GEORGES SIMENON

POD PRIJETNJOM SMRTI

 MATICA HRVATSKA

GLAVNI UREDNIK VLATKO PAVLETIĆ

BIBLIOTEKA KIOSK

IZABRANA DJELA GEORGESA SIMENONA

UREDNIK IVAN KUŠAN

Naslov originala
MAIGRET ET LES PETITS COCHONS SANS QUEUE
Presses de la Cité, 116, rue du Bac, Paris

ŠTAMPARIJA »INFORMATOR«, ZAGREB, PRERADOVIĆEVA 21

 GEORGES SIMENON

POD PRIJETNJOM SMRTI

S FRANCUSKOGA PREVELI
MILIVOJ TELEĆAN I KARLO BUDOR
PRAŠČIĆI BEZ REPA
 POGLAVLJE I

MLADE SUPRUGE VOLE PRIŠIVATI DUGMAD

ŠTO SE tiče onog telefonskog poziva u sedam sati, jedno je bilo

sigurno: Marcel je zaista telefonirao iz uredništva svog lista. Germaine je
upravo bila ušla u restoran »Franco-Italien« na Bulevaru Clichy gdje bi njih
dvoje često otišli na večeru i gdje bi se automatski našli kada ne bi zakazali
sastanak na nekom drugom mjestu. Tu su imali rezervirani stol, blizu
prozora. Bio je to u neku ruku dio njihova kućnog ognjišta.
Imala je upravo vremena da sjedne i da baci pogled na sat koji je
pokazivao sedam sati manje tri minute kada joj pristupi Lisette, djevojka iz
garderobe, koja ju je nakon njezine udaje gledala sa nekim radoznalim
uzbuđenijem i koja ju s toliko zadovoljstva nazivala gospođom.
– Gospođo Blanc.....Na telefonu je vaš gospodin...
Nikad nije rekla gospodin Blanc. Govorila je gospodin i pri tom je
imala tako saučesnički izraz lica da se pomalo činilo kao da je taj gospodin
njihov gospodin, kao da pripada njima obadvjema.
Vjerojatno neka promjena u programu. Kada čovjek živi sa Marcelom
mora uvijek biti spreman na nekakve promjene u programu. On će joj po
svoj prilici reći:
– Otiđi brzo obući svečanu haljinu i izvadi iz ormara moj smoking...
Idemo na tu i tu premijeru, ili na tu i tu svečanu večeru…
Koliko su puta poveli večer kod kuće za ovaj mjesec dana otkako su se
vjenčali? Dva sputa, to joj barem nije bilo teško izračunati.
– Marcel, ti si?
Na drugom kraju žice nije bio on. Bila je telefonistkinja iz zgrade
njegove redakcije, čiji je glas dobro poznavala i koja je prepoznala njezin
glas. Ova joj, odgovori vraćajući u pretinac karton:
– Spojit ću vas s mužem, gospođo Blanc.
Znači, on je u redakciji. I nije ništa popio, čak i onda kad bi popio dva
ili tri aperitiva, ona bi to otkrila po njegovu načinu govora, jer njemu nije
trebalo mnogo da mu se jezik počne mrsiti. To je za nju bilo čak simpatično.
Nikada mu to nije rekla, ali ga je voljela čuti kad bi tako govorio, malčice
pripit, ne previše, i kada bi šušljetao.
– Ti si, draga?. Moram te zamoliti da večeraš bez mene. U mom je
uredu John Dickson... Da, Turnerov menedžer... Svakako želi večerati sa
mnom prije susreta i to mu ne mogu odbiti...
Zaboravila je da Marcel te večeri prisustvuje boksačkom susretu. Ona
nije voljela boks. Osim toga, bar tako je ona shvaćala već od početka, on je
više volio da ona ne bude tamo u takvim zgodama, jer je i sam prisustvovao
zato što je to, prema njegovim riječima, od njega tražio »business«.
– Znaš, u takvom društvu ima uvijek nekoliko tipova koji imaju
previše dug jezik tako da bih bio prisiljen nekoga tresnuti šakom po njušci.
– Što ćeš ti raditi, draga? Kino?
– Ne znam ni sama. Vjerojatno ću otići kući.
– Ja se vraćam u jedanaest i po. Recimo, ponoć, najkasnije... Napisat
ću članak kod kuće pa ćemo ga onda zajedno odnijeti u redakciju. Ili možda
želiš da se u ponoć nađemo u pivnici Graff...
– Ne, kod kuće...
Nije bila tužna. Niti vesela, prirodno. Ali morala se priviknuti na to.
Takav je Marcelov posao. Večerala je potpuno, sama. U dva ili tri navrata,
nagnuta nad tanjurom, gotovo je počela govoriti, toliko je već bila istekla
naviku da misli na glas dok je on nasuprot njoj sa svojim osmijehom koji je
uvijek napola šaljiv napola raznježen.
– Želite li desert? Ili možda kavu, gospođo Blanc?
– Hvala... Nisam više gladna...
Prolazeći pokraj rasvijetljena kina, ona se upita je li dobro postupila što
mu je rekla da će otići kući Zatim je naglo obuze žurba da što prije stigne
kući, neobično je razveseli i sama pomisao na samoću dok ga bude čekala u
stanu. Dotada, kad bi ga čekala, on bi joj uvijek zakazao sastanak u nekom
baru ili pivnici. Takoreći, jedva da su imali vremena upoznati unutrašnjost
vlastitog stana.
Uspinjala se Ulicom Caulaincourt koja je postajala sve mirnija i sve je
više sličila na kakvu provincijsku uličicu kako se ona udaljavala od
bulevara na Montmartru. Veče je bilo mlako, ne odviše hladno za mjesec
decembar, ali se u zraku osjećala kiša. Bolje rečeno, veoma fina rijetka
maglica koja je zastirala i svjetlost svojim laganim velom.
 Njihova se kuća nalazila na uglu između Ulice Caulaincourt i Ulice
Lamark, blizu trga Constantin-Pecqueur. Ona je opazi izdaleka i na šestom
katu raspozna balkon s ogradom od crnog željeza, koji je išao oko čitave
kuće i čiji je maleni dio, ograničen rešetkama, bio njihovo isključivo
vlasništvo.
Zašto je postala mirnija kad je vidjela da su prozori blizu njihova stana
osvijetljeni? Prolazeći hodnikom, ona opazi vrataricu koja je kupala sina
prije spavanja i glasno ih pozdravi. Kuća nije imala lifta. To je bio jedini
nedostatak. Uzlazeći stepenicama, vidjela je svjetlost koja je dopirala ispod
vrata, čula i je žamore iz radioaparata, razgovore za stolom i gotovo
osjećala pojedinačni miris svih kućnih ognjišta uz koje je išla gore.
– Imate li svoj stan? –– upitao ju je on jednog dana onim glasom koji je
čula jedino kod njega, tako da nisi mogao znati govori li ozbiljno ili se šali.
Bilo je to u Morsangu, na obali Seine, potkraj ljeta. Germaine je već
godinama tamo provodila svoje vikende u društvu svojih starih prijatelja.
Jedan je prijatelj jednom doveo Marcela i ovaj je zatim došao s njim više
puta.
– Stanujem u namještenoj sobi – odgovorila je.
– Ja također. Sviđa vam se to?
– Kad nema ništa bolje, zar ne?
– Onda vam moram reći ovo: upravo sam našao stan...
Čudo nad čudima! San pet stotina hiljada Parižana!
– Čekajte malo! To je na Monmartru. Sa svih prozora imate panoramu
Pariza. Postoji i balkon kao tri džepna rupčića, tu ujutro možete doručkovati
na suncu!
I opet doda:
– Iznajmio sam ga. Sada tražim ženu. Veoma mi se žuri jer useljavam
petnaestog oktobra.
Napokon, i dalje u šaljivom tonu:
– To vam ništa ne kaže? Spavaća soba, kuhinja, blagovaonica,
kupaonica i balkon...
Svaki put kad bi došla pred vrata stana, osjetila bi iznova radost
stavljajući ruku u torbicu da potraži ključ, osjetila bi također radost kada bi,
pošto je okrenula prekidač, opazila na namještaju stvari koje su pripadale
Marcelu – lulu, ogrtač i u sobi njegove papuče.
 – Šteta što te nema ovdje, dragi. Mogli smo provesti zaista ugodno
veče...
Govorila je sama sa sobom, poluglasno, da bi sebi pravila društvo.
– Zaista, da si bio ovdje, negdje bismo izašli.
– Shvati me – govorio je u šali – ja još nisam kućni čovjek, ali doći će i
to, kasnije, kad budem imao... kada budem imao koliko, zapravo, godina?...
Pedeset? Sedamdeset?
Ona pokuša nešto čitati. Zatim odluči da uredi njegovu odjeću,
prišivajući otpalo dugme ili popravljajući neki šav. U devet sati baci pogled
na zidni sat i pomisli kakio u dvorani Wagram započinje susret; pred očima
joj se pojavi ring, zasljepljujuća svjetlost svjetiljki, gomila gledalaca,
boksača, Marcela za novinskim; stolom...
U deset i pô ona je i dalje šila kad se naglo trgne. Zvonjava je ispunila
čitav stan praveći veliku buku. Bio je to telefon na čiji se zvuk još nije
mogla priviknuti, jer je aparat bio instaliran tek prošle sedmice.
–– Ti si, srce?
Padne joj na pamet kako je to prvi put da Marcel telefonira kući. U
toku dana ona je bila u svojoj trgovini, kod Corot Soeurs, predgrađe Saint-
Honoré, i on je nazivao tamo, nazivao je čak suviše često, po mišljenju
gospođica Corot.
– Što radiš?
– Šijem...
Zašto je namrštila obrve? Postojalo je nešto u tom telefonskom pozivu
što joj se nije sviđalo, ali nije nikako mogla dokučiti što bi bilo to nešto. Još
uvijek nije ništa popio, ali ipak njegov glas nije imao uobičajenu jasnoću.
Činilo se da je zbunjen, kao što se to događalo kad je smatrao da mora
lagati.
– Kako samo nespretno lažeš! – često bi mu ona ponavljala.
– Htio sam te pozdraviti… – promrmlja on. – Velika borba upravo
započinje... Sve je puno... Sigurno čuješ galamu...
Ne. Nije stekla utisak da čuje buku sale koja je puna zagrijanih
gledalaca.
– Nadam se svejedno da ću doći prije ponoći... Halo...! Zašto ništa ne
govoriš?
 – Slušam te...
– Loše si raspoložena?
– Ne, ni govora...
– Dosadno ti je?
– Kad ti kažem da nije, dragi... Ne razumijem zbog čega se
uznemiravaš...
– Ne uznemiravam se... Čuješ...
Ona shvati da će napokon saznati razlog ovog poziva.
– Ako slučajno malo zakasnim...
– Zar misliš doći još kasnije?
– Ne... Ali znaš već kako to ide... Možda ću morati otići na čašicu s
organizatorima...
– Veoma kasno?
– Ali ne... Do viđenja... Poljubac...
Ona mu preko slušalice nježno izvede šum poljupca. Zatim htjede još
nešto reći, započne:
– Marcel, ja…
Ali on je već bio spustio slušalicu i ona ostade potpuno sama u stanu, s
rubljem i haljinama oko sebe.
Ako je bila sigurna da je prvi telefonski poziv došao iz uredništva lista,
zbog telefonistkinje koja joj je govorila, ništa joj nije dokazivalo da je ovaj
drugi, u deset i po, bio iz dvorane Wagram i zbog toga je upravo bila
uvjerena u suprotno.
U jedanaest je sati sve svoje stvari složila u ormare. Zatim potraži još
nešto što bi je moglo rastresti. Htjela je uzeti neku knjigu, kad joj slučajno
pogled padne na Marcelov ogrtač od devine dlake koji je stajao na
naslonjaču. Sjeti se da je prije nekoliko dana opazila da je jedno dugme
visjelo samo o jednom koncu. Kako je to bilo u gradu, nije ga odmah
prišila. Sada joj taj slučaj s dugmetom izazove smiješak, jer ju je on
podsjetio na jednu uspomenu.
Marcel je bio tako veliki kicoš, da je to katkad bilo i donekle upadljivo.
Osobito je volio svijetle tonove, kravate živih boja. Jednog nedjeljnog jutra
u Morsangu, ona. je bila primijetila:
– Izgubili site dugme s vašeg džempera...
 – Nisam ga izgubio. Nosim ga u džepu.
– Dajte mi ga, onda, da vam ga prišijem.
To se zbilo mnogo prije nego joj je rekao ono o stanu. Zatim je dodao:
– Što ćete vi uživati kad se udate!
– Zašto?
– To ja kažem svaki put kad se netko od mojih, prijatelja oženi. Mlade
supruge vole prišivati dugmad svojim muževima. Čak ih sumnjičim da i
one namjerno otkidaju da bi ih mogle ponovo prišiti. Ako vi tu manu već
imate prije...
Ona se nasmiješi raširivši devinu dlaku na koljenima. Uvuče konac u
iglu i u trenutku kad je započela šiti, osjeti u džepu ogrtača nekakav
predmet neuobičajene veličine.
Nikad nije ni pomislila da pretražuje Marcelove džepove. Još nije bila
ljubomorna. Možda neće nikada mi biti, toliko povjerenja je imala u njega a
osobito u njegov osmijeh nježnog derana.
Predmet je bio tvrd. Nije naličio nijednom od predmeta koji se obično
nosi u džepu i ona ga izvadi takoreći bez radoznalosti, upravo zbog toga što
je voljela red.
I tada, dok su njezini prsti odmotavali svileni papir, izraz lica joj se
promijeni i ona duže vremena ostade nepomična, preneražena, dok joj se u
očima zrcalio strah, pogledom uperenim u praščića od porculana.

Bilo je jedanaest i pô, vidjela je to na zidnom satu. Ružičasti je praščić

bio na stolu, pred njom. Ogrtač je skliznuo na sag.. Ona je grozničavo
okretala jedan broj na brojčaniku telefona ali joj je pri svakom pokušaju
isprekidano zvonjenje davalo znak da je linija zauzeta.
Prsti su joj se grčili kao da se radi o životu ili smrti, kao da se radi o
sekundama. Neprekidno je i ponovo nazivala jedan te isti broj. Zatim
ustane, prolista telefonski imenik da bi se uvjerila kako se nije prevarila.
Kad ju je on nazvao, u deset i pô, velika je borba upravo počinjala.
Koliko vremena traje borba u teškoj kategoriji. Razumije se, to ovisi... A
nakon toga? Je li publika odmah otišla? Jesu li organizatori napustili
dvoranu odmah iza toga?
– Halo! Dvorana Wagram...?
– Da, gospođo.
 – Recite mi, gospođine... Je li susret završen?...
– Ima tome već blizu, pola sata, gospođo...
– I svi su otišli? Tko, je na aparatu?
– Glavni električar.... Još ima nekoliko ljudi ovdje...
– Hoćete li ih zamoliti da li Marcel Blanc... Da, Blanc... Kao bijela
boja1... Novinar, da... Hoćete li ih upitati je li on u njihovu društvu?... On je
vjerojatno s organizatorima... Veoma je važno... Zaklinjem vas da ga
pronađete po svaku cijenu... Halo...! Da, ako je tamo, neka dođe na aparat...
Ali kad se našla u iznenadnoj tišini, sa slušalicom na uhu ona zažali što
je digla toliku paniku i što smeta Marcelu. Što će sada reći?
Možda se on vraća dok ona očekuje na aparatu. Čula je neke korake na
stepeništu. Ne, netko je išao na četvrti kat. A ako je odmah ušao u taksi...?
Marcel nije volio čekati autobuse; upravo je zazirao od metroa... Za
najmanju sitnicu uzimao bi taksi...
– Halo... Što kažete...? On nije s tim ljudima...? Znate li možda nije li...
Onaj je već bio spustio slušalicu. Ponovo tišina. I na stolu ružičasti
praščić, maleni praščić bez repa.
– Slušaj, Marcel, moraš mi reći...
Ali parcela nije bilo. Bila je sama i odjednom se prepala te samoće,
toliko se prepala da je pošla prema prozoru i otvorila ga.
Vani je vladala sivoplavičasta noć, vidjeli su se mokri krovovi koji su
se oštro ocrtavali prema pozadini, dimnjaci, duboke usjekline ulica
prošarane uličnim svjetiljkama i dolje, ispod nje, blistavi tok bulevara
Montmartra, Trg Blanche, Trg Pigalle, Moulin-Rouge, nebrojeni noćni
barovi iz kojih je isparavala fosforescentna magla.
Taksiji su se uspinjali Ulicom Caulaincourt, mijenjajući brzinu zbog
strmine. Prateći ih pogledom, nadala se da će se jedan od njih zaustaviti, da
će Marcel izići iz kola, da će ona vidjeti njegov lik kako se nemamo okreće
šoferu, da će on zatim dignuti glavu prema njihovim prozorima. Prolazili su
i autobusi sa srebrastim krovom, zaustavljali se tačno pred njihovom
kućom. Iz njega bi izašle dvije-tri osobe i odlazile svaka svojim pravcem,
zadižući ovratnik ogrtača.
– To nije moguće, Marcel... – govorila je, poluglasno. Odjednom joj
postade nepodnošljivo stajati u kućnoj odjeći, jer se dolazeći kući bila
svukla kao što je to obično činila. Brzo uđe u sobu i pograbi, ne gledajući
mnogo, jednu vunenu haljinu. Haljinu koja se kopčala na leđima. Haljinu
koju je Marcel obično kopčao popraćajući to poljupcima po njezinu
potiljku.
Čega se bojala? Ima možda već više dana ili više tjedana da se praščić
od porculana nalazi u njegovu džepu. Kada je Marcel obukao taj ogrtač
posljednji put? Imao ih je samo dva. Ona bi se toga morala sjetiti. Voljela ga
je. Stotinu puta na dan ga je krišom promatrala da bi mu se mogla diviti, da
bi mogla ponovo vidjeti njegov lik, prepoznati pokret koji joj je bio drag, pa
makar se radilo, recimo, o pokretu njegove ruke kad bi gasio cigaretu.
Još u podne jeli su zajedno, ne u »Franco-Italien« gdje su išli samo
navečer, nego u jednom restoranu blizu velikih bulevara, koji se zvao
»Mère Catherine«. Nije se nikako mogla sjetiti kad je on svoj ogrtač od
devine dlake obukao posljednji put!
Prošlo je od toga manje od osam dana, u svakom slučaju, jer ga je ona
odnijela na kemijsko čišćenje prošle sedmice.
A ona je bila uvjerena da pozna svaki njegov korak i djelo! On joj je
sve pričao, pa čak i šale koje bi čuo u uredništvu. Neprekidno joj je
telefonirao. Sastajali su se. Kad je imao i trenutak slobodnog vremena,
žurio je da je vidi u trgovini.
Vratila se ponovo na balkon, i dalje uzbuđena. Bljedilo joj se još
jednom pojavi na licu.
– Ti nisi još nikada bila na skijanju, zar ne?
Bila je jednom, ali kao prodavačica jer je firma Corot Soeurs otvorila
jednu filijalu u gradu Megève za vrijeme sezone.
– Bi li voljela otići? Hoćeš li moći izraditi petnaest dana dopusta? Bilo
bi dovoljno da ja napravim neki dobar posao i tada bismo oboje otišli...
Zašto se nije protivila? Pokazala se oduševljena upravo zato što u to
nije vjerovala. Njemu je bilo svojstveno da pravi najluđe planove, jedne
skuplje od drugih, kao da imaju novaca za razbacivanje, dok mu je jedina
zarada dolazila od novinskih članaka.
Zar mu nije rekla:
– Ti si rođen za bogataša. Žudiš za svime…
– A naročito za tobom... – odvratio je nekako ozbiljno, što mu nije bilo
urođeno. – Evo, otkad te poznajem, ludo želim kupiti automobil…
– Znaš li voziti?
 – Imao sam kola, prije...
Nije se usudila upitati ga kada. Zapravo, oni jedan o drugom nisu
gotovo ništa znali, osim da se vole. Njihovo je vjenčanje bilo neka vrsta
igre, dražesne igre.
– Imaš li roditelje?
–– Moj otac...
I sâm zaključi:
– Jasno, u provinciji...! Uostalom, punoljetna si... Ja nemam nikoga...
Uredi sve s papirima... Vjenčat ćemo se u općini devetog okruga...
Zato što je u devetom okrugu, blizu parka Saint-Georges, Germaine
prije vjenčanja stanovala u namještenoj sobi.
– Zar ti se ne čini da je ta općina iz devetog okruga nekako
nesimpatična? Sad, istina, kad uzmeš u obzir vrijeme koje ćemo u njoj
provesti...
Naiđe taksi. Ne. Nastavi vožnju. Ona uđe u sobu da pogleda koliko je
sati. Ponoć je već bila prošla i prolaznici su sad bili tako rijetki da je dugo
čula njihove korake skroz zamršeni splet ulica.
– Morao sam te sresti prije tri godine...
– Zašto?
– Zato što čovjek, kad je mlad, trati svoje vrijeme...
Koliko je samo bilo takvih rečenica kojima ona nije pridavala pažnje, a
koje stu joj se sada vračale u sjećanje. Pa čak i njegovo veselje koje je
imalo drugačiji naglasak. On je naprosto kipio od radosti, ali to nije bilo
usiljeno. Bio je po prirodi veseo, razigran. Ipak, u njegovu pogledu je bilo
uvijek nešto što je djelovalo poput kočnice.
– Vidjet ćeš da ja nisam baš tako loš...
– Zašto bi bio loš?
Tada bi se samo nasmiješio, ili bi se počeo smijati, ili bi je poljubio.
– Vidiš, ja zapravo mislim da sam običan čovjek kao i svi drugi... U
meni je pomiješano dobro i loše, i to tako dobro pomiješano da u svemu
tome ne mogu često pronaći samog sebe...
Kad bi mogao doći! Kad bi bar bio ovdje kad bi izišao iz taksija, kad bi
zaokrenuo onim uglom, kad bi čula njegove korake na stepenicama!
 Zašto joj je telefonirao u deset i pô, i zašto je imao onako zbunjen glas
kao da joj, prvi put, nešto krije?
Nije dobro postupila što je nazvala dvoranu Wagram. Sada je upravo to
shvaćala. Stvar je mogla postati izvanredno ozbiljna. Je li rekla glavnom
električaru da je ona Marcelova žena? Više se toga nije sjećala.
Ali ne! To nije moguće. Zašto baš ove večeri? I osim toga zašto joj je
on govorio o skijanju i o kupnji automobila? Kakav posao je mogao imati u
vidu? Od vremena do vremena, osim svojih sportskih izvještaja, kakav
reklamni ugovor od čega mu je išlo deset posto. Par hiljada franaka, ništa
više.
Ona se vrati telefonu. Ništa. Otiđe prema balkonu i opazi kako iz
olovnog neba sipi sitna i rominjava kišica. Njezin je šum bio veoma blag i
prigušen. Noćna panorama Pariza je od toga postajala intimnija. Zašto se
Marcel ne vraća?
Telefon... Neprestano mu je prilazila, udaljavala se, zatim opet
prilazila.
– Halo... Interurban? Molim vas, gospođice, hoćete li mi dati broj 147
u Joinvilleu...
Nije morala gledati u imenik. Na drugoj strani žice zvonjenje se dugo
ponavljalo i, tko zna zašto, ostavljalo utisak da stvara jeku po velikoj
praznoj zgradi.
– Nitko ne odgovara...
– Molim vas gospođice, budite uporni... Sigurna sam da je netko kod
kuće... Samo što u ovo doba zacijelo spava... Nazovite još jednom, molim
vas!
Opet zvonjenje... Vrebala je šumove sa stepeništa, one s ulice, kočnice
taksija i autobusa...
– Halo... Ovdje Germaine.... Spavao si...? Sigurno si spavao...? Sam si
u kući...?
Crte na licu su joj postale nategnute i ozbiljne.
– Izvinjavam se što sam te probudila... Kako? Tvoja kostobolja...?
Oprosti, nisam znala... Ne, ništa...
Onaj drugi glas na kraju žice bio je mrzovoljan. Bio je to glas čovjeka
kojeg drži napad kostobolje i kojega tjeraju da ustane iz kreveta i da siđe
čitav kat u pidžami..
 – Neophodno mi je potrebno da mi dadeš jednu obavijest... Reci mi
iskreno, poznaješ li nekog Marcela Blanca...
Drugi glas odvrati bijesno:.
– Mislio sam da nećemo spominjati prezimena...
– Ovaj put je to potrebno... Jesi li čuo... Marcel...
– I što onda?
– Poznaješ li ga?
Tišina.
– Moraš mi odmah odgovoriti... Veoma je važno... Ovo je posljednje
što te pitam... Poznaješ li ga?
– Kako izgleda?
– Dvadeset i pet godina... Lijep momak... Smeđ, elegantan...
Odjednom se nečemu dosjeti.
– Često nosi ogrtač od devine dlake, veoma svijetle boje...;
Tišina s one strane.
– Poznaješ li ga?
– A ti?
– Nije važno. Odgovori. Poznaješ li ga?
– Pa šta onda?
– Ništa... Moram saznati... Poznaš ga, dakle, zar ne?
Učini joj se da netko dolazi stepenicama. Bila je mačka koja je
mijaukala na prostiraču.
– Dođi k meni kad hoćeš.
– Ne prekidaj vezu... Čekaj... Ono što želim da mi kažeš to je da li je
večeras...
– Što?
– Zar me ne razumiješ?
– Mislio sam da si udata...
– Upravo zato... To je...
I ne mogavši se suzdržati:
– To je moj muž.
 Zašto joj se učinilo da vidi kako čovjek s drugog kraja sliježe
ramenima? Ovaj samo sporo odvrati:
– Otiđi u krevet...
Uzalud je rekla još nešto. Broj 147 u Joinvilleu je Spustio slušalicu.
Bilo je jedan i po ujutro, a Marcel se još uvijek nije vratio. Praščić bez
repa je ostavljao ružičasti odsjaj na stolu gdje se nalazila kutija sa šivaćim
priborom. Ogrtač od devine dlake je i dalje ležao na sagu.
 POGLAVLJE II

PRODAVAČ PRAŠČIĆA

ČETIRI sata. Od svih prozora koje se moglo opaziti s balkona, bio je

samo jedan osvijetljen i od vremena do vremena se iza zastora moglo
nazrijeti nečiju silhuetu; vjerojatno netko tko je bio uz bolesnika.
Marcel se nije vratio. Marcel nije telefonirao, nije poslao nikakvu
poruku i kada je velika kazaljka na brojčaniku zidnog sata došla u vertikalni
položaj, Germaine se odluči na novi telefonski poziv.
– Halo... Ti si, Yvette...? Spavala si, jadna moja mala...? Nemoj mi
zamjeriti... Ovdje Germaine. Da... Hoćeš li mi učiniti veliku uslugu...? Što
kažeš...?
Nezgrapni kolos s one strane žice s mukom promrmlja:
– Zar već...
Bila je to prodavačica tvrtke Corot Soeurs, golema djevojka od
dvadeset i osam godina, lišena svake fizičke privlačnosti. Ona je to znala,
nije u tom pogledu imala nikakvih iluzija a ipak je kao nekim čudom
postigla da ostane najveselija i najdobrohotnija prijateljica na svijetu.
– Obuci se na brzinu, nije važno kako. Da bismo dobili na vremenu, ja
ću telefonirati po taksi. Doći ćeš odmah ovamo…
Ako ne uzmemo u obzir ono »zar već«, Yvette nije pokazala ni
najmanji znak iznenađenja ili radoznalosti i četvrt sata kasnije se zaustavi
na uličnom uglu, nezgrapni kolos se pope stepeništem, Germaine joj otvori
vrata.
– Sigurno si se začudila...
– To se može svakome dogoditi, draga moja...
– Marcela nema ovdje...
– To sam mogla i pomisliti. Da je on ovdje, ti me ne bi ni zvala...
– Objasnit ću ti kasnije, bolje rečeno, kažem ti to sasvim iskreno, to je
nešto što ne mogu objasniti, čak ni tebi…
 – Gdje ga moram potražiti? Hoću li mu reći da si bolesna ili da si sama
sebi opalila hitac u glavu?
– Ostat ćeš ovdje... Ja moram izići... Samo, slušaj... Stajat ćeš kod
telefona... Ako netko nazove! pažljivo pribilježi poruku... Ako bude Marcel,
reci mu tko si... On te poznaje.. Reci da sam ja izašla i da ću se vratiti za
najkraće vrijeme... I još nešto: ako dođe, reci mu da sam, bila zabrinuta,
da... da sam ga otišla potražiti...
– Četiri i pô... – javi se nezgrapni kolos. – Više mi se i ne isplati da se
svučem... Mogu li se opružiti na divanu...? Nemaš ništa za piće...
– U ormaru bi morala biti boca konjaka…
Germaine je već bila na vratima. Nakon par časaka već je ušla u taksi
koji ju je čekao.
– U Joinville... Vozite obalom uz Marnu... Ja ću vam reći kada treba
zaustaviti.
Sada kad je umjesto očekivanja nešto poduzela, bila je mnogo mirnija i
mogla je logičnije rasuđivati. I dalje je poluglasno govorila, iz običaja, kao
žena koja je dugo vremena živjela sama. Ulice su bile puste, tu i tamo po
koji kamion s povrćem što je išao u pravcu tržnice Halles. Taksiju je trebalo
manje od pola sata da stigne u Joinville i uskoro Germaine zaustavi šofera
pred velikom usamljenom vilom pokraj vode.
– Čekajte me...
Pozvoni. Znala je da će to dugo trajati. Morala je pozvoniti nekoliko
puta dao nije začula, bolje rečeno naslutila tihe korake iza vrata. Znala je da
će se otvoriti maleni otvor na vratima da me bi netko bez riječi pogledao.
Postala je nestrpljiva. Vani je kišilo. Počela je osjećati kako joj ramena
postaju vlažna.
– Ja sam. Otvori.
I mrzovoljni glas njezina oca zagunđa s one strane vrata:
– Bilo bi bolje da otiđeš do đavola...
Ipak otvori. I kad je zatvorio vrata, okrene prekidač, gurnu vrata s
desne strane koja su vodila u veliki hladni salon pun prašine. Sve je odisalo
nekom vlažnom hladnoćom i zadahom ma plijesan, bljutavim mirisom
neraspremljena stana.
– Još nije došao kući? – zapita on zamatajući se kućnim haljetkom i
zgrči se u dotrajali naslonjač.
 –Da je došao, ja ne bih bila ovdje.
Čovjek pred njom bijaše golem i debeo, crven u licu, s naglašenim
kesicama ispod očiju. Od vremena do vremena prinosio je ruku koja je bila
otečena od kostobolje što ga je mučila.
Promatrao je kćer s radoznalošću u kojoj je bilo pomiješano nešto
ironije i zadovoljstva.
– U krasnom si škripcu, ha? Nije ni trebalo dizati toliku prašinu... Kad
samo pomislim što si mi sve izgovorila...
– Došla sam s tobom ozbiljno razgovarati... Ti poznaš Marcela...
– Ja poznam bar jednog Marcela... Mogla si mi ipak kazati prezime
čovjeka za kojeg si se udavala,. umjesto što sam morao potpisati bijeli
komad papira kao svoj pristanak.... Što se dogodilo tvome mužu...? Strpali
su ga iza brave?
I ne pokušavajući se usprotiviti, ona promrmlja:
– Ne znam... Još se nije vratio... U njegovu sam džepu slučajno
pronašla jednog od tvojih praščića... Kada te je posjetio?
Čovjek, koga su svi zvali gospodin Franc, provodio je jedino noći i
nedjelje u velikoj vili od opeka u Joinvilieu, blizu crkve Notre Dame de
Lorette usred Pariza, na dva koraka od dvorane Drouet, držao je prostranu
antikvarnu trgovinu koja je više sličila kakvoj trgovini starudijama. Tu se
moglo naći svašta: starih naslonjača, stolića s pretincima iz XVIII stoljeća,
požutjelih drvoreza, više ili manje autentičnih slika, kineskih predmeta od
nefrita ili slonove kosti...
Sve to, kao i kuća u Joinvilleu, bilo je prekriveno prašinom, odisalo je
starošću, pa i sam vlasnik, François, bio je uvijek obučen u neko staro
odijelo koje mu je bilo preširoko, izlizanih lakata, prljava okovratnika i
prekriveno mrljama.
– Prošlo je od toga tri ili četiri dana – odvrati on.
U samom dnu trgovine, na polici, bilo je nekoliko onih praščića bez
repa čiji je izgled toliko uzbudio Germaine, a u sobi do radnje, koja je
služila kao magazin, bio ih je pun sanduk.
Bilo ih je hiljadu u početku; hiljada porculanskih praščića, svi jednaki,
svi bez veselog repića u obliku spirale koji je tako svojstven svinjama.
Neki trgovački putnik, prošlo je od toga mnogo godina, ušao je jednog
dana u trgovinu i izvukao iz torbe jedan od tih ukrasnih predmeta.
 – To vam je originalni porculan iz Limogesa – objasnio je on. – Ima ih
hiljadu, svi u dlaku jednaki. Ne moram vam niti spominjati izvanredni
kvalitet i materijala i boja, jer ste stručnjak u tim stvarima. Ovo je samo dio
velike narudžbine različitih životinja koja je bila namijenjena izvozu... Što
se dogodilo? Na što je mislio umjetnik? Kako nitko pri lijevanju u kalupe i
kasnije, pri pečenju, nije opazio njegovu zaboravljivost? Činjenica je da je
ta partija bila gotova kad je netko opazio da praščići nemaju repa... I eto,
gospođine François, na vama je hoćete li povjerovati ili ne, ali to je bio
uzrok da ih je bilo nemoguće prodati... Ja vam nudim čitavu partiju, hiljadu
praščića... Kažite neku cijenu...
François ponudi smiješno nisku svotu i sutradan su mu sanduci bili
isporučeni. Godinu dana kasnije, on još nije prodao ni dva primjerka, jer
svaki put kad bi nekoj mušteriji stavljao u ruku jedan od ovih ukrasnih
predmeta, ova bi uvijek primijetila:
– Šteta što mu je odlomljen rep...
– On nije odlomljen. Praščić nije nikad imao repa...
Međutim, nakon nekog vremena, praščići su jedan za drugim počeli
nestajati iz trgovine. Štoviše, oni koji su ih odnosili nisu se cjenkali, nisu
razgledavali čitavu trgovinu, nego su odmah s ulaza upitali:
– Imate li porculanskih praščića?
Događalo se u vezi s njima još nešto čudnije. Kada bi mušterija
zapitala cijenu, François bi razmišljao više nego obično i rekao bi neku
brojku koja je gotovo uvijek bila različita.
– Dvadeset i dva franka...
Ili dvadeset i jedan, ili dvadeset i tri, rijetko manje od dvadeset. Ali
jednom je, na primjer, samo rekao:
– Jedan franak.
Dvadeset i dva franka značilo je dvadeset i dva sata ili deset sati
navečer. Jedan franak je bio jedan sat ujutro. A to je značilo da će François
čekati svog sugovornika u to vrijeme u svojoj vili u Joinvilleu.
Onih koji su bili upućeni u to nije bilo mnogo. To su bila gotovo uvijek
ista lica, većinom mladi ljudi, obično elegantno odjeveni. Neki su dolazili
kolima koja su ostavljali uz rub pločnika, ali bilo je među njima i nekoliko
bijednih tipova za koje bi se čovjek začudio kad bi ih vidio ikako kupuju
takve suvišne predmete kao što su praščići od porculana.
 Na taj. je način kroz trgovinu moglo proći mnogo svijeta, a da to
nikome ne padne u oči. A nepoznati čovjek koji bi se predstavio prvi put
nije se morao pozivati ni na koga: čim bi zatražio praščića, to je značilo da
ga je poslao netko povjerljiv, a vremena za razjašnjenje će biti u Joinvilleu.
– Je li ti nešto donio? ispitivala je Germaine gledajući čvrsto u oči
svome ocu koji je gladio bolesnu nogu.
– Ovaj put ništa....
Bilo je to tri ili četiri dana ranije. A prije pet-šest dana Marcel joj je
spomenuo skijanje.
– Zbog čega je došao ovamo?
– Zbog onoga što rade svi kada im prigusti... Traže od mene novac...
Kada imaju nešto što se može utopiti, onda su meki kao pamuk i prihvaćaju
moju cijenu bez velike diskusije... Kada se osjete nešto sigurniji, dolaze
opet ovamo i ton im se mijenja!... Ti već poznaš pjesmu:
– Dosta ste zaradili para na mojoj grbači... I posljednji put ste me
dobro prešli… Morate mi po suditi nekoliko hiljadarki prije nego što
obavim neki dobar posao...
I tada mi počinju pričati o senzacionalnim poduhvatima, o izvanrednim
platnima Renoira, Cézanna, ako već nije riječ o starim majstorima.
–Donijet ću vam ih za osam, za pet dana.... Moram uloviti pogodan
trenutak, shvaćate li to...? Posrijedi je vaš interes, kao i moj, jer vi na tome
zarađujete više od mene...
François je govorio umornim glasom, punim prezira.
– Svi su jednaki! – uzdahne on. – Svi me smatraju škrcem. Ja se čak
pitam kako ni jedan od njih nije imao petlje da me dođe ovamo ubiti i
pokrasti mi ovo što imam... Jer oni misle da ja imam nekakvo blago, da
spavam s njim, da je moj madrac nabijen novčanicama ili zlatnicima...
On zaista nije bio škrt i Germaine je to znala; bila je možda jedino biće
na svijetu koje to zna. On nije bio škrt: bio je manijak.
Bila su veoma rijetka ta platna, ti dragocjeni predmeti što su ih budale,
kako je govorio François koja ih je duboko prezirao, krale po vilama ili
bogatim stanovima, a kojih bi se on dragovoljno odrekao. Jedino sumnjive
ili drugorazredne stvari.
Svi su mislili da slike odlaze u Ameriku, dok ih je najveći dio ostajao u
Joinvilleu gdje je starac uvečer ostajao sam da bi ih promatrao.
 – Jesi li mu dao novac?
– Ne.
– Što si mu rekao?
Poznavala je oca. I baš zato što ga je poznavala, jedinog dana, imala je
tada jedva dvadeset godina, ona se definitivno rastala od njega.
Jedan je čovjek umro zbog strasti starog antikvara, mladić od dvadeset
i dvije godine. I on je bio kupio praščića bez repa, a to mu svakako nije bilo
prvi put. Došao je u istu ovu sobu u kojoj nema ni jednog umjetničkog
djela, u sobu čiji su zidovi ukrašeni strahovito neukusnim litografijama u
crnim okvirima. Kome bi palo na pamet da remekdjela potraži u podrumu?
Germaine je slučajno, ne hoteći, prisustvovala njihovu razgovoru.
– Samo dvije hiljade... – preklinjao je mladić. – Kunem vam se da mi
je to neizostavno potrebno... Moja prijateljica je bolesna... Moram je poslati
na operaciju... Ne želim je poslati u bolnicu gdje se ne plaća... Shvaćate li
to...?
Njezin otac uzdahne:
– Što si mi donio posljednji put?
– Malog Monticellija, znate dobro... Dali ste mi za njega tačno koliko
je vrijedio okvir... Kasnije sam se informirao i znam da je vrijedio najmanje
sto hiljada franaka...
– Pod uvjetom da ga prodaš a da te ne uhvate... Vidiš, mali moj, i ja
sam samo siromašan čovjek... Donesi mi nešto, i ja ču ti to platiti tačno
onoliko koliko je prava cijena... Nisam dovoljno bogat da bih mogao
izigravati filantropa...
– Ali ovo je samo predujam...
– Predujam na što?
– Na ono što ću vam uskoro donijeti...
– Imaš li neki posao u vidu?
Bilo je jasno da nema ništa u vidu. Mladić je oklijevao, crven u licu.
– Ah! Kad bi mi donio jednog Maneta! Samo jednog malog Maneta...
U to je vrijeme Françoisa držala strast za platnima Maneta. On bi tako,
od vremena do vremena imao neku strast koja bi potisnula sve ostale.
– Gdje ih se može naići?
 – Što ja znam... Svagdje pomalo... Prirodno, ima ih po galerijama, ali
to već ide teže...
– Galerije su noću čuvane... A da i ne govorimo a alarmnim signalima i
o čitavoj gomili novih uređaja...
– Prošle je sedmice u dvorani des Ventes jedan bankar kupio njegovu
sliku koja bi mi se sviđala...
– Kako se zove taj čovjek?
– Lucas – Morton... Imaj na umu da ovo što ti kažem...
– Ako vam donesem njegova Maneta, koliko biste mi dali?
– Negdje do dvadeset hiljada... Recimo trideset...
Prekosutra se moglo pročitati u jutarnjim novinama da je na imanju
Lucas – Mortona noćni čuvar ubio provalnika od dvadeset i dvije godine u
trenutku kad je ovaj pokušao nasilno ući u galeriju.
– Pročitala si to?
Pročitao je članak ne pokazujući uzbuđenja.
– To, dakle, na tebe uopće ne djeluje? – upitala je.
– Šta ja tu mogu...
Previše toga joj je ležalo na srcu što mu je morala reći. Više je voljela
šutjeti. Otišla je. I, mjesec dana kasnije, pošto je obijala pragove zavoda za
zapošljavanje, kucala na stotinu vrata, namjestila se kao prodavačica tvrtke
Corot et Soeurs.
Nakon toga je vidjela oca jedan jedini put, u trgovini.
– Potpiši – rekla mu je pružajući neki papir.
– Što je to?
– Tvoj pristanak da se mogu vjenčati..
– S kim?
– To uopće nije važno...
On obori glavu i potpiše. Zatim će uzdahnuvši:
– Kako želiš...
Slijedio ju je očima dok je izlazila iz trgovine, ali ona se nije okrenula,
tako da nije mi vidjela njegovo potreseno lice.
Sada, pred njim, bila je veoma hladnokrvna, spremna ma sve.
Postavljala je pitanja poput kakvog suca:
 – Što si mu još rekao?
Mislila je više nego ikada na mladića kojeg su ubili u Versaillesu zbog
dvije hiljade franaka koji su mu trebali za operaciju njegove prijateljice.
Kamo je njezin otac ovaj puta poslao Marcela? Marcela kojemu je bio
potreban novac samo zato što se oženio i što nije mogao odoljeti želji da
svoj u ženu povede na skijanje.
– Ne znam više... Da mi mora nešto donijeti, ako hoće dobiti novac.
– Je li prije toga često navraćao ovamo?
– Pet ili šest puta...
– U koliko vremena?
– U tri godine... Uvijek lijepe stvari... Nije on bilo tko... Razumije se
on u to... I ne pazi na sitnice...
Zar joj Marcel nije bio rekao onim tonom kao da se ruga samom sebi
što je uvijek činio kada bi govorio o ozbiljnim stvarima:
– Šteta što sam te susreo tri godine prekasno...
Mislila je da se šali. Zapravo, nije to nikada uzimala ozbiljno, i sada je
zbog toga sama sebi zamjerala.
– Ja nisam lupež – rekao je jednom prilikom.
Ona nastavi ispitivati oca:
– A ovih posljednjih mjeseci?
– Prošla je bila godina dana da ga nisam vidio, kad je neki dan opet
svratio u trgovinu...
– Ja napokon želim saznati što si od njega tražio, čuješ li?
Obično utajivač uzima sve što mu donose, sve što ima neku vrijednost,
sve što je više ili manje lako prodati. Ali François nije bio obični utajivač.
Bio je to čovjek obuzet strašću i to strašću koja ga je proždirala.
Govorio je o Manetu onom malome koji je sada mrtav. On ga je i
poslao k onom bankaru, u Versailles.
– Odgovori...
– Trenutačno me naročito interesiraju Renoiri... Ne velika djela, koja
su uostalom gotovo sva u muzejima, nego mali Renoiri, ženske glave,
mrtve prirode... Ima nekoliko mrtvih priroda koje...
– Rekao si neko ime?
– Ne bih rekao...
 – Razmisli...
– Ne... Uostalom, sa Marcelom to nije potrebno... Taj momak mnogo
izlazi pa prema tome može znati gdje se nalaze dobre stvari...
– Sačekaj dok telefoniram...
Ona nazove svoj broj. Zadrhta kad je začula Yvettin glas koja je bila
vrlo uzbuđena jer je vjerojatno mislila da se na telefonu nalazi Marcel.
– Pa to si ti...? U redu... Ništa, draga moja... Bila bih zadovoljna da ti
mogu reći kakvu dobru vijest, ali nema ništa... Čuj... Upravo sam pročitala
jednu knjigu čiji drugi, svezak nigdje ne nalazim... Parmski kartuzijanski
samostan... Znaš li možda kuda si ga gurnula?
To podsjeti Germainu da je Marcel prije nekoliko dana čitao u krevetu,
kraj nje, drugi svezak Parmskog kartuzijanskog samostana.
– Vraćaš li se?
– Mislim da ću uskoro doći... Knjiga mora biti u sobi... u maloj
biblioteci kraj kreveta...
– Hvala... Sretno...!
Spuštajući slušalicu, Germaine poče poluglasno govoriti ne vodeći
računa o ocu kojemu se žurilo da ponovo ode u krevet:
– Ne mogu nazvati uredništvo, jer, ako ga nisu uhvatili, to bi moglo biti
opasno... Pitam se je li poslao svoj članak... Ako ga je poslao, morao je
ostati u dvorani Wagram sve do završetka susreta, a to znači do otprilike
jedanaest sati... Zatim je morao napisati izvještaj, odnijeti ga ili poslati po
nekome... U tom slučaju...
Bilo je pet i pô ujutro. Taksimetar u taksiju pred i vilom je i dalje radio,
poput kakvog glodavca, ali to I je u ovom trenutku nije uopće brinulo.
– Renoirova platna...
– Toliki ih ljudi posjeduju! – uzdahne njezin otac. – Bilo bi najbolje da
odeš spavati... Nema nikakvog dokaza da su ga ukebali... Osim toga, to za
njega ne bi bilo opasno, jer još nikada nije bio kažnjavan... Shvaćaš? On
nije kao netko tko je bio kažnjavan više puta... Uz dobrog advokata...
Ona ponovi dižući se:
– Renoirova platna...
Zbog čega je imala utisak da upravo o njoj ovisi Marcelov spas? Ni u
jednom trenutku nije pomislila da mu nešto predbaci? A i kako bi mu mogla
predbaciti? Zar i ona nije njemu sakrila svoju pravu ličnost? Zar ona nije
bila Françoisova kćerka?!
A baš zato što je bila njegova kćerka, znala je kako se te stvari
događaju. Ponajprije, trebalo je odbaciti ideju o prethodno pripremanoj
akciji... Da je bilo tako, ona ne bi osjetila da je glas njenog muža pomalo
neobičan tek pri drugom telefonskom pozivu, u deset i pô.
On je tada donio nekakvu odluku. Zašto u deset i pô? I zašto u dvorani
Wagram?
– U Ulicu Caulaincourt – reče ona šoferu, dok je njezin otac
zakračunao vrata i odlazio gore na spavanje.
I dalje je kišilo, još uvijek ona dosadna sitna kišica. Njoj je u dnu
taksija bilo hladno jer se prozor nije mogao hermetički zatvoriti.
Kao i većina »mušterija« njezinog oca, Marcel je vjerojatno operirao u
praznim stanovima. U Parizu je to veoma olakšano, jer kućne pomoćnice
gotovo nikada ne spavaju u stanu, nego na šestom ili sedmom katu gdje se
nalaze njihove djevojačke sobe.
Onaj mali kojeg su ubili u Versaillesu je pogriješio što je operirao u
privatnoj vili.
Ona je neprestano navraćala na polaznu tačku, s nekom nesvjesnom
tvrdoglavošću:
– U deset i pô...
Dvorana Wagram. Ring okružen konopcima. Hiljade gledalaca u prahu
zasljepljujuće svjetlosti. Marcel za novinarskim stolom...
Prema tome, njemu je tu odjednom sinula ideja… Platna Renoira... On
je u masi vidio nekoga tko posjeduje te Renoire, nekoga čiji će stan po svoj
prilici biti prazan do završetka susreta...
To joj se činilo tako logično da uopće nije ni sumnjala u takvu
rekonstrukciju činjenica.
Dvorana Wagram... Skijanje, možda i automobil za kojim je toliko
žudio... Prokleti stari lupež François koji mu nije htio posuditi nekoliko
novčanica, ali koji bi ih dao mnogo za jednog ili više malih Renoira.
I, među redovima glava koje su osvjetljavali reflektori, bez sumnje
netko u prvim redovima, netko tko je sve to konkretizirao i netko tko je sam
imao platno Renoira, snijeg, brza kola...
Sve dok taj netko bude stajao tu i gledao boksače, neće biti opasnosti...
 Ali zašto je Marcel telefonirao Germaini? Neki predosjećaj? Nije li
osjetio, on koji nikada nije bio hapšen, da bi mogao nastradati pri ovom
pokušaju? Je li htio čuti njezin glas da bi se ohrabrio? Je li još oklijevao?
Da je ona, recimo, bila uporna i zahtijevala da se on vrati što je moguće
ranije, da se potužila na usamljenost...?
Ali ne! Opravo obratno, ona to nije htjela pokazati! Nije nikada htjela
da mu u bilo čemu predstavlja zapreku. On je bio slobodan. Ona je od
prvog dana odlučila da će mu ostaviti u tome odriješene ruke.
Oma mu čak nije ni rekla, kao što to kažu sve žene, kao što je željela
reći:
– Nemoj doći prekasno...
Nije mu priznala da je za nju to samotno veče bilo prepuno
melankolije.
To je bila greška. On je pred sobom imao otprilike jedan sat. Kamo je
otišao? Prema kojoj pariškoj četvrti se požurio?
Bilo je tu i pitanje ključa. To obično zahtijeva dugu pripremu: treba
pronaći ključ tog stana ili uzeti otisak brave i napraviti duplikat ključa.
Za to nije imao vremena. Bila je sigurna, htjela je to biti, da on nije
ništa pripremio unaprijed. Uostalom, zar mi je prošla čitava godina, a da on
nije ništa donio Françoisu?
Bilo je to zbog ovog ili onog razloga, možda zato što mu se to zgadilo,
možda zato što se bojao, što je htio izmijeniti takav način života. Dokaz za
to je bio što ju je oženio. I to u najkraćem mogućem roku. Nije li to učinio
da bi izbjegao novim iskušenjima?
Događa se da tri ili četiri pothvata odlično uspiju i da odjednom osjetiš
paničan strah. Tada kažeš sam sebi da si imao ludu sreću, da to dalje me
može potrajati i da ćeš idući put platiti za sve.
Takva su razmišljanja opasna, ako na nesreću započneš s time, jer
upravo tada te najlakše ulove. Zato što nisi bio čvrst. Ili bezbrižan. Dopustiš
da te uhvate na najgluplji način, spotakneš se o neku glupu sitnicu...
Nije ipak mogla nazvati policiju. Novine će izaći tek za sat. A često
jutarnje novine ne donose čitavu noćnu kroniku.
Vidjela ga je u istražnom zatvoru, u uredu nekog inspektora koji ga
ispituje pošto mu je prethodno oduzeo kravatu i vezice za cipele... Vidjela
ga je u bolnici, u...
 Ne, samo ne u mrtvačnici! Već sama ta riječ je u njoj budila želju da
počne vikati.
– Platna Renoira...
Čudnovata stvar, činilo joj se da još mara učiniti samo jedan maleni
napor, da je sasvim blizu istine. Zašto joj je ta riječ Renoir zvučila tako
nepoznato, ne zbog slikara čija je djela jasno poznavala, nego kao riječ koju
je nedavno pročitala ili čula?
Čak štoviše, ona bi se zaklela da ju je izgovorio Marcelov glas. Samo
kada? Gdje? U kojoj prilici?
Taksi se zaustavi na uglu Ulice Caulaincourt i ona ugleda osvijetljene
prozore tražeći po svojoj torbi. Nije imala dovoljno novaca uza se. Mislila
je na sve, osim na to.
– Pričekajte me jedan trenutak. Idem gore potražiti sitniš...
Potrči uza stepenice. Pocrveni u licu pri pomisli da je sinoć platila
tapetaru s jednim ostatkom gotova novca koji je bio u kući.
– Slušaj, jadna moja Yvette...
Stidjela se. Nikada u svom životu nije se tako stidjela. Yvette koja je
svukla haljinu da bi se udobnije osjećala, bila je u kombinezonu i čitala,
opružena na divanu u salonu.
– Imaš li štogod novaca?
– Treba li ti mnogo?
– Samo da platim taksi... Ne znam koliko će to iznositi.. Marcela nema
ovdje, a on drži čitav novac u svom novčaniku...
Yvette potraži po svojoj torbi i izvuče četiri stotine franaka.
– Hoće li biti dovoljno...
– Mislim da hoće...
Ona prijeđe šest katova govoreći sama sa sobom, izvini se šoferu;
veoma se bijedno osjećala, kao da je za nešto kriva pred svima.
Popela se gore nešto polaganije, bila je zadihana. Yvette je obukla
haljinu i, držeći šešir u ruci, uputila se prema ogledalu.
– Pretpostavljam da ti više ne trebam...
Ona je zamalo rekla da nije tako, da se boji ostati sama, ali se nije
usudila.
 – Mnogo ti hvala i još jednom oprosti... Mogla bi mi možda učiniti još
jednu uslugu... Ako do devet sati ne budem u trgovini, molim te reci
gospođicama Corot da se ne osjećam dobro, da ću doći kasnije, da možda
neću uopće doći... Jednog ću ti dana objasniti... To je strašnije nego što ti
misliš...
– Tako govore sve udate žene...! Čak i one koje nisu udate...
– Ti ne možeš razumjeti...
– Znam... Takve se stvari nikada ne mogu razumjeti...
Zatim će, navlačeći kaput:
– Zar ne bi bilo bolje da ostanem?
– Hvala ti... zaista si dobra... Pokušat ću malo odspavati...
– Nego što...! Uostalom…! Uredit će se to, ne brini... Ostavila sam ti
malo konjaka... Ne bi ti škodilo da malo popiješ...
Tog ranog jutra, sa svojim blijedim licem i pocrvenjelim kapcima, ona
je zaista sličila na klauna i grimasa koju je načinila kad se opraštala, još više
je naglasila tu sličnost.
– Laku noć, mala moja...! Ako se to uopće može reći....
Germaine ju je zamalo pozvala natrag, jer čim je ostala sama, učinilo
joj se kao da čuje glas Marcela koji je zove, Marcela koji je negdje treba,
Marcela koji traži pomoć.
Samo odakle?
Za pola sata krovovi će postati svjetliji, dobit će onu sjajnu sivu boju,
vidjet će kako se iz svih pariških. dimnjaka diže dim, naslutit će duboke
usjeke ulica među blokovima kuća, šumove autobusa, korake stotina hiljada
malih ljudi koji se počinju kretati kroz hladni i vlažni decembarski dan.
Marcel se negdje nalazio, i Germaine, grčevito se držeći za hladnu
ogradu balkona, gledala je na sve strane tu golemu panoramu kao da će joj
se pogled odjednom zaustaviti na nekoj određenoj tački, kao da će moći
reći, radosna:
– Evo, ovdje...
 POGLAVLJE III

VELIKA VAZA IZ SEVREISA I GROFIČIN UJAK

SEDAM i pô. Sa balkona se može vidjeti kamionet izdavačkog

poduzeća Hachette koji obilazi prodavače novina i za čas se zaustavlja pred
barom na uglu. Šofer u kožnatom kačketu prelazi pločnik noseći veliku
hrpu dnevnika sa još svježom štamparskom bojom.
Germaine silazi, bez šešira. Pazikuća upravo prelazi hodnik mokrom
krpom. Ona još ne pozna dobro tu pomalo razroku ženu. Već čitav mjesec
pokušava je pridobiti bilo čime, jer čovjek u Parizu mora svakako zadobiti
naklonost svoje pazikuće. Ova možda zbog svog oka izgleda nepovjerljiva.
– Čini se da ste imali posjetu ove noći, – primijeti ona. – Nekoliko sam
puta morala otvarati vrata koja vode k vama. Nadam se da je sve u redu.
Neki ljudi predosjećaju nesreću. Ova je od njih. Oprez! Germaine se
prisili na smiješak dok je odgovarala:
– Moj muž je poslao jednog kolegu iz uredništva da me obavijesti kako
mora hitno otići u London... Danas je tamo neki važan susret... Odredili su
ga u posljednjem trenutku... Morala sam mu donijeti stvari u ured...
– Ah! tako... Mislila sam da vam je netko možda bolestan.
I to je prošlo! Sada, novine. Kupi ih. Uđe u maleni bar i počne
pijuckati kafu za šankom i umačući kiflu okreće stranice što je moguće
ravnodušnije.
Susret u dvorani Wagram... Članak od tri četvrtine stupca... Potpis:
Marcel Blanc.
Prožme je neki čudni osjećaj, kao da u tuđini primiš pisano od nekoga
koji je u međuvremenu umro, ili kada u kinu začuješ kada govori netko tko
je već odavno pokopan.
Dakle, ne! Marcel nije mrtav! Pojede jednu, dvije, tri kifle. Stid ju je,
ali je gladna. Četiri kifla! Pročita članak. Zna dobro da to nije njegov
članak. U njegovim rečenicama ima nešto što je samo njemu svojstveno,
pojedine riječi, rečeničke konstrukcije... Ona zna da se među novinarima
rado čine takve male usluge, prirodno, uz uvjet da se ta usluga vrati.
 – Napisat ćeš moj izvještaj i poslati u list...
Tipkano na mašini, vjerojatno.
Popne se ponovno u stan. Yvette je bila gotovo ispraznila do kraja bocu
konjaka. Oduvijek je naslućivala da ta cura ne prezire alkohol. Sada ona
ispije ostatak. Opruži se na divan jer je bole križa. Zaspi iako će se toga još
više stidjeti nego apetita. U novinama nije bilo nikakove krađe, nikakav
članak koji bi se mogao odnositi na Marcela. To ništa ne znači.
Deset sati. Telefon ne zvoni. Za pola sata, će na velikim bulevarima
koji prvi dobijaju štampu početi prodavati podnevno izdanje. Obuče se.
Iako je popila samo par kapljica što ih je ostalo na dnu boce da bi se
ohrabrila, glava joj je teška kao da je bila na pravoj pijanki. Pomisli na
Yvette koja je iskapila tri četvrtine boce. U torbi je još preostalo nešto
manje od stotinu franaka. Svejedno! Pozove taksi.
Kupi od uličnog prodavača podnevno izdanje. Noge; joj klecaju. U
glavi joj strahovito buči i to je podsjeti na jednu zgodu. Dogodilo joj se
jednom, kad je bila s Marcelom, da su previše pili kada su otišli na j neku
zabavu kod...
Sjedne u kafanu Mazarin i opravo na prvoj strani pronađe ime koje je
tražila:

Pokušaj krađe kod grofa Nieul.

Kod grofa i male grofice, do đavola, koju. zovu tako zbog toga što je
simpatična i veoma živahna! To su ljudi koji se za sve zanimaju: za sport,
za umjetnost, za film, ljudi koji izlaze svake noći ili priređuju mnoga
primanja u svojem stanu u aveniji Iéna.
Tamo su otišli zajedno, ona i Marcel, jedne večeri kada se našlo na
okupu najmanje tri stotine osoba, novinara, glumica, liječnika i slavnih
advokata. Kakve li gužve!
– Gledaj upozorio ju je Marcel – oni imaju najljepša Renoirova platna
iz ružičastog razdoblja...
Nije, može se reći, ništa vidjela.. Bilo je previše svijeta. Neprestano su
vam u ruku trpali čaše šampanjca ili viskija. Kuća u kojoj se loče nemilice...
Evo ono što je ona toliko tražila čitave noći: grofa i groficu Nieul. Oni
ne prepuštaju ni jedan boksačici susret, ni jednu premijeru, ni... A mala
vjetrenjasta grofica...

Čudan pokušaj provale, koji se zamalo nije završio tragično, desio

se ove noći u stanu grofa i grofice de Nieul, dobro poznatih iz mondenih
krugova, dok su oni prisustvovali susretu u dvorani Wagram. Jedan
detalj, koji je kasnije ustanovljen, navodi na pomisao da provala nije
bila pripremana jer je grofica, vraćajući se kući, oko dva sata ujutro,
opazila da je u toku večeri izgubila ključ svog stana, a ovaj je bio u
njezinoj torbici kada je izašla iz kuće.
Prema tome, nepoznati provalnik...

Obrazi Germaine su odjednom počeli gubiti bljedilo.

… koji se uvukao u njezin stan oko jedanaest sati i deset minuta,

posluživši se ključem, mogao je isti naći jedino u dvorani Wagram.
Nemoguće je da je taj ključ namjerno ukrao neki drski džepar, jer
torbica ima patentni zatvarač.
Malena grofica, kako je zovu mondeni krugovi, se sjeća da je u onoj
gužvi, dok je odlazila prema svojem mjestu, uzela iz torbice maramicu.
Da li je ključ ispao u tom trenutku? Onaj koji ga je digao, u svakom je
slučaju znao o kome se radi i kakvu korist može iz toga izvući.
To sužava područje istrage. Činjenica je da je oko jedanaest sati taj
čovjek ušao u stan misleći da je prazan i koji je to zapravo morao biti.
Igrom slučaja je te iste večeri stigao ujak grofice de Nieul, g. Martineau,
koji je iz opravdanih razloga bio prilično umoran da bi mogao pratiti
svoje domaćine do dvorane Wagram.
Tek što je zaspao, začuo je neku buku u velikom predvorju gdje se
nalaze najljepša platna u, kući. Uzbuđen, kao što možemo i zamisliti, on
je uzeo revolver...

Riječi, slova, sve je plesalo pred njenim, očima. Usprkos želji da sazna
kraj, Germaine je dva ili tri puta morala pročitati isti redak, dok je konobar
na njezin stol stavljao čašicu kirasoa.
U predvorju ništa osim snopa električne džepne svjetiljke. I još jedan
čovjek koji stoji nogama na stolici. Ulazi ujak s revolverom u ruci. Čovjek
skače, trči u tamu, obara ga udarcem šake...
 G. Martineau je, prema vlastitim riječima, opalio ne hoteći, pod
pritiskom uzbuđenja. Ima dovoljno razloga da povjerujemo kako je
metak slučajno pogodio cilj jer su pronađeni tragovi krvi po sagu i čak
do stepeništa.
Je li provalnik teže ranjen? To još nije moguće. saznati, ali njegovo
je hapšenje vjerojatno samo pitanje sati. G. Martineau, koji je čovjek u
godinama, bio je osim toga i previše uzbuđen da bi ga mogao slijediti s
brzinom koja se traži u tom času.
Vjerojatno je posrijedi neki novajlija ili amater. Na to nas navodi
činjenica da je buku koju je začuo ujak Malene Grofice prouzročio pad
velike vaze iz Sèvresa, vaze koja je, mogli bismo reći, historijska i od
velike vrijednosti, jer potječe iz napoleonske epohe. Ta se vaza nalazila
pod divnom Renoirovom slikom, »Kupačicom« iz ružičastog razdoblja
koju je previše uzbuđeni amater ispustio iz ruke u momentu kad ju je
skinuo sa zida.
To sužava područje istrage. Ipak, u dvorani Wagram se nalazilo šest
hiljada ljudi i...

Ona ispi svoj kiraso sasvim mahinalno, savi novine u najmanji mogući
format i strpa ih u torbicu.
Zašto je iz njenih očiju, dok je izlazila iz kavane, usprkos svemu
zračilo zadovoljstvo? Zato što Marcel nije uhapšen, zacijelo! Ali također i
zato što se ona nije bila prevarila.
Čitava ova priča o ključu... Žar je ona nije gotovo pogodila,
zahvaljujući telefonskom pozivu od deset i pô? On je vidio kako je Malenoj
Grofici ispao ključ. I on se također sjećao Renoira.
A ono što je Germaini pričinjalo najveću radost, bilo je: on je bio
nespretan! Dopustio je da mu slika padne na vazu iz Sèvresa. Je li mu pri
tom ruka drhtala? U svakom slučaju, bojao se. Ponio se kao kakav novajlija
ili onaj koji kaže sam sebi:
– Još jednom... Samo još jednom...
I osjećajući kako to više nije njegov postao, kako on više nije čovjek za
tu vrstu pothvata...
– Budala – reče ona poluglasno, među gomilom na velikim
bulevarima.
 Draga budala, da! Već je daleko odmakao. Što je učinio kad se našao
na ulici, ranjen, gubeći krv koja ga je najlakše mogla izdati? Potrčao je da
se udalji od one kuće. U redu. Možda se odmorio iza nekog zida. A zatim?
– Nadajmo se da nije počinio glupost i pozvao taksi...
Jer policija će ispitivati sve šofere taksija. To je vjerojatno već i počelo.
Makar je bio uzbuđen, Marcel je morao imati dovoljno soli u glavi da to ne
učini.
– Budala!
Da, budala, što odmah nije došao kući. Ona bi mu pružila pomoć. Ona
bi našla nekog liječnika prijatelja, bilo kojeg liječnika ona bi dovela
pozivajući se na profesionalnu tajnu. Oni to he mogu odbiti.
On se zacijelo stidio.
– Pa ja nisam nikakav lupež...
Činilo joj se kao da govori s njim dok je koračala ulicom i nikad nije s
njim bila tako nježna. Bilo bi bolje da je to ranije učinila, da ga nije uzimala
ozbiljno, da je shvatila kako se iza njegova luckastog osmijeha krije deran,
prljavi mali deran kojemu je ona bila potrebna da ga odvuče s pogrešne
staze kuda je zalutao.
Budala, da...! Kao sva djeca koja su pronašla oca, koja su se pravila
hrabra, a zapravo su im se od straha tresle gaće.
Gospodin ju je htio odvesti na skijanje i voziti je u autu! A ona se tome
nije usprotivila. Zar mu nije morala reći:
– Ti si ćaknut, mali moj... Vidjet ćemo se kasnije... U međuvremenu,
piši svoje članke o boksu i ragbiju...
Ona se naravno nije prevarila kad je ove noći mislila da je on zove.
Ona mu je bila potrebna, sto mu gromova! Samo, on se nije usudio doći
zatražiti njezinu pomoć.
– Gospodin je previše ponosan...
Trista mu đavola i toj dragoj budali! Sad bi još mogao počiniti kakvu
glupost. Nije valjda ostao na ulici, na kiši koja je i dalje padala, od sinoć
navečer u jedanaest sati i deset minuta? Kuda je otišao liječiti i onu
povredu?
I on se pitao šta ona misli! Vidio ju je u suzama, jer je već smatrala da
je prevarena ili ostavljena.
 Budala mala...
Zato ona mi je ni mogla očajavati, zato je čitava bila ispunjena nekom
vrstom veselja: jer ga je vidjela sasvim malenog i jer mu je bila potrebna.
U početku je ona strepila. Strepila da on jednog dana ne otkrije tko je
ona zapravo, strepila da on jednog dana ne sazna čime se bavi njezin otac,
strepila da ona pored njega ne predstavlja ništa...
A upravo on je...
Hodala je i dalje, mislila je trudeći se da to ne čini poluglasno prema
svom običaju usidjelice.
U stvari, trebalo je hitno nešto poduzeti. Netko ga je mogao vidjeti u
dvorani Wagram, u blizini Malene Grofice. U ovo vrijeme, već prije sat
vremena morao je biti u uredništvu. Ona uđe u jednu kavanu. Što se može:
još jedan kiraso. Telefon.
– Halo, gospođice, budite tako ljubazni pa mi dajte glavnog urednika?
Na telefonu je gospođa Blanc...
Ovako neće biti zabrinuti. Nije znala postupa li dobro ili ne, ali trebalo
je izbjeći svako uznemiravanje.
– Halo! Gospodin Manche...? Ovdje gospođa Blanc... Moj muž vas
moli da ga ispričate... Kada je noćas došao kući, pošto je poslao svoj
članak, čekala i sam ga s telegramom jedne njegove tetke čiji je muž umro u
provinciji... Otišao je prvim jutarnjim vlakom... Bit će nekoliko dana
odsutan...
Sada se osjetila jaka, pogotovu kad je telefonirajući pomislila na
Julesa..
Marcel je s njim došao u Morsang dva puta. On je bio liječnik.
Diplomirao je prošle godine, ali kako nije imao novaca da se uvede, radio je
kao pomoćnik u velikoj ljekarni na Bulevaru Sébastopol. Veliki koščati
momak, pomalo konjskog lica, s kovrčavom kosom plave boje poput
kerubina što nije nikako pristajalo uz njegovu fizionomiju.
Trebalo je pronaći Julesa. Nije se čak sjećala njegova prezimena.
Nikada mi je saznala njegovu adresu.
Taksi. Sve na račun onih stotinu franaka koji su, joj preostali A i oni su
bili načeti, da stvar bude bolja.
– Izvinite gospodine, htjela bih govoriti sa gospodinom Julesom...
Znate onaj veliki plavokosi momak koji je često u ovom okrugu...
 – Doktor Belloir?
– Upravo on... da... Plave kovrčaste kose, s velikim nosom...
To je duže potrajalo. Nisu joj htjeli dati adresu.
– Doktor Belloir nije jutros došao i nema telefona. Navratite poslije
podne. Možda će biti ovdje.
– Moram ga svakako vidjeti, i to hitno. Ja sam njegova nećakinja.
Upravo sam stigla u Pariz, on me imao sačekati na kolodvoru. Vjerojatno
smo se mimoišli...
S one strane šaptanje. Napokon:
– Ako ste zaista njegova nećaka...
– Kunem vam se... Moj i njegov otac...
– Ulica Mont-Cenis 264...
Sasvim gore na Montmartru. U blizini Sacré-Coeura. Taksi: petnaest
franaka. Neko smiješno dvorište, gotovo kao dvorište neke farme. U dnu,
malena jednokatnica s drvodjeljskom radionicom u prizemlju i željeznim
stepeništem izvana.
– Gospodin Belloir...?
– Na prvom katu...
Pope se, zakuca na ostakljena vrata jer nije bilo zvonca.
– Tko je tamo? – poviče jedan glas koji nije prepoznala.
Ona će hladnokrvno:
– Ja sam!
Jer to uvijek pali. Koraci koji se vuku; konjsko lice se prilijepi uz
staklo, okrene se. Bila je sigurna da Jules govori nekome. Srce joj je divlje
udaralo.
– Otvorite...
Imao je samo olinjale hlače i nekakvu košulju. Bio je neobrijan.
– Oprostite. Nisam vas prepoznao. Čime mi ukazujete čast...?
– Gdje je Marcel?
To nije bila prava soba. Bilo je to sve što god hoćete, velika prostorija,
nešto slično radionici poput one drvodjeljske nešto niže, samo što je ova
bila s pomoću, zastora od jute razdijeljena na dva dijela. Prostor ispred
zastora je trebao vjerojatno biti nazvan salonom: dva stana skršena
naslonjača, stol, par knjiga, svjetiljka.
– Ali... ja ne znam....
– Slušajte, Jules...
Kad ju je prepoznao kroz staklo, nekome se obratio, zar nije bilo tako?
Znači, netko je bio iza zastora. Baš je briga ako je to neka žena. A uostalom
nije bilo važno da li joj ovu samouvjerenost daje liker od kirasoa ili nešto
drugo.
Učini tri koraka. Više nije ni trebalo. Podigne zastor.
Opazi Marcela koji ju je gledao s tako prestrašenim izrazom na licu da
je gotovo prasnula u smijeh mada su joj počele teći suze i smogla je samo
toliko snage da kaže jednu jedinu riječ:
– Budalo...!
Uistinu je plakala i smijala se. Nije se usudila darnuti ga, jer je bio
veoma blijed i oko prsiju mu je bio široki zavoj.
– Mislio si da si lukav, zar ne?
– Draga...
– Budalo...
– Čuješ, draga...
– Znaš da se užasavam snijega...
– Kunem ti se...
– Prvo, moraš odmah otići kući...
– On ne dopušta...
– Tko?
– Jules...
Jules je iz obzira ostao vani, na stepeništu i sad je cvokotao od
hladnoće jer je bio bez kaputa.
– Zakuni mi se... – govorila je ona.
– Nije potrebno...
– Zašto?
– Zato što je sve gotovo...
– Prizna j da si se bojao...
On okrene glavu prema bijelo okrečenom zidu.
 – Priznajem...
– Moli me za oprošten je...
– Oprosti...
– Obećaj da to više nećeš nikada učiniti i da ću te ja pratiti na sve
boksačke susrete...
– Obećavam...
– A ako ikada pronađem u tvom džepu praščića bez repa...
Jedino tada su ozbiljno razgovarali.

28. novembra 1946.

POD PRIJETNJOM SMRTI
 POGLAVLJE I

JEDNO OKO I JEDNA NOGA

PRVA PORUKA, razglednica u bojama koja je prikazivala Negusovu

palaču u Adis Abebi i koja je imala etiopsku marku, glasila je:

Konačno smo se sreli, gade. Pod prijetnjom. smrti, sjećaš li se?

Tvoj stari JULES

To se zbilo prije sedam mjeseci. Oscar Labro je zapravo primio tu

razglednicu nekoliko sedmica nakon kćerkinog vjenčanja. Tada je još imao
običaj da ustaje u pet sati izjutra da bi sa svojim brodićem otišao u ribolov.
Kada bi se vratio oko jedanaest sati, poštar bi gotovo uvijek već bio otišao i
ostavio poštu na polici u hodniku, tamo gdje su bile vješalice za odijela.
U to je vrijeme također gospođa Labro na prvom katu uređivala sobe.
Je li sišla dok se razglednica u kričavom bojama lijepo mogla vidjeti na toj
polici? Ona mu o tome nije ništa rekla. Uzalud ju je vrebao. Je li poštar. –
kolji je poslije podne radio kao drvodjelac – pročitao razglednicu? A
poštarica, gospođica Marthe?
Labro je još nekoliko puta otišao u ribolov, ali bi se vraćao ranije i već
od deset sati, prije nego što bi poštar počeo svoj obilazak, bio je u pošti i
čekao da gospođica Marthe završi sa razvrstavanjem pošte. On ju je
promatrao kroz rešetke dok je to radila.
– Ništa za mene?
– Novine i prospekti, gospodine Labro. Pismo od vaše kćerke...
Znači, ona je imala vremena da pogleda omotnicu, da pročita ono što je
napisano, da prepozna rukopis.
Napokon, nakon petnaest dana, stigla je i druga razglednica i poštarica
poprati najprirodnijim glasom dok mu je pružala:
– Gle! Ovaj je šašav...
Ona je prema tome pročitala prvu razglednicu. Ova nije dolazila iz
Etiopije nego iz Džibutija i prikazivala je željezničku stanicu okupanu
suncem.

Samo se nadaj, svinjo. Jednog ćemo dana se ponovo vidjeti.

Srdačan pozdrav
JULES

– Neki prijatelj vam pravi neslane šale, zar ne?

– Šale koje čak nisu duhovite – odvrati on.
U svakom slučaju,: Jules se približavao. Nakon mjesec dana on se
približio još više jer je njegova treća razglednica, s pogledom na luku, ovaj
puta potjecala iz Port Saida.

Nisam te zaboravio, da znaš! Pod prijetnjom smrti, stari moj. Ovdje

se to može kajati, zar ne?

Tvoj prokleti
JULES

Od toga dana, Oscar Labro je prestao odlaziti u ribolov. Od Port Saida

do Marseilla ima samo četiri ili pet dana putovanja, ovisi o brodu. A od
Marseilla do Porquerollesa tek nekoliko sati, vlakom ili autobusom.
Sada se svakog jutra moglo vidjeti kako Oscar Labro izlazi iz svoje
kuće oko osam sati, u pidžami ispod kućnog kaputa, dok su mu na bosim
nogama bile papuče. Ako možemo reći da je trg u Porquerollesu jedan od
najljepših na svijetu, sa suncem obasjanim kućicama koje ga okružuju,
obojenim svijetlozeleno, plavo, žuto i ružičasto kuća Oscara Labroa bila je
najljepša kuća na tom trgu. Već izdaleka mogla se raspoznati po verandi
uokvirenoj crvenim cvijećem geranije.
Pušeći prvu jutarnju lulu, Labro je silazio prema luci, a to znači da bi
prešao kojih stotinu metara, zakrenuo u desno pred hotelom i našao se na
moru.
Tako šetajući bio je nalik na smirena građanina, sretnog penzionera što
lunja uokolo. Bilo je uostalom nekoliko njih koji su se u to vrijeme skupljali
blizu kamenog gata. Ribari koji su se upravo vratili prebirali bi ribu ili bi
počinjali krpati mreže. Poslovođa mjesne zadruge čekao bi s ručnim
kolicima. Nosač Hotela du Langoustier, smještenog na drugom kraju
mjestanca, stajao bi uz svoja kolica što ih je vukao magarac.
Na otoku, koji broji samo četiri stotine stanovnika, svi se poznaju, svi
se oslovljavaju imenom ili prezimenom. Jedino su Labroa oslovljavali s
»gospodin«, zato što on nije ništa radio, zato što je imao novaca i zato što je
četiri godine bio gradonačelnik tog otoka.
– Nećete u ribolov, gospodine Labro?
I on bi nešto promrmljao kao odgovor, bilo što. U to vrijeme,
Cormoran, koji je isplovio iz Porquerollesa prije pola sata, pristajao bi na
rtu Giens, na drugoj strani blještave morske površine, na kontinentu, u
Francuskoj, kako su govorili stanovnici otoka. Vidjelo ga se kao malu bijelu
tačku. Ovisno o vremenu koje bi ostao privezan za obalu, znalo bi se da li
ukrcava mnogo putnika, i robe ili će doći gotovo potpuno prazan.
Stotinu šezdeset i osam puta, svako jutro, Labro je tako dolazio na svoj
misteriozni sastanak. Svakog jutra bi vidio kako se Cormoran odvaja od rta
Giens i kreće prema otoku, zaliven suncem, vidio bi ga kako se povećava,
počeo bi postepeno razlikovati ljudske obrise na palubi. I nakon toga, bi se
prepoznala sva lica i ljudi bi se dozivali dok je brod manevrirao radi
pristajanja.
Poslovođa zadruge popeo bi se na brod da istovari svoje sanduke i
bačve, poštar bi svoje vreće s pismima slagao u kolica, porodice turista bi
već počinjale fotografirati i slijedile bi službenika hotela koji ih je čekao.
Stotinu šezdeset i osam puta! Pod prijetnjom smrti, kao što je govorio
Jules!
Sasvim blizu mjesta koje je bilo rezervirano za Cormorana, na kraju
konopca koji se napinjao i opuštao prema lelujanju mora, nalazio se brodić
koji je pripadao Oscaru Labrou, brodić koji je on dao sagraditi ma
kontinentu, najljepši brodić koji je ikad postojao, tako lijep i tako brižljivo
premazan lakom, tako blistav i obložen staklom i bakrenim limom da su ga
prozvali Ormar sa zrcalom.
Godinama, mjesec za mjesecom, Labro ga je dotjerivao da bi ga učinio
što ugodnijim za oko i što udobnijim. Iako je brodić bio dug samo pet
metara, on je napravio kabinu u kojoj se moglo stajati na nogama, kabinu s
prozorima od brušena stakla koja je više ličila na kredenc nego na ormar.
Prošlo je stotinu i šezdeset i osam dana otkako se nije njime koristio,
otkako je svaki dan dolazio ovamo u pidžami i papučama da bi slijedio
poštareva kolica i bio prvi na pošti kada se dijele pisma.
Četvrtu razglednicu je morao očekivati gotovo šest mjeseci. Došla je iz
Aleksandrije, Egipat.

Ne gubi nadu, stara kućo! Pod prijetnjom smrti, više nego ikada!
Ovdje sunce ljuto žeže.
JULES

Što je uopće radio na tom putu? Napokon, čime se bavio inače? Kako
izgleda? Koliko ima godina? Najmanje oko pedeset, jer je Labro imao
pedeset.
Napulj. Zatim Genova. Vjerojatno je napredovao putujući teretnim
brodovima. Ali čemu se zaustavljao više tjedana u svakoj luci?

Stižem, draga moja propalico. Pod prijetnjom smrti, zna se.

JULES

Iznenada, portugalska marka. Znači, Jules se nje zaustavio u

Marseilleu. Izmijenio je rutu. Udaljavao se.
Jao! Bordeaux... Ponovo se približava. Jedna noć vlakom. Ali ne, iduća
je razglednica došla iz Boulogne i poslije toga iz Anversa.

Nemoj biti nestrpljiv, srce moje drago. Ima vremena. Pod prijetnjom
smrti.
JULES

– Vaš prijatelj ima smisla za šalu – govorila je poštarica koja je

dotjerala dotle da nestrpljivo očekuje uobičajene razglednice.
Je li o njima pričala kome drugom?
I konačno, jednog četvrtka, u toku divnog jutra dok je laizurna
površina mora bila mirna kao ulje, dogodilo se ono što je dugo očekivao.
Jules je ovdje! Labro je bio uvjeren u to mada je Cormoran bio još na
milju od gata, ne veći od kakva dječjeg brodića. Na prednjoj strani broda
razaznavala se mračna prilika kao neka pramčana figura, prilika koja se na
toj udaljenosti činila golemom.
 Zašto je Labro uvijek mislio da će taj čovjek biti golem? Ovaj je rastao
na očigled. I dalje je stajao nepomičan, na nogama iznad pramčane statve
koja je sjekla more praveći sebi srebrne brkove.
U jednom trenutku bivši gradonačelnik Porquerllesa izvadi tamne
naočale koje bi odložio na noćni stolić pri lijeganju u krevet i stavljao na
oči čim bi se probudio. Dok je brisao zamagljena stakla, moglo se vidjet i
jedno oko koje je živjelo i drugo, napola zatvoreno, koje je već davno bilo
mrtvo.
On namjesti naočale sporim, gotovo svečanim pokretom i nesvjesno
povuče iz ugasle lule.
Bio je velik širok, snažan, ali podbuo. Čovjek na pramcu Cormorana
bio je još veći i zbijeniji od njega, na glavi je imao veliki slamnati šešir, dok
je na sebi nosio smeđe platnene hlače i kratki vuneni kaput crne boje. Ta
prostrana odjeća koja je visjela na njemu davala je još masivniji izgled.
Osim toga njegova nepomičnost izdvajala ga je svih drugih putnika na
brodu.
Kada se brod dovoljno približio, kada se mogla raspoznati svaka
sitnica, on se napokon pomakne kao da se odvaja od svog postolja. Učini
par koraka po palubi podižući veoma visoko desno rame pri hodanju.
Čitava se desna strana dizala uvis da bi se zatim ponovo spustila.
Približio se Baptistu, kapetanu Cormorana, kojega se moglo vidjeti u
njegovoj staklenoj kabini. Nešto je govorio s njim i Labro je već želio čuti
zvuk njegova glasa. Pokretom glave je pokazivao prema prilikama što su
stajale na gatu. Baptiste ispruži ruku pokazujući prstom njega, Labroa,
popraćajući to vjerojatno riječima:
– To je onaj.
Iza toga je Baptiste vrhom kažiprsta pokazao nešto drugo, njegov
Ormar sa zrcalom, i zacijelo objasnio:
– Ono je njegov brodić.
Ljudi su činili uobičajene pokrete i dobacivali svakodnevne riječi.
Baciše i cimu koju jedan ribar zaveže oko bitve. Cormoran zavozi natrag i
konačno pristane, čovjek je mirno i nepomično čekao, pričinjajući se da ne
gleda ni u što određeno.
Da bi sišao na kopno morao je veoma visoko dignuti desnu nogu i svi
su vidjeli da je to drvena noga. Udarao je njome kao čekićem po tlu gata.
Okrenuo se dok mu je jedan mornar iznosio njegov stari kovčeg koji se
činio veoma težak i koji je za svog dugog postojanja pretrpio toliko udaraca
da je morao biti učvršćen konopcima.
Labro se jedva micao, poput kunića kojega je hipnotizirala zmija. Onaj
koji je imao samo jednu nogu i onaj koji je imao samo jedno oko našli su se
na nekoliko metara jedan od drugoga, njihove su prilike bile slične: bijahu
to dva čovjeka iste dobi, iste širine pleća, iste snage.
Karakterističnim. hodom, zbog svoje drvene noge, Jules učini još
nekoliko koraka. Okolo je moglo biti četrdesetak ljudi, ribari u čamcima,
čovjek iz zadruge, par radoznalaca, Maurice iz Nojeve Arke koji je očekivao
namirnice za restoran. Bila je tu i jedna djevojčica odjevena u crvenu
haljinicu, kćerka bivšeg vojnika Stranačke legije, koja je sisala zeleni
bombon.
Zaustavivši se, Jules izvuče, nešto iz džepa, golemi nož na pero. Činilo
se da ga gladi. Otvori ga. Zatim se sagne. Vjerojatno je izgubio nogu sve do
gornjeg dijela bedra jer se morao presaviti na dva dijela kao kakva lutka.
Labro je gledao kroz tamne naočale, skamenjen, ne shvaćajući što se
zbiva. U to idealno bistro jutro prepuno poznatih zvukova jedino je mislio
na ono:

Pod prijetnjom smrti!...

Konopac Ormara sa zrcalom bio je složen na molu. Jednim potezom

svoga noža s monstruozno širokim sječivom, Jules ga presiječe i brodić
lagano poskoči prije nego što se polako otisnuo po mirnoj površini.
Tada svi pogledaše tu dvojicu, čovjeka s jednim okom i čovjeka s
drvenom nogom. Gledajući ih, nejasno su naslutili da oni međusobno
moraju izravnati neke račune.
Pa ma kako glup bio ovaj gest i upravo zato što je bio glup, zato što je
bio najneočekivaniji i najsmješniji gest što postoji, oni koji su bili tu ostali
su zapanjeni i jedino se djevojčica u crvenoj haljinici započela smijati da bi
uskoro prestala.
Drvena Noga se uspravi. Činilo se da je zadovoljan. Gledao ih je sa
zadovoljstvom dok je zatvarao polako svoj golemi nož i kad je jedan ribar
htio sa čakijom privući brodić koji se počeo udaljavati; on jedva procijedi:
– Ostavi to, mali.
 Bez imalo pakosti. Bez grubosti. A ipak izgovorio je to tako,
kategorički da onaj čovjek više nije pokušavao ništa učiniti niti je itko što
poduzeo da spriječi kako se Ormar sa zrcalom ne bi udaljio od obale.
A pogotovu kada. je odmah iza toga Labro rekao:
– Ostavi, Vial...
Ljudi su također nesvjesno uočili nešto čudno u svemu tome. Jednooki
i Jednonogi su progovorili istim tonom, gotovo jednakim glasom i
obadvojica su imali isti, južnjačkih naglasak.
Čak i Labro, kojega je čelo bilo pokriveno kapljama znoja, zapazio je
taj naglasak i to ga zazebe u dnu srca.
Tri koraka... Četiri koraka… Pokret ramenom i bokom, udarci drvene
noge, ponovo glas koji bi čovjek mogao smatrati srdačnim, čak veselim
kada mu je dobacio:
– Zdravo Oscar!
Labroovi su zubi čvrsto stiskali lulu. On se za nekoliko trenutaka
pretvori u kip.
– Došao sam, kako vidiš!
Zar se nitko oko njih nije usudio učiniti nikakav pokret? Iz dubine grla
čovjeka s tamnim naočalima probije se napokon glas:
– Dođite k meni.
– Zar me nećeš tikati?
Stanka. Adamova se jabučica penje i spušta. Lula dršće.
– Dođi k meni.
– Napokon...! To je već malo bolje...
I onaj ga odmjeri od glave do pete, ispruži ruku da dodirne pidžamu,
pokaže mu papuče.
– Nešto mi se kasno dižeš iz kreveta...! Još se nisi uredio...
Činilo se da će se Labro početi izvinjavati.
– Nije to važno, nije važno. Čujte, vi, mali, hej... Da, kuhar...
Zvao je Mauricea, vlasnika Arke, koji je bio malena rasta, obučen u
bijelu kuharsku odjeću.
– Odnijet ćete mi ovaj kovčeg u hotel i dat ćete mi najbolju sobu što
imate.
 Maurice pogleda Labroa. Labro mu dade znak da pristane.
– U redu, gospodine...
– Jules...
– Molim?
– Kažem da se zovem Jules... Oscare, kaži im da se zovem Jules...
– On se zove Jules – ponovi pokorno bivši gradonačelnik.
– Ideš li, Oscare?
– Evo me...
– Imaš i slabe oči, ha! Skini časak naočale, da ih vidim...
Nakon kraćeg oklijevanja on ih skine i pokaže ugaslo oko. Onaj drugi
lagano zazvižda u znak divljenja.
– Zaista šaljivo, ne misliš tako? Ti imaš, samo jedno oko, a ja samo
jednu nogu…
Držao, je ispod ruke svog druga, kao što se to običava raditi sa starim
prijateljem. Uputi se naprijed svojim isprekidanim hodom čije je trzaje
Labro osjećao pri svakom koraku.
– Draže mi je stanovati u Arci nego u tvojoj kući, shvaćaš? Strašno mi
je neugodno kada nekoga smetam. Osim toga tvoja žena nije uopće
raspoložena za šalu.
Izgovarao je to izvanredno energično, i njegov – u isto vrijeme –
agresivni, pakosni i komični glas odjekivao je kroz savršeno mirni zrak.
– Informirao sam se na brodu... Obavijest mi je dao ovaj stari
majmun...
Stari majmun je bio Baptiste, kapetan Cormorana, čovjek preplanula
lica pokrivena sivkastim dlakama. Baptiste nešto procijedi kroz zube. Labro
ga se nije usudio pogledati.
– Znaš, možeš im reći da ti dovedu natrag onaj brodić. Trebat ćemo ga
obadvojica... Ja također volim ribolov. Kaži im...! Što uopće čekaš da im to
kažeš...?
– Vial...! Dovest ćeš natrag moj brodić!
Sa čela mu je curio znoj, močio lice i pazuha. Naočale su mu klizile po
vlažnom nosu.
– Hajdemo nešto pojesti, što kažeš...? Lijepo je ovdje...
 Uputili isu se strmim dijelom ceste koji su prelazili polako i
dostojanstveno, kao da žele dati više težine tom trenutku. Pred njima se
ukaže trg sa svojim redovima eukaliptusa pred kućama nježnih boja.
– Pokaži mi svoju kuću... Je li ona tamo? Kako vidim, voliš geranije...
Pazi, pazi, tvoja žena nas gleda...
Vidjeli su gospođu Labro s kovrčaljkama u kosi, kako stoji na prozoru
prvog kata gdje je prostrla posteljinu da se zrači.
– Nije prijazna, je li tako...? Hoće li biti bijesna ako mi ovaj susret
proslavimo kapljicom bijeloga?
U tom trenutku Labro, usprkos svojih pedeset godina, usprkos svojem
stasu, težini, svojoj snazi, usprkos ugledu koji je. uživao kao bogat čovjek i
bivši gradonačelnik, u tom trenutku, tačno u osam i pô sati, pred malenom
žutom crkvicom koja je imala izgled kao da je izašla iz dječje igre kockama
za slaganje, pred svima, osjeti želju da se skljoka na koljena i promuca:
– Milost…
Učinio je zamalo još nešto gore. Pao je zaista u napast da to učini.
Gotovo je počeo proklinjati;
– Ubijte me odmah...
To nije učinio; ne iz straha od javnog mnijenja. Nije to učinio zato što
više nije znao što se s njim događa, zato što više nije bio gospodar vlastitog
tijela ni vlastitih misli, zato što ga je onaj i udalje držao ispod ruke,
naslanjao se na njega pri svakom koraku i vukao ga polagano, neumoljivo
prema crvenoj i zelenoj terasi Nojeve Arke.
– Ti zacijelo često dolaziš ovamo, zar ne?
– Nekoliko puta na dan.
– Piješ li?
– Ne... Ne odviše...
– Opijaš se?
– Nikada...
– Meni se to dogodi... Vidjet ćeš... Ne boj se ništa... Ima li nekoga
tamo?
Gurao je svoga druga pred sobom u kavansku prostoriju, prema baru
čiji su se niklovani dijelovi presijavali u polutami. Mlada konobarica koja
još ništa nije slutila izađe iz kuhinje.
 – Dobar dan, gospodine. Labro...
– Mene zovu Jules... Donesi nam bocu bijeloga, mala... I nešto za
jelo...
Ona pogleda Labroa.
– Želite li srdelice? – zapita.
– U redu. Vidim da Oscar voli srdelice. Onda srdelice. Posluži nas na
terasi...
Da bi sjeo, ili bolje rečeno, da bi se sručio u pleteni naslonjač, on
opruži drvenu nogu koja se nepomično ispriječi pred njim. Obriše čelo
velikim crvenim rupčićem jer je i njemu postalo vruće.
Nakon toga pljune na pod i započne čistiti grlo, kao što netko grglja ili
pere zube, proizvodeći pri tom neprilične zvukove.
Napokon, kad se činilo da je zadovoljan, on prinese čašu usnama,
ocijeni boju bijelog vina i uzdahne:
– Sada je već bolje! U tvoje zdravlje, Oscare... Uvijek sam sebi
govorio, da ću te jednog dana pronaći... Pod prijetnjom smrti, sjećaš li se...?
Zaista zabavno... Nisam imao ni najmanju predodžbu kako izgledaš...
Pogleda ga ponovo, s nekom vrstom zadovoljstva, štoviše veselja.
– Deblji si od mene... Jer ja sam sav jedan mišić...
Pri tome napne mišice.
– Pipni... Hajde, učini to... Ne plaši se, pipni... Znao sam samo tvoje
ime, i prezime... ono što si napisao na onom natpisu. A ti nisi neki slavni
čovjek o kojem se priča u novinama... Francuza ima četrdeset milijuna...
Pogodi kako sam te pronašao... Hajde...! Pogodi...
– Ne znam.
Labro se trudio da se nasmiješi, kao da hoće umiriti zmaja.
– Po tvojoj kćerki Yvonne...
To ga još više uznemiri i u jednom trenutku upita kako njegova
kćerka...
– Kada si je udao, ima tome otprilike devet mjeseci... Gle, zapravo, još
nema rezultata...? Rekoh dakle, kad si je udao, htio si prirediti veličanstveni
pir i o tome je pisalo na prvoj stranici jednog lista, koji se zove »Le Petit
Var«. Štampaju ga u Toulonu, je li tako...? I zamisli, tamo u Adis Abebi živi
neki tip iz ovih krajeva koji je nakon dvadeset godina boravka u Africi i
dalje pretplaćen na taj »Le Petit Var«... Pročitao sam jedan broj koji je
negdje ležao u njegovoj kući... pročitao sam tvoje ime... sjetio sam se onog
natpisa...
Namrštio je obrve. Lice mu postade tvrđe. Gledao je okrutno svog
sugovornika dok mu se na fizionomiji i dalje ocrtavalo nešto sarkastično.
– Ti se sjećaš toga?
Zatim, s osornom srdačnošću:
– Ispij svoju čašu... Pod prijetnjom smrti, ha...! Ne odustajem od toga...
Pij, kad ti kažem... To nije ipak mali gutljaj ruma... Kako se zove ova mala
koja nas poslužuje?
– Jojo...
– Jojo...! Dođi ovamo, ljepotice. I donesi nam novu bocu… Oscar j e
žedan...
 POGLAVLJE II

NATPIS U MOČVARI UMBOLE

SVAKIH pet minuta čovjek s drvenom nogom bi zgrabio svoju čašu,

ispio je na dušak i zapovijedio tonom koji nije trpio prigovora:
– Ispij svoju čašu, Oscare.
I Labro je pio, tako da je nakon treće boce teškom mukom razabirao,
preko jarko obasjanog trga, kazaljke sata na zvoniku malene crkvice. Je li
deset sati? Jedanaest sati? Izvaljen u naslonjaču, pušeći do samog kraja
cigarete koje je sam savijao, Jules je ispitivao osornim glasom:.
– Odakle si?
– Iz Point-du-Lasa, predgrađe Toulona.
– Poznajem taj kraj! Ja sam iz Marseillea, četvrt Saint-Charles.
Izražavao je vidljivu radost dok je izgovarao te riječi. Ali njegova
radost, kao i svi oblici njegove vitalnosti, imala je u sebi nešto zastrašujuće.
Čak i onda kad se činilo da se pokazuje mekši prema svojem drugu, gledao
ga je pomalo sa sažaljenjem koje osjećamo za nekog insekta kojeg ćemo
zgaziti.
– Bogati roditelji?
– Siromašni… Srednje bogati... Zapravo, prije siromašni...
– Kao kod mene. Loš đak, kladim se?
– Nisam nikad bio dobar u matematici.
– Upravo kao i ja. Ispij svoju čašu. Kažem ti da ispiješ svoju čašu!
Kako si otišao onamo?
– Radio sam za jednu kompaniju iz Marseilla. Odmah, nakon
odsluženog vojnog roka.
Požuri se da sazna tko je od njih dvojice stariji. Bio je Labro, i to za
godinu dana, što mu je pričinilo zadovoljstvo.
– Na kraju krajeva, mi smo se mogli sresti na brodu, kao što smo se
ranije mogli sresti negdje u gomili ljudi. Da crkneš od smijeha, ha! Još
jednu bocu, draga Jojo.
 I kad se onaj drugi stresao:
– Ne uzbuđuj se! Navikao sam. Imaj na umu da je bolje za tebe da se ja
opijem, jer tada postajem sentimentalan...
Ljudi su dolazili i odlazili pokraj njih: ribari su dolazili kod Mauricea
da štogod popiju, drugi su na suncu igrali na boće. Svi su poznavali Labroa
koji je tu sjedio, na mjestu na kojem su ga obično i viđali. Sada mu nitko
nije mogao priteći u pomoć. Upućivali su mu pozdrave rukom, zvali su ga,
a jedino što je mogao učiniti bilo je rastezanje usana u nešto slično
smiješku.
– I tako, kad si počinio svoj prljavi pothvat, imao si dvadeset i dvije
godine... Kojeg si đavola tražio u močvari Umbolé?
– Moje Društvo mi je stavilo u zadatak, jer sam bio mlad i snažan, da
istražim teren u najudaljenijim selima kako bi se moglo organizirati
sakupljanje palminog ulja. U Gabonu, i to u najvrućem, najnerazvijenijem i
najgorem dijelu ekvatorijalne prašume.
– U svakom slučaju, nisi bio sam?
– Pratili su me kuhar i dva veslača.
– A ti si izgubio pirogu...? Odgovori... Čekaj... Najprije pij... Pij ili ću
te tresnuti po gubici!
On ispije i zamalo se uguši. Sada mu je čitavo tijelo bilo obliveno
znojem, kao nekad u Gabonu, ali ovaj je znoj bio hladan. Ipak, nije imao
hrabrosti da laže. Previše je na to mislio odonda, noćima i noćima, kad mu
san nije dolazio na oči. Da nije bilo »toga«, on bi sada bio častan čovjek i
još k tome sretan čovjek. To mu se vraćalo svaka dva ili tri mjeseca, sasvim
iznenada, bila je to uvijek tako ista stvar da je on to nazivao svojom morom.
– Nisam bio izgubio pirogu – prizna.
On ga je promatrao mršteći čelo, krzmajući se da to shvati, da
povjeruje.
– I onda?
– I onda ništa... Bilo je vruće... Mislim da sam imao groznicu... Već tri
dana smo se borili s insektima...
– Ja također...
– Imao sam dvadeset i dvije godine...
– Ja također... Još manje...
 –– Nisam poznavao Afriku...
– A ja...? Pij...!. Brže to, trista mu đavola...! Imao si pirogu i usprkos
tome...
Kako je Labro, bivši gradonačelnik Porquerollesa, mogao objasniti,
ovdje, u mirnoj atmosferi svog otoka, nešto što je bilo neobjašnjivo?
– Imao sam crnca, veslača koji je stajao tik uz mene, bio je iz plemena
Pahouin i strašno je zaudarao...
To je bio pravi razlog njegova zločina. Jer, bio je svjestan da je počinio
zločin i zbog toga nije tražio nikakve isprike. Da je prije trideset godina
jednostavno ubio nekog čovjeka, sada možda na to ne bi ni mislio. Ali
počinio je nešto gore, znao je to.
– Nastavi... Tako dakle, ti nisi podnosio miris tih crnaca, bijedniče...!
Močvara Umbolé... Kanali, rijeke s muljevitom vodom na čijoj su se
površini neprestano pojavljivali veliki mjehuri, u kojoj su vrvjele sve
moguće životinje... I nigdje ni jedan komadić pravog kopna, posvuda niske
obale prekrivene tako gustim raslinjem, da se jedva moglo prolaziti... Danju
i noću krvožedni insekti tako da je većinu vremena živio lica pokrivenog
mrežom protiv komaraca koja ga je gušila...
Moglo se napredovati vodom dane i dane, a da nigdje ne sretneš kakvu
kolibu ili ljudsko biće, kad jednog dana, među korijenjem neke tropske
biljke, on opazi pirogu i na toj pirogi natpis:

Zabranjeno je ukrasti ovaj čamac, pod prijetnjom smrti.

Potpis: JU LES

– A osim toga, reče on zamišljeno, i zato što je ono »pod prijetnjom

smrti« bilo potcrtano dva puta.
Te apsurdne riječi, napisane slovima koja su imitirala tisak, usred
ekvatorijalne prašume, na stotine kilometara od civilizacije, od najbliže
policije!
Tada i njemu padne na pamet apsurdna ideja, jedna od onih koje
nastaju na pedeset i pet stupnjeva u hladu. Njegov je crnac zaudarao. Njemu
su noge oticale u zglobovima, jer ih je morao držati savinute. Ako uzme tu
pirogu i ako je priveže uz onu prvu, bit će kraljevski sam u nastavku puta i
više neće osjećati onaj zadah.
 Pod prijetnjom smrti? Baš ga briga! Baš zato što je to bilo pod
prijetnjom smrti!
– I ti si je uzeo...
– Molim vas da mi oprostite...
– Već sam ti rekao da mi govoriš ti. Među nama budi rečeno, to je
mnogo prikladnije. Kad sam se vratio iz lova za bilo kakvom hranom, jer
sam crkavao od gladi već nekoliko dana, našao sam se zatvorenikom na
nekakvom, otočiću...
– Nisam to znao...
Ne samo što je uzeo tu pirogu, nego ga je njegov zao duh naveo da na
zabranu tog neznanca odgovori prostotom. Na istom onom natpisu koji je
postavio na vidljivo mjesto umjesto piroge, napisao je:

Kenjam ja na to!

I ispod toga hrabro stavi potpis: Oscar Labro.

– Molim vas da mi oprostite – ponavljao je čovjek koji je sada bio
pedesetogodišnjak.
– ... sa vodom punom krokodila, a oko mene...
– Da...
– ... zmije i gadni pauci na sve strane... A moji crni nosači koji su me
ostavili prije nekoliko dana... Ostao sam potpuno sam, dragi moj!
– Još jednom vas molim da mi oprostite...
– Ti si gad, Oscare.
– Da.
– Veliki, golemi, neizmjerni gad. A ipak, sretan si...
Govoreći to, gledao je lijepu kuću ružičaste boje okruženu geranijama,
i gospođu Labro koja bi od vremena do vremena bacila pogled s prozora.
Hoće li Labro poricati? Hoće li mu odgovoriti da nije sretan kao što on
misli? Nije se usuđivao. To mu se činilo kukavički.
Kuckajući rukom po drvenoj nozi, Jules je mrmljao.
– Ondje sam ostavio ovo...
A Labro se pogotovu nije usuđivao zapitati kako se to dogodilo: je li to
bilo pri pokušaju bijega, u raljama krokodila, ili je to bila posljedica kakve
infekcije.
– Nakon toga sam potpuno propao... Ti se nisi zapitao zašto ja, nakon
prve razglednice, iz Adis Abebe, nisam odmah došao ovamo...? To ti je dalo
nade, kladim se... To sam učinio zato što nisam imao ni prebijene pare, što
sam morao odgoditi svoj plan da bih putem nešto zaradio za jelo... S ovom
nogom, shvaćaš?
Zanimljivo, sada je bio manje opasan nego malo prije i kada bi ih
čovjek katkada pogledao, rekao bi da su to dva stara prijatelja. On se
nadnosio nad Labroa, hvatao ga za posuvratak kućnog kaputa i približavalo
lice njegovom.
– Još jednu bocu…! Prirodno, ja pijem... A ti ćeš piti sa mnom svaki
put kad ja to budem htio... To je najmanje što možeš učiniti za mene, zar
ne? Tvoje oko, što je s njim?
– Neka nezgoda... – odgovori Labro, stideći se što to oko nije izgubio u
prašumi u kojoj je on ostavio nogu.
– kakva nezgoda?
– Kad sam otvarao bocu... Bocu s octom, za ženu... Grlić je prsnuo i
komadić stakla mi je ušao u oko...
– Nije loše! Jesi li dugo ostao u Africi?
– Deset godina... Tri roka po tri godine, s dopustom... Nakon toga su
me pozvali u Marseille...
– Gdje: si valjda postao nekakav direktor?
– Zamjenik direktora... Prije pet godina sam otišao u penziju, zbog
ovog oka...
– Bogat si? Ide ti dobro?
Tada se u Labrou probudi nada. Nada i u isto vrijeme nemir. Nada da
će se izvući novcem. Uostalom, zašto ne? Čak i na sudu, kad govore o
smrtnoj kazni, to ne znači uvijek da će osuđeni biti smaknut. Postoji robija,
zatvor, globe.
Ovo bi mogla biti globa! Samo, nije se usuđivao spominjati brojke,
bojeći se da onaj postane previše proždrljiv.
–Dostaje mi za ugodan život...
– Imaš ti dobar dohodak, ne pričaj! Koliko si dao za miraz onoj tvojoj
Yvonni?
 – Jednu kučiću u Hyèresu...
– Imaš li i drugih kuća?
– Još dvije... Nisu velike...
– Jesi li škrt?
– Ne znam...
– Uostalom, to nije važno, jer ionako ništa ne mijenja na stvari...
Što je htio time kazati? Da ne želi novac? Da ostaje i dalje pri svojoj
nevjerojatnoj prijetnji smrću?
– Shvati, Oscare, ja se nikada ne vraćam na ono što sam jednom
odlučio, čovjek sam od riječi! I osim toga, imam vremena...
Ne, ne sanja. Trg je zaista tu, doduše malo mutan, ali ipak je tu.
Glasovi koje čuje oko sebe, na terasi i u kavani, bili su glasovi njegovih
prijatelja. Vial, bos i s mrežom ma ramenu, dobaci mu u prolazu:
– Brodić je u redu, gospodine Labro.
Labro odgovori kao automat:
– Hvala, Vial...
Nitko, nijedan od ovih ljudi nije ni slutio da je on osuđen na smrt. Kad
si pred sucima barem postoji neka zaštita. Imaš advokata. Postoje i novinari
koji obavještavaju javno mišljenje. Najgori zločinac uspije izazvati
simpatiju ili sažaljenje.
– Zapravo, to će ovisiti o tvom otoku, shvaćaš li me?
Ne, on to nije shvaćao. I ugleda ponovo kako se boca. naginje i puni
njegovu čašu, neumoljivi mu je pogled nalagao da prinese čašu ustima i da
pije.
– Još jednu turu, Jojo...
Koprcao se. Pet boca, to je nemoguće. Nikada nije toliko popio ni u
toku tjedna. Osim toga, želudac mu nikad nije bio dobar, a naročito nakon
Afrike.
– Imam li dobru sobu? Nadam se da ima pogled na trg?
– Svakako. Pitat ću Mauricea...
Prilika da se udalji za trenutak, da uđe sam u svježu sjenu kavane, da
diše negdje gdje nema okrutnog i sarkastičnog Julesova oka. Ali Jules ga
prisili da sjedne, položivši mu na rame ruku, tešku kao da je od olova.
 – Vidjet ćemo to malo kasnije... Možda mi se ovdje svidi, u tom
slučaju pred nama, je dosta vremena...
Je li Labro u tim riječima mogao nazrijeti nekakav točak nade? Ako
malo bolje promisli, Jules ne, bi izvukao nikakvu korist od toga što bi ga
ubio. On je jednostavno htio da ga izdržavaju, da ovdje živi o njegovu
trošku.
– Ne pomišljaj na to, Oscare. Još me ne poznaš.
Labro nije ništa rekao. Crte njegova lica se nisu pomakle i nisu mu se
mogle vidjeti oči, bolje rečeno oko, iza tamnih stakala naočala. Kako je
ovaj kraj njega to pogađao?
– Rekao sam pod prijetnjom smrti, je li tako? Ali u međuvremenu,
ništa nas ne sprečava da se upoznamo. Mi zapravo nismo znali ništa jedan o
drugome. Ti si mogao biti malen i mršav, ćelav, ili riđ... Mogao si biti još
gadniji gad nego što si to bio nekada... Mogao si opet biti neki sjevernjak,
ili Bretonac... A događa se da nas dvojica samo što nismo išli zajedno u
školu...! A tvoja žena, čujem da nema dlake na jeziku...? Kladim se da će te
dobro oribati što zaudaraš po vinu i što si u pidžami ostao na terasi sve do
podne... I bogami, smiješno je vidjeti te takvog u ovaj sat… Jojo...!
– Preklinjem vas...
– Ovo je posljednja.... Bocu Jojo...! Što sam ti ono htio reći...? Ah!
da... da imamo vremena za upoznavanje... Evo recimo, ribolov... Nisam
nikad imao vremena otići u ribolov, ni prilike... Sutra ćeš me naučiti kako se
to radi... Ima li ribe?
– Svakako.
– Loviš li i ti...
– I ja... Kao svatko drugi...
– Otići ćemo... Ponijet ćemo dovoljno boca... Igraš li na boće...?
Dobro... bio bih se okladio u to... Naučit ćeš me i da igram na boće... Tako
uvijek dobijaš na vremenu, ha...! U tvoje zdravlje...! Pod prijetnjom smrti,
ne zaboravi to... A sad, idem na spavanje...
– Bez ručka? – ne mogavši se ustegnuti zapita ga Labro.
– Ova mala Jojo će mi donijeti ručak u sobu...
Ustane, počne se ljuljati i uputi se teturajući prema vratima koja
zamalo promaši. Odnekuda se začuje hihot i on se okrene, zakrvavljenih
očiju, zatim se obrati Labrou:
 – Pripazite da se ovo više ne dogodi...
Prođe kroz kavanu, uđe u kuhinju i ne obazirući se na one koji su ga
promatrali, podigne poklopac na loncima i zapovijedi:
– Moja soba...
– U redu, gospodine Jules...
Čuli su se udarci njegove drvene noge po stepenicama, a zatim po podu
sobe. Svi su napeli uši. Sigurno se sručio čitavom težinom na krevet, a da se
nije prethodno potrudio da se svuče.
– Odakle ovaj dolazi? – zapita Maurice silazeći. – Ako ovaj tip misli
ostati ovdje...
Tada Labro zauze jednako držanje kao i onaj drugi, javi se njegovim
načinom govora, tonom koji nije trpio prigovora; začuju ga kako govori:
– Pripazite dobro....
Zatim se okrenu i još uvijek u pidžami i papučama prijeđe trg pod
vrelim podnevnim suncem. Među geranijama na pragu kuće, svijetla mrlja:
žena koja ga očekuje. I premda nije skidao očiju s nje, napregnuvši svu
svoju volju da hoda, ravno, premda je upravio svoje korake što je mogao
tačnije prema njoj, opisao je nekoliko krivulja prije no što je došao do nje.
– Šta se to događa s tobom? Što si radio na terasi u takvoj odjeći?
Kakva je to priča o presječenom konopu što mi je javio prodavač povrća?
Tko je taj tip?
Budući da nije mogao odgovoriti u isto vrijeme na sva ta pitanja, on
odgovori samo na posljednje:
–– To je jedan prijatelj – reče.
I kako ga je vino činilo emfatičnim, on doda, naglašavajući svaki slog
tvrdoglavošću pijana čovjeka:
– On je moj najbolji prijatelj... Više nego prijatelj... Brat, razumiješ...?
Neću nikome dopustiti…
Da je mogao, i on bi otišao spavati bez ručka, ali njegova žena to ne bi
dopustila.
Tog dana u pet sati poslije podne, u Nojevoj Arci, iz sobe novog stanara
nije dopirao nikakav šum osim hrkanja.
I kad su u isto vrijeme na vrata Oscara Labroa pokucali njegovi
prijatelji što su s njim igrali na boće, gospođa Labro odškrinu vrata i
postiđeno prošapta:
– Pst...! Spava... Danas se nešto ne osjeća dobro,..
 POGLAVLJE III

IDEJE KRVNIKA

– STAVI mi novi gamburatu, Oscare.

Dvojica muškaraca su se nalazila u brodiću koji je ravnomjerno i sporo
lelujanje mora podizalo u umirujućem ritmu. Morska površina je gotovo
uvijek u to vrijeme bila glatka poput svile, jer bi vjetar zapuhao mnogo
kasnije, nakon izlaska sunca, oko polovice jutra. More i nebo su se
prelijevali u duginim bojama koje su podsjećale na unutrašnju stranu
oštrigine ljušture. Nedaleko od Ormara sa zrcalom, na stanovitoj
udaljenosti od rta otoka, uzdizala se potpuno bijela hrid Mèdes.
Kao što je i najavio, Drvenu Nogu je uhvatila strast za ribolovom.
Najčešće je on, zviždeći, budio Labroa oko pet sati ujutro.
– Ne zaboravi vino – naglasio bi mu.
Nakon toga. bi zabrujao maleni motor i Ormar sa zrcalom bi zaorao
svoju pjenušavu brazdu prolazeći pokraj plaža i uvala dok ne bi došao do
hridi Mèdes.
Jules, za uzvrat, nije volio tući gamburate. (U Porquerollesu tako
nazivaju rakove samce koji služe kao mamac.) Treba razbiti kućicu čekićem
ili velikim kamenom; brižljivo izvadi račića pazeći pri tom da se ne prekine
i zatim ga staviti na udicu.
To je bila Labroova dužnost i on – baveći se neprekidno udicom svoga
druga – nije uopće nalazio vremena da i sam lovi. Jules ga je promatrao dok
je on to činio, savijajući cigaretu koju bi onda pripalio.
– Čuješ, Oscare, nešto mi je palo na pamet...
Svakog dana je imao neku novu ideju i o njoj bi govorio prirodnim i
srdačnim tonom kao da se povjerava nekom prijatelju. Jednom je rekao:
– Moj prvi plan je bio da te zadavim. Znaš li zašto? Zato što se jednog
dana, u nekom baru, više ne znam gdje, jedna žena tvrdila da imam ruke
zadavljača. Ovo je prilika da to pokušam, što kažeš?
Pogledao je Oscarov vrat, zatim svoje ruke i odmaknuo glavom.
– Mislim, ipak, da neću izabrati taj način.
 Analizirao je; sve moguće načine na koje se može zadati smrt.
– Ako te utopim, bit ćeš tato gadan kad te izvuku, da mi se od toga
smuči... Jesi li već vidio utopljenika, Oscare....? Ti koji inače nisi neki
ljepotan....
Bacio bi udicu i postajao nestrpljiv čim već nakon pet minuta ne bi
osjetio da nešto trza. Tada bi, bojeći se da se onaj ne zasiti ribolova, Labro
koji odavno nije molio, zaklinjao dragog Boga da njegovom krvniku pošalje
koju ribu.
»Učinite da. nešto ulovi, Gospodine, preklinjem vas. Nije važno što ja
neću ništa uloviti. Ali on...«
– Hej, Oscare... Dodaj mi najprije jednu bocu, to nije loša ideja... I
vrijeme je...
Svakog dana je on to vrijeme kada bi počeo piti pomicao natrag.
– Znaš li da stvar postaje sve više i više zamršena? Prije sam mislio da
ću te ubiti, na bilo koji način, a poslije, bogamu, neka se dogodi što se ima
dogoditi... Razumiješ li što hoću reći? Nisam imao mnogo razloga da se
hvatam za život... Zapravo, mogu ti to iskreno priznati, moje hapšenje i
uznemiravanje svih tih ljudi, policije, sudaca, lijepih dama, novinara bi me
zabavljalo... Veliki proces, nego šta! Ispričao bih im sve što mi leži na
srcu... A sam Bog zna koliko je toga...! Potpuno sam siguran da mi ne bi
odrubili glavu... A ni zatvor mi nije bio mrzak... I sada, zamisli, ponovo
sam počeo voljeti život... I to je ono što komplicira čitavu stvar, moram te
ubiti a da me nakon toga ne uhvate... Vidiš li u čemu je problem, momče?
– ...Već sam u svojoj glavi pripremio tri ili četiri plana... Mislim na to
satima. Prilično smiješno... Lickam, pokušavam sve predvidjeti... I u
trenutku kad mi se učini da je sve kako treba, tras! Pojavi mi se neka sitnica
koja sve sruši u prašinu....
»Kako bi ti to izveo, a?«
Prošlo je tri sedmice kako je boravio na otoku, kad je izgovorio tu
kratku rečenicu, prividnu veoma banalnu:
– Kako bi ti to izveo, a?
Baš u tom času, Labro se toga dobro sjećao, digao je iz mora lijepu
škarpinu koja je mogla težiti jednu kilu.
– Možda nije prijeko potrebno da me ubiješ? – natukne mu.
Ali onaj ga pogleda čudeći se kao da. se muči, da mu predbacuje.
 – Pazi, Oscare... Dobro znaš da sam napisao »pod prijetnjom smrti«...
– Tome je već tako dugo...
Jules udari rukom svoju drvenu nogu.!
– A ovo, misliš li da je ovo ponovno izraslo?
– Nismo poznavali jedan drugoga...
– Utoliko bolje, stari moj... Ne! Moram pronaći nekakvu
kombinaciju... Odmah mi je palo na pamet da bi se to moglo urediti dok
smo na moru, kao sada... Tko nas sada može vidjeti? Nitko. Znaš li plivati?
– Pomalo...
Odmah se pokaje zbog tog napasničkog »pomalo« I ispravi:
– Uvijek sam dobro plivao...
– Ali ti ne bi plivao kad bi dobio udarac šakom po glavi! A udarac
šakom po glavi ne ostavlja tragove. Morat ću naučiti upravljati brodom, ako
se budem morao sam vratiti u luku... Stavi mi novu gamburatu...
Kada ne bi ništa ulovio, postajao je loše volje i bio je hotimice okrutan.
– Misliš li da ćeš se izvući ako me izdržavaš, ha?
A čitavo ovo vrijeme brojiš boce vina što ga pijem. Škrt si, Oscare! Ti
si egoist! Ti si kukavica! Nećeš čak biti ni lijepi mrtvac. Znaš li što ću ti
reći? Gadiš mi. se. Dodaj mi piće...
Trebalo je piti s njim.. Labro je živio kao u teškom snu, glave otežale
od vina već od deset sati ujutro, pijan u podne. A onaj drugi ga nije puštao
niti da na miru odspava svoj mamurluk, nego ga je budio u četiri ili pet sati
popodne zbog partije boćanja.
Nije znao igrati. Htio je tvrdoglavo pobjeđivati. Svađao se za svako
bacanje, optuživao ostale da varaju u igri. I kad bi netko sebi dopustio neko
mišljenje ili osmijeh, on bi bijesnim pogledom smlavio Labroa.
– Nadam se da ćeš prestati viđati tog tipa! – govorila je gospođa Labro.
– Uvjerena sam također da one runde pića u toku čitavog dana ne plaćaš ti...
– Ali ne... Razumije se da ne...
Kad bi ona znala da on ne samo što plaća piće već i Julesov pension u
Nojevoj Arci!
– Slušajte, gospodine Labro – govorio je vlasnik Arke – kod nas je bilo
svih vrsta gostiju. Ali ovaj je nemoguć. Jučer navečer je po hodnicima
ganjao moju ženu... Prekjučer je to radio sa Jojo koja više ne želi ući u
njegovu sobu... Budi nas usred noći snažnim udarcima svoje drvene noge
po podu zahtijevajući da mu donesemo čašu vode i aspirina... Svaki čas mu
nešto nije pravo, odbija jela koja mu se ne sviđaju, daje nezgodne izjave
pred mojim gostima... Ovako se dalje me može...
– Molim te, Maurice... Ako za mene osjećaš malo prijateljstva...
– Za vas, da, gospodine Labro... Ali ne za. njega...
– Zadrži ga još petnaest dana...
Petnaest dana... Osam dana... Zaraditi na vremenu... Izbjeći
katastrofu... I trebalo je trčati za boćarima, jer ovi više nisu htjeli igrati s tim
goropadnikom koji je neprestano gunđao i nije se ustručavao da ih obaspe
uvredama.
– Vial, moraš večeras igrati... Zamoli Guercya da dođe... Kaži mu da
sam poručio da je to veoma važno i da svakako mora doći...
Išle su mu suze na oči zbog takvog ponižavanja. Katkada bi rekao sam
sebi da je Jules poludio. Ali to nije pomagalo ničemu. Je li ga mogao dati
zatvoriti?
A opet, nije mogao otići na policiju i izjaviti:
– Ovaj čovjek mi prijeti smrću...
Prvo, zato što nema nikakvih dokaza, čak ni one razglednice koje nitko
ne bi shvatio ozbiljno. Zatim zbog toga što ga je pekla savjest. Taj čovjek,
kakav je sada, pomalo je njegovo djelo, morao je to priznati. On, Labro, je
za to snosio odgovornost.
Mora li dopustiti da ga ovaj ubije? To je još gore. Zar će tjednima, a
možda i mjesecima, živjeti misleći na to kako mu iz časa u čas, u trenutku
kad on to najmanje bude očekivao, Jules može reći svojim glasom u kojem
se podjednako miješaju srdačnost i podrugljivost:
– Došao je čas, Labro.
Bio je sadist, Svog druga je neprestano držao u strahu. Čim bi spazio
da napetost popušta, nemarno bi dobacio:
– Kad bismo mi to sada učinili?
Čak i onaj mi je bio okrutan. Kao da je jednom zauvijek bilo odlučeno
da će Labro, poput Abrahamova sina, otići na stratište dobrovoljno...
– Znaš, Oscare, nastojat ću da patiš što je moguće manje... Nisam baš
tako zao kad što izgledam... To će trajati nepune tri minute...
 Labro je bio prisiljen da se uštine kako bi se osvjedočio da ne spava, da
ga ne pritišće nikakva mora.
– Dodaj mi najprije bocu...
Zatim su prelazili na druge stvari i govorili o ribama, bocama, gospođi
Labro. Jules, koji ju je samo izdaleka vidio, prezirao ju je.
– Zar ti nikada nije palo napamet da se razvedeš...? Morao bi to
učiniti... Priznaj da nisi sretan s njom, da te mota oko malog prsta kao
kakvog psića... Naravno da je to tako...! Priznaj...!
Priznao bi. To nije bilo sasvim istina. Samo donekle. Ali bilo bi bolje
da ne proturječi Julesu jer bi se on tada strahovito razljutio.
– Kad bi se razveo, mislim da bih se doselio k tebi... Uzeli, bismo Jojo
kao služavku.
Labrou su se nokti usijecali u dlan. Bilo je trenutaka kada bi, bilo gdje,
na svom brodiću, na terasi, kod Mauricea, na trgu gdje su igrali na boće,
osjetio želju da se uspravi čitavim tijelom i zaurla, da zaurla kao što psi
urlaju na mjesec.
Nije li zapravo on lud?
– Primijetio sam da kuhaš...
– Pripremam jedino ribu...
– U svakom slučaju, znaš kuhati... Kažu čak da pereš i suđe… Što
misliš o mojoj ideji...
– Ona neće htjeti...
Jules se vrati na tu temu tri ili četiri dana kasnije.
– Razmisli... To bi me moglo navesti da duže čekam... Proveo sam
čitav svoj život po hotelima i zapravo mislim da sam ipak rođen da bih
imao svoj dom...
– A kad bih vam ja dao novaca da se smjestite negdje na drugom
mjestu?
– Oscare?
Stroga opomena.
– Čuvaj se da mi više ništa slično ne spomeneš, jer ako se to još
jednom dogodi, iskusit ćeš odmah posljedice. Jesi li čuo? Odmah!
Tada je ona kratka rečenica Drvene Noge počela krčiti svoj put. Što je
ono zapravo rekao u trenutku kad je izvukao škarpinu od kilograma?
 – Kako bi ti to izveo, a?
Tih par riječi postale su za Labroa neka vrsta otkrića. U stvari, ono što
bi mogao učiniti Jules, mogao je činiti i on. Jules je rekao:
– Siguran sam da postoji način kako da te ubijem a da me nakon toga
ne uhvate...
Zašto ne bi bilo obratno? Zašto se Labro ne bi otarasio svog druga?
Kad je prvi put došao na tu pomisao, prestrašio se da bi mu to mogli
pročitati na licu i čestita sam sebi što nosi tamne naočale.
Od tog je časa počeo vrebati svog druga. Gledao ga je kako svakog
jutra, nakon treće boce, gubi svaki interes za ribu, izležava se u dnu Ormara
sa zrcalom i tone postepeno u sve dublji drijemež. Da li odista spava? Ili ga
i dalje neprimjetno nadzire?
Jednom, da bi ga iskušao, naglo se uspravio. Ugleda tada kako mu se
oči napola otvaraju i njegov zao pogled kako se krijesi, začuje tupi glas
kako mrmlja:
– Što radiš?
On je imao spreman odgovor na to, ali je sebi obećao da više to neće
učiniti, bojeći se da ne izazove sumnju. U tom bi se slučaju ostvarilo ono
»odmah«, u to nije sumnjao.
Jules je govorio:
– Budući da struje ujutro gotovo uvijek idu od istaka prema zapadu,
plutat ćeš otprilike istim smjerom kao i brodić... Postoji vjerojatnost da se
nasučeš negdje u blizini luke...
Pogledao je to kretanje na glatkoj površini mora. Gledao je i Labro.
Međutim, oni nisu vidjeli isti leš.
– Vidiš, morat ću to obaviti dok budeš na nogama. Zato što si previše
težak. Ako te budem morao podignuti da bih te bacio u more, imam
najbolje izglede da prevrnem brodić ili da odletim zajedno s tobom...
»Pravo kaže«, rekao je u sebi Labro. »I on je težak. Zbog svoje drvene
noge još je nespretniji od mene. Ja imam tu prednost što je čekić kojim
tučem gamburate na mojoj strani... «
Sutradan se ispravi:
»Ne, čekić ne dolazi u obzir jer bi mogao ostaviti tragova... Bilo bi
dovoljno da ga gurnem pa da on, sa svojom drvenom nogom, izgubi
ravnotežu... «
 Promatrali su more. Ovo mjesto im je bilo dobro poznato. U određeno
bi vrijeme prošli ribarski brodovi koji su se vraćali pošto su digli mreže,
koje su bile s druge strane, otoka. Oko osam sati izjutra došao bi neki stari
penzioner s tropskim šljemom i usidrio se na pola milje od Ormara sa
zrcalom.
Između prolaska ribara i osam sati...
Postojala je jedna opasnost za koju Jules nije znao. Među brodovima
na obali se uzdizala kućica mornaričkog kaplara koji je čuvao, utvrdu
Mèdes. Samo Labro je znao da on dva puta tjedno, utorkom i petkom,
odlazi u Hyerès Baptistovim čamcem. Prema. tome, morao je otići odatle
oko sedam sati ujutro.
Osam manje četvrt... To vrijeme je trebalo odabrati... I dobro paziti da
čuvar semafora, tamo gore, ne bude upravo tada nalakćen na ogradu,
istražujući. morsku površinu svojim dalekozorom...
– Ima dana, Oscare, kad se pitam nije li bolje da završimo s time...
Mauriceova je kuhinja dobra, ali mi počinje ići na živce kad moram vječno
jesti ista jela... A da i ne spominjemo kako nema žena... Jojo ne želi ništa
čuti...
Labro pocrveni kao kakav gimnazijalac. Zar taj zamišlja da će mu on
nabaviti i...
– Proveli smo zajedno lijepih trenutaka, to moram priznati... Gotovo
smo postali prijatelji, prihvaćam to... Naravno da jesmo! To kažem jer tako i
mislim... Bit će mi teško kad budem morao ići za tobom na sprovodu...
Hoće li te sahraniti u Porquerollesu?
– Tamo sam kupio komad zemlje za grobnicu.
– Odlično...! To je ugodnije nego prijeći more… Daj mi bocu, Oscare...
Popij najprije... Hajde! Ostavi ženu neka galami i učini ono što ti kažem...
Hiljade, stotine hiljada, milijuni ljudi živjeli su negdje – ne tako daleko
od njih – normalnim životom. Zar to zaista više nije moguće?
– Ono što me čudi, to je, tvoja nekadašnja neotesanost, dok te sada
vidim tako uljudnog... Ti si u stvari postao smireni građanin, gazda...
Priznaj to... Kladim se da si bogatiji nego što si priznao... Igraš li na Burzi?
– Ponekad...
– Eto vidiš! Sumnjao sam u to... Ipak, mi smo obadvojica izrasli iz
istog stabla... Tko zna, da se nije desilo ono s pirogom, da nije bilo moje
noge, možda bih sada bio kao i ti... Kakav si samo gad bio...! Da, razmisli
malo... Ostaviti jednog čovjeka kao što si ti učinio, jednog bijelca, bez
ikakvog sredstva da se spasi iz prašume. Misliš li kada na to, Oscare...? I
kako si bio prost, osim toga...! Riječi koje ja ne bih ni sada izgovorio, ja
koji nisam pošteni građanin... Ti uopće ne znaš do koje mi se mjere koji put
gadiš...
U tim trenucima, Labro se nije usuđivao ustati, jer se bojao da to ne
bude signal. Isto tako nije ostavljao čekić za gamburate na dohvat ruke
svoga druga. Slično i s velikim kamenom koji je služio kao balast.
– Bojiš se smrti, je li? Čudno, za mene to ništa ne znači... To je zato jer
si postao imućan, jer imaš što izgubiti...
– Pitam se čak imam li još žive roditelje... Imao sam sestru koja se
vjerojatno udala, ali o njoj nisam nikada ništa saznao... Osim ako nije i ona
negdje loše završila...
Kako mu je u stvari prezime? Tamo, u Gabonu je potpisao sa »Jules«
svoj natpis koji mu je donio nesreću. Koji Jules?
Labro ga zapita za prezime. Onaj ga začuđeno pogleda.
– Ali... Chapus... Nisi to znao...? Jules Chapus... Ništa gore od Labro,
ne...? Kladim se, da ima Chapusa koji su dobri ljudi... Dodaj mi bocu Ne...
Pazi, pazi... Pitam se...
Zašto se podigao sa stolice?
Labro se grčevito uhvatio za svoju. Zgrabio ju je čitavom svom
snagom, ali. znoj mu natopi kožu tek naknadno kad se uvjerio da se Jules
podigao da bi izvršio nuždu.
Najprije strah... Zatim reakcija... Počne drhtati... Tresao se od svih onih
užasnih mora koje je proživio sve te mjesece. Odjednom se i sam digne,
zakorači dva koraka naprijed...
 POGLAVLJE IV

BRODOLOM »ORMARA SA ZRCALOM«

ZABORAVIO je na sve ono što je prethodno tako brižljivo pripremio,

onog mornaričkog kaplara, povratak ribara, starog penzionera s tropskim
šljemom.
Ipak, sreća mu je bilo naklonjena. Čuvar, semafora je baš tada
promatrao more svojim dalekozorom i dao slijedeći iskaz:
– U jednom trenutku, oko osam sati manje deset minuta, pogledao sam
u pravcu hridi Mèdes i opazio dvojicu ljudi koji su se držali čvrsto zagrljeni
na Ormaru sa zrcalom. U početku sam pomislio da je jedan od njih bolestan
i da ga onaj drugi pridržava da ne padne u more. Zatim sam shvatio da se
bore. Budući da sam bio udaljen od njih više stotina metara, nisam mogao
priteći u pomoć. U jednom času oba su čovjeka pala na jednu stranu i
brodić se prevrnuo...
Ribar Vial sa svojom dvojicom sinova je tačno tog trenutka prolazio
pokraj rta Mèdes.
– Vidio sam neki prevrnuti brodić i prepoznao sam Ormar sa zrcalom.
Uvijek sam govorio da će se jednom prevrnuti jer je bio previše opterećen
na gornjem dijelu... U onom trenutku, kad smo opazili ta dva čovjeka u
moru, oni su još izgledali kao bezlična masa... Vjerujem da je Labro koji je
dobar plivač, pokušavao da svog druga održi na površini... Ili se možda
onaj, kao što se to često događa, čvrsto držao za njega...
Penzioner nije ništa vidio.
– Baš tata sam izvukao podlanicu... čuo sam neki šum, ali nisam na to
obratio pažnju... Čamac gospodina Labroa je ionako bio u pravcu sunca
tako da nisam mogao mnogo razabirati, jer mi je svjetlost udarala u oči…
Nitko prema tome nije vidio što se zapravo dogodilo. Nitko, izuzevši
Labroa. Kad je došao blizu Julesa i dodirnuo ga, ovaj se okrenuo prema
njemu i na licu mu se ukaže, ne više prijetnja, ni bijes nego nevjerojatan
užas.
 Nevjerojatan zato što je Labro pred sobom imao gotovo drugog
čovjeka, čovjeka koji se bojao, čovjeka čije su oči preklinjale, čovjeka čije
su usne drhtale dok je mucao:
– Ne činite to, gospodine Labro!
Da, tako je rekao:
– Ne činite to, gospodine Labro…
A ne:
– Ne čini to, Oscar...
Izrekao je to glasom koji Labro nije prepoznao, glasom koji ga je
dirnuo u srce. Ali, bilo je kasno. Više nije mogao odstupiti. Prvo zato što je
već zamahnuo. Zatim zbog toga što bi se kasnije dogodilo. Kakvo držanje
zauzeti pred čovjekom kojeg si maločas pokušao ubiti? To više nije bilo
moguće.
Uostalom, sve je to potrajalo nekoliko sekundi. Labro mu zada udarac
remenom, koji bi sâm po sebi bio dostatan, ali Jules se, Bog zna kako,
uhvati za njega. Bog zna kako su tako zagrljeni nekoliko sekundi držali
ravnotežu na čamcu koji je posrtao uslijed njihovih pokreta.
Bili su zadihani. Obadvojica su teško disali. Nisu se nikada vidjeli tako
izbliza i jedan i drugi su se bojali.
Bili su jednake visine, jednake širine pleća, jednake snage i držali su se
zagrljeni kao što je to potvrdio čovjek sa semafora. Jules je dahtao:
– Slušajte, ja...
Prekasno! Prekasno da bi mogao čuti bilo što! Jedan od njih se morao
odvojiti, jedan od dvojice je morao pasti preko ograde.
I pali su obojica, u isto vrijeme kad i Ormar sa zrcalom što se prevrtao.
U moru su se i dalje grčevito držali jedan za drugoga ili, tačnije,
Drvena Noga se pripijao uz svog druga dok mu se iz očiju čitao užas.
Zar nije pokušavao nešto reći? Uzalud je otvarao usta. Slana morska
voda mu je pri svakom pokušaju to sprečavala.
Šum motora. Približavao se neki čamac. Kako je Labro, usprkos
situaciji u kojoj se nalazio, uspio razaznati da je to Vialov čamac? To mu je
bez sumnje rekla podsvijest. Udarao je da bi se oslobodio zagrljaja. Pogodi
svog druga usred lica i nosna kost mu prouzroči bol u šaci.
To je bilo sve. Vial mu poviče:
 – Držite se, gospodine Labro...
Da li pliva? Ili krvari? Izgubio je naočale. Najlon s udicom mu se
omotao oko nogu.
– Uhvati ga, Ferdinand…
Glas Viala koji se obratio jednom od sinova. Zgrabili su ga kao neki
veoma težak paket. Zakačili su ga čakijom koja ga zasiječe u visini pasa.
– Drži dobro, tata... Čekaj, da ga uhvatim za nogu...
I on se opruži u Vialovu čamcu, iscrpen i mokar do kože, sa, tko zna
zašto, suzama u očima. Oni koji su bili donjega su mislili da je to morska
voda, ali on je dobro znao da su to suze.

Nije gotovo ni imao potrebu da laže. Svi su lagali za njega, i ne

znajući. Čitavo naselje, čitav otok je rekonstruirao taj događaj na svoj način
još prije nego su ga počeli ispitivati.
– Jeste li ga dobro poznavali? – upita ga komesar kao da sve razumije.
– Jedinom sam ga sreo u Africi...
– A vi ste bili toliko dobri da ste mu ukazali gostoprimstvo…
Iskorištavao vas je na sve moguće načine... Imamo dovoljno svjedočanstva
o tome... Svima je zagorčavao život...
– Ali...
– Ne. samo što bi već od ranog jutra bio pijan, nego je zlurado uživao u
tome da se pokaže neugodan, pa čak i da prijeti... Kad se zbila ona nezgoda,
već je bio ispraznio dvije boce, zar ne?
– Ne sjećam se...
– To je više nego vjerojatno, prema onome što je pio prethodnih
dana… Vrijeđao vas je... Možda vas je. i napao... U svakom slučaju, potukli
ste se...
– Potukli smo se...
– Niste imali oružja?
– Ne... Nisam čak ni dohvatio čekić...
Nitko nije obratio pažnju na taj odgovor zbog kojeg se odmah pokajao
jer ga je to moglo izdati.
– Pao je u more i brodić se prevrnuo... Uhvatio se za vas...
I istražitelj zaključi:
 – Nije to ugodno, jasno, ali bar ste ga se otarasili...
Sanja li Labro još uvijek? Da li se njegova mora iz prošlih tjedana
odjednom preobrazila u blagi i ugodni san?
To je i odviše lako. Sve to skupa, mu se nije činilo prirodnim.
– Izvinjavam se za ono što sam učinio…
– Ni govora! Daleko od toga! Vi ste se branili i bili ste u pravu. Sa
tipovima te vrste...
Namrštio je čelo. Zašto mu se činilo da u čitavoj toj stvari ima nešto
što zapinje? Sve to je bilo previše lako, zaista. I, kako je pomalo osjećao
groznicu, miješao je prošlost i sadašnjost, služio se nekim skraćenicama
koje ostali nisu mogli razumjeti, brkao pirogu i močvare Umbolé i Ormar
sa zrcalom.
– Znam dobro da nisam trebao...
– Vaša žena, Maurice, Vial i drugi su nam sve ispričali...
Kako su ti ljudi, koji ništi ništa znali, mogli bilo što ispričati?
– Bili ste previše darežljivi, previše gostoljubivi. Ako ste nekad popili
par čaša s nekim čovjekom, ne morate ga zato primiti kod sebe kada tako
nisko padne. Vidite, gospodine Labro, vaša jedina greška je u tome što se
niste obavijestili tko je on. Da ste nas došli potražiti...
Hej! što mu to sada pričaju? Obavijestiti se o čemu?
– Tog čovjeka je tražilo najmanje pet zemalja zbog raznih prijevara...
Bio je satjeran u škripac. Kud god se okrenuo, riskirao je da ga uhvate. Zato
opet kažem da je dobro što ste ga se oslobodili. Više nitko neće spominjati
tog gada Mareliera...
Labro ostade za trenutak nepomičan, ne shvaćajući. Bio je u svom
krevetu. Na zidu je razaznavao crtež što ga je pravilo sunce prolazeći kroz
zavjese.
– Oprostite... – upita uljudno odsutnim glasom. – Što ste rekli?
– Marelier... Jules Marelier... Već je dvadeset godina kako on operira
po sjevernoj Africi i Levantu gdje je živio isključivo od prijevara i
lopovluka. Prije toga je odsjedio deset godina, u zatvoru Fresnes zbog
provalne krađe...
– Trenutak... Trenutak... Jeste li sigurni da se zove Jules Marelier?
 – Ne samo što smo u njegovu kovčegu pronašli sve dokumente, već
posjedujemo njegove otiske prstiju i antropometrijski karton...
– ... i on je bio u zatvoru Fresnes prije... čekajte... Oprostite što... Oh!
moja glava... Koliko je od toga prošlo vremena?
– Trideset godina...
– Njegova noga...
– Što, njegova noga...
– Kako je izgubio nogu?
– Pri jednom pokušaju bijega... Pao je sa deset metara visine na
željezne šiljke za koje nije znao da postoje... Izgledate umorno, gospodine
Labro... Liječnik je ovdje u blizini, s vašom ženom... Pozvat ću. ga...
– Ne... čekajte... Kada je otišao u Gabon?
– Nikada... Imamo čitavu njegovu biografiju. Najjužniji grad Afrike u
kojem je bio je Dakar... Nije vam dobro?
– Ne obraćajte pažnju na to... Zar nije nikada bio u močvari Umbolé?
– Molim?
– Jedna pokrajina u Gabonu...
– Kad vam kažem...
Tada se začuje očajni glas Oscara Labroa koji zastenja:
– Znači, to nije on! To nije isti Jules...
Vrata se otvore. Komesar iz policije pozove s nespokojstvom:
– Doktore...! čini mi se da mu je loše...
– Ni govora! Ostavite me... – vikao je batrgajući se. – Vi to ne možete
razumjeti. To je bio neki drugi Jules... Ubio sam drugog Julesa... Drugog;
Julesa koji...
– Smiri se. Prestani se tresti. Bulaznio si, jadni moj Oscare...
– Što sam rekao?
– Budalaštine... Ali ipak si nas preplašio... Pitali smo se neće li te
udariti, kap...
– Što sam rekao?
– Neprekidno si spominjao dva Julesa... Jer, u svojoj vrućici si ih vidio
dvojicu...
Na usnama mu se ocrta gorki osmijeh.
 – Nastavi
– Tvrdio si kako si navodno ubio iz čista mira… Ne. Smiri se... Popij
lijek... Nije to loše... Moći ćeš spavati nakon toga...
Više je volio popiti lijek i zaspati, jer je sve to bilo previše užasno.
Ubio je ni za što! Ubio je nekog Julesa koji nije bio pravi Jules, bijednog
tipa koji mu zacijelo nije želio zla, nekog najobičnijeg prevaranta koji je
jedino želio, zaprijetivši mu katkada živjeti na njegov račun i u
Porquerollesu mirno provoditi dane.
Začuje opet njegov glas, glas Drvene Noge, kad mu je povikao, na smrt
preplašen:
– Ne činite to, gospodine Labro...
Nije mu ni rekao ti. Bez vrijeđanja. Gotovo s poštovanjem. A sve
ostalo je bilo pretvaranje.
A on, Labro, bojao se ni za što, ubio je ni za što.

– Dakle, gospodine Labro, izbavili ste se konačno? Sada ćemo moći

odigrati partiju boća na miru...
A mir je vladao a kod Mauricea, u Nojevoj Arci, gdje se više nije čulo
prijeteći zvuk drvene noge po podu sobe i na stepeništu.
– Kad samo pomislim da ste nam vi govorili kako treba biti strpljiv s
njim jer je tamo u Gabonu, gdje nije nikad ni nogom stupio, mnogo
preplatio... Čašu bijeloga, gospodine Labro?
– Hvala...
– Nešto nije u redu?
– Bit će...
Mora se naviknuti na misao da je ubojica. I čemu to razglasiti svuda
naokolo?
Sve to zato što je neki lupež, kojemu je dojadilo vucarati se po svijetu,
gonjen od policije, jedne večeri, u nekom baru, tko zna gdje, čuo kako ljudi
koji su bili u kolonijama pričaju dogodovštinu o pirogi, dogodovštinu o
pravom. Julesu Chapusu, koji je umro, ako se tako može reći, svojom
najprirodnijom smrću, petnaest godina nakon onoga u močvari Umbolé, na
nekom mjestu, u Indokini kamo ga je bila poslala njegova kompanija.
Sve to zato što je taj lupež jednog dana, u Adis Abebi slučajno imao u
rukama novine »Le Petit Var« i tamo pročitao ime Oscar Labro.
 ... I to ga je navelo na i pomisao da ode na otok Porquerolles i tamo
proživi još ono malo dana na miru.

24. novembar 1946.

MALENI KROJAČ I KLOBUČAR2
 POGLAVLJE I

U KOJEM SE MALENI KROJAČ BOJI

I HVATA SE SVOG SUSJEDA KLOBUČARA

KAŠUDAS, maleni krojač iz Ulice Prémontrés se bojao, ta činjenica je

bila neosporna. Hiljadu ljudi, tačnije deset hiljada ljudi – jer je taj gradić
imao deset hiljada stanovnika – također se bojalo, osim sasvim malene
djece, ali većina njih to nije htjela priznati, nisu se čak to usuđivali priznati
pred zrcalom.
Prošlo je već nekoliko minuta otkako je Kašudas upalio električnu
žarulju koju je s pomoću jedne žice mogao privući k sebi i nadnijeti tačno
nad svoj posao. Još nije bilo četiri sata poslije podne, ali se počinjalo
smrkavati jer je bio mjesec novembar. Kišilo je neprestano već petnaest
dana. Na stotinu metara od njegove radnje, u ljubičasto osvijetljenom kinu
iz kojega se čulo podrhtavanje zvonca, moglo se vidjeti kako, u filmskim
novostima iz Francuske i inozemstva, ljudi prelaze ulice čamcima,
osamljene farme usred razbješnjele bujice koja je sobom nosila čitava
stabla.
Sve to je važno, upravo sve. Da nisu bili u jeseni, da mrak nije padao
već od tri i pô poslije podne, da kiša nije lijevala kao iz kabla od jutra do
večeri i od večeri do jutra, tako da mnogi nisu imali više ništa suho da stave
na sebe, da k tome nije bilo oluja koje su vitlale kroz uske uličice, Kašudas
ne bi bio osjetio strah i vjerojatno se ništa ne bi bilo dogodilo.
Sjedio je kao krojač – to je bilo njegovo zanimanje – na velikom stolu
koji se laštio od njegovih bedara jer je na tom mjestu sjedio u tom položaju
čitav dan već trideset godina. Nalazio se na polukatu, tačno iznad dućana.
Strop je bio veoma nizak. Nasuprot njemu, na drugoj strani ulice, mogao se
vidjeti, obješen poviše pločnika, golemi crveni cilindar koji je klobučaru
služio kao oznaka tvrtke. Ispod cilindra, pogled krojača Kašudasa je padao
kroz izlazi u dućan Labbéa.
Dućan je bio slabo rasvijetljen. Električne žarulje su bile pokrivene
prašinom koja je zastirala svjetlost. Staklo od izloga već odavna nije bilo
oprano. Ovi detalji nisu toliko važni, ali imaju također svoju ulogu.
Trgovina šešira je bila stara trgovina šešira. Ulica je bila stara ulica koja je
nekada – u davno vrijeme kada modeme trgovine, kao robna kuća Prisunic i
još mnoge druge, sa svojim blistavim izlozima, još nisu našle mjesta na pet
stotina metara odatle – bila glavna trgovačka arterija; sada međutim,
trgovine koje su preostale u tom slabo osvijetljenom dijelu ulice bile su
stare pa se čovjek mogao upitati da li uopće netko unutra i zalazi.
Razlog više za strah. Napokon, vrijeme je. U to doba dana Kašudas bi
počeo osjećati neku neodređenu nelagodnost, a to je značilo da mu je
potrebna njegova čaša bijelog vina koju je njegov organizam, već odavno
na to priviknut, neodgodivo zahtijevao.
Pa i Labbéov organizam preko puta je osjećao tu potrebu. To je bilo i
njegovo vrijeme. Kao potvrda tome moglo se vidjeti kako klobučar svom
riđem prodavaču Alfredu upućuje nekoliko riječi i zatim oblači teški ogrtač
s ovratnikom od baršuna.
Maleni krojač skoči sa svog stola, navuče kaput, sveže kravatu i siđe
zavojitim stepenicama povikavši prema vratima:
– Vraćam se za četvrt sata...
To nije bila istina. Ostajao bi pola sata, često i čitav sat, ali već
godinama je najavljivao svoj povratak za četvrt sata.
U trenutku kad je navlačio kišnu kabanicu koju je jedna mušterija
zaboravila u njegovoj trgovini i nije više nikada došla po nju, on začuje
zvonce s vrata preko puta. Rukama u džepovima, zadignutog ovratnika,
Labbé se uputi prema Trgu Gambetta, idući uz zidove kuća.
Sada se začuje i zvonce malenog krojača. Kašudas iziđe u kišu koja ga
je šibala, jedva deset metara za svojim impozantnim susjedom. Bili su
potpuno sami na ulici u kojoj su plinske svjetiljke bile veoma udaljene, tako
da se iz jedne mračne rupe prelazilo u drugu mračnu rupu.
Kašudas je mogao nešto ubrzati korak da bi stigao klobučara. Oni su se
poznavali. Zaželjeli bi jedan drugome dobar dan kad bi se dogodilo da u
isto vrijeme podignu kapke na dućanu. Uputili bi jedan drugome par riječi u
kavani »Café de la Paix« gdje će se obojica naći za nekoliko trenutaka.
To ne znači da među njima nije bilo hijerarhijskih razlika. Labbé je bio
gospodin Labbé dok je Kašudas bio samo Kašudas. Ovaj posljednji ga je
slijedio i to mu je ulijevalo neku sigurnost, jer ako ga netko napadne u tom
trenutku, dovoljno je da poviče i tako upozori klobučara.
 A ako klobučar uhvati maglu? Kašudas pomisli na to. Postane mu
odjednom hladno u leđima i on, pobojavši se mračnih uglova i slijepih
uličica koje kao da su stvorene za zasjedu, poče koračati posred ulice.
To je potrajalo samo nekoliko minuta. Na kraju Ulice Premontrés
ukaza se trg sa svojom svjetlošću i brojnim prolaznicima unatoč oluji. Tu bi
se obično nalazio i gradski stražar u službi.
Dva znanca, jedan za drugim, skrenuše u lijevo. Treća kuća je već bila
»Café de la Paix«, sa svoja dva blještavo rasvijetljena izloga, umirujućom
toplinom, uobičajenim gostima za stolovima i konobarom Firminom koji ih
je gledao dok su kartali.
Gospodin Labbé skine ogrtač i potrese ga. Firmin ga zatim prihvati i
objesi na vješalicu. Uđe i Kašudas, ali mu nitko ne pomogne pri skidanju
kišne kabanice. To i nije bilo važno. Bilo je to normalno. On je samo
Kašudas.
Igrači i gosti koji su stajali oko njih prateći igru, stegnuše ruku
klobučaru koji je sjeo tačno iza liječnika. Isti ti ljudi uputiše nehajni pokret
glavom – ili, ništa – Kašudasu koji je pronašao jedan stolac uz peć i čiji se
donji dio hlača uskoro počeo dimiti.
Upravo zahvaljujući hlačama koje su se isparavale, maleni je krojač
izvršio svoje otkriće. Promatrao ih je dugo vremena govoreći u sebi kako će
se materijal, koji nije bio najbolje kvalitete, još više stisnuti. Zatim oštrim
okom krojača pogleda hlače g. Labbéa da vidi je li njegov materijal bolji.
Jer, naravno, g. Labbé se nije odijevao kod njega. Nitko među tim gostima
koji su obično dolazili u četiri sata i koji su svi bili ugledni građani, nije se
odijevao kod malenog krojača. U najboljem bi mu slučaju povjerili sitnije
popravke ili odijela koja je valjalo preokrenuti.
Pod je bio posut drvenom piljevinom. Mokre noge su po njoj ostavile
čudne otiske, sa tu i tamo blatnjavim tragovima. G. Labbé je nosio skupe
cipele. Njegove su hlače bile sive boje koja je gotovo prelazila u crnu.
I, upravo na posuvratku hlača na lijevoj nogavici bila je sitna bijela
tačka. Da Kašudas nije bio krojač, to ga zacijelo ne bi zanimalo. Vjerojatno
je pomislio da je to nekakav konac. Jer krojači su naviknuti da skidaju
konce. I da nije bio tako malen, ne bi mu ni palo napamet da se sagne.
Klobučar, pomalo iznenađen, pogleda što ovaj radi. Kašudas skine
bijelu tačkicu koja je dospjela na posuvratak hlača i koja nije bila konac,
nego sićušni. komadić papira.
 – Oprostite... – promrmlja.
Jer on se uvijek izvinjavao. Kašudasi su se uvijek izvinjavali. Tu
mudru naviku su usvojili prije mnogo stoljeća kad su ih kao kakve
zavežljaje prenosili iz Armenije u Smirnu ili Siriju.
Ono što treba naglasiti to je da on nije mislio ni na što dok se
uspravljao držeći onaj komadić papira među palcem i kažiprstom. Ili
tačnije, mislio je:
»Ovo nije konac... «.
Vidio je noge i stopala igrača, noge od livenog željeza mramornih
stolova, bijelu Firminovu pregaču. Umjesto da komadić papira baci na pod,
on ga pruži klobučaru ponovivši još jednom:
– Oprostite...
Jer, klobučar bi se mogao upitati što on traži u posuvratku njegovih
hlača.
Tada, tačno u trenutku kada je g. Labbé uzeo taj komadić papira koji
nije bio veći od jednog korijandola, Kašudas osjeti kako mu se ledi čitavo
biće i potiljkom mu prijeđe veoma neugodni drhtaj.
Najgore je bilo što je on gledao upravo u klobučara, a klobučar je
gledao u njega. Dugo su vremena tako gledali jedan drugome u oči. Na njih
nije nitko obraćao pažnju. Igrači i ostali gosti su pratili igru. Labbé je bio
čovjek koji je nekad bio debeo, ali koji je kasnije splasnuo. Bio je i dalje
komad čovjeka, ali se vidjelo da je mlohav. Mlitave crte njegova lica nisu se
mnogo pokretale, pa se tako nisu pomaknule ni u ovoj okolnosti gdje se radi
o glavi.
On uzme komadić papira i gužvajući ga među prstima, načini od njega
lopticu koja nije bila veća od glave pribadače.
– Hvala, Kašudas.
Moglo bi se raspredati u beskonačnost i maleni je krojač mislio na to
danima i noćima: je li klobučarev glas bio prirodan? Ironičan? Prijeteći?
Sarkastičan?
Krojač zadrhta a zamalo prevali svoju čašu koju je zatim dohvatio
sačuvavši prisebnost duha.
Ne smije više gledati u g. Labbéa. Previše je opasno. Riječ je o životu
ili smrti. Ukoliko se još uopće može govoriti o životu u slučaju Kašudasa!
 Ostade i sjedeći na stolici, prividno nepomičan, ali ipak je imao dojam
da uistinu skače sa stolca; u nekim se trenucima morao suzdržavati svim
svojim silama da ne počne trčati što ga noge nose.
Što bi se dogodilo da se podigao vičući:
– To je on!
Bilo mu je vruće i hladno. Toplina peći mu je pržila kožu, ali je isto
tako mogao cvokotati zubima. Odjednom se sjeti ulice Prémotrés i samog
sebe, Kašudasa, kako je, iz straha, išao za klobučarom što je bliže moguće.
Dogodilo se to više puta. Dogodilo se to opet prije četvrt sata. Na ulici su
bili samo njih dvojica, a svuda unaokolo mrak.
Dakle, to je ON! Maleni ga je krojač htio pogledati krišom, ali se nije
usuđivao. Zar jedan jedini pogled ne može značiti njegovu presudu?
Ne smije nikako prijeći rukom po vratu, za čim je osjećao toliku želju
da mu je postalo neizdrživo, kao kad se opirete želji za češanjem.
– Još jedno bijelo vino, Firmin...
Još jedna greška. Ostale bi dane pričekao pola sata prije nego bi
naručio drugu čašu vina. Što mora učiniti? Što može učiniti?
»Café de la Paix« je bila okružena zrcalima u kojima se odražavao
lelujav dim lula i cigareta. Jedino je Labbé pušio cigaru i Kašudas je
katkada udisao njezine dimove. Na desnoj strani, u dnu sale blizu nužnika,
nalazila se telefonska kabina. Bi li mogao, kao da tobože odlazi u nužnik,
ući u tu kabinu.
– Halo... Policija...? On je ovdje…
A ako Labbé uđe za njim u kabinu? Ne bi se ništa čulo. To se uvijek
zbivalo bez buke. Ni jedna žrtva, ni jedna od njih, šest nije uspjela viknuti.
Bile su to starije žene, u redu. Ubojica je tražio samo starije žene. Zato su
muškarci bili nekako odvažniji i lakše se usuđivali izići na ulicu. Ali što ga
sprečava da ovaj put učini izuzetak?
– ON je ovdje... Dođite odmah i uhvatite ga...
On bi tako zaradio dvadeset hiljada franaka. To je bio iznos nagrade
koju su toliki ljudi pokušavali dobiti, tako da policija više nije znala što da
radi, jer su je salijetali s najnevjerojatnijim optužbama.
Sa dvadeset hiljada franaka mogao bi...
Ali, zapravo, tko bi mu povjerovao? On bi ustvrdio:
 – Ubojica je klobučar!
Odvratili bi mu:
– Dokažite.
– Vidio sam dva slova.
– Koja slova?
– Jedno n i jedno t.
Čak nije bio siguran je li vidio t.
– Objasnite nam to, Kašudas...
Govorili bi strogo s njim; uvijek govore strogo svim Kašudasima na
ovome svijetu...
– ... u naboru hlača... ON je od toga načinio lopticu...
Gdje je sada bila ta loptica veličine glavice od pribadače? Pronađite je!
Možda ju je bacio na pod i zgazio u piljevini koja mu je bila pod nogama?
Možda ju je progutao?
Uostalom, što to uopće dokazuje? Da je klobučar izrezao dva slova s
neke novinske stranice? Čak ni to. On je taj komadić papira morao, ne
znajući, pokupiti na sasvim desetom mjestu. A ako mu se sviđa izrezivati
slova iz novina? v
Sve je to bilo dovoljno da uzruja i čovjeka čvršće građe od malenog
krojača, bilo kojeg od ovih ovdje, koji su svi pošteni ljudi, trgovci na
veliko, jedan liječnik, službenik osiguravajućeg zavoda, trgovac vinom –
ljudi kojima posao cvate dovoljno da mogu dobar dio poslijepodneva
provesti kartajući i u toku dana popiti nekoliko aperitiva.
Oni nisu znali. Nitko, osim – Kašudasa nije znao.
A onaj je čovjek znao da Kašudas...
Znojio se zbog toga kao da je popio grog i progutao svu silu aspirina.
Je li klobučar primijetio njegovu zbunjenost? Je li krojač izgledao tako kao
da je shvatio što onaj papirić znači?
Pokušajte misliti na tako opasne stvari, a da vam se to ne primijeti na
licu, dok onaj drugi puši cigaru na manje od dva metra do vas, a vi tobože
promatrate igrače belote!
– Jedno bijelo, Firmin...
Protiv svoje volje. Rekao je to protiv svoje volje, jer mu je grlo bilo
suho. Tri bijela vina, to je bilo previše. Prvo zato što mu se to takoreći nije
nikad događalo, jedino nakon rođenja djeteta. Imao je osmoro djece. Tek što
bi se rodilo jedno, već je očekivao drugo. To nije bila njegova krivica. Ljudi
bi ga svaki put pogledali kao da mu nešto predbacuju.
Da li netko može ubiti čovjeka koji ima osmoro djece i koji očekuje
deveto, koji će odmah nakon toga očekivati i deseto?
Netko tko je dijelio karte – službenik osiguravajućeg zavoda – govorio
je u tom trenutku:
– Zaista čudno... ON već tri dana nije ubio nijednu staru ženu... ON se
vjerojatno počinje bojati...
Čuti to, znati ono što zna Kašudas i uspjeti ne pogledati klobučara! Ali
takva je njegova sreća: gledao je ravno pred sebe, namjerno, što mu je
pričinjalo bolni napor i pred njim, u zrcalu, oči mu sretnu lice, g. Labbéa.
Labbé ga je prodorno gledao. Bio je miran, ali je prodorno gledao
njega, Kašudasa. Malenom se krojaču učini da na usnama klobučarevim
nazire neprimjetan osmijeh. Upita se čak, neće li mu ovaj namignuti,
naravno saučesnički, kao da želi reći:
– Zabavno, ha!
Kašudas začuje vlastiti glas kako izgovara:
– Konobar...
Ne smije više. Tri čaše su dostajale, više nego dostajale. Pogotovo kad
se uzme u obzir da nije podnosio piće.
– Gospodine...
– Ništa... Hvala...
Postojalo je ipak jedno moguće objašnjenje. To malenom krojaču nije
bilo potpuno jasno, ali imalo je nekog smisla. Treba pretpostaviti da postoje
dva čovjeka umjesto jednoga: s jedne strane, ubojica starih žena o kojem se
uopće ništa ne zna, osim da je u tri sedmice udesio šest žrtava; s druge
strane, netko tko se želi zabavljati, zbijati šale sa svojim sugrađanima,
možda neki manijak koji listu »Courrier de la Loire« piše ona poznata
pisma sastavljena od slova koja je izrezao u novinama?
Zašto ne? Ima i takvih slučajeva. Postoje ljudi kojima takve stvari
zavrte pamet.
Ali, ako postoje dva čovjeka umjesto jednoga, kako onaj drugi, što
izrezuje slova, može predvidjeti što će uraditi prvi?
 Jer, najmanje tri ubojstva su bila najavljena. Uvijek na isti način. Pisma
su bila poslata poštom listu »Courrier de la Loire« i u najvećem broju
slučajeva štampane su riječi bile izrezane upravo iz jednog »Courrier de la
Loire« i brižljivo zalijepljena jedna uz drugu.

Uzalud ste pozvali mobilni odred. Sutra, treća starica.

Neke su poruke bile i duže. Morao je izgubiti dosta vremena da bi

pronašao u listu sve željene riječi i sastavio ih u jednu cjelinu.

Komesar Micou se smatra veoma pronicavim zato što dolazi iz Pariza,

ali je zapravo samo naivni deran. Griješi što previše pije burgundske
lozovače od koje. mu crveni nos...

Zar u stvari komesar Micou, kojeg je Nacionalna Sigurnost poslala da

vodi istragu, nije dolazio od vremena do vremena popiti koju čašicu u
»Café de la Paix«? Maleni ga je krojač tamo vidio. Policajca koji je zaista
volio potegnuti koju lozovaču više, upitali bi prijateljski:
– Dakle, gospodine komesaru?
– Uhvatit ćemo mi njega, ne bojte se. Takvi manijaci konačno ipak
počine neku grešku. Previše su samouvjereni. Oni misle da moraju pričati o
svojim pothvatima.
I klobučar je bio prisutan kad je policajac izgovarao ove riječi.

Budale, koje nemaju pojma ni o čemu, smatraju; da ja tobože iz

kukavičluka pozivam na odgovornost jedino starice. A ako ja mrzim stare
žene? Je li to moje pravo? Ako budu još i dalje uporni, ja ću, da bih im
pričinio zadovoljstvo, ubiti jednog muškarca. Čak jednog velikog muškarca.
Jakog muškarca. Potpuno mi je svejedno. Oni će tada uvidjeti...

A Kašudas je malen, slabunjav, ne jači od petnaestogodišnjeg djeteta!

– Vidite, gospodine komesare...
Krojač se trgne. Komesar Micou je upravo ulazio u društvu zubara
Pijoleta. Bio je debeo i uvijek optimistički raspoložen. Okrene stolac da bi
mogao sjesti opkoračke nasuprot igračima kojima se dobrohotno obrati:
– Ne dajte se smetati...
 – Stvar napreduje, stvar napreduje...
– Imate li kakav trag?
Kašudas spazi u ogledalu Labbéa koji ga je i dalje promatrao, i
odjednom ga zahvati drugi strah. Što ako g. Labbé nije kriv, ni za što kriv,
ni za starice ni za pisma? Ako je onaj komadić papira u naboru hlača
slučajno negdje pokupio, tko zna kako, kao što pokupiš buhu?
Mora se staviti na njegovo mjesto. Kašudas se sagnuo i nešto dignuo.
Labbé nije znao gdje je mogao pokupiti taj komadić papira. Kako dokazati
da ga upravo maleni krojač nije ispustio, pokušao nekako zametnuti, i pri
tom se smeo i pružio ga svom sugovorniku?
Da, što priječi klobučara da osumnjiči svog susjeda Kašudasa?
–Jedino bijelo...
Baš ga briga! Već je previše popio, ali je osjećao potrebu da još pije.
Činilo mu se da u sali ima više dima nego inače i da su lica mutnija nego
obično, katkada mu se stol s igračima činio čudno udaljen.
Zbilja...! Ako on osumnjiči g. Labbéa i g. Labbé prebaci krivnju na
njega...? Hoće li i klobučar misliti na nagradu od dvadeset hiljada franaka?
Govorili su da je bogat i da zanemaruje svoj posao zbog toga što mu
nije potreban novac. Jer trebalo bi očistiti izloge, i što je najvažnije
modernizirati ih, poboljšati rasvjetu i obnoviti zalihe. Ne može se valjda
nadati da će svijet kupovati šešire koji su bili u modi prije dvadeset godina,
a sada su mu zakrčivali police, dok se na njima gomilala prašina.
Ako je škrt, možda će ga dvadeset hiljada franaka dovesti u iskušenje?
Ako optuži Kašudasa... U redu! U početku bi mu svi dali pravo. Jer,
Kašudas pripada onim ljudima na koje lako posumnjamo. Zato što on nije iz
tog grada, pa čak ni iz tog kraja. Zato što ima neku smiješnu glavu koji drži
ukoso. Zato što živi okružen dječurlijom koja se neprekidno povećava i zato
što njegova žena jedva natuca francuski...
Ali nakon toga? Zašto bi maleni krojač napadao stare žene po ulici, a
da se uopće ne pobrine da im ukrade nakit ili ručnu torbicu?
Kašudas je tako govorio u sebi da bi odmah zatim primijetio:
– A zašto bi g. Labbé, u šezdeset i nekoj godini, pošto je živio kao
uzoran građanin, odjednom osjetio potrebu da davi ljude po mračnim
ulicama?
 Bilo je to strahovito komplicirano. Čak ni domaća atmosfera u »Café
de la Paix« ni prisutnost komesara Micoua nisu ga mogli umiriti.
Neka netko kaže komesaru da je to Kašudas i Micou će povjeravati.
Neka mu kažu da je to g. Labbé...
Valja o tome ozbiljno razmisliti. Riječ je o životu ili smrti. Zar ubica
nije najavio preko novina da on može napasti nekog muškarca?
A još je morao prijeći jedva osvijetljenu ulicu Premontrés! I stanovao
je upravo preko puta klobučarske radnje odakle se moglo vrebati na svaki
njegov i najmanji pokret!
Napokon, morao je povesti računa o onih dvadeset hiljada franaka.
Dvadeset hiljada! Više nego što bi on zaradio za svojim stolom u šest
mjeseci....
– Čujte, Kašudas...
Učini mu se da se spustio na zemlju, dolazeći iz udaljenih svjetova,
među ljude na čiju je prisutnost već bio zaboravio nekoliko minuta. Budući
da nije prepoznao taj glas, on se instinktivnom kretnjom okrene prema
klobučaru koji ga je promatrao žvačući cigaru. Ali nije ga oslovio klobučar.
Bio je to komesar.
– Je li istina da radite brzo i jeftino?
On u djeliću sekunde nasluti nepredviđenu mogućnost i zamalo se još
jednom okrenu prema g. Labbéu da bi se uvjerio kako mu ovaj ne čita
radost na licu.
Otići na policiju, to se ne bi usudio učiniti. Pisati, tu bi oklijevao jer
pisma ostaju i mogu navući različne neugodnosti. Ali, evo, kao nekim
čudom, veliki šef, predstavnik reda i zakona, takoreći predlaže da dođe k
njemu.
– Kad je riječ o sprovodu, isporučujem odijelo za dvadeset i četiri sata
– reče on skromno oborivši oči.
–– Dobro, recimo da je to za sprovod šest starica. Sašijte mi ga u tom
roku. Nisam gotovo ništa donio sa sobom iz Pariza, a ova kiša mi je
upropastila dva odijela. Nadam se da imate materijala od čiste vune?
– Bit će to najbolje sukno iz Elbeufa.
Moj Bože! Kako je mozak malenog krojača brzo radio! Da nije to
možda posljedica četiri čaše bijelog vina? Nije važno! On naruči i petu
čašu, glasom koji je bio sigurniji nego inače. Dogodit će se nešto
izvanredno. Umjesto da se sam vrati kući – zar ne bi umro od straha pri
pomisli na g. Labbéa dok bi prolazio pred mračnim zakucima u Ulici
Premontrés – otići će u društvu s komesarom da bi mu uzeo mjeru. A kad se
nađu u kući, iza zatvorenih vrata...
Upravo divno, iznad svakog očekivanja. Dobit će nagradu. Dvadeset
hiljada franaka! Bez ikakve opasnosti!
– Ako imate pet minuta vremena da pođete sa mnom kući koja je
veoma blizu...
Glas mu je pomalo drhtao. Postoje dobre prilike na koje čovjek kao
jedan Kašudas, koji je već stoljećima navikao na udarce nogom u stražnjicu
i na podvale sudbine, računa, ne usudivši se da previše računa na njih...
– ... Uzet ću vam mjeru i obećajem vam da sutra navečer u isto
vrijeme...
Kako je to dobro pobjeći na ovaj način! Sve poteškoće nestaju
netragom. Sve postaje lako, kao u nekoj bajci.
Ljudi koji kartaju... Simpatična Firminova glava – sve glave postaju u
tim trenucima isto tako simpatične – koja prati igru... Klobučar kojeg
nastoji ne gledati...
Komesar će doći s njim... Izići će zajedno... Gurnut će vrata dućana...
Nitko neće moći čuti...
– Slušajte, gospodine komesaru, ubojica je...
Tras! Dovoljna je i najmanje rečenica pa da sve sruši u prašinu.
– Nije mi stalo za sat više ili manje...
I komesar želi igrati belote i zna da će mu netko ustupiti mjesto čim
ova partija završi.
– Doći ću do vas sutra u toku jutra... Pretpostavljam da ste u to doba
kod kuće...? Uostalom, kad je takvo vrijeme...
Nema više ničeg. Lijepa je priča propala A kako je to bilo lako! Sutra
će možda Kašudas biti mrtav. Njegova žena i djeca neće dobiti dvadeset
hiljada franaka na koje ima pravo.
Jer, osjeća sve više i više da na to ima pravo. Svjestan je toga. Buni se.
– Kad biste došli večeras, mogao bih iskoristiti...
Nije mu uspjelo. Klobučar se vjerojatno nasmijao. Upravo se završila
partija i službenik osiguravajućeg zavoda ustupa mjesto za stolom
komesaru Micouu. Komesari ne bi smjeli imati pravo da kartaju. Morali bi
odmah razumjeti stvar. Kašudas ga ipak ne može proklinjati da dođe k
njemu zbog uzimanja mjere!
A sada, kako otići? On obično ostaje samo pola sata u »Café de la
Paix«, ponekad malo više, ali nikad predugo. To mu je jedina zabava,
njegova ludost. Nakon toga se vraća kući. Dječurlija je sva na okupu –
mališani koji su se vratili iz škole – i dižu paklenu graju. U kući se osjeća
miris kuhinje. Dolphine – ima francusko ime koje je u smiješnoj oprečnosti
s njom jer ona taj jezika jedva i govori – viče za djecom visokim glasom.
On, za stolom na polukatu privukavši svjetiljku nad posao, šije satima i
satima...
On zaudara, to dobro zna. Zaudara po češnjaku koji se kod njih mnogo
troši i po masnom znoju tkanina kojima barata. Ima ljudi u »Café de la
Paix«, koji odmiču stolac kad on sjedne blizu stola stalnih gostiju.
Je li to jedan razlog da komesar ne dolazi odmah? Kad bi bar netko
išao u njegovom pravcu! Ali svi koji su ovdje stanuju u pravcu Ulice Palais.
Svi okreću ulijevo, dok on mora skrenuti udesno.
Pitanje života ili smrti.
– Još jedanput, Firmin...
Još jedna čaša bijeloga. Strahovito se plaši da klobučar ne iziđe odmah
iza njega! Zatim, kad je već naručio, misli kako će g. Labbé, ako izađe prvi,
učiniti to zato da bi mu možda postavio zamku u nekom mračnom uglu
Ulice Premontrés.
Otići prije njega, opasno je.
Otići nakon njega Još je opasnije.
A ne može ipak ostati tu čitav svoj život!
– Firmin...
Oklijeva. Zna da griješi, da će se opiti, ali više nema snage da
drugačije postupi.
– Još jedanput...
Zar neće njega pogledati sumnjičavim okom?
 POGLAVLJE II

U KOJEM MALENI KROJAČ PRISUSTVUJE

SMRTI JEDNE USIDJELICE

– KAKO JE Matilde?
Netko je dobacio tu kratku rečenicu. Ali tko? Već tada je Kašudasu
glava bila otežala i možda je čak bio naručio svoju sedmu čašu bijelog vina,
tako da su ga zapitali ne slavi li rođenje još jednog djeteta. Vjerojatno je
ono izgovorio prodavač Germain. To ionako nije važno. Svi su oni jednake
dobi, između šezdesete i šezdeset i pete godine, Većina ih je zajedno išla
najprije u osnovnu školu, zatim u gimnaziju. Zajedno su se kuglali. Govore
jedan drugome ti. Bili su jedan drugome na svadbi. Više-manje svatko od
njih je u petnaestoj ili u sedamnaestoj godini imao svoju simpatiju koja je
kasnije postala žena njegova prijatelja.
Ima i drugih, jedna grupa od četrdeset do pedeset godina, koji se
pripremaju za smjenu, kad više ne bude starijih, a koji kartaju u lijevom
kutu sale »Café de la Paix«. Oni su nešto bučniji, ali dolaze kasnije, oko pet
sati, zato što još nisu stekli dovoljan ugled.
– Kako je Mathilde?
Tu kratku rečenicu bi maleni krojač čuo gotovo svaki dan. Netko je to
zapitao krajem usana, kao da, kaže:
– Kiši li još?
Jer, već prije čitavu vječnost, Mathilde, klobučarova žena, je postala
neka vrsta legende. Ona je nekad zacijelo bila djevojka kao i sve druge.
Možda su joj neki udvarali i ljubili je u nekom kutu. Zatim se udala i
zacijelo išla svake nedjelje, svečano obučena, na misu od deset sati.
Već petnaest godina ona živi na polukatu koji je potpuno jednak onome
kod Kašudasa. Zavjese su se rijetko razmicale. I on sam je ne vidi, tek
naslućuje bjeličasti obris njena lica u dane velikog spremanja.
– Mathilde je dobro...
Drugim riječima, nije joj gore nego inače, i dalje je paralizirana,
svakog je jutra iznova stavljaju u naslonjač, svake večeri u krevet, ali još
nije umrla.
Govorili su o Mathildi i o drugim stvarima. Nisu mnogo spominjali
ubojicu jer u »Café de la Paix« svi se prave da se za takve stvari zanimaju
samo svisoka.
Kašudas se nije usudio otići, bojeći se da će klobučar izići za njim i
slijediti ga. Zato je pio. Nije dobro činio, ali to je bilo jače od njega. Dva ili
tri puta je primijetio da g. Labbé gleda na izblijedjeli sat koji visi između
dva zrcala, a da se nije upitao zašto. Jedino tako je znao da se klobučar
digao tačno u pet sati i sedamnaest minuta i kucnuo po mramornom stolu s
metalnim novcem, što je bio njegov uobičajeni način pozivanja Firmina.
– Koliko?
Dok se pri dolasku pružaju ruke, pri odlasku se samo pozdravi uokolo.
Neki kažu »Doviđenja do sutra«, neki opet »Vidimo se večeras« jer se ti
sastanu iza večere zbog još jedne partije.
– Čekat će me u nekom uglu Ulice Premontrés i skočit će mi za vrat
kad prođem pokraj njega...
Barem da mu uspije na vrijeme platiti račun, izići odmah za
klobučarom i ne izgubiti ga iz vida! On je manji i mršaviji od njih dvojice.
Zbog toga vjerojatno može brže trčati. Bolje je ići za njim na kratkoj
razdaljini, spreman za bijeg pri najmanjem sumnjivom pokretu.
Dva čovjeka izađoše van u razmaku od, nekoliko sekundi. Čudno,
kartaši se nisu okrenuli za klobučarom, nego za malenim krojačem koji im
se činio loše, raspoložen. Tko zna? Zar netko nije mrmljao:
– A ako je to on?
Vjetar je još više ojačao. Na uglu ulice udarao je u lice poput jake
ćuške da se čovjek morao dobro pognuti, ili bi bio gotovo oboren na leđa.
Kišilo je. Maleni je krojač već bio sav mokar u licu i drhtao je pod svojom
tankom kišnom kabanicom.
Nije važno. Išao je ukorak s onim drugim. Morao ga je slijediti u stopu.
To mu je jedina daska spasa. Još tri stotine metara, dvije stotine metara i bit
će kod kuće, moći će se zaključati, zabarikadirati, u očekivanju komesarove
posjete sutradan ujutro.
Brojio je sekunde. Opazi kako klobučar prolazi pokraj svoje trgovine u
kojoj se nejasno nazirao riđi prodavač iza tezgo. I Kašudas prođe pokraj
njegove radnje, gotovo nesvjesno, jer ga je neka sila gonila da i dalje ide
naprijed.
Kao i maločas, na ulici su se nalazili samo njih dvojica, samo njih
dvojica su bili na ulicama opustjele četvrti u koju su ulazili. Svatko je čuo
jasno korake onog drugog, poput jeke vlastitih koraka. Klobučar je prema
tome znao da ga netko slijedi.
A Kašudas je premro od straha. Da li se mogao zaustaviti, okrenuti i
vratiti kući? Možda. Samo, nije na to mislio. Pa ma kako to čudno
izgledalo, previše se bojao da bi to učinio.
Slijedio ga je, hodao je na dvadesetak koraka od svog druga. Katkada
bi sam sebi rekao, u kiši i vjetru:
– Ako je on...
Da li još sumnja? Je li ga slijedio zato da bi imao čistu savjest?
Od vremena do vremena, dva susjeda bi u razmaku od nekoliko
sekundi prošli pokraj neke osvijetljene trgovine. Zatim bi jedan za drugim
utonuli u mrak i jedina im je orijentacija bio šum njihovih koraka.
– Ako se on zaustavi, zaustavit ću se i ja.....
Klobučar se zaustavi, zaustavi se i on. Klobučar krenu naprijed i
maleni se krojač također uputi s uzdahom olakšanja.
Po gradu su kružile patrole, mnoge patrole, prema pisanju novina. Da
bi umirila stanovništvo, policija je organizirala navodno najpouzdaniji
sistem kontrole. I zaista, prošli su – još uvijek jedan iza drugoga – pokraj tri
čovjeka u uniformi koji su išli sporim korakom i Kašudas začuje:
– Dobar večer, gospodine Labbé!
Njemu su u lice uperili snop svjetlosti džepne lampe i nisu ništa rekli.
Na ulici nije bilo starih žena. Čovjek se mora zapitati gdje će ubojica
potražiti svoje starice koje namjerava ubiti. One su se sigurno za vukle u
kuću i izlazile napolje samo po danu, po mogućnosti u nečijem društvu.
Prođoše pokraj crkve Saint-Jean čiji je portal bio slabo osvijetljen. Starice,
međutim, više nisu dolazile na večernju krunicu već tri tjedna.
Ulice su postajale sve tjesnije. Između nekih kuća moglo se vidjeti
teren zarastao u korov i ograđen plotom.
– Odvlači me izvan grada da bi me ubio...
 Kašudas nije bio hrabar. Sve se više bojao. Bio je spreman da poviče u
pomoć pri najmanjoj kretnji klobučara. To što ga je slijedio, nije bilo
njegovom vlastitom voljom.
Mirna ulica, nove zgrade, i dalje koraci, zatim odjednom više ništa.
Više ništa zato što se Kašudas zaustavio u isto vrijeme kao i čovjek kojega
je slijedio ne videći ga.
Kuda je zamaknuo klobučar? Pločnici su bili mračni. Na ulici su bile
samo tri ulične svjetiljke, daleko jedna od druge. Bilo je još par
osvijetljenih prozora i iz jedne su kuće dopirali zvuci klavira.
Bila je to jedna fraza, vjerojatno neka etida – Kašudas se nije razumio
u muziku – koju je učenik neprekidno ponavljao, i pri kraju pravio uvijek
istu, grešku.
Je li kiša prestala? On i nije više primjećivao da kiši. Nije se usuđivao
poći naprijed ni natrag. Uznemirio bi ga i najmanji šum. Bojao se da od tog
prokletog klavira neće moći čuti korake.
Fraza se ponovi pet, deset puta, zatim odjednom tvrdi zvuk zatvaranja
poklopca. Sada je jasno. Lekcija je završena. Čula se buka, uzvici po kući.
Slobodna djevojčica je po svoj prilici potrčala za svojom braćom.
Netko se oblačio za izlazak i rekao vjerojatno njezinoj mami:
– Napredovala je... Ali lijeva ruka... Mora svakako izraditi lijevu
ruku...
I taj netko – vrata se otvore i stvore pravokutnik od žute svjetlosti – taj
netko je bila jedna usidjelica.
– ... Uvjeravam vas, gospođo Bardon... Zbog tih stotinu metara što ih
moram prijeći...
Kašudas se nije usuđivao disati. Nije mu palo na pamet da poviče:
– Ostanite gdje ste... I ne mičite se!
Ipak, već je znao. Sada je shvaćao kako se to događa. Vrata se zatvore.
Stara djevojka koja je vjerojatno bila barem malo uzbuđena siđe niz prag od
tri stepenice i uputi se sitnim korakom idući uz kuće.
To je njezina ulica, zar ne? Tu je gotovo kao kod kuće. U toj se ulici i
rodila. Igrala se po svim pragovima, pločnicima, poznavala je svaki i
najmanji kamenčić.
Njezin brz i lagan korak... zatim koraka nestade!
 To je otprilike sve što se moglo čuti. Koraka je nestalo. Tišina. Nešto
nerazgovijetno, poput šuštanja odjeće. Da li se mogao pomaknuti? Bi li to
ičemu poslužilo? Pa, i da je povikao, zar bi netko imao hrabrosti da izađe iz
kuće?
Stiskao se uza zid, košulja mu se lijepila uz tijelo ne zbog kiše koja mu
je probila kroz kišnu kabanicu nego od znoja.
Uh...! To je on uzdahnuo. Možda i stara usidjelica – to znači posljednji
uzdah – ili ubojica?
Začuju se opet koraci, muški koraci, u obrnutom smjeru. Koraci koja
su išli prema Kašudasu. Prema Kašudasu koji je bio uvjeren da trči brže od
klobučara, a sada mu nije uspijevalo da uopće odlijepi noge od pločnika!
Onaj će ga vidjeti. Ali, zar onaj drugi već ne zna da je on tu, zar ga nije
osjetio iza sebe ikad su izašli iz »Café de la Paix«?
To nije važno. Ionako mu je maleni krojač prepušten na milost i
nemilost. To je upravo njegov dojam i o tome nije pokušao raspravljati.
Klobučar u njegovim očima odjednom poprimi nadljudske dimenzije i
Kašudas je bio spreman da mu se, ako to bude potrebno, na koljenima
zakone da će šutjeti čitav život. Pa makar je riječ i o dvadeset hiljada
franaka.
On je stajao nepomičan i g. Labbé se približavao. Još malo pa će
okrznuti jedan drugoga. Hoće li Kašudas u posljednjem trenutku smoći
snage da počne trčati?
A ako to učini, zar neće upravo njega optužiti za zločin? Klobučar će
jednostavno pozvati u pomoć. Slijedit će trag bjegunca. Uhvatit će ga.
»Zašto ste bježali?«
»Zato što...«
»Priznajte da ste ubili usidjelicu...«
Samo su njih dvojica bili na ulici i ni po čemu se u stvari nije moglo
zaključiti tko je od njih pravi krivac. Labbé je bio inteligentniji od malenog
krojača. On je bio ugledan čovjek jer se rodio u tom gradu, jer je uvaženim
osobama govorio ti, jer je njegov nećak bio poslanik...
– Laku noć, Kašudas...
Ma koliko se to činilo nevjerojatnim, to je bilo sve što se dogodilo.
Labbé je zacijelo jedva razaznao njegovu priliku koja se šćućurila u mraku.
Da bi istina bila potpuna mora se reći da se Kašudas uspeo na jedan kućni
prag i u ruci držao uzicu zvonca, spreman da potegne iz sve snage.
Ubojica ga, međutim, mirno pozdravi prolazeći pokraj njega, glasom
koji je doduše bio ponešto prigušen, ali bez nekog posebnog prizvuka
prijetnje.
– Laku noć, Kašudas...
I on pokuša govoriti. Mora biti uljudan. Osjećao je neodoljivu potrebu
da bude uljudan prema takvom čovjeku i da mu uzvrati pozdrav. Uzalud je
otvarao usta. Iz njih ne izađe nikakav zvuk. Koraci su se već udaljavali.
– Laku noć, gospodine klobučaru...!
Začuje sama sebe kako to govori, ali izgovorio je prekasno, kad je
klobučar već daleko odmakao. Nije izgovorio prezime iz opreza, da ne bi
izložio neprilici g. Labbéa. Odlično!
I dalje je bio na pragu. Nije imao ni najmanju želju da pođe vidjeti što
je s onom usidjelicom koja je još prije pola sata imala lekciju klavira, a koja
je sada vjerojatno otišla na onaj svijet.
Labbé je bio daleko.
Odjednom ga zahvati panika. Nije mogao ostati na tom mjestu. Bojao
se. Osjećao je potrebu da se udalji odatle najvećom mogućom brzinom, ali
se u isto vrijeme plašio da ne naleti na klobučara.
Izlagao se opasnosti da ga svaki čas uhapse. Maloj čas mu je jedna
patrola uperila u lice električnu svjetiljku. Vidjeli su ga, prepoznali su ga.
Čime će, objasniti svoju prisutnost u toj četvrti u kojoj nema što tražiti i u
kojoj je upravo netko ubijen.
Svejedno! Bolje je otići na policiju i sve reći. Uputi se. Koračao je
brzo, mičući usnama.
– Ja sam samo siromašni krojač, gospodine komesaru, ali kunem vam
se glavom svoje djece...
Trgnuo bi se na najmanji šum. Kao da ga klobučar ne bi mogao čekati
negdje u mraku, kao onu usidjelicu?
Namjerno je išao zaobilaznim putem, gubio se u labirintu uličice u koje
nije nekada nogom stupio.
– On nije mogao predvidjeti da ću ja izabrati ovaj put... Nije on ipak
bio tako glup.
 – Ja želim zaista reći istinu, ali morat ćete mi dati jednoga ili dvojicu
vaših ljudi da me čuvaju dok on ne bude u zatvoru...
Ako je potrebno, čekat ću u komesarijatu. Policijske stanice su udobne,
ali u toku svog emigrantskog života preturio je on preko glave i gore stvari.
Bar neće slušati dječju galamu oko sebe, ako ništa drugo.
To nije bilo daleko od njegove kuće. Dvije ulice dalje od ulice
Premontrés. Već je opazio crveni stup s natpisom »Policija«. Tu su morala,
kao i uvijek, biti jedan ili dvojica policajaca pori ulazu. Više nije bio u.
opasnosti. Bio je spasen.
– Pogriješili biste, gospodine Kašudas...
Zaustavi se kao ukopan. To je izgovorio pravi glas, glas čovjeka od
krvi i mesa, glas klobučara. I zaista, klobučar je bio tu, uza zid, njegovo se
smireno lice jedva razaznavala u pomrčini.
Je li čovjek svjestan onoga što radi u tim trenucima? On promuca:
– Oprostite...
Kao da je nekoga gurnuo na ulici, kao da je stao na nogu nekoj
gospođi.
Zatim, budući da mu nitko nije ništa govorio, budući da su ga ostavili
na miru, on se okrene. Sasvim mirno. Ne smije izgledati da bježi. Baš
obratno, mora ići kao normalan čovjek. Nisu ga odmah slijedili. Dali su mu
vremena da odmakne. Koraci nisu bili ni brži ni sporiji od njegovih. Znači,
klobučar neće vaše imati vremena da ga stigne.
Njegova ulica. Trgovina s tamnim tkaninama u izlogu uz nekoliko
drvoreza u modi. Nasuprot, druga trgovina.
Otvori vrata, zatvori ih, potraži ključ i okrene ga u bravi.
– Ti si – poviče žena odozgo.
Kao da je mogao biti netko drugi u taj sat i po takvu vremenu!
– Dobro obriši noge…
U tom se trenutku zapita je li zaista budan. Ona mu je rekla, njemu koji
je sve ovo maločas doživio, dok se na suprotnom pločniku, pred vratima
njegova dućana, ocrtavala velika klobučareva prilika:
– Dobro obriši noge...
On je isto tako mogao pasti u nesvijest. Što bi ona tada rekla?
 POGLAVLJE III

O ODLUKAMA KAŠUDASA I O
KLOBUČAREVOJ BRIZI

KAŠUDAS je koljenima bio na podu, okrenuvši. leđa prozoru, a

nasuprot mjernu, nekoliko centimetara od njegova nosa, bile su dvije velike
noge i oveći trbuh jednog čovjeka koji je stajao, čovjek koji je stajao bio je
komesar Micou koji nije zaboravio na odijelo usprkos novoj tragediji što se
odigrala jučer navečer.
Maleni je krojač mjerio opseg struka i bokova, močio olovku slinom,
upisivao brojke u prljavi notes koji je bio na podu pokraj njega, mjerio
zatim visinu hlača i onaj dio između nogu. A za to vrijeme Labbé je stajao
iza čipkastih zastora svojeg prozora, preko puta, koji je bio na istoj razini.
Da li ih je razdvajalo osam metara? Ni toliko.
Kašudas je usprkos svemu osjećao nešto hladno u zatiljku. Klobučar
neće pucati, uvjeren je u to. Ali može li čovjek ikada biti potpuno siguran?
On neće pucati jer ne spada u one ljude koji ubijaju vatrenim oružjem. A
ljudi koji ubijaju imaju svoje mušice kao i ostali ljudi. Ne mijenjaju rado
metodu. A onda, kad bi pucao, neminovno bi pao policiji u ruke.
Međutim, jedno je bilo važno: klobučar je imao povjerenja u Kašudasa.
Upravo je u tome bila bit svega. Zar maleni krojač, iz položaja u kojem se
nalazio, nije mogao promrmljati tom ponešto prljavom kipu čije je mjere
uzimao:
– Ne mičite se. Pravite se kao da ništa ne čujete. Ubojica je klobučar
preko puta. Stoji iza prozora i vreba svaki vaš pokret...
Ništa od svega toga. Ponašao se kao skroman i bezazlen maleni krojač.
Polukat je zaudarao, ali Kašudasa to nije ni najmanje smetalo, jer je bio
naviknut na miris masnog znoja koji se širi iz tkanine. Bio je toliko
natopljen tim mirisom da se to osjećalo svugdje gdje, bi došao. Kod g.
Labbéa preko puta se vjerojatno širio miris pusta i ljepila, koji je još
neugodniji jer je bljutaviji. Svaki zanat ima svoj miris.
Prema tome, što je mogao osjećati jedan policijski komesar? U tom je
trenutku upravo mislio na to, što je bio dokaz da mu se vratila sloboda
mišljenja.
– Ako možete doći na probu negdje predvečer, nadam se da ću vam
moći završiti odijelo sutra ujutro....
Zatim siđe za komesarom, prijeđe ispred njega u trgovinu da bi mu
otvorio vrata. Začuje se zvuk zvonca. Nisu uopće spomenuli ubojicu ni
usidjelicu od prošle večeri koja se zvala gospođica Mollard (Irène Mollard).
Novine su joj posvetile čitavu prvu stranicu.
Proveo je međutim veoma nemirnu noć tako da ga je žena u jednom
času probudila i rekla mu:
– Pokušaj se smiriti. Ne prestaješ me udarati nogama.
Nakon toga nije zaspao. Satima je razmišljao, da mu se činilo kao da
mu je glava stisnuta željeznim obručem. U šest sati ujutro mu je to
razmišljanje dojadilo i ustao je iz kreveta. Pripravio je sebi šalicu kave na
štednjaku, a zatim došao u svoju radnu prostoriju i nažgao vatru.
Naravno, morao je upaliti svjetlost, jer još nije nastupio dan. Preko
puta se također vidjela svjetlost. Već godinama se klobučar dizao u pet i po
sati ujutro. Nije ga se na žalost moglo vidjeti, radi zastora, ali se moglo
pogoditi što radi.
Njegova žena nije htjela nikoga vidjeti. Rijetko se događalo da neka
njezina prijateljica prijeđe kućni prag, a i tada ne bi dugo ostajala. Odbijala
je da o njoj vodi brigu dvorkinja koja bi došla ujutro u sedam, a odlazila
navečer.
Labbé je bio prisiljen da sve radi: da uredi sobu, da očisti prašinu i
donese jelo... On je morao nositi svoju ženu od kreveta do naslonjača i
dvadeset puta na dan trčati po zavojitim stepenicama koje vode iz radnje na
prvi kat. Na određeni znak! Jer postojao je određeni znak! Pokraj
naslonjača je stajao štap i lijeva ruka bolesnice je još imala snage da ga
uhvati i njime udari po podu.
Maleni je krojač radio sjedeći na stolu. Bolje je mislio radeći.
»Pažnja Kašudas«, govorio je u sebi. »Dvadeset hiljada franaka nisu
loša stvar i propustiti ih bio bi pravi zločin. Ali i život nešto znači, pa makar
to bio i život nekog malenog krojača koji je došao s granice Armenije. Sve
da je klobučar i lud, pametniji je od tebe. Ako ga uhapse, vjerojatno će ga
pustiti zbog pomanjkanja dokaza. To nije čovjek koji bi se zabavljao time
što bi svuda po kući ostavljao komadiće izrezanog papira...«
 Bilo je dobro što je tako razmišljao; ne žureći, i dalje baratajući iglom,
jer ga je to ubrzo navelo na jednu pomisao. Neka od pisama koja su bila
poslana listu »Courrier de, la Loire« imala su čitavu stranicu teksta. Vrijeme
da se pronađu riječi, često i odvojena slova, izrezivanje, lijepljenje, sve to je
zahtijevalo čitave sate strpljivosti.
Dolje u klobučarskoj radionici se čitav dan nalazio riđokosi prodavač
Alfred. Iza dućana je bila jedna prostorija puna drvenih glava na koje je
Labbé stavljao šešire da dobiju oblik, ali prodavaonica i ta prostorija bijahu
povezane staklenim prozorčićem.
Kuhinja i ostale sobe bile su pod nadzorom dvorkinje. Preostajalo je
jedno jedino mjesto gdje se ubojica mogao mirno posvetiti svom strpljivom
poslu: soba njegove žene koja je bila i njegova soba i gdje nitko nije smio
ući.
A gospođa Labbé se nije mogla micati, mogla se jedino izraziti u
onomatopejama. Što je mislila dok bi gledala kako se njezin muž zabavlja
izrezivanjem komadića papira?
– »A zatim, mali moj Kašudas, ako ga sada prijaviš i ako konačno
uspiju pronaći dokaze, ti ljudi (tu je mislio na policiju i na svoju novu
mušteriju, komesara) će početi tvrditi da su upravo oni sve učinili i dignut
će ti najveći dio od onih dvadeset hiljada franaka.«
Strah da izgubi dvadeset hiljada franaka i strah od g. Labbéa su bila
njegova glavna čuvstva.
U devet sati gotovo se više nije bojao klobučara. Usred noći, odjednom
je prestao šum vode u olucima, bubnjanje kiše po krovovima i zavijanje
vjetra u prozorskim kapcima. Kao nekim čudom, nakon petnaest dana, kiša
i oluja su prestale. U šest sati je još jedva sipila sitna kišica, ali tako fina da
ju se uopće nije čulo i gotovo nije opažalo.
Sada su pločnici ponovo zadobili svoju sivu boju i ljudi su išli ulicama
bez kišobrana.. Bila je subota, sajmišni dan. Sajam se održavao na malenom
i starom trgu, na kraju ulice.
Kašudas siđe u devet sati, povuče zasune s vratiju, iziđe na pločnik i
počne skidati teške drvene ploče obojene tamnozeleno koje su služile
umjesto kapaka.
Upravo je skidao treću ploču – valjalo ih je jednu za drugom unijeti u
radnju – kad začuje zvuk jednakih ploča koje je netko skidao preko puta,
gdje je bio klobučarev izlog. Nije se htio okrenuti. Nije se previše bojao, jer
je mesar na svom pragu brbljao s prodavačem cokula.
Koraci prijeđoše ulicu. Jedan glas reče:
– Dobar dan, Kašudas...
I on, s pločom u ruci, uspije odvratiti gotovo pri rodnim glasom:
– Dobar dan, gospodine Labbé...
– Recite mi, Kašudas...
– Da, gospodine Labbé...
– Je li u vašoj obitelji već bilo luđaka?
Najgore je bilo to što je on umjesto odgovora počeo prebirati po
sjećanju, dozivati u pamet braću i sestre svojeg oca i majke.
– Ne vjerujem…
Tada g. Labbé, prije no što će otići, izgovori s izrazom zadovoljstva na
licu:
–I Ništa zato... Ništa zato...
Oni su, eto, uspostavili kontakt. Nije uopće važno što su rekli jedan
drugome. Izmijenili su nekoliko riječi kao dobri susjedi. Kašudas nije
zadrhtao. Zar, na primjer, mesar koji je bio veći i mnogo jači od njega –
nosio bi čitavu svinju na leđima – ne bi problijedio da mu je netko rekao:
– Ovaj čovjek, koji vas pažljivo promatra svojim ozbiljnim i
zamišljenim pogledom, je ubojica onih sedam usidjelica.
Kašudas je mislio samo na dvadeset hiljada franaka. I na svoju kožu,
naravno, ali još više na dvadeset hiljada franaka.
Najmlađi su bili u školi. Najstarija je kćerka otišla u robnu kuću
»Prisunic« gdje je bila zaposlena kao prodavačica. Žena se uputila na
tržnicu.
On se popne u svoju sobicu na polukatu, smjesti se na stol i počne
raditi.
Bio je samo jedan maleni armenski, turski ili sirijski krojač – ni on sam
to više nije znao jer su ih toliko puta prisilili da prijeđu granicu, u grupama
po stotinu hiljadu jadnika, kao što se pretače neka tekućina. On takoreći nije
ni išao u školu i nitko ga nije držao za pametna čovjeka..
Labbé preko puta upravo je stavljao šešire na kalup. Iako ih nije mnogo
prodavao, njegovi prijatelji iz »Café de la Paix« su mu bar davali svoje
šešire da ih obnovi. Povremeno bi se pojavio u dućanu, u prsluku,
zadignutih rukava. Povremeno bi pojurio na polukat zavojitim stepenicama,
jer ga je zvao udarac štapom o pod.
Kad se Kašudasova žena vratila s tržnice i počela po svom običaju
govoriti sama sobom u kuhinji, u uglovima usana malog krojača već se
počeo pojavljivati osmijeh.
Što su novine pisale sinoć, među ostalim više ili manje važnim
stvarima? Jer i novine su vodile istragu, paralelno s onom koju je vodila
policija. Bilo je tu novinara iz Pariza koji su istraživali za svoj račun ne bi li
otkrili ubojicu.
Ako promotrimo pojedinačno svaki zločin, vidjet ćemo...
Prvo što pada u oči je to da oni nisu počinjeni u nekoj određenoj
gradskoj četvrti, nego upravo na suprotnim tačkama. Prema tome, zaključio
je novinar, ubojica se može kretati, a da ne privuče ničiju pažnju! Znači, to
je čovjek čije lice uliva povjerenje, jer premda operira u mraku, primoran je
da katkad prođe ispod plinskih svjetiljki ili pokraj izloga.
To je čovjek kojemu ne treba novac, jer ne pljačka svoje žrtve.
To je oprezan čovjek, jer ništa ne prepušta slučaju.
To je vjerojatno neki muzičar, jer se pri davljenju svojih žrtava koje
iznenađuje s leđa služi žicom violine ili violoncella.
Ako ponovno uzmemo u ruke listu žrtava koje je ubio...
I stvar za Kašudasa postane zanimljivija.
... vidjet ćemo kako među njima postoji određena obiteljska sličnost. To
je prilično teško preciznije odrediti. Prirodno, njihovi se lični podaci veoma
razlikuju. Prva je bila udovica oficira u penziji, majka dvoje djece
oženjenih u Parizu. Druga je držala malu trgovinu krojačkim priborom i
muž joj još radi u općini.
Jedna primalja, jedna vlasnica knjižare, jedna rentijerka što je
stanovala potpuno sama u nekoj vili, jedna napola luda žena koja je nosila
samo tkanine sljezove boje i, napokon, gospođica Mollard, Irène Mollard,
profesorica klavira.
Većina ovih žena, primjećivao je novinar, imale su između šezdeset i tri
i šezdeset i pet godina i sve su bez iznimke porijeklom iz našega grada.
Malenom krojaču upadne u oči ime Irène. Obično ne očekujemo da se
neka stara žena ili usidjelica zove. Irène, a još manje Chouchou ili Lili... Jer
zaboravljamo da je ta žena, prije nego što je ostarila, bila djevojka, a još
prije toga djevojčica.
To je sve! Nema ništa neobično. A ipak, Kašudas koji je radio na
komesarovu odijelu, satima se navraćao na tu beznačajnu pomisao.
Šta se, recimo, zbivalo u »Café de la Paix«? Oko desetak njih bi se
tamo našli svako poslijepodne. Bili su različitog imovinskog stanja. Većina
ih je dobro živjela, jer je prirodno da se dobro živi kad pređeš šezdesetu.
Gotovo svi su jedan drugome govorili ti. Ne samo što su jedan
drugome govorili ti, nego su imali i svoj rječnik, kratke rečenice koje su
samo za njih nešto značile, šale kojima su se smijali samo oni koji su bili
upućeni u to.
Jer oni su zajedno bili u školi, u gimnaziji, ili možda u vojsci!
Upravo zbog toga je Kašudas za njih bio i ostat će stranac. Pozvali bi
ga da uzme karte u ruke jedino onda ako je za nekim stolom nedostajao
četvrti igrač. I tako je on mjesecima očekivao priliku da bude taj četvrti.
– Shvaćate li, gospodine komesare? Okladio bih se da se sedam
ubojičinih žrtava poznavalo kao što se poznaju međusobno oni prijatelji iz
»Café de la Paix:«. Samo, stare žene ne zalaze u kavanu tako da ih možda
lakše izgubimo iz vida.– Valja saznati da li su se i dalje viđale. One su više
manje bile istih godina, gospodine komesare. Eto baš, sjetio sam se jednog
detalja koji su i novine spomenute. Za svaku od njih su upotrijebljene iste
riječi, rečeno je da su iz dobre porodice i da su primjerno odgojene...
Nije govorio s komesarom Micouom ni s kakvim policajcem, to je bilo
jasno, nego je govorio sam sa sobom; kao njegova žena, kao svaki put kad
je zadovoljan sobom.
– Pretpostavite da se konačno doznalo kako ubojica – hoću reći
klobučar – odabire svoje žrtve...
Jer on ih je odabirao unaprijed, Kašudas je to vidio vlastitim očima. On
se nije uvečer na sreću šetao ulicama da bi skočio na prvu ženu koja naiđe.
Dokaz tome je onaj događaj od sinoć: on je ravno otišao prema kući u kojoj
je gospođica Mollard imala lekciju klavira.
To se isto vjerojatno dogodilo i onim drugima. Prema tome, sada valja
saznati kako on pravi svoj plan, kako pravi svoj popis...
Naravno da je to potrebno! Zašto ne? On je postupao tako kao da je
prethodno napravio potpuni i konačni plan. Kašudas ga je već zamišljao
kako se navečer vraća kući i križa jedno ime, čita slijedeće i priprema svoj
pothvat za jedan od idućih dana.
Koliko starih žena ili usidjelica je moglo biti na tom popisu? Koliko je
u gradu bilo žena između šezdeset i tri i šezdeset i pet godina, koje su iz
dobre porodice i primjerno su odgojene?
Valja saznati za druge, one koje su ostale, valja ih neopazice nadzirati i
klobučar mora neminovno biti uhvaćen na djelu.
Sve je to maleni krojač pronašao sam u svojoj sobici, sjedeći na stolu.
Ne zato što bi on bio pametan ili pronicav čovjek, nego zato što je odlučio
zaraditi dvadeset hiljada franaka. A i pomalo zato što se bojao.
U podne, prije ručka, on siđe na trenutak da na pločniku udahne malo
zraka i da u obližnjoj trafici kupi cigarete.
Labbé iziđe iz svog dućana, s rukama u džepovima ogrtača, i kad je
opazio malenog krojača, izvuče jednu ruku i uputi mu prijateljski pozdrav.
To je vrlo dobro. Pozdravili su se! Nasmiješili jedan drugome.
Klobučar bez sumnje ima pismo u džepu i sada odlazi da ga baci u
poštanski sandučić. Svaki put kad bi ubio jednu staru ženu, napisao bi
pismo i poslao ga redakciji lista.
U ovom pismu, koje je Kašudas pročitao uvečer u »Courrier de la
Loire«, stajalo je:

G. komesar Micou griješi kad nabavlja toliku garderobu, kao da će

morati mjesecima boraviti među nama. Još dvije žrtve i sve će prestati.
Srdačan pozdrav mom prijatelju preko puta.

Kašudas je pročitao novine u kavani. I komesar je bio tu, pomalo

zabrinut za svoje odijelo videći da krojač ne radi. Nalazio se tu i klobučar
koji je ovaj puta igrao partiju s liječnikom, agentom osiguravajućeg društva
i prodavačem.
On ipak pronađe način da pogleda Kašudasa i da mu se nasmiješi,
gotovo bez primisli, možda bez ikakve primisli, kao da su njih dvojica
postali prijatelji.
Tada maleni krojač shvati da klobučar uživa u tome što ima barem
jednog svjedoka, nekoga koji zna, koji ga je vidio na djelu.
Nekoga tko će mu se diviti, eto!
 I. on se nasmiješi, doduše ponešto usiljeno.
– Moram otići, da završim vaše odijelo, gospodine komesare... Moći
ćete ga probati za jedan sat... Justin...!
Oklijevao je. Da ili ne? Da! Jedno bijelo vino, na brzinu! Čovjek koji
će uskoro zaraditi dvadeset hiljada franaka može sebi platiti dva bijela vina.
 POGLAVLJE IV

U KOJEM MALENI KROJAČ KOJI NIJE KRŠĆANIN

SPASAVA ČASNU MAJKU SAINTE-URSULE

SVE JE na njega ostavilo duboki dojam. Čak zvono koje je mali krojač
pokrenuo potegnuvši ručicu, tako da su zvučni valovi neprestano odzvanjali
po velikoj zgradi koja se činila pusta. Golemo pročelje od sivog kamena,
prozori sa zatvorenim kapcima kroz koje je probijala slaba svjetlost. Teška i
sjajno lakirana vrata s. ulaštenim bakrenim okovom. Na svu sreću, više nije
padala kiša i on nije imao blatnjave noge!
Prigušeni koraci. Otvori se maleni prozorčić s rešetkama, kao u
zatvoru, nazre se debelo i blijedo lice, lagani šum koji nije bio šum lanca
nego šuštanje brojanica.
Neko vrijeme ga je lice promatralo bez riječi i on napokon promuca:
– Htio bih govoriti s nadstojnicom, molim vas...
Tada ga zahvati strah. Zadrhta. Ulica je bila pusta. Računao je na
partiju karata. Ali g. Labbé je mogao nekome prepustiti svoje mjesto! Ovdje
je Kašudas u najvećoj opasnosti.
Ako ga je klobučar slijedio, ako se klobučar nalazi negdje u sjeni, ovaj
put neće oklijevati da napokon završi s njim, unatoč svom osmijehu koji mu
je maločas uputio, kao s onim staricama.
– Časna majka Sainte-Ursule je u refektoriju...
– Molim vas, recite joj da je hitno, da je riječ o životu ili smrti...
Prirodno, njegovo lice nije bilo lice kršćanina i to je zažalio kao nikad
u životu. Tapkao je u mjestu kao netko kome nešto hitno treba.
– Koga ću najaviti?
Ali, neka otvori napokon vrata, za ime Boga
– Moje ime joj neće ništa reći. Objasnite joj da je stvar posebno
važna...
Za njega! Za dvadeset hiljada franaka!
 Ona ode prigušenim koracima, ostade tamo neizmjerno dugo, konačno
ipak se vrati i okrene tri ili četiri dobro podmazana zasuna.
– Izvolite me slijediti u sobu za posjete...
Zrak je bio mlak, otužan, pomalo slatkast. Sve je bilo u boji slonovače,
sa crnim namještajem, tišina je bila takva, da se moglo čuti tiktakanje četiri
ili pet zidnih satova od kojih su neki morali biti prilično udaljeni.
Nije se usuđivao sjesti. Nije znao kako da se drži. Pustili su ga da dugo
čeka i on odjednom protrne ugledavši pred sobom staru redovnicu čiji
dolazak. nije čuo.
– Koliko joj je godina? – upita se on jer je teško pogoditi dob jedne
opatice pod koprenom.
– Željeli ste govoriti sa mnom?
On je najprije telefonirao iz kuće gospodinu Cujasu, mužu druge
ubijene starice, onome koji je radio u općini. Cujas je još bio u svom uredu i
»za izgubljene stvari«.
Tko je na telefonu? – proderao se nestrpljivo.
Kašudasu je trebalo dosta vremena dok se usudio oreći:
– Jedan od inspektora komesara Micoua... Želio bih vas pitati,
gospodine Cujas, znate li vi gdje se školovala vaša žena...
U samostanu Bezgrešnog Začeća, do vraga! To je bilo kobno jer su
spominjali primjeran odgoj.
– Izvinite, časna majko...
Mucao je. Nikad se u svom životu nije tako nelagodno osjećao.
– Možete li mi pokazati popis učenica koje su učile u vašem zavodu i
koje danas imaju otprilike šezdeset i tri godine... Ili šezdeset i četiri... Ili...
– Ja imam šezdeset i pet...
Lice joj je imalo boju ružičastog voska, oči su bile svijetlo-plave.
Promatrajući ga, prebirala je rukom zrna teških brojanica koje su joj visjelo
o pasu.
– Mogli biste umrijeti, časna majko.
Loše je počeo. Usplahirio se. Gubio je glavu zato što je postao siguran
da će dobiti onih dvadeset hiljada franaka.
– Gđica Mollard je kod vas išla u školu, zar ne?
– Bila je jedna od najboljih učenica...
 – A gospođa Cujas...
– Njezino je djevojačko ime Desjardins...
– Slušajte, časna sestro... Ako su te osobe bile u istom razredu...
– Mi smo bile u istom razredu... Zato, ta vremena...
Nije imao vremena da je sluša.
– Bih li mogao dobiti popis gospođica, koje su tada...
– Vi ste iz policije?
– Ne, gospođo... Hoću reći, časna majko... Ali to ne mijenja stvar... Ja,
eto, znam!
– Što znate?
– Bolje rečeno mislim da ću uskoro saznati... Izlazite li ponekad?
– Svakog ponedjeljka kad idem u biskupiju...
– U koje vrijeme...
– U četiri sata...
– Kad biste bili ljubazni da mi date popis...
Tko zna? Možda ga je smatrala ubojicom? Ali ne!
I dalje je bila mirna, čak vedra.
– Nije ostalo mnogo učenica iz te godine... Na žalost, dosta ih je
umrlo... Neke odnedavno...
– Znam, časna majko...
– Osim Armadine i mene.
– Tko je Armadine, časna majko?
– Armadine dʼBautebois... Vjerojatno ste o njoj nešto čuli... Druge su
otišle iz grada i izgubili smo svaki trag o njima... Sjetila sam se...! Počekajte
me jedan trenutak...
Tko zna, možda su i redovnice sretne kada nađu nekakvu zabavu. Ona
se zadržala jedva par časaka, vratila se s požutjelom fotografijom na kojoj
je bila skupina djevojaka u dva reda, u jednakoj odori, s jednakom vrpcom i
medaljom oko vrata.
Bilo ih je debelih i mršavih, ružnih i lijepih, bila je i jedna golema,
nalik na lutku ispunjenu mekinja, ma i časna majka Saint-Ursule reče
skromno:
– Ova ovdje, to sam ja...
 Zatim doda, pokazujući prstom jednu slabunjavu djevojku:
– Ovo ovdje je gospođa Labbé, klobučareva žena... Ova, pomalo
razroka, je...
Klobučar je u pravu. Od onih koje su još živjele, koje su i dalje
stanovale u gradu, ostale su samo dvije, ne računajući njegovu ženu: majka
Ursula i gospođa dʼHautebois.
– Gospođa Labbé je teško bolesna... Moram otići do nje u subotu, kao
svake godine, jer iduće je subote njezin rođendan i kao uvijek, moje
prijateljice iz konvikta, mi...
– Hvala, časna majko...
Pronašao je! Zaradio je dvadeset hiljada franaka! U svakom slučaju,
uskoro će ih zaraditi! Sve klobučarove žrtve bile su na fotografiji. A one
dvije koje su još žive, osim gospođe Labbé, su jasno one čiju smrt je
ubojica najavio.
– Zahvaljujem, časna majko... Moram svakako hitno otići... Čekaju
me...
To je zapravo istina. Komesar Micou može svaki čas doći k njemu radi
probe odijela. Maleni se krojač možda nije ponašao kao što treba. Nije često
ulazio u samostane. Baš ga briga ako su ga smatrali luđakom ili loše
odgojenim čovjekom.
Zahvaljivao je, klanjao se, išao natraške prema vratima; zahvati ga
strah čim je izišao pri pomisli da, ga klobučar možda vreba negdje u sjeni. I
sada, izlazeći odatle, njegov se račun slagao.
– Gospodine komesare, mogu vam unaprijed kazati tko će biti iduća
žrtva... To će svakako biti jedna od dviju žena čija ću vam imena kazati...
Ali prethodno bih želio da mi date neko jamstvo u pogledu onih dvadeset
hiljada franaka...
Eto što će on izjaviti. Sasvim slobodno, kao čovjek koji ne želi da ga
netko izigra. Zar on. zapravo nije sve otkrio?
I to ne nekim slučajem, to će on dobro naglasiti pred novinarima.
Komadić papira u posuvratku hlača, naravno! I sve drugo! A samostan?
Tko se samo sjetio samostana? Kašudas, i nitko drugi! Zato mu časna majka
Sainte-Ursule duguje život. I gospođa dʼHautebois koja stanuje u jednom
dvorcu u okolici i koja je veoma bogata...
 Koračao je brzo. Trčao je. Od vremena do vremena bi se okrenuo i
pogledao iza sebe. Ugleda svoju kuću i dućan. Uđe unutra kao vjetar. Imao
je ludu želju da poviče:
– Dvadeset hiljada franaka su moji!
Popne se na polukat. Upali svjetlo. Potrči k prozoru i potegne zastore.
Tada ostade prikovan na mjestu, dok su mu koljena drhtala. Zastori
preko puta su bih širom razmaknuti što se nikad nije događalo. Soba je bila
osvijetljena. Odmah primijeti veliki bračni krevet od orahova drva, bijeli
pokrivač i crvena perina. Vidio se također ormar sa zrcalom, umivaonik,
dva presvučena naslonjača i na zidu povećane fotografije.
Na perini je bila jedna drvena glava.
A usred sobe su stajala dva čovjeka i mirno razgovarala: komesar
Micou i Alfred, mladi riđokosi prodavač iz trgovine.
Soba je zacijelo imala ustajali, zadah jer oni ne samo što su razmaknuli
zastare nego su otvorili i prozore.
– Gospodine komesare... – pozove Kašudas preko ulice, otvarajući svoj
prozor.
– Samo trenutak, prijatelju...
– Dođite... Ja sve znam...
– Ja također.
To nije istina. Nije moguće. Ali ipak, jest. Pogledavši pažljivije jednu
fotografiju, desno od kreveta, Kašudas prepozna onu skupinu djevojaka iz
samostana.
Nagne se preko prozora i opazi pred vratima jednog policajca. Spusti
se brzo niz stepenice i prijeđe ulicu.
– Kamo ćeš? –– poviče mu žena.
Zaštititi svojih dvadeset hiljada franaka!
– Što želite?
– Komesar me čeka...
Uđe u klobučarevu radnju i pređe zavojite stepenice. Začuje neke
glasove. Komesarov glas:
– Otkada vam se zapravo čini da je gospođa Labbé mrtva?
– Sumnjala sam u to već duže vrijeme... Samo nisam mogla biti
sigurna... Ali nakon one ribe...
 Bila je to dvorkinja koju Kašudas nije mogao vidjeti, jer ju je sakrivao
zid.
– Kakve ribe...?
– Sve ribe: haringa, oslić, bakalar...
– Budite jasniji...
– Ona nije mogla jesti ribe...
– Zašto?
– Zato što bi joj od toga bilo zlo... Ima takvih ljudi, što ćete... Meni, na
primjer, maline i rajčice prouzrokuju urtikariju... Jedem ih zato što ih volim,
naročito maline, ali se onda češem čitavu noć...
– Dakle?
– Obećavate li da ću dobiti mojih dvadeset hiljada franaka?
Kašudas na stepenicama osjeti mučninu u želucu.
– Budući da ste nas vi prvi obavijestili...
– Znate, oklijevala sam, jer se čovjek uvijek boji da se ne prevari... A
opet, ja sam također stara žena... razumijete...? Morala sam steći dovoljno
hrabrosti, nego što, da i dalje dolazim ovamo... Mada sam govorila sama
sebi da se on meni, koja radim kod njih već petnaest godina, neće usuditi
učiniti ništa nažao...
– A riba?
– Ah! da, gotovo sam zaboravila... Dakle... kad sam jednom pripremila
ribu za njega i kad sam htjela pripremiti meso za gospođu, on mi je rekao
neka se ne trudim, jer će ona jesti isto što i on... On joj je gore nosio jelo...
– Znam... Je li bio škrt?
– Bio je štedljiv...
– Što želite, Kašudas?
– Ništa, gospodine komesare... Ja sam sve znao...
– Da je gospođa Labbé mrtva?
– Nisam, ali da su časna majka Sainte-Ursule i gospođa dʼHautebois...
– Što mi vi tu pričate?
– Da ih je on htio ubiti...
– Zašto...?
 Čemu mu to objašnjavati, pokazati na fotografiju s djevojkama u dva
reda koje na grudima nose medalju, kada se više ne može nadati da će
dobiti dvadeset hiljada franaka?
A kad bi ih podijelili? Bio je neodlučan, pogleda krišom stanu
dvorkinju, ali shvati da je ona žilava i da se neće lako predati.
– Postojala je i uzica...
– I Kakva uzica?
– Ona koju sam otkrila neki dan dok sam pospremala njegovu
radionicu. Nikada nije htio da mu čistim tu sobu. Ja sam to učinila dok
njega nije bilo jer je sve bilo prljavo. Iza šešira sam opazila neku uzicu koja
se spuštala sa stropa. Povukla sam je i začula isti zvuk kao kad je gospođa
udarala po gornjem podu sa svojim štapom... Onda sam vam napisala ono
pismo...
– Moje odijelo, Kašudas?
– Bit će gotovo, gospodine komesare... A što ste učinili s klobučarom?
– Ostavio sam dva Čovjeka pred vratima od »Café de la Paix« za slučaj
da on prekine svoju partiju karata... Jutros smo primili pismo ove čestite
žene... Preostaje nam još da otkrijemo tijelo gospođe Labbé koje je
vjerojatno zakopano u vrtu ili u podrumu...

Tijelo je iskopano kasnije, ali ne u vrtu nego u podrumu gdje je bilo

zaliveno slojem betona. U klobučarevoj je kući sad bilo mnogo svijeta:
komesar te četvrti, sudac, njegov zamjenik, dva liječnika – jedan od njih
stalni gost iz »Café de la Paix« – ne računajući tu ljude koji nisu imali
nikakva posla i koji su se tu našli Bog sam zna kako.
U kući je vladao neprestani promet, u sve je trebalo zabosti nos, ladice
su bile otvorene i njihov sadržaj ispražnjen, madraci i jastuci rasporeni. Na
ulici, u sedam sati, moglo se izbrojiti više od hiljadu osoba, a u osam sati
žandarmerija je bila prisiljena da silom zadržava bijesnu gomilu koja je
vikala zahtijevajući smrt ubojici.
Bio je tu i g. Labbé, miran i pun dostojanstva, pomalo odsutna izgleda,
s lisicama na rukama.
– Vi ste najprije ubili svoju ženu...
On slegne ramenima.
– Zadavali ste je kao i sve ostale...
 Tada on ispravi!
– Ne kao sve ostale... Svojim rukama... Previše je trpjela... |
– Ili, tačnije, dodijalo vam je voditi brigu o njoj...
– Ako baš želite... Previše ste glupi...
– Zatim ste počeli ubijati prijateljice svoje žene... Zašto?
Slijeganje ramenima. Tišina.
– Zato što su one običavale doći njoj od vremena do vremena, a vi im
niste i dalje mogli govoriti da ona ne želi nikoga primiti...
– Ako vam je baš stalo do toga... Kad se već smatrate toliko lukavi!
Njegov pogled sretne Kašudasove oči i učini se da ga uzima za
svjedoka. Kašudas pocrvenje. Stidio se zbog takve intimnosti koja je nastala
među njima.
– Rođendan... – mogao je Kašudas prišapnuti komesaru.
Rođendan gospođe Labbé koji pada u iduću subotu. Svake godine na
isti dan, sve njezine prijateljice, i časna majka Sainte-Ursule, dolazile su joj
zajedno u posjetu.
Zar nije bilo u planu da one sve budu likvidirane do tog dana?
– On je lud? – zapita direktno komesar, pred g. Labbéom obraćajući se
liječnicima.
– Čujte, Labbé, vi ste lud, zar ne?
– To je prilično moguće, gospodine komesare – odgovori onaj blagim
glasom.
I namigne Kašudasu. Sada je bilo sigurno: namignuo mu je
saučesnički.
Činilo se da kaže::
– Budale... Barem se nas dvojica razumijemo...
I maleni krojač koji je upravo izgubio dvadeset hiljada franaka jer; on
je zaista maločas izgubio dvadeset hiljada franaka – koji su mu zamalo
pripali – nije se mogao suzdržati a da se ne nasmiješi, doduše usiljeno, ali
prijateljski, u svakom slučaju blagonaklono, jer ih je unatoč svemu vezivalo
ono što su zajedno proživjeli.
Ostali, oni iz »Café de la Paix«, su vjerojatno išli s klobučarom u
školu; neki su opet možda s njim dijelili sobu u kasarni.
A. Kašudas je takoreći dijelio zločin.
To ipak znači drugačiju intimnost!

Mart 1947.
NEKI GOSPODIN BERQUIN
 U KOLIMA su bili muškarac, žena i dvoje djece – muž je bio poslovni
drug jednog zastupnika tržnice Halles – i svi zajedno išli su u jedno selo u
okolici Elbeufia da bi prisustvovali tetkinom pogrebu. Kiša ih je pratila sve
od Pariza ali je pljuštalo sve jače kako su se približavali Normandiji. Brisač
stakla je radio na mahove: već bi se činilo da će se potpuno zaustaviti, zatim
bi opet sporo krenuo i za neko vrijeme stekao je svoj ujednačeni ritam,
ostavljajući na staklu mokre brazde.
Od nekog vremena cesta je prolazila među mračnim drvećem; Dva ili
tri puta, kad je bila gotovo ravna, opazili su stražnje svjetlo prvog
automobila. Ovaj nije vozio osobito brzo. Srednjom brzinom. Ali nije se
moglo reći da juri.
I upravo, dok su tako mogli razaznati maleno crveno svjetlo na
priličnoj udaljenosti, otprilike jedan kilometar, učini im se da je to svjetlo
skrenulo na neobičan način na mjestu gdje je cesta opisivala veliki zavoj.
U tim se prilikama nema mnogo vremena za razmišljanje. Bidus – tako
se zvao vozač drugih kola – najprije pomisli da se prvi automobil malo
zanio u desnu stranu zbog klizave ceste i da je ipak uspio prijeći zavoj.
Žena mu nesvjesno stavi ruku na podlakticu.
Nije se gotovo ništa vidjelo od mlazova kiše. Zamalo su prošli pokraj
njih. Muž i žena u isto vrijeme opaziše u jarku prevrnuti automobil kojega
je upaljeni far čudno osvjetljavao travu u razini zemlje. U tom je prizoru
nešto neprilično, gotovo nepristojno, kao da se pred njima nalazi čovjek
koji je navukao hlače na glavu.
– Bilo bi bolje da kreneš – reče ona. – Zbog djece...
Ali on je već zakočio. Sada on odgovori:
– Ostani s njima...
Kad se našao vani, začuje jednolični šum kiše i brujanje svog motora
koji je stajao upaljen. Zašto je oklijevao da se približi? Čovjek bi pomislio
da se boji. On pozove, kao neko dijete u pomrčini:
– Hej...
Noge i donji dio hlača su bili mokri od korova koji je pri svjetlosti
farova bio blijedozelene boje.
 – Trebate li nešto?
Tišina koju je kiša još više naglašavala umjesto da je prekine, bila je
zapanjujuća. Bidus se vrati svojim kolima da uzme električnu svjetiljku i
prošapće:
– Nitko ne odgovara,
– Reci tata...
– Pst...! ispavaj te, vi tamo... Ostavite oca na: miru…
Kad je električna svjetiljka obasjala okolinu automobila, pokraj njega
se ukaže jedan čovjek koji je sjedio na zemlji. Taj je čovjek gledao Bidusa.
Gledao ga je mirno, kao da o nečem razmišlja.
– Jeste li ranjeni?
Onaj ga je i dalje promatrao bez riječi, nezadovoljan, reklo bi se, što ga
ometaju u njegovim razmišljanjima. Drugi se vozač još približi i tada opazi
da glava tog čovjeka ima neki čudni oblik, da mu nešto visi o desnom uhu,
nešto što je bio komad kože s kosom.
– Osjećate li bolove?
Je li ga ranjeni čuo? Ovaj ga je i dalje promatrao savršeno ravnodušno,
kao da prati svoje unutrašnje sna trenje.
– Ostanite ovdje... Ne mičite se... Potražit ću pomoć... Ima li još koga u
automobilu?
Vidjeti neko vozilo s kotačima u zraku ostavlja jak utisak, pogotovo
kad smo navikli gledati to vozilo u normalnom položaju. Onaj je čovjek
vjerojatno čuo pitanje. Pogleda automobil oko kojega su se svjetlucali
komadići stakla i slegne ramenima.
– Odmah se vraćam...
Bidus dođe do žene i promrmlja:
– Čini mi se da je dobio dobar udarac...
Zatim se polako uputi kolima po cesti dok na lijevoj strani, jedva na
dvije stotine metara, nije ugledao jednu kuću.
Bilo je hladno. Sve je bilo mokro i studeno. Ljudi iz kuće nisu
odgovarali, ali se uskoro pomakne jedan zastor. Djeca su neprekidno
zapitkivala. Napokon dijalog započne kroz otvoren prozor.
– Dogodila se nesreća... – poviče Bidus.
– Dogodila vam se nesreća?
 – Dogodila se nesreća... Tamo.... Nešto dalje...
Trebalo se derati. Koliko je vremena prošlo prije nego su se otvorila
vrata seoske gostionice? Sprijeda je bila benzinska pumpa, a straga štala.
– Vječno taj zavoj! – uzdahne čovjek koga su maločas probudili.
Obukao se i navukao gumene čizme.
– Trebalo bi telefonirati po liječnika...
–– To bi bilo moguće, kad bih ja imao telefon... Ispije čašicu
jabukovače na svom vlastitom šanku i prije nego što će izići upali stajski
fenjer.
– Ima li mrtvih?
– Ne vjerujem... Mislim da sada mogu nastaviti put?
– Ah! ne, samo bi još to trebalo...! Morate mi pomoći... Ili ću onda i ja
dignuti ruke...
Među dvojicom neznanaca koji su išli po cesti povede se razgovor o
tetkinom. sprovodu, o vozačima koji već godinama bjesomučno ulaze u taj
zavoj.
– Gle,..! Pa taj je ostao na istom mjestu...
I dalje s jednako zamišljenim ili zabezeknutim izgledam. Lice mu je
međutim bilo pokriveno krvlju, bilo je potpuno crveno, ali to onog čovjeka
nije uopće brinulo.
– Možete li hodati?
Podigne se uzdišući i morali su ga podržati, jer je posrtao.
– To... To... – započne on čudnim glasom.
– U redu...! Prihvatite mi se za rame...
Omanji, plećati čovjek, dobro obučen, srednjih godina.
– Čujte, vi tamo...
Glas je dopirao iz prevrnutih kola od kojih su se udaljavali: ženski
glas!
– Ne mislite me možda ostaviti na cjedilu? A taj klipan ništa ne govori
i odlazi ostavljajući me u sosu...
Kroz vrata automobila proviri duga ženska noga. Po haljini i svilenim
čarapama bilo je krvi.
– Ne vucite tako grubo... Ne tako.... Zar ne vidite da me to boli...?
 Kad su je izvukli iz auta, ona pokuša stajati na nogama, ali se ubrzo
sruši na bok stenjući:
– U božju mater! Čini mi se da sam nešto slomila…

Žena koja je držala malu seosku gostionicu je zbog djece pozvala u

kuću ostale članove porodice Bidus. Imala je plavu kosu, svijetle oči,
goleme a lelujave grudi. Sumornim glasom reče:
– Tako je svakog tjedna...
Dva muškarca uđoše noseći mladu ženu koja je bila potpuno pri
svijesti i nije ih prestajala grditi. Onaj je čovjek išao za njima, koža s
lubanje mu je, visjela o jednom uhu, lica crvenog od krvi, dok mu je na licu
i dalje bio odsutan izraz, kao kakvom mjesečaru.
– Ne gledajte, djeco...
Ponovo se riječ povede o pogrebu zbog kojega porodica Bidus mora
krenuti, o liječniku koji stanuje šest kilometara odatle, ne sasvim na glavnoj
cesti – treba naglo skrenuti udesno nakon jednog kilometra i sići na
sporednu cestu – i koji više nije rado dolazio, jer mu se događalo da po
dolasku više ne nađe nikoga pošto bi ranjeni ljudi sami otišli, pa je on
uzalud gubio vrijeme i trud.
– Obećavam vam da ću govoriti s njim... Ako bude potrebno vratit, ću
se s njim....
Mlada žena – jer je bila mlada – je gotovo posvuda imala ogrebotine,
možda i koju slomljenu kost, ili, kako se to kaže, unutarnje kontuzije. Kad
su joj htjeli natočiti čašu jabukovače da joj podignu moral, ona brzo odvrati:
– Ah, ne, hvala... Dosta sam pila s njim...
Oni iz drugog automobila su otišli. Pogriješili su put, ali su napokon
ipak pronašli liječnika. Nakon toga su nastavili vožnju s djecom na
stražnjem sjedištu koja su bila veoma nemirna zbog minulog događaja, dok
je gospođa Bidus svaki čas ponavljala:
– Prebrzo voziš, Viktore...
Po naredbi liječnika, u gostionici su morali ugrijati vodu. Žena se
onesvijesti dok su joj šivali ranu. Što se onog čovjeka tiče, njemu su
povezali glavu, stavili ga u krevet gdje je zaspao, ili je zapao u komu, to se
nije moglo tačno utvrditi.
 Obadvoje su ih stavili u isti krevet, u krevet gazde i njegove žene, koji
je još bio mlak od njihove topline.
– Elbeuf neće poslati ambulantna kola prije sutrašnjeg jutra... Neka
dotle ostanu kod vas... Učinio sam sve što je bilo moguće... Kad dođem
kući, telefonirat ću žandarmeriji...
Slabašne električne svjetiljke loše su osvjetljavale kuću kojom se širio
zajednički miris gostionice i štale.
– Što mislite, ima li frakturu lubanje?
– To ćemo vidjeti sutra... Neka oni samo spavaju dotle...
Maleni. liječnikov automobil krene šiban mlazovima kiše. Gazdina
žena ode u krevet svoje starije kćeri, dok je gazda zadrijemao u naslonjaču.
U dva sata izjutra, netko zakuca po prozorskim kapcima. Bila su to dva
žandara na biciklu kojima je za početak trebalo ponuditi čašu jabukovače
jer su im na licu mokrom od kiše usne već bile pomodrjele. Hodajući po
kući ostavljali su mokre tragove.
– Da li vam je rekao tko je?
– Nije ni riječi prozborio...
Čovjek je spavao, glave omotane zavojem koji je sličio na istočnjački
turban.
– Zaudara po alkoholu.... – reče žandar koji, je upravo iskapio dvije
velike čaše.
– Može biti. Dali smo mu da popije kad je došao...
Pretražili su mu džepove. Našli su novčanik i legitimaciju koja je
glasila na ime Joseph Berquim, geometar iz Caena, Calvados.
Da bi umirili savjest, žandari odoše pogledati prevrnuti automobil,
zabilježiše njegov broj u notes kojem je kiša omekšala stranice, i odoše.
Umorni vlasnik gostionice se otišao opružiti kraj svoje žene u krevetu
gdje ih. je sad bilo troje sa starijom kćeri koju čitava ova zbrka nije nimalo
uznemirila.
U velikoj su sobi jedino ostavili petrolejku, onu koja im je služila kad
je netko bio bolestan.
Svi su spavali kao zaklani. Liječnik je ponovo otišao u krevet pošto je
telefonirao u Elbeuf i žandarmeriji. Jedan od žandara koji bi nešto zaradio
dajući informacije lokalnom listu javio je telefonom ono što je znao.
 U koje se vrijeme onaj čovjek probudio iz svoje tupe malaksalosti?
Vjerojatno oko četiri ili pet sati izjutra. Koliko vremena je ostao sjedeći u
tom nepoznatom krevetu u kojem je spavala jedna žena, promatrajući
okolinu koja mu se možda učinila nestvarna? Je li mislio na drugu sobu u
kojoj je morao biti, na drugi krevet, drugu ženu koja je inače zauzimala to
mjesto pod pokrivačima kraj njega?
Činjenica je da nije proizveo nikakav šum. Petrolejka nije davala
dovoljno svjetlosti da bi se mogao vidjeti u iskrivljenom zrcalu koje je
visjelo poviše komode. Ako je popipao glavu, vjerojatno mu se učinila
strahovito velikom zbog svih naslaga zavoja koji mu ne bi dopustili da stavi
bilo kakav šešir.
Bilo kako bilo, uspije mu da se potpuno sam obuče, da bešumno siđe
stepenicama od kojih su bar dvije morale zaškripati i da povuče lanac s
vrata.
Je li prije odlaska, po posljednji put pogledao, pri svjetlosti petrolejke,
mladu plavokosu ženu koja je imala dvije trake flastera na licu i jednu na
sljepoočnici i koja je, u snu, djevičanski otkrila jednu dojku?
Vlasnik gostionice je otkrio stvar kad je ustao, nešto poslije pet sati, da
pomuze krave.
– Kidnuo je… – obavijesti on ženu i kćer koje su se oblačile.
Probudili su plavušu.
– Čujte... Vaš muž….
– Moj muž?
– Pa gospodin s kojim...
– Moj Bože! Što me boli glava... Zašto me budite...? Ostavite me na
miru s tim tipom...
Bilo je bolje da starija kćer iziđe jer ima stvari koje jedna djevojka ne
treba čuti, pa makar i ona vodila krave biku.
– Zar ga niste poznavali?
– Tek od jučer navečer u deset sati... Da sam znala...! Kad samo
pomislim da sam imala vlak u jedanaest i trideset i tri...
A Strpali su ih u isti krevet, u bračni krevet!
– Bilo je to u Mantesu... Imala sam još sat vremena do polaska vlaka za
Caen, gdje sam plesačica u baru Boule Rouge... Upravo sam jela u malom
restoranu blizu željezničke stanice kad je ovaj tip...
Mali restoran zidova obojenih kričavom ljubičastom bojom, s
pocinčanom tezgom i vlasnikom zasukanih rukava.
– Bio je veoma uzbuđen... Baš je dolazio iz Pariza gdje je bio radi
preuzimanje novih kola. Mislim da je već tada bio popio koju... Opazio je
moj kovčeg... Upitao me kuda idem i kad sam, mu rekla Caen... Molim vas
da me pustite da spavam...
Ostalo će ispričati kasnije, ako to netko bude tražio. Žene koje plešu na
mjestima kao što je Boule Rouge bolje poznaju muškarce nego itko drugi.
Bio je. veoma uzbuđen. Bio je sretan, na vrhuncu radosti, zbog novih
kola. A također vjerojatno i zbog toga što je jednom konačno bio potpuno
sam.
Da nije bio potpuno sam, ne bi došao nešto založiti u malu krčmu s
ljubičastim zidovima, nego bi otišao u kolodvorski bife ili u neki bolji
restoran.
A da nije još popio koju...
Šta joj sve nije pričao putem:..! Baš svašta… Onako, slušajući ga kako
govori, bio je izvanredan... A tek smiješan... Pa i dok je upravljao autom
ponašao se kao gimnazijalac tako da je svaki čas trebalo desnu ruku ponovo
odmicati na volan...
– Ipak je dobio dobar udarac! – reče gazda gostionice koji je muzao
kravu u štali gdje su žena i kćerka također svaka – svoju.
–– Samo se pitam;^uda je mogao otići...
Saznali su to nešto kasnije, čovjek je potpuno sam, s velikim zavojem
na glavi, koračao duž česte. Sreli su ga radnici iz krečane i jedan željeznički
službenik koji je prolazio na biciklu. Išao je ravno u kišnoj zori koja se
javljala, ne gledajući ni u koga.
Na sedam kilometara se nalazilo jedno selo s malenom kavanom, preko
puta željezničke stanice, koja se rano otvarala. Vlak iz Elbeufa je upravo
bio stigao. Na jednom je stolcu bila hrpa svježih novina.
Čovjek je bio tu. Pio je kavu. Sve rani gosti koji su dolazili ovdje na
kavu promatrali su ga zbog njegove glave omotane zavojem, a on, turoban,
kao da ih nije primjećivao.
– Mogu li uzeti novine? – upitao je plašljivo, dok mu je ruka stajala na
još svježoj hrpi štampe. Bile su to novine »Nouvelliste dʼElbeuf«.
 Plavuša je još spavala. Liječnik je otvorio ordinaciju. Ambulantna su
se kola zaustavila blizu mjesta nesreće.
– Pročitao je novine, zatim je izašao pošto je platio... Otišao je lijevom
stranom...
Bilo je lako pronaći njegov trag zbog velike bijele glave. Išao je po
selu. Skretao je, čas tamo, čas ovamo. Nije se nikome obraćao. Novine su
mu virile iz džepa.
A u novinama je bio člančić, plod žandarovih mudrijanja:

Noćas je jedan automobil dolazeći iz Pariza skliznuo sa ceste negdje u

visini brežuljka Méchin. Kola su se prevrnula i što lakše što teže ranila dva
ugledna građanina iz Caena, Josepha Berquina, geometra, i njegovu ženu,
gospođu Berquin, kojima su kasnije ukazali pomoć...

Poslije ambulantnih kola stigao je taksi, ovaj put iz Caena, s jednom

ženom koja je postavljala pitanje za pitanjem, čas agresivnim čas
sumnjičavim tonom.
– Jeste li sigurni da je otišao ovuda?
Sigurno ili ne, trebalo je muke dok bi se otišlo od nje. Ljudi koji
doživljavaju neku nesreću često zaboravljaju da druge očekuju njihove
svakodnevne dužnosti i da krave i dalje daju mlijeko unatoč ljudima koji su
razbili njušku u nekom zavoju i koji koriste priliku što drugi spavaju da bi
magli odmagliti.
– Otišao je ovuda, da, gospođo...
– Pio je, zar ne?
– Ne znam, gospođo.
– Niste osjetili da smrdi po alkoholu?
Ova nije skretala s puta. Nije ni začas izgubila trag. Slijedila ga je, u
taksiju, dajući od vremena do vremena znak šoferu da stane.
– Recite mi, dobri ljudi, jeste li možda opazili čovjeka koji...
I trag bijelog zavoja se mogao naći uzduž čitavog puta.
– Neki tip koji je bio ma sajmu... – govorila je plavuša u istom
trenutku. – A on mi je bio naučen na to. Kladim se da je to bio prvi put što u
autu vodi neku drugu ženu osim svoje...
 Još uvijek su tražili čovjeka s glavom mumije koji sve od trenutka
nesreće nije progovorio dvije riječi, osim kad je naručio kavu i kupovao
novine.
Žandarmerija je pošla u potragu, ali taksi gospođe Berquin je sačuvao
prednost i pobijedio u ovom natjecanju: stigla je tačno u trenutku kad su,
blizu mlina, na pet stotina metara od sela, iz rijeke izvlačili neku tamnu
masu.
–•To je zaista on – objavi žena.
I, budući da je utopljenik lagano pomakao kapcima, ona nastavi
drukčijim glasom:
– Joseph...! Joseph...! Čuješ li me...? Zar te nije stid…?

Pravio se da je mrtav sve do bolnice kamo su ga dovezla ambulantna

kola koja su konačno ispunila svoj zadatak..
– Kasnije, gospođo... Molim vas, ostavite ga na miru... – molili su
liječnici.
Moglo se još pretpostaviti da ima frakturu lubanje. On se još mogao
nadati da ima frakturu lubanje i promatrao ih je dok su ga pregledavali
gotovo preklinjućim pogledom.
Ali nije imao ništa osim – prema onome što je stajalo u izvještaju –
kontuzije na koži glave.
Zato su ga predali ženi.
Ova je već telefonirala svom zastupniku u Caen i svom
osiguravajućem zavodu zbog naknade što ju je tražila plavuša.
I kad je svijet kasnije, praveći aluzije na utapljanje, govorio o potresu
koji je nastupio kao posljedica one nesreće s automobilom, gospođa
Berquin bi odlučno odvratila:
– C, c, c... Recite jednostavno da se stidio...!
Ili još jednostavnije rečeno, zar se čovjek sa zavojem nije bojao? Bilo
kako bilo, bio je dovoljno pametan da to nikad ne prizna i jedino bi zanjihao
velikom glavom, glavom koja je ostala izobličena.
On je bar imao jednu svoju noć!
A ima toliko ljudi koji je nikad neće imati...
28. augusta 1946.
PRISTANIŠTE BUENAVENTURA
 KADA je Francuz gurnuo vrata od zarđalog metalnog pletera protiv
komaraca nije još bilo ni devet sati ujutro, a ipak je njegov žućkasti platneni
kaput već imao ispod pazuha dva velika znojna polumjeseca. Kao i uvijek,
vukao je malko lijevu nogu. Također kao uvijek, izgledao je ljut; gotovo
prijeteći zabaci na zatiljak slamnati šešir koji je, s malim rupicama za
zračenje, sličio na tropski šljem.
Nikoga nije bilo u predvorju hotela. Nikada tu nikog nije bilo: crno
obojena drvena tezga, iza nje prazni pretinci iznad kojih su visjeli ključevi,
a lijevo, pokretni stalak pun razglednica potamnjelih od vlage.
Francuz nije dozivao. Dobro je poznavao kuću. Obiđe željezni stup,
uđe u veliku dvoranu koja je, sa širokim udubljenim prozorima, ličila na
akvarij.
Drugi je već bio za automatom, u koji je jedan po jedan gurao žetone,
očiju uprtih u mali otvor gdje su se, ovisno o sreći, pojavljivale trešnje,
šljive ili limune.
– Zdravo! – promrsi Francuz, više kao uvredu nego iz uljudnosti.
Iz radio-aparata je neki glas odnekud škripao uz mnogo stranih
šumova. A crnac Joe trljao je prljavom krpom čaše.
Brod je bio još daleko, u ušću rijeke. To je bilo očito, iako ga nisu
ugledali. Da li se uopće nešto jasno vidjelo u ovoj prokletoj zemlji, gdje se
magla tako priljubljivala uz okna, da su od toga postajala neprozirna.
– Viski, Joe...
I doda, kao neku prijetnju, jer drugačije ništa nije ni mogao:
– Ovaj put neka me objese za noge ako se ne ukrcam...
Već je dvadeset godina najavljivao to isto gotovo istim riječima, kad
god bi neki francuski brod pristajao u Buenaventuri – to jest jednom
mjesečno. Dvadeset godina bi u te dane dolazio već izjutra iz drvenog grada
koji je bio prilično udaljen, a nije se mogao vidjeti iz hotela. Poneki bi put
donosio i kofer.
– Kad mi je dosta, onda je dosta...
Joe izmjeri viski u svijetloj metalnoj kupi i gurne čašu preko tezge.
Drugi je čitavo to vrijeme buljio u trešnje, šljive i limune koje su se ukočile
na kazalu automata.
Još nije ništa izustio. Čemu? Radio je cvrčao kao kotlet na vatri od
ugljena. Bilo je odviše prostora oko trojice muškaraca, crnca i dvojice
bijelih, koji su svaki za sebe nastavljali svoj makinalni život.
A brod, putničko-teretni, kao i obično, predvođen motornim čamcem
pilota, lagano je krčio put po vreloj magli i kroz vodu koja je ličila na glib.
– Mnogo zrna, Joe?
Zrna kave. Ne puščana ili mitraljeska. Jer u Buenaventuri brodovi koji
dolaze iz Čilea, Perua i Ekvadora pristaju samo da bi ukrcali kolumbijsku
kavu. Na prste se mogu nabrojiti putnici koji se zaista iskrcaju ili ukrcaju.
Zrna kave su važna. Toliko zrna znači toliko sati zadržavanja. Dva sata…
Deset sati... Već prema tome.
Nakon toga nema više ničega osim golih zidova hotela, bijelo
okrečenih, velikih sirovih zidova, stepeništa, željeznih stupova, otvorenih
vratiju u sobama gdje kreveti nikoga ne očekuju.
– Isto, Joe, ma koliko bilo gadno!
Uvijek dvojica započinju da bi ušli u štimung. A Joe je objašnjavao:
– Imaju da ukrcavaju najviše dva sata... Jedva ćemo ih i vidjeti...
– Otići ću s njima... Kladim se da poznam kapetana...
Francuz je poznavao sve kapetane. Kako ih ne bi znao?
– U zdravlje, Pedro... Ako isprazniš pinku, ti plaćaš...
I drugi je neprekidno igrao. A oko njih su bili stolovi, sa stolnjacima,
čašama i svime što je potrebno da se posluži jelom najmanje stotinu osoba,
stotina koja nikada neće doći. I kreveti, u sobama, gotovo za isto toliko
hipotetičnih putnika.
Što bi uradili kad bi ih se iskrcala toliko da se kuća ispuni? Plahte mora
da vonja ju po plijesni. U kuhinji nema zaliha, Nema čak ni kuhara.
Sve to nije ličilo na pravi hotel kao što ni luka nije ličila na stvarnu
luku. Doduše postojao je mol, sa stupovima i blokovima betona. Postojalo
je skladište, neka vrsta barake od dasaka prekrivena valovitim limom.
Postojale su čak i tračnice, začetak željezničke stanice koja nije nikada
dovršena, i oko svega toga nered pustog zemljišta iznad kojega se uzdizao
hotel.
 Grad je bio nešto dalje, nekoliko kilometara pozadi Nije se vidio. Nije
se moglo ni slutiti da se on tamo nalazi. A svuda uokolo vrela magla,
ljepljiva, tako gusta da se ne zna je li to kiša ili nije.
–Dobivaš li, Pedro? – rugao se Francuz.
A Pedro bi ga mračno pogledao prije nego što bi nastavio svoju
samotnu borbu protiv automata.
Bio je tu jedan pleteni stolac-ljuljačka u kojem se Francuz poče ljuljati.
Stolac je škripao. Ventilatori sa stropa su škripali. Radio je škripao.
A taj prokleti brod će pristati, s ljudima koji neće imati što da rade dva
sata ili deset sati – to će ovisiti o broju zrna – i koji pe preplaviti kuću.
Dvije trešnje... Tri šljive.... Čas je lijeva Pedrova ruka bila puna
zlaćanih žetona, čas se praznila.
– Iz New Yorka javljaju da je José Amarillo, bivši paragvajski diktator,
jučer stigao u ovaj grad, gdje je dao intervju predstavnicima štampe. Bivši
predsjednik namjerava kupiti posjed u Teksasu i posvetiti se uzgoju...
Radio je to izgovarao, a Francuz zaškripi:
– Čuješ li, Pedro?
Pedro je još uvijek igrao, podjednako umornog i divljeg pogleda; kad
mu ponestane žetona, približi se šanku i obrati se crncu:
– Daj mi pedeset komada... I zeleni mentol...
Jedan je ispijao viskije, a drugi zeleni mentol.
Obadvojica su bili gojazni, od onog žutog i mlohavog sala što ga
stvaraju boravak u tropskim predjelima i loše funkcioniranje jetre. Obojica
su bili odjeveni u žućkasto platno koje predstavlja uniformu južnih zemalja.
Igrač je bio crnokos, plavih obraza zbog loše obrijane brade, s krvavo
crvenom kravatom na bijeloj košulji.
Taj brod, koji stiže u tačan dan, u tačan sat, bio je uobičajena prijetnja,
nedoličan prekid zatišja, za koje su zatim bili potrebni sati ili dani da opet
poprimi svoju učmalost.
– Možda će biti zgodnih djevojaka –– smijuljio se Francuz.
Neki su ga zvali Profesor. Drugi Doktor. Neki opet Robijaš, jer je
nekoć kružio glas da je bio pobjegao iz Cayenne prije nego što je našao
utočište u Kolumbiji.
 – Jesi li čuo Pedro…? Jose Amarillo kupuje sebi posjed u Teksasu i
prima američke novinare... Isto, Joe… Amarillo koji se povlači iz poslova,
je li…! Pošto se obogatio... I ja, koji ću večeras da definitivno napustiti ovu
gadnu zemlju da povučem na selo u Tourainu...
Brod je bio gotovo priljubljen uz kej. Posljednji zvukovi manevriranja
i, kroz mutna okna, nazirali su se obrisi putnika nagnutih preko ograde...
– Čuj, i vidjet ću Pariz…! I možda sretnem Iturbia koji ima svoju kuću
u aveniji du Bois...
Još jedan diktator. Diktator koji je jedva umakao vješanju, ali koji je
sebi osigurao zgodne pozicije za povlačenje i koji je sada organizirao
konjske trke u Longchampu.

Ti, koji čak ne uspijevaš da izvučeš iz pinke!

Dvije trešnje... Dvije šljive... Tri limuna...

Brod je bio uz kej. Moglo se vidjeti malu grupu koja je išla prema
hotelu, dvije žene u svijetlim haljinama, nekoliko muškaraca.
– Časna riječ, izvukli su kišobrane...
Jer je kišilo. Ili, ako zaista nije kišilo, magla je vlažila baš kao i kiša.
Žene, na visokim peticama, birale su gdje da stave noge u kaosu ostataka
građevnog materijala koji je vodio do hotela. Urođenici su započeli
ukrcavati zrna kave, koju su nosili na šiji, zalijećući se, kao plesači na
užetu, preko uske daske koja je povezivala lađu sa zemljom.
– Kunem ti se, Pedro, da ovaj puta, ako kapetan bude imao imalo
simpatičnu njušku, nestajem iz tvoga svijeta....
Svijet koji je strahovito vonjao po praznini, praznini hotela, prevelike
blagovaone, sa svim stolovima i stolicama, po praznini soba, kreveta,
ormara koji ničemu ne služe, po praznini luke gdje se nalazio, samo taj mali
crni brod kojeg će za cigla dva sata natovariti zrnima kave prenijetim na
ljudskim leđima, po praznini nedovršene željezničke stanice, tračnicama
koje nikuda ne vode.
– Žetone, Joe...
Igrač je bio također gojazan, ali ne od istog sala kao Francuz. Nekako
od tečnijeg sala, više uljastog, aristokratskog. Pravo južnjačko salo, žutog i
plavkastog odsjaja.
 – Isto, Joe, prije nego što stignu, te dame i gospoda...
Jer on će im zaigrati svoju sitnu komediju, uvijek istu, onu koju je
nepromijenjenu davao pri prolazu svakog broda.
»Francuz, dame i gospodo, vama na službu... Već dvadeset godina u
ovoj zemlji koja liči na spužvu u raspadanju i koja... «
Koliko li će to donijeti viskija? Uostalom nisu bili toliko ni važni
viskiji. Nije interes gurao Labra – jedino ime pod kojim su ga znali – već
prije potreba da se očeše, o svoje ljude, da čavrlja, da paradira, da ih zadivi
ili da ih rastuži.
»Doista se pitam neću li otići s vama. Priznajte da bi to bilo smiješno!
Bez prtljage. Treba li meni prtljaga?«
Govorio im je i o gorim stvarima nego što je boravak u drvenim
kućama gdje se vode borbe sa štakorima, golemim žoharima, škorpionima i
zmijama.
Jedno s drugim – njegovo mjesečno čišćenje!
»Pitajte ovdašnje ljude što misle o Labrou, ukoliko nađete nekoga koji
bi mogao misliti...«
Pio je. Nepobitna činjenica da još živi. I da, ne radeći ništa određeno,
svako veče uspijeva da bude pijan.
– Evo ih, Pedro...!
Drugi je još uvijek igrao, uporan, srdita pogleda, i od vremena do
vremena odlazio po nove žetone do šanka gdje je jednim pokretom trusio u
grlo zeleni mentol.
– Starija je malo uvela, ali bi mlađa još mogla poslužiti…
Zanimljivo, brodom je stjecajem okolnosti stigla jedna zgodna
djevojka i neka zrela dama. Kao i uvijek još poneki više-manje smiješan tip.
– Tražit će razglednice, vidjet ćeš!
Tražili su ih. Bilo ih je desetak koji su u pristaništu razgibali noge i, u
skladu s ritualom, od njih deset jedan bi obično htio kušati domaću kuhinju.
To se ticalo Kineza koji je ujedno vršio dužnost šefa sale i kuhara koji
je raspolagao samo konzervama.
Bjesomučni Pedro je još uvijek igrao. Brodski će oficiri stići posljednji
– već prema njihovu običaju – po putnike, kao što se ide na livadu po ovce.
 – Ako kapetan ima dobru njušku – ponavljao je Labro – kidam s njima,
i to zaista, ovaj puta...
Iz predvorja, kamo se crnac smjesta požurio, čulo se:
– Pardon, gospodine, možete li mi reći...
– Da li se mogu nabaviti...
Radio je još uvijek škripao. Kišna magla je postala jasnija, što u ovoj
zemlji znači žutija, ali providnija. I toplija. Tako da se zidovi znoje.

Tri trešnje... Dvije šljive... Tri limuna...

»Naravno, gospođo, ja sam Francuz... I više je nego vjerojatno da

ćemo zajedno prelaziti ocean... To je vaš muž...? Drago mi je... Mudra
glava... Dva viskija, Joe, i nešto blaže za gospođu.
Drugi, Pedro, još je žešće igrao, a kako je mašina načas progutala
zalihu žetona, uputi se prema šanku.
Žetoni i zeleni mentol...
Za to vrijeme neki maleni okrugli gospodin, jedan od putnika, približi
se aparatu i ubaci novčić u otvor.
– Pardon... – promrsi Pedro zauzimajući opet svoje mjesto.
– Ali...
– Igrao sam prije vas.
Sitni gospodin, zatečen, proguta pljuvačku, uzmakne, ostade na mjestu
da pričeka na red, i ne sumnjajući da je i sama njegova prisutnost izazovna.

Trešnje... limune... šljive... Dvije šljive; jedan limun... Dva limuna, tri
šljive...

»Razumijete, moje dame da za tipa kao ja...

Francuz je govorio. Drugi je igrao. Ostali, neznanci, nametljivci,
prolaznici koji su se tek iskrcali i koji će se ubrzo ponovno ukrcati, bili su
više-manje uljudno usluženi onime što su naručili, ukoliko je toga bilo u
kući.
U Pedrovu je pogledu bilo nešto tvrdo, napeto, i svaki put kad bi
okrenuo ručicu automata njegove su bjeloočnice postajale nepokretne kao
da mu sudbina ovisi o malim, obojenim sličicama koje će se pojaviti.
 Morao je otići do šanka po nove žetone. I uz put popiti zeleni mentol.
Koliko god je to brzo i brižno učinio, sitni je gospodin uspio ubaciti žeton u
otvor.
– Ne, gospodine – prozbori.
– Pardon?
– Kažem ne... To je moja partija…
– Pokazat ću ja vama...
– Ništa od toga...
U njegovu je pogledu bilo toliko strasti, toliko gotovo dramatske
odlučnosti u njegovom stavu, da se sa svog mjesta za Francuzovim stolom
uplela ona zrelija dama.
– Grégoire... Kad je već taj gospodin bio tamo prije tebe!
– I Grégoire se povuče. Samo sada se i on zagrijao za igru trešanja,
šljiva i limuna. Čekao je svoj čas, zabrinutim izrazom djeteta koje je
isključeno iz zabave. Pratio je pokušaje, u sebi brojio žetone koji su
preostali u ruci onoga koji je igrao.
Bez buke, neprimjetno, uputi se prema šanku.
– Dajte; mi ih dvadesetak – poluglasno reče Joeu.
Pedro je izvukao četiri komada, ali ih je opet izgubio.
Jedna trešnja, jedna šljiva, jedan limun... Ruka je bila prazna... Je li
bio svjestan opasnosti...? Je li pratio potajni manevar svog suparnika...?
Umalo te nije naručio da mu Joe donese žetone, da se ne bi micao s mjesta,
ali bio je i žedan...
Vrlo brzo se udalji. Samo načas je okrenuo leđa. Sitni je gospodin bio
također hitar, i živo je želio, okušati sreću!
Vremena tek toliko da se zeleni mentol prinese usnama, kad Pedro
uzdrhti; blijedio je, postajao tamno žut, me htijući da vjeruje svojim ušima.
Iza njega se čula buka koju je Pedro iščekivao već tjednima, mjesecima,
pobjedničko kotrljanje žetona, svih žetona nakupljenih u utrobi mašine, i
koji su se, prepunivši zdjelicu, rasuli do sredine sale.
– Gledaj, Paulino...
Pedro je odložio čašu. Pedro se okrenuo. Njegova ruka, iznenada tvrda
kao čelik, spusti se na rame čovječuljka koji se saginjao, i zausti reskim
glasom:
 – Ne, gospodine...
– Pardon?
– Kažem ne...
– Nećete ustvrditi da nemam pravo...
– Ne, gospodine. Hoćete li mi vratiti mjesto...
– Ali...
– Kažem da vratite...
– Grégoire – uplete se Pauline – zašto inzistiraš?
– Ali kada sam dobio! – poviče Grégoire kome zbog svega toga gotovo
navriješe suze na oči.
– Pa šta onda? Budući da je gospodin...
– On je igrao, i ja sam igrao... On je izgubio a ja sam dobio...
Ono što se tada dogodila bilo je tako munjevito, da su svi u sali,
računajući i sudionike, ostali zatečeni. Jedna ruka, Pedrova, se diže, brzo se
sruči na lice sitnoga gospodina, a tupi zvuk ćuške odjeknu u praznini
goleme prostorije s udubljenim prozorima.
Uostalom odmah zatim Pedro je opet postao gentleman, izgovori
oporim i muklim glasom:
– Izvinjavam se…
Baci pogled na aparat. Nogom gurnu po pločicama poda nekoliko
žetona.
– Nisam vas smio ošamariti... Ali vi, vi niste smjeli...
Sada je govorio kao za sebe, veoma brzo, gotovo tiho.
– Jer ovaj je aparat moj, razumijete li... I jer...
Nije dovršio, žurno iziđe, i čulo ga se kako se uspinje stepenicama na
prvi kat, gdje su otvorena vrata vodila do labirinta praznih soba.

– Kladim se, gospođo, govorio je sarkastično Labro, da vi ništa od

svega toga ne razumijete.
– Ima li tu što da se razumije?
– Taj tip…
– Zaista je tip!
– ... nije ono što vi mislite...
 – To je neki prostak ili luđak.....
– Dakle, svi smo mi više-manje ludi, ovdje u svakom slučaju... To je
bivši diktator...
– Što kažete?:
– Da, gospođo... A postoji nekoliko tisuća ljudi...
– Kako?
– ... od rodbine onih koje je dao strijeljati dok je bio na vlasti, kažem
ima nekoliko tisuća ljudi koji bi skupo platili da saznaju gdje se on nalazi...
– Ne vidim što...
– Nije važno...! Isto, Joe... Za to vrijeme su neki od njegovih kolega...
– Kolege po čemu?
– Govorim o onima koji su osvojili vlast na duže ili kraće vrijeme u
raznim južnoameričkim republikama... Neki od njih, rekoh, i jutros ih je
radio spominjao, nalaze se u New Yorku ili u Parizu, bogati i mirni...
– On je ovdje gazda i to je jedino što mu preostaje…
– Pa šta onda?
– Igra, na. sreću....
– Protiv koga?
– Protiv automata….
– To je idiotski...
– Automat je njegov...
– To nije razlog...
– A je li hotel...
– Ni hotel...
– Gdje dolazite da ga smetate...
– Kako?
– Gdje dolazite da nas smetate...
– Šta?
– I vaš muž...
– Gospodine, moj muž je pošten čovjek, i da znam gdje da nađem
nekog policajca... Grégoire, dođi ovamo...
– Vaš muž je ispraznio pinku, tek tako, u jedinom pokušaju, samo
jednim žetonom...
 – Pa onda?
– Ništa, gospođo, ništa... Pedro je igrao strašne partije... Pobijedio je...
Bio je vrlo moćan, prekriven odlikovanjima, kraljevi su ga nazivali svojim
rođakom a on je morao vješati ljude, živjeti danju i noću okružen stražom...
Dobio je, zatim izgubio… Zatim je zaigrao protiv automata...
– Je li moj muž dobio, da ili ne?
– Dobio je, gospođo... Dopuštate? Ne vjerujem da ću ovim brodom...
Vukući lijevu nogu, pošto je za šankom ispio posljednji viski, uputi se
stepeništem da vidi što se gore događa.
ČOVJEK NA ULICI
 ČETVORICA muškaraca bijahu stješnjeni u taksiju. Mraz je pritisnuo
Pariz. U sedam i po sati ujutro grad je bio olovno siv, vjetar je po tlu
razgonio ledenu prašinu.
Najmršaviji od četvorice, na pomoćnom sjedalu, imao je cigaretu
prilijepljenu za donju usnu i lisičine na lukama. Najvažniji, odjeven u teški
ogrtač,, s jakom vilicom i polucilindrom na glavi, pušio je lulu gledajući
kako se nižu rešetke Bulonjske šume.
– Želite li da vam priredim lijepu scenu rusvaja? – uljudno predloži
čovjek s lisičinama. – S prenemaganjima, pjenom na ustima, uvredama i
drugim...?
Maigret promrsi, uzimajući m u cigaretu iz ustiju i otvarajući vrata, jer
bijahu stigli do Porte de Bagatelle:
– Ne pravi se odviše bistar!
Aleje parka bijahu puste, bijele i tvrde poput klesanog kamena.
Desetak je ljudi cupkalo na uglu jedne aleje za jahanje, a neki fotograf
htjede oslikati grupu koja se približavala. Ali Mali Louis stavi ruku ispred
lica, kao što su mu preporučili.
Maigret, gunđajući, okrenu glavu poput medvjeda, promatrajući sve:
nove stambene kuće Bulevara Richard-Wallace, s još uvijek spuštenim
kapcima, nekoliko radnika na biciklima koji su dolazili iz Puteauxa,
osvijetljen tramvaj, dvije pazikuće koje su se približavale, ruku ljubičastih
od hladnoće...
– Je li gotovo? – upita.
Prethodne je večeri dao objaviti u novinama ovu obavijest:

ZLOČIN U BAGATELLI

Čini se da policija ovaj puta neće trebati mnogo vremena da bi

rasvijetlila jedan slučaj za koji se činilo da predstavlja nepremostive
poteškoće. Zna se da je u ponedjeljak ujutro neki čuvar Bulonjske Šume
otkrio u jednoj aleji, stotinjak metara od Porte de Bagatelle, leš koji je
mogao biti identificiran na licu mjesta.
 Riječ je o Ernestu Bormsu, prilično poznatom bečkom liječniku koji
već nekoliko godina živi u Neuillyu. Borms je bio u večernjem odijelu.
Mora da je bio napadnut u noći od nedjelje na ponedjeljak, dok se
vraćao u svoj stan na bulevaru Richard-Wallace.
Metak, ispaljen iz neposredne blizine iz revolvera malog kalibra,
pogodio ga je ravno u srce.
Borms, koji je još bio mlad, privlačan, veoma elegantan, provodio
je mondenski život.
Jedva četrdeseti osam sati nakon njegova ubojstva sudska je
policija izvršila jedno hapšenje. Sutra ujutro, između sedam i osam sati,
na licu mjesta će se vršiti rekonstrukcija zločina.

Kasnije, na keju Orfèvres, trebalo je istaći ovaj slučaj kao možda

najkarakterističniji za Maigretov postupak; ali kad god bi se o tome pred
njim govorilo, on bi čudno odvraćao glavu i zamumljao.
– Hajdino! Sve je na mjestu. Kao što je predviđeno, gotovo i nema
danguba. Nije bez razloga odabrao taj jutarnji sat. A još se među deset ili
petnaest ljudi, koji su cupkali, moglo prepoznati inspektore, koji su pravili
najnedužnija lica, a jedan od njih, Torrence, koji je obožavao prerušavanje,
obukao se kao mljekarski momak, na što je šef slegnuo ramenima.
Samo da Mali Louis ne pretjera...! Stara mušterija, sinoć uhapšen zbog
džeparenja u metrou...
– Sutra ujutro ćeš nam pomoći, a mi ćemo se pobrinuti da ti ovaj puta
mnogo ne prišiju...
Izvadili su ga iz pritvora.
– Deder! – promumlja Maigret. – Kad si čuo korake, bio si sakriven u
ovom kutu, zar ne?
– Kao što kažete, gospodine komesare... Bio sam gladan, razumijete...
Ukočen kao pritka...! Tada rekoh u sebi da tip koji se vraća kući u smokingu
mora da ima punu lisnicu... A kunem vam se da nisam kriv je što je
opalilo... Vjerujem da sam od hladnoće povukao prst na obaraču...

Jedanaest sati ujutro. Maigret je koračao svojim uredom na Keju

Orfèvres, pušio lulu, neprestano švrljao oko telefona.
 – Halo! To ste vi, gazda...? Ovdje Lucas... Pratio sam staroga koji se
kanda interesirao za rekonstrukciju... Ništa od toga... To je neki manijak
koji svakoga dana šeće po šumi...
– U redu! Možeš se vratiti...
Jedanaest sati i četvrt.
– Halo, gazda...? Torrence...! Slijedio sam mladića kojega ste mi
označili krajičkom oka... Učestvuje u svim natječajima za detektive...
Prodavač je u nekom dućanu na Champs-Elisées... Da li da se vratim?
Tek u pet do dvanaest nazove Janvier.
– Žurim, gazdo... Bojim se da ptica ne odleti... Motrim ga kroz
ogledalce uglavljeno u vrata kabine – Nalazim se u baru »Žuti patuljak«,
Bulevar Rochechouart... Da... Primijetio me. Nema mirnu savjest...
Prelazeći Seinu, nešto je bacio u rijeku... Deset puta je pokušao da me se
otarasi... Da vas čekam?
Tako je započeo lov koji je potrajao pet dana i pet, noći, između
prolaznika koji su brzo hodali, širom Pariza, iz bara u bar, iz krčme u
krčmu, s jedne strane samo jedan čovjek, s druge strane Maigret i njegovi
inspektori, koji su se smjenjivali i koji su na kraju bili isto tako iznureni kao
i progonjeni.
Maigret iziđe iz taksija preko puta »Žutoga patuljka«, u vrijeme
aperitiva, i nađe Janviera nalakćenog na šank. Nije se trudio da se pravi
nedužan? Naprotiv!
– Koji je to?
Inspektor mu bradom pokaza čovjeka koji je sjedio u kutu za okruglim
stolom. Čovjek ih je gledao svijetlim očima, sivo plavim, koje su njegovoj
fizionomiji davale strani izgled. Sjevernjak? Slaven? Prije Slaven. Imao je
sivi ogrtač, dobro krojeno odijelo, šešir od mekog filca.
Naizgled oko trideset i pet godina. Bio je blijed, izbrijan.
– Što ćete vi, šefe? Jednu vruću?
– Može jedna vruća... Što on pije?
– Konjak... To je peti od jutros... Ne mari ako pletem jezikom, ali sam
ga morao slijediti po krčmama... Dobar je, znate... Vidite ga... Tako od
jutros... Ni za carstvo ne bi spustio oči...
Bila je to istina. I čudno. Nije se to moglo nazvati nadmjenost, niti
izazov. Čovjek ih je jednostavno promatrao. Ako ga je obuzimala
zabrinutost, to se događalo iznutra. Njegovo je lice odavalo više tugu, ali
smirenu, promišljenu tugu.
– Kod Bagatelle, kada je primijetio da ga promatrate, odmah se udaljio,
a ja sam ga slijedio u stopu. Nije prošao niti sto metara kad se osvrnuo.
Tada, umjesto da iziđe iz šume, kao što je namjeravao, dugim se koracima
uputio u prvu iduću aleju. Opet se osvrnuo. Prepoznao me. Usprkos
hladnoći sjeo je na klupu, i ja sam se napokon udaljio sliježući ramenima...
Kod Porte Daphine umalo ga ne izgubih, jer je uskočio u taksi, a slučajno
sam gotovo u, isto vrijeme i ja našao jedan, sišao je na trgu Opere, i uletio
je u metro... Jedan iza drugoga pet puta smo promijenili liniju, pa je počeo
shvaćati da me neće prijeći na taj način... Opet smo izbili na površinu. Bili
smo na trgu Clichy. Otada idemo iz bara u bar... Čekao sam pogodno mjesto
s telefonskom kabinom iz koje bih ga mogao motriti. Kad. je vidio da
telefoniram, gorko se zacerekao... Na časnu riječ, otada bi čovjek prisegao
da je vas čekao...
– Telefoniraj »kući«... Neka Lucas i Torrence budu spremni da mi se
pridruže na prvi poziv... I fotograf iz Identitetskog odjela, s nekim malim
aparatom...
– Konobar! – pozove neznanac. – Koliko sam dužan?
– Tri i po...
– Kladim se da je Poljak... – šapne Maigret Janvieru. – Na put...
Nisu išli daleko. Na trgu Blanche uđoše za čovjekom u neki mali
restoran, sjedoše za susjedni stol. Bio je to talijanski restoran, i pojedoše
tjesteninu.
U tri sata Lucas dođe da smijeni Janviera dok se ovaj nalazio s
Maigretom u pivari preko puta Sjeverne željezničke stanice.
– Fotograf? – zapita Maigret.
– Čeka da bi ga uhvatio na izlazu...
I zaista, kad je Poljak napustio lokal, pošto je pročitao novine, jedan
mu se inspektor približi, škljocne s manje od metar udaljenosti, čovjek hitro
prinese ruku do lica, ali je već bilo prekasno, i tada, dokazujući da shvaća,
dobaci Maigretu pogled pun prijekora.
»Ti, moj stari«, govorio je u sebi komesar, »imaš dobrih razloga da nas
ne vodiš do svoga stana. Ali ako ti imaš strpljenja, imam ga i ja bar koliko i
ti...«
 Uveče nekoliko snježnih pahuljica zaleprša ulicama, dok je neznanac
hodao s rukama u džepovima, čekajući vrijeme spavanja.
– Da vas smijenim preko noći, šefe? – predloži Lucas.
– Ne! Radije se pozabavi fotografijom. Najprije pregledaj liste. Zatim
pogledaj u miljeu stranaca. Taj dečko pozna Pariz. Nije jučer stigao. Ljudi
mora da ga znaju...
– Da objavimo njegovu sliku u novinama?
Maigret prezirno pogleda svog potčinjenog. Dakle Lucas, koji već
toliko godina radi s njim, ne shvaća?
Ima li policija ijednu indikaciju? Ništa! Čak ni svjedočanstvo! Čovjek
ubijen noću u Bulonjskoj šumi. Oružje nije nađeno. Nema otisaka. Doktor
Borms je živio sam, a njegov jedini sluga ne zna gdje je on bio te večeri.
– Čini što ti kažem! Bježi...
Napokon u ponoć čovjek se odluči da prijeđe prag nekog hotela.
Maigret ga prijeđe za njim. Neki drugorazredni, pa čak i trećerazredni hotel.
– Iznajmit ćete mi sobu...
– Hoćete li ispuniti prijavnicu?
Ispunio ju je, oklijevajući, prstiju ukočenih od hladnoće.
Mjeri Maigreta odozgo prema dolje, kao da govori:
– Ako mislite da mi je nelagodno...! Mogu napisati bilo šta...
I zaista, napisao je prvo ime koje mu pade na pamet, Nicolas
Slaatkovitch, živi u Krakovu, tek sinoć stigao u Pariz.
Očito, to je netačno. Maigret telefonira u Sudsku. Preturaju se dosjei
stanova za iznajmljivanje, registri stranaca, obavještavaju pogranične
postaje. Nigdje Nicolasa Slaatfcovitcha.
– I vama. jednu sobu? – upita gazda s grimasom; na licu, jer je
namirisao policajca.
– Hvala. Provest ću noć na stepeništu.
Tako je bilo sigurnije. Sjede na stepenicu, ispred vratiju broj 7. Dva
puta se otvaraju ta vrata. Čovjek pogledom pretraži po mraku, opazi siluetu
Maigreta, i napokon legne. Ujutro, porasla mu je brada, obrazi bijahu
hrapavi. Nije mogao promijeniti rublje. Nema čak ni češalj, i kosa mu je
razbarušena.
Upravo je stigao Lucas.
 – Da ja nastavim, šefe?
Maigret se ne odlučuje da napusti svog neznanca. Vidio je kako plaća
sobu. Vidio je kako blijedi. I pogodio je.
Uistinu, malo kasnije, u nekom baru, gdje takoreći jedan pored
drugoga piju kavu sa šlagom i jedu kifle, čovjek bez skanjivanja prebroji
svoje bogatstvo. Nov članica od sto franaka, dvije od dvadeset, jedna od
deset i sitniš, Usne mu se rastegoše u gorku grimasu.
Neka! Neće s tim daleko dospjeti. Kad je stigao u Bulonjsku šumu,
dolazio je od kuće jer je bio svježe obrijan, bez trunke prašine, bez ikakvog
nabora na odjeći. Bez sumnje, nije li računao da će se brzo vratiti? Nije čak
ni pogledao koliko ima novaca u džepu.
Maigret nagađa da je u Seinu bacio lične dokumente, – možda
posjetnice.
Želi po svaku cijenu izbjeći da otkriju njegov stan.
I tako se nastavlja balada onih koji nemaju krova nad glavom,
zastajkivanje pred dućanima, pred prodavačima, barovi kamo ipak treba
zaći od vremena do vremena, tek da se sjedne, naročito ako je vani hladno,
novine koje se čitaju u pivarama.
Sto i pedeset franaka! Nema vaše restorana u podne. Čovjek se
zadovoljava s tvrdo kuhanim jajima, koja jede stojeći za šankom, a zalijeva
ih pivom, dok Maigret guta sendviče.
Drugi je dugo oklijevao da li da uđe u kino. Ruka u džepu se
poigravala novcem. Bolje je da potraje... Hoda... Hoda...
Tako je! Jedan detalj frapira Maigreta. Ovo iscrpljujuće tumaranje
neprekidno se odvija po istim četvrtima: od Trinité do Trga Clichy... Od
Trga Clichy do Barbèsa, prolazeći Ulicom Caulaincourt... Od Barbèsa do
Sjeverne stanice i Ulice La Fayette...
Ne boji li se ovaj čovjek da drugdje bude prepoznat? Sigurno je
izabrao četvrti koje su najudaljenije od njegova stana ili hotela, one koje
obično ne posjećuje…
Kao mnogi stranci, ne svraća li i on u četvrt Montparnasse? Okolicu
Panthéona?
Njegova odjeća pokazuje osrednji položaj. Udobna je, jednostavna,
dobro krojena. Bez sumnje, slobodna profesija. Gle, nosi burmu! Dakle
oženjen!
 Maigret se mora odlučiti da prepusti mjesto Torrenceu. Trknuo je kući.
Gospođa Maigret je nezadovoljna, jer joj je došla sestra iz Orleansa, pa je
priredila biranu večeru, a muž, nakon brijanja i presvlačenja, opet odlazi
najavljujući da ne zna kada će se vratiti.
Skočio je do Keja Orfèvres.
– Lucas nije ništa ostavio za mene?
Da! Evo brigadirove poruke. Ovaj je pokazao sliku u mnogim poljskim
i ruskim krugovima. Čovjek je nepoznat. Ništa ni kod političkih grupacija.
U očaju zbog toga, dao je izraditi famoznu sliku u velikom broju
primjeraka. Po svim četvrtima Pariza agenti idu od vrata do vrata, od
pazikuće do pazikuće, pokazujući je gazdama barova i konobarima.
– Halo! Komesar Maigret? Ovdje biljeterka iz »Kino-Novosti« na
bulevaru Strasbourg... Gospodin Torrence... rekao mi je da vam telefoniram
i javim da je ovdje, ali da se ne usuđuje napustiti dvoranu...
Čovjek nije ni glup! Sračunao je da je to najbolje zagrijano mjesto,
gdje se može jeftino provesti nekoliko sati... Dva franka ulaz... A može
ostati na više predstava...!

Uspostavila se čudna intimnost između progonioca i progonjenog,

između čovjeka kojem brada raste, kojega se odijelo gužva, i Maigreta, koji
ni časa ne pušta trag. Ima i jedan šaljiv detalj. I jedan i drugi su se
prehladili. Nos im je crven. Gotovo po taktu izvlače maramicu iz džepa, i
jednom se čovjek protiv volje malko zasmijao videći Maigreta kako je
kihnuo nekoliko puta za redom.
Prljavi hotel na bulevara Chapelle, nakon pet uzastopnih predstava
kino-novosti. Isto ime i u registru. I Maigret se ponovno smjesti na
stepenicama. Ali, kako je to prolazni hotel, svakih deset minuta uznemiruju
ga parovi koji ga začuđeno gledaju, a žene baš nisu uvjerene u njegovu
bezazlenost.
Hoće li čovjek, kad već bude na izmaku snaga ili živaca, odlučiti da se
vrati kući? U jednoj pivari, gdje se prilično dugo zadržao i gdje je skinuo
sivi ogrtač, Maigret nije oklijevao da ga uhvati i pogleda s unutrašnje strane
ovratnika. Ogrtač potječe iz O l d E n g l a n d, na Bulevaru Italiens. To je
konfekcija, i kuća mora da je pridala tucete sličnih ogrtača. Ipak jedna
indikacija. Dakle, neznanac boravi u Parizu bar godinu dana. A za to
vrijeme morao je negdje imati svoje gnijezdo...
 Maigret da bi suzbio prehladu, poče da pije grogove. Drugi izdaje
novac samo za sitne račune. Pije, kavu, bez dodatka. Hrani se kiflama i
tvrdo kuhanim jajima.
Uvijek iste novosti iz »kuće«: ništa značajno! Nitko ne prepoznaje
Poljakovu fotografiju. Ne govori se ni o kakvom nestanku.
Što se tiče mrtvog, također ništa. Prilična ordinacija. Lijepo je
zarađivao, ali se bavio politikom, mnogo je izlazio a kako je liječio nervne
bolesti, primao je naročito žene.

Tu je bilo iskustvo koje još Maigret nije imao priliku da prati do kraja:
za nekoliko dana jedan dobro odgojen, njegovan, dobro odjeven čovjek,
izgubi svoju vanjsku patinu kad bude prepušten ulici?
Sada je to znao. Četiri dana! Najprije brada. Prvo jutro čovjek je imao
izgled advokata, ili liječnika, arhitekta, industrijalca, i moglo se zamisliti
kako Mazi izlazi iz ugodnog stana. Četverodnevna brada u tolikoj ga je
mjeri promijenila, da je kojim slučajem objavljena u novinama njegova
slika u vezi sa slučajem u Bulonjskoj šumi, ljudi bi izjavili:
– Očito je da ima izgled ubojice!
Hladnoća, loše spavanje, prouzročili su crvenilo vjeđa, a prehlada je
ostavila trag groznice na jabučicama. Njegove cipele, koje više nisu bile
laštene, izgledale su nakazno. Ogrtač mu se izgužvao, a hlače istegle na
koljenima.
Čak i hod... Nije više hodao na isti način... Vukao se pokraj zidova.
Spuštao je oči kad bi ga prolaznici pogledavali... Još jedan detalj: odvraćao
bi glavu dok bi prolazio pored nekog restorana, u kojem su se vidjeli gosti
za stolovima punim jela...
»Tvojih posljednjih dvanaest franaka, moj jadniče!« – računao je
Maigret. »A onda...?«
Lucas, Torrence, Janvier povremeno bi ga smjenjivali, ali on im je
prepuštao mjesto što je rjeđe mogao. Uletio je na kej Orfèvres, sreo šefa.
– Bilo bi bolje da se odmorite, Maigret...
Neki mrzovoljni, sumnjičavi Maigret, kojega razvlače kontradiktorni
osjećaji..
– Nije, li moja dužnost da razotkrijem ubojstvo, da ili ne?
– Jasno.
 –– Onda naprijed! Uzdahnuo bi s nekom vrstom kivnosti u glasu.
Pitam se gdje ćemo večeras prenoćiti.
Samo dvadeset franaka! Niti toliko! Kad se pridružio Torrenceu, ovaj
mu reče da je čovjek pojeo tri tvrdo kuhana jaja i popio dvije kave sa
šlagom u nekom baru na uglu ulice Montmartre.
– Osam i po franaka... Ostaje još jedanaest i po franaka...
Divio mu se. Daleko od toga da bi se krio, išao je u njegovoj visini,
ponekad sasvim pokraj njega, i suzdržavao se da mu se ne obrati.
– No, stari...! Ne mislite li da bi bilo vrijeme da sjednete za stol...?
Negdje postoji topao dom koji vas čeka, krevet, papuče, britva... Je li...? I
dobra večera...
Ali ne! čovjek je tumarao ispod svjetiljki na luku Tržnice, kao oni koji
ne znaju gdje će poći, među hrpama kupusa i mrkve, sklanjajući se na
zviždanje vlaka, pri prolasku povrćarskih kamiona.
– Više ne možeš platiti sobu!
Meteorolozi su te večeri zabilježili osam stupnjeva ispod nule. Čovjek
kupi vruće kobasice, koje je neka prodavačica spremala pod vedrim nebom.
Čitavu će noć zaudarati na bijeli luk i zagorjelu mast!
U određeni čas pokuša da se ušunja u neki paviljon i da se ispruži
negdje u kutu. Policajac, kojega Maigret nije dospio uputiti, natjera ga u
bijeg. Sada je hramao. Kejovi. Most Umjetnosti. Samo da mu ne padne na
pamet da se baci u Seinu! Maigret se nije osjećao dovoljno hrabar da skoči
za njim u onu vodu koja je počela nositi komade leda.
Išao je kejom za vuču brodova. Klošari su mumljali. Pod mostovima
dobra mjesta bijahu zauzeta.
U maloj uličici, kraj Trga Maubert, kroz okna neke čudne krčme vidjeli
su se starci koji su spavali, s glavom na stolu. Za dvadeset sua, računajući i
čašu crvenog vina! Čovjek ih je gledao iz tame. Izvede neki fatalistički
pokret i gurnu,– vrata. .Tek što su se ova otvorila i zatvorila, a Maigreta
zapljusne neki gadan zadah u lice. Više je volio ostati vani. Pozove
policajca, postavi ga na dužnost umjesto sebe, na pločniku, dok je on otišao
da telefonira Lucasu, koji je te noći bio dežurni.
– Već vas tražimo jedan sat, šefe. Pronašli smo! Zahvaljujući nekoj
pazikući... Tip se zove Stéphan Strevzki, arhitekt, 34 godine, rođen u
Varšavi, živi u Francuskoj već tri godine... Radi kod nekog dekoratera u
predgrađu Saint-Honore... Oženjen s nekom Mađaricom, zgodna cura po
imenu Dora... Stanuje u Passyu, Ulica Pompe, apartman sa stanarinom od
dvanaest tisuća franaka… Nema veze s politikom... Pazikuća nije nikad
vidjela žrtvu... Stéphan je u ponedjeljak ujutro otišao ranije nego obično...
Začudila se ne videći ga da se vraća ali nije bila zabrinuta zaključujući da...
– Koliko je sati?
– Pola četiri... Ja sam sâm u Sudskoj... Dao sam da mi donesu pivo, ali
je vrlo hladno...
– Slušaj, Lucas... Ti ćeš… Da! Znam! Prekasno za jutarnje... Ali za
večernje... Shvaćaš...?
Čovjek je toga jutra uz svoju odjeću prilijepio neki nejasni miris
bijede. Njegove. su oči bile još udubljenije. Pogled koji je u rano jutro
dobacio Maigretu bio je najpatetičnije predbacivanje.
Nisu li ga doveli, malo-pomalo ali ipak vrtoglavom brzinom, do
posljednje prečke na ljestvici? Podigne ovratnik ogrtača. Nije napustio tu
četvrt. U nekoj krčmi, koju su upravo otvorili, zaglibi, gorkih usta, i popije
jednu za drugom, četiri čaše alkohola, kao da hoće otjerati zadah koji mu je
protekla noć ostavila u grlu i grudima.
Još gore! Od sada više nije imao ništa! Preostalo mu je još samo da
hoda, ulicama od poledice. Mora da je izubijan. Šepao je na lijevu nogu. Od
vremena do vremena bi se zaustavljao i očajno pogledavao oko sebe.
Otkako nije ulazio u bife gdje ima telefon, Maigret više nije mogao
tražiti smjenu. Opet kejovi! I taj mehanički pokret čovjeka koji pretura
antikvarne knjige, okreće stranice, uvjeravajući se ponekad u autentičnost
nekog drvoreza ili slike! Ledeni je vjetar brijao uz Seinu. Ispred šlepova
koji su plovili voda je zveketala jer su se sitni komadi leda sudarali kao
male metalne pločice.
Iz daleka, Maigret opazi Sudsku, prozor svog ureda. Svastika se vratila
u Orléans. Samo da Lucas...
Još nije znao da će ta grozna istraga postati klasična, i da će njene
detalje generacije inspektora ponavljati novajlijama. Najgluplje je što ga je
najviše mučio jedan smiješni detalj: čovjek je na čelu imao prišt, prišt koji
je, gledan izbliza, vjerojatno već poprimio razmjer čira i koji je prelazio iz
crvene u ljubičastu boju.
»Samo da Lucas...«
 U podne čovjek, koji je zaista dobro poznavao Pariz, uputi se prema
kuhinji za siromahe koja se nalazi na kraju Bulevara Saint-Germain. Stade
u red u nizu odrpanih. Neki mu se starac obrati, ali se on napravi kao da ga
nije razumno. Tada mu se neki drugi, lica izjedena od malih boginja, obrati
na ruskom.
Maigret prijeđe na suprotni pločnik, oklijevao je, bio je zaista prisiljen
da pojede neke sendviče u gostionici, i napola se okrenuo, da ga onaj drugi
ne bi kroz staklo vidio kako jede.
Nesretnici su polako napredovali, ulazili po četvorica ili šestorica u
prostoriju gdje su ih poslužili zdjelicama tople juhe. Red se odužio. Od
vremena do vremena bi se gurali; odostrag, a bilo ih je koji su protestirali.
Jedan sat... Mangup je došao s kraja ulice... Trčao je, tijela pognutog
prema naprijed...
– Tražite Intran... Intran…
I on je pokušavao da stigne prije ostalih. Iz daleka je prepoznavao
prolaznike koji će kupiti. Nije se ni osvrtao na povorku odrpanaca.
– Tražite...
Ponizno čovjek podigne ruku, učini:
– Pssssttt...!
Ostali ga pogledaše. Dakle, još ima nekoliko sua da kupi novine?
I Maigret dozove prodavača, razvije stranicu, s olakšanjem pronađe, na
prvoj stranici, ono što je tražio, fotografiju neke žene, mlade, lijepe,
nasmiješene.

ZABRINJAVAJUĆI NESTANAK

Javljeno je da je nestala, već četiri dana, mlada Poljakinja Dora

Strevzki, koja se nije vratila u svoj stan u Passyju, Ulica Pompe broj 17.
Uznemiravajući detalj, jer je i muž nestale, Stéphan Strevzki, i sam
nestao iz stana prethodne večeri, to jest u ponedjeljak, a pazikuća koja je
obavijestila policiju izjavljuje…

Čovjek je imao još samo da prijeđe pet ili šest metara, u redu koji ga je
nosio, da bi stekao pravo na zdjelicu juhe koja se pušila. U tom momentu
iziđe iz reda, prijeđe ulicu, umalo ga nije dohvatio neki autobus, dospije do
trotoara upravo kad mu se Maigret nađe licem u lice.
– Na raspolaganju sam vam! – jednostavno izjavi. – Vodite me...
Odgovarat ću vam na sva vaša pitanja...
Svi isu bili u hodniku Sudske: Lucas, Janvier, Torrence, i drugi koji
nisu radili na ovom slučaju, ali su bili s njim upoznati. U prolazu Lucas
upravi Maigretu znak koji, je imao reći:
– Gotovo je!
Vrata koja se otvaraju i ponovno zatvaraju. Na stolu, pivo i sendviči.
– Najprije malko pojedite...
Ustezanje. Zalogaji koji ne prolaze. Zatim čovjek napokon...
– Kad je već otišla i kad je već negdje, na sigurnom...
Maigret osjeti potrebu da pročarka vatru u peći.
– Kad sam u novinama pročitao izvještaj o ubojstvu... Već sam odavno
sumnjao da me Dona vara s im čovjekom... Također sam. znao da Dara nije
njegova jedina ljubavnica... Poznavao sam Doru, njen žestoki karakter...
Razumijete li? Ako se htio nje riješiti, znao sam da je ona u stanju da... A
ona je uvijek u taški imala revolver od sedefa... Kad su novine objavile
hapšenje ubojice i rekonstrukciju zločina, htio sam vidjeti...
Maigret bi najvolio da mu može reći, poput engleskih policajaca:
– Upozoravam vas da sve što ćete izjaviti može da bude upotrijebljeno
protiv vas...
Nije skinuo ogrtač. Još uvijek je imao šešir na glavi.
– Sada kad je ona ina sigurnom... Jer pretpostavljam....
Zabrinuto pogleda oko sebe. Mozgom mu prijeđe sumnja.
– Mora da je shvatila, videći da se me vraćam... Znao sam da će to tako
završiti, jer Borms nije bio, čovjek za nju, jer ona ne bi pristala da mu služi
za prolaznu zabavu, i tada bi se vratila meni... Izišla je sama, u nedjelju
uveče, kao što joj se događalo u posljednje vrijeme... Mora da ga je ubila
dok...
Maigret se useknu. Dugo se usekivao. Tračak sunca, tog zubatog
zimskog sunca. koje prati veliku hladnoću, ulazio je kroz prozor. Prišt, čir,
se sjajio na čelu onoga kojeg nije mogao drugačije nazivati nego čovjekom.
 – Da, vaša ga je žena ubila... Kad je shvatila da joj se narugao... A vi,
vi ste shvatili daje ona ubila... I niste htjeli...
Odjednom se približi Poljaku.
– Molim vas da mi oprostite, stari – promumlja kao da govori nekom
starom drugu. – Bio sam zadužen da otkrijem istinu, zar ne...? Dužnost mi
je bila da...
Otvori vrata.
– Uvedite gospođu Doru Strevzki... Lucas, ti nastavi, ja...
I nitko ga nije vidio dva dana u Sudskoj. Šef mu je telefonirao kući.
– Dakle, Maigret I.. Znajte da je sve priznala i da... Uz put, kako vaša
prehlada... Kažu mi...
– Baš ništa, šefe! Sve je u redu... Za dvadeset i četiri sata... A on?
– Kako…? Tko...?
– On!
– Ah! Shvaćam... Obratio se najboljem pariškom advokatu... Nada se...
Znate, zločini u afektu...
Maigret ponovno legne, otupi uz pomoć brojnih aspirina. Kad su mu
zatim htjeli govoriti o istrazi...
– Kakva istraga? – mumljao je da bi obeshrabrio one koji su pitali.
I čovjek je dolazio jednom ili dvaput tjedno da ga obiđe, upoznavao ga
s očekivanjima advokata.
Nije bilo potpuno oslobođenje: godina dana uvjetno.
A taj, je čovjek naučio Maigreta igrati šah.
PRODAJA UZ SVIJEĆU
 MAIGRET odgurne tanjir, stol, ustade, zamumlja, otrese se, mehanički
podiže poklopac na peći.
– Na posao, djeco! Leći ćemo rano!
A ostali, oko velikog stola gostionice, okrenuše prema njemu
rezignirano lica. Frédérik Michaux, gazda, kome je za tri dana porasla oštra
brada, prvi ustade i uputi se prema tezgi.
– Čime da....
– Ne! Dosta! – dovikne Maigret. – Dosta bijelog vina, zatim rakije od
jabuka, onda opet bijelog vina i…
Svi su već došli do onog stupnja umora kada kapci peku a čitavo tijelo
boli. Julija, koja je u stvari bila Frédéricova žena, odnese u kuhinju pladanj
s ostacima graha. Thérèse, mala služavka, obriše oči, ali ne zbog toga što je
plakala. Zbog hunjavice.
– Kada opet počinjemo? – upita. – Čim raspremim?
– Osam je sati. Dakle nastavljamo u osam naveče.
– Tada donosim prostirku i karte...
U krčmi je bilo vruće, čak suviše vruće, ali je vani vjetar nosio u mrak
rafale ledene kiše.
– Sjednite gdje ste se nalazili, čiča Nicolas... Vi, gospodine Groux, vi
još niste stigli...
Gazda se uplete.
– Kad sam vani čuo Grouxove korake rekao sam Thérèsi: »Stavi karte
na stol«...
– Treba li još jednom izvedem kao da ulazim? – progunđa Groux,
seljak metar osamdeset visine, širok kao seoski kuhinjski ormar.
Reklo bi se: glumci ponavljaju dvadeseti put jednu scenu, prazne
glave, mlohavih kretnji, očiju bez pogleda! Sam Maigret, koji je
predstavljao režisera, po nekad se s mukom uvjeravao da je sve to ipak
stvarno. Pa čak i mjesto gdje se nalazi! Tko bi i pomislio da će provesti tri
dana u nekoj gostionici, kilometrima udaljenoj od svakog sela, usred
vandejskih močvara?
 Taj se zakutak zvao Pont-du-Grau, a postojao je tu neki dugi drveni
most na nekoj vrsti glibovitog kanala koji bi od mora dvaput dnevno
nabujao. Ali more se nije vidjelo. Vidjele su se samo močvarne livade
ispresijecane mnoštvom sitnih jaraka i vrlo daleko, na liniji horizonta,
spljošteni krovovi, majuri koje su ovdje nazivali kolibama.
Čemu ta gostionica na rubu puta? Za lovce na patke i vivke? Bila je tu i
crveno obojena benzinska pumpa, dok je pri vrhu pročelja bila istaknuta
velika plava reklama za neku čokoladu.
S druge strane mosta, neka razvalina, pravi zečinjak, kuća staroga
Nicolasa koji se bavio lovom na jegulje. Tri stotine metara dalje, prilično
veliki majur, duge jednokatne zgrade: Grouxovo imanje.
... 15. siječnja... tačno u 13 sati;.. na mjestu zvanom Mulatière...
prodaja na javnoj dražbi jednog majura... trideset hektara močvarne livade...
nekretnina, i pokretnina... poljoprivredni alat... pokućstvo, posuđe...
Prodaja se vrši za gotov novac.
Sve je otišlo odavde. Već godinama život u krčmi je bio svake večeri
isti. Stizao je čiča Nicolas, uvijek napola pijan, i prije nego što bi sjeo za
polić, odlazio je da popije čašicu za šankom. Zatim je tu bio Groux koji je
svraćao iz svoje kolibe. Thérèse bi prostrla na stol crvenu prostirku,
donosila karte, žetone. Trebalo je još počekati carinika da bi ih bilo četvoro,
ili, ako bi on manjkao, Julija bi ga zamijenila.
Dakle, 14. siječnja, veče uoči prodaje, u gostionici su se nalazila još
dvojica gostiju, seljaci koji su iz daleka došli na dražbu, jedan, Borchain, iz
okolice Angoulêma, drugi, Ganut, iz Saint-Jean-dʼAngélya.
– Samo čas! reče Maigret dok se gazda spremao da miješa karte. –
Borchain je otišao da legne prije osam sati, dakle odmah nakon jela. Tko ga
je odveo do sobe?
– Pa ja! – odvrati Frédéric.
– Je li pio?
– Ne suviše. Zacijelo malko. Upitao me tko je tip koji tako smrknuto
izgleda, a ja sam mu rekao da je to Groux, kojega će se dobro prodati...
Tada me upitao| kako se to Grouxu desilo da izgubi novac a ima tako dobre
sjekonoše, no ja sam...
– Dobro! – zagunđa Groux.
 Kolos je bio mrk. Nije htio priznati da se nikada nije ozbiljno zanimao
svojom zemljom i stokom, i proklinjao je nebo zbog svog neuspjeha.
– U redu! U taj čas, tko je vidio njegov novčanik?
– Svi. Dok je jeo izvadio ga je iz džepa, da bi pokazao sliku svoje
žene... Pa smo vidjeli da je pun novčanica... Čak da i nismo vidjeli, znali
smo, jer je došao s namjerom da kupi, a objavljeno je da se prodaje za
gotovinu...
– Tako da ste i vi, Canut, imali kod sebe više od sto hiljada franaka?
– Sto i pedeset tisuća... Nisam htio više nuditi...

Već od samog dolaska na lice mjesta, Maigret, koji je u to vrijeme

rukovodio mobilnom brigadom u Nantesu, namrštio se promatrajući
Frédérica Michauxa od glave do pete. Michaux, koji je imao oko četrdeset i
pet godina, nije baš ličio, u svojem boksačkom puloveru i slomljenog nosa,
na nekog seoskog gostioničara.
– Deder... Ne čini li vam se da smo se već negdje sreli?
– Čemu gubiti vrijeme... Imate pravo, komesare... Ali sada sam u
redu...
Skitanja naročito u četvrti Ternes, udarci i rane, tajne kladionice,
hazarderski automati... Ukratko, Frédéric Michaux, krčmar u Pont-du-Grau,
u najzabitnijoj Vandeji, policiji je bio poznatiji pod imenom Fred Boksač.
– Bez sumnje ćete prepoznati i Juliju... Prije deset godina, zajedno ste
nas strpali... Ali vidjet ćete kako se pogospodila…
To je bila istina. Julija, naduta, zdepasta, zapuštena, masne kose,
vukući papuče iz kuhinje u krčmu i iz krčme u kuhinju, nije ni po čemu
podsjećala na onu, Juliju sa trga Ternes, i što je bilo najmanje za očekivati,
ona je bila prvorazredna kuharica.
– Uzeli smo k sebi Thérèsu... Ona je iz sirotišta...
Osamnaest godina, tanko i dugo tijelo, šiljast nos, smiješna usta i drski
pogled.
– Treba li zaista igrati? – upita carinik koji se zvao Gentil.
– Igrajte kao onda. Zašto vi, Canut, niste otišli da legnete?
– Gledao sam partiju – promrmlja seljak.
 – To jest čitavo je vrijeme trčao za minom – precizira Thérèse – da mu
obećam da ću doći k njemu u sobu...
Maigret opazi da je Fred dobacio čovjeku gadan pogled i da je Julija
gledala Freda.
Dobro..... Bili su svi na mjestu... I te je večeri padala kiša...
Borehainova je soba bila u prizemlju, na kraju hodnika.... U istom hodniku
troja vrata: jedna koja vode u kuhinju, druga prema stepeništu u podrum i
treća označena brojem 100.
Maigret uzdahne i umorno prijeđe rukom preko čela. Već se tri dana
nalazio ovdje, prožimao ga je miris kuće, atmosfera se upijala kroz kožu
tako da je uzrokovala mučninu.
A ipak, što je, osim ovog, drugo mogao da radi? Četrnaestog, malo
prije ponoći, dok se mlako nastavljala partija karata, Fred je nekoliko puta
šmrcnuo. Dozivao je Juliju koja se nalazila u kuhinji.
– Da li isto gori u peći?
Ustao je, otvorio vrata od hodnika.
– Ali, do đavola, ovdje smrdi na paljevinu!
Groux pođe za njim, i Thérèse. To je dolazilo iz stanarove sobe.
Pokuca. Zatim otvori, jer vrata nisu imala bravu.
To je madrac lagano gorio, vuneni madrac, šireći opori zadah vune. Na
tom je madracu, Borchain, u košulji i gaćama, bio ispružen, razmrskane
lubanje.
Imali su uveden telefon. U jedan sat ujutro alarmiran je Maigret. U
četiri sata stigao je po nevremenu, crvenog nosa, promrzlih ruku.
Borchainov je novčanik bio nestao. Prozor sobe bijaše zatvoren. Nitko
nije mogao da dođe iz vana, jer je Michaux imao vrlo nezgodnog
njemačkog ovčara.
Nemoguće ih je sve uhapsiti. Ali svi su bili sumnjivi, osim Ganuta,
jedinog koji čitave večeri nije napuštao prostoriju krčme.
– Deder, djeco...! Ja vas slušam... Gledam vas... Činite tačno ono što
ste činili 14. u isto vrijeme...
Prodaja je odgođena za kasnije. Čitavog idućeg dana ljudi su prolazni
ispred kuće, na kojoj je komesar dao zatvoriti vrata.
 Sada je bio 16. Maigret nije takoreći napustio ovu prostoriju, osim da
prespava nekoliko sati. I svi tako. Ogadilo im je da od jutra do večeri
gledaju jedni druge, da slušaju ikako se ponavljaju ista pitanja, da opet
izvode iste pokrete.
Julija je kuhala. Ostali je svijet zaboravljen. Bio je potreban priličan
napor da bi se shvatilo da drugdje, u gradovima, žive ljudi koji ne
ponavljaju neumorno:
– Hajde... Ja sam upravo predigao herca...
Groux je odbacio svoje karte govoreći:
– Što da igram... Nijedne karte... Stalno moja sreća...!
Ustao je...
– Ustanite, Groux! – nareda Maigret. – Učinite kao neki dan...
Kolos slegne ramenima.
– Koliko ćete me još puta poslati u nužnik? – progunđa. – Pitajte
Frédérica... Pitajte Nicolasa... Ne idem li i drugih večeri bar dvaput...? Je
li...? Što mislite gdje ću s četiri ili pet boca bijelog vina što ga dnevno
popijem?
Pljune i uputi se prema vratima, ode hodnikom, udarcem šake gurne
vrata s oznakom 100.
– Evo! Treba li da i sada ovdje ostanem?
– Da, potrebno vrijeme... A vi ostali, što ste radili dok je on bio
odsutan?
Carinik se nervozno smijao Grouxovoj ljutnji, a u njegovu smijehu se
otkrivalo nešto luckasto. Taj je bio najneotporniji od svih. Imao je vrlo slabe
živce.
– Rekao sam Gentilu i Nicolasu da će to biti gadno! – prizna Fred.
– Što da bude gadno?
– Groux i koliba... Uvijek je vjerovao da nikada neće doći do prodaje,
da će već naći gdje da posudi novaca... Kad su došli da prilijepe oglas,
puškom je priprijetio ovrhovitelju... U njegovim godinama, kad je uvijek
bio vlasnik, nije se lako pretvoriti u tuđeg slugu...
Groux se vratio bez riječi i osorno ih gledao.
– Pa onda? – poviče. Je li s time gotovo, nije li? Jesam li ja ubio
čovjeka i potpalio madrac? Neka mi odmah kažu i neka me strpaju u
zatvor... Kad smo već dotjerali...
– Gdje ste vi bili, Julija...? Čini mi se da niste na svome mjestu...
– Čistila sam u kuhinji povrće... Računali smo da će biti svijeta na
ručku, zbog prodaje... Naručila sam dva buta, a tek smo jednoga dovršili...
– Thérèse?
– Popela sam seju svoju sobu...
– Kada?
– Odmah pošto se gospodin Groux vratio...
– Dobro! Poći ćemo zajedno... Vi ostali nastavite... Jeste li nastavili
igru?
– Ne odmah... Groux mi je, htio... Razgovarali smo... Otišao sam za
šank po paket cigareta...
– Dođite, Thérèse...
Soba u kojoj je poginuo Borchain bila je zaista strateška tačka.
Stepenište je od nje bilo udaljeno, tek dva metra... Dakle, Thérèse je
mogla...
Uska soba, željezni krevet, rublje i odjeća na stolici.
– Što ste došli?
– Da pišem...
– Šta da pišete?
– Da sutra sigurno nećemo biti ni časka sami...
Gledala ga je u oči, prkosila mu.
– Vi dobro znate o čemu govorim... Shvatila sam, iz vaših pogleda i
vaših pitanja... Stara je na oprezu... Uvijek nam je za leđima... Preklinjala.
sam Freda da me odvede, i odlučili smo da kidnemo na proljeće...
– Zašto u proljeće?
– Ne znam ništa... Fred je utvrdio datum... Trebalo bi da odemo u
Panamu, gdje je on u svoje vrijeme živio i gdje bismo otvorili gostionicu…
– Koliko ste se vremena zadržali u sobi?
–– Ne dugo... Čula sam staru kako se penje... Upitala me što radim...
Odgovorila sam »ništa«... Ona mrzli mene a ja mrzim nju... Zaklela bih se
da je sumnjala da nešto snujemo...
 I Thérèse je podnosila Maigretov pogled. To je bila jedna od onih
djevojaka koje znaju što žele, a to žele žarko.
– Ne mislite li da bi Julija radije vidjela Freda u zatvoru nego da zna da
je otišao s vama?
– Ona je kadra to učiniti!
– Zato je ona išla u sobu?
– Skinuti steznik… Potreban joj je gumeni steznika da drži ostatke...
Šiljati Thérèsini zubi podsjećali su na neku sitnu životinju od koje je
posjedovala nesvjesnu okrutnost. Usne bi joj se posuvratile, dok bi govorila
o onoj koja joj je prethodila u Freudovu srcu.
– Uveče, naročito kada se prejede (gnusno je koliko se nakljuka)
steznik je tišti, i penje se da bi ga skinula...
– Koliko se zadržala?
– Možda deset minuta... Kad je ponovo sišla, po mogla sam joj čistiti
povrće,.. Drugi su još uvijek kartali...
– Jesu li vrata između kuhinje i sale bila otvorena?
– Uvijek su otvorena...
Maigret je još jednom pogleda, teško siđe stepeništem koje je
pucketalo. Moglo se čuti psa kako se na lancu vuče dvorištem.
Kad bi se otvorila vrata podruma, naišlo bi se, upravo iza njih, na hrpu
ugljena, a sa te je hrpe uzeto oruđe kojim je izvršen zločin: teški čekić za
ugalj.
Nikakvih otisaka. Ubojica mora da je krpom uhvatio oruđe. Drugdje,
po kući, čak i na sobnoj kvaki, brojni otisci, konfuzni, svih onih koji su se
nalazili ovdje 14. uveče.
Što se tiče novčanika, udesetorostručili su napore ne bi li ga pronašli,
ljudi koji su navikli na pretrage ove vrste, i po najnevjerojatnijim mjestima,
pa je prethodne večeri dao pozvati čistače zahoda da isprazne klozetsku
jamu.
Jadni Borchain je došao iz svog sela da kupi Grouxov majur. Do tada
je bio samo napoličar. Htio je da postane gazda. Bio je oženjen i imao tri
kćeri. Večerao je za jednim stolom. Čavrljao je s Canutom, koji je također
bio eventualni kupac. Pokazao mu je sliku svoje žene.
 Trom od preobilnog i dobro zalivenog obroka, uputio se u sobu
korakom seljaka kome je došao čas, počinka. Bez sumnje je turio novčanih
ispod jastuka.
U sali su ostala četvorica igrajući belot, kao i svake večeri, pijući bijelo
vino: Fred, Groux, stari Nicolas, koji je postajao ljubičast kad bi se dobro
napio, i carinik Gentil, kome bi bilo bolje da vrši svoj obilazak.
Iza njih, opkoračivši stolicu, Canut koji je čas gledao karte čas
Thérèse, u nadi da će kakvom avanturom obilježiti ovu noć provedenu van
svoje kuće.
U kuhinji, dvije žene: Julija i mala iz sirotišta kraj suda s povrćem.
Jedno od tih lica, u danom času, prošlo je u hodnik, s bilo kakvim
izgovorom, najprije otvorilo vrata podruma da bi uzelo čekić za ugalj, zatim
Borchainova vrata.
Nije se ništa čulo. Odsustvo nije moglo da bude dugo, jer se nije
učinilo nenormalnim.
A ipak je trebalo da ubojica stavi novčanik na sigurno mjesto!
Jer, budući da je potpalio madrac, brzo će doći do uzbune. Telefonirat
će policiji. Svi će biti pretraženi!
– Kada samo pomislim da nemate čak ni piva koje se može piti! – tužio
se Maigret vraćajući se u krčmu.
Čaša svježeg piva, pjenušavog, tek nalivenog iz bačve! A ovdje u kući
imali su samo proste vrčeve takozvanog domaćeg piva!
– A partija?
Fred pogleda na reklamni sat okružen nebesko plavom majolikom. Bio
je naviknut na policiju. Bio je umoran, kao i ostali, ali manje grozničav.
– Dvadeset do deset... ne još... Još uvijek smo pričali... Jesi li ti,
Nicolas, ponovo zatražio vina?
– Moguće je...
– Doviknuo sam Thérèsi: »De natoči vina...« Zatim sam ustao i sam
sišao u podrum.
– Zašto?
Slegne ramenima.
– Nema veze, zar ne? Neka čuje, na koncu konca! Kad sve to bude
gotovo, život se ipak neće nastaviti kao do sada.. Čuo sam Thérèse kako se
penje u svoju sobu... Nadao sam se da mi je napisala pisamce... Trebalo bi
da se nalazi u bravi podruma... Čuješ li Julia? A što mogu, stara...! Učinila
si mi dosta scena da naplatiš naše rijetke trenutke radosti...
Canut pocrveni. Nicolas se naceri u svoje riđaste dlake. Gentil pogleda
ustranu jer je i on udvarao Thérèsi.
– Je li tamo bilo neko pisamce?
– Da... Dolje sam ga pročitao, dok je vino teklo u bocu. Thérèse je
jednostavno javila da bez sumnje. nećemo idućeg dana ni trenutka biti
sami...
Čudna stvar, kod Freda se osjećala iskrena strast pa čak i dosta
neočekivana sposobnost uzbuđenja. U kuhinji, Thérèse odjednom ustane,
priđe stolu za kojim se igralo.
– Gotovo je, zar ne? – izgovori drhtavih usana. – Ipak više volim da
nas sve pohapse i odvedu u zatvor. Vidjet ćemo... Ali vrtjeti se tako oko
lonca, kao... kao.
Brizne u plač i pođe, držeći se rukama za glavu, da se nasloni na zid.
– U podrumu ste dakle ostali nekoliko minuta – nastavi Maigret koji se
nije dao smesti.
– Da, tri ili četiri minute...
– Što ste učinili s pisamcem?
– Spalio sam ga na plamenu svijeće...
– Bojali ste se Julije?
Fred se naljuti na Maigreta zbog tih. riječi.
– Vi ništa ne razumijete, zar ne? Vi koji ste nas uhapsili prije deset
godina...! Vi ne razumijete da, pošto se zajedno prožive neke stvari...
Napokon! Kako vam drago...! Ne ljuti se, jadna moja Julijo...
A iz kuhinje dođe mirnim glasom:
– Ne ljutim se...
Pobuda, ta čuvena pobuda o kojoj govore udžbenici kriminologije?
Postojala je pobuda kod svih njih! Kod Grouxa više nego kod ostalih, kod
Grouxa koji je bio pri kraju živaca, koji će sutra biti prodan, izbačen iz svog
doma, čak bez svog namještaja i prnja, i kome je preostalo samo da ode u
najam kao sluga!
Poznavao je mjesto, ulaz u podrum, hrpu ugljena, čekić...
 A Nicolas? Stari pijanac, uzmimo. Bijedno je živio. Ali imao je kćerku
u Niortu. Radila je kao služavka, a sve što je zarađivala odlazilo je na
plaćanje pansiona za dijete. Nije li on mogao...
I ne namjeravajući, Fred mu je malo prije rekao da je upravo on
svakoga tjedna dolazio da nacijepa drva i izmrvi uglja!
Dakle, oko deset sati Nicolas je otišao u nužnik, krivudajući kao
pijanac. Gentil je primijetio:
– Samo da ne pogriješi vrata!
Postoje takve slučajnosti! Zašto je to Gentil bio rekao poigravajući se
mehanički s kartama?
A zašto Gentil ne bi zamislio zločin, nekoliko časaka kasnije, dok je
oponašao staroga Nicolasa?
On je bio carinik, pa dobro, ali svi su znali da nije ozbiljan, da je vršio
obilazak u kavani, i da se uvijek moglo nagoditi s njim.
– De recite, komesare – započe Fred.
– Pardon... Sada je deset i pet... Šta se tada radilo one noći?
Tada Thérèse, koja je šmrcala, dođe da sjedne iza gazde, kome je
ramenom dodirivala leđa.
– Vi ste bili ovdje?
– Da.... Svršila sam s povrćem... Uzela sam džemper kojeg pletem, ali
nisam radila...
Julia se još uvijek nalazila u kuhinji, ali se nije vidjela.
– Što hoćete da kažete, Fred?
– Jedna ideja vrzma mi se po glavi... Čini mi se da postoji jedan detalj
koji dokazuje da nitko iz kuće nije ubio tog priju... Jer... Pretpostavite... Ne!
Nije to što želim da kažem... Ako ubijem nekoga, kod kuće, vjerujete li da
bi mi palo na um da potpalim vatru...! Zašto da. to radim...? Da privučem
pažnju...?
Maigret je upravo napunio lulu i polako pripaljivao.
– Thérèse, daj mi ipak malu rakijicu...! Što se vas tiče, Fred, zašto i vi
ne biste potpalili?
– Ali, jer...
Bio je zbunjen.
 – Bez tog početka požara nitko se ne bi zabrinjavao za onog tipa... Svi
bi se vratili kući... I...
Maigret se smješkao, čudno razvučenih usana oko kamiša lule.
– Šteta što dokazujete upravo suprotno od onoga što želite dokazati,
Fred... Taj početak požara, to je jedina ozbiljna indikacija, i koja me je već
od samog dolaska frapirala... Pretpostavimo da vi ubijete starinu, kao što
kažete... Svi znaju da se on nalazi kod vas... ne možete dakle ni pomisliti da
uništite leš... Trebalo bi, sutradan ujutro, otvoriti vrata sobe i dati uzbunu...
Zaista, u koliko sati je tražio da ga se probudi?
– U šest… Htio je da vidi kolibu i zemlju prije prodaje…
– Kad bi dakle leš bio pronađen u šest sati, u kući biste se nalazili samo
vi, Julia i Thérèse, budući da ne govorim o Canutu, na koga nitko ne bi
posumnjao... Nitko ne bi pomislio ni da je zločin mogao biti počinjen za
vrijeme partije karata...
Fred je pažljivo pratio rasuđivanje komesara, i Maigretu se činilo da je
postao bljeđi. Nesvjesno je dapače poderao jednu kartu čije komade pusti
da padnu na pod..
– Pazite, ako za koji trenutak pokušate igrati, uzalud ćete tražiti
pikovog asa... Dakle rekoh... Ah! Da... Kako da se otkrije zločin prije
odlaska, Grouxa, Nicolase i Gentila, kako bi se sumnja protegla i na njih...?
Nikakve izlike za ulazak u njegovu sobu... Da! Samo jedna... Požar…
Ovaj puta Fred skoči kao na oprugu, stisnutih pesnica, okrutnog
pogleda, i zaurla:
– Strijela božja!
Svi su šutjeli. Kao da su tek primili neki udarac. Do tada, toliki je bio
umor, nisu čak više niti mislili na zločinca. Nisu bili više svjesni da je on
ovdje, u kući, da s njim govore, jedu, za istim stolom, da možda s njim
kartaju, kucaju čašama...
Fred je mjerio dugim koracima prostoriju krčme dok je Maigret, kao
zbijen u sebe, škiljio. Hoće li napokon uspjeti? Već tri dana držao ih je u
napetosti, iz minute u minutu, tjerao ih je da ponavljaju iste pokrete, iste
riječi po deset puta, u nadi zacijelo, da će se iznenada pojaviti koji
zaboravljeni detalj, ali nadasve da im razori živce, da ubojicu dotjera do
kraja.
 Čuo se njegov miran glas, slogovi isprekidani dok je uvlačio dim iz
lule.
– Čitav je problem da se sazna kome je bilo dostupno sigurno skrovište
da bi se onemogućilo pronalaženje novčanika...
Svatko je bio pretražen. Jedan za drugim, one noći, svučeni su goli
golicati. Ugalj na ulazu u podrum je pomaknut. Pretraženi su zidovi, burad.
Ne smeta ako debeli novčanik koji sadrži više od sto novčanica od hiljadu
franaka...
– Dobivam morsku bolest gledajući kako se mičete, Fred...
– Ali, do vraga, ne razumijete li da...
– Da šta?
– Da ga nisam ubio! Da nisam toliko lud! Da mi je sudska kartoteka
dosta puna da...
– Niste li u proljeće htjeli otići s Thérèse u Južnu Ameriku i kupiti
gostionicu?
Fred se okrenu prema kuhinjskim vratima, upita, stisnutih zublju:
– Pa onda?
– Kojim novcem?
– Pogled mu se udubi u Maigretove oči.
– Na to ste htjeli doći? Idete pogrešnim, putem, komesare. Novac ću
imati 15. maja. Došla mi je gospodska ideja, dok sam još lijepo zarađivao
organizirajući boksačke susrete. Osigurao sam se na sto hiljada franaka koje
treba da primim kad navršim pedeset godina. Tih pedeset godina ću navršiti
15. svibnja... Ej da, Thérèse, nešto sam stariji nego što obično priznajem...
– Je li Julija znala za to osiguranje?
– To nije ženska briga!
– Dakle vi, Julijo to; niste znali da će Fred dobiti sto tisuća franaka?
– Znala sam to.
– Šta? – vikne Fred poskočivši.
– Također sam znala da želi otići s ovom freskom....
– I vi biste ih pustili da odu?
Juli ja ostade nepomična, pogleda uprtog na ljubavnika, i u njoj je
vladala neka čudna mirnoća.
 – Niste mi odgovorili! – inzistirao je Maigret.
I ona ga pogleda. Usne joj se pomakoše. Možda će reći nešto važno?
Ali ona slegne ramenima.
– A može li se znati što će čovjek učiniti?
Fred nije slušao. Reklo bi se da ga je odjednom zaokupilo nešto drugo.
Razmišljao je, skupljenih obrva, i Maigretu se učini da im misli imaju isti
tok.
– Dakle Fred, recite!
– Šta?
– O onoj polici osiguranja... o onoj polici koju je Julija vidjela, a da vi
to niste znali... I ja bih volio da je pogledam.
Kakav li je hiroviti put birala istina pri izlasku na vidjelo! Maigret je
vjerovao da misli na sve. Thérèse mu je u svojoj sobi govorila o odlasku,
dakle novac... Fred je govorio o postojanju osiguranja...
Dakle... To je bilo toliko jednostavno, toliko glupo, da umalo nije
prasnuo u smijeh: kuća je deset puta pretražena, a ipak nije pronađena ni
polica osiguranja, ni lični dokumenti, ni vojna knjižica!
– Vama na raspolaganju, komesare – uzdahnuo je i mirno Fred. – U
isto vrijeme ćete vidjeti kolika je moja ušteda...
Uputi se prema kuhinji.
– Možete ući... Kada čovjek živi u selendri kao što je ova... Ne
računajući da imam nekoliko papira koje bi mi negdašnji drugovi rado
dignuli...
Thérèse je začuđena išla za njim. čuli su se teški koraci Grouxa, a i
Ganut ustade.
– Nemojte misliti da je to suviše lukavo... Slučajno sam u mlade dane
bio kotlar...
Desno od peći nalazila se golema posuda za otpatke od varenog lima.
Fred prevrnu nasred prostorije njen sadržaj i skine dvostruko dno. Prvi je
pogledao. Polako mu se skupile obrve. Lagano podigne glavu, otvori usta...
Velika lisnica, sva siva od uporabe, stegnuta pomoću trake od crvene
gume, nalazila se ovdje, među drugim papirima.,
– Dakle! Julija – lagano upita Maigret.
 Tada mu se učini da kroz tuste crte gazdaričina lica vidi kako opet
oživljava nekadašnja Julija. Ona ih sve pogleda. Gornja joj se usna podiže u
prezrivu grimasu. Moglo bi se povjerovati da se iza nje krije jecaj. Ali on
nije izbio napolje. Potmulim glasom ispusti:
– Pa onda? Gotova sam...
Najneobičnije od svega je što je upravo Thérèse iznenada zaplakala,
kao što tuli pas predosjećajući smrt, dok je ona koja je ubila pitala:
– Pretpostavljam da ćete me odmah odvesti, jer imate auto...? Mogu li
ponijeti svoje stvari...?
Dopusti joj da spremi svoj svežanj. Bio je tužan: reakcija, nakon duge
živčane napetosti.
Otkada je Julija otkrila Fredovo sklonište? Videći policu osiguranja, o
kojoj joj nije nikad govorio, nije li shvatila da će, onoga dana kad dobije
novac, on otići s Thérèse?
Pružila se prilika: još više novaca nego što će Fred primiti! A ona će
mu ih donijeti, za nekoliko dana, za nekoliko tjedana, kad jednom dignu
ruke od tog slučaja!;
– Vidi, Fred... Sve sam znala... Htio si otići s njom, zar ne...? Mislio si
da nisam više ni za što... Otvori skrovište... Ja sam ta, stara; kako me zoveš,
koja sam...
Maigret ju je, za svaki slučaj, motrio dok je išla amo-tamo po sobi gdje
se nalazio samo jedan veliki krevet od mahagonija i iznad njega Fredova
slika u boksačkom dresu.
– Treba, da opet stavim steznik – reče. – Da niste gledali... Nije više
tako lijepo...
Tek u autu se srozala, dok je Maigret nepomično promatrao kapljice
kiše ma staklima. Šta sada rade ostali u krčmi? I koga će proglasiti
vlasnikom Grouxova majura pošto se, i treći puta, ugasi svijeća licitatora?
KOROTA ZA FONSINOM
 VIŠE NISU ni brojali koliko su puta išle mjesnom sucu u Pouzaugesu,
gotovo isto tako lako kao što drugi idu četvrtkom na sajam: čas jedna kao
tužitelj, čas druga. Šest mjeseci ranije otputovale su autobusom do
Fontenaya na ročište pred sudom za prekršaje. Ali to novi predsjednik nije
znao.
Prozove imena, mehanički, namještajući listu na svom stolu:
– Fernande Sirouet, vlasnica u Saint-Mesminu... Alphonsine Sirouet,
udova Bréchard, vlasnica u Saint-Mesminu...
Zatim imena svjedoka. Zatim podigne glavu i gledao ih je kako se
približavaju malenoj polukružnoj rešeci i kako ukočeno stoje jedna kraj
druge.
– Da vidimo... Koja je od vas dvije Fernande Sirouet?
To je bila krupnija, niska žena, četvrtasta, četvrtastog lica, jakih vilica,
puti jednako tamnosive kao i njena kosa. Jednom rukom ispusti tašku od
baršuna sa srebrnom kopčam i diskretno podigne jedan prst.
Predsjednik se obrati drugoj.
– Vi ste, dakle, optužena, Alphonsine Sirouet, udova Bréchard...
– Da, gospodine predsjedniče.
Ova, istog rasta, bila je mršavija, s uvučenim ramenima, nježnog i
sjetnog lica. Od vremena do vremena, kašljala bi prinoseći ruku do usta.
– Vi ste rođakinje?
Nikakav odgovor nije formuliran. Dvije se žene ne pomakoše, i ne
trepnuše, buljeći u prazno ispred sebe.
– Pitam vas jeste li rođakinje?
Ovaj puta obje se glave nagnuše, ali jedva, tek za nijemi izazov, a da
nisu ispustile ni jednu riječ s usana;. Fernandin pravnik, hramajući, priskoči
u pomoć:
– Sestre su, gospodine predsjedniče.
Obje su, rano ujutro, napustile istu kuću u Saint-Mesminu i uputile se
prema autobusu koji staje na trgu pored crkve. Ili bolje, svaka je od njih
izišla iz svoje kuće, jer je, već godinama, zgrada bila podijeljena na dva
dijela. Svaka od sestara je imala svoja vrata, svoja tri prozora na pročelju.
Svaka je išla. svojim pločnikom. Svaka se na trgu pridružila svojoj dvojici
svjedoka, svečano odjevenih, i odjednom svjedoci prestadoše da se poznaju.
Tko bi ih vidio, tko bi ih zatim promatrao u autobusu za vrijeme puta,
zacijelo bi se upitao kakav je to vrtoglavi ponor, kakva bezbojna i ledena
praznina, koji razdvaja ove dvije žene koje stare, i čiji se pogledi ni jednom
nisu ukrstili.
– Alphonsine Sirouet, ostanite na svom mjestu... Što se tiče tužiteljice i
svjedoka...
Advokat, i koji je već godinama bio Fernandin »pravnik«, izigravao je
meštra ceremonija i razmještao glumce prema ritualu.
– Optuženi ste da ste 1. siječnja bacili kuhinjsku zdjelu u pravcu
Fernande Sirouet, vaše susjede i, što nisam znao, vaše sestre....
Alphonsine, koju su uvijek zvali Fonsine, bolno odmahne glavom u
znak poricanja.
– Vaš vrt i vaše... vaše sestre, budući da sestra postoji, što, u zagradi,
čini vaš postupak još nerazumljivijim, dva vrta, rekoh, odvojena su zidom
visokim...
– Dva metra i deset centimetara – uplete se Fonsinin advokat da bi
pomagao predsjedniku koji je čeprkao po svom dosjeu.
A taj broj mora da je bio važan, jer ga je zlobno podvlačio.
– Dva metra deset, neka... Zdjela je pogodila tužiteljicu u glavu,
uzrokujući kontuzijsku povredu na kosom obrštenom dijelu...
Advokat se smješkao, igrajući na svojoj klupi malu komediju koja
mora da je bila vrlo smiješna za one rijetke koji su bili upućeni.
– Priznajete li činjenice?
– Ne, gospodine predsjedniče.
– Pardon. Vidim da ste u istrazi priznali da ste...
– Bacila sam tavu. Jer to je bila neka stara tava, izbušena kao sito, a ne
zdjela... Pitam se zašto se pokazalo potrebnim govoriti o nekoj zdjeli...
Predsjednik se okrene prema Fernandi koja ustade s klupe.
– To je bila zdjela – potvrdi ona. – Zdjela od livenog željeza, kao i
svaka druga zdjela...
 Zastupnik je dremuckao za svojim stolom od svijetle hrastovine.
Prisjednici su rastreseno slušali puštajući da im pogled luta po nekih
šezdeset osoba natisnutih iza pregrade od kojih je većina čekala na red da se
jave kad budu pozvani.
– Možda bismo mogli – natukne Fonsinin branitelj – o tom pitanju
ispitati poljara iz Saint-Mesmina, kojeg je suprotna strana pozvala, ne znam
zašto, i koji baš posjeduje željeznariju...
Šutljiva i golema ljudina ustade čim dođe red na njega.
– Ne može se baš reći da je to zdjela, zbog oblika... S druge strane...
Bila je to ako hoćete jedna tava, tava od livenog željeza...
– Ukratko, teški predmet... Da li bi, po vašem mišljenju, ta tava ili
zdjela mogla nanijeti tešku povredu?
A advokat intervenira s praskavom ironijom:
– Pod uvjetom da pogodi, možda!
– Ne razumijem vas, meštre. Utvrđeno je da je tužiteljica zaista...
– ... nije nikada bila pogođena tavom. Pridržavam sebi pravo da kasnije
to i dokažem.
I sjedne, likujući.
– Da vidimo... Da vidimo... Alphonsine Sirouet... Ustanite... Priznajete
li da ste bacili tavu preko zida koji odvaja vaš vrt od sestrinog?
– Vratila sam Cezaru ono što, je Cezarovo.
– Pardon?
– Kažem da je ta tava bila bačena u moj vrt i da sam je ja opet poslala
odakle je i došla. Izvjesna osoba je već odavno, svi pošteni ljudi u mjestu će
vam to reći, navikla da istresa svoje otpatke u moje dvorište ili u moj
povrtnjak. Dakle, bilo je samo pravedno...
– Vi tvrdite da niste znali za prisutnost vaše sestre iza zida?
– Te osobe nije tamo bilo.
Kako da se predsjednik, koji nije poznavao sestre Sirouet, ni kuću na
uglu glavne ceste, čak ni Saint-Mesmin, predsjednik koji nikada nije čuo ni
riječi o Antoninu Brécardu, kako da se takav čovjek snađe u toj aferi?
Pravnici će, za koji čas, pokušati da mu to objasne, odvjetnik za
Fernandu, advokat za Fonsinu, ali svaki, jer mu je to bila uloga, prikazat će
stvari na svoj način, ne trudeći se da zalazi u dubinu.
 Doista trebalo se vratiti do prve pričesti dviju sestara – jer one su je
obavile zajedno. Fernanda, koja, je bila dvije godine starija, morala je
pričekati mlađu sestru, jer je otac, rijetko tvrdoglav čovjek, uz to originalan,
bio odlučio da se izvuče sa samo jednom ceremonijom.
Fernande se najprije te dvije godine čekanja grizla od jada, nekoliko
mjeseci kasnije, i sve do krizme. Zatim je došao red na Fonsinu da se grize,
jer je postajala gizdava, a još uvijek su joj šili haljine i kapute od iznošene
sestrine odjeće.
Majka umre, i, Fernande, kao starija, posvetila se kućanstvu čiče
Siroueta dok je Fonsine učila šivanje i krojenje u Fontenayu, što je bilo
nepravedno.
Bili su imućni. Stari Sirouet je bio krupan trgovac stokom, veliki
ljubitelj bijelog vina i jela. Nikada nije mogao zamisliti da bi se njegove
dvije kćeri mogle udati, jer, otkako je bio udovac, bila mu je potrebna
barem jedna da sprema kuću. To je bilo jasno kao Sveto pismo. Što se tiče
izjašnjavanja za koju od njih, baš ga briga, ni jednoj nije davao prvenstvo.
Neka se među sobom nagode!
A upravo one nikako da se nagode.
– Uvijek starija treba da se uda prva. Dakle, ja.
– Pardon! Kada umre majka, starija zauzima njeno mjesto i ostaje u
kući. Prema tome ja sam ta koja...
Nisu se udavale ni jedna ni druga iz jednostavnog razloga što nikome
nije palo napamet da ih zaprosi.
Starija je imala trideset godina, mlađa dvadeset i osam, kad je u Saint-
Mesminu imenovan novi učitelj. On je imao dobrih četrdeset i pet godina,
naročito je zanemarivao svoje oblačenje, prezirao najhitnija pravila čistoće.
Zvao se Bréchard, Antonin Bréchard, i odmah se činilo da je sklon jednoj
od djevojaka Sirouet.. Ali kojoj? O tome se nije ništa znalo.
Oženio je Fonsinu. Nasumce, tvrdili su. Nakon podlih makinacija
mlađe kćeri, uvjeravala je Fernanda.
Nije zgorega upamtiti da je Fonsine, na dvije godine, napustila
roditeljsku kuću da bi otišla živjeti, s mužem u školi. Da li je dragovoljno
napustila očevu kuću? Jest!
Dakle, njen muž je umro, gotovo u isto vrijeme kad i čiča Sirouet,
kojeg je napokon svladalo bijelo domaće vino.
 Što je tada učinila Fonsine, koja je samovoljno napustila roditeljski
dom i koja nije morala njegovati u njegovim posljednjim trenucima oca
kojega je takoreći napustila? Kanila se vratiti u kuću i u njoj vladati, ako ne
kao vlasnica, bar kao jednaka Fernandi.
Koliko je godina otada? Gotovo dvadeset godina. Tačno osamnaest.
Dakle! Otada su dvije sestre živjele među kamenjem gdje su i ugledale
svijet. Samo što je kuća, srećom sva u dužini, bila podijeljena. Podjela je
izvršena u prisutnosti dvojice vještaka i pravnika. Bilo je prostorija koje su
prirasle srcu i jednoj, i drugoj sestri, a koje se nisu mogle dijeliti na dvoje,
kao na primjer kuhinja s velikim kamenim kaminom. Izvučena je na sreću.
Probijen je poseban ulaz, podignute pregrade, izgrađeno stubište.
Ukratko, sada su postojale dvije kuće i, da ne bude nikakve sumnje,
Fonsine je obojila svoju polovicu pročelja blijedo plavo, dok je Fernande
zadržala svoju boju prljavog kamena.
Jasno, nikada više nisu progovorile. Susretale bi se dvadeset puta na
dan, i svaka bi gledala drugu kao da je prozirna.
Fernande je imala svog odvjetnika u Pouzaugesu, Fonsine svog
pravnika u Fontenayu, i oni su održavali neophodne veze.
Kojih li priča otada! Nije ni brojeno koliko otrovanih mačaka koje su
sve bile predmet rasprava pred mjesnim sudom. Zatim, u toku dvije godine,
sva sila anonimnih pisama. Primao ih je čitav Saint-Mesmin, pa je i župnik
bio prisiljen da o njima strogo govori s propovjedaonice, jer su i treći bili
upletani, oženjeni ljudi optuživani su da se odaju najgnusnijem razvratu u
jednoj ili drugoj kući.
Sestre Sirouet bi se osjećale obeščašćene kad bi išle istom trgovcu, pa
je svaka imala svojeg mesara, svojeg kobasičara, svojeg prodavača
mješovite robe.
– Ja ne nosim svoj novac trgovcima koji imaju toliko malo časti da
služe bilo koga...
Onda priča o perionici... Pri dnu vrata, otada podijeljenog, pretjecao je
potok. Na kraju svakoga vrtića podignuta je od nekoliko dasaka perionica.
Ali apsolutna je jednakost bila nemoguća, potok je i dalje uporno tekao
uvijek u istom smjeru. Ukratko, Fonsine je dobivala vodu tek pošto bi ova
prošla pokraj njezine sestre.
 Fernande je špijunirala; udesila je tako da pere isti dan kad i ona, tako
da je Fonsine gledala kako do njene perionice dolazi samo voda zatrovana
prljavim rubljem »one žene«.
Događalo joj se da je ustajala noću da opere rublje u čistoj vodi. Da bi
se osvetila, Fernande je, kod sitničarke koja je svašta prodavala, kupovala
goleme boce tinte, i izlijevala ih u vodu kad bi se u njoj močilo sestrino
rublje. To je bilo dokazano. Čak i to da je rekla sitničarki:
– Nemate li stare tinte...? Ne smeta ako je malko pokvarena... To nije
za pisanje...
Što se tiče zida, unatoč visini od dva metra i deset centimetara,
svakodnevno su ga prelazili najraznovrsniji predmeti, a osobito oni
najodvratniji: stare cipele, upotrijebljeni mjesečni ulošci, crknuti štakori,
okrnjene noćne posude... Bog zna kamo su sve to išle pabirčiti – bez sumnje
kada bi se spustila noć!
Sada su se dvije žene nalazile jedna pokraj druge: blijeda i gruba
Fernande, mršava i boležljiva Fonsine, svaka okružena svojim svjedocima i,
kako je predsjednik nastojao iz poljara izvući malo istine, ovaj izjavi
prostodušnošću koja ga pričini simpatičnim:
– Možda se tako ne čini, ali ponekad se pitam nije li ipak Fonsine
divljija...
Fonsine koja je kašljala tako da se duša parala i koja je na tako
skroman način uvlačila ramena, kao da se želi ušuljati u neku
ispovjedaonicu!
– Da vidimo! Jeste li se zaista nalazili u svom vrtu kad je vaša sestra
bacila...
– Da, gospodine predsjedniče.
– Ne, gospodine predsjedniče – lagano ispravi, smjerno ali čvrsto,
Fonsine. – U tom času ona se nalazila na svom pragu sprijeda, a svjedok je
kobasičareva žena, koju sam vam dovela, s kojom je razgovarala...
– To nije istina... Limar, koji je radio u svom vrtu, vidio me je sasvim
pokraj zida i...
– Svi znaju da će oboljeti od silnoga laganja! Što se tiče limara, ako se
ne suzdržim, mogla bih ispričati lijepu priču. Neka se radije ispita čuvarova
žena i vidjet ćemo da li...
 Čuvareva je žena bila smetena. Ništa joj draže od govorenja, ali bi rado
i ušutjela.
– Što znate o toj stvari?
– Ne znam tako reći ništa, gospodine predsjedniče.
Ona nije znala ništa ali je čula govoriti da je Fernande nekome rekla…
Što je tačno rekla?
– Da će joj sestra skupo platiti za onu priču o zdjeli i sve gadosti, i da
sada ona drži stvar...
– Koju stvar?.
– Ne znam....
– Je li to bilo prije bacanja tave?
– Bilo je pet sati poslije podne...
– Dakle, budući da je tava bačena oko četiri sata...
– Neka kaže!
– Je li Fernande Sirouet u tom času bila povrijeđena?
Muk..
– Znate li da li je bila povrijeđena?
– To se nije vidjelo...
Ukratko, prema nekim svjedocima, Fernande Sirouet nije bila uopće
pogođena zdjelom – ili tavom – već je, mozgajući u bijesu, iskoristila
priliku, vratila se kući i sama se povrijedila da bi sestru otjerala pred sud za
prekršaje.
– Treba da samo ispitate doktora… On je ovdje...
Samo, liječnik je bio smeteniji od svih ostalih, jer ako su sestre Sirouet
imale svaka svog kobasičara i svog trgovca, silom prilika su se morale
obraćati istom stručnjaku.
– Vi ste pregledali Fernandu Sirouet kad je bila povrijeđena... Možete
li nam reći da li...
On nije znao, ne. Povreda je mogla biti prouzrokovana tavom, ali
mogla je biti zadana i bilo kakvim drugim predmetom, čekićem, na primjer,
ili udarcem o ugao nekog zida...
Kako...? Da li se tužiteljica mogla sama povrijediti na taj način...?
Materijalno, to nije bilo nemoguće... Sve je moguće... Bolno...! Malo, da...
Dosta... Ali napokon...
 Ali napokon, za jednu Sirouet, šta predstavlja ta prolazna bol u
usporedbi sa zanosom što ga pričinjava kažnjavanje druge, pred sudom za
prekršaje, možda čak i zatvaranje?
Dakle ne shvaćate, gospodine predsjedniče? Dolazite iz Poitiersa, to se
vidi. Vi niste živjeli u Saint-Mesminu. Ne znate da već dvadeset godina –
pardon, osamnaest! – dvije sestre po čitav dan nemaju što da rade već da
podržavaju svoju mržnju.
Intimna mržnja, stvarno! Mržnja koja je neka vrsta ljubavi, naopake
ljubavi, doduše, ali ipak ljubavi.
A govorkanja? Čitavo mjesto guta djela i pokrete i dviju žena,
stavljajući se uz ili protiv ove ili one, odobravajući ili negodujući!
Koja je bila prva koja je odvukla drugu do suda za prekršaje? Fonsine,
zar ne? Samo, našla je tek banalnu optužbu zbog razbijanja ograde...
Govorila je također, ali nejasno, bez donošenja dokaza, o krađi poriluka, o
kunićima koji ugibaju jedan za drugim u njenom zečinjaku jer im
zlonamjerno daje lošu travu koja nadima stomak...
Vaš prethodnik, gospodine predsjedniče, je oslobodio Fernandu, pod
naivnim izgovorom pomirbe, jer ni on nije znao... A Fernande, oslobođena
nakon manje-više očinske opomene, samo je još jače osjetila i uvredu...
Znate, više bi voljela da su je osudili!
– E! djevojko moja, kad baš želiš sud za prekršaje... Čekaj da mi se
pruži prilika da ga i ja tebi i priuštim.
Slučaj sa zdjelom, koja je možda samo tava, ali koja je bila dovoljno
teška da prouzrokuje povredu na kosom obraslom predjelu glave, čak iako
nije nikoga pogodila.
Rekoste? Gubite se ovdje? Pletete se, da bismo završili s time, jer i
drugi čekaju, sud neće povjerovati vašem iskazu, pošto je po službenoj
dužnosti sa. I slušao vaše prisjednike:
– Pet stotina franaka globe i troškovi...
I vjerujete da je to gotovo?

To je zaista završeno, ali ne milošću suda u Fontenayu, niti možda

krivnjom liječnika, koji je šest puta iste sedmice došao u kuću, malo
vremena nakon toga.
 Fonsine, koja je bila slaba na plućima, umrla je od upale pluća
nekoliko dana prije Uskrsa.
Sestra je to ignorirala. Susjedi dođoše da bdiju pokraj nje! Njen se
zastupnik pobrinuo o sprovodu. Fernande se tamo nije pokazivala i
iskoristila je da, u času kad se stvarala povorka, opere svoj prag s mnogo
vode. Nemoguće je jasnije se izraziti:
– Dobro izbavljenje!
Suhih očiju. Jedva malo oivičenih crvenilom, ali već je dugo imala rub
kapaka malo nadražen. To je čak bila i jedina obojena mrlja na njenom licu
od klesanog kamena.
Događalo se da je susjede upitaju:
– Zar nisi u koroti za Fonsinom?
– Ja? Poznajem li ja nju?
Prije bi obukla nešto žuto poput kanarinca. Samo se pitala tko će
otkupiti sestrinu kuću. Jer nije moglo biti ni govora o tome da po njoj nešto
naslijedi. Znale su to oduvijek i jedna i druga. Kad se podržava takva
mržnja, prva mjera opreza koju valja poduzeti je da predmet te mržnje ni u
kojem slučaju ne naslijedi ništa od vašeg dobra.
Evo zašto su obje sestre, svaka za sebe, prodale sve što posjeduju,
računajući i kuću, za doživotnu rentu. Tako da Fernande sada nije imala
raspoloživog novca da otkupi tu polovicu kuće koja je pripadala sestri i na
koju je već bio prilijepljen žuti oglas kojim je najavljena prodaja.
To joj je čak koristilo. Sve joj je koristilo. Često se mogla vidjeti
zaokupljena, bez poleta, kao netko i koga mora skrivena tuga, i svijet bi se
mogao prevariti. Govorili su joj:
– Vidiš da, unatoč svemu, to ipak djeluje na tebe!
– Na mene...? Ha! Ha...!
– Nisi više ista otkako je Fonsine...
– Hoćete li zašutjeti...! Nikada u životu nisam bila sretnija... Konačno,
dišem, pod stare dane!
– Grizeš se...
– Grizem se jer će polovica roditeljske kuće izići iz porodice i jer se
pitam koga ću imati za susjede...
 To ju je toliko grizlo da je od toga mršavila; njena je bijela put
postajala prljavo siva, a pramenovi kose su joj često padali preko obraza.
Nije imala volje ni za što. Bila je besposlena. Deset puta dnevno bi prelazila
ulicu da uđe u dućan, ne zbog toga što bi joj nešto bilo potrebno, već zbog
toga što bi se tamo, uvijek zadesio netko s kim je mogla razgovarati.
Koja li, je lijepa ljeta provodila u svom vrtu, kamo više nije kročila!
Sav taj krov, ti puževi golaći, ti rovci, to kamenje, te krhotine boca koje je s
užitkom bacala preko zida...!
Potkraj ljeta kuća je prodana, i još od praznika i još od praznika Svi
Sveti uselili su novi vlasnici, sitni penzioneri iz grada, mirni ljudi koji nisu
bučili, koji su pristojno pozdravljali, ali koji nisu tražili da započnu
razgovor. Nije im se moglo baš ništa prigovoriti.
To je bilo turobno.
– To je bilo ubitačno.
– Na dan mrtvih, ipak, Fernande...! Znam da ne nosiš korotu za
Fonsinom... Ipak, budući da ima Boga…
– Neću čak ni da znam gdje je pokopana…
I, da bi izbjegla, makar i nepažnjom, da prođe pokraj križa s
omrznutim imenom, nije svratila do groba roditelja koji je te godine ostao
ogoljeo, bez ijednog cvijeta.
Uostalom nije imala volje ni za što. često joj se događalo da još u
podne bude neumivena, u spavaćici i ispod haljine.
– Hoćeš li da ti kažem? Ti se uzrujavaš kćeri moja!
Ona da se uzrujava!
Dadoše joj malo mače, koje više nije rizikovalo da bude otrovano, a
ona je bezbroj puta zaboravljala da ga nahrani.
Eto kakva je postala! Mutan pogled. Mnoge večeri nije imala volju da
priredi sebi jelo ni da upali sijalicu. Susjedi su uveli radioaparat, a zidovi,
njeni zidovi, kao da su se od toga čudno znojili.
Korota za Fonsinom? Nije li bilo onih koji su se čudili što nije u koroti
za Fonsinom?
Koliko vremena traje korota, za sestrom? Godinu dana, zar ne?
Ona jednostavno ne bi ni mogla da je nosi do kraja, tu njihovu korotu!
Umrla je na Svijećnicu, sama, jedne večeri, bez svjetla, dok su susjedi, koji
su znali da je umorna, zatvorili muziku i pekli palačinke.
Nije umrla od neke bolesti, već od svih i nijedne, kao što umiru
životinje koje čame, a kako joj je imovina bila prodana za doživotnu rentu,
nitko nije naslijedio po njoj, i otada nitko više nije u Saint-Mesminu
održavao hladnu vatru mržnje koja je dvadeset godina držala na životu
sestre Sirouet.
GOSPOĐA ČETIRI I NJENA
DJECA
 MALO je zakasnila, te večeri. Moglo se čak pomisliti da do scene neće
ni doći. Tek mala prepirka, u času kad je Raymonde stavljala po stolovima
zdjele za juhu pune masne tekućine, divne ružičaste boje. Netko reče, za
stolom pokraj peći:
– Juha od bundeve!
A, upravo zbog toga što je to dolazilo od privilegiranog stola, od
jednog, od dvaju stolova koji su bili gotovo priljubljeni uz peć, a možda, jer
se, jednostavno, zabunila, gospođa Četiri prošapće poslužujući punom
kutljačom dvojicu dječaka:
– Vaša najdraža juha, djeco. Juha od rajčica!
A glas joj je bio kao kada bi bila dobre volje.
– To je juha od bundeve! – usprotivi se stariji.
Jer djeca, zar ne, radije vjeruju stranima nego roditeljima.
– Jean-Claude, umukni.
– To nije juha od rajčica! To je juha od bundeve!
– Kažem ti da je to...
Ali i ona je upravo okusila i odluči da imperativom zaključi incident:
– Za stolom se ne govori!
Očito, bila je postiđena.. Rado bi se okrenula da vidi da li se ljudi
smješkaju. Bilo je sigurno da je i dalje mislila o svojoj greški, o tim
podsmjesima koje je uvijek osjećala za leđima, za stolovima pokraj peći.
Kako se iznenada radio raštimao, neki nejasni tango, uz bogzna kakve
još interferencije, pretvarao se u neku škripavu glazbu gdje nitko ne bi bio u
stanju da razabere instrumente. Ona podigne hitro svoje usko lice, ljutito se
zagleda u aparat, kao da se i ta kocka od lakiranog drveta, skrivena u svom
kutu, sa slabašnim svjetlom na skali, podigla protiv nje, kao da je namjerno
satire tim barbarskim notama.
– Šta je to? – izusti.
A Raymonde, koja je prolazila natovarena tanjurima, promrmlja
pogledavajući saučesnički po drugim stolovima:
– Prijemnik je star... Uvijek se poremeti...
 Pored peći, ljudi su bili grimizni od vrućine. Vrelo isparavanje udaralo
im je pravo u lice, žarilo im oči, pržilo im noge. Jedan mladi par bio je
toliko ciničan da je odmaknuo stol, dok je gospođi Četiri, između prozora, s
loše priljubljenim kapcima. koje je potresala bura, i vratiju smočnice koja
su se neprestano otvarala, ispod pudera poplavio nos od hladnoće.
Čulo se more kako bijesno udara o bedem, vjetar koji nalijetao u ulicu i
mlatarao roletom na katu, peć koja bi naglo zabrujala, nešto bliža buka
viljuški po tanjurima..
Bilo tih je deset, ne više, u blagovaoni pansiona Našoj gospi,. u Sables-
dʼOlonne,. usred prosinca. Radio je, u svom kutu, nastavljao da, sjecka
glazbu, čas prigušenu, čas iznenada mahnitu.
Ljudi koji se ne poznaju, osim što su više puta jeli jedni nedaleko
drugih u ovoj prostoriji, dobacivali saučesničke poglede, jer su prethodnih
večeri prisustvovali scenama Gospođe Četiri i njezine djece.
– Večeras ništa... kazivali su ti pogledi.
– Ono s juhom je dugo trajalo...
– Čekajte... Tko zna...? Nos joj je plav a usne stisnute...
Drugdje, u drugo vrijeme, naročito bez njena dva derana, možda bi je
smatrali zgodnom. Možda bi joj čak neki od prisutne gospode udvarali?
Tko zna? Nije bila gora od neke druge. Dugoljasti profil, malo šiljast,
vodnjikave plave oči kojih je mana bila da odjednom postaju ukočene, na
momente, tačnije kada bi Gospođa četiri posumnjala da joj se ljudi
podsmijevaju. Griješila je što je puštala, kao neka mala djevojčica, da joj
kosa pada na potiljak. Odijevala se kratko, su više kratko, to je bilo
flagrantno. Od jutra do večeri nosila je ovaj krzneni kaput – koji je ličio na
medvjeđe krzno – otkud su virile duge noge.
Sve to nije razlog, ni blijedo ljubičasta put što joj je puder davao nosu,
da bude...
Osam sati. Sat kariljon u obliku Westminstera osam je puta zazvonio.
Umiljat glas koji je u isto vrijeme izlazio iz lakirane kutije, tako umiljat da
se činilo da se obraća svakome posebno,
»Ovdje Radio-Andorra...«
Nitko se više nije nadao. Svatko je mislio na drugo, gledao na tanjuru
komad raže na topljenom maslacu, vrhom viljuške nabadao tamnozeleni
kopar. I tada, pljus! Opori zvuk ćuške. Gotovo u tom času, buka stolaca koji
se pomiču. Gospođa Četiri je bila na nogama. Pokušavala je jednom rukom
pridići mlađega derana koji je još krio lice i urlao.
– U krevet... Smjesta u krevet... Čuješ li...?!
Ah! To nije bio isti glas. Bila je bijesna, zadihana, to više što je deran,
kome je bilo sedam godina, bio već težak. Bacio se na pod. Napola ga je
pridigla, kao lutku u džemperu i skijaškim hlačama. S jednom je nogom
zakačio nogu stola i, dok je ona vukla sina prema vratima, stol je išao za
njima, svi su promatrali, svatko se uzalud naprezao da ostane ozbiljan.
A ona ih je sve posramljeno, izazovno, gledala.
– Kažem ti da odmah odeš u krevet... Jean-Claude… drži stol...
Ali je stariji, Jean-Claude, od deset godina, ostao sjediti na stolici,
klateći nogama, dok se stol neosjetno udaljavao od njega.
Bila je mršava. Možda nije bila čvrsta zdravlja. Ipak je trebalo da mu
stane na kraj.
– Hoćeš li...
Pljus! Druga ćuška. A ona je pak dobila udarac nogom, i gledajući je
izbliza, primijetilo bi se da je gotova da zaplače.
– Hoćeš li... Otvori vrata, Jean-Claude...
Jean-Claude se odlučivao da li da ih otvori. Ona, bilo-kako, pokupi
mlađega, protivnika. Otimao se. Bio je već prejak za nju.
– Idi naprijed... Brže...
Brzo! Prva je runda bila njezina. Uspjela je dječaka izvući iz prostorije.
Sada su oboje bili na stubištu, i zvukovi koji su dolazili otuda jasno su
pokazivali da se borba nastavljala.
Moglo se bar po volji smješkati, izmijenjati poglede i dojmove. Tihim
glasam, dakako, zbog starijega koji je još uvijek bio tamo i koji je ponovo
zauzeo svoje mjesto za stolom.
Nikada ona neće od njih ništa učiniti! Niti od starijega kao ni od
mlađega. A, u biti, to je njezina greška. Ne zna ona kako treba s njima.
Nestašni su, zacijelo. Nisu li sva djeca nestašna? Zašto joj do te mjere
nedostaje autoriteta?
Ona se tukla s njima! Ona se doslovce tukla! I sada se još uvijek borba
nastavljala na stubištu.
– Kažem ti da ustaneš... Čuješ li...? Da si smjesta ustao ili...
 – Raymonde, dat, ćete nam vina…
– Odmah, gospodine.:. Istog?
Večera je tekla dalje. Tako umiljati glas na radiju ljubazno je
savjetovao da se ovaj obrok ne smije završiti bez depurativne dražeje koja
se nalazi u prodaji u svim boljim apotekama.
Što se događa? Na prvom katu, upravio iznad glava, netko je trčao.
Netko je trčao, kao da ga gone, i sve se završi lupanjem vratiju.
– Jean-Jacques... Jean-Jacques... Hoćeš li odmah otvoriti...?
To je bilo u hodniku sa sobama, gdje se nalazila soba broj 4, majčina,
zatim soba broj 5, dvojice derana, i konačno, upravo nasuprot, vrata
klozeta.
Neko vrijeme oklijevaju da bi lokalizirali zvukove i konačno shvatiše:
Jean-Jacques je uspio da se dočepa klozeta i da iza sebe povuče zasun.
– Ako s-m-j-e-s-t-a ne otvoriš.
Tresla je vrata. Prijetila. Glas joj je postao prodorniji:
–– Slušaj, Jean-Jacques... Ako otvoriš, obećajem I ti...
Nije otvarao. Nije se micao. Nije ni progovorio. Nepomičan u kutiću
bez svjetla, sjedeći na klozetskoj dasci.
Gore je majčin glas govorio o nekom bravaru i komesaru policije.
Stariji, kojeg su zaboravili poslužiti, ili jednostavno iz interesa, napustio je
blagovaonicu i uputio se prema stubištu.
– Ti idi odmah da legneš...
– Ali...
Tko zna nije li taj kričavi glas, isto tako namješten, na mahove, kao i
onaj malo prije na radiju, pun jecaja koji ne mogu da prodru napolje iz
suviše stegnutog grla?
– Da ne daje bratu loš primjer....
– Bože, kakve li obitelji! – netko dolje uzdahne.
– Ti derani su strašni, a ona nema nad njima nikakvog autoriteta. Ne
zna ona kako treba s njima, čas je slatka kao med, a čas za obično da ili ne
dobiju ćušku, a da ne dospiju ni da vide odakle dolazi...
– Pitam se koga treba više žaliti...
Nakon raže bilo je kotleta s pireom i porilukom. Zatim sira. Napokon
jabuke, i dok su ih gulili, još uvijek se čuo, od vremena do vremena, glas
Gospođe Četiri, u hodniku, ispred vratiju klozeta.
– Obećajem ti da ti neću ništa ako otvoriš vrata...
Dijete je šmrcalo. Proteče, još vremena. Govorilo se i o drugim
starima. Svatko se smjesti bliže ili dalje od vatre. Napokon se pojavi
Gospođa Četiri kad je više nisu očekivali, ukrućenih crta lica, nos joj je bio
i manje ljubičast ispod nove naslage pudera.
Pogleda ih s neodređenim smiješkom, prije začetkom smiješka za koji
se osjećalo da se u svakom trenutku može pretvoriti u bijesnu grimasu. Ali
svatko se držao ozbiljno, baveći se drugim stvarima.
– Nema više raže – reče Raymondi koja joj je i ostavila pribor. – Što
ima drugo?
Nije se mogla uzdržati a da ne pomisli kako neki ljudi
zloupotrebljavaju svoj položaj okruživši peć tako tijesno da ne ostavljaju ni
najmanje topline drugima. Ljudima kojima nije hladno, koji to čine
namjerno, da bi doista obilježili svoje pravo, svoju nadmoćnost prema njoj,
koja ima samo sobu broj 4 i koja je posljednja stigla u pansion »Našoj
gospi«.

Na nju se neprekidno obarala zla kob. Roleta koja je čitavu noć

kloparala u brutalnom ritmu bure bila je ona na njenom prozoru, tako da je
tek pred zoru sklopila oči. Pa onda, svi kao da su se dogovorili da bučno
otvaraju i zatvaraju vrata preko puta, i to bi u svakom navratu završilo
šumom što ga stvara puštanje vode.
Njezin prozor nije gledao na more već na neku uličicu koja je bila više-
manje na glasu, a dok se oblačila neka ju je starica, preko puta, kritički i
kanda sumnjičavo promatrala. I opet se baš u njezinoj sobi našao najtamnije
obojeni papir, neke očajne boje stjenice.
Ipak činila je sve što je mogla.
– Jean-Pierre, operi se iza ušiju... Ostavi brata na miru...
Deder! Ne već od samog jutra! Htjela je biti vesela. Pjevala je neko
kolo.
– Pjevajte sa mnom, obojica...
A gosti pansiona čuvši ih kako pjevaju pogledavali bi se jednako kao i
kad bi ih slušali gdje se gložu. Sve troje se deralo iz svega grla. Ona je
pjevala kao neka djevojčica. Ona ih je ljubila, nježno kotrljala po krevetu.
 – Na mostu u Avignonu...
Na časnu riječ, oni su plesali! Igrali kolo između kreveta i umivaonika,
u neurednoj sobi. Neka vrata zalupiše. Ah! Ta vrata...
– Jean-Claude... Kamo ćeš...?
Prebacila bi preko leđa svoje medvjeđe krzno, svoj smiješni šešir,
kakav se možda nosi u Parizu, ali koji se ne izlaže usred zime u Sables-
dʼOlonne. Visoke, nevjerojatno visoke pete još su više izduživale njene
noge tako da se činilo kao da hoda na štakama.
Pa onda? Odlazili su, po magluštini, ruku pod ruku. Vraćala se
pobjednički, prema pansionu Našoj gospi, rugajući se tim luđacima koji su
ismjehivali nju i njezinu djecu.
Zatim bi se vraćao jedan od dječaka, crvenog obraza., i odlazio da se
zatvori u sobu. Četvrt sata kasnije pojavljivala se majka.
– Jean-Claude?
– Gore je...
– A Jean-Pierre?
– Nitko ga nije vidio... Nije li bio s vama?
Uspinjala bi se.
– Jean-Claude, nisi li vidio brata...? Otvori mi...! Potraži brata...
U svojim dobrim trenucima smiješila se kao i sav svijet. Možda samo
smiješak nikada nije bio dobro učvršćen na njenim usnama. Bio je
privremen kao i martovske sunce koje se oklijevajući pokazuje između dva
pljuska. Ali nije li takvo sunce najnježnije?
Gosti pansiona bi se deset puta dnevno okupili u zagrijanoj blagovaoni,
jer sobe nisu bile grijane. Pozdravljali bi se, izmjenjivali rečenice, novine,
knjige. Zašto bi ušutjeli ili mijenjali razgovor kad god bi ona dolazila?
Tada, jasno, iščeznuo bi njen smiješak, nos bi se još više izdužio, usne
postajale još tanje, dohvatila bi bilo što da čita i prekrstila bi noge u nekom
kutu.
Jednom, u pola osam uveče, ona je tako sjela pored peći. Raymonde je
postavljala pribor za jelo. Očito to nije bio njezin stol, ali još se nije jelo, i
van obroka, to je mjesto bilo svačije.
Čitala je. Jasno je vidjela kako se gosti pansiona smještaju jedni za
drugima. Juha je već pušila na nekom stolu. Sišao je mladi par čije je
mjesto zauzimala. Ostali su stajati, ne usuđujući se da išta kažu.
Promatrali su je. I sama Raymonde je vrebala, očekujući njen odlazak,
da bi poslužila. Mladi par nije znao gdje da se stavi.
Ona namjerno nastavi da čita. Zašto uvijek baš ona da čini prvi korak?
–– Jan-Pierre... Jean-Paul... Djeco, dođite ovamo…
Bila je osobito nježna. Obojicu ih je privijala na koljena, na grudi,
licem o libe.
– Jeste ii se lijepo zabavljali? Gdje ti je knjiga, Jean-Claude?
Tačno sve do dvadeset do osam. Tek tada ustade.
– K stolu, djeco!
Što nije spriječilo scenu, malo kasnije, jer Jean-Claude nije htio pojesti
juhu od poriluka. Dugo mu je s nepredvidivom diskrecijom, pričala,
preklinjala ga. Zatim se opruga otpusti u uobičajenom naglošću. Zgrabi
sinovljev nos, kao što se hvata drška nekog lonca, zbaci mu glavu unazad, i
držeći mu tako stegnute nosnice, naređujući da drži otvorena usta, gurala je
jednu za drugom pune žlice.
I ne trepnuvši primila je svu silu udaraca nogom po cjevanicama.
Dijete je imalo na sebi kaljače s drvenim đonom. I kada je ponovo sišla te
večeri, pošto su sinovi legli, kao što je običavala, ispod svilenih čarapa
mogle su se nazrijeti ljubičaste masnice.
Neki su mislili da je luckasta, da joj u svakom slučaju manjka čvrstoća.
Bilo je već mjesec dana otkako se nalazila ovdje, usprkos zimi, usprkos
vremenu. Nije govorila o odlasku, a ipak sve joj je bilo neprijateljsko: soba,
u hodniku s klozetima, sobarice koje se tuže da derani sve ispreturaju,
Raymonde kojoj je komplicirala posluživanje, svi, pa i predmeti, kiša koja
bi počinjala, padati upravo kad bi ona htjela izići, vjetar koji je duvao poput
bure dok je ona imala glavobolju, novine koje nikada da se pronađu baš u
času kad bi ih ona željela pročitati, pa. i sama njena knjiga, jedina koja je
viđena u njenim rukama, i koju je malo po malo čitala, a koja bi joj, takvim
tempom, trebala potrajati čitavu zimu, i koju je mačka s užitkom bezazleno
raskupusala...
Jednoga jutra javiše joj da je došlo pismo za nju. U času kad su ga
dostavljali primijetiše da su ga zabunom odnijeli u neku drugu sobu.
Trebalo je pričekati dok se vrati gospodin iz broja 2. Sreća još da ga nije
otvorio, ne obazirući se na adresu.
 Pročita ga brzim i oštrim pogledom.
– Budite dobri, djeco...
Zatim se popne u svoju sobu, gdje se jedan sat moglo čuti kako hoda.
Morali su otići da je zapitaju neće li sići na ručak.
Siđe, s debljim slojem pudera nego obično, ukočenijih očiju koje su
inače ponekad djelovale kao da se boje, a koje su, u drugim navratima,
odavale ukočenost dotjeranu do burlesknog.
– Gospođo Benoît... Treba da vas nešto zamolim...
To je namjerno govorila vlasnici pred svima, kao da im se ruga.
– Prisiljena sam da odem u Pariz, tek na vrijeme koje je potrebno za
put tamo i nazad... Da li bi vam bilo nezgodno da ovdje pripazite na moje
dečke dva-tri dana...? Bit ćete poslušni, zar ne, djeco?
– Zašto nas ne povedeš sa sobom?
– Ne isplati se na tako kratko...
– Ideš li po igračke?
– Ako budete dobri, donijet ću vam igračke...
–Karabin s pravim mecima?
– Karabin...
– I mašinku?
– Šutite... Govorim gospođi Benoît...
– Ali da, gospođo... Pričuvat ćemo ih...
Otišla je u jedanaest sati uveče, pošto su djeca legla. Nije nosila
prtljagu. Ništa osim malene taške.
– Vidjet ćete da će sa mnom biti pristojni – uzdahne gospođa Benoît
kad su se koraci udaljili na ulici. – Ona ih čini ludima. S djecom treba...
Ona je govorila, govorila, kao što se prazni povjesmo vune, i uvjereno
zaključi:
– Sigurna sam da to nisu loši mangupi!
Prekosutra, otvarajući novine, njen se muž zapanji otkrivajući na prvoj
stranici sliku Gospođe Četiri. Jasno, to nije bilo njeno prezime. Nazivali su
je Gospođa Četiri jer je zaposjela sobu broj 4.
Vidjela se kako stoji, sa svojim visokim šiljastim šeširom, s medvjeđim
krznom poput gasila za svijeće, i dugim nogama, u nekom hodniku, ispred
vratiju koja joj otvara neki žandar.
Prva žena apotekara iz Rioma jučer poslije podne dala je svoj iskaz.
Nitko nije na to pomislio. U svojoj prijavi doista je upisala »Gospođa
Martin«. Ali postoji, toliko Martina! Pa zatim čak i on, ni njega nisu u
novinama zvali po imenu, obično bi govorili Apotekar iz Rioma.
Čovjek smeđe brade koji je imao najposjećeniju apoteku u gradu,
preko puta sudnice, čovjek koji je sazidao šest ili sedam žena –
pretraživanja još nisu bila završena pa su se očekivala iznenađenja – ti
podrumima svoje ladanjske kuće...
A ona je bila njegova prva žena, zakonita žena, koja je imala sreće – ili
hrabrosti – da ode nakon četiri godine braka odvodeći svoje dvoje djece, da
ode dok je još vrijeme.
– Jean-Claude...! Jean-Pierre...! – vikala je na stubištu Raymonde. –
Hoćete li biti mirni...? Reći ću to vašoj mami kad se vrati...
Tada gospođa Benoît ostade dulje vremena ne dišući, buljeći u vrata na
kojima će se za koji čas pojaviti sinovi... sinovi...
– Bože moj! – uzdahne sklapajući ruke.
Sken: Malena74
Obrada:
 SADRŽAJ

Praščići bez repa (Milivoj Telećan)

Pod prijetnjom smrti (Milivoj Telećan)
Maleni krojač i klobučar (Milivoj Telećan)
Neki gospodin Berquin (Milivoj Telećan)
Pristanište Buenaventura (Karlo Budor)
Čovjek na ulici (Karlo Budor)
Prodaja uz svijeću (Karlo Budor)
Korota za Fonsinom (Karlo Budor)
Gospođa Četiri i njena djeca (Karlo Budor)
 OBJAŠNJENJA

[1] Blanc znači bijel (prim. prev.)

[2] Ova priča, u engleskom prijevodu pod naslovom Blessed are the Meek,
dobila je američku nagradu Ellery Queen za najbolju kriminalističku priču.
Francuska verzija se prilično razlikuje.