Miroslav Krleža: Smrt bludnice Marije

("Zora", Zagreb 1955; Sabrana djela

Miroslava Krleže. Svezak osmi: Novele)
Dogodilo se sve to u jednoj civilizaciji, bog da nam prosti, takvoj, gdje se slični događaji
spominju u štampanim kronikama kao nešto, što je jedva spomena vrijedno. Istoga dana, kada
su novine javile, da se u hotelu tom i tom otrovala mala bludnica Marija, čitave su stranice
štampe bile ispunjene dočekom Njegova Veličanstva Kralja Schiavonije, nogometnim
utakmicama, prevarama u ministarstvima, i tako smrt male bludnice Marije nije inspirirala
nijednog reportera, da joj posveti nekoliko redaka i da tako sav onaj bol, što je razderao taj
skromni subjekt nevine djevojke, zaustavi barem za dvadeset i četiri sata u vrtoglavom ludilu
zbivanja, senzacije i blefa.

Marija se otrovala rano ujutro, oko četiri, i njeno je stenjanje kroz zatvorena vrata čuo
hotelski sluga, koji se uspeo u treći kat da probudi na broju osamdeset i prvom jednoga gosta,
koji je htio da otputuje ranom jutarnjom lađom. Onda dakle, kada je prvi čovjek čuo stenjanje
otrovane djevojke kroz zaključana vrata njene sobe, onda je već bilo uglavnom prekasno za
svaki pomoćni zahvat, jer su se kiseline želučane već bile spojile s otrovom i onda se s
ljudskog stanovišta više nije dalo učiniti ništa. Ali nekoliko sati prije toga, kada je nesretna i
zaplakana djevojka pokucala na arhimandritova vrata broj sedamdeset i četiri, onda su još sve
mogućnosti bile otvorene, i izgleda nam, da nije pretjerano, ustvrdimo li, da je čitav taj
nesretni život djevojčice bio u arhimandritovoj ruci, kao porculanska figurica, što ju je ta
medvjedina pijana držala u svojoj šapi i razbila, a zatim okrenula svijetu stražnjicu i zahrkala
prostački pretpotopno, podrigujući se kao prase, pred koje je pala ruža. No kako ne mislimo
da pišemo puritansku tezu o ovom događaju, već bismo htjeli da damo report po kroničarskoj
nam dužnosti, treba da postavimo sve te događaje pred čitaoca u nekom redoslijedu više-
manje istom (i od nas potpuno nezavisnom), kojim se taj zapletaj razvijao.

Bilo je, dakle, već kasno u noći. Hotel je spavao, i putnici posljednjeg noćnog brzovlaka
smirili se po svojim sobama kao po kajitama parobroda, kada se čuje samo stenjanje makine i
svjetiljka treperi na prvom jarbolu. Iz dubljine, iz pivnice, odjekivala je glazba, ali prigušena,
kao pod staklenim zvonom; na dnu dugih, mekanim sagom pokrivenih hodnika, sjale su
zasjenjene žarulje, a od vremena na vrijeme zazujao je lift i nastajala bi tišina, a onda bi
poslije neznatne stanke i opet zujao lift dugo i jednolično.

Arhimandrit, ljudina u bundi podstavljenoj krznom, sa skupocjenim draguljnim krstom oko

vrata na masivnom optočenom lancu, nije bio toliko pijan te bi bio zaboravio (zatvoren u
staklenoj kutiji lifta s livriranim dečkom), da se sjeti, kako je moguće da lanac lifta pukne i da
se sve to zajedno s njegovih stotinu i osamnaest kila strovali u dubljinu. On je negdje čitao
jedamput u novinama prije mnogo godina, da se ovako stropoštao lift sa svima, što su sjedili u
toj staklenoj škrinji, i otada ga ta neugodna misao ne ostavlja, te je sretno odahnuo, kada mu
je livrirani dječarac otvorio staklena vrata i on je osjetio traverze i solidnu betonsku
konstrukciju pod svojim nogama.

Arhimandrit dakle, koji je stanovao u trećespratnoj sobi broj sedamdeset i četiri, čovjek
prosjed i bradat, masne valovite kose, kao kakva klasična pojava svećenika grčke
vjeroispovijesti (koga Musorgski vidi u blagom scherzu, a o kome Demjan Bijedni pjeva kao
o pauku s rascvjetanim nosom i kamilavkom), arhimandrit dakle otvorio je svoju sobu široke
volje kao poplava. Gunđao je poluglasno neku kočijašku frivolnu pjesmu, skinuo svoju
krznenu bundu, svoju crvenom svilom podstavljenu mantiju, i onako teško razrivene probave,
sagnuvši se u pojasu i podrigujući se skidao je debelim, krvlju natečenim mesarskim
ručetinama svoje cipele. Pala je teška masivna cipela. Prva, pa odmah zatim druga, i
arhimandrit, slavni propovjednik, koji je čitavu noć pio sa tri ministra, sedam defraudanata,
provalnika, tamnih nekih pojava, koji su svi nazdravljali Kralju i Državi i govorili o
milijunima i krvi, arhimandrit, slavna pijanica, zamislio se, bi li izvadio iz svoga kofera kutiju
sodebikarbone, da uzme žličicu-dvije i da tako ispere neugodan tek iz usta, kada se na vratima
oglasilo kucanje. Začudio se arhimandrit, što to kucaju na njegova vrata.

U prvi mah pomislio je, da je to zabuna. Kada se kucanje ponovilo te potrajalo plaho i
ustrajno, on je ustao te onako u gaćama i teškim vunenim čarapama pošao da otvori.

Pred vratima stajala je djevojka, slabokrvna djevojka, gologlava, u svili, a lice joj je bilo
zeleno. Drhtala je kao u smrtnome strahu. - Što je? Vi ste se zabunili, gospođice! - Ne, nisam!
Molim vas! Nikako se nisam zabunila! Ja stanujem ovdje pokraj vas na broju sedamdeset i tri!
Ja sam već prije večere htjela k vama! Molim vas, kao boga vas molim, meni se radi o životu
i smrti. - No dobro! Dobro! Razumem! Tiše! Samo tiše! Što ste toliko uzrujani? Zato nije
potrebno da se toliko uzrujavate! Ja razumem! Molim! Izvolite! Samo tiše!

Djevojka se progurala u sobu; dovukla se do stolice i tamo klonula zaplakavši glasno. Taj
njen plač bio je toliko grčevit, da je arhimandrit zastao, i polugol u čarapama, zaogrnut
crvenopodstavljenom mantijom (da su mu se vidjele gaće i svitnjaci svezani na gležnju),
nikako nije mogao da prosudi, jesu li te suze prave ili krive.

- Ako laže, vešto laže, svaka čast - mislio je arhimandrit u sebi i gledao djevojku ispod oka. A
kada je to tako potrajalo, te se činilo, kao da je vrijeme zastalo, i kada je djevojka primijetila,
da se arhimandrit ne miče, bacila se na pod i na koljenima dopuzala do svećenika. Tamo je
zaplakala ponovo, pred arhimandritovim nogama.

Prisutnost mlade, namirisane žene, mekoća njene kose, svila, kroz koju se osjećalo toplo
tijelo, sve je to raspalilo krv u pijanici, i njegov je glas zatreperio u grlu. - Dete drago! Meni je
to sve nejasno! Ja sve to ne mogu da razumem! Umirite se! Sada je noć! Tu se čuje preko i
kada parketi škripe! Kakvoga to smisla imade, ovako sada? ..

Djevojka je bila posve mlada, jedva je prebacila sedamnaestu, i njen plač bio je plač djetinji.
Nikako nije mogla da uhvati riječ od suza. Arhimandrit ju je pomilovao po licu, osjetio na
dlanu svome vatru njezinih obraza i okrenuo se, pošao do umivaonika, natočio čašu vode i
donio djevojci da popije. - Saberite se, dete! Saberite se! Što to sve znači? - Gospodine! Dragi
moj gospodine, oče! Molim vas, mene je strah, ja se bojim, ja bih htjela da se ispovjedim,
mene hvata strah, ja sam bolesna, gospodine! - Ja da vas ispovedim, dete? A kako da vas ja
ispovedim? Zašto? - Ja sam večeras vidjela, kada ste izašli, i čekala sam da se vratite. Bilo me
je strah! Ja bih htjela da se pomirim, gospodine, oče, da se sa svojim životom pomirim! Mene
je strah! Ja ću poludjeti! Ja ću umrijeti! Ja se bojim boga!

Arhimandrit, ženskar i pijanica, nije vjerovao u boga. Još od büchnerovsko-darvinskih

nižegimnazijalnih vremena čitava je ta takozvana nadnaravna nadgradnja ostala za nj
definitivno oborenom, a kako ga je poslije život bacao amo-tamo, sve je to u njemu ostalo
razvaljeno, i on je poživio u svećeničkoj mantiji kao nevjernik i cinik. On je bdio po svome
zanimanju nad moštima legendarnih svetaca i careva, a kada se napio, zbijao bi šale od tih
kostura, pljuvao po ikonama, razbijao flaše o raspela, bljuvao po riznicama i lagao u crkvi. A
sada je eto došla tu k njemu, kasno poslije ponoći, jedna bludnica, pijana žena, koja sva miriše
po konjaku i po rakiji, i tu plače pred njegovim nogama i hoće da se ispovjedi. Htio je
arhimandrit da se nasmije, da se svojim zdravim i dubokim basom nasmije tako glasno, da bi
svi gosti i putnici istrčali iz kajita kao da je brodolom i da hotel tone. Kako je ta mlada i
nepoznata žena pred njim klečala sagnuta vrata, on se spustio do nje i rutiniranom kretnjom
staroga oca dušobrižnika stao da je miluje po kosi, po frizuri, po tjemenu, po zatiljku, pa ispod
zatiljka po pahuljasto obraslom žljebiću i po kralješcima, po ramenima, po vratu, po leđima,
ptičicu malu, sirotu malu, djevojčicu nesretnu, što plače, što se boji boga, što se ispovijeda.

Djevojka je plakala, zarila svoju glavu u crvenopodstavljenu mantiju i govorila o nekoj

banalnoj, svakodnevnoj historiji: kako se otac opijao, kako je mati čitave noći zvrndala na
mašini, kako je buknuo rat i ona se gladna skitala po velegradovima, i kako sada ne može više
dalje. Sigurno je, da ona dalje ovako više ne može, i strah pred nekom neopisivom
arhitektonskom težinom postojeće metafizičke nadgradnje, nekog izvjesnog nadzemaljskog
poretka, što ga ona nikako nije znala da opiše, već ga je uvijek vrlo neinteligentno nazivala
"božjim sudom", strah dakle pred tim nekim eventualnim antibüchnerovskim poretkom i
svijetom, sve je to nju bacilo ovamo pred arhimandritove noge, da se ispovjedi, da skine teret
sa sebe, da umre čista. Vjerojatno je, da se u njenom sedamnaestogodišnjem dječjem
organizmu paralelno s time javljao jak i neiskorjenjiv poriv duboke i zdrave životnosti,
neiživljenosti, i da je to, kako je ona pokucala u noći na vrata jednoga susjeda, bila gesta
utopljenika, koji očajno pruža ruku za spasom, kao posljednji bespomoćni signal.

I doista, jedan momenat tako je i izgledalo, kao da će arhimandrit ipak shvatiti to zbivanje i
aktivno zahvatiti u to utapanje i izvući tu moralnu utopljenicu. Ali prije svega ta očajna
namještenost same fabule, ta očajno gola banalnost života jedne male, velegradske, nepoznate
bludnice, prisutnost mlade žene kao takve, i još ono silno vino pa probdjevena noć, sve se to
arhimandritu pričinilo duboko lažnim, i pod njegovom se površinom pokrenuo pijani, okorjeli
nosorog sladostrasti i nagona, i on je podigao to zaplakano djevojče k sebi u krilo, kao
ranjenika u povoju. Milovao je tako to očajno nesretno dijete, gladio je rukom, govorio joj o
bogu, koji da je, kako se po svemu čini, dobar i vječan, i kako je on već čuo za hiljade i
hiljade takvih slučajeva, i da nema grešnih i negrešnih ljudi, nego da su pred bogom svi ljudi
jednako grešni, i kako bog zapovijeda, da treba živjeti, samo živjeti, i kako živjeti nije grešno
nego sveto, jedino sveto, jedino mudro, jedino spasavajuće. Govorio je arhimandrit tako o
bogu, osjećajući pod svojim mesarskim ručetinama ženske listove, stegna, bedra, podvezice
(te proklete moderne podvezice, što se podvezuju ispod pasa), srkao je suze djevojčine,
milovao je, ušutkivao je i najposlije je u sobi nastala tišina.

Još je bilo vrlo rano i kroz zavjese je probijala prva modrikasta svjetlost dana, kada se
arhimandrit trgnuo iz teškog olovnog sna. Vani na hodniku vikali su ljudi i čuli se glasovi, te
je arhimandrit bunovan sjeo na hip u postelji i posegnuo u tminu da napipa pokraj sebe ženu. -
Nema je. Da me nije pokrala!

Umoran, omamljen, u polusnu, on je ispružio ruku do noćnog ormarića, a kada je pod prstima
osjetio svoj lanac i skupocjeni briljantni krst, i zlatan sat u kesici od jelenovine, i lisnicu,
okrenuo se s lijevoga rebra na desno i glasno zahrkao dalje, kao da su mu sve ove kretnje bile
mjesečarske i besvijesne.
Vani na hodniku brujala je graja zbog djevojke, koja se otrovala u pokrajnoj sobi. Netko je
piskao na sluge da ne viču. - Ps-sst. Tiše! Gosti spavaju.