snovi

koje smo sanjali juče

Sandra Bišop je stajala na vratima očeve radne sobe i
ukočeno gledala preko travnjaka i reke Vilamet u krater
ugašenog vulkana Ment Hud. Za mnoge je on predstavljao
simbol kraja putovanja. Doseljenici koji su se nekada davno
kretali na zapad,gledali su ovaj isti krater sa
strahopoštovanjem i divljenjem. Oni su težili nebeskom
spokojstvu. Visoke planine,zatalasane doline, široka rijeka i
tamnoplavi Pacifik uticali su da se stvori Portland grad koji je
svima pružao mogućnosti. Svima osim Sandri. Ali sada je
došlo i njenih pet minuta. Sada se i pred njom ukazala šansa
da pronađe sreću ili...slobodu.
- ... A kada se proda kuća i ostalo,moći će da se isplate svi
dugovi - izjavio je čika Ralf porodični prijatelji i advokat
njenog oca. – Ali,na žalost mali Rodi se neće moći koristiti
svojim nasljedstvom dok ne napuni dvadeset jednu
godinu,tako da će on,draga moja, ostati tebi na vratu.
- Rodi mi nikada neće bili težak. - Sandra je još gledala u
snijegom pokriveni krater. Vjetar je mrsio njenu tamno-
smeđu kosu i pripijao tanku plavu haljinu uz njeno vitko tijelo.
Zaista je lijepa, pomisli čika Ralf. Da nije bila toliko lijepa i
toliko dobra,da li bi se Alisa bolje ponašala prema njoj? Ne,
vjerojatno ne bi. Rodi nije obećavao da će biti ni jako visok ni
toliko lijep. Možda zato na njega niko nije obraćao pažnju sve
dok se Sandra nije vratila sa školovanja i preuzela ulogu
mame. Prigrlila ga je kao svoje dijete.
- Hoćeš li prihvatiti stričevu ponudu? - pitao je čika Ralf
nakašljavši se.
Sandra pogleda preko ramena mršavog ćelavog
čovjeka,nimalo iznenađena što on zna za stričev prijedlog.
Ponudio joj je da dođe s Rodijem da živi kod njega i da,ako
hoće,radi u njegovoj krčmi. Nije joj nudio dom i ljubav,samo
obavezu. Pa ipak i to je bilo nešto. Možda će joj teško pasti da
zarađuje hljeb poslije toliko godina provedenih bez
financijskih problema, ali bar će imati svoj novac. To joj je
mnogo značilo.
- Mislim da hoću,ukoliko vi ne možete da mi preporučite
nešto bolje? Osmjehnula mu se zanosno,znajući da je i njemu
teško što mora da napusti ovu kuću.
- Mislio sam da ćete se ti i Džemi Diterman... - zašutio je kada
je primijetio da je sa Sandrinog lica nestao osmijeh. Trebalo je
da zna da Džemijeva majka neće željeti da se taj odnos
nastavi sada kada ona nema više novca. Džemi i Sandra su po
svemu odgovarali jedno drugome,ali porodici Diterman je bio
potreban novac da bi mogla da živi na visokoj nozi, kako je
navikla.
Sandra se opet okrete i zagleda u Mont Hud. Uspomene koje
bi taj prizor trebalo da probudi bile su mrtve. Mada je njen
pogled bio prikovan za visoku planinu,ta činjenica nije
dopirala do njene svesti.
- Nije isto oženili se kćerkom Henrija Bišopa i djevojkom bez
roditelja, koja je ostala bez prebijene pare.
- Žao mi je što Ditermanovi nisu malo drugačiji. Ti si veoma
lijepa... - počeo je, ali ga ona prekide.
- I imam mlađeg brata o kome treba da se brinem,a da ne
govorim o tome što ću raditi u krčmi. Biću previše zauzeta da
bih imala vremena da se udajem.
Okrenula se prema starijem čovjeku s puno sažaljenja. Nije on
bio kriv što je smatrao da se njen svet srušio. Ona nije tako
mislila. Radovala se ovoj promjeni i jedva čekala da počne
novi život. - Čika Ralfe,vi ste stvarno romantični!
- Trebalo bi da si i ti, dijete moje! - odgovorio je,pocrvenjevši.
- Svako u neko doba života treba da bude romantičan. To je
potrebno duši kao voda ruži.
Sandra se ukoči i nesvjesno stisne pesnice. – Gospodin nutak
opet kao ona nekadašnja Sandra kakva je bila prije nego što
se otac ponovo oženio. - Razumijem, gospodine. Zapamtit ću,
gospodine.
Advokat poče da skuplja papire sa stola ne znajući kako da
nastavi razgovor. Provirivao je iza debelih naočala, ali kada je
video pitanje u Sandrinim tamnoplavim očima, on brzo skrenu
pogled i nastavi da slaže papire.
- Što je to? - pitala je tiho, pošavši prema sredini sobe. I opet,
kada je podigao pogled,riječi mu zastadoše u grlu.
Bila je stvarno veoma lijepa. Kosa joj je bila tamna,skoro crna,
i neobično lijepo se slagala s upadljivim plavim očima i čistim,
baršunastim tenom. Njeno vitko tijelo bilo je oblo,ali ono što
je činilo jedinstvenom i izuzetnom,bilo je njeno otmjeno
držanje i savršeno kontrolirani izraz lica. Rijetko kad je
otkrivalo pravu Sandru. Samo onda kada je bila sa svojim
mlađim bratom i nekolicinom bliskih prijatelja, ponašala se
prirodno i opušteno.
- Čika Ralfe?
- Jedan čovjek,neki gospodin Lorens,kupio je tri najveća
komada opreme i vrlo skupo ih platio. Mislim da nema
potrebe da ti govorim koliko nam je to dobro došlo, jer su
dugovi tvoga oca stvarno ogromni. Njegov jedini zahtjev je da
ti napišeš ugovor i odneseš mu ga za dvadeset osam sati.
Sandra se ukoči i nesvjesno stisnu pesnice.
- Gospodin Lorens? Kako mu je ime?
- Ne mogu da se sjetim. - Advokat poče da traži po
razbacanim papirima i konačno pronađe onu pravu. - Evo je!
Zove se gospodin Skot Lorens. Čudan čovjek. Dogovara se
preko telefona, plaća visoku cijenu,robu nije ni video,a
zahtjeva da se ta oprema pošalje direktno u jedan indijanski
rezervat. I
zgleda da živi negdje na rijeci Roug, između Agnesa i Gold
Biča. Pošto je to tebi usput kad budeš išla u San Francisko,
uzeo sam sebi slobodu da pristanem u tvoje ime. – Podigao je
pogled i tek tada primijetio kako je blijeda. - Da li to u redu?
Mogu i da otkažem. Ako ti želiš, ja ću odnijeti ugovor.
- Da,da,sve je u redu. Za trenutak sam pomislila da ga možda
poznajem. - Sandra se vrati do vrata i opet se zamisli.
-Pomislila sam da ga poznajem - ponovila je tiha,za sebe.
- Znaš, Sandra, ti ne moraš živjeti sa stricem. Najzad,jedva ga
poznaješ. On i tvoj otac se skoro nisu viđali. Dora i ja ćemo
rado primiti i tebe i Rodija. Poznajem te tolike godine, i mada
ništa nisam mogao da ti pomognem dok je Alisa bila živa,
mogu ti pomoći sada. - Zašutio je. Teško mu je padalo da
izgovori ime te žene iz straha da ne pokrene ružne uspomene.
- Ali sada si odrasla i nadam se da te ona više ne može
povrijediti. Nikada nisam mislio da će proćerdati toliki novac.
On odmahnu glavom i skide naočale da ih obriše. Njegove
zamagljene oči primijetiše priliku koja se približavala da ga
zagrli.
- Znam i hvala na ponudi. - Govorila je lagano, pažljivo birajući
riječi da ga ne povredi. On je bio jedino biće s kojim je mogla
da razgovara i željela je da je shvati. Niko drugi nije joj bio
važan. - Mislim da će mi godine provedene u internatu ipak
dobro došle,čika Ralfe. Naučila sam da se sama probijem kroz
život. - Osmjehnula se zbunjeno. - Od sada ću morati tako da
živim i jedva čekam da vidim koliko sam sposobna. Znam da
nisam naučila sve, ali nisam glupa.
- A Rodi?
- Rodi pripada meni. On je moj već šest godina. Nema razloga
da to sada mijenjam.
- Ali on ti je polubrat, ne sin!
- Zar je to važno? Ja sam odavno zauzela mjesto njegove
majke. On ostaje sa mnom - izjavila je odlučno.
Starac klimnu glavom, znajući da se ne vrijedi dalje
raspravljati. - Misliš li da će Rodi moči da se privikne da živi na
nekom drugom mjestu, kada je cio život proveo ovdje?
- Mislim da to za sedmogodišnjeg dečka nije toliko važno.
Njemu su važnije neke druge stvari. Oboje smo to shvatili na
težak način.
- Mora da te je Alisa gadno povrijedila.
- Naprotiv. Alisa me je naučila kakva bih bila da sam nastavila
da živim kao ona. Imala sam sreće, i svjesna sam toga. Kada
sam imala trinaest godina i kada se ona udala za tatu,ja sam
bila jedno razmaženo derište. Vrijeđala sam ljude bez ikakvog
razloga. - Suze su joj pekle oči. Vratile su se bolne uspomene
za koje je mislila da su pokopane. Hoće li ikada zaboraviti
onog visokog, vitkog, mladog, nasmijanog čovjeka sa gitarom
koji je svirao trinaestogodišnjoj djevojčici? A kako mu je to
uzvratila! Prekinula je prijateljstvo koje joj je značilo više od
života, više od vazduha koji udiše. - Ružno sam se ponašala -
promrmljala je.
Advokat tutnu preostale papire u torbu i zatvori je.
- Jesi li sigurna da ćeš moći da uručiš te ugovore?
- Gospodin Lorens će dobiti svoje ugovore, kako je zahtijevao.
- Dobro. Ako ti zatrebam,telefoniraj mi. Lijepo je biti
nezavisan, ali nije lako. - Rekavši to,on je poljubi u obraz i
napusti kuću. Sandra je čula kada su se vrata zatvorila i, prvi
put posle pogreba,ostala je potpuno sama. Posluga se već
razišla, a Rodi je otišao kod druga da se pozdravi. Otac i
maćeha su nestali, zauvijek i nikada se više neće vratiti. Čak i
život, koji je do sada vodila otišao u nepovrat. Ostala je
prepuštena sama sebi. Po prvi put otkako ih je sahranila
osjetila je kako joj se suze sliva-ju niz obraze. Zatresla je
glavom da bi se pribrala. Nije bio trenutak za prepuštanje
osjećanjima. Nije bio trenutak ni za što drugo do da se oprosti
s ovom divnom kućom i krene u novi život.
Izašla je napolje. Vrijeme je bilo neuobičajeno toplo i sunčano
za početak marta. Brižljivo održavani travnjaci pružali su se do
reke. Trebalo bi uskoro potkresati živicu,ali za to će morati da
se pobrinu novi vlasnici. Sve što se tiče kuće i vrta od sada će
biti dužnost novih vlasnika.
Sandra pogleda prema istoku, kroz granje,krov susjedne kuće.
Tamo je nekada, prije onog skandal, živjela Betina Valas.
Poslije gužve koju je Sandra izazvala. Valasevi su se odselili i u
njihovu kuću su došli neki drugi ljudi, kao što će sada doći i u
njenu. Hoće li znati da se brinu o njoj kao njena porodica?
Sandrin pogled skrenu prema zapadu. Krez granje se vidjela
štala. Nekada je otac držao konje za jahanje, ali prije četiri
godine Alisa ga je ubjedila da ih proda. Alisa je mrzila konje,a
još više to što Henri ide na jahanje. Uvijek je zahtijevala svu
njegovu pažnju i uglavnom je to i dobivala. Kada su konji
rasprodati,sva pažnja bila je posvećena njoj. Ali, prije nego što
se to desilo, oko štale je bilo dosta posla. Konjušari s izvodili
konje u šetnju,unosili im sijeno i timarili ih. Sandra je uživala
da trčkara oko njih. Uživala je u svemu,prosipajući svoje nade
i snove u Džošovom krilu,a on je prihvatio te snove i
uobličavao njeno djetinjasto oduševljavanje dajući mu više
realnosti. Bio joj je i brat, i prijatelj, i staratelj. Sve do onoga
dana...
Haljina zaleprša oko njenih nogu, a ruke joj se naježiše.
Krenula je dalje stepenicama i produžila popločanom stazom
do kuće. Velika dvospratna kuća krila je mnoge uspomene.
Prve su bile lijepe, iz vremena kada su joj majka i otac bili živi i
sanjali o budućnosti svojoj i svoje kćeri. Onda su došla druga
vremena,mnogo nesretnih,kada je majka umrla na porođaju
rodivši mrtvog dječačića. Od tada se sve promijenilo. Otac se
udaljio od Sandre kao da je htio da pobjegne od
uspomena,koje je ona sa sobom nosila. Potpuno se posvetio
poslu u fabrici namještaja. Radio je i danju i noću. Sandru su
odgajali kuharica, baštovan,sobarica i, naravno, Džoš. Ali,
prije nego što je Džoš ušao u njen svet. Sandra je već bila
razmaženo i nevaljalo dijete,koje je dobivalo sve što zatraži
samo da bi ćutila, imala je sve osim očeve ljubavi.
Neka velika kola prođoše pored Sandre i zaustaviše se
nedaleko od nje. Onda se zadnja vrata otvoriše i, vukući za
sobom svog najboljeg druga, Tima, Rodi iziđe napolje.
- Timova mama kaže da bih mogao da provedem kod njih
nedjelju dana prije nego što počne škola. Mogu li, Sandra? -
Cupkao je u mjestu,nestrpljiv da čuje njen odgovor. Svi su
čekali na njene odgovore,ali ovaj je bar rado mogla da da.
- To je vrlo lijepo od Timove mame i uvjerena sam da ćemo to
moći da sredimo, Rodi - obećala je, nadajući se da će održati
obećanje...
Tim otrča opet do kola. Njegova majka Evelin i Sandra već su
se pozdravile. Evelin joj je bila dobra prijateljica i spadala je u
onaj mali broj ljudi koji će joj nedostajati. Mahnula joj je
rukom i produžila prema velikoj gvozdenoj kapiji,koja je
označavala ulaz na imanje. Najednom je obuze neku tuga. Još
jedan period njenoga života se završio.
Sandra spusti ruku na Rodijevo rame. Bilo je vrijeme da mu da
večeru. Sutra u jutru će morati rano da krenu da bi uručila
ugovor. Najednom je opet bilo hladno. Osjećala je jezu. Nije
trebala da obraća pažnju na to. Sada nije bio trenutak da se
bavi sobom.
Vrijeme u Oregonu bilo je ćudljivo kao žena. Još jučer bilo je
svježe ali lijepo,a već danas hladno sumorno i oblačno.
Savršen dan za odlazak iz ove kuće, razmišljala je Sandra
pijuckajući toplu kavu i po-smatrajući rijeku Vilamet kako
zapljuskuje obale.
Bilo je vrijeme da probudi Rodija,da ga obuče i nahrani.
Sandra usu sebi još jednu šalicu kave, a onda iziđe iz kuhinje i
pođe dugačkim hodnikom prema stepeništu. Sve je bilo
spremno i s pakovano. Trebalo je samo po-trpati sve u kola i
krenuti. Popela se gore i krenula prema Rodijevoj sobi.
- Diži se, spavalice! Vrijeme je da se obučeš i doručkuješ!
- Skinula je pokrivač sa pospanog djeteta, koje se još udobno
meškoljilo. - Mmmmm, samo još pet minuta, Sandra.
- Već sam ti dala tih pet minuta prije nego što sam došla.
Sada ili nikada.
- Uh kakva si!
- Što mogu... takva sam kakva sam - odgovorila je. - A sada
hajde! Treba da stavimo stvari u kola. Izašla je iz sobe u
trenutku kada je Rodi skočio iz kreveta i potrčao u kupatilo.
Sandra još nije stigla da spremi doručak kada se Rodi sjurio
niz stepenice. Njen mali brat je gledao na odlazak stricu kao
na avanturu, a onda ga je u tome prilično podržavala. Sva
djeca se u tim godinama brza prilagođavaju. On će sigurno
lakše i bezbolnije od nje prihvatiti novi život, koju ih očekuje.
Ali,i ona će morati da ga prihvati, ako ni zbog čega drugog,
zbog Rodija.
U roku od jednog sata bili su potpuno spremni. Kola su bila
puna stvari,od kofera do kutija i kutijica. Rodi je smatrao da
bez nekih stvari neće moči da bude. Bilo je u nekoliko
njegovih omiljenih knjiga, društvenih igara,mali foto-album,
jedna drvena kutija puna kamenčića i kore od drveta.
Sandra stade pored blistavog tamnoplavog „kadilaca" i još
jednom pogleda kuću. Kola je dobila na poklon od oca za
dvadeset drugi rođendan i ona su bila jedna ad rijetkih stvari
koje su pripadale samo njoj. Osmjehnula se. Bar neće imat
problema sa putovanjem!
- Reci „zbogom", Rodi. - Pogledala je crnu glavicu dječaka koji
je šutke stajao pored nje.
– Pa,to je samo kuća,Sandi. Meni ona nije potrebna ako ti nisi
tu - odgovori dijete. Zatim stisnu Sandri ruku kao da je htio da
je utješi i uđe s njom u kola.
- Kalifornijo, evo nas! - uzviknuo je.
- Ne idemo odmah u Kaliforniju.
- Ali, stići ćemo i tamo. Onda ću moći da kažem da sam bio u
tri države: Vašington, Oregon, gdje sam rođen, i Kalifornija.
Gdje ću ići u školu.
Sandra se nasmije. - U pravu si, mudrice. Mnogo više znaš
nego što sam mislila. Morat ću da budem oprezna, jer ćeš za
kratko vrijeme biti pametniji od mene!
Udaljavali su se od kuće smijući se. Bilo je divno moći se
smijati u trenutku kada napuštaju kuću u kojoj su živjeli.
Možda je to bio neki predznak za ono što ih očekuje.
Čim su izašli na drum vrijeme se počelo pogoršavati. Nebo je
sa svakom miljom bivalo sve crnje. Spremalo se nevrijeme.
Samo da što prije stignu do gospodina Lorensa! Sandra
pogleda koliko je kilometara prešla. Po svemu sudeći, nisu bili
daleko od kuče. Najednom se nebo otvori i kiša poče da lije
kao iz kabla.
- Dodaj mi mapu, Rodi,molim te - zatražila je, ne skidajući
pogled s puta koji se jedva nazirao. Mala kasnije pljusak se
ublaži. Nebo je bilo pokriveno oblacima dokle je oko dopiralo.
- Imamo li još mnogo? - upita dječak, zijevnuvši od dosade.
Pružio je veliki bijeli omot sestri. Ona uspori vožnju da bi
mogla da pročita u putstva.
Trebalo je da skrene s glavnog puta na jedan sporedni koji je
išao prema Agnesu. Umjesto kiše sada je padala susnježica.
Bilo je teško voziti. Prošli su Agnes i produžili uz rijeku Roug
prema obali Pacifika. Tu negdje trebala je da stoji oznaka za
skretanje ka Drizners Kouvu. Naišli su na nju prije nego što se
nadala. Sandra naglo zakoči, a kola se zanesoše na klizavom
putu. Jedva je uspela da ih zadrži. Od toga trenutka vozila je
mnogo sporije i mnogo opreznije, jer se uski put jedva vidio.
Do kuće je, po planu, bilo još oko dvije milje. Sandra je vozila
oblivena hladnim znojem. Baš u trenutku kada je ugledala
svijetlost sa prozora, točko-vi skliznuše ulijevo i kola zamalo
sletiš-e u jarak. - No, mogli smo se lijepo udesiti! Nadam se da
će nas ovaj stari gospodin primiti da prenoćimo u njegovoj
kući. Ne mogu voziti dalje po ovakvom vremenu! - Ona
ponovo stavi nogu na papučicu gasa i lagano i oprezno
produži prema kući. Put koji bi po lijepom vremenu prešla za
dva minuta zada je prešla za deset. Zaustavila se ispred velike
štale koja je bila preuređena u kuću za stanovanje. Dugačka
veranda išla je oko kuće, a svijetlo koje se probijalo kroz
pomrčinu obećavalo je udobnost. Sandra uze Rodia pod
mišku i ponese ga do suhog trema.
Jedan o-niži, dežmekasti starac u žutom kožnom kaputu i
šeširu koji je pokrivan sve osim njegovog ogrubjelog lica i
smeđih očiju, otvori vrata i osmjehnu joj se. Najednom, Sandri
bi jasno da i ona i Rodi pružaju tužnu sliku. Oboje prokisli do
gole kože,trebalo je što prije da se presvuku.
- Dobro veće, gospođo. Biće najbolje da oboje odmah skinete
sa sebe tu vlažnu odjeću. Dajte mi ključeve od kola da
donesem vaše stvari da biste se vi i mali mogli presvući.
- Njegove oči i prijatni osmjeh ulijevali su povjerenje. Sandra
se opusti. Bila je suviše iscrpljena da bi sada postavljala
pitanja. Očigledno je bilo da su je očekivali jer je čovjek znao i
ko je i zašto je tu. On uze ključeve, pa pognuvši glavu da bi se
zaštitio od kiše, pođe prema kolima. - Uđite unutra –
doviknuo im je preko ramena. - U dnevnoj sobi je toplo, a na
stolu ima vina. Odmah ću se vratiti.
Sandru nije trebalo moliti da posluša. I njoj i Rodiju bilo je
hladno, ne samo zbog kiše već i zbog temperature koja je bila
znatno niža nego kada su krenuli iz Portlanda.
Rodi je cvokotao i Sandrina prva misao bila je da se pobrine za
njega. Uvela za je u sobu i dovela do kamina. Onda mu je
skinula vlažni džemper i počela da mu trlja ruke. Rodi nije bio
od najzdravije djece. Dječje bolesti i nazebi kod njega su
uvijek bivali teži nego kad mnoge druge djece. Sandra je znala
da te večeri nikako neće moći da produži put,jer bi se Rodi
sigurna razbolio. Svim srcem se nadala da će njihov domaćin
to shvatiti i da će moći da im pruži prenoćište. Rodi bi mogao
da spava na kauču, a ona i na podu ako je potrebno.
Misli joj se vratiše na misterioznog domaćina. Da li je ovaj
starac bio gospodin Lorens? Sumnjala je u to. Nimalo nije ličio
na milionara, koji kupuje i prodaje opremu za izradu lijepih
stolova i stolica da bi ih onda poklanjao indijanskim
rezervatima. Sandra priđe stolu i usu sebi vino. Pošto je dala i
Rodiju gutljaj, ona se osvrnu oko sebe i pogleda sobu.
Nije bilo sumnje da je ovo nekada bila štala koja je
preuređena, ali lijepo preuređena. Vlasnik očigledno nije
štedio. Dnevna soba je bila obložena kodrovim drvetom.
Ogroman
mramorni kamin dijelio je od prostorije koja se nalazila iza
nje. Sa strano je bila moderno uređena kuhinja, sva od
prirodnog drveta. Veseli žuti zidovi bili su u skladu su
namještajem i metalnim posudama koje su vi-sile ispod
visećih ormarića.
Pod je bio od glatkog lakiranog kedrovog drveta, kao i
stepenice koje su vodile do neke vrste potkrovlja. Ispod
stepeništa nalazio se podijem na kame je bio stol za ruča-
vanje. Dvije velike fotelje stajale su s obe strane kamina, a
ispred njih dva jednaka jastučića. Okrenut vatri, bio je kauč
presvučen samo-tom boje paprike. Vrata s desne strane
kamina sigurno su vodila u drugu sobu, zaključila je prije nego
što je opet usred-sredila pažnju na Rodija koji je sjedio
skupljen na kauču i kroz polu-spuštene kapke gledao vatru.
- Sad će onaj čika donijeti tvoje stvari, mali moj, pa ću te
presvući - šaputala mu je, sklanjajući vlažne kovrdže s
njegovog malog, srcolikog lica. Jadni mališan. Cio njegov svijet
se okrenuo,a on je ipak bio tako dobar.
- Dobro mi je, Sandra, samo sam gladan - promrmljao je,
čvrsto je držeći za ruku.
- Pobrinut ćemo se i za to, mili - počela je, ali je otvaranje
vrata prekide. Čovjek u žutom kožnom kaputu uđe unutra.
Brzo je gurnuo nogom kofere dok je u rukama nosio dvije
velike kutije.
- Oh - uzviknula je Sandra - nije trebalo sve da donesete.
Samo sam htjela da presvučem brata! - Ali on je i dalje gurao
kofere nogom, a onda se okrenuo i, spustivši kutije,zatvorio
vrata. Hladan vazduh, koji je ušao s njim rashladi sobu. .
Čovjek bez imena razvuče usne. - Meni se činilo da je bolje da
sve donesem. - Tek sada Sandra primijeti u njegovom govoru
neki neobičan akcent. Možda španjolski, mada nije bila
sigurna. On joj pruži svoju žuljevitu ruku. - Ja sam Pepe O'Kon,
gospodin Lorensov mehaničar, drvodjelja, ponekad kuhar i
sve ostalo. Gospodin Lorens će uskoro doći. Završava neki
posao. - Opet se osmjehnuo. - Hoćete li da vam pokažem vašu
sobu? - upitao je učtivo.
Bio je veoma ljubazan i jednostavan, ali je Sandra imala utisak
da je sve bilo unaprijed pripremljeno. Zašto je rekao „vašu
sobu“? Kako je znao da će ostati? Ona sleže ramenima,pa
uzevši Rodija za ruku krenu za Pepeom. Neka hladnoća koja
nije imala veze za vremenom uvukla joj se u dušu opominjući
je na opasnost, koju nije mogla ni da sagleda, ni da čuje,ni da
osjeti. Pokušala je da se otrese te nelagodnosti, ali bila je
toliko umorna da nije mogla više da se kontroliše na svoj
uobičajeni način.
Popeli su se stepenicama i krenuli hodnikom u kome je bilo
prilično mračno. Sandra skoro nalete na Pepea kada je zastao
da otvori vrata jedne sobe. On stade ustranu da je propusti.
Pored zida,odvojena malim noćnim stolčićem i pokrivena
narandžastim prekrivačima, stajala su dva kreveta. Na
suprotnom zida nalazila su se dvoja vrata.
- Ovo je kupatilo, gospođo - objasnio je Pepe. Susjedna vrata
su od vaše sobe. Kupatilo ih vezuje. Donijet ću vaš prtljagu
dok vi okupate malog u toploj vodi da se ugrije. - On razvuče
usne. - Nadam se da će vam kreveti biti udobni. Primijetio
sam da ste u kolima ostavili dječakov jastuk. Donijet ću ga.
Možda će bolje spavati na njemu.
- Nisam imala namjeru da vam zadajem toliko muke,Pene.
- Svratila sam samo da predam gospodinu Lorensu neke
papire, a ne da provedemo noć ovdje. Ali, pošto je vrijeme
ovako ružno i put klizav….
- Gospodin Lorens će razumjeti...
Prije nego što je stigla da odgovori izašao je i zatvorio vrata.
Htjela je da mu postavi mnoga pitanja, ali je bila previše
umorna. Najednom je uhvati neko čudno osjećanje. Bila je
usamljena,uplašena i premorena. Na prvom koraku u novi
život već se premorila! Tijelo je boljelo. Borila se ne samo
protiv nevremena, već i protiv brojnih uspomena i neizvjesne
budućnosti. Da,sa prošlošću treba prekinuti. Važna je
sadašnjost.
Sandra skide sa Rodija vlažnu odjeću a onda napuni kadu
toplom vodom. Kada se okupa, naći će nešto da mu da da
nešto pojede,a onda će ga staviti u krevet. Čula je kako Pepe
unosi stvari u susjednu sobu. – Hajde, mali moj, okupaj se, a
ja idem da ti donesem pidžamu. - Osmjehnula se pospanom
djetetu.
Otvorila je vrata i ušla u sobu koja je te naći trebalo da bude
njena i zastala od prijatnog iznenađenja. Bila je veoma slična
Rodijevoj, ali je imala veliki bračni krevet pored koga je bio
veliki čupavi tepih. Krevet je bio pokriven žutim pokrivačem.
Zavjese su bile u istom tonu a na zidu je vi-sila slika rijeke na
čijoj su obali rasli žuti narcisi. To je podsjeti nekako na kuću
koju je ostavila i oči joj se napuniše suzama. Dosta! - naredila
je sebi oštro i odlučno i, uzevši kofer, stavila ga na krevet. Već
godinama joj se nije sviđao život u toj kući. Zašto je sada
osjećala takvu nostalgiju?
Kada je Rodi obukao toplu pidžamu i ogrtač a Sandra se
osvježila i popravila šminku, sišli su zajedno dole. Bila je
sigurna da gospodin Lorens neće zamjeriti što Rodi nije
obučen za večeru.
Pepe je bio u kuhinji i pripremao neko mirisno jelo. Okrenuo
se i osmjehnuo im se kada je pošao prema velikom
trpezarijskom stolu ispred stepenica.
- Izvolite sjesti. Gospodin Lorens će odmah doći. Ako želite
čašu vina,noći ćete ga na stolu. - On stavi hljeb u pećnicu i
zalupi vrata. Rodi poče da mu postavlja pitanja. Dali je ovo
zaista bila štala? Jeste. Da li je u njoj bilo životinja? Jeste, ali
one sada žive u novoj štali. Zašto je gospodin Lorens htio da
stanuje u štali?
Sandra usu sebi čašu vina, a onda priđe polici sa knjigama i
poče da čita naslove. Bilo je tu svega od najnovijih i
najpopularnijih špijunskih romana do Dikensa. Sve knjige su
izgleda, bile čitane. Ona baci pogled na torbu koju je bila
ostavila na jednom malom stolu. Dokumenti su loš bili u njoj i
ona će moći da ih preda gospodinu Lorensu čim se pojavi, uz
izvinjenje što je ovako nenadano morala da prihvati njegovo
gostoprimstvo. To je natjera da se ponovo zapita gdje je
gospodin Lorens. Okrenula se prema kuhinji.
- Pepe, kada očekujete gospodina Lorensa?
Čovjek podiže glavu i pogleda pored nje prema onim vratima
na kraju sobe i osmjehnu se.
- Sada - začu se duboki baršunasti glas iza nje. Sandra se ukoči
na mjestu. Ne, to nije moguće! Godine najednom nestadoše i
ona opet postade ona mala zbunjena i stidljiva djevojčica
kakva je bila prije devet godina, kada joj je bilo trinaest.
Umorni mozak se batrgao kao zalutali brod na stjenovitoj
obali. Čak i sada, kao i onda davno, nemoćna ljubomora
pomiješana s bijesom podiže joj se do grla gušeći je. Lagano
se okrenula da pogleda u svoga protivnika.
- Zdravo, Sandra! Dobro došla u Drimers Kouv. - Naslonjen na
dovratak, stajao je Džošua Lorens. Pune, senzualne usne koje
su govorile o strasti bile su čvrsto stisnute u tanku,ciničnu
crtu. Od njegovih zelenih očiju, tvrdih kao smaragd,zastade joj
dah. Kosa mu je bila crna i vlažna kao da je nedavno izašao
ispod tuša i on je nemarno skloni s lica snažnom, preplanulom
rukom, skoro kao da je poželio da na isti način skloni i nju.
Iskoristio je njenu zbunjenost da je bolje pogleda... njene
plave oči u čijim se dubinama vidjela duševna borba, i tijelo
koje je svlačio, nalazeći da je poželjna.
On je bio isti kakvog ga se sjećala od ranije, samo su bore oko
očiju i usana dodale jednu notu cinizma. Toplina koja je
nekada bila sastavni dio njegove ličnosti pretvorila se u led.
To je bilo stravično i ona osjeti kako joj se srce podiglo do
grla.
- Džože - pro-šaputala je, ispustivši čašu na pod. Nije se
razbila samo ta čaša s vinom. Razbio se i onaj brižljivo
podignuti zid, koji je Sandra godinama gradila posle njihovog
rastanka.
Ukočeno je gledala u njega ne primjećujući da u sobi vlada
neprirodna tišina. Misli su joj bile razbijene kao čaša koja joj
je ispala iz ruke. Da li je namjerno udesio ovaj sastanak? Da li
je htio da je kazni za ono što je učinila prije toliko godina? Da
li je još uvijek toliko mrzi? Hladnoća koja je izbijala iz njegovih
očiju dala joj je odgovor koji nije željela... Da.
Ali dokle može da ide njegova osveta?
- Zašto, Džoše? - pitala je naposljetku, promukla od
uzbuđenja. - Zašto tolika mržnja i poslije toliko godina? - Glas
joj je zvučao strano, kao da je neko drugi glasno izražavao
njene misli. Sva njena pažnja bila je usmjerena na čovjeka koji
je stajao pred njom. Nije primijetila da Pepe skuplja razbijeno
staklo pored njenih nogu i briše tragove prosutog vina.
Pogledi su im se spleli u borbi bez riječi, mada ona nije točno
znala za što se bori. Disanje joj je bilo kratko i isprekidano, a
dlanovi vlažni. - Je li to tvoj izopačeni smisao za šalu?
Džoš pođe laganim korakom prema njoj kao da se prikrada
malom uplašenom zecu. Uglovi usana bili su mu jedva
primjetno podignuti i podsjećali su na osmjeh. - Jesi li donijela
papire, Sandra? Ako se dobro sjećam, trebalo je da ti budeš
kurir.
On pruži ruku čekajući da mu da papire, koje je donijela. Ona
se okrenu da uzme torbu i tek tada primijeti Pepea. - Hvala,
Pepe. Žao mi je što sam bila tako nespretna - rekla je tiho. On
se samo osmjehnu i vrati u kuhinju.
- Gle, gle, kako smo učtivi - rugao se Džoš. - Ne znam samo
koga to hoćeš da impresioniraš? Pepea ili mene?
- Sigurno ne tebe. - Sandra mu tutnu papire u ruku,a onda
zatvori torbu i baci je na kauč kao da ga izaziva. Oči su joj
sijevale od bijesa.
- To je promjena. Ako se dobro sjećam, ti si se uvijek trudila
da nekog impresioniraš... obično mene... a kada to ne bi
uspela, voljela si da se svetiš, i to gadno.
- Tada sam imala trinaest godina i željela sam sigurnost koju si
mi ti pružao. - Skoro se zagrcnula od histeričnog smijeha. Kao
da su razgovarali o nečem što se dogodilo jučer, a ne prije
devet godina. - Mislila sam da ti ne možeš pogriješiti. Bio si
moj idol i spasilac sve dok mi nisi pokazao koliko možeš biti
surov. - Naklonila se podrugljivo. - Trebalo bi da ti zahvalim na
tome. Naučio si me da više ne vjerujem muškarcima. - Glas joj
je drhtao od bijesa. Znala je da ne bi trebalo tako otvoreno da
pokazuje mržnju, ali nije mogla da se suzdrži.
- Nemoj da mi kažeš da si i mentalno odrasla koliko i fizički?
- Bezobrazno je gledao njeno vitko tijelo, od pete do crne
kose. - Je li moguće da je i princeza Sandra imala što da nauči,
kao i mi, ostali smrtnici? - Glas mu je bio tvrđi nego što ga se
sjećala i ona ustuknu kao da je ošamario.
Rodi, koji je do tog trenutka ćutio i po-smatrao što se događa,
potrča Sandri i uhvati je za ruku. Uplašeno je podizao prema
njoj svoje malo lice gledajući je krupnim smeđim očima. Rodi
je mogao da prihvati svaku promjenu samo ako je Sandra bila
pored njega i bio je spreman da je zaštiti na svoj djetinjasti
način od onih koji su htjeli ili mogli da je povrijede. Štititi
Sandru značilo je štititi sebe. Ona pogleda dole i vidje
neodlučnost na njegovom malom licu, shvativši kakve se misli
motaju po njegovoj glavici. Suviše često su morali da se drže
zajedno u borbi protiv drugih da Rodi ne bi shvatio da je i ovo
jedna od takvih situacija. Ona zastade da bi zagrlila dečka i
ohrabrila ga, mada ni sama nije bila naročito pribrana.
- Ne brini, mali moj - šapnula mu je. - Dobro ćemo se obući i
produžiti dalje. Nema potrebe da se koristimo
gostoprimstvom gospodina Lorensa duže nego što je
neophodno.
- Ne budi smiješna - rekao je Džoš odlučno, ali mnogo blaže,
kao da je shvatio djetinju uznemirenost. - I sama znaš da po
ovakvom vremenu ne možeš voziti.
- Ali ja... - počela je, hvatajući se za slamku samo da bi
pobjegla negdje od strašne mržnje koju je vidjela u Džoš-ovim
očima.
- Hoćeš li da Pepe opet iznosi stvari po toj zimi? - Pitao je,
izražavajući licem više nego riječima. - Ti zaista nisi naučila da
brineš o drugima. Važno je samo da se zadovolje tvoje želje!
Sandra je bila suviše umorna da bi se raspravljala. Osim toga,
nije ni znala što da mu kaže da bi ga razuvjerila.
- Ima li u blizini neki hotel? Mogla bih da pozovem taksi.
- Nema. Morat ćeš se pomirili s tim da provedeš noć ovdje.
- Naglo se okrenuo ne čekajući njen odgovor. - Pepe? Je li
večera gotova? - Kada je starac klimnuo glavom, Džoš pođe
prema stolu? Sandra je neodlučno stajala nasred sobe držeći
Rodija za ruku. Pogledala je svog malog brata i vidjela koliko
je umoran. Odlučila je da je u tom trenutku najvažnije da
povede brigu o njegovim potrebama. Nerado, pošla je za
Džoš-om. Čim su seli za stol, Pepe iznese večeru. Džoš usu
sebi i Sandri vino, a Pepe donese Rodiju mlijeko.
Sandra je osjećala kako netrpeljivost lebdi u vazduhu kao
teška magla. Samo zahvaljujući Radijevom prisustvu nije ih
progutala. On je večerao s apetitom.
Sandra je jela vrlo malo, iako je jelo bilo izvrsno. Ali kada je
Pepe iznio puding, koji je Rodi obožavao, potpuno je
zaboravila na Džoš-ovo prisustvo uživajući u Rodijevoj radosti.
Iako joj je bio polubrat, osjećala se kao da je on njeno dijete.
On je bio jedino biče koje joj je trostruko uzvraćalo ljubav
koju mu je pružala.
- Izgleda da si našla bar jedno stvorenje koje ne pati zbog
tvoje nezgodne naravi, Sandra. - rekao je Džoš po-smatrajući
Rodija kako jede. - Malo je čudno što je to dijete. Ili on možda
ne iziskuje od tebe osjećanja koja bi trebalo uzvratiti onako
kako to odrasli čine?
Od njegovih riječi bi joj muka. Istina, tako se ponašala kada je
bila dijete .... sebično, egocentrično, razmaženo. Ali, Alisa je
naučila dokle bi je moglo dovesti takvo ponašanje i ona
se,vjerovao to Džoš ili ne, mnogo promijenila. Ne želeći da on
primijeti koliko su je njegove riječi povrijedile, ona gordo
podiže glavu.
- Ne znam kako je Henri, koji je bio toliko energičan u poslu,
mogao da dozvoli da mu kći bude onako razmaženo derište.
- Džoš zašuti kada je primijetio kako ga dijete ukočeno gleda i
kako mu donja usna drhti. On pogladi dječakovu finu crnu
kosu i osmjehnu se. Sandra je poznavala taj osmijeh i sjećala
ga se. A isto tako je znala da njoj nikada više neće biti upućen.
Bilo je trenutaka kada je mislila da taj osmijeh pripada samo
njoj... ali, to je bila prošlost.
- Izgleda da je s drugim djetetom imao više uspjeha. To
sigurno zavisi od materijala koji se obrađuje. Jadni Henri!
- On je za tebe gospodin Bišop. Za čovjeka koji je bio naš
konjušar imaš visoko mišljenje o sebi i mnogo sebi
dozvoljavaš. Nemoj da se zanosiš. Ti mu nisi ni do koljena.
Sjedio je naslonjen i rasijano se igrao čašom koja je stajala
pred njim. Izgledalo je kao da je nečim posebno zadovoljan.
- Zahtijevaš li da se predomislim u pogledu kupovine mašina?
- upitao je opasno tihim glasom gledajući je drsko.
Njena ramena se ukrutiše, a onda opustiše od poraza. - Ne.
- Sigurno je znao da ne bi mogla da proda te mašine nikom
drugom po tako visokoj cijeni.
- Onda će biti bolje da malo pripaziš kako se ponašaš,
gospođice Bišop. Za svoje dobro.
- Nemojte tako da razgovarate s mojom sestrom! Ona je
moja! - umiješao se Rodi drhtavim glasom. Njegove blistave
oči bile su širom otvorene kada je zaobišao Džoš-ovu stolicu i
došao da sjedne Sandri u krilo. Njegove male grudi su se
nadimale kao da se veoma trudio da ne zaplače.
Džoš se osmjehnu u znak izvinjenju. Bio je to drugi osmjeh
otkako su došli i on je potpuno mijenjao njegovo lice koje je
od hladnog i neprijatnog postalo veoma prijatno i toplo.
- Izvini, maleni. Nisam imao namjeru da povrijedim tvoja
osjećanja - tješio ga je. - Hajde, sjedi lijepo na svoje mjesto i
pojedi slatkiš, hoćeš li? Obećavam da ću bili dobar. – On
pogleda prema kuhinji. - Pepe ga je spremio sama za tebe.
Promjena taktike djelovala je odmah, na Sandrino veliko
zadovoljstvo.
- Zbog mene? - Rodi pogleda starca koji je upravo izlazio iz
kuhinje. Pepe se osmjehnu i potvrdi glavom.
Sandrino srce bilo je puno ljubavi kada je vidjela zadovoljstvo
u očima svoga malog brata. - Što se kaže, Rodi?
- Hvala, gospodine Pepe. Veoma je ukusno. Hoćemo li i mi
moći da pravimo puding kada odemo kod strica, Sandra?
- Vidjet ćemo - odgovorila je Sandra, čekajući da dijete završi
s večerom i da se što prije povuku gore. Živci su joj bili
napregnuti do maksimuma. Ako još nešto ovako neprijatno
bude morala da izdrži, razboljet će se.
- Hoćeš li ti kuhati u stričevoj kući? - ispitivao je Rodi.
- Hoću li i ja morali da radim? Hoćemo li morati da prosimo
hranu i da budemo zaključani u podrumu?
- Rodi! Kako ti tako nešto pada na pamet? - Sandra je mislila
da će propasti u zemlju od stida. Zašto je baš pred Džoš-om
morao da izjavljuje takve stvari! - Čika Tod je suviše dobar da
bi dozvolio da se desi tako nešto,ja ću raditi kao njegova
sekretarica. A sada, dosta o tome. Vrijeme je da pođeš na
spavanje da ne bi zaspao za stolom. - I da ne bi rekao još
nešto što ne treba, dodala je u sebi.
Sandra je povela dijete na spavanje odlažući trenutak kada će
morati da se nađe s Džoš-om oči u oči, bez svjedoka. Pokrila
je Rodija i počela da mu čita. Kada je zaspao, otišla je u svoju
sobu. Hodala je gore-dole ne mogavši da se smiri. Zašto?
Zašto? Pitanja su se redala jedno za drugim u njenoj umornoj
svijesti. Zašto je Džoš udesio da se sretnu na ovaj način, posle
toliko godina? Ništa nije shvaćala. Dosta je izdržala onih
nekoliko nedjelja kada se sve to desilo. Zašto sad opet?
Vrata se iznenada otvoriše. Trgnuvši se, Sandra stade i podiže
pogled. Na pragu je stajao Džoš lice mu je bilo tvrdo i
bezizrazno.
- Siđi dole.
- Umorna sam.
- Zar u sedam i trideset? Što je, Sandra? Zar ne možeš da
budeš sama sa mnom posle toliko godina?
Sandra zakorači naprijed stisnuvši pesnice. - Što hoćeš od
mene, Džoš-e? Da ti se izvinem? Za nešto što sam učinila kada
sam bila dijete? Pa, dobro, izvinjavam se...
- Ostavi to! To je prošlo. Dosta sam propatio tada. Samo,
uvijek sam se pitao zašto nisi htjela da priznaš istinu?
- Ti nisi vrijedan toga! Ti si gad kao što si bio i prije devet
godina! - Ona pokaza rukom sobu. - Ko ti je kupio sve ovo?
Kojoj si se ženi ovoga puta prodao? Kada ti je Betina poklonila
onaj zlatni sat, jesi li tada shvatio da voliš ukus novca? Kako je
biti priplodni pastuh, životinja za iznajmljivanje? - Izgubila je
kontrolu tražeći najosjetljivije mjesto da ga povrijedi onako
kako je on onda vrijeđao nju. Najednom primijeti da je
problijedio.
- Prokleta mala vještice! - procijedio je kroz zube. Onda je
zgrabio za ruke i privukao sebi. Džoš-ove zelene oči zračile su
mržnjom. Sandra počne da drhti od straha.
- Što je? Da li ti je žao što ti nisi bila ta s kojom sam,navodno,
vodio ljubav u štali onda davno? Pitaš li se kako je biti u
mome zagrljaju, osjećati moj dodir na mekom tijelu, moje
milovanje? - Nije joj dao vremena da odgovori. Poljubio joj je
usne tako snažno da je izgubila dah. Privlačio je sebi sve bliže,
pripijajući njeno vitko tijelo uz svoje. Njen bijes pređe u strah,
a onda oba ta osjećanja zamijeni jedno drugo, novo, koje je
bilo zastrašujuće... Nije mogla da se bori protiv njega, mada je
shvatila kakva je kazna očekuje.
Ruka mu se zaplete u njenu kosu prije nego što je podmetnuo
dlan pod njenu glavu. Sandra je stajala čvrsto pripijena uz
njega dok prvi šok nije prošao i ustupio mjesto toplom
osjećanju koje se počelo širiti negdje iz dubine njenog bića.
Poljupci postadoše blaži i nježniji. Nije mogla da se odupre
svojim osjećanjima. Naposljetku se predala tom iskonskom
nagonu.
Čvrsto se uhvatila za njegova ramena, instinktivno potiskujući
tijelo onako kako to čine svi ljubavnici. Devet godina je iščezlo
i ona je opet bila djevojčica koja ga je voljela, koja je potajno
patila što se zaljubila u njega.
U roku od nekoliko sekundi sve joj se zbrkalo. Najednom, Džoš
je odgurnu s izrazom gađenja i prezira i ona pade na krevet.
- Sredi se i siđi dole. Sad kad znam kakva si i kakva bi bila
posle, moći ćemo da se sporazumijemo. - Okrenuo se i
otvorio vrata pogledavši je još jednom preko ramena. - Ako
ne siđeš za pet minuta, doći ću opet i bit ćeš moja.
Vrata se zatvoriše, a Sandra uzdahnu i pokri lice rukama. Kako
je mogao to da joj učini? I kako je ona mogla da reagira kao
neka laka žena? Niko, čak ni Džemi, nije doživio da mu ovako
uzvrati poljupce. Uvijek je bila suviše hladna, suviše
bezosjećajna, suviše pribrana da bi dozvolila bilo kome da je ,
podredi. Sve do sada. Sandra stavi ruku na usne, osjećajući još
pritisak njegovih usana. Da li je bio u pravu? Da li se uvijek
pitala kako bi bilo u njegovom zagrljaju? Usne se uobličiše da
izgovore riječ „ne", ali u glavi joj je odjekivao odgovor ,,da".
- Mora da sam poludjela - mrmljala je za sebe, osjećajući kako
joj umornim tijelom struji plima najraznovrsnijih osjećanja.
Kada je sišla dole, Džoš je bio vrlo ozbiljan, skoro ljutit.
Donio joj je čašu brendija, a onda je stao pored kamina i
zagledao se u vatru.
Sandra pomislit kako već sutra neće biti ovdje. Za zada će
moći da ga sluša šutke. Ne može joj reći ništa što već nije
znala i ne može je povrijediti više nego što je već povrijedio.
- Hoću da se izvinem zbog one scene gore. - Govorio je tiho i
promuklo. I dalje je stajao leđima okrenut njoj. – Nije trebalo
to da učinim, ali ti si me izazvala.
- Znam - odgovorila je umorno. - Sutra ću otići, a dotle bih
željela da sklopimo privremeno primirje. Znam da je možda
prekasno za to, ali zaista mi je žao zbog onoga što sam ti
učinila. Međutim, sada ništa ne mogu popraviti. Nikada to
sebi neću oprostiti. Živjet ću stideći se. Ali... - glas je izdade i
ona pogleda po ovoj lijepoj, ukusno namještenoj sobi. - Ti
izgleda nisi mnogo patio zbog toga. - Zaćutala je, osjećajući
kako je blizu da zaplače - dok sam se ja kajala svakog dana
svih ovih godina. Prišla je velikom prozoru. Opet je padala
susnježica i put se sijao na mjesečini.
- Zašto? - Džoš-ov glas je trže i ona se okrete. Još je stajao
pored kamina i ukočeno gledao plamen, kao da od njega
očekuje odgovor. Onda je prinio čašu usnama i otpio jedan
dobar gutljaj.
- Što, zašto? - Nije mogla da skine pogled s njegovih snažnih
širokih ramena. Od lijepo građenog mladića razvio se u zrelog
muškarca, koji je bio pravo oličenje muževnosti.
- Zašto si se kajala zbog onoga što si učinila?
Duboko je udahnula da bi smirila svoje usplahireno srce. Bila
je suviše umorna da bi vodila ovakav razgovor. Često je
priželjkivala da se sretne s njim, da mu se izvine,ali nikakve
riječi ne bi mogla da mu nadoknade bol, koji mu je tada
nanijela. Bilo je suviše kasno.
- Vrlo brzo sam shvatila što sam ti učinila... Bio si u nevolji, a
onda si otišao. Betina i njena porodica su se odselili, a otac se
oženio. Dobila sam „majku“ koja je trebalo da me „vodi“ kroz
život. Svi smo patili zbog moga gesta. – Džoš poče lagano da
se okreće prema njoj. - Ne! Nemoj da gledaš u mene. Lakše
mi je da ti to pričam kada ti ne vidim lice - zamolila ga je. On
se opet okrenu vatri, a ona neodlučno produži. - Ti si za mene
predstavljao i mjesec i zvijezde, jedini čvrsti oslonac u to
vrijeme. Bila sam razmažena i sebična, ali ti si m bio potreban.
Željela sam tvoje vrijeme, tvoju pažnju. U svemu tome
postojao je strah da ću morati da te dijelim. Plašila sam se da
sam te izgubila. Bila sam veoma sebična na svoj dječji način i
bilo mi je lakše da te potpuno izgubim nego da te dijelim s
nekim. - Za-ćutila je malo. - Znam da ne postoji opravdanje,
ali to je jedina istina koju znam. - Još je stajao leđima okrenut
njoj, a ona produži. - Dala bih sve da mogu to popraviti, ali ne
mogu. Suviše je kasno.
U sobi je vladala mrtva tišina. Najednom panj skliznu i vatra
zapucketa. To ih vrati u stvarnost.
- To ipak možeš popraviti. - govorio je skoro šapatom.
- Ne razumijem. - Ona ga pogleda u oči kada se okrenuo
prema njoj.
On odmahnu rukom kao da hoće da je spriječi da postavlja
pitanja.- Hoćeš li se udati za Džemija Ditermana?
Sada je stvarno bila zbunjena. Glava je boljela, a njegovo
pitanja nije imalo nikakvog smisla. - Otkud ti znaš za Džemija?
- Održavao sam veze sa starim društvom. Odgovori mi.
- Pa.., još nisam odlučila - lagala je,ni sama ne znajući zašto
Možda zato što je primijetila jedan zloslutni smiješak na
njegovim usnama.
- Onda nećeš - izjavio je - jer inače ne bi sada išla stricu.
- Mi... mi smo riješili da se preko ljeta ne viđamo da bi smo
bili sigurni da to oboje želimo - lagala je opet, osjećajući da je
uhvaćen u zamku.
On se bezobrazno nasmija. - Lažeš.
- Uostalom, što se to tebe tiče? - uzviknula je, bijesno
spustivši čašu na sto. - Umorna sam i sada hoću da legnem,
gospodine Lorense. Izvinula sam se, pa ako hoćeš prihvati to,
ako nećeš, ne moraš. Sutra ujutro ću otići, tako da nećeš
morati da se brineš da li ću se udati ili ne. Sumnjam da zbog
te brige nećeš moći da spavaš.
- Imam jedan prijedlog - rekao je, zaustavivši je u pola koraka.
Ona se lagano okrenu pitajući se što li će sada reći.
- Kakav prijedlog? Nemoj da uzalud gubimo vrijeme.
– Pst, gospođice Bišop. Opet trčiš kao ždrijebe pred rudu.
Narav ti se nimalo nije promijenila. - Njegove podsmješljive
zelene oči zaroniše u njene i ona osjeti kako je pocrvenila.
- Dobro, Džoš-e. Slušam te. - Ljupko mu se osmjehnula.
- Možda bi trebalo da te sada zovem Skot? Izgleda da se baviš
raznim poslovima pod raznim imenima.
On se ukruti, a ona najednom zažali što mu se obratila tim
tonom. Srce joj je teško udaralo. Mislila je da će početi da viče
na nju. Ali, on se zavlada i mirno reče. - Skot mi je srednje
ime. Otkako sam otišao iz Porltanda služim se njime. - Glas
mu je bio tih i monoton, ali je djelovao upečatljivije nego da
je vikao i izražavao je patnju kroz koju je prošao vrlo davno.
Ona se pokaja zbog svoje brzopletosti i promrmlja: - Ja
stvarno sve pokvarim, je li? - Pošla je lagano prema njemu.
Spustila je ruku na njegovu mišicu moleći za razumijevanje.
- Molim te,oprosti mi. Nije lako imati trinaest godina ni u
najboljim okolnostima.
Džoš ju je bez riječi gledao. Onda je klimnuo glavom i okrenuo
se. Njena ruka skliznu. Bilo je očigledno da nije trpio njen
dodir.
- Da li si spremna da saslušaš moj prijedlog?
- Jesam.
- Prodala si kuću, a fabrika je otišla na licitaciju. Sada si
krenula u novi život i namjeravaš da radiš za strica. Da li je to
točno?
- Da. Radiću da zaradim za život.
- Hoće li ti on davati platu?
Ona otpi malo pića. U glavi joj se vrtjelo. - Ne znam. Nismo još
o tome razgovarali. - Najednom se i u njoj rodiše sumnje. Što
ako stric nema namjeru da joj plati? Hoće li radili zabadava i
moliti za sve?
- Hoće li Rodi ostati s tobom?
- Naravno! On pripada meni, ma gdje bila.
Džoš klimnu glavom kao da je dobio odgovor, koji je očekivao.
- Ima li tamo gdje tvoj stric živi dobrih škola? Ima li djece
Rodijevih godina? Hoće li moći da luta kroz šumu, da se igra,
ide na pecanje i radi sve ono što dječaci njegovih godina vole i
žele?
- To... ne znam. - Sa strepnjom je iščekivala što će dalje biti.
Nije li prenaglila kada je odlučila da idu kod čika Teda? Ali, što
je drugo mogla?
- Popij to - zapovjedio joj je Džoš i ona bez razmišljanja
posluša. To joj pomože da se opusti. Napolju je bjesnila
mećava, ali je unutra bilo toplo i prijatno.
- Meni je potrebna sekretarica za neko vrijeme – rekao je
Džoš kao da je bacio bombu usred tišine. Ali odmah je
produžio dalje. - Potrebna mi je pomoć i mogu odmah da
platim najvišu cijenu. A volio bih da Rodi bude tu. Ovdje je
lijepo za dijete. Ima konja i pilića i nekoliko krava. Rijeka koja
je stvorena za pecanje teče odmah iza kuće. Imamo dobre
škole, prijatne susjede i nekolicinu djece njegovog uzrasta u
blizini.
- Govoriš li ozbiljno? - Da nije htio samo da se našali s njom?
- Da, govorim ozbiljno - rekao je nestrpljivo. - Osim ako ti nije
ispod dostojanstva da radiš kod mene. - Džoš pogleda kroz
prozor. - Odavde svakako nećeš moći da odeš bar još dva do
tri dana. Za to vrijeme ćeš moći da razmisliš a mome
prijedlogu.
- Ali zašto?
- Zato što mi je potrebna pomoć, a ti si tu. Pepe treba da vodi
brigu o životinjama i pomogne nešto oko renoviranja koje još
nismo završili, ali on je toliko zauzet radeći za mene da ne
stigne ništa drugo. Ti bi mogla malo da mu olakšaš. - Zastao
je. - Odlično bi mi odgovarala.
- Ne mogu da shvatim zašto meni nudiš takvu „priliku"? Pa,
tebi čak nisam ni simpatična.
Džoš sleže ramenima,okrenuvši se da uzme cigaretu. Nije
odgovorio na pitanje. - Tebi će odgovarali. Bez obzira na sve,
odavde nećeš moći da odeš još nekoliko dana. Vrijeme je
izuzetno ružno za ovaj dio Oregon-a, tako da ljudi koji
održavaju putove sigurno nisu bili pripremljeni za ovakvu
mećavu.
- Molim te, ja...
- Ako misliš da tražim da se ponovi ona predstava koju smo
izveli gore, možeš biti potpuno mirna. To je bio rezultat
bijesa, a ja više nisam besan. To se više neće ponoviti. - On se
nasmija. - Taj problem mi sasvim uspješno rješava druga žena.
- Imaš ljubavnicu? - Kada je vidjela da je nonšalantno slegao
ramenima, ona planu. - Ljubavnica! Ako misliš da ću spremati
za tvojom ljubavnicom, grdno se varaš!
- No, no, nisi valjda tako konzervativna?
- Da vidiš, jesam i imam namjeru da i Rodija vas-pitam na isti
način. On će imati normalan i pristojan život u kući, onoliko
koliko mu ja mogu pružiti. A to znači, bez ljubavnica!
- Onda ću se viđati s njom na nekom drugom mjestu da ne
vrijeđam tvoja fina osjećanja - odgovorio je blago.
Tom izjavom potpuno je razoružao. Ali saznanje da se Džoš
sastaje s nekom ženom boljelo je više nego što je željela da
prizna samoi sebi.
- Idi da legneš, Sandra. Razgovarat ćemo u jutru - rekao je
tiho. - Nema potrebe za žurbom. - Okrenuo je, uhvativši je za
ramena. Njenim tijelom prostruja nešto nalik na električnu
struju. Osjećala je njegov pogled dok se penjala stepenicama.
Kada je stigla do posljednje, okrenula se i pogledala dole.
Stajao je nasred sobe s čašom u ruci i po-smatrao je kroz
oblake dima.
- Laku noć, Sandra.
- Laku noć, Džoš-e.
- Hajde, Sandra! Probudi se! Noćas je vijao snijeg! Možemo li
ići na sanjkanje? Molim te? - Rodi je skočio na njen krevet od
uzbuđenja. Sandra stavi jastuk na glavu i pospano mu
odgovori.
- Rodi, odakle ti toliko snage posle onakvog dana?
- Pa, jučer smo se samo vozili - objasnio joj je kao da je ona
dijete a on odrastao. - Ali, da sam znao da će padati snijeg,
jučer bih bio mnogo sretniji! - Skakanje najednom prestade
kao da mu je nešto iznenada palo na pamet. - Sandra?
Gospodin Lorens se ponašao kao da nas poznaje. Da li nas
poznaje?
- Radio je nekada davno kod tate, mili. - Sandra sjede i zabaci
kosu. Po-smatrala je njegovu reakciju. - Što pitaš?
- Ne znam. Svidio mi se... dok nije onako počeo da se ponaša
prema tebi - odgovori je dijete iskreno. - A da li se tebi sviđa?
- Ne poznajem ga dobro, Rodi. Vidjet ćemo. - Ona zagolica
malo njegovo mršavo tjelašce a on pade na krevet i poče da
se kikoće. - A sada, bježi odavde! Hoću da se obučem. Naći
ćemo se za deset minuta u holu.
Rodi siđe s kreveta i otrča u kupatilo. - Biću gotov prije tebe! -
doviknuo joj je raskopčavajući pidžamu. Vrata se zalupiše, a
ona tužno odmahnu glavom i sjetno se osmjehnu. Srce joj je
bilo puno ljubavi prema njemu. Morat će da razgovara s njim.
Niko ne voli galamu, a ako ostanu ...
- O čemu ja to razmišljam? - pro-šaputala je i sama
iznenađena što je preko noći donijela takvu odluku.
Sjela je, obgrlivši noge rukama i spustivši bradu na koljena.
Mislila je na Džoša. Da li su ga godine promijenile? Prije je bio
visok, lijepo građen mladić, uvijek nasmijan i sa nekim
žestokim bljeskom u zelenim očima. Čak i kada se nije
ponašala lijepo, bio je strpljiv s njom. Tek sada, kada je
odrasla,shvatila je koliko mu je bilo potrebno
samosavlađivanja da bi izdržao njene dječje hirove.
Počeo je da radi kod njenog oca, kada je imala devet godina.
Tada je on imao osamnaest. Vezala se za njega od prvog
trenutka. A on nije mario. U to vrijeme bio joj je kao brat koga
nije imala, kao staratelj, kao izvor svih znanja, kao mjerilo za
sve. Niko nije obraćao pažnju na to što je ona voljela Džoša.
Kada je napunila trinaest godina i postala djevojčurak, počela
je da ga špijunira. Potajno je pratila njega i Betinu Valas,
najmlađu kćer njihovih susjeda kada bi odjahali niz rijeku.
Srce joj se paralo od ljubomore. Ne znajući zašto, poželjela je
da ih oboje kazni, da ih povredi onoliko koliko su oni
povrijedili nju. Kasnije, kade se Džoš vrati u štalu i počeo da
timari konje. Sandra je počela da viče na njega.
- Da više nisi izlazio s njom, Džoše! Da li ti je jasno? Ti radiš
kod moga oca i ne smeš se zavlačiti u šumu s tom djevojkom!
- vikala je kao izbezumljena, a on je i dalje mirno timario
konja.
- Što ti je? Jesi li već odrasla?- govorio je pokroviteljski i to je
još više razbjesnilo.
- Odrasla sam i pljunula bih na djevojke kao što je Betina! Ona
je obična djevojčura. Čula sam kako svašta pričaju za nju! A
nisi ni ti bolji. Ti se samo brineš o konjima moga oca i to je
sve. Da njeni roditelji znaju da se sastajete, sredili bi oni vas.
Možda ću im ja reći!
Tada se naljutio. Prestao je da četka konja. - Tebe se ne tiče
što Betina radi. Ako kažeš to nekome, dobit ćeš takve batine
od mene da nećeš moći da sjediš. Jesi li razumjela?- Glas mu
je bio tih, skoro miran, ali preteći prizvuk i sijevanje očiju
natjeraše je da shvati da je strašno bijesan. ..Meni možeš
nanijeti zla ako želiš, ali nemoj da povrjeđuješ nikog drugog
zbog svoje glupe ljubomore.
- Nisam ljubomorna!
- Čemu onda sve ovo?
Ne razmišljajući,ona reče: - Ti si moj, eto zašto! I neću da se
Betina mota oko tebe!' Čvrsto ga je obgrlila oko struka kao da
će nestati, dok su joj se suze sli-vale niz obraze. On je
instinktivno zagrlio, kao da hoće da je zaštiti. On joj je bio sve,
a,čudno, i ona njemu.
- Sada je dosta, Sandra - tješio je. Neće niko doći da me
ukrade odavde. Glas mu je bio topao i pružao joj sigurnost.
Podigao ioj je glavu da bi mogao da joj vidi uplakane oči. - Čuj,
Sandra, ja ne pripadam nikome. Ljudi nisu stoka ili kučići da bi
bili nečija svojina. Ljudi imaju osjećanja, želje i potrebe baš
kao i ti, i nije fer da im postavljaš pravila. Razumiješ li me?
Klimnula je glavom, a on joj je, smijući se, obrisao suze. Ali
nije razumjela. Tek kasnije joj je bilo jasno što je htio da joj
kaže.
Neki šum vrati je u stvarnost i ona zatrese glavom da bi
odagnala te misli. Nema svrhe da pretura po prošlosti. To je
završeno. Ustala je i prišla prozoru. Snijeg je još padao vrteći
se u kovitlac. Put je sigurno bilo neprohodan. Džoš je bio u
pravu. Izgleda da će ipak morati da ostane ovdje još nekoliko
dana,željela ona to ili ne. Brzo se obukla. Bilo je vrijeme da se
susretne sa svijetom i Džošom.
Stol je bio postavljen za doručak. Rodi je bio suviše nestrpljiv
da je čeka, pa je sam sišao dole. I Džoš je bio tu.
- Dobro jutro, Sandra - pozdravio je. - Biće lijepo viđati tvoje
nasmijano lice svakog jutra - produžio je ironično. - Drago mi
je što čete i ti i Rodi ostati.
Rodi je gledao sestru s osmijehom na licu. - Hoćemo li
Sandra? Sjajno!
- Nemoj da govoriš s punim ustima. To nije lijepo - opomenula
ga je Sandra na znajući što da kaže. Džoš joj je onemogućio da
se povuče time što je otvoreno govorio o planovima za
ostanak pored Rodijem. Zato se okrenula njemu i što je
smirenije mogla,rekla: - Prije nego što se o svemu
dogovorimo, gospodine Lorens, voljela bih da razgovaramo u
četiri oka. O tome koje su moje obaveze, kakva će biti plata i
slično.
- Svakako. - Počeo je da jede. Bio je potpuno miran i ozbiljan,
ali je Sandra nekako osjećala da joj se u sebi smije.
- Jesi li gotova? - prekinuo je njena razmišljanja. Ona na brzinu
proguta posljednji zalogaj, pa pođe za njim prema vratima
koja su se nalazila pored kamina.
Idući kroz hodnik pokazao joj je dvoja vrata. - Ostava. Radna
soba. - Zastao je na kraju hodnika ispred još jednih zatvorenih
vrata. - Spavaća soba - rekao je. Sandra se ukoči.
Ali umjesto da uđe, on se vrati do radne sobe i otvori vrata.
Dao joj je rukom znak da uđe.
Sandra ga pogleda ispod oka i vidje kako se smješka. Opet se
zbog nečega smijao njoj. Ona odlučno i gordo podiže glavu
trudeći se da djeluje smireno.
Soba u koju su ušli očigledno je bila biblioteka. Nove i stare
knjige pokrivale su tri zida. Bile su različitih veličina,ali su
pružale takvu prijatno sliku kakvu bi rijetko koji dekorater
mogao da postigne. Na četvrtom zidu nalazio se ogroman
prozor, od poda do plafona. Veliki i dosta upotrebljavani
drveni sto stajao je u sredini sobe, a visoki starinski zidni sat
tiho je kucao.
- Izvoli, sjedi. - Džoš se trudio da hude učtiv.
- Hvala - odgovorila je isto tako učtivo, spustivši se na malu
kancelarijsku stolicu, a ne na udobnu fotelju koja je stajala
naspram stola. Gledala je preko njegovog ramena negdje na
polje. Sunce se prelamalo kroz oblake, a snijeg je blještao pod
njegovim zracima kao bijelo ogledalo. Najednom je spopade
neko neprijatno osjećanje kao da je predosjećala opasnost.
- Ne znam koliko si do sada uspjela da upoznaš kuću, ali ima
pet spavaćih soba, četiri gore i jedna dole, i tri kupatila. - Džoš
zašuti malo kao da je htio da joj da malo vremena da nešto
kaže, pa onda produži. - Pepe kaže da mu ne pada teško da
održava higijenu, ali to mu oduzima dosta vremena. Zato bih
želio da se ti i Rodi brinete o vašim sobama. - Pogledao je na
stol, a onda opet nju. - Sva pisma, korespondencija i
dokumenta su ovdje. - Ona se okrete i pogleda ga. I on je
gledao nju. Shvatila je da hoće da je dekoncentriše, ali mu to
nije dozvolila. Opet se okrenula prema prozoru. - Htio bih da i
Rodi, kao svi dječaci, ima svoje obaveze. Dobro je kad djeca
znaju da treba nešto da urade. - Naslonio se i razvukao usne.
- Dobro. A što bi to trebalo da Rodi radi da bi zaradio sebi
boravak ovdje? - pitala je, ne mogavši da sakrije uvrijeđenost.
- Trebalo bi da vodi računa da se iznese smeće, da pomogne
Pepeu oko životinja i da sklanja stvari za sobom. - Osmjehnuo
se otkrivajući niz lijepih bijelih zuba. - A što si ti,Sandra mislila
da ću ja tražiti?
- Pa mislila sam da hoćeš da zaposliš mene, a ne moga brata.
Željela bih da naši odnosi budu strogo službeni. Osim toga, još
nisam odlučila da li ću prihvatiti posao ili ne.
- Hoćeš. Ti znaš isto tako dobro kao i ja da se vaš stric ne
raduje mnogo vašem dolasku. Ponudio vam je to samo reda
radi. Siguran sam da ti ne želiš da tako živiš. Mislim da ti je
ovo u svakom slučaju bolje. - Ona htjede nešto da kaže,ali je
on ušutka podigavši ruku. - Nemoj da mi pričaš o čika Tedu.
Vrio dobro znam u kakvoj je financijskoj situaciji. Morala bi da
crkneš radeći dok bi se smilovao da ti da jedan peni.
Sandra je znala da je u pravu i to je zaboli. Kako je željela da
pobjegne odavde!
- Možda nam ovaj posao neće odgovarati. Ja nikada nisam
bila sekretarica,a ti nikada nisi bio otac jednog malog dječaka.
Džoš ustade i stade s druge strane stola. Po-smatrala ga je kao
što miš po-smatra mačku.
- Nisam, Sandra, ali sam se nalazio u ulozi oca jedne djevojčice
sve dok nije ispoljila u kakvu će djevojku izrasti. Zato imam
nekog pojma o tome. - Glas mu je bio prijatan i topao.
- Zar si tako gledao na naš odnos? On klimnu glavom.
- U to vrijeme.
- Ja sam imala oca, ako se sjećaš.
- Sada možeš praviti od njega sveca, ali u to vrijeme je vrlo
malo mislio na tebe. Obraćao ti je pažnju samo kada si bila u
neprilici. Sjećaš li se?
- Brinuo se, samo nije znao što da radi sa mnom, trebalo je da
budem sin, a ne kći koja čak nije ni ličila na njega. Kada mi je
majka umrla, samo sam ga podsjećala na ono što je izgubio.
- Ustala je i brzo se okrenula da ne bi video kako su joj oči
pune suza. - Trudio se, ali sam ja bila suviše mala da bi me
shvatio i suviše nestašna da bi bio strpljiv.
Džoš opsova sebi u bradu i stavi Sandri ruku na rame
privlačeći je sebi. Ona se nasloni leđima na njega, najednom
osjetivši sigurnost. Sa njenih rastavljenih usana ote se uzdah.
Kada je progovorio osjetila je njegov topli dah na vratu.
- A kako bi pravdala očevo ponašanje prema sinu kada ga je
konačno dobio?
- Da si poznavao Alisu, shvatio bi. Tata se oženio Alisom
odmah... odmah posle tvog odlaska. Trebalo je da mi ona
zamijeni majku, a njemu ženu koja mu je strašno nedostajala.
Ali niko ne može zauzeti mjesto nekog drugog. Svi smo to vrlo
brzo shvatili. Alisa je mogla podsjećati na moju majku fizički,
ali je kao ličnost bila drugačija
Džošove ruke klizile su po njenim mišicama. Sandra nasloni
glavu na njegove grudi. Zatvorila je oči da isključi postojanje
svega drugog. Po prvi put za mnogo mjeseci bila je potpuna
smirena. Srce joj je govorilo da joj je tu mjesto.
Ali prvobitna smirenost brzo se pretvori u neku vrstu
uzbuđenja. Srce joj je brzo kucalo,a svaki živac treperio je
zbog blizine čovjeka koji je stajao iza nje. Osjetila je kako joj
se tijelom širi neka toplota izazivajući tupi bol u cijelom tijelu.
Čeznula je za nečim,ali nije znala što je to i plašila se. Kada je
pokušala da se odvoji od Džoša,on je samo još čvršće prigrlio.
Pokušala je da se bori protiv tog snažnog osjećanja koje je
izazivao u njoj, a onda je opet spustila glavu na njegove grudi.
Njegov topli dah milovao joj je lice kada je spustio laki
poljubac na osjetljivo mjesto na vratu.
- Što je, Sandra? Bojiš li se da ćeš se istopiti kao šećer u mojim
rukama? - Izgledalo je kao da se šali. - Ne ponašaš se više kao
ona djevojčica koju sam nekada poznavao i koja mi je izdaleka
trčala u zagrljaj. Što se desilo s tom djevojčicom? Hmmmm?
Ko bi mislio da će postati ovakva ljepotica, toliko lijepa da bi
mogla da navede na grijeh i najčestitijeg muškarca!
On zagnjuri glavu u njenu meku kosu i poče nježno da je ljubi.
Pustio joj je ruke da bi obuhvatio njene čvrste grudi. Njeno
srce je lupalo sve snažnije i brže i ona učini posljednji napor
da se otrgne. Nije uspjela. Onda je odustala od borbe i
psihički i fizički. Željela je da osjeti njegov dodir isto koliko je
on želio da je dodiruje. Osjećala je kako njegovo srce brže
kuca, u skladu s njenim. I shvatila da djeluje na njega isto
koliko i on na nju. Okrenuo je prema sebi. Cijelom dužinom
tijela osjećala je čvrstinu njegovoga.
Oči su mu postale tamnozelene i duboke, duboke kao more, i
blistale su od strasti kakvu nikada ranije nije vidjela. Izgubila
se u njihovim dubinama. Onda su se njegove vlažne usne
spustile na njene s takvom požudom da je izgubila dah. Sve joj
se zavrtjelo pred očima prije nego što je spustila kapke. Držala
se za njegova ramena kao da joj život zavisi od toga.
Kada je spustio ruke na njene bokove da bi je privukao bliže,
ona jeknu iz dubine duše. Bila je potpuno spremna da mu se
„da“. Mogao je činiti s njom što hoće, a ona se ne bi protivila.
Privlačio je sve bliže, ali ni to nije bilo dovoljno da ugasi
plamen, koji je buktao iznutra. Ruke su mu lutale po njenom
tijelu tražeći tajna mjesta, kao da se igra svojim blagom. Igrao
se njenim čulima i navodio je da ga i ona počne milovati.
Vatra je bivala sve jača i izazivala je u njoj potrebu da bude
ugašena. Privila se uz njega želeći da je uzme, da vodi ljubav s
njom, da utoli tu silnu čežnju za njim. Nikada se ranije nije
tako osjećala. Željela je da osjeti dodir njegovih ruku,osjećala
je potrebu da je zadovolji. Niko je nikada nije podigao do
takvih visina. Niko nikada nije upalio ni malu svijeću želje,a
kamoli ovakav vulkan.
Ona podiže njegov debeli džemper da bi zavukla ruke ispod
njega i dodirnula malo vlažnu kožu i kosmate grudi. On jeknu
od uzbuđenja i poče još vatrenije da je ljubi. To nije bilo
dovoljno ni njemu ni njoj.
- Dozvoli mi da vadim ljubav s tobom, Sandra - šaputao je.
- Potrebna si mi. Sam bog zna koliko si mi potrebna.
Njegov dodir je imao hipnotičko dejstvo na njena čula.
Otupljivao joj je mozak, a oživljavao tijelo. Ona klimnu glavom
ne otvarajući oči. Prepustila se čulnom zadovoljstvu i uživala
je u njegovoj iskusnoj muževnosti. Bila je njegova i on je želio.
Jedino je to bilo važno.
Kada se Džoš odmakao, ona osjeti pustoš. Gledao je njene
nabrekle usne i plave oči, zamagljene i kapke, otežale od
njegovog milovanja. Na licu mu se pojavi osmjeh zadovoljstva
i trijumfa. Uzeo je za ruku i poveo prema vratima.
- Kuda idemo? - najednom je postala oprezna.
On joj poljubi usne prije nego što je otvorio vrata. - U moju
sobu.
Kada je uvukao u zamračenu sobu,osvijestila se. Zastala je
malo, nastojeći da se pribere i savlada zov čula. Nikada ranije
to nije činila i tabu je bio jak. Džoš mora da je osjetio, jer kada
su došli do sredine sobe,opet je zagrlio i poljubio, pomračivši
joj razum. Opet je sve ostalo nadvladala želja koja je morala
biti zadovoljena. To je bila njena jedina misao.
- Znao sam da ćeš biti ovakva. Znao sam da ćeš bit divna i
poželjna, ali nisam znao do koje mjere - mrmljao je pored
njenih usana. - Sada i to znam. Sada i to znam. - Priznanje je
izviralo iz dubine njegove duše. - Dodirni me,Sandra. Drži me.
Ona obavi ruke oko njegovog struka,milujući ga po leđima,
pod-stičući želju na način poznat od pamtivijeka.
- To čini - govorio je, a onda joj podiže ruku do svojih grudi - i
ovo. Reci mi što voliš, što želiš, moja Sandra.
Ona je stenjala od zadovoljstva. Tu joj je bilo mjesto... U Džoš-
ovom zagrljaju. Mora da se i on tako osjećao, pomislila je,
inače ne bi tako nestrpljivo iščekivao kulminaciju. Njegovo
srce ne bi moglo kucati tako zbog bilo koga. Samo zbog nje,
samo zbog nje, odgovaralo je njeno srce.
- Sandra! - začu se dječakov glas s druge strance vrata.
- Posjekao sam se!
Džoš se ukoči.
- Odmah ću doći, mili - odazvala se Sandra, popravljajući
bluzu.
Izašla je napolje i pogledala Rodijev prst na kome je bila samo
ogrebotina. Džoš je stajao iza nje. On posla Rodija u kuhinju
da potraži Pepea, rekavši: - Treba da razgovaram nešto sa
Sandrom.
Čim je Rodi otišao, opet je zagrlio. - Žao mi je zbog ovoga,
Sandra. Biće bolje noćas. Niko nas neće prekidati.
- Ne, Džoše. Ovo je bila greška. Velika greška. Dobro je što je
Rodi naišao i spasio me.
- Prije nekoliko minuta zakleo bih se da nisi željela da budeš
spašena - odgovorio je ljutito. - Ili se bar nisi tako ponašala.
Sandrine usne su se micale, ali riječi nisu silazile sa njih. Nije
znala što da odgovori. Bio je u pravu. ali njeno ponašanje od
maloprije nije bilo svojstveno njoj. Samo, on to nije znao.
Njegov srditi glas odjekivao je u skoro praznoj sobi.
- Čini mi se da smo se kao muškarac i žena prilično dobro
našli. Ne misliš da bi to trebalo provjeriti do kraja? - Gledao je
očekujući potvrdu, ali je video samo zbunjenost. Oči su joj bile
pune suze koje samo što nisu skliznule niz obraze. Najednom
se opet osjećala kao dijete, ali ovoga puta nije bilo nikoga da
je utješi. U Džoš-ov zagrljaj nije mogla poletjeti. - Pitam se da
li si stvarno toliko naivna koliko izgledaš ili glumiš - razmišljao
je glasno, kao za sebe.
- Ja sam odlična glumica zar nisi znao? Skoro isto toliko dobra
kao ti kada izigravaš uvrijeđenu stranku ili nježnog ljubavnika.
Ali, dok sam ja još amater, ti si pravi profesionalac!?
Primijetila je kako su mu se vilice stegnule od bijesa, a oči
sledile. Osjetila je slabost u nogama.
Džoš joj okrete leđa kao da je htio da joj da na znanje da
može otići. - Ne bih bio previše zadovoljan situacijom da sam
na tvome mjestu. Oštar jezik može da naudi na više načina,
najviše tebi.
- Ne brini - odgovorila je gorko. - Neću biti ovdje toliko dugo
da mi možeš nauditi. Čim mećava prestane, odlazim!
- Nemam ništa protiv. Dok ne odeš, plaćat ću ti za ono što
uradiš. Kad budeš spremna za polazak imat ćeš malo novca a
ja ću biti miran. - Zapalio je cigaretu očekujući njen odgovor.
Ćutila je. Džoš uzdahnu kao da se umorio od svega. Onda joj
bez riječi otvori vrata da izađe.
Kada je Sandra ušla u dnevnu sobu, čula je kako Pepe i Rodi
razgovaraju. Rodi se nečemu slatko smijao. Znači, opet je sve
bilo u redu s njim. A s njom? Ona nikada neće zaboraviti onaj
podsmješljiv izraz Džoš-ovog lica kada joj je otvorio vrata.
Malo kasnije Džoš je ušao i rekao da ide u silos da radi. Sandra
se nije usuđivala da ga pogleda.
Pepe joj je ukratko objasnio gdje se što nalazi da bi mogla da
se snađe. Rekao joj je kako se upotrebljava telefon i što može
očekivati dok bude radila za Džoša. Sandre je tražila da joj
objasni što je silos. Ispričao joj je kako je Džoš prije dvije
godine kupio jedno imanje i preuredio ga. U prizemlju je
napravio gimnastičke sale, saunu i bazen, a gore je bila
kancelarija u kojoj je radio.
- A što Džoš, u stvari radi,Pepe?
- Svašta - odgovorio je Pepe. - Za svaku kompaniju nešto
drugo. Bolje bi bilo da njega pitate. Ja ne znam mnogo o
njegovim poslovima.
- Da li ga odavno poznajete?
- Od njegove dvadeset druge godine kada je došao u Vorm
Springs, indijanski rezervat. Pomogao je oko stoke, a onda je
počeo da izrađuje predmete od drveta. - Starac sleže
ramenima. - Kada je pošao, i ja sam pošao s njim. Otišli smo u
Los Angeles, onda nazad u Portland, pa zatim ovamo.
- U Portland? Kada? - Da li je Džoš bio u Portlandu poslije
smrti njenog oca? Da li je zato toliko znao o njoj? Da li mu je
možda ipak malo stalo do nje?
- Ne sjećam se. Čini mi se da je to bilo prije nekoliko godina.
Nismo se zadržali dugo. - Za ćutio je, i po njegovom licu
Sandra zaključi da joj neće ništa više reći.
- Volite li da radite kod njega? - pitala je, iznenađena što ovaj
čovjek ima toliko poštovanja prema svom gazdi. Njegova
ljubav prema Džošu bila je očigledna.
- On mi je prijatelj - izjavio je jednostavno, jasno pokazujući
da želi da prekine razgovor.
Sandra se odmah prihvatila posla. Počela je da kuca. Željela je
da posao završi ranije da bi pomogla Pepeu da spremi večeru.
Uvijek je voljela da kuha i često je to radila posle očeve smrti.
To joj je pružalo priliku da oproba svoje sposobnosti i dokaže
da nije beskorisna.
Kada je večera bila gotova, Rodi je već bio okupan i obučen u
pidžamu i kućni mantil, a Sandra je imala dovoljno vremena
da sjedne da se odmori pored vatre i popije čašu vina s
Džošom koji joj je pričao kako je počeo da preuređuje štalu.
Uspostavili su prešutno primirje i sada su lijepo razgovarali.
- Zašto nisi pozvao radnike da ti rade? - pitala je, sjedeći
sklupčana u uglu kauča, pijuckajući vino i uživajući u tihoj
muzici. Napolju je vijao snijeg, a svjetlost vatre bacala je
sjenke po zidu. Sve je bilo toplo i intimno.
- Neki Pepeovi prijatelji su nam pomogli da uredimo kuću
spolja. Kada je to bilo gotovo, više mi nisu bili potrebni.
Ostalo sam želio da radim sam. - Džoš je govorio kao da priča
o pisanju pisama, a ne o jednom krupnom poduhvatu kao što
je zidanje kuće. Malo ko bi mogao od stare štale da napravi
kuću na ovakav način kao Džoš.
Sandra nakrivi glavu gledajući preko ruba čaše. Džoš se
prijatno osmjehnu i produži. - Volim da radim vlastitim
rukama. To me odmara. - Onda je promijenio temu. - A ti? Što
si ti radila za ovih devet godina, osim što je pisalo o tebi u
novinama da te viđaju sa pravim ljudima i na pravom mjestu?
- Osmjeh mu postade hladan, a njen potpuno iščezne.
U njenom glasu bilo je tuge kada je odgovorila, sjećajući se
kako se uvijek dosađivala u tom društvu. Da li su svi sudili o
njoj na isti način kao Džoš?
- Da, izlazila sam. Tako je Alisa zahtijevala. - Onda je dodala: -
Brinula sam o Rodiju.
Njegove oči se suziše kada ju je pogledao. Primijetio je da bi
uvijek živnula kada je govorila o bratu. Produžila je lagano da
priča kao da Džoš nije bio pored nje. - U početku, kada je tata
umro nisam radila ništa. Mislim da je to bilo, zbog šoka. Alisa
mi je rekla da poslovi ne stoje najbolje, ali nikada nije
otvoreno izrazila što to znači. Mislim da je željela da se udam
za bogatog čovjeka da bih mogla da je pomažem. Navikla je
na udoban život. - Golema tuga izazva suze u očima pri
pomisli kakav bi joj život bio da je Alisa bila drugačija.
Vatra zapucketa, a onda opet zavlada tišina.
- A ti? - pitao je Džoš. - Da li tebi nedostaje život kakav je Alisa
vodila?
Sandra je ukočeno gledala u vatru plašeći se da joj ne pročita
misli. - Ne. U opće.
- U to teško mogu da povjerujem.
- Zašto? Rekla sam ti da sam mnogo naučila od onog vremena
kada sam bila dijete. Zašto je tako teško povjerovati da sam
se promijenila i odrasla?
- Ne znam. Ponekad je teško zaboraviti prošlost. – Glas mu je
bez-izražajan, kao da govori o vremenu ili, još gore, o nekome
do koga mu nije stalo.
Ona ga je gledala očekujući da će reći nešto više. Nije rekao.
- Željela bih da znaš da mi je veoma žao zbog onoga što se
desilo, Džoš. Bila sam dijete koje je izigravalo odraslu ženu i tu
sam veoma pogriješila. Godinama sam se nadala da ću te
jednoga dana slučajno sresti i objasniti ti. Onda sam,jedno
vrijeme, prestala to da želim, jer mi je bilo veoma neprijatno.
Džoš se lagano okrenu prema njoj. - A ja sam bio ljut i
uvrijeđen. Mislio sam da si me izdala. Vjerovao sam da je
između nas postojao neki bolji odnos. Tu gorčinu zamijenila je
uvrijeđenost zato što sam morao da odem iz kuće koju sam
smatrao svojom. - U očima nije bilo nikakvih osjećanja. - Sada
bi trebalo da ti budem zahvalan. Da se to nije desilo, ja bih
možda i danas bio konjušar a ne ovo što sam.
- A što si?
- Bogat čovjek. Imam nekoliko kompanija. - Džoš naglo ustade
i prekide razgovor. - Je li večera gotova? - obratio se Pepeu.
Sandra je željela da sazna više o ovom zagonetnom čovjeku,
ali za sada je morala da se zadovolji ovim što je čula. Prije ili
kasnije, njena radoznalost će biti zadovoljena. Ustala je i
protegnula se. Pogled joj se susrete s Džoš-ovim. Po njegovim
očima znala je da djeluje na njega i to je prijatno uzbudi. Krv
joj je strujala kroz vene tako brzo da joj se mračilo pred
očima. Onda se, najednom, ta veza prekide kada joj je Džoš
okrenuo leđa.
- Da li namjerno izazivaš ili to činiš spontano?
Njegova zajedljiva primjedba je pogodi. Shvatio je. Namjerno
ga je izazivala. Htjela je da je primijeti onoliko koliko i ona
njega, mada nije mogla da objasni zašto. Rumenilo joj obli
obraze. Bila je zbunjena.
Večera je protekla u šutnji. Kada se završila. Rodi je već bio
prilično umoran.
- Hoćeš li mi čitati? - zamolio je sestru.
- Doći ću za nekoliko minuta, mili. Samo da pomognem Pepeu
da raspremi stol. - Ustala je i počela da skuplja tanjure.
- Izaberi koju knjigu želiš da ti čitam. Naći ćeš je u kutiji pored
tvoga kreveta. - Pogledala ga je i toplo mu se osmjehnula.
Rodi joj uzvrati osmjeh pa pođe gore. Toga popodneva
pomagao je Pepeu oko životinja i veoma se umorio. Džoš
ustade i poče da skuplja preostalo posuđe. - Ja ću ti čitati dok
tvoja sestra završi posao.
- Stvarno? - Rodi raširi oči od iznenađenja.
Sandra se okrenu i pogleda obojicu, pitajući se zašto je tako
spreman da prepusti Džošu tu večernju privilegiju koja je
uvijek bila rezervirana samo za nju. Morala je da savlada
ljubomoru. Rodiju je bilo potrebno muško društvo. Ništa joj
nije smetalo što je proveo cijelo popodne s Pepeom. Zašto
sada? Rodi pogleda u nju očekujući njen pristanak. Ona se
osmjehnu i klimnu glavom s više oduševljenja nego što je
osjećala.
Zagrlivši dječka. Džoš ga povede gore. Sandra namjero okrete
glavu da ne bi gledala tu dirljivu sliku. Izgledali su kao otac i
sin. U mjesto Džoša trebalo bi da je tu njen otac. Nešto je
poče gušiti u grlu. Brzo je počela da pere posuđe, ko da je
htjela da spere tu sliku iz svoje svesti. Toplina, nježnost i
ljubav... sve je to postojalo za druge porodice, ali ne za nju i
Rodija. Oni nisu imali ni nježnosti ni ljubav, osim jedno prema
drugome.
Sandra predloži Pepeu da je ostavi da sama sredi kuhinju. On
pristade i iziđe napolje. Kada je završila posao, stala je pored
prozora i zagledala se napolje. Snijeg se bijelio na mjesečini.
To joj probudi neka druga sjećanja, davno potisnuta, sjećanja
na hladne zimske večeri koje su bile isto ovako lijepe i tihe. Te
večeri provodila je u štali sa Džošom. Obična su sjedili na
plastu sijena, pijuckali topli kakao i razgovarali. Džoš joj je
pričao o indijanskom rezervatu u kome je proveo ljeto, a ona
njemu o svojoj mami, o svojim strahovanjima i snovima o
budućnosti. Otvarala je svoje srce pred njim.
Sandri se činilo da i sada osjeća miris sijena i toplotu šalje koju
je držala dok je sjedila pored Džoš a on joj svirao svoju
najnoviju pjesmu na staroj raštimovanoj gitari. Imala je skoro
trinaest godina i sav njen svet bio je tu u toj štali.
- Kada odrastem, udat ću se za tebe, Džoše - rekla mu je kada
je odsvirao svoju novu baladu i spustio gitaru pored sebe.
Grohotom se nasmijao. Onda joj je promrsio kosu. - Nećeš se
udati za mene. Sandra. Dozvolit ću da neko drugi poludi za
tobom i trpi tvoje hirove. Ja ću se samo smijati iz prikrajka.
- Ali zar ti ne želiš da se oženiš? - pitala je naivno. Dosta si
star. Što čekaš?
- Imam dvadeset dvije godine i mislim da nisam star. Volio bih
da vidim malo svijeta i uživam u životu prije nego što se
smirim sa ženom i čoporom dječurlije.
- Mojim čoporom.
- Ne, Sandra - rekao je, ovog puta mala ozbiljnije. Ne tvojim,
srce moje. Ti si nešto izuzetno ili ćeš to biti kada odrasteš,a ja
sam samo radnik tvoga oca. Vidjet ćeš, ti ćeš naći nekoga ko
će biti isto tako izuzetan.
- Ali ja hoću tebe! - uzviknula je usplahirena,želeći da ga uvjeri
da misli ozbiljno.
On je samo zatresao glavom i tužno se osmjehnuo ne želeći
više da se raspravlja sa kćerkom svoga gazde. Zašto je bio
tako strpljiv s njom, pitala se sada. Niko drugi nije bio takav
prema njoj. Niko drugi nije pokazivao razumijevanje za nju,
samo on. De li je to bilo zato što su oboje bili usamljeni?
- Jesi li tisućama milja daleko zato što ne voliš što si ovdje? -
šapnuo joj je Džoš na uho prekinuvši sanjarenja. Ona podiže
pogled i vidje i njegov i svoj lik u oknu prozora.
- Sjetila sam se one večeri kada sam te zaprosila - rekla je
tiho.
- Onda,u štali? Sjećam se. - Osmjehnuo se. - Rekla si mi tada
da sam star. - Uglovi usana mu se podigoše,a oko očiju se
pojaviše sitne bore.
- Reci mi,Džoše, zašto si bio tako dobar prema meni? Zašto si
okidao vrijeme od svoje mladosti da bi slušao mene? -
Okrenula se prema njemu. On uzmače korak unazad kao da je
htio da izbjegne dodir. Ona primijeti tu gestu. Znači, još uvijek
nije želio da bude blizu nje,da je dodiruje. Ali pogled joj je bio
čvrst dok je gledala u njegove oči očekujući odgovor. - Reci
mi, Džoše. Zašto si bio toliko strpljiv sa mnom, kao sada sa
Rodijem?
Odgovor je došao malo kasnije. - Zato što sam u to vrijeme
osjećao potrebu za porodicom,a ti si mi tu potrebu
ispunjavala. Sada, kada sam stariji, mogu još bolje da
razumijem kako jedan mali dečko može biti usamljen .. čak i
kada ima sestru koja ga veoma voli. - Govorio je skoro
šapatom, ali veoma uverljivo. Sandra osjeti kako je obavija
neka sigurnost. Uvijek je znala da je Džoš sposoban da
razumije tuđa osjećanja. Njegove riječi samo su potvrdile
njeno ranije uvjerenje. Kao da mu se učinilo da je pokazao
previše svojih intimnih osjećanja, on pokuša da to promijeni.
- Ja sam uvijek na strani slabijih. - Razvukao je usne. - Neko
mora da se brine i o njima.
- Nikada ništa nisam znala o tvojim roditeljima, Džoše. Što se
desilo s njima? - Nakrivila je glavu da bi mu vidjela lice. Po-
smatrala ga je ispitivački očekujući odgovor na pitanje koje joj
se odavno vrtjelo po glavi.
Njegov dah joj pomilova lice kada je odgovorio. - Odrastao
sam kao siroče. Živio sam u domovima iz kojih sam uvijek
bježao. Jednoga dana sam pobjegao i nisu me više našli. Lutao
sam sve dok me tvoj otac nije zaposlio i primio u kuću. Sandra
duboko udahnu osjećajući njegov prijatni muški miris, koji je
dopirao da nje. - Izvini. Nisam znala.
- Što-šta ti još ne znaš Sandra. - Glas mu je bio dubok i tih i
uzbudljivo je djelovao na njena čula.
- Pričaj mi. Po-mozi mi da shvatim, Džoše - preklinjala ga je
gledajući ga svojim krupnim očima. - Zašto si bio tako dobar
prema meni i danas? Ponudio si mi krov nad glavom i posao.
Zašto?
- Nemoj previše da zadireš u tuđa osjećanja. Sandra, jer ako
ne dobiješ odgovor koji očekuješ, neće ti biti pravo. - Glas mu
je bio hladan, ali su oči postale tamnije i Sandra je shvatila da
je fizički želi. Vidjela je to. Zaista je želio. Stajali su kao da ih je
neka tanka nit vezivala u polumraku kuhinje. Nalazili su se u
jednom posebnom svijetu i nije bilo potrebno da se
sporazumijevaju riječima. Oči su govorile ono što usne nisu
mogle da kažu.
- Misliš? - Ona izazovno ovlaži usne. On je pratio svaki njen
pokret. Stajala je potpuno mirno očekujući trenutak koji je
ludo željela, i trenutak kada će se njegove usne spojiti s
njenim i tijelo dodirnuti njegovo. Zamišljala je kako se grle,
kako je on ljubi i kako budi vatru u njenim žilama. A onda,
sasvim neočekivano, on se okrenuo i pošao prema vratima.
- Nisam došao da odgovaram na tvoja pitanja, Sandra - rekao
je grubo - nego da ti kažem da te Rodi čeka da ti kaže laku
noć. - Onda je zastao i dodao: - Moram priznati da si bolja
glumica nego što sam mislio.
Te riječi zariše joj se kao nož u srce. Zašto je imao tako ružno
mišljenje o njoj. Onda je obuze neki bijes. Gordo je podigla
glavu i pošla gore. Otvorila je vrata Rodijeve sobe i prišavši
postelji spustila poljubac na čela pospanog djeteta. Zatim je
tiho ušla u svoju sobu. Skinula se i legla, još dugo razmišljajući
o razgovoru u kuhinji. Tihe suze tekle su joj niz obraze kvaseći
jastuk.
Sljedećeg dana opet je vijao snijeg. Sandra je osjećala
spokojstvo dok je gledala kroz prozor ovaj divni prizor. Iako je
u veće dugo plakala, u jutru joj se činilo kao da se ništa nije
desilo. Oči je nisu pekle, grlo je nije boljelo. Bilo je to zaista
neobično. Nije plakala otkako joj je otac umro. Za Alisom nije
prolila nijednu suzu. Nije klonula čak ni kada je kuća bila
prodana a fabrika otišla na licitaciju. Što se to desilo s njom
sinoć? Zašto se osjećala tako povrijeđenom? Odlučno je
podigla glavu. Nema razloga da se više zadržava ovdje ako je
nepoželjna. Obući će se, spremiti Rodijeve stvari i
doručkovati. Onda će pregledati kola i krenuti. Najednom je
čula Rođijev glas, koji je dolazio iz dnevne sobe. Koliko je
vremena prošlo otkako to nije čula? Alisa nije trpjela buku u
kući izuzev ako su je pravili ona ili njeni prijatelji. Po njenom
mišljenju djeca bi trebalo da budu negdje gdje ih čovjek ne
vidi i ne čuje. Kada je otac umro, Sandra se nadala da će se
stvari promijeniti i da će Alisa postati prava majka Rodiju,
kome je toliko bila potrebna. Ali, to se nije desilo. Gosti su
dolazili kao i prije ne prekidajući svoje navike čak ni u toku
onih nekoliko nedjelja žalosti posle pogreba.
Sandra obuče farmerke i pulover od kašmira. Malo se
našminkala da se ne bi primijetilo da je blijeda. Kada je bila
gotova, već je cijel kuća mirisala na biskvite i slaninu. Rodi i
Džoš su je čekali u kuhinji. Pepe je skupljao drva napolju. Rodi
se osmjehnu kada je ugledao sestru na vratima.
- Ja pomažem,Sandra! - uzviknuo je sretno držeći praznu
konzervu. - Vidiš?
- Naravno - odgovorila je, jedva te uzdržavajući da ga ne
zagrli. Pogled joj se susreo s Džoš-ovim. Oko očiju mu se
pojaviše sitne bore kada se osmjehnuo.
- Uči se da bude neženja. Svi muškarci bi trebalo da znaju da
se snalaze u kuhinji. Je li tako?
-Tako je. - Sandra priđe Rodiju i stade iza njega. - Što misliš, bi
li ja mogla nešto pomoći? I ja umijem da kuham.
- U tom slučaju ja ti prepuštam posao - umiješao se Džoš.
- Mjesto žene jeste u kući. U svakoj kući.
- Uključujući kuhinju, očigledno.
On sleže ramenima. - Ako ona tu želi da bude. Meni pada na
pamet i jedna druga prostorija, ali... - Nije završio rečenicu.
Pogledao je nju. Nije mogla pogrešno protumačiti poruku
koju je pročitala u njegovim očima. Pocrvenila je.
Doručak je protekao mirno, Rodi je bio suviše obuzet hranom
da bi primijetio da u vazduhu lebdi neka zategnutost. Sandra
se trudila da se drži mirno i hladno. Odlučila je da mu ne
dozvoli da dobije ovu rundu. Onda ga je pogledala i odluka se
raspala . Osmjehnuo joj se tako toplo da se izgubila.
Džoš se protegnu. - Odlično. Bas smo lijepo doručkovali. Što
će reći gospođa Džekson kad vidi da smo uspeli da preživimo
bez nje. Sandra ga pogleda, a srce poče brže da kuca. Sve do
ovog trenutka nije joj bilo jasno koliko je željela da ostane tu.
- Ko je gospođa Džekson?
- Moja kućna pomoćnica. Trenutno se nalazi u mome stanu u
Los Angelesu. Otišla je da posjeti familiju. Vratiće se za dvije
nedjelje. Pepe i ja smo zaključili da se za to vrijeme možemo
snaći bez nje, pa smo joj dali odsustvo.
- Aha! Sandri laknu. Za trenutak je pomislila... Nije važno,
rekla je samoj sebi. Džoš ionako nije za tebe. - Htjela bih
danas da pregledam kola - rekla je kada je Rodi ustao od stola
i ponio svoj tanjur u kuhinju. Džoš nije odmah odgovorio.
- Dobro, Sandra. Ali ti znaš da možeš ostati koliko želiš.
Ona ga pogleda iznenađeno. - Poslije onoga sinoć shvatila
sam da nismo poželjni. - Stiskala je pesnice, gužvajući
maramicu koju je držala u ruci. - Neću da se iko istresa na
mene zbog prošlosti koju ne mogu promijeniti.
- Potpuno si u pravu - odgovorio je. - Niko ne može
promijeniti prošlost. A sada, vrijeme je da idem na posao.
Ostavio sam na stolu neka pisma da mi prikucaš. Ako ti nešto
zatreba, nazovi me. Biću u silosu. Cijelog tog jutra Sandra je
mislila samo na ono što radi,na poslovna pisma upućena
raznim kompanijama, koje su djelomično li potpuno bile Džoš-
ovo vlasništvo. Pregledanje kola odložila je za kasnije,
uvjerena da će u svakom slučaju za dan ili dva moći da krene.
Posle ručka odvela je Rodija da legne. Kuća je bila tiha i pusta.
Ušla je u dnevnu sobu i stavila kasetu u kasetofon.
Tiha muzika ispuni sobu. Neki duboki ženski glas pjevao je
jednu tužnu melodiju koje se Sandra sjećala kao vrlo
popularne prije dvije godine. Riječi kao da su bile upućene
njoj. Bio je to glas Džoane Mejsi,lijepe plavuše prijatnog glasa.
Sandra sjede u fotelju pored kamina. Mislila je na Džoša. Još
dva dana ranije strepila je od njegove osvete,a sada se plašila
da će podleći njegovom šarmu. Prodorno zvono telefona
prekinulo je njena razmišljanja. Ko li je to mogao biti? Podigla
je slušalicu - Halo, ovdje stan gospodina Lorensa.
- Stan gospodina Lorensa? - pitao je neki! ženski glas. - Gdje
je Skot? Ko je to?
- Gospodin Lorens je trenutno zauzet, ali ako mi kažete svoje
ime i broj, reći ću mu da vas nazove - odgovorila je mirno.
- Ko ste vi? - zahtijevao je piskavi glas.
- Ja sam sekretarica gospodina Lorensa.
- Sekretarica! Gdje je Pepe? Što vi tu radite?
- Preuzeo sam vezu, Sandra. Možeš spustiti slušalicu - čula je
najednom Džoš-ov glas koji je prekinuo njen razgovor s ovom
misterioznom ženom.
- Dobro, gospodine - rekla je vrlo službeno,razvukavši usne.
Ali osmijeh je išće-zao isto tako brzo kao što se pojavio. Džoš
je sigurno imao neke veze s tom ženom. Sigurno je ona bila ta
misteriozna ljubavnica. U njenom glasu se osjećalo
posjedovanje. Sandra je ukočeno gledala u osvijetljeno
dugme na telefonu koje je označavalo da razgovor još traje.
Onda se svjetlo ugasilo. Ona odahnu. Razgovarali su samo dva
ili tri minuta.
Uznemirena, otišla je gore da obiđe Rodija. Pokrila ga je i
poljubila u obraz. Onda je ušla u svoju sobu, očešljala se i
popravila šminku. Kada je sišla,krenula je hodnikom koji je
vodio u silos. Osjećanja su joj bila potpuno zbrkana. Srce je
kucalo brže nego ikada. Hodnik je bio obložen drvetom. Na
kraju su se nalazila neka zatvorena vrata. Kucnula je. Nije bilo
odgovora. Prikupivši hrabrost da se suoči s onim što je
očekivalo s druge strane,uhvatila je za bravu. Velika okrugla
prostorija imala je oko pedeset stopa u predniku. Na zidovima
je bilo postavljeno neonsko osvjetljenje. To je očigledno bila
gimnastička sala,jer je u njoj bilo različitih sprava. Na jednoj
strani nalazili su se kauč i stol na kome je stajala lampa. Na
podiju-mu se nalazio veliki četvrtasti bazen obložen
tamnoplavim pločicama.
- Fantastično - promrmljala je zadivljeno. Džoš je očigledno
dobro zarađivao kada je mogao da živi ovako udobno. Mnogo
je vremena prošlo od onda kada je bio dječak, koji je vodio
brigu o konjima da bi zaradio za život, do danas kada je
postao odrastao i zreo poslovan čovjek. Lake stepenice išle su
pored zida i završavale se jednim vratima za koja je
pretpostavljala da predstavljaju ulaz u radnu sobu. Lagano je
pošla gore. Koda se popela, opet je kucnula. Sigurno je bio tu.
Drugih vrata nije bilo.
- Slobodno - čula je glas iznutra. Srce joj je uzbuđeno lupalo.
Nije trebalo da dolazi ovamo. Mogla je sačekati do večeras.
Ali sada je bilo suviše kasno da se povuče. Prostorija u koju je
ušla bila je iste veličine kao i ona dole, samo su svuda
unaokolo bili prozori. Veliki ste-reo-uređaj bio je postavljen
ispod prozora. Tu su bila i tapecirana sjedišta. Veliki pisači sto
bio je okrenut prema prozoru sa koga se pružao izvanredan
vidik. Visoko drveće, vrbe jele hrastovi i borovi rasli su u
grupama,a njihove grane bijelile su se od snijega kao božićni
kolač. Snijeg je lagano padao i svojom bjelinom isticao Džoš-
ovu siluetu. Stajao je pored prozora i gledao napolje. Mada joj
je bio leđima okrenut. Sandra je znala da je ljutit. Da li na nju
ili na ženu s kojom je malo-prije razgovarao? Crni koncertni
klavir stajao je na sredini sobe i ona ga pažljivo zaobiđe da bi
stala pored njega, zaboravivši svoj, na brzinu smišljeni
izgovor, zašto te došla. Koljena su joj klecala, a krupne plave
oči bile su upravljene u njegov profil.
- Trebalo je da prebacim vezu tebi,ali nisam znala koje dugme
treba da pritisnem. Nadam se da nisam ništa pokvarila...
On duboko uzdahnu. - Nije važno. Očekivao sam to. Bilo je to
samo pitanje vremena.
- Razumijem - promrmljala je iako ništa nije razumjela. O
čemu on to govori?
- Ovo liči na studio - rekla je,ne znajući što da kaže.
- Je li? S Bio je rasijan. Tišina je lebdjela kao gusta magla prije
noga što je opet obratio pažnju na nju. – Pogledaj tamo.
Sandra? Vidiš li kraj oblaka? Snijeg će prestati da pada za sat
ili dva. - Pokazao joj je prema horizontu. Oblaci su još bili crni,
ali se u daljini vidjela svijetla plava traka. - Trebalo bi da vidiš
kakav je pogled odavde kada je vrijeme lijepo i kad sunce
zalazi. Sva ova prostorija je puna boja i svijetlosti. - Glas mu je
bio dubok i snažan kao fizičko milovanje i Sandra zadrhta od
njega. A onda, kao da joj je rekao više nego što je trebalo i
otkrio sebe više nego što je želio. Džoš uze čašu s viskijem
koja je stajala na stolu. Otpio je poveći gutljaj,a onda je opet
spustio na stol. Sandra je i dalje gledala u horizont jedva
zadržavajući suze. Što se to dešavalo s njom? Što nije bilo u
redu? Što je učinila da toliko pati?
- Džoš? - počela je tiho, spustivši ruku na njegovu mišicu. On
se okrenu i otvori ormarić u kome je držao pića.
- Hoćeš li i ti nešto da popiješ?
- Da, molim te. - Okrenula se i opet zagledala kroz prozor.
- Viski?
- Može. Sa vodom i ledom, molim te. Zveckanje leda u čaši
opomenu je da je stao iza nje.
- Gdje je Rodi?
- Spava. Umorio se danas radeći s Pepeom. - A ja sam se
umorila razmišljajući o tebi,dodala je u sebi.
- Treba da se navikne.
- Navići će se kada budemo kod strica. - Sandra popi gutljaj ne
osjećajući ukus pića. Sva njena čula zarobio je Džoš.
- Nemoj opet o tome. Znači li to da odbijaš moju ponudu i da
više voliš da radiš kod čika-Teda?
- Tvojoj djevojci se izgleda ne sviđa što sam ja ovdje. Tako
sam zaključila po onom razgovoru. Ne želim da se miješam u
vaše odnose. Tu lekciju sam davno naučila i nikada je neću
zaboravili. - Željela je da joj kaže da to nije njegova djevojka,
ali je po izrazu njegovog lica zaključila da ta neće učiniti.
- Mislim da ne bi bilo dobro da ostanem.
- Džoana nema tu što da kaže. Meni je potrebna pomoć. Opet
je otpio gutljaj i okrenuo se od nje.
- O, ima! Da li je ona ta tvoja ljubavnica o kojoj si govorio?
- Džoana Mejsi je pjevačica.
- Džoana Mejsi! Da li ti je ljubavnica? - insistirala je Sandra.
Džoš se lagano okrenuo prema njoj. Željela je da ga pomiluje
po obrazu, da osjeti njegovu kožu i dodirne njegove usne
vrhovima prstiju. Bio je divan. San svake žene. A pripadao je
drugoj. Bol joj je razdirao grudi tako snažno da nije mogla da
vjeruje da može biti tako jak. - Sandra...
Ali ona je dobila odgovor i najednom više ništa nije željela da
čuje. - Nema potrebe da mi objašnjavaš Džoše. Između nas se
desilo tako mnogo stvari da mi ne duguješ nikakvo
objašnjenje. Ali moram priznati da si u jednoj stvari bio u
pravu. Ljudi se ne posjeduju. Čudno kako to do sada nisam
shvatila. - Polako se okrenula, spustila čašu pored njegove i
pošla prema vratima. Gordo je podigla glavu i krenula
napolje.
- Do đavola, Sandra! Nemoj biti takva. Vrati se ovamo -
naredio joj je, očigledno izgubivši živce. Ona zastade,ali se ne
okrenu. - Nemoj da izigravaš preda mnom!
- Ne izigravam. Jednostavno ne vidim razlog da mi objašnjavaš
ono što me se ne tiče. - Drhtavom rukom uhvatila se za kvaku.
- Oboje smo pretrpjeli šok zbog ponovnog susreta. Otići ću u
jutru. Hvala ti na gostoprimstvu.
- Pepe će ti srediti kola. Nadam se da nisi toliko luda da
kreneš dok se ne pregledaju. Sandra je oklijevala.
–-Svrati ču u neki servis uz put.
- Nećeš. Možemo sutra svi zajedno otići do Gold Biča. Predat
ćemo kola u servis, a mi ćemo dotle prohodati.
Sandra se okrenu i pogleda ga. Bila je zapanjena. Gutao je
očima kao što žedan čovjek guta vodu. Glas mu je bio grub
kada je konačno prekinuo napetu šutnju.
- Hoćeš li se i tome protiviti? Ti uvijek misliš da treba da bude
po tvome.
- Kakve to ima veze? Pa i ti nastojiš da upravljaš ljudima.
Hoćeš li sada da upravljaš sa mnom?
Džoš sleže ramenima i napuni sebi čašu. Zašto je bio toliko
nervozan? Zašto je toliko pio? Gledali su jedno drugo. Onda
Džoš lagano ostavi čašu pa pođe prema njoj. Privukao je sebi i
čvrsto je zagrlio, zarivši glavu uz njen meki vrat i duboko
udišući njenu mirisnu kožu. Dodir mu je bio lak i siguran,
disanje duboko i puno zadovoljstva na što je njeno srce
zapjevalo od sreće. Stajali su čvrsto pripijeni jedno uz drugo
kao savršeno izvijan kip. Pripadali su jedno drugome. Za nju je
postojao samo on i ovaj trenutak. Sve sumnje i strahovi iščezli
su odjednom i ona je znala da se neće vratiti dok je ona uz
njega. Njegove ruke krenuše lagano iz njenu kičmu da bi se
zaustavile na bokovima i privukle je još bliže. Prepustila se s
puno ljubavi, uživajući u tom dodiru.
- Sandra, Sandra - mrmljao je. Njegove usne izazivale su vatru
na svakom mjestu gdje bi je dotakle, a ruke su je nježno
milovale. Sve što je bio, sve što je činio, pomračivalo joj je
razum. Čula su reagirala samo na njegov dodir. Čak i ukus
viskija, koji se miješao s njegovim toplim vlažnim usnama
djelovao je erotski. Prvi put u životu shvatila je dubinu svojih
osjećanja. Uvijek će ga voljeti... ne samo njegovo tijelo već i
dušu,misli i navike. Volje će sve, sve što je vezano za njega.
Sandra otvori oči i zabaci glavu unazad da bi mu vidjela lice.
- Džoš? - rekla je kao da pita.
Razumio je što je htjela. Pogled mu je bio topao kada je
ponovo pošao prema njenim usnama ljubeći je na takav način
da ništa nije moglo ostati nedorečeno. Pio je slast s njenih
usana. Njeno tijelo je reagiralo s ljubavlju. Mora da se i on
osjećao slično. Morao se tako osjećati!
- Pogledaj! – pro-šaputala je malo kasnije. - Oluja je prošla.
- Ovdje nije. Tek je počela. Zavukao je ruke ispod njenog
džempera i udvostručio milovanje. - Nemaš pojma kako si
lijepa, mila moje. Toliko si izazovna da ti ni sam đavo ne bi
mogao odoljeti. - Glas mu je dolazio kao iz neke dubine, ali
ruke su bile nježne kada je počeo da je svlači. Ljubio joj je
kapke i lice, a ona se sve više predavala. Drhtala je cijelim
tijelom kada je podigao i ponio prema kauču koji je stajao
ispod prozora i spustio je oprezno,kao da je umjetničko djelo
od neprocjenjive vrijednosti. Pogled mu je lutao po njenom
tijelu tražeći mjesta za uživanje koja nije mogao da vidi. Tijelo
mu je bilo napeto, a želja za njom vidjela se čak i po stisnutim
vilicama. Legao je pored nje, a njegove usne,ruke i duge,
snažne noge dodirivale su je cijelom dužinom umirujući njene
ustreptale živce. Drhtao je nad njom kada mu je milovala leđa
predajući se čovjeku koga je željela više od samog života. Ona
je bila biće koje i daje i uzima, a sve je to došlo prirodno kao
disanje. U sebi je osjećala bol, koji je postajao sve jači i jači, a
ona je instinktivno znala da ga samo Džoš može smiriti.
- Polako,mala, polako. Sve će to doći na vrijeme, obećavam ti
- šapnuo joj je na uho. Ruke su još palile plamen u njoj dok je
lagano svlačio s nje odjeću oslobađajući joj tijelo. Bol je bio
skoro neizdržljiv i potrebno mu je bilo umirujuće sredstvo. To
je bilo zastrašujuće. Bila je prepuštena njemu na milost i
nemilosti a, znala je da milosti neće biti. Bio je tiranin i
ljubavnik, koji joj je pružao i uživanje i zadavao bol.
- Molim te, Džoše. Molim te - preklinjala je, a njegov odgovor
je bio poljubac. Odvojio se od nje za trenutak da bi svukao sa
sebe odjeću. Onda se vratio. Nije mogla da mu kaže da joj je
ovo prvi put. Ljubavna igra trajala je i završila se onako kako
se završava kod ljubavnika već milionima godina.
Sandra mije imala pojma da ljubav može biti tako lijepa ali
kada joj se iz dubine biča oteo uzvik zadovoljstva. Džoš-ov
odgovor je bio još jači eho njenog. Tijela su im bila
isprepletana i vlažna od ljubavnih napora. Džoš je i dalje
milovao njenu svilenu kožu. Milovao je,pružajući joj osjećanje
blaženstva posle ovog fantastičnog doživljaja. Ona je ležala u
njegovom zagrljaju, puna povjerenja i ljubavi, još ošamućena
od divnog saznanja. Oči su joj blistale dok je gledala u njega. I
ona je milovala njega, njegovu brončanu kožu i napete mišiće
koji su se jasno vidjeli pri popodnevnom svjetlu. Misli su joj
bile nepovezane. U roku od jednog sata promijenio je cio njen
život.
- Sada se više nećeš skrivali iza djevojačke čednosti - mrmljao
je, a u tom glasu bilo je prikrivenog smijeha. Kada mu se
zagledala u oči, vidjela je neku sumnju, neko nepovjerenje,
neku rezerviranost koju čak ni ovo vođenje ljubavi nije
izbrisalo. Sandra se najednom umiri, a u glavi joj se počeše
rojiti svakojake misli. Ruke prestadoše da miluju, a tijelo se
ukruti. Da li mu je stalo do nje? Da li je voli? Ili je predstavljala
samo još jednu ženu na njegovom spisku?
- Ako sam se skrivala iza „djevojačke čednosti“ Džoše,činila
sam to zato što mi ti nisi vjerovao da je imam - rekla je tiho.
- Znam da si me ti naveo da dođem ovamo,ali ne znam zašto i
što si htio time da postigneš.
On se ukruti,a ona se jedva uzdrža da ga ne zagrli i privuče
sebi.
- Ako misliš da sam upravljao tobom, sigurno misliš i da sam
neka vrsta boga. Nisam ja udesio da bude mećava i
nevrijeme.
- Ali si udesio da ti donesem one papire. Zašto?
Oklijevao je s odgovorom nekoliko trenutaka. - Želio sam da
vidim kako sada izgledaš. Bio sam radoznao.
Nije znala što da kaže, ali nije morala dugo da smišlja,jer je
zazvonio telefon. Ostavši da leži pored nje. Džoš podiže
slušalicu.
- Molim? - Da li joj se to učinilo ili je stvarno bio ljutit.
Nije mogla da čuje što je govorio glas na drugom kraju žice, ali
je znala da je muškarac. Džoš je odgovarao jednosložnim
riječima,dok se najednom s drugog kraja nije začuo ženski
glas. Sandra ga je stegnuta srca po-smatrala kako rasijano
provlači ruku kroz kosu slušajući što mu se govori. - Dobro -
rekao je naposljetku. Okrenuo joj je leđa, jasno dajući na
znanje da je poziv sasvim privatan i da želi da bude sam.
Sandra ustade, obuče se i pođe prema vratima. Baš u
trenutku kada je uhvatila kvaku, on reče: - Dobro, Džoana.
Vidjet ću što mogu da učinim, ali ovdje je trenutno prilično
nesređeno stanje. Sandra iziđe napolje i potrča niz stepenice,
osjećajući najednom potrebu da pobjegne što dalje. Suze su
joj pekle oči. Vatra je pucketala na ognjištu bacajući senke po
sobi. Sandra je sjedila na kauču, malo dalje od Džoša. Osjećala
je njegovo prisustvo, ali ga nije gledala. Pepe je pripremio i
servirao večeru kao i obično, a onda se,kada su sve raspremili
izgubio. Ona je stavila Rodija da spava, a zatim sišla dole.
Izgledalo je da će veće biti neprijatno za oboje. Otkucavanje
starog zidnog sata čulo se iz radne sobe. Brojala je minute
kada će moči da ustane i ode u svoju sobu.
Skoro nepodnošljiva zategnutost ispunjavala je atmosferu ali
Sandra nije znala kako da prekine šutnju. Bila je na kraju
živaca. Dokle će trajati ovo neprijatno stanje?
- Sandra - Džoš-ov glas naruši tišinu. Ona se trže i pogleda ga.
- Ovo mora prestati. Slažeš li se? - Glas mu je bio tih i
uzdrhtao od uzbuđenja.
Sandra otpi gutljaj vina da bi se pribrala i dobila u vremenu.
- Kako to, misliš?
- Između nas postoji takva privlačnost da postaje neizdržljivo,
a ti čak ne možeš ni da razgovaraš sa mnom. To je užasno!
- Znači li to da sam poremetila tvoj način života?
- Nisam to htio da kažem.
- Što hoćeš od mene, Džoše?
- Neću ništa od tebe. Ja samo hoću tebe.
Sandra širom otvori oči od iznenađenja. - Što si rekao? -
upitala je skoro šapatom. Džoš se opet zagleda u vatru.
- Čula si. Hoću tebe. Čeka ću te sutra u veće u svojoj sobi.
Hoću da opet vodim ljubav s tobom.
- Treba li odmah da se skinem ili mogu popiti ovo vino? Da li
da se svlačim lagano ili samo da pobacam sve sa sebe od silne
„želje“ da budem s tobom? - pitala je ironično dok joj je ruka
drhtala od napora da zadrži čašu i ne baci je na njega. Bijes je
zamijenio sva druga osjećanja.
Na njegovom lijepom licu pojavi se osmjeh i ona dobi još jaču
želju da ga udari.
- Eto vidiš! Zato je vođenje ljubavi s tobom tako divno,
Sandra. Ti si zaista nepredvidljiva. Taj hladni prefinjeni šarm
kojim zračiš samo skriva veoma strastvenu ženu. - Zašutio je
malo gledajući je ispitivački. - Moram znati. Ona spusti čašu, a
onda se s leđima izrazom lica okrete prema njemu.
- Ti sigurno misliš da mi ovakav razgovor laska. Pa,to je
donekle točno. Ali odgovor je „ne“.
Posle jednog minuta mučne tišine. Džoš zabaci glavu i poče
grohotom da se smije. što je još više razbjesne.
- Izvini, Sandra. Nije trebalo to da učinim. Još se osmjehivao
kao da je ona neko luckasto dijete kome treba da povlađuje.
- Ne vidim što je smiješno - odgovorila je ljutito.
- Znam, ali razmisli malo. Otkako si ušla u moju kuću stalno
smo usred-sređeni jedno na drugo. Nemoj pokušavati da
poričeš. Nije trebalo da te zovem u svoj krevet. Trebalo je
samo da te zagrlim i za nekoliko minuta ti bi bila spremna da
mi daš sve što želim. - Nagnuo se naprijed i ona primijeti da se
rastojanje između njih smanjilo. Pomilovao je po obrazu.
Kapci su mu bili otežali od želje ali se kontrolirao mnogo bolje
nego ona. - Ali, ja želim da mi dođeš od svoje volje. To mora
biti tvoja odluka,samo tvoja. Hoću da osjetiš potrebu za
dodirom mojih ruku, da poželiš da te čvrsto zagrlim, da želiš
da vodim ljubav s tobom onoliko kolika i ja to želim. Hoću da
osjetiš želju da upoznaš moje tijelo onoliko koliko ja želim da
otkrijem skrivene čari tvoga. - Njegov glas je djelovao kao
afrodizijak,smirivao je i uzbuđivao u isto vrijeme. - Za vođenje
ljubavi je potrebno dvoje, Sandra. Hoću da zajedno doživimo
vrhunac.
- Zašto?
- Zato što je čin sam po sebi bezvrijedan ako u njemu ne
učestvuju obe strane podjednako.
- Ne - rekla je, gledajući ga pravo u oči. - Pitala sam,zašto baš
ja?
- Zato što između nas dvoje postoji nešto više od prošlosti.
Hajde da upoznamo sadašnjost. Hoću da mi se predaš
potpuno.
- A kada bih došla k tebi kao inicijator,to bi značilo da se
predajem?
Džoš lagano klimnu glavom. - Za tebe bi to značilo. Ti nisi žena
koja može da vodi ljubav bilo gdje i bilo s kim. Predavanje
takve vrste s tvoje strane značilo bi potpuno predavanje.
- Zašto baš ja? Ja nisam tako iskusna kao ti.
On se nasmija. - Da sam želio iskusnu ženu, ne bih imao
problema da je nađem. Želim samo tebe. Pošao je prema njoj,
ona nije mogla da se odmakne. On je bio svirala i ona kobra
hipnotisan-a zanosnom muzikom. Uzeo je njene usne toplo i
posjednički. Ona ga zagrli oko vrata i privuče sebi. Polako i
izazovno milovao joj je tijelo. Onda je čvrsto privio uza se.
Ona se privila milujući mu kosu. Jednom rukom mu je
milovala lice uživajući što na dlanovima osjeća njegovu
neobrijanu bradu. Da je sada pozvao, ne bi ga mogla odbiti.
Sva kolebanja odlepršala su iz njene svijesti. Bila je njegova.
Pogled mu je klizio od njenih usana niz vitki vrat do grudi koje
su se u ritmu disanja podizale i spuštale. Žario je svojim
pogledom. - Kao što sam ti rekao, hoću da dođeš k meni
potpuno svojevoljno. Hoću da točno znaš što činiš, a ne da
dozvoliš da te poljupcima navedem da učiniš ono što inače ne
bi učinila. Svjetlost vatre osvjetljavala mu je lice. - Hoću da mi
se predaš s povjerenjem. Njene plave oči bile su još
zamagljene od njegovog milovanja. Nije bila u stanju da misli
povezano. Zavrtjela je glavom da bi razbistrila mozak, ali nije
pomogla. On opet progovori,ovoga puta kao iz daljine. - Ti si
odgovorna za svoje postupke. Hoću da sama doneseš odluku.
Te riječi poliše je kao vedro hladne vode.
- Računaj da će odgovor biti .“ne“.
- Vidjet ćemo - odgovorio je ustavši. Onda je uzeo za ruke i
povukao da i ona ustane. - Mislim da će sada najbolje biti da
malo odspavaš... sama. Krenut ćemo sutra u jutru oko deset
da damo tvoja kola u servis u Gold Biču - oči mu se suziše. - Ali
hoću tvoj odgovor sutra u veće, bez obzira na to kakav će biti.
Sandra nije imala pojma kako se popela gore i ušla u svoju
sobu. Kada se prenula iz tog transa, stajala je pored prozora a
suze su se lagano sli-vale niz njene obraze. Noćne sjenke
oštrih ivica vodile su kolo napolju. I ona se osjećala kao sjenka
koja se stalno kreće, ali bez sadržaja i bez oslonca. Odluke su
se redale, čas jedna, čas druga. Dok bude ovdje,održavat će s
Džošom lak, poslovni odnos. Možda će tako uspjeti da ode iz
njegove kuće prije nego što joj srce bude potpuno uništeno.
Donijevši tu odluku, odmah se bolje osjećala. Krenuli su točno
na vrijeme. Džoš je vozio. Sandra je sjedila pored njega, a Rodi
na sjedištu pozadi. Dečko je uzbuđeno gledao na sve strane
trudeći se da vidi što više. Put je bio čist. Sunce toplo, a snijeg
se topio.
- Ovo je sigurno posljednji snijeg ove zime - mrmljao je Džoš,
osmjehujući se izuzetno šarmantno. Izgledalo je kao da je
odlučio da je toga dana zasjeni svojim neodoljivim šarmom.
Ona mu se sumorno osmjehnu.
- Zašto si neraspoložena, Sandra?
Ona se okrenu prema prozoru. - Razmišljam kako je ova
zemlja još divlja - slagala je.
- U pravu si. U okolnim šumama još žive kugu-ari. Naravno,
niše dozvoljeno pucati u njih ako je ne napadnu, ali se tu i
tamo mogu naći tragovi.
- Stvarno, Džoše? - uzviknuo je Rodi, pola uplašen, pola
uzbuđen, gledajući šumu koja se nalazila s obe strane puta.
- Stvarno - odgovorio je Džoš smješkajući se. - Ja sam jednom
video kugu-ara, kada sam išao da posjetim jednu porodicu,
koja živi nekoliko milja od nas. Sjedio je u dvorištu. Iz usta su
mu virila kokošja pera. - I? Što se desilo?
- Gazda je izašao i opalio nekoliko hitaca u vazduh. Htio je da
ga uplaši, ali meni se čini da je više on bio poplašen nego
životinja. Kugu-ar je mirno ustao i vratio se u šumu lagano
mašući repom. Sandra i Rodi se slatko nasmijaše njegovoj
priči. Zid koji je pokušala da podigne oko sebe počeo je da se
ruši. Gold Bič je bio mali živopisni gradić na ušću rijeke Roug u
Pacifik. Jednom, kada je Sandra bila mala, otac je poveo sa
sobom na službeni put u Gold Bič. Bilo im je lijepo.
- Gdje si odlutala? - Džoš-ov tihi glas vratio je u sadašnjost.
Pogledala ga je i sjetno mu se osmjehnula.
- Sjetila sam se da sam prije mnogo godina bila ovdje s ocem.
Proveli smo dan na Ahat Biču. - Opet se okrenula i nastavila
da gleda kroz prozor. Vožnja je trajala kratko. Za pola sata
stigli su do servisa. Džoš je predao kola i porazgovarao malo s
nekim poznanikom. Kada se vratio - rekao je: - Razgovarao
sam s Henkom. Njegov zet Sem treba da odveze neki sanduk
uz rijeku. Pristao je da nas malo provoza. Hoćete li?
Radi je bio oduševljen, tako da Sandri nije preostalo drugo
nego da pristane. U roku od nekoliko minuta ukrcali su se u
mali crveni brodić kojim je upravljao jedan mlad čovjek. Vjetar
je duhao dok je brodić lagano napredovao uz rijeku. Sandra
navuče Rod-iju kapuljaču da ga zaštiti od hladnoće. Snijeg se
već prilično bio otopio, mada su se tu i tamo vidjela mjesta
pokrivena bijelim pokrivačem. Ubrzo im se pred očima
ukazala čistina na kojoj je paslo stado ovaca, a odmah iza nje
opet su se pružale šume. Džoš pokaza na jednu visoku stijenu,
obraslu drvećem i prvim proljetnim cvijećem. - To je Stijena
slonova! - nadvikivao je zujanje motora. - Tu se prije stotinjak
godina nasukao jedan jedrenjak. Ljudi koji su se spasili iskrcali
su se na tu stijenu i zabilježili datum na njoj. Ona klimnu
glavom. Rodi je netremice po-smatrao stijenu,kao da traži
pogledom slonove. Sem je lagano vozio uz desnu obalu rijeke
dok nije stigao do malog pomoćnog doka. Ugasio je motor i
uzeo sanduk. - Odmah ću se vratiti - doviknuo im je preko
ramena izlazeći na pristanište. Tišina koja je vladala bila je
zagušljiva. Čulo se samo zapljuskivanje talasa o bokove
brodića i grakanje galebova.
- Čovjek zaboravi da postoje i ovakva mjesta - pro-šaputala je
Sandra.
- To je netaknuta priroda. - Džoš pogleda unaokolo kao da je
ovdje prvi put. - Uvijek zaboravljam kako je ovdje lijepo sve
dok ne dođe neka sa strane i omogući mi da to sagledam
njegovim očima. Njegove riječi je malo povrijediše. Da je
poveo nekog drugog, osjećao bi se isto. Ali on je uhvati za
ruku i do-dade: - Tvoje oči su blistavije i bistrije nego u drugih
i zato je ovaj doživljaj dva puta ljepši. Sandra se sretno
osmjehnu. Bilo je zaista lijepo.
Za nekoliko minuta Sem se vratio. Tako da su odmah krenuli
nazad. Vožnja je ovoga puta trajala upola kraće nego kada su
dolazili, jer su sada plovili niz rijeku. Nije prešlo dugo i opet su
se našli u Gold Biču. Sandrin auto je bio gotov. Ručali su u
jednom kafiću, sjeli u kola i krenuli. Džoš je vozio lagano,
zaokupljen mislima. Sandra je povremeno pogledala u njega,
ali nije mogla ništa da dokuči s njegovog bezizražajnog lica.
Pepeo je u-veliko pripremao večeru kada su stigli kući. Sandra
je pristala da se igra s Rod-ijem do večere. To joj je prijalo i
pomoglo da malo opusti živce. Cijeloga dana mislila je na
Džoš-ov zahtjev. Pomisao da bi mogla da bude u njegovom
zagrljaju te noći, da ga voli kako nikada nikoga nije voljela,
ispunjavala je nekim čudnim osjećanjem straha pomiješanog s
ludim uzbuđenjem. Razum je bez prestanka vikao „nemoj",ali
tijelo je čeznuo ra toplinom njegovih ruku i usnama koje su
mogle da je odvedu u zaborav. Neki šum kod vrata privuče joj
pažnju. Podigla je pogled i vidjela Džoš-a kako stoji naslonjen
na dovratak, prekrštenih ruku i s prijatnim osmjehom na licu.
- Nikako da pobijediš, Sandra? - šalio se.
Ona se usiljeno osmjehnu i sleže ramenima. - Uvijek si mi
govorio da ne umijem da mislim unaprijed. Onda to nisam
htjela da priznam, ali sada priznajem.
- Ti si na redu, Sandra! - opominjao je Rodi, uživajući što je
pobjeđuje. Sandra se osmjehnu, promrsi mu kosu,a onda baci
kocku. Poslije nje bacao je Rodi i igra je bila završena.
- Dosta je, Rodi. Ostavi sada igru i operi ruke - rekla je. Dijete
posluša. Džoš priđe baru i izvadi flašu viskija.
- Nema leda - promrmljao je. Sandra pođe u kuhinju,izvadi iz
hladnjaka kockice leda i stavi ih na tanjurić. Kada se okrenula.
trgnula se. Džoš je stajao iza nje zatvarajući joj prolaz.
Trenutak je bio pun elektriciteta. Uhvatio je za ruke gledajući
je u oči. Ona prva prekide šutnju. - Nisam znala da piješ ovako
rano u veće. - Nije htjela da obraća pažnju na treperenje
živaca koje je javljalo uvijek kada je on bio u blizini.
- Pijem kada osjetim potrebu. - Nije htio da razgovara o tome.
Gledao je kao da je htio da joj pročita misli. - Želim da
doneseš tu odluku noćas, Sandra. Želim da dođeš k meni.
Hoćeš li? - snažno joj je stezao ruke, toliko snažno, da je
boljelo. Ali, to skoro nije ni primjećivala. - Znam da ne bi
trebalo da vršim pritisak na tebe,ali,reci mi, da li ćeš doći k
meni od svoje volje, sa saznanjem da ti pružam samo sebe?
Njen izdajnički puls se ubrza od pomisli da će opet biti u
njegovom zagrljaju. Što se desilo s njenom odlukom da ne
bude više s njim? - Zašto, Džoš-e?
- Hoću da ti priznam nešto zbog čega ćeš me možda prezirati,
ali mislim da je to za nas možda jedini način da počnemo.
- Duboko je udahnuo i privukao je sebi. Njeno tijelo se ukoči
od tog dodira,ali je ipak cijelom dužinom osjećala čvrstinu
njegovih grudi,stomaka i bedara. - Mislio sam na tebe otkako
sam otišao iz kuće tvoga oca. Čak i kada sam gradio novi život,
mislio sam na tebe. Kako sam sazrijevao, moja mašta je
postajala sve bujnija. Ti si mnogo obećavala. Čini mi se da ni
sama nisi bila svjesna svojih mogućnosti. Ali ja jesam. Sada
sam saznao da si i ti na mene mislila. Ne misliš da bi to trebalo
da ispitamo? - Obuhvatio joj je vrat šakama,milujući joj
palcem lice. - Šteta je već počinjena, ali to je bilo na moju
inicijativu. Sada želim da se to desi opet, ali ovoga puta na
tvoju. - Usne mu se razvukoše u osmjeh. – Ako se večeras
pojaviš na mojim vratima, znat ču tvoj odgovor.
- A ako se ne pojavim? - pro-šaputala je, skoro se plašeći da
čuje što će reći.
- I onda ću znati kakav je odgovor. - Odgurnuo je od sebe,
nerado ali odlučno, a onda se okrenuo i pošao. - U oba slučaja
ćemo točno znati što osjećamo jedno prema drugom.
Tiho je izašao iz kuhinje. Sandra je gledala za njim držeći
tanjurić s jednom u ruci. Ali led nije bio ni upola toliko hladan
koliko ona. Osjećala se kao da je potpuno sleđena, dok je
mislila na donošenje odluke koju je Džoš želio. Kako da mu
ode kada ih ništa ne vezuje? Kako da mu se da, kada je želi
samo „fizički". Ona ga je voljela. Uvijek ga je voljela i zbog te
ljubavi je, onda davno, postupila onako surovo. A dobro je
znala da niko i ništa neće moći da ublaži taj bol koji je ostao
kada je izgubila Džoš-a... osim njega samog. Da li bi trebalo da
mu pruži tu šansu i prepusti se sudbini? Cijelog svog života
čeznula je za ljubavlju i niko joj je nije pružio osim Džoš-a.
Sada je na nju bio red da mu je uzvrati. Najednom je
primijetila da još drži led. Spustila ga je na stol i pogledala na
sat. Bilo je pet sati. Preostalo joj je još pet sati da se odluči.
Iako je znala da će na kraju popustiti,pitala se odakle joj to
puritansko shvaćanje ljubavi. Onda se sjetila Alise. U njenom
društvu se živjelo tako da je svako sa svakim spavao. Tada je
naučila da ono do čega se lako dođe nema vrijednosti. Zato se
nikada nije upuštala u zabavljanje s mladićima prema kojima
ništa nije osjećala. Kada je večera bila servirana. Sandra je već
potpuno vladala sobom, tako da niko nije primijetio kakvu je
borbu vodila u sebi.
Čim je Rodi otišao da spava, Sandra je opet postala nervozna.
Pročitala mu je tri knjige samo da bi što više odužila vrijeme
do onog trenutka kada je trebalo da siđe i provede ostatak
večeri s Džoš-om. Onda je riješila da više ne odlaže
neizbježno. Tiho je zatvorila vrata i izašla iz Rod-ijeve sobe.
Došla je do vrha stepenica i pogledala prema dnevnoj sobi.
Džoš je gledao svojim blistavim zelenim očima. Taj pogled bio
je toliko rječit, da je Sandrino srce zapjevalo od radosti. On je
voli! Niko ne može gledati ženu na takav način ako je ne voli.
Zadovoljno se osmjehnula. Sada je bila sasvim sigurna kakav
treba da bude odgovor. Polako je krenula niz stepenice.
- Donijela si odluku. - Bila je to tvrdnja, ne pitanje.
Ona bez riječi klimnu glavom,a stidljivi smiješak zaigra joj na
usnama. On odahnu. Zagrlio je i privio uza se s beskrajnom
nježnošću. Stajali su tako nekoliko minuta ne govoreći ništa.
Ona obuhvati njegovo lice rukama i zagleda mu se u oči.
- Presvući ću se i sići za nekoliko minuta - pro-šaputala je.
- Zašto se nismo sreli u tvojoj sobi?
Sada je on šutio. Onda je samo klimnuo glavom i slegao
ramenima. Ona se okrete i vrati u svoju sobu,a on pođe u
zadnji dio kuće. Sandra je skoro utrčala u sobu. Brzo je počela
da se sprema. Izvadila je svoju najljepšu spavaćicu,dostojnu
ovakve noći i obukla je. Bila je strahovito uzbuđena. Lice joj je
gorjelo, a oči blistale. Pogledala se u ogledalu. Iščetkala je
kosu i pustila je da slobodno pada po ramenima. Večeras će
ona biti inicijator. Od te pomisli krv joj brže zastruja žilama.
Nikada u životu nije učinila nešto slično. Hoće li uspeli? Kako
može žena da učini prvi korak? Nasmijala se. Nije zastajkivala
sve dok nije stigla do njegovih vrata. Onda joj se, prvi put,
javio glas zdravog razuma. Što ona to čini? Ali osjećanja su
bila jača od razuma i ona otvori vrata,koja su je vodila u novi
svijet.
Džoš je ležao na krevetu držeći ruke pod glavom. Na sebi je
imao donji dio crne svilene pidžame. Njegove kosmate grudi
bile su nage. Gledao je u nju kada je otvorila vrata,ali se nije
pomakao. Lagano mu je prišla i stala pored kreveta gledajući
ga. Još se nije micao. Hrabrost je najednom izdade.
- Nije lako je li?
- Kako mogu znali da me nećeš ismijati? Ili odbiti? - Glas joj je
zvučao kao promukli šapat. - Ne možeš znati.
- Zašto onda da se izlažem svemu ovome ako ću na kraju biti
odbačena?
- Ni muškarac nikada ne zna, Sandra. Teško je otkriti svoje
želje i osjećanja ako se plašiš da će osoba s kojom si možda
reći „ne“. - Osmjehnuo se. - Sada znaš kako je učiniti prvi
korak. Nije tako lako kao što izgleda. Ona duboko uzdahnu, a
onda sjede pored njega i pomilova mu grudi. Disanje mu se
ubrza, ali se on ne pomače. Mišići su mu bili napeti od
iščekivanja.
- Divan si - šaputala je,prelazeći dlanom preko njegovog tijela.
Nagnula se i počela de mu ljubi prvo rame,a onda vrat i lice.
Milovala mu je grudi spustivši ruku do pojasa njegove crne
pidžame. Otkopčala je dugme,ne skidajući pogled s njegovog
lica. Jedan mišić na licu mu se grčio, ali ona ga je i dalje
gledala u oči dok je svlačila sa njega i posljednji komad
tkanine. Napetost je sve više rasla, ali ona nije otkrivala želju
svoga tijela sve dok ne dobije bilo kakav znak od njega. On joj
mora pokazati,mora joj vjerovati i voljeti je da bi dozvolila
sebi da padne ona nevidljiva prepreka koja ih je dijelila. Srce
joj je kucalo u grlu od silne žudnje za njim. Bio joj je potreban,
željela ga je. Zar on to nije mogao da vidi? Kao da joj je čitao
misli,on odgovori na njeno neizrečeno pitanje.
- Još,Sandra. Hoću još od tebe.
- Koliko? - Nastavila je da ga miluje.
- Sve što možeš dati.
Lagano, kao da ispituje,spustila je usne na njegove. Ljubila ga
je sve strastvenije. On je obgrli rukama i čvrsto je privuče uz
svoje tijelo. Milovao joj je leđa. Ruke su mu bile čvrste i
sigurne. Vatra se rasplamsa u njenom tijelu pomračujući joj
svijest. Mada se još suzdržavao, Sandra je osjećala da je na
kraju snage. On je želio, bila mu je potrebna,vidjela je to iz
njegovih očiju. To je ohrabri. Znala je da neće moći još dugo
da izdrži. Produžila je da ga miluje sve izazovnije. Onda, kada
joj se učinilo da neće moći da se savlađuje, ustala je i počela
da se skida. Gladno je gledao njeno tijelo. -Ti si stvarno
umiješ da izluđuješ čovjeka! A činiš to tako dobro!
- Od tebe sam naučila. Ti mene izluđuješ otkako sam ušla u
ovu kuću. Sada samo hoću da ti vratim. - Smješkala se. Jednim
pokretom skinula je sve sa sebe. Stajala je naga pred njim.
Njegov pogled je klizio po njenom tijelu,od glave do pete.
- Sviđa li ti se? - glas joj je malo podrhtavao od strepnje.
- Da. Dođi ovamo.
Poslušala je. Odmah je svojim tijelom pritisnuo njeno. Osjećaj
je bio divan topao onaj pravi.
- Trebalo je da znam da ćeš biti ovakva. - Sada je on ljubi nju
kao malo čas ona njega. Ona zaroni ruke u njegovu kosu.
- Što si očekivao?
- Nadao sam se ... ovome.
- Čemu to?
- Ženi koja poznaje svoju čulnost i ne stidi se da je pokaže,
iako prijeti opasnost da može- biti odbijena. Ženi koja može
dati onoliko kolika može uzeti. Tebi - posljednje riječi jedva je
čula. Njegove usne tražila su skrivena mjesta najvišeg
uzbuđenja. Ali sada se više nije žurio. Dobio je što je želio i
sada su mogli oboje da uživaju do najviše mjere. Sklonio joj je
kosu s lica. Oči su mu bile pune nježnosti i... da li je to bila
ljubav? Željela je da čuje odgovor,bilo joj je potrebno da
sazna što mu je značila, ali baš kada je htjela da postavi
pitanje,on je ušutka poljupcem.
- Razgovarat ćemo kasnije, mila. Sada želim samo da budeš
uz mene da bih mogao da zaspim sa saznanjem da nećeš
nestati.
- Zašto se plašiš da bih mogla nekuda da odem?
- Ne znam. Samo, neću da riskiram - promrmljao je pospano,
zagrlivši je. Zadovoljno je uzdahnuo i tako su zaspali. Sandru
je probudila sunčeva svjetlost. Džoš je stajao iznad nje i
osmjehivao se.
- Probudi se, spavalice. Svanulo je,a ti prepuštaš najljepšu
scenu koju je majka priroda stvorila. - Pružio joj je šalicu kave.
Učinilo joj se da je htio nešto da kaže, ali je najednom
odustao. - Dajem ti petnaest minuta da se obučeš. Doći ću da
provjerim.
- I da mi pomogneš? - našalila se, pokušavajući da odagna
tugu koju je osjećala. Nije joj rekao da je voli ni sinoć,ni jutros.
Čim je izašao, uzela je njegov kućni ogrtač i otrčala u svoju
sobu. Za nekoliko minuta bila je gotova. Željela je da se opet
što prije nađe pored Džoš-a, da mu postavi sva ta pitanja koja
su joj bila na vrh jezika. Svaki odgovor bio bi bolji od nikakvog.
Dan je bio fantastičan. Ona i Džoš su dugo šetali pored rijeke
držeći se za ruke. Bilo je tako mnogo sitnih stvari, koje nisu
znali jedno o drugom,tako mnogo pitanja i odgovora. Ali,s
vremena na vrijeme, oboje bi za-šutali. Onda je tišina između
njih bila tako duboka i mirna kao sama rijeka. Sandra se ipak
nije usudila da ga pita što osjeća prema njoj. Prošle noći je
mnogo naučila. Odlučila je da sačeka svojih pet minuta.
Uskoro,govorila je sebi, uskoro će joj on sve sam objasniti, a
onda će moći da žive sretno. Večera je prošla i Rodi je bio u
krevetu kada su Sandru opet počele da muče sumnje.
Pokušavala je da ih potisne, ali nije vrijedilo. Pošla je dole.
Najednom, neko zakuca na vrata. Džoš, koji je stajao nasred
sobe, naglo se okrete. Vrata se otvoriše i muškarac i žena
uđoše unutra. Žena je bila obavijena krznom iz koga je virila
plava kosa. - Džoš-e, mili moj!
Džoš pođe prema vratima, ali Pepe je bio brži. Pritrčao je i
zatvorio ih.
Sandra se povuče nazad kada je shvatila ko je lijepa plavuša.
Džoana Mejsi je stajala kao da je na pozornici. Džoana,žena
koju je čula samo preko telefona ili kad pjeva sa trake. Džoš-
ova ljubavnica.
Sandrino srce se steže od bola dok je gledala kako Džoš prilazi
toj drugoj ženi grleći je i ljubeći u obraz. Ona mu uzvrati
zagrljaj i poljubi ga svojim našminkanim usnama. On se
povuče malo unazad, ali uzalud. Ona obuhvati njegovo lice
svojim dugim prstima punim prstenja i poljubi mu usne.
Sandrin pogled bio je prikovan za njega. Srce joj se lagano
slamalo dok je gledala ovaj intimni susret.
Onda se iz senke pojavi i muškarac. - Ovo vrijeme je tako
nepredvidljivo! - uzviknuo je. - Zašto je Džoana morala da te
vidi sada kada je sutra trebalo da dođeš u Los Angeles,nemam
pojma! - Skinuo je kaput i dodao ga Pepeu koji je čekao.
- Nikako nisam mogao da je odgovorim da ne dolazimo. Ona
je stvarno energična žena - govorio je muškarac šaleći se, na
što se Sandri zari nož u srce.
Džoš se potmulo nasmija i taj zvuk ispuni sobu. Nije li u tom
smijehu bilo neke napetosti? - Ti si više s njom nego ja,Bobe -
rekao je. - Stvarno, što vas dvoje radite ovdje? - Pogledao je
lijepu Džoanu koja ga je posjednički držala ispod ruke. - Kada
sam razgovarao s tobom, rekla si da snimaš. Jesi li završila?
Džoana se slatko nasmija. - Mili, imala sam utisak da ne želiš
da dođem. A ništa me ne može toliko privući koliko to kada
me neko gura od sebe - mrmljala je mazno. – Nisi razočaran,
je li? Bio si ljut na mene prošlog mjeseca što nisam mogla da
dođem, a sada, evo me... spremna sam da to ispravim.
- Spustila mu je ruku na rame. - Da li ti je drago šio me vidiš?
Sandra osjeti kako je nešto guši u grlu. Okrenula se i potrčala
nazad u svoju sobu. Kako je bila luda! Njen skoro histerični
smijeh prešao je u plač kada se naslonila na zid, jedva stojeći
na nogama koliko su joj koljena klecala. Kako je mogla
pomisliti da Džoš može voljeti nju,kada ima ovako divnu ženu
koja ga jedva čeka? Jecaj se zadrža u grlu. Pognuvši se, prišla
je prozoru. Ali, umjesto da vidi divan pejzaž, pred njenim
očima bila je ona scena susreta. Nije čula kada su se vrata
otvorila, ali je istog časa osjetila da ima nekog u sobi.
Okrenula se i ugledala Džoš-a. Gledala ga je širom otvorenih
očiju, kao da ga vidi prvi put. Bio je tako lijep, tako muževan i
savršen par Džoani. Što je tražio ovdje kada je Džoana mogla
da mu ponudi više nego što je dovoljno?
Gordo je podigla glavu rešena da mu ne pokaže koliko pati.
Molim te, idi što prije, preklinjalo je njeno srce. Neću moći
dugo da glumim.
- Zašto nisi sišla? - Glas mu je bio tih i promukao.
- Učinilo mi se... da si zauzet. Ja sam samo gost u tvojoj kući i
nemam prava da smetam.
- Do đavola! Ti nisi gost! - Nervozno je provukao ruku kroz
kosu. Njegove uči su je preklinjale da shvati, ali ona nije htjela
da obraća pažnju na to.
- Pa, što sam onda? Potencijalna ljubavnica? Prijateljica u
prolazu?“ Dobra prijateljica“? - govorila je s gorčinom. Džoš
pođe korak naprijed, ali ona podiže ruku da ga zadrži.
- Mislio sam da ću imati više vremena - mrmljao je. - To nije
ono što ti misliš, Sandra.
- Stvarno?
On je uhvati za ramena prije nego što je stigla da se okrene. -
Sve će biti dobro. Imaj povjerenja u mene.
Sandra umorno klimnu glavom kao da razume, iako ništa nije
razumjela. Misli su joj se vrtjele u kovitlacu i nije joj preostalo
drugo do da se suglasi.
- Hoćeš li doći k meni večeras? - pitao je blago podigavši joj
rukom bradu da bi mogao da je pogleda u oči.
- Ni si se možda uplašila? Na licu joj se pojavi nevjerica.
- Zar ti još želiš da...da... - ona zatrese glavom. - Sada je tu
tvoja ljubavnica,zašto sam ti ja potrebna? - Gledala ga je
nadajući se da će poricati da mu je to ljubavnica,ali umjesto
toga on pocrveni i potvrdi time njene sumnje pretvorivši ih u
nemilosrdnu realnost.
- Ona nema nikakve veze s tobom i sa mnom, niti sa našim
odnosom - odgovorio je grubo, a onda se sagnuo i snažno je
poljubio. Baš u trenutku kada je odvojio usne od njenih,začu
se glas.
- Mili, gdje si? Kako si nepažljiv prema gostima! - Džoanin
smijeh odjekivao je praćen dubokim grohotom čovjeka koji je
došao s njom.
- Da sam na tvom mjestu, Džoana,platio bi on meni za ovakvo
negostoljubivo ponašanje! - šalio se. Vrata Sandrine sobe se
otvoriše. Za trenutak zavlada neprijatno šutnje. Džoana
pogleda Sandru, očigledno shvaćajući situaciju.
- Mili,da li je ovo tvoja nova sekretarica? - cvrkutala je plavuša
prilazeći Džoš-u i hvatajući ga pod ruku. - Zašto nas ne
upoznaš?
Džoš je ukočeno gledao Sandru kao da nije čuo pitanje.
- U posljednje vrijeme se uopće ne ponašaš lijepo - rekla je
Džoana slatko,gledajući koketno Džoš-a. - Mogu i sama da se
predstavim. Ja som Džoana Mejsi. Džoš-ova vjerenica.
Sandra problijedi i brzo se uhvati za zid pošto joj se soba
počela vrtjeti pred očima. Onda je,s optužbom u očima,
pogledala Džoš-a,nadajući se daće poreći Džoanine riječi. Ali
bijes na njegovom licu samo je potvrdio njen strah. To je bila
istina. To je bila istina.
- Idi dole, Džoana. Odmah ču doći - rekao je Džoš mirno ali
energično. Žena bez riječi iziđe iz sobe vodeći svog
zaprepaštenog prijatelja sa sobom.
Sandru izdadoše noge tako da je Džoš morao da je pridrži. Na
njegovom licu ogledalo se njeno očajanje i ona ga je zbog
toga užasno mrzila. Ruke su joj bile vezane tako da nije mogla
da se otima. Na posljetku je, potpuno iscrpljena, klonula.
Jecala je kao da se guši. Nije mogla da se zavlada.
Polako,nježno, Džoš je privi uz svoje grudi,milujući je i tješeći
na jedini način na koji je umio. Ona se privi uz njega kao
mače. Onda je shvatila što čini. Odmakla se i ispružila ruke da
joj ne može priči.
- Život je pun iznenađenja, Džoše, ali najveće od svih je to što
si vjeren - rekla je, prikupivši posljednju snagu da sačuva
ponos. - Trebalo je da mi to kažeš.
- Sandra,dozvoli mi... - molio je, ali ga ona prekide histeričnim
smijehom.
- Ti si stvarno znao što radiš. To što si me naveo da dođem
ovamo u ovom trenutku svoga života, bilo je stvarno
genijalno. Nijedan drugi trenutak ne bi bio tako pogodan! Ali
sada si bar uspeo da me valjano kazniš za grijehe iz prošlosti.
Za ćutila je malo da bi se pribrala, pa onda produžila. - I hvala
ti što si potvrdio moje sumnje u vezi s tvojom čestitošću.
- Sandra, ti ne razumiješ, a sada si suviše uzbuđena da bi me
saslušala. Razgovarat ćemo o mojoj „čestitosti" u jutru. Sutra
u jutru poslije noći provedene u vođenju ljubavi,sutra, kad te
budem držao onako umornu i kada ne budeš imala druga
izbora,nego da me saslušaš.
- Što da slušam, Džoš-e? - Sandra se okrenu pođe prema
prozoru. Oči su joj se caklile od suza. - Hoću da znaš da više ne
želim da te vidin. Nikada više. A sada, molim te,izađi odavde!
Vrata su se tiho zatvorila i Sandra se, kao cvjetić, sručila na
pod. Počela je da grca,ali suze nisu tekle. Neće dozvoliti sebi
da opet klone! Ustala je s poda i sela pored prozora. Znala je
da neće skoro moći zaspati. S vremena na vrijeme do nje je
dopirao smijeh iz dnevne sove, ali se ona trudila da ga ne
čuje. Mnogo kasnije čula je korake u hodniku i zaključila da
gosti idu na spavanje. Čuo se šapat, a onda tišina. Da li je Džoš
poljubio Džoanu na rastanku? Da li je zagrlio? Sandru poče da
hvata jeza. Obukla je spavačicu i kućnu haljinu. Ali nije imala
namjeru da ide Džoš-u. Ma kako da je njeno tijelo čeznulo za
opuštanjem, razum joj je govorio da je imala sreće što je tako
brzo saznala da biti željena nije isto što i biti voljena. Opet je
sjela pored prozora i zagledala se u tamne konture. U dvije
sobe koje su bile pored njene još je bilo svjetla. Prvo se
ugasilo jedno,a onda drugo... Tek tada je primijetila da svjetlo
u Džoš-ovoj sobi još gori. Jasno je vidjela njegovu siluetu kako
stoji pored prozora. Počela je da drhti. Znala je da i on nju
vidi. Mahnuo joj je rukom. Onda se brzo uklonila s prozora i
pošla prema sredini sobe.
Iz Rodijeve sobe se začu tiho ječanje. Ona lagano otvori vrata i
uđe. Dijete je gorjelo od temperature. Odmah ga je probudila
i dala mu aspirin. Poslije toga dečko je zaspao. Zabrinuto ga je
poljubila u čelo. Dala mu je posljednji aspirin koji je imala. Što
da radi ako se opet probudi? Onda se sjetila da je u kuhinji
vidjela bočicu aspirina. Odlučila je da siđe i donese lek. Tiho je
izašla iz sobe i pošla dole. Malo svjetlo iznad radnog stola bilo
je upaljeno. Oči su joj se brzo privikle na polumrak. Pronašla
je bočicu. Baš u tom trenutku čula je lupkanje potpetica. Sa
mjesta na kome je stajala mogla je da vidi cijelu dnevnu sobu i
stepenice... i lijepu Džoanu koja je silazila kao filmska diva
pred kamerama. Njen blijedo-ružičasti penjoar lepršao je oko
nje otkrivajući njeno divno tijelo. Kada je sišla, brzim i
odlučnim korakom pošla je prema Džoš-ovoj sobi. Sandra nije
bila svjesna da je pošla za njom. Džoana kucnu na vrata.
Sandra je stajala nedaleko od nje,ali u sjenci,tako da Džoš nije
mogao da je vidi. Vrata se otvoriše i Džoš se u donjem dijelu
svoje crne pidžame pojavi na njima.
- Mili, jesi li iznenađen? - upitala je Džoana mazno. - Znam da
si mi rekao da ćemo razgovarati u jutru, ali ne mogu da
sačekam. Hajde da razgovaramo sada. Ali, i ne moramo.
Podigla je ruke i zagrlila ga,priljubivši usne uz njegove. U
trenutku kada je Džoš podigao ruku da je podmetne pod
njenu plavu kosu, Sandra se pomače. Primijetivši da nekoga
ima. Džoš podiže pogled. Uspeo je samo da vidi njene krupne
plave oči pune bola. Brzo je potrčala prema svojoj sobi, ušla i
ugasila svjetlo. Drhteći cijelim tijelom,naslonila se na
zatvorena vrata. Bol koji je osjećala kada je vidjela Džoša i
Betinu nije bio ništa prema ovome koji je osjetila sada.
- Sandra! Otvori vrata! - začuo se Džoš-ov glas s druge strane
vrata.
- Ostavi me na miru! - odgovorila je jedva čujnim glasom.
- Hoću da razgovaram s tobom. Sada!
- Neću.
- Što ti je Džoš-e? Pa nije smak sveta! - Džoanin glas jasno se
čuo kroz vrata. - Stvarno ne razumijem zašto si se toliko
uzrujao, mili. Ona samo radi kod tebe. Za ime boga,što ti je?
Nije trebalo da izlazi iz sobe ako je tako osjetljiva?
Džoš mora da se okrenuo prema pjevačici,jer mu je glas
postao nekako prigušen. - Idi da legneš, Džoana. Razgovarat
ćemo u jutru. - Posle toga Sandra je čula njegove korake kako
se udaljavaju. Sandru i Džoanu dijelila su samo vrata.
- Ništa ne shvaćam - gunđala je Džoana. Onda je i ona otišla.
Bilo je četiri sata u jutru kada je Sandra zaspala,ali već prvi
zraci sunca su je probudili. Bila je potpuno otupjela. Pakivala
je svoje i Rodijeve stvari krećući se kao robot. Sada je više
ništa nije moglo povrijediti.
- Hoćeš li me saslušati ili ćeš se i dalje praviti da spremaš jelo
samo da ne bismo razgovarali? - pitao je Džoš nervozno.
- Mislim da se noćas sve razjasnilo. Ti si htio da prisustvujem
toj sceni da bi uživao u osveti, zar ne? - Sandra se okrenu
prema njemu. Iz očiju joj je sijevao bijes. - Reci mi,Džoš-e,
podsjeća li te ta scena na onu prije mnogo godina? Što si
očekivao od mene sada? Da kažem Pepeu? Misliš da još imam
trinaest godina i da ne mogu da se odlijepim od tebe? Ne! Ja
sam odrasla, ali ti nisi. Ne tiče me se tvoj lični život. Ne znam
koji su te razlozi naveli da ovako postupiš ali znam da ne želim
da se ova predstava ponovi. Molim te da mi daš ključeve
mojih kola. Rodi i ja ćemo otići posle doručka. - Kuda?
- Mome stricu. Ovoga puta neću da se miješam u tvoj život.
Mislim da nisi vrijedan toga.
- Još uvijek si ono isto razmaženo derište. Još uvijek si bijesna
kada ne ispadne sve po tvome.
- Zar tebi to tako izgleda?
Bili su toliko obuzeti razgovorom da nisu primijetili da Džoana
stoji na vratima i sluša.
- Mili,što si to učinio kada si navukao takav gnjev svoje male
sekretarice? - prišla je i stala pored Džoš-a spustivši
posjednički ruku na njegovu mišicu. - Stvarno, dragi, trebalo
bi da si malo ljubazniji sa svojim službenicima. Jadnica!Izgleda
kao da se smrtno poplašila tebe. Sandra i Džoš su se gledali
bez riječi. Situacija je bila krajnje neprijatna.
- Hajde,mili, upoznaj nas!
- Džoana, ovo je Sandra Bišop. Sandra, moja... vjerenica
Džoana Mejsi - rekao je tupo.
- Sandra? O, gle, nismo baš zvanični! - Žena pođe prema
njima. - Što ste radili noćas dole, Sandra?
- Tražila sam aspirin za brata. - Pokazala je rukom bočicu koja
je još stajala na stolu. - A vi? Ni je to možda sasvim jasno?
- Glas joj je bio prezriv. Još je osjećala bol ali se javilo i jedno
novo osjećanje... bijes!
- To se vas ne tiče - odgovorila je pjevačica grubo.
- U pravu ste. Ne tiče me se. A sada me izvinite. Treba da
dam Rodiju doručak i pregledam da li sam sve opakovala.
- Spakovala? Znači li to da odlazite? - Njeno raspoloženje se
povrati.
- Nikuda ona ne odlazi. Ona ostaje ovdje - umiješao se Džoš
pogledavši je sada prvi put.
- Ne ostajem! Odlazim danas?!
- Vraga odlaziš! - vikao je Džoš, očigledno zaboravivši da je
Džoana prisutna.
- Ne možeš mi ti naređivati što da radim!
Gledali su se kao dvije zmije.
- Sandi! - začu se najednom Rodijev glas. Sandra pogleda gore
i iz daljine primijeti da Rodijevo lice gori od temperature.
Stajao je na vrhu stepenica u pidžami, tiskajući ruke kao da
moli da mu pomogne. Za nekoliko sekundi našla se gore i
podigla ga na ruke. Odnijela ga je nazad u sobu pogledavši
preko ramena prema Džoani koju je Džoš vodio prema svojoj
sobi. Rodi je bio, bolestan. Imao je još višu temperaturu nego
prethodne noći, a sada mu ni stomak nije bio u redu. Odmah
ga je presvukla i stavila u krevet. Onda je pokupila njegov veš i
izašla da ga opere. Do nje su dopirali glasovi. Svađa. U prvi
mah joj se učinilo da dolaze iz Džoanine sobe. Onda je shvatila
da dopiru iz dnevne.
- Rekao si mi da u kući imaš sekretaricu i jedno dijete, ali si
dozvolio da živim u uvjerenju da je to starija žena! Što je
trebalo da mislim? Ja sam uvijek bila iskrena prema tebi,
Džoš-e. Ako si htio da raskinemo vjeridbu, zašto me nisi
pozvao da dođem? - Dosta, Džoana!
- Nije dosta! Hoću nekoliko stvari da ti kažem i reći ću ih!
Hoću točno da znam što se ovdje dešava i zašto! Odgovori mi!
Ti pripadaš meni.
- Ne pripadam nikome, Džoana, pa ni tebi.
- Trebalo je da se vjenčamo,sljedećeg mjeseca,a ti si našao
sada da mi to kažeš! - Glas joj je postajao sve piskaviji.
- Mislim da je vrijeme da porazgovaramo o tome. Hajde da to
sada sredimo,Džoš-e?
Sandrine ruke su se tresle a koljena klecala. Brzo je potrčala
prema stepenicama ne gledajući kuda ide. Tako je naletjela na
čovjeka, koji je sinoć stigao s Džoanom. Uplašivši se,rekla je:
- O, žao mi je - i pridržala se za njega da ne padne.
- Meni nije. - Čovjek po imenu Bob se nasmija. - Znači,vi ste
ta nova sekretarica koju smo došli da vidimo. - On klimnu
glavom kada je video njen izbezumljeni izraz. - Pa,da! Džoana
neće da ispusti Džoš-a iz vida čim zaprijeti opasnost da će ga
neka druga preoteti. Vrlo je sebična!
- Baš lijepo. Jeste li i vi vjereni s njom? - Na muškarčevom licu
pojavi se zaprepaštenje prije nego što je prasnuo u smijeh.
- Što se mene trče,ne bih imao ništa protiv da jesam. - Sandra
se odmiče od njega.
- I tako izgleda kao rasna ždrebica, ali je zato bar on izvrstan
konjušar! O-krenula se i pošla. Primijetivši krajičkom oka da
se nešto dešava sa strane, ona se okrete. Džoana i Džoš su
stajali na vratima.
- Mora da uobražavate da ga odlično poznajete kada
dozvoljavate sebi takve izjave - rekla je Džoana slatko.
- Pitajte njega - odgovorila je Sandra. - Vaš je...ako budete
umjeli da ga zadržite.
Atmosfera je bila puna elektriciteta Džoana je strijeljala
pogledom čas Sandru čas Džoš-a.
- Za osobu koja je došla u ovu kuću sa tako mnogo civilizirane
uzdržanosti, vrlo brzo si se promijenila i postala drska - rekao
je Džoš.
- Što mogu kad brzo učim. Naročito kada mi je učitelj pravi
„ekspert". - Sandra se okrete i produži dalje.
- Sandra! Vrati se! - vikao je Džoš, ali ona nije obraćala pažnju
na njega. Sve njene misli bile su usred-sređene samo na
jedno: da se ne sruši dok ne dođe do svoje sobe. Čim je
zatvorila vrata za sobom, čula je Džoš-ove korake,a onda su se
ulazna vrata zalupila. Sat kasnije Sandra je ušla u Rodijevu
sobu. Dijete je još imalo temperaturu i bilo je jasno da ne
mogu putovati dok ne ozdravi. Stajala je zabrinuto kod
njegove postelje i gledala ga. Najednom se vrata otvoriše i
Džoš uđe unutra. Prišao je krevetu i stavio djetetu ruku na
čelo.
- Trebat će mu doktor. - Bijes ga je potpuno prošao. - Pozvat
ču ga.
- Neće biti potrebno. Daj mi samo adresu,pa ću ja odvesti
Rodija njemu.
- Prekini s tim, Sandra, i slušaj me. Nemoj da se ponašaš tako
razmažena i ozbiljno se prihvati dužnosti koju si uzela na
sebe. Brini se o djetetu kako treba. On je na prvom mjestu. Da
li ti je jasno?
- Vrati se svojoj vjerenici i pusti me da sama rješavam svoje
probleme!
- Ostat ćeš ovdje dok Rodiju ne bude bolje - produžio je,ne
obraćajući pažnju na nju. - Možda ću do tada uspjeti da
razriješim ovu zbrku.
- Je li? A dotle da izigravam tvoju sekretaricu? On je bijesno
pogleda prije nego što se okrenuo i pošao prema vratima. - Ja
ću pozvati doktora, a ti ćeš ostati ovdje. - Rekavši to, on iziđe i
zatvori vrata za sobom. Rodi je sjedio u krevetu i širom
otvorenih očiju slušao ovu prepirku. Vidjevši brigu u
dječakovim očima, Sandra pokuša da mu da neko prihvatljivo
objašnjenje da bi ga smirila. Mala kasnije ponovo se čulo
kucanje na vratima. To je Bob javljao da će doktor uskoro stići
Sandra klimnu glavom i svu svoju snagu usred-sredi na dijete.
Bdjela je nad njim dva sata. To, kao i događaji od jutros
potpuno su je umorili. Bila je iscrpljena. Vrata se otvoriše i
Džoš proviri unutra. - Spava li? - Sandra klimnu glavom.
-Donio sam ti da jedeš - rekao je,spustivši poslužavnik na stol.
- Ko je spremio?
- Džoana. - Džoš stade pored prozora okrenuvši joj leđa. - Nije
baš naročito dobra kuharica.
- Sigurno ima neke druge talente. - Slika koju je vidjela noćas
još joj nije dala mira.
- Očigledno. - Džoš je opet bio odsutan. Pružio joj je kavu.
-Popij ovo. To je vjerojatno jedina ukusna stvar na
poslužavnik. Sandra je lagano pijuckala nadajući se da će Džoš
otići prije nego što je snaga opet izda. - Sandra? - On joj
podiže rukom bradu da bi mogao da joj vidi oči. Jesi li
raspoložena da sada saslušaš objašnjenje? Ona opusti
ramena. Bila je previše umorna da bi se protivila. Bez riječi je
klimnula glavom.
- Znam da si doživjela šok kada si čula za Džoanu. Htio sam da
ti objasnim sve,ali vrijeme mi je izmaklo. Stigla je prije nego
što mi se ukazala prilika. - Sjetno se osmjehnuo. - Nisam imao
namjeru da te kažnjavam. Ti znaš to, je li?Ona potvrdi glavom.
- Znam. Čak mislim i da razumijem. Ali, hoće li razumjeti tvoja
vjerenica? Da sam ja na njenom mjestu, zaista ne bih imala
povjerenja u tebe. Bar ne toliko da se udam za tebe. - Njena
primjedba mora da ga je strašno pogodila, jer je problijedio.
Ustala je i odmakla se od njega. - Mislim da smo oboje
dovoljno propatili zbog onoga što se desilo prije mnogo
godina. Najbolje što sada možemo učiniti jedno drugome
jeste da vodimo svako svoj život. Ne želim da nanosim bol ni
tebi ni Džoani,ali isto tako ne želim ni sama da patim.
- Zar te ja mogu povrijediti, mala Sandra?
Sandra pogleda u stranu. - Da. I teško mi je da to podnesem.
Imam dovoljno osjećanja krivice u odnosu na tebe.
- Kakvo osjećanje krivice? - Na vratima je stajala Džoana,
čvrsto držeći kvaku kao da će je slomiti.
- Kako to da uvijek zateknem vas dvoje zajedno, čim se
mrdnem? Što se to ovdje dešava?
- Siđi dole, Džoana. Razgovarat ćemo kasnije.
- Hoću da razgovaramo sada! Ako se neki planovi mijenjaju,
neću ja posljednja da saznam. Neću da mi se neko smije iza
leđa! - uzviknula je Džoana, spustivši ton tek kada je Sandra
pokazala rukom na dijete koje je spavalo. - Ti nisi ni
primjećivao da postoje žene dok nisi sreo mene. Mislio si da
te nijedna nije dostojna! Onda sam ja počela da pjevam tvoje
pjesme koje su doživjele strašan uspeh!
Sandri se zavrti u glavi, a lice joj problijedi. Pogledala je Džoša.
- Ti si Džošua Skot, pisac pjesama? - pro-šaputala je. Iz očiju
joj se vidjelo da je duboko uvrijeđena. Nije joj povjerio taj dio
intimnog života. - Kako se nisam sjetila toga ranije? - Oči su joj
bile pune suza iako se osmjehivala. - Čestitam. Nisam znala da
radim za velikog Džošua Skota. Ispala sam prava budala pred
tobom! Možeš mi se slatko nasmijati u lice. Veoma mi je žao
što moj otac ne može sada da te vidi. - Uvijek mi je govorio da
te je možda podcijenio. - Sandra se lagano uspravi, a onda
pođe prema Džoani koja je stajala na vratima. - Ako nemate
ništa protiv, ja bih izašla da se spremim. Doktor će uskoro
stići. Doktor je stigao kasno popodne.
- Bojim se da ima infekciju uha - rekao je. -Trebalo bi da
dobije antibiotike dvije nedjelje. Želio bih da ostane u krevetu
dobro pokriven i da pije mnogo tečnosti. Da li je uvijek bio
tako mršav? Sandra klimnu glavom. - Jeste.
- Ojačat će ako promjeni klimu. - On promrsi dječakovu kosu.
- Ako ostaneš ovdje malo duže,vidjet ćeš kako ćeš se
oporaviti! - Rodi se nasmija.
- Drago mi je što bar ovdje neko može da se smije. Dole je
užas. - Džoana je stajala na vratima u sivim pantalonama i
crnom džemperu, koji je isticao njenu plavu kosu. Gledala je
Sandru koja je sada bila potpuno mirna i pribrana.
- Doktor mi je upravo rekao da će Rodi biti dobro za dvije
nedjelje?
- Znači li to da nećete otići?
- Znači da ću ostati ovdje dok ne ozdravi ako Džoš dozvoli...
- Džoš nikada nije bio negostoljubiv, a nije ni neozbiljan -
rekao je doktor.
- Pošto čete sigurno ostati - umiješala se Džoana - kako bi bilo
da preuzmete kuhinju? Pepe treba da ide u San Francisko,
tako da nemamo nikoga ko bi nam kuhao.
- Nisam plaćena da budem kuharica gospođice Mejsi -
odgovorila je Sandra mirno. Džoana pocrvene. - Nisam tako
mislila. Ja ne znam da kuham,a učinilo mi se da ste vi mnogo
sretniji. Međutim,prilično dobro se snalazim s djecom.
- Zbunjeno je slegla ramenima. - Nisam bez srca,iako mnogi
tako misle. Mogu vas zamijeniti kod Rodija.
- Dobro, Džoana - odgovorila je rezignirana. Onda se okrenula
doktoru i pružila mu ruku. - Hvala vam, doktore Džefersone.
- Zahvalno mu se osmjehnula. Doktor joj uzvrati osmijeh.
- Doći ću opet da obiđem dijete. Ako vam slučajno zatrebam,
slobodno me nazovite. - Okrenuo se i otišao. Dok je Sandra
spremala večeru,u kuhinju uđe Bob. - Mora da ste prvoklasna
kuharica kada vam je Džoš dozvolio da to radite.
- U ovom trenutku mogla bih da budem i najgora, jer druge
nema. Ako želite, mogu vama da ustupim tu čast. On podiže
obe ruke uvis. - Nipošto! Znam samo da skuham kavu.
Sandra se nasmija.
- Kako ste upoznali Džoš-a? - upita Bob malo kasnije.
- Džoš je radio kod moga oca - odgovorila ja. - A vi?
- Džoana ga je dovela. Rekla mi je da hoće da pjeva njegove
pjesme. - On se malo zamisli. - Znate, ja sam Džoanin
menadžer. Sada radim isti posao i za Džoša, mada mi ponekad
nije lako. Malo plaća i moram dobro da se potrudim da
zaradim svoj procent.
- Razumijem - promrmljala je ne gledajući ga.
- Zajedno su već četiri godine. Tek prošle godine uspio sam da
ih nagovorim da se pojave u javnosti kao par. Kao što znate
publicitet je veoma važan, a ništa ne može biti tako uspješno
kao romantična veza. Kada se uzmu, posao će naglo krenuti.
Ako budemo imali sreće,zarade će se povećati i za dvadeset
posto. - On zašuti i poče po-smatrati Sandru da bi vidio kakav
su efekt imale njegove riječi. Ona je i dalje šutke radila svoj
posao. Nezadovoljan reakcijom. Bob izađe iz kuhinje. Jutro je
bilo prohladno i vedro. Preostali snijeg škripao je pod
Sandrinim nogama dok je išla nasipom uz obalu rijeke Roug.
Nije spavala skore cijele noći. U mraku,iz svoje sobe, po-
smatrala je mjesec. Svi su posle večere otišli na počinak i kuća
je bila tiha. Onda je čula tihe korake kroz hodnik koji su se
neodlučno zaustavili na vrhu stepenica, a onda produžili dole
u dnevnu sobu. Koraci su se izgubili. Sandra je znala i čiji su i
kuda idu. Buljila je u plafon dok su joj se suze sli-vale niz
obraze natapajući jastuk. Džoš će otvoriti vrata kao što ih je
otvorio i njoj. Zagrli će Džoanu, poljubi će je... Zarila je glavu u
jastuk i počela da jeca ….
U jutru je Sandra izašla pred kuću da bi udahnula malo
svježeg vazduha. Najednom je čula iza sebe topot konjskih
kopita. Odmah je shvatila ko bi to mogao biti. Nije željela da
se sretne s njim. Džoš povuče uzde i stade pored nje.
- Dobro jutro! Gdje je Džoana? - Bila je iznenađena
smirenošću svoga glasa.
- Hoću da razgovaram s tobom - rekao je.
- Mislim da je već sve rečeno.
Umor koji mu se video na očima govorio je da je i on proveo
nemirnu noć. Da li je cijelu proveo s Džoanom? Ta je misao
bila bolna.
- Hoćeš li me saslušati? - On potraži pogledom njene oči. Da li
je to moli?
Sandra se nije usuđivala da progovori. Zabivši svoje promrzle
ruke u džepove, gledala je u senke drveća. Džoš sjaha i stade
ispred nje. Uzeo je za lakat i, vodeća konja za uzde, poveo je
prema kući. Počeo je da joj priča.
- Znao sam da ću te jednoga dana ipak vidjeti, Sandra. Ako ni
zbog čega drugog, onda bar da zadovoljim svoju radoznalost.
Samo,nisam znao kadu će se to desiti. Vrijeme je brzo
prolazilo posle mog odlaska iz Portlanda i bio sam dosta
zauzet poslom. Ali često sam mislio na tebe. - Zašto?
Nije odgovorio odmah. Izvukao joj je ruku iz džepa i
obuhvatio je svojom toplom šakom. - U početku sam te mrzio
zato što si lagala onda. Svima si pričala da sam vodio ljubav sa
Betinom, iako si znala da to nije istina. - Pogledao je tražeći
potvrdu. Ona klimnu glavom. - Ali više od svega,mrzio sam
tvoga oca što je dozvolio da postaneš takva. Nije se brinuo o
tebi i nije imao razumijevanja za tebe. - Zastali su. Džoš se
okrete prema njoj i pomilova joj lice. Ona se zarumeni.
Zadovoljan njenom reakcijom on se okrete i produži držeći je
za ruku. - Kada si rekla ocu da si me vidjela kako vodim ljubav
s Betiom, nisi ni slutila da si otvorila crvljivu konzervu.
- Gledao je pravo pred sebe, a glas mu je bio monoton.
Sandra je išla pored njega i slušala. Od ovog razgovora nije
mogla pobjeći. - Tvoj otac je počeo da se prisjeća situacija
vezanih za nas - produžio je Džoš. - Na primjer one scene kada
si me obgrlila ako struka i plakala što nije htio da te povede u
Njujork iako je obećao. Kada je naišao, ja sam te tješio. Imao
sam tada devetnaest godina i ti si za mene bila kao sestra u to
vrijeme. Sandra ga pogleda iznenađeno. Nije se sjećala toga.
- Tvoji otac je imao osjećanje krivice o odnosu na tebe,pa je
to iskalio na meni. Optužio me je da te zavodim. Onda su
razume se,svi složili da je najbolje da se Betina i njeni roditelji
odsele, a mene su otjerali.
- To nisam znala. Nisam htjela da se to desi. - Jedva je govorila
od uzbuđenja. Sada je prvi put u potpunosti shvatila što se
sve dešavalo zbog njene ljubomore.
Džoš opet zastade i okrete se prema njoj. - Sada sam shvatio
nešto vrlo važno - rekao je. - Bila si ljubomorna i uvrijeđena,
ali nikada surova i nemilosrdna. Ti nisi takva,Sandra.
- Otkud znaš?
- Po načinu na koji se brineš o Rodiju. U početku sam želio da
ti se osvetim. S tom željom živio sam dvije ili tri godine. Onda
sam jednoga dana konstatovao da više ne mislim na tebe.
Počeo sam da gradim novi život, život koji je bio beskrajno
bolji od onog ranije. Sjećao sam se lijepih trenutaka koje smo
proveli zajedno. Bilo mi je lijepo u Portlandu nekoliko godina.
- Onda si postigao uspjeh kao pisac pjesama - pomogla mu je.
- Ne odmah. Moja karijera je krenula tek kada je Džoana
počela da pjeva jednu moju pjesmu koja se, zvala „Djevojčica
sa zlatnim očima“. Onda me je upoznala sa Bobom.
- Ti si napisao riječi za tu pjesmu? - Pogledala ga je. - To je
jedna od mojih najomiljenijih pjesama. Kako nisam znala?
- Niko se ne sjeti pisca pjesama .., osim ako ne izbije u javnost
zbog nečeg drugog. Tako se desila da sam se vjerio sa
Džoanom. - Jasno mi je.
- Ne, nije ti jasno! U tom poslu čovjek je usamljen, Sandra.
Svako hoće svoj dio kolača i ne služi se uvijek najljepšim
sredstvima da dođe do nečega. Borio sam se za svoje pjesme,
mijenjao muzičare da bih došao do onog pravog. Onda sam se
vračao kući i sam gledao televizijski program umjesto večere,
jer Pepe i ja smo bili suviše umorni da bismo spremali još i
večeru. - Duboko je uzdahnula.
- Oh, Džoše - mrmljala je, osjećajući kako joj se srce otvara
prema njemu. Dobro je znala što znači biti sam.
- Džoana i ja smo bili dobri prijatelji. Dobro smo radili kao tim.
Slušali smo Boba i publika nas je prihvatila. Bobova ideja je
bila da se vjerimo. Nije morao dugo da nas ubjeđuje. Oboje
smo bili usamljeni i umorni od života. Amerika voli
zaljubljene. - U njegovom glasu bilo je gorčine.
- Stari dobri Bob!
Džoš zastade. - Nemoj da imaš taka prokleto mnogo
razumijevanja. Sandra! Nerviraš me! Ti to ne možeš da
shvatiš!
- U pravu si! Ne shvaćam, ali ne vidim zašto je to sada važno!
Ti si još vjeren i ta činjenica stoji. A ja znam što misliš o meni.
Vrlo jasno si mi izložio svoj položaj. Ja sam druga žena u tvom
životu,žena koju ćeš dodati svome spisku obožavatelj-ki. Neko
s kim ćeš voditi ljubav kad nema druge! - Nastavila je da
bijesni, ne obraćajući pažnju na njegovu reakciju.
- Dosta mi je svega. Jednom si mi prebacio da hoću da
posjedujem ljude. Možda si bio u pravu, ali i ti to činiš! Ti
nastojiš da upravljaš ljudskim životima. To činiš sa mnom,
Džoanom, Bobom pa čak i s Rodijem. Tražiš da ja imam
povjerenja u tebe,a onda pozoveš u svoj krevet Džoanu!
- Suze potekoše niz njene obraze i ona ih obrisa jednom
rukom. - Dosta mi je, čuješ li? Ne mogu više to da podnesem!
Isto tako naglo kao što je planula, vatra se i ugasila. Sandrino
lice bilo je blijedo kada je shvatila koliko mu je otkrila sebe.
Džoš pruži ruku prema njoj i ona spusti svoju u njegovu.
- Ti me voliš - rekao je tiho. Bio joj je potreban više nego
sunce ili vazduh koji diše, ali nije mogla da mu to kaže.
Nije se usuđivala ni da za pogleda.
- Reci mi to još jednom! Reci mi da li me voliš?
- Da - pro-šaputala je. On je čvrsto zagrli.
- Pogledaj me, Sandra. Volim te. Volim te više nego što možeš
da zamisliš. - Njegove usne su je milovale kao blagi
povjetarac. - Čim se vratim iz Los Angelesa, pravi ćemo
planove. - A Džoana?
- Sa Džoanom sam sinoć razgovarao. Raskinuli smo vjeridbu.
Ona zna da volim tebe - rekao je odlučno. - Nisam je pozvao u
svoju sobu, Sandra. Mislio sam da si ti došla. Nisam se snašao.
Ona je preuzela inicijativu.
Vračali su se lagano kući držeći se za ruke. Sat kasnije Džoš,
Džoana i Bob su otišli. Sandra je dugo gledala za njima.
Obećao je da će se vratiti za nedjelju dana. Obećao je...
Sandra nije mogla da sakrije svoju sreću. Željela je da viče
kako bi cio svijet čuo da je Džoš voli. Ali ponekad su se vračale
sumnje i onda bi malo klonula. Što ako je, kada se vrati,ne
bude volio onoliko koliko je ona željela?
Rodi se brzo oporavljao. Uskoro mu je bilo dozvoljeno da
silazi u dnevnu sobu. Volio je da sjedi pored kamina i sluša
priče koje mu je Sandra čitala. Kada je prošlo tri dana, Sandra
se umorila od nerada. Posle večere preuzela je posao od
Pepea i počela da sprema kuhinju. Onda je, sasvim nesvjesno,
počela da hoda po sobi.
- Zašto ne odete u gimnastičku salu da malo utrošite
energiju? - predložio joj je Pepe. - Bolje ćete spavati ako se
malo umorite.
- Otkud vi znate da ne spavam dobro?
- Video sam svjetlo u vašoj sobi.
- O, izvinite ako sam smetala - odgovorila je zbunjeno.
- Niste smetali. Da ste vi otišli, a Džoš ostao ovdje, i on bi
provodio besane noći.
- Smišljao bi nove pjesme?
- Mislio bi na vas - odgovorio je Pepe.
- Ja ga volim.
Pepe se osmjehnu. - Znam - rekao je tiho, ali s puno
osjećanja.
Sandra je poslušala Pepea. Odlučila je da ode i pliva u bazenu.
Ušla je u salu i skinula se. Vladala je mrtva tišina. I ovdje je,
kao i u ostalim prostorijama, bio mali kasetofon. Uzela je
jednu kasetu s police i stavila je. Jedna od Džoš-ovih pjesama
ispuni dvoranu. Sandra skoči u vodu i poče da pliva.
Najednom primijeti da su se vrata otvorila. Snop svjetla uđe
spolja. Njen uplašeni pogled susrete se s Džoš-ovim toplim
zelenim očima. Ušao je,po njegovom osmjehu znala je da mu
je drago što je zatekao baš tu.
- Džoš-e! - Bio je to poziv. On pođe prema njoj i stade na ivici
bazena. - Kada si se vratio?
- Očigledno u pravom trenutku - odgovorio je, prelazeći
pogledom preko svakog dijela njenog tijela koje je voda slabo
skrivala. Oči su mu postale tamnije od smaragda. Po-smatrala
gu je kako skida košulju, pa onda ostalo. Za nekoliko sekundi
bio je u vodi. Tijela im se približiše,a usne spojiše. On je zagrli i
privuče sebi.
- Bože, kako si mi nedostajala! - šaputao je. - Volim te,Sandra.
- I ja tebe volim - odgovorila je. Počela je da mu miluje
lice,obrve, usne.
- Znao sam da ćeš biti divna. Ti znaš kako volim da me miluješ.
- Čvrsto je držao uza se. - Kada sam otišao iz
Portlanda,jednom ili dva puta pokušao sam da ti se javim
telefonom,ali nisam uspio da te dobijem. Rekli su mi da si
otišla u internat.
- To je bila Alisina ideja. Željela je da me skloni da joj ne
smetam.
- Jednom sam te video kada si imala otprilike šesnaest godina.
Pepe i ja smo prolazili kroz Portland. - Ljubio joj je vrat
golicajući je neobrijanom bradom. - Stajala si pred kućom s
maćehom. Bila si u pantalonama,a kosa ti je bila raspuštena,
prava i sjajna. Ali, lice je bilo najinteresantniji dio tebe. Bila si
nesretna i to se vidjelo. Mislim da sam se toga trenutka
zaljubio u tebe. Od tada nosim u sebi tu sliku. - Milovao joj je
tijelo, od lijepih oblih grudi preko rebara do struka, paleći
vatru, stvarajući rijeke plamena gdje god bi je dotakao.
- Udat ćeš se za mene.
- Da.
- Sutra.
- Da.
- Kako si poslušna! - šalio se, ljubeći je strasno i posjednički.
Pred oči joj izađoše zvijezde, a kosti joj se smekšaše kao med.
Reagirala je na svaki njegov gest kao nikada ranije. Krv joj je
vrila kao u groznici. Namjerno je milovao polako da bi njena
molba bila što žešća. Onda se naslađivao, kršeći joj tijelo. I
ona je milovala njega, ramena, leđa. Džoš je ječao kao u bolu
privlačeći je sve bliže da bi je najednom odgurnuo.
- Trebalo je da čekam napolju - mrmljao je, gledajući njeno
zaprepašteno lice. Oči su mu bile pune ljubavi. - Želim da
budeš moja. Nisam u stanju da mislim kada sam pored tebe.
Njeno lice se zarumene. On se nasmija. I ona se nasmija.
- Džošuo Skote Lorenze, ako ne završiš što si, počeo,nikada ti
neću oprostiti!
Oči mu potamniše od suzdržavane stresti koja se vrlo brzo
razvi u pravi vulkan kada je ponovo privio uz svoje tijelo. Uzeo
je tu, u vodi, sa svom strašću i nježnošću kakvim se nije
nadala. Znao je što želi i kada želi i koliko koji dodir znači. Ona
je ponavljala njegovo ime. Kada iz ekstaza došla do vrhunca,
ona otvori oči. Pogled joj se susrete s njegovim. Pažljivo je
pratio svaku promjenu na njenom licu Onda je spustio usne
na njene da bi zapečatio svoj posjed.
- Božanstvena si - mrmljao je, ljubeći joj vrh nosa. - I stidljiva, i
lijepa, i uzbudljiva.
- Džoše?
- Hmmm? - Nije prestao da je ljubi.
- Što sad?
- Vjenčat ćemo se. Odmah. - Uzdahnuo je i provukao prste
kroz vlažnu kosu. - U Los Angelesu je bilo grozno. Umorio sam
se i bilo mi je teško što nisi pored mene.
- I ia sam jedva čekala da se vratiš.
- Mislio sam da me čekaš. Da nisi ostala ovdje, prevrnuo bih
sve da te nađem. Ne bih dozvolio da mi pobjegneš, Sandra. Ti
pripadaš meni i živjet ćeš od sada u ovoj kući i u mome
zagrljaju.
Ona klimnu glavom u znak razumijevanja, znajući da je
njihova ljubav sada sigurna i da će bit sretni. - Džoše? - počela
je stidljivo. - Hoćeš li se brinuti o Radiju?
- Rodi je sada član naša porodice. Ne mogu više da zamislim
tebe bez njega. Koga bi stalno grdila? - U njegovom glasu bilo
je mnogo topline.
- Stvarno ti neće smetati?
- Stvarno. A sada. hajde da se obučemo. Otprati ču te do tvoje
sobe.
Dvorana je ostala u mraku. Prošli su kroz hodnik držeći se za
ruke. Onda su, stigli do njegove sobe, on zastade.
- Dođi kod mene - pozvao je. - Želim da budeš sa mnom.
Sandra dozvoli da je uvede u svoju sobu.
Mjesec je osvjetljavao krevet, kao oltar ljubavi.
Njegovi drhtavi prsti pređoše preko njenog vitkog tijela i
zaustaviše se na grudima.
- Ti si sve što sam ikada želio... više od toga - šaputao je u
njenu kosu. Onda je podigao na ruke i ponio prema krevetu.

KRAJ
đozi