio
ovog posla, Franjo je vjerovao da čini dobro djelo, a da pritom nije na
gubitku, nego još i sebe prehrani i nadohrani Panterovim novcem.
Međutim, kako više nije bilo ni novca, ni Pantera, tako je i dobro djelo
počelo gubiti smisao. Svi rade sebi u korist, a samo on sebi na štetu;
nosi tuđa govna po gimnaziji i čeka dan kada će ga ustaše otkriti.
Vani je bilo proljeće na kakvo se u godinama mira dugo čekalo;
beharala su, listala i rađala brda oko grada, zuj i cvrkut nadglasavali su
njemačke kamione, vojske su se spremale da krenu jedna na drugu,
svršeni gimnazijalci spremani su za Staljingrad, sa zvučnika na trgu
odjekivali su Pavelićevi govori i pjesme koje slave ljepotu domovine...
Svijet je bio u sezoni savršenog sklada, samo je Franji naopako išlo u
životu. Pred večer bi se s Vrbasa čula šargija i tužna povijest dva jarana,
Latifa i Sulejmana, koji – evo već ima i stopedeset godina – svakoga
proljeća napuštaju Banju Luku i jedan drugome postavljaju uvijek isto
pitanje: je 1 ti žao? Pa đe čovjeku da ne bude žao ostaviti ovakvu ljepotu
samo zato što zna da neće potrajati? Zar da ne živiš samo zato što znaš
da si iz perspektive hrašća nad Šehitlucima već odavno mrtav? Bolje je
roditi se ko hajvan, uživati u svakome proljetnom danu i ne imati pojma
da sutra biva nešto drugo, nešto što nije lijepo i zbog čega ćeš, možda,
zažaliti što si živ.
Morate odavde, odma noćas morate! Kako god znate i umijete! Ja vam
više ne mogu pomoći, tresao se Franjo, evo sam vam donio šta sam imo,
pa je iz cekera vadio kruh, tablu slanine i tri glavice luka, al da pođete,
pođete prije ponoći!
Sjedili su svaki na svome otomanu i nije im bilo jasno šta podvornik
zapravo hoće. Stigla je veza?, upita Klein. Nema nikakve veze, snalazite
se sami, samo idite! Ravnatelj je za sutra najavio čišćenje tavana, mahao
je rukama, a na svakom prstu zakačila mu se po jedna paučina. Ivo
pomisli je li to od istoga pauka ili ih je bilo više.
Pa kako ćemo i kamo ćemo?, snebivao se Klein. Otkud bi ja znao kako
ćete! Fino ćete! Nogama, korak po korak i dokle stignete, navaljivao je
podvomik.
Ivo ga je gledao, smješkao se i ništa mu nije vjerovao. Kakvo
spremanje tavana! Nema toga dok traje rat. A i koji bi ravnatelj
školskome podvomiku najavljivao što će se raditi sutra. Nego se čovjek
jednostavno želi riješiti njih dvojice, pa sad laže. Ali u krajnjoj liniji nije
ni važno što je istina, jer ako domaćin kaže da je gostiju dosta, onda
stvarno valja poći.
Pa ubit će nas, reče Klein gotovo dječjim glasom. Hajde bogati, zar
sam nisi htio skakati s gimnazije! Jedva sam te zadržo, a sad kukaš da će
te ubit. Neće te ubit ako se budeš čuvo!
Franjo je slagao po stolu ono što im je pripremio za put i na kraju
posla pljesnuo dlanom o dlan kao da pokazuje kako on s njihovom
pričom više nema ništa. Eto mene pola sata prije pomoći, a vi da ste
spremni!, rekao je i nestao.
Šta ovo bi?, javi se Klein nakon desetak minuta šutnje. Kroz okna na
krovu prodiralo je večernje rumenilo i čuo se glas mujezina. Trajao je
mjesec ramazana. Nisam ga dosad ovakvog vidio, nastavi nakon što mu
Ivo nije odgovorio, valjda će ga do sutra proći. Htio je provjeriti što misli
Komunist. Bio je uvjeren da je Ivo komunist jer je izgledao kao lik sa
sovjetskih plakata za proljetnu sjetvu. Kleinu se nije išlo s tavana, a ako
stvarno predstoji čišćenje, onda je mislio predložiti da ih Franjo za to
vrijeme sakrije u podmmu ili na nekom drugom mjestu, ali nikako da ih
izbacuje van i tjera u svijet. Uostalom, taman se počeo navikavati na
ideju da će ostatak života provesti na gimnazijskome tavanu.
Ne znam hoće li njega do sutra proći, ali mi noćas idemo. Barem ja
idem, a ti kako hoćeš!, reče Ivo i Kleina obli hladan znoj. Pred mišlju da
bi noćas trebao izaći van uhvatio ga je takav strah kakav u svome
isprepadanom životu još nije osjetio. Strah je bio tim veći što se nije
ticao razloga koji su ga doveli na ovo mjesto. Zaboravio je na ustaše i
njihove noževe, na vješala i na srednjovjekovna mučenja, o kojima je
kао gimnazijalac čitao u nekoj francuskoj monogra iji sa slikama i pred
kojima je osjećao erotsko uzbuđenje, nije mu sad bilo važno što je Židov
u svijetu koji je odlučio da Židova više ne smije biti, niti ga je brinulo što
nema snage u nogama i crknut će od umora ako već neće od puške i
noža. Klein se naprosto plašio izlaska van! Bez obzira na to što se vani
dešava i koga tamo ima. Nije mogao podnijeti pomisao da će mu nad
glavom biti široko nebo, a ne niski kosi krov. Gušio se od pomisli na tu
širinu i nije znao što mu je.
Ja ne mogu, šapnuo je na rubu suza. Ne ostavljaj me ako boga znaš,
procvilio je. Ivu nije bilo jasno što čovjek od njega traži. Tupo je zurio u
njega i pokušavao otkriti da se čovječuljak šali. Mislio je o tome žale li
pauci uništenu paučinu ili im je svejedno.
Slušaj me dobro, počeo je, meni se ovdje ne umire i ja sigurno idem.
Nemam pojma laze li ova budala to za čišćenje, ali neću provjeravati. A
što se tebe tiče, svoj si čovjek i sam odluči. Bolje ti je da pođeš sa mnom, pa
kako bude jednom, biće i drugom. Lakše je kad nas je dvojica. Ne prekidaj
me i ne pizdi ko nevista usrid pira! To ti u mene ne prolazi jer ja to ne
razumijem. Ja sam mornar, shvaćaš! Nisam gradsko dite i nije me život
mazio i pazio, nego sam uvijek gledo kako bi izvuko živu glavu i bilo je
puno gorih situacija od ove. Ne govorim što bi tebi bilo drago čut, al ih je
bilo. Ne znaš ti šta su brodovi, a što je more!, ljutio se dok je Klein ronio
suze.
Znam šta su brodovi, imao sam ja brodove, projeca on. Ivu je došlo da
mu kao malom djetetu opali trisku, jer је ružni čovječuljak i bio malo
dijete, nerazumno i razmaženo. Možda je imao kaić, pa ga je zvao
brodom.
Ispričat ću ti nešto, pokušao je Ivo bajkom kad je već triska bila
neprilična. Plovio sam dvije godine na brodu koji se zvao Leoniea...
Čovječuljak se ozari i prestade plakati, baš kao dijete na početku
Snjeguljice. Bio je to najljepši brod u mom životu, čist, jak i siguran.
Većina trgovačkih brodova su starudije i olupine, u gorem stanju od
najgore koče i trabakule, jer gazde gledaju samo kako bi zaradili. Nije ih
briga što brod pušta na sve strane, motori se raspadaju...
Klein je klimao glavom i sklapao ruke u krilu, kao da je sasvim
zaboravio na strah.
A Leonica je bila nešto drugo, brod kao iz nekog ilma. Samo što
posada nije bila iz ilmova. Mornari su gadan svijet. Nisam bio u zatvoru,
ali zatvorenici su takvi. Isti ko mornari. Međusobno se grizu i mrze. Plove,
a jedino im je važno kada će pristati. Umjesto da uživaju na brodu iz
bajke na kakvorn više nikad neće ploviti, oni su Leonicu mrzili. Vrijeđalo
ih je što nisu na ruzinavoj olupini pa da si daju oduška. Naravno, takav
brod imao je pravu trpezariju, kao na bogataškoj putničkoj lađi, sve je
bilo na svome mjestu, i namještaj u stilu Luja Četrnaestog...
Čovječuljak je odmahnuo glavom, htio se pobuniti, nije to bio
nikakav Luj Četrnaesti...
Slušaj, neka završim priču pa ćeš onda reći, Ivo se nije dao prekinuti. A
na zidu trpezarije bio je brodovlasnikov portret pa su svi psovali i pljuvali
tu sliku. Vidiš, o tom čovjeku ja mislim cijeloga života i ne mogu se
odlučiti je li on najveća budala na svijetu ili je svetac koji je htio pokazati
da ljudi nisu zadovoljni ni kad im je dobro. Ja isto nisam bio zadovoljan, a
bilo mi je dobro na Leonici. Trebale su proći godine da shvatim da mi je
bilo dobro. Uvijek kad nešto prođe shvatiš da ti je bilo dobro. Ali, vidiš,
nešto sam od tog čovjeka naučio. Nikad ne znaš kako ti je zapravo. Ni kad
misliš da je dobro, ni kad misliš da je loše. Možda je sreća što noćas
krećemo. Razumiješ li ti mene uopće ili sam ovo uludo ispričao?
Čovječuljak se smješkao kao da je poblesavio i činilo se da od
putovanja s njime ništa neće biti. A sjećaš li se kako se zvao vlasnik
Leonice?, upita Klein. Samuel F. Klein, reče Ivo i dalje ništa ne sluteći. Da,
počeša se čovječuljak iza uha, i nije bio svetac, nego budala. Glupa
ćifutska budala. A ti to znaš i više puta si to rekao.
Gledao je svog mornara koji nije shvaćao. Mrštio se i tko zna što mu
je prolazilo kroz glavu. Sigurno nešto u vezi Zidova. Više mu nije jasno s
kime ima posla. Mislio je za njega da je To, a sad ispada da nije To, jer
ako je To, kako bi za nekoga govorio da je glupa ćifutska budala.
Zvao se Samuel F. Klein, promrsi čovječuljak zamišljeno, a jesi li
zapamtio kako se ja zovem?
Ivo Delavale nije znao što je san, a što mu se dešava. Od onog
decembarskog dana 1941., kada je na tunolovcu Olaf isplovio s Floride
vjerujući da ide u vojnu misiju i otkrivanje njemačkih podmomica u
Karibima, događala su mu se sama čuda. Najprije je pred Havanom Olaf
počeo tonuti. Bez ikakvog razloga, usred bonace; za dva sata do vrha se
napunio vodom i jedva su on i još trojica Amerikanaca spasili žive glave.
Olafov vlasnik, bjelobradi novinar, očito bogat i malo lud čovjek, psovao
je da su ga prevarili neki Portorikanci i da bi Puertorico trebalo potopiti
ili barem spaliti, jer je ovo samo jedan od znakova da podržavaju
Hitlera, kao što su podržavali i Franca. Taj čovjek ništa nije znao ni o
mom, ni o brodovima, jer kome bi pametnom na um palo tunolovcem ići
na njemačke podmomice – ali Ivo je to prekasno shvatio. U Havani su se
rastali i svatko je otišao na svoju stranu. Bjelobradi da kupi novi brod,
dvojica mornara u potragu za kurvama, a Ivo je, bez dolara u džepu,
tražio način da se s Kube prebaci natrag na Floridu.
Tako se nakon dva dana čekanja ukrcao na krstaricu Zemzem koja je
plovila pod sirijskom zastavom i prevozila židovske izbjeglice iz
Španjolske u Sjedinjene Američke Države. Nakon dva mjeseca čekanja
da ljudi dobiju američke vize i nakon što su potrošene ionako oskudne
zalihe hrane i posljednji novci, kapetan Sergije Prokopijev odlučio je
zaploviti prema Miamiju, u nadi da će obalna straža propustiti Zemzem.
Ipak se radilo o skoro hiljadu ljudi, litavskih, poljskih, ukrajinskih,
rumunjskih i njemačkih Zidova, kojima je ovako ili onako prijetila
smrtna opasnost. Amerikanci, naime, nisu vjerovali u priče o
konclogorima, ni da Nijemci u svome nadiranju prema istoku vrše
masovne likvidacije tih ljudi. Dobro, očito je da Hitler ne voli Židove i da
je njihovu eliminaciju postavio kao jedan od svojih najvažnijih
političkih ciljeva, ali politički ciljevi su jedno, a stvarnost je nešto drugo,
mislili su Amerikanci, uvjereni da nacistička ideologija funkcionira kao
reklama za osvježavajuće piće. Tko bi stvarno vjerovao da zašećerena
soda voda ljude čini sretnijima i potentnijima i tko bi zbilja pomislio da
Hitler sa Židovima misli ozbiljno. A ako i misli, to samo znači da nije
normalan, propast će mu posao, smšit će se država, a dok god se ne
smši pametnije je biti što dalje od njega i ne petljati se previše s ljudima
koji su iz stvarnih razloga ili iz straha bježali na sve strane.
Uzalud je Prokopijev, i sam napola Židov, pokušavao objasniti stvari
Richardu S. Elephantu, atašeu za imigracijska pitanja u havanskome
konzulatu, jer je Elephant odgovarao argumentom koji je bio jači od
svega što je kapetan mogao smisliti: Amerika ima dovoljno svoje sirotinje
i dovoljno svojih Židova! Ne trebaju joj europski Židovi i europska
sirotinja. Sergije Prokopijev naravno nije znao da upravo pokušava
nešto što pokušavaju još stotine i hiljade sličnih njemu, te da se
trenutno, od Bosfora i Magreba, preko Portugala i Španjolske, sve do
obala obaju američkih kontinenata, golema masa svijeta nalazi u istoj
situaciji kao i njegovi ljudi.
Da je to znao, on nikada ne bi ni krenuo prema Floridi i uzdao se u
apstraktni humanizam obalnih straža, nego bi nagovorio ljude da
plivaju do kubanske obale. Oni koji prežive među morskim psima
razbježali bi se po otoku pa neka ih onda lokalne vlasti traže i vraćaju u
istočnu Europu.
Ivu Delavalea primio je na Zemzem jer mu je ionako nedostajalo
pola posade, a imao je i nekakve papire od američke vojske, koji su,
činilo se očajnome kapetanu, mogli biti od opće koristi. Međutim, ispred
američkih obala Zemzem su zaustavili torpedni čamci, a neki osomi
narednik dao je Prokopijevu ultimatum da u roku od pola sata nestane s
lica mjesta, jer će u suprotnome narediti potapanje broda. Kapetan se
samo nasmijao i odvratio Amerikancu da ni njega, ni ljude koje prevozi
ne može ucjenjivati životom i da ga slobodno mogu torpedirati.
Narednik se zbunio te je nakon razgovora s višom komandom predložio
Prokopijevu da se usidri tu gdje jest dok u Washingtonu ili na nekom
drugom mjestu ne odluče što će sa Zemzemom. Nema šanse!, odvratio
je, moji putnici umiru od gladi! Ili nas potopite ili nas propustite ili nas
nahranite.
Narednik nije učinio ništa od toga, ali je opet kontaktirao s višom
komandom pa je neobično brzo stigao motorni čamac sa znakom
Crvenog križa te je Zemzem dobio prvu količinu kruha i konzervi. Za
sedam dana koliko će brod ostati na istom mjestu, okružen s pet
čamaca Obalne straže, Crveni križ će nekoliko stotina puta dolaziti s
hranom i lijekovima, sav skladišni prostor na Zemzemu bit će
prepunjen pa će kutije sa znakom međunarodne pomoći već slagati po
palubi. Čekala se odluka iz Washingtona, ali kapetan je dobro znao
kakva će ona biti. Ispravno je razumio utjehu limenki i njezin princip, i
bio je spreman potopiti Zemzem zajedno s hranom koje se nakupilo za
godinu dana plovidbe. Nije vidio smisla u tome da gnjavi ljude tjerajući
ih preko mora ako ih nijedna obala ne želi primiti.
Kada je osmoga jutra bahati narednik stigao s odbijenicom, Sergije
Prokopijev okupio je brodsko vijeće, sastavljeno po principu
zavičajnosti i država iz kojih su ljudi bježali, i predložio kolektivno
samoubojstvo. Povijest neka pamti židovski Titanic u Karibima!
 Ljudi su se, naravno, sablaznuli, odbili njegovu ideju i nagovarali ga
da plove natrag prema Europi. Rat će sigurno završiti prije nego što
tamo stignu, a Hitler će, naravno, biti poražen. Kapetan nije vjerovao ni
u brzi kraj rata, ni u Hitlerov poraz, ali se nije protivio odluci vijeća. Bez
obzira na to počeli su ga uhoditi i vrebati na svaki njegov pokret,
uplašeni da će potopiti Zemzem.
Drama hiljadu Židova i njihovoga kapetana zbivala se istovremeno s
Ivovom osobnom dramom. Naime, umjesto da posadi i putnicima
pomogne činjenica što on sudjeluje u misiji koja ima odobrenje
američke vojske, kao što je očekivao Prokopijev, pokazalo se fatalnim po
Ivu Delavalea što se ukrcao baš na Zemzem. Narednik je bio uvjeren da
su njegovi papiri krivotvoreni te ih je kao sumnjive poslao višoj
komandi, gdje su također sumnjali, ali nikako nisu mogli ispitati
autentičnost dokumenata te su ih proslijedili dalje. Tko zna dokle su
stigli Ivovi papiri i tko ih je sve imao u rukama prije nego što su se
zagubili u nečijoj ladici, ali je na kraju ispalo da ih nije ni predao
naredniku i više nije bilo načina da dokaže svoj identitet. Za
Amerikance bio je samo jedan u gomili europskih očajnika što su
tumarali palubom Zemzema i koje je trebalo na svaki način izbjegavati
jer susret s njima po čovjeka može biti fatalan, kao kad za kišnoga dana
u blatu pokraj puta ugleda maloga pokislog psića i zna da će životinjica
tu zauvijek ostati i ispustiti svoju malu dušu ukoliko je ne ponese sa
sobom.
Zbog osjećaja koji se u takvim situacijama budi važno je ne gledati
previše oko sebe i biti ravnodušan prema nesreći ljudi i pasa.
Ocean je sve vrijeme putovanja prema Europi bio neobično miran i
svi su to doživjeli kao dobar znak. Atlantik nikada nije tako tih, bez
obzira na doba godine, te su posada i putnici povjerovali kako se radi o
prstu sudbine. Poslužila ih je sreća i počeli su se razilaziti tmurni oblaci
nad njihovim glavama. Možda je i bolje da ih Amerika nije primila,
mislili su, jer tko bi se iz tako daleke zemlje vraćao kući. A vratili bi se
sigurno, sutra ili za tri mjeseca. Siti i zadovoljni veselili su se Europi.
U predvečerja su organizirane zabave na palubi. Mali orkestar od
gitara, violina i harmonika svirao je kola i plesove iz raznih zemalja.
Igrale su se polke i mazurke, niz pučinu je plovio valcer, tango je zvučao
poput tužnog piska mrtvog remorkera, po drvenoj palubi tutnjala su
balkanska ora, zrakom su treperili hipnotički ritmovi derviških plesova,
kada čovjek postaje neosjetljiv na strah i bol i čini mu se da je na pedalj
od Boga, pa samo valja ispružiti ruke i primiti njegov zagrljaj... Svašta se
sviralo i plesalo, ali se nije čula židovska ili jevrejska, aškenaska ili
sefardska pjesma. Samo jednom su zasvirali Der himl lacht, stari
klezmer, ali se publika pobunila. Nisu htjeli slušati židovske pjesme jer
su tužne i nitko ih ne razumije i nije dobro pjevati i svirati nešto što te
toliko razlikuje od drugih. Moraš biti sličan i da se o sličnostima više
vodilo računa, ne bismo ni došli u priliku da nas više ne bude. Tako
nekako su govorili i samo su dvojica znala da je istina drukčija i da ona
nema previše veze s pjesmama koje se pjevaju.
Znao je Ivo jer samo on nije bio Židov. I znao je kapetan broda, jer je
njemu bilo jasno kamo plove. Ali bio bi grijeh tim ljudima kvariti veselje
i razuvjeravati ih u časovima kada je svejedno u što vjeruju. Ni na koji
način nisu mogli utjecati na svoju sudbinu i mijenjati ono što će se
dogoditi i bilo je bolje da nasred čudesno mirnoga Atlantika, na jedinom
mjestu na kojem su se mogli osjećati kao slobodni ljudi, žive u iluziji da
je rat došao kraju i da im buduća sreća zavisi samo od toga koje će
pjesme pjevati.
Dan prije nego što će Zemzem stići pred obale Portugala, kapetan
Sergije Prokopijev pozvao je Iva na komandni most i pitao ga zna li
upravljati brodom. On se začudio, ali mu je bilo jasno što to pitanje
znači.
Аkо se meni nešto dogodi, ti preuzimaš Zemzem, reče Prokopijev,
posada već zna.
Tad ga je posljednji put vidio. Sljedećeg jutra kapetan je izmakao
pažnji svojih uhoda i nestao. Tražili su ga i dozivali kao da je dijete pa se
izgubio; sat vremena trajala je zbrka, svi su bili na nogama, od graje i
svađe uskoro nisi mogao čuti ni vlastite misli. Posada je čekala da se
putnici malo smire i pa će im saopćiti da Ivo Delavale preuzima
zapovjedništvo nad brodom. Stari kapetan za sobom nije ostavio
nikakvu poruku ili oproštajno pismo, niti je itko znao kako je i kamo
nestao.
Trebalo bi nekako javiti obitelji, zabrinuto je govorio Izak Papo,
devedesetogodišnjak iz Bitole, i povlačio novoga kapetana za rukav.
Nisu znali ima li Sergije Prokopijev ikoga svog, kao što se ni drugo o
njemu nije znalo. Osim da je rođenjem Rus i da mu se majka zove Sarah
te da je za zimskih dana bez prestanka plela čarape. Kad ih je isplela
svim ukućanima, plela ih je i za psa ovčara koji se zvao Ataman. Samo to
je Sergije Prokopijev rekao o sebi nakon što je prije godinu dana u
marsejskoj luci preuzeo Zemzem. I još je rekao da se Ataman nije bunio
kao što bi se od životinje moglo očekivati, nego je svoje crvene čarape
nosio kad god bi zazimilo ili bi Sarah mislila da je zazimilo. Ataman ju
nije htio povrijediti koliko god u njezinoj pažnji nije vidio smisla.
Mudar je bio taj pas, nije se trebao zvati Ataman, rekao je Sergije
Prokopijev.
Noć pred uplovljavanje bila je teška kao nakovanj. Vlažna i sparna
kakve su noći staraca na umoru. Nitko na Zemzemu nije oka sklopio,
ljudi su šutke tumarali palubom, muklo su se sudarale sjene nad
crnilom mora, iz svake je duše čilio atlantski san o miru. Ivo je odlučio
zaobići Leixoes, Porto i Lisabon i pristati pred ribarskom lukom Figuera
de Foz. Računao je na efekat iznenađenja: dok se portugalske vlasti,
carina i policija priberu, putnici sa Zemzema će se iskrcati, a tad ih je
teško vratiti na brod i deportirati. Plan mu je bio krajnje naivan i
vjerojatno bi se nasmijao u lice svakom kapetanu kojemu bi nešto slično
palo na um, ali u noći velike južine i zbrke što je nastala u svim glavama,
nijedna ideja nije bila dovoljno blesava da se od nje odustane. Malo
pred zoru Ivo Delavale okupio je na komandnome mostu židovske
predstavnike, rekao im da se rastanak približio i zatražio da načine listu
po kojoj će se ljudi iskrcavati sa Zemzema.
Kad stanete nogom na portugalsko tlo, naše putovanje bit će
završeno. Od tog časa svatko je odgovoran samo za sebe. Savjetujem vam
da se ne zadrzavate u luci. Bježite koliko vas noge nose. Što dalje odete,
manje su šanse da će vas policija uhvatiti. Nadam se da ste sačuvali koji
dukat ili zlatni prsten. Dobro bi vam došao. Želim vam sreću, završio je
svoj prvi i posljednji kapetanski govor. Ljudi su se šutke razišli; na obzorju
su mutno migala svjetla nekoga grada.
Iskrcavanje je trajalo puna dva sata. Toliko je trebalo da se u malim
ribarskim čamcima svi prevezu do kopna. Ivo Delavale ostao je
posljednji na Zemzemu smatrajući da tako nalažu običaji.
Dugo se i ne bez tuge opraštao s tim čudnim brodom koji je plovio
pod svetom zastavom i nosio ime po mitskome bunaru usred arabijske
pustinje. Kada je Abraham prognao Hagaru i sina joj Ismaela, Zemzem
ih se spasio da ne umru od žeđi. Ime ispisano blijedim pismom na
hrđavom boku, lađe čija je povijest Ivu bila nepoznata – možda je ranije
prevozila opijum, roblje ili oružje – zaista je štitilo ljude koji su na njoj
plovili. Vjerovao je to u času kad se od Zemzema opraštao.
Dok je njegov čamac pristajao uz obalu, najednom se digla strašna
nevera. Dogodilo se to u tridesetak sekundi, zapuhalo je s oceana,
zaškripali su drveni dokovi i poletjeli krovovi kuća, cerade kojima je
bilo prekriveno južno voće, crni kaftani i šeširi ljudi koji su prije godinu
dana nabrzinu pobjegli iz svojih kuća. Letjele su limene bačve pune
nafte i drvene napunjene vinom, ćupovi s maslinovim uljem također su
letjeli visoko nad morem i onda se naglo sunovraćivali u dubinu, letjele
su katarke ribarskih brodova, letjela su uz viku i dreku ribarska djeca,
letjeli su psi lutalice i pokoja nedovoljno lukava mačka. Poletio je čitav
svijet u istome času i nije se moglo posumnjati u božanski naum. Vojnici
koji su s puškama dočekali putnike sa Zemzema počeli su se križati, pa
su pridržavajući kape na glavama potrčali da nađu zaklon. Židovi se
zatekoše sami usred ribarske luke, u lomljavi jarbola i stabala, živoga i
neživog drveta, i u užasnome urliku vjetra o kojemu bi više mogao
govoriti samo onaj tko je doživio starozavjetnu meteorologiju.
Vojnici i policajci su zaboravili Židove jer nikome u takvim
okolnostima nisu trebali, ni generalu Carmoni, ni njegovom ministru
inancija Oliveiri Salazaru, ni njihovoj Estado Novo koja se, daleko od
svoje imperijalne slave, negdje u samome ćošku Europe, zatekla usred
jedne obične oluje. Sluteći njezin smisao, ljudi su bježali, protiv vjetra i
na sve strane, tako da dva sata kasnije, kada je nevrijeme stalo, u luci
Figuera de Foz nije bilo nijednoga putnika sa Zemzema. A nije bilo ni
broda jer ga je raznijelo more ili je samo nestao za svojim pravim
kapetanom. Četrdesetih godina su i takve stvari bile moguće. Nestajali
su ljudi, gradovi, teretni vlakovi i narbdi, pa zašto ne bi nestao jedan
brod? Na nebu, sa Chagalovim suseljanima.
Uzalud su vojnici tumarali dokom s puškama u rukama i uzalud su
pokušavali dokučiti je li brod sa židovskim narodom stvarno postojao ili
se radilo o priviđenju, o još jednome fatimskom čudu kojim ih
bogomajka upozorava na nešto što oni ionako nikada neće shvatiti.
 U Setubalu se Ivo Delavale, poslije dva tjedna skrivanja i noćivanja
po podrumima napuštenih kuća uz obalu, kao slijepi putnik ukrcao na
talijanski trgovački brod De Amicis. Tri dana i tri noći nije izlazio iz
kontejnera s narančama, a onda je, računajući da ga više ne mogu
vratiti, izišao na palubu i prijavio se. Umjesto da ga zatvore u
potpalublje, premlate ili barem dodijele kuharu da guli krumpire,
kapetan Gordone i posada su se valjali od smijeha pred čovjekom koji se
tri dana hranio i pojio nedozrelim narančama, a onda se nisu mogli
načuditi da iz Portugala bježi u Italiju. Rekao im je da ide kući, dugo nije
vidio ženu i već mu je svejedno je li blizu ili je daleko od crta fronte. Rat
je svugdje, zahvatio je cijeli svijet i svejedno ti je jesi li u Brazilu ili u
Dalmaciji. Gordone je odmahivao: to nikako ne može biti svejedno, ali
ako toliko voli svoju ženu, onda neka mu bude, neka vidi što je pravi rat.
Mimo toga što ga je vrag natjerao da sa sjedobradim fantastom ide loviti
njemačke podmornice po Karibima, Ivo Delavale zbilja niti je vidio rata,
niti je o ratu baš puno mislio. Ustvari, mislio je koliko i svaki prosječni
Amerikanac, koliko i Diana koja bi se, uglavnom pred menzes ili za
punoga mjeseca, uplašila japanskoga desanta na Chicago. No, otkako
mu je narednik Obalne straže odnio dokumenta i otkako je stalno
putovao u suprotnome smjeru od onoga koji je želio, ne znajući sanja li
sve ovo ili mu se stvarno događa, Ivo je i rat počeo zamišljati kao još
jedan osobni peh. Nešto što će mu pokvariti životne planove, ali ga neće
koštati glave. Tu je vidio razliku između sebe i Zidova sa Zemzema.
Koliko god žalio te ljude, suosjećao s njima i bio spreman pomoći im,
oni su još uvijek za njega bili poput Marsovaca. Drugi svjetski rat je,
barem što se njega tiče, zemaljsku kuglu razdrobio u više planeta. U
vrijeme kada je taj rat počinjao, Ivo je bio u Americi te se mogao
smatrati Amerikancem.
To što je smiješni čovječuljak s gimnazijskoga tavana bio onaj
Samuel F. Klein, fotogra ija s trpezarijskoga pročelja lijepe Leonice, bilo
je samo jedno u nizu čuda koja su mu se događala, ali prvo koje je Ivo
doživio kao znak sudbine.
Ne plaši se ti, ja ću te do mora prebaciti kao vreću krumpira, rekao
mu je i skoro nasilu ga izvukao u noć. Klein je cvilio kao neka životinjica,
ali se prestao opirati. Hipnotiziran strahom, zatekao se pod širokim
zvjezdanim nebom, na kaldrmi po kojoj je sipila mjesečina, i koja je bila
kao posrebrena. Tolikim bi se srebrom mogle otkupiti sve duše ove
zemlje.
Konkvistadori, šapnuo je Klein.
Što?, osvrnuo se Delavale.
Ništa, reče čovječuljak tapkajući na vrhovima prstiju, uplašen i
oduševljen. Strah je dolazio od zvukova koji su odjekivali čaršijom,
odajući svakoga živog stvora, a oduševljenje je bilo načinjeno od srebra
i sjena, svijetle kaldrme i mračnih doksata, neba koje je bilo tako
ogromno i crno da su zvijezde sjale jarko kao hiljade sunaca. Poželio je
sve to objasniti svome mornaru, najprije otkriće u vezi srebra, zlata i
dragoga kamenja i činjenice da je ljudima bogatstvo dragocjenije od
života; kako i ne bi bilo kad je prauzor tako lijep, evo ga i na nebu i na
kaldrmi i ima li uopće živoga stvora kojemu bi rođeni kost i meso
predstavljali više od ovoga čuda? I još mu je htio reći na koji se način
srebro i zlato pretvaraju u novac, vrijednosne papire i čekove, u ono što
je lišeno svake ljepote, a ipak u njoj nalazi pokriće. I još bi mu rekao da
ničega ne bi bilo da nije straha i ništa živ stvor ne primjećuje sve dok se
dobro ne uplaši i život mu ne visi o koncu. Zurio je Klein svojim malim
koracima i pokušavao upamtiti što sve momaru mora ispričati ako
prežive ovu noć. Puno je toga, a većina će biti zaboravljena. Što i nije
neka šteta, jer ako bolje razmisli, sve su to brbljarije, a on je brbljivac.
To ljudi o njemu misle i neka misle, jer su u pravu. Zato je dovoljno da
ponovi: Konkvistadori. I već je dosta rekao. I previše za to kakav je!
Ničega se u životu nije prihvatio do kraja, niti je o bilo čemu mislio
toliko dugo da bi sad mogao reći: o tome i tome, evo, ja razmišljam
cijeloga svog života i zaključio sam to i to, a od toga i toga je takva i
takva korist! Nikakve koristi nema, mislio je prateći Iva u korak. Evo, da
nije ovoga čovjeka ispred, ne bi znao ni kamo da krene. A on sigurno
zna. Ne daj Bože da ne zna!
Ivo, naravno, nije imao pojma na koju bi stranu trebali poći.
Podvornik Franjo izbacio ih je iz gimnazije bez ikakve upute o tome gdje
se i kada kreću ustaške parole i kojim putem je najlakše izaći iz grada.
Ako ste ljudi, nećete me odati, rekao je i klisnuo u mrak. A dalje neka se
snalaze sami.
Šetali su tako čaršijom puna dva sata a da Klein nije primijetio da se
vrte u krug i da su dvaput prošli pokraj Hilmine
musa irhane/gasthausa. Ivu su se znojili dlanovi, srce je štemalo
grudnu kost, osjećao je da ga hvata panika i da je svakoga trenutka dalje
od izlaza iz labirinta. U sebi je kleo Turke i njihovu arhitektonsku
logiku, cara Franju koji je u nju samo uklopio svoje vile i kućerine,
dućane i zakovane ćepenke, što se ni po čemu nisu razlikovali jedni od
drugih. Ubitačna je ta orijentalna potreba da se ne zamjeriš komšiji pa
gradiš dućan koji neće biti ni za pedalj viši od njegovoga i neće se
razlikovati ni bojom ni oblikom pa kad jednoga dana nekome dođe
potreba da bježi kroz čaršiju, vrtit će se u krug kao bijeli miš u kavezu
biološkoga kabineta.
Naposljetku su, ipak, izmigoljili iz grada a da nikoga nisu sreli, što je
Ivo ubrojio među sretne znakove, dok Klein nije ni primijetio. Stigli su
do prvih šumaraka i vrbika uz Vrbas te do pojate u kojoj će, skriveni
pod sijenom, provesti dan. Tu će čovječuljak kihati, kašljati i kukati. i
tako dizati larmu koja bi, činilo se Ivu, mogla privući tri njemačke
armije i Poglavnikov tjelesni zdrug. Ali ništa takvo se nije dogodilo. Ni
prvoga dana, ni naredna tri mjeseca koliko je trajao njihov zajednički
put. Kad god bi se skrivali u sijenu ili hodali pokošenim livadama, Klein
je kihao, kašljao i prizivao nevolje. Uskoro se Ivo na to navikao i uspio je
samoga sebe uvjeriti da im nije suđeno da poginu ili padnu ljutim
vojskama u ruke.
Išla su tako pustom bosanskom zemljom dva neobična čovjeka i
prava je šteta da ih nije snimila ilmska kamera. Naprijed je grabio
visoki, mršavi, markantnoga nosa i lijepog lica, već obraslog oštrom
bradom, a nekoliko koraka za njim trčkarao je maleni i pogrbljeni.
Visoki je uglavnom šutio, dok se maleni glasao za obojicu. Ako ne bi
kihao ili stenjao, onda je bez prestanka brbljao o smislu i besmislu
života, bolestima koje lete zrakom i samo je pitanje koju ćeš i kada
udahnuti, o međunarodnim odnosima koji su doveli do ovoga strašnog
rata, o tome da blizina toplih mora ljude čini boljima, pa Salazar, Franco
i Mussolini nikada ne mogu biti poput Hitlera, a Hitler bi bio još gori da
se rodio u Norveškoj ili Danskoj, o Winstonu Churchillu koji je živi
dokaz da briga i nevolja debljaju čovjeka – prije rata je bio skoro šlank,
a u zadnjih godinu dana pretvorio se u svinju, nije mogao vjerovati
svojim očima kad je Churchillovu sliku vidio u novinama, o djedu Pintu
koji je trebao postati sarajevski rabin, ali ga jevrejska čaršija nije htjela
jer je previše žurio pa su mislili da će i njih požurivati, o teraviji koja je
najduža muhamedanska molitva i o zlobnim hodžama koje su, pričao
mu je djed, mučili narod učestalim teravijama, o tome da on uopće ne
zna kakva je to molitva, niti mu je djed to znao reći pa godinama vreba
priliku da nekog muslimana priupita šta je teravija, o pravoslavcima
koji baš pretjeruju s liturgijama i svaka im je duža od najduže katoličke i
islamske molitve, o svojima koji se isto tako znaju zabarikadirati u
hramu i ne izađu po cijeli dan, o tome da bi iskreno želio biti religiozan,
ali mu nikako ne ide jer je za religioznost nužno da čovjek bude naivan
kао dijete i sistematičan kao starozavjetni mudrac, a on možda i jest
pomalo dijete, ali od mudraca nema ništa, o njemačkim motorima koji
su najbolji motori na svijetu, bez obzira na to ugrađuju li se u
automobile, brodove ili avione pa ako Hitler na kraju pobijedi, bit će to
zbog premoći u motorima, o tome da većina svijeta misli da je njemačka
premoć u Wagnerovom i Goetheovom duhu, što nema veze s pameću jer
je njemačka premoć u motorima, pa bi brbljao o etiopskome caru
Selasiju, o kopljima kojima su njegovi vojnici gađali talijanske avione, o
pustinjskome zraku koji je dobar za astmu, za razliku od prašumskoga
zraka, o svojoj alergiji koja nikako da se pretvori u astmu, iako mu je
doktor Weber iz Graza rekao da svaka alergija na kraju postane astma, o
tome da službena medicina još uvijek nije priznala postojanje alergije i
da se niti u jednom medicinskom udžbeniku o toj bolesti neće naći ni
riječi, ali da on dobro zna kako se radi o boljci budućnosti i kako će
jednoga dana cijeli svijet bolovati od alergije, pa je brbljao o spolnim
bolestima i potrebi da se javni zahodi grade u blizini glavnih gradskih
trgova, o homoseksualcima i njihovoj izopačenosti i o tome kako je
svaka ljepota besmislena, ali zašto u svemu tražiti neki smisao?
Ivo bi ga samo slušao i pitao se je li taj čovjek uvijek bio ovakav ili
mu je brbljivost došla od nervoze. Ili od straha. Kažu da u smrtnome
času čovjeku sav život prođe pred očima i da još jednom odživi svoje
dane. Sve se ponovi u jednoj sekundi, u treptaju oka, pа sedamdeset
godina prosječnoga života stane u maleni djelić vremena. Sabije se i
presuje kao sijeno kad ga slažu u bale. Isto tako, u vremenu smrtnoga
straha čovjek dobije potrebu ispričati i ponoviti sve riječi koje je ikada
izgovorio. Samo što dugo traje Kleinov strah. Pričao je zanimljivo, iako
isprekidano, tako da se njegove priče nisu mogle pamtiti, niti se iz njih
išta moglo naučiti.
Sve do pred Bihać Bosna je izgledala kao pusta zemlja. Sreli su tek
dvojicu-trojicu seljaka koji su se pri susretu, valjda zbog brada, više
uplašili njih dvojice, nego što bi Iva i Kleina bilo strah da će ih seljaci
prijaviti redarstvu ili posjeći sjekirama. Lakše je bilo kretati se noću, ali
ne zato što je manje opasno, jer čovjek ni u to ne može biti sasvim
siguran, nego zato što bi se po danu nagledali spaljenih kuća i sela,
izrovanih puteva, mrtve stoke koja se raspadala po jendecima,
razlupanih vojnih kamiona i odbačenih krvavih uniformi. Djelovalo je to
kao da će zauvijek ostati tako ili biti još samo gore i da iz ove zemlje
više ništa neće niknuti osim korova i divljih jabuka čije su mladice
izbijale na svakom koraku, kao da je neki vjetar nanio more njihovog
sjemena.
No, koliko god Bosna bila mrtva i sirota, tu nikako nisi mogao ostati
gladan. Svaka druga travka bila je jestiva, na svakih par kilometara bila
su mrtva krumpirišta, u skršenim voćnjacima bujali su poput divljeg
tkiva plodovi što su rodili u nevrijeme, mimo svih kalendara i prirodnih
mijena, kao da su i njih izludjeli time što ih nisu brali.
Bosanci vjeruju da priroda najbolje rađa u godinama najgoreg rata,
reče Klein dok su u sumrak, na uzvisini s koje se vidio cijeli Bihać, brali
prezrele kruške i rastjerivali ose i divlje pčele.
Bosanci u sve živo vjeruju, odvrati Ivo, štogod se dogodilo, ispadne da
su oni u to već vjerovali. Znam ih dobro. Bio je sa mnom jedan Hilmo.
Zamisli, mornar iz Zvornika! U dvadesetoj je prvi put zamočio prst u
more, a u dvadeset prvoj plovio na prekooceanskom brodu. Silan je bio taj
Hilmo, al se nije moglo dogoditi ništa što on nije već znao. Ako bi se digla
nevera, a nevera na Paci iku je nešto što živ čovjek ne može zamisliti,
Hilmo bi mudro zaključio da se već jučer znalo da će bit kijameta jer je
njega cijeli dan svrbio domali prst, a čim te svrbi domali prst, to ne znači
ništa drugo nego da se sprema oluja na Paci iku. Ako bi more bilo kao
ulje, Hilmo bi rekao – pa,ja, znao sam ja, nije meni džaba tri dana trzalo
lijevo oko, a kad čovjeku trza lijevo oko, to znači da će svijeće tražiti
vjetra. Sve, ama baš sve što se na brodu i s brodom moglo desiti, Hilmo bi
objasnio svojim bajanjima i čaranjima. Malo me je to živciralo, pa sam
mu govorio da je lako tako: digne se nevera, a on govori da je jučer znao.
Pa zašto nam jučer nije rekao? Zato što me niste pitali. E, visit ćeš ti meni
na jarbolu ako drugi put ne kažeš kad te zasvrbi domali prst, rekao sam
mu i unaprijed mi je bilo drago i čekao sam sljedeću neveru, samo da se
Hilmi napijem krvi. Zamisli mene mornara! Čekam oluju, onako iz šale i
kenjčijanja. To ti je mladost! I znaš što se desi? Prođoše tri nedjelje, a meni
dolazi Hilmo i kaže: druže moj dobri, svrbi me prst ko što nikad nije! Sutra
umalo što nas nije potopilo. Bila je to najveća oluja koju sam doživio na
brodu. Malo pred australijskim obalama. Ljudi su plakali, molili se svetom
Anti i niko nije mislio da ćemo izvući živu glavu. A Hilmo je, vidiš, znao. To
ti je Bosanac. Nema toga u što on već nije vjerovao prije nego se desilo. I
kakva im je korist od toga!, pokazao je rukom prema nagorjelom
mrtvom selu, kao da ta slika najbolje potvrđuje da u Bosanaca nema
pameti. Svoju sudbinu unaprijed su znali, a ništa nisu učinili da joj
izbjegnu.
Pred večer su prilegli na tavanu jedne od uščuvanijih kuća. Plan je
bio da se odspava do ponoći, a onda će nastaviti put, zaobići Bihać i
nastaviti prema Kordunu. Ivo je pronašao nekakve jorgane, od njih su
na golim daskama načinili posetelje i najedeni kruškama kao dva
medvjeda zaspali čim su legli.
Klein je sanjao svoj stari san koji ga je pratio od dana kada je kao
dječak krenuo u školu, da je nasred ulice izgubio lijevu cipelu, ne zna
kako mu se to dogodilo, pa je sada traži. Nekad se iz tog sna budio u
znoju i suzama, očajan jer se mora vratiti ocu i majci bez cipele, ali s
godinama se navikao na svoj san, prihvatio ga kao svakonoćnu zabavu i
odmor od svih dnevnih briga. Tražio je izgubljenu cipelu, polako,
odgađajući buđenje i znajući da je neće naći jer ju nikada nije našao i
tko zna što bi se s njegovim snom dogodilo ako bi se cipela jednom
pojavila. Možda bi tada umro, mislio je, a možda će stvarno i umrijeti
kada ju u svome snu nađe. Znao je, barem dok je spavao, da je taj san
daleko.
I tako, dok je Klein tražio cipelu, u misli mu se роčео uvlačiti zvuk
ćemaneta. Gudila je neka tužna bosanska pjesma, uskoro se priključila i
harmonika, a kad se začuo def, Klein je shvatio da sa snom nešto nije u
redu. Prestao je tražiti cipelu i pokušavao se sjetiti je li u ovakvim
prilikama i ranije svirala neka pjesma ili je potraga prolazila u tišini.
Nije mogao dozvati u pamet nikakav zvuk. Ali ni muk. Svira li nešto ili
ne svira u snovima? Ima li u snovima boja i mirisa?
Tako se i probudio, upravo u trenutku kad su gruhnule trube.
Naježila mu se svaka dlačica na rukama, čvrsto je stegnuo krajeve
jorgana i ugledao od straha izbuljene Ivove oči. Iako je njega probudio
već prvi ton ćemaneta, jednako nije shvaćao što se zbiva.
Zurili su jedan u drugoga dok je hrapavi muški glas pokušavao
nadglasati trube i harmoniku. S one strane Plive gajtan trava raste,
pjevao je, i svaka tuđa zemlja tuga je golema dopjevavao još glasnije. Kad
je pjesma završila, netko je viknuo: Sviraj Zagrebačke frajle. Krenule su
trube, čuo se cilik i muško podvriskivanje, začuo se čitav zbor, mlad
ustaša pod barjakom, boj se bije bije, ustaški se barjak vije, za slobodu i za
dom, hrvatski dom, a Klein se tresao kao da ga je netko priključio na
struju. Neće Samuel, neće, šaptao je sebi u bradu, neće Samuel, neće,
ponavljao je formulu koja ga je štitila od mraka, neće Samuel, neće,
govorila mu je baka dok je umirao od difterije, neće Samuel, neće, i kada
je pao s ograde i slomio nogu, neće Samuel, neće, govorio je prvi put
samome sebi.
Legli su uz procjep između krova i poda, koji je na nekoliko mjesta
bio širok i po tridesetak centimetara, a kroz koji se vidjelo dvorište
ispred kuće i nasred njega logorska vatra. Petnaestak ljudi u crnim
uniformama sjedili su u polukrugu, a la turca, na goloj zemlji. S druge
strane vatre dvanaest svirača, nevjerojatno odrpanih, izvodili su pjesmu
o slatkoj maloj Marijani. Iza njihovih leđa bila su dvojica crnih s
automatskim puškama preko gmdi. Tmbe su se presijavale na vatri i
sasvim odudarale od sumračnoga prizora. Da nije njih, ljudi bi bili samo
sjene, i oni koji sjede, i svirači, i nepomična straža. Kleinu je ono u što
gleda bilo nestvarnije od njegovoga sna, a muzika koja je izlazila iz
instrumenata manje je pripadala ovom prizom nego vječnoj potrazi za
cipelom. Kao da je na mrtvu sliku netko zalijepio zvuk, u vjeri da će ju
time oživjeti. Ali umjesto toga ona je postala još mrtvija.
Brže sviraj!, dreknula je nepomična prilika pokraj vatre i orkestar je
zasvirao brže.
Pjevaj mi, pjevaj, pjevaj, soookooolee, šalaj sokole, promuklo je
zavijao glas.
 Još brže, nemamo mi vremena!, pa su svirali još brže, svaki svirač za
sebe i u skladu s vlastitim moćima koje su u svakoga različite, kao što je
različit i strah u ljudi pa više nisu zvučali kao orkestar, nego kао svirači
koji su u kriva vremena započeli svoju pjesmu, netko jučer, a netko prije
deset godina, i slabi su izgledi da se ikada sretnu u istome tonu i taktu.
Stooooooj! Onaj koji je od početka naređivao ustao je sa zemlje i
izvadio revolver. Ostali se nisu micali.
A sada ćete polako svirati Širok Dunav, ravan Srijem, ali da zvuči ko u
kazalištu, bez falširanja. Ko bude falširao, dobit će metak među oči.
Nastao je muk, očito se nitko nije usuđivao da prvi počne, ruke su se
tresle na noćnom povjetarcu. Sa sjevernih strana, iz Panonije i još dalje,
možda iz Sibira ili iz tamnih sjevernih mora, stizao je dah koji bi u nekoj
drugoj prilici, u istoj ovakvoj noći, malo rastrijeznio akšamlije zanesene
lakoćom ljeta, naveo ih da kratko ušute i da s tanjura oslikanog s tri
crvene ruže odlome svaki po nokat sira, stave ga u usta i zamisle se nad
solju njegova tijela.
Diverzija!, povikao je čovjek s revolverom i netko se nasmijao. Vidi,
ćemane se upišalo, rekao je smijač i pokazao prstom na starca s
violinom, kojemu se mlaz slijevao niz nogavicu. U isto vrijeme još dva
mlaza slijevala su mu se niz obraze. Toliko suza na jednom licu vidi se
samo u nijemim ilmovima. Crni mu je cijev prislonio na sljepoočnicu.
Sviraj! Širok Dunav, ravan Srijem, naredio je, samo ti, a onda će i
drugi. Starac je instrument prislonio uz bradu, spustio gudalo na žice i
pogledao čovjeka s revolverom. Pred okruglim ustima cijevi razmicale
su se najmekše kosti glave.
Zatvorio je oči i povukao gudalom po žici. Čuo se drhtav zvuk, kao
da su zaškripala vrata u sobi lutkine kuće, revolveraš se zagrcnuo,
mislim da si pogriješio pjesmu!, čuo se pucanj, ne previše glasan, kao da
je netko mokrom košuljom udario po potočnom kamenu, eksplodirala
je glava, tkivo je zacrvrčalo na žaru logorske vatre, čovjek se srušio na
bok i ostao tako ležati.
Na plamenu se jasno vidjela otvorena prazna lubanja, kao dno
prljave zdjele za čorbu. Iznad su ostali čuperci kose, a u dnu, tamo gdje
završava pravilno ocrtan krater, kao izrezan dijamantnim nožem, bila
su nedirnuta živa ljudska usta i crni brkovi.
 Nitko se nije ni pomaknuo. Ljudi u uniformama sjedili su kao djeca
dok gledaju lutkarsku predstavu pa se oni iz zadnjih redova nadviruju
da bolje vide. Dvojica s automatima izgledaju razočarano. Iz njihovog
ugla prizor je nezanimljiv. To tijelo bi, što se njih tiče, moglo biti tijelo
spavača. Ne mogu vidjeti ono što je kuršum načinio od glave i nisu
najzadovoljniji zbog toga. Ivo i Klein imaju pogled kao s galerije, iz
carske lože. U dnu lubanje nazire se neka kvrga, ili se djelić tkiva
slijepio uz kost ili plamen vatre čini takvu sjenu koja pokazuje nešto
čega zapravo nema.
Nikada kao tada Samuel F. Klein neće se osjećati tako zaštićenim;
mali bog čija se besmrtnost ne dovodi u pitanje, posramljen jer od svega
što bi sad mogao ili trebao osjećati, svega što čovjeka čini čovjekom, on
u sebi nalazi potrebu da izvadi preostali komadić tkiva ili pomjeri tijelo
da vatra ne baca krive sjene i da smrt postane savršeno okrugli komad
porculana sa stola pred nedjeljni ručak. Krivi osjećaj mučit će ga do
kraja života, svega će se osloboditi, i zaboravit će svoj strah i trenutke
kada mu se činilo da se duša raspada u tisuću hiljada zraka svjetlosti
koje više ništa neće sastaviti, ali to da je u ubijenome vidio samo
estetsku činjenicu, dno lijepe porculanske posude za juhu, neće mu dati
mira.
Jesam li bio lud?, upitat će koptskog svećenika, pedeset i neke u
Jeruzalemu. On će ga pogladiti po obrazu, kao dječaka koji je došao na
vjeronauk, i neće mu odgovoriti. Bog zna što je mislio i je li uopće
razumio priču taj stari Kopt.
Nemojte, satniče, za ime Isusovo!, pao je na koljena trubač.
Revolveraš ga je zgrabio za uho, mladić je jauknuo, što reče, govno
cigansko?, razjareno će revolveraš, nemojte, Allaha vam!, trubač je krivo
shvatio poduku, što je tipa dodatno razgnjevilo pa mu je trgao uho.
Pokušavao ga je iščupati, ali nije išlo jer bi mu resica stalno migoljila
između kažiprsta i palca, uho se kobeljalo kao jegulja i nije bilo te snage
koja bi ga mogla čvrsto zgrabiti. To je zasmijavalo ekipu koja je sjedila s
druge strane vatre.
Revolveraš nije mislio da se smiju na trubačev račun, pogotovo
nakon što je ovaj, kad mu se po peti šesti put uho izmigoljilo između
satnikovih prstiju, prekrio dlanovima uši i počeo kukati i moliti na sav
glas. Ali više ne spominjući Boga ni po ovom, ni po onom imenu, nego
Poglavnika, Nezavisnu državu Hrvatsku, svoje čisto katoličko porijeklo,
što znaju svi u Pitomači i kanonik Zovko u Novskoj i pukim je slučajem
on, kršteni Hrvat, završio u ciganskome orkestru.
Ta dreka je satnika u trenutku pokolebala. Možda Cigo ne laže i
možda uopće nije Cigo. Niti je baš tako crnpurast, u satniji ima i crnjih
mladića i malo tko bi, osim po odjeći, u ovom drekavcu vidio Ciganina,
ali onda je shvatio koja bi i kakva sramota bila ako popusti. Ako rekne –
jest, nisi ti Cigo, ja sam se prevario!, da mu nogom u guzicu i pošalje ga
kući. Pola satnije mislilo bi da je satnik Hajnrih mekušac, a drugo pola
da je glupan jer ga je Ciganin uspio uvjeriti da je Hrvat, a samo ćorav
čovjek ne vidi razliku između Cigana i Hrvata, čak i ako imaju jednako
tamnu put. Čak i ako Ciganin ima plave oči.
Pa što ne kažeš, majka mu stara! Hrvatina! A ja mislio da si iraun.
Ama nema problema, sad ćemo mi to provjeriti. Dedera, dođi malo vamo,
vabio je satnik Hajnrih trubača da ustane, de se sad nagni, tu, ovako ino,
da ti na vatri vidim lice.
Trubač je stao na pola metra od ognja, smješkao se prijazno uvjeren
u svoje spasenje.
Dobro, evo, ama kako sam tako mogo pogriješiti, iščuđavao se
Hajnrih i lupkao trubača po zatiljku, kao da miluje dobroga lovačkog
psa, a onda ga je naglo zgrabio za kosu, pokretom hrvačkoga asa
izmaknuo mu nogu, trubač je potrbuške tresnuo o ledinu, s licem ravno
u žar. Hajnrih ga je držao za kosu i gurao mu glavu dublje među
sagorjele hrastove cjepanice, trubač je udarao rukama i nogama
pokušavajući se izvući. U grobnoj tišini čuo se samo topot po travi i
prašini. Kao da veliki medvjed upravo prelazi prašnjav seoski drum.
Hajnrih se preznojavao od napora, a vjerojatno mu je i vatra prljila
ruku. U nekoliko navrata činilo se da će popustiti i da će trubač izvući
glavu iz žara, ali tada bi satnik odnekud izvukao još malo snage pa bi ga
jače pritisnuo. To je ona snaga za koju čovjek ne zna dok se ne nađe u
životnoj opasnosti ili prilici da spašava bližnje ili da, što je možda i
najjači motiv, dokazuje svoju snagu pred masom ljudi. Da ne odustane i
ne popusti pred vatrom i očajničkim koprcanjem žrtve, satnika Antuna
Hajnriha vjerojatno je najviše motivirala misao da će ljudi iz njegove
satnije, barem jedan među njima, dvojica, sedmorica ili svi, osjetiti
divljenje pred njegovom moći, da će shvatiti kakvu ljudinu upravo
gledaju kroz plamen logorske vatre, dok se znoji i muči, ali ne odustaje.
Jer pravi ustaša nikada ne odustaje, pravi muškarac koji ne zazire od
vukova i divljih zvijeri, od paklenoga ognja, neprijatelja i straha, od srca
koje drhti u grudima i pita: što to činiš, crni Antune, u paklu ćeš zbog
ovoga gorjeti! I neka pakla, i neka sav svijet u pakao ode, ali prije toga
valja provesti ono po čemu će nas naša djeca i djeca naše djece pamtiti i
biti nam zahvalna dok se nad našim grobovima budu molila za
domovinu i mir.
Držao se Antun Hajnrih duže nego što bi itko mogao pomisliti.
Koprcalo se i opiralo trubačevo tijelo čitavih deset minuta. Možda i više.
Ili se samo tako činilo onima koji gledaju. Možda je glavu gurao
preduboko i možda je trubačevim licem zagasio žar, ali tijelo je bilo živo
taman onoliko koliko treba krumpiru da se ispeče. A nakon što se
konačno smirilo, satnik je još malo držao glavu, da netko ne pomisli
kako on više ne može izdržati, a onda ju je izvadio van. Klein je zatvorio
oči.
Prije nego što su pijevci drugi put kukuriknuli, od noža, ognja i
metka stradao je cijeli ciganski orkestar. Satnik Hajnrih svojom je
rukom ubio devetoricu, a harmonikaša, dječaka koji je svirao berde i
drugog trubača prepustio je stražarima. Oni su posao obavili bez imalo
strasti. Naredili su svoj trojici da kleknu i lovačkim noževima prerezali
im grkljane. Tako je, negdje prije pola tri, teferič došao kraju. Momci su
poustajali sa zemlje stenjući od bolova u koljenima i teškoga soldatskog
života gdje nemaš ni stolice, ni postelje. Rasprostrli su sive vojničke
deke i ubrzo pozaspali među razbacanim instrumentima, nekoliko
metara dalje od mrtvih tijela. Satnik Hajnrih nikoga nije odredio za
stražu. Ili je od silnoga zora i umora zaboravio na to, ili je znao da u
blizini nema partizana.
Samuel F. Klein i Ivo Delavale su s tavana još dugo gledali na
dvorište, u ljude koji su hrkali i glasno prdili, stenjali u snu i dozivali
majke, selili se iz ratnoga u vrijeme mira i iz svojih odraslih muških
tijela u dječje duše. Čulo se kako plaču u snu, onako kako vojske plaču
otkad je svijeta i ratova, tugom muškaraca kada se nađu daleko od žena
i majki, od vlastitih života i svakodnevnih građanskih nježnosti.
Da sam vojnik, šaptao je Klein, sišao bih dolje, došunjao se do prve
puške i sve ih poubijao. Samo da sam vojnik, ponovio je kao da čezne za
tim. Ivo nije odgovorio. Jezik mu se zalijepio za nepce ili se pretvorio u
glatku kamenu ploču, u stup soli koji se topi u ustima, od čega biva sve
žedniji i kune sebe, ludu glavu, što nije napunio boce s vodom. Činilo
mu se da više nema sa čime progovoriti i da će prije jutra umrijeti od
žeđi. Stegnuo je Samuela za mišicu i prstom mu pokazao da šuti. Ostali
su budni do jutra, gledali vojsku kako se budi, pa doručkuje, sprema
stvari i odlazi. Potom su gledali ugašenu logorsku vatru, trube koje su
blještale na suncu i mrtve ljude. Tek oko deset Ivo se pomaknuo. Idemo!,
naredio je. Klein je otresao prašinu s hlača, želio je da se ponaša kao da
ničega nije bilo. Mogao je hodati, misliti o čemu god hoće, bio je miran i
sabran, osjećao se kao i svaki dan. Tjedni pješačenja i lutanja su ga
ojačali i bio je ponosan na sebe. Puštao je da mu sve to prolazi kroz
glavu.
Neko bi ove ljude trebao sahraniti, rekao je kada su izašli van.
Neko bi trebao, složio se Ivo.
Nemamo čime, rekao je Klein.
I da imamo, tri dana bi nam trebalo da ih pokopamo, rekao je Ivo.
Možda i duže, rekao je Klein.
Nije im se išlo, nisu mogli tek tako, bila je to jedna od rijetkih prilika
kada su se i jedan i drugi u isto vrijeme jednako osjećali. Bili su
zbunjeni i nisu znali što se u ovakvim prilikama radi. Kao da takve
situacije inače postoje, pa ima onih koji znaju.
Znaš li neku molitvu?, upita Klein. Nemoj to, odmahnu Ivo. A što onda
da radimo?... Ne znam... Ja ne mogu tek tako ostaviti ljude, pa zastade kao
da smišlja kakve ljude, koji su bili živi! Vidjeli smo ih dok su bili živi... Da,
baš smo ih vidjeli, Ivo će gorko.
Onda krenu prema mrtvima, Klein ga je samo gledao. Sagnu se nad
prvim, bio je to onaj mali berdaš, najmlađi u orkestru, dodirnu mu ruku
i nešto šapnu. Dodimu drugoga, pa trećega i tako do posljednjeg, uz
riječ koju Klein nije mogao čuti.
Što si im rekao?, upitao je kad su već bili nekoliko kilometara dalje.
Fortaleza, Natal, Joao Pessoa, Sergipe, Espirito santo, Nova Iguacu,
Vitoria, Celatina, Sao Luis, Curitiba, Sao Mateus, Santa Cruz Cabaralia.
Eto, to sam im rekao, odgovori Ivo, a sa svakom riječju osjećao je da mu
se u grlu skupljaju suze.
 Kakva je to molitva?... Nije molitva. To su mjesta na brazilskoj obali.
Lijepa mjesta, jedno ljepše od drugoga, reče Delavale i zaplaka.
Stajali su pod golemom vrbom, uz potok koji je bio tako malen da ga
je i dijete moglo prekoračiti, ali glasan kakvi već znaju biti potočići s
kojih se čovjek još nije napio vode, i plakali su obojica, svaki zbog svoje
tuge, nad dvanaest mrtvih Cigana. Nad mađarskim gulašima u nekoj
pusti kasne jeseni trideset i neke, nad balkanskim diktatorima malih
crnih brčića o čijim je posjetama Parizu redovno izvještavao bulevarski
tisak, nad vezenim svadbenim peškirima koji su vihorili nad Vrbasom
dok su mladoženja i mlada bježali od kiše, nad povorkom koja je
ispraćala sina općinskoga načelnika u vojsku dok je pijani kum
mravinjake zalijevao rakijom, nad Kajmakčalanom i Mohačkom bitkom,
opjevanim porazima i pobjedama zaključanim iza sedam brava
Kraljevske Royal banke u Bukureštu, nad mrtvim hrvatskim pjesnikom
u španjolskoj ubožnici, nad Marijinom Kongregacijom Gospođica koja je
1937. u Krekovoj ulici broj 7 u Sarajevu slavila jubilej pa su naručili
Cigane da im sviraju jer su bili jeftiniji od orkestra hotela Evropa, nad
trgovinom gvožđem Majdan i Malim Metalumom u vlasništvu Isidora A.
Altarca, Kleinovog tetka o kojem već godinu dana ništa ne zna, nad
knjižarom Orfelin, vlasništvo Milutina D. Stanojevića, u beogradskoj
Ulici svetoga Save, u kojoj je 1932. Ivo Regini kupio spomenar »U mom
srcu piše, volim te najviše«, a ona je znala tko joj ga poštom šalje, iako
se on sramio potpisati, nad ruskim emigrantom koji je godinu kasnije
skočio s Revelina i sahranili su ga uz grobljansku ogradu, bez imena i
znaka, nad bistrim sokom od ružinih latica koji se prodavao na splitskoj
rivi onoga dana kada je stigla vijest da je ubijen kralj Aleksandar pa je
žandarmerija u znak žalovanja zabranila ružin sok, svima osim djeci
mlađoj od dvanaest godina, nad zagrebačkim šarenim kišobranima koji
propuštaju kišne kapi, nad morskim rakovima s plaže u Crikvenici
krajem maja 1912. dok su zavaljeni u ligeštule i s pogledom na zalazak
sunca umirali praški i požunski tuberani, nad trgovcem kožom Majirom
Alkalajem koji je u kvalitetan svinjski boks presvukao komandnu
kabinu broda Leonica, nad Stručnim udruženjem imalaca
kinematografskih radnja Savske banovine u Varšavskoj ulici broj 6 u
Zagrebu, koje je preko Samuela F. Kleina i njegove brodarske kompanije
naručivalo kolutove s najnovijim amerikanskim ilmovima, ali im je
nakon godinu dana propao posao jer je umro Rudolf Valentino, nad
sahanima i džezvama iz bazara kraj Staroga mosta u Mostaru koje je
Klein kupovao poslovnim partnerima iz Hamburga i Ostendea, nad
zagrebačkim muzičarima koji sviraju po pariškim i londonskim
varijeteima, nad slijepim prodavačem srećki sa željezničke stanice u
Vinkovcima, koji je ponavljao miš beli sreću deli!, a u kavezu na stoliću sa
srećkama bio je ogromni sivi štakor, nad albanskim kraljem u čijoj su
pratnji bila trojica ljutih otomanskih askera, a njihova je ljutnja pariškoj
rulji bila smiješna jer je svaki bio stariji od osamdeset godina, nad
telalima koji su u ljeto 1935. po livanjskim, duvanjskim i bugojanskim
sokacima i ulicama lupajući u doboše reklamirali cipele Bata »u kojima
se siromasi osjećaju kao kraljevi«, nad brodskim sirenama koje su
tužno zavijale pred mrtvim tijelom Stjepana Radića, u augustu 1928.
dok su drvena vrata na damskim kabinama lupkala na vrelom vjetru, a
čuvari po pustim kupališnim plažama iz dosade tražili zlato, nad
brkatim revolucionarima i borcima protiv duhanskoga monopola koje
je žandarmerija u lancima provela niz Stradun dok su se djeca
zatrčavala i pljuvala ih, nad urarom Josefom Kopelmanom,
Aleksandrova ulica broj 55, iz Sarajeva, od kojega je Klein kupio džepni
sat s ugraviranim monogramom meksičkoga princa i nad doktorom
Grigorijem Merkulovim, iz iste ulice broj 71, kojemu je išao nakon što je
u prenoćištu Elezar i sinovi u Konjicu dobio stidne uši, nad brodicama
koje su lutale po korčulanskoj lučici nakon što ih je jedne noći netko iz
osvete odvezao.
Isplakali su se, Samuel F. Klein i Ivo Delavale pod tom vrbom, svaki
nad svojom pričom, onom koja je bila u nekoj, duši razumljivoj, vezi s
dvanaestoricom mrtvili Cigana, i ništa jedan drugome nisu govorili.
Bratimljenje suzama koje je jače od bratimljenja krvlju, jer nije stvar
odluke niti muškoga prijateljstva, zbližilo ih je i promijenilo nešto u
načinu na koji su jedan drugoga doživljavali.
U naredna dva mjeseca, koliko im je trebalo da u jesen 1942. stignu
do mora, putujući noću i danju i zadržavajući se na istome mjestu i po
pet-šest dana jer bi se s drugoga brda čulo puškaranje, Ivo je ispričao
Kleinu svoju priču o dvije žene na dva kontinenta. O jednoj koja je bila
njegova, s kojom se vjenčao i namjeravao provesti život i drugoj koju je
volio najviše na svijetu i s kojom je postao Amerikanac. Ona je, pаk,
znala da je oženjen tamo negdje u Europi, ali to joj se mjesto činilo tako
dalekim da ništa što se tamo dogodilo nije stizalo do njezinog srca. Ako
bi se slučajno okrenuo za lijepom damom na čikaškoj ulici, bila bi
ljubomorna, ali u vezi Ivove žene nije osjećala ništa. Ili se njemu samo
tako čini, mislio je Klein. Svojoj pravoj ženi, naravno, nije rekao ništa o
Amerikanki jer bi mu, tačno tako je rekao, noktima iskopala oči i više ga
ne bi pustila na more. Njoj je, mudrovao je Ivo, Amerika puno bliža nego
što je Amerikanki Europa. Takvi su naši ljudi i naše žene. Iako žive na
kraj svijeta, u najdubljoj od svih provincija osim one ruske, cijeli svijet
doživljavaju kao blisko mjesto pa ono što se dogodi u Chicagu jednaka
je sramota kao da se dogodilo u Čapljini.
Pa, voliš li ti nju?, pitao je Klein, ne bi li Ivo prestao petljati.
Volim i jednu i drugu, rekao je dok su se spuštali niz neku
planinarsku stazicu iznad Delnica, ali to nije pravo pitanje. Problem je
što ne znam koji je kontinent moj. Zapravo, i to sam znao dok mi onaj
gringo ispred Floride nije oduzeo američke papire pa sam krenuo
unatraške. Kao rak, i sad stalno idem unatraške. Rekao sam, okej stari,
učinio si ono što si učinio, pobjegao od žene i kuće, bit ćeš Amerikanac,
umrijet ćeš ko Amerikanac, nikad se više nećeš javiti ni njoj, ni svojima.
Nije ljudski i nije pošteno, ali je tako ispalo. Niko mi nije kriv što je tako, a
ni ja nisam baš strašno kriv. I onda se dogodilo to što se dogodilo, vratilo
me u Europu kao sanduk trulih jabuka, sad sam tu i vrag zna hoću li
ikada opet vidjeti Ameriku. Tako sam se upetljao u sve ovo. Ali čudo je da
sam uopće živ.
Na neki način to i jest bilo čudo. Naime, brod De Amicis na koji se
Ivo Delavale u Portugalu ukrcao kao slijepi putnik, kod Otrantskih vrata
napali su grčki gusari. Pobili su veći dio posade, spasila su se samo
dvojica momara i Ivo. Kad je doplivao do albanske obale, tamo ga je
zarobila talijanska vojna straža. Sedam dana držali su ga u zatvoru,
pojili ricinusovim uljem i tražili da nešto prizna. Nisu znali kakvo
priznanje očekuju, ali on je očito bio prvi kojega su uspjeli uhvatiti
usred živahne švercerske rute pa su imali ambiciju Iva promovirati u
ozbiljnoga kriminalca. On, međutim, nije imao pojma ni gdje se zatekao,
ni čime se u ovim krajevima švercuje, tako da ni lažima nije mogao sebi
pomoći, nego je istrpio ricinusovu kum i na koncu dobio nogu u prkno.
Nakon toga uslijedio je put preko albanskih i crnogorskih planina i
gudura, susreti sa četnicima i partizanima te ljutim seoskim stražama
koje ga umalo nisu došle glave, jer se pokazalo da branitelji sela imaju
manje problema u detektiranju neprijatelja od bilo koje balkanske
vojske. Neprijatelja su vidjeli u svakome strancu, a Ivo Delavale je
vjerojatno bio najstraniji lik koji se ikad pojavio u selima oko Kolašina.
To što ga nisu likvidirali može zahvaliti samo činjenici da ni ovoga puta
nije imao pojma o onome o čemu su ga ispitivali. Niti je znao za Sekulu
Drljevića, niti je imao pojma o Pavlu Đurišiću i mogao je kao zadnji
blesan slijegati ramenima kad bi ga lukavo mamili da kaže koji mu je od
te dvojice ljepši. Seljacima je bilo svejedno čijoj će se ljepoti prikloniti,
zaklali bi ga kao slavskog prasca i zbog jednoga i zbog drugog, ali nisu
ga mogli klati ako se on jednako budalasto snebiva i na spomen Sekulin
i na spomen Pavlov. Nakon što je prošao Crnu Goru i kod Višegrada
prešao Drinu, pao je u ruke partizanima. Već mu je bilo lakše jer je
ponešto znao o Маrxu, Engelsu i Lenjinu, i izrabljivanju američkoga
proletarijata. Slagao je da se iz Chicaga zaputio u borbu protiv
fašističkoga okupatora i za pravedno društvo, fascinirao je drugove
znanjem stranih jezika, prozvali su ga Učom, obukli u rasparenu
uniformu kraljevske vojske, natukli mu titovku s petokrakom i poslali u
borbu. Drugi dan kod Ustikoline zarobili su ga domobrani i sproveli u
Sarajevo, gdje su ga predali Nijemcima, jer je zaključeno kako se radi o
istaknutome banditu, previše pametnome i rječitom za običnoga
partizana. Nijemci su ga dva dana ispitivali pa odlučili prebaciti ga u
Slavonski Brod, a potom dalje. Vjerojatno u logor. Ali su kod Doboja
partizani napali kamionsku kolonu i oslobodili ga. Hitro im je slagao da
je zarobljen na putu za Dubrovnik, gdje je išao po nalogu Vrhovnoga
štaba, i zatražio da mu hitno omoguće nastavak puta. Imao je sreće da
se radilo o jednoj od slabije uvezanih i organiziranih jedinica, u kojoj
nitko nije znao kako se uspostavlja kontakt s najvišom komandom pa
da provjere Ivine riječi, a nisu ni posumnjali jer je i na njih ostavio
ozbiljan dojam te su ga preko ilegalne mreže, a zapravo preko Ivana
Skočibuhe-Pantera i njegovih ljudi, naumili prebaciti u Dubrovnik. Prva
i posljednja postaja tog puta bio je tavan banjalučke gimnazije.
Tako ti je to, poučno će Klein, kad puno petljaš sa životom, onda i
život počne petljati s tobom. Ivo mu nije imao što reći. Samuel je bio u
pravu. Ali ako je sve drugo vodilo u štetu i propast, barem je našao
prijatelja.
Kao u nekoj romantičnoj komediji iz ranih dana ton- ilma izgrlili su
se i izljubili na riječkoj rivi, odlučni da prežive rat i još jednom autom
pređu put od Banje Luke do mora. Stat će pred svakom birtijom, a
nakon rata bit će ih na svakom koraku. Pa će piti, jesti i lumpovati do
zore. Za svaku birtiju po jedna zora. Samuel F. Klein je vjerovao u
dogovor, barem do trenutka kada je ušao u podrumski ured Ervvina
Stieglitza koji će mu izraditi lažne dokumente na ime Gustava Toenhija,
s kojima će otputovati u London pa u Palestinu, dok je Ivo Delavale već
tada znao da Samuela više neće vidjeti. U katalogu prijatelja Klein će
zauzeti važno mjesto, ali kao i drugi s kojima je išao u školu, pio, plovio
ili ih sretao na raznim krajevima i početcima svijeta, i on će biti čovjek
bez adrese, izgubljen u svemiru lica i glasova. Prijatelj koji nestaje
nakon prvoga rastanka. Od slučajnih susreta, a drukčijih u muškome
svijetu ne može biti, Ivo nikada nije načinio nešto što bi mu trajalo
cijeloga života. Istina, ni prijatelji se oko toga nisu trudili, krivo vjerujući
da neki čovjek ne može nestati samo tako i da će se opet slučajno
pojaviti, banuti na vrata ili naići kao slučajni prolaznik u bilo kojem
gradu na svijetu. I učinilo bi im se da je to on, da se njegova lijepa glava
pojavila nad masom ljudi u utrobi gradske tržnice, pred gradskom
džamijom u vrijeme džume ili u dnu kalelarge, potrčali bi da ga dozovu,
ali to ne bi bio Ivo, nego netko tko mu čak nije ni sličan. Koliko god bilo
veliko razočarenje, veći je bio osjećaj ničim pomućenoga prijateljstva.
Nikoga od tih muškaraca Ivo nije iznevjerio prije nego što je nestao iz
njihovih života.
Samuel F. Klein desetak je puta na raznim mjestima u Siriji, Egiptu i
Izraelu ugledao Delavaleovog fantoma, uvijek jednako uvjeren da je to
on. Posljednji put u Hai i, desetak dana pred smrt. Izronio je iz brda
naranača, u radničkome odjelu i s blokom u koji je nešto popisivao. Nije
bio ništa stariji nego na dan kada su se rastajali na riječkoj rivi. Klein
mu je pokušao prići, ali dok je on načinio svojih tridesetak koračića i
prešao tako punih deset metara, za što mu je trebalo nekoliko minuta,
nestalo je i naranača i radnika i ničega nije bilo osim parkirališta
građevinske tvrtke na kojem su dizalice, gusjeničari, bageri i rovokopači
čekali spremni da grade domove ruskoj i ukrajinskoj židovskoj sirotinji,
tamo negdje na pravocrtnome pustinjskom limesu, na puškomet
neprijateljskih vojski ili na udaljenosti koju arapska sirotinja može
prebaciti kamenom. To je bilo mjesto prve i posljednje halucinacije
Samuela F. Kleina. Na tom je mjestu, ako meta izičke istine imaju smisla,
zauvijek ostao spomenik Ivu Delavaleu, mornaru s Leonice i hrabrome
čovjeku koji je život prijatelja cijenio koliko i svoj, imao duše za sve
znane i neznane, i zalio suzama grob jednoga ciganskog orkestra.
Zbog svega toga možda je vjerojatno da je u imenu Regine Della
Valle, u potpisu jedne prilično bezobzime, istovremeno birokratske i
krajnje privatne poruke, Klein prepoznao jednu od dvije Ivove ljubavi.
Možda je gorko pomislio da ga takva žena nije dostojna, možda ga je
tješila vjera da je Ivo sada u Americi s onom boljom ljubavi, a možda mu
je na umu bilo nešto treće, do čega ljudska fantazija ne može doprijeti
pa ostaje zatajeno u dokumentima javne i osobne povijesti. Ali
neporeciva je činjenica da je njegov odgovor bio odveć ponesen i dubok,
lišen lakrdijaškog stila i lakomislenosti, da bi se moglo povjerovati kako
ga upućuje nekome o kome ništa ne zna i tko ga se zapravo ne tiče.
»Moj vam je savjet da ga potražite iz nekih boljih i plemenitijih
razloga. Tada će dragi Bog dati da ga nađete.« To je napisao Samuel F.
Klein Regini Delavale kada se ona zbog izmišljenoga nasljeđa raspitivala
za nepostojećega brata da bi doznala istinu o ljubavnici svoga pokojnog
muža.
Iza te komplicirane formule, i zamršenih razloga koji su do nje
doveli, stajale su laži koje su trebale sakriti slijepu želju za osvetom. Po
toj je želji Regina bila dijete svoga vremena. Zbog neuzvraćenih ljubavi,
izdaja i potvora narodi su se svetili jedni drugima. Ali bi, umjesto pravih
razloga koje su vođe u ceremonijalu kolektivne histerije otkrivali u duši
puka, pred osvetu smišljali laži. Odgovor Samuela F. Kleina također je
bio tipičan. U njemu se, premda bezbožnik, pozvao na dragoga Boga i
njegovu volju. Bio je to primjer poezije nakon Auschwitza: dat će Bog
što nisu dali ljudi, premda je izvjesno da Boga više nema među ljudima.
Reginino izmišljanje brata za kojim traga također nije neobično.
Osim Luke koji je te 1951., kada je pisala u Haifu, bio živ i zdrav i Bepa
koji je dvije godine ranije umro u sarajevskoj ludnici, imala je još trojicu
braće: Lina, Đuzepea i Đovanija. Sva trojica bili su pokojni, Lino je za
Prvoga rata umro od španjolske gripe, a o Đuzepeovoj i Đovanijevoj
sudbini i razlozima, zbog kojih se ona sestre nije previše dotakla, tek bi
moglo biti riječi. Možda. No, braća Regini nisu bila nikakvo čudo pa da
ih praznovjerno čuva od uroka. Gdje ih je bilo pet, mogla je izmisliti i
šestoga.
 VI

Dvanaestog lipnja 1940. Đovaniju Sikiriću netko je na Place de la

Concorde ukrao novčanik i studentski indeks. Dogodilo se to u kasno
popodne, u vrijeme kada je, kao i cijeloga proteklog tjedna, većina
kavana i dućana bila zatvorena. Malo je ljudi ostalo na ulici; iza
zatvorenih prozora i spuštenih roleti čekao se čas kada će Nijemci ući u
grad. Pobjednik iz bitke kod Verduna, nacionalni heroj i potpredsjednik
u Vladi Paula Reynauda, maršal Philippe Petain prije nekoliko tjedana
žrtvovao je domovinu za mir, uvjeren da otpor Hitlerovim trupama ne
bi imao smisla, niti bi mogao biti e ikasan. Svjestan da Francuska ima
dovoljno ratnih pobjeda i da je ovo odustajanje neće koštati časti,
naredio je da vojska ne brani grad. Oni koji se nisu slagali s Petainom
već su napustili Pariz i krenuli prema jugu. Otišli su i ljudi koji su
procijenili da im iz rasnih, ideoloških ili političkih razloga od Nijemaca
prijeti osobna pogibelj. Đovani ih je danima gledao kako napuštaju
grad. Za mnoge je znao i zašto odlaze: studenti i profesori židovskoga
porijekla, ruski emigranti – odreda socijalisti, komunisti, trockisti,
socijaldemokrati, anarhisti, pripadnici neke od desetina
revolucionarnih organizacija, koji su još od Oktobarske revolucije
utočište nalazili u Parizu. Pa onda liberalno građanstvo koje se
njemačke provale plašilo kao crnog vraga ili ga se plašilo
proporcionalno prethodnom osjećaju nadmoći nad Nijemcima. Bježali
su slikari, ilozo i i pisci, doseljenici koji su već jednom od tih istih
Nijemaca pobjegli kada je Hitler 1936. počeo širiti i zaokruživati
njemački životni prostor. Konačno, grad su napustili, još prije kraja
zimskoga semestra, studenti iz istočnoeuropskih zemalja, sinovi
bugarskih, rumunjskih i mađarskih ministara i industrijalaca, u vjeri da
im manja opasnost prijeti u njihovim malim metropolama nad kojima
se, opće je uvjerenje, neće prolomiti veliki povijesni bijes.
Pariz je a ne London glavna prepreka europskog ujedinjenja pod
Hitlerom, rekao mu je na rastanku Trajče Bogoev, student slikarstva koji
se hvalio da mu je otac šef bugarske kontraobavještajne službe, u što
Đovani nije previše vjerovao jer se takvim rodoslovom, ukoliko je
istinit, nitko normalan ne bi hvalio. Uostalom, zar nije neobično da su
baš svi ti dečki s europskoga istoka, Bugari, Rumunji, Grci i Albanci,
sinovi ljudi s najluđim biogra ijama, špijuna, čarobnjaka, kraljevskih
krvnika i lažnih pečatorezaca, a da nitko od njih ne dolazi iz obične
obitelji, iz kakve je svaki francuski, nizozemski ili švicarski student u
Parizu?
Neka neutvrdiva i neprovjerljiva laž pratila je svaki njihov korak, u
čemu Trajče nije bio nikakav izuzetak. Prilično darovit portretist, lišen
međutim pravog umjetničkog obrazovanja i sasvim bez osjećaja
zamjeni lijepoga, Bugarin je stvarao nepodnošljive kič sličice i preko
njih razvijao i razglabao urotničke teorije i geostrategijske aporije.
Naslikao bi Eiffelov toranj, a nad njim bi namaljao tri crna hrastova
balvana koje nevidljiva sila drži da se ne sruče na grad. Ako sile nestane
nastupit će pakao, vjerojatno u istoj kič maniri.
Pariz je simbol koji Hitleru stoji na putu, a meni nije na kraj pameti da
gubim glavu zbog simbola, rekao je Trajče, strusio posljednju votku,
platio račun, triput se izljubio s Đovanijem i ukrcao se u mercedes
bugarskoga poslanstva koji će ga odvesti do Liona.
Pola sata kasnije, na Place de la Concorde Đovani je primijetio da
mu nema novčanika i indeksa. Vratio se istim putem do krčme u kojoj
su sjedili, ali je već bilo zatvoreno, spuštene metalne rolete i zabravljen
golemi katanac. Nekoliko puta šakom je udario po vratima, nadajući se
da je netko unutra i da će ga čuti, ali je samo odjeknuo metalni glas
prazne dvorane.
Bio je siguran da su mu indeks i novčanik ispali dok je oblačio sako i
da će ih sutra naći kod konobara. U novčaniku skoro da i nije bilo
novaca, zapravo bilo je za jednu kartu podzemne željeznice, a to se
nikome ne bi isplatilo ukrasti. Od indeksa lupež također ne bi imao
koristi. A Đovani je indeks morao naći jer fakulteti više ne rade, nitko
mu ne može izdati uvjerenje da je student. Između studenta i
besposlenoga mladića iz Jugoslavije postoji stanovita razlika, pogotovu
u vrijeme rata i najavljene njemačke okupacije. Te noći loše je spavao,
prevrtao se po postelji, slušao vlakove u daljini i tonuo u crne misli i
polusan u kojem nije mogao razlikovati ono što mu se pričinja od onoga
što je moglo biti stvarna prijetnja. Prvi put u ovom je gradu počeo gubiti
orijentaciju i nije bio siguran je li pametno postupio što nije bježao kad
su ga nagovarali. Ili kad su mu govorili da nije časno dočekati Nijemce i
da za nekoga, tko u Parizu nema nikoga svog, tako nešto ne bi imalo ni
praktičnoga smisla. Ali zar je časnije ostaviti grad koji ga je primio i
učinio boljim i svjetskijim, mislio je, i ostao.
Jedva je dočekao da zidni sat otkuca sedmi čas, obukao se i istrčao
van da stigne do one kavane prije nego što je u osam otvore. Ljudi nije
bilo na ulici, ali se posvuda čuo neki čudan zvuk, kao da uprazno
klepeće stari tkalački stroj. Taj zvuk pratio ga je sve do Pigallea i tada je
shvatio da to nije tkalački stroj, niti bilo kakav stroj ili mašina, nego
zvuk tisuća gumenih potplata koji se u pravilnome ritmu sudaraju s
asfaltom. Bili su to dugi osmoredi njemačkih vojnika koji pješačkim
korakom, dakle bez marširanja, kreću prema Etoileu.
Grlo mu se stislo od straha, ali čim je nekoliko trenutaka kasnije
shvatio da prizor nije kao iz ilmskih žurnala koji su prikazivali
berlinske vojne parade i ulazak u Prag i Bratislavu, Nijemci ne stupaju
glasno i silno, nego bi se prije reklo da su pošli u kazalište, Đovanija je
obuzeo novi osjećaj. Rastao je u njemu bijes, pogotovu nakon što je
vidio dvije noćne dame kоје su smijehom i cijukom ispraćale kolonu, a
odmah zatim i grupice od po desetak i više tamnokosih muškaraca,
očito Arapa, Alžiraca, Tunižana i Marokanaca, u svečanim crnim
odijelima i s leptir mašnama, koji su visoko uzdignutih glava i s
dostojanstvom plemenskih poglavica dočekivali i ispraćali njemačku
vojsku. Osim tih ljudi na pustome Pigalleu nije bilo nikoga. Nije bilo
Francuza. Đovani je bio ogorčen – toliko da su mu navrle suze gnjeva –
izdajom što su je upravo počinili ljudi koji su u kršćanski Pariz donijeli
svoju vjeru. Šetali su Elisejskim poljanama s fesovima i turbanima ili
ogrnuti onim beduinskim plahtama, nitko im u tome nije smetao, nitko
ih nije tjerao ili im nešto dovikivao. Ali oni su ipak dočekali Nijemce sa
svojim tihim oduševljenjem. Njima u čast kupili su svečana europska
odjela i skinuli fesove s glava. Bio je to trenutak njihovoga približavanja
Europi, pružena ruka drugoj civilizaciji, gesta s kojom se ujedinjuju,
združuju i prožimaju svjetovi. Čekali su Hitlera da skinu fesove i
turbane, jer bez njega Europa tog čina nije dostojna. Izdali su grad s
kojim se nisu htjeli sroditi, mislio je, i pristali uz nekoga o kome su znali
još manje nego o Parizu, ali im imponira što je došao zgaziti Pariz.
Zajedništvo mržnje i kozmopolitizam divljaštva.
Nikad neće zaboraviti te ljude koji su se radovali okupaciji, ali ni
zatvorene i zamračene prozore iza kojih je mirovao i tugovao grad za
koji je Đovani mislio da je najjači i nepobjediv. Tko dođe u Pariz i u
njemu uspije ostati, taj se zauvijek izbavio od svega što ga je tjeralo da
odlazi otamo odakle je odlazio. U to je vjerovao od dana kada je odlučio
da ode u Pariz studirati geologiju i time raskinuo svaku vezu s domom i
odrekao se obiteljskoga nasljeđa. Da više nikada ne vidi i ne čuje sestru,
ni braću, ni ikoga od onih iz čijega svijeta je bježao.
Od ushićenih Arapa čuo je da će se sva njemačka vojska okupiti na
Place de la Concorde i požurio je tamo, manje iz znatiželje, a više se
nadajući da bi se ispred Arc de Triomphe moglo nešto dogoditi.
Francuzi moraju braniti to mjesto; nezamislivo je da okupatori tek tako
prođu ispod Napoleonovog slavoluka, bez krvi i otpora. Ako se već
predala Vlada, prepuštajući trulu Republiku na milost i nemilost
Hitlerovom divljaštvu, ipak će se naći Francuza koji će svojim životima i
krvlju braniti nacionalni ponos. Nije važno koliko će ih biti, trojica ili
stotinu trojica; koliko god ih bude, oni neće moći zaustaviti vojsku, ali
jednog će dana u podnožju Arc de Triomphe stajati mjedena pločica s
njihovim imenima. »Branili su Francusku dok je svijet spavao snom
pravednika«, tako će pisati, mislio je Đovani, spreman prinijeti svoje
ime imenima budućih heroja.
Trčao je kao bez duše niz Avenue des Champs Elysees i stigao pred
slavoluk prije vojničkoga stroja. Ali tamo, osim njemačkih o icira koji su
stalno pogledavali na svoje satove i islamskih velikodostojnika s
ahmedijama i turbanima na glavama, uz sam monument nije bilo
nikoga. Pedesetak metara od slavoluka stajali su dvojica mladića i
djevojka duge plave kose. Ona je plakala, glasno i neutješno, kao da je
sama u kino dvorani i gleda neki jako tužan ilm u kojem Greta Garbo
umire na postelji s baldahinom, a njih dvojica stoje s rukama u
džepovima i ne pokušavaju je tješiti. Mogao bi prići neki od onih o icira
i upitati je zašto plače na ovakav dan, mislio je, i onda će ih sve troje
odvesti. I to je nekakav protest. Međutim, djevojka je plakala, nitko nije
prilazio, čuo se korak hiljada vojničkih čizama, u isti čas dizali su
stopala i spuštali ih na asfalt. Bez asonanci, aritmije i malih zvukova koji
bi iznevjerili taj jedan veliki, približavala se Napoleonovom slavoluku
njemačka vojska.
Osim uplakane djevojke i njezinih prijatelja, samo je još Đovani
Sikirić doživio taj prizor kao udarac duši, napuhanoj mješinici u
grudima, koju Hitlerova vojska nabija vojničkom čizmom, kao što je
Ivica Bek, zagrebački dribler, nekoliko godina ranije nabijao nogometnu
loptu po pariškim stadionima i igralištima. Volio je tog Beka jer je i on
došao, nekako u isto vrijeme kad i Đovani, tražiti spas u elegantnijem
svijetu.
Ako ona skoči pred vojsku, krenut ću i ja!, stezao je oznojene šake
gledajući barjake s kukastim križevima i iza njih beskrajni stroj, ali kada
su stigli na pedesetak metara od Arc de Triomphe i isto toliko od
gledateljske četvorke, promijenili su pravac i, umjesto da krenu ispod
slavoluka, prošli su pokraj njega.
Na taj čin, uglavnom prešućen u povijesnim knjigama, za kojeg nije
znao ni Winston Churchill dok je pisao svoje memoare, njemačka
komanda se, vjerojatno, odlučila da ne ponizi Francuze ili da ih barem
bespotrebno ne iritira, cijeneći da između njih i Poljaka ili Čeha postoji
važna razlika. Ista ona razlika koja postoji između Varšave i Pariza. Na
neki način, nacisti su na taj grad gledali istim očima kao i Đovani Sikirić.
Umjesto da s junačkim činom uđe u povijest i da zajedno s
nepoznatom djevojkom postane dio mita o kojem će se pisati knjige i
kazališni komadi, snimati ilmovi i nadjevati imena ulica i škola, Đovani
je pustio trupe Wermachta da prođu pokraj Napoleonovog slavoluka te
je posramljen i ljut, budući da je netko mogao pomisliti kako je došao
pozdraviti okupatore, propustio svečano postrojavanje i govor
njemačkoga o icira koji je Parižanima poručio da ne dolazi kao onaj tko
će pokoriti Francusku, nego su on i njegova vojska tu u prolazu, kao
zaštita europske kulture od barbara. Đovani je otišao do kavane u kojoj
se rastao s Trajčetom Bogoevim da nađe svoj studentski indeks i
novčanik, ali je kavana bila zatvorena. Narednih pet dana odlazit će
svakoga jutra tamo, da bi tek šestoga dana, kada tihi protest protiv
okupacije više nije imao smisla, kavana konačno proradila. Ljudi su
čitali novine, sjedili i razgovarali, ista lica, isti konobari i šef sale.
Međutim, indeksa i novčanika nije bilo. Očito mu nisu ispali iz džepa
dok je oblačio sako. Netko ih je ukrao, najvjerojatnije Trajče, da mu
zbog nečega napakosti. Dugo je mislio što će Bugarinu njegove stvari i
ništa mu drugo nije padalo na pamet osim da se radilo o diverziji prema
nekome tko je odlučio ostati u gradu, bez obzira na dolazak okupatora.
Ako preživi rat, Trajče Bogoev će jednoga dana unucima prepričavati taj
junački čin.
Sam i namagarčen od povijesti i studentskoga kolege, stajao je
Đovani Sikirić nasred pariške avenije i nije znao kamo da krene. U
njemu su bujali svi oni razlozi koji su pokretali i zaustavljali, motivirali i
deprimirali, zapaljivali i ledili cijelu njegovu generaciju. Bila je to 1940.
godina, kada je gorjelo pola Europe, ali rat još nije ispunio ljudska srca i
sasvim prekrio novinske stranice. U ožujku je potpisano primirje
između Finske i Rusije, nekoliko mjeseci kasnije u populame rječnike je
ušla kovanica blitzkrieg, petogodišnji Tibetanac Llamo Thondup postao
je trinaesti Dalai Lama sa svetim imenom Tenzing Gyatso, u Rimu je
otvoren Palazzo della civilita del lavoro, a Australac Howard Florey i
Nijemac Ems Chain usavršili su penicilin pa je u Sjedinjenim Državama
započela njegova masovna proizvodnja. Đovani se premišljao na koju će
stranu.
Točno godinu dana kasnije, u proljeće 1941., stariji brat, Đuzepe
Sikirić je iktivnom transakcijom ostvario životni san i došao do vlastite
krčme. Pola života radio je kao konobar u staničnim restoranima
krčmama duž uskotračne pruge Dubrovnik-Mostar-Sarajevo, prošao je
Trebinje, Konjic, Jablanicu, Hadžiće, Blažuj, pa natrag od stanice do
stanice, od birtije do birtije, živeći bez doma i kućnoga mira, spavajući
po skladištima i na spojenim kavanskim stolovima, među bačvama s
vinom i rakijom, vrećama brašna i balama švercane škije.
U jednom konobarskom vijeku prošao je Đuzepe više nego što bi
Napoleonov admiral prošao u deset ratova: 1929. je od pijanoga
Solunaša dobio bajunet među rebra. Srećom, nakon ispijene boce rakije
uspio ga je zabosti samo dopola. Nekoliko godina kasnije u masovnoj
tuči koja je izbila u staničnoj birtiji u Konjicu nakon nekoga sprovoda, ni
kriv ni dužan završio je sa ćakijom u trbuhu; u jesen 1934. pretukla ga
je žandarmerija jer se iz kafane čula pjesma, a upravo se žalovalo za
kraljem Aleksandrom, poslije je tri dana odležao u zatvoru; u aprilu
1941. u Čapljini podo icir kraljevske vojske prislonio mu je revolver na
sljepoočnicu i dreknuo: Seri, đubre izdajničko! Ne usereš li se, prosut ću ti
mozak po podu!
I šta je tu mogao Đuzepe: tiskao je da su mu po čelu žile iskočile,
zarumenio se kao paradajz, cijela se krčma smijala i navijala, neki za
njega, ali većina za podo icira, da ne čeka toliko, nego da odmah puca,
jer naređenje nije izvršeno čim je izdato. Govno je, srećom, na kraju
pošlo pa je Đuzepe i iz ove nevolje izvukao živu glavu.
Ali mjesec dana kasnije, sreća mu se konačno nasmiješila. Vlasnik
najveće birtije u Gacku i gatačkome kraju Miloš Davidović, kod kojega se
zaposlio nakon što je napustio Čapljinu, svjestan da čaršija nikad neće
zaboraviti kako se konobar usrao u gaće, a ni gazda nije imao volje
zadržavati ga jer je bio uvjeren da će na takav način kompromitiran
konobar odbijati goste, pozvao ga je jedne večeri k sebi u kuću, posjeo
ga za stol, nalio i sebi i Đuzepeu rakiju i rekao: Situacija se, da prostiš,
zagovnala. Ovo je država Hrvatska, a ja sam, da prostiš, pravoslavac i da
se ne lažemo, u toj državi za pravoslavce mjesta nema. Jasno je meni,
jasno je tebi. Ova kuća moja je đedovina, ona kafana isto je moja
đedovina. Srce bi mi stalo da mi neko popali đedovinu, a nisam tokmak da
na đedovini čekam da me ustaše kolju. Pa sam mislio ovako: na tebe bi
prepisao i kuću i kafanu. Ustvari bi ti ih prodao. Napisaćemo ugovor u
kojem će stajati da si mi isplatio hiljadu dukata i da je sve ovo tvoje. Vlast
će ti, računam, priznati taj ugovor jer si katolik. Ali isto računam da ova
država nije dugog vijeka. Kako je nastala tako će i nestati. Previše si je
neprijatelja stvorila i ima onih koji će je rušiti. Može bit da ti misliš
drugačije. Neka! Svako ima pravo mislit što mu je volja. Ja mislim ovako, a
ti misli kako hoćeš. Ne bi u to ulazio. E, ali gledaj šta nam je zajednička
računica: ovo će biti tvoje dok god je Hrvatske. Kad Hrvatske više ne bude,
ugovor će postati nevažeći jer oni koji dođu neće priznati trgovinu
dukatima. Neće priznati trgovinu koja je nastala na ovakav način. Tada
ćeš mi vratiti dedovinu, ja ću ti biti zahvalan do groba. Primiću te nazad,
za konobara ako ne zaradiš dosta da otvoriš svoju krčmu. I biću ti od
svake pomoći. Ako ja nisam u pravu, ako ova država bude trajala duže od
moga vijeka ili ako mi ipak dođu glave, sve ostaje zauvijek tvoje. Samo ne
dam da mi pale đedovinu. Eto, ja sam reko svoje, a sad ti reci svoje.
Đuzepe se suzdržavao da ne počne skakati od sreće i da ne izljubi
gazda Miloša u oba obraza pa još jednom. Grdna muka i napor trebali su
mu da zabrinuto cokće jezikom, klima glavom i dlanove okreće prema
stropu, pokazujući tim čudnim gestama, u koje odavno nitko ne vjeruje,
da nevolja nije samo Miloševa, nego je naša zajednička i nitko ne može
biti sretan dok je drugome glava u pitanju i tinjaju mu temelji đedovine.
Iste večeri ugovor je i napisan i potpisan. Već sutra Miloš Davidović
je sa ženom i djecom napustio Gacko, a Đuzepe Sikirić, stariji Reginin
brat, obiteljski tudum i sramota ine gradske familije, konačno je postao
gazda. Na zid na kojem je prije rata visila reprodukcija Predićeve
Kosovke djevojke objesio je zlatno uokvirenu sliku Ante Pavelića u
admiralskoj uniformi, zagledanoga u daljine, koju je naručio iz Sarajeva
i odnio na koloriranje kod Pube Weissa. A Puba je uz puno truda i
pažnje poglavniku narumenio obraze i izvukao plavu nijansu u očima.
Nije mu bilo lako jer su na crno-bijeloj fotogra iji Pavelićeve oči bile
crnje od banovićkoga ćumura i uzalud je Puba Weiss uvjeravao
naručitelja kako ne može biti da poglavnik ima plave oči. Đuzepe je
insistirao da su plave, poprilično uvjeren da Puba to govori jer je
Jevrejin i da mu samo zbog toga nije jasno zašto oči Ante Paveliča
moraju biti modre poput Jadranskoga mora i najčistijega ljetnog neba
nad Hercegovinom.
A bit će Đuzepeu žao kad u jesen iste godine razlupaju jedinu
fotografsku radnju u Gacku, a Puba završi u nekoj jami prema
Nevesinju. Sjedit će sam tog jutra u birtiji, gledati poglavnikovu sliku,
rumene obraze mlade žetelice i plave oči sveca zaštitnika, posljednji
Pubin rad, i pokušavat će shvatiti što se to događa s ovim svijetom i
kakav se vrag uvukao u ljude pa da nastrada čovjek koji je bio u stanju
načiniti poglavnika ljepšim nego što su mogli i zamisliti oni koji su Pubu
na jamu odveli. Ali Đuzepeova misao trajat će kratko. Odagnat će ju
govoreći sebi da nije dosta pametan pa da shvati svjetsku politiku. Jer
da jest, onda bi on sjedio u Zagrebu, Berlinu ili Londonu, i odlučivao o
narodima i narodnim sudbinama. Njegova mjera ova je birtija i ne smije
si dozvoliti da mu misao leti van, izvan birtije, tamo gdje se odlučuju
velike stvari. Osim što ga Bog za to nije stvorio, to nije ni preporučljivo.
Lako se izgubi glava. Ne bi njemu Puba Weiss zamjerio što čuva svoju
glavu. Kao što bi Đuzepe bio isti Puba, da je slučajno obrnuto i da su
njega, nedaj Bože, kao Jevrejina vodili na jamu.
Prema novome gazdi Gačani su se, bez obzira na vjeru i položaj,
odnosili kao prema blentovini i hablečini. Smatralo se da krčma i jest i
nije njegova, a svima je, uključujući ustaše, bilo jasno zašto je Miloš
Davidović na konobara prepisao imovinu. Izvjesna neslaganja postojala
su samo oko dukata. Većina je držala da nikakvih dukata tu nije bilo, ali
je bilo i onih koji su vjerovali da se Srbin opario pri odlasku, a da ovaj
bilmez sigurno ima još hiljadu ako je Milošu za kuću i kafanu već hiljadu
dao. Jedne je nesretni Đuzepe uvjeravao da su dukati nasljedstvo od
barbe iz Amerike i da je pošteno isplatio ono što je sad njegovo, dok je
druge koji su upravo u to i vjerovali, odreda lokalne ustaše, pokušavao
uvjeriti u nešto drugo. Ni sam, zapravo, nije znao u što. Smješkao se,
odmahivao i kažiprstom crtao krugove iznad glave, izgovarao aluzije na
račun pravoslavaca i svijeće voštanice koja je gorjela dugo, ali znalo se
da će jednom dogorjeti. Upomo je ustašama nastojao objasniti da je
zapravo sirotinja, a da su krčma i kuća čudo. Poprilici kao uspostava
nezavisne države. Nisu mu vjerovali što god bi im govorio, ali njegove su
laži nekako nalegle na atmosferu smutnih vremena i kao da su svima
činile dobro. Onima koji su išli po zlo – jer im zloću nisu dovodile u
pitanje i onima koji su mislili dobro – jer bi povjerovali da je svako zlo
glupavo kao ovo Đuzepeovo.
Prvu je godinu svoga gazdovanja proživio rastrgan između dvije
unutamje sile. Izjutra bi, čim uđe u kafanu, osjećao žarku i bezgraničnu
sreću jer je sam svoj gazda, a ne tuđi sluga, jado i halaša. Pri pogledu na
čiste prazne čaše i pune boce i bačve sklapao bi ruke i hvalio Boga, gdje
god bio i kako god se zvao, i Poglavnika bez kojega ni Božja volja ne
može biti provedena. Bez njegovoga sjajnog djela Đuzepe bi do kraja
života ostao konobar i ne bi ni znao kako je lijepo brinuti velike
gazdinske umjesto malih kelnerskih briga. Umjesto da se hladiš od
straha jer si zaboravio pije li satnik Zovko lozu ili šljivu i je li gazda
Hamzić platio svoj mjesečni račun ili bi mu trebalo pripomenuti, tvoje je
da brineš hoće li vino iz Konavala stići u četvrtak ili u ponedjeljak, i jesu
li šumske bande napale kola sa sirom koji je trebao doći iz Travnika,
zaklale dostavljača i opljačkale već plaćenu robu.
 Kad je čovjek sam svoj gazda nijedan gubitak, ni manjak u blagajni,
nisu mu preveliki. Mislio je i svakoga jutra se radovao Đuzepe Sikirić.
Ali kako je dan odmicao, a kroz birtiju prolazili svakakvi ljudi i
ispaljivali svakakve šale na njegov račun, najčešće u vezi s hiljadu
dukata kojima je platio svoje gazdovanje, on je bivao tjeskobniji, da bi
večer dočekao u smrtnome strahu. Ne može biti ovako kako se čini da
jest, jer tako nije bilo otkad je svijeta i ljudi; ne dolazi se ovako do
bogatstva i nije moguće da se baš ničim ne plaća to što si od najgorega
postao najbolji u čaršiji i gradu. A čime bi on mogao platiti ako već nije
dukatima? To pitanje mučilo ga je dok ne zaspi i u snu zaboravi strašne
odgovore. Ujutro se budio sretan kao dijete kojem je dato da sa svakim
novim danom život počinje ispočetka.
Istoga dana kada je preuzeo kafanu, Đuzepe je u službu primio
dvojicu novih konobara jer je Savo Ekmek, šutljivi mladić s kojim je
dijelio konobarske smjene i koji je kod gazde Miloša radio otkako ga je
ovaj pokupio s ulice kao desetogodišnjega sirotana, nestao istoga jutra
kad i familija Davidovića. Uzeo je prvu dvojicu na koje je naišao. Nekog
Hamu Aličića, pustahiju i osobenjaka iz Fazlagića kule, te Josu
Domazeta, bivšega šefa staničnog restorana u Jablanici. Hamo nikada
ranije nije radio kao konobar, a Josu je prije pola godine tre ila moždana
kap pa je vukao lijevu nogu i slabo je pamtio narudžbe. No, obojica su
odgovarali jedinom kriteriju koji je Đuzepeu bio važan. Čaršija je do njih
držala manje nego do njega pa je i on vjerovao da ga konobari pameću
neće nadmašivati. I moglo bi se reći da ga nisu iznevjerili; samo njih
dvojica, od svih ljudi koji su ušli u kafanu, bili su potpuno ravnodušni
prema pitanju je li gazda Đuzepe zbilja isplatio gazdi Milošu hiljadu
dukata. Koliko god loše radili, a Hamo je bio još i gori od Jose, i ne bi
prošlo dana da se u blagajni ne pojavi manjak, Đuzepe je bio zadovoljan
jer je osjećao da njegovi ljudi u njemu vide upravo ono što je on želio
vidjeti u samome sebi. Čovjeka koji je uspio u životu i od uspjeha mu se
ne može ni pinke odbiti. Nego mu još valja priznati da ima dobro srce i
da u svakome čovjeku gleda samo ono što je najvažnije: je li pošten i
čestit. Ako jest, tada nema nikakvih problema. Tada je za gazdu
Đuzepea takav čovjek jednako vrijedan poštovanja kao onaj čiju
rumenu modrooku sliku svakoga jutra svojim rukavom briše da se na
njoj ne nakupi prašina i pogan strašnoga vremena u kojemu živimo.
 Jednoga jutra u ljeto 1942., dok je Đuzepe namještao Poglavnika za
taj dan, samo dvadesetak kilometara dalje, u jednom zaseoku prema
Nevesinju, Đovani se triput prekrstio pred sličicom svetoga
Pantelejmona, koja je čudom ostala neoštećena u kući u kojoj je
prethodnoga dana izgorjelo sve drugo, mrtvo i živo.
Tog trenutka braća su bili najbliže jedan drugome u posljednjih
deset godina; naravno, samo u pogledu zemljopisnih razdaljina, jer su u
svakom drugom smislu bili udaljeniji nego što bi brat bratu i u jednoj
priči mogao biti, udaljeniji i od ljudi koji jedva da su se ikad sreli. Jedan
na drugoga nisu pomislili od vremena kada su, svaki za sebe i iz
različitih razloga, shvatili da obiteljske veze vrijede malo ili ništa i da
čovjek ostaje sam čim je po nečemu izuzetan. A izuzetni su u rodu
Sikirića bili i Đuzepe i Đovani: stariji brat po tromosti uma koja se još
naziva glupošću i po duši seljaka koju je na užas roditelja naslijedio od
tko zna kojega šukundjeda, dok je mlađi bio izuzetan po tome što je o
ocu i majci, braći Luki i Bepu, a pogotovu sestri Regini, mislio isto što su
svi oni mislili o Đuzepeu. U biti, iz sličnih razloga koji su starijega brata
potjerali da konobari duž željezničke pruge i nikada ne dolazi doma,
mlađi se odrekao nasljedstva i otišao u Pariz. Vjerovao je da odlazi
zauvijek, a tako bi i bilo da komanda njemačke vojske nije donijela
odluku da trupe ne prođu ispod Napoleonova slavoluka ili da se barem
našlo još Parižana koji bi sa Đovanijem, uplakanom djevojkom i
dvojicom njezinih prijatelja branili grad. Ovako, on se kao dojučerašnji
otpadnik od svake vjere, skeptik i bezbožnik, našao usred hercegovačke
zabiti, pred sličicom pravoslavnoga sveca, čvrsto uvjeren u čudo. Krstio
se nad pepelom nečijega doma, nad karboniziranim tijelima ukućana,
spaljenom kolijevkom u kojoj je možda bilo djetešce – ali od njega nije
ostalo ništa, i nad narodom koji je jedini pokušavao sačuvati čast, svoju
i europsku i čast onih ljudi koji su iza čvrsto zabravljenih kapija i
prozora po francuskim i inim metropolama i gradovima čekali da se rat
završi sam od sebe.
Čudan je bio put koji je studenta Đovanija Sikirića doveo pred sliku
svetoga Pantelejmona. Godinu dana lutao je okupiranim Parizom i
hranio se po javnim kuhinjama, čak i u židovskoj koju su ostali
zlosretnici izbjegavali u strahu da netko ne pomisli kako su rasna
pogan. Družio se s ono malo stranaca koji su ostali u Parizu a da se
usuđuju govoriti protiv kolaboracionističke vlasti. Većina Đovanijevih
poznanika i bivših prijatelja bježala je od njega ili njegovih riječi kao od
kuge. Ljudi su se plašili špijuna i provokatora ili im se ni u mislima nije
dalo ratovati protiv velike njemačke sile. Među izuzetke spadala je
nekolicina srpskih studenata, sitnih industrijalaca, bivših komunista i
trockista, uglavnom iz Beograda i Bosne, koji su se okupljali u krčmi
Hilandar, što ju je u južnome predgrađu držao jedan Grk. U Hilandaru je
bivši sekretar kraljevskoga poslanstva u Parizu Joakim Radak pozvao
Đovanija da krene s njime, nakon što mu je ovaj sav ozlojeđen
prepričavao kako su se nacisti prošetali preko Pigallea.
Kamo?, pitao ga je.
Tamo gde svet više ceni obraz nego đon na švapskoj kunduri,
patetično je odvratio Radak.
Koliko jučer Đovani bi se nasmijao na takve riječi, odmahnuo rukom
i nastavio svojim putem. Ali vjerojatno je činjenica što nije znao kamo bi
sa sobom, niti na kojem se putu nalazi, učinila da Radaka ozbiljno shvati
i da mu se čak svide njegove riječi.
Tri tjedna kasnije već je bio na planini Jelici, duboko u Srbiji i iza
svih istočnih granica do koje je dopirala njegova svijest. Sjedio je za
grubim hrastovim stolom, licem u lice s pukovnikom Dragoljubom
Mihailovićem, njih dvojica sami u brvnari, dok je nad planinom bjesnila
ljetna oluja. Pukovnik je treptao iza okruglih naočala mirnoga
jevrejskoga trgovca, i blago se smješkao kada bi Đovani poskočio jer je
negdje u blizini udario grom. Cijeloga života panično se bojao
grmljavine, a sada je, eto, doživio da se pred vođom jedinoga pokreta
otpora u porobljenoj Europi trese i znoji ledenim znojem. Umjesto da ga
izbaci van i pljune na kukavicu kako bi, mislio je Đovani, učinio svaki
vojnik na svijetu, pukovnik ga je pokušavao smiriti.
Svaki se čovek uplaši. Jedino glupak je neustrašiv. Neko se plaši pauka
ili da ga ne ritne konj, a vi se, eto, plašite grmljavine, govorio je. Onda je
pričao o tome kako je Pariz izgledao dvadeset i neke, kada je on kao
vojni pitomac išao na ekskurziju. Govorio je o suncu koje se na poseban
način prelamalo u prozorskim staklima i pljuštalo po pločniku, pred
naše noge koje se još uvek nisu odvikle od šiljkanih opanaka i nikada po
tim ulicama neće hodati s merom u koraku. Govorio je o zvuku vergla i
francuske harmonike koji nije ništa manje monoton od zvuka naših
gusala, ali je to ponavljanje plemenito.
Mi svoju krvavu istoriju opevamo kao da testerišemo drva, a Francuzi
su iz svoje jednako krvave istorije stvorili lepotu. Zato Francuzi prežive
svaki svoj poraz, a mi iz svakoga poraza izlazimo kao sve veća i veća
govna, govorio je usred ljetne oluje, u kolibi na planini Jelici pukovnik
Dragoljub Mihailović.
Đovani je tad u njemu vidio boga. Prvoga u životu. Ili barem anđela
spasitelja. Ako je Pariz bio njegov Jeruzalem, tada je čiča Draža bio onaj
koji je u Jeruzalemu nedostajao. Da ga je bilo, niti bi Francuska pala, niti
bi Francuzi svoju čast štitili drvenim roletama na svojim prozorima.
Ukvarila se nacija kao što se ukvari kajmak.
Već sutradan imao je na sebi englesku pješadijsku uniformu i kapu s
kokardom. Našao se među stotinjak boraca vjernih kralju i otadžbini,
koji su se u skladu s tradicijom iz vremena kada se Srbija vaspostavljala
zapadno od Drine međusobno nazivali četnicima. Pukovniku se u prvi
mah taj izraz nije dopao. On je htio vojsku, a ne folklor i hajdučiju, ali
ubrzo je shvatio da nema nikakve koristi od onoga čemu se učio na
akademiji i što je prije rata, usprkos solunašenja zbog kojega je aprilski
poraz i bio tako strašan, pokušavao provoditi gdje god bi ga
prekomanda odvodila. Osim toga, već je letimičan pogled na bataljon u
kojem se zatekao Đovani bio dovoljan da pametan čovjek shvati pravu
razliku između četovanja i vojevanja.
Bilo je tu nepismenih šumadijskih seljaka koji nikada nisu pušku
uzeli u ruke, jer su se 1915. nenaoružani povlačili preko Albanije da bi
tri godine kasnije, jednako nenaoružani jurišali preko položaja koje su
Švabe već bili napustili. Bilo je rezervnih o icira i podo icira koji su,
istina, prošli nekakvu obuku, ali umjesto vojnim naukama, naučili su se
samo osomome obraćanju slabijima od sebe. Bilo je dječurlije iz inih
beogradskih kuća, pristigle s po dva kofera u koje su im mame spakirale
svilene pidžame i donji veš. Bilo je varoške bagaže, švercera,
prevaranata, a možda i ubojica, koji su bježeći od žandarmerije završili
kao borci za kralja i otadžbinu. Bilo je nekoliko Slovenaca i Hrvata,
hudih idealista koji su vjerovali u istu onu ideju koje se držao Pukovnik.
U Jugoslaviju, kraljevinu jednakopravnih slavenskih plemena, u jedan
narod koji je ujedinjen istim porijeklom i istom krvavom poviješću, u
Jugoslaviju u kojoj će postojati jedna vjera i jedno uzdanje – u sebe i
vlastito porijeklo – pa se duhovno i političko uporište neće tražiti ni u
Vatikanu, ni u Njemačkoj, ni u Rusiji.
Problem je, međutim, bio što u tako nešto nije vjerovao nitko osim
Pukovnika i tih nekoliko zanesenjaka. Čak ni oni šumadijski seljaci i
srpske izbjeglice iz istočne Hercegovine, koji su samo čekali priliku da
herojski ginu jer im nad spaljenim domovima ništa drugo nije ni padalo
na um. Čak ni takvi nisu Pukovnikovu vjeru shvaćali ozbiljno! Mislili su
da se radi o ratnoj strategiji, a da je stvarni cilj nešto drugo. Šta?, to
znaju mudre glave u Londonu, umnici oko mladoga kralja Petra.
Đovani se u takvome društvu, usred zemlje Srbije, osjećao sasvim
izgubljeno. Nije se mogao sroditi s Pukovnikovim vizijama države i
naroda, niti ga je srce vuklo ijednome od jugoslavenskih plemena.
Žuljalo ga je poniženje ispred Napoleonovog slavoluka i ona
muhamedanska pogan u crnim odijelima, koja će nekažnjeno prošetati
kroz povijest jer ne pripada nijednoj od dvije zaraćene strane, ni onoj
koja je pregazila Pariz, ni onoj koja je pregažena.
Seljaci koji u hrđavim limenim čuturicama čuvaju rakiju daskovaču i
svađaju se oko toga hoće li Rus pomoći bratu Srbinu ili će Englez čiča
Draži poslati tenkove, od Đovanija su bili jednako daleko kao oni zbog
kojih se odrekao obiteljskoga nasljeđa i odlučio postati Parižanin. Ti
ljudi su, mislio je, slični njegovoj braći i susjedima, samo što su
zamazaniji od njih i vječno smrde na luk i životinjsku balegu i spremni
su istoga časa umrijeti ako im Pukovnik kaže da je došlo vrijeme
umiranju. Njihov smrad prestao mu je smetati kada je shvatio ovo
drugo. Ima nekog erotskoga uzbuđenja u susretu s ljudima koji svoje
živote ne drže vrednijima od slobode, što god ta riječ njima značila.
Svaki od njih jedna je mala herojska smrt pa kao što tijela ljubavnika
vonjaju na znoj, tako su i heroji s planine Jelice smrdili na luk, balegu i
rakiju daskovaču. Bio je to miris žrtve za otadžbinu. Velike stvari ne
mirišu dobro, shvatio je Đovani.
S jedinicom poručnika Lazara Kobilovića prešao je Drinu i preko
Kalinovika se spustio u istočnu Hercegovinu. Čiča Draža ih nije poslao
da ratuju, osvećuju se ili čine diverzije na pruzi i cestama kojima su se
kretale talijanske i njemačke trupe. Misija Kobilovićeve grupe bila je
važnija, možda i presudna za sudbinu ravnogorskoga pokreta:
propaganda i širenje ideje o borbi protiv okupatora među pobunjenim
srpskim seljacima i hajdučkim grupama koje su se namnožile na
teritoriju pod ustaškom vlašću, a da nisu bile ni pod komandom
Jugoslavenske kraljevske vojske u otadžbini, ni pod Vrhovnim štabom
partizanskih jedinica. Pridobiti te ljude Pukovniku je bilo važno iz dva
razloga: zbog jače pozicije u mogućim pregovorima s Titom oko
ujedinjenja zajedničkom komandom, i da bi se s više argumenata mogla
tražiti pomoć od Engleza, do kojih su već stigle glasine kako se četnici
ne bore protiv Nijemaca, nego isključivo nastupaju u kampanjama
odmazde protiv muslimanskoga i katoličkog stanovništva. Te glasine
bile su tačne, što je Pukovnika ozbiljno zabrinjavalo, pogotovu jer je
teško mogao uvjeriti Engleze kako u odmazdi sudjeluju jedinice koje
nisu pod njegovom kontrolom.
Ali na putu do Nevesinja kao krajnje zapadne tačke do koje će
Kobilovićeva jedinica stići, promijenili su se i ciljevi misije. Prolazeći
kroz spaljena i poklana sela, u susretima s naoružanim očajnicima koji
su na kapama imali najraznovrsnije znakovlje koje se moglo zamisliti,
poručnik Lazar je, kao i svih njegovih trideset ljudi, zaključio da između
onoga što se po Hercegovini dešava i toga kako čiča Draža zamišlja
državu nema nikakve veze. S pričom o jednome narodu i više plemena,
te Jugoslaviji kao parlamentarnoj monarhiji, mogla se samo izgubiti
glava. Ali što je Lazaru bilo važnije, s glavom bi se gubio i obraz.
Nemoguće je biti brat s razbratom, nemoguće je stvarati dom s onim tko
će te zaklati. Ovo je vrijeme kada čovjek ima samo jedan izbor: ili
umrijeti ili ubiti svoga ubojicu. Večer prije nego što će se Đovani Sikirić
triput prekrstiti pred čudesnom sličicom svetoga Pantelejmona, Lazar
Kobilović pozvao ga je k sebi.
Dobar si čovjek, ali nijesi Srbin, govorio mu je, a ovo nije onaj rat iz
čiča Dražine priče. Nema tu ni Jugoslavije, ni kralja Petra, ni braće od tri
vjere. Ovo je, sine moj, pakleni kazan, u njemu se krčkamo svi, a iz njega
će izaći samo jedni. Ili oni preko naših ili mi preko njihovih glava. Nema
milosti dok traje klanje. Milost, moj Đovani, dolazi s mirom. Tada ćemo
praštati i biće nam oprošteno. Eto, toliko sam ti mislio reći. A ti sad vidi! U
onu vreću spremio sam ti pola pogače i slanine i sira koliko je bilo. I
revolver da se braniš ako te ko napadne. Tu ti je i civilno odjelo. Ništa ti
dalje neću reći, a ti mi sad ništa nemoj odgovarati, nego vidi sam sa
sobom. Svaka ptica svome jatu leti i dobro je da je tako. Znaću da je na
drugoj strani neko za koga ću reći da je čovjek. I ostaćeš mi ko brat.
Đovani je slušao poručnika, a sree mu se veralo uz grlo. Zinuo je da
nešto kaže, ali ovaj ga je uhvatio za ruku: Ćuti, ne prodaji obraz za malu
paru. Vidi do jutra kako stvari stoje i neka znaš da ti je oprošteno.
Te noći Đovani Sikirić mimo je spavao, ne misleći o onome što mu je
Lazar Kobilović rekao. Ujutro su se izljubili, pomčniku su oči bile pune
suza. Brate Jovane, tvoja krv od danas je moja krv, rekao je.
Tako je u danu svetoga Pantelejmona započela propast jednoga
pariškoga studenta, najpametnijega i naj inijeg Reginina brata, koji je
od rodnoga grada – ili nepoznatog dalekog pretka – pokupio sav
gosparski prezir prema prostoti sirotinje i mgobi plebsa. Od toga dana
svi koji ga budu vidjeli živoga zvat će ga Jovanom.
U jesen te 1942. godine partizani su bježali iz Hercegovine razjedeni
izdajom, a Pavelić je pokušavajući osvojiti granicu na Drini, prepustio
južni kamenjar talijanskoj brizi – ako je njihovo more, onda neka se
tuku i za krš – pa su se ustaške snage bez ikakvoga otpora povlačile
pred četnicima i prepuštale lokalnom, uglavnom muslimanskom
stanovništvu brigu o Humskoj zemlji. Jame koje su već dopola bile
napunjene pravoslavnom čeljadi, iz noći u noć dopunjavane su
muslimanima te katolicima iz Popova polja i obrtnicima i zanatlijama
čeških, poljskih i austrijskih imena i prezimena, koji su, valjda po logici
križa, smatrani Hrvatima.
Sve se događalo brzo i iznenada. Tako što bi preko noći nestalo
ustaških straža, gradskih uprava i pokretnih prijekih sudova, pa kad bi
se čovjek ujutro probudio, ugledao bi četnike kojima su brade već
podobro narasle, kako pred sobom gone žene u dimijama, starce i djecu
te pokoje odraslo muško koje, valjda zbog tvrda sna, nije pobjeglo kroz
prozor. Ako si musliman ili katolik, a jesi, jer šta si do jučer tu i mogao
biti, znao si da će tako doći i po tebe. Odvodili bi ih do jame, ako je jame
bilo u blizini, do kakve provalije, ako je selo bilo na visoravni, ili do
zabačenoga mjesta gdje su seljaci bacali životinjsku strvinu. I tu bi
počinjao ritual.
Prvo bi odabrali nekoga starca. Četnički o icir ili vođa grupe, kojega
su često zvali vojvodom, naredio bi starcu da skine kapu ili fes s glave i
klekne, pa bi mu prišao s leđa. Glava žrtve dopirala mu je tačno do
prepona. Neki bi žilu i mošnje naslonili uz zatiljak ne bi li osjetili strah
staroga Turčina, a drugi bi ga naprosto ščepali za kosu, povukli glavu
unatrag i engleskim vojničkim nožem ili kamom prerezali vrat. Ako je
ispred bila jama ili provalija, tada bi prvu žrtvu gurnuli nogom u leđa i
ona je bez glasa nestajala. Ali akо nije bilo jame, tada je pred očima
prisutnih, koji će ubijati ili će biti ubijeni, započinjala agonija. Naime, ili
zbilja postoji neka tehnička razlika između klanja svinje i klanja
čovjeka, ili bi vođa grupe redovito bio najmanje vješt u svome poslu, no
umiranje prve žrtve obično je najduže trajalo. Starac se valjao po zemlji,
s obje ruke pokušavao zaustaviti krv, dugo bi krkljao, gušio se i toptao
nogama po prašini ili bi u nekim, ne tako rijetkim slučajevima, poskočio
i počeo trčati pa bi se četnici morali sklanjati da ih ne poprskaju crveni
mlazovi, oštri i jaki kao iz crijeva kojim gospoda polijevaju vrt. Taj trk
bi, međutim, bio kratak. Nikad duži od trideset metara, kada bi čovjek
padao i ostajao nepomično ležati. Takvo umiranje bilo je lakše jer je
kraće trajalo.
Kad je zaklana prva žrtva, počinju kuknjava žena, plač, zapomaganje
i najčudnije molbe koje je živ čovjek ikada čuo. Molile su u ime Boga i
svih anđela, u ime komšiluka, prijateljstva i toga što je netko nekome
spasio život prije trideset godina, ili što je neka od njih dojila
pravoslavno dijete jer mu mater nije imala mlijeka. Molile su usrdno
kao što nitko nikada nije. Ali bilo je uzalud jer su oči ljudi s noževima
već bile pune krvi. To se ne može sigurno znati, no vjerojatno je da u
cijelome ratu i u svoj Europi nije bilo žrtava koje su tako molile svoje
ubojice. Možda i zato što su ubojice većinom bili ljudi među kojima su
živjele i s kojima su se pozdravljale kada se sretnu u čaršiji. Neka od
žena bi se sjetila i toga da joj se šukundjed pod prisilom poturčio, ali se
u kući vazda slavila slava svetoga Nikole.
No, bilo je i onih koje ne bi molile i kumile već bi ono života što im je
ostalo trošile na čaranje, bacanje uroka i kletvi, od kojih se mrznula krv
u žilama jer bi išle do u deseto koljeno i u daleku budućnost. Prizivale
su bolest, strah, svrab, šugu, noćne more i svakojaku nesreću. Sve što će
se četnicima, njihovoj djeci i djeci njihove djece događati od toga dana,
može se objasniti kletvama tih žena. O pravdi i čovječnosti nema smisla
razmišljati, niti o tome da djeca i unuci nisu krivi za očinske i djedovske
zločine, jer su kletvu izgovorile žene kojima je suđeno da sad umru.
Povijest obiteljskih i plemenskih prokletstava starija je i od onih koji su
klali i koji su bili klani, i svejedno je vjeruje li netko u nju. Ona pokreće
sve, pa nije nemoguće i da su klanja u istočnoj Hercegovini s jeseni i
zime bila ostvarenja nekih prethodnih kletvi kojima su pravoslavne
žene do u deseto koljeno proklele svoje muslimanske komšije. Čak ako
kletve i nije bilo, sve se događalo po njezinoj logici.
Muški noževima pišu povijest, a ženske je riječima prizivaju. Tako je
i ovog puta, nad svakom jamom, provalijom i strviništem.
Nakon što muslimanske žene svoje odmole i iskunu, a njihovi se
muževi, braća i očevi bez izgovorene riječi, samo drhteći i gledajući u
zemlju pod nogama, pretvore u igure straha i srama, vojvoda odabere
najslabijega od svih četnika, recimo onoga koji je zalutao u odred s
mišlju da je otadžbina polje žita i modro more, zgrabi ga za ovratnik i
odvuče do žene koja je najglasnije klela i tutne mu nož u ruku, ako ga
slučajno nema.
To je obično i najuzbudljiviji trenutak cijele predstave, jer se
susretnu dvije duše u raspadanju, dva užasa koja na prvi pogled nemaju
ničega zajedničkog, ali se u istome času opraštaju od svega što su do tog
časa bili. Ona se oprašta od života i kaje se zbog izgovorenih kletvi ili
zbog toga što je bila najglasnija pa joj je za dušmanina namijenjen
najslabiji i najnesigumiji od svih ubojica, onaj koji u životu nije ni pile
zaklao i ne zna s nožem pa će njezine muke biti teže i dugotrajnije. On,
pak, shvaća da se našao na putu s kojega povratka nema, da će klati i
zaklati i da više nikada samome sebi neće biti onaj koji je bio. Ako to ne
učini, bit će prezren i razbaštinjen, familija će ga se odreći, izdat će sve
ono zbog čega je stvoren na ovome svijetu, a možda će se i sam naći na
mjestu te žene, ubit će ga braća da pokažu kako oprosta nema i neće ga
biti do istrage naše ili vaše.
I stoje tako jedno pred drugim neko vrijeme, žena i muškarac, dok
oko njih sve živo čeka što će se dogoditi, padaju opklade, a vođa u sebi
žarko želi da i najslabiji brat njegov postane čovjek. To čekanje uvijek
predugo traje, svejedno je radi li se o nekoliko sekundi ili minuta i na
koji način biva prekinuto: tako što ona svom dušmaninu pljune u lice,
vjerujući da bi time u njemu mogla probuditi životinju koja će joj
vođena instinktom brzo i lako presuditi, ili tako što on odluči prekinuti
vlastitu agoniju pa se baci na nju, zarije joj nož u grudi ili joj pokuša
prerezati vrat. To je, međutim, težak posao za onoga koji ga nikada nije
radio ili za onoga tko pred sobom vidi ljudske oči, žensko tijelo, nosnice
koje udišu i izdišu zrak. Teško je jer budući ubojica osjeća život koji
postoji i koji mu ne daje nikakvoga povoda da ga prekine.
Čim najslabiji okrvavi nož, predstava se pretvara u orgiju kora.
Nestaju glavni likovi, ljudi gube svoja imena i lica. Svatko grabi svoju
žrtvu kako zna i umije, neki se dočepaju onih koje su od početka vrebali,
djeteta, lijepe djevojke ili starca, po unutrašnjim porivima i strastima.
Strast najčešće nije u čistoj mržnji, nego dolazi iz nečega što je u dalekoj
vezi s ljubavnom strasti, onom zbog koje se napne muška žila. Bog ju je
smislio da ne mora svaki put iznova stvarati čovjeka, već da on to čini
sam. A čovjek se izgubi, zaboravi svoju mjeru i pravac kojim je pošao, pa
umjesto da rađa i množi se, on počinje klati. Objašnjenje banalno, ali
istinito. U manje od pola sata svi su vratovi prerezani, ot ikarena je
pokoja dojka, uho i nos, ili su niz kamenjar kliznule nečije oči i mošnje.
Katkad vojvoda oprosti život najmlađemu djetetu i ono bez glasa otrči
niza stranu. Bit će da je Bog i to po vlastitom naumu uredio. Jer iza
svakoga klanja mora ostati živa slika u očima zaklanih.
Jednoga jutra tako su i iz Gacka nestali čuvari Pavelićeve slike. Otišli
su a da Đuzepeu Sikiriću, njemu koji je Poglavnika najčistijim srcem
ljubio, ništa nisu rekli. Nekoliko trenutaka trajala je smutnja, netko je
otvorio sve kokošinjce i štale, niz sokake i drum rastrčala se živina, a
ljudi su sleđeni ostali gdje su bili. Došao je gazda Miloš Davidović sa
šubarom na glavi, opasan teškim redenicima, skinuo sliku sa zida svoje
birtije i tresnuo ju o Đuzepeovu glavu, kao u nekoj staroj nijemoj
komediji.
Gazda nemoj, za ime Isusovo!, provirivao je tupi lik s drvenim
okvirom umjesto volovskoga jarma.
Miloš mu nije dozvolio da okvir skine s vrata sve do jame
Duhovnjače, u šipražju ispod puta prema Mostaru. Nismo se tako
dogovorili, ponavljao je i udarao ga teškom čizmom u guzicu, a Đuzepeu
su tekle suze, iako nije znao što mu se sprema. Svjestan da je njegovome
gazdovanju došao kraj, nije ni mislio o onome što bi mu se dalje moglo
dogoditi. Ništa nije bilo tako strašno kao sjećanje na godine kada je bio
nitko i ništa.
 Đuzepe Sikirić postao je glavni lik predstave nad Duhovnjačkom.
Gazda Miloš ga je zaklao velikim mesarskim nožem. Učinio je to stručno
i po propisima pa je nesretnik brzo i lako ispustio dušu. Jedva da se
zakoprcao po kamenju. Potom mu je golim rukama slomio vrat,
razrezao kožu i žile, otkinuo glavu i bacio je u jamu. Ostavio je tijelo da
leži pred nogama onih koji su tek trebali doći na red, među lakiranim
daščicama koje su nekada činile okvir jedne smiješne slike.
Vijest o Đuzepeovoj smrti Regini je stigla krajem 1945. godine. Bio
je sunčan i nenadano ugodan dan. Sjedila je na dvoru pred kućom kada
je naišao susjed Bartol, zagrlio ju, ne znam kako bi ti rekao, uzdahnuo je
i pružio joj papir. Bio je suradnik okupatora, mislio ju je utješiti pa se
ugrizao za jezik shvativši što je rekao.
Ona se nasmiješila; to je rijetko činila i Bartol je mislio da je
smiješak uvod i da će u sljedećem trenutku briznuti u plač. Potpisala je
papir, on ga je brzo spremio u džep i požurio dalje, grizući se zbog
krivih riječi.
Do kraja života one će ga mučiti; bilo bi dobro to riješiti s njom,
mislit će, ali neće biti prilike, niti će Bartol smoći hrabrosti. Kako se
vremena budu mijenjala i svaka ljudska patnja, bez obzira pod kojim
znakom odbolovana, dobije svoje tiho pravo, Bartola će žuljati što je
Đuzepea pred sestrom nazvao suradnikom okupatora. Time će biti
jedini koji ga se uopće sjeća.
Svi drugi, dobri, zli i ravnodušni, sestra i braća, općinski službenici i
državna statistika žrtava u Drugome svjetskom ratu, zaboravili su
Đuzepea Sikirića. Njegovo ime nije bilo napisano ni u kamenu, ni na
papiru. Sol njegovih suza ostala je na hercegovačkom kamenu.
Đovani je s Lazarom Kobilovićem dvaput prošao put osvete duž
Drine i kasaba izraslih na njoj. Gledao je ahmedije i fesove kako plove
niz rijeku i pitao se što je bilo tim ljudima da onako plavokosi i plavooki
pokrivaju glave arapskim kapama i vjeruju u Boga na način koji je stran
ovoj zemlji i samo ih bespotrebno razlikuje od susjeda kojima su inače
tako slični. On nikoga nije ubio, uvijek je stajao sa strane kao promatrač.
Držao je ruke na ledima i netremice gledao predstavu ili bi pušio ini
posavski duhan, dok su njegovi drugovi klali, vadili oči i zarobljenim
partizanima naživo derali kožu. Žrtve su vjerovale da je on glavni i da
njega treba moliti za milost, a Kobilović je držao da nekome, najbolje
bratu Jovanu, ruke trebaju ostati čiste i neokrvavljene, jer će samo tako
imati svjedoka koji zna zašto su i u ime koje pravde činili ono što su
činili. On će svjedočiti i pred Bogom i pred ljudima da nisu bili zvijeri i
ubojice, nego su spašavali svoj narod i zemlju. To su činili po najvećoj
cijeni koju živ čovjek može platiti. Izgubili su duševni mir, ruka koja je
držala nož više neće pomilovati rođeno dijete, unuka, stablo šljive u
voćnjaku iznad kuće... Postali su izrodi među ljudima i mogu ih
razumjeti samo oni koji su klali i ubijali na drugoj strani. Mržnja koju je
osjećao prema ustašama kada je vidio prva spaljena sela i zajedno s
bratom Jovanom prekrstio se pred čudotvornom sličicom svetoga
Pantelejmona, prešla je kod Kobilovića u neku vrstu razumijevanja te na
kraju i simpatije. Oni zapravo čine istu stvar kao on, samo u ime svoga
naroda i njegovoga prava na ovu zemlju. Ni njima, vjerojatno, nije lako,
plaše se ružnih snova koji vitezove i vojvode prate do kraja života. Kada
se nađu usred sela i kasaba kroz koje je prošao Kobilovićev bataljon,
ustaše osjećaju ono što Lazar osjeća u selima i kasabama kroz koje
prođe Francetićeva legija. Tu velike razlike nema.
Nisu ljudi i narodi krivi, nego vremena koja su ih na zlo natjerala –
bila je to posljednja Kobilovićeva vjera. Vjerojatno ne samo njegova.
Trajalo je to mistično iskustvo krvi i klanja sve do pred kraj 1944.,
kada se dogodilo čudo, izokrenule su se neke kosmičke sile ili se nešto
dogodilo u vanjskome svijetu, onome koji se jedva doticao s bosanskim
planinama i šumama. Nije više bilo nebranjenih ili nespaljenih sela, niti
ahmedija i fesova da plove niz Drinu. A činilo se da više nema ni ustaša.
Započele su, međutim, krvave borbe i bježanije, Đovani je konačno
morao uzeti pušku u ruke, nekoliko puta išlo se preko Romanije i nazad,
kroz partizanske položaje i zasjede. Više nije bilo slobodnih teritorija,
pravoslavnim selima zavladali su komunisti, na tornjevima su se
zavihorile crvene zastave, a Lazar Kobilović je shvaćao da je rat
izgubljen i da je došlo vrijeme da se po što većoj cijeni prodaje vlastita
koža. Bit će pjesme u koju će ući njegovo ime, tješio se. Ostat će barem
jedan živi stvor pod kapom nebeskom, koji će znati da je on, Lazar, pod
zlom činio dobro. Uzdao se u brata Jovana koji je prezreo vlastito ime,
mekane dlanove vječnoga đaka i sjajni grad Pariz, dajući Lazarovoj
borbi viši smisao i sklad.
 Bio je siguran da će Đovani preživjeti kraj rata i partizansku
odmazdu koja se spremala, a da se nije znalo u ime kojeg naroda i zbog
kakve više pravde se partizani kane svetiti. Đovanija neće dirati jer on
niti je klao, niti ubijao, niti pripada ijednoj od strana koje su klale i
ubijale. On je slobodan čovjek, anđeo koji je zlo vidio svojim očima i
držao ruke na leđima, da ih ne uprlja krvlju Božjega stvora. On je čist,
onakav kakav je bio kada se rodio, on će ovaj svijet prevesti preko rijeke
što je deset puta šira od Drine, iza koje se nalazi nešto u što treba
vjerovati i u što Lazar Kobilović vjeruje svim srcem. U Hristosa i
njegovu nesretnu mater, Josifa koji je tesao drvo i ispod čijih su ruku i
ovi kundaci izašli, u svetoga Pantelejmona i sva lica sa crkvenih zidova,
čije zakrenute oči sliče očima ljudi upravo prerezanih grkljana dok im
se utroba puni krvlju. Svijetlom kao sunce i tamnom kao najmračnija
noć nad Maglićem.
Izluđen promjenama koje su nastupile, Lazar Kobilović je svakoga
dana sve više i češće miješao zemne i nebeske svjetove i događalo mu se
da se u jutarnjoj molitvi jednako usrdno moli Hristu i Jovanu, od obojice
očekujući izbavljenje, ne znajući kakvo.
Na katolički Božić 1944. Kobilovićev bataljon, zapravo petnaestak
ljudi koji su ga sačinjavali nakon svih bježanija, upao je u zasjedu kod
Ustikoline. Bitka je trajala kratko. Nakon dvadeset minuta ispunjenih
rafalima partizanskih puškomitraljeza, u vodenici okruženoj vatrom,
ostala su još dvojica živih. Lazar i Jovan.
Ja ostajem, a ti brate ćeš da se predaš, rekao je Kobilović i pucao sebi
u glavu prije nego što mu je Đovani išta stigao odgovoriti.
Izišao je iz mlina s visoko podignutim rukama, bradata prikaza sva u
crnom i sa šubarom na glavi, takav da ga ne bi prepoznao nitko od onih
koji su ga poznavali. Odveli su ga u štab, pred komesara Hurema Alagu
koji ga je ispitao i potom naredio strijeljanje.
Alagu će viša komanda pozvati na odgovornost i osuditi na smrt
pred sudom u Sarajevu, jer je svojevoljno pogubio posljednjega
preživjelog četnika iz zloglasne Kobilovićeve grupe, od čijih zločina
barem u istočnoj Bosni gorih nije bilo. Đovani Sikirić mogao je ispričati
ono što će zauvijek ostati tajnom jer iza Lazara nije ostalo preživjelih
žrtava da svjedoče. Od Sikirića su se mogla izvući i imena preostalih
koljača, četničkih dezertera koji su se, možda, priključili
narodnooslobodilačkome pokretu. Umjesto svega toga, Alaga je
zarobljeniku postavio samo dva-tri pitanja, od kojih povijest neće imati
nikakve koristi. Kako se zoveš?... Odakle si?... Gdje će ti duša?
Vijest o Đovanijevoj sudbini je do Regine, Luke i Bepa stizala u
refulima, s raznih strana i u obliku otvorenih prijetnji. Prvo je iz
komiteta netko dojavio da je jedan od braće Sikirić likvidiran kao
četnički koljač, ali Regina u to nije povjerovala, znajući tko je i kakav bio
Đovani. Osim toga, kako bi i zašto iz Pariza otišao četnicima? Onda je u
beogradskoj Politici, u feljtonu koji se bavio Ravnogorskim pokretom,
objavljeno da je u Dražinom štabu bilo i nekoliko Slovenaca i Hrvata, pa
je među drugim imenima navedeno i Đovanijevo. Nitko u gradu nije
komentirao novinsku vijest ili, što je malo vjerojatno, komentari do
Regine nisu stigli. Narod je očito čekao da se oko sramote u kući
Delavale-Sikirić najprije postavi općinski komitet, a u komitetu su
čekali da odozgor stigne neko naređenje ili direktiva. Bilo je delikatno
udariti na obraz familije koja je istovremeno dala i partizanskog heroja,
druga Bepa, o čijim su se junaštvima na Sutjesci i Neretvi širile legende.
Potom su iz Trebinja stigli glasovi da je Đovani Sikirić, zvan Krvavi
Jovan, bio jedan od najgorih krvnika muhamedanskoga življa od Gacka
do Bileće, pa se čulo da se s Lazarom Kobilovićem, kojem ni Draža
Mihailović nije bio dosta, odmetnuo i za vlastiti račun i ćeif klao i palio
po čitavoj Bosni.
Regina je od takvih glasina bježala koliko je mogla, a kad bi je pitalo
za brata, govorila je da s njim odavno nema nikakve veze, odrekao se i
rodbine i očevine, ali pouzdano zna da je Đovani u Parizu i da mu ni na
kraj pameti nije da se vraća. Tamo je jer voli mušku stvar osjetit u prknu,
govorila je, jebe se s Francuzima i ko zna šta još radi.
Pa bi svatko tko išta upita bježao glavom bez obzira, znajući da je
Regina u stanju podrobno opisivati ono o čemu muška i ženska usta ne
govore, niti uši o tom žele slušati.
Uskoro su se glasine utišale, vjerojatno zato što ih nije imao tko
potvrditi, ili zato što se počelo pričati da su Đovanija vidjeli u
Francuskoj. Sreo ga je šofer našeg konzula i popričao s njim. Bogat je i
ugledan čovjek, trguje zemljom i kućama te je već pomalo zaboravio naš
jezik. Bio je to dokaz jači od svakog drugog, jači i od gradske zlobe.
Fascinirani time što je netko rođen među njima zaboravio riječi
materinskoga govora, ljudi su zaboravili i ono što je pisalo u novinama.
Ili su povjerovali da je postojao još jedan Đovani Sikirić koji je imao
manje pameti i sreće i nije bio iz njihovog grada.
 V

Šestoga maja 1937. godine cepelin Hindenburg, nazvan po slavnome

maršalu koji je četiri godine ranije predao vlast Hitleru, zapalio se pri
slijetanju u Lakehurstu, američka država New Jersey. Poginulo je
trideset tri od devedeset sedam putnika, a tragedija najvećega i
najslavnijeg cepelina u povijesti bit će udarna vijest u svim kino
žurnalima sljedećeg ljeta.
Bio je to pad nebeskoga Titanica koji je, bez obzira na sve
romantične konotacije, na bioskopsku publiku djelovao zloslutnije od
razbuktavanja građanskoga rata u Španjolskoj, bitaka za Guadalaharu i
Malagu, japanskih napada na Šangaj, pa čak i od futurističkih
predviđanja da će za deset godina, najdalje do 1955., većina Europljanki
postati žrtve alopecije izazvane učestalim trajnim ondulacijama.
Katastrofa cepelina, nakon koje su sasvim prekinuti eksperimenti na toj
vrsti letala, posjetiteljima, a naročito posjetiteljicama, ljetnih kina bila je
naročito potresna jer su svi sanjali o tome da jednoga dana polete
cepelinom. Prizori iz salona sa stilskim namještajem u kojima su
kraljevi i kraljice, baruni, lordovi, bogata europska gospoda i pustolovi
pili šampanjac i smijali se šalama koje nikada neće stići do ušiju
običnoga svijeta, ponavljali su se tokom nekoliko ljetnih sezona, dražili
maštu i mamili uzdahe duž Jadranske obale.
Gledateljstvo nije primjećivalo da se radi o uvijek istoj snimci s istim
licima i čašama, jer bi se od ljeta do ljeta zaboravljalo ono što se vidjelo
u kino žurnalu, a pamtilo se tek oduševljenje raskošnim dvoranama
koje vise u zraku, kristalnim lusterima i gudačkim kvartetima što na
nekoliko tisuća stopa iznad zemlje mijenjaju predodžbu o svijetu. Ako je
istina da saloni lete i da je isti ovaj život, samo puno ljepši i bogatiji,
moguć i u zraku, iznad oceana i planina, tada za čovjeka više ne postoje
granice, brige gube smisao, a smrt prestaje biti izvjesna. Samo se treba
ukrcati u cepelin, skupiti bogatstvo kojim se let plaća, i na krilima
napretka odletjeti s kraljevima i kraljicama. S njima koji će biti prvi
spašeni od svake poznate nesreće.
Hindenburg je bio veličanstven ne samo zato što je u kino žurnalu
najavljen kao najveći i najmoćniji cepelin, nego i zato jer je njegovo ime
bilo teško kao olovo, masivno kao Ruhrske čeličane, iz kojih dan i noć
kulja oganj najmoćnije industrije svijeta; to ime bilo je kao ukovano u
zemlju, gromkije i zvučnije od svih drugih imena; ni sam Bog nije se
tako zvao. Ali onda se ipak taj isti teški Hindenburg vinuo među oblake,
lakši od čokoladnoga celofana koji je ravnala dječja ruka. Kao perce u
nebo je otišla najteža riječ koju su posjetitelji ljetnih kina ikada čuli!
Kada je stigla vijest da je pao Hindenburg i da su u dim i prah otišla
nasmijana lica i ruke koje su držale čaše sa šampanjcem, gledatelji su
bili potreseni do dna duše. Ostali su poput djece koja su se probudila
pretvorena u odrasle nesretne ljude.
Regina je uplakana istrčala iz kina Kosmos prije nego što se počeo
prikazivati ilm Gertrudin grijeh, njemačka ljubavna drama u snježnim
Alpima, o kojoj je pričao čitav grad. Prizori iz Lakehursta za nju su bili
neizdrživi. Ljudi s gospodskim štapovima i sa cilindrima na glavama
gledali su s pristojne udaljenosti kako nestaje Hindenburg i činilo se da
se dosađuju. Vidjela je njihova leđa kako se ubrzano miču u presporome
ritmu pokretnih slika, i američko nebo u koje suklja ružni crni dim. A u
tom dimu su bivši ljudi i njihova bivša bogatstva, slava i nada jednoga
vremena. Dio njezinoga života odlazio je u nebo, jer je povjerovala da je
moguć taj leteći svijet i da je to njezina budućnost ako je danas nečija
sadašnjost. Uvijek je tako, mislila je, ono što danas mogu imati bogati,
sutra će moći cijeli svijet. Samo valja biti dovoljno strpljiv i čekati, i sve
će doći na svoje mjesto. Gradovi će se vinuti među oblake, skupa s
gradskom sirotinjom i onima koji nemaju ni za kruh, u nekim još većim
cepelinima, pa će na kraju cijeli svijet biti slobodan, napustit će Zemlju i
letjeti prostorom širim od neba. Zamišljala je takav scenarij gledajući
kino žurnale i nije se obazirala na priče kako su trideset dvije godine
previše za neudatu ženu i vrijeme joj je da hvata posljednji vlak. Vidjela
je cepelin i bila je spokojna; imalo se što čekati sve dok Hindenburg nije
pao.
А onda је bilo gotovo. U prvi mah zbunjeno je gledala u platno,
spiker je uzbuđeno spominjao ljude koji se pretvaraju u žive buktinje.
Smrt je došla brzo, prije nego su se nesretnici stigli spomenuti Boga. Na
te riječi Luka se kiselo nasmijao i munuo ju laktom. On nije osjećao sav
taj užas, njemu je samo išlo na živce što neki glas govori, pogledao je
sestru i još jednom ju gurnuo, čuje li ona? ; samo sjedi poluotvorenih
usta i bulji pred sebe, kao da je hipnotizirana ili kao da sve budalaštine
koje izgovara taj glas Regina vidi svojim očima. Ala dima!, šapnuo je
kada se u kadru još jednom pojavio veliki crni oblak, a Regina je skočila
sa svoga mjesta i počela se probijati prema izlazu.
Gazila je ljudima po nogama, neka gospođa cijuknula je kao miš jer
joj je stala na kurje oko, njezin muž opsovao je boga i blaženu divicu
Mariju, uskomešali su se redovi u kinu, svijet se zagledao u djevojku
koja je glasno ridajući trčala prema izlazu. Luki ništa nije bilo jasno.
Prvi put Regina je učinila nešto što si on nije mogao objasniti. Od tog
trenutka počeo je, barem je tako mislio, njezin nesporazum sa svijetom.
No, vjerojatnije je da se nesporazum dogodio barem šest godina
ranije, kada Luka još nije navršio devetu, a sestra se zaljubila u Arisa
Berberijana, novosadskog studenta prava kojeg je bogati otac poslao na
Jadran da se morskim zrakom liječi od tuberkuloze, od koje Aris
zapravo nije ni bolovao. Ali jest bolovao od nečega drugog, što ga je
navelo da potplati liječnike i da od doktora Mušickog za novac, kojim se
mogla kupiti kuća u centru grada, ishodi uvjerenje o tuberkulozi, u
kojem su se dramatično spominjale dvije otvorene kaveme i još najviše
pola godine života.
Od svih lekova na belom svetu za vašeg sina neće biti boljeg od
morskog vazduha, suvog i toplog, punog lekovitih soli i mirođija što ih
vetar nanese s kopna i mora. Ne mogu vam dati garancije da će u moru
Aris da nađe spas, ne znam je li kasno za njega, ni kako će se bolest
ponašati. Tuberkuloza ima razlićitih, kao što su razlićiti i ljudi koji obole, i
svaka se ponaša na svoj način. Možemo se samo nadati da je Arisova od
onih koje odnesu jadranski vetrovi, kitio je doktor Simeon Mušicki priču
starome Berberijanu, a on je plakao kao malo dijete, nasred ordinacije,
pred medicinskim sestrama koje su ga tješile i Arisom koji je kašljucao
u maramicu.
Ali nije se znalo zbog čega više plače: zato što mu najbolji doktor u
Kraljevini govori da će mu umrijeti sin jedinac ili zato što će time biti
ugašena njegova advokatska kancelarija, najstarija u Vojvodini, koju je
osnovao deda Aleksej kada je iz Erevana, preko berlinskih studija,
stigao u Carevinu.
Jovan Berberijan bio je dobar advokat i sirotinjska majka. Skupo je
naplaćivao svima koji su se pred varoši ponosili time što im Berberijan
vodi pravne poslove, a besplatno je zastupao svakog bijednika i
nesretnika kojega bi tužila država ili bogati gazda. Ali istovremeno je taj
duševni čovjek bio nevjerojatno okrutan otac. Sinu je branio sve za što
je mislio da bi ga moglo skrenuti s puta koji mu je bio odreden u
trenutku začeća.
Arisu su bile dvije godine kada ga je prvi puta doveo u svoju
kancelariju, da se dete na vreme uči i da na vreme zavoli posao koji će da
radi celoga života, i uzaludno je majka Saveta govorila da je za takve
stvari rano i da je bolje pustiti Arisa da se igra s drugom djecom. Mene
je moj otac Sokrat doveo u kancelariju kad su mi bile dve. Treća reč,
nakon mama i tata, koju sam naučio bila je zakon. Oca je njegov otac
Aleksej doveo tu kad su mu bile dve i prva reč koju je znao bila je pravda,
odgovarao je Jovan i tu bi majka morala odustati.
U prvo vrijeme puštao je dječaka da se igra ispod crnoga pisaćeg
stola dok je razgovarao sa strankama. Kako bi se samo ljudi iznenađivali
kada usred priče izviri plavokoso djetešce i kaže da mu se piški ili kaki.
Tada bi slavni Berberijan udario po zvoncu i dotrčavao je gospodin
Janoš, pogrbljeni sijedi pomoćnik, Arisa uzimao za ruku i vodio ga do
zahoda. Koliko god bio težak i dramatičan slučaj zbog kojega se
obraćaju advokatu, a bivalo je i ljudi čije je sinove i braću trebalo spasiti
pred smrtnom kaznom, svakome se pojava djeteta činila dobrim
znakom. A kad bi Berberijan otkrio razlog zbog kojeg dječak po cijele
dane ne izlazi iz kancelarije, još su i više vjerovali u njegovu stručnost.
Pogotovu jer im nije padalo na pamet da vlastitu djecu na takav način
pripremaju za buduća zanimanja. Taj čovjek je malo lud i nije normalno
to što čini s djetetom, ali on je advokat!
 Kad je Aris navršio četvrtu, otac je pred njega počeo postavljati
jednostavnije probleme, da provjeri sinovljevu inteligenciju, moć
rasuđivanja i osjećaj za pravednost.
Ko je više kriv, sarhoš Laza jer je pokrao blagajnu veslačkog kluba ili
blagajnik Steva jer je blagajnu ostavio otključatu?... Kokoške gazda Jozike
godinu dana prelazile su ogradu komšinke Milke, a ona je svo vreme
gazda Joziku upozoravala na taj problem, da bi na kraju zakrenula
vratom njegovog petla. Ali to nije učinila u svojoj već u njegovoj avliji, ko
je kriv?... Dvojica se pobodu vilama i nasmrt strada i jedan i drugi, a žena
onoga koji je prvi počeo traži odštetu. Je li u pravu i šta treba da napravi
žena onog drugog?... Padala kiša, poplavio podrum i propalo svo vino
gazda Ištvana, pa ga sad tuže krčmari koji su vino unapred platili. On bi
im vratio pare, ali oni neće da uzmu jer im je učinita veća šteta od cene
vina. Kako sud da postupi?
Ispitivao je Jovan Berberijan dječaka i on bi odgovarao dok mu je to
bilo zabavno i uglavnom svi odgovori bili su tačni. Ali dječja pažnja
kratko se drži jednoga. Arisu bi nakon desetak minuta dosadila očeva
zapitkivanja, htio bi se igrati ili je iz čiste obijesti počeo namjerno davati
krive odgovore, na što se Jovan nije zaustavio kao što bi učinio svatko
drugi, nego je dalje postavljao sve nova i nova pitanja, sa strpljivošću
staroga seoskog konja kojeg je nemoguće iznervirati i navesti da zbaci i
sedlo i trapavog jahača. Rijetko se dogadjalo da uopće shvati kako mali
namjerno krivo odgovara, jer do njegovog uma nije stizalo da na ovome
svijetu postoji netko, pa i sasvim mali dječak, tko bi na pitanja pravde i
nepravde neozbiljno odgovarao.
Uskoro je Aris počeo krivo odgovarati već na prvo postavljeno
pitanje i tada je Jovan Berberijan uveo sistem nagrađivanja za ispravne
odgovore. Pet tačnih odgovora – klaker, deset tačnih – šećerna vuna,
petnaest – sladoled, a pedeset tačnih odgovora – odlazak u cirkus. Na
taj način okupio je sinovljevu pažnju ili bi bilo bolje reći da ju je –
otkupio, uvjeren da trgovina zauvijek vrijedi. Vrijedila je punih pet
godina, kada je ponovo narušena idila Advokatske kancelarije
Berberijan i po prvi put je došlo do otvorenog sukoba između oca i sina.
Vratio se kući sav slomljen jer mu je Aris rekao da je stari debeli
magarac. Saveta ga je tješila, ali je njezina utjeha bila iskrena koliko i
nedjeljna ispovijed kurve Melite. Majci je bilo jasno što se između
dvojice muškaraca dešava i što je mali odlučio napraviti velikome, ali je
već davno odustala od pokušaja da mu to objasni.
A evo šta se bilo dogodilo: Aris je dugo, jednom ili čak dva-tri puta
tjedno, ispunjavao bonus od pedeset tačnih odgovora, pa bi ga isto
toliko puta Jovan morao voditi u cirkus. Ako kojim slučajem u Novom
Sadu ne gostuje neka trupa, vozom su odlazili u Suboticu, Sombor,
Bačku Palanku, pa čak i u Vukovar i Beograd. Tamo već kamo je došao
cirkus. Prenoćili bi u hotelu i ranim jutrom vraćali se kući. Tako je
cirkus uz advokaturu postao jedini posao koji je Aris vidio i o kojem je
nešto znao. Imena svih slonova koji su tih godina stupili nogom na tlo
Kraljevine, lavove, tigrove i konje te zmije zvečarke i bijele miševe koji
nalaze izlaz iz labirinta iz kojega čovjek ne bi znao van, sve ih je
poznavao bolje i od vlasnika cirkusa. Također je naučio razlikovati
lavove kojima su za svaki slučaj počupani zubi, od onih koji bi zbilja
mogli odgristi glavu kad je dreser gurne među čeljusti. Postao je
stručnjak za akrobatske igure i mađioničarske trikove, a već sa sedam
godina stručno je raspravljao pripada li neki klaun ruskoj ili francuskoj
školi.
Razlika između te dvije škole bila je za Arisa činjenica od
prvorazredne važnosti, a Francuze i Ruse doživljavao je kao dva smrtno
zakrvljena naroda koji će kad-tad, na bojnom polju i uz stotine hiljada
mrtvih, odlučiti čiji će klaunovi vladati svijetom. Odnekud je, valjda od
cirkusanata, doznao gde bolje prolaze Francuzi, a gdje Rusi. Olovkama u
boji je na zemljopisnoj karti zaokruživao gradove: plavom one u kojima
više cijene ruske klaunove, crvenom one koji su naklonjeniji
francuskim, a zelenom je zaokružio Berlin, Beograd i Bukurešt, jer je
tamo publika s jednakim oduševljenjem dočekivala sve klaunove.
Ocu Arisova znanja nisu smetala, štoviše, bio je ponosan na
dječakovo dobro pamćenje jer je ono iznimno važno za pravog
advokata. Sve dok mu sin jednoga dana nije saopćio da u životu kani biti
dreser mačaka, budući da nikome, osim slavnom Rusu Jevgeniju
Milinskom, nije uspjelo mačku nagovoriti na bilo što.
Stari je istovremeno bio zgrožen i uvrijeđen. Njegov rođeni sin je
između pravde i cirkusa odabrao cirkus! I to ne slonove ili lavove kojima
se divi svaki novosadski deran, nego najobičnije mačketine! Nešto je
nastrano u tom djetetu i to valja čim prije ispraviti, pomislio je, i kazao
Arisu da je već veliki i da je prerastao cirkus pa neka sam smisli što će
ubuduće biti nagrada za pedeset tačnih odgovora. Aris se borio, ali nije
pomagalo. Već si veliki, skoro odrastao čovek, lagao je otac, a u dječaku je
rastao gnjevni prezir, osjećaj kojim će trajno ostati obilježen njihov
odnos.
Kada je shvatio da se tu ništa ne može i da otac neće popustiti, rekao
mu je da je stari debeli magarac. Uvredu je smišljao hladne glave,
savršeno svjestan da će oca grozno pogoditi i poniziti. Jovan Berberijan,
naime, nikada nije psovao, niti ozbiljno povisio glas – osim u sudnici
gdje se ta vrsta teatralizacije i očekuje, i bez koje nema dobro plasiranih
argumenata i dokaza koji će sucima pasti na pamet. Tihi i monotoni
advokati dosadni su svima u poroti i publici, a sudac prečuje pola onoga
što su rekli.
Kada je Aris dreknuo na staroga, udario je na ono što se u vezi
gospodina Jovana činilo najstabilnije i najčvršće. Kamo god bi pošao,
pratio ga je dobar glas, pred njime se nije smjela izgovoriti gruba riječ i
jednako poštovanje izazivao je medu dobrima i zlima. U inoga svijeta
kao i među primitivnim zatvorskim čuvarima i ubojicama zatočenim u
najmračnijim podrumima kraljevskih kazamata. Čak i hotelski
recepcioneri i konobari u hotelima i restoranima gradova do kojih nije
stigao glas o advokatskoj slavi, prema njemu su imali neko posebno
poštovanje. U tom poštovanju nije bilo nimalo straha. To da je stari
debeli magarac bila je prva ozbiljna uvreda koju je od momaštva
doživio.
Međutim, bilo je dovoljno da prespava noć i već sutra pojavio se s
nedirnutom aurom, blag i lalinski spor, i nezadrživ kao engleska vojna
sila.
I šta si smislio, čega vredi pedeset tačnih odgovora? Dječaku su se pod
stolom od uzbuđenja tresla koljena. Mogao mu je ponoviti da je stari
debeli magarac ili plakati i urlati da ga ništa osim cirkusa ne zanima i da
želi biti dreser mačaka, i neka ga za hiljadu dinara proda cirkusantima
pa da se svakoga jutra budi u četiri, hrani konje, pere slonove i čisti
životinjska govna! Bit će mu cijeloga života zahvalan. Ali koliko god ga
vrijeđao, otac će ostati ini gospon advokat iz Katoličke porte osam, i
njemu i cijelom svijetu. Koliko god nagovarao oca da ga proda
cirkusantima, on to neće učiniti, neće se odreći svoga nasljednika,
malog faraona.
Pare, šapnuo je Aris; otac je bio tvrd na novce i mali se nadao da
neće prihvatiti. A ako ne prihvati, tada će argument cirkusa postati jači,
zapravo neoboriv.
Koliko?, upitao je.
Pedeset odgovora, desetina tvoje plate, odgovori dječak s osjećajem
da mu se vraća snaga. Prvi put u životu žilama mu kola moć koja
pokreće svijet i bogate ljude čini sretnima i tjera ih da postanu još
bogatiji. Jovan Berberijan je progutao knedlu, pogledao prema stropu:
iznad lustera pauk je ispleo mrežu, trebalo bi upozoriti čistačice da ne
mogu mesti i čistiti kao mačka repom. Spustio je pogled na sina, on je
netremice zurio pred sebe, tačno onako kako mu je rekao da valja
gledati suca i porotu čas nakon što se iznese krunski argument,
nijednom ne trepnuti, stvoriti u ljudima iluziju da ništa ne skrivaš, u
očima ti je gola istina i ako hoće, mogu je uzeti u ruke, prevrnuti je s
jedne na drugu stranu, dobro provjeriti da nije falsi ikat; upravo tako
Aris brani svoju prvu poslovnu ponudu, čini to dobro, nije trepnuo već
pola minute, gleda u oca kao fakir u zvečarku, jak je mali, bit će nešto od
njega, samo je važno da mu se cirkus izbije iz glave.
Dogovoreno, rekao je i pružio dječaku ruku. Aris je prihvatio, ali nije
bio siguran je li pobijedio ili je de initivno izgubio. Dobio je ono što nije
očekivao, a izgubio ono što mu je bilo najvažnije. Ima li veličanstvenije
stvari u kosmosu od dresiranja mačaka i ima li izuzetnijega čovjeka od
onog koji zavlada mačjim svijetom?
Jovan Berberijan je sinu nakon toga postavljao puno teža pitanja, ali
nikad takva za koja su nužna znanja iz pravničkih knjiga i spisa. Igrao je
fer, kao što engleski džentlmeni igraju kriket i polo, ali se počeo ozbiljno
truditi da sačuva svoju plaću, i to je činio kao da pred sobom nema
dijete i kao da mu taj dječak nije sin. Nalazio je primjere iz sudske
prakse koji su ušli u legendu, presude i obrane koje su proslavile velike
suce i pretvarao ih u pitanja na koja je Aris odgovarao.
Već u jedanaestoj on bi po nekoliko sati znao obrazlagati svoj stav,
logično ga braniti i uvoditi oca u labirinte iz kojih nije bilo izlaza. Čas
pobjede dolazio je kada otac više ne bi znao što da kaže ili bi zamucao.
Na prvo zamuckivanje protivnik je dizao ruku u zrak, kao boksački
sudac i bio je to klasični nokaut, bez brojanja. U prosjeku Arisu bi
pripala polovica očeve mjesečne plaće. Novac je slagao u kutiju od
cipela koju je sakrivao pod krevetom, jer nije znao na što da troši.
Nakon što je ukinut cirkus, Arisu osim škole i kancelarije nije puno toga
ostalo. Mati ga je budila svakoga jutra u šest. Doručkovao bi s ocem,
stari je usput čitao novine i komentirao događaje u svijetu. Rast cijena
dijamanata na londoskoj burzi najavljivao je loše dane, u Njemačkoj je
slutilo na vojni udar, nizali su se radnički štrajkovi i ulične tuče između
crnih i crvenih, stari Berberijan bio je zabrinut kako krupni industrijalci
ne shvaćaju da se igraju s bombom koja će svakoga časa eksplodirati. A
kad eksplodira, tada se pravda neće deliti pred sudovima nego pred
streljačkim vodovima, govorio je barem jednom tjedno.
Nakon doručka odlazili su u kancelariju, dođi ranije na posao i kad
misliš kako nemaš šta da radiš, to je dobro zbog koncentracije, a u
dvadeset do osam stizao je stari Janoš i pratio Arisa u školu. Dočekivao
ga je poslije nastave, pa bi se vraćali u kancelariju i nakon sat-dva
slijedila je pauza za ručak. Popodne su otac i sin ponovo bili na poslu,
do osam ili devet navečer, kada je trebalo pisati školsku zadaću. Takav je
bio dječakov dnevni ritam sve do svršetka gimnazije i ništa se tu nije
moglo promijeniti. Kako je Jovan Berberijan odlazio na posao i kada je
bio bolestan, tako je i njegov sin sve dječje bolesti odbolovao u
advokatskoj kancelariji, čela naslonjenog na hladno prozorsko staklo.
Da bi sina upisao na studij prava u Beogradu, slavni je advokat
morao iskoristiti svoje veze i poznanstva. Moleći i potplaćujući išao je
sve do ađutanta princa Pavla Karađorđevića, ali nikako nije išlo. Aris je,
naime, jedva prolazio gimnazijske razrede, sve sa dvojkama, a odliku je
dobijao samo iz latinskoga i povijesti. Takvog ga na uglednome
fakultetu nisu htjeli, a može biti da mu je dodatno štetio očev ugled.
Velika je stvar bila, za neke i najveći uspjeh u karijeri, odbiti
Berberijanovog sina.
Ako on bude primljen, sekirom ću da iscepam svoju katedru,
pokenjaću vam se na čast i doktorate, i više tе ovaj fakultet i ovaj grad
neće videti, zavapio je profesor Matuševski nakon što je s Dvora stigla
intervencija. Starome krakovskom asu nije išlo u glavu da se na studij
koji ljude treba poučiti pravdi i pravu studenti mogu primati mimo reda
i zakona.
 No, Aris je na kraju, ipak, prošao, a Gregor Matuševski je umirovljen
ministarskim ukazom. Za posebne zasluge, one iz Prvoga svjetskog rata,
dodijeljena mu je Karađorđeva zvijezda. U Politici je o tome objavljen
članak s fotogra ijom na kojoj princ Pavle kači zvijezdu na profesorove
grudi i tako »slavom besmrtnika ovenčava čoveka koji je znao kad treba
puškom, a kad perom, mastilom i pravnim znanjima braniti i graditi
otadžbinu«. Na licu Gregora Matuševskog zapažao se grč smiješka, kao
da mu je princ probo ne samo rever posuđenog fraka, nego i bradavicu
na grudima.
Godinama je baš tu sliku iz Politike dvorski fotograf Petar Pardžik
pokazivao svojim šegrtima kao primjer lošeg rada. Lice čoveka nevidljivo
je oku, devet desetina sekunda ono pokazuje pravo raspoloženje, a jednu
desetinu pokazuje laž. Dobar majstor zna kad je pogodio u krivu desetinu
sekunde, govorio im je.
Prvi mjeseci u Beogradu za Arisa su bili poput otkrića novoga
svijeta. Dane i noći provodio je po krčmama trošeći bogatstvo zarađeno
na pitanjima što je pravedno, a što nije. Do Božića ga je već pratio glas
najboljega platiše u dugoj pijanoj povijesti Skadarlije, jer je njegov
dnevni ceh u pravilu bio veći od onoga što bi potrošili svi ostali gosti
zajedno. Častio je svakoga tko je prišao njegovom stolu, a u časovima
posebne inspiracije, ili ako se u blizini nađe lijepa mlada dama, razbijao
je kristalne čaše jednu za drugom. Kelner bi mu ih po deset donosio na
srebrnom pladnju. Na kraju bi Aris srču grabio rukama i objašnjavao
razliku između stakla i kristala. Na staklo se razrežeš, a kristal je kao
dijamant, nježan i in ako ga uzimaju gospodske ruke. Djevojke zbog
kojih je to činio bježale su glavom bez obzira. Ili su u Arisu vidjele
bahatu barabu ili nekoga tko se odlučio ubiti, pa prije toga želi potrošiti
sve što ima. A ni jedno ni drugo, barem u ono vrijeme, nisu bile dobre
preporuke za udvarača.
Pred kraj prvoga semestra Aris je shvatio da od njegovoga
naukovanja neće biti ništa. Na predavanjima, kad bi na njih uspio stići,
uglavnom je drijemao, mamurno i smirivao želudac koji bi hrlio van, a
ono čemu su ga profesori pokušavali naučiti ionako je bilo nezanimljivo.
I to iz dva razloga. Trebao je naučiti osnove, a on je još kao dječak s
ocem prošao nadgradnju. Znao je kako se tuži i sudi, i što će mu onda
put kojim se do toga dolazi? No, drugi razlog zbog kojega mu nije
padalo na pamet da studira bio je važniji. Iza sebe je vidio osamnaest
godina mučenja kojega nije bio svjestan dok je trajalo. Ako nastavi
putem na koji ga je otac poslao, cijeli će život biti mučenje. Ne znajući
što zapravo želi, jer ni u čemu osim u Skadarliji nije uživao, Aris je tražio
način na koji će se osloboditi oca. Kako ništa osim smrti nije moglo
odvratiti Jovana Berberijana da advokatsku kancelariju prenese na sina,
tako je odlučio izmisliti tuberkulozu. Prvo je planirao da se zaista
pokuša zaraziti, ali je odustao kad su mu rekli da to baš i nije tako
jednostavno. Tuberkuloza neće svakome, a tko zna koliko bi dugo
trajalo dok bolest tako uznapreduje da ga odriješi studiranja. Nije imao
vremena jer su se bližili ispiti, a ako ih ne položi, otac će shvatiti što se
dešava i gdje mu sin po Beogradu provodi dane i noći.
Doktoru Mušickom je za lažnu dijagnozu dao sve novce koji su mu
preostali. Vrijedilo je, jer je on tako dobro odigrao svoju ulogu da
starom Berberijanu nije bilo ni potrebno objašnjavati kako bolest često
uznapreduje, a da bolesnik ni ne zna da je bolestan pa se do jučer
zdravim ljudima počnu otvarati kaverne. Samo je gužvao papir na
kojemu je bila ispisana smrtna presuda, niz nepomično lice tekle su mu
suze, a Simeon Mušicki imao je silnu potrebu da ga tješi, kao što se u
takvim prigodama tješe očevi umirućih sinova jedinaca. No, kako bi to
bilo u suprotnosti s đavolskom nagodbom koju je sklopio s mladićem,
doktor je šutio i uzdisao. Za svaku neizgovorenu riječ utjehe po jedan
uzdah.
Tako je Mušicki zaradio najveći novac u svome životu, a Jovan
Berberijan izgubio razlog da živi. Arisa je u ponedjeljak poslao na more,
a već u srijedu pao je u bolesničku postelju iz koje više nikada neće
ustati. Saveta ga je pune tri godine prala, hranila i prevrtala s jedne na
drugu stranu i bila očajna kada je umro. Voljela ga je kakav god da je
drugima bio, a sinu nikad nije zamjerila, iako je znala da je izmislio
tuberkulozu i da je ta izmišljotina Jovana ubila. Ako već nije mogla
mijenjati okolnosti, zaurlati na muža, reći mu da nesreću navlači na
dom, onda ih je barem obojicu prihvaćala i sažalijevala onom vrstom
nježnosti koju ljudi obično zovu ljubav, dok žene koje u takvoj ljubavi
žive zovu mučenicama.
U rano proljeće 1931. Aris Berberijan stigao je u Dubrovnik.
Iznajmio je stan kod Mine Elez, stare cure koja je stanovala dvije kuće
dalje od Sikirića. Mina je u konobi držala radnju za štopanje i krpljenje
ženskih čarapa i plisiranje suknji. Regina joj je često navraćala, kad bi se
nakupilo čarapa u kući, ali češće tek onako, da pregleda modne žurnale
koje je svakoga tjedna Mini slao nećak iz Miinchena, ili samo da popriča
s nekim tko ju razumije. Dok su je drugi gnjavili – šta čeka?, zašto se ne
udaje?, proći će joj vrijeme! – Mini je sve bilo jasno, samo je klimala
glavom, govorila, e, moja ti, znam ja kako je to, i dalje štopala čarapu dok
bi Regina iznosila svoje jade s muškarcima koji su joj se sviđali, ili s
drugima, a s takvima je bilo još teže, kojima se sviđala ona.
Tko zna koliko ju je Mina zapravo slušala i što je od svega čula, ali te
priče bile su tako tipične, kao prepisane iz spomenara ili romana Mir-
Jam. Reginini problemi samo su se u jednome razlikovali od problema
drugih cura. Je li to bio strah ili prevelik ponos, teško je reći, ali ona se
nije usuđivala otisnuti, skočiti i zaroniti prvi put. Ili je stijena bila
previsoka, ili je more ispod nje bilo plitko, ili preduboko; ona je stajala
gore, zakoračila pa odustajala, da bi poslije, više radi sebe nego radi
drugih, otkrivala i izmišljala što sve nije valjalo na onome zbog kojega je
trebala skočiti. Katalog muških mana bio je poput sličice izrađene u
stotinu tisuća kopija koju je uz srce nosila čitava Reginina generacija,
naravno njezin ženski dio, te još nekoliko generacija prije nje. To što je u
tom katalogu bilo zabilježeno nije za izgovoriti, niti napisati, jer u to
više nitko ne bi vjerovao i cijelu stvar pripisao bi zlobi i dokonosti
onoga koji priča. Ljudi preziru opća mjesta i ne vjeruju da pod kapom
nebeskom postoji išta što bi odgovaralo općim mjerilima, pa se onda
takve stvari jednostavno ne kažu i jedan veliki dio ljudske povijesti
izostane iz knjiga. Taj dio, koji se može opisati i objasniti samo općim
mjestima, kasnije čini sivu mrlju svake historiogra ije, naizgled
nenaseljeno i neistraženo područje, mistični obris, prostorno
zakrivljenje svemira ili već nešto što znanstvenici izmišljaju od početka
stoljeća da stvarnosti vrati onu neobičnost koja je postojala dok je Bog s
punom svojom izvjesnošću bio tu. Stoga, valja tek naznačiti Reginin
problem i o njemu ništa dalje ne reći.
Mini je prijalo njezino društvo, Reginina svakodnevna tužbalica,
monotonija žalbi i kukanja ispunjena muškim imenima, izgovorenim na
takav način kao da nije riječ o stvarnim ljudima već o svecima u koje
više nitko ne vjeruje, ali to nije razlog da ih se ne krivi za fortunale i
neverine, otvorene škure koje se razbijaju o kamene zidove i lancune
koje iznenadni sjeverac bijesno trga s konopa, i samo je pitanje hoće li
ih odnijeti na more ili ih pretvoriti u jedra koja će ponijeti ovaj prokleti
grad i preseliti ga među potonule jedrenjake.
Takve misli rojile su se u Mininoj glavi, ukrašene, razbrojane, sa
stotinama sličica svaka. Od tih sličica bi svatko tko nije Mina, da mu se
nedajbože pojave u glavi, odmah poludio. A njoj su bile normalne i
svakodnevne.
Lancuni i zmajevi, džinovske hobotnice jednom viđene na peškariji
koje su slikali češki fotogra i a Grad ih već sutra zaboravio, mravinjak u
ugašenom kaminu vlastelinske vile pretvorene u muzej, saksije s
kadi icama na pendžeru Begovine i muškarci s fesovima koji pod
pendžerom prolaze, bruj rječice Bune i ljetni huk iz derviške tekije,
osunčani Velež mirnoga ljetnog dana, na čiji se vrh oborila oluja i udara
ga munjama i gromovima, Allahovi kamenolomi, srdelice koje otvaraju i
zatvaraju oči dok čekaju hitri nož da im zdere krljušt s leđa, sol u kojoj
počinu njihove posljednje riblje misli, muke golih posoljenih ribljih
leđa, njihove grešne duše, kršćanski sveci ulovljeni u ribarske mreže,
raspela od borovog granja, jastuci koji se zrače na proljetnom prozoru
onoga tko je jučer umro, more crno kao katran i miris lavande u
džepovima muških kaputa, kapetanska kapa visoko na kredencu doma
u kojem je puno djece, prvomajski kresovi, žandarmerija s isukanim
mačevima i Avram zvani Lenjin koji vadi kurac iz gaća i njime izaziva
žandare, goldun na dlanu holandskoga mornara i njegovi prsti koji dugo
i ružno vonjaju po gumi – što ju uplaši i ona pobjegne, zmca pijeska pod
nožnim noktima, motorne barke u kojima strance prevoze na Lokmm,
barke na vesla u kojima ostarjele lovačke pse prevoze na škoj na kojemu
nema hrane ni vode, naprstak zaboravljen na dvoru, do pola pun prve
jesenje kiše, tri trula rogača u uglu konobe – jedne zime s početka
stoljeća, Cigančići što s malim boginjama trče za gradskom djecom da ih
zaraze, mjehurići ispunjeni limfom, gnojne rane na slabinama mršavog
bosanskog konja, natovarenog kacama travničkoga sira, otvoren
kišobran pao u more i nošen strujom prema pučini; to su neke od slika
koje Mini svakoga časa prođu umom. Dok drugi ljudi misle riječima, u
jeziku koji su prvi naučili, ona misli slikama i po tome je posebna. Minu
žene smatraju blesavom, ali se ne usuđuju glasno reći da je luda. Šute o
njezinim slikama pred muškima, bolje da o njoj ništa ne znaju i ne
prigovaraju. Bez Mine se, naime, ne može. Mina jedina u gradu štopa
čarape i plisira suknje – a moda plisiranih suknji traje evo već deset
godina i tko zna koliko će još trajati. Možda nikad ni ne prođe: modu je
izmislio bogat i dokon svijet kojeg nije briga što se plisirane stvari dugo
i teško šuprešavaju – pet muških košulja lakše je izglačati nego jednu
suknju! Ali tko drži do sebe i ima se razloga pokazati, predat će se
pariškim diktatima i hvaliti Boga jer je stvorio Minu. Osim toga, ona taj
posao radi dobro. Istina, s drugima je ne mogu usporediti jer je jedina,
ali već i to nešto govori. Da je štopanje čarapa jednostavan posao, žene
bi ih same štopale, a da svatko može plisirati suknju, sigurno bi radnji
za plisiranje bilo koliko i brijačnica i frizerskih salona i ne bi svijet
zavisio od ove jedne Minine.
E, moja ti, znam ja kako je to, rekla bi Mina zatvarajući radnju, kao
što je činila svakoga podneva, a onda išla u poštu da preuzme modne
žurnale ili paketiće sa specijalnim koncem koji su također stizali iz
Munchena. Pa bi nastavila do gradskoga akvarija u čijim su vodenim
tamnicama uzničile ribe dubokih mora, prema kojima je osjećala neku
nježnost još otkako ih je prvi put prije petnaestak godina vidjela. Od
tada je svakodnevno obilazila ribe, osim ponedjeljkom kada je akvarij
zatvoren. Razgovarala je s njima, slušala njihovu žalost, tješila ih i
unosila malo svjetla i slobode u njihove uboge živote. Ako je u nešto
vjerovala, Mina je vjerovala u to da joj je Bog dao da bude riblji
ispovjednik. Ispovijedala je njihovu nesreću, a ne grijehe, jer ribe nikad
ne sagriješe.
Regina ju je ispratila do skalina koje su se spuštale prema gradu.
Znam ja kako je to, rekla je Mina treći put tog popodneva. Regina je
pošla doma da vidi je li se Luka vratio iz škole. Isti ritual ponavljao se
svakoga radnog dana, ali danas će za dvije žene on biti sudbonosan. Dok
je u pošti čekala da poštar Vito u sivim jutanim vrećama pronađe
njezine paketiće, na ulazu se pojavio neznanac u skupom sivom odijelu i
s dva kožna kovčega u rukama. Ramenom je pridržavao vrata
pokušavajući se uvući unutra, ali stalno je zapinjao, na jednu ili na
drugu stranu. Vjerojatno bi se snašao, spustio kovčege, otvorio širom
teška željezna vrata i jednostavno ušao, da sve oči nisu bile uprte u
njega.
 Mini, poštaru Viti i dvjema besposlenim gradskim damama, upravo
se ukazao Rudolf Valentino! Prije pet ljeta žene su ga oplakale, a muški
su se pravili da im je svejedno ili da im je kamen sa srca pao jer im je on,
najljepši muškarac svijeta, s razdaljine od nekoliko tisuća kilometara
raspirivao oganj žive ljubomore. Njegovo puno ime, Rodolpho Alphonso
Guglielmi di Valentina D’Antonguolla, gradskome je župniku, ipak
muškarcu, značilo nedvosmisleni dokaz da se radi o vragu. Zar se
krštena duša može tako zvati? Pa je u nedjeljnoj propovijedi, nakon što
je grad punih sedam dana oplakivao Valentina, upozorio muževe da
pripaze na svoje žene, sestre i kćeri, jer je sotona u njihova srca posijao
svoje sjeme. Iz svake suze koju puste za amerikanskim hohštaplerom
niču vražje klice. I kao što klice pojedu gomolj iz kojega rastu, pa od
krumpira ne ostane ništa, tako ništa neće ostati ni od poganih ženskih
srca. Tako je i nikako drukčije, pa neka se muževi čuvaju! Na to se
ženska strana lađe iz protesta digla s klupa i sve su, osim onih nekoliko
baba, pošle van. Priča se da je te nedjelje u katedrali jeknula i teška
psovka. Izgovorio ju je glas koji nije pripadao nikome od prisutnih.
Vjerujućima je to bio nedvosmislen dokaz da je velečasni u pravu i
da je Rudolf Valentino sotona. A sotona nikad ne umire nego samo
mijenja mjesto i vrijeme pojavljivanja. Stiže nam u raznim obličjima,
najčešće suprotnim njegovoj pravoj prirodi. Dobrota i nevinost su, kao i
izrazita izička ljepota, vazda upozorenje za vjerni puk, pa svakome
strancu bolje ako opak i ružan pred njega stane.
Ugledavši neznanca kako s kovčezima pokušava ući u poštu i
prepoznavši u njemu oplakanoga i nikad prežaljenog glumca iz
vremena kada su se ilmovi gledali samo očima, sve četvero prisutnih,
pa čak i poštar Vito, na čas su pomislili da je sotona došao u njihov grad
umjesto da se vrati u Ameriku. Teško je znati kome je i zbog čega bilo
drago ako je tako, i je li i Vito u sebi osjetio neki od ženskih razloga za
sreću, ali činjenica je da su ga jednako gledali i da se iznenađenje, od
para do para očiju, nimalo nije razlikovalo. Mina se najbrže pribrala,
pritrčala vratima i otvorila ih širom. Neznanac je klimnuo glavom i
nasmiješio se. Prišao je pultu, besposličarke su ustuknule po dva metra,
svaka na svoju stranu, stao je pred poštara Vitu, duboko uzdahnuo, a
poštar je gledao u čudu i čekao kojim će jezikom stranac progovoriti.
 Dobar dan i izvinte ako smetam sa nečim što nije u vezi sa poštom, ali
ne znam kome da se obratim. Bio sam u berbernici, ali su me poslali
vama. Evo, trazim stan! Ne na dan-dva, nego najmanje na šest meseci.
Eto, pa ako mozete na nekog da me uputite,ja bih vam bio veoma
zahvalan.
Vito је zbunjen gledao u čovjeka: može biti da su ga poslali s Dvora.
Bit će da je neki princ, ali sigurno ne Karađorđević; Karađorđevići
drukčije izgledaju, nisu ovako ini. Iako ni to nije isključeno, barem po
građi: i Karađorđevići su uski, a visoki. Mršavi, a snažni. Vidi ga – ko
prut je tanak, a na rukama bi mogao prenijeti po tri vreće cimente!
Primio bi ga Vito kod sebe, dobro je poznavati takve ljude što god da su
i odakle god stižu, ali ne daj Bože da mu pokaže svoju kuću! To bi bilo
isto kao da ga pokuša smjestiti u štenam ili kokošinjac. Baš šteta, ali
tako mu i treba kad je o svačijem dobm uvijek više vodio računa nego o
svome. Da je bio drukčiji, da je mislio na sebe, da se nadao ičemu
drugom osim da cijeloga života bude poštar i poštanski službenik,
sagradio bi kuću u kojoj bi dočekao ovakvoga čovjeka i sve bi onda bolje
išlo. S kim si – takav si, ne kaže uzalud narod! Ali sad je gotovo,
propustio je priliku, šteta, baš šteta, mislio je, odmahivao glavom i
neznancu se činio umno zaostalim. Pođite k meni, prozborila je Mina. Na
trenutak su svi bili iznenađeni. Ali ti..., krenula je pa stala jedna od one
dvije. I Mini kao da je bilo čudno to što čuje svoj glas. U isti čas su se
nasmijali, svi četvero. Osjećali su se kao pri slučajnome susretu plemića
i plemkinja pred zahodom u cepelinu Hindenburg. Netko je unutra.
Sjedi na školjki od bjelokosti i igra se sa zlatnim lancem vodokotlića, a
svima se piški.
Odvela ga je svojoj kući, u stan na katu u koji nije ušla od dana kad
joj je umrla sestra. Petka je bila deset godina starija od Mine, ni ona se
nikad nije udavala, nije joj trebao nitko drugi kad je imala nju. Petkina
smrt bila je jedini stvarno strašan događaj u Mininom životu. Samo je
legla nakon ručka, kao što bi uvijek činila, i nije se više probudila. Da je
bilo drukčije, da je Petka bolovala, da je ikakvim znakom najavila svoj
odlazak, sestri bi bilo lakše. Ovako je to bila ona slika koja pomuti misli i
javlja se iznenada. Kada se čini da je sve dobro i posvuda je mir, samo
joj bljesne Petkino bijelo lice i poluotvorene usne s kojih visi tanka nit
pljuvačke, tanja od najtanjega konca, i na kraju niti malena kuglica koja
vuče prema dnu i svakog će časa pretegnuti. Ne pamti je li se to na kraju
i dogodilo, je li nit pukla, zapravo ne pamti više ništa, jer je u sljedećem
trenutku vikala i trčala iz sobe i iz Petkinog stana. Pa je pala niz kamene
skaline koje su vodile na dvor. Ne zna što je htjela tada, pozvati pomoć,
pobjeći od smrti koja se spremala i nju zgrabiti? Ili ništa nije željela, pa
je zato i pala i mjesec dana proboravila u bolnici, gdje su joj doktori
rekli da više nikada neće prohodati. Oni takve stvari uvijek govore. Šta
doktori znaju o hodanju! Ne znaju ništa. Kao što joj nisu znali reći od
čega je umrla Petka. Može li biti da joj je naškodilo užeglo ulje? Ili što je
blitvi već prošlo vrijeme? Blitvu valja jesti samo dok je mlada, prije
nego što ogorča i u njoj se nakupe otrovi. Tko zna kakvi sve otrovi ubiju
čovjeka, u čemu su sve i kako ih se pokupi! Kad bi se ljudi znali čuvati,
nikada ne bi ni umirali. Smrt nije prirodna stvar kao što je prirodno da
se izmjenjuju proljeće, ljeto, jesen i zima, nego svi od neke bolesti umru.
A svaka je bolest od nekoga otrova. I Petka je umrla od nekog otrova.
Mina je to znala i nitko joj nije morao reći da je tako. Čovjek je nesretni
jadni stvor, čovjek je mačka koja ne zna pobjeći s tramvajskih šina. I ne
zna što ga sve ubija! Da to znamo, bili bismo anđeli! Njima škode isti
otrovi kao i ljudima, ali anđeli znaju što je otrovno, pa bježe daleko od
toga. Što je više otrova u svijetu, to anđeli manje čuvaju ljude. Nemaju
vremena ni načina jer moraju sačuvati sebe. I bolje je što je tako, jer kad
bi anđeli više mislili na ljude nego na sebe, uskoro bi i njih nestalo. Kao
što je nestala Petka kao što ti se, kako stariš, čini da nestaju svi s kojima
si živio. Umireš tek kada si sasvim sam. Mina je uvjerena da je tako. Ona
ne vjeruje u Boga i svece, jer ne zna što bi Bog trebao biti, niti što je
smisao svetaca osim da budu na vječnim mukama. Svece je mogla
izmisliti samo bolesna fantazija! Ali u anđele Mina vjeruje! Anđeli su tu i
vidi ih svatko. Djeca i odrasli, vjerni i nevjerni, pametni i oni koji su
sasvim bez pameti. Samo što ljudi ne stignu prepoznati da su to baš
anđeli, pa misle da su vidjeli nešto drugo. Ni ljudi, kao ni anđeli nemaju
vremena. Zato treba žaliti i jedne i druge. Skoro koliko ribe. Petka je
možda bila Minin anđeo. A možda i nije. Možda joj je ipak bila samo
sestra. Tko bi to više znao. Prošlo je vrijeme, puno se zaboravilo. I
odakle bi čovjek uopće znao da mu je netko starija sestra? Rodiš se i to
ti kažu! Ali svašta se djeci govori, pa u to vjeruju kad odrastu.
 Mučila se Mina i više nije ušla u Petkin stan. Pune dvije godine. Da
ne vidi onu sliku, ili neku drugu još strašniju.
A sad ipak otključava ta vrata dok joj iza leđa stoji Rudolf Valentino.
Zapravo njegova slika i prilika, nije Mina luda pa da vjeruje u popovske
priče! I odakle bi Rudolf Valentino znao naš jezik. Diše joj za leđima kao
da je i on uplašen.
Tako je lijep, šaptala je Mina, kažiprstom pokrivala usne, pa
pokazivala u strop. Što ti je?, Regina se zbunila. Još nikada prijateljica
nije prva progovorila i nije se desilo da ju zatekne kako samo sjedi
usred čarapa koje treba štopati, ništa ne radi, samo širi oči kao oni
gušteri što se ljeti s taraca uvlače u ledene spavaće sobe i na
popodnevne spavače gledaju pogledom jako starih ljudi kad se zaustave
pred nečim lijepim što leži na cesti u prašini.
Tako je lijep, moja ti! Zamislit ne mozeš, nastavljala je Mina. O kome ti
to?, pitala je Regina. Možda je Mina poludjela od tolike samoće; pritisle
su je godine, veće od godina koje možeš zamisliti kad si cura i kad ti je
dvadeset šest, a još znaš da je i to puno, previše naspram svega što nisi
započela a trebala si. Pogotovo previše naspram onoga što je prošlo i
nije te ni za dlaku pomaklo od dana kada si prestala biti dijete. Mina je
stara kornjača, sitna se glavica smiješi iz prevelikog oklopa, i pitaš se je
li to kljun po sredini lica, ili je ipak nos; imaju li kornjače kljun ili nos? ;
to nitko ne zna jer svima je svejedno. Prestara za bilo što, Mina sporo
prelazi s jedne na drugu stranu. Nešto što jutros Reginu s te druge
strane plaši, plašilo bi svakoga tko Minu poznaje i voli. Takvih je malo, a
Regina je prva među njima. Tako ona misli. Ili je mislila. Kad Mina
ostari, ona će se o njoj brinuti i biti joj zamjena za Njega kojega nikad
nije srela. Ljudi se uglavnom žene i udaju s mislima o starosti, vlastitoj
nemoći i smrti. Zamišljaju kako će ih onaj drugi paziti, hraniti pilećom
juhicom i posoliti zemlju koja će ih pokriti. Drugi razlozi ne postoje.
Samo taj. Pa onda se pitaš je li samoživo što svaka i svaki misle da će
umrijeti prvi. A on i ona će za to vrijeme bdjeti i preslagivati crninu po
ormarima. Muška crnina uvijek je ispod ženske, jer takav je ovaj naš
svijet. Muškome valja ugoditi. Međutim, pravda je da on često umire
prvi. To se ne može drukčije podesiti, smrt odnosi po svome, a ne po
ljudskom izboru, i na gubitku su svi koji umiru sami. Mina neće umrijeti
sama! Regina je to davno odlučila, ali sad se kolebala. Mina ludi, a s
ludilom mlada prijateljica ne želi imati posla. Ludilo je sramota i nitko
ne poludi slučajno. Postoji kod svakoga ludog sitna odluka da poludi. Po
vlastitoj volji se ne umire, ali uvijek se po vlastitoj volji poludi. Regina je
u to uvjerena u rano proljeće 1931. I često o tome razmišlja. O ludilu i
ludima. O Bepu Ozretiću koji mumlja stare turske psovke, nikoga ne
prepoznaje, ne osvrne se i ne trzne kad ga mularija zove po imenu. I
smrdi na mokraću i govna. Ne može biti da on tako nije htio. Bio je
kapetan broda, imao obitelj sivi kameni grb nad ulazom u kuću. Prvo je
čekićem stukao grb, a onda je zasmrdio na mokraću i govna. Tako je
htio, tako mu treba, i normalno je da više nema nikoga od roda i svojte.
Mina, plašiš me, samo da znaš da me plašiš. Da poslije ne kažeš da ne
znaš što mi je bilo, ozbiljno je zaprijetila. Znaš kad Rudolf Valentino
poljubi pustinjsku ružu, pruži je onoj curi malih usta, ali njoj ruža ispadne
u more, pa ju on pogleda i bude kraj. I mi ne znamo što je dalje bilo. E,
moja ti, on ti je sad gore, ali ne na nebu, nego ga eno u stanu pokojne
Petke. Jutros, pođoh ja u poštu, taman Vito traži moje pakete, kad eto ti
njega. Nosi dva kufera i kaže da mu treba stan. I ne znam šta mi je bilo.
Rekla sam da u mene ima prazan stan. Nisam luda. Pođi gore i pogledaj.
Regina se ljutito digla, stolica je zaškripala po kamenom podu
radnje. Krenula je uza skaline, odlučna da najmanje pet dana ne poviri u
Mine nakon što vidi da gore nema nikoga i ničega. Ali na pola skalina
uhvati ju strah. Što ako je gore ipak netko? Ne može biti da jest! Mina se
igra s njezinim živcima, a zna da je Regina baš na takve stvari osjetljiva.
Sve će oprostiti, ali ozbiljno sa njom pričaj ili barem ozbiljno šuti.
Lijevom, slabijom rukom se mašila za kvaku. Vrata Petkina stana bila su
otključana. Mina je stvarno šenula umom kad ih je nakon dvije godine
otključala. U dnevnoj sobi nije bilo nikoga. Vonjalo je na prašinu. Groblja
pčela, mrava i ostale kućne gamadi. Fotelje su prekrivene bijelim
plahtama, ćilim su dopola izjeli moljci, samo oni prežive u grobovima. U
spavaćoj sobi, nad bračnim krevetom, visi fotogra ija oca i matere,
škripi drveni pod. U kuhinji je suhi pustinjski zrak, dugo već nitko nije
otvorio špinu. Dakle, nema nikoga, ostala su još samo jedna vrata. Kao u
priči o Baš Čeliku! Jesu li ono bila sedma ili deveta vrata? Ovdje su tek
četvrta ili peta, zavisi od kojih počinješ brojati.
Regina je zgrabila i tu kvaku i snažno gurnula vrata, bila je ljuta i to
je trebalo pokazati, neka vrata tresnu o zid. I tresnula su. A pred njom
se ukazao potpuno gol muškarac. Nije mu vidjela lice, samo oči. A oči su
bile ogromne i pune mraka.
Naglo je spustila pogled, kao u strahu da je te oči ne ureknu. A dolje
je visila, a zatim dvaput poskočila ona stvar. Vidjela ju je samo na
slikama, ali uživo je izgledala drukčije. Kao gumena dječja igračka što se
kreće i uvija sama od sebe. Kao duvenica načinjena od svinjske krvi,
debela i masna, s modrim kvrgavim žilama i krupnom glavom.
Kriknula je: Minaaaa, Minaaaa, majko mila!, i sjurila se niz skaline.
Čudo je htjelo, ili je normalno da tako bude, i nije se skotrljala kao
Mina kad joj je umrla sestra, iako nije bila ništa manje izvan sebe. Srce
joj je lupalo kao ludo, strah ju je sasvim progutao i okovao u najmanju
kapicu žira. Činilo joj se da ne može micati rukama, iako je mahala
poput vjetrenjače, i da joj se noge ne pokreću, iako se dolje strčala brže
od svjetskih rekordera u dugoj povijesti bježanja.
Stajala je pred Minom, isprekidano disala i ništa nije stizala reći.
Ono što bi rekla već je gutala sljedeća misao i rečenica, a njih nova, pa
opet nova, tako da je mučala i disala i tresla se kao vrabac u kutu sobe iz
koje je cijeloga jutra pokušavao pobjeći, pa kad ga najzad puštaju van,
on ne zna odletjeti.
Jesam ti rekla!, Mina je uzela prvu čarapu toga dana. Moja ti, isti
Rudolf Valentino. Rodolpho Alphonso Guglielmi di Valentina
D’Antonguolla. On će njoj ružu, a curi ruža ispade u more! Heh, vražje
žensko. A sve da bi je on poljubio!
Sljedećih pet dana Regina zbilja nije otišla Mini. Ne samo to, nego
nije nos promolila iz kuće. Plašila se da ih ne sretne. Nju ili njega, bilo je
svejedno. Vjerojatno ga ne bi prepoznala obučenog, ali prepoznao bi on
nju! Možda bi joj prišao, ispričao se zbog golotinje ili je upitao kakav je
to način ulaziti u tuđu kupaonicu bez kucanja. Ili bi počeo s onim
masnim i prljavim muškim pričama, ponosan što ga je vidjela u svoj
njegovoj veličini. Muškarci to vole, ona ne zna otkud joj da vole, ali
sigurno vole. I što li on sad uopće misli i šta je rekao Mini i kako mu je
Mina odgovorila? Sigurno mu se ne obraća s »moja ti«.
U trenutku kada je shvatila da ne zna kojim se riječima Mina obraća
muškarcima, što im govori umjesto »moja ti«, a nešto im sigurno govori,
jer ne može biti da s njima još više šuti ili nema potrebu za
ponavljalicama i poštapalicama, Reginu je uhvatila ljubomora. Za
početak je nije mučilo što je ona s njime, već ju je mučilo što je on s
njom. Bile su najbolje prijateljice, nije prošao dan a da se nisu vidjele, a
sad, eto, prolazi već peti kako je nema i bit će da joj nije ni na pamet
pala. Kako i bi kad u ruci sigurno drži tu debelu masnu stvar i ne zna,
gadura stara, gdje bi je udjenula!
Pada li joj na pamet da sam bolesna?, pomislila je. Ako sam možda
umrla? Ili sam se uspela na šu it, prebacila konop preko grede i s
omčom oko vrata vagam bi li ostala na ovom svijetu? Ili me ubola osa pa
sam sva otekla, a nikoga nema doma da mi donese leda da ublaži otok?
Na kraju, može biti da sam se skotrljala niza skaline kao Petka, jer stvari
se u životu ponavljaju. Ako si jednom skrivio veliko zlo, skrivit ćeš ga i
drugi put. Ako si jednom sebi veliku nesreću navukla navrat, učinit ćeš
to opet. Mislila je Regina, stajala na vrhu skalina koje su silazile prema
gradu i gledala kako da samoj sebi zapne nogu, slomi vrat i padne na
dušu vjerolomnoj prijateljici. Nije to učinila. Vjerojatno bi, samo da se
našao netko da ju gume, toliko se bijesa i očaja u njoj nakupilo jer je
Mina ostala sama s Rodolphom Alphonsom Gugliemijem di Valentina D’
Antonguollom, čija je golema muška stvar, poput biča Božjeg u očima
grešnika, sve više rasla i pretvarala se u obelisk koji, umjesto da raste iz
zemlje, pada prema njoj i samo što nije dodimuo to sitno pužuće žensko
biće, što je klecalo uz Kalvariju. Regini će ovo jednom biti smiješno.
Smiješne će joj biti vlastite muke i žalit će za njima jer se u istom obliku
nikada neće ponoviti.
Šestoga dana uzela je iz ladice dva para starih poderanih čarapa koje
su bile za smeće a ne za štopanje, odlučna da ponizi Minu. Neće ju ništa
pitati, samo će pred nju baciti čarape. Krpi, stara curo!, krpi, suhopizda
nesrećo! To je smislila, tako će joj reći, da zna gdje joj je mjesto ili da
barem na tren shvati što je izgubila kada je tog mladog đavla pustila uz
sebe, a nju izbacila iz kuće i razvrgla prijateljstvo važnije od života. Ušla
je u radnju. Mina je plisirala crnu suknju, jednu od dvadeset za zbor koji
će putovati u Beograd na proslavu kraljeva rođendana.
Gdje si sve ove dane, jadna ne bila? Zabrinuli smo se. Oni su se
zabrinuli! Regina se okrenu oko sebe, gledala je šta bi se moglo razbiti,
da raspali šakom po prozorskome oknu? Ne, to bi bilo previše! Pa je
nogom iz sve snage udarila stari ćup, imitaciju kineske vaze, kupljen
jednom davno u Trstu, u koji su rijetke muške mušterije odlagali putne
štapove i kišobrane. Ćup je odletio u drugi kraj radnje i razbio se u
paramparčad.
Suhopizdo prokleta!, dreknula je, i Mini je ispala suknja iz ruku.
Bio bi to zbilja efektan kraj jednog prijateljstva i početak velike
životne ljubomore da Regina nije malo pretjerala ili da ćup nije bio tako
loše izrade, od teške pečene gline, masivan poput lončanica u kojima
ispred hotela Astorija rastu afričke palme. Kad je pokušala istrčati iz
dućana, zaboljela ju je noga, bolom kakav još nije osjetila, te je u času
bila svjesna da odavde neće otići. Oblio ju je stid jer tako glupo gubi sve
što je u ovih pet dana stekla, pokušala je još jednom stati na nogu, pa joj
se zamutilo u glavi. Osjetila je da tone u velike bale pamuka koje su
jednom davno, u prvom mjesecu velikoga rata, iskrcavali s engleskoga
broda koji je doplovio iz Egipta i nije mogao nastaviti dalje. Pomislila je
kako možda umire i bilo joj je malo lakše.
Posljednje što je vidjela bile su Minine noge, bijele kao ukvareni
ovčji sir, s modro-ljubičastim žilicama koje pucaju jedna za drugom. Čim
posljednja pukne, ta stara žena bit će mrtva. Pomislila je na reljef
pravilnih modrih žila i potonula u mrak.
A onda je nad sobom vidjela njegovo lice. Zapravo, osjetila je
njegovu ruku kako joj sklanja kosu s lica. Učinio je to pažljivo, tako da
nije dodimuo kožu. Otvorila je i odmah zatvorila oči, pravila se da spava,
da je nema. Mrtva je, ali čudom diše. To nije moglo dugo trajati jer čim
ju je ljepotan počeo pljuskati po obrazima, što je sigurno vidio u
ilmovima o ruskim gro icama, de initivno je progledala, prostrijelila ga
očima divljeg Hijavate i pokušala smisliti psovku kojom bi ga smjestila
tamo kamo je već otpravila prijateljicu. No, od svih ružnih riječi, Regini
je na um padala samo jedna, ona koju nije smjela izgovoriti jer bi u
zemlju propala. Između usana bila je riječ koja je onoga dana, u
kupaonici pokojne Petke, od psovke postala muka živa.
Bila je nedjelja kada je Aris Berberijan na svojim rukama nosio
Reginu Sikirić sve do gradske bolnice. Zagrlila ga je oko vrata, Mina je
išla uz njih i svako malo joj pridržavala bolnu nogu, kao da će to nešto
pomoći, a on je herojski podnosio najteži teret koji je u životu podigao.
Nijednom ju nije spustio da se odmori, nijednom nije dao glasa od sebe,
niti su mu ruke zadrhtale. Išli su niza skaline, pa prema gradu i vidjeli
su ih svi koji su ih trebali vidjeti.
 Tog popodneva žene su postale naročito mrske prema svojim
muževima, mlade cure zatvarale su se u svoje sobe, prebacivale perine
preko glava i gorko plakale u nadi da će se ugušiti. Te večeri nijedan
muž u kućama pokraj puta koji je vodio od Sikirića kuće do bolnice nije
dobio večeru. Te noći nije se začelo nijedno dijete. Muška polovica
svijeta našla se u čudu. I samo su oni koji u sebi skrivaju sramno sjeme
pederastije znali o čemu se tu radi. A ženska je polovica svijeta u sebi
našla zajednički i nikad izgovoreni razlog za ljubomoru i mržnju, koje će
od toga dana pa sve do smrti pratiti Regininu sjenu.
Odavno više neće biti živih ženskih bedara koje su s ponistra i
baladura žudjele da ih Aris Berberijan onako ponese, ali ljubomora i
mržnja ostat će jednako žive.
Tri koščice su pukle, rekao je doktor Mikulić, sva je prilika da ćeš
ostati šepava. Regina je slegnula ramenima i okrenula glavu na drugu
stranu. Nije znala da doktori takve stvari vazda govore. Aris je opet
spustio ruku na njezinu kosu, ovoga puta da ju dodirne i utješi. Još
uvijek ništa određeno prema njoj nije osjećao. Kao što to često biva kod
pretjerano lijepih muškaraca, naših malih varoških Apolona, tako je i on
bio lišen dara ili vještine da sebe vidi u očima drugoga spola i osjeti kad
mu se aura susreće s drugom aurom.
Ali proći će samo tri dana i Aris će u istoj toj bolnici prvi put proći
kroz Reginine skrivene usne i naći se tamo gdje do tada još nijedan
muški nije bio. Dogodilo se u nedjelju navečer, dok je dežurni doktor,
stari Gjulio Devera, po običaju spavao u vešeraju, a Hamza Begaja,
bolničar, brojao dinare što ih je dobio od Arisa i osluškivao glasove koji
su stizali s druge strane zida. Činilo mu se da čuje cvilež psa ptičara koji
se ulovio u zamku za lisice ili plač mlade Rizvanbegovice nakon što je
pobacila dijete pa sišla s uma. Hamzu koji nije bio upućen u muško-
ženske stvari, uplašilo je ono što čuje, mučila ga je savjest, bio je uvjeren
da će zbog ovoga izgubiti posao, ako ne i dopasti zatvora. Njegova muka
je te noći bila jedina.
Regina nije ostala šepava, normalno je hodala već nakon tri tjedna, a
doktori su opet mislili da se radi o čudu. Sitne kosti najsporije zacjeljuju
i najčešće krivo srastu. Ali, eto, njoj su srasle prije vremena, svaka na
svome mjestu i u rasporedu koji je Bog odredio. Ćup koji je nogom
razbila donio joj je prvu pravu ljubav. A onda je prošetala gradom držeći
se sa strancem pod ruku i tako potvrdila ono što su svi već znali. Iako se
svaka žena koja pod ruku drži nevjenčano muško ne smatra lakom
ženskom, Regina je odmah postala kurva. Razlog je bio u Arisovoj
ljepoti. Babe su se sjetile župnikovih riječi u pomen Rudolfu Valentinu,
žene koje su učinile skandal napustivši misu u međuvremenu su ušle u
godine ispunjene nezadovoljstvom i mržnjom prema samima sebi, te su
prema Regini bile još oštrije. Ona je u svemu tome vidjela samo igru u
kojoj se unaprijed osjećala pobjednicom. Nisu joj smetala prijekorna
coktanja jezicima što su se čula iz tame konoba, niti je obadavala kad bi
žene demonstrativno prelazile na drugu stranu, čim njih dvoje naiđu.
Uzoholila se kuja, rekao je fra Dominko Miljuš, triput se prekrižio i
česnom premazao kvaku samostanskih vrata. Za svaki slučaj, ako se za
nju uhvati netko čija je ruka dotakla Reginu, makar slučajno i u prolazu.
Fra Dominko je nekim meta izičkim čulom osjećao da će uskoro vrag
doći po svoje, križevi će naglavce biti zabodeni u zemlju, ljudima će se
usta izvratiti prema unutra, a bjeloočnice će preplaviti krv i tama.
Generalno govoreći, bio je u pravu. Isto su osjećali milijuni Europljana,
ali kao što Abrahamovi sinovi nisu znali s koje im strane prijeti
opasnost, tako ni on nije prepoznavao pravo lice nečastivog.
Povjesničari će kasnije suditi da je to lice bilo vidljivo na svakome
koraku, ali fra Dominko ga je, dijete svoga vremena, vidio u ljubavi
pristale gradske cure i bolno ljepolikoga stranca. Bijelim je lukom
premazivao kvaku i učitavao molitve koje su mu bile pri srcu. Protiv
gladi, kuge i nečastivoga, protiv onih koji ništa ne razumiju, protiv
krštenih i nekrštenih duša koje su se svjesno ili nesvjesno našle na
sotoninom putu. Uvijek se molio protiv nečega, u dubokoj vjeri da
Svevišnji i sam zna kome će udijeliti svoju milost, ali možda zaboravlja
koga sve mora poslati u najdublje paklene odaje da bi ovaj svijet bio
spašen.
Punih devet mjeseci – toliko je fratar premazivao kvaku – mladim su
bogoslovima dlanovi sklopljeni Kristu vonjali na bijeli luk. Od proljeća
do zime te 1931. godine trajala je sezona plitke i mlake kontemplacije.
Pokazalo se da u crkvenome ritualu vonj bijeloga luka više odmaže,
nego što miris tamjana pomaže. Vjerojatno bi Gospodin naš zaboravio
svoju djecu ne čuvši glasove njihovih srca da je ljubav potrajala i da Aris
Berberijan nije nestao iz grada kako se i pojavio. Nakon toga je i kuja
spustila svoju repicu, a oči su joj se napunile suzama.
Zašto je Aris pobjegao od Regine? Na to pitanje ona nikada neće naći
odgovor, a dok god ga bude tražila, određivat će joj život i voditi je na
strane koje, da nije bilo njega, vjerojatno nikad ne bi pošla. Nakon prve
bolničke noći koju su proveli zajedno, jedno drugome postali su sve što
si ljubavnici međusobno mogu biti. Ona je našla čovjeka svoga života, s
kojim će rađati djecu i sagraditi dom na obali, daleko od susjeda i zlih
glasova s druge strane zidova, čovjeka s kojim će sjediti na verandi pod
odrinom, slušati zuj pčela nad grozdovima koji pucaju pod rujanskim
suncem i gledati na pučini jedra pod kojima plove praški industrijalci;
našla je čovjeka s kojim će pratiti vrijeme dok sunce zalazi i uz kojega će
dočekati smrtni čas, na zajedničkoj postelji, u istome trenutku, držeći se
za ruku ispod fotogra ije s vjenčanja koju će naslijediti unuci i odnijeti
je u druge gradove i zemlje.
On je u času zaboravio na oca i zemlju pod koju se sprema leći,
advokatsku kancelariju po kojoj već pada prašina, a ispod vrata se
skupljaju pozivnice za diplomatske balove, vatrogasne zabave i
drugarske večeri, za skup krivičara u Opatiji i čestitke u povodu
zaboravljenih godišnjica i presuda koje su ubojicama spasile glavu. Je li
zavolio Reginu ili mu je ona samo pomogla da se odvoji od svoje
prošlosti i pobjegne od prevare koju je učinio, na to pitanje Aris nije
imao odgovora, niti je o njemu ozbiljno razmišljao. Uostalom, za Arisa
nije postojala dvojba. Ljubav je sve što ne podsjeća na ravnodušnost,
nesreću i mržnju.
Ali prvi korak koji je prema njoj učinio, za njega je bio i posljednji.
Pristao bi tako živjeti do kraja života, na pedeset metara od njezina
doma, primajući je svake noći u svoju postelju i budeći se sam jer je ona
u pet bježala kući, da ne primijete kako je nema. Plašilo ga je sve što je
više od toga. Ili nije mogao podnijeti ritam u kojem je Regina planirala
budući život.
Sljedećeg proljeća će se vjenčati, godinu potom rodit će im se prvo
dijete. A tada već treba razmišljati o gradnji kuće! Ili bi možda bilo bolje
od toga odmah odustati i otići iz grada? Amerika? Možda Italija? Kažu
da je Novi Zeland raj na zemlji; iako je daleko, usred oceana. I bolje je
biti što dalje. Tamo gdje te ne mogu stići oni od kojih bježiš. A možda
Zagreb ili Novi Sad? To je jednostavnije. Svijati gnijezdo među svojim
narodom i običajima koji nisu strani.
Strpljivo je odbijao Reginine ponude i ideje. Svakoj bi našao loše
mjesto ili tvorničku grešku, a ona bi se nasmiješila i rekla: da, pa o tome
nisam mislila, ali ne bi prošlo ni pola sata, a već je nešto novo imala na
umu, neku sreću kojoj je zatim on nalazio manu. Umjesto da pomisli
kako je Aris zapravo neće, što bi shvatila svaka razumna žena, Regini se
činilo da nešto s njom nije u redu. Loše planira, smiješne joj stvari
padaju na um i glavu bi već izgubila da nije njega. Srećom, Aris je
pametan isto onoliko koliko je i lijep, pa joj uvijek kaže zašto nije dobro
ono što je smislila. Ali isto toliko je i dobar, pušta ju da i dalje smišlja,
planira i fantazira. Dmgi bi joj nametao svoju volju, ali on neće! On čeka
da ona otkrije nešto što će ih istovremeno usrećiti i biti pametno! U tom
su umišljenom čekanju prolazili mjeseci, sve dok Aris nije shvatio da je
iz jedne upao u drugu klopku. Reginini planovi o sreći sličili su očevim
pitanjima o tome što je pravedno. Bližilo se vrijeme novoga bijega.
Mina je štopala čarape, plisirala suknje i pravila se da ništa ne
primjećuje i ne shvaća. Muškarac koji se naselio u dom straha i tuge
oslobodio ju je Petkine smrti. Otvarala je svaka vrata, prolazila kroz
sobe, i kroz onu u kojoj se prekinula tanka nit pljuvačke s kuglicom na
vrhu, brisala je prašinu i preslagivala stvari kojima je bilo suđeno da
više nikada ne budu pomjerene s mjesta na koje ih je postavila mrtva
ruka anđela. U danima bez južine, kada bi zrak bio poput bistre vode, a
zvijezde u rasporedu dječje sreće, Mina se smijala samoj sebi.
Gospodarila je sudbinom i strahom, nijemo širila ruke i klimala glavom,
poučno kao da ju netko gleda. Smiješni su dani, mjeseci i godine u
kojima je izbjegavala pusti dom. Ali povratka nema – bilo i ne ponovilo
se! Ti si rob svojih slika i to ostaješ zauvijek. Kada izađeš iz ropstva – što
je moguće uz puno sreće i naklonost anđela – u uzima ostaju godine
koje si izgubila. Osjećala je to za lijepih dana, dok je čistila Arisove sobe
i dizala oblake prašine koji pamte Petkin epitel, njezine vlasi i nokte.
Sunčev trak najbolje se ocrtava u oblaku prašine. Samo tada ga jasno
vidiš sa svim rubovima, dok se oštro prelama u kristalnome zrcalu
djevojačke psihe.
Zašto se taj komad namještaja jednako zove kao i ljudska duša u
pričama onih koji ne vjeruju u Boga? Zato što su djevojačke psihe u
starim gradskim stanovima kenota i mladih duša. Tu se Petka
uljepšavala, češljala i šminkala za ljubav koja nikad nije došla. Psiha je
mjesto djevojačke nade, a nada je najviše što duša ima. Duša bez nade je
duša starice. Starost dolazi rano, puno prije nego vrijeme kada se
muškarci prestaju osvrtati za tobom. Starost dolazi kad oko sebe
sagradiš bedeme preko kojih ljubav ne može preći. Petka ih je sagradila
rano, a Mina se ugledala u stariju sestru. Ostale su stare cure, što je
druga najveća sramota u ovome gradu. Prva najveća bila bi da ih je
svijet proglasio kurvama. Ili još gore – i takvih slučajeva ima – da se o
njima pričalo i kao o starim curama i kao o kurvama. U tom slučaju ne
bi bilo tihoga sažaljenja po kojemu ljudi razlikuju žene bez ljubavi od
žena koje u ljubavi pretjeruju. Promjena koju je Aris donio u Minin život
bila je poput zakašnjele revolucije, ali je urodila nekom vrstom tihe
sreće. Barem za čistih i sunčanih dana, i noći kada su zvijezde u
savršenom rasporedu. Tada se usuđivala raditi ono što nije smjela
ranije. Porazgovarala bi s Petkinom sjenom, glasno se smijala svojim
strahovima, brisala prašinu koja se pod njezinom rukom pretvarala u
sivo ovčje runo. A onda bi joj srce zalupalo kad bi dotakla neku od
njegovih stvari. Četkicu za nanošenje pjene na lice, britvu s drškom od
bjelokosti, opasač s glavom orla na mjestu toke, glatku i čvrstu kožu
njegovih cipela. U lakiranoj crnoj površini vidjela je svoje lice,
naboranog izobličenog patuljka koji se bezglasno smije. A onda bi se
uplašila da se Aris iznenada ne vrati. Skakutala je parketom, ne bi znala
kamo da pođe. Naizmjence su je oblijevali valovi vreline i ledeni znoj.
Sve što je muškarac ostavljao za sobom bilo je tako opasno i privlačno.
Našla je crvenu gumenu pumpicu za klistiranje, u grlu je osjetila šaku
lješnjaka, nije mogla disati. Jadan, da joj je rekao, ona bi mu pripremila
čaj za te stvari! Brzo je potjerala krivu misao. Domalim prstom
pritisnula je pumpicu, zašištao je zrak i zamirisala kamilica, nekoliko
zma prašine poletjela su ka nebu. Istrčala je iz sobe i zaključala vrata.
Ako iznenada dođe, reći će mu da se uplašila. Legla je na njegov krevet,
jastuk je upio lavandu Arisove kose, srce joj je udaralo kao deset galiota
koji bi van s broda što tone. Nekoliko sekundi nije znala što bi sa sobom,
pa je potrčala prema kupaoni i na pola se puta upiškila.
Lijepo je živjeti s tajnom. Netko bi rekao da je prekasno shvatila, ali
njoj to nije bio problem. Bolje je tako, živjeti u ljubavi kad ljubav više ne
moraš tražiti ili objavljivati. I kad ništa od nje ne očekuješ, a najmanje
da ti bude uzvraćena. Bila je sretna što se Regina i on vole, vjerovala je
da će tako biti zauvijek. Plašilo ju je samo da će nju napustiti, otići u
Ameriku i Australiju, svejedno kamo, i ostaviti je samu. Regina se
iznenadila kad joj je Mina rekla da to nije pametno, da nema sreće u
tuđemu svijetu. Bilo je prvi put da ona nešto komentira i da nečemu što
je smislila nalazi manu. Ranije bi se složila i da je Regini palo na pamet
nalijepiti krila labudova i poletjeti s vrha Srđa. A morala je to reći, iako
ju je zapeklo u srcu, jer nije mogla prihvatiti da njih dvoje odu, da Aris
odnese svoje male strašne predmete, a jastuk prestane mirisati po
njegovoj kosi. Tonula je u san dok se iz Petkinog stana čula škripa
kreveta, čuli su se daleki krici koje nikada ne bi prepoznala u njihovim
dnevnim glasovima. Ali sad ih je poznavala i činilo joj se kao da su
njezini. Nikako nije željela izgubiti ih.
Mjesec dana pred Arisov bijeg Mina je shvatila što će se dogoditi. A
znala je i zašto će se dogoditi. Slijepa od ljubavi i strasti, Regina se sve
jače svijala uz njega. I bivala je slijepa i gluha za sve očiglednije znakove
Arisova odustajanja.
E, moja ti, kad bi znala koliko si sretna, otvorila bi četvere oči i uši,
smislila je Mina i uhvatila priliku da joj kaže.
Umjesto da shvati, ili barem nešto posumnja, Regina se samo
nasmijala. Smijala se od dragosti, svemu što joj se kaže ili odšuti, i bila
je zaljubljena na način koji je u ljudskih bića iznimna rijetkost. Kao
mužjak bogomoljke. On s punom vjerom i čista srca odlazi u smrt,
uvjeren da ne postoji ništa bolje od toga. Kada im se dogodi takva
ljubav, ljudi je u pravilu prežive, ali nešto u njima ipak umire. Svaka
buduća zaljubljenost bude im ispunjena sumnjom, a svaki budući poraz
– ako je u sumnji uopće i 'moguć – teže podnesu. Iz poraza izlaze
drukčiji, svakako gori i nesretniji nego što su bili. Zavole druge boje,
omrznu im jela koja su voljeli, u svemu u čemu su bili dobri postanu zli,
izvješte se u planiranju nesreća, postaju zločinci.
Mina više nije obilazila Arisove sobe i uzalud se pokušavala miriti s
onim što je dolazilo. Gledala ga je kako unezvjereno i bez pozdrava
izlazi iz kuće i bivalo joj je lakše kad bi se ipak vraćao. Sve teže je
podnosila Reginine posjete. Počelo joj je ići na živce njezino
besprekidno brbljanje, promašivala je očice na čarapama, igla se
zabadala u vrhove prstiju i pod nokte.
On će ti otići, zaurlala je jedne subote krajem rujna, i neće se vratiti
jer si koza. Da znaš da si koza, kozo jedna. Ponavljala je jer drugu uvredu
nije znala smisliti, a sve što je željela bilo je da Regini kaže najružnije
riječi na svijetu. Prvi put je bila ljubomorna na njezinu mladost. Koliko
god će ju zaboljeti, Aris joj neće biti zadnji, a njoj je on i prvi i zadnji u
životu, iako ga nikada nije dotaknula.
Regina je prvi put zašutila, skamenila se i otvorenih usta gledala
ženu koja opet ludi. Tako je počelo i tako ima i da završi. Ona ga je
dovela, ona će Rudolfa Valentina i odvesti. Pobjegla je iz radnje čim joj
se snaga vratila u noge, čula je za sobom kozo, kozo, kozo..., gurnula je
Luku koji je zaustio nešto reći, i dvaput se zaključala u svojoj sobi. Strah
je progutao sav stvarni svijet, a kada se nekoliko sati kasnije probudila,
prvo je pomislila da je teško bolesna i da ne može ustati iz postelje. Ni
pustiti glasa od sebe i dozvati nekoga da joj pomogne. Pa se sjetila da je
za sobom zaključala vrata i da se mora dići ako ne želi sama umrijeti.
Nije više stigla misliti o Mininom ispadu jer ju je na kuhinjskome
stolu dočekalo njegovo pismo. Otvorila ga je i pročitala. Sa svakom
sljedećom rečenicom zaboravljala je prethodnu. A pismo je bilo dugo,
deset sitno pisanih stranica. Očito ga je dugo pripremao. Nije mu došlo
iznenada i sigurno se neće vratiti. U svakom je retku napisao da je voli i
u svakome je stajalo po jedno »ali« koje objašnjava zašto odlazi. Regina
je po dva puta čitala prvi dio rečenice, a drugi samo jednom i onda je
sve zaboravljala. Kada je pročitala posljednji redak desete stranice
shvaćala je samo da je ostala sama.
Aris je šetao splitskom rivom i gledao češku cirkusanticu kako
žonglira keglama, baš kada je Regina bacala kroz prozor posljednje
tanjure koje je našla u kredencu. Putovao je s lijepom Janom prema
Rijeci dok se Regina teatralno pokušavala objesiti o konopac s kojega je
skinula i u prašinu bacila vlažne jastučnice. Trčala je da Mini iskopa oči,
a za njom je jurilo sve susjedstvo, kada je Aris prvi put poljubio Janu.
Pljunula je pred vrata njezina dućana i kroz izlog je Minu pogledala u
oči, i tako je završeno njihovo poznanstvo i prijateljstvo, dok je on
drugoj ženi govorio da je voli, a ona mu se smijala kao turist prodavaču
drvenih magaraca. Obećala je sebi da više nikada neće pogledati muško
u času kada je on pomislio da bi Jana mogla biti ona žena s kojom želi
provesii život. Zatvorila se u kuću i mjesec dana nije izlazila, a on se
svakoga jutra budio u drugome gradu. Trst, Bolzano, Bologna, Milano,
Torino, Firenca, Rim, Napulj; kupovao je razglednice i nije ih imao kome
slati, a ona je iščekivala pismo pokajanja – oprostit će mu sve i biti mu
robinja do kraja života. Aris je dan pred Uskrs 1932. proveo ludu noć u
postelji s Janom i njezinom prijateljicom Karolinom, gutačicom noževa,
i shvatio da njegova draga ljubi i druge žene, a ne samo njega, ali mu to
nijednoga trenutka nije zasmetalo. Regina je mijesila tijesto za
orehnjaču i gorko plakala kada je u kuću ušao pop Stevan Bojanić,
prekrstio se i rekao: Hristos voskrese. Danas ili za dvije sedmice. Ne
tuguj, dijete, nemaš razloga. Pred novu 1933. Aris i Jana su se prvi put
svađali, a da nisu ni znali oko čega. Policajac u civilu pokucao je na
prozor kuhinje, a Regina je slegnula ramenima kad joj je rekao da je
Mina mrtva i nisu sigurni je li se ubila ili ju je netko ubio – prerezanog
vrata ležala je na postelji čiji jastuk više nije mirisao na lavandu. Staroj
kurvi ne idem na sprovod!, viknula je, tresnula vratima, a Luki je krv
potekla iz nosa. Pogledaj ga, mogao bi pesnicom ubiti lava, Jana se divila
Mussoliniju koji je s rimskoga balkona urlao o radničkim pravima, a
Aris nije mogao sakriti ljubomoru: pederčina fašistička!, rekao je. Istoga
dana Luka je rekao Regini da je Adolf Hitler postao njemački kancelar, a
ona je odgovorila da bi mu bilo pametnije da uči za školu, nego da kod
inanca Svetinovića po cijeli dan sluša radio. Ti mene voliš?, treptao je
Aris dok je gorio Reichstag; Jana je vježbala s dvanaest kegli i dok su sve
bile u zraku rekla je: Pitao si me danas već trideset puta. Neću ti
odgovoriti! Luka je udario šakom o stol, a Regina mu je opalila šamar,
prvi i posljednji u životu. Ti si luđakinja, jedna obična, povikao je kroz
suze, ona je kršila prste, zglobovi su pucketali kao užaren borov panj na
jesenjoj kiši. Timarit ću konje, sve znam o njima, rekao je Aris vlasniku
cirkusa Tiboru Timošenku. Nemaš više novaca, je li?, zaškiljio je stari
akrobat. Kad potroši zadnji dinar, vratit će se on meni, šapnula je Luki
kroz zatvorske rešetke. A šta akо tе osude?, pitao је, ali engleski konzul
nije ga tužio. Zaspiš u Austriji, a probudiš se u Njemačkoj, uzdahnuo je
Timošenko dok su gimnazijalci stupali bečkim Ringom izvikujući parole
o njemačkome ujedinjenju. Gotovo je s nama, uzdahnula je Jana. Borit
ćemo se, odgovorio je Aris, ne može Hitler pokoriti svijet. Tužno ga je
pogledala: Nema on veze s tobom i sa mnom. Iste je večeri arapski konj,
po imenu Hafez, Arisa pogodio kopitom u čelo, a on je nakratko izgubio
pamćenje. Već sutra se sjećao svega, osim da je ikada bio s Reginom. Taj
detalj neće mu se vratiti u sjećanje sve do smrti, 1940. u Parizu, u
naručju Tibora Timošenka koji je izgubio opkladu da njegov letač na
trapezu Aris Berberijan može bez zaštitne mreže i s povezom preko
očiju načiniti dvostruki salto i uhvatiti se za ruke Turčina Alija, najjačeg
čovjeka na Levantu. Dodirnule su se jagodice srednjaka i Aris je pao u
provaliju i slomio kičmu.
Dan nakon Anschlussa Ivo Delavale prvi je put poljubio Reginu.
Sutra isplovljavam, rekao je, a ti ćeš me čekati ako me voliš.
Pogledala ga je čežnjivo kao što dabar gleda srušenu branu. Neću te
čekati, odmahivala je, neću, neću, neću, a on ju je stiskao u zagrljaj i
imitirao mrave kako joj se veru uz pazuhe. Škakljao ju je do suza, a onda
je otišao.
Naredna godina bila je najsretnija u njezinom životu. Zaboravila je
jednoga muškarca, a drugoga zbilja nije čekala. Nije mu vjerovala jer je
tako odlučila. Аkо preživiš zaljubljenost, možeš odlučiti što te je volja i
nećeš pogriješiti, ni popustiti.
Sve je bilo dobro do one večeri u svibnju kada je uplakana istrčala iz
kina Kosmos užasnuta katastrofom cepelina Hindenburg. Shvatila je da
su joj trideset dvije godine i neće dočekati da napredak nauke i tehnike
popravi ono što je Aris pokvario. I Aris, i Mina koja je umrla da otplati
neki strašni dug, i strah zbog kojeg je čekala tako dugo i dočekala
krivoga čovjeka, sve je bilo krivo i samo je nada da će poletjeti u oblake,
zajedno s kraljevima i prinčevima, držala njezinu dušu na okupu.
Hindenburg je, međutim, pao. I što joj je drugo preostalo nego da se
prepusti onome kojem nije vjerovala i da, dočekavši ga, stvori vjeru u
njega. A ta vjera, naravno, nije bila vjera od ljubavi, nego vjera od
straha. Još jedna religija iza koje ne ostaju svete knjige, ni povijesti. Ne
učvršćuju je sveti ratovi i krv nevinih. Protiv sebe nema vojsku
inovjeraca. I nitko ju kao vjeru ne prepozna jer nije ničija nego ove
očajnice koja je novu vjeru stvorila. Ono što je u Regininom slučaju bio
cepelin Hindenburg, za mnoge muškarce njezine generacije bila je
španjolska republika.
 Kada prođu godine i desetljeća, a dvadeseti vijek stigne svome kraju,
njihovi unuci pitat će se što je to bilo s djedovima, kakav je to
romantičarski amok obuzeo njihove duše, pa su išli tisućama
kilometara daleko braniti ono što je tuđe, pa su ginuli za Barcelonu i
Madrid i u francuskim logorima dočekivali naciste koji su ih zatim slali
na istok Poljske, u logore smrti, plinske komore i krematorije gdje je u
dim i pepeo konačno odlazila njihova velika iluzija. Unuci, naime, neće
znati da su se njihovi starci borili za nešto svoje, a ne za tuđe!
Španjolska im je pripala kao posljednja velika nada svijeta na izdisaju.
Nada je zamijenila Boga jer Bog nije dočekao dvadeseto stoljeće. Umro
je s posljednjim velikim rekvijemima i pasijama. Mozart je još u njega
vjerovao, a već s Wagnerom vjera se pretvorila u bajku. Bepo Sikirić je u
ime nade išao braniti Španjolsku. A njegova sestra je za to vrijeme
čekala da se cepelin Hindenburg spusti na Popovo polje, milijuni žena i
muškaraca širom svijeta nadali su se stotinama tisuća svojih čuda i
pritom su se međusobno prezirali jer se tuđa nada gotovo redovito
činila nedostojnom. Problem je nastao jer je većina muških vjerovala u
organizirana i kolektivna čuda, ona za koja valja proliti krv. Tuđu
ukoliko si jači i napadaš, a svoju ako si slabiji i braniš se. To je bio
najvjerojatniji razlog izbijanja revolucija, jači od svih klasnih i
nacionalnih razloga, na koje se pozivaju historijske knjige. Zbog muških
nada stradavali su u obezboženom svijetu gradovi, zemlje i čitavi
narodi, a zbog ženskih obično nije stradao nitko osim one koja se
nadala. Tek u izuzetnim slučajevima stradavale su obitelji. Ako ih muška
glava već ne dotuče ratom. Istina, događalo se već da uloge budu
zamijenjene i da muške nade postanu ženske.
Tako je Olga Benario, kćer bogatog münchenskog advokata, otišla tih
godina u Latinsku Ameriku da diže revoluciju. Je li bila zgađena nad
onim što se događalo u pivnicama rodnoga grada, ili je prestala
vjerovati da Europa može postati kontinent slobode i pravde, ili je bila
ponesena pjevnim melodijama hispanskih jezika, tek Olga je stigla u
Brazil i zaljubila se u Luisa Carlosa Prestesa, marksista i vođu
ustaničkog marša kroz brazilske prašume. S njim je prošla jednu malu
revoluciju koja iz dnevnopolitičkih razloga nije spomenuta u europskim
novinama, kako zapadnim tako ni sovjetskim, a historija ju uglavnom
prešućuje, jer u našem stoljeću takvo je pravilo da povijest ne bilježi
ono o čemu prethodno nisu izvještavale novine.
U toj je revoluciji Olga Benario vidjela krv, smrt i sela u plamenu, ali
je vidjela i cvijet koji će se nakon njezine smrti širiti Mediteranom i biti
poznat po imenu bugenvil. U prašumi Amazonije, gdje je toplo i vlažno,
taj cvijet je gotovo uvijek bijele boje, a na jadranskoj obali je plav,
tamnoružičast i ljubičast, zavisno od toga koliko biljci nedostaje topline.
Dopao joj se taj bijeli cvijet, ali ne stoga što je bila žena – kako bi
pretpostavio onaj tko svijet jasno dijeli na mušku i žensku stranu, nego
joj se svidio kao što bi svakome tko ima čisto oko i gleda nešto prvi put.
Luis je priznao njegovu ljepotu, iako je nikada ranije nije primjećivao.
Zato što ga je gledao cijeloga života.
Vidiš, dobro je to, ljudi se moraju miješati da bi naučili gledati. Zato će
revolucija pobijediti, uzviknuo je, internacionala je u oku žene i čovjeka!
I prevari se zlosretni Luis Carlos Prestas. Ustanak je propao, a
brazilska je vlada njegovu Olgu izručila Njemačkoj. Umrla je u
koncentracionom logoru, a datum njezine smrti, kao i smrti većine
drugih logoraša, za Olgine bližnje je svaki datum u svakoj godini. Olgu
Benario vrijedi upamtiti ne samo zato što je bila vođena nadom kao i
Regina, nego i zato što je u vrtu iza kuće Sikirića bio zasađen jedan od
prvih bugenvila na Jadranu.
Donio ga je doktor Elsner sa skupa botaničara u Padovi i zasadio tu
jer svoga vrta nije imao. Elsner je također skončao u logoru, ali ne zbog
nada i ideala, nego zato što je bio Židov. Bugenvil je rastao i granao se,
cvjetao uvijek ljubičasto, preživio Drugi svjetski rat i sve nesreće koje su
slijedile, ostao nakon bombardiranja u kojemu je 1991. izgorjela kuća, i
velik kao najveći bor i star kao najstarija maslina doživio kraj stoljeća i
nadživio sve koji su ga pamtili. On je jedina konstanta ove priče.
Regina je zaspala pred zoru, neutješna kao zemlja Poljska i bijesna
na svijet koji nije osjetio sućut za ono što se dogodilo u Lakehurstu,
država New Jersey.
Kada se probudila, sunce je već bilo u podnevnom satu, a ona je
čekala svoga mornara. Tako je počela njezina romansa s Ivom
Delavaleom, kojoj se nitko nije protivio i mogla je drukčije završiti da se
u jednom trenutku nisu ukrstile sudbine koje su se međusobno
isključivale. Reginina o kojoj znamo uglavnom sve i sudbina Diane
Vichedemmoni o kojoj nećemo doznati ništa. Takva je, naime, logika
života. Oni koji presuđuju obično ne znaju da su nekome presudili. Kao
što ni osudenici ne saznaju ništa o njima, koliko god se trudili i koliko
god se osveta činila slatkom. Nitko se nikome za svoga kratkog života ne
stigne osvetiti. Trebalo bi živjeti starozavjetnih tisuću godina i znati više
nego što će ijedan čovjek ikada znati, pa da se možemo osvetiti.
 IV

Na Badnjak 1927. Kata Sikirić opsovala je Boga, šake su se zgrčile u

tamnome krušnom tijestu i više ih nije mogla rastvoriti. Lijeva ju je ruka
najprije jako zaboljela, a odmah zatim više ju nije osjećala. Prste na
desnoj je i uspijevala pomaknuti, iako ne i osloboditi tijesta, dok su prsti
na lijevoj bili kao saliveni u tvrdom kamenu Revelina. Nije Katu hvatao
strah, možda tek zbunjenost. U nekoliko sekundi koliko je sve trajalo
nije se mogla odlučiti između dvije misli i dva suprotna osjećaja. Misao
o kvascu koji je zamro u tijestu i, umjesto da podigne božićni kruh,
pretvorio ga je u siroto beskvasno nešto, u kolač pobožnih Židova, ili
misao o psovki koju je glasno izgovorila i odmah zatim osjetila žestok
bol? Uz prvu je misao stizao bijes, a uz drugu čudo. Ili joj se Bog
osvećuje za psovku, što znači da ga ipak ima, ili bi se ona morala osvetiti
njemu jer ga nema ni toliko da kvascu snagu da.
Čekala je Kata razrješenje svoje dvojbe, bilo je to najduže čekanje u
njezinih četrdeset dvije godine i uskoro ničega osim čekanja nije ni bilo.
Nije bilo ruku zgrčenih u tijestu, ni očiju koje bi iskočile iz duplji, nije
bilo ni misli, jedne i druge, stopala i drvenog poda pod njima. Od Kate
Sikirić je u trenutku kada je Regina vrisnula ostalo samo čekanje.
Za deset minuta tu je već bilo sve susjedstvo, pa i stogodišnja slijepa
Slava Tutin. Unuk, kapetan Bariša, držao je babu za ruku, a ona je
šaputala: gdje je pokojnica, gdje leži, jesu li zatvoreni svi prozori... Sa svih
strana gurao se mlađi svijet, žene su vonjale na bakalar koji se močio
već treći dan, a muški su čvrsto stezali usne dok su im se obrazi
napuhavali kao u šumskih puhova; šištali su kroz nos i rumenili se
pazeći da im se na posni dan iz usta ne bi čula rakija. Jači i spretniji
probili su se sve do kuhinjskoga stola iza kojega je ležala Kata, a oni iza
njih propinjali su se na vrhove prstiju ne bi li nešto vidjeli. Bilo ih je i
koji su mjerkali stol, da se popnu na njega i – koliko god to možda bilo
nepristojno – s najboljega vidikovca pogledaju susjedu posljednji put.
Da, vidjet će je oni u kapelici prije sprovoda, kovčeg će biti otvoren jer je
takav običaj, a pokojnici lice nije unakaženo bolešću ili nesrećom pa da
bi ga obitelj skrivala, ali to nije to. Sređenih, okupanih i u svečanu robu
obučenih mrtvaca viđa se barem jednom tjedno, jer tako često umire
netko poznat, netko kome se ide na groblje, dok se ovako nešto vidi
jednom u tko zna koliko vremena. Ni oči joj nisu bile sklopljene, gledale
su u luster na kojem je pauk upravo pleo mrežu i činilo se da je Kata
bijesna što on to čini. Upravo je tako izgledala i nikako drukčije. Bit će
da je to neki znak; starije žene bi morale znati što znači kada mrtvac
vidi pauka koji plete mrežu. Znači li to da se naradila za života i sada ćе
u raj da se odmori ili je nešto drugo? A možda se znak ne odnosi na
pokojnicu, nego na njezin dom? Nad ovim domom sudbina je saplela
mrežu nesreće i ono najgore tek će se dogoditi. Neki su na tu misao
blago ustuknuli, dvije žene su se prekrižile.
Bijedna Kate, a petero djece je rodila, rekla je jedna. Nije petero, nego
šestero, jedno joj je umrlo od španjolke, ispravila ju je druga. Nije to bilo
njeno, nego sestre joj, malo se ljutnula prva. Kakve sestre, sestra joj je
rodila troje i svi su živi, kona je bila spremna na svađu. Ma jeste lude,
koje sestre? Nema ona sestre osim Anđe. Ta djeca su od njenog dunda,
javila se treća. Umuknite, boga vam vašeg, prosiktao je krupni muškarac,
po svemu sudeći muž one prve jer ju je snažno povukao za ruku i
gumuo sebi za leđa. Tamo je još neko vrijeme mrmljala, a onda se
konačno smirila.
Vidi, tijesto joj se nije osušilo na rukama... A kako samo steze šake,
kamen bi se zdrobio da ga je prihvatila... Srce, srce je to, ja vam kažem... Ili
je pukla žila u mozgu... Nije, nije, kad u mozgu pukne, iskrivi se lice, a vidi
Kate, sve joj je ko što je i bilo... I bolje nego što je bilo! Nestale joj brige...
Lijepa li je, Bože... I mlada, nesretnica...
Širili su se umilni glasovi, nizali se komplimenti i divljenja. Takva
lijeporijeka na svoj račun Kata za cijelog svog života nije čula. Regina se
kamenila sa strane, htjela je viknuti i rastjerati bagru, ali glas je nije
htio, a zglobovi su joj bili mekani kao da su od pamuka. Svjetina ju je
uskoro prestala primjećivati, nadirali su i gurali se pred nju i uskoro se
našla naslonjena na zid u kutu kuhinje, sama i daleka od mrtve majke.
Ostala bi tako do večeri, dok bi se gledateljstvo izmjenjivalo, da nisu
stigla braća, jedan za drugim u pet minuta, Đuzepe, Bepo i Đovani.
Šta mi to radite s materom!, zagrmio je najstariji i u tren oka kuhinja
i kuća počeli su se prazniti. Postiđeni i zagledani u pod susjedi su
nagmuli van. Zaškripale su i zaklepetale stolice, vrata su treskala o zid,
čuo se mukli jauk prignječenog kurijeg oka; bježali su kao djeca kad
netko razbije prozor na školi. Prošle su, možda, ni dvije minute i našli su
se sami, njih četvero, uz stisnute Katine šake. Bepo joj je sklopio oči,
Đuzepe je tiho zaplakao, a Đovani je problijedio i počeo se tresti. Dječak
ranije nije vidio mrtvaca.
Malo kasnije dotrčala je teta Angelina, Katina sestra, noseći Luku na
rukama. Ona je već s ulaza počela naricati. Mali je šutio i čekao da ga
tetka spusti na tle, što ona predugo nije činila, nego ga je nosila oko
stola tuleći: Sestrice moja, srce moje, od srca ti se ova siročad otkinula...
Pa se sagnula nad mrtvu Katu sve držeći Luku na rukama, a dijete je
bilo teško i samo što ju nije pretegnulo. Kada je shvatila što radi i da to
što radi nema smisla, Angelina se pokušala izvući: Ajde, dušo, poljubi
mater zadnji put! Skoro izvrnut naglavce Luka je poljubio mrtvu Katu u
obraz. Učinio je to mirno i bez ikakva straha. Po tome što se majka nije
pomaknula on je znao da je umrla. Nije to strašno, mislio je, samo se
prestaneš micati i gotovo. Ovog događaja neće se sjećati. Zaboravit će ga
tako jako da će se smijati kada ga Regina puno kasnije pokuša
podsjetiti. Histeričnu tetu Angelinu i poljubac u ledeni obraz spominjala
mu je i one lude i vesele noći kada se, četrdesetak godina kasnije, po
povratku iz Trsta, i sam bude opraštao od života. Ali Luka se samo
smijao i razmahivao dlanovima kao da od sebe tjera dosadne aveti
izmišljenih noćnih mora. Uvjeravala ga je da je sanjao nešto što nikad
nije. A to je smiješno da smješnije biti ne može.
A što ćemo sad?, upita Đuzepe glupavo. Čekat ćemo i sve će ići samo
od sebe, mirno reče Bepo i izravna majci noge i sklopi joj ruke na
prsima. Teta Angelina je sjedila pokraj štednjaka i mrmljala one dvije
molitve koje je uopće znala, Očenaš i Zdravomariju. Đovaniju se krv
vraćala u glavu, ironično se podsmjehivao tetki i trudio se da ona to
primijeti.
 Ali Katina sestra više ništa nije ni vidjela, ni čula oko sebe i zapala je
u onaj naročiti meta izički trans koji obuzme areligiozne i od Duha
svetoga slobodne žene sklone modnim krikovima i povodljive pred
svim folklornim tradicijama. Usrdno je izgovarala svoju mantru i njihala
se kao istočnjački mistik, uživajući zapravo u svemu što se događa i što
će se tek događati. Nepravedno bi bilo reći da nije žalila sestru, voljela
ju je čisto i predano kao što vole prosta srca i duše bez puno pameti, ali
to nikako nije bio razlog da se s užitkom ne prepusti dugom privlačnom
nizu posmrtnih rituala i običaja. Uskoro će joj svi dolaziti na žalost,
kupit će crni šešir s velom, klonut će u nesvijest iza sestrinoga lijesa, a
čvrste muške ruke prihvatit će ju ispod pazuha i voditi sve do groba.
Izgovarat će riječi svoje najveće tuge, prepustit se pjesničkome zanosu i
što je najvažnije – svi će je slušati. Ježit će im se koža od njezina
žalovanja, dugo neće zaboraviti čas kada je zemlji predavana Kata
Sikirić, sirotica majka petero žive djece i šestoga koje joj umrje na
rukama. Načinit će to Angelina tako da će svi drugi sprovodi biti
zaboravljeni nakon tog jednog, najvećeg, najtužnijeg i najljepšeg. Prosut
će pred njih svoje suze kao bisere, unizit će ih svojim darom tugovanja,
a pokojnicu će uzvisiti do mjesta koje joj je za života pripadalo, ali joj ga
ovaj bešćutni svijet nije priznavao.
A zapravo, bila je jadna teta Angelina. Dobra kao kruh i tupa kao
sjekira kad udara u bukovo deblo. Zlobni dječak nad njom je uvježbavao
svoje prve pubertetske ironije, Bepo se od srama nije usuđivao
pogledati je, a prostodušni Đuzepe pokušavao ju je tješiti, spuštao joj
dlanove na ramena, svojim velikim palčevima otirao joj suze s obraza,
kao da je sitnica to što je njemu umrla majka, pred tragedijom Angeline
kojoj je umrla sestra. U biti, on je mogao biti njezin sin jer je na tetku od
sve obitelji najviše i sličio, pa nije ni čudo da ju je najviše i volio. Bila mu
je bliža od majke Kate, jer od njega ništa nije očekivala, niti ga je
uspoređivala s drugom djecom već ga je puštala da bude ono što jest.
Neobičan izdanak obitelji, neka vrsta plahoga gorskog stvora kojem je
civilizacija pričinjavala samo muku, a škola mu je bila izvor najvećega
životnog straha. Nakon što stigne vijest da je Đuzepe ubijen na pravdi
Boga u četničkoj odmazdi, jedina će mu teta Angelina zapaliti svijeću,
pustiti suzu i izgovoriti stotinu Očenaša i Zdravomarija. Drugima će biti
svejedno ili će im laknuti što se on više neće pojavljivati u roditeljskoj
kući i podsjećati svijet da je od bezbrojnih čuda načinjen, ali da čovjeka
od većine njih hvataju nelagoda i sram. Sikirići su se sramili i za svoj
groš i za Angelinu i Đuzepea, pa ih zato nisu ni voljeli.
Regina je šutjela, u glavi su joj se miješali i mutili gotovo svi osjećaji
koje živi stvor u dnu srca’može ponijeti. Nije bila sigurna žali li tu ženu,
boli li je što će joj ona zauvijek ostati pod nogama, ili je sretna što više
nema one po čijim je mjerama trebao biti skrojen i njezin svijet. Nije ju
Kata ni na što tjerala, nije joj spominjala ni udaju, iako su iz njezine
perspektive dvadeset dvije godine krajnji rok kada žena treba leći pod
muža i početi mu rađati djecu. Ali već to što je bila kakva je bila, što je
disala pokraj nje i radila po kući od jutra do sutra, Regini je stvaralo
nelagodu. Sada kada je otišla neće biti ni nelagode. Neće se pomaknuti
njezine male okrugle šake oblijepljene tijestom, koje izviruju iz
predugih rukava, na kojima se rasuo bezbroj od pranja izblijedjelih
cvjetića kamilice. Тe rukave i cvjetiće gleda otkada se rodila i sve su
sitniji i bljeđi. Ne sjeća se da je majku ikada vidjela u nekoj drugoj
košulji. A sad cvjetiće gleda posljednji put, više neće blijediti i više ih
nikada neće ni biti. Oni su bili Reginina bolna tuga, žalost po mjeri
svemira kojom se s ovoga svijeta ispraćaju svetice. Žene koje za života
ničim nisu dovele u pitanje čistu nevinost rukava jedine košulje.
Muk i mir uz mrtvu Katu trajali su manje od sata. Tada je na vrata
pokucao don Ivan, crni gavran koji je već nekako saznao za najnoviju
pokojnicu u svojoj župi. Bepo ga je bez riječi pustio unutra, Angelina je
spremno poskočila sa stolice da se priključi ritualu, dok su se ostali
pravili kao da pop ne postoji. Đovani je čistio nokte, Regina nije skidala
pogled s polja kamilice, a Đuzepe je pobjegao van. Plašio se svećenika
jer nije znao što da čini u njihovom prisustvu, kad da se križa, kad da
mrmlja, a kad da pobožno sklapa ruke. Pamtio je, međutim, da je u školi
dobio više batina od vjeroučitelja, nego od svih drugih učitelja zajedno.
A tukli su ga kao vola u kupusu jer je trpio i nikada nije plakao. Mislili su
da Đuzepe prkosi i držali se starinskoga pedagoškog načela koje kaže
da dijete valja tući dok mu suzne žlijezde ne presuše.
Mali Luka je sjedio na podu i činilo se da ni njega don Ivanova
pojava nije osobito zainteresirala. Zanimljivije bi mu bilo da je kroz
kuhinju protrčao gušter i zavukao se pod kredenac. A pop je, naravno,
dobro poznavao svoje župljane i to u kakvu kuću ulazi, pa ni on nije
obraćao pažnju na prisutne. Uz Angelinino nemušto asistiranje
nabrzinu je izgovorio svoje molitve, prekrižio zrak nad mrtvom Katom,
svima pružio ruku te žurno i bez pozdrava izišao van. Badnjak je, a na
Badnjak skoro da je nepristojno umirati.
Samo što je don Ivan otišao, pojavila se Dara Živoderka, žena u
kasnim pedesetim, koja je u gradu vodila neregistrirani obrt za
opremanje pokojnika. Široka i jaka, s rukama kao u cirkuskoga dizača
utega, ona bi obavila sve za što ožalošćena obitelj nije bila spremna, ni
obučena. Sama je prenijela Katu do spavaće sobe, položila je na pod
pokraj postelje i iz velikog kožnog kofera koji je nosila sa sobom
izvadila je svu potrebnu opremu: limeni lavor, drvene tijeskove za
izravnavanje iskrivljenih zglobova (za slučaj da se pokojnik ukočio u
nepravilnom položaju), svilenu maramu za zatvaranje čeljusti, razne
škarice i ulaštene medicinske instrumente slične ginekološkim, koji
nisu imali praktične svrhe, osim da obitelj uvjere u ozbiljnost Darinog
posla. Naredila je svim muškima da izađu iz sobe, a Reginu je poslala da
napuni lavor. Kada se vratila, našla je majku već potpuno golu. Tu stani i
ništa ne pitaj, žena je naredila, namočila spužvicu i počela prati mrtvo
tijelo. Bila je hitra, s rutinom u pokretima kakva se viđa samo u
profesionalnih perača suđa u velikim hotelima. Poznavala je anatomiju
ljudskoga tijela, pregibe, udoline i bregove bolje i od Stvoritelja.
Pripremi robu u kojoj ćete preseliti mater, rekla je čisteći Kati ruke od
tijesta. Regina ju načas nije razumjela. Kakvo preseljenje? Valjda da
izbjegne navalu suza, Dara se trudila da ne izgovara riječi smrt,
sprovod, ispraćaj, a negdje je valjda čula kako se o svemu tome govori
kod muslimana. Pokojnik se preseljava na Ahiret, a po zaslugama
nastavlja dalje, u dženet gdje obitavaju blažene duše ili u džehenem
gdje grešnici bivaju podvrgnuti paklenim mukama. U biti se radi o
istome kao u kršćana, ali bez riječi koje će prizvati suze.
Regina je iz ormara izvadila majčinu svečanu crninu, suknju, košulju
i kaputić koje je Kata oblačila kada bi išla na sprovode. Dara je
pokojnicu obukla opet bez ičije pomoći. A gaće?, tiho će kćer. Neće joj
trebati, tvrdo joj je odgovorila, položila tijelo na ravnu postelju, preplela
mrtve prste na grudima, tako i sad ju više nemojte pomicati, a možete
upaliti svijeću, ali pažljivo da se nešto ne zapali.
 Na izlasku iz sobe Dara se prekrižila, onako za sebe i ne pogledavši
više na rezultat obavljenog posla. Činila je to protiv uroka i ružnih
snova. Skupo je naplatila svoj posao i otišla čekati da smrt u
predblagdanskom danu donese žalost u još nečije domove.
Tih godina Dara Živoderka vjerojatno je bila najomrznutija ličnost u
gradu, ali možda i jedina žena kojoj nisu dobacivali u prolazu, niti su je
pratila glasna ogovaranja. Ako bi se o Dari nešto i reklo, činilo se to
ispod glasa, šapatom i u najstrožoj diskreciji. Svijet se praznovjerno
plašio njezinih moći, a nisi mogao znati kada će ti Darine moći zatrebati.
Dolazila je uglavnom bez poziva, nakon što don Ivan obavi svoj posao,
tako da se vjerovalo kako su župnik i ona u nekoj vrsti poslovnog
dogovora. Građani se nikako nisu mogli složiti oko toga uzima li pop dio
njezinoga honorara ili je ugovor s Darom dio njegove dušobrižničke
misije. Naravno, pobožni su vjerovali u drugo, a bezbožni u prvo. Na
osnovu takvih stvari se, bolje nego po publici na nedjeljnim misama,
zna u kakvom je netko odnosu sa Svevišnjim.
Ali svi su se slagali oko istoga: Dara je u društvenoj hijerarhiji na
višem mjestu nego don Ivan. Župnici budu i odu, a ona ostaje u vječnom
dosluhu sa smrću. Svijet zazire od pokojnika, zlih duhova i slutnje da je
umiranje zarazno. Ne žele vidjeti gola tijela roditelja, braće i sestara,
mrtvu djecu. Pogotovo ne usahle spolne organe, stidnice s kojih je pala i
posljednja dlaka, ud koji te stvorio i od kojeg je ostala samo naborana
duhankesa, ono za što znaš da postoji, ali mora ostati sakriveno. Strašno
je dodirivati ledenu kožu i pomicati ukočene udove, vidjeti bližnje koji
se pretvaraju u beskorisno neživo nešto. Ni najdublji vjernik neće
sasvim prihvatiti don Ivanovu utjehu, i njemu je potrebna Dara
Živoderka da ga oslobodi smrti. I svima je drago što dolazi sama i bez
poziva, jer nije ugodno ni proći pokraj njezine kuće, a kamoli pokucati
na vrata.
Stanovala je izvan zidina, ispod gradske bolnice, s Čehinjom
Jarmilom koja je još prije rata došla na ljetovanje i više se nikad nije
vratila u Prag. Nju su rijetko viđali, nije silazila u grad, a ljeti bi se
sunčala i kupala na skrivenim stijenama prema Trstenom. Viđali su je
ribari kako leži sama na suncu, sablaznuti njezinom golotinjom. Imala
bi na sebi samo muške vojničke gaće i ništa drugo. Ali ni o tome se, u
strahu od Dare nije puno govorilo. Kao ni o tome što su dvije žene jedna
drugoj. A da postoje puno strašnije stvari od otvorenoga olajavanja,
pokazat će se četiri godine kasnije, u ljeto 1931., kada se dogodi jedan
od najmučnijih zločina u novijoj povijesti grada. Jarmilino iskasapljeno
tijelo bez glave i grudi pronašla je na skrivenim stijenama Dara
Živoderka nakon što se prijateljica dvije noći nije pojavila doma. Policija
nije otkrila ubojicu, niti je pronađena Jarmilina glava.
Sve do smrti, krajem šezdesetih godina, poludjela je Dara tražila
Jarmilinu lubanju, a gradski se svijet teško navikavao na to da bez ičije
pomoći oprema pokojnike za onaj svijet. U ljeto 1931. prekinuta je
jedna neizrečena ljubav i više se nije imao tko brinuti za mrtva tijela.
Susjeda Mare Laptalinka očito je pred kućom čekala da Dara
Živoderka završi svoj posao, pa da pokuca na kuhinjski prozor. Bepo je
prevrnuo očima i ništa nije rekao; Mare se najviše gurala da što bolje
pogleda pokojnicu, a sad je evo opet.
Valja živjet, djeco moja!, rekla je i pružila Regini teću punu jušnog
bakalara. Osvrnula se oko sebe, Kate više nema tu... Eto djeco, ako vam
što zatreba, promrmljala je i pobjegla van.
I tek što je Đuzepe otklopio lonac i prostorijom se raširio miris koji
kuhinji daje boje i oblike, a već je netko lupao na vratima.
Stjepo Alar, Bartolov otac i stari udovac nosio je pjat prepun fritula.
Nasmiješio se kao za ispriku, pružio ruku dvojici starijih sinova, pa
zaustio da nešto kaže Regini, ali se ničega nije mogao sjetiti. Moja
Mirica, ona nije navršila ni dvadesetu, isto od srca. Nekad su samo muški
umirali od srca. Ovaj svijet je poludio... Bepo mu je ponudio rakiju, ali
Stjepu se žurilo jer mu je opet suza bila na oku. Petnaest je godina
prošlo kako je Mirica umrla, Bartolu je bilo tek devet mjeseci, a otac je
djetetu morao zamijeniti mater. Previjao ga je, kuhao mu, prao, peglao i
činio sve ono što je za muško sramota. Za Stjepu nije bila sramota, ali je
bila tuga. Što god bi radio podsjećalo ga je na Miricu i svako malo
potekle bi mu suze. Isplakao je more jadransko i nikako se nije mogao
smiriti. Ljudi su ga prvo žalili, ali uskoro se počelo govoriti kako je
Stjepo malo šempja, jadno dite s takvim ćaćom!, jer nije normalno
toliko plakati za ženom. Možda mu je bila dobra, ali sigurno pod
suncem nebeskim nije jedina. Izbjegavao je društvo i povukao se u
kuću, što zbog suza koje ni pred strancem nije mogao zaustaviti, a što
zbog uvrede koju nije mogao podnijeti. Čim bi mu, pa i
najdobronamjernije, netko rekao da još ima dobrih žena i da djetetu
valja naći mater, bilo bi mu kao da mu je zabio nož u srce. Mirica je za
njega bila jedina jer mu je bila prva i jer je tako otišla. Takve ljubavi
teško se prebole.
Nakon Stjepe u kući Sikirića izredalo se još barem tridesetak
susjeda, žena i udovaca, starih baba, neudatih cura, onih koji su se
iskupljivali za užitak u slici mrtve Kate i onih koji su, kao Stjepo, došli
čista srca. Svako je donio lonac, šerpu, tanjur, proščeru, tavu... Redali su
se na kuhinjskom stolu bakalari na bjanko i na jušno, na brujet i na
crveno, potrusene girice, svakojake buzare i brujeti, školjke, rakovi i
ugori, pogača sa slanim srdelama, savur od skuša, jedna grdobina i
jedan fažol na brujet, posna maneštra nekog siromaška i frigane srdele
posušene pakpapirom. Kada blaga blagdanska više nisu mogla stati na
stol, Regina ih je počela slagati po bijelom svečanom stolnjaku koji je
prostrla na pod ispod prozora. Bilo je tu orahnjača i biskupskoga kruha,
kolačića od rogača i suhih smokava i čitavo brdo kroštula i fritula.
Narod je donosio i svatko bi progovorio po dvije-tri riječi i odlazio. Vani
je pao mrak, bližio se deveti sat kada već počinju pripreme za ponoćku,
a gužva nije prestajala.
Domaći su bili zbunjeni, pa ih je zatim počelo hvatati neko čudno
histerično veselje. Samo je teta Angelina nevoljko klimala glavom, do
pola izgovarala Očenaš i Zdravomariju, i gasila se usred molitve koja
više nije imala smisla jer je duh žalovanja bio ugušen na njoj
nerazumljiv način.
Odoh ja do moje sestrice, rekla je uvrijeđeno i otišla u sobu. Luka je
krenuo za njom, ali ga je Đuzepe uhvatio i digao u naručje. Djetetu se
počela tresti brada, u sekundi su mu se oči napunile suzama. Sad će tebi
tvoj brato pokazat kako leti aeronautik, pa ga je bacio u zrak i još
jednom, i još jednom, i još jednom. Još jedom, još jedom, vikao je dječak,
širio ruke, vrebao čas kada više neće padati, nego će ostati u zraku kao
galeb i sam letjeti kuhinjom. A to će se jednom sigurno dogoditi, zna on,
i zato brata svaki dan nagovara da ga baca, ali samo kad ostanu sami jer
se Regina i Bepo ljute kad Đuzepe to radi.
Dok je bio beba on ga je isto tako bacao i jednom ga je bacio prejako
i Luka se zalijepio za strop kao palačinka. On se toga ne sjeća, ali svi
govore da je bilo tako. Osim Đuzepea. Đuzepe kaže da nije bilo tako i
baca ga kad god ostanu sami. A sad nisu sami i svejedno se nitko ne
ljuti. To je zato što je majka umrla i više se ne miče. Dobro je kad dođe
Badnjak i umre majka i svi su dobro raspoloženi i nitko ne misli da će se
dogoditi nešto loše, da će se vrelo mlijeko proliti po podu, da će se Luka
igrati nožem i porezati prst, da će ga brato zalijepiti za strop kao
palačinku, da će sestra plakati jer su joj došli oni dani. Koji dani? Luka
ne zna, ali svi uvijek tako govore i smijulje se kao da su tiho prdnuli i
sad jako smrdi. Svako začepi nos osim onoga tko je prdnuo. On se
smijulji i po tome se zna da je prdnuo. Đovani najčešće prdne i smijulji
se, a Regina nikada nije prdnula. Žene ne prde, Luka je u to siguran.
Dugo ga je bacao i lovio u naručje, sve dok se dječaku nije zavrtilo u
glavi i tražio je da ga spusti na tlo. Zemlja mu se zaljuljala pod nogama,
posrnuo je dvaput između tanjura i lonaca, ljuljale su se i stolice na
kojima su, svatko u svom uglu, sjedili Bepo, Đovani i Regina. Bepo se
kratko zasmijao i zastao kao da se sjetio, Đovani je pljesnuo po
koljenima, eh, eh, eh, a onda se sestra počela smijati kao luda. Ovo nije u
redu, smijao se Đuzepe, ovo nikako nije u redu, govorio je kad bi uhvatio
dah. Ona nije mogla stati, krenule su joj suze na oči, bila je potpuno
mokra, tijelom se širio blaženi osjećaj nadolazeće katastrofe. Ako
jednom dođe smak svijeta, oni koji će ga biti svjesni smijat će se isto
ovako.
U sobi je uredno spremljena za grob ležala Kata. Do nje je prilegla i
odmah zaspala teta Angelina. Osjećao se bruj tisuća ljudi koji su u
jedinoj noći kad živi ostaju budni išli prema crkvama, dozivali se preko
uvala ili su usamljeni stajali u luci, gledali u crno more između barki i
tugovali nad sobom. Živi Sikirići su dočekali Božić.
Te noći se jelo i pilo kao nikad. Uglas su govorili, hvalili hranu,
pričali jedni drugima sve što bi inače prešutjeli, sve što se gubilo u
muklom bratskom i sestrinskom nevoljenju. Čudno je biti dijete iste
majke i oca, jedno od njih pet, a da te za druge skoro ništa ne veže. I
onda dođe čas da se sklopi rasklopljeni svijet, naviru iste riječi i množe
se mala čuda od kojih se poslije dugo živi.
Badnja noć te 1927. bila je trenutkom najveće bliskosti, a na
neobičan način i radosti, u životima Katine djece. Ako bi postojala
povijest koja se mjeri životom posljednjega preživjeloga, tada u
povijesti dovršenoj danom kada je u ludilu umrla Regina Delavale
rođena Sikirić, nije bilo većega blagdana. Što su jedni drugima govorili,
kakve su sitne nježnosti razmjenjivali i kolike su muke i nepovjerenja
smijehom izbrisali, neće na žalost biti ni zapisano, ni izrečeno. Svih
petero pozaspat će na kuhinjskome podu, s koricom kruha u ruci i
glavom ugora u krilu, i probuditi se mamurni i glavoboljni, bez pouke
koju iznenadna sreća donese junacima bajki. Ništa što su zajedno
doživjeli nije ostavilo traga. Kuhinja je bila puna smeća, u sobi je ležala
mrtva majka, a teta Angelina je stajala kao kip, šakama pritiskala lice i
kolačila oči uvjerena da je sišla s uma i da ono što gleda nije istina. Nije
se mogla sjetiti kako je zaspala, ali to što je vidjela govorilo je da se u
međuvremenu dogodilo nešto strašno.
Božić je prolazio u tišini, strahu i glavoboljama. Đovani je klečao
pred zahodskom školjkom i povraćao. Bilo je to prvo njegovo pijanstvo,
a u narednih petnaestak godina, sve do ukazanja pravoslavnih svetaca i
opijanja osvetom, ostat će i jedino. Đuzepe se nije usuđivao tetku
pogledati u oči, praznio je lonce s polupojedenim bakalarom, ona ih je
bez riječi uzimala i prala. Luka je spavao s glavom u Regininom krilu.
Gladila ga je po kosi i mislila o vremenu koje će proći prije nego što taj
dječak postane čovjek, počne se brinuti sam o sebi i ode. Kad ostanu
bez majke, mačići glavinjaju po dvorima i kalama, strmoglavljuju se niz
stepenice, a njihovo mjaukanje ljudima remeti san. Čim ih čuješ znaš da
će noćas ili sljedećih noći netko bunovan istrčati iz kuće i slomiti kičmu
prvome koji mu se nađe pred nogama. Ujutro će brižne žene loviti
preostale životinjice, zakrenuti im vratove kao pilićima ili ih podaviti u
morskom plićaku. Jedan mačić ipak preživi. Onaj koji je bio najjači ili je
imao najviše sreće. On nastavlja vrstu i produžava patnju mačjega
svijeta. I radost, ako se životinje znaju radovati. Eto, zato mačka okoti
tolike mlade. Nikad ne prežive svi. A djeca se rađaju jedno po jedno i
netko se za njih mora brinuti kad ostanu bez majke. Njoj je suđeno da
se brine za Luku. To će činiti najbolje što bude znala, dok god bude
imala snage, dok ju ne preplavi očaj i dok se dječak ne postavi na
vlastite noge.
Bepo je otišao don Ivanu da vidi kada će biti sprovod, ali je župnik
krenuo nekamo u Hercegovinu držati božićnu misu. Debeli Adžem, brat
laik i župnikov asistent u svim poslovima svjetovne i crkvene naravi, još
od ranoga jutra bio je pijan ko zemlja, zaplitao je jezikom, nudio Bepa
travaricom i skoro se skotrljao niz skaline kad ga je pratio iz ureda.
Crkvenjak Antonijo je po običaju blagdan dočekivao u kontemplaciji,
negdje na Ela itima, pa nije bilo nikoga tko bi se brinuo o sprovodima.
Općina je zaključana, ljudi slave, jedni u crkvi, drugi pred trpezom, treći
s bocom u ruci, svatko na svoj način i u skladu s vlastitim osjećajem
Boga. Ljudi su išli od crkve do crkve, a kako su mise počinjale u različita
vremena, jutro im je prošlo u božjim službama.
Večeras će uspoređivati kako je gdje bilo i koji je svećenik imao
najbolju božićnu propovijed. Ogovarat će don Ivana jer je, kao i uvijek,
za blagdana napustio svoju župu i prepustio crkvu dvojici mladih
popova iz Boke, kojima se ispunio san da u gradu slave božićnu misu, a
on je otišao u neku selendru blizu Gacka, gdje nema nego dvadeset
katolika. Tamo je neki Andro zvani Kismet sagradio crkvu svu od
mramora, ne bi li se tako iskupio za grijehe kojih se, kažu, nabralo dok
je u Australiji radio kao nadglednik u rudniku. Ubijao je i silovao Andro
zvani Kismet, šaputao je bogobojazni puk, iako Andru nikada nisu
vidjeli, a i ono što su o njemu čuli bilo je tako nepouzdano da ne bi bilo
čudo ako se pokaže kako čovjek takvog imena i nadimka niti ne postoji.
Priča o njemu važna je samo zbog jednoga: da se na kraju kaže kako je
za odlazak na božićnu misu don Ivan uzeo velike novce i stavio ih sebi u
džep.
Nakon što je poljubio vrata u općini i uzaludno se na trgu raspitivao
što da čini s mrtvom materom, Bepo se neobavljena posla vratio doma.
Teta Angelina oprala je sve suđe, Regina je pomela kuhinju i činilo se
kako je sve opet u najboljem redu. Zapravo onako kako je bilo do jučer,
prije nego što je Kata zagnjurila prste u tijesto i više ih živa nije izvadila
van. No, nikome, pa ni tetki, nije bilo drago što je prošlo podne, a nisu
odnijeli pokojnicu. I što je najgore, Bepo nije znao reći kada će
mrtvozornici doći. Luka se igrao tako što bi se zaletio prema sobi,
Regina ga je hvatala u naručje, pa udarala po prstima, ali dječak nije
odustajao. Znao je da unutra leži majka, da se više ne miče i da je to
razlog što mu ne daju u sobu. Nije znao što mu mrtva majka može
učiniti, ali zašto bi se toga plašio? Osjećao je da se Regina boji, što je
dovoljno za zabavu. S odraslima je lako igrati se kada se plaše za tebe i
uopće se ne igraju. Teže je kad bi se htjeli igrati, a ne znaju kako se to
radi.
 Spasi nas, Bože, ona se ušcula!, križala se teta Angelina.
Ne može bit, nisu prošla ni dvadeset četiri sata, odmahnuo je Bepo.
Je, je, zar ne osjetite. Južina je, vrag da je nosi!, navaljivala je tetka.
Naravno da ništa nije vonjalo, a ponajmanje Katin leš, ali dovoljno je
na to pomisliti pa da u nosnice uđe slatkasti miris mesa kroz koje ne
kola krv, zadah mesnice, otvorenog groba, neprovjetrene grobljanske
kapelice, špilje sa životinjskim ostacima, svega na što pomisle ljudi koji
nikada nisu osjetili vonj ljudskoga leša i zamišljaju ga kao spoj svih
znanih im mučnih smradova. Uzalud je Regina pokušavala okrenuti
razgovor na drugu stranu, nije pomagalo ni što su opet svako malo
dolazili susjedi, pitali treba li što i odnosili tanjure i lonce.
Uščula nam se pokojnica, Bože mi prosti, sestrica moja, procviljela bi
tetka, a ljudi su gledali da što prije pobjegnu. Tako je prošlo popodne i
padala je božićna večer. Nitko nije upalio svjetlo, sjedili su svaki u
svome kutu, Luka je zaspao u sestrinom krilu, čulo se kako tetka njuši
zrak i poput slijepe i gluhe jazavčarke najavljuje katastrofu. U noći
užasa svi će, osim najmlađeg brata, doživjeti trenutke u kojima će mrziti
majku Katu mržnjom većom od svake ljubavi.
Kata srećom neće saznati da ju je svako njezino dijete, osim
najmlađega i onoga koje je umrlo, zatajilo u Badnjoj noći. Bilo bi to
strašno za nju, poludjela bi, četiri puta bi zaredom umrla ili bi joj se
duša u času preselila među korice svetih knjiga, tamo gdje svoje
beskrajne muke podnose svetice, sveci i proroci, zajedno s Božjim
sinom s kojim se na spektakularan način okončava povijest svetih
patnika, a započinje historija grešnih.
A po mjerilima vremena u kojem je živjela, Kata Sikirić je u svakome
pogledu bila grešna i nije neobično da je se odreknu rođena djeca kad u
nosnicama osjete lažni miris njezine smrti.
Kako svaka završena ljudska priča počinje od kraja, tako bi i listu
Katinih grijeha valjalo promatrati, od posljednjih prema prvima. Mjesec
dana pred smrt zažalila je što se na vrijeme nije uzoholila, što je pošla
za muškarca koji ju je prvi lijepo pogledao, što nije završila škole i
pobjegla nekamo daleko, nego mu je rađala djecu, jedno za drugim, i
gradila kulu do neba i šest puta stvarala ono što je Gospodin stvarao
samo jednom, načinivši Adama i Evu. Prezirala je Gospodina – ako ga
uopće ima! Ali sve što je mislila i osjećala bilo je posloženo i izmaštano
kao da on postoji. Kata je mogla zamisliti da Boga nema; što se više
nesreća u životu sabiralo, ta mogućnost činila joj se sve vjerojatnijom.
Ali nije mogla zamisliti da ičega pod kapom nebeskom ima što ne bi bilo
sukladno svetim pričama. Ukratko: možda Bog nije stvorio Adama i Evu,
ali nema nikakve sumnje da je Eva zagrizla jabuku.
A što se dogodilo da Kata zažali zbog pomanjkanja oholosti?
Jednoga jutra, dok je čekala da nabuja tijesto za kruh, uzela je s prozora
Reginine žurnale. Voljela ih je listati, bili su puni svjetskih čuda,
fotogra ija velikih gradova i slavnih muškaraca i žena, čije su životne
priče također bile svjetska čuda. Ništa manja nego što je čudo žitije
sveca ili svetice. Ali ova čuda nisu bila načinjena od dobrote i patnje,
nego od nečega drugog. Kata nije znala od čega, niti joj se dalo
razmišljati o takvim stvarima.
E, tog jutra je u časopisu Svijet pročitala priču o pogibiji žene koja se
zvala Isadora Duncan. Bila je balerina, udovica ruskoga pjesnika
samoubojice, divio joj se cijeli svijet. Šteta kad za tako nekog saznaš tek
kad pogine, pomislila je na pola članka, a prije nego što ga pročita do
kraja, Kata će biti očajna i uvjerena da je ona osobno Isadori Duncan
mogla spasiti život! I tko je ta ženturača, ta vještica iz bijelog svijeta,
koja je Isadori isplela predug šal? Jer da šal nije bio predug, ne bi se
obmotao o kolo automobila i ona bi još uvijek bila živa. Zašto je šal bio
predug? Sigurno se i ranije vukao po prašini, Isadora je morala paziti da
ga ne izgazi dok žuri u teatar, da joj njegovi krajevi ne završe u blatu čim
padne kiša pa da ga onda mora često prati. A kad takve šalove prečesto
pereš, izblijedi boja. Svaka prečesto prana vunena stvar je uskoro za
baciti. Možda bi bilo bolje da ga je nesretnica nakon tri pranja bacila, ne
bi se ovo dogodilo. Ili da je odmah posumnjala u vješticu koja plete
preduge šalove. Sigurno ih naplaćuje po dužini. Što je šal duži, to je
skuplji. Više pletiva u bijelom svijetu sigurno skuplje košta od manje
pletiva. Tako je vani: sve se naplaćuje i ništa se ne radi iz ljubavi.
Ljubav je sirotinjska sreća. Bogataška sreća je načinjena od
bogatstva. I to je došlo glave nesretnicu Isadoru. Bila je bogata i nije
razmišljala dok je kupovala predug šal, a ljubila je kao što ljubi sirotinja
i nosila je taj šal da bi ljepša bila onome koji ju voli. Tako je mislila Kata
dok je čitala o hudoj sudbini Isadore Dunkan, a onda su joj sinule dvije
stvari. Bolje je umrijeti kao ona, nego živjeti u svijetu u kojem ti se nitko
ne divi, u kojem nema očiju koji će u tebi vidjeti čudo. Gledati u tebe kao
što se gledaju goleme kirnje ulovljene na prevaru koje se pojave jednom
u dvadeset godina i čiji životi vrijede više od života ribara na čijim su
ostima skončale. Ali, druga stvar: takva možeš biti samo ako ti je Bog
dao da pripadaš lijepoj vrsti. Ako si riba, on će te stvoriti skušom i
srdelom ili će ti podariti obličje rajskog bića čija je smrt poniženje
ubojici. Ako si žena, tad ti je Bog dao da sama biraš hoćeš li biti skuša ili
kirnja. U času rođenja između nje i Isadore nije bilo razlike. To je Kati
bilo savršeno jasno. Razlika se stvara životom koji jednima da samo to
da na svijet donose nova Božja stvorenja i čine stvar koja je Crkvi draga,
ali nije ništa važnija i veća od posla kolodvorskih nosača. Drugim
ženama život daje da budu glumice i balerine čijoj će se ljepoti diviti
svaki razuman stvor. A da bi ti život takvo nešto dao, moraš se odreći
vjere, skrušenosti i klecala koje na tvoja koljena čeka i čini te jednom od
stotina tisuća. Umjesto da to učiniš, ti čekaš na raj i nakon što shvatiš da
raja nema. Onako iz navike ili zato što je kasno da život daš za neki
drugi. Ne odričeš se ni onoga u što ne vjeruješ i to ti je najveća kazna.
Sve dok jednoga dana ne pročitaš u novinama da je smrtno stradala
najljepša žena našega vijeka i ne shvatiš da si je mogla spasiti da si
imala snage spašavati sebe.
Izrezala je Isadorinu sliku iz žurnala i spremila je na dno škatulje s
dokumentima. Ako bude rata ili se kuća zapali, u toj je škatulji sve čime
je Kata mogla potvrditi svoje i pravo svoje djece na novi život. A sada je
unutra stavila nešto što joj ne pripada i što je na neki način – nikad
izgovoreno pa ni pretočeno u jasnu misao – značilo da ih se odriče i da
su joj postala mrska. I dalje bi za njih dala život, po jednom umrla za
svako dijete, ali ih više nije voljela onom čistom ljubavlju Blažene
Djevice zagledane u svoje čedo, na sličici iznad oltara koja je već sasvim
potamnila od uzdaha stotine tisuća duša što su se u zadnjih dvjesto
godina molile pod njom. Odricanje od rodene djece bilo je posljednji i
najveći Katin grijeh. Prestala je vjerovati u najdirljiviju od svetih priča.
Prava istina glasi: i mali Krist je Mariju načinio samo skušom.
Kata se, dakle, odrekla svoga poroda, da bi se ubrzo njezin porod
odrekao nje. U odricanjima nije bilo izgovorenih riječi, djeca nisu mogla
niti naslutiti što se dogodilo, a majka za njihovo odricanje nije saznala
jer je već bila mrtva. Iako nitko ništa nije znao, nesreća se ipak
umnožavala s neizrečenim osjećajima i bilo bi lako u skladu s tim pratiti
sudbinu svih Sikirića. Da nije bilo potresne reportaže o smrti Isadore
Dunkan, objavljene u zagrebačkom žurnalu, da Regina nije ostavila
žurnal u kuhinji i da ga Kata nije pročitala, vjerojatno bi drukčije živjela
i umirala njezina djeca. U vremenima o kojima govorimo Darwinova
teorija još nije bila općeprihvaćena, a crkvena vjerovanja ulazila su u
svoje najveće povijesne krize, o psihoanalizi se skoro ništa nije znalo, a
ideje o povijesnim determinizmima ticale su se samo naroda i država –
ne i obitelji, no po svim učenjima, vjerovanjima i ideologijama drukčije
bi jednoj obitelji proteklo dvadeseto stoljeće da je preživjela iluzija o
majčinskoj ljubavi.
Bilo bi bolje kada bi se prethodna tvrdnja mogla izgovoriti na tiši ili
barem neobavezniji način, jer bi se izbjegla zabluda o Katinoj snazi i
veličini te – što je još važnije – o dubini njezinog posljednjeg grijeha. No,
čim budu navedeni njezini prethodni grijesi, postat će jasno kako ta
žena nije bila jaka, ni velika i kako je u njezinoj duši bilo od svega
pomalo, ničega previše. Jednostavne pameti i sasvim nezla, kao da je
promašila vrijeme u kojem će se roditi. Da je na svijet došla par stotina
godina ranije, za inkvizicije i progona vještica, ona bi bila ono
nesumnjivo uzorno žensko koja muku svijeta i vlastitoga spola čini
podnošljivijom i svemu daje smisao dobrote. Možda bi završila kao
opatica, njegovateljica leproznih i okuženih, jer bi joj pouzdanje u
logiku i tok svetih priča dalo snagu veću od snage istinske vjere. Vjera u
fabulu je, barem u njezinom slučaju, ali možda se radi i o općem pravilu,
moćnija od vjere u Boga. U Njega se kad-tad posumnja jer stvari ne teku
po zamišljenom etičkom naumu, dok se u priču ne može sumnjati. Ali
kako se rodila u doba kada se čudesa više nisu rađala iz ljudskih glava,
nego su ih stvarali strojevi bez duše i srca, tako od vjere u fabulu nije
moglo biti životne koristi. Sudbina joj je namijenila da živi i umre veoma
zbunjena u duši.
Voljela je svoga čovjeka jer je bio red da ga voli i jer se za drukčije
nije znalo. Kata nije znala, neki možda i jesu. Ali nije ju bilo briga za
njih. Bježala je van kad bi žene počinjale ogovarati svoje muževe: te koji
svoju tuče, te čiji svakog petka ide u kurve, te kojem se izgubio svaki
trag, a samo je pošao u Hercegovinu po duhan... Kad bi tako počele, a
počinjale su čim bi ih se našlo više od dvije, u vrijeme jematve, pred
svadbu ili poslije sprovoda, Kati se činilo da se iz svakog susreta
muškog i ženskog samo nesreća rađa. A ne može i ne smije biti da je
tako! Ako i jest, valja nam živjeti kao da nije. Kako one to ne znaju i kako
ih ne boli – kad ih već nije sram – dok o svojim ljudima tako pričaju?
Ona o svome nikada nije rekla ružne riječi. Nije ružno ni pomislila.
Istina, niti ju je tukao, niti je iz kuće izlazio više nego što treba. I nije
išao u Hercegovinu po duhan. Sjedio je na tronošcu pokraj fumara,
razabirao i raspoređivao brokve u tri drvene kutije, i uzdisao. Dvadeset
godina radio je na tome da u prvoj kutiji budu najveće, u srednjoj one
manje, a u trećoj najmanje brokve. Bilo ih je puno, mogla se s njima
ukrug opkovati kuća, ali najsporijem ljudskom stvoru svejedno ne bi
trebalo više od dva dana da svaku brokvu spremi u pravu kutiju. A on
nikada nije došao do kraja.
Samo jednom mu je rekla neka pusti brokve, ona će mu to srediti
kad završi druge poslove. On ju je pogledao i trenutak, dug koliko
lastavici treba da preleti kuću, bio je dovoljan da Kati više nikad ne
padne na pamet da mu ponudi svoju pomoć. Što je vidjela u tim očima?
Ljutnju sigurno nije. Nije ni strah. Pa čak se ni tugom to ne bi moglo
nazvati. U modrim očima svoga čovjeka vidjela je istog njega koji će
potonuti kada se zadnja brokva nađe u pravoj kutiji. Jedva se držao na
površini i taj u njegovom oku, i onaj još manji u oku njegova oka, i još
jedan, sve do najmanjeg koji se mogao vidjeti, u čijem je oku bilo još
barem tisuću njih, sitnijih od zma brašna, ali jednakim užasom
obilježenih skupljača brokvi.
Zazeblo je Katu oko srca i znala je da nikada neće biti bolje. On će i
dalje zorom odlaziti u luku na posao, u isto se vrijeme vraćati, žuriti da
što prije ručak privede kraju, pa sjedati na tronožac i do večeri uz
uzdahe raspoređivati svoje brokve. Noću će ju buditi njegovo drhtanje,
stavljat će mu dlanove na ramena da se smiri, a perje u njegovom
jastuku mijenjat će barem triput godišnje jer istrune i usmrdi se od
njegovih suza. Pitala se zašto je takav, pokušavala je napipati njegovu
nesreću, nastojala ga razgovoriti, a kad to ne bi uspjelo, mjesecima nije
progovarala riječi. Samo da se jednom nešto dogodi. Ali ništa! On je
svakoga dana i noći činio iste stvari, a Kati nije bilo od Boga dano da
prodre do njihovog smisla.
 I kako bi ga onda mogla drukčije voljeti osim reda radi i jer za drugo
nije htjela znati. Katino srce bilo je čisto, ali sve praznije, da bi se u
njega na kraju uselila sumnja. Dogodilo se to nekoliko mjeseci pred
Lukino rođenje. Kap po kap, punila se otrovom koji se nije razlikovao od
onog u žena čiji su muževi nestajali svakoga petka. Počela ga je uhoditi,
skakala je iz postelje kad bi noću pošao na nužnik, ali ga nije mogla
uhvatiti na djelu. Nije otkrila da potajice prebacuje brokve u krivu
kutiju da bi ih sutra mogao razabirati. Slutnja prevare prvo ju je
dovodila do bijesa, ali kad je pomislila da prevare možda i nema i da
uvijek ostane dovoljno brokava u krivoj kutiji, Katu je zapekla savjest.
Zalila je svoga čovjeka i gadila se samoj sebi. Kako joj je nešto tako
zločesto moglo pasti na pamet! Ako je savjest organ za mjerenje
čovjekova grijeha, tada je Katin grijeh bio strašan. Nebesa su bila
uzbunjena njime i čudo da ju grom tih dana nije pogodio posred čela.
Tako je to izgledalo iz Katine perspektive, ali iz perspektive onih koji
za grijeh nikada neće saznati, niti bi ga razumjeli i kad bi im se reklo,
bio je to sasvim mali grijeh. Onoliko mali koliki su razlozi čovjekove
savjesti u odnosu na cijeli svijet. Svejedno ima li ili nema nad njim Boga.
Ostali Katini grijesi također su se odnosili na muža. Obrecnula bi se
na njega, čak i povikala, a jednom ga je i opsovala unoseći mu se u lice.
Željela je da ju udari, trebala joj je ta pljuska više od daha ispod
površine mora. Od udarca po licu mogao je započeti život. Ali on je nije
udario, nije joj odgovorio, samo je promrmljao nešto što je zvučalo kao
isprika ili kao molba da ga ostavi među njegovim brokvama.
Tako je izgovorena psovka u Katinoj duši izmijenila svoj prvotni
smisao, postala nešto neprikladno i nepodnošljivo sramno. Više nije
psovala, pa ni iz navike, čak ni u onim prilikama kada psovke
zamjenjuju vedre i nevine riječi koje nedostaju jeziku. Po tome je Kata
bila jedinstvena u gradu u kojem bi se i najbogobojaznijem čeljadetu,
ženi nestalog pomorca ili časnoj sestri, dogodilo da joj s jezika kliznu
šporke riječi. Grijeh psovke njoj je bio težak kao povratak iz rata
poraženoj vojsci.
Usred kišne jeseni, izranjavana, gorka i umorna od sudbine, vraćala
se armija očajnih u svoje domove koje je neprijatelj temeljito razrušio,
bližnjima koji su u vlastitim mukama izgubili dušu za tuđe, bez odličja
za hrabrost i prilike da herojskom prošlošću nadomjesti živi život.
 Eto, tako se Kata osjećala nakon što je uzalud opsovala, a je li joj
pred oči izašla slika poraženih koji su se u godinama nakon 1918, pa
sve do kraja dvadesetih, vraćali iz zarobljeništva, to je nemoguće znati.
Može bit i da jest, jer ih je svojim očima gledala dok su se spuštali
prema Trebinju, prolazili kroz grad i nastavljali preko Arslanagića
mosta, a da nijedan od njih nekoliko stotina ne bi progovorio ni riječi,
niti bi dizao pogled iz prašine. Sa soldatskim kapama natučenim preko
ušiju, s fesovima koji su djelovali sasvim neprikladno – kao i prilika u
kojoj se car i kralj Franjo Josip Drugi pokušao prikazati ocem i svojoj
muhamedanskoj djeci, s o icirskim epoletama s kojih je otpala pozlata
monarhijske slave. Bosi ili u rasparenim čizmama išli su svojim
domovima oni koji su učinili sve da ne bude kako je bilo i da ne
propadne država koju možda i nisu voljeli, ali su joj bili dužni na način
na koji je žena dužna mužu. Dugovali su joj svoje živote i samo je slučaj
htio da ih ne polože usred Galicije, na Soči, Monte Meleti ili negdje
među bezimenim albanskim klisurama.
Ona, država, bila je već jako stara i umorna, bez interesa za svoje
podanike, opsjednuta tek željom da što bezbolnije dočeka vlastiti kraj.
Uzalud je bilo boriti se za nju i buditi je iz mrtvoga sna, ali što su ti
nesretni vojnici mogli drugo činiti? Samo isto ono što je Kata
pokušavala s vlastitim čovjekom. Nisu mogli razumjeti zašto je carevina
pala u stupor i kako se jedna duša raspala na više njih, na onoliko duša
koliko je u monarhiji bilo naroda i plemena, ali su slutili da iza svega
stoji šejtanov naum, ludilo koje će progutati svakoga kojem Bog nije dao
da benavi u skladu i ritmu u kojem benave države. Ni Kata nije mogla
dokučiti što je to s njezinim čovjekom, zašto je takav iznutra ako izvana
sve djeluje normalno i po propisima, u skladu s pričama u kojima je
rečeno kako će proteći vijek svakog Božjeg stvora.
Dobri je Allah stvorio ženu da se osigura. Da nije nje šejtan bi mu
začarao čovjeka, ali se veliki On dosjetio, pa je po šejtanskoj slici i prilici
stvorio ženu. Razlika je samo u tome što je more njegovog zla u ženi
zamijenio s kapi svoga dobra. I sad je na nama da čaramo svaka svoje
muško jer ako to ne učinimo, šejtan će ga začarati. Eto kćeri, pa ti vidi
kako ćeš, al upamti da nemaš puno vremena. Šejtan je brz ko zec i samo
ga onim što ti je među nogama možeš prestići.
 Tako je rekla, u Blagaju neke godine, vračara Halima kad se Kata
došla raspitati za trave i obloge, čarke i zapise, za bilo šta što bi
njezinoga čovjeka povratilo u život. U to je doba već rodila dvoje djece i
mogla je znati da je njemu čarka njezine utrobe sitnija od zma pijeska i
sporija od kornjače, ali Halima je bila uporna, a svi su govorili da zna
znanje.
Ako mu nije dosta jednom, onda ti daj dvaput, daj stotinu puta svake
noći, sve dok ga ne probudiš. Ne moze biti drukčije i nije u njemu greška.
Ako je muško, a jest, i ako si ti žensko, a jesi, onda ga uzjaši i ne puštaj dok
šejtan ne popusti. To je tvoj i šejtanov rat. I upamti, čovjek ti u tome ne
može pomoći. Ne krivi ga i ne proklinji jer će te Bog kazniti!
Kata se iz Blagaja vratila uplašena. Znala je da joj nema druge nego
da čini što je vračara rekla, pa taman ne vjerovala ni jednoj njezinoj
riječi. A je li vjerovala ili nije vjerovala, u to ni Svevišnji ne bi bio siguran
da se tih dana bavio Katom i njezinim grijesima i krepostima. Sama nije
znala što da radi, nije joj imao tko reći, niti je čula za slučaj sličan
njenome, pa je učinila ono što je bilo najlogičnije.
Da se rodila koju stotinu godina ranije, obratila bi se ispovjedniku,
da ju je život dopao u vrijeme u kojem će živjeti njezini praunuci,
napisala bi pismo ženskom magazinu ili bi se – što je, možda,
najnevjerojatnije s obzirom na geogra iju Katine duše – obratila
psihijatm.
Ovako je otišla kod najpoznatije čarobnice u kraju, jedne od
nekolicine njih o kojima se širio glas po svim gradovima i selima
Kraljevine, među podanicima čije je sudbine trebalo nekako
preusmjeriti i pružiti im smisao sreće i mjem ljudskoga sklada.
Pritom se držala pravila da valja ići inovjernoj čarobnici jer je njezin
sud pouzdaniji i sigurniji. Ako nevoljama pritisnuta žena već pristaje na
grijeh praznovjerja koji je zapriječen paklenim mukama u sve četiri
vjere u Kraljevini, onda je mudro provesti stvar do kraja. Koliko god
čarobnica i sama bila grešna, puno grešnija od nesretnica koje zatraže
pomoć, bolje je da nisu pred istim hramom krive. Zbog toga, te iz
razloga meta izičke naravi, čarobnice i proročice muslimanskih imena
bile su najcjenjenije u pretežito kršćanskoj kraljevini, pa se čak
događalo da poneka manje popularna čarobnica uzme lažno tursko ime.
 Tako se neka Persida, bivša prostitutka iz okolice Beograda, u
novom poslu prozvala Fatimom, ali je brzo provaljena i morala je ispred
bijesne svjetine bježati iz svoga sela. Više se nije čulo za nju, no lako je
pretpostaviti da se negdje gdje ne znaju za njezino stvarno porijeklo
nastavila baviti proroštvima i čarkama. Možda u Rumunjskoj ili
Mađarskoj, a nije isključeno niti da je Persida ili Fatima stigla do
Zapada, u Beč, Pariz ili Berlin, gdje su čarobnice s Balkana već imale
dobru prođu. Predstavljale su se kao Ciganke i obično su otvarale svoje
urede blizu židovskih kvartova, uz promenade prostitutki ili u sklopu
cirkusa i zabavnih parkova. Proricanje sudbine te bacanje i otklanjanje
uroka dvadesetih je godina postalo tako važno da se činilo kako
europski kontinent hvata svojevrsna meta izička panika, izazvana
tehnološkim napretkom i posljedicama rata i da bi pravu vjeru i vjerske
institucije mogao spasiti samo veliki inkvizicijski projekat ili ideološko
ludilo kojim bi bilo pobijeđeno praznovjerje i nanovo se restaurirali
religijski modeli. Kada desetak godina kasnije Hitler sasvim ovlada
njemačkim duhom i većim dijelom Europe, ova će se pretpostavka
pokazati točnom. Nacisti nisu progonili vračare i čarobnice, jer za tim
nije bilo nikakve potrebe. Njihov je posao izgubio svaki smisao, nestalo
je straha od sudbine, pa su one mogle zatvoriti svoje urede i seliti se u
one dijelove Europe u kojima većina svijeta nije bila sklona führerovoj
zemaljskoj misiji.
Katin strah od onoga što je morala učiniti bio je naravno
bezrazložan. Uzjahala je svoga čovjeka, kao što francuske dame zajašu
konja, i gotovo da nije silazila s njega do kraja zajedničkog života. On je
bio izdržljiv baš kao konj i činilo se kako je njegova muška stvar osoba
za sebe, potpuno različita od one koja mu je boravila u glavi i srcu. Taj
drugi on bio je nekako vedar i vazda spreman, slobodan od tmurnih
raspoloženja, ali i bez moći da svojom malom glavom na veliku utječe.
Pristajao je njezin čovjek na svakonoćne jebačine koje bi svakog drugog
sasvim iscijedile, ali tako bi pristao i na sve drugo, osim da mu oduzmu
kutije s brokvama. Katina napasnost niti ga je činila sretnijim, niti
nesretnijim, ali njoj je taj beskrajni snošaj dobro došao. Zamišljala je
kako iz njega istjeruje vraga, igrala se, pokušavala ga ubiti, padala s
rajskih visina u meke pernate ambise, razbijala se u tisuću kristala i u
sljedećem trenutku opet postajala jedno, plakala poput jata udovica i
padala s njegovog kurca luda od smijeha, kao da je sotona iz njegove
upravo preselio u njezinu dušu.
Koliko god dnevni život s tim čovjekom bio kao da jezikom dodiruje
zahrđalo sidro, toliko su je noćne minute i sati opijali mor ijskim
ludilom. Da je bila drukčije prirode i sklonija pijanstvu i trajnom
isplovljavanju iz vlastite duše, Kata je, možda, i mogla biti sretna s njim.
Ovako nije znala zamijeniti život za časove životnih užitaka.
Skidala se s njega samo u posljednjim danima pred porod, a spolna
želja vraćala joj se već tjedan – dva nakon što rodi. Grdno bi ju zaboljelo,
grčila se i urlala probodena užarenim mačem, ali nije odustajala. Htjela
je da on barem jednom nešto upita, da kaže kako ne bi smjeli to raditi
ako je tek rodila, da se pokaže živim i osjeti da je i ona živa, i da ju boli.
Možda to nije bilo najteže Katino iskušenje, niti najgora muka koju je
podnijela u pokušajima da svog čovjeka probudi iz vječnog sna. Ali bili
su najveći bolovi, veći nego u svakom od šest Katinili poroda. Kad rađaš
ne možeš odustati, pa ti je samim tim lakše, dok je njegov kurac u
svakom trenutku svojih muka mogla i željela izbaciti iz sebe. Nije joj
dala tvrdoglavost ili nešto drugo zbog čega ne bi odustajala. Kako od
seksa tako i od života s njim. To je Katu možda činilo većom i hrabrijom
nego što smo joj na početku priznali i nego što bi ijedno od njezine
djece ikad pomislilo.
Zapravo je nisu poznavali, niti je ona poznavala njih. Podizala ih je
mirno i bez strasti. Rijetko kad bi se zabrinula, nisu je morili majčinski
strahovi, nije joj padalo na pamet da bi neko njezino dijete moglo
umrijeti u vrućici. Spravljala je obloge od kvasine, navlačila im na noge
čarape natopljene u rakiji, bdjela nad njihovim noćnim morama i
košmarima, ali se nije plašila.
Kada je u proljeće 1915. od španjolske groznice umro trogodišnji
Lino, sjela mu je uz uzglavlje, milovala ga po kosi, tiho plakala i jednako
tiho ga prežalila. Ni mrtvo dijete, kao ni petero živih, nisu je mogli
odvojiti od opsjednutosti pokušajima da njihovog oca učini normalnim
čovjekom i svojim mužem.
Nakon što djeca pozaspu, ušunjala bi se u spavaću sobu, zaključala
vrata, zatvorila prozore i krpama začepila svaki otvor, pa se, ne
provjeravajući je li budan, penjala na njega i započinjala borbu sa
sotonom. Svejedno što je rat odavno izgubljen, ona je nastavljala svoje i
nije znala za drugo.
Djeca se valjda nisu budila noću i nisu je tražila, a ako i jesu, glas o
tome do Kate nije došao. Kako i bi kad je golem dječji sram, veći od
svega što će se u budućnosti dogoditi, veći od kosmosa i male ljudske
povijesti u njemu. Ako je netko od njih čuo mater kako urla i plače,
izgovara riječi pička i kurac, dugo u gluhu noć ponavlja – jebi, jebi, jebi,
jebi, jebi..., a onda u času kad gubi razum i kad joj se čini da svaka stvar u
sobi – zid, ormar, luster – ima dušu i da je duša svega mokra i vrela,
mater urla – raščepi debelu guzičetinu, probij mi pizdu, đavole, šikni u
kurvu, beštijo, ako je ijedno od Katine djece to čulo, a nevolja će biti da je
čula Regina, tad se Katina uzaludna borba i patnja nastavila i nakon što
je više nije bilo među živima. I trajala je dok god i njezino dijete nije
ispustilo posljednji dah.
Na stjepandansko jutro te 1927. ležala je mrtva Kata na istoj bračnoj
postelji, ruku sklopljenih na grudima – taman da joj se među prste
može uglaviti svijeća – ako to rodbina bude željela, bez jastuka pod
glavom i već odavno hladna i ukočena. Vani je zapuhalo jugo, teta
Angelina je po kući dizala paniku da joj se sestra usmrdjela i da joj duša
neće naći pokoj. Zašto?, nije znala odgovor ali je slutila da nešto o tome
piše u svetim knjigama. Mali Luka je već treći put povraćao, nečim je
pokvario trbuh, Đuzepe je kao muha bez glave trčkarao za tetkom i
uvjeravao je da se to čuje bakalar a ne mrtva majka, Bepo je šutio, sjedio
na tronošcu uz štednjak i pušio cigarete, jednu za drugom. Đovani je iz
faze cinizma lagano ulazio u viši stadij živčanog rastrojstva, bijesno
pogledavao prema starijem bratu i želio tresnuti ga daskom za meso po
gubici, zabiti mu cigaretu u grlo. Ubiti ga jer ne čini ništa. A on bi jedini
mogao. Sjedi i čeka da se nešto dogodi, da netko dođe po mater i iznese
je iz kuće, onako kako se iz konobe nosi kaca s istrulim kiselim
kupusom.
Duša će joj se uščuti, neće je u raj pustit takvu, vapila je teta Angelina.
Regina je pogledala tetku, pa Đovanija, Luku je spustila iz naručja i
neprimjetno, prije nego što se nešto strašno dogodi, pošla prema
majčinoj sobi. Ne otvaraj ta vrata!, vikao je Đovani.
Regina je ušla, uzela deku iz ormara i presložila je uz vrata. Tako se
smrad neće širiti iz sobe. Zatim je sjela uz Katine noge, duboko
uzdahnula i opustila ruke u krilu. Na njima je osjećala Lukinu težinu.
Trnce djeteta koje nije rodila, ali je bilo njezino upravo onoliko koliko
jedno ljudsko biće može pripadati drugom ljudskom biću. Mali je brat
bio najveća briga njezinog vijeka. A sad je ostao sirotan, pomislila je i
gotovo re leksno šmrcnula. Osjetila je miris svježe štirke koji je
podsjećao na proljeće i dječje bolesti. Mater je svima presvlačila
posteljinu jednom tjedno, a kad bi se netko razbolio usred sedmice,
njemu bi je presvukla još jednom. Lijepo je bolovati kad si dijete, dalje
je mislila i još jednom kratko šmrcnula. Ili je samo njušila zrak u sobi.
Što se osjeti osim štirke? Vonj suhe crvotočine iz stranica bračnog
kreveta i daleka slutnja ružina ulja. Je li to miris smrti? Valjda jest, jer u
njihovoj kući nikad nije bilo ružina ulja. Ali što god na ruže mirisalo, to
je bio najudaljeniji miris koji je Regina mogla osjetiti. Mater se, naravno,
nije uščula. Znala je to sve vrijeme, ali im nije mogla reći. I nije imala
kome. Teti Angelini se ništa ne može reći. Ona je luda; luda od sebe, a ne
od lude glave. U glavi je sasvim čista, zato njezino ludilo i jest tako
naporno. Ona otvori modni magazin, dreči i pada u trans kao da je
ugledala Krista kako hoda površinom vode. Ne može vjerovati da
postoji tako lijepa haljina! Ne može vjerovati da ima tako lijepih žena
poput ove na kojoj je haljina! Ne može vjerovati da je tehnika tako
uznapredovala da fotogra ija izgleda kao da je na njoj živa žena! Evo,
sad će izaći iz modnog magazina, ta najljepša žena u prelijepoj haljini,
prošetat našom kuhinjom i pobjeći jer smo tako ružni! To bi mislila luda
teta Angelina čim bi otvorila modni magazin. Zato su se od nje morali
sakrivati svi žurnali. Bila je neizdržljiva. Bila je luda. Kao što je i sad dok
viče da joj sestra neće u raj jer se usmrdjela čekajući da je odnesu. A
mater je nažalost nemoguće sakriti od tete Angeline. Kasno je da je
gurnu pod krevet. Iako je možda trebalo, mislila je Regina. Nikakvog zla
u tome ne bi bilo. Da su znali što će se događati i da preko Božića neće
biti sprovoda, gurnuli bi je pod krevet i ušutjeli se. Nitko, pa ni tetka, ne
bi znao da je Kata umrla. I sve bi se ovo lakše izduralo. Ovako mogu
samo čekati. Nije im lako, ali je njoj, Regini, ipak najteže. Ona jedina
sigurno zna da se mater nije uščula. Samo nju nije zahvatilo tetkino
ludilo. Rado bi otvorila prozor, iskočila van, pobjegla i više se ne bi
vratila. Jednostavno je nestati u ovolikom svijetu. Uzalud bi je tražili.
Tako je lako kad te nema, mislila je, kad te nema tamo gdje je sve tvoje i
sve ludo.
Ustala je i nadvila se materi nad lice. Katina koža bila je bijela poput
kamena na Stradunu i sivomodra poput mora pred nevem. Primicala joj
se sve više, s rukama na leđima, savijala se poput grane o koju se
vješaju djeca, sve dok nije vrhom nosa skoro dodirnula njezin nos. Tu je
stala, lice joj se razvuklo u lažan osmijeh, kreveljila se, nabirala čelo,
plazila jezik pazeći da ne dodirne Katinu usnu. Kad joj kralježnica više
nije mogla izdržati pritisak, Regina se uspravila, na čas se zamislila, pa
se napela i ispustila dug, stakato, prdež. Eto, šapnula je i nekoliko
sekundi njuškala zrak, ali su se i dalje osjećali samo štirka, crvotočina i
daleki tragovi ružina ulja. Bila je razočarana. Okrenula se i pošla van iz
sobe. Majku više nikada nije vidjela.
 III

Posljednje što je Rafo Sikirić vidio bile su dvije nabrekle dojke koje
poskakuju svaka u svome smjeru. Kad je lijeva gore, desna je dolje, kad
jedna krene udesno kao da će se otrgnuti, druga pođe na svoju stranu,
pa se vrate i sudare, pljesne oznojena koža. Mora se napregnuti da
razabere taj zvuk između krikova i uzdisaja, glasno izgovorenih rijeći,
krckanja dasaka u krevetu, škripe zahrđalih šarki, zujanja u ušima...
Trajalo je tako godinama, pokušavao je jasno čuti pljesak dojki,
registrirati trenutak kad obje odlete na istu stranu, prepoznati znak da
stvari konačno počinju funkcionirati po nekoj logici. A onda mu se
najednom zamračilo pred očima, nestalo je napetosti, splasnuo je svaki
mišić, i pomislio je da se pretvara u palačinku.
Njegova žena skače po palačinki koja joj se razvlači među koljenima.
Uskoro se zaustavlja i uz duboki uzdah pada na drugu stranu postelje.
Nekoliko sekundi kasnije počinje pravilno disati, pa Rafo zna da ona
više nije tu.
Dugo je trljao oči dok mu se nije vratio vid. Polako je sišao s kreveta
pazeći da ju ne probudi, otključao je vrata i bosonog izašao iz sobe.
Regina je spavala s Lukom u istoj postelji. Dječak se privijao uz nju kao
majmunčić uz mater. Bepo je hrkao, Đuzepe se trzao u snu, Đovani je
spavao na podu uz peć. Jedno je dijete viška, pa netko uvijek mora
spavati na podu. Bio je to još jedan element Ra inog nespokojstva,
dokaz da sklad nije moguć i da sve u što pogleda potvrđuje da je tako.
Svega je ili višak, ili manjak. Ničega nije taman. Svake je stvari
neparan broj i ništa se ne da podijeliti na dva jednaka dijela. A ako je
slučajno nešto u parnom broju, tada nije djeljivo s tri... Sklapao je oči za
ručkom da ne bi brojao zrna riže u tanjuru. Samo za oblačnih noći znao
je pogledati u nebo.
Zatvarao je vrata za sobom. Jedna, druga, pa treća – ona koja izlaze
na dvor. Navukao je stare cipele, i u gaćama i košulji krenuo niza
skaline. Bilo je tri po ponoći, sredina veljače, hladna godina. Ako nekoga
sretne, bit će to još jedan znak. Vratit će se doma, uvući Kati u postelju i
paziti da je ne dodirne ledenim stopalima. To bi ju moglo probuditi i
podsjetiti na ono što ove noći nije dovršila. Da je svojom muškom sluzi
punio bačvu umjesto da je ispušta u nju, bačva bi se nakon svih ovih
godina morala napuniti. Gdje li to njoj odlazi, kako se prazni? I samo je
šest puta zanijela. Mogla je triput više. Jedno je dijete umrlo, da broj
bude neparan. Do dna skalina nije nikoga sreo. To je dobar znak. Neće
se vratiti.
Trebalo mu je dva sata da dopješači do Miladinovih stijena. Da je
obukao prave cipele trebalo bi mu manje. Ali pola sata gore – pola sata
dolje, ionako ništa ne mijenja. Da ih je obuo, vjerojatno bi se
predomislio i sačekao jutro, odlazak u škver, zvuk željezničkih šina koje
se sudaraju, izluđujući osjećaj kad nokti zagrebu po metalnoj hrđi, onda
povratak doma, kutije s brokvama i pokušaj da se već jednom smiri. Eto,
tako bi bilo da je obuo nove cipele. Ne samo to, nego bi obukao i hlače,
čistu bijelu košulju i razbudio pola kuće. Ona bi ga pitala kamo je pošao
u ova doba i šta bi joj mogao reći? Do Miladinovih stijena! A što ćeš na
Miladinovim stijenama? Skočit ću odozgo, neću valjda bacat parangal!
Skočit ćeš! Kako odmah nisam pogodila!
Tako bi, mislio je Rafo, završila cijela priča da je pošao s novim
cipelama. Došao bi pola sata ranije i ne bi se ovako nasmrzavao. Trese
se kao prut, cvokoće, evo čeljust ne može smiriti, ne može je zaustaviti
ni rukama. Jača je ona od ruku koje podižu željezničke šine, uzalud ju
stišće i šakama lomi. Poskakivat će i nakon što skoči dolje. A dolje su
sike oštre kao urođenička koplja, probit će mu utrobu i izaći na leđa.
Tako će ga naći, mrtvog, sa zubalom koje i dalje cvokoće.
Ta ideja ga je prestravila. Mrtvi se više ne pomaknu, ali njemu će
cvokotati zubi, gristi odlomljeno stijenje, stvarati osjećaj gori od dodira
nokta i čelika. Je li to moguće? U njegovom slučaju jest. Ako Katine sise
nikada u isto vrijeme nisu krenule u istom smjeru, ako jedno dijete
vazda spava na podu, ako u kutiji s velikim brokvama uvijek ima pokoja
mala, ako svaka stvar u kući ima neparni broj – a to je pravilo, provjerio
ga je po stotinu puta – onda će i njegovo mrtvo zubalo cvokotati kao što
cvokoće sad? A da ga nije možda strah skočiti, pa sad umišlja? Nije,
zašto bi bilo! A ako, možda, ipak jest?
Stajao je na Miladinovim stijenama još desetak minuta, a onda se
zaputio natrag. U gaćama, noćnoj košulji i starim cipelama koje su
klepetale za njim, navučene do pola stopala. U gradu se razdanjivalo,
ribari su išli na more, Konavoke su sa sepetima na leđima i vrčevima na
glavama žurile na trg, negdje je revao magarac, radnici su se okupljali
oko škvera, mljekarice su zveketale limenim posudama. Pola grada je
srelo Rafu Sikirića: hvala Bogu i Blaženoj Djevici da je već jednom sišao
s uma! Nije ga se više dalo gledati kako po tankoj žici nad gradom
prelazi s jedne na drugu stranu i nikako da padne. Diviš mu se u prvo
vrijeme, moliš se za njega, a onda shvatiš da nikad neće sići dolje, da mu
spasa nema i da je za svakoga, pa i za njegovu sirotu ženu, bolje da već
jednom sasvim poludi.
Što je bilo?, ležao je na postelji s glavom u njezinom krilu.
Što je bilo, dragi?, zubi su se sudarali i svaki put kad bi joj htio
odgovoriti zagrizao bi jezik.
Što je bilo, dušo moja?, očajnički se trudio da bude miran.
Što je, sunce Katino?, bilo bi mu lakše da može zaplakati, da joj tako
odgovori, ali suze nisu htjele, nije ih bilo.
Hoćeš da ti donesem brokve, anđele crni moj?, zakolutao je očima i
pomislio da će mu srce puknuti.
Vjerovala je da će mu brokve učiniti dobro, one su lijek njegovoj duši
i donijela bi mu ih.
Ta ga je pomisao dovela na rub da žarko poželi još malo života, samo
pola sata, ili godinu i stotinu godina, da joj kaže kako mu je žao: nije
mogao drukčije, a htio je, ali sad zna da mora i hoće, živjet će, pa makar
mu svaki dan bio kao u paklu. Živjet će zbog nje jer mu je htjela donijeti
njegove brokve, znala je za njih...
Rafo Sikirić nije se smirio. Do večeri se tresao i nije mogao izgovoriti
nijednu riječ. Oko ponoći je pao u vrućicu i nije se više budio. Soba je
vonjala na kvasinu i šljivovicu, Kata je kao bez glave trčala oko njega i
mijenjala obloge, djeca su okolo stajala i nisu shvaćala što se to
dogodilo sa ćaćom. Nije nitko, jer nitko zapravo nije znao što je Rafo
noćas i jutros radio. Jedni su mislili da je poludio, žena i djeca nisu znali
što da misle, a doktor Focht je ujutro rekao kako se radi o teškoj upali
pluća, sigurno ju je vukao tjednima, i da bolesnik neće doživjeti večer.
Rafo Sikirić je, ne budeći se, umro pred zoru sljedećeg dana.
Udahnuo je, izdahnuo i pretvorio se u mrtvu stvar, još jedan neparan
broj.
Bilo je to 12. veljače 1924. godine, istoga dana kada je George
Gershwin s orkestrom Paula Whitemana prvi put izveo Rapsodiju u
plavom. Regina je priču o Rapsodiji u plavom pročitala tri godine
kasnije, u istom žurnalu u kojem je bio članak o smrti Isadore Duncan.
E, dobri ćaća moj, šapnula je dok joj se grlo punilo suzama. Željela je čuti
tu muziku koju je na drugome kraju svijeta netko prvi puta svirao dok
je njoj umirao otac.
Želju nije zaboravila punih deset godina, sve do dana kada je Ivo
Delavale iz Amerike donio gramofon i jednu jedinu ploču. Rapsodija u
plavom bila je krckavo hladno zavijanje vukova u daljini, nesređeno
prebiranje po klavirskim tipkama, jeziv cvokot kojim se netko nepoznat
rugao smrti njezina oca. Zvukovi bez sklada i melodije, nepravilni kao
brokve koje padaju jedna preko druge. Ali Ivo je tu muziku nosio preko
mora, u drvenom sanduku koji je bio obložen slamom da se gramofon i
ploča ne razbiju, a to se ticalo Regininog srca više nego što je mudrost
nalagala.
Epizoda s Gershvvinom izuzetna je u njezinom životu jer su se u
ravnoteži našla dva suprotna osjećaja: ljubav i odvratnost. Gramofon je
nekoliko godina bio na počasnom mjestu u sobi, ali Rapsodiju u plavom
samo je jednom slušala. Bila je to jedina gramofonska ploča u
Regininom životu.
Ako je Rapsodija u plavom bila greška, omamljenost naslovom ili
slučajnim poklapanjem datuma, kakvu je zapravo muziku zamišljala za
ćaću? Neku sigurno jest, budući da on nije bio stvarni otac, onaj koji
sjedi na čelu stola, znoji se dok obrezuje vinograd, dodiruje vrhom prsta
rub težačke kape kad naiđe pop, naganja djecu po dvoru ako ih nađe u
krađi jabuka, doziva poznatog na drugu stranu vale, izbjegava podvodne
stijene, pogledom mjerka otoke u daljini, raspliće parangal i mumla
zagrebačke šlagere...
 Ništa od toga nije bio njezin otac Rafo i nije ga bilo niti u jednom
muškom, očevskom prizoru koji je sebi mogla predočiti. Jedva da joj se
desetak puta u životu obratio riječima, nikad ništa nije tražio ili
naređivao, ali kad bi mu došla ili ga dozvala s druge strane trga, on se
smiješio, pokazivao da mu je drago, činio to na način koji ga je
razlikovao od drugih očeva. Tako se smiješio samo njoj, jer je samo ona
bila njegovo dijete. Sinove skoro da nije primjećivao. Tako mu je bilo
lakše, pošto se oni prema njemu nisu odnosili kao prema ćaći. Znali su
da ga ne smiju dirati dok sređuje brokve, a mimo toga su mogli računati
kao da ga nema. Ako su što skrivili, plašili bi se matere. Ako su se kome
htjeli umiliti, opet su išli k njoj. Regina je osjećala da ga to mora
vrijeđati i znala je da on to ne smije pokazati. Ništa se u toj stvari nije
moglo promijeniti, osim što je ona mogla stalno pokazivati da je njegovo
dijete. On je to prihvaćao, mater nije ni primjećivala, a braći je bilo
svejedno.
I onda je umro. Takva se nepravda nije mogla slučajno desiti. Netko
je za nju morao biti kriv. Reginina braća – jer ga nisu voljeli? Ili mater –
jer ga je gonila da bude kao drugi? Ili je kriv bio cijeli svijet, kad nije
načinjen po njegovoj mjeri. A ta je mjera poštenija i ljepša od svih
drugih mjera. Ipak je Regina najviše kriva: otkako se iz djeteta
pretvorila u curu, uskoro je trebala navršiti devetnaestu kad je umro,
rjeđe bi mu došla ili na daljinu mamila pa lovila njegov osmijeh. Da je
učinila to samo jednom-dvaput dnevno, a nekad bi mu i po deset puta
izmamila osmijeh, možda on te noći ne bi otišao, ne bi se razbolio i ne bi
umro. Bila je posljednji, a i prvi ptić sreće u njegovom životu. Pa kad je i
toga nestalo, ćaća je morao svisnuti. Dok bi tako mislila čula je jasno
njegovu muziku: tišinu koju proizvode prsti utopljenika kad se hvataju
za granu koje nema, nasred mora kojeg nema. Zbor otočkih težaka na
ledini iza crkve, tamo gdje sahranjuju kopilad, lutalice i utopljenike koje
izbaci more, pjevao je o momarima s potonule galije, sirotinji skupljenoj
s koca i konopca, potopljenoj u boju s Turcima. Slagali su se muški
glasovi jedni povrh drugih, na sjekire su dizali crvene kape, gledali u
nebo i hulili da se pobožnome puku ledila krv u žilama. Plitko zakopane
kosti izvirivale su iz zemlje. Teško je razlikovati vrh stijene koju je
tisuću puta oprala kiša od glatkih i savršeno okruglih lubanja
samoubojica i ničije djece.
 Rafo Sikirić bio je najmlađe od dvanaestero žive djece u majke
Matije i oca Josipa. Rodio se u nevrijeme, kao čudo o kojem su izvijestile
bečke novine. Naime, Matija Sikirić, rođena Valjan, donijela je na svijet
živo i zdravo dijete, mjesec dana prije nego što će navršiti šezdeset dvije
godine života. U Trebinje su dolazili da ga vide doktori sa svih strana
Monarhije, a car Franjo Josip – obožavani monarh koji je, nakon što lani
osvoji Bosnu, bio na vrhuncu vladarske moći – poslao je Josipu i Matiji
pismo kojim ih izvješćuje o svojoj tronutosti rođenjem djeteta i
izvolijeva mu biti kum. Specijalni izaslanik sarajevske vojne uprave,
pukovnik Steiner došao je sa carskim darovima i objasnio ocu Josipu i
majci Matiji u čemu se konkretno sastoji carevo kumstvo. Do djetetove
navršene osamnaeste isplaćivat će se na ime starateljstva beriva u
iznosu činovničke plaće drugog razreda, a nakon što dječak završi
temeljnu školu bit će mu, u skladu s talentom i željama, omogućeno
dalje školovanje o punom carevom trošku, u Beču, Zagrebu, Pešti,
Pragu, Požunu...
Dok je pukovnik nabrajao gdje će se Rafo školovati, dvoje staraca
šćućurilo se jedno uz drugo i ništa im zapravo nije bilo jasno. Josip je
bio već prevalio osamdesetu, odavno ništa nije radio, nego je bio na
teret djeci, a i pamet ga je pomalo napuštala i još se nije sasvim navikao
na činjenicu da je turskoga sultana zamijenio austrijski car. Jedino što
ga je u životu držalo bila je spolna želja, što ga umalo nije koštalo glave.
Naime, kada su shvatili da im je mater pod stare dane trudna i da će im
roditi sestru ili brata, a sami su već imali djecu, Josipovi sinovi su
poludjeli. Najviše zbog pretpostavljene sramote jer će sva Hercegovina i
pola Dalmacije čuti da je stara baba – njihova mater! – rodila dijete. Da
nije bilo carskoga kumstva, to bi i bila velika sramota i razlog za
ogovaranja koja traju duže od jednog ljeta i iz kojih nerijetko nastaju
obiteljski nadimci. Ali kako je car intervenirao, ispalo je da se ne radi o
sramoti, nego o velikoj, istina sasvim nerazumljivoj, časti.
Skoro da su postali plemstvo kad im je austrijski pukovnik s
darovima ušao u roditeljsku kuću.
U času Ra ina rođenja njegova najstarija sestra je navršavala
četrdeset petu i imala je tri unuka, dok je Ra in najmlađi brat već uzeo
osamnaestu. Upravo ovo drugo je za austrijske doktore bilo najveće
čudo. Kako je moguće da žena između šesnaeste i četrdeset pete rodi
petnaestero djece – četvero je mrtvorođenčadi ili umrlih u prvim
tjednima života – a onda sedamnaest godina ništa, pa sa šezdeset i dvije
još jedno! Pokušali su zgranutoj Matiji postavljati pitanja u vezi
menstrualnog ciklusa. Prvo ih nije razumjela, a onda se počela križati i
moliti Djevicu Mariju da istjera vragove iz kuće. Nakon što su insistirali,
zazvala je svetog Iliju da gromom spali austrijskog ćesara i vrati dobrog
sultana. Uglavnom, koliko god se trudili, doktori nisu otkrili tajnu
Ra inog dolaska na svijet, a bogme je bilo i takvih koji su sumnjali da ga
je Matija rodila.
Bit će da se radi o vanbračnom djetetu neke od babinih kćeri.
Primitivan je ovo svijet, nešto između ljudi i životinja. Kao ptice kukavice
jedni drugima podvaljuju svoje mlado, upozoravao je doktor Gerlitzky
svoje mlađe kolege. Stari požunski lisac nije htio slušati zaklinjanja
čapljinske babice Jovanke koja je porodila Matiju. Ravnodušno je gledao
i na činjenicu da staričine grudi daju mlijeko. Ženska histerija nema
granica! Ako si tako umisli, žena je u stanju pišati zlato!, žestio se doktor.
Ali većina je ipak povjerovala u medicinsko čudo, tako da je Ra in
slučaj ušao u austrijske i njemačke udžbenike iz iziologije i
porodiljstva. Istina, samo kao statistički izuzetak jer ga se nije moglo
znanstveno obraditi pošto je Matija odbijala suradnju. Kako god bilo,
rođenje Rafe Sikirića drugi je hercegbosanski doprinos medicinskoj
teoriji Monarhije. Prvi i najznačajniji bio je endemski si ilis.
Dječak je postao obiteljski mezimac, dijelom zbog novca koji je
svakog mjeseca u njegovo ime pristizao iz Beča, a dijelom i zato što su
ga rođena braća i sestre više doživljavali kao habsburškoga princa, nego
kao okašnjeli plod vlastite matere. Slutili su da bi, ako se Ra i dogodi
kakvo zlo, ako, nedajbože, padne s jabuke ili ga neki deran stre i
kamenom u glavu, svi mogli završiti u zatvoru. I to u strašnoj
sarajevskoj tamnici Belediji o kojoj su se po Hercegovini ispredale crne
legende, najviše među švercerima duhana koji su jedni druge plašili
Beledijom. Uglavnom, uvijek je netko od starijih dobivao zaduženje da
na Rafu pazi po vas dan, prati ga kamo god pođe, i vodi računa o tome
da mali nikad ne bude gladan, ni žedan. U općem siromaštvu kuće
Sikirića, a i trebinjskoga kraja općenito, takav je tretman djelovao skoro
nedolično. Nije se pokazalo da je neka sreća biti mu podvrgnut.
 Stari Josip Sikirić umro je druge zime nakon Ra inog rođenja, a na
sprovod mu je došlo više svijeta nego što je to po svome siromaštvu i
nedruštvenosti – nikad ga se nije vidjelo ni u birtiji ni na sijelu – mogao
očekivati. Ali među narodom je do legende narasla priča o Josipovoj –
carskoga blagoslova vrijednoj – plodnosti, pa je svijet tog ubogog
siromaška pretvorio u uglednika. Još su dvadeset godina nakon Josipove
smrti trebinjske žene u noći punog mjeseca uzimale kamenčiće s
njegovog groba i potajice ih spuštale u džepove svojih nedovoljno
potentnih i plodnih muževa. Vjerovanje u čarobnu moć tih kamenčića
nestat će tek na prijelomu stoljeća, kada se Bosnom i Hercegovinom
raširi priča o Kladanjskoj muškoj vodi. Ta, inače ukusna i pitka gorska
voda bogata mineralima, zbrisat će mnoge lokalne legende o plodnosti,
a postat će vrlo tražena i u Beču.
Majka Matija otišla je pola godine nakon Josipa. Samo je jednog
ljetnog popodneva legla i više se nije digla. Na njezin sprovod svijet
naravno nije došao. Samo rodbina i nekoliko komšinica. Ali je zato stiglo
carevo pismo sućuti u kojem Njegovo Visočanstvo Matiju naziva jednom
od najhrabrijih majki Monarhije i uzor-ženom Herceg-Bosne. Bio je to
očit znak, iako ne i za Trebinje, da je u Austo-Ugarskoj daleko
uznapredovao proces ženske emancipacije, ali i da postoji bitna razlika
između balkanskoga i zapadnoeuropskog pogleda na tajnu ljudskog
rođenja. Balkanci su fascinirani mužem koji je oplodio ženu, a
Zapadnjaci poštuju činjenicu da je ona donijela dijete na svijet. Razlika
u tim pogledima objašnjava zašto Monarhija nije mogla dobro srasti po
svojim balkanskim šavovima. Racionalizam Habsburga je ovdašnjim
plemenskim misticima i meta izičarima bio odbojniji i od sultanove
vlasti.
Ali te 1880. bilo je prerano da itko shvati kako stvari s novom
državom neće izaći na dobro. S kojom su i izašle na dobro? Nije u
ljudskoj povijesti bilo države koja nije propala i koja se čas pred propast
svojim podanicima nije učinila najbesmislenijom i najgorom od svih
ikad stvorenih država. Takva je naprosto sudbina ove ljudske zajednice:
rađa se u krvi, a umire u saznanju da se bezrazložno rodila. U tom
banalnom i Božjeg nauma lišenom ponavljanju istih državnih sudbina
traju mali ljudski životi. Ra in je bio jedan od najmanjih. Tek je kako
treba prohodao i izgovorio prve riječi, a već je ostao bez oca i majke. Ne
samo da ih nije upamtio, nego će mu kasnije obiteljske priče o njima
djelovati kao legende o dalekim precima. Svoje živote proživjeli su puno
prije vremena kad je na njega došao red. Umjesto roditelja, imao je
braću i sestre, njih jedanaest, koji su mu naizmjence i kako kojeg dana,
bili otac i majka.
Do škole se činilo da je kao i druga djeca. Smijao se koliko i oni,
plakao koliko i oni, i dosta dobro podnosio svoj prinčevski položaj. To
što je od svega dobijao više nego drugi, nije ga ponukalo da traži više
nego što mu daju. U trebinjskoj se čaršiji pričalo da boljeg i duševnijeg
djeteta od Rafe nema, niti je mater sličnoga ikad rodila. Rafo je bio
anđeo, ali i živi dokaz kako je Franjo Josip mudar vladar.
Zna car kome će biti kum, zna orao kakvi mu se ptići u gnijezdima
legu, izazivala je kršćanska raja razvlašćene trebinjske begove.
Nije Rafo Mujo, nit je ćesar stambolska debelguza, govorili su glasno
gdje god ih je tursko uho moglo čuti.
A begovi bi im prešutjeli svaku, polako spremali stvari za put prema
slobodnom Istoku, i mrmorili između sebe da se ni švapskom carstvu,
ni tom djetetu ne piše dobro.
U njihovim riječima nije bilo zlobe, niti je zlobe moglo biti. Još prije
nego što se Turska odrekla Bosne oni su shvatili kako su nekom
nevjerojatnom igrom sudbine ostali živi, iako je njihovo vrijeme prošlo.
Otkako je svijeta prvi puta se nekom dogodilo da nadživi vlastito doba.
U sljedećem stoljeću to će se dogoditi mnogima, ali valja biti upamćeno
da je počelo s bosanskim begovima, kao i to da su oni svoju sudbinu
podnijeli – uz rijetke iznimke – s dostojanstvom i nedirnutim osjećajem
da su ovom svijetu nešto značili.
Tih dana i mjeseci, ali i svih narednih godina dok se nisu iselili ili
asimilirali u građanstvo, propili se, poludjeli ili se predali vjeri,
trebinjski su begovi na svaku pojavu gledali s tugom. Tužna im je bila
zemlja, tužan bečki car, tužni su im bili njihovi posjedi u koje je
provaljivala raja svake vjere, i tužan im je bio taj dječak. Neće mu carska
milost i blago donijeti sreću, samo nesreću. Insana učini sretnim tek
ono što mu po Božjem rasporedu i naumu pripada. Sve drugo mu
nevolju tovari na vrat. I ne može biti da sirotinjskome djetetu, svejedno
koje vjere, kum i najrođeniji biva vladar, svejedno koje i kakve države.
To su o sudbini maloga Rafe mislili begovi.
 Naravno da nije bilo po njihovom i naravno da je najmanje mudrosti
u naizgled mudrim riječima kojim se raspoređuju zvijezde nad
čovjekovom glavom, ali s Rafom se ipak nešto promijenilo čim je krenuo
u školu. Iako bistar dječak, lako je pamtio i još lakše za učiteljem
ponavljao, nikako mu se nije primalo znanje. Nabubao bi što je trebalo,
razumio bi što se od njega očekivalo, ali ni jedno, ni drugo nije bio u
stanju upotrijebiti. Nova znanja bi dovodio u vezu s prethodnim samo
ako bi mu se to napomenulo ili naredilo. Inače bi sve učio kao da mu je
prvi put. Recimo: brže od druge djece naučio je sva slova, ali mu je
trebalo vremena i vremena da ih nauči povezivati u riječi. A i tada je
znao kako se piše neka riječ, bez svijesti o tome od kojih je slova
sastavljena.
Ovaj neobjašnjiv poremećaj išao je ukorak s Ra inim povlačenjem u
sebe i gubitkom svakog interesa za društvo. Nakon svršena četiri
razreda djelovao je kao umoran i tužan postariji čovjek. Potrčao bi samo
ako je morao, u dječjim igrama sudjelovao je samo kad bi to od njega
tražili, i više se nije smijao. Provlačio se kao sjena među dječurlijom,
rijetko je puštao glasa od sebe i uglavnom bi sjedio ispod kruške u
školskoj avliji i čekao da podvornik Ilijas kravljom klepetušom najavi
početak nastave. Ovladao je umijećem nestajanja. Nikamo ne bi otišao,
znalo se da je negdje u blizini, ali da je u trenutku nekog pitalo gdje je
Rafo – taj ne bi znao, iako je Rafo na, recimo, dva koraka od njega.
Trebalo se dobro zagledati, otvoriti četvere oči, da bi se vidjelo kako je
Rafo tu. I nije bilo djeteta ili odraslog imunog na tu njegovu vještinu.
Ako se radilo o vještini i ako nije nužna neka druga riječ ili drukčije
objašnjenje.
Kako se austrijsko carstvo već razbaškarilo po Bosni i Hercegovini
pa je narodu postalo teret i namet kao i svaka druga carevina, tako je
kršćansku raju prošla volja da muslimanima puni uši s Rafom koji nije
Mujo i ćesarom koji nije stambolska debelguza, pa je i s te strane dječak
prestao postojati. Jedini kojima je i dalje bio važan, te su se
nesmanjenim žarom brinuli za njega, bili su braća, sestre i kancelarija
austrougarskoga cara.
Tako je određeno da – bez obzira na šugave ocjene – nastavi
školovanje u Muškoj klasičnoj gimnaziji u Sarajevu, nedavno otvorenoj
školi koja je služila na ponos gradskim vlastima jer je stvorena po
najboljim bečkim uzorima, s probranim profesorskim kadrom
dovedenim iz svih krajeva Monarhije.
Tridesetoga kolovoza 1891. Rafo je putovao za Sarajevo. Na visoke
škole ispratila ga je cijela familija koja se u međuvremenu namnožila i
raširila, dijelom i na Ra inoj carskoj apanaži. Trideset i nešto Sikirića,
svi osim Ra ine nećake koja se upravo porađala, došli su pred
novoizgrađeni željeznički kolodvor u Dubrovniku, i svi su, uključujući i
trojicu nepismene braće, bili opčinjeni povijesnom veličinom trenutka.
Prvi je Sikirić odlazio u veliki grad, ali ne da bude sluga, nego da prođe
kroz čaroliju nakon koje će drugi njemu biti sluge. Teško je zamisliti, a
još teže opisati to uzbuđenje! Koje sigurno nije bilo manje od uzbuđenja
ljudi kad prvi zakorače Mjesečevom površinom. Da bi doživjeli to što su
doživjeli Sikirići, ljudi će dizati revolucije. Zbog takvog uzbuđenja u
dvadesetom će stoljeću pasti milijuni mrtvih glava, kontinenti će
isplovljavati prema pučini, iščezavat će jedni i rađati se novi narodi,
rušit će se sportski rekordi, čovječanstvo će hvatati ibra zbog koje ni
zime više neće biti tako hladne... Car Franjo Josip darovao je Sikirićima
nešto što je veće od sveg blaga njegovih riznica.
Jedini Rafo nije osjećao veličinu trenutka, iako je znao što braći
prolazi kroz glavu. Ali zašto je baš njemu dano da ponese teret njihove
sreće? Nije bilo odgovora, ni nade da se išta može promijeniti. Samo
golemi jad i suze koje nije morao sakrivati. Mislili su da plače zato što
odlazi od kuće, da mu se stužilo što dugo neće vidjeti Trebinje i skoro su
osjetili ponos. Ipak nečemu vrijedi ta njihova čaršija ako je žališ dok
odlaziš u raj. Tješili su Rafu, grlili ga i ljubili, a on se prepuštao svojoj
nesreći, siguran da ga je sustiglo carsko prokletstvo. Njega koji je od
svega najviše želio da ga cijeli svijet ostavi na miru.
Dječaku je nevidljivost činila dobro, mogao je tako provoditi dane da
mu nikad ne dosadi i da na neki iskrivljen i drugima neshvatljiv način
bude sretan. Na putu je otkrio ljepotu tunela. Dok su kotači kloparali niz
tamu Rafo je mogao biti što god je htio. Prvi put u životu. I bilo je
svejedno što nije imao želja i što mu je svejedno. Sramio se do mile
volje, crvenio se u mraku kao mrkva u zemlji, i došlo bi mu da viče od
sreće. Ali to bi se čulo, nadglasao bi škripu čelika i poluge koje se divlje
sudaraju i melju put pred sobom, pa je šutio i pokušavao zadržati dah
sve dok ne izleti iz tunela i dok njegovo rumenilo ljudi krivo ne
protumače. Dijete se prvi put vozi vlakom i samo što mu, od straha, ne
puknu sitne žile u mozgu.
Prošlo je vrijeme ručku kada je vlak stigao u Mostar, gdje se
presjedalo u kompoziciju koja će za dva sata krenuti prema Sarajevu.
Riječ kompozicija otpravnici i kondukteri izgovarali su s posebnim
dostojanstvom u glasu, kao da je riječ o Mozartu i Brahmsu, i koristili su
baš svaku priliku i nepriliku da spomenu sarajevsku kompoziciju.
Biljeteza sarajevsku kompoziciju izvolite kupiti na kolodvoru,
napominjali su putnicima, iako većina nije išla dalje od Mostara.
Sarajevska kompozicija bit će postavljena četrdeset minuta pred
polazak... Kompozicija je opremljena specijalnim vagon-restoranom,
svjetsko čudo!, bečki restorant na čeličnim kotačima... Sarajevska
kompozicija polazi tačno na vrijeme i nikad ne kasni na krajnje
odrediste... Strogo je zabranjeno pljuvati po podu kompozicije!...
Kompozicija je sastavljena od šest, devet ili dvanaest vagona. Unaprijed
ne možemo znati!... Kompozicija ima snagu hiljadu najmoćnijih konja
carstva koje se prostire od sjevernih do južnih mora!... Kompozicija je
čudo ljudskih ruku, dobri Allah se mora dobro pomučiti da stvori veće
čudo!... Ako ipak zakasnimo, nije to do kompozicije, nego do objektivnih
prilika na putu!... Nastavljaš li ti, baba, kompozicijom?... Eh, ne treba tebi
kompozicija, dosta si luda sama od sebe!, meračili su svoju slatku riječ
hercegovački željezničari i jasno lučili vlak ili voz, od kompozicije. Ono
što vozi od Dubrovnika do Mostara bio je prosti obični vlak, ali to čudo
neviđeno koje će odabrane sretnike odvesti do šeher Sarajeva zove se –
kompozicija. Zašto? E, to ćete tek vidjeti, vi koji imate sreće i razloga
putovati dalje od Mostara! Nakon što pređete nevidljivu crtu koja
Hercegovinu dijeli od Bosne, već će vam biti jasno kada je Bog prestao
stvarati svijet i u kojem je času počeo komponirati. Lako je pretpostaviti
kakvu su zavist putnici vlaka osjećali prema onima koji će dalje putovati
kompozicijom.
Čovječuljak zadužen da Rafu prati od Dubrovnika do Sarajeva zvao
se Alija i radio je kao ložač u trebinjskoj gradskoj upravi. Odabralo je
baš njega da dječak ne doživi šok čim sjedne u vlak. Biva, od Alije u
gradskoj upravi običnijega i prostijeg čovjeka nema, pa će malome biti
lakše prilagoditi se i prihvatiti prelazak iz jednoga u drugi svijet. Uplaši
se i odrastao čovjek kad iz zaprežnih kola prvi put pređe u čeličnu
neman i kad lokomotivom zamijeni konje, pa kako ne bi dijete! No, Alija
je zaduženje prihvatio kao nagradu za vjernu službu otadžbini. Nije ni u
snu očekivao da bi mogao u životu vidjeti ljepog Saraj’va, te je Ra i do u
potankosti iznio što će sve u Sarajevu raditi do povratka u Trebinje.
Kupovat će leblebije i šećerleme za djecu, ženi Na i će u Bezistanu uzeti
najljepšu svilenu mahramu, pa će prošetat džadom kojom šetaju samo
gospoda, pa će ići u Ali-pašinu džamiju gdje dnevne namaze klanja ha iz
Sulejmanaga Ferizoglu, najpametniji ha iz zapadno od Damaska. On
naizust zna ne samo Kuran Časni, nego i sve živo što je muslimanska
glava od nastanka svijeta smislila... A na kraju će Alija poći na
Skenderiju, to je valjda nekakva džada usred Sarajeva, gdje onu stvar
prodaju prave bečke kurve! Ali nisu to tek takve kurve, nisu kao Saveta i
Kata u Trebinju, nego su to alčak-cure, sve ljepša od ljepše, ma u
sultanovom haremu malo bi se takvih našlo! One su za tu stvar završile
školu, u Beču i takve škole ima, pa znaju kako od muškoga načiniti
pijevca i pastuha, bika Rudonju čije se sjeme dukatima plaća. Neće Alija
u krevet sa sarajevskim alčak-curama, ne dao dragi Allah, jer kako bi
Na i u oči pogledao i kako bi poslije abdeset uzimao, nego je njemu
samo do toga da ih vidi. Deset godina sluša priče o njihovoj ljepoti, tko
god je iz gradske uprave poslom išao u Sarajevo omađijan je alčak-
curama, a ima i takvih koji rođenu ženu ne bi ni štapom dotakli nakon
što su s njima legli. Urudžbeni pisar Hamza bio je s tri alčak-cure, pa je
sišao s uma čim se vratio u Trebinje. Kad te one zajašu i zapjevaju
švapske pjesme, zaboravljaš i tko si i čiji si. U krilatog ata se pretvaraš i
čini ti se, božemiprosti, da te u galop mamuzaju same dženetske hurije.
Grijeh je to da većeg nema i ne bi si ga Alija na dušu tovario, taman i da
ne voli svoju ženu. A voli je toliko da mu je i sad bez nje pusto, pa će on
samo virnut u dvore s bečkim kurvama, samo će onjušit njihove mirise,
a sigurno mirišu na ruže i jasmine – jer šta bi ljepše mirisalo od ruža i
jasmina, pa će pobjeći van da ga, nedajbože, čar ne omami i u napast ne
odvuče.
Brbljao je Alija bez prestanka i bez obzira prema tome što uza se
ima dječaka kojemu još ni nausnice nisu izbile i koji, sva je prilika, nema
pojma o ovim i onim ženskim čarima.
Rafo ga je slušao i klimao glavom. Mogao je naizust ponoviti sve što
je Alija izgovorio između Dubrovnika i Mostara, ali ga se ništa nije
doticalo, niti je mislio o onom što čovječuljak govori. Bio je obuzet
svojim mukama i samo bi povremeno spustio pogled prema Alijinim
nogama koje nisu dosezale do poda. Kad bi ga sasvim zanijelo
oduševljenje Sarajevom i alčak-curama, vrpoljio bi se na klupi i lamatao
nožicama poput malog dječaka. U tom je prizom bilo one tuge s kojom
se Rafo lako mogao sroditi.
U Mostaru su, prije nego što će biti postavljena sarajevska
kompozicija, išli na burek. Tako je naredio her Hajdrih, rekao je Alija
mračno i bespogovorno. Rafo je znao da mora jesti, iako mu se želudac
stisnuo od jada, jer ako ne bi pojeo burek, Alija bi pred tim her
Hajdrihom vjerojatno svisnuo od straha. Čovječuljak je sa strahom
izgovarao njegovo ime i vrlo vjerojatno žalio što sam nije od junačke
fele. Jer da jest, zatajio bi burek, ostalo bi mu više para za leblebije,
šećerleme i mahramu, prevario bi cara i državu i bolje prošao u životu.
Može se i tako, mislio je Alija, ali njemu nije Bog dao da bude takav. Onaj
kome jest, taj će se bogatiti, u rahatluku provoditi zemaljske dane i na
kraju završiti u crnom džehenemu. Tješilo je Aliju da je tako, ali mu
opet nije bilo jasno zašto mu se srce puni čemerom ako je izvjesno da
Bog sve vidi i da lopovi odlaze u pakao. Teška pitanja njegovoj nevelikoj
pameti! Morao bi ih izbaciti iz glave, pogotovu danas kad ide na svoje
najduže putovanje kojim ga je nagradilo za vjernu službu bečkome cam.
Jest da je to zemaljsko priznanje, ali ono ne bi prošlo bez odobrenja
velikog Allaha koji svakoga vidi i sve zna. U dosluhu je carska s Božjom
voljom. Isplati se biti dobar, mislio je gledajući Rafu kako se bori s
burekom. Her Hajdrih mu je napomenuo da i sebi kupi burek. Ali kad
mu kaže da nije bio gladan, on neće tražiti da Alija vrati pare. Nije her
Hajdrih cicija. Her Hajdrih je gospodin.
Eh, a što ti je kompozicija! Alija je zinuo ko peš, a ni Ra i nije bilo
svejedno kad se sa sporednoga kolosijeka pojavila lokomotiva, dvaput
veća od dubrovačke, crna ko zift i usjajena poput djevojačkih kosa, a
vukla je četiri vagona koji su već na prvi pogled bili luksuzniji od
najluksuznijih kočija u kojima se za turskoga vakta i zemana vozio Ali-
paša Rizvanbegović kad bi svraćao u Trebinje.
Aman jarabi, vela havle vela kuvetile, sklapao je ruke Alija i obilazio
oko kompozicije u čudu. Ali oprezno, da nešto ne poremeti ili pokvari –
pa da mu poslije naplate štetu. Ili da kompozicija iznenada ne poskoči i
ne ugrize ga za nos..
Rafo kao da se i nasmiješio. Ili se to nekome samo moglo učiniti.
Omilio mu se taj čovječuljak, nogice kojima razmahuje kad je uzbuđen, i
to oduševljenje kao u psa lutalice koji se silno razveseli, a ne usuđuje se
prići. Takvoga kao što je Alija još u životu nije sreo. Malešan je, pa ga
svako raspoloženje cijeloga obuzme, a ne samo do pola ili tri četvrt. Kad
bi Rafu njegovo raspoloženje cijeloga obuzelo, u času bi izgorio kao
šibica ili bi ga nestalo poput zrna grada koji padne na avliju usred
augustovske jare. Ali Aliji je dobro, on je sav sretan pet minuta nakon
što je bio sav nesretan. Svakom bi drugom vjerojatno išao na živce, a
možda i ide – trebalo bi pitati ljude koji Aliju duže znaju, no Ra i je
postao drag. Ni drugi mu nisu bili mrski, ali Alija je prvi za kojeg bi se
reklo da mu je stvarno drag. Pred Alijom je lako nestati. Ali i kad Rafo
nestane, Alija se i dalje ponaša kao da je tu.
Jedva da su zauzeli svoja mjesta u kompoziciji – vagon je, istina, bio
poluprazan, ali nedajbože da bi Alija sjeo na tuđe mjesto! – i jedva da je
lokomotiva povukla vagone na put, kad li on predloži da odu do bečkog
restorana na čeličnim kotačima. Tačno je upamtio kondukterove riječi i
nema šanse da bi nešto iskrivio ili slagao. Ra i se igra svidjela, zamišljao
je kako će se čovječuljak čuditi i što će sve reći i zabavljala ga je njegova
sreća.
Vagon-restoran bio je sav u pozlati i ornamentima, s dubokim
ćilimom na podu, salonskim stolicama i stolićima – sve u duborezu i
čudnim zakrivljenjima, a dvojica konobara imala su na sebi svečane
željezničarske uniforme s nekakvim žutim kana icama, trakama i
epoletama. Da čovjek pomisli kako carska željeznica upravo uvodi vojne
činove, konobari su generali, a kondukteri obični soldati. Alija blago
ustuknu pred tim pojavama koje su ga lijeno i pomalo prezrivo
pogledale. Nikoga drugog nije bilo u bečkom restoranu na čeličnim
kotačima, a kepec i dječak konobarima baš i nisu izgledali kao
potencijalni gosti. Umjesto da padne u sevdah i dert od ljepote i ne
primijeti kako ga gledaju, ili da se uplaši i kaže – ajmo mi odavde! – Alija
je hrabro zakoračio unutra, prihvatio Rafu za ruku i iznenađujuće
autoritativno izgovorio: Ti ovdje sjedi! Pa je obišao stol i poskočio na
previsoku stolicu.
 Možda bi nekome taj prizor bio smiješan, ali konobari se nisu stigli
podsmjehnuti, niti im je palo na pamet primjećivati kako čovječuljku
vise nožice, jer se Alija jedva malo osvmuo, kao da mu se ukočio vrat, i
poludubokim glasom hercegovačkog age podviknuo: Momak,
posluženje! Konobari doskakutaše s umilnošću trećerazrednih
cirkusanata kad im propadne trik. Alija se laktom naslonio na stolić i
uzdignutim malim prstom micao u pravcu starijega, prateći ritam
vlastitih riječi: Za mladića himber, a za mene rakiju. Lozu! Ne, neću,
donijet ćes mi šljivu, al da ne bude preko dvajsipet gradi. Preko dvajsipet
mi lose pada na stomak, pa ću ti je vratit. I neću ti je platit jer sam ti ino
reko da ne smije bit preko dvajsipet gradi!
Konobari su ga gledali s onom vrstom straha o kojoj ljudi
dvadesetog stoljeća neće znati ništa, pa teško shvaćaju i kad im se preko
slike pokušava dočarati. Nije to strah nevoljnika pred silnikom, ali jest
strah bosanske halaše pred velikim vezirom, strah pred mrkim
pogledom iza kojeg su i pamet, i sila, i furset, i adet, i zakon Neba i
Zemlje. Bio je to strah koji je u ljudima, kojima je dato da ga osjete,
ukidao svako unutrašnje i vanjsko uporište. Pred vezirom su bili
ništavni i mali čak i u onim stvarima na koje sam vezir nikada nije
pomislio. E, takvi su bili konobari vagon-restorana dok im je Alija
govorio što želi.
Začas su na stolu bili himber i šljiva – ma nije ni zericu bila jača od
dvadeset pet gradi! Rafo je tada prvi put jasno vidio lice tog čovjeka.
Ranije se Alija stalno smijao, kreveljio, žalio, djetinje mrštio, promijenio
bi deset izraza u pet minuta, a svaki je bio kao da mu je lice od gume i
stvoreno za poniznost svake vrste. Lica poniznih teže se pamte od riječi
stranog i potpuno nerazumljivog jezika. Ali sirotan se u vagon-
restoranu pretvorio u mračnog i usporenog agu u čijim se svijetlim
očima nije ogledala mlakost duše, već su zračile ledom skamenjenih
uličnih česama usred januara. Lica pravilnog, tipično hercegovačkog, s
uklesanim borama gdje god im je po pravilima zrele muške ljepote
mjesto, Alija je bio neki drugi čovjek. Rafo je osjetio da ima zaštitnika,
nekoga tko jednako nadzire njegov vanjski i unutrašnji svijet. Alija je to
znao i bi mu je drago.
Uhvatio je dječaka za ruku, sjetio se nečega, pa je kroz nos, tiho da
ga konobari ne čuju, zapjevao: Nek ti je rahmet veliki, beskrajni, golemi...
 Dok je plačao račun Alija nije ni pogrešnim treptajem oka pokazao
kako je upravo prepolovio poklone koje je naumio odnijeti svojima.
Znao je da će himber i šljiva ovoliko koštati, bilo mu je jasno čim su
zakoračili u bečki restoran na kotačima, ali cijena mu nije bila visoka.
Zalio je svaki krajcar koji je dao za burek, a za novce što ih je upravo
potrošio mogao je kupiti tri tepsije bureka. Mogao je nahraniti i voz
Dubrovnik-Mostar i kompoziciju Mostar-Sarajevo, ali to je nešto drugo.
Burek je kupovao po nalogu, dok himber i šljiva s her Hajdrihom nisu
imali veze, ni s njim, ni sa svijetlim carem. Nitko mu potrošene pare
neće nadoknaditi, ali kao da je to važno i kao da se takvi troškovi mogu
nadoknađivati. Čast i čašćenje nemaju cijene. I nije slučajno da su te
dvije riječi tako slične, iako imaju različita značenja. Nije blesav jezik
ako je blesav narod koji ga govori. Alija to dobro zna, kao što zna da mu
Allah neće zamjeriti kad potegne pokoju rakiju. Bosna je rakijska
zemlja, svakom je Turčinu jasno. Znaju to i oni koji u životu nisu
prekršili Božji zakon i potegnuli kap iz šiše. A rakijska je zemlja ne samo
po šljivama i vinovoj lozi, nego je rakijska po muci koja rakiju traži.
Allah ne mjeri istim aršinom svakog insana, sve svoje kćeri i sinove,
nego vodi računa o tome je li netko živi među planinama gdje se magla
ne digne do maja mjeseca ili živi na moru gdje bura čovjeku kroz rebra
propuše ili živi u pustinji gdje je vazda žega, pa ti glava i bez rakije
svako malo prokuha. A neće mu Allah zamjeriti ni na huji i tersluku koji
su ga utjerali u trošak. Ne možeš čovjeka o kojem ništa ne znaš gledati
onako kako su njega gledali ti konobari. Ako ćeš me iz čista mira
poniziti, onda neka ti jasno bude da ću te ja poniziti triput gore.
Sjeo je uz prozor, gledao dolje u Neretvu nad kojom se do neba
uzdizao kanjon. Sive sjene su meko polegle jedna na drugu poput ju ki u
piti gužvari. Savijale su se i izvijale dok ih je gužvala velika ruka prije
nego što će između njih pustiti zelenu vodu. O čemu li je Bog mislio dok
ih je tako slagao? I još posadio jedan jedini bor navrh najviše stijene.
Rastao je bor iz kamena. Alija je jasno vidio da gore nema zemlje. Kad
zapuše vjetar taj bor se korijenjem drži za stijenu, a preko nje za cijeli
svijet. Sve što na bilo kojoj stopi vas dunjaluka dotakneš, gdje god da
zakoračiš i na šta god sjeo da se odmoriš, dio je onoga za šta se drži taj
bor nad Neretvom. I nema tako udaljenog mjesta na zemaljskom šaru
koje nije njegovo. Pred tim je čudom čovjek morao biti tih. Pred nekim
drugim čudima treba biti glasan i veseliti im se. Prva su čuda veća od
drugih. Bor koji raste iz kamena veće je čudo od kompozicije u kojoj se
voze.
Rafo je sjedio nasuprot njemu, ali nije primjećivao iste prizore. Dok
je gledao u Aliju vraćala mu se njegova samoća. Osjećaj da je ludo
vjerovati kako je moguće da ne budeš sam. Čim bolje pogledaš u nešto,
počneš primjećivati kako se to odmiče od tebe. Ako ga gledaš dovoljno
dugo, shvatiš da će uskoro nestati. Tako je i s Alijom. Zato je bolje da ga
prestane gledati jer bi i on mogao nestati. A to bi bila šteta, veliki
gubitak, najveći kojega se Rafo mogao sjetiti prije nego što je zatvorio
oči, da bi nekoliko sekundi kasnije opet ugledao Alijine nožice kako
lamaću po zraku jer se Alija sjetio kako neki momci skaču s mosta u
Mostaru. I nije ih nimalo strah. A njega je bilo strah samo pogledati
dolje kad je ono prije dvije godine poslom bio u Mostaru i prvi put se
popeo na vrh mosta. Her Hajdrih ga poslao jer mu je maloj bio
rođendan, a u slastičami kod Kaltza joj pekli tortu. Her Hajdrih ne voli
ove naše kolače. Veli da mu je baklava preslatka, a tufahije su mu
seljačke. Tko je vidio jabuku orasima puniti! Da tako treba i da to ima
smisla, ljutio se her Hajdrih, ne bi ni Eva zagrizla jabuku, nego bi joj
bozadžija Ismo donio tufahiju. Svjetski je čovjek her Hajdrih pa dobro
zna. Naši kolači nisu svjetski, nego su samo naši. A tko smo mi? Nitko i
ništa. Da nam nema Austrije, ostali bismo siročad na zemaljskom šam. I
Stambol je nakon tolikih stotina godina od nas digao ruke. Jašta nego će
ih dići! Previše su sekiracije Turci imali oko Bosne, a još više oko
Hercegovine. Dobitak nikakav, a veliki troškovi! I u krvi, i u zlatu, i u
čemu god hoćeš! A onda nam se i begovat popišmanio! Nabili fesove na
glave, iznijeli džeferdare na sunce i dušeke prostrli po ledini, pa malo
sunčaju guzice, a malo dižu bune i ustanke! Vele, neće oni slušat šta
svijetli slutan kaže, nego će se ravnat po svome. E, nećeš im pameti!
Bezbeli da su se Turci okrenuli i otišli. S ludovima ti je bolje ne imati
posla, a mi smo ludovi i ne valjamo sami sebi, pa nam zato ne valjaju ni
drugi. Bolji, veći i pametniji! Ej, gdje će se trebinjska čaršija sa
Stambolom mjeriti! To je isto kao kad bi malešni Alija na megdan
pozvao onog prizrenskog pelivana što je lani raskidao lance debele tri
prsta! Ne daj Bože ako i Austriji jednom dodijemo i ako nas i Austrija
ostavi. Ne daj Bože onome tko će to doživjeti.
 Nešto je od toga mislio, a nešto Ra i govorio dobri Alija dok je
kompozicija milila i puzala uz Ivan planinu, tako sporo da si mogao izaći
van i uz prugu brati šumske jagode. Možda bi Alija i predložio da izađu,
ali je bila noć i nije se vidjelo jagoda ako ih je i bilo. Dok se lokomotiva
borila s posljednjim usponom pred Bradinu, zaspali su jedan za drugim.
I nije se znalo koji je prije kliznuo u san dok su, kao usred derviškoga
kola, svoj zikr vrtili čelični kotači.
Rafu je probudila dreka kolodvorskih nosača. Alija je i dalje
šćućuren hrkao i ne bi se budio dok ga kondukteri ne izbace van. Tih
godina bili su rijetki ljudi lakog sna. Zaspivalo se gdje je tko stigao, a
spavalo se duboko i bez straha od buđenja. I laki spavači su izmišljotina
dvadesetog stoljeća i modernoga doba u kojem se lakše živi, tijelo se
manje muči i troši, a duši je sve teže pa se nikad pošteno ne naspava.
Na peronu je bila gužva kao u čistilištu. Hamali, bozadžije i kokičari,
otpravnici vozova, džeparoši, telali i oni koji su nekoga čekali, policajci i
uhode u civilu, vrtirepke i žene u crnini, Cigančad i bogalji bez nogu i
ruku, Švabčad gadljivih izraza lica i njihove lijepe žene, musa iri i
blagajnici provincijskih pošta, muhadžiri svake vrste, guzonje, vidonje,
bradonje i ćelavci, oni što smrde na govna i oni što opakije od pasa
gledaju sve oko sebe, propalice i mamlazi, ina gospoda, putujući
pjevači, uzvanici općinskih teferiča te neviđena masa svijeta za koju se
nije moglo znati kojoj feli pripada i iz kakve priče dolazi. Svi su se s
ulaskom voza u stanicu počeli tako gurati, tiskati jedni druge i zavlačiti
prste u tuđe džepove, da je izgledalo taman kao da se Noa priprema za
novu ekspediciju pa se treba što prije ukrcati i izbjeći potop. Alija je
Rafu čvrsto uhvatio za ruku, neće ga valjda sad izgubiti kad se misija
bližila kraju, a dječak se tresao od straha.
Tek probuđen, nije bio siguran da iz jednoga nije prešao u drugi san
i da samo sanja da se probudio, a ustvari je potonuo još niže, u košmar
iza svih dosadašnjih košmara, za koji je odavno znao da postoji. Znaju
svi, pa se iz ružnih snova bude sretni jer nisu sanjali one još ružnije.
Lica muškaraca i žena, starih i mladih, pa čak i djece, bila su bez
izuzetka prijeteća. Zlo su se smijali i zlo vikali, a sarajevski govor – Rafo
ga je prvi put čuo – imao je grube i tvrde naglaske. Kao da ovaj svijet
nikad nije osjetio širinu meraje, nego je sav stisnut u fr ljanju,
škrgutanju i šištanju.
 Sivožuta boza prolijevala se po peronu, salep je mirisao intenzivno i
opojno kao lijek koji se daje smrtnom bolesniku ne bi li mu se muke
olakšale prividom ljekovitosti, vruća se halva razmazivala po modrom
pakpapiru i cijedila niz rukave džempera od nebojene vune. Iz daljine
se čulo zavijanje i kevtanje pasjeg zbora, nedavno uveden zemaljski
šinteraj radio je punom parom.
Iza visokih planina, tolike ni Rafo, ni Alija još nisu vidjeli, izbijalo je
jutarnje rumenilo. U nekoliko minuta, dolinom niz koju se s kraja na
kraj širio grad, razlile su se jarke boje od kojih zabole oči, trnci se
počinju uspinjati uz kičmu, sve do lubanje za koju je veliki Goethe – o
njemu će se u Sarajevu tek čuti! – tvrdio da je posljednji kralježak. Alija
je Ugledao minarete stotinu džamija – ima li ih toliko u Stambolu? –
umjesto prašnjave ceste pod nogama im se prostirala crna kaldrma
kojoj ne vidiš kraja, na sve strane zgrade od po pet-šest katova – kako je
moguće da temelji izdrže toliku kućerinu? – prolaze žene s otkrivenim
nožnim listovima – jesu li to one alčak-cure i zar ih ima toliko? – prolaze
hanume pod zarovima, ali i one žure kao da su im noge gole pa ne znaju
kako bi ih sakrile...
Trebalo je vremena da se obojica pribem i sjete kakvim su poslom
došli na ovo nevjerojatno mjesto, u grad koji je bio veći i moćniji od
onoga što je živ insan zamišljao da bi grad mogao biti. Rafo još uvijek
nije shvaćao da će tu ostati, a Aliji je već bilo žao što će odavde otići.
Izvadio je papirić iz džepa. Na njemu je pisalo kamo treba odvesti
dječaka, ali nije pisalo kome ga mora predati. Neće to Aliju zabrinuti,
ma kakvi!, jer ipak je mali carevo kumče, a koliko god šeher Sarajevo
bilo i ovdje svi moraju znati šta znači biti dušin pupoljak Franje Josipa
Drugog. Nije on svakome kum! Jer da je stoput car, ne može deset puta
biti kum. Sedam-osam uvrh glave! Aliju je obuzeo ponos i vraćalo mu se
samopouzdanje jer je zaključio da Trebinje ima ono što Sarajevo nema.
S lijeve strane Miljacke, kad se pređe Latinska ćuprija, još je u turska
vremena sagrađena trokatnica po zapadnoj modi. Sagradio ju je Ivan
Karadža, veletrgovac i kiridžija koji je održavao vezu s Dubrovnikom i
Venecijom, ona nije prekidana ni u vrijeme buna i ratova kad bi sve veze
bile pokidane, a trgovačke karavane morala je pratiti jaka askerska četa.
Karadži, međutim, nisu trebali askeri, niti ga je plašila hajdučija. Sa svim
zaraćenim i pobunjenim stranama uvijek je imao dogovor, a drumski ga
razbojnici nisu dirali jer se vazda trudio da među takvim svijetom izađe
na gori glas od onoga koji njih prati. Dva-tri puta su, u vrijeme velike
gladi i Karađorđevih buna u Srbiji, neki nevoljnici napali Karadžin
karavan, ali niti je stradalo njegovih ljudi, niti su razbojnici došli do
ikakvog plijena. Šta se s tim razbojnicima dogodilo nije se pouzdano
znalo, osim što se dobro znalo da se nijedan nije vratio kući.
Pričalo se da bi im Ivan Karadža vadio oči, da im je čupao nokte i da
je u noći velikoga derneka koja bi uslijedila nakon napada svojeručno
zapalio vatru i napravio veliki žar. Pa bi hajdučkoga harambašu vezao
žicom za ražanj, a onda ga živog pekao. Ali tako, govorilo se u čaršiji, da
je nad žarom bio samo od pojasa pa naniže. Harambaša bi živ dočekao
trenutak kada je Karadža uzimao nož i rezao dobar komad debelog
mesa te ga na nesretnikove oči smazao uz glavicu luka. To je tek jedna
od strašnih priča o Karadži, a bilo ih je još. Neke su se ticale i navodne
Karadžine sklonosti ka pederastiji i sodomiji – te su sadržavale još
strašnije detalje, ali pravu istinu nitko nije znao. Sam Ivan nikada
nijednu priču o sebi nije opovrgao, pa ako bi mu tko na ulici i dobacio
ružnu riječ ili optužbu, on bi samo gospodski prošao dalje.
Nosio se po građanskoj modi i bio je prvi Sarajlija koji je oko 1820.
po gradu hodao sa šeširom na glavi. Mnoga bi se djevojka, uključujući i
turske hanume, zagledala u njega jer je bio lijep i jak. Osmanlije su ga
cijenili, vlasti poštovale, a navodno je na dobrome glasu bio i među
stambolskim trgovcima i diplomatima.
Dok su se u ljeto 1878. trupe baruna Filipovića već borile za Pašino
brdo i ulazile u grad, Karadža se digao iz bolesničke postelje, uredio se i
stavio šešir na glavu, pa nogu pred nogu odšetao do uprave grada.
Bližila mu se stota, već su ga pomalo počeli zaboravljati, i njega i
legende o njemu, ali je on našao za shodno da ode u tursku gradsku
upravu, izrazi žaljenje zbog predaje Bosne i kaže da mu je želja da s
turskim prijateljima ostane u najboljim odnosima. Uprava je, međutim,
već bila napuštena i nije našao nikoga osim jednog sluge. Hadžije Asima
Brutusa, oca devetoro djece, pobožnog, ali divljeg čovjeka. Asim ga nije
prepoznao, nego mu je bijesno smakao šešir s glave. Biva: popišmanio
se kaurin i stavio poganu kapu i prije nego što su njegovi ušli u grad!
Strašni Ivan Karadža samo ga je začuđeno pogledao, pa se pokušao
sagnuti da pokupi šešir, ali nije išlo.
 Jebeš i šešir ako carstva ovako propadaju, navodno je rekao i
sutradan izdahnuo.
Treba li napominjati da je umro nesretan? Ne treba, ali i to je u
skladu s legendom o Karadži. Šteta što Sarajevo nije grad pravih
sevdalija kao što je Mostar, pa da se nitko nije našao da o Karadži spjeva
pjesmu koja bi se pjevala uz saz ili ćemane i čuvala uspomenu na ovog
neobičnog čovjeka.
E, na tu adresu, u te Karadžine dvore, Alija je trebao dovesti Rafu. Te
ga je i doveo pa predao dvjema časnim sestrama kojima je tu bio
privremeni dom, dok se na Banjskom brijegu, lijepom proplanku uz
džamiju i groblje na Mejtašu, ne izgradi samostan. Jedna se zvala
Rozalija, i bila je krupna, rumena i nasmijana, a druga se zvala Paulina, i
bila je visoka i mršava poput pritke za otresanje šljiva.
Alija se nasmijao kad ih je vidio i odmah se unezgodio, jezik mu se
zapleo od pokušaja da objasni čemu se smije. Njih dvije su, međutim,
znale šta je čovječuljku, pa su ga krenule začikavati. Činilo se da će se
svakog trenutka rastvoriti pod ispod Alije, da će u zemlju propasti te da
ga samo time dobri Allah može spasiti ove sramote.
Tu sjedi, evo rakije ako piješ, a ako ne piješ nek nam je prosto što te
nudimo. Ko što je i tebi prosto ono za šta proštenje tražiš, rekla je Paulina
hineći ozbiljnost.
Debela Rozalija pokazala je Ra i njegovu sobu: vojnički krevet s
inom vezenom posteljinom, uredski ormar i zidno raspelo. Tri
ponjavice prostiru se od zida do zida i skrivaju crvotočinom izjedene
daske. Nije to mjesto na kojem bi čovjek poželio provesti ostatak života,
ali opet je u njemu bilo one topline koju moraš osjetiti kad ti je
namijenjeno i za tebe namješteno. Dječak je spustio torbu pokraj
kreveta, dok je časna sestra čekala što će reći. Željela je da dječak kaže
da mu je ovdje lijepo, pa da se nasmije. Rafo ništa nije rekao, ali se
Rozalija ipak nasmijala. Smijeh ne može naškoditi, niti je smijeh ikome
učinio zlo, vjerovala je Rozalija i nikad se nije predavala. Smijala se
vazda kao da joj je sveti Ilija naložio da to ne prestaje činiti. To je bio
smisao njezine misije, i način na koji je kanila izliječiti nevjerni svijet.
Nakon ručka koji su blagovali skupa sa samostanskim zidarima Alija
je rekao da on sad ide u obilazak šehera, da kupi mahramu, leblebije i
šećerleme. Pred Paulinom i Rozalijom koje su posluživale gladnu
muškadiju ipak nije spomenuo alčak-cure. Namignuo je Ra i
saučesnički, više sebe da ohrabri, i odskakutao je van. Ne dolazi kasno,
podviknula je za njim Paulina, ovo je Božji dom! Rozalija je zagrlila
dječaka i opet se nasmijala. Znala je da tako treba kad netko po prvi
puta ostaje sam. Zagrliš ga pa njemu mora biti lakše. Ako vidiš da mu
nije lakše, tada ga cmokneš u obraz. A on se ishavijesti što ga je
poljubila časna sestra! I bude mu, naravno, lakše.
Rafu je raznježio miris lukšije s njezinog rukava, ili je to bio miris
grubog seljačkog sapuna kakav su tih godina na svim bosanskim
tržnicama prodavale žene iz Posavine, kao prvi kozmetičko-higijenski
proizvod za masovnu upotrebu u povijesti te zemlje. Nije važno šta je
zapravo zamirisalo, ali Ra i su pošle suze na oči. Pomislio je da Aliju više
nikada neće vidjeti.
Ostatak dana preležao je na postelji pokraj otvorenog prozora. Neka
se dijete odmori, dan i noć je putovalo, rekla je Rozalija. A hoću li se ja
ikad odmoriti?, dobacila je Paulina tek da starijoj drugarici malo
zabiberi ćeif. Rafo je spavao i budio se svakih desetak minuta, slušao
zvukove izvana, pa opet naglo tonuo u san. Sepeti, sepeti, kupite korpe i
sepete, zapjevao je unjkavi muški glas, tandrkala su po kaldrmi
zaprežna kola, lajali su psi i njištali konji. Onda se sa džamije začuo
mujezin. Bio je glasan kao da okujiše pod prozorom. Nekoliko trenutaka
kasnije čuo se drugi, pa iz velike daljine i treći mujezin. U različita
vremena zvonila su crkvena zvona, treštali su bakreni lonci koji su se
nepažljivom trgovcu sroncali s kola, zapomagalo je dijete ranjeno u
ratničkoj igri vjernika i nevjernika, iz neke se bašče čuo ženski glas:
Mustafa, Mustafaaaaa, Mujoooo, grom te spalio materi, dabogda...
Nakon toga se više nije budio sve dok ga nije probudilo svjetlo
petrolejke i Rozalijina ruka na ramenu. Časna sestra bila je uplašena i
nije se nasmijala.
Alija je obavljao sve po redu, zadovoljan što cijene nisu onakve
kakve je očekivao. Mislio je da je Sarajevo skup grad, a ono je sve
jeftinije nego u Trebinju, Čapljini i Mostaru, jeftinije nego i u
Dubrovniku koji je vazda bio pojam jeftinoće. Ne samo da je nakupovao
leblebija i šećerlema više nego što je mislio, nego je uzeo i drveni vlak s
lokomotivom. Bio je, ama u dlaku!, kao kompozicija Mostar-Sarajevo!
Da ga je obojilo u crno ne bi se ni vidjela razlika! Sve ima taj vlak: i dva
dimnjaka, i tender za ćumur, i vagon-restoran... Kad bi se čovjek bolje
zagledao možda bi našao i onu dvojicu konobara, himber i rakiju...
Dar ga je toliko oduševio da je počeo fantazirati da sva tri sina da u
željezničare. Čim vide drveni vlak ni njima ništa drugo neće padati na
pamet.
A marama je bilo svakakvih, po raznim cijenama. Najjeftinije su one
najprostije: crne – kakvima kršćanke pokrivaju glavu kad im netko
umre, i bijele – hanume se njima pokriju kad za Ramazana idu u
džamiju. Nešto su skuplje marame u bojama: žute ko mjesec i kukuruzni
uzljevak, crvene ko kad porežeš prst, plave ko nebo i one druge plave ko
more usred ljeta, pa zelene ko trava i zastava, ljubičaste ko ne znam
šta... Alija je najprije mislio kupiti ljubičastu maramu, jer se nije mogao
sjetiti ničega što je tako ljubičasto, a onda se sjetio Nafe; ona sigurno ne
bi na glavu stavila ono za što ne zna po čemu je dobilo boju. Ako ne zna
on, onda ne zna ni ona. E, ali tada je počeo pravi teferič marama i tada je
Alija shvatio nešto što je morao znati, a eto nije se sjetio dok nije vidio.
Jebeš maramu koja nije šarena! A čim je marama šarena, ona nije po
kuferaški i gospodski – marama, nego je po naški – mahrama. Šarenih
mahrama bilo je od onih sa cvjetovima, ružama, zumbulima i
karan ilima, do onih sa šarama i ornamentima. Što su ornamenti bili
čudniji i što je teže bilo prepoznati čemu su u stvarnosti slični, to su
mahrame bile skuplje.
Najskuplje mahrame u bezistanu imale su šare kakvih nema ni na
džamijskim ćilimima, a još su bile izvezene zlatnim nitima. Onako ofrlje,
posred mahrame i preko šara, biva ko slučajno, išla je nit od čistoga
zlata. Takve su mahrame koštale Alijinu godišnju plaću. Gledao ih je i
mislio: Bože dragi, koja li će budala ovo kupiti svojoj ženi? Jako bogata
budala. Ali nije netko budala zato što je bogat, nego je budala jer nema
oči da vidi kako su te mahrame ružne. Nagrđuje ih ono što je najskuplje,
zlato! A zlato je Bog stvorio da svaku stvar učini ljepšom.
Alija је bio preneražen jer je prvi put vidio da zlato može nagrditi. I
draže bi mu bilo da ga je uskratilo za takvo saznanje. Daj Bože nikad ne
saznati da lijepo može biti ružno, pomislio je i svojoj Na i kupio
najljepšu mahramu u bezistanu. Sa šarama koje su skromnije nego na
džamijskom ćilimu, ali su baš po mjeri njezine glave, ljepote i pameti.
Da su ljepše ne bi joj dobro stajale te šare jer bi pod njima Nafa bila
ružnija. A i on bi kraj nje bio za sramotu. Šare na ovoj mahrami su kao
izmišljene i za nju i za njega. Pa kad se za carev rođendan prošetaju
Trebinjem ili kad ju povede u Dubrovnik da vidi Stradun i kako su
Dubrovčani pametno složili kaldrmu, svi će govoriti: Ma vidi ine
hanume, prava je gospođa, a vidi joj samo muža, eno ga ko da je bečke
škole posvršavao! I sve to zbog ispravno odabrane mahrame. Ili
marame – što bi se švapski reklo. Alija je bio ponosan i na sebe, i na svoj
izbor, i na svoju Nafu koja ga sad čeka da se vrati s dalekog puta, iz
šeher Sarajeva, velikoga grada, prevelikog i za vezire pa u njemu nikad
nisu stolovali. Ili su se plašili da od takve ljepote ne izgube vid i ne
presuši im moć govora.
Kad su se u zalazak sunca oglasili mujezini, Alija je završio s
kupovinama i još mu je ostalo novaca da se gospodski vrati u
Dubrovnik. Her Hajdrih ipak nije bio cicija. Dao je svome vjernom
službeniku dovoljno i da se počasti i da se s obrazom vrati kući. Alija se
malo posramio zbog one priče s burekom. Hvala Bogu da je kukavica,
jer kako bi her Hajdrihu izišao na oči! А da i ne računaš grijeh koji bi
počinio da je dječaka ostavio gladnim. E, dobar je strah komu ga je Bog
dao, mislio je Alija. Jedino ga je malo brinulo računa li Allah ružne misli
u čovjekov konačni račun i koliko su nepočinjeni pasjaluci na Alijinom
kantaru teški? To nitko ne zna, ne zna ni ha iz Sulejmanaga Ferizoglu iz
Ali-pašine džamije kojega se, eto, nije ni sjetio dok je predugo birao
mahrame. Omađijala ga svila i nije na vrijeme pomislio na Boga i stigao
u džamiju. I to je grijeh. Ali koliki? Zabrinuo se, stužilo mu se i u trenu
se u olovo pretvorila svaka radost današnjeg dana. Leblebije, šećerlema
i mahrama... Gdje mu je bila pamet da ne vidi kako ga Bog sve vrijeme
iskušava! Ali zar je baš tako? Pa nije kupovao darove sebi, nego je činio
radost ženi i djeci.
A činiti radost njima isto je što i činiti radost Njemu, tješio se Alija i
prilagođavao i nadomišljao onih nekoliko Kuranskih surra koje je, činilo
mu se, upamtio i shvatio.
Ipak će on otići do Skenderije da vidi austrijske kurve, bajne alčak-
cure pred kojima je kleknuo tko god ih je vidio. To će, lagao je Alija, biti
njegovo iskušenje. Otići će, vidjeti ih i ponjušiti, ali ih neće ni dodirnuti.
Pokazat će Allahu kolika je njegova vjera. Ostat će ponizan, malešan
kakav već jest, ali tvrd kao kamen koji je u temelju svijeta. Tvrd kao onaj
kamen za koji se drži bor iznad Neretve. Dok je kao somnambul išao
prema Skenderiji – neka baraba se nasmijala na pitanje gdje je to i
rekla: idi samo pravo uz Miljacku, pa kad ti zamiriše ženska stvar, e to ti
je Skenderija – mrmljao je dove kojih se mogao sjetiti i svako malo
pogledavao prema nebu očekujući valjda kako će mu Bog dati znak ako
nije dobro ono što upravo čini. U njedrima su mu se topile šećerleme,
htjeli su puknut džepovi punu leblebija, mahramu je stiskao tako čvrsto
da su mu trnuli prsti, ali ništa nije osjećao Alija dok ga je srce vuklo
alčak-curama, a duša mu se mrznula od straha.
Skoro je bila ponoć kad je sestra Rozalija probudila Rafu. Alija nije
stigao na konak, a ona i Paulina zabrinule su se jer im je i on ostavljen
na brigu i jer im je iz Trebinja rečeno da se radi o dobrom, ali malo
blentavom čovjeku koji nikad nije bio u velikom gradu pa neka pripaze
da se ne izgubi. Rozalija je mislila da je to kazano u šali, zar bi dječaka
povjerili nekoj blentovini, ali nakon što se Alija nije pojavio i nju i
Paulinu je uhvatila panika. Vidjele su ga kakav je i zar nisu imale toliko
pameti da ga ne puštaju u grad? Ispitale su Rafu je li Alija slučajno
spomenuo šta će raditi u Sarajevu, s kime će se naći i kamo će ići.
Dječak je ponovio priču o darovima, spomenuo i mudrog ha iza čiju
je molitvu Alija htio čuti, ali je prešutio alčak-cure. O takvim se stvarima
sigurno ne priča pred časnim sestrama, ali važnije mu je bilo sačuvati
Alijinu tajnu i zaštititi prijatelja. Ako one i ne bi u Trebinje javile kako je
Alija išao kod kurvi, sigurno bi ga ružno gledale. I to samo zato jer ne
znaju zašto je htio vidjeti alčak-cure.
Тe noći se u Karadžinim dvorima nije spavalo. Sestre su se snebivale
u smrtnome strahu, a Rafo je uglavnom mučao i gledao pred sebe.
Rozaliji i Paulini su pred oči izlazile strašne priče iz turskih vremena,
sjećale su se raznih siledžija, aga i gazija koji bi potezali handžare na
svakoga tko ih pogleda u prolazu, a dječaka je mučila opsesivna misao
da je Alija mrtav i da ga je on ubio. Ubio ga je tako što su se upoznali i
što ga je zavolio – prvi put nekoga nepoznatog. Zapravo, možda je samo
njega i volio. Braća, sestre, nećaci, rođaci, tetići, tetke, rodbina i svojta –
svi su mu bili suđeni pa se prema njima odnosio onako kako je i disao.
Bez svoje volje, po neispravljivoj navici, zapravo bez duše. Izbrisao bi ih
da je mogao, kao što bi prestao disati da se to ikako može učiniti svojom
voljom. Samo je Aliju odabrao i zato je Alija mrtav. Nije ga tog časa žalio.
Prevelika je bila njegova krivnja da bi ga mogao žaliti. Toliko velika da bi
se pod njom srušila ova Božja kuća da ju nije sagradio Ivan Karadža.
Teško bi se moglo reći kako u ljudskome životu postoji jedan dan
koji je najvažniji, ali sudbina Rafe Sikirića, sve što će on postati i sve oko
čega će njegova Kata tratiti vlastiti život, dovršeno je malo prije
podneva 31. kolovoza 1891., drugoga dana njegovog boravka u
Sarajevu. Paulina se sva uplakana vratila s policije, pratila su je dvojica
redarstvenika u civilu, a Rozalija je bržebolje odvela Rafu u njegovu
sobu. Bez razloga jer je on jedini znao, bio je siguran, da Alija Čuljak više
nije među živima. Pronašlo ga je malo niže Vrbanje i Skenderije, uz
obalu Miljacke, izubijanog i prerezana vrata. Policajci nisu uspjeli
rastvoriti ruku u kojoj je stezao Na inu mahramu. Svud oko mrtvog
tijela bile su rasute leblebije. Kako je bio bez novčanika lako su riješili
motiv ubojstva.
Medutim, nisu znali, niti će ikada saznati, gdje je Alija Čuljak zaklan.
Jer kraj Miljacke nije, tu su ga već mrtvog bacili. Je li vidio alčak-cure, je
li mu se koja svidjela pa je zato platio glavom ili je održao svoje
obećanje dobrom Allahu, i to ostaje tajna između Alije i Svevišnjega.
Ono što znaju ljudi jest da mu mahramu nitko nije mogao uzeti.
Pokušali su mu razdvojiti prste i kad su ga spremali za dženazu. Ali nije
išlo.
Tako je na malom tabutu, kao da se pokopava dijete, uz tijelo koje se
golo predaje zemlji, završio i komad svile.
Ako Nafa nije posumnjala u svoga čovjeka, a tuga i žalost će htjeti da
nije, tada je znala kako je ta mahrama bila njoj namijenjena. Što je samo
povećalo njezin bol i osjećaj da dobri Allah slaboj ženskoj pameti
dostižan nije, dok ravna ovim svijetom i uzima k sebi one koje najviše
volimo.
Rafo je nastavio živjeti sa svojom krivnjom, ali je u međuvremenu
izgubio dar nevidljivosti. Ili je Sarajevo bilo različito od Trebinja po
tome što tu nitko nije mogao ostati nevidljiv. Blago prema onima koji se
znaju boriti, dobro prema ljudima brzih misli i oštroga jezika, raj za
sklone šali i prznice svake vrste, Sarajevo је bilo pakleno mjesto
šutljivcima i slabim dušama, svima koji se rado prvi sklanjaju s puta. U
gimnaziji se našao medu trideset razbojnika: djece iz inijih sarajevskih
kuća, domaćih muslimanskih koljenovića te malih kuferaša čeških,
austrijskih, slovačkih, slovenskih, aškenaskih, talijanskih i mađarskih
imena, čiji su očevi po okupaciji iz 1878. došli u carsku službu.
I dok su roditelji zadržali manire i običaje staroga kraja i nisu se
lako navikavali na čudan humor i tešku klimu, djeca im se ni po čemu
nisu razlikovala od drugova islamske vjere. Ovi su čak bili za nijansu
suzdržaniji i mirniji – iako ni to nije bilo pravilo – jer su vjerojatno
osjećali daleke tragove begovskoga porijekla, dok su svi ti mali aloisi,
ferdinandi, jose i i františeki bili sasvim poprimili najžešće oblike
lokalnoga mentaliteta, i to one njegove najopasnije i najživopisnije
prigradske i lumpenproleterske podvrste. Njihov duh, a potom i duh
grada, nije oblikovala čaršija koja je u tursko doba imala svoj humor, ali
on je poznavao mjeru, nije bio ispunjen cinizmom i rijetko bi ugrožavao
integritet nezaštićenih. Kuferašku djecu koje je u gimnaziji bilo više
nego domaćih, odredila je i obilježila karnevalska raskalašenost turske i
kršćanske raje koja je stoljećima ordinirala po obodima grada, teferičila,
akšamlučila i gladovala, a s dolaskom Austrije je provalila u Sarajevo i
na neki ga način okupirala. Ta provala uopće nije negativno djelovala na
sam grad umoran od one vrste orijentalne društvene simetrije koja je
dosadila i Carigradu, ali je ljude mekših duša i manjih životnih snaga
znala koštati glave ili barem pameti. Oni koji se nisu znali prilagoditi, ili
im nije data prilika da se prilagode, bili su osuđeni da nikad s mirom u
srcu ne iskorače preko kučnoga praga na sokak. Što je opet paradoks,
jer je novo Sarajevo bilo tako ugođeno da će većina svijeta mir u srcu
pronalaziti upravo na ulici.
Sedmi dan škole Rafu su počeli tući. Pokušavao se braniti, ali nije
znao kako. Bio je izički jači od Aloisa Schechtela, najpoganijeg derišta u
razredu, sina direktora pošte, a mogao se mjeriti i s Džemalom Sirćom,
sinom bogatoga čaršijskog kujundžije, barabom koja bi vjerojatno
završila među mejtaškim i bjelavskim džeparošima da ga otac nije
ukorak pratio i čim bi nešto zgriješio mlatio ga je kandžijom za konje.
Međutim, ni Alois, ni Džemal nisu napadali po pravilu dječačkoga
svijeta, s namjerom da pokažu svoju snagu nad slabijim i tako ovladaju
čoporom. Prvo nisu bili u stanju, a drugo im nije padalo na pamet.
Vladavina čoporom nije bila nešto čime bi se itko u gimnaziji, pa ni u
sarajevskim mahalama, usudio baviti. S Austrijom i s dolaskom raje iz
predgrađa zavladala je moda anarhije. Ne daj Bože da je kome palo na
pamet izigravati agu ili vezira. Proći će godine i desetljeća prije nego što
Sarajevo dobije nove formalne i neformalne vođe koji će diktirati šta se
može i smije, a šta se ne može i ne smije. U vrijeme kada se Rafo Sikirić
zatekao između Aloisa i Džemala, dva svoja dušmanina, vođa nije bilo
na vidiku. Ali si morao pokazati snagu vođe da bi opstao u tom svijetu.
Nasrnuo bi, dakle, jedan od njih – nikad obojica zajedno – i, recimo,
hinjski i s leđa ubo Rafu šestarom u stražnjicu. Rafo bi skiknuo: Nemoj!
Napadač bi slegnuo ramenima: Nisam ja! Čim se Rafo okrenuo i udubio
u nešto svoje, opet bi mu zabio šestar, ovaj put stvarno krvnički. Rafo bi
jedva zadržavao suze od bola: Nemoj, konju! Napadač bi još nevinije
slegnuo ramenima: Nisam ja, matere mi! Treći put bi mu šestar do
balčaka zario u stražnjicu. Rafo bi se okrenuo i ščepao ga za vrat, počelo
bi naguravanje i makljanje, ali što je u borbi važnije: razmjena psovki i
uvreda. Protivnik bi se strateški povlačio, izbjegavao ozbiljniju tuču, ali i
upućivao vrlo precizne verbalne udarce.
Cilj je bio privući pažnju što većeg dijela razreda, izazvati smijeh,
namamiti suze iz Ra inih očiju, natjerati ga da zamuckuje i da kao
papagaj ponavlja jednu te istu psovku jer nije u stanju smisliti ništa
čime bi uzvratio. A nije u stanju ne zato što je glup, a možda ni zato što
je manje okretan na riječima, nego zato što je napadnut, a napadnuti je
u ovakvoj borbi uvijek u podređenom položaju. Osnovni princip i
pravilo igre je da napadač uvijek pobjeđuje, osim u slučaju kad se
napadnuti odluči na krvavu tuču. Ali čak i tada bi na vidiku bila samo
polovična pobjeda jer je cjenjenije umijeće od nekoga napraviti budalu,
nego ga isprebijati. Osim toga, tuča se u gimnaziji kažnjava, a vrijeđanje
ne.
Nakon što bi se Alois i Džemal zasitili maltretiranja Rafe, na red bi
dolazio sljedeći ešalon izazivača koji su htjeli osvojiti dio razrednoga
ugleda, oprobati vlastitu hrabrost i naoštriti jezik. Nakon dva mjeseca
ostalo je još samo četiri ili pet dječaka koji nisu nasrtali na Rafu. Pritom,
on je bio jedini objekat iživljavanja. Ostali su bili lukavi i snalažljivi,
imali su stariju braću ili opasne očeve. Dječak koji uglavnom šuti i
sklanja se, i jedini nije iz Sarajeva, a dvije smiješne časne sestre mu
naizmjence dolaze na roditeljske sastanke, bio je osuđen na
svakodnevna smaknuća. I u ostalim razredima bilo je nesretnika sličnih
sudbina, ali nikad samo jedan u razredu, i nikad tako slab u duši.
 Rozaliji i Paulini nije govorio što mu se događa. One su primjećivale
kad je dolazio blatnjav iz škole jer se desetak hahara odlučilo praktično
demonstrirati Ra i lekciju iz prirodopisa o turopoljskoj svinji, pa bi ga
uvaljali u glib na sredini školskog dvorišta. Vidjele bi da su mu oči
crvene od suza, katkad bi primijetile da ima modrice po rukama, ali niti
su znale što da rade, niti su poznavale logiku svijeta u koji je Rafo
gurnut. Osim što po prirodi svoga zvanja o džungli u školama nisu
mogle imati pojma, Rozalija i Paulina su još uvijek živjele u svijetu
otomanske Bosne u kojem su se ljudi klonili jedni drugih kad bi imali
nešto jedni protiv drugih, a strah i trepet za sve su bili samo oni koji su
više postavljeni u formalnoj hijerarhiji. Plašio si se age i aginih ljudi,
plašio si se vezira ako bi ga slučajno sreo ili mu se našao na putu, ali to
je bilo uglavnom sve. A opet je raja, osobito kršćanska, mislila da je
previše. Slobodan se čovjek nastrahuje više straha od roba, jer se rob
plaši samo gospodara i nikoga više.
Rozalija i Paulina, kao i ono malo časnih sestara što ih je bilo za
turske uprave, smatrale su da žive u ulozi zemaljskoga roblja. Služile su
svojoj Crkvi, gladnima i nesretnima, ali nije to bilo njihovo robovanje.
Robovale su Turcima i turskim vlastima, silnicima koji ne poštuju Krista
ni njegove pastire, i ispovijedaju krivu vjeru. Ta činjenica ih je silno
uzrujavala, molile su se da otomanski vakat i zeman dođu kraju, a
ovisno o tome kakvog bi koja bila srca, mrzile su Turke i sve što je
tursko ili su ih se samo plašile.
Rozalija i Paulina su se i sprijateljile po tome što su mržnji bile
sasvim nevične, a vremena velikih prevrata za mržnju su uvijek kao
stvorena i zato ih se više trebaju plašiti oni koji je u srcu ne znaju
pobuditi od onih koji su joj najviše izloženi. Nedostatak tog đavolskog i
razumu nedostojnog dara će se u vremenima prevrata često tumačiti
kao manjak patriotizma, hrabrosti, pa čak i vjere u Boga. Ra ine
skrbnice to su na vrijeme shvatile i nastojale su biti što dalje od svega
što ih je na mržnju moglo pozvati, ali i od onoga što bi svijetu pokazalo
da ne umiju mrziti. Sretne i zadovoljne što sad Bosnom vlada kršćanski
car a ne stambolski sultan, njih dvije su nastojale biti pošteđene daljih
saznanja.
Dira li te ko?, upitala bi ga Rozalija, pa je ne čekajući odgovor
nastavljala: ako te dira – ti ino bježi, sklanjaj glavu, tako je pametnije i
Bogu draže. S budalama ne treba imat posla ni kad si jaci od njih. A
pogotovo kad si slabiji! Ako te barne musliman, oprosti mu jer se ljuti što
je sad u Bosni naš car. On ne udara tebe, nego udara Njegovo visočanstvo
Franju Josipa, a ti to trebaš znati i skloniti se. Nije on jadan kriv što su mu
babo i majka krive vjere. Shvatit će kad-tad da je naš car dobar, a kad
shvati neće te udarati, nego će ti bit prijatelj. Tako je uvijek bilo. Ako te,
opet, barne kršteno ćeljade, ti mu isto oprosti. Podivljo je svijet i malo ko
zna šta je dobro, a šta ne valja. Krv im je pred oćima ko da je nije bilo
dosta 1878. Oni bi da namire zulum što im ga je Turćin ćinio ćetristo
godina i udaraju koga stignu. Nit poštuju Boga i Crkvu, nit poštuju ljude.
Sram ih bilo do vijeka, počela bi se ljutiti sestra Rozalija, a da Rafo još
nije progovorio ni riječi. Samo bi gledao lice i ruke te smiješne i drage
žene, prelazio s očiju modrih i sitnih kao u starog daždevnjaka, na nos
krupan kao zreo krastavac, pa na prste koji su uzbuđeno obigravali oko
svake riječi i činilo se da nisu u međusobnoj vezi.
Prizor ga je smirivao, ali ono što mu je Rozalija govoriia njega se nije
ticalo. A nije, zato što je netko od njih dvoje živio izvan ovoga svijeta.
Ra ina muka, unutrašnja koju je ponio iz Trebinja, i vanjska kojom ga je
darivalo Sarajevo, nisu imale veze sa carevima i sultanima, niti je
ijednoga trenutka bilo važno kojeg su vjerozakona njegovi mučitelji.
Samo je profesorima ostao nevidljiv. Pred božićne blagdane i zimsko
ferije nijedan mu nije upamtio ime i prezime, niti su ga prepoznavali po
liku. Ocjene su mu bile sivi prosjek: ni da bi propao, ni da bi se po
znanju isticao. Musav, a često i krvav ili blatnjav, Rafo je ostao izvan
profesorskoga vidokruga, što je samo po sebi neobično ako ni zbog čega
drugog, a ono jer je u Prvoj gimnaziji postojao strog naputak da se vodi
računa o učeničkoj higijeni. Bečki kadar bio je zaprepašten time u
kakvu je prljavu zemlju došao: uši, buhe, stjenice, spolne bolesti i
endemski si ilis, kao nešto najstrašnije što se dalo zamisliti... Iako, valja
priznati da su toliku prljavštinu izvoljeli primijetiti i zato što su je
očekivali. Od niskoga higijenskog standarda lokalnoga življa stoga ih je
više iznenađivala činjenica da su u gradu zatekli nekoliko stotina javnih
česama, kao i pravilo da se muslimani peruckaju pred svaku molitvu.
Kako god bilo: Prva gimnazija trebala je poslužiti i kao ogledni primjer
unapređenja javne higijene. O prljavim noktima i ušljivim glavama
vodilo se računa kao o najvišem strateškom interesu carevine. Krv i
blato na licu Rafe Sikirića bacili su tamnu sjenu na dosege profesorskih
nastojanja.
Dok se ukrcavao na kompoziciju za Mostar, Rafo Sikirić odlučio je da
se u Sarajevo živ ne vraća. Zapravo, znao je to i ranije, ali sad si je morao
ponavljati naučeno, da ne bi zaboravio ili da mu se ne učini kako je
istina to što vidi na peronu, dok je sve što se događalo prethodnih
mjeseci tek privid. Rozalija i Paulina gurale su se među svjetinom ne
vodeči računa ni o dostojanstvu svoje misije, ni o tome što bi svijet
mogao pomisliti kad ugleda dvije časne sestre kako plaču poput ljute
godine dok dječaku kroz prozor dodaju cekere s kruhom, pečenim
piletom, jabukama, bocama s mlijekom i vodom – da malome ništa ne
usfali i da, ne daj Bože, do Trebinja ne umre od gladi. A svijet je mogao
svašta pomisliti kad se Paulina počela iz sveg glasa derati na Rafu da
slučajno ne ide u javne nužnike. Tamo se skuplja svakakav svijet i
svakakvih boleština ima. Vikala je jer su mu to upozorenje, među
desetinama drugih, zaboravile izreći, pa sad ona uzaman i uzalud
pokušava nadglasati lokomotivu.
Mahao im je dok god su ga mogle vidjeti, ali je znao da njegova ruka
ne maše onako kako su mahale njihove četiri. Zaboljelo ga je to i boljet
će ga zauvijek, kad god se bude sjetio kako su ga dvije Bogu posvećene
žene ispratile na put, koliko su ga voljele i s kakvom ga strepnjom
predavale bijelom svijetu u žarkoj vjeri da će im se vratiti.
Ako se majke po nečemu poznaju i ako majčinstvo nije način na koji
biologija vara i prevari ljudski um, onda se poznaju po toj strepnji. Rafo
ju je osjetio kod Rozalije i Pauline, a nakon toga – više nikad. To što im
nije bio u stanju uzvratiti ljubav jedan je od rijetkih grijehova koje će u
životu jasno osjećati.
Drugi grijeh bio je što nije vjerovao u sve ono u što su vjerovale njih
dvije. To ga je, možda, moglo spasiti. I sam će te činjenice postati
svjestan petnaestak godina kasnije, kada počne razabirati svoje brokve i
shvati da bi sad lakše održavao svoju životnu nit da se naučio
Rozalijinoj i Paulininoj prostodušnosti. No, kao što nije bio u stanju
utopiti se i utopliti u obiteljskoj množini, tako nije imao smisla ni za
utjehu službe Božje i blažene umirujuće moći pripadanja crkvenom
stadu.
 Jednom mu je, pred spavanje, Paulina pričala priču o danu, upamtio
je – 15. januar 1882!, kada je Sarajevo dobilo svoga nadbiskupa. U
prisustvu uglednoga svijeta, u drvenoj crkvici Svetoga Ante, Josip
Stadler je postao prvi među pastirima. Živo je opisivala zlatne resice i
dugmad na uniformi zapovjednika grada generala Hermana Dahlena
koji je došao pozdraviti nadbiskupa, govorila Ra i što se poslije
blagovalo, kakva je bila juha i od kojih je dijelova teleta spravljeno
pečenje, pa je spomenula i to da se služio bijeli kruh, ali je general
zatražio crni. Domaćini su bili iznenađeni, a i malo uvrijeđeni, jer se tih
dana teško moglo naći brašna za bijeli kruh. Dahlen im se ni kriv ni
dužan posro u ćeif, baš tako je rekla Paulina i baš je izgovorila riječ –
posro! Nije psovala, ni govorila ružne riječi, ali nije ni lagala, ni
iskrivljavala. Toj je riječi upravo tu bilo mjesto, u priči o velikome danu
njezinoga života u vjeri, danu kada je Sarajevo postalo Kristov grad.
Rafo je bio istinski tronut, skoro da je u toj ženi vidio Aliju. Sve do
samoga kraja priče kada je priznala da tog dana nije bila ni u crkvi – jer
za nju i Rozaliju nije bilo mjesta, ni na blagovanju. Ništa od svega o
čemu je govorila nije vidjela svojim očima, nego je samo povjerovala u
ono što su drugi pričali. A ni ti nisu bili prisutni, nego su njima pričali
oni koji jesu. Paulina je bila utješena jer je umjela stvarnim vidjeti ono
što joj se ne događa. Tu moć Bog Ra i nije dao, pa zato za Rafu nije ni
postojao.
U Trebinju je dočekan kao mali car. Kao da je već doktorirao, a ne u
gimnaziji proveo jedno polugodište. Opet se cijela familija okupila na
dubrovačkom kolodvoru, a putem do kuće obasipali su ga pitanjima u
vezi najčuvanijih svjetskih i meta izičkih tajni. Sve što ih je ikada mučilo
i na što nisu imali odgovora jer nisu svršili carske škole, Sikirići su pitali
Rafu: Je li više crkava u Beču ili džamija u Stambolu?... Ima li više Kineza
ili mrava?... Koliko puta dnevno ruča austrijski car?... Žive li ljudi na
zvijezdama i je li gore vruće ili hladno?... Koliko dunuma zemlje imaju
bogatiji Sarajlije?... Ima li još turskih glava u Sarajevu i šta se priča –
doklen će ih naši trpit?... Hoće li se Isus vratit na Zemlju ako sav svijet
jednom bude vjerovao u njega?... Postoji li neka stvar brža odželjeznice, je
li željeznica brža od ptice lastavice?... Jede li narod u Sarajevu baklave?...
Ima li koga da ne vjeruje u Boga?... Ima li stranih jezika osim turskog koje
nisi naučio?... Kako se na latinskom kaže tufahija?... Koliko je, poprilici,
čovjek pametniji nakon što završi sve škole?...
Morao im je odgovoriti na sve, a ako odgovor nije znao ili bi pitanje
bilo bez ikakvog smisla, Rafo je izmišljao i lagao. Oni su mu vjerovali
svaku riječ – zar bi lagao školovan čovjek? – i bili su zadovoljni jer im je
razriješio životnu dvojbu, nešto oko čega su godinama razbijali glave, a
sad im se u sekundi razbistrilo.
Sedam su dana trajala čašćavanja i vodanje Rafe s jednoga na drugo
sijelo. Za ponoćku su ga posjeli u prvi crkveni red, odmah uz gradske
glavare i vojne predstavnike. Pred božićni ručak sreski mu je teklić
donio carevu čestitku i darove, dan kasnije poželio ga je vidjeti dopisnik
bečkih novina, koji je zaboravnu publiku kanio podsjetiti na prvo
herceg-bosansko kumstvo austrougarskoga suverena. Podnosio je sve
to i čekao trenutak kada će Ivanu, najstarijem bratu i obiteljskome
glavaru, saopćiti da se u Sarajevo ne vraća. Kad bi našao priliku –
nedostajalo mu je hrabrosti, kad bi skupio hrabrosti – nije bilo Ivana, pa
je na kraju shvatio kako postoji lakši i jednostavniji način za spas od
gimnazije i svega što ga tišti i muči.
U rano jutro pred novu 1892. godinu digao se prije svih iz postelje,
uzeo konop za pripinjanje junaca pred škopljenje, popeo se na šljivu u
avliji i jedan kraj vezao za najnižu granu, a od drugoga kraja načinio
omču. Jedva ju je nekako namaknuo preko glave, konop je bio debeo
skoro kao njegova ruka, pogledao je u prozore iza kojih je snom
pravednika snivalo njegovo pleme, pa u nebo iznad kućnoga trijema i na
kraju u kaldrmu kojom je bila okružena šljiva. U času kada se otisnuo
dolje Rafo nije žalio baš ni za čim. Bilo mu je svejedno i ravno još jedan
kratak djelić sekunde u kojem je vidljivi svijet sunuo prema visinama, a
zatim je osjetio kako mu strašna sila trga glavu, pucaju mu ušni
bubnjići, prekida se dah, srce umjesto da stane počinje ludo udarati...
Zaboravio je sve što je znao i zbog čega se penjao na stablo i više nije
bio onaj Rafo, nije bio čovjek, nego biće – možda životinja, možda
grešna duša u paklu – koja pod nogama traži čvrsto tle.
Tko zna koliko je dugo visio, i tko zna koliko bi još visio da pored
Sikirića kuće nije prolazio fra Ambroz Galonja, fratar koji je patio od
nesanice pa se bavio proučavanjem utjecaja zore na biljni svijet. Fra
Ambroz je preskočio nisku kamenu ogradu, zgrabio ga za noge i počeo
glasno zapomagati. Sestra Slavica prva je istrčala iz kuće i bosa se
uzverala uz stablo. Fratar je vidio kako joj grudi pune mlijeka ispadaju
iz košulje – nije prošlo deset dana kako je šesti put rodila, želio je ne
gledati, ali se nije imao kamo okrenuti, a nije se sjetio da zatvori oči jer
ga je strava obuzimala od Ra inog krkljanja. Krkljao je kao što krkljaju
starci na umoru, na stotine ih je fra Ambroz ispratio na onaj svijet.
Slavica je pokušavala razvezati čvor, ali nije išlo, muška je snaga za to
potrebna. Grudima je nalegla na grubu granu staroga stabla, ostajali su
crveni tragovi po njihovoj bjelini, fra Ambroz ih je gledao izvan sebe od
straha i na čas mu se učinilo da ovo nije stvarno, nego da je poludio od
tolikoga nespavanja.
Iz Ra inih gača kliznuo je izmet i, sporo poput zmije na vrelom
kamenu, spustio se niz fratrovo rame ostavljajući ružan žućkast trag na
habitu.
Imao je sreću ili nesreću da je konopac bio predebeo i nije mu se
stegao oko vrata. Umjesto da umre doživio je samo smrtne muke, sve ga
je boljelo i ostao je bez glasa. Ležao je na postelji dok se oko njega
izmjenjivalo pleme Sikirića. Fra Ambroz ga je držao za ruku i mrmljao
očenaše i zdravomarije. Činio je to da ga ništa ne upitaju, a ne zato što je
vjerovao da će dječaku molitva pomoći. Nije bilo prošlo ni pet minuta
otkako su Rafu skinuli sa šljive, a Ivan Sikirić je fra Ambrozu već gurao u
šaku pet dukata, samo da nikome ne kaže što se dogodilo. Brat ga je htio
potplatiti, a da još nije ni znao hoće li Rafo ostati živ. Fratru se zamutilo
u glavi kao da je netko na čas otvorio vrata pakla da prozrači sav
grešnički smrad, učinilo mu se da više neće doći sebi, gurnuo je Ivanov
dlan, dukati su zazveckali po kaldrmi, ušao je u kuću za djetetom, i da
Ivana više nikada ne mora pogledati u oči. Sad je tu stajao, izgovarao
molitve kojih se mogao sjetiti, vrebao čas kada će pobjeći iz kuće. Bog
ga je dao da se brine za trave, voćke i stabla, a ne za ljudsku nesreću. O
njoj neka se brinu samostanska braća koja nesreću lakše podnose.
Već sutra je, naravno, cijelo Trebinje znalo da je carsko kumče diglo
ruku na sebe. Boga pitaj kako se raščulo i iz čijih je usta potekla
sramota, ali je sigurno da fra Ambroz Galonja nikome ništa nije rekao. A
kako nitko izvan kuće nije vidio Ra ino vješanje, niti je ikoga stranog
bilo oko njegove postelje, izvjesno je da su sami Sikirići, zapravo netko
od njih, odaslali vijest u svijet. Ili je nekoj od kćeri, snaha i unuka
pokojnog Josipa šunulo da se pred konama predstavi kao mučenica pa
je izbrbljala što se dogodilo, ili se koji brat ubio rakijom u krčmi kod
Aladina i onda čaršijskim pijancima objašnjavao zašto pije.
Ivan Sikirić danima je poput turskog gazije stupao Trebinjem i
drečao da ga svi čuju: Đe je onaj fratarski krmak da mu kusturom kopam
dzigericu! Dukate sam mu dao da šuti, jebo li ga Mujo Bašaga u gnjojavo
dupe!
Osim što je griješio dušu psujući redovnika koji mu je spasio brata, a
i sam je znao da griješi, ali mu je lakše bilo obijediti nedužnoga nego
razbijati glavu s gujom u njedrima, Ivan si je navlačio vraga na vrat
spominjući rahmetli Muju Bašagu, avanturistu i askera koji je u tko zna
kakvom boju fasovao si ilis i pred očima čaršije se godinama raspadao
što od živih rana, što od toga jer mu se bolest dala i na mozak. Na kraju
mu se nos pretvorio u krastu, a šaptalo se da mu je i kurac otpao te da je
namjesto muške stvari zijevnuo procjep, kao kad pukne prezrela
karpuza ili kao da se, božemiprosti, po kazni pretvorio u ženu. Neki su
se kleli da su ga vidjeli kako u bašći iza kuće kopa rupu i sahranjuje
svoju muškost te nad grobom uči dovu, ali im se nije vjerovalo jer se
radilo o ljudima koji su aščare mrzili, kao i sve što je muslimansko, pа
su svašta znali izmisliti protiv komšija druge vjere. Priča o otpalom
kurcu Muje Bašage je u svom začetku imala strah od njega i njegove
bolesti. Nasilan kakav je bio, a dobro svjestan i svoga stanja i načina na
koji se u njemu zatekao, Mujo nije prijetio handžarom ili sjekirom.
Onako krupan i jak svakome tko mu stane na put bi govorio da će ga
dočekati noću, njega ili nekog od njegovih, i da će mu stjerati svoju
strašnu stvar jal u dupe, jal u pičku, jal u očnu duplju... Ljudi su se plašili
i izbjegavali ga kako god su mogli, a tek kad je umro počeli su ispod
glasa spominjati njegovo ime u raznim šalama i pasjalucima.
Međutim, nitko se u tome nije oslobodio kao Ivan Sikirić, nitko nije
vikao po čaršiji, jer se znalo da rahmetli Mujo ima dvojicu sinova, još
većih nego što im je bio babo i upravo onoliko nasilnijih koliko je
nasilnija mladost od starosti. Sin Hamid ležao je već petu godinu u
sarajevskome zatvoru jer je opljačkao i ubio nekog francuskog putnika,
a mlađi Medžid je u Dubrovniku radio kao nosač. I kako je Ivan danima
ponavljao svoju kletvu, Medžidu je netko dojavio da mu Sikirić po
čaršiji vrijeđa pokojnog oca.
 Bila je subota kada se Medžid Bašaga pojavio s udicom za morske
pse u desnoj i konopcem u lijevoj ruci. Ništa nije govorio, nikoga nije
pozdravljao, samo je hodao okolo bez reda i smisla, a ljudi su se
povlačili u svoje domove i radnje i dobro su znali koga traži. Nije se
našao onaj koji bi Ivana upozorio na povratak mladog Bašage, a on sam
je bio toliko budalast i tako zaokupljen vlastitim jadima da nije ni
ustuknuo kad je kod Arslanagića ćuprije izbio pred njega.
Nijednom ga nije udario. Stao je ispred Sikirića, gledao ga u oči,
dugo, toliko dugo da se sjena pomaknula s jednoga na drugi kraj užeta,
a kad ga je Ivan pokušao zaobići, smrtno prestravljen, ali još uvijek ne
shvaćajući što je Medžidu kriv, div je ispustio konopac i ščepao Ivana za
ono mjesto gdje se spajaju čeljusti. Pritisnuo je palcem i srednjakom,
Ivan je jauknuo i re leksno zijevnuo, a Medžid mu je udicom probo
obraz. Šiknula je krv, Sikirić je od šoka pao na koljena, ali Bašagu to
nimalo nije pomelo. Sagnuo se taman koliko treba i kao da nešto petlja
oko kovčega s pokvarenom bravom dugo je i pedantno vezivao konopac
za udicu. Kad je dobro učvrstio čvor, potegao je konopac, Ivanu se
učinilo da će mu zderati lice s lubanje, a Medžid je samo malo glasnije
šapnuo: Idemo pseto, sad ćeš Muji Bašagi lizati mezar!
Ivan Sikirić je na koljenima prošao čaršijom, među svijetom koji je
okolo prolazio i pravio se da ga ne vidi ili da je to što Medžid vodi hrt, a
ne čovjek. Stenjao je jer ga je boljelo i jer mu je udica sve više razdirala
obraz, a dobro je znao da mu nitko neće pomoći. Ne bi ni on pomogao
da je na njihovom mjestu. Kad su stigli na groblje, Medžid je sjeo na
susjedni mezar, a Ivan je lizao kamene nišane i zemlju s Mujinog groba.
Kad bi dobro oblizao jednu stranu groba, Medžid bi šapnuo: Drugu nogu
liži gospodaru, pa bi Ivan prešao na drugu stranu. Liži ruke... Liži prsi
junačke... Liži gnjojivi kurac Muje Bašage, pseto kaursko! Ovo zadnje bi
Medžid podviknuo, te je Ivan očekivao udarac. Ali nijednom ga nije
udario, iako se niz naredbi u istom tonu i rasporedu ponavljao satima.
Pala je večer, Medžid je stavio duhankesu na koljena i počeo savijati
cigaretu za cigaretom. Ivan bi ga pogledao ispod oka, na što bi on samo
siknuo: Liži!... Liži!... Liži!
Kada se našao na suprotnoj, od Medžida udaljenijoj strani mezara,
Ivan je skočio na noge i počeo bježati. Rukama je stiskao udicu, saplitao
se o konopac koji bi je onda povukao i bolno ga ranjavao, urlao je, molio
i plakao očekujući udarac u potiljak i nije se mogao barem toliko sabrati
da shvati kako div ne trči za njim. Medžid je ostao sjediti na mezaru
preko puta očevog, pušio je i nezainteresirano gledao na drugu stranu.
Da je tko naišao i da ga je takvog vidio, vjerovao bi da se sinu stužilo pa
se došao u mislima ispričati s mrtvim ocem.
Trebalo je vremena da se Ivanu povrati njegov bijes. Cvilio je i
dozivao majku dok su mu sestre skidale udicu, suze su mu tekle kad su
rakijom pokušavale očistiti ranu i zaustaviti krvarenje. Na kraju su mu
ranu zašile ribarskim koncem jer krv nije htjela stati. Ali ni to nije bilo
dovoljno. Svaki minut pljuvao je krv u limeni lavor, sklapao dlanove kao
u molitvi, i pogledom tražio onoga tko će mu pomoći. Rafo je ležao u
drugoj sobi, nasmrt uplašen jer je vidio kakvim se putem ide u smrt i
svjestan da je kriv za ono što se bratu dogodilo. Lijepo bi bilo nestati, ali
čovjek nije snijeg pa da se tek tako otopi. Shvatio je to malo prekasno.
Sanjao je Aliju Čuljka i dvije časne sestre. Sjede u blagovaonici
Karadžine vile, jedu i smiju se. Pred njima su prazni tanjuri iz kojih
vilicama grabe komade ničega, prinose ustima i žvaću. On ih pokušava
dozvati, reći im da su tanjuri prazni i da će koliko god jeli ostati gladni,
ali ga ne čuju. Isti je san trajao do jutra. Još je ostalo pet dana do
povratka u Sarajevo. Zapravo do dana kad će ga pokušati vratiti tamo.
Ujutro je Ivan uzeo lovačku pušku i bez riječi izašao iz kuće.
Pljuckao je krv svakih par koraka, žurio i mrko gledao u prašinu. Triput
je obišao čaršiju, ali nije našao onoga koga je tražio. Ako je uopće tražio
njega. Ako bi se Ivan Sikrić uopće odvažio da puca u Medžida Bašagu.
Ne, niti bi pucao u njega, ni u bilo koga! Uzeo je pušku da bi bio strašan i
da iz duše istjera muku. Kako mu se vraćao bijes, pa više nije bio
uplakano dijete, nego muškarac koji je odavno prevalio pedesetu, tako
je u njemu rastao očaj. Za čaršiju je to bio uobičajen prizor. Često se
događalo, pogotovo u proljeće kad se ukvari krv u žilama i proklijaju
živci, da ugledan i poštovan domaćin prošeta okolo s oružjem u rukama.
Jedan bi uzeo pušku, drugi sjekiru, treći vile, pa bi neko vrijeme
glavinjao, mrgodio se na sve koje bi vidio, pogledima kao topovskom
đuladi rušio grad, ali u pravilu ne bi naišao na onoga tko je uzrok
njegova jada. Narod bi tobož sažalno coktao i uzdisao, no prava je istina
da je većina zlurado uživala jer se još nekome duša rascijepila nadvoje,
život puknuo pred očima ili pamet počela kapati van, i nije daleko dan
kad će mu sasvim iskapati pa ćemo, umjesto gazde i porodičnoga
glavara kojeg se ino gledalo i pozdravljalo, dobiti još jednu gradsku
hablečinu, budaletinu, tuduma, mamlaza i božjaka. Uskoro će ga
prljavog, zapišanog i izbezumljenog žene metlama tjerati iz gradskih
avlija. I u ovakvim su prizorima posebno uživali ugledniji trebinjski
muslimani, oni koji su se povukli u kuće otkako je došla Austrija, jer je
pojava blesavosti i proljetnoga ludila bilo neusporedivo više nego u
tursko doba, a većina unesrećenih bili su kršćanske vjere ili iz redova
turske raje – a to mu ga na isto dođe. Uvjeravali su sami sebe, a zatim i
čaršiju, da u muslimanskim obrazli familijama nema takvih slučajeva,
što je naravno bila laž. Blesavili su i begovi, njihove kćeri i sinovi, ali oni
ne bi glavinjali po čaršiji, nego bi između četiri zida podnosili svoj
duševni jad. Kad se Ivan Sikirić pojavio s puškom i velikom ranom
preko obraza, nitko nije pomislio da traži Medžida Bašagu i da bi moglo
biti belaja. Čaršija ga je upisala u tefter s imenima budućih i sadašnjih
budala.
Tako su se u dva dana familiji Sikirića dogodile tri sramote, sve gora
od gore: najmlađi Rafo je digao ruku na sebe, najstarijega Ivana je
natjeralo da obliže mezar Muje Bašage, nakon čega je – barem što se
tiče čaršije – izgubio pamet. U svim kućama u koje se raselio Matijin i
Josipov porod zavladala je ista čamotinja. Oboreni pogledi, muk i tek
poneki uzdah, ili bi žene šmrcnule nad loncima u kojima se iskuhavao
veš, netko bi se zakašljao, dijete bi ciknulo jer se igralo iza vrata koja su
se naglo otvorila, mjauknula bi mačka i zalajao pas, ali nitko da bi
progovorio riječ. U kućama u koje su se poudale Sikirićke muževi su
mrko pogledima šibali otekle gležnjeve i listove svojih žena, ali nisu
ništa govorili. Šutjele su čak i svekrve, koje bi inače prve imale nešto za
reći o snahinoj familiji. Ali do jučer su okolo dizale glavu jer im je
svojtom bilo carsko kumče i na taj su račun prijetile bakalinu koji bi im
podvalio vlažnu sol ili su se hvalile pred komšilukom kako će ih Franjo
Josip uskoro pozvati u Beč da vide carske dvore. Tko god se u Trebinju
zvao Sikirićem i u čiju bi se god kuću udala cura od Sikirića počeo se
pomalo osjećati Habsburgom. Čim bi kona spomenula kuma Stevu iz
Nikšića koji će doći za Uskrs i donijeti tri njeguška pršuta, mogla je
očekivati odgovor: E, a šta li će nama poslati naš kum iz Beča! Jebeš
kuma Stevu iz Nikšića ako je tvoj kum austrijski car! Kona bi oborila
pogled, bijes joj se skupljao u uglovima usana, a carska bi je svojta tad
nudila još jednim ildžanom kafe. Samo da čuje kakvim će ga glasom
odbiti. E, a sad je došlo vrijeme da se izravnaju računi! Rafo se vješao o
granu šljive i carska je kruna popadala s mnogih glava.
Ivanova sramota manje ih je uznemirila. Iako je najstariji i njegova
se slušala ne samo među mlađom braćom, nego i u zetovskim kućama,
lako će ga se odreći, jer nije ni prvi ni zadnji koji zbog vlastite
budalaštine gubi pamet i ugled. Ako prokletstva i bude, ono će pasti
samo na njegovu kuću i kuće njegove djece. Sestre će ga olajati, braća će
zakatančiti kapije i prešutjeti ga, i neće proći puno vremena, a čaršija će
zaboraviti tko je kome brat. Ivanu je to bilo jasno. Nije opalio iz puške
koju je pronio čaršijom, a Medžid Bašaga vratio se u Dubrovnik.
Najstariji Sikirić urušio se kao stup od krečnjaka. Ostao mu je samo
jedan adut u rukama, ali taj je bio najjači. Carsko je kumče ležalo u
njegovoj kući.
Šta ti bi, bolan ne bio?, gledao ga je kao što orao gleda svoje bolesno
ptiče i najradije bi mu iskljucao mozak. Ništa, ptiče se skupilo ispod
jorgana zagledano u nešto što je mimo svega u šta se u tom času dalo
gledati. Kako ništa?, škrgutao je Ivan. Ništa mu nije odgovorio, mislio je
– proći će. Kako ništa?, zagrmi nad njim, znaš li šta si nam svima
napravio, krvavu ti nedelju jebem? Rafo nije odgovarao i nije se micao.
Nastojao je da se ne primijeti ni kako diše, ni da ga ima. Glava mu je bila
prazna, promicale su krzotine sinoćnjih snova, zmca prašine tonula su u
dubini pogleda i završavala u bljesku jedne sunčeve zrake. Odgovaraj!,
urlao je Ivan. Odgovaraj! Dječak se sjetio Alijinih prstiju. Dva su bila
neobična, palac i kažiprst. Nokat im je bio iste veličine i oblika, na lijevoj
kao i na desnoj ruci. Pogledao je svoje prste. Nokti se jako razlikuju. Kod
svih, osim kod Alije. Palac i kažiprst Aliji su bili kao braća blizanci. Što si
se morao u nevrijeme okotiti, proklet bio, da bi li bio, što si izlazio na
svijet kopile vrazije, što te ne zadavismo prvog dana..., zavijao je Ivan
glasom narikače. Rafo se nasmijao.
Mogao ga je ubiti, ne bi bila šteta, niti bi kome bilo žao. A vjerojatno
ne bi ni robijao. Mogao ga je zadaviti i rekli bi da je umro od posljedica
vješanja. Cijelo Trebinje zna da se vješao. Bio bi veliki sprovod, došli bi
vojni predstavnici i carski popovi, a sramota bi se s vremenom
zaboravila. Uostalom, careva je taman koliko i Ivanova. Sigurno bi ga
zadavio čim se počeo smijati! Zakrenuo bi mu vratom kao božićnom
tukcu da mu u glavi nije bilo i ono što duguje Medžidu Bašagi i ono što
mu pokušavaju oduzeti čaršija i familija. Završit će Rafo škole, otići će
Rafo u Beč, svijet će za Rafu znat, na dvoru će Rafo dobit namještenje...
A tko će biti jedini zaslužan i tko je Rafu od smrti oteo i na život uputio?
Ivan! Nitko drugi nego Ivan! Nije Rafo od svih Sikirića, nego je samo od
njega i od Franje Josipa! Svi drugi bi Rafu zadavili kao da nije ljudsko
čeljade, nego mačić ili pseto! U Trebišnjicu bi oni njega, da mu tijelo
nikad ne izađe na svjetlo dana.
Vlak je krenuo s pola sata zakašnjenja. Dječak je sjedio uz prozor.
Bio je blijed i potpuno praznog pogleda. Je l bolestan?, pitao je
kondukter. Ma šta bolestan, jabuka moja rumena!, odgovorio je Ivan
blesavo se osmjehujući uniformi. A jes ti rumen, ko teleća guzica,
prezrivo će kondukter, očito povrijeđen razlikom izmedu svoje odore i
odrpanog Ivanovog odijela. Otkako je željeznica pojeftinila svako govno
se njome vozi. Uskoro će i živu prasad puštati u vagone, a taman smo
počeli postajati gospoda – mislio je službenik carskih željeznica, sve se
nadajući da će se Ivan pobuniti pa da ga izbaci iz vlaka. Ali on se nije
bunio. Bio je smjeran i uplašen pred činjenicom da prvi puta ide na
ovako dalek put. Ne bi da ne mora, ne bi ni da je glava u pitanju! Strašile
su ga željezničarske uniforme, strašila ga je pomisao da će doći u
Sarajevo i da se tamo neće snaći, da neće znati kako bi Rafu doveo do tih
časnih sestara. Od maloga nema pomoći. Već treći dan nije riječ
progovorio. Možeš ga udarati po glavi, možeš ga kandžijati po goloj
guzici, možeš ga tjerati da kleči na kukuruzu i vrbovom šibom ga voštiti
po tabanima – sve je to Ivan probao – ali on ni mukaeta, ni riječi iz sebe
ne daje. Samo šuti i tek kad mu pod kandžijom prsne koža na leđima
zaskiči, božemiprosti, ko da je hajvan ili ko da mu je duša na jednom, a
guzica na drugom kraju svijeta. Zadnje što je rekao bilo je da se ne vraća
u Sarajevo. Ha budale, ne vraća se na carske škole! Takvu besmislicu
Ivan još nije čuo. Možeš osramotiti brata rođenoga, možeš pljunuti na
one koji su te rodili, možeš gospodinu Bogu uzvratiti bosanskim grbom
kad te upita za zdravlje, možeš na sebe dignuti ruku, ali na carsku
milost i kumstvo se, dragi moj, ne udara! Otprilike to mu je rekao, ili
slično tome... Ama ne baš tim riječima jer Ivan s riječima ne stoji
najbolje, a i sludio ga je u trenutku, pa je možda rekao nešto drugo, a
može biti da ništa nije ni rekao, nego ga je samo ljasnuo preko usta, ali
smisao je bio taj. Možes osramotiti brata rođenoga..., šaptao je Ivan da ga
nitko ne čuje, onako za sebe i ponosan kako je pametne riječi smislio.
Njima je rastjerivao uvredu koju mu je nanio kondukter. Čuj, teleća
guzica! E, dat će on njemu teleću guzicu kad Rafo završi škole. Naći će
ga, zveknut mu šamarčinu i naložiti da ga otpuste...
Hoćeš li burek?, pitao ga je dok su preko mostarske stanice išli
prema biljetamici. Držao ga je za ovratnik, što je sigurno – sigurno je, ali
Rafo opet ništa nije odgovorio. I ne mora! Javit će se on kad ogladni.
Nijedan se nije ubio tako što je prestao jesti pa neće ni on, mudrovao je
Ivan i sebi kupio burek. Debeli buregdžija mu ga je pružio umotanog u
novine, a onom prije – bit će da je neki Švabo – prodao je burek u inom
bijelom papim. Tačno se vidjelo: bunt iskidanih novina i ino poslagani
tanki svežanj gospodskog papira. Pa kako bi koga procijenio tako je i
burek umotavao jal u jedno, jal u drugo. A za svakoga je koštalo
jednako! Bio je ozlojeđen, ali se opet nije usudio prigovoriti. Jasno mu je
da je svijet naopako nasađen, ali baš ovako i ovoliko, to je i za Ivana bilo
previše. Žvakao je svoj burek, mast mu se cijedila niz bradu, grizao je
nizove gotskih slova otisnutih na tijestu i uvjeravao samog sebe da ga
vrag više neće natjerati da se zaputi ovoliko daleko od kuće. Možda
nismo tako ini ljudi, možda smrdimo na luk i rakiju, ali nismo brate
takvi da jedne papire imamo za sirotinju, a druge za bogate.
Sad miruj tu, rekao je, raskomotio se u crvenoj fotelji sarajevske
kompozicije pa izvadio šišu s rakijom. Burek nije bio baš neki, previše
luka a krumpir nekako užegao, te je šljivom pokušao gasiti urnebes u
želucu. U torbak je za svaki slučaj spremio lanac i katanac, da priveže
Rafu ako mu se prispava, ali sad mu je bilo malo neugodno od svijeta.
Šta će reći kondukteri ako ga vide da malog stavlja u okove? Jest da je
njegov, jest da se nitko nema prava miješati u to šta činiš s mesom svoga
mesa, ali opet – svijet je svakakav. Podsmjehivat će mu se i dobacit će
svašta, a Ivanu je milije da mu se više ne obraćaju. Samo neka ga ne
gledaju, neka ga za njih nema.
Nemoj da bi se pomako jer ću ti noge polomit!, upozorio je dječaka
prije nego što se kapom pokrio preko očiju i potonuo u san u kojem je
pokušao miriti isklijali luk i ukvaren glamočki krumpir koji se tko zna
koliko puta smrznuo na mrazu prije negoli je došao u Ivanov burek.
Kloparali su kotači kompozicije u pravilnome ritmu, kao da nepogrešiva
Božja ruka trese crkvena zvona i poziva stado na pokajanje. Bliži se
potop i sigurni su samo oni koji imaju najmanje za izgubiti. Ivan je imao
manje od najmanjega te je mogao tonuti dublje od svih putnika ove
kompozicije.
Probudilo ga je bolno bubnjanje u sljepoočnicama. Pomislio je da
bol dolazi od zvuka kotača, čvrsto je stegnuo dječaka za podlakticu,
Rafo je tiho jauknuo, znači tu je!, a onda je osjetio da mu se nešto čudno
dešava u utrobi. Čuo je panično dozivanje vlastitih crijeva, sve manja je
bila moć mišića koji je pokušavao zadržati ono što je kuljalo van. Kuljala
je žarka vatra, masna, bolna i slipava. Nije znao što da učini! Ili će
iskočiti iz vlaka i posrati se kao čovjek, pa makar mu Rafo pobjegao, ili
će zadržati vatru u sebi i zaštititi pravo najstarijega sina, obraniti obraz
pred trebinjskom čaršijom, spasiti dušu... Ono što jedino ne smije jest
da se uneredi u gaće! Osjetit će se smrad i progutat će ga njihov prezir,
izbacit će ga iz vlaka, tresnuti cokulom u slabine... Kompozicija je sporo
milila uz Ivan planinu, skoro da je već zastajala, njemu je pucala glava i
svjetlaci su mu izbijali pred očima. Svim silama stežući najvažniji mišić
svoga tijela, ugrabio je lanac iz torbaka i bez da je izgovorio riječ krenuo
je dječaku okivati i katančiti noge. Nije ga bilo briga hoće li ga
kondukteri vidjeti, stegnuo je lanac što je jače mogao, a onda je u
posljednjim trenucima svoje neusranosti potrčao niz vagon, putnici su
ga zbunjeno gledali, gospođa sa šeširom je poskočila i namrštila se – da
nije džeparoš koji bježi od redarstvenika! – torbica je srećom bila na
svome mjestu, jer je on već iskočio iz vlaka. Sapleo se o nekakvo granje i
tresnuo posred kamenja, mišić je popustio, mlazić je šiknuo u gaće, ali
dovoljno brzo se Ivan sabrao, skinuo se i uz praskav cvilež ispustio iz
sebe vodu, vatru i nepodnošljiv smrad probavljene šljivovice. Glava ga je
nepodnošljivo boljela, sklopio je oči i napeo se da izbaci ono što je
ostalo. Zatim je, ne gubeći vrijeme s brisanjem, navukao gaće i potrčao
prema vlaku. Užas ljudskoga srca zna biti takav da čovjek više ne osjeti
bol. Trčao je kao nikad u životu.
Legenda o carskom kumčetu je dovršena jer su Ivanu Sikiriću
proradila crijeva kada je kompozicija vlaka na liniji Mostar-Sarajevo
bila skoro na vrhu Ivan planine koja Hercegovinu dijeli od Bosne,
sprečava prodor mediteranske klime prema Sarajevu i predstavlja
iskušenje arhitektima i konstruktorima željezničkog reda vožnje jer
nema lokomotive koja bi se uz Ivan planinu uzverala brzinom većom od
ljudskoga koraka. Ali čim pređe vrh i prijevoj kod Bradine, kompozicija
se punom brzinom sjuri prema zlatnim dolinama i Sarajevskom polju,
da ju ni najbrži arapski konji ne bi stigli. Uzalud je Ivan Sikirić trčao za
posljednjim vagonom, uzalud je dozivao i proklinjao kroz noć. Ostao je
sam usred nepoznate zemlje u kojoj se čulo samo zavijanje vukova i
daleki jecaji šumskih vila i vilenjaka. Srećom, bila je to godina bez
snijega i oštroga mraza jer bi se inače do jutra smrznuo.
Prijavili su Ra in nestanak, raspitivali se na sve strane, je li ga netko
vidio?, je li se šta čulo?, ima li gdje djece za koju se ne zna čija su?, i
potrošili su svu ušteđevinu na lažne dojave i uhode koje su slali sve do
Bihaća, Višegrada i Brodskih vrata. Ali dječak kao da je u zemlju propao.
Iz sarajevske gimnazije stigao je upit zašto se Rafo Sikirić nije pojavio
na nastavi, dvije časne sestre su svakoga tjedna slale pisma s molbom
da im se jave, dolazili su i neki ljudi iz policije, sumnjalo se da familija
sprečava dječaka da se vrati u školu...
Nakon mjesec dana stigao je zapečaćeni dopis gimnazijskoga
direktora Ivana Polaka, u kojem se učenik prvoga razreda Rafo Sikirić
izvješćuje da je zbog nepoštivanja discipline i zbog neopravdanih sati
isključen iz škole i da je ista odluka proslijeđena ministru prosvjete
osobno. Tri tjedna kasnije je umjesto carske apanaže stigao zahtjev za
povrat novca od prethodnoga mjeseca. To je Sikirićima bio znak da se
car Franjo Josip odrekao svog kumčeta, a da ne zna je li dječak živ ili
mrtav. Umjesto da se zabrine, umjesto da pošalje ljude da ga traže po
cijeloj carevini i umjesto da postupi onako kako u nevoljama postupaju
kumovi, car je zatražio da mu vrate novac! Gorko su se u zimu te 1892.
godine Sikirići razočarali u Monarhiju.
Čaršija je zlurado gledala na njihovu tragediju, ali bez obzira na to –
ugled Habsburga u cijelom je Trebinju pao na niske grane! Nije to ona
država kakvoj su se nadali, niti se njezin car jednako odnosi prema svim
svojim podanicima. Ili je u Beču kumstvo bez ikakve vrijednosti?
Svejedno o čemu se radilo, ali narodu nije bilo pravo. Ni s Dvora, ni iz
sarajevske uprave, više nikada nije stigao nikakav dopis u vezi carskoga
kumčeta. Sikirići su vratili novac i još su platili kamate i taksene marke.
 А Ivan se iz svega bio naprosto isključio. Pred njim Rafu nisu smjeli
ni spomenuti: ni njega, ni Franju Josipa, ni čaršiju, ni bilo šta od svega
što mu je bilo važno i što ga je ikad tištalo. Rijetko je silazio u grad,
bavio se svojim pčelama, a kad bi ga zapeklo sjećanje, prstom bi
dotakao brazgotinu na obrazu i odmah sve zaboravio. Živio je tako još
pet godina, a onda ga je kišnoga proljeća 1898., dok je raskivao košnice,
napalo i izujedalo jato stršljenova. Zavukle se beštije u košnicu,
poubijale pčele i naselile se. Dovukao se do kuće i malo zatim umro.
Pred sprovod nisu otkrivali sanduk, jer je bio tako izobličenog lica da
komšije ne bi povjerovale da je to Ivan.
Proći će više od deset godina prije nego što Rafo Sikirić kao oženjen
čovjek ponovo dođe u rodni grad. Jedni ga nisu prepoznali, a drugi ga
nisu htjeli prepoznati. Upitao je braću je li što od imanja njegovo. Rekli
su mu da nije, i neka se ne igra glavom pa da pita drugi put! Niti je
upitao drugi put, niti je ikoga od familije nakon toga vidio. Radio je kao
stanični nosač u Konjicu, čistio je mostarski kolodvor i mljeo kukuruz
kod nekog bozadžije, spavao u njegovom podrumu i pravio se da ništa
ne osjeća kad bi ga noću debeli starac drhtavo dodirnuo, pretovarivao je
brodove kod Metkovića, prenosio švercerski duhan do Splita i
Šibenika...
Rastao je i izrastao poput korova uz prugu, bezvoljan kakvim ga je
Bog dao i vazda sam, bez potrebe za prijateljima i društvom. Ono što ga
je održavalo bio је užas koji je pretrpio dok je obješen visio na avlijskoj
šljivi. Radio je po cijeli dan, da poslije može spavati slobodan, bez misli i
snova.
U Dubrovniku se zatekao jer u Metkoviću više nije bilo posla, a pao
je veliki snijeg i nije se moglo prema Konjicu i Jablanici. Zaposlio se u
gruškoj luci i našao stan kod babe Petke, stare cure i posljednjeg
izdanka nekad ugledne kapetanske obitelji, teške pijandure koja je, što
od starosti, što od alkohola, bila već malo pošemerila. Nakon što je
rasprodala vrednije pokućstvo, očeve pomorske dnevnike, djedovu
kolekciju lula – bilo ih je nekoliko stotina, sa svih kontinenata, od drva,
gline i jedna, grčka, od kamena, šesnaest zavjetnih slika – najstarija je
bila iz vremena pred Stogodišnji rat, i bezbrojne pomorske i
zemljopisne mape crtane perima najvećih portugalskih, engleskih i
bokeljskih majstora, baba Petka više nije imala odakle dobaviti novac za
rakiju pa je mjesecima po luci tražila nekoga koga će primiti na stan.
Mornari na čekanju, radnici na istovaru i svakojaki besposličari koji se
skupljaju u svim lukama i na svim željezničkim stanicama na svijetu
odreda su odbijali babinu ponudu. Najprije, bila je skupa – tražila je
bocu rakije svaka dva dana, što je u to vrijeme koštalo ozbiljan novac, a
onda – baš i nije djelovala kao netko kod koga bi čovjek bez velike
potrebe prespavao7. Malena i pogrbljena, golemoga vještičjeg nosa na
mršavome licu, sva u nečuveno prljavim dronjcima, vonjala je po svim
najneugodnijim vonjevima koje ljudski nos može zamisliti. Prvo bi
stigao smrad, a tek onda se pojavljivala ona deklamirajući poput
novinskoga kolportera: Pošteno muško na stan primam, ništa kurve,
ništa šporkecuni! Lučki su je radnici prozvali baba Smrduša i počeli je
tjerati od sebe. To bi ju vazda iznenadilo! Na svako marškanje baba bi se
pokunjila i još malo smanjila i tad se primjećivalo da ima molećiv
pogled psa koji je uvjeren da su ljudi bića koja ne izlaze van bez kostiju
u džepovima. Odšepesala bi do sljedećeg broda na istovaru i jednako se
iznenađivala kad bi je opet otjerali. Koliko god je puta čula ružnu riječ,
baba Petka se na nju nije naviknula. Kad bi radnici oko podne
marendavali pa bi im došlo da za desert nekoga podjebavaju, jedan bi
uzeo bocu u kojoj je ostalo još prst vina i viknuo bi: Smrduša, oš se
napit? Baba bi se ozarila poput Eve kad je vidjela prvi izlazak sunca, i
krenula prema boci. Trčala je, ukoliko se to moglo nazvati trčanjem,
saplitala se i padala, i taman kad bi se dogegala, boca bi odletjela u
more, svi bi se histerično smijali, a glavni u psini bi govorio: Ajde
Smrduša, skači za vinom, da nam više ne smrdiš!
Isti se igrokaz ponavljao iz dana u dan, a da se ni za jotu ništa nije
mijenjalo. Baba bi svaki put poletjela prema boci, boca je uvijek letjela u
more, radnici su se s jednakim oduševljenjem smijali.
Rafo je odbio babu Petku kad mu je nudila stan, iz istih razloga zbog
kojih su je odbijali i drugi, ali nije sudjelovao u šalama na njezin račun,
niti je marendavao u grupi. Uzalud se, međutim, pokušavao skloniti da
ne vidi i ne čuje. Gdje god bi si našao mjesto da razlomi kruh i izreže
slaninu, u svakome zakutku gruške luke i na stotinu metara uokolo, čuo
se smijeh. I znalo se da opet muče babu Smrdušu. To ga je počelo
izbezumljivati, urušavao se njegov dnevni mir, svakidašnja tegoba duše
izvrgnula se u divlju ustitranost, u nešto što je sličilo odjecima hodnika
sarajevske gimnazije. Napeto je iščekivao smijeh, a kad bi ga čuo
dolazilo mu je da udara glavom o kamene lučke podzide. Mogao je
birati: ili da bježi iz Dubrovnika, ili da se nastani kod babe Smrduše i
kupuje joj rakiju.
Villa Rosa Bella bila je najveća i najljepša građevina na istočnome
ulazu u grad, sagrađena 1771. kao vjerna kopija kuće u Perastu u kojoj
je živjela neka Ruža, mjesna ljepotica i neostvarena ljubav Petkinog
šukundjeda. On je kao mladić pješice odlazio u Boku, pjevao pod
Ružinim prozorima i uzalud iskao njezino srce koje je bilo obećano
starom venecijanskom trgovcu. Čim mu umre žena i prođe godina
žalosti, doći će Mlečanin po Ružu i odvesti je sa sobom. Sve je činio
Petkin šukundjed da promijeni ono što je bilo zapisano i izgleda je da je
tome, barem što se tiče Ruže i njezinih želja, imao i nekog uspjeha.
Međutim, kako je sudbinu nemoguće prevariti, Ruža se razboljela i u
jednom ljetnom mjesecu prešla put od najljepše Bokeljke do hladnoga
groba. Venecijanski trgovac izgubio je novac i onu koja će ga paziti u
starosti, a mladi je Dubrovčanin ostao bez ljubavi svoga života. Zarekao
se da se nikada neće ženiti i pošao na more. Bio je ludo hrabar, radio
kao kapetan i na trgovačkim i na ratnim brodovima – u službi više
vojski i država, odlučan da kosti ostavi na dnu nekog mora i da ga
pamte po herojskoj legendi, a ne po nesretnoj ljubavi. Smrt ga,
međutim, nije htjela i vratio se doma. Pod stare dane silno bogat, ali
jednako vjeran Ružinoj uspomeni. Dao je da mu se sagradi kuća koja će
u svakom detalju biti istovjetna njezinoj. Slao je crtače i graditelje u
Perast i veliki novac potrošio na to da im Ružini rođaci dopuste da
precrtaju i premjere unutrašnji raspored. Tako je nastala Villa Rosa
Bella, savršena arhitektonska uspomena, a on je svoje posljednje godine
trošio u melankoliji obilaska soba u kojima je boravila Ruža. Sagradio je
kuću da bi prešao prag koji je za njega bio zabranjen. Sjedio je i pušio
lulu uz prozor ispod kojeg je Ruži pjevao ljubavne pjesme.
Prekršio je vlastiti zavjet i pred smrt se oženio za
sedamnaestogodišnju seljančicu iz Konavala. Nije bila naročito lijepa,
još manje marljiva i pametna, ali se zvala Ruža. Ta je Konavoka bila
šukunbaba babe Petke i prva vladarica Ville Rosa Bella.
Izvana gledano kameno je zdanje sačuvalo svoju izvornu ljepotu, ali
onaj tko bi ušao unutra, a takvoga prije Rafe nije bilo barem petnaest
godina, zatekao bi nešto što je više sličilo donjim odajama pakla – gdje
se ohole francuske grešnice umjesto u parfemu kupaju u vlastitim
govnima – nego domu davne obiteljske slave i ljubavne nesreće. Baba
Petka valjda nikad nije iznosila smeće van, niti je ijednoj stvari koju nije
mogla prodati priznavala vrijednost. Trunule su po podu skupocjene
haljine, crvi su se mrijestili u buntovima neupotrijebljene svile,
raspadale su se u orgiji moljaca svečane kapetanske uniforme. A u toj
uglavnom bezobličnoj masi svega i svačega, najstrašnije su djelovali
godinama stari ostaci hrane. Rafo je vidio cijeli nedirnut kruh, valjda iz
vremena kad je baba Petka kod drugih znala izazvati samilost, koji je
bio zelen kao staro crkveno zvono, po kojem su nepoznata stvorenja
isplela ino paučinasto runo usred kojega su u starozavjetnome
zajedništvu živjele kolonije svakakve gamadi. Kako ih nisu uništavali i
kako u Villi Rosa Bella nisu imali prirodnih neprijatelja, crvi, moljci,
mokrice, mravi, žohari, gliste, ose, leptiri, stršljenovi, gujavice, lažibube
i uholaži, poprimili su nešto od običaja dostojanstvenih stvorova. Poput
lava je na vrhu polomoljenog svijećnjaka, prekrštenih nogu i pospanog
pogleda, ležao žohar veličine prepeličijeg jajeta i Rafu gledao ravno u
oči. Nešto bi ga i priupitao, ali mu je bilo lijeno.
Donio je lopatu i kariolu i pobacao smeće iz svoje sobe. Okrečio je
zidove i nalio vapna u rupe u kojima je boravio višak živoga svijeta,
oribao je pod na koji je onda prostro svoj dušek. Taj dušek će, uz veliki
vojnički sanduk, ostati jedina stvar u sobi. Predložio je babi Petki da
tako očisti cijelu kuću. Upamti jedno, ја sam u ovoj kući gospodar i knez,
odgovorila je uvrijeđeno i dva dana nije s njim razgovarala. Tu nema
babe Smrduše, nije ti Villa Rosa Bella gruška luka, još mu je rekla i Rafo
je shvatio da se u babin život ne smije petljati. Ona više nije bila od ovog
svijeta, ali ako nisi osjetljiv na prljavštinu, ako se ne plašiš bolesti i ako
nisi pretjerano praznovjeran, možeš uz nju živjeti. U kući je bila tiha,
progovarala bi samo ako je on to htio, po cijele dane se grijala uz
kuhinjski štednjak, pila rakiju i grickala glavicu crnog luka. Rafo ju nije
vidio da jede išta osim luka. Dva-tri puta joj je donosio sira i slanine, a
baba bi ga s gadljivim izrazom odbijala: Nisam ti ja više mladica, masno
mi teško pada na drob. O luku i rakiji provodila je dane i više nije
odlazila u luku.
 Ne možeš zaboravit zlo koje ti naprave, rekla je jednom, ne mozeš biti
gospođa među beštijama.
Rafo je kupovao rakiju za stanarinu gdje god bi stigao. U početku je
vodio računa o tome da ne kupi ni najskuplju, ni najjeftiniju, ali je vidio
da je babi svejedno. Samo neka je jaka, neka je ljuta, a je li lozovača,
šljivovica, rogačuša ili govnovača – pričalo se, naime, da Crnogorci
prave rakiju od ovčjih i kozjih brabonjaka – to je babi Petki bilo
svejedno. Još kad bi joj donio i bocun vina ili prošeka, ona je bila
najsretnije čeljade na svijetu. Zacaklile bi joj se oči, a kad bi se
osmjehivala Ra i se činilo kao da je zamirisalo polje lavande. Sjeo bi kraj
nje i po tko zna koji put slušao priču o tome kako je sagrađena Villa
Rosa Bella i kako je babin šukundjed pješačio u Perast da pjeva balade
lijepoj Ruži. Samo u toj priči i samo uz pomoć rakije i vina Petka je
djelovala potpuno bistro. E, blesav li je bio nono mog noneta, Bog da mu
dušu prosti, govorila je nakon što bi se slatko ismijala njegovoj ludoj
glavi i tome kako je starac sjedio uz prozor i zamišljao sebe mladića
kako doziva jedinu ljubav svoga života.
U mene je mlada kćer, a i ti si vidim mlad, rekao mu je Niko Azinović
kod kojeg je mjesecima ranije kupovao rakiju.
Zove se Kata. Moja kćer. I lijepa je ko slika, rekao mu je kad je došao
sljedeći put.
Vrijeme vam je. I njoj i tebi, nastavio je Niko dva dana kasnije.
Hoćeš li ju barem pogledati?, pitao ga je sljedeći put. Rafo mu ništa
nije odgovarao, pravio se da ne čuje ili da ga ne zanima ono što mu se
govori, ali kada je opet došao po rakiju, nije ga dočekao Niko. Zbunjenoj
curi drhtale su ruke dok je pretakala rakiju, pogledivala ga je ispod oka,
pa se malo mrštila, ali nije ništa rekla.
Ti se njoj sviđaš!, rekao je Niko sljedeći put. Rafo opet nije odgovorio,
ali otac više nije ni očekivao odgovor. Sve je išlo logičnome razrješenju i
on je bio zadovoljan.
Što je bilo Niki Azinoviću, siromašnom ali poštovanom udovcu, da
kćer daje za čovjeka koji nije iz grada, nema korijena ni obitelji, kuće,
ugleda, ni mjesta pod suncem? Ovim pitanjem bavit će se šire
susjedstvo sve dok cijeli naraštaj ne završi pod kamenim pločama na
Boninovu. Dok svi ne pomru neće prestati čuđenje, a odgovor – premda
jednostavan i shvatljiv čim promisliš srcem a ne glavom – nikad im neće
doći u pamet. Niko je tražio baš takvoga zeta jer nije htio ostati sam.
Katu je volio onom ljubavlju koja nije mogla preboljeti njezinu pokojnu
majku i hvatao ga je užas pred mogućnošću da je pusti u tuđu kuću.
Drugu, Angelinu, pustit će da ide i još će mu biti drago ako ode, ali ona
je nešto drugo i nije se ćaći od srca otkinula. Kako to ljudi ne mogu
shvatiti i odakle pomisao da je roditelju jednako drago svako dijete?
Nekima možda i jest, ali Niki nije bilo. Našao je zeta po mjeri svojih
osjećaja, a – vjerovao je – i po mjeri domaćinske pameti: Rafo mu se
učinio solidnim mladićem i uzornim siromahom kojeg je nevolja – jer
što bi drugo? – natjerala da živi kod babe Petke. Nije imao nikoga svoga,
a odavao je dojam muža koji će se brinuti o ženi. Koji bi se muškarac
više brinuo od onoga čije imanje počinje i počiva na ženidbi? Tako je
mislio Niko Azinović i ostao je uvjeren kako se nije prevario.
Iz Ra ine perspektive sve je izgledalo malo drukčije. Povjerovao je
da se sviđa Kati, a i sviđao joj se, kao što će uskoro povjerovati i u to da
ga ona voli. Nije baš bio načistu što bi njemu to sviđanje i voljenje
trebali značiti, ali zašto bi se opirao? Kata je dobro podnosila njegovu
šutnju. Katin otac nije očekivao da mu se odgovara na postavljena
pitanja. Ni jedno ni drugo nisu remetili njegov mir. Bolji bi rod teško
našao. Klimnuo je glavom i to je bio njegov pristanak.
U neprekinutoj povijesti samoće Rafe Sikirića jedini izuzetak bila je
kćer Regina. Na dan njegove smrti, 12. veljače 1924., samo je ona
nekoga stvarno izgubila, jer ga je samo Regina željela onakvog kakav je
bio. Svi ostali Rafe su se kad-tad odrekli, vidjeli su ga drukčijim nego što
je bio, ili su ga pokušavali mijenjati. I nikoga osim nju nije mučila savjest
zbog načina na koji je otišao.
A savjest je dobar svjedok smrti. Bolji od suza i svakog izrečenog ili
neizrečenog žalovanja. Preživjeli osjećaju krivnju pred umrlima i ta je
krivnja jedino što ih veže za svijet sjena. Krivnja je ono što mrtvi
roditelji ostavljaju svojoj djeci i po čemu ona postaju odrasli ljudi. Ako
krivnje nema, tada nije bilo ni oca i majke. Zapravo, tada oni nisu bili
roditelji rođenoj djeci. Regina je, dakle, bila Ra ino dijete i s njom je
nastavljena njegova loza. Na dan njegove smrti još nije navršila
devetnaestu, ali na dušu je primila veliku muku kakva se teško nosi i po
kojoj se prepoznaje čista i nepatvorena nesreća. Plemenitost nesreće
zavisi, međutim, od načina na koji se kroz život nosi.
 II

Kiša je bez prestanka padala već dvadeset sedmi dan. U portu su jedan
za drugim tonuli kaići za koje se više nije imao tko brinuti, žene u crnini
virile su iza zastora i sklanjale glavu čim bi se na putu pojavili ljudi.
Vojsku je bolje ne vidjeti, jer ne znaš što traži. A svi drugi koji mogu
naići su gori od vojske. Od Hercegovine se od prije nekog vremena
svako malo spuštao gladni svijet, horde izbezumljenih divljaka
pristizale su iz Bosne i Crne Gore, pljačkale sve pred sobom i nastavljale
uz obalu, prema Trstenom i još dalje prema Zaostrogu i Makarskoj.
Pravu istinu o događajima na frontu teško je itko mogao znati.
Austrijska propaganda je širila vijesti da je Srbija pred padom i da
vojska i narod bježe prema Albaniji. Talijanski brodovi se, navodno,
približavaju Dubrovniku. Francuzima i Englezima ni traga ni glasa.
Reklo bi se da je austrijski car već dobio rat. Ali hrane je sve manje,
seljaci su do u nebesa podigli cijene krumpiru i žitu, a vlast kao da se
nekako povukla u sebe. Mrznu se u svojim kancelarijama, kao da čekaju
na koju će stranu okrenuti mokri limeni pijevci na krovovima
osmatračnica. Niko Azinović sjedi u mraku konobe i s trojicom sebi
sličnih vodi raspravu o tome u kojoj dobi dijete stekne ljudsku dušu.
Uskoro će godina otkako mu je umro unuk, a don Ivan je odbio voditi
sprovod i nije htio držati zadušnicu. Dječak se zvao Angelino. To ime su
mu dali ne bi li ga zaštitilo – jer se ranije rodio i bio je manji od štruce
sirotinjskoga kruha. Ali ga je mala sestra prozvala Lino. Nije kršten na
vrijeme, ali ne zato što Kata i Rafo nisu obavili svoje. Jesu, triput su išli u
župni dvor, ali isti taj don Ivan nije imao vremena. Jest da se tih dana i
mjeseci puno umiralo, jest da je pop imao prečih poslova i da je valjalo
krstiti djecu onih koji su ga mogli bolje pogostiti, ali ako je već tako i
ako je don Ivanova greška što je Lino preminuo kao nekrštena duša, zar
ga je smio zemlji prepustiti kao psa?
Nije, začuo se prvi glas iz mraka. Dabome da nije, potvrdio je drugi.
Šta znaju popi! Na istoj su deredži i s bogom i s vragom, ljutio se treći.
Niko je povukao dim.
Na čas se razgorio žar cigarete smiješane od sušene metvice i
prstohvata duhana, i kratko osvijetlio lica ljudi. Jedno je bilo neprirodno
debelo, glave nasađene na tijelu koje je izgledalo kao ona kugla za
razbijanje trulih brodova, i žmirkalo je sitnim zbijenim očicama. Drugo
lice izgledalo je pretjerano izduženo, s konjskom vilicom i izrazom
čuđenja koji je, po svoj prilici, više stvar izionomije, nego što se lice
nečemu čudilo. Treće lice bilo je sitno i skoro skriveno ispod јаkо
prevelike francuske kape. Na tronošcu ispred bačve sjedila je
desetogodišnja djevojčica. Bila je lijepa. Njezino lice pripadalo je
nekome tko se ne plaši. I najviše od svega želi pokazati da se ne plaši.
Akо nije kršteno, to ne znači da je bilo bez duše, nego da mu duša nije
krštena, rekao je Debeli. Turci su nekršteni, a veli se da i oni imaju dušu,
potvrdio je Izduženi. Nije da se veli, nego je imaju ko i svi drugi, pobunio
treći. Niko je povukao dim i vidjelo se da su se prva dvojica smrknula, a
treći se rogušio. Na čijoj su Turci strani?, upita Debeli zajedljivo.
Neutralni. Ko govno od mlade!, reče Izduženi. Glava pod francuzicom
nije se javila. Trajalo je iščekivanje u kojem je Debeli glasno soptao,
Izduženi je coktao jezikom ne bi li isprovocirao odgovor, djed Niko je
disao, djevojčica bi među stotinama uzdaha prepoznala njegov. Naćulila
je uši da čuje diše li treći, ali otamo gdje je on sjedio nije dopirao
nikakav zvuk. Zabavljalo ju je to što ga više nema. A onda je pomislila da
ga zaista nema. Umro je kao Lino. Naprosto prestao disati. Može se
dogoditi svakome. Rat je. Djed Niko povukao je dim, ali ona nije bila
dovoljno brza. Nije stigla vidjela glavu pod francuzicom.
Nije mene briga za Tursku. Nemam mira jer ne znam što je bilo s tim
djetetom. I gdje je raspoređena njegova duša. To je moja krv, a vi mislite o
Turskoj jer se vaše krvi nije dotaklo, rekao je djed Niko. Kako nije..., htio je
nešto reći Izduženi. Tako, jer nije. Da jest, ne bi mislio o Turskoj,
prekinuo ga je djed. Ako još jednu progovori izbacit će ga van, pa neka
se misli i snalazi. A vani je kiša, pada i padat će zauvijek. Ili dok ne
prestane rat.
 Djed je neki dan rekao da je dobro što pada i neka se molimo da
pada i na zapadnom frontu. Kad pada kiša ubijaju samo bombe i meci.
Ne ubijaju otrovi. Svaka kap spašava jedan ljudski život. Ako bude
dovoljno dugo padala svi ćemo biti spašeni. Čim zamiriše gorušica
umiru vojnici, rekao je admiral Sterk. On nije pravi admiral, nego je
obični urar, ali otkako se zaratilo pamet mu je pošla na kvasinu i govori
za sebe da je admiral. Ako mu povjeruješ – popravit će ti uru i prenijeti
povjerljive informacije sa zapadnog fronta. A ako se nasmiješ, ako kažeš
– Jozo ti si admiral onoliko koliko sam ja sveti Petar!, kao što mu je rekao
Antiša Bakunjin, onda ništa ni od ure, ni od vijesti s fronta. Lako ćeš s
vijestima, ali što ćeš ako ne znaš koje je vrijeme? Nakon što su Andrijica
Čurlin i Beko Albi otišli u rat, a Albi Abinun pobjegao u Ameriku pred
ratom, admiral Sterk ostao je jedini urar u gradu. Zalud mu se Bakunjin
ispričavao, klanjao do zemlje i kleo se da će ga on lično unaprijediti u
feldmaršala, nije mu htio popraviti zidnu uru! I sad Bakunjin ni po danu
ni po noći ne zna koja su doba! Potaraco bi crkve, pobio sve što nosi širit
– od cara do načelnika, ukinuo policiju, a sad više ne zna ni koliko je sati,
rugao se djed Niko Bakunjinu i govorio da se ne zna koji je veći ludonja
od njih dvojice, admiral Sterk ili Antiša Bakunjin. Ali slušao je pažljivo
informacije s fronta, vjerovao i pamtio i ono što ne razumije. Eto, na
primjer to da kad zamiriše gorušica umiru vojnici. Djevojčica nije znala
što je gorušica i nije ga pitala jer je mislila da se to mora znati. Ako ne
znaš, bolje ti je da ne govoriš da ne znaš. Njuškala je zrak i vjerovala da
će prepoznati miris gorušice ako jednom stane kiša. Prva ćе znati kad
počnu umirati vojnici.
Nema veće sile od Rusije, rekao je Debeli da prekine neugodni muk.
To mi ne znamo, živ se javio onaj s francuzicom. U Rusiji sunce izlazi
dvaput dnevno, insistirao je Debeli, jednom na zapadu, drugi put na
istoku. Hm, a ona je učila u školi da na istoku izlazi, na zapadu zalazi!
Očekivala je da mu djed Niko to kaže. Nije zbog toga Rusija sila, nego je
luda zemlja. Dobro se zna gdje sunce izlazi, svadljivo će Oživjeli. Ajde,
neka nas je i pametnih, uzdahnuo je Izduženi. Djed Niko je još jednom
povukao dim i bacio cigaretu pred noge. Nije je trebao gasiti jer je voda
već prodirala u konobu i cigareta se sama ugasila. Djevojčica je znala šta
slijedi. Djed je želio da sva trojica odu, ali nije znao kako bi im to rekao.
Isto je već danima. Dođu da se sklone od kiše, a onda nikako da odu.
Ništa nije znala o tim ljudima, ni kako se zovu, ni kamo su pošli. Ali
uvijek su na istome mjestu, baš pred njihovom konobom, pomišljali da
će pokisnuti. A djed bi ih primio unutra, počastio razblaženom
kvasinom i čekao da odu. Njega je zanimalo šta je bilo s Linovom
dušom, a njih trojica su se svađali. Svejedno oko čega. Ali zašto baš u
njihovoj konobi, kad djedu Niki nije bilo do svađe? Bio je uvijek ljut
nakon što odu. Ni on nije znao tko su ti ljudi, a možda nije znao ni
njihova imena. Djevojčica ga to nije pitala jer nije željela znati kako se
zovu. Ti ljudi nisu bili iz grada. Djed je rekao da ih nije viđao prije rata.
On ih se zapravo plašio. Prije nego što su prvi put pobjegli pred kišom u
njegovu konobu, djed se plašio samo Boga. To je govorio i ona mu je
vjerovala. Mogao ih je izbaciti, ali kako i zašto? Govorio je da ne zna.
Otišli su malo prije nego što se počelo smrkavati. Svaki dan isto.
Srećom, dani su bivali sve kraći. Nedaj Bože ako jednom zanoće, rekao je
djed materi. Ona je u kužini iskuhavala rublje, a otac je razvrstavao
brokve na ono malo svjetla što ga je stvarala vatra iz štednjaka. Braća su
se zaklonjena od pogleda natezala oko dvije kamene franje. Nedaj Bože,
nedaj Bože, ponavljao je i hodao s jednog na drugi kraj prostorije. Ili je
nešto tražio, ili se nečega pokušavao sjetiti. Pao je mrak i sad je sav život
bio na njemu. Važno je da ga jed što prije prođe, da mu nitko ne kaže
grubu riječ i da se braća ne potuku. Bude li tako zabavljat će ih dok ne
pozaspu.
Prije stotinu stotina godina, dok se još nije znalo da vjetar puše u
jedra i da se kolo na karoci vrti, prije nego je na svijetu bilo nekrštena
stvora, namjesto krša i kamenjara svud su bile guste borove šume. A u
njima su živjele vile i vilenjaci, bilo ih je više nego na svijetu ljudi. U tim je
šumama i ptica bilo više nego što ih sad igdje ima, medvjeda, lisica,
vukova i svakakvih stvorova kakvi se ne daju ni zamisliti. Sve je bilo
pitomo, jedno je drugom jelo s glave, jer nije bilo beštije koja bi drugoj
činila zlo. Jedino čega u tim šumama nije bilo jesu ljudi. Ako bi se koji
buzdo odvažio i u šumu zaputio, mater bi ga oplakala jer se nikad ne bi
vratio doma. Ni živ, ni mrtav, niti bi mu dušu na sudnji dan razabrali.
Takav je bio zakon! Nisu ga izmislili ljudi, ali ni gospodin Bog. Bio je to
zakon vila i vilenjaka. Čuvali su šumu od svega ljudskog i božijeg, a vi sad
pogađajte za koga! Ne, nisu je čuvali za vraga,jer bilo je to prije stotinu
stotina godina kad vrag još nije postojao. Vile i vilenjaci šumu su čuvali za
beštije, kao što su beštije čuvale šumu za njih. Tako bi ostalo do kraja
svijeta da se nije dogodilo ovo: U ribara Cipoliča razboljela se kćer, a u tu
je kćer bio zagledan mlad Lubinko. Momak pametan ko knjiga, dobar ko
dobro more, a tako lijep da niko ne bi znao reći ko šta je lijep. Ako bi ko
rekao da je išta lijepo ko Lubinko, svi bi se smijali i za tog govorili da je
ludov. Tražio je Lubinko lijeka za svoju Srdelicu, tražio ga od Boke pa do
Trsta, ali lijeka nigdje nije bilo. Izliječit je mogu samo džundžur bobe,
rekli su mu najbolji vidari. Znate li šta su džundžur bobe? Ne znate! E,
znat će te na kraju priče. Ni Lubinko nije znao šta su džundžur bobe, ni
vidari nisu znali i niko živ ko je prije stotinu stotina godina živio uz more
nije znao šta su džundžur bobe. Ali znalo se da ih ima samo s one strane
gustih vilinskih šuma koje su rasle tamo gdje su danas kamen i krš. Pa ko
od takve oboli boljke da mu zatrebaju džundžur bobe, taj ko da je već
umro. Ali nije mislio tako lijepi Lubinko, nego je sedam puta poljubio
svoju Srdelicu, da joj poljupci dotraju dok se ne vrati, pa je pošao u šumu
da pređe na drugu stranu, tamo gdje rastu dundžur bobe. Svi ga
odgovarali, odgovarao ga i stari Cipolić, govorio mu da će ga posiniti ako
ne ide, zaklinjao ga kćerinom ljepotom, ali se Lubinko nije dao odgovoriti.
Ako na svijetu ima džundžur boba, ja po njih moram ići – tako je rekao i
kroz šumu se zaputio. I čim je tri koraka napravio šuma ga je progutala.
Da je htio, više se nije mogao vratiti. Tako su vile uredile stvari. Ko jednom
uđe, nikad ne izlazi. Išao je tako dan, dva, tri, nailazio na svakakve beštije,
medvjede sa zečjim ušima, zečeve s medvjeđim glavama, krilate vukove
koji se hrane pinjolima i umjesto vode piju smolu, ali nijedna ga se beštija
nije uplašila jer su vile tako ugodile da u šumu nikad ne uđe strah.
Sedmoga dana stigao je Lubinko pred dvore koji su bili veći od grada i viši
od neba. Vrhovi najviših kula bili su tako visoki da ih orao nije mogao
preletjeti. Dvori nisu bili sagrađeni od kamena, nego od soli. U njima su
živjeli vile i vilenjaci. Odma je to znao, a nije znao kako zna. Prosto mu se
u pamet dalo. Stao je pred kapije, srce mu je lupalo samo da ne iskoči, ali
se sjetio svoje Srdelice i pokucao. Nije jako udario, ali su se vrata pred
njim sasula u prah, u čistu bijelu sol, i najednom se stvorila ljepotica s
kosom od žeženog zlata, stasom od čempresa i krilima od vjetra. Bila je to
Varja, vilinska kraljica. Šta radiš tu, nesrećo?, upita ga kraljica. Prelazim
na drugu stranu, idem po džundzur bobe!, hrabro će njoj Lubinko. Do
druge strane nijedan čovjek nije stigao, nasmija se njemu vila. A je li
ijedan do tvojih dvora došao?, upita nju Lubinko. Nije, njemu će kraljica.
Svaki je do sad ubio neku šumsku zvijer ili je barem zgazio mrava. A ovdje
je pravilo da se istoga trena pretvoriš u ono što si ubio. Pola beštija koje si
sreo nekad su bile ljudi, reče mu vila i upita ga šta će njemu džundžur
bobe. Trebaju mi za lijeka. A zar si bolan? Nisam bolan, al jest moja
Srdelica. I zbog nje bi se u šumsku zvijer pretvorio?, čudila se kraljica. Ako
bi joj to donijelo lijeka onda bi se i u pantaganu pretvorio. Zamisli se
kraljica i ne bi joj drago. Kako će i bit kad se na takva junaka namjerila. A
je li tvoja Srdelica ljepša od mene?, upita ona. Kako kome, odgovori
Lubinko. Menijest! A gdje bi jadna Srdelica bila ljepša od vilinske kraljice!
Vila Varja je od svega ženskoga na svijetu bila najljepša. Ali nevolja bi da
je Lubinko najljepši bio od svega muškog. Ljepši od svih vilenjaka zajedno,
pa se Varja zaljubi! Ovako ćemo nas dvoje, poče ona, ja ću tebi džundžur
boba nabrat, a ti ćeš meni srce svoje dat! Ne mogu ti ja srca dati kad je
moje srce zaključano, a ključe čuva moja Srdelica, njoj će Lubinko. Za
ključa ti ne beri brige, govorila je vila, ako mi daš srce ja ću ga otključat.
Vidio je Lubinko da su u vile čarobne moći, ali i da je u nje lijek za
Srdelicu, i pristade. Tri je dana čekao pred dvorima od soli kraljicu da
džundžur bobe donese, a četvrtoga dana eto ti Varje, rane јој pо nogama,
duša u nosu, jer je i za nju dalek put do druge strane. Lijepa vilo, daj mi
dzundžur bobe, odma će Lubinko, a ona steže nešto na dlanu i veli: Ne
dam, nego prvo srce iščupaj ko zalog da ćeš se vratiti. Kako da ga čupam,
ne mogu živ bez srca ostat? Možeš, kako ne bi mogo, ko u vilinskoj šumi
srce iščupa, taj i bez srca živi, samo ljubit ne može. Ja ću ti ga vratit čim
ispuniš zavjet i živjet ćemo sretni u dvorima od soli. Lubinko nije imao
kud nego si je živo srce iščupao, a vila mu je dala dvije šarene franje. To su
džundžur bobe, neka Srdelica zatvori oči, prekriži srednjak i kažiprst, i
tako pređe preko džundžur boba. Čim joj se učini da ih ima četiri, a ne
dvije, bit će zdrava. Ti mi se onda vrati, jer u mene je tvoje srce. Velika će
te nesreća zadesiti ako se ne vratiš. Obećo je Lubinko kraljici Varji i istog
je časa znao da obećanje održati neće. Kad je stigao doma, Srdelici duša
već bi u nosu, s ocem i majkom se opraštala, spremna da legne u ledeni
grob. Ali čim je prešla prekriženim prstima po čarobnim džundžur
bobama, povratiše joj se snaga i zdravlje, skoči iz postelje i nasta veliko
slavlje. Slavilo se sedam noći i dana, od Boke do Trsta. Svi su slavili, samo
Lubinko i Srdelica nisu. Kad bi je dotakao ko da drvo dira, kad bi ju
pogledao ko da mrtvaca gleda, a kad bi ju htio poljubiti, Srdelica je
okretala glavu. On je njoj bio hladan ko led i gadan ko zelen rogač.
Izgledao je ko njen Lubinko, a bio joj je stranac ko crni Arapin. Ona nije
znala šta je na stvari. On jest! Nisu više bili jedno za drugo, ali su zajedno
sedam dana i sedam noći plakali. To im je od ljubavi jedino ostalo, to da
su skupa mogli plakati. Za to vrijeme vilinska kraljica shvatila je da se
Lubinko ne vraća, da ju je prevario i uzalud joj što na rukama zaključano
srce drži. Bila je nesretna, bila je očajna i bila je spremna svoje kraljevstvo
za njegovu ljubav dati. Druge su joj vile govorile da se u zlo dala, vilenjaci
su po vas dan oko nje igrali i pjevali, ne bi li koji osvojio njezino srce i tako
spasio kraljevstvo, ali nijednog nije pogledala. Kraljica je uzela ključ koji
otključava sva srca i rekla je – ako nisi moj, nećeš bit ničiji! Gurnula je
ključ u bravu Lubinkovog srca i kako je to učinila, tako se poče rušiti
dvorac od soli i krenu se sušiti šuma. Taj užas niko nije mogao gledati,
nego su svi živi na Zemlji zatvarali oči. Nakon što su sedamnaest puta
trepnuli, na mjestu vilinske šume ostali su kamenjar i krš, a dvorac se
pretvorio u do neba visok stup soli. Bura je sol nanijela na more i od tog je
vremena more slano, kao što od tog vremena svi živi stvorovi trepću.
Počeli su jer nisu mogli gledat kako se ruši kraljevstvo vila. Kada je
osmoga dana Lubinko krenuo u šumu da od Varje traži svoje srce, nije više
bilo ni šume, ni vila, ni čudnih beštija. Nestalo ih je jer je kraljica učinila
zlo i otključavala srce koje drugoj pripada. Eto, tako je nestalo šume nad
morem i tako su nastali ljudi bez srca, a nesreća je zavladala svijetom.
Priču je, kao i uvijek, završio u mraku i tišini. Nitko nije postavljao
pitanja, samo su dječaci jedan drugome predavali svoje kamene franje i
svaki put kad bi prekriženim prstima prešli preko njih, činilo im se da
su četiri. To je bio dokaz da djed Niko ništa nije izmislio i da su prije
stotinu stotina godina postojale džundžur bobe, čarobni lijek za smrtne
bolesti. Djevojčici nisu trebali takvi dokazi. Vjerovala je djedovim
pričama jer moraš vjerovati da je istina ono što je tako strašno. Priče u
kojima se sve sretno završi uvijek se mogu izmisliti. Strašne priče su
istinite. Ako je djed nekad i lagao, noćas sigurno ne laže. Mrznula se
djevojčica, iako je bila pokrivena debelim perinama, među braćom čija
će vrela usnula tijela mimo dočekati jutro. Ona nije spavala, nego je
pokušavala čuti otkucaje svoga srca kao što ih je inače čula kad bi dobro
začepila uši ili kad dovoljno dugo ne bi disala. Što god je činila, sad nije
mogla čuti svoje srce. Doživjela je sudbinu lijepog Lubinka! Tko zna
kako i zašto! Nikoga nije prevarila, ništa nije slagala, a ipak je ostala bez
srca. Nešto će od ovoga svijeta nedostajati, vidjet će to čim se razdani.
Djevojčica je bila sigurna i bila je očajna. Braća su mimo spavala. Njima
se ništa neće dogoditi.
Dvadeset osmi dan je padala kiša. Stigli su glasovi da svud okolo
klize odroni zemlje i kamenja. Priča se da su na Korčuli i Hvam u more
otišli čitavi maslinici i vinogradi, zajedno s kućama i kamenim međama.
Ljudi stoje na obali i gledaju svoje parcele pod morem. Nema im druge
nego da se pretvore u ribe i počnu uzgajati morsku travu. Od jutra majci
Kati dolaze žene iz susjedstva i svaka govori isto. Kako su otišli Korčula
i Hvar, tako ćemo, ako nastavi kiša, svi otići u more! Nabrajaju imena
nestalih otočkih sela, mnogi u gradu tamo imaju rodbinu. Nabrajaju
imena ljudi. Čine to kao da čitaju školski imenik, a užas im raste u
očima. Prvi se put o nekoj nesreći govori bez imalo zlobe. Djevojčica je
sigurna da ona u svemu tome ima neku ulogu. Kriva je za nastupajući
potop. Žene trepću i cijede suze straha iz očiju. I ona trepće. Cijeli svijet
je počeo treptati dok je nestajala vilinska šuma. Jutros trepće brže i
češće. Nitko ne priča o ratu. Prvi put u posljednje dvije i pol godine.
Vi ste lude, blese ženske!, viče djed Niko na zabrađeno materino
društvo i razmahuje po zraku kao da rastjeruje muhe. Koja li je prva
počela kenjčijati pa da je sastavim po kostima! Kako samo znadete to o
Hvaru i Korčuli, kad deset dana nijedna brodica nije isplovila? Ko vam je i
kako dojavio?, bjesnio je djed i na kraju postavio sasvim razumno
pitanje. Tko im je dojavio da su maslinici plaznuli u more?
Koliko god da su u panici, žene je uvrijedio njegov nastup. Nitko nije
baš njima javio, ali ako bruji čitav grad, tada je istina. Manje je važno
kako je ta istina preplivala korčulanski i pelješki kanal. Zao glas se
daleko čuje i koja bi budala na zlo izmišljala i lagala? Prebacile su crne
pregače preko glava i izašle na kišu. Da nije muških glava manje bi
nesreće bilo na svijetu. Djevojčica je bila na njihovoj strani. Djedu se
jutros ne može vjerovati. Ljut je jer zna da će ona trojica opet doći.
Čekao ih je otkako se probudio, a nikako nije mogao smisliti kako da ih
otjera. Još jedna teško razumljiva stvar. Ako je mater mogla s kućnoga
praga tjerati ludog Firgu kad bi došao iskati kruha, a u njoj nema ni pola
njegove snage, kako djed ne može potjerati te ljude? Samo je otac i
jutros miran. Razabire svoje brokve i duboko uzdiše. Tako djed Niko
uzdiše kad izgubi na briškuli, ali to se dogodi jednom u pola godine.
Otac svake dvije minute izgubi na briškuli. Miran je, a njemu je najteže.
Djevojčica se malo utješila. Kad otac može sa svojim uzdasima, onda
može i ona. Bez srca.
Oko podne je netko zalupao na vrata. Djed je okrenuo očima, na čas
su mu se vidjele samo bjeloočnice: Mala, došli su! Idemo u konobu!
Djevojčica je skočila i pošla prema vratima, ponosna što djed uvijek
zove nju kad treba ići u konobu. Nikad braću. Istina, oni ne bi ni išli, ali
to nije važno. Važno je da ih on nikad ne zove. Nisu sposobni za ići u
konobu! Ooooo, to si ti!, djed je bio oduševljen. Pujdin Dominko je
odskočio unatrag od iznenađenja. Nije očekivao da će ga Niko ikad
ovako dočekivati. Bili su ispisnici, skupa odrasli i u mladosti zajedno
ribarili. U svakom slučaju – prijatelji, ali ne baš takvi da se toliko požele
nakon što se dva dana ne vide. Nisu oni, ne idemo u konobu!, djeda je
držalo veselje. Pujdin Dominko otresao je kabanicu, nešto ga je štrecalo
u krstima, a djed ga upita zašto je izlazio van ako ga štreca. On sjevnu
pogledom, kao – nešto je važno, djed zijevnu prema njemu, kao – šta je
bilo? Pujdin Dominko podiže obrve skoro preko čela, kao – jako je
povjerljivo. Šta?, prošapta djed. Niko ne smije znat, inače je propala
stvar, reče Pujdin Dominko. Stiže karavan. Dolaze kiridžije... Ma nije
moguće!, djed je bio zaprepašten. Djevojčica ništa nije razumjela. Mater
je izašla iz kuhinje kao da joj se ne sviđa to što čuje. Otac je prestao
prebirati po brokvama. Kiridžije!, ponovio je iznenađeno. Nije bilo ama
baš nikakve sumnje da kiridžije stižu i da bi tu povjerljivu informaciju
valjalo sačuvati za sebe. Jer ako ljudi saznaju stvar je propala.
Zapalili su po cigaretu metvice i duhana. Stižu dobre vijesti i nije red
škrtariti ni na kome pa ni na sebi. Neko su vrijeme uživali, a onda djed
upita: A kako ćemo znat da su došli? Pujdin Dominko se osmjehnu kao
da je admiral Sterk: Sve sam sredio. Javit će mi!
Djed je u čekanju da kiridžije dođu sasvim zaboravio na nezvane
goste. Djevojčica nije zaboravila, ali bila je sretna što on jest. Otkako je
počela padati kiša nije im bilo ovako dobro. Ili im nije bilo tako još od
početka rata. Dobrih se dana teško sjetiti nakon što stvari pođu po zlu.
A davno je sve krenulo ukrivo i mimo reda o kojem govore i pop i car. Za
one kojima nebo treba pasti na glavu da shvate kako nešto ne valja,
pošlo je po zlu kad je u Sarajevu ubilo Ferdidanda. Tada je i Pujdinom
Dominku došlo iz guzice u glavu. Dmgi su slutili nesreču još u doba
Balkanskih ratova, kad su vazali raščetvorili ono što je nekad bilo
tursko. Tu negdje sasvim blizu, iza dva-tri brda, prolijevala se krv za
zemlju, a to nikad nije dobro. Nema zemlje koja je toga vrijedna, ali veća
je nevolja u tome što nakon prve ljudske glave koja je za zemlju pala,
cijena zemlje počinje vrtoglavo rasti i najednom se utvrdi da svaki
njezin pedalj traži nove gospodare. I onda se do u beskonačnost lije krv.
Morali su ljudi znati da će, nakon što u pitanje bude dovedeno ono što je
tursko, isto biti s onim što je austrijsko. Carigrad nije imao snage
sačuvati zemlju pa hajde da vidimo ima li snage Beč! Zato je u Sarajevu
ubijen Ferdinand i tako je počeo veliki rat. Ljudi čekaju kada će njihove
glave doći na red, hrane je sve manje, a razbojnici i hajduci opet vladaju
drumovima. Vijest da stižu kiridžije stoga je vrednija od tovara koji
donose. Oni će potvrditi da na svijetu još uvijek postoje pravda i red i da
se poštuju zemaljski zakoni koji su važniji od državnih. A ponekad se
čini – važniji i od Božjih zakona. Kiridžije će dokazati da se poštuje adet!
A adet je jedna od rijetkih, ako ne i jedina turska riječ koja se održala u
Dalmaciji, čak i u otočkome govoru. Nije ni čudo, jer kako drukčije reći
nego da kiridžije dolaze po starinskom adetu.
Nisu nimalo sumnjali da je to istina, iako je od posljednjih karavana
prošlo petnaestak godina. Ali otkako je počeo rat ili otkako su se
prorijedili trgovački brodovi, a željeznica češće bila u prekidu nego u
funkciji, govorilo se o kiridžijama. Netko je bio u Sarajevu pa ih je vidio,
Turci su shvatili da je bolje trgovati nego ratovati za tuđu korist i
aktivirali su izmirske veze, Austrija je pregazila Srbiju i više nema
smetnje za šverc, Sirija ima viškove sušene ovčetine i kozletine pa ih
planira prebaciti na zapad, krumpir iz Anadolije, kukuruz i žito tko zna
odakle, začini, šečer, vino, rakija... Fantazirao je svijet, a sve fantazije
bile su vezane za istok. Turci, Arapi, nenadmašni židovski trgovci,
Damask i Bagdad, tajne zmijastoga pisma koje migolji s desne na lijevu
stranu, legenda o Mojsiju koji prevodi narod preko pustinje, mošeje
okrenute prema izlazećem suncu, nerazumljivi običaji i navike
obuzimali su kršćanski svijet koji se prethodno lomio između
Austrijanaca i Talijana, a sad ga je glad navela da povjeruje kako će spas
doći s druge strane svijeta, one koja ne osjeća miris gorušice, mustarda,
fozgena i difozgena, i ne sudjeluje u ovom našem ratu koji je iz dana u
dan sve manje naš. Kako se o istoku uglavnom ništa nije znalo, osim da
s istoka stižu karavani, tako se nada u spas svela na priču o kiridžijama.
Znalo se i kojim putem trebaju doći. Istim onim kojim su išli
stoljećima. Turci će dotjerati robu do Ljubovije, gdje je preuzimaju
Fočaci. Pred Smrdan karaulom kod Banje Koviljače vrši se pretovar, u
kiridžijanje se ne ide bez dvjesto konja!, mudrovao je i pretjerivao Pujdin
Dominko, formira se novi karavan i skelom se prelazi Drina. Bilo bi
jednostavnije da su Turci prešli na bosansku stranu i da se tek tada
vršio pretovar, ali oni to ne čine, niti su činili čak ni kad је Bosna bila
njihova. Ružna ih vjerovanja tjeraju od te rijeke, a ona sežu još u davna
doba kada je sultan Mehmed Еl Fatih krenuo u osvajanje Bosne. Tada se
rijeka zvala Zelenka, bila je nabujala i nitko se osim hrabre Kujundžićke,
matere trojice braće iz Ustikoline, nije odvažio otići skelom po sultana.
Ta je žena, više nego itko drugi, pomogla Еl Fatihu da osvoji Bosnu.
Došla je po njega i njegovoga konja, ali se beštija nasred vode uplašila,
pala u rijeku i utopila se. Na to je sultan povikao: Bu su derin! Što na
turskome znači – ova je voda duboka! Po riječi Derin Zelenka se od tog
vremena zvala Drina, a zbog stradanja sultanova konja turski su je
kiridžije nerado prelazili. E, nakon što bi fočanski karavan kod Smrdan
karaule prešao rijeku – znao je sve o tome Pujdin Dominko, a bilo ih je i
koji su znali bolje od njega pa su išli dalje u tančine – krenuo bi prema
bogatoj semberskoj varoši Janji. Tamo bi se dotovarili kukuruzom i
žitom i krenuli uz Drinu, provlačili bi se kroz kanjone i između visokih
podrinjskih planina pa bi, ako Bog da, nakon pet noćenja stigli do
Dubrovnika.
Sad će im trebati i deset noćenja, mislio je djed Niko, vremena su
nesigurna i kiridžije moraju bit oprezni. Pujdin Dominko je važno klimao
glavom. Otac se vratio svojim brokvama. Djed se očito premišljao hoće li
smotati još tri cigarete, ali to mu se učinilo previše rastrošnim. Ipak ne
znamo koliko će blago doći s karavanom i koliko će šta koštati. Kad je
shvatio da je s pušenjem za danas gotovo, Pujdin Dominko je krenuo
kući. Javit će čim sazna da se karavan približava gradu. Neka budu bez
brige, uskoro će u kući biti svega blaga božijeg.
Utvare su očito čekale da gost ode, jer jedva da se Pujdin Dominko
stigao spustiti niza skaline, a oni su zalupali na vrata. Pomagaj komšija,
ubi nas kiša!, vikala je glava s francuzicom. Skrušen i već sasvim
odijeljen od dobrih vijesti, djed je ogmuo kaput, mater ga je prijekorno
pogledala i nije ništa rekla. Kako ćeš mušku, pa još rođenom ćaći,
govoriti takve stvari? Djevojčica je šmugnula za njim. Trudila se biti što
neprimjetnija jer je bila sigurna da ju mater jednom neće pustiti s
djedom u konobu. Tako će mu reći da ne valja što prima te ljude.
Nalio je razblaženu kvasinu i bukara je išla od jednih do drugih usta.
Izvana je dopiralo još malo svjetla i bolje su nego jučer vidjeli jedni
druge. Debeli je nizak, tankih i kratkih ručica. Vidi se da nikada ništa
nije radio. Izduženi nije izdužen samo u licu. Sav je kao trstika savijena
pri vrhu pod težinom glave. Dlanovi su mu veliki kao lopate, ali ne
izgleda opasno. Sitnoglavi s francuzicom je, međutim, strašan. Da li
zbog nesrazmjera glave i tijela ili zato što mu je tijelo zbilja ogromno,
djevojčici se danas činio triput većim i snažnijim od djeda Nike. Jučer ga
je mogla vidjeti samo pod žarom cigarete i nije bio takav, ali nije ni
prekjučer, a tada su došli oko podne, kada se sve dobro vidjelo.
Prekjučer je i Izduženi bio malo kraći i deblji, a Debeli nije imao male
dječje ruke... Oni se svaki dan mijenjaju, mislila je. Djed je bezglasno
otvarao usta, kao pagar kad izvuku mrežu, jer je htio prvi progovoriti,
ali nije znao šta. Ne smije im reći za kiridžije. A možda i on vidi da su ti
ljudi čas manji i slabiji, čas veći i zločestiji.
Kažeš, pop tvrdi da u maloga nije bilo duše, prvi je progovorio
Izduženi. Ih, sram ga bilo, uskoči Debeli. Nema u popova srama, javi se
monstrum s francuzicom. U hodža fala Bogu ima, reče Izduženi. A šta
tebe briga za hodže, imaš li ih u Dubrovniku?... Nemam, samo onako
kažem... Pustite to, nego što ono bi s dušom?, umiješao se Debeli. Djed je i
dalje micao usnama i nikako da nešto kaže. Ko da bi toliko prali guzice
da misle o duši?... Na koga ti to misliš? Opet ti na hodže?... A nisam
bogami! Tebi je hodža na pameti čim spomenem guzicu... Dajte ljudi,
uozbiljite se. Čovjeku je umrlo dijete, a pop ga nije htio sahraniti, zavapio
je Debeli. Nemoj sad o tome, reče djed. Kako nemoj!, pobunio se Izduženi,
pa nije valjda da ti je danas svejedno? Djed nije odgovorio. Tresla mu se
donja usna kao da će zaplakati ili je jako ljut. Djevojčica se uplašila. Srce
joj je lupalo kao ludo. Ipak je tu, pomisli. Ali se strah nije smanjio. Kako
će mu bit svejedno!, pljeskao se po koljenima Debeli, nije živina da mu
bude svejedno. Nego je čovjek! Kršteni čovjek! Je li tako stari, ti si kršteni
čovjek? Djed je šutio i gledao u vrhove cipela. Reci, majka mu stara, jesi li
kršteni čovjek? Vidi ga, ništa ne govori! Dođeš se skloniti od kiše, a on šuti.
Pa bolje bi nam bilo da smo ostali vani. Je l tako da bi nam bilo bolje?
Debeli je digao ruke, kao – nema on pojma, a Monstrum je ustao i šeta
po konobi, samo što vrhom kape ne očeše stropne grede. Šeta i jako je
nervozan. A još više mu je stalo da se vidi koliko je nervozan.
Ti mala, kažiprst joj prisloni na čelo, imaš li ti dušu? Pogledala je
djeda, ali on kao da nije primjećivao što se događa. Sklopljenih ruku i
oslonjen na koljena gledao je što se zbiva u blatu. Monstrum nije
odmicao svoj prst, gurkao ju je da odgovori, a ona je čekala djeda. Jako
ga je dugo čekala. Možda su prošli sati, možda i dani, vrijeme koje se
nema čime izmjeriti. Nije ga dočekala. Ono što se dalje zbivalo
djevojčica će zaboraviti, pa samim tim kao da se nije dogodilo ništa.
Utvare su se dugo smijale, jedna za drugom tapšale djeda Niku po
ramenima, udarale ga po leđima kao da se zagrcnuo, grlile ga i pljeskale
po obrazima, a on je sjedio u istom položaju, suze su mu kapale s obraza
i padale po blatnjavom podu konobe, koji se polako pretvarao u malo
jezero. Stari se boji da u njega ne zanoćimo, rekao je Izduženi na
odlasku. Kao da djed to ne čuje.
Te večeri djed Niko nije ispričao priču. Mater je rekla da mu je slabo
i da zato svi moraju biti tihi. Djevojčica je na plamenu iz peći gledala
kako brokve prelaze iz jedne kutije u drugu. A onda se vatra ugasila.
Dječaci su se tukli i natezali pod perinom, ona je znala da više nikad
neće sići s djedom u konobu. I poželjela je da kiridžije nikad ne dođu. Ili
da dođu, a da njemu ne daju ništa. On je u drugoj sobi gorko žalio što je
prestar za ovaj rat. Da ga je pokupilo s trećepozivcima, završio bi na
Soči, u Galiciji, Albaniji ili na nekom od stotinu ratišta gdje se borila
hrabra carska vojska. Umro bi kao čovjek, istresao bi vlastita crijeva u
snijeg, odnio bi ga k vragu miris gorušice, dogodilo bi se nešto
normalno i obično. Kako je bilo hiljadama drugih, tako bi bilo i njemu.
Sve je lako kad nisi sam, nego si jedan od mnogih i sve je lako dok tvoji
rođeni ne znaju od kakvog si jada i straha načinjen.
Dvadeset devetog dana kiša je stala. Nije se znalo kada je i kako
prestala padati. Ljudi su zorom izmilili iz kuća, a nje više nije bilo. S
mora se počelo vedriti, ponegdje bi i sunce izbilo kroz oblake, djeca su
se rastrčala okolo. Danima ih nisu puštali van i u njima se nakupilo
snage koju je trebalo izdivljati. Naganjali su štakore po gradu, bilo ih je
na stotine i izvirali su iz poplavljenih podruma i konoba, pa kad bi
kojega stigli, dokačili bi ga nogom i vikali: Upantagane krila sokolova!
Usred te dječje gungule događalo se još nešto, što je trebalo biti tajna.
Sakrivajući se jedni od drugih, stariji su ljudi sa sepetima, jutenim
vrećama i svakojakim torbama išli prema Rijeci dubrovačkoj. Ako bi se
sudarila dvojica poznatih, izmišljali su najnevjerojatnije laži o tome gdje
su pošli s praznim vrećama i torbacima. Sve u nadi da onaj drugi ipak
ne zna da dolaze kiridžije i da je istina kad kaže da je krenuo u brda po
nešto što je pred kišu bio zaboravio. U džepovima su tiskali dukat ili
dva, vjenčano prstenje, medaljone s likom Blažene Djevice, lančiće,
naušnice, ratne obveznice i svakakav novac. Već ono što bi kiridžijama
moglo predstavljati neku vrijednost. Djed Niko i Pujdin Dominko bili su
među rijetkima koji idu zajedno.
Ha, pošli vidjet ima li gdje suhih drva, rekao je Dominko admiralu
Sterku koji je na leđima nosio sepet od pruća, barem dvostruko veći od
njega. Da ga paučinom natovari, ne bi ga mogao vratiti doma, došapnuo
je Niko.
A ja sam krenuo u admiralitet. Javili su mi da je stiglo o icirsko
sljedovanje, hvalio se Sterk. Možda je zadnje jer gubimo rat!, dodao je
bez straha da bi ga pogrešne uši mogle čuti.
Prvi put admiral Sterk spomenuo je mogućnost da Austrija izgubi
rat. Obojica su osjetila jednaku nelagodu. Urar je lud, u to nema nikakve
sumnje, ali koliko god bio lud do sada nije govorio o porazu. Šta bi to
moglo značiti? Bolje je mučati i ne prizivati vraga, pa su nastavili
pješačiti, svaki pri vlastitim crnim slutnjama, ojađeni što im je admiral
pokvario radost pred kiridžijama.
Zborno mjesto bilo je na Mokošici, a ne na putu prema Trebinju.
Valjda iz konspirativnih razloga, iz opreza zbog drumskih razbojnika. A
pred Mokošicom su imali što vidjeti! Raznim stazama, sakrivajući se od
susjeda i prijatelja, i u razna vremena, neki i prije zore, stiglo je
nekoliko stotina ljudi. I dalje su pristizali. Mrko su se međusobno
gledali i rijetko bi netko nekoga pozdravio. U tim pogledima i bez riječi
su se raspadala prijateljstva i raskivala kumstva. Malobrojni su veselo
ćaskali i pogledavali na sat hoće li već jednom taj karavan. To su oni koji
su došli u paru ili čak manjoj grupici: ako su se kome i zamjerili, ako su
susjedu i slagali kamo idu, ipak su najbližima rekli istinu.
Njih dvojica odabrali su dobro mjesto s obzirom na stranu s koje će
naići karavan, rasprostrli su vreće i zasjeli. Niko je izvadio ranije
pripremljene cigarete, zapalili su i gledali svijet. Odavno se nije našlo
ovoliko ljudi na jednome mjestu. Možda još od 1914. i onog tjedna
nakon atentata kada se najprije žalovalo za princem i njegovom
trudnom ženom, pa demonstriralo protiv Srbije, a onda bogme malo i
razbijalo po srpskim radnjama i magazinima.
Niko nije razbijao, ali Pujdin Dominko jest! Razbio je izlog na
dućanu Svete Stojnića za kojega se dobro znalo na čijoj je strani, ruski
mu barjak virio iz guzice, a Srbija mu vazda bila pri srcu. Kasnije mu je
bilo žao. Ne toliko što je Sveti razbio izlog, da nije on razbio bi ga netko
drugi. Ali ušao je kroz taj izlog u dućan, izgazio lule i kamiše, rasturio
vreće s duhanom i ispljuskao gazdu. To si nije mogao oprostiti.
Ošamario je čovjeka jačeg od sebe, a on se nije branio. Pa ga je udario
još jednom i još jednom. I još devet puta. Boga je molio da mu Sveto
uzvrati. Ili da se barem izmakne. Ali ne!, Sveto je stajao kao Orlando, niti
da se makne, niti da okom trepne. Gledao je pred sebe, negdje preko
glave Pujdinog Dominka, i samo bi se mahinalno trzao kad bi ga udarilo
po licu. Na kraju je pobjegao iz Svetinog dućana, trčao je kroz grad kao
da je on Srbin i kao da njega gone, i danima nije mogao doći sebi. Prošla
ga je volja od svega što ga je odvelo pred Svetin dućan. Želio je samo to
da Svetu Stojnića više nikada ne sretne jer nije znao kako bi pored njega
živ prošao. Raspast će se od stida ako se pred njim nađe, mislio je. A
zašto? Pa zato što se vazda ino pozdravljao s tim čovjekom i nije mu
smetalo ni Svetino srbovanje, ni Svetino rusovanje. Nije o tome
razmišljao kao o nečemu što bi ga se trebalo ticati. Ako se šta zaradilo
pa se trebalo počastiti inijim duhanom, išao je Sveti. On bi ga pozvao da
sjedne i davao mu da onjuši iz pet vreća, duhan sve bolji od boljega.
Nikad ga nije prevario, ni skuplje naplatio. I kako je onda mogao imati
nešto protiv takvoga čovjeka? Nikako! Sve dok nije ubijen Ferdinand, a
njemu ciknula pamet, pa je otišao razbiti izlog prve srpske radnje koja
mu je pala na pamet i šamarati čovjeka jačeg od sebe. Čovjeka koji mu
neće vratiti jer se mimo svoje krivnje našao na krivoj strani. Veliku je
muku imao Pujdin Dominko sa Svetom Stojnićem i nije mu previše
laknulo kada je dva tjedna kasnije čuo da je s porodicom otišao u Srbiju.
Ovaj svijet nije toliko velik: kad-tad Pujdin Dominko će negdje sresti
Svetu i pred njim u zemlju propasti. Ako ga i ne sretne, neće zaboraviti
što se dogodilo nakon što je u Sarajevu ubilo Ferdinanda. Možda Sveto
Stojnić jednom i zaboravi, iako ni to nije vjerojatno, ali Pujdin Dominko
svoju sramotu zaboraviti ne može. Takav je čovjek. Pošten i naopak,
rekao bi Niko.
Prijalo im je što ima toliko ljudi. Mjesec dana se slabo izlazilo iz
kuće, a sad je kiša konačno stala i došlo se među svijet. Jest da taj svijet
nije jako razgovorljiv, jest da se međusobno mjerkaju kao pijevci prije
nego što će se potući, jest da bi moglo biti mrtvih glava i da robe neće
biti dosta za sve, ali svejedno je nekako dobro. Nakon dugih gušenja
između kuhinje i konobe, Niko je mogao dahnuti dušom. Peklo ga je što
ga djevojčica jutros nije ni pogledala. Šutjela je i kad joj je rekao da će i
za nju biti nešto – kiridžije su vazda donosili slatkiša za djecu, svilenih
marama za žene, poneki ini kamiš, nargilu ili sličnu mamiparu. Pravila
se kao da nije čula ili kao da joj je svejedno. A nije joj svejedno! Toliko
puta mu se umiljavala i ulagivala da joj donese nešto iz grada. Uvijek bi
donio, jer je znao da će se veseliti. Dao bi velike novce za par datula,
donio bi joj prve zrele šipke, ukosnicu, plišanog zeca... A sad ga nije ni
pogledala! Bez obzira na to što mu je bilo važno da ga pogleda, da mu se
raduje, zagrli ga i moli da ju povede sa sobom. Ili ga nije pogledala baš
zato što mu je bilo važno. Dijete je, a već zna kakvim se kaznama
kažnjavaju odrasli. Zapravo, kakvim kaznama žene kažnjavaju
muškarce koji ih vole. Za Niku Azinovića je to bilo nešto novo u životu.
Njegova Bare ga nikad nije kaznila šutnjom. Nije stigla jer je prerano
umrla, ali on je bio uvjeren da takve i slične stvari ona nije mogla činiti.
Bare je za Niku bila utjelovljenje samog anđela i zato se više nije ni
ženio.
A šta ćemo ako je mala u pravu? Nije se pomakao kad ju je onaj
mamlaz uplašio, držao joj prst na čelu i gledao je onako kako lovac
gleda mladunče medvjeda i mjerka gdje će mu sprašiti metak da ne
ošteti krzno. Da, znao je on da se ništa neće dogoditi i da samo valja
sačekati da nezvani gosti odu, ali djevojčica nije znala. I da jest, nema
razlike! Ona je htjela da ju on brani. A vidjela ga je kako saginje glavu
pred silom. Nije ju obranio i to je što se nje tiče sve. Ona sigurno misli
da su joj ti razbojnici poštedjeli život, a da djed ne bi ni prstom maknuo
da su je htjeli zaklati.
Idem doma!, ustao je i mašio se za svoju vreću. Pujdin Dominko ga je
uhvatio za ruku: Što ti je, zar sam nesto krivo rekao?... Nisi, ali moram
doma. Odma sad!... Jesi li poludio, karavan stiže. Roba svakakva. Što ti
je?... Ništa mi nije, al idem... A što ćešreć doma? Što ćeš im reć kad ih budeš
hranio mekinjama, a ko god nije puka sirotinja jede što donesu kiridžije?
Zastao je. Stari je u pravu. Ne može se doma vratiti s praznom
vrećom. Učinio je nešto ružno i ne bi bilo dobro da sad čini nešto još
gore. Ali nepodnošljiva je bila pomisao da djevojčica sad misli ono što
sigurno misli i da ga prezire.
Reginu sam uvrijedio. Strašno, rekao je.
Koga si povrijedio?, nije shvaćao Pujdin Dominko.
Malu svoju. Unuku., oči mu se napuniše suzama od zvuka tih riječi.
Pusti dijete na miru, držao ga je čvrsto za ruku, zaboravit će što god
je bilo.
Pujdin Dominko mu nije mogao načiniti veći popust. Rekao je ono
što ne misli, ali vjeruje da bi Niko upravo to želio čuti. Nije mu išlo u
glavu šta taj čovjek, a prijatelj mu je, radi sa svojim životom. I uvijek je
radio. Umjesto da prežali ženu i nađe drugu, ostao je sam. S djecom
priča kao s odraslima, samo što još s pticama i kozama nije počeo na
ravnoj nozi razgovarati...
Sjeo je nazad na vreću, a kroz glavu mu je prolazilo šta će učiniti kad
se vrati doma. Reći će joj da bi on za nju... Ne, neće joj ništa reći. Danas
neće. Ako ga ne bude ni pogledala i ako ne uzme ono što joj donese,
pravit će se kao da se ništa nije dogodilo. Ali sutra! Onu će trojicu
dočekati sa sjekirom – ili da uzme lovačku pušku od Dominka? – pa će
ih s kućnoga praga otjerati. Mala će to gledati... Ne! Regina će to gledati.
Odsad više neće reći mala, ni dijete, ni djevojčica... Ona ima svoje ime!
Da je o njoj mislio kao o Regini, ne bi se onako ponio. Ili bi? To sad nije
važno. Važno je da će ih sjekirom i puškom otjerati s kućnoga praga!
Izvrijeđat će ih kao što nikoga nije. I kazat će im zašto mogu ući samo
preko njega mrtvog. Zato što su dirnuli u ono što mu je najdraže. Regina
mu se od srca otkinula više nego obje kćeri. Kad postaneš otac uplašiš
se rođene djece, a kad postaneš djed sretan si najviše na svijetu. To im
neće reći, ali to treba upamtiti! Da je tako mislio nikad se ne bi dogodilo
ono što se dogodilo. A ako oni nedajbože krenu na njega, pucat će! Zato
je bolje da od Dominka uzme pušku. Sa sjekirom nikad nisi siguran.
Pucat će i ubit će! Nijedan sud na svijetu neće ga zbog toga osuditi. Ako
ti na silu netko ulazi u kuću, imaš ga pravo ubiti! Šta onda i ako nemaš
to pravo? Robijat će ako treba, ali na svoje više ne smije dati! Da je tako
jučer mislio, ne bi se danas ovako osjećao. Bolje je i pod zemlju ići, nego
da ti se duša raspada. A njemu se upravo duša raspada!
Već su dva sata sjedili, a svijet je i dalje pristizao. Izgleda da je cijeli
Dubrovnik saznao za kiridžije. Pujdinog Dominka je to u neka doba
počelo živcirati. Zapravo ozlojedilo ga je kad je shvatio da su svi, možda
u isto vrijeme, na jednak način kao on, u povjerenju saznali istu stvar. E,
kakvi smo mi ljudi, pomislio je. Nema tu časti ni koliko u najgoreg
nekrsta! A sad još i ovo s Nikom; svako malo bi ga pogledao, pokušao
zapodjenuti neku priču, a on bi kratko odgovorio, vidi se da mu nije ni
do čega, i nastavio bi dalje piljiti u jedno tačku, borati se kao stari hrast
– svake mu je minute nova bora izbijala, i vidjelo se da ga je golema
muka spopala. Što je najgore, Pujdin Dominko je bio siguran da za tu
muku nema ama baš nikakvog razloga.
Turci orobili karavan! U Trebinju, kod Arslanagića ćuprije., probijala
se kroz svjetinu ljudeskara u konavoskoj nošnji. Nema nam druge nego
se spremit i krenuti gore!, hvatao se za kuburu – valjda i dvjesto godina
staru – da pokaže kako je on već spreman.
A što ćemo gore? Ako su orobili kiridžije, onda ništa od robe nije
preostalo. Meni se vala ne gine! Ja ne idem!, bunio se Čare Nedoklan.
E, ja ću bogme poć! Zar da mi zbog turskog zuluma djeca ostanu
gladna., čuo se drugi glas. Masa se uzbibala i počela razdvajati, svatko je
krenuo na svoju stranu, frcale su psovke, kresalo se i Boga, i mater, i
dijete tursko u materinoj utrobi, a bilo ih je i koji su se jednostavno
pokunjili, grabili svoje vreće i sepete, da će krenuti doma. Niko ne ide
odavde!, iskočio je Konavljanin pred masu razmahujući kuburom. Da ga
vidim ko je izdajica roda svoga! Ovim ću ga rukama klati!, povikao je.
Ljudi su ustuknuli.
Niko i Pujdin Dominko nisu odabrali ni ovu ni onu stranu, nego su se
sklonili i čekali da bijes prođe ili da se dogodi ono što se dogoditi mora.
Baš da će ljuta pješadija krenuti na Trebinje, nije im se činilo
vjerojatnim. Ako i pođu, na pola će se puta ohladiti.
 Konavljanin je skakao okolo kao da je sišao s uma, optrčavao masu
kao pas ovčar stado, i sakupljao istomišljenike. Uskoro ih je bilo
sedmorica, sve skupljenih od zla oca i gore matere: jedan s vodenom
glavom – nitko ga nije znao, drugi u poderanim hlačama i bosonog – taj
nema čime kupovati osim spremnošću na boj, tri gradska ić irića iz
boljih kuća – zeleni kadar koji se sakrivao od vojnih poziva i sad bi se
tukli s Turcima, i još jedan po imenu Sreten Kozomara, srpski raspop
koji je još od vremena nakon atentata lukavo znao izabrati stranu. Išao
je paliti srpske kuće i razbijati dućane, sve da netko ne zapali njegovu
kuću. Sreten je bio najžešći uz Konavljanina. Smaknuo bi čovjeku kapu s
glave, povukao kontraša za brk i prijetio svakome tko se pobunio protiv
pohoda na Trebinje.
Sedmi u ovoj čudnoj skupini bio je admiral Sterk. Trebamo se
rasporediti u strijelce!, povlačio je za rukav Konavljanina. I odrediti
zapovjednika, ja sam najviši po činu!, navaljivala je muha zunzara na
junaka s kuburom. Kako nije bio iz grada, a nije imao ni sata da mu se
pokvari, Konavljanin nije znao tko je taj čovjek. Ali mu se na mah nije
svidio. Gadan je taj gradski običaj da te pipkaju dok ti nešto govore. I
stalno nešto od tebe traže. Odgumuo je admirala Sterka, ali ne prejako.
Onako kako muškarac gurne muškarca kad mu zasmeta, ali se admiral
opružio po ledini i ležeći na leđima krenuo zapomagati: Provokator!
Provokator! Ljudi, ne vjerujte mu ništa. A ljudi su se odmicali koliko su
mogli i koliko im je dopuštala Konavljaninova pratnja.
Nisu se umiješali ni kad je ščepao admirala Sterka za gušu i počeo ga
daviti, urlati da umukne. A ni kad admiral nije htio umuknuti, nego je i
dalje izgovarao nerazumljive, ali očito neprijateljske riječi. Nisu se
umiješali ni kad je admiral Sterk počeo krkljati. Nitko se nije usudio reći
Konavljaninu da ga pusti, objasniti mu da je admiral ludov, ali je naš i
popravlja pokvarene ure, sve dok admiral nije klonuo u njegovim
rukama i ostao ležati na ledini.
Vidi ga, upišo se gudin!, nasmija se Sreten Kozomara kratko, a zatim
se naglo smrači. Valjda je očekivao da se i drugi smiju, ali nije nitko.
Konavljanin je zbunjeno gledao svojih ruku djelo, mrtvoga čovjeka
koji je raskrečen ležao i izbuljenim očima gutao nebo koje se, a da to
nisu ni primijetili, potpuno razvedrilo i netko miran i sabran mogao se
upitati što je modrije? Oči mrtvaca ili nebo poslije dvadeset osam dana
kiše?
Prva žrtva je na čas zaustavila vojskovođu i njegove ljude. Ne, nije on
bio uplašen jer je upravo nekoga ubio, nego se u sebi čudio kako je lako
izletjela duša iz čovjeka koji mu se suprotstavio. To je pokazalo koliko je
malo vrijedio i koliko je malo zapravo bio živ. Kao mrav, slučajno ga
zgaziš i više ga nema. Ili noćni leptir. Mahinalno zamahneš rukom, a on
ti se raspljeska po dlanu. Konavljanin se nije mogao osjetiti krivim. Je li
učinio nešto neobično, nešto što ljudi inače ne čine drugim ljudima?
Nije! Drugo bi bilo da ga je zaklao ili mu rascopao glavu drškom kubure.
To je već previše ako čovjek nije kriv! A ovaj je možda bio kriv, a možda i
nije. Vrag bi ga znao. Bog će rasporediti njegovu dušu tamo gdje spada.
Ili sveti Petar. Svejedno. Konavljanin nije toliko učen da zna kako te
stvari idu. Jeste li vidjeli! Jeste li vidjeli! Pogledajte dobro. I ti gledaj. Ajde
prođi i vidi hoćeš li se buniti, vidi kako prolaze bundžije!, zašao je među
svijet onaj s vodenom glavom. A ljudi su gledali negdje u stranu, nisu
htjeli ni s vodenglavim, ni s Konavljaninom imati posla, nit su šta vidjeli,
nit su šta čuli... I nitko ih ne može poslije optužiti. Ali žuljali su ih dukati
po džepovima. Trebalo ih je nekako sakriti, zašiti u postavu, čuvati pod
jezikom, gurnuti u guzicu ako treba, a ne ovako lakomisleno ići okolo s
preostalim kućnim blagom. Ako šutiš, glava ti nije u pitanju. Ali dukati
jesu! Kad-tad će se Konavljanin sjetiti dukata, a onda je gotovo. Karavan
ne dolazi, kiridžija nema, kućni prag je daleko...
A da sačekamo do sutra?, lukavo će Čare Nedoklan, ako danas
krenemo na Trebinje nećemo stići do večeri. A i bolje je da se naoružamo!
Konavljaninu se u prvi mah prijedlog učinio razložnim. Trebinjci će
ih dočekati i poklati kao janjad ako ovakvi krenu. Ali ako sad raspusti
vojsku, znao je dobro, sutra ju više neće sakupiti. Dubrovčani su to!
Vazda su se pred svakom bitkom znali sakriti. Turčin je sedam puta
spalio sve od Grude i Vitaljine do Cavtata i ulaza u grad, a onda bi ga oni
dočekali raširenih ruku. Ćilime bi mu prostirali po Stradunu, gostili ga,
mitili i hvalili. I tako sedam puta! E, sad vala neće!
Dobro, počeo je Konavljanin, ovakvi u boj ne možemo. Istinu zboriš.
Zato ćemo ovako: ko doma ima pušku, bodež il kuburu – neka ide. A ko
nema, neka se ovdje utabori!
 Naravno, ispalo je da svi imaju oružje i da je grad bolje naoružan
nego vojska Franje Josipa. Ratoborni i ljutiti navalili su da idu doma i,
evo, ranom zorom će se vratiti naoružani do zuba. Samo neka ih
Konavljanin pusti da idu. Ama nije se među nekoliko stotina muških
glava našla ni jedna koja sad nije bila spremna na Turčina navaliti. Dva
lovačka karabina imam!, protezao se Pujdin Dominko da ga Konavljanin
vidi, a Sreten Kozomara u svoj tefter popiše.
Ali kada su već mislili da su ga lako namagarčili, Konavljanin opet
uze riječ: A sav novac i dukate kоје imate pri sebi ostavljate ovdje i biće
vam povraćeni čim dođete s puškama! Masa se naglo utišala, opet su
pogledi bludjeli okolo i više se nikome nije išlo doma. Oni koji su do
maloprije imali čitav arsenal u konobi, najednom više nisu imali
drugoga oružja do, eventualno, ribarskih ostiju. Sreten Kozomara
lukavo se smješkao, lupkao plajvazom po svojoj crnoj knjižici i čekao što
će vođa odlučiti.
Pokušali su ga prevariti, ali nakon sedam turskih pohoda Konavle su
došle pameti. Nema više turskih sijela u Dubrovniku preko
konavljanskih leđa! Bio je ponosan na sebe i svoju pamet i gledao ih je s
visine. Onako kako sokol gleda zeca koji čupka travicu i pravi se da ga
nema. Misli zec da je ptica ćorava kod zdravih očiju. Eh, jadna li mu
majka, uživao je Konavljanin u svojoj ulozi, a onda je shvatio kako baš i
nema prevelike koristi od toga što se nije dao nadmudriti. Dubrovčani
će ostati tu cijele noći, ali ujutro on neće imati sa čime krenuti na
Trebinje. Tko će donijeti puške? Previše ih je da bi im dukate istresao iz
džepova i potjerao ih po oružje. Pobunit će se ako to pokuša, ginut će
radije nego mu ostaviti blago na čuvanje. To je jedino u što im ne smiješ
dirnuti. Za što bi život dali i u čemu je sav njihov obraz, sva hrabrost i
poštenje! Dubrovčani za drugo ne znaju osim za dukate i za svoju
guzicu. Zato su i došli tu. Čekaju da im Turčin pošalje sira i pršuta, da
razmjenjuju blago za blago, da trguju i da se turskoj guzici ulizuju, a
hoće li Turčin na dolasku ili na povratku popaliti sve što je kršteno do
Vrata od grada, to Dubrovčane nije briga. Pogan i nesorta! Množe se
između sebe, ratuju između sebe, pljuju jedni po drugima i nije ih briga
za svijet koji je ostao izvan zidina. Ne puštaju ga unutra ako im ne
pokaže silu, ako nije od turskoga soja. A ako jest onda ga puste i
omađijaju ga, umile mu se i glade Turčina po stražnjici da više ni on sam
ne zna zašto je došao. Gleda tako Konavljanin svoju vojsku, a sve mu se
nekako čini da mu je bliži Turčin od njih. S njim bi se gledao preko
nišana, klao bi ga i bio klan, njegovu bi glavu pronio na vrhu koplja dok
bi seoske ljepotice okolo padale u nesvijest, kao što bi i Turčin
Konavljaninovu glavu uzidao u kulu na granici, da svakoga kršćanina
upozori na to da je stigao pred svijet u kojem vladaju polumjesec i
zvijezda. Turčin mu je na neki čudan način brat, a ovi ljudi koji stiskaju
dukate u znojavim dlanovima i gledaju kako bi pobjegli, nisu mu ništa. I
da pop na nedjeljnoj misi stoput veli da je drukčije, i dalje mu nisu ništa.
Strašno je to kad vođa shvati da mu svjetina ni do gležnjeva nije.
Taman se nad taborište počeo navlačiti sumrak kad se začuo topot
konja. Evo ih!... Kiridžije!... Karavan!, šapat se širio masom. Konavljanin
se lecnu – ma nije moguče da su trebinjski begovi propustili robu! – a
njegovi ljudi kao da su se malo izmakli u stranu. Ili se to samo tako
učinilo. Sreten Kozomara strpao je tefter u njedra. Danas mu više neće
trebati. Ali umjesto karavana iza okuke se pojaviše samo četiri
konjanika. A gdje je roba?... Nema robe!... Ma, ovo je samo prethodnica!...
A ova blesa nam govori da su Turci orobili karavan!... Mogli smo dušu
zgriješit!... Vidi li se karavan?... Šeširi su konjanicima bili natučeni preko
čela, vidi se da stižu izdaleka, takvih šešira – barem kako se iz ove
daljine čini – Dubrovnik još nije vidio. U moje doba imali su fesove, reče
Niko. Heh, ni Focaci nisu što su nekad bili!, veselio se Pujdin Dominko što
je konačno sve krenulo kako treba. Veselje mu je, međutim, kratko
trajalo, taman koliko je trebalo da se konjanici toliko primaknu da
postane vidljivo kako ti ljudi ispod šešira nemaju lica. Kad dođu još
bliže, vidjet će im samo oči na prorezima crnih kapuljača. Izgledali su
kao vjesnici kuge sa crkvenih iluminacija.
Sjedaj na zemlju!, naredio je jahač na vrancu. Malo se zaletio među
masu, da preplaši narod, konj je zanjištao i propeo se, zazvečale su
potkovice po kamenju i bljesnule četiri vojničke puške s nataknutim
bajunetima. Masa je popadala po ledini, uz stenjanje, uzdahe i
nehotično zazivanje Boga i Blažene Djevice. Nestala je i Konavljaninova
garda u polju pognutih ljudskih glava. Samo je on i dalje stajao, zbunjen
i uspravan, s kuburom zataknutom za pojas, raširenih ruku kao da se
sprema uhvatiti prasca koji bježi po dvorištu. A šta je s tobom Kraljeviću
Marko, ne čuješ dobro?, dojahao je harambaša do njega. Bi li da te
Đerzelez Ale moli ili da ti kožu s leđa dere? Na zemlju sjedaj, čuješ šta sam
reko! Da suze išta vrijede, Konavljanin bi u tom času isplakao sav svoj
život. Linuo bi kao potok i nestao u travi i među kamenjem, da ga više
nikad ne bude. Kratko se dvoumio, iako nije znao između čega, a onda je
oprezno, kao da ga dolje čekaju igle, sjeo u travu i zauvijek nestao iz
svake junačke priče.
Događalo se to na drugoj strani ledine pa Niko možda i nije čuo
svaku riječ, ali ono što jest, činilo mu se poznato. Kao i ružne brđanske
kundure od neštavljene kože koje su se raspadale na jahačevim
nogama. Taj glas je već nekad čuo, dobro ga je poznavao, predobro da bi
se mogao prevariti. Još malo se pognuo i zgurio se, zabio glavu među
koljena da bude što neprimjetniji. Izvadio je tri od četiri dukata iz džepa
i palcem ih zatisnuo u zemlju. Pujdin Dominko je drhtao uz njega i
zvjerao okolo kao da će sad poskočiti i dati se u bijeg. Vladao je grobni
muk. Razbijali su ga samo nečiji jecaji.
Dvojica na alatima su bez prestanka u krug objahivala oko mase,
dok je četvrti, onaj koji je dojahao posljednji i očito je bio najmanje
vičan s konjima, pokušavao sjahati s goleme bijele kobile. Ali bi se ona
svaki put pomakla i on bi ustuknuo. Skači već jednom, ne skačeš na
curu!, dobacio mu je u prolazu jatak na alatu, na što se on naprosto
strovalio s kobile i bubnuo na ledinu kao telac kad se otkači s mesarske
kuke. Šešir mu je sletio s glave i umalo što mu kapuljača nije spala. Čuo
se nečiji kikot, ali čovjek je brzo poskočio i tada se vidjelo da je
nezdravo debeo. Natukao je šešir i progovorio: Slušajte me dobro jer su
glave u pitanju. I to vaše, a ne naše glave! Jedan po jedan ćete vamo
dolazit, istresat sve iz džepova u ovu vreću i onda ćete prelazit na drugu
stranu i opet sjedat. Jeste razumjeli? Nemoj da poslije bude da neko nije,
jer kome se otkrije da je sakrio zlato ili novac, fasovat će kuršum u čelo!
Jasno? Sa svih strana se u istom trenutku začula kuknjava, vika,
istovremena proklinjanja i molbe, žamor i urlici, kakofonija kakve
vjerojatno ima samo pri donjim kapijama čistilišta. Vođa je ispalio
metak u zrak, a vranac je poskočio očito nenaviknut na pucnjavu.
Mućnite glavama ljudi! Nudimo vam da se živi i zdravi vratite ženama i
djeci!
Nitko nije htio biti prvi. Gurkali su se međusobno, oni otraga su
dušmanski bubetali nogama u leđa one naprijed, sve dok blagajnik nije
prvog zgrabio za ovratnik i povukao ga k sebi. Nemoj mene ako Boga
znaš!, kričao je nesretnik, Stjepo Mašklinica, postolar s dvanaestero
djece, jedan od onih rijetko bogobojaznih ljudi koji dvaput dnevno idu
na misu i daju lemozinu i kad nemaju što za jesti. E, prevario si se brate,
ja ti Boga ne znam., otpovrnuo mu je debeli blagajnik i rastvorio vreću.
Stjepo ga je pogledao poprilici onako kako je sveti Sebastijan gledao
streličarsku družbu, zavukao je ruku u džep i iz džepa izvadio ino
presloženu bijelu maramicu. U njoj je bio dukat s Napoleonovim likom.
Stjepo je poljubio dukat i spustio ga u vreću. Debeli se grohotom
nasmijao: I sve si ovo izveo da me prevariš? Postolar je morao skinuti
kaputić, debeli ga je dobro pretresao i otrgnuo ono malo postave, ali
ništa nije našao. Zafrljačio je kaputić u masu. Potom je Stjepo morao
skinuti i hlače, pa cipele, i na kraju razmotati šuferice sa stopala. Debeli
je sve dobro pregledao i pobacao na narod, ali ništa nije našao. S jednim
jedincatim dukatom si mislio dočekat kiridzije? Bosonog i samo u košulji
koja mu pokriva sramotu, stajao je Stjepo Mašklinica i skoro da se
osjećao krivim. Ponijelo ga je isto što je ponijelo i druge, jednaka alavost
i pomama za nečim inim. Nije jadan Stjepo ni znao što bi kupio od
kiridžija. Krenuo je kao i drugi, sakrivao se kao i drugi, i lagao svakom
kamo je pošao. Sjeo je golom stražnjicom na travu i pokušavao se
pokriti krajevima košulje.
Debeli je sljedećega izdvojio iz mase. Taj je bio malo bogatiji, ali je
pokušao sakriti dva prstena u čarapi pa ga je za kaznu tresnuo
kundakom u glavu. Jednom, i čuo se samo jauk, a onda i drugi put. Tad
је već prsnulo čelo, potekla je krv, da ljudi vide kako nije šala u pitanju.
Sljedeći koji bude varao svoj će mozak skupljat po livadi!, dobacio je
vođa koji je na vrancu stajao malo po strani i istovremeno kontrolirao
masu i ono što blagajnik radi.
Niko je prepoznao trojicu od četvorice razbojnika. Sitnoglavi s
francuzicom je harambaša na vrancu, izduženi konjske vilice objahuje
na alatu, a debeloglavi koji se u konobi činio vođom, pljačka ljude.
Četvrti jahač ga nije zanimao, a ne bi ga mogao ni prepoznati, jer još nije
progovorio, niti se na bilo koji način odao. Niko ni sad nije shvaćao u
čemu je bio smisao njihovih svakodnevnih dolazaka. Sate su provodili u
njegovoj konobi i to je moralo biti u nekakvoj vezi s ovim što se događa.
Jesu li pokušavali nešto od njega doznati? Ako i jesu, on to nije
primijetio. Bio je lakomislen i uplašen, vjerovao je da ih mora istrpiti i
već će oni otići. I odlazili su, ali su se opet vraćali. Preturio bi ih on
preko glave da se jučer nije dogodilo ono... Pomislio je na Reginu koja se
sad igra pod kuhinjskim stolom dok Kata mijesi kruh od mekinja. Pod
tim je stolom njezina kuća koju čisti i redi, pazi na djecu, dočekuje muža
kad se vraća s posla i djedu vezuje cipele jer se djed teško saginje. To
nije razumio. Zašto se djed iz njezine fantazije teško saginje pa mu valja
vezivati cipele? Sve drugo je u Regininoj kući preslikano od njegove
kuće. Razlika je samo u tome što je djed koji je pod stolom slab i
nemoćan. Аkо је i dalje tamo. Ako ga Regina nije danas izbacila iz svoje
kuće.
Kako je vrijeme prolazilo, hajduci su bivali sve nervozniji. Zurilo im
se jer će se uskoro spustiti večer i mogla bi neka luda žena natjerati
redarstvo u potragu za mužem. Ili će same početi dolaziti pa će nastati
cika i vika, odnekud će se pojaviti vojska, dogodit će se tko zna šta.
Debelom se u pljački i pretresanju pridružio onaj četvrti. Tukao je ljude,
trgao im odjeću, ali i dalje nije progovorio ni riječi. Niko je zaključio da
se radi o nekome iz grada tko ima razloga plašiti se da ga ne
prepoznaju. Prvo što je uradio nakon što je skočio s konja bilo je da
mrtvome admiralu Sterku baci krpu preko lica. Znači poznaje ga.
Oni koji su kasnije došli na red mogli su bez previše rizika sakriti
pokoji dukat ili prsten, jer nije bilo vremena za temeljita prekopavanja
po džepovima. Čare Nedoklan je to htio iskoristiti, pružio je debelom
dukat i prsten s modrim kamenom, što bi ovoga vjerojatno zadovoljilo,
ali nije kolegu. Šapnuo je debelom nešto na uho, bijedni Čare se morao
skinuti pa su mu po džepovima i čarapama našli još četiri dukata, dva
lančića i sedam prstenova. Tresao se od straha i zime dok je u mrak
vreće tonuo jedan po jedan zlatnik.
Za ovo si zaslužio da te tačno trinaest puta ubijemo, rekao je debeli. U
taj mah šutljivi je skinuo pušku s leđa i vještim trzajem, kao da kupi
sijeno, Čari zabio bajunet u trbuh. Čovjek je zastenjao i presamitio se, a
šutljivi ga je probo kod lopatice. Probadao ga je tačno trinaest puta, i
kad je Čare Nedoklan već ležao na zemlji. Nakon toga je pljačka išla
puno brže, ljudi su u vreću bacali sve što su imali, debelom je drhtao
glas, više nije prijetio i činilo se da bi htio da se ovo što prije završi.
 Sa zalaskom sunca Kata je bila već poluluda od brige. Djed Niko se
nije vraćao, dječaci su divljali po kući, djevojčica nije izlazila ispod stola,
niti je od sebe davala glasa, a Rafo je sve nervoznije čeprkao po
brokvama, uzdisao kao puh i sve vrijeme potiho prduckao. Mogla bi ga
sad ubiti! Umjesto da ode pred starca i pomogne mu da robu donese
doma, on se tu igra i usput dresira guzicu. Svi u kući prde naglas, a
jedini on se snebiva. Misli da će mu prdež biti tih pa se prevari i zacvili
guzicom da mu se djeca smiju. Umjesto da prdne kao čovjek. Ali lako za
to. Što je s djedom Nikom? Gdje je Angelina? Ni ona ga ne bi pošla
tražiti, nego bi se po vas dan okolo skitarala. Prepirala se tako sama sa
sobom, a onda je ostavila nezamiješen kruh, navukla cipele i istrčala
van. Stala je na vrh skalina i nije znala na koju bi stranu, a da se ne
mimoiđe s djedom. Pa je odustala i vratila se doma. Dječaci su se upravo
potukli, a Rafo ih je pokušavao razdvojiti. Ajd kvragu, ajd kvragu, ajd
kvragu..., trudio se, ali kako mu nije išlo, sjeo je nazad na svoju stoličicu.
Zarekla se da će otići po Nikinu kandžiju i sve ih isprebijati ako nekome
prokrvari nos. Srećom, nije prokrvario i smirili su se sami od sebe.
Regina je pod stolom sahranjivala djeda. Umro je od proširenih vena
i tuberkuloze. Pripremila mu je sanduk – napuknute stare naćve,
načinila križ od polomljene kuhače i tiho je kroz nos pjevušila misu.
Nikad nije čula zadušnicu, niti što svećenik govori na sprovodu, pa je
izmišljala. Djed je crko jer od njega nema koristi, unjkao je svećenik. Bio
je dobar, klao je gudine, smiluj mu se Isuse i Marijoooo, škropio je iz
bićerina na sve četiri strane. Govno ljudsko, pizda kravlja, crijeva mačja,
kurva, guba, slina i križ sveti, smiluj muuuu seeee, usrdno je nastavio, već
toliko ponijet da je postao preglasan i zaboravljao da ga drugi mogu
čuti. Djed je crko, svima svetim i Isusu, prolito je litavicu, govno, prdež,
guba, slina, sklapala je ruke djevojčica dok je iz nje već skoro urlao
neobični pop. Dabogda ga crvi jeli, u ime oca i sina i duha svetogaaaa,
aaaaaameeeeeen! Dok je spuštala naćve u zamišljenu grobnicu, osjetila
je užarena klješta kako joj čupaju uho. Iznenadila se i uplašila. Jesi li
poludila?, zakrvavila je mater očima kao da će ju sad proždrijeti. Čak je i
otac ponovo bio na nogama. Ajd kvragu i ti i te ženske igre!, rekao je
najoštrije što je znao. Došlo joj je da prkosi, da se baci na pod i udara
rukama i nogama dok je klečeći ne zamole da prestane, ali mater nije
ispuštala uho, nego ga je sve jače stezala. Same od sebe djevojčici su
potekle suze. Boljelo je i žarilo, ali gore od toga: znala je da ništa loše
nije učinila, a nitko joj ne bi vjerovao. U svojoj je kući sahranjivala svoga
djeda. Na njihovog nije mislila. Njihov je djed prestao postojati nakon
što je onaj čovjek prstom htio uzeti njezinu dušu. Ili je učinio nešto
drugo, nije važno. Njihov djed nije ju branio pa za njega svećenik neće
držati misu. Njezin svećenik! Nema mise za one bez duše.
Pao je mrak, a pljačkašima je ostalo još tridesetak neobrađenih
žrtava. Na drugoj strani ledine, tamo gdje su sjedili opljačkani, već se
primjećivalo da srazmjerno gubitku blaga raste odvažnost mase. Netko
bi glasno opsovao, tri vam matere jebem!, čule su se prijetnje, naći ću
vas gdje god se sakrili i crijeva ću vam na štap namotavat!... Ljudi su se
meškoljili i nije bilo sigurno da koji već nije pobjegao i da se uskoro
neće vratiti s potjerom. Debeli blagajnik je nekoliko puta kumio vođu da
odustanu, vreća se dovoljno napunila i ne treba biti obijestan, ali šutljivi
nije dao. Bilo mu je stalo i do posljednjeg pozlaćenog prstena. Šamarao
je ljude, trgao im košulje i hlače, čuli su se bubotci, pljuske, jauci, ali od
njega ni glasa.
Taj je sigurno muto, al čudi me, nije gluh, čuje što mu ovi vele, nije
shvaćao Pujdin Dominko.
Ili je mutav ili je naš, sumorno će Niko.
Ovi drugi nisu naši!... Kako znaš da nisu?... Eto, tako što znam, nije mu
se dalo objašnjavati, a i kako bi objasnio da je s tim ljudima posljednjih
dana popio tri litre kvasine i proveo više vremena nego s rođenom
djecom.
Ali ne može to tek tako završiti! Nije znao kako može, ali siguran je
da ovako ne može. Lako ćemo za dukat – ionako je tri zabo u zemlju kao
u slavski kolač – lako ćemo i za prstenje pokojne žene, trebao ga je
baciti za njom u grob, ali mu nisu dali, nego su govorili da živima zlato
može zatrebati, lako ćemo za šamare koji ga čekaju. Ako je ispao
magarac, nije veći od svih koji su isto tako ispali magarci. Kako bude
drugima, tako će biti i njemu. Niti je šta bolji, a ni pametniji od ovog
svijeta. Ali ta trojica su ga najprije danima gnjavila, pa maltretirala i
vrijeđala. I na njemu su kupili hrabrost za ono što sada čine. I bogme su
je skupili! Prst na Regininom čelu bio je kao prst Božji. Nije mu se
usudio suprotstaviti.
 Niko Azinović nikad nije bio junačina. Živio je tačno po onome redu
po kakvom se odgajaju djeca. Reklo mu je: ne smiješ krasti, ne smiješ
beštimati, ne smiješ ubijati, ne smiješ varati. Nego uvijek lijepo čekaj
svoj red, poštuj ljudske i nebeske zakone, marljivo radi i sve će ti to
život vratiti. Drugima su očevi isto to govorili, kao što će njihova djeca
to govoriti svojoj djeci, pa djeci svoje djece, dok god bude svijeta, ljudi i
djece. Ali malo je onih koji će se toga u životu pridržavati i biti tačno
onakvi kako je kazivao roditeljski nauk. Niko je, na svoju žalost, bio
jedan od takvih. Svi će reći – kukavica, ali nije on bio kukavica nego mu
je reklo da se silom i beštimijom ništa ne postiže. Vlastitim se očima po
stotinu stotina puta mogao uvjeriti da je to laž i da silnici vazda bolje
prolaze, ali ne može se čovjek tek tako mijenjati i od jednoga postajati
drugo. Kao što lopova ni batine ni robija neće odučiti od krađe, tako
pravog poštenjaka rođene oči ne mogu uvjeriti da nije na dobitku. Ako
te uvrijede, ti im se skloni s puta! Držao se toga jer je mislio da je tako
bolje, ali i zato što mu je tako bilo lakše. Ono što je od imanja naslijedio,
to će i ostaviti svojoj djeci. Niti je išta propio i prokockao, niti je zaradio.
Vinograda je imao u čokot onoliko koliko mu je ostavio otac. Živio je u
njegovoj kući i godinama krpio očevu brodicu, sve dok se nije sasvim
rastočila. A onda je sam gradio novu. Način na koji je živio teško mu je
mogao pružiti nešto više. Tako je bilo u Nikina vremena, a tko zna je li
ikad moglo drukčije? Ako i jest, tih se vremena ljudi ne sjećaju.
Ali krivo je reći i misliti da su pošteni na gubitku. Njima je dobro jer
mogu tako proživjeti život. Kao što je ubojici lako zaklati čovjeka, tako
je lako i onima koji to nikad neće učiniti. Teško je, međutim, kad
sudbina pomiješa uloge, pa od čovjeka više ništa na zavisi.
Stajao je raširenih ruku dok mu je šutljivi prekopavao džepove.
Debeli je držao rastvorenu vreću i gledao ga ravno u oči. Možda je
provjeravao je li ga Niko prepoznao, ali ako je to i činio, brzo je odustao.
Kako ga ne bi prepoznao.
Mislio sam da si pametniji!, reče sa žaljenjem u glasu. Nisi nas u kuću
pustio jer si se bojo da ti nešto ne ukrademo, a opet si vjerovao da
kiridžije dolaze. Pa majka mu stara, kakve kiridžije! Mi mislili, ogulit
ćemo pet budala, a ono došlo po grada! Dobro oni, al odakle ti?
Niko je šutio, ali je tražio način da mu nekako pokaže da ga se ne
boji. Mislio je da će debeli to shvatiti ako ga i dalje bude gledao u oči, ali
debelome je bilo svejedno. Vidjelo se dobro da mu je svejedno. Dok je
govorio, opet je pogledom počeo kružiti po ledini, u strahu da bi se
tamo moglo nešto dogoditi ili da će stići potjera.
U to dojaha vođa na vrancu: O, ma koga vidim! Kumašin naš! Nađe li
se kvasine, kumašine? A đe ti je ono dijete? Evo sam se zlata nakupio i sad
je vrijeme da tražim nevjestu, pa sam ko biva mislio...
Jahač nije stigao dovršiti rečenicu kad se Niko oteo šutljivom,
zgrabio mu pušku s leđa i potegnuo je, remen je pukao, šutljivi se pružio
po zemlji, odletio mu je šešir i nastala je cika među ljudima. Niko
Azinović je uperio pušku u čovjeka koji je uvrijedio Reginu i bez imalo
razmišljanja povukao je oroz. Prije nego što je naprazno kvrcnuo
otponac, metal bajuneta zabio mu se između rebara. Pao je s jasnim i
čistim osjećajem konačne životne prevare. Debeli je ispustio pušku,
bajunet je ostao u Niki, i krenuo je trčati prema svome konju. Ali bilo je
kasno. Nakon što se prvi otvoreno pobunio, ostali su poskakali na noge i
krenuli u divlji juriš.
Masa je u trenu progutala dvojicu pljačkaša, onoga koji je prvi htio
pobjeći i onoga koji je htio ostati do kraja. Osveta je trajala kratko jer je
bilo previše onih koji bi se svetili. Pucali su se nožni prsti pri udarcima
u polumrtva tijela, grube težačke pete lomile su sljepoočnicu, nokat
nečijega palca ostao je zaglavljen u nosnici, šake su tonule u duboko
bibavo salo, netko se sjetio i ugrabio pušku, opkovani kundak je probio
lubanju, prsnuo je mozak i pretvorio se u pomije kojim hrane sirote
ratne prasce. Sve to nije trajalo duže od dvije minute. Tada se masa kao
po komandi zaustavila.
Nemoj da stradaju, neka im se sudi!, netko je izvalio, valjda da skine
odgovornost sa sebe. Gotovo je, mrtvi su, rekao je drugi.
Debeli razbojnik ležao je smrskane glave na kojoj je cijelo i
prepoznatljivo ostalo samo jedno širom otvoreno crno oko, oivičeno
dugim djevojačkim trepavicama. Ako bi se čovjek u njega zagledao,
pomislio bi da je to oko dobričine koji mrava ne bi zgazio, a ako kakvih
grijeha ima, oni bi se najprije mogli ticati pretjerane nježnosti prema
dječacima. Međutim, dok je debelom kapuljača bila otrgnuta s glave,
drugi je razbojnik ostao pod krinkom. Netko ga mora otkriti, ali zbog
nečega se ljudi počeše snebivati i nećkati, odmicati od leševa i povlačiti
u masu. Uskoro se neće znati tko je bio u prvim redovima, tko je najviše
udarao i polomio prste, niti čiji je nokat ostao u nosnici jednookog
debelog hajduka.
Daj vamo vreću s blagom!, povikaše oni koje su prigurali najbliže
mrtvacima. Tako je, daj blago! Svakome njegovo!
Nasta dreka i vika šta je čije i koliko je kome oteto. Dok se za nakit
još i moglo znati, francjozefovski i Napoleonovi dukati bili su svačiji i
ničiji. Obuzeti paničnim strahom da ne budu prevareni i još jednom
opljačkani, ljudi su zaboravili na mrtve hajduke. Debela kobila mirno je
pasla na kraju ledine i samo bi podigla glavu i žmirnula kada bi netko
kriknuo zbog nagnječene noge ili zbog zlatnog raspela i medaljona
Blažene Djeviee kojeg je netko drugi već ukrao iz razbojničke vreće.
Nikina glava počivala je u prijateljevom krilu, vrh bajuneta stršao
mu je ispod desne sise. Starac je sa zanimanjem gledao kako mu se sa
svakim uzdahom i izdahom širi rupica na košulji, a metalno sječivo na
kojem se nije vidjela krv raste prema nebu. Zabavljao ga je taj prizor i
oslobađao drugih misli. Kada bi se dovoljno koncentrirao, više ne bi
osjećao ni bol. Pujdin Dominko je bez prestanka govorio, postavljao
pitanja, rukavom mu brisao znoj sa čela, nekoga dozivao i bez ikakvoga
razumnog razloga stalno se vrpoljio. Kao dijete koje se ne može smiriti.
Kao dijete koje pita – zašto ovo?, zašto ono?, kako ovo?, kako ono? – a ti
mu strpljivo odgovaraš sve dok ne zaspi. Njemu, međutim, ne može
ništa odgovoriti. Jer ne razumije nijednu riječ koju on izgovori. Čudno je
to jer Pujdin Dominko ne zna strane jezike. Pa kojim to onda jezikom
govori? Heh, tko će ga znati što se uopće dogodilo u međuvremenu dok
je ležao na ledini i spavao, a oko njega su toptali ljudi! Ljudi su nekamo
žurili, trčali kao izbezumljeni, ali mu nisu smetali. Odspavao je svoje u
miru i sam se sebi čudio. Ranije bi mu sve smetalo, budio se i na svaki
šušanj i osjećao je zavist prema spavačima tvrdih ušiju. A sad je i sa
njim sve u najboljem redu. Morao je ostariti pa da uhvati pravi san. Ne
smeta mu više ni ludi Dominko. Osjećao je da će opet zaspati i bio je
sretan zbog toga. Kata se neće ljutiti, lako će zakrpati rupu na košulji.
Njoj to dobro ide. Od matere je naslijedila zlatne ruke. Najvažnije je da
se čovjek pošteno naspava.
Ljudi, umro je čovjek!, povikao je koliko ga je nosio glas, ali ljudi ga
nisu čuli. Natezali su se oko prazne vreće sa zlatom.
 Nije mog više nema, ljudi!, nastavio je Pujdin Dominko, više zbog
sebe nego zbog drugih.
Samo u jednom kratkom blijesku pomislio je na svoje dukate, ali je
ostao sjediti na ledini, s Nikinom glavom u krilu i osjećajem kako je
svakoga trenutka sve manje razloga koji ga tjeraju da o ovome ikome
išta kaže. Uskoro će doći neke žene, pojavit će se vojska i redarstvo,
doktor Hans Eberlich uhvatit će ga za ruku i povesti do kočije, a
njegovog prijatelja Niku Azinovića odnijet će prema brdu neki crni ljudi.
Zašto ga nose?, pitao je Eberlicha.
Sve će dobro biti, odgovorio je Švabo dok se na svjetla u luci spuštala
utješna magla veronala.
Niko Azinović bio je jedna od četiri žrtve dana nakon velikih kiša.
On, admiral Sterk, Čare Nedoklan i – ako se i on smije nazvati žrtvom –
Antiša Bakunjin!
Nikoga nije naročito iznenadilo, a još manje pogodilo, kad se otkrilo
da je mutavi pljačkaš zrpravo najpoznatiji gradski anarhist i propali
bečki student. Mnogima je i laknulo jer Antiša nikome u gradu nije bio
rod ni svojta. Njegov otac, kapetan Ante Bartulović bio je Bokelj, i
doselio se u Dubrovnik nakon što je prestao ploviti. Prave razioge ljudi
nisu znali, ali su se oni v ojatno ticali Antišine matere, plemenite
tršćanske gospođe koju su Kotorani zbog njezinih šešira i prekratkih
suknji zvali Kurva Triještina. Kratko nakon što su na Pilama kupili kuću,
kapetan je umro, a gospođa Francesca je svu njegovu ušteđevinu
potrošila na Antišine bečke studije. Vrag će znati u kakvo je društvo
tamo upao, ali je nakon uludo proćerdanih sedam godina Antiša
protjeran u mjesto rođenja jer je sudjelovao u anticarističkim
demonstracijama i pripremi atentata na direktora Opere. Prvo bi mu,
možda, i stvorilo nekakav ugled u gradu, ali drugo – to da je htio ubiti
direktora Opere!, izazvalo je samo podsmijeh i prezir. Umjesto da se
primiri i čeka da ljudi zaborave na njegovu bečku epizodu, Antiša se
rogušio i svađao te uvjeravao svakog živog kako je Opera jedna od
glavnih poluga za tlačenje porobljenih naroda Monarhije, a njezin je
direktor važan i prevažan čimbenik države kao najvišeg sredstva terora
nad pojedincem. Nije primjećivao da ga provociraju i čikaju da istu
priču ispriča po stoti put. Bilo je kasno kada mu je konačno došlo do
pameti da su od njega načinili najvećeg gradskog redikula. Tada je bilo
svejedno što govori. Neki put su ga zvali Antiša Kamzo, a neki put
Antiša Bakunjin, ali oba nadimka bila su jednako podmgljiva.
Nije se znalo iz čije je glave potekao plan za pljačku, ni tko je
izmislio i proširio priču o kiridžijama, ali sve govori da je to bio on.
Dmgi ubijeni razbojnik nije bio iz Dubrovnika, niti ga je itko prepoznao,
a za onu dvojicu koji su umakli na konjima također se moglo vjerovati
kako nisu iz grada. Da jesu, već bi se nekako znalo ili bi se čulo da iz
nečije kuće netko fali. A ovakva pljačka mogla je pasti na pamet samo
nekome tko tu živi i poznaje ove ljude pa im zna namjestiti ješku.
Glavno ih je bilo izmamiti van, navesti ih da pokupe zlato iz kuća i da se
polakome. Dolaze kiridžije! Svi su to znali, a svako je od svakoga
sakrivao pa je svatko vjerovao da samo on zna. Da je bilo drukčije, plan
bi vjerojatno propao ili bi lovina bila oskudnija. Ovako su ljudi išli s
nakanom da otkupe cijeli karavan, nahrane i zadovolje svoje doma, a
drugo da preprodaju i namire trošak. Antiša je savršeno domislio plan,
ali mu je bilo važnije ojaditi grad koji ga je ponizio, nego sebi namaknuti
bogatstvo. To je bila njegova greška. Htio ih je ostaviti bez prebijenoga
krajcara, gole i bose na pustoj ledini, a onda gledati kako se
namagarčeni i pokunjeni vraćaju doma. Možda bi mu to i uspjelo da kiša
nije padala skoro mjesec dana i da mu jataci nisu iz puke dosade zalazili
u konobu Nike Azinovića.
Istog su dana pokopani Reginin djed i Antiša Bakunjin. Nikin
sprovod bio je najveći od početka rata, a možda grad nikada nije većega
sprovoda ni vidio osim kad su umirali biskupi. Ispraćala su ga tri
svećenika, došli su gotovo svi kojima je pogibijom pomogao da povrate
zlatninu, okupilo se mnoštvo žena i djece, predstavnici vojnih i
redarstvenih vlasti, agenti u civilu koji su radili na slučaju karavan te
veliki broj radoznalaca, nevoljnika i vucibatina koji dođu na svaki skup
od narodnoga i povijesnog značaja. Niko Azinović je postao heroj i
mučenik, govorilo se da je golim prsima išao na puščane cijevi ne
braneći sebe i svoje pravo, nego svjesno odabravši smrt da bi drugi
mogli dostojanstveno živjeti. Sačuvao je imovinu svojih sugrađana i
obraz grada. Samo je njegova hrabrost spasila Dubrovnik od najveće
pljačke u njegovoj povijesti. Tako su govorili oni koji su ispraćali djeda
Niku. A nakon što bi pročitali svoje nad otvorenom grobnicom, prilazili
su Kati i Angeli, grlili ih i tješili, obećavali da žrtva njihovog oca nikada
neće biti zaboravljena. Djevojčica se izmicala, bježala od vlažnih
dlanova koji su je dodirivali po licu i kosi, slušala je i pamtila. Umjesto
da zaštiti nju koja ga je voljela i bila njegova, on je štitio ljude koje nije
ni volio, ni poznavao.
Antiša Bakunjin pokopan je izvan grobljanskoga zida, usred drače i
divljeg kupusa jer su ljudi zaprijetili da će razlupati grobnicu kapetana
Ante Bartulovića ako u nju polože i njegovog sina. Don Ivan ga nije htio
ispratiti na onaj svijet, uz objašnjenje da je Antiša bio anarhist i
antikrist te da samim tim ne vrijede ništa sakramenti na koje se
pozivala nesretna mater. Platila je dvojici radnika da iskopaju raku i
sama ga je sahranila. Ako je u ovoj tužnoj sudbini išta bilo utješno, onda
je utješno to što se Antiše Bakunjina grad neće sjećati kao redikula.
Njegovo razbojničko djelo prerast će u legendu koja će neko vrijeme
govoriti o sukobu antikrista Antiše i mučenika Nike, da bi Nikin lik
uskoro izblijedio i nestao iz priče čija je konačna verzija govorila o tome
kako je Antiša Bakunjin u vrijeme Prvoga svjetskog rata s trojicom
jataka pobio i opljačkao dobročinitelje koji su grad pokušali spasiti od
gladi.
Za razliku od njega, zlosretni Konavljanin nije prošao slavno.
Nekoliko mjeseci pred pad Monarhije osuden je na smrt i obješen u
zatvorskome dvorištu. Kako se držao pod vješalima i je li se pokajao
zbog ubojstva posljednjega gradskog urara? O tome se ništa ne zna, kao
ni o mjestu na kojem je pokopan, ali je za vjerovati da don Ivan nije
zaboravio njegovu grešnu dušu i da je dao preporuke njezinom pokoju.
Leš debeloga razbojnika nikada nije identi iciran pa je u limenome
sanduku pokopan iza vojne streljane. Dvojica odbjeglih razbojnika
nikad nisu uhvaćeni. Međutim, policija se slučajem karavan bavila do
kraja rata i pada Monarhije. Srpska kraljevska vojska bila je pred
izlaskom na Jadran, pregovori o uspostavi države južnih Slavena bili su
okončani, a Habsburzi su umjesto državnim već bili zaokupljeni
obiteljskim tragedijama, dok su još uvijek agenti u civilu ispitivali ljude,
prisluškivali po krčmama i konobama te pokušavali od žena i djece
saznati na koji se način gradom širila priča o dolasku kiridžija.
Inspektor Aldo Tomaseo, kojem je slučaj bio povjeren, vjerovao je kako
pljačku nisu mogla organizirati i tako savršeno provesti četiri čovjeka,
nego je sigurno postojala mreža onih koji su išli od kuće do kuće i
ljudima govorili da dolaze kiridžije. Istina, Tomaseo je teško shvaćao
kako je itko mogao povjerovati u pojavu koja je nestala s odlaskom
Otomanske imperije s Balkana. Ali i ta će tajna biti razriješena, mislio je
on, čim otkrije skupinu koja je širila glasine.
Aldo Tomaseo umirovljen je odmah po dolasku novih osloboditelja,
a pukovnik kraljevske vojske izbacio ga je iz kancelarije kad mu je
pokušao objasniti prirodu kriminalnog slučaja i potrebu da se slučaj
karavan razriješi bez obzira na uspostavu novih međudržavnih odnosa
u Europi. Ojađen i zbunjen, Tomaseo se vratio u rodnu Pulu gdje je za
svoj račun i bez ikakve svrhe iz tjedna u tjedan ispisivao dopise koje je
slao dubrovačkim vlastima.
U njedrima vašim je otrovna guja i kad—tad čeka vas pljačka
stoljeća...
U domu pokojnoga Nike Azinovića nastupila su vremena siromaštva
i čamotinje. Od njegove ušteđevine ništa nije ostalo, vinogradi su
podivljali jer ih nije imao tko obrađivati, a prvi je sumrak vazda donosio
množenje praznih misli i dosadu. Dječaci su jedan drugome prepričavali
djedove priče, ali bi se najčešće potukli zbog razlika u interpretaciji,
tako da im je mater morala zabraniti ovu igru. Djevojčica je u nekoliko
mjeseci odrasla, promijenila se i uozbiljila. Djeda je, čini se, uspjela
zaboraviti. Nije, međutim, zaboravila džundžur bobe. Uzela bi dvije
franje, zatvorila oči i prekriženim prstima prešla preko njih. Čudo nije
nestalo. Od dvije bi nastale četiri.
 I

Kasno je ljeto 1904., skoro ćе jematva, kiše nije bilo ni previše, ni

premalo, godina kakva bi se poželjeti mogla. Barem što se grožđa i vina
tiče. Ispod balature sjedi August i među koljenima drži komad orahovog
drva. Što ćе to biti? Vrat za gusle koje će francuski ambasador svečano
darovati crnogorskome kralju Nikoli kad mu dođe na poklonjenje? Ili
model broda Santa Maria delle Grazie za kapetana Vojka Šiškića, koji će
krasiti njegov dom u Perastu? Ili će to ipak biti glava Kraljevića Marka
koju su naručili sarajevski planinari za svoj dom? August nikad
unaprijed ne zna što će od kojeg komada drva započeti, nego sjedi i
čeka, s dlijetom u jednoj i čekićem u drugoj ruci, da mu u pamet dođe
što bi danas mogao načiniti. Neki su dani za brodove graditi, a neki
naprosto nisu. I nema ga šta kapetan Vojko požurivati. Lijepo mu je
rekao da će brod prema priloženom crtežu biti načinjen u tri dana – ali
tek kada za brodove bude vrijeme! Recimo, kad se južina spusti i more
digne pa nitko ne isplovljava, e, tada je dušu dalo da se u kakvom
skloništu od vjetra i kiše brodovi grade. A za gusle ima vremena još dva
mjeseca. Lako ih je napraviti ako je drvo pravo, ali na njega moraš
čekati. Sve dok se slučajno ne pojavi među desetinama naoko istih
trupaca. Nije svaki orah isti, a najbolji je onaj hercegovački. Biljka koja
se na kamenjaru primila i nije se previie vode napila dok je rasla i u
stablo se pretvarala. Bosanski orah možda daje dobre plodove, ali u
duši je poput čovjeka koji bez mjere banči, ždere i loče, nije za žene i
kuče, i ostari prije vremena. Njegovo drvo lako trune, a teško se suši. Pa
i kad se osuši postane krto i nije za građu. Zapravo, nije nizašto! Ako je
na Augustu da sudi, on će uvijek reći da od hercegovačkog boljeg oraha
nema!
 Kažu, grehota je sjeći drvo koje dobre plodove daje! Da, priznat će to
i August; kad dođu nerodne godine, bez pšenice, krumpira i kukuruza,
ništa nije inije za pojesti od orahove jezgre. Ima ih koji se povazdan
hrane ribom. Sirotinja i škrci! Ali on se na ribu nikada nije priviknuo. Da
je Bog stvorio čovjeka da se hrani ribom, stvorio bi mu i peraje na
leđima i dao mu disati pod vodom! Lažu oni koji govore da je Isus
hranio ljude ribama, kao što lažu i oni koji će reći da postoji drvo
mahagonij koje je bolje od oraha. Najprije, August nikad mahagonij nije
imao u rukama, a drugo, ti koji govore da je nešto od nečega bolje,
morali bi prvo reći šta fali orahovom drvetu pa da bi po nečemu
mahagonij bio ispred njega. E, to ne bi znali! I ne znaju, jer orahu ne
možeš naći manu pa da je tražiš sto godina!
Otkako se iz Tolmina doselio u Trsteno, a ima tome godina i godina,
već pola života je tu, August Liščar drugo drvo nije dotakao dlijetom.
Oni kojima je do hrastovine i borovine, samo neka tešu stolove,
mrtvačke sanduke i vrata sirotinjskih kuća. Neka tešu i neka šute! Kada
je Bog stvarao svijet, najprije je stvorio umjetnike i diletante, a onda
orah i hrast. Prvima je naložio neka uljepšavaju njegov svijet, a druge je
zadužio da tešu i šute. Neka rade da se sirotinja ne pobuni! Ali neka
ništa ne govore! Čim takvi progovore, August napušta krčmu pa taman
da mu je pola boce vina ostalo na stolu.
Zna on šta govori jer je na konju ili sa željeznicom prokrstario pola
svijeta, od Ško je Loke do Soluna, i uvijek je kupovao samo orahovinu.
Moraš putovati jer drvo ti neće doći samo, a ljudi bez velike muke i
potrebe ne sijeku svoj orah. Nekad mu tako dođe dok prolazi Bunom,
Mostarom i Lišticom, pa gleda prekrasna stabla iz čijih debla kad
kucneš sviraju Mozart i Brahms, da nabavi pušku, okupi hajdučku četu i
dođe gazdi pred kapiju pa kaže: Orah ili život! Ali to je samo šala, nisu
ga mama Fanika i tata Pepi za razbojnika odgajali, niti bi on išta na silu
uzimao. Razumije on i to da je ljudima stalo do tog stabla, plodova koje
daje i pretka koji ga je posadio. Njima je orah u dvorištu kao što je
dubrovačkim gosparima grb iznad ulaza. Nema tu razlike! I jedno i
drugo pokazuje da je čovjek tu pustio korijenje. Ali ne znaju ti ljudi, niti
mogu znati, koliko vrijedi duša posječenog oraha. Nema veće nesreće
od rata i bolesti! To piše u svetim knjigama, tako da August protiv toga
ništa ne može reći, ali njegovom poslu i njegovoj umjetnosti ratovi i
epidemije samo dobro čine. U ljeto 1878. posjekao je u Hercegovini i
Bosni toliko oraha koliko nije za cijeli život. Srećom, bio je još mlad,
imao je snage, a pomagala su mu i dvojica šegrta – Feriz i Josip, tko zna
šta je danas s njima! Sjekli su u svakom selu i gradu, a ljudi su im
budzašto prodavali svoja stabla. Ojađeni porazom i dolaskom kršćanske
vlasti, prodavali su imanja ako ih je netko htio kupiti, i odlazili u Tursku.
August im je činio uslugu jer bi dobili novac za nešto za što ga nisu ni
očekivali. Ali svejedno bi svaki taj beg, aga – šta li je već bio!, svaki taj s
turbanom i fesom na glavi, stajao nasred svoga gaja ili avlije i suze bi
mu niz lice potekle kad bi zasjekli njegov orah. Nije lako kad muško
plače! Tada svijet nešto gubi, što više ni Bog ne može nadoknaditi. Kad
muško plače to je znak da se ruše carstva, mijenjaju običaji i dolaze
bolja vremena za nerođenu djecu, a vremena umiranja za svakoga tko
se klanjao staroj zastavi. Tek kad bi im posjekao orah, ti ljudi su shvaćali
što znači odlazak s mjesta na kojem si se rodio. Možda bi se neki i
pokajao pa prihvatio austrijskoga cara, ali bilo je kasno jer oraha više
nije bilo.
A onda su uslijedile nerodne godine, zavladali su tifus i difterija,
bune po Srbiji i Makedoniji, doba bezakonja u bivšim turskim
pokrajinama, padali su po Užičkoj Nahiji minareti kao trude topole, jad i
bijeda širili su se brže od oduševljenja novostečenom slobodom i
vladarima koji se krste i idu u crkvu. August je, nekad sa šegrtima, a
često i sam, obilazio poharana mjesta i sjekao orahe. U doba kad mu je
posao najbolje išao imao je pet skladišta i isto toliko radionica: u Šapcu,
Sarajevu, Mostaru, Splitu i Trstenom.
Gradio je namještaj za austrijske upravne zgrade, crkve i džamije,
deljao likove vladara i narodnih junaka, gradio gusle za kraljeve i
hajduke, sve dok se vremena opet nisu promijenila. Što se drugih tiče –
popravila su se, a što se njega tiče – postala su gora nego ikad. Teško se
dolazilo do orahovine, a narudžbi je bilo sve manje. Namještaj je stizao
iz Beča i zavladali su diletanti koji od kojekakvog drva rade gusle
naveliko. Svijet je izgubio osjećaj za estetiku, svi se počeše zabavljati i
slaviti, pojavile su se putujuće kazališne trupe, gostuju operete,
organiziraju se balovi i slavlja po uzoru na Pariz i Beč, ljudi polako ali
sigurno gube pamet. U početku je August bio očajan zbog toga, a onda je
počeo zlobno uživati u nadolazećoj propasti. Ostala mu je samo kuća u
Trstenom, druge je prodao jer ih nema zašto držati, stigle su ga i godine,
sve češće ne može raditi zbog reume, izgubio je i snagu u rukama, djeca
su se poženila i poudavala u Zagrebu i Karlovcu, ostao je sam sa svojom
Matildom...
Iako, nije mu loše! Ne žali se August, osim najbližim prijateljima! S
ostalima niti ne govori, a prijatelji i jesu stvoreni da im se nekad požališ.
Zna im i dodijati sa svojim kukanjem pa kad mu prestanu dolaziti,
August se ne ljuti, nego on ode k njima. U Dubrovnik, Čapljinu,
Sarajevo... Vazda im pripremi neki dar: Karlu Štubleru, najstarijem
prijatelju, željezničkom službeniku, na Ilidžu je odnio zidnu apoteku s
omamentima koje je prekopirao sa slika neke bagdadske džamije.
Štubler je, naravno, bio oduševljen. August mu se punih sedam dana
žalio na reumu, a prijatelj ga je tješio i nije mu padalo na um da
spomene svoje bole no srce. Ivi Soldi u Čapljinu je odnio iguru kralja
Tomislava na propetom konju, koja danas stoji na posebnom mjestu u
Soldinom hotelu, uz carevu sliku. Miji Ćipiku izradio je venecijanskoga
gondolijera i izdeljao mu Mijino lice. Žena mu Zdenka deset se dana
čudila kako ga je tako pogodio...
Ne treba Augustu novaca za život! Zaradio ih je za tri života, ali se ne
može pomiriti s tim da su ga stigle godine – Matilda mu sto puta na dan
kaže da bi se trebao odmarati! – pa ga ždere kad mu ne naručuju
poslove i kad radi samo poklone za prijatelje. Tih je dana i mjeseci
bijesan na sve, ne valjaju mu ni vlast, ni popovi, živciraju ga novine koje
mu djeca šalju iz Zagreba, ljuti se na Matildu. Ali što je najgore – kad
nema posla August sve brže stari i propada. Počeo je zaboravljati, ono
što ujutro kaže, toga se navečer više ne sjeća. Čile mu imena iz glave, ne
sjeća se gdje je ostavio naočale, krene u Dubrovnik pa na pola puta ne
zna po šta je krenuo... Očajan je tada, ali Matilda je još očajnija. Plaši se
da će ga izgubiti, da će stari prije vremena otegnuti papke, prdnuti u
šišu i zakovrnuti okom – tako se on šali! – i da će ostati sama. Zato je
teško i opisati kakva je radost zavladala u domu Liščarevih u Trstenom
kada su, nakon šest pustih mjeseci, u nekoliko dana došle četiri
narudžbe! Gusle za kralja, brod za kapetana Vojka, Kraljević Marko za
planinare i četvrta narudžba: igračke za nerođeno unuče jednog
Dubrovčanina.
 Taj čovjek mu je došao reći da mu je kćer zanijela, zapravo u
četvrtom je mjesecu, i da bi on tom djetetu poklonio igračke od
orahovog drva. Pa šta košta da košta! Baš tako je rekao. Veseljak neki,
onako malo blesav, ali se Augustu jako dopao. Da nije, sigurno bi ga
odbio. Prvo: nikad u životu nije pravio dječje igračke! Dmgo: zar nije
uvreda plemenitom drvu da ga se mrcvari u te svrhe? Treće: ne bi to
August priznao, ali malo ga je i strah praviti nešto prvi put. Te četvrto i
najvažnije: taj čovjek hoće igračke koje će položiti uz kolijevku kada se
dijete rodi, a da te igračke jednako odgovaraju i ako se rodi muško i ako
se rodi žensko! August težu narudžbu nikad nije dobio. Dane i noći već
misli o tome što bi moglo biti zajedničko muškom i ženskom svijetu.
Počeo je od toga čime bi se rado igrali dječaci i djevojčice, ali je vrlo
brzo svoju upitanost digao na univerzalnu razinu, mudrovao je o
spolnim razlikama, čitao što o tome govore mudre knjige, naručio da
mu iz Zagreba pošalju ilozofske i teološke rasprave.
Išao je u Zaostrog na razgovor s fra Anđelom, samostanskim
knjižničarem, učenim, ali i naprednim čovjekom koji je mirio crkveni
led s vatrom modernog života i pročitao je sve važne knjige jedne i
druge strane. Prvo ga je pitao izokola pa se fratar raspričao i razdivanio
o tome kako između muškarca i žene razlika u pameti nema, ali su žene
osjećajnije, a muški su brzopletiji. Samo što njezini osjećaji čine svijet
sretnijim, a njegova brzopletost nosi nesreću. Osnovna je to razlika
između muška i ženska!, uzviknuo je fra Andeo, ali od te mudrosti
August nije vidio velike koristi pa mu je onda prosto iznio svoj problem.
Kakve igračke da načinim djetetu ako ne znam je li muško ili je žensko?
Fratar se zbunio, kao da su mu i oči zasuzile pred pitanjem na koje
nema odgovora, pa je dugo mislio i pogledavao Augusta – neki drugi
pop ili pametnjaković sigurno bi se izvukao tako što bi rekao kako su
igračke danguba i o njima se nema šta misliti, ali fra Anđeo nije od te
fele. Za njega ne postoje manje važna pitanja. Od toga koliko mrav ima
nogu do toga zašto je Petar izdao Krista, njemu je svaki odgovor bio
važan. Ne znam ti reći, brate Auguste, rekao je tonom starozavjetnoga
pokajnika. A da umjesto igračaka gradiš kolijevku? Ne, to bi za Augusta
bilo isto kao da je priznao kako nešto ne umije načiniti od orahovog
drva. Potvrdilo bi se da je ostario, pljunuo bi na sve što je u životu
sagradio. I na kraju bi lagao mušteriji! Lagao bi Dubrovčaninu da na
svijetu postoji nešto što se od orahovine ne može načiniti. Ne postoji
ništa osim štednjaka! Samo se štednjak ne da sagraditi od orahovog
drva. Za sve drugo važni su samo pamet i vještina. Nije moguće da je
pamet izgubio.
Ne sjedi August ispod balature onako kako inače sjedi kad u drvu
pokušava prepoznati ono za što će biti namijenjeno. Varaka se s
guslama, Kraljevićem Markom i brodom Santa Maria delle Grazie, a
ustvari su mu samo igračke na pameti. Već satima ništa ne radi pa kad
mu od napetosti popuste živci i odrvene ruke, August kucka po dlijetu,
ostaju plitki zarezi u drvu, ali nikako da počne raditi. Na kraju će se
pomiriti sa sudbinom – ima još vremena do rođenja djeteta – i krenut
će s onim što je najlakše. U dva dana će se komad orahovine pretvoriti u
glavu Kraljevića Marka, mrkog brkajlije niska čela i spuštenih obrva
ispod kojih se sluti pogled bika koji samo što nije krenuo u odlučni trk
da se pobode s Musom Kesedžijom. August je za trideset godina
napravio već nekoliko stotina Marka Kraljevića. Svaki put trudi se da
napravi istu glavu, bez promjena u izrazu lica ili obliku nosa, jer nema
drugog načina da se predoči portret čovjeka za kojeg nitko ne zna kako
je zapravo izgledao. Svaki kipar ili slikar, umjetnik ili diletant, pravi
svoga Marka, i što više puta isti rad ponovi, to je veća mogućnost da
ljudi povjeruju kako je slavni junak baš tako izgledao. August je, nema
tu zbora, blizu da postane tvorac konačnoga lika Kraljevića Marka.
Odavno ga već kopiraju i to Augusta ljuti, ali svjestan je da mu tako
pomažu. Nisko čelo, spuštene obrve i pogled bika! Ako je to zbilja
Kraljević Marko, neka se zna da ga takvim nije stvorio Bog, nego
tolminski majstor, conte od oraha, August Liščar! Ama zatvorenih je
očiju napravo još jednog Marka! Sve od prve i bez popravljanja, a s pola
snage i još manje truda. Tako mora biti. U ovih trideset i nešto godina,
zapravo – bit će i četrdeset, a ako se računaju prvi stolarski radovi – i
četrdeset pet, August je osvojio orahovo drvo kao Napoleonova vojske
Europu, ali Kraljevića Marka mora raditi s onim ograničenjem u vještini
i znanju kakvo karakterizira majstorovu mladost. Grubo i hinjeno
neprecizno, bez inoće s kojom radi druge predmete. Jer kada bi Marka
načinio ovim rukama koje sve znaju, to više ne bi bio Marko i nitko ga
ne bi prepoznao. E, da mu je sakupiti sve junakove glave koje je ikad
načinio i poredati ih jednu do druge. Kakav bi to niz bio! A svaka ista i
nijednoj se ne vidi kad je stvorena i kako se osjećao dok ju je radio, je li
bio bolestan ili mu se upravo rađalo dijete, je li deljao usred paklenog
kujundžisanja Baščaršije ili je nastala u Šapcu. Na koga je mislio dok je
radio, da li mu je zbog nečega bilo teško pri duši... Ništa se toga ne
prepoznaje na glavama Kraljevića Marka. Zato i jesu umjetnost.
Sutra se ranim jutrom zaputio u Dubrovnik. Da popriča s onim
čovjekom i čuje kakvo će mu unuče biti. Nekome je blentavo ispitivati
djeda kakav će mu biti unuk, ali August vjeruje u takve stvari. Onakvi
smo kakvim su nas poželjeli prije nego što smo se rodili. Gradovi su
puni prinčeva i princeza pa je lako zamisliti na što su njihovi djedovi i
babe mislili dok su čekali unuke. Na selima je više šutljivih i radinih
ljudi koji često sliče na vlastite volove. Većinom su to sedmi ili osmi
sinovi u oca i matere. Ako su ih i željeli, fantazija im se već bila istrošila.
Te ljude nitko nije zamišljao pa su zato takvi i ispali.
Filozo irao je August dok se nad morem rastvarao još jedan sunčan
dan, a zrikavci su uštimavali svoje instrumente. Poput opernoga
orkestra pred izvedbu toliko puta ponovljenog djela da svaki svirač
partituru zna napamet i iz čistoga užitka nateže žice i lupka po njima
gudalom.
Budući djed se jako razveselio kad ga je vidio. Koga to vide moje oči!,
uskliknuo je i zagrlio ga. Nema to smisla, ni tako govoriti, a ni grliti
nekoga koga jedva poznaješ, ali Augustu nije zasmetalo. Grlio je i on
njega, da čovjeku ne bude neugodno kad shvati kako je glupo ono što je
uradio. A i zašto biti vječito čangrizalo? Ne govori mu to Matilda uzalud.
Ponekad i August mora priznati da stara zna znanje.
Uveo ga je u kuću, a kuća je bila upravo onakva kakvu je August
očekivao. Dom gradske sirotinje bez grba i korijena, koja je
generacijama vrijedno radila, okopavala svoje vrtove i vinograde, išla u
ribu, prodavala hercegovački duhan i skupljala malo—pomalo, dukat po
dukat, ciglu po ciglu – dok nije došla do ovoga. Ni ružnog, ni lijepog, ni
skupog, ni jeftinog, nego onakvog kakvi su i sami. Dobri ljudi. Ni kćer
mu nije neka ljepotica, ali ne možeš reći ni da je ružna. Prava rasna
Dalmatinka koja će se s godinama raskvasati i okrupnjati, pa će s
rukama na bokovima i blago raširenih nogu u sumrak dozivati djecu.
Sad bi je mogao zamisliti u orahovini.
 Kate? Bila je jedna kraljica, zvala se Katarina Kosača. U Rimu je
trazila pravdu za svoje kraljevstvo pa je tamo i umrla. U crkvi joj je grob.
Lijepa je bila, kažu, rekao je August, a ona se nasmijala. Baš kao da je
njoj rekao da je lijepa. I to mu se svidjelo.
Muž joj je neki miran čovjek, previše šuti, a čim progovori počne
lomiti prste. Baš ih onako dušmanski lomi. Sreća da više ne govori, jer
bi ostao bez prstiju.
Bit će curica!, rekao je djed i upotrijebio riječ koja nije baš
karakteristična za ove krajeve.
Bog zna, rekla je mater, možda opet bude muško! Otac je slegnuo
ramenima, pa malo lomio palac i premišljao se, ali ništa nije rekao.
A ne znam kakvo će nam dijete bit. Pametno i lijepo! Bogato sigurno
neće, to nema po kome. Manje brigam kakvo će ono bit, nego kakvi će
ljudi bit prema njemu? Po tome se ravnaj! Nek ne bude gore od drugih,
nek ne bude opakije i nek ne išće za sebe više nego što zaišće prvi do
njega. Eto,ja bi nekako to želio. Ako takvo bude veća je prilika da će sretno
ić kroz život i da će manje nesreće u grob ponjet. Iako, nikad ne znaš. Ne
određuješ sam kako će ti bit, ne određuju ni drugi, ne određuje ni samo
Bog. Znaš kako u Hercegovini kažu: govno mi se potre ilo! E, ako ti se
počesto potre i govno, onda ti uzalud sve drugo. Dvojica ribara istu
pandivijernu uzmu, istu udicu i jednaku ješku, pa zajedno odu na istu
poštu i u isto vrijeme zabace. Jedan ulovi zubaca od dvajst kila, a drugi
ništa. Drugom se govno potre ilo.
Тakо је govorio budući djed miješajući jezike i naglaske kao da je i
on živio na četiri strane jednog svijeta. Otac i mater su slušali i činilo se
da ga ne bi prekinuli da je tako nastavio govoriti do sutra. Po tome je
August bio siguran da je buduće dijete više njegovo i da prema njemu
valja praviti igračke. I to je već nešto, iako napredak nije prevelik.
Kasnije su sjeli pred kuću, Kata je iznijela vina i slanih srdela, a
August joj je tada prvi put vidio trbuh. Mali zaobljeni trbuščić, kao na
istočnjačkim sličicama, po kojem se još nije moglo znati da nosi dijete.
Na trenutak se uplašio da bi ga mogla pobaciti. Često se događa, onako
iz čista mira, da majka izbaci iz sebe nerođeno dijete. Naprosto ga
iskrvari. Ne, ne smije o tome misliti. Bilo bi to strašno i za njih i za njega.
Propao bi mu veliki posao, onaj koji se čeka dugo, a mnogi ga nisu ni
dočekali. Koliko ih je bilo kojima je samo trebalo dati da oslikaju
Sikstinsku kapelu i postali bi najveći umjetnici u povijesti! August se
davno pozdravio s tim da bi mogao biti najveći u povijesti. Nije on
najveći ni u ovom bijednom narodu koji nema svoje umjetnike, ali u
orahu većeg od njega nema! I ne postoji važnija narudžba od ove:
stvoriti djelo za čovjeka koji će se tek roditi! Ne bi bilo dobro da žena
pobaci. Ovaj bi čovjek bio nesretan, ova bi žena bila nesretna i ovaj
prstolomni mladić s njima. A nesretan bio bi i August! Ushitilo ga je to
otkriće. Povezan je s ljudima koje ne poznaje, ne zna im ni imena. Osim
da se buduća majka zove Kata.
Eh, lijepog li dana!, uzdahnuo je August. Srdele su za njegov ukus
malo preslane, a vino je previše grko. Ali pošteno govoreći – August ne
voli ribu, a vino je u životu pio samo da bi se napio. Sad mu nije do toga
da se napije. Sve što bi htio jest da ovaj dan što duže traje, da se ništa ne
promijeni i da ostane s ovim ljudima do večeri.
To mu se i ispunilo. U Trsteno se vratio iza ponoći. Matilda je već
spavala, a on joj se s osjećajem nevjemog muža tiho uvukao u postelju.
Koliko god se okolo skitao i putovao, August nikada nije spavao s
drugom ženom, niti se u drugu ženu zagledao, ali često mu se događalo
da se osjeća kao nevjerni muž. Uvijek kad bi mu nešto postalo važnije
od Matilde. A sad su mu važnije bile te igračke. Ali ne samo igračke,
nego i dijete koje će se roditi. Svoju djecu nije iščekivao s ovakvom
radosnom strepnjom.
Znam!, viknuo je prije nego što je otvorio oči. Htio joj je reći, ali ruka
mu je propala na praznu stranu postelje – Matilda se po običaju prva
digla. To ga je odmah uzrujalo, ali je odlučio da se neće dizati dok joj ne
kaže. Heureka!, zaurlao je iz petnih žila. Heureka, heureka, heureka...,
vikao je dok ga nije zaboljelo grlo, ali uzalud. Matilda očito nije doma.
Mrzovoljno je odgurnuo jorgan i bacio cipelu u drugi kraj sobe. Pa je
pomislio da to možda i nije u redu. Ne može se umjetnik ljutiti ako mu
je na um pala genijalna ideja, i to se ljutiti samo zato što mu žena nije
pri ruci. Sišao je u konobu, protegnuo se da dodirne stropne grede, ali
su mu nedostajali centimetar ili dva. Taman toliko se smanjio u
posljednjih nekoliko godina. Nakon što popije čašu mlijeka otići će u
drvarnicu i odabrati pet najljepših komada oraha. Barem pet će mu
trebati za ono što je smislio. Na igračku za buduće dijete otići će više
drveta nego na manji crkveni oltar. Tako i treba! Crkva služi za
popravke i prepravke dovršenih te samim tim i nepopravljivih ljudi. Ovo
je za nekoga kome oltar još uvijek nije potreban i daj Bože da mu nikad
ne zatreba.
U knjizi »Moderni interieri gradova budućnosti«, izdanje Knjižare
Ćelap, našao je nacrt i bočni presjek kuće u kakvim će većina Europljana
živjeti oko 1950. godine, dakle za točno četrdeset pet godina. Autor
knjige, inžinjer Adolf Foose je, kako u predgovom kaže, uzeo u obzir sva
današnja i buduća postignuća tehničke revolucije, kulturni napredak
naše civilizacije, te općenito čovjekovu duhovno uzdizanje na viši stadij
humaniteta, blisku budućnost u kojoj će vladati bratstvo i jednakost...
August je Moderne interiere gradova budućnosti kupio lani u Zagrebu,
listao je knjigu na povratku u Trsteno, a zatim pao u duboki očaj i
odlučio je više ne uzimati u ruke.
Kada bi i doživio tu 1950., što je naravno nemoguće, imao bi sto
deset godina i bio bi prestar za sve užitke koji će se tada nuditi. Rodio se
prekasno i živio na samom zalasku jednoga mračnog doba ispunjenog
neznanjem i primitivizmom, ratovima, bunama i bespotrebnim
prolijevanjem krvi. Još jučer su se spaljivale vještice, a okolo su
skakutali turski askeri s isukanim handžarima, spremni da skrate za
glavu svakoga tko im se ne bi pokorio. Trajalo je to valjda i tisuću
godina, a onda se najednom nešto dogodilo, izumljen je telegraf,
krenula je željeznica, plinske su svjetiljke noć pretvorile u dan, i svijet je
ubrzano krenuo prema sreći, blagostanju i svakojakim užicima. Ubijalo
ga je što to zna, a neće dočekati plodove promjena. Eto, zato je odlučio
tu knjigu ne otvarati. Mislio je da ju odnese u Dubrovnik, Salamonu
Leviju i da je u pola cijene ustupi za njegov antikvarijat. Sreća da nije
stigao, jer tad mu genijalna ideja ne bi pala na pamet: sagradit će od
orahovine kuću u kojoj će Europljani živjeti 1950.! To će biti igračka
budućeg djeteta i svejedno je hoće li ono biti muško ili žensko. Kuća je
jedina stvar na ovom tužnom svijetu koja jednako pripada muškarcima
i ženama.
U prizemlju je primaća soba s tri fotelje, stolićem za čaj i divanom u
bojama francuske zastave. U kutu je stroj za automatsko čišćenje cipela
i ogledalo koje se po želji pomiče. Tu je i hladnjak s osvježavajućim
pićima, projektor za prikazivanje pomičnih slika i kućni telegraf. Na
katu je, pored zahoda i velike kupaonice, salon za društvene igre s
bilijar stolom, klavirom i japanskim namještajem od trske, iz kojeg se
ide u kuhinju s električnim štednjakom, hladnjakom i nizom sprava
kojima August nije otkrio funkciju. Možda ih je autor tu postavio za
svaki slučaj, a da ni sam nije znao čemu će služiti. Tu je i spavaća soba s
bračnim krevetom, ormarima i električnim stolom za masažu, dok su na
drugom katu još dvije sobe, a na tavanu prostrana ostava u koju je Adolf
Foose pospremio kučanske predmete iz prošlosti. Učinio je to da
istakne kontrast, ali August je shvatio da se radi o mjeri opreza. Ako
budućnost propadne ili ako je se ljudi jednom zasite – a i to je moguće!,
tada će naprosto stare stvari spustiti s tavana i vratiti se tamo gdje su
nekad bili. Kuća budućnosti vječno je osunčana jer se, opet na električni
pogon, cijela okreće za suncem. Ima velike prozore i pogled na alpsko
jezero nad kojim se uzdižu osnježeni planinski vrhovi i lete ptice
grabljivice. Jednoga dana, daleke 1950., gradovi će biti saživljeni s
prirodom, nalazit će se uz staništa divljih životinja i usred šuma, tamo
gdje je čist zrak i boje prijaju očima. Industrijske zone bit će preseljene
u saharsku pustinju i ispod morske površine, a nije nemoguće niti to da
budu preseljene na Mjesec... Ljudi će putovati električnim vlakovima,
električnim kočijama, balonima i električnim letjelicama. Pješačenje će
biti svedeno na minimum, a sve životinje živjet će na slobodi. Nitko neće
jesti meso, ravničarski dio Europe zlatit će se u poljima žita, neće biti
država niti vlada, kralj će se mijenjati svake godine, a njegovo ime
izvlačit će se iz bubnja. Kraljevanje će biti dopušteno svakom
punoljetnom građaninu koji prethodno nije prekršio zakon...
Dobro, nije August povjerovao baš u sve! Ali Fooseova kuća bila je
dobra osnovica za ono što je sam zamislio, bez električnih aparata,
multifunkcionalnog namještaja i prevelikog optimizma. Osim toga,
buduće dijete će 1950. imati već četrdeset pet godina, što nije dob kada
se počinje živjeti. August će stvoriti kuću koja će biti jednako dobra i
sutra i 1950. godine.
Francuskome ambasadoru je poslao pismo u kojem ga sa žaljenjem
objavještava da zbog bolesti ne može sagraditi gusle za kralja Nikolu.
Kapetanu Vojku javio je da od Santa Maria delle Grazie neće biti ništa
jer mu je ispod časti graditi maketu broda koji nikada nije postojao.
»Neka vas bude sram što pokušavate obmanuti vlastitu djecu. Priznajte
im da ste oplovili svijet na ruzinama, a ne na Columbovim
karavelama!«, napisao mu je i napomenuo neka ga ne traži i ne
pokušava nagovoriti, jer ono što August Liščar danas odluči, vrijedi do
kraja njegovog života! Bio je ponosan na sebe, opet je odbijao poslove,
kao što je činio u najbolja vremena, i prestao se ponašati kao uplašeni
starac uvjeren da više nikome ne treba.
Narednih mjeseci je od jutra do mraka gradio kuću od orahovine, a
da ga nijednom nisu zaboljela leđa, nisu mu oticali zglobovi, u rukama i
šakama osjećao je istu onu snagu koju je imao dok bi davno, negdje u
Bosni, sam odizao od zemlje deblo stogodišnjeg oraha. Konstrukciju je
brzo sagradio, za sedam ili osam dana. Nije mu trebalo više niti da kuću
pregradi u sobe i načini unutrašnje stepenice, ali pravi je posao započeo
sa sobnim vratima, pokućstvom i kućanskim potrepštinama. Najprije je
morao od igala, britvica i škara za nokte načiniti alat s kojim će, na
primjer, izdubiti kadu veličine palea ili naćve za kruh koje su manje od
nokta. Na tim je naćvama radio dva dana i više se namučio nego na
deset glava Kraljevića Marka. Ali su na kraju izgledale kao prave. Još
teže je bilo ornamentirati stilski namještaj, postaviti kvake na vratima,
načiniti set minijaturnih kuhinjskih noževa. Što je duže radio, to je
primjećivao više stvari koje nedostaju, a potrebne su svakoj kući. Držao
se pravila da ništa nije tako sitno da ne bi moglo biti napravljeno. Od
komadića svile načinio je kuhinjske krpe, a od Matildine svečane haljine
sagove.
Svake subote išao je kod budućeg djeda, sjedio s njim ispred kuće i
uz srdele i vino dočekivao zalazak sunca. Gledao je kako Kati raste
trbuh i otiče lice, i slušao kako budućem ocu pucketaju prsti dok, tko
zna što, pokušava reći. S tim je ljudima dijelio mir koji nikad ranije nije
osjetio. Igračku je proglasio tajnom i iznenađenjem, pa ni za živu glavu
nije htio popustiti i otkriti što to gradi. Kata bi ga gnjavila, moljakala da
joj kaže, gurkala ga i potezala za kaput. Dodirivala je Augusta, a ako
nešto nije podnosio, bilo je da ga ljudi dodiruju, skidaju mu nevidljivu
vlas s ramena, veselo ga udaraju po leđima ili hvataju za podlakticu kad
mu nešto važno žele reći... Ali ona mu nije smetala. Smijao se,
odmahivao rukom i govorio da je star čovjek i da mu prija kada neka
tako mlada i lijepa žena od njega nešto traži. Kata bi se zacrvenila i
bježala u kuhinju, djed ga je tada bockao laktom u rebra, dizao obrve i
sijevao očima. Baš kao kuplermajstor kad okolo nutka svoje cure! Ali
nije u tome bilo ničega ružnog, nikakve primisli. Samo djetinja radost
starih ljudi koji su, eto, malo pobenavili čekajući novi život.
Mjesec dana pred Katin porod započela je trka između Augusta i
djeteta koje dolazi na svijet. Bile su nedovršene još dvije sobe, a tek je
trebalo načiniti buduće stanare kuće: muškarca, ženu, troje djece i psa.
Također i kućicu za psa. Stanari će također biti od orahovog drva.
Krpene lutke su mu uvijek išle na živce, a nisu ni prikladne ako se rodi
dječak. Dječaci se nikad ne igraju s krpenim lutkama, ali ljudi i psi od
orahovine dio su muškog koliko i ženskog svijeta. Svaki zglob na iguri
mora biti pokretan, ljudi će sjediti, stajati i hodati, okretati glavu i
pomicati prste, a pas će imati pokretne čeljusti – da se vidi kada laje.
Zamislio je i njihova lica. U početku je htio da odrasli sliče Kati i
njezinom mužu. Ali zašto bi dijete željelo igračke koje imaju lica majke i
oca? Odustao je. Kako mu je takva glupost uopće pala na pamet!
Zadnjih dana radio je i noću. Samo da kuća stigne na vrijeme. Pa je
onda morao odustati od psa i odlučiti da djece bude samo dvoje. Došla
je tako posljednja subota, a babica je rekla da Kata mora roditi tokom
idućeg tjedna. August je do pred jutro dovršavao kućnu kapiju i onda je
prilegao na sat vremena, prije nego što kožar Ante dođe sa zapregom da
njega i igračku preveze u Dubrovnik. Sve je bilo gotovo: muškarac i žena
sjedili su u foteljama i gledali jedno u drugo, djeca su trčkarala ispred
kuće, blistala je čista bijela kuhinja, bili su postavljeni tanjuri za
doručak. Tanjure nije napravio od orahovine, nego od gipsa. Zašto?
Nekako mu se učinilo da je neumjesno od plemenitog drveta praviti
tanjure. Oni se moraju lako razbiti kad dođe do obiteljske svađe i
nastupe vremena očaja. A sada, dok je sve u redu, svi se vole i žive u
blagostanju modernoga života, tanjuri se na stolu smjenjuju poput
godišnjih doba. Jedni za doručak, drugi za ručak, treći za večeru. I opet
ispočetka. U malome svijetu orahove kuće vrijeme prolazi brže. Pet
minuta dječje igre dovoljno je da istekne dan, a u pola sata prođe
godina. Za godinu od krvi i mesa već je prošlo stoljeće od drveta. U
svijetu od orahovog drva živi se duže. Živi se onoliko stoljeća koliko ima
djetinjstva.
Jedino što je na kući ostalo nedovršeno bio je natpis iznad kapije.
Dugo je o tome mislio, svakakva su mu imena prolazila kroz glavu, ali
ništa nije bilo dovoljno dobro. Djetetu to možda i neće biti važno, ali
August je htio imati naziv svoga umjetničkog djela. Najljepše stvari koju
je svojim rukama stvorio, nečega za što se isplatilo mučiti sve ove
mjesece i što je opravdavalo godine Augustovog života. Možda on i nije
veliki umjetnik, možda si je umišljao da je izuzetak među tesarskim
diletantima, ali ovo je nešto u šta nitko ne može posumnjati. Nitko na
svijetu. A stvoreno je jednom jedinom djetetu. To ga je veselilo. To što će
najvažnije umjetničko djelo od orahovog drva biti namijenjeno djetetu.
Spavao je na otomanu koji je prije mjesec dana spustio u konobu da
ne bi Matildi smetao dok radi. Hrkao je, škrgutao zubima i puhao kao
stari šumski glodavac, dok je vani polako svitalo, a aurora je kroz
otvoreni prozor svojom rumenom svjetlošću obasjavala dom sretnih
ljudi. Prelazila je preko drvenih lica muškarca i žene, koja su u igri sjena
mijenjala izraze, od umora i zamišljenosti do budalastoga veselja
karakterističnoga za ljude kad ih uhvati ona vrsta sreće koja izbriše
svaku pomisao da će se ružne stvari još dogoditi u životu. U času kada
su bili najsretniji, glava kožara Ante zaklonila je svjetlo: Meštre, zora je,
bijeli dan! August je poput revnog redova skočio s otomana i dan je
mogao započeti.
Stigli su u posljednji tren, jer je Kati već pukao vodenjak, babica je
trčala po kući i treskala limenim lavorima, prstokršljivi otac je blijed
kao zid stajao ispred kuće i jedva da se pomaknuo kad su ga djed i
August pozvali da im pomogne. Babica ih je jedva pustila u Katinu sobu.
Ovo nije za muške!, vikala je, vi samo ugurate onu stvar i ne brigate
ništa!, nastavila je dok je August pokušavao nabrzinu napraviti red u
orahovoj kući., Bježte van, sveti vam Ilija pamet munjom svitlao!, vikala
je dok je August raspoređivao djecu i odrasle. Otac je s rukama
sklopljenim u molitvu klečao ispred sobnog raspela, djeca su spavala, a
mater je gledala prema Katinoj postelji. Babica ga je izgurala van prije
nego što je stigao provjeriti jesu li dječje glave okrenute prema zidu.
Događat će se nešto što čini najveću ljepotu svijeta, ali nije za njihove
oči.
Sva trojica su sjela ispred kuće iz koje su uskoro dopirali Katini
vriskovi. Dozivala je mater, Isusa i Mariju, stenjala je poput bolesnoga
psa na kiši, onda opet vrištala, pa govorila Rafo, Rafo, Rafo moj dobri...
Na to je otac kršio prste pa je August shvatio da se on zove Rafo. Rafo i
Kata. To zvuči skladno i dobro se uz takva imena stari, pomislio je
August. A i nekako su kućevna ta imena. Dobro će im ići, radit će i steći
nešto u životu... Mudrovao je u sebi da ne gleda njih dvojicu. Stari je
pušio cigaretu za cigaretom i držao se kao da stiže smak svijeta, a ne
dijete. Bio je toliko uplašen za kćer da se jasno vidjelo kako se ne raduje
unučetu. To je normalno. I August se isto tako plašio za Matildu i dok bi
se ona porađala zatajio bi dijete kao Petar Isusa. Da ga je Bog tad
priupitao, rekao bi mu: Prekini ovo, Gospodine! Prekini pa nikad ne
imali poroda! Srećom, ni očeve, ni djedove Bog ništa ne pita. Jer da ih
pita djeca se ne bi rađala ili bi ih mogli imati samo bezdušni ljudi, i oni
koji ne vole svoje žene i kćeri. Ali sve će biti dobro! Uvijek bude. Ili
skoro uvijek. Danas će biti dobro. Rafo i Kata dobit će dijete i bit će
sretni. To im se u imenima čuje. Ako su August i Matilda mogli biti
sretni, a imena su im kao za rumunjske cirkusante a ne za brak, kako
Rafo i Kata još danas ne bi bili sretni? Na koncu je i August počeo kršiti
prste. Pucale su istovremeno sitne koščice četiri muške ruke i to je
zvučalo kao da se lovac na veprove šulja kroz suho šipražje. Djed je
pušio, čvrsto stezao šake, slušao Katine vriskove i zazivanje Boga. Te na
kraju, nakon što bi trudovi stali, opet: Rafo, Rafo, Rafo moj dobri!
Petog aprila 1905., u tačno četiri popodne, dijete je rođeno.
Posljednji vrisak bio je dug kao put na kraj svijeta, oštar kao sablja u
ruci posljednjega junaka i visok kao sunce na nebu. Tog se trenutka
ništa važnije pod zvijezdom nebeskom nije moglo dogoditi. Ratovi su
stali ako se negdje i ratovalo, mornari na krstarici Knez Potemkin
Tavričevski su na čas prestali biti gladni i gnjevni, car Nikolaj II. zastao
je sa šalicom čaja na pola puta do usta, duboko se zamislio inski ribar s
nožem koji će zabiti u prijatelja, Jose Manitas pogledao je bika u oči i u
životinji vidio brata, John Eldar Evian nije kihnuo nakon što je šmrknuo
iz burmutice, Nataša Vasiljevna posljednji se put osvrnula za mladićem
koji ju neće zaboraviti, car Franjo Josip zašutio je u pola rečenice i nitko
nije pomislio da je to od starosti, stari je Boro na krilo uzeo maloga
bijelog psa, kraljevski krvnik izvadio je trun iz dječakova oka, dabar je
dovršio branu i odmarao se, japanski car iskašljao je košticu trešnje...
Sve što na Zemlji govori, hoda i osjeća, zastalo je u času djetetovog
rođenja. Nije to moguće! Nije to moguće! Povikali su ljudi kad su za to
čuli. Ali kako bi oni mogli znati šta jest, a šta nije moguće? Kako kada
nisu bili tu? August je, međutim, znao. Plakao je dok je kao treći u redu
čekao da mu babica na ruke spusti novorođenu djevojčicu. Plakali su svi
prisutni, osim Kate i obitelji od orahovine.
Bio je to kraj. A bio je početak jednoga života. Zbog nečega to tako
izgleda. Dijete se rodi, a oni koji ga dočekuju – uz svu radost i sreću –
osjećaju da je ipak došao nekakav kraj. I da dalje, barem što se njih tiče,
više ničega nema. Ali to nipošto nije tužan osjećaj, niti u njemu ima
straha. Barem ga August nije osjetio. Ni djed. Ni Rafo. Ni Kata. Ali
nekome od njih, teško je sad znati kome jer su im se duše pretapale
jedna u drugu, a misli zaboravljale čije su, palo je na um kako bi lako
bilo umirati i kako bi smrt došla bez imalo straha, kad bi se umiralo na
istoj postelji i u isto vrijeme dok dijete dolazi na svijet. Takve se misli,
kao i snovi, lako i brzo zaborave. I nestane osjećaj s kojim su došle, pa ih
se čovjek možda i zastidi. Ili pomisli da je netko tu nekome nešto lagao.
August je uzeo šilo i iznad kapije sretnoga doma krasnopisom i
malim pisanim slovima urezao: dvori od oraha. Probudio je drvenu
djevojčicu i stavio je ispred kapije. Ostala je zauvijek sretna.