Prepjev i biljeka: Tanja Bakid

Sio credesse che mia risposta fosse

A persona che mai tornasse al mondo,
Questa flamma staria senza pi scosse.
Ma perciocche giammi di questo fondo
Non torn vivo alcun, siodo il vero,
Senza tema dinfamia ti rispondo.

Poimo ti i ja sada,
Dok po nebu vee pada
Kao anestezija po pacijentu;
Poimo kroz poluprazne ulice,
Gdje eka nas namrgoeno lice,
I u jeftinim prenoditima burne nodi
Pranjavi restorani i ostrige gdje demo podi:
Ove ulice su kao zamorna pria
Naeg podmukloga vodia
Koji nam postavlja to jedno pitanje
ta je to? Ne pitaj, oh,
I tako ja s tobom pooh.

U sobi ene idu dolje-gore
I o Mikelanelu zbore.

uta magla to haba lea o prozorska okna
uti dim to trlja njuku o prozorska okna
Lizala je dokove veeri
Istegnute po barama to se slivaju,
Nek joj na lea padne s dimnjaka ra,
Koju oistila je terasa. I naglo ona se podie,
I kad vidje da je jedno tiho oktobarsko vee,
Oko kude izvi se i zagmie.

I vremena zaista de biti
Za utu maglu to gmie ulicama,
I trlja lea o okna prozora;
Vremena de biti, vremena de biti
Da lice sretne se s tvojim licima;
Vremena za rat, vremena za hir,
Vremena da ruke krenu da kupe
I spuste pitanje na tvoj tanjir;
Vremena za tebe i vremena za mene,
A ipak vremena za stotinu neodlunosti
I za stotinu vizija, revizija, uinjenosti
Prije nego li prst na prema tostu i aju krene.

U sobi ene idu dolje-gore
I o Mikelanelu zbore.

I zaista vremena de biti
Da zapitam se: Smijem li? i Da li smijem?
Vremena da nazad osvrnem se i stepenicama siem,
I prstima delu na glavi preem
*Pomislide: Gledaj kako mu je ruka mrava, a noga bosa!+
Usuujem li se
Svemir uznemiriti?
U minutu ima vremena
Za odluke stare i nove koje de se u minutu promijeniti.

Ja sve to ved znam, sve to ja znam;
Nod znam, jutro, vee,
Kaiicama kafe ivot svoj mjerkam;
Znam glasove to umiru dok ja padam
Pod muzikom iz odaje daleke.
I kako misli onda da mi budu lake?

Ved znam svaki taj pogled, pogled svaki znam;
Pogled koji te mede u ablon jedan,
A onda kada sam ablon, po igli se vrtim,
A kada sam na igli, proteem se po zidu sam,
Kako da onda ja iz sebe izbacim
Svih dana mojih i nodi ispljuvak taj bijedan?
I kako misli onda da mi budu lake?

Ved znam ih sve, znam ruke -
Ruke s narukvicama, bijele i glatke
*Ali pod svjetlodu lampe, dlakave i ne ba slatke!+
Da li sam to zbog mirisa haljine
Sebi ja to poremetio dane?
Ruke pruene po stolu, a oko ala stostruke.
I kako da mi misli onda budu lake?
I kako onda ja da krenem?

. . . . .

Da lda kaem da sam po sumraku lutao ulicama
Gledajudi dim iz lula
Usamljenih ljudi u kouljama, to s prozora se naginju?
Bolje da sam par okrznutih kandi
to grebu po dnu tihih mora.

. . . . .

A vee tako tiho spava poslije popodne!
Glade je dugi prsti,
Pospana je premorena ili se pretvara? Ma, pusti!
Na podu ovdje uz tebe i mene ona ima gdje da legne.
Hodu li ja, nakon poslastica to mi daju,
Imati snage da momenat satjeram k oaju?
Ali, iako sam stenjao, plakao i molio se u isti mah,
Iako sam svoju (prodelavu) glavu vidio na pladnju, e, to!
Ja prorok nisam to i nije ba neto;
Vidio sam tren moje veliine kako se klimucka,
I Slugu vjenoga kako mi dri kaput i drmucka,
I, ukratko, bilo me je strah.

I da li bi to bilo vrijedno, nakon svega,
Nakon kafe, marmelade, aja,
Meu porcelanom i priom to priamo je ti i ja,
Svega da li bi to bilo vrijedno,
Ostaviti iza sebe sve nasmijano,
Svijet istisnuti u loptu
I vrtjeti je samo k tom jednom pitanju,
I kazati: Iz mrtvih se diem. Ja sam Lazar,
Dolazim da ispriam Vam tu strahotu,
Ako ved neko, namjetajudi njoj pod glavu jastuk star,
Onda kae: Ja uopte nisam imao misao tu,
Uopte misao tu.

I da li bi to bilo vrijedno, nakon svega,
Svega da li bi to bilo vrijedno,
Nakon zalaska sunca, dvorita, isprljanih ulica,
Nakon romana, oljica aja i suknje to po podu brie -
I nakon ovoga i ega sve jo vie?
Redi ta mislim je nemogude!
Kao da magina lampa s nervima po platnu skakude:
Svega da li bi to bilo vrijedno
Ako bi se neko, namjetajudi jastuk ili skidajudi maramu,
Okrenuo prema prozoru i kazao:
Nikako misao tu,
Uopte nisam imao misao tu.

. . . . .

Ne! Ja nisam princ Hamlet, niti sam to trebao biti;
Gospodin sam sluga, taj to de
Ubrzati sve, to scenu, dvije pokrede,
to princa de savjetovati; sigurno, bez ikakvog uda,
Popustljiv, iako je od koristi, sretan,
Lukav, sitniav, oprezan,
Slatkorjeiv i ne ba pametan;
Katkad, zaista, skoro smijean -
Katkad, skoro, i Luda.

Starim sve mi je vie godina
Zasukane nosidu nogavice pantalona.

Hodu li pozadi razdvajati kosu?
Breskvu da zagrizem smijem li se usuditi?
Bijele nosidu pantalone i alom hodati,
I sluati pjesme to jedna drugoj sirena de pjevati.

Mislim da one meni pjevati nede.

Vidjeh ih gdje po valu jau
Straga eljajudi bijelu kosu talasa
Onda kad ih vjetar u crno-bijelo rastalasa.

Po odajama mora kraj djeva morskih
Ovjenanih crveno-smeim vijencima mi dugo prebivamo
Dok glas ovjeka nas ne probudi, i mi se davimo.

[1915]