2

3
A. L. Kennedy
Raj
Paradise 2004
4
Majci
Mo run geal og
I
Kako do toga doe - to je uvijek duga pria.
A ja, ini se, poinjem time to sam ovdje; kutijasta prostorija, suvie prostrana da bi
bila ugodna, prljava stropa ovjeenog upravo dovoljno nisko da izlui iroku, jasnu izmaglicu
klaustrofobije. Meni zdesna je predimenzionirani sat kakve vole u malim kolama i
domovima za starije, s istaknutim, crnim brojkama i kao u crtanim filmovima debelim
kazaljkama to uspjeno viu koliko je sati, bili vi znatieljni ili ne. Pokazuje 8:42 i
odbrojava. Iznad njega je poslovini alac uta svjetla.
8:42.
Ali ne znam kada - naveer ili ujutro. Kako god bilo, po onome to ve mogu zakljuiti,
radije ne bih bila umijeana u sve ovo nakon 8:43.
U jednoj aci - primjeujem - drim klju. Privjesak mu je izraen od pakosno zelene
plastike, svjetlucav i izliven u oblik koji zorno pokazuje to bi se dogodilo kad bi se ve
odavno mrtvo uho napuhalo do bolesne pretilosti. Samo, znam da je to zapravo trebao biti list,
jer je primjetan trud da se naini stabljika, rebra i ile koje list moe imati. Pretpostavljam da
bi mi se trebao svidjeti taj klju i da bih trebala biti blagonaklonija prema njemu, jer ljudi vole
stabla i, po logici stvari, lie. Ali meni se ne svia lie, ak ni pravo.
Meutim, rei u vam to mi se svia, to oboavam - upravo gledam u to, upravo sada i
predivno je, upravo najljepe od svega to sam vidjela od 8:41. Tie se moje druge ruke - one
koja je bez lista.
To je tekuina.
Ja zaista volim tekuine.
Uspinje se iz posude u vr u tom stalno obnavljajuem pletenastom mlazu zaeerenog
jema; pada iz vra u au kao mii koji se neprestano stie i oputa - srce boje meda neke
evolucijski nepovratno specijalizirane ivotinje. Svjetluca i, naravno, tee, pie tee, hitajui
da utai e, ba kao to bi i trebalo. Sputam vr i diem au, ba kao to bih i trebala.
Pretpostavljam da je napunjena nekakvim jabukovim sokom i, kad bolje pogledam,
zakljuujem da jest - ne ba ugodnim, ali sasvim sigurno mokrim i neophodnim. Zrak, a stoga
i moja usta, trenutno imaju okus jeftinih sredstava za ienje, nesretnih ljudi, stotinu godina
upornog dima cigareta i urina male djece ostavljenog da odstoji. to znai da trebam svoje
pie. Osim toga, uistinu, kad bolje razmislim, osjeam groznu e.
''Grozno vrijeme?''
Gutam umjetno voe - ak nije ni ono iz koncentrata - pa nisam mogla rei ni rije - to
nisam ja govorila.
Grozna e - grozno vrijeme: no ta podudarnost je sluajna, morala bih biti poprilino
paranoina kad bih mislila daje rije ma o emu drugom. Ipak, osjeam da je primjedba
nametljiva - kao da ima slobodan pristup mojoj lubanji - i stoga se okreem ak i ne
namjestivi osmijeh i otkrivam odgovornu osobu, skrivenu iza mene. Neuredan, ri mukarac
mota se okolo. Ima poduu, ukastu, kovravu kosu koja je moda bila zgodna nekad u
njegovoj mladosti, ali sad se istanjila u paperjastu blamau. Gotovo si mogu predoiti kako
svake veeri moli da preko noi naglo oelavi. Bog zasad nije milostiv.
Gospodin Paperjasti nastoji zadrati znatieljan izraz lica, iako vie nita ne govori a ja
ga ne gledam u oi i ni na koji ga nain ne ohrabrujem. Od onih je koji imaju hobije: tune
hobije o kojima e htjeti priati.
Preletjevi pogledom, vidim da nema prozora, to moe objasniti nedostatak
meteoroloke pouzdanosti s njegove strane. Nemogue je da ijedno od nas moe znati ime se
vrijeme bavi vani. S druge strane, Neuredni djeluje poput osobe koja je redovito nesigurna u
5
vezi bilo s im: moda je uspio virnuti izvan sobe i tako ve zna neto o prilikama koje ve
trenutno prevladavaju - monsun, pjeana oluja, susnjeica - moda se jednostavno nada da u
potvrditi njegovo zapaanje.
Ja, naravno, ne znam nita, ni u tragovima.
Iza nas postavljena su lana kolica - oito su nainjena od nehrajueg elika, no
pokrivena su enskastim baldahinom i debelim volaniima satenskog materijala cvjetnog
uzorka. Unutra razabirem hujanje infracrvenih grijalica. I pladnje narandastih, smeih ili
sivih stvari koje bi trebale biti hrana, pretpostavljam. Cijela ta skalamerija ne mirie ni na to
drugo nego na dosadu i moda ustajalu masnou.
''Stvarno strano... Zar ne? '' Ponovno pokuava: moda i dalje tupi o vremenu, moda
je samo potiten; ne mogu rei da me je briga.
''Uasno'', kimam glavom i naginjem se u stranu.
Ali Neuredni ba mora ponovno uskoiti: ''Huhhh...'' ini se da sve to doivljava veoma
osobno, ma to to bilo. I primjeujem da ima neto pomalo iekujue u brzim, kratkim
pogledima koje mi i dalje dobacuje. Mogue je da u od njega uskoro dobiti glavobolju.
''Fmmmm...'' kima glavom, kao da njegov repertoar zvukova ima ikakvo znaenje osim
u njegovoj glavi.
No ne mogu porei da i on govori engleski, otprilike - a to je neki trag. To znai da
vjerojatno mogu pretpostaviti kako se nalazim u hotelu negdje gdje se govori engleski. Ili to
ili me zaskoio gospodin Paperjasti koji govori engleski i koji je pogodio da ga i ja govorim
pa bih mogla zapravo biti bilo gdje.
U meuvremenu, on se i dalje besciljno vrzma i ja se nadam da se sve to nee pretvoriti
u neku nadahnutu manifestaciju dugotrajne nacionalne solidarnosti. Kako bih mu pomogla da
se makne s mjesta, pokuavam zvuati odbojno, premda nikad neu otkriti to pokuavam
odbiti. ''Odvratno. Gotovo zastraujue.''
No, izgleda da je to dobro prolo. Povlai se korak unatrag, pa jo jedan, a zatim se
trkom daje u pokunjeni uzmak. ini mi se da mogu slobodno zakljuiti kako je naa
konverzacija zavrena.
Oko mene su razne skupine i pustinjaci zgrbljeni nad posudama s itaricama, tanjurima
s mokrosjajnim stvarima, eljama to se uruavaju. Sag je izdano posut nekakvom krunom
prhuti: svaki stol ima i svoju metlicu za prainu, kao i pokoju vezicu neuvjerljivog lia u vazi
s grlom. Zidovi u nemirnim intervalima prikazuju reprodukcije starih europskih oglasa: znai,
hotel je ipak britanski. Ovaj osobit stupanj strahote moe se u potpunosti postii samo na
britanskim otocima. I ovo je sigurno doruak. Dakle, 8:44, ne, 8:45, jutro je i doruak u
jeftinu britanskom hotelu.
Doma sam. Moda.
Okrenuti leima zidu, ena to vie i neujni mu nabadaju po gljivama i kobasicama.
''Moramo nabaviti plinski rotilj. Ono je bilo predobro jelo kad smo bili ondje, predobro. Ba
predobro jelo.'' Njen partner vae i vae dok ja pokuavam ne zamiljati sve sitnije i sitnije
tijesto koje proizvodi. '' A taj kontinentalno... kontinentalni... kontinentalni...''
Kontinentalni to? Poplun? Doruak? Ljubavnik? Jezini teaj za samousavravanje?
Ona nikad nee dovriti, a ja nikad neu saznati, a on nikad nee progutati - to vidim.
Ne elim razmiljati o tome kako slobodno putuju po zemaljskoj kugli, izmoujui ljude,
tjerajui ih - kamo god ili - da spas potrae u plinskim rotiljnicama. Nataem u au i
usredotoujem se.
Zatim se prisjeam, s bolnom jasnoom, zrakoplovnog domaina kako zaklanja
isprekidani vidik avionskog prolaza i rukama izvodi uobiajenu sigurnosnu vjebu kao da
plee: maske s kisikom, najprije za vas pa onda za vau ushroptalu djecu, podni svjetlosni
pokazivai smjera da vas namame u tamu i dim. Zabavljao se, znojei se tek malo nad svim
onim uputama to su brzo smjenjivale jedna drugu u ritmu bodreeg scenarija. Zatim je
pokuao navui svoj samo za paradu pojas za spaavanje i uvelike podbacio.
Ja sam gledala, nisam mogla prestati gledati, dok su njegove isprva mirne ruke sada
zapinjale, a ono gumirano utilo se guvalo i poinjalo otkazivati poslunost - poput prljave
plastificirane pregae. U trenutku kad je ve trebao vezati vrst dvostruki vor na struku (a
6
zatim prijei na pokazivanje svojih usnih cjevica, svoje zgodne zvidaljke i sjajnog svjetla),
uzice su mu se samo perverzno mrsile i to je vie prkao po njima i umirujue se smjekao,
sve se samo jo vie uvrtalo i zapetljavalo. Tada mu je glava klonula i poeo se otvoreno
boriti s pojasom, dok mu se crvenilo s vrata uspinjalo prema kosi. Potom su iskoili potpuno
jasni vorovi, dok su njegovi prsti petljali po njima, vlano nemoni. mirnuo je uvis ne bi li
doao do daha, a ja sam mu se osmjehnula - kakva je druga gesta bila mogua osim jasno
ohrabrujueg smjeka? - i zbog neeg u tom trenu bilo je bjelodano da oboje znamo kako on
sad izvodi pokaznu vjebu prave opasnosti. Upravo tako bismo uistinu bili uspanieni i
usplahireni i troili previe vremena dok avion pada. Tako bismo bili uhvaeni u klopku isto
se otimajui.Tako bismo zurili dok uasi haraju protiv nae volje.Tako bismo bili sunovraeni
u vodu, osjeajui kako se svaki djeli zatitnog odijela lako otkida i otplutava. Pokazivao
nam je kako bismo umrli.
Pokazna vjeba je zavrila, no on je ostao na mjestu, zbunjen samim sobom, gotovo u
suzama, jo uvijek u pojasu, nakrivljenom, nepropisno zavezanom.
To je nedavna uspomena, ima okus neega sasvim bliskoga.
A ja se opet pouzdano osmjehujem i razmiljam kako sam zacijelo bila negdje i sad se
zacijelo vraam, stoje nova i vana informacija i razlog za radost.
Jedan od mnogih uitaka zaboravljanja, kao to svi mi znamo, lei u prisjeanju. Kaska
iz sobe u sobu i nema pojma gdje si ostavila kljueve prole noi: bez njih si zakljuana u
kui. Pod krevetom, u laici za noeve, iza scotcha, iza cipela, u depovima svakog komada
odjee koji ima depove, u kou za smee, u posudi za kompost, u kutiji za kruh: uspanieno
si pogledala u svaki mogui kutak. Sjedi na krevetu, oajavajui, nisi sigurna tko ima tvoje
rezervne kljueve i jesi li mu jo uvijek draga i onda - ruka ti njeno gladi taj ljupki grumen
metala, tog tekog, malog pauka kljueva od svega. Dokoliarili su na poplunu cijelo jutro,
tek namigujui svaki put kad bi prola. No napokon ih ima i sretna si, mnogo sretnija nego
to bi bila da si ih bez pometnje pokupila s njihova uobiajenog mjesta.
Ovoga jutra veoma je jasno da sam ja zametnula barem jedan dan, pa moete zamisliti
da sam poprilino oduevljena.
Ali i dalje edna.
Dodue, ve imam poveliku au, napunjenu i u mom posjedu - vjerojatno 300
mililitara, ili ak i kapljicu vie. Ostavila sam pristojan razmak izmeu povrine tekuine i
vrha ae - sve drugo je nepristojno i privlai pozornost - no ak i da je sok pljuskao po
samom rubu, ne bi bilo dovoljno. Litra bi mogla biti poetak neega dovoljnoga, mogla bi
poeti osvjeavati, litra i nita manje. Pa zato to moram strusiti stojei, ponovno napuniti,
strusiti, jo jednom napuniti i sjesti negdje nasamo kako bih rehidrirala. Mora biti neometana
da bi rehidrirala. Pretpostavljam da to smijem promatrati kao uobiajenu situaciju vedskog
stola "ugrabi sve to moe" i da se, suoen sa sirovim apetitom, nitko nee upletati.
Ispostavilo se da nisam u krivu.
epavi au broj etiri, lutam kroz olupinu i mrmljanje, pogledom traei neko mjesto
na koje bi bilo podnoljivo sjesti. Prostorija se odjednom ini natrpanom, nema nijednog
slobodnog mjesta.
Mogla bih pojesti mali toast poslije, ako ima toasta. Mogu samo pretpostavljati kako
imam novca da ga kupim - u suprotnom teko da bih dola ovamo.
''E...?'' Opet. Gospodin Paperjasti iritantno tape rukom po nekom praznom sjedalu.
Jedinom vidljivom praznom sjedalu. ''Eee...?'' I dalje ponavlja taj alosni zavodniki
samoglasnik.
Mogla bih ba i stajati.
S obje mu strane vreba neto to mogu biti samo njegova djeca: plavokosa djevojica
osorna izgleda od moda osam godina i manji, tamniji djeak. Na sreu, nijedno nije
naslijedilo oevu kosu. Oboje uporno stiu sadraje nekoliko malih plastinih kutija
pekmeza, a potom nastalu kau razmazuju po sluajno odabranim predmetima.
Mogla bih mugnuti natrag do anka sa sokom.
Mogla bih pobjei.
''Neete nam smetati. Stvarno. Slobodno je.''
7
''Hou.''
''Ne, neete.''
''Mislim da hou.''
''Ma neee...''
Djecu prestaje zanimati mrljanje po vru s mlijekom i djevojica si sie dlan - gleda me
procjenjivaki.
''Moda samo nakratko.'' Prolazim najgori dio. '' Kao gnojni pritevi, zar ne?''
Otac Neuredni guta ne ba sasvim veselo.
''Paketii pekmeza - kad ih istisnete, izgledaju kao... pa, pomalo su kao...'' Odustajem,
sjedam i pijuckam svoj jabukov sok u tiini. Pet ili est gutljaja i doruak e biti zavren.
Osim to i dalje nekako osjeam kao da nisam dosegla svoje kapacitete - jo aa ili tri koje
sam propustila popiti izjedaju me.
''Iii-HA. Iii-HA.'' On, dakako, ima nenormalan smijeh, zato bi imao normalan? Koliko
bi ga esto imao priliku upotrijebiti u ivotu? ''Gnojni pritevi. Iii-HA.''
U svakom sluaju, runo je i treba prekinuti.
''I... vi odlazite?''
Ponovno je ozbiljan, porumenio i blago kae:
''Vraamo se.''
''A-ha.''
Mali me djeak gurka ispod stola - ruka mu je oito ljepljiva dok se odvaja od moje
noge. Nosim traperice - izgledaju nove - nove traperice i majicu. Podlaktice su mi blago
potamnjele. Djeak ponovno pokuava. Privlaim njegovu pozornost svojim najboljim
izrazom strpljive i otvoreno vesele osobe. Prije ili poslije, to uvijek polui uspjeh. Ja sam
osoba prema kojoj drugi otopljavaju - bez iznimke, svi postaju topli. Moj gubitak pamenja,
da sam u filmu, znaio bi da sam stroj za ubijanje, strpljivo obuavana u nekoj stranoj
vladinoj organizaciji i moja bi amnezija uskoro isparila u krvoproliu bezobzirne borbe i
zapaljenih automobila. Ali ja znam da nisam nikakav stroj. Ja sam punopravno ljudsko bie. I
sviam se ljudima - gotovo se neprirodno lako svidim. Djeak postaje stidljiv zbog pozornosti
koju mu pridajem, ali nije mu ni sasvim neugodno. Djevojica zuri, pomalo bijesno. S njom
e due potrajati.
''Amelia, tako se ne ponaamo.''
''U redu je ona. Ne ivcirajte se. Moda je umorna. Nije navikla na strance.''
Glasno gutam ostatak soka, pripremajui se za odlazak - negdje moda imam sobu i
druga sredstva za ivot osim pekmeza. Ui oca Neurednog gotovo su ljubiaste - on je oito
ovjek koji bi volio da mu djeca budu pristojna, a to je vrijedno divljenja, no takve nade
ponekad odu predaleko. Sad je oito bijesan, ustraje na iivciranosti, pa ja postajem
pomirljiva. '' Amelia. To je divno ime.''
Na to mi djevojica dobaci pomalo povrijeen, otresit pogled i zagleda se u stolnjak.
Znai, oekuje da znam njeno ime. Oekuje da se sjeam. Dakle, srele smo se ve.
U avionu? Na aerodromu? U hotelskom foajeu? U 8:35?
Zapravo se sjeam aerodroma i kako sam se probijala uokolo, kao i obino, ekajui da
odletim nekamo drugamo - traei vrijeme u prodavaonici ploa, pregledavajui DVD-e.
''Recite mi, Lezbijske fufe se eve - o emu se tu radi?''
Prodava za pultom pospan, nadrogiran ili pati od dijagnosticirane dosade: ''Hm?''
''Lezbijske fufe se eve - zvui malo nejasno. Mislim, ne bih htjela kupiti neto za to
nisam sigurna. Ima li tu embala? Ili klizanja? Stolica na sklapanje? Glumi li ijedan lik
amneziju?'' Bila sam u blagoglagoljivu raspoloenju, vesela, trebao mi je drug za zafrkanciju.
Prodava nije bio moj drug. ''elite li ga kupiti?''
Jo dok sam ponovno otvarala usta, shvatila sam da moda krivo tumai moje avrljanje
kao neku vrstu nabacivanja, to nije bio sluaj, nikako.
''Naravno da ga ne elim kupiti. U emu se sastoji njegov misterij, njegov stvaralaki
plam?''
Zapravo, on nije reagirao kao da ga zavodim - jedva je uope reagirao kao da je jo iv.
''Ne elite kupiti.'' Bio je u svakom pogledu monoton.
8
''Ne, nemam elju obaviti kupnju.'' I odmaknula sam se prije nego to sam uspjela rei
neto drugo.
Ili.
Sam zapravo rekla: '' Ne bih kupila taj DVD ni da je posljednji na svijetu.''
A onda je on rekao: '' Vi znate koje su vam mogunosti.''
A onda sam ja rekla: '' Jebati se i snimiti video pod naslovom Jebe mi se''.
Mogu se sjetiti obaju zavretaka, to je nezgodno. Ali mislim da mi je prvi uvjerljiviji.
Mislim da sam mu rekla kako nemam elju obaviti kupnju i onda sam otila. Kako god da se
to odigralo, u toj fazi nije bilo djece nigdje ni blizu mene - nikada ne bih izgovarala uvredljive
rijei i aludirala na spolni in da je bilo ikakve mlade ekipe. Imam svoja naela.
''Amelia?'' Pokuavam ne izgledati kao netko tko razmilja o prostim rijeima i
poinjem sklapati primirje s keri, stoje lijepo od mene jer joj vjerojatno nisam uinila nita
uistinu loe. O meni je moda mislila kao o prijateljici, a ja sam, ini se, bila pomalo
rezervirana, zaboravna, nita vie. To je ponaanje koje je moj brat prezirao kad je bio njene
dobi. Ja takoer. Nita ozbiljno, ali ipak: ''Amelia, nadam se da e ugodno putovati kui.
Veseli li se tome?''
''Mama vie voli biti kod kue.''
''O.'' Hvala Bogu, imaju majku - ne ovise iskljuivo o Paperjastom Tati. ''Pa fino onda.''
Na to se Paperjasti Tata ne moe suspregnuti da ne upadne i tako uspori razgovor.
''Njihova majka jo je u sobi. Umorna.''
Pa, to je razumljivo, ja bih bila vjeno prokleto iscrpljena da sam udana za tebe.
''Putovanje je muka.''
Na kolicima s hranom ena vadi lopaticom neto to bi mogla biti jaja. ak odavde
mogu vidjeti kako podrhtavaju i klize. ivciraju me onako kako ne bi trebala - jer jaja ne bi
smjela imati posebnu mo nada mnom - i jasno mi je da e me obuzeti neki osjeaj, neto
neugodno, epizoda. Neto to mogu zamisliti jedino kao golem, siv poklopac koji prijeti da e
se zaklopiti nada mnom.To znai da bih, mnogo prije vremena, mogla zaplakati ili postati
nestabilna ili da u poeti povraati. Bez ikakve dvojbe, moja glava se jo jednom sprema
iznevjeriti me. Bit e tu boli - uvijek bude, i bit e to gadna, nepredvidljiva bol - uvijek jest.
Poslije toliko godina u stanju sam prepoznati znakove.
Stojim nesigurno, a djeak me pogledava, definitivno zlovoljan to vidi da sam ustala i
odlazim. ''Dovienja, tebi.'' Nemam pojma kako se zove. ''Dovienja, Amelia.'' Amelia udara
nogom u prazno i ignorira me. ''Dovienja...'' Kreem naprijed i eem se o ruku koja
zaustavlja - a tko bi to drugi bio nego Tata koji stoji, premjeta se s noge na nogu. Trebao bi
znati da to ne bi smio initi, ne sada. Potrebno mi je hitno djelovanje, a takoer i mojoj glavi.
Paperjasti izvodi nekakvo polovino rukovanje, blago preklinjui, a ja, uljudna do kraja,
obujmljujem njegove vlane prste i jo vlaniji dlan. ''Dovienja.''
''Dovienja, Hannah.''
''Da.'' Znai, ipak smo si rekli imena, kako krajnje drugarski i civilizirano. ''Odoh ja
onda, bok.''
''Drago mi je to smo se upoznali. Oprostite zbog ah... djece.'' Lie usnu s udnim,
pomalo kripeim zvukom, kao daje sazdan od neega posebnog.
''Da.''
''Kakvi su samo, ha?'' ini se da ne shvaa temeljni smisao pozdrava. ''Pa. Hm. Boe...
A to da radimo...''
Ti i ja nita, ni u ludilu. ''Da.''
''Sretan put.''
''Da'', kimam, to izaziva osjeaj vieslojnosti, dojam da sam labavo, loe graena -
glava postaje osjetljiva i ne miem je vie, nego zastajem - istiskujem osmijeh - i konano on
prvo oslabljuje stisak, a onda ga prekida.
''Do-uh... vienja.''
Ipak, bojim se da bi me mogao opet zgrabiti.
9
Povlaim se najbre to mogu. ''Dovienja... svima vama. Zaista.'' Pokuavam postii
ravnoteu u zatiljku i ne zamiljati kako mi se linost poinje izlijevati postrance i klizi nanie
do brade.
A to me odvodi dalje od posljednjeg pogleda na Paperjastov podmladak koji izgleda
pomalo pogoeno i jo dalje, na vrludavi mar prema vratima, a zatim van, u prolaz (prolazi
vode do stepenica i dizala - oni su moji prijatelji), kroz poarni izlaz i u foaje koji je
zakompliciran s nekoliko redova ljudi koji ekaju - to nije ba od pomoi - ali, da, tu je
dizalo.
Kad zastanem, zamah mojih misli alje mi ih hrpimice naprijed, pritiui i vlaei mi
oi straga. Podiem klju da si pomognem u staloenijem pregledavanju - privren je
lancem za list broj 536; peti kat, dakle.
I, hvala Bogu, nema nikoga sa mnom dok se vrata muklo zatvaraju i zabrtvljuju me u
kutiji ije uzdizanje pobuuje muninu. Okolni zidovi obloeni su zrcalima od struka navie,
to daje iluziju prostranosti i zacijelo godi klaustrofobinima, ali takoer - zahvaljujui
zakonima fizike - ima i jedan uasan uinak: vidim sebe. Ne samo svoje ja, naravno; iz
nekoliko posebno katastrofalnih kuteva moji desni ja i moji lijevi ja odraavaju se
meusobno, neumoljivo. S obje strane vidim kako mi se glava smanjuje du uzburkanog
koridora sve uih replika, dok se konano ne stopim u jednoj, posljednjoj roskastoj kapljici
svjetlosti. To boli.
Nije poteno. Samo sam eljela nai 536 i zbrinuti svoju glavu, no umjesto toga
uhvaena sam u stupicu ovog 3-D memento mori - buljei u vjenost dok ona odmie u
slikovitu prikazu onoga prije i poslije (kao da sam statist u nekom istinski sadistikom
kratkom obrazovnom filmu) i sve ono to volim na sebi skupilo se u ovoj jednoj jedinoj
istaknutoj toki - a to nije dovoljno. Pogledajte me - ovo je jedino mjesto na kojem sam
prepoznatljiva, na kojem imam smisla - dalje od toga nisam nita drugo nego iskrivljenje, a
onda potpuno nestajem. to je ovo - neko isusovako dizalo? Nije zgodan trenutak da se
bavim metafizikom. Zaboga, samo sam pokuavala skratiti put stepenicama. Nisam traila da
me se na silu podsjeti kako ne elim umrijeti - nikada, ne, hvala lijepo. Nisam dobro,
prestravljena sam i nemam sobu u kojoj bih mogla biti ijedno od toga kako treba.
Dakle, nisam ba u savrenom stanju kad se vrata dizala razdvoje uz pakosni mali ding.
U meuvremenu, moja tjeskoba dobiva priliku za predah u prolazu gdje male metalne ploice
sa strelicama ekaju na mene - potpuno su spremne da nagovijeste mogue smjerove.
543-589, ovuda; 502-527, tuda; 518 onuda.
Dajem se u kratke trkove prema izlazima koji zavravaju zidom, pronalazei hodnike to
vijugaju sami oko sebe, ormarie, poarne izlaze, dok se pod poinje tiho stropotavati pod
mojim nogama, kao da se nalazim u nekoj sablasnoj podmornici.
Svijet ne moe biti ovakav, odbijam to prihvatiti.
543-589 ovuda. Ali, prije je bilo onuda.
Ne priznajem postojanje ovog hotela u njegovu trenutnom obliku. Ne priznajem
postojanje ovog hotela u njegovu trenutnom obliku.
528,529,530... a to je ohrabrujue, prilino; trebalo bi sve biti u redu, ne moe biti
daleko -
500.
Kopilad.
Ne priznajem postojanje -
nee mi pozliti.
Ne priznajem postojanje ovog hotela -
533,534 -
u njegovu trenutnom obliku.
Ne priznajem
535... 536.
536.
Opa.
10
Polako. Prii im polako, mogla bi se pomaknuti. Ne daj da privjesak kljua zvecka, ne
isputaj iznenadne zvukove, nego, im budem spremna... dri prokletu kvaku, zgrabi je, klju u
bravu, klju u bravu, unutra, unutra, u redu. I sada. Okreni. Okreni sve.
Soba pristaje da bude otvorena i to je zbilja moja soba - evo moje putne torbe na rame
na njezinu podu, izvalila se, a ovo je moja osobna budilica, otkucava usiljeno pokraj
nepospremljenog kreveta: mekog, vodoravnog, eljenog kreveta. Nema nita bolje nego kad si
zbunjen i nesretan i jako umoran a onda otkrije da ima postelju.
''Mogu li, uh... U sobi sam pet tri est, moete li mi molim vas rei odlazim li ja danas...
u pet... trideset... est... Tako je ... tri est. Pet tri est.''
Priznajem, od nekoga tko radi u hotelu oekivala sam da bi s vremena na vrijeme moda
bio u stanju svladati jedan broj sobe, ali neu biti ivana - to ne bi bilo konstruktivno niti bi
ispravno odraavalo moje raspoloenje. Spavala sam puna dva sata - zamalo dva i pol -
prespavala sam - to mogu samo pretpostaviti - itavu svoju, s glavom povezanu tjeskobu i
svaki mogui nagovjetaj smrti i sudbine. Sada sam sasvim dobro, a da sam prije bila
smirenija, znala bih - jedini uzrok moje prijanje nevolje bio je umor.
I dok se tako preputam utjenim mislima, uje se tupo udaranje na vezi - moda se
recepcionarka igra rasklimanim zubima. Mrmlja neko ime.
''Oprostite, tko?... O, i trebala bih se odjaviti u dvanaest?... Jedanaest!''
Zato to rade? Dvanaest je dovoljno loe samo po sebi, a sad vas svi ele izbaciti van,
na snijeg i prije jedanaest. Pokuajte se prijaviti u hotel prije pet i vidjet ete to e vam to
donijeti - vraju pouku; prtljaga e vam stajati negdje u ormariu do mraka, eto to. ''U tom
sluaju, moete li biti tako ljubazni da mi date sobu na jo jedan dan?... Pa ne, ne date.
Samo... uobiajeni aranman. Imate moju kreditnu karticu?... Imate?''
Dobro. To je dobar znak. Gotovina je lo znak - kreditna je dobar.
''Pa, u tom sluaju sve je u redu, zar ne? Sve je u najboljem redu.''
Povrh prozora dolazi teki grom, poput velikog kamena zakotrljanog nebom. Polako
ustajem, istraujem vidik.
Sivkastoplavi oblaci zlatna obruba, a iza njih vretena svjetlosti. Blie se uzdie debeo
betonski toranj pokriven vrkom u obliku radarskog tanjura koji se okree, pista i koso
uzdizanje tamnosivog aviona. Jo jedan kamen meljui prolazi.
A to je uznemirujue. Mogla bih se zakleti da sam na putu kui, pa zato sam onda jo
na aerodromu? Puna prijekora, na filcanom, tamnom tepihu eka moja torba - ona obino
moe objasniti.
Porazbacana je sadraja - odjea je bila noena. Ipak, ini se da to nije niija do moja
odjea i ...
moram se ispovraati, odmah.
Hvala Bogu, soba je minijaturna - to znai da su en suite prostorije blizu.
Zna to biti tako od oka - narui ravnoteu sustava, a i uvijek je uznemirujue kad nisi
potpuno siguran gdje si. Ili u ovom sluaju, gdje sam ja. Ili, preciznije reeno, zato.
No dovoljan je pljusak hladne vode po licu i poinjem dolaziti k sebi, osjeati se dobro.
Ne, nije dobro. Pogrijeila sam. To je bila pogreka.
Naime, elo mi se poelo uvrtati - to je reakcija na hladnou ili vodu, na snagu pljuska.
Vidim u zrcalu da mi se kosti ne pomiu zapravo, nevidljivo, ne u pravom smislu rijei, ali
ipak osjeam kako mi gnjee mozak, utapaju se, dave i guvaju nad jezikom. Unutra se osjea
okretanje, pulsiranje - ondje gdje ne mogu dosegnuti - i im je to poelo, sve je postalo jo
gore. Znai, nisam izmakla svojoj glavi; samo je ekala dok se ne probudim da bi se
obznanila.
Dobro, onda - radi ti tamo to hoe, razulari se. Nije da se nismo upoznale. No, nemoj
misliti da smo prijateljice ni da si dobrodola. Jo znam kako te srediti.
Dakle, vraam se torbi i traim one fine predmete, one koje zamatate u pulovere,
posebne stvari koje morate ponijeti sa sobom i imati ih u drutvu. Nije mi ba ugodno dok
nagnuto traim - ne doprinosi mojoj staloenosti, no to je nuno zlo i na kraju e se isplatiti.
11
Da. Najprije vadim neto to se zove Affentaler, udobno uukan u siunoj boci, oblika
pljosnate, teke suze - na stranjoj strani je karta koja pokazuje odakle je: vijugava rijeka,
oznaen je Strasbourg - naznaka plodnih ravnica i mira. Puna je - a to je uvijek dobro - no ima
samo 250 mililitara i samo 11,5 postotaka. to sam, pobogu, mislila? Pa to je praktino vraji
voni sok - kakve koristi uope od toga?
No onda, no onda, Bog me blagoslovio - volim kad se dobro pripremim.
ORIGINAL
GRANT TO DISTIL
1608
I Bog blagoslovio metriki sustav, jer 700 mililitara je toliko prostranije i veselije od
jedne pinte.
Bushmill's, okrug Antrim, 700 mililitara, 40 posto. Dakle, to drugo uope trebate znati?
Nije da je neete protrljati u rukama u znak dodatne ljubaznosti, divei se zaobljenim
kutevima, zgodnoj teini i elegantnom dizajnu naljepnice; crna s bijelim i zlatnim, sve
meusobno isprepleteno u oblik luka - duga, uska vrata to vode nekamo drugamo.
I Bog blagoslovio etvrtastu bocu, jer se nee otkotrljati i otetiti.
Odiem prstom poklopac na Affentaleru i oslobaam ga jada. Onda se vraam Black
Bushu*, otvaram ga i putam da mi pria. Kae mi da sam, sve donedavno, posjedovala vie
od pinte najfinijeg jemenog viskija i sad mi ga je preostalo malo manje od pola - mirie
pametno, seksi i muevno i poskakuje u au iz boce uz zvuk kaljucanja malena psa; to
divno kaljucanje boce.
dozrelo u bavama serija oloroso - ako to nije melodiozno, onda ne znam to je; izvana
i iznutra.
I primijetit ete kako se ja potrudim servirati viski, premda to ne moram, jer nitko me ne
moe vidjeti. Rije je o tome da ja ostajem civilizirana po svaku cijenu. Najpouzdanije
mjerilo vrijednosti neke osobe u onome je to radi kad je sama, kad nema potrebu pretvarati
se - je li vrsta u samoi ili proklizava? Dajem si truda da pretraim okolinu, pregledam
kupaonicu i pronaem jedinu, u celofan umotanu, plastinu au (zapravo vie alicu) i ja je
istrgavam i upotrebljavam, kao to bi zasigurno uinilo svako ljudsko bie koje ima
dostojanstva. Ja ne proklizavam.
Nakon 100 mililitara izbija mi dobar znoj, onaj fini koji oblijeva nakon okrepljujue
vjebe i glavobolja se uzdie poput barunasta eira i odlazi bez mene. eludac mi se doima
pomalo praznim, nedefiniranim i zapravo se dva-tri puta udno zgri prije nego pone
omekavati i mrmoriti od tog finog, ljekovitog uboda. No znam da u ipak biti dobro. U
sluaju izostanka ikakve daljnje boli, sljedeih 200 mililitara bit e samo moji.
Odlelujavam natrag u krevet, zadravajui tople, male bockalice viskija na desnima -
etvrtine etvrtina pinte ponovno uvruju moje line kosti i zaglauju mi kosu. Eto me,
popravljene i sigurne, leim na zguvanom, smekastom i zelenkastoplavom pokrivau, a
preda mnom oputen i jasan dan - mami. Ne trebam nita vie ni manje od ovoga,
uravnoteena sam u svojoj koi; to god se prije dogaalo nebitno je, a to god jo doe
izmamit e mi smijeak.
Jer kad jednom ponete imati pomraenja svijesti, vie ne prestajete i zato ne postoji
prije i poslije - svladali ste umjetnost izmicanja linearnom vremenu. Na skokove i trzaje treba
se malo priviknuti - vonja je posebno kakljiva - kad pogaate u kojoj ste brzini ili
pokuavate li to nekoga pretei - no to vas odrava bistrima i elastinima, budnima. I nema
niega neprirodnog u tome, niega stranog - neki stupanj pomraenja svijesti ono je to
omoguava veini ljudi da preive. Pitate li ih o putovanju na posao, boji sjedala u autobusu,
uzorku uredskog tepiha, imenu pripravnika koji donosi aj, poti, platnim odrescima, broju
tuinaca to su stajali pred njima u veernjem redu u samoposluzi - ne bi vam znali rei nita.
Ne mogu prisiliti mozak da se sjeti i nitko tko nije udovite ne bi ni htio da pokuaju. Svaka
osoba koja bi se istinski zamislila nad jadnim detaljima svoga ivota odmah bi se odluila za
* Black Bush - vrsta viskija iz destilerije Bushmill, nap. prev.
12
milostivi skok u najblii slobodni bunar. Morate raspriti svoje turobne toke i razmazati
rubove - da to ne uinite, zaboljeli bi vas. Zato su stalna manja pomraenja svijesti prilino
dobra.
Ali nisu dovoljna. Nisu, im shvatite da je to to jedna minuta neprestano prati drugu, a
onda se vue jo ezdeset sekundi uobiajenim redom, potpuno neopravdano traenje
vremena. Zato ne biste uzeli dragulje, vrhunce, a preskoili ostalo? Zato ne biste i te kako
uivali u lijepom popodnevu s dobrim ljudima, a istodobno se prisjeali predivne veeri koju
ste drali u priuvi i sada je razotkrivate pred sobom u ivahnu uzbuenju koje vam pojaava
sklonost za ono to vam je pri ruci. Zato ne biste klizili od vremena do vremena, zadovoljni
sobom kao sobom i kao jedinom konstantom?
Ne moe se rei da ne iziskuje mnogo truda da bi se bilo takvim - da bi se oslobodilo
svoju linost od dogaaja. Veina ljudi postoji kroz ono to rade, izgubili su jasnou koja im
je nekada omoguavala da budu. Ja? - ja sam potpuno pojednostavljena, ja sam destilirana.
Isprana do nitice, ostajem tono ono to jesam, bez obzira gdje ili kada. Ja razumijem svoje
temeljne snage, svoje porijeklo.
Primjerice, ivjela sam u istoj kui od roenja do sedamnaeste godine - to je stabilnost
koju ne moete kupiti. Takvo to ugrauje potporne zidove u va cjelokupni identitet. Moji
roditelji ive u toj istoj kui ak i sada. Ili, bolje reeno, ako je ovo radni dan, moja mama je
vani i radi u uredu Busbyja, MacDonalda & Humea - odvjetnikoj tvrtci koja se, koliko
sjeanje dosee, nikada nije bila u stanju pohvaliti nekim Busbyjem, MacDonaldom ni
Humeom. No njihovi uredi potpuno su nematoviti - esto sam ondje posjeivala majku, ula
je kako se javlja na njihov telefon svojim najboljim autoritativnim glasom - onim koji ne
oekuje nikakvo neslaganje, no ublaen je jasnim suosjeanjem, blagou koju nitko nije
traio. Na povratku iz kole sjela bih tu i ekala est popodne i nae vrijeme da poemo kui,
itajui stare primjerke Scottish Fielda i National Geographica, dok se ona ne bi potpuno
predala tipkanju, pa sam mogla promatrati predivnu ekonominost njezinih ruku,
samopouzdanje s kojim bi se zanjihala i uspravila, ustajui da uzme neke dokumente to ih je
bila pripremila te ih stavila na odgovarajue mjesto. Nije moglo preostati jo mnogo godina
do vremena kada e morati otii u mirovinu, ali ja neu vie vjerovati u taj ured kad ga ona
napusti. Zamiljat u kako zidovi postaju porozni, a pokustvo blijedi i sve poinje biti
jednako nestvarno kao i Busby, MacDonald & Hume. Posao moje majke postoji kroz nju.
Ipak, obino je zamiljam u vrtu gdje radi vikendima ili onih nekoliko sati pri kraju
ljetnog dana. Ondje odakle smo mnogo je kie, no nai su kolovozi ugodni, odjekuju
nenadanim naletom cvijea i skupih pripravaka za biljnu reprodukciju. U kolovozu moja
majka nosi sandale, iroku suknju i bluzu, neto nenametljivo i lagano - stil je uvijek bio isti: s
laganom naznakom pedesetih i djevojke kakva je nekada bila - uvijena kosa, naoale debela
okvira, arapice. Katkad se blago povije kraj nekog grma, kao da joj on ape, povjerava
svoje stanje, a nakon toga udahne iznad njega i sklopi oi, razmiljajui. Ona u vrtu nikada
samo ne hoda, uvijek je usredotoena. I plijevi, kopa, podrezuje, obrubljuje granice nasada:
svaki vrtlarski in postaje tajnovit, jer ona moe izvesti svaku zadau bez vidljivog napora ili
galame, sve je izvedeno s tom... pa, jedina prava rije je gracioznou. Ona jest graciozna.
Kad sam bila mlaa pokuavala sam joj pomoi muei korov umjesto nje, no nisam se
uspijevala vinuti mnogo dalje od nespretnog udaranja i lupanja - sva izgrebana i blatnjava. S
vremenom sam stekla stanovitu sigurnost, naravno. ena sam i nisam neenstvena,
pretpostavljam, no davno sam shvatila, prije svoje sedme godine, da neu biti ena u onom
smislu u kojem je to moja mama - nikad to neu initi kako valja. Ona je nevjerojatna, uistinu.
Mislim da bi se moj otac sloio. Takoer vrtlar, ali ovjek od staklenika. Ona ima svoje
trajnice, svoje gredice i grmove, a on svoje uvarkue, kaktuse, bromelije, slua Radio 4 i
sjedi unutar svojih malih staklenih zidova, otpuhujui dim cigarete u svoj kuni poriluk i
bulji, lako vrlo rijetko vozi, moj otac prema staklu ima stav jednog vozaa - iza njega, iako
savreno vidljiv, ponaat e se kao da ga se ne vidi; uzdie, zijeva, ee se i potee iz svoje
termosice daleko oputenije no to bi to ikada inio u kui. Moj brat i ja navikli smo se viati
ga bez susretanja, radije nego da nas povrijedi oit zakljuak - da se on nije mogao opustiti
kod kue s nama.
13
Otac je sad u svom stakleniku, nema dvojbe. Nije vei od metar s tri, napuen
nakostrijeenim zelenilom i klupama oivienim ljunkom, no on tri onamo kao da je sretnim
sluajem izbjegao nekom okrutnom zatoenitvu. Kad bi imao posebno jaku glavobolju, i
prespavao bi ondje.
''Jesi li siguran?''
''Mm-hmm.''
Moj otac tapka nogom gore-dolje po maloj pumpi koja gurka zrak u zguvani madrac na
napuhavanje. To je neki madrac Lilo - nisam ga nikada prije vidjela i izgleda zabavno:
nepodesno za odrasle.
''Apsolutno siguran.''
Jasno je da ga majka pita i neto vie a ne samo o madracu i jednako je jasno da je on
ve donio odluku i da mu se u svakom sluaju vie ne da voditi ovaj razgovor. O emu oni
stvarno razgovaraju ja pojma nemam. Otac ima onaj spokojni izgled koji poprimi kad se
sprema pobjei van; ini se smirenim dok - uffha, uffha, uffha, uffha - upumpava zrak, a
majka ga pokuava gledati u lice no, izbjegavajui intimnost, on je uvukao glavu i vrsto se
usredotouje na svoje stopalo, kao da je pumpanje neki udan fenomen, pa time i fascinantan.
Jedan uperak iki pao mu je naprijed prema oima, zbog ega se ini mlaim i vie nalikuje
mom bratu koji je na katu i ve zaspao, jer je mlai od mene - no ja u mu o ovome ispriati
poslije, probudit u ga.
uffha, uffha
''Pa, Peter.''
''Da, znam.''
uffha, uffha, uffha, uffha
Povremeno se ini kako su moji roditelji toliko dugo zajedno da im je ponestalo rijei za
onog drugog ili su pak pronali neto drugo ime se mogu posluiti u komunikaciji, a to ja ne
mogu uti.
uffha, uffha, uffha, uffha
Opet ne govore, no ona se i dalje mrti dok on pumpa i sasvim sigurno vode itav neki
neujni razgovor.
Otac klekne i izvadi crijevo iz ventila - on zaiti - pa si priuti pogled navie, k
majinim oima. I to se pretvara u neku njenost meu njima, brzu i potpunu, dok ih oboje
zapljuskuje stanovit bol koji ak i ja osjeam i koji oni, ini se, pozdravljaju, ak i vole. Od
toga mi kuhinja izgleda pomalo skuena. Onda ona dotakne njegovu glavu, veoma lagano, a
on se okrene prema meni - nisam ispustila nikakav zvuk, no vjerojatno se sjetio da sam ondje
- i slegne ramenima, doimajui se vrlo krhko na trenutak, i sretno zbunjeno.
Treba mu dosta dugo da iznese madrac kroz kuhinjska vrata - stvarno je trebao postaviti
pumpu u stakleniku, ne znam zato nije. U trenutku kad ga vie ne vidim kako se bori s njim
vani, odlazei potom travnjakom u mrak, ondje gdje se krije njegovo skrovite, moja majka
ve je umakla nekamo u kuu i ja sam sama. Odluujem da ipak neu rei bratu nita o tome.
Najvanije dijelove prie bilo bi nemogue ispriati.
A moj brat? On radi ono to braa rade - zahvaljujui njemu dio sam obitelji i nisam
jedinica, to je vano. Rana osamljenost nanosi veliku tetu. On mi je, dakle, iao u prilog, i
budui da se rodio etiri godine poslije mene, bio je moja prva vjeba u stjecanju
odgovornosti. Vei dio djetinjstva pretpostavljala sam kako emo biti skupa veoma dugo i da
emo na kraju kupiti zajedniku kuu, brinuti se jedno o drugome i sjajno se zabavljati. Stvari
se nisu tako razvijale - to i nije iznenaujue - no ipak se ini udnim to se sada tako malo
viamo.
Ipak, esto mi pada na pamet: i ovoga jutra, kad sam vidjela onu djecu, onog mirnog
sina. Zadnji put prije toga, gotovo sam sigurna, bila sam u tunelu: sjedila sam na tamnom,
konom putnikom sjedalu u autu nekog neznanca i iznenada pomislila na Simona. Netko mi
je zacijelo objasnio moj poloaj, jer sam bila prilino svjesna toga da e moje putovanje
uskoro poeti i da nee podrazumijevati vonju, ne odmah. Jer automobil je ekao na uskom
vlaku (samo plosnato postolje i nekoliko sipki koje pridravaju metalni krov) i za trenutak
itava e kompozicija krenuti u dvadeset, trideset minuta dug tunel, zvidei otro pod
14
planinskim masivom, dok seja usredotoujem na oputnje i borim za dah. Poslije toga bilo je
doputeno otii, poi svojim putem.
A nita od svega toga nije bilo zabavno. Izronila sam u svjesnost pokraj veselog vozaa
koji je govorio njemakom vrstom engleskog o tome kako je upoznao svoju enu na internetu
- premda nije bio osobito ruan niti lud pa se to ba nije inilo uvjerljivim. ena je sjedila iza
mene, mislim, s jo nekim - niom enom, smeokosom. Dok je vlak teturao naprijed ja sam
razmiljala o neugodnosti svoga poloaja i kubnom kapacitetu, a onda je Nijemac - ili moda
vicarac, ili moda Austrijanac - nadviknuo okolno udaranje i bubnjanje govorei da bi
mogao otvoriti prozor ako elimo. Prije negoli se itko od nas stigao udubiti u tu ideju pruio
je ruku u polumrak i udario akom po krovnom prozoru, smijui se.
Uas je provalio unutra trenutano; uskovitlani udarac divljeg zraka, smrad opasne
mainerije, estoka prljavtina, davno umrli pruni radnici, skamenjena krv; iza toga bila je
buka toliko glasna da je isti tren prestala biti zvukom - bila je samo muka i onaj strah od
kojega se bolno previja. Sjedila sam u nepokretnom automobilu (dodue, unutar pokretnog
vozila), no istovremeno utopljena u osjetilnom kaosu koji bi svatko normalan povezao s
nezgodom velikih razmjera. Nisam mogla izbjei pomisao da je to znak, nagovjetaj neega
stranog i sasvim blizog.
Austrijanac/Nijemac/vicarac i dalje se smijao, lica proarana zelenom bojom i sjenom
od arulja na kontrolnoj ploi. Vidjela sam da povremeno govori, ali nisam ga mogla uti i
eljela sam da je moj brat sa mnom, da i Simon moe biti tu. Ne Simon kakav jest - eljela
sam Simona manju osobu u kaputiu do koljena u kojemu je izgledao kao minijaturni
poslovni ovjek, Simona kojega je godinama iala majka, vrlo uredno, Simona kojemu bi se
svidio tunel i koji bi pomogao da se svidi i meni ili Simona kojega bi on preplaio pa bi mi
omoguio da budem hrabra, da zaboravim na sebe. Simon s onim plavim oima, poput mojih.
Budui da on nije bio tu, rijeila sam problem jedinom loginom dostupnom metodom.
Pospjeila sam pomraenje svijesti neim to mislim da je bila rakija od marelice; vrlo
uspjeno, kako se pokazalo, jer se ne mogu sjetiti kraja tunela kao ni ijednog drugog trenutka
s nasmijanim vicarcem/Austrijancem/Nijemcem i njegovih dvoje pratilaca. Ne znam zato
sam bila s njima ni kako je dolo do toga da me napuste ni zato sam ja napustila njih - nije
ostala ni ogrebotina ni mrlja koja bi potvrdila da nisu moja izmiljotina, arena la.
Moj viski se smanjio do posljednje ae - to uvijek daje teinu trenutku - osjea se neka
sveanost u mom runom zglobu dok nataem posljednju. A to je ivotna pouka - sve stoje
puno ispraznit e se.
No uvijek postoji mogunost uskrsnua - neki bar u blizini koji e dovesti sve u red. U
ovom sluaju to je dolje pa iza recepcije, s desne strane - primijetila sam. Postajem opet
uasno umorna pa bi mi ovo to imam trebalo pomoi da zadrijemam. Zatim u odetati do
dizala, spustiti se, izvidjeti mjesto, i ako prola no nije podrazumijevala nikakvo sramoenje,
trebala bih biti u stanju poeti dan veselo. Niiji dan zapravo ne poinje prije popodneva.
Moete ustati i kretati se i prije toga, no to e biti samo za volju nekog poslodavca ili neke
nefunkcionalne ljubavne veze. Preputeni vlastitoj prirodi, otkrit ete da jutra nisu prijeko
potrebna - mnogo danjeg svjetla ostat e vam ljeti i poslije etiri, pet sati, a ostatkom godine
pozdravljat e vas puka vlana tama.
Pijuckam posljednje gutljaje, putajui ih da mi bockaju usne, aljui oprotajni mig toj
pouzdanoj boci, toj crnoj naljepnici i bijelom tekstu - otmjenoj veernjoj haljini kojom
odijevaju golu bocu. A je li to bio neiji dar ili je bio dar koji sam namjeravala ja nekome
pokloniti? Ili sam ga jednostavno kupila sebi? Katkad sam velikoduna prema sebi.
No ponekad sam i tota drugo i to bih jo vjerojatno trebala istraiti - kako smo se ja i
ja slagale u posljednje vrijeme. Prebaen preko mog jedinog naslonjaa, ostavila sam gornji
dio trenirke s kapuljaom - koji mi je poznat i koji mi se svia. Ima velike prednje depove
poput tobolca koji - da, doista - sadre moj novanik koji sadri - da, doista - pedeset funti u
ljepljivim, novim engleskim novanicama (znai, ila sam na bankomat) i metalnosivu
kreditnu karticu na ime M. H.Virginas.
Ako mi to pali ikakve arulje u glavi, vrlo su slabe i daleke - M. H. Virginas.
15
Ipak, sve je u redu, jer Virginas moda ima novac, a ja ga neu imati. Ipak nije sve tako
dobro jer pregledavajui pozadinu kartice vidim da Virginas ima kompliciran i udan rukopis,
a ja se ne sjeam to sam moda potpisala kad sam dola ovamo i lako je mogue da neu biti
u stanju reproducirati navedeni potpis ako to od mene zatrae. Falsificiranje nije u mojoj
prirodi. to je jo manje dobro, Virginas je moda odjavila karticu.
Trebala bih je poslije isprobati na bankomatu.
Ne. Ne mogu se sjetiti ifre niti kako sam je dobila i jesam li uope.
Ali imam svje novac, a kako bih inae to uspjela?
Promjena strane valute - nove novanice iz bureau de change. Bila sam u inozemstvu, to
bi imalo nekog smisla...
Jo jedan avion prijeti na horizontu i njegova me buka potie da se jasno prisjetim sebe
kako sjedim, krajnje nedavno, u barskoj pregradi be boje, s be lusterom od prua vrlo blizu
mojoj glavi i be zidovima iza sebe - u stvari, cijelo to odvratno mjesto je kremasto/kaki/be,
sad kad mi se pamenje udostojilo bolje pogledati. Guram se s previe ljudi, a jedan od njih je
- svia mi se to to znam - Kussbachek ili Kussbachekov prijatelj, ili ovjek koji kae da je
jedno ili oboje od toga; moe biti svoj vlastiti prijatelj ako eli. Ja sam svoj.
Dola sam ovamo kako bih srela Kussbachekovog prijatelja koji je opet prijatelj
Dohenyju, koji je prijatelj jednog drugog prijatelja ili neto jednako monotono u tom stilu - ne
zanima me previe u ovom trenutku.
Umjesto toga, ivana sam iz vie razloga - uglavnom zato to je ovo Maarska, a
maarska je valuta apsurdna. Imam u depu ogromnu smotku bezvrijednih novanica
pokrivenih eirima i brkovima Vlada Nabijaa Na Kolac i to odailje telegrafske poruke
svakome tko bi me htio napasti i inae opljakati - razbojnici i depari primiu se baru s
kilometarskih razdaljina. ujem ih.
Nemojte me krivo shvatiti, Budimpeta je divno mjesto i ja se zaista pokuavam
usredotoiti na to. Ljepota je istina, istina je ponekad ljepota, a ljepota je esto dobro drutvo
- iako zapravo zna dovesti i do smrti - ali ne tako esto do sitnog lopova, a ja osjeam da sam
u opasnosti ponajvie od toga.
A stvari sa mnom i inae ne stoje dobro. Dok sam hodala ovamo previe je kiilo, a pas
s brnjicom od eline mree pogledavao me je, a onda na drugoj strani ceste (Szekely Utca: to
sam morala zapamtiti), na drugoj strani ceste bio je ovjek - jasno sam ga vidjela kroz
podrumski prozor kako lijeno sjecka blijedo meso. Nema mesnice, nema restorana, nema
objanjenja za njegov runi rad; samo mukarac u prljavoj bijeloj pregai, zasijeca svoj no
kroz meso, obilje mesa, oiju u visini mojih koljena i prozora irom otvorena na paklenoj
vruini.
Nema nikoga drugog u baru, samo Kussbachek i ja, etvorica mukaraca koji znaju
Kussbacheka i mije-smea ena u izblijedjeloj odjei koja mi postavlja glasna pitanja o
etnikim temama koja ne razumijem. Ona primjerice ima zle slutnje u vezi s konobarem. Ja
sama nemam nikakvih ograda prema njemu, jer je brz i pametan i nasmijei se svaki put kad
mu priopim jednu od dvije korisne stvari koje sam nauila na fonetskom maarskom.
''Kerem adjon eretelenito kesenem.''
Izgovaram to jako loe, krpajui usput, no od toga e se svaki konobar u Maarskoj
nasmijati i onda e mi donijeti au bijele estice ili terpentina vonog okusa ili pak neke
druge lokalne delicije. Maarska se moe pohvaliti brojnim lokalnim delicijama.
''Molim vas, dajte mi anestetik, hvala lijepo.''
Takoer znam rei oprostite, to je najvanija rije u bilo kojoj zemlji koju moete
posjetiti. ao mi je, ispriavam se, nije bilo namjerno - svaki jezik, ini se, ima lijepe, prilino
kratke rijei koje e vas potedjeti neugodnih okolnosti i pomoi drugima da oproste.
Opratanje ima terapeutsku vrijednost.
No ini mi se da iz bara odlazim ne potiui ni na kakvu terapiju.
Poslije, kad je kia prestala, tu je glasan klub na nekom groznom mjestu - neugodan red,
a zatim plesanje ili gledanje plesanja uz rastui osjeaj ei - to nije posve jasno.
No posve sam sigurna da mi ui tutnje od tiine i da naa skupina postaje vea - deset
nas je ili dvanaest - kad poinjemo prelaziti most. Svi mostovi ovdje poznati su po
16
samoubojicama, no ovaj je najnoviji i najomiljeniji. Ljudi se strmoglavljuju s ovoga
danomice, moda ak i ee. Ne umru li prvi put, iskobeljaju se na obalu i pokuaju ponovno
- netko mi pria to ili neto to nije daleko od toga. Postojali su carski samoubojice, pa
komunistiki samoubojice, a sada su kapitalistiki samoubojice; ljudi ostaju nezadovoljni bez
obzira na to to im njihova vlada govori o sebi.
Mukarac prepredenog pogleda objanjava mi to, no ja nisam koncentrirana jer se ini
da most vie ne dolazi u obzir. Njegova tamna elina uad sudara se i klopoe gor u mraku,
dok mu blijedi luk povrine poinje zapljuskivati struja - to nas navodi da stanemo u stranu,
u vrstu odmah uz ogradu, razigrano se oslanjajui, kao da ima nade da e se s praskom
slomiti. Pod nama su komadii nasumina svjetla koji ine vodu vidljivom - hrapavom poput
neobraena stakla i noenu brzicama. Gledam je i zakljuujem kako Dunav doivljavam kao
dugaku i iznimno odlunu rijeku te kako nema sumnje da njezina snaga, nadirui kroz most,
moe potegnuti tekuine iz bilo kojeg ljudskog tijela (svi smo najveim dijelom tekuine) i
povui ih svojim vlastitim smjerom gibanja, ustranu: mogla bi ak povui i nas same, dok se
ne prevrnemo preko zatitnih ograda i ne omota nas hladnoa njezinih virova i odnesu brzaci.
Politika i oaj moda nikoga ne ubijaju - moda je krivac temeljno tekue stanje ljudi.
eljela bih pred drugima izloiti tu hipotezu ne bi li je odobrili, no prekidaju me dvoje
koji me naglo poteu za ramena i odvode od ograde i kau mi da se prestanem toliko naginjati
i smijati. Na to bih negodovala, jer nisam se niemu smijala - nisam ispustila ni glasa - no ne
inim to jer, vraajui se istim putem, svi u naoj skupini istodobno zapaaju svjetlost lijepog,
visokog hotela u kojemu je jedno od nas odsjelo i moe naruivati pie u bilo koje vrijeme ili
u kojemu jedno od nas dri pie u bocama kojima se moemo vrlo brzo okoristiti, ili u kojemu
moemo biti razdragani i prijateljski raspoloeni, uz boce koje ve imamo u depovima i
rukama kao i uz njihov lokalni i profinjeni sadraj.
Poslije toga, do 8:42 ovoga jutra nema niega - samo blagi, neutralni prostor unutar
kojega se, eljela bih postaviti tu hipotezu, dogodio susret izmeu mene i Kussbacheka, uz
prenoenje izraza zahvalnosti, ili pozdrava ili poruka od obitelji i prijatelja, ili neka druga
vana komunikacija. Takoer, M. H. Virginas morala je, u nekom trenutku, reagirati na moju
drutvenost stavljajui svoju kreditnu karticu u moj novanik ili mi posuujui tu karticu, ali
zaboravivi me obavijestiti o nuno potrebnoj povratnoj adresi. Ne znam.Tako prestaju moje
prie; iscrpljuju se u sve vie i vie otklona i onda se uhvatim kako daleko preesto govorim
ili razmiljam kako ivot bogat prilikama inae nije neprestano boanstven.
Kussbachek - da se moja majka ila nai s Kussbachekom ili, to se toga tie, s M. H.
Virginas, ponijela bi mali poklon. Obavila bi svoj posjet kako valja. U Maarskoj se nisam
ponaala kako me uila. Tako je to sa mnom - dobro sam odgojena, no detalji toga ne izlaze
uvijek na povrinu.
Dok moja mama zna kako treba. Ako poznaje nekoga, njezini darovi bit e tono ono
to bi taj sljedee poelio - ako je stranac, dat e mu neto manje odreeno, no ipak veoma
zgodno i korisno. Male drvene kutije, neobina puceta za manete, svileni rupi; nije
zapravo vano to daje, stvar je u tome da ona moe tono pogoditi to svakom primatelju
nedostaje. Kakvu god malu potrebu imali - suvie beznaajnu da biste se njome optereivali,
neku elju koju ne elite priznati, koje se pomalo stidite - ona e je znati i obznanit e vam je
pa je zatim ispuniti i potreba e nestati.
Omot - i to je vano - poseban papir, nabori origami, vrpca - katkad i prava vrpca koju
biste mogli ponovno upotrijebiti. Samo, to ako je rasipna osoba nije upotrijebila, to ako je
samo trgala i razrezivala, dok se sve nije pretvorilo u smee i nita vie? Kao mala brinula bih
se zbog toga - nemarnosti drugih, njihova manjka zahvalnosti. Eto, moja majka nudi lijepe
stvari ljudima koji ih moda ne zasluuju i potroila je na njih novac koji je moda trebala
sauvati za sebe i to je bilo uznemirujue. A i finoa tih stvari bila je problematina. Kad bi
me slala na djeji roendan, na boine zabave, dobila bih poklon koji sam trebala predati i
znala sam da je pretjeran, prelijep, neugodan za sve, stoje ljude navodilo da pomisle kako je
udna - kako su se usuivali! Moji vlastiti Boii i oni moga brata - oni su bili zasjenjeni
savrenim omotima i poklonima koje smo mogli izvaditi samo kvarei neto pri tome. Trudili
smo se biti toliko uzbueni da nam nije bilo vano to unitavamo sav trud koji je zacijelo
17
uloila, pokuavali smo misliti iskljuivo na to kako se doima sretnom to nam doputa da
kopamo po njezinim omotima kako bismo pronali drvenu patku, ili kaleidoskop ili to ve.
No nismo uvijek uspijevali biti onako sretni kako je ona bila - ili barem ja nisam.
Ja loe umotavam, u pravilu, i izbjegavam poklone kad mogu. Tuni su.
A i ja sam u ovom trenutku to je smijeno. Samo sam provela neko vrijeme u
Maarskoj i vratila se, nita strano. Ja i tko god je bio sa mnom vjerojatno smo se rastali kao
dobri prijatelji. Neu uzeti vie novca od Virginas nego to mi treba i razrezat u karticu kako
je nitko drugi ne bi upotrebljavao nakon mene. Zdrava sam, praktiki, vei dio vremena.
Nema razloga za potitenost, tugaljiva sjeanja na obitelj i na to kako je spretno moja majka
baratala sjajnim papirom i selotejpom. Uivala je u tome da ljudima daje stvari, i dalje uiva i
to je dobro - moram pustiti druge da vole ono to vole, doista moram; to je moja karakterna
mana, taj poriv da ne odobravam uivanja u kojima ne mogu sudjelovati.
Najbolje to mogu uiniti jest da se istuiram; nita ne moe umiriti i utjeiti kao
tekuina izvana. ak je mogue da imam i odjeu za presvlaku u torbi, iako se situacija ne
ini obeavajuom u tom smislu.
Ne, imam sree - ista majica, uredno sloena onako kako izgledaju nenoene stvari, i
tri, etiri para bokserica ostavljenih u mojoj maloj vrei za isto rublje. A to je udno - obino
uzmem samo onoliko koliko e mi trebati. Moda sam otila iz Budimpete etiri para prije.
Sigurno sam imala razloga.
Ovdanja kupaonica ne mami na razgoliivanje. Plavi proarani pod izgleda kao da ga je
nemogue propisno oistiti, a sve police, kutijice i pribor koji su mi na raspolaganju izraeni
su od be plastike, ne bi li se preduhitrile ute naslage i mrlje odabirom nijanse od koje sve od
poetka izgleda i zamrljano i uto. Rub slivnika obiljeen je okruglastim ogorjelinama
nikotinskog katrana i znakovima kotrljavog klizanja koje je ostavila barem jedna zapaljena
cigareta postoje pala u umivaonik. Tu - nema kade - svojim visokim rubom nastoji
nagovijestiti mogunosti kupanja. Mali ili oajni ljudi mogli bi upuzati u etvrtastu kutiju
koju on tvori, izbjegavajui neugodnost glavnog odvoda, i pretvarati se da su sklupani u
siunom jaccuzziju - u svakom sluaju mali ili oajni ludi ljudi.
No voda je dobra, manje-vie temperature koju volim i gladi me njeno po elu -
nemam pritubi. Osim na probadanje u jednom ramenu - sigurno sam se ogrebla ondje, pala
na neto. I na koljenima imam modrice, ali nije strano. Svi u obitelji imamo njenu kou,
lako nas je povrijediti, barem na povrini, ali i brzo se oporavljamo. Barem na povrini. Mi
jesmo otporni, najozbiljnije. Ja se oporavljam upravo sada, kad bolje razmislim, popravljajui
to god je polo naopako.
ak mi nije vano ni to to sapun mirie po psima ili to odvod izgleda gadno zaepljen.
A odvod je zapravo - ne biste ga poeljeli blizu tabana - prljava, reetkasta ploa zapetljana
dlakama koje oito nisu moje i jasno se kreu u mlazu vode, crvenkasto-ute, neke od njih
nedvojbeno stidne, druge vie paperjaste: paperjaste bi bila jedina rije koja ih dobro opisuje.
Jedina rije od koje se zastor tua uspinje i priljepljuje mi se sa strane, jedina rije zbog
koje me voda zasljepljuje, jedina rije koja mi pokazuje kako laktom otvaram vrata sobe u
turobnom posrnuu prole noi, prolog ranog jutra i Paperjastog koji me pokuava poljubiti
otvorenih usta i promauje, lupa kao mokra, skupljena aka po mojoj bradi, mojim obrazima -
ja ga ve odgurujem, ali ga ipak i putam unutra i gledam kako se oznojeno bori da izie iz
jakne i koulje i kako ne moe maknuti rie dlake s trbuha - one su dio njega - sad smo mu
dolje, sasvim dolje. Ipak, u sljedeem trenutku je stidljiv - okree mi lea dok skida cipele,
arape, hlae - gae mu edno otklizavaju - naginje se brzo, ali nedovoljno brzo da mi uskrati
taj kratki pogled na monje, crvene kao od guenja - tuno vise kao u perinealnom
samoubojstvu izmeu ilavih bedara. I hitro se penje u krevet, pogledavi me tek kad se ve
pokrio - potedjevi me ijednog pogleda na svoju prednju stranu - sada zuri - pusta trema i
elja i nevjerica da mu se posreilo.
Ja mu se pridruujem i ni sama ne mogu vjerovati. Nisam svoja. Gledam odozgo kao da
sam u nekoj ugodnoj komi ili pod loom anestezijom, jednostavno otplutavam sigurno
nekamo blizu smrti, nisam ovdje.
18
A onda - Pa. Hmm. Boe... A to da radimo. I budui da sam netko drugi, i odsutna, ja
radim.
Radila sam.
Stvarno jesam.
Ako poem korak dalje i sada istraim plahtu, nai u ga jo, jo dlaka i drugih
uobiajenih znakova. Mislim da se ipak neu truditi. Ostat u pod tuem jo malo i ostrugati
se onako kako je zacijelo i on ostrugao ono to mu ena ne bi smjela nai, smiljajui priu
koju e joj rei ako bude jo budna kad se vrati u sobu - da je ostao do kasno u baru, da je ona
bila ve spavala kad se vratio, spavala kao top, i da se on sad vratio iz kupaonice, to je sve,
nije bio nigdje drugdje, samo je sanjala da se svlaio, ao mu je to ju je probudio, no-no.
Rekla sam vam da ne volim darove, a evo i zato. Kad god imam neku drugu potrebu
osim ei, uope ne znam kako je ispuniti. Dajem si neodgovarajue lijekove, loe zamjene i
na kraju zavrim sjetivi se, uvijek ponovno, da ja zaista ne odobravam uitke u kojima ne
mogu sudjelovati.
Smijeno, za takvo se gledite obino misli da ini ljude suzdrljivima. Moglo bi se rei
da se trijezna ne bih evila s mukarcem koji ima kvocijent inteligencije jednog stola i tijelo
koje bi bilo smijeno da ga se ne mogu sjetiti, da ga nisam dirala, da nisam znala da je ono
diralo mene, moju intimnost. Trijeznoj, nita neveselo nije mi se trebalo dogoditi.
To je uvjerljiva hipoteza - samo to mene ne moe uvjeriti. Osjeam se jezivo jer sam
uinila neto jezivo, ne zbog pia. No ako odem sada dolje u bar, mogu popiti jo jedno pie i
onda se uope neu osjeati jezivo, to mogu jamiti. Ljudi koji ne piju kako treba ne mogu to
razumjeti. Mogu samo kukati o tome kakva je to muka kad mora piti, zbilja mora piti, kakav
uas. Ja o tome imam mnogo jasniju sliku, jer sam prouavala to pitanje dugo i pomno i
zakljuila sam - moje stanje uistinu znai da sam propala bez pia, a ipak, jednako tako, pie
e me spasiti od svih mojih propasti - onih koje ono samo izaziva kao i svake druge nevolje,
velike ili male. Omoguava mi slobodu. To nije muka, to je dar. To je moj jedini i savreni
dar.
Uvjerava me ovoga jutra da im se detaljno izribam mogu poi dolje i sa samo pola
pinte rastopiti svoju nelagodu do jakosti pukog apta. I nije ak ni gospodin Paperjasti to to
me uznemirava, u svakom sluaju. Umjereno me brine to to, zbog nekog razloga, stalno
ujem svoj mlai glas kako pita moju mamu zato ne moe darovati cvijee - bilo bi jeftino, iz
naeg vrta i - premda to ne govorim - bilo bi normalno - dar koji bi ljudi oekivali.
No ona nikad nije voljela davati svoje cvijee, bilo joj je previe vano. Samo bi otac na
svoj roendan naao buket svjee posjeenih cvjetova na stolu, ubijenih za njega - oi moje
majke njene su dok gleda s vaze na njegove usne, njegove oi. Nisu mnogo razgovarali tih
veeri i izgledali bi, inilo mi se, istodobno i ponosni na sebe i tajanstveni - ruke bi im se
doticale kad god su mislili da Simon i ja ne vidimo. Sigurna sam da su isti takvi i sada, ali
nema nas da ih gledamo i prekidamo njihovu njenost.
Plae mi se kad pomislim na to, premda neu plakati - ne zbog mojih roditelja, ni prole
noi, pa ak ni zbog pia - nego zato to elim imati nekoga kome bih mogla dati cvijee,
nekoga ovdje, sa sobom, za sebe.
Na fotografiji sam. Svjesna sam i fotografskog aparata i novih prijatelja koji mi stoje s
obiju strana i vladam sobom. No, takoer se i smijeim. Svi se smijeimo; svi zajedno za
stolom koji je u visini donjeg dijela okvira i nosi neurednu hrpu aa, prolivena pia i
pepeljara, naguranih izmeu sebe i objektiva. Stanje stola nagovjetava da smo tu bili ve
due vrijeme, jer jesmo, a sad emo i ostati - trajno. Ruke su nam umirene blendom, zadrane
kao mrlje svjetlosti, vrste ondje gdje lee na rukavima jakni, obrazima, niemu, ili uhvaene
u opisivanju rijei koje su nam pobjegle. U pozadini neki prijatelj kojega ne znam krenuo je
na drugu stranu. Ja se i dalje smijeim.
19
Zapravo, na mnogim sam fotografijama, no samo ovu nosim sa sobom. Pokazuje kraj
veere dan uoi vjenanja neijeg brata, brata prijatelja koji nije blizak, vie je poznanik. Tu
ve ima malenih roaka to tre okolo dok se netko ne izdere na njih, starijih gospoa s
kojima nisam razgovarala usprkos njihovim dosjetljivim otvaranjima, poput ahovskih. Hrana
je djelomino izmrcvarena - pokuaj idovske tradicionalne kuhinje: nasjeckana jaja i meka
kokoja jetra, bistra juha, tako neto - no u restoranu su improvizirali, mislim; prije svakog
obroka vodili su se intenzivni razgovori s upravom, a veina ljudi ak nije ni marila, jer ili
nisu bili tradicionalni ili nisu bili idovi.
Za itave veere pila sam vodu, jer su me upozorili da e ta poluozbiljna, navodno koer
veera, nuditi pitku tvar samo u koliinama dovoljnim da vas bezveze navuku. No onda dolazi
posljednji izbor u okviru zadanog menija, izmeu sladoleda i kolaa, i ja biram ono drugo -
prvi zalogaj oslobaa ubitaan udarac alkohola i miris jeftinog, jakog brandyja, nestrpljivog
nakon to je toliko dugo namakao groice. Mogu rei da me oekivao - a to je neto od ega
bi se u svakome probudila elja za igrom.
Pa s okusom neke bolje veeri sljubljenim vrsto iza zubi, nekoliko nas, svi kolaojedci
do posljednjeg, probijamo se do bara i stola - sjaj njegove povrine lei ispod naih laktova
kao lijepo jezero, uzburkano od naih odraza, naih tekuih ja. I tu smo zauvijek, sretni zbog
dobrog drutva, ili njegovog neizbjenog rasputanja, ili ak zbog pomisli na vjenanje
nekoga drugoga, potencijalno i vrlo daleko.
Ja sam prikazana pokraj ovjeka koji mi je nedavno rekao daje hipnotizirati pse veoma
lako - bulji u njih blago i zatvara oi sve due i due vrijeme sve dok te ne ponu oponaati,
vjerovati ti, a onda zaspu. Make su mnogo opreznije i esto prozru taj trik. Ja to ve znam i
pomalo mi je dosadno, no mukarac se smijei i ja se smijeim i u potpunosti odajemo dojam
kao da smo se veselo usuglasili oko neega ba kad se blenda otvorila i izloila film.
Sliku uvam zbog osmijeha. Oni su dokaz. Znate, ima mnogo vrsta osmijeha. Svima je
poznata neiskrena vrsta jebitese ili umiremalisuzdravamse ili
razmiljamoneemusasvimdrugom ili Isusepreplaenasamipojmanemamkakouispasti
osmijeha - svaki izraz moe znaiti svaku emociju, to je neto stoje svima jasno. No postoji i
poseban osmijeh, onaj koji se ne moe ni pripremiti ni simulirati i koji me u potpunosti
uvjerava u sutinsku dobrotu Boga: on ima uinak neupitne, nerazrijeene ljubavi i savreno
je lijep.
Dopustite mi da to kaem drugim rijeima - ljudi e vam rei da aneli paze na budale i
djecu, tako da im nitko ne moe uiniti nita naao. No, koliko ljudi eli njima uiniti neto
naao? Oni su u najmanju ruku bezopasni, ako ne i privlani, nesumnjivo velikih oiju i slabi
i prepuni povjerenja u strance; samo bi manijak htio zloupotrijebiti njihovo povjerenje. Ali,
pijanci - tko e na njih paziti? Kad zakasne preko svake mjere one jedne noi kad je to
neoprostivo, kad vam ukradu, a onda okrive vas za krau, kad slome, okaljaju i ismiju vae
osobne, drage predmete do kojih vam je stalo, kad lau, nasilni su i prevare i onda zaplau
prije nego to vi stignete zaplakati, kad vam uzmu ak i to, kad se oslone na nepromjenjivu
glupost vae ljubavi, kad jednostavno zaborave da postojite - to vas spreava da ih ubijete?
Samo to, njihov osmijeh.
Povremeno, doputam tu mogunost, pijanac e doivjeti neugodan kraj, no da je po
logici i pravdi, to bi se stalno dogaalo. Ubojstvo ne bi trebalo biti iznimka, trebalo bi biti
pravilo. Mi radimo uasne stvari - ja osobno ne - ali neki od nas su uasni, groteskni i kazna
je najmanje to zasluujemo. Ipak, kad pijemo i ponaamo se onako kako nas ustroj naih
karaktera navodi da se ponaamo, proemo gotovo bez iznimke neozlijeeni. Uimo se kretati
kao hodai po ici - pusta hipnotizirajua napetost i strah - odriemo se naih jezika, naih
imena i zauzvrat za taj mali trud dobijemo svoj predivni osmijeh i on nas titi jer Bog je na
naoj strani. Ostavio je u Bibliji poruku u tom smislu. udno je, znam, ali dobro sam
poznavala Bibliju mnogo godina i sve je u njoj - mi smo Njegovi miljenici.
Kako sam to otkrila? Neki gideonac* doao je u posjet mojoj koli kad sam imala
petnaest, moda esnaest godina, neznatno manje od pola moga dosadanjeg ivota. Cijela
kola pozvana je na skup - moj brat je bio u prednjem dijelu, meu niim razredima na
* Pripadnik kranske organizacije ija je misija razdijeliti to vie Biblija to veem broju ljudi, nap. prev.
20
kojemu je gideonac drao jeftino, crveno ukorieno izdanje Novog zavjeta, drao ga kao da bi
ga neto moglo ugristi, i rekao da e dati primjerak svakome od nas. Nagovijestio je da ga
moda neemo proitati i izrazio otre sumnje u to da e itko od nas uspjeti izii na kraj s
itavom Biblijom, ak i ako nam je na dohvat ruke - neemo o njoj mozgati i shvatiti je, crpsti
iz nje kao to je to inio osniva gideonaca u dobi mnogo mlaoj od nae. Taj osniva
gideonaca nije inio nita drugo do itao Bibliju jo od vremena kad je poeo slagati prva
slova, stotine i stotine puta ju je proitao - ili neka takva pria, nisam sluala. Ve sam
donosila odluku da u proitati Novi zavjet a onda i cijelu, debelu Bibliju nakon toga. Proitat
u je vie puta, jer nitko nikada ne bi smio rei da postoji neto to ja ne mogu.
I tako sam saznala da je Izak odabrao Rebeku za enu jer mu je ona ponudila pie, a
Gideonu - ratniku, ne uvaljivau knjiga - Bog je naloio da odabere vojnike prema tome kako
piju - ne one koje zabiju glavu i slijepo lou, nego oprezne pilce, to su oni koji su Gospodu
drai. A tko bi bolje od Boga znao da svaki mudar pilac treba uvijek biti na oprezu? To se
odnosilo na vodu, naravno, ali znate u to se na kraju pretvori voda - kakav otac, takav sin.
Oito je da mi po zakonu gotovo itavu srednju kolu nije bilo u pravom smislu rijei
doputeno kupovati vino; no sluajno mi se ionako nije naroito svialo - jo je tako. Moje su
sklonosti tada naginjale k slatkoj jabukovai i nekom ljepljivom seriju koji ste mogli kupiti za
stariju tetu - stoje prilino olakavalo kupovinu nevinoj, mladoj djevojci: ''Koju je ono vrstu ta
Tetica rekla da voli?'', bistrookoj i odjevenoj u kolsku odoru: ''Imate li veu bocu? Jako ga
voli.'' Mogla sam traiti meskalin i dobiti ga, jer sam znala kako pitati. Nikad nemojte tajiti
tko ste kad moete biti otvoreni, kad moete biti razoruavajui, kad se moete smijeiti.
Smijeiti se onako kako biste se moda smijeili iz predostronosti, dok odlazite iz
hotela, iskradajui se iza paravana nainjenog od reda gostiju to se odjavljuju, i onda njeno
skakuete dalje sa svojom vjernom torbom prema neuglednim vratima koja izgledaju kao
izlaz za nudu, ali nemaju alarm i otvaraju se bez pritubi prema golim betonskim stubama,
sputajui se. To je nagaanje, nadahnue, koje je iznjedrilo jedno refleksivno popodne
provedeno u gledanju prvenstva u pokeru na kablovskoj televiziji hotelskog foajea i u
ozbiljnom promiljanju kreditne kartice M. H. Virginas. Moete se zabrinuti razmiljajui o
tako neemu, a zabrinutost nije daleko od straha, a strah vam ini loe, skrauje ivot, svaki
normalan pojedinac bi ga izbjegavao.
To znai da imate puno pravo otii sada, dan ranije, ne muei sebe niti bilo koga
drugoga administrativnim pitanjima i plaanjem. Bilo bi razumno od vas da uope ne
razmiljate o povratku, zastajui samo nakratko u podnoju stuba, potom skreui kroz druga
vrata i sputajui se niz neto za to otkrivate da je podzemni prolaz izmeu ormara za posue
i bojlera, ventilatora, cisterni, a potom ulazite u malu prostoriju s ploom za pikado,
friiderom i naslagom ustajalog cigaretnog dima oko ene u ruiastom kombinezonu. Gleda
u vas, u vau vjernu torbu i u vae oi, i jednostavno je i prelijepo jasno da odlazite, bjeite, i
jednako je jasno da ona to zna.
Iznutra, nekoliko dijelova vaeg tijela vrsto se stisnulo ili je drhtalo u obrambenom
stavu, no izvana osjeate kako se poinjete smijeiti. Ona ima fantastinu kosu, ta ena,
predivnu hrpu bakrenastih sjedina, i lice od znaaja - lice za koje biste htjeli glasati ili ga
vidjeti na potanskoj marki - i usredotoujete se na to i na ostale njene impresivne odlike i,
premda one nisu oite, ipak ih volite: stalo vam je do njih, uivljavate se i duboko ste svjesni
svoje ljudskosti koju dijelite s drugima - i to vrelo prijateljskog osjeanja i sve druge suptilne
zakoljice vaeg srca - sve to pronalazi idealan izraz u vaem osmijehu. Smijeak joj
omoguava da vas istodobno i razumije i da vam udijeli oprost, stoje poseban, duhovni uitak
za svakoga. Pa zatim ona nakrene glavu za koji stupanj u stranu, izdahne glasno, a onda baci
pogled natrag na svoje novine, kao da vas nikad nije bilo. Okree stranicu.
Uspijevate stii do kuta, obilazite ga, i onda pravi izlaz za nudu eka na vas - vrata su
otvorena - poduprta plastinom stolicom koja zjapi prazna, napola na suncu. Nema zapreka
odlasku, nema lukavtina, ni povika u posljednjem trenutku. Jednostavno je prijei
parkiralite balansirajui izmeu niske ive ograde i dalje, na jo jedno parkiralite, a potom
na plonik i u promet i svakodnevni ivot.
21
Na fotografiji, kako vidim, imam taj osmijeh izlaza za nudu - tu je i spreman je za
fotoaparat, kao da eli biti slubeno zabiljeen, bar jednom. I vidim da mukarac iza mene
ima taj potpuno isti izraz, jednako odrjeujui, nedodirljiv i blago osvijetljen. Mi smo jedini -
svaki bi nas promatra brzo odabrao i rekao da smo slini.
Sauvala sam sliku zbog toga, a i zato to me podsjea na to da ak ni osoba koja ima
osmijeh pijanca nije imuna na drugu osobu koja ga takoer ima.
II
Zove se Robert.
No ja strano loe pamtim imena, stalno ih zaboravljam kada ne bih trebala, pa onda po
glavi u prikrajku vrtim kakvu zgodnu reenicu - Zove se Robert, Robert Gardener, kao da
neto okopava: zove se Robert - toliko se koncentriram na to da mi je teko razgovarati.
Premda upravo sada nitko sa mnom ne razgovara. Naslonila sam se bradom ponad
oronula zida i promatram zavoj pjeanog trkalita koje se svjetluca pod reflektorima. Pokraj
mene prozuji elektrini zec, zvuei poput svih mojih tjeskoba, i pokrene kljocaj startnih
pregrada, poetak silovitog, jureeg pseeg trka. Hrtove ape na pijesku: stvaraju zamjetan
um, barunasto radostan. Lijevo od mene debeo djeak u trenirci objahao je zid, petama
podbada cigle i ini se da ga nijedan pas ne zanima osobito.
Bila je to Robertova zamisao. Nakon veere prije vjenanja ispratio nas je umoran
barmen, kao posljednje goste, i meu nama se nije nita dogodilo, dobro se sjeam tog niega
izmeu Roberta i mene: ali dala sam mu svoj broj i sljedeeg tjedna me je nazvao.
''Tko?''
''Robert... Gardener. S...''
''One veere, da... Da?''
Jo sam bila u postelji, to je ba prikladno neugodno u takvim situacijama: u glasu vam
bude neega horizontalnoga to vas odaje i povremeno se pitate nije li to upravo ono to i
elite. Ali ipak, on se prvi predao - glas mu je posustao kada nisam odmah prepoznala ime, a
onda se sabrao, otvorio, dok smo se oputali i otopljavali. Upravo sam ula kako se oputamo
i otopljavamo: ljudi zaboravljaju da se na telefonu uje sve - sve informacije izmeu rijei,
njihova izvanjska glazba, i svaki um svojstven svakom glasu - nemilosrdna je to naprava.
''Dakle, nisi izgubio moj broj.''
''Ne, ne bih nikad.''
Vrlo iskreno za tako ranu fazu razgovora - dakle, igra na razoruavajuu iskrenost, hoe
rei sa mnom si sigurna i zato je opasan.
''Mogao si ga i izgubiti da si htio.'' Nije da mi se opasnost ne svia - ona ubrizgava onaj
ar rakije u krv.
''Ali nisam htio.''
Sada smo oboje pomalo ostali bez daha, jer to se pretvaralo u vjebu: morali smo
glumiti iz stojeeg starta, biti uvjerljivo duhoviti, koketni, bezbrini i nedvojbeno izvrsni
kandidati za izlazak, pokuati uhvatiti ritam onoga drugoga i vratiti mu ga. No nije da nismo
voljeli i dobru mjeru onoga iz ega se dalo naslutiti da e biti i ugodnijeg, premda teeg posla.
Bude li sree.
''to radi danas popodne?''
''Oh, ne znam...'' Znajui iz iskustva, moja je zaliha sree malena, relativno. ''to se ve
radi u subotu.''
On se na to mrmljavo nasmijao, iako nije bilo smijeno. Oito je bio tip koji se nervozno
smije.
22
''to? U emu je problem?'' Ma nije to neto loe kad vam se netko nervozno smije -
osjeate njegov dah i toplinu grla. Ja sama ne smijem se nervozno ni upola koliko bih trebala,
to je teta, jer je to korisno.
''Nema problema. to se to radi u subotu?''
Naravno, nisam radila nita - ni u kojem smislu. I, naravno, pitala sam se je li to
pogodio, bilo bi mi drae da jest. To je dalo ton mojem odgovoru, koji je skliznuo s jezika bez
moga truda. ''Pa, u dva sata je prikupljanje dekorativnih oblutaka u dobrotvorne svrhe. A
poslije moram odijevati slamnato strailo.'' Nije bilo vano to govorim.
''Obroci za beskunike? Izvrstan povod.'' Ili to je ve odgovorio.
Nas dvoje udvostruavali smo znaenja kojih nije bilo, brusili ih do visoka sjaja.
''Svi se potrude kada znaju da je to za beskunike i odlutale ovice.''
''Koga vie voli? Beskunike?''
''Ne, uvijek su mi drae odlutale ovice.''
''Za svaku pohvalu - ali ako hoe, mogla bi izai sa mnom.''
''Mogla bih...'' A tada smo zastali. ''Ba bih i mogla.'' Tu smo se nali. ''Da, mogla bih.''
''Sigurna si da to eli?''
''Sigurna sam.'' Jo jedan neugodan muk, a tada sam ula samu sebe kako ponavljam:
''Da, sigurna sam.''
''Onda dobro.'' To je bilo lako.
Katkad jest lako.
To je bila la - nikada nije lako.
I, kako se pokazalo, kada smo se nali na Ulici Union, polo je krivo. Za poetak, nije
izgledao isto, nisam mogla dokuiti zato; u njemu je bila neka vrst runoe kakvu prije nisam
vidjela. On me je pak pogledavao iskosa i zabrinuto, kao to gledate samo kakvu nestabilnu
zgradu ili primjerke rijetkih nakaza u staklenim bocama. (Ja jesam kojeta, ali nakaza nisam.)
Hodali smo iza katedrale, u bespomonoj tiini - tu i tamo bismo se blago oeali rukama, kao
to se dogaa ljudima koji ne uspijevaju uskladiti korak.
Zastao je dok je galeb jedrio nebom sputajui se pred nama, a tada je zavio prije
poniranja, i zapitala sam se sviaju li se Robertu galebovi - ili ima fobiju od njih. To ne bi bio
dobar znak, ni u jednom sluaju. Ali tada je galeb odggao, a Robert je uzdahnuo: ''uj, nisam
ba zanimljiv. A ovo je... moemo i dalje hodati i nee biti nita bolje, a moe se i provozati
sa mnom i ja u... znam gdje bi ti se svidjelo. Barem mislim.''
''Hoe da se nekamo odvezemo?''
''Obeavam da te neu ubiti.'' Ponovno onaj nervozni smijeh.
''Pa, onda dobro.''
''Neu te ni ozlijediti.''
''Uila sam samoobranu.''Bila je to jo jedna la. Uvijek sam htjela uiti samoobranu, ali
nikad nisam nala vremena. ''Ne bi me ni mogao ozlijediti.''
''Dobro... zna to, ako se prouljamo kroz trgovaki centar, snimit e nas nadzorne
kamere pa e me uhvatiti i uhititi im otkriju tvoje truplo u jarku.''
''U jezeru, molila bih. Ne u jarku.''
''Ma naravno - samo najbolje za Hannu. U jezeru. Lijepom, romantinom jezeru.''
On se bez problema sjea kako se ja zovem. ''Ponovi to.''
''Lijepo, romantino jezero.''
''Onaj prvi dio.''
''Naravno - samo najbolje za Hannu.''
Uostalom, nitko mi nikad nije predloio nita slino. Stoga sam pola s Robertom
Gardenerom, ula u njegov automobil i odvezao me je na drugi kraj zemlje, na trkalite pasa
Shawfield.
To je prilino neoprostivo.
Dodue, kad smo stigli, ve mu je bilo oproteno. Dopustila sam mu da se iskupi, zbog
kaseta. im smo krenuli, Robert je riskantno prekopavao po hrpici kaseta u odjeljku za
rukavice dok je cesta krivudala pred nama, tresla se pod nama i potom skretala od nas, kao da
on ba i nema neke veze s vonjom - to i jest bio sluaj.
23
''Ah, shvaam... nee ubiti mene nego nas oboje. Tek sljedei tjedan bih trebala
potpisati ugovor o ubojstvu i samoubojstvu.''
''Dobro... nema... problema.'' Ubacio je kasetu i napokon stavio slobodnu ruku na volan
i poeo gledati kroz vjetrobransko staklo. Pripremila sam se za uobiajeni razgovor o tome
kako je Nancy Griffith uistinu seksi, doista nadarena i pametna, ili kako je Neil Young uistinu
seksi, doista nadaren i pametan - ovisno o stupnju beznadnosti govornikove sredovjenosti -
ili pak na govor koji bi trebao prenijeti poruku ja sam jo mlad / cool / seksi / uistinu nadaren
i dovoljno pametan da u potpunosti razumijem garage / progresivni jazz / Radiohead i Bog
zna kakvu mongolsku grlenu glazbu... jer devedeset devet posto mukaraca nikada ne moe
jednostavno sluati glazbu.
A tada je iz zvunika prasnula buka zbog koje je on pripadao onom jednom postotku:
jezoviti poetni akord koji se prosipa silovito i postojano: tra-daaaa. Bio je to Jimmy Shand;
Jimmy Shand i njegov bend, the Auchtermuchty Sound.
''O, moj Boe.'' to sam drugo mogla rei? Odjednom sam utonula u tisuu znojnih
popodneva u dvorani za tjelesni, uz vonj gumenih potplata, prekambrijskog znoja i hopsanje
uz Canadian Barn Dance, The Lancers, Strip the Willow, Dashing White Sergeant Eightsome
Reel, beskonano skakutanje-okretanje, lijeva ruka, desna ruka, udahni, izdahni, na
nemilosrdno postojan ritam Shandovih harmonika, na njihovo mahnito, otuno i zaudno
privlano brujanje.
''Zar nije dobro?''
''Hou rei... O, moj Boe.''
''Polarno svjetlo starog Aberdeena.''
''Stvarno si lud.''
''Ali sada zna da si u sigurnim rukama - nitko ne bi nikog ubio u ritmu Jimmyja
Shanda.''
''Isuse...'' Postajalo je sramotno nemogue ne udarati ritam nogama. ''Kriste. Skroz si
lud.''
''Jednom sam uo da su u dravnoj bolnici Carstairs imali terapiju satovima narodnog
plesa.''
''I zato si nostalgian kad to uje.''
''Da, za tim vremenom.'' Nasmijeio se. ''A ti nisi?'' Vidio je da ima pravo pa se glasno
nasmijao dobrim, toplim glasom koji su ubrzo priguili uvodni taktovi "The Bluebell Polka"...
Tra-daaa. ''Hm?''
''Tko je nosio pojas u boji na ramenu, bio je poasni djeak... tjedan za tjednom, pojas,
pa nema pojasa. Osim djevojke kojoj su se pomaljali brii - ona je uvijek imala pojas - zna
kako su djevojice neugodne...''
''Pa, ja sam morala plesati s pravim djeacima, a to je mnogo gore.''
''A na kraju nas sve strpaju zajedno: deki i cure stalno zajedno, zabava za Boi,
roendan kraljice Victorije, neki drugi vaan datum: sve postaje neugodno i nitko nema
pojma tko bi trebao voditi i sve odlazi do vraga.''
''Pa, svi znaju daje harmonika omiljen Sotonin instrument.''
''A zna zato se kalvinisti nikad ne seksaju stojei.''
''Zato to bi ljudi mislili da pleu.''
to je moj omiljeni vic, izreen bez stanke, u jednom dahu, Robert jednostavno i dalje
brblja, kao da nije uinio nita posebno, kao da nitko nikada nije u napasti da na temelju
sedam rijei u pravom trenutku na pravom mjestu zakljui da si dvoje pau.
''Imam i Over the Hills and Far Away, to mu je jedan od najboljih albuma, moemo to
poslije sluati.'' Osjeala sam da mu stopalo na papuici gasa njeno udara ritam. ''Ah, da...
opseno djelo.'' Taj Robert pokraj mene, taj Robert Gardener, koji je znao moj vic i nije mi
iao na ivce, a nije izazivao ni e, samo srljanje, obian drzak poriv za otvoreno srljanje.
Njegov osvjeiva zraka s aromom bora koji se ljuljao s retrovizora, isti, maleni prostirai
pod nogama i njegova autokarta Britanije u pretincu u vratima, po svemu tome moglo bi se
rei da je to izrazito uredan, rabljeni Volvo - dodue, ja mrzim neurednu unutranjost, a
24
ponajvie neuredne automobile - a sve to je bilo, posvuda oko mene, Robertovo - odraz njega
- dok sam nezaustavljivo mislila
prokleti Jimmy Shand - koliko je kolskih generacija plesalo uz njegovu glazbu prije
nego uz ita drugo? - jo samo djeica, ali ve dovedena u red svojim rasporedom sati, svi
spremni barem jednom tjedno svi skakutati u tom ritmu, vjebajui u taktu nemirna srca, u
savrenom tempu - a to emo poslije nauiti - za seks bez urbe. I koliko je kota vodilo svu
svoju ljubav uz tu nepriznatu glazbenu pratnju, zakopanu negdje duboko u primozgu:
naprijed, natrag, skakutanje, okretanje - uz Auchtermuchty Sound?
emu razmilja?'' Robert lupka prstima po upravljau - dri se utogljeno,
uzdignutih ramena, kao da se saginjao zbog neega, a nije oekivao da e mu uspjeti. '' Moe
mi rei... uzimam sve svoje lijekove i sada sam posve stabilan. O emu razmilja?''
tome kako se jebem - i kako se i ti zasigurno jebe. ''Oh, hmmm... kako je
Thatcherica, kad nam je unitila obrazovni sustav, zbilja razbila i ritam.''
'' Ne mora nju spominjati - kad nam je dan tako lijep. Jo neto?''
'' Gledam folklor na televiziji s tatom.''
'' U dobra stara vremena, kada nismo imali pojma, a mislili smo da nam se to treba
sviati.''
'' Ali svialo nam se.''
'' Naravno.''
Moj otac imao je slabost prema Shandu - slavnome bendu sastavljenom, koliko sam
vidjela, iskljuivo od mrtvih staraca u udnim kaputiima i od plesaa - oba spola, ali sjeam
se samo mukaraca - uspravnih poput metle, urednih u precizno zasukanim rukavima koulja,
kako veoma ozbiljno skau, posve kratko podiani, i u potencijalno - ali nikada, ba nikada
stvarno - nemarnim kiltovima.
''Najvie sam voljela Donald, Where's Yer Troosers". To je bila moja la, koja je
prethodila njegovoj i zadovoljno je iekivala.
''Ili, uvijek je tu bila ona nezaboravno ganutljiva Stop Yer Tickling, Jock".
Dobro je lagati zajedno.
''udo je to smo ivi.''
Ali to nije la, to je uvijek istina - i jest udo.
''Nije to samo udo, nego prokleto veliko udo.''
Robert kae da ulae pedeset penija kod gomile starih, gluhih kladioniara na jednoj
strani trkalita. Ja se odluujem za ravnodune mlade ene na blagajnama kladionica Tote -
ini se da svakoga odmjere, gotovo ga preziru, a to mi je drago.
Izvode nove pse iz kuica; Hanover Racer skae i hrli upravo na nain koji privlai
neiskusne kockare poput mene. Ganula me pa bih bila za nju ali, na alost, ve sam se obeala
CluneTune, mirnoj, boje deve, koja trenutno obilno mokri.
''Hoe pitu?'' - Robert se vratio i tiho mi stoji uz rame, a dah koji je prenio njegovo
pitanje jo lebdi u hladnoi i dodaje srebrnastu paru u zrak osvijetljen reflektorima. ''Ili ve
neto...''
''Vjerojatno neto.''
''Onda doi.''
U baru kod trkalita dobijete glavobolju od jeftina duhana i vonja kuhane ribe - to vas
ivcira jer se riba ne kuha niti posluuje na terenu. Robert je vii od gotovo svih ostalih -
premda nije visok - ali je i vidljivo blag i kree se u pogrenom smjeru, nekako je nemaran.
Kosa mu nekako stri postrance, uvijek je zamrena, to se u naoj sadanjoj situaciji ini
nepromiljeno lakoumnim.
''A to to vjerojatno neto eli?'' I, prije nego to dospijem odgovoriti: ''Ali moram
voziti i natrag, pa ti se ne mogu pridruiti. Moram biti razuman - dozvola mi je trenutno u
pitanju - zna, bodovi... nezgode...'' Ta vijest sjela mi je kao kamen u elucu, kao mali olovni
uteg. Ne elim piti sama.
Hou rei, naelno mi to ne smeta, ali ne elim to sada.
25
Zato to je to zamreno; ako se doista elim pojebati s njim, a doista elim, onda se
stvarno moram vie naliti nego to sam sada. Pripremajui se za stvarni tjelesni dodir, moram
se osloboditi, izolirati, zagrijati i ovrsnuti, a takve osobine dobijem samo kada popijem, kao
dodue i svi drugi. Budui da imam iskustva u opijanju, mogu vrlo precizno procijeniti koliko
bi bilo potrebno za Roberta.
Ali ako popijem dovoljno da si olakam in koji bih mogla poeljeti, onda poneto od
toga moda neu zapamtiti - zapravo, mogue je i da se neu sjeati niega, a ovaj put bih se
eljela sjeati. Htjela bih biti prisutna i na sigurno pohraniti svaki pokret i sutradan ujutro
znati sve o svakome od njih, a i poslije. Istinu govorei, vie bih voljela da pritom nije rije o
jebanju nego o neemu drugome, neemu ljudskom.
S druge strane, ako ja pijem a on ne, onda u ja odlebdjeti a on e ostati gdje jest.
Ostavit u ga i bit u sama, piti sama. U nekim sam takvim prigodama ak ispala glupa i
osramotila se. To mu se ne bi svidjelo. Ni meni.
''Hannah?''
''Viski s umbirovim pivom.''
''to?''
''Jer ako ima okus kao splaina vie neu piti. A kako mi se ti ne moe pridruiti...''
''Volio bih, ali...''
''Ne moe.'' Zvuim kao da se durim. On se probija prema anku kao da to ne
primjeuje.
Promatram likove za ankom: a) sto ezdeset, kliniki depresivan, b) sto pedeset pet, s
oiljkom na licu, c) Robert, d) savreno normalan, jede pitu i namiguje dvjema damama u
kutu koje ga promatraju, ali inae ne ine nita uoljivo. S obzirom na trenutnu konkurenciju,
moj pratilac veeras izgleda itekako obeavajue.
Zapravo, Robertovo obeanje - dok ga jo prouavam - gri mi se meu bubrezima i
kaklja me toplinom koja prethodi gutljaju. Moram paziti da ostanem nepomina, jer ako se
pomaknem u ovom stanju, neu biti odgovorna i poeljet u tota promijeniti; kako sjedimo
jedno prema drugome, koliko nam je toplo, je li nam udobno, u kakvom stanju nam je odjea
- premda nema izgleda da u uspjeti u iemu od toga, jer pijem sama.
Licem u lice, izbliza, nisam ga mogla uistinu sagledati u cjelini - ali, s ove udaljenosti
nije on tako neodoljiv, pristupaniji je i lako ga je proitati - ona kosa to stri nad uima,
ivost u gibanju lea, slutnja bokova ispod jakne (bezvezne, sive jakne), prebacivanje teine s
noge na nogu, napetih miia od glenja do bedra, to se sve ocrtava na njegovim trapericama.
Ne bi smio nositi debeli dins, nita nepokretno i ...
Ovo nema smisla - nikakva smisla. Zato se usredotoiti na njegove ruke, prouavati i
biti radoznala - u emu bi bila njihova snaga, pravi doseg prstiju, kako bi se uklapali -
nagaati dok ne okusim sol, kad ionako nee biti nita od ovoga?
''Evo tvog otrova.'' Robertova ruka odvie je trodimenzionalna dok sputa moju au
punu pjenuavog viskija s umbirovim pivom. ''Pa... uzdravlje!'' Dok sjeda, mae svojom
bocom vode prema meni, kao da me treba jo jedanput podsjetiti na svoje nepromjenjivo
stanje.
''Da, uzdravlje.'' Sada vie ne samo da elim to pie: ono mi je nuno, cijeli taj duboki
zamah kako se sputa.
''Izvrsno izgleda. Zavidim ti.''
''Nisam to htjela.'' Ne zavidi mi dovoljno. Istrusim posljednji gutljaj i prekriim ruke
na prsima jer se nemam za to uhvatiti.
''Da ti donesem jo jedno?'' U tom pitanju nema nikakva optuivanja, tek vesele
dragosti, stoje dobar poetak - vesela dragost nam moe odravati cijelu veer i dovesti do
velikih zajednikih pothvata. Ako oboje popijemo.
Nastao je nakratko muk u razgovoru i shvatim da Robert oekuje odgovor, i da ga
pogledam u oi. Promijenila sam se i on je radoznao, eli doznati zato. Nagnem glavu prema
njemu i pogreno se smijeim, osjeam kako mi se taj osmijeh sledio i mijea samosaaljenje
s jakim naporom da izgledam vedro, uz dosadan alac pasivno-agresivne srdbe. Niim to ne
26
mogu sprijeiti. Pokuavam spasiti situaciju tako to pazim na oi, trudim se da budu tople i
ljubazne. Ipak, primjeujem da je ustuknuo.
No, pokuava ostati uz mene, biti zabrinut. ''Dobro si?''
''Ja... ah, ne znam. Mislim da me hvata migrena.''
''K vragu... stvarno?''
I kako to biva, ne laem. Na lijevom obrazu ve mi bubnja uobiajeni uvod - kao da po
meni lupka velika ruka u rukavici od elinih karika iji metalni odsjaji svjetlucaju u mom
oku i pretvaraju se u boje i prazninu. Ubrzo e se taj poznati, tanki kaleidoskopski zvrk
prostirati poput duge kamo god pogledam. A tada e mi u vidno polje ui slijepa pjega. I bol.
Sve u svemu, savrena veer.
To je zbog stresa - to mi se dogaa samo kad sam pod stresom. Da on pije, ne bih bila
pod stresom. Da oboje pijemo, ne bih bila ni blizu nikakvom stresu. Ba je pravi glupan...
''Mogu li neto uiniti?''
MOE.
Pokuavam zvuati uvjerljivo, tako da potaknem e. ''Pa, dobro, moda jo jedan viski
bez dodataka'' - moram se opustiti. Onda e proi.
''Napeta si?''
Premda sve slabije vidim, jasno vidim kamo to vodi - svi prijedlozi koje moemo dati za
uklanjanje mojih raznih napetosti - nijedan mi veeras nije ni od kakve koristi.
''Malo jesam, da.''
''Pa, sigurno moemo uiniti neto u vezi s tim.''
''Da...'' Mogla bih zaplakati. Ba sada mora suraivati - to je kao da promatrate kako
luak spaljuje vae naslijee - vidite sve te vrijedne novanice, sve su vae, neizmjerno
korisne, a tada - gorki plamen i paperje pepela, i nepovratno nestaje jo jedan vedar dio vae
budunosti.
Donosi mi jo jedan viski, pa onda neto srodno, pa onda neto slino i ve bih morala
biti pijana, morala bih to osjeati, morala bih - u nedostatku drugih uitaka - biti u svojoj kui
s cijelom porodicom viskija, svi okupljeni oko lijepe, tople unutarnje vatrice dozrele u bavi.
Ali, ne osjeam. Posve sam trijezna. ujem kako sove love mieve u parku iza nas. Osjeam
miris cijeloga prekjueranjeg dana. Poinjem biti svjesna prokletih anela - kad ne bih bila
slijepa na jedno oko i eljela zubima i prstima oderati vlastitu kou, jer to je nepodnoljivo.
Moja koa je nepodnoljiva, zadrava me, sputava me, a sjaj njegova tijela je ozljeuje, tako
blista da bih trebala vidjeti kako nastaju mjehurii, a on je tako daleko na drugoj strani stola i
nemam pojma o emu govori - preblizu je da ga ujem, zagluuju ga djeca koja plau preko
rijeke, i posmrtni ostaci u Stirlingu, i ljudi koji smiljaju lutrijske brojeve, i predomiljaju se i
sanjaju, sanjaju glasno poput runih bombi - i zastoje tako topao kad ga ne mogu dotaknuti?
Put kui bit e vrlo, vrlo dug. U automobilu gotovo da i nema mjesta: veinu prostora
ispunio je sram.
Bili smo najzgodniji u baru, dobitna kombinacija, a upravo su nas zamolili da odemo.
Mene su zamolili da odem.
Plaite djecu.
Nikoga nisam plaila. Uostalom, ako dovedete djecu na trkalite pasa, pravo vam budi -
zasluili ste ozraje razbijene nade i psee histerije, pasivno puenje, neprestano toptanje svih
onih apa - trebalo bi vas prijaviti socijalnom radniku zato to vam je uope palo na pamet da
mladu osobu izloite svemu tome.
Nisam se ponaala runo niti tako da nekog plaim. Samo sam bila izala iz bara na zrak
i veselo dobacivala. U svakom pogledu sam se suzdravala. Uostalom, kad mislite da vam je
netko ukrao kljueve, to ete istaknuti - hou rei, tko to ne bi usput spomenuo, ak i ako
ispadne da se zabunio. Nisam eljela da pozovu policiju - nisam to zahtijevala.
Pretpostavljam da su nas izbacili zbog nae sigurnosti - bolje je istjerati jedan poten par
nego isprazniti cijeli stadion prijestupnika. Pretpostavljam da je o tome rije.
Vozimo se i Robert ubacuje kasetu s nekakvim mocartovskim koncertom za rog,
dovoljno tiho za razgovor, iako nita ne govorimo.
27
Razmiljam, ne prvi put, o tome kako ne volim ljubaznost policajaca - kada se ponaaju
prema vama s onom dosadnom podsmjeljivou, kao da niste vrijedni niti da vas privedu.
''ao mi je.''
Ne odgovara. Moda nisam bila dovoljno glasna, ili me nije uo. ''ao mi je.''
''Aha.''
''Ne, stvarno mi je ao.''
''Znam da jest.''
To nije dobro. On je kriv za cijeli taj debakl jer nije pio, ali okrivit e mene.
Nee me eljeti vie vidjeti nakon toga.
''Ja samo...'' - ne smijem biti sama. Ali to mu ne mogu re. To nikada nikome ne moete
rei. ''Naime...''
''Ima migrenu. U redu je. Odvest u te kui.''
Nisam svjesna da u zaspati. Uglavnom sam svjesna kirurke hladnoe u rebrima - one
koja upuuje na prestanak svake nade. Ipak, tonem dok obojena svjetla to oznaavaju rub
autoceste prolaze u pravilnoj, umirujuoj struji. Izlazim iz sebe same.
Budi me nepominost. Putovali smo nekoliko sati, vratili se u svoj grad na rijeci i
uivamo u nizovima i grozdovima javne rasvjete maloga grada na drugoj obali, tihim
prazninama tame koje obiljeavaju ume ili polja i u samotnom bljesku farova - jo jedan
automobil koji je kasno vani, poput nas.
Premda nam je motor ugaen, shvaam da vie ne sjajimo. Robertov automobil parkiran
je na ugibalitu uz zalogajnicu Portakabin - ini se da je tu oduvijek bio neki kiosk s brzom
hranom s pogledom na rijenu obalu, a sada ovo. Nikada nisam osjetila potrebu kuati obroke
koje su podgrijali. Dodue, zalogajnica je uvijek puna, kada je otvorena, i zacijelo je u nekom
pogledu prvorazredna - ali ja se trudim paziti to jedem.
Promijenile su se i druge stvari na rijeci. Dok sam jo ila u kolu, ljudi bi ovdje
zastajali i promatrali ptice, ili ribe, ili bi izali i proetali se - ili u parovima ekali da padne
no, a dalje zamislite sami - vjerojatno je pristup ba zbog toga ogranien brojnim zatitnim
drvoredima i javnim zgradama. Za dana bi se moja obitelj esto tuda etala, brojila morske
ptice, pokuavajui ugledati tuljane koji za oseke izlaze na pjeanu obalu: Simon i ja
eznutljivo smo razbijali glavu nad natpisima s upozorenjima i prljavom spasilakom
opremom - nismo zapravo eljeli da se netko pone utapati, premda bi bilo zabavno kad bi se
tko zamalo utopio, kad bismo mi sami mogli baciti pojas za spaavanje i gledati ga kako ga
hvata, onim prvim zahvalnim zahvatom.
''Hej.'' Robert mi vrcima prstiju tiho miluje bradu. ''Kako se osjea?''
Osjeam kako se moja svijest jo bacaka nastojei izroniti dok ostatak mene, meso,
prebrzo hita vlastitim smjerom i ve grlim Roberta, iako nisam svjesno posegnula za njim.
Lecnem se od boli u glavi zbog prebrzog pokreta, zanosi se dok se sve vie naginjem unatrag,
a njegove usne otvaraju se pred mojima, odlune, uvjerljive, on mirie po baru na pseem
trkalitu, osvjeivau zraka s aromom bora i po vlastitom znoju, po sebi samome. Njegov
jezik pronalazi gorkost u mojim ustima, neugodno mi je zbog toga, ali ini se da Robertu ne
smeta.
''M-hm.'' Potvruje to poljupcem i nastavlja, isprva smo sve glasniji, a tada se zvukovi
preobliavaju u pljesak svjeeg mesa koje pada na pod: gotovo da se osjea miris toga du
njegovih zubi, neega iz mesnice, rane, i hitro sam pomislila da ga zaustavim, i cijeli
razgovor, iskuavanje, pritisak jednoga o drugo, a koji je tako, tako ugodan sada dok traje, ali
u njemu ima i neeg uznemirujueg i lukavog i zlo mi je - on bi to morao moi osjetiti,
dovoljno je blizu - ali nitko nita ne prekida, oboje idemo dalje i shvaam to mi je na umu
kada mi glava pada prema naprijed, a jedna njegova ruka mi pridrava zatiljak - ulja se po
njemu, njeno miluje i zadrava se u kosi, a ja shvaam da se samo pretvara, kupuje vrijeme
dok sve ne bude na svome mjestu - zapravo me eli zagrliti i polegnuti.
Pa to i uini.
Njegova mi se vrelina podie do lica prije nego to ga uspijevam pronai, a onda je ve
unutra, jasnog je okusa, poput metala, gladak je kao nevinost i ovo je bolje; mnogo, mnogo
28
bolje, i znam da je prelijep, ovo to vidim od njega prelijepo je, premda uope nita ne vidim.
No, sad mi njegove dvije ruke prekrivaju ui i mirie slatko, slastiarski slatko, a on nastavlja
sve bre, zaustavlja mi disanje i voljela bih da mi se ne povraa, elim da mi ono udaranje u
glavi prestane, elim ga voljeti, elim da ovo prestane, voljela bih vidjeti to cuclam i elim
zagristi.
Samo, on je preao prag, zadrava dah, hvata se kao da se bori za ivot, i predaje se i
predaje se i predaje se.
''Oprosti.'' Glas mu zvui deblje, dublje, izmijenjeno. Ja jo ne mogu govoriti, krv me
bode u vlasitu. Nisam trebala tako naglo ustati. Napipava mi runi zglob i dri ga. Ne mogu
prestati gutati.
''ao mi je, rekao sam. Zloupotreba situacije.''
Nije to zbog njega, nije mi zlo zbog njega. Ipak, pomalo mi se die na povraanje i
pokuavam to prikriti kaljem.
''Nema veze... ja sam... pomagala.''
''Hvala.''
''Ne... to je... Hvala tebi.''
Ne pijem esto mukarcima, gotovo nikada - nije mi to navika. Prvi put sam to uinila i
eljela. Mislim da sam eljela.
Gladi mi kosu, ovaj put bez skrivenih namjera. ''Boe... nisam to smio uiniti. Bilo je...
odlino, ali... ti uope nisi nita dobila.''
Auto podrhtava, ili moje lice, ili lubanja: neto podrhtava. ''Ne, uope nisam. No, nema
veze. Bilo je zabavno.'' Ruke su mi mokre, postaju jo mokrije, nokti kao da su labavi.
''Ima veoma zgodan, hm...''
''Pa, i ti se njemu svia. Jako. Sluaj, zbilja bih htio... ali ja sad...''
''Znam. Hoemo. Ali ne sad. Moemo se opet vidjeti.'' Moram lei, i to bez njega.
Moram otii kui. Vjerujem da se nikada vie neemo vidjeti i moda, ako uinimo jo neto
veeras, jutros, moda to promijenimo, no ja moram otii kui i lei. Moram se pobrinuti za
svoje ruke, ini se da se raspadaju.
''Gdje ivi, duo?'' Potom opet nervozan smijeh, jer ako me zove duo, ve bi trebao
znati moju adresu i zato jer duo sad zvui prirodno, a sutra nee, nee ni za sat vremena.
''Gdje ivi?''
''Samo produi ravno. Pokazat u ti.''
Dok vozi, ja si drim prste zarinute pod bedrima i gutam najsporije to mogu i mislim o
svom grlu kao o obamrloj cijevi, potpuno mirnoj.
Pod bljeskovima svjetiljki u prolazu Robert se doima svjee opranim, mlaim, kao
netko s kim bih trebala ostati i prema kome bih trebala biti dobra, da nije tog klokotanja iza
moga lica, mlohavih dlanova i ostalog. Ja sam kriva, a i on je; on nije pio, pa ja nisam pila
dovoljno, nisam pogodila pravu dozu, pa nita od svega nije ispalo kako je trebalo.
Iza njega je rijeka, odmie se kako se penjemo, svako zanoenje auta sve je vee, zamah
i inercija napinju se kroz mene kao to bi se moda zbivalo u snu.
A ja jesam sanjala rijeku - ponovno i ponovno, kad mi je bilo pet ili est godina. Bila bih
budna u svojoj postelji, a onda bi se kua poela ljuljati. Kretanje je bilo prilino blago,
gotovo kao da je zgrada uzdahnula, no ja bih se odmah uasno prestraila.
Ustala bih i odetala do prozora, dok bi mi se svi zglobovi od straha udno gibali, a voda
bi me ekala, neizmjerno iroka, mutnog sjaja novog olova. Uvijek je tu bio pun mjesec,
nezainteresiran i besramno velik, a ravno preda mnom bilo je to ue.
Bilo je golemo, deblje od najdebljeg sidrenog ueta - niz debelih pletenica beavno
upletenih. Nisam mogla vidjeti, no nekako sam znala da je omotano oko kue i nedvojbeno
zavezano. Kad sam tek prila, bilo je mlitavo ovjeeno i nepomino. Potom se naglo propelo
uz tih um, a s njega se podigla voda u dugoj, finoj izmaglici vodene praine obasjane
mjeseinom i moja se kua lagano pokrenula prije nego to se ue ponovno smirilo i opustilo.
Taj se postupak ponavljao sve dok nisam bila tako uplaena da sam mislila kako u
uskoro umrijeti, pa bih se toliko jako oslonila o prozor da bi se uleknuo kao to bi se moda
uleknula karamela i oblikovao se u mjehur oko mene, doputajui mi da se nagnem, pa sam
29
mogla prouavati golemi vor stoje drao u stupici i mene i moju majku i oca i brata. Bila
sam sigurna da se oni nee probuditi, jer to je bilo namijenjeno samo meni - moj strah.
S tom bi spoznajom uslijedilo konano naprezanje ueta - posljednji bi put uzdiglo
vodenu prainu, a onda bi moja kua klizila, posrtala dolje prema nasipu i valovima, dok su
nam se druge zgrade u naoj ulici i daljim ulicama sklanjale s puta, a potom se vraale na
svoja mjesta, kao da nikada nisu bile prijateljice s naom kuom i kao da im nije stalo. Val bi
se uzdigao, konop zasjao, a ja bih poinjala razabirati zvuk prelijevanja vala po pjeanom
pliaku i uskoro bi se to zbilo - ili bismo potonuli na kraju svoje petlje, ili bi nas voda
zauvijek odvukla i bili smo izgubljeni.
Probudila bih se jo osjeajui to ljuljanje i klizanje u nogama, u kimi. Ponekad mislim
da sam zbog toga prirodno nestabilna te da najprije trebam izgubiti ravnoteu da bih se
ispravno postavila.
Taj put s Robertom nisam se ispravno postavila. Jo etiri stotine mililitara, moda
manje, to bi bila skromna ispomo koja mi je trebala, to bi znailo da me Robert ne bi
jednostavno odvezao do stana i ostavio me uz mek, kratak poljubac.
''Hvala ti.'' Glas mi je bio tanak, proziran.
''Hvala tebi.''
Balansirala sam na ploniku, usisana u hladnu zoru.
''Hannah? Nazvat u te popodne da vidim kako si.''
''Ne mora.''
''Znam to, ali hou. Jer elim. A kad jednom odluim pa, ne moe me vie pokolebati.
Vidjet e. Postat u tvoj kri koji e morati nositi.''
A to znai da smo se rastali uz la.
III
No sve dok napredujem, dobro je. A ja, kao i svi drugi, napredujem - zbrajajui dane,
noi za jutrima, ostvarujem vrijeme. to je skromno postignue, znam, no ja ga ipak ne
uzimam zdravo za gotovo.
Jer ja sam se rodila potpuno uvjerena da u umrijeti prije no to navrim tridesetu. Dola
sam na svijet s deset nonih prstiju, plavih oiju i obuzeta milju o smrti. Prola sam onu dob
kad ivot valja uzeti u svoje ruke, znajui da za takve formalnosti nee biti potrebe. Mislila
sam da za mene nee biti mirovine, osiguranja, razboritog plana otplate duga, ivciranja zbog
neugodnosti u domu umirovljenika ni konanog gubitka zdravlja i sposobnosti. Bila sam
bezbrina.
I potpuno u krivu, dakako.
U ovom trenutku trebala bih biti est godina, osam mjeseci i nekoliko dana mrtva. A
zapravo se ini sasvim moguim da u u propisanom roku navriti etrdesetu.
No to je uglavnom dobra vijest; primjerice, vjerujui u neto to se pokazalo krivim
ciljem, ja sam ipak razvila neospornu orijentiranost k napretku i poprilino se potedjela
beskorisnih samopromiljanja i nelagode. Dola sam do svog trenutnog stanja usprkos - ili
moda ba zahvaljujui upornom odbijanju pomisli da bih to ikada mogla. A moja itekako
razborita nespremnost da se zamaram planiranjem svojih djelatnosti nakon isteka roka
predvienog za preminue omoguila je mom trenutnom nainu ivota briljiranje u
improvizaciji te potaknula mnoge sretne dogaaje.
Uostalom, upoznala sam Roberta u dobi kad sam ve davno prekoraila rok za groblje.
Ponovno ga vidjeti, poeti upoznavati njegove ruke, provesti itav idui dan s njegovim
okusom pod zubima - i to se dogaa potpuno sluajno.
Tri tjedna potom on me, dakako, ne zove a ne zovem ni ja njega, budui da mu nemam
broj - ili, zapravo, nuno potreban nedostatak ponosa da bih nazvala.
30
I upravo u ovom trenutku razmiljam o Robertu i o njegovim slabostima, ili moda
svojima. Pitam se zbog ega nam je bilo tako jednostavno da budemo leerni i bliski kad je
konano ipak nazvao, zbog ega smo nas dvoje zakljuili da tri tjedna ne znai ba nita. U
meuvremenu ja se brzo, nesavladivo, kotrljam prema etrdesetoj i hitam preko uzbrdica
svoga dananjeg dana. I isto tako stojim veoma mirno na vratima nekog hangara, oamuena
od upamena vremena, nadiranja prolosti.
Dalje, iza hlada nadstrenice, slatkoa je itnih polja na povjetarcu, meka praina
siromane zemlje sprene u ukastu koru; i slanoa, takoer - nagovjetaj plime, morskih
trava, vlanih raspuklina u stijenama i krljavog grmlja i utilovke; taj gotovo ljudski,
pljesnivi vonj zagrijane utilovke, prasak njezinih sjemenki, kaplja krvi u utilu svakog
cvijeta: drugim rijeima, miris i okus i sveukupnost onoga to sam bila kao dijete ljeti,
jurcanja izmeu plave, uske obale i staza duboko u jemenim poljima - s bratom, sve dok
sunce ne bi zalo, a pjeskovita se zemlja ohladila do temperature koe.
Ovdje sam bila mlada. Ovdje su u igri, bezazleno prolazili dani mene.
No vratimo se na stvar. ovjeka uvijek neto prekine.
Proiavam grlo, mirkam i postajem ono to se sad od mene oekuje - odrasla osoba
koja prodaje karton drugoj odrasloj osobi - kakav ivot! ''Koliko, onda?''
''E...?''
Mrzim seljake. ''Koliko elite?'' Posebno ovog seljaka.
''E...?''
Ne. Mrzim seljake koji prodaju jagodiasto voe i koji narue neku mizernu koliinu
koara uberite sami, obujma do dvije i pol kile, a potom ih uhvati napad malodunosti i
potitenosti kad redovi zlosretnih civila upotrijebe, slome, ukradu ili nekako drukije dokraje
raspoloive zalihe.
Koare slue tome da ljudi u njih stave voe - dakle, ljudi e u njih staviti voe - to je
ono na to ih nagovaraju svi vai krivo napisani, poludebilni plakati kraj ceste: Doite i
upoznajte Jagodice i onda im pojedite djecu! - to ste oekivali? Da e ponijeti svoje vlastite
vraje koare? Da e no prije isplesti koare kako bi vas potedjeli troka? Da e natrpati
eire i depove hlaa i otii?
''Koliko jo, gospodine Campbell?'' Blizu smo poetka grmova s malinama koji se ve
njiu pod mamama, tatama i djeicom to otkidaju dovoljno voa da omogue Danteovu
paklu vjenu uskuhalost jezera grimiznog dema. ''Mislim, imate jo... koliko... dva tjedna?...
ribiz, kupine... znate koliko e to potrajati...''
Seljak Campbell zuri u mene kao da su kupine moja greka, nevolja koju sam ja
smislila. Onda mu se pogled spusti do mojih glenjeva i tu se lecne. Namrti se i pone se
gegati preko dvorita prema svojoj kui. ''Poi u u kuu i razmisliti, je li. Poi u u kuu i
razmisliti.''
Ovo ini zato jer sam zakasnila, neizbjeno zadrana u jednoj milosrdnoj misiji, no
Seljak Campbell to ne zna - on samo eli dokazati svoje. Ja sam zadrala njega, a sad on
zadrava mene. Eto me tu, nudim mu jedinstveno ekoloke, obnovljive, vrste kartonske
koare - bez runih metalnih ruki; umjesto njih tu je na patentirani, sigurni i biorazgradivi
platneni remen - a on ne moe ponuditi ak ni kavu, da ne spominjemo aicu neeg ugodnog
ili pak pravu narudbenicu. Kladim se da su mu maline sranje - u svakom sluaju, svi
uzgajatelji koje znam proizvode sad te udne, nove sorte; voe se dobro dri, dobro pakira,
dobro zamrzava, dobro putuje, dobro izgleda - no onda ga pokuate pojesti i ima okus po
mokrim biciklistikim gumama; mislim, emu sve to?
Neki djeak gega se izmeu redova grmova - koara je preteka za njega i on je zabacuje
naprijed, pa je sputa na zemlju, a onda opet podie, ozbiljan, prstiju okrvavljenih od soka i
moda malo izgrebanih. Kad bi nas majka povela u berbu, Simon bi bio takav - nijednu ne bi
sam pojeo, samo bi sveano prikupljao udovine koliine malina, jer one su mu bile
najdrae. I meni. Imali smo mnogo toga zajednikog, iako je on znao biti tako neumoljiv
prema svojim eljama.
Dolje, kod vaga, ja bih bila presita od voa, gotovo mije bilo zlo, dok bi se majka na to
vragoljasto smijeila - moja pohlepa i traenje plodova nosili su vlastitu kaznu. Simon bi
31
stajao turoban iza mene, borei se sa svojim nagomilanim teretom, no nije elio da mu itko
pomogne, jer to je bio njegov posao, neto to je sam obavio. ovjek za vagom bi namignuo
ili bi ga pogledao s nagovjetajem ljubaznog strahopotovanja, dok bi jeziac na vagi
poskoio ravno do neke, za djeaka udesno velike, ukupne koliine, a ja bih pokuala mrziti
svoga brata, jer bio je bolji od mene, no onda bih vidjela tanke crte krvi na njegovim
podlakticama i prstima, isjeckane tragove ondje gdje ga je dohvatilo trnje i bila bih
razoruana, bila bih ponosna. Moj mali brat je izranjavan, vrue mu je, umoran je, no ipak
dovrava ono to je poeo - ako se niste mogli ponositi sobom, mogli ste se ponositi
Simonom.
Jo nema ni traga ni glasa od Campbella.
Jo pet minuta i otii u, odvesti se - Tvrtka za kartonske proizvode ne treba ovakve
diletantske klijente. TZKP-ove ljupke, kalupaste koarice, samoventilirajui pladnjevi za
jednoredno slaganje voa i druge krajnje praktine posude nee vie biti na raspolaganju
poljoprivrednom gospodarstvu Castlerigg. Zapravo, gospodarstvo Castlerigg moe se slikati,
zajedno sa svojim vlasnikom - on ionako ve upotrebljava koarice nekog drugog proizvoaa
- rune, plastine - uoila sam hrpu njih u nekoj upi. Seljaka Campbella oito nije briga za
dobrobit naeg planeta.
Istini za volju, moda ga nije briga ni za TZKP. I dalje mi naa dobit, za jedno
trgovako drutvo za recikliranje drvne celuloze, izgleda sumnjivo, a neke nae koare dolaze
iz Indonezije, zaboga, ili ak iz Kine. Slutim da moda nisu etiki proizvedene - prije e biti
da je to prauma komprimirana u listove papira koje su potom neki bezruki mjeanci
vjerojatno preali u podrumima punima takora.
Ne moe se rei da me se to imalo tie - ja samo prodajem.
Ipak, u osnovi volim ljude i doprinosim na druge naine - otuda i moj zakanjeli dolazak
u Castlerigg ovog popodneva. Omelo me bavljenje milosrem, to zahtijeva vremena.
Zastala sam u jednom od onih gradia u okrugu Fife; mrko ivopisne zgrade pune su
roaka to zduno iscrpljuju svoje genske zalihe. Pronala sam uobiajenu pekarnicu-potu-
kiosk (predvidivi repertoar proizvoda obogauje tresetni loivi ugljen, pet-est sumnjivih
video kaseta za prodaju ispod pulta te neto malih i vjerojatno ukradenih elektronikih
ureaja) i kupila dvije spreane emlje sa unkom i salatom, novine i plastinu alicu kave
stoje sablasno smrdjela po znoju.
U blizini je bio mali, zloupotrebljavani park, pa sam tu sjela kako bih pojela svoj obrok,
divei se starinskom mostu od kamena pjeenjaka (iaranog sprejem u nimalo arobne
psovke, uglavnom plave) i ubornom potoiu (bogatom korovom obraslim zakucima i
bocama to su nekad sadravale jeftino jako vino). Zanemarivala sam neugodne pojedinosti i
pokuavala biti smirena.
No s druge strane ceste neka se starija ena domiljala kako da izie kroz, kako sam
pretpostavljala, svoja vlastita vrtna vrata. Oito je neko doivjela modani udar i imala je
malo ili nimalo snage u desnoj strani tijela. Lijevom se rukom vrsto oslanjala na kolica, dok
je pokuavala leima otvoriti vrata. arke su se pokazale nepopustljivima. Na eninom licu
ocrtavala se duboka iscrpljenost koja kao daje nagovjetavala da se ona ovako bori svaki dan i
da joj treba toliko vremena za toliko toga svaki dan da si vie ne moe ni priutiti da prizna
koliko je to nepodnoljivo.
A takvo to ne bi se nikako smjelo dogaati; do takvog neega dolazi glupou. Neki
idiot u nekom uredu negdje dodijeli prokleta invalidska kolica drugom ljudskom biu koje ne
moe upotrebljavati obje ruke - i kako bi to drugo ljudsko bie trebalo ui u kolica, izii iz
njih, i kako bi se trebalo odgurivati i kretati? Uredski Idiot ne moe zamisliti, ne eli; to se
Uredskog Idiota tie, osobi koja ne moe hodati dodijeljena su kolica - problem rijeen.
Takva me glupost razbjenjuje, a kako i ne bi?
Podrazumijeva se da sam ostavila svoju uinu i odska-kutala prijeko kako bih ponudila
pomo, pridrala vrata dok se stara duica nije uspjela ukobeljati u kolica. Nasmijeila sam se
smijekom za koji sam osjeala da je veoma dobar smijeak i kao da je to i ona osjetila,
pogledala je gore prema meni i veoma mi savjesno kimnula glavom.
32
Do tog trenutka rekla bih da se namjeravala zajuriti plonikom natrake, odgurujui se
svojom zdravom nogom - to joj je nesumnjivo bio najbolji adut u kretanju - to je drugo
mogla bez pomoi sa strane? Ipak, inilo se to nevjerojatno opasnim i nedostojanstvenim, a
nije mi se nimalo urilo da se pojavim chez Campbell i diskutiram o koarama, pa zato se
onda ne bih ponijela onako kako bi se ponijelo i svako drugo pristojno bie i ponudila:
''Mogla bih vas ja gurati, ako elite? Upravo sam na pauzi - nemam ba nekog posla. Je li to u
redu?''
Vidjela sam da me razumije, ali vie nije mogla odgovarati. No tijelo joj se opustilo im
je ula moj prijedlog, spuznula je dublje i napola mi se nasmijeila - ta polovica osmijeha bilo
je najvie stoje mogla postii.
''Ovuda? U trgovinu? Vi samo pokaite prstom, moe?'' Oito, nisam namjeravala
avrljati i nisam htjela blebetati besmislice kao to bih moda to inila s malim djetetom ili
psom - biima na koja obino nailazite, a ne mogu vam odgovoriti. Ipak, nije bilo povoda da
se drim rezervirano. Kad se tako brinete za itavo jedno drugo ljudsko tijelo, primjeujui
svaki nagib i male nepravilnosti na ploniku dok protresaju kroz ruke kolica i dok se toliko
toga odvija tako udno mehaniki-intimno, ne moete jednostavno ne obraati pozornost na
svoje drutvo i klipsati za njim i ne pokuavajui razbiti led.
''Znate, nemam dozvolu za ovakvo vozilo...''
Ne znam je li joj to bilo zabavno ili ne. Grlom je proizvela neto nalik veselom zvuku.
Ne bih to pretpostavila, no ona je bila zapravo prilino teka i s vremena na vrijeme
trebalo ju je snano pogurnuti, pa me poela oblijevati poprilina vruina, to nije pogodovalo
mojoj kosi i poslovnom kostimu - a ovo mi je najdrai kostim: bijele prugice na sivom tkanju
od vunene mjeavine, blago strukirani sako i suknja, u paru s dosadnom bijelom bluzom i
knjiniarskim cipelama. Moj pouzdan komplet. No nema razloga za zabrinutost - ne sad dok
iz mene zrai ta ugodna, uljudna toplina.
Ja sam tuinka koja pomae tuinki - i to se jo moe dogoditi. To je dobro. Ja sam
dobra.
S druge strane, pokraj nas bi tu i tamo proli ljudi i ti su je ljudi moda znali. Uostalom,
zacijelo je pomalo udna pojava, izdvaja se - trucka se naprijed-natrag, dan za danom -
zapravo ju je pomalo teko paziti. Veina u gradu zacijelo ju je prepoznala, no ja, ja sam bila
nepoznanica, moda i predmet nepovjerenja. Ja sam bila gostujua samarianka, paljivija od
njih, no osjeala sam da me ipak prouavaju - opipljiva, ispitivaka iskra zanimanja osjetila bi
se u svakoga od njih u prolazu - u tome nije bilo suosjeanja, nije bilo prijateljstva.
A ja sam razumjela njihovo stajalite. U svakom sluaju, otela sam ovu staru damu,
gurala je bez propisnih priprema. Nisam prola posebnu obuku niti imam iskustvo. Dobre
volje imala sam pregrt - no tko jo tome imalo vjeruje?
Njeno sam je spustila niz uzvisinu na kameni rub plonika i ekala, pretjerano oprezno,
da svaka natruha prometa odmakne daleko iz vidokruga. ''Onda, jo ste dobro? Nastavljamo
ravno kad preemo na drugu stranu?'' Njena zdrava ruka mae desno. ''Onamo? Supa.Tamo
emo.''
Ja nikad ne kaem supa. Sumnjam da itko drugi tako kae.
Koturale smo se dalje, a od izloenosti pritisku grada koji je, nema sumnje, buljio za
nama, kosa mi se dizala na zatiljku. Poinjala sam osjeati kako me se potkopava. Pripadnici
medicinske struke kod kue su s invalidskim kolicima, nosilima, pokretnim nosilima - guraju
nemone uinkovito i mirno. Ja to nisam znala - pretpostavljala sam da nisam bila najsretniji
odabir za svoju ulogu.
No treba ii dalje, dalje. ''Onda, idete u posjet prijatelju? Idete u centar? U
prodavaonicu?'' Ulica je bila uska: udnovate terasice opkoljavale su nas sa svake strane -
prljavo bijele lanene zavjese i loi prozori, zatvorena vrata. ''Izili ste samo u etnju, zar ne?''
A to je bilo mogue - imala je pravo izai van i etati se kao svaki drugi pjeak.
To je, naravno, moglo znaiti da sam bila osuena vozikati je okolo cijeli dan.
Ili smo moda napredovale u potpuno krivom smjeru. Moda je izgubila orijentaciju i
izgubila se. Moda je netko od mjetana primijetio da vodim tu enu u krivom smjeru. Moda
ih je to uzbunilo.
33
Pogledala sam za sobom, ali nitko nas nije pratio - nije bilo vidljivih promatraa. No
neosporno me je neki otar pogled kakljao po ramenima - moda pogled nekog diskretnog
progonitelja. Pokuala sam nadati se da sam u krivu i snano nastavila dalje.
Slabaan, mali zvuk uspeo se tada do mene i shvatila sam da ena u kolicima mumlja,
potiho pjevui, promatra okolinu i zadovoljna je to ne mora ulagati nikakav trud u nae
napredovanje. Pa, tko god ona bila, otoplila se prema meni, prema mom osmijehu - ja sam joj
omoguavala dobar poetak dana. Nije bilo bitno tko nam je na tragu - nismo imale to
skrivati.
Jo nekoliko koraka i ona mae da bismo trebale prei cestu. Plonikje bio od onih
staromodnih, uzdignutih - rubnik se sputao do ulice preko tri plitke stube. A to je znailo da
u manevar kojim sam se bila sluila prelazei preko prijanjih kamenih rubnika morati
pomnoiti s tri, to e biti jednostavno, ali naporno.
Njeno sam je okrenula, nakosila kolica prema sebi pod blagim kutem, a potom
zakotrljala stranje kotae niz prvu stubu, bez tekoa.
Pogledala sam sljedee stube.
Stala sam.
Morala sam.
Jer tad sam jasno shvatila koliko je ona slatka, naivna stara dama i kako se sjajno
provodi.
I jer sam tad isto tako jasno shvatila kako e strano biti kad ne izvedem ovo kako treba
i kad mi ispadne.
Ispast e mi. Bila sam sigurna.
Nisam pojma imala to radim. Nije me imao tko posavjetovati. Nije bilo teorije da ovo
ovdje ispadne kako treba.
Ta gospoa - ona je bila strano bespomona, krhka i divna i nijedno ljudsko bie poput
nje ne bi trebalo biti preputeno na milost nekome poput mene. Zabrljat u ovo i povrijedit u
je. Bit e to moja greka. Ne namjerna, no to dogaaj nee uiniti nimalo manje tunim.
Stisak mi se hladio, klizio po rukama kolica i nesrea se pribliavala, no ja je nisam
mogla ekati. Nisam mogla podnijeti to to jo nije nastupila. Poela sam se ivcirati.
Pa sam uinila ono to sam morala uiniti i otvorila sam ake i kolica su se trznula
prema naprijed, odskoila, poskoila niz drugu stubu, dok se enina zdrava ruka vinula u zrak,
pokuavajui odvratiti nadolazeu tugu, a onda je uslijedilo jo bre kotrljanje i muklo
prizemljenje s najnie stube, potom njezina nesigurna putanja dok je brzo jurila ukoso preko
ceste - pri emu su njena kolica jo uvijek bila uspravna, zadivljujue uspravna i hvala Bogu
to nije bilo prometa - a onda su dola do mjesta gdje je prednji kota udario o visoki rubnik s
druge strane, pretvorivi ulicu u buku metala i prevrtanja, u njezin vrisak i pad njezina tijela i
u to kako e njen blijedoplavi baloner sad biti prljav.
Otrala sam k njoj. Nisam udovite. Otrala sam i grlei je pridigla i bila sam sigurna
da je samo iaila zglob i da osim toga nema puno tete, ako se izuzme posjekotina na glavi
koja krvari onako kako ve krvare rane na glavi, a ja nemam nita ime bih zaustavila krv, ak
ni rupi.
Pogledala me je i nije bila ljuta, iako bih oekivala da bude. Umjesto toga, u oima joj
se vidio izraz zbunjene povrijeenosti i poetak suza i uasna, uasna samoa.
''ao mi je, tako mi je ao, tako mi je ao, idem, dovest u nekoga. Ne, zaista moram.
ao mi je. Trebate nekoga da mi pomogne.''
Uzela me je za ruku.
''ao mi je, treba mi pomo.''
No, nisam otila. Ostala sam. Nisam udovite.
Prola je jedna ili pet ili dvadeset minuta i okruila me gomila, potisnula nazad, a neka
kuanica, jo u papuama, izila je van s dekom; krv ju je odmah obojila - ne previe, nije
poguban gubitak, ali oito je bilo mrlja, oito je bilo krvi.
Mislila sam da u morati objasniti to se dogodilo, no zapravo nitko se nije previe
zamarao mnome i, kako sam vidjela, ena koju sam povrijedila nije mogla govoriti i bila je
zbunjena razvojem situacije. Nije me mogla optuiti, pa ak ni identificirati. Pa sam si
34
dopustila da budem prolaznica koja ju je nala, a potom nitko poseban to e malo postajati, a
potom tuinka koja je odetala kad je ambulantno vozilo dolo uz zvuk sirene.
Nisam eljela da se bilo to od toga dogodi i zaista se nadam da je ona dobro, istinski se
nadam da je dobro. Nemogue je objasniti koliko se uasno osjeam, koliko krivom. No
radilo se u najveoj mjeri o nezgodi i o Bojem djelu. Nisam udovite. Da sam joj zbilja
htjela nakoditi, to bih i uinila, no nisam. Ponekad je neto neizbjeno.
Morala sam sjesti i opustiti se uz brandy kako bih se mogla dovesti ovamo, u Castlerigg.
Otila sam u neku pivnicu u drugom gradiu, ne u gradiu one gospoe - onamo se neu
vratiti, ne bih mogla ponovno popiti pie ondje.
''ta ne valja, eno?''
Seljak Campbell neujno je preao dvoritem i dri ispruenu prljavu alicu aja. ini se
da ga i dalje oaravaju moja stopala i, kad pogledam dolje, vidim kako su moje odmjerene,
sive cipele pokrivene stvrdnutom krvi, a arape pokropljene njome. Pod sakoom, bluza mi je
zamrljana - to sam ve vidjela, no mislila sam da sam sve oprala u pivnikoj kupaonici.
Mrlje su debele, sjajne, kao lak.
Nisam udovite, samo izgledam tako.
''Dogodila se...'' Uzimam njegov aj. ''Dogodila se nesrea. Mislim, ja sam je vidjela,
ja sam bila ondje... dotaknula sam nekoga tko je krvario.''
''Vidio sam ja da je neto.''
''Ali, bit e ona dobro. Bit e ona dobro, sigurna sam. ao mije.''
S druge strane, kraj vrata seoske kue, vrzma se gospoa Campbell - znatieljna je. ''ao
mi je.''
''Nema ta alit, eno.''
''ao mi je.''
Ne znam to e se sad dogoditi.
No kao to se pokazalo, Campbell e mi ponuditi mogunost da posjedim malo u kui i
nagovijestit e da ne bih trebala voziti. Ja u odmahnuti glavom i ostati stajati na mjestu,
svjesna tereta cipela, njihove nove teine i progutat u njegov prezaslaeni aj i onda e on
preuzeti svoju izvanrednu narudbu iz moga auta i staviti je, istu i umotanu u celofan, u
sijenom namirisanu tamu hangara. Campbell e me zamoliti da ispunim formular sa
zahtjevom za jo pet paketa koara, za to ja znam da je mnogo vie no to mu zaista treba ili
to eli kupiti.
Nisam udovite, no izvui u korist iz svog zloina.
Sjest u u auto i slijediti upravlja dok me vodi natrag zasjenjenim, vijugavim trakovima
ceste pod suncem to rumeni i prijei u dugi most prema kui dok nebo poinje gorjeti. Ruka
e mi biti mirna kad je pruim prema kuici i platim cestarinu, a onda u se odvesti preko
krivina i uzvisina to me dovode do moje ulice, moga stana, moje kupaonice i tua koji u
putati da tee sve dok se bojler ne isprazni, prati se sve dok ne budem hladna, ali ne i posve
ista.
''to te mui?'' Robert je malo uzdrman, ali ne toliko uzdrman kao ja.
''to te mui? K vragu, uvijek to pita. to to znai? Samo se pravi da ve neto zna. E,
pa ne zna.''
Drago mi je to smo skupa ovih dana, esto zajedno, no u nekim trenucima ima ga
previe - prevelik, preglasan, prezbijen. Ovo je jedan od tih trenutaka.
Preksino nam je ovaj bar oboma bio nepoznat, pa smo tu krenuli od poetka, zajedno -
osmislili smo kako nas moe ugostiti, i sad gotovo da je nae mjesto. Dakle, Robert ispunjava
nae mjesto, moje mjesto, uzdie se u njemu, treti, zagluuje nau ugodnu i mirnu atmosferu
koju ine upnik (koji nije upnik) i Bobby Njukalo i Doheny (kojega jo nisam upoznala) i
gospodin Breed sa smijenim oima. Gotovo da su naa ekipa i, u ovom trenutku, ine mi se
ugodnijim od njega.
Robert zuri u mene: neto to se ne moe vidjeti u izrazu njegova lica pokree se, ali
veoma polako.
35
''Rekla sam da ne zna, ne zna nita. Ti.''
Naslanja mi se na rame, usta su mu jo neodluna, no nastoji da mu pogled bude otar,
tvrd. ''Znam sve to trebam znati.''
''Jebi se.''
''Jebi se ti.'' I s treskom spusti jednu nogu na pod, naglo zakorai pokraj mene i krene u
pravcu anka.
Jasno mi je da e izgledati jadno, oajniki, ako ga povuem natrag za rukav, no ipak to
inim. ''Ne, gledaj... Nisam...'' Rijei mi presuuju dok se on, slijeui ramenima, oslobaa.
Potom zastaje, kao da je imao namjeru pustiti me da nastavim svoj stisak. ''to? to
nisi?'' Prostor oko njega poinje imati okus neega to mi se ne svia - odsutnosti, spremnosti
na borbu. ''Reci mi. Hm?'' Mrti se, mirka, kao da nije siguran tko sam. ''Pita kakav je bio
moj dan! Prokleti osmogodinjak me ugrize za palac - ugrize. Majka, njegova majka, nita ne
poduzima. Rekao sam joj - pokazao joj - rukav pun krvi, samo se nasmijala. ak nisam nita
ni radio - skidao kamenac - skoro nita, a mali me seronja ugrizao. - Hoe priekati da ti
doe sestra? - rekao sam mu. ''Misli da boli kad ja radim ? Ona je zmaj, kod nje odrasli ljudi
vrite, cvile - da se ugui u vlastitoj krvi, eto to ti se moe dogoditi. To sam mu apnuo prije
nego stoje siao sa stolca. Zapravo, zamalo je pao s njega. Vjet tehniar. Jesam. Meni je
stalo. Popravljam sve te glupe seronje, a kau li ikad hvala? Ne moram trpjeti da me jo i
grizu. Ne plaaju me za to.''
Zastaje i udie gutljaj svog Guinnessa, a onda zaboravlja da je ljut. Lice mu postaje
glatko kao u malog djeteta, kao da se upravo probudio, miran i znatieljan. ''Pa, to je s
tobom?'' Poinje se smjekati. ''Tko je tebe ugrizao?'' U stanovitom trenutku tijekom veeri
on moe tako okrenuti smjer, kao kad svjetlost zabrza za vjetrovita dana. Bude jedan ovjek, a
onda ga vie nema, kao da ste ga samo sanjali.
A to znai da nije odgovoran ako me je prije uvrijedio.
''Nitko me nije ugrizao. Ne budi blesav.'' to ve samo po sebi moe biti uvredljivo. A ja
bih voljela sada obuzdati svoju ljutnju - tako u se prestati umarati.
A Robert me obrauje, naslanja se na moju ruku, trudei se da uhvatim barem jedan
vrst pogled, onaj to pokuava otvoriti bravu, onaj to mu omoguava da se zarije u moje
miljenje i promijeni ga. Ne kaem da se neu osjeati bolje kad u tome uspije.
Vani kia krupno strue, slijeva se i mramorno proarava obojeno staklo prozora, a
nevelikost kafia djeluje zatit-niki i sigurno. Voljela bih ostati ovdje. Bit e nezgodno ako
se nastavim svaati s Robertom. A i njegov izraz to daje naslutiti - da moramo biti prijatelji i
udovoljavati jedno drugome, udovoljavati sebi.
Sad djeluje umirujue, kao to i eli.
''to su ti uinili? Reci Robertu to su uinili i on e ih srediti.''
''Nitko nije nita uinio. Ja sam...'' To postaje prekomplicirano objasniti i odjednom
osjeam kako ga elim pljusnuti i elim znati hoemo li biti samo prijatelji ili ne - hoemo li
se nalaziti ovdje, stalno ispoetka ili emo ipak napustiti ovu ofucanu kutiju punu starijih ljudi
i opet biti negdje drugdje zajedno, opet sami, onako kao na trkalitu, u autu. Ne moe se rei
da je ono u autu bilo kako sam eljela, prisjeam se da nije bilo idealno, ali imali smo dobre
namjere, dali smo sve od sebe. U svakom sluaju, elim da budemo sami skupa i u
povoljnijim okolnostima. Ili elim biti napokon sigurna da to nikad neemo biti i da mogu
otii i ne razmiljati o njemu. elim da me ostavi ili da mi pomogne. elim znak. ''Jebi se,
Roberte.''
Tu se on, dakako, razvedrava i boja oiju postaje mu dublja i njena. ''A, znai to je u
pitanju?'' I osjeam kako mehanizam brave poputa i okree se.
Oboje odiemo ruke s bokova, samo malo, kako bismo nagovijestili da bismo se sad
eljeli zagrliti - ako nam to oboma odgovara.
Refleksi kasne veeri nasru, na zagrljaj ljulja i grije i umiruje i ne znam jesmo li sad
oboje otvoreni i slobodni da to uinimo ili nam je na dodir konano doskoio i mehanizam se
sa kljocajem zatvorio. Moda smo sretni, a moda i ulovljeni u zamku, no ipak se rastapamo
jedno u drugome, to je ono u to sam sigurna, to mi se svia. Uspostavljamo ravnoteu,
ujedinjeni. Ljubim ga u usta i promaujem malo, zahvaam trpak okus hlapeeg tamnog piva,
36
a onda njegov slatki, slani znoj. I tako zamalo zaboravljam kako je bilo jutros kad sam grlila
enu na ploniku, grlila je i zaprljala se njezinom krvlju.
Robert mi die u kosu, grijui mi zatiljak. Koulja mu mirie na cigarete i predstojeu
golotinju. ''Znai tako? Da se jebem? Jebi se? Mislim... mislim, onaj zadnji put...'' Zvui
opijeno. A kad se priblii vrijeme zadnjih narudbi glas mu dobiva neki gladak, iskren zvuk,
pjeva. ''Mislio sam da si bila ljuta. Poslije. Kad smo... Onda. Mislio sam da si bila ljuta na
mene... bojao sam te se...''
A gotovo je isto tako i sa mnom. ''Morala sam baciti bluzu danas. I cipele. Baciti ih.''
''Hm?'' Obje su mu ruke na mojim leima, odlune i usredotouju se. Vie se ne
uklapamo u bar - on nema ugoaj potreban za ovo. ''Tvoja bluza.''
''Neu vie nositi taj kostim.''
''Dobro.'' Pomie bedro i priljubljuje ga uz moje. ''I ne mora... nita to ne eli.'' Mrti
se brino, a meni naviru suze, liem mu vrat. On ape, forsirajui slogove, tjerajui ih da
ponesu njegovu toplinu. ''Pa, odvest u te kui? Da se vrati i zavri to si zapoela? Unitit
e me, zna to... tjera me da elim... tako neto.''
''Nekoga. Danas sam gurnula nekoga iz invalidskih kolica.'' Odaputavam to dok mi je
Robertov dah toliko blizu da preuzimamo ritam jedno drugoga, svako njegovo uzdizanje i
sputanje. ''Gurnula sam neku staru gospou iz kolica... kad su joj doli pomoi, pobjegla
sam.'' Ovako smo nevidljivi i sigurni, skriveni u sebi. ''Nisam htjela.''
Osjeam kuckanje iz njega, a onda mi poljubi uho. ''Stara dama?''
''Da.''
Kucaj ponovno gurka, ispitujui. ''Malena stara dama?'' A usnama me draka po obrazu,
znalaki se poigravajui i raspameujui me.
''Da.'' Sad oboje osjeamo drhtavicu, teko diemo.
''Siuna, stara da...'' Drhtavica se pogorava, ubada. I izdahnuvi, otkrivam da se
smijemo, oboje smijemo. Jako, bespomono i runo i glasno. ''Neka... sthara dama.''
''Mala-mala dama.''
Premda ne bismo smjeli biti veseli, ne bismo smjeli ak ni izgledati veseli:
''to je uinila - napala te?''
Iako je to grozno i grebe nam grla i uzdie se u obliku tektaja, kaljaja i rike od koje se
njiemo, rastavljamo, klopoemo: ''Ne, ali ja sam je gurnula.''
''Jako daleko?''
I zato jer smo grozni i jer nema isprike za nas i jer ne mogu vie misliti o tome, ne mogu
to vie nositi pod kapcima ni drati zvuk s kojim je pala u grlu ni sluati slabanu melodiju
koju je pjevala - jer to vie ne mogu trpjeti, nema mi druge, meni i Robertu, nego da zavijamo
jo jae, da vritimo i skviimo.
Kad se odmiemo jedno od drugoga i gledamo se, gotovi smo, slomljeni. Robert dahe i
lupka me po ramenu, vlanih oiju. ''Sve to... zna?... Misli da je nemogue... ponekad...
Ubojstva i krv i mrtve bebe i Bog... govorio sam Dohenyju, bio je tu, ali je otiao...'' Brie
jedan obraz nadlanicom i udie isprekidano. ''Na primjer, ljudi pojedu svoju djecu, ljudi to
rade... Bog im to doputa... ili, to ako je moj otac ubio moju majku? Hm? Trebao bih se
smijati do kraja ivota.''
''Ili ako je moj otac ubio moju majku?''
''Je li? Kriste, to je... nevjerojatno... jebiga, osjeam se skoro trijezan...''
I tu nastaje stanka dok razmiljamo o tome kako sad moramo krenuti, otii i uiniti se
sretnima. Onda se ljubimo malim poljupcem - to je najvie to moemo podnijeti dok nas
snaga onoga to emo sljedee uiniti, to moramo uiniti, vue ravno iz kafia, pa preko
ceste, do auta kojim Robert kri put kroz sjaj pljuska i juree ulice, dok ne naemo moj stan.
Poslije toga trimo kroz bockanje kie, putamo je da nas uini novima, istima, ivima
i da nas, lelujave, otpravi uz stube, stopala nesigurnih kamo staju - iako se, dodue, dobro
nose - sve do mojih vrata i uobiajenog postupka s kljuevima i bravom to se smanjuje i
Robertom koji ne pomae nego odmae, no na kraju ulazimo unutra i zapoinje mlataranje
kaputima i male prepirke s dugmadi i bljeskovi topline i nagovjetaji koe i onda smo oboje
pojednostavljeni i isti i radimo ono to smo trebali jo tjednima prije, radimo to puno, radimo
37
to dok prve ptice ne najave lanu zoru, zatim pravu, dok se Robert ne mora izvui iz kreveta,
otrati do auta, koulje napola raskopane, u urbi da stigne na vrijeme za jutarnju operaciju.
Gazi po gasu odlazei od zgrade, uz kripu guma to odjekuje ulicom i dobiva glasan i
ironian pljesak iz stana iznad mojega. No, to je u redu - sasvim je mogue da smo im smetali
- nema dvojbe da smo bili dovoljno glasni da sve probudimo, a onda ih i drimo budnima
cijelu no. Jer smo tako eljeli.
IV
Mi, najstarija djeca i jedinci, tjeskobni smo. Krivi su nai roditelji. Mi smo im prvo
potomstvo i brinu se - boje se da bismo mogli umrijeti ili se povrijediti na neki obian, straan
ili pak prilino tajanstven nain i stoga, koliko god moda bili sretni to smo tu, mi u njima
budimo i neporecivu tjeskobu. Mi to primjeujemo. Dok spavamo u svojim krevetiima oni se
uljaju okolo; tu su, pri ruci - djelomino iz ljubavi, ili zbog olakanja to smo tihi, no takoer
i zato to bismo jednostavno mogli prestati disati u nekom predodreenom, ali neznanom
trenutku. Njihove bojazni za nas razrjeuju nam zrak nad licem, zbog ega ga je zapravo
teko udisati. Okrueni oprezom, ma koliko to bio oprez iz ljubavi, postajemo sumnjiavi i,
bilo da smo uzdrani ili lakoumni, svi znamo da bi nas neto strano moglo snai u bilo kojem
asu.
A zatim nai roditelji mogu stvoriti drugu, mlau djecu zbog kojih se, ini se, gotovo
nikad ne ivciraju. Moja majka i otac bili su potpuno oputeni sa Simonom, jer su ve bili
iskuali roditeljstvo, i to bez smrtnih posljedica. Pa, kao dobro starije dijete, ja sam se brinula
umjesto njih i pazila na Simona kao da pazim na makice ili eernu vatu. Kad god bih to
inila, osjeala sam se zadovoljno i bila sigurna da dobro postupam, no istodobno sam bila i
tuna - ne zato to moji roditelji nisu bili dovoljno brini prema njemu, nego zato jer je
mogue da on nije ni trebao njihovu brigu. Kad sam porasla, pitala sam se jesu li oni u njemu
vidjeli znakove koje ja nisam uspijevala vidjeti, pa su zato bili sigurni da Simon nee upasti u
nevolju ni biti u nju zaveden - daje nepovrediv po prirodi, dok ja nisam. Ne treba ni govoriti
da me to brinulo.
Sad se brinem uglavnom jutrima, zato ih mrzim - jutra, rane veeri, vrijeme provedeno u
redu u banci, ili blizu banke, ili bilo koji dio bilo koje nedjelje - nedjelje su loe. S osvitom
zore itava prazna nedjelja poinje vam vrebati na jastuk, a vi elite ostati neprobojni i usnuli
- to morate izbjei; zaista se morate usredotoiti na to da se odrite u stanju nepotpune
svjesnosti sve dok opet ne osvane ponedjeljak. Ili pak moete iskuati moju vlastitu metodu
samoobrane, a to je raditi nedjeljom, a potom uzeti slobodan dan u srijedu.
Dodue, to ne pomae uvijek, jer jutro je ipakjutro, jo i vie kad je slobodno.
Primjerice, ova srijeda, nova srijeda u koju buljim - ini se pustom, nesigurnom, i ja sam u
ovom asu krhka, s obzirom na tekuine prole noi, a takoer i dezorijentirana; jer trenutno
sam opsjednuta jekama i duhovima.
Robert je otiao prije nekoliko sati, no njegov me otisak stalno ponovno budio, nemirnu.
U svakom snu koa mije vikala - prikazivala ga i reprizirala; svjetlucanje ruku, usta, trbuh,
jezik, prsti, njegov dodir cjelovit kao voda to se zatvara oko mene, ponire pod mene, sve
pronalazi. A unutra, unutra je Robert, zakljuan; i osjeam ga kako ljulja, podbada, trai -
osjeam njega.
Na svjetlu dana moje se tijelo prestalo sjeati. im sam se prevrnula na drugu stranu,
protegnula, sjeanje me poelo ostavljati. A mozak mi ne moe pomoi; zna da je on bio u
ovoj postelji, nita vie od toga. Pa tako mogu namirisati da smo tu neto zajedno radili i taj
blago eerast, karamelast miris kojim on mirie, no ne mogu potpuno osvijestiti prolu no -
38
nau prvu pristojnu, nepristojnu no - ne mogu se sjetiti nijedne jasne pojedinosti, osim da mi
je donio au vode.
Leimo rame uz rame i osjeam kamenu teinu njegove ruke preko mog boka,
udvostruavanje nae temperature ondje gdje me dotie, sve dok mu ne kaem da sam edna,
samo vode, samo nje. A vani no ve blijedi u sivo, mi smo ve gotovo zavrili, ja se
okrenem, osjetim kako se pomaknuo madrac i vidim kako njegova sjena izlazi iz moje sobe -
moje jedine sobe meu ije je zidove utaknut moj krevet, moja sofa i stolac. Prolazi kraj
kupaonice koju nisam nikad ponovno oliila, pa u kuhinju, koju jesam oliila, i zapoinje
zveckajuu potragu za aama.
Razmiljam kako asti ormarie pogledom na Roberta Gardenera golog, potom im
zatvara vrata i odmie se. Konano, ujem kako puta vodu ostavljajui je da tee dok se
potpuno ne ohladi u cijevi, dok se on ne spusti u moju postelju, nau postelju, mokrih ruku, i
ne ponudi mi ljubaznost vode to je gotovo prehladna za moje usne koje imaju okus njega,
okus nas, nas dok se evimo. I on otpi-ja vodu, a potom umae u nju prste i puta je da kaplje
na moju kljunu kost.
Malo-pomalo vraa me naim rukama to mi poput peata zatvaraju pamenje, a onda
me pritie uteg zaboravljivosti, ne sjeam nas se.
Radije bih se sjeala. Radije bih jo toga.
No ja sam okruena stvarima koje nisu onakve kakve bi trebale biti, kakve ja elim.
Voljela bih promijeniti stolac koji sam donijela kui jedne veeri i ostavila ga uz stol da me
iznenadi kad se probudim - izlizanih krajeva, odie onim neim vragolanskim, otrcanim, to
ne volim. Isto tako, radije bih imala telefon koji je u potpunosti kompatibilan s britanskom
telefonskom mreom; takav od kojega ne bih dobivala raune ije plaanje moram odgaati
presavijenim, probuenim i namjerno neitljivim ekovima. To nisu velike nevolje, no
nahrupljuju u sobu kako bi me muile, jer jutro je i ja sam ranjiva.
Prate me sve do kuhinje gdje pripremam malu au mlijeka s cointreauom, to je
istodobno i voni alkoholni tonik i lagani doruak, pod uvjetom da ga popijete prije nego to
se zgrua. Poetna doza pomalo okira - no zgazit ete dijete samo da doete do nove.
Nakon toga, za uncu sam bistrija. Ipak, to mi ne pomae da se nastavim pitati kad bi
Robert mogao ponovno biti ovdje; uskoro, toplo se nadam. Jesmo li to ugovorili - jo jedan
posjet mom stanu? A to je jo neto to mrzim - moj stan. Od ljubiastoplave kupaonike
garniture do poludovrenih podnih ploica u minijaturnom hodniku; najamnina je opravdano
niska, no mogue je da je na kraju, ne svojom grekom, neu moi vie plaati i da u se nai
na ulici i neu imati kamo poi, osim ako se pokunjeno ne vratim roditeljima - svojim
roditeljima koji ive na drugoj strani grada i koji su zacijelo ve uli da sam se vratila u
drago, staro, rodno mjesto, natrag u selo to buja ogovaranjima a sebe zove gradom, masnu
rupu sivih lica gdje nitko nikada ne moe biti istinski neprimijeen.
Namjeravala sam im rei da sam dola kui, no isprva sam bila zauzeta, potom ivana,
a onda je moje zakanjenje ve postalo neugodno - kamen spoticanja samo po sebi - a sad je
prolo ve etiri mjeseca, pet mjeseci i brinem se nisam li ih povrijedila i nee li imati loe
miljenje o meni i, kad sam ve to spomenula, pitam se nema li i Robert loe miljenje o meni
- ako ni radi ega drugoga, onda zato to sam juer gurnula enu iz invalidskih kolica kako
bih se potedjela nekog privremenog ivciranja. Uiniti to nije posve normalno.
I, hou rei, moj ivot nije ni blizu tako jednostavan kao to se moda ini. Biti ja posao
je, trud koji iziskuje toliko vremena i novca da moram raditi dva posla odjednom samo da bih
se mogla izdravati. Tako da mogu piti - ja moram dobiti pie, a to nije neto to ljudi
poklanjaju, a zatim tu je i pie koje mi treba jer sam ve pila i jo jedno drugo pie koje
moram imati u blizini jer popit u ga prije ili poslije.To je posao s punim radnim vremenom -
to je kao da ste rudar ili medicinska sestra. Ja podrazumijevam stalan rad. Robert je rekao da
e on biti kri koji u nositi, jer nije razumio moju situaciju i nije mogao znati da je to
neistina. Ja ve imam svoj kri - upoznavali smo se godinama.
Ovako stoje stvari s tim: da - vi ga doista nosite, vuete za sobom i arko prieljkujete
da ste slobodni - posebno ujutro, rano naveer, u vrijeme koje provedete u redu u banci, ili
39
blizu banke, ili bilo koji dio bilo koje nedjelje. Mislite da ne biste trebali i da ne moete vie
tako i, razumije se, imate pravo.
Jer na kraju neizbjeno ete zamijeniti mjesta; to je zakon fizike - va e se kri
pretvoriti u neto milosrdno, podii vam tijelo i preuzeti zadau noenja vas.
Piem se podignem, ono mi je dovoljno da se vinem na vie razine. To je moja
meditacija, kad se ponem jako brinuti - upotpunjena ovom draesnom istinom: da su mnogi
drugi mnogo prije mene prepoznali prirodu mog poziva i iza sebe ostavili duhovite tragove o
tome. Alkohol, etanol, etilni alkohol - tako smo nazvali pie u aroliji destilacije, okrstili ga
simbolima njegove vreline - rijei koje mu pridijevamo plamte, gore, sjaje. Nainjene su
alkemijom, piritusom - obojene arapskim, latinskim, grkim: u svojim slogovima kriju imena
iskonske tvari i etera koji se uvlai posvuda, koji proima itavu supstanciju i sav prostor.
C2H5OH - generacijama prije nego to su otkriveni njegovi sastavni dijelovi razumjeli smo bit
alkohola, njegove apsolutne istine - da je on kisik i vodik i ugljik - nezamjenjivi zemljini
elementi, voda naeg ivota. Svemu se tome domiljam u svojoj kuhinji - kako ima smisla i
kako je poput pjesme, po tome to istodobno i nema uope smisla, no u svakom vas se sluaju
snano dojmi.
Dok pokuavam ponoviti svoje spoznaje u baru nekoliko dana poslije, izraavanje mi ne
ide ba od ruke i vjerojatno pomalo gubim nit, jer moram vikati - ula je skupina minkera,
remete mir i pojaavaju glazbu. Ne pripadaju ovamo, nisu kao mi ostali.
Viem na Bobbyja Njukala koji bi me teko uo ak i u knjinici - to je zbog neega u
vezi s eksplozijama i vojnom slubom. Pa moram biti glasna. Istodobno moram i neprekidno
govoriti kako ne bi pomislio da sam zavrila i time mu pruila priliku da se onda on ubaci s
nekom anegdotom iz dana kad je njukao. A to znai, iz mitskih dana kad se vozio s tvrtkama
za preseljenje i kad mu je glavna zadaa bila pronjukati koje se kutije, komadi namjetaja i
uobiajeni zakutci upotrebljavaju za skrivanje cuge u kuanstvu. Volio je svoj posao i
spremna sam povjerovati da ga je obavljao iznimno dobro, no osjeti se nesumnjiv nedostatak
raznolikosti u njegovim priama koje sve zapoinju pronalaenjem boca a zavravaju
razbijanjem kunih ukrasa nekih stranaca i potom onesvjeivanjem u kombiju.
''Razumije ipak to mislim, Bobby? Ako postoji takvo neto u zraku, posvuda... ne
postoji, ali, ipak, ako postoji... onda mi to pijemo. Brinemo se za to. Iznutra.''
''Ja sam se brinuo za jednog mravog...''
''To je kao da si asna sestra... ne, kao slikar, kao onaj, onaj... zna, tigre, tigre... onaj...
Blake. Na njega mislim. Kao Blake.''
Poputam, a Bobby to osjea - jasno mi je da se sprema raznjeiti nad nekom sagom
koja ukljuuje kakav skupocjen obiteljski pribor za posluivanje i neki balkon koji se tu
sluajno naao, noja ga nemam snage prekinuti.
Potroila sam cijelu veer na to da budem vesela i da ne iekujem i iscrpljena sam.
ekam da se naem s Robertom, ali nema ga. Nema ga etrnaest dana, sve otkako je odjurio
onog jutra - moda je urio od mene, a ne na svoju operaciju - i zvala sam njegov broj -
natjerala sam ga da mi ga zapie - sluala sam njegovu telefonsku sekretaricu i nisam ostavila
poruku nakon zvunog signala, jer nisam znala to bih rekla; zvala sam da mu ujem glas,
zvala sam da pokuam izvesti neki zakljuak iz toga, zvala sam kako bih pogodila je li ondje i
eka, provjerava me.
''... o, on zna sve o slikarima - on ti je obrazovan, jest, Doheny, zna? Zna zato je netko
uope slikar, a ne neto drugo. On moe hodat rairenih ruku po gredi na molu, ko da ide na
Mjesec, i priatdalje, straan deko...''
Sam Bobby e otpriati dalje itavu veer, ako ga netko ne udari - ljulja se na vrhovima
prstiju, a potom se sputa, u nepravilnim intervalima, kao da mora neprestano zavirivati
preko, u neki daleki blesimetar, samo da bi se probio kroz vlastite rijei.
Sjedne strane, mnogo bih radije sluala njega nego razmiljala, no nemam izbora -
premda mu vidim usne, zvukovi mu se rasipaju kao blago obojena izmaglica i ujem samo
sebe kako hodam od jednog do drugog zida u svojoj glavi, pokazujui sve simptome brodske
groznice.
40
Drim si lekciju o svojoj kolskoj uniformi. To je nepotrebno, jer je se mogu savreno
dobro sjetiti, no podtekst je jasan: nekad sam nosila jaknu s konim zakrpama na laktovima i
smatrala vanima kruenje duika u prirodi, Rusku i Francusku revoluciju i razliku izmeu
connaitre i savoir. Neko sam znala plivati i to sam i dokazivala svakog tjedna, odjevena u
propisani kupai kostim zapanjujue runoe. Neko sam bila smirena i nisam psovala niti
sam se uputala u ikakve seksualne ispade. Neko nisam provodila vrijeme pokuavajui
prodati karton niti pak u kafiima punim aavih, starih ljudi i glasnih minkera.
E, ali mogla bih dodati da posljednjih godina u koli jesam provodila vrijeme, i to sve
vie vremena, u drutvu armantnih i zdepastih boica jabukova vina. Prije svakog sata
plivanja razodijevala sam se u uobiajenom stanju tjeskobe prouzroenom osjeajem
gmizanja na koi - ne gmizanjem povezanim s bubama, nego samo onim u-cijelosti-mrzim-
svoje-osnovno-bivanje gmizanjem. To je ipak gmizanje, i nuno e uzrokovati da se djevojka
osjea neobino, ako ne i neisto. I mogla bih se hvaliti kako sam si neko mogla predoiti
itave tablice konjugacije glagola, dok si sad mogu predoiti samo vrhove onih boca
jabukovae to su se otvarale na potezanje prstena (mislim da se vie ne proizvode), ali to s
tim? Svi su u stanju stalne mijene, ak i mrtvi; oni se raspadaju. Ti se mijenja, mi se
mijenjamo, ja se mijenjam. To ne mogu osporavati, ne elim. Nisam vie kakva sam bila, no
nisu ni drugi - to ne znai da sam u silaznoj putanji - samo pokazuje da vrijeme ima obiaj
prolaziti. S obzirom na to da e ak i prosjeno teke godine isprati planine, nije udo to su
izlizale neke dijelove mene. Uzmite plivanje - ljudi kau da kad jednom nauite vie ne
moete zaboraviti plivati, noto je zabluda, jo jedna glupost; zapravo, umje velianstven - ako
mu se da vremena moe zametnuti bilo to. Ja sada nemam pojma to da radim u vodi.To je
savreno normalno i nije razlog da se ovjek uznemiri.
''Naprimjer, trebalo ga je podi, onaj veliki narednik bio je ba tu, i policijski auto i sva
mogua svjetla i sve to. Kakje pametan... takav je on deko. Doheny, on je...''
Bobby je poeo s priama o Dohenyju, no to svi ovdje ine. itave veeri mogu nestati
u anegdotama o nekom ovjeku kojega nikad nisam vidjela, ali ve sam ga mrzila, jer svaka
od bajki o njemu bavi se istom temom: Doheny se uvijek izvue. Grijeh e prigrliti, ali ne i
pokoru i nesumnjivo nema nijednu brigu na ovom svijetu.
U meuvremenu, ja se i dalje pokuavam natjerati na veselost i na vie samopouzdanja.
Barem bih to voljela, no ini se da mi je malo pobjegla misao i moj ego, ili id, ili to ve, i ja -
mi sad nagaamo o stanju mog srca. Premda na tom podruju nema niega klimavog - moje
moralno dobro u vrhunskoj je formi, sigurna sam. Imam zlatno srce.
No tad mi se pali aruljica, gotovo opipljivo.
Moje srce.
K njemu sam smjerala, cijelo vrijeme.
Nadmudrena sam i sad sam se natjerala preblizu opasnim razmiljanjima o tome u emu
moje srce nalazi zadovoljstvo, o tome kako je uvijek sebe voljelo razveseliti, o stvarima za
koje je stvoreno i stvarima koje jo eli.
Pruam ruku i hvatam se za rub anka dok me dugi popis nepomuenih zadovoljstava u
kojima sam nekada uivala preplavljuje i udara, zaljuljava. Kako mi je majka masirala vrat
kad sam bila umorna - ruke su joj bile nevjerojatno inteligentne. Nikad nisam mislila da bi
moji vlastiti dlanovi i prsti mogli postati slini njezinima - oblik je isti, ali nema tog
samopouzdanja. A poslije, kad joj nisam mogla udovoljiti, kad sam odrasla u nekoga tko je za
to nesposoban, jo sam je uvijek mogla dozvati. uljajui se kroz njezinu kuu nou kao
stranac, lopov, mogla sam je udahnuti, prepoznati tonove njezinog uobiajenog parfema,
intimno senzualnog i laganog, a ispod njega njenost, slabost volje - to mi je pripadalo, to je
bilo samo za mene, tome nije bilo pomoi.
Osoba poput moje majke uvijek e vam oprostiti, ak i kad je zgaena nad vama zbog
svakog vaeg grijeha - koji e biti va posljednji grijeh, to vrsto obeavate. Ja je nisam imala
namjeru razoarati. I voljela sam voljeti je i voljela sam biti voljena.
Isto je s mojim ocem iji miris sam poznavala jednako savreno, ali kao odsutnost. On je
zauzimao mrtvi kut u mom osjetilu mirisa, zbog ega je bilo jo divnije, kad sam bila mala,
pritrati i osloniti se na njega i zatvoriti oi i tono znati tko je, po dubokoj, nezamjetnoj
41
navali njegova mirisa u moja plua - bio je tu, ali nevidljiv, kao to sam to bila i ja samoj sebi,
neto to je toliko blisko da se nikada nee moi razdvojiti.
A on je bio dobar u otklanjanju strahova, sumnji. Ne moe se rei da mi majka nije
znala prelijepo objasniti zato nam ova ili ona strana nesrea nee vie nikada prii ni blizu.
Odvukla bi me u kuhinju, pekle bismo kolae i ja bih zaboravila. Ili, kad bi nas to iznevjerilo,
ona je bila oboruana nepobitnim statistikim podacima i objanjenjima - vulkani, atentatori,
strane vojske i druge, obinije nevolje nikad mi se ne bi usudile prii dok sam bila pod njenim
krovom. Noja sam se bojala i nepostojeih uasa.
Unato itekako predvidivim posljedicama, molila sam i molila da mi bude doputeno
itati stripove pune vampira koji su me uznemiravali ili knjige koje sam morala ostavljati
licem okrenutima prema dolje ili u vrstoj stupici moje ladice, u sluaju da njihovi demoni
pobjegnu i nastane se kod mene. Vukodlaci su bili poseban problem: jedna veer s filmovima
Lona Chaneyja mlaeg, s njegovim tunim oima i dlakavim tabanima, mogla me progoniti
tjednima - a nema statistikih podataka u vezi s vukodlacima, nema obrane od onoga to ne
moe postojati.
A tu je uskakao moj otac. Nije imao mnogo rei na raun mojih nevolja s Hammerovim
hororima* (ili Simonove povremene potrebe da ih uvea), no sluao je neumorno dok sam ja
prepriavala onu mjeavinu zala i zubi koja bi me ve tada opsjedala. Otac me umirivao time
stoje tako oito bio ovjek koji se i sam bojao - odrasla osoba koja je bila nervozna i trebala
utjehu. (Tada nisam znala da je veina odraslih takva, samo to to bolje kriju.) Shvaala sam
da zapravo postoji mogunost da su moji strahovi moda vie plaili njega nego mene. To se
inilo toliko nevjerojatnim da bi se i moje bojazni smanjile i izgubile vjerodostojnost i im
bih iscrpla svoj repertoar zombija sloili bismo se da ih trebamo proglasiti bezopasnima,
hobijem, neim oko ega se nijedna osoba moje dobi ne bi trebala uznemiravati.
A nije da vukodlaci nisu bili skloni zadravati se kod nas - posljednji u odlasku, prvi kad
treba ponovno doi. Dakako, vukodlaci su mi i poslije bili vani. Kako bih mogla ne biti
privuena takvim monstrumima zlatnog srca - ljudima koji obole od amnezije kad padne
mrak, ija su jutra mamurna i gola, s kiselim okusom u ustima, ija su nedjela uvijek
nenamjerna?
Bobby mi namiguje. ''Eh, ne? Eh?''
Mogla bih ba i poi kui.
''Eh?''
Robert bi dosad ve doao da kani doi. Ne kani. Opet nee doi.
''Eh, ne?'' Oito, Bobby mi je postavio pitanje i nee ga pustiti tek tako. Mogla bih se
uliziki sloiti s njim kako bismo krenuli dalje, no njegov panian mig navodi me na
pretpostavku da se, premda je proveo est ili sedam desetljea kao izrazito ruan ovjek,
Bobby moda napio do te mjere da misli da je zgodan i moda trai nekakvu erotsku ludost
od mene. To ne bi postalo ni iz daleka moguim ak ni kad bih si dala izvaditi sredinji
ivani sustav i nasluujem da bi moje stanje moglo svakog asa postati nezgodno, no:
''Taj deko, Doheny, eh? Zna ga, a? Zna svaku ensku, eh?'' Ponovno namiguje, a
potom zapoinje neizrecivo sporo uobliavati pantomimu mrtenja. ''Bez uvrede.''
''Ne, nikako. Nimalo... ne. Zapravo, bilo je neto uvredljivo... ali ne sada, mislim ne.
Uope ne.'' Ja ne namigujem. ''Nikad ga nisam srela.''
!''
''Nikad ga nisam vidjela.''
''A, pa...''
''Mogla bih ga zamijeniti za masnu, sivu rupu u zemlji, k vragu.''
''Aha, to... dogaa se.''
Voljela bih prestati s tim i otii. ''Da je ovdje, prola bih ravno pokraj njega.''
No ini se da ne uspijevam. ''Bio je... netko mi je rekao... Robert mi je rekao.''
Bobby pogne glavu s izrazom uvaavanja, tako da me to razdrauje. Ne znam pokuava
li djelovati tjeiteljski jer sam dobila dvojku, ili misli da je Robert mrtav - no, u svakom
sluaju, ne treba mi suut. ''Nije vano tko mi je rekao, stvar je u tome da sam ula o
* Hammer Film Productions - britanska filmska producentska kua najpoznatija po slavnim
hororima gotskog ugoaja snimanim od kraja 1950-ih do 1970-ih
42
Dohenyju... znam za njega... znam prie.''
Pa, zapravo jednu priu, bolje reeno jedan saet prikaz beskonane domiljatosti
Idealnog Alkoholiara. S obzirom na to da mi izgovor i suvislost nisu bili na vrhuncu, da je
bilo kasno, a atmosfera zaguljivo zadimljena, sumirala bih svoju priu o Dohenyju ovako:
Premda je navodno svetac-zatitnik pijanaca, Doheny nije natprirodan. Ima slabe toke.
Mogue je da je toliko dosadno obljubljen upravo zato jer se navodno izloio svim moguim
neugodnostima ivota u pijanstvu. On, dakako, u priama sve njih svladava s nemilosrdnom
dosljednou. Primjerice, gotovo nikada se nije pomokrio u tuem krevetu, osim ako to nije
bilo namjerno. Smatram da je u to veoma teko povjerovati, no rekli su mi da, kad je daleko
od kue, nosi neku udnu vrstu rublja od lateksa - udobnog i erotinog - a koje umata i njega
i njegov spolni organ u nekakvu nepropusnu drugu kou, neki strahovito prenapeti kondom. I
sigurna sam da takvi predmeti postoje, no ne elim vizualizirati Dohenyja - mukarca zacijelo
u etrdesetima i kojega mi nikada nisu opisivali zanosnim - kako se polako uvlai u neto
takvo. to je jo gore, funkcionalni zavretak te oplate privren je za komad plastine
arape - Bog zna kako to izgleda - a ta arapa se pak moe zalijepiti za bilo kakvu posudu,
prozorsku dasku, reetku, odvod ili tko zna to. Doheny, trebali bismo u to povjerovati, dolazi
u punoj opremi i spava nepomino, kao stijena - svaki njegov nesvjesni ispust bude skrenut s
puta, ba onako glatko kako bi poelio, jer Doheny, kao to svi kau, sve dobro promisli.
No njegovo je promiljanje na vrhuncu pronicavosti kad doe do onog konanog,
tunog gubitka kontrole - javne sramote svakog neuspjenog pijanca - povraanja. U
povraanju Doheny briljira.
Depovi mu sadre brojne vreice u koje moe uhvatiti sve za to njegovo tijelo zakljui
da je suvino, a itava se operacija okonava dok stoji za ankom ili dok vodi - zato ne? -
duhovit razgovor, ili pak usreuje neku nesumnjivo mrtvu-pijanu enu. Elegantan okretaj
vreice, uzica, i ta topla i podatna poiljka moe se izbaciti gdje god je zgodno.
Isto tako, Doheny moe lansirati povraotinu po vlastitoj volji, a jasna mi je svrha toga
- kad je netko predosadan, ima krivu frizuru ili kad nema nade i kad vas veu loe uspomene,
nema ljubavi i nema se vie to rei i elite samo da, k vragu, ve jednom ode - to je rjeenje,
povraanje e ga ukloniti, otii e.
No on je i ivahan - taj Doheny - drutven, neoekivan, ali primijeen gost na bilo kojem
tulumu. Jednom su me uvjeravali da je nekom prilikom poastio grupu Finaca nonom
klizakom pijankom tako to je povraotinom u ne ba zanemarivim koliinama prekrio
poploen pod sobe za doruak u neimenovanom hotelu u Tallinnu. Objasnivi im pripadajua
fizikalna naela, a potom ih i zorno pokazavi, Doheny ih je zatim ostavio da se u izvrsnu
raspoloenju kliu do sitnih sati i dolaska predstavnika vlasti.
No za mene, jedina od tih pria koja zvui imalo istinito mnogo je intimnija i nosi peat
zloudne elegancije. Kad se Doheny pone onesvjeivati u nekom neprijateljskom okruju,
ieprka svoj novanik i baci ga duboko u bilo koju lokvu poluprobavljene hrane koju uspije
proizvesti. Potom lei bez svijesti, smirena uma i sa svim svojim novcem na sigurnom. togod
Dohenyju treba, to ima - opasan je poput terijera, poput smrtonosne zamke.
Dim vie nije tako straan u trenutku kad zavravam svoju recitaciju o Dohenyju i ne
znam zato, ali odjednom sam mrtva umorna. Glava mi odplutava unatrag ili u stranu i onda
bolno probada dok je sa kljocajem ne vratim na mjesto. Plutanje i kljocanje postaju naporni
sami po sebi. Moram se domoi kue. Ljudi e misliti da sam pijana, a samo sam iscrpljena.
Svatko bi to bio nakon to provede toliko vremena sluajui Bobbyja, a razmiljajui o
Robertu, oekujui Roberta - to je isto ime, manje-vie, iako nije rije o istoj osobi, naravno.
I zato je Robert Robert a ne Bobby, Robbie, Rab...? emu taj odabir, a ne neki drugi?
Zacijelo tu ima nekog znaenja.
Ne znam tono kad, no bila sam sjela u nekom trenutku svoje prie i to se sad pokazuje
problematinim, jer ini se da nisam u stanju opet ustati. Ruke naslonjaa od klizave su koe,
jako zaobljene i moda navotene, pa uope ne postoji ansa da u se i za jednu uhvatiti. To se
zacijelo protivi zdravstvenim i sigurnosnim odredbama za kafie. Imam prosjenu ruku,
prosjene snage i potpuno sam normalne teine - ako se ja ne mogu izboriti da ustanem iz
ovoga, kako bi to onda mogla neka slaba ili hendikepirana osoba?
43
Nije da imam ikakvu elju razmiljati o nekoj hendikepiranoj osobi.
A to je dodatni nedostatak ovog naslonjaa - priziva neugodne uspomene.
Naslonja u baru, ovakvom baru, ovom ispravnom, obinom i razumnom baru. Tko bi to
tako uredio? Jednostavno nije praktino.
Druga bi komplikacija bilo ta to ovaj bar inae uope nema naslonjaa, nigdje.
Nijednog.
To je problem.
Nikada nije imao naslonja. Ne koliko ja znam.
Da. Problem.
Kad pogledam dolje, tu su moje ruke, podlaktice, bokovi i koljena u ljetnim, platnenim
hlaama - iznenaujue modernim - a ovo je rub moje ljetne, naranaste bluze kratkih rukava,
a ovo ispod mene sasvim sigurno je koni naslonja - tamnocrven, kvalitetan, pomalo star i ne
sasvim razliit od naslonjaa
''Hannah?''
bio je neki naslonja
''Tri sata je ujutro.''
sjeam se naslonjaa
''Tata je otiao u postelju.''
Potpuno je isti kao naslonja u dnevnoj sobi kue mojih roditelja.
''Vjerojatno ne spava, ali otiao je u postelju. Jesi li sad prestala? Jesi li to dola rei?''
Dnevna soba se uuljala i rairila oko mene dok sam bila zauzeta priom.
Naslonja. Da.
''Pa, idem sad i ja. Razumije? Hannah?''
To je glas moje majke - od njega se ne moe pobjei. ''Ti si bila ono najbolje u mom
ivotu.'' Podignem li sad glavu, ugledat u je: sigurna sam da je veoma blizu, no radije bih
samo sluala neko vrijeme.
''Najbolje.''
A nije da to sluanje godi - uti je kako se smije onim polusmijehom koji neka osoba
ima kad otkrije da je prevarena, lano namamljena na pomisao da ste ljudsko bie i da bi joj
trebalo biti stalo do vas. I ne iznenauje to u njezinom glasu ima i boli i umornog tinjanja
gnjeva i to zvui slabano, grevito, to znai - a to mi nije nepoznato - da govori istodobno i
meni i o meni. Ja je tjeram da tako zvui.
''Soba te eka. On ju je priredio. Razumije? Tvoj ju je otac priredio za tebe.'' Sad stoji,
sigurna sam, i odlazi na moju lijevu stranu. ''Kad sam ula da si se vratila, znala sam da e na
kraju doi ovamo. On nije mislio tako, ali ja sam znala.'' Die plitkim, uznemirenim, malim
dahtajima. ''Drae bi mi bilo da nisi. Ubija ga.'' A meni bi bilo tako drago da je ona sretna, da
nema nikakvih problema.
Jo malo die, a potom odlazi od mene, im vidi da dobro razumijem kako sve ubijam.
Budim se u est, neispavana, i gledam u lijepu sobu koju su mi roditelji davno dali -
police za knjige jo uvijek su pripijene uz Tolkiena, Nesbitta i depna izdanja jarkih boja koja
su se pojavila kad sam ula u pubertet: prie iz sudnice, pseudo-seksi trileri i udbenici uz
dodatne udbenike koje je moja majka kupila da bi pomogli objasniti ove prve. eljela je da
uspijem u ivotu. Poster Van Goghovog nonog neba s nakrivljenim borom - taj sam ostavila
kad sam se odselila - a posvuda drugdje rupe od pribadaa i tragovi plastelinskih grudica za
privrivanje plakata na tapetama sa ukastosmeim, sivim i be prugama koje sam
odabrala s majkom jer sam mislila da izgledaju zrelo. Zapravo izgledaju kao u zatvoru, no
moda je to zrelo.
''uo sam te.''
Otac se naslanja na dovratak, kao da je oputen, no zapravo se drvetom za leima slui
kao osloncem - vidim mu to na licu. I gleda nanie, prema meni, dok ja leim na krevetu, jo
potpuno odjevena - pretpostavljam, blijede koe, a sigurna sam, vinskocrvenih usana, kao da
mi je pijenje nanijelo unutranje povrede.
44
''eli li aj? Mogu nam skuhati aj.'' Kao da e nas to to e uiniti neto obino i
domae promijeniti u neke otvorene, vrsto povezane ljude. ''Bi li... Hoe aj?''
elim kimnuti, kako bih mu bar toliko udovoljila, no ne mogu; glava mije preteka i
preosjetljiva da bih je pomaknula. Nepokretna sam ovdje, poput nekog uasnog drvenog kipa;
lice mi je okrenuto prema njemu - predmet koji ga moe podsjetiti na njegovu malu
djevojicu.
Moj otac nosi kuni ogrta i pidamu koji su zacijelo jako stari. Gotovo me mogu
uvjeriti da sanjam neku uspomenu ili da sam se vratila u neku godinu kad je sve bilo u redu.
No on je drukiji, krhkiji, izblijedio od vremena.
Namjetam najbolji osmijeh to mogu i gledam kako to kod njega stvara svojevrsnu
paniku, ini ga napetim zbog neke boli koju u mu nanijeti.
Proiavam grlo i otkrivam da imam ukus neistoe: ''A, to je... Ja... ao mi je.''
''Hoe aj?''
''Tako mi je ao.''
Jednom rukom cupka po drugoj i oi su mu vlane, a zbog toga mu je pogled na spavau
sobu zacijelo veoma slian mom - neto zamueno to se iri. udno je kako se svakodnevni
predmeti od plaa mogu doimati neobinima, zapretenima u svjetlost.
''Nema potrebe. Nema potrebe da ti bude ao.''
S pravom je bio u strahu, ja mu nanosim bol. Ne elim to. I ak i kad je toliko oito da
sam bespomona, ne mogu prestati initi tetu - ponovno ga povrijedim.
On otvara usta i sigurna sam da e ispustiti taj uasan zvuk - jauk koji e nas oboje
urazumiti, no on samo mumlja: ''O, Boe.'' I stupa naprijed, odluno mirkajui prema podu.
''To... to nije dobro.'' Prilazi do nonog ormaria i zastaje, uzima au koju je zacijelo sino tu
ostavio za mene, uz plastinu bocu mineralne vode. Voljela bih ispruiti ruku, dotaknuti ga i
rei hvala, no ne inim to i on uurbano odlazi do sredine sobe i lagano klekne. ''To je... nije
udo, Hannah. Nije udo to nisi dobro spavala.'' Ustaje, i dalje mrmljajui, izlazi u hodnik i
odlazi.
Tragam za mineralnom vodom i ispijam itavu bocu, gutajui okus umiranja i grinje
savjesti. Potrebna mi je koncentracija da bih sjela, zabacila stopala do poda, ustala, dok mi se
krv buni od eluca do glave.
Ostavio je au okrenutu naopako na sagu; pruga svjetlosti s prozora agresivno se zrcali
na njoj. A ispod nje neko je kretanje, tama. Kad sam oprezno prila blie, kretanje se
iskristaliziralo u borbu za ivot - debelo tijelo, valjanje nogu, koprcanje i pad brzo ulovljenog
pauka koji se mehaniki bori sa staklom, strue ga do posljednjih atoma snage. I to ne
prestaje.
U prizemlju ne mogu nai nikoga, a traenje je bolno, pa se moram opet uspeti na kat,
prljava od znoja kemije i lei na trenutak na kupaoniki pod kako bih pokuala upiti njegovu
hladnou. Onda se podiem, izlazim i prolazim pokraj sobe koja je nekad bila Simonova, pa
pokraj one koja je bila moja i potom vrhom prsta otvaram posljednja vrata.
Moji su roditelji unutra, na svojoj postelji, majka sjedi u bijeloj ipkastoj spavaici,
svojoj najljepoj, a otac je jo u ogrtau, lei povijen, leima prema vratima, glave u njezinu
krilu. Ona naslanja na njega otvorene dlanove, ozbiljna i mirna, kao da mu eli dati snagu ili
se nada da e izvui otrov.
Tek njene oi skrenu prema meni kad se zaustavim - ve sam omela njihov posjed - i ne
govorimo. Na njezinu licu jasno je da nije spavala, da vie ne smijem uznemiravati oca, da
trebam otii iz njihove kue i pustiti ih na miru. Mislim da e uskoro zaplakati, no ne eli da
ostanem ovdje i to vidim.
U jednoj ruci moj otac dri staru razglednicu. Da je mogao, bio bi se vratio u moju sobu,
gurnuo je ispod ae, potom dignuo pauka, iznio ga van i pustio da ode iv. On uvijek
pokuava omoguiti stvarima da odu ive.
45
V
Prljavtinu.
Trebam prljavtinu. Jedino tako mogu prebroditi ovo - razmiljajui o prljavtini; nita
drugo nee me izbaviti.
Jer, ponekad nema niega drugog: nemate novca, privatni ivot nije ba sjajan, pa to
drugo moete nego nadati se da negdje nisko u vaoj mati postoje slike i fragmenti dovoljno
zli da uspiju doarati simulaciju barem pola decilitra viskija?
Crkva. Ja u crkvi. to sam uope mislila? Kako sam ikada mogla pomisliti da bi neto
moglo opravdati to? Ja ne idem u crkvu.
No, tu sam.
I moja jedina podrka do kraja mise - etrdeset pet minuta, dva dana, tjedna? - ako je
dulje od pola sata, onda ba moe biti i tjedan - izvlai me samo taj slab, ali ipak odvratan
okus zaostao poslije dvjesto mililitara lijeka protiv kalja.
Sirup protiv kalja, to je zlo. Srce vam moe doi u napast da mu se prikloni, jasno mi je
to - toplina za koju znate da je raspaljuje, onaj dugotrajan okus, dojenaka otupjelost koju
ostavlja, no ta stvar je odvratna i ne ini vam dobro. Pljosnate boce sputenih ramena, one su
najgore - znate da e vam se udobno smjestiti u depu, zamalo besteinske, i ako ste zapeli u
stanovitom stanju duha, onome: ne pijem puno ovih dana, tada iznenadno postaje tragino
lako kupiti i polokati bilo koju marku pripravka protiv kalja. elite ga, a onda elite jo i
svaka kupnja je radost, jer pripravak protiv kalja nije pie, a ako ne pijete neko pie, onda
kao da zapravo ne pijete.
No nemojte misliti da ete se izvui bez posljedica - te tekuine nee vas voljeti:
Benilyn, Venos, Covonia, Buttercup Syrup, ili one udne patentirane marke s viktorijanskim
naljepnicama i zlokobnim sastojcima, one to pobuuju nadu u morfij i laudanum, one koje
nalazite u skrovito malenim, privatnim ljekarnama - pa, nema veze koje su marke, nijedna od
njih nee vas ak ni pokuati usreiti. Zapravo, mnoge su razvodnjene u sumnjiavom
pokuaju spreavanja zloupotrebe. Ipak, u pet ujutro od svake ete dobiti glavobolju, prilino
sigurni da ste se tijekom noi ili objesili ili da ste to trebali uiniti.
I sljepljuju usta. Buditi se jezika zataknutog za zube i nepce, sraslih kutnjaka,
nepominih desni i obraza, usnica utisnutih u onjake ijedne u drugu - u tome neete uivati.
Prstima si rascijepiti otvor i oekivati da vam potee krv, pokuavati deifrirati svoje stanje
dok se mirkajui budite - ijednom nezaboravno stranom prilikom pomisliti kako su vam
itava usta udesno prestala postojati - od toga nikakve koristi, ni za koga. To je mnogo manje
od onoga to ak i vi zasluujete. Kao i sati koje ete potroiti na pranje, ribanje i natjerivanje
da se ispovraate kako biste se bar napola isprali i bili sposobni za govor.
A to se govora tie, primijetit ete - nakon to moda jedan dan pijete sirup, glas vam
se moe spustiti za oktavu, pa i vie. Pokuajte i vidjet ete. Nakon nekog vremena, vratit ete
se na staro, vae e se glasne ice rastresti i osloboditi, ili se rastegnuti ili na neki drugi nain
rairiti - nije mi poznato kako ti mehanizmi funkcioniraju, no znam da ete u roku od
etrdeset osam sati vjerojatno vratiti vlastiti glas. Samo, ako nastavite sa sirupima, tinkturama
i pripravama, onda ete na kraju zavriti ba kao ja - pjevajui alt ako imate sree i ako ste
voljni da se napreete. A ja sad inim upravo to.
A sred nevolje grijeha i razdora
Svijet je patio dugo;
Ispod aneoskog ro...
I ostalo.
Moj brat stoji pokraj mene, ugaajui isti ton kao i ja i kratko me pogledavajui tu i
tamo, jer ja sam dosljedno neujna. Diem ispravno i uobliujem svaku rije, no moje se
rezanje izgubilo pod njegovim. Osim toga, ja pjevam i tiho, zato to se stidim svog grla - to je
oito znak loe isplaniranog ivota.
46
Pokraj moga brata njegova je ena. Moj brat ima dobro isplaniran ivot, ukljuujui
hobije i branog partnera: plave kose do lea i duguljastih usta. Moj je brat lijenik, ima
karijeru.
Moj brat ima enu, pravu enu. Simon ima enu. Kako se to dogodilo?
Pokraj mene, s lijeve strane, nalazi se moderna, mlada vjernica, savrenog soprana, koja
trepti, gotovo drhti, dok se ja trudim koliko mogu oko "njegov drevni sjaj se iri". Zakljuila
je, vjerujem, da sam ja nekakav transvestit, nepodoban za bogosluje u katolikoj crkvi. Kad
smo se konano spustili na klupe, ona se krajnje potrudila da nam se kaputi ne oeu.
Tebi je neugodno? A to je sa mnom? Misli da se ovdje osjeam na svome? Pripita
sam od Tinkture za iskaljavanje dr. Nekoga i desetljeima nisam bila u crkvi. ak nisam ni
katolkinja, samo ustanem i sjednem i kleknem kad i svi drugi, premda - Bog to zna, i to mislim
doslovno - veina nas ovdje smo turisti, doli smo zbog boinih pjesama i tiho se pitamo to
emo uiniti ako ponu recitirati neto na latinskom ili dijeliti priest.
A ja, ja u otii i primiti je; nikad nisam pila posveeno vino. A u bolnicama uvijek
kaem da sam katolkinja u sluaju da elim posljednju pomast. Sklona sam vjerovati da u ih
trebati, a priest e biti poetak.
Simon je htio da doem ovamo, na pjevanu misu. Pozvao me - ovo je on isplanirao.
Pronaao je gdje radim, nazvao njihov broj i oni su ga prebacili na moj mobitel. Zamislite
moje iznenaenje; prkosim magli i poledici kako bih obavila posao za TZKP, a onda me
naglo trzne u opasno zaustavljanje njegov glas, glas moga brata. ''Jesi to ti? Simon je. Jesi to
ti?'' Zaustavila sam se na neasfaltiranom odvojku - obje ruke vidljivo mi se tresu, tko moe
rei zato? - i parkirala slubeni kombi uz ivicu. Dok je on govorio, ja sam uspijevala
razabrati svaku zaleenu mreicu pauine na liu - ne biste vjerovali da tako fina svila moe
podnijeti teret tekog mraza, premda sam ula da je pauina vra nego to se ini - mislim
da sam to negdje proitala.
Simon je rekao da bih trebala doi vidjeti ga i da me eli vidjeti.
Zapuh iz moje haube, poput izmaglice to je polegla po slojevima brda i polja, smrznut
je u isto sivilo: sve je sivo osim bijele pauine, kao daje nacrtana ili izgrebana sve do
besprijekorno bijelog platna ispod slike - Prizor iz ivota prodavaa.
Za razliku od Prizora iz obiteljskog ivota.
No na stranu slike, Simon je uistinu elio da doem i budem s njim.To nije bila moja
pretpostavka ni izmiljotina.
I nisam mogla rei ne kad se toliko potrudio i pronaao me i kad e pjevati zbor kakvog
nema kilometrima daleko - tko moe odoljeti dobrom zboru? - i malo svearskog ugoaja ne
moe nakoditi i zato mu se nisam javljala? - pa, to nisam mogla ba objasniti - i, to ne
iznenauje, uspio je ubaciti naznaku da je moj nedavni posjet majci i ocu ostavio traga.
No razlog zbog kojega je Simon nazvao, veliki razlog, njegova velika vijest, ono to je
oajniki elio da znam? Ona je trudna, ta ena na koju uvijek zaboravim, u drugom je stanju.
Moj mlai brat dobit e dijete. Jo nisu sigurni kojega spola, prerano je i misle da bi radije da
im se ne kae unaprijed, samo da je zdravo, samo da nita ne poe po zlu, to je najvanije. Tu
su mu rijei postale nejasne i ulo se kranje i prekid, a djeak o kojem sam neko skrbila
iznova se prepustio prilagoavanju svojoj novoj i neizmjernoj srei.
Pa sam se tako prema uputama odvezla u Glasgow, gdje Simon ivi, i sad sjedim u
zlatnom rumenilu tamjana usred crkve, gdje Bog ivi - tono ondje gdje me On moe vidjeti,
gdje mi se moe unijeti u lice i dobro me, otro pogledati.
Runo je ovdje gdje ja ivim, unutar svoje koe. Ne pretvaram se da nije. Ali kako bi
drukije moglo biti? Trenutno izvan mene nema niega osim nacionalne proslave trudnoe,
uobiajenog, bezglavog oduevljenja djetecetom: Laetare, laetare, Virgo parit filium i jasle,
pelene, trenjevo drvo, brodovi, kraljevi i prokleta zvijezda. Niega osim radosti - nema
pokuaja uspostave ravnotee, nema ni natruhe sjene koja bi potamnila tu beskrajnu svjetlost,
radi onih meu nama koji bismo eljeli odmoriti oi. Kako to da nikad nisam pjevala pjesmu
o poklanim nevinacima, malianima kojima je Herod presudio maem? Pretpostavljam da i
nema takve, jer bih je do sada ve pronala, a to jednostavno nije poteno.
47
Kao ni injenica da e naa tema dana biti neprestana radost i Marijina bezgrena
trudnoa, a moram rei da je i bratova ena takoer prava dama za odravanje istoe - njegov
itav odnos s njom bez mrlje je i vrst i bogat moralnim uvjerenjima koja posve jasno oboje
dijele. Zapravo bi mogli i njih oboje biti djevice; neljudski su daleko od grijeenja.
Bez nje bio je drukiji, oputen.
No vie nije, otkad je sparen i zamuljen neznanjem i blaenstvom - njih dvoje pojma
nemaju. Nikad nee koraati kroz ivot omotani mirisom djeteta koje nemaju, nee imati, ne
mogu imati. Njihov ivot ne kuje urotu protiv njih, ne dre im sina ili ker trajno izvan
dohvata. Ne osjeaju kako se ono osovljuje na noge i oslanja na njih u trenucima kad ne mogu
podnijeti razmiljanje o njemu. Ne govore mu tiho, ne prenose mu ono to bi trebalo znati, ne
pokazuju mu zanimljiva mjesta i smijene male dogaaje i ne objanjavaju kako neobino
neki ljudi rade ovo ili ono. Ne putaju ga da raste i propada u njima kao smrznuta izmaglica -
to nemogue dijete, ono koje bi im omoguilo da budu njeni. Ne boje se nadjenuti mu ime
jer bi se to inilo bolesnim i besmislenim, jer bi oni postali takvi.
Bog to moe svisoka gledati koliko god eli. Boca i pol medicinskog ribiza, mentola i
umiranja bez djeteta - toga sam puna. Moe umoiti Svoj prst i kuati kad god eli, nije mi
vano. Kakva sam bila u poetku, takva sam sada i bit u u vijeke vjekova i nisam ja imala
namjeru biti ovakva - On jest.
''Ja sam Njegova greka.''
Vjernica se iznenaeno okree i pogleda mi lice, u kakvu je stanju. Osjea se migoljenje
suosjeanja negdje izmeu njezinih oiju i neka je blagoslovljena za to - zato ne?
No ja tonem na koljena zajedno s ostalim vjernicima prije nego to ona uspijeva osjetiti
poticaj da neto poduzme. Brat me gurka u rame, noja ga ignoriram prislanjajui dlanove
elom o drvo - koa mije mokra, mokre su mi zjenice, i svoj nemir vrsto usmjeravam dolje
prema podu, zaklanjam se iz vidokruga.
Ako Bog mora gledati ovo, ja Ga ne mogu sprijeiti, no nitko drugi to ne mora vidjeti.
Katkada vjerujem u Pakao na Zemlji ili da Zemlja jest Pakao, no onda se sjetim Boga:
svugdje i vjeno, u svakom tijelu i svakom umu, On mora vidjeti sve. Bog - jedino Dijete,
Onaj tjeskobni, koji se brine za sitnice i pravi popise. Kau da je Isus imao brau i sestre - ali
ne i Bog, kako bi ih On imao? On je uvijek sam samcat i nema nikoga osim nas.
Ne moe se rei da smo mi svjesni Njegove patnje. Ili je moda ona oduvijek bila tu,
prije zvijezda i kontinenata i mi bismo je primijetili jedino kad bi prestala.
A moda je sve to sranje.
I, Isuse Kriste, slijedi O, mali grade Betlehemu! To e biti ili previsoko ili prenisko -
neu uspjeti, kako god odredili prvu notu. A tamjan mi se zabada u jezik.
Ne smijem potraiti spas u ispijanju jo malo tinkture, jer bi brat primijetio i to bi ga
uznemirilo, no bez nje postajem ozbiljno nestabilna, posebno pri pomisli da se moram
ponovno osoviti na noge. Kupola je previsoko iznad mene, napinje se i istee pod navalom
vjere, a djeca u zboru sjaje od dobrote i usisavaju kilometre zraka, da bi ga potom ispuhala,
mnogo ieg no to je bio, a ja sam natopljena prljavim sirupom - mada nije ni blizu tako
prljav kao to ja mogu biti.
A to mi treba za spas: prljavtina.
Molim te, Boe, udijeli mi prljavtinu.
to me vodi do osjeaja grizoduja koje vodi do napada samosaaljenja, a potom do jo
grizoduja, a onda do mirisa paklenskih vatri, za im slijedi provala nedostojanstvenog
cmizdrenja nad mojom nepravednom sudbinom, a potom sve ispoetka, sve dok se previe ne
uplaim i ne prestanem, no to barem stvori nekakvu energiju, dovoljnu da mi podboi kimu i
da uvrsti koljena kako bi se preduhitrilo da popuste pod teretom. A odluim li se prisjetiti
nekih posebnih nepodoptina, mogu uivati u uzbuenju to ga donosi prisjeanje na grijeh na
posveenom mjestu, drhtaju kojemu sam bila sklona ve za misa u srednjoj koli - premda
sam kao dijete mogla potpuno otvoriti duu, kao raspolovljenu jabuku, i otkriti daje samo
neznatno neista, zapravo preteno be boje - patinirana bjelina umjesto punog sjaja. Danas
ne mogu ni zamisliti kakva je - crvena kao meso, jacksonpollockovski zamrljana
48
nepromiljenostima, prljavo otrcana, poput starog sapuna. Ipak, moja je, nikad me nije
ostavila, nikada nije ni pokuala.
Nemam djeteta, ni hobija, ni ikakvih planova, ak ne mogu vie ni pjevati, no uvijek se
mogu osloniti na svoju duu, svoj registar grijeha. To je moje ivotno djelo. Laem,
bogohulim i zavidim, radim i grijeim nedjeljom, svaam se s Bogom i ponekad pribjegavam
nasilju, kao i neznatnijim oblicima kraa, ljutim roditelje i druge ljude koje ne poznajem tako
dobro, izbjegla sam izvriti ubojstvo - ali ne zbog nedostatka elje za tim - i ne mogu poiniti
preljub, jer nisam udana, no mogu pripomoi da ga se poini, a to se tie brojnih drugih vrsta
bluda, pa... iskualo se.
Blud. To je melem koji e mi pomoi da sklopim oi i omoguiti da se probijem ravno
kroz Mali grade Betlehemu, oslanjajui se na daljinsko upravljanje - napokon, pjevala sam tu
pjesmu od este godine - dok se prisjeam kako sam gledala Roberta, sebe i Roberta, dok mu
prouavam bilo i ekinjastu bradu na grlu.
Ne, ono prije toga. Dok otvaram ulazna vrata, a on je pred njima - oslanja se jednom
rukom na zid obojen u institucionalno utu boju. Gospodin Gardener, uivo i osobno.
Zamalo s treskom ponovno zatvaram itav taj pogled, pretvarajui se da ga nisam
vidjela, jer veeras sam praktiki naviknuta na njegovu odsutnost, uravnoteena nakon toliko
tjedana i on je jedina osoba koja me moe uznemiriti. No onda se on nasmijeio.
I to je njegov pravi osmijeh, duboki. To je nevinost i isprika, to je dokaz neke
neuklonjive boli, to je udnja od koje bi mogao umrijeti i spoznaja da sam mu ja lijek, to je
nagost namijenjena samo meni, to je kako se dobro poznajemo i na kakav uasno brz, surov
put nas to vodi - neto od ega se nikako ne moemo obraniti. To je, moram priznati, ono
zbog ega ne mogu uiniti nita drugo nego pustiti ga unutra. ''Nisi se urio.''
Osmijeh pijanca, klju za svaku bravu.
''Bio sam u Kanadi.''
''itavih jebenih mjesec dana?''
''Ne.'' Polako prelazi preko praga i mirka prema meni. ''Samo obinih mjesec dana.
Iziao sam iz kue da kupim litru mlijeka, a kad sam se probudio...''
''Bio si u Kanadi.''
''Da.'' Kae to tihim, a ipak tajanstvenim tonom koji me navodi da povjerujem kako bi to
mogla biti istina. ''Najprije mi je...''
''Nije ti bilo dobro?''
''Mm-hm. A onda nisam imao novca za povratak. Izgubila mi se karta.''
Lice mu je mravije i oprezno.
''Pa, ja bih popriala sama sa sobom, da sam na tvom mjestu. Dobro porazgovarala.''
''Ne brini, ve jesam.''
Jakna mu je nova i izgleda prevelika - to je jedna od onih debelih, crveno-crnih
kariranih jakni drvosjea koje, pretpostavljam, moete kupiti bilo gdje, no uistinu izgledaju
ponajvie kanadski. Ne mogu ga pitati smijem li pogledati deklaraciju. Na trenutak
razmiljam o tome kako je zacijelo pretopla za kraj rujna. Opet se nasmijeio dok sam se
mrtila na tu pomisao, ovaj put samo umornim osmijehom, moda umornim od dugog puta
avionom.
''arena je, je li?''
''Pomalo. Ima li odgovarajue cipele za snijeg?''
''Mislio sam da me ne eli vidjeti.''
''Moda i ne elim. Samo sam otvorila vrata, pojma nisam imala da si to ti.''
''Mislio sam da e prepoznati moje kucanje.''
''Nisam znala da ti ima svoje kucanje.''
''Nain na koji kucam. Mislio sam da e... Je li ti netko u sobi?'' Pokazuje glavom na
poluotvorena vrata iza kojih nemam nikoga. ini se da smo u stupici, stojimo jer smo izgubili
snagu da se pokrenemo.
''Ne, ne. Sama sam.''
''Mislio sam da je moda jo netko.''
''Mogao je biti.''
49
''Znam.''
''Ali nije.''
''Pitao sam u kafiu.''
, jesi li?''
''Mislili su da nee biti nikoga.''
''Mogli su pogrijeiti.''
''Ali nisu?'' Dok mi to govori, usta su mu dovoljno nesigurna da ih poljubim. Ima okus
po avionskoj pasti za zube, no ostalo je poznato; dar njegove teine, njegove topline, kako se
sagne prije no to me ponovno privue sebi. Oprao je zube, no nije se obrijao i to je ugodno,
grubost njegovih obraza ini ga jo prisutnijim. U njegovoj vilici osjeam neki trzaj koji ne
razumijem. Ruke mu smrde na meso.
''Poeljela sam vas, gospodine Gardener.''
''Ja sam poelio tebe.''
''Mogao si nazvati.''
''Znam... ali dogodilo se. Bilo je komplicirano... ali, znam. Moemo li otii odavde?
Mislim, volio bih. elim ti pokazati gdje radim. Htio bih da vidi. Ja sam vidio kako je kod
tebe. Nikad nismo bili kod mene.''
''Sada?''
''Da.''
''Pa...''
''Inae bi bilo pacijenata. Ne mogu ti pokazati sve kad imam pacijente. Ne onako kako
bih elio.
''to je bilo dok si bio odsutan, s pacijentima, ambulantom?'' Pokuavam, no ne
pretjerano, zvuati kao da nisam sumnjiava.
''Privremena zamjena... Ali, nije ba najbolje prolo, taj moj nestanak. Nikome nije bilo
po volji. Bili su ljuti. Svi su bili jako ljuti. Zvao sam ih, dodue. No ne i tebe, oprosti. Znao
sam da e biti... jako ljuta.'' Sklapa svoje mesne ruke s obje strane moga lica dok mu
nagovjetaj boli podrhtava u nadlakticama.
''Drago mi je to si kod kue. Drago mi je to si otvorila vrata.'' Puta me. ''Sad sam na
pokusnom roku. Na mnogo pokusa. Kod svih.'' I ispituje mi lice.
Nije mi se ilo u kafi te veeri. Planirala sam ostati kod kue s nekoliko frapea i
svojom alternativnom radio-postajom - inae me ne bi naao, mogla sam biti bilo gdje.
No umjesto toga, zatvorena sam u vlastitom hodniku, ekam dok me on prouava, sve
dok nije naao to god je elio, ili me usporedio s nekim sjeanjem, ili se potrudio utisnuti
mene u sjeanje. Priginjem mu se sasvim blizu, sve dok ga ne osjetim u dahu, no ne dotiem
ga, jer sad sam suzdrana, jo se prilagoavam, a i zato jer ga uvam za poslije. Potom
uzimam jaknu i vodim ga van, do slubenog kombija.
Robertov glas tih je i suh dok mi daje smjernice, a ja nas vozim do kraja rijenog ua,
do lijepih predgraa, a potom jo dalje, do malog priobalnog gradia okruenog
autokampovima i ponjevenim poljima ita, tamnim gredicama krumpira, gotovo spremnim
da budu razorani.
''To je to.''
Mrano je dok parkiram kraj turobno ispranog zida od krenjaka. Uronjena u nj crna su
vrata i prozor crna okvira u kojemu stoji pokretna maketa zubara to mae
predimenzioniranom zubnom etkicom, gore-dolje, preko niza zastraujue utih zubi. Zubi
su tako veliki da mu dopiru do prsa, skvreni poput divovskih mekuaca; oito bi ga mogli
pregristi napola. Iza tog mahanja pozadina je od izblijedjelih postera na temu sportskih
titnika za zube, proteza i tetnosti zaslaenih pia za mlae od pet godina.
''Moj Boe.''
''O, on. To je Henry - nekad je bio postolar.''
''to?''
''Zna, oni mehaniki postolari s naoalama icanog okvira i sa sijedom kosom i
ekiem kojim udaraju pokraj kalupa za cipele. Nekad ih je bilo posvuda - kao i onih velikih,
50
metalnih djeaka s protezama za noge koje bi stavili ispred trgovine, da prikupe novac za
neto - za vie boje za metalne deke... Sjea se?''
''Ne ba.'' Ispitujem zubareve naoale i drvena, otvorena usta - u kombinaciji s bijelom
kutom i bezizraajno obojenim oima, one nagovjetavaju da je imao neku sasvim drukiju
prolost, takvu koja podrazumijeva muenje strujom i junoamerike vojne odore.
''Odjenuli smo mu kutu, zamijenili eki etkicom, izradili nekoliko zuba - zato mu
pokret ne izgleda ba kako bi trebao - jo uvijek pokuava zakucati avle u desni. Hajde!''
Robert otkljuava crna vrata, a ja ga pratim uz niz uskih stuba, punih smrada zagrijanog
kalcija, tekuine za ispiranje usta, dezinfekcijskog sredstva i paninog straha. Iza mene
preobraeni postolar i dalje beskrajno mlati; pokuava ukrotiti grozno zubalo i moda se nada
novim elektrodama i gumenim rukavicama.
''To se ljudima svia? Ne odbija ih?''
''Svi se boje zubara. Poslije njega ja izgledam prilino nevino. A djeci koja su jo sasvim
mala kaem da e im, ne budu li se lijepo ponaala, nou doi onaj mehaniki zubar i epati
ih. On uvijek ostavi dubok dojam - premda mu zapravo ponestaje struje... I, eto nas.'' Lagano
lupne akom kraj brave na rezu to se nerado otvara i onda se uljamo unutra, pokraj mjedene
ploe koja proglaava Roberta Gardenera diplomiranim zubnim kirurgom i magistrom
znanosti. To se ini udnovato nevjerojatnim, premda sam sigurna da je istina.
Ambulanta je mala i veoma svijetla. Staklena pregrada titi recepcijski stol i niu u kojoj
su predvidive razglednice, ruan kalendar s priobalnim motivima i veseli ortodontiki
stripovi. Iz sredinjeg hodnika odvajaju se etvora vrata oznaena kao ekaonica, Toalet,
Rendgen i Gospodin Gardener. Druga, intrigantno neobiljeena vrata skrivaju, kako mi je
Robert pokazao, skueno gnjezdace za pripremanje aja, opremljeno puknutim slivnikom i
drvenim stolcem na kojemu je neispranjena pepeljara te mnogim, prilino dosadnim
policama sa zalihama.
''Odmah se vraam.'' Nakratko mi stisne ruku, a potom otklipe nekamo, dok ja
razmiljam o tom posljednjem ormariu. Ako je Robert ovjek za kakvog ga drim i ako sam
izvukla ikakvu korist patei se priama Bobbyja Njukala, onda je mogue da negdje tu, u
prikladno tajnovitoj osami, postoji barem jedna boca alkoholnog pia, uukana i zaspala.
Povodei se za Bobbyjevim primjerom, osjeam da bih je trebala moi nanjuiti i izliti u
budno stanje.
Poinjem potragu.
lignokain-hidroklorid, deksametazon
Znam ovjeka iji se rad sastoji od tih rijei - kemikalija i kako tijelo reagira na njihov
dodir.
kalijev nitrat, artikain-hidroklorid, adrenalin
Volim ovjeka iji se rad sastoji
Ne.
Nisam to htjela rei, to je rije o kojoj nikad ne razmiljam, u sluaju da uope sluam.
poliheksanid, propilen-glikol
Misaona omaka, to je bilo to. Samo pretjerano reagiram, jer mi je nedostajao, a sad je
opet ovdje. Nema potrebe za rijeima zbog kojih u poaliti.
A ono za im tragamo njegova je cuga, sjea se?
Kao da bi to itko mogao zaboraviti.
Neuredne hrpe kutija punih drugih, manjih kutija. U rasporedu nema logike pijanca,
nema ni traga izlikama i skrivenim tragovima, samo staklenke i malene, vitke posudice,
iskljuivo zubarske namjene, sve poteno i otvoreno.
cirkonij-oksid, cink-oksid, adrenalin-bitartrat, formalin
No tu negdje nai e se i la: boca dezinfekcijskog sredstva koja to nije, rukavice koje
nisu rukavice, igle koje nisu igle, vata kojoj pobjegne zveket, kvocanje uplaene tekuine kad
je protresete.
Da.
Paket apsurdno teke vate i pod njezinim gornjim slojem sjaj stakla - neotvoreni
sigurnosni prsten oko epa, narkani crveni napis: Paddy. Trebala sam znati - ljupko, runo
51
siroe irskih viskija, ono s velikim uima, to se za vrijeme velikog odmora tue u praini kod
ograde. Dodue, etrdesetpostotne je jakosti: kome trebaju majka i otac kad ste takvi?
''Vidim. Razotkrila si me.'' Robert, tih poput svog daha, staje iza mene, hvata me za
laktove prije nego to se uspijem okrenuti, a potom mi oslanja bradu na zatiljak.
''Ali, to je za poslije. Najprije ovo.''
I njeno objanjava svoje sastojke, ljuljajui se dok se i ja ne ponem ljuljati s njim,
glasa duboko u prsima: njegova mi vruina plamti u kimu. ''To su anestetici, tako da nikoga
ne boli dok radim. Ove stavi u kost - veoma je dobro za nezgodne sluajeve, ljude koje
uvijek previe boli. A ovo pokriva rane i pomae im da zacijele. A ovo sve isti. A ovo je za
pripremu, tako da mogu napraviti most. A ovima gradim, obavljam posao. Imam sve to mi
treba za bilo to. Mogu biti dobar u svom poslu, zna? Nekad sam bio. Nekad sam mogao
popraviti tako da moe jesti i govoriti i gristi i piti i ljubiti kao da nikad nije ni postojao
nikakav problem. Ljudi su mi zahvaljivali. Dobivao sam pisma.''
''To je super.''
''Bilo je super. Stvarno je bilo super.''
Onda me Robert puta da se pomaknem, iskoraim iz njegova dohvata i okrenem se da
bih ga nala, bila licem u lice s njim.
!''
U poetku mi je teko shvatiti da je gol. Od napetosti, prsa mu se brzo uzdiu, a koa na
rebrima izravnava; na boku mu je svjea masnica, na oba koljena neke starije ogrebotine,
stopala su bosa. Moram ga sagledati dio po dio, jer ga je toliko puno. Sjene i krhotine, to je
sve ega sam se mogla prisjetiti, no sad je ovdje sav - ta njegova puna, blaga bol. U jednom
zglavku titra mu ivac i podie ruku da njome zagladi elo, a ja pratim taj pokret dok me ne
zaustave njegove oi. Guta i oblijeva ga rumenilo - obrubljuje mu ui. Smijeno je da se sad
crveni.
ini se da emo zaplakati dotaknem li ga. ''Roberte Gardeneru! To si ti, Roberte
Gardeneru!''
Oboje smo gotovo trijezni - on ak moda potpuno. No, biti bez odjee jedna je stvar -
lijepa stvar - ali biti bez odjee i bez pia i spremati se uiniti ono to smo se mi nuno
spremali uiniti - to je neto posve drugo, neto to jo nismo pokuali. Ovako, ne znam mogu
li podnijeti to koliko je lijep - tu bujnost, potrebu i hormone i to to nema nigdje niega da to
ublai, da me smiri kako bih se mogla usredotoiti.
Ne elim pasti, a mislim da bih mogla.
Onda mi dobacuje pogled, taj mali, posebni pogled koji oboje prepoznajemo - smjesa
stida, ponosa i rezignacije, onako kako mukarac uvijek pokae da zna kako ete sad
pogledati u njegov kurac i posvetiti mu neko vrijeme.
Sreli smo se ve, dakako - Robertov kurac i ja - ali ne ovako. Nikad se nismo formalno
upoznali.
A ovdje nema prostora da se bilo to kae - da mu se kae da je lijep, da je sav lijep i da
ne moe biti nita drugo i da mu se kae da sam ja apsolutno protiv obrezivanja, ali mi se
svia to je on obrezan, jer mi to doputa da budem sebina, doputa mi da ga uvijek imam
tako duboko, jasno ogoljenog u svoju korist. ak i kad nije ukruen, izgleda blie tome da
bude, izgleda spremniji.
No sad jest ukruen, sasvim dovoljno spreman.
''Robert Gardener.''
Stoji tiho kao i ja, a potom izlazi iz ostave, eka me u hodniku.
''Ne. Nemoj. Ne sad.'' Robert mi sklapa ruke u svojima prije nego to ga uspijem
dotaknuti. Potom, usredotoujui se na svoje prste, namrten, sputena pogleda, metodino
skida moju jaknu, moju bluzu, moj grudnjak.
Ne staje. ''Sad radimo ovo. I ovo.''
Pridravam mu glavu dok je sputa, a potom me ljubi, sie onako kako bi sisao sin,
potom se igra, grize, jer on je mukarac i, u svakom sluaju, upa mi srce kao trn. Izbaena
sam iza sebe, ispod sebe, izvan sebe, u njegova usta.
Volim njegov jezik. Nijedna druga rije to ne moe opisati. Volim njegov jezik.
52
I slatku kou pod njegovom kosom i udar njegova daha, divlji nasrtaj obraza i jauk, na
jauk, onaj koji viemo iz nae koe.
A to je sve jako lijepo, no nije prljavo.
Tragam za prljavtinom.
Pomislili biste da u se uspjeti neemu domisliti.
Ali ne.
Nismo se evili na tapeciranoj klupi u njegovoj ekaonici, ni na podu predsoblja - to
ostaje u izmaglici boje krvi - ne mogu je izotriti. Ne mogu se ak uhvatiti ni za ono kako smo
se sudarali sputajui se u hladni, plastini stisak njegove stolice - sasvim prirodno, njegove
stolice - izlazite sa zubarom, zacijelo ga elite poeviti u njegovoj stolici, ili barem
razgovarati o tome - to je prvo mjesto na koje biste pomislili. Premda to nije bilo prvo mjesto
na koje smo otili.
Ne, krenuli smo u hodniku, zapoeli nepodnoljivo njeno, s njegovim usnama koje su
pronale moje grudi.
Govorila sam itavo vrijeme, brbljala, nisam si mogla pomoi. ''Moj mali mukarac, moj
dobri mukarac, moje dobrojanje... to je moj mukarac... to je ... ti si moj mukarac, dobro
je, sve je dobro, ti si moj mukarac, sve je dobro.''
A to takoer nije prljavtina - to je ono kako se prikujete za nekoga i bez razmiljanja -
u vijeke vjekova, amen.
O sveto djetece betlehemsko
Sii k nama, mi te molimo
Izbavi nas od grijeha
Pod krov na ui
U nama rodi se danas ti.
Borim se za posljednji stih i tupo padam u sjedite. I ona ena i moj brat zure u mene,
noja gledam ravno pred sebe i usredotoujem se.
Urliknula bih to kad sam imala deset ili dvanaest godina - posljednji stih samo bi
zagrebao kroz mene i zamiljala sam kako me vrelinom proiava. Tada sam polagala nade
u moralni napredak, a moda i uredski posao ili neto u kolstvu, jer nastavnici imaju
najdulje praznike.
Jo dvije stranice svetih pjesama i molitvi - sigurna sam da to neu preivjeti. Ne mogu
upravljati disanjem i znojim se. Ne udahnem li vrlo brzo malo hladnog, neposveenog zraka,
povratit u. Moj prijevremeni odlazak nee se svidjeti Simonu, no raketno povraanje po
drugim vjernicima jo bi ga vie razljutilo.
''Izii u van.''
Gleda me namrteno kao da sam glupo dijete. ''to?''
Ponovno mrmljam: ''Izii u van. Trebam zraka.''
''Hannah...''
''ekat u. Vani. ekat u.'' U tom trenutku ve sam stjerala pobonu sopranisticu na
jednu stranu i natjerala par umirovljenika da iskoe iz svojih sjedala, ometajui im pogled na
crkvenog itaa koji je trenutno pjevuckao neto o ovci. Jutros sam odluila obui duboke
tenisice, udobne su za dugu vonju, pa je sad svaka moja stopa spoj pljuske koja odjekuje i
otrog cijuka.
Ja sam prava sramota. Znam to. No to je tako godinama, nema razloga da me danas
pogodi vie nego obino.
Vrata ree za mnom dok ih pokuavam lagano zatvoriti, usporavajui ih leima.
Sjedim na crkvenim stubama i sopui ispijam jo sto mililitara sirupa. To je glupo od
mene, jer nemam ga vie, no on me osnauje, omoguava mi da uivam u bockanju mraza u
pluima i svjeem, plavom danu iznad mene. Pod lubanjom sam vrua kao izgorjeli toast i
gotovo sretna.
Bilo bi bolje da je Robert ovdje, samo to on nije htio doi.
Gotovo sretno stanje povlai se sad kad razmiljam o tome - odjednom je stidljivo i
nesigurno.
53
Ne. Nije ovdje jer nije znao da moe biti, jer mu nisam rekla. Ali nisam mu rekla jer sam
znala da nee htjeti doi. Da nije Simona, ni ja ne bih dola.
Hladnoa stube upija mi se u noge, a uljasti premaz usamljenosti razmazuje se po
zubima.
Izdrala bih cijelu misu s Robertom: odrali bismo jedno drugo uspravnim.
Nikad nisam pokazala Simonu nijednog od mojih partnera - ak ni one koji nisu bili
razlog za stid. Roberta bih mogla odvesti bilo kamo, on ima dostojanstva. No ja sam
praznovjerna; nije dobro kad se izjasnite, kad pokaete radosti koje bi vam bilo jako teko
izgubiti.
Kroz obojeno staklo cijedi se zvuk zbora; pjevaju neto zakuasto nemelodiozno i na
latinskom. Ipak, zvue zadovoljno i uskoro e istapkati van, rumeni - dunost su obavili - a
sveenik e stajati negdje u blizini i rukovati se sa upljanima i strancima, dok e se para daha
i slavljenikog raspoloenja zgusnuti od izljeva prijateljskih osjeaja i potovanja, malih
uspomena na djetinjstvo, kakao, rani odlazak u postelju u nedjelju prije sutranjeg odlaska u
kolu.
Moja vlastita sjeanja odbijaju se povui imalo dalje od Robertove ambulante i nae
konane, prazne iscrpljenosti. Bili smo savijeni jedno uz drugo, leei na stranu na uskoj
stolici, hladei se na onim mjestima na kojima se nismo doticali. Poljubila sam Robertov vrat,
a potom se izvukla, izila u hodnik, pokupila bluzu. Navukla sam je odlazei po bocu
Paddyja, otela je iz njezine vataste kolijevke i donijela je k njemu.
''Evo.'' Nalila sam dvije prijateljske mjerice u njegove ae za ispiranje usta. ''Jesi budan,
ljubavi?''
Promekoljio se i okrenuo na lea, treptavo otvorio oi i mrtei se opazio pie koje sam
drala pred njim. ''to je to?'' Dodue, znao je i bez pitanja; sjeo je i posegnuo za svojom
aom, prouio je, udiui blizu ruba.
''Paddy.''
''To sam i mislio.''
''Jesi dobro?''
''Vratio sam se.'' To je rekao oiju usredotoenih na viski, ljuljajui ga lagano u ruci, dok
se mali val ruba pia ocrtavao kroz tanku, bijelu plastiku kao sjena izmeu njegovih prstiju.
''Vratio sam se.'' Otvorio je usta i zabacio glavu, putajui Paddyja da se srui u njega.
Ja sam svoje pie pijuckala prilino polagano, no i ono je nestalo u drhtavici vruine, pa
sam prekoraila na drugu stranu, kako bih bila uz njega i zapoela poljubac dok jo oboje
gorimo.
''Vratio sam se.'' A onda je ispustio au, prekriio ruke preko prsa, teko udahnuo.
Sklopljenih oiju.
''to je?''
''Nita.''
Milovala sam kou koju sam znala da poznajem, dodir koji u nositi sa sobom, pijana ili
trijezna, u snu ili budna. ''Meni moe rei.'' Poljubila sam mu kapke i s njima neto malo soli.
''Moj maleni mukare, moe rei.''
''Nisam htio.'' Teko uspinjanje jecaja. ''Nisam tri tjedna, due od tri tjedna.''
Pomisao da sam ga moda povrijedila pokvarila je raspoloenje. ''to nisi htio?''
Ritam kalja kroz jecaj. ''Piti.''
''to?''
''Izbjegavao sam pie.''
''Ali, to je u redu.''
''Bio sam dobar.''
''Naravno da si dobar.''
''Izbjegavao sam.'' I bio je miran, no plakao je: suze su mu se kotrljale natrag u kosu.
''Popio si samo jedno. To nije nita - jedno. Gledaj, neemo vie nijedno. Ne treba nam.
Maknut u ga i pospremit emo i... bilo je samo jedno... Roberte, nema veze. Zajedno emo
to. Moe, ljubavi? Moe?''
Okrenuo se na stranu, leima okrenut prema meni.
54
A ja mu nisam mogla dopustiti da bude takav, tako usamljen i tuan, zbog neega tako
neznatnog. ''Roberte, Roberte, daj mi da...'' Smjestila sam se iza njega na stolici, leala
pripijena uz njegova lea i grlila taj straan, besmisleni bol u njemu, onaj koji je buktio u
mene. ''Hajde, zaboravit emo to. Nikad se nije dogodilo. Sanjao si neki mali san.''
Poljubila sam mu uho, rame, pokuala sam rei rijei koje bi ga odobrovoljile i
pogladila ga rukom po trbuhu, zatim ga podigla, uzela u ruku, obraivala dok se nije uspravio
u mojem dlanu. Nije to elio.
''Ovo nije...''
''Znam, ali pusti sad. Pusti da proe. To je moj mukarac. Pusti. Neka proe, dobro moje
janje, moje dobro janje.''
A onda ga je on obraivao sa mnom, vukao i pritiskao, ponovno se oznojio; oboje smo
bili nemilosrdni prema njemu sve dok nije mogao nita drugo do svriti.
Njegov mir poslije toga, pomirena tiina - bio je moj, tada - toliko da sam i ja bila
njegova.
A zato sam sada spala na pripravak protiv kalja - trebala bih ne piti.
Oboje bismo trebali ne piti - ili barem ne piti jako mnogo. Zajedno smo u tome, jer tako
elimo. Simon i njegova ena ne bi razumjeli takvu vrstu zajednitva. Niti bilo tko drugi od
vjernika - pretpostavljam da nikada nisu nikome masturbirali, iz ma kojeg razloga, ak ni da
mu pomognu, da mu odagnaju teke misli. Ne bi im bila poznata takva vrsta milosra.
Isto tako nee razumjeti zato moram biti ovdje, vani, s praznom bocom kupinove
tinkture. Pa bih ba mogla i sii niz stube, pronai TZKP-ov kombi i odvesti se. Ne mogu
objasniti svoje postupke, pa nema smisla ni pokuavati.
Nisam uope trebala dolaziti ovamo. Ja ne idem u crkvu.
''Kako misli, ti ne ide u crkvu?''
I prije nego to sam dohvatila telefon, znala sam da je Simon - tko bi me drugi zvao na
mobilni u nedjelju? Nazvao je prije nego to sam se uspjela vratiti kui.
''Pa, ne idem... Mislim, to je nebitno. Jednostavno sam se osjeala jadno.''
''Jadno.'' Oba sloga kripe od sarkazma - moj brat nikada nije tako zvuao razgovarajui
sa mnom.
''Da.'' Pada mi na pamet da mi pozadinska buka koju moda uje nee ii u korist, jer
trenutno sam u Stirlingu i u nekom kafiu. Nedjelja je - nita ne radi nedjeljom. Ako je kasno,
a vi niste ruali i elite sendvi, morate poi u kafi. ''Da, jadno.''
Jedem sendvi. I pijem au vina.
Moram piti neto, ili u ispasti nepristojna.
''Nisi se ak mogla potruditi ni da nas prieka.''
''Mogla sam se potruditi, trudila sam se. Ali, ne bi ti bilo drago da bolesna ostanem
ondje.''
''Gillian je pripremila ruak. Trebali smo slaviti.''
Hrpa mladia odjednom se oduevljava neim na televiziji i isputa nekakvo
nekontrolirano revanje koje se uje samo u stanovitim loijim barovima. Znam daje i Simon
to primijetio.
''Ali, izgleda da ti ima svoju vlastitu proslavu.''
''Ne, samo jedem sendvi.''
''Mislio sam da si jadno.''
''Nisam tako loe sad kad sam uspjela neto pojesti.''
On vie nita ne kae, samo uzdie.
''to je?''
On ne odgovara i uje se jo jedno revanje - mislim da ima neke veze s australskim
nogometom.
''Simone, to je?''
''Mievi C57.''
''to?''
55
''Mievi C57. Uzgajaju se tako da postanu ovisnici, da sudjeluju u eksperimentima. Ako
im da da odaberu izmeu alkohola i vode, uvijek e odabrati alkohol. Ne mogu drukije.
Toliko trebaju alkohol da to potire svaki drugi instinkt. Vole se ubijati.''
On zauti, a ja opet zavravam s tiinom u ruci. ''to? To sam ja? Simone?''
''Zna da ene umiru bre, zar ne? Uvijek. Pijandure na klupama po parkovima - provjeri
koliko meu njima ima mukaraca! ene samo umru.''
''I to bih trebala biti ja? Misli da sam pijandura? Misli da sam ivotinja?''
''Mislim da se ponaa kao ivotinja, da. Dovienja, Hannah.''
''t...''
''Dovienja.''
A prijem je toliko lo na ovom prokletom telefonu da ne mogu procijeniti kako je to
rekao, ne jasno. Nisam sigurna je li zvuao ljutito, ili umorno, ili tuno. A to me to briga?
Upravo me uvrijedio vlastiti najblii rod. I ako sam ja ivotinja, voljela bih da razmisli o tome
da je onda zacijelo i on - brat mi je. Voljela bih da malo stane i razmisli. Voljela bih da je
ovdje i da me vidi kako jedem svoj sendvi, pijem au vina i odlazim. Ja to mogu.
Ja to mogu.
Misli da u sjediti ovdje i nacugati se, jer mi jedino to zna.
Ma, jebe njega.
Ako misli da moram biti stalno pijana, zato ne? Prihvaam njegov izazov. A ipak se
neu napiti. Ipak se neu skriti.To inim samo veoma, veoma rijetko.
On me ne zna. Mogu popiti gotovo cijelu bocu, a ipak savreno voziti.
Jebe njega.
Sluajno, kad sam ostala bez posla, jedna od dobrih stvari koje sam mogla rei o sebi
bilo je to da besprijekorno vozim. Vratila sam neokrznut kombi iz Stirlinga, kao i iz bilo
kojeg drugog profesionalnog i privatnog odredita. Bilo je nekoliko proputenih sastanaka, to
je sve. To to je Robert sad redovitije tu poremetilo mi je spavanje, a onda sam zaradila neki
virus poslije Boia (moda mi je od toga bilo loe na pjevanoj misi) i propustila sam jo
nekoliko sastanaka, a proljee je usrano doba za prodavanje kartona - to je utvrena injenica
- no u suvremenom poduzetnitvu nema fleksibilnosti. Od nas se oekuje da budemo
fleksibilni, od ljudi koji obavljaju posao, ali poslovi, oni smiju biti urezani u stijenu. Veliku,
glupu, nesuosjeajnu stijenu.
Kapitalizam - tko god ga je izmislio, taj nije pio - nema tu matovitosti. utnut e prvu
osobu na koju naiu, po svaku cijenu.
''Bojim se da emo morati...''
''Ne treba mi prekovremeno, prekovremeni sati. Ja radim prekovremeno, ali ne upisujem
si to.''
''Gospoice Luckraft, morat emo vas pus...''
''U ovo doba godine slab je obrt. Ako biste mi pruili jo jednu...''
''Hannah, morat emo te pustiti da ode.'' Gospodin Robinson u toj svojoj zguvanoj
koulji - on moe otpustiti ljude, zeznuti im ivot jednom reenicom, no ne uspijeva ispeglati
koulju. ena ga je napustila. Ne uspijeva zadrati enu koja bi mu ispeglala koulju. Ne
uspijeva nai neku drugu da zamijeni enu koju nije mogao zadrati, i koja bi mu mogla
peglati koulje. Dodue, zato bi se ona uope trudila? - on je samo Robinson.
Drugim rijeima, on je seronja. utnuo me i ne trepnuvi - nije bilo ni trunke duha ni u
jednom dijelu njegovog govora.
''ao mi je, ali ne ide. S krajem mjeseca.''
Da vas otpusti mucavi glodavac! - to je dodavanje soli na ranu.
''Ali a...'', nadala sam se da e me ponovno prekinuti, jer nisam vie imala to rei,
osim tog opeg, neizgovorljivog osjeaja da nita nije kako treba. No gospodin Robinson isto
56
tako nije imao vie nita rei. Predao mi je neke neugodno konane dokumente, a potom uzeo
telefonsku slualicu kako bi izbjegao daljnje komplikacije. Sigurna sam da je zvao tono
vrijeme ili svoju praznu kuu - bilo to samo da zavri razgovor i natjera me da iziem.
Robinson - jednog dana on e se nai u nevolji, a nitko mu nee pomoi; tovie, mogli
bi mu ak i odmoi. Ja to neu nikad tono saznati, no obuzet e me taj njeni, vedri osjeaj
jednog popodneva i pretpostavit u - negdje je Robinson dobio svoje, zbilja je svojski
nadrljao.
U meuvremenu, jo nisam pronala drugi posao, ali kad poznajete karton onako kako
gaja poznajem, to je samo pitanje vremena; nema smisla preputati se crnim mislima. Ja se
preputam crnim mislima, naravno, no isto tako i shvaam da mi to nije potrebno. U svakom
sluaju, trenutno me vie zaokuplja moje zdravlje. U tjelesnom pogledu ne stojim ba
najbolje.
Sve je zapoelo s nonim prstom. Bio je to uobiajen scenarij - lijevi noni palac ujutro
vam bude tvrd, a potom i ne surauje dok hodate, a onda primijetite da postaje crvenkast, pa
potom ljubiast i zatim se jednog dana muite da obujete cipelu i otkrijete tu ogavnu stvar -
glupo se smijulji na samom kraju vaeg stopala - neto to je jako nalik desertnoj ljivi, samo
to ima nokat. Neko vrijeme moete samo epati, otekline umotane u planinarsku arapu i po
potrebi plastinu vreicu u sluaju kie.
Ja ne volim gnjaviti lijenike, pa pojma nemam u emu je bio problem. Prolo je
otprilike nakon dva tjedna, bez trajnih posljedica. Stvarne tekoe pojavile su se poslije,
uslijed nedostatka discipline. Kad vam jedna polovica tijela shvati da moe biti zloesta i
izvui se bez kazne, kandidat ste za ozbiljnu nezgodu. Povevi se za primjerom stopala, itava
moja lijeva strana odluila se upravo za to i odonda nisam zdrava.
Sljedea se nesrea pojavila dok sam bila ranjiva, i to u postelji. Robert i ja sjedili smo
zajedno i puili suludo veliku cigaru koju nam je ranije u kafiu dao neki mukarac s
amerikim naglaskom koji je tvrdio da radi za CIA-u. Bila je to kubanska cigara i dao nam ju
je u njezinoj srebrnoj tubi, kao da je taj postupak jednako fantastino nezakonit u naoj zemlji
kao to bi bio u njegovoj. Osjeala sam da daje lo primjer za rad CIA-e, no zadrala sam to
za sebe, u sluaju da je znao ili pak bio spreman izmisliti kakve zanimljive prie o pijunima.
Ne mogu rei je li dolo do ikakvih pria, to sada nije jasno.
No cigaru se nije moglo odbiti i puili smo je, jedan krug za drugim, sve dok nam se nije
zavrtjelo u glavi: plavkasti, komunistiki zastori i stupovi dima to su se postupno gomilali
blizu mog stropa.
''Hm.''
Robert je uzdahnuo. ''Hm, znam da bih se mogao priviknuti na ovo. Zubar koji pui
cigare. Pacijenti bi bili oduevljeni. To bi im ulijevalo povjerenje.''
''Hm.''
''Oduvijek sam bio sklon finim stvarima.''
''Hm.''
Zapravo nisam mrmljala ni slaganje ni zadovoljstvo - isputala sam jedini zvuk koji sam
jo mogla.
Zbivalo se neto snovito, bljutavo, uasno. Od vrha mog jezika i natrag, iskrei i irei
se, osjeala se ta potpuno neupitna obamrlost.
Udahnula sam svoj, ini se, glavni obrok tog dana i u trenutku kad su mi se plua
proirila, moda ak i preopteretila, lijeva strana jezika postala mi je drvena i hladna, deblja,
tua. Trnci su mi proli obrazima, liznuli mi oi, poljubili uho i pomislila sam na lijepe, mirne
rijei, mirne poput dima cigare.
Umirem. Napokon je poelo. Ovako umirem.
Odustala sam od pokuaja da privuem Robertovu pozornost i pratila sam napredak
svoje smrti - najprije je doao fini val bockavog leda, a potom obamrlost koja se sputala
vratom, preko prsa, du lijeve ruke, i prodirala u dubine svih prstiju. Zamiljala sam kako
virim dolje i vidim odumiranje na trenutak uhvaeno pod noktima, nagovjetaj plavog svjetla
koje blijedi.
Ako doivljavam modanu kap, to bi se trebalo osjeati na desnoj strani, zar ne?
57
Dakle, nije kap. Osim ako kapi nisu konvertiti.
Vjerojatno nisu.
Ipak, nema veze.
Nema, osim ako preivim.
Moje propadanje ini se manje oitim nakon toga: jasan osjeaj slabosti zabio mi se u
nogu u isti as kad me i lagana munina natjerala da posrui izaem iz postelje i odem u
kupaonicu.
''Hannah? Hannah, to se dogaa?''
''Hm.''
Bilo mi je umjereno muno dok je Robert ostao u krevetu, nagovjetavajui da ne bih
trebala puiti cigare ako nemam eludac za njih.
''Hm.''
Vratila sam se k njemu, lica natopljena vodom, ispranih usta, i pomicala se u potrazi za
toplinom koju mi je moje tijelo, ak i ako je prestalo funkcionirati, ostavilo u plahtama.
Spavala sam zatim vrstim snom otprilike jedan dan i ponovno izronila na povrinu k blago
zabrinutoj poruci na pokrivau.
NAZOVI ME KADA / AKO SE PROBUDI. BRINEM SE.
DOI U KAFI. NEMOJ DA SE BRINEM.
NAZVAT U TE. PREVRSTO SI SPAVALA.
DOI U KAFI VEERAS DA TE OZDRAVIMO.
ROBERT, ZABRINUTI ZUBNI STRUNJAK
Nisam se osjeala posebno slabom, samo usporenom. Lijeva noga mi je bila ljenja nego
to je trebala biti, kao i lijeva ruka. Dobro da nije desna ruka, njom se vie sluim.
Razmiljati sam mogla, ali nekako sporije u smislu koji nisam mogla tono odrediti, a
lijeva strana lica bila je u redu, no malo manje iva nego prije. To je bio osnovni osjeaj koji
sam imala - bila sam manje iva nego prije.
''Da, ne izgleda ba sjajno.''
''Hvala puu-no.'' U kafiu je bilo nemirno te veeri. Negdje se dogodilo neto u vezi s
politikom i svi su se - ukljuujui i upnika, a nikad nisam ula da on povisuje ton - odluili
svaati u vezi s tim. Otkrila sam da su mi oi osjetljive, pa sam nosila tamne naoale koje su
dodatno uveavale osjetilnu zbrku. ''Ne osjeam se...hm, sjajno.'' mirkala sam gore, prema
Robertu, dok se pribliavao naem stolu blago viui.
''Sigurna si da ne eli ii lijeniku?''
''Jesam. Nikad ti ne kau nita to ve sam ne zna.''
''Nee na pregled?''
''Bit e mi dobro.''
''Pa, evo ti ovo. Dobro e ti initi.'' Bubnuo je na stol dupli viski koji je svjetlucao i
zavodio, ak i kroz zamueno staklo.
''Mislila sam da vie ne pijemo estoka pia.''
Robert se uvukao pokraj mene na klupu.
''Posebna prilika. Brinuo sam se za tebe.'' Odnekud iza lea isarobirao je jo jedan viski
i otpijao ga gotovo nervozno. ''Neemo biti jadni. Neemo biti tuni. Neemo dopustiti da ti
se ita loe dogodi.'' Gledala sam kako mu viski raspaljuje i izotrava pogled, vodi ga natrag
na ono dobro, veselo, poznato mjesto koje ga je ekalo sve vrijeme dok je apstinirao. ''O, to...
istinu govori. Da. Dobro. Dobar okus.'' Uzeo me za lijevu ruku, poloio mi usne na
unutranju stranu runog zgloba. ''Samo ovaj jedan, a onda emo te odvesti kui. Uukati te.''
Nakrenuvi glavu otpio je jo jedan gutljaj, dok sam ja gledala kako mu grlo radi ono za to je
stvoreno, guta. Nagnula sam se, osjeajui se blago nespretno, kako bih poljubila njegovu
Adamovu jabuicu, a on je gutnuo jo jednom, brzo i toplo pod mojim usnama.
''Kui i uukati jako dobro.''
''Samo ovaj jedan.
''Mm-hmm, samo jedan.''
''Jedan je prava stvar.''
58
''Ali ne vie od jednoga. Jedan e biti ba koliko treba.''
Tri ili moda etiri sata poslije zakljuili smo kako bismo trebali poi u Dublin.
To je uvijek nepromiljena odluka. Irska je kao golema, ravnoduna akustina soba, ili
povealo, ili ogledalo koje iskrivljuje, ili kombinacija to troje. Kakve god nemire i napetosti
osjeali u svom karakteru, vezama, zdravlju, mentalnoj ravnotei - svako vae slabo, tamno i
bolno mjesto zavritat e i porasti do slonovskih razmjera i prije nego doete do izlaza
dublinskog aerodroma; prije nego pokupite svoje torbe u tom prokletom, mranom podrumu
gdje su im smjetene sve pokretne trake za prtljagu, loa kava, rasporedi autobusa i jata
raskokodakanih Dublinaca koji vas pogledavaju i grickaju debele emlje - daju vam do znanja
da znaju zato ste doli: nadate se da ete se zabaviti. Znaju oni kako ete se vi zabaviti -
znaju da to ne dolazi u obzir. Ma gdje se nalazili. Za vas, zabava se svodi na veliinu
okoladice, jedva dovoljno velike da zadovolji zakonski propis - na vae prirodno sljedovanje
krca - bonsai obroke, provode i vesele trenutke koji ishlape, ostavljajui vas s osjeajem
prevarenosti i tuge. Zabava, prava zabava, nikada nije bila namijenjena ljudima poput vas.
Zbog toga se Dublinci smiju iznutra, ako ve ne izvana, dok gledaju kako pipajui traite
svoju torbu - torbu punu odjee za zabavljanje i neudobna rublja.
Sama ta pozdravna kombinacija trebala bi vam rei koliko e sve biti grozno i
nagovoriti vas da se okrenete i odete ravno kui.
I vie od svega trebali biste se - a nikada to ne inite - sjetiti da irski narod moe piti u
Irskoj. Oni su Irci, navikli su na to. Oni mogu u potpunosti ostvariti onaj oputeni "opet sam
kod kue, moda povremeno piam po cesti, ali inae drim sve pod kontrolom, ba sam ja
veseli fakin" stil pijenja. Oni mogu potegnuti. Ne nadaju se da e se zabaviti - samo piju. Nisu
se dovukli preko Irskog mora nadajui se prijateljskom druenju i provodima koje nikad nee
imati kod kue. Ne dotaknu oni irsko tlo oekujui da trenutano postanu netko drugi - netko
zabavan. Ne propadaju u provalije razoaranja na svakom koraku.
Oni si, primjerice, mogu priutiti da se tue kako su koti opaki pijanci kad su u Irskoj -
jer irski pilci tu su kod kue, oputeni su, ne troe dragocjeno praznino putovanje iznad
svojih mogunosti gledajui kako mane za koje nisu ni znali da ih imaju narastaju oko njih
kao vraji mamutova, bez nade u oprost. Oni se nee izgubiti u sjevernom Dublinu i vidjeti
nekoliko mukaraca povrijeenih glava kako mirno stoje oslonjeni na zidove u uznemirujuoj
tiini, kao da ekaju neto jo gore - irski pilci nee biti tako preplaeni - oni nee jesti lou
juhu u Temple Baru, a onda povratiti po stubama Glavne pote dok kasnom nonom posjetom
pokuavaju odati poast mjestu od velikog povijesnog znaaja. Ljudi koje vole - zapravo
zubari s kojima izlaze - nee se neprestano ponaati kao kreteni, kao daleki strievi kojih se
sramite i nee provoditi svaku vraju minutu tumarajui s njima, kao da su par odbjeglih
zatvorenika, povezanih gleanj o gleanj i bok o bok nekakvom izmoujuom uzajamnom
poudom koja je gotovo zabavna, ali vas i tjera da poelite vritati. I, povrh toga, lijeva strana
bilo kojeg irskog pilca koji ima samopotovanja nee odluiti da bi trebala pripadati nekome
drugom, nekome mrtvom.
Premda me je u to vrijeme, vjerujte, mnogo manje muila moja umirua zloslutna
polovica od moga kretenskog dragog i te proklete poude.
''Ha!'' Robert je odluio odnjegovati lajavi smijeh. Kao da se ve nije dovoljno i sam
unitio, Dublin je u njemu probudio ivotinju. ''Ha! to si to napravila? to to radi?''
Iza njega bile su naranaste i smee spirale autentinog saga iz sedamdesetih, ili moda
ipak retro saga, u hotelskoj sobi koju si vjerojatno nije mogao priutiti, a ja sebi nisam mogla
priutiti razmiljanje o tome. ''Mislim... ha!'' pokazao je na mene i ponovno zalajao.
Primjenjujui munjevitu raunsku operaciju koja nije ukljuivala brojeve zakljuila sam
da se ne oslanja na pod nego lei na njemu, to je sa svoje strane ukazivalo na to da ja stojim
nad njim.
Sjela sam. ''Kako misli to sam to napravila?''
''Tvoja glava.''
''to je s mojom glavom?''
''Ho-ho, pogledaj si glavu. Idi, pogledaj. U kuponici, kupaonici, pogledaj se u ogledalo.
Idi i pogledaj. , nisam vidio nita slino ve... koliko smo ve tu?''
59
Htjela sam jasno dati do znanja da sam svjesna toga da treba upotrijebiti ogledalo kad
se eli vidjeti. No nisam imala energije za objanjavanja. Kad sam opet ustala, osjeala sam
da mi je vrat nevjerojatno slab, kao vlaan papir, ofucana krpa. Morala sam se podupirati
rukama u hodu.
''O, smijat e se kad to vidi. Hoe. Ooo, smijat e se... Koliko smo ve tu?''
Kupaonica je bila opremljena aruljom od dvije tisue vata koja se inila pretjeranom i
opasnom. Iz sigurnosnih razloga upotrijebila sam samo jedno oko kako bih bacila pogled na
sebe.
''Jebiga.''
Moje zatvoreno oko savreno je normalno poivalo na mom uobiajenom licu, koje sam
odavno nauila i oekivati od sebe.
''Ha! Rekao sam ti.'' ula sam Roberta kako bubnja petama po podu i poinje tuliti.
Moje je otvoreno oko kiljilo iz nabrekle mase zelenkaste bjeline. Nisam imala obraz, ni
uho, ni usta, samo nateenu povrinu s obrvom to se nasadila preko nje kao nekakav aljivi
zavrni tih koji biste pljusnuli na snjegovia. Izgledala sam kao pola snjegovia. ''Jebiga!''
A to je tono ono to bi vas natjeralo da viete i pakirate se i opet viete dok izlazite is
sobe, pa upravo to i inite - s mukom se uvlaite u kaput dok va partner dolazi k pameti,
tape vas njeno, suosjeajno, no jo uvijek se smije. Pa se derui se udaljite iz hotela, na
ulicu, a potom zaustavite taksi. Ne putate nikoga drugoga da putuje s vama.
Opet na stranom aerodromu, uspijete mucavo zatraiti promjenu karte, dok vam obraz
poinje smetati vilici - sve se koi. Plaate nadoplatu i ostaje vam ukupno 8,73 funti.
Dublinci se glupo smijulje dok prolaze pokraj vas - svia im se vaa razoaranost i bulje
u vas sve dok ona ne kulminira oajanjem.
ekate jednu kartu na ekanju, proputate je, ekate drugu i konano se odgegate na
ukrcaj, dok su stranci sad bespomono fascinirani vaim uasnim licem.
Tijekom putovanja, uslijed smanjenog zranog pritiska, ili uveane solarne radijacije ili
kogabrigakojegvrajeg razloga, vi i dalje otiete, zgunjavate se i krgutavih zuba ispijate
minijaturne boice rakije.
Na kraju morate otii lijeniku.
A ja imam jednoga - jedino to se ne poznajemo jako dobro.
''Pa... moj Boe. to ste to inili?''
''N mg otvrt ust.''
''Ne, to vidim.''
On nije sjajan lijenik ope prakse, nije netko tko bi mi se sviao, ali ne trai da se
unaprijed najavite - trebate se samo osjeati uasno, doi i stati u red. Ne zahtijeva nikakvo
dalekovidno planiranje - to, ini se, uvijek pretegne nad svim nedostacima koje u
medicinskom smislu moda ima.
''GgNNf...''
''Da, da... ali morat u vam pogledati grlo, znate.'' Kopa po ladici stola, a onda ustaje,
vitlajui spatulom i malom baterijom. Ja ga, kao to sam rekla, ne znam dobro, no ipak se
danas ini drukijim - ili stvarnijim ili manje stvarnim, ne mogu rei. Ne mogu nita rei.
''H bljt?''
''Moe malo boljeti.'' Bljedoa njegovih ruku gotovo je zasljepljujua i moram zatvoriti
zdravo oko kad mi se previe priblie. mirka u mene procjenjujui.
''Uistinu se doima veoma tvrdim... To je...'' Ispituje mi vilicu, ne ba njeno.
''Sada... ao mi je, ali moram.'' Imam dojam da se priprema za jo jai stisak.
''Samo se pokuajte opustiti.''
ini mi se da mi cure sline, da slinim kao pas, a onda:
FfffAA.
Straan ubod probode me niz lijevu stranu vrata kad mi s praskom otvori vilice, upirui
u mene spatulu i bateriju.
''Uh...''
ekam da kae: ''irom otvorite'' - pa da ga udarim.
60
Njegova vlastita usta izgledaju neobino velika, brada mu gotovo udara o prsa. ''Uskoro
e biti gotovo...''
ujem kako mu vilica zvidi dok skree iz jednoga u drugi opasni zavoj. A suglasnici su
mu neobini - bodu me, moda u podruju limbusa, premda ne znam stoje to, no kad
zamislim, osjeam bol.
''Ne, nemojte opet zatvoriti... nemojte.''
Nisam se uope imala namjeru pomaknuti, no lice mi odbija njegovu nametljivost i
odluilo je preuzeti kontrolu. ''Oprstt.'' Kutnjaci mi se nezaustavljivo privijaju jedan o
drugoga.
''Sve u najboljem redu i lijepo da se ispriavate, no mislim da vam se grlo zatvara, od
naticanja - znate? A to ne bismo eljeli.''
Bar da prestane priati, osjeala bih se manje stjeranom u kut. ''A to znai da u morati
bolje pogledati. Zato budite mirni. Znam da boli.''
Ne zna. Nema ni najmanjeg pojma.
Njegovi vlani prsti pipkaju - osjeam ih na onim svojim dijelovima koji jo reagiraju
na podraaje. Pokuava nai oslonac. Ima udan miris - zadah umirueg, pljesnivog lia, a
njegov dah to se sputa na mene kao daje zarazan, dok spatula i baterija nasru na mene -
vei no to bi smjeli biti - stoje moda posljedica gledanja iz ove perspektive, no perspektiva
me obino ne zbunjuje.
''Ah. Tu smo. To je to... sad.''
uje se prasak ili pucanje s nekog vanog mjesta unutar mene, a potom crvena praznina,
a onda shvaam da buljim u glenjeve svoga lijenika. ''B. B. Kten. Jebn kten. Jbga.'' Na
podu sam i steem se kao oma.
''Oprostite zbog ovoga... nije ba lijepo, je li? No, moralo se obaviti.''
Stopalo mu tapka meko ispred mog nosa, moda s malom nelagodom. ''Znate to? Samo
vi ostanite tako i odmorite se. Odahnite malo. Ja u pogledati drugog pacijenta u sobi II, pa u
se vratiti da vidim kako ste vi. Hm?''
''Kten.''
Uistinu ga mrzim, no istodobno se i pitam je li on fatamorgana, halucinacija. I slutim da
bi me dobar, pravi lijenik sad poslao u bolnicu, jer slutim da on moda nije dobar, pa ak ni
uope stvaran lijenik. Moda nije pravi lijenik. Moda je samo izmiljotina mog nateenog,
zelenog mozga. Ali moda e me ipak htjeti poslati u bolnicu. Nisam sigurna.
Njegova navlaka za cipelu povlai se, nepogreivo stidljivo. ''Bili su mi studenti juer.
Kakva teta to su ovo propustili. Vi ste neto stvarno neobino, znate. To je veselo, zar ne?
ovjeku bude drago. Mislim, zapravo nikad nisam vidio ovakvo neto.''
'' Jjjjj. ''
Vrijeme prolazi prilino sporo otkad je otiao - ili iz mojih misli ili u sobu II - a
cviljenje mi se stiava u uima. ujem razne stope, daleko, idu u brojnim smjerovima.
Napokon pronalazim noge svog stolca i primiem im se, a potom se uspijem podii i
sjesti. Kad lijenik opet uurbano ue, ini se sretnim to me vidi zgrbljenu pred svojim
stolom. Pokuavam djelovati to opasnije mogu, ali i mentalno zdravo.
''Dobro. Sad se bolje osjeate. No bili ste sasvim na sigurnom ondje, dakako - u poloaju
za oporavak. A sada bih elio da odnesete ovu poruku u bolnicu.''
Daje mi pravu poruku, u pravoj omotnici, koja se zguva kad je prejako stisnem.
''Ondje e vas pregledati, moda provesti neka ispitivanja, a moda e vas i zadrati, bar
noas. Zbog vaeg grla. Kad se grlo zatvori, u nevolji ste. Razumijete?''
Naravno da razumijem. Ne mogu baratati samo svojim ustima - njima ne mislim - barem
ne uvijek.
''Ddd. Rzmjm.'' Stavljam omotnicu u dep.
''Fino. I javite mi kako ste.'' Mislim da mi eli mahnuti na odlasku, no potom se
predomisli, dok ja teturavo ustajem i odlazim od njegovih sijajuih, sikuih, pustoeih zubi.
Znaajno kima glavom. ''Odlino. uvajte se. Hajte sad. to bre, to bolje, rekao bih. to
bre, to bolje. Odlino...''
A moda e vas i zadrati, bar noas.
61
Ja uistinu razumijem da nisam dobro i da se moda neu moi oporaviti bez neije
pomoi. ak sam i uplaena zbog toga. Zbog veliine glave i bola u njoj teturam preko
plonika i teko mi je hodati, no djelomice je to posljedica i obine napetosti.
Ali, bolnica. Noas. Ne moete nita raditi u bolnici - to je kao da odete u vojsku: samo
buenje u zoru, kape, lokalni propisi i obavezno vikanje.
I u bolnici ne moete piti.
Teturam prema koari i bacam lijenikovo pismo. Osjeam se jako usamljeno im to
uinim, kosti mi postaju jo malo krhkije, no i laknulo mi je. Ne napredujem u uvjetima
nametnutih ogranienja, a bolnica je upravo to.
U svakom sluaju, odete tamo s jednom stvari koja ne valja, a iziete s etiri ili pet
drugih. Bit u sigurnija kod kue. Samo moram stii ondje i sredit u se. Lijepo u pritei.
''Simone.''
''Halo. Tko je to?''
''Je li Simon tu?''
Njegova ena odlae slualicu s teatralnim uzdahom. Mogu razabrati kako vie: ''Mislim
da je tvoja sestra!'' - sa alcem razdraenosti. Sklapam oi jer me tako manje boli i ekam
Simona. On e neto poduzeti u vezi s ovim. On e se pobrinuti da ozdravim. On je lijenik.
On je moj brat. Nee obraati pozornost ako ona bude prigovarala. Ionako ne bi trebao biti s
njom - trebao bi biti sa mnom.
''Da.''
''To sam ja, Hannah.''
''to je bilo? Jedva te ujem. Sluaj, upravo veeramo...''
''Nije mi dobro. Neto nije u redu sa mnom. Ja...'' I plaem jer sam sad ve jako uplaena i
jer elim biti s njim veeras, nas dvoje zajedno, jedemo topljeni sir i u pidamama smo i
sretni smo to smo u kui - vani pada kia - a moda e doi i otac, kose sjajne od kaplji kie
nakon to protri vrtom iz staklenika, i stajat e tiho na vratima i gledati nas, kao da se boji da
smo moda potajno pobjegli dok je bio vani, ili se promijenili - no mi smo tu, isti smo i nismo
se izgubili -okreemo se na vrijeme da mu vidimo lice i znamo da nas voli do boli.
''Hannah? Hannah, jesi pila?''
''Simone. Nisam dobro. Molim te, ne znam...''
''Gdje si?''
''Ja... doma sam.''
''Onda ostani tamo.''
''Ne, ja... molim te, trebam...''
''Ostani tu i ja u doi po tebe... dobro? Dolazim po tebe.''
''Simone, ja...''
''uti i ostani tamo. Trebat e mi... ne znam, dva, tri sata. Hoe li moi sama tako
dugo?''
''Da, mislim da...''
''Dobro.'' Mrmlja neto svojoj eni, ne ujem to. ''Doi u to prije budem mogao. Koja
je adresa?''
Govorim mu adresu i pokuavam ga navesti da jo neko vrijeme pria, no on je sad
nepokolebljiv - jednom kad donese odluku, to je gotova stvar to se Simona tie. Pa mu
pokuavam zahvaliti, no on mi to ne doputa i onda se moram pozdraviti.
No on e doi - dva, tri sata i bit e sa mnom.
Znai, bit u dobro. Mogu ovo podnijeti dok on ne doe, jer znam da je krenuo, a kad
doe uinit u sve to mi bude govorio, sluat u to kae. Bio je dobar djeak, a sad je dobar
ovjek. Samo neka doe i bit u dobro.
I osjeam takvu zahvalnost da poinjem ponovno plakati, to mi je teko, jer tako
napreem miie koje vie ne mogu pomicati. Pridravam si vilicu. Jauem. Prestajem.
Na Simona se uvijek mogu osloniti, istinski. togod se dogodi, njemu je stalo do mene.
62
Jedino to, sad kad sam sigurna da mu je uistinu stalo, da vozi, proputa veeru zbog
mene i da neu vie dugo biti sama sa svojim problemom - poinje se uti glas pijanca -
onoga koji mi je zavirio u duu. On me razumije.
Prevarila si ga.
Sve samo da bi ga dovukla ovamo - to je to, zar ne? Odglumit e bilo koju emociju ako
treba. Pa, nije li tako?
Prevarila si ga i nije te proitao. Tvoj vlastiti brat. Sve, samo da bude po tvom.
Zato ga nisi mogla potedjeti itave te gnjavae? Zato nisi mogla umrijeti?
VI
''Ovo smrdi po osnovnoj koli.''
''Pa, da vidimo ima li i takav okus. Otvori.''
Ne otvaram, jer nisam sigurna to to znai, no vru pritisak neega ljepljivog tjera me,
dodue, da razdvojim usne i evo, jedem a da nisam na to ni pristala. ''Ffm?''
''Samo progutaj, hajde, stvarno nemam vremena za ovo.'' Jedem i ujem glas svoga
brata. Mog dobrog, ljubaznog, lijepog brata zbog kojega osjeam grinju savjesti, jer je ovdje,
jer je dobar, ljubazan i lijep.
''Ti sije doveo.'' To je reeno glasom bratove supruge - draesne Gillian, ene zbog koje
se svako grizoduje ini besmislenim. Nemogue je o njoj misliti dovoljno loe.
''Sluaj, ako ti nee, daj da ja to uinim. Nema potrebe za ljutnju.''
''Nisam ljuta.''
Ni ja nisam ljuta - no ne kaem to. Ovo je izmeu njih dvoje.
''Dobro.'' A onda se uje zvuk draesnih stopala draesne Gillian dok klopou van, u
hodnik, nesretno. Vrata se odrjeito zatvaraju.
A potom mi pristupa druga lica neega, to god da je.
''Zato k vragu ne moe jesti sama?... Isuse, Hannah... ''
''Mogu.'' Pravim stanku, jer zvuim tako neenstveno i sporo. Pokuaj ponovno: ''Mogu
sama jesti.'' Nije mnogo bolje - nije dovoljno dobro za Simona.
Premda on, sad kad ga vidim, ne izgleda iznenaeno.
Podboena na krevetu, vidim jasno i buljim iza svog brata u komodu na ijem su vrhu
dvije nepokretne, ali ive make. Prepoznajem ih, Gillianine su: mala udovita staklastih
oiju, uasno debela. Izgledaju kao par vreastih krznenih torbi iz kojih stre maje glave.
''emu se smije? ''
''Zar se...?'' Zaboravila sam kako to rei. ''Niemu.'' Provjeravam u svojoj deformiranoj
glavi ima li ikakvih znakova bola, bolesti, predjela munine, ali nema. Samo sam vedra i
bezbrina i nemam posebno primjetnih bolova. Da se Simon ne mrti na mene, pomislila bih
da sanjam ili da sam mrtva.
''Da, to me ne udi.'' Simon se premjeta s jednog na drugo mjesto sjedei na krevetu.
Taj mi pokret budi naglu nelagodu, to nisam oekivala, a kad sam dola do daha, pogledala
sam ga i vidjela kako bulji u zdjelu neega to je oito zobena kaa. Sad je prepoznajem -
njezin izgled, okus, miris, svi znakovi su tu.
Nisam jela zobenu kau jo od doba kad smo zajedno dorukovali kod kue. Pripremio
ju je gusto, s malo mlijeka i na vrhu posutu smeim eerom koji se topi - onako kako sam je
tada voljela.
A od pomisli na to kako se pobrinuo za mene naglo osjetim neku tjeskobu u grudima.
''O!'' Na trenutak se zbog toga osjeam kao da sam dosegla besteinsko stanje, no onda se
opet sputam.
''to?'' Simon zuri u mene kao da sam neka nepotrebna nezgoda. ''to? ''
63
Po tome kako mu se mijenja izraz lica nasluujem da vidi kako plaem - to znai da
zacijelo plaem. Nemam osjeaj da sam tuna, a svakako ni sretna - no znam kako ga tjeram
da me mrzi - jer vie nisam onakva kakva sam bila. Ja nisam njegova sestra, ili bar ne sestra
koje se sjea ni sestra koju eli.
''Hannah...jebiga. ''
''ao mi je.'' Pruam ruku prema njemu, jer sam ga natjerala da psuje, no on ustaje i
odmie se, jo uvijek drei zdjelu. Mislim da je vie nije svjestan.
''Ne.'' Nadlanicom slobodne ruke trlja si sljepoonicu kao po navici, premda ja to nisam
nikad prije vidjela. ''Ne, nije ti ao, nikad ti nije ao.'' Zaista ga vie ne poznajem kao nekada.
A meni je teko govoriti, zato to plaem. ''Ali ja... ''
''Hannah, samo zaepi. I spavaj. Stvarno mislim da bi trebala spavati. Hajde, spavaj jo
malo. Molim te. Ako se probudi i vidi daje mrak, provjeri koliko je sati prije nego nas doe
gnjaviti... Pokuaj nita ne slomiti.'' Okree mi lea i odlazi prema vratima.
Barem osjeam da mi je vilica laka, slobodnija. To ne moe biti loe. ''Hvala.'' To
usporava njegov napredak. Pokuavam odgonetnuti neko znaenje u tome u kojem se kutu
zamrznuo i istodobno shvaam da mi sad funkcioniraju ivci u cijelom licu. Dakle, ponovno
postajem pothvat koji uspijeva - a vedrina to me ispunjava i dalje je njena i umirujua.
''Simone? Hvala. ''
''Ne. Ti nikad ne zahvaljuje.'' I Simon je gotovo iziao, ruka mu je na kvaki, no onda se
okree i ini se kao da je stvarno iznenaen to me tu vidi. ''ak se i ne sjea da je lijenik
bio tu, zar ne? Zanima li te uti da e biti dobro?'' Lice mu se zgrilo u osmijeh, hladan
osmijeh, onakav kakav moj brat ne bi smio imati. ''Mislim, nee umrijeti ovaj put - ne mislim
da e biti dobro. Ti ne moe biti dobro. ''
I, dok otvara vrata: ''Naravno da ona ne moe biti dobro. Gdje mi je bio mozak?''
Iskorauje u mrak hodnika. ''Nikada nee biti dobro. Ne eli to. ''
Hitro poput bia, make me ponovno pogledaju, smjeste se na trbuh, saviju kande pod
prsima i ponu treptati oima, zlobno.
Pa, to je drugo oekivao? Doao mije pomoi -je li mislio da neu pogoditi kako e mi
pomoi? Bila sam tu kad je uio hodati - znam sve to e uiniti. Uvijek je jednostavno
proziran.
Tako je, dakako, odluio doi kao to je i obeao i spasiti me. Ali to bi uinio prije
nego to bismo otili, dok je jo imao pristup mom stanu? Pretraio torbe, ormarie, cipele,
tegle, vodokotli, provjerio svaku moguu pretpostavku, dok ne bi naao moje boce, potom
svaku otvorio i ispraznio je. Bio bi to kompulzivan poriv - ne bi mu mogao odoljeti. No ja bih
pogrijeila da sam to dopustila - takvo traenje ne bi bilo ekoloki ispravno. Ni moralno -
prije bi bilo kao provala i bespravan ulazak ili nekakav slian zloin, a ako volite svog brata,
ne moete mu dopustiti da poini zloin.
to je znailo da moram najprije sve popiti, prije nego to stigne. Natjerao me.
No nije to bilo ni lako. Spremim si stvari za svaku sigurnost i hitne sluajeve i ponekad
zaboravim da ih jo imam; katkad se pretjerano opskrbim zato jer mi je potrebna utjeha - a
kome nije? - a kadto ima i drugih razloga, pa sam kao rezultat toga na kraju imala veliku,
alosnu koliinu kroz koju mi se valjalo probiti prije nego je on doao. Moj cointreau, moja
votka Zubrowka, moj apsint, moja mala keramika boca sa slikom vilenjaka leprechauna,
puna viskija; mislim, svi moji prijatelji i poznanici, oni koji mi trebaju poeljeti dobrodolicu
kad doem kui, moji posebni uici i kuni izleti koji e mi pomoi da prebrodim teka
vremena, ili e samo biti tu, zajameno, radi mene - morala sam progutati svaki mililitar
svakog njihovog dijela. Okamenjena lica, kripavih zubi i daleko prenapeta tijela, ja sam ipak
morala sjesti na kuhinjski pod i strusiti itavu svoju zalihu, a nisam imala vremena ni za pravi
oprotaj. Dotle me doveo moj brat.
Pa kad se vratim u stan, nee biti niega da me pozdravi. Kladim se da je pretraio - taj
Simon. Bila sam omamljena kad je doao do mene, ali sigurna sam da je navalio na stan i
detaljno ga ispitao za vrijeme moje relativne odsutnosti.
Sjedam, to mi dosta dobro polazi za rukom, i ini se da sam dobro, premda moda i
dalje plaem. Nosim koulju pidame, ne svoje. Gotovo je dovoljno velika da mi bude
64
spavaica, pa je sigurno Simonova, njegova koulja pidame. Osim toga, gola sam. Je li me
on razodjenuo? Je li njegova ena? Jesam li se sama?
Moja odjea i cipele su, dakako, skrivene negdje kako bi me se sprijeilo da odem. A to
je veoma, veoma predvidljivo.
Uvijek to rade: vaa majka, otac, brat, va zabrinuti partner - nije vano tko je, na kraju
e svi razviti iste simptome. Govorit e o vama u treem licu u vaoj prisutnosti, kao da ste
idiot ili pas. Sakrit e vam cugu, kao da vi nemate osjeaj za disciplinu. Stavit e vas na neko
isto i nepoznato mjesto, kao da ste ivjeli u spilji. Uzet e vau odjeu i stvari, kao da ste
zloinac, i zakljuat e vas. Kao da ste vukodlak, udovite, zakljuat e vas.
Oh, ali to nije tako loe. Nakon to se to prvi put dogodi, vi shvatite - ne mogu oni
nastaviti s tim zauvijek, imaju druge brige, gube strpljenje. Nitko od njih ne moe eljeti da vi
budete drukiji toliko dugo i jako koliko vi moete eljeti ostati isti. I u meuvremenu ak
moete shvatiti njihove razloge, nai dodirnu toku - ele da ozdravite, u tome se slaete;
misle da se sad trebate malo odmoriti, i u tome se slaete; vjeruju da e za nekoliko tjedana
sve biti mnogo jasnije i vi se svesrdno slaete.
U svakom sluaju, bit e lijepo odsjesti kod Simona. Nestat e ukoenost - mora nestati,
mi smo brat i sestra. Ponovno emo nai jedno drugo, bit emo oputeni i razgovarat emo.
Dobro bi mi doao lijep, dugaak razgovor. Ne o neemu ozbiljnom, ne elim biti ozbiljna,
nego samo avrljati. Naprimjer, voljela bih ga pitati o ovjeku koji je imao obiaj stajati na
uglu nae ulice. Na povratku iz kole proli bismo pokraj njega, ili ljeti kasnije naveer -
stajao bi oslonjen, stariji tip s lulom, leima prislonjen uz visoki vrtni zid, lica okrenuta prema
suncu.
Spomenula sam ga majci jednog popodneva. ''Zato on pui lulu vani? ''
''Moda mu ena ne da da pui u kui. ''
''Ali, on nije tamo jako esto. ''
''O, misli na gospodina Russella. ''
''Ne znam.'' Nisam nikad razmiljala o tome da bi mogao imati ime. ''Moda. ''
''Nije izaao da bi puio lulu. ''
''Ali to radi.'' Bilo je teko zamisliti da moda pui protiv svoje volje. ''Zar to ne voli? ''
''Pui lulu kako bi izgledao zauzeto. A zapravo samo gleda u sunce i sretan je.
Jednostavno je sretan. Bez razloga.'' Pogladila se po jednoj strani lica i imala sam neobian
dojam da razmilja o mom ocu i da postaje pomalo tuna, tuna onako kako je to ona voljela
biti.
''Ali on se ne smijei. ''
''Ne mora. Idi gore i presvui se. Veera e uskoro biti spremna. ''
I umaknula je kraj mene van, pa preko vrta, pokucala na zid oevog staklenika i bila
putena unutra. Nisam mogla vidjeti to su zatim radili, zbog kondenzacije i razgranata lia.
A ionako me nisu brinuli - ivjela sam u uvjerenju da se odrasli mogu sakriti iza neke
navike, neke blage kamuflae i onda jednostavno biti sretni, sami i bez posebnog razloga.
Kopai zlata, nastavnici, cirkuski klauni i arheolozi - svi ljudi ija su mi zanimanja privukla
pozornost u znaajnijoj mjeri - moda su se samo pretvarali, radili da im proe vrijeme, a
onda bi odleprali kako bi bili sretni ondje gdje ih nitko ne moe vidjeti. Ja sam eljela u to
odrasti. Mislila sam daje takvo neto mogue.
tovie, kad sam sljedei put prola kraj gospodina Russella - kao lukav eksperiment -
osmjehnula sam mu se dok je on puio. Iznenaeno je ispod oka pogledao u mene, no onda se
nasmijeio najsjajnijim, najistijim, najiskrenijim osmijehom koji sam ikada vidjela. Danas
bih se mogla zapitati je li gospodin Russell bio pijanac, ali ne vjerujem - u izrazu njegova lica
nije bilo otrine, nije bilo znaenja, ni zahtjeva, on nije oekivao rezultate - jednostavno je to
bio izljev velianstvene radosti. Nakon takvog dokaza morala sam povjerovati da e me
godine to e proi dovesti ravno do sree, nema sumnje u to. Inae, emu se truditi?
Inae, emu se truditi?
Ima ljudi koji to pitanje mogu uiniti korisnim, dobrim pitanjem - primjerice, moj otac.
Majka je dobro uinila to je pomislila na njega, stoje otila k njemu u njegov staklenik, gdje
je prakticirao prikrivanje svoga ivota, jer on se trudio, uistinu se trudio. Bio je zauzet ne
65
radei nita pod staklom, gacajui po kuhinji, briui prainu sa svakog novog dana i istei
ga, dok je ona bila na poslu, kao da je to igra koju nikad prije nije igrao - neto zabavno
hirovito i tajanstveno. Zakljuio je da bi to bila najbolja krinka za obranu njegove sree.
Koliko je meni poznato, moda mu je to ak i uspijevalo.
A nije da mu je nedostajalo mogunosti, kvalifikacija - to je posve sigurno bio njegov
vlastiti izbor: da bude kuhar aja, suprug koji ostaje kod kue, domain, a ne neto drugo,
muevnije ili isplativije.
''Bio je odvjetnik, tako smo se upoznali. ''
Samo smo jednom o tome razgovarale, moja majka i ja. Razgovor je zauzeo mjesto u
jednom dijelu posljednjeg prekida vatre prije nego sam otila od kue - s devetnaest godina i
veoma malo ikakvih kvalifikacija.
''Bio je odvjetnik?
''Nemoj zvuati tako iznenaeno - on je mogao postii to god je htio.'' Rekla je to kao
da je rije o neemu to nije nimalo neobino, injenici koja se potvruje iz sata u sat.
''Odluio se za pravo, dobio stipendiju, dvije stipendije. Nije imao zalee koje bi mu olakalo
stvari.'' Naginjui se blie, doputajui mi da se zamislim nad vlastitim poticajnim zaleem
koje sam protratila, pogledala je u mene, u podmetnuto dijete u koje sam se prometnula.
''Nikad nisi primijetila, zar ne? Koliko je pametan. ''
''Ja...'' To je bila istina, nisam primijetila. Ali tko uistinu misli da su mu roditelji pametni
ili privlani ili da imaju ikakve kvalitete koje imaju tuinci? Vai roditelji za vas nisu ljudi
sve dok ne umru, ili barem sve dok ne bude prekasno, kad je teta ve poinjena - to je neto
to je svima jasno. ''Nisam mislila da je glup... Samo nisam... ''
''Znam. ''
''Ali ne sjeam se... ''
''Kazneno pravo. Bio je veoma nadaren, svi su to govorili. No jednostavno mu nije
odgovaralo. Nije odgovaralo njegovu srcu. Poslije je dobio odtetu. Mirovinu. Ne bismo
preivjeli samo s mojom plaom. Nisi ni o tome razmiljala, zar ne? Jo nas uzdrava. ''
Iz onoga kako je to rekla nisam mogla zakljuiti je li mirovina bila ta odteta ili se mom
ocu neto dogodilo - je li ga pravo povrijedilo pa mu je moralo nadoknaditi tetu.
''Ne bi ga trebala ljutiti. Nitko ga ne bi trebao ljutiti. Nitko ne bi smio.'' Nagnula se kako
bi mi mogla jasno pogledati u oi dok je to govorila, pa sam spustila glavu - samo bije
razljutilo da me dobro vidjela. I vjerojatno je to bio trenutak kad sam odluila da bih se
trebala i njoj i svima drugima maknuti s puta. Ne mogu biti sigurna, no rekla bih da se nakon
toga inilo mnogo potrebnijim napustiti kuu.
A tada je zacijelo otiao i Simon, ne znam kada tono, i evo mene sada u domu koji si je
sam stvorio, bez naih roditelja i bez mene.
Legla sam natrag na jedan od njegovih mekih jastuka. Pretpostavljam da je to i Gillianin
jastuk. A ovo su njihove svjee plahte i dobro provjetren poplun s odgovarajuim malim
plavim i bijelim prugama, u skladu s urednou i istoom itave sobe - izribanom borovinom
i sivoplavim zidovima. Potroili su vremena na nju, uinili je privlanom za gosta. Sasvim
sigurno imaju jo jednu spavau sobu koju pripremaju za bebu; pokretni visei ukrasi,
eksperimentalne boje i prve igrake. Pripreme i obraanje pozornosti na detalje - to vam treba
da kuu pretvorite u dom. Svjesna sam te teorije. I pomisao na to konano me uspavljuje - s
domom u mislima ne mogu podnijeti da budem budna.
Dodue, ipak se ponovno budim, rekla bih oko pet minuta poslije, umirui od elje za
cigaretom. To je neobino jer ja ba i ne puim. Ako mi netko da jednu, uzet u je, neu rei
ne, jer to nije drutveno, ali ne bih sebe nazvala puaem. Ima toliko drugih, boljih stvari koje
ovjek moe raditi ustima.
No evo me, eznem za cigaretom u kuanstvu u kojemu bi ak i izgovaranje rijei
duhan vjerojatno aktiviralo tihi alarm i dozvalo odjel za borbu protiv narkotika. A sanjala sam
na trenutak kako sam mlaa i kako mi u sobi ne gori nona svjetiljka - je li to potaknulo elju:
loa igra rijei s gorjeti - ili je to zbog uspomena na Russellovu radosnu lulu? - koji god
66
razlog bio, nemirna sam, jer ja zapravo nisam imala nonu svjetiljku, a to je bilo nepravedno,
to je bilo loe.
Moja majka, obino moja majka, jer ona je bila hrabra, dotapkala bi u sitne sate ako sam
bila uplaena ili nemirna i priala bi mi i umirivala me, a onda bi rekla:
''Ne brini se. Ostavit u vrata malo otvorena kad odem. Laku no, laku no. ''
To bi trebalo biti ohrabrujue, a zapravo je strano, to je kao neki mali oblik
zlostavljanja djece. Ako se vrata ostave otvorena, onda loe stvari mogu ui i epati vas. Biti
zatvoren u mrklo crnoj sobi s neim uasnim nije lijepo, no ako strana stvar ostane tiha i ne
ubije vas, onda se moete naviknuti na to da je tu i moda zadrijemati. Kod otvorenih vrata
broj uasa je neogranien. Ne samo to, nego i znate da ete ih vidjeti kad dou - okrznuti ih
pogledom dok se uljaju, osjeati kako vam njihove sjene prelaze elom, uhvatiti im pogled
prije nego to skoe. Zato to su vrata otvorena leat ete budni itavu no, suvie prestraeni
ak i da biste pozvali roditelje u pomo. Oni e misliti da ste tihi jer spavate. U stvari ste
zanijemjeli od oka i strahujete za svoj ivot.
Nebitno za mene u ovoj dobi. Osim to su mi vrata spavae sobe djelomino otvorena -
svjetlo iz hodnika zloesto se prosipa u nju, a kuom struji povjetarac - uje se rojenje
siunih zvukova koje ne mogu tono odrediti. Smijeno je to sam ovako nervozna. Gotovo
da ne mogu zamisliti zato bih bila.
Budilica ekstremno crvenih brojeva bode sa svojih 01:52, a to je kasnije nego to sam
mislila i prilino je nezgodno - proi e sati prije nego to se budem mogla ukazati i upitati
Simona kad sam se prestala bojati mraka.
''Halo. Halo? ''
''Mmm... daa? ''
''Jesi to ti, Roberte? ''
''Ne znam. Koliko je sati?'' Glas mu je bunovno djetinjast, ali i umirujui i jasan.
''Zato, ima li neko doba dana kad si netko drugi? ''
''Ima. Nije te bilo, to se dogaa? I gdje si? Jesi u svom stanu?'' Robert je odluio ostati
djetinjast dok se razbuuje, odabrao je ton koji e me smekati, kao da se ve i ovako nisam
smekala. ''Traio sam te u stanu, mislio sam da nisi ondje. Jesi se skrivala? Samo zbog...
Ostavila si me u Dublinu sasvim samog. Zato si to uinila? ''
Toliko je ugodno uti ga da ga zapravo i ne sluam. Tamni hodnik oko mene postaje
hladan, no rune debele sjene sada se smanjuju. Navukla sam bolje oko ramena poplun koji
sam dovukla sa sobom u prizemlje i skvrila se na podu, leima okrenuta zidu.
''Pa? to je sad?'' Ne uje se vie djeak u njemu; poinje zvuati agresivno. ''Probudila
si me da ne bi razgovarala sa mnom? Hannah, nisam nita uinio. ''
''Nisam rekla da jesi. ''
''Da, ali igrao sam ve ovu igru u drugom ivotu, u mnogim drugim ivotima - ti mi ne
mora rei to je, jer bih ja sam trebao pretpostaviti. A onda doem do nekog krivog
zakljuka, a kad se napokon prestanemo svaati, ne moemo se vie ni sjetiti to bi bio pravi
zakljuak i, u svakom sluaju, nije nam vie ni stalo. ''
Zbog neega mi se nikad ne ini vjerojatnim da je Robert izlazio s drugim enama, da je
moda igrao igre s njima i da mu se te igre nisu sviale. Mislim, zacijelo je bio - jo uvijek
jest - privlaan, i ima sve mogue druge pozitivne osobine, a i ene su to morale primjeivati
s vremena na vrijeme i poduzimati korake, no nijedno od nas nije govorilo o naim prijanjim
partnerima, pa su oni ostali napola mitskim osobama. to ja osobno vie volim.
''Hannah? Ne ini to. Ili u morati prekinuti. A to ne elim. Gdje si? ''
Prisjeam se kako se govori. ''Kod brata sam. Zato apem. Nazvala sam te da ti to
kaem. ''
''Zato ape?...Ti ima brata? ''
''Da. Ti ne?'' Ne priamo mnogo ni o kome kad smo zajedno - ukljuujui i rodbinu.
''Ne, ja sam jedinac.'' Njegova razdraenost poputa. ''Zato si kod brata? Jesi li me
ostavila?'' Sve do posljednjeg pitanja koje panino promumlja.
''Ne mogu te ostaviti. Ne ivim s tobom.'' Pokuavam se naaliti. No, ne uspijeva mi.
67
''Jesi to eljela? Jesam li trebao... ''
''Roberte, uti. ''
''Pa, reci mi, to je onda. to ne valja? ''
I, Boe oprosti mi, ali jako sam sretna to je ljutit, jer nema razloga biti, pa nema
opasnosti u tome - mogu jednostavno uivati u njegovoj brizi. ''Samo sam bolesna, to je sve.
Nisam dobro.'' Prije nego to razjasnim na nesporazum, temeljito, polako. ''Sjea se moje
glave?'' Ovo uope nije loe. ''Kako je izgledala.'' Ne elim ga rastuiti, ali lijepo je znati da je
moj dunik. ''One nateenosti? ''
''Da, naravno... Bila si ogromna... zelenkasta. Htio sam ti rei da treba poi kod
doktora, ali u poetku je bilo jednostavno smijeno. Mislim, i ja sam bio u oku. Ali bilo je
smijeno. ''
''Sigurna sam da jest. Sad je bolje, hvala na pitanju. ''
''Pa htio sam te pitati!'' Zastavica njegove panike opet se die.
Zato se ja ponovno vraam svom njenijem tonu za koji se nadam da zvui i pomalo
majinski. ''Ali, moj doktor je nikorist, dok je moj brat... on je dobar, stvarno se ponosim to
je tako dobar, samo to me on ne moe lijeiti, jer je moj brat, no doveo je nekog drugog
lijenika pa sam dobila antibiotike i... nisam savreno zdrava, ali ipak sam u boljem stanju.''
To mogu samo pretpostaviti, jer nisam vidjela ogledalo ve neko vrijeme, no ini se
vjerojatnim.
''Tvoj brat je lijenik? ''
''Da. ''
''Tako, znai.'' Poinje zvuati turobno, moda malo mrzovoljno.
''to bi to trebalo znaiti? ''
''O... samo sam... nije te bilo i nisam znao kamo si otila i nismo se vidjeli tjedan dana,
zna.'' ujem kako hoda dok ovo govori - lepet i zveket pozadinske buke i uzdah dok sjeda.
Voljela bih vidjeti kako sjeda. Spava gol, izlazi iz postelje gol, a ni potom ne vidi mnogo
razloga da se pokrije.
''Stvarno? ''
''Praktiki tjedan dana, etiri dana otkako sam doletio natrag, a onda ponovno
ispriavanja i sranja u ambulanti a onda se pojavila i ta ena - nova pacijentica, upravo je
prela iz neke precijenjene ordinacije u Londonu u kojoj putaju ambijentalnu glazbu i imaju
minijaturne kamere kojima moe vidjeti vlastite zube - nakon to ti provuku kabl kroz guzicu
- pa te onda izmasiraju da ti skrenu misli s prve injekcije koju ti daju da bi ti olakali
eventualni bol od jebene druge injekcije, mislim... ''
Znam da ga moram zaustaviti kad zapone zubarske govorancije - deprimiraju ga pa na
kraju zapadne u uzdisanje i psovanje, tako da pojma nemam je li zavrio priu ili ne, to znai
da reagiram ili prerano ili prekasno, a to jo vie potie njegovu depresiju koja se iri poput
kuge, jer moji nesigurni odgovori upuuju na to da se nitko ne moe istinski poistovjetiti sa
zubarima. ''Ne pratim te, ljubavi. Je li se dogodilo neto loe u vezi s tom enom? ''
''enom...? Da. Imala je tu prokletu pedersku plombu u jednom sjekutiu, prednjem
zubu. O, moda je neete moi razaznati, boja je tako savreno pogoena. Da, a ja sam pera
prozora - ne znam prepoznati to je zub, a to plomba... Tu sam samo zabunom dok ne doe
netko obuen.'' Njegovo reanje blijedi u uzdahu koji je dovoljno velik da izdri barem
uvodni dio jo jedne tirade pa seja brzo ubacujem.
''Ali, ena...? ''
''O, plomba se rasklimala, bila je sranje - postavljena prije samo est mjeseci, a ljulja se
kao... kao cimer na jebenoj gostionici, kripi kad die... Pa sam je maknuo i stavio drugu.
Samo ba i nije ostalo bogzna to od zuba - velika plomba, mali sjekuti - a ja sam mislio o
tebi i pitao se to radi i ruke su mi bile malo nesigurne, dekoncentrirane - prvi posao ujutro,
to oekivati... ''
Dah mu postaje glasniji od neega; zakljuujem da je aa. On guta i ja gutam s njim.
Naravno. Grlo mi se suava, sui se od ei. ''to to pije? ''
''Mm? ''
''to pije? ''
68
''Mother's Ruin*. Da si tu, i tebe bi mogao unititi...'' Reanje mu tone u predenje.
''Voljela bih to.'' Uljasto peckanje njegova dina to mirie po jeftinom parfemu gotovo
kao da je tu - mogu ga namirisati u sri svog mozga: pali. ''Jako bih to voljela.'' A i njegove
usne bi imale okus dina, pod jezikom trag borovice i jasnoa alkohola, njegov dobri bol.
''Znam da bi.'' Ponovno guta. ''I ja bih volio. ''
''Isuse, Roberte. Nemoj to sad raditi, sad kad sam... to se dogodilo sa enom? ''
Meni, dakako, ni najmanje nije stalo do nje i on, dakako, otpija jo jedan gutljaj pia
prije nego to pone priati i ja sam, dakako, tono svjesna toka kojim e ono poi dok ga,
slijevajui se, ljubi u grlo, pa potom izmeu ramena, da bi mu na kraju zamaklo iza srca.
''S njom?''Izdie tako da mi vrat podrhtava. ''Stavio sam joj plombu i ispraio je van, no
ona se vratila, ne? Jutros. Neto, izgleda, nije valjalo sa zubom, rekla je. Bila je veoma
cmizdrava oko toga. No ja sam pogledao i... Preduboko sam buio. Svatko je mogao napraviti
istu stvar, nije bilo mnogo prostora da se ne pogrijei - trebao sam joj odmah rei da treba
krunu. No pokuavao sam je potedjeti trokova i neugodnosti. Radio sam najbolje to sam
mogao za tu otrovnu kravu. Ali otiao sam preduboko, otkrio sam ivac pa je... nije bilo
dobro, a ona je u stolici - sjea se moje stolice? - ona je u mojoj stolici - a i ja se sjeam
stolice pa me to dekoncentrira - i uplaena je i ja moram oistiti cijeli zub, odstraniti ivac,
oistiti kanal, a ona je nervozna i - u redu, nije to ba lijep postupak, no nema razloga za
dramu. I morat u je ponovno vidjeti, barem jednom, jo oistiti kanal... a ona ve mekee o
raunu i kae da sam svemu ja kriv i da nema vremena...Trebao sam se samo nasmijeiti i
otpraviti je, trebao sam se praviti da je sve sjajno i pustiti je da u slobodno vrijeme uiva u
svom apscesu. Da vidi kako e procvasti s licem punim gnoja.'' Tu se uje ogoreno gutanje.
''Stvar je u tome da ja mrzim odstranjivanje ivca. Mrzim i pomisao na odstranjivanje ivca.
Oni ne mogu ponovno narasti; to je to, kad zavri - vie ih nema. To to si iupao praktiki
je dio mozga. Mislim, dirnuo si u neto u to nitko ne bi smio dirnuti. A pacijenti, oni se
ponu tresti - djelomice je to zbog adrenalina koji imamo u anesteticima - tjeraju njihove
reflekse da pomisle kako bi se trebali uplaiti. Ali to je najvanije? Ja znam to je - tijelo je
izgubilo neto i zna da to nikad nee biti nadoknaeno. Tono tu jedan je komadi smrti, a ja
sam ga morao taknuti, pustiti... ekaj... jo dina.'' Opet zvuk kretanja, teak hod.
''Ali ipak je to tvoj posao, dragi. ''
''I zato mrzim svoj posao. ''
''Sluaj, sluaj...'' Nisam u dovoljno dobroj formi da podnesem melankoliju, a nema nita
tunije od pijanaca dina, s njima uope nema smisla razgovarati, pa moram sprijeiti Roberta
da totalno ne zaglibi.
''Kako bi bilo da se pozabavimo...'' lubanja mi postaje jako teka ''oputajuim mislima.''
Svima nam trebaju oputajue misli, one nas nasmijavaju. A ivotne vam se mogunosti
svode ni na to vie od ovoga: smijati se ili plakati, plakati ili se smijati. Brzo ili sporo, nije
vano to od toga, otkrit ete kakav ste strani i nimalo smijeni klaun; svi smo takvi. A to
stanje je nerjeivo, neizljeivo trajno - nitko nikada nije bio u stanju promijeniti ga, no vi ipak
morate ostati ovdje i zauzimati svoje vrijeme. Dakle, ili moete tragati za oputajuim
mislima ili se pak brinuti dok ne postanete suvie senilni da biste razumjeli zato; smijati se ili
plakati.
''Radio 4. ''
''Hm?'' Okretna i brza, jo jedna doza dina puni Robertovu au, daleko, predaleko.
''Radio 4 je sranje. ''
''Ali, pomorska prognoza nije. Nije ono - Sjeverni Utsire, Juni Utsire, vjetar od tri do
etiri, povoljno. A kad uje povoljno, siguran si da je stvarno, potpuno povoljno - to je dio
tog glasa. ''
U to uistinu vjerujem - u iscjeljujue moi pomorske prognoze. Kasno je, uplaeni ste,
nemate sree i sve bi moglo biti strano, no nije, jer odgovorni ljudi paze na vau obalu i,
* Vrsta dina, nap. prev.
69
daleko izvan vaih moi, ima reda u tom divnom, zapljuskujuem obruu - jo postoji ''poslije
kino na zapadu'' i Malin i Hebrides i Dogger, Fisher, German Bight*. ''Ma daj, zna da je
lijepo. ''
''Promijenili su to - svi su nazivi drukiji. Ne znam kako je to mogue, mislim, to je i
dalje isti otok. Znaju to oni - mijenjaju dok sve ne postane sranje, i nikoga nita i ne pitaju.''
''Pa onda onako kako je bilo, kako je u tvom sjeanju. Ili... ili moda...'' Trenutno nisam
oboruana praktinim putokazima za vedriju stranu ivota, no dajem sve od sebe.
''ongliranje Stevea Martina... to je... uope ne izgleda kao da to moe, zna? Ruke mu
izgledaju prespore, a stopala prevelika i misli da e pasti, nekako se raspasti, daje suvie
mlad da bi radio neto tako komplicirano, no onda odjednom postaje dobar, skroz dobar -
zapravo, jebote, leti. Nije ni najmanje nespretan i nije mlad, vie nije - jedino to ima neto
nevino u njemu, neto to i sebi eli, i izgleda kao potpuni idiot, no nije ni to, uope nije, pa
ti to ulijeva optimizam, jer sam izgleda poput potpunog idiota... mislim... zapravo, bilo tko
smijean, bilo tko tko uklanja bol - mora biti sretan to je tu, to postoji. ''
To je trenutak tijekom kojega on ravnomjerno die - nema reakcije. ''Zar ne? ''
''A to je s komiarima koji nisu smijeni? ''
''Ako nisu smijeni, nisu komiari. Nemoj me zbunjivati. Mislim na prave, one zbog koji
se prestane htjeti ubiti. Roberte... mislim... zar ne bismo trebali razmiljati o dobrim,
duhovitim ljudima? ''
''Valjda. ''
''Oni su dobra relaksirajua misao. Mislim, povoljna u smislu Sjeverni Utsire, Juni
Utsire povoljnog. ''
''Valjda.
''Onda ti smisli neto drugo - ja sam vraki iscrpljena. ''
I sad sluam kako se smijei, konano; siguran zvuk osmijeha. ''U redu.'' Laki uzdah.
''John Mills. Da... on. Sve u vezi s njim, svaki njegov vraji, punokrvni centimetar. To je
prava filmska zvijezda - John Mills. ''
A to je, nema dvojbe, istina - i znam to e sljedee rei, pa ga preduhitrim, da bih mu
pravila drutvo. ''Naravno, John Mills, John Mills i pivo. ''
''Ledeno hladno u Aleksandriji... i kako on pije to pivo. ''
''O, da. ''
''Ima pijeska u cipelama, prljav je i jo ba i ne vjeruje da je pronaao bar - moda misli
da ga je samo ishalucinirao - no upravo ispred njega je ta glatka, visoka, ledena, seksi,
predivna boca vrajeg piva. ''
''Carlsberg, ini mi se. ''
''Carlsberg u Aleksandriji. O, uda modernog ivota! ak i tada. ak i u ratno doba. ''
''A zna da bi iao za njim i dva puta dalje, hodao bi dok ne oslijepi i opet nastavio,
preao svaku pustinju koju mu isprijei; zna da je imao istinsku potrebu, da ga je ona mogla
odvesti bilo kamo. I sve ti to pokazuje. A to je dobra gluma. ''
''Genij. ''
''Genij. ''
''Neka mu je blagoslovljen svaki dan. ''
Nikad prije nisam ula Roberta da bilo koga blagoslivlje.
Pa zastajemo i u dva razliita grada zamiljamo Millsa i taj crno-bijeli bar, sjenovit i
miran, sa stropnim ventilatorom i barmenom koji je ljubazan i paljivi koji blago i duboko zna
tono to vam treba. Zajedno vidimo trenutak kad Mills susree svoje pivo, blagu stanku prije
nego to jednim prstom pogladi oroenu bocu. Suosjeamo s njegovim usnama dok ostvaruju
svoj prvi dodir.
''Genij.'' Robertov glas zvui mnogo blie nego prije.
''Da. ''
''Na tebi je red. ''
''O... meko kuhano jaje kad ga netko drugi priredi. ''
* Pomorska prognoza BBC-evog Radija 4. Prognoza se odnosi na pomorska, odnosno meteoroloka
podruja kojima su dodijeljena imena poput Dogger, Fisher itd.
70
''Ako inzistira.'' Ne zvui kao da ga se ovo naroito dojmilo. ''Radi li neto zanimljivo
s tim jajetom? ''
''Pokazat u ti sljedei put kad se naemo u istoj prostoriji s nekim jajetom.'' Pokuavam
se dosjetiti jo ljudi koji bi bili razlog da se ostane u dobrom raspoloenju, no jedini koji mi
padaju na pamet su James Mason, Humphrey Bogart, Alastair Sim i jo nekolicina njih - svi
stranci koje znam iz filmova i koji su odavno mrtvi.
To bi moglo znaiti da nemam prijatelja. No, u to ne mogu povjerovati. Ne ini se
vjerojatnim.
''Ima jo neto dobro, odlino. ''
''to?'' pitam to, mada lijep sveani ton koji se osjea u njegovoj stanci ini jasnim u
kojem smjeru idemo. Potiem ga da nastavi, ba kako to se i oekuje. ''to je dobro? ''
S Robertom se ne radi samo o seksu - on mi je i prijatelj. Kad o tome ozbiljno
razmislim, osjeaj vedrine ponovno mi se vraa pod lice i kaklja ga. Od njega mi bude
toplije, uvijek.
A u ovom trenutku on, osim toga, i pijucka din, oklijevajui s odgovorom.
''Dobro je biti u istoj sobi. Biti s tobom. Biti sa zadebljalom koom na tvojim petama i s
onim mjestom gdje su ti donji sjekutii neravni i s madeom na tvom boku, blizu kosti, i s tim
kako ti uope nema usne resice i... ''
''Trebala bih se zaposliti u cirkusu. Hvala. ''
''Ne.'' Ta rije zvui blago iznenaeno i slatko. ''Ne. To su stvari koje volim, kojih se
volim prisjeati kad nisi ovdje. Zato nisi ovdje? ''
''Rekla sam ti. ''
''to si mi rekla? ''
''Nisam dobro. ''
''Da, ali zvui bolje. Mogla bi sad doi kui. ''
''Nemam odjee. ''
''Pa ba bi zato mogla doi kui sada. ''
''Ako nastavimo o tome priati, nadrljat u. ''
''Znai, ne bih ti trebao rei da ti elim sisati bradavice i da ti je lijeva malo slaa od
desne, ali mogao bih biti veoma njean prema objema, ba sad bih mogao ljubiti tvoje
bradavice i onda ih obje natimati na frekvenciju Radija Moskve, ba sada. Beskrajno bih... ''
''Roberte. Molim te.'' U jednoj strani glave osjeam bockanje, a pomisao da bi me
polugolu i usred seksi telefonskog razgovora u prizemnom hodniku mogao zatei moj brat ili
- jo divnije - bratova ena, nije ba privlana, ali ipak u ovom trenutku nije ni dovoljno
neprivlana. ''Samo sam bolesna - nisam mrtva. Ako nastavimo s ovim, morat emo i svriti. ''
''Onda doi i svri sa mnom.'' Opet ima glas malog djeaka - goli glas, onaj koji vam
ulazi u kosti.
''Da se ne osjeam uasno i da mogu nai odjeu i izii iz kue... Nemam auto ovdje... to
je... sluaj. Brzo u se vratiti. A sad moemo malo vjebati, kao privremenu mjeru... poto
smo oboje budni. ''
''Ne. ''
''to? ''
''Nema vjebanja ako nisi ovdje. ''
''Roberte. ''
''To ti je dodatni poticaj - da bre ozdravi. A ja moram uskoro zaspati - moram se dii
za... etiri sata. Mada se ne moe rei da ve nisam dignut. ''
''A ja bih ti mogla pomoi oko toga. ''
''Ne, ne. Spustit u slualicu za minutu i sam u ga obraditi. Ba bi mi dobro dolo jedno
dugo, vrsto, detaljno obraivanje. Mislit u na tebe i muiti se dok ne svrim... ali ti ne eli
sluati o tome jer se osjea jadno i predaleko si. Pa lijepo spavaj, vai? ''
''Jebi se. ''
''Mm-hmm. Ali ne veeras. Slatko spavaj, ljubavi. Vidimo se uskoro. ''
''Roberte? ''
''Hm? ''
71
I ujem mu dah, teak, prije nego uspijem rei: ''Volim te. ''
''Volim i ja tebe. Ali, ipak sputam slualicu. Ozdravi mi. Molim te.No-no. ''
Bilo je neto samodopadno i istunsko u malom zvonu koji se uo na liniji u trenutku
kad je spustio slualicu.
Budui da nemam izbora, eprtljavo se diem i gegam do Simonove kuhinje u kojoj,
kako se pokazuje, ne dre nikakvu cugu. Ne dre je ni u blagovaonici ni u kupaonici ni u
neemu to izgleda kao zajednika radna soba. (Kako arobno. ak i kad rade kod kue ne
moe ih ni klijetima razdvojiti.) Hladnoa me sad ve potpuno proela, poinjem jako
drhtati i to mi umara oi, no uspijevam pronai dnevnu sobu i - moji su aneli velikoduni - u
kutu ljenari barski ormar s kojim sam provela toliko vremena kad sam bila mala. Moji su ga
roditelji zacijelo prepustili svom trezvenom sinu - moda kao vjenani poklon, moda da ga
spase od zloupotrebe, da bi ga potedjeli toga da ga ikada ja naslijedim.
Jednostavna hrastovina, profinjeno diskretna i crvenkastog sjaja koji bi bio vidljiv da
sam se smjela izloiti opasnosti da upalim svjetiljku; u donjem dijelu mali je ormari za
brodie i papirne kiobranie, ubruse, masline, orahe, uzaludne nepraktinosti koje pilci-
amateri trebaju; iznad njega dio je za toenje pia ili odlaganje pladnja; na vrhu je raj,
odnosno vrata koja se povlae prema dolje i otvaraju vam se pred licem, otputajui taj otri,
tamni, inteligentni zadah samotnog alkohola. arke kripe u stereo zvuku, glasno kao pokretni
most, onako kako su uvijek kripale i od tog zvuka neto u meni poskoi, poleti mi kroz krv -
srea. Ne ona stidljiva srea koju je njegovao gospodin Russell, ni ona za koju sam mislila da
u je ja imati kad odrastem, nego moja, moja srea: ona koja popravlja svijet i definira
mozak, trenutana i dostupna u ai.
Samo to ovdje niega nema.
Jebiga.
Ne. Niega.
Mogu namirisati gdje je stajao. Mogla bih se nagnuti i polizati drvo, no ne bih uhvatila
mnogo vie od mrlje prolivenog serija, ako i to. Samo sam ovo trebala, a oni su to ukrali.
Umorna sam i hladno mije i tresem se i im mu postane jasno da ne mogu nai pie,
kuni strah slijeva se u sobu oko mene, juri u glasovima koje ne mogu deifrirati i tjera uvis
mrak, napet na mojim leima. Mie mi se pod rebrima, penjui se i padajui, penjui se i
padajui, poput pauka na staklu. A glasnija od svega je prijetnja da u biti edna, uhvaena u
stupicu ei, sama, bez ikoga osim nepotpune mene.
''Hannah? ''
Donekle je olakavajue uti skupinu glasova kako dopuzavaju u moju blizinu, a zatim
se zamrzavaju u Gillian - uzdran i enstven udar njezinog nastupa dok ulazi u sobu, pali
svjetlo, a potom se dolazi obraunati sa mnom. Njezino zanimanje ima veze sa socijalnim
radom, pa je bavljenje ljudima poput mene odrava na poslu. Ne kaem da oekujem njezinu
zahvalnost. ''Traili smo neto, zar ne? ''
Zloslutno prvo lice mnoine. I taj fantastino znalaki pjevuckavi govor - pitam se
namjerava li biti ba toliko opasno iritantna. ''Nala si ga je li? O Boe, a ne moe piti! Jer
ormar je prazan. ''
alim njezine klijente: borba s takvim olimpskim intelektom zacijelo ih deprimira na
svakom koraku. Njihovim ivotom sasvim sigurno vlada golema potitenost i zapjenjeni bijes.
I eto je tu kako stoji kao karikatura upraviteljice internata u kunoj haljini od vrata do glenja
i eli da pomislim kako je ona sakrila boce, mada znam da je to uinio Simon. Najvjerojatnije
je bacio i kavu, jer je i ona prejak stimulans. A mogla bih isprazniti i itavu au politure
Brasso i razulariti se.
''to je, Hannah? Nema nikakve duhovite male komentare? ''
Da imam ikakve komentare, mnogo bih ih radije potroila na njezine make. ''Ne. Idem
sad u postelju. ''
''O, stvarno?'' Die samo od ramena navie, primjeujem - jako plitko i uzbueno: da
ovjek to due radi, sigurno bi mu na kraju stradalo zdravlje. ''Ide u postelju? Je li?'' To je
moda trebalo biti sarkastino, nemogue je tono rei, a i ja sam daleko od toga da bi mi bilo
stalo.
72
''Moram... ii u postelju. No.'' To je zato to moe rei to god hoe o meni, a ja ne
moram biti tu, dok ona mora i zato to elim lei i elim biti nesvjesna, a ako sklopim oi
ovako kasno i ovako umorna, odjednom ovako umorna - od napora sluanja njezinog glasa
svrbi me koa - onda u sigurno zaspati. Uistinu bih radije spavala. Uhvaena u zamku noi,
sama i uznemirena i bez obrane, ne zasluujem to. Spavanje je moj jedini izlaz odavde.
Kaskam pokraj nje, dok mi se poplun vue po ulatenom drvenom podu na kojemu
nema vidljivih tragova praine. Pitam seje lije oraspoloio moj ogledni prikaz njene
domainske strunosti i mogue je da ona govori neto u tom smislu, ali ja istinski, fiziki ne
mogu uti vie ni rije.
Ne mogu ja to.
Bez sna, praktiki bez ikakvog odmora, no ti prolazi puna puzanja, nazonosti puzanja
i prljavih dronjaka neega, okusa dronjaka, okusa smrti i najprije se jutro obara u plamenu, a
sad zlobno viri kroz prozore auta i dolazi da te dohvati, samo ga prstohvat stakla u tome
spreava, a ima ga toliko posvuda oko tebe, jer Simon te vozi, odvodi na aerodrom, bez obzira
na to to ti o tome misli.
Ne elim ii.
I ponavlja o novcu - trokovima koje nisi traila da plate - i o razlozima zbog kojih si
oni to ne mogu priutiti, bebe na putu i njezinih potreba, cijene rtvovanja za zajednicu. Ti
nisi to htjela, nisi znala za to, rekla bi im da to ne ine, no to je tu je, ne moe se opozvati -
potroen je udovian iznos, a nema se to pokazati; uloili su na tebe kao u svojevrsnoj
okladi, neto teko to e ponijeti na svoj put u tu kliniku, bolnicu, te toplice, tu cisternu s
vodom koju si ne moe predoiti, bez obzira na to kakvo joj je ime. Misle da bi ti odlazak
onamo mogao pomoi i vole te - tim tekim, nepokretnim teretom ljubavi kojim ti optereuju
disanje - Simon i Simonova gospoa i tvoji roditelji i neroeno dijete - petero njih otpremaju
te da dobije okladu za njih i da se oporavi, postane vrijedna potovanja i bolja, sve dok se
svi ne budu mogli pretvarati da si takva i stvorena.
Pa onda neu ii. Mogu odluiti.
No seoski krajolik juri pred autom, bre od vjetrobrana, lakouman, i usisava te za sobom
sve dok ne osjeti jaku muninu, a sve to vrijeme ponire, sve nie, do toke gdje e elje
tvoje obitelji uiniti da nestane.
Molim vas.
Do mjesta s mirisom zrakoplova - goriva za mlazne avione i povraanja, bolesti i znoja i
putovanja prebrzog da sauva duu. Miris svih tih naputenih dua, uplakanih - udara ga
nogom dok hoda. Simon prijavljuje na prijavnom alteru tebe i prtljagu - nema pojma
odakle se stvorila tvoja prtljaga - a tu su i mukarci s pukama, to bi zasigurno moglo dovesti
do nekih tekih pogreaka, pa bi trebala poi kui, vrijeme je za to, no tvoj brat kae eni za
pultom da nee puiti i da e sjediti kraj prolaza i da ne nosi eksplozive i evo tvoje karte i
ukrcajnog kupona i evo tvoje putovnice, ispravna je, iako sadri sliku nekoga tko nisi u
potpunosti ti i kad te se usporedi s dokumentima uasno je lako uoiti falsifikat. Jeftini,
nematoviti falsifikat.
Ali Robert me zna - zna da sam stvarna i da sam ovakva i da sam ispravna.
No Robert nije s tobom, samo Simon koji te tjera da ispija kave, toliko te natapa njima
da ti sitnije kosti poinju pucketati i pri tome te dri na uzdi, ondje gdje te moe promatrati,
mjerkati, sve do zaista posljednjeg poziva kad te treba osloboditi, pustiti da ode i bude
negdje gdje e ga razoarati, ponititi sve oklade i osramotiti se i piti.
Ne uzvraa ti pogled kad se naglo okrene i mahne mu, jer ve zna da nee uspjeti. Ti
si protraen novac.
Kod detektora metala zaboravlja izvaditi kljueve iz depa - toliko si navikla biti pod
kljuem da si zaboravila da ga ima - a ljudi u odorama tapu te i pretrauju i putaju da
73
proe, namrteni, i pita gdje su ljudi, putnici, no nitko ne odgovara i vrlo si glasna - ovaj
zakutak pun je kimanja glavama i aputanja, a to je udno. Ti si udna, no ovo je udnije i
moda, uz sve ostalo, jo i gubi sluh.
Iz nekih svojih razloga pojedinci se sudaraju s tobom, iako ih je veoma malo, a prostora
tako mnogo. Ne moe se rei da je to bitno, jer sad hoda, put ti je omeen stvarima koje
moe kupiti: naini da zna koliko je sati i da ne smrdi kao udovite, naini da pui i
umiri ruke i sakrije oi, naini da potroi novac kako bi se oraspoloila i naini da se
osjea prljavom zbog toga, kao da si listala porno-asopis, kao da te jebu tvojim vlastitim
novcem.
Ne.
Jebe njih. Jebe to.
To nije veselo. Tuno je. I nije ni vano, jer ti ne eli nita - samo trai prijatelja.
Robert bi bio prijatelj, da je ovdje, i uskoro e ga nazvati, no sad moe vidjeti i svoje druge
prijatelje, svoje najmilije, svoje slatke snove.
No toliko ih ima da se ne moe odluiti i police se poinju prijetei izdizati, od ega ti
ivci postaju napeti.
No nema veze, pronae neto, zgrabi neto i dri se za to kao za pojas za spaavanje
sve dok ne doe trenutak plaanja.
11,75.
Koje si, ini ti se, trenutno negdje zametnula, ali ima ih kod sebe, veoma blizu, moe
jamiti za to.
11,75.
Vratili su ti odjeu, no ne i novac. Ali ti moe jamiti. Ponovno gleda. Mora biti neto.
Simone, seronjo.
Najavljuju tvoj let. Novanik. Njega ima. Kartica - nema bankomata, nema vremena -
ali moda ima novca na kartici, u njoj, u kartici, moda ima 11,75. Mora pokuati, u
svakom sluaju. Vrijeme istjee dok djevojka na blagajni, zapravo dijete, eprtlja po tvojoj
plastici, mora upisati njezin broj, a onda - pao je sistem, ili se sruio, raspada se, a potom jo
jedan spor pokuaj i sad se uju mehaniki zvukovi i cijelo to vrijeme ona vrsto dri tvoju
bocu kao da moda i nije posve tvoja, premda je sama apsolutno premlada da bi pila i ne
moe razumjeti ni jedan jedini dio iega u vezi s dubinama zrelih i tekuinastih veza.
11,75.
eka da se papiri svije i izie - raun za potpis koji e potvrditi mogunost kupnje.
Usredotouje se na to da ti potpis izgleda kao tvoj vlastiti. Smijei se punim kapacitetom
svog morala i arma.
11,75.
DA.
Znai, Bog je uz tebe, a u tom sluaju, tko nije?
Odgovarate jedno drugome, ti i Bog, oboje ste sami.
U ekaonici za ukrcaj uje se mrmor, lica su neizotrena, kasne u polijetanju, u rukama
im novine i zure kao krave, kao meso u stojeem poloaju.
Toalet je uljueniji i manji, tu nema nikoga, a onaj cool, istinski prijatelj sad je tvoj i
moe vidjeti mnogo vie, uti mnogo vie, ak i prije nego to ga otvori i onda prebrzo i
takoer, da budemo iskreni, nedovoljno brzo uslijedi ljepota gutanja, ta draest, taj otar dah
to dopire iz grla boce i privlanost prvog okusa - vie, trese zidove.
A onda ga moe nazvati - Roberta. Moe ponovno pokuati s karticom, nagovoriti je
da izdri jedan telefonski poziv. Svakako ima puno pravo na to.
''Kanada, idem u Kanadu...'' to kae njegovom telefonskom automatu, ne Robertu,
Robert nije kod kue ''ao mi je. Kanada...'' njegovom telefonskom automatu koji ne
odgovara, samo ponavlja rijei koje je on ostavio mjesecima ranije. ''Kanada... etiri tjedna.
Mislim, ne znam, moda se vratim odmah. ''
No, uskoro e ti biti bolje. Ako su potroili toliko novca da bi uinili sebe sretnima, da
bi uinili tebe sretnom, onda se to uskoro mora i ostvariti i bit e izlijeena.
Predat e se. Dat e da ti pomognu.Ti si skupa navika koju si ne moe priutiti.
74
To ima smisla, to je itekako uvjerljivo.
Ipak, nije toliko stvarno koliko je stvaran pritisak te oklade, teret oekivanja koji ti se
ispreuje na putu dok tri prema izlazu na pistu.
No polijetanje te dovodi u besteinsko stanje, nisi vie niiji teret - udovi su ti
ispranjeni od uzbuenja, a srce istanjeno do istog kretanja - meka kvrga krvi to isparava,
izgara u sreu. A ima jo sree u tom tihom klopotu viskija kraj tvojih nogu, u tom ivom,
uzburkanom, etrdesetpostotnom dokazu savrenstva. Dodaj ih sebi i dobit e stopostotnost,
tu nema greke.
Mukarac iza tebe udara ti nogom u sjedalo. Viestruki trzaji i trepeti sa svakog malenog
filmskog ekrana pa odlazak dolje do toaleta s cugom u lijepoj torbici i natrag i hrana koju ne
treba i kapci ti se grubo sklapaju nad oima i sporo gutanje i to dijete u prolazu izmeu
sjedala i ona jasno prozire tvoju unutranjost i dolje do toaleta s cugom u lijepoj torbici i
natrag i susjeda se penje preko tebe i smrdi na mahovinu i jo cuge od domaina aviona i
mukarac iza tebe udara ti nogom u sjedalo i nekakvo spavanje i sigurnost u tupom mljevenju
motora i upaljeno malo svjetlo i dolje do toaleta s cugom u lijepoj torbici, no ostavi je sada jer
je mrtva, prazna, i zbog toga si alosna i onda sjedne u svoje sjedalo i gleda domaina
aviona kako iznosi tvoju lijepu torbicu iz toaleta i gleda u nju i smije se, a mukarac iza tebe
udara ti nogom u sjedalo i
''to? ''
eli znati zato te mrzi, zato to radi - sjedi i ita novine i to ti radi. No onda te naslov
na njegovu krilu omete. eli ga pitati o tome.
''to? ''
Tu su slike vojske, to nisi oekivala.
''to... ''
On se smije, cereka, ravnoduan, i brie ruke o rukave - vlane su od neega - a onda
neki trzaj proe avionom i
ponovno vidi naslove.
''Mislim, kad se to... ''
Sad pita susjedu - mukarac iza mrzi te i nema smisla njega pitati, pa se obraa
susjedi.
''U ratu smo? ''
I nije ti jasno kako se neto tako bitno moglo dogoditi tako neopazice; itav rat, a ti to ne
zna - a susjeda dri ruke na novinama, gleda u tebe kao da si mrtva i prazna i ne moe
vidjeti slova ni slike, jer se one pomiu pa postaje slijepa za boje, potpuno slijepa, a u avionu
nema vie cu-ge i smrdi na bombe i ti tone u nemiran mrak i tu lebdi, gola, ogoljena do svog
grijeha, a ispod tebe nema niega osim vrue, mokre zemlje - nijedan znak ljudske prolosti
nije preostao osim tog odvratnog klaonikog smrada koji te hvata, potapa, vue nad njom sve
dok je ne dotakne, dok se ne posklizne na debelom, crvenom ljepilu blata, a ona se tu i tamo
protrese ispod tebe, a to znai neto to razumije - da se mrtvi diu, da te se sjeaju i uju i
mogu osjetiti da si tu. ele da se spusti dolje. ele da bude pokopana dolje s njima.
To je kao biti zaljubljen - izdahnete ne gledajui ni u koga: udahnete i on je netko, vie
je kao vi, va sutinski produetak, ivotna potpora. itava se promjena odvija bre no to
vam treba za udisaj. Kad ste umorni, zaista jako umorni, ista je stvar.
Krv kola u vama, nokti rastu, mozak otkucava i vi pravite plan i izvravate ga, imate
program, vladate situacijom, upravljate, uzimate u obzir okolnosti i rjeavate stvari; vi -ako
ste sposobni - drite sve u svojim rukama. A onda ne. Vae okolnosti isparavaju i nemaju
nikakvo znaenje, dogaaji vie nemaju nikakve veze s vama. Diete tiho, ne mislite ni o
emu, zaustavljate se.
75
Zacijelo su aneli takvi - kako bi drukije mogli to podnijeti?
Moga prvog dana na klinici - oni to zovu klinikom - nisam bila spokojna. Probudila sam
se na sagu zamuene sobe koju nisam poznavala, omotana plahtama, bijelom pamunom
tkaninom; daleko s moje lijeve strane stajalo je neto nalik postelji. Kao i obino, pojma
nisam imala kako sam tu dospjela i osjetila sam odvratan bol kad sam se pokuala odvaljati do
njega i odrediti svoj poloaj.
Ipak sam sjela, a osjeaj snane povrede kulminirao je prije no to sam uspjela dokuiti
da sam upravo otrgla zgruanu krv s rascjepline na usni i s nekoliko ogrebotina i posjekotine
iznad oka - koja je bila povijena, noja sam u razdoblju svoje konfuzije bila otrgla i flastere - i
sad sam se naginjala nad otiskom to gaje ranije u postelji ostavilo moje lice, istiui se
svojim smeilom na djevianski bijeloj posteljini kojoj sam - budui da su mi rane bile
hirovite - ve dodala udan nov uzorak grimizne boje. A usta su mi ponovno poela
najozbiljnije krvariti.
Pljeskajui po krevetu vratila sam ga u kakav-takav red, a po mjestima gdje me boljelo
tapkala sam se rukavom, bijelim rukavom - odjenuli su me u nekakvu pseudo-kirurku
opravu, tanku i bezoblinu i oito jako sklonu guvanju. Na njoj se, osim toga, iznimno jasno
pokazivala svjea krv i ja sam se zamislila nad mrljama i kapljicama to su se, inilo se, irile
unato tome to ja nisam ba nita inila, pa sam udahnula i bila potitena, uznemirena. Onda
sam izdahnula i ophrvao me umor. Nisam nita osjeala i bila sam tiha i zaspala sam prije
nego to sam uspjela navui pokriva.
Alkoholiari su oni neumjereni uivaoci pia ija je ovisnost o alkoholu
dosegla takav stupanj da pokazuju primjetan mentalni poremeaj ili smetnje u
mentalnom ili tjelesnom zdravlju, odnosima s drugim ljudima i normalnom
drutvenom i ekonomskom funkcioniranju; ili koji pokazuju prodromalne
simptome takvog stanja. Njima je stoga potrebno lijeenje.
Svjetska zdravstvena organizacija
Struno povjerenstvo za mentalno zdravlje
II. izvjetaj Podpovjerenstva za alkohol,
1952.
Moda sam ja pretjerano osjetljiva, no to uistinu zvui prijetee. Njima je stoga
potrebno lijeenje - u tome se osjeti nedostatak suzdranosti i suptilnosti - to je nametljivo.
Osim toga, ini se da je nalijepljeno na stranjem dijelu svih vrata koja ovdje imamo: nema
kupaonice, spavaonice, hodnika, pa valjda ni razvodne kutije do koje ne dopire utjecaj
Podpovjerenstva za alkohol. A to ako zaista imam primjetan mentalni poremeaj? Moda su
me izludile opetovane insinuacije u vezi s mojom nesposobnou normalnog drutvenog
funkcioniranja.
No ne moe se rei da trenutno nisam potpuno smirena. Ovo mjesto nesumnjivo pomae
da ostanete razumni - pretjerano krepka hrana, mnogo nealkoholnih pia i sna, veoma malo
odgovornosti osim pospremanja vlastitog kreveta. Reim klinike Bistar izvor iscrpljujue je
zdrav. Svijet vani moda ide k vragu, no nama je dobro i ne znamo nita o tome; zabranjeno
nam je nagaati.
Pa, ja sam u dobrom stanju. Nisam znala da je mogue jesti ovoliko mnogo voa - to
silno guljenje i biljna vlakna - inilo se da oduzima mnogo vremena dok sam imala druge
stvari na pameti. No eto me, prodirem dovoljno hrane da zasiti orangutana.
To je znak moje kooperativnosti, a ja jesam kooperativna. Apsolutno se pridravam
pravila. Dola sam ovamo na lijeenje slobodnom voljom. Dobrovoljno.
Problem je u tome to lijeenje nikako da pone.
Uzmite naprimjer danas - jer ja moram, danas je za mene jedini put do sutra. I ovog jutra
sjedimo u krugu, a to znai da inimo neto od ega e nam biti bolje, neto to dobivamo
76
umjesto lijeenja. Navodno je opepoznata injenica da se nitko nikada nije oporavio ma od
kojeg nemilog stanja ako ga nisu tresnuli u jezoviti obru ruiastih naslonjaa od umjetne
koe i natjerali da razgovara o svom privatnom ivotu dok desetak emocionalnih vampira
slua.
Jedan se tugaljivi seronja upravo sad odtereuje pred nama: ''Ono to me dovelo...
situacija s mojom keri... Znao sam gdje dri uteevinu i jednostavno sam je uzeo.'' To je
Sam: nosi iskaznicu s imenom u tom smislu i nema nekih drugih posebnih znaajki osim svog
nazalnog cmizdrenja i prhuti petog stupnja, ije mu zgruane grude zapinju na unutranjoj
strani naoala.
''Svojoj roenoj keri. Uzeo sam sve. ''
to se meni ini sasvim u redu - odakle bi ki uope imala novca ako ga nije dobila od
roditelja? I za to ga je to tako vano uope mogla trebati?
Sam provlai unazad rukom kroz kosu svakih trideset sekundi: toan kao sat nad
vratima, no neizmjerno neuredniji. Zacijelo do kraja svakog sastanka udahnem barem trideset
grama mrtve ukastobijele koe s njega. Ve pet dana prolazim kroz ovo i ne ini mi se da je
ikome od nas imalo bolje - on zapravo izgleda gore.
Uskoro e zaplakati - kompulsivni plako, taj Sam - a to je super. Krug je oduevljen
kad netko zaplae i obino nam onda daju stanku, po mogunosti s kolaima, jer i bolniari su
takoer oduevljeni ve samim suznim okom, gorko plakanje da i ne spominjem.
Naa grupa ima dva bolniara. Bolniar Ogilvie (moemo ga zvati Frank) iroka je
daska istrugane i otesane vanjtine sa siunim tamnim oima i malim, dubokim ustima
odrezanim na masivnom licu - ona tu nemaju nikakvog posla, no ine se pretjerano
pokretljivima i suvie mokrima. Bolniar Forbes (moemo ga zvati Bolniar Forbes) vii je i
ilav, s nagovjetajem okretne, zle snage. Katkada - danas naprimjer - dou nam u paru.
Oni sigurno znaju to znai prodromalno. Ja ne znam. Zvui kao sredstvo za umirenje. -
"Dopustite da Prodromal izbrie vae brige. Vee doze uzrokuju euforiju, normalno drutveno
i ekonomsko funkcioniranje i osjeaj da ste dospjeli u stanje permanentne vraje miline."
To je recept koji e vam donijeti potovanje okoline.
''Posvuda je bilo krvi. Ne znam ije... odnosno, dok sam imao pomraenje svijesti,
mogao sam... ''
Da, da, mogao si uiniti svata: svi smo mogli uiniti svata, svi smo imali krvi posvuda
- nisam impresionirana. ivot je nepredvidiv - na kraju krajeva mora biti krvi.
Nije da nisam voljna sudjelovati. Uistinu se trudim. Imam iskrenu elju da budem
drukija, ugodnija osoba kad odem. Stvari su zapale u krizu i trebalo ih je dobro popraviti, to
znaiti da u morati smanjiti nepodoptine. Shvaam daje promjena nuna i svjesna sam da u
se morati prilagoditi. Na mojoj poetnoj procjeni - koju su proveli dok sam jo bila krhkog
stanja - imala sam glavobolju koja me boljela do tabana, no ak i tad sam se pobrinula da
budem veoma svjesna i spremna i na promjenu i na prilagodbu.
Ipak, jednostavno nisam zadovoljna ovim. Provela sam prva tri dana zatvorena u sobi,
vlano sipljiva i suho sipljiva i znojei se i s popucalim usnama i s ukruenom kosom koja
smrdi na povraanje i koja vas smeta kad vam se spava. Mada, to bi se moglo i oekivati -
kao i to da stalno sanjate kako vas netko davi a da budni ujete neko zveckanje - svu tu priu.
Ve sam to doivjela. No, ne u klinici, ne u nekom brinom okruju, ne ondje gdje sam moda
oekivala profesionalnu potporu. Bolniari - oni vam mogu dati apaurin, mogu vas njeno
smiriti, mogu dokazati da jesu pravi vraji bolniari, a ne zbirka nekvalificiranih sadista u
pastelnim odorama koji jedva da ine ita vie od toga da vam svaka dva sata uu u sobu s
istim lavorima i sokom od cijeene narane.
O, a tuiranje - bolniarke vam pomau da se istuirate. Kao da biste to eljeli, kao da
su tone vode i rezultirajui manjak zraka i jeka od koje bi i mrtvac ogluio ono za im ezne-
te dok leite na postelji u polumraku i drhtite i gledate kako strop pue.
Kad se to tako radi, skida bez pomoi kemije, tekoa je u tome to vam se glava raspri
na sve strane. Ne moete misliti. Ili mislite daleko previe. Ili u daleko previe dimenzija.
77
Kao naprimjer, zato ja nisam imala nikakvih baka i djedova? Uivala bih u njima,
zvala ih Ba-bi ili Di-di, ili nekim drugim budalastim imenom koje sam smislila kad sam imala
dvije godine. Djelovali bi stabilizirajue na mene.
Probudite se prije zore, oiju jo uvijek zatvorenih, a ve se punom parom prisjeate
nekog sendvia koji ste jeli u koli s najboljom prijateljicom koju niste vidjeli dvadeset
godina i koja vam istog trena poinje nedostajati, toliko da ponete plakati, a onda idete jo
dalje u tome - strahujete da je umrla.
Majini roditelji su mrtvi - izgorjeli su u poaru prije mog roenja. No nitko nije nikada
spomenuo oeve roditelje - oni kao da nisu nikad ni postojali. To nije normalno. U
uravnoteenoj obitelji rekli bi mi neto o tome: prisutnosti i odsutnosti bile bi objanjene,
sauvane u ljupkoj, staroj kutiji za cipele koju bi moja majka drala u ladici svog stolia za
minkanje. Mogli bismo je pregledavati u kino nedjeljno popodne. - "To je tvoj rodni list -
dva i petnaest ujutro, kakav ranoranilac. Ovo je Ba-bi Luckraft kraj svog motora. Di-di ju je
fotografirao: gledaj, moe mu vidjeti komad palca. A to je djed McGovern u svojoj vojnikoj
odori. Bio je u Dunkirku. Veliki potovalac Jimmyja Jewela - svidio bi ti se."
Toliko je pria koje nemam. A tko e ikome mene ispriati kad me vie ne bude? Simon?
Simonovo dijete? O meni e se diplomatski utjeti. Ili me se moda na kraju nitko nee ni
sjetiti - kao da me nikada nije ni bilo.
Sam tiho unjka u svom stolcu - kutija s rupiima pruena mu je ubitano uinkovito,
itava grupa pokuava biti ganuta njegovom alou. Juer su nam rekli da su alkoholiari
sebini, pa smo zakljuili da e nam iskazivanje brige za ko-lege-pacijente, premda nemamo
nita zajedniko, vjerojatno pomoi kod konane dijagnoze. Alkoholiar: tko bi htio to vidjeti
u svom zdravstvenom kartonu? I, u svakom sluaju, nema smisla biti normalan, ako to ne
moete pokazati.
Ovi stolci boje su testisa, tono takve nijanse: pepeljasto-smekasto-ruiasti. Je li to
namjerno i, ako jest, bismo li od toga trebali biti manje ili vie oputeni?
udno, nisu nam dali odmor - moda zato to se Sam prelako rasplae i ne simbolizira
osobit napredak. Uvijek se ispovijedamo strogim redom u skladu s kazaljkom na satu, pa mali
trepet napetosti ikne kroz sobu kad shvatimo da je Gregory idui na redu. Svi imamo svoje
filmske ponore i oiljke, no Gregory je poseban.
''Danah mi nihta ne pada na pamet. Ne, htvarno...'' Lice mu je savreno, isto kao
mlijeko, gotovo bolno mlado - njegova nevolja lei pod njegovom bradom, ondje gdje mu je
uao no; no koji je on drao. Dobili smo priliku deifrirati itavu priu za vrijeme mog
prvog sastanka s grupom: sklopila sam ruke kako bih izbjegla neugodu to drhte, razabirui,
jedan za drugim, otupjele Gregoryjeve samoglasnike dok su ga tjerali da izmuca priu o
montrealskoj veeri, kafiu, manjoj prepirci, djevojci koja je poela oijukati s tim gadnim
poslovnim ovjekom, a onda vremenski skok, nitko ne moe rei koliko dug, prije nego to
Gregory pone trati po Place Dupuis i nemilo padne i probudi se u bolnici s reckavom rupom
kroz dno usta i mnogo kraim jezikom. Uznemirilo ga je to to je zacijelo progutao vrh koji je
nedostajao.
Ipak, Gregory odluno tvrdi da nam nema nita vie rei danas. Kako njegova tiina
prijeti da e se zgusnuti, Bolniar Forbes ubada svoje dlijeto. Niija dua nee ostati
neizlivena dok je on u blizini. ''Moemo ekati. Moda biste sada eljeli govoriti o tome kako
vam se svia klinika.'' Gregory je pridolica, kao i ja. ''Kako vi mislite da se uklapate u ovu
grupu? Gregory? ''
Oito nitko normalan ne bi ni pokuao odgovoriti na to pitanje, no Gregory mora, jer
takva su pravila, a nita ne odgovoriti najgora je od mnogih negativnih mogunosti i k tome
takva koja vas raskrinkava.
Dovoze ruak. Jo voa.
Popodne, ako nemamo pojedinane konzultacije, daju nam da iziemo van, na zrak
namirisan sumporom. U Bistrom izvoru uistinu postoji izvor termalne vode, provedene kroz
cijev i nemilosrdno stijenjene u betonskoj cisterni poploenoj zelenim ploicama gdje oni od
nas kojima je to doputeno i koji nemamo zabiljeen pokuaj samoubojstva mogu skliznuti u
crvenkastosmee ogrtae i potopiti se u pjenuavu, smrdljivu vodu, sve dok nas od vruine ne
78
zabole oi a koa nam ne postane svilenkasta i dobije trajan, mineralni zadah. U cisterni vas
barem nitko nita ne pita.
I za koju god se klupu pod vodom odluite, moete sjediti i mirkati gore, prema
obronku planine i kasnom, plitkom snijegu koji jo uvijek sja, jer tu gdje se nalazimo visoko
je i u sjeni jo viih, hladnijih planina. Srebrnkasti sjaj drveta sredinje vile lebdi na sunevu
svjetlu poput dima i podsjea vas koliko stoji svaki sat u ovom mjestu, kao i na pravila koja
kau da se morate druiti s drugim isuenim pijancima i prikriti ono to bi se moglo krivo
protumaiti vaim psihopatskim znaajkama dok sudjelujete u drutvenom ivotu. Nita od
televizije da vam ublai napetost: nema signala.
Ratrkane oko vile, na pitomoj uzvisini, nalaze se staze to stidljivo vijugaju, razna
visoka stabla od kojih neka pupaju i est drvenih kua u kojima ivi svaka od est grupa koje
si kuhaju veernje obroke, rjekaju se oko rasporeda ienja i vrite nou. Ja ivim u Kui
Thoreau, koja je kraj Miltona.
''Tehko je. Niham higuran... ima phuno ljudi ovhdje, a ja ih ne hnam.'' Gregory govori
podu, sputeni kapci pomalo su mu plavi, kao da ih neka siuna bol posipa modricama, a
trepavice su mu bogate, enske. ''Hvalhda he ohecam iholiranim, hako se ohecam. ''
Ako su eljeli nazvati nae kue po piscima, zato nisu mogli odabrati nekoga tko bi
nam se mogao sviati? Hemingway, Fitzgerald, Thomas, Behan, Parker, Reese - neke s
kojima bismo se mogli poistovjetiti, neke dobre primjere. Ili Shakespeare: ubio se
posljednjom, roendanskom pijankom: ovjek je imao stila.
Iza Kue Seneka uska je staza pokrivena slojevima kora drveta; juer sam nabasala na
nju. Vodila je u dalju, nepristupaniju zavalu planinske visoravni u kojoj ima jasika - kora im
je blijeda i ista kao meso, a u sredini meu njima usko je jezero. Kad sam mu prila blie,
red patki zalepetao je nad povrinom, a potom se uzdigao krivei vratove u prazno, s krilima
to su podrhtavala. Rub vode bio je mekan, blatnjav, pa sam se drala podalje od njega, od
ukastobijelih i plavih odraza i svilenkastog svjetla. Poela sam praviti krug oko ruba, a
mokri snijeg mi je tu i tamo kripao pod nogama.
A onda je doao labud. Muno se probija iz ipraja na kraju jezerceta i eto ga: i ja sam
shvatila kako nikad prije nisam vidjela labuda, ne uivo, ne kako se ustro pomalja preko
neravnomjerno okopnjelog leda, vrata izvijenog kao zmija - strue ravno prema meni gegajui
se, prebacujui oslonac s boka na bok - to bi moglo biti smijeno da nije bilo tako odluno.
Jer sad se usredotoio na mene: saginjui se i ponirui dolje u mrak, putajui krilima da mu
se prijetei nadviju nad leima, probijajui se naprijed u dugim, jakim odbaajima, guvajui
vodu pod prsima, glavu prebacujui sjedne na drugu stranu dok me oba crna oka nisu dobro
pogledala a perje se nakostrijeilo, nabreklo na napetom biu njegova vrata.
''On vas ne poznaje, samo to. ''
Bila sam suvie iznenaena pticom da bih primijetila sijedog mukarca koji se probijao
kroz drvee. Kapa i jakna od tvida, dobre hlae i gumene kaljae s patentnim zatvaraem;
mogao je biti bankar, direktor koji je iziao na kratki odmor u park. ''Ja sam Hitt. ''
''to? ''
Nejasan glas, jedva ga pretjee dok mi se primie. ''Ja sam gospodin Hitt. esto dolazim
ovamo. ''
''U redu. Pritedjeli ste mi trud da vas pitam. ''
''to da me pitate? ''
''Dolazite li ovamo esto. ''
Nije sluao - bacao je brze, iscrpljene poglede iza mene, k labudu. Bilo je u njemu i
neke bezbrinosti, bistrine u izrazu koja je nagovjetavala da mu je pozornost suvie krhka da
bi je dijelilo na dvoje.
''Ja sam Hannah. Hannah Luckraft. ''
''O, ja sam gospodin Hitt. ''
Glava mu se okrenula k meni, brzo kao labudova, i uhvatio me za ruku, protresao je
jednom prije nego to ju je pustio da padne. Nosio je pletene rukavice, crvene; vuna je bila
tako meka da je mogla biti samo kamir.
''Imao sam nezgodu. ''
79
''ao mi je. ''
''Ne, sve je u redu.'' Ponovno je gledao labuda: zapeo je u mulju najblie obale i
patrolirao naprijed i nazad, povremeno pijuckajui vodu, a potom zurei u mene uz ivahno
kaljucanje.
''Moja se nezgoda davno dogodila... On vas ne poznaje, pa je zato uplaen, a i izgledate
mu jako visoki. Visok labud bio bi opasan. Tako nas oni vide - kao labudove. ''
''Razumijem. ''
''Trebali biste ponovno doi da se upoznate. Ja sam ovdje svaki dan u ovo vrijeme. Svi
smo.'' Hitt je potom odetao, oprezno zagazio u blato, spustio se u uanj i potpuno zaboravio
na mene, smijeei se labudu.
Pie - stvarno vam moe nakoditi. Taj jadni seronja vjerojatno se valja u novcu, a ipak
je zavrio ovdje. S labudom.
''Hannah. ''
A ja sam zavrila ovdje s Bolniarem Ogilviem i Bolniarom Forbesom.
Zurim u crvenkaste zidove Sobe za sastanke, pokuavajui pronai nepravilnosti u
buci.
Od labuda se ovjek osjea udno - od tog labuda. elite mu se svidjeti, samo zato to
znate da neete.
''Hannah. Pokuavate li izbjei razgovor?'' Bolniar Ogilvie me to pita i znam da bih
trebala odgovoriti, no poneto sam spora jutros, ne mogu se potpuno osloboditi sanjarenja i
ui u dan.
Nema ljudskih bia u Bistrom izvoru do kojih bi mi moglo biti imalo stalo. A ne daju mi
da nazovem Roberta. Ne daju da ikoga nazovem.
Bolniar Forbes preuzima inicijativu. ''Hannah, vi ponovno gledate na sat. Znai li to da
vam je bilo dosadno ovo to su ostali podijelili s nama? Mislite li da ete vi njima biti
dosadni? ''
Pokraj mene Debbie mrko gleda u moju nadlakticu, kao da sam samo sjedila kraj nje
dok je ona hrabro, poteno i vraki prebrzo izlila traene decilitre svoga srca, a ja nisam ula
ni slog, ni rije jo otkad je Gregory mrmljavo oivio. A to je zapravo istina.
''Ja... ah... Razmiljala sam o labudu. ''
Zato bi osjeaj da se nalazim u osnovnoj koli pripomogao mojoj trezvenosti?
''Kojem labudu?'' To je pitao Forbes pomalo napaljenim glasom kojim se slui samo kad
bi moglo iskrsnuti neto frojdovsko.
''Ima jedan na onom jezercetu. ''
''Ne, ondje je par labudova, Hannah. ''
''Ja sam vidjela samo jednoga. ''
''Mujaka? ''
''Ne znam... mislila sam da je mujak.'' Znam kamo smjera s ovim. ''Netko mi je rekao...
lijep je to labud. Htjela sam... ''
''Pretpostavila si da je mujak? ''
''Valjda. ''
''Zato si to uinila?
I ja se smijem, jer u time pokazati da sam oputena i da nemam namjeru razgovarati o
svom seksualnom ivotu i promiskuitetnom ponaanju, o rasturanju ljubavnih veza, o boljem
odnosu s mukarcima nego sa enama, o povremenoj perverznosti - onome to svaka ena
ini ili o emu razmilja i to ni na koji nain ne kodi.
Uostalom, kakve to do vraga ima veze s pijenjem?
''Zato se smije?'' Ogilvie zuri u mene kao da sam samu sebe povrijedila; cijelo mu se
lice pretvorilo u zastraujui komad saaljenja.
''Zato, Hannah?'' Forbes mi se ponovno obraa. ''I zato nosite naopako karticu s
imenom? Zar ne elite da znamo tko ste? Ili mislite da smo mi nevani? ''
Jebi se. Vidim to pokuava. Misli da ja ne bih mogla raditi tvoj posao? Mogla bih ga
jebote raditi i u snu.
Ipak, kad nisi sto posto siguran, ispriaj se. ''ao mi je. ''
80
''Zbog ega vam je ao, Hannah? ''
''Ne znam. ''
''Da, znate, Hannah. ''
Jebitesesvikogvragamegledatekadsveznate
Jebite se
''Ne znam. ''
I sat na zidu lagano klizi, iskrivi se kad mirnem, dok se Gregory lupka po glavi, gleda
me, blag kao neto to sam izgubila, a zrak se ljulja i zgunjava u mojim ustima.
''Ne znam. ''
''Hannah. ''
''Ne znam. ''
Sve nepopravljivo slano.
Jebitese
I jasno je, ak i meni, da grupa sad ima ono to eli - danas sam ja ta - glave u rukama,
borim se za dah, svedena sam na zvukove iz djetinjstva i plaem i plaem i plaem kao
nikada.
Ili gotovo tako.
Jebitese
Pod jezikom, ondje gdje se uvam, jo me uvijek malo ima - jer nitko ne umakne tako
lako. I dok se grupa raduje kolaima, bolniari se mudro osmjehuju zbog dobro obavljenog
posla, a u ruku mi je gurnuta kutija s rupiima, krajnje sam sigurna, osjeam to do sri, da
sam im ja dopustila da to uine - nisu pobijedili. Nisam se slomila. Nisam se promijenila.
Jednostavno sam vidjela kako me pokuavaju sjebati, a ja u zauzvrat sjebati njih.
VII
Ovo nam je doputeno - pravo ognjite u Glavnom salonu prije gaenja svjetla.
Okrueni mirom i udobnou, ne moemo rei da patimo, ne ba. Osim zbog svakodnevnog
uhoenja, insinuacija, neumorne potrage za prljavtinom i ove napetosti koja iz toga slijedi:
osjeaja da nas nae mane ekaju iza vrata, osjeaja odgoene, ali ipak neizbjene boli.
A vani ima i drugih zala: glad u svijetu - neto to je vanije od nas i naih osobnih
tekoa. Nismo sasvim dobro, to ne moemo porei - no vani je jo mnogo gore. Gotovo da se
moemo sjetiti kako je to, no ne govorimo o tome.
Radije uivamo u sigurnosti koju prua svaki zatvor: u nedostatku mogunosti izbora ili
pak nereda i u naim novim ja, proienima, ojaanima zatoenitvom. Ve smo provjereno
drukiji od naih loih, starih ja, premda moda ne i bitno izmijenjeni, ne jo.
I imamo svoje privlano ognjite, zapaljeno da bi nam dalo potporu. Slui viestrukim
visokim ciljevima i stoga udovoljava krajnje puritanskoj etici Bistrog izvora. - "Prolij ovim
kamenom svu krv koju moe, a onda njime pogodi ove dvije ptice koje emo pojesti, pa ga
potom jo ugradi u zid..." Pacijente koji imaju smisla za praktino i viak energije izvode van
kako bi nasjekli drva i potom pali u komu. Naa opskrba ogrjevom namjerno podrazumijeva
teak rad - nitko nikad nije dobio motornu pilu, iako ja jesam traila da mi je daju - pa se
svaki dio sjee i rezanja obavlja runo. Trenutano se doimamo poput prilino apatine
druine, no neke od nas povremeno nagovore da nacijepamo drva i osjetimo ar toga to nam
je povjereno neko oito smrtonosno, premda tehnoloki nerazvijeno, oruje. Ipak, sama vatra
je najvanija; u nedostatku drutva moemo zuriti u nju i pri tome se ne doimati suvie
udubljenima u sebe. Ona nam daje privid privatnosti i nau utnju ini manje nezgodnom.
''Inhalatori protiv zaepljenja nosa. ''
81
No nije da smo veeras tihi: ja, Tom i Eddie monopolizirali smo sofu kraj vatre, dok
Gregory ita na stolcu, no ipak je s nama, ipak slua, sigurna sam u to. A ja sam svjesna toga
da sam opet u mukom drutvu, premda ga nisam traila. Mogla bih jednako lako uspostaviti
odnos i s drugim enama. Nemam skrivenih seksualnih planova, ma to bolniari Ogilvie i
Forbes rekli.
''to s inhalatorima?'' Govorimo o stvarima o kojima smo uli, no nismo ih nikad
iskuali. Inhalatori su za mene novost.
''Jede ih, da - to drugo? Jede spuvasti dio u kojem je kemikalija - od toga jebote
poludi.'' To je bio Eddie, ovjek koji je, koliko shvaam, bio groteskno lud u svoje doba.
Nitko od nas ga zapravo ne zna, naravno - samo smo ga uli kako recitira svoj ivot, kao to
je on uo nas kako recitiramo na. Oito, od svih oekujemo da lau dok iznose svoja sjeanja
- bilo da bolniar pravi zabiljeke ili ne - no lai uvijek razotkrivaju, a Eddijeve lai ga odaju
kao totalnog luaka. Dakle, on je stranac, ali prisan stranac - onakav kakvi smo svi jedni
prema drugima - nema anse da se vratimo povrnom avrljanju kad nas svaki dan masovno,
javno, reetaju. ini mi se da sam shvatila Eddijeve glavne zloine, njegove brane izlete,
djeake strahove, no njegova druga ena mi zvui veoma neuvjerljivo, a njegovog se
prezimena ne bih mogla sjetiti ni da mi platite.
Tom mrmlja svoj prilog razgovoru; pokuava nas se dojmiti. ''lag.'' Tom koji mirii na
djeji puder i koji nije priznao zapanjujue zloine.
''Za to? Visok kolesterol?'' Ne ismijavam ga, no on nam pokuava rei neto to je stara
i nevana vijest.
''Ne, plin... ''
Ni Eddija se nije dojmilo. ''Da, jebeni plin, za istiskivanje laga u spreju. Ali koliko ga
uope moe udahnuti prije nego si utrca lag u jebeni mozak... Ja jebote mrzim lag. To je
sranje. ''
Na sastancima su traili da obuzda svoj prostaki jezik, no drugdje se ne trudi - od toga
se jo vie znoji. Istetovirano prstenje na tri prsta, maorska tetovaa na ruci, uvijek u majici,
uvijek vidno mokar. Pobrinula sam se da sjedne to dalje od mene, pa se sad cijedi po Tomu.
''Pa, ja imam najbolji primjer. - Istina je, imam. - Nisam sigurna kako to funkcionira, ali
najbolji je. ''
''I? Reci. ''
''Pjena. ''
''Pjena? Kakva jebena pjena? ''
''Pjena - spuvasta guma - kao ona u sjedalima. Plin koji pravi mjehurie u pjeni - to te
digne. ''
''Pa onda vae pjenu? ''
''Pa onda vae pjenu. ''
''To je neto najbolesnije to sam ikad uo.Tko bi jebote to i pomislio? ''
Gregory se smijei svojoj knjizi. Nije okrenuo stranicu satima. Nismo mnogo
razgovarali, iz oitih razloga, no on slua nekako bijesno - ini se da osjeate stisak tog bijesa.
Onda bademaste oi otkliu pogled prema vama - oee vas prije nego to opet potone.
''Pjena. Kaem vam. Navodno vas skroz rasturi. A zamislite kako bi to bilo jednostavno
- kad hoe zabrijati, moe jednostavno jesti vlastiti namjetaj - ne mora ni izlaziti iz kue.
Ili, pretpostavljam, na kraju bi ti ipak ponestalo, ali onda samo treba otii u neku tapetarsku
radionicu i naruiti jo. ''
''Trebm j malo onih jstuka za kau, kompa...'' Eddie dobiva hinjeni napad gutanja rijei.
''Rdim tu-luum.'' Moemo si to sad priutiti, prizvati svoje stare glasove i ismijavati ih,
karikirati svoja nekadanja ja, kao da se nikad nee vratiti.
I ja se pridruujem - glumim blesavog pijanca. ''Danas mi je rokas, pa si mislim, kupit
u si stolac.'' Veselo torokalo - tu sam ulogu uvijek morala glumiti, ne zato to zapravo nisam
bila pijana, nego zato to nisam nikad bila ta vrsta pijanca. Nisam bila draga, bezazlena. Samo
sam znala to drugi ele uti. ''Ne... metni mi dva stolca... nikad ne zna kad e ti ekipa
navratit. ta je sigurno, sigurno je... a bolje ti je to neg se razoarat. E, a sad, majstore moj,
kad sam ve ovdje, pokai ti meni ta ti ima od ljepila. Ima ta da je po maiinama...? ''
82
Da vas podnose - to je ono emu teite. Teturavo se ispriavate i brini ste, smijete se
unaprijed za svaki sluaj, izvodite namjerne manje nespretnosti kako biste prikrili one
nezgode to ih ne moete izbjei: do kraja veeri, od silnog tapanja kojim nastojite sprijeiti
da se netko ne uvrijedi, ruke vam postanu velike i meke.
I jasno mi je da je to stil kojim piju mukarci te da je stoga neprikladan za mene. Ja sam
trebala biti kod kue, sakrivena iza zavjesa, s jeftinim dinom - Tia Maria i Blue Nun. Ja sam
trebala biti onaj sramotni kupac u prodavaonici alkohola rano ujutro: neuredno naminkana
lica traiti drhtavim rukama po torbi svoj masni novanik, a potom se hitro nagnuti preko
pulta i epati otmjenu bocu od etvrtine litre, koju bih zatraila s tihom isprikom, ak blago
iznenaena i onda se vratiti kui te je kradomice izmijeati s ajem - u alici, ne u ajniku -
iako ne bi bilo nikoga da me vidi; kad ene piju, to je grijeh i treba biti nevidljivo. Jo dublje
posrnula, mogla sam biti stalna muterija mjesnim taksistima, zamoliti ih da mi dostavljaju
boce, kako bih izbjegla opasnosti povezane s hodanjem - platila bih najviu cijenu za
odravanje tajne.
Tako uistinu poludite. Tako umrete sami.
Zato se ja drim mukaraca, jer s njima nisam sama i jer oni daju sve od sebe da budu
sretni. To je jedini razuman izbor. Neu umrijeti kraj kamina i pretvoriti se u hranu
neizostavnom pudlu ili pekinezeru. Neu tumarati okolo u kratkoj suknji i ciati, piti votku s
okusom vakae gume i pokazivati gole sise vozaima automobila. Minimum dostojanstva -
ne traim previe.
I kako bih inae srela Roberta ? Morala sam se druiti s dekima. Kako bih inae ikoga
srela?
Vatra se svela na naslagu eravica - nekakvu itku struju punu tamnih i crvenkastih
svjetala, iskriave vruine. Nema smisla dodavati novu cjepanicu: moramo se udobno
smjestiti, svatko u svojoj kui, najkasnije u deset. A veeras se u Thoreauu provodi analiza
urina. Kakva lakrdija.
Njeno naputam svoje deke, kaem im laku no. Slijedi uobiajen alkoholiarski
rjenik ljubavi: tapanje po ramenu, kutranje kose, lupkanje po leima, stiskanje ruke, veliki
poljubac; otelo se nadzoru, preko svake mjere. Otkrili smo da to ne moemo vie kontrolirati -
pretvaramo se u crtane filmove, prave Zekoslave i Ptice Trkaice. Osjeaji naviru, a potom se
obruavaju na nas poput odvaljenih zidnih sefova, provalije se otvaraju, hridi odronjavaju i
dinamit prti u svakoj zejoj jazbini i piti od jabuka koju bolniari mogu pronai. Pri svakom
dodiru, nae velike zaobljene ape besmisleno e vrtjeti u mjestu pedale bicikla na klizavoj
krivulji naih lubanja, dok svijet nadire kroz podna vrataca, suvie zao i suvie uzbudljiv da
bi ga podnijeli, a buldozi i kojoti nas proganjaju i nai obrambeni mehanizmi nas
iznevjeravaju, pa se na kraju bolesno cerimo na ovaj ili onaj uas, dok nam neko zlo uporno
vriti pod koom. Taj kaos rijetko kad je vidljiv, naravno.
ena - Belinda? - prigrlila me u naruje dok sam jutros plakala pred grupom. Stajala
sam oslonjena na nju, gotovo onemoala od uasa to ih je izazivala u mom mozgu, muka to
su razdirale moje uzburkano unutarnje ja, sigurnosti da gadove poput nje privlai patnja,
istodobnog osjeaja slatkorjeive poplave njezine potencijalne ljubaznosti, iznenadne pomisli
na moju majku, klaustrofobije, straha i potrebe da zagrlim Roberta, da budem zagrljena,
potrebe za tim vrstim mjerilom kojim se mjerite kad dotaknete mukarca i samo mukarca.
Na kraju sam je morala odgurnuti, potom se ispriati i onda to jo jednom ponoviti,
osjeajno - radi opeg dobra. Kao da ona nije bila kriva za itavu tu situaciju. Belinda - tako
se zvala. Ona nee ustrajati u trezvenosti. Takvi histerici ne mogu izii na kraj sa stvarnim
svijetom.
Ja to mogu - ja sam pronikla trezvenost. Ovdje sam osam dana bez kapi alkohola. To je
najdue to nisam pila jo od kole. Ako mogu izdrati osam dana, mogu zauvijek. Polagano
etajui natrag u Thoreau kroz svjetlost uline svjetiljke i krpe svjetlucavog snijega, moram
priznati da itav taj postupak i nije bio tako teak kao to bih oekivala. Drugi su mi
stanovnici klinike priali o nekim luksuznim ustanovama za odvikavanje u kojima ima
smirujuih umjetnih vodopada, posluge u sobu, frizera, i mogla bih se naljutiti na brata kad
pomislim gdje sam ja zavrila: dok sjedim u opoj graji jo jednog golemog seljakog objeda,
83
ili kopam po koari za rublje s ostavljenim depnim knjigama, od onih to se kupe na
aerodromima, a koje ine nau knjinicu, ili kad patim unutar kanarinski uto obojanih zidova
u Thoreauu - no ipak, mogu se sloiti da spartanski pristup moe imati svojih prednosti.
Ovdje se, primjerice, osjeam istom: izbijeljena-u-janjeoj-krvi istom i mo-gli-biste-jesti-s-
mene istom. Neto se zbiva u mojoj dui, imam osjeaj - u trenucima spokoja - da ona sjaji,
cvjeta na planinskom zraku.
ak sanjam drukije snove. Ne one vae, sa zakulisnim znaenjima u stilu Salvadora
Dalija, ne pse koje govore, vie ne; ak vie nemam ni uobiajene napade tjeskobe poput onih
da sam gola u generalnoj skuptini kotske crkve; provodim svaku no irom otvorena za istu
parabolu koja se ponavlja: u njoj nema diplomacije, metafora, niega osim Upozorenja na
krajnju opasnost - ogromnog, glasnog, nonog vriska - Hannah, ne ini to vie nikad.
Prizor je monokroman, zrnast, s nekim udnim potezom to se spiralno savija u zraku, a
potom nestaje poput kakvog kukca-duha. Ja sam u filmu - istinski sam unutar celuloida - i taj
me osjeaj spljotenosti plai; s obje strane mene ljebasto se kreu zupanici projektora -
sigurna sam da nikad neu otii odavde. Iza mene pravi je saloon, pun je nanosa praine poput
grobnice, no ipak obavlja svoj predvidivi posao: ima tu prevarantskih partija pokera, kurvi u
irokim bluzama, eira, ostruga i redenika te neki pijanist koji udara u tipke klavira, a pijesak
mu dopire do lanka. Ne stvara nikakav zvuk, osim svog ushroptalog daha, no neto nalik
glazbi, prilino glasno, uje se iz sjene: tuni zvuk treperenja kentuckyjske violine, no jo vie
onaj vojnog bubnja to prati ritam nekog tupog tap-tap.
Ja se naginjem na ank, jedna noga mi je na njegovoj eljeznoj preki, i nosim odjeu i
tijelo nekog prainom prekrivenog kauboja. Kao i svi ovdje, i ja igram svoju ulogu. Stavljam
svoj stetsonovski eir na ank, liem sol to mi se stvrdnula oko usana i im to uinim
postajem svjesna da je cijeli saloon ekao na mene, da sam ja zakotrljala lavinu i da se sprema
neto strano.
Konobar, kao to sam i oekivala, posluuje aicu savrenog alkohola. On klizi u mene
glatko i slatko kao mlijeko i iskri mi u dahu. Prepoznajem u njemu toplinu svoje vlastite kue
i njenu unutranjost to mi eli dobrodolicu, potom ivotinjsku uspaljenost eve "posljednja
ansa" u tri ujutro, a onda me ubode tom spokojnom, jetkom studeni smrti. A taj okus je
vrhunac svih dobrih okusa koje poznajem i jo je bolji od njih - blizu je nerazrijeenog okusa
raja i u svaku stanicu, misao i elju postavlja idealni stupanj pijanstva.
I ve dok pijem sljedee, znam da je to pie nevjerojatno, da nita to mi budan svijet
nudi ne moe biti tako dobro.
''To je istina, zar ne? To je istina. ''
Iza mene naginje se nekakav ovjek. Kad se zagledam ravno u njega, poinje lelujati,
kao da se odraava na rastaljenu metalu, uzburkanom ulju, no kutkom oka razabirem da je i
on odjeven kao kauboj: jo pranjave tkanine, od rada ogrubjelih ruku, a tamni eir zaklanja
mu lice. Prstima bubnja po anku u taktu glazbe, kucka tupi tap-tap.
''Gdje si je pokopala?'' Ima naglasak koji ne mogu odrediti, no njegov glas mi je gotovo
poznat. ''Gdje je truplo? Meni moe rei. ''
A to je uasna novost koju sam zaboravila, zavrna scena radi koje je bar ovdje i
postavljen. Sasvim je u pravu - jesam nekoga ubila. Poinila sam krajnje, neoprostivo zlo i
ono me izjelo iznutra - pretvorila sam se u puku iskeenu kou, razapetu nad ulazom u pakao.
Preostalo me tek toliko da budem uasnuta.
''Gdje je le?'' Nisam sigurna govori li mi to ili mu itam misli. ''Ne moe ga skrivati
zauvijek, zna to. ''
Barmen mi gurne jo jedno pie i ja ga odmah ispijem, u jednom gutljaju to mi oblae
grlo. Moda e mi to biti i posljednja kapljica, jer ovdje smo blizu kraja. Zidovi pucaju iza
mene, propast nadire i odasvud se uje topot.
Tap-tap.
''Gdje je? ''
Tap-tap.
U vratu mi neto kuca, poput dokaza zloudnog, novog organa.
Tap-tap.
84
''Ti zna. ''
A kurve se smiju nekoj tajni koju sam im odala, pijanist je ve otiao, dok ja briem lice
kako bih se oslobodila ove iznenada udovine vruine i uzimam novu au u ruke na kojima
mi plamti krv.
Tap-tap.
Rukavi su mi otvrdli od nje, teki i kruti, prednja strana bluze procvjetala je od sitnih
mrlja koje se ire, meusobno stapaju i zaustavljaju kod pojasa i mojih prljavih traperica koje
izgledaju prilino uobiajeno sve dok konano neumitno ne ponem traiti - a svi su znali da
u morati - sve dok konano ne spustim pogled k izvoru tog zvuka.
Tap-tap.
I gledam kako mi krv kaplje ispod poruba hlaa dolje na izme, moje crvene crvene
izme i mlaku oko njih, duboku - sjajni gubitak mog ivota.
''Treba mi samo rei. Reci mi gdje je truplo. ''
udno je da se uope uspijevam odmoriti s obzirom na tu predstavu to se odigrava iz
noi u no. Probudim se bilo gdje u mraku, oznojena od ivane uzbuenosti i potrebe,
ukoena od udnje. A negdje u podsvijesti zacijelo uistinu vjerujem da sam preglupa da bih
sama shvatila koliko je opasno piti ako mi se to ne ispie adrenalinom na stranjem zidu
lubanje.
Krivim Thoreau.
Ljupki Thoreau.
Ulazim kroz vrata koja kripe - dre ih takvima kako bi svima, a osobito deurnom
bolniaru, obznanili kasne dolaske - i evo prvoga od mnogih hodnika okienih glupavim
plakatima i sloganima:
MISLI, MISLI, MISLI.
KOLIKO JE TO VANO?
SVI SMO Ml DJECA BOJA.
Nije udo da povremeno imam napadaje munine - da se ne spominje ova mentalna
infekcija koju dobivam po noi - simplicistiko blebetanje je zarazno, to je utvrena injenica.
Zato ja ne glasam.
VIDJETI SEBE KAKO NAS DRUGI VIDE.
SVIJET JE ONAKAV KAKAV SAM JA.
PIJANSTVO POJAAVA BIJES BUDALE SVE DOK NE POSTANE NEUGODNA:
OSLABLJUJE I RANJAVA.
PAZI NA GLAVU DA TE NE BI DOLA GLAVE.
Ipak, ova posljednja je oito istinita. Glava eka dok se ne obeznanite, onda dolazi na
scenu i uta vas udarcima kojima ne moete umai - osveta za godine mamurluka koje ste joj
priutili.
Penjem se uz drvene stube i prolazim pokraj AKO STE OVO VIDJELI, NA PRAVOM STE
PUTU, prije nego to ugledam Sobu pet i tu zastajem.
OVO JE HANNINA I __________ SOBA.
Ne bismo smjeli uivati u miru soba za samo jednu osobu, no u ovom trenutku nema
dovoljno cura da ih popune, pa sam ja sama. Navoteni pod od drvenih greda i otrcana podna
prostirka, jedan uzak prozor od borovine nad uskom verandom od borovine, dvije uske
postelje od borovine, dva uska borova stolia uz postelje, jedan uski ladiar od borovine i
jedan uski ormar od borovine (Boe, kakve bih samo obraune noem, pogodne za klesanje
karaktera, mogla imati oko dijeljenja prostora) i jedna pragmatina kupaonica s toaletom,
umivaonikom i tuem - nita od toga nije usko ni od borovine. Nasuprot prozoru nalazi se loe
uramljena slika nekog mravog mukarca podboenog na stranu postelje dok mu dva zdrava
mukarca neto ljubazno govore, a iznad njih je pauina svjetlosti koja nagovjetava da se tu
odvija neto religiozno. Izmeu dvije sobne inspekcije ja je okrenem k zidu.
Meutim, sad gleda u mene dok uzimam plastinu au koju mi bolniarka Chiselden
neopazice uavi nudi. Potom odlazim u kupaonicu kako bih pokuala proizvesti traeni
uzorak za analizu.
Prola sam.
85
To nije iznenaujue - pria se da nema ba nikakve cuge stotinama kilometara u svim
smjerovima. Rekli su nam da nemaju ak ni kirurki alkohol, to ne govori u prilog njihovoj
strunosti u medicinskom smislu. Osim toga, kad tek doemo, sestre nas pretrae s
neugodnom uinkovitou, a kako ja nikad nisam bila tip za vercanje u donovima izama i
sline trikove, lako je bilo odrati moje tjelesne tekuine istima.
Ipak, da se iskuenje pojavilo, odoljelo bi mu se.To mogu obeati.
''Ne bih uzela pie ni da mi ponudite, ni da mi ga stavite u ruku.'' To govorim gospodinu
Hittu, to je gotovo isto kao da ne kae nikome. Bolniar Forbes mi je objasnio, prijekorno
veselo, da Hitt pati od Korsakovljevog sindroma - gubitka pamenja uzrokovanog alkoholom
- pa se svaki dan probudi jo uvijek kao ista osoba, no manjkaju mu mnogi kljuni dogaaji i
okolnosti. Taj manjak podrava razvoj osobite, naivne sklonosti da povlauje drugima. On e
prihvatiti ma ija objanjenja toga zato je postao takav kakav je.
''Pao sam iz zranog balona.''
To mu je objanjenje od Eddyja - prepoznajem njegov stil. Sigurno ga je nabacio u
kratkim crtama za dorukom.
''Bio sam sa zarunicom na izletu. Toliko su je raalostile moje brojne povrede da je
posijedjela u jednom danu. ''
Mi, Hitt i ja, stojimo kraj jezera, stopala uronjenih u kombinaciju bljuzgavice i
podmetaa od mahovine. Gledam labuda kako patrolira - njegov partner je u pliinama s
druge strane obale, uznemiren, a ja se smijeim, gotovo kikoem - sigurna sam da sam sad
istija no to ijedna analiza moe pokazati. Ovo mjesto, spori, zeleni zrak, vodeni pokriva:
ne bih to mogla podnijeti da nisam ista. Sad se sa svakim danom sve bolje uklapam. Mogu
biti oputena u prirodi - sviam joj se, drago joj je to sam se vratila. ak su i labudovi manje
oprezni - krila mujaka konano su ponovno slijepljena uz tijelo - pogledi koje mi dobacuje
postaju znatieljni, kontemplativni.
''Pa, divno je to joj je toliko stalo, gospodine Hitt.'' Nije mi neugodno zbog te lai: ona
daje daak romanse njegovu danu, a ve sutra e potpuno nestati. Dakako, ponekad bi se
naao na mukama: stanovnici klinike spominjali su mu mrtvu djecu, prometne nesree,
silovanja - takvi su ljudi. Ipak, danas je u dobrim rukama. Ja mu ne elim nita loe.
''Sigurna sam da e vam doi u posjet, moda u petak. Nije li to dan kad obino doe? ''
''Da...'' Gospodin Hitt se za svaki sluaj crveni, pogleda sputena k svojim cipelama i
uvjeren je: ''Da, pretpostavljam da bi mogla ponovno doi u petak. Veoma sam joj drag. ''
''Ludo je zaljubljena. ''
Hitt inzistira na pojedinostima, kienjima - a to dokazuje da mu se ovo svia.
''Kad budem bolje, moemo se vjenati? ''
''Svaki tjedan pita sestre o tome. ''
Kima glavom, odjednom spokojan. ''Znam.'' I odvodi nas ponovno u etnju.
''Naravno, i ja ih pitam. ''
''Naravno. ''
Ono to je preostalo od gospodina Hitta nikada nee napustiti ovo mjesto, no njega to
nikad nee moi smetati. Gotovo je privlano to njegovo stanje - svako jutro prostre vam se
nova prolost, kao nova garnitura odjee: nema razloga da zbog neega alite niti da za nekim
eznete - nema vam tko nedostajati. Ne, osim ako vam ga netko ne posudi, a ak i tad, trajat
e samo dok ne zaspite.
''Vi i ja dolazimo ovamo skupa svako popodne. ''
Ponekad Hitt kae poneto zbog ega se ini kao da se poneega sjea, no zapravo samo
nagaa.
''Da, to je tono. ''
''Mi smo stari prijatelji... poznavao sam vaeg oca. ''
''Tono tako. Radili ste skupa, na fakultetu.'' Doima se kao netko kome bi bilo ugodno
meu brljanom obraslim zidovima koleda, u radnoj sobi, pa zato ne? ''On nastavlja vae
istraivanje. Dobro napreduje. ''
''Stvarno?'' Cupka se za kragnu i sa svakim korakom poprima sve vie akademskog stila.
''Drago mi je to to ujem. Premda, mislio sam...'' I tu moda uje mrmor svojeg pravog
86
zanimanja, kakvo god ono bilo, natruhu negodovanja. ''Ipak... istraivanje...'' No, nije
dogmatian. Drugi ljudi ve toliko dugo znaju sve o njemu bolje od njega samog da se sa
zadovoljstvom oputa i oslanja na bilo koga. ''Ne, to je dobro. ''
Doli smo do Hittove stijene. Tu mije reeno da se saginjem za njim i budem mirna dok
se on etveronoke pentra u svojim finim, mekim hlaama i svom runo ivanom ogrtau i
sjeda na liajima obrasli kamen, nogu prekrienih na njegovu rubu, lica i ruku nadvijenih nad
niskom, otrom strminom koja skriva svoje korijene pod vodom.
Hitt se naginje naprijed i roktavo se nakaljava iz grla. Labud se primie: najprije
kooperno i ukoeno paradirajui, a potom usporavajue klizei. Njih dvojica naviknuti su
jedan na drugoga, no bilo da to ini zbog mene ili zato to je to pitanje asti, labud mora
pokazati ije je ovo jezero. Nakon toga se zaustavlja, gladak i miran kao platno i uzdie vrat
prema Hittu koji je izvukao vreicu kruha i stavlja njegovu prvu mrvicu za dobar ti dan u
otvoreni kljun ptice.
''Hajde, hajde... samo smo priali. ao mi je to kasnim. ''
Labud usisava vodu ispirui zalogaj niz grlo i odobravajue kalje. Hitt mi mrmlja preko
svog ramena. ''Uvijek mi gricne palac ako je u ivahnom raspoloenju... nikad to nije pravi
ugriz, naravno... nikad neto nepristojno. Hajde... hajde... ''
I od ruke do kljuna oni se njiu, smijulje i prigovaraju jedan drugome, a potom labud
jede i pribliava se njegova ena, klizi, drhtava, uzima komadie izvode i blago guna.
''O, dobro se provodimo, zar ne? A sutra salata. Previe kruha nije pametno. Premda je
fino. ''
Mogue je da je to jedina nova informacija koje se sjea otkad si je piem unitio
mozak: povjerenje ptica i kako priati s njima.
''Labudica izgleda mrzovoljno, ne ini li vam se? ''
''Hm? ''
Mujak me pogledava, vratno perje mu se nauuruje dok razmatra moj upad na njegov
posjed, a potom zakljuuje da je to nevano. uim blizu zemlje iako me zaustavljena krv
boli u koljenima.
''Labudica. ini se... da je takvog raspoloenja. ''
A ja se prisjeam kako me uila moja mama: uz eve se vee zanos, a uz sove mudrost,
mali se zeevi zovu kuniima, konji su pastuh i kobila, a labudovi - labud i labudica. eljela
je da to znam - nepotrebnu ljepotu rijei.
I dok razmiljam o njegovu imenu, labud polae svoje velike, crne plivae opne na mulj,
njiui se uspostavlja ravnoteu i staje uspravno, udnovato sitan i okrenut licem u lice prema
Hittu koji lomi kruh i nudi ga, lomi i nudi. ''Hajde, nema potrebe za urbu.'' Hitt otpue malo
unazad, s potovanjem. ''Pssst.'' I labud je zadovoljan, ponovno se sputa na povrinu vode i
pije.
Povjetarac premreava jezero uzorkom riblje kosti, a mene okrzne miris ptice - ustajao,
poput tople posteljine. Mogao bi mi se svidjeti i ja bih se mogla svidjeti njemu pa bih na kraju
mogla dolaziti i hraniti ga sama. To bi mi vie koristilo od beskonanih grupnih terapija,
seciranja. Pitanja koja postavljaju uvijek promauju smisao: Forbes i Ogilvie, Ogilvie i
Forbes: ne govore nita o evama, o mojoj dui.
Sutradan ujutro trebam poi nekom savjetniku da mi raskoli lubanju i prtlja po njoj, iako
se tu vie nema to pronai. Ovdje sam vie od tjedan dana izloena profesionalnom
prepipavanju: ako je u tome i bilo neto uzbudljivo, sad vie nije. Ispriat u mu svoj san i on
e me proreetati u vezi s masturbiranjem ili fetiizmom, a zatim e me pokuati natjerati da
se osjeam nenormalnom. To ne odgovara ljudima poput mene - ili Hitta. Nama treba neto
njeno.
Labud se uspravi, ovaj put duboko u jezercetu, razmotava vrat i iri krila, trese ih pa
zvonko lupa njima kao jedrima i otro krii. Labudica ga gleda, strpljivo, a onda plutaju dok
se ne nau jedno uz drugo; s vremena na vrijeme blago sputaju glavu, pijuckaju vodu, a
potom se uzdiu, otresajui kapljice svjetlosti.
87
Isto tako, sutra ujutro osoba po imenu Martha Rocco bit e smjetena u moju sobu.
Provest u ostatak vremena ovdje spavajui uz pijanicu, bez izgleda da se vie bavim ikakvim
privatnim stvarima koje bi mi mogle pomoi da se opustim.
Bistrom izvoru nije na srcu moj boljitak.
''Gospodine Hitt? ''
''Ha?'' Hitt je siao s kamena i stoji, otresa ruke od mrvica i blago je raskutran - djeai
koji nije mogao odoljeti da se ne poigra u svojoj lijepoj, novoj, kolskoj odori. ''Da?''
Pogledava natrag na vodu s nekakvim tihim zadovoljstvom koje me navodi na pomisao kako
razmilja o svojoj divnoj, izmiljenoj zarunici.
''Nije nita hitno, stvarno...'' Usne mi tu imaju tekoa sa sricanjem slogova, postaju
teke, skliske. ''Uope ne...'' A disanje je izgubilo svoj ritam. ''Ali onaj novac koji mi
dugujete... bilo bi dobro da ga vratite. ''
''O, to...'' Privienje njezinih suza na rastanku, njihov prvi sastanak i tko zna to sve ne
izblijedjelo je, a Hitt je postao krajnje i uljudno zabrinut. ''Vidite, ja zaboravljam, ja... ''
''Znam, znam to. Nije problem. ''
''Uasno mi je ao. ''
''Ne, u redu je.'' Gotovo da bih ovo mogla i prekinuti, vie ga ne pitati i pustiti ga na
miru. ''Sve je u savrenom redu. ''
''Ali, siguran sam da nije - kako bi bilo? Morate mi rei koliko. Nosim sa sobom samo
malo... ''
Nemam pojma to bi malo moglo znaiti Hittu i ne mogu mu rei broj, sumu - grlo mi
ne da. No, on posee pod svoj ogrta i izvlai dobro usjajen, krepak novanik. Iz njega upa
ivopisan smotak kanadskih novanica - jedva pojma imam to oznaavaju i suzdravam se
da ne povirim.
''etiri stotine?'' Gleda me ljubazno ispitivaki i u jednom neobinom trenutku ne mogu
odrediti provjerava li koliko mi duguje ili koliko sam daleko spremna ii. Zar ga se doista
spremam opljakati?
Pa, ne, ne spremam. Ne tako da bi on to primijetio. Ovo ga nee ni na asak uznemiriti.
A on nije ni izdaleka svjestan da se dogaa ita neugodno, samo krivo tumaim njegov
izraz lica.
''Pet? ''
Nisam idiot - mogu proraunati moralnu tetu povezanu s ovim. Da sam mogla poi bilo
kojim drugim putem, ja bih ga odabrala. No jednostavno moram otii odavde prije nego to
mi provale u mozak i spavaonicu, oekujui da e mi to zbilja pomoi. Nisam mogla podnijeti
nita od toga, ne bez pia. A to je bio smisao mog dolaska ovdje - da me se dri podalje od
pia. Moram otii kako bih zadrala duevni mir, a on nema cijenu.
No uskoro u morati spomenuti iznos.
Briem usta.
Koliko e mi novca trebati?
U prvoj u fazi stopirati, moram - to je besplatno. Autobusne karte? eljeznike karte?
Promjena avionske karte - ili imam kartu s otvorenim povratkom? Je li mogue da je
otvoren? Nisam gledala. Uzeti malu torbu, onu na rame, samo tu, to je sve to trebam.
''Ne, ne, naravno da nije bilo pet. Pa...?'' Hitt muca, uznemiren mojom utnjom i praznim
prostorom koji sam mu postavila u mozak. Ne zna koliko da mi da. Zato jednostavno dri
novac pred sobom i doputa mi da ukradem onoliko koliko elim a da ne moram nita rei.
Ipak, ja to ne elim. Kategoriki ne elim. Sve u vezi s ovim odvratno je, ali to mi
preostaje? Moram otii, a nitko me nee pustiti, pomoi mi. Svaki put kad sam neto
spomenula naalili bi se da mogu odetati kad god elim, jer bili su sigurni da smo ovdje tako
daleko od svega i da sam uhvaena u klopku jer nemam novca.
Ali sada imam.
88
VIII
Kako do toga doe - to je uvijek duga pria.
A katkad e se cijelo vae dugako objanjenje obruiti na vas, u vas, nestrpljivo i
nepozvano, i rastrest e vam zglobove i koncentraciju, a onda e vas naglo zaustaviti.
To je razlog zbog kojega vie ne mogu hodati ovim plonikom koji je blizu terminala na
Heathrowu, a takoer i nedaleko od uasnog hotela gdje sobni kljuevi imaju privjesak u
obliku lista-mutanta. Beznadno sam stijenjena izmeu dvije drugorazredne lokacije i
nastojim to ne drati simptomatinim za svoje moralno stanje. Promet prolazi cestom, a neka
osoba amerikog izgleda - ispeglanih hlaa i nadnaravno bijelih cipela - vue koveg u mom
smjeru i tjeskobno se osvre oko sebe, na stranu ponudu motela to mlitavo stoje iza mene.
Ja joj ne mogu pomoi, ne mogu ak ni kimnuti glavom dok se kotrlja kraj mene u malenom
oblaku brige i ustajalog Anais Anaisa.
Da trenutno mogu govoriti, rekla bih joj - preskoi idue mjesto na lijevoj strani,
nasuprot parkiralitu - nije oieno kako treba, a kreveti su iznimno neudobni - noas sam u
jednom potucala nekog nepodnoljivog oenjenog mukarca. Ne znam to me spopalo; mogu
nagaati, no ne elim.
Da, zbilja, cuclala sam i tucala (volim kad mi se ponienja rimuju) bjelotrbunog,
beskimenog udaka paperjaste kose - ini se da sam roena za odabir ba takvog naina
ivota. Jedva ekam da iskuam novo pomraenje svijesti i pustim svoju sreu da prijee u
napad, sa sigurnom izvjesnou oekujui da e mi donijeti najgore poniavajue sramote u
tehnici tehnikolora: zgusnute scenarije u stilu Edgara Allana Poea koji vraanje k svijesti
pretvaraju u jedan dug i veoma laan krik. O, kakva je to zabava bila - mogla bi dotei sve do
Dublina i natrag, takva je to parada uitaka.
No, zapravo, tunoj Amerikanki ne mogu rei to ni ita drugo. Suvie sam zauzeta
trpajui u sebe vie sjeanja no to mogu podnijeti, toliko da dobivam modrice: klju za sobu
356, neupotrijebljene gae u mojoj torbi, dolazak na Heathrow iz Kanade, preko Budimpete,
i pokuaj da ne poljubim (tko bi to pomislio) oenjenog gospodina Paperjastog - koji se
moda zove gospodin Stott - te udno elastine usne i njegov miris koji jo uvijek nosim - ili
okus; u svakom sluaju neto ega se ne mogu osloboditi - i sjeanje na to kako sam bila
ondje, nedovoljno pijana da bih ga potpuno izbrisala iz svijesti, da bih ignorirala oajniko
teturanje njegovih mlitavih monji i da bih umirila eludac i jednostavno svrila - barem
svrila - a onda je uslijedio pravi engleski doruak koji nisam pojela, raun koji nisam platila i
novac na koji nisam imala pravo - Hittov novac - zaspao u mom novaniku, zajedno s
kreditnom karticom nekog M.H.Virginasa.
To je potpuna propast, zar ne?
Uz to, ja zijevam. To bi vjerojatno promaklo neuvjebanu oku, no ja polako i estoko
zijevam, od gleanja navie; toplina zijevanja valja mi se venama i znam da e se razgo-
ropaditi i prerasti u apsolutno rikanje - u neprirodan, gotovo orgazmiki gr cijeloga tijela, to
ukazuje na to da sam rano juer zacijelo uzela neku vrstu benzodiazepina. A to je bilo vrlo
zloesto od mene - nakon dvadeset etiri sata ta me stvar zajameno tjera na
onesposobljujue, uporno, slinavo zijevanje. Takve tekoe znae da, osim u sluaju kad mi
nema druge, nikada ne petljam s narkoticima.
Ipak, oni mi nisu glavna briga dok teki utezi usiljenih osmijeha i intimnih injenica
padaju i padaju u mene kao sidreni lanac na Potemkinu - karika za karikom za karikom. Sad
me teroriziraju mojim oprotajnim pozdravom klinici: zlatna i plava zora Britanske
Kolumbije, njena i mutna, kad je luksuzni dip s dvoje turista usporio, a potom priekao dok
sam ja dokaskala, posegnula za njihovim vratima i otvorila put u te svakodnevne, strane
slobode. Prije toga teko sam odmicala od ograde oko Bistrog izvora u planinsku hladnou,
trudei se da veselo zvidim i buim, kako ne bih uplaila none medvjede, dok mi se torba
njihala preko ramena i postajala teka, no moja situacija i nije bila ba jako loa - ponajvie
sam bila ushiena i uzbuena to sam prokopala put pod zahralom ianom ogradom i izbila
van, krenula na put, koraala doma - u svoju prljavu, staru kou. Prije toga bezazleno sam i
neujno pretapkala preko travnjaka, klizei izmeu budnih kvadrata i komadia svjetlosti i
89
odvajala se od terapeutske skrbi, produavajui i konano briui za sobom trag to je vodio
natrag do Kue Thoreau, krova verande s kojeg sam se spustila, prozora koji sam ostavila
otvorenim, sobe iz koje sam otila i njezinog uskog kreveta od borovine.
U kojemu sam ostavila Gregoryja, polubudnog.
Nisam ga htjela.
Nisam htjela ni gospodina Paperjastog, no bila sam pijana, pa se to ne broji. On je bio
poput gripe - mogao se dogoditi svakome.
S Gregoryjem sam bila trijezna. Tri noi.
No samo zato jer volim Roberta.
Samo zato jer mi je nedostajao Robert, a moje tetive i ile ponovno su postajale zdrave i
komunikativne. Detoksikacija je dala rezultate - tijelo mi se brzo vratilo iz mrtvih i osjealo se
okretnim, osjetljivim, imalo je potrebu - no nije bilo nikoga tko bi trebao mene.
Osim Gregoryja sa sjajem pod koom i njegovim djeakim poljupcima, smijuim
poljupcima, koji su vas otvarali i uvlaili do sri njegova jezika. I kako je prignuo glavu kad
je legao ne bi li sakrio kirurke usatke i propast koju je njegov no ostavio za sobom! Tako je
dobio podbradak, no nije mi bilo vano.
Jadni Gregory.
I jadna ja - taj prvi, razvaljujui zijev narasta mi iz kria dok se jo jedan avionski uzlet
vue kroz jutro, a ja zatvaram oi i mislim na Roberta, a vidim Gregoryja jasnog ispod mene
u mojoj sjenovitoj sobi - nas dvoje glatki smo od tolikog natapanja u termalnoj vodi i klizimo,
znojimo se, drhtimo u malenom prostoru koji smo stvorili pod okriljem tiine obaveznog
gaenja svjetala; osjeamo je opasanu oko sebe, vee nas sirove jedno uz drugo, trlja dok nam
se krv ne pobuni u uima, pa prestanemo disati i zavrimo s naglim, melankolinim arom. To
je rezultat ivota koji se vraa, onako kako mora.
Potom njegovo lice - bolan strah, zajedno s njenom tamom njegova pogleda, a onda
intimnim poluosmijehom; malo za njega i poneto za mene - svaki put, svaku no isto. Sav je
njean i miran dok ne ponemo, dok se ne ponemo kretati i dok nas ne ponese njegova
veliina.
No, on me podsjetio na Roberta.
Inae to ne bih uinila.
Ipak, dajui mi samoj itavu sobu, to su u klinici mislili? To je bilo krajnje
neodgovorno. ak se i dijete moglo popeti kroz taj prozor; nije bilo odgovarajueg nadzora,
nije bilo djelotvornih sigurnosnih mjera koje bi sprijeile pacijente da s treskom zatvore vrata
za sobom i prepuste jedni druge njihovim nonim uasima, sve dok dvoje meu njima nisu
izili, bezglavi, gorki od ugrijanog sumpora, mirni i bolni.
O, Boe, ovo je potpuna propast.
A i ja sam.
Ponovno.
A to je trenutak kad Heathrow oko mene slegne ramenima, a moje se zijevanje raspojasa
i usta mi se pokrenu, ba kao i ostatak mene, dok mi je mozak u stanju predaje koje me
ostavlja nepripremljenom za trenutak kad mi postaje jako, jako zlo. Trzam se kao lutka na
koncu i zlo mi je do sri. Dodue, uspijevam promaiti vlastita stopala.
Iako to nije tako strano - ak daje osjeaj proiavanja, a meni je proiavanje
potrebno. Nakaljem se nekoliko puta, diskretno pljunem - malo je toga to moe biti manje
elegantno od ene koja pljuje - a onda prekoraim preko neuredne hrpice, kao da nema
nikakve veze sa mnom. Naravno, od ovog trenutka nadalje ona uistinu nema nikakve veze sa
mnom.
A potom treba otrpjeti besmisleno dugo lutanje isprekidano zijevanjem te kratku, ali
nenormalno skupu vonju taksijem, da bi mi se tijelo nalo na putu ikakvog trajnog oporavka.
''I kutiju ibica, molim. ''
Nala sam trgovinicu odgovarajueg tipa, natrpanu obinim, hitnim urbanim
potreptinama: novine, Domestos, rizle, vree za smee, hrana za make, slatkii. Zgurane na
jednu stranu stoje police vina i hladnjak iji se sjaj tiho odbija sam od sebe i sadri, izmeu
ostalog, tri limenke piva. Kupujem ih.
90
''I kutiju ibica, molim. ''
Moram kupiti kutiju ibica, jer se kupnja tri limenke piva prije ruka moe uiniti, u
stanovitom smislu, disfunkcionalnom. Moglo bi izgledati kao da imam neizdrivu potrebu za
alkoholom. Nemam.Tek sam izila iz klinike, vrlo sam se dobro oistila i izvukla znaajne
pouke iz prolih pogreaka, pa e posljednja stvar koju trebam biti alkohol - i ja ne volim
pivo. Naalost, popiti tri piva jedini je nain da se dovedem u red prije nego to se izlui
benzodiazepin. Pa kupujem arobne ibice i dajem inu dostojanstvo.
Tri jutarnje limenke piva = sramota.
Tri jutarnje limenke piva uz jednu kutiju ibica = kupnja.
Stariji trgovaki pomonik odnosi se prema meni mudro i ljubazno i kimnemo jedno
drugome prije nego to odem i zauzmem oputeni poloaj iza koa za otpatke kako bih ispila
piva, jen-dva-tri: praskavo otvaram poklopac - gledajui taj siuni dim koji e dahnuti iz
svake limenke kad se tek otvori - a onda ih ispijam i bacam i, dakako, cijelo vrijeme zijevam.
Iznad mene sunce se ustoliilo za danas, slatko toplo, i stanovito spontano zacjeljivanje
odvija se u mojim brojnim sustavima. Uskoro u biti mirna. Ispuni plinovi i toksini plutaju
oko mene i u konanici bi mogli uzeti danak na mojim pluima i tako dalje, no ja u izbjei
bilo kakvu tetu odnjihavi se preko ceste i zaronivi u podzemnu, rujui njome dok ne doem
do King's Crossa i ne budem mogla kupiti kartu za Sjever.
Gotovo je s piem za mene danas - nee mi biti potrebno. Ta tvrdnja je istinita kao sila
tee, kao teina vodika. Krenut u na ugodan i uredan izlet vlakom i nastaviti ga autobusnom
vonjom do moga stana. Nita nepredvieno ni problematino nee me zadesiti na putu.
Napokon, kad je dosta, ponekad je uistinu dosta.
Okupat u se kad stignem i malo se dotjerati prije nego to se dobro naspavam. Onda u
biti spremna da kaem svima da sam bolje i da sam se vratila.
Malo je toga to je ljepe, ini mi se, nego kad se osvjeite, uredite i odeete u svoj
omiljeni kafi, kvartovski. Ono kako se brujanje razgovora proiri u trenutku kad za sobom
zatvorite vrata, a onda vas ivahni zapuh mirisa kafia zagrli i uvue. Miris kafia pojaava se
nou zbog dodatnih prolivenih koliina pia i dima, no najii je u tiini mirnog popodneva -
a ovo jest mirno popodne - kad mnogo jasnije ima veze s dugotrajnom prisutnou
mukaraca, s dezinfekcijskim sredstvom, s uitkom, s domaom, utjenom ustajalou, s
odmoritem za zle i s ugodnom prljavtinom. To je sloen fenomen, no moe vam strano
nedostajati i ja bih ga svugdje prepoznala.
Upuuje vam dobrodolicu u mjesto koje se nikad nee promijeniti: barske pregrade,
barske stolice i slike umrlih igraa golfa - i, neobjanjivo, slika nekog konja - i oputena,
vesela krivulja anka koja vam ljubazno podie pogled do ovjeenih i izokrenutih boca za
toenje. Znam da si ljudi prave minijaturne barove u domovima, no to se ne bi trebalo
dopustiti: to je uasna uvreda za sve kojih se tie. Bljesak napunjenih boca u visini,
namigujui redovi estokih pia, divna zbrka svjetala, sjena i etiketa - to je dovedeno do
savrenstva samo u kafiu, baru, u ovlatenim prostorima. Ne biste podigli oltar u dnevnoj
sobi, pa odakle vam ideja da biste mogli pokuati s barom?
No, ovdje je svaki mililitar idealno smjeten i ja klizim unutra kako bih pozdravila svaki
posebno, osvjeena nakon dvanaest sati sna i itava nakon potpuno trezvenog putovanja.
Moje obje polovice funkcioniraju kako bi trebale i ne osjeam osobit poriv za zijevanjem. Ja
sam razmetna ki to se vratila, oprala, namirisala, lak za kosu vrsto dri, a pod sportskim
trapericama i enstvenom vestom nosim ruiaste arape, ist grudnjak, sasvim nove gae, a
ak sam si dala truda i poeljala stidne dlaice. Nisam to nikada prije uinila, no bilo je
udno ugodno i nisam sasvim nesklona da to ponovim. minka mi je lagana, no makara je
iznimno dojmljiva - sve su mi trepavice savreno poredane, a to im obino nekako ne polazi
za rukom.
Naruujem obini sok od narane - jer u stanju sam odabrati neto nealkoholno - ne
osjeam da me to stavlja pod ikakav pritisak, ne budi nikakvu elju - i okreem se nadesno,
odakle znam da me ve gledaju poznata lica. Nisam se eljela neposredno suoiti s njima sve
do sada - morala sam ui sa stilom - no sad okreem glavu i provjeravam koga ima.
91
Robert.
Morao bi biti na poslu, osim ako nije vikend. Trebala sam saznati koji je dan danas, koji
datum - moda peti travnja? - izgleda kao da je peti travnja. Da, jer imam osjeaj da je juer
bio etvrti. U nekim drugim vremenima ponijela bih novine radi orijentacije, no vie ne mogu
itati novine. Bole me.
Dakle, nisam pripravna za ovo, za Roberta - nisam mislila da e se pojaviti do veeri.
Ostale sam oekivala, no u ovom asu oni su zamagljeni, stiani; ini se da ih nisam u stanju
primijetiti s osjeajem ikakve hitnosti.
Robert.
Doima se izrazito primjetno i trodimenzionalno - oslanja se na stranju stranu pregrade
za sjedenje i posveuje pretjeranu pozornost paketu ipsa. I ve je pokrenuo ubor zanimanja
u mom elucu: ivci, dragost, osjeaj izloenosti, krivnje. S tim se nisam htjela nositi u
drutvu.
''Bok! ''
Bobby, upnik, Maurice i mukarac s istetoviranim rukama zborno mi otpozdravljaju s
jo ponekim dodatnim pitanjem i primjedbom - ne izgledam li odlino, ba dobro da sam se
pojavila, sigurno mije odmor godio.
Robert ne kae nita. Jede ips s tihom pakou. Deki se priginju k njemu, razmiu se
kako bi mogao sjesti s njima, no kad to ne uini, prisiljeni smo buljiti u njegovu smjeru dok se
on i dalje ratoborno dri po strani, otpijajui gutljaj bijelog vina da navlai komadi hrane.
Kad mu se glava nae u uspravnu poloaju, dobaci mi kratak, neitljiv pogled, a potom se
vrati prouavanju svojih ruku.
Tiinu koja potom nastupa izglaujem rijeima: ''Bok, Roberte! ''
Uspijeva odgovoriti bezlino: ''Bok, Hannah'' nekamo prema prozoru, kao da recitira
neto to mu se ne da. Glumim kako otpijam mali gutljaj soka od narane, koji mi se, kao i
sve drugo, ini krajnje nezadovoljavajuim.
Nema pravo biti uzrujan. Ne zna ni jednu jedinu stvar koja bi ga mogla uzrujati.
Ja ostajem na nogama, a deki ustaju kako bi mi se pridruili. Nema mjesta za jo jednu
barsku stolicu za njihovim stolom, a osim toga, moraju se rukovati sa mnom i, dakako,
upnik e me pokuati poljubiti, Bobby isto tako, pa u morati izmaknuti glavu, no lijepo u
ih potapati po rukama nakon toga, utjeno. Robert posljednji ustaje, ne govorei i dalje nita,
oeavi se o mene na putu k mukom zahodu. Dodir je nepotreban, namjeran i donosi mi
miris njegove koe - naruava mi ravnoteu. Htio bi da ga se sjetim i da mi bude potreban, da
budem nemona. elja mu se ostvarila.
Maurice bijesno sike preko mene na upnika. ''Ima ih dvanaest. ''
''Ima ih etrnaest. eli li da ti kaem poimence? I koja molitva ide uz koju? Ako eli
tako raspravljati, Maurice, onda e morati nai neki predmet rasprave. Zasad jednostavno
nema pravo. ''
I dok je upnik na sigurnoj udaljenosti, zabavljen spomenutim razgovorom, moram
samo izbjei Bobbyjeve pokuaje pribliavanja dok svi zajedno odlazimo kako bismo se
smjestili uz ank.
''Dvanaest ih je. To se ne zaboravlja. Zdravo Marijo, milosti puna, meu kobasicama ti
si prva* - ponavljaj dok ne doe do trinaest - ne mogu to zaboraviti. ''
''Pa, ako ne eli to shvaati ozbiljno... ''
''Zato bih - to nikad nije mene shvaalo ozbiljno. Ima ih dvanaest... I ma Isus sree
svoju blagoslovljenu majku i ima sveta Veronika i... tri pada, dvije pokore i jarebica na
kruki... mislim, nije vano, ali dvanaest ih je. ''
''etrnaest. ''
ini se da nikoga ne zanima gdje sam ja bila. Bobby se tetoi viskijem, mukarac s
istetoviranim rukama odlutao je, a Maurice uporno trai nevolju. Nema rasprave o vjeri sa
upnikom - zato ga i zovemo upnik. A Robert je jo u zahodu. Mogue je da se iskrao i
otiao dok sam bila zauzeta neim drugim, no vjerujem da bih primijetila. Netko bi primijetio.
A i zato bi se uope iskradao? Zato bi me tako namjerno izbjegavao?
* Rugalica temeljena na stihu pjesme R. Burnsa, posveene kotskom nacionalnom jelu Haggis
92
Odavde u moi vidjeti kad se otvore vrata, i najmanje gibanje privui e mi pogled.
Dodue, trebao nam se ve pridruiti.
Namjerno me puta da ekam.
A ja sam stalno mislila o njemu i bila vjerna, odravala moju ljubav vjernom na svaki
mogui nain koji bi ikome mogao biti vaan.
K vragu, pa svake veeri govorila sam Gregoryju o njemu. Posvetila sam tome vremena
koliko i svemu ostalome. eljela sam da Gregory zna, da razumije da sam zaljubljena.
I rekla sam mu istinu. Zaljubljena sam.
Robert se pojavljuje, izgleda kao da je oprao lice nekoliko puta - uredan i smeten, oboje
istodobno. Zastaje, okree se na peti i mogao bi krenuti k vratima, otii, no onda se protrlja po
uhu i krene naprijed, blago nespretno. Stao je tako da Maurice i upnik budu izmeu nas - ne
obraa pozornost ni na koga dok stavlja oba lakta na vrh anka i naruuje pintu tamnog piva.
Pije pivo samo kad je uznemiren.
I upnik je uznemiren. ''Odakle ti dvanaest? Samo ga dovede do Kalvarije i ostavi?
Svatko moe umrijeti - vano je to se dogaa nakon toga. ''
Zadjevica se malo previe rasplamsala. ''Hej, sluajte - iscrpljena sam od leta. Nije me
dugo bilo. eljela sam biti sa svojim prijateljima i provesti veselo, mirno popodne, a veer?...
Htjela sam ga provesti s ljudima koje volim. Ljudima do kojih mi je stalo.'' Ovo, dakako,
govorim samo radi jednoga od prisutnih, onoga koji me ubija. ''A dosad sam dobila usranu
dobrodolicu i vas dvojica samo se nadvikujete nekim brojevima. ''
upnik nabacuje svoj sveani glas: ''Postajama. Nadvikujemo se postajama. I uope ne
viemo. ''
''Ba me briga! Samo prestanite! Pa nisi pravi upnik, zar ne? Samo te tako zovemo. Iz
ljubaznosti. ''
Pop odlae au i nastoji mi uputiti osobito povrijeen izraz lica, to sam ja preduhitrila,
gledajui radije u Mauricea.To mi, meutim, ne pomae jer i Maurice izgleda jednako
iivcirano, moda jo i vie.
''Bio je sveenik. ''
''to? ''
Maurice mi ponovno mrmlja: ''Bio je sveenik'' odjednom se ponaajui kao da mu je
upnik najbolji kompi kojeg je ikad imao, iako se oni zapravo samo stalno prepucavaju, a
onda se naljute.
''Bio je sveenik? ''
Ramena im se gotovo dodiruju u paradi potresne privrenosti. Ne bi me iznenadilo kad
bi se poeli drati za ruke ili plakati. Mukarci - uvijek se razmeu svojim osjeajima.
''Bio si stvarno...? Pravi...? ''
Glume najbolje prijatelje, drugove; hrpa lane plemenitosti i drugarstva koja se nala
pod paljbom. A meni je dodijeljena uloga otrovne kuje.
''Ne serete? Misli, stvarno si bio...? ''
Njih dvojica utonula su u bolnu tiinu i dramatino trepu.
''Pa, to je... tvoja stvar... no, drago mi je. ao mi je to to nisam prije znala. Mislim, to
ne mijenja... drago mi je. ''
Robert se zlobno smjeka nad svojim pivom. A to me ivcira. Vie me ivcira od
uvjerenosti da u morati popustiti, nainiti prvi korak i otii razgovarati s njim, ili e u
protivnom on samo nastaviti po svome, ustrajan kao dosadna bubuljica. U svakom sluaju, ne
mogu ostati gdje sam, jer ovdje svi postaju prenapeti. ''Vi... onda nastavite sa svojom
diskusijom, dobro? ao mi je ako sam vas prekinula. ''
Uspijevam se nonalantno odetati i pokuavam popiti jo jedan gutljaj naraninog soka,
no zakljuujem da ima gorak okus.
''Roberte. ''
''Hannah. ''
''Veoma si tih. ''
''I ti si. ''
93
U dubokoj pozadini upnik je ponovno poeo svoju priu, a Stara Margaret trai od
nekoga upalja, prije nego to ga zamoli za cigaretu, dok Thomas, mrzovoljni konobar, radi
ono to mrzovoljan konobar inae radi sa svojom zloglasnom krpom za ienje, a sve je to
nevano. Zgrade to eksplodiraju u drugim zemljama nisu vane, koja je boja automobila
moderna ove sezone, moralne dileme, nove bolesti, stripovi, djeca to umiru, ukusi umaka za
tjesteninu i pravna drava - nisu vani. Mi smo vani. Mi smo ono najvie o emu mogu
misliti.
''Vratila sam se. ''
''Vidim.'' Pijucka pivo. ''Da. Eto te. ''
''Nisam ja kriva. ''
''Da. Eto te. ''
Buljimo ravno pred sebe, prouavamoThomasa kao da je zemljovid i mrmljamo u
prazno poput pijuna na ljubavnom sastanku.
''Jednostavno su me otpravili, Roberte, poslali me - nisam tu nita mogla. Bila sam
bolesna. ''
Istaknuti daje i sam Robert otiao u Kanadu, bez upozorenja, i ostavio me tjednima u
limbu - pa, to ne mogu, jer je istina i zato e biti uvredljivo i moe dovesti do drugih istina, a
veoma malo njih nee nas povrijediti.
''Roberte? ''
Uputam se u rizik i naslanjam ruku na njegovu, a on se ne povlai, ne ini nita osim
to se osjea onako kako sam se ja osjeala, to znai da nakratko moram sklopiti oi.
''Roberte.
On odlae au. ''Jesam ti rekao da moe ii? ''
''To nije... ''
''Jesam ti rekao da moe ii? ''
Nemam pojma to pod time misli. ''Ne. Nisi rekao da mogu ii.'' Pivo i vino su manje
pouzdana pia; nikad niste sigurni kako e djelovati na nekoga, a Roberta oito uznemiruju.
''Pa? ''
''Roberte, ja... ''
''Pa, to mi ima rei? ''
''Ne znam, do vraga. to? ''
Od toga se zamalo okrene prema meni, povee se sa mnom, a onda pocrveni zbog te
pogreke. ''to mi ima rei? ''
Nemam razloga vjerovati da ima ikakve smislene sumnje, pa priznanje sigurno nije ono
to eli. U poruci koju sam mu ostavila rekla sam da u biti u klinici, na lijeenju, pod
medicinskim nadzorom - nita to bi nagovjetavalo da u se moda eviti sa strancima.
Jednim strancem.
Jedinim koji zadovoljava kriterije.
Ali, gospodin Gardener ne zna nita o tome.
Ali, gospodin Gardener bi mogao pogoditi.
''Roberte, to eli da ti kaem? ''
''Ako ti ne zna...'' Ispravi se, okrene glavu i lupi objema rukama po rubu anka. ''Sluaj,
stvarno moram otii odavde. ''
''Pa, moda bismo mogli... ''
''Sam.'' Potom se nakaljava, eka, besmisleno prtlja po depovima, zaglauje kosu.
''Roberte, ao mi je. ''
''to?'' Ramena mu se poinju okretati prema meni, a vrat ih prati; mrti se: u svemu se
vidi nedefinirana optuba.
''ao mi je. ''
Naginje glavu, omoguavajui mom pogledu da uhvati njegov. ''to si rekla?'' U
njegovim oima nema ara, samo usredotoenost.
''ao mi je. ''
''Tebi je, to?'' Ponovno naginje glavu.
''ao mi je. ''
94
Ta ukoena usta kuckaju, podrhtavaju, nagovjetavaju blagost.
''Jo jednom, za sreu. ''
''Meni. Je. ao.'' Podiem lijevu ruku i hvatam ga za desni kaiprst, obujmljujem ga
akom, u najvri i najfrojdovskiji mogui stisak. ''A. Ti. Si. Pravi. Gad. ''
''Pa, to si oekivala? ''
A to je problem kad si ovakav kakvi smo mi - ono to oekujemo. Kao pijanci
oekujemo najgore, to je naa samoobrana. Ne doputamo da nas unaprijed mui previe
strahova i razoaranja; tako se cijepimo protiv pravih jada za koje znamo da e nas poslije
snai. Rezultat toga je da se iscrpljujemo, postajemo umorni i zaboravljivi, a to znai da e
uvijek postojati stanovit broj novih propasti koje e nas potpuno iznenaditi. A onda postoje
trenuci kad se jednostavno opustimo i vjerujemo, a dogaaji nas ponovno dotuku.
Navikla sam se na ugodne trenutke s Robertom. Poela sam ih smatrati zajamenima
to je uistinu bio oit pokazatelj kako bih trebala oekivati da ti trenuci prestanu. No, nisam.
Jer ima i drugih stvari u mom ivotu koje isto tako oekujem i uivam u njima pa zbog njih
postajem neoprezna.
Gledajte na to ovako - ja sam pijanica, a pijanice su propusne, upijaju. Pa kad sjedim uz
nekog ovjeka koji (primjera radi) ima cockney naglasak, lako je mogue da u preuzeti
njegov nain govora i, kako se upoznajemo, on me moe upitati odakle sam i zamislite da ja
kaem da sam iz Stepneyja ili Brick Lanea ili nekakvog drugog londonskog mjesta i onda,
prilino nerazborito, on se moe naljutiti i postati prezriv ako kaem da sam zapravo odrasla
negdje nedaleko od Aberdeena. Mogao bi se ponaati kao da sam ga prevarila i uinila neto
nedolino, premda mi to nije bio cilj. Osnovna je odlika nae vrste da smo prilagodljivi, da
postajemo dio ma ega to drutvo prostre pred nas: buni na dobrotvornim rasprodajama,
skrueni meu policajcima, uzbueni u stanovitoj zubarskoj stolici. I onda, kad smo se ve
potrudili prilagoditi se, zato ne bismo zadrali ovu ili onu elegantnu osobinu? Nije to kao da
krademo; vie je kao mnoenje atributa - oni ostaju kod svog pravog vlasnika, ali i mi se
moemo s njima igrati. Moje dvije vrste smijeha pripadaju nastavniku fizike, a nain na koji
bacam torbu u auto dugujem filmu koji sam nekad gledala - ima neke veze s pustinjskim
cestama. Ako emo poteno, kakvog bi drugog razloga itko imao bacati novac na odlaske u
kino? Idemo kako bismo pokupili karakterne znaajke, obnovili svoju osobnost oblogama i
zakrpama koje smo ukrali s ekrana.
Nitko nije potpun - svima nama treba lag na kraju. Alkohol moe pridodati malo, no
uglavnom samo proiruje ono to ve postoji. imbenici iz okoline, traume, visine prihoda i
obrazovanje - to me moe oblikovati; mogu pokupiti i odabrati ono to elim posuditi i
asimilirati. No, za pijanicu postoje jo bolje mogunosti. Ono na to ja ekam one su
prelijepe, neobine prigode da istinski istraim drugo ljudsko bie i da ono istinski istrai
mene, da se preobraavamo u drutvu jednoga s drugim. Naglasci i smijeh povrni su,
nedovoljni: tu postupak tek poinje, dok sputate glas i cerekate se kroz tijelo nekog drugog
ivota. ula sam kako kau da su pijanice hladne, da se ne veu za ljude, no nita nije manje
istinito od toga. Mogla bih vam se u jednom satu pribliiti - biti vi - vie nego to bi to neki
trezvenjak mogao ak i kad bi vas mjesec dana drao drogiranu i golu u podrumu; ak i kad bi
vam mozak pojeo.
Da se vi i ja zajedno napijemo, osmoza bi se pretvorila u metamorfozu, u sve trajniju i
trajniju promjenu. Da se vi i ja esto zajedno napijamo, s vremena na vrijeme moglo bi se
initi da smo pojedinano neraspoznatljivi - dvije tekuine spojene u jednu. Da smo, k tome,
zaljubljeni - pa, moete pogoditi kako bi to bilo: previe dana u kojima biste naveli svoga
partnera da proguta vae osjeaje krivnje, voli ono to vi volite i govori iz sri vaih reenica -
preutnog razumijevanja o tome to ete i kako raditi i kako ete se cijelo vrijeme osjeati u
vezi s bilo im, brisanja granice izmeu vaih koa, vaih snova, vaih strasti - to vas moe
nagnati da povjerujete kako nikada neete biti sami, nikada vie podvrgnuti uobiajenim
silama i prirodnim zakonima. Pomislit ete da ste slobodni od takvih stvari i sigurni u svom
malom raju. Varat ete se, no ipak ete to oekivati. Ipak e vas boljeti kad to nestane.
95
Tako me od posve prosjenog poljupca koji sam izmijenila s Robertom u kafiu tog
popodneva odmah zaboljela glava. Kad su nam se usne spojile, bile su neutralne; nije bilo
niega osim njegove zatvorene prisutnosti, ak ni neprijateljstva, samo nijemo meso. Imali
smo okus moje istrgnute prolosti, poricanja i krae.
A to nije bilo poteno. U ai nisam imala odgovarajue drutvo da me razveseli i
pokuavala sam ostati trijezna, a on me vukao opasno blizu potitenosti. Namjeravala sam biti
i ostati sretna to sam se vratila, utopiti se u vedru veer i aktivnu, amnezijsku no, no planovi
su se izjalovili. To mi je davalo samo jednu mogunost: poljubiti Roberta jo mirnijim
poljupcem od vlanog mrvika koji mi je on ponudio i potom otii kui - mojoj pravoj kui,
onoj u kojoj ive moji roditelji.
Nije bilo drugog izbora, vie ne. Osjeala sam onu osobitu tugu koja objedinjuje potrebu
za obitelji i nostalgiju sa spoznajom da e udovoljavanje toj potrebi samo uiniti sve jo
gorim.
Negdje pod srcem znala sam da zasluujem jo gore.
Otac me jednom odveo u cirkus. Mama nije htjela ii, a tad jo nije bilo Simona, pa smo
poli samo nas dvoje, dolje, iza naputenog koncertnog paviljona, do udaljenog kuta travnjaka
gdje su guva karavana i gomila slame i neega to se ak i meni inilo prilino malim
atorom ukazivali na to da jedoao cirkus.
Pretvaram se da se sjeam male parade prije toga - jednog slona, gadnog klauna na
tulama, jeftino obojenih kamiona kiselkastih ispunih plinova - no zapravo mislim da nije
bilo niega slinog, samo moja potreba za tim. Prizori su nejasni: odmicanje kopita niz nau
ulicu suvie se razlikuje od uobiajenih predodbi o zebrama.
Ipak, otila sam na predstavu i sjeam se tekog, vlanog zraka to je visio izmeu
atorskog krila i hladnih, udnih svjetala, zapanjujue koliine piljevine - nje je bilo mnogo
vie no to sam ikada vidjela u mesnici - i ivih ivotinja; trzavo su se probijale kroz svoje
napete male uloge u zabavi prije no to ih moda pokrije piljevina i pretvore se u meso. No to
je sve ega se mogu sjetiti.
Bilo je to davno i ja sam bila veoma mlada, no to nije razlog zbog kojega mi se tako
teko prisjetiti svega. Nemam volje vidjeti umorni, dosadni, pravi cirkus jer on degradira onaj
mnogo ljupkiji koji ja imam, moda zauvijek, u svojoj glavi.
Svi prolaze kroz cirkusku fazu, naravno: predivni uas pri pogledu na to kako se odrasli
ljudi ludiraju, arobni naboj njihovih kostima, njihove koe i svih onih sloenih opasnosti.
Moete i sami preletjeti kroz popis ljepota - grozni klauni, uznemirujui ar bieva i
svjetlucanje, vae poistovjeivanje s tim izmuenim i pretjerano revnosnim biima, dojam
nerazumnog razmetanja.
Kad sam bila djevojica, jo su esto snimali tu perverziju za televiziju, a bio je i film s
Jimmyjem Stuartom i Charltonom Hestonom, zapravo mnogo filmova s ljubomornim
ljubavnicima, zloestim ceremonijal-majstorima i antropomorfiziranim impanzama - ljudi su
znali za cirkuse - bilo ih je. Djeci su se trebala sviati, a ja sam bila dijete. Ali, svoj cirkus,
Pravi Cirkus, nikad nisam odala: jer on nije imao nikakve veze sa svim tim.
U mom cirkusu orkestar uvijek svira: bendoi i spljotene trube, poremeene violine,
iskrivljene harmonike, parne orgulje i loi, neritmini bubnjevi. Nenadahnuto melju u taktu
epavog valcera, ine zrak vrtoglavim, ustajalim od znoja i bacaju me u mjesto gdje ima samo
cirkusanata, artista, mojih ljudi. Njima nedostaju neki dijelovi ili ih imaju vika; lukavo i
odvratno. Njima nedostaje pristojnosti, vole se pokazivati, esto kasno vjebaju. Imaju
boanstvene, zapanjujue vjetine koje nigdje nisu od koristi, nigdje gdje nema publike.
Njihova prolost i njihova budunost nose odsjaj nesrea, s prisilnim tekom za bol. Njihova
mokra i bliska i vjena sadanjost skruuje se od krvi, po potrebi. Oni mogu proitati strance,
96
prokleti ih, natjerati ih u bespomonost. Oni su udaci. Oni su udovita. Oni su moja
prirodna obitelj.
ak i tako mlada razumjela sam to i, vraajui se kui, rukom u ruci s ocem, znala sam
da nisam vidjela Pravi Cirkus.
''Pa, je li bilo dobro? ''
''Da.'' Naslonila sam se na oevu ruku i osjetila kako je uznemiren. ''Ali neemo ii
ponovno. Bilo bi isto. ''
''A to nam se ne bi svidjelo. ''
''Ne. ''
''teta to mama nije pola. ''
''Ali njoj se ne bi svialo. ''
''Ne bi. Previe buke.'' Trzao se u sjedalu na svako pucanje bia i eksploziju glazbe.
Sjedila sam mu vrlo blizu kako bih mu dala potporu, a istodobno sam se osjeala krivom
to se ne bojim i to sam traila znakove svoje druge kue. ''Buno, da. Moemo li piti
mlijeko?'' Oevo vrue mlijeko bilo je najbolje, pripremao ga je kao da izvodi neku aroliju:
kad bi bilo gotovo, okus je bio gotovo nevaan, no veoma dobar.
''Nije li prevrue za mlijeko? ''
''Sada nije. ''
''Pa, dobro onda, pit emo mlijeko.'' Doli smo do kraja tratine. ''Ne moramo nita rei o
ovome, samo da je bilo fino. Ne elimo da se mama uznemiri zbog ivotinja i buke. Slae
se? ''
A ja sam se potpuno slagala i Pravi Cirkus oslabio je svoj stisak nada mnom i pustio nas
je natrag u nau kuu, a Tata se uzvrpoljio oko svog lonca u kuhinji, dodajui cimet i vaniliju
i onda mi je ulio pola velike alice mlijeka - da ga ne bih prolila - a potom nije pio svoje,
samo se smjestio u naslonjau i podigao bradu kad je ula majka i stala iza njega. Tako mu je
mogla milovati elo, dugo, dugo, dugo. Kad sam popila, otila sam na kat oprati zube i
ostavila ih ondje: njega zatvorenih oiju i majku dok mu je gladei zaeljavala kosu.
Nakon toga, u postelji, bila sam prepuna cirkuske glazbe i nade da e meu udovitima
biti mjesta za mene, spremno e me ekati.
Dakako, prolo je mnogo godina prije no to sam mogla napustiti svoju pravu obitelj i
poeti traiti sajam udaka u koji bih se bolje uklopila. Bio je to postupan proces. Naprimjer,
ne znam kad sam prestala eljeti razmiljati o svojim roditeljima - odnosno, kad su postali
preveliko optereenje. Kad sam imala devetnaest ili dvadeset godina ve su bili komplicirani -
promijenili su se iz ljudskih bia koja sam najdue poznavala u dokaze neugodnosti, povreda
koje sam im nanosila i predvidivog nedostatka samilosti koji sam propovijedala. Kad se sada
sretnemo vie nismo ljudi, samo nesretni podsjetnici, optuujui dokazni materijal. Novac
koji su mi nastavili posuivati, novac koji sam uzimala, to to bih zaspala s licem u
nedjeljnom ruku, beskonaan niz lai, lomova, mrlja, prljavtine, vlage i neimenovane
bolesti mene koja sam se slobodno kretala po njihovoj kui, vie nego gola kad bi me vidjeli,
vie nego opscena, smrdei po ivotinjskoj volji i piljevini.
A ja uistinu osjeam grinju savjesti za svaki grijeh. Iznutra sam gotovo sazdana od
grizoduja, no nitko se ne moe boriti s njegovim teretom, ne stalno.Treba ga odloiti,
otpraviti iz misli, jer bi bilo to drugo guilo, bilo bi moda suicidalno. Zato se pomisao na
moju majku i oca mora strogo kontrolirati za dobro mog zdravlja. Zbrojit u male prizore iz
djetinjstva, traiti iste i rane trenutke i lijepo sanjariti nad njima, no dalje od toga ne uputam
se.
Jer ak i jedan neoprezan trenutak moe dozvati neto uasno, kao pogled na moju
majku dok se naginje i kupi siune dijelove razbijene svjetiljke - ima lijep uvojak u kosi
I ponekad nosi vestu prebaenu preko ramena, jer ima takvo dranje da joj to lijepo
stoji, pa je ak i njeno naginjanje enstveno, njeno, a jedini razlog zbog kojeg se mora
sagnuti sam ja. Ja sam ta koja je razbila svjetiljku, ja sam ta koja ju je gaala aom, jer sam
bila ljuta, jer sam bila pijana, jer sam eljela baciti neto na nju - au za vodu - i to je u meni
pobudilo takvu slabost da sam naciljala svjetiljku i mrzila je jo vie i voljela je jo vie i
zaplakala bih, samo da ona nije izgledala tako njeno, da nije izgledala upravo poput osobe
97
koju bih uvijek trebala tititi od prizora svojih zloina. Zaplakala bih da me ona nije inila
udovitem.
A nitko to ne bi elio vidjeti; nikada: ponajvie ne bi ako zna da je to istina.
Dodue, tu se vie ne radi o tome to biste vie eljeli - kad se takvo neto jednom
probudi, takvo i ostaje.
Pa se sada usredotoujem na moju majku, na to kako ona stoji preda mnom, na svom
pragu, i ini se da joj je drago to me vidi. Nisam imala razloga vjerovati da e to tako biti i
zato se, neoekivano, borim da doem do daha, napeta pod pritiskom njezine ljubaznosti.
Gleda trenutak predugo na ranicu na mojoj obrvi, zarastajui oiljak s moga putovanja u
Bistri izvor, a onda mi dobacuje poglede i male, brze osmijehe dok me uvodi unutra, a ruke
joj lepravo klize niz moju ruku, oajne i njene. Ako nastavi jo malo ovako, postat e
karikaturalno. Uvodi me u dnevnu sobu gdje sjedi neka ena: netko koga ne poznajem.
''Gospoo Anderson, ovo je moja ki - iznenadan posjet.'' Majka to govori kao da je rije
o ugodnom iznenaenju, gotovo kao da se radi o nekoj posebnoj prigodi: pretjeruje u svemu
tome i uasno je nervozna. Ponovno mi se smijei s tihom, golemom nadom da sam se
promijenila nabolje i da je neu osramotiti, da u joj se pridruiti u tom nerealnom oekivanju
dok ne odem. Ne moe biti istina da je manje od dva tjedna sumnjiva lijeenja moglo stvoriti
novu ker, djevojku kojoj se moe vjerovati. No ona upravo to eli. Nemam vremena uzvratiti
joj odgovarajuim izrazom lica, jer ona ve uri u kuhinju, neopravdano vesela.
Moram poi za njom i rei glasno da u se ovdje barem potruditi biti djevojka, jer ne
mogu ni biti nita drugo dok sam s njom. A to i inim - u trenu briem godine; veoma rijetko
sam odstupala od toga.
No ne mogu napustiti sobu. Moram sjesti u oev naslonja - on se zacijelo skriva u
stakleniku - i razgovarati s goom koju izbjegava.
''Pa...'' Gospoa Anderson nije me oekivala. Toliko je zapanjena da poinjem misliti
kako moda nije ni znala da postojim.
''Da, pomislila sam da bih mogla svratiti. Bila sam na putu. Ali, vie nisam... Vi ste... ''
''Nema dugo kako sam se doselila preko ceste. Vaa mi je majka donijela cvijee prvi
dan i to je zbilja bila lijepa gesta. ''
Smijeim se i zaista stojim iza toga. Moja je majka donijela cvijee jer ga s vremena na
vrijeme mora prorijediti i jer je ponosna na njega - to nema nikakve veze s gospoom
Anderson. Ne kaem da moja majka nije i dobra susjeda. No njena lijepa gesta trebala je
potaknuti blago, ne suvie blisko poznanstvo, a ne teret kunih posjeta, remeenje mira u
kojemu uiva s mojim ocem. Moja majka posjeuje druge ljude ako mora - ne eli da oni
posjeuju nju. Takva je.
Jasno mi je da sam dopustila da nastupi preduga tiina, a gospoa Anderson pronalazi
neodgovarajui izlaz iz nje u svom kolau.
''Oprostite gospoo... hm... Anderson. Ja sam malo pospana. Bila sam u Kanadi. I jo na
nekim mjestima. ''
''Stvarno?'' ini pravu stvar: ui o ljudima koji su bliski nekome koga smatra buduom
prijateljicom. eli se ukljuiti.
''Da. Posao. Pomalo. Financijske stvari: zarada. ''
To sam rekla prije nego sam shvatila da zvuim kao preprodava droge i da e me sad
morati pitati:
''Pa, ime se bavite? ''
A na to ne mogu odgovoriti: ''O, malim kraama, groznim stvarima, prijevarom s
kreditnom karticom, a moji hobiji ukljuuju puenje neuglednim mukarcima kad sam u
poluonesvijetenom stanju. Osim toga, mnogo pijem. ''
No, majka se vraa kako bi me spasila rekavi: ''Radila je u kartonskoj industriji, no sad
je krenula na neto bolje. ''
Kao da je "radila je u kartonskoj industriji" neto toliko apsurdno da je to rekla samo
zato to je bila pod pritiskom, no "sad je krenula na neto bolje" dodano je sa silnim
povjerenjem i njenou i neto je to se nimalo ne tie gospoe Anderson.
98
Majka se duboko priginje dok postavlja alicu aja s moje strane stola i jasno mi je da
mi provjerava dah ne bi li nala tragove izdaje. Kad ih ne nae, pogleda u mene s takvom
provalom nade da mi se okree eludac. elim priznati kako su mi donedavno toili aj u
dopola punim velikim alicama - kako ga ne bih prolila - jer tekuine su problematine kad
vam se ruke tresu.
Ona se ispravlja, stavlja mi ruku na zatiljak i gladi obraz. Zaboravila sam kako je to
nekad znala initi, zaboravila sam kako je bilo divno to je to inila i taj miris mekoe i
enstvenosti i njezina parfema: sandalovina, svjea trava, sigurnost i utjeha - kako me to
naglo vraa u petu godinu ivota, kad bismo zajedno stajale kod frizera, obje tek oiane, i
gledale se u velikom zrcalu, dok je za nama bio ostali svijet, mnogo manji i nezanimljiviji, a
onda bismo rekle, jednako lako kao to se kae molim ili sretan roendan: ''Mi se jako
volimo. ''
Dvije ili tri sekunde bojim se da bi jedna od nas mogla to sada rei.
Gospoa Anderson nas usporeuje kao majku i ker i dri da je slinost dirljiva. ''Dugo
je nije bilo? ''
''Da.'' Ta jedna rije teka je od znaenja i iri se nevidljivo u reenicu koju trebam uti,
a taje: ''Da. Moje keri jako dugo nije bilo, predugo, no sada se vratila i nadam se da me vie
nee brinuti kao to me nekad brinula. ''
A ja uistinu elim da je ne brinem. Danas nisam pila, zapravo ni juer, a bilo je i onih
jo nekoliko trezvenih dana, ne tako davno, i to bi mogao biti pozitivan znak i neto to bi joj
trebalo biti drago. No, nemam osjeaj da je to pozitivan znak. Nemam osjeaj da je pie bilo
problem - vie kao da sam to bila ja i da u opet biti.
Ipak, nema potrebe mozgati o tome. Posudit u malo od majine uvjerenosti dok soba
postaje tijesna od optimizma - premda nitko nema pravo biti optimist kad se radi o meni.
Majka i njezina goa avrljaju malo neusiljenije, ostavljajui me da se opustim i
kimnem kad god se ini da je kimanje na mjestu. Gospoa Anderson bi mi voljela postaviti
jo nekoliko pitanja, no vjeto je skrenuta s te teme i navedena na razgovor o svom muu,
njegovoj smrti, o tome kako se preselila u drugu kuu, dola ovamo - to zvui kao pria koju
je esto pripovijedala, no ipak je potresa, jednako; u ulozi koja joj je u svemu tome
dodijeljena ima neto u to jo uvijek ne moe povjerovati. Imam osjeaj da bi uskoro moglo
doi do suza, a ne znam to emo onda.
Voljela bih da otkuca sat, da se pojavi pas, oluja - bilo to, samo da nam prirodno skrene
pozornost. No onda moja majka poinje govoriti o promjeni i njih dvije se primiruju, a ja se
usredotoujem na taj mir prije nego to majka kae, bez uvoda, da e poi u mirovinu za
mjesec dana.
A tada ja automatski postajem ona koja ne moe povjerovati.
Znam da i za to doe vrijeme, razumijem to, prirodno je, takve se nunosti dogaaju -
no ne mojoj majci. Ne tako. U tome ima neega neprihvatljivoga. Jer, nita neizbjeno njoj se
ne bi smjelo ni pribliiti; ona bi uvijek trebala moi birati.
Kakva je sada, u ovoj dnevnoj sobi, ove veeri, odjevena u diskretno cvijee: uzorak
njezine bluze, bro na grlu; ruke su joj malo starije, moda i lice, i kosa je svjetlija, no ona
nije stara. Ne istinski. Ne stara onom starou koja vas tjera s posla, krade vam zdravlje i
uzima vam sebe. Pa nije trebala spomenuti mirovinu dok sam ja ovdje. Bit e njena greka
ako ispustim alicu ili se ponem znojiti ili ako budem morala otii bez potpunog objanjenja.
Briem gornju usnu i znam da je primijetila. Obje se sjeamo da to inim kad sam pijana
i, premda sam trijezna, poinjem crvenjeti.
Mirovina - majka ponavlja tu rije, a ja ekam da se opet okrene k meni: prestajem
treptati, ostajem mirna kako bih joj omoguila da mi ispita lice i smjekam se samoj sebi
iskreno, smjekam i smjekam, jer samo biti iskren nee biti dovoljno, ona to nee vidjeti, a ja
elim biti djevojka kojoj moe vjerovati. elim da bude sigurna.
Gospoa Anderson, dobra susjeda, prekida. ''Bit e to promjena za vas. ''
''Promjena je prava rije. Da. ''
''Naravno. ''
''No, ovjek se prilagodi, zar ne? A ima to i svojih prednosti. ''
99
''Da.'' Gospoa Anderson, dobra udovica, jako se trudi da ne zvui obeshrabrujue.
Gledam majku i pomiljam da sam moda bila uvjerljiva, jer usred govora, prilino
neoekivano, doputa uzdahu da razdvoji svojih i prednosti i rukom se pogladi po suknji, a ja
se bojim - jer se ini sretnom, a ako je mogu uiniti sretnom, moi u je ponovno uiniti i
nesretnom.
I to je jo gore, takve smo mi nekada bile: povezane. Bile smo s onu stranu pia, prije
njega, roene da bi bile dovrene jedna u drugoj, bez dodatne pomoi. Ona je cjelina moje
prve misli; sjeanje na tamu, na to kako je sve tu ispravno; samo udiem njenu slatku nonu
toplinu i izgubljena sam u njoj, vratila sam se snu u sri svega ispravnoga, nerazumno
voljena.
Ili kako stojim na vratima kupaonice i gledam oca kako se brije: ta neuobiajena
sigurnost; tekuine u njegovim rukama, trzaj na kraju pokreta, a onda kratko moi britvicu,
otresa je u umivaoniku i ponovno podie kako bi se oistio do jo dublje nevinosti, do
golemog djeteta s jasnim tragovima sapuna zaostalih na zaliscima, pod nosom, a onda slijedi
ispiranje, pa runik, pa njegova izvanredna obnovljenost.
esto sam ga gledala sve do jednog jutra kad sam - ne znam zato sam se okrenula -
ugledala majku kako stoji oslonjena na zid iza mene i gleda ga ba kao to sam ga ja gledala -
blaga i zadovoljna. Nasmijeio se jer je znao da smo ondje, iako se mogao pretvarati da ne
zna, mogao je zaboraviti da je stidljiv i jednostavno biti zgodan za nas. To je bila ljubav. Za
sve je bilo dovoljno prostora da se volimo, bez nanoenja boli.
Kad se rodio Simon, i njega sam voljela - sve nas - pripadali smo jedni drugima, a ja
sam upoznala kakav je glas moje majke kad kae ljubavna ptiica - jer to je bilo moje ime - i
ne mogu se sjetiti te rijei, a da ne ujem njezin glas u svojoj glavi; a i njezinih drugih rijei -
kako bi psovala ne psujui, jer sam bila dijete - sto mu gromova, muku mu njegovu i trista mu
jada - izraze koje i danas koristi jer je prirodno pristojna i jer sad pripadaju nama - ono su
kakvi smo nekad bili. Ona je jedina ena za koju sam ikada imala vremena.
I zato zavravam svoj aj, oprezno vraam alicu na tanjuri, gledam kako suneva
svjetlost gmie preko saga i ne traim izlike kako bih se sakrila u kupaonicu ili neku od
spavaonica - jer to su mjesta na kojima sam pila. I zato ne idem u vrt kako bih pronala oca -
to bi ga moglo uznemiriti, a majka ne eli da se njega uznemirava. No, zato u morati uskoro i
otii.
''Ve mora ii?'' Majina bol naglo nahrupi u sobu. Gospoa Anderson nije primijetila,
noja je vidim u majinim rukama, koje su kao moje ruke, ali skladne, i u svjetlu njezinih
oiju, koje su poput mojih, ali bez osjeaja krivnje, i u njezinim usnama koje su kao moje
usne, samo iste - itav njen ivot je ist. ''Stvarno? Mora ii? ''
''Vratit u se.'' To uistinu mislim. ''Samo sam svratila. Ila sam nekamo drugamo. ''
To je la i stropotava se buno kao la. ''Umorna sam. Nisam oekivala da u jo biti
ovako umorna.'' Da mi sad kae da se mogu ovdje odmoriti, otila bih gore, u svoju sobu i
bilo bi mi dobro, odspavala bih mirnim snom. Probudila bih se kasnije i sjela na pod dnevne
sobe, glave oslonjene na njezino koljeno. ''No, vratit u se.'' Da se ovo dogaa prije mnogo
godina i da smo neki drugi ljudi. Da nam Bog doputa bilo to.
''Sigurna si. ''
Dakle, jesam uspjela - oduzela sam joj sreu. Ne elim to pokazivati dok me gleda netko
tu, no nema mi druge - da sam sama s njom, prestraila bih je; inilo bi se da mi uope nije
bolje - tresla bih se, jecala i slomila je, progutala bih njezinu nadu.
Mora biti ovako. Moram oprezno stati na noge, odetati, uzeti majku za ruke i uspraviti
je nasuprot sebe, zagrliti je, zagrliti to to je tako lijepa i sazdana od neega to ne bi moglo
podnijeti moj nain ivota, i poljubiti je u obraz, uho i kosu i ne plakati, potisnuti to u sebi, i
biti ponosna to mogu to pokazati gospoi Anderson koja nas ne zna i koja ne razumije, no
koja zacijelo prepoznaje ljubav kad je vidi.
Kad stiem kui ve jesam istinski umorna, tupo umorna, i teturavo se razodijevam i
padam u postelju kao da sam provela teku, dugu veer, od onih kakve obino provodim.
100
Kad se probudim, bez osjeaja mamurnosti ili bilo kakvog posebnog osjeaja kajanja,
zavjese su otvorene, kao to sam ih i ostavila, no elini sjaj mokrog osvita lupa po sobi sve
dok se ne pridignem, organiziram svoja osjetila i zakljuim da je svjetlost tiha, a da zvonjava
dopire iz hodnika.
Ili se nekom idiotu u prolazu izrazito nisu svidjela moja vrata, ili je pred njima Robert i
eli ui. Obje mogunosti ine me nesklonom da reagiram.
''Hannah.'' To suava izbor na drugu mogunost. ''Hannah, daj!'' Za trenutak, to me
suavanje vrijea. ''Molim te. ''
Potom uskaem u traperice i demper - jer kuni ogrta ne bi bio prikladan, ne ako
elim biti stroga - i putam ga unutra. Prekriven je debelim slojem barskog dima i ljulja se,
teak od pia, teak od toga to ga je pio sam, nakon to su ve posluene posljednje
narudbe, kad se ono okree protiv vas i ini da se plaite samoga sebe, kad nije dobrodolo u
vaoj glavi.
Prati me u sobu, ljubi mi obraz dinom dok naglo prolazi pokraj mene i sjeda na
postelju.
''Oprosti. ''
Sjedam u naslonja i gledam ga. To kakav je on sad, ja sam ve vidjela; bila sam takva -
to je kao kad se pokuavate uspeti iz stoca, neke stupice odvratno geometrijskog oblika,
dubokih stranica, sainjene od mramora, metala, porculana ili bilo ega drugoga to se ne
savija, to se ne zagrijava, to ne da da se za nj uhvatite. Okreete se, klizite, izvijate se i
izvirujete na sve ono to biste eljeli initi, dok kroz vas, pustoei, prolaze vaa raspoloenja,
u pravilnostima koje nemaju smisla. U takvom stanju moete nestati pod koom, biti
izgubljeni, biti najgori to je mogue - i onda odmah zaboraviti.
No Robert je blag, za sada. ''Stvarno mi je ao... ono prije... Bio sam gad. ''
''Da, bio si. ''
Trlja si oi, kao da e ih to oistiti.
''Ne govori to. ''
''Ti si prvi rekao.'' Nadam se da se opio do potpunog zaglupljenja i da e ostati kod toga.
''Rekao sam, rekao. Ima pravo. Rekao. Oprosti. ''
Bulji u pod, mrti se, a onda razvedrava, metodino skida jaknu, pa bolno teko prtlja
oko bluze.
Ja sam potpuno trijezna, to nas smjeta u razliite jezike, razliite drave.
''to radi, Roberte? ''
''Vrijeme je za skidanje.'' iroko se smije, kao da je to izvrsna, originalna zamisao,
namiguje, a onda oklijeva na trenutak kad vidi da mu ja ne namigujem zauzvrat. Potom
odmahuje glavom kao alosni klinac, ljuljajui se na krevetnom pokrivau.'' Ne, ona to ne
eli, Roberte. Previe smrdi. Znam, znam, znam, znam. Previe pijan. Znam.'' No potom se
vraa pucetima na svojoj bluzi; brige su mu isparile. ''Ako malo prilegnem...'' I uistinu se
sputa na lea, no stopala su mu jo uvijek vrsto na podu, a prsti na prsima jo nespretniji,
zbunjeni. ''O, Boe. ''
Pomiem se kako bih stala iznad njega, kako bih se namrtila na njegovu kosu
razbaruenu po elu, teinu njegovih ruku koje se uzdiu sa svakim novim, gotovo
zadrijemalim udisajem i na to kakvo je dijete opet - na njegovu bespomonost. Pod barskim
smradom okus je njegove koe, njegovog punog ja, Roberta Gardenera koji mi je tjednima
nedostajao. Zato ne mogu vikati na njega. Ne mogu biti opravdano razdraena to mi je doao
ponuditi svoje isprike duboko skriven u din - ne moe ga se okriviti, pa ak ni uope nai.
Mogu samo kleknuti kako bih mu skinula cipele, arape.
''a to...? O.To je fino. Da. Fala. ''
Borim se oko njegovih nogu sve dok se ne isprui na mojoj postelji, a onda ga gledam
kako se okree i sklupava na svojoj strani, leima okrenut prema meni. I ja se priljubljujem
uz njega i ljubim mu kosu - to ga potie da se malo promekolji - i pokuavam zaspati dok ga
grlim i grlim pie u njemu - osjeam kako se ono trza i pjenua, dok on sanja.
No, ne puta nas da se dugo odmaramo.
''Hannah. ''
101
Ja sam gotovo zaspala; zamiljam kako stojim blizu visoke drvene ograde, a unutra se
ritaju ivotinje. Moram vidjeti koje su.
''Hannah. ''
ini mi se da mi se jedna od njih obraa.
''Hannah. ''
Robert se okree licem prema meni, kroz guvu pokrivaa i raskopane odjee. Slike
bia i odlomaka ivota u pokretu pucaju, zatim blijede i ja otvaram oi prema njemu. ''Nije jo
vrijeme za ustajanje. Danas je nedjelja. ''
''Hou ti rei.'' Sada je pijan na blag, turoban nain - onaj koji vas tjera na razgovor.
Izigrava istraitelja i vi sve kaete, jer znate da e vas to inae pojesti, nestat ete zauvijek,
nikad se neete osloboditi. ''elim ti neto rei. ''
''U redu, u redu. to? Budna sam. to? ''
''Ali, ipak ne mogu.'' I zaranja rukama i obujmljuje me, vrsto privlai. ''Ne elim. ''
Postajem blago klaustrofobina; njegov me strah opkoljava. ''U redu je. Tu smo, dobro
smo. Skupa smo. Moe mi ispriati. Neu se ljutiti. Zna me. Ujutro se neu ni sjeati. A
nee ni ti.'' Barem pola toga je istinito.
''Stvarno te volim.'' Kae to kao da je rije o povredi koju mi radije ne bi nanio.
Nisam u raspoloenju za povrede. ''I ja tebe volim. Pa, reci mi. ''
Tapam ga po rukama i on malo oslabljuje stisak, oputa se dovoljno da stavi usta kraj
moga obraza, a potom se sputa nie, sve dok mu glava ne postane ivi, topli teret na mom
ramenu, ispod brade. I sama sam to inila u nekim drugim prilikama, s drugim ljudima - ne
mogu vas dobro vidjeti kad ste tako uukani.
''Roberte, to ne valja? ''
''Ne mogu te povesti da upozna moje roditelje. ''
''to? ''
''Ne mogu te povesti da upozna moje roditelje.''
To je, u pozitivnom smislu, neoekivano.
''To je... u redu. Nema veze. Nisam... ''
''Ne, ne.'' vre ukopava glavu, a ja ga milujem, od sljepoonice do vrata. Drim
njegov glas. ''Ja sam jedinac. ''
''Tako je. ''
''Ne, ne razumije.'' On udie, polae svoju ruku preko moje i konano sam sigurna da e
mi rei neto to ne elim uti. U njemu se okree neka stara bol, gotovo mogu uti kako si
otvara prostor, grebe izmeu mekih tkiva i bezopasnih misli, ondje gdje ne mogu dosegnuti i
odakle je ne mogu odnijeti.
''Ja sam jedinac. Nisam vidio oca od sedamnaeste godine. Nisam vidio majku od
sedamnaeste godine.'' Dlan mu je hladan, palcem trlja zglobove mojih prstiju: naprijed,
natrag, naprijed, natrag. ''Probudio sam se rano ujutro. Bio sam zabrinut zbog ispita, zavrnih
ispita u srednjoj koli. elio sam biti zubar, no matematika mi nije ila, pa je time i kemija
bila komplicirana, i fizika. No trebao sam ih. Trebao sam i matematiku - trebao sam petice u
svemu, jer svi su govorili da to oekuju, a i ja sam mislio da je vano. I to je bilo ljeto o
kojem govorim - bilo mi je ostalo jo samo oko tri tjedna da sve to natrebam i rano sam se
probudio da bih uio - to sam planirao raditi tog dana, sjediti uz knjige. Jer sam se bio prijavio
za fakultet, bio sam dobar deko, dobar uenik, pristojan.
Toga je jutra u prizemlju bilo buno, ometalo me - ne onako kako je kod nas obino
bilo. Ljudi su govorili blago i hodali okolo, puno su hodali. ''
Palac mu se i dalje mie, naprijed i natrag, a ja to ne mogu zaustaviti, ne mogu ni
pokuati. Naginjem se kako bih mu poljubila kosu, no on ne primjeuje.
''A ja sam se pitao zato imamo posjetioce, razmiljao sam o tome, a onda sam otiao u
kupaonicu i piao i sjeam se kako sam pomislio: Ne. Netoje polo naopako. Napokon je
neto polo naopako. I onda sam shvatio da je to bio onaj jedan dan koji nikad neu
zaboraviti; trenutak koji me objanjava, trenutak kad sam znao da je sa mnom gotovo - a dio
toga uvijek e biti uspomena na to kako stojim i piam. Moralo je biti tako, zar ne? Inae bi
102
moj ivot bio tragedija, a ne vic, a Bog to nikad ne bi dopustio - niti bi to dopustila srea, ni
sudbina, ni moj jebeni ustroj. Nije vano tko je odgovoran; moram biti klaun.
Dugo sam se umivao, potom eljao kosu, a onda otiao i obukao se. No kad sam
ponovno iziao iz sobe ekala me policajka. Zacijelo je bila jako tiha osoba - nisam je uo na
stubama. Ono to je rekla... bio je to neki popis rijei koje nisu nita znaile i bila je daleko
preljubazna. Nitko nije ljubazan, ne kad ti je sedamnaest, ne, osim ako u prizemlju ima soba u
koju ne smije ui, a otac ti je kleao na podu hodnika, iza ulaznih vrata, no policajac mu sad
pomae da ustane i prouava ga, kao da je on... neto udno, zarazno. Onda policajac gleda u
tebe i ti si isto zarazan. A nisi nita uinio, osim to si se probudio u toj kui, to si taj sin.
Vidio sam oevo lice kad je ustao, no on nije bio u njemu, nije ga bilo nigdje ni blizu.
Potom su ga izveli van. Majku nisam vidio. Uope je nisam uspio vidjeti. Nisu mi dali. Otiao
sam u postelju no prije i ujutro je vie nije bilo.
Samo to sam znao da to nije u redu, da nije objanjenje. Znao sam to je uinio. ''
Potom je Robert zautio i umirio se i gotovo sam pomislila da spava, no kad sam se
pomaknula, pomilovala mu ruku, ponovno je poeo: ''Nisam im mogao mnogo rei. No on je
sve priznao, pa im i ne bih bio od koristi. Sjeam se da sam bio u sudnici, ali ne znam zato.
Imam osjeaj da sam bio nevaan.
Nisu bili sigurni to da rade sa mnom - ni ondje ni igdje drugdje nakon toga. Nitko nije
znao kamo da me smjesti... pa sam se seljakao. No nastavio sam uiti. To je bilo dobro. To je
ostalo isto. U koli su rekli da ne moram, no iziao sam na sve ispite na vrijeme. Postigao sam
vrlo dobar uspjeh. Bio sam dobar deko, dobar uenik. A onda sam mogao otii i biti student,
jo uiti. Pa sam to i uinio. Naslijedio sam mnogo novca. ''
Pomaknuo se, sve dok nije leao lica oslonjena na moja prsa, pa sam ga ljuljala, sklopila
mu ruke iza glave, ispreplela noge s njegovima i uhvatila ga - sauvala ga od pada.
Kad je ponovno progovorio zvuao je mlae i nejasno je izgovarao suglasnike.
''Htio je da ga posjetim u zatvoru. Odbio sam. Neko vrijeme mi je pisao, a ja mu nisam
odgovarao pa je onda prestao. Nesposobnost opratanja, rekli su - boljet e me to to tada
nita nisam govorio no ja sam smatrao da svi mogu otii do vraga, to sam mislio. Sad je na
slobodi, dakako, no ne moe me nai. Promijenio sam ime - Robert Gardener, to sam
odabrao.''
A ja ga ljuljam i govorim mu: ''I ja sam to odabrala.'' I ujem kako zvui nevano.
''Dobar sam deko. ''
''Jesi.'' Oboje mrmljamo, jer elimo zaspati, usnuti san u kojemu e nas ovo doi muiti,
no onda e otii dalje.
''Moram ti rei. ''
''Tako je.'' Kad se odmorimo, vodit emo ljubav. To e nam pomoi da se maknemo od
ovoga, ponekad to tome slui. ''Tako je.'' Bit emo zajedno. I on vie nee priati.
''Ne.'' Uzvrpoljio se. ''Moram ti rei. ''
''Rei to? ''
''Imam enu. Ona ivi s mojom keri. Imam enu. ''
''Je li to problem? ''
Neko je vrijeme tih, no ta tiina je samo refleksivna, nije napeta. ''Ne, nije problem. ''
''Onda dobro. ''
''Ne, ne mislim da je problem. ''
''Dobro. ''
''Ali mislio sam da bi trebala znati. ''
A sad znam. Znai, u redu je.
I zato jer jest u redu, no mi ipak hitno moramo otii odavde, dosta nam je, moramo
odmah krenuti - razbudit emo se, ogoljet emo se do nevanog, pretvorit emo se u puste
ruke i jezike i jebanje, zarinut emo se ispod soli. Ostavljat emo modrice i grist emo, sve
dok nas njegov obli oblik u meni, njegova uhvaenost u meni, ne izbrie, ne uini nas
anonimnima.
103
IX
Na kraju se ipak morate zaposliti - to je neizbjeno. Propustili ste stvoriti uteevinu,
va poloaj s obzirom na socijalno i zdravstveno osiguranje nejasan je. Nijedna tajnovita
praujna nije vam ostavila svoje vinograde i imanja u ileu, pa nema drugog izbora: morate
raditi.
I uklopiti se u oblik onog dugog, tunog pogleda koji ste prvi put otkrili u sedamnaestoj,
tek to ste izili iz kole s mladom ei koju je valjalo uzdravati. Taj se pogled prevlai
preko vas, hladan i vrst, kad god bacite pogled na male oglase u izlogu kioska i stupce
nezdravih, a ujedno i potpuno nedostupnih poslovnih prilika ponuenih u novinama u rubrici
zaposlenja i na one uredne, deprimirajue oglase u smrdljivim agencijama i mjestima ije se
ime esto mijenja i sve vie postaje eufemizmom, a koje u ja uvijek i jedino zvati burzom
rada, jer taj naziv govori o dostojanstvu i poslovima kakve nalazimo kod Jane Eyre, u
komedijama studija Ealing, pa ak i kod Henryja Jamesa - onima od kojih tko zna zato
oekujemo da urode pustolovinom i romansom, ili barem uzbuenjem i okultnim okovima.
A nije da uistinu vjerujete da bi vam se ikad moglo posreiti i da ete nai posao - i im
ak samo i razmislite o tome lice vam se mijenja, poinjete izgledati nezaposleno,
nezapoljivo, i to dugorono. Vaa se preobrazba dovrava u trenutku kad vam se pogled
spusti do plaa za ponuene poslove, a onda naglo uzmakne na poetak. Ponovno zbrojite
radne sate i pomislite da ne elite potroiti etrdeset sati tjedno, ili trideset pet sati tjedno, ili
po-dogovoru-plus-prekovremeni-rad tjedno, to jest zapravo nijedan sat tjedno radei neto to
je odvratno, a to neki stranci od vas zahtijevaju. Nemate odgovarajue vjetine, no znate na
to ne moete pristati.
I to je jo gore, to nema nikakve veze s onim ambicijama za koje ste se neko odluili,
onima za koje ste jo uvijek spremni - to znai da nikada neete biti kopa zlata, nastavnik ni
arheolog, nikada neete biti klaun u Pravom Cirkusu svoga srca. Vaa je budunost
nepopravljiva, jer poslovi koji vam se sviaju zahtijevaju kvalifikacije, obuku, vau odluku da
budete odgovorni i odrasli. Jedini poslovi koje biste mogli dobiti sluili bi svakodnevnom
iskazivanju vae beskorisnosti.
Sad se pribliavate etrdesetoj i ve ste proveli previe vremena perui donje rublje u
kazalitu, slaui proizvode na police, perui alatke za iznajmljivanje - koje se, da i to kaem,
esto vraaju u odvratnom stanju. Slagali ste eljezne reetke sumnjive namjene, ulagali ste
besplatne krojne arke za pletenje i/ili ivanje u enske asopise, razvrstavali ste krumpir (tri
groteskna sata), telefonirali ste vlasnicima telefona kako biste im rekli neto o njihovim
telefonima i proveli ste jedan iznimno dug vikend u hotelskoj kongresnoj dvorani pitajui
ljude to im se najvie svidjelo na vreicama ipsa. Svako ranije iskustvo to vam dokazuje -
bolje je da odustanete.
Na kraju posla s ipsom barem sam dobila malo da ponesem kui. No, prodavanje
kartona bilo je bogomdano: fleksibilno i ugodno, bez pritiska na ijednoj razini, jer - uostalom
- koju bi normalnu osobu moglo biti briga tko bi mogao kupiti koliko kutija, i kakvih? Taj je
posao zapravo uspijevao biti trivijalniji od mene, to je, ini se, davalo nekakav zenovski sjaj
mojim sretnim danima i omoguavalo mi da pustim mozak na pau, dosljedno, kao u reklami,
gotovo bez traga prateih pojava munine.
U ovom trenutku, meutim, nema posla: barem ga nema u kartonskoj industriji. Nitko
me vie ne eli, a ipak, iz uobiajenih razloga, ja i dalje elim gotovinu. Pa sam tako za
vrijeme ruka jedne raskvaene srijede prisiljena priznati kako sam natjerana na najeu
pogreku to je pijanac moe uiniti. Poela sam raditi u kafiu.
''... i rakiju od marelice... i imate li kikirikija? ''
''Imamo suho prene, prene i pivske oraie. Ili indijske orahe.'' Znam da on nema
dovoljno stila da kupi indijske orahe.
Takoer znam da oboje, moja muterija i ja, nemamo pojma to su pivski oraii.
Kuali smo ih pa smo prilino sigurni da sadre neko antiseptiko sredstvo, no nismo o njima
dalje razmiljali. Barem nismo sve do ovog tjedna, kad sam otkrila da moj posao ukljuuje
stalnu usredotoenost na pivske oraie i sline uase. Takoer, moram nositi ovu utu
104
majicu i ovaj tekui osmijeh, a moram i biti u stanju rei pivski oraii, kao da te rijei
nisu uvredljive na svaki mogui nain, a moram i tolerirati narudbu koja ukljuuje jedan
Bacardi Breezer s okusom lubenice, dva piva od umbira i itavih est paketia pivskih
oraia, kao to moram i posluiti takvu jednu nazovinarudbu, a da prije toga ne uzmem
pepeljaru i ne razbijem je o lubanju ponosnog kupca koji nam svima uspjeno trati vrijeme.
''Hvala.'' Dogurava mi novanicu od pet funti to izgleda prljavo, studentski, svojom
rukom koja izgleda prljavo, studentski.
''Mm.'' Rukom grabim u svoj posebni vr i uzvraam mu malo vrueg, mokrog sitnia,
koji on zamalo isputa. Onda hitro odnosi svoju umbirovu eernu vodicu i paketie do
svojih uskomeanih prijatelja koji veselo prave grimase i kimaju jedni drugima.
Prestajem ih mrziti samo zato to moram dati nekom poslovnom ovjeku dvostruki
viski. Ima neto u pretjerano djeakoj kozjoj bradici i oajniki veseloj kravati (nasuprot
tamnom i boleljivom odijelu) tog ovjeka to snano navodi na pomisao da je razveden te da
je u poetku mislio kako je to dobra zamisao, no sad veinu pauza za ruak provodi hinei
kako ita na javnim mjestima i nadajui se da e pokupiti djevojke. Osjeam kako me ispituje
dok se okreem kako bih mu natoila pie; njegovi mlitavi kratki pogledi klize tu i tamo po
meni dok udiem miris njegova viskija i volim ga kao to i zasluuje.
''Jo neto?'' Oprezno to izgovaram, tako da sljedea neizgovorena reenica zvui ovako:
prije nego to te opalim u grlo, a ne: ti zanosni vragolaniu - gotova sam u pet.
Ja sam zapravo stvarno gotova u pet, to znai da ga neu morati trpjeti kad dojuri
ponovno ovamo nakon posla, sanjajui da e pronai nekoga tko se osjea dovoljno usrano da
ga poevi.
Nije da me ba strano ivcira taj poslovni ovjek per se, ni bilo tko drugi, to se toga
tie - problem je u tome to ja prezirem ovaj kafi. Nekad je tu bila banka i jo ima ozraje
izmijeane tjeskobe i zamorne financijske promiljenosti; negdje se jo uvijek vodi briga o
penijima, dok funte filistarski vode brigu same o sebi. Namjetaj je premoderan, svjetla
presvijetla i svaki daak veselosti odmah ispari u visine stropa gdje ga polagano sjeckaju
nepotrebni ventilatori. Klijenti kokodau ili revu ili pokazuju jedan drugome elektrine
napravice koje su si kupili, ili glasno razgovaraju o plesaicama koje pleu u krilu, ili o
planovima za ureenje svojih kunih atrija. Da se kraj mene zakotrljaju dvije--tri rune
granate, radosno bih povukla upaljae, samo da onemoguim da se ta kopilad i dalje koti.
Ipak, ni to nije pravi problem. Vie se radi o tome da mnogi od mojih muterija ne piju
kako valja, ak se i ne trude. A s druge strane, mnogi od njih poprilino piju. U
meuvremenu, zato jer je to dobro za mene, i zato jer sam si to obeala, i zato jer sam obeala
drugim ljudima, i jer me Robert u tome podupire, ja sama, dakako, zapravo i ne pijem. Bolje
reeno, pijem tekuine, no one ne sadre alkohol. Da pijem, pokazala bih im kako se to radi.
Ali, ne pijem.
Pa me oni ne poznaju.
Podcijenjena sam kako god se uzme. A to smatram neugodnim - kao to bi i svatko
drugi.
''to ne valja? ''
Zurim u vrh Robertove ruke.
''Hannah? to ne valja? ''
Tu mukarci najprije ostare. To to im kosa posijedi nije vano, kao ni nove bore oko
oiju; te male promjene mogu biti od koristi, mogu ak poboljati izgled, no s rukama se nita
ne moe. Od ramena do lakta, naii ete na neku blagu, laganu mekou to se ugnijezdila u
koi, neznatnu mli-tavost ondje gdje ona nalijee na mii, gubitak snage. Kad mu se to
jednom dogodi, i ostat e tako.
Nisam to namjerno primijetila. ''Nita. Dobro sam.'' I jesam dobro, samo, razmiljam o
tome u kojim bi se smjerovima on mogao razvijati, o razlozima za to, i veina njih me ne
plai, mogu ih odagnati, mogu okrenuti glavu na drugu stranu - no dob i vrijeme, oni su jo
jedan primjer boje burleske; tijelo koje vam poinje biti drago ba kad trune, ljubavi koje ne
105
moete zadrati, pad na stranjicu do kojeg na kraju uvijek doe - ostavlja vas da u praini
mirkate uvis, na svoju vlastitu smrtnost.
A u posljednje vrijeme sve vie i vie razmiljam o smrtnosti - to je jo jedna draesna
popratna pojava suzdravanja od pia. Pa je posljednja stvar koju bih poeljela vidjeti to kako
ona potamnjuje Robertov sjaj.
Protee se, oito sretan i oputen, trese, trlja mokru kosu prstima dok se ne nauuri, a
onda ustaje. ''Nisi dobro. Ja znam, zubar sam.'' Ovih dana zajedno se kupamo ili, ee,
gledamo jedno drugo kako se natapa, peremo si lea, uivamo u vruoj, istoj, djetinjoj
ozarenosti kad iskoraimo van, na ploice, kao to je Robert upravo uinio. Povijam ga u
runik, jo uvijek igrajui nau igru veernje kupke: stojim iza njega i grlim svog djeaka,
liui kapljice vode s njegova uha.
Sklapam oi i putam da nas vrijeme pusti na miru. ''Malo sam... malo sam potonula.
Bez razloga. ''
U njegovom smo stanu. Do onog njegovog priznanja nisam ga vidjela iznutra; sad imam
svoj prostor u ormariu u kupaonici i ladicu za odjeu koju nosim preko noi. Robert se
ovamo doselio kad je napustio enu, ili je ona zatraila da ode, i jo se tu provlai osjeaj
bijega - police i plakari veim su dijelom prazni, ak i uz ono to sam ja donijela, u jednom
kuhinjskom ormariu hrpa je razbacanih, usamljenih limenki; nema ukrasa. Sve ima okus
novog poetka, otkria i divljih sloboda - poput onih u filmovima ceste - koje tek trebamo
istraiti. Tu moemo odluiti biti tko god poelimo, no nikada ne biramo nikoga drugoga -
samo nas dvoje skupa.To zacijelo znai da smo nas dvoje ono najbolje to moemo zamisliti.
Ovdje bi mi po prirodi stvari trebalo biti ugodno, a esto i jest.
''Pa, ako si potonula...'' Izvlai se iz runika i namiguje mi, siguran je u sebe, djeluje
umirujue, jo uvijek je uglavnom u dobroj formi, a potom se uvlai u kuni ogrta koji je
dovoljno nov da u njemu jo ima nekog hotelskog ara, privlane neutralnosti. ''Mogli bismo
se smijati televiziji.'' Mogli bismo biti bilo gdje, planirati bilo to.
U stvari, inimo ono to on predlae, polagano odlazei u njegovu dnevnu sobu gdje
dri trodijelnu garnituru za sjedenje od bijele koe (kupljenu po nioj cijeni zbog ogrebotina i
malih mrlja) i udnovato velik televizor koji zablista s poda kad ga probudimo - Robert stalno
zaboravlja kupiti stalakza njega, a jo nema stol. Na program odmah zamekee i zalaje u
sobu; dri nas na sigurnom od vijesti i drugih nepoeljnih upada.
''Imamo tu ljude poput Ah-Mozarta, Ah-Rahmanjinova, Ah-Chopina, procijenjeno na
120 funti, no poinjemo od jedne funte.'' ena odjevena kao maloljetna pjevaica dri u ruci
kompaktne diskove rairene poput lepeze, tako da ih kamera vidi, dok iza nje neka druga
ena, odjevena kao starija radnika prostitutka, plee valcer uz glazbu Na lijepom, plavom
Dunavu i gura prazna djeja kolica sloena oblika. ''Vie od etrdeset est sati remek-djela
klasine glazbe. Pogledajte ovo: Ah-Schuman, Ah-Beethoven... a sve uz poetnu cijenu od
jedne funte; moete li zamisliti ita bolje?'' Prostitutka s kolicima smijei se i poskakuje u
svojoj preuskoj opravi, dok nesputane grudi tinejderske pjevaice upuuju izazov njezinoj
majici i vidimo kako kolica imaju prave konice i kotae to se okreu; sve se dogaa u
ozraju zatvorske histerije.
To nas gotovo uvijek oraspoloi - to je trgovina, to je muenje i beznadni ki, to su
likovi to priaju besmislice, poblesavljuju i pokuavaju namamiti druge likove, one lude, one
tune i dugorono nezaposlene na telefonske pozive za sedamdeset pet penija po minuti koji
im mogu omoguiti nepromiljenu kupnju potpuno neupotrebljivih kuhinjskih aparata, ili pak
veoma velikih komada nakita iz zaliha neprodane robe. To je runo, ludo i sramotno i
podsjea nas na ivot.
''Vidi je samo - ovetina odjevena u unku u ovitku. ''
''Bi li ti dala funtu za to?'' Robert me gurka laktom, uivajui u svom omiljenom pitanju.
''O, platila bih i dvije... ak dvije i pol... Imaju Ah-Brahmsa i sve ostalo. ''
''etrdeset est sati... ''
''Remek-djela klasine glazbe. ''
''Pitam se prestaju li ikada? ''
106
No, oni, dakako, ne pokazuju znakove prestajanja. ''Pete daje trideset funti, Carol
trideset pet.'' Zovu likove po imenu, kako bi im pomogli da se osjeaju manje usamljeni. ''Svi
vi koji ste ponudili dvadeset pet funti, izlazite iz igre. Za etrdeset funti ovo bi sigurno bilo
vae...Tri puta na dvadeset osam... Jo ne sputam eki... Trideset funti, trideset dvije...
Zakljuujem... ''
Na ekranu ovjek u plastinom odijelu pokuava objasniti kako radi malena motorna
pila na baterije. Njezine otrice upravo su dovoljno dugake da odreu konac, granice,
moda djeje prstie. ovjekova kosa, kao i u svih drugih u ovom purgatoriju sranja, izgleda
kao da je prilino nedavno gorio na lomai.
''A ako vi ne elite, to je s vaom bakicom, ujnicom ili mamicom?... Za samo petnaest
funti. Nema vie potrebe muiti se, vie ne morate imati jake ruke.'' Vani, u stvarnom svijetu,
likovi zovu i licitiraju, moda iz ljubavi za svoje bakice, ujnice i mamice, a to je dirljivo.
Naslanjamo se jedno na drugo, u svakom sluaju topli, i Robert iz omanje ae otpija
crno vino. To me ne uznemirava - zasluio je; buiti i pipati po bolnim ustima vei dio dana -
od toga ovjek oedni. Zubar: jo jedan posao koji ne bih prihvatila.
''Jo si potonula? ''
''Ne, i nisam ba.'' Glava mi je oslonjena na njegovu kljunu kost i ujem vino u njemu,
kako mu artikulira otkucaje srca, kako od njega bivaju jasniji. Gotovo bih mogla zaspati uz
njegov smirujui sjaj, da nije trzanja i zanovijetanja trezvenog razmiljanja; sav taj oiti jad
svega. Kad sluajno proitate novinski naslov o nekoj prijevari, ili kad vas radio natjera da
sluate o nekoj najnovijoj smrti, najnovijoj uasnoj nesrei, unitenom mladom ivotu,
besmislenoj boli, kad vam bilo tko jednostavno mora neto rei, pie bi trebalo to rijeiti.
Ja sam osjetljiva, a svijet je nepodnoljivo naopak, nevjerojatan. Nisam unaprijed
upozorena, oboruana,opremljena. Ne uspijevam. Kad bi bilo neto korisno to bih mogla
uiniti, uspjela bih, no nema niega. Pa zato pijem.
Pa sam zato pila.
I svih tih ranijih veeri pie je ulazilo u mene i ublaavalo mi brige, odmamljivalo od
mene unutranja ponavljanja neugodnih injenica i podizalo mi samopouzdanje za onih
nekoliko kljunih stupnjeva koji nas spreavaju da vuemo za sobom svoju prolost kao
truplo, posrui naprijed kroz suicidalnu izmaglicu.
Sad imam samo osvetoljubivu kemiju svog vlastitog tijela da me odri na kolosijeku, a
to nije dovoljno, pa sam priklijetena izmeu televizora i Roberta i borim se da ujem bilo to
osim zvonjave u svojoj glavi.
Ne ivi sa enom, no jo je oenjen.
to to znai?
Dobro je da je govorio o tome, ali zbog naina na koji je to ispriao cijela se stvar
doima nedovrenom. Jednostavno mi nije bilo jasno - je li priznao da je bilo neto to mi nije
prije rekao, pa sad to znam i to je to, ili je polupriznao da nije priznao sve, pa ja i dalje ne
znam tu jednu stvar koja je vana?
A to bih ja uinila - to polupriznavanje - od toga se osjea bolje, a druga osoba se
opusti. Pokuavala sam to.
No s Robertom nisam - i ne bih.
Nita nisam priznala. Je li to problem? Je li pogodio da ima poneto to bih mu trebala
ispriati? Nisam mu rekla ni o kome, ni o emu. No sve su to nevane stvari. Osim toga, ja
nisam udana, nikad nisam bila.
Moda bi ga to natjeralo da ode.
Ne bi bio tu.
Ako je oenjen nekom drugom, ja se ne mogu udati za njega.
Pa to ni neu uiniti.
Pa ni ne moram.
Jer ja sam ve prola kroz sve to s oenjenim mukarcima; ozbiljno prola - noni pozivi
i seks pod pauzom za ruak i on te natjera da sretne njegovu enu u nekom drutvu, tako da
je sad zna, tako da se i ti moe osjeati loe (premda se ne osjea, jer nisi ti udana, to je
njegov problem) i ne izlazi esto danju i eli vei dio njega; glad te gotovo unitava kad se
107
konano ipak dotaknete - cijela ta golema, zatvorenika, razapinjua, paranoina fantazija -
prola sam kroz to.
No ak i dok se guite u vlastitoj tajnovitosti i elji i doputate da vas valovi
bespomonosti melju u pustim noima i ak i kad ste sigurni da bi vas on mogao upotpuniti,
popraviti, moda vas - zato ne? - i spasiti, postoji taj mali, hladni dio vas kojemu je drago to
on nee traiti da pristanete na kompromise, ili da se promijenite ili izlaete opasnosti - jer on
je oenjen, to je njegov problem.
ak sam se pitala nisu li oenjeni mukarci koji imaju ljubavne avanture oni koje biste
ionako skrivali - partneri iji biste utjecaj na sebe rado ograniili. Ni s kim od njih nikada nije
jasno tko je uistinu onaj drugorazredni, nedostojni, nevrijedan potpune predanosti. On je
glavni izdajnik - vi nemate koga izdati. Ako se ocjenjujete usporeujui se s njim, vi ste ipak
za taj djeli ii.
No, ako vas ostavi zbog svoje ene, onda je ona bolja nego to ste vi bili - zacijelo ima
vrline koje vi nemate.
Ipak, ako vi odete, onda ste nali te iste vrline negdje drugdje.
Ili, najee, odlazite jer je i nita bolje od njega - nita ili jo manje od niega, iz mog
iskustva. Radije biste bili sami i mirni.
Samo to nauite - da ste nie od ene, a iznad mua, da ljudi uvijek ele ono to ne bi
trebali.
No, Robert - kroz to nisam prola. On je nov, sasvim nov.
Prestajem razmiljati, iscrpljena, i primjeujem da me Robert gleda. ''Uznemiruje li te to
to pijem vino? ''
''Ne. ''
''Pa to te onda mui? Hannah? Ako mi ne kae, kupit u ti pilu, a to e onda? ''
No kako sam odluila da mu nita neu rei i da u odrati dobro raspoloenje, ujem
kako govorim neto najbeskorisnije mogue. ''O... razmiljala sam kako ima mnogo toga to
ne znamo. ''
''O emu, o teini svemira? Ima li kitova u zagrobnom ivotu, imaju li krila? ''
Nakratko zastaje - shvatio je to mislim - i pritom izgleda toliko njean; usne mu
uobliavaju rijei podsjeajui me na to kakvog e okusa biti, kako mu zubi ine tvrdoglavi
mali zid, kako vole grickati i blefirati i onda me upiti, potpuno. To je ono to elim imati na
umu, no moj nagon za samounitenjem ustrajanje.
''Ne, ima toga to ne znamo jedno o drugom. ''
Pokuava skrenuti na drugu temu. ''Pa, ja sam ti rekao sve o sebi, sve to postoji. Osim
nekih gluposti s Dohenyjem, kojih se ne sjeam - on se sjea, ali ja radije ne bih. Nita
strano... Usput, Doheny dolazi u taj kafi u kojem radi, na kraju ete se sigurno sresti.
Svidjet e ti se. ''
''Hoe?'' Odbijam da me se odvue od teme. ''Ne zna ti dosta toga o meni.'' On gura
ruku kroz moj kuni ogrta, polako prelazi od koljena navie, pa na stranu i sklapa je na mom
bedru.
''to bih trebao znati o tebi...'' tim pokretom mi, dakako, rastvara haljinu, gotovo do
struka, to mi odvlai pozornost, ''... to ve ne znam.'' Govori to s trakom nestrpljenja i
zbog toga konano poalim to sam nas navela na ovaj razgovor.
Ne gledam mu u lice - za sluaj da se doima jako ozbiljnim. Osjeam kako mu ruka
obujmljuje oblinu moje kosti; razdvaja palac od srednjih prstiju.
''Misli, kad si pijana? Je li to tako neto...?'' To mi poljupcem uaptava u uho. ''Kad si
pijana, nisi svoja. Ono to radi - to nisi ti. ''
''Ali, s tobom...'' Grlo mi se stislo i sve to kaem zvui piskavo. Gutam i pokuavam
ponovno. ''Jesam ja kad sam s tobom. Kad sam pijana - jako pijana, opet sam ja - ako sam s
tobom. A i kad sam trijezna. I tada. I tada sam ja. Nikad nisam... ''
''Znam. I ja.'' Ponovno me ljubi. ''U redu je. Mi smo mi. Nema se o emu priati. ''
Okreem se i ljubim i ja njega - ekinjasti vrat, miris sapuna od lavande, osmijeh, mjesta
koja nalazim sklopljenih oiju, jer tad ih bolje razumijem.
Odvezuje mi pojas haljine. ''Zeznuo sam te. ''
108
''Hm? ''
''Ne mogu dopustiti da bude zabrinuta i potonula. ''
''A to me spreava da budem zabrinuta i potonula? ''
''To to se nema o emu priati. ''
Na trbuhu osjeam njegovo blago dahtanje. ''Tako je.'' A to je bolje nego priznati svaki
grijeh; to ima mnogo vie smisla.
Jer to je poteno: mora biti poteno. Tu nema mjesta za la. Kad vas netko istrauje
golu, kad si dlanovima priljubite dojke kako bi vam mogao lizati obje bradavice istodobno,
brzo, brzo; kad zastane jer zna da vas sad ima - pogleda gore, prema vama, dok kroz vas struji
ta prva bol: ''Nema se o emu priati.'' Kad se okrenete natrag, radi njega i njegovih prstiju, da
ih moe prevui du cijelog vaeg ava, kliznuti u nj i razdvojiti vas, pronai oba puta koja
mu pruate i osvijetliti ih, prstiju uronjenih do zgloba, osvijetliti vas do korijena jezika.
''Nita.'' Kad se pridignete prema njemu i uzmete ga i kad se kreete polagano, polagano,
mrmljate i kikoete se kao djeca - to zacijelo znai da nemate pravih tajni.
A onda ste gotovi: televizor blebee o privjescima i laniima od dvanaestkaratnog
zlata, upili ste trag vina s njegovih usana, pa oboje imate isti okus, pa sjedate, bedro uz bedro,
uivate to ste jo goli jedno za drugoga - od toga osjeate kako vam je dah hrapav.
''Koliko si aa popio? ''
''Dvije, tri. Ne sjeam se.'' Stranji dio njegova prsta gladi vam dojku.
''Prestani s tim.'' Va palac zauzvrat ovla dira njegov penis i on vam odmie ruku. ''Pa,
ti si poeo. Koliko aa? ''
''Nemam pojma. Zato? ''
''Ne alim se, drago mi je da si popio vina. Samo me zanima dokle e. ''
''O... do slatkog pijanstva. To je sve. Slatko pijan.''
Stavlja mi ruku na kria.
Biti slatko pijan divno je, moda najbolje od normalnih stanja. Upravo je onakvo kako
zvui - toplo, podatno i prijateljsko i gotovo uope ne podrazumijeva alkohol. Bilo je veeri
kad sam proiala ravno kraj te vesele toke u ozbiljnu uznemirenost, samo zato to sam se
nadala da u postati jo slaa. Kad to postignete, tada kao da vam je opet est godina i jedete
sladoled, no ako pijete i dalje, taj osjeaj gotovo uvijek nestane. Robert je pun slatkoe, sjaji
se. ''To je dobro, ta slatkoa. Dobro ti stoji. ''
''Jel da? lako sam razmiljao o tome da ubrzo budem okoladno pijan. ''
''to e ti to?
''Pa, moglo bi biti zabavno...'' I uzima vino i otpija velik gutljaj, sputa ga, daje mi da mu
vidim smijeak duboko u oima.
Biti okoladno pijan udno je: neki pilci to nikada ne postignu, a neki to nikad ne
proputaju. Kad u tome uspijete - kad postanete okoladni - pojeli biste se. Oduevljeni ste
spoznajom koliko ste neodoljivi i nije bitno to drugi o tome misle. To vodi u probleme.
''Ne, ti se sebi i ovako dovoljno svia. to misli o majem pijanstvu? ''
''Ne znam to. ''
Navlai nam jedan kuni ogrta na koljena, jer nam postaje hladnije.
Usavravali smo svoj popis mjesecima, no u posljednje vrijeme nismo se njime bavili -
ne otkad sam prestala piti. ''Maje pijanstvo, kad gleda preko neijeg ramena kao da mu za
leima stoji neki luak sa sjekirom. Onako kako make rade. ''
''A... kao... pijan kao duh. ''
''Da, ali kad si pijan kao duh, moe vidjeti svata - i vie bjei. ''
''Zbog duhova. ''
''Tako je. ''
Sastavili smo slubene definicije za veliko pijanstvo, malo pijanstvo i poarno
pijanstvo; sve su banalne, ali dobro dou. Zatim, postoje fine varijacije s obzirom na kretanje:
pjeano pijan - moe hodati samo kao kad tetura po pijesku; zakljuano pijan - moe
samo grevito jurcati od jednog do drugog ukopavanja u mjestu; podignuto pijan - kao da si
nespretno podignut iz groba; i vodeno pijan - to je jedan od Robertovih izuma - "kad se zrak
bez upozorenja pretvara u tekuinu koja te tjera da pada, neprirodno sporo, na pod".
109
Gluho pijanstvo - njega ne volimo - od njega ljudi postaju ratoborni, a osim toga, odmah
vam prisjedne ako radite u kafiu.
''Pa, ako ne mogu biti okoladan... ''
''Rekla sam ti, ve jesi okoladan. ''
''Pa, onda proziran. Prozirno pijan. ''
''Ima li dovoljno vina za to? Uostalom, zato?'' Nisam nikad srela nikoga tko bi svojom
voljom postao proziran - takvo vam pijanstvo dolazi kad ne mislite nita loe, no ipak vas
odvede na krivi put dok vi mislite da ste nevidljivi.
''Hm? eli li raditi zloeste stvari? ''
Ono je dokaz da alkohol i Bog imaju isti smisao za humor.
''Ne. elim raditi veoma zloeste stvari.'' I osmjehuje mi se osmijehom lukavog djeaka,
lijenim od vina i u kojem ima prepredenosti to se tako sporo kree da postaje neka vrst
iskrenosti. ''Neke veoma zloeste stvari s tobom. ''
''Hou li i ja misliti da su zloeste? ''
''Tebi nita nije zloesto. ''
I ja se smijem, no djelomino zato da bih popunila vrijeme koje mi treba da se upitam
kakva sam ja vrsta ene za njega i je li bilo zloestih stvari koje njegova ena nije doputala.
No, ako nas dvoje uivamo u ovome u emu uivamo, u emu je problem?
Lako mi prijee prstom po donjoj usni. Ruka mu mirie na seks i znamo da smo oboje
toga svjesni, uivamo u tome.
Gleda me dok mu ljubim dlan. ''Moda da budem pentekostalno* pijan? ''
''Da bunca u transu? Ja bih te u svakom sluaju mogla na to natjerati. ''
''Opet se pravi vana. ''
No, ono to bih zaista eljela jest da se blagoslovljeno napijemo, djeje napijemo,
zajedno; da nadmaimo sebe i pohrlimo u to mjesto nevinosti i svjetla gdje nas nita nee
povrijediti i gdje ne moe biti tete, gdje smo tako bespomoni i izgubljeni da postajemo
sveti, da nas na Stvoritelj mora uzeti za ruku.
Stalno viate blagoslovljenu djecu, vrludavo jure prometnim cestama - netko trijezan bi
se slupao; smiju se svojim ranama koje bi druge ubile, no oni su potpuno sigurni. lan posade
Titanica, zvao se Joughin, mislim da je tako, bio je totalni blagoslovljeni pijanac, do besvijesti
se opijao dok su se amci za spaavanje pretrpavali, svjetla se gasila, a orkestar ispraao
siromahe i milijunae u smrt. No Joughin nije umro. Odetao je na krmu, to nijedan
normalan ovjek ne bi, i na njoj odjezdio u ocean, a potom isplivao. I nije bio usisan zajedno s
olupinom, nije se smrznuo u nemilosrdnoj vodi, ak je preivio i to to su na jednom amcu
odbili primiti nekoga tako krajnje pijanog. I bio je spaen i doveden je na obalu iv, dakako,
iv.
Problem je u tome to nikad ne moete osobno poznavati to stanje jer, kako je dublje od
svakog drugog pijanstva, ono vas tjera da nestanete. Pretpostavljam da njegov blagoslov
dolazi uglavnom iz te odsutnosti vas samih - potpuno vas sagorijeva i udjeljuje vam milost
privremene smrti dok se sklupava i veseli u vaoj dui. Tako da to nisam mogla pokuati
podijeliti s Robertom - nijedno od nas ne bi bilo tu.
I, ja ne pijem.
S druge strane, jako sam umorna. Danima i danima, dulje od mjesec dana, umorna sam.
Te razine tjeskobe, moja novootkrivena sposobnost da unitim ono najdragocjenije sumnjama,
otrovnim uspomenama i strahom, to kako mi glava odbija zautjeti, jadi na poslu, sve vee
vojske uasa to nadiru u svakom snu - dosta mi je.
Ne bih trebala biti ovakva. Nitko ne bi trebao biti takav.
Da jo imam lijenika, on bi mi propisao lijek.
''Roberte? ''
''Hm?'' Namotava si na prst kosu s moje sljepoonice, proeljava je. ''thaaa? ''
''Uinio bi mi neto? ''
''Naravno. ''
Ponovno proeljava - to mi budi fine trnce u kutevima oiju. ''Jesi ispio cijelu bocu? ''
* Pentekostalci-vjerska sekta koja vjeruje u silazak Duha svetog i poznata je po obredima padanja u trans
110
''Da, upravo jesam. ''
''Idi i donesi drugu, hoe? I ponesi mi au. ''
''Naravno.'' Ljubi me u elo. ''Sada si spremna za to. Pripremljena. Znao sam da e
uspjeti prestati.'' Ljubi mi oba obraza, njeno kao to bi to uinila moja majka. ''I znao sam da
e uspjeti ponovno poeti.'' Ljubi me u usta, daje mi da primim njegov slatko-pijani jezik
meu zube, treperi i pritie, povlai se. ''Dobrodola natrag.'' Opet povlai kunu haljinu.
''Nisam se jo vratila. Idi, donesi bocu. I moju au. ''
X
Ponovno sam u crnoj kui. Pomie se oko mene, die. Uvijek je tako.
Ovaj put gledam u tamu i razaznajem njezin oblik; okruuje me kutija od zidova i vrh
krova to se spaja u visini - jedna strana njegove kosine strmo se oslanja na drugu - crna kua
samo je to. Jednostavna je kao crte etverogodinjaka i u njoj nema niega osim mene.
Trepet buke se uzdie, jaue, a pod ispod mene, koji ne vidim, koji se ne moe vidjeti,
poinje se kriviti, a potom plutati. Struja ga vue, odvlai ispod mojih nogu, pa se vrati, gura
ga natrag - kao da hodam obalom a zapljuskuju me valovi, kao da plovim uzburkanim morem.
I sad se cijela kua napinje poput jedra, kipti od novog kretanja - od neega za to znam
da je strano i sudbinsko, dok se avovi zidova poinju razdvajati u jasne raspukline i krov se
poinje pomicati, poinje krvariti tankim bljeskovima bjeline - Boja kazna me trai,
provaljuje unutra. I hladno mi je i ve sam bila ovdje i bit u opet, vraat u se sve dok se
kua ne srui i ne povue me sa sobom, dok ne padnem u gorue nitavilo koje je, bojim se,
Boje srce.
Podnoje zida s moje lijeve strane poinje se griti. Rastvara se.
''Hannah. ''
''Hm? ''
Bog ve zna moje ime, Bog se pritajio i eka, pokazuje zanimanje za mene koje ne
elim.
''Hannah. Hajde. Skoro smo stigli. ''
Gutam i oblizujem usne. ''ao mi je. ''
I nemam okus po loem svretku koji me eka - nema ni traga crnoj kui ni raju to urla
oko nje - neprestanoj grmljavini svjetlosti.
''Stvarno jest. ao mi je. ''
ak se ini da nisam ni mrtva.
''Stvarno jest. ''
No, prisjeam se da sam se sasvim nedavno urila, a potom bila u taksiju, a sada, kad
letiminim pogledom razmotrim situaciju oko sebe, vidim da jo jesam u taksiju, istom
taksiju. Dan je, danja je svjetlost: duge, bolne trake danjeg svjetla s obje su mi strane: sunev
sjaj, uurbani pjeaci tjeskobne kose, sablasne zgrade od cigle to se prijetei uzdiu nad
elegantnim vratima i neki ograeni trg sa eljeznim ulazom, a unutra je drvee, drvee
golemih listova, debala glatkih, blijedih i proaranih uzorkom to podsjea na gmaza, suvie
ivo.
Robert me grli k sebi, razigrano mi stie desnu dojku. ''Vratili smo se, je li?'' A to bi
moglo biti zabavno da mi svaki pokret taksija ne udara u mozak.
''Nemoj. ''
Zrak to navire kroz poluotvoreni prozor pun je napetosti i ostavlja u ustima okus govna.
Automobili melju i sijeku oko nas sa zlobnim veseljem, dok na taksi izvodi vlastite
zloinake manevre - voza otpija kavu iz plastine ae dok se mi trzamo i pokuava itati
svoje novine na svakom crvenom svjetlu.
111
Dakle, u Londonu smo.
Da, naravno da smo u Londonu. Znala sam to. Na odmoru smo, dugom vikendu i evo
gdje smo ga odabrali provesti. Znala sam to. Znala sam da troimo dragocjeno slobodno
vrijeme u najperverznije skupoj i najneljubaznijoj svjetskoj prijestolnici.
''Je li mi netko upricao neto u oi? ''
''Pssst.'' Ponovno me tipka. ''Samo si malo osjetljiva.'' Pokuava mi nai bradavicu, no
njoj se ne da ustoboiti kako bi ga doekala. ''Poinje te hvatati umor. ''
''A tebe ne, pretpostavljam? ''
''Neee.'' Dodaje mi limenku neega gaziranog s kofeinom. ''Popio sam etiri ove. Sadre
volovsku u. Tako pie. ''
''Sjajno.'' Glas mi je hrapav, gorak.
''Popij jednu, razbistrit e te. Nema smisla spavati ako ne moramo - ostalo nam je
samo... etrdeset dva i pol sata. ''
A to se jest inilo dobrim planom prije dvadeset devet i pol sati - da emo jednostavno
biti budni cijelo vrijeme. Mislili smo kako e to maksimalno pridonijeti obrazovnoj i zabavnoj
vrijednosti naeg izleta, no od tableta koje smo kupili u kafiu u Westbourne Groveu - ne
sjeam se kad - poela sam osjeati kako mi koa ne prianja najbolje, a i kapci su mi postali
pjeskoviti, dok su mi miii u podlakticama toliko dugo napeti da sam izgubila svaki osjeaj u
palcima, kao i dobar dio njihove snage, i to me - ne mogu to porei - dri veoma budnom, no
uistinu je i prilino neugodno.
''ega ima u onome? ''
''U kojem?'' Robert netankoutno trza glavom ukazujui na naeg vozaa i njegovu
paklensku sposobnost da nauje razgovor.
''U onome to dri budnim.'' Vozaa uope nije briga za nas - nabija se na leeeg
policajca i u meuvremenu vie o neemu u vezi sa sagovima - nadam se u telefon.
Robert ape. ''Ne znam. Ali funkcioniraju, zar ne? Dre budnima i mi smo budni...
mislim da nisam pitao koje su... U svakom sluaju, nije nam rekao. ''
''Trebam pie. ''
''Popit emo pie. ''
''Trebam pie odmah. ''
''Istuirat emo se i onda poi van na pie. ''
''Ne treba mi tuiranje, treba mi pie. ''
U naoj minijaturnoj hotelskoj sobi sluam Roberta kako se tuira i prouavam cvijee.
Obodi svjetiljki s cvijeem, jastuci s cvijeem, uokvirene cvjetne reprodukcije. Tapete hropcu
pod laticama - divovske, grabeljive orhideje to vrebaju nad komadima pokustva
pokrivenim tulipanima, prijete zavjesama s uzorkom vinove loze i gmiu prema podu i
njegovoj klaonici pupoljaka. Ne bih ovdje mogla zaspati ak i da hou.
Ipak, leim na postelji. Zguvana je od nekakve prijanje djelatnosti, no to je dobro, jer
ogoljene plahte, kako smo ih mi ostavili, bijele su: jednostavne i prazne, bezbono, obino
bijele.
Lelujavo, to mi se uglavnom ini ugodnim, poinjem se razodijevati, jer svjesna sam da
su mi zglobovi ukoeniji no to bi trebali biti, da me svrbe i da bih moda trebala otkriti zato
primjeujem njeno podizanje praine kad ovla prijeem rukom preko ruke, kad skinem
traperice - pudrastu izmaglicu na unutranjosti moje mornarske bluze. Ima je i na rublju -
koa mi se ljuti. Odbacujem cijeli sloj sebe, a moda e biti i jo toga, tko bi znao.
To otkrie pojaava osjeaj svrbei, no ne bih se smjela eati jer se bojim da se posve
ne ogulim.
Ali, svrbe je jak.
Pa njeno vrhom prsta prelazim niz goljenice, blago ih trljam i gledam kako jo jedan
pljusak Hanne Luckraft otprhuje k biljnom svijetu to se previja po podu.
''Hej, mislio sam da eli pie.'' Robert stoji u podnoju kreveta, udova blago mokrih,
kaiprsta zataknutih pod pasicu bokserica. ''No, moemo i priekati.'' Jednom rukom ini
112
predvidiv, uobiajeni uron, vadi svoj ukrueni kurac i potom se preputa meditativnom
drkanju.
A to znai viski - sigurno smo pili viski kad je takav. Ili se nenadano ukruti, ili je
smlavljen - viski ga moe dovesti do obojega; u ovom sluaju je vrlo ukruen i vrlo ponosan
na to. Stopala izvrnutih prema van, puta trbuh da se izboi i dri u ruci svoju najdrau stvar
na svijetu - najvii dvogodinjak kojeg ete ikad sresti. ''Svia ti se?'' Viski to pitanje ini
retorikim i posjeda ga na postelju pokraj mene; jo uvijek masturbira, poluautomatski.
Slobodnom rukom posee za mnom, otvara me palcem kao knjigu, pomalo nespretno. ''Ili
moda eli pie? Malo Roberta prije nego krenemo? Prije nego krenemo?'' Kikoe se i
osjeam nokat njegova prsta dok si pokuava probiti put unutra.
Noja sam suha. Bez obzira na elju koja blago protitrava - u jeziku, grlu, koi i oima i
svugdje - suha sam.
''to je?'' Pritie pod drugim kutem, skakue po meni svojim palcem.
To je od speeda ili ega god to mi je dao - od toga uvijek budem kao vraja iguana na
rotilju. Polunormalna bih mogla biti sutra, ako i tad.
Obrauje svoj penis s malo vie strasti i prouava mi lice kao da sam daleko, a moda
mu i nepoznata. ''Hm? ''
''To je od tableta. ''
No Robert je zaboravio i pitanje i odgovor i jednostavno nastavlja svoje, mrti se,
crveni. Disanje mu odrava korak sa akom. A ja to elim; kratki, bolni tren kad svri, toplinu
po trbuhu, kako mi lagano klizi postrance, prelijeva se. I uistinu elim njegovu ruku, topliju,
rairenih prstiju; razmazuje dlanovima po mom struku i dolje, razmrljava po grudima, nanosi
mi posljednje ostatke pod kosu, na zatiljak. I ja uistinu elim taj njegov trag na sebi, vrst i
srebrnkast, neto nedozvoljeno da mi ublai svrbe na koi i smijeim mu se dok kriputavo
silazimo s postelje i dok se posrui ponovno odijevamo, prisjeamo se svoje ei, i on se isto
tako smijei meni, no sad primjeujem u njemu neto odsutno, zaraena sam time, pa se ini
da se udaljava od mene - soba se produava kako bi nas drala jedno drugome izvan dohvata.
''Pa?'' Glas mu je blago iskrivljen u rastezljivom zraku. ''Rekla si da treba pie. Hoemo
ii popiti jedno? ''
''Da. ''
Iz nekog razloga nisam se sasvim dobro ula kako to govorim, pa pokuavam opet:
''Da.'' Pie je jedino to nas moe popraviti, uiniti nas opet stopostotnima i vratiti nas u nae
prave dimenzije. ''Da.'' Tekila, mislim. Tekila e me pribrati.
Ili bijeli rum. Jedan jedini apsint, ako ga imaju, samo radi daka elegancije. ''Trebali
bismo otii na pie.'' A onda u prijei na neto njeno - blagi tijek vina.
Ono to vam treba za kvalitetan izlazak dobar je osjeaj za kompoziciju: kada se
ravnomjerno uspinjati uz Lagavulin ili Longrow ili Balvenie, kada se opredijeliti za neto s
uvjerljivim postotkom, kada ublaiti s, recimo, merlotom a kad riskirati s neim egzotinim -
'starim danskim', Karpijem, Rawhideom, ljivovicom, starom bocom coca-cole punom
bezbojnog sljepila i radosti. Izgraditi no prava je vjetina.
Robert odustaje od vezanja cipela i prilazi mi, uzima me za ruku, a onda mi staje iza
lea, gladi me po zatiljku. ''Jesi spremna? Jesi spremna za izlazak sa mnom? elim da izae
sa mnom. Moe stati kraj anka, a ja u otpiti prvi gutljaj i gledat u te, gledat u ravno u
tebe i oboje emo znati da ima moju spermu svuda po sebi. Popit u taj prvi gutljaj i
progutati ga i oboje emo znati. Oboje emo piti i oboje emo znati. ''
Oslanjam se na njega, usredotoujem se. ''U redu.'' Najprije ne osjeam nita osim jeke i
ljepljivo vlane, panine udnje. ''Da. Hoemo.'' Veeras emo piti onako kako smo uvijek
trebali.
''Pa e se sjetiti dobrih stvari to ih radim za tebe. Pa e ti biti jasno. Nema toga to ne
bih uinio za tebe. Natjerat u te da zaboravi na sve jebae osim mene.'' Gleda na sat. ''Ostao
je etrdeset jedan sat i trinaest minuta. ''
Prvo pie pijemo iza ugla, u Ulici Marylebone High i ono nam ljubi krv, prosvjetljuje
nas - ba u pravo vrijeme, prije no to veer zapone, dok se vani nebo nabire u sumrak. Drat
113
e nas toplima - ovdje imamo dovoljno prostora (pravu mjeru prostora) i mira da pustimo da
nas slatka navala estokog pia podigne, da nam uzburka srca. Stojimo i gledamo izvrnuta
pia to vise s vrha anka, jedno kraj drugoga, bez dodira, i mogli bismo izvritati plua do
golog mesa, mogli bismo slomiti sve boce koje ovdje imaju i pojesti staklo, mogli bismo
jurnuti van i nastaviti trati i nema te sile koja bi nas mogla uhvatiti, mogli bismo se goli evi-
ti na anku dok ne progorimo drvo, a naa ljepota izludjela bi konobara - mogli bismo uiniti
sve, no samo se okreemo jedno k drugom, vidimo svoju ljubav i otpijamo jo po gutljaj.
Idemo u Ulicu Goodge i sve je jebeno puno. Jo tekile. Toliko je nagurano da morate
vikati, svi viu. Mali gad mi jeftinom cigarom pravi rupu na rukavu. Mali gad. No, Roberta
nije briga. On je crveno pijan - svatko bi to rekao - grimizno pijan, svijetli. Mogli biste itati
kraj njega. Da imate knjigu. Ja nemam knjigu. On nema knjigu. Ljubim mu ruku, jer ima
divne ruke i jer ima okus po piki i pivu. Htjela bih mu poljubiti drugu ruku, ali mi ne da.
Mali gad.
Ulica Frith, Avenija Shaftesbury, jedna ulica natrag, jo jedna, mjesto u kojem smo prije
bili, potom ono drugo mjesto, Ulica Frith.
Ovo fino. Mislim ja to stvarno. Mislim.
Trebali bismo se ulaniti u neki klub, tad bi bilo lako, bili bismo u svom klubu do kraja
radnog vremena i pili, jer ja ne volim puno hodati, znate? etanje vam ne ini dobro.
Ovdanji ljudi tako su prokleto runi, prokleto runi, prokleto runi - mogu to govoriti
cijelu no. Ne moete me zaustaviti. Prokleto runi, prokleto runi, prokleto runi. Ti - ti si
prokleto najruniji gadni seronja. Runi gad.
Ulica Stay. Ulica Stacey. Vraki si sjebana. Ne moe piti. Tuna.
Tuna
Tuna
Tuna
Gadna faca u zrcalu. Vlastita mama ne bi te prepoznala. Tuna.
Ja volim svoju mamu.
Robert. Bilobifino zagrliti se s njim. Fino. Oznojen kao od jebanja, to volim. Sol.
Jeboteimalijepu kosu. Fantastinu kosu. Malo prosijedu dosta prosijedu prava mjera moe
rei svima odlinu kosu.
Totakua? Jee? Tulum. Dobro. Divnu kosu. Dazaplae. Divnu.
''Nisam rekla, nisam nita napravila. ''
''Puila si mu. ''
''to? ''
''Namjeravala si. ''
''to? Ja? Ja sam se runo ponaala? A to si, do vraga, ti radio? ''
''Pipkala si ga nogom pod stolom sat vremena, jebote. Tko je on, uostalom, zna li
uope? ''
''Jesu li mene izbacili? ''
''Ti si jednostavno... ti si jednostavno... ''
''Jesu mene, jesu mene, jesu li mene izbacili? ''
''Pusti me na miru. ''
''Jesu mene...? ''
''Odjebi. ''
''Nisu mene. ''
''Odjebi! ''
Vraamo se iz kineskog restorana - uliica je puna masnoe, sve je masno i osjeam taj
teki okus, kemijski, i pokuavam piati a da ne padnem, ne zaprljam se i ne mogu rei to se
zbiva, to se to moi. Traperice su problem.
Neka vraja kuja negdje pjeva, iste etiri note, uvijek iznova, iste etiri, i na mene se
namjerila, eli me ubiti, eli da umrem jebote.
114
Robert bi trebao drati strau. Ali, ne dri, i on pia, po nekom spremitu, znai ne dri
strau, a ja sam sad poela, pa ne mogu ustati, ne mogu se sakriti, bilo tko bi mogao naii.
Bilo tko.
''Seronja. ''
''Nisi skidala ruke s njega. ''
''Ti si poludio jebote. ''
''Trebao sam te jednostavno ostaviti da to obavi. ''
''Uvijek isto. ''
''Da. Jesi. ''
Strojevi za metenje prelaze preko kamenom poploene ceste; za njima se vuku tamna
mrlja i dva traka istoe. Zrnasta svjetlost. Bedfordbury. Poinje jo jedan dan, vrlo
nametljivo, a nismo jo kako treba zavrili ni s prolim.
Velika tiha bol - odozgo se uje zveket kanti za smee koje istresaju, vrtoglavica pod
nogama. Grad viri u tebe - uhvati te ujutro, vidi previe, zato bi trebala ostati u zatvorenom.
Sjedimo na stubama kazalita St Martins.
Samo smo umorni. Imamo postelje i uskoro emo ui u njih. Oni ljudi preko, oni
nemaju postelje. Oni nemaju sree.
Ne bismo uzeli pie od njih ni da nas ponude. Ne volimo pivo, a samo to imaju. Mi
nismo isti kao oni. eljeli bismo istaknuti da je to kakvima se doimamo jedan potpuni
nesporazum.
''Ovo je bolje. ''
''Ne, nije. ''
Muzej prirodoslovne povijesti pliva oko mene, a onda zastaje, ukopava se na mjestu,
ljepljiv je od djece i kuca snano, u ritmu mog bila. To je bio Robertov prijedlog - da si
priutimo stanku, malo kulture. No ulazno nas je predvorje oboje preplailo - vrisak visine i
prijetee stube, beskrajni, radoznali zvon koraka, usana i obitelji to se rjekaju. Pa smo se
doli sakriti ovdje, kod prepariranih ptica, jer one su nepopularne i tihe.
Ipak, Robert voli muzeje, arko eli pokazati koliko je zagrijan i istaknuti se. ''To je...''
mrti se na visok, irok grm to vrvi sitnim truplima, zarobljenima iza stakla. Bog zna koliko
mu umjetnih oiju nije namignulo: ''To je...'' dok trai rije koja bi ih mogla opisati.
''Mrtvo. To je... sve mrtvo. Sve je ovdje mrtvo. ''
Opak san nas je bio napao kad smo se vratili u hotel i sad nam je ostalo samo dvadeset
jedan sat i osam minuta - otprilike - prije nego to krenemo kui.
Robert siktavo uzdahne kroz zube i idemo dalje. Slijedi pregrada s labudovima - majka,
otac, djeca - preparirani su iz vie dijelova; dokaz je to neke strane nesree. ''O, Boe, hoe
pogledati ovo?'' Ili samo veselo prezentiranog masovnog klanja.
''to?'' Robert sad pada u vatru. ''Pa?'' Pocrvenio je, usta su mu se stisla u poetak svae,
svia im se taj poloaj.
''Labudovi.'' I nastojim to rei njeno, kao da se radi o obinoj primjedbi, jer tako sam
mamurna da sporo mislim, pa nisam uspjela na vrijeme vidjeti da je on tako mamuran da je
bijesan.
''Pa, to nije u redu s njima? Isuse Kriste, a samo sam elio malo mira. Otkad smo uli,
kvragu, samo zanovijeta. ''
''Nemam nita protiv toga da budem ovdje. ''
''O, fantastino - hvala ti za tvoju prokletu bezrezervnu podrku. Jo jednom. A sino...''
Ne moe se prisjetiti prole noi nita bolje od mene.
''Mislila sam da smo se lijepo proveli sino.'' Govorim blago, tako da i on moe.
Ali, to ne pali. ''Ti sigurno jesi.'' Ne mogu ga vratiti. ''Lijepo se proveli...'' U njemu nema
niega to bih mogla omekati umiljavanjem, ak niega s im bih mogla raspravljati.
Najbolji dio njegove glave spava ili je jo umoran, a meni preostaje samo to - ljutiti nitko.
''Lijepo se proveli.'' Sputa glavu i koleba se, a onda gradi svoj intenzivni pogled, nadajui se
da u ga susresti, elei se ozlijediti.
115
''Roberte, to je, kvragu, s tobom?'' Sad vie ne govorim blago, jer to nema smisla, a on
uvodi novu temu koja nema smisla.
''eli da povjerujem da je zbog tableta...'' Rei e to god mu sad padne na pamet, sve
to e zaboljeti.
''Tablete?
Pa mu je lako da stane blizu, iza mene i zamelje: ''Nikada u cijelom svom ivotu nisi
imala suhu piku. Ali, sad ima, sa mnom'' prije nego to ustukne natrag, krene u iduu sobu,
dok su mu stopala blago zbunjena svakim novim korakom.
Namjeravam ga pratiti, vikati i posramiti ga, no on je mene prvi posramio, uplaio me
besmislicom, prestraio mi je eludac. Moram se vratiti na ulaz, nai zahod i povraati.
Izlazim iz muzeja, kreem prema sjeveru, ne urim se. Nemam osobitu elju biti u
hotelu, ne jo; previe je Roberta tamo. Povjetarac nije neugodan i prati me, gurka u lea, dok
napredujem prema Hyde Parku i njegovom udno golom zelenilu - gotovo izgleda kao selo,
gotovo mirie na proljee. Izbjegavam stazice i alim to trava nije neravnija, nedostaju mi
ipraje i kamenje. Dolje, na jezeru, labudovi prose u gomilama; oduzeli su im njihova
ivotinjska ja, nemaju dostojanstva.
Iza parka dva oklopna vozila napreduju k Marble Archu. Obojena su u sivo i imaju
natpis PRESS olien bijelim i miriu po daljinama i smrti - ovdje se ne uklapaju. Dio su
krivog rata za London: trebali bi imati otvoren krov, biti pustinjske boje, puni mladia u
limenim kacigama i ogrtaima, to voze prebrzo i smjekaju se na cestu, enama u odorama
uhvaenim ruku pod ruku, obrambenim zidovima od vrea pijeska i smijenim znakovima to
su ispisani kredom da podignu moral.Trebali bi biti iz mjesta o kojem sam doznavala sa
Simonom, koje pokazuje za kakve smo dobre ljude roeni. Trebali bi biti iz Drvenog konja,
633. eskadrile, iz Pustinjskih takora i iz svih drugih snova gdje su sva estita ljudska bia
zaposlena, potena i hrabra i gdje je moda bilo malo tuge, no na kraju je ipak sve ispalo
dobro, jer bili smo ispravni, bili smo u pravu. Voljeli smo taj rat.
No, ljubav ba i nije moja jaka strana. A i ne treba mi razmiljanje o Simonu, ratu,
bombama, sklonitima ili bilo kojem seronji ako to nisam ja.
Ja. Nitko to ne razumije. Nitko ne osjea. Ja sam dovoljna da se uinim jadnom. Ja sam
preteka za noenje. Drugi ljudi dobiju pomo, potporu; imaju vidljive rane. Drugi ljudi ne
moraju biti ja.
A ponekad sam neizbjena i tad si moram podii razinu eera u krvi, dovesti u red
eludac i osoviti se na noge. Jer, moram priznati da ne trebam suosjeanje - samo malo
temeljnog odravanja i potom kemijsku intervenciju.
Kad me grad ponovno proguta, odabirem kafi i sjedam, gledam djevojku kako
priprema sendvi od ustajale piletine i posluuje ga s espressom, pola litre vode i raunom za
jelo od tri obroka. Na vodi pie da joj rok trajanja istjee 2027. godine. Obino ne volim piti
pia koja bi trebala trajati toliko dugo.
No, ipak se rehidriram njime, bodrim se kavom i epim si usta piletinom dok konobarica
koja je, ini se, drogirana, slae male pladnjeve to izgledaju medicinski, pune stranih
predmeta koji bi trebali biti tapasi i svima nam dati mrvicu hispanske romantike.
Iznad dijela s tapasima nalazi se umorni neonski znak na kojemu bi trebalo pisati:
MOEMO LI
POMOI?
no zapravo pie:
MOE
POMO
Plaam konobarici vie novca no to ijedna od nas vrijedi i odlazim.
Nisam posve sigurna kako sam pronala crkvu. Prolo je dva i bila sam edna u
Lancaster Gateu, a zatim ponovno u Ulici Baker i u prvoj je pivnici bio netko tko ima
116
Robertova ramena, a netko s njegovom kosom bio je u drugoj, i mukarci koji imaju neto
njegovo - hod, slinu bluzu - iscrpljuju me ve satima i natjerali su me ovamo, u kapelu uskog
proelja to se otvara, duboka i mrana, sa zavoja ulice.
Oekivala sam mir i ove zadnje klupe uistinu su prazne i neometane, no na oltaru je
mrmorea zbrka kolskih odora i muzikih instrumenata. Polagano, nekakva melodija koju je
nemogue odrediti epavo dopire od malih glazbenika dok tri odrasle ene - pretpostavljam
uiteljice - stoje s ostatkom svoje djeje vjerske zajednice i oponaaju neke neobjanjive
postupke, primjerno naglaeno. Njihovi tienici ponavljaju za njima: njiu kolijevku, pletu
pletenicu, rezbare, bodu noem, puu staklo i itavo vrijeme izgovaraju neto to jedva dopire
do mene - drhtavu, sipljivu pjesmu.
Jedan stih je krivo otpjevan i ini se da ga ponavljaju dok ja odolijevam porivu da
kleknem, klonem i sklupam se daleko od iijeg pogleda, sklopim ruke, kao da jo znam
moliti.
Djeca sad mijenjaju raspored, ozbiljna su i izmjenjuju se u recitiranju kratkih tekstova
za govornicom. Sadraj me mimoilazi, osim povremeno pokoje rijei - kruh, vino, vrt, izdan,
ostavljen, skinut.
Radila sam to jednom. itala sam. Prila sam prednjem dijelu kolske dvorane i zauzela
svoje mjesto u malom redu, uspravila se tako da me je zakakljalo, kako bih bila dovoljno
visoka da ponesem svetost koju sam osjeala kako se slijeva, ukotrljava. ''Neka se ne
uznemiruje vae srce; vjerujte u Boga i u mene vjerujte.'' I glas mi je lelujao, sladak od grla.
''U kui Oca mojega ima mnogo stanova; da nije tako rekao bih vam. Idem vam pripraviti
mjesto. I kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno u doi i uzeti vas k sebi da i vi budete
gdje sam ja.'' Zamrenost svega toga, melodije i znaenja koje ne mogu dokuiti, osim to
osjeam da je tako fino, blistavo i utjeno. ''A kamo ja odlazim znate, i put znate. ''
Simon me gledao irom otvorenih oiju i ponosan, jer to sam izgovorila radi njega - tu
lijepu, sjajnu utjehu - da nikad nismo izgubljeni, da nas smrt uvijek doziva, da znamo put.
Izmeu recitacija nekoliko djeaka i djevojica ponavljaju svoje ilustracijske
pantomime. Pilat, ije je kravata nakrivljena, izgleda zbunjeno. Marija je tuna. Vojnici upiru
prstom i smiju se bezglasno. Vuku rukave Isusovog dempera, stavljaju mu na glavu krunu od
niega i divlje ga tuku u prazno. Netko mu dodaje nevidljivi teret i on ga krivo obujmljuje,
potom pada kao ustrijeljeni detektiv, kao kaskader kad ga udare. Pa netko drugi odvlai teret,
bez njega, grbei se pod njegovom nedefiniranom duljinom. Zatim Isus ostaje sam, djeluje
nespretno - a druga se djeca vrpolje, jer to se blii kraju - a tada osloni ruke na prazan prostor,
uvrsti se u spoznaji o tome tko je i postaje nepomian: na trenutak ini sve nepominim.
Nakon toga se spremaju poi: dobro su odgojeni, obeavaju, nema nereda osim gurkanja
i aputanja; u koloni prolaze kraj mene k vratima.
Ne podiem glavu prema njima, ne pokazujem im lice, jer ne bi ga razumjeli i mogla bih
ih zabrinuti. Osjeam kako jedna od uiteljica zastaje nakratko kraj mene, moda provjerava
je li mi dobro, moda se postavlja kao tit izmeu svojih uenika i sumnjive tuinke -
dubokog, otrog daha zabludjela ivota. Ipak, neu im uiniti nita naao, nisam vana - vratit
e se na Veliki petak, Uskrsnu nedjelju, kad god su isplanirali izvesti predstavu, i nee ak ni
pomisliti na mene.
Daleko na lijevoj strani, s druge strane prolaza, neto se mie pod klupama: daje se u
tamni, nagli bijeg: vie izgleda kao pauk nego kao mi. Kad se mjesto ispraznilo, debela vrata
s uzdahom se vraaju u svoj okvir, zarobljavajui me unutra.
Ostalo je est, moda pet sati do isteka naeg odmora kad me Robert probudio. Hotelska
soba poskakuje pod blijedim svjetlom televizora: ena u sportskoj majici stoji na nekoj
savrenoj plai i govori neto o davanju napojnica; da mjetani ne oekuju previe.
Robert gori, mokar je od cjelodnevnog pijenja, gust i teak od pia, njegove ruke peku
gdje dotaknu.
''Oprosti.'' Rije koju uimo na toliko jezika, jedina koja nam apsolutno treba.
''ao. Mi je. Hannah? ''
117
''Dobro. ao ti je.'' Gotovo sam trijezna, poinjem osjeati bol dok alkohol odlazi od
mene. ''Pokuavam spavati. ''
Staje iza postelje, s naporom se izvlai iz kaputa, a potom ponovno sjeda.
''Nebuditakva.'' Neka glatka, ista povrina gurnuta mi je u ruku. ''Vidi.'' ujem lagano
ljuljanje tekuine u ai. ''Za nas.'' Ljubi mi uho. ''Za tebe. ''
''to? ''
''Votka.'' I iznenada me priljubljuje k sebi, dri me u neemu to izgleda kao neka vrsta
oaja. ''Volim te.'' Zatvara me u taj svoj slatki miris, tu slatku, slatku kou.
Robert Gardener: cijeli dan vidim njegove odlomljene komade oko sebe; njegov duh
skree za ugao, zaustavlja taksi, struji kroz tolike potpuno nevane mukarce.
Robert Gardener sad je sa mnom, ak i vie kad zatvorim oi, kad osjetim kako se
smijei.
''Hannah? Volim te. Oprosti. ''
''U redu je.'' Ljubim mu uho. ''Gdje si bio? ''
''Nigdje.'' Ruke mu se oputaju. ''Donio sam votku. Moemo je sad popiti. ''
''Tako je. Moemo je sad popiti. ''
Nenaeta boca i mukarac koji me voli, kojeg ja volim.
Reem limun na kolute - tanke polukrugove, zarezane da se mogu uglaviti na rub ae.
Nitko to ne voli raditi, jer pee. Mislite da nemate ranica, ak ni posjekotinicu od papira, no
limunov sok uvijek e nai prolaz, uuljati se i ugristi.
Kad se moram nekome ulizivati u kafiu, prijavim se za rezanje. Obino se moram
nekome ulizivati jer nisam ba idealan zaposlenik.
''Ima posla, je li?'' Tu je Robert, doao mi je u posjet i veeras pije vodu. Osim toga,
pun je voa i povra, kae, da ozdravi. ''Hmmm... puno je ljudi.'' Nisam znala da je bolestan,
no on tvrdi da ve dulje vrijeme osjea slabost, pa sad svako jutro ovoga tjedna prodire
vitamine i ispija malu alicu zelene tekuine koja smrdi na konje i od koje mu bude zlo.
''Velika je guva za srijedu...'' Novi reim njegove razgovore ne ini ivahnijima.
''ekaj jo sat, pa e vidjeti stoje prava guva. ''
''Ne znam kako to podnosi. ''
''Ni ja. Pokuaj se ponaati tako da se ne vidi da priamo - gazda je tu. ''
''U redu.'' Okrene se napola i pogleda niz ank - na taj nagnut, grevit, upozoravajui niz
buduih pijanaca. ''Jo jedna voda bi mi godila. ''
''Ne, ne bi. ''
''Ne. Ne bi. Ali, bila bi mokra. I moe staviti u nju malo limuna.'' ini se umornim,
turobnim.
''Vaa elja moja je zapovijed. ''
Ostavljam rezanje, nataem mu au mokroga, ubacujem limun i malo leda. ''Izvoli.'' I
uzimam njegove dvije funte, gotovo se ne smijui. Propovjednike apstinencije - kako ih ne
bismo kanjavali; dvije funte za vodu, dvije i pol za sok od narane - kraj nas ti seronje ne
ostaju dugo samozadovoljni. ''Kako bi bilo da pokua s Atkinsovom dijetom? ''
Jedva ga ujem: ''Ne, hvala.'' Biti pun voa i povra katkada je iscrpljujue.
''Jedna krava dnevno, peena na podlozi od krave, punjena komadima krave i pokrivena
sa samo pola kile sira - kako bi to mogao odbiti? ''
''Ne, hvala.'' Sutra u mu ispriti malo unke - za njegovo dobro. I priredit u mu finu
irsku kavu za doruak.
''Sluaj, moram sad malo posluivati, no vratit u se opet ovamo na rezanje. ''
Govorim pokraj njegove glave, kao da se nikad nismo upoznali, kao da se ne
upoznajemo. ''Sve to ne trebamo, bacamo u friider. U njemu ima dvanaest godina starih
kolutia - itava limunska civilizacija: umjetnike galerije, kole... ''
118
Trudi se da mu lice djeluje kao da se blago zabavlja, no oi mu nisu sretne.
''Onda bih volio razmijeniti koju rije s tobom. ''
''U redu, moe razmijeniti koju rije. Kad se vratim.'' Lagano mu preem palcem preko
prstiju. Uivamo u tome jer izgleda kao da ne znai nita, samo mali sluajni dodir, no to
znai da smo zajedno, da smo mi.
Veer dosee vrhunac i poinje se smirivati. Probijam se, ruku punih narudbi,
pokuavajui uhvatiti Robertov pogled u hodu, no on je jo uvijek zabijen u kut - ima neto
iznimno njeno, blago u izrazu njegova lica. Jo jedna prilika da primijetim kako moe biti
zgodan.
A onda uklizavam ponovno iza daske za sjeenje, uzimam no. ''O emu si htio priati?
Na specijalitet veeri je molibden. ''
''Ma, ne elim...'' Skuplja ramena, saginje glavu. ''Moda ipak nije... ''
Jedino to ga moe toliko uznemiriti lo je dan na poslu: neoekivani ugriz, vaenje
zuba pod preslabom anestezijom, neki novi pacijent s glupim pritubama.
''Daj, meni moe rei. ak u ti pomoi da pone. to simpatini zubar poput tebe radi
na ovakvom mjestu? ''
''Odlazi. ''
''Da, zbilja postaje malo prenaporno. Meni bi morali platiti da ostanem. Zapravo, i
plaaju, ali ni blizu dovoljno. ''
''Ne, stvarno odlazim. ''
A pod tim ne misli da odlazi, naravno. ''to? ''
''Moram ii. ''
Ne mogu mu vidjeti oi. ''Hoe navratiti veeras? ''
''Nemoj oteavati. ''
''Nemoj to?'' Ne mogu mu vidjeti oi.
''Idem. Moram prestati. ''
''Ne moe. ''Da mu mogu vidjeti oi, bilo bi drukije.
''To je sve, Hannah. ao mi je. ''
''Kamo?'' Dobro je postavljati pitanja, ona navode ljude da odgovaraju, a to znai da
moraju ostati. ''Kamo ide? ''
Trlja si vrat, jo je tu. ''Kamo, Roberte? ''
''Ne.'' Pritie dno dlanova na kapke. ''Ne. Odlazim. Moram... ki, moja ki. Mislim. Ne
znam. ''
''Jesi li se zato bacio na zdrav ivot? Oporavak od mene? ''
''Ne. Ne, samo... ''
''Zato si mi to doao ovamo rei?'' Glas mi je jai no to bi trebao biti, unato buci oko
nas, dernjavi, smijehu koji kae pojebi me uskoro. ''Roberte? Zar nisam zasluila da mi to
kae nasamo? ''
''Jesi. Zasluuje. ao mi je. ao.'' I sad mi doputa da mu vidim lice, sad kad ne elim,
kad ga se bojim; njegove praznoe i prestraenih oiju, svjetlosti koja se osipa. ''Nisam htio...''
Naginje se preko daske anka i hvata me za ruku, ljubi mi obraz i povlai se prije nego i ja
njega mogu dotaknuti. Onda odlazi iz kafia, nestabilno, unato svoj toj vodi. U jednom
trenutku nestaje mi iz vida u guvi, no jasan je kad doe do vrata. Gledam ga kako to ini,
otvara ih, izlazi.
Kad okrenem glavu, efica me promatra i osjeam kako pokuavam namjestiti zbunjeni
osmijeh da bi me pustila na miru. A uskoro u piti; toliko u piti da e mi to ukrasti posao i
otii u kui i nastaviti piti dok ne unitim itave dane, itav tjedan, i otii u u njegov stan u
trenutku kojeg se ne sjeam i nai novu bravu, skinute zavjese, vidjeti pod bez saga kroz otvor
za potu na vratima - sve je golo i nema nikoga, a ja u piti dok mi pauk ne ue u usta, pit u
dok vie ne bude nikoga, pit u dok se ne ostavim, dok se ne ostavim na miru.
Ali sada reem limun na kolute - tanke polukrugove, zarezane da se mogu uglaviti na
rub ae. Nitko to ne voli raditi, jer pee. Mislite da nemate ranica, ak ni posjekotinicu od
papira, no limunov sok uvijek e nai prolaz, uuljati se i ugristi.
119
Vjetar tjera pijesak po dinama, die ga poput dima i sjenki, u sloju koji postaje nova
obala to treperi nad povrinom nalik na utavljenu konjsku kou.
Glava me boli od hladnoe i nestabilna sam, a huka mora priguuje svaki drugi zvuk.
Svjetlost vode i vidici tuku se oko nas, tjeraju nas, dok se svi ne naemo jedni drugima izvan
dosega, vrludavo napredujui u siluetama, povijajui se i naginjui pod zapusima vjetra, licem
okrenuti velikim obalnim valovima, ili hodajui kraj njih, borei se s duljinom plae.
A ovo je Plaa duga sat vremena - ona na koju sam dolazila kad je jedan sat mogao biti
beskrajno dug, kad se udarac vjetra sklapao oko mene - taj nepobjedivi nemir - tjerao me da
trim dok ne padnem, inio me omamljenom, pijanom.
Zamiljala sam da je to Naa duga plaa, jer osjeala sam je takvom. No, nije pripadala
nama, samo je bila mjesto gdje bismo hodali sat vremena, mjesto kamo smo se odvozili na
obiteljske izlete; uvijek prehladno i prevjetrovito za dobre piknike, ak i pod vjetrobranom,
ak i u srpnju - uvijek bi vas trznulo malo pijeska u jelu; emlje, pilei bataci umotani u foliju,
nagnjeeni kolai od jagoda znaci roditeljske skrbi, priprema za moju dobrobit. Njihova
ljubav za mene i Simona.
No, danas nema piknika i moj brat nije s nama, jer ne vjeruje u mene. Misli da mi nikad
nee biti bolje, nego samo gore. Misli da nema nade. Uvjerljiv je u tome. No, mi smo ipak
doli ovamo: majka i otac su me doveli, ponovno iskazali roditeljsku skrb i ponovno vre
pripreme za moju dobrobit.
Nemaju pojma to da rade sa mnom, vie ne, a ja im ne mogu pomoi. Pa mi nude
djeju hranu i vesele asopise i vode me na izlete koji su mi bili dragi prije trideset godina.
Putaju me da idem nekoliko metara ispred njih, a oni me slijede, rukom pod ruku. Majka ima
malu koaru sa sendviima koje neemo jesti i nepotrebnom termosicom. Otac nosi kapu koju
nikad prije nisam vidjela - slobodna mu ruka leti k njoj s vremena na vrijeme da bi je zadrala
na mjestu. Nakratko se okreem i hodam nazad, kako bih ih mogla vidjeti i kako bi oni mogli
vidjeti mene i kako bismo mogli izgledati kao da se veselimo jedni drugima.
No, ja ih rastuujem. Samom svojom nazonou i time kakva sam, ja im inim naao.
Zato ne bih bila s njima kad bih mogla birati, no stvar je u tome da mi nije dobro, zaista
mi nije dobro. Probudila sam se u bolnikom krevetu jednog popodneva i otkrila da imam
potekoa s mozgom. Morala sam pozvati sestru i pitati je o onome ega sam se sjeala, o
svom ludilu - jer sve to se, kako sam mislila, dogaalo proteklog tjedna odjednom se inilo
veoma ludim, jasno se promijenilo ni u to - uas niega, idiotizam.
Sestra se jednostavno vratila natrag u svoju sobu i ostavila me samu sa sobom i odjelom
punim starih mukaraca koji su buljili, uzmicali pred samo njima znanim prijetnjama,
komeali posteljinu. Ipak, prilino brzo nakon toga, lijenici su me pustili da odem - im sam
mogla dokazati da sam ponovno dola k pameti ili sasvim sila s nje, da neu provoditi dane
eui si unutranjost lubanje.
Bila sam veoma umorna nakon toga i mrava - otac je rekao da izgledam mravo - pa
sam pola kui k njemu i majci, a oni nisu imali nita protiv. Nisam prije shvaala kako vam,
kad ste previe bolesni i iscrpljeni da biste manipulirali nekim ili lagali, i kad znate da neete
vie nita ni od koga dobiti i da su vas ljudi koji su vas voljeli konano prestali voljeti, sve to,
ini se, daje posljednju priliku, ba onda kad vam uope nije stalo i kad ekate da umrete. ak
ne morate ni pitati, samo stanete pred vrata i ljudi koji su vas voljeli vole vas opet. Predaju se
i putaju vas unutra.
Osim Simona.
S njim je gotovo.
No, moji roditelji, oni nisu odustali. Hranili su me i putali da spavam i sad smo na
obali, u rukavicama i ogrtaima i hladno je svibanjsko popodne i donijet e nam kiu i to nije
vano - ja sam tu i udarac vjetra sklapa se oko mene - taj nepobjedivi nemir - tjera me da
120
trim, a ja ne padam i nisam pijana, samo sam mirna u srcu prvi put u mjesec dana, praznim
se u bijes svega.
Idem prema obalnom rubu po sve grubljem i grubljem pijesku, preko navoja to ih je u
njemu nainila plima i guram o ploe i kosine vjetra sve dok ne doem do ravnog, nepoznatog
predjela gdje se slab sjaj pod nogama pretvara u nebo podastrto poda mnom. Moda je to
jezero, nisko i glatko, izvan dohvata najdaljih obalnih valova. A jo uvijek unutar njegovih
rubova, no daleko naprijed, trepere jedan ili dva lika, tamni pod suncem to je prodrlo iza
oblaka. Nekoliko drugih ljudi idu za njima - teko je rei koliko ih je - jedino to je posve
jasno arolija je sjajne vode to nam podupire stopala, blago plavetnilo ondje gdje po njoj
hodamo.
Ostala sam bez daha, primjeujem; bilo mi je prejako, udara me, trese mi ramena. Sjetila
sam se da bih mogla pogledom potraiti roditelje, dvostruku sjenu koja bi mogli biti oni i dok
im maem da je sve u redu, taj mi pokret poskakuje nad glavom, njegov se luk trza u ritmu
mog krvotoka. Oni mi odmahuju i ja idem dalje prema niskom rtu gdje obala zavija i omotava
se oko sebe.
Unato vroj podlozi pod nogama, trebao mije itav sat da doem ovamo - moda
due, ne znam kad smo krenuli. Osim toga, umorna sam, jo uvijek nisam snana, moja
nastojanja jo uvijek ometa neto to ne mogu odrediti. I sad sam sama, nitko drugi nije doao
ovako daleko.
Tu se pijesak mijenja, skruuje se u koru koja vam puca oko stopala sve vie i vie, dok
svakim korakom ne ponete tonuti do glenja. No, smognete snage za konaan uspon i nakon
jo jednog pokuaja otkrivate mirno mjesto: more u malom, oblom zaljevu, lagano zaljuljano
kao ljetni bazen, osjea se miris morskih trava, zrak vam sanja na licu, nepomian, ispunjen
metalnim sjajem tekuine. unete uz rub vode i elite je dotaknuti, dotiete je, gledate kako
vam ruka ulazi u neto stvarno i osjeate to.
Podiete glavu i nekoliko metara dalje vidite tuljana; njegov sjaj, lice koje preko valova
viri u vas, ljubopitljivo. I niste sigurni je li to istina ili vaa misao, nain da zaplaite sebe, pa
brzo ustajete i briete prste o ogrta i kad ponovno pogledate, nema tuljana, nema traga
niemu.
XI
Pada kia; nije preteka - tek siva praina to se sputa i ostavlja sjaj na ploniku. Neka
majka pomae svojoj keri da izie iz auta, lagano zatvara vrata i obje poinju hodati, udobno
pripremljene za vremenske prilike u dugim, plastinim kabanicama - crvena za majku, uta za
djevojicu koja mae rukama, povlai rub svog eiria odgovarajue boje. ak i gledajui
straga lako je rei da vole jedna drugu i uivaju u zabavi koju nalaze u svom druenju. Moda
idu i na kakvu gozbu, no ve i one same u svojim kabanicama sasvim su sebi dovoljne.
Iza ugla dolazi sitan ovjek u jeftinoj plavoj jakni, be koulji, starim ukastosmeim
hlaama, loim, neulatenim cipelama. U poetku se ini da zacijelo poznaje enu i
djevojicu, jer kad ih ugleda, zamahuje rukama u zrak - u jednoj dri mali kiobran, i smije
se. Ponosno koraajui plonikom, lakih nogu, no namjerno sporo, vijuga sjedne strane na
drugu, a kiobran se trza i zapinje u povjetarcu dok njegova sijeda kosa - ve raskutrana -
postaje mokra, kao i njegova jakna. Smijei se djevojici golemim osmijehom i uspijeva
izvesti neto nalik pirueti. Kako se pribliava, uskoro postaje jasno da on gotovo pjeva - nema
rijei koje bi ikoji sluatelj mogao odgonetnuti, no upravo se tome nada i, sasvim oito, osjea
kako stvara neto lijepo i muzikalno. S obzirom na to, njegovo neobino cik-cak kretanje,
polijetanje, kiobran koji poskakuje, sve se to moe tumaiti kao puka predstava, dokaz kako
121
on misli da zna plesati. Zarobljen je u svojoj elji da pjeva i plee na kii; njegove misli lebde
uvis oko njega, grade veseli zatvor koji e sakriti njegov dan.
Prolazi pokraj para sitnim koracima i one se okreu dok on srlja dalje, kikou se. Ne
doivljavaju ga kao prijetnju; samo namignu jedna drugoj jer je njih, budui daje potpuno
drukiji, uinio posebnijima, razumnijima, sigurnijima.
Kad je doao do nas, otac i ja smo zastali i ovjek se ge-ga-posre-koraa ispred nas,
okree se do rubnika, a potom se zalijee preko ceste i ne primjeujui nas. Odlazi na drugu
stranu i hoda lijebom plonika neko vrijeme, prije nego to me otac uzme za ruku i stisne je,
odvue mi pozornost.
''Kupit emo samo kruh. Moemo vidjeti kakvo voe imaju. Nikad nije dobro u ovo
doba godine. Voe.'' Poeo je nositi cipele od antilopa; od njih koraa velikim, plonim,
nesigurnim koracima.
Ja nemam tu izliku. ''Ne, pretpostavljam da nije.'' Balansiram uz njega po tlu kojemu ne
mogu vjerovati, oteem, jer sve drugo mi ide na ivce.
Ne spominjemo ovjeka, njegovo pijanstvo, njegovu sramotu, moju sramotu.
''Moemo malo hodati kraj rijeke, ako eli.'' Otac mi isputa ruku, ali njeno,
oklijevajui.
Da me ponovno dotakne, nestala bih. ''Ne moramo. ''
''Ili moemo na kavu. ''
''U redu je. ''
''Ima dobrih mjesta za kavu. U knjiari, tamo je tiho.'' Dakle, ipak to raspoznaje u meni,
da konano i ja trebam tiinu, jednako kao on.
''Ne, u redu je. ''
''Ali, ja bih to moda volio.'' Okrenuo se licem prema izlogu trgovine, glas mu je
bezbojan.
''Onda hoemo. ''
''Neemo ako ti ne eli. ''
''elim, molim te povedi me sa sobom na kavu. ''
A to znai da moramo sjesti na kat, pod suho svjetlo knjiare i ivcirati se zbog uljaste
kave, nasloniti se na pult i zuriti dolje u nepoznate ljude kako se vrzmaju i pregledavaju
police - cijeli prizor apsurdno je miran i suzdran. Neka me lica potiu da ih ponovno
pogledam - jer tijekom tolikih godina negdje sam ih srela, jer su dolazili u moje pivnice, jer
sam za sve te godine prije nego to sam napustila ovo mjesto zacijelo vidjela svakoga ivog,
jer je tako maleno, maleno kao moje srce, jer na kraju nisam umakla - ono me dovuklo nazad.
I uvijek na ulazima u kue, u ratrkanim gomilama, na obali, postoji mogunost da u vidjeti
Roberta, zapaziti neku slinost i pogrijeiti, uzaludno ekati na njega.
Tono ispod nas djeje su knjige; moj ih otac gleda sa znaajem koji bih radije
ignorirala. Priprema vjerodostojan uvod u svoju sljedeu reenicu. No, ja ve znam to e mi
rei; pogodila sam.
''Pa... sad emo kupovati mnogo vie ovih. ''
''ega, knjiga?'' Ne elim mu olakati.
''Djejih knjiga. ''
''Zato? Dobre su? ''
''Ne...'' Na tren se gubi, preputa svom zadovoljstvu, sjajnim vijestima koje mu nisam ja
donijela. ''U svakom sluaju, ja vie ne znam kakve su. Ali, saznat u. ''
''Zato? ''
''Zbog Simona. ''
''Zbog Simona.'' Nije da im ne elim sve najbolje - mom ocu, majci i Simonu, pa ak i
Simonovoj plodnoj, mnogo goroj polovici - samo, ovjeka eka toliko malo sree danas, pa je
ja trebam svu za sebe.
Otac mi trlja podlakticu, prelazi mi rukom preko lea. ''Dobili su djeaka. ''
''Hm. ''
122
''Dobili su djeaka, Hannah. Neto preko tri kilograma i zdrav je i... jo mu nisu dali
ime. Mislim, dobili su djeaka... ja sam djed.'' Kae to kao da je otkrio novo dravljanstvo,
udesnu zemlju iz snova.
''Nee mi dati da ih posjetim, zar ne? Ili, ona nee dati.'' Dobili su djeaka: znai,
izgledat e kao Simon, kao Simon kad smo jo oboje bili nevini.
''Na kraju, sigur... ''
''No zasad ne smijem - ne mogu vidjeti maloga?'' Nije da bih to uistinu eljela. ''Neu
moi vidjeti svog neaka.'' To bi me slomilo.
''Ne ba odmah, no jednog... ''
''U redu je, i ja bih tako postupila. ''
''Ali, s vre... ''
''I ja bih tako postupila. ''
Bog, moj osobni Bog - vi moete imati kakvog hoete, no ovaj je moj - On kadto
nakrivi svoj eir i potegne grimizni dim iz nabijene cigare u kojoj nema duhana, dakle
pretvara se, jer On ne voli cigare, samo eli istaknuti pred vama udo svog daha - i trai neto
u depovima svog starog lanenog odijela, neto to je zametnuo, a onda zastaje, isputa
mlijean i modar uzdah i razmatra itavo svoje Djelo, usmjeravajui - samo na tren - jednu
golemu misao prema vama, prije nego to odluta, jo traei po depovima, dok vi ostajete s
dokazom Njegova zanimanja za vas: Njegove zastraujue ljubavi.
Prepoznat ete kad se to dogodi jer, dakako, poznajete njegov stil.
A i ja ga poznajem.
to znai da, dok izlazim iz knjiare, mogu prepoznati prvu navalu Njegova dara.
Zapoinje kao svjea vrelina, blizu stranjem dijelu moga grla i Njegova se nazonost oituje
kroz izraenije boje, opipljivo posredovanje u svakom dijelu tkiva ulice, dok Njegova namjera
dobiva oblije, postaje oita.
Imam posla dok se ona skruuje, hodam uz oca - on pria, a ja se bavim svojom
osobnom aritmetikom.
Hannah Luckraft =
(Zbog nametnute odsutnosti alkohola.) Nema vie pia.
(Zbog nametnute odsutnosti Roberta.) Nema vie jebanja. I obrnuto.
Stoga.
Nema pia, nema jebanja, nema ljubavi, nema Roberta, nema radosti.
Dakle.
Nema niega.
Plus.
(Zbog nametnute odsutnosti svega.) Nema djece. Nema djeteta.
Dakle.
Hannah Luckraft =
Nita.
A dovoljno je teko nositi to u glavi i bez spoznaje da je moj brat upravo priskrbio jo
jedan podsjetnik na moju krajnju nesposobnost i da mi se ruke tresu kad zazvoni telefon i da
plaem na kraju televizijskog kviza - jer negdje je netko pobijedio - i da ne zaraujem nita i
da ivim s mamom i tatom.
U tom trenutku skreem ulijevo s ocem u razrovanu ulicu ija je jedna strana puna skela
i ostataka graevinskog materijala, mokra buka zaudara, cement je svje u kantama i
zakrpama na ploniku, a tu je i privremena ograda od etvrtastih perploa prikucanih za
telegrafske stupove. To nije sretno mjesto i zapravo osjeam okus Boga, osjeam kako mi
naslanja palac na vrat, pa to god se treba dogoditi, dogodit e se brzo, no ja urno nastavljam
dalje, kao da sam normalna i kao da je sve u redu. Gacam kroz sivo blato, komade
porazbacanih ostataka i preko perploe koju je netko istrgnuo iz ograde i poloio je ovdje, na
moj put.
Trebala sam biti pametnija, ali nisam.
123
Pa osjeam kako mi se stopalo udno, sporo sputa, dok mi avao probija gumeni on
platnenih tenisica i pri tome se - tako da je to gotovo zanimljivo - penje, dok se moje stopalo
sputa na nj, da bi mi se zabio kroz kou.
I mogla bih poduzeti neto - pasti tako da si oduzmem teinu, prebaciti se na drugu
nogu, smanjiti nezdravi pritisak na bilo koji uinkovit, premda neugodan nain - noja to ne
inim. I dalje sam veoma tiha i dovravam korak, prisiljavam stopalo da se spusti ravno na
tlo, a onda, sporije no obino, ponovno ga odiem i povlaim iz stiska eljeza dok ne bude
slobodno.
Tad poinje bol. Golem i straan ubod boli.
Nita ne govorim ocu i pokuavam odrati normalno dranje.
Ipak, jo imam neke mogunosti: iako bi izgledalo malo neobino, mogla bih objaviti
svoju povredu, skrenuti pozornost na nju retrospektivno: dva, tri, pet koraka nakon dogaaja.
Ali, u ovom trenutku vjerojatno vie ne, ne sad kad je perploa iza nas, kao i itava
ulica, a mi smo skrenuli za jo jedan ugao i ovdje je guva - mnotvo ljudi koji bi se mogli
zabiti u mene ili mi stati na ranu - i moja nelagoda strahovito narasta, a u arapi osjeam
vlagu, zapravo se tako klie i pripija da tjera na povraanje, a iza mene moda je mrljica ili
mrlja krvi to mi curi sa svakom stopom, a to bi moj otac mogao primijetiti.
A avao sigurno nije bio ist. Zapravo, zacijelo je bio prljav - rasadite infekcija, zabio
mi se u taban, ravno do vrha klasine, duboke, uske rane koja u roku od nekoliko sekundi
izaziva tetanus.
Do veeri mogla bih biti mrtva.
Ovdje, nakon toliko minuta, nikako ne mogu rei ocu.
Ovdje, nakon toliko minuta, dolazim do mrane i krute spoznaje, jo jednom, da su elja
da umrem i pomisao da je odjednom mogue da e se to uistinu i dogoditi, dvije potpuno
razliite stvari.
Ovdje, nakon toliko njih, jo je jedan znak - hrava naznaka Boje intimne brige za
mene i - zarinuta u moj taban* - a ta igra rijei neoprostiva je.
''Hannah? to je? ''
''Hm? ''
''Smijei se. to je? ''
''Nita. ''
''Sigurno? ''
''A-ha. Moemo li poi kui autobusom? ''
''Sad? ''
''Da, mislim. Da, sad. ''
U kui svojih roditelja izuvam cipele, bacam obje arape i iuljam se u vrt bosih nogu;
nauila sam ih da oekuju ekscentrinost. Vlana trava boli poda mnom, blaga, hladna.
Ponovno mi otvara ranu, krv curi. Pa se tad vraam, mogu epati, i kaem da sam upravo
nagazila na neto otro.
Majka me vozi u bolnicu, nestrpljiva je jer mora dovriti veeru, i eka dok mi neka
krupna bolniarka isti i povezuje ranu, ubrizgava cjepivo u moje ukoeno bedro, drugo
bedro, pa kad ustanem, epam na obje noge. Jo jedna opomena da nitko nikada ne moe biti
siguran kad kae da mu je dosta.
Dok se odvozimo, moja majka ne moe razumjeti zato se smijem.
Nakon toga smo ponovili sami sebe - moj pubertet, ispoetka - brinuli su se za mene,
hranili me da ojaam, odravali me istom uz ljubazan nadzor, a onda su me morali pustiti da
odem.
''Trebat e pomo da pospremi stan.'' Moja je majka razumna; zamilja gomilu boca
koje e me dovesti u iskuenje, u nered.
No, ja je ne mogu pustiti da to vidi. ''Snai u se. ''
''Nazvat e me. ''
* engl. sole - on; soul - dua
124
''Nazvat u te kad doem i ponovno kad zavrim. ''
''Ili prije.''
''Ili prije, ako potraje. ''
Kradem njenu nadu i odlazim u taksi za koji mi je ona dala novac, kao i drugi novac koji
mi je dala no prije, jer, ako mislim posrnuti, kupiti zloeste stvari, barem bih se trebala
osjeati zgaeno: novanice bi mi trebale uljati ruke, kako ih budem zloupotrebljavala.
Otac gleda kroz prozor spavaonice, mahne mi jednom kad ga ponem naputati.
I onda sam opet sama sa sobom. A to nikad nije ba sjajno, ali barem mi daje malo vie
prostora nego to sam navikla u posljednje vrijeme.
Osjeaj u stanu, kad ga otvorim, lo je. Crveni rauni u hodniku, udan smrad i onda
kad gurnem vrata - ni traga od mene. Nema smea, nema razbacane odjee, nema mrlja, nema
prljavtine u kuhinji; postelja odvratna, jer smrdi po bolu, ali osim toga je u redu - savreno je
pospremljena i na njoj je prekriva koji ne poznajem. Netko je bio unutra i pospremio.
Robert. On je jedini koji ima klju. Robert. Vratio se.
I ponovno trim po stanu - dnevna soba, kuhinja, kupaonica, hodnik - i da, nema ak ni
praine - a kod mene uvijek ima praine - samo to uasno, usiljeno ozraje osvjeivaa od
limuna ili borovine i istoa, posvuda.
A lijepo je to je to uinio za mene. Sigurno je pretpostavljao da u biti jako umorna.
Slatka isprika.
Majka mi je dala dvije putne torbe - jednu punu sredstava za ienje koje danas neu
trebati i jednu koja je teka od svjee hrane: hermetiki zatvorene plastine kutijice s gulaem
i gotovom hranom i krumpirima, mlijekom, kruhom. No friider, kad ga otvorim, kirurki je
ist i ve lijepo opremljen margarinom, jajima i sirom, i porukom. Robert je, dakako, znao da
e najsigurnije mjesto na kojemu moe ostaviti poruku biti friider - gdje u neizostavno
provesti jedno malo istraivanje, iz manje ili vie nedunih razloga. Primjeujem da unutra
nije stavio cugu. Sigurno je uo.
Draga Hannah,
Nemoj nikome rei da sam ovo uinio. Porei u ako to
uini. Majka je rekla da se vraa u stan, a ti
zasluuje bolje od stanja u kakvom si ga, naravno,
ostavila. Oprosti to sam si dao napraviti primjerak tvog
kljua. Mislio sam da u ga na kraju ipak trebati. Kako
bih doao i naao te na kraju.
Nemoj me tjerati da to i uinim.
Sigurno su ti rekli da smo dobili sina. Veoma sam
sretan. Dopusti da tako i ostane.
Nije htio dati tajnici da mu to otipka - ja sam obiteljska sramota. Sam je to uinio. Zato
je tako kratko.
Simon, seronja. Moj brat, govno.
I tako se moj novi i trezveni ivot odmotava oko mene, razotkrivajui finu, istu,
Mjeseevu istou. Moja nova stvarnost. Njezina je jedina svrha uiniti da se osjeam usrano,
upravo u trenutku kad mi je jedina potpora amputirana, kauterizirana. Drugi ljudi mogu se
nositi s tim - nerazrijeenom egzistencijom: sretni su, pa ak i dok se bude, a ona se ve dere
na njih, slinavi im po prsima, nije ih briga, svia im se, jedva ekaju da ih svako jutro
ponovno epa.
No drugi ljudi nisu kao ja - oni su roeni anestetizirani. I Simonov sin bit e takav.
Njegov e otac gledati kako dobiva oblik, razvija svoju posebnu osobnost, a kad se ona
pojavi, svjea i njena i topla iz Bojih ruku, bit e opojna. Bit e to najbolje pijanstvo
njegova ivota - najmanje dvanaest mjeseci teturanja i vrludanja, sree koja je iroka i visoka
poput vaeg krova, a iza nje slijedi gnjev koji gui. Uivat e u strujanju vlastitih tvari, svojih
tekuina. Udarat e i vritati, ak e razviti zube kako bi mogao gristi, posezat e za majinim
grudima i potom se grohotom smijati, kao kostobolni pukovnik - gegat e se i posrtati po
kuama, na besmislenim, opasnim zadacima.
125
Bit e savren pijanac: tri puta blagoslovljen, tri puta zatien; pijan, lud i dijete. Vidjela
sam ve to kod Simona. Mogla sam namirisati anele na njemu - uvali su ga. A kad je to
zavrilo, kad je ispio svoju dozu, bio je savreno normalno, uravnoteeno dijete. Nije mu
nikad trebalo jo.
A ja, ja sam stvorena drukija, ja moram dovlaiti svoje male anele silom i zbog toga
proirujem svoj repertoar radosti odlazei zubaru. Jednom posebnom zubaru. Znam gdje radi.
Ne bih se smjela tek tako pojaviti ondje; svjesna sam toga - bilo bi to pogreno i udno i
ne bih smjela, ne bih. Ali hou, jer i pogreno i udno je bolje nego biti mrtav od glenjeva
nagore, a i zato jer je moj trenutni obzor nainjen od punog, dovrenog kruga praine boje
olova: tristo ezdeset stupnjeva sjebanosti, ublaene razvedravajuim izgledima moljakanja za
posao, kupovanja jueranjeg kruha i nemogunosti da masturbiram jer mi koa jo uvijek
iekuje nekoga drugoga.
itala sam broure, bila sam na strogim-ali-otvorenim savjetovanjima kod strunjaka i
slaem se s onim to su rekli: ja udim za izmjenom raspoloenja: to je moja nevolja,
prihvaam to: moje prirodno raspoloenje je takvo da se mora promijeniti.
A nije mi preostalo nita ime bih ga mogla promijeniti.
Budui da nemam nijedno drugo rjeenje na raspolaganju, ja stiem, pogrena i udna.
Idem van i ulazim u prljavi auto koji nekim udom pali od prve pa kreem ravno kroz
predgrae do ulice s bijelo obojenim zidom, crnim vratima i prozorom crnog okvira gdje
Henry, zubar ratni zloinac, jo uvijek prijeti svojom etkom, a to smatram dobrim znakom -
ako je Henry kod kue...
''Ja sam... prolazila sam ovuda i osjetila... neobjanjiv bol. Mogu li? Primate li nove
pacijente?'' Bila sam gola u ovom predvorju, na ovom jeftinom laminatnom podu. ''Ne znam...
straga je, kutnjak... vozila sam. I smeta me. Opasno je.'' U zraku se osjeti Robertova toplina.
''To je... mogu, da, mogu to ispuniti... i za trideset minuta? Odlino. ''
Budna sam. Ve dugo nisam bila ovako budna.
Odnosim formulare u ekaonicu i ispunjavam ih - blagi znoj ostavlja uleknua na papiru
pod vrhovima mojih prstiju. Dajem si lano ime, pravu dob, krivu adresu i alergiju na ljuskare
- nju sam oduvijek eljela imati.
Robert i ja smo i ovdje kojeta radili. Nisam mislila da u se toga tako jasno sjeati -
jedan trenutak izotrava se poput pljuske - ondje, na onoj klupi, kad je usporio i posisao mi
bradavicu, liui svoju spermu s nje.
''Hvala.'' Vraam sestri njezinu malu etvu lanih podataka. ''Znai... danas pregled, a
ostalo poslije? ''
Potvruje kao da to mora zato to je demoni tjeraju, a potom zadrava glavu u sputenu
poloaju, toboe nadnaravnom snagom prouavajui raspored termina.
''Hm... pregledat e me Gardener? ''
''Adams.'' Mrko pregledava stupce s datumima. ''Martin Adams. Nismo jo promijenili
ploice s imenima na vratima. Ti nas iznevjere. ''
''to? ''
''Ljudi ija imena stavimo na vrata. Iznevjere nas. ''
''Dogaa se. Da.'' Svaka mi rije ima okus krede pod jezikom.
Dakako, ne mogu sad jednostavno otii, jer to bi izgledalo udno. Pa stoga pristajem da
me polegnu na stolici, naoj stolici, a Martin Adams (koji smrdi na kokice) kopa mi po ustima
kao da su ladica s priborom za jedenje i kae mi da trebam etiri plombe i jedno vaenje. Ne
iznenauje ga to sam osjeala neobjanjive bolove i pretpostavljam da mu nisam ni slagala -
openito govorei ja imam zubobolju - valjda je veina ljudi ima - elim rei da nisam dola
ovamo radi zubi. Oni me ne brinu. U suprotnom bih traila da se oko njih povede briga prvi
put kad sam dola ovamo. Ne bih se skidala. Ili moda bih.
Pa gdje je onda on, dovraga?
''Je li vam dobro? Boli li jako? ''
''Ne... Da.'' Sestra, pomonica ili zubarska domaica, to god, nadvija se nada mnom u
svojoj ruiastoj, higijenskoj kuti; brina je. Martin Adams odskakutao je po nekakav novi
formular, oito presretan to u biti tako skupa.
126
''Sigurni ste.'' Izgleda kao dvanaestogodinjakinja, no pretpostavljam kako je vjerojatnije
da ima osamnaest ili devetnaest. ''Mogao bi vam prepisati antibiotike. No, krt je s njima.
Morat ete ga pitati.'' ini se ljubaznom.
A ako jest ljubazna, ''Da, mislim, dobro sam,'' onda bih ba mogla i riskirati, kad sam
ve tu. Zato bih bila tuna, stara otrokona ako nitko to ne primjeuje. ''Sluajte, zapravo...
zubar koji je radio ovdje.'' Osjeam kako su mi usne prenategnute.
''Da.'' Smijei se smijekom rezerviranim za jadne ivotinje i tuna udovita poput
mene.
''Jeste li radili s njim? ''
''Bobby G.?'' armantni nadimak je ironian, nekakva interna ala. ''Njega su svi znali.
Jo uvijek duguje onima u Duke of Buccleugh. ''
Istodobno sam i uvrijeena u njegovo ime i drago mi je to joj se nije sviao, to se ona
nije mogla sviati njemu. ''Znate li kamo je otiao?'' Ruke su mi mokre na stolici.
Zbunjena je, pita se to je uinio, duguje li i meni novac.
''Kamo je otiao? ''
''Da... Da.'' To nije dovoljno, nije je se dojmilo. ''U redu je. Ne elim nita od njega.'' Iz
mog tona je oito da je to la. ''Mislim, elim.'' A sad je zabrinuta, mrti se, odmie od mene.
''Nije nita loe. Ako doznam kamo je otiao, neu... ''
Ne mogu je vie vidjeti, jer je stala iza stolice, a sad je prekasno da ustanem i okrenem
se k njoj budui da se vratima ordinacije pribliavaju koraci, pa gubim priliku, izgubila sam
je. ''Volim ga.'' Nastojim da to zvui kao dokaz o ovjeku kojega nije poznavala, o onome to
nije pretpostavljala ili razumjela kod njega. ''Volim ga.'' No, kaem to tiho, tako da sama ne
moram uti, a moda ni ona, dok pogreni zubar uurbano ulazi i prua mi priliku da napiem
jo lai.
I osjeam da je majinu novcu, kao to je moda i oekivala, nelagodno u mojoj ruci
dok plaam za pregled i procjenu lijeenja na koje nikad neu otii, ugovorenom za enu po
imenu Heather koja ne smije jesti kampe.
''Oprostite. Gospoice... Winter.'' Povlaim vrata dok mala pomonica klipsa prema
meni. ''Zaboravili ste ovo.'' I uruuje mi kovertu, istodobno mi prouavajui lice kao da sam
neshvatljiva, kao da sam bolesna.
''Ali, nisam... ''
''Jeste.'' Okrene se oko svoje osi i odskakue natrag u hodnik.
ekam da uem u auto prije nego to otvorim kovertu, kako bih mogla biti nasamo kad
se razoaram, kako hih mogla pustiti da mi se ruke tresu, a da me ne bude briga. Umjesto toga
nalazim komadi memoranduma s kunom adresom R. G.-a u zaglavlju. Nisam sigurna je li
mi to dala kao kaznu ili poklon.
Robertova ki doima se kao netko oko koga ima posla. Znam da je to ona jer ima
njegove oi, to je teta; suvie su otre da bi bile enstvene, suvie teke i tamne. Takoer
znam da je ona jer dolazi i odlazi iz Millbank Lanea 14, a to je kuna adresa R. G.-a. Suknja
njezine kolske odore prekratka je, a ona koju nosi preko vikenda jo je kraa. Hod joj je
osoran, onako kako to ve bude kod tinejderki: okretan, spretan, goropadan i samo sluajno
seksi.
Sjedim ponekad ovdje u autu, gledam i brojim osobine koje je naslijedila od njega.
Dosad sam otkrila brzo okretanje glave, neki kut pod kojim joj stoje ramena, nain stajanja.
Od svih njegovih duhova, ona je najuvjerljiviji.
Prirodno, nisam ovdje sve vrijeme, ne svaki dan. Sad imam posao, to je rezultat
besramnog moljakanja Thomasa u mom starom kafiu - vjerojatno jedinom mjestu na koje bi
me primili. Ekipa me doekala s pljeskom na poetku prve veeri a onda su, kako je no
odmicala, otkrili da ne dajem na vjeresiju, da ne primam ekove, ne prodajem jeftini viski s
loim naljepnicama, ne nataem kriom malo vee mjerice, ne dajem pie zauzvrat za nakit ni
za obeanje da e mi platiti elektrinim pomagalima, ne padam na vjene trikove koje sam
moda nekad i sama iskuavala na neiskusnim konobarima. Jo uvijek me pokuavaju
zafrknuti, tu i tamo, no znaju da sam Juda - ak me ne mogu ni napiti.
127
Novac me odrava na ivotu i pomae mi da kupim gorivo kako bih dola ovamo. Gdje
se mogu zgrbiti na stranjem sjedalu dok gospoa Gardener pere prozore, iznosi smee, ide u
kupnju, vraa se. ini se da su joj najdrai Marks & Spencer, ta skupa, gotova hrana - moda
bi ba mogla naruiti i dostavu iz restorana, to bar doe toplo.
Pokuavam, trudim se vidjeti jesmo li sline. No, ako je Robert imao neki obrazac po
kojemu nas je odabirao, ja ga ne mogu otkriti. Ona je via od mene, urednije kose, s
primjesom crvenkastog, irih bokova. Za praktine prilike odijeva se djeaki - doima se
mnogo mlaom i samouvjerenom. Kad ide u kupnju, i moda na posao, moda nai se s
prijateljima, izgleda prilino elegantno, ak ik.
Moda sam ja bila samo promjena za njega. Jednako dobra kao i sve druge. Moda sam
bila sluajnost. Moda ne bih trebala oekivati da sve ovo ima smisla.
Nikad ne zamiljam kako vode ljubav.
I nikad ne vidim ni traga ni glasa od Roberta ovdje. Ne stoji kraj prozora, ne odlazi i ne
dolazi, ne vozi ki ujutro u kolu, njegova ena ga ne doziva po imenu dok otkljuava vrata.
Nije me ostavio radi njih. Jednostavno je otiao.
Zataknem stopala pod naslonja stranjeg sjedita i oslonim glavu na prozor. Zurim u
asfalt, u malo izboenje na sredini ceste. Osjea se snaan miris kave i opsesije.
Odjednom sam okrenuta naglavce.
''to radite ovdje? ''
Ne znam to radim ovdje. Okrenuta sam naglavce.
''Pitam, to radite ovdje? ''
To je hladan glas, zgaen je i uiva u toj zgaenosti. ''Neto sam vas pitala. ''
Ruke su mi u prljavom lijebu plonika, a lea iskrenuta i pokuavam sjesti.
''Ja... Ja...'' No, ako to uinim, opet u joj se okrenuti leima i moe me udariti. ''Ja...''
Znam tko je to.
''Izlazite iz auta. ''
Robertova ena. Tako je sretna to sam se sruila i to briem ne znam to o traperice i
to se nespretno uspravljam, premda sam i tako nia od nje, premda sam i tako nitko i nita.
''ao mi je.'' Ne svia mi se. Ne bi mi se sviala ni pod kojim okolnostima.
''Gail je rekla da netko promatra kuu, no nisam joj vjerovala. Onda sam poela i sama
primjeivati. Kog vraga radite ovdje? ''
''Samo sam...'' Glavom mi prolaze trnci i trebala bih biti ljuta, trebala bih ja biti bijesna,
a ne ona.
''Povrijedili ste me.'' Treskom zalupim vrata, ali to mi ne pomae; samo me prestrailo.
Vrlo tiho, odmjereno. ''Ja sam povrijedila vas? ''
A ja zvuim kao dijete. ''Pokuavala sam...'' Kao da je ona neka odrasla osoba koja ima
autoritet nada mnom i kao da nismo ravnopravne.
''On nije tu. Pretpostavljam da je bio s vama neko vrijeme. Neto je spominjao. Znate li
koliko on esto nestaje? Znate li koliko nam je vie to uope vano? Ni najmanje. No vi
neete promatrati ovu kuu. ''
''Ne, ja... ''
''Neete se pribliavati ni meni ni mojoj keri. ''
''Ja... ''
''Ili u pozvati policiju. Da niste tako oito... ve bi ih bila zvala. ''
Tako oito to?
''ao mi je. ''
''Samo idite. ''
Nema pravo obraati mi se tim tonom. ''ao mi je.'' Nema pravo stajati tu dok se ne
slomim, ne odem.
''Ako elite znati gdje je, pokuajte kod Dohenyja.'' Kao daje to jako smijeno.
''Ne znam Dohenyja. ''
''Ili u Kanadi. Bio je pun prie o tome kad nas je posljednji put zvao. Odlino za
oporavak - morao je samo posuditi dovoljno da doe do Kanade. Da nije bilo... ''
128
I tu prestaje jer nisam zasluila da mi govori - ne bih trebala znati nita vie o njezinom
ivotu. Trebala bih samo osjeati bolno trenje njene elje da odem dok sjedam na vozako
sjedalo i palim motor, eprtljavo odvozim s parkiralinog mjesta, ba onako glupo kao to je i
pretpostavljala. Kad pogledam u zrcalo, jo je tu - gura me niz cestu svojim prezirom.
Na putu kui vozim onako kako ona eli da vozim, poput nesmotrene preljubnice.
Kasno koim i prelazim iz trake u traku kao da elim poginuti, zamalo ubijam biciklista koji
skree udesno. Svatko tko me vidio znao je da u na kraju sigurno neto razbiti.
Arogantna krava. Trebala sam rei neto. Trebala sam joj pokazati tko sam.
I jesam joj pokazala tko sam.
Na kraju skreem prema rijeci i zaustavljam auto. Voda je nadola i mirna - iskrzano
plavetnilo pod lukom eljeznikog mosta. Usredotoujem se na to koliko bi hladna mogla biti,
koliko gusta. Bijesni udarac moga srca poputa i priguuje se. Lagani vjetar odbija se o auto.
Krava.
Sputam prozorsko staklo kako bih osjetila dodir soli i ula ujednaen, tekui dah ua
rijeke.
Prokleta krava.
Ne znam koliko je tono vremena prolo otkad sam otila iz Millbank Lanea - moda
pola sata, moda due. Pa mi treba pola sata, moda i vie, da prepoznam poetak starog,
dobrog osjeaja. Najprije lakoa, osjeaj kako jadi nestaju, a potom bubnjanje topline, gotovo
kao pred otvaranje boce.
Prokleta krava je rekla Kanada.
Putuj i ostavi sebe, izbjegni svojoj dui, privrsti kou za tu veliku, tupu maglicu
kretanja koja sve uspavljuje.
Kanada.
Putuj i ponovno se izgradi, bez pogreaka.
Kanada, a znam i gdje.
Radi se samo o tome kako e krenuti.
XII
Nisam pijana; samo ne mogu vladati sobom - to nije isto. ''Nizozemske... ''
''Molim? ''
''Mrzim ih. Mislim, one prave nizozemske, ne britansko-nizozemske, ni ameriko-
nizozemske, ne one koji kau da su nizozemski - Na nizozemski nain, Kad Nizozemci
svravaju, Nizozemski evci na zadatku, Nizozemska gumica savreno pae - kakva god ve
urnebesna imena davali tim lanim europskim filmovima. Ne te. I njih mrzim, ali sad ne
govorim o tome - govorim o pravim nizozemskim filmovima, s pravim Nizozemcima; sretnim
i osunanim i nevjerojatno privlanim Nizozemcima koji se atletski i veselo, dobrovoljno
eve na prekrasnim mjestima - to - njih mrzim.
Ne elim razgovarati o tome.
''Ne kaem da sam ih puno vidjela. Jedan film... pomalo i jedan drugi... Moda nisu
svi... pomalo od dva filma... Bili smo u stanu kod jednog tipa u Amsterdamu. ''
Svaka druga tema bila bi bolja. Ova je za neko drugo vrijeme, a posebno za neko drugo
mjesto.
''Ne treba vam da vidite takvo to. Ne treba vam da budete polunarajcani, pomalo ljutiti,
a tu su ti blistavi, izvrsno tjelesno oblikovani i izrazitozadovoljni ljudi koji uivajujedni u
drugima, isto kao to bi - sigurni ste - uivali i da kamera ne gleda - mislim, stvarno vjerujete
u to, vjerujete da uope nisu iskoritavani, jer svi su tako vraki sretni, pa sve to izgleda vie
kao sport, pokazna vjeba, zdrav hobi, a trebalo bi biti poticajno, no ne moe biti, jer vi niste
129
blistavi i izrazito zadovoljni, ne biste se mogli nositi s njima ni kad biste to pokuali. Sve je to
pogreno. Tjeraju vas da se tako osjeate... Ima neto nemoralno u tome. ''
Premda nikad prije nisam dovodila u sumnju, pa ak niti puno procjenjivala svoj
seksualni nastup, ini se da sam na to danas prisiljena. ini se, zapravo, da ne mogu prestati
secirati svoje seksualne tjeskobe na javnom mjestu, a dola sam ovamo samo zato to mi je
hladno i to sam iscrpljena od dugog leta zrakoplovom. Radije bih leala u svom hotelu, no
itava mije soba kripala i imala neki poseban zrak koji me grebao u grlu i bilo je neega
iscrpljujueg u svjetlu, nekog drskog bljetavila, a eni na recepciji nisam se svidjela, jer bilo
je oito da si ne mogu priutiti da odsjednem igdje drugdje i da ne govorim francuski i nije
vjerovala da mi se u sobi uje neko uasno, uistinu prodorno kripanje, pa sam morala
odetati van, u sivi, dugi valjak ulice, a ovaj dio Montreala nema niega osim porno-
prodavaonica i skladita za rasprodaju viaka mornarske i vojne opreme i openito je
bezvezan, pa sam krenula uzbrdo, protiv kie, i uetala u neto to se doimalo prihvatljivim
utoitem, pristojnom pivnicom - ne prosuujem dobro kad sam umorna - no sad kad sam
unutra i kad mogu bolje procijeniti situaciju oito je da je to uasna rupa i ve sam satima
zbrkana i kukam o nizozemskoj pornografiji - nemam pojma zato - zbog onih prijanjih
porno-prodavaonica, valjda, ili zato to ima pia, neoekivanog pia, to sjaji i zrai na sve
strane poput otrovnog metala, zmija u boci, a to me izluuje, i zato jer je ovo mjesto udno,
neugodno i zato jer se nekako bojim da e me netko silovati, pa to naglas prizivam kao
dvostruki blef.
''Ne bi ni smjeli praviti depresivnu pornografiju. To je protivno njenom smislu. ''
Da pijem, igram se sa zmijama, bila bih dobro; savreno ugoena, na oprezu, ali sigurna
u temeljnom smislu. Kad sam trijezna, pojma nemam. Kraljenica mi zapravo puca od
nelagode i istodobno se ujem kako govorim. ''To je odvratno. Trenutno ne bih gledala porno-
film ni da mi platite.'' Da, zapravo ujem samu sebe kako navodim na veselu pomisao da mi
se moe platiti da gledam Nizozemce kako se eve.
Mukarac pokraj mene za ankom uzima pivo i brzo utrpava u sebe posljednje gutljaje.
Gleda me, a ja ustrajem u svom, kako mi se ini, otrom i nezainteresiranom izrazu lica.
On se mrti. ''Da. Dobro onda. Da.'' Blago odmahuje glavom dok se sputa sa stolca i
ponosno koraa prema vratima, gura ih i izlazi.
Tetive u stranjem dijelu nogu mi se oputaju i usrkujem kratki gutljaj soka od narande
kroz slamku (volim piti bezalkoholna pia na slamku - to ih ini jo udaljenijim od alkohola.
A ja bih trebala biti jo dalje od alkohola.)
Na sreu, nema nikoga da pripomogne u daljnjem razgovoru. Zapravo, samo nas je troje
ovdje: konobar koji vreba pod ovjeenim bocama i ita neku ugavu depnu knjigu, velika
prikaza to izgleda poput motorista, zgrbljena na stolici, leima okrenutima meni - i mrav,
prljav tip koji sjedi u invalidskim kolicima uz jednu od pregrada; svoje je snage usredotoio
na pravljenje grimasa u smjeru vrata, iz jedne masne nogavice hlaa stri mu vreica za urin,
uta i puna. ini se da sam savreno odabrala svoje mjesto u drutvu.
No, putni plan se odvija; die i kuca ispod ofucanog linoleuma, svijetli u mom mozgu,
ve aklimatiziran, vru, nestrpljiv i budan. A budui da smo dogurali ovako daleko zajedno,
zacijelo se mogu otresti raunanja vremena po Greenwichu i nastaviti dalje. Imam opsesivno-
kompulzivne sklonosti - one spadaju u one moje osobine koje volim; znae da u crpsti
zadovoljstvo iz potrage i iekivanja i prije nego to ostvarim svoj cilj. ine me odlunom, a
takva trebam biti.
Jer, ovo nije bilo jednostavno. Prodala sam svoje pokustvo, svoj hladnjak, svoj
tednjak - koji nije bio sasvim moj da bih ga mogla kao takvoga prodati - platila sam
stanarinu mjesec dana unaprijed, provela cijelo popodne s majkom obeavajui i moljakajui
- nisam lagala, nisam inila neto sasvim loe - nego sam jednostavno muzla njezino
povjerenje i prisezala da u se vratiti u Bistar izvor, to u i uiniti.
Radi Roberta.
Otii u onamo i nai ga, jer on je nesumnjivo upravo ondje. A od toga u, zauzvrat,
potpuno ozdraviti. Stoga u otii u Bistar izvor kako bih potpuno ozdravila, a istodobno je i
najbolje da moja majka u to vjeruje. Dakle, omoguila sam joj da misli najbolje i krenula na
130
put s gotovinom ija suma odgovara mom cjelokupnom posjedu, a takoer i cijeni njezine
emajlirane vaze, malene, omotane skulpturom zmaja, punog vitica i pandi, one koju sam
voljela, one koju je uvala od tajanstvenih vremena kad je izlazila s dekima, a ja se jo nisam
bila rodila, one koju je nedavno dala na licitaciju kako bi prikupila novac za mene.
Zbog toga se ne osjeam ugodno ni ponosno, no u skladu je s mojim planom; u tom
smislu, u njemu ima iste odlunosti.
I Quebec je dio plana - ne nuan, ne idealan, no najjeftinija avionska karta koju sam
mogla kupiti za Kanadu bila je ona za Montreal. Prela sam Atlantski ocean, no jo moram
prevaliti najvei dio Kanade, a to e iziskivati vrstu disciplinu. Uasno je, uasno lako
izgubiti smjer kad se ve osjeate nenormalno, a neka bi vas daljnja nenormalnost, neki blagi
kemijski poticaj, mogao vratiti na pravi put, i kad su financijska sredstva to ih imate uistinu
vaa financijska sredstva i kad su dragocjena i ograniena, ali su istodobno i postala
besmislena zahvaljujui pretvorbi u zgodnu i ivopisnu stranu valutu - kad se ini da biste
mogli potroiti masu novca u nekoliko minuta i pri tome ne osjeati nita.
Vrijeme je da se krene.
Ve je potpuno pao mrak kad sam izila na ulicu i poela disati i koraati, disati i
koraati, jer to e odrati moju namjeru jasnom.
Robert.
Znam da se primiem blie svom uobiajenom ja kad me dva sloga njegova imena
mogu povrijediti, otvoriti tamnu, staru njenost, tu slatku bol. U razmiljanju o njemu nema
vie osjeaja panike, nema usamljenosti, jer ja idem u Bistar izvor i nai u ga ondje i mi
emo se prati u mineralnoj vodi, jedno uz drugo, i ojaat emo.
Ili, ne ba posve jedno uz drugo - doputaju mi da se vratim samo zato to sam obeala
da u platiti dodatnu cijenu (moja ju je majka spustila, jer mi oni zapravo duguju tri tjedna) i
strogo se pridravati zahtjeva da budem odvojena od mukaraca i pod stalnim nadzorom. A to
posebno naplauju.
No, mi emo biti zajedno, Robert i ja, i uspjet emo se sabrati, jer smo snalaljivi. Bili
smo pijani skupa - nema niega dubljeg od toga - a budui da oboje moramo biti trijezni, mi
to moemo postii zajedno i jo tako da bude podnoljivo. Osim toga, moram priznati da e
to, premda e biti odvratno, znaiti da emo ivjeti dulje i imati ivce i tijela koja bolje
reagiraju i preciznije izvravaju ono to od njih traimo. Ve sam sama uoila poboljanje, a
to bi moglo biti dobro u drutvu koje ima razumijevanja.
Usredotoujem se na to dok posrem hotelskom sobom u mraku, jer se bojim zlobnih
arulja, a potom lijeem bolno premorena, dok se postelja gri poda mnom i zidovi kripaju
okolo.
Ujutro spoznajem da su mi putne mogunosti ograniene. Autobus bi bio jeftin, ali spor
i znaio bi ili da u plaati hotelske sobe uz put ili da neu spavati tri dana, etiri dana, tko
zna koliko. Iz nemilog iskustva znam da mi to ne bi odgovaralo. Vlak bi bio skuplji, jednako
spor i mogao bi, opet, podrazumijevati plaanje soba. Mogla bih unajmiti automobil i spavati
u njemu, no nisam ba sigurna da bih uspjela voziti tisue kilometara krivom stranom ceste
bez znatnije koliine ozbiljne tekue potpore. A nakon mog posljednjeg niza nevolja na sudu
su mi oduzeli vozaku dozvolu, to bi moglo zakomplicirati unajmljivanje auta. Ii avionom
financijski bi me unitilo i dovelo samo do Edmontona ili bi pak podrazumijevalo neki
nevjerojatno skup i potencijalno smrtonosan let hidroavionom do kakve nedoije, a ak ni
nakon toga ne bih nikamo prispjela i morala bih se osloniti na stopiranje. Ili bih mogla i
krenuti stopirajui - ba kad sam smrtniki, trezveno svjesna svih opasnosti koje nepoznat
voza moe predstavljati. Muitelji i pervertiti to krue divljim krajem - oni bi bili dovoljno
loi, no ne bi uspjeli nadmaiti pijance u zavrnoj fazi pijenja ni njihove izluene obitelji to
smjeraju prema klinici, idu ba mojim putem.
Ipak nisam maloduna dok se odjavljujem i naputam hotel. Pokraj mrtvih biljki i
jecajueg dizala nosim svoju putnu torbu na ramenu i potom je putam da poskakuje uz mene
po stranim ulicama - ona je sidro koje me vee za dom dok poinjem dugu etnju do
kolodvora. Odluila sam pokuati s vlakom.
131
I nakon pola sata sigurna sam da sam zacijelo blizu. Ljetni me dan iscrpio, uinio me
ljepljivom pod bluzom, a ovom sam ulicom zacijelo prola bar desetak puta - ovom ulicom za
koju plan grada pokazuje da u njoj mora biti kolodvor. Pratila sam znak koji slii na znak za
eljeznicu i dospjela u trgovaki centar, a potom ponovno van. Pomno sam pregledala urede,
poslovne nebodere, trgovine, neki kip i katoliki dom. Traila sam vlakove. Oslukivala sam
vlakove. Nita.
Ne moe se sakriti cijeli kolodvor.
Zato bi to itko i pokuao?
S druge strane ceste visok je hotel s prozorima nadsvoenim lukovima, poput dugih
nizova klonulih oiju. To je jedno od onih istih i brinih mjesta koje si nikad ne bih mogla
priutiti - od onih to i puko prolaenje pokraj njih ine blago posramljujuim. Na ulazu neki
mukarac s kominim eirom, nakienom slamnatom kacigom kao u kakvog podguvernera,
barata prtljagom i otvara vrata kao da je to definitivno upravo ono to eli raditi. Oito
zadovoljstvo poslom, bilo kakva vrsta zadovoljstva, to je privlano, a ja sam umorna i nema te
zgrade koja bi me smjela natjerati da se osjeam posramljeno, pa idem do ulaznih stuba i
penjem se njima, jer bi mi se ovjek s kacigom mogao nasmijeiti kao da mu se sviam, kao
da sam neki najavljeni gost to pristie.
''Bon matin. Dobro jutro. Prijavljujete se u hotel? ''
No, ja nisam oekivala da u biti tako doslovno shvaena. ''Ne, ja... hm... dola sam se
vidjeti s... prijateljem. ''
Prouava moj znoj, moju neobinu torbu i gotovo da bi mi bilo drae da me doekao sa
sumnjom, jer bi to bilo manje poniavajue od onoga to mi je dao - oinskog osmijeha
rezerviranog za bespomone i tune.
''U redu. Bar je nalijevo kad uete, samo da vam otvorim vrata. ''
To znai da ne mogu ekati u predvorju, nego moram poi u bar - tamnu, konatu,
luksuznu prostoriju gdje se sakrivam iza mineralne vode s limetom kako bih dola do daha.
No, u redu je to sam tu, jer dola sam na tuu inicijativu i jer ne elim piti, pa i neu. Osim
toga, vjerujem da vam navraanje u jednu ili dvije birtije poput ove moe cijepiti srce protiv
iskuenja. Nadalje, postoji blaga, nevina utjeha u spoznaji da je cuga jo uvijek dostupna, da
nastavlja voditi pun i aktivan ivot bez mene.
''Biste li se ljutili da doem popriati s vama?''
Odgovor na to pitanje uvijek je: Da, veoma bih se ljutila, a k tome imam i zaraznu
bolest.
No, onda me podsjetio na mene - neto uasno zuri u mene ispod povrine njegovih
oiju, neka golema potreba koja ga plai.
''Biste li se ljutili? Mogu i otii...'' Ima jednolian glas i temeljit je i uredan na bogataki
oputen, sjevernoameriki nain. ''Ne, ne bih se ljutila. Sjednite. Poastila bih vas piem, ali
nemam novca.'' Posljednju reenicu kaem zato to moja suut ima svoje granice.
''Nema veze. Ja imam mnogo... novca.'' Priopava to kao da je najgora vijest na svijetu.
''Mogu platiti.'' A to kae s otrinom koja mi govori da mu je netko nedavno slomio srce zbog
ega je sve to posjeduje trenutno suvino.
A to je u redu, to se mene tie. ''Rei u vam kad poelim jo jednu mineralnu.''
Dakako, nikad nisam susrela nikoga ovakvog dok sam pila - nikoga voljnog da plati. ''Kako se
ona zove? ''
''O, Isuse.'' Na to se rui, sputa u naslonja nasuprot meni kao da sam ga pogodila
pladnjem. Uzdah mu prati otar miris barem dva jadna, ranojutarnja viskija i svesrdno alim
to nisam naslutila da e biti ovako osjetljiv i otila prije nego to mi zakomplicira ivot. Nije
da svi ne bivamo naputeni, udavljeni odvratnim proizvodima vlastite ljubavi - ali da svi
pravimo frku oko toga, svijet bi bio kaotian, nitko ne bi nita obavio. ''O, Boe. ''
''Ne bih Njega uplitala u ovo, ne bi mu se svidjelo.'' Mukarac mirne prema meni. to
se njega tie, moglabih govoriti i japanski.
''Dorothy.'' Donja mu usna podrhtava. ''Tako se zove. ''
132
''U redu. Tako se zove.'' Izbjegavam ponoviti njezino ime. Suvie je miiav da bi bio
kontrolirano izbezumljen. ''elite li mi ispriati to je uinila? Ili je moete ispsovati, a ja u
se sloiti. ''
''Ne bih to htio.'' Naravno da ne bi, ne jo. Sutra hoe, no ne danas. ''Nije uinila nita
loe. ''
Da oboje pijemo viski, iako je jedva prolo deset ujutro, ja bih ga tjeei zagrlila. ''Teko
mije u to povjerovati.'' Trljala bih mu podlakticu, drala ga za ruku i poevili bismo se u roku
od pola sata. ''Osim ako vi niste loa osoba.'' Poslije bismo se sloili da je to bilo ba ono to
nam je trebalo. ''... ubojica, nasilnik, zlostavlja pasa, zloinaki tip, u kojem sluaju... ''
''Jesam. ''
''to?'' Samo sam se naalila, jer sam mislila da to jest ala. ''Loa ste osoba? ''
''Da. ''
''Ne izgledate tako. ''
''Kradem. ''
''Kradete.'' Pokuavam ne pokazati previe koliko mi je laknulo. ''Pa, moglo bi biti i
gore, zar ne? ''
''Ne!'' Njegova obla, ruiasta aka lupa po vrhu stola izmeu nas, a dobro ulatena
barska tiina zgunjava se, promatra. On se nakaljava, guta i njegova donja usna ponovno
prijeti da e ga izdati. ''Mislim... ao mi je. Mislim, objasnio sam joj ime se bavim, jer je
znala za to. No, nije razumjela, a mi smo... namjeravali smo... ''
''Znam.'' Prekidam ga prilino grubo kako bih ga sprijeila da pone zamiljati blistavu
djecu i loptice za golf s monogramima i manje urinarne upale koje su si zamalo mogli vjeno
meusobno prenositi. ''Znam... mislili ste da biste bili dobar par.'' ini se da ga je to udarilo
pod rebra pa nastavljam, samo da ga odvuem od daljnjeg oaja. ''No, neke stvari...'' Onda se
zaustavljam prije nego to kaem nisu suene.
Grabi me za ruku, neerotino, poput utopljenika. ''To mi je posao. ''
Susreem intenzivan pogled njegovih malih oiju i odolijevam iskuenju da upitam: ''A
stoje tvoj vraji posao? Je li ti posao da krade? Odlian posao. Stalan prihod, kladim se. Bez
poreza. Zato si ne narui enu s Filipina ili tko zna otkuda, oeni se i pusti me na miru. ''
''Radim za osiguravajue drutvo. Namirujem gubitke. ''
A to u sekundi odnosi svaki ostatak mog suosjeanja. Jer, kao to mi sad objanjava
samosaaljivo i detaljno, teta koju namiruje nije ona njegovih klijenata. Njegov je posao
tititi svoju tvrtku. Odbija zahtjeve za odtetu. To omoguava neizmjerno bogatoj instituciji
da ne isplati nimalo novca koji su nositelji polica osiguranja u nju uplatili. Kad odbije zahtjev
za isplatu, ljudi izgube imanja, aute, kue, nemaju za fizioterapiju, gledaju ostarjele roake
kako trpe stalnu bol, umiru od nelijeenog raka, industrijske bolesti, galopirajue bolesti.
On je seronja.
''Kako se zovete? ''
''Uh... Matt. Zovem se Matt Duchamps. ''
Matt Duchamps je seronja.
Dodue, jednom sam dobila odtetu za sag oteen u poaru, iako nije bilo poara, a
zapravo ni saga. S druge strane, nikad ne bih dobila taj mali, gotovo nevaan ek od
osiguranja da sam morala imati posla s nekim poput njega.
''Matt... usput, ja sam Hannah... gledaj, Matt... ''
On i dalje mumlja, ignorira me i pretvara se da dijeli odvratnost bive zarunice prema
svom poslu. Kae da se u svakom sluaju planirao povui u mirovinu, da je bio spreman
promijeniti posao iz moralnih razloga.
''Matt. ''
Prestaje govoriti, pokazuje mi izraz lica maliana izgubljenog u umi koji bi neopozivo
uvjerio Dorothy daje uinila pravu stvar.
''Matt, niste si bili sueni. ''
Usna mu je ponovno na rubu propasti.
''to se nje tie, radilo se o novcu - voljela te jer si imao novac. Izvukla se im je saznala
da e promijeniti posao. Bila je kuja. ''
133
Matt poinje jecati tako neutjeno da nam prilazi hotelski pomonik kako bi provjerio je
li sve u redu. Stoga tapam Matta po ruci i pravim se brinom. Pomonik kima glavom, ima
dobro miljenje o meni i lebdei odlazi, zadovoljan.
''Matt? Matt, bit e ti uasno i bit e vrlo usamljen, ali mora preboljeti. Ne smije se
tako opsesivno vezati. Ljudi odlaze. Ljudi te naputaju. Ali, bit e drugih.'' Matt cmizdri. ''Bit
e drugih koji ne odlaze. Onih koji te vole radi tebe samog.'' Potresan niz uzdaha nagovjetava
da to smatra jednako nemoguim kao i ja. ''Bit e ti dobro. ''
''Hannah, dopusti...'' Iznenaujuom mi snagom stee prste i ne mogu a da ne zamislim
Dorothy kako svaku no lei na leima dok on bode i mrcvari po njoj poput djelomino
uspavanog medvjeda.
''Nita mi ne duguje.'' Kaem to potpuno iskreno. ''Stvarno. Bilo mi je zadovoljstvo. ''
''Ne, ne... bila si tu. Sluala si. Nitko drugi nije se inio voljnim. I zato ti moram neto
dati. ''
Pa, ako inzistira - novac uvijek dobro doe.
''Stvarno, ne treba. ''
Novac bih mogla prihvatiti - u ime svih podnositelja zahtjeva za isplatu osiguranja,
svugdje. Tebi ga ne bi manjkalo, zar ne, Matt? Dobri, stari Matt.
On gura iroki zglob svoje slobodne ruke u dep i vadi nezanimljiv, tanak sveanj:
karta. ''Evo. ''
Zurim u nju, vjerojatno s oitim prezirom.
''Htio sam je iznenaditi. Trebali smo ii na... vidi...'' Grabi natrag svoj dar, otvara ga i
iri njegov sadraj. ''Vidi, trebali smo...'' Guta mokro. ''To je bilo iznenaenje. Za nju. Trebali
smo poi na vlak danas popodne i otputovati u Toronto. Onda bismo presjeli na transkanadski
za Vancouver - za cijeli sam put rezervirao spavaa kola. Ona, ona, ona... dobra su za parove.
Imaju i terasu za razgledavanje okoline. ''
I ja ljubim Matta.
''O, ah... nema na emu. Mi, ja, imali smo rezerviran smjetaj u Vancouveru. ''
''U redu je. ''
''Pacific Palisades. Jer je zvualo tako dobro. Pacific Palisades... Jesi li bila u
Vancouveru? ''
''Ne. Zapravo, da. Ali, ne sjeam se. Ne, zapravo. Bila sam na proputovanju. ''
''Hoe da ti dam vauere? Za hotel?'' eli iscijediti jo zahvalnosti iz mene, no ja je vie
uope nemam, jer sad sam u urbi.
''Ne. Neu.'' I odlazim kako se ne bi uspio sprijateljiti sa mnom, razmijeniti adrese,
izvui obeanje da u mu slati razglednice s puta. Bjeim prije nego to promijeni miljenje ili
ispari: prije nego se karte pretvore u vodu, prainu. Jer ovo je vie sree no to je ja dobijem u
itavom desetljeu.
Boe, hvala ti.
Ozbiljno.
Mogu otii u Bistri izvor.
Otii u u Bistri izvor.
Krenut u danas.
I ozdravit u.
I bit u dobra.
Sad kad si se ti pokazao dobrim.
Sad kad si uinio ovo.
A nisi morao.
Sad kad si mi pomogao.
Bit u dobra.
Bio je pod zemljom - taj montrealski kolodvor. Jo dvadeset minuta i nala sam ga, stala
u red za vlak za Toronto, gdje je kolodvor takoer zakopan pod zemljom. Potom popodne to
se spustilo do obale jezera, sunce to je grlilo, ljupki galebovi i naznaka mog mirnog i
jednostavnog ivota to e doi, a iza toga no u spartanskoj baraci nekog hostela s tri krepke
134
djevojke to putuju s naprtnjaama, tek pristigle s Novog Zelanda. To odbijam shvatiti kao
naznaku neega.
A nije bilo ni vano. Bila je to samo siuna praznina u provedbi plana koji me slatko
prenio preko srebrnog i ruiastog jutra u lijepi, prljavi limb kolodvorskih hodnika,
ekaonica, kave i pominih stepenica, na tvrdi hrbat perona i potom uz predivne metalne
stube vlaka koji e me odvesti gotovo sasvim do Bistrog izvora.
Sjedim u svom kupeu i uivam u njegovom pomorskom ugoaju: tajanstvene kuke,
police i eljezni obodi na koje se trebam navii, metalno pokustvo i pregraci u uobiajenim
bojama eljeznikih vagona: uto na plavom i pranjavo zeleno. Ovdje u biti kod kue,
uredno uukana u kutiji iza pomalo krhkih vrata.
Koja su, kad smo tek izili iz stanice, poela drhtati, od divljeg, veselog udaranja:
Otvaram ih i otkrivam usiljeno okretnog domaina vlaka. ''A, dobro jutro...'' Pogledava okolo,
a onda odjednom izgleda kao netko tko ima lo dan ili je moda ak i oajan. ''Duchamps? Ili
Burnaby? ''
''O, da.'' Nisam znala mogu li se te karte koristiti na tue ime, pa sam odluila da u za
vrijeme putovanja i kao manji odmor, biti Burnaby. ''To sam ja, Burnaby. Dorothy.'' Spremam
se stvoriti ozraje dostojanstvene razoaranosti.
''Nema Duchampsa?'' eka, balansirajui izmeu nametljive udvornosti i taktinog
povlaenja.
''Izjalovilo se. No, tim vie mjesta za mene.'' Smijeim se ivahnim smjekom.
''Pa, da. Valjda, eh? ''
''Da.'' Kaem to s blagom notom bolne pomirenosti. ''Tim vie mjesta za mene. ''
''Dooobro... Ja se zovem Charles, bude li vam ita trebalo, samo pitajte. Ja u biti
domain za ovaj vagon?'' Charles je oito izvikivao previe najava, pa su mu glasovne
modulacije trajno onesposobljene. ''Ima okoladnih biskvita i sitnica za doruak u prednjem
dijelu, kave i sokova u donjem dijelu vagona za raz-gle-davanje. Kuhani doruak postavljen
je straga u vagonu za ruanje. Sve je tu ako vam je potrebno. ''
Osjeam da Burnaby to ne bi eljela, ne sad kad su joj lae potonule. ''Hvala, ali ne.'' I
okreem glavu k pranjavom prozoru kao da razmiljam o nekim drugim dorucima,
prepunim obeanja muevnosti.
''Kako vi elite. Do vienja.'' I vrata se zatvaraju s pristojnim treskom. Kroz pregradu
ujem glasove dviju malih, starih dama kako se rjekaju u susjednom kupeu i blage udarce
prtljage koju premjetaju.
I to e biti jedini problem na putovanju - unutar svoje male sobe mogu biti smirena;
imam svoj vlastiti pogled, vlastiti toalet, vlastiti umivaonik - no vani, vani ima drugih ljudi -
itav vlak pun je drugih ljudi. Sjedam na jedan od dva stolca namijenjena za Burnaby i
Duchampsa, dok njihov prozor pokazuje predgraa i trgovake centre to odmiu u dvorita s
drvenim trupcima i stovaritima traktora, stabla breza, nezastrti prozor drvene kue u mraku
na strmini brda; civilizacija se razmrsuje i ini mi se da uglavnom ne volim druge ljude -
golema veina njih su mi beskorisni. Zapravo, biti zatvorena u vlaku punom drugih ljudi
gotovo itava tri dana ni na koji me nain ne privlai. ak ni mrtvoj pijanoj ne bi mi se
svialo.
To je upravo onakav poklon kakav biste mogli oekivati od namiritelja tete. Matt
Duchamps - potpuni seronja.
Dakako, mame vas iz vae osame pomilju na hranu. ''Dobar daaan. Posljednji termin za
ruak sada se posluuje u vagonu za ruanje. Molimo, uputite se prema vagonu za ruanje.
Posljednji termin. Hva-aala.'' Obroci su ukljueni u cijenu karte, a ja nisam ponijela ak ni
uinu sa sobom.
Pa zato izlazim - moram odrati snagu, biti u dobroj formi za kliniku i Roberta.
Ispred mene hoda neki izrazito miiav domain vlaka - vrsto grabi naprijed dok ja
posrem i lelujam. iroka mu lubanja nestaje ravno u ramena i lea, zbijeni blok njegove
odore izvanredno precizno ispunjava prolaz. Gotovo kao da je uzgajan da pristaje u nju.
Konano iznenada skrene u stranu, nestajui vrlo brzo u neemu za to pretpostavljam da je
njegova kabina, a meni preostaje da nastavim hitati u vagon za ruanje. Oko mene se vrtloe
135
ivopisna jezera, potoii i lie, a ja se odbijam od jednog do drugog lakta, dok me oba ne
zabole. Snagu mi prua nada da e posljednji termin biti slabo posjeen i tih, kao to mu i
samo ime daje razborito nagovijestiti.
No nisam ni najmanje okirana kad otkrijem da su moje nade pogrene dok posrem u
vagon vritavo ruiaste boje, ve pun gostiju koji zure u mene kao da sam moda dodatni
hors d'ceuvre. Nacereni konobar me odvodi - s usrdnom, blago podrugljivom pokornou - do
jedinog preostalog mjesta, popunjavajui tako stol rezerviran za promaene sluajeve i
usamljenike. Pridruujem se tihom umirovljeniku koji ne jede nia osim suhog kruha,
sredovjenoj eni kojoj se tresu ruke i mravom, loe izbrijanom ljubitelju eljeznica. ''Ovdje
ste svi isti, ne? U vlaku? Kad doete ovamo, nije vano tko ste. Svi smo isti, ne? U vlaku
moe priati sa svima. Ba sa svima. ''
I kao da oekuje da njega ba svi sluaju, a da pritom ne izgube tek i ne ubiju ga. U roku
od nekoliko asaka i potpuno protiv svoje volje saznajem da se zove Marty Kershaw, da je
radio za Canadian Pacific i da nee podlei smrtonosnom sranom udaru ni blizu dovoljno
brzo koliko bi trebao.
Umirujem se i obuzdavam prouavajui lie koje iba kraj nas, no znam da moji kolege
putnici gledaju u mene umjesto u svoje prozore. Vidim ih u odrazu, kradomice; majka
okruena tinejderima okruglih oiju ree hranu u mije zalogaje, vae pretjerano pomno i
velika je kao odrasla morska krava; mukarac brade kao u kvekera i udovinih obrva koji se
neprestano trlja po bedrima; dama u njegovu drutvu koja veselo nosi krupnu drvenu ogrlicu s
koje visi prava lutka. Iskreno govorei, nema meu njima nijednoga koji ne bi ve na prvi
pogled natjerao svako razumno dijete na bijeg. Svaki od njih pojedinano iznio bi putovanje
vlakom na lo glas.
No, ja ovdje moram biti samo koji sat dnevno, a osim toga, nije da nisam provela ivot
meu hodajuim ranjenicima i udacima. Nema valjanog razloga da muim svoje bizonske
kobasice i prirodno uzgojeno povre premda znam da ih ne mogu jesti, jer mi se grlo aca i
zatvara protiv moje volje, jer sam, nekako, u opasnosti.
avrljanje i buka lokomotive miroljubivo vriju, priaju se prie o roacima i
putovanjima. Pribor za jelo zvei i strue, vlak gunajui odmie dalje, konobari ekaju -
nema nita na ovom mjestu to bi se sa sigurnou moglo odrediti kao neprimjereno. A to
samo pogorava osjeaj opasnosti - jer ako sam ja to sama primijetila, pomislila na to, onda e
i ona primijetiti i pomisliti na mene, potrait e me.
Poinjem se pitati je li ovo sljedei stadij moje trezvenosti - napad neodredivog straha.
Ili samo priznajem itav jedan ivotni vijek uasa koje sam zanemarivala - nagomilana
prostranstva pritajene smrti: nuklearne, veletrgovako-industrijske, smrti za-razonodu-i-
zaradu; propadanje atmosfere, izumiranje stabala, orangutani tuno opoarenih domova,
nepotrebna glad i nezadovoljstvo, sluajne nepravde, namjerna okrutnost, veoma nove i
veoma stare bolesti, ta otvorena i skrivena razaranja to nas grickaju, gurkaju i zlobno
gledaju, prodiru i potkapaju na otpor i odvode nas.
Stvarnost - u njoj nema niega osim uasa.
No, ovo je neto drugo. Osobni problem. Osjeam kako mi gladi zatiljak.
Ovo je za mene.
Plan koji nisam ja nainila, a koji je namijenjen samo meni.
A onda mi namiguje; viri u mene - neznatno razotkrivanje tamne tvari organizirane u
ovom vagonu. Kad god pogledam u bilo koga, taj skrene pogled, sakrije oi, prekine razgovor
- svi oni, svaki put, kao da su to uvjebavali, kao da su tiho povezani. I ini se da predobro
poznaju konobare.
A to je ludo. Biti malo paranoian zdravo je, no ovo je ludo. Moram pojesti svoju vonu
salatu i zbrisati odavde. Preskoiti kavu, zaspati. Preskoiti kavu, zakraunati na vratima
kupea bravu koja ne ulijeva povjerenje i zaspati. Preskoiti kavu, pregledati kupe u sluaju da
se netko u njemu skrio, netko tko mi moe nakoditi, zakraunati na vratima bravu koja ne
ulijeva povjerenje, poi u postelju, potom zuriti kroz prozor, zaspati.
136
Postelja mi jo uvijek nije spremna, nije sputena sa zida. Pa moram pitati Charlesa da
mije spusti - a to je dobro. to nas je vie, to sigurnije. Potom brava, a potom zurenje, a
potom spavanje.
I probudit u se osvjeena i ovo e nestati, nee vie postojati.
Sudbury. Gledam u runi Sudbury; njegovu golemu i izrovanu pusto - praina, metalna
industrija i kamen - trgovi nekontrolirane potrebe; i to je uvredljivo, trebalo bi me naljutiti, no
glava mi se lijepo zavalila i ja sam smirenija, sporija, teka na jastuku, tonem.
Sve dok se ne isprui njena ruka niega i pokrije mi lice, odvue me.
No male starice komeaju se u susjednom kupeu. Najprije se uje povrinsko mrmljanje
- jo jedna udobnost koja e me uljuljkati. Potom tup udarac koji me zamalo vraa u stvarnost.
Potom opet tiina, slatka pjesma lokomotive i poetak snivanja.
Zatim se uje otar, teak klopot metala kraj mog uha. Trza me i ustobouje prije nego
to stignem otvoriti oi. Buka mlatne po drugi put - neto se zlokobno dogaa iza pregrade.
Niz zveketa.
Sat mi pokazuje da sam spavala petnaest minuta, moda ni toliko.
I spremam se odjenuti, izii van i prilino otro popriati s malenim, starim damama, tko
god one bile, kad se njihovi zvukovi potpuno promijene. uje se hihot, brzo koraanje, jo
hihota; i stariji bi se trebali zabavljati, naravno - jo se osjeaju presretnima to ih Drugi
svjetski rat nije ubio - no sve ima svoje granice. Dva dana ovako i obje u ih zavitlati van, na
prugu.
No ponovno se mijenja, ta njihova buka, razlama se u snanije rezanje i nekakve
mijaukave, zbijene stanke, a onda pravilno, sirovo sudaranje tucanja. Nema drugog takvog
zvuka, nema drugog ritma. eve se. Po svoj prilici stara dama broj jedan sa starom damom
broj dva - kreu se nemilosrdno usred popodneva. Moda i bez sputenih zastora. Sigurno
samo koji centimetar daleko od mene.
Dakle, znam da ima lezbijki - sama to ne mogu razumjeti, no svakome njegovo - a
gerijatrijska eva, i to se dogaa. Ja samo ne elim sluati. To mi ulijeva osjeaj da se
nameem i istodobno kao da mi se rugaju, ili se barem prave vane, to je nedolino u svih
starijih od petnaest godina.
Pa zato uskaem u odjeu i pokuat u krenuti na skakutavu etnju do nekog manje
opscenog mjesta. Meutim, kad otvorim vrata, netko stoji, slua, odmah uz kupe starih dama.
To je ena s drvenom ogrlicom, naginje se naprijed, rukama podboena izmeu zidova,
smijulji se. Okree glavu k meni i namiguje - mala rezbarena lutka se ljulja - spojena u
zglobovima, dugih bijelih arapa obojenih po nogama sve do bedara, bijelih rukavica, bijelog
djejeg podbradnjaka preko grudi i sve do bijelog vrata, bijela lica s crnom sjajnom kosom,
grimiznih usana u obliku kupidonove strijele, smeih oiju. Odjevena, reklo bi se, tek
izafektirano, djevojaki muiavo. Kad je ovjeena ovakva kakva je, s komadima neobojenog
drveta koji se doimaju veoma golim, njezin itav uinak namjerno je erotian.
Iz zatvorenog kupea uje se krik: nije od uitka, povezan je s boli. ena oblizuje usne i
polako, promiljeno prislanja uho na vrata starica, a njezina se lutka doima sve vie kao neka
ponuda ili naredba ili prosta ala koju mora izvesti. Nasrem pokraj nje, urim, ignoriram
grleni, teatralni uzdah, drhtaj koji izvodi kad nam se ramena dotaknu.
Ne biste to oekivali.
Ne, ne biste to oekivali.
Ovo je ugodan, ist vlak na uobiajenoj liniji.
Ne biste to oekivali.
Sad urim prema stranjem dijelu vlaka, u smjeru u kojem jo nisam ila. Pred vagonom
za razgledavanje neka polumrana soba irom je otvorena - pod joj je samo malo ispod razine
hodnika. Ureena je u stilu art-decoa; kromirane i kone barske stolice, umjetniki
oblikovane svjetiljke to bacaju fini ruiasti sjaj, grijui pojedine dijelove anka koji pomalo
podsjea na lokomotivu.
137
''to biste naruili?'' Konobar - jedini uposlenik kojega sam srela u ovom vlaku koji ima
normalnu intonaciju. ''to god elite.'' Puceta njegove odore bljeskaju, kosa mu je ietkana u
glatko krzno, pogled mu je blag i strpljiv.
''Ah... pivo od umbira. ''
''Pivo od umbira? A ne kavu? Imam svjee kave. ''
''Ne, pokuavam spavati. No, hvala vam. ''
''Onda, pivo od umbira. ''
''Da.'' Kad skrenem pogled, ne mogu se prisjetiti njegova lica. Premda je njeno,
upeatljivo, ak fino, istodobno ga je i nemogue zapamtiti.
''Nita jae?'' Nosi crne pliane rukavice; nikad nisam vidjela takve u konobara.
Elegantne su, rekla bih, otmjene. ''Apstinirate radi zdravlja?'' Kae to ljubazno, kao da sve
shvaa, i ovdje nema nikoga drugoga - nema udaka, pervertita - samo taj izvrsni konobar i ja.
''Da, apstiniram. Radi zdravlja.'' Iz nekog razloga koji ne razumijem lokomotiva se ini
priguenom, nai glasovi dubokima, no ipak potpuno ujnima, oputenima i izraajnima.
''Dobro zdravlje nema cijenu.'' Njegove rukavice okretno gmiu povrinom anka i
pronalaze au, pri emu ne skida pogled s mene. ''Jedno umbirovo pivo za damu.'' S tako
toplim glasom i tako dobrom artikulacijom mogao bi raditi na radiju.
''Za Hannah. ''
No, njegovo je prirodno mjesto bar, ovaj bar. ''Hannah?'' Blago se smije, kima, ubacuje
barskim klijetima led u moju au i zastaje. Zna da u ispraviti ranije reeno i tako uiniti
svoju la toliko oitom da uope nee moi biti uvredljiva.
''Stvarno?'' Sve razumije.
''Mislim Burnaby, zovem se Burnaby. ''
''Burnaby.'' Ponovno kima glavom. ''Zanimljivo ime. Zanimljivo.'' Silovito ulijeva
umbirovo pivo u au, spretno dodaje limun, postavlja podmeta. ''Uistinu dobar odabir,
Hannah. ''
Uzimam au od njega - oblu, ledenu masu. Kimam glavom i smijeim se svojim
najboljim osmijehom, jer bit emo prijatelji. Pronala sam jedino mjesto u ovom vlaku gdje
sam doma. Prislanjam rub ae na usnu.
Potom otkrivam da se prevrem u svom leaju dotiui elom pregradni zid.
Sat mi pokazuje da sam spavala vie od etiri sata.
Bez buenja.
Bez sumnjivog ponaanja starih dama. Bez udne kuje u hodniku.
Bez bara - to me nakratko uistinu ozlovoljuje. inilo se da je to posebno dobar bar.
Kad doe vrijeme veere, dosadno mi je do besvijesti i gladna sam. Dosta mi je
spokojnih vidika to se razmahuju meu stablima: jezera, stijena, zasljepljujueg zelenila koje
sija prema meni - gustog i odbojnog od ivota. Poinjem shvaati Sudbury - zato ga je
trebalo istrugati do nule, smrviti ni u to i poeti ispoetka. Dovoljno sam gledala stvari - sita
sam. A u susjednom kupeu stare su dame, ponaaju se besprijekorno i ponavljaju obavijesti s
razglasa, gugutajui ih kao da su poezija.
''Dakle. Dame i gospodo. Mes-dameset Me ssieurs. S vae lijeve strane - gauche - onaj
spokojni vidik ohn-dje... Ondje ete vidjeti taj slavni Brass Lake. ''
''Brass Lake. ''
''To je Brass Lake. ''
''Da, Brass Lake. ''
''Brass Lake. ''
''Vousvoy ezla, le Lac du Cui-vre Jaune. C'est un lac tres, tres tox-ique. Plusieurs vo-ya-
gers ont ete assassines par ce lac. Deux cent, on pense, peu tetreplus. A groblje Brass Lake
vidjet ete eno ondje, sur votre droit. ''
''To je groblje. ''
''To je groblje. ''
''Groblje Brass Lake. ''
138
elim da me pogodi histerijska gluhoa, no ne uspijeva mi, osim to sama postajem
histerina. Vlak nas vue dalje, a ja pokuavam ne zamiljati kako sam uhvaena u klopci
komarnog kina: beskrajan film odmotava se sa strane, tekst izgovara luak, publika pria i
pria i pria. Zapravo sam sretna kad se zauje poziv na jelo, na dovravanje posljednjeg
termina.
A poznata klapa ve je ondje, okupljena, kad se pojavim. Premda sam pohitala iz sobe
im sam ula znak, premda je onima iz ranijeg termina zacijelo trebalo vremena da odu i
sigurno je postojala mala stanka prije nego to su novi gosti mogli sjesti - valjalo je
promijeniti stolnjake, ili ih opraiti, bilo je prolivenoga, mrlja - ipak, svi su doli prije mene.
Ne samo to nego i grickaju emlje i avrljaju, ispijaju aperitive poput ljudi koji su dokoliarili
za svojim stolovima pola sata ili vie. Majka morska krava ve odmjerava pogledom svoju
juhu. Nitko osim mene nije zadihan, uzbuen ni uznemiren. Premda me razveseli to, kad
bolje pogledam, stolu za promaene sluajeve manjka njegov umirovljenik. Kasni vie od
mene. Ili moda jo probavlja onih pola dekagrama kruha bez maslaca to je bezono trpao u
sebe za rukom. Zapravo i jest imao izgled nekoga tko je navikao jesti samo jednom tjedno.
Najvjerojatnije je zatvoren negdje u toaletu, pije vlastitu mokrau, guta ilete, jer on to moe.
Samodopadni jadnik. A moda je siao s vlaka i sad hoda gol po umi, iba se pravim
brezama. ime god se bavio, kako minute prolaze, a ena S Rukama Koje Se Tresu drhtavo i
marljivo namjeta svoj ubrus na krilo, postaje jasno da danas nee doi na veeru.
''Da, stari eljezni konj. Petnaest godina radio sam na njemu. ''
Na alost, eljezniki Dosadnjakovi jo je s nama. ''Ne biste vjerovali kakvih pria
ima. Mogao bih vam ispriati poneto. ''
Da, a ja bih ti mogla izrecitirati moj zadnji komar-uspaljeni, uvrnuti, senilni seks - od
toga bi ti se kosa zakovrala, stari. Da je vie imalo ima.
Mukarac S Kvekerskom Bradom bubnja po stolu i nabada vilicom pire od krumpira,
dok njegova druica/ljubavnica/ena secira svoje meso - glupava lutka jo je tu i daje nam
lijep, mali nagovjetaj vjeala. Nije udo to sam sanjala o njoj - vraki je udna - kao da si
objesite voodoo lutku prostitutke oko vrata.
''Vrlo zanimljivo, zar ne?'' To je prvi put da mi se ena Kojoj Se Tresu Ruke obratila, ili
bilo tko drugi za stolom. ''Da, vrlo zanimljivo. ''
Nisam sigurna bih li joj odgovorila ili ne. Razloga njenoj trenji moglo bi biti bezbroj,
no njezin tuni djeji glas, njezine preneraene oi, nekakva blaga, jasna bol stoje okruuje -
sve to nagovjetava apokaliptinu traumu u njezinoj prolosti, ivot sazdan od oka koji je
poslije nje uslijedio. ini se da bi joj svako daljnje smetanje moglo izazvati neizljeivu
nelagodu. Ipak, izgleda kao da priziva kontakt, njezini stidljivi pogledi gmiu prema meni,
male strelice napetosti zasjenjuju joj lice.
Mrmljam to bezbojnije mogu: ''Zanimljivo? ''
''Lutka.'' To pomalo podsjea na djeje igralite: prilazi vam nespretna djevojica koju
nitko ne voli, prijeti da e se pokuati sprijateljiti s vama. ''Gledali ste je. Isto kao za vrijeme
ruka.'' Veeras nosi bijeli gornji dio trenirke nad kojom se vidi ovratnik ruiaste bluze,
uredne traperice i bijele tenisice s parom izvezenih treanja to se sjaje na svakoj. Netko poput
nje ne bi smio ni razmiljati o takvoj lutki.
''Samo sam zurila u prazno. Lutka se nala na putu. ''
''Ja mislim da je zanimljiva. ''
''Svakako je... dojmljiva. ''
''Odakle ste?'' Naglo to govori, kao da je to fraza koju je nauila iz knjige o voenju
razgovora.
''Iz kotske. ''
''kotske u Engleskoj? ''
''kotske odmah pokraj Engleske. ''
''O, oprostite. ''
Brada joj se uvlai, ona sputa glavu i ja pretpostavljam da bi mogla biti od onih to se
strano lako rasplau.
139
''Oprostite. ''
''Ma nema veze. Uglavnom ni sama nemam pojma gdje sam. Bili ste blizu... u redu je...
Niste me uvrijedili. ''
No, ona se potpuno povukla, namrteno gleda svoj tanjur i uzdie sve dok ga ne odnesu.
Jo se jednom izlaem opasnosti od loe probave, naglo gutajui hranu kako bih mogla
odbauljati natrag u kupe, biti malo sama, zakljuati vrata. No, ovaj put u ih zakljuati samo
kako bih mogla imati mira - osjeaj zlokobnosti koji sam imala ovog popodneva rasplinuo se,
moda se smjestio u enu Kojoj Se Tresu Ruke, iz iste zabave. Odmorna sam i dobro mi je i
samo me dvije noi dijele od Bistrog izvora i nemam osjeaj da se spremaju neki novi
tajanstveni planovi. Moji su suputnici ekscentrini, neprilagoeni, no ne ele mi zlo.
Dok idem prema svom vagonu prolazim kraj malih redova spojenih sjedala na kojima e
putnici pokuati zaspati. Na jednom od njih majka morska krava postavlja i premee jastuke i
vreice s uinom dok njezina djeca zure. Iza nje se lelujaju zavjese nad leajevima u hodniku,
odajui svjetlucanje bijele posteljine.
Potom, kod kue, u mom kupeu, tranice se tresu i gunaju poda mnom, gasim
svjetiljku nad posteljom i uukavam se u nju pod okriljem noi. Iza prozora bez zavjesa
duboka je, velika tama, preobilje neega to stoji izmeu mene i zvijezda.
''Dobro jutro, gospoo, Bog vas blagoslovio. ''
Pokuavam namazati maslac na croissant dok se vagon trese, a moj se kartonski tanjur
prijetei savija. ''
''Bog vas blagoslovio. ''
Stojim jer nije preostalo nijedno mjesto za sjedenje.
''Bog vas blagoslovio, gospoo. ''
Nema mjesta za sjedenje, jer cijeli je vagon za promatranje okoline - a vrag zna zato su
tu nabacali hranu za doruak - pun krana. Krani kiljavih oiju, krani s frizurama iz
ludnice, krani s jednom nogom kraom od druge, krani sa srednjovjekovnim glavama,
krani koji smrde po jakim lijekovima, makama i treviri.
''Bog vas blagoslovio. ''
Krani koji su nesumnjivo ostavili mnogo grozomornije stvari, pleui i pjevajui
psalme u svojim temeljnim elijama.
''Bog vas blagoslovio, gospoo. ''
''Radije ne bih, hvala. ''
''Oprostite?'' Ovaj ima izboene zube: tri zuba mu izvire preko donje usne kad je utuen.
Trenutno je utuen.
''Radije ne bih bila blagoslovljena.'' Odgrizam nepotrebno velik zalogaj croissanta, a
onda odolijevam nagonu da zakaljem kad se on otkhrne u vrste, suhe naslage to mi
ispunjavaju usta. Gutam odvano, vlanih oiju, dok krani gledaju.'' Da, radije ne bih. Ne
bih htjela da On zna gdje se trenutno nalazim, u redu? ''
''Oprostite?'' Zlokobno jutro zapljuskuje sa svake strane, budui da je ovo vagon s
kilometarskim prozorom kroz koji moemo razgledavati - a na katu ima jo kilometara ako
vam trebaju - pa su deformiteti u krana posebno dobro vidljivi; bubuljice, oputene eljusti,
nevjerojatni zubi.
''Opratam vam - potpuno. No, sve je u redu sa mnom, pa me nemojte nepotrebno
stavljati u sredite pozornosti. Imam plan. To je sve to mi treba. Hvala.'' I ja se povlaim a da
nisam ak ni pokupila svoju plastinu au sa sokom od narande ni plastinu alicu s
ustajalom kavom.
Relativno lako klipem niz hodnik - trenutno se iznimno sporo kreemo - i brzo stiem
pred tamni, tihi prolaz u bar. Jedva da sam ga primijetila kad sam ranije tuda prolazila.
''Uite. ''
Nikada nisam bila unutra, osim u snu, no glas koji me poziva ipak nije neoekivan i
svjesna sam da pripada konobaru prije nego to stupim unutra i naem ga kako sjedi sam na
jednoj od barskih stolica privuenih uz ank. Ni bar me ne iznenauje - onakav je kakvog sam
ga zamiljala. Ba kakvog sam ga zamiljala.
140
''O, jesam lija bila ovdje juer? ''
''U vlaku juer?'' Bez pitanja mi nalijeva kavu iz vra pred sobom. Ve je pripremio
alicu i tanjuri - potpuno su isti kao i njegovi vlastiti. ''Ili ovdje juer? ''
''Bila sam juer u vlaku. ''
''Ali, jeste li bili ovdje juer?'' Ne okree se licem prema meni, samo bulji u svoju alicu,
kao da eka da neto ispliva na povrinu.
''Da, mislim, jesam li bila? ''
Gurne mi napitak, a ja sjedim odmah uz njega, naslonjena na ank. ''Mislite li vi da ste
bili? ''
''Sanjala sam da jesam.'' Kava je izvrsna okusa. ''No, izgledalo je... izgleda. Isto. Sve. Ali
ja nikad prije nisam bila tu...'' Reenica mi se gubi; to je zbog kave, previe me smela,
predobra je.
''Sigurno ste samo vidjeli brouru, neki od naih plakata - ovaj bar esto prikazuju.'' Pije.
''Svia li vam se moja kava? ''
''O... da. Divna je. Onakva kakvom sam zamiljala kavu kao dijete - znate, prije nego je
kuate i vidite da ima okus po boji. ''
''Vjerojatno jo uvijek ima, no sad su vam usta navikla na nju. Usta vam se mogu navii
na sve.'' Kako bi podvukao svoju tvrdnju otpija, odlunije no to bi trebao. ''Ne mislim da ste
bili ovdje juer. Sjeao bih vas se. ''
''Ja se sjeam vas. Odnosno, kad vas vidim... inae vas je teko vizualizirati... No,
prepoznajem vas. ''
''Mene esto prikazuju.'' Smije se najprije sebi, pa meni. ''elite li jo jednu? ''
''Hm?'' Uistinu, ispraznila sam svoju alicu. ''Hvala, svidjela mi se ova, to je... odlina
kava. ''
''Hvala.'' Elegantno nalijeva jo kave, bez drhtaja, bez prolivene kapi. ''Lijepo je kad vas
pohvale. ''
''ak i njezin miris, ta aroma. Odlino... ''
''A vi ste ba oednjeli. Zdravo oednjeli.'' To je kompliment, srdaan, ali diskretan.
''Pa, da.'' Odjednom se doimam stidljivom. ''Pomalo oednim, povremeno. ''
''O, da.'' Otpija. ''A zar nismo svi takvi?'' Potom me promatra, nekako me cijelu upija:
iskuava, istrauje; snaga toga iri se u jednom napetom trenutku, a potom nestaje.
''Nikad niste bili ovdje, Hannah. Pozvao sam vas unutra kako biste se malo odmorili. I
kako biste se mogli odmaknuti od svih onih tamo.'' Gurka me, zavjereniki. ''Uvijek je tako
kad se pribliavamo prerijama - takvo neto vjersko. ''
''Da, oni su...'' Kava je nevjerojatna, jo je bolja. ''Oni su...'' To je gotovo udesno.
''Nadahnue za sotonu?'' Tapka se maramicom po usnama. ''Jesu li vas ve blagoslovili?''
''O, da. ''
''Mm. I mene su mnogo puta blagoslovili - cijela vjenost blagoslova...'' Oi mu se sjaje.
''Sada sam zacijelo ve jako svet.'' Gladei se po kosi, malo se ispravlja na sjedalu i odaje
dojam da je neto odluio, nainio neki dobar izbor.
''Zatvoreni smo, naravno, sada. Do jedanaest. ''
''O, oprostite. Znai, ne bih trebala biti ovdje? ''
''Trebali biste - ja sam vas pozvao.'' I kae to ljubazno, no ini se da je to kraj naem
razgovoru, jer se naginje preko anka kako bi uzeo novine pa ih rastvara, poinje itati.
''Koliko umiranja.'' Glas mu je meki, zatvoreniji.
''Hm? ''
''U svijetu. ''
''O, nisam... ne... vie. ''
''I strahota. Uvijek ima strahota. Ne mogu bez toga.'' Usisava zrak kroz zube. ''Ljudi ne
mogu bez toga.'' Popila sam kavu i htjela bih jo. Diem se i zastajem, kao da elim
nagovijestiti kako bi me dar u vidu jo jedne kave mogao zaustaviti. ''Pa, idem onda, ako... ''
''Dobro.'' Ne gleda prema meni. ''Vidimo se ponovno. ''
I imam osjeaj da pregledava novine kako bi me izbjegao, kako bi se potedio da vidi
ovu udnju koju odjednom osjeam, ovo ponienje, plamsaj stida.
141
''Pa, doi u onda opet.'' Premda nisam uinila nita krivo.
''Da, siguran sam da hoete. ''
''Tako...'' Gusto gaenje kulja mi navie, do zubi i moram ga progutati, ponovno
progutati. ''Tako je.'' Moram otii kako bih se dokopala zraka.
Lie prst, okree stranu. ''Dovienja, Hannah. ''
Stopala su mi postala glupa, neposluna.Treba mi malo vremena da gurnem jedno
naprijed, pomaknem se. Onda mi sine. ''Ima jedna razlika.'' Oslanjam se na zid. ''Ima razlika
izmeu ovoga ovdje i onoga to sam sanjala. U mom snu vi ste nosili rukavice. ''
''Ali moda sam ih danas skinuo.'' Nastavlja itati, lice mu je blago i osjeam njegovu
dobrotu kako me odguruje, pokuavajui me potedjeti daljnje neugodnosti.
Shvaam taj mig i odlazim.
Vani, hodnik je udnovato vrst, bolno nepomian: zaustavili smo se. Pogled kroz
prozor i dalje poskakuje; oi mi oekuju kretanje, premda ga nema. Sioux Lookout* stoji
nepokretno uz vlak - njegov svje zrak blago se uzdie uz duboke stube vagona dok ja
razmiljam o tome da se spustim dolje, na peron. Putnici koje ne prepoznajem ljenare, pue,
bulje u udnovate drvene kue, prodavaonicu pia, fotografiraju, premda ba i nemaju to.
A ja sam Burnaby, Dorothy Burnaby, slobodna u svojim neodreenim mogunostima.
Mogla bih pobjei i potpaliti poar, opaliti nekog kranskog fundamentalista, mogla bih
okaljati ovo ime - nije moje. No, umjesto toga, ponaam se oprezno, izvirujem niz vagon
vlaka i vidim Charlesa kako i on izviruje k meni, ekajui na najnioj stepenici, uz sljedea
vrata. Neto mi na njemu govori da ne bih trebala sii s vlaka, da bih bila glupa da to
pokuam. Pa zato samo diem, kuam veliki, tamni zrak kontinenta, a potom se okreem,
odlazim u kupe, epajui, uz pomalo maloduno dranje nekoga tko se navikao na trzaje i
skokove. Zakljuavam se.
Stojim kraj stakla, blizu tome da budem vani. I, nakon nekog vremena, peron se
raiava, lokomotiva drhtavo prikuplja snagu i ponovno smo izgubljeni, pretvaramo se u
mrlju, rujemo na zapad.
Ne oekujem da u njega vidjeti: Roberta.
Ne oekujem da u uhvatiti pogledom njegov lik, ono kako ponekad zabrza, blijedi sjaj
njegove koe, meu niskim drveem.Tu sjajnu, kratku strelicu svjetlosti. To, dakako, nije on.
Ne moe biti. Jer Robert je ve negdje drugdje.
A sutra u i ja biti ondje. Sutra naveer. Moi u sjesti kraj kamina i znati da on grije i
njega. Tako visoko u planinama, sigurno e im jo trebati vatra kamina, njezina udobnost.
Otiao je onamo bez mene, a onda sam ja uinila to isto i nije upalilo. Nismo se
oporavili. Moramo oboje biti ondje, zajedno, to nam treba da bismo ozdravili.
ak i ako nam to ne budu dali, ako nam ne budu dali da budemo jedno s drugim neko
vrijeme, ne onako kako bismo mi to eljeli. Na kraju - na kraju e sve biti dobro.
Prole sam se noi probudila toliko blizu njegova okusa - kao da smo se, dok sam
spavala, poljubili.
Farlane, Redditt, Minaki, Ottermere - vraki je mnogo stabala ovdje. Dosadna,
trokutasta, uredna stabla. Malachi, Copeland's Landing - i odjeci malih starih dama na svakoj
postaji i jo vie prokletih stabala. Zurim u prokleta stabla ve satima. A samo Bog moe
stvoriti stablo i ona su nai zeleni i ljupki prijatelji i bez njih ne bismo imali to udisati, no
prokleto su dosadna.
Osim toga, sada sam od toga da ne volim svoju sobu prela na to da je strasno mrzim.
Dok sam dorukovala, Charles je - kao to mu dunost nalae - doao i sklopio moj leaj,
rasklopio par stolaca koje je bio ugurao ispod njega i sad oni ispunjavaju prostoriju osjeajem
manjka - jer ja sam jedna osoba, ali imam dva stolca danju i mogla bih imati dva leaja nou,
mogla bih se zabavljati rabei i ne rabei svoja dva leaja nou, da nisam samo jedna osoba -
ali jesam. Pola polica i nia i kuka namijenjeno je drutvu koje nemam. Ovo je smjetaj za
Burnaby i Duchampsa, za par: dovoljno mjesta za mene i Roberta, dovoljno mjesta da se
osjeti njegova odsutnost.
* Gradi u sjevernom Ontariu
142
Bilo bi blesavo misliti da mu nee biti drago to me vidi kad doem onamo.
Bilo bi to od ivane napetosti.
Veoma sam blizu potitenosti kad, moda tek pristigao iz beskrajnih uma i iskuenja
divljine, neki udovini pauk projuri s unutranje strane prozora, dugih nogu i svjetlucav.
Jurne k meni, potom pod moj stolac, na vrijeme da poskoim i pripijem se uz umivaonik,
razumljivo preplaena. Sigurna sam da vidim krajiak njegova tijela kako se utiskuje u jednu
od pukotina koje obrubljuju mjesto gdje mi je podignuta postelja. to znai da se krije u
mojoj postelji. Koraa po mojim plahtama. Ondje je, eka.
I to kaem Charlesu kad ga naem u prolazu gdje pozira ruke obgrljene oko neke plave
djevojke dok njezin deko, valjda, fotografira.
''Zar ne biste vi trebali slikati njih? ''
''O, to smo ve uinili. Mogu li vam kako pomoi, gospoice Burnaby?'' Uredan je kao i
uvijek, kapa mu je savreno vragolanski nakoena.
''Pauk. ''
''Pa-uk? ''
''Imam veoma velikog pauka - mislim da mi je otiao u leaj.'' I kad to izreknem, zvui
tako nevjerojatno. ''Krije se. Od svjetla.'' To tako zvui poput jadnog nabacivanja ili nekakvog
enskastog paninog napada. ''Moda je otrovan.'' Potom pocrvenim, pa jo jednom
pocrvenim jer sam pocrvenjela.
Charles povlai svoj prsluk, muevno i poslovno. Vidim da razmilja o tome da mi se
obrati s draga ili gospodina, ili nekako jednako groteskno. ''Pa... pa, gospoice. Pa, onda u
doi i pobrinuti se za to? ''
Namjerno ga putam samog unutra dok ja ostajem vani - napokon, to je jo jedna
dragocjena prilika za promatranje stabala. A iz hodnika vidim stabla s lijeve strane pruge -
moja soba nudi pogled samo na stabla zdesna. Plavua i Valjda oduevljeni su stablima
slijeva, auhaju i ohaju i snimaju, sigurna sam, neraspoznatljive fotografije kroz prljave
prozore. Bar da mogu dijeliti njihovo oduevljenje.
Ne.
Ja ga ne dijelim. Jednostavno ne.
Iz svojeg kupea ujem tropot, a potom topot nogu. Kanim ui i ispitati stvar kad,
veoma jasno, ugledam bijeli liku umi. Mi se miemo, ali i on se mie - ini mi se da tri -
blijedi lik u trku a onda ga prekriva zavjesa dreavog zelenila.
No, bio je ondje.
ini se da Plavua i Valjda nisu primijetili. No, bio je ondje.
Kao da je moja ljubav otplovila od mene, kao da je vani, u umi, trai, gola, izgubljena.
''To je to, dakle. Je li to sve? ''
Okreem se i ugledam Charlesa, visokog na mojim vratima, namiguje. Lice mu je
obliveno znojem.
''Nema pauka u vaoj postelji.'' Na cipelama ima krvi.
''Jer ste ga se vi rijeili... ''
Smrdi po kemikalijama, ustajalo. ''Nema pauka u vaoj postelji.'' Voljela bih da ode, no
umjesto njega Plavua i Valjda vuku se hodnikom i nestaju. Na obje Charlesove cipele mnogo
je krvi.
''Pa, otiao je, na to mislite? ''
Charles podie ruke izmeu nas polagano, kao da se ponosi njima, kao da ih izlae. Prsti
mu gotovo dotiu moje lice. ''Niega.'' Dah mu mirie po bademima. ''U vaoj postelji. ''
Odstupam korak prije nego sam ponovno stekla nadzor nad sobom - radije bih bila
hrabra i natjerala ga da spusti pogled, no trenutno je jasno da to ne mogu.
''elite li provjeriti?'' Na zubima ima neku naslagu: vidljivo tkivo.
''Ne. ''
Neto s njim nije u redu. ''Sigurno? ''
''Da. ''
''Onda je najbolje da sad poete na ruak. ''
143
''Neu.'' Ve uzmiem du hodnika kako bih bila to dalje od vagona za ruanje i mojeg
kupea i Charlesa.
Ne slijedi me, oito smatra da nema potrebe. ''Nedo-stajat ete im. ''
''Nije me briga. ''
''To nije ba prijateljsko ponaanje, gospoice Burnaby. ''
''Jebi se. ''
''Tu n'aspas une attitude tres agreable. Pasdu tout. Pas-du-tout. ''
Idem prema baru. Gdje nema nikoga.
No to je dobro - gdje nema nikoga je dobro - upravo ono to elim. Potpuno sama
dobivam priliku usredotoiti se.
Jer, ja ne ludim. To ja ne bih.
Dakle, vlak je lud.
Spuznem iza anka, traei kavu.
No misliti da je cijeli vlak lud - to je ludo samo po sebi. Cirkuski vlak, vlak nakaza - to
se ne dogaa.
Pronalazim vr, no on je prazan.
Bila sam bolesna i napeta i umorna sam. Ovakvo neto moe ti pomutiti rasuivanje.
Nema kave. A nadala sam se da e je biti. Nita vas ne moe razvedriti kao kava.
Vraam se u sredinji dio sobe, sjedam u jednu od barskih pregrada presvuenu tkaninom.
Nisam dobro spavala. Zatvorenicima peru mozak drei ih budnima - pa nije udo da
nisam u najboljoj formi. To je oblik muenja, to je protiv meunarodnog prava.
No, ovdje bih mogla spustiti glavu. Sklupati se u ovaj kut i odrijemati.
Ovo je udobno mjesto. Pregrada mirie na istou, novu kou i mir - ak i kad sasvim
legnem na nju, ugnijezdim se. Ovo je dobro.
Ovo je dobro.
A moj je san u plavo-crnoj umi. Grabi potajno, juri, hita do ruba, do granice gdje sve
prestaje.
''Obavijest za gospodina Dohenyja. Pour Monsieur Doheny. Trae vas u vagonu za
razgledavanje okoline. Hvaa-la. ''
No, ja znam da to nije prava obavijest, samo jo jedna neslana ala mozga, iva nit to
neto povezuje, potom izgara u besmislenost, nestaje. Moj san stoji na rubu stabala i gleda
preriju; vrijui horizont opkoljava, vue zemlju vrstu i ravnu kao krpu - udnja na kraju
svega. Moj san je topao, ubrzano die; ne zaboravlja se oznojiti nakon igre meu drveem, ne
zaboravlja jedan drugi znoj, daje mi osjeaj bosih nogu na borovim iglicama, topline
Robertove ruke dok mi se privija iza lea, dodiruje me sa strane.
No, od toga se previe razbuujem i ne mogu sprijeiti prodor ljuljanja vlaka,
ukoenosti ramena, malu, mokru buku koju ne mogu odrediti i zvuk konobareva glasa, veoma
njenog.
''A, Hannah, budni ste. Dobro jutro. Ili, bolje reeno, dobro popodne. ''
Prevrem se na lea, proteem i istodobno ujem kako proizvodi nekakav smijeh.
''Znate li Nuxalk? Ne, ne znate, pretpostavljam. Jo ga uvijek govore u dolini Bella
Coola. Poznajete li tu dolinu? U svakom sluaju, ima izvrsnih rijei - neki mi je ovjek
rekao.''
Proiavam grlo. ''U baru. ''
''Da, neki ovjek u baru, moda. Neki ovjek ue u bar - jezici su toliko divni da vam
omoguavaju da kaete sve - uistinu sve... Dakle, u naksalkom imaju ovu jednu rije.'' Mokra
buka se nastavlja, udna je. ''Unqaaxlamc - to znai pijan, onaj koji uvijek pije, ta vrsta
pijanog. ''
''Sigurno dobro doe.'' Uspravljam se i ne govorim nita.
Konobar sjeda u susjednu pregradu, novina rastvorenih na stolu, prouava ih. Nosi crne
pliane rukavice. Nije logino to to primjeujem prije iega drugoga, no ipak je tako. To i
udne naslove, zamrljane na stranicama njegovih novina, neitljive.
144
Usmjeravam na to svu svoju pozornost, dok se mokra buka i dalje uje, a zatim moram
pogledati oko sebe, moram vidjeti Charlesa. Desna mu je ruka zauzeta. Desna mu je ruka
ondje gdje nastaje mokra buka.
Na anku lei ena Kojoj Se Tresu Ruke. Gola je. Proarana je celulitom, ruku
sklopljenih na grudima, pocrvenjela, ruke joj drhte, oi su preplaene - to nema smisla, jer ona
se istodobno pokuava nasmijeiti, blago mi i srameljivo kima, koljena su joj rairena,
opkoraila je ank, tabani joj vise sa strana, skriveni, dakako, u njezinim bijelim cipelama -
izvezene trenje jo se sjaje, a platno je sad malo prljavo. Ona se znoji, namiguje, ponovno se
smijei dok Charles otpija gutljaj kave te i dalje radi desnom rukom, vrsto zabija, tako da joj
se trese kraljenica, pa zubi, a potom izvlai ruku gotovo do zgloba prsta, prije nego to opet
udari - koulja i rukavi njegova sakoa vrsto joj pritiu stidne dlaice.
Premda je to, dakako, nemogue.
''Da, Nuxalk.'' Konobar se blago mrti na fotografiju u svojim novinama. ''Jedan od
brojnih lijepih jezika. Svijet ih je prepun. ''
''to to...? ''
''Sranje, stisnuta je.'' Charles trlja elo slobodnom nadlanicom.
Konobar ga ignorira. ''Jeste li za kavu, Hannah? Imam je. ''
Primjeujem da ve stojim. ''Idem. Moram ii. ''
''Ne - vi trebate kavu. ''
Oduprijevi se lijevom rukom o njezin trbuh, Charles se naglo oslobaa iz ene, ona
krikne, a potom tiho plae, grlei se oko ramena. ''Evo. uvao sam je za vas.'' Prua mi veliku
alicu kave, prsti mu blistaju, isprugani nitima krvi. ''Trebat e vam prije nego to proslijedite
u vagon za ruanje. ''
A konobar nita ne radi, ne ukljuuje se.
''Ja...moram ii. ''
Nema pomoi.
I to nije stvarno, nema dvojbe da nije stvarno, no voljela bih da mi se pomogne.
''Moram ii. ''
Odmah iza vrata stoji onaj golemi domain vlaka - potpuno zatvara jednu stranu
hodnika i poudno gleda prema baru. Nosi crne pliane rukavice.
''Hoe ui i iskuati je. Meni se ruka umorila? Moda bi sad mogla primiti tebe. ''
Dok se Charles smije, idem jedinim putem kojim mogu, natrag prema vagonu za
ruanje, kraj redova drugih kupea, gdje ne elim sluati i ne elim vidjeti - no svi su prazni,
otvorenih vrata, izloene prtljage, ali to je i sve ega ima. A vlak je zaustavljen u pustoi
goleme ravnice; zalazak sunca zijeva na nebu. Nema drugog zvuka osim povjetarca to
zapuhuje vagon i kljocaja zagrijanog metala koji se slijee.
Dospijevam do svojih vrata, a ona su zatvorena.
Unutra, moj je leaj sputen i postelja tek namjetena. Na pokrivau lei par dugih,
bijelih arapa i par dugih, bijelih rukavica.
U prozoru zalazak sunca buja i krvari. Uskoro e se rasprsnuti nad nama.
Ostala bih ovdje, zakljuala se do sutra ujutro, da nije arapa i rukavica; plae me. No,
onda se zauje mrmor glasa i ja ga prepoznajem i pratim u hodnik i dalje, naprijed.
Sljedei vagon pun je ljudi - zubatih krana, plavua - svakojakih drugih ljudi - svi su
priljubljeni uz prozore u kupeima i u hodniku, njiu se, ubrzano diu, fotografiraju neto vani,
neto to smrdi na benzin i paljevinu i vrisak.
Isto tako ujem neto to je zacijelo zvuk gomile koja se okupila oko vagona i bjeim od
nje, od leeva koji se naslanjaju i trljaju o mene dok se probijam kroz njih do leajeva
prekrivenih zastorima, do vagona punog leajeva, gdje se uje samo uzdisanje ruiastih
udova, besmisleno previjanje, teko na obje strane i smrad amonijaka, sirovih sokova, no
nema tete, jo uvijek nema istinske tete, nema niega osim jebanja, premda ja jo uvijek
trim i moda proputam loe pojedinosti, znakove povrede, no to bih mogla uiniti i da ih
vidim? - ne bih mogla nita - i ujem pljuskanje, vrlo glasno pljuskanje i poznati glas s kojim
bih htjela biti i ondje; ondje je vagon za ruanje, kamo ne elim ii i - im to pomislim, ve
sam unutra.
145
Gosti iz posljednjeg termina spremni su za svojim stolovima, samo je nekoliko novih
praznih sjedala i, u jednom mahu, svi me pogledaju s rastresenim omalovaavanjem, a onda
se okreu natrag k eni Lutki - njezin je tanjur jedini napunjen ukusnim, klizavim akonijama
koje je teko rezati; na nou joj je skrutnuta krv. A kad priem blie, uje se onaj zvuk
pljuskanja - veoma blizu, zapravo - no nije popraen glasom, nema rijei koje bi me odvele
dalje.
Pribor za jelo ene Lutke blista, gotovo neujan dok njime ree. Njezin mu sjedi joj
nasuprot, kima glavom, pokuava je njeno potapati po nadlaktici i svaki put promai. Ruke
su mu spojene, dlan o dlan, malim ranjiem za meso i nespretne su. Vrh ranjia stalno
zapinje za stolnjak, pa se on trza. Potom se pokuava sagnuti i pritisnuti ubrus na prepone,
pokriti krvarenje koje mu je natopilo obje nogavice hlaa - no njegove ga rane ine
nespretnim i vrh ranjia ga ometa i stoga se zavaljuje nazad u stolcu, uzdie, a potom kikoe.
Smijei se svojoj eni i zatim i ona kikoe i onda se itav vagon mie i smijei i tu su klijeta
za icu i svaka pojedina skupina ljudi namjeta odjeu i sjeda kako bi nastavili sa svojim
poslom, a ja to ne mogu podnijeti, kad eljezniki Dosadnjakovi povie: ''Svi su jednaki u
vlaku, ne? Moram ostati... ''
ena Lutka tad pljesne, jednom, i nastane tiina. ''Ne. Ona mora poi u kuhinju, u
kuhinju vlaka. Tamo e joj se svidjeti. To ona trai. Idi, uini bar jednom svoju majku i oca
ponosnima. ''
Odlazim onamo gdje mi kae, jer nemam kamo drugamo i zato jer se vagon za ruanje
ispunio ugodnom galamom veselog blagovanja i ja znam da se ne bih trebala vratiti tamo,
znam da ne mogu gledati, da e sve biti uasno.
Kroz zadnja vrata ulazim u malu sobu obrubljenu ormariima; sve je nainjeno od
nehrajueg elika. To moda znai da sam se izgubila.
''Ne, nisi.'' To je konobar: zacijelo me pratio. ''Kuhinja je iza sljedeih vrata.'' No on ne
nosi svoju odoru. Odjeven je u laneno odijelo, ima lak eir, pui cigaru. ''Samo sam proetao
kako bih se uvjerio da si propisno odjevena.'' Prstima jedne ruke besposleno trai po depu
prsluka. ''Posebna prigoda poput ove...'' Zabacuje eir unazad i prouava me, polako. ''Da,
valjda moe. Zato ne?'' Ispuhuje mlijean i plavkast dim koji me dodiruje, ee mi kou.
To me ispunjava stanovitom nesigurnou, pa se moram pogledati. Nosim crne cipele od
sjajne koe, duge bijele arape to mi dopiru do polovice bedara, duge bijele rukavice do
nadlaktica. Nita vie od toga.
''Prikladno.'' Oi su mu vlane, nerazumljive. ''Ba kako Robert voli. ''
''Robert? ''
''Tko drugi? ''
Ako je on tu, mogli bismo biti sigurni, moda bismo mogli pobjei odavde i biti
slobodni, jer uvijek pomaemo jedno drugome.
''Stid te bilo to si nisi poeljala dlake za njega. Oboje to volite. ''
''Nemam ealj. ''
''Pa, nemam ni ja. ''
I gura me u kuhinju, njegov dodir na mom ramenu brz je, hladan, prije nego to uem i
vrata se zatvore za mnom, a u prolazu klei nitko drugi nego majka morska krava. Skinuta do
gola, jo je vea, doima se gotovo neljudski. I nisam sigurna je li iva sve dok ne pone
govoriti: ''Mm-hmm. Mm-hmm.'' To tiho mrmljanje. ''Mm-hmm. Mm-hmm.'' Kao da
odobrava stavke nekog dosadnog, vlastitog popisa, kao da pregledava listu. ''Mm-hmm. Mm-
hmm. ''
iroka gora njezina dupeta okrenuta je k prolazu - pocrvenjela, grimizna od udaraca -
otisci pojedinih prstiju vidljivi su ondje gdje su modrice manje ozbiljne i ona nastavlja
izgovarati svoje blage pristanke, bezumno ponavljati: ''Mm-hmm. Mm-hmm. ''
Robert nije tu.
Sigurna sam da sanjam, veoma sigurna, no sad uistinu trebam Roberta ovdje. On bi ovo
mogao pretvoriti u dobar san.
Ne smeta mi to sam ovakva, ne ako je to radi njega.
146
I ujem ponovno taj glas, onaj koji poznajem, iza sebe, u pokrajnjoj sobi - Robertov
glas, uistinu njegov glas, kao da ondje avrlja s konobarem, pria mu vic.
Takav san - to uznemiruje, no moete se potruditi i popraviti ga.
Nikad se prije nisam posebno odjenula za njega, ne ba. Trebali bismo to jednom
uiniti, kad odemo iz klinike. Trebali bismo se zabavljati.
Mogli bismo poeti sada.
Vrata kuhinje irom se otvore i tu je Robert, kao to bi i trebao biti, u demperu i
samtnim hlaama, mekoj koulji, kose tek blago ratrkane, a ja osjeam taj udarac, tu veoma
profinjenu navalu udnje koju doivljavam samo s njim. Imam ono to mije nedostajalo -
poetak svega dobroga i slatkoga to mi je nedostajalo. Imam svoju ljubav.
''Roberte. ''
''Bok. ''
Nije me briga to vidim da se i konobar uuljao unutra. Ovo se sve zbiva samo u mojoj
glavi, pa i on smije gledati, znati kako smo lijepi.
Robert se oee o mene; dug, namjeran dodir, a onda stane nad morskom kravom.
elim ga umiriti. ''Znam, ljubavi, ni ja pojma nemam to ona tu radi. No, netko je... ''
A on je tad pljusne - mene kao da i nema - ne kae ni ta i jednostavno mlatne rukom po
desnoj polutki njezine stranjice, a potom po lijevoj i ponovi to i opet ponovi, dok se ona trese
pod svakim njegovim udarcem.
''Roberte. to to radi? ''
On je i dalje tue, disanje mu postaje glasnije.
''Roberte. ''
Potom se sputa na koljena, jednom rukom trlja njene guzove, prtljavo, drugom si
otkopava lic i ja ne mogu shvatiti, ne mogu pojmiti, no ipak savreno dobro poznam taj
trzaj, sjeam se kako volim taj prvi trenutak kad se probije, no to nije sa mnom, nije sa mnom,
ovo je njegov kurac nad nekom animalnom tuinkom, ovo on tuca, ovo on udi, ovo je
oporost u njegovu grlu, ovo je naa intimna pjesma, ovo je njegova ruka koja mi se okree u
elucu, ovo je moje, ovo je sve moje, ovo me on potkrada, siluje.
Treba mu samo minuta prije nego to se pretvori u djeaka, u dragoga, dok se trese i
svrava i sklupava uz njena lea.
''Roberte. ''
Potom ustaje, zakopava, ispravlja se, odlazi do umivaonika i pere ruke.
''Molim te. ''
Okree se, zuri u mene, zbunjen, a potom slijee ramenima, vraa se morskoj kravi,
poinje je opet tui.
''On te ne poznaje. ''
''to? ''
Konobar se naginje prema meni, blizu je, polako podie pogled k mome, podsjeajui
me na moje bespotrebno tijelo, moju besmislenu golotinju. ''On te ne zna, zar ne? Nikad nam
to nisi rekla. ''
ujem kako plaem i ne elim da on to vidi.
Prekriva mi dlanom jednu dojku, nezainteresirano. ''Jo jedna rije na naksalkom koju
bi moda eljela znati: tsusumtim - prekrio ih je mrak. ''
XIII
A crna kua se vratila, otvorila se poput usta. Vidjela sam je: nebeski dah procvjetava u
nju, sjecka se u nju u trakama, a itavo okrilje tame spaljeno je do krika. Vidjela sam.
Dakle, to je sad vrelina bjeline, to je isto, bez pepela, to je to odmjeravanje, to je
pregledavanje, to je pustoenje.
147
I ja se nadam milosti, i ja se nadam milosti, i ja se nadam milosti i sve to je preostalo
od mene nada se milosti, neizrecivo.
I onda se sjaj pomie i slijee ramenima i svija nada mnom, die me, omotava i ja
postajem omotana svjetlou.
''Tako treba, Hannah. Tako treba. ''
Ispunjava me uas, nedostatak zraka, jer je mogu osjeti ti, tu stranu blagost, i to kako
poinje sve otkljuavati.
''A ako pomogne, jo bolje. Tako. ''
Na mojoj koi lak dodir ruku, vrhova prstiju, tekue njenosti - milovanja tako blagog
da se poinjem tresti i ne mogu prestati; moja ramena, lea, bedra.
Nema vie vlaka, neu posrtati s torbom preko ramena u mlijeni i modri povjetarac,
nee me vie podignuti i nositi na nosilima, nee me voziti meu planinama, gdje se uzdiu
jasike, sjaje meu omorikama poput zelenih molitelja, nema vie putovanja - samo ovo
okretanje pod bjelinom, ovaj dodir koji poznajem, koji mi gladi lice, vrat, grudi, voli put do
mojih bokova, unutranja bol, drhtanje.
''Bolje da se pourimo - hladi se. ''
''Da. Ne brini se, duo, skoro je gotovo. Samo te istimo. ''
''eli biti ista, zar ne? ''
I elim. elim to.
''Bravo, djevojko. ''
Ruke se udvostruuju, zabadaju u mene, dva para su ih tu, diu mi nadlaktice i briu,
rastvaraju mi irom prste mokrom krpom i pogreni su, nepoznati, nitko koga volim.
''Dobro ti je. ''
Uistinu elim biti ista, no vie od toga elim Roberta.
''Znai, skinula se? ''
''I mislio sam da hoe. ''
No ja sam sama u ovome, rairena i ispunjena prazninom.
''U redu je. Sve je u redu. ''
enski glasovi, prazne male reenice, kao da su istanjene sjajem bjeline, a i moj glas je
tu - proizvodi teketave tonove, jecajue zvukove, kao u djeteta.
Kasnije toga dana, ili sljedeeg popodneva, izlazim iz sobe Hannah Luckraft, silazim niz
stube Kue Thoreau i vidim Bistri izvor oko sebe, strpljiv i savreno uvjerljiv. Mogla bih
pomisliti da nisam nikad ni otila odavde, da nije nahrupilo ljeto, ta iznenadna bujica rasta.
Prolazim stazom kroz cvjetne gredice: azaleje, plavi sjaj rododendrona, duboke, iroke
paprati, kozja krv polegla po javoru, sve ivo, jede sunce - mojoj bi se majci tu svidjelo -
ljepota vrta to prelazi u stabla, umu, planinu; sve to nagruje samo cesta koja me ovamo
dovela.
Majke se sjeam. Ima drugih ljudi, pojedinosti, vanih stvari koje sam zaboravila.
Svjesna sam toga. No sjeam se Bobbyja Njukala i 8:42 ujutro i Paddyja i krvi i jagoda i
Kussbacheka, Heroda, Henryja, Eddieja i svakog mililitra i istih gaa i slika mrtvih igraa
golfa i Simona i vukodlaka i prljavtine i Doggera i Fishera i German Bighta, cirkonijevog
oksida, Amelije i Johna Millsa i svog oca i Auchtermuchty Sounda i sirupa Benilyn i kako se
jebem i njegovog slatko pijanog jezika i kako se jebem i pljoske, apsinta, La-gavulina, mrtva
pijana, crveno pijana, ludo pijana, loe pijana, Ulice Marylebone High, udaranja ekia i kako
se jebem i nemoj nikome rei da sam to napravila i etrdeset est sati remek-djela klasine
glazbe i Bog i Bog i Bog i karamelasti miris i kako mi je ao, kako mi je svugdje ao,
ekskuzemua, estutmirleid, signomi, anaasif, ao mi je, unskil, animiztaeret, midispjae,
prostite, prepate, ao mi je, imiparerau, bohanot, ao mi je, prominte, protavajte, losiento,
ao mi je, tako mi je ao.
Je.
A onda, tu je sjaj vode, drhtaj lia, debeli humci rogoza i perunike na rubu. Mojeg
jezera.
Zamiljena, dola sam ravno do jezera.
148
Neka patka pljesne uvis u osujeenom usponu; njezin mujak tjera mlade paie preko
pliaka, pa u travu gdje se ratrkaju kao mievi. Idem uskom stazicom izdubljenom na rubu
jezera, hodam preko skrutnutih otisaka izama u blatu i smjeram prema stijeni. Blijedi lik ve
jedri i hita povrinom, primiui se kako bi me doekao.
Verem se uz stijenu i vidim da prepoznajem njezinu toplinu pod sobom. Uspon je
jednostavan, no pomalo nezgodan i moram biti njena, blaga. Ne elim ga uvrijediti. Kad se
uspnem i nagnem nad vodom, labud je tu - krila mu plamte u luku nad leima, a vrat mu je
nabrekao od uvri jeenosti.
''Pssst... to sam samo ja. ''
Imam kruha i odlamam ga, pruam mu ga dok se on poravnava i otresa, uzdie, rairena
kljuna, udnovato ekinjasta, gotovo poput stabljike nekog tropskog cvijeta.
''Tu si, znai.'' Gricka mi palac njeno, a onda se skuplja, toboe pijucka izmeu valia,
kalje. ''Da, opet sam tu. Opet smo prijatelji. Znam.'' Od njega dopire uobiajeni miris toplih,
ranojutarnjih plahta, dobro iskoritene postelje.
''I, to si radio dok me nije bilo? ''
A ovdje, s moje strane, jo se neto treperavo kree iza grana, vrlo sjajno, no ja se ne
okreem da pogledam, a labud samo jede i gleda me brzim, crnim oima. No ondje zapravo
nema niega, niega za mene osim pamenja koe.
''to si radio bez mene? to si radio? ''
On malo otpluta, pije, potom se okrene licem prema meni, protegne se u irokom,
bijelom rasponu; otvoreno perje mu svjetluca, izvlai jauk iz zraka. Poravnava se na svom
odrazu, lupa i lupa i kao da vidim neto - istodobno tamno i ruiasto, poput ira - duguljastu
ranu u dnu jednog krila; no onda se on opet sputa i savija i odveslava, a ja sam moda
pogrijeila, to se veoma lako moglo dogoditi.
Dozivam ga, imam jo kruha, no on sklizne u a na drugom kraju obale, popne se i ode
svojim tekim hodom dalje u grmlje; sklanja mi se s oiju.
Brinem se za njega.
A naveer kaem nekome da je ozlijeen. Gotovo sam sigurna da to zaista govorim.
Bolniaru Forbesu ili Bolniaru Ogilvieju, jednome od njih dajem to do znanja, no imam
osjeaj da su oni zauzeti neim drugim, priaju o nekom zapanjujuem oporavku - u samo dva
tjedna od delirium tremensa do normalnog stanja. Kau da se to dogodilo mukarcu zvanom
Doheny, a mene to ne iznenauje. Isto tako, nisam sigurna sjeaju li se uope labuda.
No ne pravim problem oko toga. Mogu im napisati poruku ili priati s njima sutra. Pa
tako samo odlazim u Kuu Thoreau i u svoju staru sobu, otvorenih prozora i ispunjenu
pjevom ptica u suton; cilikanje, kuckanje, zvon sa svih strana i jedna duga, nanizana melodija
povrh njih za koju mi je netko rekao da je pjeva crveni kardinal.
Ne moete imati nijedne rune misli kad to sluate. Kad sam sjedila u polju jema sa
Simonom glava mi je uvijek bila jasna i bistra - puna ptica neznanih nam imena to su
oblikovale note i stanke, to su zadirkivale, pa lebdjele u vis, i makova crvenijih od crvene
boje - kao da su obiljeja nekog drugog mjesta, nekog neprirodnog mjesta - blistavih, i
stabljika dovoljno visokih da nas skriju, jer smo bili mali.Tada sam bila ista.
Sada sam nitko, a to nije ista stvar.
Sjedam na pod, glave priljubljene uz krevet i ponovno mi se javljaju trnci u leima, a
obje su mi ruke mokre.
A Robert je trebao biti tu i ja sam ga trebala pronai i veeras bismo trebali biti skupa i
ivi. I trebali bismo biti milost jedno drugome, dar jedno drugome, ljubav jedno drugome. A
ja bih trebala biti Hannah Luckraft i to bi trebala biti radost.
149
XIV
I neko vrijeme, moda dulje vrijeme, ne miem se i ne vidim; samo sluam svoju sobu i
ptiji pjev koji blijedi ni u to, pa preostaje samo moja budilica, moje srce, iznenadno valjanje
groma na nebu, poput zvuka velikog kamena to se kotrlja.
Ponovno snano pritiem lubanju i osjeam kako se madrac mijenja ondje gdje ga
dotiem - opruge se upliu i raspliu. Osjeam kako mi, mek poda mnom, lagano odie noge,
podie se i iri sag to zamjenjuje ulateni drveni pod. Njegov dolazak izaziva tih um, ne
glasniji od struganja kukca; uboravo se iri dok ne stigne do zidova i tu stane. Drim oi
zaklopljene i sluam pupanje stola, stolca, dviju svjetiljaka, dvaju nonih ormaria marke
Formica, kljua sobe s runim privjeskom, laganu kripu dok se raaju pepeljara, friider mini
bara, prenosivi televizor. A okus ove sobe je po ustajalom dimu cigarete, osvjeivau zraka,
izbjeljivau, znoju i blizu nje nema iva vrta, nema ga kilometrima.
Polagano pogledavam k prozoru i tu je engleska no, zbrka neodgonetljivih signalnih
stupova, osvijetljene zgrade i radarski tanjur to grabi u krug, sklapa se kroz sjene. Posut
malim trakama svjetlosti iroki, sivi trbuh aviona valja se kroz tamu, nestaje u titraj crvenog i
bijelog i zelenog.
Ustajem, jer ovo sad je sigurno, mogue i vrsto i vidim da mi je torba debela i sretna i
da je postelja tek namjetena.
Iza sebe, u kupaonici, ujem klizanje metala dok se zavjesa zatvara, a potom klokotanje
vode - ugodni mete zvukova kad se netko pone prati.
Smijeim se.
Guram ruku u torbu i nalazim punu bocu neotvorenog Bushmill'sa; ta predivna
naljepnica - duga, uska vrata to vode nekamo drugamo. Kad Robert zavri, kad izie,
ruiast od ribanja, udobno umotan u runik, lei emo na postelju i razgovarati, rei emo
jedno drugome sve. Zamolit u ga da donese ae i tad emo poeti.
Biljeka o autorici
"Kako do toga doe - to je uvijek duga pria.
A ja, ini se, poinjem time to sam ovdje; kutijasta prostorija, suvie prostrana da bi
bila ugodna, prljava stropa ovjeenog upravo dovoljno nisko da izlui iroku, jasnu izmaglicu
klaustrofobije. Meni zdesna je predimenzionirani sat kakve vole u malim kolama i
domovima za starije, s istaknutim, crnim brojkama i kao u crtanim filmovima debelim
kazaljkama to uspjeno viu koliko je sati, bili vi znatieljni ili ne. Pokazuje 8:42 i
odbrojava. Iznad njega je poslovini alac uta svjetla.
8:42.
Ali ne znam kada - naveer ili ujutro."
Poetak je to neobino hvaljenoga romana kotske spisateljice mlaega narataja A. L.
Kennedy Raj (Paradise) koji govori o"karijernoj"alkoholiarki Hannah Luckraft, 40-godinjoj
eni, osjetljivoj dui iji je ivot, to je i za oekivati, obiljeen traumama i nesreenim
odnosima s okolinom. Hannina je linost u takvom stanju da se moe nazvati potpuno
rasutom, sa svijeu koja se teko kontrolira i jo tee nalazi neko vrsto uporite. Beznadna -
drugim rijeima. Meutim, u tom propadanju ona ne miruje nego oajniki pokuava uiniti
sve za sebe i svoju ljubav Roberta, drugorazrednog zubara, takoer pijanca, te se upuuje na
"putovanja" munim krajolicima podsvijesti, moda najbolje usporedivim s onim prijeteim
klifovima i mokrim ulicama iz spotova pretunih balada Annie Lennox, autoriine slavne
sunarodnjakinje. Hannah, dakle, osvijesti "svjetlo u tunelu", nekakav trag Smisla, te uspije
uspostaviti pokidani kontinuitet i shvatiti logiku svega to joj se dogodilo i to joj se dogaa.
"Listajui" tako stranice iz ivota nesretne ene, A. L. Kennedy itatelja dramatino
suoava sa svim strahotama koje prolaze slabi, posrnuli pojedinci, ali i prua nadu onima koji
150
su se nali u zaaranom krugu poroka i ne vide izlaz. Zastraujue crnilo alkoholizma autorica
najdojmljivije predoava leksikim sredstvima: jezik ove neobino teke, opore ali neizbjeno
i njene proze, neprestano naglaava, naime, svoju zvunu dimenziju i itatelja daruje obiljem
neoekivanih znaenja, glazbom vida koju je, recimo, u hrvatskoj knjievnosti nenadmano,
majstorski stvarao pjesnik Josip Sever. Podsjetimo samo na par poetovih nenaslovljenih
stihova: "I nagi vjetri plodnosti po odjei / u kojoj moe ponovno prepoznati / boje od kojih
nee pobjei / i koje zbore jedna s drugom / tko zna s kim!" U Kennedyjeve se takoer po
nekim skrivenim pravilima zaudno kovitlaju vizualne i slune senzacije: "U jednoj aci -
primjeujem - drim klju. Privjesak mu je izraen od pakosno zelene plastike, svjetlucav i
izliven u oblik koji zorno pokazuje to bi se dogodilo kad bi se ve odavno mrtvo uho
napuhalo do bolesne pretilosti. Samo, znam da je to zapravo trebao biti list, jer je primjetan
trud da se naini stabljika, rebra i ile koje list moe imati. Pretpostavljam da bi mi se trebao
svidjeti taj klju i da bih trebala biti blagonaklonija prema njemu, jer ljudi vole stabla. I, po
logici stvari, lie. Ali meni se ne svia lie, ak ni pravo.
Meutim, rei u vam to mi se svia, to oboavam - upravo gledam u to, upravo sada i
predivno je, upravo najljepe od svega to sam vidjela od 8:41 .Tie se moje druge ruke - one
koja je bez lista."
Ako alkoholizam gledamo s "ljepe", tj. prihvatljivije strane rei emo da pijanstvo, kao
i poezija, strastveno prakticira ritualni doticaj s onostranim, s drugim svijetom, svijetom
bogova. Dakle, ne znai samo propast, nego i povlasticu prebivanja u mjestu "gdje nitko nije
bio". U jednom intervjuu A. L. Kennedy u tom smislu i tumai da se problem njene junakinje
Hannah ne moe nazvati "noenjem kria" nego kriem samim, jer kri je univerzalni
civilizacijski simbol, toka u kojoj se sastaju nebo i zemlja, odnosno stablo ije se korijenje
prua paklom, a vrhovi po Bojem prijestolju.
Alison Louise Kennedy roena je u Dundeeu 1965. godine. Studirala je englesku
knjievnost i dramu na sveuilitu Warwick, gdje je poela pisati dramske monologe i
pripovijetke. Radila je na projektima kulturne razmjene. Kao writer in residence gostovala je
na raznim europskim sveuilitima. Sada djeluje kao kritiarka uglednih kotskih novina i
asopisa te honorarna predavaica kreativnog pisanja pri St. Andrews University.
Prvom knjigom Nona geometrija i vlakovi iz Garscaddena (Night Geometry and the
Garscadden Trains, 1990), zbirkom kratkih pria tematski vezanih uz slikovitu kotsku
svakodnevicu, A. L. Kennedy osvojila je nekoliko prestinih knjievnih nagrada te se
nametnula kao jedan od najznaajnijih britanskih mladih autora. Potom je objavila jo dvije
zbirke pria, Sad kad si se vratio (Now That You're Back,1994) i I zvorno blaenstvo
(OriginalBliss, 1997). Od romana pozornost kritike privukli su Oekujui mogui ples
(Looking for the Possible Dance, 1993), Tako mije drago (Sol Am Glad, 1995) i Sve to
treba (Everything You Need, 1999). Roman Tako mi je drago dobio je Encore Award, a sva
tri djela povezuje tematika traumatinog djetinjstva i kompliciranih obiteljskih odnosa.
A. L. Kennedy pie i filmske scenarije, a najznaajnijim djelom kritika dri roman Raj
(2004), koji je netko duhovito opisao kao "prozu boce svijesti".
Irena Luki
A. L. Kennedy je, u meuvremenu (roman Raj je u Hrvatskoj objavljen tokom 2007.
godine) objavila i romane Day (Day, 2007 naslov je po imenu glavnog junaka) i Plava
knjiga (The Blue Book, 2011). Roman Day dobio je priznanje Costa Book Award (nekada se
ova veoma cenjena knjievna nagrada dodeljivala pod nazivom Whitbread Book Award).
anahronic