Mary Beth Rogers

Žena u letu

2
 1. poglavlje

Visoki muškarac već je petnaestak minuta, pogrbljen, pomno

proučavao kip.
- Neprocjenjiva vrijednost. - prozborio je ispod glasa. - Potpuno
neprocjenjiva. Goreći od znatiželje, Sabrina ga je promatrala s drugog
kraja prostrane sobe u potkrovlju, ispunjene oblacima dima, živahnim
zamorom i gužvom. Obično se na Sabrininim domjencima nije događalo
ništa osobito. Namrštila se pokušavajući odgonetnuti što taj čudak radi,
ali njegova neobična usredotočenost nije pružala odgovor. Stao je
rukama prelaziti po torzu njenog kipa kao da nešto traži. Pritom se
mrštio i uzdizao obrve kao u čudu što je natjeralo Sabrinu da ga obazrivo
priupita što to radi. Nadušak je ispila ostatak koktela i stala se probijati
kroz gomilu. “Žena u letu”, skulptura u prirodnoj veličini, u koju je uložila
šest mjeseci rada, ponosno je stajala na sredini velike prostorije. Svaki od
uzvanika zaustavio se da je pogleda i da uputi primjedbu na račun
izvanrednih izgleda na sutrašnjoj aukciji, ali nitko je nije pregledao
izbliza, poput ovog neznanca.
- Predobro da bi bilo moguće! - mrmljao je ushićeno. Sabrina se
zagledala u njega i ostala osupnuta. Očita inteligencija u sivozelenim
očima odudarala je od ekscentričnosti koju je očekivala, a valovita smeđa
kosa uokvirivala je savršeno razborito lice. Upadljivo lijepo lice s
naočalama navrh orlovskog nosa trenutno je bilo ozareno nadom.
- Mogu li pomoći? - upitala je učtivo.
- Možete. - odgovorio je odlučno. Nije čak ni podigao pogled.
- Bio bih Vam zahvalan ako biste mi nabavili ravnalo.
- Molim?
- Ravnalo. - ponovio je. Još je nije pogledao, sav unesen u
proučavanje nečeg njoj nevidljivog. - Ah, i blok za crtanje, ako ga imate
pri ruci. Njegova ozbiljnost natjerala je Sabrinu da mu udovolji
ljubaznošću dobre domaćice. Vratila se trenutak poslije sa stvarima koje

3
je tražio, ali ni sad ju nije udostojao pogledom.
- Potpuno netaknuto! - govorio je za sebe prihvativši ravnalo i
stavljajući ga uz podnožje kipa. - Savršeno. Sabrina više nije uspjela
odoljeti znatiželji.
- Smijem li upitati što to radite?
- Istražujem. - uzvratio je kratko, još zaokupljen komadom kamena
ispred svog nosa. - Samo malo istražujem.
- Ah... Jeste li umjetnik?
Nije čuo njeno pitanje jer je črčkao neke brojke po papiru, pa se opet
vratio mjerenju. Zaobljeni dio podnožja nije uspio izmjeriti pa je nakon
nekoliko pokušaja bacio ravnalo na pod.
- Centimetar... - odluči se. - Da nemate slučajno...
Naposljetku je uzdigao pogled i prekinuo se usred rečenice. Pogledi
im se sretoše. Jednim jedincatim pogledom obuhvatio je krhku ženstvenu
priliku ispred sebe i zbunio se.
- Centimetar... - ponovio je budalasto, ne mogavši odvojiti pogled od
nje. Sabrini su govorili da ima lice foto modela - profinjeno i otmjeno, s
nagovještajima senzualnosti u držanju. Sjajnu kestenjastu kosu stisnula
je u čuperak na vrh glave iz kojeg se do ramena spuštao bujan rep.
Prozračna ljubičasta haljina pokrila je vitak stas i samo je lagano
zalelujala kad je nestrpljivo udahnula.
- Što zapravo hoćete izmjeriti?
Muškarac je nevoljko odvratio pogled i upro prstom u oblinu
podnožja.
- Vidite li ovih pet malih ispupčenja?
- Ah, to! - Sagnula se pogledati. Ranjivost umjetnika natjerala ju je na
objašnjenje. Namjeravala sam ih isklesati, ali jednostavno nisam stigla.
- Sreća moja! - uzviknuo je.
- Molim?
Ponovo je usredotočio pažnju na ispupčenja. - Onaj centimetar... možete
li mi ga donijeti?
Sabrinino strpljenje bilo je pri kraju.

4
 - Slušajte, čovječe, nisam krojačica nego umjetnica.
- A ja sam paleontolog... - nasmiješio se slegnuvši ramenima. - Ne
mogu se načuditi ovome što vidim. Ne biste vjerovali, ali te stvari nalazim
na zaista neočekivanim mjestima.
Njegov smijeh još ju je više izazivao.
- Ne vidim što vam je smiješno. Nisam očekivala da će se ljudi
podsmjehivati mome djelu.
- Oprostite, prokrstario sam, naime, cijeli svijet u raznim, vrlo
značajnim ekspedicijama, ali ovo otkriće nadmašilo je sve. - Pogledom je
slijedio zamišljene obrise duž bedra na kipu kliknuvši pobjedonosno kad
je zaustavio pogled na još jednoj, jedva vidljivoj izbočini.
- Aha! Znao sam!
- Znali ste... što? sumnjičavo će Sabrina.
Smješkao se u bunilu.
- Čujte, treba mi bilo što savitljivo za mjerenje. Jeste li sigurni da
nemate baš ništa?
Odmahnula je glavom, a prodorne plave oči zadržaše se na širokoj
vrpci oko njenog pasa.
- A što je s vašim pojasom? Dajte mi ga samo trenutak!
Namrštila se, ali je odriješila pojas. Bilo je u tom čovjeku nešto što je
budilo poštovanje. Vladao se kao da je netom otkrio nov kontinent ili
planet. Zahvalno je prihvatio pojas, nategao ga i položio uz ravnalo.
Izvukavši kemijsku olovku iz džepa samtastog kaputića, spremio se na
označavanje. Sabrina se zabrinuto namrštila.
- Kanite mi upropastiti novi pojas?
- Oh, oprostite! O tome uopće nisam razmišljao. No, imate li komadić
krede?
Sabrina uzdahne popustljivo. Ponovo je krenula kroz gomilu da bi s
radnog stola pokupila ostatak crtaće olovke. Zatekla ga je u napetom
iščekivanju. Odmah se bacio na posao ostavivši je u nedoumici da li da ga
ostavi u neobičnom traganju ili da ostane čuvati svoju dragocjenu
skulpturu. Iznenada je podigao glavu:
- Ontario, zar ne?

5
 - Što s njim?
Imao je zbunjujuću naviku da skače s teme na temu.
- Sjeverna Kanada. - objasnio je strpljivo. - Odande ste dopremili
kamen. Jesam li pogodio?
- Niste. - Osjetila je čudno zadovoljstvo što je pogriješio. - Zapravo,
dobila sam ga sa sjevera New Yorka.
- Nemoguće! - Neznanac je nestrpljivo zatresao glavom.
- Zašto bih vam lagala? Nađen je na obronku planine u
Adirondacksu. Gradili su cestu, pa sam zamolila radnike da mi izvuku taj
kamen. Procjenjivački je odmjerio kip ispred sebe.
- Unutar dvjesto kilometara od Adirondacksa ne postoji takva
stijena. Koji ste grad spomenuli...
- Ni jedan! - prekine ga oštro. - I ne znam zašto je to uopće važno.
Iskreno bih željela da mi kažete o čemu je riječ.
- Nisam još sasvim siguran. Oduševljenje mu se vratilo. Kad bih ovo
samo uspio skinuti...
Počeo je skicirati pet ispupčenja spajajući ih tankom crtom i
dodajući još jedno na bedru. Sabrina je promatrala crtež preko njegova
ramena zadivljena točnošću kopije.
- Nadam se da ste sad zadovoljni. Ako nemate ništa protiv, bila bih
sretna da moje djelo ostavite na miru. Zatreptao je iskreno začuđen. Oh,
ne bojte se da ću ga bilo kako oštetiti. Iskreno rečeno, imate sreću što
sam ovdje. Mogao bih vaše djelo učiniti slavnijim nego što ste mogli
zamisliti.
- Samo će se proslaviti! - odbrusila je.
- I to je točno. - uzvratio je pristojno, ali ravnodušno.
Još je bio opčinjen sitnim ispupčenjima, a Sabrina je izgubila volju
zamarati se pokušavajući dokučiti razlog. Dugo je čekala da ostvari san o
njenom umjetničkom uspjehu, a u subotu su dugogodišnje strpljenje i
samoodricanje trebali biti nagrađeni. Bila je uvjerena, bez i najmanjeg
tračka sumnje, da je “Žena u letu” najbolje što je ikad napravila.
Posljednjih sedam godina radila je sve i sva, podređujući sav svoj rad
nadi da će jednoga dana njezina darovitost izaći na vidjelo. Usprkos

6
savjetima prijatelja, opetovano je odbijala prodati svoje ranije radove,
radije ih je zadržavala za sebe do trenutka kad će postići pažnju i cijene
kakve, prema njenom sudu, zaslužuju. Poziv za sudjelovanje na aukciji
došao je kao neočekivano iznenađenje, ali osjetila je potajno zadovoljstvo
što se njezina tvrdoglavost pokazala opravdanom. Sredstva za život
pribavljala je uređujući izloge velikih robnih kuća. Začudo, zahvaljujući
baš tom poslu, u kojemu se brzo istakla osebujnošću i osjećajem za
mjeru, upoznala je moćnika koji se zainteresirao za njen rad i pokazao
spremnost da joj pomaže dok ne stane na vlastite noge.
Arthur Wellington bio je direktor marketinga otmjene robne kuće
“Lloyd's”. Zapelo mu je za oko ljetno uređenje izloga i potrudio se
razgledati njezin atelje. Sabrina je bila svjesna da joj može omogućiti
daljnji posao, ali nije znala da je on aktivni član odbora Fonda za pomoć
mladim umjetnicima.
Wellington joj je pružio mogućnost da sudjeluje u aukciji i istodobno
ponudio jesensko uređenje izloga robne kuće. Oduševljeno je prihvatila
obje ponude.
Iako se Sabrina nije usuđivala pomisliti da je blizu kraj aranžerskom
poslu, prilika da uredi “LIoyd'sove” izloge za jesen bila je višestruki
izazov. Ne samo što su obilato plaćali, nego je “Lloyd's” bio poznat po
razuzdanim i neobičnim postavama, a osjećala je da toliko duguje
Wellingtonu za potporu.
Zamisao je bila da se iskoriste izlošci posuđeni iz prirodoslovnog
muzeja i pomiješaju s lutkama odjevenim po najnovijoj modi. Wellington
se toliko zanosio svojom nesvakidašnjom idejom da je uposlio cijeli tim
koji je i prvi kat imao udesiti u istom stilu. Sabrina je bila zadovoljna što
ju je zapalo samo uređenje izloga. Po običaju, bila je dobrano u zaostatku
s poslom, ali to ju nije zabrinjavalo. Obično je najbolje radila u
vremenskom škripcu. Barem je na vrijeme napravila spisak izložaka koje
je trebala dobiti iz muzeja. U međuvremenu je usredotočila svu pažnju na
aukciju.

Odsutno je zurila u čudaka, koji je proučavao izbočine na njezinu

kipu.

7
 - Dakle... - počela je nesigurno, - prepustit ću vas... - Nije završila
rečenicu Nije bilo potrebno, jer bi uz njega, tako zaokupljenog, ionako
ostala visjeti u zraku. Krenula je prema kuhinji, a nelagoda joj se u tren
oka pretvori u iskreno veselje, kad je uz dovratak ugledala mio lik.
- Zeebo! - viknula je i zagrlila prijatelja. - Silno mi je drago što si
došao!
- Pisao sam ti iz Firence da ću doći. - uzvrati, zagrlivši ju srdačno. -
Znaš da ni za što na svijetu ne bih propustio aukciju.
Govorio je samouvjerenošću moćnika, što se ne bi dalo zaključiti po
nehajnoj odjeći i mladolikom licu. Gusta, kovrčava kosa uokvirivala je
široko, pametno lice, lice na kojemu iskustvo još nije ostavilo trag.
- Čini se da sam stigao u pravi tren - primijeti, mahnuvši rukom
prema gomili okupljenoj oko kipa. - Tvoje djelo pobuđuje neočekivano
zanimanje.
Sabrina je zatomila uzdah, spoznavši da ljudi sa zanimanjem prate
zagonetno proučavanje neznanca na koljenima, s njenim pojasom
prebačenim ovlaš oko vrata.
- Što radi taj čovjek?
- Upropaštava šansu mog života! - odgovori Sabrina samo napola u
šali. Ukratko mu je ispričala o ispupčenjima u vapnencu i njegovom
napadnom zanimanju za njih.
- Vidiš, i sad je zaokupljen nekakvim mjerenjima i... - Naglo se
prekinula, spazivši Zeebov smiješak.
- Što je sad tebi smiješno? - oštro će. Najprije on, sad ti. Ovo se zaista
više ne da izdržati!
- Ako sam dobro procijenio zanimanje gospodina Forrestera, do
sutra će o tvom kipu pričati cijeli grad. - Počeo se prigušeno smijati, ali se
prekinuo, ugledavši izraz njenog lica.
- Računala sam da će se i bez njega govoriti o mom djelu. - usprotivi
se uvrijeđeno. - Ne treba mi njegova pomoć. Nisam ga ni pozvala, a
ponaša se kao da je domaćin. Čak ne shvaćam ni što... - Ponovo se
prekinula, zapanjena slutnjom koja joj se iznenada nametnula. - Rekao si
Forrester?

8
 - Tako je. Colin Forrester. On je...
- Iz prirodoslovnog muzeja? Glavni paleontolog. Oh, ne! zastenjala je
smeteno tresući glavom. Sad sam u sosu!
Lupivši se dlanom po čelu potrčala je do svog pisaćeg stola u kutu
prostorije. Zeebo ju je znatiželjno slijedio. Dograbila je gomilu
neotvorene pošte, a on je upro prstom u nekoliko omotnica prepoznavši
marke.
- Zar ne običavaš otvarati poštu? - upitao je, ne skrivajući
razočaranje.
- Posljednja dva tjedna bila sam zaokupljena pripremama za aukciju.
Iz praznovjerja nisam otvarala poštu.
- Praznovjerja?
- Da, u kritičnim životnim razdobljima nikad ne otvaram poštu. Ne
želim se izložiti riziku da nađem nešto što bi me uzrujalo ili uznemirilo.
Žurno je prevrtala po omotnicama odbacujući ili na stranu, sve dok
nije pronašla traženu.
- Aha! Evo je! - Zagledala se u adresu na poleđini.
“Colin Forrester, Nacionalni prirodoslovni muzej”
- Jesi li sigurna da je želiš otvoriti? - zajedljivo upita Zeebo.
- A što je s praznovjerjem?
Sabrina ga prostrijeli pogledom. - Vrlo duhovito.
Krajičkom oka pogledala je prema kipu, ali Forrester je još bio ondje.
Rastrgala je omotnicu i žurno pogledom preletjela preko pisma. Mogla je
zamisliti što piše, ali nije bila spremna na Forresterov neobuzdan ton.
Spazivši kako mijenja boju lica, Zeebo je stao iza Sabrine i preko njenog
ramena pročitao pismo.
“Draga gospođice Melendey! Upravo sam primio spisak izložaka koje
biste željeli posuditi iz muzeja”. Sabrina zlovoljno napući usne. “Ne
vjerujem da ste mislili ozbiljno. Jeste li svjesni da računate na izloške od
neprocjenjive vrijednosti, od kojih su neki muzejsko blago? Očito nemate
pojma o složenosti naših postava. Neizvedivo nam je u tako kratkom
roku maknuti deset izložaka i zamijeniti ih novom postavom u izložbenoj
dvorani. Obično posuđujemo dva ili tri komada. Osim toga, većina ili je

9
prevelika da bi stala u bilo koji izlog. Ne mogu zamisliti što ste naumili sa
svim naručenim izlošcima, ali to i nije važno jer ih nećete dobiti. Ne
možemo Vam dopustiti da bez prethodne najave jednostavno opustošite
jednu od najposjećenijih muzejskih dvorana. Uprava “Lloyd'sa” me
uvjerava da će izlošci biti čuvani s punom odgovornošću i
profesionalnošću. Ako ja Vaš spisak pokazatelj te odgovornosti,
zaključujem da je na vrlo niskim granama.” Sabrina je već bila
namrgođena, a rumenilo srdžbe oblilo joj je lice. Gotovo je eksplodirala
pročitavši završnicu pisma.
“Ako Vi niste kadri preuzeti odgovornost, bilo bi najbolje pronaći
nekoga drugog, pouzdanijeg, osobu kojoj mogu ukazati potpuno
povjerenje. Uz srdačan pozdrav, Colin Forrester.”
- Prokleti uobraženko! - prosikće Sabrina u bijesu. - Kako li se
usuđuje pisati tim ljubazno-uvredljivim tonom?
Zeebovu pažnju privukao je žamor u sredini sobe. Gomila oko “Žene
uletu” uzbibala se u uzbuđenju kao da će saznati nešto nečuveno.
- Dođi sa mnom! - reče uhvativši je za ruku. - Radije se uključi u
zbivanja. Sabrina je obuzdala neraspoloženje i vratila se Colinu
Forresteru, koji ju je dočekao sa širokim osmijehom.
- Jeste li završili? - upitala je ravnodušno.
- Ne sasvim... - odgovorio je, blistajući poput školarca koji je netom
dobio nagradu.
- Približite se i pogledajte. - Nagonski ju je povukao k sebi, na pod.
Prisutni su napeto iščekivali da objasni svoje otkriće.
- Vidite li ovo? - Značajno je pokazivao pet izbočina. - I ovo? - Prstom
je slijedio zamišljenu crtu. - Seymouria! - zaključi značajno. - Barem
naslućujem.
Osvrnuo se po grupi, kao da očekuje jednodušni aplauz. Svi su
šutjeli. Zeebo se smješkao, a Sabrina je ostala ravnodušna.
- Neću biti siguran, sve dok ne sastružem ovaj dio...
- Poludjeli ste! - plane Sabrina.
- Nipošto. - uzvratio je hladno. - Pogledajte ovaj crtež.
- To je... to je kostur! - s nevjericom će Sabrina.

10
 - Seymouria. - ponovio je. - Dakako, možda griješim, ali osjećam da
sam na pravom putu.
- Želite mi reći, - polagano će Sabrina, - da je u mom kipu... krepana
zvijer?
- Fosil. - ispravi je. - Samo kostur. Ponovo je prstom pokazao
ispupčenja.
- To su dijelovi kralježnice. Zanima me je li životinja sačuvana u
cijelosti ili je to samo jedan dio. Ali... to ništa ne mijenja na stvari.
- Vi kao da ne razumijete. Ovo je umjetnina, a ne... uzorak neke vrste.
Nije ju slušao. Prije nego što se snašla, Forrester je izvukao džepni nožić i
stao strugati po jednoj od izbočina.
- Što vam pada na um? - zgroženo će Sabrina. Žustro mu je
odmaknula ruku.
- Malo znanstveno istraživanje - odvrati blago.
- Ne na mom kipu, ne dopuštam vam!
- Ponovo ga je zgrabila za ruku. - Prestanite!
Ovio je prste oko njene ruke i nasmiješio se.
- Shvaćate li da je ovo pred vama staro više od tri stotine i pedeset
milijuna godina?
Sabrina je zbunjeno zurila u njega. Govori li ozbiljno?
- Trebala sam sastrugati te izbočine... - promrmljala je kao za sebe. -
Sad svi znaju za njih i vjerojatno će pričati o njima i ni o čemu drugom.
Uviđate li što ste mi učinili? - upitala je optužujućim glasom.
- Dakako. Upravo sam došao do epohalnog otkrića. Možete biti
zadovoljni.
- Zadovoljna? - Zamalo se udavila. - Zbog čega bili trebala biti
zadovoljna? Povukla se unatrag i naglo ustala, iznenadivši se kako je
visok. Očekivala je zajedljiv odgovor, ali očito je bio odviše ushićen
otkrićem.
- Počašćeni ste. Ne mislite li?
- Ne, uopće tako ne mislim. Naprotiv. Vaše će otkriće sniziti cijenu
mom djelu. Pitanje je tko će biti voljan kupiti kip s tom... životinjom u

11
njemu. Dječački se nasmijao, nekoliko puta kimnuvši glavom.
- Istina je. Ali to vas zaista ne treba smetati. - Posegao je u džep i, na
njeno iznenađenje, izvukao čekovnu knjižicu. - Koliko tražite za kip?
Sabrina zadršće od bijesa. - Hoćete ga kupiti? Tek tako? Radi čega?
Da ga rastrgate i izvadite svog gmaza?
Nije gmaz nego pradavni vodozemac.
Nije znala da li da se prepire ili da se ne obazire na nj, kad se
iznenada sjetila da još drži u ruci njegovo pismo. Nije mu promakao
pokajnički izraz u njenim očima.
- Nemojte mi reći da je to ono moje pismo? Zar ne otvarate poštu?
- Upravo sam to maloprije uradila. Oduševljena sam. Niste baš suviše
vični ljubaznoj suradnji s ljudima, nije li tako, gospodine Forrester?
Nije se žacnuo. U nekoliko navrata pokušao sam vas nazvati. Da ste
odgovorili na moje telefonske pozive, ne bili morao pisati.
- Bila sam prezaposlena - reče odmahnuvši nehajno rukom. - Morala
sam završiti “Ženu u letu” za sutrašnju aukciju. Dinosaure sam ostavila za
poslije. Prema planu tek slijedeći mjesec počinjem uređivati izloge. Čemu
toliko uzbuđenje s vaše strane?
- Slijedeći mjesec počinje sutra, gospođice.
- Što ne kažete? - iskreno se iznenadila. - U tom slučaju morat ćete
pričekati odgovor do sutra.
Ne pruživši mu priliku da odgovori Sabrina je zaplovila pokraj njega
i pomiješala se s gostima. Kakav gnjavator! Čudnovato uznemirena
potražila je utočište u svojoj kuhinji. Možda će otići jednako neopaženo
kao što je došao, ponadala se. Jedino tako će ga se otarasiti.

12
 2. poglavlje

Colin je promatrao kako Sabrina ljutita lica nestaje u dimnoj zavjesi.

Što li ona umišlja? Naumivši izravnati račune krenuo je za njom, no toliko
zaokupljen mislima da se zaletio ravno u Zeeboa koji mu je išao u susret
s pićem u ruci. Tekućina iz čaše zalila je obojicu.
- Oh, oprostite, molim vas! - ispričavao se Colin, - nisam vas vidio.
- Ništa strašno... - ljubazno će Zeebo, mjerkajući Colina sa
zanimanjem.
- Do maloprije ste bili zadubljeni u “Ženu u letu”, zar ne?
- “Ženu u letu”? Oh, mislite na ... - Colin glavom pokaže prema kipu. -
Izuzetno vrijedan komad vapnenca. - Više od toga, suprotstavi se Zeebo.
To je Sabrinino remek djelo. Utrošila je šest mjeseci mukotrpnog rada.
Sjećam se kad je počela, gledao sam kako gužva desetke prvotnih skica i
nastavio sam pratiti rađanje tog umjetničkog djela.
- Shvaćam, - popustljivo će Colin. - Kip je uistinu lijep. Dakako, nisam
stručnjak, ali...
- Ne morate ni biti! Odmah se vidi da je to biser. - Trenutak se
zagledao u kip, ne skrivajući iskreno divljenje. - Ne znam što bih dao da
ga mogu kupiti.
- Zašto to ne uradite?
- Sabrina mi ne da... - odgovori s tugaljivim osmijehom. - Godinama
pokušavam kupiti njene slike. - Mahnuo je rukom prema udaljenom
tavanskom zidu na kojemu su visila platna. - Vidite li ono? Odbila mi je
prodati barem jednu sliku.
- Ali zašto?
- Jer je tvrdoglava. Pretjerano, ako mene pitate.
- Ne razumijem. Ako neće prodati slike, radi čega sudjeluje na
aukciji? Zeebo se poigravao vrškom kravate, motreći Colina sa sve većim
zanimanjem.

13
 - Znate, gospodine Forrester, prati vas glas vrhunskog stručnjaka. Ali
vidim da s umjetnošću nemate mnogo veze.
- Može biti. - Colin je uvijek bio voljan priznati da nešto ne zna.
Naposljetku, ostajala je mogućnost da nauči.
- Sabrina se probijala godinama. Mnogi umjetnici muče se godinama
i ne uspijevaju. Sabrina je istrajala čekajući da stvori djelo koje će privući
pažnju. Bila je svjesna da će tim jednim djelom postići pravu cijenu i
vrijednost za sva ostala. Dugo je strpljivo čekala i upravo je nadomak
ostvarenja svoga sna.
- Još ne shvaćam... - Colin se namrštio.
- Ako ste bili voljni kupiti slike uz dobru cijenu...
- Bio sam. Nije mi ih htjela prodati. Bojala se da sam pristran i da joj
samo želim pomoći. Htjela je dokazati samoj sebi da može vlastitim
snagama.
Zeebo se smješkao, ali njegova odanost Sabrini bila je očita. Colina je
spopala znatiželja.
- Da vi niste...? - značajno je namignuo, a Zeebo je shvatio poruku.
Lice mu je odražavalo mješavinu zaprepaštenja i zadovoljstva.
- Ja? Oh, ne, nipošto. Prije svega, premlad sam za nju. A onda... ne
mislim da je ikad pomislila na to u vezi sa mnom.
Trenutak je Zeebo zabio nos u čašu, a Colin je zaključio da je
nehotice otkrio ranjivost u tom razmetljivom mladiću.
- Vi ste, dakle, samo dobri prijatelji - zaključio je bezbojnim glasom.
- Tako je.
- I vi se bavite umjetnošću?
- Tko, zar ja? - Zeebo se dobro zabavljao. - Čovječe, što vam pada na
um?
- Čini se da ste dobro upućeni u zbivanja u tim krugovima, pa sam
pomislio...
- To je već nešto drugo. Mogu sebi priuštiti to zadovoljstvo. - Spustio
je pogled na pohabanu odjeću. - Ovo je samo prenemaganje.
- Barem ste iskreni. - prizna Colin.

14
 - Iskren? Oh, jesam. I to sebi mogu dopustiti. Inače, to je razlog zbog
kojega cijenim Sabrinu, Ona je najiskrenije stvorenje koje sam ikad sreo.
Vrlo je slobodna. Ispričajte me, molim, moram pozdraviti onu gospodu. -
reče i doda:
- Nije mi jasno zašto ju Sabrina poziva, kad zna da ju zanimaju samo
slike koje se mogu uskladiti s njenim sagovima.
Odlijepio se i ostavio Colina da se snalazi sam.
Zahvaćen vrtlogom ljudi oko sebe, probio se do bara i natočio čašu.
Stajao ne neko vrijeme sam, promatrajući komešanje oko sebe i
razmišljao kako pokušati ponovo razgovarati sa Sabrinom. Možda se
prenaglio. Uostalom, sad je bilo jasno da je uređivala izloge samo da
namakne sredstva za život.
- Dakle, Vi ste taj čuveni antropolog! Colin se okrene i spazi niskog
nabitog muškarca u kariranoj flanelskoj košulji.
- Paleontolog. - ispravi ga uz smiješak. Dušom i tijelom.
- A, dinosauri, zar ne? - Muškarac ispruži krupnu ruku. - Sal Mattucci,
Sabrinin poštar.
Stisak ruke bio mu je topao i snažan.
- Promatrao sam vas kako proučavate kip. Već sam pomislio da ste
nastrani, a onda sam čuo kako govorite da je unutra dinosaur.
Colin osjeti nelagodu. Požurio je s objašnjenjem o fosilu koji bi
mogao biti od velike vrijednosti za nauku. Sal je oduševljeno kimao
glavom mrmljajući u znak odobravanja. Colin je imao sve čvršći osjećaj
da Sal ne shvaća ni riječ njegovog tumačenja. Laknulo mu je kad je spazio
besprijekorno odjevenog Japanca koji je stajao u blizini i slušao s
neskrivenim zanimanjem. Strpljivo je pričekao prekid razgovora da bi im
pristupio.
- Mishiro Ibisito Tashomi. - rekao je ispruživši ruku. - Zovite me
Mishi. Nas dvojica imamo mnogo zajedničkog, - nastavio je otvoreno. - I
ja sam posvetio život dinosaurima.
- Zaista? - Colinovo lice se ozari. Bio je sretan što je našao srodnika u
mnoštvu poklonika umjetnosti.
- Vi ste znanstvenik?

15
 - Ne, filmski režiser.
- Bojim se da vas ne razumijem. Pomislio sam...
- Radim filmove strave. - žurno objasni Mishi. - Moj najnoviji film bio
je “Godzilla susreće svemirsko čudovište”. Možda ste ga gledali. U Japanu
je požnjeo golem uspjeh.
- Uvjerena sam da gospodin Forrester ne gleda tu vrstu filmova,
Mishi. - Sabrina je zaštitnički stala uz filmskog režisera. Lice joj je bilo
prijazno, ali izazovno. Colin joj uputi usiljen smiješak, a ona mu uzvrati
istom mjerom.
- Sigurno je zauzet listanjem po starim stručnim časopisima... -
nastavila je ležerno. - Jesam li pogodila, gospodine Forresteru?
- Da budem iskren, gospođice Melendey, niste mogli više...
pogriješiti. Odakle Vam pomisao da sam toliko zaglibio? Pustite čovjeka
da postavlja pitanja. Možda ću vas iznenaditi.
- Znate, - nastavi Misha ozbiljno, - godinama režiram filmove strave...
Torgo Grozni! - iznenada usklikne Colin. Svi troje se pogledaju,
sasvim zatečeni. Sabrina nije uspjela sakriti čuđenje.
- Volim gledati filmove u kasne sate. - dometne Colin.
- Jeste li vidjeli još koji od mojih filmova? - ohrabreno će Mishi.
- Ne, ne bih rekao. Torgo je bio jedini.
- Dakle, gospodine Forresteru, htio sam vas, zapravo, pitati... dakako,
ako vas ne smeta... smatrate li da su moja čudovišta zorno prikazana?
Hoću reći, odgovaraju li mjerama?
Colin duboko udahne, krišom pogledavši u Sabrinu. Ponovo je
zapazio izazov u njenim očima.
- Iskreno rečeno, Mishi, - počeo je oprezno, - ne vjerujem da je to
uopće važno. Čudovišta, hoću reći dinosauri od sto i pedeset metara
nikad nisu postojali.
Mishi se uljudno smješkao.
- Možda ću smanjiti svoja čudovišta... Colin odrješito odmahne
glavom.
- Nipošto! Sumnjam da to smeta vašoj publici. Oni traže dobru

16
pustolovinu, a ne vjeran prikaz izumrlih životinja. Mishi mu zahvali i
udalji se.
- Zar ste morali biti okrutni? - upita ga Sabrina čim ili Mishi više nije
mogao čuti. - Mishiro je vrlo savjestan u poslu.
- Pretpostavio sam. I zato sam mu rekao istinu. Pitao me, ako niste
čuli. Sabrina se nasmijala promatrajući ga ispitujućim pogledom.
- Moram vas napustiti i vidjeti što ću s jelom. - reče iznenada.
- Oh, jelo me uvijek zanima... - požuri Colin. - Pomoći ću vam.
Slijedio ju je kroz mnoštvo do kuhinje, iznenađujuće dobro
opremljene potrepštinama, koje su odavale sklonost kuharskoj vještini.
Obzirom da nije odbila njegovu ponudu za pomoć, zaključio je da je
spremna na razuman razgovor.
- Zabavljate li se dobro, gospodine Forrester?
- Molim vas, zovite me Colin. Odgovor je potvrdan. Možda nisam
stručnjak za suvremenu umjetnost, ali kad je o jelu riječ, spopada me
bezgranično uzbuđenje.
Odobravajućim pogledom klizio je po kuhinji punoj pokrivenih
zdjela i pladnjeva. Podigavši aluminijsku foliju s jedne zdjele, kriomice je
umočio prst i obliznuo ga.

- Mmmmm! - zastenjao je, - Što je ovo? Izvrsno je.

- Salata od tunjevine, gospodine Forresteru, - odgovorila je živahno. -
Najobičnija salata od makarona... Prešutno primirje koje su sklopili činilo
se vrlo krhkim, pa je odlučio zauzeti stav.
- Slušajte, ne namjeravate valjda dopustiti da večerašnji događaj
osujeti našu vezu?
- Kakvu vezu? Što vam je? Znam jedino da imate pun muzej
dinosaura koji su mi potrebni, a ja imam mumificiranu životinju
zakopanu u svom životnom djelu.
- Ne mumificiranu... - ispravi ju strpljivo, - fosiliziranu. - Slabašno se
osmjehnuo:
- Ja samo obavljam svoju dužnost.

17
 - Dirljiva završnica! Zar vam se po glavi ne vrzma ništa drugo nego
trčanje za prastarim kostima?
- Dobro ste me podsjetili. Rado bih prije odlaska još jednom
pogledao kip.
Sabrina nemoćno uzdahne. - Vi zaista ne poznajete granice. Nešto
vam mogu odmah reći, učenjače. Moje pomanjkanje odgovornosti, kako
ste to nazvali, može se, čini se, mjeriti jedino s vašom krajnjom
bezosjećajnošću. Stala je skidati poklopce i pokrove bučno ili spuštajući
na radnu plohu i tražeći odgovarajući pribor za posluživanje.
- “Lloyd's” me unajmio da im uredim izloge i to namjeravam učiniti.
Colin je sklopio ruke na prsima i zauzeo ratobornu pozu.
- Za to vam najprije treba moje dopuštenje. A morate priznati da su
vam zahtjevi sasvim neumjereni. Suzila je pogled na crtu. Odlučila se za
napad kojim ga je namjeravala dotući.
- Jeste li svjesni da je robna kuća vrlo velikodušno poklonila muzeju
više od pola milijuna dolara za istraživački rad? Čini mi se da zavrijeđuju
malo spremnosti na suradnju, ne mislite li? Colin je taj veličanstveni
govor popratio samouvjerenim smijehom koji je samo pojačao njenu
razdražljivost.
- Suradnja je jedno, a zahtijevanje robne kuće i vas da pucnem
prstom i kao iz šešira izvučem sve izloške... za neke čak niste sigurni da
ćete ih trebati, i da ih stavim pokraj lutaka u krznenim kaputima u
najmanju je ruku neobično.
Trenutak je sklopila oči kao da želi prikupiti strpljenje.
- U tome i jest bit svega, dragi moj gospodine Forrester. Od nas se
očekuje nešto neobično. A od vas suradnja.
Zatreptao je i trenutak ostao bez riječi.
- Ne zaboravite spiljskog čovjeka s kopljem. Želim ga postaviti pokraj
lutke odjevene u krzno. Smjela zamisao, ne mislite li?
- Vrlo zanimljivo izusti ledeno. Jedino ne nalazim nikakvog smisla u
tome.
- Ma nemojte mi reći? - povikala je izgubivši potpuno kontrolu nad
sobom. - U sve se vi razumijete, je li? No, vidjet ćemo što će reći vaš

18
ravnatelj.
- Ja sam ravnatelj! - dobacio joj je likujući, - I ne treba mi stavljati na
nos velikodušnost robne kuće kad je riječ o ozbiljnoj prijetnji ugledu
muzeja. Za ime svijeta, muzej je visoko cijenjena institucija! Nemate
pojma što on znači za obrazovanje, za ugled, čak i za vas! Sad je ona
ostala bez riječi. Zurila je u Colina hladno, ali on je slutio da je izgubila
mir.
- Ne može se baš sve kupiti novcem - završio je razborito.
- Zašto ste onda...
- Publicitet. - prekinuo ju je odmjerenom jednostavnošću. - Smatrali
smo da nam izlaganje može koristiti. - Nije se potrudio maknuti
samozadovoljan izraz s lica. Okrenula se i šutke počela stavljati zdjele na
veliki pladanj. Nagnuo se i izabrao grumenast, čokoladom preliven
kikiriki.
- Hrskavi i ukusni! Prženi kikiriki? Dobacila mu je pogled i
nasmiješila se.
- Ne, gospodine Forrester. To su čokoladom preliveni skakavci.
Gurnuvši pomična vrata natraške je izašla iz kuhinje. Colin se zagrcnuo, a
onda je hrabro progutao. Namjeravao je otići iz kuhinje, no onda su se
vrata ponovo otvorila i tresnula ga u bok. Sabrina je ušla praznih ruku i s
blistavim osmijehom susrela njegov zlovoljan pogled. Prišla je pećnici
pokupivši usput kuhinjsku krpu. Ne mogavši od prve otvoriti vrata,
dohvatila je otvarač za konzerve i nekoliko puta kucnula po šarkama.
Vrata su se odmah otvorila, a ona je smireno posegnula za pladnjem
svježeg peciva. Colin je prasnuo u smijeh zaboravivši na maloprijašnju
srdžbu.
- Zar sam tako smiješna?
- Imate jedinstvene metode. Zavladala je šutnja. Primirje je opet bilo
na pomolu, ali Colin nije uspio pronaći sigurnu, neutralnu temu. Sabrina
se, međutim, snašla.
- Hoćete li, molim vas, izvaditi led iz zamrzivača? - upitala je
ljubaznim glasom. Popustljiv pred njenom molbom, zavirio je u hladnjak
i osjetio zadovoljstvo što je pun. Mala tvrdoglavica barem se nije patila
glađu u ime umjetnosti. Kad je posegao za ledom, spazila je nezacijeljenu

19
ozljedu na njegovoj ruci.
- Što vam je to?
Nasmijao se i ispružio ruku prema svjetlu da ju bolje pogleda.
- Ugrizao me tiranosaur... - podsmjehnuo se iskonskoj nevjerici u
njenim očima. - Ozbiljno. - potvrdi uz vragoljast osmijeh. - Nedavno sam
bio u ekspediciji u Mongoliji. Našli smo zanimljivog fosila na drugoj
strani stijene...
Prekine ga naglo otvaranje vrata kroz koja su nahrupile dvije
živahne djevojke. Prva, visoka i mršava s dugom ravnom kosom, a druga
niža i punija, s raskuštranom kovrčavom grivom.
- Treba li pomoći? - upitale su u isti glas.
- Veronica! Allegra! Kako se radujem što vas vidim! - Sabrina se
progurala pokraj Colina i ovila ruke oko dviju dragih prijateljica. Smijale
su se izmjenjujući pozdrave sve dok Veronica nije pogledala preko
Sabrinina ramena i ispitujući odmjerila visokog, vitkog muškarca koji ili
je smireno promatrao.
- Dobra večer. - pozdravi ravnodušno. - Ja sam Veronica Coyne.
- A ja Allegra Russo. - dometne niža. Sabrina nastavi predstavljanje:
- Ovo su moje najbolje prijateljice - objasni Colinu. - Za vrijeme
studija osnovale smo društvo “Mangia”. Danas je to prava organizacija s
nekoliko stotina članova, a Allegra je predsjednica.
- Kakva je to organizacija?
Klub posvećen uživaocima vrhunskih jela! - uzvrati Allegra. Obje su
ga promatrale s neskrivenom znatiželjom. Sabrina se nasmije i okrene
Colinu.
- Ovo je Colin Forrester. Čuveni paleontolog.
Allegra je kimnula s odobravanjem i stala sređivati nered po kuhinji.
Colina spopade nelagoda u tom iznenadnom izljevu ženske solidarnosti,
a nije bio raspoložen za šalu. Odlučio se povući.
- Razgovarat ćemo poslije. – dobacio je Sabrini i izašao.
- Tko je taj? - znatiželjno će Allegra.
- Oh... znanstveni radnik koji mi zadaje muke.

20
 - Čini mi se zgodan! - uplete se Veronica.
- Nije, nimalo!
Colin koji je stajao pred vratima iznenadio se žestini njene reakcije.
Ne želeći čuti više, naročito nakon što je tiha Allegrina primjedba
popraćena burnim smijehom, udalji se i pomiješao s gostima. Iznenadno
kucanje na vratima prene ga iz razmišljanja. Znajući da je domaćica u
kuhinji, pošao je otvoriti vrata. Ugledao je zdepastog, sredovječnog
muškarca u iznošenom radnom odijelu s velikim paketom u rukama.
- Sir. Donio sam nešto od svake vrste reče smješkajući se.
- Ali, krasno... čekajte malo. - Posegao je u džep i izvukao novčanicu.
- Nagrada za trud. - dometne. Uto je iz kuhinje izašla Sabrina i
preuzela paket iz Colinovih ruku.
- Dostavljač je upravo donio ovo. Zapazivši zbunjen osmijeh na
došljakovu licu, Sabrina uzdahne i upozna ih.
- Coline Forresteru, željela bili vam predstaviti Arthura Wellingtona,
visokog rukovodioca u “Lloyd'su”. Zahvaljujući njemu moji će radovi
sutra biti prikazani u javnosti. Colin je shvatio zabunu. Oprostite,
gospodine Welington, pomislio sam...
- Shvatio sam što ste pomislili. - uzvrati ovaj kroz smijeh, spremajući
novčanicu u džep. Moram priznati da ste i mene uspjeli zbuniti. Nisam se
stigao presvući. Igrao sam bejzbol sa sinovom ekipom.
- Ništa ne smeta. - prekine ga Sabrina.
- Lijepo je što ste se sjetili sira.
- Forrester, Forrester... - glasno je razmišljao Welington. - Ah!
Paleontolog?
- Točno.
- Dakako. Iz muzeja. Radujemo se našim novim izlozima. Čuo sam da
ćete pomoći Sabrini oko toga. Vrlo je nadarena, zar ne?
- Hvala vam, Arthure. - Sabrina dobaci Colinu još jedan prijekoran
pogled, a on joj uzvrati izrazom pokajničke nedužnosti.
- Čitao sam o vašoj prošlogodišnjoj ekspediciji. - pričljivo nastavi
Welington. - Je li istina da vas je ujeo tiranosaur?

21
 Colin pogleda ravno u Sabrinu i dobaci joj likujući osmijeh. Potom je
ispružio ruku i pokazao ozljedu.
- Časna riječ. Jasno, nije me baš mogao ujesti, ali te stare kosti još su i
sad prilično oštre.
- Vrlo zanimljivo! - Welington će iskreno. - A koja će Vam biti
sljedeća pustolovina?
- Oh, ne znam ni sam. Možda ću u potragu za fosilima u Muzej za
suvremenu umjetnost.
Sabrina je problijedila grozničavo tragajući za nekom drugom
temom. Welington joj je nehotice pomogao.
- Oprostite. Moram još jednom pogledati kip. Ovo je Sabrinina prva
aukcija i želim priliku da se nadmećem kao i svi drugi. Sabrina se
okrenula prema Colinu, spremna sasuti vatru čim se Welington udaljio.
- Dobro, dobro preduhitri je. Dogovorit ćemo se.
- Kako? - upitala je sumnjičavo.
- Prestat ću svraćati pažnju na fosil, ako mi dopustite da svratim
poslije, kad se svi raziđu. Htio bih obaviti još neka mjerenja. Obećajem da
ga neću oštetiti.
Procjenjivala je njegovu ponudu.
- Znači li to da sad odlazite? - upitala je s nadom.
- Da, ako dobijem obećanje da ću prije aukcije moći vidjeti kip.
Moram, osim toga, pribaviti nešto za mjerenje.
- Dogovoreno! - zadovoljno će Sabrina, otprativši ga do vrata. - Vratit
ću se. - reče joj na izlazu.
Sabrina je odahnula s olakšanjem i vratila se u društvo. I protiv svoje
volje zastala je pred kipom odmjerivši ga s ponosom. Pogled joj se
nehotično zaustavi na ispupčenjima. Sada, kad su privukla toliku pažnju,
nije ili ni sama mogla zaobići. Propust joj se usjekao u pamćenje i nije ga
se mogla otarasiti.
Kako je večer odmicala, kružila je uokolo i čavrljala s prijateljima i
ljudima koji su se zanimali za aukciju. Svi su se nadali da će dobro uložiti
novac, a nju je obuzimalo sve veće uzbuđenje dok je slušala priznanja
ljudi koje je odavno željela impresionirati. Ljudi su se polagano počeli

22
razilaziti, a u polupraznom tavanskom stanu ostali su samo Sabrina,
Zeebo, Veronica i Allegra. Stare prijateljice veselo su čavrljale, pomažući
joj srediti stan. Zeebo je skupio prazne čaše.
- Meni je dosta. - izjavio je nekoliko minuta poslije ponoći. - Ja vas,
drage moje, napuštam.
- Zar već? - zadirkivala je Sabrina. - Obično ne ideš leći prije tri
ujutro.
- Tko je spomenuo spavanje? Idem u grad na sastanak s novim džez
pijan istom o kojem svi pričaju. Hoćete li nam se pridružiti?
- Sabrina obuzda zijevanje.
- Zahvaljujem i želim ti ugodan provod.
- Zabava ti je sjajno uspjela! - pohvali ju Veronica, izlazeći iz kuhinje.
- I hrana je bila izvrsna. - dometne Allegra, mada je glavninu
spremila sama.
- Djeluješ izmoždeno, Sabrina. Bilo bi ti najpametnije da se okupaš i
zavučeš u krevet. Mi ćemo ovo dovesti u red. Sabrina im se zahvalno
osmjehne.
- Neću vam to zaboraviti. Allegra, ti si po običaju nadmašila samu
sebe. Pozdravila se s prijateljicama i stala puniti kadu pjenušavom
kupkom. Osjećala je bolove u čitavom tijelu. Desetak minuta poslije
ležala je opuštena u toploj uspavljujućoj kupki.
Skočila je čuvši tresak ulaznih vrata. Čvrsti koraci približavali su se
vratima kupaonice, a malo zatim čulo se tiho kucanje.
- Bog, Sabrina! - oglasio se poznati glas. - Vratio sam se.

23
 3. poglavlje

Sabrina se ukočila. Prošla ju je volja za kupanjem. Pogledom je zaokružila

po kupaonici i sa zaprepaštenjem zaključila da nema kućni ogrtač.
Izvukla se iz kade, osušila tijelo i obmotala ručnik oko sebe. Svjesna da ja
samo djelomično pokrivena, izišla je iz kupaonice. Na sreću, potkrovlje je
bilo u obliku slova L pa je zamakla za ugao sa svim dostojanstvom koje je
u takvim okolnostima mogla smoći. Colin ju je pratio pogledom
nesvjesno upijajući skladne kretnje, diveći se dugim, lijepo oblikovanim
nogama ispod ručnika. Bez sumnje, bila je lijepa. Samo da je malo manje
jogunasta.
Skrenuvši pogled na “Ženu u letu”, otužno usamljenu nasred sobe,
posegnuo je za pomagalima koje je donio sa sobom. U tren oka bio je
zadubljen u mjerenja. Sabrina se pojavila nekoliko trenutaka poslije tiho
tapkajući bosim nogama, odjevena u plavo-bijeli kućni ogrtač. Stajala je
pokraj njega i promatrala ga sa zanimanjem. Njegova predanost i
zaokupljenost poslom podsjećala ju je na vlastitu.
- Je li to karika koja nedostaje? - upitala je.
- Mogla bi biti. Karika koja nedostaje u evoluciji vodozemaca i
gmazova. Ovaj naš pripada negdje u sredinu.
- A kad se sve to događalo?
- Prije tri stotine milijuna godina. Ma koliko joj bilo mrsko, morala je
sebi priznati da shvaća toliko njegovo zanimanje. Godine su same po sebi
bile zastrašujuće, a kad čovjek pomisli da se fosil očuvao sve to vrijeme
da bi završio u njenom kipu.
- Je li sačuvan cijeli kostur?
Sjeo je na pete i pogledao ju. - To još ne mogu znati. Ako jest... ako je
sačuvan, onda vaš kip vrijedi kao da je izliven u zlatu. Očuvani fosili te
vrste prava su rijetkost.
- Bojim se da to nikada nećemo saznati, zar ne? zaključi Sabrina u
nelagodi.

24
 Izražaj lica mu se promijenio. Postalo joj je jasno da nisu završili rat.
Iz jasno plavih očiju zračila je neslomljiva odlučnost.
- Možemo to saznati. - uzvratio je mirno, ali glasom uvjerenim da će
postići svoj cilj.
- Ne, ne možemo! - prasnula je. - Sutra ujutro dolaze po kip.
- Znam sutrašnji program. - prekine ju. Do tada nam ostaje cijela noć
na raspolaganju.
- Slušajte, gospodine Forresteru...
- Molim vas! - odlučnost je ostala, ali osmijeh nije izostao. - Kad god
mi se ukaže prilika da vidim netom okupanu damu, zahtijevam da me
zove Colin.
Bio je neodoljivo privlačan i Sabrini nije bilo jasno kako to već prije
nije zapazila. Ili je tu privlačnost možda uključivao samo po potrebi? A
možda ju je iz tvrdoglavosti odbijala vidjeti.
- Dobro, Coline, - pokušala je iznova, - pristala sam da dođete i
izmjerite što vam treba. Sve ostalo ne dolazi u obzir. To je moje
vlasništvo i odbijam svaku pomisao da ga razarate, čak i u ime nauke.
Osjećala se malo bolje nakon te izjave, ali Colin je njenu izjavu
odbacio kao nevažeću.
- Nema sumnje da imate pravo, - rekao je pomirljivo. - Jasno mi je da
ste uložili mnogo truda u svoje djelo i da vam to znači neizrecivo mnogo.
- Pričekao je da vidi njenu reakciju. - Srećom, nikakvo razaranje nije
potrebno.
Sabrina se uzvrpoljila. Usprkos njegovoj iznenadnoj
dobronamjernosti imala je sasvim određen osjećaj da je skovao plan od
kojeg neće lako odustati.
- Postoji bezbolniji način - nastavio je.
- Rendgen.
- Što? - bila je istinski iznenađena.
- Možemo rendgenski snimiti kip, a da ga ne oštećujemo.
- Kako? Zar ćemo ga nositi u bolnicu?
- Ne, - uzvratio je sa smiješkom. - U muzeju imamo sve potrebne

25
naprave.
- Sve je to vrlo lijepo, ali... kip sutra odlazi na aukciju. Sad je tu, a
muzej je zatvoren.
- Oba su razloga nebitna. Kip ćemo odvesti u muzej sada. Imam
ključeve.
- Ali, to je... - namjerno je ostavila nedovršenu rečenicu, da mu
pokaže besmisao.
- Što? Nemoguće? Teško. Za vrlo kratko vrijeme imat ćemo odgovor
na pitanje koje muči mene i cjelokupnu znanstvenu javnost. Takvo što
zacijelo ne biste željeli imati na savjesti, nije li tako?
- Mene se to uopće ne tiče, ako baš hoćete istinu. Ne bili se htjela
izlagati riziku.
- Što time gubite? - ustrajao je. – Baš ništa. Zaista ne nalazim mjesta
tolikoj tvrdoglavosti!
- Tvrdoglavosti!? - ponovo se razgnjevila. - Zbog čega bih trebala
pristati na vaš suludi plan? Vi i vaši znanstveno udareni prijatelji mogli
biste možda od toga imati koristi, ali ja baš nikakve. Ne vidim ni jedan
jedini razlog da udovoljim vašem zahtjevu.
- Kako ne? Uostalom, ja imam nešto do čega je vama stalo. A vas ovo
ne stoji ništa, osim malo dobre volje.
- Što biste to mogli imati za mene tako zanimljivo?
- Zar ste već zaboravili? “Lloyd's”ovi izlozi. Ne mogu, doduše, obećati
da ćemo prebaciti sve modele koje ste zamislili, ali mogli bismo pokušati.
Dakle... - u trenutku oklijevanja oboje su znali da je popustila.
- Kako ćemo prebaciti kip?
- Kombi je ispred kuće. Jesmo li se dogovorili?
U čudu je razvalila usta.
- Imate i kombi? Nevjerojatno.
- Što kažete? Jesmo li se sporazumjeli?
- Ispružio je ruke kao dokaz dobre namjere. Pogled joj spuzne na
ranu.
- Ne brinite. Dok ste uza me, ništa vas neće ujesti.

26
 Sabrina popustljivo zatrese glavom.
- Ne bojim se ujeda dinosaura.

Zaustavili su se na malom parkiralištu rezerviranom za službenike

muzeja. Bilo je mračno, jedino je kroz oblake probijao srebrnkasti
mjesečev sjaj. Sabrina uzdahne. Činilo se da je večer tek počela. Prošetali
su do zgrade. Na Colinovu zvonjavu, vrata je otvorio noćni čuvar, koji se
odmah poslije pozdrava izgubio u mračnim dubinama muzejskog
prostora.
- Trebamo li daleko vući moj kip? - zabrinuto upita Sabrina.
- Nećemo ga uopće vući. Postoje viljuškari. Uđite i pričekajte me
negdje unutra. - iščezao je u tami. Sabrina je ušla u prvu prostoriju. U
polumraku je razabrala velike staklene ormare s prepariranim sisavcima
svih oblika i veličina u improvizacijama prirodnog okoliša. Sjela je na
klupu nasuprot divovskom crnom medvjedu osovljenom na stražnje
noge i stala se pitati što traži ovdje u taj neobični sat.
Misli joj stadoše ploviti u čudnim smjerovima. Zamišljala je da su sve
životinje oživjele i da nezgrapno plešu po sobi. Raspuštene misli uzele bi
maha, da nisu prekinute glasovima iz dna hodnika.
- Nećemo dugo... - govorio je Colin noćnom čuvaru.
Brujanje vozila kroz hodnik postajalo je sve glasnije. Colin se
dovezao tik do klupe.
- Uskači! - reče vedro. Šutke se uzverala do njega i neobična naprava
se ponovo pokrenula. Polagano su se vozili kroz povijest sa “Ženom u
letu” ispred sebe. Sabrina nije dolazila do riječi, ali Colin je došao na
svoje.
- Ovo i nije tako loše, zar ne?
- Ovisi.
- O čemu? - nasmiješio se. - Nemoj kvariti trenutak, Sabrina. Počeli
smo se lijepo slagati.
- Jesmo li?
- Znaš, - nastavi zamišljeno, - uopće nisi loša kad nisi... usiljena.
- Usiljena? Shvatila sam da želiš dobre odnose!

27
 - Oh, opusti se, Sabrina.
Ta pseudointelektualna, pseudoumjetnička nastrojenost.
- Nije patvorena. To sam ja.
Dizalo se uz mali trzaj zaustavilo na četvrtom katu. Nastavili su
vožnju dugačkim hodnikom.
- Dobro. Onda si luda.
- Dobronamjerni zanesenjak. Jedno ljepše od drugog.
- Ne mogu, a da ne govorim istinu. Ja sam znanstvenik. Nisam sklon
varkama.
Odakle ti pomisao da sam varljiva?
- Odveć si nestvarna da bi bila prava. Ljudi poput tebe jednostavno
ne postoje. Suoči se s time, Sabrina. Tvoj tavanski stan otmjeno je
svratište, ne dom. Kladio bih se da si odrasla u provinciji, uz staromodne
roditelje i pitu od jabuka. Jesam li pogodio? - Samouvjereno joj se
osmjehnuo. Sabrina s naporom obuzda poriv da ga tresne posred lica.
- Naprotiv, za vašu informaciju, znanstveniče, rođena sam i odgojena
U Greenwich Villageu. Ako nisi znao, i tamo ljudi žive, imaju čak djecu.
Majka mi je džez pjevačica, a otac piše pustolovne priče za djecu. Dakle,
kad slijedeći put kreneš u potragu za velikim istinama, najprije se dobro
raspitaj.
Očekivala je njegovu ljutnju, pokajanje, čak i nelagodu, ali osupnuo
ju je zabacivši glavu unazad i prasnuvši u smijeh.
- Krasno rečeno, krasno. Moram priznati da sam ugodno iznenađen.
Zastali su i Colin upali svjetlo. Sabrina je treptala pred jakom svjetlošću, a
kad se snašla, bila je odveć zaprepaštena prizorom ispred sebe da bi
smogla riječi. Golemi kosturi dinosaura zaposjeli su cijelu dvoranu.
Čeljusti su im bile poluotvorene kao u sablasnom osmijehu dobrodošlice.
Colin je oprezno vozio pored izložaka objašnjavajući joj porijeklo i
nalazište svakog. Kad su stigli do dinosaura, nasmijao se spustivši pogled
na ruku. Sabrina je sa strahopoštovanjem odmjerila kostur, a onda
čeljust.
- Sudeći po ovome, imaš sreću što nisi ostao bez ruke.
Uvezli su se u radnu prostoriju koja je podsjećala na prizor iz

28
filmova strave i užasa. Posvuda napola složeni kosturi i nekoliko lubanja
ovlaš odloženo na drvenom stolu. Zidovi su bili obloženi alatom svih
oblika. Colin odgura “Ženu u letu” do velikog uređaja u kutu prostorije i
pažljivo ju namjesti. Stisnuo je nekoliko gumba, bljesnulo je svjetlo i -
gotovo.
- Zar je to sve? - upita Sabrina.
Razočarana?
- Žao mi je što ti nisam pružio veću predstavu.
- Oh, ovdje je prilično zabavno. Jednostavno ne mogu vjerovati da je
to sve.
Sjedio je na rubu drvenog stola i smješkao se. Doimao se opušten.
Promatrao ju je otvoreno i izravno.
- Još treba razviti snimke.
- Sada?
- Zašto ne?
- Zamalo će biti dva sata izjutra, eto zašto! Sutra imam naporan dan.
- Ne uzbuđuj se! - opomene ju lijeno. - Jesi li zaboravila naš dogovor?
Sabrina se zbunila. Colinova želja da otkrije što se krije u komadu
vapnenca čini se da je sasvim iščezla. Možda stoga što je dovukao kip na
svoje područje. Ma koji bio razlog, sklopio je ruke na prsima i promatrao
ju s iskrenim udivljenjem i nesvjesno poticao njen nemir. Odjednom joj
više nije djelovao kao bešćutni znanstvenik i nije se više mogla sjetiti
zbog čega ju je odbijao.
Tek sad je zapazila tanke bore u kutovima usana i mrežicu sitnih
bora oko očiju, koje su davale dojam kao da se neprestano podsmjehuje
nečemu. Kosa mu je bila razbarušena kao da ne netom ustao iz kreveta
nakon... Uhvatila se u mislima od kojih se zarumenjela. Sasvim iznenadno
nametnulo se novo pitanje. Kako bi bilo ljubiti se s njim? Zurila je u
Colina i oborila pogled tek kad je postala svjesna svoje napadnosti.
- Hoćeš li sad razvijati snimke? - upitala je želeći se vratiti u sigurne
vode.
Nasmiješio se i bez riječi otišao u susjednu tamnu komoru. Sabrina
se s nelagodom osvrnula oko sebe. Usred noći stajala je u prostoriji punoj

29
kostura. Pogled joj padne na pisaći stol u kutu prostorije. U cijeloj toj
zbrci do sad ga nije zapazila. Sudeći po svemu, ova prostorija je bila
Colinova radna soba. Kakav prostor za rad!
Pogledala je na podugačak spisak obveza i osjetila grižnju savijest,
jer je svojim neodgovornim ponašanjem povećala broj njegovih
zadataka.
Zadubljena u misli, odlunjala je u hodnik ispunjen nepomičnim,
vječnim dinosaurima. Tumarajući od jednog do drugog, zaustavila se
ispred crteža u staklenom ormaru. Ispod jednog stajala je oznaka
“Seymouria”. O tome joj je Colin pričao u njenom stanu. Fosil u njenom
kipu bio je neka vrsta rođaka ovome na crtežu.
- Hej, Seymoure, - izgovori naglas. - Jesi li znao da je tvoj bratić Roger
u susjednoj sobi, zatočen u kipu?
- Nije bratić. - oglasi se Colin s vrata. - Možda unuk. Ili, još bolje,
praunuk. Saznat ćemo čim se osuše negativi. - Pristupio joj je sa širokim
osmijehom na licu. - Imam dobre vijesti za tebe... čini se da ćemo gotovo
u cijelosti moći udovoljiti tvom zahtjevu.
- Što ne kažeš? Gotovo da bi se moglo zaključiti da i nije bio tako
neumjesan, zar ne?
- Vidjet ćemo. Tvoje ponašanje bilo je, u svakom slučaju,
neprimjereno. Nisi odgovarala na moje telefonske pozive. Nisi otvorila
moje pismo sve do večeras. Da si pokazala malo dobre volje za razgovor,
ne bih bio primoran pisati. Usto, nije mi čak bilo jasno što zapravo hoćeš.
Spisak ti je bio tako opsežan da sam shvatio da ćeš pokupiti i gole
kosture dinosaura.
- Kako si to mogao pomisliti? Zar misliš da kupce zanima
autentičnost gomile prastarih kostiju? Osim toga, ne bi stali u odjel, a
kamoli u izlog robne kuće.
Oštro ju je pogledao i shvatio da se ne šali. Spoznaja ga je povrijedila.
Stare kosti bile su okosnica njegove karijere, svjedočanstva o epohama i
životu otprije nekoliko milijuna godina... nijem, ali uzbudljiv dokaz
burnog razvoja zemlje. Sabrina ga je nazvala bezosjećajnim,
zaboravljajući pritom na vlastitu bezosjećajnost i veličajnost zbirke koju
je gledala pred sobom. Osjećala je da mu je nanijela bol, ali se nije htjela

30
pravdati.
- Drago mi je što smo to raščistili. - rekla je.
- I meni. - uzvratio je kratko, ne odvajajući pogled od njezina lica.
Očaravala ga je njena nježna ljepota. Bio je svjestan da se zanosi poput
pubertetlije i da njena vanjština ne odgovara proračunatosti.
- Hajdemo odavde! Snimke su se dovoljno osušile da ih možemo
pogledati.
Krenula je za njim u radnu sobu. Začas se vratio iz susjedne
prostorije, noseći tri negativa u ruci. Postavio ih je na ekran na zidu i
upalio svjetlo. Negativi su otkrivali jasne obrise njenog kipa, ali
unutrašnjost kipa natjerala ih je oboje da zadrže dah. Neoštećen, cijeli
kostur bio je lijepo smješten unutar vitkih obrisa “Žene u letu”. Sabrina je,
nijema od zaprepaštenja, zurila u konture ispred sebe, vraćajući se u
mislima na crtež u ostakljenom ormaru.
- Seymouria! - vrisnula je. Podigao je obrvu iznenađen njenim darom
zapažanja.
- Nisi daleko. Čudi me da si uočila sličnost. Zapravo, ovo je blizak
srodnik... Zaboravljaš da sam umjetnik, - pokušaj da zvuči skromno
izjalovio se.
- Ja... navikla sam opažati stvari oko sebe.
Colin je nije slušao. Unio se u rendgensku snimku mrmljajući neke
podatke.
- Nevjerojatno! - izgovorio je začuđeno, - Naprosto nevjerojatno! - U
iznenadnom uzbuđenju poletio je do svog pisaćeg stola i stao
bjesomučno kopati po ladici.
- Što to tražiš?
- Jedan stari crtež koji sam načinio u muzeju u Ontariju. To je crtež...
Aha! Tu je!
Sabrina se nagnula i zavirila s izražajem znatiželje i uzbuđenja na
licu.
- Noga! - protisnula je.
- Jest, ali ne bilo kakva. Ovo je jedina te vrste! - Izgovorivši to potrčao
je do još osvijetljenih rendgenskih snimaka na zidu. Sabrina ga je

31
slijedila, ne znajući točno želi li saznati što se događa, ali svjesna da će
njegovo ushićenje djelovati poput zaraze, sve dok ne sazna o čemu je
riječ. Dohvativši povećalo ponovo je proučavao rendgenske snimke,
uspoređujući ih s crtežom u ruci.
- Nevjerojatno! - ponavljao je kao u bunilu, - Posve nevjerojatno! -
Osjećala se isključenom.
- Toliko uzbuđenja zbog jedne glupave noge? - upitala je
pokušavajući ga vratiti na zemlju. Colin ju osine pogledom.
- Znaš li što imamo pred sobom?
- Nemam pojma. Veselilo bi me kad bi mi objasnio.
- Sve je unutra! - rekao je bez objašnjavanja...
- Ali što? - Izvući istinu iz njega bilo je teže nego izvaditi zub.
- Unutra je potpuno neoštećen fosil. I ne bilo kakav fosil! Noga mu se
podudara s mojim crtežom... nema sumnje! Oh, kakvo otkriće!
- Kažeš da je ovaj unutra rijedak? - upitala je oprezno.
- Rijedak!? Rijedak!? - Colin je u prevelikom uzbuđenju skakutao
gore-dolje, ne mogavši obuzdati veselje. - To je rogericus! Jedini te vrste.
Ne postoji ništa slično! - Ispružio je ruke i stao plesati po nakrcanoj
dvorani.
- Ali... što je s nogom?
- U tome i jest stvar! - Naglo se zaustavio ispred nje. - Do sada smo
imali samo tu jednu nogu. Ali sada... sad imamo cijeli primjerak!
- Hoćeš mi reći da se dragocjeno znanstveno otkriće ugnijezdilo u
mome kipu? - Glas joj je zvučao čudno. Colin je živahno zakimao.
- I u vezi je s onim Seymourom vani?
- U najizravnijoj! To vidiš i sama! Pogledaj ih! To je baš karika koja
nedostaje u evoluciji! Doslovce! Draga moja Sabrina, pred nama je pravo
obiteljsko zbližavanje!
Vidjevši njenu nedoumicu Colin se smirio toliko da joj može
razjasniti zagonetku.
- Zar još ne shvaćaš? Zbog toga sam pretpostavio da vapnenac
potječe iz Ontarija. Ondje je pronađena noga. Ne mogu povezati kako je

32
ovaj dospio u Adirondacks, ali to sad i nije važno. Naposljetku, to je prvi
primjerak svoje vrste koji je pronađen u očuvanom nju.
Ponovo ga je obuzela razuzdana radost, pa je stao skakutati po sobi.
Sabrina je sa smješkom pratila njegovo veselje. Bilo joj je drago zbog
otkrića, ali brinula se što će biti s njenim djelom. Colin se iznenada
zaustavio u svom veselju i zagledao se u nju, kao da ju vidi prvi put.
Ponesena njegovom radošću, trenutak je bila zaboravila brige i glasno se
smijala. Smijeh joj je odzvanjao po praznoj dvorani poput slapa koji se
slijeva niz zelenu padinu. Imala je sitne i vrlo bijele zube. Zategnuta
haljina otkrivala je lijepo oblikovano tijelo. Činilo se da je njen živahni
duh zastao samo trenutak da ga zapljusne opojnom vedrinom smijeha. -
Kako si lijepa! - izustio je i time iznenadio oboje. Sabrina ponikne
pogledom i kad se ništa nije dogodilo, ponovo polagano uzdigne pogled.
Iako zbunjen Colin ju je i dalje promatrao uznemirujućim, izazovnim
pogledom. Šutnja među njima bila je nabijena iščekivanjem. Puko
zadovoljstvo zbog otkrića nije iščezlo iz Colinovih očiju, no više nije bilo
sasvim jasno što mu je bio povod. Sabrina je stajala kao uzeta dok se
razdaljina između njih smanjivala, a potom izgubila. Spustio je ruke na
njena ramena držeći ju nježno, dok su im se usne spajale u poljubac. Nije
mu se imala vremena prepustiti. Prekinuo je poljubac jednako brzo kao
što je počeo. Naglo je otvorila oči i zagledala se u njega ispitujućim
pogledom.
Kakva je to igra? Zašto nije nastavio?
- Što je to bilo? - upitala je sumnjičavo.
- Znanstveno istraživanje. - odgovorio je spremno. Sabrini ništa nije
bilo jasno. Osjećala je samo da je taj kratki poljubac bio sladi od svili
prijašnjih. U tren oka stvorila je odluku da neće mirovati dok se ne
zadovolji. Podigla se na prste, nježno mu obujmila lice i polagano ga stala
ljubiti. Nije se prevarila. Ponovo ju je preplavila slast užitka,
zapljuskujući je u valovima, sve dok se nije spustila na noge. Colin ju je
promatrao zbunjen i ustreptao.
- A što je bilo ovo?
- Umjetnički poriv. - uzvratila je. Šutke ju je privukao u zagrljaj.
Upijali su se očima, a potom im se usne spojiše u cjelov, drhtav od

33
neizrecive čežnje. Sabrina, koja je inače krila nesigurnost razmetljivom
vedrinom, odjednom je ostala bez svojih obrambenih bedema. Kao da su
se istopili pod njegovim čarima. Nije li se prije kratkog vremena uhvatila
u razmišljanju kako bi ga rado poljubila? A zbilja je nadmašila njenu
smjelu maštu.
Sabrina je znala osvojiti i bila je naviknuta dobiti ono što hoće.
Naučila je upotrijebiti ženstvenost i živahan duh, čime je uglavnom
razoružavala. Laskala je sebi da je to uspjela i s Colinom, ali kad joj je
jezikom razdvojio usne u sasvim jasnom nastojanju da istraži vlažnu
unutrašnjost, prvi put je shvatila da je postigla mnogo više od
očekivanog. Ruke joj nesvjesno krenuše prema njegovom vratu i
zaustaviše se na osjetljivoj koži potiljka. Zahvatila ju je bujica kojoj se
nije mogla opirati, ali nije ni pokušavala. Poželjela je samo da ovaj
trenutak potraje vječno. Nije otvorila oči ni poslije prvih nekoliko
poljubaca. Colin je usnama prelazio preko njenih mekih obraza,
spuštajući se na bradu i vrat. Bilo je pitanje trenutka kad će se osmjeliti i
krenuti dalje. Zastenjala je kad je nježno razmaknuo tkaninu i pomilovao
glatku kožu povrh njenih grudi.
- Ti si mala, čarobna vila. - šapnuo je drhtavim glasom.
- Zagrli me opet. - uspjela je protisnuti. Poslušao ju je privukao
sasvim blizu. S usana mu se ote uzdah zadovoljstva, dok se sklopljenih
očiju prepuštao zagrljaju.
Neobuzdana želja prostruji Sabrininim tijelom. Koljena su joj opasno
oslabila i nije više bila sigurna da će se dugo održati na nogama. Nevoljko
je otvorila oči. Njegove su oči plamtjele čežnjom.
- Ne mogu vjerovati da sam te našao... - mrmljao je, ne prestajući je
milovati.
- Ovo je najsretniji dan u mom životu. Iznenadila se, unatoč poplavi
strasti.
- Zaista? - upitala je, ne mogavši izgovoriti ništa više. Uistinu, bio je
ozbiljan.
- Ne samo što ljubim zamamnu ženu nego sam i otkrio nešto što će
biti pronalazak desetljeća.
Na to nije bila spremna. Najmanje je od muškarca koji je strastveno

34
ljubi očekivala da misli na posao.
- Ostavimo to sada... - sklopila je oči i priljubila se uza nj. - Sutra je
aukcija...
- Najradije bi sebi pregrizla jezik. U pokušaju da prebaci njegovo
zanimanje za kip sa znanstvenog na umjetnički, samo je u zao čas
pobudila njegovo zanimanje.
- Istina je. - promrmljao je. - Rogericus će poslije aukcije konačno
naći svoje mjesto. Ovdje. Sad je Sabrina širom otvorila oči, a licem joj
preleti sumnja.
- Kako to misliš? - upitala je oštrije nego što je namjeravala.
- Pa ne misliš valjda da ću samo tako pustiti iz ruke epohalno
otkriće?
- Držala sam da je s tim gotovo. Pronašao si ono što si tražio, nisi li?
- Dakako, ali tek sad počinje proučavanje. Morat ću podnijeti iscrpan
izvještaj...
- Što?! - Ustuknula je, a cijelo joj se tijelo treslo u bijesu.
- Taj fosil treba temeljito proučiti, centimetar po centimetar. Jedini
način da se to postigne oprezno je struganje kipa...
- Struganje?! Šališ se?
- Čuj, Sabrina. Otkupit ću kip ako to želiš postići. Moram ga se
dočepati pod bilo koju cijenu. Na ovaj ili onaj način moramo doći do
fosila.
- Samo preko mene mrtve! - izjavila je odrješito. Zurili su jedno u
drugo, a čežnja je ustupala mjesto srdžbi.
- Uložila sam mjesece i mjesece rada u taj kip. To je prekretnica u
mojoj karijeri.
- Sve to znam. - izjavi Colin smireno. - Čini se da tebi nije jasno da ti
možemo načiniti odljevak, ovdje. Besplatno, dakako. Možeš ga dobiti u
materijalu koji poželiš. Bronci, glini... čak i zlatu - dometne napola u šali.
Sabrini nije bilo do smijeha.
- Ti me izluđuješ. Ne želim kopiju svoga rada. Original vrijedi više
nego deset kopija. - Podigla je ruku da zaustavi njegovu pobunu.

35
 - Ne želim time reći da sam voljna prihvatiti tvojih deset kopija.
Cijela je priča u tome da je rad unikat. Ne mogu prodavati odljevke.
Svatko tko kupi kip imat će jedan jedini primjerak. Ali... dosta mi je!
Odlazim!

Prije nego što se snašao potrčala je do viljuškara i uskočila za

upravljač. Uključila je napravu sasvim nagonski i krenula prema “Ženi u
letu” ne obazirući se što usput gazi knjige i papire razbacane po podu.
- Pazi! - viknuo je trčeći za njom. - Što te je spopalo, do vraga?
- Vozim svoj kip kući! - uzvratila je. - Dosta sam gubila vrijeme. -
Naglo je zastala ispred kipa. - Žao mi je što ti uzimam novu igračku, ali
moja je, ako baš hoćeš.
- Prepusti to meni, za ime svijeta! - Zgrabio ju je za ruku i zagledao
joj se u oči. Ništa drugo nego da pošteno namjestim kip. - Spotakao se i
izgubio ravnotežu. Padajući je okrznuo kip koji se opasno zaljuljao.
- Razbit će se! –zaurlala je preplašeno.
- Brzo! Učini nešto!
Colin ovije ruke oko kipa, čvrsto ga uhvati i vrati ga polagano na
mjesto. Sitne graške znoja orosiše mu čelo. Oboje su šutjeli. Izbjegavao je
njen pogled, pa mu je promakla i njena tjeskoba. Uspravljajući se, ruka
mu je nagonski poletjela prema natrag. Jao, moja leđa! zastenjao je i
ponovo se sagnuo, savladavajući bol. Sabrina je pritrčala i pokušala mu
pomoći da ustane, ali Colin je mahnuo rukom kao da tjera dosadnu
muhu.
- Ne diraj me! Učinila si već dosta zla!
- Htjela bih ti pomoći. Prijateljica me naučila japanskoj masaži i...
- Neću ni čuti za to! Samo me ostavi na miru! - procijedio je kroz
stisnute zube. - Sve što dotakneš pretvara se u katastrofu. Pravo je čudo
što si do sada izvukla živu glavu.
Odmakla se, postiđena.
- Žao mi je zbog tvojih leđa. - protisne tiho. - I... hvala što si spasio
kip. Spazivši bolan izraz na njegovom licu, ponovo mu se približila.
- Diši duboko! - zapovjedila je.

36
 - Nisam ja...
- Učini što sam rekla! - Glas joj nije trpio pogovor. Polagano i nježno
masirala mu je bolni dio. Malo pomalo prestao je pružati otpor, opuštao
se pod njenim gipkim prstima. Nakon nekog vremena uspio se uspraviti,
a bojažljivi osmijeh olakšanja ozari mu lice.
- Bolje je. - izusti s uzdahom, - mnogo bolje!
Sabrina je nastavila masirati ukrućene mišiće.
- Morao bi biti oprezniji. - opomenula ga je blagim glasom.
- Znam. - složio se. - Nije mi prvi put. Čini se da je taj tvoj kip silno
osvetoljubiv.
Spustila je ruke. Colin je priželjkivao da Sabrina nastavi s ugodnim
dodirivanjem. U njoj se pak probudila nesavladiva želja.
- Čini mi se... da bismo trebali krenuti. Bojala bili se ovdje provesti
noć. Teško da bih se ugodno osjećala kad bih se probudila i našla oči u
oči s jednim od ovih kostura.
- Zar ne bi mogla ostaviti kip ovdje... do sutra? Zaista mi je slomio
leđa. Sabrina je trenutak oklijevala.
- Žao mi je. Već je dogovoreno da se preuzme u mojoj kući, a
prekasno je za promjenu plana. Sve je, dakle, jasno.
Postavljanje kipa na viljuškar i iznošenje iz muzeja nije bilo teško, ali
uspinjanje do Sabrinina stana bilo je sporo i iscrpljujuće. Kad se teški kip
naposljetku ponovo našao na mjestu, Colinu se ote dubok uzdah
olakšanja.
- Huh! - uzviknuo je i rukom obrisao čelo. - Drugi put pokušaj
isklesati patuljka.
Sabrina zijevne.
- Znaš li koliko je sati? Tri i trideset. Idem ravno u krevet. Izmoždena
sam, a sutra me čeka naporan dan. Još jednom ti hvala što si me prebacio
do kuće.

Uslijedila je gotovo opipljiva tišina u kojoj su se netremično

promatrali zahvaćeni iznenadnom stidljivošću. Oboje su bili preumorni
za žučljive rasprave o sudbini kipa, a nijedno nije zaboravilo strast koja

37
je tako neočekivano buknula i jednako neočekivano bila prekinuta.
- Hvala tebi, - prekine Colin neprijatnu šutnju. - Moram priznati da je
ova večer zaista bila izuzetno uzbudljiva.
Još je jednom obišao oko kipa i zastao da ga nježno pomiluje. - Do
viđenja, stari prijatelju, - izusti. - Uistinu, vrlo, vrlo stari.
Sabrina se nervozno premještala s noge na nogu. - Ispratit ću te, -
promrsi. U nekoliko koraka našao se pokraj nje.
- Sabrina...
Zadrhtala je od nježnosti u njegovom glasu. Polagano je uzdigla
pogled svjesna što će vidjeti. U plavim očima prepoznala je uzbuđujuću i
istodobno zastrašujuću čežnju. Kad ju je uzeo u naručje, nije bila sigurna
što zapravo očekuje. Colin je potražio njene usne. Prožeta slatkom
strujom zaboravila je na svaki otpor. Nema smisla, zaključila je dok se
poljubac produbljivao i palio ju sve snažnijom vatrom. Ni po čemu nije
odgovarao njenoj predodžbi pravog muškarca. Ruke koje su s mnogo
ljubavi i pažnje klizile po oblinama njenog kipa, s jednakim žarom bacile
su se na njeno tijelo izazivajući duboku, zastrašujuću reakciju. Nikad još
nitko nije tako lako pobudio žudnju u njoj. Ljubio joj je glatko lice, uho i
vrat ostavljajući vreo trag koji se širio sa svakim slijedećim cjelovom.
Sabrina je uzdisala jedva svjesna da je Colin uspaljen željom isto kao i
ona.
- Zagrli me. Coline, ne mislim...
- Pametno. I ne treba misliti ni na što.
Zar ti nije jasno što se događa cijelu večer? Mučiš me, Sabrina!
Ti si nalik leptiru kojega ne mogu uhvatiti.
Ponovo se gorljivo bacio na njene usne. Ovaj put ruke mu smjelo
prokrčiše put do čvrstih grudi po kojima su prsti započeli igru. Usne im
se stopiše, isprva u nježan cjelov popraćen laganim grickanjem koje je
rasplamsavalo požudu. Jezikom je istraživao unutrašnjost njenih usana. S
njim je ubrzo gubila vlast nad sobom i tonula u vrtlog osjećaja bez
početka i kraja. Više nije mogla suspregnuti drhtanje.
- Vrlo si lijepa žena, Sabrina mrmljao je hrapavim glasom. Uvjeren
sam da ćeš biti još ljepša kad te vidim cijelu. Želio bih razbuktati plamen

38
u tebi. Vjeruj mi...
Vjerovala mu je mada nije znala razlog. Bila je svjesna samo drhtave
čežnje i uvjerenja da će njegovo umijeće u ljubavi nadmašiti sva prijašnja
iskustva. Ne odvajajući usne s njenih, sagnuo se i podigao ju na ruke. U
istom trenutku lice mu se zgrči u bolnu grimasu.
- Oh, ne opet! - viknuo je. Sabrina ga zabrinuto pogleda. - Nešto mi
kazuje da nam nije suđeno... - reče i poče ga masirati. Ovaj put nije
uspjela. Nakon nekog je vremena odustala, smislivši nešto novo.
- Dobro. - reče i krene prema ormaru. Izvukla je. smotuljak nalik na
vreću za spavanje. - Noćas ćeš spavati kao samuraj. - Razmotala je
prostirku i gostoljubivo mahnula rukom. - Dakako... sam - dometnula je.
Gledao je čas u nju, čas u prostirku na podu.
- Što mogu kad nisam sposoban za drugo... - promrmljao je, trljajući
se po leđima. - Moram priznati da bih ipak radije ostao u klasičnom
krevetu. Osvrnuo se pun očekivanja, a na licu mu se pojavi izraz čuđenja.
Prelazio je pogledom po radnom stolu i ostalim dijelovima namještaja, ali
nešto je nedostajalo.
- Sabrina... gdje ti je krevet?
Šutke je uprla prstom u prostirku smotanu na podu. - Pred tobom. U
nevjerici Colin je još jednim pogledom zaokružio po prostoriji u potrazi
za krevetom.
- Zove se futon požurila je objasniti. Japanci ga koriste stoljećima.
Pokušaj! - potakne ga vidjevši mu kiselo lice.
- Nisam baš sklon eksperimentima prizna mrgodno. Potreban mi je
čvrst, običan madrac.
- Pa to i jest! Uvjeravam te da će ti se dopasti.
- Ne mogu. - ustvrdi on tvrdoglavo. Sabrina je uzdahnula.
- Idem u kuhinju spremiti čaj. Oboma će nam dobro doći. U
međuvremenu razmisli što ćeš.
Izgovorivši to Sabrina je iščezla u kuhinji i ostavila Colina da
razmišlja o futonu. Nekoliko puta udario ga je nogom da bi se uvjerio je li
dovoljno čvrst. Namrštivši se sumnjičavo polagano je spustio dugo,
mršavo tijelo na prostirku.

39
 - Hmmm. Nije loše. Uopće nije loše. Postavljajući šalice na pladanj
Sabrina je razmišljala o muškarcu koji se vjerojatno vrti po sobi i uporno
odbija iskušati nešto novo. Nema sumnje, osebujan je... nadaren i
ograničen na svoj način, neusiljen, bez imalo sklonosti za umjetnost, ali
uza sve to, neosporno je privlačan. Sve u svemu bio je skup proturječja,
sjedinjenih na način koji ga je činio najprivlačnijim muškarcem u njenom
životu. Sabrina je podigla pladanj, gurnula pomična vrata i ušla u sobu
potpuno nepripravna na prizor koji ju je dočekao.
Izvaljen na prostirci poput bezbrižnog i dobro uhranjenog djeteta,
spavao je dubokim snom.

40
 4. poglavlje

Colin je otvorio oči i usmjerio ili na slike obješene po zidovima. U

prvi mah nije shvatio gdje se nalazi. Potom se okrenuo i ugledao
Sabrinino lice, lijepo i opušteno u smirenom snu. Spavala je na prostirci
pored njega. Uspravivši se polagano, postao je svjestan nekog
neodređenog čuvstva. Prepoznao ga je tek kad se uspravio. Polagano je
prošetao po sobi pazeći da ju ne probudi. Leđa ga nisu boljela. Zapravo,
godinama se nije osjećao tako dobro. Podigao je ruke i protegao se
uživajući u ugodi. Spustivši pogled na futon, s naporom je obuzdao
smijeh. Iako drukčija od žena na koje je navikao, morao je priznati da mu
se Sabrina zavukla pod kožu. Ne samo zbog ljepote i zasljepljujuće strasti
koju je pobuđivala u njemu, iako je zadrhtao pri samoj pomisli na njeno
tijelo.
Doimala se neuhvatljivom, a ipak na neki čudan način čvrsta i
pouzdana.
Zapažao je urođenu bistrinu u njoj, ma koliko se nastojala prikazati
uskogrudnom. Ustrajala je u besparici, odlučno odbijajući po niskoj cijeni
prodati svoje umjetničko djelo. Njena nepopustljivost imala je biti
nagrađena upravo danas. Sve u svemu, bila je puna proturječja, ali njemu
je bilo stalo samo do toga da probije krhku ljušturu i razotkrije toplu,
podatnu ženu u njoj. Sabrina se nije pomakla u snu. Nije ju htio buditi. Još
uvijek se doimala izmoždena. Bacivši još jedan čeznutljiv pogled na
neobično lice, na vršcima prstiju otišao je do radnog stola i žurno
nažvrljao poruku: “Javit ću se”.
- Uopće ne razumijem tog čovjeka! - požali se Sabrina Zeebu, dok su
iz kuta prostorije promatrali posjetitelje aukcije. - Kako samo može biti
do te mjere opsjednut bezveznim fosilom? Zeebo se smijuljio. Ne možeš
me obmanuti, Sabrina. Uviđam da ti je sjeo u srce. Nećeš mi reći da si na
njegovoj strani! Ne brini, dušo. Za nekoliko sati tvoj će kip biti u novom
domu i svim tvojim brigama doći će kraj. A sad te lijepo molim da se
opustiš. - stisnuvši ju za ruku, poveo ju je do reda praznih stolica. - Kad

41
ovo prođe, kupit ću platna koja si prošlo ljeto naslikala u mojoj
ladanjskoj kući. Ovaj put me nećeš spriječiti. Platit ću postavljenu cijenu,
a od tebe očekujem samo pristanak. Sabrinine oči zasjaše od uzbuđenja.
- Oh, Zeebo! - U tren oka se pribrala. - Ne, to ne dolazi u obzir. Molim
te, uzmi ih na dar.
- Koješta! Ubrzo ćeš postati slavna.
Zašto bi dijelila svoje slike? Platit ću cijenu koju postigne “Žena u
letu”. Gladne umjetničke godine su na izmaku, ne zaboravi! Prostorija se
punila, posjetiteljima su podijeljeni programi, a umjetnička djela izložena
su na malom podestu. Sabrina je nervoznim pogledom pregledavala
program. Od trideset izložaka namijenjenih prodaji njezin je bio
posljednji.
- Užasno! zastenjala je. Dok dođe red na mene, svi će ostati bez para.
- Ne strahuj! - umiri je Zeebo. U ovakvom sastavu strepnji zaista
nema mjesta. Pozvani su najveći svjetski sakupljači umjetnina. Oni znaju
što vrijedi, a što ne.
- Gledaj tko dolazi! - prekine ga Sabrina.
Zeebo se okrenuo baš kad je Arthur Welington ušao u prostoriju i,
rukujući se usput sa znancima, zaputio se prema njima.
- Dobar dan, Sabrina! - pozdravi srdačno. - Čestitam!
- Još je prerano, ali hvala. - ona će sa smiješkom. - Ne mogu se
otarasiti straha da se nitko živ neće javiti za moj kip.
- Ne budi smiješna! - živahno će Welington. - Ja ću otvoriti
nadmetanje. No, ima nešto o čemu se moramo dogovoriti, ma koliko bilo
neprimjereno u ovom trenutku. Stvar ne trpi odlaganja. Zvali su me iz
prirodoslovnog muzeja. Izdvojili su izloške za dekoraciju naših izloga.
Čekaju još samo tvoj pristanak i potpis. Možeš li to obaviti još danas?
- Oh, Arthure... prepustite tu brigu meni. Već sam razgovarala s
Colinom... hoću reći s gospodinom Forresterom. Riješit ću to sutra ujutro.
- Upozoren sam da preuzimanje treba obaviti danas, najkasnije do
pet sati poslije podne. - zabrinuto nastavi Welington. - Postoje određeni
razlozi za to. No, prepuštam to vama. Kimnuvši glavom u znak pozdrava,
Welington se udalji. Sabrina ga je pratila pogledom pokušavajući dokučiti

42
razlog za iznenadnu žurbu. Zaustavila je iznenađen pogled na Colinu koji
je ušao u već krcatu prostoriju u besprijekornom sivom odijelu s
tamnocrvenom kravatom. - Što će on ovdje? ote joj se s usana. Spazivši
ju, Colin se stao probijati kroz mnoštvo. Pozdravivši Zeeba, sjeo je pokraj
Sabrine.
- Nisam mogao doći prije. - šapne. Sabrina je začuđeno treptala
očima. O čemu on priča? Nije ni očekivala njegov dolazak.
- Upravo sam završio pregledavanje sinošnjih rendgenskih snimaka,
pa sam...
- Kako si uopće ušao ovamo? - prekinula ga je sumnjičavo. - Ovo je
privatna aukcija.
Colin otvori novčanik i pokaže joj službenu muzejsku propusnicu.
- Nitko me nije pitao koji muzej zastupam.
U čudu je razvalila usta.
- Ali... što te navelo da dođeš?
- Tvoj kip. Rendgenske snimke... Prekinula ga je ispruživši ruku
ukrašenu narukvicom u obliku zmije.
- Ne želim o tome čuti ni riječi. Od danas ćeš, na moju veliku sreću,
razgovarati s novim vlasnikom. Unaprijed je osuđen na nezadovoljstvo!
Sad još ne može znati da će mu se dragocjena umjetnina s vremenom
raspasti u komadiće. Sabrina nije bila raspoložena za nadmetanje. Sva su
mjesta već bila popunjena, a naknadno pridošli posjetitelji morali su
stajati sa strane. Službeni fotografi škljocali su aparatima snimajući
izloške i nespokojne autore umjetničkih djela.
- Ne shvaćaš što ti hoću reći. - ustrajao je Colin. - S vremenom je to
neizbježno.
Sabrina je bila na rubu očaja.
- Kip djeluje besprijekorno i nitko osim tebe ne bi uočio
nesavršenost. Zar se ne možeš okaniti dodijavanja? Okrenula je glavu
odbijajući daljnji razgovor. Colin nije bio spreman na popuštanje. Uto je
dražbovatelj stupio na podij i namjestio mikrofon. U dvorani je zavladalo
napeto iščekivanje. Sabrinino srce divlje je udaralo. Kucnuo je presudni
trenutak. Godinama se, radeći, odricala života. Stisnula je ruke hladne

43
poput leda. Zeebo ju potapša u znak ohrabrenja, a ona mu se nervozno
osmjehne.
Krajičkom oka spazila je Colinov nezadovoljan, razdražljiv izraz, ali
se nije obazirala. Hrabrošću koju je teškom mukom sakupila, iščekivala je
ishod aukcije.
Počelo je slikom mrtve prirode. Dražbovatelj je održao kratak,
uvjerljiv govor u kojem je oslikao autorov razvojni put i prijašnje radove.
- Početna je cijena dvije tisuće dolara! - uzviknuo je. - Čujem li dvije?
Netko je dao znak i dražbovatelj nastavi, jedva primjetno kimnuvši
glavom. - Dvije, jesam li čuo tri tisuće? Tri... tri! Čujem li četiri?
Ponovo je netko gotovo neprimjetno dao znak. Dražbovatelj nastavi
u istom dahu:
- Četiri... četiri... čujem li pet? - Zaokružio je pogledom po dvorani,
zastavši samo djelić sekunde u revnom izvikivanju, mada se to slikaru
činila vječnost.
- Četiri tisuće. Prvi put, drugi put... - Uslijedila je još jedna kratka
stanka i oštar udarac čekićem.
- Prodano! Za četiri tisuće dolara. Sabrina se oprezno osvrne po
prostoriji u namjeri da otkrije kupca, ali se nitko nije pomakao.
- Tko je zapravo kupio sliku? - upitala je, uzbuđeno povlačeći Zeeba
za ruku.
- Nitko ju ne traži.
- Razumljivo. Većina nudilaca iz ove skupine želi ostati nepoznata.
Imaju posebne znakove poznate samo dražbovatelju.
- To mi je jasno. Ali zašto i poslije ostaju nepoznati? Očekivala sam
da će se novi vlasnik poželjeti pohvaliti. Zeebo se znalački nasmiješi.
- Ljudi najčešće ne žele priznati da su kupili djelo nepoznatog autora
sve dok umjetnik ne postane slavan. Iz opreza da ne ispadnu smiješni,
ako su se prevarili plativši visoku cijenu. Osim toga, anonimnost pomaže
dizanju cijene. Ako ne vidiš rivala, ne znaš koliko je težak.
- Ali, Zeebo! - Sabrina se namršti, - ovdje su zastupljeni samo dobri
umjetnici. Ti to znaš. Ne bi mogli dospjeti na ovo mjesto da nisu
odabrani.

44
 - Djelomično imaš pravo! - složi se Zeebo. - Samo... treba proći
nekoliko godina da se vrsni odvoje od vrhunskih. Čvrsto sam, recimo,
uvjeren da netom prodana slika pripada u vrhunska djela.
- Zaista? Zašto se nisi uključio u nadmetanje?
Licem mu preleti zadovoljan osmijeh.
- Jesam. Upravo sam je kupio. Sabrina je zanijemila od osupnutosti, a
Colin, koji je sa strane slušao razgovor, nasmije se s odobravanjem.
Dražba se nastavila. Sabrina je sa strahopoštovanjem pratila cijeli
postupak. Polagano se pripremala za ulazak u sasvim novu životnu fazu.
Od sada će biti takmac, netko s kime se računa u visoko konkurentnim
umjetničkim krugovima. Svi sudionici današnje dražbe bili su mladi
umjetnici, a među njima je najmlađa bila Sabrina. Svi odreda borili su se
godinama, a i sada su odabrani među stotinama podjednako dobrih.
- Šesnaest tisuća... jednom... dvaput... sedamnaest?
Hvala, dakle...
- Šesnaest tisuća... jednom... dvaput... sedamnaest? Hvala, dakle
sedamnaest tisuća... Čujem li osamnaest? Osamnaest tisuća?
Sedamnaest... Udarac čekićem. Prodano!

Pljesak je popratio bljesak kamera koje su bilježile odnošenje netom

prodane slike i smještanje kipa na podij. Sabrinu preplavi bolna tuga.
Možda nikad više neće vidjeti svoje remek djelo. Pogledom opraštanja
milovala je svaki djelić tijela koje je poznavala bolje nego svoje.
- Istina je da konac djelo krasi nastavljao je dražbovatelj. Stoga smo i
ovaj put najbolje ostavili za kraj. Ponos potisne tugu u njoj. Žamor u
gledalištu uspalio je Sabrininu znatiželju, ali se nije imala petlje okrenuti
i osluhnuti komentare. Zeebo ju ohrabrujuće pogladi po ruci. Colin se
uspravio u stolici.
- “Žena u letu” - objavi dražbovatelj, - autorice Sabrine Melendey.
Pažnju na ovo djelo skrenuo nam je Arthur Welington, a kritičku ocjenu
dao je Maxwell Sinclair koji je napisao: “Nov prikaz biti pokreta
nadahnut svježinom nadarene umjetnice”. Sabrina je s pola svijesti
slušala vlastitu biografiju i skupljala snagu za predstojeće uzbuđenje.

45
 - Dražbu počinjemo sa pet tisuća dolara. Pet tisuća, čujem li šest? -
sekunda napetosti kidala je živce. - Šest, čujem li... tako je, sedam? Jedva
je izgovorio poziv, a već je nastavio:
- Sedam, osam, hvala... čujem li devet?... Devet... - Još jedna krajnje
napeta šutnja. - Deset tisuća, čujem li jedanaest?
Kad je jednom krenulo, sve se odvijalo prebrzo da bi mogla misliti.
- Dvanaest, trinaest tisuća. Imamo trinaest tisuća, da čujem
četrnaest... Četrnaest. Čujem li petnaest? Petnaest tisuća? - Nastupila je
dulja stanka. Sabrina je nervozno isprepletala prste u krilu.
- Četrnaest tisuća, prvi put... drugi put... - Zaustavila je dah i čekala.
Činilo se da je vrijeme stalo. Nije ni bila svjesna da svom snagom stišće
Zeebovu ruku.
Petnaest! Poznati zvuk Wellingtonova glasa razbije napetu tišinu,
obojivši nadmetanje novim uzbuđenjem. Mrmljanje se pronese
dvoranom jer su svi shvatili da je pravo nadmetanje tek počelo. Sa
Sabrininih usana ote se drhtav uzdah. Otvorila je oči. Tek joj tada posta
jasno da ne drži Zeebovu nego Colinovu ruku. Zaprepašteno ga je
pogledala. Dočekao ju je topao i tako ljubazan osmijeh da se i sama
blijedo nasmiješila.
- Petnaest! - izvikivao je dražbovatelj.
- Čujem li šesnaest?
Za pola sekunde dobio je odgovor.
- Šesnaest, šesnaest tisuća. Čujem li sedamnaest? - Ponovo je jedva
izgovorio pitanje. Sedamnaest, osamnaest i devetnaest proletješe u tren
oka... Sabrina je drhtala cijelim tijelom. Grčevito je zgrabila Colina za
ruku.
- Čujem li dvadeset? - pitao je dražbovatelj, uprijevši pogled u
Arthura Wellingtona koji je potvrdio sad već primjetnim kimanjem.
- Dvadeset tisuća, čujem li dvadeset i jednu?
Sabrina je zanijemila od zaprepaštenja. - Ljudi moji! - zavapila je
ispod glasa. - Dvaput više nego što sam očekivala.
- To je tek pola stvarne vrijednosti! - uvjereno će Zeebo.
- Dvadeset tisuća! - kliktao je dražbovatelj i sam uzbuđen. - Najveća

46
ponuda danas. - Napravio je dramatičnu stanku, puštajući da grozničavo
uzbuđenje poraste.
- Prvi put... drugi put... - čekić je već krenuo nadolje, ali je u
posljednjem trenutku stao.
- Dvadeset i jedna!
- Dvadeset i dvije! - ustrajao je Wellington. Dražbovatelj spazi još
jednu ponudu.
- Dvadeset i tri! - objavio je. Sabrina je bezuspješno pokušavala
shvatiti tko se nadmeće s Wellingtonom.
- Dvadeset i četiri! - uzvikne Wellington.
- Tko je drugi kupac? - šapatom upita Sabrina. Zeebo se znalački
nasmiješi i pokaže prstom prema Colinu. Sabrina s nevjericom polagano
okrene glavu, u trenutku kad je Colin podigao ruku.
- Dvadeset i pet! - stiže odgovor s podija. Sabrina je i dalje netremice
zurila u Colina.
- Da se nisi usudio! - procijedi kroza zube.
- Zašto ne? - odgovorio je nehajno. - Dražba je javna. Oduvijek sam
želio imati originalno djelo gospođice Melendey.
Oči joj planuše srdžbom. - Otkad to?
- Dvadeset i šest! - grmio je Wellington. U istom trenutku Colin bez
dvoumljenja podigne ruku. Ovaj je put i progovorio. - Dvadeset i sedam! -
reče jasnim, čvrstim glasom. Okrenuvši se Sabrini, dometnuo je tiho:
- Od sinoć. Možda nećeš vjerovati, ali činim ti golemu uslugu
kupnjom ove skulpture. Imala si sreću što sam stigao na vrijeme.
- Molim? - Najradije bi ga zadavila.
- Dvadeset osam!
- Dvadeset devet!
- Trideset! - Wellingtonova upornost bila je ravna Colinovoj.
Napetost u dvorani rasla je svakim trenom. Očajna, Sabrina se obrati
Zeebu:
- Zaustavi ga! - preklinjala je. - Učini nešto, molim te!
Zeebo ju začuđeno pogleda.

47
 - Da ga zaustavim? Kako? - Trenutak se zamislio. - I... zbog čega,
uostalom?
- Trideset i jedna! - samouvjereno je izvikivao Colin.
- Trideset i dvije! - Wellington nije odustajao od trke, a napetost u
dvorani bližila se vrhuncu. Dražbovatelj je pustio vremena da pojača
napetost u dvorani.
- Imam trideset i dvije tisuće! - uzvikne. - Čujem li trideset i tri?
- Oh, kako se dobro zabavljam! - iznenada će Colin. Naglo je ustao.
- Trideset i pet tisuća! Vjerujte da vrijedi i više.
Grobna tišina je potrajala. Čak je i pričljivi dražbovatelj ostao bez
riječi. Pročistivši grlo, okrenuo se prema Wellingtonu.
- Gospodine?
Wellington je ustao i popustljivo mahnuo prema Colinu.
- Čestitam vam na dobroj kupovini. - izjavio je učtivo. Napetost je
naglo popustila, a uzbuđeni žamor prostruji gledalištem. Dražbovatelj je
stao nervozno lupati čekićem.
- Prodano! pobjedonosno uzvikne dražbovatelj. Za trideset i pet
tisuća dolara!
Neobuzdani pljesak prolomi se dvoranom. Fotografi su nahrupili
oko Colina i Sabrine. Kamere su zujale, fotoaparati škljocali, bljeskalice
sijevale, a u svemu tome Sabrina je bila odveć zapanjena da bi znala kako
treba reagirati.
Colin je živahno čavrljao s fotoreporterima. Spazivši Sabrininu
smušenost, ovio je ruku oko njenog ramena i čvrsto ju privukao k sebi.
Nije smatrala da joj je to potrebno, ali je ostala stajati mlitavo, ne znajući
bi li plakala ili se smijala. Novinarka, odjevena u besprijekorno sašiven
kostim s krznenim ovratnikom i upadljivim šeširom, pristupi Sabrini
spremna na razgovor.
- Ja sam Gloria Johannson iz časopisa “Art International”. Je li istina,
gospođice Melendey, da niste dosad htjeli prodavati svoje slike?
- Ja... oprostite, što ste me pitali? - Zbunjena, nije dobro čula pitanje.
Bila je svjesna samo čvrste ruke oko svoga ramena.
- Vaše slike, - ustrajala je novinarka, - je li istina da ste ih odbijali

48
prodati?
- Uopće nije točno! - Krajičkom oko spazila je da se Zeebo probija
kroz mnoštvo prema njoj. Stao je pokraj nje i samouvjereno se obratio
novinarki:
- Upravo sam kupio tri krajolika gospođice Melendey. - Nježno je
pogladio Sabrinu po laktu, a ona se pokušala odmaknuti od Colina koji je
sumnjičavo mjerkao Zeeba.
- Smatrate li ipak da “Žena u letu” vrijedi trideset i pet tisuća? -
navaljivala je novinarka. Pitanje je bilo provokativno, ali vrzmalo se po
glavama svih prisutnih. Sabrina je s nelagodom očekivala Zeebov
odgovor. Zeebo se zagonetno smješkao, a potom je slegnuo ramenima:
- Imate valjan dokaz da vrijedi. - uzvratio je.
Uhvatio je Sabrinu ispod ruke i izvukao ju iz gomile. Hodala je poput
mehaničke lutke, a njegovo prijazno lice bilo je poput svjetionika u oluji.
- Oh, Zeebo! - zakukala je. - Što se zapravo dogodilo?
- Jesi li dobro, Sabrina? - upitao je zabrinuto. Duboko je udahnula i
polagano ispustila zrak.
- Ne znam! - odgovorila je nesigurno.
Pomalo se osjećam poput kradljivice. Ovo zaista nisam očekivala ni u
najsmjelijem snu.
- Jasno mi je. Ipak, tvoja su očekivanja u ovom trenutku nebitna. Čini
se da je tvoj prijatelj Forrester netom zacrtao osnovu za vrjednovanje
svili tvojih radova. - Izgovorivši to, izvukao je čekovnu knjižicu i stao
ispisivati listić.
- Sutra ću svratiti po slike. - reče ovlaš.
- Tebi bih savjetovao da napraviš katalog dosadašnjih radova. Sve mi
se čini da će biti veoma tražen već potkraj ovoga tjedna. - Istrgao je ček iz
knjižice i pružio joj ga. - Izvoli, Sabrina. Ostajem od riječi. Rekao sam da
ću platiti postavljenu cijenu za slike i to sad činim. - Zadovoljno se
nasmiješio.
- Ako ništa drugo, u posjedu sam originala. Triju, da budem precizan.
Sabrina pogleda ček i osjeti vrtoglavicu. Glasio je na sto pet tisuća
dolara.

49
 - Za što je to?
- Za one tri slike koje si naslikala prošlo ljeto. Upravo sam ih kupio.
Načekao sam se, - dometne s uzdahom. Poljubivši ju u obraz, progurao se
do izlaznih vrata i nestao. Stajala je sama i zaprepašteno gledala za njim.
Ponovo je spustila pogled na papirić u ruci prisilivši se pročitati iznos, ali
nije osjećala ništa osim obamrlosti. Fotografi su ju spazili i okružili
bljeskajući kamerama u ukočeno lice.
Iznenada se našla okružena ljudima koje nikad prije nije vidjela,
ljudima koji su se gurali da joj čestitaju. Njihove izjave priznanja i
hvalospjevi zvučali su iskreno, ali ona još nije mogla vjerovati da se sve
to događa njoj.
Teklo je odveć glatko. I nestvarno. Nijemo je slušala dobronamjerne
želje i netom pobuđeno zanimanje za njena djela pokušavajući u mislima
obnoviti tijek aukcije i nalazeći da pojedinosti jedva može prizvati u
sjećanje. Sve se odigralo previše brzo. Znala je samo da je došlo do
korjenite promjene u njenom životu, ali nije bila sigurna je li spremna za
takvu promjenu.
- Nađimo se slijedeći tjedan na ručku!
- predlagala je neznanka s ljubičastim turbanom. - Evo moje
posjetnice. Imam galeriju na uglu Madisona i Pedeset sedme ulice.
- Divim vam se već godinama! graktao je neznanac. Sabrina proguta.
Nikad ga u životu nije vidjela. Odakle je mogao znati za njen rad? Oblila
ju je rumen pri pomisli na lažni prizvuk njegovih riječi.
- Primanje u “Waldorfu” u čast naših umjetnika izlagača... - dopre joj
do ušiju već poznati glas vlasnice galerije. - Vi svakako morate doći...
Netko joj je mahao knjižicom ispred nosa. - ... festival peruanskog
filma. Bila bi nam osobita čast da sudjelujete.
- Sabrina! - Poznati dragi glas vrati ju na zemlju. Usmjerila je
zahvalni pogled prema Arthuru Wellingtonu.
- Oh, gospodine Wellington!
- Ponosim se tobom, Sabrina! - rekao je. - Na moju nesreću u isti dan
izgubio sam veliko umjetničko djelo i najboljeg dekoratera izloga u
gradu.

50
 - Dekoratera? - ponovila je nesuvislo.
- Ali, da. Izlozi robne kuće. Ne brinite, Arthure! - nastavi, pribravši se.
- Pobrinut ću se da sve bude kako valja. Neću iznevjeriti naš dogovor. Već
danas poslijepodne prihvatit ću se posla. Predah će mi, bez sumnje,
dobro doći.
- Sjajno! - iskreno se poveseli Wellington, - ali rado bih porazgovarao
o onoj mrtvoj prirodi na zidu tvoje sobe. Uvjeren sam da ćemo naći
zajednički jezik.
Namignuo je urotnički i udaljio se. Navala fotoreportera i
znatiželjnika postupno se smanjila, pa je Sabrina uspjela prokrčiti put
prema izlazu. Zastala je ispred golemih prozora s vidikom na ulicu. “Ženu
u letu” upravo su ukrcavali u kamionet. Taj vidljivi dokaz da je njen kip
prodan za astronomsku svotu i da zauvijek izlazi iz njezina života ispuni
ju iznenadnom tugom. Oči joj se napuniše suzama, a jarko crvene mrlje
obojiše joj obraze dok je promatrala kako se s njenom miljenicom
postupa kao s komadom pokućstva.
Najteža od svih bila joj je pomisao da “Žena u letu” neće naći mjesto
u domu strastvenog skupljača umjetnina, nego putuje na temeljito
proučavanje i grubo slamanje u... prirodoslovni muzej!
Sabrina trenutak sklopi oči i s gorčinom se prisjeti sna o kojemu je
maštala poput svih nepriznatih umjetnika. Izložba u Muzeju za
suvremenu umjetnost! Zamišljala je slavu i bujicu zadovoljstva nad
ostvarenim. Srce joj je brže zakucalo pri pomisli da je, možda, samo
možda, jedna od istinski darovitih umjetnica. A sada? Gorak osmijeh
zatitra joj na usnama. Istina, njeno će djelo dospjeti u muzej. Ali...
pogrešni. Potpuno poražena krišom je obrisala suze i spremila se na
odlazak. Posljednja osoba koju je u ovom trenutku željela vidjeti bio je
Colin, ali on se još zadržao u živahnom razgovoru s novinarima. Vidjevši
ga, osjeti nalet srdžbe. Iz očiju joj je sijevala vatra.
Zar je maloprije osjećala samosažaljenje? Zbog čega? Nije učinila
ništa pogrešno. Ona je i dalje Sabrina Melendey, autorica “Žene u letu”,
najuzbudljivije skulpture godine. Neće mu dopustiti da od njenog djela
napravi lakrdiju! Ne smije! Zar se sve protekle godine borila samo za to
da njeno djelo završi u komadićima bez vrijednosti? Čak ni uz tako

51
visoku cijenu. Naposljetku, umjetnica je, a ne bankar. Colin ulovi Sabrinin
ratoboran pogled. Nije mu promakla povrijeđenost i točno je znao što joj
se vrzma glavom. Čak je mogao osjetiti bolne udarce njene ljutnje koja ga
je zapljuskivala u valovima. Gotovo primjetljivo drhtala je u vlastitom
razočaranju. Poželio joj je prići i zagrliti je. Ne! Neću unuštiti tvoje djelo,
htio je doviknuti. Kako ti nije jasno da to ne bih mogao učiniti... ne nakon
što sam ti zavirio u dušu! Ispričavši se novinaru, Colin je odlučnim
korakom krenuo prema Sabrini. Obuzela ju je panika. Nije bila spremna
suočiti se s njim. Još ne. Barem dok ne smisli neki plan.

Nebrojeno puta uvjerila se u njegovo umijeće nagovaranja, a duboko

u duši ugnijezdila se spoznaja da joj je drag. Ako mu samo dopusti da ju
dotakne, dovoljno je jednom... Okrenula se i potrčala prema Mazu.
Uletjela je u otvoreno dizalo i pritisnula gumb. Vrata su se zatvorila
upravo kad je Colin izletio na hodnik u potrazi za njom. Dospjevši u
prizemlje, oprezno se osvrnula očekujući da će ga, zajapurenog od
trčanja, zateći na stubama. Nije bilo nikoga. Izašla je na ulicu i krenula niz
aveniju Madison.
Colin se zaustavio kod dizala. Njen bijeg protumačio je željom da
bude sama. Poštujući je, odlučio je s njom razgovarati poslije te se
okrenuo i polagano vratio u dvoranu nastaviti započeti razgovor s
novinarom. Katkad bi svrnuo pogled prema vratima u jalovoj nadi da će
se Sabrina vratiti. Njeno lijepo, blijedo lice duboko mu se urezalo u
pamćenje i stalo ga progoniti.
- Zbog čega vam je bilo tako silno stalo da se domogne te “Žene
uletu”? - pitao je novinar. - Je li razlog možda sposobnost umjetnice da
osjeti pokret?
Pokret... Let... Sabrina je upravo odletjela.
- Da. - polagano uzvrati Colin. - Točno ste pogodili. To je neizreciva
ljupkost, ženstvenost, neuhvatljivost... Beskrajno je dobra i savršeno
slobodna, govorio je kao za sebe.
- Smatrate li to neobičnim?
- Neobičnim? - Colinove usne nesvjesno se razvukoše u sjetan
osmijeh.

52
 - Prije bih rekao jedinstvenim. - Ispred očiju proleti mu Sabrinino
lice.
- I... najljepšim doživljajem za mene. Novinar je marljivo bilježio
svaku riječ.
Sabrina je provela nekoliko sati besciljno lutajući ulicama i
pokušavajući se pribrati. Nije pomoglo. Kao u bunilu hodala je parkom,
ne zapažajući bicikliste i djecu na koturaljkama koji su izmilili na
popodnevno sunce. Iznenada se našla ispred poznate zgrade
prirodoslovnog muzeja.
Podsmjehnuvši se samoj sebi, sjetila se da unutra ima još nedovršen
posao. Obećala je Arthuru Wellingtonu da će ga završiti u toku dana.
Pošla je prema sporednom ulazu i pozvonila. Otvorio je čuvar, provjerio
njenu osobnu iskaznicu i odveo ju do skladišta gdje su bili izlošci za
“Lloyd's”. Od nje se očekivalo da sve pregleda i svojim inicijalima označi
one koje želi. Posao je potpuno odgovarao njenom trenutačnom
raspoloženju, zaključila je zadovoljno. Žustro je prionula pregledavanju
sanduka i ispisivanju podataka za osiguravajuće društvo. Radila je cijeli
sat kad je dospjela do sanduka koji joj se učini poznat. Makar nije bio
predviđen za prijevoz u robnu kuću, iz puke je znatiželje zavirila unutra.
Odskočila je prepoznavši svoj kip koji je, sudeći po svemu, dopremljen
neposredno prije njena dolaska.
S perom u ruci kolebala se samo nekoliko trenutaka. Potom se
oprezno osvrnula uokolo. U blizini nije bilo nikoga. Žurno je načrčkala
svoje inicijale na sanduk naznačujući da ga s ostalima treba otpremiti u
“Lloyd's”. Dvadesetak minuta poslije bila je gotova s pregledom.
Zahvalila je čuvarima i ostalima u blizini dok su radnici ukrcavali
sanduke u kamion. Tek kad je sanduk s kipom smješten na sigurno,
likujući je odahnula i krenula svojim putem.

53
 5. poglavlje

- Tko je primaran? - glasno je čitala s velikog platna rastegnutog

preko pročelja muzejske zgrade. Bila je to najava nove izložbe koja je
prikazivala razvitak ljudskog roda.
- Ja sam. - oglasi se vedar glas iza njenih leđa. - A i ti si.
Okrenula se i ugledala Colina s rukama prekriženim na grudima.
- Što... što radiš ovdje? - upitala je zapanjeno. - Jesi li me pratio?
- Zapravo nisam. - upiljio je pronicljiv pogled u nju. - Ako nisi
zaboravila, ja ovdje radim.
- Oh, a ja sam... baš sam krenula kući.
- Počela je uzmicati, ali Colin je posegao za njom. - Čekaj, Sabrina. -
izusti nježno. - Nemoj otići. Moramo razgovarati.
- O čemu?
- Ima dosta toga. - Stisak ruke se pojačao prisilivši je da ostane na
mjestu. - Hajdemo nekamo sjesti!
- Pusti me! - otrese se Sabrina.
- Gruba sila ne djeluje baš uvjerljivo. I ne priliči ti. - Nasmijao se i
pustio ju. - Dobro. Hajde onda, budimo razumni. Imam ti štošta reći, a
iskreno rečeno, nisam baš raspoložen za ozbiljan rad. Odeš li, morat ću
prionuti na posao. Pri pomisli da pod tim sigurno misli na njezin kip,
obuzme je tjeskoba. Ako ga sad pusti da uđe, otkrit će njenu podvalu i...
Pa, dobro. Njena je zabrinutost svejednako rasla. - Ako baš hoćeš...
- Od sveg srca. - Lice mu se razvedri. Obećavam ti da nećeš požaliti.
Pozvao je taksi i uljudno joj otvorio vrata.
- Samo poslije vas, gospođice. Prema Colinovim uputama taksi je
jurio gradskim ulicama i zaustavio se ispred višekatne stambene zgrade.
- Gdje smo? - sumnjičavo je upitala Sabrina.
- Samo nakratko svratit ćemo u moj stan. - Prevrtao je po džepovima
tražeći ključ, a onda ju je poveo uza stube. Uveo ju je u prostran stan s

54
ogromnim prozorima na ulicu i na vrt s druge strane zgrade. Sabrina je
očekivala bezličan, vojnički uredan stan, ali ugodno se iznenadila,
vidjevši da je svaki kutak funkcionalno iskorišten.
Dnevna soba bila je opremljena udobnim namještajem i koristila se
istodobno i kao radna soba. Bambusove rešetke na prozorima i viseće
lončanice ispred njih davale su posebno topao ugođaj. Ipak je nešto
nedostajalo. Sabrina je, valjda iz navike, obično pogledala zidove stana u
koji bi prvi put ušla da bi procijenila umjetničku sklonost vlasnika. U
većini slučajeva zidove su krasile grafike ili fotografije koje su govorile
mnogo. Colin nije držao ništa slično. Ako je i posjedovao koju umjetninu,
nije bila na vidljivom mjestu, valjda zbog pomanjkanja prostora. Zidovi
bijahu obloženi policama punim knjiga svih oblika i veličina. Osim u
knjižnici Sabrina nigdje nije vidjela toliko knjiga na jednom mjestu.
- Za ime svijeta! - uzviknula je osupnuta. - Zar je moguće da si
pročitao sve ove knjige?
Colin ju začuđeno pogleda.
- Uglavnom. Zašto pitaš?
Nije odgovorila. Bila je zaokupljena čitanjem naslova. Pretežno su to
bile stručne knjige, ali našlo se i beletristike i naslova iz drugih područja
znanosti. Sabrina je bila uvjerena da prostorija bez umjetničkog djela
djeluje prazno i hladno, ali ova je soba odisala nadahnutošću. Knjige su
joj davale boju i toplinu, poput starih, dobro znanih prijatelja. Pogled joj
pade na odjeljak s knjigama za djecu.
- Tom Swift!? - nasmiješi se. Je li i to jedan od tvojih priručnika?
- Na neki način jest, - odgovorio je uozbiljivši se. - Knjige poput ove
pobudile su u meni zanimanje za znanost.
Prišao je i stavio joj ruke na ramena. - Slušaj, Sabrina... Odskočila je
kao oparena.
- Prekasno je... - procijedi. - Svršeno je.
- Ništa nije svršeno. Zar ti je slava već udarila u glavu? Danas si
postigla uspjeh o kojem si maštala, nisi li? Zadržao je ruke na njenim
ramenima, a u oku mu zaiskri neobičan sjaj.
- Zar tako zamišljaš uspjeh? - povikala je puna gorčine. - Napravio si

55
lakrdiju od cijelog mog truda.
Spustio je ruke, ali se nije odmakao.
- Nije istina. - odgovori bezbojnim glasom. - Izvukao sam ti mnogo
veću cijenu nego što si mogla i sanjati.
- A s kakvim pobudama? - prasnula je, a oči joj se napuniše suzama.
- Kupio si uzorak za istraživanje, a ne umjetničko djelo!
- Pa što onda? Osim tebe i mene, nitko to ne zna. - Stupio je naprijed
smanjujući i tako uzan prostor koji ih je dijelio. Sabrina više nije imala
kamo pa se naslonila na police.
- Ali... ti ćeš ga uništiti! Moje životno djelo... sav moj trud...
višemjesečno odricanje...
Čim su potekle prve suze, Sabrina nije uspjela obuzdati ostatak.
Nezaustavljivo su klizile jedna za drugom ostavljajući za sobom dvije
vlažne pruge na obrazima.
- Dobro, Sabrina, - poče Colin ozbiljno.
- Kad si već toliko uvjerena da sam zvijer, hajde da pokušamo
napraviti dogovor.
- Kakav dogovor?
- Neću učiniti ništa što i sama ne bi učinila sa svojim kipom, ali uz
dva uvjeta. - Pričekao je da razmisli.
- Koji su?
- Da mi točno pokažeš mjesto na kojem je uzet komad vapnenca i... -
Izraz lica postane blaži, - da pristaneš izaći sa mnom.
- To je sve?
Nježno ju je pogledao. - Sve. Oborila je pogled važući može li mu
vjerovati i ocjenjujući da nema drugog izbora. Malčice se ukočila pod
dodirom njegovih ruku, ali odmah zatim preplavi je neobuzdana čežnja.
Još su dvije suze kliznule niz obraz.
- Užasno sam usamljena, - šapne protiv svoje volje. Ruke mu se ovise
oko njenog tijela da bi je zaštitnički privukao sebi.
- Nisi više sama, Sabrina. - šapnuo je.
- Kunem ti se da neću nanijeti nikakvu štetu tvom djelu. Zar ne

56
vjeruješ da u meni ima osjećaja? Ne uviđaš li što osjećam prema tebi?
Uzdigla je suzama obliveno lice, otvoreno poput lako čitljive knjige.
Još je sumnjala u njegovu iskrenost, ali jasno se nazirala želja da se
otarasi te sumnje. Htjela je više, mnogo više. Netremice ga je promatrala
pokušavajući dokučiti njegove misli. Već se odlučila upustiti u igru. Ne
samo stoga što nije imala drugi izbor. Htjela mu je vjerovati. Pod
njegovim pogledom zadrhtala je kao pod iznenadnim bljeskom munje.
Uzan prostor između njih potpuno je nestao kad im se usne spojiše u
cjelov. Colin je isprva namjerno bio nježan i uspijevalo mu je, mada s
naporom, obuzdati strast. Ali čežnja za njom ubrzo je ovladala njime
rušeći istodobno svaki i najmanji otpor u njoj. U dubini duše Sabrina je
dobro znala što će se dogoditi čim se prepusti njegovom dodiru. Kušao ju
je i draškao usnama i dalje nježno, ali ustrajno, budeći u njoj sve jaču
želju. Gotovo bi se mogla zastidjeti brzine kojom ju je uzbudio da nije
osjetila kako je i sam podlegao žaru. Pripila se uza nj dodirujući mu
prstima ustreptale mišiće na lopaticama. Jezicima su započeli igru koja ih
je domalo isključila iz vanjskog svijeta. Poljubac se produbio i uspalio im
tijela vatrenim uzbuđenjem. Čim su se nakratko razdvojili, obasuo joj je
poljupcima lice, kosu, vrat. Sve Sabrinine strepnje rastopile su se pred
tom provalom nježnosti. Preplavilo ju je nenadano veselje, čak se
nasmiješila zabacivši glavu i prepuštajući se njegovom milovanju. Colin
se zaustavio i zagledao u nju sjajnih očiju. Lice mu je bilo obasjano
čežnjom.
Molim te, - šapnula je poluzatvorenih očiju. - Molim te.
- Hoću, mila. - Prstima je započeo šetnju po njenom krhkom tijelu
zaustavivši se na malim, čvrstim grudima. Nabujale su prije nego što je
uspio stisnuti ružičaste bradavice. S usana joj se ote čeznutljivi jecaj.
- Dođi! - promrsi, uhvativši je za ruku. Pošla je za njim u spavaću
sobu, isto tako obloženu knjigama. Ovaj put nije zastala da ih razgleda.
Sjela je na rub kreveta dopuštajući da ju svlači. Glad u njegovim očima
bivala je veća sa svakim odbačenim dijelom njene odjeće.
Sabrina ga uhvati za ruke i položi ih na svoje grudi. Zastenjao je od
želje. Sabrina se potpuno izgubila u vrtlogu strasti. Imala je jednu jedinu
želju... da se stopi s njim.

57
 Sabrininim tijelom prostruji zadovoljstvo. S usana joj se ote dubok
uzdah. Nekoliko trenutaka ležala je troma i ustreptala. Njegove ruke
počeše novo putovanje duž bokova do čvrstih dojki. Začudila se kao ju je
brzo uspio ponovo uzbuditi. Colinu se nije žurilo. Osjetljivu od
maloprijašnjeg uzbuđenja ubrzo je preplavi još žešća želja. Ovaj put bila
je smjelija u želji da mu uzvrati zadovoljstvo koje joj je pružio. Podigla se
i povukla ga na krevet raskopčavši mu košulju drhtavim prstima.
Polagano ga je svlačila netremice ga gledajući u oči.
- Oh, Sabrina... - promrmljao je. Miruj dok te ne izludim od želje.
- Već jesi, - uzvratila je drhtavim šapatom. Nagnuvši se, nježno ga je
poljubila nekoliko puta prelazeći mu prstima preko glatke, čvrste kože.
- Kako savršeno pristajemo jedno dugome! - promrmljao je
sklopljenih očiju. Nije mu mogla odgovoriti, ali je i sama bila svjesna toga.
Prvi se put u zagrljaju muškarca osjećala potpunom.
Ljuljali su se u novom ritmu, potpuno izgubljeni u vremenu. Tijela im
potresoše žestoki drhtaji nakon kojih je prostrujalo opuštanje. Pala je
nauznak, razveseljena, ali i iscrpljena. Colin je šuteći ležao preko nje
zabivši joj lice u rame. Naposljetku je podigao glavu i ispružio se pokraj
nje, nagonski ispreplićući noge s njezinim. Oboje otvoriše oči i zagledaše
se.
- Bog! - protisne Sabrina nježno. Nasmiješio se milujući pogledom
njezino nago tijelo.
- Bog i tebi!
Nisu osjećali potrebu za razgovorom. Sve su izrekli osmjesima,
nježnim milovanjem i uzdasima zadovoljstva koji su ispunili prostoriju.
Sabrina se odjednom uspravi i potraži sat. Nije ga vidjela, ali pogled joj
preleti po redovima knjiga i zastane na jednoj od polica.
- Gle! - usklikne iznenada.
- Što to?
- Vidim da imaš cijelu zbirku Jacka Amesa.
- Dakako! - osmjehne se lijeno. - Od djetinjstva čuvam svaki
primjerak. Nikad se nisam odvajao od tih knjiga. Previše su mi ušle pod
kožu.

58
 - Razumijem te. Sve sam ih pročitala.
- Uistinu? - Prešao je prstom preko njenih leđa. - Prvi put čujem da i
djevojčice čitaju pustolovne romane.
- Ove sam pročitala jer ih je napisao moj otac.
Iskreno začuđen, sjeo je pokraj nje. - Ma nemoj mi reći! No, to je
otkriće! - Zagrlio ju je razdragan poput dječarca. - Čini se da imamo više
zajedničkoga nego što sam u prvi mah pomislio.

59
 6. poglavlje

Blještavo i besprijekorno uredno prizemlje robne kuće poprimilo je

sutradan neuobičajen izgled. Iz različitih kutova iza tezgi virili su uzorci
kostura životinja iz prirodoslovnog muzeja. Među njima su se u
grozničavoj žurbi vrzmali dekorateri i njihovi pomoćnici. Sabrina se
doimala neispavanom. Nije bila navikla ustajati tako rano. Bilo je samo
sedam i pol, a ona je obično ustajala tek oko podneva. U ovom slučaju,
osobito zbog osebujnosti i vrijednosti izložaka, bilo je nužno urediti
izloge i prodajni prostor prije navale kupaca.
Posao, za koji bi u drugim okolnostima trebalo nekoliko dana, u
glavnim je crtama priveden kraju već u rano poslijepodne. Sve je već bilo
na svojem mjestu kad se Sabrina suočila s neočekivanom teškoćom.
Jedan izložak nije našao mjesto. Prekrasna u svojoj osamljenosti, “Žena u
letu” stajala je pokraj ulaza i čekala na svoj red. Sabrina se kolebala da li
da je ipak vrati u muzej. Već je donijela odluku, kad je spazila Arthura
Wellingtona. Ne želeći da sazna njenu smicalicu, posegnula je za
obližnjom vješalicom, skinula svilenu sportsku haljinu i hitro ju navukla
na kip. Odjevena po najnovijoj modi “Žena uletu” doimala se potpuno
drugačije. Nije loše, zaključi Sabrina. Nedostaje još samo šešir. Skoknula
je do odjela za šešire i odabrala slamnati šešir širokog oboda. Dograbila
je sunčane naočale i rubac pa požurila natrag. Odmjerivši zamaskirani
kip dohvatila je i teniski reket te ga gurnula pod mišku svoga kipa. Tako
dotjeranu lutku dala je smjestiti u središnji izlog pokraj neandertalca i
improvizirane logorske vatre. Osmijeh zadovoljstva na njenom licu bio je
popraćen uzdahom olakšanja.
- U posljednji tren! - izgovori naglas.
- Što? - Snažna ruka ju obujmi i privuče. Colin joj utisne poljubac u
vrat.
- Coline! - vikne iznenađeno, ustuknuvši nagonski.
- Hej, što ti je odjednom? Zar se tako postupa s muškarcem s kojim si
provela noć u strastvenom...

60
 - Ššššš! Nipošto nije željela da netko od osoblja čuje prisni razgovor,
a ponajmanje je željela da Colin prepozna njen kip. Pogled joj se smekšao
kad je ugledala njegovo lice.
- Tako je već bolje. Došao sam se pozdraviti. Danas moram hitno
otputovati u Ontario, ali već ću se sutra vratiti. Otišla si tako užasno rano
da ti nisam uspio reći kako mi je bilo lijepo. Glas mu je bio mek poput
baršuna.
- I meni je bilo lijepo... - tiho će Sabrina.
Uslijedila je duboka šutnja u kojoj su se upijali pogledima.
- Znaš li, zlato moje, - počeo je tiho, - da još nisi ispunila jedan od
uvjeta na koje si jučer pristala.
- Doista?
- Obećala si mi pokazati mjesto gdje si našla kamen.
Obrazi joj se zažariše pri pomisli kako i ne zna da stoji nadomak
kamenu o kojemu govori, ali se ubrzo pribrala.
- To je najmanji problem. Samo se pitam jesam li potpuno zadovoljila
tvoj drugi uvjet... onaj s izlaskom. Teško mi je povjerovati da pizza u
krevetu, poslije višesatnog uzbuđenja, može proći pod večeru.
- Imaš pravo. Morat ćemo na popravni ispit. S tim ćemo lako, ali
mene ipak muči ono drugo. Naći fosil poput onoga u tvome kipu bit će
mukotrpan posao. U potragu treba uključiti što više ljudi. To ti je nešto
poput detektivske igre. Barem stotinjak ljudi treba sudjelovati u takvom
pothvatu. Već sam danas izgubio jutro u jalovom pokušaju da skupim
grupu studenata. Nažalost, prekratak je rok. Sabrina je kimnula s
razumijevanjem. Odjednom se nasmiješila jer joj je sinulo rješenje.
- Imam ga! - reče samozadovoljno. - Rješenje je vrlo jednostavno.
Društvo “Mangia”.
- Tko?
- Sjećaš se da sam ti pričala o našem društvu. Predsjednica mu je
moja prijateljica Allegra. Ima stotine članova koji se jednom mjesečno
sastaju kušati neki specijalitet. Oči su joj blistale kao da je već našla
kamen. - I?- ustrajao je gledajući je sumnjičavo. - Kakve to ima veze s
traženjem fosila?

61
 - Pozvat ćemo društvo na izlet u Adirondacks. - objasnila je zamisao.
- Ondje ćemo se razbiti u manje grupe, a ti ćeš svakoj dati zadatak.
Colinovo se lice razvedri.
- Vjeruješ li da će pristati na to?
- Svakako. Zašto ne bi? Uvjeravam te da smo imali i ludih pothvata.
- Pa ti si sjajna, Sabrina! oduševljeno će Colin. Valja mi, dakle,
pripremiti karte, prikupiti fotografije, organizirati grupe po smjenama -
ali prije svega moram u Ontario. Ne znam hoću li sve to stići...
- Čekaj! Opusti se! Sve to što si nabrojio učinit ćeš poslije... kad
stignemo u Adirondacks. Nitko iz društva neće se odmah nakon dolaska
sumanuto baciti na traganje za nekakvim fosilima. Prvenstveno ih
zanima hrana. - Oči joj zasjaše novim žarom. - Za to ćemo se pobrinuti
Allegra i ja.
Sjenka nevjerice preleti Colinovim licem. - Nećeš valjda i to ostaviti
do posljednjeg trena?
- Prepusti to meni. Kad se vratimo kući, činit će ti se da si bio na
kulinarskom tečaju s vrhunskim predavačima. Čini mi se da počinješ
cijeniti moje vrline.
- Oh, i te kako! - izustio je tiho primakavši joj se. Sabrina se povukla
svjesna da stoje u izlogu velike robne kuće u središtu grada. Colin nije
mario.
- Večeras ćeš mi nedostajati, - šapnuo je milujući je po ruci. - Ali
nadoknadit ćemo kad se vratim. Promatrala ga je ozbiljno i osjećala kako
joj toplina struji cijelim tijelom. Lice mu je odražavalo ranjivost i
iskrenost, pomiješane s neskrivenom čežnjom. Upoznala je njegovu
hirovitost i dosljednost, čak i povremenu duhovitost, ali sada je već znala
da ispod naoko prestroge vanjštine tinja razorna strast. Bio je drukčiji od
svih muškaraca koje je poznavala. Odudarao je od svili njenih poimanja, a
ipak, jedan njegov dodir bio je dovoljan da se rastopi od miline. Colin je
mogao čak laganim milovanjem po ruci razbuktati želju u njoj.
- Coline... - zavapila je očajnički pokušavajući ostati pribrana.
- Do viđenja, čarobnice, - uzvratio je, ne čineći ništa da prikrije
žudnju. Uspjela se blijedo nasmiješiti.

62
 - Čarobnica?
Spustio je ruke prema njenom struku ovlaš milujući ženstvene
oblike.
- Ali, to ti je novi nadimak. Dođi bliže!
- Privukao ju je u čvrst zagrljaj i poljubio. Pripila se uza nj, drhtava
od čežnje. Negdje u podsvijesti lebdjelo je upozorenje, ali nije nalazila
snage da odvoji usne. Žestoko je zadrhtao, a nju preplavi zadovoljstvo
zbog siline osjećaja koje je budila u njemu. Pritisnuo ju je čvršće uza se
želeći ju cijelu.
- Ženo, što činiš od mene!? - šapnuo joj je u kosu. - Ne mogu te se
zasititi. Njegove drhtave riječi vratiše ju u zbilju. Zbunjena, tek sada se
sjetila da stoje u izlogu, pred očima prolaznika.
- Coline! - pokušala ga je upozoriti, ne želeći ga odgurnuti. - Prestani!
Znao je na što misli, ali nije mario.
- Ne brini! - uzvrati odrješito. - U New Yorku smo. Tu nitko ne haje.
Poljubi me na rastanku.
- Već jesam. - promrmlja neuvjerljivo. Nije ju čuo. Zgrabio ju je i stao
ju strastveno ljubiti. - Do viđenja, čarobnice. Usne su joj gorjele od
poljupca. Okrenuo se i iščezao kroz pokretna vrata.
Sabrina ga je pratila pogledom tresući glavom u nevjerici. Potom joj
na usnama zaigra osmijeh. “Žena uletu” ostala je na sigurnom, a njena
tajna sačuvana.

63
 7. poglavlje

Smireno je razmišljala o događajima proteklog tjedna dok je Colinov

kamionet poskakivao prema Adirondacksu. Vožnja je bila duga i
umirujuća, a svjež zrak krijepio joj je dušu. Začudo, misli joj nije zaokupio
ni novac ni novostečena slava. Istina, godilo joj je, ali nakon mukotrpnog
rada sve je to i očekivala. Razmišljala je o muškarcu pokraj sebe, koji je
jedini bio pun iznenađenja. Neočekivano je ušao u njen život i ne samo
što je neosporno utjecao na njen status, nego se uvukao i u njen osobni
život. Prošao je samo jedan tjedan od njihova susreta, a činilo joj se, na
neki način, da ga poznaje cijeli život. No ni to je nije zbunjivalo.
Zabrinjavalo ju je što Colin ni po čemu nije bio poput muškaraca koje je
poznavala, a istodobno, njih dvoje nisu imali ništa zajedničkog.
Unatoč tim spoznajama osjećala se lagodno s njim, spremna povjeriti
mu sve svoje misli. Sve razumno iščezavalo bi kad bi je uhvatio u zagrljaj.
Njihova povezanost nije ništa oslabila proteklog tjedna. Znali su satima
voditi ljubav potpuno zanemarivši vrijeme. Čak i u njihovom odnosu bio
je pun proturječnosti.
Jednoga popodneva Sabrina je svratila u Colinov ured. Pričekala je
da završi dugački poslovni telefonski razgovor. Glas mu je bio oštar,
hladan i krajnje služben. Čim je spustio slušalicu i skinuo naočale s nosa,
privukao ju je u zagrljaj i poljubio s toliko nježnosti da su joj klecnule
noge.
Cijenila je njegovu inteligenciju i predanost poslu, ma koliko joj se
činio suhoparan. I on je pokazivao jednaku ravnodušnost prema njenom
poslu. Ili se nije izjašnjavao. Čak nije znala sviđa li mu se rad koji je tako
neočekivano kupio. “Žena u letu” srećom je prebačena u njegov ured čim
je otputovao za Ontario. Do sada je održao riječ. Mjerio ju je, snimao,
crtao puste dijagrame, ali nimalo je nije oštetio. Svratio bi svaki dan u
robnu kuću da Sabrinu izvede na ručak. Sabrina nije imala pojma o
paleontologiji, a on je u umjetnosti bio jednaka neznalica. Ipak su njihovi
susreti uvijek protekli u živahnom razgovoru. Iznenađenjima koje je

64
znao upriličiti nije bilo kraja. Još je u mislima nosila živahno utisnuto
jučerašnje iznenađenje. Dogovorili su se ručati u Central Parku, nasuprot
muzeju. Odjenula je laganu, pletenu haljinu i otputila se do muzeja.
Rekao je da će ga naći u izložbenoj dvorani sjevernoameričkih
Indijanaca. Ušla je i ubrzo našla mjesto sastanka, ali trebalo joj je
nekoliko trenutaka da joj se oči prilagode na tamu. Uspjela je razabrati
skupinu školske djece koja su slušala tih govor predavača... Colin?
Prišuljala se bliže i ustanovila da nije. Učitelj je odveo svoju grupu dalje, a
Sabrina je ostala sama u polumračnoj, tihoj prostoriji. Osvrnuvši se
nesigurno, zaustavila je pogled na prizoru iz svakodnevnog života
Indijanaca. Četiri Indijanca u prirodnoj veličini bila su okupljena oko
logorske vatre, a peti je zakoračio iz otvorenog šatora.
- Coline! - viknula je u tamu. - Jesi li tu?
- Dolazim odmah.
Poskočila je iznenađeno. - Gdje si, do bijesa?
- Čekam ručak.
Zbunjeno se osvrtala uokolo, ali nije uspjela odrediti odakle dopire
glas. Zaprepašteno je ustuknula spazivši osmijeh na licu jednog od
Indijanaca okupljenih oko vatre.
- Nadam se da si donijela nešto dobro za jelo.
- Ne mogu vjerovati vlastitim očima. - promrsi Sabrina došavši do
glasa. S nevjericom ga je mjerila od glave do pete. Imao je na sebi gornji
dio indijanske nošnje s golemom perjanicom na glavi.
- Što radiš tu? Zar tvoje radno mjesto nije gore?
Dohvatio je veliku kost i ispružio ju prema njoj.
- Zakopavam stare kosti.
- Nasmrt si me uplašio.
- Pogledajmo radije što imamo na jelovniku. - Colin je posegnuo za
košarom i ponovo sjeo uz improviziranu logorsku vatru.
- Donijela sam salatu od jastoga, kruh, desert i...
- Sjajno! Hajdemo početi!
- Zar ovdje?

65
 - Jasno. - Otvorio je košaru i stao izvlačiti hranu. - Skapavam od gladi.
A nema baš previše vremena. Ovu izložbu moram postaviti do kraja
tjedna, a već sam u zaostatku. Prekoračila je zaštitni konop i sjela pokraj
njega. Prije nego što se snašla, stavio joj je pero u kosu i ogrlicu oko
vrata. - Tako. Sad nas nitko neće smetati! - zaključi zadovoljno. - Sasvim
se uklapamo u okoliš. - Otkinuo je komad kruha i bacio se na jelo, ne
dajući se zbuniti radoznalim pogledima rijetkih posjetitelja.
- Dakle, ovo je izvrsno!
- Čudno se osjećam izložena znatiželjnim pogledima. Kad uređujem
izloge, nitko me ne zapaža. No, drago mi je da ti se sviđa jastog. Slijedeći
tjedan vodim te na sushi. Namrštio se. - Zaboravi! Na to me nećeš dobiti.
- Ali, Coline! Ne kvari mi veselje unaprijed! Znaš li uopće o čemu
pričam?
- Još pitaš? - živahno će. - Sirova riba. Rekao sam, zaboravi!
- Ne pokazuješ baš smjelost koja bi se očekivala od čovjeka sklonog
pustolovinama i ekspedicijama. Kad si mogao izdržati ujed tiranosaura,
valjda možeš kušati mali komad slasnog sushija.
Colin žestoko zatrese glavom.
- Ne dolazi u obzir! Kušao sam nešto slično kad sam bio u ekspediciji
na Arktiku. Sjedio sam u igluu, a moj je domaćin iskopao rupu u dvorištu
i nešto izvukao. Nikad nisam saznao što je ulovio, ali jeli smo sirovo.
Zgrčio je lice u gadljivu grimasu. - Smučilo mi se.
- Nisam znala da si bio na Arktiku.
- Mogu ti samo reći da je vrlo daleko do Cedar Groyea. - Colin će kroz
smijeh.
- Cedar Grove? Koja je to ekspedicija?
- Životna. Cedar Grove moj je rodni.
- A gdje je to uopće?
- Na dalekom sjeveru.
- Prvi put čujem. A meni si se rugao da potječem iz malograđanske
sredine. Cedar Grove. Samo mi još reci da si ondje išao u školu.
- Jesam. U osnovnu i srednju. Sabrina se posprdno smijuljila.

66
 - A fakultet?
- U Cambridgeu.
- U državi Massachusetts?
- Pogrešno. U Engleskoj. Ne pravi se luđa no što jesi, Sabrina! I izvan
New Yorka ljudi znaju čitati i pisati.
- Dobro, dobro. Ne budi preosjetljiv. Čime si se poslije bavio?
- Oh, mnogo sam putovao. Arktik, Tibet, Meksiko, Peru. I još neka
mjesta kojima ne znam izgovoriti ime, a teško se mogu naći i na karti.
Ako ti dosađujem, upozori me...
- Ne budi smiješan! - očarano će Sabrina. - Sad mi je jasno zašto si se
skrasio uz pisaći stol.
- Skrasio? Dobro, nazovi to kako hoćeš. U svakom slučaju, ovaj posao
pruža široke mogućnosti.
- Čini se da si se ipak odlučio smiriti na jednome mjestu.
- Imaš pravo, New York je jedini grad u kojemu mi neće tako skoro
postati dosadno. Zato sam ovdje.
- Ipak ćeš naći vremena za pokoju ekspediciju, zar ne?
Spustio je pogled na ožiljak i nasmiješio se.
- Radujem se slijedećoj. S tobom. Ispratio ju je iz zgrade i podsjetio
na sutrašnji izlet gastronomskog društva “Mangia” i potragu za fosilom.
- Nisam zaboravila. Budem li radila do kasno, još večeras ću zavisiti
posao u “Lloyd'su”.
- Zaista? Pa to je sjajno! - zastao je nasred pločnika. - Ako je tako, to
valja proslaviti. Gdje bi gospođica željela večerati?
- Taverna na tratini! - uzvratila je bez kolebanja. - Želim večerati u
Central Parku, pod zvjezdanim nebom. Sutra je tako važan dan da moram
šapnuti želju svojoj omiljenoj zvijezdi. Colin zaustavi taksi. Prije nego što
je zalupio vrata, Sabrina mu dovikne:
- Dođi po mene u deset! Kimnuo je i ispratio ju pogledom.
Kad je uveče došao po nju, Sabrina je dovršavala posljednji izlog.
- Nevjerojatno! - uzviknuo je, osvrćući se po prizemlju. - Krajnje
neuobičajeno, ali izvanredno! Nevjerojatno! - Nije prestajao tresti

67
glavom.
- Zar si tako iznenađen? - upitala je tiho. - Napravila si fantastičan
posao, Sabrina! - izgovorio je iskreno. - Moram ti priznati da nisam
mogao pretpostaviti da će ispasti ovako. Podigao je pogled prema
razjapljenim ustima tiranosaura. - Bojao sam se da će biti... ispasti...
- Neukusno? - pomogla je, zatomivši smijeh. Kimnuo je. Tek se tada
prisjetio buketa cvijeća koji je odložio na tezgu.
- Zamalo sam zaboravio... - rekao je uz uljudan naklon. - Ovo je za
tebe.
- Oh, Coline, prekrasno je! - zagnjurila je glavu među cvijeće i duboko
uzdahnula. - Mmmm... miriše božanstveno. Uzdigavši ozareno lice,
dometnula je:
- Zamisli, ja sam gotova s ovim poslom! Gotova! - Lagano se zavrtjela
oko sebe. - Zauvijek! - viknula je u prazan prostor. Colin ju je promatrao
sretan i zadivljen.
- Sad si priznata umjetnica. Čak i slavna.
- Jesam li? - kad joj je spoznaja doprla do mozga, ponovila je kao da
samu sebe mora u to uvjeriti. - Da, jesam. - Njezino ushićenje bilo je
zarazno. Colin ju čvrsto uhvati za ruku i reče:
- A sad to idemo proslaviti. Dođi! Stigavši do izlaza, Colin izviri i
zastane.
- Uh... ima samo jedan mali problem...
- Kakav? - upitala je zabrinuto.
- Imam dobru i lošu vijest za tebe. - Počešao se po bradi. Dobra je
vijest da ćemo večerati pod zvijezdama, je li tako?
Sabrina se namršti. - A loša?
- Zvijezdama ni traga.
- Šteta! - uzaludno je pokušavala prikriti razočaranjem uprijevši
pogled u oblačno nebo. Colin se zagonetno smješkao.
- Zašto mi se čini da imaš neku skrivenu kartu?
- Obećao sam ti da ćemo večerati pod zvjezdanim nebom, pa ćemo to
i učiniti. - Pogledao ju je ispod oka da provjeri je li ga prozrela, ali Sabrina

68
ga je promatrala jednako sumnjičavo.
- Usput ćemo stati kupiti koju sitnicu za ponoćni piknik.
Uzalud ga je salijetala pitanjima dok su kamionetom brzali prema
središtu grada. Zapanjeno ga je pogledala tek kad se zaustavio ispred
prodavaonice delikatesa, pune ljudi čak i u taj kasni sat. Opojan miris
biranih jela draškao im je nosnice.
- To ti zoveš dućanom u kojemu se može kupiti “koja sitnica”?
Gladna se ne usuđujem ni približiti krcatim tezgama. Pokupovat ću cijeli
dućan. Ušli su unutra i zamalo se srušili od zamamnih mirisa. Sabrina se
osjećala poput generala na bojnom polju. Zelene oči caklile su joj se od
radosti dok je na licu mjesta smišljala raznovrstan i raskošan jelovnik.
- Upozorila sam te da se neću moći obuzdati! - vedro će dok su s
krcatom košaricom stajali u redu pred blagajnom. - Jedva čekam da
počnemo jesti. Gdje je to prekrasno, obećano zvjezdano nebo?
Colin se samo zagonetno smješkao. - Gotovo smo stigli.
Nešto kasnije zaustavio se na parkiralištu ispred muzeja. Sabrina
nije mogla obuzdati razočaranje.
- Oh, Coline! - uzviknula je, okrenuvši se prema njemu. - Zar je to
tvoja zamisao o romantičnom izlasku? Zar nisi mogao smisliti nešto
drugo?
- Prestani zanovijetati! - živahno će Colin. - Radije šuti i slijedi me.
Sabrina je očekivala da će ju povesti u svoj ured, ali krenuo je na sasvim
drugu stranu. A onda je izvukao snop ključeva i otvorio neka vrata.
Sabrina je nevoljko stupila u potpuno mračnu prostoriju.
- Gdje smo? - upita šapatom.
- Šššš! - opomene ju Colin, zatvarajući vrata. - Nitko ne zna da imam
ovaj ključ. Ovamo ne bismo smjeli ulaziti.
- Kamo?
Potpuna tama djelovala je zastrašujuće i Sabrinu obuzme nelagoda.
- Daj mi ruku! - U mraku je napipao njenu ruku i poveo je tapkajući
niz nekoliko stuba. Mlatarajući slobodnom rukom dodirnula je
baršunasti naslon stolca.
- Ostani ovdje i pričekaj me! - Ispustio je Sabrininu ruku i izgubio se

69
u tami.
- Coline!
Nije dobila odgovor.
- Coline, gdje si?
- Gdje je, do vraga, taj prekidač? - mrmljao je iz mraka. Znam da
mora biti tu negdje. Nastavio je pipati po zidu, a Sabrina se grozničavo
držala za naslon stolice.
- Ah, evo ga!
Prostoriju je obasjalo tisuću sićušnih zvijezda.
- Planetarij! - šapnula je u nevjerici. Činilo se da je krov muzeja
iznenada iščezao i otkrio nebo posuto zvijezdama.
- Prekrasno je!
- Obećanje ispunjeno! - izjavi Colin i posegne za hranom. Imat ćemo
piknik pod zvjezdanim nebom.
Sabrina je u rastućem uzbuđenju promatrala Colina kako izvlači
smotuljke s gotovom hranom i postavlja ih na kontrolnu ploču.
Naposljetku je izvukao i bocu pjenušca i natočio dvije čaše.
- Za Sabrinu Melendey! - izustio je značajno. - Za vrsnu umjetnicu!
Šutke su se kucnuli čašama, a zvuk se lagano proširio po mračnoj,
praznoj prostoriji. Rashlađeno piće prostrujalo je žilama budeći osjećaj
ugode. Colinova maštovitost duboko joj se urezala u pamćenje.
- Počnimo s dimljenim lososom! - trgne ju Colin iz sanjarenja. - Ali...
nisi li htjele nešto poželjeti?
- Što? - upitala je odsutno.
- Ah, da! dometne ozbiljno i podigne pogled. - Odaberi zvijezdu koju
hoćeš. Koja je najsvjetlija?
- Sirius.
Mala zelena strelica poletjela je po nebeskom svodu i zaustavila se
pokraj velike i lijepe zvijezde. Hajde, poželi svoju želju! potakne ju Colin.
Sabrina je šutala, a oči su joj blistale od sreće. Poželjela je da uvijek
osjeća spokoj i blaženo zadovoljstvo kao u ovom trenutku.
- Što si poželjela?

70
 - Ne smijem ti reći, inače mi se želja neće ostvariti.
Colin se nasmiješio i ulio još pjenušca. Zagrljeni, promatrali su
nebesko bespuće, ploveći po njemu na krilima svoje sreće.
Trgnuvši se iz misli, pogledala je ispod oka u Colina usredotočenog
na vožnju. S usana joj se ote uzdah zadovoljstva. Bez sumnje, bio je
najpametniji muškarac kojega je ikad imala priliku sresti, ali činilo se da
su mu misli uvijek upravljene na nešto izvan domašaja. Ulovio je njen
pogled i nasmiješio se. Kako je lijepa, pomislio je zadovoljno.
Neuhvatljiva i beznadno romantična. Doimala se kao da živi u nekom
svom sanjarskom, umjetničkom svijetu, odbijajući ikad potpuno sazreti.
Samo je u ljubavi bila utjelovljenje zrele žene. Nikad nije susreo toliko
zatomljene strasti.
- O čemu razmišljaš? - upitala je tiho.
- O tebi, prizna iskreno. A ti?
- Ja? - porumenjela je zatečena. Treba li mu reći da joj je tijelom
prostrujala toplina pri sjećanju na prošlu noć? - Razmišljala sam o tebi,
reče naposljetku i zagonetno mu se nasmiješi. To je bilo dovoljno
sigurno. Ostao je problem hoće li ikad prestati razmišljati o njemu.

71
 8. poglavlje

Cesta je postajala sve strmija pa je Colin smanjio brzinu. Sabrina je

držala lokalnu kartu, ali se na oštrim zavojima i pri iznenadnim
truckanjima morala držati za ručicu na vratima. Unatoč neugodnoj vožnji
priroda je bila očaravajuća.
- Reci mi, - Colin će razgovorljivo, - koliko ljudi očekuješ na izletu?
- Nemam pojma.
- Zapravo, rado bih znao hoće li biti dovoljno ljudi za sistematsko
pretraživanje područja. Probdio sam veći dio noći crtajući karte.
Pogledaj!
- Posegao je rukom na stražnje sjedalo i pružio joj gomilu papira.
- Ovo me podsjeća na geometrijsku zadaću iz srednje škole. I zbog
toga si žrtvovao san?
- Jasno. Ili ćemo pošteno pristupiti poslu ili nikako, - odgovori
ravnodušno. - Nemamo vremena za gubljenje, zar ne? - Kratko se
osmjehnuo. - Osim toga, ako ne stignemo sve danas, znat ću odakle treba
početi sutra.
- Sutra? - sad je već bila iskreno iznenađena njegovom upornošću. -
Kako dugo namjeravaš tragati?
- Dok ne nađem.
- Znaš, - počela je oprezno, - sutra ujutro je primanje u “Lloyd'su” u
povodu otvaranja nove postave. Pozvan si kao predstavnik muzeja.
- Hej! - iznebuha će Colin. - Nisi li spomenula da je tvoja prijateljica
Veronica oceanograf?
Kimnula je zbunjena.
- Možda ona zna nešto o drevnim jezerima u ovome kraju... -
promrmljao je napola za sebe.
- Coline!
- Što je?

72
 - Nisi me uopće slušao.
- Molim? Ali, kako ne! Pričala si da je sutra primanje. Znam. Primio
sam pozivnicu. - Još joj se jednom kratko osmjehnuo. - Ne bismo li o tome
poslije? Možda ćemo danas nešto pronaći, pa će se to samo po sebi
riješiti. Uživaj u svježem planinskom zraku. Čist je gotovo kao na
Himalaji.
- Kad si bio na Himalaji?
- Prije nekoliko godina. Želim da mi točno pokažeš mjesto gdje si
našla onaj komad vapnenca. Vrlo mi je važno. Trebat će mi uzorci te
stijene. Sabrina se nije trudila sakriti nezadovoljstvo.
- Danas ti je razmišljanje sasvim jednostrano, čini se.
- Jest. Kad smo već kod toga, reci mi jesi li kome rekla da ponese
čekić i povećalo?
- Nisam. - uzvrati uz bespomoćan uzdali. - Nisam spominjala ništa
osim jela.
Zamišljeno je kimnuo glavom. - Snaći ćemo se. Ponio sam dvadeset
čekića i stotinjak ručnih povećala. Ipak vjerujem da će se netko sjetiti
ponijeti barem čekić.
- Sumnjam... - suho će Sabrina. - Nitko i ne pomišlja da će mu treba ti
uz izbor specijaliteta francuske kuhinje.
- Hoćeš li mi reći da svi ti ljudi nemaju pojma o svrsi ovog izleta? I da
su spremni prevaliti sav taj put radi dobrog jela i ničeg više?
- Što je u tome loše? - Okrenula se prema njemu s izrazom
razdraženosti na licu.
- Što je u tome loše? - ponovio je s nevjericom. - Ništa, osim što zvuči
ludo. Štoviše, zapravo si ih prevarila. Uvučeni su u nešto o čemu nemaju
pojma.
- To ništa ne mijenja na stvari, - pokušala je objasniti. - Društvo se
okuplja radi uživanja u dobroj hrani i provoda. Uvjerena sam da će biti
presretni...
- Za tebe je sve ovo neka vrsta društvene igre? Provod!
- Jesi li završio s podbadanjem?
- Nisam. - glas mu je bio leden i, uza svu ljutnju, Sabrina osjeti

73
nelagodu.
Nikad ga takvog nije vidjela.
- Znaš li u čemu je tvoj problem, Sabrina?
- Ne znam. U čemu?
- Nemaš ni trunke osjećaja za organizaciju. Za tebe je sve zabava. Ne
mariš za rokove i smatraš nevažnim sve što ne pripada u tvoju
umjetnost. Nije ni čudo što si zakasnila s pripremom “Lloyd'sove”
izložbe. Sve si ostavila za posljednji trenutak. Pustila je da izgovori sve
što mu leži na duši, ali je kiptjela od srdžbe.
- Zaustavi kamionet! - zapovjedila je čim je zašutio.
- Ne budi smiješna. Kilometrima smo udaljeni od...
- Znam gdje smo. Stani! Smjesta! - Ljutito je pritisnuo kočnicu, tako
da su oboje poletjeli naprijed. Prostijelivši ga pogledom iskočila je i
tresnula vratima. Misli su joj ljutilo hvatale jedna drugu, dok se uspinjala
strmom cestom. Polagano je vozio iza nje.
- Mogu li reći još samo nešto? - upitao je bezbojnim glasom.
- Nisi li već dovoljno rekao? - Ubrzala je korak, ali on je bio u
prednosti. Odvezao se desetak metara ispred, ugasio motor i iskočio iz
kamioneta. Nehajno naslonjen na kabinu drsko ju je promatrao i čekao.
Nije imala drugog izbora nego da prođe pokraj njega.
- Sabrina, - izgovorio je mirno kad mu se približila, - da nismo možda
oboje pogriješili? - Mirnoća u njegovom glasu djelovala je porazno.
- Moguće je, iako sumnjam u to. - Prasnuo je u glasan smijeh koji je
odzvanjao šumom. - Priznaješ da imam pravo?
Zaustila je protestirati, ali Colin ju je prekinuo.
- Bila je to šala, Sabrina. Ma koliko neuspjela. Nemoj mi reći da
nemaš nimalo smisla za humor.
- Zar ja? Da nemam smisla za humor? Naprotiv, znanstvenice u tom
sam području nenadmašna. - Osmijeh zadovoljstva i likovanja zatitrao
mu je na usnama i zbunio je. Nasjela je. U nelagodi je zašutjela ne znajući
što dalje.
- Zanima me još samo zbog čega nisi ljudima rekla da će potraga za
fosilom biti veći dio dnevnih aktivnosti? Pitanje je bilo sasvim umjesno,

74
ali morala je razmisliti o odgovoru. Odgovor je znala unaprijed, ali se
libila iskrenosti.
- Sumnjam da bi se itko odazvao znajući za razlog. Društvo je
usmjereno na gastronomske užitke, a ne na dosadno lunjanje po
kamenju. Colin se jedva primjetno lecnuo, a izraz povrijeđenosti usjekao
mu se na lice. Njegov posao nimalo ju nije zanimao i nije nalazila ništa
loše u tome da mu to i stavi do znanja.
- Zlo je u tome što si potpuno ravnodušna prema mom poslu,
Sabrina. Usprkos umjetničkim čulima nemaš osjećaja za druge.
- I ti mi pričaš o osjećajnosti! Coline, budi pametan! Nisam samo tako
mogla istrčati s prijedlogom. Nitko ne bi pristao.
Odakle ti onda uvjerenje da će uopće htjeti pomoći?
- Oh! nehajno je mahnula rukom. Ne brini. Ako na pravi način
predstavimo stvar, shvatit će to kao zabavu.
- Zabavu! - ponovio je mrzovoljno. - Zabava, užitak... cijela ta grupa
zvuči mi hedonistički.
- I jest. To je bit druženja. Zar ti ne vjeruješ u sitna zadovoljstva? -
pogled joj je bio izazovan pa nije mogao odoljeti da se ne nasmiješi.
- Ponekad.
Oboje su se sad već smješkali, svjesni da je oluja prošla. Ne riješena,
ali odgođena za neko bolje vrijeme. Sabrina se nije mogla dugo ljutiti na
njega, a on se rastopio gledajući u njeno beskrajno lijepo lice, svjestan da
u prepirci s njom ne može izići kao pobjednik.
Tridesetak minuta poslije, stajali su nasred livade posute cvijećem i
požudno udisali svjež planinski zrak. Na Colinovo zaprepaštenje pristiglo
je pedesetak automobila punih razdraganih izletnika.
- Bog! - javi se Veronica dolazeći im u susret i mašući čekićem. - Gdje
je ta zagonetna karika? Spremna sam na veliku potragu.
Colin je ugodno iznenađen pogledao Sabrinu, ali naišao je na
nedoumicu.
- Ništa joj nisam rekla. Možda je to učinila Allegra.
Colin je svom toplinom obasuo osobu koja mu se činila na istoj
valnoj dužini.

75
 - Nadam se da ćemo danas pronaći još jednog rogericusa, - obrati se
Veronici.
- Ako uspijemo, bit će to rješenje za brojna pitanja o razvoju
vodozemaca u gmazove.
- Znate li za primjerak stopala u Ontariju?
- Kako ne! Danas tragamo za ostalim dijelovima.
- Doista?
- Imam neke crteže u kolima. Hoćete li ih pogledati?
- Vrlo rado. - Udaljili su se živahno razgovarajući i ostavili Sabrinu da
zbunjeno gleda za njima.
- Sviđa ti se, zar ne? - upita Allegra iza Sabrininih leđa.
- Oh, ne znam...
- Ali ja znam, - Allegra će sa smiješkom. - Dođi, jelo je spremno.
Nadam se da si gladna.
Stolovi su postavljeni na zaravni s koje se pružao prekrasan pogled
na dolinu. Prvi izletnici već su punili tanjure, ali Sabrina se nije mogla
oteti očaravajućem vidiku. Prizor je podsjećao na razglednicu, samo što
ni jedna kamera nije mogla uloviti živopisnu igru svjetla i sjene.
Sabrinino umjetničko oko već je u mašti prenosilo na papir čarobni
prizor.
- Očaravajuće! - promrsi naglas.
- Ma nemoj! - oglasi se Colin iza njenih leđa.
- Upravo zamišljam kako bi li naslikala ovu panoramu.
- Mmmm. A što bi naslikala? Što vidiš?
- Pogled mu posta sanjarski. Sabrina duboko uzdahne.
- Zapažam boje i oblike krajolika. Sve u ružičastom! Naslikala bih
prelijevanje sunčeva svjetla. Bit onoga što doživljavam. Kao što je “Žena u
letu” ubiti pokret, ovdje je bit...
- Pokret... stalno kretanje...
- Ma ne, - prekine ga nestrpljivo. - Ovo je krajolik. On je statičan.
Colin se tiho nasmije.
- Nemaš pravo! Vidiš li one stijene?

76
 Nisu uvijek bile ovdje, a jednoga će dana potpuno nestati.
- O čemu pričaš?
- Zemlja je u stalnom kretanju, Sabrina. Čini se da je statična jer mi
kratko živimo. Ali ovo je još mlada planeta. - Okrenuo se prema njoj sve
ushićeniji. - Znaš li kako je nastala ova planina?
Sabrinina očita zbunjenost samo je pojačala njegovo uzbuđenje.
- Vulkanskim erupcijama i žestokim pomicanjem tla.
- A kad je sve to prestalo?
- U tome i jest stvar. Nije prestalo i nikad neće prestati. Lijepe su ovo
planine, zar ne? Dobro ih pogledaj jer neće uvijek biti ovdje. Neka druga
sila ili prirodni fenomen ponovo će izmijeniti lice zemlje. Pogledaj malo
bolje mjesto na kojemu stojimo. To je negdašnje korito rijeke.
Zurila je u tlo kao da će ugledati vodu do gležnja. Posegao je rukom i
zagrabio šaku pijeska. - Aha! - klikne.- Vidiš li? - Što?
- Pogledaj bolje. - podigao je kamen i pokazao joj sitne utisnute crte.
- Otisak drevne školjke. Zadivljeno je prelazila prstom po tanašnim,
savršenim rubovima. Koliko je ovaj star?
- Oh, deset milijuna godina, - uzvrati nehajno. - Sve u svemu i nije baš
star. Ipak ću ga sačuvati. Sviđa mi se.
- Baš mi je drago.
- Poslije ću ti pokazati skice velikih školjki starih trista pedeset
milijuna godina... isto kao karika koja nama nedostaje. Njih ćemo zbog
veličine lakše naći.
- Zar ne želiš da ti pokažem točno mjesto odakle sam uzela komad
vapnenca?
- Tamo ćemo najprije pogledati da ne gubimo vrijeme, - složio se. -
Ali bojim se da se ne možemo odveć osloniti... imam neki čudni osjećaj,
ali pustimo to sada. Dođi, ljepotice, umirem od gladi.
Krenuli su na drugi kraj zaravni i priključili se sladokuscima
okupljenim oko raskošno postavljenih dugih stolova.
- Ovo izgleda sjajno, - reče Colin, kad je pogledao pun tanjur. - Ne
mogu vjerovati da ću sve to pojesti.

77
 - I te kako! - kroz smijeh će Allegra, lica ozarenog zadovoljstvom. -
Još ćeš se i vratiti.
- Ja se uvijek vraćam! - javi se poznati glas. Okrenuli su se u isti tren i
spazili Zeeba koji je pažljivo birao jela. Sabrina ga ljubazno pozdravi.
- Kad si stigao? - upita.
- Malo prije, - sporo je uzvratio prijatnim glasom. - Ah, gospodine
Forresteru, kako ste? Sve mi se čini da bi netko od prisutnih silno želio
proćaskati s vama.
Mahnuo je glavom prema strani na kojoj je stajao Arthur Wellington.
- Dovezli smo se zajedno. Nešto ga muči.
- Mogu sasvim lijepo zamisliti o čemu je riječ, - nervozno će Sabrina.
- Nemoj praviti izgrede, molim te, Coline.
- Zar ja? - Zaključivši da se ne šali, nastojao ju je umiriti. - Dobro,
dobro, ne brini. Idem odmah k njemu da skinemo tu brigu s vrata.
S punim tanjurom i čašom u ruci krenuo je preko tratine prema
Wellingtonu.
- Idem k njima, - izjavi Zeebo. - Šteta je to propustiti.
Sabrina je stajala postrance i promatrala kako trojica muškarca
živahno razgovaraju. Wellington se isprva uzrujavao i uzbuđeno mahao
rukama, ali Colin ga je prekinuo i nešto dugo objašnjavao, što je očito
privuklo pažnju. Wellington se primjetno ohladio i kad je Colin završio,
sva su se trojica tresla od smijeha tapšući se uzajamno po ramenima.
Sabrina je zabrinuto i nestrpljivo čekala da se Colin vrati. Kad joj se
napokon pridružio, premda vrlo zadovoljan, nije se doimao spreman
zapodjenuti razgovor o netom doživljenom.
- Ne muči me, - potakne ga. - Što je htio?
- Dakle... čini se da je stari još zagrijan za “Ženu u letu”.
Sabrina je spustila čašu i izduljila lice.
- Do te mjere da je ponovo razmislio o cijeni.
- I? - skočila je. - Što si mu rekao?
- Istinu.
- A to je?

78
 - Da ću razmisliti.
Pogledala ga je prijekorno, svjesna da to nije sve.
- Na sunce s istinom, Coline. Što se zbiva iza mojih leđa?
- Poslije ćemo o tome. Osim toga, ništa nije konačno. Uživajmo u
današnjem danu.
Prihvatila je prijedlog svjesna da i tako ništa na silu ne bi izvukla.
Svuda oko njih gurmani su uživali u prekrasnoj prirodi i još boljoj hrani.
Allegra je još jednom dokazala vrhunsko umijeće u pripremi gozbe za
dušu i tijelo.
- Hoćemo li uskoro u potjeru za fosilom? - upita Veronika, smjestivši
se pokraj njih. - Čini mi se da bi trebalo prije nego što se svi pretrpaju
hranom.
- Hoćeš li ti objaviti vijest ili da to ja učinim? - obrati se Colin Sabrini.
Veronica je iskoristila Sabrininu neodlučnost, ustala i lupkanjem vilicom
o čašu uspjela privući pažnju svili prisutnih.
- Poslušajte me svi! - zvonak glas odjekivao joj je čistinom. -
Pripremili smo iznenađenje za vas. Ovaj izlet nešto je više od hrane koja
je bila vrhunska. Za samo nekoliko trenutaka krećemo svi u lov na
dinosaure.
Izjava je dočekana smijehom i zbunjenošću, ali Veronica se nije dala
smesti. Duhovito i uvjerljivo objašnjavala je sve što je znala o fosilu.
Uzbuđenje je raslo. - I na kraju da vam predstavim doktora Forrestera,
on je otkrio jedini sačuvani primjerak fosila... koji ćemo od sada zvati
Roger.
- Roger? - Colin je izbečio oči. - Zbog čega Roger?
- Skraćeno od rogericus, - sa smiješkom uzvrati Veronica. -
Pokušavam samo unijeti malo ljudskosti.
- Pošteno! - Colin se obrati okupljenima, sad već s dozom humora:
Podijelit ću vam crteže tako da znate što tražite.
Val uzbuđenja proširi se skupinom dok je objašnjavao pojedinosti
pothvata.
- Našla si krasnog čovjeka, - obrati se Veronica Sabrini.
- Kako to misliš?

79
 - Lijepo. Hajde, Sabrina, vidim da si se zaljubila. Iz puke
tvrdoglavosti nećeš to priznati ni samoj sebi.
- Tvrdoglavosti? On je tvrdoglav, ne ja!
- Eto ti, što sam rekla?! Slušaj, ako ste oboje tako tvrdi, netko će
morati učiniti prvi korak. Zašto ne bi ti?
- Veronica, otkad si to postala stručnjak za moj ljubavni život?
Veronica se nikad nije dala smesti pa tako ni ovom prilikom. - Samo
predlažem. I sama znaš da imam pravo.
Sabrinu su progonile Veronikine riječi dok se pokušavala
usredotočiti na Colinov govor. Zar se uistinu zaljubila? Začudo, takvo što
nije joj palo na pamet. Previše se tuđila zatrti tu mogućnost neprekidno
ističući različitosti među njima. Ali ljubav? O ljubavi je uvijek razmišljala
kao o veličanstvenom osjećaju. Osjećaji prema Colinu bili su zbrka
neodređenosti i neobjašnjive potrebe da se... dokaže. Zbog čega?
Namrštila se i duboko zamislila. Gajila je poštovanje prema njemu.
Jednostavnost odgovora ju iznenadi. Društvo se počelo razbijati u male
skupine, koje se razmilješe naokolo u djetinjastom veselju. Tek tada se
Colin obrati Sabrini:
- Hajdemo! Htio bih da mi pokažeš gdje si našla taj kamen.
Nije daleko odavde, reče Sabrina i krene preko livade. - Zbog toga
smo Allegra i ja odabrale ovo mjesto za izlet.
- Dakle, u tvom ludilu ima i promišljenosti, našali se Colin.
- Uvijek! - Držeći se za ruke, krenuli su prema brdu.
- Blizu smo. - Polagano su koračali po tek utabanoj budućoj cesti.
Zastala je ispred kamene gromade ukliještene u brdo.
- Tu smo! - potrčala je kimajući glavom. - Vidiš li rupu na mjestu gdje
su mi dinamitom izvukli komad stijene?
Colin ju je polako slijedio i pretraživao pogledom okoliš. Zavirio je u
otvor i zatresao glavom.
- Što je? - upitala je zabrinuto. - Zar mi ne vjeruješ? Sigurna sam da
nisam pogriješila.
- Jasno da ti vjerujem! - odgovorio je iznenađen. - U tome i jest
problem. - uspeo se pokraj nje i stao čekićem ispitivati rub stijene

80
ukopane u brdo. Prašina i kamenčići poletješe u zrak stvarajući hrpicu
pod njihovim nogama.
- Vidiš li? Vapnenac je ukopan u brdo, ali nije njegov sastavni dio.
Znao sam da je zalutao. Nije iste geološke grade kao slojevi oko njega.
Gledala ga je ne shvaćajući o čemu govori.
- Kako je dospio ovamo?
- Iz Kanade, kao što sam pretpostavio. Sabrina nije ništa shvaćala, ali
je sve više gubila strpljenje... Prisjetila se svoje strepnje da je ne uzima
ozbiljno, pa ga je odlučila staviti na kušnju.
- Coline, ako ova stijena potječe iz Kanade, hoćeš li mi, molim, te,
objasniti kako je dospjela ovamo?
- Oprosti, nježno će Colin. Tako sam zaokupljen da sam se potpuno
izgubio... - uhvatio ju je za ruku i prekinuo se. - Sjećaš li se što sam ti prije
pričao o ledenjacima koji su preplavili ove krajeve?
Kimnula je.
- Dakle, jedan od njih dospio je iz arktičkog kruga prije... oh,
jedanaest tisuća godina. Usput je pokupio sve što mu se našlo na putu.
Ova stijena bila mu je suputnik. Poveo ju je do čistine i sjeo. Možeš
odmah prekinuti traganje.
Zaustila je da nešto kaže, ali Colin ju je prekinuo.
- Molim te, Sabrina, začas ću biti s tobom. Moram još pokupili
nekoliko komadića vapnenačke stijene. Colin je lupkao po stijeni
razmišljajući ima li u njoj još fosila. Nije imao dovoljno vremena ni
odgovarajućeg alata. Pokupivši uzorke spustio se na cestu i spremao se
otići. Tek što je učinio nekoliko koraka, čuo je iza sebe glasno pucketanje.
Okrenuo se i zaprepašteno stao promatrati raspadanje goleme stijene.
Rasuta u tisuće komada, uz oblak prašine sručila se na cestu. Grom i
pakao! zavapi Colin. Vrijeme ju je potpuno satrlo. Zar je od tog kamena
Sabrina oblikovala kip? pitao se tjeskobno. Zdvojno tresući glavom
vraćao se prema društvu koje je Sabrina prizvala na čistinu. Sirota
Sabrina! Morat ću joj reći. Ponovo je zatresao glavom uzdahnuvši duboko
i teško. Znam već š to će mi reći.

81
 9. poglavlje

- Zadržite taj stav! Tako. Sjajno, gospođice Melendey! - fotoreporter

je usmjerio kameru na Sabrinu, a ona se razdragano smješkala stojeći
ispred golemog tiranosaura. Cijelo prizemlje “Lioyd'sa” bilo je ispunjeno
pričljivim uzvanicima na primanju u povodu izložbe. Arthur Wellington
bio je u takvim situacijama u svom elementu. Susrevši Sabrinu poslije
fotografiranja, srdačno ju je pozdravio i poveo je do skupine u kutu.
- Htio bih vas upoznati s nekim uvaženim ljudima, - reče joj
velikodušno.
Sabrina je sa smiješkom pozdravila Heather Gentree, platinastu,
poletnu šezdesetogodišnjakinju i njene prijatelje Edgara i Cecil Barlow.
- Ah! - Heather Gentree će ravnodušno, - Vi ste nadarena mlada
umjetnica o kojoj se toliko priča. Bila sam na aukciji, znate, i vrlo sam
zadovoljna. Da sam tada znala o vama nešto više, nesumnjivo bili
nadigrala mladog čovjeka koji je kupio kip.
- Taj mladi čovjek, - umiješa se Wellington, - je Colin Forrester.
- Forrester... Forrester, - ponavljala je pokušavajući se prisjetiti. - Ah,
da! Nije li to onaj paleontolog kojega je ujeo dinosaur?
- Jest, potvrdi Sabrina zatomivši smijeh.
Dakle, i taj gospodin Forrester je sakupljač umjetnina.
- Ne baš, - uzvrati Wellington. - Njegovo zanimanje za kip više je
znanstvene nego umjetničke naravi. Sabrina je progutala slinu, bojeći se
da će cijela priča izići na vidjelo, ali gospođa Gentree nije pokazala
posebno zanimanje.
- Ma kakva bila njegova pobuda, - reče uzdigavši tanku obrvu, -
dobio je krasan komad u ruke. Svaka vam čast, dijete moje.
- Hvala Vam, - smjerno će Sabrina.
- Recite mi, jeste li prošli tjedan bili vrlo zauzeti? Moj zastupnik
uzaludno je pokušavao stupiti u vezu s vama. Sabrina problijedi. Istina,
zaokupljena pripremom izložbe, nije stigla otvoriti poštu ni provjeriti
82
telefonske poruke.
- Ah... nisam, zapravo... i jesam, - mucala je. - Hoću reći...
- Shvaćam, dijete. Sve je u najboljem redu. Kad čovjek doživi
iznenadan uspjeh, teško je izdržati korak sa slavom. No, prijeđimo na
stvar. Zanimaju me neka od vaših ostalih vrijednih djela, pa bih rado
porazgovarala s vašim agentom.
- Mojim agentom?
Prije nego što se Sabrina snašla, gospođa Gentree živahno je
nastavila:
- Čula sam da ste u međuvremenu stvorili pravu zalihu svojih slika.
- Zar je moguće? - radoznalo se umiješa Cecil Barlow. - Kako je to
neuobičajeno!
- Nimalo! - presiječe gospođa Gentree.
- Smatram to izuzetno mudrim potezom. Moj treći muž imao je
veliko povjerenje i odnos ponude i potražnje. Dakako da je mala ponuda i
velika potražnja idealna kombinacija, a nju je uspjela postići ova mlada
žena.
Sabrina je pokušala zadržati zadovoljan izraz lica iako joj je srce
divlje udaralo, a oči joj sjale od uzbuđenja. Arthur Wellington zapazio je
njenu zbunjenost i taktički ju izvukao iz društva, uz izliku da ju želi
upoznati s još nekim ljudima. Poveo ju je u skrovit kutak gdje su trenutak
mogli nesmetano razgovarati.
Upravo sam izgovorio dobro namjernu laž, - priznao je. - Htio sam,
naime, da se i sama uvjeriš kakav je nemir pobudila aukcija među
ozbiljnim kolekcionarima. Zapanjeno ga je pogledala.
- Zar ne shvaćaš? - ustrajao je. - Tvoji su radovi sad vrlo traženi. Cijeli
je tjedan aukcija bila najaktualnija u umjetničkim krugovima. “Žena u
letu” uvrštena je u slavna djela. Agenti me salijeću pitanjima kako bi se
moglo doći do tebe. Zvali su me iz Schumakerove galerije. Htjeli bi izložiti
sve što imaš.
Sabrina je zanijemila od čuda. Jasno da je i sama očekivala da će
aukcija biti prekretnica u njenom životu i godinama ju je strpljivo čekala.
Ali ovo! Uspjeh je nadmašio očekivanja iz njenih najsmjelijih snova.

83
 - Savjetujem ti da što prije pronađeš spretne agente, - reče joj
ozbiljno. U međuvremenu, ako to već ne zna,, nazvao sam Colina
Forrcstera i ponudio mu još pet tisuća za “Ženu u letu”. - Razvukao je lice
u grimasu. - Taj čovjek je grozno svojeglav. Nešto krije, ali mene ne može
nasamariti. Ni ja se ne predajem lako. Poslao sam mu Zeeba na razgovor.
Ako ne uspije, barem ću znati da se ni on neće dokopati te ljepotice.
Sabrina se još uvijek nije mogla smiriti, iako je osjetila malo olakšanje.
Prešla je rukom preko čela nastojeći se sabrati. Sinoć nakon povratka s
izleta, Colin je odjurio dalje s isprikom da mora na put, ovaj put u
Kanadu. Cijelu ga je noć pokušavala nazvati u stan, ali bez uspjeha. Zar je
cijelu noć proveo u muzeju? Radi čega? Cijelo vrijeme sumnjala je da je to
vezano uz “Ženu u letu”. I na izletu je bio tajnovit, a stekla je dojam da čak
i Arthur Welliongton zna više nego ona. A Zeebo? Kako se on umiješao?
Zatresla je glavom osjećajući se poput djeteta isključenog iz igre.
Nekoliko trenutaka kasnije u predvorju se pojavio Zeebo, besprijekorno
dotjeran, u tamnoplavom odijelu. Nije mogla sakriti iznenađenje što ga
ne vidi uobičajeno sportski odjevenog.
- Ah, Sabrina! - razveseli se ugledavši ju. Baš te tražim. Što ti je? Zar
nikad nisi vidjela muškarca u odijelu?
- Muškarca jesam. Ali tebe nikad, - uzvrati mjereći ga od glave do
pete.
- Dobro pogledaj novog muškarca pred sobom. Naposljetku sam
odabrao životni poziv. Iz džepa je izvukao snopić tek tiskanih posjetnica i
pružio joj jednu. Pažljivo je pročitala i začuđeno ga pogledala.
- Ti? Zastupnik?
- Tako je. A znaš li tko mi je prva mušterija?
- Ja? - lane bez razmišljanja.
- Ti! To je pravo zanimanje za mene. Poznajem ljude koji imaju para,
a i sama moraš priznati da mi svijet umjetnosti nije stran.
- To je točno. Zapravo, zamisao je Wellingtonova. Izgovorio ju je na
jučerašnjem izletu i morao sam se složiti da je posao kao stvoren za
mene. - Blistao je od zadovoljstva. - Dakle, ako mi daš ključ od stana,
mogu početi odmah.
- Što će ti moj ključ?

84
 - Ja nemam vlastitu galeriju, zlato. Ali imam nekoliko kupaca
zainteresiranih za originale gospođice Melendey. Znaš i sama da sve
držiš pod ključem. - Namrštio se. - Zar nisi čula kakvo je zanimanje za
tvoje radove? Prije nekoliko minuta Arthur Wellingtono je govorio o istoj
temi.
- Ja... nisu me mogli naći cijeli tjedan. Imala sam pune ruke posla...
- Ništa zato! - prekinuo ju je. Od sada ja preuzimam svu brigu,
potreban sam ti, Sabrina. Reci mi nešto. Opet nisi otvarala poštu, zar ne?
- Ni odgovarala na telefonske pozive, prizna.
- Ne brini o tome. I tu ću brigu preuzeti na svoja leđa.
Podigla je glavu i ugledala Colina. Bio je raščupan,ali očito dobro
raspoložen.
- Coline! - uzvikne. - Što radiš ovdje? Vjerovala sam da si u Kanadi.
Izgledaš užasno. Jesi li uopće spavao?
- Sasvim se dobro osjećam. Urotnički pogled koji je razmijenio sa
Zeebom nije joj promakao.
Nadam se da si završio pothvat o kojemu smo jučer razgovarali,
obrati mu se Zeebo.
Jesam... prije otprilike jedan sat. Sabrina je gledala tren jednog, tren
drugog.
- O čemu je riječ? - upitala je.
- Ali, ništa! - neuvjerljivo će Colin. - Sabrina... imam dva pitanja za
tebe. Čekala je strpljivo, ali on je zašutio.
- Što je, Coline?
- Bi li mi vjerovala, - počeo je kolebljivo, - kad bih ti rekao da je tvoj
kip u velikoj opasnosti da se raspadne?
Strpljenje joj je popustilo.
- Jasno da ne bih.
- Toga sam se i bojao, - kimnuo je ozbiljno.
- Sve smo to već prošli, Coline. Zaista mi o tome nemaš više što reći.
- Ali, Sabrina...
- Ne! - podigla je ruku da ga zaustavi. - Zaboravi! Jesi li radi toga

85
došao ovamao?
- Djelomice. Ne shvaćaš. Moram ti reći što sam jučer vidio. Nisam se
htio prenagliti i priopćiti ti odmah, ali sad to više nije važno jer...
- Ako nije važno, ne moraš ni govoriti, - ponovi odlučno. - Mislim to
ozbiljno, Coline.
- Dobro. Nemam ništa protiv. Zaboravimo!
- Što?
- Ah... ni to nije važno. Očito nisi raspoložena za razuman razgovor.
- Coline... - dotakla ga je i njegov se pogled razblaži. Nećemo se
svađati. Barem ne prije tvog puta.
- Imaš pravo, - odgovori milujući je pogledom. - Ostavit ćemo
razgovor za moj povratak.
- Sretan ti put! - šapnula je.
- Hvala. – Nagnuo se i nježno je poljubio.
- Coline, što si me još htio pitati? Nasmiješio se. - Reći ću ti kad se
vratim. - Ponovo ju je poljubio i izgubio se u gužvi. Ispratila ga je s
mješavinom tuge i znatiželje. Slutila je da će joj nedostajati više nego što
si je htjela priznati.

86
 10. poglavlje

Prve zrake jutarnjeg sunca stidljivo su se probijale kroz prozor, ali

Sabrina nije zapažala ništa. Radila je cijelu noć. Umjesto umora osjećala
je neobuzdano veselje. Vještim pokretima ruku dovršila je svoje
najnovije djelo, ustuknula nekoliko koraka i glasno kliknula od
zadovoljstva. Izrađeno od gline pred njom je stajalo lice Colina
Forrestera. Glava je odavala otmjenost i blistav um, ali oči su bile
nadahnute gotovo božanskim izražajem. Djelo je bilo vjerna kopija
Colina, no čak i pristrano oko umjetnice zapažalo je da su duboki osjećaji
bili pokretačka snaga. Portret Colina vođen je ljubavlju. Iznenada joj
posta jasno što je željela postići. Htjela je Colinu pokloniti svoj rad,
dokazati mu da je svjesna da cijeni njena nastojanja. Zadovoljna odlukom
popila je čašu mlijeka i zavukla se u postelju. Bude li sreće, glina će se
dovoljno stvrdnuti da je može ponijeti. Dakako, morat će ju naknadno
dotjerati, ali naprosto nije mogla čekati. Htjela je da on što prije vidi što
je učinila, s nadom da će osjećaji koji su je potaknuli i njemu biti očiti kao
što su sad njoj.
Colin se probudio u cik zore. Važne odluke uvijek je donosio ujutro, a
ovo je jutro donio životnu odluku. Jedino još nije bio siguran u Sabrinin
odgovor. Pripalio je logorsku vatru i spremio doručak lutajući pogledom
po krajoliku oko jezera. Tu negdje, možda čak u jezeru, počivali su ostaci
životinje koja mu se usjekla u život. Bude li imao sreće, moći će se vratiti
u grad na vrijeme da večera sa Sabrinom. Dograbivši pribor krenuo je
prema jezeru snimajući okolinu znalačkim pogledom. Nekoliko sati
poslije ustanovio je uzaludnost svojih nastojanja. Činilo mu se da traži
iglu u plastu sijena. Oneraspoložen, sjeo je uz rub jezera i stao se igrati
kamenčićima izvlačeći ili iz vode i slažući na malu hrpu. Iznenada mu
pažnju privuče oblutku nalik drvena školjkica. Lice mu se skamenilo.
Držao je u ruci školjku iz Rogerova doba, gotovo sav potreban dokazni
materijal.
Srce mu je divlje lupalo. Počeo je grozničavo rovati po pijesku. Radio

87
je puna dva sata, čvrsto uvjeren da će njegov trud uroditi plodom.
Naposljetku, potpuno iscrpljen, bacio se potrbuške na tlo. Ruke su mu
pljusnule u ledenu vodu. Osjetio je pod prstima nešto tvrdo i stao je
čeprkati po pijesku, uvjeren da je nabasao na još jednu školjku. Ne, bio je
to zub. Zub! U uzbuđenju je sjeo i stao pomno promatrati svoje otkriće.
Nije bilo sumnje. U rukama je držao zub još jednog Rogera. Kad je
splasnuo prvi val ushićenja, pažljivo je označio mjesto otkrića i još
pažljivije spremio svoj pronalazak u čistu vrećicu. Već je zamišljao
ekspediciju i svako malo gladio dokaz koji će je opravdati. Širok osmijeh
ozari mu lice. Uz malo sreće stići će na vrijeme da izvede Sabrinu na
večeru.
Sabrina je opipala glinu. Bila je tvrda poput kamena. Licem joj preleti
zadovoljan osmijeh. Pogleda na sat. Prošlo je podne. Htjela je po svaku
cijenu iznenaditi Colina, pokazati mu svoje osjećaje djelom. Neometana,
uspjela se dokopati njegova ureda. Postavila je bistu na njegov pisaći stol
i, načrčkavši poruku, okrenula se da ode. Ali pažnju joj privuče predmet u
kutu sobe, omotan bijelom plahtom. Znatiželjno je prišla i polagano
podigla tkaninu. Zastala je na pola puta okamenjena od zaprepaštenja.
Pred njom je stajala “Žena u letu” odlivena u bronci. Dršćući poput pruta
prisjetila se što je Colin jednom prilikom rekao. Odjednom joj je sinulo
što je radio cijelu noć. S nevjericom je zurila preda se. Polagano ju je
počeo plaviti osjećaj likovanja. Učinio je to za nju. Cijelu noć nakon
povratka iz Adirondacksa dok je ona spavala, Colin je radio.
Polagano je prstima prelazila po kipu, kao da je dragocjeniji od
originala. Odjednom je pod prstima osjetila da nešto nije kako valja. Ne
leđima “Žene u letu” napipala je napuklinu. Začas je stvorila zaključak.
Zbog nekoga ili nečega original je napukao i Colin ga je kopirao. Ni
trenutak nije pomislila da je namjerno oštetio njeno djelo. Ne sad, poslije
svega što se zbilo među njima. Promatrajući ružnu napuklinu sjetila se da
joj je pokušavao skrenuti pažnju da bi se nešto takvo moglo dogoditi. No
ona ga nije htjela slušati. Bila je tvrdoglava i nerazumna, a sad... Ali gdje
je original? Grozničavo je pogledom pretražila prostoriju, a potom je
izjurila u hodnik da pronađe nekog od namještenika. Spazila je Colina
kako se probija kroz mnoštvo posjetitelja. Pokušala je privući njegovu
pažnju, ali činilo se da je nečim silno zaokupljen. Potrčala je za njim, ali je

88
zastala kao ukopana kad je, ušavši u svoj ured, na stolu spazio bistu.
Povukla se u sjenu promatrajući promjenu na njegovom licu, ne
usuđujući se prekinutu trenutak iskrenog zadovoljstva. Nekoliko
trenutaka kasnije sjeo je na rub stola još joj okrenut leđima i podigao
telefonsku slušalicu. - Želio bili poslati tucet... neka bude dva tuceta
ruža... Colin Forrester, prirodoslovni muzej... Tako je. Izdiktirao je
Sabrininu adresu. Poruka? Oh... Sabrina je zaustavila dah. Napišite samo
“Volim te”, bit će dovoljno.
Spustio je slušalicu i ponovo se zagledao u bistu. Sabrinu zaokupi
iznenadna misao. Nije željela da ju vidi. Polagano se iskrala i napustila
zgradu blistajući od sreće.
Colin je još neko vrijeme, poput zaljubljeno srednjoškolca,
razmišljao o Sabrini. Odjednom se trgnuo iz ugodnog sanjarenja. Vrijeme
je brzo prolazilo. Odgovorivši na nekoliko telefonskih poziva i
pregledavši prispjelu poštu, izišao je popiti čašu vode. Vrativši se, na
stolu je zatekao buket karanfila. Namrštio se ozlovoljen. Sasvim je izričito
tražio ruže i dovoljno jasno rekao da budu dostavljene Sabrini, a ne
njemu. Zar nisu kadri obaviti ni najmanju narudžbu? Mrzovoljno je
izvukao karticu. “Volim te”. Bez potpisa. U prvi mah htio je ponovo
nazvati cvjećarnicu, ali se predomislio. Obuzela ga je želja da je što prije
vidi. Dostavit će joj cvijeće sam, makar i nisu ruže.
S buketom cvijeća istrčao je iz muzej a i pozvao taksi. Činilo mu se da
vožnja do njene kuće traje čitavu vječnost. Obuzimalo ga je sve veće
nestrpljenje. Što da joj kaže? Hoće li mu udovoljiti želji? Grabio je po
dvije stepenice do njenog stana i žestoko zakucao na vratima. Otvorila je
tako brzo da je zbunjeno zatreptao ugledavši je. Držala je dva tuceta ruža
u jednoj i karticu u drugoj ruci. U tren oka shvatio je što se dogodilo.
Stajali su i promatrali se bez riječi.
- Još mi nitko nije poslao cvijeće, - prekine Colin šutnju.
- Ja bili bila sretna i da sam primila samo ovu poruku, - šapnula je
jedva čujnim glasom. Ponovo su zašutjeli, ali s lica im je zračila sreća.
- Ovo valja proslaviti, - nježno će Sabrina. - Jesi li za čašu vina?
Ušao je i zatvorio za sobom vrata. Nikad prije nije bio tako sretan.
Sabrina je natočila dvije čaše. Nešto si pronašao u Kanadi, zar ne? upitala

89
je sjajnih očiju.
Osjetio je da izbjegava razgovor o njima... ali pustio je da ga odvuče
na drugu temu. Čak mu je malo i laknulo. I nije pravo da je odmah s vrata
zapita hoće li se udati za njega.
- Našao sam zub. Još jednog rogericusa. Pohranio sam ga u uredu.
- Cijeli zub? - razdragano će Sabrina. - Uistinu? Oh, Coline, pa to je
krasno! - Podigla je čašu. - Za Rogera! Kimnuo je nasmiješivši se.
- Za Rogera! Našeg starog, starog prijatelja.
Netremice ju je promatrao. Oči su joj blistale poput smaragda, dok se
smijala otkrivajući blistavo bijele zube. Bio je uvjeren da ne vjeruje u
čaroliju, ali nije tako. Sabrina je rukama stvarala čudesa, potezom kista ili
oblikovanjem gline. Znala je san pretvoriti u najstvarniju javu. Svojim
viđenjem svijeta prikazivala je život oko sebe onakvim kakav bi trebao
biti.
- Titanka! - šapne, to si ti.
- Zašto više nisam samo čarobnica?
- Unaprijedio sam te. Tome se ne možeš protiviti.
- Coline... ja... - Da?
Promatrao ju je, pokušavajući dokučiti njene misli. Nije nastavila jer
ju je prekinuo dugim, strastvenim poljupcem. Svaki djelić njenog tijela
vapio je za njim.
- Volim te, Coline.
- I ja tebe volim, - šapnuo je. - Potrebna si mi, Sabrina. Nikad me
nemoj napustiti!
Oči joj se zamagliše suzama radosnicama.
- Neću! uzvratila je meko. - Ali...
- Što?
Udobno se namjestila u njegovom zagrljaju.
- Što ćemo s našim različitostima? Kako ćemo riješiti nesporazum
oko “Žene u letu”? Što ćemo...
- Šššš! utiša ga stavivši mu prst na usta. Nismo mi toliko različiti.
Zapravo, sve mi se više čini da smo vrlo slični. Jedino svatko na svoj način

90
izražava istu stvar.
Ohrabren nasmiješio se zaključcima do kojih je došao i sam. Pogledi
im se sretoše.
- Sabrina, moram ti reći nešto u vezi sa “Ženom u letu”... - još je
smišljao najbezbolniji način, ali Sabrina ga je pretekla.
- Oh, sve već znam.
- Znaš? - zaprepastio se, a potom namrštio. Što ti to zapravo znaš? -
upitao je znatiželjno.
- Napukla je. - Ti si načinio kopiju u bronci. Srećom na vrijeme. - Oči
joj zablistaše kad mu se nasmiješila.
- Prekrasna je, Coline!
U čudu je gledao u Sabrinu ne vjerujući vlastitim ušima. - Hoćeš reći
da si...
- Vidjela sam je. Dobro je ispala. Uistinu. Čak mi se čini da se
napuklina može prekriti.
- Nemaš ništa protiv? - licem mu polagano preleti izraz olakšanja. A
ja sam se bojao da ćeš krivnju svaliti na moja leđa.
Ovio joj je ruke oko ramena i nježno je privukao.
- Zar smatraš da ti još ne vjerujem? - Odmakao ju je i zagledao joj se
u oči.
- Vjeruješ li mi, Sabrina?
- Da! - šapnula je ozbiljno. - Sada i zauvijek! - njezine riječi
ispuniše ga novom nadom.
- Slušaj, titanko, - počeo je. - Ti nisi toliko slobodnjački nastrojena da
bi bila okorjeli protivnik braka, je li? - prekinuo se i pogledao je
ispitujućim pogledom. - Bojao sam se da će ti zvučati strašno
staromodno, ali...
- Oh, Coline! - uzdahnula je. - Zar nemaš povjerenja u mene?
- Jasno da imam! Znaš, moji su roditelji godinama živjeli u sretnom
braku, - podsjeti ga ona malčice nadureno. - Neke stvari nikad ne izlaze iz
mode.
Pogled mu je blistao od radosti. Čekala je, ali Colin ju je samo šutke

91
gledao s toliko ljubavi da je naposljetku progovorila:
- Odgovor na tvoje pitanje je “da”.
- Da? - bio je tako iznenađen da je prasnula u smijeh.
- Da! - zapjevušila je. - Da, da, da, da, da! - Smijali su se sretni i
zagrljeni.
- Drago mi je jer to je bilo ono drugo pitanje koje sam ti još jučer
namjeravao postaviti.
- Jučer? Jučer si me htio zaprositi? - srce joj se ispuni srećom. Ljubili
su se okruženi nježnim mirisom ruža i karanfila.
Svratite li na četvrti kat prirodoslovnog muzeja, naići ćete na
neobičnu izložbu. Izložbu koja se doslovce raspada. I što se više raspada,
postaje zanimljivija. Između ostakljenih dinosaura nalazi se originalan
rogericus ugrađen u goli lik žene. Kip je postavljen tako da je fosil na oku
posjetiteljima. Oko njega se uvijek stvara najveća gužva i jedan je od
najposjećenijih izložaka u cijelom muzeju.
Umjetnica je, dakako, uvijek željela da joj djelo bude izloženo u
muzeju. Nije ni slutila da bi to mogao biti baš ovaj. Ipak je nadasve
sretna.

KRAJ

By Glorij@

92