Anna Maria Geertruda Schmidt

(Ana Marija Gertruda mit)

PLUK
DJEAK IZ SOLITERA
Naslov originala:
PLUK VAN DE PETTEFLET
Preveo Goran Sari

PREDGOVOR
"Pluk, djeak iz solitera", jedan od najtiranijih i najpoznatijih romana za djecu na
holandskom (nizozemskom) jeziku, pojavljuje se evo, po prvi put na ex-jugoslovenskom
prostoru, u sjajnom prijevodu naeg pjesnika i pripovjedaa Gorana Saria koji ve petest godina ivi i radi u Holandiji (Nizozemskoj).
Zahvaljujui naporima nekolicine ljudi to stoje na elu izdavakih kua "Kujundi"
iz Lukavca i "Dom tampe" iz Zenice, a posebno zahvaljujui razumijevanju i podrci
izdavaa "Querido" iz Amsterdama (nositelja izdavakih prava) i "Nedelands Literair
Produktie En Vertalingenfonds" ovaj je prijevod ugledao svjetlo dana i nudi se malim
itateljima iz Bosne i Hercegovine (i ire, sa komplementarnih jezikih podruja Hrvatske i
SR Jugoslavije).
Rije je o romanu za djecu uzrasta od, recimo, osam do petnaest godina o djelu
jednog izrazito humanog i urbanog senzibiliteta i, to je najvanije, raskone mate i
razigranosti (to plijene svakog itatelja, bez obzira na starosnu dob). Djeja borba za
identitet, u okviru koje se adolescenti upoznaju sa svijetom odraslih, i bitno utiu na
obogaenje i na oplemenjivanje tog svijeta to je najsaetije izraeno, opi okvir ovog
romana. Najznaajniji motivski krugovi unutar tog okvira su tematika slobode i
ogranienosti u samopotvrivanju i samoizraavanju djetinjeg bia; otklon djejeg
osjeanja i vienja svijeta prema stvarnosti odraslih; bliskost djece s biima na niem
1

stupnju evolucione ljestvice (s ivotinjama i s biljkama) i silina oduhovljenja

(antropomorfizacije), s kojom se u djejoj mati ta bia "pridobijaju"; inicijalna snaga prvih
osjeanja, s kojima se djeca kao pojedinci ukljuuju u metabolizam prirodnog i drutvenog
ivota; problematika zatite ivotne sredine, gdje se djeca pokazuju ak zrelijima i
konstruktivnijima od odraslih...
Vjetina s kojom je Annie M. G. Schmidt prodrla u zaarani meuprostor izmeu
"otkaene" djeje mate i svakodnevnice socijalne stvarnosti ve kod prvog itanja ovog
romana svjedoi o zrelosti i izuzetnoj kreativnosti ove autorice: nagrada Wiplala za najbolju
knjigu godine (1958.), Dravna nagrada za djeju i omladinsku knjievnost (1965.),
Nagrada "Konstantin Hijgens" (Constantin Huygensprijs) za ivotno djelo (1987.) te,
napokon, najvia meunarodna nagrada u svijetu djeje knjievnosti, Nagrada Hans
Kristijan Andersen (Hans Christian Andersenprijs) koja joj je dodijeljena 1988. godine
sve te nagrade i u formalno-statusnom smislu potvruju da se radi o jednoj od
najzanaajnijih autorskih osobnosti u evropskoj i svjetskoj knjievnosti za djecu.
Prijevod Gorana Saria, je opet to na to ovdje posebno moramo skrenuti itateljsku
pozornost: transkripcija imena (eljka Znatieljka, gospoa istunica, gospodin Parkovi,
galeb Karlo Proteza, Tamo-Amo Vukodlak...) uraena je na najbolji mogui nain;
raznovrsnost leksema (nekad iz "slenga", nekad bliih istonoj, nekad zapadnoj, a nekad
ba bosanskoj jezikoj varijanti); prilagoavanje sintakse duhu naeg jezika... sve nam to
potvruje da je rije o vrsnom prevodiocu, kojemu ovaj roman jest prvi "veliki projekt", ali
koji e se, sigurno, jo dokazati i afirmirati u ovom tekom i dragocjenom poslu.
Zakljuit emo, dakle: pred vama je, draga naa velika i mala djeco, prava knjievna
poslastica i, nadajmo se, tek poetak daljeg plodnog rada na prevoenju velikih djela
evropske knjievnosti za djecu na na jezik...

Pluk, djeak iz solitera

Pluk je posjedovao jedan mali, crveni kiper. Vozio se njime po cijelom gradu da bi
naao kuu za stanovanje. Ponekad bi zastao i pitao ljude: "Znate li, moda, neku kuu za
mene?" Poslije kratkog razmiljanja, svi bi odreda odgovarali: "Ne". Jer, sve su kue ve
bile nastanjene.
Napokon, Pluk se doveze u park, ostavi kamione izmeu dva drveta i sjede na klupu.
"Moda noas mogu ovdje prespavati" ree naglas. "Spavau u kabini ispod ovog
drveta". U tom trenutku zau jedan glas s visine: "Ja znam jednu kuu za tebe", ree neko.
Pluk pogleda uvis. Na grani debelog hrasta sjedio je jedan lijepi, debeljukasti golub.
"Toranj na vrhu Solitera zjapi prazan", nastavi ptica.
"Hvala ti" ree Pluk, skidajui kapu. "Ali gdje je taj Soliter? I kako se ti zove?"
2

"Ja sam Doli" odgovori golub, "a Soliter se nalazi ovdje, blizu. Ona jako velika
zgrada... vidi? Iznad nje se nalazi jedan toranj. E, u tom tornju ima jedna sobica. Ako
pouri, moe se u nju smjestiti. Ali, morao bi svakako pouriti, jer, u protivnom, neko bi i
nju mogao zauzeti."
"Hvala", izusti Pluk, istog asa ue u svoju auto-dizalicu i odjuri prema zgradi.
Parkiravi vozilo pokraj trotoara, ue kroz staklena vrata i zakorai u lift.
Krrrr, sprava se poe dizati.
Kad je iziao, nae se na najvioj vanjskoj terasi. Vjetar mu je mrsio kosu; bilo je tako
stravino visoko da mu se zavrti u glavi. Ali, golubica Doli ve je sjedjela na isturenom
dijelu niske ograde. Doletjela je gore bre od lifta i sad je sjedjela tamo ekajui ga.
"Poi sa mnom!" ree mu. "Slijedi me kroz hodnik. Pogledaj, tamo su vrata od tornja.
Nisu zakljuana. Moe ui."
Pluk krenu unutra. To je bila jedna jako fina soba, potpuno okrugla, s prozorima koji
su gledali na sve strane. Poto je bila smjetena visoko, mogao si iz nje vidjeti cijeli grad.
Tu su bili jo jedan krevet i stolica, ormar, neto vea i lavabo. "Sigurna si da mogu tek tako
upasti?", upita Pluk.
"Pa naravno. Vidi da je prazno. Nego, puno sree i dovienja. Doi u opet da te
posjetim." I golubica Doli odlepra van, natrag prema parku.
Pluk bijae presretan. Njegova sopstvena kua! Ostade cijeli sat razgledati, sa raznih
prozoria svaki put vidjevi drugi dio grada, sve dok najednom ne osjeti glad.
"Idem u kupovinu", ree, "Ovdje, u samoj zgradi, cijeli je niz duana, ve sam vidio."
Ponovo se uputi prema liftu. No, ovoga puta neko ve stajae unutra.
To je bila jedna gospoa s velikim rasprivaem u ruci. Ona premjeri Pluka od glave
do pete, a onda ga upita:
"Stanuje li ti ovdje?"
"Da, gospoo", odgovori Pluk utivo.
"A gdje?", upita dama. "U kom stanu? Na kom broju?"
"Ja stanujem u tornju", kaza Pluk.
"U sobici u tornju?", nastavi gospoa. "A tako!"
Opet ga odmjeri ledenim pogledom i Pluk se poboja da e ga upitati: "Zar to nije
zabranjeno?"ili:
"Imali ti dozvolu da ivi tamo?" Ali, na sreu, lift je bio dolje prije negoli je mogla
nastaviti s pitanjima, pa Pluk urno odmae napolje, ka duanima. Kupio je hljeb, mlijeko i
jednu kesu jabuka.
"To je, nadam se, sve to mi je potrebno", pomisli Pluk. "O ne, rado bih kupio i jedan
dobar strip." Ue u knjiaru. Tamo je stajao jedan stari, simpatini iica za pultom. I dok
je Pluk bio zauzet traenjem stripova, stari ga gospodin upita: "Stanuje li ovdje?"
"Stanujem u tornju," ree Pluk. "Odnedavno".
"Onda ima sreu" ree stari. "Jesi li se susreo sa drugim ljudima koji stanuju
ovdje?"
3

"Nisam", odgovori Pluk. "O, ipak da, u liftu je stajala jedna gospoa sa rasprivaem."
"Blagi Boe! S rasprivaem? Onda bi to morala biti gospoa istunica. Kamo se
zaputila?"
"Ne znam. Ila je liftom skroz do dolje, ba kao i ja. ak mislim da je otila jo nie, je
li takvo to mogue? Prema podrumu ili tako neto?
"Pa da, sigurno! Sluaj, mladiu", ree iica. "Ja sam gospodin Olovka, a kako se ti
zove?"
"Ja se zovem Pluk."
"Lijepo, Pluk. A bi li ti, molim te, otiao do podruma? Prva zelena vrata u predvorju, a
onda stepenicama dolje.
"ta treba da uradim?" upita Pluk.
"Sluaj", ree gospodin Olovka. "Ta gospoa istunica po vascijeli dan hoda okolo
prskajui sprejom. Taj sprej je protiv muha, muica, raznoraznih drugih baja i tako to... zna
ve? No, u podrumu stanuje Zaza."
"Koje Zaza?", upita Pluk.
"Jedan moj prijatelj", ree gospodin Olovka. "Zaza je jedan ohar."
"Jedan oh...", zausti Pluk iznenaeno, ali ga gospodin Olovka blago odgurnu i kaza:
"Brzo, molim te! Pouri... Inae e Zaza biti ubijen." Pluk pouri van iz radnje, uleti u
hol, proe kroz zelena vrata, stepenicama prema dolje ka podrumu, odakle ga prosto
zapljusnu teak miris. Miris rasprivaa.
Stajao je u jednoj jako velikoj prostoriji, gdje bijae vrue i suho; bila je to mrana,
sjenovita, prazna prostorija u kojoj se nalazio samo motor od centralnog grijanja i gdje je
strano zaudaralo na raspriva.
Prvo to Pluk uradi bilo je da otvori jedno prozore. Nakon toga, poe da trai
prijatelja gospodina Olovke. ohara... Ko jo ima za prijatelja jednog ohara, pomisli Pluk,
viknuvi: "Zaza!"
Ne dobi nikakav odgovor. Poe korak po korak podrumom, pogledajui svuda
naokolo, sve dok, napokon, ne ugleda da u jednom uglu neto lei. Neka mala ivotinjica.
To doista bjee ohar Zaza. Leao je na leima, s noicama uvis. Mrtav.
"Siroti Zaza", ree Pluk, podie ivotinjicu i poloi je tik kraj otvorenog prozora, a
onda se vrati natrag, do gospodina Olovke.
"Prekasno", ree Pluk. "Mrtav je."
Gospodin Olovka uzdahnu: "Nije ba da sam lud za oharima. Ali, vidi, to je bio
jedan sasvim izuzetan, jako simpatian, vrlo inteligentan ohar. Mrtav, kae? Zbog tog
spreja, naravno. I ta gospoa istunica, ona e jednog dana ovdje sve ivo potamaniti.
Uvijek joj je pri ruci, to jest kad nije zauzeta glancanjem i brisanjem. Preisto, kui?
Previe uredno. Za nju nikad nije dovoljno blistavo, sve mora uvijek biti jo istije. Zato se,
vjerujem, tako i zove... Ali, hvala na trudu, djeae, i svrati mi opet."
Pluk poe sa namirnicama prema liftu, ali se iznenada sjeti da je u podrumu zaboravio
kesicu s jabukama, urno se vrati da je uzme. I upravo kad htjede izii, zau jedan tihi,
4

skoro nemuti glasi kako kae: "Da mi je sad malo jabuije korice." Iznenaen, Pluk se
osvrnu oko sebe. I tamo, tik do podrumskog prozora, sjedio je ohar Zaza, jedva se
podupirui noicama.
"Bio sam se ubandaio, ali sad mi je bolje. Hoe li ona opet doi s onim stranim
sprejom?"
"Ne znam," ree Pluk. "Mislim da bi bilo bolje da poe sa mnom, u moju sobu u
tornju. Tamo ona ne zalazi. I, ubudue bi dobivao sve moje kore od jabuka."
Paljivo podie Zazu i stavi ga u kesu s jabukama.
Bio je vrlo sretan te veeri kad je krenuo u krevet. Sad imam kuu, mislio je. Uz to,
ve imam i dva prijatelja. Ne, tri! Doli, gospodin Olovka i Zaza. "Je li ti udobno, Zazo?",
upita on.
Zaza leae u kutijici od ibica ispunjenoj vatom.
"Super!", oglasi se on svojim piskutavim, oharskim glasom.
"Onda, do sutra," ree Pluk i zaspa.

Galamdi
Na cijelom se svijetu nije mogla zamisliti ljepa sobica nego to je bila Plukova, skroz
gore, na vrhu Solitera.
Ujutro, kad bi ustao, prvo bi razgledao sa svih prozora. Vidio je cijeli grad, vidio zrak i
oblake, dolje gusti saobraaj i, ako bi se nagnuo preko prozorskog okvira, vidio je i svoju
auto-dizalicu kako stoji dolje na ploniku.
Kad bi iao dorukovati, prvo bi probudio Zazu. To je stvarno bio jedan vrlo
simpatian i pristojan ohar. ivio je od jabukovih korica, a ak i njih je jeo jako malo, to
e rei da nije bio neki rastroan gost.
Poslije nekoliko dana stanovanja u Soliteru, Pluk poe da upoznaje vie ljudi. Upozna
tako doktora i staru gospou Zima, kao i velikog, crvenog maora, Stanka. Ali, s tom
maketinom nije bio ba u najboljim odnosima. Ona vrebae ptice, pa tako i golubicu Doli
koja je ponekad dolazila sjediti kod Pluka na balkonu.
Soliter bijae veoma velik. Imao je vie od dvadeset spratova, te je Pluk ponekad iao s
jednoga na drugi, hodajui tako uzdu terasa od vrata do vrata da bi vidio ko sve tamo
stanuje.
Ponekad bi bilo i askanja, poto je skoro svako bio ljubazan prema njemu.
Jednoga jutra vidje kod lifta jednog malog djeaka kako sjedi na betonu. S flaom u
rukici, djeak je plakao. Pluk zastane i upita ga zbog ega plae.
Lica okupanog suzama, djeai pogleda uvis i ree: "Da ne znate moda gdje ja
stanujem?"
"Zar sam ne zna gdje stanuje?"
"Ne znam. A znate li vi gdje ja stanujem?"
5

"Slobodno kai 'ti'", ree Pluk. "Ja nisam nikakav: 'Vi'. Kako ti je ime?"
"Ja sam Galamdi", ree djeak. "Jedan odGalamdia."
"Kako ree? Preziva li se onda Galamdija?"
"Da."
"Vjerujem..." Pluk se duboko zamisli. Na jednim vratima bijae vidio prezime
Galamdija. "Poi sa mnom. Vjerujem da bi tvoj stan morao biti na dvadesetom spratu.
Sigurno ima jo brae, je li?"
"Aha", ree djearac." Ima nas estorica. est Galamdia i otac. Ostalih pet imaju
ospice. Ja nemam, pa sam zato morao trknuti do apotekara, da podignem sirup." On pokaza
flaicu.
Lift stade na dvadesetom i kad se mali Galamdi nae na hodniku, sav sretan viknu:
"Sad znam! Ovo je na hodnik!"
"Zapamti, ovo je dvadeseti sprat", ree Pluk. "Tako da zna i ubudue."
"Ovdje mi je stan," kaza djeak. Vrata od stana se otvorie, a na njima je ve stajao
otac Galamdija s ogromnom kutlaom u ruci i keceljom preko trbuha. "Jesi li to ti,
napokon?"
"Bio sam zalutao", izusti mali Galamdi. "A ja sam mu pokazao put," ree Pluk.
"Ajde ui, ui", viknu otac Galamdija. "Jednom sam te ve vidio. Ti, naime, ima
auto-dizalicu? I stanuje skroz gore, u tornju? Upravo sam zauzet prenjem krompiria.
Nek ti ne smeta miris ulja. Ne obraaj panju na rusvaj. Ui, moe jesti s nama."
"O , ne", odgovori Pluk, "uopte nije potrebno."
Ali, otac Galamdija ga povue za sobom i viknu: "Ne priaj gluposti! Najukusniji
pomfrit u cijelom gradu! Ne obraaj panju na rusvaj."
Zaista je u kui vladao straan nered. Svukuda leahu demperi, pantalone i stripovi. A
pod je bio prekriven madracima. Zaiveni jedan za drugoga, madraci od zida do zida. Istina,
bilo je ugodno meko za hodanje, ali se duboko propadalo cipelama, tako da je Pluk bio
malo zauen.
"To je protiv buke", ree otac Galamdija. "Ba ispod nas stanuje gospoa istunica,
poznaje li je moda?"
"Ve sam je jednom vidio", ree Pluk.
"Pa, ta gospoa istunica se stalno ali na buku. Jer, svi ovi Galamdii lupaju o pod,
kui? I onda sam ovo smislio. Najljepe je to to nam nisu potrebne stolice. Svi sjedimo na
podu. A za spavanje imamo krevete, pogledaj."
Pluk pogleda. Uza zid je bilo sedam kreveta na sprat. Jedan za oca i est za djeake. U
pet kreveta je lealo pet bolesnih Galamdia. Oni uopte ne izgledae bolesni, svi se brzo
iskoprcae iz kreveta. To bijahu ivahni, neuredni djearci sa krasnom, gustom kosom.
"Jesi li ti Pluk?", povikae oni. "Pluk sa auto-dizalicom? Sa oharom? Kako je ohar?"
Kako su sve to znali? Pluk se zarumeni. Nije imao pojma da je u zgradi ve bilo ljudi
koji su ga poznavali. Na to i on upita: "Ko vam je to ispriao?"
"Auto smo vidjeli!" zagalamie Galamdii. "A gospodin Olovka nam je rekao da si
upravo ti spasio Zazu ohara."
"Ti, zapravo, ima i jednog goluba?", zakrijeta najmlai Galamdi. "Onog tustog?
6

Bucku Doli?"
"Ona nije moja. To je jedna lijepa golubica iz parka. Prijateljica, zna."
U to ue otac Galamdija s jednom prekrasnom inijom punom pomfrita. Svi sjedoe
na pod i poee jesti krompirie sa sosom i keapom. Mada se zaista mnogo prosipalo i
prljalo po madracima, Galamdii na to uopte nisu obraali panju.
"O, Boe...", ree otac Galamdija najednom. "Kako smo glupi ispali!"
"Zato? O emu se radi?"
"Pozvali smo Pluka da ue u stan. Moda i on dobije ospice... to bi onda bila naa
krivica."
"Nema problema", ree Pluk. "Ja sam ve jednom imao ospice. Ne mogu ih, dakle,
vie dobiti."
Kad su krompirii pojedeni, tata Galamdija upita: "Jesi li ve jednom susreo eljku
Znatieljku? "
"Ne, nisam", odgovori Pluk. "A ko je eljka Znatieljka?"
"To je djevojica u ljubiastoj haljinici. Uvijek urednoj, istoj ljubiastoj haljinici."
"Aaa, ona", prisjeti se Pluk. "Nedavno sam je vidio napolju, na terasi, ini mi se da joj
je bilo dosadno. Upitah je hoe li se malo poigrati sa mnom, ali nije eljela.
"Nije smjela..." odgovori na to tata Galamdija. "Siroto dijete."
"Zar se ona ne smije igrati?" upita Pluk.
"Ne smije se isprljati", odgovori ovaj. "eljka Znatieljka je, u stvari, kerkica
gospoe istunice. Ne smije se nikad igrati vani, jer se njena majka plai da e se uprljati."
"Ali to je strano!", povika Pluk.
"Pa naravno. I zato... ako je nekad opet vidi... pokuaj je povesti sa sobom, na ulicu,
kako bi se ve jednom mogla lijepo igrati. Ili u park."
"Hou, sigurno", ree Pluk. "A sad, hvala za pomfrit... i do vienja. Stanuje li eljka
Znatieljka ispod vas?"
"Aha", povikae Galamdii uglas. "Ravno ispod nas. I ako puno galamimo, njena
mama naprosto pobjesni."
Pluk se oprosti, uz obeanje da e uskoro ponovo doi, krenuvi stepenicama na
devetnaesti, jedan sprat nie, i tamo ugleda kako stoji eljka Znatieljka. Bila se nagnula
preko ograde i gledala u daljinu. Haljinica joj bijae ljubiasta, prekrasna, savreno ista.
Ali lice joj bijae tuno, te Pluk rijei da malo porazgovara sa njom. Stidljivo se nakalja.
Nije ba bio dobar u zapoinjanju razgovora, ali upravo u tom trenutku on zau lepet krila.
Bucka Doli, golubica, doleti i sjede mu na rame.
"Mora smjesta doi, Pluk. Mora pomoi. Brzo..."

Vrtoglavica

"ta se deava?", upita Pluk.

"Nekoje u opasnosti!", viknu Bucka Doli ponovo.
"Ko?"
"Doi, brzo...", povika Doli opet. Bila je vrlo nervozna, uurbano je mahala krilima
oko Pluka. Zabrza iz sveg glasa: "Trei hrast slijeva... blizu bazenia", i odleti urno dalje.
Pluk htjede odmah krenuti ka liftu, te poe, jer je htio to je mogue prije stii u park.
Ali, poslije samo dva koraka, zastade i okrenu se. Tamo, kod ograde, jo uvijek je stajala
djevojica u ljubiastom, erkica gospoe istunice, lijepa eljka Znatieljka. Ona nikad
nije smjela vani, jer je morala uvijek ostati savreno ista. Pluk krenu ka njoj, govorei:
"Sluaj, bi li mi htjela pomoi?"
eljka Znatieljka ga zaueno pogleda. Sve ovo vrijeme je visjela na ogradi,
gledajui u daljinu; ak uopte nije ni primijetila razgovor izmeu Doli i Pluka.
"Moram u park s mojom auto-dizalicom." Ree Pluk urno. "Moram tamo nekoga
spasiti."
"Spasiti?", upita eljka Znatieljka. "A koga? Kako?"
"Jo uvijek nemam pojma", ree Pluk. "Ali, bojim se da neu moi sam. Molim te,
poi sa mnom."
eljka Znatieljka je oklijevala. Napokon zavrti glavom. "Ne smijem", ree. "U parku
u se isprljati, tako kae moja mama. Ja ne smijem nikada ii u park."
"Smije valjda da bi pomogla nekome", ree Pluk." Hajde, hoe li? Ili nee? uri mi
se, zna."
eljka Znatieljka opet zavrti glavom, "Ne usuujem se."
"Dobro. Onda idem sam." I potra ka liftu. Ali, tren prije negoli je zatvorio vrata, u lift
ue eljka Znatieljka, sva zadihana. "Ipak idem", ree.
Malo kasnije, vozili su se u malom, crvenom autu-dizalici. Pluk je vozio najbre to je
mogao a ona se tresla, grevito se drei za sjedalo: "Valjda se neu isprljati? Majci se ovo
sigurno ne dopada! A ja ne znam ak ni ko si ti! Kako ti je ime?"
"Zovem se Pluk. A ti se zove eljka Znatieljka. I ne bi trebala toliko jadikovati",
odluno e Pluk. "Evo parka, sad emo saviti iza okuke i doi do bazenia. Tu mora da je
trei hrast slijeva."
"To bi onda morao biti onaj", ree eljka Znatieljka. "Ovo je trei hrast slijeva. I, ta
se tu deava?"
Pluk zaustavi auto. Zajedno se zagledae uvis, no nisu vidjeli nita neobino.
"ta bismo, zapravo, morali vidjeti?" upita eljka Znatieljka.
"Neko je u opasnosti," odgovoriPluk.
"Ja ne vidim da je iko u opasnosti", ree eljka Znatieljka. "Nikog u opasnosti i nikog
van opasnosti, hou rei, ne vidim apsolutno nita. Osim jedne vjeverice.
"Aha," ree Pluk. "Ali, ne vidim ta je udno u tome."
Odmah tu, pored njega, zau se neko ukanje meu granama. To je bila Bucka Doli.
"Tako, napokon ste ovdje?" ree ona. "I, jeste li ga vidjeli? Malog bundiju?"
8

"Bundiju?" upita Pluk. "Mi vidimo samo jednu malu vjevericu."

"To je on!", zakrijeta Doli. " To je Vrtoglavica. Jedan vrlo alostan sluaj. Ona ima
strah od visine."
"Strah od visine?", upitno e Pluk. "Vjeverica sa strahom od visine?"
"Da, nije li to pretuno? To se deava veoma, veoma rijetko kod vjeverica. Ne usuuje
se verati. Nikada. Naravno, moe pretpostaviti kako joj se strano podsmijevaju u porodici.
I ba zbog toga je odluila da ve jedanput pokua. Sad je, vidi, skroz gore... ali, vie se ne
usuuje sii. Daj, pomozi joj Pluk. S tvojom dizalicom!"
Pluk doveze auto to je mogue blie ispod drveta i usmjeri dizalicu pravo ispod grane
na kojoj je sjedila sirota ivotinjica. Ali, dizalica je bila za trunku prekratka. Bilo je jo
neto rastojanja izmeu. Vjeverica bi morala doskoiti. Ali, Vrtoglavica je imao strah od
visine i nije se odluivao na taj korak.
"Hajde, Vrtoglavice! Skoi! Skoi na dizalicu."
Ne desi se nita. Jadna ivotinja ostade sjedjeti, ostade nepokretna.
"Odoh ga ja dohvatiti," ree eljka Znatieljka.
"Bi li to stvarno uinila?" upita Pluk. "Pazi haljinu. Sjeti se tvoje majke..."
Ali, eljka Znatieljka bijae zaboravila i na svoju haljinu i na majku. Ve je bila na
pola puta. Spretno se verala s grane na granu i u jednom hipu bijae kod preplaene
vjeverice. Poe prema ivotinjici koja se plaljivo nagnu unatrag.
"Ne mrdaj, smotani stvoru!" viknu eljka Znatieljka. "Skoro te imam." Uzvera se
opet za njom, poe rukom... i dohvati je.
"vrsto se dri za dizalicu!", izdera se Pluk. "Odmah u te spustiti."
eljka Znatieljka ga poslua. Malo poslije, ve se nalazila na sigurnom, u Plukovom
kamionetu, s vjevericom u rukama.
"A ta emo sad s Vrtoglavicom?" upita Pluk. "Mora li ostati na zemlji?"
"Ma, neee", viknu Doli. "To bi bilo previe opasno. Pojela bi ga kakva maka ili
pacov!"
"Onda emo ga uzeti sa sobom," ree Pluk. Tek tada malo bolje pogleda eljku
Znatieljku, prestravljen. Jer, ova izgledae uasno. Haljina joj bijae puna zelenih i smeih
fleka, skroz pocijepana od silnog veranja. Napokon i ona pogleda niza se i stravino se
uplai.
"Pluk," ree tiho, "ja ne smijem kui. Ovakva, naprosto, ne mogu kui."
Pluk se na trenutak zamisli. "Idemo k gospodinu Olovci. Moda nas on moe spasiti."
Povezoe se natrag u Petrovku i Pluk se zaustavi kraj knjiare.
"Imamo jednu vjevericu sa strahom od visine..." ree Pluk kad uoe. "A eljka
Znatieljka je prljava, haljina joj je upropatena, pa ne smije poi kui."
"Reci mi neto vie o svemu", kaza gospodin Olovka. Pluk ispria cijelu zgodu. "Bih li
ja poveo Vrtoglavcu sa mnom, u moju sobicu u tornju?", upita na kraju.
Gospodin Olovka zavrti glavom. "Jedna vjeverica sa strahom od visine ne bi smjela ni
u kom sluaju stanovati u tornju", odgovori on. "Znam neto bolje. U mom skladitu, iza,
9

moe uiti veranje. Poi za mnom."

Iza duana nalazio se prostor gdje je roba bila pohranjena u velike kutije i na police.
Svugdje su stajale merdevine koje su sluile da se doe do najviih polica. Gospodin
Olovka stavi vjevericu na najniu preku merdevina. "Tako", ree on. "A sad lijepo vjebaj,
Vrtoglavice. Pokuaj uivati. Svaki put prekica vie, tako e nauiti."
Pooe nazad u prodavaonicu. Vrtei glavom, gospodin Olovka osmotri skroz
uflekanu eljku Znatieljku. "Tja...", ree on. "ta emo s tim..."
"Ja ne smijem kui, nikada...", poali se eljka Znatieljka.
"Glupost", ree gospodin Olovka, najednom se lupi po elu i uzviknu: "Znam ta
emo! Ovdje u blizini je 'Ostani-tako istionica'."
"ta je to?" iznenadi se Pluk.
"Poite za mnom," kaza gospodin Olovka. "To je jedina hemijska istionica u kojoj ne
mora skidati odjeu. Sve biva na tebi oprano. Odatle joj i ime 'Ostani-tako istionic'a!"
Gospodin Olovka ih dovede do jednih vrata i malo popria s gospoom iz istionice.
"Djevojica bi prvo morala na stoliicu za suenje", ree gospoa, zatim otvori jednu
vrstu ormara i ugura eljka Znatieljka unutra. Potom, pritisnu jedno dugmece. Unutra
neto malo zabruja i tanak oblai vrue pare prostruja kroz zatvorena vrata.
"Nije li ovo opasno?", upita Pluk uplaeno... "Sva ta para... valjda se nee uguiti?"
"O, ne, ovo je sasvim normalno", ree gospoa, i izvede eljku Znatieljku iz
ormaria. eljkina haljina bijae opet besprijekorno ljubiasta, bez ijedne fleke. No, da,
poderotine su jo bile tu.
eljka Znatieljka upravo htjede opet gunati kako se ne usuuje ovakva ii kui, ali
je vlasnica istionice uze za ruku i ree: "A sad malo na stoliicu, dijete!"
Ona posjede eljku Znatieljku na jednu veliku, okruglu stolicu na okretanje, opet
pritisnu neko dugme i sjedalo se poe okretati, dok je jedan dinovski sprej poeo prskati u
pravcu djevojice. Opet i opet se vrtei, eljka Znatieljka bijae sva poprskana nekakvom
ljubiastom tenou.
"To je neka vrsta plastike", ree gospodin Olovka, koji je takoe tu stajao i sve
promatrao. "Kad se osui, sve e poderotine i rupe biti zakrpljene."
Gospoa zaustavi mehanizam. Od sveg tog "ringipila" Znatieljki se bijae zavrtilo u
glavi, ba kao i Vrtoglavcu, tako da ju je Pluk morao pridrati da ne padne.
"Paljivo", ree gospoa. "Jo je mokra. Mora se jo malice osuiti."
Uistinu nevjerovatno! Nisu se vie mogle vidjeti nikakve poderotine. Sve one bijahu
sasvim nestale. eljka Znatieljka bijae ponovo ista, a haljina joj cijela. Pluk to najednom
osjeti. "Osuila se!", viknu on.
"Lijepo," ree gospodin Olovka, plativi gospoi i rekavi: "Sad mirno poi kui,
djevojice. Tako si uredna!"
"Moemo li jo samo malkice vidjeti ta radi Vrtoglavi?" upita Pluk.
"Poimo."
Svi krenue ka magacinu gospodina Olovke. Potom, malo odkrinue vrata i gvirnue
unutra.Vrtoglavica je sjedila na sedmoj preki merdevina. Hrabro je mjerkala svojim
staklastim oicama, upravo se spremajui skoiti na druge ljestve. U mrtvoj tiini, bez daha
10

su promatrali ta se deava.
Hopa!
Uspjelo je.
"Vidi... napreduje", ree gospodin Olovka. "A sad, dovienja!"
Pluk krenu sa eljkom Znatieljkom ka liftu.
"Hvala to si mi pomogla," ree on. "Hoe li opet jednom krenuti sa mnom?"
"Vrlo rado", odgovori eljka Znatieljka.

Dugi konj i Major

Iza Solitera nalazio se vrt s kanaliem. Jednoga se jutra Pluk tuda vozio u svom malom
kiperu. Iznenada se zaustavi. U vodi se vidjelo neto udno. Neto je stralo iznad
povrine... neto smee... s repom... blagi Boe, bijae to konjska zadnjica!
"Udavio se konj", proguna Pluk sebi u bradu. "Strahota jedna!" Iskoi iz auta i poe
ka kanalu. I doista, sad je vidio sasvim jasno: konjska zadnjica. Glave nije bilo nigdje.
"Siroto ivine", ree Pulk "zacijelo mu je glava zarivena u blato?"
Osvrnu se oko sebe da vidi ima li koga da mu pomogne. Ali, na nesreu, u tom
momentu u vrtu nije bilo nikog. A onda ugleda kako u daljini jo neto stri iznad vode.
Pluk poe ka tom mjestu. Na svoje zaprepatenje, tamo vidje jo jednog paripa.
Tanije, ovoga puta samo konjsku glavu!
"Dva konja u kanalu!" povika Pluk.
"Ne, jedan!" odgovori glava.
"Jedan?", dreknu Pluk. "Nije istina... dva! Tamo, malo dalje vidjeh zadnjicu od jednog
konjeta."
"To sam ja", ree konj rezignirano. "Ono tamo je moja pozadina."
"Ali... pa to je nevjerovatno," promuca Pluk.
" Sad u mahnuti repom", ree konjska glava. "Pa e se uvjeriti."
Odmah zatim, Pluk vidje kako se u daljini konjski rep ustro zanjiha.
"Ti... ti mora da si neki strano dugaak konj?"
"I jesam. Ja sam Dugokljusi, najdui konj na svijetu."
"A gdje ti je kua? I iji si ti, zapravo? Ko ti je gazda?"
"Bolje mi pomozi da se izvuem na suho", odgovori Dugokljusi, "umjesto to tu
satima stoji, brblja i zapitkuje kojeta. Ima li ili nema taj kiper?"
"Naravski da imam", ree Pluk. "Pomoi u ti. Moe li se moda samo malo pribliiti
nasipu?"
Dugokljusi s mukom krenu prema obali. Pluk uvrsti kuku na dra i sjede u auti.
"Sad pazi... polazimo!" viknu on.
11

U tom se trenutku iza ugla pojavie dva vojnika. Trali su. "Dugokljusiu!", povikae.
"ta se desilo?"
"Naao se u vodi, zarobljen", ree Pluk. "Upravo pokuavam da ga izvuem."
"Lijepo od tebe, djeae," ree jedan od vojnika. "Ja sam Major, a Dugokljusi je moje
paripe. Ovaj ovdje je moj posilni. Vuci!" Pluk pokrenu dizalicu. Polagano, konj krenu
prema obali.
"Mora i ti malo pripomoi!", uzviknu Pluk.
"Pa ta drugo radim", zagalami Dugokljusi. "Ali, kopita su mi u blatu."
"Kako si mogao biti tako neoprezan", upita Major. "A jo sam te lijepo upozorio." I,
obraajui se opet Pluku: "Ti si, vjerujem, taj djeak to stanuje u tornju. Ve sam te viao.
I ja stanujem u Soliteru. Svia li ti se tamo?"
"O, da," ree Pluk. "Predivno je za stanovanje."
"Hoe li to ve jednom?" prasnu Dugokljusi. "Postaje sve hladnije. Pourite malo."
Ali, sve je ilo strano sporo, pa trajae jako dugo prije nego to je konj sa sva etiri
kopita stao na suho.
"Hvala, hvala...", ree Major. "I ako ti ikad budem mogao neto pomoi... samo izvoli!
Nikad ne zna hou li i ja neto za tebe moi uraditi. Do vienja."
"Dovienja", ree Pluk.
Major se pope na svog konja i sjede odmah iza njegove glave. Posilni se nasadi blizu
repa. "Ovako uvijek radimo", ree Major. "Jer, na se Dugokljusi boji da bi drugaije
iskrivio kimu... nikad se ne smije sjesti na sredinu."
Potom, Dugokljusi ode, a Pluk ih isprati pogledom. Iako su na konju bila samo dva
ovjeka, izgledalo je kao da je u pitanju prava pravcata kolona.
Pluk ode jo neto kupiti. Teglei ceker pun hljeba i kruaka, on ue u svoju sobicu.
"Zaza!", viknu. "Zaza, gdje si? Zaza, hoe li malo okoraka?" Ali, nigdje ga nije bilo.
Pluk je traio i traio, postajui sve nervozniji. I onda, napokon, zau jedva ujan
Zazin glas: "Pazi! Nemoj me zgaziti!"
Pluk munjevitom brzinom pogleda prema dolje. "Gdje si, zaboga?"
"Ispod tepiha", prozbori glasi.
Pluk paljivo podie tepih. I, zaista, tamo je bio Zaza.
"Zato tu sjedi? Jesi li se to sakrio?"
"Gospoa je opet bila ovdje," ree Zaza. "Gospoa s rasprivaem."
"taaa? Gospoa istunka? Je li ulazila?", dreknu Pluk. "Ali, to ne moe biti, vrata su
uvijek zakljuana. Klju je kod mene."
"Nije ula unutra, samo je virila kroz prozor", ree Zaza. "Vidjela me je. Tako sam se
strano uplaio! Pomislih: 'Uskoro e poeti prskati kroz prozor'. Onda sam se sakrio."
"U svakom sluaju, sad je otila", ree Pluk. "Slobodno moe izai."
Dade jadnom, prestraenom oharu komad krukove korice, ali tek to je okusio, Zaza
ree: "Neee, jabukovi su okorci ipak ukusniji."
"Okej", ree Pluk. "Od sada u to uzeti na znanje."
12

Istoga poslijepodneva, kad je htio izai napolje, u velikom predvorju Solitera jedan se
ovjek uputi ravno prema njemu. Neki ova sa kaketom na glavi. To bijae portir zgrade.
Izgledao je vrlo neprijateljski raspoloen.
"Reci, drukane", ree on. "Je li istina da ti stanuje gore, u sobici u tornju?"
"Da", odgovori Pluk. "Tako je."
"Koliko dugo ve ivi tamo?", upita portir.
"Otprilike... sedam dana, tako neto...", promuca Pluk.
"A ko ti je za to dao dozvolu?", nastavi portir s ispitivanjem.
Pluk oklijevae za trenutak, a zatim odgovori: "Niko..."
"To sam i mislio", ree portir. "Dakle, ti si se tamo tajno smjestio! ak ni mene nisi
nita upitao!"
Mjerkao ga je jo ljue.
"A zato me nisi pitao?" Pluk htjede rei: 'Nisam uopte ni znao da postojite.' Ali,
preutio je, jer to oito ne bi bio dobar odgovor.
"Sluajno sam to saznao", ree portir. "Ree mi gospoa istunica. I dobro je da sam
to saznao. Djeaci koji se kriom uvlae u kuu, tamo gdje im nije mjesto. Dakle, kupi
svoje prnjice. I brii iz te sobice, kui?"
Pluk je stajao i sluao, crven k'o rak, osjeajui kako mu suze naviru u oi. Sad, kad je
napokon imao sopstvenu sobicu, lijepu sobicu, morao je opet van. On mrcnu i obrisa
rukavom suze sa obraza.
"O emu se radi?" uo je da neko pita. Okrenu se i ugleda:
Tik do njega stajao je Major. Upravo je bio odveo Dugokljusia u talu, i sad bijae
krenuo ka svome stanu. "ta se desilo?", upita on iznova.
"Ovaj mladi stanuje u sobi u tornju", ree portir. "I to bez dozvole. On mora letjeti
napolje!"
"Kakva glupost!" viknu Major Ijutito. "U tornju nije stanovao niko. Ta je soba ve
dugo bila prazna. Budi sretan da sad neko tamo ivi. I to tako simpatian djeak koji svima
pomae sa svojim malim kiperom."
"Da, ali...", zausti portir.
"Nikakvo 'da-ali'", odsjee Major. "Ja kaem da on moe ostati. I dosta prie. Je li
jasno?"
"Da, gospodine Majore," ree portir,
"Dakle, to je sreeno. Do vienja, djeae." I Major odmarira ka liftu.
Portir uzdahnu i ree: "Dobro, hajde, zasad emo se jo viati."
"Smijem li ostati?" upita Pluk.
"Za sada", ree portir.
S olakanjem, Pluk izae kroz vrata Solitera. Nije ni vidio da gospoa istunica
takoe stoji u predvorju. Zapravo, ona je prislukivala cijeli razgovor izmeu Pluka, Majora
i portira. Sad, kad je Pluk otiao, ona se pojavi iza ugla, poe ka portiru i njih dvoje se
poee neto saaptavati.
13

"Ja vas ne razumijem...", ree portir. "Moe li to malo glasnije, gospoo?" Gospoda
istunica "to" kaza neto jae. Portir najednom poblijedi.

Zaza
Dva sata kasnije, Pluk se vratio kui. Popevi se liftom, on poe ka svom sobiku na
kuli. Kad je ve bio pred vratima, osjeti neto neobino.. .deterdent za pranje vea? Bijae
to neki udan miris... lak za drvo?
Ne! Pluk se ukoi od straha. To je bio sprej za unitavanje insekata! On zgrabi klju i
htjede otvoriti vrata, ali to mu nije polo za rukom. To vie nije bio odgovarajui klju. I tek
tada on primijeti ploicu
SOBA ZA IVENJE VLASNITVO GOSPOE ISTUNICE
Pluk se naprosto razbjesni. Dakle, dok je bio odsutan, gospoa je istunica prisvojila
njegov dom. I to uprkos tome to je ve imala svoj stan!
On zalupa na vrata. Nita. Zalupa jo jae. Vrata se napola otvorie i ukaza se glava
gospoe istunice.
"ta je, ta hoe", upita ona.
"Ovo je moj dom!" viknu Pluk. "ta radite u mom domu?"
Gospoa istunica ga premjeri od glave do pete, pa tek onda ree: "E, ba u ti rei:
ovo vie nije tvoj dom! Ovo je sad moja soba za ivenje. Upitaj portira."
"To ne moe biti! To ne smije biti tako!" viknu Pluk. "Ovo je bila moja kua!"
"Bila, da..." nasmija se gospoa istunica. "Ali, djeak koji ne odrava svoju sobu
istom, mora napolje. To se razumije samo po sebi. Tako i portir misli."
"Ja sam redovno istio moju sobu!", derao se Pluk.
"A je li?", upita gospoa istunica. "Misli? Soba u kojoj se ohari tek tako etkaju...
to ti zove istim?"
"ta ste uradili sa mojim oharom?", upita Pluk uplaeno.
"Sluaj me dobro", ree gospoa istunica. "Vidjevi ga kako sjedi u uglu, estoko
sam ga naprskala mojim sprejom. I onda sam ga bacila u kantu za smee. Tu, pored tebe.
Vani."
Pluk strelovitom brzinom otvori kantu za otpatke. No, ona bijae prazna.
"Upravo su ovdje bili radnici Gradske istoe", ree gospoa istunica zadovoljno.
"Jo ih moe uti kako lupaju kantama, dolje. No, ne treba vie traiti, uje li me, prljava
je betija ve mrtva."
I zalupi mu vrata ispred nosa.
Pluk uistinu nije bio djeak koji bi lako zaplakao. U stvari, plakao nije skoro nikada,
ali sad mu grlo postade neobino usko, osjeti kako mu suze klize niz obraze. Njegov je mali
14

jaran Zaza bio mrtav. Njemu su ukrali dom. A onda zau pored sebe lepet krila. Bila je to
Bucka Doli, golubica.
"Uhuhu...uf...uf", ree, sva uspuhana. "Ne mora mi nita govoriti, u svemu sam i
sama sudjelovala... Bila sam prisutna! Vidjeh kako gospoa istunica ulazi s portirom. I
kako te tuaka, viui da je sve puno ohara! Onda je on dao da se napravi nova brava. A
ona ima klju. Nemoj plakati, Pluk. Poi radije sa mnom k gospodinu Olovci, on uvijek ima
neki koristan savjet. Ti poi liftom, a ja u poletjeti prema dolje, pa emo se uskoro vidjeti."
I Doli odletje u prizemlje.
Kad je siao na ulicu, Pluk vidje kamione Gradske istoe kako jo uvijek stoje u
mjestu. Dva su ovjeka istresala sadraj kanti u kamione, a kad ga ugledae, obojica
povikae: "Evo ga, Pluk!"
Na vrh jezika mu je bilo pitanje: "Da niste sluajno vidjeli nekog mrtvog ohara?" Ali,
utio je. Naravski da ovi ljudi ne bi ni obratili panju na nekakve uginule ohare, a osim
toga... ta bi on uopte imao od toga? Zaza i tako bijae mrtav. Tu se vie nita nije dalo
uiniti. Pluk uzvrati pozdrav i uputi se k duaniu gospodina Olovke.
"Napokon si opet doao," ree gospodin Olovka: "Kako si? Pogledaj kakav imam
prekrasan poster. Sa kosmonautima."
"Lijepo", ree Pluk visokim, piskutavim glasom.
"ta je to! Ti plae! ta se dogodilo?"
Pluk objasni u emu je stvar, poloi glavu na kau i mrcnu: "A tako sam se bio srosro-srodio sa Zazom!"
Gospodin Olovka odloi poster i poe ustro hodati tamo-amo.
"Istjerali te iz kue!", viknu on. "Kakav skandal! Ali, nee to tek tako proi. Neto
emo uiniti, moj djeae, budi siguran u to." Neko kucnu na staklena vrata radnjice. Bila je
to Doli.
Kad joj gospodin Olovka otvori, ona uleti unutra. Imala je neto u kljunu. Neto crno.
Veoma paljivo, golubica "to" poloi na pult.
"Zaza", uzviknu Pluk. "Oh, jadni Zaza. Mrtav... Ali, sad ga barem mogu pristojno
sahraniti."
"He,he", ree gospodin Olovka. "Priekaj malo... je li doista mrtav? Uinilo mi se da
sam vidio kako mu se noice koprcaju."
Zaza je leao poleuke. I doista, ako bi se dobro zagledalo, moglo se vidjeti kako se
njegove noice malo pokreu.
Da bi mu dao malo svjeeg zraka, gospodin Olovka mahnu komadom papira ispred
ohareve glavice, posadi ga uspravno i Zaza doista ostade uspravan. Dugo su stajali tako,
napeto ga gledajui. A onda Zaza ree, jako, jako slabanim glasom: "Jesam li to jo uvijek
iv?"
"iv-ivcijat", ree gospodin Olovka.
"Je li onaj odvratni golub otiao?" upita Zaza.
"Eto vidi!" viknu Doli ljutite. "Jeste li uli? A ja sam mu spasila ivot. Upecala ga iz
15

smetljarskih kola. Letjela sam iznad njih i vidjela ga kako lei. A sad me zove 'odvratni
golub'!"
"Upsss", ree gospodin Olovka. "Nije on ba tako mislio."
"A jo sam se toliko suzdravala da ga ne smaem!" nastavi galamiti Doli.
Pluk uze oprezno Zazu na dlan i njeno se unj zagleda. "Je li ti ve malo bolje?" upita.
"Super", ree Zaza.
"Pazi ta radi,!" zagalami gospodin Olovka. "Iznad mog skupog, lijepog postera s
kosmonautima!"
"Oprosti", ree Doli. "To je zato to sam toliko uzrujana. Ali, to se moe lako
pobrisati. Nije to nita prljavo. Moje je."
"Fuj!" proguna gospodin Olovka i pokua pobrisati kaku komadiem papira. Ali,
poster ostade uprljan.
"Istjerat u te napolje," ree.
"Kakva glupost," ree Doli. "Ako sam upravo obavila nudu, ne mislite valjda da u je
odmah iznova uraditi?"
"Onda se ponaaj pristojno. I hajde da napokon popriamo o Plukovoj kui. Ti, Pluk,
moe, u svakom sluaju, prespavati ovdje. Postavit u ti jedan krevet na rasklapanje dolje,
u magacinu. A Zaza e dobiti praznu kutijicu za spavanje."
"Prvo mi dajte jedan jabukov okorak", ree Zaza.
Odmah gaje i dobio.

Karlo Proteza
Dakle, Pluk je ostao bez svojega doma. Okrugla sobica u tornju vie nije bila u
njegovu vlasnitvu. Sad je na vratima visio natpis: SOBA ZA IVENJE GOSPOE
ISTUNICE. I doista, svakog dana od devet do pet tamo je sjedila i ila gospoa istunka.
Nova brava u vratima, a klju je bio kod nje...
Pluk je sad prespavao na stanu kod gospodina Olovke. Spavao je u skladitu, na
poljskom krevetu iza duana. Pored njega, u praznoj kutijici za rajsnadle, spavae Zaza,
koji se, sreom, ve osjeao mnogo bolje. I mada je tu, sve u svemu, bilo prijatno, Pluku je
puno nedostajala njegova sobica.
Kad je ujutro ustao, gospodin Olovka mu ree: "Hajdemo prvo popriati sa portirom.
On je tvoj dom predao gospoi istunici. On je dao napraviti novu bravu i klju. Poimo!"
Poritr je sjedio u jednom zastakljenom uglu dolje, u predvorju. Kad ugleda kako
dolaze gospodin Olovka i Pluk, jako se uplai. Zarumenjen, napravi se kao da je strano
zauzet.
"Ej, uvar," ree gospodin Olovka. "Ovo je na Pluk. Poznajete ga vrlo dobro. On
16

stanuje gore, u sobici na tornju. To vam je dobro poznato? A ipak ste mu je oduzeli!"
Portir prvo proisti grlo, a onda ree: "Ah! Tu se nita vie ne moe uiniti. Na alost!"
"Ne moe se nita uiniti!", viknu gospodin Olovka. "Vi morate izbaciti gospou
istunicu! Zar ona nema svoj stan? Moe li ona tamo iti koliko je volja?"
"Sluajte", ree uvar. "Bilo je pritubi! Djeak nije drao sobu istom. Bila je
prepuna ohara. Vidio sam ih sopstvenim oima!"
"Samo jedan", uzviknu Pluk ogoreno. "Radi se o jednom jedinom oharu!"
"Vidite, on sam priznaje!", ree portir. "Dakle, i sam priznaje da je tamo bilo
ohara?"
"Jedan ohar", ree Pluk. "Jedan sasvim poseban, drag i miran ohar!"
"Vidi", ree portir. "A oharima je potpuno zabranjen ulaz u Soliter. To je potpuno
jasno, zar ne? Pretpostavite samo da svako u kui ima po jednog ohara... Kamo bismo
onda dospjeli? U tom bismo sluaju naredne godine imali dvadeset hiljada ohara u ovoj
zgradi. Jer, te se ivotinjice tako brzo razmnoavaju!"
"Pretjerujete", viknu Pluk nabusito. "Vrlo dobro vam je poznato da jedna takva
ivotinjica nikome ne ini nita loe. alit u se UPRAVI!"
"Samo izvoli...", ree portir. "Nita ti to nee pomoi. Uprava e isto rei kako ovdje
ohari nisu doputeni i poeljni. To stoji u PRAVILNIKU!"
"Sluajte me dobro...", zausti Pluk. Ali, telefon zazvoni i portir die slualicu, vie ga i
ne pogledavi.
Obojica su shvatili da bi svaki dalji razgovor bio beskoristan i potiteno se vratie u
knjiaru.
Na ploniku je sjedila Bucka Doli, golubica.
"I? Kako je bilo?"
"Loe," ree gospodin Olovka. "ak nas nije htio ni sasluati."
"Da vam barem mogu pomoi", ree Doli. "Znam ta u... Svaki put kad gospoa
istunica izae iz sobice u tornju, uradit u neto."
"ta e uraditi?" upita Pluk.
"Istrest u joj neto na glavu!" viknu Doli. "Pokakat u joj se na haljinu!"
"Jako si to lijepo smislila", ree gospodin Olovka. "Ali, plaim se da je to nee omesti.
Moe jednostavno, otvoriti kiobran i tako se zatititi... Osim toga, to bi, ini mi se, ipak
bilo odvie prljavo." Gospodin Olovka ue u svoj duan, poto je morao raditi. No, Pluk
ostade jo malo priati sa Doli na ploniku.
"Imam jo jednu ideju!", viknu Doli. "Priekaj malo... odmah se vraam" i odletje.
Pluk je strpljivo ekao. Poslije otprilike sedam minuta, golubica doletje natrag.
"Pitala sam ga eli li pomoi...", ree ona. "No, on je tako strano namrgoen i
nadmen... Kad bi samo ti malo s njim popriao."
"O kome govori?" upita Pluk.
"O Karlu Protezi! Poi sa mnom. Eno ga, sjedi na jednom stubu, tamo!" Maui
krilima, Doli odleti naprijed, a Pluk se uputi za njom.
17

Na vrhu jednog saobraajnog znaka sjedio je jedan prekrasan galeb. Kao i velika
veina galebova, i on je imao opake oi i vjeito nezadovoljan izraz lica.
"Ovo je Pluk," ree Doli.
Galeb zakrijeta, visoko poskoivi. "Znam te! Nedavno si mi dao jednu sardinicu!"
Pluk primijeti da galeb ima jednu drvenu nogu.
"Bila je to boanstvena sardinica", ree Karlo. "Vidjet u ta mogu uiniti za tebe.
ujem da ti je oteta sobica u tornju! Neto emo ve smisliti!"
"Daj Boe! Imate li moda ve neku ideju?"
"Ne persiraj me, bogati. Reci slobodno: 'ti'!" povika Karlo Proteza. "Vidi, ja imam
estoricu brae. I povrh toga jo puno roaka. Zna ta... prepusti ti to meni. Moda e
potrajati jedan dan, a moda i neto due. Vidjet e ve!"
"Neka ti je mirno more!", viknu jo na rastanku. Jer, on bijae pravi morski galeb.
Bilo je devet izjutra. Gospoa istunica poe liftom prema gore, ka najvioj terasi u
cijelom Soliteru. Bila je u dobrom raspoloenju, jer joj je u tani leao jedan lijep komad
tkanine. Htjela je za sebe saiti haljinu sa cvjetiima. Pjevuei, poe preko terase prema
sobici u tornju. Jedan joj veliki galeb krijetei proleti tik iznad glave.
"Galebovi...", proguna. "Odvratne ptiurine..." Ue unutra, zakljuavi vrata za
sobom. Na stolu je, u koferu, stajala njena ivaa maina. Ona izvadi stvari iz tane i dade
se na posao. Sobica u kuli imala je, kao to znamo, prozore to su gledali na sve strane
svijeta.
I, uskoro pristigoe galebovi. Kako nisu mogli ui unutra, samo su letjeli okolo. Prvo
ih je bilo samo dva. Poslije ih pristie jo mnogo. Dolijetali su s jezivim krijetanjem, kao
da su htjeli proletjeti pravo kroz zatvorene prozore, ali bi uvijek u zadnjem trenutku
odustajali. Krilima su udarali o prozorska stakla, inei pritom zastraujuu buku. Sad ih je
ve bilo toliko mnogo da je gospoa istunica neprestano zurila u divlju, bijelu leteu
najezdu... Odasvud su je gledale bijesne oi. A i to zagluujue krijetanje!
"Odlazite!" prodera se gospoa istunica. "ta traite ovdje! Mahnite zvijeri!"
Isplazi jezik u pravcu galebova. Onda ciknu i zamahnu rukom kao da e ih otjerati.
Ali, nita nije pomoglo. Dolazilo ih je sve vie i vie... Neprestano su oblijetali toranj.
Kljunovi im kuckae u prozorske okvire, a krici postadoe toliko prijetei da se ona uplai.
"Ipak mi nita ne moete!" povika ona. "Ah, to je lijepo sjediti unutra! A vi ne moete
ui! Briite odavde!"
to se toga tie, imala je pravo: nisu mogli ui. Unutra je bila bezbjedna. No, kad-tad
je morala izii van.
Popodne u pet... Tada je morala natrag, u svoj stani... Morala je prei tu strano
dugaku terasu... ta ako oni jo uvijek budu tu? Gospoa istunica bijae uplaena.
Nije joj se vie dalo sjediti i iti haljinu na cvjetie. ekala je da galebovi nestanu. Ali,
oni su jo uvijek bili tu. U stvari, bio je to samo poetak...

18

Galebovi
Gospoa istunica je sjedila za svojom ivaom mainom u okrugloj sobici. Kraj
njenih su prozora, uz zagluujuu buku, prolijetali galebovi. Koliko li ih je moglo biti?
Garant ih ima stotinu, dvojila je gospoa istunica. Nisam luda da poem van... A
ipak moram, jer sam zaboravila jedan komadi plave svile; morat u do stana... Moram biti
hrabra... Na koncu, to su samo ptice. Ne mogu mi nita... Uzet u sprej!
Naposlijetku, hrabro zakorai napolje i poe preko terase.
Ajoj! Galebovi se stravino krijesetei, s visine ustremie na nju.
"Upomo! Briite! Odvratne zvjeri!" vikala je gospoa istunica. Prskala je sprej om
svuda oko sebe, ustro mahala rukama, ali galebovi se ne uplaie sredstva protiv insekata.
Cijeli ulaz bijae prekriven ostacima konca i paketiima igala.
"Nakaze nijedne", vritala je gospoa istunica. Tekom mukom se probijala, korak
po korak nekako napredujui. Ogromno jato galebova u letu prijeilo joj je put. Nisu joj
nita naudili, ni knjucnuli je nisu, ponekad bi je samo dotaknuli jednim krilom, i to bi bilo
sve. Ali, krijetali su tako prijetei, gledali je tako bijesno, letei iznad nje, u briuem joj
letu prelijeui tik ispred nosa... Mrtva umorna, gospoa istunica se dohvati lifta i poe ka
svom stanu da uzme svilenu trakicu. A kad je opet stigla na najvii sprat, imala je na sebi
neku vrstu ratne opreme. Veliko cjedilo na glavi, dugaku kinu kabanicu i jednu veliku
zastavu kojom je kanila tjerati ptice.
Ali, im je kroz staklena vrata kroila napolje, na najviu terasu... Nevjerovatno... Kao
da nebo bijae zameteno nekakvom snjenom olujom... Letjeli su tik ispred nje, sjedjeli na
podu, brisali joj ispred oiju, zastraujue krijetali! Gospoa istunica ne mogae napraviti
niti jedan jedini korak. Stoga se bijesno okrenu na drugu stranu i liftom sie u predvorje,
prema portiru.
Portir je izgledao pomalo zateen kad vidje tu neobinu kreaturu s cjedilom na glavi i
velikom zastavom.
"ta se dogodilo?" upita on.
"Hoete li malo poi sa mnom...", zadihano e gospoa istunica. "Imam problema s
galebovima."
"Galebovima?", upita portir. "A ta rade galebovi?"
"Napadaju me!" viknu gospoa istunica. "Njih sto miliona odjedanput!"
"Poimo," ree portir.
Kad su se liftom popeli i iskoraili na najviu platformu i mogli kroz staklena vrata
vidjeti cijelu vanjsku terasu, portir progovori: "A gdje su ti galebovi?"
Doista, nigdje nije bilo ni traga nikakvim galebovima.
"Poite sa mnom, vani," ree gospoa istunica. "Doi e im nas vide napolju, na
terasi."
Ali, ni kad izioe vani ne desi se, zapravo, nita. Dodue, bilo je vjetra, ali sve je
drugo bilo veoma tiho i mimo.
"Otili su!" viknu gospoa istunica. "Zauvijek otili! O, divote!"
19

"Onda zacijelo i ja mogu otii?" upita portir.

"Naravno, i hvala vam!" uzviknu gospoa istunica uzbueno.
Ali, im se za portirom zatvorie vrata lifta... Ajoj! Cijela se eskadrila galebova kao
stravina oluja ustremi iz vazduha. "Upomo! Ubistvo! Poar!", vritala je gospoa
istunica. Ona uini tri oajnika koraka u pravcu sobice u tornju, a onda pobjee glavom
bez obzira u sigurnost lifta.
U toku sputanja, na trinaestom spratu, neko ue unutra. Bio je to Major,
"Potovanje, gospoo istunice," ree on. "Da vam se nije neto desilo? Kako to
izgledate?!"
Odista je izgledala stravino. Cjedilo joj se nakrivilo na glavi. Kina kabanica i velika
zastava bili su pocijepani.
"O, Majore", ree ona. "Kakva srea da sam vas srela. Mogu li moda posuditi vae
oruje?"
"Moje oruje? A zato? Da vam nije neprijatelj provalio u kuu?", upita Major.
"Neee...Daaa..." plakala je gospoa istunica. "Napadnuta sam od galebova."
"Besmislica...", ree Major. "Ovdje nema galebova."
"Galebovi!" viknu gospoa istunica. "Oni e me ubiti! Molim vas, poite malo sa
mnom gore, sami ete ih vidjeti."
"S velikim zadovoljstvom!", ree Major. Ali, kad stigoe gore. nigdje se nisu vidjeli
nikakvi galebovi.
"Vidite, mora da ste sanjali", ree Major.
"Nije istina! Nisam sanjala. Oni dou samo kad sam sama!"
"Ali, ta vi, zapravo, radite ovdje?" upita Major. "Pa vi stanujete mnogo nie. Zato se
uopte penjete ovamo?"
Gospoa istunica mrcnu. Nije se usudila priznati da je zauzela Plukovu sobicu u
tornju za svoje ivenje. Major je utivo pozdravi i poe nadolje, i jedva da je zamakao
kad... Opet su bili tu... jata i jata krijeteih, krilajuih galebova. Najvei meu njima imao
je drvenu nogu. On krilom udari u njenu ruku i gospoa istunica ispusti klju. Klju od
sobe u tornju!
Istog asa jedan drugi galeb dograbi klju i s njim brzo odleti.
"Daj mi taj klju!" Pokua se probatrgati kroz pravu umu ptijih krila, ali bilo ih je
naprosto previe. Morala je odustati,
Pluk je sjedio na stepenicama ispred male knjiare. On o opisanim dogaajima nije
imao pojma. Bio je potiten zato to je izgubio dom i zato to jo nita novo nije uo od
galeba Karla koji bi mu, valjda, trebao pomoi.
A onda mu neto zvecnu pred nogama. Bio je to klju od njegove kue.
Pogleda gore i vidje dinovskog galeba kako odlijee sa jednom sveanom zastavom.
Malo docnije, gospoa istunica doe portiru i ree: "Ne treba mi vie!"
"Ne treba vam vie ta?", upita portir.
"Ne treba mi vie ta prokleta soba u tornju", ree gospoa istunica. "To je jedna teka
rupa. Jedna stravina, opasna rupetina! Budite tako dobri i odmah mi izbavite ivau
mainu odatle!"
"Naravno, gospoo", ree portir.
20

A kad deset minuta docnije doe gore, do toranjske sobe, ivaa je maina ve stajala
napolju, na hodniku, zajedno sa jo par njoj pripadajuih stvarica. Pluk stajae na
vratima... Malo je drhturio. Hoe li ga portir potjerati van?
"Hm...", ree portir. "Opet si u svom domu, kako vidim."
"Da," ree Pluk. "Opet sam u svome domu. A vi moete ponijeti te stvari do gospoe
istunice."
"I... Nadam se da e ubudue biti uredniji," ree portir otro.
"O, da, vodit u rauna o tome", ree Pluk.
"I zapamti, nema vie prljavih zvjerica!" viknu portir. "Nema valjda opet prljavih
ivotinjica unutra?"
"Ne", ree Pluk, "nema prljavih ivotinjica. "Nije lagao. Jer, ohar Zaza je, dodue, bio
unutra, u ormaru, ali on ne bjee prljava ivotinja. To je bio njegov dragi Zaza, hrabrica.
"Onda je sve u redu," ree portir. On uze kofer ivae maine i ostalo, pa ode dolje.
Bucka Doli, golubica, doletje i sjede na Plukovo rame.
"Uspjelo je!" zagalami ona. "Galebovi su je otjerali! estitam, Pluk!"
"Hvala ti", ree Pluk.
"A sad mora na vratima napraviti trostruku bravu", ree Doli. "Jer, nikad se ne zna!"
"To u i uraditi ", ree Pluk. "Jesi li negdje vidjela Karla Protezu? Toliko bih mu se
elio zahvaliti."
"Otili su", ree Doli. "Svi su galebovi u luci jer je pristigla nova tura ribe."
"Negdje u ga ve vidjeti", ree Pluk. I ue unutra. Presretan!

Zrani most
Pluk je opet stanovao u svom domu. Opet se vratio kui, opet mogao razgledati park i
grad. I askati sa golubicom Doli, koja je sjedila na prozorskom okviru.
"Reci, Doli, jesi li u posljednje vrijeme moda vidjela eljku Znatieljku? Ja je vie
uopte ne viam."
"eljka Znatieljka? Ona bi, normalno, morala biti kui. to joj jednom ne ode u
posjetu!"
"Ne usuujem se", ree Pluk. "Onda bih morao pozvoniti. Moda bi otvorila njena
majka, gospoa istunica! O, neee, to se nikad ne bih usudio!"
"Onda znam neto bolje", ree Doli. "Ona stanuje na devetnaestom spratu? Otii u
malo pogledati, proletjet u pokraj njenog prozora. Odmah se vraam."
I Doli odletje. A kad se za nekoliko minuta vratila, povika ve iz daljine: "Bolesna je!"
"eljka Znatieljka bolesna? Kai... Kako... Lei li u krevetu?"
Doli se opet spusti na ram prozora.
"Vidi, njena spavaa soba ima blakon. Sjela sam na ogradu balkona i zavirila unutra.

21

Ona lei u krevetu. Tamo ti je sve u ljubiastom. Njeni su jastuci ljubiasti i njena je
posteljina..."
"Znam, znam! Pouri malo, Boga ti", viknu Pluk. "Sve je u ljubiastom. Priaj dalje!"
"Doktor bijae tamo," ree Doli. "On nije bio u ljubiastom. Upravo je primala
injekciju."
"Jadna eljka Znatieljka! Kad bih je mogao samo malice posjetiti. Ali, ne usuujem
se... Zna ta? Napisat u joj pismo. Bi li joj ga htjela predati?"
"Predati pismo!" guknu Doli od uzbuenja. "Smijem li? O, divote, onda bih bila pravi
golub-pismonoa! O tome sam oduvijek sanjala!"
"Naravski, onda e biti pravi golub-pismonoa", ree Pluk. I napisa pismo. U njemu
je stojalo i slijedee:
Draga eljkice, Kako je tuno to si bolesna! Ozdravi brzo! Do vienja. Pluk
"U pravoj koverti", ree Doli. "I s pravom potanskom markicom!"
"Ne, bez potanske marke", ree Pluk. "Ona golubovima-pismonoama nije potrebna."
Zatvorivi kovertu, Pluk kaza: "Evo, uzmi. Dobro pripazi! I pismo predaj samo ako je
ona sama u sobi."
"Naravski", ree Doli. " Ne boj se, bit u veoma oprezna."
I odleti s pismom. Pluku se uini da je prolo strano puno vremena prije nego to se
vratila. Napeto je iekivao... Gdje li ostade toliko dugo?
Aaaah... napokon... evo je. S pismom u kljunu. U ruiastoj koverti.
"Je li mi ve odgovorila?" uzviknu Pluk. "Daj to brzo ovamo."
On otvori pismo. Tamo je stajalo:
Dragi Pluk, Ja ti imam pljuskavice i strano mi se jedu bombone ali ne smijem jesti
slatkie u krevetu jer je to prljavo, kae moja mama. Zdravo.
eljka Znatieljka
"Jedu joj se bombone", ree Pluk. "Moda joj moe odnijeti nekoliko bombonica.
Ovdje imam cijelu kesicu."
Doli pokua ponijeti cijelu kesicu, ali to bijae preteak teret za njezin kljun.
"ekaj, znam neto bolje," ree Pluk, i izvadi sasvim malu koaru u kojoj su prije bila
uskrnja jaja. U nju stavi par bombonia i nekoliko vaka. Je li ovako dobro? Hajde,
probaj."
"Ovako je super", ree Doli, uze korpicu u kljun i odleti.
Znatieljkina su balkonska vrata uvijek stajala otvorena, tako da je Doli kao od ale
mogla uletjeti unutra. No, prvo je stala na ogradu od balkona, oprezno gvirnuvi unutra.
eljka Znatieljka bijae sama. Strano se obradovala bombonama i uskoro vratila praznu
koaricu.
Tako otpoe funkcionirati svojevrsni zrani most izmeu Pluka i eljke Znatieljke.
Slali su jedno drugome pisma a ona je svakoga dana dobijala koaricu s nekim slatkiima.
To je trajalo itava tri dana bez ikakvih potekoa. Ali, etvrtoga dana eljki
Znatieljki se pridrijema s jednim bomboniem u ustima. Kad gospoa istunica doe da
22

vidi kako joj je, njena jastunica bijae crna. "Kako si dola do bombona! Prljavka jedna!
Neu to vie da vidim!"
"U redu, mama," ree eljka Znatieljka. Ali, Doli doe i tog dana.
Pokraj eljkine sobe bijae spavaa soba gospoe istunice, a pored eljkinog
balkona nalazio se balkon njene majke. Izmeu ta dva balkona stajala je velika vazna sa
cvijeem. Kad je Doli dola, gospoa istunica stajae na njenom balkonu, skrivena iza
velikih ukrasnih biljki. Ona vidje kako Doli ulijee u sobu njezine kerke.
"Pregradit u ja ovo neim...", promrmlja ona.
"Reci, Doli...," proapta eljka Znatieljka. "Tako mi se jede sladoled... moe li to?"
"Vidjet u ve...", ree Doli. Odmah prenese poruku do Pluka. I sutradan je ve golub
imao jedan lijepi, ruiasti sladoled u koarici.
Ali, to je bio prilino teak teret. Zato je Doli krilala neto nie i sporije no obino.
Stvarno je inila sve to moe ne bi li to prije stigla, poto se sladoled ve poeo pomalo
topiti... Zbog toga i nije bila dovoljno oprezna... Sirota Doli!
Nije imala pojma da na drugom balkonu stoji gospoa istunica. Nije ni vidjela tu
stranu zvjer koja je vrebae... Naime, gospoa je istunica tu dovela Straka. To bijae
jedan stvarno debeli, crveni maor, to je stanovao dolje, kod portira. Ona ga je nekako
dotegarila gore, i sad ga drala ispod ruke. U asu kad je golubica sletjela s tekom
koaricom, gospoa istunica gurnu maku kroz ukrasno bilje i pusti je na eljkin balkon.
Doli se strano prepade. Odmah je pokuala uzletjeti, ali je sladoled bio preteak... A
maor se ve spremio za skok.
Doli ispusti korpicu, i paf! Cijeli sladoled pade pravo na Strakovu glavu.
Sad je maak zbunjeno stajao s ruiastom ledenom "kapom" na glavi. Sladoled mu je
curio pravo u oi; bijae totalno zaslijepljen, pa ispusti jedan dugi i alosni mjauk.
Gospoa istunica je bila iznenaena. "Glupa maketino!" viknu ona. "Glupane da bi
li glupane nijedan! Pobjee nam golub!" U silnom uzbuenju nije ni vidjela da je Doli
uletjela unutra, kod eljke Znatieljke. Nije ni znala da je golub sad krilao u njenoj sobi.
"Eno neke make na balkonu..." uzviknu Doli prestraeno.
eljka Znatieljka iskoi iz kreveta, zatvori balkonska vrata i ree: "Doi, sakrit ute...
U ladicu moga ormaria!"

Bucka Doli u opasnosti

eljka Znatieljka je leala u svom ruiastom krevetiu. Balkonska vrata bijahu
zatvorena, a Strako je sjedio vani, liui sladoled koji mu je curio niz obraze. Bucka Doli
bijae skrivena u ladici eljkinog ormaria roza boje.
Vrata sobe se otvorie i unutra ue gospoa istunica s tanjiriem supe na
23

posluavniku.
"Vidjela sam kako ti unutra ulijee jedan golub s odvratnim bombonicama", ree ona.
"Zbog toga sam dovela Straka da ga otjera. Da se to vie nikad nije desilo!"
"Nee, mamice," odgovori eljka Znatieljka.
"Evo ti malo supe", ree gospoa istunica. "Ona ti je puno zdravija od tih prljavih
slatkia. Osim toga, ostavit emo Straka jo malo na balkonu, da se se onaj golub ne bi
vie usudio doi ovamo. Hajde, uzmi supu. A onda u ti iz ladice izvaditi siperak".
"Ni sluajno", kliknu eljka Znatieljka, tek se sad sjetivi da se siperak nalazi ba u
ladici u kojoj je bila sakrivena Doli.
"ta je sad" zaudi se gospoa istunica. "Pa, mora ga staviti."
"Hjela sam rei... Nemam kaiku," zamuckivae eljka Znatieljka. "Nema supene
kaike."
"Ali, zaklela bih se da sam je tu stavila? Ne, u pravu si. ekaj, odmah u je donijeti."
Kad gospoa istunica ode u kuhinju da donese kaiku, eljka Znatieljka munjevitom brzinom ustade iz kreveta i otvori ladicu.
"Pusti me napolje...", ree Doli.
"Ne mogu! Maka je jo uvijek tamo", proaputa eljka Znatieljka. "Brzo... Ispod
mog kreveta."
U zadnjem asu Doli nestade ispod eljkinog kreveta. Gospoa istunica opet ue s
kaikom u ruci. I jo sa velikim prakom nataknutim na dugaku drku. "Tako," ree ona.
"A sad u lijepo pokupiti prainu ispod kreveta."
"Neee," vrisnu eljka Znatieljka ponovo.
"Kako si danas nedokazna" ree njena majka. "Pa valjda sve mora biti isto!"
"Onda e mi praina upasti u supu!" viknu eljka Znatieljka.
"Ma neee... nema ni govora o tome. Prvo u fino otvoriti balkonska vrata!"
"Ne! Ne otvaraj! Ui e maka!"
"Ali, nije te valjda strah jedne obine make?"
"Naravno, poto joj je krzno puno sladoleda," ree eljka Znatieljka. "Sav e se taj
sladoled otopiti ovdje, na odjei... A onda..."
"Dobro, onda u opraiti sa zatvorenim vratima," ree gospoa istunica odlunim
glasom.
eljka Znatieljka uzdahnu... Nije vie znala nita smisliti...Njena mati dohvati praku
i ciiin-cin! Zvono sa ulaznih vrata!
"Neko je pozvonio!" uzviknu eljka Znatieljka.
"Evo, idem," ree njena majka, odloi praku i poe ka predvorju.
"A gdje u sad?"
"U moj ormar za odjeu", ree eljka Znatieljka. "Saekaj, prvo da otvorim vrata..."
Ali, ve je bilo kasno. U sobu ue doktor i Doli se u zadnji as zavue nazad, pod
krevet. eljka Znatieljka se bre-bolje opet vrati u krevet.
"Evo nas opet!", povika doktor. "Kako je mlada dama? Ve puno bolje, vidim! Opet
24

jede supu! Ali, prvo malo lezi na stomak. Zbog injekcije!"

eljka Znatieljka posluno krenu da legne potrbuke. Nije je bilo strah injekcije, jer je
nimalo nije boljelo. U stvari, plaila se da e Doli biti otkrivena. Uskoro, kad doktor ode...
njena e majka poeti opraivati stvari, i tad e golubica stvarno biti otkrivena...
"Tako", ree doktor, poto je dao injekciju. "A sad jo komadi flastera. Stvarno si ti
jedna hrabra djevojica. Uskoro e ti opet biti sasvim dobro. Ve sutra smije malo izii iz
kreveta."
"elite li i vi moda jedan tanjir supe?" upita gospoa istunica. "Ili biste radije popili
oljicu kafe?"
"Ne, hvala," odgovori doktor. "Jako mi se uri. Odmah moram dalje."
"Ispratit u vas napolje," ree gospoa istunica.
"Nije potrebno, sam u izai. O, da, gospoo, htio bih rei jo neto. im joj bude
bolje, morala bi otii na due vrijeme na more. To bi bilo jako dobro za njeno zdravije. Do
vienja!"
"Na more..." ree gospoa istunica. "Morala bih, dakle s tobom ii na more? E, nee
ii! Uopte ne volim more. Sve sami galebovi! Brrr... Nego, ta sam ono jo htjela obaviti?
O, da, oistiti prainu!"
"Ali ne ispod kreveta!" viknu eljka Znatieljka.
"Ma ta je sad?" upita njena majka. "Zato ne ispod kreveta? Nisi valjda neto sakrila
ispod kreveta? Glupaice jedna? "
Ona se sage i pogleda ispod kreveta. eljka Znatieljka duboko uzdahnu i zabi glavu
pod njene ljubiaste jastuke.
"Nema nita", ula je rijei svoje majke. "A ve sam mislila da si cijelu zalihu tih
odvratnih bombonica sakrila pod krevet. Ali, nema nita." I snanim pokretom gurnu praka
ispod kreveta.
eljka Znatieljka se opet pomoli ispod jastuka. Zaueno pogleda nadolje. Doli nije
bila tu. Na podu nije bilo ni traga od nje. Kako je to mogue? Da nije moda uletjela u
predvorje kad je uao doktor? Da niko nije primijetio? Ili kad je doktor odlazio... da nije
tada proletjela u hodnik? I sad moda ui skrivena meu jaknama na vjealici? Da nije
sluajno s doktorom izila kroz prednja vrata? Vrag e ga znati!
"Ipak u malo otvoriti balkonska vrata", odlui gospoa istunica. "Malo e se
provjetriti. I odnijet u maku." Ona zgrabi Straka iznad vrata, za krzno, pronese ga kroz
eljkinu sobu, pa kroz predvorje, do ulaznih vrata, te ga izbaci na veliku terasu.
"Taaako", ree ona. "I ako se taj odvratni golub jo jednom usudi doi, ja u ga nauiti
pameti. A ti nema vie nigdje bombonica?"
"Neee, mama", odgovori eljka Znatieljka.
"Lijepo. Pojedi tu supu. ta je to? Sad ima dvije kaike? Vidi da sam je ipak bila
donijela!"
"Aha," ree eljka Znatieljka. "Ali bila je pala... Meu moje deke."
I dok je kuala hladnu supu, stalno joj se vrtilo po glavi: Gdje bi se mogla nalaziti
25

Doli... Gdje?
Bijae jo neko koje stalno razmiljao o tome gdje bi mogla biti Doli...
To je bio Pluk, koji je sjedio kraj prozora sobice u tornju, gledajui van i ekajui,
ekao je, ekao... Ali, Doli se nikako nije vraala.

Opet ospice i preni krompirii

Pluk vie nije mogao izdrati u zatvorenom. On zakljua za sobom vrata sobice u
tornju i pode na devetnaesti sprat na kom je stanovala eljka Znatieljka. Zaustavi se kod
njenih ulaznih vrata. Prui ruku ka zvoncetu, ali je neodluno opet povue nazad... O nee!
Pa naravno da e vrata otvoriti gospoa istunica, jer je eljka Znatieljka leala u
krevetu. A ta e ga gospoa istunica naprosto pomesti ispred vrata i zalupiti mu vrata pred
nosom... Na to je sa sigurnou mogao raunati.
A onda zau iza sebe mijaukanje. Osvrnu se. Kod ogradice je sjedio Strako. Upravo
je bio zauzet ienjem. Neprestano je lickao svoju apu i onda se njome ustro "eljao" po
glavi. Pluk ga poznade i ree: "Zdravo."
"Zdravo", ree Strako.
"A ta ti radi ovdje?" upita Pluk. "Zar ti ne stanuje dolje, u predvorju? Kod portira?"
"Tako je", ree Strako. "Ali, poslije ovakvog objeda moram se dobro oprati! Uh,
bogami sam se super naklopao."
"A tako," ree Pluk. "To ti je dobro." I htjede otii. No, iznenada zastane. Najednom
mu u glavi sinu strana misao. Taj maor... ba ispred vrata gospoe istunice i Doli koja
se jo ne bjee vratila.
"A ta si to jeo?" otro upita Pluk.
"Ne tie te se", ree Strako. "Ali ti ipak mogu rei da to bjee izuzetno lijepa zgodica.
Morao sam tamo, unutra i tu pokaza apom prema vratima gospoe istunice a ta sam
tamo dobio... Prekrasno... Bilo je potrebno samo da ispruim kande paf!"
"Dosta! Kidaj odavde! Zaepi gubicu! Odvratna maketino!", vritao je Pluk ljutito.
"Pa, sam si elio doznati ta sam to jeo...", branio se maor.
"Odlazi!" viknu Pluk. "Brzo! Ili u ti ja pokazati!"
Uplaen, pognuta vrata poe Strako u pravcu stepenita.
Pluk bijae pomalo postien to je tako grubo potjerao maku, no bio je potpuno van
sebe. Doli je pojedena... Sad je u to mogao biti posve siguran.
Dakle, gospoa istunica bijae unutra zatvorila Straka... Neposredno nakon to je
Doli uletjela u sobu... Moda je eljka Znatieljka svemu prisustvovala. Leala je u krevetu
a da nije mogla ama ba nita uiniti.
Da je sad barem mogao malo popriati sa njom!
26

Potiten, hodao je preko terase.

Ma, je li to zaista sigurno? Da li je maor doista pojeo njegovu dragu golubicu? Zar
ba niko u Soliteru to nije vidio? Pomisli na porodicu Galamdi, oni su stanovali jedan
sprat vie, pa zabrza prema velikim stepenicama.
Malo docnije, Pluk je sjedio zadihan u neurednom dnevnom boravku Galamdia. Kao
da jo maloprije bijae tu. Opet je sve mirisalo na prene krompirie, dok se pet malenih
Galamdia etkalo unaokolo u pidamama.
"Niste valjda opet bolesni?" upita on.
"Jo smo bolesni", povikae oni. "Imamo ospice,"
"Zar to traje toliko dugo? Kad bijah ovdje... Prije par mjeseci"
"Moj dragi Plue", ree otac Galamdija, "Bio si ovdje prole sedmice. Ili moda neto
malo ranije. Zar se ne sjea? A sad lijepo sjedi na madrac i dobit e tanjir pomfrija s
keapom."
Samo prije jedne sedmice? Kako je to mogue? Ali, kad je bolje razmislio, i sam je
uvidio da je to istina. A tako se strano mnogo stvari poizdeavalo u toj sedmici! eljka
Znatieljka i Vrtoglavica, pa gospoa istunica i galebovi. A on je nekoliko dana bio kod
gospodina Olovke, ono kad nije mogao u svoju sobicu u tornju.
"Posmatrali smo te," ree tata Galamdija. "Ponekad smo te vidjeli kako vozi svoj
crveni auti."
"A jednom smo vidjeli i goluba", oglasi se najmanji Galamdi. "Vidjeli smo Doli u
letu, ovdje, ba ispred naih prozora. Imala je malecku koaru u kljunu. ta se to nalazilo u
njoj?"
Pluk duboko uzdahnu.
"Nije se valjda desilo nita neprijatno? Kai nam!"
On ispria o bolesnoj eljki Znatieljki i o 'zranom mostu'. Svi Galamdii bijahu
skroz impresionirani. Stadoe s jelom, itavih pola minute bijahu sasvim utiani, ali odmah
nakon toga poee svi vikati ujedan glas.
"Ma, nita ne vjerujem!"
"Taj je golub brz k'o vjetar, jedna ga obina maka nikad ga ne moe uhvatiti!"
"Neee, nikad!"
"Nije istina!"
"Ne, inae nikad ne bi mogla, ali sa koaricom u kljunu..."
"'Ajde bjei!"
"Tiina!", viknu otac Galamdija. "Ne gaite svi u jedan glas! U svakom sluaju, Pluk,
ne moe biti sasvim siguran u to. Strako je jedan obian naduvenko. Ko zna, moda Doli
uskoro doleti, kao da se nita nije desilo. A moda te ve eka, gore u tornju, u sobici."
Pluk zavrti glavom. "Ne vjerujem", ree on. "Ne lii to na Doli, da ovoliko dugo
ostane. Ona se uvijek odmah vrati da bi mi rekla kako je sve prolo, a esto je kod sebe
imala i pismo od Znatieljke. Kad bih barem mogao malo popriati sa eljkom, no ne
usuujem se tamo pozvoniti. Moda bi mogao neko od vas..." On pogleda naokolo.
27

"Mi?", viknu otac Galamdija. "Pozvoniti kod gospoe istunice?"

"Ni vi se ne usuujete?"
"Ah... Usuditi se... Svakako nas ne bi pustila unutra, zna. Zalupila bi nam vrata
odmah ispred nosa. Ve smo to jednom doivjeli. Ona nas smatra prljavcima, rekao bih."
"Onda moram saekati dok eljki Znatieljki ne bude bolje i dok ne bude opet smjela
izii van", ree Pluk. "A sve to vrijeme neu imati pojma ta se desilo s Doli."
"Nemoj da ti se ohladi pomfrit", ree otac Galamdija.
Za njegovu ljubav Pluk zagrabi viljukom. Krompirii su bili ukusni, ali ih je jedva
gutao.

Televizija
"Zato ne uzme jo?" upita Pluka otac Galamdija.
"Nisam ba pri apetitu", ree Pmk. "Moram kui ve jednom."
"Zar ve odlazi?" zapitae razoarano Galamdii. "Ostani jo malo da gledamo
televiziju."
"Pustite ga", ree otac Galamdija, "Zar ne vidite da je tuan?! Onaj gangster Strako
progutao mu je golubicu. Sad mu se ne jede pomfrit i ne gleda televizija. Osim toga, i vi
morate odmah u krpe. Zbog toga to ste bolesni."
"Ja nisam, majke mi!" prodera se najmanji Galamdi. "Ja nisam bolestan."
"I ti mora u krevet," ree otac Galamdija. "udno da doktor danas nije dolazio... A
obeao je da e svratiti? Kako bilo da bilo, svi u krevet. Televizor moete gledati i iz
kreveta. Ve sam ga ukljuio. Sigurno nee jo malo ostati kod nas, Pluk?"
"Stvarno ne mogu", ree Pluk, "Puno vam hvala i dovienja."
Ali, kad je Pluk ve bio napolju, najmlai Galamdi doe za njim i zadihano mu se
obrati: "Hoe li se, molim te, malo vratiti? Ne radi nam televizor."
"A zato se moram vraati?" zapita Pluk.
"Mislili smo... Ti si tako pametan..." ree Galamdi. "Moda ga ti moe popraviti."
"Ja? Ja stvarno ne znam nita o te-ve aparatima", ree Pluk. "Zaista nita!"
"Ma, hajde," ree Galamdi. "Pogledaj samo malice."
Uzdahnuvi, Pluk ponovo ue unutra.
Otac Galamdija i svi mali Galamdii bijahu okupljeni oko televizora.
"Evo ga, Pluk! Pluk e ga popraviti!" povikae oni.
"Stvarno se ne razumijem u rad televizora", ree Pluk. "Morat ete dovesti pravog
majstora, to je stvarno teak zadatak za obinog smrtnika, jer..." U to ugleda kabl za struju
kako visi. Utika nije uopte bio ukljuen u zid. On ga gurnu unutra. Malo zatim doe zvuk
a poslije toga i slika.
"Vidi", vikae mali Galamdii. "Pluk ga je popravio!"
28

A otac Galamdija se rukova s njim i ree: "Mnogo hvala, mome."

"Nije to nita", ree Pluk. I upravo kad se htio po drugi put oprostiti, zau kako jedan
Galamdi viknu: "Doktor! Eno doktora!"
Pluk se osvrnu oko sebe, nigdje ne vidjevi doktora, ali Galamdi je pokazivao ka
ekranu.
"Bokca ti! Eno ga, na doktor!" viknu otac Galamdija. "Zato on danas nije doao,
morao je na televiziju. A ta e on tamo? Pssst... Djeco, tiina!"
Pluk malo ostade sluati. Poznavao je doktora, onoga to je uvijek posjeivao sve
bolesnike u Soliteru. Oigledno e sad drati predavanje o ospicama.
"Dragi roditelji", ree doktor. "Kao to znate, ospice su jedna djeija bolest. Nisu
opasne, zbog njih se ne morate previe uzrujavati. One uvijek budu i prou. A sad u vam
pokazati tabletice koje dajem djeci kad se razbole od te bolesti." Doktor stavi svoju veliku
tanu na sto ravno ispred sebe. Otvorivi je, izvadi veliko pakovanje zavoja, no u istom
momentu jedan debeljukasti golub izleti iz tane.
Svi su Galamdii vritali od zadovoljstva: "On izvodi trikove! Doktor je maioniar!"
Samo Pluk na trenutak zastade, nepomian a onda glasom nadvisi ostale: "Doli! Eno je
Doli!"
Potom se isprui po madracu, bacakajui se nogama, i smijui, i vritei, i plaui
sve u jedan mah.
"Pssst...Utiajte se ve jednom!" dreknu otac Galamdija. "Da malo pogledamo!"
I doktor je, oigledno, bio veoma iznenaen. Nekoliko se duuugakih trenutaka
uplaeno osvrtao oko sebe, ne progovarajui ni rijei. Golubica sad bjee iezla sa ekrana,
pa je doktor krenuo govoriti iznova,
"Izvinite, dragi roditelji", ree on. "Golub se bez mog znanja sakrio u moju tanu. U
meuvremenu je ivotinja putena na slobodu, tako da mogu nastaviti svoje predavanje o
ospicama.
"Odoh ja", ree Pluk.
"Saekaj!" ree otac Galamdija. "Ne uri! Sjeti se, ona mora doi dovde skroz iz
Busuma! Jer, tamo se nalazi televizijski studio."
"Znam," ree Pluk. "Ali ja ipak moram biti tamo kad stigne kui."
I urno se nakloni Galamdiima u znak pozdrava, brzajui prema svome domu.
Dok se uspinjao stepenicama, vidje Straka kako sjedi. Maor se uplaeno skupi kad
vidje Pluka kako dolazi.
"Ne plai se", ree Pluk. "Neu ti nita. No, ipak si me slagao na tako bezvezan nain."
"Ja te slagao?" upita maak. "A ta sam ti to rekao?"
"Rekao si da si..." i Pluk uuti. Maak uistinu nikad nije ni rekao da je pojeo Doli. On
sam je naslutio tako neto.
"Pustimo sad to..." ree.
Zaustavi se pred sopstvenim vratima, nagnu se preko ograde i zabulji u daljinu.
Dolazilo je vee, poelo se smrkavati, a Pluk je ekao i ekao.
29

I ve kad je bilo toliko mrano da vie nije mogao gledati u daljinu, zau se lepet krila
i Doli se spusti kraj njega, mrtva umorna i malice izranjavljena.
"Daj mi malo vode...", ree tihim glasom.
Pluk joj donese posudicu s vodom i par zrna penice, od ega ova tek malo doe sebi.
"Tako sam dugo uala u toj tani", ree ona. "Skoro sam se uguila."
"A kako si dospjela tamo?" upita Pluk. "Gukni, gorim od znatielje!"
"Kod eljke... Doktor bijae kod eljke Znatieljke, a ja sam bila pod krevetom.
Morala sam se negdje sakriti... tana je bila otvorena.
Uspentrah se, dakle, unutra. Mislila sam... da e on otii do narednog pacijenta i onda,
naravski, opet otvoriti tanu. Ali neee, on se odvezao autom jako daleko, trajalo je veoma
dugo... kad se tana napokon otovorila, nalazila sam se u sali prepunoj velikih, snanih
reflektora... tamo bijahu ljudi... Jo nemam pojma ta to bjee."
"To je bio televizijski studio", ree Pluk. "Bila si na televiziji. Vidio sam te svojim
oima."
"Ja? Na teveu? Jesi li me stvarno vidio?"
"Vidio sam te kako izlijee iz torbe", ree Pluk.
Doli za tren zaboravi svu muku i potekoe. Sijala je od ponosa.
"Sad sam prava te-ve golubica," ree ona. "Jesam li sad slavna, je li, Pluk?"
"Ja mislim da jesi", ree Pluk. "Slavna za jedan dan, u svakom sluaju. Ali, najljepe
je ipak to si se bezbjedno vratila kui."

Mali akrobati
"Tako bih rado htio da saznam kako je eljka Znatieljka. Mislim da i nju jako
interesuje ta je sa nama."
"Otii u na njen balkon, pa kud puklo da puklo", ree Doli hrabro.
"Ma ne," povika Pluk. "Nemoj, molim te! Bolje je da jo jednom odem do
Galamdia."
Galamdii se silno obradovae Plukovom dolasku. Otac Galamdija je na sebi opet
imao pregau i stajao u kuhinji. No, ovog puta nije prio krompirie. Ovog puta na redu je
bio grah.
"Sjedi, Pluk! Da, da, na pod! I ne obraaj panju na rusvaj. Hoe li tanjir graha?"
"Rado," ree Pluk. "Jeste li svi ozdravili? Jesu li prole ospice?"
"Ozdravili smo i idemo na more. Doktor je rekao da svi moramo na neko vrijeme na
morsku obalu."
"O, lijepo", ree Pluk. I dok je jeo grah-orbu, ispria im sve o eljki Znatieljki, koja
je jo uvijek bila bolesna i koja stanuje jedan sprat nie.
"Zar doista nema naina da se doe na njen balkon?" upita on. "A mogu li se moda s
vaeg balkona spustiti dolje, na njen balkon?"
30

"Ma ne, ne, to ne bi uspjelo!" zagalami otac Galamdija. "Previsoko je. I nema niega
za ta bi se mogao uhvatiti... Samo taj glatki beton, vidi i sam!"
On odvede Pluka na balkon. "Pogledaj", ree on. "Dolje se vidi samo djeli
Znatieljkinog balkona. Vidi koliko je duboko?"
Pluk pogleda nadolje, malko uplaen. Nalazili su se na dvadesetom spratu, te je i sam
vidio da nema ni govora o nekakvom penjanju. U tom trenutku doe do njih najmlai
Galamdi i ree: "Oe, a zato ne napravimo 'majmunski lanac'?"
"ta? Ah nee... to ne moe, djeak se ne bi usudio," ree otac Galamdija.
Ali u to dooe svi Galamdii, poee pocupkivati i derati se: "Jes', jes', smije on to!
'Majmunski lanac'!"
"A ta je to", upita Pluk. "ta li vam je 'majmunski lanac'?"
"E, vidi," ree otac Galamdija. "Jednom se desilo da nam je lopta pala s balkona.
Dola je pravo na balkone ispod nas. Nismo se usudili pozvoniti kod gospoe istunice,
zna... Zato to je se malo plaimo."
"Aha", ree Pluk. "To mi je poznato."
"Pa, tada smo nainili jedan 'majmunski lanac'... kako ga ono zapravo napravismo,
djeco?"
"Pokazat emo ti, Pluk. Doi, sad e vidjeti!"
U stanu ispod njih eljka Znatieljka je jo uvijek leala u krevetu. No, sad je ipak
svakog dana smjela ustati na par sati. Ali, jo nije smjela napolje.
Leala je kod otvorenih balkonskih vrata i gledala plavetnilo neba. Kad bi ugledala
neku pticu kako leti, napola bi se uspravila, nadajui se da bi to mogla biti Doli. Ali Doli
vie nije bilo.
A tako je strano eljela saznati ta se desilo s njom. Gdje li je sad ta golubica? Je li
jo iva? I ta je sa Plukom? Misli li jo uvijek barem ponekad na nju? Ili je previe
zauzet...
Tako leae eljka Znatieljka u krevetu, brinui se i nagaajui. Bila je jako alosna.
Odoh opet spavati... Pomisli. I zatvori oi.
"Pssst! eljkice!" aptao je neki glas tik pored nje. Smrtno uplaena, eljka
Znatieljka se ponovo uspravi.
Ispred njenih balkonskih vrata visila je jedna glava. I to naopake! Bila je sasvim
zajapurena.
"Pluk", povika eljka Znatieljka.
"Zdravo," prozbori glava s mukom. "Kako si?"
"Dobro," odgovori eljka Znatieljka. "Brzo, brzo, reci brzo je li Doli na sigurnom
mjestu?"
"Doli je super", ree Pluk. "Vratila se. Bila se uunjala u doktorovu tanu."
"Oh, znai, tamo je bila!" ree eljka Znatieljka. "A na emu to ti visi?"
"Ja se zapravo njiem na kraju 'majmunskog lanca,' ree Pluk. "Dre me tri
Galamdia. Ali neu jo dugo izdrati, zna! Hoe li uskoro sasvim ozdraviti?"
"Aha," ree eljka Znatieljka. "Doktor kae da bih morala na more. Ali, moja majka
ne eli ii tamo. Boji se galebova."
"Jasno mi je... Kai... Osjeam da me povlae uvis... Do vienja."
31

"Brzo...", ree eljka Znatieljka, "ujem majku kako dolazi."

Glava nestade ba u posljednji as.
"S kim si to priala?" upita gospoa istunica s ulaza.
"Malice sam pjevuila...", ree eljka Znatieljka. "Onako, isto iz zadovoljstva, zato
to se bolje osjeam."
Pluk je ponovo stajao na balkonu kod Galamdija.
"Sad zna ta je to 'majmunski lanac'. Zar nije sve prolo sjajno? Jesi li mogao
popriati sa njom?"
"Jesam", ree Pluk, jo uvijek crven k'o paprika od uloenog napora. "Skoro je
ozdravila. Doktor joj je rekao da bi morala na neko vrijeme na more."
"Ba kao i mi", povika najmanji Galamdi. "I nama je doktor rekao da moramo na
more.''
"A bi li onda i eljka Znatieljka mogla poi sa vama?", upitaPluk.
"Naravno da bi mogla," ree otac Galamdija. "to se nas tie moe. Ali, smije li od
njene majke?"
"Ah, pa upitajte onda samu gospou istunicu", ree Pluk.
"ta? Ja? Ja da neto upitam gospou istunicu?" viknu tata Galamdija uplaeno. "O,
ne, ne usuujem se. O, to nikako! Upitaj je ti."
"Ja? Ja se ne bih vie nikada usudio da neto upitam njenu majku", ree Pluk.
"Da onda malo razmislimo...", ree otac Galamdi. "Ko bi se u cijelom Soliteru
usudio da je upita tako neto?"
"Moda doktor", ree najmanji Galamdi.
"Pa naravno! Doktor! Zakai odmah jedan sastanak s doktorom, Plue. I popriaj s
njim o ovome. Ali, prvo pojedi jo jedan tanjir supe."
"Vrlo rado", ree Pluk. Jer, od 'majmunskog lanca' dobio je straan apetit.
I...", ree otac Galamdija, "ako bismo zaista poli na more sa eljkom Znatieljkom...
Zato onda i ti ne bi krenuo s nama? Mi imamo jednu kuicu na obali, meu pjeanim
dinama. Ili bismo naim autom."
"U tom sluaju bih ja doao k vama na nekoliko dana", ree Pluk. "Mojim malim
kiperom."

Jedno mirno poslijepodne

Doktor je stanovao na prvom spratu Solitera. U hodniku ispred njegovih vrata nalazio
se itav red stolica. Na njima su sjedjeli ljudi koji su doli na pregled. Ulazili su jedan po
jedan unutra. Posljednji je na red doao jedan djeak.
"Tako", ree doktor. "Kai, ta ti fali?"
"Nita," ree djeak.
32

"Nita? A ta onda trai ovdje?"

"Htio bih vas neto pitati..."
"ta bi me to htio pitati? Samo malo pouri, jer imam posla... No, ekaj, da ti nisi
Pluk?"
"Jesam," ree Pluk.
"Znam te", ree doktor. "Jednom sam te vidio kako vozi kiper. A sad reci, o emu se
radi?"
"Radi se o eljki Znatieljki s prezimenom istunka."
"O Znatieljki? Pa ona je moj pacijent. Upravo je imala ospice i mislim da bi trebala
na neko vrijeme otii na more, ali njena mati ne eli ni uti za to."
"Ba o tome se i radi, doktore," ree Pluk. "Uskoro na more idu Galamdii. Oni ele
povesti i i eljku Znatieljku sa sobom."
"Galamdii? Tako je, da. Oni su takoe imali ospice. Eto vidi, nije moglo bolje.
Dakle, eljka Znatieljka ide sa porodicom Galamdija."
"To bismo svi rado htjeli", ree Pluk. "Ali se niko ne usuuje pitati."
"to se niko ne usuuje pitati? Koga?"
"Niko se ne usuuje upitati gospodu istunicu smije li eljka Znatieljka sa njima",
ree Pluk.
"O, ne?" povika doktor. "Vidi, vidi, koja glupost! Mada... Mogu pretpostaviti. Ona
nema ba lagan karakter. Ali zna ta... ja u svakako otii gore. I pitat u to. Jo emo se
uti."
A kad je doktor doao do gospoe istunice, ova bijae upravo zauzeta ribanjem poda.
Kleala je na koljenima s kantom deterdenta i vode pokraj sebe. Za to je vrijeme ostavila
eljku Znatieljku da sjedi na ormariu."
"Hoete li stati malo na otira, doktore?" upita gospoa istunica. "istim tepih,
vidite?"
"Vidim", ree doktor. "Pa da, to je zaista potrebno."
Gospoa istunica se strano iznenadi i na trenutak odloi etku.
"O, stvarno to mislite?" upita ona. "Smatrate li da je ovdje prljavo?"
"Ah...", ree doktor oklijevajui. "Ne bih rekao ba prljavo... Ali..." On pree prstom
preko jedne stolice i priblii ga nosu. "Ipak bi bilo jako dobro kad biste ve jedanput mogli
temeljito oistiti cijelu kuu."
"Ali, to je uraeno, doktore!" viknu gospoa istunica. "U proljee! Tada uradih
veliko spremanje!"
"I sad opet toliko uprljano", uzdahnu doktor. "Kakva teta!"
"Zamislite samo... S djetetom koje stalno eka preko poda uvijek se sve bre
zaprlja...", ree gospoa istunica.
"Da, tako je to", ree doktor. "Kako bi bilo lijepo da eljka Znatieljka ode na odmor
par sedmica, onda biste mogli cijelu kuu oistiti kako samo vi znate i umijete. A i za
eljku bi bilo jako dobro kad bi otila na more."
33

"Ali, nemogue je da je samu poaljem", ree gospoa istunica.

"Ma ne", ree doktor. "No, sasvim sluajno poznajem jednu porodicu koja bi je rado
povela sa sobom na more."
"O, zaista?"
"Da, i zamislite samo! itave etiri sedmice mogli biste istiti! Cijelu kuu izribati.
Sve iz ormara jo jednom povaditi. Sve zavjese jo jednom oprati."
Gospoi istunici prosto poe voda na usta. "To bi mi bilo neto najdrae na svijetu",
ree ona. "A ko su ti ljudi koji ele eljku Znatieljku povesti sa sobom?"
"Porodica Galamdi sa gornjeg sprata", odgovori doktor.
"Oni?" vrisnu gospoa istunica. "O ne, to nikako!"
"Zato? Poznajete li ih?"
"Ne poznajem ih, ali sam ula da su strano neuredni. U kui im je rusvaj i imaju duge
kose. Tako se pria."
"Vidite", ree doktor, "sluajno sam u posljednje vrijeme svratio par puta kod njih,
zato to su svi djeaci imali ospice. Svi, od prvog do posljednjeg. Ali, nikad nisam
primijetio da su neuredni. To mi nije palo u oi."
"O, ne", upita gospoda istunica. "Moda bi to ipak mogla biti dobra zamisao? Znate
ta, doktore? Otii u jednom sama da vidim. Svojim u oima provjeriti jesu li oni uredni."
"ini mi se da je to odlian plan", ree doktor. "Rei u im da ete poslije podne doi
na olju aja. Do vienja, gospoo istunice, 'enja, Znatieljkice!"
Kad doktor izie, na terasi se susrete sa Plukom.
"Je li uspjelo?" upita Pluk.
"Ona poslije podne dolazi u posjetu", ree doktor. "Poi odmah ocu Galamdiji i
pomozi mu u spremanju. Gospoa e istunica doi da vidi jesu li oni jedna uredna
porodica. Dakle, sam se pobrini da sve bude u redu. Dri se!"
Pluk pouri prema gore i zatee porodicu Galamdija u jo veem neredu nego inae.
Galamdii su se estoko tukli jastucima, perje je letjelo na sve strane. Madraci na podu
bijahu puni mrvica hljeba jo od doruka, a jedan veliki ajnik bijae prevrnut,
Kad je tata Galamdija uo da e ga posjetiti Znatieljkina majka, samo je
bespomono slegnuo ramenima.
"Nemogue!" povika on. "Kako uopte ovo moe pospremiti za par asova!"
"Znam ta emo", ree Pluk. "Zatvorit emo ovu sobu. Sredit emo samo predvorje i
pokrajnu sobu. Ja u vam pomoi."
"Djeco! Brzo dajte crijevo za vodu!" viknu tata Galamdija.
Radili su i ljapkali i polijevali laufom predvorje i sobicu. I glanjcali, i istili
deterdentom, i trljali dok sve nije zablistalo.
Na koncu sve smee pometoe u veliku sobu, koja ostade neuredna kakva je i do sada
bila.
A kad je gospoa istunica tog popodneva dola u posjetu, uvedoe je u besprijekorno
istu malu sobu.
34

Tamo je ve sjedio tata Galamdija sa svim malim Galamdiima, fino poredanim, ba

kao da im je u posjetu stigao kakav fotograf. Kosa im je naprosto sijala, uredno poeljana,
svi bijahu obueni u koulje s kravaticama a u asu kad gospoa istunica sjede, svi su ve
pili svoj aj na otmjen nain, s visoko podignutim malim prstom.
"Kako vam je ovdje uredno," ree Znatieljkina majka. "ula sam da imate vikendicu
u Ehvajku na moru (Egwijk aan Zee)."
"Da, gospoo," ree tata Galamdija. "Jednu solidnu kuicu."
"Idete li tamo autom?"
"Da, gospoo, naim solidnim autom."
"I dobro ete paziti da se eljka Znatieljka ne isprlja na plai?"
"Da se ne isprlja", viknu tata Galamdija kobajagi uplaeno. "Zar se ta djevojica
ikada dosad zaprljala? Ah, u tom sluaju ona ne bi mogla poi sa nama. Djevojice koje se
prljaju... Ne, nikako... ao mi je, ali kod mene to ne prolazi."
"Ma ne, zaboga", trecnu se sad gospoa istunica. "Reci u joj da mora ostati
besprijekorno ista, sve to vrijeme."
"Hajde-de", kao nerado pristade tata Galamdija. "Mi polazimo utorak ujutro. Poaljite
je k nama vrlo rano. S koferom u ruci."
"Onda, to je sreeno", ree gospoa istunica. "A sad mi dozvolite da se povuem.
Najljepa hvala na aju. Iskreno mislim kako vam je ovdje vrlo uredno."
Gospoa istunica ode. Kakva srea to nije zavirila u veliku sobu...

Jurei ka Ehvajku na moru

Uplaen, Pluk se probudi i pogleda na sat. Sedam sati! Dakle, prespavao je.
Galamdii su njihovim autom trebali poi u est. Sa eljkom Znatieljkom, naravski. A on
je obeao da e poi. Svojim autom, dakako, jer je bilo dogovoreno da on vozi iza njih. Ve
je kasnio cijeli jedan sat.
Obukavi se u tren oka, uzeo je praznu kutijicu za rajsnadle i zovnuo Zazu: "Brzo ulazi
u svoju kutijicu, polazimo!"
"Hoe li se ljutiti ako ja ostanem?" upita Zaza. "Morski zrak je jako lo za ohare."
"Ali, onda e jako dugo ostati sam," ree Pluk. "Moda ak i cijelu sedmicu."
"Nita ne smeta", ree Zaza." Samo mi ostavi nekoliko okoraka od jabuke, i posebno
pazi da dobro zatvori vrata, da mi niko ne moe ui. 'enja."
"Sigurno nee sa mnom?" upita Pluk.
"Sto posto," proapta Zaza pospano. "Radije u biti sam nego ii na more."
Pluk se pozdravi sa njim i s koferiem u ruci izae van, zakljua sve tri brave i pouri
ka liftu. Kad izae napolje, tamo vie ne bjee ni traga ni glasa od Galamdia. Ve su
otili.

Jurit u k'o flak, pomisli Pluk. Moda ih mogu sustii.

On ue u svoj kiperi. Na ulici je jo vladao prijatan mir ranog jutra, pa se proveze
ustro pored Solitera, okrenu udesno, iza ugla, kad tamo auto porodice Galamdi!
Pluk u trenu zakoi.
Bijae to jedan strano stari automobil, nabijen k'o sardinama, Galamdiima.
Unutra su sjedjeli est djeaka i Znatieljka. Na krovu su bili nakrcani silni koferi,
tane i jo itavo brdo stvari koje nisu mogle stati unutra. A s prednje strane auta je tata
Galamdija upravo bio zauzet kurblom. Jer, radilo se o starudiji koja je pri polasku sprijeda
morala biti pokrenuta kurblom.
"Imamo peh!", gunao je tata Galamdija. "Stali smo samo deset metara od kue.
Nee, pa nee! Oti'o motor! I vie ga nikako ne mogu pokrenuti. Konta? Dvadeset i osam
godina kotrljao se k'o bog. Imao ga je jo moj dedo, birvaktile. A sad, odjednom, gotov.
Kako je to mogue?!"
" Znam ta emo," ree Pluk. "U autu imam sajlu. Odlepat u vas." Ali, kad je sajla
bila svezana i Pluk probao pokrenuti svoju malu dizalicu... sve ostade na mjestu. Njegov je
auti, naime, bio suvie mali i nije mogao povui tako veliki, teki auto.
"A zar ne moemo svi tvojim autom?" upitae Galamdii.
"Naravno da ne moemo," ree Pluk. "Pogotovo ne sa svim tim prtljagom."
"Moda ga moemo pogurati?" javi se eljka
"Gurati? Skroz do Biograda? Trebale bi nam cijele dvije sedmice," mumlao je tata
Galamdija. "Ne, narode, mi moramo skontati neto drugo. Doite, sjednimo svi na
stepenice da dobro razmislimo."
Svi sjedoe na stepenice. Tata Galamdija, est malenih Galamdia, eljka
Znatieljka i Pluk, svi u jednom redu. Sjedili su pognutih glava dumajui i dumajui, sve
dok se u jednom trenutku svi ne trznue, uplaeni jednim prijeteim glasom: "ta je sad
ovo?!"
Bio je to Major. Sjedio je, zajedno s posilnim, na onom strano dugakom konju.
Taj se konj zvao Dugokljusi, to je Pluku bilo ve odavno poznato.
"O emu se radi?" upita Major. "Je li se to neto pokvarilo u staroj krntiji?"
"Nije ovo nikakva stara krntija," odgovori tata Galamdija. "Ovo je jedan divan auto,
to skoro ezdeset godinica bijae u upotrebi. Ali, sad se pokvario, a mi moramo u Ehvajk."
"A, tako," ree Major. "Pa, mogao bih vas ja odvesti tamo. Na mom konjetu. Sva
djeurlija mogu na mog paripia. Na taj u vas nain dopeljati do Ehvajka."
Ali, sad se konj poe tuakati: "Neee!" dreknu Dugokljusi. "To je preprevie, ne
moe tako, slomit e mi se kima!"
"Daj, zaepi, bogati!" ree Major. "Ta zna da imamo 'tokie'. "Posilni, ovog asa da
si izvadio 'tokie'!
Pluk je prosto gorio od znatielje da vidi kakvi su to tokii i gdje e ih postaviti, a kad
se posilni vratio, sve mu je postalo jasno. To, naime, bijae jedan izuzetno praktian
podupira, uvren na Dugokljusiev trbuh, koji je s donje strane imao tokove.

"Taaako", ree Major. "A sad da se rasporedimo. Koferi i tata Galamdija idu u
kiperi. Ostali na mog konjica.
"Uh, uh, poinjem se savijati", dreknu Dugokljsi kad se est Galamdia i eljka
Znatieljka uzverae na njegova lea, no Major odsijee: "Ne gunaj! Trbuh ti je na
tokovima, ta hoe vie?! A kad se umori, samo podigni noge u zrak, i jedno e se
vrijeme sam od sebe kotrljati. I ti bi jednom mogao neto uiniti za Pluka! Valjao ti je kad
te je spaavao iz one vodurine!"
"O, da", ree Dugokljusi postieno i hrabro krenu naprijed.
Naprijed se vozio Pluk sa tatom Galamdijom u autu-dizalici, pretrpanoj koferima i
zaveljajima. Pozadi je iao Dugokljusi sa Majorom i estoro Galamdia plus Znatieljka.
Siroti je posilni morao ostati, vojniki otpozdravljajui na ploniku.
Srea da bijae izuzetno lijepo vrijeme. Ipak je trebao skoro cijeli jedan dan prije nego
to napokon stigoe u Ehvajk, poto Dugokljusi ne samo da je bio jedan veoma, veoma
spor konj nego je bio i veliko gunalo, koje je svakog sata htjelo malo otpoinuti. Kad
najzad ugledae more, svi Galamdii vrisnue kao pomahnitali a eljka Znatieljka odmah
htjede u vodu, ali tata Galamdija dreknu: "Prvo idemo kui!" i pokaza put ka jednoj
malenoj vikendici podno pjeanog brijega, sasvim blizu plae i svjetionika.
"Ostajete li noas kod nas na spavanju, Majore? Ima mjesta. Ovdje imamo deset
leaja."
"Hvala mnogo", odgovori Major. "Ali idem nazad u Petrovku. 'Ajde, konje moje,
nalijevo krug!"
Zahvalie se Majoru i dugo mu mahae na odlasku. Onda uoe u kuicu.
Pluk nije nikad ranije vidio tako zgodnu vikendicu. Bila je to tek jedna soba s
kuhinjicom. U sobi je visilo deset lealjki.
"Za svakog od nas po jedna", ree tata Galamdija. "A imamo i jednu vika, ako nam
neko doe u posjetu. Nikad se ne zna."
Kad raspakovae prtljagu, ve je bilo osam sati navee i sunce je upravo zalazilo.
"Moemo se jo samo trunicu svi bunuti u more", ree tata Galamdija. "Samo
malo, a onda trkom van!"
Tako i napravie. Sedmoro Galamdia, eljka Znatieljka i Pluk, ruku pod ruku,
pravo u velike valove. Bijae veoma hladno, no ipak prelijepo, svi bijahu potpuno crveni
pod svjetlou zalazeeg sunca.
A kad izioe na suho i obrisae se, Pluk primijeti kako neto lei na pijesku. Takoe
neto crveno. Jedna lijepa, velika koljka. Stavi je u dep od jakne. Pola sata kasnije, svi su
leali u svojim lealjkama, spavali i sanjali o veelikim, bijesnim talasima.

koljkica-Frfljavica

Ve su tri dana boravili kod Galamdia.

Tri prekrasna, sunana, topla dana, igrajui se bez prestanka u moru ili na pjeskovitoj
plai.
Sama kua bijae doista malena. Imala je samo jednu sobu i kuhinjicu, ali je u njima
vladala prijatna atmosfera i svi su knjavali u viseim lealjkama. Svaki od estorice malih
Galamdia imao je sopstvenu lealjku. Pored toga, bila je tu i jedna za tatu Galamdiju,
jedna za Pluka i jo jedna za eljku Znatieljku. Plus jedna prazna. Ta je bila obaka. Za
sluaj da im neko doe u posjetu.
etvrtoga dana ujutro, sve ih buno probudi tata Galamdija:
"Oluja, djeco!" zagalami on. "Pogledajte!"
Svi se iskoprcae iz svojih lealjki i pogledae kroz prozor.
Oluja je bjesnila svud okolo, od sunca ne bijae ni traga, a zrnca su pijeska udarala u
prozorsko staklo. uo se ak i prijetei huk valova. Nimalo prijatna situacija!
"A mi nemamo u kui nita za jelo!", viknu tata Galamdija. "Nemamo ama ba nita
za doruak. Po ovakvom vremenu bila bi ludost otii do sela, u kupovinu."
"Ja u trknuti do sela," ree Pluk. "Mojim kiperiem."
"Po ovom kijametu?" ree tata Galamdija. "Bi li se, bogati, usudio?"
"S uivanjem, aaak", vano ree Pluk, te sa spiskom stvari koje je trebalo kupiti i
velikim cekerom ue u svoju auto-dizalicu i poveze se ka selu.
Strano je puhalo. Morao je vrsto pridravati kaket, pijesak mu je upadao ravno u
oi i uskoro nije mogao vidjeti ama ba nita.
No, Pluk je bio snano mome, pa je jednostavno nastavio dalje.
U seoskoj samoposluzi pokupovao je sve to je stajalo na spisku. Hljeb i margarin, sir i
dem, i jo brdo drugih stvari.Torba bijae do vrha puna, a tamo leae i devet sladoleda na
tapiu. Za svakog po jedan,
Moram malo pouriti, mislio je Pluk, inae e se sladoledi istopiti. Znam ta u, odoh
ja ravno kroz pjeane dine, onim uzanim putom, tuda je puno krae. I on udari stazom kroz
dine.
Kiperi se hrabro probijao kroz pijesak. No, oluja bijae tako snana a pijesak se
dizao tako visoko da je nakon ciglih pet minuta staza bila skroz zametena i buuum! Vozilo
se zaustavi.
Bio je definitivno zarobljen u gomili pijeska.
Izae van i pokua gurati i vui, ali nije bilo anse da oslobodi auto.
Morat u se pjeke vratiti natrag, ovdje se ionako nita ne moe uiniti...
Uze teku torbu i poe se s mukom probijati izmeu dina. U tom mu trenutku vjetar
odnese kapu. Pluk poe za njom, ali ba kad joj je bio veoma blizu, vjetar mu ponovo zasu
oi pijeskom. Morao je spustiti torbu, a kad je opet bio u stanju neto vidjeti, kapa bijae
nestala. No, bilo je i neto jo mnogo gore: vie nije znao gdje je put. ak nije mogao
odrediti ni na kojoj strani svijeta se nalazi more. Svud oko njega bijahu ogromni pjeani
brijegovi.

Niski su, tmasti oblaci jurili nebom, nigdje nisi mogao vidjeti sunce, a on zalutao!
S tekom torbom na ramenu teturao je gore-dolje po dinama. Ali, iza jedne, uvijek su
se pomaljale druge, te Pluk postade toliko umoran od teturanja i hrvanja s olujom da na
koncu sjede u jedno duboko udubljenje i ree: "Sad stvarno vie pojma nemam. Zalutao
sam i nikad me niko nee pronai. Moram ekati ovdje dok se oluja ne smiri, a to moe
potrajati cijelu jednu sedmicu. Nema nikoga da ga pitam gdje se nalazi put. ak nema ni
galeba..."
Bijae to zastraujui osjeaj, biti potpuno sam na takvom kijametu, sa morem pijeska
oko sebe. Ali, pored njega leae ceker s namirnicama i to ga ipak ispuni osjeajem
sigurnosti.
Barem neu umrijeti od gladi, mislio je Pluk. Imam jela bar za jedan mjesec. Paljivo
nauli ui ne bi li kroz zavijanje vjetra moda uo um morskih valova... Kad bi bar znao na
kojoj strani lei more...
I tada... izmeu dva naleta oluje... uo je neto. Vrlo blizu: Tuuuu-tuuuu. Pa jo
jedanput tuuuu-tuuuu. Zvualo je ba kao zvuni znak za tano vrijeme na radiju.
Ba kao da imam kakav tranzistori u depu, mislio je Pluk. Ah, da je to barem istina!
Opipa se po depu. koljka! Velika, lijepa koljka roze boje, koju je jo prvoga dana
naao na plai!
On nasloni koljku na uho. Pa naravno, bila je to koljka. Tuuuu-tuuuu, ulo se i dalje.
A tada trubljenje prestade i iz koljke izae jedva ujan apat.
Glasi ree: "Taamo je moole."
Pluk se osvrnu svuda oko sebe, u dvojbenom iekivanju da e se kakva vjetica
pomoliti izmeu dina.
No, glasi nastavi, rekavi: "Isa onok krmlja je moole."
Tek tada Pluk shvati da koljka uopte ne govori ni o kakvoj vjetici.
Izmeu onoga grmlja se nalazi more, to je govorila koljka. Ona je, zapravo, samo
malo frfljala, zamjenjujui poneke glasove drugima. Pluk zgrabi ceker s namirnicama i
poe izmeu dva grma, drei jo uvijek koljku na uhu.
"Samo prafo i doi e na opalu", ree koljka.
"Puno ti hvala", ree Pluk.
On zaviri malo dublje u otvor koljke ne bi li moda vidio neku ivotinjicu unutra. Ali
nee, bijae to jedna sasvim prazna koljka. Unutra nije bilo niega.
"Ftalno iti prafo", ree koljka. "Onda e ukletati plau."
Pluk stalno koraae pravo, preko najvieg vrha pjeanih dina, te napokon ugleda
plau. Odmah se ukaza i svjetionik s dugakim molom, gdje su se esto kupali. Sad je lako
mogao pronai i Galamdia-vikendicu, pa, ludo sretan, ree: "Mnogo ti hvala! Reci mi,
bogati, moe li uvijek pokazati pravi put. Pogrijei li ikada?"
"Moji su safjeti fasda topri," ree koljka. "Ja sam koljka-Frfljavica,"
"Frfljavica? Kakva neobina rije! Ubudue u te uvijek drati uza se, tako nikad vie
ne mogu zalutati. Kai mi... Kako to da uvijek zna kuda treba ii?"

Ali, Frfljavica samo jo dvaput ree: tuuuu. I onda uuta.

Posrui kroz vlani pijesak pokraj mora Pluk poe ka kuici.
Cijela porodica Galamdi skupa sa eljkom Znatieljkom stajae kod prozora,
posmatrajui ga kako dolazi. S puno cike i dernjave uvedoe ga unutra.
"Pluk nema kapu!", vikae oni.
"Pluk nema kiperi! ta se desilo?"
"Ali, barem je namirnice donio", ree tata Galamdija. "Kazuj ta se desilo!"
Pluk ree kako mu je auti ostao zarobljen u pijesku. I kako se bijae potpuno izgubio.
Ali ne ree nita o koljkici arobnici. Ona je bila samo njegova tajna.
Sad je imao koljku koja mu uvijek i svugdje moe pokazati pravi put. To je bio jedan
veoma lijep osjeaj.
"im se oluja smiri, izvui emo kiperii iz pjeska," ree tata Galamdija. "I potraiti
tvoj kaket. No, hajdemo sad prvo dorukovati, jer, oh, moji djeaci, kako smo samo
ogladnjeli! Zaista! Kai jo samo stati predstavljaju onih devet tapia to lee na vrhu
torbe?"
"To su... To su sladoledi na tapiu", ree Pluk. "Kakva teta! Skroz su se istopili."

Lenka u naftnoj mrlji

Bijae to jedno krasno, toplo sunano jutro u Biogradu na Moru. Svi su se Galamdii
igrali na pijesku. Upravo se dobro iskupavi, Pluk i eljka Znatieljka su ulazili u kiperi
da pou u selo, kupiti kruha.
I ba kad htjedoe krenuti, zaue neko uplaeno krijetanje.
Pluk se osvrnu naokolo. Nije bilo nikoga.
"Dolo je odozgo", ree eljka Znatieljka.
Pluk podie pogled, i ugleda jednog velikog, bijelog galeba kako mae krilima. Bijae
to Karlo Proteza.
"Ahoj!", povika on.
"Ahoj!", uzvrati Pluk pozdrav.
"Brzo dolazite!" vritao je Karlo. "Upomo, upomo!"
"ta se dogodilo? O emu se radi? Sii dolje, nita te ne razumijem."
Karlo se stuti prema krovu vozila i ree: "Lenka je zarobljena u nafti."
"Ko je Lenka?", upita Pluk.
"Moja sestra. Onaje zarobljena u nafti."
"A gdje? U kakvoj nafti?"
"U moru", ree Karlo. "Tamo... Malo dalje, kod hrida, zna ve gdje? Tamo je
zatoena moja sirota seka. Pola je malko gacati po vodi, a upade pravo u naftnu mrlju.
Nema anse da se sama iskobelja! Zarobljena je u velikakoj stupici od morskih algi, blata i

prljave, crne nafte! 'Ajde, bre! Moda je moe spasiti svojom dizalicom!"
"Ti poleti ispred nas", ree Pluk. "Pokai nam put."
On okrenu kiperi i poveze se sa Znatieljkom preko plae. Karlo je letio naprijed i
doveo ih do jedne velike kamene hridi koja je jednim krajem svravala u moru.
"Eno je skroz na kraju hridine", povika Karlo. "Morat e se odvesti do najisturenije
take."
"Evo, idem," ree Pluk. Ali, nije uopte bilo jednostavno upravljati preko te
velianstvene stjenuge. Svako su malo morali izlaziti da bi pogurali ili povukli auto, dok je
za to vrijeme Karlo iznad njihovih glava nervozno lamatao krilima i krijetao: "Pourite,
majku mu!"
Napokon stigoe do samog ruba hridine. Pogledae dolje i naravno! Tamo ugledae
zlosretnu Lenku zarobljenu u naftnoj mrlji. Bila je skroz bespomona, odmah se to vidjelo.
Nije mogla ni mrdnuti i krijetala je jo mnogo nestrpljivije od njenog bracike.
"Hoe li ve neko doi", vikae ona.
"inimo to moemo," odgovori joj Pluk.
Spustio je kran u dubinu. Velika 'kaika' lagano zahvati u naftnu mrlju, te se Lenka
napokon pojavi gore, zajedno s cijelim busenom algi, svakojakvih otpadaka i masne, crne
nafte. Uz stranu buku sav taj teret zavri pravo na karoseriji kiperiia. Pluk i eljka
Znatieljka bijahu namah uflekani naftom i blatom, ali to im nije nita smetalo, budui da
su bili goli. "A sad hou k mom gnijezdu", krijetae Lenka. "Momentalno!"
"Moe," ree Pluk. "A gdje ti je gnijezdo?"
"Tamo u dinama, iza onog velikog vrha, tamo je moje gnijezdo. S pet jaja."
"Saekaj malo, Lenkice", ree brat Karlo.
Ovakva ne moe natrag. Prvo mora biti oiena. Odvest emo te u kuicu."
''Nema ni govora", vritala je Lenka. "Ja moramk svojim jajima. I to ovog asa!"
"Nemogue", ree Karlo. "'Ajde, Pluk, povezi nas do vae kuice."
"U redu, ali ta ja tu mogu...", ree Pluk. "Ako se vas dvoje dapate, ja naprosto ne
znam ta mi je initi."
Ali u tom trenutku, po prvi put se i eljka Znatieljka ukljui u razgovor: "Ja mislim
da je Karlo u pravu", ree ona. "Ovakva, Lenka nikako ne moe sjesti na njena jaja. Otac
Galamdija bi je prvo morao oprati."
Pluk poveze prema kuici, dok je Lenka i dalje galamila i kukala: "Ako mi se jaja
ohlade, bit e to vaa krivica", ree ona. "Nitarije jedne!"
"Onda e izlei nova jaja," ree Karlo.
"Eto ti ga sad! Jeste li vi ovo uli? Zar se tako razgovara s jednom majkom?", ree
Lenka.
"Pa, ti jo nisi ni postala majka", ree Karlo. "Tek kad se ispile mali galebovi, onda e
to biti, a poto to jo nije sluaj, jo nisi prava majka."
I tu doe do strane svae izmeu Karla i njegove sestre oko pitanja je li Lenka ve
majka ili nije, no u to dooe do kuice i svi Galamdii izioe napolje.

"ta je sad ovo? Ovo smrdi na govno...", povikae mali Galamdii.

Ali, tata Galamdija je sve odmah skopao, pa ree: "Sve mi je jasno. Opet je jedna
sirota ptica zavrila u nafti. Doite ovamo, ja u oistiti jadnicu."
"A moje gnijezdo?" mrcnu Lenka. "Moja e se jaja ohladiti."
"Donijet emo jaja", ree tata Galamdija." Tako da ih moe lei ovdje na terasi.
Doi ovamo," obrati se on najmlaem Galamdiu. "Kad se vrijeme malo proljepa, otii
do pjeanih breuljaka i donesi nam gnijezdo s jajima ove galebice."
"A ja u mu pokazati put", ree Karlo, i ve poletje naprijed, a mali Galamdi
zaprinta za njim najbre to je mogao.
Sad, kad je znala da e uskoro dobiti svoja jaja, Lenka postade malice mirnija i dade
se uzeti pod svoje. Stavie je u jedan kaf i istrljae, perce po perce. Sve je to strajalo
izuzetno dugo, poto je Lenka imala prilino "teku" narav. Malo-malo pa se alila, a u
jednom trenutku ak utinu tatu Galamdiju za nos.
"Gdje su moja jaja", vikala je na sav glas. "Sve ovo predugo traje. Sad sam ista i hou
da sama odem po njih."
"Nema ni govora o tome", ree strogo tata Galamdija. "Istina, sada si ista, ali morat
e jo par dana ostati ovdje, da se oporavi."
"Pa nisam bolesna", ree Lenka.
"Tvoja su perca bolesna. Svaka ptica koja se uvalila u naftu, ima bolesno perje." No,
Lenka nastavi toliko zanovijetati da Pluk i eljka Znatieljka izioe napolje kako bi vidjeli
ima li malog Galamdia s jajima na vidiku.
Napokon... Napokon... Pa da, evo ga, mome stie, sav zadihan.
"Ima li ih," upita Pluk. "Nema! Gdje su jaja?"
"O-o-ona bijahu ve nestala," promuca Galamdi. "Gnijezdo je bilo prazno."
"Ukradena!", vritao je Karlo. "Ukrali su ih djeaci!"
"Koji djeaci?" upita Pluk.
"Vidio sam ih kako odlaze," ree Karlo. "To su oni isti djeaci koji uvijek kradu jaja."
"I ta onda rade s njima?", upita eljka Znatieljka.
"Prodaju ih pekaru."
"Pekaru? Ovdje u Ehvajku? A ta e ona pekaru?"
"Da pravi kolae," odgovori mrano Karlo. "A sad moramo rei Lenki da su joj djeca
zavrila u kolaima."
"Ne, ne", ree eljka Znatieljka. "To nikako, ne! Hajdemo, Pluk, zar ne moramo poi
pekaru? Poimo uzeti Lenkina jaja."
"Dobro, samo hitro onda," ree Pluk, i sa Znatieljkom uskoi u auti.
Karlo Proteza ue u kuicu.
"Gdje su? Gdje su mi jaja?" povika Lenka.
"Na putu su", ree Karlo. "Stiu. Samo to nisu stigla."
"Pogledaj me pravo u oi", ree Lenka. "Govori li istinu?" Ali, Karlo se prosto ne
usudi pogledati Lenki ravno u oi. "Jata je nego istina..." ree tiho.

Cijela je porodica morala zaustaviti Lenku, inae bi joj brat bio sastavljen sa zemljom.

Lenkina jajaca
Lenka bijae neutjena zbog nestanka njenih jaja. Bila je tako bijesna i divlja da ju je
otac Galamdija morao zakljuati u ormar s odjeom.
A ta ono bi s jajima? Ukrali ih djeaci. I moda su ve bila prodana pekaru, da s
njima umijesi kolaie...
Pluk se odveze sa eljkorn Znatieljkom u pravcu sela. Vozio je izuzetno brzo, u
stvari prebrzo, jako mu se urilo; htio je da to prije stigne do pekara... Moda jo nije
bilo prekasno. Sreom, pjeani je put prema selu bio sasvim pust, pa su tamo bili ve za
pet minuta.
Oni uoe u pekaru. Pekarova je ena stajala za pultom.
"Jedan bijeli i dva crna kruha," ree Pluk.
"Izvolite", ree pekarica. "elite li jo neto?"
"Ne, hvala", odgovori Pluk. "Ili, ah... Da, ipak jo neto. Da nemate moda galebovih
jaja?"
"Galebovih jaja?" upita pekarica. "Naravno ne. A koji to jo duan prodaje galebova
jaja? Po to bih morala ii skroz do dina drukane."
"Da," ree Pluk, "ali bi moglo biti da ih sluajno imate u kui. U tom bih ih sluaju
rado kupio."
"A zato bih to ja kod kue imala galebova jaja?", upita opet pekarica. "Da ne misli
moda da mi galebova jaja upotrebljavamo u pekari? Za kolaie ili tako neto? Jesi li to
mislio?"
Pluk htjede odgovoriti: Da, upravo sam to mislio. Ali, pekarica ga je gledala tako
prijeteim pogledom da se nije usudio ni zucnuti.
"Jo neto?", upita pekarica.
"Da," ree eljka Znatieljka. "Deset svjeih kiflica, molit u lijepo."
Pekarica poe ka jednim vratima, prema prostoriji u kojoj se pekao kruh. Kad ih
otvori, osjetie kako ih zapljusnu vreo talas velikih pekarskih penica u stranjem dijelu
prostorije.
Vidjeli su pekara zauzetog velikim lopatama punim umijeanog tijesta, arobno je
mirisalo na vru, svjei kruh i pekarica se uas vrati s deset kiflica, opet zatvorivi vrata za
sobom.
Oni platie i izioe napolje. "Vidjela sam ih!" uzviknu eljka Znatieljka kad su ve
bili na ulici.
"ta?! Lenkina jaja?"
"Vidjela sam jednu iniju s jajima," ree eljka Znatieljka. "Skroz blizu rerne. Jesi li

je ti vidio?"
"Neee", ree Pluk. "Bjehu li to galebija jaja?"
"Sigurno", ree eljka Znatieljka. "Premala su da bi bila kokoija. Oh, Pluk... ta nam
je initi? Kako da ih dobijemo natrag? Ne bi li ih mogao kradomice uzeti? Tamo imaju
jedna stranja vrata, kroz koja se ulazi pravo u pekaru. Bi li se usudio?"
"Ali, pekar stoji kraj rerne, zar ne?" ree Pluk. "Ne mogu mu valjda ukrasti jajaca tik
ispred nosa?"
U tom trenutku zaue itav jedan hor uzbuenih glasia koji ih dozivae ulicom:
"Pluk! eljka Znatieljka! Halo!"
Bijahu to Galamdii sa njihovim tatom. Dopjeaili su do sela kako bi pomogli ako
bude potrebno.
"Je li uspjelo?", upita otac Galamdija.
"Nee", odgovori Pluk mrano.
"Ali, jaja su tamo!" viknu eljka Znatieljka. "Vidjela sam ih svojim oima. U
pekari!"
"Jesi li sigurna u to?", upita tata Galamdija.
"Ne", ree eljka Znatieljka. "Nisam sto posto sigurna. Ali sam skoro-pa-skroz
sigurna."
"U tom sluaju moramo neto smisliti", ree otac Galamdija. "Sjednimo svi na
plonik da bi dobro produmali."
Tako su dumali bogami podugo, ali ne mogae se niega dosjetiti.
"Pogledajte, eno Karla gore, na vrh atora s podijumom za muziare."
"Da, doletio je za nama", ree otac Galamdija.
"Znam ta emo!" viknu najstariji Galamdi. "Odrat emo sopstveni koncert na tom
podijumu. Tada e svi izii napolje, da nas vide i uju. Doi e i pekar i njegova ena!"
"Sjajno!" derao se otac Galamdija. "Tako e Pluk i eljka Znatieljka moi
neopaeno ui u pekaru! No mi imamo tek jednu malenu trubu. Kako moe napraviti cijeli
koncert samo sa jednom trubicom?"
"Pjevat emo", ree najstariji Galamdi. "Pjevat emo sve pjesmice koje znamo."
Cijela porodica Galamdia ue u ator za muziare.
Onaj mali Galamdi to je imao malenu trubu, poe svirati. Zvualo je prijatno, bilo
je glasno i vrlo simpatino, tako da onih par sluajnih prolaznika zastadoe da bi ih
posluali.
U tom trenutku ostali Galamdii poee pjevati. I to veoma lijepo pjevati! Pjevali su
pjesmicu: "Tri mala derana." Uz pratnju trube, naravno.
Sad se ve sva vrata u glavnoj seoskoj ulici poee otvarati i ljudi izioe napolje.
Mesar ostavi svoj duan potpuno prazan. I prodava zaina, takoe.
Kad se pjesma zavrila, Galamdii zapoee slijedeu. Kod tree napokon i pekar i
njegova supruga izioe van.
Pjevanje se nastavi. Ljudima u publici se jako dopadalo. Tek tako, u nedjeljno jutro,

jedan pravi koncert u muzikom atoru... To je zaista bilo iznenaenje.

Za to vrijeme, Pluk i eljka Znatieljka se veoma oprezno, kroz zadnja vrata, uuljae
u pekaru. Pa naravski, u jednoj je zdjeli lealo est galebljih jajaaca.. Ili ne... bilo ih je tek
pet. S jo jednim predivnim, narandastim jajetom u sredini.
Uzeli su jaja vrlo paljivo. Kroz jednu pokrajnu ulicu vratie se ka auto-dizalici. eljka
Znatielka je drala zdjelu u krilu.
I dok su Galamdii jo uvijek pjevali i igrali za publiku, Pluk krenu to je bre mogao
ka vikendici.
eljka Znatielka poloi zdjelu na pod. Tek potom otvorie vrata ormara za odjeu.
Krijetei od bijesa, Lenka izie napolje. No, u istom je trenutku spazila jaja!
"Moja djeica!", viknu ona. "Moja predraga jajaca! A jesu li jo topla?"
"Svo ovo vrijeme bila su poloena tik do penice," ree eljka Znatieljka. "Morala bi,
znai, biti jo uvijek topla."
Lenka se istog momenta pope na zdjelu kako bi sjela na jaja, ali prvo brzo kljunom
odgura ono narandasto jaje iz zdjele.
"A zato baca to narandasto jaje van?" upita eljka Znatieljka uzrujano. "Smjesta
da si ga vratila natrag!"
"Ali, to nije moje jaje", ree Lenka. "To je jaje od kukavice, i to od morske kukavice!
Nisam luda da leem kukavije jaje."
U to dooe i Galamdii. Ciknue od radosti kad vidjee Lenku kako sjedi na zdjeli.
"Ura! Uspjelo je!" vikae oni. "A mi jo dobismo kesicu karamela od prodavca! Zato to
smo tako lijepo pjevali."
I Karlo Proteza, koji bijae sa njima odletio do sela i natrag, doe vidjeti Lenku, i ree:
"Odoh uloviti jednu ukusnu ribu za tebe, Lenice." Niko ni ne obrati panju na narandasto
jaje.
Niko, osim Znatieljke. Ona ga paljivo podie s poda i uvi u vunenu krpicu. Onda ga
u kuhinji poloi na jedno toplo mjesto u blizini tednjaka. Moda e se ipak izlei... mislila
je eljka Znatieljka. Nikad nisam vidjela morsku kukavicu. Na ta li to lii?!
"Djeaci", ree tata Galamdija. "Ima jo jedna stvar: ja mislim da moramo pekaru
vratiti njegovu zdjelu, i to sa est obinih kokoijih jaja. Na koncu, on ipak mora praviti
kolaie."
"Moe dobiti zdjelu tek nakon tri sedmice!" derala se Lenka. "Zasad ja na njoj ostajem
sjedjeti. Ne bi me ni tenk pokrenuo!"
"Ti e dobiti drugu zdjelu", ree otac Galamdija. "I to mnogo ljepu."
"Neu drugu! Ne mrdam odavde!"
"Ma, pusti je nek' sjedi", ree Pluk. "Zar ne vidi da je jo uvijek malko uzrujana?
Sutra emo joj napraviti lijepo gnjezdace. Napolju, na terasi."
"Neee!" viknu Lenka. "Neu vani."
"Dobro, de, Lenice", povikae svi kako bi je umirili. "Samo ti fino sjedi. I mirno lei
svoja jaja. Nita ti ne mora."

Pluk se vraa kui

Lenka je sjedila na terasi, leui svoja jaja. Ona bijahu poloena u veliku, crvenu erpu
s pijeskom. I eto, tu je sjedila i legla, veoma zadovoljna i beskrajno strpljiva. Ponekad bi joj
svratio brat, Karlo Proteza, tek onako, da je pozdravi.
"Kako ide?" upita Karlo. "Je li ti udobno?"
"Dobre je", odgovorila je Lenka. "Sjajno mi je ovdje."
"Prvo si sjedjela u nekoj vrsti tanjira," ree Karlo. "Potom, u velikoj zdjeli. Zato sad
sjedi u erpi?"
"Zdjela je morala biti vraena nazad, pekaru", ree Lenka. "Zbog toga su je izvukli
ispod mene. Ma, ne bih ja, ali je moralo, kau. Ali, onda sam mogla sama birati gdje da mi
saine gnijezdo. I tako sam izabrala ovu erpu za peenje."
"Aha," ree otac Galamdija, koji im se u meuvremenu pridruio. "Zato vie uopte
ne moemo priti meso. Ali nema veze. Nita ne smeta. Vano je da smo vratili zdjelu
pekaru. I to sa est kokoijih jaja. Kradom smo ih ostavili u duanu."
"A gdje je to Pluk", upita Karlo. "Imam poruku za njega."
"Pluk je na plivanju", ree tata Galamdija. "Sa svim malim Galamdiima i eljkom
Znatieljkom. Ali, ini mi se da ih ujem kako dolaze. Pa naravno, eno ih."
Pocrvenjela od sunca i izgladnjela, cijela druina se vrati kui.
Tada Karlo ree: "Zna, Pluk, danas sam bio u gradu, i kod Solitera susreo Bucku
Doli. Ima pozdrave od nje.
"Hvala ti lijepa", ree Pluk. "Je li kod nje sve u redu?"
"Hmmmm...", odgovori Karlo.
"ta ti znai to: 'Hmmmm...'? ta nije u redu s Doli?"
"Pitala me je dolazi li kui", ree Karlo. "Ree mi da je bilo nekih potekoa."
"Kakvih potekoa? Zato?"
"Nemam pojma", ree Karlo. "Ne mora ti sad pravo kui, ali bi bilo veoma lijepo od
tebe kad bi se u dogledno vrijeme ipak vratio."
"O," ree Pluk. "Sve mi se ini da u odmah morati poi kui."
U to svi Galamdii i eljka Znatieljka uglas povikae: "Ma, ne! Ostani ovdje!" Pa
ak i Lenka, s njene erpe za prenje, povika: "Ne ostavljaj nas!"
Ali, Pluk je ve pakovao kofere: "Ovdje sam ve cijelu sedmicu", ree on. "Rado bih
opet poao kui, da vidim kako je Zaza."
On ue u svoj kiperi. A kad se pozdravi sa svima, u momentu kad je htio krenuti, iz
kue izie eljka Znatieljka, urno nosei 'neto' zamotano u vunenu krpicu. "Moe li
ovo ponijeti, ali vrlo paljivo?" upita ona.

"A ta je to?" upita Pluk.

"Ovo je jaje od morske kukavice. Moda ga moe dati nekome da ga izlee."
"Daj ga ovamo", kaza Pluk. "Bit u veoma paljiv s njim."
"Imam jo neto", doda na to eljka Znatieljka. "Pisamce za moju majku. Bi li joj ga
htio predati?"
"Smijem li ga ubaciti u potansko sandue?", upita Pluk. "Tvoja me majka ne voli ba
puno, zna. A, pravo da ti kaem, i ja se nje malice plaim."
"Onda ga ubaci u sandue", ree eljka Znatieljka. Ispraen mahanjem i cikom svih
Galamdia i Znatieljke, Pluk krenu iz Ehvajka na moru. S uivanjem se vozio izmeu
zelenih polja, dobro poznavajui put... Ili barem... Vjerovao je da mu je put dobro poznat.
No, poslije jednog sata vonje, pristie na jedno raskre triju puteva. Tu je stajao i jedan
pokaziva pravca. Ali, na sve tri table je pisalo: Ehvajk.
"Boe sauvaj", uzdahnu Pluk. "Kojim sad da putem krenem? Sva tri vode nazad, ka
Biogradu. Ipak sam se, znai, pogreno zaputio. Kuda da poem... nije ni vano... Svi su
ionako pogreni." U tom momentu zau s lijeve strane vrlo jasan zvuk: "Tuuuu...tuuuu..."
Ah! Pa naravno! koljka je jo uvijek poivala u lijevom depu njegovih pantalona.
Frfljavica.
Izvue je iz depa i prinese uhu.
Prvo je uo samo neko tiho zujanje. Tada glasi koljkice-Frfljavice prozbori "Ismeu
staklenika kros trafu"
Pluk se osvrnu oko sebe. Desno od njega su se nalazili staklenici. 'Izmeu staklenika
kroz travu', na to je mislila Frfljavica. Pluk paljivo krenu autom kroz travu. Strano je
truckalo, pa je morao voziti veoma sporo, ali, ve nakon pola sata, nalazio se na putu koji
mu je bio poznat. "Puno ti hvala, koljkice-Frfljavice", ree on. Dalje vie nije bilo tako
teko, pa on udari ravno prema gradu.
Kad, s koferom u ruci, stie u svoju sobicu, nae Zazu u jednom uglu ormara.
"Zdravo", ree Pluk. "Evo me opet. Kako si?"
"Zdravo", ree Zaza. "Sve je super. Ali sam sretan to si opet ovdje."
"ujem da ima nekih potekoa", dodade Pluk. "Pozvala me je Bucka Doli."
"Potekoa?" ree Zaza. "Ne znam nita o tome. U svakom sluaju, ja nemam
nikakvih problema. No, jabukove korice su se ve malko osuile i sparuene su. To je
tano."
"Imam jednu jabuku u depu", ree Pluk. "Dobit e koricu. A onda moram posjetiti
Doli."
Ali, koliko god da je Pluk zvao i zvidao. Doli nije dolazila.
"A tako bih je rado priupitao da ne zna nekoga za ovo jaje", alio se Pluk. "Jaje mora
biti izleeno. Doli poznaje toliko ptica u ovom kraj u..."
Onda se najednom sjeti gospoe Frikovi. Ona je stanovala na sedmom spratu
Solitera. Sa gospodinom Frikoviem. I drala je ptiice. Svakovrsne ptiice u kavezima.
Vrlo paljivo uze lijepo, narandasto jaje i pozvoni kod gospoe Frikovi.

"Da nemate moda neku ptiicu koja bi pristala da izlee jedno neobino jaje?"
Gospoa Frikovi pogleda jaje. "Bojim se da nijedna ptica ne bi to rado legla."
"Saekaj...", ree uto gospodin Frikovi. "Imam ideju. Mogli bismo to sami uiniti."
"Da ne misli, moda, sam sjediti na jajetu itave tri sedmice?", upita ga gospoa
Frikovi.
"Ma, ne... Ali, mi imamo na naem krevetu elektrine pokrivae! Vazda prijatno tople.
Ako bismo jaje poloili ispod njih... u tom bismo se sluaju mi morali pomai malo
ustranu."
"Vrlo lijepo", ree Pluk. "A ja u doi za jedno etiri sedmice da pitam ta je izalo iz
jajeta. Hvala vam mnogo i dovienja."
"ekaj malo...," ree gospodin Frikovi. "Da ne zna sluajno kakvo je ovo jaje?"
"To je jaje od morske kukavice," odgovori Pluk.
"Morske kukavice?" zaudi se gospodin Frikovi. "Besmislica. Morske kukavice ne
postoje."
"Tako su meni kazali", ree Pluk.
"No, no, nita ne smeta", ukljui se gospoa Frikovi. "Neka e se ptiica u svakom
sluaju izlei. Vrlo smo znatieljni, 'enja, Pluk!"
Pluk poe potraiti Doli. Ali Doli kao da bjee u zemlju propala.

Golubiji vrt
Pluk se bijae vratio iz Biograda na Moru. Opet je sjedio kui, u sobici u tornju, sa
svojim Zazom. Meutim, problem je bio u tome to nikako nije mogao nai Bucku Doli. A
upravo je ona bila ta koja mu je poruila da mora doi natrag.
"Jesi li je svuda traio?", upita Zaza,
"Svuda", ree Pluk. "Na krovu. Napolju, na ulici. I u parku. Stajao sam ispod hrasta na
kome Doli stanuje. Zvao sam i zvidukao, ali nita!"
"A jesi li bio u duanu kod gospodina Olovke?"
"Pa naravno. Ni gospodin Olovka ne zna gdje se ona nalazi, ak je i on bio neto
zabrinut, jer Doli svakoga dana svrati malo do njega."
"Moda je otila nekome u posjetu", ree Zaza. "Kod roaka ili tako neto."
"Ona uopte nema nikakvih roaka," ree Pluk. " Ili, ekaj malo... Ipak da! Dao si mi
ideju. Golubiji vrt!"
Pluk ustade, zgrabi kaket i htjede odmah izjuriti van.
"Ej, kuda e?" upita Zaza. "ta ti je to: Golubiji vrt?"
"Ma, zna, brate," odgovori Pluk. "Iza parka nalazi se jedna gusta uma. Prava divlja,
bujna, zna ve uma..."

"Neee, nije mi poznato", ree Zaza. "Ja nikada ne idem u umu. ohari nisu umske
ivotinje. ohari su kune ivotinje."
"Dobro, de", ree Pluk. "Sad u ti lijepo objasniti. To je prije isto bio jedan vrt, i to
jako veliki, s visokim drvccm. Ali je zaputen; tamo sad buja samo bunje a fontana je
postala obina barutina u kojoj se skupljaju abe. Na drveu stanuju cijela jata malih
divljih golubova. Ljudi tamo nikad ne zalaze, ali se djeca iz Solitera esto igraju skrivaa. I
sam sam se ondje uvijek divno igrao."
"Ti su mali golubovi Dolini roaci?" upita je Zaza.
"Pa da. Sve su to roaci i Doline rodice. Zato i idem da vidim da moda nije otila do
njih. 'enja, brzo u se vratiti."
"Zar nee ponijeti to pisamce to lei na stolu?", upita Zaza.
"Pisamce? O da, pismo to mi ga je dala eljka Znatieljka! Za njenu majku."
"Ionako si ga trebao odnijeti puno ranije ", ree Zaza.
"Da", ree Pluk. "Ali, zna... Malo se plaim gospoe istunice. Sad u ga ubaciti u
njeno potansko sandue."
Ali ba kad je Pluk stajao pred vratima gospoe istunice, traei gdje se nalazi
potansko sandue, otvori se prozor i kroz njega se pomoli njena glava.
"Ako si sad ti?", pitae ona.
"Ja sam Pluk. Doao sam vam donijeti pismo od vae keri, Znatieljke. Iz Biograda."
"Hvala ti. Daj ga ovamo."
Ona uze pismo i Pluk htjede odmah otii, ali mu gospoa istunica ree: "Dakle, i ti si
bio u toj vikendici, kod porodice Galamdija?"
"Da, gospoo", odgovori Pluk. "I bilo mi je fino."
"Lijepo," ree gospoa istunica. "Upravo itam u eljkinom pismu da joj je tamo sve
potaman. I da e jo par sedmica odsustvovati. To mi ba odgovara, poto sam zauzeta
ienjem. Nadam se da se ona ne peksini tamo, u Biogradu?"
"O, ne, nikako", ree Pluk. "Na moru se ovjek, sve i da hoe, ne moe isprljati."
"Pa naravno da se moe isprljati na moru", ree gospoa istunica. "Sa svim tim
prljavim pijeskom i peksinjavom morskom vodom. Nego, jesi li vidio ta se deava u
parku?"
"U parku? Nisam nita vidio," ree Pluk. "A ta se to tamo deava?"
"Dovode ga u red", ree gospoa istunica uzbueno.
"Dovode u red?"
"Da, sve e drvee biti posjeeno. I sve bunje i sav taj korov i bilje se odstranjuju. Na
njihovo mjesto dolaze betonske kocke. Sad e to biti pravi Kockasti trg. S urednim
cvijetnjakom u sredini."
Pluk je bio okiran. Golubiji e vrt nestati... Sa svim njegovim prekrasnim drveem!
"Zar nisi vidio onu montanu baraku na ulazu u park?", pitala je gospoa istunica.
"Vidio sam da tamo stoji nekakva drvena kuica", ree Pluk.
"To ti je baraka gospodina Parkovia. Njegova je briga da svo to smee bude

odstranjeno. Da cijela ta umetina nestane. Otii da vidi. I, hvala ti za pisamce."

Pluk se oprosti od nje i poe pravo prema parku. Na ulazu je doista stajala montana
kuica. Pluk je kroz otvorena vrata mogao vidjeti ta se unutra deava.
Tamo je sjedio i telefonirao gospodin Parkovi, s brdom papira na stolu ispred sebe.
Ovdje, dakle, bijae sainjen plan da se uniti jedna lijepa uma!
alostan, Pluk se uputi dalje, u dubinu parka. Iza velikih, veeelikih hrastova poinjao
je jedan vijugavi puteljak, skoro sasvim zakren visokom travom, korovom i granjem.
Slijedei taj put, moglo se doi do Golubijeg vrta.
Dok se probijao kroz bunje, Pluk je razmiljao: Sad tek shvatam zato me je Doli
pozvala. I ona je, naravno, ula za ovaj plan. Mislim da u je ovdje pronai.
Stajao je na jednoj istini usred drvea koje je umilo, u Golubijem vrtu. Okolo su rasli
paprat i mahovina.Tu bijahu cvrci i pele; iznad njega, u granama, cvrkutahu ptiice... Ali,
nigdje nije vidio Doli.
Mir i ljepota. Ali, sve je ovo moralo nestati. Zamisli samo... Da ovdje dou betonske
kocke, da se tlo naspe pijeskom....
Pluk htjede sjesti u travu, ali iznenada ispod sebe zau jedan glasi kako uplaeno
vie: "Hej, pazi malo!"
Pluk se urno opet uspravi i pogleda nadolje. Ispred njegovih nogu je stajao jedan mi.
Bio je to jedan umski mi s uplaenim, staklastim oima i drhtavim briima.
"Zamalo si sjeo pravo na moju porodicu", viknu mii u optuujuem tonu.
"Oprosti", ree Pluk. "Nisam doista nita primijetio. A gdje ti je porodica?"
"Ovdje", ree mi. "Pored ovog velikog korijena."
Pluk se nagnu naprijed i pogleda. Tamo, izmeu sasuenog lia i trave on ugleda
mievo gnijezdo. U njemu se nalazilo sedam malih, goludravih miia s njihovom
majkom.
"Kako su slatki", ree Pluk.
"Pa naravno da su slatki," ree Tata Mi. "A zamalo si ih zgnjeio!"
"Ubudue u bolje pripaziti", ree Pluk.
"Dobro," kaza mi. "A sad, kad si ve tu, mora mi rei je li tano da e posjei cijelu
ovu umu. Molim te, kai da to nije istina!"
"Bojim se da je to ipak tako", odgovori Pluk.
"A gdje onda da mi idemo?", upita Tata Mi. "Gdje da ja idem sa enom i sedmoro
goludrave djeice?"
"Pojma nemam...", uzdahnu Pluk. "Ako se bude moralo, ja u vam pomoi s
preseljenjem."
"Preseljenjem?" uzviknu mi, "A kuda to da se preselim?"
U tom trenutku zau se lepet krila dolje, meu raslinjem. Neto bijelo. To je bila
Bucka Doli, golubica.
"Jesi li uo?" viknu ona. "Moramo neto smisliti. Na ovome ne smije zavriti!"

Gospodin Parkovi
Drali su sastanak u Golubijem vrtu. Pluk je sjedio u sredini, a oko njega su se okupili
Doli, Tata Mi i tri mala divlja goluba, Dolini roaci. Dalje, tu je jo bio i jedan jei, te
jedan jako plaljivi zeko.
"Brzo govori", ree Doli. "Kad e poeti? Kad e uma biti posjeena?"
"Stvarno ne znam," odgovori Pluk. "Ja sam samo uo od gospoe istunice da postoje
planovi za preureenje Golubijeg vrta. I znam jo da gospodin Parkovi na ulazu u park ima
drvenu baraku s uredom. On tamo dri i sve mogue papire i nacrte. Tu e sve to i stajati...
"Ajoooj!" povika plaljivi zeko, "ujem neto!"
Sve se ivotinje prepadoe i zagledae unaokolo. Pluk bijae skoio na noge, osvrui
se na sve strane. Ali, ula se samo pjesma zrikavaca.
"ta si to uo?" upita Doli.
"Nita... ini mi se...", ree straljivi zec. "Samo sam jako nervozan. Stalno mi se ini
da neko dolazi."
"Ne mora nas ba initi uplaenijim nego to ve jesmo", ree Tata Mi svadljivo. "Za
sada smo ovdje jo uvijek bezbjedni. A bi li ti mogao popriati s Parkoviem, Plue?"
"Pa da," ree jei. "I pobrini se da taj ne kroi nogom ovamo, u Golubiji vrt."
"Ali, kako bih to ja mogao srediti?" upita Pluk. "Prosto ne znam na koji nain."
"Ti si tako velik i jak", ree jei. "Da, tako je," sloie se sve ostale ivotinje. "Pluk je
velik i jak. On moe sprijeiti Parkovia."
"Besmislica", ree na to Pluk. "Parkovi je mnogo vei i jai od mene. Neee, moramo
smisliti neto doista lukavo. Samo ne znam ta."
"'Ajde da svi dobro produmamo", ree jedan od malih golubova.
Sjedjeli su tako u krugu, tihi i zamiljeni. A onda najednom zeko viknu: "Upomo!" i
uplaeno skoi kao oparen.
"ta je bilo? ta je bilo?", zagalamie svi panino. I opet se zagledae naokolo, ali nisu
primijetili nita opasno.
"Uinilo mi se da vidjeh neto...", zamuckivae zec. No, nije bilo nikoga.
"Prestani ve jednom!", zagalami Pluk, koji se takoe bjee strano uplaio. On ustade
izvan kruga, hodajui neprestance tamo-amo da bi mogao to bolje misliti.
"Pazi! Pazi! Ugazit e u lokvu!" upozori ga Doli. Pluk se izmae u posljednji as.
Lokva je bila jedno zeleno, gusto blatite; da se ne zagleda, ne bi ak ni primijetio da se
radi o vodi.
"Znate ta", ree Pluk. "Odoh ja do Parkovia. Pitat u ga da li bi htio ostaviti Golubiji
park na miru."
"Tako je! Uradi to! Uraaa!" povikae ivotinje. I tako, nakon desetak minuta, Pluk ue

u kancelarijicu gospodina Parkovia.

Gospodin Parkovi bijae zauzet tuiranjem jednog velikog plana. To je bio plan
Golubijeg vrta. Crtao je detaljan plan obnovljenog vrta.
Kad je Pluk uao, on ree: "Zar ne bi mogao pokucati?"
"Vrata su bila otvorena", ree Pluk.
"Nema veze, ipak mora prvo pokucati", ree Parkovi. "Kai, ta si htio?"
"uo sam da e Golubiji vrt biti posjeen", ree Pluk.
"Tako je", ree Parkovi, briui ruke.
"Bit e to prekrasno. Pogledaj samo ovaj crte. Prii blie, da ti pokaem."
Pluk prie. Parkovi pokaza prstom na njegov plan.
"Pogledaj...," ree. "Ovje je jedna prljava bara, ona e biti prekrivena betonom. A
svuda okolo e doi betonske ploe. Sve drvee bit e posjeeno i to e postati ogroman,
poploani trg. Ovdje...", pokaza palcem, "ovdje e doi parkiralite, takoe od betona. Tu
e prolaziti kaldrmisani put. A tamo dolaze dvije betonske klupe za sjedenje. Ovdje vidi
li ovaj krui? Ovdje dolazi jedan cvijenjak okruen eljeznom ogradicom.
"Grozota! "viknu Pluk.
Parkovi ga pogleda otvorenih ustiju: "ta to ree?" upita on,
"Mislio sam...", zamuckivae Pluk. "...mislio sam, kako je strano to e sve to lijepo
drvee nestati. A tamo je tako krasno i mirno."
"Oh, pa i ostat e mirno", ree Parkovi. "Tu e doi ogromne table s natpisom tiina
molim. I svako e moi, ako eli, da sjedne i zaspi na klupama od betona. A jednom
godinje, na drugi dan Uskrsa, sva e se djeca moi koturati na betonskim ploama. Je li,
ta sad kae na ovo?"
Pluk skupi svu svoju hrabrost, a onda izusti:
"Gospodine Parkoviu, dolazim vas zapravo pitati ne biste li, molim vas, ostavili tu
umu onakvom kakva i jeste. Kakva je sad, hou rei. Znate, tamo ivi jako puno ivotinja."
"ivotinja?" upita Parkovi. "Nikad u ivotu nisam tamo vidio ivotinje. Kakve to
ivotinje?"
"Ptice", ree Pluk. "I cvrci i abe."
Parkovi ga iznenaeno pogleda. "Pa? I onda?" upita on.
"Na primjer, tamo ivi jedna miija porodica", ree Pluk. "Jedan Tata Mi i mama
miica sa sedam malih miia."
Na to se Parkovi poe tako glasno smijati da se drvena baraka zatresla. "Ha, ha, ha,"
grohotom e on. "Mievi! Moram li ja to onda moj lijepi plan pocijepati? Samo zato to
tamo stanuju mievi? Ha, ha, ha!"
Pluk se naljuti. "To uopte nije smijeno", ree on otro. "Osim mieva tu su i jeevi s
malim jeiima. I zeevi. I itavo jato malih divljih golubova. I jo puno drugih ivotinja.
Jeste li vi zapravo ikad vidjeli kako je tamo lijepo?"
"Lijepo?" ree Parkovi. "Za mene je tamo neuredno. Nee, mali moj, jako mi je ao,
ali tu se nita ne moe uiniti. Prekosutra dolazi buldoer. I jedna elektrina pila da sijee

drvee. teta za mieve..." Parkovi se opet poe slatko smijati na rije 'mievi'.
"Znai... Prekosutra poinje", upita Pluk.
"Da, mali moj. Vidjet e kako e samo lijepo postati. Uskoro u i ja poi tamo, u
Golubiji vrt. Svratit u da vidim jesam li sve dobro nacrtao. A moram i jo neto premjeriti,
vidi. Do vienja, onda."
Veoma tuan, Pluk izae iz kuice.
A kad se vratio u Golubiji vrt, sve su ivotinje sjedile i ekale ga pokraj bare.
"I? Kako je bilo?" upitae oni.
"Vrlo loe", odgovori Pluk. "Prekosutra poinje."
"A zar mu nisi rekao kako ovdje ima toliko ivotinja? I puno drugih malih stvorenja?"
"Sve sam mu to kazao, ali se na to samo nasmijao."
"Kakav grozan ova!"
"Kakav straan ovjek!" viknu Tata Mi.
"Uskoro e doi ovamo", ree Pluk. "Dolazi da premjeri jo par stvarica, ree."

Raspriva
Parkovi zaustavi auto kod fontane u parku. On izae i zaputi se uskim puteljkom
prema Golubijem vrtu. U jednoj je ruci nosio nekakav veliki papir, a u drugoj drveni metar.
Pognut i zadihan od naprezanja, probijao se kroz iblje. Nije ba bio naroito hitar, a i
puteljak bijae obrastao trnjem. Osim toga, Parkovi je jedan podebeo ova.
No, napokon je stajao na istini usred Golubijeg vrta, kod zelene bare u kojoj su
stanovale abe.
Vladala je mrtva tiina. Ptice nisu cvrkutale, cvrci su utjeli, abe se bijahu pritajile.
Kao da su sve ivotinje nekud pobjegle, no to je samo tako izgledalo... Zapravo one se
bijahu sakrile. Pluk i Doli su sjedjeli iza jednog velikog buna. Tu su jo bila i tri divlja
goluba. Dolini roaci, Tata Mi i plaljivi zec to na svaki suanj skae kao oparen.
"Smiri se...", aptala mu je Doli. "A i ti, Pluk, ne ljuljaj se toliko."
"A zato moramo biti tako tihi?", odvrati Pluk apuui. "to su se to svi pritajili?"
"Pssst...", ree Doli.
"On svakako dolazi samo da malo razgleda...", nastavi Pluk. "Sad nee nita raditi."
"Pssst...", ree Doli. "Obrati panju. Uskoro e se neto desiti."
"A ta to?"
"Vidjet e."
Parkovi je jo uvijek stajao na istom mjestu. Zadovoljno je zagledao svuda naokolo.
Cijela bi ova uma trebala nestati. Nestat e stabla i nestat e bunje... Sve bi trebalo biti
posjeeno. Ovdje e doi jedan zgodan trgi, u cjelosti pokriven betonskim ploama. On

uze veliki komad papira i zabulji se u njega. Bio je to crte, plan na kom je sve stajalo
iscrtano u kruie i takice. Ovdje bi dola ta kaldrmisana staza, a tamo betonske klupe. Sve
je savreno timalo, ali je ipak morao neto jo malo premjeriti.
"Nita se ne deava...", aptao je Pluk.
"ekaj malo...", ree Doli. "Dok proe pored grma od kupine."
"ta se nalazi tamo?"
Doli uuta. No, Tata Mi nastavi: "Pele...", ree on. "Zna, iza ovog buna se nalazi
jedna konica."
"Dogovorili smo se sa pelama da ga napadnu", ree jedan od golubova.
U tom trenutku Parkovi proe pokraj grma od kupine.
Prvo mu samo dvije pele bijesno zazvrndae oko glave. On zamahnu papirinom, no
namah se tu, oko njega, stvorie stotine krupnih, smeih pela zujavica.
Parkovi stajae, i udarae svojim stolarskim metrom, i mahae papirom, i tiho
psovae sve dok ne dobi ujed pravo posred nosa. Strano jauknuvi, on pobjee nazad,
puteljkom kojim je i doao. Morao je razgrtati granje pred sobom, tako da bi istoga trenutka
cijeli roj pela dolijetao za njim. Bilo ih je mnogo vie od stotinu, slijedile su ga i oblijetale
oko njega bijesno prijetei, sve dok se napokon nije dohvatio auta i sjeo, zadihan, za volan,
siguran iza zatvorenih prozora.
Golubiji je vrt najednom ivnuo. Ptiice su cvrkutale, golubii gugutali, cvrci su
zrikali a abe u bari pjevale prekrasnu pjesmu kreketuu.
"Uspjelo je", viknu Doli, uzbueno krilajui tamo-amo. "Pobjegao je!"
"Pobjegao zauvijek!", kliktao je Tata Mi. "Vie se nikad nee usuditi da doe
ovamo."
Jedino Pluk nije oduevljeno klicao.
"Zato ustaje? Gdje si krenuo?", upita ga Doli.
"Idem da se savjetujem s gospodinom Olovkom", ree Pluk. "Uopte nisam ubijeen
da e sve ostati samo na ovome. Ne bi on zauvijek otiao odavde samo zbog pela. Garant
e se vratiti s buldoerom, pazi ta ti kaem!"
I dok je cijeli Golubiji vrt slavio, Pluk se kroz park poveze prema gospodinu Olovci.
Kad je bio na pola puta, pokraj ceste ugleda jednu gospou. Bila je to gospoa
istunica, koja ga zaustavi.
"Moe li me povesti?", upita ona. "Strano mi se uri."
"Naravno," ree Pluk. "Uskaite."
Paljivo je doveze do ispred Solitera, a dok je izlazila, gospoa istunica mu se obrati:
"U stvari, moram brzo uzeti moj raspriva. Pele su izujedale Parkovia u Golubijem vrtu.
Ja u ih nauiti pameti!"
Prije nego to je Pluk ita mogao odgovoriti, ona ve bijae ula u zgradu.
"Grozota...", promrmlja Pluk i bre-bolje se vrati svojim prijateljima u Golubiji vrt.
Morao je sve, a posebno insekte upozoriti na veliku opasnost!
Sreom, gospoi je istunici trebalo podosta vremena da doe ovamo.

Eto je s rasprivaem! Tekom mukom se provlaila kroz bunje, a kad je napokon

bila na istini pored ablje bare, sve je opet bilo sasvim tiho i naputeno. Leptirovi i cvrci i
muice... Ose i pele i buba-mare... Daleko su, daleko odletjele. Mravi i gliste i paukovi
sakrili su se duboko u svojim rupama. Na vidiku nije bilo ni jednog jedinog insekta.
A ipak... visoko gore, iznad ablje bare leprala je u zraku jedna veeelika pela.
"Rugobo nijedna!", zagalami gospoa istunica. "ekaj, ekaj, ja u ti pokazati!"
I ona uini tri koraka naprijed, ali pljas! Najednom je bila u bari! Nije je ak bila ni
opazila... Kroz svu tu trsku i a inilo se da je to tek jedna zgodna livadica
Voda se sklopi nad glavom gospoe istunke; prljava vodurina sa svih strana...
abe se krekeui razbjeae, a ona se mrcajui i pljujui napokon dokopa kopna.
Raspriva je jo uvijek leao u bari.
Pluk se, skupa sa Doli, jo uvijek skrivao u zelenilu. Sve su vidjeli i Pluk je bio jedini
kome je bilo ao sirote ene.
"Hou li poi za njom?", upita on. "Da je odvezem kui."
"Ne idi", ree Doli. "Pobjesnit e ako te ugleda."
U meuvremenu je gospoa istunica ve bila na putu kui. Grabila je urnim
koracima kroz park, zelena i skroz-naskroz mokra. Na glavi je imala buketi vodenih
ljiljana, tako da je liila na veliku, zelenu, pokislu babu-abu.
A kad ue u Soliterovo predvorje, za njom su se, na lijepom mermernom podu, vukli
veliki, zeleni otisci stopala. Portir je zaustavi. Ni ne prepoznavi je, zagrmi odsjeno: "Hej,
hej, stani malo!"
"Pusti me da proem!", viknu gospoa istunica. "Hou u lift."
"Lift nam nije predvien za abetine...", zausti da kae portir, ali u tom trenutku
gospoa istunica obrisa abokreinu s lica i on je napokon poznade.
"Na usluzi... Oprostite, gospoo... ta se desilo?" promuca ovaj uplaeno. Ali, ona ue
u lift ni ne obrativi panju na njegovo pitanje.
Tamo su ve stajale tri gospoe i jedan gospodin, i kad, mokra k'o ep, gospoa
istunica ue unutra, oni se skupie to su mogli vie u jedan ugao da je sluajno ne bi
dotaknuli.
Cijela se grupa utei vozila liftom. A kad gospoa istunica na njenom spratu izae
iz lifta, tri gospoe se obratie prisutnom gospodinu:
"Nije li to bila gospoda istunica?"
"Sto posto!", odgovori gospodin.
"Ali kako je to mogue...", rekoe gospoe. "Ona je uvijek tako uredna! Vidi ti to...
Ostavila je za sobom pravu pravcatu lokvetinu."

Doli u akciji

U maloj knjiari Pluk i Bucka Doli su sjedjeli i razgovarali sa gospodinom Olovkom.

Svi su troje izgledali veoma potiteni. Nije ni udo.
"Dakle, jedan je buldoer ve u parku?", pitae gospodin Olovka.
"I to: straan buldoer", ree Pluk.
"I povrh toga jedan auto s motornom pilom", ree Doli.
"I veeeliko brdo betonskih ploa...", dodade Pluk mrano. "I gomila kocki za
kaldrmisanje. Sve to u neposrednoj blizini putia ka Golubijem vrtu."
"Ima li uopte ideju kad bi mogli poeti s radovima", upita gospodin Olovka.
"Nemam pojma", ree Pluk.
"Jesu li ve u poslu?"
"Ne, jo nismo vidjeli nikakve radnike. Samo ta velika udovita od maina."
"A ba smo bili tako sretni...", alila se Bucka Doli. "Miljasmo da smo onim pelama
zauvijek otjerali Parkovia. Cijela je uma slavila. Svi su mislili da im je plan propao. A
ipak se sve nastavlja."
"Znao sam ja da to nee puno pomoi", ree Pluk. "Ljudi su ipak jai od pela i ptica.
Moete li vi ita smisliti, gospodine Olovka?"
"Razmiljam o tome ve danima", ree gospodin Olovka. "A jue sam i razgovarao sa
Parkoviem. U njegovom uredu."
"Sigurno nije nita pomoglo?", ree Pluk.
"Ma kakvi. Rekao sam da je teta unititi tako lijepo drvee. I da se radi o velikom
grijehu protiv tog predivnog komadia netaknute prirode... Ali, on mi odgovori da su
betonske ploe ljepe od korova."
"A zar mu niste kazali da tamo stanuje puno ivotinja", viknu Doli. "Da je tamo jedna
mija obitelj s puno sitne djeice? Da e divlji golubovi ostati bez gnijezda a abe bez
njinih vodenih kuica?"
"Ah...", ree Pluk. "I ja sam mu to ve bio kazao. On se na to samo pone smijati. Za
njega je budalatina brinuti se o mijim bebama."
"On se samo brine za svoj 'lijepi plan'", ree gospodin Olovka. "Sjedi u svojoj
kancelarijici i iscrtava kruie i linije na onom svom velikom papiru, zna ve? Nacrtu
Golubijeg vrta, koji e uskoro postati betonski trg."
"Brzo mi otvorite vrata, hou napolje...", najednom viknu Doli.
Pluk joj ih otvori. "ta e uiniti?", upita je on. Ali, ova bijae ve odletjela.
Gospodin Olovka je dumao, lice pokrivi dlanovima. "Neto sam se dosjetio!", viknu
on... I oi mu iznenada sinue od radosti.
"A ta to", upita Pluk. "A ta to?"
"Ne, to ipak ne ide...", ree gospodin Olovka. "Ve ja kasno za tako neto... Nemamo
dovoljno vremena."
"Ali ta ste to smislili?"
"Ah, neee...", alio je gospodin Olovka. "Tamo ve stoji buldoer i sva ta betonska

udesa. Jasno je k'o dan da poinju sutra ujutro."

"ta ste to htjeli uiniti?" upita Pluk.
"Imam jednog prijatelja", ree gospodin Olovka. "Jednog dobrog prijatelja koji bi nam
sigurno rado htio pomoi."
"Moete li ga nazvati telefonom?"
"Ne, jer on nema telefon."
"A mogu li ja otii k njernu?" upita Pluk. "Ta, znate valjda da imam auti."
"To je jako daleko", ree gospodin Olovka. "Nalazi se skroz tamo u Haselardu."
"Ali pustite me ipak da odem do Haselarda", ree Pluk.
"Cijeli jedan dan vonje...", dodade gospodin Olovka mrano. "Jedan dan tamo i jedan
dan natrag, i to najmanje toliko, poto tvoj auti nije ba jako brz... Prekasno!"
"Ali ipak mogu pokuati", pobuni se Pluk. "Moda jo ima vremena..."
Uutio je. Vrata duania se otvorie i unutra ue Parkovi, s velikim papirom u ruci.
Bio je van sebe od bijesa. "Moram smjesta dobiti veliki komad crtaeg papira",
"Svakako, gospodine," ree gospodin Olovka usluno. "Samo vi sjedite, pa u vam
pokazati nekoliko vrsta."
"Sramota!", viknu ljutiti Parkovi.
"Je li se to neto okrenulo naopako?", upita Pluk.
"Je li naopako krenulo? Pa da, naravno da jeste! Pogledaj samo! Vidi samo moj plan,
na kome sam mjesecima skapavao. Moj nacrt novog Golubijeg vrta. Skroz-naskroz
upropaten!"
I on poloi crte na tezgu. Crte je stvarno bio uprljan. estoko uprljan.
"Ah...", ree gospodin Olovka. "Kako je dolo do ovoga?"
"Golub", vritao je Parkovi. "Jesi li ikad uo tako neto? Sjedim ti ja mirno u mom
uredu. U onoj drvenoj kolibi u parku, kui? Dakle, sjedim ja tako predano i vrijedno radei
na ovom crteu. I ta e se zbiti? Uleti ti jedan golub unutra. ta da ti reem!?"
"Upsss...", ree gospodin Olovka i k'o fol ljutito zavrti glavom,
"Neman poleti pravo prema mom crtaem stolu...", nastavi Parkovi. "I ta uradi ta
neman? On...uh, uh..." I tu se Parkovi u zadnji as zaustavi.
"Pardon", ree on. "Umalo mi se omae jedna jako runa rije. No, moda razumijete
ta sam htio rei, gospodine Olovka."
"Shvatio sam", ree gospodin Olovka. "Zapravo, mogu i vidjeti ta je uinila ta neman.
Morate li sad sve ispoetka?"
"Ma, ne", ree Parkovi. "Ipak nije toliko strano. Ali e me kotati najmanje dva dana
rada. Inae bismo poeli sutra, ranom zorom. Buldoer je ve tu. Sve je spremno. Moemo
poeti sa zakanjenjem od dva dana. Nego, imate li taj papir ili nemate? Gdje smo ono
stali?"
"O, pardon, izvinjavam se", ree gospodin Olovka prijateljski. "Sluajno mi je papir za
crtanje rasprodan. Nemam vie ni jednog."
"Sad jo i ovo...", tiho se vajkao Parkovi. "Sad moram u grad ne bih li negdje naao
odgovarajui papir." I ljutito gunajui izae iz duana. Gospodin Olovka i Pluk se

pogledae.
"Doli je, oito, ostvarila puni pogodak", ree gospodin Olovka.
"Sjajno", ree Pluk. "Dva dana odgode! Sad mogu u Haselard. Ka tom vaem
prijatelju. Kako se zove? I gdje tano stanuje?"
"Morat e prijei rijeku Vas", ree gospodin Olovka. "Preplovit e je velikom
skelom. A onda idi samo prema istoku."
"I kako se zove taj gospodin?"
"Nije to ba neki gospodin", ree gospodin Olovka. "On je pustimrak."
"Kakva udna rije", ree Pluk. "uo sam sto puta da se kae 'pustinjak'.. Sa jednim
'nj'".
"E, ovo ti je pustimrak," ree gospodin Olovka. "A gdje tano stanuje ni ja ne znam.
Jer, zna, on ivi strano povueno."
Uto Doli uleti unutra. "Kako sam to obavila, a?" ree ponosno.
"Sjajno", ree gospodin Olovka. "Kako ti je samo uspjelo da se tako obilno olaka?!"

Skela
Ve prije prvih pijetlova Pluk je jezdio ka jugu, rijeci Vas u susret. Morao je prijei na
njenu drugu stranu. Tamo negdje stanovao je 'pustimrak'.
Kako to bijae jako dugaak put, Pluk metnu u auti ak dvadeset i etiri sendvia,
spakovana u male plastine vree. I jo dva kartona mlijeka, te veliku kesu slatkia.
Gospodin Olovka mu bjee precizno objasnio kuda je morao voziti. "Ne idi glavnim
putevima," kaza mu on. "Na njima je uvijek velika guva, a osim toga, puno je bolje voziti
se manjim cestama, tuda je krai put. Budi oprezan, otvori etvore oi i ne vozi prebrzo!"
Iako nije jurio, Pluk je ipak nastojao to je mogue bre voziti, jer mu je bila frka s
vremenom. Imao je samo dva dana vremena. Bio je utorak, a za dva dana, dakle u etvrtak
ujutro, poinju radovi. Tad bi radnici trebali doi da buldoerom unite Golubiji vrt. Drvee
je imalo biti posjeeno, ptice rastjerane, a mali miii pobijeni. Cijeli bi umarak trebao
nestati s lica zemlje. "Jedino nam pustimrak moe pomoi", ree gospodin Olovka.
Bijae prekrasno ljetnje vrijeme, bez ikakve guve na uskim sporednim cestama. U
lijevom depu Plukovih pantalona poivala je koljka, koljkica-Frfljavica. To mu je davalo
mnogo samopouzdanja; Frfljavica je mogla pokazati mu put, ako bi sluajno zalutao. No,
dosad je sve ilo zaista glatko. Pluk je vozei poklopac ve etiri sendvia s kikirikiputerom.
Ali, pravi su ga problemi tek ekali. Prvo se spustila magla. Isprva to bijahu tek par
pramiaka izmaglice ponad panjaka. A onda, izmaglica postade sve gua i gua. Pluk je
vozio dalje, ali je morao skroz usporiti, poto vidljivost bijae veoma smanjena.
Ako ovo potraje, provest u cijela dva dana na putu, razmiljao je sumorno. Blizu je

podne, a ja se vuem kao pu.

Uto doe do jedne table. Magla bijae tako gusta da je morao stati tik kraj nje da
proita ta tamo pie.
SKELA 2 km stajalo je na tabli. Dva kilometra nije puno. Blizu sam rijeke, blizu
skele. Sad se barem mogu nadati da je skela doista tamo. I da nee otploviti kad joj se
pribliim.
Vozio je najbre to je smio. Nakon nekoliko minuta, pred sobom je, u sivoj
maglutini, ugledao veliko plovilo. To bi morala biti skela.
Ali, nigdje nije bilo nikakvih drugih auta, ni bicikala, ni mopeda. ak ni pjeaka da se
pjeice upute ka skeli.
Pluk izae iz auta i uputi se prema plovilu. Ugledao je rijeku, to jest barem jedan
njen mali dio. Na njoj se nalazila ne skela, nego jedan prekrasan brod, trajekt.
No, on bijae potpuno prazan. Nikoga na vidiku. Ili ipak... Neki je ovjek bio u poslu,
tamo gore.
"Halo", prodera se Pluk.
ovjek pogleda nadolje.
"Kad kreete", viknu Pluk. ovjek odmahnu glavom, "Ne plovimo", viknu on u
dubinu. "Zbog magle!"
Trajekt ne plovi zbog magle... Naravski... Mogao je to i sam zakljuiti. Razumljivo...
Kud bi i prispio po tako stravino debeloj maglutini.
ta sad? Kako prijeko? ekati dok se magla podigne... Ali to moe potrajati itavi dan.
Pluk pogleda u bujicu to je huala, na trenutak pomislivi kako bi mogao preplivati na
drugu stranu. Bio je super pliva...ali neee, glupost! Ovako se iroka rijeka ne da
preplivati, bujica bi ga naprosto odnijela.
U tom momentu Pluk zau sa njegove lijeve strane: "Tuuuu-tuuu." Frfljavica!
"Izmeu one dvije kue tamo?" "Prafo kae."
Pluk uskoi u auto i poveze se izmeu kua. Bijae to dombast puti, koji ga je inilo
mu se vodio sve dalje od rijeke.
"Jesi li sigurna da je ovo pravi put, koljkice-Frfljavice", upita on. "Sve se vie i vie
udaljavam od vode."
"Ja nikat ne pokasujem krifi put", ree koljka.
Izgledalo je da nema kraja neravnom putiu, sve dok najzad ugleda trsku. Visoku
trsku. Put je iznova vodio pokraj rijeke.
"Ftani", ree Frfljavica. "Ovdje ima jetan prijelas."
"Jedan ta? O, prijelaz."
Pluk izae iz autia ne bi li vidio ima li u blizini kakvog broda. Ali, brodu ni traga ni
glasa.
"Ovdje nema niega", ree on, drei koljku i dalje na uhu. Ni skele, ni brodara, ni
brodice, ni prelaza.
"Mora tu piti jetan", ree koljka.

Pluk odlui malo propjeaiti, slijedei tok rijeke.

Magla bijae jo uvijek tako gusta da si mogao vidjeti samo par metara ispred sebe.
Tako se iznenada zaustavi u blizini neke velike kue na vodi, koju isprva nije bio ni
primijetio. Jedan je mosti vodio do glavnih vrata, te Pluk pokuca. Neka gospoa otvori
vrata i upita ga ta eli. "Ovdje bi u blizini morala biti jedna skela", kaza Pluk. "Jedan
prelaz. Moram na drugu stranu."
"U tom sluaju morat e velikim trajektom, drukane", ree gospoa.
"Ali, on ne plovi", ree Pluk. "Zbog magle. uo sam da ovdje ima jo jedan, malecki.
Moda neki laar s amcem na vesla."
"Neee", ree gospoa. "Takvog ovdje nema. Moda je nekad davno i postojao... Ali
sad vie ne." I zatvori vrata.
alostan, Pluk se vrati ka autiu. Sjede za volan da razmisli. ta mu je initi? Ovdje
nema skele. I najednom se naljuti na koljkicu-Frfljavicu to ga je krivo savjetovala,
ostavila ga na cjedilu ba sad, kad mu je najpotrebnija njena pomo.
Izvadivi je iz depa, obrati joj se prijekornim glasom:
"Pogrijeila si! Ovdje nema nikakve skele!"
koljka je jedno vrijeme mirovala, a onda tiho ree:" Isfmi."
Pluk je opet strpa u dep od pantalona. Kakve koristi od koljke koja ga upuuje na
krivu stranu? A onda kae 'isfmi', ako poe naopako?
'Morat u priekati da se digne magla' ree Pluk. 'Ne preostaje mi nita drugo.'
I nae drugo pakovanje sendvia. Onih sa patetama.

Stari ribar
Pluk s njegovim autiem jo stajae u magli, na uskom putu to vodi kraj rijeke. Bijae
kasno popodne i uopte nije izgledalo da bi se magla uskoro mogla povui.
"Idem ja ipak do velikog trajekta", ree Pluk samome sebi. "Tamo u ekati sve dok
ponovo ne zaplovi."
Ba je htio krenuti, uz malo potekoa okrenuvsi auti, kad u kako trska kraj rijeke
zauta.
"Moda neka brodica...?"
Pluk iskoi i razmaknu visoka stabalca ustranu. Na obali je jedan ovjek sjedio i
pecao. Neki starac u magli.
"Da ne znate sluajno ima li ovdje neka skela", upita Pluk.
"Skela?"
"Da, brod koji ide s jedne na drugu stranu", ree Pluk. "Mali trajekt. Sredstvo za
prelaenje. Moram prijeko."
"Neto dalje ima jedan veliki trajekt", ree stari ribar.

"Da, to znam. Ali, taj ne plovi po magli. No, rekli su mi da ovdje ima jo jedan laar."
"Ko je to rekao", ree stari ribar.
Pluk uuti, ostavi bez teksta. Htio je odgovoriti: To mi je kazala moja Frfljavica. Ali,
ko bi htio povjerovati da on posjeduje koljku koja mu katkad pokazuje pravi put!
Zbog toga samo slijee ramenima i kaza: "Pa... Ovaj... uo sam, tako se pria. No,
mora da su se prevarili. Hvala vam lijepa."
Htjede se odmah vratiti u svoj auti, ali mu ribar oima dade znak da prie blie. A
kad je Pluk bio kraj njega, ovaj proapta:
"Ipak ima jedan brod to plovi tamo-amo."
"Ovdje?"
"Tamo", pokaza ovjek. Nekoliko metara dalje Pluk ugleda jedno pristanite. U stvari,
to nije bilo nita drugo do bijedni ostaci nekadanjeg pristanita.
"Ali, ne vidim brod", ree Pluk. "Dolazi li ponekad?"
Ribar ga pogleda malo uplaeno.
"Ne bih ti savjetovao da poe tim brodom", kaza on.
aputao je, kao da se plaio da e ga neko uti. A bili su sami u itavom kraju, pokraj
te velike rijeke u sivoj maglutini.
"Zato? Je li taj brod upalj ili tako neto", upita Pluk.
"Nije upalj", ree ovjek.
"A bih li se ja na njega mogao ukrcati skupa s mojim autiem? Na drugoj strani me
eka jo puno vonje."
"Tvoj auti moe bez problema stati na njega", ree ribar. "To bi bilo u redu. Ali ja to
ipak ne bih nikad uradio."
"Ali, zato?" Pluk je postajao sve nestrpljiviji. urilo mu se, najvea mu je elja bila
da ve jednom pree na drugu stranu. A ovaj ova kae da za to postoji mogunost.
"Bih li moda mogao dozvati laara", upita on.
"Da", ree stari ovjek. "Naravski, mogao bi to uiniti."
"Pa, hou li onda jednostavno viknuti na drugu stranu", upita Pluk. "Dreknuti koliko
me grlo nosi?"
"Ma ne", ree ribar. "Neee... Jednom sam uo da se mora zviznuti. Triput zviznuti na
prste. Zna kako se to radi?"
"Pa naravno", ree Pluk. On stavi prste u usta, ali na to stari ribar viknu, smrtno
preplaen: "ekaj malo... Ne radi to... Ne jo."
I die se na noge, dohvati prut te poe skupljati svoje stvarice.
"Morat e malo saekati da se ja izgubim", kaza on nervozno. "Obeaj mi da e
ekati jo pet minuta, dok ja ne budem daleko." Ve sabravi ribarski pribor u jednu kantu,
stade se u svojim klompama urno udaljavati kroz trsku.
"Ali, objasni mi barem malo o emu se radi", ree Pluk. "Nemoj sad ii a da mi ne
kae ta je to tako opasno. Brod nije upalj, kae. Jeli taj onda laar neka napast?"
"Nee zvidati sve dok ne budem daleko", upita stari ovjek drhtavim glasom.

"Neu, obeavam ti. Ali, rado bih saznao zbog ega si tako uplaen."
"Ne bih ti ja o tome... Ne, ne bih da imam nita s tim!"
"Zbog ega? Je li taj laar nepouzdan? Jeste li ga zapravo ikada vidjeli?"
"Nisam ga nikad vidio", ree ribar. "No, sve sam to uo od mog oca. On ga je jednom
vidio."
"I", pitao je Pluk. Sad je ve bio vrlo znatieljan. A, pravo da se kae, i malice
uplaen.
Ribar se osvrnu na sve strane da se uvjeri da ga niko ne moe uti. Tek onda ree:
"Laar i nije ovjek."
"O nee? A ta je onda, ena?"
"Ne", ree ribar. Onda, namignuvi Pluku da se priblii, proapta: "Radi se o
vukodlaku."
"ta je to: Vukodlak?", upita Pluk.
Ribar je za trenutak oklijevao. Oigledno, ni on sam nije znao ta bi to trebalo biti:
vukodlak.
"Nije li to neka vrsta vuka?", pitao je Pluk.
"Nisam ga nikad vidio", ponovi starina. "No dobro znam da je veoma opasan. O,
strano opasan!"
"Jede li on ljude", upita Pluk. "Je li ovdje ikad ikog pojeo?"
Sad je ovjek morao dugo da razmilja. Potom zavrti glavom. "Nije", ree on. "Koliko
ja znam, nije."
"A tako", ree Pluk.
"Ali to je zbog toga to niko ni ne plovi s njim", ree ovjek. "Svako nastoji da ga
izbjegne. Upozoren si, dakle."
A onda stari ribar stvarno ode, tako da Pluk ostade sam. Priekao je jo pet minuta,
kako je bio i obeao. Potom je morao triput zviznuti na prste i onda bi laar trebao doi.
Laar koji je, u stvari, jedan 'vukodlak'. Pluk osjeti kako mu srce snano udara ispod
majice. On kroi na malo pristanite. Tek je tad ugledao neki stubi s malom drvenom
tablom. Slova na njoj bijahu skoro sasvim izbrisana djejstvom vjetra i oluja.
Pluk se sagnu i proita:
Tamo-Amo Vukodlak
3 x zviznuti
Smijem li? Prinese dva prsta usnama, ali nije zviznuo. U tom trenutku pomisli na
svoju koljkicu-Frfljavicu. koljka ga ipak bijae dobro savjetovala. Nije se prevarila, ipak
je ovdje bio jedan prelaz mada veoma, veoma udan.
Kako bi jedan 'vukodlak' trebao izgledati?
Ali... Ovako je razmiljao: jedan Tamo-Amo Vukodlak bi svakako morao izgledati
drugaije nego neki obini 'vukodlak'. Odluio je da se posavjetuje sa koljkom.
"Da li da to uinim, koljkice-Frfljavice", upita on, drei koljku na uhu. Frfljavica je
utjela. Nije davala ni glasa od sebe. Ni jednog jedinog uma. Sad je to bila tek jedna

prazna, nijema koljka.

ini mi se da je uvrijeena... Pomisli Pluk. Sam sam za to kriv...

Tamo-Amo Vukodlak
Nikada do sad Pluk nije bio tako sam. Jo uvijek je stajao na drvenom mostiu kod
rijeke, u debeloj magli. Ni ive due naokolo, ak je i Frfljavica utjela, ne isputajui iz
sebe nijednog uma.
"A sad moram dobro razmisliti", ree Pluk samome sebi.
"Ako triput zviznem, doi e neka skelica da me preveze preko rijeke. Ali, skeledija
je jedan vuk... To jest Vukodlak. to e rei, neu to uiniti. Bilo bi strano glupo da
zviznem. Radije u se vratiti. Vratit u se koritom rijeke, k velikom trajektu, i tamo saekati
da se magla povue. Naravno, to moe potrajati... To moe trajati danima. A onda e biti
prekasno, onda je svejedno... Moram odmah preko rijeke! Jo danas! Ali se ne usuujem
zviznuti. O, zar nema nikoga ko bi mi ulio malo hrabrosti?! Hrabrost je iezla... Moda mi
se skrila dolje, u cipelama..."
Pluk pogleda svoje cipele, ali se na njima nije vidjelo nita neobino.
"Naprijed", kaza on samome sebi. "Sad doista mora odabrati. Ili otii, ili zviznuti, i
pozvati vuka. I je li vuk, u stvari, neto tako strano? Sve su ivotinje uvijek prema meni
bile toliko ljubazne. A ako se neto strano desi... Trkom do autia i kidam odatle."
Pluk stavi prste u usta i zviznu. Zviduk zlokobno prekide tiinu. Jo jednom i jo
jednom... Triput je zviznuo.
"Taa-ko. A sad ostani tu gdje jesi i ne plai se."
Dugo se nije desilo ba nita. Pluk stajae na mostiu klecavih koljena i stegnuta grla.
Magla bijae tako gusta, da je vidio tek djeli mutne vode, tu, kod obale. A onda zau um
vesala.
Hrabro ostade na mjestu. Onda ugleda kako se neto pomalja iz magle. Tu, sasvim
blizu... Skela. Velika, ravna skela. I, na toj skeli, neka mrana figura koja vesla. Laar.
Bijae to zaista vuk. I to veoma veliki vuk, s velikim eirom protiv kie i kinom
kabanicom. Pluk ugleda njegovu dlakavu stranjicu, umalo se ne okrenuvi da zbrie ka
svom autiu, ali tada vuk poe priati nimalo zastraujuim glasom. Bilo je to, dodue,
veoma nejasno brundanje, no tiho i pomalo stidljivo. "To zacijelo bjee neka greka, ha",
upita ga vuk. "Sigurno si sluajno zviznuo?"
"Neee", ree Pluk, i pokaza na malu drvenu plou na mostiu. "Tamo stoji: zviznuti tri
puta. Dakle, postupih prema uputstvu. Naime, rado bih preao na drugu stranu."
"To nije istina", ree vuk vrtei kutravom glavom. "Lae."
Pluk se malko ljutnu: "Ne laem," kaza on. "uri mi se i moram na drugu stranu.
Mogu sa sobom povesti moj auti, zar ne?"

"Auti", nae se vuk u jo veem udu. "Ma, nije istina... Ne mogu povjerovati."
"Sto posto sigurno", ree Pluk. "Sad u dovesti auto. Nemoj otii, molim te."
Pluk poe u svoj auti i paljivo ga doveze na skelu, iji se ravni dio pruao skroz do
mostia.
"Tako", ree on. "A sad krenimo!"
Vuk htjede neto rei, ali mu nije uspjelo. Plakao je. Krupne su suze u potocima lile
preko zaraslih obraza.
"ta je sad", upita Pluk. "Zato sad plae?!"
"Ovo je... Uhuuuhuuu mrc... mrc...", grcao je vuk. "Ovo je u deset godina..."
"ta? O emu ti pria?"
"Ovo se ve deset godina nije desilo!"
"ta se to nije desilo deset godina?"
Vuk obrisa suze s lica i duboko uzdahnu.
"Deset godina niko nije kroio na moju skelu", ree on. "Cijelu sam deceniju ekao. A
tako sam dobar skeledija! Istina, prevezem ponekad umske ivotinje s jedne na drugu
stranu. Jednu porodicu pacova, na primjer. Posljednji put jedno maleno drijebe to je
izgubilo majku. I ponekog zeca, ako imam sree. Ali, ljudi ne dolaze na moju skelu. Zato i
plaem, od sree!"
"A sad se otisnimo od obale", ree Pluk. "Stvarno mi se veoma uri. zna."
"O, da, naravno", ree vuk. "Evo, ve idem. Zamisli ti to... Pravi pravcati djeak na
mojoj skeli. I to djeak s autiem. Auto-dizalicom. Da ne povjeruje!"
Vuk skakutae gore-dolje, toliko jako da se malena skela opasno zaljuljala. "Ura",
derao se on. "Kakva divota! Kakva sveanost!"
"Prestani...", ree Pluk. "Radije se prihvati vesla."
"Da, da, sve e biti u redu. Evo, ve veslam."
Tada pljunu u ape i stade snano veslati.
"Kuda eli poi", upita. "Mogu te odvesti skroz do mora, samo ako eli."
"Ne, neu na more. Jednostavno, moram biti na drugoj strani rijeke."
"Samo na drugu stranu? Ali onda e zacijelo odmah nazad?"
"Ne", kaza Pluk strpljivo. "Neu odmah nazad. Sutra opet nazad."
"Sluaj...", ree vuk. "Hajde da se provozamo deset puta tamo i ovamo. To je super.
A?"
Vuk je i dalje veslao kroz maglu.
"U deset godina", viknu jo jedanput. "Ti si mi prvi u deset godina!"
"Neto mi se ini da je to zbog one drvene table", ree Pluk. "Tamo pie: tamo-amo
vuk. I zato ljudi misle da si ti nekakav Vukodlak. A vukodlak je puno straniji od obinog
vuka."
"Je li, bogati", ree vuk. "Bi li to moglo biti razlogom? A ja mislio da je to sve zbog
onog kupusa i one koze."
"ta? A ta se to desilo s tim kupusom i tom kozom?"

"Jednom sam smazao jednu glavicu kupusa", ree vuk.

"Kupusa? Ali vukovi ne jedu kupus?"
"Ne jedu, sasvim si u pravu. Ali, taj je kupus bio u jednoj kozi. Bio je spakovan u
kozi."
"Aha, hoe da kae da si pojeo jednu kozu?"
Vuk klimnu glavom. "Bilo je to davno", izusti tiho i pogleda prema Pluku sa stidom u
oima.
"Hajde da vie ne priamo o tome...", ree Pluk. "Na koncu, i ja sam jednom pojeo
jedno pile. Peeno, naravski."
"Stigli smo", ree vuk. Pristao je uz obalu. Doplovili su s druge strane.
"Hoemo li jo par puta tamo-amo?", upita on s puno nade.
"Sutra u se vratiti", ree Pluk. "asne mi rijei. Ali, sad odmah moram dalje. Da ne
zna sluajno kako da se dovezem do pustimraka?"
Vuk zavrti glavom. "Ovdje ima samo jedan put. A on ide za Haselard."
"Tamo zapravo i idem", viknu Pluk. "Pustimrak stanuje u Haselardu." On sie autom
sa skele i upita:
"Koliko sam ti duan?"
"Nita", ree vuk. "Ostavi sad to. Toliko sam ti zahvalan to si se sa mnom povezao.
Toliko zahvalan! ekat u te ovdje. Do sutra!"
"Do sutra", ree Pluk. I odjuri dalje.
"heen-enweerwolf' ("tamo-amo vuk") i "weerwolf ("vukodlak") neprevodiva igra
rijeima, prim. prev.

U trci s vremenom
Pluk napokon stie na drugu stranu rijeke. Magla bijae sasvim nestala. No... ve se
spustila vee.
Poslije pola sata vonje, okolo je ve vladala gusta, neprozirna tama.
"Moram u Haselard", ree Pluk naglas. "Ali, u kom smjeru da nastavim? Vie
apsolutno ne vidim gdje sam."
Put je bio sasvim pust, s obje strane omeen drveem. Ali, njegovi su farovi davali
tako malo svjetlosti da ak nije mogao vidjeti ni ima li u blizini kakvih kua ili malih
posjeda. Vidio je tek ivinjake i drvee, pa je vozio sve do mjesta na kojem se put
razdvajao u dva nova puta.
Nigdje ne vidim putokaz... Ni jednu jedinu tablu... Dumao je Pluk. Moram li desno?
Ili, pak, lijevo? Sa strane parkiravi auti, izvadi koljku iz depa.

"Kojim putem da udarim: lijevo ili desno", upita on.

Frfljavica ne dade nikakav odgovor. Pretvorila se u dosadnu, praznu koljku, koja ak
vie nije ni umjela. Da nije jo uvijek ljuta? Pluk danas bijae zloest prema koljkiciFrfljavici. Nije joj vjerovao kad je trebalo. S takvom sortom mora biti izuzetno paljiv i
uvijek joj vjerovati, u protivnom ona biva ljuta i nikad te vie nee savjetovati. Pitat u je
onako, izokola, odlui Pluk.
Prinijevi koljku skroz blizu usana, apnu: "Jesi li jo ljuta, koljkice-Frfljavice? Zar
mi ne eli jo jedanput pokazati pravi put? Iskreno alim to bijah tako neljubazan prema
tebi. to ti nisam vjerovao."
Iz koljke ne doe nikakav zvuk, pa Pluk uzdahnu. Ali, nije odustao: "Ve je utorak
navee, draga koljkice-Frfljavice. U etvrtak dolaze buldoeri u Golubiji vrt. A to je ve
prekosutra! Oni e sve unititi, itav Golubiji vrt, sa svim to je u njemu, svim ivotinjama i
biljkama, ako u zadnji as ne stigne pomo. A jedini koji nam moe pomoi je taj pustimrak
koji bi tu negdje morao stanovati. U Haselardu. No, gdje se nalazi Haselard? Reci mi,
koljkice-Frfljavice... molim te!" Ni mukajet. Pluk opet stavi koljku u dep. Uze jednu
dekicu to ju je bio ponio, i ogrnu se njome. Idem spavati, pomisli potiteno. Nema
nikakvog smisla traiti pustimraka po mrklom mraku
Nae posljednji sendvi. Sa demom. Iznad njega, u vrhovima kroanja, umio je
vjetar. Kao da su mu grane hujanjem govorile: "Kasni, Pluuuk... Kaaasniii, Pluuuk...
Kaaasniii..."
Uljuljkan umovima i hujanjem, Pluk utonu u san, mrtav umoran, ak i prije nego to
je poklopao sendvi.
I u Soliteru je bila no, svi su spavali. I u Golubijem vrtu spavahu sve ivotinje, osim
stare sove koja je gore, na grani, uvala strau, s vremena na vrijeme uzvikujui 'auh'.
Jedini koji nije mogao ni oka sklopiti bio je gospodin Olovka, vlasnik male knjiare. On
leae u svom krevetu, obuen u novu-novcatu pidamu, u sobici iza prodavaonice. Nije
mogao usnuti jer se brinuo za Pluka.
Nisam ga nikako smio samog pustiti, mislio je. Na koncu, ipak se radi o malom
djeaku s jednim maleckim autom. A cijeli dan bijae maglen. Zamisli samo da je negdje
uletio u vodu. U rijeku Vas! Ili da je zalutao!
Kako je vrijeme odmicalo, gospodin Olovka je postajao sve uplaeniji i im je
svanulo, on ustade i poe onako u pidami napolje, na plonik.
Jo je bilo jako rano, nikog na ulici, ali na sreu, nakon izvjesnog vremena, eto ti Doli.
"Pogodi ta sam vidjela", viknu ona bez pozdrava.
"Govori", ree gospodin Olovka. "Sto miliona betonskih ploa", galamila je Doli.
"Sino doe jedan prepun kamion. Eno ih u parku, poslagane, kod puteljka koji vodi u
Golubiji vrt."
"Ne misli valjda da e ve danas poeti", upita gospodin Olovka uplaen.
"Ne znam ni sama", ree Doli.
"Onda dobro pripazi", ree gospodin Olovka. "Ako buldoeri uskoro ponu, mora me

smjesta upozoriti! Onda bismo morali to je mogue vie ivotinja skloniti na sigurno. Oh,
oh, da nisam barem Pluka pustio da ode! On bi nam pomogao svojim kiperiiem. Moe
biti da se izgubio u magli... Ili uletio u vodu... Bojim se da uopte nije pronaao
pustimraka"
"A da ga ja odem potraiti", upita Doli. "Letjet u najbre to mogu. Ja znam gdje se
nalazi rijeka Vas."
Poslije kraeg oklijevanja, gospodin Olovka ree: "Ljubazno od tebe, ali ti si nam
potrebna ovdje, Doli. Danas mora pripaziti na Golubiji vrt, gledati da li se tamo ita
deava."
"U redu", ree Doli. I njoj je malo laknulo, jer ni sama ba nije dobro znala put, skroz
tamo do rijeke Vas. U tom trenutku zau iznad glave otar zov: "Ahoj! Ahoj!"
"To je Karlo", veselo ree gospodin Olovka.
Da, to bijae Karlo Proteza.
"Bi li danas krenuo za Plukom", derao se gospodin Olovka. "On se nalazi na drugoj
strani rijeke Vas. U Haselardu! Trai pustimraka!"
"Sve e biti u redu", viknu Karlo. " Polazim odmah! Ahoj!"
"Saekaj, ne uri toliko", viknu gospodin Olovka. "Zna li tano ta sam ti rekao?"
"Jata neg' znam", derao se Karlo.
"Ponovi jo jednom!"
"Moram na drugu stranu rijeke Vas", vikao je Karlo.
"Takoje. A dalje?"
"Tamo moram potraiti nekog Hasana."
"Ma ne", viknu gospodin Olovka, lupivi nogom o zemlju: "Doi ovamo i mirno sjedi.
Ne moemo razgovarati dok si u letu."
A kad se Karlo spusti na jedan stub, gospodin Olovka mu jasno i glasno ispria o emu
se radi, te mu objasni mu gdje bi morao traiti. "Ni ja ne znam gdje se tano nalazi
Haselard", ree on. "I gdje tano stanuje pustimrak, ali mislim da e nai Pluka i njegov
kiperii, s tim tvojim otrim vidom, moj Karlo. Pomozi mu najvie to moe. Reci da
veeras mora biti kod kue. Jer, u svakom sluaju, sutra rano ujutro poinju s buldoerima.
I pouri, Karlo... Pohiti malkice, moj Karlia, i misli na to da ti..."
"Da, da, a mogu li sad ve jednom krenuti ili ne", nestrpljivo uzviknu Karlo. "Ako e
mi tako cijeli dan torokati, nikad ga neu ni krenuti ni stii."
"'Ajde, 'ajde", ree gospodin Olovka. I tako, Karlo ode. S tri dobra zamaha krilima ve
je bio izvan vidokruga. Odlepra k jugu. Prema rijeci Vas.

Haselardska uma
Kad se Pluk probudio, traci su sunca ve padali na njegovu dekicu. Pogleda oko sebe,

ni ne znajui zapravo gdje se nalazi. Je li to moda zaspao vani? U njegovu kiperiiu? A

onda se opet svega sjetio.
urno ugasi farove koji su jo uvijek bili ukljueni. Sino je krenuo na poinak zbog
toga to ne znade kojim bi putem krenuo dalje. A sad ve mora strano pouriti, poto je
ve bila srijeda. Ima jo samo ovaj dan da nae Pustimraka. Sutra bi trebali stii buldoeri
da unite Golubiji vrt. A da, morao bi izabrati izmeu putia to skree udesno i onog to
vodi ulijevo.
Uzdajui se u sreu, on smota na lijevu stranu. Potom odmah zau vrlo jasan signal iz
depa: "Tuuuu-tuuuu...", Frfljavica ga upozorava! Zaustavi se, izvadi koljku iz depa i
ree: "Zdravo!" Iznutra do njegova uha dopre tiho aptanje: "Tako vofif pokrefno."
"Znai, moro bih desnim putem", upita Pluk. "Hou li na taj nain stii do Haselarda?"
"Haselard se nalasi defno", ree Frfljavica.
"Hvala ti! Kai, Boga ti, zato sino ne htjede nita rei. Jesi li jo bila ljuta?"
Isprva ne dobi nikakav odgovor. Poslije dosta vremena koljka ree: "Mofda sam pila
saspala."
"O, tako", ree Pluk. On poloi koljku tik pored sebe i nastavi put. Bijae to jedno
pusto podruje s beskrajnim, jednolinim njivama, bez drvea, na kom su se, tu i tamo, u
daljini vidjele seoske farme.
Sino je pojeo polovicu zadnjeg sendvia. Sad pojede ostatak. Bio je gladan, a
izgledalo je kao da ovom putu nema kraja. Napokon se s lijeve strane, kod jednog malenog
brijega, ukaza par stabala.
"Tuuuu-tuuuu..." ree Frfljavica. "Ftop!"
"Je li ovo Haselard", upita Pluk.
"Aha. A ovo je Haselardska fumica. Ovo fto vidi fu ljefnjaci."
"A stanuje li ovdje Pustimrak?"
"Tu ti je to", odgovori koljka.
Pluk izae van. On zaobie tri velika drveta. To bijahu stabla ljenjaka, ree mu
Frfljavica. Potom se pope na breulji i osmotri unaokolo. Nigdje ne bijae nikakve kue.
"Nema kue", obrati se opet koljci.
"Ipak ima jetna kua."
"A gdje to?"
"Pa, ftojis na njoj,"
Pluk pogleda nadolje. Vidio je samo zemlju na kojoj stajae, s malo trave i sitnog
rastinja. Od kue ni temelja!
Skoro se opet naljuti. Malo je falilo da ne zagrmi: "Pogledaj sam dolje, smotanjeru
nijedan!"
Sreom, u posljednji se as suzdrao. Ne smije tek tako naljutiti koljkicu
Frfljavicu.
Pluk duboko uzdahnu i jo jednom se dobro zagleda u bunje. U tom trenutku spazi
jednu televizijsku antenu. U zemlji, na samom vrhu brijega.

Kuica se nalazi u breuljku... pomisli Pluk. Spusti se dolje da potrai vrata. A kad
obie cijeli brijeg i ne nae nita, zaviri na trenutak ispod jednog velikog buna. I zaista, iza
su bila vrata. Prava-pravcata vrata. Breuljak je, zapravo, bio jedna kua. On pokuca. Nita
se ne desi. Gurnu vrata, pritisnu kvaku, ali bijae zakljuano. Tek onda ugleda papir. Na
njemu je velikim slovima bilo napisano: Na odmoru do 13. novembra.
Ovo ve bijae previe za Pluka. Sjede na tlo, pokraj dvije prazne flae od mlijeka, i
glasno mrcnu. Sav trud, dakle, bijae uzaludan. Cijelo to dugako, teko puteestvije!
Ode trud uzalud. Osjeti se tako usamljenim. A bio je i gladan. Uze koljkicu-Frfljavicu
na dlan i ree: "Eh, moja Frfljavice. Nema ga kod kue."
Frfljavica tiho uzdahnu, ali nita ne odgovori.
Pluk nije dugo ronio suze. Samo se triput umrknuo. Pade tek jedna suza. Evo ga, ve
je krenuo nazad, ka svom autiu. Sad je morao to je mogue bre kui, prema Soliteru.
Tamo im je bio potreban. Trebalo je kiperiem to je mogue vie ivotinja izvesti iz
Golubijeg vrta, na sigurno.
Nije preao autiem ni dvadesetak metara, kad zau negdje iz visine: "Ahoj!" Bio je to
Karlo Proteza! Pluk odmah zaustavi vozilo, beskrajno sretan. Napokon neko s kim si
mogao popriati!
Karlo mu prie i ree: "Kako te je teko pronai, bolan ne bio! Ima ve nekoliko sati
kako preletjeh rijeku. No, nigdje te nisam mogao vidjeti. Onda pokuah skroz s visine, pa
opet letjeli nisko... I napokon ugledah kako se neto crveni usred svog tog zelenila. Jednu
crvenu takicu, tvoj kiperi. Kai, jesi li bio kod Pustimraka? Nae li mu stan?"
"Aha, ali ga nema kui", ree Pluk. "Na odmoru je do novembra."
"Dovraga, kakva teta", ree galeb.
"Stanuje u tom breuljku", ree Pluk. "Ali, kakve koristi od toga? Idem kui. Kako je
tamo? Nisu valjda ve poeli u Golubijem vrtu?"
"Ne," ree Karlo, "jo se nita ne deava. K tebi me je poslao gospodin Olovka, bijae
veoma zabrinut. U tom sluaju i ja letim nazad. Rei u da si na povratku, 'enja."
"'enja", odvrati Pluk.
Karlo odleti, ali se odmah opet vrati.
"Kai", viknu on. "A da nije Pustimrak tu ostavio njegovu djecu? Maloas, u letu
iznad ovog drvea", ree Karlo, "ugledah mjehurie od sapunice."
"Mjehurie od sapunice?"
"Aha. Lijepe, arene mjehurie, tamo iznad onog drveta u sredini."
Pluk okrenu auti i poe nazad. "Odleti opet iznad tog drveta, Karlo", ree on. " I
kreti koliko god moe jae. Ja u dozivati odozdo."
"Ahoj", viknu Karlo. Iz sveg glasa krijetei, krilao je iznad srednjeg drveta, dok je, za
to vrijeme, Pluk vikao odozdo: "Halo! Ima li koga? Pustimrae?!"
No, uskoro se Karlo opet spusti kraj njega. "Dosta je," ree on. "Nema ga unutra."
"Kako to zna", upita Pluk.
"Maloas jedna ruka izroni iz kronje", ree Karlo. "S tablom na kojoj je pisalo: ja

nisam tu."
"Ko je drao tu tablu?"
"ta ja znam", ree Karlo. "Neko ko ima ruku."
"A ko je onda:ja?"
"Nemam pojma", ree Karlo.
U tom trenu neto pade s drveta. Tik pored Pluka. Jedna papua.
Malo zatim, neto s treskom opet pade iz kronje. Posudica s mjehuriima od
sapunice. Mjehurii se raspri se, a posuda ostade na zemlji, izvrnuta.
"Halo. Pustimrae", viknu Pluk. "Vidio sam vas. Izaite van!"
Tada neko lagano, veoma lagano sie s drveta. Naopake, s glavom nadolje. Ba kao
to make ine kad silaze s drveta. Jedna bradata glava. A onda i cijeli Pustimrak.
Izgledao je strano alostan dok je mrmljao: "Morat u praviti nove mjehurie od
sapunice."
"Gospodine Pustimrak", ree Pluk. "Jedan me je va prijatelj uputio k vama. Gospodin
Olovka. Mogu li na trenutak s vama malo unutra, u vau kuicu?"
Pustimrakje za trenutak oklijevao.
"Poslao te je gospodin Olovka", ree on. "U tom sluaju hajde, ui unutra."

udak
Pluk je napokon sjedio kod Pustimraka. Kua se nalazila u breuljku. Bijae to tek
jedna okrugla soba sa sasvim malom kuhinjom, bez ijednog prozoria.
Pluk je sjedio na jedinoj stolici. Pred njim je bio veliki tanjir zobene kae i halapljivo
ju je kusao, poto je bio stravino gladan.
Pustimrak je leao na krevetu, "Tako dakle", ree on. "Poslao te je gospodin Olovka."
"Da", odgovori Pluk punim ustima. Upravo bijae ispriao cijelu priu. O Golubijem
vrtu to bi trebao biti posjeen. O svim ivotinjama koje, uplaene i bespomone, sjede
zajedno. O mijoj porodici i goludravim miiima. Kako je to sve toliko alosno. Ree jo
i to kako je sada svaki trenutak dragocjen. Pustimrak je klimao glavom u znak odobravanja.
Bio je to jedan dobronamjeran ova, mada je ponekad izgledalo da nita ne slua. Ba kao
da misli na neto posve drugo.
"Gospodin Olovka ree da nam vi moete pomoi", ree Pluk.
orba bijae pojedena. Rukom se obrisa oko usta, a onda dlan obrisa o pantalone.
"Moram prvo malo razmisliti", ree Pustimrak i isprui se skroz, zatvorivi oi.
"Zato vam na vratima pie: na odmoru do 13. novembra", upita Pluk.
"Sm sam to tamo stavio", ree Pustimrak. "Ja ti ba ne volim posjete."
"Ali, ta ako neko 13. novembra doe u posjetu", upita Pluk znatieljno.
"Dan ranije promijenim papiri", ree Pustimrak. "Tamo onda stoji: na odmoru do 13.

marta."
"A tako", ree Pluk. "A neposredno prije 13. marta..."
"Tako je", ree pustimrak. "Onda opet doe promijena. Na taj mi nain nikad niko ne
dolazi u posjetu. Najradije sam sm. Zato i jesam Pustimrak".
"A ja sam uio da se kae: pustinjak, ree Pluk." Sa nj, a ne sa mr."
"Jedan pustimrak je neto sasvim drugaije nego pustinjak", ree Pustimrak.
"Kako to drugaiji?"
"Morat u prvo da malo produmam o tome", ree Pustimrak. I opet sklopi oi.
Izgledalo je kao da spava.
Pluk postade nestrpljiv, urilo mu se. Htio je poi. A ovaj udni ova opet tu lei i
razmilja. I to o neem sasvim drugom, to s njegovim problemom nema nikakve veze.
"Biste li, molim vas, radije razmislili o pomoi", upita on.
"Pomoi? Kakvoj pomoi?"
Pluk uzdahnu. Zar mora cijelu priu jo jednom ponoviti?
"Pomoi Golubijem vrtu", ree on. "O, da, tako je...", ree Pustimrak.
"I onda", upita Pluk. "Moete li nam pomoi?"
"Stvarno je teta to si doao u krivo doba", ree pustimrak. "U ovom asu nema
haselardskih kupina. Jo je skroz prerano. Tako ti je to, moj brale."
Opet sklopi oi i uuta.
"Oh," ree Pluk. " Kupi... A moraju li to biti iskljuivo haselardske kupine? Da bi
pomoglo, mislim?"
"Naravno", ree pustimrak. "Svakako! Razumije se samo po sebi. Doi za jedno dva
mjeseca. Tada e ih opet biti."
"Kakve koristi od toga", povika Pluk. "Onda e biti prekasno. Morate mi jo danas
pomoi. Moete li smisliti neto drugo?"
"Pokuat u", ree Pustimrak i ponovo se isprui na krevetu.
To trajae jako, jako dugo. Pluk se osvrnu naokolo i vidje na satu da je ve dvanaest
sati. Skoro je podne! Jo nije ni krenuo nazad, na daleki put... a morao je jo prijei rijeku, s
onom skelicom.
U tom trenutku zau tiho hrkanje. Pustimrak sad bijae doista utonuo u san.
Pluk se glasno nakalja. Pustimrak se trnu, i uspravi na leaju.
"Da nije negdje izbio poar!?", viknu uplaeno.
"Ma, nije", ree Pluk. "Samo bih htio znati jeste li razmislili."
"Razmislio? A o emu bih to trebao razmisliti?"
Sad je Pluk bio oajan. I ljutit, dakako. "Sluajte vi", ree, van sebe od bijesa. "Ja
moram da idem. Nemam vie vremena. A i primijetio sam da mi uopte ne elite pomoi!"
Ustade i uputi se prema vratima.
"Hvala na orbi", stie jo da kae, izaavi napolje, prema autiu na kome je, gore, na
dizalici, sjedio i ekao Karlo.
"Je li uspjelo?", upita Karlo.

"Nije", odgovori Pluk ljutito. "Ovo je neki veliki udak, cijelo vrijeme samo spava.
Nije u stanju smisliti nita da valja. Odoh ja natrag, jer inae neu danas vie uspjeti doi
kui."
Ali, ba kad Pluk sjede za volan da bi krenuo, Karlo se prodera: "Saekaj malo... Evo
ga za tobom!"
Pluk zastade. Pustimrak izie iz kuice nosei jednu ogromnu posudu za cvijee.
Uputi se ka kiperiu.
"Evo ti", ree Pluku. "Pokuaj."
"ta da radim s tim", upita Pluk.
U posudi je ugledao jednu sasvim malenu biljku. S objeenim listiima.
"Biljke...", ree Pustimrak. "Prosto, za rasada."
"A gdje to", upita Pluk.
"Tamo gdje e oni doi, naravski", odgovori Pustimrak.
"Tamo gdje e doi ko?"
Pustimrak zatvori oi, malo se zamisli, pa ree: "Pada, sad sam se sjetio... Moram usuti
malo deterdenta u vodu! Da bih opet pravio balonie." I urno ue unutra.
"Jedna sasuena biljka", viknu Karlo. "Da mi je znati ta li ona predstavlja?!"
"Ve sam ti rekao, to je jedan veliki udak", ree Pluk.
Ipak, stavi posudu za cvijee u auto i ree: "'Ajde ti poleti naprijed, kui, ka Soliteru i
kai gospodinu Olovki da ja dolazim,"
"Zna li se sam vratiti natrag?", upita Karlo. "Najbolje ti je da poe onom velikom
skelom, tuda je najkrae. Odavde krene samo pravo."
"Dobro", ree Pluk. No, tada se najednom sjeti vuka. Tamo-amo vuka s njegovom
malenom skelom. vrsto mu je obeao da e se vratiti da s njim preplovi rijeku.
Na trenutak je bio neodluan... Ve je bilo tako kasno... Strano mu se uri.
"Sluaj, Karlo", ree on. "Bi li zaas odletio do vuka? Samo mu kai da danas neu
doi. I reci mu jo da da u jednom opet doi kod njega, da zajedno preplovimo rijeku."
"Vuk", zapita Karlo. "Kakav vuk?"
"A da, ti jo nita ne zna o njemu", ree Pluk. "Ima jo jedna skelica za preko rijeke...
Jedna manja skela. Skeledija je, zapravo, jedan vuk, i to strano dobra vuina. On me
oekuje, zna."
"Oh", viknu Karlo. "Vidio sam ga! U stvari, nisam ni vidio da se radi o vuku, poto
obino letim jako visoko. No, vidjeli neku brodicu, lijepo ukraenu!"
"Ukraenu?"
"Aha, cvijeem ukraenu... ini mi se", ree Karlo.
Pluk uzdahnu. "Ma, pusti onda, nemoj mu nita kazati", ree on. "Ako je skelicu
ukrasio samo zbog mene... Tja, onda ga doista ne mogu ostaviti na cjedilu. Ipak u se
prevesti s njim."
"Ahoj", povika Karlo i odleti. Ka sjeveru, u pravcu Solitera.

Srijeda
A kad Pluk doe na obalu rijeke Vas, ve bijae kasno popodne. Srijeda
poslijepodne... Morao bi kako zna i umije jo veeras stii kui... Jer, sutra rano ujutro
poinje! Tada dolaze buldoeri da razore Golubiji vrt.
Ve iz daljine ga je ugledao: vukov je brodi izgledao doista prekrasno. Toliko
cvijea! Vijenci i cvijetne trake sainjeni od margareta i maslaka... Vuk je stajao na obali,
mahao i derao se jo iz daleka: "Ura! Ipak si doao... ura! ekam te ve cijeli dan!"
Sad je i Pluk bio sretan to nije odabrao veliku skelu. Da nije doao, strano bi
razoarao vuka.
Pluk natjera svoj auti na skelu, i vuk poe veslati.
"Imam jedno lijepo iznenaenje za tebe", ree.
"O, da", upita Pluk. "A kakvo?"
"Plovimo pravo prema vodopadu", ree vuk. "To je u Njemakoj."
"Neee, to nikako", viknu Pluk uplaeno. "Nemoj, molim te!"
Vuk zaustavi skelu i razoarano upita: "A zato ne? Pa tamo je tako lijepo!"
"Sluaj me dobro, Tamo-amo vue'", ree Pluk. "Nemam vremena! Strano mi se uri.
Kui me ekaju. Da mi je sad samo da preem rijeku. to je mogue bre na drugu stranu.
'Ajde, samo veslaj dalje!"
Vuk se ni ne pomjeri. Jecao je. Bijae ispustio konopce iz ruku, nepomian.
"Zna ta", ree Pluk. "Jednom u opet doi! Obeavam ti da u se vratiti, i onda e
me moi odvesti kamo ti dua hoe. No, sad ne mogu! A sad naprijed, prioni za vesla!"
Ali, vuk je jo uvijek sjedio, s izrazom bijesa na licu.
"Zna ta u jo uraditi", ree Pluk. "Svima u rei da si ti najbolji skeledija. I da
ima najbolju skelu. To u rei, pa e tako opet dobiti gomilu ljudi na brodici."
Na to ga vuk pogleda malo veselije: "Stvarno?", upita on. "asne ti rijei?"
"vrsto obeavam", ree Pluk. "Ali, hajde sad, zaplovimo ve jednom."
Sad je ve arena brodica brzo sjekla rijene valove. Ila je pravo ka drugoj obali, tako
da su ve za par minuta stigli na odredite.
"Do vienja, do slijedeeg susreta!", viknu Pluk, kad je sa svojim autiem opet bio na
suhom. "Od danas moe uvijek raunati na mene."
Vuk mu se dugo, dugo klanjao u znak potovanja. Mahao mu je ak i onda kad je Pluk
ve davno nestao iz vidjela.
Gospodin Olovka je stajao vani, na trotoaru, ekajui, s Doli na ramenu. Baci pogled
na sat. "Pet sati...," ree on natmureno. "Srijeda popodne, pet sati!" A jo nema Pluka.
Nema ni Karla... Oh, moja Doli, tako sam zabrinut..."

"Smiri se...", ree Doli, "ini mi se da u daljini vidim Karla kako dolazi."
A kad Karlo sleti kraj njih, prvo to gospodin Olovka upita bilo je: "Gdje je Pluk?! Jesi
li ga pronaao?"
"Na putuje ovamo", odgovori Karlo. "S njim je sve uredu."
"Oh, na sreu", odahnu gospodin Olovka. "To je u ovom asu najvanije. A je li naao
Pustimraka?"
"Da", ree Karlo. "Ali, nita nije pomoglo."
"Kako to misli: 'Nita nije pomoglo'?"
"Pustimrak nije mogao nita smisliti", ree Karlo. "Osim jedne sasuene biljice."
"Jedne sasuene biljice!?", zagalami Bucka Doli, golubica. "Ve sam i mislila da nee
biti od pomoi. A sutra stiu buldoeri. Moramo pokuati da spasimo ivotinje iz Golubijeg
vrta. Sve se jo prije mraka moraju preseliti! Na neko drugo sigurno mjestace u parku."
"Saekajmo jo malo... Pluka...", ree gospodin Olovka.
"Prekasno je", dreknu Doli. "On e stii tek kad padne mrak. A tada u Golubijem vrtu
svi spavaju."
"Ipak u ja radije saekati Pluka", ree gospodin Olovka. "Dobio je jednu biljicu...
Ko zna... Je li Pustimrak ita kazao o tome ta nam je initi s tom biljicom?"
"Nita nije kazao", viknu Karlo. "To vam je jedan jako udan ovjek. Samo nam dade
veliku saksiju s jednom uvelom biljkom. I to bijae sve."
"Ako vi neete poi, onda ja idem sama", viknu Doli. "Idem da upozorim sve umske
ivotinje. Idem im rei da moraju bjeati, jo prije no to padne mrak."
Gospodin Olovka ree tiho: "ekaj jo malo... Ne uri toliko..." Ali, Doli ve bijae
odletjela.
"Mogu li jo neto uiniti za vas", upita Karlo. "Ako ne, odoh da ulovim neku ribicu.
Na putu nisam nita glocnuo, znate..."
"Samo ti poi", ree gospodin Olovka. "U ovom trenutku ne moemo nita vie
uiniti. I hvala ti na pomoi."
Karlo odleti, a gospodin Olovka ostade na trotoaru. S vremena na vrijeme, kad bi se
pojavila neka muterija, ulazio bi na trenutak u duani da je usluzi. No, ostatak vremena
provodio je vani. Sve do veeri. Sve dok ne postade sve mranije i mranije... I dok
napokon ne ugleda malene farove kako se pomaljaju iza ugla.
"Napokon...", ree gospodin Olovka. "Bio sam tako uznemiren. Brzo kai moe li nam
Pustimrak pomoi."
"Nee", ree Pluk. "Barem... Sve to mi je on dao je ovo."
I iznese teku saksiju iz vozila.
"I ta emo s tim?"
"Posaditi."
"Gdje?"
"To ne znam."
"Zar pustimrak ba nita ne ree o tome? Gdje da se posadi?"

Pluk se malo zamisli, a onda ree: "Tamo gdje oni dolaze, to je rekao pustimrak."
"Gdje oni dolaze? A ko to?"
"I ja sam to pitao", ree Pluk. "No, ne dobih nikakav odgovor."
"Tamo gdje oni dolaze...", mrmljao je gospodin Olovka. "ini mi se da ipak pomalo
shvatam... Mislio je, naravno, gdje e sutra rano ujutro proi radnici, kad krenu prema
Golubijem vrtu. Zasadit emo tu biljicu tik pokraj putia to vodi u Golubiji vrt. U parku.
Hajde... Odmah emo to uiniti, samo da uzmem kantu s vodom."
Ponovo vrati se saksiju u auti i povezoe se prema parku.
Bilo je mrano kao u grobu kad gospodin Olovka i Pluk, obasjani svjetlou automobilskih farova, zajedno zasadie tu malu, bijednu biljicu. Poslije je zalie vodom iz
kante, da bi nakon sveg tog posla gospodin Olovka obeshrabreno rekao: "Ova je stvarica
mrtva-mrtvcijata. Nikad se ta nee oporaviti."
I upravo kad htjedoe krenuti natrag, iz Golubijeg vrta pomoli se Doli. Hodajui,
budui da je bila previe umorna i pospana a da bi letjela.
"Zdravo", ree ona. "Svi odbijaju."
"Ko", upita Pluk. "ta?"
"Svi odbijaju da idu odavde", ree Doli. "Ne ele nikud iz Golubijeg vrta. Uglas kau:
Prije emo umrijeti nego preseliti se. ta da im, molim te, na to odgovori?"
"Bolje je da poemo na spavanje", ree gospodin Olovka. "Uradili smo sve to smo
mogli. Sutra emo se sve troje opet nai ovdje. Na ovom mjestu. Tada emo vidjeti ta nam
je dalje initi."

Haselardske kupine
Doao je etvrtak ujutro, 'dan opte opasnosti'! U parku, kraj vrea od cementa i
gomile betonskih ploa, bio je parkiran jedan veliki buldoer.
Pluk i gospodin Olovka su stajali, skupa s Buckom Doli, kod malene biljke to su je
jue bili zasadili.
"Mrtva-mrtvcijata", viknu Doli.
"Da, gotova je", uzdahnu gospodin Olovka. "Jo uvijek mi nije jasno zato nam ju je
Pustimrak dao... Pa da, kakve koristi od presahlog 'udesnog cvjetia'?"
"Sad zaista moramo brzo sve ivotinje iz Golubijeg vrta izvesti na sigurno", ree Pluk.
"Za to imamo jo samo pola sata. U osam sati dolaze radnici; a onda e buldoer sve
poravnati... Hajdemo!"
Svi uoe u kiperi i uskim se puteljkom povezoe ka Golubijem vrtu. Tamo, pokraj
ablje bare, sve su ivotinje sjedjele zajedno, nasmrt preplaene.
Ptice, mievi i jeii. Krtice i zeevi. etiri tusta pacova i jedna mala vjeverica. I jo k

tomu sitnje poput leptiria, kukaca i cvraka, ali oni su sjedjeli neto iza, skriveni u
visokoj travi.
"Stie Pluk!" viknue svi uglas. "Pluk e nas zatititi! On e otjerati zloeste ljude s
monom, crvenom mainom!"
Pluk alosno odmahnu glavom i ree: "Ne, ja ih ne mogu otjerati. Ali, mogu vam
pomoi da pobjegnete odavde. Sve u vas potrpati u auto, sve osim ptica. One mogu prostonaprosto odletjeti."
"Ho, ho", povika jedna ptiica. "A moje gnjezdo? Ja imam svoje sopstveno
gnjezdace!"
"A mi", viknu Tata Mi. "ta e biti s mojom porodicom? Mojom sirotom,
goludravom djeicom?"
"Svi idu sa mnom", ree Pluk. "Vozit u nekoliko puta tamo i nazad. Ali, moramo
pouriti, jer oni samo to nisu poeli! Hajdemo."
U tom trenutku vjeverica istupi i ree: "Da li me jo poznaje?"
"To je Vrtoglavica", viknu gospodin Olovka. "Vjeverica koja je imala strah od visine!"
"Tako je", ree Vrtoglavica. "Ja sad stanujem ovdje. I imam jedno gnijezdo s
malianima. I ne elim ii nikuda odavde. Niko od nas ne eli odavde!"
"U pravu si, tako je...", povikae ostale ivotinje. "Ostajemo ovdje, pa ma ta se s
nama desilo. Radije emo biti pregaeni!"
"Bogami ste mahniti", viknu Doli. "Pomislite barem na svoju djeicu. Ovdje e sve
biti uniteno... nee ostati ni granice.
"Bio bih vrlo paljiv s vaim gnijezdima", ree Pluk.
No, koliko su ih god molili i prijetili, nita nije bilo od pomoi. Kakav tvrdoglav
narod! A onda do njih doprije brundanje tekog kamiona. "Evo ih", povika Pluk. "Poinju!
Ko hoe da bude spaen?" Ali. ivotinje se razbjeae svako na svoju stranu i ve su
slijedeeg trena svi bili u svojim rupama i gnijezdima, kako bi tamo, tresui se od straha,
doekali nadolazeu propast.
"Poimo", ree gospodin Olovka, povukavi Pluka za ruku, putem, nazad prema
parku.
Tamo je ve stajao veliki kamion, etiri ovjeka bijahu izala iz njega, s uivanjem
zvjerkajui naokolo.
"Sjednimo ovdje... Iza ovog buna...", aptao je gospodin Olovka.
Pritajeni, sjedjeli su tamo, skriveni iza zelenila... Odavde e moi odlino pratiti sve
to se bude deavalo.
Jedan od ljudi sjede za volan najveeg buldoera, dok su ostali oito imali namjeru
putem uetati u Golubiji vrt, ali se iznenada zaustavie.
"ta ono rade?", proaputa gospodin Olovka.
"Beru neto s nekog grma...", odgovori mu tiho Pluk. "I jedu."
Gospodin Olovka malo bolje pogleda kroz gusti, a onda ree: "Taj grm! Maloas ga
nije bilo... Pluk! To je naa biljica!"

Doista, bila je to ona. Njihova mala, bijedna biljica s prvim zracima sunca pretvorila
se u pravi-pravcati grm. I to grm prepun tamno-ljubiastih, zrelih kupina.
U tom trenutku, estoko brundajui, do njih stie i buldoer. Jo samo malo... I on bi
ih pregazio... Ali se zaustavi. Voza izie van. I dobi od kolega aku kupina.
Bez daha od uzbuenja, Pluk i gospodin Olovka sjedi l i su i ekali ta e se dalje
desiti.
A onda se desi neto sasvim neoekivano: ljudi poee pocupkivati i poskakivati.
Plesali su meu gomilama naslaganih betonskih ploa, ganjali se, ciktali i vriskali ba kao
mala djeca!
Preneraen, gospodin Olovka ree: "Sad e garant igrati murke."
I doista! Otpoe igra murke. Stie jo jedan automobil, jedan lijepi, luksuzni auto. Iz
njega izae Parkovi. Smrknuto je gledao u jednog od radnika to je ba u tom trenutku
stajao pokraj drveta i brojao: "Jedan, dva, tri... Stotinu, magarac bio ko se nije skrio, ja
dolazim!"
"Pa da, dolazim i ja!" prodera se Parkovi ljutito. "Ve sam stigao! Zar vas nije
sramota! Igrati se murke u toku radnog vremena? I to takve velike kenjine. Fuj!" Tada
mu pogled pade na grm i na kupine. Mahinalno ubra nekoliko plodova i stavi ih u usta.
"I onda, ta se jo eka? Hoete li napokon poi na posao", viknu on. "Ili u ja morati
zavesti..." Zastade. Izraz ljutnje mu ieze s lica. Sad se i on smijao.
"ekajte, eto i mene", dreknu on. Njegova se sopstvena cika i vritanje udrui s
galamom ostalih.
"Sve je to od kupina...", ree gospodin Olovka. "Haselardskih kupina. To su vesele
kupine, im ih pojede, doe ti da se ludira, umjesto da neto radi."
A onda im iznenada prie Parkovi. Traio ih je iza buna. Napokon ih nae, klikui
od zadovoljstva. "Tuspasio sam te! Ti si na redu", obrati se gospodinu Olovci, lagano ga
dirnuvi po ramenu, a onda odjuri dalje.
"Ja?" povika gospodin Olovka. "Zar i ja moram igrati ganje?"
"Sjedi gdje jesi, idem ja u igru", ree Pluk, i otra da se pridrui razdraganoj druini u
parku. Bila je to uistinu zabavna igra! U meuvremenu se gospodinu Olovci pridruila
Doli.
"Uspjelo je!" ree ona. "Hou li sad otii da svim ivotinjama u Golubijem vrtu
saoptim da su spaene? Da je sve bezbjedno? Vidi da ovi ne rade. Ostat e tako, igrajui
se, cijelog ivota. Hou li otii da im kaem?"
"Ali, ja neto ne vjerujem da e ovako zauvijek ostati", ree gospodin Olovka
zabrinuto. "Moda e ve za jedan sat djelovanje kupina prestati... Moda e ovo potrajati
samo jo malo..."
"Ma, hajde, Boga ti", ree Doli. "Smai i ti par kupina!"
"Da zna da hou", ree gospodin Olovka. "Izgledaju naprosto boanstveno."
Grm je jo uvijek bio prepun krupnih, ljubiastih kupina. Izgledalo je kao da sve nove
i nove neprestance raaju. Gospodin Olovka ubra i pojede nekoliko.

U parku su napravili lijepi tobogan. Svi su se se sputali niz njega, i Parkovi, i

majstori, i Pluk... "Hip, hip, hop", dreknu se gospodin Olovka, krenuvi ka toboganu, da bi
se pridruio ostalima.
"Vidi ti to", ree Doli, krenuvi ka Golubijem vrtu da bi obavijestila ivotinje da je
opasnost prola. "Privremeno...", dodade Doli, no to ivotinje nisu ni ule. Slavlje je ve
poelo.

Odrasli se igraju
Na grmu, koji je jo uvijek rastao, bilo je sve vie i vie kupina.. Niko ko bi proao
kraj njega, ne bi odolio a da ne proba kupine. A svako ko bi probao, pridruio bi se ostalima
u igri. Jer, haselardska je kupina, u stvari, bila 'kupina za igranje'.
Samo da si tada sluajno svratio u park, ne bi imao pojma ta se deava! Svi odrasli,
'veliki ljudi', bijahu posve podjetinjili. Tako se pet debelih gospoa uhvatilo u krug,
izgovarajui neku brojalicu. Jedan veoma stari iica, skupa s postarijom damicom, bio je
'strano zauzet' pravljenjem torte od hrpe pijeska. Doktor i svetenik igrali su se 'trule
kobile', pekar i mesar sjedjeli na klackalici a posvuda je odjekivao smijeh i cika.
Niko vie nije ni pomiljao na posao. Ljudi s buldoerom ak su potpuno zaboravili da
bi morali 'rasturiti' Golubiji vrt.
A kad im je ve dojadilo da se igraju ganje i murke, odoe da se zabavljaju sa
mjealicom za beton. Pravili su svakojake preivne figure od betonskih ploa, pijeska i
alatki, svuda naokolo razbacavi cement. Kao posljedica toga nastajale su svakojake, veoma
neobine figure.
Razumije se da su i djeca u svemu uestvovala; mogao si ih vidjeti kako hodaju svuda
naokolo, vukui civare, dok se Pluk s Parkoviem igrao ganje. Jedina osoba koja se nije
prikljuila ostalima u igri bijae gospoa istunica. Ta bijae dola u park da vidi ta se to
tamo deava. I sad je stajala tu, kiptei od bijesa, sve dok ne zgrabi Parkovia za rukav i
prosikta: "Kakvo je ovo smee! Pa vi morate na posao, u Golubiji vrt! A sad se tu igrate kao
kakav malian! Stidite se, gospodine Parkoviu!"
"Ah, draga gospoo, ne tuakajte se", viknu gospodin Parkovi. I odjuri dalje. A onda
gospoi istunici prie Pluk, s prepunom akom sonih kupina.
"Uzmite i vi nekoliko...", ree joj on. "Prelijepe su."
Kratkovida gospoa istunica se paljivo zagleda u ljubiasto voe, a onda ree:
"Sigurno nisu oprane... Hvala lijepa, jako su prljave." Potom prie jednom radniku koji je
upravo bio zauzet pravljenjem neke udne betonske graevine. "Ako odmah ne krenete na
posao", glasno e ona," smjesta u nazvati gradonaelnika."
"Uopte ga ne trebate zvati", kroz smijeh odgovori ovjek. "Gradonaelnik je ve

ovdje. Eto ga, stoji iza vas."

Gospoa istunica se okrenu. Stvarno, iza nje je stajao gradonaelnik. On bijae uo
kako se deava neto sasvim neobino, te je obukao svoje najbolje odijelo i uputio se u
park.
"Sva srea da ste ovdje", povika gospoa istunica. "Svi u gradu su poludjeli.
Pogledajte samo ta se deava!"
"Tja...", ree gradonaelnik, iznenaeno se osvrnuvi oko sebe, prema svoj toj
razigranoj i raspjevanoj druini.
"Morate neto uiniti", ree gospoa istunica. "Morate odmah ovamo poslati
policiju."
"Policiju", upita gradonaelnik. "Pa oni su ve ovdje." On pokaza prstom.
Neto dalje, dva su agenta skakutala svaki na po jednoj nozi. Upravo bijahu napravili
jednu 'kolicu', te su vriskali od zadovoljstva.
"Skandalozno", viknu gospoa istunica. "A jeste li vidjeli sve te velike, blesave
predmete koje prave od betona?"
Gradonaelnik bijae malko iskosio glavu, paljivo zagledajui figure i statue
nepravilnih oblika.
"Meni se ba sviaju...", ree on. "To je neka vrsta umjetnosti!"
"Umjetnosti", vrisnu gospoa istunica. "Sve je to nitavno! Grehota za upropateni
skupi materijal!"
Ali, gradonaelnik je naprosto odgurnu u stranu da bi mogao bolje vidjeti. "Istinska
umjetnika djela...", proaputa on. "Uvijek mi se dopadalo ba ovako neto. Oduvijek sam
toliko elio da na park dobije lijepe statue. Ali, za tako neto nikad nije bilo novaca. A sad
ih ipak evo tu... Tek tako, kao samo od sebe. Ovome iskreno skidam kapu!"
"Ali gradonaelnie...", alila se gospoa istunica. "A ta e sad biti sa Golubijim
vrtom? Ta prljava, neuredna umetina, tamo iza! Bilo je zamiljeno da se tamo sagradi
jedan trg, uredno poploan. A sad vie nema nijedne betonske ploe!"
Gradonaelnik pogleda. Uistinu je bilo tako. Sve ploe bijahu ve upotrijebljene za
igru i graenje.
No, on samo slegnu ramenima. "ta se tu moe", ree. "Stvarno nemamo para za nove
betonske ploe."
"Dakle, Golubiji vrt ostaje kakav jeste", ciknu gospoa istunica ogoreno.
"Nikad mi se, u stvari, nije ni dopadala ta ideja da se sve drvee posijee", ree
gradonaelnik. "Zaista sam vrlo sretan to emo zadrati jedan komad prave ume. Da bi se
djeca u njemu lijepo igrala. I ptice u njemu pravile svoja gnijezdaca."
"A hoete li u tom sluaju ovdje ostaviti sve ove rune figure i statue? U naem
dragom gradskom parku", upita gospoa istunica.
"Pa da", ree gradonaelnik, sijajui od zadovoljstva. "One zauvijek ostaju ovdje." I
odskakuta dalje... udno, jer on ne bjee ak ni probao udesne kupine. Ali i to se ponekad
deava... Izvjesnim ljudima nisu ni potrebne haselardske kupine da bi pocupkivali i igrali

se, to su oni mogli uiniti i bez toga.

Skoro kiptei od bijesa gospoa istunica poe kui.
Neko je ipak prislukivao njihov razgovor. To bijae Bucka Doli, golubica. Ona
odmah odleti do Pluka, da mu sve prepria.
"Dakle, ovo je ipak zauvijek", ree ona. "Nee vie biti radova u Golubijem vrtu...
ivotinje su spaene. Idi, obavijesti ih, Pluk."
A kad Pluk doe u Golubiji vrt, sve se ivotinje razbjeae. Kod ablje bare vladala je
mrtva tiina. Nita nije kreketalo, nijedna ptiica nije pjevala. Tek kad Pluk tiho zazvida,
ukaza se jedna uplaena ivotinjica.
Bio je to Tata-Mi. Brkovi su mu podrhtavali od nervoze.
"Dolaze li ti strani ljudi ovamo?", upita on. "Stiu li da unite nau umu?"
"Ne, ne dolaze", ree Pluk. "Ne plai se."
"Ali, mi smo uli neku stravinu buku...", ree Tata-Mi. "Neko brujanje i tandrkanje...
ta ono bjee?"
"To je bila jedna mjealica za beton", ree Pluk. "Ali, oni vam s njom nee uiniti nita
naao. Samo se igraju. Ne dolaze ovamo."
"Mogu li sad otii i mojoj eni i djeci rei da mogu mirno na spavanje?", upita Mi.
"Cijelu no nisu oka sklopili, zna."
"Samo ti hajde", ree Pluk. "I to slobodno reci svim umskim stanovnicima. Opasnost
je prola. Zauvijek!"
"Hvala ti", ree Tata-Mi.
I Pluk pouri natrag u park da nastavi s igranjem.
Sve je polo naopako!
Pluk je zvidei prolazio hodnikom na etrnaestom spratu. Uputio se ka liftu. elio je
izii van, na ulicu, gdje su se svi odrasli ljudi igrali.
Kod vrata jednog od stanova stajala je jedna veoma stara gospoa. Imala je veliki
zavoj oko noge i upravo je neto eprkala po kanti za smee. Pluk se zaudi kad ona izvadi
komad starog hljeba iz kante. I jo ga k tomu i pojede!
"Zdravo", ree on. Jer, vrlo ju je dobro poznavao bijae to stara tetka Meja.
"Ah! Evo Pluka", viknu ona. "Kakva srea to si ovdje! Svi su na igranju! Nikog vie
nema u Soliteru."
"Neto nije u redu s vaom nogom?", upita Pluk.
"Tako je", odgovori tetka Meja. "Jue padoh dok sam se igrala preskake i povrijedih
nogu. Sad sam probala nazvati doktora, ali eno ga, i on se igra na ulici! O, Pluk... Sve je to
bez veze."
I tu se sirota tetka Meja zaplaka, a Pluka preplavi osjeaj saaljenja.
"Tako sam gladna...", mrcala je ona. "Zbog toga i tragam za koricom hljeba u korpi
za otpatke... Ni pekar vie ne dolazi na posao. Negdje se sigurno zabavlja."
"Saekaj malo", ree Pluk. "Odoh da pozovem doktora. Kupit u i jedan hljeb."
"I mlijeko takoe". ree tetka Meja. "Jer se mljekar tu negdje u komiluku igra ganje."

"Sve e biti u redu", ree Pluk, u elji da poe, ali ga tetka Meja jo malo zadra
rijeima: "Ima jo neto... Ovdje strano prokinjava."
"A gdje to", upita Pluk. Pogleda uvis i istog trenutka mu cijeli mlaz vode pokropi lice.
"Neto s vodovodom nije u redu", ree tetka Meja. "Posvuda curi. Pogledaj samo!"
I zaista, Pluk vidje kako se voda u mlazovima slijeva niz zidove i cijedi se niz
balkonie.
"Vodoinstalater mora odmah doi", ree on.
"Ve sam ga nazvala", ree tetka Meja. "Ali ne dobih odgovora. Bit e da je negdje na
klikeranju."
Pluk se liftom spusti u prizemlje. Kad izae vani, ostade malo da pogleda sa plonika.
Bilo je kao u vrijeme kakvog vaara. Cijeli kvart se pretvorio u veliko igralite. Odrasli i
djeca... Svi su jurcali tamo-amo, vriskali i kikotali se, svugdje se neto igralo. Niko vie nije
iao na posao, nijedno dijete nije ni pomiljalo na kolu i onako su se i uitelji i uiteljice
igrali na ulici. Jedna debeljukasta dama igrala je balote, te je Pluk upita da li je negdje
vidjela doktora.
"Eno ga, sjedi na drvetu". ree ona. "Skupa s biljenikovom enom."
Pluk se uspentra na drvo. Skroz gore u gustom zelenilu njihala su se dva para nogu.
"Doktore", viknu on.
Na to se doktorova glava ukaza meu granama.
"Moete li malo doi ovamo", viknu Pluk. "Radi se o nozi tetke Meje!"
"Ne", uzvrati doktor. "Prelijepo se zabavljam!" I glava opet ieznu.
Pluk odlui da ode kupiti malo hljeba. Ali onda vidje da su sve trgovine zatvorene.
Sve, pa i knjiara gospodina Olovke. A tamo se, eno, pekar igrao sa mljekarom. Kuglali su
praznim flaama od mlijeka i plastinom loptom, pa nisu ni uli kad ih je Pluk upitao mogu
li se uopte negdje dobiti hljeb i mlijeko. A tada ugleda i vodoinstalatera. Igrao se
indijanaca i kauboja skupa sa sveenikom.
"Ej, majstore", viknu Pluk. "Moete li malo doi! Soliter prokinjava!"
"Bang, bang", viknu vodoinstalater kroz smijeh, i pade kao da je upravo pogoen.
Obeshrabren, Pluk sjede na plonik. Niko ga nije htio posluati. Svako je bio
preokupiran igranjem, te se htjede vratiti u Soliter, kad k njemu dolepra Doli, sjede mu na
rame i ree: "Pluk! Upravo sam prelijetala grad i moram ti rei da se tamo deavaju jako
neprijatne stvari."
"A ta to?", upita Pluk.
"Jedna je kua izgorjela", ree Bucka Doli. "Ljudi koji u njoj stanuju, eno ih, stoje na
ulici! Sve su izgubili."
"Oh, strahota jedna", ree Pluk. "Zar vatrogasci nisu mogli ugasiti vatru... Ili..."
Odjednom shvati o emu se radi. "Hoe da kae da su i vatrogasci na igranju?"
"Tako je", ree Doli. "Nisu htjeli da dou na lice mjesta. Igraju se u parku. Upravo
stiem odatle... Raspalili su vatricu, skupa s gospodinom Olovkom."
"Odmah idem tamo", ree Pluk i odjuri u park.

Tamo odmah spazi vatru to su je zapalili vatrogasci. to jest jest, bilo ju je lijepo
vidjeti. Stalno su u nju bacali stare tane i kutije, plamici se dizae visoko u nebo i kroz
dim Pluk vidje da i gospodin Olovka uestvuje u svemu. Sjekirom je odsijecao sasuene
grane i bacao ih na vatru.
"Gospodine Olovka!", viknu Pluk.
"Sad nemam vremena", dahtao je gospodin Olovka. "Igram se!"
Pluka obuze straan bijes. Ako ga ak ni gospodin Olovka ne eli sasluati, onda je sve
bilo doista zastraujue.
Tu, u blizini, stajao je grm kupine. Haselardske kupine. Pun krupnih, sonih voki.
"Sve je ovo zbog tih prokletih kupina", viknu Pluk. "Svak ko ih pojede, ode se igrati.
A ljudi nikako da prestanu da ih deru. Stalno rastu nove i nove kupine. Niko nee nita
pomoi, svi se samo igraju."
Pluk bijesno zgrabi sjekiru iz ruku gospodina Olovke i poe udarati po grmu.
"Ej, ej, ta to radi!", vrisnu gospodin Olovka. "Hoe li ve jednom prestati?!"
On pokua da vrati sjekiru, ali ga Pluk odgurnu. Sjekao je i sjekao sve dok se grm ne
poe kriviti.
"Upomo", viknu gospodin Olovka. "Ovaj djeko sijee na grm!"
Vatrogasci ih za trenutak pogledae, nasmijae se i rekoe: "Ah, bogati, pusti sad to...
Djeko se samo malo igra. Pa svi to radimo."
Pluk jo jednom zamahnu sjekirom i paf... Grm se strovali na zemlju. On ga povue za
sobom kroz park i baci ga na vatru.
"Kakav grijeh! Kakva teta", jadao se gospodin Olovka. "ta si to uradio, nesretnie?!"
Plamen suknu visoko... Pojavie se udnovate boje... Plava i zelena, bilo ih je predivno
vidjeti, i ljudi se sjatie sa svih strana. Napokon su ba svi stajali oko vatre. Svi bijahu
prestali sa igranjem i ostadoe gledati sve dok, napokon, vie nije bilo niega osim
neuredne gomile, neto sagorjelog drveta i pocrnjelog smea.
Ljudi su utjeli, ba kao da su ostali bez teksta. Nikom vie nije ni padalo na pamet da
se ide igrati.
Prvi progovori doktor. Gledao je malo posramljeno naprijed, rekavi: "Cijeli sam se
dan igrao, ostavivi moje pacijente na cjedilu. Sramota jedna!"
"Moram odmah u Soliter", povika vodoinstalater, "uo sam da tamo prokinjava!"
"Boe dragi...", ree pekar. "itavi dan ne bi umijeen ni jedan jedini hljeb! Koji sam
ja idiot! Igrati se, kraj tolikog posla." I odjuri u njegovu pekaru.
Sat kasnije sve je bilo kao i obino. Tetka Meja leala je u krevetu sa oljom aja u
ruci i novim povezom oko noge. Vodovod bijae popravljen, podovi pobrisani. Duani opet
otvoreni. Samo kole jo nisu radile, ali samo zbog toga to je ve bilo etiri sata poslije
podne. A tada se nastava obino zavrava.
Gospodin Olovka je stajao u svojoj radnji i obratio se Pluku: "Hrabro od tebe, Pluk.
Svaka ast! Samo mi je jedne stvari ao... Morali smo sauvati barem komadi onog buna.
U nekoj saksijici. Jer, sad su sve haselardske kupine nestale, a nikad ne zna hoemo li ih

jo nekad zatrebati."

Dem
Sad, kad je grm haselardske kupine bio posjeen, sve se nastavljalo po starom. Odrasli
su svaki dan radili, nisu se vie igrali. Pluk se pomalo dosaivao. elio je, naime, ve
jednom doznati da lije eljka Znatieljka kod kue.
Pluk pozvoni na vrata gospoe istunice na devetnaestom spratu. Bio je malice
nervozan, pomalo se ipak bojao.
No, im otvori vrata, ona istoga momenta ree: "Ui, Pluk, neto e mi pomoi."
Pluk u hodniku ugleda veliku, starinsku ogradicu za bebe.
"Ovo mora u dnevni boravak", ree gospoa istunica. "Pomozi mi, bole me lea."
Pluk joj pomoe odvui ogradicu i kad je ova ve stajala u dnevnom boravku, on
upita: "Imate li to neku bebu u kui?"
"Bebu? Ma ne, to je za Znatieljku. Ona danas stie."
"Za Znatieljku!?", povika Pluk. "Zar e ona morati u ovu ogradicu? Pa ona nije vie
beba!?"
"Ne", ree gospoa istunica. "No, vidi, upravo sam cijelu kuu sredila i oistila. Sve
zidove okreila. Ako se eljka Znatieljka bude tek tako posvuda etkala, ubrzo e se sve
opet isprljati. Zbog toga e ona morati u ogradicu za bebe. I to sa zvekom, to e ba biti
fino!"
Pluk pocrveni od ljutine. Potpuno zaboravivi na svoj strah od gospoe istunice, on
se prodera: "To je blesavo!"
Gospoa islunica ga pogleda onim njenim hladnim pogledom. "A ta se to tebe
tie?", upita ona. "Odlazi, uostalom, nemam ja vremena da te sluam, ionako sam zauzeta
pravljenjem dema. Napunila sam itave pedeset i etiri tegle, nema pojma koliko mi je za
to trebalo vremena", i izgura Pluka napolje.
Ogoren, Pluk je siao u prizemlje da sve ispria gospodinu Olovci.
"U ogradicu", zavri on s prianjem. "To je ipak previe! Takva velika djevojica u
ogradicu za bebe!"
"Budalatina!", viknu gospodin Olovka. "Ali, kai mi... Je li eljka Znatieljka sve
ovo vrijeme provela na moru?"
"Aha, sa porodicom Galamdija. U Ehvajku. Tamo je bila slobodna kao ptiica. A
uskoro e ovdje morati u ogradicu!"
"A ta ono ree o demu?" upita gospodin Olovka. "Rekao si neto o demu od
kupine."
"Napravila je pedeset i etiri tegle dema od kupina. Tako barem kae."

"Tako, dakle...", mrmljao je gospodin Olovka. "A kako je zbavila te kupine?"

"Nemam pojma", ree Pluk. "Izgurala me je napolje. Hoete li, molim vas, vi otii do
nje? I kazati joj kako je skandalozno i potpuno pogreno staviti Znatieljku..." Pluk se
umalo zagui sopstvenim rijeima, toliko je bi o ljut.
"Tja", ree gospodin Olovka. "I ja se pomalo plaim gospoe istunice. Zna ta,
hajdemo mi zajedno do nje. Ti ostani vani, na hodniku, i ekaj me!"
Liftom se popee i gospodin Olovka pozvoni, dok je za to vrijeme Pluk stajao malo po
strani.
Nakon to gospoa istunica otvori, gospodin Olovka hrabro zakorai unutra, odmah
se uputivi u dnevni boravak. Tamo je stvarno stajala ogradica za bebe.
"Tako je", odgovori gospoa istunica. "Vidite, ogradica za bebe je ve spremna. U
velikom sam poslu, ne mogu vas dakle ponuditi kafom. Sve sam zidove prekreila, bole me
lea! A onda jo i ovo pravljenje dema!"
Gospodin se Olovka kliznu pokraj nje u pravcu kuhinje. Tamo su se nalazili redovi i
redovi tegli.
"Je li to dem od kupine?", upita on.
"Pedeset i etiri tegle dema od kupine", ponosno ree gospoa istunica. I uvede ga u
kuhinju. "ak nisam imala dovoljno tegli", ree ona. "Ostala mi je jo cijela jedna erpa
dema."
"A gdje ste kupili kupine?", upita gospodin Olovka.
"Nisam ih kupila", odgovori gospoa istunica. "Mogao ih je svako ubrati. U parku.
Cijeli jedan grm. Sto sam se puta s jednom zdjelom u rukama vraala, tamo-ovamo.
"Zar ovaj dem nije pomalo gorak?", upita gospodin Olovka.
"Pa, da vam pravo kaem, jo ga nisam ni probala", kaza gospoa istunica. "Bila sam
strano zauzeta."
"Dem od kupine je jako dobar protiv bolova u leima", ree gospodin Olovka. "Jeste
li to znali?"
"Stvarno?"
"Sto posto! To tvrde svi doktori. Da sam ja na vaem mjestu, uzeo bih par zalogaja."
Gospoa istunica oklijevae na trenutak. "Pa hajde, da probamo...", ree ona, stavivi
veliku, drvenu kaiku u erpu, te dobro zagrabi.
"Mmmm... Boanstveno," ree ona. "Nije uopte gorko. Hoete li i vi probati?"
"Hvala, upravo sam dorukovao", ree gospodin Olovka.
"A sad", ree gospoa istunica, "Vidite da sam u guvi. Hvala vam na posjeti. I do
vienja!"
Ona otvori ulazna vrata i prije nego to je toga bio svjestan, ve je bio napolju, na
hodniku.
Pluk ga je jo uvijek ekao. "I?" upita on. "Jeste li togod otro kazali'?"
"Neee", odgovori gospodin Olovka postieno. "Ne, nisam za takvo to ni dobio ansu.
Izgurala me je napolje."

"Hajde, pozvonimo jo jedanput", ree Pluk. "Zajedno emo joj neto rei."
"Ne usuujem se", ree gospodin Olovka. "Zvui blesavo, ali tako je se plaim."
"I ja takoe", ree Pluk. "Ali, kad se strano naljutim, potpuno zaboravim na strah."
On pritisnu zvonce. Vrata se ovoga puta ne otvorie.
Pozvonie jo jednom. Nita se nije deavalo. Jako su, jako dugo ekali. Pozvonie jo
jednom, pa jo jednom.
"Nije se valjda stvarno razboljela... Najednom, iz ista mira?" ree gospodin Olovka
zabrinuto.
"Vrata nisu zakljuana...", ree Pluk. "Moemo ih prosto otvoriti i ui."
"Bilo bi to malo previe nepristojno", ree gospodin Olovka. "No, hajdemo." I tako,
uoe i odmah se uputie prema dnevnom boravku. Tamo su se zaustavili. Zanijemjeli od
iznenaenja.
Gospoa istunica je leala u prostoru unutar ogradice, igrajui se sa zvekom.
Gugutala je kao kakva bebica.
"Je li vam dobro?", oglasi se gospodin Olovka.
"Ta ta", viknu gospoa istunica oduevljeno. I baci vunenog zeia preko ogradice.
"Boe dragi", aptao je gospodin Olovka. "Pojela je previe dema". On povue Pluka
u pravcu kuhinje. Tegle bijahu jo uvijek pune, ali je zato erpa bila potpuno prazna.
"Dem od haselardskih kupina...", ree gospodin Olovka. "A od haselardskih kupina
doe ti samo da se igra, zna. No, ona ih je odjednom smazala cijeli kilogram! to je
previe previe je... a sad se igra u ogradici... K'o kakva bebica!"
"Da da", krijetala je gospoa istunica.
"Grozota jedna", ree gospodin Olovka. "ta sad da radimo? Danas se kui vraa
eljka Znatieljka! Nai e majku u ogradici! Ne, Pluk, ovdje doktor naprosto ne moe
nita uiniti. Mislim da mora proi postepeno, samo od sebe... Poimo napolje, da se na
miru dogovorimo ta nam je initi."
Kad su izili i ponovo stajali na hodniku, doleti imu susret Bucka Doli.
"Vidjela sam ih!"
"Koga?"
"Znatieljku. I cijelu porodicu Galamdija. Oca Galamdiju i est malenih
Galamdia! Eno ih u busu to ide iz Ehvajka. Na putu su ovamo! Stiu za deset minuta"
Gospodin Olovka pojuri ka liftu, povukavi Pluka za sobom.
"Brzo, brzo", viknu on. "Moramo zaustaviti Znatieljku. Ne smije vidjeti majku...
Strano bi se prepala!"

Znatieljka se vraa kui

Pluk i gospodin Olovka su stajali na trotoaru ispred Solitera. ekali su autobus iz

Ehvajka, u kojem bi trebala biti eljka Znatieljka sa porodicom Galamdija.
"Muni malo glavom, Pluk", ree gospodin Olovka. eljka Znatieljka ni u kom
sluaju ne smije doi do svoje majke. Moramo je nekako zadrati. Pomisli samo da doe
kui... I nae majku u onoj ogradici. Dok ova krijeti kao kakva bebica."
"Ali, kako da je zadrimo?", upita Pluk. "Prirodno je da e eljeti da ode svojoj kui.
ta da joj u tom sluaju kaemo?"
Ali, prije nego to je gospodin Olovka stigao da ita odgovori, zau se brundanje
motora i bus stie na stanicu, zaustavivi se na samom ulazu u Soliter. Suvoza otvori vrata.
est malih Galamdia izaoe, gurkajui se, uz stranu viku i dernjavu. Nakon njih izaoe
otac Galamdija i eljka Znatieljka. Svi su izgledali lijepo, pocrnjeli od sunanja. eljka
Znatieljka, koja se bijae malo nadebljala, veselo se smijala.
"Halo", povikae Galamdii. "Evo nas opet!"
"Dugo vas nije bilo", viknu Pluk.
"est sedmica", ree otac Galamdija. "I sve te dane smo imali lijepo vrijeme! No,
ipak se veselimo povratku kui."
"I ja takoe", ree eljka Znatieljka. "Odoh odmah k mojoj majci."
"Priekaj malo, eljka Znatieljka", ree gospodin Olovka. "Ne uri toliko... Stani
malo..."
eljka Znatieljka ga pomalo zaueno pogleda i upita: "A zato bih to morala
saekati?"
"Ne moe k majci", ree gospodin Olovka vidno nervozan.
"ta je to tamo", upita eljka Znatieljka. "Nije se valjda neto desilo? Da nije
bolesna?"
"Jeste", ree gospodin Olovka. "Mislim da jeste."
Sad su se i Galamdii umijeali u razgovor.
"Siroto dijete!", viknu tata Galamdija. "Dok ti je mati bolesna, slobodno moe kod
nas boraviti!"
"Poi sa nama, naoj kui!", povikae mali Galamdii. "Bit e nam super!"
No, eljka Znatieljka ih nije ni ula. Ona se provue pokraj Pluka i utra unutra, u
Soliterovo predvorje.
"Zadrite je!", viknu gospodin Olovka.
Pluk pojuri za Znatieljkom, ali prije nego to ju je mogao sustii, ona je ve bila u
liftu, koji Pluku pred nosom zbrisa nagore.
"Eto ti ga sad", jadao se gospodin Olovka. "Sad e zatei majku u ogradici!"
"ta? O emu vi to govorite!?", upita otac Galamdija.
"Moramo je slijediti... Neu ekati na lift... Idem stepenicama!" viknu Pluk.
I skupa sa svim malim Gamamdiima pojuri na stepenice.
Morali su se popeti na devetnaesti sprat, preko tolikih stepenica! A kad su, napokon,
stigli, zadihani i mrtvi umomi, sudarie se sa gospodinom Olovkom i ocem Galamdijom

koji se bijahu popeli liftom.

Usput im gospodin Olovka objasni o emu se radi, ali otac Galamdija nije ba
najbolje kopao ta se, zapravo, deava.
"Prejela se dema?", upita on. "Ali, od toga se, valjda, ne postaje bebom?"
"Sve u vam uskoro detaljno objasniti...", ree gospodin Olovka. "Ali, prvo pomozimo
i utjeimoZnatieljku... Jadno dijete."
Sad su ve stajali pred Znatieljkinim vratima, pozvonivi, poto su vrata bila
zakljuana. ekanje potraja dugo. Niko im ne otvori.
Gospodin Olovka tiho zastenja i onda viknu: "Ah... Jadna djevojica... Sigurno se
ukoila od straha!"
Ali onda se vrata otvorie. Na ulazu je stajala eljka Znatieljka. naprosto sijajui od
zadovoljstva.
"Uite svi unutra", ree ona, "da mi pomognete u crtanju!"
Svi zakoraie unutra: gospodin Olovka, Pluk i svi Galamdii.
Pooe za Znatieljkom ka dnevnom boravku. A tamo je stajala gospoa istunica,
crtajui po svjee okreenom zidu.
"Zdravo!", viknu ona. "Uite, eto vam tamo svima flomasteri, pa mi se pridruite!"
Mali Galamdii smjesta oduevljeno zagrabie u kutiju s flomasterima. Odabrali su
one s najljepim bojama i poeli crtkati nekakve ludo smijene lutkice. I Pluk im se odmah
pridrui, dok tata Galamdija apatom upita gospodina Olovku: "Ona mi ne izgleda ba kao
neka beba... Vie kao kolarac!"
"Pa da", tiho odgovori gospodin Olovka. "U roku od jednog sata puno je porasla. Hou
da kaem... Porasla od bebe do za kolu stasalog djeteta... Boe pomozi... Kakvo udo!"
Kad svi zidovi bijahu ispunjeni najluim crtarijama. gospoa istunica sjede i kroz
smijeh povika: "Djeaci, padam s nogu! ta kaete za jedan ukusan sendvii? Napravila
sam prekrasan dem!"
"Ura!", povikae Galamdii i eljka Znatieljka.
Svi su htjeli otrati u kuhinju, da pomognu, ali gospodin Olovka vrisnu: "Stoj! Ni
makac!" Svi se utiae, prestraeni. "Draga gospoo istunice", ree gospodin Olovka
sveanim tonom. "elio bih vam neto saoptiti. Dem koji ste napravili, to su haselardske
kupine. A to su prekrasne kupine, ali su opasne ako ih se ovjek prejede!"
"Ma hajde, boga ti!", viknu gospoa istunica poneseno. "Ja sam ga pojela cijeli
kilogram, a nisam se nikad u ivotu osjeala tako lijepo!"
"Upravo tako", ree gospodin Olovka. "I kaite nam, gospoo istunice, ta ste uradili
kad ste smazali sav taj dem. Recite nam tano, ta uiniste?"
Gospoa istunica se malo zamisli i odmahnu glavom. "Ne znam vie ni sama...", ree
ona. "Znam jo samo da ugledah flomastere i poeh crtati..."
"A sjeate li se jo u koliko ste sati tano pojeli dem", upita gospodin Olovka. "Je li
to bilo jue? Ili jutros? Ili prije jednog sata?"
Gospoa istunica rukom obrisa elo, kao da se bijae malo poremetila, pa ree: "Nee.

Blesavo to sam zaboravila... Kao da sam doista neko vrijeme bila nesvjesna onoga to
inim..."
"No, to sam i mislio", ree gospodin Olovka. "Zato u vam dati jedan dobar savjet.
Svakog dana uzmite jedan zalogaji tog dema. Jednu punu kafenu kaiicu, ali ne vie.
uvajte dem samo za sebe... Znatieljki ta vrsta dema uopte nije potrebna."
"Svakog u dana pojesti jedan zalogaj dema", ree gospoa istunica. "Sveano
obeavam. A sad, hajdemo da pravimo jo puno prekrasnih stvari!"
Bijae to veoma prijatna zabava. Igrali su se svakojakih igara, sve dok svi nisu postali
jako umorni i zaeljeli u krpe. Galamdii odoe na njihov sprat, gospodin Olovka u svoj
duani, a Pluk u svoju sobicu u tornju.
Sutradan ujutro doe mu eljka Znatieljka u posjetu.
"Kako ti je majka?", upita Pluk.
"Jako dobro", ree eljka Znatieljka. "Pluk, ona se toliko promijenila. Uvijek je bila
tako stroga. I precizna u svemu. Sve je moralo ostati savreno isto... Nisam nita smjela
uprljati. Sada se sve promijenilo. Sad se ona igra zajedno sa mnom."
"Ali ne ba cijelo vrijeme? Ipak ne stalno?"
"Ne, radi ona i one obine stvari, kao to su usisavanje i pranje suda. Ali im zavri s
tim, igramo se lutkica. Ili puhanja mjehuria. Soba je tako simpa sa svim tim crteima."
"Neka ona samo nastavi da svaki dan uzima po kaiicu dema", ree Pluk. "Na taj e
nain ostati u dobrom raspoloenju."
"Ja u se lino pobrinuti da nikad na to ne zaboravi", ree eljka Znatieljka. "No,
neto me ipak plai. A ta kad sav dem bude pojeden?"
"Imamo pune pedeset i etiri tegle", ree Pluk. "Svakoga dana po jedna kafena
kaicica... Dok sav taj dem nestane, ti e ve odrasti."
"O, da!" ree eljka Znatieljka. "A onda emo neto ve smisliti?"
"Tako je, onda emo neto ve smisliti", ree Pluk.

Ptica Frkavica
ohar Zaza nije bio ba priljivo stvorenje. Obino bi mirno sjedio u svom kutu i
rvnjao jabuiju koricu, sve dok jedanput ne ree: "Boga ti, Pluk, da li je ikad neto izalo
iz onog jajeta?"
"Kakvog jajeta?", upita Pluk.
"Kad si se onomad vratio iz Biograda na Moru, donio si jedno veliko, narandasto
jaje", ree Zaza. "Zar se vie ne sjea?"
"O, da!", viknu Pluk. "Istina je. Potpuno sam na to zaboravio. Odnio sam ga gospodinu
i gospoi Studen, da se kod njih izlijee. Dobro da si me podsjetio, Zaza. Odoh odmah da ih

upitam ta je bilo s njim."

Kad Pluk pozvoni, gospoda Studen mu otvori vrata. im ga je ugledala, ona strano
problijedi, i istoga trenutka ree: "Znam to si doao! Sigurno si stigao da trai Frkavicu."
"Doao sam da pitam za jaje", odgovori Pluk.
"Tako je", ree ova. "Na to sam i mislila. Izlegli smo ga u naem krevetu, sjea li se?
Ispod naih elektrinih pokrivaa. Bijae to prava muka, sedmicama smo se morali stiskati
svaki na svojoj strani kreveta da se jaje ne bi slomilo. No, ptiica je napokon izala. Jedna
Frkavica."
"A kakva je to ptica Frkavica?", upita Pluk.
"To ti je jedna jako neobina ptiica", odgovori gospoa Studen. "Ona ima kosu
umjesto perja. I moe narasti izuzetno velika. Ispoetka smo je stavljali u kavez, ali je to
brzo prerasla. Potom smo je pustili u sobu, ali je uskoro glavom udarala u plafon.
Naposlijetku smo je smjestili na balkon i rekli joj: 'Slobodna si, leti, sirota ptiice!'"
"I je li odletjela", upita Pluk.
"Kamo puste sree da jeste", ree gospoa Studen. "Ne, ona zapravo ne moe letjeti.
Moda zato to nema perja, ve samo kosu i kovrde. Tada jo nismo ni znali kako se zove.
Ali jednoga nam dana u posjetu doe neki gospodin, upita moe li vidjeti tu neobinu pticu,
da bi naposlijetku rekao: "Aaa, to je Frkavica." A onda upita bismo li mu htjeli dati tu
pticu. "Ja imam veliku kolekciju ptica", ree on.
"I onda?", upita Pluk.
Tu gospoa Studen malo zatrokira, uze maramicu i mrcnu.
"Recite ve jednom... ta se onda desilo?"
"Mi smo mislili...", ree gospoa Studen slabanim glasom. "Mislili smo da e naoj
ptici tamo biti lijepo, skupa sa ostalim pticama. Poslije nekoliko dana otili smo da vidimo
kako joj je. A onda...", tu se ve gospoa Studen zaplaka iz sveg glasa.
Pluk je nestrpljivo ekao nastavak prie.
"Onda smo tek vidjeli da je to, u stvari, jedan muzej", ree gospoa Studen. "Taj
gospodin je zapravo direktor muzeja. Muzeja ptica. Tu su sve ptice preparirane."
"Preparirane ptice!", viknu Pluk. "Znai, sve su odreda mrtve? A bijae li i Frkavica
preparirana?"
"Aha", uzdahnu gospoda Studen. "Sve ptice to tamo stoje su mrtve. I ispunjene
piljevinom. Imaju staklene oi. Tamo smo vidjeli i nau dragu Frkavicu... A onda smo
trkom pobjegli odatle. To je itava pria. Tako nam je uasno ao to smo mu dali pticu, ali
liio nam je na pristojnog ovjeka. Zove se gospodin Grubi i strano smo ljuti na njega.
No, nita se tu vie ne moe uiniti."
"A gdje se nalazi taj muzej?", upita Pluk. "elio bih ga malo razgledati."
"Na Zelenoj pijaci", ree gospoa Studen. "Oh, Plue... On bijae tako sladak... Istina,
nije pjevala, nego bi neprestano vikala: Prrr... ta li lu! Tako prijatan zvuk! A sad je
mrtva."
Pluk se pozdravi i odjuri prema Zelenoj pijaci.Tamo je, na jednoj lijepoj, velikoj,

staroj kui stajalo:

MUZEJ PTICA
Unutra je bilo polumrano, vladala je mrtva tiina. Mirisalo je na ustajalost. U jednom
staklenom uredu sjedio je neki ovjek u bijeloj kecelji. Vjerovatno to bijae direktor,
gospodin Grubi. Pluk ue u salu. Svuda su, u staklu, stajale preparirane ptice, nepomine i
krute, sa staklastim oima.U jednom uglu stajao je ogroman kavez, i u njemu strano velika
ptica. Na ploici je pisalo:
FRKAVICA
Pluk ga paljivo zagleda. "Strano...", mrmljae on. "Ovako lijepu ivotinju ubiti i
postaviti ovdje. Staviti joj staklene oi..." Zabulji se paljivo u Frkaviine oi. Na svoje
veliko iznenaenje, vidje da nisu bile nainjene od stakla. Gledale su ka njemu, sijale su.
Bile su to oi ivoga stvorenja.
"Pssst...", ree Pluk. "Neto mi se ini da ti uopte nisi mrtva."
Ptica ostade nijema, nepomina. Stajala je isto tako nepokretno kao i sve ostale ptice,
samo su joj oi gledale Pluka s malo tuge.
"Sirota Frkavice", ree Pluk. "Hoemo li doi da te oslobodimo? Ja imam puno
prijatelja... Budi samo malo strpljiva... Doi emo da te izbavimo."
Sad se ptica pomjeri, mahnu krilima, otvori kljun i viknu: "Prrr... ta-li-lu!"
Muzej se ispuni jekom njenoga glasa. Pluk se strano uplai i sakri iza kaveza, u jedan
mrani ugao, poto direktor odmah dotra iz svoje kancelarije. Uz njega je bio i jedan
pomonik, takoe u bijeloj kecelji.
Zaustavie se ispred kaveza.
"Gospodine Petroviu", ree direktor strogo. "Frkavica jo nije preparirana! uli ste,
ona jo uvijek galami! Takvo to nam ovdje ne treba. Az ato jo nije preparirana?"
"Namjeravao sam to jutros uraditi", odgovori drugi gospodin. "Ali bijah strano
zauzet. Pomislih: ah... Ova ivotinja stoji tako mirno, niko nee ni primijetiti da je jo iva."
"Morate to to prije obaviti", ree direktor. "Imajte to na umu, gospodine Petroviu."
"Dobro, gospodine Grubiu", ree gospodin Petrovi. "Uinit u to sutra, rano ujutro,
tada u imati dovoljno vremena."
Vrati se se ponovo u kancelariju i Pluk izie iz sjene. Vie se nije usudio priati s
jadnom Frkavicom. Bilo ga je strah da ivotinja opet ne pone vikati. Zato brzo i
neupadljivo napusti zgradu, ue u svoj auti i odveze se kui.
Crven k'o paprika od uzrujanosti, on doe do gospodina Olovke u malu knjiaru.
Kad mu je bila ispriana cijela pria, gospodin Olovka ree: "Potpuno si u pravu,
moramo neto preduzcti."
"I to to je mogue bre!", viknu Pluk. "Provalimo jo veeras u muzej!"
"Ali, ta ako jo danas prepariraju Frkavicu...?", ree gospodin Olovka. "Onda smo
zakasnili. Pusti me da malo na miru razmislim"
Gospodin Olovka zatvori oi i zamisli se. Napokon izusti: "Imam ideju. Galamdii bi
svakako htjeli pomoi, ta ti misli?"

"Pa naravno!", viknu Pluk. "I eljka Znatieljka takoe?"

"Sto posto!"
"Moram iznajmiti nekakav kombi", ree gospodin Olovka. "Pitat u u cvjeari 'Vera',
tu, preko puta... Valjda u moi posuditi njihov automobil najedan sat."
"ta emo uraditi!", povika Pluk nestrpljivo.
"Moram zbaviti i jednu periku", ree gospodin Olovka. "I brkove, i velike sunane
naoale. Hajdemo, Pluk, idemo odmah na zadatak."
"Ali, ta to radimo?!", viknu Pluk.
"Vidjet e", odgovori gospodin Olovka.

Lukavi plan
Muzej ptica, na Zelenoj pijaci. Unutra je bilo puno prepariranih ptica, ali i jedna jo
uvijek iva-ivcijata ptica, Ptica-Frkavica. No, i njoj su, po svoj prilici, dani bili
odbrojani... Uskoro e i ona biti preparirana.
Ispred muzeja bijahu parkirani redovi i redovi automobila. Meu njima se nalazio i
automobil u vlasnitvu jedne cvjeare.
Neki je gospodin upravo uao u muzej. Oito, bio je to fotograf. Imao je dugu kosu,
velike brkove i prekrasne sunane naoale. S aparatom u ruci, on pokuca na staklena vrata
kancelarije u kojoj je sjedio direktor.
"'Dan, gospodine Grubiu", ree fotograf. "Stiem iz asopisa 'ena'. To su jedne
novine, znate. Htio bih da nainim nekoliko fotografija,"
"Moe", ree gospodin Grubi. "Ovdje imamo prekrasne, preparirane ptice. Samo
izvolite!"
"uli smo da imate jednu pravu-pravcatu Frkavicu", ree fotograf. "Mogu li napraviti
jednu njenu fotografiju?'
"Kako da ne, poite za mnom."
Gospodin Grubi odvede fotografa do velikog kaveza.
"Kako je lijepo preparirana!", ree fotograf. "Izgleda ba kao da je jo uvijek i v a. "
"Pa i jeste iva", ree direktor. "Morala je ve davno biti preparirana, ali, vidite...
Nema se vremena... Nedostatak uposlenog kadra!"
"Ako biste htjeli stati pokraj kaveza", ree fotograf, "napravio bih fotku vas i ptice
zajedno."
"Sa zadovoljstvom", ree direktor, i stade pored kaveza.
"Uh, kako je ovdje mrano", viknu fotograf. "Morali bismo ovo, zapravo, napraviti
vani. Vi i frkavica na ploniku."
"Tja...", ree gospodin Grubi kolebljivo. "Bit e to malo teko izvesti... Trebalo bi
nam dosta vremena da izvuemo taj kavez."

"A kad bismo tu pticu jednostavno izveli na plonik, bez kaveza... Bi li ona u tom
sluaju odletjela?"
"Ne, to je nemogue. Frkavice ne mogu letjeti. Ali mogu hodati..."
"Mi emo se pobrinuti da ne pobjegne", ree fotograf.
Na te rijei direktor otvori kavez. Sirota Frkavica ih uplaeno pogleda i ostade u
mjestu, ukoena. Morali su je iznijeti napolje.
I eto, sad je ve stajala na ploniku, zajedno sa gospodinom Grubiem.
"Predivno!" viknu fotograf oduevljeno. "Bit e to sjajna fotografija. A sad bih htio
napraviti jednu fotografiju samo s vama, gospodine Grubiu. Vrlo ste poznata faca, uvena
ak! Kad biste htjeli stati malo tamo. Sad pogledajte malo uvis."
Gospodin Grubi poe da stane tamo gdje mu je kazao fotograf i posluno pogleda
nagore.
"A sad se nasmijte!" viknu fotograf. "Tako... Tako je dobro... To samo malice...
Napravit u cijelu seriju fotografija! Pojavit ete se u asopisu 'ena'!"
Direktor je i dalje stajao, posluno se smijeei, sve dok, napokon, fotograf ne napravi
zadnju fotografiju, kljocnu fotoaparatom i ree: "Hvala vam, gospodine Grubiu, ovo e
biti dovoljno."
Ali, u tom trenutku opor djece poe strano galamiti i vriskati.
Gospodin Grubi se munjevito okrenu. Frkavica bijae nestala. Nije je bilo na
ploniku. "Tamo, otila je u onaj sokak", vriskali su djeaci i pokazivali prstiima.
"Aha, vidjeli smo je kad je pobjegla... Onim sokaiem", povikae neka druga djeca.
Svi su pokazivali u istom pravcu.
Gospodin Grubi nije oklijevao ni sekunda. Sjuri se niz stepenice, provue pokraj
parkiranih auta i utra u uliicu. No, i tamo su stajali parkirani kamioni. On se spotae o
jednu kantu za smee i bum... pade ravno na nos, usred prljavih otpadaka... Stenjui,
gospodin Grubi se pridie i potra dalje...U trku je pitao sve prolaznike: "Jeste li vidjeli
jednu pticu? Jeste li vidjeli jednu pticu kako negdje ulazi?"
Svi ljudi ga zaueno gledae i odmahivae glavama. Nigdje, ba nigdje ne bijae ptice
Frkavice.
Gospodin Grubi je zvonio na vie mjesta, no niko ne vidje pticu Frkavicu, tako da
se, oajan, naposlijetku vrati u Muzej.
Fotograf bijae nestao. Ni djeca vie nisu bila tu. I cvjearski kombi je otiao, ali za
njega gospodin Grubi nije mnogo mario. On uleti u muzej i, jo uvijek zadihan, poe u
njegov ured da pozove policiju.
"Pobjegla vam jedna ptica?", upita policajac sa druge strane ice.
"Jedna veoma rijetka Frkavica!", derao se gospodin Grubi. "Zbrisala!"
U meuvremenu je kombi ve bio veoma daleko. Za volanom je sjedio tata
Galamdija a unutra fotograf, Pluk i Frkavica. Jadna je ivotinja bila skroz skvrena.
Fotograf skide periku i brkove i ree: "I? Jesmo li to lijepo izveli?"
"Sjajno, gospodine Olovka", ree Pluk.

Zaustavie se ispred Solitera da bi saekali male Galamdie i Znatieljku koji su

hodajui dolazili iz Muzeja.
"Eno ih, dolaze!", povika Pluk. Uz ciku i vrisku, cijela je druina dotrala do njih.
"Odlino je prolo, ta kaete!?", povikae mali Galamdii.
"Nije nita primijetio", nasmija se eljka Znatieljka.
"Pssst...", ree gospodin Olovka. "Ne viite toliko... Mogu nas drugi uti. Djeco,
moramo se neto dogovoriti. ta nam je initi sa Frkavicom?"
"Neka ide kod nas!", viknue Galamdii.
"Ne," ree gospodin Olovka. "To je previe opasno. Ona die previe buke! Mislim da
bismo je privremeno morali smjestiti u moje skladite, iza knjiare. Tamo je niko ne moe
vidjeti, ni uti."
"A zato je jednostavno ne pustimo da odleti?", upita otac Galamdija.
"Jadnica nije sposobna ni da leti, o tome se radi. A ako je pustimo da odeta, razumije
se da bi je odmah uhvatili i vratili u muzej."
"Izvui emo je iz vozila i uvesti unutra", ree Pluk. "Ali, to moramo obaviti veoma
brzo, u trenutku kad niko ne bude prolazio."
Prolo je dosta vremena dok ne doe pogodan momenat. Jer, ljudi su stalno prolazili,
tako da je Pluk bio strano uplaen da ne primijete njegov uperak i noge to su virile iz
kombija. No, na sreu, ljudi su urno prolazili, nita ne primjeujui, pa gospodin Olovka
napokon viknu: "Evo ga! Sada!"
est Galamdia munjevitom brzinom povukoe pticu iz auta i uvukoe je u duan.
Niko ih nije vidio. Ostavie je iza, u skladitu, opskrbljenu zdjelom prikladne hrane i
vodom.
A kad Pluk, neto kasnije u toku dana, upali svoj auto-radio, uo je slijedeu
potjernicu:
"Iz ptiijeg muzeja pobjegla jedna ptica, takozvana Frkavica. ivotinja ima kosu
umjesto perja. Oglaava se na slijedei nain: Prrr... ta-li-lu! Predviena visoka novana
nagrada za onog ko je vrati. ivu ili mrtvu..."
"Jupi!", kliknu Pluk svom oharu, Zazi. "Jesi li uo ovo?"
"uo sam", ree Zaza. "Ali, da sam ja na vaem mjestu, odveo bih tu ivotinju daleko
odavde, na neki panjak. Sigurno e je pronai!"
"Hajde, ne budi takav pesimista", ree Pluk. No, u stvari, ni on nije bio ba pretjerano
miran.
Prrr... ta li lu...
Frkavica je sad stanovala u skladitu kod gospodina Olovke. Povremeno bi se s te
strane zauo njen zvonki zov. No, ako bi vrata duana bila zatvorena, niko je ne bi mogao
uti. Svi su zavjerenici, dakle, morali dobro voditi rauna o tome.
Jednoga dana doe neka djevojica u radnju. Bjee to mala Elizabeta, koja kupi kutiju
kreda u boji. I ba u asu kad je, plativi, izlazila iz duana, pomoli se Pluk iz skladita,
kamo je iao da nahrani Frkavicu. Vrata su, dakle, samo na asak bila otvorena, ali je u

tom momentu Frkavica viknula: Prrr... ta-li-lu!

Pluk urno zatvori vrata za sobom. Iako Elizabetica bijae ve izala, gospodin Olovka
ljutite ree: "Glupo od tebe, Pluk! Prvo malo osluhni nalazi li se iko u duanu. Sad ju je
djevojica sigurno ula."
"Tako je, napravio sam stranu glupost...", odgovori Pluk. "Ali, ona je jo sasvim
mala, valjda nee shvatiti o kome se radi. Samo kad bi ta Frkavica drala jezik u kljunu!
Stalno joj govorim: 'Zavei ve jednom'! Ali, toliko je sretna to je pobjegla iz onog muzeja
da se stalno opet oglaava."
"Uskoro e nas djevojica odati", ree gospodin Olovka. "Doi e policija da je trai, a
ta onda? Ne, ne, ovako dalje ne moe. Imam ideju."
Gospodin Olovka izvadi neki aparati.
"Kasetofon", upita Pluk. "ta e nam on?"
"Ve e vidjeti", ree gospodin Olovka. "Hajde, izai napolje i vidi moe li negdje
pronai Bucku Doli. I, ako je mogue, Karla Protezu."
Pluk izae van. Veoma je brzo naao Doli, ali Karla nigdje nije bilo.
"Ja u ga pronai", ree Doli.
Odleti, i poslije samo desetak minuta vrati se s Karlom, galebom koji je imao drvenu
nogu.
"Ahoj," viknu Karlo. "Je li neto uzbudljivo opet na vidiku?"
"Morate poi k gospodinu Olovci", ree Pluk i pusti ih da oboje uu u duan, a on sam
stade etkati plonikom, gdje se pojavi mala Elizabeta s lutkom u ruci.
"to ti ima lijepu lutku", ree Pluk.
"Ih, nije to nita! Dobit u jo ljepu", ree Elizabetica. "im majka pokupi pare za
onu pticu."
Pluk problijedi od straha. "Kako to misli", ree on. "Kakvu pticu?"
"Onu to je pobjegla", odgovori Elizabetica. "Koje nae, dobit e brdo love. A ja znam
gdje se ona nalazi. Tamo!" I pokaza prstom u pravcu prodavaonice gospodina Olovke.
"Ma hajde", ree Pluk. "Kako u knjiari da bude ptica?!"
"Ima, ima", ree Elizabetica. "ula sam je. Ona vie Prrr... ta-li-lu! Odmah sam kazala
mojoj majci. A ona je nazvala policiju. Policija e odmah doi u duan da je nae."
Pluk zamalo uzviknu: tuibabo nijedna! Ali se uzdra. A kad Elizabeta proe,
pocupkujui sa svojom lutkom, on uleti kod gospodina Olovke i ree: "Otkriveno je! Dolazi
policija!"
"To sam i mislio!", viknu gospodin Olovka. "Sigurno ona djevojica!"
"Vas dvoje, napolje", obrati se on Doli i Karlu. "I, hvala vam na pomoi."
Ptice odletjee, a gospodin Olovka uze jedan smotak providnog ljepila i povue Pluka
prema skladitu.
"Zalijepi joj kljun, brzo...", ree.
Frkaviina usta uskoro bijahu potpuno oblijepljena providnim ljepilom, tako da nije
mogla ni pisnuti.

Nakon toga gospodin Olovka zgrabi pticu i posadi je u sjenu izmeu dvije police za
knjige, u neku vrstu tamnog udubljenja, nie.
"I dodaj mi sad ta dva velika postera." Pluk ih dodade. Bijahu to prekrasni, veliki
posteri. Gospodin Olovka ih objesi jedan iznad drugoga ispred Frkavice, tako da je ptica
bila potpuno sakrivena iza nj ih.
Sad je bila potpuno zaklonjena. U stvari, samo su jo dva velika stopala virila ispod
postera.
"Ovdje moramo jo neto smisliti...", gunao je gospodin Olovka.
U tom trenutku zau se otvaranje vanjskih vrata.
Gospodin Olovka se mirno vrati u duan. Tamo je ve stajao jedan agent.
"Jeste li vi gospodin Olovka?", upita on. "Pretpostavljamo da se ovdje krije odbjegla
Frkavica."
"Ovdje?", zaudi se gospodin Olovka. "U ovom duanu? Pa, i sami vidite da to nije
istina. Kako ljudi samo mogu doi na takvu ideju?!"
"uli su je kako se oglaava", ree agent. "Ta ivotinja ima vrlo specifian zov, jeste li
to znali? Zvui neto kao: Prrr... ta-li-lu. Ovdje bijae neka djevojica, ona je ula. Zbog
toga bih vrlo rado gvirnuo malko u vae skladite."
"Samo vi mirno pregledajte", ree gospodin Olovka sa smijekom. "Ali, to to je
djevojica ula bijae tek obina kaseta."
"Kako to mislite?"
"Jedna audio-kaseta", ree gospodin Olovka. "Znate, ja se bavim sakupljanjem ptiijih
glasova. Snimam svakojake njihove pjevove. Ovdje, na ovom kasetofonu. elite li da ih
ujete?"
On ukljui spravicu. Kaseta se poe vrtjeti. A onda odzvoni: "ahoj... weeee....
weeee....." prodorno krijetanje galeba.
"To je galeb", ree gospodin Olovka. "Sad sluajte dalje."
"Gu...gu...gu..."
"Evo i golupia...", kaza agent raznjeeno.
"Zaista je tako", ree gospodin Olovka. "A sad dobro oslunite!"
"Prrr... ta-li-lu", odjeknu knjiarom. "ujete li?", ree gospodin Olovka srdano.
"Djevojica je sigurno ula ba ovo."
"Daaa, ali..." ree agent. "Gdje ste onda snimili ovaj zov? U tom ste sluaju ipak
morali pticu imati pokraj sebe!"
"Pa, pobogu, stajala je u muzeju", ree gospodin Olovka. "Bio sam tamo prole
sedmice. Pomislih: muzej ptica, idealno mjesto za snimanje ptiijih zovova. No, na alost,
sve ptice bijahu ve preparirane, dakle nijeme, kao to znate. Samo ova bijae jo iva. I
jedino nju sam mogao snimiti na traku."
"Aaa, tako dakle", ree agent. "Malena gospoica ula je tu traku."
"Samo ovu kaseticu", ree gospodin Olovka.
"No, ipak bih, da sve bude po propisu, jo malo pogledao pozadi", ree agent.

"Moe, komotno", ree gospodin Olovka i otvori vrata to su vodila u skladite.

Pluk je sjedio i pisao na jednom stoiu ispred dinovskih postera. Agent samo
ovlano baci pogled unaokolo.
"U redu je, gospodine. Izvinite to sam bio na smetnji."
"Nita ne smeta", ree gospodin Olovka i izvede agenta napolje.
"Kakva sjajna ideja!", povika Pluk kad se pomoli iz magacina. "Snimili ste glasove od
Karla i Doli, a onda i Frkaviin zov."
"Tako je", ree gospodin Olovka. "Zvuao sam vrlo ubjedljivo, je l' de? No, ne
usuujem se vie Frkavicu drati ovdje. Moramo je premjestiti negdje drugdje, negdje gdje
e biti sigurna... Gdje je niko ne moe uti. Razmislimo malo zajedno, Pluk."
"ta bi ste rekli za Golubiji vrt?", ree Pluk kolebljivo.
"To uopte nije loa ideja", ree gospodin Olovka. "Golubiji vrt je jako daleko odavde,
skroz iza parka. Veeras, kad padne mrak, tamo emo prenijeti Frkavicu."

Ja sam sirota, izumrla ptica

Pluk je sjedio kui, u svojoj sobici u tornju. Jeo je kruha i margarina sa okoladnim
mrvicama, dok ga je, za to vrijeme, ohar Zaza, sjedei na stolnjaku pored njega,
neprestano moljakao: "Priaj mi, Pluk, priaj dalje..."
"Da nastavim priu o Frkavici", ree Pluk. "Ali nema dalje. Eno je sad u Golubijem
vrtu. Tamo smo je danas odvezli. Momentalno pohaa asove letenja kod jedne aplje."
"A ta ako je ipak otkriju?", pitao je Zaza. "Ako dou djeca u Golubiji vrt, neka druga
djeca? ta ako je vide? Ili uju?"
"Obeala je da e drati jezik za kljunom", ree Pluk. "Kazali smo joj: 'Razmisli
dobro, ako se bude derala, opet emo ti zalijepiti kljuninu.' To ju je sasvim utialo, poto
se strano plai providnog ljepila."
Neko snano zakuca na prozor.
"Karlo Proteza!", viknu Zaza. "Sakrij me, Pluk! Brzo, jako ga se plaim!"
Pluk poklopi Zazu jednim staklenim poklopcem, pa potom pusti Karla Protezu da ue.
"Ahoj", ree Karlo. "Doao sam samo da pitam dolazi li i ti, Plue. S tim asovima
letenja stvari stoje jako loe."
"Zar ba nikako da naui?", upita Pluk.
"Ja lino vjerujem da onauopte ne eli da naui", odgovori Karlo. "Samo stane na
jedan brei, dok aplja za to vrijeme da je sve od sebe da joj pokae. I sve druge ptice
stanu okolo, i svi viu: 'Ma hajde, bona, Frkavice!' Zna ta ona na to odgovori?"
"ta?"
"Ona kae: 'Sve i kad bih nauila letjeti, ne bih znala kuda da krenem!'"

"Ali, u tom sluaju moe naprosto odletjeti kud joj srce zaeli!"
"To joj i svi mi velimo. 'Gluperdo nijedna,' galamimo mi, 'im bude mogla letjeti,
negdje e ve krenuti.'" Ali onda ona kae: 'Gdje u odletjeti?' Mi odgovorimo: 'Negdje.'
Onda ona opet veli: 'A gdje je to negdje?'"
"Tako nee daleko dogurati", uzdahnu Pluk.
"To ti je cijela istina", ree Karlo. "Zna ta ja mislim? Frkavica je bila u onom
muzeju. A tamo, na njenom kavezu, bio je jedan natpis: Izumrla Ptica. I direktor muzeja
stalno je ponavljao: 'Frkavica je vrsta ptice u izumiranju.' Kopa, Pluk, i sama je
Frkavica u to povjerovala. Ona stalno govori: 'Ja sam izumrla ptica.'"
"Ali, ona je itekako iva", ree Pluk.
"U to je svi mi neprestano ubjeujemo. 'Uopte nisi izumrla', kaemo joj. No, ona
odgovara: 'Da, da, izumrla sam, jer na cijelom cjelcatom dunjaluku nema nijedne druge
Frkavice.'"
"Je li to istina", upita Pluk. "Misli li i ti da na cijelom svijetu nema vie nijedne ive
Frkavice? Je li ova ba zad zadnja?"
"Ne vjerujem u to", ree Karlo. "Pa, zna valjda, i ona se bjee izlegla iz jajeta? Mora,
dakle, imati majku i oca, ba kao i sva ostala stvorenja. Vjerovatno birvaktile postojahu i
njena mala braa i sestrice. Imam ideju, Pluk. Pusti me napolje."
to je mogao bre, Pluk otvori prozor, stigavi ga upitati jo samo: "Kakvu to ideju
ima, Karlo, gdje to najednom tako urno mora odletjeti?"
"Moda se jako dugo neu vratiti", ree Karlo."Idem u potragu za drugim
Frkavicama. Odoh na strano dalek put, Plue. Ahoj!"
I, uz snaan krik, Karlo poleti sa prozorskog okvira.
Pluk napokon pusti Zazu iz njegovog malenog 'zatvora'.
"Srea da je otiao", ree Zaza. "Strano ga se plaim. Uvijek me tako prodrljivo
promatra. Daj mi jedan okorak, da malo doem k sebi, dragi moj Pluk."
"Evo, dri", ree Pluk. "Moram odmah da idem. Odoh da vidim kako Frkavica
napreduje."
I odveze se kiperiem u pravcu Golubijeg vrta, a tamo mu Doli doletje u susret. Ispria
mu do u detalje istu priu kao i Karlo. Nikako da krene nabolje na asovima letenja.
"Mislim da je to stoga to ima kosu umjesto perja", ree Doli. "Pobogu, kako da leti
ako ima kosu!?"
"Odoh da vidim o emu se radi", ree Pluk.
Na jednom breuljku, ugleda, stoji sirota Frkavica, okruena jatom drugih ptica.
aplja joj je po ko-zna-koji-put pokazivala kako treba letjeti, no na sve to bi Frkavica
tek malo zaklepetala krilima.
"A da je stavim gore, na drvo?", upita Pluk. "Uz pomo dizalice? Onda e morati da
poleti."
Bijae to prava muka, podii Frkavicu dizalicom i posaditi je na jednu hrastovu
granu. A kad je napokon uspjelo i kad je jadna ivotinja, premrla od straha, drhtei k'o prut,

stajala na grani... aplja dreknu: "A sad, skoi. Hop!"

"Usudi se ve jednom!", viknu Pluk. "Samo naprijed!"
Frkavica se uspravi, zamahnu jedanput njenim velikim, kosmatim krilima i snano
zagrakta: "Prrr... ta-li-lu!"
A onda se zau da neto leti kroz vazduh, potom tup udarac. Tresnula je s visine k'o
vrea!
Pluk joj pomoe da se uspravi. Sreom, nije se bila ozlijedila.
"Bila si vrsto obeala da nee isputati taj tvoj zov," ree Pluk strogo. "A sad si se
opet dreknula! Pravi gluposti! Mora zaepiti gubicu. Hajde, probat emo jo jednom."
Opet kranom popee Frkavicu na hrast. U meuvremenu je jo mnogo ptica doletjelo
da prisustvuje 'predstavi'. I to ne samo ptice, i druge su ivotinje iz Golubijeg vrta pristigle i
stale u krug. Ba zato to su sve usredsreeno pratile ta se deava sa Frkavicom, niko nije
obratio panju na djevojicu to je virila iza jednog buna. Bila je to Elizabetica. Ona bijae
primijetila Pluka kako se vozi prema Golubijem vrtu, te ga je tajno sve dovde slijedila. Za
trenutak ga bijae izgubila, poto je Golubiji vrt veliki i prepun vijugavih puteljaka, tako da
se bjae uplaila da bi mogla zalutati. No, onda je iznenada ula Frkaviin zov.
Sad je stajala tu blizu, virei iz grmlja. Vidjela kako Frkavica po drugi put pada s
drveta. I dok su sve ptice uzbueno krijetale i graktale, Elizabetica brisnu iz Golubijeg
vrta.
"Smotana ptica se ni ne trudi ba najbolje!", viknu aplja ogoreno. "Ona sigurno to
moe savladati, ali jednostavno ne eli!"
"Hoemo li jo jednom?", upita Pluk.
Ali, Frkavica ga alosno pogleda i ree: "Pusti me. Pa, ja sam samo jedna obina
izumrla ptica."
"Mislim da je najbolje da se odem posavjetovati sa gospodinom Olovkom", ree Pluk.
"Odmori se malo. Odmah se vraam."
On krenu autom kroz park, ka duanu gospodina Olovke. Ali, Elizabctice vie u parku
nije bilo. Ona ve bijae stigla do njene majke, da joj ispripovijeda ta je sve tamo vidjela i
ula.

Elizabetica
Gospodin Grubi, direktor muzeja za ptice, je stajao kraj telefona i uzbueno vikao u
slualicu: "ta ste rekli, gospoo? Vaa kerkica je vidjela Frkavicu? Gdje?"
S druge strane ice bila je Elizabetina majka. "Frkavica se nalazi u Golubijem vrtu",
ree ona.
"Gdje je to?", pitao je gospodin Grubi.

"Moja e vam kcrkica pokazati put. Samo doite pred park. Ona vas tamo ve eka."
"Stiemo!", dreknu gospodin Grubi ljutito. Potom dozva njegovog pomonika i kaza
mu: "Gospodine Petroviu, Frkavica je pronaena. Uzmite najveu mreu. Poveemo se
dipom."
U Golubijem je vrtu Frkavica jo uvijek stajala na breuljku i pokuavala poletjeti,
aplja ju je strpljivo pripremala, ali sve to nita nije pomoglo, jer ptica jednostavno nije bila
sposobna za tako neto: "Koja mi je korist od toga? Ako i uspijem poletjeti, kamo da
krenem, u kom pravcu?"
Ostale su ptice ve postajale ljutite i nestrpljive: "Jednostavno odleti, pobogu!"
Za to se vrijeme Pluk u duanu savjetovao sa gospodinom Olovkom. "Moramo
premjestiti Frkavicu na sigurnije mjesto", ree on. "U Golubijem je vrtu previe opasno.
Prije ili kasnije e doi djeca, kada je uju. Zamisli samo da je ona grozna Elizabetica uje!
Ona dobro zna da e, ako je otkrije, dobiti sto maraka nagrade."
"U pravu si, mora biti sklonjena odande", ree gospodin Olovka. "Odvest emo je u
polje, veeras, kad se smrai... Daleko odavde."
"Ali, tamo e biti usamljena", ree Pluk. "I, kako da doe do hrane, tamo..." Nije ni
dovrio reenicu, kad Doli uleti u duan, uzbueno viui: "Doite brzo! Izdaja! Oni su na
putu ka Golubijem vrtu!"
"Ko?", viknu gospodin Olovka.
"Ljudi iz muzeja i ona zloesta djevojica Elizabeta! Dolaze dipom!"
Pluk bijae ve izjuri o kroz vrata i sjedio u svom autu-dizalici. Nikad nije tako jurio; u
trenu je bio kraj fontane... No, ve je bilo prekasno!
Iz pravca Golubijeg vrta stizao je jedan dip. Naprijed je sjedio direktor sa njegovim
pomonikom, a pozadi je leala sirota Frkavica, sapeta u jednoj mrei, dok je kraj nje bila
Elizabetica. Osvrtala se oko sebe, veoma ponosna i uobraena, pravei se da ni ne
primjeuje Pluka.
Crven k'o paprika od ljutine, Pluk proguta u sebi jednu veoma runu psovku, okrenu
svoj auti i poveze se za dipom, kroz mnoge ulice, u pravcu muzeja. Kad su stigli onamo,
dip proe kroz veliku kapiju, unutra. Kad Pluk izie iz auta, uvar muzeja mu pred nosom
zalupi kapiju.
"Pustite me unutra!", viknu Pluk.
"Muzej je zatvoren", ree portir. "Danas je ponedjeljak, a ponedjeljkom ne radimo.
Tada smo veoma zauzeti prepariranjem ptica."
Pluk zastenja od bijesa, epali su Frkavicu! Sad e je ubiti. I preparirati. A on je bio
potpuno nemoan da bilo ta uini.
U tom trenutku osjeti neto na svom ramenu. Bila je to Bucka Doli, golubica.
"ta da radimo, Doli", plaljivo e Pluk. "Gdje su ostali?"
"S one strane muzejskog zida", ree Doli. "I ja stiem odatle. Vidjela sam ih, jadnu
ivotinju i onu dvojicu ubica pokraj nje."
"Hoe da kae da jo stoje vani?", upita Pluk.

"Da, dvorite je otvoreno", ree Doli. "Nema nikakvog krova. Kad bi samo Frkavica
mogla poletjeti, lako bi im pobjegla!"
Kapija se opet otvori i Elizabetica izie van. S jednim velikim lizalom, kojega je
dobila u znak zahvalnosti. Velika je nagrada tek trebala doi, ree joj gospodin Grubi.
Njena e majka sutra dobiti stotinu maraka. Pluk ju je utke gledao, dok je prolazila pokraj
njih. Ona se naglo zacrveni, i pojuri naprijed, ba kao da ga se uplaila.
"Nadleti jo jednom dvorite", ree Pluk. "Pogledaj jo malo..."
"Ne usuujem se", ree Doli. "Sve je to toliko odvratno. Oh, Pluk... moda je ve
mrtva..."
No, Frkavica jo nije bila gotova. Stajala je tamo, u mranom dvoritu muzeja,
alosno svezana, razbaruenih vlasi i savijena kljuna. Direktor stajae pokraj. Upravo bijae
s nje skinuo mreu.
"Pazite", ree pomonik. "Mogla bi odletjeti."
"Ne moe ona letjeti", ree gospodin Grubi. "Ova nitarija! Hej? Ova prastara
Frkavica? Nije to sposobno ni za kakav let."
Frkavica se jo vie pogrbi i zadrhta.
"Tako", ree direktor. "A sad moramo to je mogue bre ovu zgodnu zvjericu
preparirati. Donesite alat, gospodine Petroviu."
Gospodin Petrovi pouri unutra. Vrati se s nekoliko boca i velikom iglom za davanje
injekcija.
"Ja u je drati", ree gospodin Grubi. No, upravo kad epa Frkavicu za vrat,
dvoritem odzvoni grubi, prijetei krik: "Ahoj!"
"Otjeraj tog galeba!", dreknu direktor. "On nas ometa. Auuuh!"
On dobi bolan udarac posred njuke. Karlova su krila tvrda i snana,
Gospodin Grubi rukom zamahnu prema njemu. "Kidaj, zvjerugo!", viknu on. "Ili
emo i tebe preparirati." On pokua ponovo epati Frkavicu, gospodin Petrovi se priblii
sa ogromnom iglom, ali Karlovi su krici bili toliko zastraujui, a udarci krilima toliko jaki,
da se gospoda povukoe.
"Sluaj...", dobaci Karlo Frkavici. "Sluaj me dobro, pronaao sam ih! Ostale
Frkavice! Nisi ti nikakva izumrla ptica! Otac i majka ti se nalaze tamo... Na ostrvu Hork,
tamo, daleko na puini!"
"Otjeraj tog galeba! I epaj Frkavicu", dernjao se gospodin Grubi.
Gospodin Petrovi opet napravi jedan pokuaj, no odmah dobi tako jak udarac da
vrisnu od bola.
"Doi sa mnom, doi sa mnom...", vikao je Karlo. "Tamo, preko mora... Preko mora...
Na ostrvo Hork, gdje ive Frkavice... Tvoja braa i sestrice... I sva tvoja familija... Doi sa
mnom!"
"Sad uti ja pokazati, rugobo zvjerinja!", viknu gospodin Grubi, ispruivi obje ruke
ne bi li epao Frkavicu. I upravo kad ga je dohvatio, Frkavica naini jedan korak
ustranu, zamahnu krilima i podie se uvis.

Za trenutak se inilo kao da e pasti, ali kad Karlo viknu jo jednom: "Doi sa
mnom...!", Frkavica poleti. Kao to je to inila aplja, mirnim zamahom krila, napravivi
jo jedan mali krug iznad glava zaprepatene dvojice ljudi.
"Pogledaj", pokaza Doli na drugu stranu kapije.
Pluk podie pogled.
"Prrr... ta li lu", odjeknu iznad njegove glave...
I jo uz to: "Ahoj!"
Pluk poe plesati kao da je pomahnitao. "Uspjela je!", vritao je on. "Sad shvatam,
Karlo je pronaao ostale frkavice. Sad naa Frkavica napokon zna gdje joj je letjeti!"
Jo su dvije osobe vidjele Frkavicu u njenom preletu. Bile su to Elizabetica i njena
majka.
"Eno, odleti naa nagrada!", prosikta mater bijesno.

Do vienja
Pluk se probudio rano, pomislivi: ta li je ono vano danas? O, da, danas mi je
roendan!
A niko o tome nema pojma, poto nikom nisam ni kazao. Kakav dosadan dan!
Pomalo tuan, ustade i poe da se umije. A onda se osvrnu: gdje li je Zaza, ohar?
Nije ga bilo u njegovom okiu. Ni u ormaru. Kao da bjee propao u zemlju.
"Gdje si? Gdje si se sakrio?", dozivao je Pluk zabrinuto.
A onda zau jedan skroz tihi, nervozan glasi: "Upomo!"
Glas je dolazio sa stola. Pluk jo jue tamo bjee ostavio otvorenu teglu dema.
"Majko moja, pa ti si se uvalio u dem!", viknu Pluk preplaeno. "Saekaj malo!"
Zatim stavi jednu kaiku unutra, uz koju se onda Zaza tekom mukom iskobelja
napolje.
"Glupi moj Zaza, mogao si lako potonuti i uguiti se", ree Pluk. "Na ta to lii! Sav
si ulijepljen! Moram te malo staviti pod esmu."
"Neee", dreknu Zaza. "ohari smjesta umiru ako ih stavi pod esmu."
"Ma, bolan, poslije u te lijepo izbrisati, mekanom krpicom!"
Kad je opet bio koliko-toliko ist, Zaza ree: "Pa, estitam."
"Oh, pa ti zna da mi je roendan!", povika Pluk sretno. "Lijepo od tebe, hvala ti."
"Bio sam smislio neto jako zgodno", ree Zaza. "Htjedoh ukrasiti sto: prvo bih pipke
umoio u dem, a onda proetao preko stolnjaka, pravei kruie, tako da bi na stolu nastali
lijepi, crveni oblici... Ali, eto, propadoh unutra!"
"Strano mi se svia tvoja zamisao", ree Pluk. "Ali da to nikad vie nisi uradio! Evo ti
za okrepu jedna jabukova korica."
Pooe zajedno dorukovati, a Pluk je cijelo to vrijeme razmiljao: Kakav e to

dosadan roendan biti... Niko ni ne zna za njega!

Onda neto buno sleti na okvir prozora. Bijae to Karlo Proteza. Brzo spremivi Zazu
pod stakleni poklopac, Pluk otvori prozor.
Karlo uleti u sobu i poloi neku ribu na Plukov sendvi.
"Izvoli, molim lijepo! Najsrdanije estitam", ree on.
"O, hvala ti...", promuca Pluk, zacrvenivi se. "Kako si saznao da mi je roendan?"
"uo sam", odgovori Karlo. "Smai to odmah! Sad sam je izvadio iz mora!"
"Ja u... Radije u je pojesti veeras", ree Pluk. "Nego, kai mi kako je Frkavica."
"Super", ree Karlo. "Eno je na ostrvu Hork, sa ostalim frkavicama: njenom majkom
i ocem, te brojnim sestricama... Ima pozdrave od njih. Eto, odoh ja. Neka ti je lijep roeni
dan. Ahoj!". I Karlo ode svoj im putem.
Pluk opet oslobodi Zazu iz 'pritvora'. U to opet neko kroz prozor uleti u sobu. Bila je
to Bucka Doli, golubica. Imala je neko pismo, u kljunu, no prije nego to je sjela, prolepra
za trenutak iznad stolnjaka.
"Hej", vrisnu Pluk. "ta to radi, Doli?! Kaki po mom stolu za objedovanje. Prljavice
jedna!"
"Najljepe elje za tvoj roendan", izdeklamova Doli pristojno. "Tako si nezahvalan,
djeae. Jer, ovo to upravo inim donosi sreu! Trebao bi to i sam znati. A evo i pisma od
tvojih prijatelja, otvori ga!"
Pluk otvori pisamce. U njemu je pisalo:
Dragi Plue, danas ti je roendan. Ali, tvoja sobica u tornju je premala za sve nas.
Radije izai malo napolje.
Pluk opet pocrveni. "Ko je sve vani?", upita on.
"Brzo doi, pa e vidjeti", ree Doli, i izletje kroz prozor.
"Moram vani, Zaza", ree Pluk. "Hoe li da te ponesem sa sobom. U tvojoj kutijici?"
"Ne, radije u ostati kui", odgovori Zaza. "ekat u dok se ne vrati."
Pluk se liftom spusti u prizemlje. Kad otvori vrata i izie na ulicu, vidje svoj auti
divno ukraen arenim trakicama i cvijeem. Unutra je sjedio gospodin Olovka. I eljka
Znatieljka. Iza je stajao prastari auto porodice Galamdija. U njemu su bili otac
Galamdija i est malih Galamdia. im se Pluk pojavi, svi poee skandirati. Pjevali su:
"Dugo nam, duuugo ivio, Plue!"
"Kako ste samo doznali da mi je roendan...", ponavljao je Pluk neprestance. "A ja ba
miljah da niko ne zna..."
Na to se svi samo nasmijae. A onda ree otac Galamdija: "Neto smo smislili. Svi
skupa idemo na vazdanak. Auto nam je opet popravljen. Ili bismo sa oba vozila... ta
kae na to?"
"Vrlo rado", odgovori Pluk. "A gdje idemo?"
"To ti mora kazati", ree gospodin Olovka. "Tvoj je roendan. Reci, dakle." Pluk se
malo zamisli. Drutvo je strpljivo ekalo njegovu odluku.
A onda tiinu prekinu jedan tihi glas iz njegovog depa: "Tuuuuu-tuuuu."

koljkica-Frfljavica! Pluk urno zgrabi lijepu, ljubiastu koljku i prinese je uhu.

"Prema Vaf...", prozbori glasi. "Prema gdje?"
"Vaf."
"O, sad sam shvatio na ta misli! Rijeka Vas! Sigurno hoe da idemo u goste TamoAmoVuku?"
"To pi pilo fino", odgovori Frfljavica.
"Hajdemo onda", ree Pluk.
"I ja estitam", kaza koljka tiho umei i uuti se.
Pluk je ponovo stavi u dep i ree: "Evo o emu se radi: nedavno sam obeao jednom
skelediji to plovi preko rijeke Vas da u opet doi tamo. Bit e to izuzetno lijep izlet."
"Poimo onda!", zagrakta cijela druina.
Svi Galamdii uoe u stari auto a Pluk, gospodin Olovka i eljka Znatieljka se
ukrcae u auto-dizalicu.
"Saekaj, prvo emo privremeno sve poklone odloiti u moj duani", ree gospodin
Olovka.
A kad su napokon htjeli krenuti, doe jo jedan Plukov jaran. Bijae to Major na
Dugokljusiu. On predade Pluku pokloni: Bubanj sa udaraljkama. "Sretan put! I brzo se
vratite!", povika Major.
"Evo jo i moje majke...", viknu eljka Znatieljka. I zaista, gospoa istunica stie
urno koraajui, zadihana i uspuhana, i dade Pluku sliku to ju je sama naslikala. Jer,
sreom, gospoa istunica bijae nastavila sa slikanjem i igranjem. Svakog je dana jela
svoju kaiicu dema od kupine i to je lijepo djelovalo.
"Do vienja", viknu ona. "Pazite se! Sretan vam put!"
"Hvala lijepa", ree Pluk. Dva vozila krenue.
Svi su stanari Solitera stajali na njihovim balkoniima, maui u znak pozdrava.
"Do vienja, Pluk", vikali su. "Brzo nam se vrati kui!"
Vozila skrenue iza ugla. Prema jugu. Iznad njih su letjeli Doli i Karlo.

Biljeka o piscu
Ana Marija Gertruda mit (Anna Maria Geertruida Schmidt) roena je 1911. godine, u
malom mjestu po imenu Kapelle, Holandija. Prvo je radila u jednoj biblioteci, ili sali za
itanje, kako se to tada zvalo. Poslije je poela raditi za jedne novine iz Amsterdama. Tamo
je pisala lanke za odrasle, ali i pjesmice za djecu, i to na veoma originalan nain: manje
izvjetaeno, manje uvijeno jednostavnije. Djela kao to su Debeljuco Dap, Pauk
Sebastijan i stihovi o medvjediu Pipeluniu brzo su joj donijela slavu.
Zajedno sa crtaem Fipom Vestendorpom (Fiep Westendorp) kasnije je poela praviti

strip za djecu i odrasle. Tako je, zapravo, i nastao Pluk, djeak iz Solitera. Napisala je jo
jako puno pjesama i mjuzikala.
Njene najpoznatije knjige za djecu, uz ovu knjigu, iji naslov u originalu glasi Pluk
van de Petterflet, su Minoes i Otje.
U samoj Holandiji ovjenana mnogim znaajnim priznanjima i nagradama za literarno
stvaralatvo, godine 1987. Ani M.G. Smit je u Oslu dobila najveu nagradu na svijetu iz
oblasti knjievnosti za djecu: Nagradu Hans Kristijan Andersen (Hans Christian
Andersenprijs).
Ani M.G. Smit umrla je 1995. u Amsterdamu, ali e njeno djelo, evo i ovim
prijevodom, nadamo se, jo dugo ivjeti u srcima njenih malih i velikih italaca: u
Holandiji, u Bosni i Hercegovini, i irom velikog svijeta...