JENNIFER GREENE

JESENSKA KIŠA
 U sumrak jednog toplog dana kasnog ljeta Alan Cole se vratio
kući.
Sišao je na autobusnoj postaji i nastavio pješice, povremeno
zastajkući da se odmori. Kad je došao do točke gdje završava
Walnut Street i počinje privatna staza, zaustavi se i dugo se
nepomično zagleda u kuću. Svoju kuću. Vratio se. Poslije dugih,
beskrajnih mjeseci tamnovanja i osamljenosti, ta kuća više nije bila
slatka mašta, nego nešto stvarno. Načas sklopi oči, kao daje
ošamućen od slike koja mu više nije bila poznata. Potom ih naglo
otvori i pogledom potraži zgradu. Još je bila tu. Svega ostaloga više
nema, pomisli, ali ima svoju kuću.
Polako prijeđe šljunčanu stazu. Jedna stuba što je vodila u
kuhinju bila je okrhnuta na jednom uglu.
Bijela boja trijema je bila oljuštena, ali stupovi i ograda su bili
čvrsti i sigurni. Uspne se stubama i prstima prijeđe po okviru iznad
vrata. Mjedeni je ključ još bio tamo. Uzme ga, obriše od dvogodišnje
prašine i gurne ga u bravu. Ili ga barem pokuša ugurati, jer ključ
nije ulazio. Alan pogleda bolje. Brava više nije bila mjedena, već od
novog sjajnog čelika. Dugo se s nevjericom zagleda u nju.
U tom se trenutku vrata otvore.

***
Dora je bila u kuhinji i rezala mrkvu iz svog malog vrta kad je
čula korake na stubama trijema. No nije se preplašila. Jedna od
prednosti života u provincijskom mjestancu kao što je Byrony bila
je i ta što svi poznaju svakoga i što su susjedi još imali lijep običaj
da se međusobno posjećuju. Ali obično ne u vrijeme večere. I
neobično je bilo to što osoba na trijemu nije kucala ni zazvala je.
Odloži nožna stol i dok je išla otvoriti vrata, dohvati ručnik da
obriše ruke. Veliki pas koji je mirno ležao pod stolom ustane i pode
za njom. Muškarac u trijemu bio je potpun neznanac, Dora se nije
sjedala da ga je ikad vidjela. Bio je visok i mršav, tamne kose. Lice
mu je imalo izražaj patnje, ali široka ramena i uspravno držanje
odavali su neuobičajenu vitalnost. Usne su mu bile stisnute u krutu
crtu. Na slabom večernjem svjetlu oči su mu se doimale crne.
- Da? - reče ona, ne skrivajući iznenađenje.

2
 Alan ju je gledao kao da je sablast. -Tko ste vi? - upita on. -I što
radite u mojoj kući?
- U vašoj kući? - zaprepašteno ponovi ona. - Ovo je moja kuća. Je
li vam potrebna pomoć? Možda se osjećate loše?
Ne - odgovori on s iznenadnom krutošću. - Ne osjećam se loše.
Ovo je moja kuća i vi ne možete živjeti ovdje.
- Bit će bolje da odete - reče Dora prijetećim tonom. Nogom
odmakne psa i htjede zatvoriti vrata, ali neznanac je spriječi i
molećivo je pogleda.
- Nemojte zatvoriti vrata, molim vas! Ja... ne shvaćam. Zovem
se Alan Cole i bio sam ...vani. Ali ovo je moja kuća, već
pokoljenjima pripada mojoj obitelji.
- To je nemoguće - prormrmlja Dora, nabravši čelo. - Alan Cole
je prije dvije godine ubijen na Srednjem istoku. A sad maknite ruku
jer ću zatvoriti vrata.
-Vratio sam se - gotovo šapne on, lica blijeda poput krpe, i klone
na prag. Dora se preplašeno zagleda u njega širom rastvorenih
očiju. Klekne i položi mu ruku na prsa. Na sreću, disao je, samo se
onesvijestio. Opipa mu bilo i osjeti brze i slabe kucaje. Čovjek se
doimao mladim sad kad su mu se crte lica opustile, usprkos
ispijenom izgledu. Dora pomisli kako je on plemenita i osjećajna
osoba, vesele naravi. Nekoliko ga je trenutaka promatrala dok joj je
srce snažno tuklo, a onda smota ručnik u oblik jastučića i podmetne
mu ga pod glavu. Njegova crna i bujna kosa mirisala je na čistoću i
bila je nevjerojatna mekana.
- Ovo ne može biti Alan Cole - glasno primijeti ona. - Svi u
Byronyju znaju da je mrtav. Ne mogu zamisliti što ... bit će bolje da
zovem Gerarda. Kad je telefonirala jedinom policajcu u mjestu,
upalila je svjetlo na trijemu i uvjerila se da čovjek još diše.
Trenutak potom pred kućom se zaustavio automobil Gerarda
Parkera.
- Dobra večer, Dora - pozdravi je policajac, izašavši iz vozila.
- Jesi li dobro?
- Da. Hvala ti što si došao, Gerarde. Još je u nesvijesti. Možda bi
bilo bolje pozvati doktora Simpsona. Gerard klekne do čovjeka.

3
 - Dopusti samo da pogledam i ... -Naglo usuli u pola rečenice i
prigušeno zastenje.
- Što je? - preplašeno upita Dora.
- Rekli su da je mrtav - polako promrmlja policajac, vidljivo
smućen, - Do bijesa, u Ministarstvu unutrašnjih poslova su rekli da
je mrtav!
- Rek ... rekli su... - promuca Dora. -Do vraga! Želiš li reći da je
ovaj čovjek uistinu Alan Cole?
- Da - odgovori Gerard, glasno opsovavši. - Oprosti mi na
psovkama, Dora, ali zaista sam zbunjen. Ovo je uistinu Alan. Živ. I
vratio se u Byrony. - Duboko uzdahne da se smiri, sagne se nad
čovjeka i položi mu ruku na čelo. -Nije čudo što se onesvijestio,
izgleda užasno.
-I nema automobil - primijeti Dora.
- Zacijelo je dopješačio od autobusne postaje.
- Pričekajmo trenutak da vidimo hoće li se osvijestiti. Pozvao
sam doktora Simpsona dok sam dolazio ovamo, ali on je u bolnici u
Madisonu zbog jednog porođaja.
- Pokušavao je ući u kuću sa starim mjedenim ključem - objasni
mu Dora. - Nije znao daje kuća prodana.
- Tko zna gdje je bio za ovih dviju godina. Što ti je rekao?
- Ništa, osim da se zove Alan Cole.
- On je posljednji od Coleovih. Njegov otac John umro je prije
nekoliko godina.
Dora podigne mjedeni ključ s poda i začuđeno se zagleda u nj.
- Upitao me što radim u njegovoj kući.
- Da, u mojoj kući. - To je izgovorio Alan neobično blagim
glasom. Dora i Gerard poskoče i okrenu se da ga pogledaju.
Podigao se na lakat, a na licu mu se opet pojavio napet izražaj.
Sad kad je trijem bio dobro osvijetljen, Dora opazi da mu oči nisu
crne nego modre. - Nemate nikakvo pravo biti ovdje - nastavi Alan.
- Ni vi, ni ... -Pogleda policajca i načas zastane s oklijevanjem.
- Gerard?
- Alane, mladiću moj! - poviče policajac. Priđe mu i nezgrapno ga
potapše po ramenu. - Rekli su da si poginuo od eksplozije mine u
pustinji.

4
 - Pogriješili su - odrješito odgovori Alan. Doimao se iznenađen i
pomalo zbunjen dodirom s Gerardom Parkerom.
- Jesi li dobro? Hoćeš li da pođem po liječnika?
- Ne - spremno odgovori Alan. - Ne želim liječnika, posljednih
sam ih se tjedana nagledao dovoljno za cijeli život. Tko je ova žena,
Gerarde, i što radi u mojoj kući?
- Strpi se malo, Alane ... - počne Gerard.
- Ako želite znati tko sam, onda se izravno obratite meni -
odlučno se umiješa Dora. - Zovem se Dora Barton i ponovo vam
kažem da ovo nije vaša kuća. Barem više nije. Kupila sam je prošle
jeseni i od onda u njoj živim. Ovdje imam i knjižaru.
- Ne vjerujem - plane Alan, ustavši. Načas zatetura kao da će
ponovo pasti, pa se uhvati za ogradu i posvojnički stisne prste oko
starog drveta.
- Zašto bih vam lagala? - razbjesni se Dora. - Svi su mislil da ste
mrtvi, i ja sam ovu kuću kupila s ugovorom, valjanim po svim
pravilima. Hoćete li da vam ga pokažem?
- Nije mi stalo do onoga što su ljudi mislili. Ovo je moja kuća i ja
...
- Alane - umiješa se Gerard - pokušaj se smiriti. Posrijedi je
očito nesporazum, ali večeras ne možemo učiniti baš ništa. Dodi k
meni, Mary će biti sretna da ...
-Ne - tvrdoglavo uzvrati Alan. -Žalim, ali ako ne mogu spavati u
svojoj kući, ne želim ni ostati u Byronyju. Smjesta ću otići. - Naglo
se okrene i iznenada zatctura, pa stisne ogradu tako snažno da su
mu prsti pobijeljeli.
- Čekajte - reče Dora, vidjevši ga tako slabog. Pogleda mu ruku i
zapazi još nezacijeljeni ožiljak. Srce joj se stisne od samilosti. - Ma
odakle došli, noćas se onamo ne možete vratiti. Pogledajte se, jedva
se držite na nogama.
- Snaći ću se - promrmlja Alan, namrštivši se.
- Ali nije pošteno ovo što se dogodilo - usprotivi se ona. - Da, ovo
je sad moja kuća, ali hoću da barem noćas ostanete ovdje. - Nastao
je trenutak šutnje. Alan ju je netremice gledao praznim pogledom.
Gerard neopazice kimne Dori u znak odobravanja. - Osim toga,
kuća je velika - nastavi ona. - Još nisam dovršila radove na obnovi

5
trećega kala, ali postoji pokućstvo i kupaonica, pa čak vrata koja
dijele prostorije. Dakako, smještaj nije raskošan, ali imali biste
cijeli kat za sebe, a budući da ste stanovali ovdje sa svojom obitelju
i da ste se netom vratili i... i... - Naglo ušuti, shvativši da govori bez
veze. - U svakom slučaju, bilo bi mi drago da prihvatite moj poziv -
završi zbunjeno.
- Tako je, Dora! - veselo poviče Gerard da bi je izbavio iz
zbunjenosti. - Sutra ćete mirno razjasniti to pitanje. Zaista nećeš da
pozovem liječnika, Alane? Nekako si blijed.
- Dobro sam - kratko odreže on.
- Zovi me ako se predomisliš. I...
- Što?
- Lijepo je što si opet živ i zdrav s nama u Byronyju, mladiću
moj. To mislim najiskrenije.
- Hvala - promrmlja Alan, slegnuvši ramenima, ali u toj riječi
nije bilo nikakvog osjećaja,
- Laku noć - reče Gerard, sjedajući u automobil, i potom doda
Dori: -Telefoniraj mi bude li ti što potrebno.
- Hoću, Gerarde, i hvala ti - odgovori djevojka. Nekoliko je
trenutaka šutke gledala Alana, a onda je prekinula šutnju. - Uđite,
upravo sam namjeravala večerati. Uvjerena sam kako bi bilo dobro
da nešto pojedete.
- Već je mnogo što mi dopuštate da ostanem - ukočeno odgovori
Alan. -Nije potrebno da me još i nahranite.
- To nije nikakva teškoća - odgovori Dora. - Ionako kuham za
sebe. Ali mislim da mi se prije morate ispričati. - On je upitno
pogleda. - Ja nikad ne lažem. Nikad!
- Čini se da ste vrlo uvjereni u to što kažete - primijeti Alan
pošto se nekoliko trenutaka zamišljeno zagledao u nju.
-I jesam.
Njegove su oči bile zamagljene sjenama strepnje i napetosti,
zbog čega je bilo teško dokučiti njegov izražaj.
- Bio sam zatečen, nisam vas očekivao ovdje. - Dugo je oklijevao,
dok je Dora šutke čekala. - Žao mi je - promrmlja on na posljetku.
- Hvala.

6
 - Ipak sam uvjeren da ste žrtva pogrješke, ili da su vas na neki
način prevarili.
- Nije bilo nikakve pogrješke - ustraje Dora. -I nisu me prevarili.
Kuća je...
- Iznenadivši i samu sebe, odjednom prasne u smijeh. Uostalom,
što će postići ako se nastavi svađati, ljutiti se ili optuživati?
- Oprostite - reče. -Znam da je sve ovo užasno za vas, a i za mene,
dakako. Ali sve je tako ... besmisleno! Vi i ja neprestano ponavljamo
isto.
Toby počne mahati repom. To je činio uvijek kad se Dora
smijala. Alan se nije nasmijao, ali nestale su mu one sjene oko očiju
i izražaj mu se promijenio. Doru ponovo obuzme osjećaj da je on
drukčiji čovjek nego što se čini, čovjek koji bi se nekad smijao i
šalio.
- Shvaćam. Imate ...zanimljiv način izražavanja, gospođice
Barton. Dobro, večeras više nema ponavljanja.
- Oh, ne zovite me tako usprotivi se ona. - Zovite me samo Dora.
Zapravo, ako nemaš ništa protiv, govorimo jedno drugome ti.
- Dakako, Dora. - Polako se sagne da dohvati ručnik s poda.
- Mislim da je ovo tvoje - reče. - Vrlo si ljubazna i uistinu sam ti
zahvalan.
Dora uzme ručnik i u tom im se trenutku prsti načas dodirnu.
Pritom ju je obuzeo čudan osjećaj, koji je smuti.
- Svatko bi u ovome mjestu učinio isto - primijeti ona ukočeno.
- Ma gdje da si bio ovih posljednjih godina, Alane Cole, sad si se
vratio u Byrony.
- Dogodilo se prije malo više od dvije godine - počne pričati Alan.
- Gradili smo bolnicu.
Kuhinja je bila ista, ali sve je ostalo bilo drukčije. Pod je bio
opločen bijelim, blistavim pločicama, stol i stolci su bili novi, na
radnoj plohi stajale su nove kuhinjske električne naprave. Kolike
promjene! Pa ipak, uza sve te promjene to je još bila njegova stara
kuća, čvrsta i jaka kao nekad. Imao je osjećaj da mu želi
dobrodošlicu, pa se počeo opuštati tjelesno i duševno.
- Gradili smo bolnicu - ponovi on. -Zapravo smo je obnavljali. U
Kuwaitu, nedaleko od granice s Irakom. Ja sam građevinski

7
inženjer. Moje je poduzeće bilo specijalizirano za građanske
radove na međunarodnoj razini. Nakon onog šio se dogodilo, više
nemam ni njega - doda smrknuto.
- Mislim da je bilo opasno raditi u tom dijelu svijeta - primijeti
Dora, čisteći salatu.
- Operacija Pustinjska oluja bila je prestala prije nekoliko
godina - reče on polako, gladeči psa. - Tad se nije činilo riskantno, a
već sam bio na Srednjem istoku. Osim toga, posrijedi je bio vrlo
važan posao.
-I što se dogodilo? Zašto su svi bili tako uvjereni da si poginuo?
-Našli su moje tijelo. Dora naglo okrene glavu i pogleda ga s
nevjericom. Nije se moglo reći za nju da je lijepa žena prema
tradicionalnom shvaćanju. Imala je široko čelo i malu, šiljastu i
odlučnu bradu, velike oči i puna, lijepo oblikovana usta. Ali ono što
se najviše isticalo na njoj bile su njene tako skladne boje. Koža joj je
bila malo opaljena od sunca, oči blistavo kestenjaste sazlaćanini
odsjajima, a kosa, kratka i valovita, imala je boju meda.
U tom trenutku Alan osjeti kako se u njemu nešto probudilo.
Umoran i zbunjen kakav je bio, odjednom se zateče kako Doru
Barton gleda u drukčijem svjetlu, i u njoj nije vidio samo ljubaznu i
gostoljubivu osobu. Vidio je ženu. A on nije vidio ni dodirnuo neku
ženu više od dvije godine.
- Kako to misliš da su našli tvoje tijelo? - upita ona.
- Ostatke, da budem točan – odgovori on.
- Ostatke?
- Bila smo trojica - objasni Alan. - U potrazi za jednim mjestom,
stigli smo gotovo do granice, ali uvjeren sam da je nismo prešli.
Jedna ophodnja iračkih vojnika mislila je suprotno.
-I što su učinili?
-Zapucali su na nas. Nešto me pogodilo snagom cementne
gromade i izbacilo me iz džipa. To je posljednje čega se sjećam.
Saznao sam što se dogodilo tek prošlog srpnja, kad su me napokon
oslobodili.
-I... što se zbilo? - upita Dora.
- Oprilike deset metara naprijed džip je udario u staru mino na
cesti. Našli su... eto, nije mnogo ostalo od druge dvojice i od vozila,

8
ali to je bio moj džip i u njemu su bile moje isprave, moja putovnica
i osobni predmeti. Kuvvaitske su vlasti očito zaključile
-I za sve to si vrijeme ti...
- Bio u iračkom zatvoru - nastavi Alan. - To svakako nije najbolje
mjesto na svijetu da zarasle rana od vatrenog oružja. Prošlo je
mnogo vremena dok sam otkrio gdje sam. Rekli su mi da su me
osudili zbog loga što sam ilegalno ušao u zemlju, ali ja se ne sjećam
nikakvog suđenja. I budući da nisam bio popustljiv, bacili su me u
neku rupu i zaboravili me.
- U rupu? - ponovi onas nevjericom.
- To sam se izrazio metaforički.
- I nitko nikad nije istraživao ili le došao potražiti da se uvjeri u
tvoju smrt - primijeti Dora.
- Da sam znao što se dogodilo, bilo bi sve mnogo lakše, dakako.
Ali nisam znao i tako sam vjerovao da sam prepušten svojoj
sudbini.
- A kako su te onda osloboditi?
- Iračani su uhitli nekog drugog Amerikanca na granici, čovjeka
koji je radio za neko naftno društvo. Iz Ministarstva vanjskih
poslova došli su po njega pa su tako našli i mene.
- I naposljetku si napustio onaj pakao - reče Dora ozbiljnim
glasom.
- Prošao je cijeli tjedan dok su se oni u američkom
veleposlanstvu uvjerili u moj identitet. Potom je prošlo još šest
tjedana dok se razjasnio cijeli slučaj i sredili se birokratski spisi. A
ja sam se želio samo vratiti kući. Misao na moju kući spriječila me
da poludim.
- Zašto hoćeš baš ovu kuću? - Dora ponovo zauzme obrambeni
stav.
- Ovdje sam odrastao - odgovori on.
- Ovdje sam proživio sretne godine dok sam bio dječak i moja
majka... -Naglo ušuti, ne dovršivši rečenicu. -Ovo je tako lijepo
mjesto! Imao sam na umu neke radove za obnovu kuće i malo prije
odlaska u Kuwait načinio sam neke skice. U iračkom sam ih
zatvoru u mašti razrađivao iz dana u dan. U mislima mi je sve bilo
dovršeno kad ... - Naglo ušuti, smućen razlikom između kuće kakvu

9
je zamišljao i ove stvarne, u kojoj stanuje neka neznanka. Nije
pošteno da Dora Barton preuređuje kuću po svom osobnom ukusu,
pomisli srdito. - Kad su me napokon oslobodili - završi on započetu
rečenicu. Gospođice Barton ... Dora... žao mi je, ali mislim da neću
moći jesti. Radije bih se uspeo na gornji kat.
- Da, svakako. Donijet ću ti plahte i čiste ručnike. Zaista nećeš
da pozovem doktora Simpsona?
- Ne. Samo sam umoran. Vrata na stubama što vode na treći kat
imala su bravu.
- Da, i još je imaju.
Dora zaključa vrata svoje spavaće sobe, nadajući se da će se
osjećati sigurnom, pa ključ stavi na noćni ormarić, između budilice i
telefona. Sat je pokazivao dva sata i dvadeset minuta ujutro.
Spavala je vrlo malo i naglo se probudila, možda zbog nekog ružnog
sna. Sjedne u postelji i rukama obujmi koljena. Toby je mirno
spavao na prostiraču kraj kreveta.
Bila je uvjerena da je na sigurnome, pomisli s bolnim grčem u
srcu. Bila je uvjerena da je za sobom ostavila sve ružne stvari, sve
tajne, laži, prijevare. Ali ako kuća još pripada Alanu Coleu, morat
će otići, napustiti Byrony i vratiti se u ... Ne, odlučno reče u sebi. To
je nemoguće. Kuća je njena i knjižara je upravo počela dobro raditi.
Alan će uvidjeti istinu kad provjeri sve isprave s posrednicima za
prodaju nekretnina i odvjetnicima, a onda, nakon jedan do dva
tjedna odmora, kad se posve oporavi, on će otići i negdje započeti
nov život. Mora ga nagovoriti da ostane još koji dan, jer to bi od nje
bilo pošteno. A ona je uvijek nastojala biti poštena po svaku cijenu.
Uostalom, pravda je bila jedina prava vrijednost u koju je vjerovala
njena obitelj. Njen otac i njena majka nikad nisu davali važnost
smijehu, zagrljajima, povjeravanju, osjećajima. Ona je kći, sestra i
unuka odvjetnika i sudaca. Bilo joj to drago ili ne bilo, pravdu je
imala u krvi.
Pa stoga, premda joj nije bila draga strančeva nazočnost u kući,
bila je odlučna da se ponaša ispravno i da ga ugosti dok se ne
oporavi i skupi snagu. Zadrhće pri pomisli na to da nije sama u
kući.

10
 Alan je svakako premršav, pomisli ona. Vide mu se kosti čak na
licu, koje je puno gorčine i boli. Vjerojatno su mu u bolnici ošišali
kosu, jer mu je vrlo kratka. Oči su mu neodređene modre boje, pune
potisnute snage. Tko zna kako izgleda kad se smiješi, upita se. No
to nije bilo važno. Jednog će dana otići i ona će odahnuti od
olakšanja. Nije željela stranca kraj sebe, pogotovu onog koji se
pojavio niotkud, s onim tako posebnim očima i s onim blagim,
prigušenim glasom koji bi mogla slušati sate i sate ... Oh, o čemu to
razmišlja?, prekori samu sebe. Nakon svega što joj se dogodilo, želi
samo biti sama. Ali prije nego što ode ... Samo jedanput, prije nego
što ode, voljela bi ga vidjeti nasmiješenog.

II .

Bio je sam, u mraku. Nije bilo prozora ni vrata, prostora je bilo

vrlo malo i činilo se da se sve više smanjuje. Lisičinama su
gaprivezali za ležaj na kojem bio ispružen. Svaki njegov udisaj
trošio je malo zraka. Prostor se počeo naglo sužavati i mrak se
pojačao. Hladna kovina stezala mu je zapešće. Gotovo mu je
ponestalo zraka i osjeti da se guši. U taj tren Alan se naglo probudi,
dahćući. Nije bio ispružen na ležaju i oko zapešća mu nisu bile
lisičine. Bio je u velikoj sobi s visokim prozor i ma kroz koj
ejemogaovidjeti vrhove stabala i komadić neba. Ta mu je soba bila
nekako poznata ... Kod kuće je, sjeti se odjednom. Nalazio se u sobi
na istočnoj strani trećega kata, u sobi koja mu je prije odlaska u
Kuwait služila za ostavu. A ona... jasno sagleda lice djevojke i
odmah joj se sjeti imena. Dora Barton. Dora je iz nje načinila drugu
sobu na trećem katu. Oličila je zidove, izmijenila pod, vrata i
prozorske okvire. Bila je namještena jednostavno i funkcionalno, s
nekoliko komada starog pokućstva. Soba je bila lijepa, ali Alan
osjeti da je mrzi.

11
Nije onakva kakvom ju je zamišljao. U svojoj je mašti treći kat
zamišljao kao lijepo uređen prostor koji bi mu služio za radne
prostorije. Zidovi bi bili obojeni svijetlomodrom bojom koja bi se
prema svjetlu prelijevala u nijansama, a ne jednostavnom bijelom
bojom kakvu je izabrala Dora.
No, to je bio samo način da mu prođe užasno prazno i beskrajno
vrijeme. Ono što je učinila Dora bilo je, naprotiv, stvarno. Ali nije
pošteno, pomisli. Kad jednom ponovo dode do svoje kuće, drukčije
će obojiti zidove, a promijenit će i podove. Sunce se brzo podizalo na
nebu i svjeđostšto je prodirala kroz prozore začas postane zlaćana i
jaka. Alan nije mogao odoljeti poticaju da se odjenei izađe. Biti na
otvorenom, na sunčevom svjetlu i svježom zraku, još i sad mu je
bilo najveće zadovoljstvo.
Otvori vrata na vrhu stuba sa stražnje strane kuće i udahne
jutarnji topao i vlažan zrak. Noću je kišilo i sad se magličasta
pruga pružala od dvorišta sve do pašnjaka i obližnjih farma. Dvije
trešnje i mali vinograd guhili su se u toj mliječnoj bjelini. Ili ih
možda više nema? Možda je Dora Barton unijela promjene i u
vrtu... Na tu se pomisao namršti i side niza stube. Ali loza i
trešnjeva stabla su još bili tu. Alan zagrli deblo najvećeg stabla i
nasloni glavu na nj. Zapahne ga jak miris mokrog drveta i trave.
Sklopi oči kao daje omamljen tim mirisima koji su ga podsjećali na
djetinjstvo i na sretne dane točno onako kako se sjećao. Otvori oči i
rukom obriše vlažno lice.
- Alane?
On se okrene, zatečen. Obavljena maglicom, Dora se doimala
gotovo nestvarnom. Bila je vrlo jednostavno odjevena u majicu u
kratke hlačice. Alanu se činilo da živi u nekom snu, i ta ga tako
lijepa slika duboko smuti. Odjednom joj poželi dodirnuti kosu
kovrčavu od vlage, podigne ruku i krene prema njoj. Dora se ne
makne, ali taje gesta rasrdi. -Što je? - upita ga prigušenim glasom.
Odjednom se činilo da se magla raspršila i Alan shvati kako je
pomisao na to da joj dodirne kosu bila besmislena. Dora Barton je
neznanka i žena koja stanuje u njegovoj kući, pošto ju je izmijenila i
uredila po svom ukusu. Naglo spusti ruku niz bok.
- Ništa - odgovori.

12
 - Čula sam kako si sišao niza stube -reče Dora, - Vrlo
jerano.Osjećašlise dobro?
- Da, samo sam htio biti malo na otvorenome i vidjeti trešnje. Ne
brini se, neću se ponovo onesvijestiti.
- Ne brinem se - odgovori Dora, lagano se zarumenjevši. - Ionako
bih bila izašla da uzmem jaja.
- Jaja? - začudi se Alan. - To znači da imaš kokoši?
- Dakako da ih imam. Uvijek sam željela imati ... - Naglo ušuti
sa zagonetnim izražajem, dijelom, a sanjalačkim, a dijelom ljutitim.
-Uostalom, zašto ne bih imala kokoši? Ta obično ih imaju svi koji
žive na selu.
-I mi smo ih imali, kad sam malen. Iznenadio sam se jer... ti nisi
odrasla na selu, je li?
- Što te navodi na tu misao? - upita ona, vidljivo se zacrvenjevši.
- Ne znam, to je bila samo slutnja. Nisam te namjeravao
uzrujati.
- Nisam uzrujana.
- Dabome. Smijem li ti pomoći uzeli jaja?
- Ne, hvala - odgovori ona suho.-Samo ostani ovdje gledati
trešnje. Zvat ću te kada doručak bude gotov.
-Ti nisi odrasla na selu, je li? - ponovi Dora među zubima s
naglašenom ironijom dok je prelazila dvorište. -A što te, do vraga,
briga gdje sam odrasla, gospodine Alane Cole? Pokušava li je možda
dovesti u neugodnost, navesti je na to da shvati kako selo nije za
gradsku djevojku i kako bi stoga bilo bolje da ode? Ali ona sad živi u
toj kući i vrlo joj se sviđa.
Prkosnom kretnjom otvori vrata peradarnika. Kokoši se uz
buku rasprše na drugu stranu. Dora se približi prvoj kutiji, ali
kokoši su očito naslutile što ima na umu pa su se brzo vratile u
svoja gnijezda.
- Hajde, uzet ću jaja i dat ću vam jesti - pokuša ih smiriti Dora i
ispruži ruku, ali jedna je kokoš kljucne po zapešću. - Joj! - poviče
Dora, naglo povukavši ruku. - Do bijesa, ozlijedila si me! Dobro, ako
nećete na lijepe, poslužit ću se električnom pilom!
- Električnom pilom? - upita Alan iza nje. - Nije li to malo
pretjerano?

13
 Dora se naglo okrene a kokoši se ponovo uznemireno
uskomešaju.
- Plašiš ih! - poviče Dora. - Jesam li ti rekla da mi nije potrebna
tvoja pomoć.
- Ne vjerujem da ih plašim mirno stojeći na vratima - primijeti
Alan. -No svakako me zanima da vidim što ćeš s električnom pilom.
U cijeloj toj buci čuo sam tvoj povik ... jesi li dobro?
- Dabome da jesam. Uostalom, nije zapravo riječ o električnoj
pili, već samo o starom sušllu za kosu -objasni Dora lagano
zbunjena. -Zovem ga električnom pilom zato jer užasno buči.
- Znači li to da sušilom za kosu tjeraš kokoši s njihovih gnijezda?
- upita Alan, nasmiješivši se, a Dora pomisli kako je nasmiješen
mnogo privlačniji. - Hoćeš li mi pokazali kako to radiš? - doda on
ozbiljno.
- Što bih ti trebala pokazati? - posve zbunjena upita Dora.
- Tvoju tehniku sa sušilom za kosu i kokošima.
- Zabavljaš se zadirkujući me?
- Ni u snu. Samo želim vidjeti kako to radiš.
Dora se široko nasmiješi, osjetivši se neobjašnjivo uzbuđena.
- Dobro, ali bolje da se udaljiš od vrata. Buka je nepodnošljiva.
Sušilo za kosu je bilo na polici iza peradarnika. Dpfa ga ulakne U
utičnicu i usmjeri ga prema kokošima. - Počinje! - reče i uključi
napravu.
Sušilo počne raditi uz užasnu buku lako da su se sve kokoši
preplašene stisle u jedan kut, a Dora je mirno mogla pokupiti jaja.
- Još nikad nisam vidio nešto ovakvo
- nasmije se Alan. - Jednostavnije ih je oljerati običnom metlom.
- Metlom bih ih morala udariti, a ja se s njima želim sprijateljiti
-primijeti ona.
- Onda me nemoj pitati zašto sam pomislio da nisi odrasla na
selu -ponovo se nasmije Alan. - Kako možeš misliti na to da se
sprijateljiš s kokošima?
- Oh, mogu - tvrdoglavo ustraje ona.
- Molim te, odnesi jaja u kuhinju. Doći ću čim kokošima dam
jesti.
- Mislio sam ... - počne on i odmah zašuti.

14
 - Što si mislio? - upita ona, okrenuvši se. Alan ju je zamišljeno
gledao namrštena lica.
- Da moram otići - odgovori on. -Jedan autobus kreće rano
ujutro.
- Otišao bi bez doručka? - iznenadi se Dora. - Misliš li da ne
znam kuhati samo zato jer nisam odrasla na selu?
Alan je uspijevao nadzirati ton glasa pa i izražaj lica, ali nije
mogao svladati ruke koje su se grčevito uhvatile vrata peradarnika,
kao da ne žele napustiti to mjesto.
- Ti nemaš veze s tim - reče.
- Ni sinoć nisi ništa jeo, pa ne budeš li jeo i jutros, past ćeš od
slabosti prije nego što stigneš do autobusne postaje.
- Nisam mislio da bi to tebi moglo biti važno - reče on nakon
duljeg razmišljanja. - Dobro, hvala. Jest ću i... oprosti. Nisam ti htio
dati još posla.
- Možeš oprati sude, ako ćeš se tako osjećati bolje - suho mu
odgovori ona. - A sad odnesi jaja u kuhinju.
Dora je stavila na stol pržena jaja i veliki komad dimljene
slanine, prepečenac i sok od naranče. Alan je počeo jesti polako,
uživajući u svakom zalogaju.
- Ti nisi živio u Byronyju, je li? - upita Dora. - Mislim na vrijeme
prije odlaska na Srednji istok.
- Ne - odgovori on suho,ne podignuvši pogled s tanjura. Ponovo
se zatvorio u sebe.
- A gdje si onda živio? - ustraje ona. -Kamo si otišao kad su te
oslobodili? Valjda imaš drugu kuću!
- Nisam otišao nikamo. Odvezli su me u chigaški bolnički
centar. Prije odlaska u Kuwait najveći sam dio vremena provodio
na mjestima na kojima sam radio. Imao sam stan u Chicagu, ali i
on je prodan prije godinu dana.
- A kamo ćeš sad? - namršteno upita Dora.
- Ne znam.
- Ponovo u bolnicu?
-Ne!
- Očito je da moraš potražiti neko mjesto. Ali kako to da su ti
prodali svu imovinu?

15
 - To me pitaš baš ti koja si kupila moju kuću!
- Kupila sam je jer su svi mislili da si mrtav.
-I to je razlog - objasni on. - Smatrali su me mrtvim, a moj je
odvjetnik slijedio upute iz oporuke: prodati sve i dobivenim novcem
osnovati stipendije za studente građevine sveučilišta u Wisconsinu.
- Ali zar nemaš ...
- Obitelj? - pretekne je Alan. - Ne u smislu kojem misliš. Mislim
da negdje imam nekoliko rođaka sa strane Coleovih, ali ne znam
ništa o obitelji moje maj ... - Naglo se prekine. - Ne - ponovi. -
Nemam obitelji.
-I tako ti nije ostalo ništa?
- Moj odvjetnik pokušava vratiti bar dio novca koji je dan
sveučilištu.
- A zašto ti tvoj odvjetnik nije rekao ništa o ovoj kući?
- Zato jer ga nisam pitao. Mnogo sam puta zamišljao trenutak
kad se budem vratio ovamo i nisam htio ni pomisliti na to da bih
mogao ostati razočaran. Osim toga, posrijedi je bila stara kuća u
nepoznatom selu Wisconsina. Neprestano sam uvjeravao samog
sebe kako nitko ne bi želio takvo mjesto.
- Naprotiv, ja sam ga kupila.
- Da - prizna on s dubokom gorčinom.
- Ja ... nisam mogla zamisliti -usprotivi se Dora. - Htjela sam
samo ... - Prekine se u pola rečenice. Zašto bi morala išta
objašnjavati nekom strancu? Kuća je bila na prodaji, ona ju je
vidjela i svidjela joj se. To nije bilo pošteno prema Alanu, ali ni ona
nije bila kriva.
- Ne boj se, ni za što te ne optužujem - reče Alan, gledajući je u
oči.
- Mislila sam ... u slučaju da je sveučilište već potrošilo tvoj
novac, imaš li kakve ušteđevine?
- To te se ne tiče - gotovo osorno joj uzvrati on.
- Samo sam pokušala biti praktična - opravda se Dora. - Kako
ćeš se bez novca vratiti u Chicago? Zar ćeš živjeti kao beskućnik? -
On joj ne odgovori, a ona ustraje s pitanjem. -Što namjeravaš
učiniti?

16
 - Prati posuđe - mirno joj odgovori on pa počne skupljati tanjure
sa stola.
Dora ga uhvati za zapešće.
- Nemoj hiniti da ne shvaćaš -prigovori mu ona. - Što
namjeravaš učiniti?
Od tog neočekivanog dodira Alan zadrhće, a ona opazi njegovu
reakciju i odmah povuče ruku.
- Istina je da ne znam što ću učiniti ni kako ću živjeti - polako
odgovori on.
To je posve prirodno. Mislim kako bi bilo bolje da neko vrijeme
ostaneš u Byronyju. Mogli bi te ugostiti Gerard i Mary ili... -Ili?
- Ili bi mogao ostati ovdje na trećem katu. Uostalom, taj je stan
odijeljen od ostatka kuće i...
- Ne - prekine je on.
- Mogao bi se nekoliko dana odmarati, a u međuvremenu tvoj
odvjetnik može tražiti način da ti vra
- Ne! - tvrdoglavo ponovi Alan.
- Do bijesa! - ljutilo poviče Dora. -Hoćeš li mi dopustiti da
dovršim rečenicu? Mogao bi mi pomagati. Na posljetku, odrastao si
ovdje, a ja bih htjela obnoviti kuću i istodobno voditi knjižaru. A
onda, znaš sve o kokošima i sličnim stvarima i ... -Načas ušuti da
dode do daha.
- Jesi li završila? - upita je on s bljeskom u očima.
- Ne! - prasne ona. - Dobro, jesam, zasad.
Alan se nasmiješi, a Dora osjeti kako joj se srce stislo. Bilo je
očito da više nije naviknut na to da se smiješi, ali kad bi to ipak
učinio, doimao se posve drugim čovjekom.
- Ne mogu ostati iz mnogo razloga -odlučno reče on. - Kao prvo,
mislim da se ti posve dobro snalaziš i sama. Ljubazno je od tebe što
mi nudiš gostoprimstvo, i to uvelike cijenim. Ali svaki bi se dan
trudila da mi nadeš neki posao, a ja ne mogu primati milostinju.
- Milostinju? - iznenadi se ona. - Ali to nije ...
- Čekaj - prekine je Alan. - Ovaj put ti dopusti meni da dovršim.
Jučer si rekla da nikad ne lažeš, i učinilo mi se da ti je to nešto vrlo
važno. Onda ne prisiljavaj mene da lažem. Budem li mogao nešto
poduzeti da poništim prodaju ove kuće, to ću i učiniti. I stoga ne bi

17
bilo pošteno od mene da ostanem ovdje. I na kraju, očito je kako
zamisao da živimo pod istim krovom ne bi bila dobra, premda
postoji brava na vratima na dnu stuba.
Dora odgurne stolac i naglo ustane s iznenadnjom ljutnjom. -I
što time želiš reći?
- To dobro znaš - odgovori Alan, uzevši njen prljavi tanjur.
- Ne prestaneš li se igrati s tim tanjurima, počet ću kričati -
plane bijesno. - Toliko da znaš, posljednje što me na svijetu zanima
jest imati ... bilo kakve komplikacije! S tobom ili bilo s kim. Pa da i
dvadeset godina živimo u istoj kući, ne bih se predomislila.
- Dobro, nemoj se ljutiti. Svejedno nije ispravno da ostanem
ovdje. Ponavljam da ću poduzeti sve kako bih ponovo dobio svoju
kuću.
- Ali nećeš uspjeti, to je nemoguće.
- Možda - prizna on - ali ovo je moja kuća, kuća mog oca, mog
djeda i mog pradjeda. Moram pokušati.
- Samo izvoli - porugljivo reče ona. -Pozvan si da ostaneš ovdje i
pokušaš vratiti kuću. Želim mjesto u prvom redu...
- Dora, ovo nije igra - polako reče on. Ovo nije igra...
Iznenada je ta rečenica vrati u prošlost, u jedno užasno jutro u
uredu izdavačke kuće Vrelo, gdje je gospodin Morris sjedio za
pisaćim stolom, a Greg stajao kraj prozora. Ovo nije igra, gospođice
Barton, upozorio ju je gospodin Morris svojim duhokim, jakim
glasom. A Greg je nije branio. Nije rekao ništa kako bi joj pomogao,
ništa kako bi obranio istinu.
Bila je glupa naivka, s gorčinom pomisli Dora. Samo zato jer je
Greg bio jedan od odvjetnika izdavačke kuće, smatrala ga je
poštenim i iskrenim kao što su bili članovi njene obitelji. Naprotiv,
on je bio drukčiji, nevjerojatno drukčiji.
- Znam dobro da nije igra - reče ona pomalo uzdrmanim glasom.
- Želim samo da medu nama sve bude jasno. Mrzim tajne, laži,
osobe koje nisu ono što se čine.
Alan se nekoliko trenutaka zagleda u nju, a onda zatrese
glavom.

18
 - Ja i dalje mislim da to nije dobra zamisao, ali ako ti ustrajavaš
na tome, ne mogu odbiti. Dobro, ostat ću ako mi dopustiš da radim.
Ali želim pravi posao.
- Nisi imao snage ni nekoliko jaja donijeti u kuhinju - primijeti
Dora. -Nije mi važno hoćeš li radili ili nećeš. Što se mene tiče,
možeš sjediti ovdje cijeli dan i govorili sa svojim odvjetnikom ili
izaći i promatrati trešnje. Ali samo tako da sve radiš otvoreno,
ništa ne skrivajući. Da uvijek govoriš istinu.

III.

U deset do devet Dora tako snažno rastvori vrata koja su dijelila

salon od knjižare da su udarila o zid.
- Postajem histerična i bilo bi dobro da se smirim - promrmlja
ona u pola glasa i podigne zastore, pustivši u prostoriju svjetlost
jutarnjeg sunca. Dvije sobe pretvorene u knjižaru bile su krcate
knjigama, uredno složenim na jednostavnim policama od drva. Na
ono malo slobodnog prostora Dora je izložila stare predmete i
ukrase. Naporno je radila da ostvari svoj san o vlastitoj knjižari, i
sad je kad je ona počela postajati poznata, nipošto se ne može
preseliti. Ljudima se sviđala njena osebujna prodavaonica. Na
vratima se začulo kucanje i Dora podigne pogled. Kroz izlog je
prepoznala oblo lice Mary Parker, koja joj kimala glavom u znak
pozdrava.
- Uranila si pet minuta - našali se Dora, uzvrativši joj osmijeh. -
Dobro znaš da se knjižara otvara u devet.
- Glupost! - odlučno poviče Mary. -Hajde, sve mi ispričaj. Što se
dogodilo sinoć kad je Gerard otišao?
- Do vraga, Mary! - pomalo srdito reče Dora. - Što misliš da se
dogodilo? Pokušala sam Alana nagovoriti da nešto pojede, ali on se
radije odmah uspeo na treći kat i pošao na počinak. Jutros je rano

19
ustao i izašao u vrt, zagrlio jedno trešnjevo stablo, a potom smo
doručkovali. U ovom trenutku on u kuhinji pere tanjure.
- Pričekaj trenutak, što je radio s trešnjevim stablom?
- Zagrlio ga - ponovi Dora. - Čula sam ga kad je sišao i bila sam
... bila sam malo zabrinuta za njega. I tako sam izašla da vidim što
radi. Bilo je maglovito, ali sam ga ipak opazila. I bilo je vrlo čudno,
znaš? Imala sam osjećaj da postoji neka povezanost oko njega, kao
neka svjetlost, neki zvuk, ili nešto slično. I bila je tako jaka da sam
je čak i ja osjetila. Načas ... - Načas je pomislila da je Alan želi
dodirnuti, zagrliti i nju, okružiti je onom aurom duboke i očajničke
siline.
- Načas... što? - upita Mary.
Dora obori pogled. Nije mogla naći prikladne riječi da opiše
osjećaje koji su je bili obuzeli. S druge strane, osjećaji pripadaju
unutrašnjem svijetu i moraju ostati skriveni, tako su joj govorili
roditelji.
- Ništa - tiho odgovori Dora.
- Coleovi su uvijek na poseban način voljeli ovu kuću. Vjerojatno
će proći prilično vremena dok se Alan navikne na misao da je ona
sada tvoja.
- Nadam se da je moja. On će pokušati poništiti ugovor o
prodaji.
- Zaista? - Mary se namršti. - Ne znam što će o tome misliti
mještani. Premda su Coleovi ovdje živjeli četiri pokoljenja, ti si
mnogo radila i onda ... Jesi li znala da Alan nije živio ovdje kad je
počeo studirati? On i njegov otac su se često svadali.
- Kako to? - upita ona tobože nehajno.
Mary Parker je više od svega voljela čavrljanje o svemu i
svačemu što se događalo u mjestu.
- Alan je baš kao i njegova majka -povjeri joj. - Tjelesno više
nalikuje na Coleove, s onim modrim očima i tamnom kosom, ali
značaj mu je Lavinijin. I ona je bila kadra zagrliti stablo. Uvijek je
svemu posvećivala posebnu pozornost i živjela je na dubok i
strastven način.
- Jučer je Gerard spomenuo da je Alanov otac umro prije
nekoliko godina - reče Dora. - Je ti umrla i majka?

20
 - Nitko ne zna što joj se dogodilo -odgovori Mary. - Ona i John
Cole su se rastavili kad je Alanu bilo tek sedam godina. John je bio
vrlo miran čovjek, dok je Lavinia uvijek bila nemirna i glava joj je
bila puna romantičnih maštarija.Htjela je vidjeti svijeta, baš kao i
Alan.
- I za sve to vrijeme nikad nije pokušala vidjeti svog sina?
- Vidiš, ona nije bila rodom iz Byronyja - odgovori Mary kao da
to sve objašnjava. - John ju je upoznao za nekog putovanja, nakon
tri se dana oženio njome i doveo je ovamo. Čudno, već godinama
nisam pomislila na Laviniju Cole. Ti me malo podsjećaš na nju.
- Ja? U čemu? - upita Dora nabrana čela.
- Lavinia je imala kosu poput tebe, kratku i kovrčavu. Bila je
gradska djevojka, pa se tako i odijevala i govorila. Baš kao ti.
- Ja mislim da sam, naprotiv, posve drukčija - pomalo srdito se
usprotivi Dora.
- Nisam te htjela uvrijediti.
- Kao prvo, nije mi ni nakraj pameti da se vratim u grad - reče
Dora. -Osim toga, glava mi nije puna ... romantičnih maštarija.
Stvorila sam novi život u Byronyju, u ovoj kuci, i ovdje namjeravam
i ostati.

***

U središtu Byronyja nalazio se perivoj s golemim javorovim

stablima. Odatle su polazile dvije glavne ulice. Jedina je klupa bila
nasuprot poštanskom uredu, baš kao što se Alan i sjećao. Načas
sjedne na nju da se odmori i u mislima počne računati. Kad je
platio autobusnu kartu do Byronyja i kupio nešto odjeće, ostalo mu
je trideset dolara od dvjesto što mu ih je dao Robert Hobson.
Posudio, brzo se ispravi. Nije mu bilo nimalo lako uzeti novac od
Roberta, ali bilo je nezamislivo telefonirati u drugi grad s telefona
Dore Barton. Dora. Dora u magli s kovrčavom kosom. Dora koja se
u peradarniku veselo smije, tjerajući kokoši starim sušilom za kosu.
Dora u kuhinji kako ga gleda onim svojim očima boje topaza. I
potom njena ruka na njegovom zapešću, poput kaplje leda i vatre
na koži. Rekla je kako se medu njima nc bi ništa dogodilo ni kad bi

21
dvadeset godina živjeli zajedno pod sitim krovom. Bilo je očito da ga
ne želi uza se i neizravno mu je naredila da ostane na trećem katu i
gleda svoja posla.
No, usprkos tome, kad bi je vidio, u njemu bi se probudili
uspavani osjećaji, kojih se više nije ni sjećao. Srce bi mu počelo
nepravilno tući i ne bi mogao normalno disati.To nije bila njegova
krivnja. Dugo je vremena bio zatvoren u tamnici, sam kao pas.
Mora se naviknuti na blizinu žene, a onda ...
- Hej, dobar dan!
Alan podigne pogled i ugleda Gerarda Parkera.
- Zdravo, Gerarde.
- Jutros si vidljivo bolje. Jesi li štogod pojeo?
- Da - odgovori Alan.
- Nakon vijesti o tvom ... nestanku -reče Gerard, sjednuvši do
njega -povremeno sam mislio na tebe prolazeći ovim perivojem.
Sjećaš li se kako sam dolazio po tebe da te odvedem natrag u školu
i nalazio te s nosom zabijenim u neku knjigu o Zanzibaru ili o
južnim morima?
- Da - potvrdi Alan. - Sjećam se i sad sam ponovo ovdje. To je
divno.
- Ali nisi očekivao da ćeš u svojoj kući zateći Doru Barton, je li?
- Dabome da nisam.
- Ona je vrlo draga djevojka, znaš? Iskrena, nježna. Naporno je
radila da uredi kuću i otvori knjižaru.
- Odakle je? - upita Alan nakon kraćeg oklijevanja. - Kako je
dospjela u Byrony?
- Sve što znam jest to da je radila u Chicagu, nekoj velikoj
izdavačkoj kući. Ali ona ne govori mnogo o svojoj prošlosti.
Vjerojatno je tražila mjesto da otvori knjižaru.
- To znači da je nijedna kuća nije posebno zanimala?
- Ne, koliko ja znam.
- Onda, ako nade drugu kuću, mogla bi se preseliti?
- Možda - odgovori Gerard. - Misliš li još o tome da ponovo
uzmeš kuću?
Govorio sam sa svojim odvjetnikom i on pokušava poništiti
prodaju.

22
 - Bilo bi mi vrlo žao ako Doru prisiliš na odlazak, premda je
kuca tvoja. Hoću reći, bila je tvoja.
- Ne namjeravam je prisiliti na odlazak - pomalo srdito odgovori
Alan. - Govoriš kao da je želim izbaciti na ulicu. Za početak bih joj
vratio novac do posljednjeg centa. Potom bih joj pomogao naći kuću
ovdje u Byronyju. Imao ih mnogo.
- Shvaćam, znači misliš da ... Hej! -poviče iznenada. Alan se
okrene upravo na vrijeme da vidi dječaka od osam ii devet godina
kako trči prema napuštenoj zatvorskoj zgradi. - Taj je mali James
Willis prava napast -promrmlja policajac. - Već sam mu nebrojeno
puta rekao da se kloni starog zatvora koji je opasan. Već su ga
odavno trebali srušiti!
Stari zatvor ... stari zatvor ... Gcrardovc su riječi tupo
odzvanjale u Alanovoj glavi. Pokuša odvojiti pogled od onih starih
zidova koji su ga hipnolički privlačili, vraćajući mu sjećanje na
užasnu moru. Vidio je rešetke ne prozorima ćelija i osjeti kao
nekakav udarac u želudac. Rešetke, mračne izbe, zaključana vrata,
zveket lanaca ... Načas sklopi oči, uvjeravajući sam sebe kako je u
Byronyju, kod kuće, na sigurnome, kako sjedi u perivoju i
razgovara s Gerardom Parkerom. Nakon trenutka zastrašujuće
vrtoglavice, on polako otvori oči.
Alane? zabrinuto ga zazove Gerard. -Jesi li dobro?
- Jesam - odlučno mu odgovori on.
- Hoćeš li da te nekamo otpratim? Automobil mi je tu,
- Ne, radije ću se vratiti pješice.
- Zna li Dora kako si s odvjetnikom razgovarao o tome da želiš
natrag svoju kuću?
- Da, zna.
- I ipak još hoće da ostaneš?
- Da, želi da ostanem i da sve radim otvoreno.
- Poznavajući Doru, to sam mogao i misliti. Znači li to da ćeš
neko vrijeme ostati kod nje?
- Da.

23
 Dora je već po tko zna koji put djeci čitala priču o zecu i
ježevima. Jenny, Vanessa i Joe su se radosno smijali kad se Dora
dražesno naklonila i rekla:
- I tako su gospodin Jež i gospoda Ježića...
- Zauvijek živjeli sretno i zadovoljno
- zaključi glas s vrata.
Dora podigne pogled i ugleda Alana, koji je stajao na pragu sa
čudno pozornim izražajem na licu. Nije joj bilo jasno gleda li nju ili
nešto drugo na nekom drugom mjestu Hi u neko drugo vrijeme. U
dubini njegovih očiju nazirala se bol, strepnja i iznenađenje. Potom
mu se lice opusti i izražaj promijeni.
- Sretni i zadovoljni - ponovi polako.
- Sve bajke završavaju isto, je li? Ne kao u stvarnom životu.
Pri pogledu na tog neznanca Joe stavi palac u usta i još se jače
privije uz Doru. Jenny i Vanessa su ga gledale širom rastvorenih
očiju i dugi trenutak nitko nije prozborio ni riječ. Na posljetku Dora
duboko uzdahne, uzme Joea u naručje i ustane.
- Da te upoznam s Jenny Willis - reče, pokazujući glavom
djevojčicu sa svoje desne strane - a ovo je njena sestra Vanessa.
One su kćeri jedne moje susjede. A ovo je njihov rođak Joe Davis.
Djeco, predstavljam vam gospodina Alana Colea. On je... prije
mnogo vremena živio ovdje.
- Već poznajem Jenny i Vanessu -ukočeno reče Alan. - Dora, htio
sam samo načas govoriti s tobom.
- O čemu? Ako toliko želiš govoriti sa mnom, gdje si bio u
vrijeme objeda? Čekala sam te.
- Oprosti - promrmlja on namršten.
- Htio sam se prošetati i ponovo vidjeti perivoj. Nisam mislio da
se moram držati satnice.
- Ti se ne moraš držati baš ničega! -ljutito reče Dora. Djevojčice
su joj se privile uz noge, a s dječakom u naručju i sa psom pod
nogama, ona je počela gubiti ravnotežu. - Ali ne počneš li normalno
jesti, izvrgavaš se opasnosti da se opet srušiš.
- Meni se čini da si u ovom trenutku ti izvrgnuta toj opasnosti -
mirno dogovori Alan. - Smijem li ti pomoći? -Ne - odgovori ona

24
neprijateljskim tonom. - Jenny, hoćeš li uzeti Joea? Dobro, ostavimo
objed i reci mi o čemu želiš govoriti sa mnom.
- Jutros sam zvao svog odvjetnika. -Dora se smrzne na te riječi. -
On pokušava naći način da poništi prodajni ugovor za ovu kuću.
- Oh, shvaćam. Hvala ti što si mi rekao.
- Ovo je moja kuća, Dora - ponovi on molećivim glasom. - U
Byronyju ima još mnogo kuća i mogla bi...
- Ne - naglo ga prekine ona. - Ne želim drugu kuću. A j a ovdj e i
radim. Ljudi sad znaju gdje sam i kad bih otišla na drugo mjesto,
morala bih početi sve ispočetka.
- Hoćeš li mi obećati da ćeš bar razmisliti? - ustraje on.
- Nemam što razmišljati. Slušaj, Alane, budući da si se ovdje
rodio i odrastao, zašto ne kupiš drugu kuću u ovom kraju?
- Ja, isto kao i ti, ne želim drugu kuću. Želiš li i dalje da
ostanem?
- Dabome. Jutros ti nisam nudila milostinju. Zaista mi je
potrebna tvoja pomoć, ali ako bi mi radije plaćao, možemo se
dogovoriti i tako.
- Radit ću - odmah reče on. - Jutros sam obišao kuću i vidio da
bih mogao popraviti...
- Mogao bi prestati! - prekine ga Dora. - Do bijesa, rekla sam ti
da možeš ostati, ali neću da ideš okolo i zabadaš nos u moje stvari!
- Kako ste osjetljivi, gospodo Ježiće -blago primijeti on. - Žao mi
je. Nisam znao da je zločin malo razgledati vrt.
- Ne smiješ ...
- Gospođice Dora - zazove je Jenny, gledajući kroz prozor s
pogledom na dvorište. - Kunići su pobjegli!
- Oh, ne! - poviče Dora, smijući se i protiv volje. - Svi?
- Ne znam - odgovori Jenny - ali mnogo ih je.
- Što se dogodilo? - upita Alan, no Dora je već trčala van.
- Ne mogu ti sad objašnjavati, ali kad su kunići posljednji put
pobjegli, pojeli su božure Melanije Willis. Nakon velike strke uspjeli
su otjerati kuniće, ali ih nisu mogli uhvatiti i vratiti u njihov kavez.
Dora je ostavila Jenny da pazi kako ne bi ponovo ušli u njen vrt.
- Ako opet pojedu božure, tvoja će me majka ubiti - reče joj.

25
 - Pokušavaš uhvatiti kuniće uz pomoć dviju djevojčica i dječaka
koji još dobro ne zna ni hodati i psa koji samo laje? - primijeti Alan.
- A mislio sam da sam vidio sve kad si susilom za kosu tjerala
kokoši!
- Vrlo zabavno - promrmlja Dora. -Dobro, onda mi pomozi
umjesto da tu stojiš kao drvena Marija! Pripazi na Melanijine
božure.
- Mogu učiniti mnogo više - odgovori Alan. - Ti su kunići tako
debeli da se jedva miču. Jedino što ih tjera u bijeg je vaša trka,
skrika, plač i lajanje. Da ne spominjem smijanje. Ja ću ih sve
pohvatati.
- Kako da ne - porugljivo primijeti ona. - Ako ih ja ne mogu
uloviti, ne znam kako će to Lebi poći za rukom. Zar si zaboravio da
si se sinoć onesvijestio u trijemu?
- Oh, ne brini se za mene - reče on s neočekivano širokim
osmijehom. - Koliko ih ima još osim ovog jednog kojeg je uhvatila
Jenny?
- Ima ih još šest.
- Dobro, umiri djecu i postavi ih blizu božura, a psa pošalji u
kuću. Za nekoliko ćemo se minuta naći kraj kaveza.
Dora je ukupno imala dvanaest kunića, pa pode provjeriti je li ih
pet još u kavezu. U taj se trenutak iza ugla pojavi Alan, noseći tri
životinjice.
- Evo - reče i strpa ih u kavez i krene dalje. - Odmah se vraćam.
- Samo tren - zaustavi ga Dora. -Kako si uspio?
-Što?
- Odmah mi donijeti kuniće, i to s takvom lakoćom.
- Ja ih ne tjeram i oni ne trče. Pričekaj ovdje, - Za nekoliko se
trenutaka vratio s još tri kunića, - Evo ti i ostali - reče on. - Koje su
rase? - upita. - Još nikad nisam vidio ovako savršeno srebrnu boju.
- Čim dođu na svijet, posve su crni, a onda postanu plavkasto
srebrne boje. Krzno im je vrijedno, pa sam ih u početku
namjeravala uzgajati da nešto zaradim, ali...
-Ali?
Ona se i nehotice zarumeni.

26
 - Ali sam ili zavoljela i nisam mogla podnijeti misao da ... da
završe oko vrata neke bogate i tašte žene.
- I tako sad imaš dvanaest rasnih kunića i držiš ih kao kućne
ljubimce.
- Tako je - izazovnim tonom potvrdi Dora.
Dok su zatvarali kavez, prsti im se dodirnu i oboje obuzme
čudan osjećaj. Trenutak se nisu ni pomaknuli, a onda je on uhvati
za ruku.
- Ne - usprotivi se Dora. Pokuša istrgnuti ruku iz njegove, ali on
je spriječi u tome. Potom joj počne polako milovati prst po prst.
Njegov je dodir bio topao i čvrst, ali pod tom se čvrstoćom osjećala
neka jedva sudržana napetost. - Alane, molim te.
On sagne glavu kao da joj želi poljubiti ruku, i Dora osjeti na
koži njegovtopli dah. Ali onda on zastane i ispusti joj ruku,
- Dora - reče vrlo nježno, ne podignuvši pogled. - Misliš li da ti i
ja...?
- Ne - odlučno odgovori ona.
- Već znaš što sam htio reći? - upita on nakon nekoliko
trenutaka šutnje.
- Ne znam, i ne zanima me.
- Gospođo Ježiće, zapravo ni ja ne znam što bih bio rekao.
Oprosti mi, više te neću ni taknuti.
- Nadam se - promrmlja ona, ustavši.
- Moram naći djecu i odvesti ih u prodavaonicu.
- Dora, molim te, čekaj! - Ona je načas oklijevala, ali onda se
okrene.
- Mogu nešto učiniti za tebe - doda on. - Popravit ću ti kavez za
kuniće, jer su ga na nekoliko mjesta izgrizli.
- Dobro, popravi taj nesretni kavez. Popravi sve što hoćeš, baš
me briga, ali ostavi me na miru! - Više se ne okrenuvši, otrči u
dvorište, dok su joj vlastite riječi odzvanjale ti ušima kao očajnički
krici.
Ostavi me na miru, Alane Cole! Ostavi me na miru. Neznanac si
i takav moraš ostati. Ne želim te u svom životu. Ne želim nikoga
nakon one pogrješke koju sam učinila s Gregom Holmom. Želim biti
sama. Sama, sama sama...

27
 IV .
Dora je stajala pred vatima što su dijelila drugi kat od trećega.
Alan Cole je već tri tjedna živio tu, ali za sve to vrijeme ta vrata
nijednom nisu bila otvorena. Svako je jutro on silazio vanjskim
stubama i pristojno bi pokucao na kuhinjska vrata da pripremi
doručak. Alan je bio vrlo vješt u kuhanju, a bio je dobar i održanju
sudbonosnog obećanja što ga je dao onog dana kad su pobjegli
kunići. Više je nije dirnuo, pa čak ni neliotice. Držao se dalje od nje
i vodio je s njom razgovor samo o općenitim stvarima. Malo-pomalo
njegova joj je nazočnost u kući postala normalna. No tog jutra nije
pokucao na kuhinjska vrata niti ga je vidjela. Dora je neodlučno
stajala i nemirno se igrala s ključem u ruci. Bila je subota, pa
pomisli da moždaAlan još spava. Ali prošle je subote ustao i
dorućkovao u isto vrijeme, kao i svakog dana. Otkad ga je prekorila
zbog toga što ga je uzaludno čekala na objed, postao je tako točan
da se prema njemu mogao ravnati gradski sat.
Osim tog jutra. A što ako je bolestan, pomisli. Duboko uzdahne i
uvuče ključ u bravu. Vrata lagano zaškripe dok ih je otvarala.
- Alane? - zazove, ali nije dobila odgovor pa se počne uspinjati
stubama. - Alane? - zovne ga ponovo. Nije joj se odazvao i nije čula
nikakav Šum niti je igdje vidjela trag Alanove nazočnosti. Načas je
obuzme besmisleni osjećaj da su posljednji tjedni bili samo san. -
Alane? -ponovo zazove, ulazeći u njegovu sobu. Ali nije bio ni tu.
Krevet je bio pospremljen, ručnici u kupaonici pomno složeni, a još
vlažni sapun bio je jedini znak njegove prisutnosti. - Ovo je zaista
nevjerovatno - reče ona naglas. -Nema ništa što bi pokazivalo da
Alan živi ovdje. - Nagne se kroz prozor s pogledom na vrhove
javorovih stabala.
- Tražiš li mene? - upita Alan iza njenih leda.
Dora se snažno trgne i naglo okrene tako da je zamalo pala. Ali
on je spremno uhvati sigurnim rukama i pomogne joj da ponovo
uspostavi ravnotežu. Trenutak potom je pusti i ustukne jedan
korak, prekriživši ruke na leđima.
- Oprosti, nisam te htio preplašiti.

28
 - Preplašiti nije prava riječ -promrmlja ona. - Zamalo sam dobila
infarkt. Alane, daj da ti vidim ruke.
Molim?
- Čuo si me. Pokaži mi ruke!
On polako ispruži ruke. Rukavi od košulje su mu bili zavrnuti i
Dora na desnom zapešću ugleda ožiljke. Zacijelo je jednom rukom
bio vezan kovinskim lancem koji mu je ozlijedio kožu. Ali sad su mu
ozljede zacjeljivale. Sa srcem u grlu uzme mu ruke među svoje i u
tom joj se trenutku više nisu činile ruke nekog neznanca. Alan se
nije ni pomaknuo, a nakon nekoliko trenutaka ona mu pusti ruke. -
Vidiš, nije bio kraj svijeta - reče mu ona. - Zamalo si me pustio da
padnem samo zato da me ne dodirneš.
- Ne bih te pustio da padneš -odgovori on. - Ali jasno si mi rekla
kako ne želiš da te dodirnem.
- A ti si me uhvatio za riječ! Ne misliš li da pretjeruješ? Svaki
put kad smo u istoj prostoriji, sklanjaš se u kut i radiš sve da bi me
izbjegao.
- Nipošto mi nije bila namjera držati se daleko od tebe -
nasmiješi se on -a ni preplašiti te, kao što sam upravo učinio.- Ja ...
- Ušuti, oklijevajući. -Nisam očekivao da ću te zateći ovdje.
- Više sam te puta zazvala sa stuba, ali nisi mi se odazvao -
objasni Dora.
- A budući da si uvijek dolazio točno na doručak, bila sam malo
... eto, htjela sam se uvjeriti da si dobro.
- Dobro sam - umiri je on. - Oprosti zbog doručka, ali ponovo
sam popravljao kavez od kunića i jednostavno nisam opazio da
vrijeme prolazi.
- Znaš li što? - reče Dora. - Nisam mislila daje ovdje tako...
suhoparno, bezbojno.
-Da, istina je.
- Što bi ti promijenio? - upita ona, nabrana čela.
- Imao sam ...druge planove sa trećim katom, koji su posve
drukčiji od tvojih.
- U kojem smislu drukčiji?
- Nije važno.

29
 - Mogao bi mi bar bolje objasniti. Ti si inženjer i ovo mjesto
poznaješ bolje od mene. Možda bi mi se tvoji planovi svidjeli. - On
ju je šutke gledao. - Moglo bi biti zabavno, premda ... - Načas je
zastala s oklijevanjem i potom dodala: -Premda si zacijelo izgubio
smisao za zabavu, je li? Za igru, užitak.
- Užitak? - porugljivo ponovi on. - Na kakvu vrst užitka misliš?
- Bilo kakvu. Na primjer, preurediti treći kat onako kako
odgovara tvojoj mašti. Ili izlaziti, viđati ljude. Tek sad sam shvatila
da nikad nisi izašao radi zabave, je U tako?
- Da, tako je.
- No, onda imam jednu zamisao. Večeras namjeravam otići u
kino, pogledati novu inačicu Orkanskih visova. Zašto ne bi pošao sa
mnom? Možemo večerati u Bvronvju i...
- Ne - suho odgovori on.
- Ako hoćeš, to možemo odgoditi za idući tjed...
- Ne - odlučno je prekine on.
- Alane, što ti je? Htjela sam samo ...
- Zar ne shvaćaš? Nikamo ne idem zato jer nikamo ne želim ići.
Odgovorio joj je tako osorno da ona osjeti ljutnju.
- Nije važno - reče. - Ostalo je kave, pa ako želiš doručkovati,
posluži se sam. Ja moram otvoriti knjižaru. -
Okrene se i ode.
- Dora...
Ona se nije zaustavila, sišla je stube i bijesno zalupila vratima.
Potom ih je zaključala što je bučnije mogla.

***

Kad je pet mjesnih žena izašlo iz knjižare, veselo razgovarajućči

i smijući se te noseći plave i zelene vrećice s natpisom Barton -
knjige i darovi, Dora se umorno spusti na stolac. U tom bi trenutku
bila dala ne znam Što samo da se ne mora neprestano ljubazno i
srdačno smiješiti. I bila je gladna kao vuk. Bio je jedan sat i možda
će naći nekoliko minuta da skokne do kuhinje i... No koraci na
trijemu joj odmah rasprše tu nadu. Ustane i široko se nasmiješi,
očekujući novoga kupca. Ali to nije bio kupac. Vrata se otvore i ude

30
Alan, noseći u jednoj ruci zdjelu, a u drugoj čašu s kiticom kozje
krvi. Osmijeh joj zamre na usnama.
- Prije nego što mi baciš nešto u glavu, dopusti da ti objasnim
svoje jutrošnje ponašanje - pretekne je on.
- Dobro - pristane ona, ponovo sjednuvši. - Ali samo zato jer si
mi donio objed. Jer to je jelo, je li? Alan pomno odloži zdjelu na
tezgu i pruži joj čašu sa cvijećem.
- Da, a ovo je mala pomirbena ponuda. - Prostorijom se raširi
miris bijelih i žutih pupoljaka.
- To je iz mog vrta - primijeti Dora, uzevši čašu.
- To je bilo jedino cvijeće koje sam uspio naći, inače bih bio
prisiljen ubrali Melanijine božure.
- Obožavani kozju krv - odgovori Dora, otkrivajući zdjelu u kojoj
je bio njen najmiliji sendvič s dimljenom slaninom, salatom,
svježom rajčicom i majonezom, već razrezan na četiri dijela. Uz to
joj je donio i ledenu kavu.
- Ti nećeš ništa jesti? - upita ga ona.
- Poslije ću ... sad bih htio govoriti s tobom.
- Dobro, slušam te - reče Dora, zagrizavši prvi zalogaj.
Alan počne polako hodali po prostoriji, kao da traži prave riječi.
- Mi smo uvijek bili vrlo neovisni -reče. - Samodovoljni i ponosni.
Možda i preponosni.
- Mi? - promrmlja Dora, lagano se namrštivši.
- Coleovi. Moj djed i pradjed, moj otac i ja.
- I kakve veze ima ponos s tvojim odbijanjem da sa mnom podeš
u kino? Ja sam ti samo pokušavala pokazati prjateljstvo.
- Znam - potvrdi Alan, okrenuvši se da je pogleda. - I žao mi je
Što sam bio nepristojan. Trebao sam ti odmah jednostavno reći
istinu.
- Istinu? - ponovi Dora, odjednom pokazujući pozornost.
- Za tebe je ona važna, je li? Ne boj se, nisam ti lagao, ali nisam
ti uvijek rekao ni potpunu istinu. Nisam očekivao tvoj poziv pa sam
bio zatečen i stoga sam reagirao naglo, nepromišljeno. Vrlo mi je
teško ... -Ušuti, s nezadovoljnim izražajem na licu.

31
 - Što ti je toliko teško? Do bijes; reci napokon, Alane, i
završimo s tim!
- Ne mogu te izvesti na večeru i ne mogu te odvesti u kino, jer
nemam ni novčića! - Bilo je očito da su ga te riječi stajale užasnog
napora.
To je bilo posljednje što je Dora očekivala.
Nemaš novca? - ponovi zaprepašteno. - Baš ništa?
- Ne dovoljno da odem u restoran ili u kino. Robert je savršeno
proveo moju oporučnu želju i sve dao.
- Ali kupio si autobusu u kartu -primijeti ona iskreno
iznenađena. -Osim toga, kupio si novu odjeću. Nisam imala pojma
da si bez prebijene pare.
- Imat ću nešto kad Robert i sveučilišni rektor postignu dogovor.
- Alan je iznenada problijedio. - U međuvremenu ... imam
ostatak od dvjesto dolara što mi ih je posudio Robert. I to je sve.
Stoga nemam dovoljno novca za ono što ti nazivaš užitcima. Dora,
cijenim tvoj poziv, ali ga ne mogu prihvatiti. Dobar tek.
- Okrene se i uputi prema vratima.
- Alane, pričekaj trenutak! - poviče Dora, ustavši. On zastane
oklijevajući, ali onda se okrene i pogleda je. - Nisam te namjeravala
uvrijedili kad sam rekla da si bez prebijene pare. Žao mi je. -
Dohvati čašu sa cvijećem i pruži mu je. - Mala pomirbena ponuda?
Alan duboko uzdahne a lice mu se odjednom razvedri. Uzme
čašu i tiho reče:
- Mir.
- Možemo li početi ispočetka? Gdje smo ono jutros stali?
- Misliš onda kad sam ti prišao iza leda i nasmrt te preplašio?
- Ne - nasmije se Dora. - Preskočimo taj dio i porazgovarajmo o
trećem katu.
- Što želiš znati o trećem katu?
- Promjene koje si imao na umu ... dok si bio ... na onome
mjestu.
- Ja bih zidove bio oličio plavom, a ne bijelom bojom.
- To nije neka velika promjena. Na posljetku, ti si inženjer.
Mislila sam da bi srušio zidove, proširio ili suzio prostor, takve
stvari. - On je šutio, a ona doda: - Onda kupi plavu boju.

32
 - Ali tebi se sviđa bijela, Dora, a u ovom trenutku kuća nije
moja. Možda više nikad neće ni bili.
- Oh - iznenadi se ona. - Jesi li što doznao?
- Ne, inače bih ti rekao, ali činjenica da mi Robcrt nije ništa
javio, nije dobar znak.
- Alane, nije mi važna boja zidova na trećem kalu i bilo bi mi
drago da ti ostvariš neki svoj san. Stoga zahtijevam da ih obojiš u
plavo.
- Onda ne mogu odbiti, jer imam obveze prema tebi, je li tako?
- Ti nemaš nikakve obveze, ne govori gluposti!
- Samo sam se šalio, ne ljuti se.
- Onda, hoćeš li učiniti što sam ti rekla?
Svakako ... i hvala. Čim budem mogao, izvest ću te van na
večeru, obećajem.
- Ne znam zašto moramo ostati sjediti kod kuće i čekati da tvoj
odvjetnik riješi birokratske papire -živo se usprotivi ona.- Ja
uistinu želim vidjeti Orkanske visove i radije bih to gledala u
društvu. Podi sa mnom, ja častim.
- Ne - odgovori Alan, odloživši čašu.
- Gospodine Ježurko - reče ona, zadirkujući ga - kako ste
osjetljivi! Hajde da se dogovorimo! Spremi ulaznice i jednog dana
ćeš mi vratiti novac, ako baš to želiš. Sad me ne možeš odbiti.
- Nije riječ o tome. Ne želim ...
- To bi bila samo mala pozajmica. Rekao si da ti je Robert
posudio novac, zar sam ja drukčija od njega?
- Hoćeš li baš da ti kažem u čemu se razlikuješ od mog
odvjetnika? - upita Alan sa značajnim smiješkom.
- Radije ne bih - nasmije se ona. - Ali želim svakako večeras
gledati taj film.
- Dobro, pobijedila si. Poći ćemo večeras, ali...
- Sjajno, vidjet ćemo se u šest i trideset.
- Ali spremit ću ulaznice – zamišljeno promrmlja on.
Dok hodali perivojem, začuli su pucnjeve. Dora preplašeno
poskoči, a Alan se ukoči i potom, naglo je zgrabivši, svojim tijelom
stane između nje i smjera odakle su dopirali pucnjevi.

33
 - Pogođeni ste! Mrtvi ste! - Neki plavokosi dječak pojavio se kraj
prozora starog zatvora, mašući plastičnim pištoljem, nevjerojatno
sličnim pravom. On ponovo pritisne obarač i zrakom se razlegnu
pucnjevi.
Alanova se ruka grčevito stisne oko Dorine. Teško je disao.
- Prestani, Jamese Willise! - poviče Dora i potom se obrati
Alanu. -Molim te, pusti me. Boli me ruka. -No činilo se da je on ne
sluša, praznim pogledom piljeći u staru zatvorsku zgradu. - Alane! -
ponovi Dora.
- Dora! - reče tad on, naglo se trgnuvši. - Dora, jesi li dobro?
- Dakako da sam dobro - odgovori ona, trljajući bolnu ruku. - Ta
to je bio samo pištolj igračka.
- Onaj zvuk pucnjeva... nisam te htio ozlijediti, Dora. Oprosti.
- Nije važno. No bude li netko htio pucati u mene, rado hih tad
bila s tobom.
- Nadam se da se to nikad neće dogoditi - namršti se on.
- Vi ste zli! - veselo poviče James Willis. - Upravo sam vas ubio. -
Ponovo zapuca i potom nestane.
- James se ne bi smio igrat u onom zatvoru, opasno je - primijeti
Alan.
- Bilo bi mu mnogo opasnije ovdje jer bih mu očitala lijepu
bukvicu.
- Da odemo po njega?
- Oh, pusti ga. Dječaci se oduvijek igraju policajaca i lopova na
napuštenim mjestima. Kladim se da si se i ti tamo igrao dok si bio
dječak.
- Jesam - prizna Alan. - Ali to je bilo davno i tad nisam znao da
zatvorske ćelije nisu igra. - Ponovo pogleda pema staroj zgradi i
duboko uzdahne. - Idemo, film će početi za nekoliko minuta.
Sjediti sama u mraku uz Alana, bilo je uznemirujuće iskustvo,
mnogo više nego što je Dora zamišljala. Za vrijeme cijelog filma
Alan ga je pomno pratio, nikad se nije okrenuo da je pogleda niti je
govorio. Čim je film završio, Alan je ustao, ali Dora je, pod dojmom
prekrasne ljubavne priče, ostala još nekoliko trenutaka šutke
sjediti.

34
 - Hoćemo li? - upita je on blago. Uhvatili su se za ruke i izašli na
topli noćni povjetarac. Dora je imala dojam da živi u nekom snu, da
se nalazi miljama daleko od stvarnosti, i samo ju je Alanova ruka
držala usidrenu za sadašnjost, u tom trenutku za pločnik pred
perivojem u još toploj rujanskoj večeri. Odjednom shvati da ju je on
nešto upitao.
- Što? - promrmlja ona.
- Ah, tu si, vratila si se.
- Oh, Alane, film je bio prekrasan - reče ona sa sanjalačkim
izražajem lica. - Tako mi je drago Što sam ga vidjela.
- I meni - prizna on. - Već sam zaboravio kako te film može
ponijeti s maštom. Prošlo je mnogo vremena otkako sam posljednji
put bio ukinu. I prošlo je mnogo vremena otkad ...
- Ušutio je, a Dota je čekala dadovrši misao, ali on to nije učinio.
Hodali su šuteći sve dok nisu došli pred kuću.
- Nemojmo odmah ući ... hodajmo još malo - predloži on.
Išli su po vrtu, i Dora je duboko udisala miris suhog sijena i
drva u zraku. Sklopi oči, obuzeta plimom osjećaja od kojih ju je
hvatala vrtoglavica, pa malo jače stisne Alanovu ruku.
- Ono jutro ... - reče on tiho. - Tamo. ispod trešnjina stabla, u
magli, načas sam pomislio da si nestvarna. Htio sam te dodirnuti,
uvjeriti se da zaista postojiš,
- Znam - šapne ona.
- Ali nisi mi dopustila da to učinim.
- Da, nisam.
- A večeras? Što hoćeš da učinim večeras?
- Ne znam. Večeras se sve čini tako drukčije.
-I istinito. Ovo je bila neobična večer ... nestvarna, i pitam se
koliko će trajati. Pitam se nećeš li nestati kada te... - Pusti joj ruku
i dodirne joj čelo, plave uvojke iznad uha. Dora ostane nepomična.
- Kada te dodirnem. Ne, čini se da nećeš. Onda se pitam ... -
Prstima joj klizne kroz kosu do zatiljka. - Pitam, se ... - ponovi tiho i
s laganošću daha poljubi joj usne.
- Što se pitaš? - opita ona.
- Hoćeš li sad nestati, hoćeš li ponovo pobjeći.
- Neću nestati.

35
 - To je samo pola odgovora.
- A ovo je bilo samo pola poljupca -odgovori mu ona spremno, ali
nježno, a Alan je začuđeno pogledat nasmiješi se.
. U tom ću slučaju to odmah ispraviti.
Vrlo nježno joj rukama obujmi lice, ali u tim prividno mirnim
kretnjama Dora opazi drhtaj napetosti. Alan sagne glavu i poljubi
je. I njegov način ljubljenja je bio drukčiji, kao što je i sve bilo
drukčije te zvjezdane noći. To je bio prvi put da ljubi neku ženu
otkad se vratio, prvi put nakon dugo, dugo vremena. Njihove su se
usne s oklijevanjem dodirivale, i on s toplim dahom šapne njeno
ime.
- Dora ... - Ali činilo se da je ta riječ razbila čaroliju i ona se
pribere, začuđena što je u zagrljaju muškarca kojega jedva poznaje.
Kako se to moglo dogoditi? Zaklela se da se više nikad neće
prepustiti osjećajima, da više nikad nikome neće dopusti ti da je
zagrli. Bez obzira na to što je gledala romantičan film i što je noć
tako mračna i tajanstvena, ni koliko je nježan okus poljupca tog
neznanca. - Što je? - upita on.
- Pusti me, molim te.
Alan ispusti drhtav uzdah i pusti je.
- Žao mi je, mislio sam ...
- Ne, meni je žao - prekine ga Dora. -Ali noćas ništa nije...
stvarno. Nisam ja, a nisi ni ti.
- Uistinu to misliš? -Da.
- Dora, nemaš mi ništa reci? - upita on, uhvativši je za ruku.
- Što bi htio znati?
- Zašto si došla u Byrony? Nikad nisi bila ovdje. Nikoga ne
poznaješ.
- Alane, molim te.
-I zašto si rekla da mrziš osobe koje nisu ono što se misli?
- Želim ući u kuću, kasno je -usprotivi se Dora, istrgnuvši ruku
iz njegove.
- Znači li to da ćeš ponovo pobjeći?
- Nikad nisam ni rekla da neću.

36
 - Opet ste oštri, gospodo Ježiće, Ne voliš govoriti o sebi, je li? -
Gledao ju je jasnim i čvrstim pogledom i oči su mu bile pune
beskrajne nježnosti.
- Ne - odgovori ona s iznenadnim drhtajem. - Mislim da ne.
- Pa ipak si večeras htjela izaći sa mnom, rekla si da mi
pokušavaš pokazati prijateljstvo. A prijatelji razgovaraju, znaš.
- Pokazivati prijateljstvo, ne znači i biti prijatelji - nezgrapno
odgovori ona. - Gotovo te ne poznajem, Alane. Za mene si neznanac.
- Kako to možeš reći? Tri tjedna živimo u istoj kući.
- Pa... napola neznanac.
- Čini se daje večeras sve polovično
- nasmiješi se on. - Možda bi mi mogla ispričati pola priče svog
života.
- Ne.
- Znači da uistinu ne želiš razgovarati sa mnom?
- Razgovaram s tobom o mnogim stvarima.
- O kokošima, kunićima, plavim zidovima, ali ni o čemu što se
zbilo prije tvog dolaska u Byrony. Ništa o sebi. Zašto si tako
zatvorena u sebe? Ima li to kakve veze s mojim pokušajima da
vratim kuću?
- Ne, nimalo. Alane,želim ući! - plane ona tako srdito da on
smjesta promijeni izražaj lica.
- Kako hoćeš. Više te neću ništa pitati
- hladno joj obeća. - A sad ndimo. Premda me smatraš napola
znancem, mislim da te mogu otpratiti do vrata.

V.
Alan je ponovo usnuo san o tome kako je zatočen na skučenom i
mračnom prostoru i bio je isto tako užasan kao i prošli put. Tu je
sad bila i Dora u njegovom naručju, potom Dora na suncu, kako
sjedi na prozorskom pragu i djeci čita priče. U snu je podizala
nasmiješene oči i gledala ga s ljubavlju. Ali odjednom joj se lice
smrknulo, i Alan je imao dojam da gleda neki film koji se vrtoglavo

37
okreće u obrnutom smjeru. Dora se još doimala ozarena radošću i
ljubavlju, ali na njenom selicu vidio neki čudni, očajnički nemir.
Naglo se probudio s uzburkanim srcem. Sunce je već visoko sjalo na
nebu, a iz dvorišta se čula kokošja graja, pa sa smiješkom pomisli
kako je Dora zacijelo opet pretjerala sa svojom električnom pilom.
Promatrao ju je dok je smiješnim kretnjama pokušavala smiriti
perad i pitao se što žena poput Dore radi u Byronyju. Gerard
Parker je rekao da je prije dolaska u Byrony radila u nekoj velikoj
izdavačkoj kući u Chicagu. I zašto je onda otišla? Zar samo zato da
počne samostalan posao? Ako je to tako jednostavno, zašto odbija
govoriti o svom prijašenjem poslu, o svojim starim prijateljima, o
svom prošlom životu? A ako je htjela otvoriti knjižaru u provinciji,
zašto je kupila kokoši i kuniće i tu kući s vrtom, preveliku za jednu
osobu?
U tom se trenutku iz dvorišta začuje još jača graja. Dora je uzela
jednu kokoš u ruke, a ona ju je nemilosrdno kljucnula. Dora krikne
od boli i nehotice pusti kokoš na krov peradarnika. Potom rukom
zakloni oči od sunca i bijesno je pogleda. Uđe u peradarnik i vrati
se s ljestvama.
Alan ju je začuđeno gledao, pitajući se što namjerava. Valjda se
neće uspeti na krov da dohvati glupu kokoš! Ali prevario se, jer je
Dora naslonila ljestve na peradarnik i počela se uspinjali.
- Ne čini to, možeš pasti! - poviče Alan.
Stigavši do ruba krova, Dora se počne uspinjali do najviše točke,
gdje se sklonila kokoš. Alan potrči prema stražnjim vratima,
promatrajući je sa strahom. Ona je sad klečala na vrhu krova s
ispruženom rukom u nastojanju da dohvati kokoš. Ako je zazove,
mogao bi je preplašiti i navesti je na to da izgubi ravnotežu. Na
sreću, kokošje nije kljucnula, već je zalepetala krilima i bacila se u
dvorište. Ali Dora se nagonski nagnula natrag, zaljuljala se na
Ijestvama i ispružila ruke u potrazi za sigurnim osloncem, pa se
grčevito uhvati za rub krova. Pritom ljestve padnu na zemlju, a
Dora os tane visjeti n zraku. U isti trenutak Alan jurne niza stube
takvom brzinom da se spotaknuo i pao i pritom iščašio gležanj. Ali
u tom trenutku nije osjetio nikakvu bol pa je potrčao prema
peradarniku.

38
 - Čvrsto se drži! - poviče on, trudeći se da se doima miran kako
bi je ohrabrio. - Ovdje sam, točno ispod tebe. Čekaj, uzet ću ljestve.
- Alane! - preplašeno klikne ona. Usprskos strahu u glasu joj
nije bilo ni trunke plača. - Odakle si se stvorio?
Alan brzo dohvati ljestve i postavi ih ispod nje.
- Ja se uvijek pojavljujem na najnezamislivijim mjestima -
odgovori on, a onda mu se na licu pojavi bolan izražaj od
ozlijeđenoga gležnja. - Ljestve su ti pod nogama, možeš sići, ja ih
držim.
- Sva sreća što si ovdje - primijeti Dora, oprezno silazeći. Laktovi
i koljena su joj bili izgrebeni, ali inače je bila dobro. - Gdje je Lina?
- Lina? - ponovi on, ne shvaćajući. -Tko je Lina?
- Kokoš koja je bila na krovu. Je li dobro?
- Zamalo si slomila vrat i ja dobio infarkt, a ti se brineš za tu
prokletu kokoš?
- Razumljivo, jer zbog nje sam ... -Naglo ušuti i promijeni
izražaj. -Ruke ti krvare i ozlijedio si gležanj. Alane, što si učinio?
- Bio sam u sobi i kad sam te vidio kako padaš, pokušao sam što
prije stići do tebe, pa sam možda malo pretjerao u brzini.
- Oh, Alane! - Dora odjednom shvati kako se glupo ponijela pa
joj se oči ispune suzama. - Imaš pravo - reče glasom prigušenim od
plača - mogla sam se ubiti. A i ti, u nastojanju da mi pomogneš.
Uistinu mi je žao, Alane.
On sagne glavu i usnama joj dodirne meku kosu, omamljen
njenim mirisom.
- Sve je dobro - reče joj nježno. - Ne plači... pogledaj, i Lina je
dobro.
- Ona je dobro - duboko uzdahne Dora, pogledavši kokoš koja je
mirno zobala po dvorištu - ali ti nisi. Pođimo u kuhinju da vidim što
mogu učiniti s tvojim rukama i gležnjem.
- Prestani se buniti i reci mi što te boli -zapovjedno reče Dora i
dohvati mu gležanj, pa ga polako okrene najprije na desnu a onda
na lijevu stranu. Alan malo zastenje, a Toby ga preplašeno pogleda.
- Nije ništa - reče on. - Mislim da ...
- Ne mudruj! - prekine ga Dora. Gležanj ti je otečen i topao.
Stavit ću ti ledeni oblog. A sada da vidim ruke.

39
 - Nije im ništa, zaista.
-Ruke, Alane! - On popusti i Dora ih pomno razgleda. - Pune su
ogrebotina, ali vidim ti i špranje. Hoćeš li da ti je ja izvadim ili bi
radije otišao k liječniku?
- Ne idem nikakvom liječniku -tvrdoglavo odgovori on.
Dora ga pomno pogleda i pomisli koliko se promijenio za taj
mjesec dana proboravljen u njenoj Icući. Sjeti se one večeri kad ga
je vidjela prvi put, mršavog i s izražajem duboke nesreće na licu.
Još i sad je bio mršav, ali ruke i prsa su mu bili lagano opaljeni od
sunca, a mišići ojačani. Ožiljak blizu vrata od metka koji ga je
izbacio iz džipa bio je manje zamjetljiv. Traperice koje su prije
plesale na njemu sad su bile savršeno popunjene. I sad se mnogo
lakše smiješio, glas mu se promijneio i postao jasniji, sigurniji. Čak
mu je i kosa bila drukčija, na čelu mu je narasla, a na zatiljku mu
se kovrčala.
- Zar nešto ne valja? - upita je on, trgnuvši je iz razmišljanja.
- Ne želim imati posla s liječnicima. Ti izvadi špranje.
- Sve je kako valja. Zapravo, razmišljala sam kako izgledaš
mnogo bolje otkad si ovdje. Mnogo si j ači.
- U ovom se trenutku ne osjećam jakim, već kao dječak u
školskoj ambulanti. Hajde, ako si naumila izvaditi špranje, izvadi
ih!
- Oprosti, nisam te htjela držati na žeravici - promrmlja Dora,
pa na stol stavi bočicu s alkoholom, nekoliko hvataljki i običnu iglu
za šivanje, pa nedugo nakon toga izvadi mu jednu špranju iz ruke.
- I ja sam jednom bila u Školskoj ambulanti, osuta crvenim
točkicama od glave do pete. Imala sam ospice.
- Zašto si išla u školu ako si imala ospice? Nisi mi pričala ništa o
svojoj obitelji - polako reče Alan. - Gdje ti je bila majka kad si imala
ospice?
- Na sudu - kratko mu odgovori Dora te izvadi i drugu špranju
pa podigne pogled. Alan je bio namršten i imao je iznenađen i
zabrinut izražaj. -Nemoj donositi prebrze zaključke -reče mu sa
širokim osmijehom. -Moja je majka odvjetnica. I moj otac i djed su
odvjetnici, isto kao i moja dva starija brata i nekoliko rođaka.
- Ah, to sam mogao i zamisliti.

40
 - Zašto? - upita ona, uzevši mu drugu ruku.
- Zato jer uvijek nastojiš shvatiti što je ispravno. Tebi su vrlo
važni pravda, čestitost, istina.
- Točno - prizna Dora. - Takva sam. Sad se bojim da ću ti
nanijeti bol, Alane - reče ona, pokazujući najveću
špranju koja je prodrla duboko pod kožu. Uukla je iglu Što je
nježnije mogla i pritom osjetila kako se on ukočio od boli, pa odluči
dalje govoriti kako bi mu skrenula pozornost. - Moj otac i moja
majka su javni branitelji. Rad im mnogo znači, više od ičega ... -
Načas nesigurno zastane. Špranja je zašla duboko i bilo ju je teško
doseći i iglom. -I tako sam ja od početka išla u školu sama, s
ospicama i svim ostalim.
- Imam dojam da si bila mnogo osamljena... Ah!
- Oprosti, pokušat ću još samo jedan put... tako... Nikad se
nisam osjećala samom. Kad sam bila kod kuće, sate i sate sam se
igrala farme.
- Čega si se igrala?
- Farme - odgovori ona i nehotice se zarumeni. - Htio si znati
zašto sam došla u Byrony, pa zato jer sam od djetinjstva željela
živjeti na selu. - Na posljetku uspije izvaditi špranju, vatom upije
kap krvi i potom ranicu raskuži alkoholom. - Evo, završila sam.
U taj se tren začuje snažno kucanje na ulaznim vratima pa ih
Dora pođe otvoriti. Na pragu je stajala mlada žena u plavoj majici i
kratkim pamučnim hlačicama. U ruci je držala omotnicu bijele,
ljubičaste i narančasto boje. Na stazi je stajao automobil obojen
istim bojama, okružen s djecom na biciklima.
- Što je? - začuđeno upita Dora.
- Savezni express - odgovori djevojka. - Za Alana Colea.
- Savezni express? - ponovi Dora s narazumijevanjem. - U
Byronyju?
- Mi raznosimo pisma po cijeloj državi, gospodo - uljudno joj
objasni djevojka. - Ima li tko ovdje tko se zove...
- Ja sam Alan Cole - reče Alan iza Dorinih ramena. - Robert mi
je trebao poslati papire na potpis. Nadam se da ti to nije problem,
Dora.

41
 - Dakako da nije. Samo sam iznenađena, jer ovdje u Byronyju
još ikad nisam vidjela automobil savezne pošte.
- Očito nisu ni ta djeca vidjela naš automobil - primijeti
djevojka. Slijede me sve od perivoja u središtu mjesta. Bas su
zgodna. - Premda je govorila o djeci, gledala je Alana i u pogledu joj
se čitalo divljenje. To je opazila Dora, i to joj je zasmetalo.
- O čemu je riječ? - upita Dora kad se djevojka dražesnim
korakom udaljila. Prije nego što je ušla u automobil, okrenula se i
još jednom pogledala Alana, ali on se, zadubljen U čitanje, nije ni
osvrnuo na nju. -Nešto u vezi s tvojim poduzećem?
- Nešto takvo.
- Dobre vijesti?
- Kako si radoznala - reče on sa smiješkom, duboko joj se
zagledavši u oči. - Jednom si me optužila da zabadam nos u tude
stvari samo zato jer sam prošao kroz kuću.
- To je bilo davno - reče Dora, zacrvenjevši se. - Ali imaš pravo,
to me se ne tiče. Sad ću spremiti sve ovo i...
- Gospodo Ježiće - promrmlja on - da, dobre vijesti. Bolje nego
što sam očekivao.
- Oh! - poviče Dora.
- Hoćeš li i ti pročitati?
Ona pogleda papire i oni je odjednom podsjete na dan kad je
vidjela slične papire u rukama drugog muškarca, Grega. Bila je u
uredu izdavačke kuće Vrelo s pogledom na jezero Michigan. Bilo je
kasno, radila je prekovremeno da papire odnese Gregu Holmu.
- Nešto s ovim brojkama nije u redu, Grege - rekla mu je. - Ne
slažu se s onima koje sam razradila u originalnom planu.
- Imaš li neki preslik originalnog plana? - na posljetku upita
Greg, pomno prelistavši papire.
- Pisala sam na računalu i nisam ga snimila, ali dobro se sjećam
što sam napisala. Ove su brojke pogrješne.
- Ne možeš to znati pouzdano -nestrpljivo joj odgovori on. - Pa
ako su i promijenjene, bolje da to sad ne diraš.
Pogledala je Gregove velike i snažne ruke s kratkim prstima, sa
savršeno njegovanim noktima. Baš u tom trenutku, gledajući

42
njegove ruke i slušajući te riječi s prikrivenom prijetnjom, Dorin se
svijet počeo rušiti.
Sklopi oči i ta slika iščezne isto tako naglo kao što se pojavila.
Ponovo je bila u svojoj velikoj sunčanoj kuhinji. Pogleda Alanovc
vitke ruke s tankim, izgrebenim prstima, čistim, ali ne baš
njegovanim. Bile su posve drukčije od Gregovih.
- Onda, hoćeš li pogledati ove papire? - upita je Alan. - Maloprije
sam se šalio kad sam rekao da si radoznala.
- Znam - promrmlja ona. - Ali to su osobne isprave i mislim da ih
ne bih trebala čitati. Samo mi reci o čemu je riječ.
- Sveučilišni rektor će povuci novac za stipendije i vratit će mi
ga. Dakako, sad valja riješiti mnoge birokratske sitnice, ali na
kraju će sve biti dobro.
- Nema ništa u vezi s kućom? - upita Dora.
On stavi papire ponovo u omotnicu i pogleda je.
- Sad idem na poštu. Moram govoriti s Robertom.
- Alane, može ga zvati i odavde.
- Znam, ali razgovor će trajati dulje, a ne želim trošiti tvoj
novac. - Digne oblog s gležnja koji je već bio manje otečen i doda: -
Hvala ti na medicinskoj njezi. Budeš li ponovo htjela pasti s krova,
obavijesti me!
- Alane, nisi mi odgovorio na pitanje. Trna li u tim papirima Što
u vezi s kućom?
-Ne.
- Govoriš li istinu? - upita ona, gledajući ga ravno u oči.
- Možda ne posve, ali ne boj se, nije riječ o onome što ti misliš.
Sad moram govoriti s Robertom.
- Hoćeš li se vratiti na objed?
- Ne znam, moram obaviti mnogo posla. Nemoj me čekati. -
Ponovo joj se nasmiješi, a činilo se da mu se u oči vratilo malo
radosti. - Obećajem da ću doći na večeru i objasniti ti kako točno
stvari stoje.

43
 VI.
- Bila sam ljubomorna - naglas reče Dora. Bilo je jutro i brisala
je prašinu na policama knjižare. Ponedjeljak je bio jedini dan u
tjednu kad je knjižara bila zatvorena. - Toby, zaista sam bila
ljubomorna - zamišljeno ponovi. - Najradije bih bila zatvorila vrata
u lice onoj djevojci dok je onako gledala Alana. - Toby zacvili a Dora
doda: - Mislim da si čak naučio njegovo ime. Hajde, pozovi Alana. -
Toby zalaje i uputi se prema trešnjevom stablu. - Ne tamo -nasmije
se Dora - premda se čini da mu se to mj esto posebno sviđa, je li?
- Toby sjedne i ponovo zacvili. - Alan će se brzo vratiti, vidjet
ćeš. Otišao je samo telefonirati svom odvjetniku, jer je odveć
ponosan da se posluži mojim telefonom. Ili možda ne želi da čujem
njihov razgovor. A možda je zaista doznao nešto o kući. Do bijesa,
Toby, zabrinuta sam, premda mi je rekao da se ne brinem! Gotovo
da bih telefonirala majci i upitala je postoji li mogućnost za
poništenje ugovora o prodaji ove kuće. - Neko je vrijeme šuteći
brisala prašinu i razmišljala. - Ne, moram prestati stvarati
probleme - zaključi. - Da je Alan nešto saznao, bio bi mi odmah
rekao. Nije on kriv što mu je odvjetnik poslao snop papira tako
sličan onome što ga je u ruci imao Greg! Alan nije kao Greg i od
mene nije pošteno stavljati u isti koš dvije tako različite osobe.
Iznenada se sjeti kako je Alan obećao da će doći na večeru
paprestane opiašivati knjige. No večeras inu neće dopustiti da on
pripremi večeru, da mu bar tako zahvali što joj je pomogao da side s
krova peradarnika. Da, te će večeri ona gospodinu Alanu Colcu
prirediti večeru koju neće tako Iako zaboraviti
- Ne! - odlučno poviče Alan. - Do vraga, to je posljednje što želim.
- Ali zar nisi htio živjeti u Byronyju -razdraženo primijeti
RobertHobson s druge strane žice. - Govorio si da želiš natrag svoju
kuću, a budući da nismo uspjeli poništiti ugovor gospođice Barton,
onda mi se najlogičnije čini da je tužimo. Možemo je tužiti daje ...
- Ne! - žestoko ga prekine Alan. -Odbijam i raspravljati o tome.
- Znači da si se predomislio? Hoćeš li da ti potražim smještaj
ovdje u Madisonu?

44
 - Nisam se predomislio. Želim živjeti i raditi u Byronyju.
Potrebni su mi samo računalo, telefon i faks,
- A gdje ćeš stanovati? - nestrpljivo upita Robcrt. - Namjeravaš li
možda podignuti šator u kukuruzištu?
- Ne, želim s Dorom ... s gospođicom Barton ... sklopiti ugovor o
najmu trećega kata. On je vrlo velik pa tamo mogu živjeti i raditi.
- Kako je tvoja Dora?
- Nipošto nije moja, I da te čuje nešto takvo, vjerojatno bi te
slijedila sa svojom električnom pilom.
- Čime? - upita Robert. - Zaboga, Alane, valjda nije neka
luđakinja?
- Bila bi vrlo privlačna luđakinja - nasmiješi se Alan - koja me
katkad preplaši a katkad me nasmije i navede me na pomisao da ...
ah, ne znam, nisam vjerovao da ću ikad više misiliti na neke stvari.
- Ne namjeravam te ni pitali što znači sve to - reče Robert.
- Potpiši isprave koje sam ti poslao, skupa s izjavom i priznanicom
za ček i još danas mi vrati papire. Taj će ti ček koristiti.
- Najprije moram podmiriti svoj račun s tobom.
- Do bijesa, Alane! - plane odvjetnik.
- Kako se možeš brinuti za dvjesto dolara kad je u igri sav tvoj
novac? Još nisam upoznao tako ponosnu osobu. Ne brini se, vratit
ćeš mi kad sve sredimo. Da, kad je riječ o novcu, je li ti on potreban
za ponovan početak rada? Imaš li već gotov neki plan?
- Ne, još nemam ništa gotovo -odgovori Alan nakon trenutka
oklijevanja. - Posljednjih tjedana nisam mislio na posao.
- Onda smjesta poeni - savjetuje mu Robert.
- Ja sam inženjer - usprotivi se Alan i načas se zamisli nad tom
rečenicom. Već je gotovo zaboravio da je inženjer. Prošlo je već
mnogo vremena otkad je posljednji put projektirao neki građevinski
projekt. Odjednom se osjeti pun snage i optimizma. - Ja sam
ineženjer -ponovi gotovo oduševljeno - a ne financijski stručnjak.
Stoga mi je potrebna pomoć.
- Onda moraš doći u grad - odgovori mu Robert - jer ne vjerujem
da ćeš u Byronyju naći financijskog stručnjaka. Telefoniraj mi kad
budeš spreman, pa ćemo dogovoriti sastanak. A sada te moram

45
ostaviti. Zabavljaj se sastavljanjem najamnog ugovora s
luđakinjom.
- Večeras bih se uistinu mogao zabavljati - promrmlja Alan.

***
Kad mu je otvorila vrata, s pilećim batkom u jednoj i nožem u
drugoj ruci, Alan je iznenađeno pogleda i upita:
- Što to radiš?
- A što misliš? - drsko mu odgovori Hora. - Pripremam večeru.
- Za večeras sam imao drugi plan -primijeti on. - Obećao sam ti
da ću te izvesti na večeru čim budem mogao.
-I sad možeš?
- Da, sad mogu. Htio bih da malo proslavimo.
- A ja sam ti namjeravala pripremiti nešto posebno, da ti
zahvalim što si mi jutros pomogao sići s krova -odgovori mu ona.
- Stoga nema raspravljanja.
- Ja nikad ne raspravljam sa ženom koja u ruci ima nož. Da te
Robert vidi u ovom trenutku ... Sretan sam što ću večerati ovdje s
tobom, Dora. Je li ti potrebna pomoć?
- Ne, idi gore, ovo mora biti iznenađenje. I zašto sad spominješ
Roberta?
- Nije važno - široko se nasmiješi Alan. - Smijem li te nešto
upitati?
- Što?
- Zašto kupuješ piletinu u prodavaonici kad imaš svoje kokoši?
- Alane, kako možeš samo i pomisliti na to da bih mogla ...
skuhati i jesti svoje kokoši!
- Ljudi koji žive na selu, obično uzgajaju kokoši zato da ih jedu -
razdragano primijeti on. - Da si mi jutros rekla, mogao sam Lini
zakrenuti vratom i...
- Ne! - povikom ga prekine Dora. -Nikada ti ne bih dopustila
učiniti nešto tako strašno! Ne mogu vjerovati da osoba poput tebe
zna zaklati pilića.
- Naprotiv, znam. Odrastao sam na selu, i moja je majka imala
nježno srce kao i ti, pa sam to morao obavljati ja. Nije to teško,

46
moram te naučiti. Dovoljna je samo brza kretnja, a poslije, dakako,
pile moraš operušati i...
- Dosta! - poviče Dora. - Alane, ako samo dotakneš Linu ili neku
drugu kokoš, kunem se da ćeš se pokajali! A sad idi, zvat ću te kad
večera bude gotova.
- Dobro, idem - nasmije se on. -Imam iznenađenje za tebe, znaš?
Zapravo, više od jednog.
- Zaista? O čemu je riječ?
- Neću ti još reći, kada tako željno čekaš da me se otarasiš!

***
Kad je večera bila gotova, Dora zaobiđe kuću i uspne se
vanjskim stražnjim stubama. Stara je ograda bila dotrajala, puna
zahrđalih čavala, pa pomisli kako će zamoliti Alana da je popravi.
No tad se sjeti da ju je htio pozvati na večeru, a to znači da može
platiti i da više neće raditi za nju. A to je tek početak. Što znače svi
oni papiri što ih je primio do svog odvjetnika? Hoće li ponovo raditi
kao inženjer? A kome će od njih dvoje pripasti kuća? Dora načas
zastane na stubama, razmišljajući kako ona neće popustiti, a on će
otići. Uspne se do kraja i zakuca na vrata.
- Je li večera gotova? - upita Alan.
- Da. Oli! - poviče iznenađena. Prvi put otkad ga poznaje, bio je
odjeven u nešto drugo a ne u traperice i športsku košulju. Sad je na
sebi imao tam nosive hlače od čistog lana i malo svjetliji kaput.
Nova mu je košulja bila raskopčana na vratu.
- Da si još vezao kravatu, zalupila bih ti vrata u lice i otišla
sama na večeru! Zašto si se odjenuo tako elegantno?
- Ovo je jedno do iznenađenja -odgovori on s blistavim
osmijehom.
- A koje je iduće? Ako si taj kaput kupio u Byronyju, pojest ću
šešir. On podigne ruku i odmakne joj s lica nestašni u vojak.
- Nemaš nikakav šešir, ali imaš pravo. Poslije podne sam ga
kupio u Madisonu. Odande je i automobil.
- Koji automobil?

47
 - Unajmio sam automobil. Da samo znaš koliko sam se namučio
dok sam dobio vozačku dozvolu! Dora, uđi samo načas, želim ti
nešto pokazati.
- Opet neko iznenađenje. Plašim se i gledati.
- Ne plaši se i uđi. - Uhvati je za ruku i uvede u sobu. Nešto je
bilo pomalo drukčije u tom velikom prostoru. Više se nije doimao
tako prazan i bezbojan.
- Plava boja ... - iznenadi se ona i odmah doda: - Imao si pravo,
izvrsno pristaje ovom okružju. Kako si znao da će svjetlost stvarati
ovakve blistave efekte?
- Viđao sam je svake noći dok sam bio u zatvoru. U mojoj ćeliji
nije postojao prozor, jedina svjetlost je bila ona koju sam mogao
zamisliti u svojoj mašti. Mislio sam na nebo i na njegove bezbrojne
nijanse.
- Oh, Alane! - uzdahne ona, grla stisnuta od ganuća. - Sva sreća
što te netko našao prije... prije nego što se zbilo nešto užasno.
Sretna sam što si se vratio u Byrony ... što si se vratio kući.
- Svojoj dragoj kući - promrmlja on tiho -I ja sam sretan.
Nekoliko su trenutaka Šutjeli. Alanova je ruka bila svježa i
mirna, ali kao i uvijek, Dora je u njemu osjećala neki nemir.
- Hoćemo li sići na donji kat? -promrmlja on. - Ne bih htio da
propadne tvoja posebna večera.
- I ja se želim presvući - reče Dora, povukavši ruku iz njegove. -
Ne dami se biti u ovim starim hlačicama.
- Tvoje stare hlačice su posve dobre
- odgovori on snježnim osmijehom.
- Nemoj se presvlačiti, Dora. Dosad se nikad nisi presvlačila za
večeru, pa nemoj ni sada.

***
- Sad ćemo porazgovarati o kući -reče Alan, izašavši za njom na
trijem. To je bila tema koju je Dora pomno izbjegavala za vrijeme
večere.
- Oni se papiri tiču i kuće, je li? - pita ona. - Zato si odjurio u
grad na razgovor sa svojim odvjetnikom? -Da - jednostavmno
odgovori on.

48
 - Što je pisalo tamo?
- Budući da se ne može poništili ugovor o prodaji, Robert te htio
tužiti da te izbaci iz kuće.
- Što kani učniiti? - upita ona širom rastvorenih očiju od
zaprepaštenja.
- Spriječio sam ga, dakako - mirno objasni Alan. - Ne bih ti to ni
rekao, Dora, ali znam koliko tebi znači istina.
- Možda će biti bolje da telefoniram svojoj majci ili braći. Znaš li
pouzdano da tvoj odvjetnik neće...
- Ne može učiniti ništa bez mog pristanka - prekine je on.
- Možeš sama govoriti s njim ako hoćeš. Ili tvoj otac, tvoja majka,
tvoja braća, tvoji stričevi. Bez moje nazočnosti. -Nasmiješi se.
- Premda bih vrlo rado prisustvovao takvom sastanku. Pogled mu je
bio jasan i izravan i Dora shvati da on govori istinu.
- Što si mi još htio reći? U vezi s kućom, dakako.
- Samo ovo: hoćeš li mi je prodati? Dat ću ti svotu koju želiš,
dakako, u razumnim granicama.
- Ne. Žalim, Alane, ali ne mogu. Vjerojatno ćeš se ...vratiti u
Chlcago.
- Želiš lt da odem? - Alanovo je lice sad bilo zamišljeno i napeto.
Ne, htjela je povikati Dora, ali ne reče ništa. Događalo joj se
nešto novo, ali nije mu mogla govoriti o onome što osjeća. To nikad
nije učinila i u ovom trenutku joj se to činilo neopisivo teško. Obori
pogled, nadajući se da će on shvatiti.
- Oprosti, pogriješio sam što sam ti uputio tako osobno pitanje -
reče Alan malo poslije. - Dora, slušaj. Ovo je moja kuća, mjesto na
kojem je moja obitelj živjela pokoljenjima i ne želim otići odavde. Bi
li mogla razmisliti o tome da me uzmeš kao svog stanara,
prepustivši mi treći kat?
- Unajmio bi treći kat? - Dora podigne pogled.
- Da. Dakako, morao bih učiniti neke preinake, urediti ured.
Mogli bismo zauvijek zatvoriti unutrašnje stube i konačno odvojili
dva dijela kuće.
- Ti želiš živjeti ovdje? - s nevjericom ga upita Dora.

49
 - Da, živjeti i raditi - potvrdi on. -Svakako bih i dalje često
putovao, ali ... - Naglo ušuti i naškubi usne. - Ali još dugo vremena
ne namjeravam otputovati na Srednji istok.
- Alane, zamisao ti je sjajna! Što se mene tiče, ja se potpuno
slažem. Možeš ostati koliko hoćeš i preinačiti sve što želiš. Kako
nisam od početka mislila na to?
- U početku me nisi htjela blizu -nježno odgovori on. - Sjećaš li
se?
- Onda je bilo drukčije - odgovori Dora, zarumenjevši se. - Nisam
te poznavala kao sada.
- Misliš li na mene još i sad kao na neznanca? - upita Alan. -
Plašiš li se još i sad da bih mogao biti onakav kakav se ne činim ili
da bih mogao biti kao on?
- On? Na koga misliš?
- Na čovjeka punog tajni - odgovori on. - Na lažljivca i licemjera,
koji te toliko povrijedio da te natjerao da kažeš kako između mene i
tebe ne bi moglo biti išta ni da dvadeset godina živimo pod istim
krovom. - Rukama joj obumi lice i ovlaš joj poljubi usne.
- Kako znaš? - začuđeno upita Dora
- Kako znam za tvog tajanstvenog muškarca? Nije teško
pogoditi. Cijeli si život živjela u gradu i onda si iznenada svemu
okrenula leđa i ovamo se preselila sama. Nešto te povrijedilo, nešto
te natjeralo u bijeg.
- Nježno je pomiluje po licu. - Što se dogodilo, Dora? Jei li bila
udana?
- Ne. Alane, čuj , ja ... - U tom se trenutku poželjela otvoriti,
povjeriti mu se i potražiti razumijevanje. Ali u glavi su joj još
odzvanjale riječi njenih roditelja što su joj ih uvijek ponavljali: Ne
budi tako osjetljiva, Dora. Ne smij se glasno. Ne pokazuj otvoreno
svoje osjećaje, svladavaj se. Svladavanje. Cijeli se život svladavala,
tako da sad ne uspijeva prevesti u riječi svoje osjećaje, pogotovu one
najdublje i najstrastvenije.
Alan ju je gledao, očekujući njen odgovor, objašnjenje. To je
pravi trenutak da govori s njim, pomisli Dora. Ako to ne učini, on je
više neće poljubiti i zauvijek će ostati samo dobri prijatelji. Ali nije

50
uspjela naći prikladne riječi, pa mu stoga odluči svoje osjećaje
pokazati na drugi način. Položi mu ruke na ramena i šapne:
- Alane? - Obujmi ga oko vrata, a on se sagne da joj poljubi čelo,
oči, lice i na posljetku usne, dugim, nježnim i izbudljivim
poljupcem.
- Ovaj put ti neću dopustiti da mi pobjegneŠ - promrmlja on sa
smiješkom.
- A ja i ne želim pobjeći - odgovori ona Šaptom.
- Dobro.
Alan je stisne u zagrljaj, a Dora mu počne plašljivo ljubiti lice i
na kraju ga poljubi u usta, sa srcem koje joj je ludo tuklo. Ali ovaj
put nije imala osjećaj da živi u snu, u nekom nestvarnom trenutku.
Naprotiv, osjeti kako joj se tijelo ponovo rada i trepti životom, drhti
od strasti i želje za prepuštanjem.
- Ja ne... - iznenada reče Alan, boreći se da zadrži vlast nad
sobom. -Mislim da te ne mogu još dugo držati u zagrljaju, Dota, i
potom ... otići. Ona mu položi glavu na prsa i šuteći oslušne brzo i
jako kucanje njegova srca. Trenutak koji se činio beskrajan, oboje
su šutjeli, a onda Dora podigne oči i pogleda ga.
- Žao mi je, ja sam kriva. Nisam namjeravala... eto, to nije
ispravno.
- A ti ne možeš a da po svaku cijenu ne budeš ispravna -
promrmlja on gotovo sam sebi. - Ali sad nemoj otići. Htio bih ovdje
još malo uživati u ovoj večeri. Imam još jedno iznenađenje.
- Ne želim više iznenađenja - reče Dora, stisnuvši se uza nj s
osjećajem ugode i sigurnosti. - Ova su mi za danas dovoljna.
- Ali ovo je važno - ustraje Alan. -
Zapravo, najvažnije. - Dohvati kaput s ograde trijema i iz džepa
izvadi bijelu omotnicu. - Evo, ovo je za tebe.
- Doru obuzme neobjašnjiv osjećaj nelagode, ali morala je uzeti
onotnicu. Po opipu je osjetila da su unutra novčanice. - Otvori je -
ponuka je Alan.
- Već znam što je i ... to ne želim primiti.
- Molim te, otvori.
Dora otvori omotnicu i u njoj nađe neke potvrde, novčanice od
dvadeset i deset dolara, pa čak i nekoliko kovanica. Tu su bila i dva

51
računa iz restorana i dvije ulaznice za kino. Sve je bilo umotano u
žuti list papira ispisan Alanovom rukom. Ona zaprepašteno
pogleda sav novac, u koji je bila uključena i večera u Byronyju,
ulaznice za Orkanske visove , račun za kupnju plave boje, a na
žutom papiru je bio naznačen i velikodušan iznos za stan i hranu,
za svaki proživljeni tjedan u toj kući.
- Ne - odlučno reče ona. - To neću. Ti si radio, Alane, i svojim si
radom sve to platio. Uostalom, ja sam te zamolila da kupiš plavu
boju.
- Da, ali ona je bila za sobe u kojima ja stanujem - mirno joj
odgovori on.
- Uostalom, ništa ti na ovom svijetu ne bi moglo platiti sve ono
što si učinila za mene.
-I misliš da to može učiniti novac? -nestrpljivo prasne ona.
- Misliš li uistinu da ovo što smo mi ... to što smo sad učinili, može
biti plaćeno?
- Dora, postupi ispravno, riječ je o dugu. Samo želim imati
mogućnost za početak...
- Tražiš od mene da budem ispravna? - iznenada ljutito poviče
ona i ustane suznih očiju, dok joj je bolan grč stezao grlo. - Ne,
jedan put u životu neću biti ispravna. Ne ako biti ispravan znači
primiti tvoj novac za nešto što sam učinila zato jer ... jer ja ... - Nije
mogla dovršiti rečenicu. Uzme omotnicu, razdere je i baci preko
ograde.
- Dora, prestani! - upozori je on, smknuvši se. - Bli smo se složili
da ću tu vratiti novac, i sad ne smiješ ...
- I kovanice! - poviče ona, ne slušajući ga. - Izbrojio si i cente!
Izračunao si i koliko u novcu vrijedi vrijeme koje si proveo ovdje!
- Baš tako - prizna Alan, ustavši. -Možda zato jer za mene ima
vrijednost svaki trenutak proveden u ovoj kući - reče s iznenadnom
napetošću u glasu. - Ali sad će biti bolje da odem, prije nego što
netko od nas kaže nešto za što bi se mogao pokajali. Laku noć. -
Dohvati kaput i brzo side s trijema.
Dok je obilazio kuću, činilo se d a ga guta mrak, i Dora je vidjela
samo bijeli odsjaj njegove košulje. Potom je i to nestalo, a ona je
ostala sama u noćnoj tišini.

52
 VII.
- Uzet ću novac za večeru i ulaznice - reče Dora savršeno mirnim
glasom.
- Ali bojim se da drugo ne mogu prihvatiti. Naš je dogovor bio da
ćeš ti raditi, i to si činio. Stoga mi više ništa ne duguješ, Alane.
To je bio jasan i jezgrovit razgovor, ali posve uzaludan, jer je
Dora bila sama u krevetu svoje tamne sobe. Nemirno se
promeškolji po postelji i zarije lice pod jastuk. Trebala je hladno
odbiti novac, pomisli sa žaljenjem, a naprotiv, ona se uzrujala i
vikala kao luda. Što joj se događa? Više se ne prepoznaje. Njeni su
je roditelji naučili svladavati osjećaje, ali kad je u pitanju Alan, ona
potpuno gubi nadzor nad sobom. Tako je bilo od prvog trenutka kad
ga je vidjela, onako nesigurnog i slabog, sa starim mjedenim
ključem u ruci. A onda mu je iduće jutro rekla kako je ne zanima on
ni drugi muškarci. Izjavila je da ne podnosi tajne, laži, osobe koje
su zapravo drukčije nego što se prikazuju. Ali zašto mu se
povjerila? Zašto mu je govorila o svom privatnom životu? Ljutito
udari šakom po jastuku i potom ga podigne na naslon kreveta i
sjedne. Toby upitno podigne glavu. - Sve je u redu - umiri ga Dora,
a onda dohvati jastuk i stisne ga uza se. -Htjela bih sad biti na
trećem katu -šapne. - Užasno je što kažem nešto takvo, ali to je
istina. Zaista ne znam kako da se ponašam. Nastojala sam se
svladavti dugo vremena pa se sad osjećam neodgovornom,
nepromišljenom djevojčicom. Oh, ne znam ni koji su moji pravi
osjećaji. Znam samo da bih htjela biti na trećem katu s Alanom.

***
- Najamni ugovor? - živo reče Mary Parker. - Odlučio si se
vratiti u Chicago?
Alan uzme prvi list što je izlazio iz faksa u kutu male
prodavaonice.
- Umjesto da mi viriš iza leda, zašto ne priđeš faksu i čitaš ono
što mi stiže? Ne, ne namjeravam se preseliti u Chicago.
Nimalo zbunjena, Mary stavi naočale i počne čitati.

53
 - Ovo je najamni ugovor za Dorimi kuću.
- Nastaviš li čitati idući paragraf, vidjet ćeš da unajmljujem
treći kat -objasni Alan. - Ne brini, Dora i njena knjižara ostat će
tamo gdje jesu.
- Možda ćeš misliti da sam staro njuškalo - primijeti Mary,
pročitavši i posljednju stranicu.
- Nije važno. Vratio sam se u Byrony, a ovdje svi znaju sve o
drugima.
- Znači, ostaješ. Hoćeš li dobiti natrag svoj novac?
- Jedan dio. Ćudi me što ne znaš i iznos na mom računu u banci
-nasmije se Alan. - Ili ga možda i znaš. Da, ostat ću u Byronyju,
premda ću često hiti na putu.
- I tumarati po svijetu - strogo reče Mary. - Nakon onoga što ti
se dogodilo na Srednjem istoku, mislila sam da ćete proći volja za
putovanjem. Isti si kao tvoja majka. Osmijeh iščezne s Alanovih
usana.
- Kakve veze s ovim ima moja majka?
- upita oporo.
- Ona i ja smo bile velike prijateljice. Za mene je ona bila sjajna
osoba i divila sam joj se, pa i zbog toga što je došla iz grada. Voljela
bih da sam ostala u vezi s njom.
- Moja se majka nikad ne bi vratila u Byrony - suho primijeti
Alan, pokupi papire i uredno ih složi.
- Što se sjećaš o njoj? - upita Mary. -Bilo ti je samo sedam godina
kad je otišla.
- Ne smeta mi ako čitaš moj najamni ugovor i ako znaš koliko
novca imam u banci, ali o nekim stvarima ne volim raspravljati.
- To sam se nedavno pitala, jer me zapanjila sličnost tvoje majka
i Dore.
- Da Dora nalikuje na moju majku? -začudi se Alan.
- Oh, ne znam ... možda zato što je i Dora došla iz grada. A onda
kosa ... ona i tvoja majka imaju kosu iste boje meda, kratku i
valovitu.
- Ne shvaćam.
- Muškarci! - uzdahne Mary. - Vi ne znate baš ništa.

54
 Alan ju je netremice gledao, a onda mu se pred očima pokaže
slika Dorè kako na suncu kraj prozora sjedi i djeci čita bajku.
Gledala ga je s ljubavlju i nasmiješenim očima, ali onda joj se lice
smrklo i preobrazilo u drugo lice, puno ljubavi i radosti, ali i
očajnog nemira i samoće ...
- Smiješno - reče on naglo. - Dora nema nikakve veze s mojom
majkom. Moja je majka napustila Byrony usred noći, nikome ne
rekavši ni riječi, ostavivši mene i mog oca. Dora nikad ne bi učinila
nešto takvo. Ne, ona nimalo nije nalik na moju majku.
- Ne moraš se ljutiti - brzo reče Mary.
- Samo sam rekla da medu njima postoji neka sličnost.
Uostalom, prošlo je mnogo vremena. - Uputi mu čudno izravan
pogled. - Tvoja majka nema nikakave veze s tvojom strašću za
putovanjima i nema veze s tim što nemaš ženu i djecu.
- Kako znaš da nemam ženu? - s nelagodom upita Alan,
stisnutih šaka. - Mogao bih imati žene u desetak zemalja i djecu po
cijelom svijetu.
- Ne govori gluposti! Ovo je Byrony, zar si zaboravio? Točno
znam koliko novca imaš u banci i znam da nemaš ni jednu ženu!
- Dobro, priznajem da nemam ženu ni djecu - nervozno se
nasmije Alan.
- A sad mi reci zašto si baš jutros odlučila nemilosrdno
analizirati moju prošlost? Samo sam došao po faks od svog
odvjetnika.
- A ja sam došla samo po mlijeko -prizna Mary. - Ali otkad si se
vratio, često mislim na tvoju majku. Rado bih znala gdje je i što ju
je nagnalo na bijeg. Vjerojatno to i ti želiš znati.
- Malo je prekasno za postavljanje takvih pitanja - kruto
odgovori Alan.
- Uostalom, sad više nije ni važno.
- To kažeš kao da želiš vjerovati u to.
- Mary se zagleda u nj.
- Ja zaista i vjerujem u to - odlučno odgovori on. Uostalom, nije
teško zamisliti razlog bijegu moje majke, pomisli. Nije joj bilo
nimalo stalo do njenog muža i sina. - Dora nije kao ona - ponovi
neuobičajenom žestinom. - Dora nije nimalo slična mojoj majci.

55
 Dora baci još jednu zrelu tikvicu u košaru i pomisli kako nije
dobro učinila što je povrće posadila tako gusto jedno do drugoga.
Sad nije znala što će s toliko tikvica, pa se upitala voli li ih Alan.
Tog jutra nije ni pokucao na njena vrata da skupa doručkuju. Ili ga
ona možda nije čula, jer je spavala dokasna. Do bijesa, zašto je
uvijek sve tako zamršeno? Ona je htjela samo ... Mukla tutnjava
trgne je iz razmišljanja, pa Dora podigne pogled k nebu, gdje su se
skupljali tmasti oblaci puni kiše. Što je zapravo htjela?, upita samu
sebe. Htjela ga je samo vidjeti! Dohvati košaru i bez razmišljanja se
nade na vrhu stuba sa stražnje strane kuće. Duboko uzdahne i
odlučno pokuca.
- Zdravo - pozdravi je Alan iznenađen. - Upravo sam htio sići.
- Oh! - poviče ona. - A ja sam ti donijela nekoliko tikvica. Imam
ih mnogo.
- Vidim - reče on sa smiješkom. Činilo se da mu je drago što je
vidi, pa ona ispusti dubok uzdah olakšanja. - Je li ti laknulo što
sam pristao primiti tikvice? - razdragano je upita Alan.
- Ne, ja ... eto, žao mi je zbog onog sinoć. Jesi li jutros bio na
doručku?
- Da, barem sam pokušao. Zašto ne udeš? Uskoro će kiša. -
Upravo u taj tren krupna kap padne na Dorinu glavu a potom
odmah kiša počne lijevati kao iz kabla. - Izgledaš kao Crvenkapica
pred strašnim vukom - primijeti on, promatrajući je kako čvrsto
drži košaru. - No ne ljutim zbog onog što se dogodilo sinoć, samo
sam zbunjen. Bilo nam je lijepo, i onda odjednom, prešli smo na
smrtnu borbu. Osim toga, jutros
- Jutros sam spavala dulje nego obično, i to je sve - prekine ga
ona. -Nisam ti otvorila samo zato jer te nisam čula kucati. Noćas
sam se neprestano budila.
- Oprosti mi što sam te naljutio -promrmlja on, obrisavši joj kap
kiše s obraza. - Mislio sam da si shvatila.
- Ne, ja ne shvaćam baš ništa, Alane. Zašto hoćeš baš uvijek sve
platiti?
- A zašto ti uvijek hoćeš istinu?
- To nije isto - primijeti Dora. -Govoriti istinu je nešto ispravno.

56
 - A za mene je ispravno platiti. Dodi trenutak u moju sobu da ti
nešto pokažem. - Dora je načas oklijevala.
- Crvenkapice, ne plaši se, vuk te neće pojesti - našali se on.
- Samo ti moram pokazali nacrte za moje novo građevinsko
poduzeće. Potreban mi je novac za ulaganje, i Robert mi je za idući
tjedan dogovorio sastanak s nekim bankarima, ali moram priznati
da ne znam što moram poduzeti da na njih ostavim dobar dojam.
No zapravo sam ti htio pokazati preslik najamnog ugovora o
kojemu smo sinoć govorili.
Dora odloži košaru i uzme papire koje joj je on pružio.
- Mislim da je ovo sve dobro -primijeti ona čitajući. - Pet godina
najma s mogućnošću za produljenje daljnjih pet godina. I plaćat ćeš
mi dio troškova za hranu ... čekaj, što znači ovaj postotak od
sedamnaest posto?
- On odgovara polovini trećine kuće.
- Ne, treći kat ne pokriva cijelu površinu prvog i drugog kata.
Ovaj postotak moraš ispraviti i napisati pola od jedne četvrtine, to
jest dvanaest i po posto. Ispravi ovu brojku i potom...
- Dora - prekine je Alan - što si radila u izdavačkoj kući u
Chicagu?
- Bavila sam se planiranjem tržišne strategije. Svaki put kad
smo otvarali novu prodavaonicu, razrađivala sam financijski
prikaz, izračunavala predviđenu dobit i ostalo.
- S oduševljenm govoriš o svom starom poslu - primijeti Alan. -
Zašto si ga napustila ako ti se toliko sviđa? Dora obori pogled,
odjednom se osjetivši nelagodno. Odloži ugovor i uzme jednu tikvicu
iz košare.
- Ovdje nemaš kuhinju - reče polako - pa ti tikvice ne trebaju. -
Alan je šuteći čekao odgovor. - Kako si saznao da sam radila u
izdavačkoj kući? - na posljetku upita ona.
- Rekao mi je Gerard.
- Da, a otišla sam zato jer su ...jer su htjeli da učinim nešto što
sam smatrala neispravnim.
- Što?
- Jedan potpredsjednik je prepravio podatke u mojim
posljednjim izvještajima, kako bi se dobio pristanak da se neke

57
knjižare otvore u određenim ulicama i da ih financiraju neke
udruge koje su u zamjenu nudile... mito.
- I ti si otkrila njihovu igru? -namršteno upita Alan.
- Otkrila sam nepravilnosti između konačnih izvještaja i onih
što sam ih ja izradila. Tad sam to priopćila svom ... svom kolegi,
osobi kojoj sam, tako sam mislila, mogla vjerovati. Ali on je već
znao za tu prijevaru i pokušao me čak spriječiti da o tome izvjestim
predsjednika izdavačke kuće.
- Netko u koga si mislila da možeš imati povjerenja - zamišljeno
ponovi Alan.
- Dakako, predsjednik je spriječio prijevaru, a potpredsjednik
Mavford je bio optužen za korupciju. Bio je bijesan na mene.
- A kako je znao da si ga ti raskrinkala?
- To mu je rekao Greg.
- Greg?
Dora se jako zacrvenjela kad je shvatila da se odala, ali to joj je
ime jednostavno izletjelo iz usta.
- Moj ... kolega, osoba u koju sam imala povjerenja. On je sve
znao, i u prvi tren je gospodin Mavford okrivio njega da ga je izdao.
- A da ne izgubi posao, on mu je...
- ... otkrio da sam ja govorila s predsjednikom. On nije smatrao
da je moj posao važan, a trebali smo se ... - Naglo ušuti. Trebali smo
se vjenčati, doda u sebi. Ali izdao ju je baš muškarac kojeg je voljela
i kojemu je slijepo vjerovala.
- Bi li mogao Greg biti tajanstveni čovjek? - upita Alan.
- Ne reci ništa - zamoli ga Dora.
- Možda bi ti razgvoor koristio.
- Ne, ne vjerujem.
- Možda neki drugi put?
- Ne znam -promuca ona. - Zaista ne znam.
- Dobro, nije važno - zaključi Alan. -Zaboravi da si išta rekla.
Smijem li te zamoliti za uslugu? - Ona potvrdno kimne a on
nastavi: - Pomozi mi napisati financijski prikaz za osnivanje
poduzeća. Zaista mi je potrebna pomoć, a ti si stručnjakinja za to.
- Hoću, ali pod jednim uvjetom.
- Kojim?

58
 - Da ne ustrajavaš na tome da mi to platiš.
- Dobro, dopuštam ti da mi besplatno pomogneš. Možeš li početi
odmah?
On uzme sa stola neke papire, - Imam dojam da tu ima
pogrješaka, ali ja ih ne mogu naći. Dora brzo pogledom prijeđe po
stupcima brojaka i odgovarajućim stavkama.
- Da, očito je da moraš smanjiti trošak za računalo, plaćajući ga
na obroke. Znam da ti voliš plaćati, ali lako ti tvoja konačna aktiva
postaje niska. - Tikvicom pokaže jednu brojku. - Ako ovaj broj
podijeliš sa...
- Ušuti, opazivši da je on prasnuo u smijeh. - Što je to tako
zabavno? -upita ona začuđeno.
- To što pogrješke pokazuješ tikvicom - rečeon, i dalje se smijući.
- Umjesto da se smiješ, morao bi paziti na ono što ti govorim, a
ne ...a ne... -I protiv volje sad i Dora prasne u smijeh.
- Vrati tikvicu u košaru - reče on, uhvativši je za ruku - i načas
ostavi proračun. Zaista si nevjerojatna žena i ja mislim ... mislim
da želim
Ponovna grmljavina priguši njegove riječi, a svjetlo se u sobi
načas ugasi. Zadrhtavši, Dora se povuče.
- Moram sići ... Toby je sam a mrzi nevrijeme.
- Ne možeš izaći po toj kiši. Kako bi bilo da siđeš unutrašnjim
stubama?
- Vrata su zaključana a ključ je dolje.
- Ja ću otići po jcga. Gdje ga držiš?
- Alane, dvije kapi kiše nisu kraj svijeta.
U taj se trenutak nevrijeme obori na zemlju. Munje su parale
nebo, a gromovi su tutnjali tako jako da je Dora rukama pokrila
uši.
- I ti kažeš da se Toby plaši nevremena - porugljivo reče Alan.
- Jesu li kuhinsjka vrata otvorena?
- Da ... da - promuca ona. - Ključ od vrata je na mom noćnom
ormariću u spavaćoj sobi.
- Mogu li ključ ponovo vratiti u toju spavaću sobu kad prestane
nevrijeme? - nasmiješeno upita on.
- Ne govori gluposti - usprotivi se ona. - Sidi dolje i gotovo.

59
 Dora je sredila papire na stolu i kad je čula škljocaj ključa u
bravi vrata na dnu stuba, poviče:
- Alane, evo idem! - Uto munja zasljepljujuće osvijetli nebo i
trenutak potom u kući se pogase sva svjetla. Dora nagonski ispruži
ruku i uhvati se za ogradu uskih stuba. Kiša je udarala o krov sa
zaglušujućom bukom pa nije mogla čuti Alanove korake. - Alane? -
ponovo zazove, ali nije bilo odgovora. Kad je bila na pola stuba,
učini joj se da čuje teško disanje, pa ispruži ruku i side još jednu
stubu te ga nade kako kleči, s glavom naslonjenom na zid. - Alane,
što se dogodilo? - upita preplašeno.
- Jesi li pao? Jesi li se udario?
On joj ne odgovori, a onda ona sjedne do njega i nježno ga
pomiluje po kosi, licu mokrom od kiše, po rukama ... Bio je sav
ukočen od napetosti i rukama se držao za ogradu. Samo prije
nekoliko minuta smijao se i zadirkivao je, pa sad osjećala užasno
gledajući ga takvog. Dora ga čvrsto zagrli i pokuša ga prodrmati.
- Što ti je, Alane? Ja sam, Dora ... odgovori!
- Do ... Dora? - promuca on jedva čujnim glasom. – Što je
...Gdje...?
- Na stubama si što vode na treći kat. Zbog nevremena je
nestalo svjedo. Što ti je?
- Ta... tama - promrmlja on. - Zidovi se sužuju ... oprosti, ostavi
me ... samog, Dora. Bit ću dobro... ne želim da vidiš...
Odjednom se svjetla upale i Alan zastenje kao da je primio
snažan udarac. Polako se ogleda oko sebe, činilo se daje upravo
izašao iz more i postao svjestan Dorine nazočnosti. Počne se
opuštati i disanje mu počne postajati pravilnije.
- Ti... zacijelo misliš da sam lud što se bojim mraka.
- Ne, ne mislim.
- To ini se događa samo u zatvorenim prostorima - objasni on.
- Na otvorenome me mrak ne plaši. Nas dvoje smo bili u noćnoj
tami i vidjela si da se ne plašim.
- Da, znam - tiho odgovori ona. -Nakon svega što si prošao, ništa
mi ne moraš objašnjavati, Alane.

60
 - Misliš li da moram govoriti i o ovim svojim strahovima kad
bankovnim stručnjacima budem predstavljao svoj projekt? - upita
on sad već normalnim glasom.
- Ili bi taj svoj problem mogao navesti pod stavkom: rizik moguć
-reče ona sa smiješkom.
- Dora, poši sa mnom.
- Kamo?
- U Chicago, idući tjedan. Potrebna mi je pomoć da ostavim
dobar dojam na bankare. Mogla bi me pod stolom udariti nogom
budem li izvalio neku glupost.
- Ne možeš me povesti na poslovni sastanak.
- Naprotiv, mogu. Moje će se poduzeće zvati Cole i udruženje i ti
možeš predstavljati mog ortaka ili mog financijskog savjetnika.
Dora se načas zamisli. Privlačila ju je pomisao na to da sudjeluje u
novom predstavljanju novog projekta, kao što je običavala raditi za
izdavačku kuću.
- Dobro - pristane ona. - Poći ću s tobom. Melania Willis me već
nekoliko puta zamijenila u knjižari pa može ponovo. Osim toga,
odavno nisam bila u Chicagu, bit će zabavno.
- Da budem iskren, na tak sastanak nisam mislio kao na zabavu
- primijeti on, uhvativši je ruku. - Ali ako podeš i ti, možda će
uistinu biti zabavno. Obećaj mi samo jedno. -Što?
- Možda se bankarima ne bi svidjele neke tvoje napredne
tehnike uvjeravanja - reče joj sa smiješkom.
- Stoga mi obećaj da ćeš električnu pilu ostaviti kod kuće!

VIII.
- Onda? - upita Alan, - Što misliš? Hoću li ostaviti dobar dojam?
Dora zakorakne unatrag i promotri ga kritičkim okom. Podšišao je
kosu, bio je opaljen od sunca i tamnomodro odijelo mu je savršeno
pristajalo.

61
 - Osobno mi se više sviđaš u trapericama i športskoj košulji -
primijeti ona sa smiješkom. - Ili bez košulje, kao Što si bio onog
jutra kad si me došao spasiti s krova.
- Zaista? No ne vjerujem da bi bankarski službenici bili istog
mišljenja. I ti si jutros nekako drukčija. Doimaš se kao... ne znam,
kao žena od karijere, naviknuta na život u gradu.
Ona se okrene i zadovoljno pogleda u zrcalu. Na sebi je imala
svileni kostim boje meda.
- I ja se osjećam drukčijom. Ovaj kostim nisam odjenula otkad
sam u Byronyju.
- Osobno mi se više sviđaš u tvojim kratkim hlačicama. A budući
da ti se javiše sviđam bez košulje, i ti bi meni bila draža bez
hlačica...
- Prestani, ja sam se samo šalila.
- Dobro, no prije nego što odemo, želim ti nešto reći. - Alan joj
položi ruke na ramena. - Jesam li ti već rekao da sam sretan što
ideš sa mnom?
- Da, više puta - odgovori Dora, smućena njegovom blizinom. -
Sad moramo...
- Hajde, opusti se - nježno joj reče on.
- U ovom trenutku si posve drukčija žena od one koja je sušilom
za kosu naganjala kokoši.
- Ali sam još i sad ovo ja ... - počne Dora, ali naglo ušuti, jer je on
sagnuo glavu i poljubio je u vrat. - Alane! -poviče ona da prikrije
zbunjenost.
- I predivno mirišeš. Taj miris prije nisam osjeLio.
- To je Chanel . Smatrala sam da pristaje mom elegantnom
kostimu.
- Ta svila ima istu boju tvoje kose -primijeti on, milujući joj
uvojke.
- Okani se toga - opomene ga ona s osmijehom - inače nećemo
nikad stići u Chicago.
- Dobro, idemo.

***

62
 - Dobro, gospodine Cole - reče potpredsjednik banke, čovjek
srednjih godina i prosijede kose. - Jedva smo čekali da vas
upoznamo. Da čujemo što nam imate reći.
- Želim vam predložiti plan za poduzetnički pothvat, ali prije
loga bih vam želio predstaviti gospođicu Barton,moju financijsku
savjetnicu. Dora se zbunjeno nasmiješi dok su se ostali nazočni
predstavljali. Potpredsjednik se zvao Harry Horu, a tu su još bila
gospoda Kruger, Redford i Fraiser.
- Vaš je projekt vrlo pomno razrađen
- izjavi gospodin Horn kad su sjeli za stol u đvborani za
sastanke. - Pitam se jeste li uistinu spremni početi sve ispočetka.
- Jesam li spreman? - ponovi Alan. -Kako to mislite?
- Koliko sam čuo, gotovo ste dvije godine bili zatočeni u Iraku, je
li? -Da - odgovori Alan nakon dulje šutnje.
-I kad ste bili oslobođeni? U lipnju?
- Da sredinom lipnja.
- A sad smo u sredini listopada. Nije prošlo mnogo vremena,
gospodine Cole, i sumnjam da ste se potpuno oporavili od takvog
proživljenog iskustva.
Preplašena, Dora opazi kako je Alan poprimio napet izražaj i
nijemo ga zamoli da ostane miran. Očito je Alan shvatio njenu
nijemu poruku, jer se činilo da se smirio i pod stolom joj dodirne
nogu.
- Prošla su četiri mjeseca - reče on mirno. - Imao sam savršenu
medicinsku njegu, odmarao sam se i dobro jeo te udisao čisti seoski
zrak u mojoj ... u kući u Byronyju. Uvjeravam vas, gospodine
Horne, da sam se posve vratio u normalan život,
- Možda - oprezno promrmlja Horn.
- No tu ima još jedan problem. - U Byronyju ima otprilike petsto
stanovnika i mislile li daje to mjesto prikladno kao sjedište
inženjerskog savjetovališta na međunarodnoj razini?
- Da - kratko dogovori Alan. Nastane duga šutnja. Očito je
gospođin Horn očekivao neko podrobnije objašnjenje, koje mu Alan
nije namjeravao dati. Ali Dora ga nogom lagano udari u gležanj, a
on se tad trgne i malo se namršti. No očito je shvatio njenu poruku
pa počne govoriti.

63
 - Moj me posao često odvodi u inozemstvo i u Byronyju bih stoga
bio tek vrlo rijetko. A imao bih manje troškove, jer su cijene u
provinciji mnogo niže nego u gradu. Tamo su mi dovoljni faks i
modem da se povezem sa cijelim svijetom.
- Shvaćam - sumnjičavo promrmlja gospodin Horn, nešto
zapisujući. Na drugom kraju stola gospodin Redford nestrpljivo
odloži olovku.
- Nemamo cijelo poslijepodne na raspolaganju, Harry - podsjeti
ga on.
- Dopustimo gospodinu Colcu da nam predstavi svoj projekt.
- Vrlo rado - spremno prihvati Alan, zadovoljan da može učiniti
nešto opipljivo, i počne govoriti. Pipremili su svaku pojedinost za
taj trenutak, i Dora je znala napamet svaku riječ predstavljanja.
Samo nije predvidjela vlastitu reakciju kad je vidjela Alana tako
sigurnog u sebe, privlačnog i punog snage, dok je govorio pred
slušatelji ma. Poznavala je svaku crtu tog čovjeka, svaku njegovu
kretnju, pogled, zvuk glasa, ali bilo joj je posve nepoznato udaranje
vlastitog srca dok ga je promatrala bez daha. Gledala ga je kao
da je hipnolozirana i neke su se riječi počele polako oblikovati u
njenoj glavi, objašnjavajući razlog njene neobične reakcije. Nije se
on promijenio, Dora, nego ti. Ti ga sad gledaš drugim očima.Voliš
ga kao što još nikad nikoga nisi voljela. Volim ga, pomisli ona.
Volim ga, volim ga... Načas se preplašila da je netko možda ipak
čuo te riječi s toliko strašću viknute u sebi. Ali nitko se nije ni
pomaknuo, a Alan je i dalje mirno govorio.
- Želite li još što dodali, gospođice Barton?
Dora se trgne začuvši Alanov glas koji ju je naglo vratio u
stvarnost. Došao je trenutak da ona objasni neke brojke, pa ustane,
nasmiješi se i počne raščlanjivati projekt s financijske strane.

***
- Da me nisi udarila nogom, zaista ne znam kako sve bi bilo
završilo - reče Alan dok su se vozili. - Baš je dobro što si došla sa
mnom. Mislim da je sve prošlo kako valja, premda sam doživio
gađan trenutak.

64
 - Zaista? - začudi se ona. - Kada? Alan pogleda tu elegantnu
ženu i upita se gdje je ona jednostavna Dora u kratkim hlačicama i
bez šminke.
- U onom trenutku kad sam te zamolio da se umiješaš - odgovori
on pomalo oporo. - Gledala si me na čudan način i načas sam se
pobojao da nećeš odgovoriti.
- Ja ... mislila sam na jednu stvar -reče Dora. - Bila sam
rastresena. -Ponovo se blistavo nasmiješi. - Oh, Alanc, ipak sam
bila sjajna, je li? Pokazali smo im da znamo svoj posao. Već sam
bila zaboravila kako je uzbudljivo predstavljati nove projekte.
Voljela bih to opet raditi.
- Bila si izvrsna - prizna on sa smiješkom. - Na žalost, u
Byronyju nema mnogo prilika za predstavljanje projekata na
međunarodnoj razini.
- Da, nema. Ipak, ima mnogo drugih stvari koje bih mogla
raditi, kao ... Ne, neću sad o tome. To će biti iznenađenje.
- A ja ću sad ponoviti ono što si mi ti rekla neke večeri - odgovori
on. - Ne želim više iznenađenja, dovoljna su mi ova današnja.

***
- Oh, jedva sam čekala izuti cipele -reče Dora izlazeći na trijem.
- Nemaš pojma kako je bolno cijeli dan biti u cipelama s visokim
potpeticama. Bila je topla i vlažna listopadska večer, on je sjedio na
ljuljački i lijeno se nogom gurao naprijed i natrag. Na sebi je imao
traperice i tamnozelenu majicu.
- Dođi, izmasirat ću ti te bolne noge - reče on.
- Kažeš li to ozbiljno ili me samo zadirkuješ? - upita Dora,
sjednuvši do njega.
- Nikad nisam bio ozbiljniji. Uostalom, u visokim si se cipelama
napatila radi mene.
- Baš je glupo od mene što sam ti spomenula visoke potpetice,
oprosti mi, Alane - reče ona polako.
- Ne ispričavaj se i daj mi nogu. Ona mu pruži desnu nogu, a on
joj je počne nježno trljati.
- Oh, kako je to ugodno - promrmlja ona, uživajući. - Nemoj
prestati, molim te.

65
 - A kako bi bilo da mi daš i drugu nogu? - Neko ju je vrijeme
šutke masirao, a onda iznenada reče: -Smijem li te nešto upitati,
Dora? Ali obećaj mi da se nećeš naljutiti.
- Obećajem, pitaj Što hoćeš.
- Sjećaš li se kad smo posljednji put sjedili ovdje?
- Da, sjećam se - odgovori Dora, duboko uzdahnuvši. - One sam
se večeri ponijela vrlo loše.
- A ja nisam bio bolji od tebe. Jesi li poslije pokupila novac?
- Ne, a ti?
- Nisam ni ja.
- Onda ga više nema. Žao mi je, Alane ... nisam ga smjela baciti
u grmlje.
- A ja kažem da je još tamo. Hoćemo li se okladiti?
- Ne govori gluposti, od onda je prošao cijeli tjedan i nemoguće je
da je novac još tamo.
- Talto sam uvjeren da jest i želim se okladiti. Ako ti pobijediš,
ja ću načiniti novu ogradu na stražnjim stubama, a ako pobijedim
ja, ti ćeš mi... dati poljubac.
- Do bijesa, Alane, čemu sve to? Ako me želiš poljubiti, reci i
gotovo.
- Ti si vrlo praktična žena, ali ja bih radije poljubac dobio na
okladi.
- Dobro - pristane Dora na igru, misleći da se on šali. - Idemo
pogledati u grmlje. Možda ću ti dati laganu poljubac u obraz kao
utješnu nagradu - doda sa smijehom. Počeli su tražiti medu grmljen
i nakon nekog vremena su našli sav novac.
- Sve je tu - s nevjericom promrmlja Dora. - Nitko ništa nije ni
dirnuo. Kako si to znao?
- Ovo je Byrony - odgovori on - a ne grad. Da je netko i našao
novac, o tome bi obavijestio nas dvoje. A sad mi duguješ poljubac.
- Ja uvijek plaćam svoje dugove -odgovori ona. - To sam naučila
od jednog neznanca koji mi je jedne večeri pokucao na vrata. - Priđe
mu i obujmi ga oko struka. - Sviđa mi se ova tvoja igra - šapne.
- Osjećam se kao junakinja nekog nijemog filma u nevolji, i nije li
ovo trenutak u kojem junak skače na bijeloga konja i dojuri me
spasiti?

66
 - Ne - odgovori on, rukama joj obujmivši lice - jer u ovoj je igri
junak neznanac.
Dora mu htjede nešto odgovoriti, ali riječi joj se izgube u
nježnom i istodobno strastvenom poljupcu. Iščezli su grmlje, i
vlažna trava, i zvjezdano nebo. Postojali su samo Dora i Alan,
njihove spojene usne, isprepletene ruke, koža topla i titrava od
života. Ona ga svom snagom stisne uza se.
- Volim kad me lako stišćeš -promrmlja Alan.
- Kao da me više nikad ne želiš pustiti. Mislim da ću tc ponovo
poljubiti.
- Nemoj se više kladiti - šapatom reče Dora. - Poljubš li me
ponovo, morat ćeš oličiti i peradarnik.
- Zaista? U tom ću slučaju oličiti cijelu kuću. Imaš li što protiv
ako se malo skvasiš? Ne? Onda dobro. -Ispruži je na svježu i
mirisnu travu. Dora okrene glavu na drugu stranu, opijena
osjećajem vlage na kosi i licu, uzbuđena u očekivanju drugog
poljupca, - Mirišeš na kišu - šapne Alan, potom se sagne i ponovo je
poljubi.
- U listopadu smo - podsjeti ga ona, uvukavši prste u njegovu
tamnu, sjajnu kosu.
- Osjećam kucaje tvog srca -promrmlja on, poljubivši je u vrat.
- Zaista? - uzdahne ona. - Uistinu možeš čuti moje srce ljubeći
me u vrat?
On podigne glavu i dugi se trenutak zagleda u nju. Potom
lagano položi ruku na njene grudi, a Dora zadrhće od tog
iznenadnog osjećaja topline i užitka.
- Imaš pravo - složi sc Alan, - Sad ga čujem mnogo bolje.
- Oh, Alane, danas poslije podne za vrijeme predstavljanja
projekta htjela sam ti reći da ... - Na te joj se riječi grlo stisne i ona
se snažno privije uza nj, očajnički se nadajući da će je on razumjeti.
- Što, Dora? Reci mi - nježno je potakne.
Da te volim, pomisli ona. Volim te. Volim te.Te sn riječi hile
tako jasne i žive da pomisli kako ili je izgovorila naglas, ali nije. On
joj se smiješio i gledao s nerazumijevanjem, s neopisivom nježnošću
milujući joj kosu.

67
 - Kosa ti je mokra - reče on. - Nalikuje na cvjetne latice na kiši.
Što si mi poslije podne htjela reći?
- Da ja... - ponovo pokuša izgovoriti, drhteći, ali bez uspjeha.
- Ti drhtiš ... Dora, što ti je? Je li ti hladno?
- Da... da - pormuca ona, ali zapravo je drhtala od frustracije i
bijesa što ne može izgovoriti te dvije jednostavne riječi: volim te.
- Što je? - preplašeno ponovi on. - Što si mi htjela reći?
- Da si... da si na predstavljanju bio sjajan - izmisli ona na
brzinu. - Dok smo se vraćali kući, bila sam tako uzbuđena da sam
govorila samo o sebi, ali zapravo je to bio tvoj veliki dan.
- Hvala - promrmlja on - ali nisi mi to htjela reći, je li?
- Ne - šapne ona, zadrhtavši i oborivši pogled.
Alan je nekoliko trenutaka ostao nepomično sjediti, a onda
naglo ustane.
Dođi - reče joj - moraš se presvući ako ne želiš dobiti upalu
pluća.
- Alane, Čekaj! Zar nećeš uzeti novac?
- Ostavi ga tu gdje je, uzet ćemo ga sutra. U Byronyju si, a ne u
gradu, zar si zaboravila?
- Znam, ali mislila sam ...
- Nisi u gradu - ponovi on. - Ne još. Ne noćas. Ne ... - tišu ti s
oklijevanjem.
Pod prividnim mirom njegova glasa Dora osjeti neku
neobjašnjivu krutost. Potom AJan doda još nešto za sebe. Riječi
nisu bile baš jasne, ali njoj se učinilo da je rekao: ne još.

IX.
Danas poslije podne, za vrijeme predstavljanja projekta, htjela
sam ti reći da ja ... kazala je Dora. Alan bijesno udari šakom o zid
tako daga je zaboljelo. Da ja odlazim, završi on rečenicu umjesto
nje. Da, htjela mu je reći da odlazi iz Byronyja i vraća se u grad!
Uostalom, o čemu je drugo i mogla razmišljali u raskošnoj dvorani
za sastanke, odjevena u svileni kostim i s cipelama s visokim

68
potpeticama, osjećajući se medu onim bankarima kao riba u vodi?
Osim toga, dok su se vozili, rekla mu je kako bi mogla raditi i druge
stvari, ali nije rekla koje, kazavši mu da će to biti iznenađenje.
Kakvo iznenađenje? - smućeno se pitao Alan. A postojao je samo
jedan način da to dozna: da side jedan kat i upita Doru.
U taj se tren začuje užasna buka i on shvati da je Dora u
peradarniku pa odmah krene onamo. Otvori vrata peradarnika i
jutarnje svjetlo osvijetli zaplakanu Doru kako sjedi na zemlji. Kosa
joj je bila razbarušena, a na ruci joj se vidjela duga ogrebotina.
Dora - zazove je on, a ona podigne pogled. - Što se dogodilo?
- Ništa - odgovori ona slabašnim glasom, ali odmah potom je
obuzme bijes. - Ove su kokoši nepodnošljive! Ja pokušavam biti
ljubazna s njima, ali sve je uzaludno. Svako me jutro iskljucaju i
više ne mogu dalje ovako. Svecu ih zaklati!
- Valjda ne govoriš ozbiljno - reče Alan, jedva suspregnuvši
smijeh.
- Naprotiv! - poviče ona izazovno. -Namjeravam ih se otarasiti.
- Izvan sebe si od bijesa - primijeti on.
Dora odmakne kosu sa čela i rukom prijeđe po licu da ga očisti,
ali ga samo još više uprlja.
- Da se nisi usudio lako govorili sa mnom, Alane! - zagrmi. -
Nisam izvan sebe. - On ju je nijemo gledao.
- No, možda malo jesam - prizna ona. Ali svejedno se
namjeravam osloboditi ovih kokoši. Jaja mogu kupiti, a svoje
vrijeme i snagu korisnije upotrijebiti. To sam tek jučer shvatila.
- O čemu govoriš? - Alan je to jedva izgovorio normalnim
glasom.
- O poslu - odgovori ona. - Cijelu sam noć razmišljala i zaključila
kako je glupo baciti u vjetar sve ono što sam naučila radeći
godinama.Trebalo mi je vremena da prebrodim ... ono što mi se
dogodilo u izdavačkoj kući, ali sad moram iskoristiti svoje iskustvo.
-Veliki planovi za djevojku s prljavim licem - našali se Alan, prstom
joj prešavši po obrazu.. - Ne izgledaš ista osoba od jučer.
- Kad sam jučer bila odjevena elegantno, rekao si da me ne
prepoznaješ, a kad sam prljava i neuredna, opet se žališ. Tebe se
baš ne može zadovoljiti, Alane. Sad idem kući i ne namjeravam

69
doručkovati, stoga se za doručak pobrini sam. - Nisam se žalio,
Dora - poviče on za njom, pomislivši kako mu se sviđa i tako
prljava, razbarušene kose i u staroj odjeći. Čak toliko da mu srce
zastaje dok je gleda. Ali ona će otići, dalje je razmišljao on stisnuta
srca. Inače ne bi pomišljala na to da se otarasi kokoši. Mary Parker
je očito imala pravo kad je rekla da je Dora podsjeća na njegovu
majku. I Dora je došla iz grada, baš kao i njegova majka, a isto kao
i ona, brzo će ga ostaviti i više se nikad neće vratiti.
Došla je subota, najnaporniji dan u tjednu. Kupci su dolazili
jedan za drugim, pa je Dora bila tako umorna da je samo željela leći
i spavati. Ali morala se ljubazno smiješiti. Bila je umornija nego
obično, jer je provela besanu noć, okrećući se u postelji. Dijelom je
to bila posljedica uzbuđenja zbog odlaska u Chicago i novih planova
koji su joj se vrzmali po glavi, a dijelom zato jer se ljutila na sebe
zbog svog glupog i djetinjastog ponašanja prema Alanu. Što
zapravo hoće od njega? -bijesno se upita. Da joj nekom
tajanstvenom, božanskom sposobnošću čita misli ili pogađa njene
osjećaje? Da sve bude još gore, log je jutra namjeravala pripremiti
poseban doručak, ali one nesretne kokoši su je iskljucale do krvi.
Stoga je sjedila na slami i plakala, a sad se pitala što će Alan
misliti o njoj vidjevši je u onakvom stanju. Posljednjih se dana on
nekako promijenio, neprestano je govorio o ßyronyju i o gradu, a
one večeri kad su se ljubili na travi, prošaptao je čudne riječi, ne
još.kao daje uvjeren da će ona jednog dana napustiti Byrony i
vratiti se u grad. Ali zašto, do vraga, misli nešto takvo? Ona voli
njega i Byrony!
U taj se tren otvore vrata i u knjižaru ude Melania Willis.
- Kakvo ti je to lice? - poviče došljakinja. - Isto kao kad
jaVanessu prisiljavam da jede špinat.
- Katkad mislim da će mi se od smiješenja zgrčiti lice - odgovori
Dora - nasmijavši se. - Umirem od umora.
- Želim znati kako je bilo u Chicagu - reče Melania. - U mjestu
se govori samo o vas dvoje.
- O meni i Alanu? - Dora se namršti.
- Da, ali samo na najbolji način -umiri je Melania. - Nakon
pakla, Alan se vratio kući i u njoj zatekao lijepu plavušu. Nitko ne

70
popušta da drugome prepusti kuću, i sad se samo čeka dan
vjenčanja.
- Ali mi ne živimo skupa! - usprotivi se Dora. - 1 nema nikakvog
vjenčanja!
- Dobro, dobro - nasmije se Melania.
- Samo sam se šalila, No nisam došla zato da razgovaramo o
tome, nego da te zamolim za uslugu. Za nekoliko je tjedana Jennyn
rođendan a ona najviše na svijetu želi kunića s nabranim ušima.
Dakako, platit ću ti ga.
- Ne moraš, tvoj je. Zapravo... upravo sam jutros razmišljala o
tome da se oslobodim kokoši, a sad mislim da bih i za kuniće
morala naći novi dom.
- Kako to da se odjenom želiš osloboditi svih životinja? - Malenia
iznenađeno podigne obrvu.
- Želim više vremena posvetiti knjižari i uvesti neke novine.
Imam mnogo novih zamisli koje želim i ostvariti.
- Dobro, onda mi možeš dati jednoga kunića i za Vanessu, ali za
plaću, dakako.
- Meni je važno samo da s njima postupaju dobro - odgovori
Dora. -Ista si kao i Alan, sve hoćeš platiti.
- Nije ni čudo, zajedno smo odrasli, s istim vrijednosti. Naši su
roditelji bili prijatelji, a njegova nam je majka pričala divne bajke,
koje je sama izmišljala. Govorile su o egzotičnim mjestima, s
prekrasnim princezama u koje su bili zaljubljeni tajanstveni i
privlačni stranci, o nemogućim željama koje su se poslije ipak
ostvarile. Svi smo je slušali otvorenih usta. Mislim da je Alan od
majke naslijedio strast za putovanja.
U lom se trenutku Dora sjeti sebe dok je obasjana suncem čitala
djeci bajke. Kad je Alan ušao, uputio joj je čudan pogled, kao da u
njoj vidi neku drugu osobu u nekom drugom vremenu.
- Nikad mi nisi pričala o tome -zamišljeno primijeti Dora.
- Nikad nismo došli na takav razgovor, jer se sve donedavno
mislilo da je Alan mrtav. Jadan Alan! No bar je u jednome imao
sreće otkad se vratio iz pustinje. Ti si kupila kuću i preselila se
ovamo s kokošima, kunićima i svim ostalim. T tako, kad se vratio,
vidio te kao djevojku iz Byronyja, a ne kao gradsku djevoku. - Dora

71
ju je gledala s nerazumijevanje, pa Melania nastavi: - Alan nikad
ne bi imao povjerenja u ženu rođenu i odraslu u gradu. On je
zacijelo svjestan tog tog svog podvsjesnog osjećaja, ali dobro se
sjećam mjeseci nakon bijega njegove majke. Tad sam bila još
djevojčica, ali on mi se povjeravao i jednog mi se dana zakleo da
nikad neće dopsutiti nekoj ženi da ode i ostavi ga kao što je to
učinila njegova majka. I uvjerena sam da je mislio ozbiljno. No sad
je upoznao tebe, a ti si djevojka iz Byronyja, pa će sve biti dobro.
- Ali ja nisam iz Byronyja - usprotivi se Dora
- Jesi - ustraje Melania. - Nikad ne govoriš o mjestu gdje si prije
živjela i o tome što si radila. Kao da prije dolaska ovamo nisi ni
živjela. I stoga si naša mještanka, bez obzira na to što se želiš
otarasiti kokoši. Sad kad sam ih spomenula, sjetila sam se da sam
ove godine naručila kostim kokoške za Noć vještica. Djeca će se
odjenuti u jaja. A Što ćeš biti ti?
- Ne znam, još nisam razmišljala o tome - odgovori Dora.
U ponedjeljak je knjižara bila zatvorena. Dora jeprala u kuhinji
posude od doručka kad se na vratima pojavio Alan, s nesigurnim
izražajem na blijedom i umornom licu.
- Ja sam već doručkovala - reče mu Dora nakon pozdrava. -
Prošlo je deset sati.
- Znam. I ja sam doručkovao. Mislim kako je došlo vrijeme da se
osamostalim, stoga sam ti došao pokazati neke nacrte, ako imaš
trenutak vremena.
- Danas je ponedjeljak i imam vremena koliko hoćeš. Sjedni.
- Ovo su promjene koje imam na umu za treći kat - reče on kad
je sjeo i nacrte prostro na stol. Mislio sam kako bi bilo dobro da ih
pogledaš. Ako dopuštaš, uklonio bih stubište i
- Alane - iznenada ga prekine ona. -Stani!
- Zašto da stanem ? - upita on, osjetivši kako mu se smrzla krv u
žilama. - Prije nego što počnem s radovima, mislim da sve moraš
pogledati i složiti se ...
Dora udari šakom o stol i gotovo poviče:
- Prestani se ponašati kao da smo stranci! Što ti je? Ljutiš li se
još na mene zbog onog prošlog jutra?
- Dakako da ne. Nisam se Iju tio onda, pa ne ljutim se ni sad.

72
 - Onda, u čemu je problem? Prošli smo petak bili ... intimni -
doda glasom drhtavim od osjećaja.
- Znam, ali mislim da znam što si mi htjela reći.
- Zaista?
- Da. I shvaćam da li to nije lako reći
- nastavi on polako. - Na posljetku, bila si uvjerena da ćeš
zauvijek ostati u ovoj kući, Možda si i ti mislila da možemo biti...
intimni, ali poslije si se predomislila. Odlučila si se vratiti svom
starom životu, napustiti Byrony i ponovo se preseliti u Chicago.
Ona ga je slušala s nevjericom. Da će napustiti Byrony i vratiti
se u grad? O čemu on to govori? Odjednom se sjeti Melanijih riječi i
shvati.
- Neću otići - reče polako. - Neću napustiti Byrony.
- Možda ne danas - reče on, skočivši na noge - ni sutra. Ali
uskoro ćeš to učiniti. I glupan bi opazio koliko ti je bilo drago vratiti
se u Chicago, u tvoj grad, kako si se ugodno osjećala u onoj dvorani
za sastanke izlažući brojke i proračune. Ti pripadaš gradu i za
vrijeme predstavljanja mog pojekta odlučila si mi to reći.
- Da, za vrijeme predstavljanja projekta sam shvatila, ali ono
što sam ti htjela reći jest da ... da ... - To nije uspjela izgovoriti
stisnuta u njegov zagrljaj, a kako bi mu onda rekla sad kad je gleda
tako neprijateljski, kao daje ne poznaje?
- Sve je vrlo jasno - ustraje Alan. .Znam da imaš poslovne
planove, rekla si mi da je to iznenađenje, a osim toga, namjeravaš
se osloboditi kokoši.
- Kakve veze s tim imaju kokoši? -Dora ga zaprepašteno
pogleda.
- Želim ih se osloboditi jer mi je dojadilo njihovo kljucanje.
- I prije su te svaki dan kljucale, pa ipak si se željela
sprijateljiti s njima, sve do subote ujutro.
- Prestani, zar ne shvaćaš što radiš? -Dora se sad počela ljutiti.
- Vraćaš na danje svjetlo ono što se dogodilo prije mnogo godina,
kad si još bio dječak, i dopuštaš da se to sad upleće izmede mene i
tebe.
- Kad sam bio dječak? - upita on prigušnim glasom, odjednom
problijedjevši. - Što ti znaš o tome kad sam bio dječak?

73
 - Ovo je Byrony - žestoko mu dogovori Dora. - Zar si zaboravio
da ovdje ljudi govore i da isvi znaju sve o svakome? Mary i Melania
su mi pričale o tvojoj majci, gradskoj ženi, o njenoj plavoj kosi, o
tome kako je pričala prekrasne bajke i kako te napustila. I o tome
kako si se zakleo da nećeš dopustid nekome poput nje da ode i
ponovo te ostavi.
Alan Čvrsto stisne Šake, smućeno je gledajući.
- Ia ništa ne iznosim na danje svjetlo
- usprotivi se on. - Nemam što.
- Imaš, inače ne bi bio tako smućen. Kad bismo mogli
jednostavno razgovarati...
- O čemu? - plane on s gorčinom. - Hajde, Dora, pogledaj nacrte i
reci mi smijem li nastaviti s radovima ...
- Alane ... - Dora mu je očajnički pokušavala povjeriti svoje
osjećaje, ali i ovaj put bez uspjeha. - Ja ... pogledat ću nascrte -
izgovori Šapatom. - Poslije ću doći k tebi i reći ti što mislim.
- Dobro, hvala. - On otvori vrata i izađe.
Dora je nekoliko dugih trenutaka buljila u prazninu pred
sobom, a onda pogleda nacrte. Sigurnom i vještom rukom bile su
nacrtane i najmanje pojedinosti. Alan je odlučio posve odijeliti treći
kat od ostatka kuće tako da proširi pod i sruši stare stube. Htio je
ukloniti svaku vezu medu njima. Oči joj se ispune suzama.
- Oh, Alane - šapne sva očajna. -Sama sam ti rekla da možeš
preinačiti sve po svojoj volji, ali nisam željela da ukloniš stare
stube. Već smo ionako previše udaljeni jedno od drugoga.

X
Dora se pogleda i zrcalu. Da se malo ranije sjetila pobrinuti za
kostim koji bi nosila na zabavi prilikom Noći vještica, sad ne bi
morala razbijati glavu kako da se odjene. No umjesto toga danima
nije radila drugo nego razmišljala o Alanu. Uijetko ga je viđala, jer
je neprestano bio zauzet nekim poslom na uređenju trećega kata. A
prilikom njihovih rijetkih susreta on se ponašao kao pravi

74
džentlemn, ali tako suzdržano da ga je Dora osjećala miljama
dalekim.
No te je večeri ipak odlučila prisustvovati zabavi, jer je to u
Byronyju važan događaj. Pa premda nije nabavila neki kostim, sad
se zadovoljno promatrala u zrcalu, zadovoljna na brzinu
osmišljenim likom ciganke. Na sebi je imala vrlo nabranu široku
suknju žvih boja, crvenu majicu kojoj je izrezala rukave te sprijeda
i straga dubok izrez u obliku slova V. Zagrnula se šarenim šalom
vrlo živih boja i dugih resa. Oko kose je vezala šarenu maramu te
na sebe stavila sav nakit koji je imala, a našla je i par velikih
naušnica u obliku kolutova. Kad se ponovo pogledala u zrcalu,
zadovoljno se osmjehnula jer je rezultat njenog truda bio zaista
sjajan. Vidjela je plavokosu ciganku očiju kcstcnjaste i zlaćane boje
i nesigurna pogleda. Sa svim onim šalovima i nakitom doimala se
kao da je upravo izašla iz neke bajke. - Željela bih - reče glasno - da
postoje čarolije, pa da se nađem u tajanstvenoj palači s onim
privlačnim neznancem koji stanuje na trećem katu. Tad bih ga
poljubila kao princeza žabu, i on bi se ponovo pretvorio u nježnog i
ljubaznog Alana.

***
- Dora! - poviče divovska bijela kokoš. - Tu si! Upravo počinju
igre.
- Jesi li to ti, Melania? - upita Dora.
- Dabome da sam ja - odgovori Melania u kokošjem kostimu. -
Djevojko, prekrasna si... tako zavodljiva. A gdje je Alan?
- Ne znam - odgovori Dora.
- Kako to ne znaš? Zar niste došli zajedno?
- Ako i živimo pod istim krovom, posve smo dvije nezavisne
osobe -naglasi Dora. - Danas ga nisam ni vidjela.
- Ob, kako si osjetljiva! - promrmlja Melania i sa smijehom doda:
-Pričekaj, moram se pobrinuti za svoja jaja.
- Zdravo, Mary - pozdravi je Dora, koja ju je odmah prepoznala,
jer je svake godine bila u istom kostimu pionirke s Divljeg zapada.
- Zdravo, Dora! - veselo joj olpozdravi Mary. - Izgledaš uistinu
prekrasno. A gdje je Alan?

75
 - To mi je pitanje već počelo ići na živce - promrmlja Dora i doda:
- Ne znam.
- Ali ja znam - umiješa se Malania i pokaže prema vratima.
Svi se prisutni istodobno okrenu u pokazanom smjeru, pa tako i
Dora. Ugleda Alana odjevenog u crnom fraku i sa crnom pelerinom
podstavljenom crvenom svilom.
- Zaboga, izgleda kao Mefistofeles -promrmlja Mary.
- Grof Houdiui - reče Melania otvorenih usta.
- Alan - šapne Dora.
On pogledom potraži Dom i priđe joj.
- Dora, kako si lijepa - reče joj vrlo nježno. - Jesi li slučajno
donijela kojega kunića sa sobom?
Nisam - odgovori ona, zarumenjevši se. - Uostalom, nemaš
cilindar iz kojeg bi ga mogao izvući.
- Da budem iskren, cilindar je bio dio posuđenoga kostima, ali
sam ga ostavio kod kuće. Dora, htio bih govoriti s tobom - doda tiše.
- Što je, Alane? Opet se doimaš sretnim.O čemu želiš govoriti sa
mnom?
- Ne ovdje, ima previše ljudi. Izađi sa mnom van - predloži joj
on.
Izašli su u park i neko vrijeme šuteći hodali u tami svježe
jesenske noći. Odjednom Dora zađrhće.
- Je li ti hladno? - upita Alan. - Šteta je pokriti tu prekrasnu
majicu na tebi, ali ne želim da se prehladiš. Evo - reče i zaogrne je
svojim ogrtačem.
- Hvala - promrmlja Dora i doda: -Onda, što mi imaš kazati tako
važno?
- Htio sam govoriti s tobom o onoj večeri kad sam li donio
pokazati nacrte.
- Kad si se prema meni ponašao kao prema nekoj tudinki.
- Žao mi je, Dora. Slušaj, htio bih ti objasniti, govoriti o ... svojoj
majci.
- Ne moraš to učiniti ako ne želiš.
- Da, želim. Imala si pravo. Ne znam kako se dogodilo, ali u
svojoj sam glavi pomiješao tvoju i njenu sliku.

76
 - Meni nije ni nakraj pameti otići iz Byronyja - gotovo poviče
Dora. -1 to nikad neću učiniti. Da, prodala sam kokoši, dala sam i
kuniće i imam nove planove za svoju knjižaru, ali ovdje u Byronyju.
Zašto me nisi saslušao? Zašto mi nisi vjerovao?
- Sada te slušam i vjerujem ti.
- Zašto?
- Jutros su mi javili da mi je banka odobrila zajam.
- Rila sam uvjerena u to. Sretna sam zbog tebe, Alanc.
- Znaš li što sam radio danas poslije podne? - nastavi on. - Dugo
sam gledao svjetlost na trećem katu. Sad kad sam stavio
svjetlarnike, još je tjepša. Sjećaš li se što si rekla kad sam ti ih prvi
put pokazao?
- Ne baš.
- Rekla si da ti je drago što sam se vratio u Byrony, kući.
- A ti si odgovorio da je srce svakog čovjeka u njegovoj kući - reče
ona, zarumenjevši se.
Točno. Ali ovog mi se poslijepodneva to nije više činila moja
kuća, premda je moje srce bilo u njoj i svjetlost je bila točno onakva
kakvu sam htio. Jer, i tvoje je srce u toj kući, Dora, a ti nisi bila sa
mnom. A ta me misao navela na to da shvatim da ti nisi kao ona i
da sam bio lud što sam vjerovao u to. Ti si kao ja, [Jora. Ako se
malo i udaljiš, tvoje srce ostaje u Byronyju. Srce moje majke nikad
nije bilo ovdje, ne znam zašto i vjerojatno to nikad neću saznati.
Uvijek ću patiti pri pomisli na to kako me ostavila, ali sad se barem
mogu suočiti sa stvarnošću. Ne smijem više prekapati po prošlosti,
jer mi to ometa sadašnjost.
- Oh, Alane, kako ti zavidim! Ti uspijevaš izreći ono šio
osjećaš.Tebi je to tako lako, a ne teško kao meni. Uvijek sam ti
htjela reći da ... da ... eto, jednostavno ne mogu. Moji su me
roditelji nauči da nadzirem svoje osjećaje, i za mene je nešto
najgore govoriti o onome što osjećam.
- Ne moraš se plašiti govoriti sa mnom. Dora, najdraže moje, ovo
sam ja, Alan. Posljednjih sam se dana vrlo loše ponašao prema tebi,
ali samo sam čovjek koji...
U taj se tren začuje šuštanje lišća i koraci, zadah tano disanje i
jecanje i pred njima se pojavi Vanessa Willis.

77
 - Dušo, što se dogodilo? - preplašeno je upita Dora.
- James... - zajeca djevojčica. - Mama mu je toliko puta rekla da
ne ide onamo, ali nije ju htio slušati. Naljutio se što mu mama nije
htjela dati kolače i otišao je u stari zatvor te propao kroz pod. Sad
mi se više ne javlja kad ga zovem.
- Do bijesa! - prokune Alan, iznenada problijedjevši.- Stari
zatvor...
- Alane - smjesta reče Dora - odmah odvedi Vanessu da pozove
roditelje, Gerarda i doktora Simpsona. Ali nemoj nikome reći što se
dogodilo da ne izazovemo paniku. Hajde, trči!
- Ali, Dora ... počne on, no ona ga odmah prekine.
- Ne raspravljaj nego idi! - poviče. -James je možda ozlijeđen i
bolje da ga odmah pođem potražiti. - Ne čekajući njegov odgovor,
nestane u mraku i trkom se pod stablima uputi prema staroj
zatvorskoj zgradi, dok se cni ogrtač vijao oko nje.

***
Veža starog zatvora bila je zaključana i Dora je morala običi
cijelu zgradu dok je našla razbijen prozor kroz koji se uvukla.
- Jamese! - poviče u mraku iz svega glasa. - Jamese, gdje si?
- Ovdje sam dolje - odgovori joj drhtav glasić. - Vanessa?
- Hvala nebesima - šapne Dora i glasnije poviče: - Ovdje je Dora,
Vanessa je otišla po tvoje roditelje. Jesi li dobro? Gdje si?
- U podrumu - odgovori James. - Pod je propao pa sam pao, ali
na svu sreću na debelo podstavljen kostim, pa se nisam ozlijedio..
- Možeš li se malo odmaknuti od rupe? Pokušat ću sići do tebe -
reče Dora. Na slabom noćnom svjetlu potraži najčvršće mjesto
medu raspuklim daskama i spusti se uz pomoć rulai i koljena. Oko
struka joj se odmah oviju dvije male ruke.
- Tako sam sretan što vas vidim, gospođice Dora. Ovdje je
mračno! Čujte... netko dolazi.
- Već? - začudi se Dora. - Imaš pravo, i ja čujem neke zvukove.
Ovdje smo! - poviče. - James je dobro. Samo pazite, pod je posve
truo i popustit će!
- Vidim. - To je bio Alanov glas. - Jesi li i ti dobro?

78
 - Alane, zašto ...? Pazi! - očajnički- poviče ona. - Te se daske još
samo čudom drže. Zašto si došao? Pod je jako zaškripao, a trenutak
potom iznad rupe se pokaže Alanovo lice, blijedo poput krpe.
- I ja se to pitam - nervozno promrmlja on. - Ali ako si mislila da
ću te ovamo pustilii samu, onda znači da me zaista ne poznaješ.
Vanessu sam poslao po ostale. Uskoro će biti ovdje.
- To ti samo misliš. Vanessa, jesi li to ti?
Alan se naglo okrene i iza sebe ugleda blijedo lice djevojčice.
- Užasno sam se plašila - promuca Vanessa. - Nisam htjela
ostati sama.
- Uzmi je, Alane. Samo bi trebalo da i ona padne unutra. Što
ćemo sad? Moraš se vratiti po ostale.
- Neću te ostaviti ovdje - odlučno odgovori Alan. - Stojim na
čvrstome mjestu, neće popustiti. Možeš li podignuti James a? Izvući
ću ga pa neka on ode po roditelje. Ti se ne plašiš poći, je li, Jamese?
- Ne - odgovori dječak. - Ničega se ne plašim.
- Sva sreća - promrmlja Alan. - Dora, podigni ga!
Al an povuče dječaka gore, ali pritom dio poda padne u podrum,
i Dora je jedva dospjela rukama zaštititi lice. No jedna ju je daska
udarila u rame i ona je kriknula od straha i od boli. Alan prokune.
- Dora! - krikne. - Dora! Jesi Ji dobro?
- Da - odgovori ona trenutak potom.
- Zasad sam dobro. Alane, otrči po pomoć! Uskoro će popustiti
cijeli kat!
- James je s Vanessom otrčao po pomoć, a ja ću sad sići k tebi.
- Nemoj! - usprotivi se Dora. - Ovdje je tako usko i mračno,
osjećat ćeš se loše.
Načas je nastala Šutnja i Dora je čula samo Alanov težak dah
pun napetosti. Ponovo se začuje zlokobna škripa poda i s njega
počne padati prašina i komadi trulog drva. Dora nagonski rukama
pokrije lice. Na posljetku začuje mukli pad i trenutak potom Dora
se našla u Alanovom zagrljaju. Osjećala je kako je ukrućen od
napetosti, ali ipak joj je šaptao nježne i ohrabrujuće riječi u uho,
kako bije umirio i utješio. Bio je očit i njegov napor da svlada strah
od skučenog i mračnog prostora koji ga je podsjećao na zatvorsku
ćeliju.

79
 - Oh, Alane! - poviče, iznenađena dokazom njegove hrabrosti i
snage volje. - Volim te! Volim te! - Te su joj riječi same izletjele iz
usta.
On se naglo odmakne od nje, rukama joj obujmi lice i poljubi je
gotovo očajničkom silinom. Dora mu uzvrati poljubac, sretna što je
napokon uspjela izraziti svoje osjećaje muškarcu kojeg voli više od
vlastitog života. Netko zazove njihova imena, i gotovo joj je bilo
krivo što su ih prekinuli u najljepšem trenutku.
- Stigli su - nježno reče Alan. Sad je bio miran i opušten. - Nisu
trebali baša sada.
- Psst! - nasmije se Dora. - Nemoj da te čuju. Hajde, javi im
se,ila ne misle da smo mrtvi!
- Dolje smo! - vikne Alan. – Dobro smo, pa budite oprezni, jer je
pod u najgorem mogućem stanju.
- Znamo - javi mu se Gerard. - Stoga mislim kako će biti bolje da
prepilimo rešetke na podrumskim prozorima i odande vas
izvučemo. Dakako, ako mislite da možete čekati, jer to će potrajati.
- To je izvrsna zamisao. Možemo čekati, samo neka nitko ne
hoda gore po podu.
- Budite mirni - reče Gerard.
- Gdje smo ono stali? - šapatom je upita Alan.
- Mislim da mi ti moraš nešto reći?
- Zaista? A što?
- To dobro znaš.
- Dobro, ali ovo nije način na koji sam ti to htio reći. Mislio sam
da će to biti mjesto s ružama i pjenušcem, uz romantičnu glazbu.
Jesi li sigurna da ne želiš čekati?
- Govorimo li o istome? - upita Dora.
- Kad sam ti rekla da te volim, mislila sam da ćeš to isto i ti reći
meni.
- Da budem iskren, nisam to imao na umu. Daj mi ruke - reče,
do hvati vši nit konca s Jamesovog potrganog kostima.
- Što to namjeravaši? - upita Dora, pogledavši ga upitno. -
Vezati me?
- U određenom smislu - odgovori on, uhvati je za ruke i prinese
ih ustima. Potom joj posve ozbiljna lica omota nit konca oko

80
prestenjaka. - Nisam baš ovako zamišljao ovaj prizor, ali obećajem
ti da ćeš imati ruže, pjenušac, romantičnu glazbu i pravi
dijamantni prsten, Dora, moja najdraža ljubavi, ne mogu živjeti bez
tebe. Hoćeš li se udati za mene?
- Oh, Alane! - promrmlja ona. - To nije ono ...
- Pssst, samo moraš reći da ili ne -prekine je on.
- Da - odgovori Dora, osjetivši kako joj suze cure niz obraze.
- Ne plači, dušo.
- Ne plačem - usprotivi se ona i odjednom se usred suza veselo
nasmije. - Dok sam se večeras spremala za zabavu, poželjela sam
neku čaroliju. Htjela sam te odvesti u napušteni dvorac, i evo te
ovdje.
- Nije baš dvorac, ali svakako je napušten - primijeti on.
- Potom sam te htejla poljubiti i nos, kao ona princeza žabu, da
postaneš opet onakav kakav si bio prije.
- Da, posljednjih sam tjedana bio užasan prema tebi. Žao mije,
ljubavi moja, ali obećajem ti da ću ispraviti svoje pogrješke.
- Nikada te neću ostaviti, Alane. Ljubim te.
- Ne znam tko je više propatio, ja što sam morao sići na ovo
mračno i skučeno mjesto ili ti jer si mi morala reći da me voliš -
reče on, Čvrsto je privivši uza se. Ali uspjela si.
-I ti si.
- Ali samo zato što si ti bila uza me.
- Alane, obećaj mi nešto.
- Sve što hoćeš.
- Molim te, nemoj sruši ti stare stube. Ne želim da odvojiš treći
kat.
- Hvala nebesima! - On ispusti uzdah olakšanja. - Neprestano
sam to odgađao, nadajući se da ćeš to na posljetku reći.
- Hej, vas dvoje, jeste li dobro? - upita ih Gerard. - Evo, začas
ćete izaći.
- Dobro smo odgovori Alan i pogleda Doru. - I želimo da nam ti
prvi čestitaš. Odlučili smo se vjenčati!
- Ženite se? - veselo poviče Gerard. -Čuj, narode! - vikne
ostalima. - Alan i Dora se žene!
Izvana se začuju veseli povici.

81
 - Svi su vani - promrmlja Dora, zarumenjevši se. - Što ćemo sad?
- Smiješi se - savjetuje joj Alan. - Evo, pala je posljednja rešetka.
Hajde, princezo, izađimo.
Pomogne joj da se uspne do prozora, a netko je izvuče s druge
strane. Melania, još u kokošjem kostimu,, priđe joj i čvrsto je zagrli.
- Hvala ti što si mi izbavila Jamesa -reče joj u suzama. - I želim
ti sve najbolje u budućem životu s Alanom. Znam da ćete biti sretni.
Kakav ti je to ljubičasti konac omotan oko prsta?
- Nije to konac - ispravi je Dora -nego najljepši od svih ... -
Govoreći, zakorakne natrag i nehotice stane na otpiljenu rešetku te
izgubi ravnotežu i nezgodno padne. - Jao, moj gležanj!
- poviče.
- Dora! - poviče Alan koji je upravo izašao kroz prozor. - Jesi li se
ozlijedila?
- Mislim da sam iščašila gležanj -odgovori ona i prasne u smijeh.
-Nevjerojatno, trčala sam po mraku,verala se kroz prozor, skočila
kroz rupu u podrum i nisam se ni ogrebla, a sad čim sam spašena,
iščašila sam gležanj!
- Umorna si - reče Alan. - Dođi, odnijet ću te kući.
- Ne govori gluposti! Ne možeš me nositi do kuće.
- Jesi li uvjerena u to? - upita on i s lakoćom je podigne u
naručje.
- Dobro, ti si pobijedio, nosi me kući - nasmiješi se ona.
On sagne glavu i poljubi je u čelo.
- Mislim da sad glumiš junakinju iz starog ljubavnog filma, koju
u naručju nosi tajanstveni neznanac -promrmlja Alan.
- Ja ništa ne glumim - odgovori mu Dora - a ti nisi neznanac niti
si tajanstven. Ti si Alan i ja te volim. Možeš me odvesti kamo
hoćeš.
- Zaista? - upita on sa značajnim osmijehom. - Već imam
nekoliko mjesta na umu.
-I ja.
- A onda ćemo otići na mnoga druga mjesta po cijelome svijetu.
- Ali samo ako na kraju svakog putovanja učiniš jedno.
-Što?

82
 - Da me uvijek ponovo dovedeš natrag u Byrony, u našu kuću,
ljubavi moja.

- kraj-

83