2

Ljubavni roman br. 1040

GLORIA

Knjigoteka
 3

Sretan čovjek

Teško da itko u Chicagu, tko je tek površno poznavao Franka

Mullera, nije barem jednom pomislio kako tom čovjeku baš sve ide od
ruke. Mnogi su govorili - sretan čovjek.
S nepunih 35 godina stvorio je karijeru za poželjeti, a uz to je išlo i
ono materijalno. Jedino su se mnogi pitali - što čeka sa ženidbom. Mlad,
lijep i uspješan, a sam...
Pitali su se to i njegovi roditelji, pa i dosađivali mu, sve dok jednoga
dana nije i on pomalo izgubio živce i prilično oštro rekao majci:
- Molim te ne budi više s tim dosadna! Oženit ću se kad nađem
pravu. I odmah da ti kažem - ako je ne nađem, od ženidbe nema ništa.
Neću se ženiti samo zato da ne budem, kako ti razmišljaš, ruglo svijetu.
Svatko živi život koji mu se sviđa, pa i na koji je, iz ovih ili onih razloga,
prisiljen živjeti. Ja ću, a to si već mogla shvatiti, živjeti onako kako ja
želim, a ne kako to drugi očekuju. Pa čak ni kako to očekuješ ti ili tata.
Molim te, nemoj više s tim počinjati bilo kakve priče. Jer, ozbiljno ću se
naljutiti.
Inače pažljiv sin, reagirao je tako jer mu je, vjerojatno, prekipjelo
slušati zapravo gluposti. Gluposti mu je bilo navrh glave i u poslu, a sad i
od najbližih.
Nije da on nije imao djevojaka, nije da je baš bio u celibatu, ali
onoga trenutka kad bi mu se tek učinilo da ta s kojom je momentalno
računa i na brak, bio bi to kraj veze. Jednom je razgovarajući s Bruceom,
prijateljem s odjela, počeo i tu temu, ali ovaj mu je prilično oštro rekao:
- Uvijek se zaplećeš u nečemu u čemu drugi uopće ne vide problem.
Pa nisi ti jedini neoženjen čovjek u bolnici. Vidi koliko nas je. Ima sve to
svoje razloge. Ja znam svoj, a čini mi se da znam čak i tvoj. No, sve je to,
dragi moj prijatelju, normalno. Ne reagiraj tako glupo kad te netko zapita
zašto si još sam. Pravi vic iz svega toga.
Znao je na što Bruce misli, ali ni sam nije bio siguran je li to baš to
baš za vic.
Vjerojatno je njegovo razočaranje koje je doživio za vrijeme studija
hodajući s Cecilijom, bilo djelomično razlog tome, ali to je ipak bila daleka

Knjigoteka
 4

prošlost da bi to smjelo tako i toliko djevovati na nj. Samo, Freud bi tu

odmah umiješao i podsvijest, a njome se ne može baš tako lako
upravljati.
No, kad bi se sjetio svega toga, ipak bi mu se zamračilo i sad pred
očima. Jer, morao je i sam sebi priznati da je volio Ceciliju, barem u to
vrijeme, da su njih dvoje planirali kad diplomiraju čak otvoriti najprije
privatnu ordinaciju, a potom i kliniku jer su za to imali i moralnu i
materijalnu podršku svojih roditelja. A onda mu se nakon dvije godina
hodanja činilo da Cecilia ima sve manje vremena za nj. Ona je to
opravdavala učenjem i željom da dobije rektorovu nagradu jer joj je to
omogućavalo kasnije izbor specijalizacije u bolnici koju izabere, a ne u
koju je pošalju.
Na njegovu primjedbu čini li mu se to tako ili je nešto drugo u
pitanju, ona bi brzo odgovorila:
- Ti buncaš. Pa ti znaš da sam ja godinu iza tebe i da su se neki uvjeti
stjecanja prava na specijalizaciju već promijenili. Ne želim da moji ili bilo
tko utječe na moju karijeru već želim da je stvorim svojim radom. Zar o
tome nisi i ti govorio? I ne samo govorio.
- Znam, ali...
- Frank, nema ali. Nema sreće u vezi u kojoj nema povjerenja. Kako
bi se ti osjećao da ja tebe, pravog zdravog, počnem sumnjičiti? Loše, to
znam. I nemoj, molim te, stvarati jaz ondje gdje ga ne bi trebalo biti. Ove
dvije godine bilo nam je doista lijepo i ničim to ne treba pokvariti.
- Loše bi se osjećao, Cecilia - odgovorio je iskreno i čak se posramio
svojih sumnji.
No, taj ga je sram nadugo poslije toga razgovora brzo napustio.
Sumnje su se još jače produbile, a sve se zapravo desilo slučajno.
Kad su trebali ići na brucošijadu svojim mlađim kolegama, a to je
bio običaj kojeg su se držali svi studenti medicine, ona je našla razlog da
ne ide. Nije mu to bilo pravo, ali povjerovao je njezinoj silnoj želji da na
sutrašnjem ispitu briljira. Znao je koliko je taj profesor Lee zahtjevan i
razumio je pomalo i njezin strah od toga ispita. Prihvatio je i ono što mu
je rekla:
- Ti idi. Jedno od nas dvoje je dovoljno. Znaš da sam ja pred ispitom
i čini mi se da ništa ne znam. Ova večer će mi mnogo značiti, psihološki.
Kao da nisi i sam uvijek govorio da ti pred svakim ispitom uvijek

Knjigoteka
 5

nedostaje jedan dan ili noć?

Frank je dvojio da li da ide, ali činilo mu se da mora. Baš onako kako
je rekla i Cecilia - jedno će zastupati oboje. I, konačno, ako ga netko bude
pitao gdje je, tako će i reći. I kad je sutradan požurio da joj kaže kako je
bilo, a nije čak bilo ni tako loše, sreo je Irvinga, kolegu s Cecilijine godine.
Ovaj, očito ne sluteći ništa, počeo je čim ga je vidio pričati detalje s neke
druge proslave:
- Baš smo se sinoć zabavili. Uopće mi nije žao što nisam bio na
brucošijadi. Kako je rekla Cecilia, ti si nas sve zastupao. Tako sam ja rekao
i svojoj curi. Bilo je ludo. A taj profać Lee pravi je frajer. On i Cecilia su se
tako rasplesali da su nas sve iznenadili. Kad je rekao Ceciliji ako je ovako
dobro naučila internu kako dobro pleše, dat će joj peticu koji i ne pamti
kad je dao. Nitko od njega ne bi očekivao takvo ponašanje. Normalno i
mladenačko. Ma, pravi je. Uostalom, sigurno će ti o tome nešto više reći i
Cecilia. I ona je bila zvijezda večeri.
Frank se krajnjim naporom suzdržao da se ne oda da uopće ne zna
gdje je to Cecilia bila, ali jedva je čekao da se rastane s tim Irvingom. Nije
više dok se ne sredi uopće želio sresti Ceciliju. Mora se suzdržati, mora se
praviti da ništa ne zna jer još je vjerovao da će mu i ona reći što se to
desilo da se našla u tom društvu.
Požurio je u svoju predavaonicu. Poslije ima vježbe, i dok se
popodne nađu, on će već biti, mislio je, posve miran. Ali, lako je to bilo
reći. Vježbe su prolazile užasno. Ništa mu nije išlo od ruke. To je
primijetio čak i asistent jer ga je blago ukorio:
- Kolega Mullen, što se to danas dešava s vama? Pazite jer biste
mogli zapaliti laboratorij nepažnjom.
Ispričao se, ali i jedva čekao da sve ovo prođe.
Prvi je izletio iz laboratorija kad su vježbe završile. Htio se što prije
dokopati vlastitog stana. Dosta mu je za danas svega, a ponajprije bilo
kakvih objašnjenja koja bi mogla uslijediti ako bi se našli i ako on ipak ne
bi mogao - šutjeti. Reći će joj ako ga i bude pitala zašto je nije čekao da je
bio strahovito umoran.
I premda je on uvijek čekao nju, iznenadio se kad ju je vidio pred
laboratorijem. Da je znao da će ga čekati, izašao bi na zadnji izlaz.
- Čestitaj mi! - počela je čim su se našali licem u lice.
- Na čemu? - upitao je prilično rezervirano.

Knjigoteka
 6

- Kako na čemu? Nisi valjda zaboravio da sam danas imala ispit.

- Oh, Bože, pa jesam. Oprosti. I ja sam nekako postao zbrkan. Ali i
umoran sam. Nije sve ovo za mene.
- Što?
- Pa ove proslave. Danas sam čak bio ukoren zbog nemara. Užasno
sam griješio na vježbama.
- Zar je sinoć bilo tako naporno? Je li bilo kakvih zavođenja? Kažu
da ima predivnih brucošica. Nadam se da su tebe ostavile na miru. Jer da
nisu...
Jedva se suzdržao da je ne pita, a ima li i šarmantnih profesora, ali i
to je uspio nekako suspregnuti u sebi. Odgovorio je tako da se mogao
steći dojam da njega to uopće ne zanima.
- Onaj koga je to zanimalo, imao je čak i širok izbor. Svi oni koji kažu
da se na medicinu ne upisuju lijepe cure, griješe. Zapravo, više i nema
ružnih djevojaka. Kozmetika i estetska kirurgija čine čuda.
A onda je preokrenuo priču.
- A kako je bilo na ispitu? Sve si znala? Ma što pričam gluposti!
Sigurno si briljirala? Ti si ipak moja mala štreberica - prisilio se da sve
bude kao nekad kad bi položila neki ispit.
- Mislim da da. Ali meni se čini da mi je i Lee bio sklon. Kažu oni koji
su slušali da me pitao svašta. No, sad je i to iza mene. Ali, imam još jednu
novost. Sigurno će ti biti drago kad čuješ.
- Pa da čujem?
- Ponudio mi je da mu budem demonstratorica. Što kažeš na to?
Mislim da je to sjajno.
- Nemam ja tu što reći. Ti odlučuješ o svojoj karijeri da ne kažem i o
svom životu.
- Da li da pristanem ili ne?
- Cecilia, ne želim na to utjecati. Ako ocjenjuješ da je to dobro, da će
ti to pomoći u karijeri, prihvati. Takve odluke se donose trijezne glave i
bez ičijeg utjecaja. A uostalom tebi to i ne treba.
- Ali ja sam mislila...
- Što si mislila?
- Da tebi, možda, to neće biti pravo.
- Pogrešno si mislila.
- Ali, prigovarao si mi da smo premalo skupa. Ovako ću imati još

Knjigoteka
 7

manje vremena.
- Vjerojatno hoćeš, ali to ništa ne znači u jednoj iskrenoj vezi.
Kvantiteta se može nadomjestiti kvalitetom.
- Imaš pravo. Sutra ću reći Leeju da prihvaćam ponuđeno mjesto.
Sad bismo mogli i to proslaviti.
Premda mu se uopće nije nikamo išlo, nešto iz straha da se ne oda i
da joj ne kaže što je čuo, a nešto što mu je doista bilo svega dosta. Ako je
prije išta sumnjao, sad je bio siguran da su ozbiljne laži počele. Bilo je tek
pitanje tko će to imati snage prvi reći ono što se počelo zbivati. On je toga
časa zaključio, dok god bude mogao trpjeti, trpjet će. Nešto zbog svojih,
ali i zbog Cecilijinih.
Ona kao da je osjetila da se njemu baš ne ide pa je kao brižno ga
upitala:
- Tebi nije dobro? Hoćeš da odemo u tvoj stan i da ti skuham kakav
čaj?
- Ma, ne. Umoran sam, pomalo i gladan pa bi me vratila u život
kakva dobra večera.
- Kako želiš da idemo?
- Ti častiš, pa ti i odredi.
- Može malo izvan grada?
- Dapače. Ne volim buku.
- Ima jedan odličan restoran koji je nedavno otvoren. Bila sam ondje
s kćeri toga vlasnika. Nisam ti to stigla u toj strci i zbrci ni reći. Jednom
poslije vježbi kad sam rekla da umrem od gladi, ponudila mi je da me
odvede kako jer rekla na jedno mjesto gdje se savršeno jede, ali i odmara.
Trgnuo se na ovo što je čuo, ali opet nije reagirao. Ovo je čak i manje
od onoga što mu je rekao Ingmar. Stoga je zainteresirano, koliko je to
uopće mogao glumiti, upitao:
- Imaju li ribu na jelovniku?
- Koliko i kakvu poželiš. Idemo da mi se ne srušiš od gladi.
I Frank je poslušno krenuo za njom. Čak je, da sve bude u stilu kako
je glumio, prepustio i njoj da vozi.
Ona cijelo vrijeme vožnje nije prestajala brbljati. No bez obzira na
to, njemu se činilo da i time želi sakriti ono što misli da mora. Pitao se u
tim momentima što se to s njom, ali i s njihovom vezom dešava. Je li u
pitanju samo karijera, što bi čak mogao i razumjeti, ili je ipak nešto

Knjigoteka
 8

drugo. On ju je, unatoč tim saznanjima, još volio. Dapače, kad misliš da
nekoga gubiš, dešava ti se ono što ne želiš, osim ljubavi javljaju se i
kojekakvi kompleksi. Pitaš se gdje si pogriješio, ali i je li s njezine strane
uopće bilo ljubavi barem onakve kakvu si ti osjećao. Jedva je čekao da
sjednu i da se počne baviti jelom i tako sakrije svoje pravo raspoloženje.
Put do toga restorana činio mu s dug. Malo nervozno ju je u jednom
času upitao:
- Pobogu, pa gdje je to?
- Brzo ćemo. Nije to tako daleko, ali ja vozim sporo jer ti nije dobro:
- Vozi brže jer kad se najedem, bit će mi sigurno bolje - rekao je tek
da nešto kaže.
I Cecilia je stala na gas prilično oštro. Sad se čak i bojao što je to
rekao, ali više nije mogao prigovarati. Stisnuo je zube ne samo zbog
straha nego i zbog onoga čemu je svakim časom sve više svjedočio. Mora
si je priznati da nema više zavaravanja. Shvatio je to čim su ušli u
restoran. Gazda ih je osobno dočekao, obraćao se Ceceliji kao da su se
viđali više puta, a ne tek jednom kako je ona to rekla. I kad je on počeo
neku čudnu priču, misleći, valjda da joj je on tek poznanik koga je dovela
na jelo, ona ga je brzo predstavila:
- Gospodine, dovela sam ovamo i svoga dečka da malo uživa ne
samo u jelu nego i u divoti ovoga vašega predivnoga restorana. Nema
onoga kome se ovdje ne bi svidjelo.
- Hvala ti, Cecilia. Znaš, posije one fešte kad ste bili svi, mnogi se
vraćaju. Znam da je tu zasluga i moje kćeri, ali, bome, i svih vas. Nekako
mi se čini da smo s ovim restoranom pogodili svačiji ukus. Samo,
ugostiteljstvo nije lako voditi - rekao je to i pogledao značajno u Franka.
Kad si jadan, čini ti se da svi to znaju i da te sažalijevaju. Baš tako se
činilo i Franku. Osjetio je da i on mora nešto reći, pa je prilično lako
izgovorio ono što je doista bilo tako:
- Imate predivan položaj, a prema Cecilijinim riječima kuhinja vam
je savršena. Nema razloga da ne uspijete. A i Chicago je grad kojem
trebaju ovakvi restorani. Ovdje je sjedište svijeta, onog poslovnog, htio to
tko priznati ili ne. Znam da bi se sad Njujorčani naljutili, ali sve je ovdje.
Samo, znate, ništa bezjake reklame. To je danas za sve najvažnije. Znam
da je i usmena predaja važna, li ipak...
- Imate pravo. Niste prvi koji mi to kaže. Bio je ovdje jučer i konzul

Knjigoteka
 9

Kraljevine Tajland i rekao nešto slično. No, o tome će voditi računa moja
kći i njezin dečko kojemu je to i struka. Neću vas više zamarati mojim
početničkim brigama. Recite čime vas mogu počastiti?
- Gladni smo. Što nudite? - počela je Cecilia svojim urođenim
šarmom kojim je sve osvajala. Konačno, time je osvojila i Franka.
- Najprije ćemo nešto popiti. Kuća časti, a o jelu ćemo poslije.
Imamo doista svega i svačega.
- Ja bih molio - počeo je Frank - jedan dobar konjak.
Cecilia nije znala što da na ovo kaže. On nikad, ama baš nikada, nije
pio ništa žestoko. Stoga i ne razmišljajući i sama je rekla:
- Pa mogla bih to onda i ja.
Nije očekivala da će Frank reagirati:
- Možda ne bi trebala - ipak je rekao blago.
- Zašto?
- Pa ti voziš.
- Ma, Frank, kad se najedem, sve će to ishlapiti.
Vjerujući da ovo dvoje nešto slave, i gazda je rekao svoje:
- Cecilia ima pravo. Čak i da odmah krenete, sumnjam da bi to bilo
0,5 alkohola u krvi koliko je dopušteno. Idem vam donijeti piće, a vi dotle
razmislite što ćete jesti.
Cecilia se silno trudila da razgovor ni u jednom trenutku ne zamre.
Sad je opet počela:
- Ti si za ribu?
- A ti?
- Ja bih najprije neku juhu, a onda bih ribu sa žara. Najradije bih
oradu.
- Pa i ja bih mogao juhu, a poslije škampe. Jasno ako su svježe.
U taj čas se vratio i gazda s konjakom. Servirao ga je i potom upitao:
- Odlučili ste se?
Cecilia je izdiktirala jelovnik, a vino je odabrao Frank. Samo, sad je
za Ceciliju naručio, bez da je pita - mineralnu vodu.
Gazda je htio nešto reći, Frank je to primijetio, ali se u zadnji čas
suzdržao. Naklonio im se, poželio još jednom dobrodošlicu i tek rekao:
- Uživajte! Sad je vaše vrijeme.
Frank je primijetio kako se u jednom času Cecilia uzbunila. Možda
čak i malo pocrvenjela. Pogled joj je letio u nekom smjeru koji Frank nije

Knjigoteka
 10

mogao vidjeti jer je bio iza njegovih leđa. No, znao je da gleda u nekoga
tko joj je na neki način važan. A možda se i boji. Samo, čega, upitao se.
Nije dugo trebao čekati na odgovor. Iznenadio se kad ju je čuo kako
se obraća nekome iza svojih leđa. U času mu je bilo sve jesno:
- Profesore, zar ste i vi čuli za ovo predivno mjesto?
- Oh, znate ono - dobar glas se daleko čuje....
- Vidim da ni vi ni kolega Mullen ne tratite vrijeme po nekim
jeftinim lokalima koji se samo naoko čine jeftinima. To mi je posebno
drago. Uvijek govorim da liječnici, pa i oni koji će to tek biti, moraju paziti
čak i na takve detalje.
- Poštovanje, profesore - i ne okrenuvši se pozdravio je Frank Leeja.
- Inače se u mnogočemu slažem s vama, ali ne i u ovom što ste
upravo izgovorili. Ja mislim da je liječnicima mjesto, pa čak i pri izboru
restorana, ondje gdje je svima koji su ljudi. Kako bi inače razumjeli one
koji im se obraćaju za pomoć? A to često nije samo zdravstvena.
- Govorim, kolega, o privatnom životu.
- A ja uopće o životu - nije se dao ni Frank.
Ceciliji je bilo užasno neugodno. Nije znala kome dati prednost,
odnosno kako prekinuti ovu raspravu koju je ipak na ovaj način započeo
Frank. Prava je sreća što im je u taj čas prišao konobar s jelom i što se Lee
povukao uz napomenu Franku:
- Ne bih volio da ste me pogrešno shvatili.
- Ne brinite. Zasigurno će još biti prilike za ovakve razgovore.
- Nadam se - odgovorio mu je uz smiješak, a potom se posebno
obratio Ceciliji:
- Mi ćemo imati prilike, nadam se, razgovarati o svemu. Pa i ovome.
Nije mu odgovorila, ali kimnula je glavom. To Frank nije uopće
uočio, ali da je u njemu počelo kipjeti, počelo je. Znao je, međutim, da se i
sad mora suzdržati. Čekat će da istina konačno dođe na vidjelo. Mislio je
da bi se to moglo desiti još ovu večer, ali nije.
Osjetio je da se ona silno trudi, da pokušava i ono što inače nikad
nije dosad - čak mu ne proturječiti ondje gdje inače ne bi popuštala.
Jelo je doista bilo prefino i prava je šteta što sve to nije pratilo
raspoloženje. Kad su na kraju iscrpili sve teme za razgovor, sama Cecilia
je predložila:
- Doći ćemo ovamo još. Sad vidim da jedva sjediš pa kako bi bilo da

Knjigoteka
 11

krenemo.
- Bilo bi dobro - rekao je sretan što će i ova muka prestati.
Rastali su se ni sam ne zna kako bi to nazvao. No, čak i nije bio
toliko razočaran koliko bi i sam očekivao da će biti. Ali, valjda je to zbog
šoka. Jer, ovako nešto ipak nije očekivao.
I kad se konačno našao sam u svom stanu, prvi put u životu uzeo je
tabletu za smirenje.
Cecilia još nije vjerovala da je on saznao gdje je bila prošlu večer, a
ovo njegovo ponašanje tumačila je umorom, ali i žalošću što nije tu večer
bila s njim. Morat će, ako ga misli zadržati, a misli, nekako sve to popravi-
ti. Morat će organizirati neki tulum kod sebe i to za njegov rođendan.
Morat će mu prirediti neko iznenađenje što će ga malo oraspoložiti.
Uspjet će. Ona zna s njim. Ali, mora biti oprezna. Činilo joj se da
večeras ovo nije bio Frank kojeg ona pozna i voli.

Oprosti mi

Frank je već bio umoran ne od pacijenta nego od onih koji bi im

najčešće dolazili u pratnji. Ti ili su "sve znali" o medicini ili nisu imali
pojma ni o čemu. No, gore su bile sveznalice koje samo da se nisu latile
kirurškog noža i počele operirati.
Izludila ga je jedna majka koja je vrišteći dovela dijete jer je imalo
povišenu temperaturu, čak i ne previše za dječju dob. No, čim je ušla u
ambulantu, svi su joj se morali sklanjati jer, eto, njezino je dijete u
životnoj opasnosti i nema tu nikakve druge priče, a još manje da netko
bude pregledan prije njega.
Kako sestra nije mogla s njom izaći na kraj, pozvala je Franka:
- Profesore, molim vas pomozite mi. Ja ne mogu izaći s jednom
ženom na kraj. Nikome ne da ispred sebe, a čini mi se da joj dijete nije
ništa bolesnije od ostale djece. Dapače, jedno je dijete u visokoj
temperaturi, ali majka skrušeno sjedi i čeka. Franku, umornom i
poprilično jadnom, nije to morala dva puta ponoviti. Izašao je u
čekaonicu i mirno, onako kako je to samo on znao, upitao je:

Knjigoteka
 12

- Čujem neku viku, sasvim nedostojnu ovoga mjesta. Pa da čujem

ima li kakvih problema?
Ta drznica nije se libila ni sad stati:
- Ima, kako vi kažete, nedostojnih ovom mjestu.
- A da mi kažete u čemu je problem?
- Moje dijete je prebolesno i ne mogu čekati. Ima visoku
temperaturu i tražim hitan pregled!
- A koliko mu je temperatura?
- Puno. 38,5.
- Za dijete i nije visoka. Vjerujem da ona djevojčica što majci sjedi u
krilu ima barem stupanj više.
Prišao je toj djevojčici i majci i rukom joj popipao čelo. Dijete je
doista gorjelo. Nježno ju je uzeo iz majčina krila i unio u svoju sobu.
- Gospođo, draga, pa malena užasno gori. Što ste čekali?
- Reda, profesore. Sva su djeca ovdje bolesna.
Frank je rekao sestri da izmjeri temperaturu i kad je na toplomjeru
očitao 40.C, zabrinuo se.
- Kad je počela temperatura? - upitao je majku.
- Sinoć.
- I što ste čekali? Božju pomoć?
- Nisam, profesore. Ali, radila sam, a dijete je čuvala moja teta. Kad
sam sinoć došla s posla, imala je temperaturu 38 stupnjeva. Jutros se čak
spustila na 37,5. No, onda je počela opet skakati.
- Neću vas plašiti, ali bojim se da bi mogao biti meningitisi tomu
ima lijeka, samo morat ćemo je zadržati u bolnici. Imate zdravstveno
osiguranje?
- Imam.
- Po kome?
- Kako po kome?
- Po vama ili mužu, odnosno ocu?
- Ja nemam muža, a Kim nema oca.
- Pa nije začeta po duhu svetom? - razljutio se Frank. Oni koji su ga
poznavali, znali su kako on gleda na te majke koje rađaju djecu bez
suglasnosti oca. To su najčešće bile djevojke ili žene koje su preko djeteta
željele doći do muža. I kad im to ne bi uspjelo, dijete bi bilo žrtvom
nesavjesnosti onih koji su ga donijeli na svijet ne zbog ljubavi nego zbog

Knjigoteka
 13

interesa. Ma kako mu se ova žena činila skromnom i ne bučnom za

razliku do one zbog koje je izašao iz svoje sobe, sad je i na nju počeo
gledati drugačije. I ona je bila jedna od tih - proračunatih.
Začudo, i dijete baš kao i majka bilo je strpljivo, ma što da joj je
Frank rekao, učinila je, a kad je pregled bio gotov, upitao ju je:
- Hoće li ti biti teško ostati u bolnici, Kim?
- Hoće, ali neću plakati. Neću žalostiti svoju mamu.
Barem, nešto, pomislio je. Kad već nema oca, barem ju je dobro
odgojila. Možda je ona ipak drugačija od onih koje bi znao sretati. Možda
ju je kakav mangup prevario i potom ostavio. To je, čini se, bilo dovoljno
da se sad sasvim pristojno obrati djevojčičinoj majci:
- Kim ću zadržati ovdje dok ne budu svi nalazi gotovi. S obzirom na
ovako visoku temperaturu, ona se drži sjajno. Mislim da neće biti
nikakvih posljedica, ali znate kako se kaže - zlu ne trebalo. Ostavite svoje
podatke sestri, otiđite na šalter za prijam bolesnika i to bi bilo sve.
Možete nas nazvati u svako doba dana i noći jer uvijek je netko dežuran
pri telefonu. Ja znam što znači kad se dijete ostavi, i to bolesno,
nepoznatim ljudima. Nasreću, vaša Kim, čini mi se, dobro je dijete i
prihvaća ovo toliko razumno da me to začuđuje.
Nije ništa odgovorila, ali vidio joj je suze u očima. I više od toga -
užasan strah. U tom času ju je poželio utješiti, pa i ispraviti ono što joj je u
početku rekao, a onda su se opet čuli glasovi iz čekaonice i on je brzo
otvorio vrata. Kimina majka se izgubila bojeći se, vjerojatno, da bi ova za
tko zna što, mogla i nju okriviti. A dječja njegovateljica odvela je Kim na
odjel.
Frank je imao što vidjeti. Ona galamdžinica je ležala na podu i sva se
tresla. Nad njoj se nadvio neki muškarac, vjerojatno muž kojeg je pozvala
jer nije bila zadovoljna tretmanom. Čovjek je bio uplašen, ali bilo mu je
očito i neugodno. Sigurno je najbolje poznavao svoju ženu i nije mu bilo
prvi put da bude nazočan ovakvoj njezinoj predstavi.
Sve je Franku bilo jasno. Živčani slom izazvan neobraćanjem pažnje
na nju.
Prišao joj je, sestra mu je pomogla da je digne i uveli su je u
ordinaciju i položili na krevet. Dao joj je injekciju za smirenje i to je bilo
sve. U tom času je otvorila oči i na iznenađenje i Franka i sestre ispričala
se:

Knjigoteka
 14

- Oprostite, ali bila sam se užasno uplašila. Izgubila sam dvoje djece
i gubitak Maxa ne bih preživjela.
- Nema problema, gospođo. Samo se svi smirite, a ja ću sad vidjeti
što je s Maxom. Vjerujem da nije ništa opasno, ali čak i da mu se
temperatura povisila, kod djece to nije zabrinjavajuće. Oni su veliki
izdržljivci.
- Znam, ali tako nešto mi je rekao i profesor Lee, pa mi je dijete ipak
umrlo na rukama.
A svi su za nj govorili da je najbolji od najboljih. I ja sam mu
vjerovala.
- Moram vam reći da je to istina. On je zasigurno jedan od najboljih
internista koje imamo u Americi.
- Ako je tako, kako onda...- zastala je jer su joj suze navrle na oči pa
je Frank pokušao prekinuti tu priču o Leeju. Nije mogao ne reći istinu o
njemu kao liječniku, ali svako spominjanje toga čovjeka, njega bi vratilo u
prošlost.
Nikad nije saznao kad je počela veza između njega i Cecilije, ni da je
uopće počela, jer oboje su u početku sve negirali. Svaki susret bi po
njihovoj tvrdnji bio slučajan, svaka ispijena kava bila bi nagrada za
Cecelijin sjajno obavljen zadatak i tako se to nizalo redom. A onda ih je on
osobno uhvatio kako se drže za ruke i šeću uz jezero i kako si nešto
šapuću. Nije znao što mu je činiti. Da li da reagira onako kako bi bilo
normalno ili da prođe pokraj njih kao pokraj "turskog groblja". Čini se da
mu sudbina nije dala da da srcu oduška. Samo što je zakoraknuo prema
njima, netko ga je uhvatio za ruku i dotle su se oni izgubili u masi. Bila je
to teta Lisa, mamina najbolja prijateljica, i zbilja pred njom nije smio
praviti nikakvu predstavu. Čak da ih je ona i vidjela, ne bi ni tada priznao
ono čega je sad bio apsolutno svjestan - da su to dvoje u vezi.
- Ma što moj dječak radi ovako kasno uz jezero? - obratila mu se kao
što je to činila kad mu je bilo pet - šest godina. - A gdje je Cecilia? Kako te
pušta uopće samoga? Čudim joj se. Jer, momak kao što si ti, meta je svim
čikaškim curama.
- Teta, ne pretjeruj! Ovakvih kako što sam ja ima na stotine. Samo,
jasno, nitko nije tvoj dječak.
- Ništa ja ne pretjerujem. I ne kažem to samo ja. Nema cure koja me
nije vidjela s tobom, a da nije upitala - tko si i jesi li u vezi. Pa si ti sad

Knjigoteka
 15

misli. Morat ću to jednom reći i pred Cecilijom.

- Da je napraviš ljubomornom?
- A zašto ne? Ona i ne zna koga ima.
- Teta, a zar ne misliš da i njezina neka teta ne misli o njoj isto što i
ti o meni?
- Neka misli, ali ja znam istinu. I sad mi reci gdje je ona?
- Tu je s jednom profesorom.
- S onim kod koga je demonstratorica?
- I to znaš? Moja mama je baš postala brbljavica.
- Nije mi to ona rekla.
- Ma, tko bi drugi?
- Molly.
- A tko je sad to?
- Kći moje susjede koja je na godini s Cecilijom. Hvali je, ali kaže da
je silno hvali i taj profesor. Navodno da ona drži čak i neke vježbe. Ja se u
to ne razumijem, ali drago mi je to čuti, premda...
- Premda ti se ne sviđa da itko išta za nju kaže, osim mene? I,
dakako tebe i mame.
Oboje su se na ovo nasmijali. Frank je potom tetu odveo na čaj u
jedan simpatičan kafić. Sve je bilo u redu samo se bojao da se Cecilia
odnekud ne pojavi s tim Leejem. I bio je sav sretan kad ju je netko nazvao
na mobitel jer to je moglo značiti da mora kući.
- Eh, nikad mira od moga muža.
- Ma što to govoriš? Umjesto da si sretna što te stalno zivka, ti se
ljutiš. Koliko ste ono u braku?
- Ne pitaj!
- Zašto?
- Jer kad to naglas izgovorim, tek sam tad svjesna koliko mi je
godina.
- Pa, koliko?
- Sram te bilo! To se damu ne pita - kao ljutila se, ali mu je na prste
pokazala šesticu.
- Znači, ipak? - sad se i on kao čudio. Stric Eddie je pravi sretnik -
izgovorio je to znajući koliko se to dvoje već starijih ljudi još poštuje i
voli.
Bilo mu je neugodno kad ga je sestra povukla za rukav jer je

Knjigoteka
 16

primijetila da je on odsutan.
Trgnuo se, pogledao u pacijenticu koja se bila već toliko smirila da
je zatvorila oči. Tad je izašao iz sobe, pozvao joj muža koji je držao dijete
na rukama i oboma rekao:
- Mami nije bilo dobro. Dao sam joj injekciju i sad će ovdje ostati do
večeri. A tebe ću, Max, samo malo pregledati. Mogu li?
Mali je samo kimnuo glavicom. Imao je temperaturu, ali ništa
ozbiljno. Potom se obratio ocu mu:
- Ne brinite ni za jedno ni za drugo. Sutra će biti oboje zdravi. To je
sve normalno, samo znam da vam nije lako. Ali, proći će.
- Hvala vam, doktore - rekao je ovaj čovjek i s djetetom u naručju
otišao. No, kao da ponavlja lekciju rekao je već kad je hvatao za kvaku:
- Znači mogu doći po ženu oko sedam na večer?
- Možete i prije - odgovorio mu je Frank. Kad su on i sestra ostali
sami, ona mu je rekla:
- Ne znam jeste li zaboravili, ali danas vam dolazi ona delegacija
internista.
- Bože, sasvim sam to smetnuo s uma! Koliko je uopće ostalo do
njihova dolaska?
- Imate se još vremena čak i pripremiti, premda znam da vam to i ne
treba. Ne znam nikoga tko ima toliko znanja, ali i iskustva koliko imate vi.
Samo mi recite treba li što kuhinji javiti da spreme?
- Ništa osim kave ili čaja. Jest ćemo negdje vani. Još nisam odlučio
gdje jer baš i ne bi bilo primjereno da ih sve vrijeme držim u bolnici.
- Imate pravo.
- Sad se idem ipak malo odmoriti. Ako vidite da me nema, dođite
brzo u moju sobu i probudite me. Moglo bi se desiti da čak i zaspim.
I samo što je došao u sobu i malo prilegao, nazvali su ga da maloj
Kim nikako ne mogu spustiti temperaturu. Bio je to kraj odmaranju.
Očito se ovdje radilo i o upali pluća, zaključio je. Dijete je bilo toliko
strpljivo i mirno da se čudio kako je to uopće moguće. Više nije mislio da
je to samo odgoj, ta se strpljivost mora naslijediti. Pa, takva joj je i majka,
na kraju je zaključio. Isti čas je naredio starinski uspješan postupak -
masažu alkoholom i mnogo tekućine. Bio je siguran da još nije počeo
djelovati antibiotik. Na upit sestre da li da jave majci, bio je odlučan:
- Ni slučajno! - Ali...

Knjigoteka
 17

- Sestro, čuli ste me! Majka je i tako prestravljena. Ništa neće biti
djetetu, a ona bi se užasnula da je zovemo. Samo stalno budite uz malu.
Bit ću u svojoj sobi ako bi se stanje doista pogoršalo, zovite me. Ali ja
mislim da neće.
Sav se nekako uznemirio. Ali, nije to bilo samo zbog te djevojčice.
Danas će se gledati oči u oči s Leejem. Nije ga više to čak ni smetalo.
Odavano je on prestao voljeti Caciliju, ali sjećanje na prošlost nije mu bila
draga. Čudno je to. Ne voliš više, ali valjda zbog povrijeđene taštine u tebi
se nešto uzburka. Uzrujaš se i na pomisao kako si mogao biti takva
budala kakva si bio. Nikad, baš nikad si neće oprostiti što se ponašao
onako kako se ponašao. Znao je sve, a čekao je. Mnogo godina poslije
pitao se i snebivao se - što. Morao je poslije onoga kad ih je sreo na jezeru
prići im i reći - sad je bilo dosta. A on je čekao da mu to netko drugi kaže,
da se smili ljudima koji su ga cijenili i koji nisu mogli gledati kako od
njega to dvoje pravi budalu.
Sjeća se da je kupio karte za kazalište. Mislio je poslije predstave
razgovarati s Cecilijom i reći joj da bi bilo najbolje, s obzirom na sve što
se dešava, da prekinu. Ona je po već ustaljenoj praksi rekla:
- Ne mogu. Pa rekla sam ti da sam toliko u tom ispitu da nemam
vremena ni disati. A i obećala sam profesoru da ću mu do sutra pregledati
rad koji je pripremio za kongres. Znaš, on u mene ima ogromno
povjerenje. Ja mu ne podilazim. Ja mu kažem što mislim, a on to cijeni. Idi
sam.
I otišao je. Bio je siguran da će se ona naći s tim čovjekom, možda
čak i u svom ili njegovom stanu. Bio je ljut na sebe što je toliko čekao, a da
ni sam nije znao zašto. Ali, pitao se i još nešto - što ona čeka. Zašto mu ne
kaže da se zaljubila ili da je tek u vezi s tim čovjekom. Možda i on
kalkulira, možda je on u nekoj čvrstoj vezi pa mu se dešava ono što i
njemu. Čvrsto je odlučio da će već za prvog susreta prekinuti tu glupu
igru koja to zapravo više i nije. I ne pamti kad je prihvatila njegov poziv
za bilo koji izlazak u zadnje vrijeme. Pametnom bi i to bilo dosta.
On je zapravo želio da se sve to prekine na jedan kulturan način, da
ostanu ne možda baš prijatelji, ali ne i neprijatelji.
Tu noć poslije povratka iz kazališta nije ni oka s okom sklopio.
Prevrtao se po krevetu razmišljajući što učiniti. No, da će svemu učiniti
kraj, čvrsto je odlučio. I učinio je ono što je činio svako jutro prije odlaska

Knjigoteka
 18

na predavanje. Sjeo je u fakultetski kafić, naručio kavu i čekao početak

predavanja. U jednom mu je času, a da ga uopće nije ni primijetio, prišao
Irving.
- Zamišljen si? - čuo je glas iza sebe.
- Pa i jesam.
- I ne čudim se.
- Kako to?
- Svi to vide i znaju osim tebe.
- Ne znam na što misliš, ali već mi je i to dovoljno kad kažeš da mi se
čudiš. A da budeš malo konkretniji?
- Svi vidimo ono što ti ili ne vidiš ili ne želiš vidjeti. Kako bi bilo da
stisneš srce i pogledaš istini u oči.
- Irving, daj budi konkretan.
- Ne pravi sad budalu i od mene. Cecilia te ne zaslužuje. Zar ne vidiš
da joj je karijera važnija od vašeg odnosa?
- Mnogo toga vidim, ali nemam snage da nešto poduzmem.
- Zar je toliko voliš?
- Nije više uopće ljubav u pitanju.
- Nego što?
- Želja da se rastanemo kao ljudi. Ona je ta od koje očekujem istinu i
priznanje.
- Ne ljuti se, ali mislio sam da si i pametniji. Što želiš da ti prizna?
Da te ne voli ili da te vara. Ili, ono što bi ti lakše palo - da sve čini zbog
karijere? Daj se saberi! Zbog sebe i zbog baš toga poštenja koje ti je tako
važno, iako istini za volju, to i ne bih nazvao tako.
- Kad si već počeo tu priču, moram ti reći da već odavano sve znam.
- I?
- I čekao sam.
- Sad bih te trebao pitati - što.
- Ne znam točno, ali neki ljudski rasplet. U taj čas obojica su spazila
Ceciliju kako ulazi u kafić. Već je barem dva tjedna nije bilo ovdje. Obično
bi kavu popila, kako su svi već znali, u Leejevoj sobi. Jasno s njim. Da je
znala da će njih dvojicu zateći ovdje, sigurno bi to izbjegla. Ovako nije
imala kamo. Prilazila im je polako, činilo se obojici s nekim strahom, ali
na čuđenje Irvingovo, Frank je bio prilično sabran:
- Jesi za kavu?

Knjigoteka
 19

- Pa, mogla bih popiti jednu. Nisam baš dobro spavala.

- Nije ti Lee dao mira? - bezobrazno ju je upitao Irving. Frank više
nije imao kamo. Sad je i on morao nešto reći da se pokaže da nije do kraja
baš blento.
- Žao mi je, Cecilia, što doživljavaš ovo što je, izgleda, tek početak.
No, sama si to izabrala. Svi govore o onome što ja odavno znam, ali sam
čekao. Ni sam ne mogu baš reći što točno. Ali, recimo da ćeš imati snage i
reći mi kako stvari stoje s tobom i Leejem. Ne zbog mene nego zbog sebe.
I po mogućnosti ne pred svjedocima. Reci, da li da se smatram
gubitnikom ili dobitnikom zbog svega što si mi priuštila?
Pokušavala je naći, to su obojica shvatila, neko opravdanje, neki
izlaz i ove situacije, ali nije joj išlo. Tek je počela govoriti mucajući:
- Nije to onako kako se čini.
- A kako se čini? - Irving je sad postao nervozniji od Franka. A kako i
ne bi bio kad ju je sinoć vidio kako se ljubi s njim šećući uz jezero unatoč
mnoštvu ljudi koji su tuda prolazili i koji su poznali i nju i njega.
- On je moj profesor, moj mentor i to je sve.
- Bolje bi ti bilo da dalje ne lažeš. Sinoć sam te vidio, i ne samo ja,
kako s njim šećeš oko jezera i ljubiš se naočigled svih prolaznika. Čudim
se Franku što još ima strpljenja s tobom uopće razgovarati. To sam mu
htio reći, to bih rekao danas i tebi jer me sram da se ponašaš tako kako se
ponašaš. A sad ću vas ostaviti same. Premda ne znam imate li si uopće što
više reći.
Trenutak kad su ostali sami, bio je oboma doista težak. Više Ceciliji
nego Franku. On je i tako sve znao, a ona je, konačno, morala priznati
istinu. I priznala je na način koji je zgromio Franka.
- S Leejem sam. On će mi pomoći da postanem ono što doista želim
- liječnica o kojoj će se pričati. Nisam u nj zaljubljena. Nije da tebe ne
volim, ali ovo je jače od mene.
- Hoćeš li mi vjerovati ako ti kažem da te čak i razumijem, samo
morala si mi to reći. Zbog mene, ali čak još više zbog sebe. Da je tako,
mogla si vidjeti kako ljudi na to gledaju po Irvingovoj reakciji. A on je više
tvoj nego moj prijatelj. No, ne želim ti više dijeliti nikakve lekcije. Neka
bude tako kako si izabrala. I želim ti sreću. U svakom pogledu.
Cecilia je očekivala kako će se sad on demonstrativno ustati i otići,
ali i opet ju je iznenadio. Kad je shvatila da će on ostati ovdje, ustala se

Knjigoteka
 20

ona. Na kraju je čak i rekla:

- Oprosti mi ako možeš.

Čudesno dijete

Frank je odlučio uzeti godišnji i otići nekamo na odmor. Ljeto je

prohujalo, a on nije ni dana bio nigdje. Uvijek su oni kolege koji su imali
djecu, imali i prednost. No, tješio se da i jesen zna biti lijepa, samo ako ne
počnu kiše kojih u zadnje vrijeme i nije baš nedostajalo. Odlučio je otići
malo u planine jer ono što je istinski volio, bilo je skijanje. Bit će ti
izviđanje trena za pravi zimski odmor. A taj neće prepustiti nikome. To je
već i najavio.
Samo, nije znao kako reći Doris. Ipak se odlučio na istinu. Uvijek bi
se u takvim prilikama sjetio Cecilije. Sve bi ga manje boljelo da je imala
snage reći mu ono što je i zaslužio. Vjerojatno je i to sjećanje bilo
razlogom da je večeras s Doris htio razgovarati o svom odmoru. Imao je,
čini se, konačno i on sreće. Došao je po nju kao i inače oko devet navečer.
Ona je bila jedna od onih cura kojoj život tek počinje u te sate. Dočekala
ga je sva sretna. To je kod nje i najviše volio. Taj vječiti optimizam koji je
često graničio s naivnošću:
- Tako sam sretna, Frank - rekla je čim ga je ugledala.
- A da to podijeliš sam mnom? I mene će to sigurno obradovati -
nastavio je znatiželjno.
- Dobila sam ponudu o kojoj sam donedavno mogla tek sanjati.
- Kakvu?
- Idem na snimanje za Vouge čak u Rim. Znaš li što to znači za jednu
manekenku?
- Ne znam, ali dovoljno mi je vidjeti izraz tvoga lica i da mi sve bude
jasno.
- Ali, bojim se...
- Čega?
- Da ćeš me ostaviti. Kad cure saznaju da sam daleko, počet će na
tebe prava invazija.
Nasmijao se, ali brzo i dodao:

Knjigoteka
 21

- Što ih bude više, to bolje. Nijedna onda neće baš uspjeti. I tako na
to možeš gledati.
- Zezaš me?
- Doris, samo uzvraćam na način na koji si ti počela. Zar misliš da ja
nemam drugog posla nego da počnem letjeti za kojekakvim suknjama?
Umoran sam. Morat ću i ja nekamo na odmor.
- A da pođeš sa mnom?
- U Rim?
- Pa da.
- Bilo bi to lijepo, ali onamo se ne ide na tek tjedan ili dva. Otići
ćemo, ali na dulje. Ja ću najvjerojatnije nekamo u planine.
- U Rapid City?
- Dala si mi ideju. Baš bih mogao onamo. Ondje su i sjajna skijališta,
a ti znaš što to meni znači.
- Radujem se ovom što mi se desilo, ali sad sam se počela i
pribojavati.
- Nemaš za to razloga, Doris. Ostvario ti se životni san. Karijera ti se
konačno počela ostvarivati. Ne želim biti zloban, još manje želim da ti to
tako shvatiš, ali tebi su još malo i 24 godine kad se u tvom zvanju nešto ili
postiže ili odustaje. Ovo ne smiješ propustiti. Ali, idemo najprije u naš
hotel, nešto ćemo ondje pojesti, pa i zaplesti jer znam koliko ti to voliš.
- Imaš pravo. Idemo. Uz času i pun tanjur sve je lakše.
- Ma tako se i meni čini, ali, ipak...
Doris nije znala raduje li se Frank doista što je uspjela ili je na neki
način sretan što će je se na fin način riješiti. Ona nikad nije kovala
dugoročne planove s njim, on joj je na najfiniji način tako nešto i rekao,
ali nije da se nije nadala. Čudu, kako bi znala reći svojoj Iris, kolegici kojoj
se mogla u svakom času povjeriti.
- Kad odlaziš?
- Prebrzo. Drugi tjedan. Reci, je li ti barem malo žao?
- Doris, nedostajat ćeš mi, ali kad znam zašto ideš, drago mi je.
Samo, budi pametna. Imaš sve atribute koje nosiš u Europu, ali i nešto što
one cure ondje nemaju.
- A to je?
- Sigurnost i neovisnost. Samosvojnost. Emancipiranost ili i ne
znam što sve ne. To zadrži i ne boj se.

Knjigoteka
 22

- A hoćeš li me doći barem posjetiti?

- Ne znam, Doris. Ti znaš kakav je moj posao i što on za mene znači.
Ali, da bih volio doći malo prošetati Rimom, bih. Samo, o tome ćemo kad
vidimo koliko ćeš ondje uopće ostati. Jesi li ti što rekli? Barem okvirno?
Uzmucala se, ali je na kraju ipak uspjela izgovoriti:
- Pa, oko godinu dana. Puno i malo. Kako se uzme.
- Za stvaranje karijere i nije mnogo. Promisli koliko je meni trebalo
da dođem dovde gdje sam. Cijeli život.
- To je istina, ali to je nešto drugo.
- Sve se to svodi na isto. Svatko na svoj posao mora gledati s
poštovanjem jer svaki to i zaslužuje. Ja sam siguran da si ti talentirana za
to što radiš i da to, što je još važnije, voliš. I sve dok je tako, ne boj se.
Imat ćeš podršku svih.
- I tvoju?
- Moju, ako me već pitaš, najviše.
I doista Frank je tako mislio. Ta djevojka, iako podosta mlađa od
njega, imala je nešto pošteno u sebi. I ma tko što govorio o
manekenkama, nije imao pravo generalizirati. Doris je bila istinski
zaljubljena taj posao i koliko se on razumio u to što je radila, radila je
savršeno. Nosila je te modele bez pompe, činilo se kao da je svaki koji je
odjenula baš stvoren i krojen za nju.
Nije se želio još s njome rastati, barem ne još, ali nikad joj nije i
ništa obećavao. Jednom prilikom kad je ona tek nešto napomenula, bio je
čak malo i neugodan:
- Doris, lijepo nam je ovako. Ne želim praviti nikakve planove jer ih i
nemam. I ne želim se zasad vezati brakom. Mislim da sam ti to dužan reći.
Ako ti se netko svidi i poželi se oženiti s tobom, jasno da ću to prihvatiti,
istina momentalno sa žaljenjem, ali ni ja nemam pravo tražiti od drugih
ono što im sam ne dajem.
I otad više nije bilo ni spomena o tako nečemu. To je poštivala ona,
ali to je kod nje cijenio i on.
Toliko se na trenutak bio zamislio da ga je ona trgnula pitanjem:
- Kad ćeš onda ti na godišnji?
- Kad tebe otpratim. Žalim te strpati u avion.
- Da se uvjeriš kako sam ipak otišla? - rekla je pomalo čak i tužno.
Bilo mu je zbog toga krivo jer mora da je izraz njegova lica odavao takav

Knjigoteka
 23

dojam. A on ipak nije želio baš tako brz i takav rastanak. I kad želiš nešto
popraviti, obično ti to ne uspije. Čak se zna desiti da sve pokvariš.
- Ljutiš me. Ja nisam od velikih riječi, ali još sam manje od velikih
prevara. Rekao sam ti davno kakav je naš status, što možeš od mene
očekivati i ništa se tu nije promijenilo.
Sad je njezin izraz lica bio tužan i bilo mu je krivo zbog toga pa da bi
sve to popravio, brzo je naručio šampanjac iako mu se zapravo i nije pilo.
Ni ona nije baš bila luda za alkoholom, ali ni sad, kao ni inače, nije mu
proturječila.
Ostali su u hotelu zadnji. Nije im se išlo doma jer oboje su osjećali
da više neće biti ovakvih druženja. A nema rastanka, pa ma pod kojim se
okolnostima on zbivao, koji je lagan. A ljubavni je sigurno jedan od
najtežih.
Čak su i plesali, nježno, onako kao u prvim danima svoga
poznanstva pa i ljubavi. I nekako je i ovo bilo slično tome. Samo onda je
bio početak nečega što je bilo lijepo, a sad je bio kraj nečega što nije
imalo budućnosti.
Dopratio ju je tu večer do kuće, ali niti ga je ona zvala da ide s njom
do stana, niti se on baš nudio. Ljubav su, činilo se, ostavili pred vratima.
Začudo, Frank je mislio da će Doris biti i tužnija. I bilo mu je drago
što se prevario. To je značilo samo jedno - jedna je ljubav nadjačala
drugu. Ali, kad mu se i nametnula usporedba s Cecilijom, ovo je išlo u
korist ove drage i poštene cure. Ona mu je jasno rekla - ako me želiš, sve
ostavljam zbog tebe, a ona je skrivala i tek kad je otkrivena, priznala je
što joj je važnije.
Svaki put kad bi mu Cecilia pala na pamet, ljutio bi se sam na sebe,
priznajući da uopće nije bila u pitanju ljubav, nego prokleta taština koje
nikako da se riješi. To je išlo čak tako daleko da je u jednom času pomislio
da ne bi bilo loše da razgovara s kakvim psihologom. No, uvijek bi na
kraju odustajao.
Morao se noćas naspavati jer sutra ima naporan dan. Ima i
ambulantu, a to mu je uvijek bilo najteže. Majke bi donosile djecu koja su
bila otpuštena na kućnu njegu, a za mnoge je znao da im više ne može
pomoći. No, izabrao je takvo zvanje i sad više nema kukanja. Svaki posao
ima teškoća, samo je pitanje kako se pred njih postaviti. Važno je zadržati
prisebnost i onda kad je najteže. U želji da se odmori, čak je popio i jednu

Knjigoteka
 24

tabletu za smirenje. Htio to priznati ili ne, ali i ovo s Doris ga je zdrmalo.
Čak i kad nam se desi nešto što želimo, pa i očekujemo, može izazvati
nemir.

***
Frank je u bolnicu dolazio mnogo prije nego je započinjalo radno
vrijeme. Volio je pregledati sve zdravstvene kartone svojih pacijenata, ali
i vidjeti što učiniti da bi im se stanje što prije popravilo. To su svi znali i
nitko od njegovih suradnika nikad nije kasnio. Kako je jednom rekao
njegov jedan specijalizant - lični primjer je najbolja agitacija.
Najprije je pogledao tko je sve za danas naručen za kontrolu. Blago
se nasmiješio kad je pročitao ime male Kim. Volio je svu djecu, konačno
da je tako pokazala je i specijalizacija koju je odbrao, ali ta mala je bila
nešto posebno. Umiljata, predobro odgojena i lijepa. Sjetio se kako se
ponio prema njezinoj majci i bilo mu je užasno zbog toga krivo. No, živom
čovjeku se sve može desiti na kraju se tješio.
Sestra je došla dvadesetak minuta poslije njega. Više se nije ni
ispričavala jer nije kasnila. Kad ga je zatekla s Kiminim kartonom, sjetila
se što je neki dan čula od svoje bliske rođakinje koja je prijatelj evala s
Glorijinom majkom, a posije i tetom. I iznenadila se. Gloria Dunn uopće
nije bila biološka Kimina majka. Ona je kći njezine najbolje prijateljice
koja je umrla pri porođaju, a otac nije uopće priznavao da je dijete
njegovo. Anne, Kimina biološka majka, preklinjala je Gloriju da brine o
maloj, da je nikako ne da da je netko posvoji. A kako se sve dešavalo u
izvan Chicaga, lako je bilo moguće sve to prikriti. Dijete je prijavila na
svoje ime i postala je majkom bez da je rodila. I jasno preselila se iz Rapid
Cityja u Chicago. Kako je govorila teti, mora zamesti svaki trag ovome što
je učinila.
Dvojila je na trenutak da li da to ispriča šefu, a onda ipak odlučila da
bi trebala. Bojala se da bi se on i danas ponio prema njoj kao i kad je Kim
dovela s meningitisom. Stoga je oprezno počela:
- Morala bih vam nešto reći...
Misleći da je to osobno, pogledao ju je blago i upitao:
- Mogu li kako pomoći? Samo recite. Vi ste me i više nego zadužili.
Treba i mene trpjeti sve ovo vrijeme.
- Ne radi se o meni...
Knjigoteka
 25

- Nego? - sad je već i povisio ton što je nju malo zbunilo. Tko zna
kako će reagirati kad mu kaže što je čula. Možda je i izgrdi što mu prenosi
kojekakve tračeve, a znala je da on to ne voli.
- Radi se o Kiminoj majci.
- Što je sad s njom? Pomirila se s ocem male? Hvala Bogu ako je
tako.
- Ma, ne!
- Claudia, pa što je? Nije se, valjda, maloj stanje pogoršalo?
- Ni to. Ali, ta žena uopće nije Kinima majka.
- Ne razumijem. A što je onda? Tko joj je mati? I otkud vam sve to?
I sad je Claudia ispričala priču koju je čula. Nije mogla vjerovati s
kolikom ju je pažnjom ovaj čovjek slušao nijednog časa je ne prekidajući.
No kad je završila, izostao je i uobičajeni komentar koji bi inače
uvijek izgovorio kad bi mu nešto priopćila.
I kad ga je htjela upitati vjeruje li u to, čula je nešto o čemu nije na
taj način razmišljala.
- Ako je to točno, a nema razloga da ne povjerujem da jest, to je
kazneno djelo. Ona je mogla posvojiti to dijete, mogla je naći tko zna koga
ne za svjedoka koji bi potvrdio da je to majčina želja, ovako je uzela
pravdu u svoje ruke što je nedopustivo. Ne znam kako se u tom slučaju
uopće ponijeti.
- Zaboga, profesore, pa ne mislite je valjda prijaviti? To bi dijete
ostalo bez jedine majke i bilo smješteno tko zna gdje. I vi ste svjedokom
kako je tu djevojčicu odgojila i kako se brine o njoj. A ni njoj nije bilo
previše godina kad je to učinila. Zapravo, žrtvovala se za to dijete na
način koji je za pohvalu a ne za osudu. Možda vam nisam to trebala ni
reći. I ne bih da sam znala....
- Trebali ste i dobro je da ste mi to rekli. Ja samo glasno razmišljam.
Jer, svatko moralan to bi učinio. Sad me ta žena još više čudi. A ja sam joj
već bio pripisao nemoral. Kako čovjek može griješiti kad je isključiv.
- I što ćemo sad?
- Ništa. Barem ne još. Ali, bojim se...
- Čega?
- Da netko to ne sazna i kad-tad joj vrati na način na koji ne bi
zaslužila.
- Ma, neće. Nema tako zločestih ljudi.

Knjigoteka
 26

- Claudia ima. Ima ih i više nego što mislite. Morat ćemo paziti na
nju.
- Kako?
- Ovoga časa i ne znam, ali nešto će nam pasti na pamet. Samo,
bojim se...
- Čega sad?
- Da ta koja vam je to rekla, ne ispriča to samo još nekom, i priče će
se brzo širiti.
- Neće.
- Kako ste tako sigurni?
- I više nego sigurna. Ne bi mi to ni rekla da nije mala oboljela.
Bojala se i za dijete i za Gloriju. Taj strah je bio razlogom, jedinim, zašto
mi je to rekla, ali već drugi dan me zamolila za strogu diskreciju.
- Bože, kako je taj život čudan. Često i nepravedan. Ta Gloria je
spasila jedno dijete od tko zna kakvog života, ali tko zna što je još u životu
čeka.
- Ne znam, ali ne znam bi li itko postupio tako kako je ta djevojka.
- Koliko joj je uopće godina?
- Ne znam je li više od 25. Kirnje tek pet. Ne bih to ni znala da mi
nije rekla kad ju je izvodila iz bolnice da je mora prije škole još nekamo
odvesti da se sasvim oporavi. Spominjala je Rapid City.
- Pa ne bi trebala onamo...
- Zašto?
- Mogao bi netko povezati sve te konce.
- Tko?
- Recimo, otac.
- Toga se ne trebamo bojati. Da je htio, već bi to učinio. Što će
jednom takvom čovjeku dijete? Teret koji on niti želi niti bi mogao
podnositi. Da je Kim bogata, možda bi se pojavila tko zna kakva sve ne
rodbina, ovako ništa od toga. No, svejedno bi je trebalo na neki način
upozoriti.
- Kako i tko?
- Razmišljam sad da bi, možda, mogla nešto natuknuti toj mojoj
rođakinji.
- Možda i da. Vidjet ćemo možda će nam danas nešto reći. Sve ovisi
o zdravstvenom stanju toga djeteta. U koliko je sati naručena?

Knjigoteka
 27

- Prva je. U osam.

- Kako tako rano?
- Sigurno će odmah na posao.
- A gdje radi? I što?
- Tajnica je u gradskom uredu za zdravstvo.
- Kako se nismo s njom dosad sretali?
- Malo smo s njima i kontaktirali. Ali ako i jesmo, nije ona baš
nametljiva. Ona, imam osjećaj, obavi ono što mora na način da najmanje
ističe sebe.
I u tom času čuli su oboje kako su se ulazna vrata u ordinaciju
otvorila. Pogledali su se očito misleći na isto. Ta djevojka neće sigurno
pokucati i reći da je osam i da je ona za to vrijeme naručena. Čekat će dok
je ne pozovu, bez obzira koliko morala ondje sjediti. Nije se Claudia
iznenadila kad ga je čula:
- Pozovite je. Imate li štogod za Kim?
- Pogledat ću.
Otvorila je ladicu svoga stola i bila sretna kad je ondje našla
čokoladu. Pružila ju je šefu i tek rekla:
- To je sve što imam.
- Skromnom djetetu kao što je Kim i to će se činiti mnogo. Iako,
siguran sam, ni u čemu ne oskudijeva.
I čim je Claudia otvorila vrata ordinacije, i Kim i Gloria su se ustale.
- Dobro jutrio, teta - Kim je prva pozdravila.
- Dobro jutro, dušo. Kako si mi? Baš smo striček doktor i ja pričali o
tebi.
- Moram mu reći da sam dobro. Mama mi je obećala da će me
povesti na neki dugi, dugi izlet.
- Pa to je predivno. A je li ti rekla kamo?
- Rekla mi je. U Rapid City. Znaš li gdje je to? Jesi li možda bila
ondje? Moja mama kaže da je ondje jako lijepo.
- Nisam bila, ali sigurno je tako kako kaže tvoja mama. Znaš, Kim,
imaš predivnu mamu.
- Znam.
- Ali i mama ima predivnu kćer - sad se tek oglasila i Gloria. Uopće
ne znam što bih da je nemam.
- Samo, znaš, teta, ja nemam tatu - dijete je osjetilo potrebu da to

Knjigoteka
 28

kaže.
Očito je ovo iznenadilo i Gloriju i Claudiju jer nijedna nije znala što
na to reći. I sreća je Božja što se u tom času na vratima pojavio Frank i
čuvši zadnju rečenicu, rekao Kim:
- Svatko ima ili je imao tatu. Imala si i ti, samo, mama te nije željela
ražalostiti i reći ti da je tvoj negdje daleko odakle se me može javljati.
- A da može?
- Vjerojatno bi, ali lako je tebi kad imaš ovakvu mamu. Znaš, strašno
je kad djeca nemaju mamu. A ima ih mnogo takvih.
- Znam. Ima ih i kod nas u vrtiću. Oni su zbog toga jako žalosni.
- A sad mi reci, kako si?
- Dobro sam. Još mi se koji put zavrti u glavi, ali mama kaže da će i
to proći. I da će me odvesti nekamo da se i ja i ona odmorimo.
- To bi bilo sjajno. I ja bih morao nekamo na odmor.
- Ako nemaš s kim, hajde s nama. Ja i mama ćemo te paziti. A ti ćeš
paziti da ja budem zdrava. Hoćeš?
- Oh, tako bih rado, samo, Kim, znaš nije to tako jednostavno.
- Znam. Sigurno i ti imaš doma djecu pa moraš biti i s njima?
Začudo, ovo što je ovo dijete reklo, silno ga je zdrmalo. No, shvatio
je da ovakav razgovor nema smisla, pa ga je prekinuo rekavši:
- Sad ćemo te detaljno, Kim, pregledati. Uđi u ordinaciju i skini
bluzicu. Možeš li ti ili će ti pomoći mama ili teta Claudia?
- Mogu ja i sama, ali volim kad je uz mene moja mama.
Gloria se isti čas našla uz djevojčicu i najnježnije što je mogla,
ljubeći je, skinula joj bluzicu i majičicu.
Frank je pomno preslušavao djevojčicu. Nije primjećivao ništa što bi
ga zabrinulo. No, kako je šutio, Gloria se bila uplašila i upitala ga:
- Profesore, je s Kim sve u redu?
- Gospođo Dunn, Kim je apsolutno zdrava. Možete s njom i na put
ako želite. Vjerojatno ste se pridržavali svega što smo vam rekli.
- Jesmo, striček - umjesto Glorije odgovorila je Kim. - Samo, znaš,
mama sad kašlje. A ja joj kažem da mora doktoru. No, sad ona mene ne
sluša.
- A da je ja pregledam?
- Molila bih te.
I Gloriji nije ništa preostalo nego da dopusti profesoru da je

Knjigoteka
 29

pregleda. Sad je Kim pomno pratila što striček radi mami i kad je bilo po
njenom sudu gotovo, upitala ga je:
- Je li mama zdrava? Neće mi umrijeti?
- Kim, mama je zdrava kao dren. Samo ja bih volio da manje puši.
- I ja. I sigurno neće više pušiti sad kad si joj i ti to rekao. Ona je
inače poslušna.
Ovo dijete je čudesno. Bio bi zločin da ga netko odvoji od ove žene.
Ako ikad dođu u opasnost, sve će poduzeti da ih nitko ne rastavi.

Neobičan susret

Rapid City je baš bio gradić za odmor. Ni prevelik ni premalen, ali s

predivnom okolinom. Frank je odsjeo u jednom gotovo skromnom hotelu
jer mu je bilo dosta bogataškog prenemaganja i traženja nemogućeg u
svakoj prilici. Želio se odmoriti među normalnim ljudima i, dakako,
zdravim u svakom pogledu.
Ponio je sa sobom tek toliko garderobe da se može svaki dan
preodjenuti, ali sve je to bilo sportsko i nosivo.
Već su na recepciji prvi dan shvatili što on želi - doručak, odlazak u
planinu, istraživanje terena za skijanje, eventualno pričanje s nekim
zaljubljenikom u prirodu kako što je bio i sam, i povratak koji je ovisio o
raspoloženju. Hotelijeri su znali da se u ovo vrijeme ovdje nalaze doista
zaljubljenici u planine.
Uživao je u prirodi ali i u miru. Niti ga je tko znao niti je on žalio
zbog toga. Ali, ne ide baš uvijek sve tako kako mislimo da bi trebalo.
Iznenadio se kad ga je za doručkom posebno došao pozdraviti
vlasnik hotela. No, nije mu dugo trebala da se sjeti i otkud ga zna. I kad ga
je isti čas upitao:
- Kako je Sam? - ovaj se raspametio od sreće. Prvo što se uopće
sjetio djeteta mu, a drugo što je dijete, zahvaljujući njemu, danas živo i
zdravo. I, dakako, napredno. A kad mu se sjetio imena, osvojio je ovoga
oca - zauvijek.
- U kome je sad razredu? - nastavio ga je ispitivati dalje.
- Vrijeme, profesore leti. U zadnjem osnovnoškolskom. I sad se

Knjigoteka
 30

naježim kad se sjetim kako su mi javili da su ga morali ostaviti u bolnici. I

to s onom dijagnozom koja nama laicima sleđuje kosti, a ipak tako daleko
odavde.
- Niste jedini. I mnogi liječnici kad im dijete oboli od meningitisa,
strahuju. No, medicina danas čini čuda.
- Tako mi je drago što ste došli, ali i što ste izbrali moj hotel. Nije on,
znam ja to, prva klasa, ali trudimo se da se gosti osjećaju, kako ja volim
reći, kraljevski.
- Gospodine, osjećam se kao doma, a to je najvažnije. I hrana vam je
odlična. A sobe sa zlatnim kvakama me doista ne privlače. Sve što nije
prirodno, nije za mene.
- Eh, kad bi barem takvih gostiju bilo više! Nego, znate što bih volio,
jasno, ako vam to ne bi predstavljalo neki veliki teret?
- Recite.
- Da budete jednu večer moj gost doma. Da vidite kako se živi u
gradu koji svi toliko volimo, ali koji zavole i oni koji su nam gosti tek na
nekoliko dana.
- Rado. Rado ću biti vašim gostom, samo bez pretjerivanja u hrani.
Ne smijem se udebljati, ali ne zbog estetike nego zbog zdravlja.
Ovaj pristojan i iznad svega zahvalan čovjek nije više želio gnjaviti
Franka, tek su se dogovorili da će on u subotu biti njegov gost.
Danas Frank nije planirao otići u planinu jer mu se činilo da bi
morao vidjeti malo i grad. Prošetat će, čak pogledati i dućane što mu ne bi
padalo na pamet u Chicagu, ali što je ipak držao manjkavošću i
zarobljenošću svojim poslom i pozivom.
I nakon doručka krenuo je prema središtu grada. Iznenadio se
ponajprije urednošću. Na ulici nije bilo ni papirića, što je "krasilo" sve
velike gradove pa i Chicago. Kad je ugledao reklamu za upravo otvoreni
trgovački centar, krenuo je prema njemu. I imao je što vidjeti. Ovako
nešto nije vidio ni u Chicagu, ili možda ondje na tako nešto nije ni
obraćao pozornost. Već sam ulaz naviještao je da se ovdje može naći
svega - od igle do lokomotive. l on je, nakon tko zna koliko godina, a opet
mu je pala na pamet Cecilia jer bi s njom znao obilaziti dućane zbog samo
njoj znanih razloga, krenuo u razgledavanje. Nije se mogao načuditi što se
sve izlaže i prodaje. A onda mu je pred jednim butikom pažnju privukla
predivna Dorisina fotografija. Bila je baš onakva kakvu je i on volio -

Knjigoteka
 31

prirodna, lijepa, ali iznad svega simpatična. Ta njezina prirodnost morala

je privući kupce jer nema žene koja ne bi željela izgledati kao ona.
Mora da je njegovo pozorno promatranje te fotografije primijetila i
prodavačica jer je izašla iz butika i obratila mu se:
- Mogu li vam, gospodine, kako pomoći? Vidim da ste se zagledali u
izlog.
- Zagledao sam se u fotografiju ove manekenke. Ovo ste sjajno
učinili. Nema žene koja ne bi željela odjenuti i izgledati ovako kao ona.
- Oh, da. Niste jedini koji je primjećuje. Samo, šteta...
- Što?
- Otišla je.
- Kako? Kamo?
- U Rim. Snimat će za njihove kreatore, a sve je to djelo Vougea.
- Znači da i oni cijene ono što treba cijeniti.
- Očito je to, ali, znate, nama nedostaje takvih manekenki. Životnih,
pravih, a ne vješalica.
- Ta cura očito zaslužuje da je i svijet upozna. Baš mi je drago što je
tako.
I to je bilo sve. Nije mu se više raspravljalo o nečemu što je on bolje
znao od ikoga. Ali, je isti čas nazvao Doris. Bila je silno iznenađena, ali i
radosna kad ga je čula:
- Što ovo znači? Smak svijeta? Ali, ma što da jest, silno si me
razveselio.
- U Rapid Cityju sam i uživam te gledati.
- Frank, jesi li dobro? - brižno je upitala.
- Odlično, kažem ti. Obradovala si me silno. No, da ne misliš da sam
pošandrcao, moram ti reći da stojim pred tvojom fotografijom u jednom
butiku i uživam. To je nešto najljepše što sam ovdje vidio. Sad tek shva-
ćam da ćeš napraviti svjetsku karijeru. Za tebe će čuti svijet. Samo ustraj.
- Ti znaš što bih sve napravila za nešto drugo... Za jednu tvoju riječ...
- Znam, ali tvoja preokupacija neka momentalno bude stvaranje
karijere. Ti to zaslužuješ jer si doista sjajna. Inače je sve u redu?
- Pa, i da i ne. Naporno je. Traže od mene i ono što mi se baš ne
sviđa, ali kažu da su ovdje takva pravila. Znaš kako si me s kojim riječima
ispratio - samosvjesnost, emancipiranost... Ništa od toga. Ova mašinerija
melje. Ne znam što će ostati od mene.

Knjigoteka
 32

- Ostat ćeš ti, drugačija od svih ostalih. Jer, tebe neće samljeti do
kraja, ili barem ne kao druge. Šaljem ti sad pusu i ne daj se.
- I ja tebi. I odmori se. I ne daj da te neka curenda tu zavede. Nije
Rim baš tako daleko. Doletjet ću i prebiti je. Ti znaš da to nisu prazne
prijetnje.
Nije joj ništa na to odgovorio, ali se slatko nasmijao. Nasmijala se i
ona.
Pomislio je kako mu je dan baš lijepo počeo. Više misli o Doris nego
kad je bio s njom. Možda je to i zato što mu je ipak pala jedna briga s
glave. Ona je draga, voli je na neki specifičan način, ali nije to ono što bi
ga uz nju vezalo za cijeli život. Volio bi da je i ona toga svjesna i da i ona
osjeća kao i on.
S tim zapravo lijepim mislima krenuo je dalje u razgledavanje
centra. I primjećivao je i ono što dosad nikad nije. Pa čak ni kad je
obilazio takva mjesta s Cecilijom.
I onda je ugledao neki simpatičan kafić. Nešto što je nalikovalo
nečijem dnevnom boravku. I bez ikakvog razmišljanja požurio onamo
kao da se boji da bi mu netko mogao ukrasti stolac. Sretan, zavalio se u
prvi koji je vidio da je prazan. No, za razliku od ostalih kafića, ovdje se
čula glazba, ali bila to ona ozbiljna, ona koja ne para uši i ne uzbuđuje
nego smiruje. A kad je vidio na stolu i novine, znao je da će ovdje završiti
njegovo penzionersko obilaženje toga centra.
Konobar se učas našao pokraj njegova stola i prilično tiho ga upitao:
- Gospodine, mogu li vas, s obzirom da vas još ovdje nisam vidio,
nečim počastiti?
- Ali, zašto? Pa zar se ne časte oni koji su česti gosti? Ili vi imate ipak
neku svoju politiku nerazumljivu običnom svijetu?
- Vjerojatno. To je zamisao moga gazde. A on, vjerujte, zna što radi.
- Pa kad je već tako, molim jedan čaj.
- Zeleni, crni, ruski, metvicu, majčinu dušicu, kamilicu...?
- Metvicu.
- Evo me učas.
Čudan je ovo, čini se, grad. Svi ga pozivaju, svi ga časte, Doris mu se
smješka s plakata i što ga još danas očekuje. Ako se ovako nastavi, gdje je
granica dobrome.
No, nije se nastavilo. Ali, tako je to u životu, bez mnogo ljutnje

Knjigoteka
 33

zaključio je. Poslije kiše uvijek dolazi sunce, ali i obratno. Samo što mu je
konobar donio metvicu, a dobro je da je izabrao taj čaj koji smiruje,
ugledao je Ceciliju. Hodala je centrom i išla ravno prema njemu. No, još ga
nije primijetila. I on se učas pitao da li da je pozove ako ga ona ne
primijeti, ili da se pravi da je ne vidi. Ali u tom času čuo je:
- Bože, pa jesi li to ti? Što ovo znači? Sudbina ili nešto drugo? No, ma
što da jest, drago mi je da te vidim - prilazila mu je i bez da joj je ponudio,
sjela je na porazan stolac do njega.
- Otkud ti ovdje? - upitao ju je ne obazirući se na ono što je ona
izgovorila.
- Odmaram. A ti?
- Mogla bih reći isto, samo nisam baš ni ovdje našla ono što sam
mislila da hoću. A već dugo, dugo razmišljam o tome.
- A to je?
- Mir.
- Onaj u sebi ili oko sebe?
- Sad mi se čini da nema jednog bez drugog.
- Skoro da bih se s tobom mogao i složiti. Dugo si već ovdje?
- Tjedan dana. Ostat ću - nastavila je iako je on nije za to pitao - dok
mi ne dojadi.
- A posao?
- Naradila sam se.
- Zar ti karijera nije više tako važna, a znam da si samo tome težila?
Istina možeš uzeti i studijsku godinu, ali ona se na traži da bi se
ljenčarilo.
- Važna mi je karijera, ali mislim da sam podosta toga postigla i da si
sad mogu dati srcu oduška - kako se ono kaže.
- Moram priznati da te ne razumijem, ali nisam baš nikad bio tome
previše vičan.
- Razišla sam se s Leejem - opet je počela govoriti o nečemu za što
je on nikad ne bi pitao. - Nisam mogla više podnositi njegov teror.
Njegovu želju da me jednostavno posjeduje. Znam da misliš kako nisam
bolje ni zaslužila, ali svatko ima pravo na pogrešku. I ako će ti to biti
drago, a moglo bi, to sam i zaslužila.
- Nemam običaj, to znaš, suditi nikome pa ni tebi. Svatko izabire
onaj životni put za koji misli da je najbolji. Ako si uz toga čovjeka postigla

Knjigoteka
 34

ono što si željela, zar to nije dovoljno? Pokušaj razmišljati i tako.

- Postigla bih i inače, a ne bih si upropastila život. Znam da ćeš me
opet, sad i s razlogom osuditi, ali djelomično i tebe krivim zbog toga.
- Mene?
- Nisi me smio pustiti. Morao si se za mene boriti. Bilo ti je svejedno
što radim i nisi se pitao zašto to radim.
- Ne znam uopće što bih ti na ovo rekao. Boriš se kad si barem malo
siguran da ćeš uspjeti. A ja znam po onome kako si se tada ponašala, da si
bila čvrsto odlučila ostati s Leejem. I ja sam to, ne baš lako, ali prihvatio.
Doduše, pripomogli su mi u tome i neki tvoji nazovimo prijatelji. Ali,
Cecilia, zašto se uopće vraćaš u prošlost? Pred tobom je budućnost,
onakva kakvu baš i nema svatko.
- Imaš lije ti?
- Jasno da imam. - A kakva je tvoja?
- U stvaranju. - S kim?
- To još nisam siguran, ali naići će netko koga zapravo čekam cijeli
život.
- Smijem li se i ja nečemu nadati?
- Ovisi o čemu?
- Bi li se još moglo naći mjesto za mene u tvojoj budućnosti?
- Bi, i naći će se, ali ne na onaj način na koji ti vjerojatno misliš. I
sama znaš da nisam mogao sve ove godine ludovati za tobom i nadati se
nečemu što je bilo neizvedivo. Imao sam djevojaka i djevojaka, ali nisam
još naišao na pravu. Ne znam zašto, ali ja sam optimist.
- Jesi li tražio u svakoj toj mene? - upitala ga je to iako se Franku
činilo bojažljivo.
- Nisam. Baš suprotno. Ako bi me bilo koja podsjetila na tebe, brzo
bih s njom raskinuo. Ti imaš mjesto u mom životu, čak ne ni beznačajno,
ali od ljubavi, Cecilia, nije ostalo ništa. Znaš kako se kaže, i to je istina -
bilo pa prošlo. Reci, što ćeš sad? Mogu li ti kako pomoći?
- Najprije ću otići iz bolnice kako ne bih svakodnevno sretala Leeja.
On bi mi činio svakakve podmetaljke, a ja više nemam snage ni za kakvu
borbu.
- Nije, valjda, do toga došlo?
- Došlo je.
- Onda ti je nabolje da se makneš. Samo, imaš li kakvih planova. Nisi

Knjigoteka
 35

ni ti baš osoba bez biografije.

- Sve se čini lakšim kad si u bubnju. Ali, on sve čini već sad da me
omrzne među kolegama. A neki na to i nasjedaju. Čak i tebe rabi da kaže
kako sam ja nitko i ništa. Nemoralna i nepovjerljiva.
- Ne bih to nikad rekao. Ali, Bože moj, ljudi se mijenjaju. Pa, ako
želiš, mogu razgovarati s bolnicom našega znanca Adama Connora.
- Učinio bi to?
- Cecilia, a zašto i ne bih? Pa ja sam siguran da si ti sjajna liječnica, a
sve drugo me se ne tiče.
U tom je času vidio suze u njezinim očima i smilila mu se. Uhvatio ju
je za ruku, pomilovao je po obrazu i to ju je smirilo. Čak se i nasmiješila.
- To volim. Kad se žena smiješi, a misli da joj se sve pod nogama
urušava. Ne brini, Cecilia, sve ću učiniti da se smiriš i nastaviš raditi ono
za što si se toliko žrtvovala. Ali, s jednom zamolbom koje ćeš se morati
držati.
- A to je?
- Nema više spominjanja naše prošlosti.
- Toliko ti to teško pada?
- Ne, ali ja uvijek gledam u budućnost. Ona mi je važna, a prošlost
me na neki način uznemiruje jer shvaćam kako sam bio nerazuman i
ljutim se zbog toga sam na sebe.
I baš kad je htjela na to reći da ima pravo, pa i opet se ispričati zbog
svega što je izbrbljala, čula je neko dijete kako govori majci:
- Mama, eno stričeka doktora! Rekla sam ti ja da se ne bojiš da će sa
mnom biti sve uredu.
Mala Kim se učas našla kod Franka i samo kako to dijete zna, sjela
mu u krilo. Kako joj je majka ostala sa strane, a vidjelo se da joj je
neugodno, Frank ju je pozvao za stol rekavši pogledavajući u Ceciliju:
- Današnji mi je dan pun iznenađenja. I to čak onih lijepih.
- Oprostite, profesore, na ponašanju moje kćeri. Da sam znala da
ste...
- Gloria, ne ispričavajte se. Nema liječnika kome nije drago da djeca
ne bježe od njega, Vi i sami znate s čime se sve susrećemo. Pa vidjeli ste
to i u ambulanti. Hoćete li s nama nešto popiti?
Dok je Gloria dvojila, on ju je predstavio Ceciliji.
- Cecilia, ovo je majka ove slatke curice koja je bila moja pacijentica.

Knjigoteka
 36

To je jedna od onih koje zapamtimo jer su predivne.

A potom je predstavio Ceciliju Gloriji:
- Cecilia je moja studentska ljubav. Godine su prošle da nismo ovako
u miru popili kavu. I baš mi je drago da smo sreli.
Dvije žene su se rukovale, vidjelo se da jedna drugu odmjeravaju, ali
nije u zraku iskrilo kako se to obično dešava kad se sastanu dvije žene
koje na bilo koji način žele privući pažnju muškarca. I Frank ih je sad vrlo
svjesno počeo uspoređivati. Gloria je bila tako obična, a opet tako draga,
normalna, bez ikakvih vidljivih frustracija. Cecilia je, iako starija,
djelovala nervoznije, zabrinutije pa i potišteno.
Da bi nekako nastavio konverzaciju, pomogla mu je Kim upitavši
Ceciliju:
- Teta, sviđa li se i tebi striček doktor? Moja mama kaže da smo
imale sreću što smo ga srele. On me izliječio.- Znaš, bila sam jako bolesna.
A što ti radiš?
Očito se i Ceciliji svidjela ova djevojčica jer joj je sa smiješkom
odgovorila: .
- Kim, i ja sam liječnica.
- Oh, baš fino! Sad me i ti možeš kad ne bude stričeka liječiti. Hoćeš
li?
- Jasno da hoću, samo čini mi se da si ti sad potpuno zdrava. Ali, ako
ti bude trebalo, tu sam.
I na Frankovo iznenađenje, izvadila je iz torbice posjetnicu i pružila
je Gloriji. No, i nadodala je:
- Više ne radim u toj bolnici, ali tu imate moj mobitel pa ako stvarno
nešto zatreba, bez ustručavanja me nazovite. Imate predivno dijete.
Gloria je bila iznenađena gestom ove žene, ali to je odmah pripisala
onome što bi svaka na njezinom mjestu - htjela se i opet svidjeti ovom
čovjeku. No, nekako je poželjela da se to ne desi. Glupo, ali tako je bilo,
priznala je sama sebi to.
Valjda je i to bilo razlogom da je rekla Kim:
- Dušo, mi bismo sad morale ići. Teta doktorica i striček moraju
nešto važno razgovarati.
- Mama, pa pristojno je da popijemo s njima neki sok kad te striček
ponudio.
Ovdje se nije više imalo što reći. To je dijete davalo ton daljem

Knjigoteka
 37

razgovoru, ali nikome od njih troje to nije bilo čudno. I nitko se nije zbog
toga ljutio. Neobičan susret sasvim običnih ljudi, pomislio je Frank. I kad
im se konobar prišao, svatko je naručio nešto. Frank je opet naručio
metvicu. Konobar ga je pogledao shvaćajući da mu je sad sigurno
potrebna.
Samo što je stiglo piće, Frank je upitao Gloriju:
- Koliko ostajete ovdje?
- Ne znam ni sama. Voljela bih što dulje,ali nije to baš ni jeftino.
Trebala sam sama organizirati ovo, a ne preko agencije. Oni reklamiraju
sve najbolje, bez ikakvih doplata, a kad tamo, doplata se nakupi da se
čudom čudiš. A kad se nešto kaže, odgovor je jednostavan - pa ako vam se
na te izlete ne ide, ne morate ići. A gdje ste vi?
- U hotelu koji se zove - Zimski san.
- Koji je to? Nisam za nj ni čula kad sam zvala agencije? - sad se
zainteresirala Cecilia.
- Običan, neprovikani hotel gdje sam našao ono što sam i tražio.
- A to je? - opet se javila Cecilia.
- Mir i dobra hrana. I čak sam u subotu gost njegova vlasnika.
- Ah, to je nešto drugo - i dalje se nastavljala Cecilia.
- Pogrešno si shvatila. Prepoznao me tek jutros. Liječio sam mu sina
i to je bilo sve. A tome je i godina.
- Znam tko je to - rekla je nenametljivo Gloria.
- Tko?
- Čak neki moj ne baš rođak, ali recimo prijatelj mojih roditelja.
- Pa kako to da niste vi kod njega? - Celilia je bila sve znatiželjnija.
- Nisam jer mi ne bi ništa naplatio, a ja znam da on živi od toga.
Mnogo je u to investirao i trebat će godina da to vrati. No, na kraju ću ga
posjetiti. Ljutio bi se kad to ne bih učinila.
Čudno, zamislio se Frank. Što sve ovdje neće saznati i čemu se sve
neće načuditi. U jednom je času htio predložiti Gloriji da i ona u subotu
dođe kod toga rođaka, ali nije mu se to baš činilo umjesnim.
No, Cecilia je baš danas bila u formi. Ono što nije izgovorio on,
izgovorila je ona:
- Gloria, pa ovo vam je idealna prilika da odete k rođaku. Kad
dođete s Frankom, neće se imati srca ni ljutiti na vas.
- I meni je to palo na pamet, ali ne znam. Još ću vidjeti.

Knjigoteka
 38

- Frank je silno poželio da se ona odluči ipak doći onamo. Bila bi to

prilika da se vide, ali i da još ponešto sazna o njoj.
Ugodno ispijanje pića završilo je kad se Kim počelo spavati.
Sve troje se rastalo u nadi, ali i želji da će se još vidjeti.

Predivna majka

Frank je s velikim nestrpljenjem odlazio k Adamsovima. Tako bi bio

rado i ondje vidio Gloriju. Ta mu je žena od prvoga trenutka kad ju je
vidio, zapela za oči. Doduše, najprije kao netko tko uopće ne zaslužuje
ničiju pažnju, da bi potom izazvala divljenje. Nije još mogao doći k sebi od
spoznaje što je učinila za to dijete, a on ju je već bio u mislima razapeo na
galge.
Pa i taj susret nje i Cecilije kao da je još više potaknuo tu želju da je
vidi. Sviđala mu se, to si je sad čak i priznao, svakako. Činilo mu se da se
razlikuje od svih djevojaka ili žena s kojima je dosad bio.
Ranije je izašao iz hotela jer je želio i nešto kupiti Samu, ali i za
njegovu majku barem cvijeće.
- Recite, gdje mi je najbliža cvjećarnica? - upitao je recepcionara. - A
trebala bi mi i neka trgovina gdje mogu kupiti neke čokolade.
- Cvjećarnica je pedesetak metara od hotela, a čokoladu možete
kupiti i u kiosku preko puta. Oprostite, ne pitam zbog znatiželje, nego da
vam olakšam kupnju. Sam obožava čokoladu s rižom.
Franak se nasmijao jer je bio siguran da je to ovaj zaključio kad je
vidio gazdu i njega kako sjede i razgovaraju.
Svijet je ipak jako, jako, malen zaključio je izlazeći iz hotela.
Čokoladu je kupio prvu, a potom se odšetao i do cvjećarnice. Na
upit prodavačice za koga mu treba cvijeće, odgovorio je jednostavno:
- Za gospođu koju ne poznam, ali liječio sam joj sina.
- I izliječio?
- Dakako.
- Onda ćemo složiti buket od raznog cvijeća. Sigurna sam da će joj
se svidjeti. Je li to daleko odavde kamo idete?

Knjigoteka
 39

- Pojma nemam. Idem taksijem. Ali znam ulicu. A zašto me to

pitate?
- Da znam trebam li staviti cvijeće u nešto vlažno ili ne.
Kad je rekao ulicu, ova je tek rekla:
- Onda ništa. Nije to daleko. Za desetak minuta ste na licu mjesta.
Složila je buket, koji je doista bio lijep, potom je Franku ona čak pozvala i
taksi. Taksist je očito dobro poznavao grad jer su se našli u Desetoj ulici
za nekoliko minuta.
Dočekao ih je domaćin, žena mu i jedno predivno mlado stvorenje.
Domaćici je odmah predao cvijeće.
- Dobro nam došli, profesore - rekao je domaćin. Potom mu se
obratila i žena mu, da bi na kraju Sam rekao:
- Hvala vam, profesore, što ste mi spasili život. Ja sam potpuno
zdrav. A da je tako, potvrđuje i moje mjesto braniča u nogometnoj
reprezentaciji škole.
Sam se zahvalio na čokoladi, da bi Frank potom primijetio:
- Ne znam zašto sam te, Sam, zamišljao kao dečkića. A ti si momak.
Trebao sam ti kupiti loptu a ne čokoladu.
- Volim loptu, ali ni čokolada mi nije mrska - mladić je odgovorio
sigurno.
Potom je sve četvero ušlo u kuću. Skromnost kojom je kuća odisala,
nije značila i siromaštvo. Naprosto je sve u njoj odavalo stil života. Moglo
bi se to nazvati jednostavnost i udobnost.
No, sve poslije bila ja prava raskoš. Počeli su s predjelom,
specijalitetima i ovoga grada ali i ove kuće. I nekako pred glavno jelo,
netko je pozvonio na vrata. Domaćini očito nisu nikoga očekivali jer je
Sam upitao oca:
- Tata, pa tko je sad ovo? Jesi li još koga pozvao? Da li da uopće idem
vidjeti tko je to?
- Ja ću. Možda neki slučajnik.
I kad je otvorio vrata, svi su čuli kako je uzviknuo:
- Bože, pa je li to moguće? Što se desilo da si ti došla? Da nije teti
nije što desilo.
A onda u začuli dječji glasić:
- Nije. Mi smo ovdje na odmoru pa samo došli i vas posjetiti.
Dok su majka i sin razmišljali tko je to, Franku je srce užasno

Knjigoteka
 40

uzlupalo. Ostvarila mu se želja. Gloria se odlučila doći. Njemu je to bio još

neki znak. Ili možda samo opet slučajnost. Ali ma što da je, glavno da je
došla.
- Susie, znaš li tko nam je došao? - uzviknuo je Christian još s vrata.
- Ne, ali je očito netko kome si se silno obradovao, a onda ćemo i mi.
I samo što su ušli u blagovaonicu, Susie se zaletjela prema Gloriji,
zagrlila je i zaplakala.
- Bože, pa što je ovo danas? - upitala je samu sebe.
- Kako tom misliš?
- Svi oni koji su nas u životu zadužili, došli su nam. Ljepši dan nismo
mogli poželjeti.
Christian se potom obratio Franku:
- Profesore, koliko ste nam vi dragi, toliko je i ovo predivno i
prepožrtvovno stvorenje. Gloria, ovo je profesor koji je spasio Sama.
- Stric Christian, hoćeš li se iznenaditi ako ti kažem da je spasio i
Kim?
- Neću jer spasitelj je samo jedan.
- Ne pretjerujete, dragi moji, jer Spasitelj je doista samo jedan, a to
nisam ja. Ja samo radim svoj posao. A i svi ga liječnici rade. Samo, eto,
hvala Bogu da smo s vašom djecom uspjeli.
Ovo je bilo sve. Više se nije razgovaralo o bolesti, tek bi Christian, tu
i tamo, ipak nabacio s prijekorom što se Gloria odlučila odsjesti u hotelu
a ne kod njih. no Frank je stao u njezinu obranu:
- Vi ste svi u poslu. Bit će vremena i za drugačije posjete. Koliko sam
shvatio, vi ste tek nedavno u ovom poslu i morate se i vi još mučiti
svakako. A sve ste ovako ukusno pripremili da se bojim da ćemo sve
češće k vama navraćati i to ne samo u hotel.
Cijela je večer protjecala u tako ugodnoj atmosferi da se nikome
nije išlo doma. I dok Kim nije počela zijevati, ni Gloria se nije odlazilo. No,
u jednom času je sam Frank rekao:
- Morat ćemo vas ostaviti. Ali, sad bih ja vas pozvao u vaš hotel na
jednu večeru. Znam da ne može biti baš ovakva, ali neka se potrude kad
ugošćuju gazdu.
Bilo je to dovoljno da se svi nasmiju, a kad ih je Frank zamolio da
pozovu taksi. Christian se ponudio da će ih on odvesti.
- Ni slučajno!

Knjigoteka
 41

- Ali, zašto?
- Zato što nam je još mio život. I što policija sigurno vreba u ovo
doba na svakom raskrižju A bojim se da ovo vaše vino brzo podiže
postotak alkohola u krvi. A sigurno je u vas više od 0,5.
I ovo je bio razlog za smijeh a ne za srdžbu.
Kako je Kim već bila zaspala, to ju je Frank uzeo u naručje. Taksi je
vrlo brzo došao i Gloria i Frank su se oprostili od domaćina uz napomenu
da se sutra navečer nadu svi u hotelu.
Na upit kamo da ih odveze, Frank je upitao Gloriju u kojem je
hotelu. Nije ni jednoga časa ni pomislio da je pusti samu. Pomoći će joj
oko Kim, a poslije mogu njih dvoje još malo posjediti i popričati.
I kad se taksist zaustavio vozilo pred hotelom, on je izašao noseći
Kim na rukama. Nije je čak ni pitao da li da je odnese u sobu nego je išao
za njom.
Najnježnije što je mogao, skinuo je s nje odjeću i stavio je u krevet.
Tek potom je upitao Gloriju:
- Jeste li za to da sad nas dvoje nešto popijemo?
- Pa, možemo. Ja sam poprilično uzbuđena. Bojala sam se ovog
susreta. A sve je, zahvaljujući vama, dobro prošlo. Vi imate strahovitu
moć uvjeravanja. Doduše i vaša studentska ljubav, kako ste mi je
predstavili, zaslužna je što sam se ipak odlučila večeras otići k njima. A
oni su mi jako, jako pomogli. To niti hoću, niti mogu, a niti smijem zabora-
viti. Ali, duga je to priča i ne smijem nikoga njome opterećivati.
- Ako je vezano uz Kim, možete.
Gloria je pomislila da on to povezuje s njom kao ženom koju je
netko ostavio, pa se načas upitala bi li mu smjela reći istinu. A onda je
rekla:
- Idemo onda nešto još popiti. Ako se Kim i probudi, čut ćemo je.
Samo, umorna je. Ta se neće ni pomaknuti do jutra. Uvijek je dobro
spavala. Kao da je znala da joj je majka spavalica.
I njih se dvoje uputilo u predvorje hotela. Čim su sjeli, Frank je
naručio metvicu, ali i Gloria.
- Ništa drugo ne bih mogao. A moram vama priznati da sam prilično
uzbuđen.
Svaka druga pitala bi ga zašto, ali ona je odgovorila:
- I ja. Imam, doduše, i razloga za to. Znate, ja sam odavde otišla u

Knjigoteka
 42

Chicago. Uz ovaj grad vežu me i sreća i strah. Valjda je to tako u životu.

- Trbuhom za kruhom - upitao je ne komentirajući njezinu zadnju
rečenicu.
- Pa i da i ne. Imala sam ja kruha i ovdje, ali druga me situacija
natjerala na to. Ne znam što ćete o meni misliti kad vam ispričam svoju
priču, ali ma što da bude, vama ne mogu ni tajiti ni lagati.
- Slušam - tek je rekao.
I ona je gotovo, u detalje ispričala ono što je on već čuo. Nije je
prekidao sve dok nije s velikom žestinom rekla:
- Taj Kimin otac je pravi gad.
- Znate ga?
- Svi ga ovdje znaju. Probisvijet i parazit. Ali, Bože moj, kad imaš
Boga za strica, postaješ anđeo. Uvijek se pitam zašto je toliko nepravde
na svijetu - Frank nije znao pita li to njega, pa je on nju upitao.
- Sumnjaju li mještani ili njihovi znanci pa i prijatelji da je on otac?
- On se pobrinuo još dok je Anne bila trudna da je prikaže kao
bludnicu koja ga želi ufaćkati, a on je, eto, nevin. A narod znate. Dvije
popijene čašice kakvog pića, kompliment nekome tko od toga i za to živi,
ili tek smiješak i to je dovoljno. A znate onu - tri put ponovi laž, i svi će
četvrti put to primiti kao istinu. Kad se sjetim što je ta žena u tim
momentima proživljavala, dođe mi da ga ubijem. Nažalost, da nekoga s
kim se druži upitate kakav je, dobili biste sigurno odgovor koji je
suprotan svemu ovome što vama ja sad govorim. Imao je on šarma,
naročito kad je želio nekoga obmanuti. Ali, da se ne bi ipak netko tome
dosjetio i tražio, recimo, DNK analizu, morala sam se skloniti. Jer, znate,
svašta se može desiti. Zamislite da se, recimo, oženi ženom koju obožava i
da mu ta ne može roditi. Taj bi prevrnuo nebo i zemlju da dobije Kim. A
ne bi više bilo nikome razloga za ljubomoru. Jer, Anne je mrtva. To me
najviše nagnalo, taj strah da bi dijete moglo pasti u ruke nekome tko ga
nije htio kad mu je to bilo najpotrebnije, da postupim ovako kako jesam.
Ne mogu vam reći kakve sam krize sve ja prolazila. Ali, ispričavam vam
se. Opterećujem vas nečim čime ne bih trebala. No, onda kako da mu je
još nešto morala reći. Nešto važno:
- Tu su mi silno pomogli Adamsovi. Ti su me ljudi zadužili za cijeli
život. Pa i sami ste vidjeli kakvi su. Jednostavni i ljudski. Eto, profesore, to
je moja tajna. Možda vam djelujem uplašeno, ali moram vam reći kad bi

Knjigoteka
 43

mi netko samo pokušao uzeti Kim, nema toga što ne bih učinila da je
zadržim. Ona je moja, samo moja i ja sam joj jedina majka i to ću ostati -
zauvijek.
- Gloria, pa jasno da ste joj vi majka. I ne znam zašto bi to tko i
pokušao. Ali, da slučajno netko počne čeprkati po tome, imat će i mene za
vratom. Sad kad znam što ste sve prošli, kako ste se odricali i vlastite
budućnosti zbog toga djeteta, sad vas još više i razumijem i cijenim.
Kad je to izgovorio, primijetio je da su joj se oči napunile suzama. U
tom času nije znao ni što bi više rekao, ni što bi poduzeo da joj još
jednom kaže - ne boj seja sam uza te.
Jedino što mu se činilo primjerenim, uzeo ju je za ruku i nježno je
gladio.
- Bit ću uz vas i onda kad vam se bude činilo da ste sami. Nisam
nikoga sreo tko bi tek nalikovao na vas. A tako ste zapravo još mladi. Čak
toliko da se i bojim vaše mladosti. Jer, nikad se ne zna...
- Godine nikome ne garantiraju zrelost. To sam toliko puta znala
čuti.
- I ja sam. Znam toliko starih i nezrelih, a mladih i zrelih. No, ovo
vaše je ipak specifično. Recite, kakva je bila Kimina majka? Mora da je to
dijete ipak naslijedilo dosta njezinoga. Jest da je i odgoj važan, ali ni
genetiku ne treba zanemariti.
- Dobra, druželjubiva ali strahovito naivna. Pa, to se vidi i po tome
kako je prošla. Mnogi su joj ukazivali na ponašanje toga Tima, neki su
imali i konkretne dokaze da je vara, čak joj je jedna znanica dovela i jednu
curu koju je natjerao na abortus, ali ništa nije pomagalo. Nisam ni tada,
ali nisam ni poslije mogla procijeniti je li to bila zaljubljenost ili potreba
da ima nekoga takvoga uza se. Kompleksi, kako bi rekla moja teta.
- Kako to da je umrla pri porođaju? Danas se to rijetko dešava.
- Ne znam. Nitko zapravo ne zna. Službeno izvješće je bilo -
embolija. Ne znam je li to bilo baš to. O medicini ne znam ništa. Samo
onoliko koliko je potrebno kad mi se Kim razboli.
- Moguće je da je embolija. Čak i da sam ja bio uz nju, teško da bih
mogao išta učiniti. Zato ne krivite liječnika. Nikome nije lako kad mu se
tako nešto desi. A da ne govorim kad majka umre, a dijete ostane.
- Ma ne krivim, tek se pitam zar se s nekim sudbina tako zna
poigrati.

Knjigoteka
 44

- A je li Anne imala koga od bliže rodbine? Sve mije to nekako

zbrkano.
- Sestru, koja, nažalost, nije baš osoba kojoj bi se moglo išta
povjeriti a kamoli dijete. Čak se i ne zna gdje je. Onu zadnju adresu koju
smo imali i broj telefona, kad smo nazvali, gazdarica, prilično ljubazna
žena, odgovorila je:
- Žao mi je, ali nije više ovdje. Ne znam uopće kamo je otišla, ali
otišla je s nekim tipom koji mi se ni najmanje ne sviđa. Ali, samo da znate
da ona i nije tako loša kako se čini. Naivna je i bedasta. Nju su stalno svi
izrabljivali. No, stalno je spominjala svoju sestru. Ne znam je li je toliko
voljela ili joj je na neki način bila uzor. Jedno sam vrijeme mislila da će se
možda skrasiti kod nje.
- A roditelji?
- Rastavljeni i izgubljeni. Mislim da je majka čak i umrla. Ma, kažem
vam, užas!
- Kim ipak ima sreću.
- Mislite?
- Gloria, vi i niste svjesni kako je to dijete dobro, kako ste je
predivno odgojili i kako će sigurno život joj baš zbog toga što vi brinete o
njoj, biti drugačiji od onih života koji su joj imali biološki bliski rođaci.
- Raduje me to. Samo, znate, svaki put kad se sjetim da će joj se
jednoga dana morati reći istina, što će se onda desiti. Razočaranje, a
možda i bijeg u nepoznato?
- Ništa, ako se to kaže na pravi način i u pravom trenutku. Možda bi
se već sad trebalo počinjati govoriti o tome kako se djeca ne vole zato što
se samo rađaju, nego i što se odgajaju. Znate, imao sam mnogo slučajeva
posvojene djece koju sam liječio. I ne pamtim da je poslije spoznaje da je
posvojeno i s jednim bilo problema. Ali, i sad me oduševljavala kad se
sjetim kako je jedna majka objasnila koja je razlika između posvojene
djece i one koju rodiš.
- Kako? - brzo je upitala Gloria.
- Rekla je Garyju, a tako se mali zvao, po prilici, ovako:
- Gary, teta Miriam je rodila Deana, ali nije znala uopće kakav je on i
hoće li ga i koliko voljeti. A ja sam tebe, među mnogo djece, izabrala. Bila
je to ljubav na prvi pogled, Gary. Ali i ti si izabrao mene. Pružio si ruke
prema meni i više se nisi dao od mene ni sekunde. Baš smo nas troje

Knjigoteka
 45

veliki, veliki, sretnici.

Mali je bio oduševljen. I kad bi mu se djeca znala narugati da uopće
ne zna tko su mu roditelji, on bi im uzvratio baš onako kako mu je majka
rekla:
- Vaša mama nije znala uopće koga rađa, a moja je mene izabrala.
Da je znala da ćete biti tako zločesti, sigurno vas ne bi ni rodila.
- Dabome, da se ne mora baš tako reći, ali nešto slično, svakako.
Volio bih da se ne mučite više time. Ako bude potrebno, angažirat ćemo i
psihijatra ili psihologa. Ili za Kim ili za vas obje. To je normalno. Znate,
Gloria, da sam bio tako čudan kad bi mi dolazile majke s djecom kojima
ime oca nije bilo zapisano u generalijama.
- Zašto?
- Zato što sam mislio da su rodile zbog nekih interesa. Što su možda
htjele...
- Ufaćkati muškarca jer im je otkucavao biološki sat? Ili su se
naprosto željele udati? A zar vam nije padalo na pamet da i one imaju
pravo na sreću. Konačno, dijete na svijet ne dolazi po milosti Božjoj.
- Jasno da ne dolazi, ali sad vas pitam biste li se vi odlučili na tako
nešto?
- Ja ne bih.
- Samo sam to htio čuti. Dijete treba i oca i majku. Samo u zdravom
okruženju, izrast će u zdravog čovjeka. To mora biti cilj svakog roditelja.
- Znači li to...?
- Ne znači. Kim ima i predivnu majku, zdravo okruženje i ljubavi na
pretek. A, kako se meni čini, neće dugo biti ni bez oca.
Zbunila se kad je ovo čula. Nije znala na što misli, ali poželjela je
jedno - da misli na sebe.
No, kako se u taj čas čuo plača iz sobe, Gloria je brzo pojurila k
djetetu, tek rekavši Franku:
- Vidimo se za doručkom.
- Svakako. Ako što treba, samo zovite, bez obzira koliko je sati.
Čudno mu je sve ovo bilo. Došao se odmoriti, čini se da od onoga
klasičnog odmora, ljenčarenja i planinarenja neće više biti ništa. U
jednom trenu sjetio se triju različitih djevojaka - Doris, Cecilije i Glorije -
ali svaka je na svoj način bila drugačija, svaka na svoj način i zanimljiva. I
kao da je osjetila da je u njegovim mislima, nije se ni iznenadio kad ga je

Knjigoteka
 46

nazvala Doris: - Gdje si? - počela je veselo.

- Na ulici.
- Možda bi bilo bolje da pitam s kim si?
- Pa pitaj!
- Onda da čujem?
- Upravo sam dopratio jednu majku s djetetom u hoteli kako se
dijete rasplakalo, ostavila me.
- Zgodnu?
- Na koga misliš? Na majku ili na dijete?
- Pa, za početak, na majku?
- Najprije me privuklo dijete. Predivna je to curica sa sudbinom koja
je užasna. Zapravo više nije jer joj je nova majka prava mama.
- Sve bih od tebe očekivala, ali ne da ćeš biti čak i dadilja.
- Ja mogu biti sve što treba. Ti to, uostalom, najbolje znaš. A što je
novoga kod tebe?
- Svašta.
- Ne zvuči mi kao da je baš lijepo.
- Hoće me zbog reklame uvući u neki trač.
- Ne razumijem.
- Kažu da ću privući pažnju medija ako se dam fotografirati s nekim
playboyem. Jasno, i njemu i meni bi to bila navodno reklama.
- Pa, fotografiraj se!
- Neće te to smetati?
- Doris, svi koji se bave tim poslom, znaju da on traži i žrtve. Shvati
to tako. Uostalom, staza kojom se dolazi do cilja, često je posuta trnjem.
- Rekao si to tako jednostavno. Kao da te nije briga.
- Znaš za što me briga - da osvojiš taj modni svijet. Sve drugo neka ti
bude u drugom planu. Ništa se u našim odnosima nije promijenilo. Ti
znaš što sam ti govorio, ali i da nisam ništa obećavao. Ali, sad ti obećavam
da ću pomno pratiti kako se polako, ali sigurno penješ prema samom
vrhu. I bez lažne skromnosti nešto ću i sebi pripisati u zaslugu.
- Pusa!
- I tebi jedna velika, velika.
Ovo drago stvorenje će doista zadržati u lijepoj uspomeni. I baš bi
bio sretan da uspije i u poslu i u ljubavi.

Knjigoteka
 47

Žena koju je čekao

Frank se više nije odvajao ni od Glorije ni od Kim. Malo je i boravio

u svom hotelu. Ako bi slučajno zakasnio k njima, Kim se ne bi micala iz
predvorja dok se on ne bi pojavio. Očito joj je nedostajao otac. Toga su bili
svjesni i Gloria i Frank. Samo, svako je na to gledao iz svoga kuta gledanja.
Gloria je jedva čekala da ide kući jer joj je bilo strahovito neugodno,
što se Kim toliko vezala uz toga čovjeka i što mu zapravo nije dala mira.
Da mu je rođena kći, već bi mu počela ići na živce, a njegova strpljivost
činila joj se tek kao - pristojnost. Morat će izmisliti neku priču i vratiti se
kući i prije nego je imala uplaćeno jer on sigurno zaslužuje da se odmori.
Posao koji radi strahovito je odgovoran, i ako je ikom potreban mir, onda
je to njemu.
Da počne razmišljati tako, ponukala ju je i večera koju je on
upriličio u hotelu za Adamsove. Oni su stalno govorili da se mora
odmoriti, čak su u jednom času i prekorili Kim koja mu nije silazila iz
krila.
- Kim, znaš li ti da je striček Frank jako umoran? - rekao joj je
Christian.
- Znam, ali on mi je rekao da ga ja odmaram - brzo se malena snašla
i uzvratila.
Gloria je u tom času promatrala Franka i činilo joj se da je doista
umoran, ali i da ga to njezino dijete baš odmara. No, ni to ne smije
zlorabiti.
Danas će za vrijeme doručaka izmisliti priču o tetinoj navodnoj
bolesti kao razlogu za raniji odlazak kući.
Kad su jutros došli na doručak, Frank je već sjedio za stolom. Čudila
se jer njegov je hotel bio poprilično udaljen od njihovog. Činio se Gloriji
nekako zabrinutim.
- Moram još danas kući - počeo je čim su sjeli. - Imam avion oko dva.
- Nešto se desilo?
- A zašto moraš? Što ćemo mi bez tebe? - Kim se isti čas uključila u
razgovor.
- Tata mi je u bolnici, Kim. Nije baš jako bolestan, ali svejedno

Knjigoteka
 48

moram vidjeti kako mu je. Ja sam...

- Pa da. Ti si najbolji doktor. Ti ćeš izliječiti njega kao što si mene i
Sama.
Dijete se poslije ovoga uozbiljilo, a Gloria nije znala što uopće reći.
Tek je promucala zabrinuto:
- Oh, Bože, nije nešto ozbiljnije? Sve nam se čini drugačije, pa i ne
tako teško, dok nam ne oboli netko blizak.
- S infarktom se nikad ne zna. Čudi me što ga je to snašlo jer sa
srcem doista nije imao nikakvih problema. Ali brine me i mama. Ne znam
što bi ona da se njemu nešto desi. Oni su vezani kao prst i nokat. Ako
postoji idealan brak, onda je to njihov. Možda se nisam ni oženio jer mi se
činilo da je brak kao što je njihov jedinstven i jedini.
- Lijepo je to i čuti i znati.
- I da i ne. Ja sam najbolji primjer tome. Recite, Gloria, koliko ste vi
još ovdje?
- Ne zan ni sama.
- Možemo i mi s tobom ići - tek sad kao da je shvatila što se zapravo
događa, rekla je Kim.
- Ne, vi ćete još odmarati. Odmarat ćete i za mene. I ti ćeš, Kim,
čuvati mamu.
- Hoću sad kad ne bude bilo tebe. Ali, ti ćeš nam se javljati - mala je
dalje nastavljala.
- Hoću, jasno da hoću.
Doručak je protjecao bez mnogo riječi. Niti se Franku baš pričalo,
niti ga je Gloria posebno nešto, ispitivala. Čak joj se činilo da se i ne žuri,
sve dok mu nije zazvonio telefon.
Bila je to majka.
- Mama, nije nešto valjda krenulo po zlu? - upitao ju je zabrinuto.
- Nije, sine. Zovem te da ti kažem da je tati, barem tako liječnici
kažu, objektivno dobro, ali znaš ti njega....
- Znam. Nitko nije tako dobar liječnik kao što je njegov sin, unatoč
tome što je pedijatar. To je i razlog što ću još danas krenuti. Imam avion u
dva sata. Popodne sam kod njega. Hoćemo li zajedno ili da direktno s
aerodroma odem u bolnicu?
- Idi s aerodroma. Ja mu čak neću ni reći da ćeš doći. Jer, znaš ti
njega. Da se slučajno nešto desi što bi te spriječilo, njega bi pogodio još

Knjigoteka
 49

jedan infarkt.
- Dobro, mama. Učinit ću tako.
- Čuli ste. To je moja mama - rekao je Gloriji čim je završio razgovor
s majkom.
Gloria je primijetila da je tek sad postao nervozan, i želeći mu
zapravo pomoći da što prije ode u svoj hotel, rekla je Kim:
- Ispratit ćemo stričeka Franka iz hotela. I zaželjet mu sretan put.
- I da mu tata brzo ozdravi - Kim je brzo nadodala, što je posebno
dirnulo Franka. Čak toliko daju je uzeo u naručje i iznio iz hotela.
Kako je brzo došao i taksi, to ju je nježno spustio, poljubio i
mahnuvši Gloriji prije ulaska u taksi, uspio i reći:
- Čut ćemo se. Odmorite se vas dvije i za mene.
Da su si mogli čitati misli, sigurno bi i jedno i drugo bili zadovoljni.
Željeli su oboje što, prije se naći i u Chicagu, i nastaviti ovo druženje iz
kojeg se rađalo nešto čega su postajali i oni svjesni.
Franak je bio siguran da je ona žena koju je i tražio i čekao cijeli
život, a Gloria se pitala smije li se ičemu nadati sad kad mu je rekla svu
istinu o sebi.
I samo što se vratila u hotel, primijetila je onu njegovu bivšu ljubav,
kako ju je on predstavio. Nije joj se učinila antipatičnom jer je ova
sigurno nije ni smatrala nekom baš konkurencijom i ponašala se prema
njoj sasvim normalno.
- Bok, Gloria - obratila joj se kao da se obraća nekom koga predobro
pozna.
- Bok!
- Znaš li gdje je Frank?
- Otišao je u svoj hotel jer danas ide kući.
- Kako to?
- Tata mu je u bolnici. Doživio je infarkt.
- Oh, Bože! U kavom je stanju, je li rekao?
- Pa, po onome što sam ja shvatila, a zvala ga je i mama, čini se da je
najgore prošlo. Samo, jedva čeka da on dođe.
- To mi je jasno, no kod infarkta se nikad ne zna. Baš mi je žao. A
dokle ste vi ovdje?
- Dok budem imala novca. A vi?
- Ja sam mislila ići kući jer moram štošta srediti u svom i privatnom

Knjigoteka
 50

i poslovnom životu, ali sad bih baš mogla još ostati jer ne mogu sad
gnjaviti Franka i tražiti pomoć kad ne zna što će od vlastitih briga. A
imam i drugih razloga za ostanak. Možda i važnijih.
Videći da ova djevojka ne razumije o čemu se radi, a bojeći se da sve
to pogrešno ne shvati, objasnila joj je što ju je snašlo i što je pokušala, ali
naišla je na zid koji nije više bilo moguće ni preskočiti, a još manje srušiti.
Ona Franku više ništa ne znači do jednog sjećanja. Čak ne ni ružnog kako
bi to netko drugi na njegovom mjestu doživljavao. I zahvalna mu je i na
tome. Jer, svaki drugi bi joj okrenuo leđa ne želeći je ni saslušati, a kamoli
joj pomoći. No, tad je rekla nešto što je zbunilo Gloriju:
Ne znam osjećate li vi što za nj, ali sigurna sam da se vi njemu
sviđate više nego ijedan žena dosad. Ja bih čak rekla da ste vi njegov tip
žene. Ozbiljna, pametna, nenametljiva i iznad svega čestita. Kad sam ga
vidjela s vašom djevojčicom, činilo mi se da je on već doživljava kao svoju
kćer. Nema majke kojoj to ne bi bilo važno. I imajte to u vidu kad se
budete odlučivali...
- Kako to mislite? Na što odlučivala?
- Na vezu s Frankom.
- Ali, on nije ništa rekao, ništa čak ni pokušao...
- Draga moja djevojko, čudim vam se. Ili ste toliko naivni ili su vama
potpuno zakrečene moždane vijuge. Zar doista niste primijetili kako vas
gleda, kako prati svaki vaš pokret da vam se nađe na usluzi ako zatreba.
Znam da vam se čini čudno pa i neobično što ovako govorim o njemu, ali
trebalo mi je vremena i nekih drugih spoznaja da shvatim kakav je on
čovjek i što zaslužuje. Gloria, zaslužuje vas ali i vi njega. I vjerovali ili ne,
drago mi je da je tako.
Kad je mislila sad ona nešto nju pitati, Cecilia se naglo dignula i uz
samo - doviđenja - krenula je prema izlazu iz hotela.
Gloria je bila apsolutno zbunjena. Sviđao joj se Frank, i više od toga,
ali ona je bila i realna djevojka. On je mogao birati između tko zna kakvih
i kojih sve ne djevojaka, a gdje bi izabrao baš nju. Ni s čim se i ni s kojom
se djevojkom nije mogla uspoređivati s kojima je on dosad bio. No, kad se
vrati ako osjeti da ova Cecilia ima pravo, neće se libiti ni od čega da mu
kaže da je i njoj do njega stalo. Ono čega se jedino bojala, bile su neke
lažne nade.
I kad joj je Kim rekla da joj se danas ne šeće, da bi najradije vratila

Knjigoteka
 51

se u sobu i gledala neki crtić, bez prigovora joj je rekla:

- Pa ako ti se ne ide, idemo onda u sobu. Ti gledaj svoje crtice, a ja
ću nešto čitati.
- Meni se šetalo kad bi striček Frank bio s nama. I tebi, zar ne?
Dvojila je samo trenutak, a onda joj se činilo da djetetu treba reći
istinu:
- Pa i meni je ljepše s njim šetati. Kad se vratimo u Chicago, opet...-
zastala je bojeći se da nema smisla da podgrijava nešto za što nije još
sigurna da će se i ostvariti, ali ju je Kim nadopunila:
- Kad se vratimo u Chicago, šetat ćemo uz jezero s njim. Nazvat ću
ga čim se vratim i reći mu što želim.
- Najprije ćemo ga pitati kako mu je tata. Kim se gotovo posramila
što je zaboravila da mu je tata bolestan, ali Gloria joj je blago rekla:
- On će sigurno već izaći iz bolnice i to će nama striček javiti.
Čim su ušle u sobu, Kim je upalila televizor, a Gloria je dohvatila
snop magazina, onih tipično tračerskih, koje se i čitaju kad dokoličariš i
kad se želiš opustiti.
Nikad nije do kraja shvaćala ljude koji se vole na ovakav način
isticati, koji svoj život kao na pladnju serviraju i onima koje to, možda, i
ne zanima, a možda čak i osuđuju. Morala se i nasmijati kad je čitala
ispovijest jedne djevojke koja je sanjala o Hollywoodu, stazi slavnih, i,
istina, završila je ondje, ali kao konobarica. I sretna je jer se udala za
dečka koji joj je po svemu odgovara. On je, naime, vlasnik toga kafića. I
zato ta cura poručuje - dođite u Hollywood jer ondje ima mjesta za
svakoga. Ja danas ne bih dala svoga Stewrata ni za glavnu ulogu s Bredom
Pittom.
U jednom času pažnju joj je privukla fotografija jedne manekenke
koja joj se učinila - normalnom. Nije bila "vješalica" kako su te cure
uglavnom predstavljali i izgladnjujući ih. A još se dublje zagledala u tu
fotografiju kad je ispod fotografije pročitala:
"Voli me moj Frank, ali ne onoliko koliko je potrebno za brak". I tek
je polako počela povezivati tko je ta djevojka, što radi i tko je taj Frank.
Dva puta je pročitala taj članak. Nije znala što da uopće misli o
tome. Ta cura je, baš kao i Cecilia, sve najbolje govorila o tom čovjeku, ali i
ona je sa žaljenjem rekla da od te veze nema ništa, barem ne ono što ona
očekuje.

Knjigoteka
 52

Shvatila je da je ona u Pumu, da je onamo otišla uz njegov blagoslov,

ali i s prilično humora završila kako je on podržavajući je da uspije
profesionalno, zapravo na lijep joj način rekao - zbogom.
Da je barem za ovaj članak znala prije nego joj je Cecilia rekla ono
što jest. Možda bi joj i ona mogla reći pozna li ovu Frankovu ljubav i bi li i
nju predstavio onako kako je nju - kao svoju bivšu ljubav ili bi ovo bilo
ipak malo drugačije.
Taj joj je čovjek bio sve zagonetniji da ne kaže i čudniji. Bio je
pošten, ali i to se poštenje može svakako tumačiti. Ne mora to baš uvijek
biti to. Sve što joj se taj čas vrtjelo glavom bilo je - oprez!
Kako je Kim bila sva u crtićima, to se ona mogla ne opustiti nego
predati svojim mislima. A one su bile sve u Franku. Bilo bi joj vjerojatno
lakše da je dosad ikoga voljela pa makar to bilo i nesretno. Ovako je bila
bez ikakvog iskustva, a to je najgore što joj se u ovom času činilo.
Gotovo do ručka Kim se zabavljala crtićima. I kad je u jednom času
pogledala majku i vidjela kako leži, ali ne spava, prišla joj je i zabrinuto
upitala:
- Mama, jesi li i ti bolesna? Nemoj se razboljeti jer znaš da više
nema stričeka doktora ovdje.
- Nisam, dušo, bolesna. Tek se odmaram. Znam da ti jako vjeruješ
sričeku Franku, ali ima još dobrih liječnika. Bilo bi jako loše kad bi samo
on znao liječiti. Reci, je li danas dosta crtica? - prešla je namjerno na
drugu temu jer joj se više nije razglabalo o Franku. Sve ju je to počelo
brinuti. Lako je tim curama tako lijepo govoriti o njemu, ali ona ima
dijete, a ono se ne može miriti s gubitkom na način kako to one čine. Da je
mogla s bilo kime, porazgovarala bi o ovome. A ovako morat će sve svoje
nedoumice i dvojbe prolaziti i tražiti izlaz iz njih sama. Ma koliko željela
da se Frank javi čim dođu u Chicago, sad joj se činilo da bi bilo bolje da
sve to malo pričeka. Ako se i bude nalazila s njim, neće tu stalno biti i Kim
pa će ga, možda, malo i početi zaboravljati.
- Mama, idemo onda na ručak, a poslije možemo malo i u šetnju.
I Gloria se isti čas ustala, tek malo popravila frizuru i njih su dvije
učas bile u salonu za ručanje. Još je sve bilo poluprazno.
Sjele su za svoj stol i Kirnje zamolila majku da joj pročita jelovnik.
Oduševljeno je pljesnula rukicama kad je čula što je na meniju. Ovaj put
je bio po volji objema. Pečena teletina i fini kolač.

Knjigoteka
 53

Konobar se nasmiješio kad im je prišao. Obratio se najprije Kim:

- Znam da ćeš sve uslast pojesti. Ali imam za tebe i nešto što nije na
jelovniku.
- Tortu?
- Da. I to s orasima. To je poslije kolača. I to ne dobivaju svi.
- Zašto?
- To je nagrada.
- Zato što sam uvijek sve pojela?
- Baš zato.
- Vidiš, mama, i ovaj striček me pohvalio. A onda ga je ozbiljno
upitala:
- Koliko će još pojesti tu tortu?
- Samo još troje - rekao je, namignuo Gloriji i brzo krenuo pojelo.
Premda je to željela, ali nije se tome nadala, spazila je Ceciliju kako
ulazi u salon. Očito je njih tražila jer je pogledom obilazila prostor. Nije
baš bilo pristojno da je glasno zazove, ali ova je, nasreću, primijetila
podignutu Glorijinu ruku u zraku.
Prilazila im je, prilično veselo, i prije nego je sjela, rekla je:
- Frank vam objema šalje pozdrave. Nazvao me da mi kaže što se
desilo, ali i da mi kaže da će i za mene srediti ono što je obećao - mjesto u
bolnici jednoga svoga znanca. Rekla sam vam da moram otići iz ove gdje
bih i dalje radila s mužem. Ne bih to više mogla jer bi on bio još gori
prema meni nago prije.
Znate, kad smo se rastale jutros, uzela sam neke magazine i ondje
pročitala svašta.
- Nešto i o Franku?
- Pa i o njemu. Zapravo, više o nekoj curi s kojom je bio donedavno,
ili je još. Teško mi se u svemu tome i snalaziti. To ipak nije moj svijet.
- Oh, to je neka mala manekenka. - Znate je?
- Ne osobno, ali onoliko koliko sam o njoj čula, kažu da je to jedno
sasvim pristojno stvorenje s obzirom čime se bavi. Čak mi i na
fotografijama izgleda normalno. I nije se čuditi što se Franku svidjela. Vi
nemate taj dojam? Možda ni moj nije onaj pravi. Jer, ja ipak Franka
uzdižem možda i više nego bi trebalo. Uvijek mislim da je za njega samo
ono najbolje. Ono što i zaslužuje.
- Ma, ne. I meni se ona čini baš tako kao i vama. Samo, znate, to je

Knjigoteka
 54

sve tako daleko od mene, rekla sam vam već. Meni je to neka totalna
zbrka. Hvali ga, voli ga, a zna da tu nema budućnosti.
- To je ono što sam vam i ja rekla. Frank nikom ništa ne obećava. On
je za pošten odnos. A, konačno, zašto bi svaka ljubav morala završiti
brakom? I je li brak uvijek znači i sreću.
- Zar je pošteno s nekim biti, navodno ga i voljeti, a ipak zadržati
rezervu da mu u svakom času možeš reći - hvala, ali to više nije za mene.
- Draga Gloria, pa rastanu se bračni drugovi s tko zna koliko djece, a
čak su se zakleli na vjernost do groba. Tko danas može garantirati da će
nešto trajati do smrti. Frank je svaku svoju curu na neki način volio, ja
sam to znala reći, njegov način, ali ne znam da je za i jednom baš izgarao.
- Ni za vama?
- Ni za mnom. - Ali, kako?
- Da me toliko volio da ne može bez mene, borio bi se za mene. A on
me zapravo pustio. Nisam sigurna da nisam ja napravila to što jesam, da
ne bi on. To sam mu čak i prigovorila, ali sam pogriješila. Ali, zašto se vi
time opterećujete? Ja sam vam rekla, i ponovit ću, vi ste sigurno žena
koju je tražio i čekao cijeli život. Vi si po svemu, ili barem po mojoj pro-
cjeni, po mnogo čemu, stvoreni za nj.
- Ne znam. Zbunjena sam. Za mene je brak svetinja. Ljubav je prava
ako završi brakom. Možda ću vam se učiniti primitivnom, ali tako je i ne
mogu si tu pomoći. Sviđa mi se Frank, ali to što ste mi sad ispričali, uopće
mi se ne sviđa. Ja bih tako nešto teško podnijela, a kažete da nema
nikakve garancije kad je on u pitanju.
- Razumijem da ste zbunjeni. Pa i trebate biti. Kad se za vas
zainteresirao čovjek kao što je on, možete biti i sretni. Ovo što sam vam
rekla, odnosi se na žene koje je volio, ali ne dovoljno da bi se njima i
oženio. S vama je, sigurna sam, nemojte da to stalno ponavljam, sve
drugačije. Nemojte me doživjeti kao neku provodadžinicu, ali ja vas u sve
ovo uvjeravam jer mislim da je on već zaljubljen u vas, a bilo bi bedasto
da vas rastave - gluposti. A osim toga želim mu vratiti ono što je on sad
čini za mene. Nije osvetoljubiv, nema onoga što ne bi učinio za nekoga za
koga misli da zaslužuje. On me drži dobrom liječnicom i zato će se za
mene zauzeti. Mnogi to ne razumiju jer ne shvaćaju da treba razlučivati
privatno od onoga poslovnoga. Sad ću vas ostaviti s uvjerenjem da nisam
badava trošila ovoliko riječi. Kaže se da je pametnom i jedna dosta.

Knjigoteka
 55

Vjerujem da ćemo se sretati i u Chicagu i bit će mi drago da vas vidim

sretnom. A znam što će za vas sreća značiti - biti s Frankom i uz Franka
kako vi to želite, cijeli život. Onako kako ćete izreći u zakletvi - dok vas
smrt ne rastavi. Sad ću vas pozdraviti, a možda se još i vidimo. Ja ću ostati
ovdje dok moj odvjetnik ne pokrene brakorazvodnu parnicu. Moj muž i
ne zna da sam ovdje jer kad bi saznao, već bi bio ovdje ne zato što bi me
se poželio vidjeti, eventualno se čak i pomiriti sa mnom jer zna da ja ne to
više ne bih pristala, nego da mi napravi barem jedan "fini" skandal. A da
je kojim slučajem ovdje zatekao i Franka, imao bi materijala i za sve
američke tabloide. Eto, moja Gloria, kako visoko pozicionirani
intelektualci mogu biti zli i podli. No, valjda će i mene konačno sreća
poslužiti, a to znači prvenstveno da ću naći svoj mir.
- Naći ćete ga sigurno - rekla je Gloria, ali više je željela da tako
bude, nego što je vjerovala da će to biti.

Vjerovao je u ljubav

Gloria je svako malo pogledavala na zaslon mobitela iščekujući

Frankov poziv, ali od poziva nije bilo ni traga. Morat ću se pomiriti sa
sudbinom da je istina ono što je govorila Cecilia. On ne laže, on kaže
istinu na samom početku veze. Ali, ovo i nije bila veza. Ovo je bilo tek
druženje koje se moglo pretvoriti u vezu, ali očito je on shvatio da to ne bi
imalo smisla baš zbog Kim. Kim bi se još više vezala uza nj i to bi tek bio
užas kad bi shvatila da ga više nema. I ako je tako, onda je i bolje da je
završilo i prije nego je i počelo.
Morat će se disciplinirati i ne misliti na nešto što je bilo u samom
početku osuđeno na propast.
Začudo, ali Kim ga je spominjala prva dva-tri dana, a onda je valjda
zbog odlaska u vrtić sve više bila zaokupljena novim brigama, novim
prijateljstvima i sve je polako, barem se Gloriji tako činilo, počelo padati
u zaborav.
No ona je, ma koliko to željela skrivati, ipak bila sve zamišljenija i
sve nervoznija. Čak je to primijetio i njezin šef i jedno jutro kad mu je

Knjigoteka
 56

servirala kavu, upitao ju je:

- Gloria, imate li vi kakvih problema?
- Zacrvenjela se, pomalo i uplašila i odgovorila prilično zbunjeno:
- Ma, ne. Zar sam nešto pogrešno učinila? Ako jesam, recite, ispravit
ću.
- Ni slučajno! Samo tako mi se koji put činite odsutnom. Baš kao
netko koga muči nešto nerješivo. Ako treba kakva pomoć, tu sam. Vi ste
toliko toga moga prenijeli preko svojih leđa da sam vam dužan to na neki
način i vratiti.
- Ništa mi niste dužni. Ja samo mogu Bogu zahvaliti što radim za
vas.
- Pitam vas to i zato jer se uvijek bojim da se vašoj Kim nešto
dešava, a to roditelja može istinski izbaciti iz kolosijeka. Moja Martha je
imala tek neku prehladu i s mojom se ženom uopće nije dalo razgovarati.
A da sve bude gore, njezin liječnik nije bio u Chicagu i to je bio smak
svijeta. Kao da nema drugih liječnika do toga Franka Mullena.
- Mullen je Marthin liječnik? - upitala je toliko iznenađeno, da je to
primijetio i njezin šef.
- Poznate ga?
- On je i Kimin liječnik, a vidjele smo ga i kad smo bile na odmoru.
Stvarno je liječnik nad liječnicima. Prošlo je godina i on se sjetio čak i
imena jednog djeteta kojeg je liječio. Moja Kim se bojala užasno svake
bijele kute, ali kad njega vidi, trči mu kao da joj je netko najrođeniji. A
znači nije u Chicagu?
- Treba i Kim? Ma ja vam kažem da i ovaj koji radi ne njegovom
odjelu, koji ga zamjenjuje, nije loš. Ista škola kako ja uvjeravam ženu.
Moja žena je inače užasno principijelna, čak i previše, a kad su u pitanju
muškarci koji mijenjaju žene kao papuče, ne želi za njih ni čuti, ali za
ovog Mullena važe neka drugačija pravila. Njega čak drži poštenim.
Opravdava i ovaj njegov nagli odlazak u Rim.
- A zašto je otišao? Zar se i to zna?
- Vidi se da vi ne čitate taj žuti tisak. Ne čitam ni ja, pa nije moja
žena, ali frizerski saloni su najidealnija mjesta za tračeve. Netko ju je
upozorio na neki članak koji toga čovjeka i tu veliča, a da je netko drugi u
pitanju, smlavio bi ga.
- O čemu je riječ? - drhtavim glasom upitala je Gloria.

Knjigoteka
 57

Prava je sreća što to šef nije primijetio i što je nije doveo u vezu s ti
čovjekom.
Neka njegova cura ili tek simpatija, ni moja žena ne zna, slomila se
na nekom snimanju i on je odletio odmah onamo da joj pomogne. I sad ti,
Bože, shvati što je tu i tko je tko. Jest da je on liječnik, ali zar u Italiji nema
liječnika koji znaju svoj posao. A osim toga on je pedijatar.
- Ma, sve je to točno, ali možda ga je ona zvala. A ja sam stekla
dojam da se na ničiji poziv ne bi oglušio.
- Vjerojatno je tako, ali znate li vi gdje je Italija? No, tisuću ljudi,
tisuću ćudi.
Gloria se poslije ovoga razgovora teško usredotočila na posao. Tko
zna kakve joj se sve misli nisu vrzmale glavom, ali nekako joj se činilo
najmanje prihvatljivim ona da je onamo odletio jer tu manekenku baš
jako, jako voli. Otišao je kao prijatelj koji će joj dati potporu koja će je
ohrabriti da ne posustane i ne odustane od onoga zbog čega je onamo i
otišla. I ta zadnja misao ju je smirila. Ali ne zadugo. Odmah se potom
upitala, ako je i tako, zar joj i to nije mogao javiti. Reći, kako je rekla
Cecilia, istinu pa ma kakva ona bila. No, bilo je badava sad i tako
razmišljati. Sad će morati još pričekati jer ma što da jest, osjećala je da će
se on javiti na bilo koji način i pod bilo kojim izgovorom.
Jedva je čekala da joj završi radno vrijeme i da ode kupiti sve te
magazine i da se sama uvjeri i ovo što je čula. Jer ona je znala čitati i
između redaka kako joj je još u školi rekla njezina profesorica.
I ono što je mogla pročitati, nije je previše uznemirilo. Novinaraka
je prilično jasno napisala što se toj jadnici desilo, čak je u jednom času
prijetila opasnost da ostane bez noge, ali očito su je liječnici više plašili
kako bi je prisilili na mirovanje nego što je to bilo stvarno tako. Dakako
da je ta novinarka, koja se baš nije isticala naklonošću prema
muškarcima, sad Mullena kovala u zvijezde. Čak je završila članak onako
kako je i Gloria poželjela da bude - on se i sad pokazao prvenstveno kao
liječnik. Sve drugo uopće nije važno.
Da je znala Cecilijin broj mobitela, sigurno bi je bila nazvala i pitala
kako ona to tumači. Ovako joj je ostalo tek čekanje da se on javi. Možda se
glupo nadala, ali bila je sigurna da će se javiti.

Knjigoteka
 58

***
Frank nije znao što mu je činiti. Doris je trebala pomoć, zvala ga je i
kumila da dođe u Rim, i nije dugo dvojio da li da ide ili ne. Pa on je i sad
bio ponajprije liječnik. No, tu je bila i žena zbog koje bi sve učinio, tu je
bila Gloria. Kako da njoj kaže da mora otići jer je potreban Doris kao
liječnik. Možda je najbolje, na kraju je zaključio, sve to ostaviti kad se
vrati i reći joj istinu. Ona će to razumjeti. Ona nije brzopleta i ne donosi
zaključke naprečac. A s druge strane bojao se silno za Doris. Nije mu se
svidjelo kako se ponašao liječnik kojeg je nazvao i pitao za nju. Ponašao
se po njegovom sudu neozbiljno i, dakako, neprofesionalno.
- Ma te manekenke nisu poslušne pacijentice. Njih morate uplašiti
da bi shvatile da vas moraju slušati. To jest ozbiljan prijelom, ali zbog
toga se ne mora vraćati u Ameriku. Ni naša medicina ne zaostaje za
američkom, možda smo čak u nečemu i ispred vaše.
Došlo mu je da mu kaže da je barem on daleko od medicine uopće,
ali to bi moglo štetiti Doris pa se suzdržao. Tek je na kraju rekao:
- Hvala vam, kolega. Ne znam jesam li se uopće predstavio, ja sam
Mullen Frank.
Čini se da je ovom doprlo do mozga s kim je razgovarao jer mu se
odjednom jezik razvezao, ali Frank više nije imao volje s tim naduvenkom
uopće ni riječ reći. Baš taj razgovor ga je uvjerio da mora u Rim. Doris je
osjetila kako se prema njoj odnose inače ga ne bi tako izbezumljeno
molila da dođe.
Kad je majci i ocu rekao da mora ići, ali i zašto, oboje su shvatili da
iz njega govori ponajprije liječnik. Otac je čak bio i kategoričniji:
- Idi, sine. Ta te cura treba. Ako je itko razumije, onda sam to ja.
Možda baš zbog toga što sam bio u sličnoj situaciji. Ali mene su pazili i
mazili pa sam ipak jedva čekao da ti dođeš.
U jednom trenutku je poželio da im kaže i zašto je, doduše samo na
jedan trenutak dvojio ići ili ne, ali bojao se da ne napravi totalnu zbrku i u
njihovoj glavi.
Krenuo je istu večer na put. Nije Doris ni javio da će doći, iako joj je
dao na neki način do znanja da će sve učiniti kako bi joj olakšao boravak
u bolnici.
I kad je sletio na rimski aerodrom, nije išao u hotel nego odmah u

Knjigoteka
 59

bolnicu. Javio se, kako je mislio da je red, i kako bi i on očekivao od

kolega, u ured ravnatelja. Mora da mu je onaj naduvenko rekao kako je
tekao razgovor s njim jer je ravnatelj bio ne samo ljubazan nego čak i
servilan.
- Oprostite nam što smo se pokazali neprofesionalnim kad ste
nazvali. Ne znam zašto,ali mnogi moji kolege još neka zanimanja
podcjenjuju. Rekao bih da ih čak drže i neozbiljnima, što je nedopustivo.
Neka tako razmišljaju, i tu im ništa ne mogu, izvan ovih zidova, ali ovdje
ne. Inače, ja sam odmah bio kod gospođice Doris i mogu vam reći da su
prijelomi ozbiljni, ali nema ni govora o amputaciji. Ne znam samo kako se
to smjelo dogoditi. Natjerali su je da skoči u hladnu rijeku, a sve sa željom
da sve bude što autentičnije. Rekao sam joj da ih tuži i da može dobiti
veliku odštetu. Mi ćemo sve popratiti dokazima. Zgrozim se kad vidim što
ti bezdušnici rade. Nažalost, više nije u pitanju čovjek nego profit. Ali, što
ja to vama govorim. Sigurno ni kod vas nije puno bolje.
- Nije, samo mi moramo paziti, i ja nastojim koliko to mogu, uvjeriti
svoje kolege da su svi pacijenti jednaki.
- I uspijevam vam?
- Ne uvijek, ali ja ne posustajem. Ne bih želio da me pogrešno
shvatite, ali moja prijateljica se osjećala užasno. Sama, slomljena svakako,
preplašena totalno, a onda se gubi i vjera u sve.
- Znam ja to. To je shvatio o moj liječnik, samo tako je počeo
razmišljati tek kad je čuo tko ste. I što da mu sad radim? Mislio sam da
mu je razgovor koji smo obavili za početak dovoljan. Ali, vidjet ćemo.
Recite, hoćete li da idem s vama do gospođice ili ćete sami?
- Sam ću. Samo mi molim vas recite posjećuju lije ti zbog kojih se
ovdje i našla?
- Posjećuju, ali ja sam stekao dojam da to više čine zbog straha da ih
ne tuži nego što je žale. Svi osim zamjenika šefa te agencije. Ne znam
znate li ga. To je Mark Comrman. Inače pametan i ozbiljan čovjek. Da nije
njega, tko zna kako bi ta agencija uopće funkcionirala.
- Ne znam ga. Nemam vam ja veze s tim svijetom. No, znam kako
mišljenje vlada o manekenkama na svim kontinentima, ali mogu vam reći
da je Doris ponajprije dobar čovjek. Mi smo se jedno vrijeme intenzivno
družili, čak bih mogao reći i voljeli, ali bez obzira na sadašnje stanje,
nema toga što ne bih učinio za nju. Ona zaslužuje sve najbolje.

Knjigoteka
 60

- Drago mi je to čuti. No, sad bih vas još nešto molio...

- Recite.
- Ne bi mi bilo drago da je odvede u Ameriku u ovakvom stanju.
- Pa to i ne mislim. Čak bih je i odgovorio kad bi ona izrazila tu želju.
- Hvala vam.
- Kolega, znate ja vjerujem liječnicima jer vjerujem u Hipokratovu
zakletvu.
I kad se Franku činilo da je i previše zadržao ravnatelja, zamolio ga
je samo da mu kaže na kom je odjelu i u kojoj sobi Doris.
Čudno se osjećao dok je koračao prema toj sobi. U jednom se času
pitao što joj reći, da bi već u drugom znao da će mu ona pomoći da se ne
zapetlja. Takva je ona bila cura.
Samo što je pokucao, čuo je prilično jasno:
- Slobodno! Mark, pa ne moram ti stalno napominjati da je ovo
bolnica i da se ne mora baš stalno kucati..
- A kako ja nisam Mark, moram - čula je dobro poznati glas i
ciknula:
- Frank! Dušo, ipak si došao! Sad se više ničega ne bojim! Sad znam
da imam uza ponajprije najboljeg liječnika, ali i čovjeka.
Pokušala se ustati, ali ju je on spriječio prilazeći ka krevetu i grleći
je.
- Ja sam mislio da umireš, a ti mi izgledaš bolje nego ikada. Očito ti
je sve ovo bilo potrebno da se malo i odmoriš. I da nisam došao, bilo bi
sve uredu jer sad idem od ravnatelja. Pod strogom si njegovom paskom.
- Jesam sad kad si ti zvao. Ali, dotad mi je bilo užasno. Kao da sam u
koncentracijskom logoru. Ovi ljudi ovdje manekenke drže smećem.
- Ne branim ih, ali zar je kod nas bolje. Samo, doma smo, možemo se
boriti pa i vikati, ali tuđa zemlja je tuđa zemlja. I to je to. No, sad dosta
priče. Da čujem kako se osjećaš, ponajprije zdravstveno?
- Bolje. Ne boli me, ali taj gips mi je užasno teško nositi. Kažu da ću
ga skinuti tek nakon tri tjedna. Mora li tako biti? Ne može se to malo
ubrzati?
- Kamo ti se žuri?
- Završiti snimanje. Imao si pravo, Frank. Ovo je moja životna šansa.
Nisu me baš svi prihvatili srdačno, ali oni koji ovdje nešto znače, jesu.
Ne bih želio da me pogrešno shvatiš, ali čini mi se naročito taj Mark.

Knjigoteka
 61

- Zar si i to negdje pročitao?

- Nisam.
- Pa otkud ti to?
- Ti znaš da moje moždane vijuge rade besprijekorno.
- Ne zezaj me. Da čujem što znaš?
- Ništa više nego sam ti rekao. Ravnatelj mi je rekao da je tak Mark
stalno uz tebe, a sad si mi i ti ne neki način, pozivajući ga, to potvrdila i to
je dobro.
- Olakšala sam ti situaciju?
- Ne budali. Ti znaš što ja osjećam prema tebi. Tako će biti cijeli
život. Samo, ti znaš...
- Znam, ne govori. Pa, što da ti kažem. Mark je doista krasan dečko.
Mislim da mu se čak i sviđam.
- A ono drugo? - smijući se upitao.
- Pa, tako, tako... Ovisi... Uostalom, zanima me tvoje mišljenje o
njemu. To bi čak moglo biti i presudno.
- Ništa od moga mišljenja! Ja mogu eventualno reći sviđa li mi se
kao čovjek ili ne, ali sve drugo je na tebi...
I kad je ona još nešto htjela reći, vrata su se, ovaj put bez kucanje
otvorila. Frank je mislio da je to netko od medicinskog osoblja, ali
pogledavši u Doris i vidjevši njezin sretan izraz lica, shvatio je da nije. I da
bi potkrijepio ono u što je počeo vjerovati, rekao je ne okrenuvši se.
- Znam tko ti je došao?
- Kako znaš? - sad se i ona počela igrati, ali on je shvatio da joj je
drago što je to rekao.
- Vidim po tvom sretnom izrazu lica. Da to nije, slučajno, gospodin
Comverman?
- Ja sam - čuo je iza sebe odgovor, ali i dalje pitanje - a vi ste?
- Ja sam liječnik duše i tijela ove drage nam gospođice.
- Profesor Mullen?
- Da. I drago mi je da sam vas upoznao. Sad ću mirnije otići iz Rima.
- Nećete nam je odvesti?
- Ne vidim zašto i bih. Liječnici mi garantiraju da će je paziti, da nije
više ništa opasno, a sad kad znam da je i vi obilazite, nema razloga za
nikakvo preseljenje. Bio sam u velikoj brizi što se to desilo. Vama, čini se,
i ne moram reći koliko se ova cura zna čovjeku uvući pod kožu. Sve sam

Knjigoteka
 62

ostavio i na njezin poziv došao. A samo da vam kažem i to da mi je otac u

bolnici zbog infarkta.
Doris je u tom času na rubu plača rekla:
- Oprosti, da sam znala, ne bih pravila paniku. Ti zbilja imaš
predivne roditelje koji zaslužuju svu tvoju pažnju.
- Ma ne drami odmah. Zaslužuješ je i ti. Njima je ipak lakše. Liječnici
znaju čiji je, vidio sam ga, smirio, sad je dobro, a morao sam se uvjeriti da
je i s tobom sve uredu. Sad ću mirno kući.
Pogledao je u Marka, nasmijao mu se i rekao nešto što je ovome bilo
drago:
- Ne znam znate li vi kakav ste uopće sretnik?
- To bih tek mogao postati. Neće ići lako. Doris ima vrlo visoke
kriterije, ali sad kad sam vas upoznao, mnogo toga mi je jasnije. No, ja
sam i strpljiv. Znam da se do cilja ne dolazi uvijek na brzinu, ali kažu kad
se nešto lako osvoji, lako se i izgubi. A ja ne bih želio ovdje biti gubitnik.
No, da nešto učinim što se Doris ne bi svidjelo, znam da bih si na vrat
natrpao cijelu Ameriku.
Bilo je pravo čudo s kakvom su lakoćom ova dvojica, za mnoge
suparnika, lako se i brzo složila u svemu.
Frank se nije dugo zadržao kod Doris. Rekao je kad je već ovdje da
će malo prošvrljati gradom, a potom će navečer još navratiti da vidi kako
joj je i treba li joj što. Obratio se i Marku:
- Znam da me ona sad više neće zvati osim ako joj doista bude loše,
što znam da neće jer nema više razloga da se stanje pogorša. Zato vas
molim da me vi nazovete.
- Koliko ćeš ostati ovdje? - Doris ga je malo tužnije upitala.
- Koliko ti bude trebalo. Samo reci. Ali, koliko sam ja procijenio,
zbilja više ne moraš brinuti. Barem što se liječnika tiče.
- A potom je još jednom značajno pogledao u Marka pa nastavio:
- Ali ni inače. Imaš kraljevski tretman.
- Toliko smo pričali o meni da te nisam uspjela ni pitati kako ti je
bilo na odmoru. Ma baš sam bedasta i nepromišljena. Pa morao si odmor
prekinuti zbog očeve bolesti. Ali, glavno da je sve dobro prošlo. Ali nisam
zaboravila ni na onu majku koju si dopratio do hotela. Što je s njom?
Instinkt čini svoje, zaključio je, spreman da joj na neki najblaži
mogući način kaže istinu.

Knjigoteka
 63

- I ne znam što da ti kažem. Čudna je to neka žena. Takvu još nisam

sreo. Ima dijete koje nije njezino, a voli ga više do ičega. Ispričat ću ti sve
to jednom.
- Zanima me i kraj te priče.
- Odakle ti sad to?
- Osjećaj, Frank. Ili i intuicija. Baš onako kako i ti osjećaš kad sam ja
u pitanju. A i to je dokaz nečemu...
- Lijepom?
- Najljepšem mogućem.
I to je bilo sve što su si imali reći. Mark je pomno pratio ne samo
svaku njihovu izgovorenu rečenicu nego i svaki pokret. Vjerojatno je to
Doris promaknulo, ali nije Franku. No, više nije bilo mjesta komentaru.
Sve što je mislio da treba reći, rekao je. I osjećao je neki mir u sebi. Samo
da još pomogne i Ceciliji, sve će sjesti na svoje mjesto i on će se moći
posvetiti ženi koja to zaslužuje i kojoj će posvetiti cijeli svoj život.
U tom času mu se ipak učinilo da bi je trebao nazvati. Reći joj gdje
je, pa i zašto je otišao, ali ne razglabati to u detalje. I više instinktivno
nego što je razmislio, okrenuo je broj njezina mobitela. Osjećao je u tom
trenutku blagu drhtavicu, ali nije tome sad davao više značenje. Bio je
siguran, unatoč nejavljanju, da će ga ona razumjeti. No, ona nije
odgovarala. Začudo, nije vjerovao da je vidjela na zaslonu da on zove i da
se zato ne javlja. Bio je siguran ili da ne čuje mobitel ili da ga je ostavila
doma, a otišla u ured bez njega. Ništa, zaključio je, možda je i bolje da je
tako. Ako se iz bilo kojeg razloga ona ipak bude ljutila, imat će
kakvo-takvo opravdanje.
I smijući se sam sebi, odlučio je otići do Fontane di Trevi. Bacit će
novčić i poželjeti da ovamo dođe s Glorijom. Najbolje bi bilo na bračno
putovanje. Zašto mu se to činilo tako ostvarivim, teško da bi si mogao na
to odgovoriti, ali vjerovao je u to. Jer, je vjerovao u ljubav. I svoju i
Glorijinu.

Djecu se ne može
prevariti

Gloria mora da je vidjela da ju je zvao, ali nije mu odgovorila na

Knjigoteka
 64

poziv. Čak ga nije brinula toliko ni njezina eventualna ljutnja, koliko strah
da se nešto nije dogodilo njoj ili Kim.
I čim je avion sletio ne čikaški aerodrom, pohitao je u njezin ured.
Zabrinuo se kad je nije bilo ni ondje. Ljubazna žena koja ju je
zamjenjiva, tek mu je rekla:
- Uzela je slobodan dan.
- Znate li zašto?
- Bolest je u pitanju, inače ga ona sigurno u ovoj gužvi koju imamo
ne bi tražila.
- Nešto je s Kim? - Frank je prestravljeno upitao.
- Ne. Mislim da joj je teta bolesna i da je vodi u bolnicu. Slomljena
noga ili ruka, tako su mi rekli.
- Znate li u koju bolnicu?
- Ne znam, ali koliko sam shvatila iz razgovora nje i šefa, u onu gdje
liječi i Kim.
Franku nije više ništa trebalo reći. Znao je što mu je činiti. Pobrinut
se za ženu koja je njegovoj ljubavi, ženi njegova života, bila u svakom
trenutku od velike pomoći.
U bolnici se našao učas. Odjurio je na odjel gdje je pretpostavio da
bi mogle njih dvije biti i tek shvatio kakva je i kolika je gužva ondje. A on
je mislio kako je to lagan odjel. Kao da se pola Chicaga danas polomilo.
Pogledom ih je tražio, ali u toj gomili svijeta nije ih uočio. A onda je
izašao na pomoćni hodnik i vidio ih zamišljene, čak ovu stariju ženu i u
suzama.
I nije uopće obraćao pozornost na Gloriju, nego se obratio njoj:
- Boli li vas, gospođo?
- Boli, ali kažu kad stave gips da više neće boljeti. Glavno je da nije
otvoreni prijelom. Samo, nikad kraja ovom čekanju. I ti se liječnici
narade. Teško je sa zdravima,a kako je tek s nama bolesnima i živčanima.
Nego, recite, da vi niste kakav novinar...
- Nisam, ja sam liječnik…
- Ovdje radite?
- Da na pedijatriji. No, sad ću vas ja odvesti u ambulantu i vidjeti što
se može učiniti.
- Ali, doktore, ja nisam još na redu.
- Gospođo, vi s obzirom na ono što ste učinili za Gloriju i Kim, imate

Knjigoteka
 65

prvenstvo i uvijek ćete ga imati kod mene.

Žena je začuđeno pogledala u Gloriju očito tražeći objašnjenje.
Po crvenilu na njezinom licu čini se da je počela slagati kockice. No,
i polagano se mrgoditi. Da bi je na kraju upitala:
- Mislila sam da nemaš nikakvih tajni preda mnom? Pa što je sad
ovo?
- Gospođo, za sve sam ja kriv. Gloria vam i nije imala što reći jer ni ja
nisam njoj ništa govorio, a imao sam toliko toga. Morao sam srediti nešto
što nisam želio da ostane neriješeno. I sad sam tu. Uz nju i Kim, ali i uz
vas. Volim je, volim i Kim, i sve ću učiniti da one zavole i mene. Čak mi se
čini da će s Kim ići lakše nego s njezinom majkom.
- Ne znam što bih na sve ovo rekla. Zar sam - se morala unesrećiti
da bih ipak postala sretna? Bože, iskušavaš li ti to mene? - zavapila je ova
žena. I dok se ona iščuđavala svemu ovome, Frank je tek sad prišao Gloriji
i rekao:
- Nema više baš nikakvih zapreka da te ne upitam imam li ikakvih
šansi kod tebe?
Šutjela je, primijetio je kako stišće dlanove obiju ruku, da bi na
kraju promucala:
- Znala sam da ćeš se vratiti, ali ipak mi nije bilo lako. Jer mi nisi
ništa...
- Ni rekao ni obećao?
- Da. A nema žene koja ne želi čuti...
- Volim te, Gloria, i voljet ću te cijeli život. Ti znaš da ja uvijek kažem
što mislim i osjećam. A sad mi se nekako čini da ćemo dobiti i blagoslov...
- pogledao je u tetu i nasmiješio joj se.
Ona se već pribrala i šaleći se, unatoč svemu što je osjećala, rekla:
- A što mogu kad sam sad u tvojim rukama. Stare žene jedino
vjeruju liječnicima. A ne mogu vam onda uskratiti ni blagoslov. A znaš i
što još...
- Recite - znatiželjno je upitao Frank.
- Kim mi je pričala o nekom stričeku kojeg bi voljela da joj bude
tata. Mislila sam da je to dječja mašta, da izmišlja ono što želi. Čak sam se
i bojala toga i nisam ništa govorila Gloriji. Sad vidim da je ona jedina
govorila istinu i da je znala što će se desiti. A djecu se ne može prevariti.
- Kažu ljudi ni one starije - spremno je dodao Frank, prišao toj

Knjigoteka
 66

dragoj i požrtvovnoj ženi i poljubio je. Gloria se jednostavno rasplakala

od sreće.

Sken i obrada:
Amazonka

Knjigoteka