Venko Andonovski

VJETICA
Roman u sirovom stanju
(Biljenica jednoga pisca)

Zagreb, lipanj 2016. prvo izdanje

U Europi je spaljeno na lomai, od X. do XVIII. stoljea, izmeu etvrt

i pola milijuna ena, pod optubom da su vjetice i da su sklopile
ugovor s vragom, odnosno da su s njim imale seksualni odnos.
Najei tuitelji bili su supruzi tih ena. Rije je o jednom od
najveih genocida u povijesti ovjeanstva dosad: genocida mukog
nad enskim rodom, o kojem rijetko tko eli govoriti ak i danas. O
ovom zloinu postoji u knjinicama samo skroman broj knjiga iz
inae bogate bibliografije, pod simptomatinom pravnom
formulacijom: impotentio ex maleficio (impotencija izazvana
zlobom i magijom)...

Tko je nije vidio - taj se nije rodio

tko ju je vidio a nije okusio - taj je umro
tko ju je okusio - taj se nije spasio,
jer e ivjeti.
Ja, a moda i Ti

0.
Da, da, to si ti. Lei odjeven i neizuven na krevetu, sam. U etrnaestoj srpanjskoj noi
Ljeta Gospodnjega 1633., noi ljetnoj, s grmljavinom, noi munjama isprobadanoj
spolovilima mukim, monim, sa sjemenom gustim i vatrenim, prosutim po nebu. Ona
ulazi: u spavaici, u koulji mjeseevoj, ena strasna i plodna, ulazi k tebi. Ti lei i
uzdie.
Ne pitajui lijee do tebe. Zar me nee? pita te. A ti samo uzdie. I vadi sat iz
depa, sa zlatnim lancem koji je vezan za tebe i pogledava na njega: i zna da i ona u
tom trenu pomilja da je to ona, ena putena i plodna, ivi mjera vremena: a tko je
izmjerio vrijeme, tko mu je kraj vidio? Vrijeme je beskrajno, pa ga zato krugom mjere, ne
mjere njegovu teinu ili duinu. I shvaa: zlatnim si lancem vezao za sebe ovu ednu
enu, vezao si je zlatom za sebe, i nije bilo niega drugog u toj vezi osim hladnoga zlata,
to je zaboravilo eravu kojom je bilo izliveno i skamenjeno; niega drugog nije bilo osim
lanca kojim si vezao nju, vrijeme to tee, vrijeme neukrotivo, nepobjedivo. A tko je
svezao vatru lancem? Tko je sprijeio poar time to je plamen ogradio za sebe, da se ne
iri prema susjedu, da i njemu ne zapali kuu i strast, jer slama je i kua i strast ljudska?
I brani se uzdasima, ne zna to rei. I odjednom, osjea straan strah od te edne
ene to na zrele tjelesne sokove mirie: i strah, i prezir osjea jer zna da joj srce
poinje lupati u tim dvjema njukicama ispod none koulje, u dojkama jedrim, tamnim
kupinama vevanskim. Gromovi grme napolju, dok bijelo sjeme svjetlosti oplouje nebo
to e sutra roditi sunce, dijete rumeno, ti osjea kako joj kuca ila kucavica u glavi, u
nonim prstima, u pupku, kao da je to prijesnac od vatre i sjene zamijean; kola krv svim
njenim ilama i ti zna kako i ona zna da ena edna jest, mogranj nerastvoren crven,
kazaljka mala kronometra, trenutak je to enski to vie ne moe ekati minute, ne moe
vie ekati veliku kazaljku da stigne do nje te je poklopi, pa odjednom naputa sebe
samu, zaboravlja na sebe, i poput vatre navaljuje na tebe. Onjaci joj svijetle u tmini,
male kune munje, svjetlinom nalik nebeskima. Grize te po tijelu, po grudima, lie ti prst
na ruci, i najvei ti gricka: dahe ti za uhom, jei se i misli da se i ti jei, i rukom
pretrauje pod tvojom kouljom (dlaka nema na grudima, ti si kao momi), i
produava nadolje, napipava u tmini buni, ali slabaan, nalik dlakama svilenim: i zatim
u ruku uzima tvoje mrtvo muko meso. I svukavi nonu koulju, bestidno je gola kao
mjeseina, dojke joj se uzdiu kao stogovi sijena, sjeda ne tebe i potom jai, jai, ali nita
se ne dogaa, nijedan stremen ne podbada konja, a ti uzdie, preznojava se, vrti
glavom, ali ona se ne predaje, elei iz tebe izvui sve, ali ti nee, ne daje se jer se boji,
ne zato to nee, nego se boji, u strah si se pretvorio, a ona samo bol ite, da joj bol
utrobu probode, ali ona nikako ne stie. I potom se trlja o tebe kao potkovica na cipeli po
kamenu, trljajui se iskri, izvija kao pijavica na tebi, cijedi i razlijeva po tvom nemukom
trbuhu, i kae ti: Grizi me, grizi mi sise, a ti samo prevre oima kao da je vrea
5

kamenja na tebi, kao da je umnoila svoju teinu deset puta, pa je s mukom zbacuje sa
sebe i kae: Ti si vjetica. Otkako si mi se uvukla pod kou, samo mi nesreu donosi,
punu vreu nesrea: svi zbore da te ne mogu ukrotiti, a ja sam ti donio punu vreu
udesa sa zapada, na galijama, i darovao. I stakalca to ti umnaaju lik, zrcala od stakla i
srebra, i lee koje oduzimaju snagu daljini, i najmeku svilu i najslau vaniliju! Ali ti
vraga ljubi i samo s njim ljubav mora voditi, jer si nezasitna, i nemajka, bludnica.
Skuplja se mogranj, osunan svojim vlastitim arom i toplinom, zatvara se u sebe.
Svoju koru zatvara oroen, iznutra i izvana. A ti odjednom paljivo uzima njezinu
svuenu koulju i vidi savijenu iglu, umjesto dugmeta, i kae: Koliko puta si me
iznevjerila, bludnice, s Matom Bedranom, susjedom, kovaem? I potom shvaa da ona
shvaa: njezina je srea bila takva: u svakom gradu, u svakoj zemlji da joj susjedi kovai
budu, ali da nikada nitko nije iskovao, nije prekovao potkovicu tvoju uarenu, savio je
tako da jedan kraj tijela ezne za drugim, i da se sav ar pretvori u udnju za klinom i
kopitom. Jer su za sreu potkovica i klin potrebni. Da je prikuju za tvrdo, za kopito to e
je mljeti cio ivot i smisao enski joj darovati: tucati je, a da mu ona zatita bude, da se ne
bi zdrobilo kopito, jer jae je eljezo ensko od kopita mukog, iako drugo tuca prvo.
I zna: na vratima je, izlazi, i vie se nikada nee vratiti. Zastaje na prozoru i vidi:
crn pas pretrava iz tvoga dvorita u dvorite kovaevo.
Sljedeega je dana Florijan preasni, trgovac, naumio: u gradskom magistratu
tubu e podnijeti; ena njegova vjetica jest jer se s vragom via. Napala ga je s dva
onjaka poput psa, kao to bludna ena nevinog mua napada; traila je od njega da je
grize. Iglom savijenom iskrivila mu je onu stvar, a spetljala se i s kovaem, susjedom
arobnjakom, iz ije kovanice svake noi iskre i duhove neiste izbacuje dimnjak.
Dimnjak uspravan, to uzdie se do neba.

1.
Tono u podne, 16. srpnja 1633. godine, kad svi stvorovi i stvorenja Boja ostaju za
trenutak bez svojih sjena, otac se Benjamin, pripadnik prosjakoga i propovjednikoga
reda Male brae, sa sjenom Bojom na tijelu, crnom i asnom presvetom haljom, iskrcao
na pola puta izmeu Medvedgrada i Gradeca. Poloio je ruku na koijaevo rame rekavi:
Ovdje.
Koija se zaustavio. Poto je stao, upita: Ovdje?!
Crni je gledao zamiljeno u krajolik, kao da nije uo pitanje.
Do prijema kod inkvizitora ostalo je jo dva dana pa je otac odluio ne uriti.
Njegovo pravilo bijae: kad je ovjek sam, uvijek je u dobrom drutvu. Pokuavao je sve
odnose, makar bili i s pretpostavljenima iz crkve, svesti na najmanju mjeru. Njegov crni
habit bijae njegova koa: granica od koje je poinjao svijet. Zato je rijetko dozvoljavao
da mu se svijet i njegovi bjesovi nastane pod koom jer su drutva (crkvena ili ne,
svejedno) vjeti trgovci: sve to ele jest da ti procjene i kupe duu po to nioj cijeni.
Koija je istovario njegov putni koveg a zatim posegnuo za malim, drvenim
koveiem, krinjicom s okovima i lokotom, na ijoj prednjoj strani bijae urezano, na
sjajnoj, plamenoj zvijezdi, slovo G. Zahvaljujem, ali ovo u uzeti sam, ree otac i
nasmijei se ljubazno. Unutra se nalazi najlomljivija stvar na svijetu, koja iako
najlomljivija, moe zdrobiti duu nespremnu za susret s njom, primetnuo je otac
parabolom. Koija ga je pogledao kao da potpuno razumije to mu je rekao (a nije
shvatio nita, niti ga je pak zanimalo) i zatim ga je iz pristojnosti pitao treba li mu pomo
i je li siguran da doista eli da ga ostavi ovdje, ispred grada, usred pustoi. Otac je rekao da. Potom ga je koija pogledao ispod oka: posumnjavi je li uope vozio sveenika.
Njegov putnik izgledao je kao ovjek koji tono zna kamo se uputio u toj pustoi. A
pusto je raj za haramije, ne za gramatike. Kao da mu ita misli, otac je prozborio: Mlin,
jo radi? Koija shvati da ovjek u crnom odlino poznaje krajolik. Ree: Pust je. Vie
se ne zna ni iji je.
Putnik izvadi zlatnik i prui ga koijau. Ovaj se zahvali, nakrivi kapu kao da se miri
s istinom da svijet sve ee napuuju udaci i - ode.
im se oblak praine raziao, otac je siao s puta te se uputio s kovegom u desnoj,
a krinjicom u lijevoj ruci livadom prema mlinu.
Zastao je pred starim drvenim vratima s kojih je gotovo potpuno otpao metalni
okov. Nije bilo pauine na njima i to ga je uznemirilo: znao je da se drevne tajne obino
same zapeauju pauinom, jedinstvenim mjeraem vremena kome tajna dozvoljava
uvati je pohranjenu, sve do uskrsnua. Spustio je teret i gurnuo vrata. Zakripala su
plaljivo i otvorila se kao vrata nekakve stare utrobe. Uao je i dugo gledao u tminu.

Razgledavae: pogled mu pade na mlinski kamen. Bijae, kao i tada, bijel i ogolio,
pun kao zreli Mjesec. Otvorio je jedan dolap. Bijae prazan. Potom je otvorio drugi. I taj
bijae prepun ulne praznine. Proao je prstom po dnu dolapa kao po praznom
mrtvakom sanduku, otvorenom dugo poto se i zadnja kost dragog mrtvaca smrvila u
prah. Na vrhu prsta nakupila se sasvim sitna, bijela praina. Proao je prstom po crnoj
halji i potom dugo gledao u kontrast to su inili njegova crna koa i bijeli prah.
Odjednom, poljski se mi sjurio s gornje tavanske daske prema nekom otvoru u
zidu. Trenutak kasnije, ponovno je zavladala tiina. Izvadivi iz putnoga kovega jednu
torbu, poloio ju je posred daske to je pregraivala mlin, te legao na nju iskoristivi
torbicu kao uzglavlje i - zaspao tekim snom.
Sanjae kopita. Mnogo kopita u paninom kasu. Tutnjae, drobie, kao da melju
itno zrnje u kojem je zaspalo sunce njegova djetinjstva. I glasove je sanjao. U jednom si
trenutku ree: kako se mogu sanjati glasovi, kad se obino slike sanjaju? Snovi su nijemo
pismo, svjetlopis nerjeiti, oima se zatvorenim sanja, a ne uima otvorenim. I jauke i
vriskove je sanjao: neki enski glas zapomagao je i proklinjao. Uinilo mu se za trenutak,
da i mirise sanja, da nosnicama sanja: muki vonj znojnih konja.
Sljedee to se dogodilo bijae jaki tresak to mu je otvorio pukotinu u snu. Otvorio
je irom oi (uope nije skoio) i ugledao: vrata mlina bila su irom otvorena i u okviru je
stajala tamna silueta visokoga mukarca. Za vratima se ulo rzanje konja. I enski glas
to je proklinjao.
Protrljao je oi i pogledao ponovno. Ustao. Svjetlost u okviru vrata pridavala je
raskoan sjaj toj pojavi, poput oreola. Aneo s maem o bedru. Nepoznati je zakoraio
prema naprijed, pa ga je otac mogao vidjeti u tmini mlina ve sljedeeg trena: bijae to
visok, lijep mukarac s malim brkovima, u mundiru i s kapom. Vidio ga je sada pater
Benjamin cijeloga, jer je tako stvorena vidljivost na ovom svijetu: da se ponekad stvari
vide u tami, a ne budu razbirljive na jarkom svjetlu; previe svjetlosti - malo vidljivosti.
ena je napolju kukala i plakala.
Mundir je gledao zaueno u sveenikov crni habit. Zatim se, progutavi knedlu,
uspravio i, isprsivi se, salutirao: Dozvolite da se predstavim, Vaa svetosti. Satnik
Marinkovi, izvritelj volje svjetovne vlasti, progonitelj vjetica i ostalih heretika koji su
ustali protiv volje i slave Gospodina Naega Isusa Krista.
Otac je gledao u njega kao u anela koji je potamnio u hipu. Pater Benjamin,
rekne utivo habit i pozdravi mundir naklonom. Potom nastavi: Glavni istraitelj
heretikih radnji, ovlateni poslanik pape Urbana VIII. i njegove bule o progonu heretika,
aneoski doktor i predava na Teolokom fakultetu u Parizu, rodom iz ovih krajeva.
Sada na putu za Gradec.
Aha, tako znai... ree mundir unien jer se naao pred velikim
pretpostavljenikom. Istim smo poslom tada, preuzvieni, ree, hotei umanjiti
razdaljinu izmeu nebeskih i zemnih stvari, ali nije dobio habitovu potvrdu i od toga mu
je planula slama nie inovnike sujete. I potom je poeo svojim pronicljivim oima
odmjeravati sveenika od glave do pete. Pogled mu je pao na blijedi trag sitnoga praha
na habitu. Sveenik je uhvatio njegov pogled te je proao dlanom po habitu. Bijeli je trag
nestao. Potom je otvorio koveg i pruio putni list ovjeku potamnjelog oreola.
Preletio je sitnim oima po listu papira na kojem je stajao papin potpis. U redu, u
redu, ilustrisimus, no, molim, izvolite, objasnite mi to radite ovdje, Vaa svetosti? ree
okrutno sujetno mundir, vraajui list u teologovu ruku.

Ako nemate nita protiv, gospodine satnie, odmaram, ree habit. Mundir je
gledao sumnjiavo u njega. Ovdje?! zaudio se satnik. Da, ree sveti ovjek. Najbolji
odmor i okrijepa za duu je molitva. A svejedno je, uostalom, gdje kazujete molitvu - u
hramu ili pod nebeskim atorom: jer Gospodin vas uje na oba ta mjesta.
Da, ali... ipak, nekako... zamuckivao je satnik i po tom je zamuckivanju pater
Benjamin znao da je uspio ugasiti drski plamiak zapaljen u slami sujete, vatricu to
zatim brzo plane ali se i brzo ugasi, jer ima hitru snagu slame, iako uvijek ezne postati
spori oganj, ar i poar velik; ezne paliti ume, gradove i kule, i kamen zapaliti, i ljude
ive spaliti, samo ako ga ne ugasi na vrijeme, i ako preuzme snagu iz onog to nije
njegovo, iz uzvienog, iz lui ili hrasta, jer oni nisu slama, a slama i jest slama zato to
sanja biti to to nije.
Otvorite onaj dolap ondje ree iznenada otac, znajui da je s niim duama u
sveanim haljama najbolje da ovjek bude korak ispred njih u izdavanju zapovijedi.
Mundir je gledao iznenaeno u sveenika. Nije oekivao nareenje poslije onoga strogog
pitanja upuenog ocu. Otvorite ga, ponovi strogo teolog.
Duga koata ruka mundira otvori dolap. Ima li rupu na dnu? upita sveti ovjek.
Ima, ree ovjek bez oreola. A sad provucite prste kroz rupicu od vora drveta i
povucite po dnu.
Mundir je osjeao da nepoznati preuzima prednost u cijeloj toj udnoj situaciji,
koju nije shvaao. Nije mu bilo po volji primati nareenja od onog tko bi po prirodi stvari
morao biti ispitan, jer je zateen na mjestu neprimjerenom njegovoj asti. Osim toga,
zateen je ba u satnikovom kotaru. Mundir je nevoljko stavio kaiprst u otvor dna i
povukao. Ukazalo se duplo dno. Ima li neto unutra? upita sveti. Noi, potvrdi
mundir. I na njegovoj drci izrezbareno je jedno slovo. Slovo 'V'. Je li tako? pitao je
ovjek u habitu. Mundir se okrenuo zaprepaten prema njemu; gledao je zaueno u tu
halju to je nepredvieno oivjela i ivnula pred njegovim oima. To je moj noi.
Skrivao sam ga od svoga ujaka, koji nije dozvoljavao igrati se orujem. Ostavio sam ga
tamo prije tono trideset godina. Tada sam se zvao Vinko.
Ali, molim, ree satnik udnim i neoekivanim zgraanjem u glasu. Molim, ja
nisam znao da ovaj mlin pripada Vaem gospodinu ujaku. Pa i nije mu pripadao,
gospodine satnie. Moj ujak bio je sezonski pomonik u ovom mlinu. esto me je dovodio
ovamo da mu pomaem. Ja sam rodom iz Hrastovca, ali me je potreba za uhljebljenjem,
poslije prerane oeve smrti, natjerala na put prema Gradecu, mome ujaku. Nego... kako
se zvao mlinar? upitao je habit. Ah, ne pamtim, presvijetli, ree satnik, ve potpuno
nesvjestan svoga mundira. A je li iv? upita habit. Marinkovi je stajao zabezeknut. Vi,
niste uli? Nisam. A to to? Zar je mrtav? pitao je habit. Mundir se osjeao nelagodno.
Da, presvijetli. Umro je odavno, na jedan, tako da kaem, poseban nain. Ali ne bih
govorio o tom, kad niste uli.
Otac Benjamin kimao je glavom kao da shvaa razloge mlinareve smrti.
Ali, svakako ete priznati da je sasvim neubiajeno... mislim... sveenik u
naputenom mlinu, sam... nastavio se sad ispriavati ovjek u mundiru.
Sveenik se nasmijeio i ruka mu je krenula prema bradi. Dozvoljavam da je tako,
satnie. Ali i sveti oci imaju svoje djetinjstvo. I sjeanje na njega.
Mundir je poloio noi u pruenu sveenikovu ruku. Evo, ree potpuno svjestan
besmisla te rijei. I, osjeajui taj besmisao, kao i potrebu pridati svean ton toj gesti,
dometne: Imate pravo na Vau prolost. Sveenik se nasmijeio i, da bi ublaio novu,
patetinu mundirovu besmislicu, prozborio: Imate i vi. Iako obojica nosimo odoru.
9

Potom se mundir okrenuo prema vratima kao poraen ovjek koji je odluio otii,
ali se u posljednji trenutak predomislio: Molim, molim. Iako znam da je formalnost, ja
ipak moram ispuniti slubeni zadatak iji me povod naveo da Vas uznemirim. Zato u
Vam postaviti pitanje koje sam prisiljen postaviti, iako znam da e to za Vas biti uvreda.
I potom pogleda u njega kao da trai oprost za ono to e uslijediti. Izvolite, postavite,
ree tiho teolog.
Mundir nervozno obliznu gornju usnicu i skupivi hrabrost upita: Oe, ima li u
ovom mlinu neka ena?
Sveenik je stajao, i uope nije bio iznenaen mundirovim pitanjem. Ali, nita nije
odgovorio. Na njegovo pitanje uzvratio je protupitanjem: A to je uinila ona ena
napolju? Mundir ree: Ona je najpoznatija vjetica, majstorica svima vjeticama u
kotaru. velja danju, a nou arobnica s vrajim iglama. Bit e osuena i, ako dade Bog,
spaljena na lomai. Kriva je zato to je arobnim iglama, pletenjem konaca i vraanjima
izazvala nemo kod svoga mua, a cilj joj je bio raskinuti sveti brak s njim i sklopiti
sramotan brak s demonom. Tri mjeseca smo je traili u mnogim potjerama te je
pronaosmo. Ali nismo mogli pronai njezinu uenicu; prekjuer je ta mlada
brakolomnica napustila svoga mua i otila na vraji sabat, preobraena u psa, i vie se
nije vratila. To je bio povod zbog kojega smo Vas uznemirili, preasni oe.
ovjek u crnom zagleda se u mundira i ree: Najbolje je da sami uete. Iako,
garantiram Vam da sam prije ulaska vidio debelu pauinu na vratima. To znai da barem
u posljednjih sedam dana nitko nije uao ovamo; ja sam prvi otvorio vrata danas, ree
pater Benjamin i tom umnom potankosti o pauini ostavi jo jai utisak na satnika. U
sljedeem trenutku to se vidjelo iz kulturnoga uzmicanja mundira. Ne, Vaa svetosti.
Neu ui. Ja nisam nevjernik; Boji sam ovjek, sa svim sakramentima: idem na misu
svake nedjelje. I nemam namjeru ne vjerovati Gospodinovom poslaniku na zemlji. Samo
zbog formalnosti svoje slube zamolit u Vas da obavite pretres mlina. Ja u stajati kod
vrata. Molim Vas, samo zbog formalnosti koju moja sluba zahtjeva od mene i zbog moje
iste savjesti.
Teolog se bez rijei okrenuo i poeo otvarati sve dolape u odaji. Bili su to golemi
dolapi, gotovo zidni kredenci, za uvanje vrea penice. Cijelo je vrijeme, kako bi koji
dolap otvorio, pogledavao prema mundiru, a ovaj je kimao glavom u znak odobravanja,
kad bi vidio da je dolap prazan. Potom se sveenik probio u susjednu odaju. Bila je to
mala prostorija, pod pravim kutom u odnosu na ve provjerenu. Mundir je stajao na
vratima i mogao je vidjeti samo polovinu odaje. Ovo je prostorija u kojoj se nekad
podizalo gotovo brano, govorio je glas otamo, iza ugla. Mundir je jednako kimao
glavom u znak odobravanja.
I vidi: crne cipele sporim ritmom polako se pribliavaju njezinom licu. Zadrhti,
leei na trbuhu i s bradicom priljubljenom uz pod. Vrak desne cipele dodiruje joj nos.
Zamiri. ovjek iji je zvonak glas ula do maloprije sputa se na koljena da provjeri
ispod daske. Boe, je li mogue zaljubiti se u glas svoga krvnika? misli nestano u ovom
zlokobnom, na izdaju i zarobljavanje sklonom asu. Je li mogue zaljubiti se u glas, i je li
glas ovjek, i nije li jo - smrt samo glas, njegov glas, zvonak glas obuven u crne cipele?
misli ta milovidna bezumnica, na ljubav misli u predsmrtnom i zlom asu. I potom
podie pogled, da se zagleda u ono to se ne vidi, jer je bez lika: glas.
Pogledi im se sudare kao koplje i tit.
Vidi ona: ovjeka, sveenika, ali jako privlanog, sa zelenim oima kao more od
iskona, lijepog, s bradom posrebrenom, etrdesetgodinjaka jedva, crta blagih na licu, a
lice je mapa bogatstva pohranjenog u tijelu, dui: blagoj, uenoj i napaenoj, mapa s
10

blagim padinama, dolinama i zrelim sunevim rodnim vinogradima s brazdama i

mudrim, spokojnim rijekama koje su nekada bile brzi i nemirni potoii.
Vidi on: djevojka lijepa kao prvo slovo iz Svetoga pisma, mlada, dvadeset
etverogodinja-petogodinja jedva, sa strasnim tijelom ene, crvenokosa i kovrava,
poniena, dronjava, ali lijepa kao ista kvinta iz bijeloga prozranog psalma, s oima od
uarenoga drevnog ugljena stvorenim i irom otvorenim, s trokutastim razvuenim
ustima u kojima se smrznuo gluhonijemi krik i sa iljatom bradicom. Kao sklupana,
uplaena, pretuena ivotinjica die isprekidano u predsmrtnom strahu i u njega gleda.
Otkrit u Vam jednu tajnu, gospodine satnie, nastavljao je glas, dok joj je u oima
vidio strah, molbu, preklinjanje, elju za ivotom, da die jo, da plamti u vatri svoje
ivotne radosti leptirice, jer samo leptirice hitaju prestii svjetlost njihova kratkog itja i
pismo su jedinstveno, slova kojima se biljei onaj vjeni poriv mladosti: da se prestigne
svjetlost. Vidio je to pater Benjamin kao otkrovenje u njezinim oima i potom nekog
drugog tko je ivio tajno u njegovom habitu svih ovih godina, neki nevidljivi podstanar
njegove utrobe ispruio je ruku prema preplaenoj ivotinji u predsmrtnom gru.
Tajnu? ree ivo mundir. Kakvu tajnu ete mi otkriti, presvijetli? ponovio je
nestrpljivo.
Nijemo je zareala podiui gornju usnicu i pokazujui bijele zube kao da prijeti;
izgledalo je da e ga ugristi s dva neobino otra, gotovo ivotinjska, igliasta onjaka. U
ovoj prostoriji, potovani satnie... ree ovjek skriven u habit i na tom mjestu napravi
stanku. Ne znajui zato, ne znajui tko to u njemu upravlja njegovom rukom,
kaiprstom joj je proao po grebenu prastog nosa, prema ustima, i ona se primirila;
zatim joj je palcem proao po donjoj, punoj i glatkoj, ali suhoj usnici: najprije uzdu, a
zatim poprijeko. Na tu udnu njenost krvnika uzvratila je blagim ugrizom, kao da se
dvoumi da li ustvari, udei za krvnikom, priziva i smrt; kao da ga opominje da ga u
svakom trenutku moe kazniti onjacima, samo pokae li neprijateljsku namjeru. Kao
pela, pomislila je ona. Ako ga ujedem, umrijet u. Kao pela, pomislio je habitov
podstanar. Ako me ujede, umrijet e.
U ovoj prostoriji, potovani asnie, prije no to su me poslali u sjemenite kako bi
me zaredili, susretao sam se s jednom djevojkom. Kost i koa bijae. Voljela me je.
Razgovarali smo satima kad ovdje nije bilo nikoga i drali se za ruke. I sada, kao da svaki
trenutak oekujem ugledati je ovdje, ponovno, nastavljao je glas.
Izvukao je ruku iz njezinih usta i stavio kaiprst na svoje usnice, molei je za jo
malo strpljenja jer je opazio da se zamrznuti krik na usnicama poeo odmrzavati zbog
paradoksalnog nagona za to brom smru kod onog koji se ne eli muiti dugim
umiranjem.
Zatim je jednim pokretom ruke dohvatio iza nje i potom gurnuo drveni, oigledno
lani zid; iza djevojke otvorila su se vrataca, tolika da se kroz njih moe provui veliko
dijete: vodila su u tajni, daskama podzidan tunel. Na kraju tunela vidio se izlaz, iza mlina.
Njezine krvave, zahvalne, krupne crne oi bit e sve to e ponijeti poto se iza nje
zatvore tajna vrata. Iza njezine mone i djevojaki uske zadnjice to se vjeto i strasno
provlaila kroz tamni tunel njegova tajnovitog djetinjstva, prema svjetlosti.
Sveenik je ustao. Ljubav prema Bogu i elja moje majke da zavrim sjemenite
otrgli su me od te djevojke. Ne znam ni je li iva.
Sveenik se pojavio u radnoj sobi i protrljao ruke, kao da je obavljao najrutinskiju
provjeru. alim, satnie. Nema nieg, ree.

11

Imao sam i ja slinu ljubav, ree mundir, kao da i nije oekivao drugaiji ishod
pretresa. Ali me je ljubav prema profesiji udaljila od nje. elio sam zavriti vojnu
akademiju. I evo, postao sam satnik. Kad sam se vratio, bila je udana ena, ree tuno
mundir, kao da je odjednom pronaao nekakvu bliskost izmeu sebe i sveenika. Tako
je to, ree pater Benjamin. Uspjeh u drutvu ima svoju cijenu. Da bi ovjek uao u
drutvo, mora prvo napustiti osobnu sreu. Satnik je utio. Bio je podupro glavu rukom
na bradi i, onako stojei, razmiljao je o reenom: osjeao je da je to gorka istina.
ovjek u crnom znao je da mora to dulje zadrati satnika: barem onoliko koliko je
bilo potrebno da se izie kroz tunel i pregazi jaz iza mlina. Znate to, satnie, ree.
Nevjerojatno je koliko je ivot cinian. Poao sam u sjemenite po koru kruha. Moja
majka ostala je udovica s troje djece. Ja sam se udaljio, ustvari, od svjetovnoga ivota i od
te djevojke samo zbog kore kruha. Da se ne zavaravamo: nisam poao traiti Boga; to
sam mogao znati o Bogu tada, desetogodinjak jedva? Poao sam u potragu za kruhom, a
kruh je drutvena poast. Ali nisam vidio neto to mi je bilo toliko oigledno, toliko
blizu, pred nosom, i ba zato - skriveno: taj isti kruh radio se ovdje, za cijeli kotar, u
mlinu u kojem je pomagao moj ujak. Pa mogao se raditi i za mene i za tu djevojku. I tako,
krenuo sam traiti daleko neto to mi je bilo pred nosom. Proglasio sam kruh Bogom,
da bi mi bila mirna savjest. Tako sam i rekao toj djevojci, na onoj dasci ondje, dok sam je
drao za ruku, posljednje veeri pred svoj odlazak: rekoh 'Ostavljam te zbog Boga.' Tako
da ona nije rekla nita, jer nije mogla rei.
Satnik je pogledao iznenaeno u sveenika. Taj ovjek govorio je drugaije od svih
njemu poznatih fratara, opata i biskupa. Govorio je tono, to je zvualo i gorko i brino.
Sveenik se okrenuo prema prozoriu druge odaje, i toboe zamiljen, pogledao kroz
njega.
Kroz prozor je mogao vidjeti, na susjednom brijegu, bose tabane leptirice, boje
nedozreloga mogranja, kako se ravnomjerno diu i sputaju, poput krilaca, hitajui
prema obzoru.
elite li rei da uvijek traimo neto to je daleko, iako je pred nama, samo to ne
vidimo? pitao je satnik.
Da, ree otac. ivot je takav. I zato Vam savjetujem, kad ete traiti neku vjeticu,
prvo je traite pred nosom. Jeste li prvo pretresli grad?
Mundir je stajao zateen. Koliko ste u pravu, gospodine, ree. Odakle ta glupa
pomisao kod nas, vojnika, da bi se uvijek taj kojeg traimo skrivao to dalje od nas?
Iz iskustva Vam kaem, satnie: s vjeticama i hereticima, s vragovima i demonima
uvijek je tako: to su vam blie pred nosom, to su manje vidljivi! Kao muhe: vidite je sve
dok vam ne zastane na nosu. Zatim je ne vidite. ak je i ne osjeate, ako se ne mie.
Kako dobro reeno, ree oduevljeno satnik. im se vratim u grad, naredit u
pretres najprije svih okolnih kua i duana, oko andarmerije i magistrata! Zahvaljujem
Vam, presvijetli!
I Zatim se mundir pozdravio jednim Pax tecum.1 Krenuo je prema vratima, ali ga
je otac iznenadio pitanjem: Dora Vugrinec. Tako se zvala djevojka. Je li iva?
Satnik se okrenuo s uasom na licu. Potom izdahnu iz dubine i ree: Savjetujem
Vam da nikad vie ne spomenete to ime. I zatim se okrenuo, naavi se jednim skokom
na konju, zapovijedivi polazak.

Mir s tobom.

12

Izmeu konja, vezana za nevidljivi kri, poput Isusa na Golgoti, vukla se vjetica. To
pater Benjamin nije vidio jer je reeno: pribliavanjem prsta prema nosu, on postaje sve
nevidljiviji. Kao Bog.
-----------------------------------------------------------------------------Zovem se Charlie. Charlie Hit.
Ne, ne, ne zatvaraj ovu knjigu itatelju/itateljice, ne zatvaraj je, molim te! Nije
oteen tvoj primjerak, iako se i to esto dogaa - da umetnu stranice druge knjige u
knjigovenici. Pa zna ve, ne pravi se nevin/nevina, nije ti ovo prvi flert s piscem! Calvino
plijeni tvoju panju, itatelju ili itateljice, s istom tom fintom oteenih primjeraka, u
njegovom Ako jedne zimske noi... Ovo nije pogrean primjerak. Finta je u tom to je ovo
originalan, jedinstven primjerak. Ti si greka ovdje.
Da, da, ne smij se tako cinino!
Znai, ne zatvaraj knjigu, jer ovo nije greka, ovo je namjerno napravljeno, i to s tvoje
strane! Ovo je ozbiljno! A sad u ti rei zato je ozbiljno: jer u te tuiti, da zna! Da te
pitam, itatelju/itateljice: to to trai te se iri kao nezvan gost/goa u ovoj biljenici u
kojoj piem svoj roman o vjeticama?! Tko te pozvao itati uivo, prvu, radnu verziju?!
Nemoj, nemoj mi se izvlaiti da nisi znao/la, nametljive/nametljivko jedan/jedna
obian/obina, nemoj se izvlaiti da nisi opazio/la da na prvoj straniici lijepo pie: ovo
nije roman! Ovo je samo biljenica jednog autora, u koju on zapisuje sve i svata, od misli
koje mu padaju na um, preko dijeta za mravljenje i protokola za gimnastiku, skica za
kolumne, eseje i budue romane, mudrosti sakupljene iz novinske rubrike Mudre misli
velikih ljudi, snova i ljubavnih snovienja, podsjetnika za sutranji dan; svega ima u toj
biljenici, osobnoj, intimnoj, a ti si se uvukao/uvukla ovamo i ita li je ita, zapovijeda
kao da nisi gost/goa nego gospodar/gospodarica u ovoj kui, protestira, zahtjeva
roman, negoduje, nalazi mane, pa na marginama zapisuje: naivno, nemotivirano,
blijeda karakterizacija, izvjetaen dijalog, odakle staroslavenizmi u ustima
katolikoga sveenika? loa fokalizacija: vanjska i sveznajua toka gledita ne odgovara
osobnom narativnom glasu i jo tisuu drugih gadosti pie, kao probirljiv/a
kritiar/kritiarka, kao probirljiv/a izjelica koji/koja ne zna ni jaja ispei a nalazi mane
specijalitetima, pa mi ara po marginama ove biljenice to jo uvijek nije sazrela u
roman. ara po mojoj margini, nametljive/nametljivko! I trai od mene da budem tvoj
osobni alkemiar, da ti pretvorim sazrijevanjem zeleno olovo u zlato (vjerojatno zna da su
alkemiari vjerovali da su svi metali nesazrelo zlato?) I vriti: roman, roman, roman!
Ma nemoj! Je li se tako pisalo roman! A tko da mi ga napie?! Ja? Zato bi ga ti
napisao/la, ti razmaeno stvorenje koje sjedi u toplom, u sobi, u autobusu, u tramvaju, u
ekaonici, u avionu, u tihoj biblioteci, leei u toplom krevetu, s koricama u rukama; ti
lakomo i nezasitno stvorenje to eli gutati suho zlato, a ne cijeniti zlatarev znoj. Jesi li se
pitao/la nekad tko sam ja, onaj to ti pie, koliko cigareta popuim da ti napiem jednu
stranicu toga suhog zlata, imam li enu, jesam li sretan, imam li plau, oekuje li me
operacija na sedmici gore desno, koliko sam duan, znam li se rasplakati od tuge za
nepovratno bolesnim u obitelji, jesi li se pitao/la?! Ti, okrutno razmaeno anonimno
stvorenje to e i zbog najmanje greke tresnuti koricama ove biljenice i rei: Kakva
glupost! Ovdje nema romana!
E pa to, ako nema, napii si sam/a! Molim? Da, svadljivac sam! Jesam, priznajem! I
vulgaran sam, da. Ali moja umjetnost nije. Ne dozvoljavam vie da se itko slui olako onim
to ja teko stvaram. Ne dozvoljavam vie da me itko eksploatira: osobno sam uo i vidio,
13

poslije objavljivanja moga prethodnog romana (koji je proao kod kritike kao i muha u
salunu iz pageti-vesterna Sergia Leonea), kako se na klupi u parku jedan mladi babun koji
je jedva progovorio udvara rijeima iz moga romana jednoj prelijepoj nimfi, s minicom
poput svitka, do vrata, a ona mu potom sjeda u krilo, pred mojim oima! Ne dozvoljavam:
ako su to moje rijei, tada je i ta nimfa moja! titit u svoje intelektualno vlasnitvo, svoju
imovinu, jer druge nemam, a ljudi su haramije i kradu sve. Sve, a najvie misli i rijei!
ekaj, ekaj, ne zatvaraj, molim te. Imam posla! Ako ti moe ljenariti cio dan,
obilaziti knjiaru za knjiarom i birati knjige kojima e ubiti vrijeme s kojim ne zna to bi
radio/la, ja imam posla! Molim te, otvori mi biljenicu, pa moja je, ne budi takav, ne budi
takva, molim te otvori je, za petnaest minuta moram neto predati, poslati mejlom, ali prvo
da skiciram, onako u sirovom obliku, molim te otvori mi, potom u nastaviti s ocem.
Obeavam ti. No daj, zna li to je asna rije. to? Nema asne rijei s piscima? E pa nema,
ali ima zlatna rije. A zlato nije asno, koje je zlato asno kad je dobiveno ratom, pa zar u
se sada raspravljati s tobom o tom, daj nemam vremena, ne budi kapriciozan/kapriciozna,
otvori tu biljenicu, ekaju me! Moram napisati neto za deset minuta, preklinjem te!!!
Tako, hvala ti. Ovako je ve bolje. Napravi mjesta na papiru! Poinjem:
Charlie Hit
KRADLJIVAC
Uzbuivalo ga je esto dodirivanje dragocjenosti koje su svakodnevno prolazile kroz
njegove ruke. A ruke su mu se esto tresle: ovjek postaje plemenit kad dodiruje plemenite
metale, govorio je gospodin John, vlasnik zlatarnice, u kojoj se Ben zaposlio prije godinu
dana kao prodava. Ben je ujutro brisao skupocjenosti specijalnom tkaninom, slagao ih u
blindiranu staklenu kasetu, a naveer vraao u sef. Svaki taj komad vrijedio je kao jedno
imanje o kojem je Ben mogao samo sanjati!
- Ne dogaa se - nastavljao je gospodin John gledajui ispod oka u Benove ruke koje
su se tresle - ne dogaa se, kaem, da ovjek koji je proivio nekoliko godina sa zlatom,
postane neastan...
Ben je postavljao komadie jelenje koe i na njih slagao skupocjenosti. Ruke su mu se
sve vie tresle: kad bi imao samo pet ili est ovih predmeta, mogao bi... Pomisao mu se
uinila glupom, pa je odmahnuo glavom. Ipak, gospodin John je imao pravo: ovjek je pored
zlata postajao veoma astan...
-----------------------------------------------------------------------------Jutro je bilo prekrasno, sunano i ugodno. Ben ue u duan i uputi se prema sefu. Poinjao
je novi radni dan i predosjeao je dodir sa skupocjenostima pod uzbuenim prstima. Koliko
je samo alio kad bi se neki predmet preselio nekom bogatom kupcu! Otvorio je sef i
kadifene kutije zaas su se poele preseljavati u vitrinu. Posegnuo je za dijamantnom
narukvicom, koja je bila najskuplja u kolekciji.
- Da nisi pisnuo! Okreni se polako, s rukama uvis!
Glas neznanca ga je uplaio zato to nije prije toga uo nikakve korake! Okrenuo se
polako. Pred njim je stajao policajac s uperenim pitoljem ispod uniforme koji se posljednja
dva tjedna stalno proetavao po nogostupu i s vremena na vrijeme prolazio pored njihovog
izloga. Ben ga je poznavao samo iz vienja.
- Vi?!
14

- Stavi sve u torbu, da ti ne prospem mozak po zidu!

Ben je drhtei od straha i s posljednjom nadom pogledao prema ulazu. Meutim, kao
za inat nitko nije ulazio. Morao je posluati naredbu. Poeo je puniti konu torbu jer je
lani policajac poeo nervozno premjetati pitolj ispod uniforme.
Kad je bio gotov, okrenuo se prema sefu pokupiti i dijamantnu narukvicu... Meutim,
u posljednjem se trenutku prenuo te se okrenuo prema kradljivcu.
- Gotovo je!
Policajac je zgrabio torbu, okrenuo se i otpraio. Bio je to najpogodniji trenutak za
Benovo ostvarenje munjevite ideje koja mu je pala na pamet prije nekoliko trenutaka.
Gurnuo je ruku u sef i samtana kutija s narukvicom preselila se u njegov dep...
-----------------------------------------------------------------------------Gospodin John puio je debelu cigaru u duanu etuckajui gore-dolje. Bio je ljutit, ali
ujedno i paljiv prema njemu. Pozvali su policiju i nakon to su formalno sasluali Bena,
pustili su ga da ode kui i odmori se od okantnoga napada.
Ben je to uspjeno iskoristio. Skupocjenost je ve bila dobro sakrivena i sada mu je
preostalo samo mirovati. Za nekoliko mjeseci, nestat e iz grada...
Telefon zazvoni. S druge strane zauo se glas gospodina Johna. Pozivao ga je da se
javi to hitnije u duan.
Kad je uao u duan, unutra je bilo vie ljudi. Jedan od njih, koji se predstavio kao
inspektor Charlie Hit, pokazao mu je prema kutu. Tamo je stajao kradljivac u policijskoj
uniformi. Ben se trgnuo.
- Ne uzbuujte se, gospodine, rekne mu policajac. Znam da sam Vas prestraio onom
kraom, ali to sam morao uiniti! Ja, naime ve cijelu godinu, koliko i Vi, radim za
gospodina Johna! Morao sam to uiniti da bih ispunio njegovu volju: htio je provjeriti ostaje
li doista ovjek, koji radi sa zlatom, astan!
Potom se inspektor Charlie Hit nasmijao i stavio lisiine na Benove ruke.
-----------------------------------------------------------------------------Evo, vidi, gotovo ostaje. Vidi li koliko se trebalo suzdrati?
Budui da si bio/bila dobar/dobra, otkrit u ti jednu tajnu: ustvari, ne zovem se tako.
Piem pod pseudonimom. Ali, iako se ne zovem tako, ne znai da nisam Charlie Hit: ja
detektiram tajne. To mi je u dui.
to?! Nisam isti onaj koji pie ovaj romani i ove krimi-prie?! Kakva drskost! Isti sam,
razumije se da sam isti. Da bi se uvjerio/la, razmisli malo s tom svojom glavom to slii na
sirup-antibiotik, promukaj prije upotrebe: sjeti se one napetosti u vezi s eventualnim
otkrivanjem vjetiice skrivene u dolapu! Grizao/la si tada nokte, htio/htjela ti priznati ili
ne, i prepoznao/la isti onaj trenutak neizvjesnosti kad je Ben htio sakriti narukvicu od
kradljivca a mogao je biti ustrijeljen, da je bio opaen!
Tako da zna. Sad u nastaviti onime to ti od mene po svaku cijenu trai. Jo sam
tvoj rob, ali u te se osloboditi. Vidjet e, ti razmaeno stvorenje! Kako ne moe shvatiti
da moram pisati i kriminalistike prie pod pseudonimom, da bih preivio, da sastavim
kraj s krajem svaki mjesec!

15

2.
U velikoj dvorani za zasjedanja kaptolskog sjemenita bilo je izuzetno zaguljivo: okupilo
se stotinu franjevaca, dominikanaca, jezuita, biskupa, fratara i raznih drugih linosti iz
crkvenog i javnog ivota cijele Hrvatske. Ovdje su bili i predstavnici svjetovne vlasti.
Bijahu se pridruili i gradski suci, fikali, tuitelji i branitelji, sitni i krupni dravni
inovnici. Nitko nije znao razlog toga udnog, tajnog, nonog skupa.
Ljudi su agorili u malim skupinama. Neki su se poznavali, a neki se prepoznavali,
jer se nisu vidjeli godinama. Prepoznavali su se i pozdravljali s pax tecum ak i
franjevci s dominikancima, iako godinama unatrag nisu bili u dobrim odnosima. Ali,
radili su u istom cilju: unitavanja otpadnitva od crkve. Brat Benjamin stajao je zbunjen
i sam tono u sredini ogromne dvorane za zasjedanja; gledan s visokoga tavanskog
lustera, izgledao je nestvarno, spljoten, kao da mu nedostaje jedna dimenzija, kao da je
pao s nekoga nepoznatog svijeta ovamo, na zemlju. Vidjela se samo njegova glava,
ramena i vrhovi cipela. Sliio je na ovjeka koji je pogrijeio adresu i mjesto.
Ali, nesporazuma nije moglo biti: jo na vratima, jedan mladi, crnorizac
sjemenitarac na posljednjem stupnju bogoslovije, oigledno zaduen da bude vratar i
posluitelj za vrijeme udnoga zasjedanja, objasnio je bratu Benjaminu da nije rije o
individualnom susretu izmeu njega i velikoga gradskog inkvizitora, nego naprotiv, o
masovnom susretu. Vie stotina brae od ugleda i asti, sa svih strana Hrvatske i iz
drugih zemalja, pozvao je veliki gradski inkvizitor, a da nisu znali da su pozvani i drugi:
svatko je mislio da je pozvan samo on. Oigledno, razlog masovnoga skupa bio je teega i
kompliciranijega povoda. To su bile rijei sjemenitarca kojem su tek poeli nicati rijetki
brkovi i brada.
Konano, otvorila su se sredinja vrata i na njima, u raskoi crkvenih halja, pojavili
su se biskup i inkvizitor. Pozdravili su prisutne, prekriili se i sjeli za stol za zasjedanje.
Nisu gubili vrijeme: dali su znak sjemenitarcu i on je pristupio stolu, uzeo nekakvu
gomilu papira s mnogo prijepisa te ih poeo dijeliti prisutnima.
Kad su se listovi spustili u oevu ruku, proitao je na prvom: HENRIK INSTITORIS,
JAKOB SPRENGER, dominikanci i inkvizitori: MALLEUS MALEFICARUM iliti: MALJ
KOJI UBIJA VJETICE U PRIJEVODU NA JEZIK NA MATERINJI. Prvi put tiskano godine
1487., u Baselu. Bio je to izvadak iz nekakve knjige, koji su prepisali sjemenitarci kaligrafi.
Prije svih uzeo je rije biskup. Rekavi nazonima da je to to je podijeljeno samo
izbor iz nekoliko poglavlja iz jedne stare, ali naalost zaboravljene knjige dvojice brae dominikanaca, knjige koja je sada, mnogo godina poslije smrti njezinih skriptora,
preplavila cijelu Europu, naroito njemake zemlje, Francusku i Lombardiju, koje su
vjena sredita hereze to se naziva magija. I rekne da e o tome djelu govoriti veliki
16

gradski inkvizitor, bez ije e pomoi Gradec teko ugledati svjetlost ove knjige i
prepoznati veliku svjetsku urotu protiv Gospodina Naega Isusa Krista. Potom je dao
rije gradskom inkvizitoru.
Bio je to nizak, elav ovjeuljak: nije imao nijednu vlas na glavi. Bio je gotovo bez
obrva i trepavica, ali je zato imao oiljak na lijevom obrazu. U dupljama na licu uoavala
su se dva neugodno velika, nepotrebno plava oka. Izgledao je kao da pripada nekom soju
drugaijem od ljudskoga. Stavi za govornicu, najprije se prekriio. Upozorio je da to o
emu e se govoriti ovdje mora ostati najstroa tajna, jer je rije o spasenju vjere i
Gospodina Naega Isusa Krista. Glas mu je bio nekako spokojno hrapav, poput dlijeta
koje ravnoduno strue po komadiu drveta. Govorio je udnim, iznenadnim prekidima
pri kojima se zagledavao u prisutne onim svojim neugodnim oima, u kojima je tada bilo
i doze oduevljenja znanstvenim otkriima do kojih su dola dvojica brae.
Inkvizitor je govorio o epidemiji vjetica koja je napala Europu i cio kranski
svijet, naroito ovoga Ljeta Gospodnjega, 1633. Za poetak se posluio citatom iz Staroga
zavjeta, gdje je jo Mojsije rekao: arobnicama ne daj ivjeti. Ve i djeca znaju da
postoje ene koje sklapaju ugovore s vragom i podaju se zlim demonima, naputajui
Krista i raspelo, rekao je. Takve ene pojavile su se u Francuskoj, Italiji, Njemakoj, a u
posljednje vrijeme, iako se prikrivaju, postoje i u Hrvatskoj.
Inkvizitor je naroito dugo govorio o razlozima zbog kojih demoni napadaju znatno
vie ene nego mukarce. Prvo zbog lakovjernosti ena: na njih se moe mnogo lake
utjecati da prihvate savjete zlih duhova, tvrdio je osavi. Drugi razlog je to imaju
brbljavi jezik, rekao je on, pravei udnu stanku s onim svojim likovanjem, pa je
dometnuo - ono to arobnice znaju o zlom umijeu gotovo da i ne mogu preutjeti
svojim drugama. Tako se hereza, koja poinje mokrenjem na raspelo i naputanjem
Krista, nastavlja sklapanjem ugovora s vragom, koji od tih ena zahtjeva da ga potuju
kao da je Bog. Zauzvrat im prua izvjesnu mo kojom one tete ljudima, stoci, usjevima i
djeci.
osavi je imao cijelu teoriju o tom koliko su ene zle. Taj njegov govor u dvorani
prepunoj mukih, oznojenih tjelesa, poeo je uznemiravati brata Benjamina. Pomno je
razgledavao lica svoje brae, traei meu njima barem jedno koje bi podijelilo njegov
osjeaj munine zbog naina kojim je osavi govorio o enskom rodu. Nije naao nijedno:
zabezeknute, crne halje i brade gutale su ono to je propovjednik izlagao s govornice. I
ba kad je htio napustiti tu svoju malu igru - potragu, pogled mu je sluajno pao na
sjemenitarca koji je stajao pored zakljuanih vrata. Uhvatio je cinian smijeak na
samom krajiku mladievih usta. Ve je sljedeega trenutka taj krajiak usta nestao i
njegovo je lice ponovno poprimilo ozbiljan, svean i zamiljen izgled.
Malo je svako zlo u usporedbi sa zlom ene, govorio je osavi, pogledavajui u
papire pred sobom. Nije bilo jasno govori li to on sam ili tek prenosi misli dvojice
dominikanaca. Inkvizitor je govorio da ene poseu, jer su zle, i slabe, a u ime osvete, za
vrajim uslugama i magijama kojima tete prvacima i preodlinim mukarcima svoga
roda, ljudima od asti i slave. I tada rekne neto to je ocu skrenulo pozornost i gotovo ga
oborilo sa stolice: ovih dana, blizu Gradeca, uhvaena je jedna vjetica, a za njezinom
uenicom jo uvijek se traga. Ta gnjusna vjetica izazvala je spolnu nemo kod svoga
mua, samo da bi mogla bludniiti sa strane, s izaslanicima vraga i s vragom osobno. To
je najvei zloin to te grozne vjetice mogu uiniti mukarcu: impotentio ex maleficio.
Pod tekom torturom, vjetica je danas priznala da je uinila to djelo, pa je ak inkvizitor
kod nje uspio pronai i dokazni materijal, odnosno predmet kojim je zaarala svoga
jadnog supruga i nanijela mu neopisivu tetu, jer je gradom razglasila da je onemoao u
17

krevetu te se tome jo i rugala. I potom je inkvizitor trijumfalno izvadio iz depa golemu

iglu za ivanje. Vrh joj je bio savijen nadolje. Deformiranjem ovoga predmeta, a po
savjetu vraga osobno, uspjela je svome muu oduzeti mukost, koja se savila kao i ova
igla. Neoboriv je ovo dokaz o imitativnoj magiji i to na podruju asnoga i slobodnoga
kraljevskog grada Gradeca, magiji ije je postojanje znanstveno dokazano u knjizi
dvojice brae! gotovo je trijumfalno vrisnuo osavi. U dvorani je vladala grobna tiina.
Takvim iglama mi sjemenitarci zakopavamo mantije kad nemamo vremena
saiti otpalo dugme, a biskup nam dolazi na misu, apnuo je netko na oevo uho. A
biskup i inkvizitor to jako dobro znaju.
Otac se okrenuo iznenaeno. Iza njega, u zadnjem, praznom redu, bio je sjedio
sjemenitarac. Rekavi to nije vie uope obraao pozornost na bratov pogled. Gledao je
iskljuivo naprijed, u govornika. Okrenite se naprijed, molim Vas, ne elim nastradati,
proaptao je kao da razgovara sam sa sobom.
Zato ste izabrali mene? proaptao je ustranu nakon nekog vremena otac, ne
okrenuvi glavu prema sjemenitarcu, a gledajui prema govorniku. Odgovor je doao u
obliku apta pored njegova lijevog obraza: Zato to sam opazio da ste me vidjeli. Traili
ste da vidite ima li ijedan normalan ovjek ovdje. ovjek koji sumnja.
I zatim se sjemenitarac povukao natrag, naslanjajui se na naslon stolca.
Dakako, uz to to izazivaju nevrijeme kad god poele, na primjer, tuu koja pustoi
polja, grozne vjerske otpadnice mogu izazvati bolest i pomor stoke i djece. Svje je sluaj
vjetice Katarine Rakoczy kad je pod tekom torturom priznala da je magijom ubila
etvoro djece iz susjedstva, i svu na isti nain: svake se noi, uz pomo vraga, koji joj je
dao nekakvu arobnu mast, pretvarala u leptiricu, i u tom im obliku izjedala, malo po
malo, srca i crijeva; djeca su povraala zelenu tekuinu i za dva se dana osuila i umrla.
Stara je istina da se vjetice mogu preobraavati u ivotinje, najee jezovite, kao to su
imi, noni leptir, maka, lisica, zmija, pas, aba, jarac...
Zatim je inkvizitor zastao, podigao glavu zagledajui se zamiljeno u luster kao da
gleda u Stvoritelja, pa nastavio: Terencij kae - ene su lakog uma, a jedna poslovica
kae: lijepa i razuzdana ena je zlatna karika u svinjskoj gubici. Razlozi enske
razuzdanosti i pohote su prirodni: ena je u znatno veoj mjeri podlona strastima od
mukarca, a dokaz tome je mnotvo tjelesnih neisti kod ene, naroito mjesenica, koja
je lano krvarenje, kao to je lano i sve drugo kod ene. Od tjelesne neisti kod ene,
koja je vea od tjelesne neisti kod mukarca, stvara se i njezina duhovna neistoa. Tako
na primjer, ena uvijek vabi, ak i kad izgleda iskrena. Katon nas opominje na
podmuklost enske suze: kad ena plae, ona vabi. Onako kao to lano krvari tijekom
mjesenice, tako lano suzi i tijekom plaa. Stara latinska poslovica kae: Muliebris
lacrima condimentum malita est, odnosno enska je suza zain zlobe. Prema tome, ena
je prirodno zlo jer bre sumnja u vjeru i bre je se odrie, to je temelj magija i
arobnjatva.
Pa ako je takva ena, kako onda raa ovakve sjajne primjerke mukoga preasnog
roda kakav je inkvizitor? zauo je pored svoga obraza pater Benjamin. I to mu je stiglo
kao olakanje u pravi as, jer mu se poelo povraati od navodno znanstveno
potkrijepljenog traktata o eni to ga je osavi sve vatrenije irio, poput mree baene na
stotinu brae u dvorani za zasjedanje.
Osim toga to ga vabi, ena i jako mrzi mukarca, nastavljao je u transu inkvizitor
dok mu je grimasa gnjeva prelazila licem. Seneka u svojim tragedijama kae: 'Ni silna
plamena, ni bujnog vjetra, ni zapete strijele ne mora se bojati toliko koliko naputene
ene, kad poput zapaljene baklje gori mrnjom.' To se vidi i po onoj eni koja je
18

nepravedno okrivila Josipa te ga zatvorila, samo zato to nije htio s njom napraviti zloin
nazvan preljub, nastavljao je inkvizitor plameno, nalazei sve nove i nove argumente
protiv enskoga roda. Otac je sve jae osjeao uznemireno disanje sjemenitarca iza
svojih lea.
Ne mora se ni podsjetiti da su sve drave svijeta unitene zbog ena, nastavljao je
istim arom inkvizitor. Prva sretna drava, Troja, bila je unitena zbog otmice jedne
ene, Helene, a tisue je Grka poginulo zbog toga. idovska drava doivjela je mnoge
nesree i razaranja zbog zlobne kraljice Jezabele i njezine keri Atalije, kraljice Judeje,
koja je zapovijedila da se ubiju sinovi njezina sina, da bi mogla sama vladati poslije
njegove smrti. Rimska drava podnijela je mnogo zla zbog Kleopatre, egipatske kraljice,
zle ene. Zato, nije udno to se u Knjizi Propovjednika kae: 'Nauio sam da je ena
gora i od smrti: ona je stupica, srce joj je mrea, a ruke okovi.' U Apokalipsi pak, o eni
se kae: 'Njezino ime je smrt.' Prema tome, sve nesree na ovome svijetu dolaze od
tjelesno strasne bludnosti, koja je kod ene nezasitna. To su znali i antiki Rimljani, kad
su zapisali: 'Ono to nikada ne kae dosta, to je ue maternice.'
Na tom mjestu je inkvizitor napravio kratku stanku i premjerio sva lica u dvorani.
Zadovoljan onime to je vidio (a vidio je samo jedna golema, zinuta, zauena usta od
stotine mujaka), nastavi:
Nitko od nas, od veeras, poslije ovih neoborivih argumenata, nee moi biti
uvjeren u ednost vlastite ene. Iz jednostavnoga razloga: najnovija inkvizicijska
sasluanja u Europi pokazuju da ena moe tjelesno biti u svojoj postelji, pored mua, a
ustvari s drugim, duhovnim tijelom i u drugom obliku, odletjeti u udaljeni predio, na
tajni noni sastanak s Neastivim. Te sastanke zovu 'sabat' ili 'vraja sinagoga', a
odravaju ih na krianjima. Orgije traju do prvih pijetlova, kad se druba bludnica
razilazi. Do mjesta sabata lete na raznim napravama: letvama, metlama, kolcima, ak i na
konjima, mogu jahati i pijetlove, i sve to poto premau predmete i ivotinje posebnom
mau iji im recept daje vrag. Na tim orgijama, vrag lijee sa enama kao 'inkub'
(inkvizitor je posebno naglasio to 'inkub' jer je osjeao da mu to daje znanstveni sjaj
istine onoga o emu je govorio), a s mukarcima kao 'sukub': to znai, brao, da neastivi
uzima oblik mukih ili enskih tijela, po potrebi. Bludnienje zainjavaju raznim
gadostima i skrnavljenjima: ispijanjem odvratnih tekuina, mokrenjem na raspelo i
ljubljenjem vraga u stranjicu. Evo, to stoji u ovoj staroj knjizi, brao moja, knjizi kojoj je
u vrijeme njezinoga objavljivanja malo tko vjerovao, sve dok nije stiglo vrijeme da
shvatimo: nepotrebno smo prezreli proroke rijei nae dvojice brae, ve pokojne.
Slava im. Ova knjiga sada postaje naa uasna stvarnost.
Potom se inkvizitor povukao s govornice i sjeo na svoje mjesto.
-----------------------------------------------------------------------------E-mail, primljen 18. svibnja 2005. godine, 11:15
To: charliehit@yahoo.com.
From: urednik@novamak.com.mk
Ne mogu shvatiti zato inzistirate da Vam se objavi krimi-pria pod pseudonimom. Kaete
da niste nepoznat pisac, ali da ste u financijskoj krizi. A to je sramotno u tom da se
objavljuju krimi-prie pod vlastitim imenom? Naprotiv: ako ste doista poznati, porast e i
na tira. Dajte, predstavite se. Inae, pria nije loa, iako je malo... malo... kako da kaem...
pretjerana, prenapuhana... kod nas nema ni Bena, ni Johna, ali ima Boka i orija; uinite
19

je malo bliskijom naoj stvarnosti, pa emo vidjeti. Zanemarimo to nema ni pljaki

zlatarnica usred bijelog dana na Bitpazaru. Dajte neto realnije. Ovo ne objavljujem.
S potovanjem, urednik C.
-----------------------------------------------------------------------------Eto, vidi, itatelju/itateljice. Toliki trud nizato. A i tebe sam omeo. Ponovno te prekinuo.
Ali, ne uri, elim ti jo neto rei, kad sam ti ve omeo zadovoljstvo sluati one gadosti o
enama.
Ne znam zato, ali znam da se i tebi zgadilo i da ti je ova stanka sada dobro dola. I
osjeam da si sada ve zainteresiran/a za mene; nisi vie bezduan/a kao na poetku.
Pripitomljavam te, zavodim te, navlaim te polako na sebe kao na alkohol i drogu:
postaje moj ovisnik/ovisnica. I dobro je tako. Jer je knjigu napisao ovjek, a ovjek pie
svoju duu. Prema tome, knjigu je napisala dua. to si zapeo s itanjem knjige, itaj duu
onoga to je napisao knjigu! Zato to, uzmi u obzir: sa svakim izmiljanjem prie poput ove
0 pateru Benjaminu ini mi se da bjeim od sebe, da pripovijedam tue due. Zato,
ispriat u ti, u meuvremenu i svoju duu. Kojim pravom ova knjiga, ovaj roman, iskljuuje
mene koji ga stvaram?
Znam, znam to e rei, itatelju/itateljice: kazat e vjerojatno da me ima u
romanu, samo na jedan nevidljiv, gotovo diskretan nain. Ima me kao to ima Stvoritelja u
peninom zrnu, koje tono, prema nekom unutranjem satu zna kad se mora odroniti iz
klasa i pasti na zemlju, da bi se ukopalo, kako zna, pa potom uskrsnulo. Ima mene u
romanu, po tim estetikim teorijama psihoanalitikog tipa, onako kao to ima i Stvoritelja
u beskonano nepromjenjivoj brzini (ljubav je brzina) kojom elektron krui oko jezgre u
atomu, u upornoj i tonoj smjeni godinjih doba i postojanosti magnetizma i gravitacije.
Ima me diskretno, nevidljivo poput Boga, i to je neosporno tono; jesi li opazio/la, da te
pitam, kako sam se popeo sa sveznajuim pripovjedaem na luster u dvorani za zasjedanje,
da ti pokaem koliko je mali i drugaiji otac Benjamin meu svim tim veliinama tamo, jesi
li vidio/la kakvoj sam se opasnosti izloio kao pisac? Mogao sam pasti s tog aavog
lustera s luima te se polomiti, na koji sam se uspeo kao vjeti kamerman, samo tebi za
ljubav, makar i po cijeni greke ufokalizaciji. Ali, jesi li pomislio/la da me moda ima u tom
romanu samo u malim epizodama, slikama i shvaanjima, koje sam sam (ili neki dio moje
due) cenzurirao?
Ja elim biti cjelovit: da me vidi, od krvi i mesa, mene koji piem ovaj roman. Pa da
vidi da taj roman nije moja jedina briga, da mi moda i uope nije na prvom mjestu sav taj
posao - pripovijedanje pria drugima. Imam ja svoju vlastitu priu, koju nitko nikada, osim
mene samoga nee ispriati.
Zato u te prekidati uvijek kad te vidim kako se sa slau, s rairenim od uzbuenja
zjenicama predaje, gotovo se podaje na jedan bludan nain tom slovu, tim izvezenim
redovima iza kojih postoji, a ne postoji jedan svijet to ga izmiljam.
Uostalom, pripovijedanja nisu benigna stvar. Prije bi se moglo rei da su magina.
Kad netko lijepo pripovijeda, ti ne die, ne trepe, sav si se pretvorio u uho. Slua.
Lingvisti su odavno pokazali da u dobro organiziranoj govornoj poruci, koja potpuno
zaokuplja pozornost sluatelja, on, sluatelj, nema predstavu o protoku vremena. Vrijeme
se ukida: ulazi se u bezvremenost. Kod loe organiziranih poruka (na primjer, kad netko
zaboravi gdje je stao ili poinje zamuckivati), odmah se u u bezvremensko stanje nirvane
kao nametljivac uvlai vrijeme i unitava i taj rajski, pauinasti svijet. Postaje svjestan da
je to bila la, iluzija, postaje svjestan da je vrijeme ponovno poelo tei, a gdje je vrijeme,
20

tamo je i stvarnost. Zato se i dogaa da se zanese kad slua neku priu i zaboravi na
vrijeme, prolaznost, propast, pa se lupi po elu kad vidi koliko je sati. Vrijeme je za
spavanje, a ti si se udubio u sluanje neke dobre vede ili propovijedi. Naracije slue da nam
vrijeme proe neopaeno. Drugim rijeima, pripovijedanja nas vode ravno prema smrti, a
da to ne opazimo. Ona su anestezija. Zato je obino i efekt pripovijedanja, naroito kod
male djece - pospanost, san. To je mala smrt. Koja e na sreu, zavriti uskrsavanjem u
buenju, sljedeega jutra.
Zato ti neu dozvoliti da nastrada od tanatosne dimenzije pripovijedanja. Uvijek kad
u vidjeti da isputa duu, da ne zna koliko je sati i ulazi u bezvremenost - probudit u te.
Probudit u te onako kao to ljubavnik budi ljubavnicu koju je ujela zmija, da ne usne
zauvijek. Jer je naracija otrovna zmija u pismu.
Ali ti, dovoljno si pametan/pametna, da bi se sjetio/la jednog starog itateljskog
lukavstva: ukoliko te zanima samo roman o ocu Benjaminu i onoj vjetiici, preskoi
poglavlja s kosim slovima! itaj samo ona s ravnim slovima, samo numerirana poglavlja!
Ali ne garantiram ti, u tom sluaju, da nee ostati u ovoj knjizi i da nee nikada izii iz
fikcije u stvarnost!

21

3.
Zmijooki je sada sjedio na svome mjestu, iza stola. U dvorani za sjednice zavladao je
potpuni muk. Potom je ustao biskup i sa svom svojom razigranom debljinom uspio se
primaknuti govornici. Otvorio je usta i htio neto rei, ali je odustao. Stavio je pred sebe
nekakvu isto tako debelu i masnu knjigu te rekao: Gospodo, ovo je sudska knjiga koju
sam dosada drao u tajnosti. No, sada u je morati objelodaniti. U njoj je registrirano vie
od tristo prijava o postojanju vjetica u Zagrebu i okolici. Prvo su bile tri, zatim petnaest,
a otkako smo poeli muiti vjetice, one su zapoele otkrivati imena sve novih i novih
suuesnica. Gotovo je nevjerojatno to se dogaa: ovo se iri bre od kuge, gospodo!
Nitko oenjen ne moe vie biti siguran s kim ima posla kod kue. Vrag opi seksualno sa
enama kad god poeli i gdje god poeli! Zato smo, gospodo predstavnici slavnoga
mukog roda, noas ovdje: da se organiziramo i poloimo zavjet da emo ih iskorijeniti.
Satrt emo ih.
I tada, dogodilo se konano neto to je ocu vratilo krv u lice, jer je osjeao uasnu
muninu dok je sluao prvo inkvizitora, a sada i biskupa. Iz prvoga reda ustao je gradski
fikal, predolini Mato Grubii i rekao: Nevjerojatno! To je nevjerojatno! Ja odbijam
vjerovati u to, jer bih tada vjerovao da neastivi ima veu mo i od Boga! Dajte konkretne
dokaze, presvijetli biskupe! I Vi, gospodine inkvizitore. Ja odbijam vjerovati da je moja,
da su ene svih nas koji smo u svetom braku, vraje kurtizane! I ne elim uti tko je sve
prijavljen kao vjetica: mogue je da je netko prijavio i moju enu, zato to je neka ena
mrzi, ili pak, eli mene, dok im vi pod torturom otkidate ivo meso!
Debelo salo zaljuljalo se pod biskupskom haljom pa se zbunilo: promucavi neto
kao: Molim, molim, sve je ovdje akuratno zapisano, kao da se u tom akuratnom nalazi
krunski dokaz. Potom je poeo listati sudsku knjigu liui palac, kao da je i to lizanje
krunski dokaz o velikoj enskoj uroti protiv ovjeanstva i mukoga roda. Uznemirujui
agor razlio se dvoranom. Jedan je drugi gradski svjetovni uglednik, iza fikala, isto tako
pripadnik svjetovne vlasti, uzviknuo: A mukarci? Zar nema i mukaraca koji se bave
alkemijom i crnom magijom, koji unesreuju druge? to ste se dohvatili samo ena? Lako
je vama, vi ste u celibatu, nemate enu doma!
Tada je ustao inkvizitor. Izgledao je strano. Podigao je ruku, dajui znak za tiinu, i
ve je sljedeega trenutka nastao grobni muk. Zatim je pogledao u onog koji je postavio
pitanje i rekao: Gospodo, ovo je kljuni as za budunost cijeloga ovjeanstva,
kranstva i spasenja. Od danas e se hereza kanjavati samo smrtnom kaznom. Na to
upuuju posljednja pisma i bule slavnoga pape. Slava Svevinjemu, koji je dosada toliko
dobro sauvao muki rod od takve sramote. Ne zaboravite: Svevinji je htio da se
Spasitelj rodi s naim spolom i da za nas pati! Zato je i dao prednost tom spolu:
mukarac ne sklapa ugovor s vragom, osim ako to nije mukarac slabe i enske due. U
tom sluaju, on i nije mukarac, i bit e kanjen kao ena!
22

Biskup je ve sjedio, a inkvizitor je jo uvijek stajao u prijeteoj pozi, kao zmija

prije ujeda. Dokazi? Netko je traio dokaze da vjetice postoje?! A zato ne potrae
dokaze o postojanju Boga?! Vjerujete da postoji Bog, a ne vjerujete da postoji netko tko
ga eli poniziti i opoganiti?
Ljudi su ponovno poeli agoriti. Bili su podijeljeni: jedni su vjerovali, drugi nisu.
Nastao je javni nered i inkvizitor je pogledom zatraio da mu se donese sudski eki iz
druge odaje. Sjemenitarac je shvatio naredbu te istrao kroz vrata. Vratio se poslije
nekoliko trenutaka pa se zatim jo dugo mogao uti inkvizitorov eki, dok nije zavladao
potpuni muk. Poto je nastupila potpuna tiina, inkvizitor je dao znak sjemenitarcu te
mu rekao: Dovedite dokaz.

Dokaz da je porijeklo porno filmova u inkvizicijskoj fantaziji: Vragov sabat s

eksplicitnim scenama seksa (zaokrueni dijelovi na crteu).
Sjemenitarac je otvorio vrata, doapnuo neto nekome u hodniku i samo trenutak
potom na vratima su se pojavila dvojica straara. Vodili su enu. Bila je raupana, u
poderanom osuenikom ruhu, a po rukama su joj se vidjeli tragovi uarenih klijeta. Na
nogama su se vidjele, pored tabana i na listovima, rupe od klinova. Straari su dovukli
enu pred inkvizitora i biskupa. Ona se sruila. Straari su je podigli. Inkvizitor je dao
znak straarima da je okrenu prema prisutnima i potom trijumfalno izjavio: Uhvaena
je prije tri dana. Na Medvednici. Danas je ve priznala.
Gledala je u njih, u mujake. Nije imala vie od etrdeset godina. Lice joj je bilo
neprepoznatljivo od muenja, bola i slabosti. Predstavi se gospodi, rekne suho
inkvizitor.
Otvorila je usta pa su ve sljedei trenutak ugledali krvave rane na vilicama:
prednji zubi bili su joj iupani. Netko u publici je jauknuo.
23

Do...ica Vug...inec, ree suho, iz grkljana, jedva razumljivo.

Otac je osjetio kako mu se die stomak. Ustao je i u nekakvom uasnom bunilu
krenuo prema izlazu. Zastao je na kraju kolonade, sklonio se iza posljednjeg stupa i
poeo povraati. Veina brae okrenula se zauena prema njemu. Nastala je uasna
tiina. Inkvizitor je sa zanimanjem pratio to se dogaa s ocem, ali je po svemu sudei
odluio ne pridati tom dogaaju posebno znaenje. Nastavio je sasluanje, dok je iz dna
dvorane odjekivalo iskaljavanje oca Benjamina i napinjanje njegove utrobe.
Sjemenitarac je pritrao, prinosei mu vjedro.
to si ti? upitao je inkvizitor enu. Reci svim ovim ljudima ovdje to si ti.
Izgledala je kao da nije meu njima, kao da govori iz nekih drugih svjetova, iz
drugih nebeskih sfera u kojima vlada savrena harmonija i glazba, kao da je napustila
ovaj svijet odavno i kao da vie ne brine ni o emu. Spokojno je izgovorila: Vje...ica.
U dvorani je vladao savren muk, kao pred nastanak svijeta. Prestao je i zvuk mlaza
to puni vjedro. Otac, briui se rupcem, sjeo je na prvu stoliicu u zadnjem redu,
zabacivi glavu unazad.
Gledao je u tavan, dok su mu krupne kapi znoja izbijale po elu i slijevale se niz
obraze, gubei se u bradi i na vratu.
Objasni gospodi kako si postala vjetica, ree inkvizitor. Vjetica je utjela.
Iznenada je inkvizitor lupio jako ekiem po stolu, od ega se ona stresla kao da se vraa
u stvarnost i tren potom su rijei prokuljale iz krezubih eninih usta, kao ljetna bujica:
Navela me je jedna ena, susjeda. Otvo...ila sam jedan lonac u njezinom pod...umu
pog...ekom i unut...a ugledala mnogo djejih glava. Skuhanih glava...azum...ete? Skuhanih
glava? Natje...ala me je istu vee... da odletim s njom na sabat s neastivim. Kako ste
letjele? upitao je inkvizitor. Na metli, p...emzanoj mau od ptije k...vi i samljevenih
djejih kostiju i oiju.
Netko je u publici viknuo: Santa Maria! Inkvizitor je sada gledao trijumfalno u
publiku, naroito u one redove u kojima su sjedili predstavnici svjetovne vlasti. Neki od
njih su poduprli ela rukama i gledali u zemlju.
Na kojem mjestu su se odvijale orgije? pitao je zmijooki. Pod h...astom na
Medvednici, na l...ianju, gdje se jedan put dijeli na dva, odgovorila je teko diui
vjetica. Kako si se vratila s toga vrajega sabata?! pitao je likujui inkvizitor. Vozio
nas je neastivi, u koiji sa est c...nih konja po nebu, ree ona, gledajui nagore, kao da
e vidjeti ponovno koiju.
Predolini Mato Grubii ustao je i polako napustio dvoranu. Nije mu bilo dobro:
vidjelo se to po njegovom blijedom licu. Prije nego je otiao pogledao je u patera
Benjamina: u njegovim oima zrcalilo se suosjeanje s ocem.
to ste radili na gozbi? pitao je dalje inkvizitor. Jeli smo pitu si...nicu. I meso.
Kakvo meso? Ljudsko. Gdje ste ga nali? Jedna vjetica otkopala je svog m...tvog
mua pa smo ga jeli. P...emazanog izmetom. V...ag je p...emazivao tijelo pokojnika
izmetom.
U dvorani je ponovno nastao amor i inkvizitor je ponovno morao upotrijebiti svoj
eki. Ovog puta nije imao potrebu preesto lupati: zainteresirani su molili one to su
agorili da prestanu. Pretvorili su se u uho.
to radite na tim sabatima s vragom? pitao je sad inkvizitor, gledajui
pobjedonosno u luster, kao da tamo vidi Svevinjega i predoava mu neoborivu
argumentaciju o uroti. Pleemo i zabavljamo se, rekla je vjetica, kao da govori stoput
ponovljen tekst. Jesi li spavala s njim? Da, ponekad, kad je htio. to radite tada?
24

Podajemo mu se. Kako. Lijeete ispod njega kao pod mua? Vjetica je utjela.
Inkvizitor je ponovio pitanje, rastavljajui rijei na slogove. Osjeala se posramljenom:
zacrvenilo joj se do malo prije blijedo lice. Ne. Uzima nas kao ivotinje. Odozada.
Netko u treem redu opalio si je pljusku po elu. Ali je inkvizitor nastavljao sa
svojim detaljnim sasluanjem: S koliko je ena tako legao te noi? Sa svima, rekla je
ena. A vi ene? Jeste li lijegale i s drugima? Da. S kim? Najee s muka...cima koji
su bili na gozbi, njegovim uenicima, a...obnjacima. Ponekad i same izmeu sebe, sa
enama. A ponekad i s nekom ivotinjom, najee psom ili ja...cem. Odakle ivotinje
tamo? I Sotona i njegovi uenici lako se p...etvaraju u...azne ivotinje i zatim nas
pozivaju.
Jedan elavi gospodin iz svjetovne vlasti skoio je crven u licu i viknuo: Ovo se
odmah mora prekinuti! Ovo, gospodine inkvizitore mora se odmah prekinuti!!! Ovo je
blasfemija!!! Nismo duni sluati ovo!!! Ovo vrijea javni moral i ukus... i linost i...
Inkvizitor se svirepo osmjehnuo: cinino mu je zaigrao oiljak na obrazu te je
rekao: Traili ste dokaze. ujte ih. I potom se okrenuo prema vjetici. Netko je povukao
elavoga gospodina za ruku i ovaj se doslovno strovalio na stolac.
Opii vraga, Dora Vugrinec! zapovijedio je ovog puta otro inkvizitor. Kako mu je
ime?
Stajala je pred svima njima, zagledana u nevidljivog vraga, kojeg je samo ona mogla
vidjeti. Obliznula je suhu donju usnicu i rekla: Muka...ac. P...elijepog izgleda. Nosi cno
odijelo i kapu. Samo su mu noge od ja...ca, a...uke - psee ape. Zove se P...imus ili
P...ima...ius. Tako se zove. P...vi meu najp...vima. Koliko puta si ti iznevjerila mua s
njim? pitao je inkvizitor zagledan u publiku. Mnogo puta, rekla je nezainteresirano.
On nije opazio da te nema u postelji? pitao je zmijooki. Vjetica je oborila glavu i
samopokajniki rekla: Vrag mi je obeao, ako ostavim metlu u postelji, da e je
p...etvoriti u isto tijelo kakvo je moje, usnulo. Moj mu nije nikada posumnjao da to
nisam ja.
U dvorani se raznio zvuk zauenosti, gaenja i negodovanja. U zraku se ve
osjeao i elektricitet osude.
Koje druge vjetice zna?
Vjetica je utjela. Inkvizitor je ponovio pitanje. Ona je otvorila krezuba usta i rekla:
Vaa p...esvetosti, potedjet ete mi ivot ako kaem imena, zar ne? Obeali ste da ete
mi potedjeti ivot, ako p...iznam i ako otkijem d...uge!!!
Na to je inkvizitor pokazao rukom da je izvedu. Straari su poeli vui enu koja je
poela preklinjati, moliti, govoriti da se kaje, da bi zatim odjednom rekla da nije kriva, da
nita od toga to je bila rekla nije istina. Na kraju su je vukli za kosu jer nije htjela izii
dok inkvizitor ne odgovori na njezino pitanje. Govorila je da joj je obeao i da sada nije
asno da ne ispuni obeanje, jer evo, ona e rei sva imena koja zna, o kojima moe
svjedoiti da su vraje bludnice. Izvukli su je iz dvorane i potom je inkvizitor prijetei
podigao svoj eki u zrak, dok je stotinu zbunjenih lica gledalo u njega i biskupa.
Ree: Konstitucija Katolike udruge za otkrivanje i unitavanje triga, adaja i
vjetica 'Limena rua', po elji njegove svetosti pape Urbana VIII., zakazuje se za sutra, u
osamnaest sati.
I potom je kao grom odjeknuo udarac ekia po stolu.

25

4.
Grom je udario u blizini. Sjemenina se soba oca Benjamina osvijetlila: u tom kratkom
hipu; na zidu se ukazao papin portret. Bijae amaterski nacrtan: portretom su
dominirale izbuljene, radoznale plave oi.
Padala je kia, lijevala je kao da je poeo potop.
Nije mogao spavati. Gledao je negdje neodreeno u strop. Uznemiravalo ga je to to
su se pri svakom bljesku munje ukazivale papine ablje oi sa suprotnoga zida. Morao je
spavati nadziran.
Nebo se ponovno osvijetlilo i on je opazio, u hipu bljeska, da ga sa susjednoga zida
gleda i portret gradskoga inkvizitora: one iste znatieljne plave oi. To mu je razjarilo
ivanu razdraenost do stupnja nepodnoljivosti. Uzalud se molio prije spavanja: neki
nemir uvukao se u njega i zatezao mu i najsitniji mii u tijelu.
Ustao je i zapalio svijeu. Odjenuo se, iziao u hodnik i pokucao na vrata nasuprot
svojim. Pokucao je jo jednom, ovoga puta tie, kao da se predomiljao i potom se
okrenuo. Uputio se prema svojoj sobi. Zauo je iza sebe kripu vrata. Okrenuo se
ponovno.
Raupana i sanjiva sjemenitareva glava provirivala je iza poluotvorenih vrata.
Gledao je zbunjeno u njega.
Oe? upita sjemenitarac.
Mladiu, postoji li koija u sjemenitu? upita otac.
Postoji, rekne raupana glava.
Upregni je i ekaj me dolje, ree kratko.
Sjemenitarac kimnu glavom kao da shvaa to se dogaa i ve sljedeega trenutka
zatvori vrata.
Bila je subota, 18. srpnja, Ljeta Gospodnjega 1633., prije same ponoi.
-----------------------------------------------------------------------------E-mail, primljen 27. svibnja 2005. godine, 12:47
To: charliehit@yahoo.com
From: urednik@novamak.com.mk
Ovo je ve bolje. Ovu u objaviti. Znatno je bolja od prve: u prvoj nije bilo ni baruta ni krvi,
nego samo ekvilibristika: obrat s lanim pljakaem. Neka bude po Vaem: zadrite
pseudonim. Ali Vas molim, kad napiete seriju od 25 pria (po dvije tjedno), kao to
obeavate, otkrit ete identitet. To je tono nakon tri mjeseca, krajem kolovoza. Sam se sebi
26

udim zbog ega u Vam plaati toliko mnogo, koliko traite: 50 eura za priu?! Moda
sam nasjeo na intrigu: da bih doznao tko ste. Novinarska profesionalna znatielja: i
novinari su detektivi, ne samo Va Charlie Hit.
Dostavite anonimni raun banke, da bih Vam mogao isplaivati novac. Urednik C.
P. S. U subotu, 29. svibnja, organiziram Maskenbal. Pozivam i Vas, razumije se. Ne
sumnjam da Vas neu prepoznati. Ulica Vodnjanska, br. 2369, prije same ponoi!
Eto, itatelju, itateljice moja. Uspio sam. Svidjela mu se druga koju sam mu poslao.
Napisao sam je izravno u raunalo, da ti ne dodijavam i ne skiciram je u ovoj biljenici
(Boe, kakva sam ja budala, koliko lako prepisujem neto svoje drugima), to si ti ve
prisvojio/prisvojila (Boe, vie mi ak i ne smeta to si je prisvojio/prisvojila, to smo oboje
u njoj, jer sam izgleda bio usamljen).
Svidjela mu se! Bilo je krvi, a umalo je moglo biti i baruta. eli li da ti pokaem to
sam mu poslao? Ne eli? Okej, onda drugi put. Evo ti oca Benjamina, opet. Molim? Ne
ujem te! Da se ne pravim gluhim?! Ne, doista te ne ujem, a i ne vidim te, tako da ti ne
mogu itati s usana! Ne znam ni jesi li ensko ili muko. Da ne budem nevaljalac?! A-ha,
hoe. Sada hoe. A kad sam ja htio, tada nisi mogao/mogla.
Onemoguavao/Onemoguavala si mi pristup mojoj biljenici. E, pa evo ti je, prepii si je
sam ili sama.
Krimi pria: Charlie Hit
LIFT
Parkirao je automobil u podzemnu garau. Uope nije imao namjeru izlaziti toga
popodneva. Meutim, pozvao je svoga prijatelja Stevea na partiju karata, tako da e imati
siguran alibi.
Uao je u zgradu i uputio se prema liftu. Danas popodne je morao konano zavriti s
Mary. Poto joj prekjuer na sudu nije dozvolio razvod, ona je zaprijetila da e ga napustiti.
Pa i napustit e ga, sigurno: ve cijeli grad zna da spava po hotelima sa svojim
menaderom. Zato se Clift javio u Udruenje profesionalaca u kojem je naruio - ubojstvo!
Nije ga zanimalo kako i gdje, jedino je trebala nestati ta odvratna vjetica koja mu je
unitavala ivot punih dvadeset godina, zabranjujui mu piti, puiti, kartati s prijateljima,
ii na slubeni put ako je u drutvu i bilo koja enska, da bi na kraju legla pod svoga
poslodavca... i nabila rogove vlastitom suprugu! A on vie nije imao nikakav seksualni
nagon: gotovo je bio mrtav kao mukarac od njezinih stalnih izgovora: umorna je, nije se
otuirala, nema nita od onog!
Svjetla u dvama liftovima u prizemlju su svijetlila: meutim, na desnom liftu stajala
je tabla s natpisom: Ne ulazi, u radu, opasno po ivot!
Opomena ga nije iznenadila, jer su se esto obavljali popravci lifta. Provirio je kroz
staklo. Nije mogao nita opaziti pa je otvorio vrata, poto je prethodno skinuo tablu s vrata
na liftu. U kabini su bile izvaene, tono na sredini poda, tri daske! Oigledno, majstori su
otili po nove podne daske.
Clift je zatvorio vrata, vratio tablu na mjesto i uao u lijevi lift. Kad je lift stao na
jedanaestom katu, Clift je iziao i uputio se prema svojemu stanu. Tada se odjednom sjetio
table Opasno po ivot! Pogledao je lijevo pa desno, kao da se boji svjedoka koji bi mu

27

proitao misao. Vratio se prema liftovima. Zato ne ubrzati stvar? Zato riskirati s
plaenim ubojicom? Zato platiti, kad...
Zatim je lijevim liftom siao dolje. Otvorio je vrata pokvarenoga lifta i vidio da je
gumb blokiraj pritisnut. Pritisnuo ga je jo jednom i sad je lift bio odblokiran. Zatim je
uzeo tablu i ponovno se popeo gore drugim liftom. Tablu je objesio na lijevi lift, onaj kojim
se popeo, a desni, pokvareni lift, pozvao je gore. Bio je presretan kad je lift s podom na
kojem su nedostajale tri daske, ba toliko da kroz njih moe propasti krupan ovjek, stigao
na jedanaesti kat i kad je pritisnuo gumb blokiraj!
-----------------------------------------------------------------------------Sljedei trenutak, Mary se gotovo sudarila s njim na ulaznim vratima stana, s kovezima u
rukama. Samo me pokuaj zaustaviti! vrisnula mu je u lice. Clift se nije elio raspravljati.
Uzmaknuo je i samo promrmljao: Vjetico jedna! Idi i u pakao, ako eli! Nije mogao a ne
likovati u sebi zbog posljednje reenice! Mary je zamahnula kovezima. Da joj ruke nisu
bile zauzete, Clift je bio mogao oekivati i amar. Otila je bijesna, a on je uao u stan i
prislonio uho na vrata. Dugo se vremena (ili se to bar njemu inilo da je dugo) nije ulo
nita; zatim, konano, ulo se kripanje vrata lifta. Oigledno, Mary je proitala tablu s
natpisom. Clift je osjeao kako mu krv nadire u sljepoonice. Udar, razumije se, nije uo:
Clift se nalazio previsoko...
Raspoloenje to ga je potom obuzelo gotovo ga je opijanilo. Uputio se prema bifeu i
natoio si viski bez sode. Potom se izvalio u fotelju i zapalio najdeblju cigaru, kakvu dosad
uope nije smio pokazati pred Mary. I mnoge druge stvari si je sada mogao dozvoliti.
-----------------------------------------------------------------------------Probudilo se od cigare to ga je jako opekla po licu. Skoio je i otresao pepeo. Dabome, nije
prolo ni pola sata otkako je ona sila dolje. Bilo mu je udno to je nije nitko do sada
opazio. Moda majstori sad negdje piju viski s domarom zgrade, umjesto da rade! U
svakom sluaju, morao je ekati. Steve nije jo uvijek doao na partiju karata, ali ga to nije
uznemiravalo: alibi mu nee trebati - rije je o klasinom nesretnom sluaju.
Zazvonio je interfon. Zvuk ga je prenuo: taj uporan i dosadan zvuk najavljivao je
jednu jako znaajnu etapu u normaliziranju stanja. Sada mora biti tuan, unesreen
suprug...
- Steve, to eka dolje? Zato se ne popne?
- Clift, molim te sasluaj me... molim te, moram ti saopiti neto strano... tek to sam
doao i opazio dolje pored lifta grupu ljudi...
- Steve... govori? to je?
- Mary, Clift. Mary je mrtva...
Clift je protro oi da bi pustio neku suzu i uputio se presretan prema liftovima...
-----------------------------------------------------------------------------Inspektor Charlie Hit stajao je u prizemlju, ispred liftova i gledao zbunjeno kako bolniari
sudske medicine iznose dva trupla pokrivena bijelim plahtama. U ruci je drao tablu s
natpisom Ne ulazi, u radu, opasno po ivot! to je njegov pomonik bio naao na lijevom
liftu na jedanaestom katu. Zatim, se odjednom na njegovom licu pojavio smijeak: shvatio

28

je zato su i kako je u jednom te istom popodnevu oboje suprunika izgubilo ivot! I sjetio
se jo jedne poslovice: tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada!
Eto, to je zadovoljilo onoga uredniia: tema kako ubiti svoju enu. U drugom mejlu, to
mi ga je poslao maloprije, mrmljao je zato je i mu nastradao, i traio da ga potedim, da
promijenim kraj, ali ja sam poentirao time da nema savrenoga zloina i da su obrat i
adrenalin ono to ini krimi-prie najitanijom robom na svijetu.
Oprosti, da ne zaboravim, iako je ovo digresija, da zapiem neto. Napravi prostora,
ne gui me, daj okreni cijelu stranicu, novu. Tako. Poinje me sluati, to ti se dopada!
Piem, piem. Ne mogu bre!
Poi po keju. Prema staroj klaonici. Od MANU do klaonice ima ukupno 938 ploa na
keju. Ako podigne 666-tu, pod njom e nai neto veoma vrijedno!
Dozvoli sada? to? Da ne trgam stranice iz biljenice? Pa treba mi to to sam napisao,
razumije li?!
Znam da ne razumije, ali nije ni vano. Ne mijeaj se u moj privatni ivot, tebe
zanima samo tvoj slatki roman o post-renesansnoj ljubavi. Zato, ne pitaj to znai to to
sam napisao: ja sam samo posudio od tebe papir; nisam te zatraio kou za pergamenu,
posudio sam papir iz SVOJE biljenice, zapamti, SVOJE. Posudio sam, znai, od sebe!
Ali, ba me briga za tebe! Ja mislim samo na pare! Ako je doista tako, ako urednik eli
tu temu, tada sam ja car na konju, ma ne, Ja sam eherezada: mogu napisati knjigu Kako
ubiti svoju enu na 1001 nain, mogu smisliti tisue zapleta: ubit u enu otrovom,
ugljinim monoksidom iz ispunog plina u garai, uguit u je na spavanju jastukom,
ubacit u joj ukljueni fen dok lei u punoj kadi, prerezat u joj konice na Roveruprije
nego je poaljem njezinoj majci, ubit u je sjekirom s lea i potom tijelo, dio po dio uzidati u
kamin planinske vikendice... to god poelim, uinit u sada, kad sam otkrio koja tema
privlai urednika.
Ali ono to me zabrinjava jedna je stvarna ena, a ne ove od papira, kojima skidam
glave kad elim i kako elim. Ali, da ti ne dodijavam, itaj dalje, a moe malo i preuzeti
pero, malko pisati, malko prepriavati umjesto mene, ti, razmaeno stvorenje koje u
preodgojiti, napravit u ovjeka od tebe. Molim? Ne ujem te?! to hoe sada? Ne ujem te,
asna rije ne ujem te vie. Ne psuj, uje?! Ne dolikuje ti, itatelj/itateljica si, i to
implicitni/implicitna, jedan vaan element komunikacijskoga modela u naratologiji!
Nemoj postati stvaran/stvarna jo uvijek, molim te, ne unitavaj igru, detekciju, odlaganje
otkrivanja tajne!!! Za enu ima vremena, doznat e, kad zaslui.
Zar te kopka, a?!

29

5.
Nekoliko minuta kasnije pater Benjamin popeo se u koiju. Sjemenitarac je podbo konje
i koija je izila kroz stranja vrata sjemenita. Lijevalo je kao iz kabla i udarali su
gromovi.
utjee, sjedei jedan do drugoga, na koijakoj klupi, sretni to nad glavom imaju
limeni tavan; samo je s vremena na vrijeme vjetar nanosio valove kie sa strane, i tada su
obojica saginjali glave, uvijajui se u halje. Pater se bio skupio u nekakvu debelu mantiju;
sjemenitarac je imao koni ogrta, kakav nose lakeji. ulo se samo odzvanjanje kopita u
tami.
Zna li kamo vozi? upita otac Benjamnin, zirkajui iz mantije.
Tamo gdje se jedan put razdvaja na dva, ree spokojno sjeminitarac. I dodade:
teta: idemo na vraji sabat, a ja sam ve veerao.
Pater se nasmijao.
Svia mi se, ree. Ne postavlja nepotrebna pitanja.
Sjemenitarac je drao uzde i sasvim miran, utio. Potom ree: Ne pitam zato to
mi morate, upitam li, odgovoriti. Ako mi odgovorite, moram uti. Ako ujem, moram
shvatiti. A uzalud je uti umne propovijedi onom koji je siromaan duhom. Za prostoga
su prazne rijei i Solomonova mudrost. To je kao da gluhom pjeva psalme i slijepome
slika ikone.
Pogledao je znatieljno to pitomo, mlado lice, s rijetkim brkovima i bradom: bijae
oigledno da se mladi trudio impresionirati aneoskoga doktora parabolama koje imaju
za temu vlastitu skromnost. Bijae simpatian taj mladenaki napor i izraavao je silnu
posveenost i ljubav prema teologu. Sjemenitarac osjeti da ga otac promatra pa je i on
pogledao u njega. Vi ste doktor teologije? upita, da bi iskoristio to to su im se pogledi
susreli. Tako je pisalo u knjizi gostiju gradskoga magistrata, dometne. Da, ree otac.
Poduavam teologiju u Parizu. Koliko bih htio biti poput Vas, uzdahnu sjemenitarac.
Otac obori glavu. Bit e. Knjige ti nee pobjei. Znanje se ui i ponavlja, ne
obnavlja. Nisam mislio na to, ree sjemenitarac. Mislio sam na drugo - da imam
hrabrosti izii u pono iz sjemenita. Da imam hrabrosti sumnjati.
Pater Benjamin razmiljao je o reenome. Shvatio je da ima posla s nepredvidivim
umom koji je uvijek znao iznenaditi bistrom misli. Sumnja je nevinost due, ree
uitelj. Tko ne sumnja, nije nevin, jer je mogue da vjeruje u neto i iz koristoljublja, a
vjera iz koristoljublja je grijeh. Sumnja poznaje samo jedno koristoljublje: istinu. Osim
toga, vjera se moe odglumiti, ali sumnja - ne. Ljubav stvara vjeru, vjera raa sumnju a
sumnja utvruje vjeru.

30

Potom je otac napravio malu stanku i nastavio: Onaj tko nikada ne sumnja, taj ne
vjeruje istinski: on samo oboava. Vjeruje u sve to mu se kae. I ako naleti na vraga,
povjerovat e i njemu. Vjera bez sumnje je slijepa bludnica, jer moe mijenjati objekte
vjere bez razloga, reda i pravila. I bez ljubavi, jer se vjeruje samo kad se voli ono u to se
vjeruje.
Sjemenitarevo lice se ozarilo. Okrenuo se prema uitelju i pucketajui jae
uzdama, oduevljeno ree: O, sretni li su ti to Vas sluaju u Parizu! I potom, sasvim
neoekivano rekne: Nikom se nisam smio povjeriti: oduvijek sam sumnjao vjerujui.
Mislio sam da sam manje vrijedan duh zbog toga. Ali sada, otkako ste Vi tako lijepo
sroili ono s vjerom i sumnjom, radostan sam pred Bogom. I znam da je bila istina to to
sam mislio. A to si mislio? upita uitelj. Pustite, stid me je. To je jedna sasvim moja
misao. Bezvrijedna i daleko od sjaja onih Vaih misli...
Zatim zautjee. ula su se konjska kopita i ta monotona upornost ohrabrila je oca
Benjamina. Reci to si mislio? upita tvrdoglav kao magare. Ne mogu. Stid me je,
dobaci sjemenitarac, tvrdokoran kao konjska potkovica. Ne budi stidljiv i cijeni samoga
sebe: nijedno zrno penice nije rodilo koprive, rekne otac Benjamin, tvrdoglavo, nalik
putu po kojem odzvanja konjska potkovica, ne mogavi ga napustiti, jer e zalutati. U
redu. Evo: sumnja i vjera su kao izdisanje i udisanje. Ne moe udisati stalno, bez
izdisanja.
Iznenada, uitelj potape po ramenu sjemenitarca i oduevljeno ree: Imamo
novoga Solomona u Zagrebu! Bit e od tebe aneoski doktor! Doista?! upita s nevinim
arom sjemenitarac. Pred Bogom svjedoim, ree otac, iskreno oduevljen.
Zatim zautjee. Jo uvijek je padalo, ali to je ve bila sitna kia, poput sitne penice
to sipi kroz prste. Otac je duboko razmiljao o neemu. Potom, glasom ovjeka to je
naao izlaz iz neke mrane ume ree: Ne stidi se svojih misli. One, na jedan poseban
nain, uope i nisu tvoje. Sve rijei to upotrebljava za ustroj jedne misli ve su bezbroj
puta upotrjebljene u drugim mislima. I nose sjeanje na njih. Rijei se sjeaju mudrosti u
kojima su sluile, kao vjerni sluge u carstvima, jer svaka je misao posebno carstvo; i kad
ih povee u svoju, novu misao, carstvo svoje, one te nagrauju viom mudrosti:
mudrosti koje se sjeaju iz svoga prethodnog ivota. Jezik je groblje rijei koje iznova
uskrsavaju u svetoj crkvi ovjeka: ustima. Kroz naa usta govore mrtvi. Mi im samo
pozajmljujemo glas. Tako na primjer: ta misao za koju si mislio da je tvoja, meni je
poznata. Sigurno ju je smislio i netko drugi, uman, prije tebe i mene. Ali to ne znai da ta
ista misao manje vrijedi kad e je izgovoriti tvoja dua; ak, vrijedi i vie, jer si sam doao
do nje: prisilio si rijei sjetiti se prethodnoga njihovog itja.
Sjemenitarac je osjeao kako mu krv juri kroz vratne ile u nekakvom uasnom
uzbuenju spoznavanja: pred njim se otvarao jedan novi svijet, svijet mudrosti i znanja,
nasuprot svijeta uenja parabola naizust u sjemenitu. Sve to to mu se dogaalo
izgledalo je udesno nestvarno: ponona vonja koijom, zabranjeni bijeg iz sjemenita,
put u nepoznato, teologovo ohrabrenje da sumnja i misli, da otkriva tajne sam, bez
biskupove ili inkvizitorove zabrane... I jo: osjeaj da se sve to dogaa u subotu, prije
ponoi, kad se tobonje vjetice okupljaju na vraji sabat pored krianja i zamrenih
klupka puteva svjetskih i bjelosvjetskih... I odjednom, kao to se to dogaa u trenucima
egzaltacije osobnom moi rasuivanja, mladi upita: Oe, vjerujete li u postojanje
vjetica?
Pitanje je stiglo trenutak prije bljeska groma. Nebo se ponovno razgrnulo, otvorilo
te je poelo lijevati kao iz kabla. Padalo je pa se u jednom trenutku kolski lampai lijevo

31

od sjemenitarca ugasio. Zaustavio je koiju te ga nastojao zapaliti: uspio je od drugoga

puta. Potom je zategnuo uzde i nastavio utjeti, kao da nije postavio nikakvo pitanje.
Otac je isto tako utio. Titio ga je ponovno onaj osjeaj munine, kao prije nekoliko
sati, u dvorani za zasjedanja. Pitanje to mu je postavio sjemenitarac bijae preuranjeno
za njihov razgovor i teolog je osjeao da i sjemenitarac to osjea.
Zna li zato ne postoje vjetice? upita otac Benjamin iznenadno, na jednom
zavoju. Sjemenitarac je slegnuo ramenima. Zato to smo danas vidjeli jednu. Ruku na
srce, nismo je vidjeli kako leti na metli, ali smo je ipak vidjeli. Bi li vjerovao u Boga kad bi
ga vidio, na primjer, privedena na sasluanje, u gradski magistrat?
Ne. Pomislio bih da je to nekakva varalica koja se predstavlja kao Bog. Ili da su
varalice oni koji su ga priveli, ree sjemenitarac spokojno.
Eto, vidi. Ali, pazi: to jo uvijek ne znai da nema vraga, ree otac Benjamin,
prijetei blago kaiprstom i smijeei se dvosmisleno, kao iskusan teolog.
Sjemenitarac je bio zahvalan to ga je uitelj mudrim parabolama izvukao, njega
poetnika (a reeno je: dobar ovjek je uvijek poetnik) iz neugodnoga poloaja uenika
koji se polakomio za znanjem, pa eli znati odjedared sve, te lako postavlja pitanja teka
kao kamenje, kao da su to pera, poto je primio prvu kap mudrosti. Znao je da i najvee
more mudrosti poinje nastajati s prvom kapi i da ne moe postati more ako poslije prve
kapi odmah kane i posljednja, jer je ona bila (iako posljednja) - samo druga, a dvije kapi
ne ine more. Nije to izgovorio. Nije izgovorio nita pametno. Osjeao je potrebu samo
umuknuti u oaju kojim bi se kaznio za drskost da sve zna odmah.
Tek se poslije etvrt sata osmjelio rei jo neto: ispripovijedae da je prve noi,
kad je doao u sjemenite, veina djece plakala za svojom majkom i ocem. Rekne da je i
on plakao. Plakali su strano i nijemo, s glavama pod jastucima u sjemeninima
spavaonicama. Nije mogao, svojim umom dvanaestogodinjega djeaka shvatiti: kako je
mogue da on voli vie nebeskoga oca od zemnoga, kad se nebeski ne vidi, a zemaljski,
potpuno stvaran, jo juer ga je poljubio u obraz na rastanku i evo, jo ga ee taj ig
oeve pljuvake na obrazu? Sutradan, poslije prve mise, ostao je u prvostolnici. Sam.
Stajao je pred raspelom i gledao u Gospodina Naega Isusa Krista. Molio se. Odjednom
mu se sav taj prostor u prvostolnici uinio lanim, poput nekakvog privida. Nalikovalo
mu je sve to na kulisu putujue kazaline druine, kakve su esto prolazile kroz njihovo
selo i izvodile prikazanja o mukama Isusovim i drugih svetaca. Takve kulise imale su
udesnu mo: dok je trajalo pojavljivanje umjetnika pod maskama na sceni, nitko nije
sumnjao da stablo nije stablo, nego nacrtano stablo i da zid nije crkveni zid, nego vjeto
narisana podloga na obinoj dasci. Ali kad bi predstava zavrila, kad bi ljudska tijela
ieznula, odjednom su svi postajali svjesni da su kulise obine kulise: nestvaran svijet u
dva prostorna pravca: irinu i duinu, bez dubine. Zahvaljujui tom prethodnom
iskustvu, mali sjemenitarac opazio je da je katedrala stvarna samo kad je ispunjena
tijelima drugih sjemenitaraca, ili tijelima uitelja pred oltarom. Iz toga iskustva
zakljuio je da tijela pridaju prostoru ne samo tvarnost, nego i stvarnost. A ukoliko su
tijela privid, jer su smrtna, tada i stvarnost to je ona stvaraju mora biti samo privid. U
tom trenutku, sam u katedrali, osjetio je uasnu obmanu svijeta: moda je cio svijet, a ne
samo katedrala privid, obina kulisa putujue kazaline druine Boga; moda smo mi
samo lutke iji konci zavravaju u njegovim rukama, i samo od njega ovisi, i od nikoga
drugog, hoe li nam uiniti zlo ili dobro! I, voen naivnom idejom koju mu je u duu
usadila njegova majka, priprosta ali asna seljanka - da Bog ivi iza oltara, krenuo je
prema njemu. Vidjeti kakav je Gospodin: dobar, zao, star, mlad... Propuh u katedrali bio
je jedini znak da sve to oko njega doista postoji: vitrai u tisuama boja i linija, kipovi
32

svetaca, kolonade stubova s kapitelima, balkoni i korska mjesta, orgulje... Otvorio je

vrata sakristije i uao unutra.
Razoaranje je bilo uasno: ne samo to tamo nije bilo nikoga, nego je iza oltara bio
i jedan sasvim stvarni, sjemenitarcu poznati stolac. Taj stolac pripadao je zvonaru, koji
se na njemu oigledno odmarao dok je na drugoj strani oltara trajala misa. Katedrala je
izgledala sasvim drugaija kad se vidjela iza oltara: kao prostor koji je dogovoren da
postoji. Pored stolca bio je i stoli s bokalom vode, a iznad stola i ormari. Kad ga je
otvorio, sjemenitarac je opazio a je prepun aa i tanjuria s novcem.
Pogled mu je pao na stoli: na njemu je stajao jo topao limeni tanjuri iz kojeg je
netko maloprije posrkao orbu od zobi, a pored njega - nepojeden komadi kruha.
Netko je bio ovdje, pomislio je sjemenitarac i taj topao tanjuri odsustva bio mu je
dostatan da pone, od toga trenutka sumnje, vjerovati da Bog postoji, jer je odsustvo
vidljivije od prisustva: kod sakatoga se odmah opaa odsustvo noge, ali kod zdravoga se
ne opaa prisustvo njezino!
Vjera stvara, a sumnja uvruje postojanje stvari, ree sjemenitarac, i potom su
se pogledali: osmjehnuo se otac Benjamin, jer je taj njegov uenik bio bistar i otrouman,
a takvi su dobri saveznici kad ovjek ide provjeriti je li vrag tvaran i stvaran, ili izmiljen,
stvoren i otrovan!
-----------------------------------------------------------------------------Daj makni se, tuan sam i skrhan, kao da sam u tue cipele upao veeras. Makni mi se i uti,
nije mi do rjeavanja nonih zagonetki i pononih misterija. Pusti me da predahnem, da
napiem dnevnik barem za danas.
Godinu dana nema nita izmeu vas, i kad veeras ulazi sa svjeim novinama da je
obraduje, pokazujui joj priu Charliea Hita, ona te samo blijedo gleda i ne prekidajui
glaanje, kae: Bravo. Nastavlja se glupirati: cio ivot glumi maskenbal, a novca nema
pa nema. Nikada nee odrasti. Umjesto da sjedne i napie taj roman ve jednom. Nije
malo 1500 eura; ujem da ozbiljni pisci dobivaju i po tri-etiri tisue. Zna da nam trebaju
za ona prokleta vrata. I zatim nastavlja glaati pa kad joj se ti primie da bi je zadavio,
ona te pogreno ita, te podie glaalo u zrak kao prijetnju i kae: A, ne, ne. Umorna sam. I
nisam se otuirala. Veeras nema nita od onog
I potom ona pegla, a ti mijenja kanale. Nijednu rije ne razmjenjujete. Uostalom, ve
godinama ne razgovarate: ni o knjigama, ni o filmovima, ni o tom zato nemate djecu. Ona
uope i ne zna to radi, ne zanima je ni tko si, ni tvoj prvi roman jo nije proitala: poela
ga je itati jednom na ljetovanju i nije odmaknula dalje od tree stranice; izjavivi da je to
nekako nerazumljivo, da je to nekakvo visoko filozofiranje. Pa da, sve je promaeno od
poetka, jer nije kriv metak to promauje cilj, nego oko to niani prije nego povue oroz;
jo na prvom sastanku, na kojem si joj zavodnikim arom sjajnoga studenta filozofije i
jezika, objanjavao kakva je simbolika leptira u indijskoj filozofiji i kakva je njegova veza s
duom, ona je jedva doekala da zavri, da bi ti rekla da ona jako, jako ozbiljno i trezveno
gleda na ivot. I tako je ona, godinama ozbiljna, realna i trezvena smrt, vodila svoje
ekonomske biljeke u firmi, pila kavu s kancelarijskim kolegicama u tono odreeno
vrijeme dana, znajui gdje ima najjeftinijih deterdenata, tanjura i aa, ali i znala toan
vozni red autobusa kojima se vozi na posao i s njega nazad, te bila presretna to ima
trosjed i dvosjed u dnevnom boravku koji su isti kao oni kod njezine majke i njezina oca. I
aspirator iznad pei u kuhinji ima, isti kao njihov, a subotom i nedjeljom moe im ii u
goste. Svakog kolovoza odmor na jezeru i potom deset dana na planini: najvei podvig za
33

jednog inovnika! Mijenjajui kanale, nalijee na XXL kanal. Zagledava se: jedan crnac u
toaletu vodi ljubav s jednom bijelom enom s golemim sisama. Bradavice su joj nabubrile
kao modre umske trnjine, on ih joj gnjete apama, crnim kao u psa (bos je, a ini ti se da
ima ape jarca umjesto stopala), dok je ona podigla jednu nogu na ve-ce koljku (noga joj
je u crnim arapama i visokim crvenim izmama), tako da se namjestila crnom vragu da je
pegla nekako odozada i odozdola. I pegla je on, a ona vriti u toaletu. Boe, koliko je moj
manji, a i smanjuje mi se otkako vie ne vodim ljubav, jer je i on, kao i mozak, mii koji
atrofira ako ga ne koristi, pomilja, ali odmah se tjei da taj crni nije normalan, jer za
te filmove biraju na natjeaju ba takve nenormalne, pa sad jo rade operacije i
produavaju ih silikonima, samo da bi muili ove ene, kao krvnici i inkvizitori. Da ne bi
bilo zabune: inkvizitori i krvnici su producenti filma, a vrag i vjetica rade za njih
honorarno u glavnim ulogama - tako zajedno vode biznis. Ugasi te gadarije, uje njezin
glas. To mi se gadi, kae. I ti mijenja kanal i zna da se glasu gadi samo zato to zavidi
toj eni, zavidi onim nabubrjelim trnjinama, jer one izdaju, ali ne lau, poput one zjenice
koja se iri bez tvoje volje, kao vulva optika. Misli li da joj je lijepo? kae iza tebe pegla
glasom koji istovremeno sadrava i odgovor, poto je kanal ve promijenjen. Vidi da samo
glumi da joj je lijepo, kae, pitajui i sama odgovarajui, a ti si siguran da je ova pegla iza
tebe jedan vid multifunkcionalnog aparata za domainstvo, jedan vid pegle-friidera,
proizvedenog prema najnovijoj tehnologiji multipraktinog aparata za domainstvo koji
zamjenjuje enu. I zna da je klasini ideal za umjetniko djelo, dulce et utile, em je lijepo
em je korisno otjelotvoren u onoj bijeloj eni, koja i uiva i naplauje za to to uiva; i zato
bi ona bila kurva jer naplauje, a hladna pegla bi bila ugledna ena, kad i pegla naplauje,
raspolae s tvojom plaom, samo to ne uiva i nikada joj se nije dogodilo da joj nabubre
bradavice?
I zatim, refren kojim se brani krevet zamjenjuje ozbiljnim drutvenim ulogama
kao to je ona mua-graditelja i jadne bespomone ene patnice zbog mrzovoljnog mua:
Kad e pozvati recimo, majstora, protekla je godina dana a da nismo probili vrata u zidu
prema sobi, kako ne bismo obilazili hodnikom? A ti vidi: na zidu visi slika naivno
nacrtane kue (dodue samo prednji zid, kulisa kue, bez krova), a pored te slike zamilja
vrata to mora probiti.
Opaa, isto tako, da glas uvijek koristi bezline, impersonalne konstrukcije: Mora se
napraviti to i to, i time te jako podsjea na politike komentare onoga narcisoidnog
uredniia pred kojim se poniava (na sreu, on ne zna da si to ti), molei ga za 50 eura po
prii. Nikada, ni ona ni taj urednii ne kau TKO to mora napraviti. Da si ti bio poput
svoga oca, do sada bismo imali vrata na tom zidu, kae ona i pegla dalje, i jo dalje.
Ide u toalet i mokri. Zatim na brzinu onanira, prizivajui u glavi slike one ene s
nabubrelim trnjinama: zatim se tuira, pere zube i povlai se u spavau sobu. Ona te pita
to si radio u toaletu tako dugo. Zabolio me trbuh. Jeo sam one pokvarene pljeskavice u
bifeu na Fakultetu, kae i dri se za trbuh kao da te doista boli. Baudrillard ti moe biti
drugi asistent (iako si ti u stvarnosti samo bijedan asistent za staroslavenski, mrtav jezik,
kao to ti je i sve drugo mrtvo u ivotu), jer doista kao da te malice mui trbuh: ali ne od
simulakrum-pljeskavica, nego od obilne stvarne ejakulacije koja ti je raznijela epididimisije
(kanale za protok sperme, struno reeno). Lijee i razmilja kako nastaviti roman o
vjeticama.
Zatim odjednom ustaje: pada ti na pamet da je 29. svibanj i da si pozvan na
maskenbal. Odijeva Zoroov kostim, omiljeni lik viteza-pravednika iz svoga djetinjstva i
izlazi. Ponovno se glupira, kae. Idem na maskenbal, kae i tresne vratima.

34

Ljuti li se na mene sada, itatelju, itateljice moja, to ti moram roman predati s

vjenim odlaganjem, jer me pritiska ivot, sprjeava me i prekida, kao i ja tebe, duice moja
neznana?
Nema ni prigovora, ni izgovora nema, ujem, iako misli da sam vjetac i da
magijom rijei - zavodim. Zavodim te i ti me ve saalijeva. Proi e vrijeme dok me ne
zavoli istinski, znam.
-----------------------------------------------------------------------------30. svibanj 2005., 01:15
PLAN: KONSOLIDACIJA!!!
estitaj si roendan. Nema ti ga tko drugi estitati. Multipraktini aparat spava.
Ovako vie ne mogu. Propadam. Red je da promijenim neke stvari u ivotu. Poinjem
od sebe. Od sutra idem u gimnastiku dvoranu, kod svoga drugara Zokija. Ovako je rekao
Zoki:
Ponedjeljak i etvrtak: latisimus sprava za lea, veslanje za lea, bicepse, trbune miie.
Utorak i petak: prsa - ravni i kosi ben, rame, triceps, trbuni miii.
Svaki trening - izmeu 45 i 60 minuta. Dobro je kombinirati s aerobinom
aktivnou: tranjem, na primjer. Po 30 minuta pored Vardara, svaki dan.
Hrana: bez bijeloga eera, bez kruha, bez slatkia i okolade. Sokovi samo bez
eera. Nema alkohola. Cigarete: poeljno nula, maksimum pet. Zelenje, voe - to vie.
Nema prene hrane, nema mesa, osim na rotilju. Riba kuhana ili peena u penici, u foliji.
Nee meni rei vie nijedna suicidalna nimfa koja lei u kadi da je prvi organ kojim
prilazim enama moj trbuh. Niti da sam medicinski dokaz za to da nije uvijek najbolji
spermatoziod taj to oplouje jajace.
Osim toga, uzimam na fakultetu plaenih mjesec i pol. Zatim mi stie raspust. Rei u
im da mi treba za doktorat. A ustvari u raditi na romanu - na svom ivotu.
-----------------------------------------------------------------------------Bijahu ve daleko odmakli putem prema Medvednici. Primicala se no. Mjesec se ve
sasvim smirio i samo bi u daljini, s vremena na vrijeme zasvijetlila gluhonijema svjetlost
to se razlijevala poput mlijenog oblaka po nebu: kao proliveno vjedro mlijeka koje je
prevrnula nogom mlijena slavonska krava. Na jednom zavoju, sasvim neoekivano,
teolog je zapovijedio da stanu.
Uitelj je siao, i uzevi lampa sa svoje strane klupe, uvio se u mantiju te se krenuo
sputati putom, sa svjetlou pred sobom. Sjemenitarac je posluno ostao pribijen za
koijaku klupu. Pourite, bez obzira to radite, oe, rekne. Mjesec je zamakao i
sasvim je mogue da ponu izlaziti none haramije na put.
Pater Benjamin stajao je pred vratima mlina. Gurno ih je. Uao je odlunou
ovjeka koji je doao ovamo zbog tono odreene stvari i s jasnim ciljem: uzeti neto za
koje je tono znao gdje se nalazi. Uputivi se ravno u prostoriju za brano sagnuo se bez
razmiljanja pod dasku. Jednim je pokretom otvorio dolap.
Gluhi zvuk odjeknuo je mlinom.
35

Unutra nije bilo nikoga.

Njegovo razoaranje bilo je potpuno. Ve se poeo vraati, kad mu se javila
spasonosna misao u glavi: sagnuo se ponovno, pa gurnuvi lani zid u dolapu otvorio
tajna vrata. Pred njegovim oima zjapila je prazna rupaga, ispunjena slijepom svjetlosti
lampaa. Primaknuo je lampa, pokuavajui ga spustiti u rupu, da bi se razgledao njenu
unutranjost.
Svjetlosni blijesak lampaa, usmjeren u njegove oi, popustio je poslije unoenja
svjetiljke u unutranjost pa je ve sljedeega trenutka poeo nazirati stvari. Na samom
poetku tunela iza tajnih vrata, odmah pod svjetiljkom, ugledao je skupocjenu
pergamenu. Na njoj je pisaljkom i crnom tintom bio nacrtan crte.

Dugo je stajao zagledan u taj skupocjeni rebus, s lampaem u jednoj ruci i

pergamenom u drugoj. Zatim je iziao.
Kad se popeo na koijaku klupu, opazio je da je sjemenitarac ve bio okrenuo
koiju za natrag. Iz daljine su se glasali prvi pijetlovi. Sjemenitarac je bez rijei podbo
konje i koija je jurnula putem. Osjeao je da uitelj skriva neto veoma dragocjeno pod
habitom.
Konano, nakon etvrt sata, otac Benjamin izvadio je udni crte i pokazao ga
sjemenitarcu, prinosei mu ga pod nos. to je ovo, budui aneoski doktore? upita.
Sjemenitarac je zaustavio koiju. Uzeo je pergamenu u ruku i potom su mu oi
zasjale: Ovo je... ovo je... Ne znam to je, oe, ali je jako lijepo. Je li tuno ili veselo?
pitao je otac. Sjemenitarac ga je pogledao i rekao: Tuno. Jako tuno. Ali na kraju je
ipak veselo, ree. A gdje je kraj ovoga znaenja u stalnoj odgodi? upita otac Benjamin.
Ne vidi se, ree sjemenitarac izbezumljen uzbuenjem, nasladom, zaljubljenou u
tajnu pohranjenu u tu pergamenu, promatrajui igru ponavljanja na slici. Ovo je kao
knjiga u prostoru napisana, ne slijeva nadesno, nego odavde u dubinu, kao glas
izgovoren u nekom dolu koji putuje do kraja, do stijene, a ti eka da se odbije i ponovno
ti se vrati, on, glas, ree. Daleko je, jako je daleko kraj, zarobljen u odjek neke
beskonane slike objeene na neki beskonaan zid od iskona, iz beskraja i
bezvremenosti, to se ne vide, a nacrtani jesu, ipak, i beskraj i bezvremenost. Mudro
36

reeno, ree otac Benjamin. Ali, ako je beskonaan taj zid na koji je objeena njegova
beskonana slika, to znai da kraj ne postoji. Tko god je nacrtao ovo, poruio nam je
neto veoma vano: moe se i konanim predstaviti beskonanost, bez poznavanja
njezina izgleda; nevidljivo se ipak moe nacrtati, u vjenom odlaganju.
Sjemenitarac je shvatio sve to govori uitelj, iako razumijevajui sve, nita
konkretno nije mogao pobuditi u svom umu: nikakvu rije ili predstavu. Jedino to je
mogao bilo je da vidi u toj uasno zavodljivoj slici na kojoj se isto ponavljalo do
beskonanosti, do zamorne beskonanosti koja se mogla zamisliti: isto koje se usitnjava
sve dok ne iezne, ali ti zna da je ovdje i postoji, i nastavlja se, do iskona. Ovo je
ljubav, ree sjemenitarac. Bog je to. Svjetlost vjena. I potom je podbo konje, kao da je
rekao da su dva i dva etiri.
Kad je konano, u ranu zoru zaspao, pater Benjamin usnuo je udan san. Isprva mu
je u snu odjeknuo seminaristov glas: Ovo je ljubav, Bog, svjetlost vjena, a potom se
probudio iznenada, u pola je sna i u tiini glasno izgovorio: Sanjao sam te kako sjedi na
mjeseevoj krici, kao na ljuljaki objeenoj nevidljivom uadi za nebo; ljuljala si se
savijajui izmuena koljena to su sjajila u mraku, a ti si usnama od tinte jela zvijezde
kao vinje.
Nije mu bilo jasno kome se obraa. Sa zida su ga gledale ravnodune papine oi.
Kroz prozor je provirivao Mjesec veliine dinjine krike.
-----------------------------------------------------------------------------E-mail primljen 30. svibnja 2005., 9:43
From: crvenkastodijete@yahoo.com
To: plavua@hotmail.com
Maco,
Jako mi je ao to nisi dola juer na maskenbal. Mora konano vidjeti to je to s tim
tvojim bolnim menstruacijama, zbog kojih proputa najvanije trenutke moga ivota! Pa
sutra e biti lijenica, i ja i ti smo pred diplomom! Ne smijemo se ponaati kao prostakue
kad je u pitanju nae osobno zdravlje! Idi ginekologu, ionako ti je zapeo za oko, zgodan je!
Pa to onda ako ga zove pogrdno najder; dobar je, jer je majstor za ivanje poslije
poroda. tepa kao da nisi nikada rodila, k'o zadnji depi na trapericama! Tako kau sve
to su rodile.
Naime, juer se dogodilo neto nevieno i neuveno (zna koliko mrzim ivot zato to
je kao japanski vozni red: zna unaprijed sve to e se dogoditi): nabacila sam svoj favorite
kostim (pogaa: zar ne, pravednika Zoroa; o, koliko volim pravdu, a bez mukarine poput
Zoroa - pravde nema!), otila sam tamo i ula. Onaj moj bio je pijani klen jo prije poetka
zabave: sramota, domain, a klen. I to debeo klen: rairio se u kukovima i trbuhu kao da
radi trudnica u tri smjene na Ginekologiji. Jeste da sam bila pod maskom i u crnom kostimu
sa eirom, ali znao je da sam Zoro, dovraga; rekla sam mu prije mjesec dana. Jedva me
prepoznao na vratima. Pa barem guziicu imam neponovljivo naprenu, pika mu
materina pederska, je li me vidio uope ili nije?! Puio je s nekim kompiem, maskiranim u
Eltona Johna, i nestao u jednom trenutku u spavaoj sobi. Kad sam je otvorila - nala sam
ih u krevetu zagrljene (barem nisu leali!). Plakali su kao tetkice na 40-ti dan ujakovoga
pomena, zbog novina. Dakle, ureivaka politika bila je dobra, ali je narod bio kretenski,
nije ih razumio, pa im je zato pao tira!
37

Kad sam ga uhvatila za uho! Pa izbacila i njega i njegovog Eltona Johna van, meu
goste. Kakvo je to zatvaranje u privatnu spavau sobu za slubene kolegije?
Maco, ima li uope, mukaraca danas na svijetu? Ovaj moj nije normalan, garantiram
ti! Taj Elton John bio je gazda novina, kreten biznismensko-politiki, ne zna zakazati
sastanak za ponedjeljak, jer ne zna pie li se ponedjeljak s j, ili ponedeljak, pa za svaki
sluaj zakazuje za etvrtak. A onaj moj - zaljubljen u njega.
Naime, nakon nekog vremena i ja sam se umijeala meu ljude, sve neke kretene iz
novinarske fele, mlade biznismene i zalizane politiarie, mamine i tatine, ali vie mamine,
jer se lickaju s rukama iza uha, pa si zalizuju kosicu i zabacuju je na uho kao... bolje da ne
kaem! I sve slii muslimanskoj svadbi: mukarci se s mukarcima cerekaju, ene sa
enama! Krenula sam s aom votke u ruci, kao mukarac. Kao Zoro. Kruim, kruim,
nekog poznajem, nekog ne, nazdravljam ljudima, smijem se, namjerno biram rijei da
umim onim svojim uroenim i perverzno mekim i , i namjerno prim guzicu da bi me
prepoznali, enu u meni vidjeli, ali svi su ili mrtvi pijani ili su na mamu. Zdravo Zoro,
junaino, kau svi i nabijaju mi kompleks da sam momi. Kad odjednom vidim, onaj moj,
na anku, s nekom drugom Zoro. Zoro 2. A ona imitira mene: crn kostim, eir, maska za
oi, pelerina. I ovaj je tipa za guzu! A guza njezina, kopija - ruku na srce, krupnija od moje,
iskusnija nekako, kao da joj je iskoritenija. I ispriava joj se. I vie: Maco, oprosti zbog
onoga prije s Eltonom, jebiga, boss je, vlasnik novina. A ova, Zoro-kopija, toboe se povlai
na stranu, to da ti kaem, rospijetina neviena, a glumi nevinace. I bez glasa, kao da je
nijema. Kad sam prila, pa kad sam joj opalila jednu amarinu, glava joj je odletjela
sedam metara na stranu. S onim njenim zelenim oima, kao s onih bugarskih pjevakih
silikonskih kanala, obina domaica - to da ti kaem! A onaj moj je shvatio zabunu pa me
poeo dozivati: Odmah da si otiao, ne radi mi skandale, ovdje su sve sami kulturni ljudi,
lag i krema Skopja!
A ti zna to ja ne podnosim, maco: imati kopiju. Neka bude sve, samo da ne postoji
jo jedna poput mene! Kad me zgrabila neka ljubomora: nije meni to je tipa za guzicu,
niti je meni do toga to joj je guzica bila krupnija od moje, nego je meni teko palo to se
netko drugi, zamisli, sjetio biti Zoro. Znai li to da postoji, pored mene, jo jedan pametan
ovjek na svijetu? I zato da bude ba ena, a ne mukarac? Prokleta sudbino!
I pooh u WC, uoh u kadu, ubit u se zbog novonastale situacije svoga kloniranja.
Vidjela sam kako to rade starlete u Hollywoodu kad im se pojavi kopija, kao Marylin
Monroe: u kadi i nigdje na drugom mjestu! Mislim da sam zakljuala vrata, mislim, bila
sam uvjerena. Navukla sam tu-zavjese, legla u tu suhu kadu u kostimu, loem votku
posljednju u ivotu i kaem sebi: Jovano, s tobom je svreno, seko. Ubij se. Ima dvojnicu,
Zoroa 2. A onaj tvoj, mislila si da je gej, ali nije. Bio je, to je gore od geja, ni kuhano ni
peeno. im svri s gazdom - ravno na dvojnicu, a zna da nisam ja: kostim moe varati, ali
guzica ne: nema nita iskrenije od guzice. Ne govore badava: Dao si je guzicu pod najam.
Onaj moj, ili je dao guzicu gazdi, ili on njemu: zato samo i ponavlja: guz da pa guz da,
mislei na gazdu. Vaan organ je guzica: slui za sjedenje i padanje, ali i za estitost i
isticanje u drutvu. I uzimam britvu onoga svog kretena, uranjam je u votku (da se ne
inficiram prije samoubojstva), i taman da si prereem vene, vrata se otvaraju. A bila sam
uvjerena da sam ih zakljuala.
I zna li tko je uao? Piulja sa zelenim oima, Zoro 2. Ide na zahod, ne vidi me
(sakrivena sam zavjesom na kadi), i umjesto da sjedne kao dama, stoji. I vadi takvoga.
Sestro draga! Nije bilo ba neto golemo, ali bilo je muko!
I pia.

38

Ja si kaem: svijet je pun manijaka! Pa Zoro mora biti danas ensko, samo ene
utjeruju pravdu danas, mukarci su kao tetkice. Logino je obratno: da se ena kao
mukarac, a mukarac kao ena maskira, zato se i zove maskenbal! Ali izgleda da ljudima
ne treba maskenbal, prave si iz ivota maskenbal, mijenjaju si spol kad poele, i fiziki i
duhovno, da se izrazim metafiziki!
Ja utim, ne diem iza zavjesa.
A on ni ne pustivi vodu, krenuo je ravno s takvim prema zavjesama, na kadi.
Razmaknuo je zavjese. Ja vritim, on vriti i pakira si ga u rasporak. to je ovjee,
manijae jedan, to hoe? viem na njega. A on: Da si ga operem, oprosti, naviknut sam
na higijenu od malena. Pa u kadi e ga prati ovjee, zar ti je toliki? Moe i u
umivaoniku. A on vie: Ne deri se malena, da te ne odalamim, ako ti zviznem jednu,
plombe e ti ispasti! Zato si me pljusnula ondje za ankom pred svima, odalami si onoga
svog to ne vidi ni bijelu maku nou, pa tipa mukarce. A i ti, voajerko perverzna, skriva
se ovdje da bi provjerila da li stvarno muki piaju s istim organom s kojim pristupaju
enama?
Ne brini, kaem mu u bijesu, jer ti maco zna to me najvie razbjenjava: kad je
netko pametan kao ja, kad mi je kopija! Ne brini, kaem mu. Prvi vidljivi organ kojim
prilazi enama tvoj je trbuh. Zato si ga pustio tako, kao da je neka harmonikarasputenica?!
I ugrizla sam ovjeka, s ova dva svoja igliasta onjaka! A ti zna da su me na
stomatolokim vjebama pokazivali s ta dva moja onjaka kao rijetki darvinistiki dokaz
da ovjek potjee od ivotinje. I ugrizla sam ga, kaem ti, jer to mi je i bio cilj: da ga
ugrizem. A nisam mislila tako: imao je lijep trbuh, mujaki, malo zaobljen zbog godina, ali
snaan, vrst, kao kod boksaa teke kategorije. Da te opali njime, odletila bi kao ruski
satelit u svemir. Naime, nakon toga mog ekskursa o trbuhu, ovjek se nekako stutio,
namrgodio. Pa se sprema, vidim, na uzvrat. I kae: to ti ima s mojim trbuhom? Dobrom
majstoru alat ne smije pokisnuti. Zato imam trbuh.
Pa se nasmijao, da ne pukne od bijesa. Suze su mi tekle zbog onoga mog kretenine
to me ponizio s Eltonom Johnom, a ja se smijem. I on je, odjednom, promijenio taktiku,
iskusni neki valerina. Odjednom, prua ruku prema meni. S kaiprstom mi prelazi, a da
nemam vremena ni trepnuti, po donjoj usni. A sam zna kakva mi je donja usna: sva od
neurona na bacanje. Prvo nadolje, potom poprijeko mi prelazi, kao da me poznaje tisue
godina. I zna li to se dogodilo, maco? Najeila sam se kao to se nisam nikada najeila,
seksajui se s onim svojim kretenom! Ako hoe vjeruj, ako nee ne mora. I taman da
zareim na njega, da mu pokaem zube (a to mi dobro ide, kaem sebi: Jovano, zato rei
na ovjeka kad ne misli tako, kad ti je lijepo od te njegove njenosti koje se onaj tvoj nije
sjetio!), a on je ba povukao ruku. I vratio se na staro. Slubeni odnos kao u kancelariji.
Hajde, skini masku da vidim tko si, zato plae i zato se ubija? kae mi nekako
kao stariji brat. I vidim ga: stariji je toboe od mene, ali ima neto djejeg u njemu, gotovo
infantilnog.
I skidam masku pa me gleda, a ja plaem li plaem, jer shvaam da sam promaila
posao u ivotu.
A on, kad mi je skinuo masku - smijei se ovjek, kao da to nije on! Gleda, iskolaio oi.
to je? kaem mu Oekivao si ljepu?
A on gleda, razrogaio oi, zinuo. I kad je nekako doao sebi, ja mu kaem: to me
gleda tako? Pa stoljeima, eonima te nisam vidio, iako me svi atomi podsjeaju na tebe,
kae mi!
39

Tako mi je rekao, maco, i pogodio me u srce: jer zna, oekivala sam te danima i
noima s tom svojom teorijom: da se ljubavnice nalaze kroz stoljea, da su nekada bile
zajedno, smrt ih je rastavila i potrait e se kad se ponovno rode, ali u drugim tijelima.
Znam da ti ne bi dala ni pet para za ovu moju teoriju, ali mene je pogodio Zoro ravno u
srce, jer je doista bio kao moja kopija! I gledam u njega, i plaem jer je eto i netko drugi
pomislio je isto to i ja, a on se smijei, miluje me po kosi najslobodnije, kao da me je doista
prije nekoliko stoljea milovao i kae mi: Plakat e, plakat e kad te ne bude volio. Ali, ne
nalazi se lako druga polovica, kae ueno, a ja shvaam da zna poredati rijei tako da
vode ljubav, da im napravi postelju od meda. Istim dahom umiru ljubavnici, nastavlja,
istim dahom umiru oni to su se makar jednom i makar za trenutak ljubili, kae i meni se
poinje vrtiti u glavi, nekakvo umno pijanstvo struji mi kroz ile, opija me rijeima, kao iz
knjige neke.
A on stoji tako i ne demaskira se: ispod poveza vidim samo kakvo ima oko zeleno,
boje one podvodne paprati na izvorima u ohridskom Svetom Naumu. Okance areno a
bistro. teta to mu nisam strgnula masku, da ga vidim cijelog! Idiotkinja! Uvijek gubim
snagu na kraju, kad mi je pobjeda u rukama! Tako je bilo i s plivanjem: ostala sam
makedonska, ali nisam postala evropska rekorderka jer bih si rekla pobjegavi svima dva
metra: ampionka si, ti to moe. Odustani, nema smisla postizati ono to ti je dosadno!
ovjek mora raditi nemogue, a ne ono to moe napraviti. I zato su svi stizali prije mene
na cilj!
Naime: uti on, utim ja. Shvaam da me shvaa: moda mi i daje vremena misliti na
plivanje; zna on da ovjek kad plae eli misliti, a da su suze reenice a ne tekuina. I
zakopava rasporak te odlazi bez pozdrava, a ja, evo cijele noi, maco, mislim to mu je to
znailo. Jesam li se zaljubila, maco, im ne spavam cijelu no i mislim na njega i njegov
kaiprst to mi prolazi po usni; nadolje, pa poprijeko?
Eto to se dogodilo, maco. A o samoubojstvu, nema samoubojstva, dok ne pronaem
nekoga poput Zoroa.
P. S. Kad sam rekla Zoro, palo mi je na pamet: budi sutra u dvanaest na Fakultetu, da
napiemo peticiju kretenu na kirurgiji. Ja u je prva potpisati. Pravde mora biti, sada i
ovdje! Ne moe nas ruiti na ispitu a da nikada ne odri sat, ve da samo loe u bifeu!!! Ako
treba slikat u ga s lustera kako loe, i s fotkama ravno dekanu! ovjee, ravno rektoru,
kakvom dekanu!
Tvoja Jovana

40

6.
Sutradan je pater Benjamin poslao sjemenitarca samoga u mlin. Rekao mu je da otvori
tajna vrata i gdje se nalaze. I zapovijedio mu: da donese to to e tamo nai, ako uope
nae neto.
Potom je uao u skriptorij i spokojno itao. Negdje oko podneva pojavio se
sjemenitarac u skriptorijskoj itaonici i predao mu komadi skupocjene pergamene. Na
njoj nije bilo niega, ni s jedne, ni s druge strane.
Evo, preasni, ree. Samo ovo sam naao tamo. Nema niega: nita nije napisano.
alim.
Otac Benjamin ga je pogledao te se nasmijeio. Ako se neto ne vidi, to ne znai da
i ne postoji. Sjemenitarac je gledao u njega upitno. Ljepota tajne je u odlaganju
njezinoga rjeenja, ree. Rijeit emo ovu misteriju praznoga pisma noas, u pono, kad
i dolikuje tajnama, dodao je smijeei se misteriozno. I potom je stavio pergamenu u
dep.
Sjemenitarac je gledao kao da nita ne razumije. Potom je pogledao u knjigu koju
je itao pater Benjamin, mislei da prazna pergamena stoji u nekakvoj vezi sa tivom na
stolu. Ali nije bilo tako, jer je na prvoj stranici bio velikim slovima ispisan naslov:
Brevijar evropskih sudskih procesa voenih protiv heretika ustalih protiv Gospodina
Naega, Isusa Krista. Otac Benjamin uhvatio je njegov pogled. Zatim je ustao bez rijei,
donio jedan stoli i postavio ga pored svojega. itaj, ree mu.
Sjemenitarac je sjeo i okrenuo stranicu. itae o opatici koja je bila osuena na
smrt... zato to je uz vragovu pomo zaarala vei dio opatica svoga samostana.
Ponaale su se udno: opijene zlim demonom, meusobno su se milovale, ak i po
najsramnijim dijelovima tijela (pubis veneris). Sud ju je osudio na kaznu: da bude iva
spaljena. Ali biskup kneevstva: plemenit duhom i pojavom, dodijelio je bijednici veliku
milost; prije negoli bude spaljena, da joj se odsjee glava.
Boe! uzviknuo je sjemenitarac. Kakve izmiljotine! Bludne opatice?!
negodovao je gnjevno mladi.
Otac Benjamin je prstom na ustima zatraio od njega da se smiri, jer se nekoliko
sjemenitaraca koji su prepisivali tekstove okrenue zaueno prema njima. Zatim se
zagledao kroz prozor, dvoumei se da li da prozbori. Ipak, okrenuo se prema njemu,
spustivi glavu i gledajui u zemlju, ree: Naalost, nisu izmiljotine. Poznajem sluaj.
Sjemenitarac samo to nije bio pao sa stolice. Usta su mu ostala otvorena; tek je nakon
nekoliko trenutaka sakupio snage progovoriti aptom: Znai... ipak postoje?! uzviknuo
je sjemenitarac kao ovjek kojem se uruava cijela kozmika zgrada, sva vjera i cio
ivot, u jednom trenutku. Sve to je bilo reeno o vjeticama prethodne noi sada se
sruilo u pepeo i prah. Poprimio je izgled prevarenoga djeteta.
41

Ne hitaj sa zakljucima, ree otac Benjamin. Sve je na ovom svijetu rebus: djelo
kojem ili nedostaje jedan dio, ili je taj dio, koji objanjava cjelinu namjerno zatamnjen i
ifriran. Nedostaje ti jedan veoma vaan dio da bi razumio ponaanje opatica. Postoje
pisani tajni dokumenti koji kazuju da se pored enskoga samostana nalazio i muki.
Njime je upravljao ba onaj biskup koji je udijelio bijednici 'milost': da joj odsjeku glavu
prije nego je spale. Jedan moj prethodnik, sastavlja tih tajnih dokumenata koje sam
osobno imao u rukama, sluajno je otkrio da postoji tajni tunel izmeu dvaju samostana.
Sumnjao je u crkvenu verziju o ponaanju opatica i prvo je pretpostavio, a potom i otkrio
postojei tunel. U tom tunelu susretale su se opatice iz enskoga samostana s biskupom i
nekolicinom njemu bliskih sveenika. Na jo vei uas, moj prethodnik, ovjek koji nije
vjerovao slijepo ak ni crkvenim a ni inkvizicijskim zapisnicima, otkrio je na sredini
tajnoga tunela i jednu prostoriju u kojoj... u kojoj...
Ocu Benjaminu zadrhtala je donja usnica; oi su mu se ovlaile blagom rosom.
U kojoj...? upita stidljivo sjemenitarac. U kojoj je otkrio desetke kostura
neroene djece s gomilom takora, rekao je otac Benjamin i osjetio da od toga trenutka
ne moe biti nikakvog zida izmeu njega i sjemenitarca. Bio mu je podario svu svoju
vjeru i povjerenje.
Sjemenitarac je nijemo gledao u njega; izgledao je kao utvara. Mislite da... rekao
je on. Da, mislim. Zatrudnile bi i potom su ih kininom izbacivale prije vremena iz svojih
utroba. One se ne bi milovale da nisu iskusile tjelesnu ljubav s mukarcem, nastavio je
otac Benjamin. Ali biskup je to objasnio jednostavno: zlim demonom kojega je izazvala
opatica. Ionako je ve bila prestara da bi posjeivala tunel strasti. Eto, to je istina o tom
samostanu, dragi moj, rekao je otac i zautio.
Sjemenitarac je gledao u njega kao u Otkrivenje: uzdahnuo je i zatim mu je pogled
pao na sljedei paragraf te uasne knjige. itae: U Bavarskoj, 1556. godine, odrubljena
je glava jednoj etrnaestogodinjoj djevojici po imenu Maria Klossner, jer je imala
spolni odnos s vragom, izazivala nevrijeme, a jo je i vraala. Deset godina kasnije, u istoj
zemlji, u Kemptenu, osuena je na smrt i pogubljena esnaestogodinja Ana Maria
Schwagel, isto tako zbog spolnog odnosa s vragom i radi izvoenja magija. Knez-biskup
potvrdio je presudu klauzulom: Fiat iustitia! Honorius, Frstbishof!
Sjemenitarac je u potpunosti ostao bez krvi u licu, koje je sada poprimilo
pepeljaste nijanse: shvatio je da pokraj rjeavanja tajnih crtea koje su on i pater
Benjamin poduzeli s ogromnom strau sumnjiavih istraivaa, netko veoma
jednostavno rjeava misterije na licu zemlje. Gledao je u oca Benjamina, a ovaj se
smjekao tuno i razoarano, kao ovjek koji se stidi toga to je ovjek. Tu je
etrnaestogodinju djevojicu, najvjerojatnije, silovao netko, moda ba onaj koji je htio
da se to ne dozna, pa je uklonio nepoeljnog svjedoka, razmiljao je otac. I zatim je pater
Benjamin okrenuo novu stranicu, na kojoj je pisalo: Zapisnik jednoga sluaja hereze iz
Dalmacije.
Na prvoj stranici je stajalo: Tuba protiv gradske dubrovake bludnice, Anice
Paukovi. Kriva je zato to je napravila maleficium: pomou magija ogluila je gradskoga
plemia Marina Crijevia, dvadesetogodinjaka, sina trgovca. Dubrovaki sud nije se
obratio teolozima, nego je za savjet upitao lijenika: uglednoga Dubrovanina Amata
Portugianina, poznatog kao Amat Lusitanus. On je odgovorio: nije u pitanju magija,
nego, plemeniti je mladi, jednostavno, bolovao od francuske bolesti (morbus gallicius),
odnosno od sifilisa, od ega je i ogluio. Presuda je oslobaajua, ali Anica Paukovi
izvrila je samoubojstvo bacivi se s gradskih zidina, to samo po sebi dokazuje da je bila
kriva: istina je ovjerena faktima smrti. Gradski savjet nije kanjen, do dana dananjega,
42

radi ove hereze: jer se savjetovao s lijenikom umjesto teologom. Nije kanjen ni
lijenik.
A to ako se ubila zbog ljubavi prema mladiu? proslovio je sjemenitarac.
Zatim je pater Benjamin posegnuo zatvoriti debelu knjigu, listajui je unazad, ali je
sjemenitarac ugledao slike koje su mu privukle panju. to je ovo? upita
sjemenitarac. Sprave za muenje, odgovori otac. Sjemenitarac se nagnuo nad knjigu.
Proita.
Slabo mi je, ree sjemenitarac i potom se priblii posudi za umivanje. Pater
Benjamin uzeo je bokal s vodom da bi mu polijevao. Mladi se umivao. Poslije nekoliko
minuta vratila mu se boja lica. Stajao je pred ocem i rekao: Nisam toliko njean koliko
mislite: vidio sam ak i ovjeka s rasporenom utrobom, jednom. Ali, sada mi je pozlilo od
neega uasnijeg ak i od fizike torture, ree. Da ujem, ree otac Benjamin. Jeste li
opazili da je na svim tim slikama na mjestu okrivljenika nacrtan mukarac, a niti jedna
ena? upitao je sjemenitarac. Otac je utio.
Potom je ustao i rekao: Pax tecum. Noas u ti pokazati da je najvidljivije
nevidljivo.
PRAVILA ZA MUENJE
Inkvizicijski kazneni zakon
SLIKA

1. Instrument za muenje stezanjem palaca (praka tortura). Palci se steu izmeu

ploica, pomou zavrtnja. Za pojaavanje boli preporuljivo je udaranje po ploicama
ekiem. Najblai nain torture. Obino ga izdre sve vjetice.

2. Muenje vezivanjem ruku, ligatura manuum (beka tortura). Vii stupanj torture od
prethodnoga. Rijetko koja vjetica ne priznaje pri ovom muenju. Ali, ne priznaje sve. To
je najvei nedostatak ovoga tipa torture. Preporuljivo je, ako se ne iznudi priznanje, da

43

se povue unazad ue svom silom, dok se zglobovi na laktovima ne preokrenu naopako,

ili dok se ne izvue ruka iz ramenoga zgloba.

3. panjolska izma, ocrea hispnica. Srednje jak tip torture. Ogoljenu potkoljenicu
okrivljenika stavlja se izmeu dvije eljezne ploice, koje imaju polukruni oblik. Ploice
imaju iljke okrenute prema unutra, prema nozi. Zateu se zavrtnjom, po elji.
Okrivljenik neka sjedi: milou zakonodavca dozvoljeno je da sjedi. Vezan za stolac.

4. Rastezanje na ljestvama. Najstraniji tip torture. Ruke okrivljenika treba vrsto vezati
za gornju preku ljestava. Noge treba vezati uetom; kraj ueta mora se namotati oko
vretena. Vretenom se rastee tijelo po elji. Preporuljivo je da s vremena na vrijeme, pri
rastezanju, drugi krvnik zapali snop svijea i njima pali okrivljenika po slabinama: to
poveava bol. Preporuuje se da krvnik koji rastee okrivljenika ima iskustva, da se ne bi
razdvojile ruke ili noge prije vremena: u tom sluaju okrivljenik umire i od njega se ne
moe iznuditi nikakvo priznanje.
-----------------------------------------------------------------------------E-mail primljen 30. svibnja 2005., 10:03
To: crvenokosodijete@yahoo.com
From: plavua@hotmail.com
Nisi normalna.
Prije mjesec dana napisala si mi da si pronala ovjeka svoga ivota. Njega, pisca.
Nastranu to o njemu nisu uli ni oni koji sastavljaju telefonski imenik Skopja, a ti si kupila
njegovu knjigu i za jedan dan ga proglasila Bookerovcem! Ne znam to si pronala u njoj,
kad nisu ni knjiari uli za njega; da nije ispala njegova knjiga s police, dok si traila Opu
kirurgiju, nikada i ne bi ula o ovjeku svoga ivota, a ni knjiari, dok ne naprave popis
44

za Novu Godinu. Tada si mi napisala da si bila kod njega u kabinetu, na Fakultetu. Da mu

med tee iz usta, da rijei vode ljubav kad ih on izgovara za vrijeme voenja ljubavi. Deja
vu.
Sada - Zoro.
Ne budi promiskuitetna. Ima mladia, cijeni to. Ja nemam.
Bit u u 12:00 na Fakultetu.
P. S. Najea rije u tvom mejlu je guza. to je tebi? Zato si opsjednuta s tim da te
nitko ne prihvaa kao ensku GUZU?
-----------------------------------------------------------------------------E-mail primljen 30. svibnja 2005., 10:40
From: crvenokosodijete@yahoo.com
To: plavua@hotmail.com
Prvo i prvo, nisam ti napisala da je pisac ovjek moga ivota. Napisala sam ti da je to
MODA ovjek moga ivota. Drugo i drugo, nisam bila direktno kod njega, nego sam prvo
stajala kao glupaa trideset minuta pred kabinetom. Tamo je cijela gomila studentica
ekala potpis u indeks, to me je jako uvrijedilo: pa nisam ja kopija, ja sam ekala potpis u
knjigu, a ne u indeks, nisam serijska enska, ja sam ena za posvetu! Tree i tree, svima je
dao potpis, a ja sam, elei da mi potpie knjigu, ekala do kraja. I kad je ostao sam u
kabinetu, pokucala sam na vrata. Ula sam i on je upitao (ne pogledavi me, zadubljen u
ekran na kojem je pisalo samo Doktorska disertacija: knjievnost i stvarnost): Vi, to
elite? Rekla sam mu: Potpis. Kad se izderao na mene, rasturio me je. Pa to ekate, to
sam radio do sada, da nisam dijelio baklave, do sada sam davao potpise, dolazili su jedan
po jedan, kao da sam ja na alteru ovdje, to onda ako sam samo asistenti (ponovno je
rekao asistenti!), imam ja svoga posla, rok za doktorsku, kad u je ovako stii zavriti,
nikada! Sada potpisa nema! izvikao se na mene i pokazao mi prema vratima, iako vidim,
otkako me pogledao (dok je vikao nije me gledao, u ekran je zurio), nekako me je odmjerio
nadolje i poprijeko.
A ja poniena, gnjevna, bijesna, nitko nije nikada tako vikao na mene, dolo mi je da
ga ugrizem nekako, pa izvadim knjigu njegovu (u pravu si: pitala sam potom u knjiarnici,
samo sam je ja kupila i jo pet primjeraka on sam, da ih podijeli ujnama i strinama) i
kaem: Dobro, kad je tako. Ne morate mi je potpisati. Ionako sam oekivala, po
mudrostima unutra, da to bude neki odrasliji ovjek, oko ezdeset godina.
A on se zaprepastio kad je ugledao knjigu u mojim rukama. Znao je da sam jedini
njegov stvarni itatelj. Gleda u mene i ja mu vidim oi: poluzelene, (nisam vjerojatno
promiskuitetna ako mi se sviaju oi kod dvojice razliitih mukaraca, zar ne maco?) i kae
mi: Ali ekajte, to je nesporazum. A ja kaem: Nesporazum je to sam bacila pare za ovu
glupost umjesto za 'Opu kirurgiju'. A on: Ne svia vam se knjiga? Tako-tako, kaem te
ga nerviram, a ne mislim tako. Pa ako je 'tako-tako', kae on sujetno (bocnula sam ga,
vidim, onjacima), zato ste onda doli da Vam je potpiem? I tako mi se tip namjestio na
volej, koji sam opalila ovako: E pa, nisam dola zbog knjige; dola sam zato to je autor
knjige medicinski dokaz broj 1, kaem. Kakav dokaz? kae oigledno uplaen zbog mene.
Ginekoloki. Dokaz to znanstvenici trae ve pedeset godina, ali evo ja, nezavrena
studentica medicine, sluajno sam ga nala. I zbog njega u dobiti Nobelovu nagradu jo
45

prije nego diplomiram, kaem mu. Ali kakav sam ja dokaz?! urla gotovo on, ustaje i ja
vidim: lijep je, ima vie od trideset i pet-est, irokih ramena, visok (iako je imao i trbui,
a vidim da se trudi prikriti ga ispod koulje), i maco, to je najudnije - kad se okrenuo
prema meni, u sjeni kabineta, oi su mu promijenile boju - postale su jo zelenije!
A ja ujem kako moj glas kae: Dokaz da najbolji spermatozoid uvijek ne oplouje
jajace.
A on me gleda otvorenih usta (a lijepu je donju usnicu imao, poput pijavice) i kae mi:
Doite u srijedu, potpisat u Vam. Zato ne sada? kaem ja, vidjevi da ga drim kao
kad Tom dri Jerryja u apama. Zato to elim biti siguran da u Vas vidjeti jo jedanput,
kae mi i shvaam da je tip totalno poraen, a smotan, staromodan, iz srednjega vijeka
iziao, i stigao maksimalno do renesanse (pa i staroslavenski predaje), niti je uo da prije
nego to od ena zatrai ono, trai telefonski broj i ne mora ekati sudbinu da vas spoji
ponovno, kad postoje Makedonske telekomunikacije za tu stvar.
I izlazim ja, ali prije izlaska uhvati me grinja savjesti, a i one enske koje su do malo
prije ekale pred vratima, nisu bile ba za bacanje, neke su imale i bolju guzu od moje,
moda ne bolju, ali konkurentnu, pa si kaem: Jovano, to si uinila ovjeku, ispriaj mu se,
popravi nekako stvar! I nesvjesna to kaem, rekoh: Ali to nije strano: i veleuspjenice ne
piu uvijek najbolji pisci. Evo, Dan Brown, na primjer. Klasini povran kreten, a svi ga
itaju.
Time sam ga oborila u stolac. Tresnuo je u njega rekavi: Hvala Bogu! Hvala Bogu
da netko kae o Danu Brownu neto pametno. I zatim je uutio, vidim da sam ga pogodila
u srce glede Dana Browna. Znai, da Vas oekujem u srijedu? rekne. A ja kaem: Ne
znam, hou li imati vremena. I odem.
Na izlazu, u hodniku, ula sam dvije enske od kojih je jedna rekla da je zatreskana u
njega, pa mi se od toga jo vie zgadila. Kvoka jedna, da si samo vidjela kako sam joj
poupala kosu! Ona e se zaljubljivati u njega: ima pilei mozak, moe dobiti kokoju gripu,
sigurno ne razumije ni redak iz one njegove knjige o leptirima i duama. Stavila sam knjigu
u torbu i otila. Dok sam odlazila ula sam drugu kako savjetuje prvu (kvoku) da se ne
zavarava jer je tip bio jo i oenjen. A ja oenjene ne troim, niti stara kola kupujem.
Zato, maco, NE PEKULIRAJ! Pisac je mrtav, neka ivi Zoro! I ljepi i pametniji, i
njeniji i romantiniji bijae od asistentia!
P. S. to se tie guze i moje opsesije njome: zna da su svi u razredu imali deke dok su
mene, zbog plivanja, zvali pliva (ne plivaica!), i kad sam mislila da je deko neki vid
virusa ili infekcije! Zna da mi je samo jedna knjiga iz biologije bila utjeha: tamo sam
proitala da ima kasnih treanja, i da su one, iako procvjetaju najkasnije, najslae!

46

7.
Bijae gluha no, negdje prije ponoi. Votanica na stolu patera Benjamina svijetlila je s
uzbuenim plamenom i bacala treperave sjene po zidovima. Sjemenitarac je sjedio na
oevom krevetu. Pater Benjamin sjedio je na stolici iza stolia za pisanje i zavravao
nekakvo pismo za Pariz.
Sjemenitarac je razgledavao sobu: ulo se kripanje pera u gluhoj noi. Pogled mu
je pao na krinjicu s okovom, sa slovom G, urezanim s prednje strane, preko isto tako
izrezbarene viekrake zvijezde. Ne gledajui u njega, otac Benjamin, zaokupljen
posljednjim recima svoga pisma, izusti: Unutra se nalazi najlomljivija stvar na svijetu;
iako najlomljivija, moe slomiti duu nespremnu za susret s njom.
Sjemenitarac se prenuo: ostao je otvorenih usta. Znao je da duhovnici vide i
duhovnim, a ne samo tjelesnim okom, ali nije oekivao da netko moe pretpostaviti u
kojem smjeru gleda drugi ovjek, ak i kad je leima okrenut prema njemu.
Potom se pater Benjamin potpisao na pismo, vratio pero u tintarnicu i izvadio
pergamenu iz svoga depa. Okrenuo se prema sjemenitarcu i rekao: Na posao, mladiu.
I razmislimo dobro. Zato bi nam netko, kome je bilo veoma vano poslati nam poruku o
ljubavi, svjetlosti i Bogu, poslao sada praznu pergamenu?
Sjemenitarac je razmiljao, ali nije nalazio odgovora. Moda zato to taj netko zna
da emo ponovno doi u mlin, po novu nasladu, a time emo se izloiti opasnosti, jer su
potjere posvuda, koje trae vjetice. Uhvati li nas, moda, i neka potjera to trai
heretike, nee nam nita dokazati pronalaskom prazne pergamene u depu, rekao je
sjemenitarac iznenada, kao to je znao esto initi.
Zvui prilino uvjerljivo. Znai, taj netko nas titi, odgovorio je otac Benjamin.
No, da razmislimo dalje: ako je prva poruka bila 'svjetlost', u tom bismo se sluaju sada
trebali upitati: to je potrebno svjetlosti da postane vidljiva? nastavljao je otac. Tama?
upitao je nesigurno sjemenitarac. Sasvim i pred Bogom tono, potvrdi otac Benjamin.
Pa, dajmo tamu onom to je toliko svijetlo da nas zasljepljuje toliko da ga ne vidimo!
ree. I potom upita: Imamo li ugljenu prainu negdje?
Sjemenitarac je razmiljao, iako nije mogao razabrati kakvu bi namjenu trebao
obaviti ugljen u tom pononom rjeavanju zagonetke prazne pergamene. Sve je nekako
mislio (a i pogled mu je bio usmjeren tamo) da se rjeenje zagonetke nalazi u udnoj
krinjici i da e pater Benjamin svakoga trenutka ustati, otkljuati je i iz nje izvaditi
nekakvo udo kojim e rijeiti tajnu to je stajala pred njima. Ali on se nije micao i
nadalje je gledao u njegove oi. Ima ugljena u sjemeninom podrumu, ali, na alost,
presvijetli, klju je kod biskupa ili inkvizitora. Otkljuavaju podrum tek poto dobro
stegne zima, ree sjemenitarac. Aha, ree pronicljivo otac Benjamin. Oni su znai,

47

kljuari tame, rekne. Ali, nita strano, dodade. Na sreu, nitko nije zagospodario ni
svjetlou ni tamom potpuno.
I potom je uzeo svijeu i stavio je na sredinu stola: dimila se crnim vrtlozima dima
prema onamo gdje je plamen zavravao u savrenoj kruni; zatim je stavio pergamenu na
neznatno rastojanje od dima i poeo je zaaivati, premjetajui je lijevo i desno, gore i
dolje, arajui po pergameni tamnom pisaljkom od dima.
Samo da pogodimo stranu na kojoj je urezano to nevidljivo pismo, govorie. I
zatim, poslije nekoliko trenutaka, podigao je pergamenu i na njoj su se ukazala bijela
slova u nastajanju; neka su se jedva nazirala, dok su neka bila ve sasvim vidljiva.
Oe! skoio je od uzbuenja sjemenitarac kad je opazio krasopis na pergameni.
Oe! Vi ste... Vi ste... utjelovljenje svemoguega Boga! vikao je sjemenitarac, dok mu je
pater Benjamin prstom na ustima davao znak da uuti. Kad se smirio, pater je nastavio
dodavati tamu nevidljivom, i nakon nekog vremena, pred njim je stajalo to, nevidljivo,
preobraeno u vidljivo, uz pomo tame.
-----------------------------------------------------------------------------Dragi itatelju/itateljice moja, dolo je vrijeme da uzme pisaljku u ruku. Da poradi malo
ti, na onoj naoj zajednikoj pisanki, a ne da samo ja crnim. I da zacrni ovu stranicu, da
vidi to su vidjeli otac Benjamin i sjemenitarac te daleke noi, izmeu 19. i 20. srpnja
1633. godine. Najbolje da to uini noas, u pono, kao to su to oni uinili. Ako ne eli
ekati, napravi to sada. Ne garantiram da e ti se ukazati isti tekst to bi ti se pojavio
zacrni li stranicu u pono! No hajde, ne ekaj: upotrijebi usnuli ugljeni dim, koji pretvara
vidljivo u nevidljivo!
------------------------------------------------------------------------------

48

Da ti kaem, da ne kae kasnije da ti nisam rekla, ree sjena Gospodinova: smrt su

vrata. I ljubav su vrata, ista ova vjera. S jedne strane je ljubav, s druge smrt. Samo se
dvaput otvaraju ta vrata u ivotu: jednom da bi iz majine rodnice stupio u ivot i jo
jednom da bi preselio iz ljubavi, u smrt. Nitko ne zna mogu li se ponovno otvoriti s
one strane da bi se vratio, iz smrti u ljubav, jer se od tamo nije nitko vratio. Samo
jednom se ljubi i samo jednom se umire, da zna, da ne kae poslije da ti nisam rekla.
Sasvim je jednostavno: tko nije volio, taj nije ivio; i tko nije umro, ni taj nije ivio.
Zato, ne boj se, otvori vrata: isto je umirati i voljeti!
Vrata skrivaju, ali i razotkrivaju. Sve ovisi o tebi. Ako ih ne otvori, nee znati.
Dozna li, ve e i sam prekoraiti prag, onaj od prethodnoga trenutka, ostat e iza
sebe. Hoe li vidjeti? Ako hoe, otvori ih. Samo, mora znati, da ne kae poslije da ti
nisam rekla: cijena vienoga je sada ono zaboravljeno od malo prije; cijena svjetlosti
tih otvorenih vrata je slijepilo za ono to e ti ostati iza lea. A to e ti ta svjetlost
ispred tebe, ako e potom tugovati za mrakom to je ostao iza tebe?
Da ti kaem, da ne kae kasnije da ti nisam rekla: smrt su vrata. I ljubav su vrata.
Ista vrata, jer si i poslije smrti jo u istoj kui, iako u drugoj odaji. Zato, ne plaite za
mrtvima: u istoj su kui, samo u drugoj odaji. I ne plaite za razdvojenim ljubavnicima:
u istoj su kui, u istom svemiru, kao i mrtvi i ivi, samo u razliitim odajama. I nai e se,
makar i u narednim stoljeima.
Pater Benjamin gledao je u djelo, ispisano enskom rukom, s jakim osjeajem uzbuenja.
Radovala se njegova dua to je pronala svoju izgubljenu polovicu, bez obzira u kakvom
mu se tjelesnom obliku objavljuje. Znajui da ju je izgubio negdje izmeu one njegove
uasne, prerane, djeje smrti u ono zimsko jutro pored mlina i puta prema Bogu,
vjerovao je da e mu se jednoga dana javiti: nije uzalud traio svoju izgubljenu polovicu i
po samostanima, u dugim ljetnim popodnevima kad je promatrao oblake na nebu, dok se
ona doista javljala, kao svjetlucanje munja u oblacima; i evo, sad je ta njegova izgubljena
dua sila na zemlju, otjelovivi se dobila je ruku i prvo mu nacrtala a potom i ispisala
vatropis! Sve te rijei bile su mu poznate od ranije; imao je osjeaj da su ih njegova usta
izgovorila i njegova ih ruka zapisala, nekada u iskonu, i da ih sada samo nalazi ponovno.
Sjemenitarac je stajao iza njega i strasno gledao u ispis.
A sa zida u sobi budno su gledale sjajne plave oi inkvizitora i pape. Gledale su
izbezumljeno u pergamenu to je rodila pismo vatreno iz dimne tame.
------------------------------------------------------------------------------ Zar nije uzbudljivo?
- Perverzno je. Od kada to traje?
- Prvi je stigao 31. svibnja. Znai, etiri dana.
- Ne smije se igrati tim stvarima. Grad je pun manijaka. Tihi, ali kapriciozni lipanjski
vjetri zapuhao je po vardarskom keju i zavrio ba na Crvenokosinim leima, pod
nadstrenicom kafia London. Sa sobom je donio prainu i miris ljetne kie to se
pribliavala. S tvrave Kale rojili su se crni, ljetni oblaci, s ponekom nijemom munjom, kao
na prijeteoj rendgenskoj snimci.
- Da sam na tvom mjestu, ne bih pristajala na ovakve stvari.
- Zasada, to je samo igra, maco - rekla je Crvenokosa i posegnula za cigaretom.
Zapalila ju je i nevjeto ispuhnula oblak dima, onako kao to rade djeca kad izigravaju
49

odrasle. - A meni se stalno plee. Onaj moj ne zna plesati. ak je i ideja o maskenbalu bila
moja. Zna samo o svojim kretenskim novinama u kojima Elton John iz partije diktira
telefonski to da napie. Sada je jo naumio i magistrirati na komunikacijama. Gospodin
pie biljeke u biljenicu, a pogodi tko mu ih oblikuje u tekst i prepisuje na raunalu?
- Kad si budala.
- Osim toga, nemam izbora. Jednostavno, dobivam poneto u potanski sandui. Da
sam prikljuena na Internet, stisnula bih dugme block the message i gotovo. Od toga
nema spasa. Samo da mama i tata ne nalete na ovo!
Plavua je uzela papiri ostavljen pokraj pepeljare. Podigla ga je i jo jednom
proitala: Sanjao sam te kako sjedi na mjeseevoj kriki, kao na ljuljaki objeenoj
nevidljivom uadi za nebo; ljuljala si se podvijajui izmuena koljena to su sjajila u
mraku, jedui zvijezde kao krupne vinje s umazanim usnama. Bila je to fotokopija iz
nekakve biljenice s marginama, iscrtanim crnim linijama. Biljenica je bila sa spiralom;
na to su ukazivale preslikane rupice po rubovima: nalik sitnom bodu na tkanini.
Rukopis je bio, iako fotokopija nije bila najbolja, savren: gotovo crkveni rukopis.
- Ovo je prvo. A sljedee, to je sljedee? - upitala je plavua.
- Evo ga - rekla je Crvenokosa i proeprkala po torbi. Izvadila je jo jedan papiri:
fotokopiju iz iste biljenice. Istim krasopisom bilo je ispisano: Poi kejom. Prema staroj
klaonici. Od MANU-a do klaonice ima ukupno 938 ploa. Ako podigne 666-tu, pod
njom e nai neto.
- ?! 666? Ovo je sotonska stvar, crna Jovano!
- Zato sotonska? Postoji tajna, postoji otkrivanje, detekcija...
- Nemoj mi samo rei...
- Da. Bila sam tamo.
- Ti si luda. Uplie se u neto...
- Da. Ali zna li to je zanimljivo?
- to?
- eznem se uplesti. elim adrenalin.
- Mora te netko nalupati po guzici. Izgleda da nisi itala Otok s blagom, Toma
Sawyera i te stvari na vrijeme?!
- itala sam ih. Ali sam ih zaboravila.
- Bila si sama tamo?
- Sama. I evo to sam nala ispod posljednje ploe. Crvenokosa je ponovno izvadila
papiri.
Na jednom fotokopiranom listu papira, istrgnutom iz iste biljenice sa spiralom, bio
je nacrtan sljedei crte:

50

Plavua je onemoalo spustila list na stol.

Dva martinija - viknula je oajno prema anku. Zatim je poduprla elo dlanovima i
proaputala: - Ti si luda. Totalno. Postaje odgonetateljica neijega tueg ivota. Znak u
tuem rebusu.
Crvenokosa se smjekala superiorno, kao da je otkrila skriveno blago.
Zatim je plavua uzela i posljednji list. Na njemu je bio ispisan tekst.
Vidi li ona vrata, upita Glas Gospodinov. Vidim, ree pokojnik, ili duh njegov ree
tako, sjena u tami to je odjenula crnu halju...
itala je dalje, i dalje, i uzdisala. Prouavala je krasopis.
- Ima elemenata i logike. Ovo je neki uen ovjek. Ali mora paziti: ludilo je najee
najvii oblik inteligencije, ree.
Jedna munja proparala je nebo iznad tvrave Kale.
- to si uinila sa Zoroom?
- Kojim Zoroom?
- Crna Jovano, zaboravila si da si i u njega zacopana?!
- Nema veze. Tip je bio tako... zgodan, ali je govorio nekako... kao da nije ivio u
stvarnosti, kao da je nauio sve iz knjiga... bez adrenalina...
- Pa do juer si ga hvalila, udavila si me mejlovima, crna Jovano!
- Vidi maco: bio je uen kao knjiga, ali ja vie volim stvarnost. Tu knjigu - stvarnost,
nisam proitala u ivotu, drugo sam sve proitala! Od Shakespearea do Ante Popovskog i
Petrea Andreevskog!
- A ovaj pisac? to si napravila s njim?
- Nisam otila one srijede. Namjerno. Zatim su mi rekli da je uzeo mjesec i pol
slobodno, da zavri doktorat. To znai - do sredine srpnja. A zatim dolazi raspust, to znai
da nije dostupan do listopada - ree Crvenokosa. I primetne: - A i ne znam sada bi li mi
uope neto znaio. Ne moe se usporeivati stvarnost s knjigom.
U blizini je zasvijetlilo i uo se tresak.
- Bit e nevrijeme.
- Bit e.
Ve sljedeega trenutka pala je kia na nadstrenicu kafia London. Iznenadno, kao
to se to dogaa samo u ovjekovoj mladosti. Jer ovjek, sa starenjem, ne doivljava
naroito napregnuto takva neoekivana nevremena. Iskustvo e mu rei kad e padati, pa
se na vrijeme sklanja. Kad postane meteorolog ili meteoropat, ovjek je ve star; zato to se
uklanja iz ivota.
Dvije djevojke su se pogledale. Oi su im zasjale nekim udnim arom, nalik odbljesku
munje.
- Sve ovo nije razlog da ne potrimo, zar ne? - ree Crvenokosa.
- Yes! - uzviknula je plavua.
I zatim su istrale pod krupna tekua kukuruzna zrna to su se uplitala u njihove
kose i udarala po nadstrenici kafia London.

51

Sve to je mogao vidjeti ispod nadstrenice mladi konobar s posluavnikom na kojem

su bila servirana dva martinija, bile su dvije mlade djevojke, s tenisicama u rukama, kako
tre bose pod krupnom kiom po keju, udaljavajui se od njega.
Crvenokosa se okrenula i doviknula, prije nego se prolomila jaka grmljavina
krajolikom: Johnny, popij ih. Platit emo sutra!
-----------------------------------------------------------------------------to je sada? eli se svaati?! Ljubomoran/Ljubomorna si?! Zato sam poslao tim dvjema
skopskim rospijama dijelove nae biljenice?! Ma nemoj?! Prvo: poslao sam im
fotokopije; drugo: to za tebe nisu skopske rospije, jer ih uope ne poznaje! Nemoj vikati,
kao prvo! Moemo se i na lijepi nain sporazumjeti. Nee ti meni govoriti to da radim sa
svojom biljenicom. Zato se buni? Zbog onog dijela smrt su vrata? Zato im nisam smio
dati?! Zato to si ga ti napisao/napisala, a, ha, ha! Pa kad si ga, molim te, ti napisao/la?
Juer, dok sam ja pisao svoju krimi-priu, gulio svoju robiju, jer skupljam novac da bih
probio vrata u zidu?! E, nije tako, nisi u pravu. Pa lijepo, nisi u pravu kad kae da si to s
vratima i smru ti napisao/la. Ajde razmisli malo. Zar to nisam napisao ja, nevidljivom
tintom? Ti si samo napravio/la tamu, da bi se vidjelo svjetlo. Ma nemoj. E pa dobro, no,
dobro: izvodim magije, vjetac sam, slubenik neastivoga! Eto, nisam ni to napisao ja, eto.
Crvenokosa je napisala. Kako koja? Ona iz mlina. Napisala je ocu Benjaminu. Ne skrei s
teme i ne vrijeaj neduni lik: smisli ti bolje ime za oca Benjamina, ako je to kretensko.
Priznaj da je Crvenokosa autor toga dijela. Ba dobro to priznaje. E pa, ako je tako, ona
ga je dala onoj crvenokosoj iz kafia London, i to se ti ima u to mijeati? To je njihovo
pravo. Jesu li isti lik? Odakle da znam, hej, jesu li isti lik, roman je graevina, u sirovom
stanju, ne mogu sada znati. Ljubomoran si, ljubomorna si: strah te je da volim, i jednu i
drugu crvenokosu. I neka te je strah. To je moj privatni ivot. Ti si mi slubena, naratoloka
obveza. Ne vii, ne histeriziraj! Uvijek ima vremena da umre od klasine, napuhane,
stilizirane naracije!
Osim toga, radei doktorsku, naletio sam na jednu Mukaovskyjevu studiju o dijalogu:
tamo taj tip, a on nije bilo tko, pazi, kae da ti ne postoji! Ba lijepo: ne postoji izvan
mene, ti si ja. Da, da. Kae da implicitni itatelj ustvari postoji u glavi pisca. Dobro, ne kae
ba tako, tim terminima, tako kau prvo Wayne C. Booth, a zatim Gerald Prince i Seymour
Chatman, ali ja itam tipa izmeu redova! Da, ba tako: onaj kome se ja obraam, onaj
poeljni, onaj koga elim zavesti, to si ti, ali ti si u meni, ja te zamiljam kakav/kakva si i
zato ti se obraam u skladu s tom zamisli. I pazi: ne postoji monolog, kae tip implicitno,
jer ak i kad ja sam sebi govorim, jedan je ja koji govori, a drugi je ja koji me slua u
meni samom. Prema tome, i monolog je dijalog. Tako da, ti nisi ti, ti si jedan vid ti-ja. Eto
tako: to to si napisao/la ti, to je obuhvaeno mojim ja, to znai da sam ga ja napisao
preko tebe.
izofrenian sam, zato to sam dvojica?! Ba me briga ako sam izofrenian. Vano je
da sam iv. I ivot je izofrenian, pa nikome nita. Ludilo nije stanje svijesti, to je stanje
svijeta. Ne priznajem Mukaovskoga? Ba me briga i za to. ak i da on nije u pravu, ja sam
u pravu. Ba me briga ako mi vie ne pomae. Nalikuje ti da prijeti, nalikuje ti. Talent za
pisanje, a samo lei i ita, guta. Ne dodvoravam ti se jer sam ja usrao stvar, nemoj se
precjenjivati. Ba me briga za tebe.

52

8.
Reeno je: svjetlost je slijepa. Pamae da vidimo, ali sama ne vidi. Ne vidi ni samu sebe,
kao to i oko ne vidi samoga sebe, nego samo pred sebe gleda. Ali uvijek ima svjetlosti za
oko Tamnoga, ak i u najtamnijoj noi. Tako i one noi kad su teolog i sjemenitarac poli
uvjeriti se da ih vjera stvara, a sumnja svjedoi o postojanju stvari. Vidjelo ih je oko, i
svjetlost je nalo za to to je vidjelo...
Sutradan nakon otkrivanja tajne nevidljivoga ispisa, teolog je bio najljubaznije
zamoljen doi odmah u ured gradskoga inkvizitora. Po njega je doao osobno prvi
kancelar gradskoga magistrata. Pokucao je na vrata i najsrdanije mu priopio da
gospodin inkvizitor moli da ih brat Benjamin udostoji svojim prisustvom na barem
etvrt sata.
Brat Benjamin se spremio. Uzeo je sveani habit, a iz njegova depa, sasvim je
sluajno, kao to Bog ureuje stvari, pala pergamena iz mlina. Sagnuo se da je uzme, i
odjednom, umjesto poznate slike beskonanosti, ugledao je ovakav crte:

Brat Benjamin se prekriio. I potom se sjetio drevnoga znanja da svako lice ima svoje
nalije, da svaki Bog ima svoga vraga, pa je okrenuo pergamenu na drugu stranu i
ugledao poznati rebus s kuom, vratima i slikom. Shvatio je da mu ga je netko u nudi
morao gurnuti u dep halje. I nacrtati tajnu poruku. Znao je i tko bi to mogao biti.

53

Da bi se uvjerio, pokucao je na sjemenitareva vrata. Nije bilo odgovora. Otvorio

ih je. U sobi nije bilo nikoga: na stoliu se vidjela otvorena knjiga. Dobar sjemenitarac
uvijek zatvara knjigu koju je itao, pomislio je. Da bi sprijeio demonu pristupiti svetim
tajnama.
Zatim je dugo gledao u crte narisan na drugoj strani pergamene.
Kancelariju gradskoga inkvizitora uvala su dvojica straara koji su pozdravili
brata Benjamina s pax tecum. Otpozdravio je i uao. Pokuca i potom mu je vrata
otvorio osobno gospodin inkvizitor. Zaudo, nije pozdravio brata Benjamina. Samo mu je
pokazao rukom na stolicu ispred svoga stola.
Teolog je sjeo. Poslije njega sjeo je na svoje mjesto i inkvizitor. Gledao je ravno u
oeve oi, onim svojim staklenim, zmijskim oima. Nije si dozvolio ak ni spustiti pogled
malo nie, na oiljak na inkvizitorovom obrazu, iako je ta pukotina prva preusmjeravala
panju svakoga tko bi pogledao u to lice. Teolog je znao da inkvizitor doivljava to
uporno izbjegavanje pogleda na oiljak kao poniavanje: ljudi s oiljkom obino
smatraju uvredom prenemaganje drugih koji ne primjeuju njihovu manu; vrijea ih
injenica kad joj drugi ne pridaju nikakvo znaenje. Pater Benjamin gledao je u taj goli
koni kamen onako kao to ga je poduavao njegov duhovni otac, starac Luka Sienski:
kao to se gleda utvara ili vrag. Gleda li ga ravno u oi, sigurno e spustiti pogled.
I bi tako. Inkvizitor je spustio pogled i uzdahnuo. Potom je ponovno pogledao u oca
i upitao: Je li Vam dobro?
Pater Benjamin ree Da. Preksino Vam nije bilo dobro, nastavio je uporno
inkvizitor. Tono. Preksino mi nije bilo dobro. A smijem li pitati zbog kojega razloga
Vam nije bilo dobro?
Razumije se, Vaa svetosti. Zbog toga to poznajem okrivljenicu. Hoete rei vjeticu? rekao je hladno zmijooki.
Zatim je inkvizitor ustao, okrenuo se leima, stao pokraj prozora i toboe
zamiljeno gledao napolje.
U ovom naem poslu osjeaji mogu samo stvoriti probleme, brate Benjamine,
ree. Svakom dobrom inkvizitoru srce mora biti u glavi, dodao je te se okrenuo, da
provjeri reakciju kod svoga sugovornika. Koliko poznajete vjeticu? nastavio je
inkvizitor.
Pater Benjamin pogledao je u njega i rekao: Koliko i neotvorenu knjigu. I na tom
je stao: jer je reeno: onaj koji se opravdava, sam se optuuje.
Inkvizitor se nagnuo nad stol i unio mu se u lice. Ja nisam uen kao Vi, brate
Benjamine. Nisam aneoski doktor. Ne sluim se mudrim parabolama. Nisam vidio Pariz.
Ali vidio sam tisuu puta lik neastivoga. Pa iako sam neukiji od Vas, znam da su i
aneoski doktori ljudi. A ljudi su njeni i slabi. Kad su slabi, postaju grjeni.
Ne brinite se zbog moje slabosti, ree brat Benjamin. Brinite o Vaoj, jer ste i Vi
ovjek. Nitko nije postao aneo time to je traio greke kod drugih. A osim toga, kad se
sjetim koliko je mnogo anela bilo na onom zasjedanju, hvata me strah: aneli su toliko
dobri da se mogu lako sloiti da postanu vragovi.
Inkvizitor je mogao oekivati sve, samo ne ovakav otvoren napad. Nije skrivao
svoje iznenaenje. Sujetni ste, brate, rekne sada smirenije. Moda Vas Pap cijeni zbog
slobodoumlja to unosite u crkvene kanone, tako mi pie u svojoj poslanici, ali mene to
ne obvezuje i da Vas cijenim. Ja ne razmiljam je li tono ono to je napisano: ja
provodim zapovijedi. Osim toga, ja sam samo primijetio da Vas strasti prema toj vjetici
spreavaju suoiti se s naom svetom misijom.
54

Strasti? upita otac. A tko se oslobodio strasti, Vaa svetosti? Pitajte papu nema li
problem sa strastima. Ve due vrijeme vodi strasni inkvizitorski proces protiv moga i
svoga prijatelja, crvenokosoga genija, matematiara i zvjezdoznanca Galileja, koji samo
strasno vjeruje da Zemlja krui oko Sunca, a ne Sunce oko nje, ne odriui da su i Sunce i
Zemlja Boje tvorevine! Znate, presvijetli: ivot je more, a ovjek - korablja. Um je sidro
toj korablji, srce je jedro, a strast vjetar u tom jedru. Kakva je korist od jedra bez vjetra?
Slatke i pametne rijei, nema to. No, ne izvrite injenice. Strast prema Bogu nije
ista strast koju ovjek osjea prema eni.
Ja ne osjeam nikakvu strast prema toj eni. Moja dua je voda. ista i bistra.
Ali voda moe i uzavrijeti, brate Benjamine?
I kad vrije, voda gasi plamen strasti, Vaa svjetlosti, podjednako kao i
najstudenija.
Inkvizitor se nasmijao usiljeno.
Pokuavate me impresionirati svojom uenou? Ja Vas samo elim zamoliti: ako
imate problem sa strastima, ne morate se prikljuiti Udruenju. Blagoizvolite se vratiti u
Pariz kad god poelite. Eto toliko.
Pater Benjamin osjetio je da ima jo (znao je da dvolinjaci uvijek govore ono to je
suprotno onome to su naumili), pa je zato ostao prikovan za stolicu. Inkvizitor ga je
upitno pogledao, oekujui da ode. Pa? ree toboe iznenaeno.
Pa, ovako, ree otac. Prije ulaska ovamo, vidio sam da zgradu gradskoga
magistrata naputa, na stranji izlaz, jedan moj novi poznanik. U mundiru. Mislim da se
zove satnik Marinkovi. Upoznao sam ga prije nekoliko dana, u mlinu u kojem je nekada
bio sluga moj pokojni ujak. Uznemirio me je traei nekakvu vjeticu, dok sam se ja
prisjeao svoga djetinjstva, jer sam esto dolazio iz Hrastovca pomagati svom ujaku.
Ispriao sam mu da sam prije zareenja poznavao jednu djevojicu. Ta djevojica je sada
ena, zove se Dorica Vugrinec i nalazi se u zatvoru Vaega magistrata, a preksino je bila
izvedena u potpuno poniavajuem i nepristojnom stanju pred stotinu mujaka ondje.
Da se ne igramo make i mia, Vaa svetosti: ne vidim nikakav grijeh u tome to sam
poznavao Doricu Vugrinec prije nego sam postao duhovnik. I ne vidim nikakav grijeh u
tome to ne mogu narediti svojem trbuhu da mu nije zlo, i to ne mogu kontrolirati ni
njega ni disanje, kao ni rad svojega srca. Ne bi bilo loe da u Vau teologiju ue malo
svjetlosti i znanosti, kad se ve oduevljavate znanou o progonu vjetica; uostalom to
je doista cijela znanost, sudei po onom to smo uli preksino. I da bismo bili u
potpunosti naisto s ovim sluajem: traim od Vas dozvolu da ispovjedim tu nesretnicu.
uo sam da ste je danas osudili i da e za nekoliko dana biti predana ognju.
Inkvizitor je gledao hladno u oca. Samo neznatno podrhtavanje oiljka na obrazu
odavalo je njegovo uznemireno duevno raspoloenje: sve drugo bilo je ukoeno, kao
kod zmije to se sprema za smrtonosni skok na svoj plijen.
I dogodio se, taj skok: poto je brat Benjamin zavrio, inkvizitor, kao da prije toga
nije uo ama ba nita, hladno je upitao - Gdje ste bili poslije zasjedanja, oko ponoi?
Pater Benjamin nije to oekivao. Bio je spreman na sve, ali ne i na takvo pitanje.
Pogledao je u inkvizitora i ba u tom trenutku shvatio da pred njim stoji vrag osobno:
shvatio je da je podcijenio svoga krvnika i da zakon jaega ne priznaje ni mudrost ni
zlatne parabole, nego da je taj zakon vlasti utjelovljen u tom bezdlakom stvorenju pred
njim. Sjetio se naina kojim je ta kreatura podigla eki sino, da oznai kraj (kad je on
procijenio da mora biti kraj) zasjedanja; sjetio se ekia sa zastraujuega naslova knjige
brae dominikanaca, ekia namijenjenoga glavama ena-vjetica, sjetio se
55

sjemenitareve reenice (Koliko bih htio imati hrabrosti sumnjati poput Vas), i
odjednom, nesvjesno, izletjee rijei same iz njegovih usta:
Oslobodite mladia. Samo me je vozio. Jer je reeno: gospodar si onima rijeima
to jo nisu izile iz tvojih usta, a rob onima koje su ih napustila.
Inkvizitor se odjednom nasmijao. Smijao se tako da se zacrvenjeo. Potom je otvorio
vrata to su vodila u susjednu kancelariju i uitelj je mogao vidjeti sjemenitarca,
uplakanog, vezanog za stolicu posred prostorije u kojoj nije bilo niega drugog. Pod
stolicom se isparavala lokva svjee mokrae. Pokraj njega stajala su dva krvnika i u ruci
drali klijeta za stezanje palaca. Saekajte malo, zapovijedio im je inkvizitor i potom
zatvorio vrata, ponovno prasnuvi u smijeh.
Ne razumijem to je smijeno, ree teolog.
Inkvizitor je umirao od smijeha. Popiao se, ree. To je smijeno. I najumniji
ovjek, osim zlatnih mudrosti u dui, ima i tetnih tekuina u tijelu, dodade. Tekuina
to pokazuju da je ovjek bie sklono kvarenju. Kao meso to se usmrdilo i samo iz sebe
koti crve i muhe kad se ne uva na odgovarajui nain. Isto je i s duom: i ona se usmrdi,
ako se ne uva na odgovarajui nain, ree i sjedne.
Pater Benjamin bio je poraen: oborio je glavu i gledao u drveni, prljavi pod
kancelarije koja je sada vonjala na neistou: odjednom je u nosnicama osjetio miris
ljudskoga znoja, mokrae i krvi. Kao u klaonici, pomislio je u sebi. Podigao je glavu te je
konano, kao mudar ovjek, jer mudar je onaj to snazi gorkoga suprotstavlja slatkou
meda, pruio inkvizitoru to je traio: pokajanje. Mogao je traiti pokajanje, zato to je
imao to dati njegovoj sujeti: svoju veliinu, jer sujetan je onaj to je malen a hrani se
tuom veliinom, tako da je smanjuje.
Ilustrisimus, traim oprost od Vas. Te noi zapovijedio sam sjemenitarcu da
upregne koiju i odvede me na krianje u podnoju Medvednice. Htio sam se osobno
uvjeriti u priu o nonim sabatima.
Znai, ne vjerujete naim istragama?
Do juer, nisam vjerovao nikome, ree teolog, osjeajui kako se prostor oko
njega stee.
I? upita toboe nezainteresirano inkvizitor.
Posljednjim snagama pater Benjamin suzdravao se da u njemu ne plane gnjev, jer
se gnjev raa kad licemjer prisiljava estitoga na licemjerje, da bi se izjednaili u gnjevu,
a htio mu je i rei da ne trai priznanje neega za to i sam zna da se nije dogodilo; ali
ona prokleta uta lokva ispod stola jadnoga sjemenitarca bila je zalog ovjenosti
(ponekad ak i ljudski iscjedak pobuuje ljubav prema ovjeku), i sasvim je smireno
nastavio: Pribliili smo se krianju. Ugledali smo zelenu svjetlost oko hrasta. Naredio
sam mu da stane. Stao je. Nekakva se uasna, gotovo tjelesna glazba ula iz daljine. I
mnogo mukih i enskih glasova. Zapovijedio sam mu da okrene natrag. Nismo vidjeli
nita drugo. Vratili smo se i u predsmrtnom znoju doekali jutro. Dajte mi tri dana
pokajanja u samici, da se oistim od neistoga bia to me je presrelo tamo. Molim Vas
na koljenima.
I potom je pater Benjamin pao na koljena pred inkvizitorom.
On je poloio ruku na njegovo rame gestom odglumljenog oprosta. Nevjerojatno,
gospodine aneoski doktore. Pritom je naglasio to doktore jer je htio kleknutome dati
na znanje da inkvizitoru nije nemogue da pred njim klee i doktori teologije. I budui da
je dobio to to je traio, zmijooki je sam podigao patera Benjamina, pruajui mu ruku.
Zatim je otiao do stola i iz ladice izvadio list papira. Nevjerojatno! Sasvim istim
56

rijeima opisao je sluaj i Va mladi prijatelj. I zatim je predao papir pateru Benjaminu u
ruke.
Njegove oi preletjele su po listu papira. Na papiru je bilo napisano, krasopisom,
isto svjedoanstvo sjemenitarevom rukom!
Pater Benjamin spustio je papir na stol. Inkvizitor je gledao u njega bez ijednoga
treptaja. Eto dokaza, ree. Eto dokaza za veeras, o prvom sastanku Limene rue.
Iskreno vjerujem da e svi skeptici povjerovati kad uju ovo iz usta svoga brata,
aneoskoga doktora iz Pariza. Zar ne mislite isto kao i ja?
Mislim, presvijetli ree pater Benjamin, suzdravajui uzbuenje zbog ponienja
to mu je u mlazevima naviralo u slijepe oi.
I zatim, ne otvarajui vrata, inkvizitor je viknuo prema drugoj prostoriji:
Oslobodite ga! Zatim se okrenuo pateru Benjaminu. Moete se pokajati. Od sutra, tri
dana u samici. Oekujem Vas veeras.
Zatim se pater Benjamin poklonio pred inkvizitorom tri puta i krenuo prema
vratima. Na samom izlazu, uo je glas zmijookoga: Moete ispovjediti i onu nesretnicu.
Razumljivo, ako se eli pokajati prije nego napusti ovaj svijet. Tono za etiri sunana
kruga od danas.
Time je pateru Benjaminu bilo jasno dato na znanje: bez obzira koliko i kako
njegov slavni prijatelj iz Venecije, crvenokosi genij Galileo, pronalaza mornarskih lea i
nebeskih teleskopa koji smanjuju daljinu dokazivao da je Bog podjednako i u Svetom
Pismu i u brojkama matematikih istina, ipak - Sunce je ono to krui oko Zemlje. Tako je
presudio jedan lokalni monik iz jednog malog sela s mnogo govana pored
rnomerekoga potoka, predolini inkvizitor Sunca, zmijoliki. Nije ga zanimalo lae li ili
govori istinu: njegova je bila istina, jer je u ruci imao - lomau.
-----------------------------------------------------------------------------Probudi se, draga moja, dragi moj, da ne nastrada od naracijskoga otrova. Probudi se,
vrijeme je za stvarnost! Daj da napravimo jedan mali brainstorming, kao to kau
amerikanofili i ljubitelji unifikacije, odnosno globalizacije! Daj da vidimo odakle smo, to
smo, jer se ovo zamrsilo, nikako da doemo do ljubavi, sve samo o ideologijama i
teologijama raspravljamo do sada!
Evo zato te prekidam: znam da i ti zna da je ovjek jedino osvijeteno bie koje je
sposobno proizvoditi, sluati, eljeti lai i priznavati ih istinama (kao onaj crni,
hipertrofirani i hiper realni spolni organ XXL koji se snagom medija kazalita sjena
nazvanim u tekstu svjetlopisom proglaava tipinim, stvarnim i zato - normalnim,
svakodnevnim). ivotinje nemaju takvu sposobnost. Ljudi su lagali, lau i lagat e, ali i
vjeruju u vlastite lai. Zato ljudi lau drugima, zato ne lau i samima sebi i prisiljavaju se
vjerovati u vlastite lai, kad znaju da je la ivo blato? Slae li jednom, slijede sve nove i
nove lai, bez tvoje volje: jedna slui da se opravda druga, da joj se dade oreol istine. I zato
e nizu lai uvijek trebati jo jedna, da se opravda i poniti posljednja. Zato?!
Zato to je la roba. One se prodaju za novac, u ambalai 100 %-tne istine (esencije),
ili se razmjenjuju za ast i drutveni ugled. Tako proizvedene i zapakirane rijei i slike
potom slue za guranje laktovima i pravljenje karijere u drutvu. to lanije rijei i slike, to
je uspjeh vei. I zato se ta galaksija slika i rijei ve potpuno otrgla od nae kontrole: one se
same razmnoavaju i bujaju kao kvasne gljivice, tako to jedna lana slika raa drugu, ova
treu, a tako je i s rijeima.

57

Beskonana je semioza poetnog originala koji se ve i ne prepoznaje od novih

interpretacija: crte na pergameni iz mlina.
Reeno je: samo istini ne treba nikakav dodatak; ona nema repa, i zato nije vrag. Ona
je neto jedinstveno koje, doda li mu neto suvino - smanjuje. Sve druge stvari
dodavanjem se poveavaju, samo se istina smanjuje. Zato istinoljubivost nije na prijestolju,
nego u samoi: u samostanu, u pustinjakoj peini ili u knjinici!
Ludi inkvizitori muili su sve one sirote ene samo zato to su bilo prestraeni
njihovom otvorenom nevarljivom seksualnou s kojom se nisu mogli suoiti u
srednjovjekovnim i renesansim tabuiziranim krevetima. ene vie nisu eljele samo raati:
eljele su zabavu, detekciju, erekciju, misteriju, tajnu. Oigledno su mukarci izmislili sve te
drutvene muke dunosti (biskupa, inkvizitora, magistrata, vojnika) da to vie izbivaju
od kue i izbjegnu krevet, postojbinu erosa i hipnosa (je li to dvoje isto?), u kojem su zdrave
ene traile zadovoljenje svojih normalnih strasti (ena je plamen: moe li se osuditi
plamen jer nije voda?). Taj okovani enski eros izazivao je masovne histerije i iluzije u
enskim glavama: vragovi s natprosjenim spolovilima, a u jednom uvenom procesu iz
1692., u Americi, u Massacchussechu, osuenice su doivjele i masovni histerini napad u
sudnici, tijekom sasluanja: Baudrillardov simulakrum prvog reda, istinski grevi
orgazma, to je za mukarce u sudnici bio nepobitan dokaz da su vjetice i da moraju biti
spaljene na lomai. I umjesto da se bace na njih tamo, da ih raeree strau i nasladom,
pa istjeraju vraga iz njih, ti su mukarci, u ime Boga zapalili strasne ene! Ah, koliko bi
pomogao ovdje jedan obian kostim za kupanje! Kad bi samo u taj inkvizicijski mrak pao s
neba jedan bikini, kao ona boca CocaCole u filmu Bogovi su pali na tjeme; koliko bi
znailo jedno barem slobodno pokazivanje te ljepote, najljepe od svih ljepota: ensko i
muko tijelo! Ili jedan meki erotski film, jedna Emmanuelle, na primjer, koji bi oslobodio
taj agresivni ar i kod mukaraca (s idealom uvijek dostupne vagine, vrata otvorenih i
nezaboravnih) i kod ena (s uvijek potentnim falusom)!

Massacchussech, 1692.: masovna psihoza u sudnici. ene optuene za spolni odnos s

vragom, doivjele su greve i orgazam!

58

Umjesto toga, u svoju obranu, mukarci kao slabiji, neinventivniji a agresivniji,

izmislili su cijele drutvene tvornice za proizvodnju masovnih iluzija, hipnoza i umjetnih
realnosti, jedan vid krvavoga Hollywooda sa studijima od kulisa: inkvizicijom, sudovima,
zapisnicima s toboe hiperdetaljnima seksualnim i promiskuitetnim svjedoanstvima,
zakonima za ono to ne postoji. Izmislili su jednu novu hiper-realnost baziranu na boli i
priznanju, da bi naao alibi za svoju potisnutu seksualnost, koju su javno opravdavali kao
impotentio ex maleficio. Koliko samo falusoidnih i erotskih simbola u tom inkvizicijskom
nasilju: klinovi koji rasporuju meso, stolovi na koje se veu ene s rairenim nogama, sa
specijalnim draima za listove (idealni prototipovi tada jo uvijek neizumljenih
ginekolokih stolova, elja za sterilitetom i abortusom!), rastezanje tijela, paljenje vatre na
slabinama (jednoj od najosjetljivijih erogenih zona), erotska panjolska izma za ispod
koljena, zamjena za tijesnu erotsku arapu (koljeno je najprimamljiviji dio enine noge,
granica izmeu dozvoljenoga i nedozvoljenoga, preduvjet prema bedru; staroslavenska
rije goleno, to upuuje na golotinju!). Postoji jaka frustracija u tim predmetima:
inkvizitori su pradjedovi Marinettija i faizma, koji se oduevljavao monim mukim
tijelom, gimnastikim dvoranama po gimnazijama, marevskim korakom vojnika, jakim
strojevima i automobilima, zupanikom koji je postajao sinonim zategnutom mukom
miiu! Ta maskulinizacija je isti ideoloki homoseksualizam, zaljubljenost u istorodno.
Prema tome, homoseksualizam nije bioloka pojava, nego ideoloka; njegovi korijeni nisu u
navodnoj feminizaciji mukaraca, nego u njihovoj ideolokoj remaskulinizaciji, (kad su
jednom bioloki roeni kao mukarci?), u totaliziranoj svijesti da moraju postati apsolutni
vladari svega i da unitavaju razliito, makar to bio i - enski spol.
Taj genocid traje i danas: pogledajte samo tretman enskoga mesa po onim pornomesnicama, kakva je XXL. Sve je tako napravljeno da ti porui: ena je meso i ne moe se
voljeti, jer se ono jede. Nema ljubavi izmeu mukarca i ene: postoji samo poniavanje
enskoga mesa, i to se radi ili novcem (obavezno ga prikazuje kamera na golom tijelu, kao
to mesar stavlja etiketu s cijenom na meso), ili miicama (navlaenje za kosu pri
seksulanom inu, fiziko svladavanje, silovanje). U izvjesnim porno-filmovima, novac se
daje suprugu, a on se primorava gledati kako platia vodi ljubav s njegovom enom: ideja
je da se uniti sretna ljubavna dvojka (kao i u inkvizicijskim procesima), i pokae da svaka
ljubav, ak i najuzvienija ima svoju cijenu, te izvri velika nuda na istoj ljubavi i kae da
ona - nije postojala i ne postoji.
Sva je ta kolektivna frustracija jedan vid preuene duevne i psiho-prostitucije,
bazirane na ekonomskom pojmu dobitka: mukarci lau da postoje vjetice, od straha da se
ne osramote u krevetu; zato, optuuju vlastite ene da izazivaju njihovu impotenciju
najrazliitijim magijama (a ako ne magijama, tada preljubom s vragom, Drugim, crncem
iz XXL-a); u drugom sluaju mukarci postaju opravdano impotentni, jer tko bi mogao
spavati s vlastitom enom, ako zna da je dijeli s vragom? Od smrtnog straha lau i vjetice:
stavljene na muke, priznaju da je inkvizitorova la - istina, plaei se da e biti spaljene na
lomai, a nadajui se doivotnom zatvoru ako preive. Pa to je najvei broj brakova danas,
ako ne taj doivotni zatvor, sklopljeni mir izmeu mukaraca i ena, pakt o nenapadanju i
mirnom podizanju potomstva? Tako, imaju korist i jedni i drugi: strah je pobijeen uz
pomo lai. Uostalom, koga briga za to, kad je i istina iluzija: ona se konstruira. Da se
proizvede istina potrebne su dvije stvari: zamisao i injenice. Dajte mi zamisao i nekoliko
injenica, i ja u stvoriti realistian roman i za drugu planetu - glasi formula SF pisaca!
Zato, itatelju, itateljice moja, (znam da se sada vie ne ljuti na mene, jer uvijek ima
vremena za ljubavne prie od iskona, i ne oekujte da u je napisati bolje od nekog
renesansnoga majstora romana), nema potrebe da znate to se dogaalo one veeri kad je
bila osnovana Limena rua. Ja sam ovdje da vam kaem da nita niste
59

propustili/propustile to niste bili/bile tamo. Ba nita. A i nisam vam htio to ispriati, da

zatitim integritet lika s kojim se poistovjeujete ili ga volite, a morate ga vidjeti u
bijednom i ponienom poloaju! Jer bio sam tamo, pretvoren u nonog leptira, ja, vragov
izaslanik, popeo sam se na luster i vidio: otac Benjamin je protiv svoje volje, veoma
slikovito i s mnogo narativnog adrenalina ispripovijedao (to znai: lagao kao da je istina)
kako je naletio na noni sabat kod hrasta podno Medvednice.
Evo jo jednoga razloga za la: ponekad ljudi lau iz ljubavi: takav je sluaj s
takozvanim bijelim laima kad se laima ne stjee korist, nego se pomae nekome. Na
primjer, smrtno bolesnom se kae da je bolestan od neke druge bolesti. Tako je postupio i
otac Benjamin: sloio se da je to uasna stvar, to divljanje bludnica po raskrima i osudio
je to iz dubine svoje due. alosno je da umre ijedan ovjek zbog istine, jer istina ne raa
ljude, nego ljudi raaju istinu, bio je moto oca Benjamina te veeri.
Drugi u dvorani s izbuljenim oima sluali su to to je on slikovito pripovijedao, kao i
detalje iz seksualnih odnosa vjetica s demonima koje je itao inkvizitor iz raznih sudskih
zapisnika i priznanja optuenih (evo jo jedne koristi od ovoga prekida, draga moja i dragi
moj: sada znamo sa sigurnou da je geneza porno filmova u tim svjedoenjima pred
inkvizicijom o grupnom seksu i orgijama), da na kraju sve zavri s JEDNOGLASNIM
formiranjem Limene rue. Njezin cilj: iskopati onoliko grobova koliko ima vjetica i na
svaki grob poloiti limenu ruu sa est listia, simbolom unitenoga vraga.

60

9.
Kad je nakon tri dana iziao iz dobrovoljnoga samopokajanja, ujutro 24. srpnja 1633.
godine, otac Benjamin vratio se u svoju odaju i do podneva nije izlazio. Potom je iziao iz
sobe s molitvenikom pod miicom te krenuo prema zgradi gradskoga magistrata.
Poslije nekoliko minuta, s njim su iz gradskoga magistrata izila i dvojica straara.
Jedan od njih nosio je nezapaljenu baklju. Krenuli su prema kuli smrti, kako su zvali
gradski zatvor, smjeten u samim bedemima kraljevskoga i slobodnoga grada Gradeca.
Straar ispred kule otvorio im je teka drvena vrata. Skrenuli su desno u dvorite i
nali se pred stepenicama to su vodile nadolje, u neprozirnu tamu. Na samom poetku
stepenica, straar je zastao i zapalio baklju. Straari su silazili, jedan ispred a drugi iza
njega; brojio je kamene stepenice. Silaskom je zrak postajao sve vlaniji i hladniji. U
jednom trenutku, teolog pomisli da silaze u sredite zemlje: toliko su se beskonano
protezale stepenice pred njim, zakrivljujui prvo na desno, a potom na lijevo. Oigledno
bijae da je rije o pravom labirintu, u kojem je bilo i lanih stepenica i smjerova. S
vremena na vrijeme zasvijetlila bi poneka glatka lubanja zazidana meu studeno
kamenje. Odjednom je straar s bakljom zastao te ih upozorio: pazite, korpion. I zatim
ga preskoio kao da je rije o mravu. Nije trebalo biti naroito pametan pa shvatiti da su
u kuli smrti korpioni bili poeljni stanovnici.
Konano, stepenice su se potroile pod njihovim nogama. Doli su do zaravnjenja.
Sliilo je na nekakav hodnii. ulo se stenjanje: bio je to glas za koji se nije moglo rei da
je ljudski, da je muki ili enski. Tko je taj nesretnik? upita otac Benjamin. ena
gradskoga mesara, ree straar. Opasna vjetica, dodade. to je uinila? upita otac
Benjamin. Izazvala je najezdu takora pored rnomerekoga potoka, okolo kue
presvijetloga inkvizitora. Samo su je svezali i priznala je sve. Inkvizitor ju je osudio, jer je
teta bila samo u njegovom okrugu, milosrdno: na kaznu sa takorskom ljubavi. Na to
ju je osudio?! uzviknuo je otac Benjamin. Na ljubav sa takorom, ree straar. Niste
uli za to? upita. Ne, ree otac Benjamin, sluajui glas to je sada zavijao kao pas koji
umire. Nekim enama, koje dozovu takore to unitavaju usjeve, gospodin inkvizitor
odreuje ovakvu kaznu: takora se stavlja u vjedro, a zatim se to vjedro objesi icom,
oprostite, ili na stidno mjesto, ili na enino gnjusno mjesto, zbog ega takor ne moe
izii; pa to svrdlo, trai izlaz. Sam bira, prema mirisu, u kojem smjeru e se probijati
svojim zubima. Ako ena ima mjesenicu, tada...
Santa Maria! viknuo je u nervnoj slabosti pater Benjamin. Zgadio se sam sebi.
Kako je mogao biti spokojan, zatvoren godinama, desetljeima u svom svetom
samostanu, sa svojim knjigama, dok su se ovakve gnjusne poganosti dogaale po licu
zemlje, izvan njegove crne halje, granice izmeu njegova tijela i svijeta? Nije mogao sebi
oprostiti kako se mogao povui, i prepustiti, kao Boji ovjek, svijet Sotoni i njegovim
pristaama, svima uredno odjevenim u crne asne habite; a da je on, zbog samo jednog
61

pogleda na strasno i isto stvorenje (znao je da je ta djevojka pred Bogom ista)

pomislio, makar i za trenutak, da mu se to vrag, a ne Bog javlja iz toga tijela i da je
otvorio vrata za spas demonu osobno!
Stenjanje i zavijanje pojaavalo se dok su takorovi zubi napredovali u utrobi
nesretne ene. Koliko ima godina? upita pater Benjamin. Vjetice nemaju godine, one
su vjene, ree straar s osobitom vanou. Ali, kad je roena? upita on. Pred
devetnaest ljeta, ree straar. I zatim doda: teta. A prije nego se udala za mesara, kad
je imala osamnaest, bila je inkvizitorova miljenica. esto ju je pozivao u magistrat i
astio ueerenom jabukom! I govorio joj: 'ludice moja' i 'mila moja djevojice', i milovao
je po kosi. Ali se ona spetljala s vragom, iznevjerila Boga! ree straar. Pravda mora biti
ispred srca, doda i pijunu kroz razdvojene prednje zube.
S lijeva i s desna bijahu zapaljene baklje: izmeu njih - drvena vrata s malim
otvorima na sredini, za promatranje zatvorenika. Kroz jedan od njih, tresla se ispruena
enska sasuena ruka, s ponekom srebrnom dlaicom po njoj. Bez palca: samo s
ogoljelom kosti. Traila je vodu. Spominjala je nekakvu rosnu livadu, s mladim
gospodinom na njoj. A zrak je bio prepun isparenja. Dlan je bezumno hvatao vlagu i
potom je unosio unutra: ulo se kako je lie. U hodniku je bilo nepodnoljivo: udisali su
prijesnu, tjestastu memlu. Smrdilo je po izmetu i mokrai.
Na zidu nadesno od oca vidjela se mrlja od svjee usirene krvi. Straar mu je
uhvatio pogled i rekao: Ne gledajte tamo. Moe Vam pozliti. Juer su razbili glavu jednoj
nesretnici. Bijae progutala ivog korpiona, da je ne podvrgnu torturi. Muila se kao
grijeni vrag, utroba joj se parala, sve dok je straar nije izveo iz elije. Smilovao se i
razbio joj je glavu o zid. Spasila se, sirotica.
Teolog osjeti kako gubi snagu u koljenima. U jednom trenutku pomisli da se
precijenio i da nije trebao dolaziti ovamo. Ali, straar izvadi snop kljueva i pone
otkljuavati jedna vrata. Otvorio ih je i potom odstupio.
Otac unie u tamnu odaju. Straar unese baklju i uglavi je na desnom zidu. Potom
izie.
Duhovnik je stajao pokuavajui razabrati neto u prostoriji. Konano, u uglu
ugleda neto nalik na ljudsko tijelo: ena je kleala na koljenima i molila. Pristupi joj, ali
ona ga ni ne pogleda.
Dora, ree on. Dorica.
Nije prestajala mrmljati usnama, s rukama sklopljenim na molitvu.
Dorica, ja sam. Otac Benjamin. Vinko Horvatovi.
Kad je ula ime, ena je prestala mrmljati. Spustila je ruke, ali je ostala na
koljenima. Polako je okretala glavu prema njemu. Pogledala ga je nezainteresirano. Dugo
ga je gledala i potom joj se jedna suza skotrljala niz obraz.
Zatim se poela vui na koljenima prema njemu. On joj je pristupio. Dohvatila ga je
za habit i u sljedeem trenutku primakla tkaninu obrazu. Milovala ju je obrazom kao
najpresvetiju stvar. Poloio je ruku na njezinu glavu.
eli li se ispovijediti, Dorice? upita duhovnik.
Ona ga pogleda. Oi su joj se razrogaile kad ga je povukla za habit zbog ega je
izgubio ravnoteu, iznenadivi se snazi kojom ga je taj kostur uvijen u kou vukao
nadolje. Kad je kleknuo pored nje, dodirnule su im se glave elima. Uhvatila ga je za kosu
i povlaila prema sebi. Nije mogao odvojiti svoje elo od njezina, znojnoga i kiseloga. uo

62

je kako je prosiktala krezubim ustima: Gdje je sada tvoj Bog, Vinko? Vidi li ovo tvoj Bog?
Ti si jednom um...o sa svojim ocem, a gdje je tada bio Bog ? Tvoj Bog, Vinko!
Zatim ga je pustila da bi sljedeega trenutka pljunula na njega. Neu ti se podati,
sotono. Ti nisi Vinko: mi...ii na tamjan: kadili su te, godinama su te kadili tamjanom da
me moe prevariti. Vinko je mi...iao na b...ano i poljsko cvijee. Uzeo si od njega samo
ob...az, ob...az Vinkov. I zatim se panino odvukla na koljenima u svoj kut. Mrmljala je
nekakve nerazumljive rijei i gledala u kut: u onu toku u kojoj su se spajali zidovi.
On joj je pristupio, ali je ona odjednom ispruila ruku i prijetei povukla prema
sebi jedan naopako okrenuti limeni tanjuri. Kad ga je podigla, ukazao se pod njim
korpion, veliine palca. Stavila je ruku pored korpiona i on se mirno popeo na njezin
dlan, kao da su ta dva stvorenja bila u nekom preutnom dogovoru i jedinstvu. Zatim je
ena podigla pogled, izluena odlunou da uini ono to je naumila; prinijela je dlan
ustima i otvorila krvavu upljinu.
On uzviknu: Santa Maria i nogom utnu njezin dlan. korpion je odletio u mrani
kut, iz kojega je zacvilikao takor, a ena se uspravila na noge, zaljuljala i sjurila na njega.
Izgrebla ga je noktima po licu i poela ga gristi i udarati po cijelom tijelu, gurajui ga iz
samice. Vikae: Um...i, sotono! Um...i! Straari, izbezumljeni, otvorili su vrata i razdvojili
oca od vjetice: potom su je nogama utjerali ponovno u eliju te je straar zakljuao
vrata, dok je iznutra dopirao enin glas, koji se polako pretvarao u rezanje. Um...i
sotono, um...i! ponavljae.
Straar je pogledao okrvavljeno duhovnikovo lice, prekriio se i rekao: Oe, za ime
Boje, ne silazite vie nikada ovamo! Vidite da je ta vjetica luda! Kojemu to vragu treba
posljednja ispovijed?!
I zatim su ga straari uhvatili ispod ruku i odveli gore, prema svjetlosti.

63

10.
Iste je veeri pater Benjamin zatraio papir, tintu i pero, i papinskom brzom potom na
koju je imao posebno pravo, poslao po konjaniku zapeaeno pismo za Firenzu. U njemu
je pisalo:
O, Galileo, Galileo moj, prijatelju crvenokosi i prgavi! uo sam da si slomljen
napustio Veneciju, da si dao otkaz u Padovi i vratio se kui, u Firenzu. Ja sam u jednoj
mranoj zemlji, zemlji utrobi moje majke! Jesi li iv, prijatelju? Oajan sam pa ti piem:
tvoji teleskopi, dalekozori i magine prizme, to su razdvojile boje svjetlosti, taj ponos
Venecije, postavljeni na krovove katedrala, svjetionici pomorcima, izazvali su zavist i u
drugim zemljama, ukljuujui i Svetu Stolicu, Rim! Na putu za Hrvatsku, moju domovinu,
proao sam kroz Rim i razgovarao s papom: jako se ljutio na tvoju knjigu, djelo u kojem
tvrdi da nije Zemlja, ve Sunce sredite neba! Zavist su izazvali i teleskopi i tvoja
znanost, jer si ti, Galileo, prijatelju moj, udaljenosti, najmukijoj sili u svemiru, oduzeo
snagu; svjetlosti si oduzeo brzinu, i sada pazi to radi, crveni geniju moj! Govorilo se
tamo da e te Sveti Otac pozvati u Rim, da se opravda! A kakvi ste prijatelji bili, dok se
jo zvao Maffeo Barberini! Vidio sam i Kodeks tvoj, istragu protiv tebe, pod brojem 1181!
A ovdje, kamo su me poslali pokazati i dokazati svoju inkvizitorsku revnost (oekuje se
vjerojatno i moje odricanje od tvoje znanosti), ovdje vraga u enskom tijelu spaljuju, jer
strah i uas raa ta ljepota kod odlinika i prvaka mukoga roda!
uo sam isto tako da e te Sveti Otac osloboditi od stranoga inkvizitorskoga
procesa, ako se pokaje i odrekne od svoje znanosti, ali e te prognati u osamu.
Je li istina, Galileo, da je prijatelj ljubazni moj i tvoj, Ren, predolini Descartes,
napustio Firencu zbog slinih razloga, i da vie nee tiskati svoja djela tamo? Ako je
istina, ja se nemam zato vraati, natrag, prijatelju; pamet i ljepota su na lomai diljem
Europe! A um je ravnopravan sa srcem u Boga; nitko ne shvaa da neuk srcem, a
pametan i srcem i razumom nazire Boga u svoje vrijeme, u vijeku novom kojega zidamo,
mi, nekolicina osamljenih i progonjenih neimara. Galileo moj! Iako svi ovdje potpaljuju
lomae u ime uma, uma ovdje nema. Nedostaje mi, prijatelju. Odgovori mi, Galileo,
plamenu mudri crveni, reci mi to ima novog.
Ja se ne odriem znanosti tvoje sjajne: i ja i ti znamo da je Bog u Svetom pismu, ali i
u znanosti i u brojevima, kao i u istoj kvinti psalama to smo zajedno sluali za vrijeme
etnji po trgu u Veneciji, kad smo shvatili da se i glazba Boanskih sfera moe izraziti
brojem! Stidim se to sam Boji ovjek u vrijeme kad u ime Boga haramije ubijaju
pametne, estite i strasne! Budi u Boga zaljubljen,
Tvoj otac Benjamin
-----------------------------------------------------------------------------64

Ne, ne, ne! Ne nasjedaj na to da pater Benjamin, iako se s njim identificira (ako si muko) i
voli ga (ako si ensko), ne nasjedaj, kaem, na to da je kod njega istina! Nije kod njega
cijela istina, kao to i jezik nije samo u ustima jednog govornika, nego kod svih koji u ovom
trenutku govore taj jezik: dio njega je kod mene, dio kod tebe, a cijeli je samo u Rjeniku, pa
i tamo necjelovit. Ali Rjenika istine nije bilo, nema ga i nee ga biti, osim kod inkvizicije, u
njezinim sudskim zapisnicima i presudama. Znai, ne nasjedaj, draga moja, dragi moj, na
to da vrag ne postoji! Postoji on, samo ne onako kao to ga zamilja inkvizitor, kao onaj
crnac iz XXL-a koji lei na nekoj bludnoj eni-vjetici. Mnogo perfidniji je on i mnogo ljepi i
estetiziraniji izgled uzima kad te zavodi! Mene je osobno bio prevario vrag. Ako hoe
vjeruj, ako nee nemoj. Ugrabio me je i odnio u nepoznate, fantastine, zavodljive svjetove.
Bio mi je ponuen ugovor, i ja sam ga potpisao. Straan grijeh sam poinio, itatelju,
itateljice moja: povjerovao sam vragu, a on je lagao. La je ipak let, i ovdje je slatka
zabluda letaa: svaki let je bolan, jer, bez obzira koliko trajao, zavrava - na zemlji.
Evo kako se dogodio moj prvi susret s vragom: imao sam etiri godine i jo uvijek
nisam znao itati. Ali, bio sam rtva naracije, kao to si sada i ti: kad su me uspavljivali, to
je moralo biti obavezno sedativnim djelovanjem bajki. U tim sam bajkama ja, na platnu
zatvorenih djejih oiju vidio zamkove, vile, zmajeve, udovita, otrovne zmije, udesno
prstenje i konje to lete, ugrabljene nevjeste i neustraive junake. I sve je bilo dobro dok
jednog dana nisam saznao da to to su pripovijedali moja majka ili moj otac nije izlazilo iz
njihovih usta nego je bilo zapisano u vrhunskom dostignuu, najtajnijem predmetu vraje
magije koja iz lai pravi istinu - knjizi. Tada sam prvi put postao svjestan da postoji slika
ovjekovoga glasa i da se ta slika naziva - pismo.
Bio sam razoaran tom spoznajom: ja sam majina usta smatrao izvorom iz kojeg su
izvirale sve slatke prie. Sada sam se morao suoiti sa surovom injenicom da prie ive u
tom hladnom, neinventivnom predmetu to nalikuje vratima, koja se otvaraju i kroz koja se
ulazi u neki novi svijet. A smrt su vrata, da ne kae poslije da ti nisam rekao; kao to su
vrata i ljubav.
Od toga trenutka kad sam otkrio ta vrata, sjeam se slova. Prvo, zaveden slikovitou,
mislio sam da je svako slovo jedna pria, da je dovoljno pogleda li moj otac slovo koje se
na makedonskoj irilici pie III i shvati da je to pria o nekom troglavom zmaju (jer,
pogledaj to irilino slovo: ono doista slii troglavom zmaju). Ili, da pogleda makedonsko
slovo S (koje izgovaramo kao dz), pa ispripovijeda priu o zmiji to je opasala cijeli jedan
grad. Bila je to moja prva i kobna zabluda, da su slova slike, a slike prie. Da su vrata to
vode u nepoznate i udesne odaje.
Jednog dana (nema kobi i skrbi u prepriavanju bez toga jednog dana), u onim
ljetnim popodnevima kad roditelji spavaju a djeca istrauju stan kao nepoznati i
zabranjeni kontinent (sobe su cijeli svemiri, samo ako ih ima za istraivanje), premeui
po najtajnijim ormarima i kredencima, pred mojim oima ukazala se neviena ljepota.
Apsolutna ljepota, ideal svih teologija i estetika. Pojavio se lik anela, ali ja tada nisam
znao razliku izmeu pojave i njezine biti. Otkrie je bila jedna stara biljenica s ruiastim
kartonskim koricama, u kojoj sam otkrio, kao u najvrednijem koveiu moga djetinjstva,
skriveno blago: kad sam otvorio biljenicu, na prvoj stranici, na samom poetku teksta, kao
prvo u redu slova, vidio sam rukom ispisano slovo D koje u makedonskom pismu izgleda
ovako: /. Glava joj je bila prelijepa, s lijepim ali uplakanim oima (imala je suze na
jednom obrazu); gusta kosa joj se uvijala kao labudov vrat i padala na tijelo nalik
sireninom. I doista: bio sam uvjeren da to slovo, bez obzira kako se ita (kako se zove)
moe sluiti za oznaavanje samo pria o njoj i za nita drugo. Bilo je to slovo-djevojka, i ja

65

sam ga zatim noima tako i zvao: moje slovo-djevojka. Pokuat u ga barem priblino
nacrtati:

Bila je tuna, lijepa i nestvarna kao Mjesec pred potpunu pomrinu. Nisam posveivao
pozornost slovima to su se nizala po njemu: za mene je bilo dovoljno samo to prvo slovo
(kasnije sam doznao da se zove inicijal i da su stari grafiki majstori samo njega, prvoga,
pretvarali u lijepu sliku), slovo-kraljicu svim drugima, manjima od njega; bilo je dovoljno
da bi postojala - pria.
Razrogaio sam oi kad sam nastavio razgledavati svoje iznenada otkriveno blago.
Na drugoj stranici otkrio sam slovo III (). I doista, na svakom kraku slova bila je
nacrtana po jedna zmajeva glava, tako da se to udovite gotovo kretalo po papiru, oima
moje fantazije, mrdajui nemirno trima glavama. Odmah sam vidio cijelu priu, kao budist
to vidi cio ocean u kapi vode: smislio sam sebi priu u kojoj je moje slovo-djevojku ugrabio
ovaj uasni zmaj.

Nije bilo anse da bude drugaije; i da me netko pokuao razuvjeriti, ja bih ostao uvjeren
da je to samo tako i nikako drugaije. Na treoj stranici zatekla me jo raskonija ljepota:
slovo K, pretvoreno u preplaenog konja koji se osovio na zadnje noge, eno i griva mu je
66

zavijorila zrakom, a prednjim se nogama i kopitima rita po zraku. Nije bilo sumnje da je
ova pria govorila o konju koji je vidio zmajevu otmicu moga slova-djevojke i da evo, samo
to nije doao izvijestiti njezina princa o tom. Tako, tako je bilo, jer ve na sljedeoj stranici
ponovno se zateklo slovo III (), ovoga puta nacrtano kao raskona kraljevska kruna, s tri
vria, svaki od njih bio je ureen s po jednim skupocjenim kamenom. Ne sjeam se to je
bilo dalje, ali znam da sam na zadnjoj stranici knjige ponovno naiao na moje slovodjevojku D (/), ali sada vesela izraza lica. Bilo je razvidno da ju je spasio princ i vratio
kui.
Ruke su mi drhtale od udnoga otkria. Nesvjesno sam znao, predosjeao sam da u
rukama drim neto skupocjeno, iz dva razloga:: prvo, ta knjiga je bila oigledno skrivena
(sakrivaju se samo skupocjenosti), jer nije nikada bila izloena s drugim knjigama i
slikovnicama iz kojih su mi itali; drugo, opazio sam da je ta knjiga istinita na jedan
poseban nain, koji se ne moe opisati ni u jednoj doktorskoj disertaciji na temu
Knjievnost i stvarnost. Bila je to veoma ranjiva knjiga (uraena od krvi i mesa!): kad je
nakon drugoga otvaranja kanula moja suza na prvu stranicu, tono na uplakanu djevojku
(bio sam jako tugaljivo dijete i plakao sam i ja zajedno s njom nad njezinom sudbinom), iz
slova je odjednom potekla krv i razlila se do treega reda! Ja tada nisam znao to je crvena
tinta i nisam imao ni predstavu da je to rukopis, a ne tiskani tekst. Pokuao sam izbrisati
svoju suzu i napravio sam uasnu pogreku: slika se djevojke malo razmazala!
Tada sam shvatio cijenu pria: krv, odnosno nevinost. Sa svakom itateljevom suzom,
gube nevinost i pria, i onaj tko je ita i obljubljuje u suzama. Tako je to, zato to pisac pie
krvlju, a itatelj suzama dopisuje priu!
Preplaen mogunou da slova sasvim ieznu dodirnem li ih ili, ne daj Boe, liznem
(a imao sam neodoljivu elju polizati suzu s obraza slova-djevojke), vratio sam knjigu u
kredenc i potom zatvorio dveri svoje velike tajne. Bio sam odluio otvarati kovei svoga
skrivenog blaga samo kad e moji spavati, u gluhim ljetnim popodnevima, ili kad nee biti
kod kue. Potpisao sam dogovor s tom ljepotom: bit u joj vjerni rob, sluga, i najmanje
jednom tjedno, na vrajem tajnom sabatu o kojem roditelji nisu znali, sluit u joj kao onaj
tko joj daje smisao postojanja: pripovijedanjem prie.
I tako, druio sam se s tom ljepotom uvijek kad je bilo mogue. Letio sam svima
nevidljiv u zabranjene predjele. Popeo bih se zajedno sa svojom slovom-djevicom na njezin
sirenski rep, i potom smo zajedno, kao ljubavnici iz razliitih stoljea to su se ponovno
nali poslije mnogo eona, odlazili od kue, na neko drugo mjesto za koje doista ne znam
gdje postoji, ali znam da postoji. Poeo sam i nou izlaziti iz sobe, da bih odlazio na taj
sabat ljepote. Pria se stalno nadopunjavala i mijenjala: mislio sam da sam uspio sastaviti i
nekoliko razliitih pria, s drugaijom kombinacijom svojih slova-slika, ali uvijek sam pazio
da se u svakoj prii pojavi moje slovo-djevojka. Moje slovo-djevojka koju jo uvijek traim
izvan knjiga. Odnedavno, mislim da sam ga pronaao ponovno, poslije mnogo eona. Ali, u
tuem rukopisu.
Posljedice toga mog prvog kontakta s neplodnom ljepotom pokazale su se uskoro. Na
svoj peti roendan odbio sam pojesti kriku torte, zato to se ba na mojoj krici zateklo
slovo D (/), moje slovo-djevojka od file za natpis: Sretan roendan! Jednostvano si
nisam mogao dozvoliti takav kanibalizam (rije koju sam kasnije nauio): jesti likove iz
svoga tajnog, rezervnog svijeta! Bez obzira koliko je vrag u njih bio podmetnuo eera,
maslaca ili jestive boje. Sve to vole djeca!
Godine su prolazile i ja sam postao pismen. Poeo sam shvaati znaenja slova onako
kako ih razumiju odrasli: kao glasove. Ona su sada samo zvuala, nisu pripovijedala! Kao
uplji plodovi u koje je uao crv znanja i u kojima nema slasti, sve dok ne naui povezivati
67

ih i davati strogo odreen smisao tim vezama koje su im drugi pridali. I da li zbog toga to
sam se zanio u tu znanost (znanje udaljava prvo od sebe samog, a potom i od ljepota), ja
sam potpuno zaboravio na onu udnu, tajnu biljenicu, moju prvu, ivu, proitanu i
iskuanu estetiku u ivotu. I na moje slovo-djevojku. Nju je zamijenila simpatija prema
jednoj stvarnoj plavokosoj prvaici.
I, kao to se obino dogaa u ivotu i priama, svaka odbaena ljepota jednom se
osveuje: pokazuje svoje runo lice. Vrag, u ime zaboravljene i prezrene ljepote, dolazi po
svoje. Tako je bilo i sa mnom. Dogovor nije bio ispotovan, s moje strane.
Evo osvete njegove, neastivoga: onoga dana kad sam zavrio prvi razred, ve
pismen, zatekao sam se sam doma. Poeo sam s uobiajenim ritualom pretresa tajnih
mjesta u stanu, i odjednom sam se sjetio: sasvim sam zapostavio, iznevjerio svoje slovodjevojku! Nisam si to mogao oprostiti, iako na tu ljubav sada gledam kao na neto nezrelo:
sama me svijest da znam itati izopaila i pokvarila, i ja sam se ve odnosio prema tom
slovu-djevojci s podcjenjivanjem, kao da sam imao jako vanoga posla i kao da me ona
mora razumjeti jer je nijednom nisam doao, svih tih godina, vidjeti.
Drhtavim rukama uzeo sam biljenicu, poslije toliko vremena. Otvorio sam njezine
ruiaste korice i na svoje uenje, ugledao sam slovo-djevojku tek kad sam zaplovio
itajui tekst u njoj! Preskoio sam ga, nisam ga vidio kao sliku, jer su me privlaila obina,
neslikovita slova iza njega! Izgovorio sam ga samo kao glas, ne kao bie! Eto to je uinila
znanost itanja od mene: da ne vidim ljepotu pravoga slova, da ga izjednaim s drugima,
obinim, sljedbenicima njegovim, runim i obinim slovima, koja su mi se inila vanijima u
sastavljanju rijei iz glasova! Nisam vie vidio svemir u zrncu pijeska: postao sam pohlepan
jer su mi trebale milijarde zrnaca pijeska samo da bih napravio jednu plau, a kamoli
svemir! Opismenjivanjem sam definitivno prekoraio vrata i uao u drutvo i u svijet
odraslih, u red jednakih i jednolinih slova, red fratres minores koji podcjenjuju svako
slovo-djevojku, inicijal, sliku, ikonu, posebnost i ljepotu, postao sam jedan od onih koji
veliaju Pismo suprotivu Slike! Ja sam bio protiv Velikoga, a to je najvei grijeh. Po emu
ete prepoznati veliko slovo? Po tom to su sva mala grupirana oko njega. Po emu ete
prepoznati genij? Po tome to se mali udruuju protiv njega!
Ali pravo razoaranje uslijedilo je tek zatim, kad sam shvatio o emu govori prva
stranica. Tamo je pisalo: R...ajice se moraju dobro oprati, oguliti i nasjeckati na komadie
prije nego se samelju s peenim paprikama... Bio sam okiran. Okrenuo sam drugu
stranicu, onu sa zmajem. Tamo je pisalo: ...irdeni se pripremaju tako da se uzme... Na
treoj strani proitao sam: ...evapi se rade od mijeanoga svinjskog i govedskog mesa, u
odnosu 60:40, ili po elji. Koliko je evap zasieniji svinjskim mesom, toliko manje se lijepi
za rotilj. Na etvrtoj stranici: ...eer u prahu radi se mljevenjem gruda krupnog eera;
poslije mljevenja, dodaje se malo vanilije ili indijskog oraia zbog arome. Neke stare ene
kau da je najslai ako se melje za punoga Mjeseca, iako je to praznovjerje... I na
posljednjoj: D...obro zautite 200grama luka i 1 kilogram sitno sjeckanog svinjskog mesa.
To je bio happy end moje prie, anatomija moga udesnog svijeta!
Nikada u ivotu nisam bio tuniji i obmanutiji negoli tada: osim onoga proznovjerja
o punom Mjesecu, u toj knjizi nije bilo niega maginog, nego samo naredbe i propisi!
Okrenuo sam prvu stranicu, onu ispred korica i proitao, izvezeno sitnim krasopisom:
Osobni recepti Slobotke Tanaskove, domaice iz tipa. Bila je to moja baka s majine
strane. Ona i njezin vjetiji talent za slikanje i ukraavanje ak i obiteljske kuharice,
potakli su sve te ludosti u koje sam vjerovao kao u najistinitiju istinu! Je li sklopila i ona
ugovor s vragom?!

68

Eto tako: u jednom hipu sruila se sva moja djeja fantazija, sav moj svijet vila,
sirena, zmajeva, junaka, pegaza. Postalo je jasno odakle krv i meso u toj knjizi: u svakom
receptu govorilo se ili o domaem umaku, ili o mesu. Kasnije sam nauio da ak i na filmu
krv nije prava: najee je sok od borovnica!
I ne znam zato, ve sam se sljedeega trenutka naljutio na kolu. Zavitlao sam
kolsku torbu tako da je odletjela u drugi kut sobe: znao sam da me je znanje unesreilo, jer
dok nisam nauio itati bio sam sretan ovjek i itao sam srcem, a ne umom. Dok nije uao
u mene otrov, vrag znanja, postojao je svijet u kojem sam bio potpuno sretan. Od toga
trenutka dalje znam da najbolje itaju oni koji ne znaju slova.
Shvatio sam da je neki vrag ovdje umijeao svoje pasje ape. Ne znam samo koji: je li
taj koji je potpisao ugovor sa mnom da su istinite one prie koje sam smiljao uz pomo
slika i moga slova-djevojke, ili onaj vrag koji mi je potpisao, koristei ime direktora kole,
svjedodbu o zavrenom prvom razredu opismenjavanje.
Otada nisam vidio slovo-djevojku. Ostavio sam je tamo, meu stranicama poutjele
biljenice. Strah me ju je pogledati: znam da nema ni traga od one svjee ljepote koju je
imala kad sam je vidio prvi put, nevinim oima. Tako stoje stvari s Bogom i vragom u
mome ivotu. Mislim, kad vam ve pripovijedam tuu priu o Bogu i vragu, neukusno je da
ne znate moju, itatelju moj i itateljice.
Usput, da zna i ovo, da ne kae da ti nisam rekao: Charlie Hit redovito izlazi, svake
subote. Ubijam ene na tone i na kilometre. Za samo 50 eura po glavi! A vrata u zidu jo
uvijek nisu probijena. U krevetu nita novo. Zabranjeno mi je ve gledati i XXL: pozvala je
majstora za kabelsku TV i umjesto pornia sad imamo bugarsku verziju kanala Animal
Planet, o udima prirode. ivotinje se razmnoavaju bestidno, pred naim oima!

69

11.
Zvono je otkucalo etiri sata kad je pater Benjamin uao u sjemenini skriptorij. U njemu
su etvorica sjemenitarca stojeki prepisivala nekakve tekstove. Kimnuli su glavama,
poklonili se pred ocem i potom se ponovno zadubili u svoje tintarnice i rukopise.
S lijeve strane skriptorija, pored prozora, sjedio je na stolici i gledao kroz staklo,
sjemenitarac. Pater Benjamin priao mu je i zastao iza njega. Gledao je i on kroz prozor.
Sjemenitarac se nije okrenuo.
Znam da sam ti nanio dovoljno zla. Doao sam ti rei da se vraam u Pariz, rekne
tiho otac Benjamin.
Sjemenitarac je utio. Zatim ree: Stidim Vas se pogledati.
Otac Benjamin ree utjeno: To se moe svakome dogoditi. Sve to je u utrobi
izlazi u trenucima velikog uzbuenja ili straha. Pa i ja sam, prije nekoliko dana povraao.
Moram li se stidjeti zbog toga?
Sjemenitarac je utio. Svjetlost je bila nisko na nebeskom svodu i otac Benjamin
mogao je u prozoru vidjeti blijedi sjemenitarev lik kako se tuno smijei. Potom ree:
Nisam mislio na to. To je samo tekuina. Ne mogu Vas pogledati zato to ste zbog mene
morali priznati la za istinu.
Pater Benjamin je uzdahnuo.
La je vrlina spaava li ivot ree on. I tada se sjetio da mu ne zna ni ime. Mladi
je predosjetio njegovu misao pa ree: Vinko. Vinko su me krstili doma.
Otac je gledao u njega zaprepateno: osjetio je da netko plete nevidljive konce oko
njegove sudbine. Previe sluajnosti i neotkrivenih tajni dogodili su se svih ovih dana
otkako je uao u onaj mlin, da se ne bi zatrailo njihovo razotkrivanje. Bez rijei se
okrenuo i krenuo prema vratima. Kao to je uo svoje korake, iza svojih lea uo je apat
iznevjerenoga ovjeka: Gdje je sada ona, oe?
Okrenuo se prema prozoru. Gledao je u sjemenitareva lea. Pod njegovom
bogoslovskom haljom sporo su se dizala i sputala njegova rebra: bio je slabaan kao
slamka. Kamo e nestati ona svjetlost nacrtana na onoj pergameni, kad ete Vi otii u
Pariz i kad u ostati sm ovdje, u crnoj tmini?
A otac Benjamin je proaptao: Zaboravi sve. Za taj se crte beskonanoga umire.
Prije tono trideset i tri godina, jedan ovjek koji je tvrdio da je svemir beskonaan, bio
je spaljen na lomai. Zvao se Giordano Bruno.
Sjemenitarac je uo, ali to na njega nije ostavilo nikakav utisak. Ustao je i sa
suzama u oima, kao ponieno dijete koje je izgubilo roditelja, istrao bez pozdrava iz
skriptorija.

70

U etiri i etvrt pater Benjamin pozdravio se s gradskim inkvizitorom i biskupom, u

gradskom magistratu. U inkvizitorovim oima bilo je i nekakve iskrene radosti to pater
Benjamin odlazi: takvom se radou odlikuju seljaci kad spuste teku vreu penice s
plea. Pater Benjamin prihvati zbogom i poeli im uspjeh u obraunu s hereticima. Na
samom izlasku iz njegove kancelarije, pater Benjamin uo je kako zmijooki pita, prvi put
upotrebljavajui cijelu njegovu titulu u oslovljavanju bez ironije.
Gospodine aneoski doktore, zato ste se toliko naljutili to e jedna vjetica biti
spaljena na lomai? U ratnim poarima izgorjelo je toliko nevinih ljudi, a sada Vi se
zgraate nad injenicom to e jedna bludnica predati svoje tijelo vatri? Dua e joj
barem biti otkupljena i spaena pred Spasiteljem jer je priznala te se pokajala. Morate se
radovati zbog toga. Ja ne tvrdim, Boe sauvaj, da se sudski postupak vodio kao to se
treba voditi (a i nema zemlje u kojoj se sudski postupak vodi kao to bi ga trebalo
voditi). Ne tvrdim ak ni da je kazna odmjerena prema prijestupu, ali to su stvari onih
koji donose svjetovne zakone. Uostalom, presudu nee izvriti crkva. Ona samo predlae
kaznu. Kaznu izvravaju predstavnici javne vlasti. Oni moraju nacijepati drva, ali ih i
potpaliti.
Moralo se vidjeti lice patera Benjamina kad se okrenuo, ispred samih vrata, prema
gradskom inkvizitoru. Od toga zmijookog lica prola mu je ledena struja kroz
kraljenicu. Biskup se pak, nasmijao slaboumno, razumjevi sasvim malo od onoga o
emu se govori. Njegov trbuh pritiskivao je inkvizitorov stol kao neophodan tap koji mu
je omoguavao ostati na nogama. Traio je tim svojim maloumnim smijekom
plemenitost od patera Benjamina, ako se uope odlui odgovoriti.
Lice patera Benjamina poprimilo je grimasu blagosti i pokornosti. I zatim ree:
Padanje prvoga lista najavljuje okonanje cijele jedne godine. Ako je zelen i jo nasilu
otkinut, tada je godina jo mlada pa je to preuranjeno okonanje.
Potom se poklonio, izrekao pax tecum, prekriio i iziao.
U etiri i pola dola je koija po njega. Stavio je svoju prtljagu u koiju i sjeo na
prednju klupu, do koijaa. Zapovijedio mu je da vozi bre. Imali su cijelu no puta do
prvoga prenoita.

71

12.
Putovali su jedan sat i razgovarali. Koija, slavonski brkonja, bio je obian seljak: alio
se na teak ivot. Nije naroito potivao crkvu: rekao je da biskup, iako Boji ovjek, ne
razumije sve masovniju pojavu prosjakih tapova. I umjesto da dijeli milostinju,
podigao je crkvene poreze. I sada izmilja da ene iznevjeravaju mueve s vragom, da bi
opravdao porez. Sada e nam crkva uvati djevojke i ene, kazivae. Moja je vjerna,
govorae. Svaku veer mi ljubi noge i plae. Jer, imam jednu ranu na palcu, za koju
vjeruje da e me preseliti pod ledinu. Ja je molim da to ne ini, da mi ne ljubi ranu, ali ona
uporno vjeruje da e samo od poljupca zacijeliti. I kae mi da ne podcjenjujem tu
pukotinu, jer su pukotine i cijelim carstvima presudile. Ne potresi, ni poari, ni opsade,
ni kuge. Pukotine su im presudile. Pa mi pripovijeda neki dogaaj s nekim carem
idovskim kojeg je opsjedao neki rimski car, sa svim svojim podanicima, u nekoj tvravi.
Tvrava je bila na nekoj planini, nedostupna. I, to je bilo najvanije: bila je snabdjevena
s punim hambarima ita i kamenim cisternama s vodom i vinom za deset godina.
Vojskama rimskoga cara nije se isplatilo ekati da se oni pod opsadom sami predaju
zbog nedostatka vode i hrane. Dvije su godine ekali tako i nita: oni pod opsadom ak
su i svadbe prireivali i djecu raali i veselili se! I tada je car rimski izdao zapovijed da se
krene na sve ili nita. Popeli su se Rimljani gotovo do vrha, ali nikako nisu mogli doi do
same tvrave, jer se s nje sve vidjelo, kao na dlanu. Ni ptica nije mogla preletjeti: oni pod
opsadom vidjeli su sve i odmah, s visine sve pobili i satrli. I tada se neki sijedi starac
sjetio: 'Naite mi jednog takora', rekao je caru. Car rimski mislio je da je starac poludio,
pa je naredio da ga objese odmah, da ne troi uzalud hranu, jer su bili na kraju sa
zalihama, za razliku od cara idovskog, pod opsadom. 'Ne uri se ubiti me; mudrost je
spora kao erava, a vlast brza kao vatra; ali vatra se gasi brzo, a erava tinja i u nju se
ponovno vatra naseljava za one koji dolaze. Dajte mi, visoanstvo jednoga takora.' Car
se zamislio i naredio da nau jednoga takora starcu. Na toj visini nije bilo ni takora, ni
mieva, pa su naruili takora izdaleka. Konano, takor je stigao; drali su ga gladnoga
deset dana i potom ga pustili na vrh. Pobjegao je i nestao meu kamenjem tvrave.
Zatim su ekali. takor je namirisao hambar, probio ga pregrizavi dasku na podu
veliine jednog zuba te je penica poela sipiti kroz rupicu. Istjecala je nepovratno u
bezdan, pod tvravu, jer je hambar bio sagraen na drugoj, najstrmijoj strani planine po
kojoj se nijedan, ba nijedan ivi stvor nije mogao popeti. Penica je istekla za mjesec
dana. Tvrava je pala preko noi, jer su se idovi sami predali. Pametna je, pametna je
moja stara, iako nije nikada itati uila, kazivae.
Pater Benjamin paljivo je sluao priu, iako mu je bila poznata. U stvari, sluao je
vie intonaciju brkatoga koijaa, naroito na onom mjestu gdje je um, a ne snaga,
dobivao bitku. Bilo je to nekakvo nevino oduevljenje, u kojem se skrivala vjena
ovjekova nada da za svaku bolest ima lijeka, za svaku kljuanicu - klju. I potom je
72

pomislio na sadraj prie: hladna rijeka potekla mu je niz lea. Ne znajui zato, uplaio
se prie: pred oima mu se pojavio njegov uitelj, otac Luka Sienski, koji mu nije pri
svakom izletu u prirodu proputao rei: Gledaj. Gledaj ondje: stablo je niknulo iz stijene
i zdrobit e ju. Meke drobi tvre: voda, kap po kap oduzima vrstinu kamenu; stablo
izjeda stijenu, planinu. A sve je krenulo od jedne pukotine u kamenu: otvorilo ju je sunce,
a vjetar je u tu pukotinu donio i poloio sjeme, zrno trudno, kao u djeju kolijevku, i eto borbe u kojoj slabiji pobjeuje jaega. Strpljivou.
I potom mu je neista misao proletjela kao imi kroz glavu: moda je i njega bio
opsjeo neki zao duh, jer kako objasniti onaj toliko udan san s Mjesecom i onom
djevojkom to jede zvijezde? Je li moda demon bio otkrio pukotinu u stijeni njegove
due i posadio svoje sjeme? I odakle ta pukotina kod oca Benjamina? Od onoga dana kad
je uinio milosrdno djelo, pa spasio onu djevojku kojoj je upamtio oi, crne poput noi i
crvenu vatrenu kosu?
A zato ne otvori duu, oe Benjamine, pa kae izravno, kako jest i kako je bilo, ni
s vie ni s manje rijei negoli su potrebne za istinu: i stranjicu si joj upamtio, ne samo
oi i kosu, zato to se uvijala strasno kroz tunel, ta mala zadihana zadnjica to se poput
krta probijala u borbi za ivot, za dah, za svjetlost. Budi iskren pred Bogom i pred sobom
i priznaj da i to pamti. Je li ta slika otvorila, Oe Benjamine, pukotinu u stijeni tvoje due
i je li u nju palo prokleto sjeme slabijega, koji eto, polako ali sigurno pobjeuje?! I je li to
ta ista djevojka koja jede zvijezde, kao vjetica, sjedei na kriki Mjeseca, kao na
nebeskoj ljuljaki? I zato ne moe zaboraviti tu sliku i nju, naslikanu na toj slici?
Odjednom, otac Benjamin ree: Stani ovdje.
Brkajlija poslua. Pogleda u oca i ree: Da nisam zgrijeio neto pred Vaom
svetosti, pater, s onim svojim bezumnim brbljanjem? Ne, ree otac Benjamin.
Naprotiv. Stani ovdje, i vrati se natrag koliko god moe sporije. Reci da si me odveo do
Medvedgrada i da sam tamo uzeo udobniju koiju.
Brkajlija potvrdi glavom kao da razumije, iako je razrogaio oi od zbunjenosti. Bit
e kao to ste poeljeli, Vaa milosti, ree.
Poeo je rani zalazak sunca i ovjek u crnom je ve siao. Sa svojim putnim
kovegom i malom okovanom krinjicom udaljavao se putem. Prije skretanja u livadu
koja je plutala u nekakvoj zlaanoj pauini od posljednjih sunanih zraka, u kojoj je on u
crnoj halji izgledao kao crni pauk u mrei koju je sam ispleo pa je znao sve njezine niti i
tajne, okrenuo se i doviknuo brkajliji: Ti si dobar ovjek. Pazi na pukotinu. I zatim se
uputio prema mlinu, poelivi mu sreu.
-----------------------------------------------------------------------------Lijenik imenom Sreko, poznanik tvoj iz osnovne kole, gleda u rendgenski snimak, drei
ga visoko u ruci, prema prozoru. Na njemu vidite, na plunom krilu, i ti i on, malu pukotinu:
jedva vidljivu, u donjem desnom kutu desne strane. Dextrum.
Zatim u rezultate bronhoskopije.
U tom trenutku zvoni mobitel i ti ga trai u torbi: ne moe ga nai, razumljivo.
Psuje: jebati Marshalla McLuhana, svijet je bio globalno selo, jebe globalizaciju kad
svatko moe znati gdje si i da te nae, jebe pijunau i Internet jebe (I taj Internet, i ti
informatiki moroni zaljubljeni samo u te sajtove: pa uvijek dostupna informacija nije
nuno ljubav!), sve to je svlaenje gaa nasilu, isto voajerstvo, porno, vlast i inkvizicija.
etiri sinonima: voajerstvo, porno, vlast i inkvizicija. Ne putaju te ni da saslua
lijenikovu presudu. Grabi telefon (uvijek je na dnu to to trai, barem u tvom ivotu) i
73

pritiska zeleno puce. Od tamo se uje: Gdje si ovjee, ej, cijeli dan te traim, stvarno si
neozbiljan do kraja, iskljuuje telefon ili ga ne uje: uj me sada, da ti kaem, ima u
Malim oglasima jedan majstor, ba za taj posao s vratima, kae 'probijam vrata u
zidovima'; daj zapii broj, javi mu se, molim te, ovo postaje ozbiljno, ne moemo vie
kruiti, tvoji gosti ulaze u cipelama i svi gaze po novom tapisonu, pa zato smo ga kupovali,
unitit e se, a zna kakvi su ljudi danas, bezobrazni, namjerno ne izuvaju cipele kad osjete
da ti neto znai tapison, daj zapii broj... I ti s nasladom pritie na dugme za
iskljuivanje, jer vidi da Sreko, srea od ovjeka, gleda u tebe nijemo i eka da zavri.
ao mi je, kae. Potvreno je. To je.
to je ovjee, TO?! uzvikuje.
Karcinom, mikrocelularan. Tri do est mjeseci, kae.
I ustaje, ima vizitu. Ti ustaje a vrti ti se u glavi; ne moe vjerovati; on te gleda
hladno, Sreko, srea od ovjeka, pulmolog sretan, i kae ti: Dogaa se to, esto se
dogaalo ljudima koji rade u tiskari, s olovom i bojama. A ti si zaustio rei da ti otac nije
bio slovoslagar, ni grafiki majstor, nego novinar, i vidi da ti Sreko, srea od ovjeka, ita
rije neizgovorenu s usana. Zato novinari umiru prije nego doekaju mirovinu, kae. Ili
od olova i boja, ili od prehlade, kronine bronhopneumonije to se pogorava, jer sada
prodaju novine i po raskrijima, kae, i ti shvaa da Sreko, srea od ovjeka, nema
pojma to je to novinar jer je to za njega ili ovjek koji tiska ili ovjek koji prodaje novine.
Nigdje nema onoga to ih pie.
Ali, i nije vano. Sreko odlazi u vizitu, ti za njim u hodnik, u kojem nema zraka, jer
tamo Sreka ekaju desetine sretnika, a ti si preko veze uao i preko veze ekspresno dobio
vizu u oevu putovnicu za groblje Butel. A on, otac tvoj zemaljski, stoji s naporom na
nogama, bijel od straha, i gleda te onim svojim blagim zelenim oima (barem one nee
umrijeti, iste su tvoje), nalik na domau ivotinju prije klanja i kae: To je, zar ne? A ti, ne
zna odakle, ne zna ni kako, smijei se i iz usta ti izlijeu rijei koje ni sam ne razumije, ni
porijeklo im ne zna: Ajde asti jednim pivom. Na svoju sreu ispustio si kri sekundu prije
nego te je sredio. Od sutra nema cigareta, kae i gleda: u paklu e gorjeti zbog toga
lano izazvanog sjaja u oima njegovim, nalik domaoj ivotinji koja je prije klanja
vraena natrag zbog prekida struje u klaonici; u paklu e gorjeti, kao bijeli plamen bijelih
lai.
I zatim: najgore pismo u tvom ivotu, u bifeu Klinikoga centra. On kae: Nekroza,
a? Obina nekroza, kae uvjerljivo, i u tom trenutku ti se zaleuje kraljenica: pa u toj
nabrzinu smiljenoj lanoj rijei, ipak je sadrana rije smrt: nekroza je sasvim slina
rijei nekropola, na primjer. I misli si: svijest lae, ali podsvijest ne. I doe ti da se ubije:
kako si mogao ne razmisliti? Zato nisi rekao bilo to, recimo bronhodilatacija ili
bronhijalni gap? A on kae: Dobro je da nije ono. Da je bilo ono, ispalio bih si metak u
glavu. A ti otpija najgore pivo u svom ivotu i zna da je Sreko, srea od ovjeka,
pulmolog i biopsiar, bio u pravu: olovo je pogubilo tvoga oca, jer su sva slova na pisaem
stroju izraene od olova, kao i meci kauboja s Divljeg Zapada, iz vesterna koje je tvoj otac
gutao kao lokume.
I zatim plovi natrag u vrijeme: pet godina ima. Tvoj tata, otac tvoj, vodi te na za
tebe mistino mjesto: na njegovo radno mjesto, u staru zgradu Nove Makedonije. Jo
osjea u nosnicama miris memljivih ilima a pred oima vidi zadimljene kancelarije (i
duhan je olovno bilje), s visokim plafonima i impresivno tekim drvenim vratima. I Ante
Popovskog vidi, direktora, ijom poezijom e se oduevljavati kasnije, kao srednjokolac.
Gleda ga kako s tvojim ocem pije Vinjak, olovo destilirano. Pred oima vidi oev golemi,
teki kao olovo istono-njemaki stroj od kojega su mu se dva kaiprsta, kojima je
74

godinama lupao po njemu - iskrivila, reumatino. Trebalo je snage da bi se lupalo po

njemu. U tvojim djetinjim oima tvoj je otac, sjedei onako za tom rafalnom napravom
izgledao kao nekakav veliki socijalistiki heroj rada - jedan vid intelektualnog Alije
Sirotanovia, koji je predstavljao herojski lik s desetdinarke iz sada bivega vremena one
Titove Jugoslavije.
Zatim rez u sjeanju: malo si vei, ne zna koliko godina ima. Tvoj otac i Branko
Varo, novinarska legenda, boem i pisac, vode te u Buket. Svetu Stolicu tadanje
umjetnike i novinarske boemije Skopja. Cijelo popodne sjede tamo: s Acom Snagom,
glumcem, Miodragom Micevim Ludarom (psihijatrom), Geom (glumcem), Zorom
Boikovim (pamtit e ga cijeli ivot: evropskim opernim basom, koji kad bi rekao 'dobar
dan maleni' - dijafragma bi ti zatitrala), s milijardom poznatih lica s televizije; deurni su
tvoj otac i Varo, ali izgleda da su svi deurni, boemi sjajni; svi ekaju izlazak prvoga broja
sutranje Nove Makedonije. Tvojem su ocu, uz svaki vinjak, donosili kocku eera Franck, i
malu kiselu vodu, jer je takva bila moda. Ti pije Sinalco sok i sakuplja kocke eera,
stavlja ih u depi od hlaa s tregerima. Negdje predvee, s Brankom i svojim ocem ide na
najmistinije mjesto - u tiskaru, meu goleme strojeve linotipere, a zatim i u odjel rotacije.
Jo u nosnicama osjea miris slovnoga olova (sva slova su obratna, u reversu, jer kad se
slovo otisne, lijevo postaje desno a la postaje istina: ogledalo savreno, zrcalo magino).
Pita to to mirie tako. To je olovo, kae tvoj otac. Je li otrovno? pita. A Branko Varo
se smijei i, kao to ga ja stvorio Bog lucidnim, kae: Nije otrovno, zarazno je.
I shvaa da tko jednom udahne novinarsko olovo ne moe a da se ne razboli od
nekroze i smrti: od pisanja teksta, komentara, reportae, kolumne, romana, krimi prie,
naracije tanatosne. Zarazno je to, pa evo i ti, asistent na Fakultetu, i pisac ve, godinama
pie po novinama kolumne da preivi. Olovo je to, nema zezancije: nema vesterna - filma,
ni krimi pria, ni novinskih komentara bez olova, odnosno metka, ali tada nisi mogao ni
pomisliti da e jednog dana novinarstvo postati zanat dobro plaenih ubojica koji skidaju
javne glave za tajne pare. Etika olova, razmilja dok se vraa u stvarnost, i misli da u
tom naslovu postoji dobra kolumna ga sljedei broj novina u kojima honorarno surauje,
da sakupi novac, za probiti vrata.
A smrt su vrata. Ali i ljubav su vrata.
I uje oev glas: Hoe li biti terapije? Hoe, kae mu. est ciklusa infuzije, svaki
ciklus po tri dana, svaka tri tjedna. On skae kao oparen: Pa to je za rak, ne zajebavaj me,
tako su davali Dragiju Kostovskom. 'To'je, zar ne? Ne, kaem mu. I vadi jedan list na
kojem je Sreko, srea od ovjeka, napisao na tvoj nagovor: dijagnoza - nekroza. Terapija:
hemlo. Neka je blagoslovljen Sreko to je umjesto hemo napisao hemlo, grekom. Nisu
naroito pismeni lijenici, i Bog neka ih blagoslovi, jer tvoj tata, otac tvoj gleda u list i kae:
Kemijoterapija? Nije kemoterapija? Nije, kae uvjerljivo. Kemo je, ne dao Bog, za rak.
Ovo je najnovija metoda: nekakva kemijska terapija, za nekrozu. Ali mora paziti, jer se
nekroza moe pogorati. I vidi na njegovom licu: jedno slovo, jedan veznik, jedno I
(hvala ti Boe, veznikom se nastavlja ivot, kao i reenica, prije zadnje toke), daje mu
nadu, iako je jo sumnjiav. ivjeli, kae i die kriglu, iako je to ivjeli najbolji primjer
teorijskoga pojma ironije: neto to prouava za disertaciju na fakultetu. A sada ti se
dogaa u stvarnosti.
I zatim se ponovno vraa u prolost: dolazi kui. Tvoja majka na vratima kae:
Aman ovjee, jedanaest je. Ljubi oca te mu kae: Opet si pio s Brankom? A on kae,
jedan vinjak na odlasku. I lijee. Ti svlai hlae i lijee, presretan to si otkrio svijet svoje
budunosti: i ti e biti novinar jednog dana. Olovni ovjek pravde. Olovo je u tebi. Tvoja
majka presavija hlaice s naramenicama i odjednom, iz njih ispada, ni vie ni manje - devet
75

kockica eera. Tuno gleda: zna i ona da se u Buketu sa svakim vinjakom posluuje po
jedna kockica eera Franck.

76

13.
Otvorio je vrata kao da ulazi u dom, i kao da oekuje da iza njih ugleda nekakav dragi lik:
umjesto toga, ispod pokrivaa skviao je nekakav mi i lako strugnuo nogama po gredi,
bjeei. Poto se sve smirilo, otac je osjetio zabrinutost to je to bio jedini dogaaj koji se
dogodio u mlinu poslije njegova ulaska.
Ve je sljedeega trenutka otiao u odjel za brano. Sagnuo se i otvorio dolap.
Unutra nije bilo niega. Gurnuo je tajna vrataca u zidu. Tunel je zjapio prazan i iz njega
je strujao svje i hladan dah iz mlinskoga jaza. Zatvorio je vrataca i zatim pogledao kroz
prozori: voda je tekla, i pade mu na um, poslije toliko godina, osloboditi mlinsko kolo.
Usmjeriti vodu na njega.
Iziao je i namjestio vdu. Povukao je veliku drvenu polugu, neto je zakripilo, i
poslije toliko godina, potekla je voda po drvenoj vodilici, prema lopaticama; zauo se
zvuk njegova djetinjstva. Kolo je zapljusnulo kao drevna Noina korablja pri sputanju u
vodu poslije mnogo stoljea; iako napola sagnjilo, bez nekoliko lopatica, ipak se
neravnomjerno vrtjelo; sljedeega trenutka pokrenuo se i mlinski kamen u mlinu,
zapoevi trti podlogu.
Otac Benjamin sjedio je na dasci u mlinu i neodreeno promatrao kruenje
kamena: hrapavi se vrtio po glatkom. Ubrzo se osjetio i miris trenja i topline: otac
Benjamin znao je da je sve sadrano u svemu, i da u kamenu spava izmorena vatra od
iskona, od stvaranja svijeta, da je iskra urezana u njegovu kamenu duu i da samo dodir
izmeu kamena i kamena moe probuditi tu staru i mudru dvosmislenost kojom je
Gospodin stvorio svijet: da najhladnije bude ono u kojem se inae skriva najtoplije: iskra.
To to se dogaalo pred njegovim oima bio je prikaz njegova osobnog shvaanja Boga:
Bog je nevidljiv i skriva se iza pojavnosti stvari; kamen uope i nije samo kamen, kao to
i vatra uope nije samo vatra, jer ima samo neto malo kamenijega u kamenu negoli u
vatri (vjena je i vatra, tvrdoglavo drevna kao i kamen), kao to ima neto neznatno
vatrenije u vatri negoli u kamenu (spava u kamenu iskra, spavaju u njemu svi budui
poari). I oboje su jedno, na neto podijeljeno, i dok se ne nau zajedno, nee se
prepoznati u Bogu kao jedno i jedinstveno: kao vatreni kamen ili kamena vatra. Znao je
otac Benjamin da samo ljubav izmeu ta dva kamena koji se taru pred njegovim oima
moe razbuditi vatru uklesanu u kamenu. I nije se prevario: sljedeega trenutka, u prvi
sumrak nad mlinom, poletjela je prva iskra iz uarenoga trvenja kamenja.
Odjednom, udna misao proletjela mu je glavom: kakav smisao ima sve to, ovaj
mlin, ovaj udan pauinasti zalazak, pa on sam, odjeven u crnu kou od malena, od deset
godina jedva, zbog ega uope sve to postoji, zbog ega je postojala njegova prolost, i
njegovi roditelji, i zbog ega uope roditelji, i zbog ega uope i sunce, i Mjesec, i nebeski
svod, zbog ega sve to? Odjednom se osjetio sasvim stran u tom svijetu, sasvim nesretan,
77

osamljen i baen u neto veliko to ne razumije, i upravo zato to to ne razumije, to neto

postaje jednako niemu. Poput rebusa, pomislio je.
Taj osjeaj da mu se svijet ukazuje poput rebusa, poput neega emu se izvana
mora pripisati smisao, jer samo po sebi tamni, nije mu bilo nepoznato otprije: slijedilo ga
je to od mladosti, a pojaavalo se uvijek kad bi izlazio van. Tako je nazivao svijet to se
protezao preko praga samostanskih vrata. ivio je unutra, a svijet je bio vani. U tim
dugim samostanskim godinama u njega se polako ali sigurno nastanjivala pomisao da je
stvarni svijet samo ovdje, unutra. To unutra bila je sigurnost: bila je to maternica a on je
bio zatien kao neroen plod. Tako je otac Benjamin, kroz mladost, doao do jedne
uasne, gotovo heretike pomisli, koju nije nikome, ama ba nikome spomenuo niti ju je
podijelio s nekim, ak ni sa svojim duhovnim ocem, paterom Lukom. Ideja bijae veoma
oigledna, a otac Benjamin je znao da ljudi uvijek ute ba o oiglednom: ako ovaj mali
svijet ovdje pripada samo i samo Bogu (jer, svi u samostanu bili su redovnici, pa time
spaeni jo prije dolaska Vremena), kome onda pripada onaj svijet vani? I zato bi Bog,
ako je doista stvoritelj svega to postoji i jo ne postoji, prepustio taj svijet nekom
drugom na upravljanje? Zar bi ostavio svoje ljude koji nisu redovnici na milost i nemilost
tamo, vani? Pribojavao se ak i izgovoriti ime eventualnog posjednika toga svijeta vani. O
razlozima pak zbog kojih je Bog ustupio taj svijet na vladanje Tamnom, nije htio ni
pomisliti. Molio se obliven vrelim suzama pred raspelom i danju i nou da mu ne dolaze
takve misli. Molio je za zaborav da postoji i vani. I uvijek kad bi izaao vani, bez
obzira kakvim povodom (radili su na njivi, a esto su nosili poruke do biskupije), uvijek
ga je napadao taj osjeaj da je sve to tamo vani besmisleno. Toliko besmisleno da je
postavljao pitanje: je li se Gospodin povukao u kuteve svijeta, u manastire i samostane
(krinjice male!), poput vojskovoe u povlaenju, gubei jedno bojno polje za drugim, pa
se zatekao na malim otocima, opkoljen neprijateljima sa svih strana, kao vodom,
razmiljajui o konanoj kapitulaciji?
Duge je godine otac Benjamin mislio da su to samo privienja, grozna iskuenja
toga svijeta vani, okolo samostana; u samostanu u kojem su ivjeli mladi redovnici tih
iskuenja nije bilo. U njima su vladali smirenost, muk i spokoj. Otac je mislio da ga vrag
iskuava pri svakom izlasku napolje, da je to tamo njegov teritorij i da neastivi na
njemu radi to eli. Ali, jednog dana i ta njegova nada da je siguran barem tamo unutra,
da su barem tamo stvari u nekom redu, poretku i smislu, planula je i izgorila kao slama.
Kad je preminuo blaeni pater Luka Sienski, njegov duhovni otac, i kad su ga
poloili na odar u samostanu, dogodio se podmukli upad, izdaja i lukavstvo nevieno, la
uasna: pokazalo se da je i taj svijet unutra bio njegov, Tamnoga, i da su zablude bili mir i
tiina u samostanu. Otac Luka bio je svetac: nije bilo niega tjelesnog na njemu ni za
vrijeme ivota, a kamoli sada, kad mu se tijelo odvojilo od due. Da, ba tako: ocu Luki
nije se dua odvojila od tijela kao drugim smrtnicima, nego mu je tijelo napustilo duu,
jer je nije izdralo: na odru je ostala ista dua, samo njezin otisak u lanoj, posmrtnoj
materiji. Takav je bio otac Luka na odru: isto duevno tijelo i ista tjelesna dua, spoj
nespojivoga, kao toplo i hladno u kamenu.
Evo kako se to dogodilo, taj podmukli upad neastivoga unutra. Odjednom, jedna
grozna zelena muha sletjela je na blijedo elo Lukine due. Sletjela je i zagadila tu
bestjelesnu duu te - odletjela. Samo tako: tek toliko da se zna iji je teritorij i gdje je
granica, da se obiljei mea.
To nije nitko vidio osim tebe oe Benjamine. A i da je vidio, ne bi mu pridao
nikakvo znaenje. Ali ti si znao, od toga trenutka: mir nije ni vani, mir nije ni unutra, jer
svako unutra je vani za neko drugo unutra, vie unutra od unutra. A to drugo i posljednje
78

unutra si ti, oe Benjamine: godinama si ivio u zabludi da se tvoj samostan prostire od

onoga zida kod hrastovoga luga na zapadu do ulazne kapije na istoku, i od gornjega zida
na sjeveru do donjega zida na jugu; ne, ne oe Benjamine, nije tako: samostan se prostire
od tvoga tjemena do najduega (srednjeg) prsta na tvojim udnim, egipatskim stopalima,
i od krajnje toke najduega prsta na lijevoj, do krajnje toke najduega prsta na desnom
dlanu. Ili: tvoj kri, samostan tvoj, tvoja samica za molitvu, tvoj grob za uskrsnue tvoje
iste due je tvoje tijelo.
Tijelo: samostan. Grob pokretni za budue uskrsnue.
Samostan je u tijelu. Samo to to je unutra u tijelu a samo nije tjelesno, ve samo
duh i dah u tijelo udahnuti, samo to se moe spasiti, samo to moe biti nedostupno
neastivome. Tijelo je granica. Koa na tijelu je granica sa svijetom neastivoga. Ali,
kome pripada ta granica?
Otac Benjamin sjetio se da je u nekoj ranijoj prigodi, razgledavajui neku staru
pomorsku kartu, postavio isto pitanje: ija je granica izmeu dviju zemalja? ija je ta crta
to dijeli jednu zemlju od druge, jedno kraljevstvo od drugog, jednu teritoriju od druge? I
je li ta crta podijeljena popola, pa jedna polovina pripada jednom, a druga drugom
kraljevstvu? I ako je tako, ima li tada za svako tijelo po dvije tapije: prva je u Bojim
rukama, a druga u rukama Tamnog? Ili je ipak, preutno, pametniji, onaj koji nije sklon
gnjevu i uljivosti, nego plemenitosti, prepustio tu tvar lakomijem? I zato se tada
jednom kae da je tjelesna ljubav izmeu mukarca i ene Boje djelo (Plodite se, i
mnoite, i napunite zemlju, i sebi je podloite!), a drugi put da je to sotonska sablazan i
da je ena zlatna alka u svinjskoj njuci, ili da je Ono to nikada ne kae 'dosta' ue
enske utrobe?
Na ovu je pomisao otac Benjamin, ne znajui zato, povukao polugu i dva su se
uarena kamena razdvojila: kolo je krkalo i kripalo jo nekoliko trenutaka, dok se nije
zaustavilo. U mlinu je zavladala uasna tiina.
Otac Benjamin odmaknuo je ruke s drvene poluge i pogledao kroz prozor. Ve je
pao poprilini mrak vani: crno, gusto brano koje su samljela dva mlinska kamena, crno
tijesto zamijeeno s vodom iz jaza. Pojavio se i kvasac te mlade noi: iza nedaleka
breuljka po kojem je rastao mladi hrastov lug, poela se dizati rumena tepsija na nebo.
Bijae krvava, kao edo tek roeno iz tople utrobe. Takav puni Mjesec otac Benjamin nije
vidio jo od svoga djetinjstva. I uvijek se raao tamo, iza hrastovih vrhova, koji su se
poput noeva zarivali u trudni trbuh neba te ga poraali: njega, jaganjca dragog tek
ojanjenog. I potom, na svom putu po nebu, lizali su oblake svojim jezicima i Mjesec je
postajao okupan, prvo naranast (kamo je nestala krv, Boe, ako ne u crvenilo sutranjih
oblaka pri sunanom zalazu sunca?), zatim ut kao morski limun i na kraju, bijel kao
kvasac, pun kao oko nono to sve vidi. Za nekoliko minuta bijae okupan od krvi i
stajae nad breuljkom, osvjetljavajui mlin kao mjesto na kojem se isprva mora
dogoditi neki vaan dogaaj.
Otac Benjamin stajao je jo nekoliko trenutaka oaran prizorom i zatim kleknuo.
Molio se dugo, tiho, s unutarnjom suzom. Molio se da mu Gospodin prui mir u samome
sebi i utjehu za sve to se dogaalo posljednjih dana. Pomolio se i za duu Dore Vugrinec.
Poto je zavrio, odluio je konaiti u mlinu. I sutradan otii. Bilo mu je dosta toga to je
vidio: eznuo je za svojim Parizom, za mirnom odajom i za svojim knjigama.
Opruio se na dasku. Namjestio zaveljaj pod glavu i dugo padao u san.
------------------------------------------------------------------------------

79

Imao sam tri-etiri godine i to je najranija percepcija u mome ivotu koje se ivo sjeam.
Veer je, zima, cia zima. Nekamo me vode. Pokazuju mi nebo: zvijezde. Ono veliko to sjaji
je Mjesec, kae moj otac. Gledam: bijela kugla, medena oguljena dinja. Puna kao oko.
Zaljubio sam se u njega: iao je za nama cijelu veer. Nianio sam ga prstiem. Posvuda je
bio. Nisam mu mogao pobjei. A obino se zaljubljujemo u ono od ega ne moemo pobjei.
Od ega je napravljen?pitam. Od eera u prahu, kae mi otac i zatim se smije zajedno s
mojom majkom.
Sljedeega jutra padao je snijeg. Prvi put sam vidio snijeg: bijelo, mlijeno nebo i
mnogo, mnogo eera u prahu, kao i na palainkama moje majke. Odjednom, iskaem iz
kreveta i u nemonom plau zatravam se prema kuhinji, gdje moji piju kavu. Plaem, ne
mogu se zaustaviti. to se dogodilo? pitaju moji skoivi. Runi se Mjesec, kaem. S neba
pada eer u prahu. Moji gledaju blijedo u mene. Neka prestane, neka prestane, elim da
neto ostane od njega! vritim, a moj otac poinje hihotati toliko bezduno da mu to
nikada neu oprostiti. Ludo dijete, kae i u tom trenutku poinje hihotati i moja majka.
Mrzim ih u tom trenutku: mislim da je to neka urota, da je to osipanje Mjeseca njihovo
djelo, tajni plan, neasna posla. Smiruju me palainkom. Razumljivo, na njoj eer u prahu.
Grozno: kao da jedem dragi le.
Te veeri - oblano. Nema ga. I tako, tri dana neizvjesnosti. etvrte noi - ponovno
mraz. On je ovdje, ali kao da je malice spljoten, kao da mu nedostaje jedna tanka krika.
Smirivao sam se govorei sebi: sigurno pada snijeg u drugim, stranim nekim predjelima.
Konano, ostvarilo se ono ega sam se bojao: da u ga izgubiti. Vedrina, cia zima, a
njega nema. Svake noi sam ga ekao da se pojavi, da se obnovi. ekao sam kao ena koja
eka mjesenicu.
I jedne se veeri, ipak, pojavio: veliine nokta, poput rogova nevidljivoga bika
nebeskog, koji je rastao iz noi u no. Smirio sam se. Shvatio sam da nita nije konano: sve
je svjetlost, a svjetlost je u vjenom odlaganju (to sada znam, tada sam drugim rijeima
sroio istu misao). Postoji smrt, ali i uskrsnue postoji. Kao to kae i Gospodin: zrno mora
umrijeti, da se s njegovim proljetnim uskrsnuem porodi cijela njiva. Ako ostane ivo, nee
dati plod. Samo polako, bez suza, osloboen straha da ono to odlazi iezava. I kad
mimoilazi stablo, ne plae, jer ono ne iezava: samo se skriva, do sljedeega
pojavljivanja, kad e se tvoj put pretvoriti u klupko, u krunicu krunu.
Toliko o tajnoj vezi izmeu Mjeseca i snijega, koju mnogi predosjeaju, ali manjina
zna tajnu, zapisanu u receptu Slobotke Atanasove o izradi eera u prahu.

80

14.
Ti si, oe Benjamine, kamen u rijeci. Da ti kaem, da ne kae poslije da ti nisam rekao:
crni si kamen, dok te gledam tako usnulog, ja bijeli i svueni Mjesec. Voda tee oko tebe,
kvasi ti kamenu kou, granicu izmeu Svijetlog i Tamnog, ali unutra ne prodire, ne vlai
te. Ti, kamen studen, nema unutranjost. Nema utrobu. Da zna, da ne kae poslije da
ti nisam rekao. Mimoilazi se, oe Benjamine, s vodom, sa ivotima se mimoilazi; a tko
se sa ivotom mimoilazi, sam se sa sobom mimoilazi. Ako te izvue neka ruka iz rijeke,
osuit e se u hipu i ponovno e kamen biti. Svejedno ti je, oe Benjamine, jesi li u rijeci
ili izvan nje. Svejedno ti je jesi li iv ili mrtav, jer si mrtav i u ivotu i u smrti. A sva iva
stvorenja to su u rijeci, piju iz nje: ona je u njima i oni su u njoj, izjednaavaju se u
razlikama. Samo kamenje nije voda, iako ona vjekovima ostavlja oiljke na njihovim
elima i tijelima: topi ih, obesnauje, oduzima vrstinu i snagu. Kamenje, u krajnjoj liniji
ne slui da bi ona ivjela; ono slui za pravljenje puta vodi, daje joj pravac, a da samo
nikada ne otputuje; ne daje joj izgubiti se nadolje, da ne istee nepovratno u dubinu. Ono
i poplouje rijeni put, uva njezina bosa stopala da ne isteku u Had. Kao to mu enu
svoju mora uvati i put joj pokazivati i poploavati.
Kamen si, crni kamen si ti, oe Benjamine: nekada bijeli mlinski, sada s crnom
sjenom na sebi: kamen si, a teak si kao vrea kamenja objeena oko oeva vrata,
mlinara, optuenoga za herezu, jer je sakupljao bilje na onom breuljku ponad kojega
sada stojim ja gola i, gledajui te, zaljubljujem se; mirisao je na polje, i pokuao je
prvome susjedu spraviti melem od eera i pononog bilja, kojim bi ga spasio od sipnje, i
mazali su ga tim oevim melemom svaku veer, sve dok ovaj nije ispustio duu Bojom
voljom, usuprot ljekovitosti bilja i slatkoi eera.
I zatim, sjea li se oe Benjamine, zar ne: iznenadnoga buenja usred noi u
samostanu, no je, zimska i zmijska no, nakvaena kao kruh s punim Mjesecom; suha i
studena no, cia zima i mraz, a vani te eka koija. Desetogodinjak si i tresu ti se
koljena: od hladnoe, ali znatno vie od straha, jer ne zna kamo te vode starjeina
samostana i jo neki mladi ovjek kojeg se boji pogledati u lice, jer nema lica; pa on,
vidi, nema ni tijela, on je samo halja, odora u koju je uao vrag, zrak i privid; ogrnuo se i
crnom pelerinom te natukao crnu trorogu kapu, ali nema glave i lika pa ga doivljava
samo kao glas odjeven u ruho; ute i samo gledaju naprijed, u poluosvijetljeni put na
mjeseini. Ona je krvava, upravo ojanjena, i ti je gleda, jer se kree s tobom, jedino ona
ide vjerno za tobom posvuda, sramotno gola a to zna samo ti, jer nitko drugi nije
pomislio da je razodjevena, svi misle da je u bjelinu odjevena; zatim pada u polusan,
umotan u ebe. Bestjelesni apue neto koijau i ti, dok ti se kapci sljepljuju od studeni
i umora, uje: Priznao je odmah. Rekavi: ja sam sakupljao, prije dvadeset i osam dana,
na breuljku, arobne trave za punoga Mjeseca i napravio melem sa eerom. Gorko i
otrovno u zaeereno i slatko sam sakrio. Zato to mi se zagledao u enu. I zatim pada
81

u san i shvaa da vie nema oca; pada u san s utjehom da ti ostaje otac nebeski, Otac,
ali se pita gdje je on u ovoj noi punoga Mjeseca i to radi, uje li i on sve to i sklapaju li
se i njemu kapci od studeni, umora i straha. Strah osjea kod sebe i kod Boga, a
lakomost kod bestjelesnoga: lakomost zbog slave i poasti. A cijena je njihova - krv.
Strah, lakomost i krv posvuda su na zemaljskom licu, pod mjeseinom.
I zatim: jutro, buenje u koiji. Ustaje. Vode te pored mlinskoga jaza: tamo
svjetina, okupljeno mnotvo. Tvoja majka plae: zatrava se prema tebi da te zagrli, ali je
prazni habit s pelerinom odgurava: pritravaju straari. Moli ih da te ne uvlae u tu
stvar, ali uzalud: vuku te prema ocu, koji stoji s vreom punom kamenja, objeenom oko
vrata i gleda u tebe posramljen, kao da je doista kriv. Stidi se, kao da je gol pred tobom:
stidi se to mu je potkoljenica zdrobljena panjolskom izmom, to su mu pokuali i
duu oduzeti, ne samo tijelo. Stidi se zato to je slomljen, to je priznao neto to nije
istina, samo da spasi tebe, jer mu je inkvizitor rekao, ne prizna li, da e i tebe staviti na
muke, jer si sin neastivoga. Pita te prazna pelerina: Zna li ti da je tvoj otac sluga
vragov? Ti gleda u panjolsku izmu na oevoj nozi, vidi kako su klinovi prodrli
duboko u njegovo meso pa ti se koljena tresu od bola i straha. I zatim se glas u crnoj
pelerini poeo smijati, poeo se hihotati i ona svjetina, pogani neovjeni, hihoe, jer se
pod tvojim nogama pojavljuje uta mrlja to se iri prodirui snijeg. Smije se glas dok
shvaa da ti je bez tvoje volje uti mlaz procurio kroz hlae i ruho. Zna li da je po
vrajem receptu pripremio melem kojim je ubio susjeda, koprivara, zato to je ovaj bacio
oko na tvoju majku, kad je mela dvorite? pitao je glas u pelerini. Ti si utio. Zna li da
ena, vaa susjeda (ona se izdvaja iz okupljene mase korak naprijed i klanja pred
praznim habitom, kriajui se u ime Gospodina Naega), kae, da je tvoj otac samljeo
brano koje se za punoga Mjeseca pretvorilo u crnu ljaku? I zatim isipava pred tvoje
noge vreicu ljake i ti zna da takve ljake ima samo u kovaevoj radionici, a ta je ena
kovaeva ena, vjenana nedavno, uz Boji blagoslov, za nesretni ivot mua svoga
ljubljenog. Zna li da je jedna druga ena tvome ocu donijela vreu penice na
mljevenje, a on nije radio jer je bio vragov praznik pa ju je odbio; kad je posadila jedno
zrno te penice, niknule su koprive? pitala je pelerina tu enu koju vidi: to je
koprivarova ena, pokojnika koji je umro od melema najblaega; to je ovjek koji je
mrzio tvoga oca zato to je u mladosti volio tvoju majku, ali je ona voljela tvoga oca,
mlinara. Sve to zna, ti, oe Benjamine, ali hladno ti je, koljena ti se tresu i pita sama
sebe: emu sve to? I pogledava: Mjeseca vie nema, bijeli su se oblaci nadvili i poinje
padati snijeg: krupne pahulje nalik eeru u prahu na palainkama tvoje majke. I ti se
pita: tko to plae vlanim, krupnim, smrznutim suzama od eera? Plae li Mjesec? I
emu Mjesec, emu snijeg, emu otac i majka, emu ti u crnu kou odjeven ovdje?
I potom: tvoj otac gleda te pogledom, oima pitomim i postienim moli da prizna.
Da kae: Da, znam, odavno ja to znam. Da kae: I o drugim nedjelima njegovim
znam. Zato sam se i obeao Bogu, da pobjegnem od neastivoga oca svoga, od ovoga
mlina neastivog. Tako mora rei da se spasi. Da postane Boji ovjek, izbjegne
sraman oiljak na sebi. Da postane biskup. Inkvizitor. Pap. Jer si prepoznao
neastivoga u svom vlastitom ocu. Odreci se tjelesnoga oca: tako e svi biti uvjereni da
pripada samo nebeskom. Ali ti ne zbori. uti. Odjednom te onaj prazni blago uzima za
ruku, kao da toboe polae pravo biti tvoj novi otac (Boe, kako te moe uzeti za ruku
kad nema ni glave ni tijela ni tjelesne udove?); i ogledavajui se vidi da te dri svojom
pasjom apom, i krii toliko jako da tim krikom odlama nekoliko ledenih siga s
mlinskoga krova i one se kao igliasti noevi zarivaju u snijeg (Te ljigavice polomio si oe
Benjamine svojim krikom, ili je to nemoni Bog kriknuo s neba?). Vodi te u mlin. Posjeda
te na dasku i slatkorjeivo ti kae: Priznaj. Lake e ti biti: oistit e se od neastivoga i
82

postat e velik ovjek. A i ja u postati velik ovjek: evo papine bule. U njoj se govori da
postoje vjeci koji biljem, po receptu vragovom proizvode magije i prave tetu drugima.
A kad Pap pie, i to na pergameni, ne na papiru, to la nije. Istina jest. Ovo je prvi sluaj
ovdje: ako ga dokaem, ja u biti prvi koji je potvrdio papino miljenje. Ti ga ne vidi.
Ovaj mlin je utoite vraga, kae. A ti poinje drhtati, jer zna neto to ni tvoj otac ne
zna: zna da si jedne noi uao unutra s pilom i budakom, i napravio tajna vrata iza
najtajnijega dolapa, iskopavi tunel do jaza, pored hrastova korijenja, i daskama si ga
podzidao, da stoji, da se ne urui, da moe djevojka sama kost i koa pobjei uvijek kad
bi je pozvao da je poljubi a netko bi pokucao na vrata, traei tvoga oca, da mu samelje
vreu penice. I misli u sebi: ako otkriju ta vrata s tvojim ocem je gotovo, jer samo vrag
posjeduje tajna vrata koja nepovratno vode u bijeg, u ljubav i smrt, jer su bijeg i ljubav i
smrt. I drhti. Zato drhti, unosi ti se u oi kukuljica. Zato to mi je hladno, kae, a ta
kukuljica cinino odgovara: Ne moe ti biti hladno. Umotan si u ebe. to misli, zato
sam te doveo ovamo? Da beskorisno ami umotan u ebe? I zatim ti pripovijeda da su
dvaput iskuali tvoga oca s najprovjerenijim inkvizicijskim sasluanjem: posudom
hladne vode. A ti zna za to: kad posumnjaju u nekoga da je vjetac i uenik vragov,
vezuju mu ruke i noge uetom, vezuju ga i oko pasa te bacaju u rijeku. Ako potone, tada
je kriv. Ako ne potone, tada ga izvlae iz rijeke i oslobaaju. Tvoj otac nije potonuo,
kae u tajnosti kukuljica. I ti zna da tvoj otac nije kriv: zna da tvoj otac ne zna plivati,
zna da su ga bacili s dvije olovne ploe na nogama, a on ipak nije potonuo. Samo
Gospodin zna kolika snage mu je trebalo da izdri, a zna se da pravednik nita drugo
osim snage i nema! Njegova je snaga u nepravednoj osudi i poniavanju, a one, snage
slaboga, uda ine; ine da olovo ne potone, ve pero postane, da ne zavri na dnu rijeke.
ine da se vatrom gasi, a vodom pali. I zna da je tvoj otac u najboljoj namjeri napravio
lijek za susjeda. Ali shvaa da i crna halja zna za neuzvraenu ljubav tvoje majke prema
koprivaru. I da je to ono glavno, koje on koristi da postane ravan papi. Pa ako je tako,
kae, ako nije potonuo, oslobodite ga.
Privienje u crnoj pelerini se smije. Zacrvenjuje se od smijeha. Potom ustaje i kae:
Budui da se svjetovna vlast uvjerila da on nije kriv, ostaje da se uvjerim jo ja, crkvena
vlast. Odnosno, Pap. Budui da sam ja papin spekulum. Ti kae da nisi vragovo kopile,
da si Boji ovjek. Ako nas ti uvjeri da nije kriv, bit e osloboen. Podrhtavaju ti ve i
usne, Vinko moj: poplavile su, kao da si jeo vinje s djevojicom to je sama kost i koa.
Kako da Vas uvjerim, Vaa svetosti? kae. Ti zna da je Gospodin svemoan, zar ne?
Svakako, Vaa svetosti, kae, shvaajui da ima posla s vragom osobno. A ti si Boji
ovjek, zar ne? ponavlja. A reeno jest: uvaj se ovjeka koji ponavlja. Onaj to s dvije
rijei kazuje ono to se moe rei jednom, podmukao je. Da, Boji sam sin, gospodine,
kae. Tako kae, oe Benjamine i ve zna to e ti odgovoriti pelerina: Ako je tako,
tada emo baciti i tebe s njim u jaz. Njemu emo staviti kamenje oko vrata. Jer reeno
jest: onaj tko je nevin pred Bogom, kamen poput ptice nosi oko vrata. Slua ga i ne
moe vjerovati. Osim toga, ovdje si i ti: vezan uetom za svoga oca, pomoi e mu
isplivati, da ne potone, ti si sin Boji. A s Bogom i njegovom djecom je tako: iako je
svemoan, on nee nikada uiniti sinovima svojim toliko teak kamen da ga ne mogu
nositi, kae i hihoe se glas ogrnut crnilom.
I izlazi iz mlina, vode te za ruku, i zna: na iskuenju si ti. Ne od Boga, nego od ove
prazne crne pelerine, koja je papin spekulum, a Pap je spekulum Boga. Pitanje je samo
koliko ta zrcala vjerno odraavaju lik Boji. I potom ti namiu omu oko vrata. Zatim, od
istoga ueta izrauju drugu i stavljaju je oko vrata tvoga oca. Tvoj otac stoji: sa
panjolskom izmom na nozi i gomilom kamenja, pticama nebeskim, punim usnule vatre

83

u kamenoj utrobi; on plae; plae zbog tebe. Zna da e se muiti. Ti plae. Plae zbog
njega. Zna da e se muiti. Guraju vas u vodu. Vriti.
-----------------------------------------------------------------------------U kafiu London nije bilo gotovo nikog. Bilo je rano jutro.
Crvenokosa je pila kavu. ekala je plavuu, vidno uzbuena. U ruci je drala list
istrgnut iz biljenice na kojem je pisalo: Ti si riba. U tvojoj utrobi je zrno ita koje u nai i
oploditi ga drevnim svjetlosnim vinom.
Posegnula si za cigaretom. U daljini, na keju, vidjela se silueta plavue kako hita
prema kafiu.
Plavua sjedne kao na ispitu.
- Pa? to ima novog u dopisnoj koli strasti?
Crvenokosa se nasmijeila i savila desnu obrvu kao pijavicu, intrigantno.
- Ima dosta - ree. I prui joj list. - U tekstu su dvije razdijeljene rijei to daju,
spajanjem poput dvije polovine due, neto u to sam beznadno zaljubljena. Ti, maco, zna
da bi cijeli ivot, ak i vjenost, zamijenila za taj jedan trenutak, koliko traje to to
oznaava ta rije. Zato i volim oluje i grmljavine.
Plavua je gledala u list. Potom je rekla.
- Dga odnosno kod nas vinoito?! Pa to je sluajnost! Prvo je napisao ito, zatim
vino! Ti si ga spojila u jednu rije, ne on, crna Jovano!
Zatim je gledala u nju kao da ima posla s psihijatrijskim sluajem.
- uj me. Ti-ni-si-ri-ba. Ti si stu-den-ti-ca me-di-ci-ne. Plus toga si re-pre-zen-ta-tivka. Pli-va-i-ca. Zo-ve se Jo-va-na! Can you read me, honey? Tip se raspitivao o tebi. A
moda ti dolazi i na treninge. Moda sjedi na tribini i ba tebe gleda. Nita novo, ni
originalno: ti doista pliva kao riba. Usporedba mu je kretenska. I kakvi su to falusoidni
simboli? Svjetlost to penetrira u utrobu i jo je oplouje?
Zatim su zautjele.
- Da, ali to nije sve, ree Crvenokosa.
- Kod tebe nikada nita nije sve. ak je i sve decimalan broj. Hajde, reci. Zakasnit
emo na faks. Tko e sluati onoga morona kako rie. A rie kao bivol za peticijom.
Masakrirat e nas na ispitu.
Crvenokosa se nasmijei.
- Evo ovako. Pred neki dan dobila sam pismo u kojem je pisalo: U etvrtak e biti
puni Mjesec. Idi u Strugu. Ispred hotela Biser prekrasna je plaica. Tono u pono budi
tamo. Okupaj se gola kao Mjesec: osjeat e se prelijepo, sama sa sobom. Iako izgara od
elje da te gledam, ja te neu gledati. Zna zato? Da se ne razmazi. Da ne dobije sve
odmah. To je pogubno za ljubav. Bit zadovoljstva je u odlaganju. Izludit u te odlaganjem.
Gledat e te samo Mjesec
- Ali danas je petak.
- Da, jutros sam se vratila iz Struge.
- Ti?! Jesi li luda?!!!
- Bila sam tamo. Noas, u pono. Kupala sam se.
- I?!!!

84

- Nita se nije dogaalo, desetak minuta. Odjednom je, iz trstike, neki manijak bacio
kamen prema Mjesecu. Kamen je pljusnuo u vodu. Taj dogaaj me je jo vie uzbudio.
Odjenula sam se na brzinu i pobjegla.
- Pronai e te u nekakvoj plastinoj vrei pored jezera, vidim ja! Ii u na sudsku da
te identificiram. Igraj se, samo se ti igraj!
- Zna li koliko puta sam molila svoga da me doe gledati dok se kupam nou? Pa ti
zna koliko mi to znai! Taj tip mi ita misli, maco! ita me kao knjigu, korice mi otvara i
zatvara kada hoe, i ta duga, i to kupanje nou - ej, previe je, nije sluajno; kao jedna dua
u dva tijela! A onaj moj ne smatra me ni predmetom, igra "belu"s kompiima i pui travu,
dok mu ja prekucavam magistarsku! Neki dan ula sam k njima u sobu: zadimljenu,
smrdljivu, ne da se izdrati. Cerekaju se kao zeleni dok mene hvata uta minuta. I kaem
im: volovi, trava se pase, a ne pui.
Zatim su utjele.
- Vidi to sam dobila jutros. Najnovije.
I potom je pruila Crvenokosoj list papira na kojem je krasopisom bio izvezen podui
tekst.

85

15.
Skoio je s daske. U znoju to mu se slijevao s ela do grudi. Traio je ue oko vrata
kojim je bio vezan za oca svoga.
Umjesto ueta uhom je napipao u zraku ljapkanje u jazu. Zatim mu je veseo,
ivotvoran enski hihot, zagolicao uho. U pono. Pod zrelim Mjesecom, punim poput
oka, koji se uspeo visoko nad breuljak s hrastovim lugom.
Pogledao je kroz prozor te se zaprepastio: vidio je to je vidio, a nita nije vidio,
jer nije smio gledati, ali je gledao; u vodi, do slabina, okrenuta prema Mjesecu i
zagledana u njega, stajala je Crvenokosa gola, lijepa kao slovo-djevojka. Bijae
okrenuta leima prema njemu, prema ocu Benjaminu, prema kamenu to je utopio
njegova oca na istom tom mjestu iz kojega je izronila ona, kao Prvoroena iz pjene u
jazu. I vidjela se visoka figura od struka nagore: dugaka dolina uzdu lea, po kojoj
su se, kao to je otac Benjamin vidio, slijevale kapi (o, Boe, kako je vidio kapi kad je
bio tako daleko; i uo njezin hihot, kao da mu je pored uha: kao da je postao Boje
oko to sve vidi i uho to sve uje); vidio je kako joj se ravnomjerno diu i sputaju
rebra i leni miii; vidio je kako dugim rukama (Boe, kakve duge ruke, kao vesla
drevne galije, kao da je u vodi roena) i jo duim dlanovima (Boe, kakvi dugi
dlanovi, kao da je riba s perajama zlaanim) cijedi vodu iz svoje kose, uvijajui je s oba
dlana preko ramena poput crvene, kovrave pree strasti; vidio je kako je zatim
zabacila vatrenu grivu i kako je njome prekrila lea; vidio je kako se povukla malo
unazad pa se linija prizora proirila, kao to se slika iri kad se premjeta donji okvir i
otkriva jo neto: i vidio je kako iz vode izranjaju dvije vrste polulopte, s usijekom po
sredini i s malo njene mahovine na mjestu gdje on zavrava u vodi; jesu li te dvije
polulopte od mramora, jesu li od alabastera, pa sjaje za puna Mjeseca koji se zrcali u
vodi; pomakla se malo ulijevo, i on je vidio i sjenu njezinu to je padala na blago
mlijenu obalu; njezin otri profil, prasti nosi i zailjenu bradicu; i vidio je kako se
polako okree prema njemu, pokazujui dvije nemirne njukice od lanadi-blizanki to
su poskakivale u ritmu kojim je ona skakala u vodu, radujui se ushitom ivotvornim,
nevienim, onako kao to se raduju mrtvi kad se poslije dugih stoljea vraaju u svoj
dom; potom se okrenula potpuno i on je ispod njukica lanadi, na trbuhu vidio
mlijeni pupak nalik koljci, s jednom kapljom vodenoga bisera u njoj (Boe, kao Bog,
koji u najtamnijoj noi vidi i najtamnijega mrava i najcrnji mramor pa uje i topotanje
nogu njegovih); i vidje: trbuh njezin bijae svjei prijesnac; uinilo mu se da se ona iz
trena u tren mijenja, kao Mjeseeva mijena, pa su sada stajala, na mjestu onoga to
bijahu do maloprije njukice lanadi od dviju srna-blizanki, dva snopia penice i na
njima, kao uresi, dva pupoljka, dvije kuice od tamnih vinogradskih pueva (ne, ne,
moda su to bile, ipak, srnee njukice?!); a ispod pupka vidio je dva kuka i dva bedra
duga, kao dvije kupe kamene i visoke na ulaznim dverima najdrevnijega i preslavnoga
86

carstva mijakog; i meu njima vidio je zlatno runo, s tajnim vratima vrta to mirie na
majinu duicu, vrata utrobe; i vidio je kako ona izlazi, sasvim nestvarna na obalu i
potom se odijeva, pokrivajui potpuno to neprocjenjivo carstvo pokrovom koji je
samo pojaavao elju da se pod njim prepoznaju oblici strasti.
I najednom je otac Benjamin postao svjestan da ona i on nisu sami. Pogledavi u
Mjesec obuzelo ga je snano uvstvo koje nije ranije nikada bio ni osjetio ni doivio.
Istrao je kroz vrata, zgrabio kamen i nanianio na Mjesec. Kamen je poletio prema
jednookom nebu, zatim se predomislio i na koncu - pljusnuo u jaz.
Srna se okrenula, preplaila, i ve se u sljedeem trenutku dala u bijeg. U
nekoliko se vlanih skokova nala na drugoj strani jaza, pri posljednjem skoku
bljesnule su njezine duge noge i u trenu je poela sliiti skamenjenoj kouti
pretvorenoj u most preko vode; i potom je mogao vidjeti samo Crvenokosine tabane
(Boe, kako su ruiasti na mjeseini!), kako se naizmjenino diu i sputaju i kako se
smanjuju na mlijenom sjaju livade, hitajui prema lugu od mraka stvorenom.
Sljedeega trenutka, s livade pred lugom nahrupljivali su golemi rojevi, rojevi
krijesnica prema jazu. Bilo ih je toliko mnogo da se inilo kako e zasjeniti i Mjesec.
Prelijetale su jaz i plivale zrakom prema mlinu. Uarene pahulje za punoga Mjeseca:
snijeg od hladne fosforne svjetlosti, snijeg usred ljeta. To su zvijezde pale s neba,
prosule se poput srme, od topota bosih tabana one djevojke.
I dugo potom nee otac Benjamin znati: zato se nabacio kamenom na Mjesec?
Je li zato to je htio potamniti i pogubiti svjetlost, da ne bi vidio tu vraju sablazan, ili
pak - zato to nije htio imati i tree oko to e vidjeti taj aneoski lik, sliku i priliku.
------------------------------------------------------------------------------ Otac Benjamin? Tko je otac Benjamin, dovraga?
- Ne znam, ali ta djevojka sam sigurno ja.
- Sve ovo slii na istrgnutu stranicu iz nekog romana - ree plavua.
- Moda sam opisana kao lik u nekom romanu, a ne znam. Moda je sve ovo to ivim
samo ivot na papiru. Moda sam i ja papirnato bie. Moda stvarno ivim samo u tom
romanu. Moda je taj ovjek samo san sjene, a sjena je sve, ree Crvenokosa.
- Ti si sasvim poludjela - ree plavua. Bojim se za tebe. Taj ovjek, tko i da jest, ve
potpuno nadmono upravlja tobom. Nai u ti psihijatra, da se posavjetuje. Dii se,
zakasnit emo na vjebe.
Pola sata kasnije, na vjebama iz kirurgije, sa skalpelom u ruci, Crvenokosa si je
sluajno porezala palac lijeve ruke. Potekla je krv.
- Ipak, nisi papirnato bie, ree plavua. - Likovima iz knjiga nikada ne tee prava
krv. Rije "krv" nije crvena i slana, kao to ni rije "pas" nikada ne grize. Ali ja se bojim da
ima posla s nekim stvarnim psom. Iako se skriva iza slatkih rijei. Ugrist e te, kad-tad. Ne
mijeaj stvarnost s rijeima!
- Ti?! Ljubomorna si?! - zahihotala se Crvenokosa, vjeajui se oko plavuina vrata.
- Pupak kao prijesnac, pupoljci kao puevi, zlatno runo s vratima od utrobe. Slatke
rijei! - ree nevino ljubomorno plavua. - Kao da samo ti ima pupak - dodade.
- Govance jedno! Zavidi najboljoj prijateljici! Reci to hoe, ali usta su mu
slastiarnica, bez obzira kakav je - ree oduevljeno Crvenokosa.
- Ti si zaljubljena, crna Jovano! I to na nevieno!
87

Jovana je zaustila rei neto, ali joj je plavua odluila zaepiti usta. I potom
tamponom natopljenim u alkohol prekriti prijateljici ranu na ruci. Crvenokosino lice se
zgrilo od bola pa je usta skupila kao da je pojela drenjine.
Ipak, skupila je snage i rekla:
- Prekinula sam. Ne mogu vie prepisivati tui tekst, kad mi netko pie partituru
ivota. Netko tko me osmiljava i svira na meni, kao na violini; pie me i zatim me ita,
paljivo, kao knjigu najpresvetiju.

88

16.
Kad se okrenuo prema mlinu, otac Benjamin gotovo se sudario sa sjemenitarcem.
Stajali su u bijeloj tami i meusobno se gledali.
Donio sam Vam malo vidjela, ree sjemenitarac, tek toliko da kae neto. I iz
zaveljaja izvadio lampa. Otac Benjamin nije rekao nita: proao je pored njega i izgubio
se u mlinskim vratima. Sjemenitarac je pogledao prema jazu: oblak krijesnica
osvijetljavao je livadu. Nono svjetlo, golo kao mlinski kamen, stvaralo je, isto tako,
utisak kao da je gotovo dan. Sve to izazvalo je u njemu da se osjeti glupo s tim lampaem
u ruci.
Unutra je otac Benjamin sjedio na dasci, s glavom oslonjenom na ruke.
Sjemenitarac je sjeo nasuprot njega. Stavio je lampa na dasku i meka je svjetlost
osvijetlila mlin.
Zar emo utjeti cijelu no, oe? upita sjemenitarac.
I utnja s pametnim je naukovanje, ree otac Benjamin tiho, i sjemenitarac
prepoznae oevu ljutitost.
Potom ponovno zautjee.
Kako si znao da sam ovdje? upita konano otac Benjamin; vidjelo se da mu nije
drago to je otkriven.
Pred Vama je tajna. A poznavajui Vas... neete se smiriti dok je ne rijeite... kao
to ste rijeili moj rebus...
Otac Benjamin kao da je samo ekao spominjanje crtea da bi planuo. Tvoj rebus,
mladiu, usput reeno, bijae uasno opasan, lakomislen i gotovo bezuman! Da je pao u
inkvizitorove ruke, od spasitelja bi se pretvorio u optuitelja! Sve se vidi kroz njega, kao
kroz nezatamnjeno staklo!
Sjemenitarac je oborio glavu postien ukorom. Nije oekivao takav ton.
Glavu gore, ree otac Benjamin i ustane s daske.
Ako eli sauvati glavu na ramenima, ako eli nauiti raditi tajne crtee, tada ne
crtaj rijei, jer se tim postupkom sve razumije, i nema tajne u nainjenom djelu. Zato se ti
tajni crtei tako i zovu; naizgled otkrivaju, zato to su slike, a zapravo sakrivaju nekakvu
tajnu. 'Res, rebus' - na latinskom znai 'neto', objanjavao je otac, eui ispred
sjemenitarca kao da dri predavanje pred prepunim seminarom; dok je on podigao
glavu i pozorno ga sluao. A to je neto'? upita otac.
Sve, to nije nita, ree postieno sjemenitarac. Tono. Neto moe biti svata,
ali ne moe biti nita; zato se kae da su rebusi crtei s bezbroj moguih znaenja. Ali, da
bi bili takvi, moraju zamagljivati, a ne otkrivati. Ti pak, samo usporeuje rijei sa
slikama. A radei tako, brzo e se suoiti s tekoom: moe nacrtati prozor, moe
89

nacrtati kuu, ali ne moe tako lako nacrtati 'ljubav', 'gnjev' ili 'vjetar'. Sjeti se kako je
bila pametno nacrtana beskonanost na onoj pergameni.
I zatim mu je dodao jedan tap iz mlinskoga kuta. Hajde, nacrtaj mi suca.
Sjemenitarac je uzeo tap. Bez razmiljanja je nacrtao eki na pjeanom mlinskom
podu. A sada mi nacrtaj razbojnika, ree otac. Sjemenitarac je nakon kratke dvoumice
nacrtao - no.
Eto vidi, ree otac. Ponovno ista pogreka: stvara djelo to se razumije na prvi
pogled. Ti si naivno janje u stadu Bojem, ali ne smije zaboraviti da pastiri esto kolju
janjad. Osim toga, ima i vukova u planini. A meu vukovima, janjeim se jezikom ne
govori.
Sjemenitarac je gledao u oca Benjamina, razoaran samim sobom.
Mora nauiti stvarati djela u kojima se duh onog tko otkriva tajne mora muiti
prepoznati jednu u drugoj stvari, odnosno razliku. Ali mora prepoznati isto u
razliitom, mora ovladati znanjem pribliavanja razlika. Sve na ovom svijetu je isto,
naroito razliite stvari. Razlike postoje samo zbog isticanja slinosti meu stvorenim
djelima, jer bez razlika u dvjema stvarima, isto se u njima ne vidi.
I zatim je uzeo tap iz sjemenitarevih ruku i nacrtao ovakav crte:

Tko je od ovih dviju stvari razbojnik, a tko sudac?

Sjemenitarac je gledao u crte. Zatim ree: Prva je razbojnik, a druga sudac.
Zato je to tako? upita otac Benjamin. Zato to... sudac sjedi nekako vrsto, ne moe
pasti. A ovaj ovdje, razbojnik, taj je nekako nesiguran. Sueva linija je nekako vrsta i
stroga, kao istina. Dobro razmiljanje, ree otac. I tono: ali, vidi li sada: dvije stvari,
sastavljene iz istih crta, slinih i odgovarajuih, a ipak toliko razliitih - zamijenile su
sasvim dvije rijei iz jezika, na nain koji je teak za razumijevanje. Samo pametni to
razumiju: glupani iz vlasti ne poznaju tu vrstu znanja. Oni trae oiglednosti. Zato i nisu
nikada prepoznali Boga, koji im je pred nosom!
Sjemenitarac je utio. Na licu mu se ponovno pojavio onaj sjaj iz one noi kad su
pohodili sabat: radost bijednika koji spoznaje, jer reeno jest: Bog gospodari znanjem, a
ovjek neznanjem. I kad na trenutak zasja svjetlost u tom neznanju, ovjek se obraduje
kao da je vidio Boga, kao da se nastanio Bog u njemu: o, radujte se, vi to ne znate, jer
dolazi On i lice njegovo uskoro e biti pred vama i vi ete upoznati, upoznat ete Knjigu
svjetlosnu...
A sada: najvanije. Prevara kojom se krijepi svijet, dragi moj. Pa ak i crkva, ree
otac Benjamin i pokae strogim pogledom prema tapu koji je ovaj drao u rukama.

90

Sada, samo gurni malo haramiju, a potom gurni malo i suca. Udari ih tapom, nanesi im
bol, ne tedi ih!
Sjemenitarac je gledao zbunjeno i uplaeno u oca. Ne razumijem Vas, ree
mladi.
Sljedeega trenutka, nastupilo je prosvjetljenje kod uenika. Pa je nacrtao:

Ako gurnem haramiju, on e pasti iz ove toke, i sjest e na crtu. A gurnem li suca, on e
se zaustaviti na toki.
I?
Sudac je postao haramija. A haramija pravednik, ree sjemenitarac.
Tek to je izustio najvee i zato - najnevidljivije znanje na ovom svijetu: bol i tap
stoljeima stvaraju od pravednika haramije, a od haramija suce. Zato smo i ja i ti postali
haramije s onom lai. Od straha i bola. tap i od nevinih stvara krivce. I zato, zakljui sam
postoje li vjetice, ree gotovo ljutito otac Benjamin.
Sjemenitarac je gledao iskolaenih oiju i zinutih usta u uitelja. Zatim je pao na
koljena pred njim i zgrabio kraj njegove halje. Ljubei ju. I potom, onako kleei, sa
suzama radosnicama u oima, moljae: Oe, oe moj, samo nemojte otii, preklinjem
Vas, ostanite jo malo, zbog mene... eto, ne morate zbog mene, ako sam Vas nedostojan,
ostanite barem zbog... nje...
Rekne tako te se prene.
Pater Benjamin stajao je zinutih usta. Pomogao je kleknutom ueniku ustati i
pokazao mu da sjedne na dasku. Ovaj je posluao.
Jovana se zove... Ovdje je svi zovu Johana. Johana Gracijani. Vjetica s crnoga
istoka. Ima dvadeset i pet ljeta... i...
Zatim je sjemenitarac protro elo, slijepe oi, i kao ovjek koji otvara duu, bez
ikakvog je nastojanja oevoga, nastavio: Pretpostavljao sam, oe, da je onaj crte o
ljubavi, svjetlosti i Bogu od enske ruke: pa to se vidi, toliko se vidi da Vas ona ljubi
beznadno; ne mora ovjek nita razumjeti u tom rebusu, ali ipak e osjetiti da Vas ona
ljubi jer to i nije rebus, nego ljubopis, kao i moj crte, jer se ljubav ne skriva, nego je
sama sebi klevetnica i izdajica; konano, kad Vas je inkvizitor sasluavao, iza zatvorenih
vrata, ja sam uo kad ste rekli da Vas je prvi dan Vaega boravka ovdje, uznemirio u
mlinu satnik Marinkovi, a ja sam ve znao da on trai nekakvu mladu vjeticu po
bespuima. Kad ste me poslali onoga dana da Vam donesem ono nevidljivo pismo o
vratima i smrti, znao sam (a ne znam kako sam znao) da ste je kroz ta tajna vrata, toga
dana kad ju je satnik traio, upravo Vi spasili; i sve je, cijeli taj rebus polako prestalo biti
tajnom, te se u jedno pretvorio tada
91

Lae, ree odjednom otac Benjamin gotovo ushieno zbog ega se sjemenitarac
zacrvenjeo od toga oevog neoekivanog obrata raspoloenja iz ljutitosti u vedrinu.
Cijeli taj rebus dogaaja sklopio se prije nekoliko minuta, kad si je vidio golu, ree otac
Benjamin, a mladi je osjetio da e propasti u zemlju od stida! Ne lai od stida, ree
otac Benjamin. Stid je najnevinija stvar kod ovjeka; ne upotrebljavaj ga za takvu
podlost kakva je la, ree teolog.
I uenik je zaplakao, kao malo dijete. Koliko se stidim, govorae. Koliko se stidim
pred Vama!
I zatim ga je otac lupnuo po glavi. Hej, ludo i neputeno dijete, to ti je? emu te
suze? Pa nisam ja Gospodin, nisam bezgrjean; nisam zasluio nijednu tvoju suzu,
jaganje preisti! Kazuj dalje: da saznamo barem neto o tom ivom rebusu to se kupao
nagiji i od Mjeseca pred naim oima, a mi jo nita ne znamo o njemu, govorio je sada
pater Benjamin, smirujui ga.
Seminarist je podigao zakrvavljene oi. Danas je u magistratu najavljena tuba
protiv nje. Podnijet e je osobno njezin mu, trgovac Florijan Gracijani, dvadeset i
osam godina star, Dubrovanin koji je doselio u Zagreb. Dvije su godine u braku, a
nemaju dijete. Trguje robom s istoka. Veoma bogat ovjek, oe. Doveo ju je iz daleka,
negdje iz june i istone zemlje: nije naijenka, ona je strankinja. Ali nauila je na jezik
odmah, jo prvog mjeseca po dolasku, jer je znala i tamo, na crnom istoku, u jednoj
zemlji imenom Makedonija, itati i krasopisom pisati, sa slovima drugaijim, a ipak
slinim naima. Florijan se hvalio da ju je kupio gotovo dabe od nekoga nekrsta: kupio
ju je po stonoj cijeni. Narod kae da ju je u zadnje vrijeme esto tukao. Optuio ju je da
je jalova i da ne moe roditi. Gospar njezin pripovijedao je po Zagrebu da se ta vjetica,
ne bi li mu se osvetila, udruila s Doricom Vugrinec, starijom vjeticom, veljom, i da mu
je magijama izazvala nemo u krevetu. Florijan je priao da e u tubi opisati i druga
zlodjela njezina...
Otac Benjamin gledao je u sjemenitarca kao da gleda u privienje. Iako je bio
vrsto odluio sutra izjutra krenuti u Pariz, outio je da se zaplie u nevieno sloen
rebus ljubavnih znakova i simptoma sile i vlasti. Sjemenitarac je nastavio govoriti bez
uzimanja daha, kao da se eli osloboditi neistih misli:
Na primjer, po krmama je pripovijedao da mu je ve neposredno nakon
preuzimanja poela arati, to znai da je te neiste rabote nauila jo kod kue. A tamo,
po mnogima, ima mnogo arobnica, pater. Stiu ak do ovamo: ja sam ih osobno vidio;
dolaze ili kao prosjakinje ili kao gatare: crne Jeupke s Crnoga Istoka, iako im Jovana ne
nalikuje: njezin je bijeli stas, i vatrena svaka vlas. Nedavno je pobjegla te ga napustila.
Tuba samo to nije stigla a danas je inkvizitor pojaao potjeru za njom: nekoliko
desetaka pretrauju okolicu. Pater, preklinjem Vas, napustite mlin. Bojim se za Vas.
Optuit e Vas da se sastajete s vjeticama... Poite odmah sa mnom: imam konja, odvest
u Vas u Medvedgrad. Tamo je ubavo prenoite. Ali ne ostajte ovdje, preklinjem Vas!
Najednom je mladi ustao, odluivi utjecati na oca tim svojim postupkom.
Ne. Vraam se sm. Ostajem ovdje. Moram razjasniti jo jednu stvar, ree otac i
namrti obrve.
Sjemenitarac je uzdahnuo. Bilo mu je jasno da nee uspjeti u svojoj namjeri. Zato,
predomislivi se, izusti: Molim Vas, onda, za posljednju milost. elim imati neto za
uspomenu od Vas.

92

Otac ga je pogledao. Zatim je gurnuo ruku u dep i izvadio pergamenu. Sluajno se

otvorila na stranici s misterioznim crteom vrata i zida. Evo, ree. Podsjeat e te i na
mene i na nju.
U sjemenitarevim oima rodie se suze radosnice. Kako ste znali, oe? Kako ste
znali da ba to elim? Otac Benjamin se nasmijeio i rekao: Jednostavno. Uvijek je tako
u ivotu: hrabar eli ono o emu bojaljiv misli da to ne moe imati. Ali, bez ove
pergamene Vi neete moi rijeiti tajnu, ree mladi.
Pater Benjamin se nasmijeio. Kakav li to dar daje ali li za njim i ne osjea da
ga otkida od svoga srca? to si dao tvoje jest: to si zadrao - to je tue. Osim toga, tajna
je rijeena. ekam samo vidjeti je li tono rijeena. Nedostaje mi jo samo jedna karika u
tom lancu.
Objasnite mi, oe, molim Vas, ree mladi. to Vam to nedostaje?
Pater Benjamin osjeao je da e za to trebati mnogo vremena. Ipak, odluio je
otkriti jo neto od svoga tajnog znanja: Rebusi govore o onome to je pohranjeno u
njima kao tajna. Ali ni sami ne znaju da uvaju ne samo jednu, nego dvije tajne. Prva je
tajno znaenje to rebus eli prenijeti od onoga tko ga je stvorio do onoga tko ga tumai;
drugo znaenje je sasvim nesvjesno i nevidljivo, a onaj tko sastavlja rebus, bez da zna i
eli, i sebe pohranjuje u uradak. To je njegova dua. Rebusi govore o svijetu, ali jo vie,
zbore o dui onog tko ih je napravio!
Sjemenitarac izgledae kao stablo u koje je udario grom. Poloio je pergamenu na
koljena, prostirui je kao ruho draga pokojnika, pod svjetlou lampaa. Oe, ree tiho.
Samo Vas jo ovo molim: recite mi kako ste proitali njezinu duu s ove slike? Nauite
me itati due, a ne slova, jer slova nisu napisala due!
A potjere? eli li da te uhvate? odgovori otac, htijui ga zaplaiti i iskuati
njegovu vjernost. I kad bih umro poslije ove noi, ne bi mi bilo ao. Otkako ste doli
ovamo, evo prije tono devet dana, ja sam uspio vidjeti ono to bi vidio slijepac
progledavi: svjetlost.
I potom je otac Benjamin sjeo do njega na dasku. Obojica su gledali u pergamenu
kao u svjetlost ija tajna nije otkrivena.
-----------------------------------------------------------------------------Primjeuje li, itateljice, itatelju moj, primjeuje li da polako ali sigurno preuzima pero
od mene te me zamjenjuje, pie, iako si se naljutila/naljutio proli put pa rekla/rekao da
vie nee uzeti pero u ruku! Kakvu prelijepu scenu si napisala/napisao: kupanje za
punoga Mjeseca, pa zatim ak i fnte s geometrijskim likovima stvara, kao pravi semiolog,
poput Peircea, Morrisa, Giraudouxa, Ecoa, Kristeve; opaate li itatelju i itateljice koliko
poinjete sliiti na mene, opaate li kako i va otac Benjamin baca kamen prema Mjesecu,
kao i onaj manijak to je promatrao Crvenokosu dok se kupala za punoga Mjeseca u Strugi;
opaa li kako si me polako poela/poeo zamjenjivati, pa ja imam sve vie vremena baviti
se svojim privatnim ivotom, sa stvarnou! Disertacijom svojom!
to? Nisi ga napisao/la ti? Pa tko mi onda ispunjava biljenicu. Ja nisam bio jedan
dan i jednu no u gradu: bio sam na putu! Da mi ne pie neki demon roman? Ili ti, Bog to
mi diktira ak i kad mi se ne pie.
Pa, bolje je tako: ti, implicitni itatelj/itateljica, vezi svoje retke po svojoj elji. Ja vie
ne elim biti pisac ovoga romana. Dajem otkaz. Budi ti pisac. Vie bih elio biti lik, i to
pater Benjamin, po mogunosti. A ti, ti to si postao/postala pisac, izvoli - pii dalje! Molim
te, molim te, itatelju/itateljice to si puem preuzeo/preuzela vlast nad ovom
93

biljenicom, nastavi dalje i pazi to radi: dodijeli mi sudbinu lijepu, meni, ocu Benjaminu
to elim biti! Do sada sam ja tebe zamiljao i tebi ugaao, da vidim kako ti mene sada
zamilja i to o meni misli!
A za to to si mi ugrabio/ugrabila biljenicu, duan sam ti jednu pravu priu, ne
ovakve zaeerene limunade kakve pie. Ispripovijedat u ti je u nastavku, u vjenom
odlaganju, kao to je svjetlost.

94

17.
Jednostavno je, aputao je otac u mlijenoj tiini mlina. Sve to izgleda sloeno, ustvari
je veoma jednostavno: u tome je njegova zauujua veliina. to prvo vidi na crteu?
pitao je teolog. Kuu, ree sjemenitarac. Jesi li siguran da je to kua? upitao je otac.
Sjemenitarac je razmiljao: opazio je malu toku pod samim krovnim vrhom, neto
nalik klinu, nekakvo eljezo ekiem zakovano. Bilo je veoma vjerojatno da to nije krov,
da su to samo konci na koje je objeena slika na zidu.
Moda je ta kua samo slika na zidu, oe. Dvosmisleno je. Ne zna se je li slika na
zidu, ili kua.
Tono i pred Bogom ugodno, govorie otac. Znai, imamo posla s mukom od
poetka: na crteu je nacrtana ili kua, ili slika na zidu, a to su dvije razliite stvari. Ako je
zid, tada je nekakva neprobojna poprena zapreka: ak su i vrata na tom zidu
zamandaljena. Taj je zid, u tom sluaju dio kue: ali to je kua bez krova. to bi to moglo
znaiti - kua bez krova? pitae otac Benjamin.
ena bez mua svoga, izgovorio je kao iz puke sjemenitarac, iako nije znao
odakle to zna.
Tono. Ta kua je ena; kroz kuna vrata moraju izlaziti djeca, kao to izlaze i kroz
vrata enine utrobe. Ali u ovoj kui vrata su zatvorena, i kroz ta vrata ne izlaze djeca.
Zato to nema krova. Unutra ne ivi nitko. Hladno je. Zato to na krovu, ako je to uope
krov, nema ni dimnjaka. A to bi bio dimnjak, pitao je otac Benjamin.
Spolovilo muko?! upitao je crvenei se sjemenitarac.
Da, doista je tako, govorio je otac Benjamin, nastavljajui: To, pak, znai, da je ta
kua, odnosno zaruke s Florijanom bila prevara, i to muka! enski dio kue, zid i vrata,
bili su vrsti i utemeljeni, ali je muki dio nedostajao: nedostajao je krov, jer mukarac
mora zatiivati enu kao pouzdanu strehu. Ali, i dimnjak je, to izbacuje sjeme,
nedostajao: sjeme je dim iz dimnjaka, dim u koji su se uselili duhovi svih predaka, zaspali
u ugljenu iskopanom iz zemlje, to sagorijeva u ognjitu domaem. I doista: u sjemenu
ljudskom pohranjeni su svi nai preci i kakvoe njihove to e naslijediti pokoljenja to
prva dolaze. Sve u svemu: to je bila samo slika kue, ali ena se prevarila i pomislila da je
to prava kua.
Kao u igrokazu?! uzviknuo je sjemenitarac na granici izmeu pitanja i
otkrovenja. Vidio sam da putujua kazalita rade takve kue - samo jedan prednji zid, a
odozada nema nita!
U tom trenutku otac Benjamin uinio je neto to je potpuno zbunilo sjemenitarca.
Kleknuo je pred njega, uzeo njegov dlan i poljubio ga kao uzvienijega od sebe. Otac je
gledao u njega i smjekao se s onim svojim toplim, a misterioznim smijekom o kojem
nitko i nikada nije mogao rei to znai. Mladi se sasvim zbunio.
95

Rijeio si rebus, moj budui aneoski doktore! Naao si kariku koja mi je

nedostajala! Danima sam se muio... i nikako da mi padne na um. Prikazanje! Igrokaz!
Slovo u prostoru, ispisano: kazalite! Ima li u ovom kraju takva druina? pitao je s
vatrenim uzbuenjem otac Benjamin.
Ima, presvijetli. Jedan starac, tuinac na, suplemenik Johanin, Isijan iz
Makedonije, daje cijele igrokaze, prikazanja sa svjetlopisanijama: sjene na platnu. Obino
u blizini Medvedgrada, naveer. Ali, zato pitate, preasni?
Pater Benjamin bio je gurnuo prste u bradu i sada je koraao gore-dolje po mlinu.
Zatim je zastao, pogledao prema odaji za pohranjivanje brana, kao da vidi nekoga tamo
i prozborio: Predosjeah: iako ovaj rebus opisuje njezine nesretne zaruke s Florijanom,
ona nam je ipak htjela rei jo neto! Ako je tono da ovim crteom poruuje da je njezin
dom samo kulisa, tada proizlazi da je jo neto eljela rei: eli li me netko ponovno
vidjeti, ja sam u kui svjetlosti, u hramu igrokaza!
Zatim utjee. Sjemenitarac je gledao zadubljen u crte kao u jo uvijek
nerazjanjenu kartu sa skrivenim blagom. I potom ree: Ali, pater, na ovoj kui uope
nema prozora. Pa? upitao je iznenaeno otac. Pa, gdje ste vidjeli kuu bez prozora?
Ako su vrata kue vrata enine utrobe, tada enskom dijelu kue manjka prozor: on je
srce zaljubljene ene, jer ljubavnice srcem vide; enino srce u ljubavi je gladno svjetlosti
to oplouje, sjemena svjetlosnoga, kao to je kuni prozor gladan svjetlosti suneve; to
znai da je ona ula u te zaruke bez srca i bez ljubavi. Bez svjetla. Nije ga voljela. Moda
su vrata zato i zatvorena.
Pater Benjamin gledao je u pergamenu i ekao se po bradi. Zatim je lupnuo
prijateljski sjemenitarca po tjemenu. Po umu, podsjea me na nekoga. Na koga Vas
podsjeam, preasni? Na Galilea, jednoga mog crvenokosog prijatelja. Na Galilea?!
poskoio je na dasci sjemenitarac. Onoga koji je dao vid mornarima?! uzviknuo je
uzbueno sjemenitarac. Jesi li uo i o njemu? pitao je sada otac Benjamin iznenaeno.
Dakako, pater. Ali tu knjigu je gospodin inkvizitor zabranio. Kao sada je vidim: na
njoj je pisalo 'Siderius Nuncius' to na naem jeziku znai 'Zvjezdani glasnik'. Dola je u
sjemenite potom, iz Firenze. Primio sam je ja, na ruke. Upisao sam je pod odreeni
redni broj u biblioteci. Zatim sam je proitao u jednom dahu: govorila je o svjetlosti i o
stakalcima kojima se mogao vidjeti brod na nekoliko milja, kako se pribliava.
Teleskopima nazivaju ta stakalca. Goleme poasti stekao je on, Galileo, i kod mornara i
kod pape, ali problem je nastao kad je taj svoj izum, stakalce to uveava, okrenuo s lica
zemlje prema licu neba. Tada je vidio zvijezde mnogobrojne, i otkrio jo etiri nove!
Tako je pisalo tamo. Pisalo je jo da je neki zao ovjek doapnuo papi da je to vraja
stvar. Rekao mu je: privid je uveavanje s tom spravom, jer ona naprotiv, umanjuje:
neizmjerno golemo sunce na nebesima pretvara u utu mrlju u oku ovjejem! I taj zao
ovjek jo je rekao da zbog toga stakalca moe ovjek na prevaru zadobiti prevlast, pa
tvrditi da sunce stoji na mjestu, jer je stakalce oduzelo brzinu svjetlosti! A oko obratno
kae: sunce se giba, ne stoji! Gospodin inkvizitor uhvatio me u biblioteci kako itam iz te
knjige i zatim mi ju je oduzeo. itao ju je puna dva dana, sam, doma, i zatim je bacio u
podrum s ugljenom te ga zakljuao. Kad sam upitao zato je bacio knjigu, on je rekao: ta
stakalca su magije neastivoga. A kad sam primijetio da i mi u skriptoriju koristimo iste
takve lee, samo slabije moi, dobio sam... pljusku. I sedam dana samice. 'Nisu iste', rekao
mi je. 'Drugaije su. Nae uveavaju, a one umanjuju Boga.'
Pater Benjamin gledao je zamiljeno u lampa na dasci preko puta i utio: mislio je
na Galilea i na papin strah od njegova uma. Doi e vrijeme, prozborio je teolog, kad e
umanjenje i uveanje biti samo neupotrebljive rijei. Jer e znaiti isto, ree, Bog je
96

nevidljiv; ali on nije nevidljiv zato to je mali, kao to hoe inkvizitor, nego naprotiv, zato
to je velik!
Mnogo trenutaka utnje bijae potrebno da bi shvatili, i sjemenitarac, ali i pater
Benjamin, to je izgovorio, zapravo, oev glas.
A ovo? upitao je odjednom sjemenitarac, stavljajui prst na sliku objeenu na
zidu.
Njezinu tajnu otkrili smo proli put: to je manje u veem, do beskonanosti.
Oe, ree sjemenitarac. To sada, kad smo rekli da je kua ena, moe znaiti i
neto drugo. Da ujem, ree otac Benjamin strau uitelja koji eli da njegov uenik
bude bolji od njega, jer samo tako je uitelj vei od uenika: kad ga uenik nadvisuje. To
sada moe znaiti da ta djevojka misli da su svi mukarci isti, da ona nee nikada nai
svoju kuu, da e uvijek ivjeti samo u kulisi od kue, i uvijek e nailaziti na mukarce
koji e loe postupati s njom, na ljude koji ive od slika, a ne od stvarnosti. Ali uvijek e
se nadati izlasku iz svijeta slika u stvarni svijet zbog ega e uvijek vjeati po jednu sliku
kue na kulise prethodne, nadajui se da e jednom pronai nekoga pravog mukarca,
kome e otvoriti vrata utrobe. I da e iz nje jednom izii djeca.
Veoma dobro, ree otac Benjamin. Iako moe znaiti i drugo: beskonano je u
malom i konanom, u trenutku. Ovo je crte beskonanoga. Svi koju su traili Boga
uvidjeli su da je nemogue napraviti sliku Boga, upravo iz tih razloga: on je uvijek dalje
od slike o njemu. On je u sebi samom, a to 'sebi samom' pohranjeno je u drugom 'sebi
samom', a to drugo 'sebi samom' pohranjeno je u nekom daljem 'sebi samom'. On,
najvei, uvijek je i u najmanjem, ak i ako se iza toga najmanjega skriva neko jo manje. I
zato je nevidljiv: jer u malome nitko ne oekuje ugledati velikoga. Bog je u vjenom
odlaganju. Ljepota je u odlaganju: koliko je slai suhi kruh kad ga dobije poslije sedam
dana gladi! Ona je, ljepota, kao svjetlost: posee rukom da je uhvati - i ostaje praznoga
dlana. I vidi, zna da je ovdje, ali je ona istovremeno i ovdje i nije ovdje, i tamo i jo
dalje.
Sjemenitarac se tresao od uzbuenja. Bog nije za slaboumne koji misle da se sve
dokazuje u istranom postupku, ree mladi. Otac Benjamin nasmijeio se te ga
opomenuo, prijetei kao i toliko puta do sada prstom: I vrag nije za budale. On je jo
nedostupniji: zato to je on samo prljavi san Boga. San u kojem je Bogu dozvoljeno sve,
ak i ono to mu nije zabranjeno.
Kako? Nije mu zabranjeno? uzviknuo je sjemenitarac, osjeajui poprilinu
proturjenost, a ve je znao da se najvee istine iskazuju kroz najvee proturjenosti.
Naravno. Jer ako kae on je u Bogu kojem je dozvoljeno sve, ak i ono to mu je
zabranjeno, to vie nije Bog, jer njemu je sve dozvoljeno i nita mu nije zabranjeno. Ali,
on, i pokraj te slobode, izabire to eli a to ne. Bog moe sve. Jer tada bi elio i zlo i
patnju.
Zatim zautjee. Oganj u lampau treperio je od nonoga daha: vrata mlina bila su
odkrinuta.
Ovo nije nacrtala djevojka, nego Bog koji se otjelovio u njoj. Ovo je Boje djelo,
ree sasvim spokojno sjemenitarac i tim spokojstvom spoznavanja podsjetio je oca
Benjamina na glas kojim mu je Galileo prije pola godine rekao, na Venecijanskom trgu,
dok su zvonile iste kvinte iz prozranih psalama oko njihovih ui u zraku: Znam da
Zemlja krui oko Sunca, a ne drugaije, jer je to Boje djelo.
Ona je boanstvena; zato je i potkazuje taj Florijan. Moda je Bog odluio objaviti
Vam se u enskom tijelu oe, jer od nas mukaraca nije kroz sve ove vjekove vidjela nita
97

drugo osim noa u lea i sablje na djejem grlu, dodao je sjemenitarac i otac Benjamin
osjetio je da mu prisustvo toga mladia koji je progledao vie nije potrebno jer, evo, sada
ve propovijeda. Pametna su zrcala u kojima glupani shvaaju koliko su runi. Zato
glupani progone pametne, nastavljao je u aru otkrivenja mladac. I lijepe progone, zato
to je ljepota djelo najpametnijega stvora: Boga. Lijepo je pametno i pametno je lijepo.
Sve ostalo je sotonska sablazan: um bez ljepote i ljepota bez uma.
Na te rijei, konj je zarzao. Reeno je: spomeni ime neastivoga i on e doi;
spomeni ime Presvijetloga, i on e se udaljiti. Sjemitarac se preplaio. Zauli su se
ljudski glasovi. Pribliavali su se. Otac Benjamin zgrabio je lampa, uhvatio
sjemenitarca za ruku i povukao ga u prostoriju za uvanje brana. Otvorio je dolap,
ugurao mladia unutra i potom gurnuo tajna vrata. Probij se kroz tunel. Izii kod jaza,
ispod korijena najviega hrasta. Pritaji se tamo i ekaj da odu. Potom uzmi konja i bjei,
ree.
I zatim je zatvorio vrata za njim.
Vratio se u odaju ba u trenutku kad je satnik Marinkovi nogom otvorio vrata. Bio
je doao po svoje: po pravdu.
-----------------------------------------------------------------------------Cijeli ivot mi se to dogaa. Da se borim za ono to je ve moje, iznova da ga zasluujem, a
oni da mi ga oduzimaju. Kao s ovom biljenicom sada.
Bijae petak, poslije nastave. Lutali smo pored pruge. Odjednom, Visoki, onaj koji
bijae najjai i sve nas je tukao, nagnuo se i rekao: Gledajte. Rukom je pretraio travu i
izvadio zelenu lopticu sa utim prugama. Podigao ju je i rekao: Moja je, ja sam je naao.
Gledao sam u lopticu sa suzama u oima: bila je to moja loptica; izgubio sam je prije
nekoliko dana, kad sam s ocem iao prugom u ore Petrov, da bi mi kupio cipele u duanu
Nae dete (tako se zvala prodavaonica u kojoj su sve nas odijevali, bez razlike na
roditeljske plae). Idui s ocem prugom, ispustio sam je iz ruke i potom je nisam mogao
nai. Otac mi je rekao: Pusti, nemamo vremena, kupit emo drugu. Sada je ista ta loptica
bila u odvratnoj, prljavoj ruci Visokog. Ali, nisam imao dokaze da je moja. Nikakvih dokaza.
I nisam rekao nita. Pogledao je u mene. Vidio je da plaem. Znao je da sam imao takvu
lopticu. Ree: I ti ima ovakvu, gdje ti je? Ne znam, rekoh. Doma, moda. I druga
dvojica koja su bila s nama gledali su eznutljivo u lopticu.
Visoki je htio biti velikoduan. (Odakle ta potreba kod ljudi da postaju velikoduni s
tuim stvarima? Nije li to elja da se drugi ponizi do groba?). Predloio je fer dogovor: da
igramo ovjee ne ljuti se, pa tko pobijedi, loptica bi bila njegova.
Zar je to fer, kad se moram boriti za ono to je ve moje? To je prevara. Eto, to je
ivot; fer kraa. I zaigrali smo ovjee ne ljuti se. Pobijedio je, razumljivo, Visoki. (Sad mi
je palo na um: mrzio sam ga i zbog toga to je nemilosrdno lovio leptire i uivao trgati im
krilca!) Ne znam kako je mogao dobivati samo prolazne ocjene, dok mi ostali nismo stigli
ni na red. Tko god je bio tada na njegovoj strani bio je na strani nepravde, i pomagao mu
dobiti na fer nain tue? Je li to bio vrag? Ili onaj blijedi i uniteni Gospodin iz crkve u
ore Petrovu, kojeg sam cijela popodneva bio promatrao, jer sam vjerovao, slijepo sam
vjerovao da je svemoan? Pa zar Gospodin ne iskorjenjuje jake i na njihovo mjesto krotke
sadi? Ako to bijae Vrag sa esticama, zato ga Gospodin nije zdrobio, zato nije smrvio i
njega i Visokoga pesnicom svoga pravednog gnjeva?

98

Visoki si je uzeo lopticu, stavio je u dep kao da je oduvijek bila njegova te nas
jednostavno napustio. Cijeli ivot mi se to dogaa. A ja na to pristajem i utim, kao da je to
doista fer. I s ovom biljenicom sada je tako.
Nikada neu zaboraviti osjeaj s kojim sam otiao kui; osjeaj gnjeva prema nekom
tko me je bio duan zatiti. To popodne otiao sam u ore Petrov sasvim sam i uao u
crkvu. Vidio sam ga: raspetoga poput bijeloga kruha na crnom kriu. Gledao me je ravno u
oi, potpuno ravnoduno, kao da je bio zauzet svojim mukama i patnjom i kao da nema
vremena za mene.
Izioh.
Te se noi, javio. Ipak se javio, iako bijae maskiran. Doao je. S crnom maskom za oi,
s kukuljicom, s crnom pelerinom. Potom je, milujui me po glavi, rekao: Zamiri. I ja sam
mirio. Rekao je: Otvori sada oi. I ja sam ih otvorio. Preda mnom, na njegovom
pravednikom snanom dlanu, bila je moja loptica. Tvoja je, ree. Skoio sam od radosti,
protro oi jer nisam mogao vjerovati i - uinio kobnu pogreku.
Probudio sam se.
Zoroa nije bilo. Nisam ga vidio otada. I dan danas se kolebam: je li to bio Isus ili Zoro?
Zoro je crn, Isus je bijel, ali uvjeren sam da je onaj crni imao te noi Njegove oi, iste one oi
to su me ravnoduno gledale onoga popodneva u crkvi; iste oi koje su sada govorile:
pravde ima, samo nema tko sii i donijeti vam je. Pobrinite se malo i sami. I do kada e
pravdu na ovom svijetu dijeliti heroji pod maskama?
Neu zaboraviti to mi je rekao na odlasku: Zato si pristao igrati 'ovjee ne ljuti
se', kad si znao da je loptica tvoja?

99

18.
Stajao je na vratima i gledao u duhovnika, s lampaem u ruci. U reveru mundira imao je
limeni znamen: krupnu ruu sa est listia.
Ba udno, procijedio je kroz zube satnik. Dva poslije ponoi. Duhovnik u mlinu,
po drugi put. A mi traimo vjeticu.
Kupala se jedna gola, maloprije, u jazu, ree zajedljivo pater Benjamin. Ispustili
ste je zamalo. Zar? ree cinino satnik. Da joj niste dodali ruho, da se odjene? Ne,
ree pater Benjamin. Ionako ete je zapaliti. Ruho plane prije nego to plane koa. Pa da
se utedi barem ruho: skuplje je danas ruho od ovjeje koe. A konj? iji je konj?
upitao je satnik strogo. Jeste li vidjeli vjeticu na konju? ree pater. One obino koriste
savrenija prijevozna sredstva: arobne metle. Konj je moj. Zar mislite da bih sve ostavio
ovdje, u ovoj pustoi bez konja?
to radite ovdje, oe? upitao je sada smirenije satnik, jer je opazio da je duhovnik
loe raspoloen. Isto to i Vi, ree pater. Oekujem vjetice. elim napisati knjigu o
njima. U Parizu to oekuju od mene, na teolokom sveuilitu. A knjiga se ne moe
napisati bez dokaza, osobito oekuje li se da bude bolja i od 'Malleus maleficarum'. Od
one veeri kad sam bio svjedok na tom gnjusnom sabatu, u meni gori samo jedan
plamen: plamen na kojem se mora spaliti hereza.
Satnik se povukao kao pu u kuicu. Pred njim je stajao, ipak, najbriljantniji
teoloki um Europe, aneoski doktor. To e biti moj poasni doktorat, jer jedan ve
imam, satnie. I ve sam poeo s pisanjem, rekao je i pokazao na likove nacrtane na
pjeanom podu mlina. Satnik je gledao zbunjeno u dva lika, oigledno ne razumijevajui
nita, a zatim u druga dva. Znate li to je rekao Pitagora, kad su uli vojnici u njegovu
kuu, a on je imao nacrtane geometrijske likove na pjeanom podu? upitao je
duhovnik. Na sreu, znam, gospodine doktore, rekao je oduevljeno satnik, jer je doista
znao, a ovjek, bez obzira koliko je u zabludi ipak zna, raduje se kad zna neto pred viim
od sebe. Ne dirajte mi moje krugove! rekao je satnik, salutirajui.
Pax tecum, rekao je pater Benjamin. Vi ste pametan i uen ovjek. Ali tada me
niste morali odmah potkazati kod gospodina inkvizitora da sam one noi dolazio ovamo.
Pa ve sam Vam rekao: ovaj mlin je gotovo moj. Imam uspomene koje me vezuju s njim.
Satnik se nasmijeio: Razumijem Vas, oe. Ali shvatite i Vi mene. Kad sam ugledao
svjetlost na mlinskom prozoriu, znao sam da ste Vi ovdje: pa koja bi vjetica zapalila
lampa, ako se ve skriva u naputenom mlinu? I doao sam vie zbog toga da vidim je li
sve u redu: pokraj vjetica, ima i haramija ovdje. elim Vas zatititi. A to to sam Vas
potkazao zbog one noi, molim, to je moja dunost. Ali ispostavilo se da ste bili sasvim
ispravni, odnosno nekrivi: da ste bili u misiji. Znanstvenoj, ako se mogu tako izraziti. Ali,
molim, pa Vi ste referirali pred cijelom skuptinom Limene rue, iji sam revni lan i ja,
100

da ste bili svjedok neasnoga sabata: to Vas oslobaa od svakoga daljnjeg progona i
sumnje, molim. Ali se udim: ja godinama obilazim planine a nikada nisam naletio na
vraji sabat. Meu nama reeno, i ne znam bih li htio: bojim se, iskreno da Vam kaem.
Pametno Vam je to to se bojite, rekao je pater Benjamin. Ja sam ipak teolog sa svim
sveenikim sakramentima: vrag ih se boji. A sabati nisu toliko esti kao to mislite. Kad
bi bili esti, i djeca bi znala gdje se okupljaju heretici, a Vi ne biste imali posla, zar ne?
Pa, tono, rekao je razoarano satnik. elio bih da znate kako je ovaj mlin, od ovog
trenutka nadalje, pod mojom nadlenou. Za njegovu sigurnost garantiram ja, rekao je
satnik, s vidljivom eljom da se dopadne ocu. uvajte se haramija, iako Vam garantiram
da u satrti sve na sto milja uokolo. Samo Vi piite svoju knjigu. Jedva ekam da je
proitam. Osim toga, bit e mi ast sudjelovati makar i u uvanju njezinoga pisca.
Zatim se satnik naklonio. Pax tecum, ree pater. Satnik je otpozdravio, zatvorio
vrata i ve sljedeega trenutka viknuo: Naprijed! Konji su odgalopirali livadom.
Pola sata kasnije otac Benjamin, napola usnuo, uo je rzanje konja: oslukivao je
kako ga sjemenitarac odvezuje i zatim se zauo lagan kas kopita po livadi. Meutim, on
je sanjao ruiastu boju: stopala, nalik nezrelom mogranju, kako tre po travi, prema
horizontu.
Ta ena, ipak je bila djevojka: sazreli mogranj. Nije bilo dimnjaka na njezinoj kui.

101

19.
Sljedeega predveerja otac Benjamin naao se pred Medvedgradom, s prosjakim
tapom u ruci. Pjeaio je poprilino toga dana i doista se osjeao kao prosjak: nemae
nita osim dronjava ruha od jutene vree na sebi: ostatke odjee svoga oca, iz mlina.
Crnu kou ostavio je sakrivenu iza najtajnijih vrata, vrata ljubavi i smrti.
Pred Medvedgradom mimoiao ga je satnik s potjerom. Otac Benjamin navukao je
kapuljau i oborio glavu. Sa tapom je opipavao pred sobom, kao da je oekivao nai
blago u praini. Potjera ga je prola u galopu; na samo stotinjak metara odavde,
okupljala se svjetina, sabor golemi narodni.
Bijae to velika svetkovina: prikazanje sjena i bia iz Staroga i Novoga zavjeta.
Narod je bio uzbuen. Prosjak se ugurao meu oznojena i smrdljiva tijela seljana. Vonjali
su na svjea govna i polja natopljena znojem. Zastao je u prvim redovima i podigao
pogled. S obzirom na ono to je vidio, znao je da put koji je minuo toga dana nije bio
laan.
Na nekoj skeli, visokoj toliko da se moe vidjeti i iz zadnjih redova, bila je
postavljena kulisa od bijeloga platna: bio je to zid nekakve kue, s jednim zatvorenim,
nacrtanim vratima na njemu. S druge strane irilo se svjetlo: oigledno, bijae zapaljena
vatra iza platna. Nad kuom je bio postavljen jo jedan paravan u obliku trokuta, nalik
krovu kue. Bio je neproziran, sklepan od dasaka. Bilo je to otjelovljenje crtea s
pergamene!
Narod je agorio, sve dok jedan dubok glas, s udnim, stranim naglaskom, nije
prozborio: Narode, skupe Boji, mir s tobom. Sada ete vidjeti igrokaz o nesretnoj
Raheli, eni ija se utroba zapeatila kao brava bez kljua i koja nije imala potomstva.
Otac Benjamin bio je sada uvjeren da je na pravom mjestu.
Nastupila je strana tiina. Na osvijetljenom platnu pojavila se u kui mukareva
sjena: bila je to lutka iza platna s kojom su se izvodile sjene, vjeto voena od nekoga
nevidljivog lutkara. Mukareva sjena prila je sjeni stola (bile su to savrene sjene na
platnu), za kojim je sjedila enina sjena (i ona je bila umanjene veliine, kao i
mukareva) i zatim je poela rasprava: mukarac je korio enu da je nerotkinja. Traio
je od nje da zane. I zatim joj je uzeo tanjur penice, to je stajao pred njom, njezinu
veeru, pa ju je prosuo. Rekavi: Kakva si ti njiva, kad svaku veer jede pun tanjur
penice, a nijedno zrno nije ti niknulo u utrobi, nije potjeralo klas. Zauo se enski pla.
enina sjena plakala je nad prosutim peninim sjemenom koje je zavrilo na zemlji, kao
u prii o bludnom Onanu. Da te je barem jedno zrno oplodilo, vikao je mukarac.
Rahela je plakala. A pogledaj Saru, rekla je muka sjena. Pogledaj bijednice to je ona
izrodila muu svom; rod, porod i narod. Da bi je potom poeo tui.

102

Svjetlost iza platna potamnila je te je otac Benjamin odjednom (jer se u tami izvode
lukavstva) opazio na zatamnjenom platnu hitru promjenu sjena: sjena se enske lutke
uas izgubila, a na njezinom mjestu ugledao je Njezinu sjenu: sjenu enskoga tijela, tijela
stvarnoga, od krvi i mesa stvorenoga; vidio je kako se uspravlja, kao to je prethodne
noi izila i uspravila se u jazu. Bila je to ena, u naravnoj veliini, a ne lutka; bila je to
ena stvarna, jer je imala isti mjeseev profil: otru bradicu, prasti nosi, kosu kovravu
do stranjice: i dvije je polulopte vidio, iz profila; vidio je i pueve kuice, dvije njukice
srneih blizanki. Narod se bio preobrazio u zinuta usta jer se malopreanja enina
sjena nekako popunila, postala tvarna i stvarna, obla, gola i golema.
U toj maginoj kutiji usred proplanka, u tom svjetlopisnom koveiu, u tom
malom svemiru od drvenih dasaka i platna stvorenom, stojei s njegove prednje,
prikrivene strane, otac Benjamin prepoznao je opsjenu svijeta: tijelo ispod ruha, duu
ispod tijela, duu je svoju prepoznao ispod crne koe, haljom to se naziva; ali je poznao i
prepoznao i Nju: svoju uplaenu ivotinjicu to je onoga dana u mlinu molila za jo
ivota, za jo strasti. I zatim je vidio: lutka, mu njezin, koji joj ni do koljena nije dopirao,
poeo ju je tui! Lutka je tukla tijelo tvarno i stvarno te joj govorila:
Ti si vjetica, jer si mi magijom smanjila spolovilo, a ti si postala velika, deset puta
vea od mua svoga, i tea od mene deset puta, vjetice jedna, rod si mi smanjila, a jede
moju penicu: svako je zrno po jedan zlatnik! Jedno zrno dva rada, a jedan zlatnik deset
zlatnika, a ti ih proguta u svoju utrobu i nita ne raa; evo ti zato, Rahelo bijedna,
kaznu preteku: evo ti vrea kamenja, rod i porod tvoj, kojega e milovati! Miluj kamen
goli umjesto djeteta s tabanima ruiastim!
I zatim se sagnula, snizivi se do njegove malenkosti, veliine mukarca, a on joj je
stavio kamen oko vrata pa je ona, jadna, milovala edo svoje, kamen studen, te mu
zapjevala pjesmu njenu, umilnu, pjesmu tihu uspavanku.
I zatim je Rahela skoila u rijeku, s kamenom svojim, djetetom neprohodalim i
nepodojenim te se utopila, rekao je glas od iskona, sa stranim naglaskom.
I potom je nastupila tamna tmina pod jo uvijek punim i strasnim Mjesecom.
Nikad ranije otac Benjamin nije osjetio takvu elju, takvu enju kao tada, takvu
strast da podere platno iza kojega se skriva najsavrenija obmana na svijetu, svjetlopis. I
odjednom je narod, pretvoren u zinuta usta iz prie, ugledao nekog prosjaka odjevenog u
bijelo, poput anela na grobu Kristovom prvoga dana po uskrsnuu, te se uplaio jako;
jer su vidjeli ovjeka bijesnoga, u prnjama od vrea za brano, od grube jute izraenim,
kako se probija kroz svjetinu sa tapom i kako vie, na sav glas: Narode, ovo nije istina!
Ovo istina nije, jer Rahela nije sjena prava; ena je to, obla i gola, tvarna i stvarna, strasna
i plodna, njiva rodna, i nikakvom magijom nije iskrivila spolovilo lakomom trgovcu, ve
on nije mukarac, lutka je obina, pokretana koncima obmanjujuim!
I zatim je ludi prosjak poderao platno svojim tapom i probio vrata u zidu! I vidjee
kroz ta vrata svi, u mlijenoj tami: nju, golu, plodnu, strasnu, oblu, bolno rodnu! Svukao
je jednim pokretom svoga tapa prosjakoga Jovanu, nalik punom Mjesecu, on, crnorizac
bijeli, u crna prosjaka preobraen. Ukazao se prizor neoekivan koji je prokazao lanu
priu, svjetlopisca; ukazala se oskudna rasko pred platnom, jer je kovei magini
skrivao blago unutra, iza platna: ukazala se ena crvenokosa, od vraga i od Boga zajedno
ljepa, koja je vriskom pokrila svoje grudi. Ali se i bijeda ukazala: ukazala se i jedna
bijedna lutka (imala je samo okvir, ak nije imala ni tijela, ni ruho ni utrobu), ija je sjena
pripadala mukarcu koji je do maloprije bio Rahela; ukazali su se i konci kojima su se
povlaile i pokretale ruke i noge mukareve. Konci su se dizali prema gore, prema nebu,
103

prema lanom krovu kue, od dasaka sklepanom. Ludi prosjak poruio je tapom i taj
paravan, visok poput ljudskoga stasa, viui dok je to radio:
Evo narode i Boga, evo tvoga Boga to se sakrio na nebo, da vidi koliko je
pravedan i koliko mu je visoko nebo, koliko mu je i pravda visoka, jer je opsjenar ovaj
tvoj Bog, koji nevidljivim koncima pokree mrtve lutke da bi uinio sjene ivima, privid
istim, kao to je i ivot samo privid, samo san i sanja sjene; evo toga tvog Boga to
opsjenom, koncima nevidljivim pokree sve na licu zemlje, sve, ama ba sve osim prave
ivotvorne tvari i strasti, nad kojima nema vlasti!
I ve se u sljedeem trenutku iza paravana pojavio neobian starac, star toliko da je
i od Boga bio stariji, s dugom bijelom bradom, stojei na skelama, zateen u obmani i
ljepoti: u rukama je drao konce lutke, to bijae Rahelin mu. Ali nijedan konac nije se
pruao od tijela ene prema njemu, nijedne strune od tijela ivoga prema njemu nije bilo.
Starac se namrtio, opsovao i rekao: Narode, izlemajte onoga to vas je naljutio i
prikazanju svemirskom otkrio tajnu!
Narod je stajao zbunjen. Nije mogao vjerovati da je svu tu ljepotu predstavljalo
platno iza kojeg se skrivala bijedna obmana: da nitko od tih sjena nije imao svoju duu,
sliku i priliku, osim ene. A svi su prije toga vjerovali da su sjene stvarne i ive, i da samo
taj Bog iz Makedonije, pokreta sjena Isijan zna kako ih namamiti iz svijeta mrtvih i
uiniti ih vidljivima oku ovjekovom.
Ogoljela mjeseina pogledala je gnjevno u prosjaka i potom se preplaena dala u
bijeg proplankom na ruiastim tabanima.
Pretukli su ga potom. Kad je iznenaenje minulo, istukli su ga do besvijesti. Jer im
je unitio privid. Narodi vole privide i ne ele vidjeti niti one kojima se upravlja njihovim
ivotima. Lemali su ga tapovima i nabacivali se kamenjem. Toliko su ga lemali, da je on,
prije gubitka svijesti, pomislio: Boe, pa ja sam im samo pokazao da je iza platna neto
drugo.
I poto je izbacio krv, krv iz utrobe, pao je na zemlju i usnuo tako tvrdo, da se nije
mogao sjetiti ni tko je.

104

20.
Probudio se usred noi, teko, u mlinu. S okusom zasirene krvi u ustima. Leao je na
daskama. Pokriven vreama. Nag ispod njih. Nije znao kako je stigao ovamo.
Nije znao ni koji je dan, ni koja godina. Kroz prozor je vidio njega, Mjesec. Prema
tome koliko je bio nagrizen, znao je da je zaspao prije nekoliko dana.
Sakupio je snage i ustao, kao da mu je netko govorio da mora ustati i napraviti
neto. Pogledao je oko sebe: pored daske stajao je tanjuri s kruhom i sirom, i vr s
vodom. Zgrabio je kruh i poeo jesti lakomo. Napio se vode i polako protegnuo noge.
Doteturao je do dolapa u prostoriji za brano. Usput se pomirisao: mirisao je na
polje, na meleme od majine duice, na bosiljak i smilje. Na oca je svoga mirisao. Rane su
mu bile zakorene po tijelu i to mu je potvrdilo, pored Mjeseca, da je dugo leao: najmanje
pet dana, a nije se sjeao nijednog buenja.
Posljednjim snagama gurnuo je tajna vrata iza dolapa. Kad su se vrata otvorila uz
kripu, vid mu se razbistrio: na svojoj sloenoj crnoj halji ugledao je crte na pergameni.
Bio je to isti onaj rebus to je darovao sjemenitarcu, koji ga je, oigledno, izgubio u onoj
hitnji u tunelu. Ali netko ga je bio naao te ga stavio na habit.
Ali, postojala je i jedna mala, a ipak velika razlika: na pergameni je sada, otrim
onjakom netko bio probio kou, ba kod slike najudaljenijih, najmanjih vrata: onih u
beskonanosti. Bila je to sada udna slika, rukom i onjacima stvorena: ruka je bila
nacrtala zid, a onjaci su probili vrata u zidu, uinivi rebus stvarnim, u tri pravca: visinu,
irinu i dubinu. To vie i nije bio rebus: bijae to stvarnost, jer kad je otac Benjamin
podigao pergamenu prema tunelu, vidio je da vrata i izlaz postaju jedno te isto, kao nian
puke i rtva! Vrata su sada dobila dubinu iza sebe; slika se naselila u prostor na isti onaj
nain na koji se naseljava u stvarnost i na ikone, kad se slikama svetaca dodaje prava,
srebrna, opredmeena oreola.
Gledao je kroz rupicu na pergameni u tamni tunel, svim osjetilima je gledao; okom,
uhom, nosom. Kroz tunel je strujao svje dah vlanog vjetra, iz jaza. Uzeo je pergamenu,
stavio je u golemi putni koveg i potom se vratio pa legao na dasku, kao da je teak
kamen, milijun godina star. I zaspao je snom tvrdim, ali slikovitim.
Vrata bijahu otvorena. Morao je samo ekati.
-----------------------------------------------------------------------------Rano se udala. Kau, jako ga je voljela. Bio je eljezniar. tip nije vidio takvu ljubav.
ekala ga je svaki dan da se vrati s posla, sa zgotovljenim jelom. Kad su je pitali od ega su
joj jela dobra, kad i druge ene od istih sastojaka kuhaju ista, ona je odgovarala: Svako
jelo je pripovijedanje prie. A svatko s drugaijim dahom istu priu pripovijeda. Pria lijei,
105

pria ubija. tip nije pamtio takvu domaicu. A jo i pismenu: imala je lijep rukopis, bila je
izuzetna ljepotica i umnica, za ono vrijeme. Kau da se ne zna tko je bio ljepi: ona ili
njezina slova, nakiena i ureena u pisankama. Kad je prolazila sokakom, svi su govorili:
eno je, eno ljepotice eljezniarove, eno slova-djevojke.
ekala ga je na vratima, kau. Vjerno kao dijete. A on joj je redovito donosio pisanke
iz daleka. Da ih ispunjava mirisnim i ukusnim slovima: receptima.
Jednog dana nije se vratio.
Doli su iz eljeznice. I rekli da ga ne eka. Zgnjeila ga je lokomotiva.
Pet mjeseci kasnije rodila im se ki.
Tada je u grad doao jedan bogat ovjek, upravitelj cijeloga kotara. Iz daleka,
nenaijenac. Najljepu je kuu izgradio. Imao je troje djece. enu nije imao. Isprva je uo, a
potom i vidio ljepoticu, slovo-djevojku to je znala prie pripovijedati s mirisima i okusima.
Zapovijedio je da mu je dovedu. Dola je pred njega te se poklonila. On joj je rekao: od
danas, do kraja ivota, ti e mi pripovijedati, bez prestanka. Prie s mirisima i okusima,
svaki dan drugaije. Ti meni prie, ja tebi kruh. Ne smije stati s pripovijedanjem, inae e
umrijeti od gladi.
I ona je pripovijedala: dan i no je kuhala, za njegovu kuu i djecu. Jer je ljepotica bila
i sirotica: bila je bez kruha, a s posmrem u kui. Ustajala je rano, bosih nogu i ljeti i zimi,
bez cipela, odlazila na trnicu, kupovala rijei za svoje prie mirisne i ukusne, a zatim ih je
pripremala tako, ljudi govore, da se ovjek nije mogao nasititi: prvo su se nosom, a zatim
ustima jele takve njezine jestvine. I svaku veer, kako bi koju priu zgotovila, u rijei ih je
pretvarala, pod svijeom, svojom rukom, u malu pisanku s ruiastim koricama od kartona.
Da se ne zaboravi.
Ali se onaj ovjek, upravitelj, stranac, pokvario; nisu ga prihvatili nai ljudi, jer je
zulumdija bio. Neki kau da je i za ljepoticom posegnuo, nasilu, u onim popodnevima kad
mu je prireivala prie od mirisa i okusa, od nane, bosiljka, lovora, rumarina, anemone,
limuna, indijskog oraia, cimeta, vanilije. Nitko ne zna to se doista dogodilo, ali svi kau
da je ljepotica poela odjednom venuti. Iz dana u dan. Obrve su joj se savile, oi izgubile
sjaj, samo su njezine prie od mirisa ostale iste. Poutjela je kao votanica to sagorijeva. I
sve se ee sa suzama na licu kretala ta votanica. Nitko nije znao to se dogaa u dui
ljepotice. A narod je nagaao: oskvrnuo ju je, obeastio je sigurno upravitelj umnicu
eljezniarovu.
Jednog dana sproveli su andari vezanih ruku ljepoticu. Ravno na ispitivanje u
andarmeriji. Kroz otvoren prozor uli su kako ona plae i kune se da nije vjetica, da nije
upravitelja trovala nikakvim travama, da je to bilje ljekovito i da bi prie njezine u zlatnim
tanjurima pripremljene bile i bez toga bilja isto to je i knjiga, roman neki bez ljubavi
izmeu dvoje... A to ti znai ono to narod kae da si rekla: pria lijei, pria ubija? Zna li
da krv kulja iz tvojih pria? pitali su je. Ona je zautjela. Jo tada znala je da je to znanje
pripovijedanja pria, bez obzira to je bilo i s mirisima i s okusima, a ne samo rijeima,
otrovno i smrtonosno. I za onog koji pripovijeda i za onog tko slua, makar i ustima i
nosom uje. I znala je da je od toga pripovijedanja i sama krv propljuvala jo prije godinu
dana, ali nije nikome ispriala. Da joj ne kau: idi kui, nee vie pripovijedati. Umrijet e.
I posmre tvoje neka umre od gladi.
Zatim su je prebili i vratili kui. Upravitelj se nije nikada vratio iz sanatorija; umro je
od suice. Kad su doli lijenici k njoj doma, sa andarima, da joj oduzmu dijete i spase
barem njega od ute bolesti, ona je ve bila mrtva. Pored nje brino je plakalo i alilo
njezino posmre. Majka moja.
106

Nitko nije nikada doznao zato se ljepotica tako osvetila upravitelju: iako je bila
uena i pismena, iako je bacala krv i znala to je to, odluila je ne prestati s
pripovijedanjem. I ubiti i njega s jelom u kojem su svi sastojci bili neotrovni, blagi, ali
kombinacija njihova smrtonosna. Jer bilo je krvi ljudske u pismu, krvi otrovne, od asti
povrijeene.
Jer reeno jest: onaj tko propovijeda, krvlju to radi; onaj tko ita, suzama dopisuje,
kao ja onog dana kad sam naao biljenicu Slobotke Atanaskove, domaice iz tipa, i svoju
sam suzu posudio slovu-djevojci.

107

21
Gomila divlja od znatielje. On tone: otac tvoj tone. Voda mu prodire u usta. Ue izmeu
tebe i njega je kratko: ba po mjeri bliskosti izmeu oca i sina. Ti pliva; poznaje taj jaz
kao svoj dep: kupao si se ovdje sto puta s djevojicom koja je bila gola kost i koa. Pliva
i ruke ti postaju vesla: vesla Noine korablje, bronca teka. Za sobom vue svoga oca: sva
njegova sjemenja, sva potomstva poslije tebe i posije njega, pred tobom i pred njim. On
sve uestalije guta vodu te se utapa, tone i tebe povlai. A ti ga vue i izvlai, sa svom
snagom suprotstavljajuom i tjelesnom, iako je ima sve manje: plae, vie, duu
upree u izvlaenje toga tereta. Tatu - teret. Okupljeni likuju, nalazei neku utjenu
zluradost u tome da Bog nije svemoan: pa evo, stvorio je kamen koji ni sam ne moe
podii. Pa nije li svemoan on, Bog?!
I pada ti na um, naprosto ti pada: uvijek se ovjek, pokraj Boga, mora osloniti i na
sebe na ovom svijetu, raunati na sebe samoga; pada ti na um spasonosni noi, sjeivo
otro to skriva u dolapu jer je to noi tvoga oca, a tebi se svidio pa si mu ga ukrao te
ga oznaio svojim slovom i sakrio od njega; taj spasitelj-izdajica pada ti na um sada
(izdajica je noi, nikada nije u pravoj utrobi i na pravom mjestu); izdajica je zato to je
daleko, a sada bi dobro doao da preree ovo uasno ue to te vee sa svim tvojim
precima, da ga pokida pod vodom i potom ispusti noi, izdajicu na dno rijeke; da
spasi svoga oca i prevari vraga trikom, opsjenom, da pomisli kako je Gospodin
Svemoni, a ne noi prekinuo konopac. Pada ti to na um, ali nema vremena misliti na
tu bijednu istinu da esto puta noi, a ne Bog presuuje i usreuje ovaj svijet; i naputa
tu misao jer nema vremena, mora veslati kao galiot, veslati i vui, vui i veslati.
I poraava te misao druga, iznenadna: kad si ukrao taj noi svome ocu, on ga je tri
dana traio i govorio: bez noia u depu ne ide se nikamo, gdje da naem sada drugi? A
ti si utio i skrivao noi. I moda si ovoga trenutka presudio svome ocu: da je u tom
asu imao noi u depu, mogao je sam prerezati konopac pod vodom te se osloboditi,
mogao je potom i sam odbaciti no u rijeku te se spasiti jer pelerinine oi ne bi vidjele da
je to tvoj otac, a ne otac nebeski prerezao konopac.
Proklet da si, oe Benjamine, desetogodinjak jedva, ocoubojica sjajni!
Vue, vesla rukama oevu, Noinu korablju, i za trenutak ga izvlai na povrinu:
on die. Pelerina gleda ukoeno, kao da ne zna kakav e biti ishod. On je sudac, a pravom
sucu srce mora biti u glavi, ne u grudima. ena kovaeva, plae iz nejasnih razloga;
koprivareva ena se smije, ak i navija za kamenje. Za te nebeske ptice to nikako da
razbude vatru u sebi, da se pretvore u vatru, da isue vodu, ili svejedno - da se pretvore u
ptice, pa da uznesu tvoga oca, oe Benjamine, na nebo.
I, konano: puca li to mii na ramenu, na vratu li: i javlja se estoka bol, sve do
adamove jabuice: pa tmina. Tvoj otac iza tebe tone pa vue i tebe za sobom. Tone,
108

tone u vodu i die vodu, s njom izravnava razliku. A kako je izravnava, kad si od toga
trenutka u crni kamen pretvoren, crni oe Benjamine?
Izvlae te. Samo tebe. Skidaju ti omu s vrata.
Briu te i umataju u toplo ebe, kao najvee bogatstvo. Mnogo, mnogo lica oko tebe:
svi zabrinuti. ak i vreli aj stie. Mirie kao tvoj otac: na svjee rosno polje, na majinu
duicu.
Ljubi te tvoja majka. Uplakana. Neka mu Bog oprosti, kae ti, neka mu Bog
oprosti. Koji Bog, kae i zatrava se prema praznoj pelerini; poinje ga tui
nemonim, poplavljelim akama po grudima, a on se smije, jer je zrak i ne moe mu
nauditi. Koji Bog?! vriti do neba. Gdje je sada Bog, da opali munjom ovoga ovdje?! I
mlati praznoga, a on se smije i iz usta njegovih osjea leden dah vatre paklene.
I potom: bjei po drumovima, jer se ne eli u sjemenite vratiti, u hram Boji
kojim gospodari neastivi, netjelesan, u crnu pelerinu odjeven; i ne moe se pomiriti s
tim, pa drobi bijele drumove u sitnu prainu, hoda i prosi, prosi i hoda, penje se na
koije i kola ako te uzmu i ako se saale, da bi konano stigao do Dubrovnika sjajnog. A
otamo na galiju, kao posluga mornarima to psuju, pjevaju i rum piju, i povazdan gledaju
u nekakve karte pomorske da znaju kamo brod usmjeriti po irokom moru.
I jedne veeri, dok se more pod nogama ljulja u stranoj svemirskoj buri i gru, dok
ti se povraa, utroba na nos ti izlazi, istrava na palubu. Vidi: svijetli samo kod
kapetana, u njegovoj kabini, pa kree zamoliti ga da probudi lijenika, jer gubi svijest;
ide prema tamo, zirka kroz prozori i, pod slabom svjetlou lampaa u njegovoj
kabini, vidi kako kapetan prouava kartu tjelesnu, s tamnim izohipsama bradavica na
dojkama, vidi kako ih pokree jezikom i ne zna je li to istina ili privid; pa to je ona
bludnica kojoj su maloprije, na doku, prije isplovljavanja dovikivali i prostaki joj
govorili svi mornari, a kapetan ju je toboe potjerao; sakrio ju je on, kao kartu
najdragocjeniju, da bi je noima potom prouavao, dok ne stigne galija u Veneciju; i vidi
ti strasnu kartu to se pred tobom ispisuje, ali svijest gubi, i zove u pomo, oslanja se
na ogradu i povraa, i potom pada, pada, pada... I udie vodu, slanu, kroz nos, istu
vodu iz jaza pored mlina koja je sada posoljeni zrak, i zatim gubi svijest.
Budi se u postelji: kraj tebe su kapetan, lijenik i jedan starac u halji, koji te miluje
po kosi i potom izlazi; od kapetana zatim doznaje da je to pater Luka, koji te je one iste
noi ugledao na palubi i, nemajui vremena pozvati u pomo, bacio se u valove za tobom;
otac tvoj budui duhovni, to te je od Oca nebeskoga vratio, spasio te on, kao svoga sina.
I stie s paterom Lukom u Veneciju, a kapetan ti daje za uspomenu jednu kartu s
mnogo izohipsa i okruglih krunica: modre za mora, crvene za planine. I uva je u
svojem koveiu jo uvijek, kao blago najdragocjenije, a ne zna zato je uva, oe
Benjamine. Je li zbog one karte ive, tjelesne, to si je vidio u bunilu one noi, kad su
valovi u strasnoj oluji preskakali galiju, galiju tijelo ensko savreno? I iz Venecije
polazite, ti s ocem svojim, za Padovu, pa otuda u Accademiju dei Lincei; i uzima te on i
zareuje te po drugi put, a da ne zna; i na civilne znanosti te daje, ne samo na duhovne,
um sjajan da postane, a ti ga samo pita: A kartu, smijem li kartu zadrati? A on ti
stoput kae da smije i ne razumije zato ga to na taj nain pita. I po drugi put se vraa
Bogu, jer su prvi put nesretno zavrile tvoje zaruke s Njim, jer je ispalo da si s vragom u
sjemenitu bio na ti, ne s Bogom, i da si njemu, neastivom govorio Oe na, a Bog je
to, iz ne zna kakvih razloga dozvoljavao!
Pa kae samome sebi: Velik je Gospodin i sigurno zna zato me vraa sebi, u
samostan, i zato mi je poslao ovoga krasnoslovca i krasnoumca za uitelja, sreu
nevienu na licu zemlje.
109

-----------------------------------------------------------------------------Sreko, srea od ovjeka, gleda te i kae ti: Ne mogu ti, pie, pomoi. Toliko je: est
terapija. Vie od toga ne dajemo, nema uinka, zbog slabog organizma. Putamo ih, pa to
im dade Bog.
I Boga spominje. Do samoga Boga stigao je moj otac. Pored njega e sjediti, s desne
strane. A Bog ima posla: koga prvo da spaava? Da li moj lik oca uronjenog u rijeku, da li
moj lik sina uronjenog u rijeku, da li moga oca, da li mene od one napasti s vratima, da li
vjetice kojima pripremaju lomau: Doricu Vugrinec, Johanu Gracijani, koju prvo? Jer on
je jedan i za sve ljude i za sva vremena, jer u njegovoj svijesti sva vremena postoje
istovremeno, paralelno.
Taman ovjee, Sreko, kae mu. Taman. Zar nita niste smislili, kae mu,
jebem ti lijenike da ih jebem, toliko znanstvenih radova, toliko magisterija i doktorata, pa
zato vas hrani ova drava, sjeme i pleme da vam jebem, veli i hvata te bijes, ludilo te
hvata, pa uzima viski JB, Di-bi (jesu li Jovana i Benjamin unutra, njihovi duhovi, spiritus
u piritusu isparenom?), bocu to je Sreko, prijatelj tvoj iz kole, prijatelj prvorazredni za
tebe otvorio, za duu jo neisputenu tvoga oca, pa je zavitlava u vitrinu njegove
kancelarije da se poput soli usitni; Sreko ustaje, opaljuje ti amar (zna on, lijenik je:
histerija se amarom lijei), pa jo jedan, a ti njemu uzvraa direktom, on tebi s dva, i
potom s raskrvarenim nosom sjeda i kae: Daj smiri se, da te ne izjebem, nisi dijete!
I sjeda spokojno a pokojno, kao da nita nije bilo, kao da ste razmijenili dvije ae
viskija, kao da ste nazdravili. I zatim pripovijeda ono to se samo u satima tunog ludila
pripovijeda, pripovijeda suludo: Da te ne izjebem, nisi dijete, tako si rekao, kae mu. Pa
zar moram biti dijete, da me izjebe? Pedofilino jedna.
I zatim se poinjete smijati kao bolesnici, krvavi obojica. Toliko ste se smijali da su
prozori jeali i zveali. Nezdrav je to smijeh: tuga u ruhu od smijeha. I odjednom, utiavate
se kao da se nikada niste smijali. Odozdo bruje uasno glasno motori hladnjaka iz
mrtvanice.
Brie se Palomom, uzima ampon, nanosi alkohol, te sreuje arkadu. Izgleda da sam
ti je rasjekao, kae. Sii e dolje na kirurgiju, jedna moja kurvica sait e ti dva ava,
kae.
I zatim utite. Daj mi cigaretu, kae mu. Daje, ti pali, pali i on, iako ne pui,
pulmolog je, ali uvijek u ladici ima Davidoff, crni. Za ovakve, brze smrtne sluajeve. Da
vidof, ba da vidjeh bijelo, a ne da vidjeh crno, kae mu, izvodei igru rijeima s markama
cigareta, kalambur o brizi i ludilu od boli izvodi, dok ti nijeme suze teku niz obraze.
On te gleda i kae: Sluaj. Sluaj to u ti rei. Ovo ne bih smio raditi. Ali za tebe u
napraviti, jebem ti pisca, da ti jebem: do otkaza e me dovesti, do suda asti. Ti misli da je
medicina melodrama: za sve ima lijeka, sve zavrava hepiendom. uj: ima jedan lijek,
zabranjen zakonom. Upotrebljavali su ga prije dvadeset godina za ovakve sluajeve. Jako je
kardiotoksian. Truje srce, ali primi li se, efikasniji je i od onih est doza. Ne dajemo ga, jer
ga pacijenti ne mogu podnijeti. Zbog tebe u ga dati. Ali samo ako potpie. Ako preuzme
odgovornost za svoga oca. Ako lijek pone djelovati, imat e jo est mjeseci ivota,
maksimalno. Idi kui, naspavaj se. Ne pij po kavanama. Pozvat u ti taxi. Naspavaj se i
sutra mi odgovori, ree.
I ti ga gleda: Sreko, srea od Boga stvorena, sreka lutrijska neizmiljena, ugovor s
vragom ti nudi: otac tvoj, s vreom punom kamenja na grudima, CA. dexrum, a ti ga
spaava s uetom oko vrata, iz rijeke ivota ga mora vui i izvui. Zakleti se vragu: on,
vrag, produit e ivot tvome ocu jo est mjeseci, dade li Bog. Znai da ipak Bog izdaje
110

dozvole vragovima, makar i privremene bile, na pet-est mjeseci, kao u Knjizi o Jobu. A
kako potpisati, kad ti majka jo uvijek ne zna od ega boluje, jer i nju zavarava maginom
rijeju - nekroza?
I kae Sreku, sreo Boja, neviena: Daj formular. Odmah. Za moga oca nema
drugog sutra osim danas. Sada u potpisati. On kae: Idi doma, razmisli. Da ne bude
poslije - eutanazija. I drugo: uzmi mu, molim te, onaj noi. A ti ga gleda, pa mu kae:
Koji noi? Ima, kae, noi, koji stalno nosi otkad lei kod nas radi primanja terapije.
S ugraviranim slovom 'V' na njemu. Ne priaj gluposti, Sreko. Nema on takav noi. Moj
otac nije nikada kod sebe imao noi. A ime guli jabuku? kae mi. Daj uzmi mu ga, da
si ne presudi ranije, dodaje. Rekao mi je da se jednom, u mladosti, zakleo da e ga
upotrijebiti. Ako ponovno zamirie na benzin. A kemoterapija ti je petrolej: truje benzinom,
duu i dah ti zasmruje.
Gleda ga i nita ne shvaa. I potom misli da je Sreko, prijatelj tvoj, poludio, da je
pomijeao one to ekaju vizu za gore, jer ih je mnogo, svaki dan k njemu dolaze na
peaenje i zapeaivanje. I kae: Ma daj Sreko, ba si gad. Budi hrabar, daj svom frendu
formular. I zatim ispunjava formular, ugovor s vragom, ovjeren njegovim peatom, prim.
dr. Sreka, a ti pomilja: pa ovo primarius znai prvi meu najprvima, na latinskom.
Sreko je to, nije ala. Vrag osobno, Primus i Primarius!
I potpisuje da preuzima odgovornost. Za smrt ili ivot svoga oca.
I sjea se: prije godinu dana, ulazi tvoj otac u kuu problijedio. Kao Beethoven
mraan, poslije Devete simfonije.
Lijee na krevet i kae: Bolestan sam. Majka mu kae: Nisi bolestan, pijan si. A on:
Nisam pijan. Bolestan sam.
I prua joj novine. Dananje novine. Ona ita na prvoj stranici, zaokrueno crvenim
flomasterom. Nadnaslov: Pet godina od pobjede nad demokracijom. I? kae mu ona.
Nita, kae on. Greka. Tiskarska. Nisam je vidio. Mora stajati: 'Pet godina od
pobjede demokracije', a ne 'Pet godina od pobjede NAD demokracijom'
Majka jadikuje. I to si im rekao? Pa trideset godina si noni deurni, trideset godina
lovi i ispravlja greke, bio je red da jednom pogrijei!
On gleda u strop onim svojim zelenim oima i kae: Nita. Nitko ne vjeruje da je
tiskarska pogreka. Misle da je genetska. Moj brat Dime bio je partizan. A poslije
komunista doli su oni, demokrati.
Majka mu kae: Pa glavni urednik je onaj urednii kojega su doveli sa sela, napisao
si mu prvi tekst jer si se saalio radi toga to te podsjetio na tebe s poderanim cipelama,
stan si mu dravni i socijalistiki dao, na evape si ga vodio u kavanu.
To nita ne vrijedi, kae ovjek sa zelenim oima i die duboko, kao riba na suhom,
kao da mu se povraa. Nova pjesma se sada svira. Ne smije biti greaka, ak ni tiskarskih.
I potom poinje spavati tekim snom, buncajui, a iz toga buncanja shvaamo i ja i
moja majka: izbacili su mu pisai stol na hodnik, ovi novi, demokrati. Po nareenju
uredniia. Rekli su mu: da ga ne bi izbacili, neka sam ode u penziju. Najbolje je da se
razboli, preko veze, s lijenikom potvrdom mu nee mirovina biti tako mala.
I odlazi u drugu sobu, i dok on spava, uzima telefon. Poniava se iz ljubavi, a to nije
ponienje, nego uzvienje, jer onaj tko moli za ono to voli, on i Boga voli. Uredniiu kae:
kako te ovjee nije stid, ovjeka je od tebe napravio, a ti - pisai stol na hodnik. A on kae:
shvati me, molim te, nisam to ja, ovi iznad mene, iz partije, ne vole ga, uope ga ne vole jer
je s tim svojim povijesnim feljtonima protiv Vana Mihajlova zabrazdio, potpuno je
111

zabrazdio, Makedonci nisu bili Bugari, kao da je Galileo - nije se kretalo Sunce, Zemlja se
kretala, kao da je vano to se oko ega kree, mamu mu jebem, ionako nas je pregazio
engleski, jer ni makedonski ni bugarski ne vrijede, zbog globalizacije, internetskoga doba;
savjetuj ga da napie jedan pozitivan tekst o Vani, odmah e mu vratiti pisai stol natrag;
sve ovisi o onom novom povjesniaru u naoj partiji; rei u mu neku dobru rije o tvom
ocu, ali reci i ti njemu neka povije lea jer e i meni tako olakati, zna koliko ga volim, bio
mi je kao otac, vodio me je na evape, stan sam dobio od njega jer je bio predsjednik
Komisije. Daj reci mu, kae ti glas bez tijela i halje, glas iz slualice i potom zauti. Ti die
glasno, ne zna to rei, a on od tamo trai izlaz, pa govori neto to se nijednom sinu ne
smije rei o ocu njegovu: Ili, daj bar ti, nakrabaj neto o Vani, proknjiit e se kao da je
on napisao, jebiga, ne budi dijete!
Isputa slualicu tako da se aparat raspada pod njom u tisue plastinih komadia.
Razbolio se poslije mjesec dana koje je proveo visei na hodniku, krv je propljuvao;
nita novo za ljude koje se bave pripovijedanjem u kojem la istina postaje i istina - la.
Odveo si ga Sreku, sreki svojoj, frendu po krvi. Preko veze.
Zar je ba tvoje slovo-djevica, tvoje zlatno D presudilo tvome ocu ba takvu
sudbinu? Kakve bitne razlike ima izmeu na i nad, da bi umro ovjek; otac plus toga?
Ili je pak urednii bio opredmeenje toga D, razlike tanatosne, koja se zove
Demokracija? I to si ti vidio od te demokracije, da je jebem, kakva je pravda ta
demokracija kad i ti i neki idiot koji kopa nos, prstima radi kuglicu pa oblizuje prst jer
nema grama mozga u glavi - imate pravo na po jedan istovrijedan glas? Jeste li jednako
pametni, da bi ti on sudio u kakvoj e dravi ivjeti?!
Izlazi kroz vrata i odjednom, kao da je filmski namjeteno, sudara se s
Crvenokosom: staira ovdje, na pulmologiji. Leptiri uaren, zaljubljena u tebe (izdajica je
zjenica, vulva optika, iri se bez tvoga pitanja), u bijelu kutu odjevena, s kosom vezanom u
dvije pletenice, kao najurednija kolarka. Dobar dan, kae iznenaena to ste se sudarili
tamo. Kako ste? Dobro, kae. Ja sam dobro. Kako si ti? pita, i uzbuenje silno
preplavljuje ti lice. Nema te neto, nisi dola onda u srijedu, kae joj i vidi: kuta joj je
raskopana, a pod njom tanka bluzica ispod koje grudnjaka nema, samo dvije srnee
njukice to njukaju (zna ih pod punim Mjesecom, gade jedan!), zanima ih to trai
ovdje, kod Sreka, sreke neviene, iz lutrije neizmiljene, s vragom u vezi. Jer tko Sreku
ide, daleko ne stie. A ona te gleda s tim svojim oima-ugljeniima koje nije uario
mukarac pravi, stamen, i predosjeajui da si se upisao u Srekovu knjigu (jer si uzeo
plaeni dopust na Fakultetu), kae: Nosim knjigu sa sobom, u torbi mi je; i ti vidi da na
ramenu nosi istu pletenu torbicu kao onoga puta, u kabinetu: skromnu, ali lijepu. Hoete li
mi je potpisati sada? kae, kao da predosjea zlu kob kod tebe. Ti je gleda, ona gleda tebe
i guta te tim ugljeniima to joj se polako uaruju, a ti sasvim hladno na tu eravu sipa
led: Ne. Ne sada. Samo to sam potpisao jednu posvetu. Vie ne mogu razmiljati, kae
joj, dok ona primjeuje suze u oima tvojim.
I bude joj lake, jer nisi ti u Srekovu knjigu upisan, jer ovjek ne plae za svojom
smrti; za tuim smrtima plae. Ti tri stepenicama, a ona ostaje s tim njezinim
poluotvorenim ustima, trokutom dragim, geometrijom savrenom, djelom majstora iz
druine mijakih zidara.
Sljedee srijede, ne znajui zato, iako zna da si na dopustu, eka te pred kabinetom
na Fakultetu. A ti na groblju. Vratit e se ti, vratit e se ti, ali humka s Veroljubom nee se
vratiti kui: to je ostalo od njega, od oca tvoga. Na rukama ti je umro, dva dana prije toga,
s posljednjim rijeima na ustima: Nekroza, obina nekroza, nije to nita, ne brini se, sine.

112

A u bolnici, kad su odjavljivali koveg, predali su ti s njim i vreicu: u vreici - etkica

za zube, jedan sat, marke Seiko, s ugraviranim slovima povodom 50-te godinjice Nove
Makedonije, tri cigarete (koje je prokrijumario Sreko, marke Davidoff) i jedan noi, jer
tvoj otac traio je samo jabuku u bolnici, i noiem bi je gulio i rezao. I ti si se uvijek pitao
zato to radi obratno: ne po duini, nego poprijeko. I nikada nisi saznao, dok nisi poeo
pisati ovaj roman. Odnosno, dok ga nisi zavrio.
I evo Sreka, poto je sve tjelesno zavrilo s prahom zemaljskim: prilazi, grli te, i
umjesto Moja suut, kae ti: Da ti jebem pisca da ti ga jebem, rekao sam ti da to nije
melodrama, da to nije med za srce, ve da je to otrov za srce, jer je kardiotoksino. Ti ga
grli, on polae dva karanfila na grob, i zatim, dok te grli kao klijetima, kae ti: Mora
znati: jo prilikom prve terapije, prve doze, kad je leao kod nas tri dana, zatekao sam ga te
noi, tijekom deurstva, u kancelariji za deurstva, kod sebe. Upalio je lampu na stolu,
otvorio svoj dosje te ga itao. Ja ulazim i kaem mu: 'to to radi?!' A on kae: 'gledam kako
ljubav i od smrti pravi obinu nekrozu', pa se smije. Izvadio je iz ladice Davidoff crni,
zapalio, i puei kao da mu je prva cigareta, rekao mi je uvlaei dim: 'Preklinjem te,
djecom te zaklinjem: nemoj mu rei da znam. Neka izvodi taj svoj teatar sjena; neka ga
moja sjena uvjerava da mi tijelo nije bolesno. I ja u igrati: kao da ne znam. Kao da ne
znam da svaka svjetlost ima i sjenu svoju.' I zatim pui, niti okom da trepne; drugu cigaretu
vadi, pa je pali, mojim cigaretama me nudi i kae: 'Koga zavaravate? Charlie Hita? Ja sam
u ezdesetima, da bih postavio na noge njega i njegova brata, napisao stotine i stotine
stranica krimi pria pod pseudonimom. Za novac: po 50 maraka svaku. I sve tajne detekcije
znam.'
I ti gleda Sreka, sreku neizmiljenu, i zna da itatelj, itateljica tvoja jednom
moraju saznati: ti ne pie krimi-prie, ti ih prepisuje i kompilira od oca svoga. Da
zaradi neku paru, vrata probije.
Ako nisu dobre, nisi ti kriv: nijedan plagijator ne odgovara za vrijednost originala.
Ako su dobre, pare i slava su tvoji.
Reci da je tvoj otac vrag, i Pap e postati.

113

22.
E-mail, poslan 1. srpnja, subota, 2005. godine, 00:01
To: pater_benjamin_01.07.1633@yahoo.com
From: charliehit@yahoo.com
Ali, vidi udo: okree se na dasci prema neijim ustima. I osjea da te po grudima
dodiruju dva vrha, dvije kupe penice. I osjea miris majine duice iz usta do tebe.
Usne ti se spajaju s tom slastiarnicom. Pije miris iz te ive ae.
I shvaa: podijelio si se na dvoje. Na muko i na ensko.
ON: Kao puevi roii. Pojavit e se, osmijeliti, narasti. I zatim, u hipu, kad ih
dodirne, povui e se od straha. Stisnuvi te pupoljke, modre tulipane kaiprstom i
palcem, odjednom e se ponovno pojaviti: roii pueva, slinavi od tvoga jezika, topli.
Zatim ih ponovno mami jezikom. Vabi ih, poziva ih da iziu. Odozgora slie
modrim koncentrinim krugovima, prije negoli se ponu uzdizati. Kao da su tamne
izohipse dubokog, zapjenjenog i neprepolovljenog mora s drevne pomorske karte.
Nalik su onoj karti iz tvoga tunog djetinjstva, oe Benjamine. Kad proe jezikom
najirim kruiem, die se najui njegov dio. Upravo tako: kao vrak puievoga
roia. Zatim pali vatru na njezinim slabinama, kalemi pitomo na divljem stablu; na
konoj zemlji crta uaren rebus vrelim klinom iz usta: namrekana zemlja je koa,
najeena. Vodom pali (reci palim, oe Benjamine, habit ti je iza vrata, iza praga, ti si
gol), slinom koju nanosi jezikom. Slinom, bezbojnom tintom. Piem jezikom tajno
pismo na njezinim slabinama, sve do kukova. Urezujem slovo, slovo nevidljivo
urezujem po tom vrelom papirusu. Povie, kuice od dva tamna vrtna pua: roii su
im potpuni izili. Naburbrjela je koa noi. Kakva li to tamna, junaka, nepoznata krv
pulsira u tim modrim tulipanima? Steem bezduno te tamne vrhove njezine due:
ona stenje i uzdie pa zatim kao sekstant iri duge noge i ustremljuje moju korablju s
punim jedrima u vrtoglavi bezdan. Ruiastim tabanima podupire nebesa, dok
zastajem nad njom, otvorenom poput vrata za pokojnika, i sa stoerom u kojem se
uravnoteuje cijeli probodeni svemir, poinjem koliti taj svoj novi kontinent. Prvi
kolac je bol; zabijam ga u sredite svih sredita. Ali, slatka je bol od ljubljenoga. Jer
istim uzdahom umiru ljubavnici, istim uzdahom umiru oni to su barem jednom ljubili.
Potom je meljem kao krupnu penicu. Kamen na kamenu, iskri. Tucam ju. Kolim.
utim, a ona vriti, moli da nikada ne prestanem. Drobi taj tucanik u sitnu prainu.
Kruni ga svakim nabijanjem na njega, stanjuje, stanjuje pa zadebljava, kao kad grnar
glinu oblikuje. Izluinom iz rodnice ovlauje glinu. Ponekad izgleda da e slomiti i
prelomiti taj podivljali, topli kamen, os njezine due, gravitacije i magnetizma. Mislim
da sam joj stigao do srca: uvlai me u valovlje njezino tamno, poludjelo srce i ja
114

dopirem do zida kojim zavrava ovaj svemir. Ja sam stanar njezine utrobe, gospodar
nove zemlje koju prvi okolujem. I raspeaujem i zapeaujem njezinu utrobu vrelim
peatima od tekuega zlata. Punim je zrnima, sjemenjem nalik mogranjevom. Kad
pone raati ono to joj sada usaujem, Gospodin e joj otpeatiti utrobu. Ta bol
podsjetit e je na ovaj uitak, na sok od mogranja koji je iscijeen iz njezinih
nabubrenih, arkih usana to apuu neto na jeziku koji ne znam, ali ga razumijem. A
kae: jaganjca, jaganjca Bojeg, tijelo stvori i tijelo vatrom oivi, a vatru dahom oivi, a
dah vatrom jakoe, jaganjca Bojeg...
ONA: Nabreklu, njegovu tamnokrvavu ilu vidim: kao modra rijeka prua se
gornjom stranom njegova spolovila. Tu bolno zategnutu strunu muke harfe na tom
toplom, zadihanom krtu. I oslukujem jezikom (i jezik je uho, Boe, Boiu): ile. Svaku
im poru znam, a nikada je nisam vidjela: svaku toku na kupi, na obodu eira te
ruiaste ivotinje. Svaku bobicu poznajem: a ne znam odakle: jezikom prelazim po
tim tamnim, ljubiastim bobicama, naslaujem se njihovim kasnim jesenjim sokom, i
polako kreem prema otvoriu, prema kupi usnule gusterne: igram se s presahlim,
toplim izvorom to svaki trenutak ponovno moe izbiti kao vreli vodoskok nepoznatih
metala i minerala. A zasada isputa samo toplu paru i poneku kap gorke tekuine: nije
to sjeme, jo nije. Ali nije ni penica iz neplodne kue. Gorak je to sok, od kore
kasnoga mogranja. Otricom jezika, kao njenom britvom prelazim po obrubu oboda
glavia, kao po ljubiastom eiru: isputam na njega topao dah i obod raste, isparava
se jo vie: bobice postaju krupnije, jedrije od eera kasne kolovoske voke. Pulsiraju.
Pulsira i ta toplokrvna gljiva u mojoj ruci, pod mojim poivinenim jezikom. I tada
kreem prema dolinici gdje se dodiruju dvije strane obodnoga obruba, susreu se
dvije male planine u dolu, pod samim eirom, s donje strane, prije negoli se pone
sputati to ivo meso prema korijenu. Tamo, u tom dolu izmeu dvije udubine, moj se
jezik odmara kao brod u pretijesnom pristanitu. Tamo mu je mjesto, za tamo je
napravljen. I potom me on grabi za kosu: svojevoljno ulazi u hram glasova kao edno
pero u tintarnicu, kao da eli oploditi i umnoiti slova, kao da mi eli napisati pismo
neizglagoljano u samom korijenu jezika, u korijenu prvoga daha: grebem ga prijetei
zubima, onjacima svojim, pasja mi je sudbina, tek toliko da mu pokaem da imam
nekakvu snagu, ali on umnoava svoju snagu jo vie. Kuca na vrata utrobe, kao
podmukli bubanj bije na obali rijeke od ive sluzi, rastvara se u sve bobice jezika i u
sva zrna rijei, pretvara se u raskonu glazbu okusa i mirisa: bosiljak, smilje, bosiljak,
smilje, bosiljak moj dragi. Zatvaram oi: on je kljuar moje utrobe. Prvo bijae gost;
poslije je postao stanar, pa gospodar. ujem njegovo srce, svaki otkucaj: ujem ga
grlom. Zlatna zvona zvone mi u uima. Zatim: vrela rijeka kojoj se predajem (Boe,
kada sam ula u tu gustu rijeku?). Zvona se tope: uareno zlato ispunjava mi utrobu
kroz grlo, usko ue strasti, lijevak drevnog alkemiara kroz koji mu dozvoljavam
ispuniti me metalima i mineralima ljubavi. U tri mlaza: tee topla rijeka iz tople utrobe
nadola. Moja rijeka u kojoj u se kupati od iskona do beskonanosti. I nad njom, nad
mojom rijekom, pogledavam i vidim: bijelu muku mjeseinu koja je sasvim svukla
svoju crnu halju, vidim svoj goli mlinski kamen, pun kao nebesko oko to sve vidi.

Delivery failed: unknown recipient. Unknown epoch.

-----------------------------------------------------------------------------to je, ponovno protestira? Ovo je bio porni? Da ti ne vrijea tvoj visokomoralni
graanski ukus, ili ve to? Osim toga, ovo nije dio romana, ovo je samo neisporueni mejl
115

pateru Benjaminu! Bez kojeg se on ne bi mogao, u tim strogim inkvizicijskim vremenima

povezati trajno s Jovanom, Crvenokosom Makedonkom! Zar kao vlasnik biljenice nemam
pravo poslati ni mejl svom liku, dati mu znak to mora uiniti?!
Osim toga, zaboravlja da ti pie, ne ja, duo moja! Da, da, ja samo drim olovku, a ti
mi diktira, jer si ti implicitni itatelj/itateljica, onaj koji naruuje to eli, a koji je sada
postao i implicitni autor: on je pak onaj koji diktira realnom autoru! Boe, bestidnik,
bestidnica! Nisam znao da ti se takve misli vrte po glavi! U jednom trenutku sam
pocrvenjeo dok sam zapisivao. to? Nisi diktirao/diktirala? Pa tko mi je diktirao, da mi nije
diktirala moja baka Slobotka Atanaskova?! Ljepotica i pametnjakovika, s estitim
eljezniarem, pokojnikom crnim do vjenosti zaruena! Pa barem je to pitanje rijeeno u
naratologiji: uvijek realnom autoru diktira implicitni itatelj preko implicitnog pisca! Tako
funkcionira knjievna publika: Shakespeareu je diktirao implicitni itatelj preko
implicitnog autora, diktirao mu je ono to je jedan renesansni ovjek htio vidjeti i uti u to
vrijeme; Cervantesu je diktirao onaj itatelj ili itateljica koji su bili eljni avantura,
hrabrih vitekih oslobaanja Dulcineja, Balzacu su diktirali implicitni itatelji iz visokih
drutvenih slojeva devetnaestoga stoljea... Kafki? Ne znam tko je Kafki diktirao? Izgleda
nitko, nije ga zanimala publika. Sam je sebi diktirao, to znai da mu je diktirao Bog.
Nemoj skretati s teme, nemoj. Vratimo se na tebe! Boe, Boe: da ti ovjek ne dade penkalo
u ruku: nabijanje na kolac, kolenje nove zemlje, paranje utrobe i obijanje vrata od utrobe,
vreli trenuci, sve neke inkvizicijske metafore o ljubavnom odnosu! Pa, pa, pa! Sado-mazoa
koliko hoe! Da ti se prestanem podsmjehivati? Ne podsmjehujem ti se! Moram ti neto
priznati jer si ti sada pisac, a ja samo lik. Svia mi se biti pater Benjamin; svia mi se kako
me zamilja! Od malih nogu elim zabranjene stvari: sveenik, u celibatu, a gledaj to
radi! Ti doista nisi za to da ti ovjek da poetsku slobodu! Prvo to si uinio, opalio si po
najstrooj zabrani: zabrani katolikim sveenicima da imaju enu! Sasvim si me oslobodio,
pa mogu nastradati do kraja romana, jesi li svjestan/svjesna toga? U svakom sluaju, die
mi se adrenalin od onog to me eka! A ni ti, ni ti nisi vie siguran/sigurna: misli da e tek
tako proi kad izae roman? Misli da nee biti reakcija? Ba me briga, ja nisam autor
ovoga. Ti si. Ti se potpii, ne ja.
Da, da, izvuci se sada: ti si samo itatelj/itateljica i konzumira to ti se poslui. Da,
da nisi voajer, to nije tono. Ti si uvijek dobro odgojen/odgojena, pisac je uvijek kriv za sve.
I dosta s tim izmiljenim terminima: voajer. Voajer je svatko tko ima oi. ak je voajer i
onaj bez oiju. Pada li ti na um slijepi prorok Tiresija iz Kralja Edipa? Zar on nije voajer?
Nije imao oi, a vidio je sve. Ba sve. Koja majina ga je tjerala da vidi sve, pa ak i to kako
sin spava s vlastitom majkom? To nije porni? Da ne govorimo o onoj uvenoj, idiotskoj
reenici, suhom zlatu od romana Pupak svijeta onoga idiota kojega ti bezrezervno voli,
Venka Andonovskog (reenici to sam je ja posudio privremeno, u ovom romanu u sirovom
stanju, prvoj verziji, dok ne smislim neto svoje), a koja glasi: I u najtamnijoj noi Gospodin
vidi najtamnijega mrava na najcrnjem mramoru, pa jo uje i topotanje nogu njegovih!
Zar Gospodin nije voajer par excellance, reeno nepornografski i ueno, s veleuenim
rijeima idiota Andonovskog?
Znam da zbog lanog morala glumi da si skandaliziran/na ovim scenama. Ali, zar
danas i sam ivot nije uvreda, odnosno - eksplicitan seks? Evo, evo ti dokazi, jer ti trai
samo argumente: u Vijestima od 21. listopada 2005. pie: BOOKER - ALAN
HOLLINGHURST - LINIJA LJEPOTE. Tekst: Nagraeni roman, prepun eksplicitnoga
homoseksualnog seksa, zaveo je lanove irija. lanovi irija, na elu s Chrisom Smithom,
prvim ministrom koji nije u Velikoj Britaniji skrivao svoju homoseksualnost, podijelili su se
kod glasanja. Smith, inae izuzet tijekom glasanja, izjavio je kasnije da je trijumf romana o
homoseksualnosti u povijesti Bookerove nagrade neto to se mora proslaviti.
116

E pa, ako je tako, tada ne znam zato se buni. Ako moe Europa nagraivati roman s
eksplicitnim homoseksualnim seksom, tada ne znam zato Makedonija ne bi mogla barem
objavljivati romane s poetiziranim scenama heteroseksualnoga seksa?
Je li to previe?!
Nije, nego si ti, dragi moj, draga moja, nevien/a licemjer/licemjerka. Da,
licemjer/licemjerka. Sada u ti rei zato.
to vrijea kod tebe ova scena? Nevinost? Koju nevinost, dragi moj, draga moja?
Pamti li ti kako si I KOLIKO PUTA izgubio/izgubila nevinost? Ima li priu koju eli
ispriati na tu temu? Molim, zbog neega te ne ujem, kao da si umuknuo/umuknula
odjednom? Ako ima, da te vidim, popuni sljedee retke, napii itje o svom padu. Pii
otvoreno, ne lai: Kako I KOLIKO PUTA sam izgubio/izgubila svoju nevinost?
_____________________________________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________________________
Nita nisam proitao, nisi napisao/napisala nita. Oekivano: licemjeri/licemjerke
govore o tuoj nevinosti, nikada o svojoj. I to, u pravilu govori o tom kako su je drugi
izgubili, a kako su je oni/one sauvali/sauvale. Dosta s tim! Gadi mi se takvo licemjerje!
Nego uj: prikljui se na Internet i potrai ovu adresu: http//:www. geocites. Ako si
vjet/vjeta, snai e se dalje sam/sama. Tamo je jedna stalna stranica (sajt, reeno
jezikom globalizacije), koja se zove: djevice u ivo, odnosno gubljenje nevinosti u ivo. Tri
puta sam ga otvorio i tri puta sam gledao kako ljudi od etrdeset i neto godina, za 500 do
1000 dolara, defloriraju djevojice raznih rasa i naroda (najvie ih je bilo s kosim oima,
najsiromanije su, i vjerojatno su posljednja socijalistiko-komunistika rasa koja je ostala
nedeflorirana od kapitalistikoga holivudskog hiper-falusa). Da, gledao sam, priznajem.
Djevojice su vritale, tekla im je krv, radile su bolne grimase: mora biti grozno gubiti
nevinost za dnevnicu. to krvavije, to uvjerljivije - to je formula dvadesetstoljetnoga
globalistikog video-realizma, za razliku od devetnastostoljetnoga, u kojem je maksimalno
razgoliavanje bilo do koljena. Umjesto krvi, u devetnaestom stoljeu dominirala je druga
tjelesna tekuina: suze. I mnogo maramica s damskim inicijalima, umjesto raznobojnih
kondoma.
Sljedeega dana, sluajno mi je u ruke dopao specijaliziran ameriki asopis
plastinih kirurga, u kojem se govorilo da je pala cijena operacije za ugradnju himena. Da,
da, dragi moj, draga moja! Dobro si proitao/proitala! Svaka djevojka koja je izgubila
nevinost, moe za 499 dolara i 99 centa (to je 500 dolara, da se ne zavaravamo, jer jedan
cent predstavlja tvoje povjerenju u tu cijenu!), vratiti svoje djevianstvo. Odnosno, nevinost,
jer se djevianstvo ne moe vratiti. Ono je stanje duha; nevinost je fizika anomalija koje se
djevojke obino ure osloboditi!
Prema tome, danas je nevinost stvar marketinga, i to u onom njegovom dijelu koji se
naziva prezentacija, odnosno ambalaa. To je ona znanost o pakiranju stvari: svako
pakiranje, pak, samo je maska. Proizvodi se najee pakiraju u tvrdu ambalau (kartonske
kutije), u meku ambalau (celofan), ili u ukrasnu ambalau (ukrasne papire s vrpcama).
Ako netko upotrijebi proizvod a zatim se predomisli, tada se taj isti proizvod moe
117

prepakirati, vratiti mu nevinost s novim plaanjem za novu ambalau. Himeni su ve stvar

industrijske trake.
Poto sam proitao asopis, odluio sam ne darivati vie nita u ambalai, ak ni
ukrasnoj. Sve darove dajem otvorene. Jer samo tako, otpeaeni, doista su nevini. Sve je
drugo marketing, odnosno - ponovljena nevinost.
Zato, kad e gledati sajt www.geocities.bloody.virgins (kakvo odvratno ime - krvave
djevice, kakva perverzna zamjena za krv prolivenu u ratovima!), imaj na umu: la je to.
Nije istina. Kao i moj i tvoj roman o istoj vjenoj ljubavi patera Benjamina i Jovane. Sve je
referencijalna iluzija, kao to bi rekli naratolozi. Istina ima svoju cijenu, koja se mora
platiti. Ako si siromah, ivjet e u lai. Ako si bogat, ponovno e ivjeti u lai, ali s dosta
osobina istine, jer e plaati nevinost vjenom ponavljanju lai.

118

23.
Hej, crna Jovano, janje crno, crna ne bila, kukavice!
Jesu li na dan tvoje svadbe, crna kupino, od neuarenoga ugljena pocrnile
krijesniice!
U zobunu ureenom, eka na ardaku svatove. U nonji svoje bake: smije se kao
da drenjinu pod jezikom uva, s tim svojim ustima trokutastim, s dva oka - dva
ugljenia nezaarena. Prohodi, Jano, odhodi, pogled obara, ne ogleda se na mene,
pjevaju momci koji su se u te zagledali, aljivo. Priznaju poraz: ti tua jesi. I cijeli su se
Vevani okupili pred kuom oca tvoga, udesnoga popa Isijana. I hvale tebe, plamen
plama oca tvoga, Crvenokosu, mogranj rumeni. A ti mirka, slua svirke drevne: to su
se svi umski dusi predaka tvojih u sviralama sviraa okupili i sada se glasaju do neba.
Duu isputaju svirai kroz lijevke drvene, duu do vrata nebeskih. Trube drvene, trube
drevne Jerihonske. Samo jabuice sviraima poskakuju na tamnim, junakim mukim
grlima, kao marvi prije klanja, i samo ti to kazuje da se ova istina dogaa: svadbu ti
prireuju, Jovano!
Otac nebeski, uje li, ne uje li, ali ti glas uje unutarnji, samo glas, bez tijela svoga:
sada e mi dovesti ovjeka moga iz ije sam polovice stvorena, njegovo sam rebro
enskim tijelom obloeno. I moram eznuti za povratkom na to mjesto odakle sam uzeta:
iz slabine njegove, na kojoj vatru moram paliti, kao svaka ena, i ovjeka svoga na
toplom drati, da mu ne zastudi nikada pod nebom, u svemiru. Ali, eznem li, Boe?
eznuti moram, ali meni je hladno posvuda: od vrha prstiju na nogama, do vrha
nosa, preko srca i grudi; a moralo bi mi biti vrue, jer sam sva u zobunima, od glave do
pete. A kako da eznem, kad enje u meni nema?
Za izdaju je potreban strah, za osvetu ljubav, za umiranje ivot, a za enju - imati
se mora odsustvo prisutnije od prisustva. ezne se za neim to nije ovdje, a svaki ti je
trenutak pred oima; nije ovdje a ipak je ovdje - to bi bila enja. A ja sam ovjeka svoga
samo jednom vidjela, kad me je doao kupiti. Zlatom me izmjeriti i cipele mi crvene
lakirane obeati, iz Bohemije. Dobrim mi se uinio tada: nijednoga zla na njemu nije bilo.
Ali ja nisam eznula vidjeti ga ponovno. Ugljen sam ja, janje crno, bijela Jovana: ugljen to
se ne moe uariti, a svi kau da se s ognjem vjenavam, sa suncem vevanskim,
prvakom nad prvacima; ja sam suneva nevjesta, sunce dopodnevno, a i njemu podne
nije prolost, od mene deset je sunevih godina stariji. S krojaem iz Bohemije, ordijom
Vevanecom me zaruuju, koji je doao ak od tamo, iz zemlje stakla i zidara, jer je za
mene uo, kao Sunce za Mjesec, ali me nije vidio. I samo me je tada vidio, toga dana kad
je Mjesec poranio susresti se sa Suncem: u zobunima svu, kao i sada, poput rasplodne
kobile izvedenu na sajam konja. Okretali su me pred njim, a ja se klanjala pred
gospodarom svojim, i pred ocem svojim, sveenikom. I rekne ovjek tada: dobra je. Sa
119

svatovima po nju u doi, poslije postova petrovdanskih, s tovarima zlata i cipelama

crvenim, lakiranim; ast da ste joj uvali.
I evo ti sada, crna Jovano: niti si ljubljenazaljubljena, niti si se ljubila-obljubila, a
praznik je. Tvoj praznik. Bubnjevi biju, zurle viju, tebi se vrti u glavi od toga komara. A
dobar je ovjek, i dobar e biti s tobom do groba. Ali, tko kae da se jednom umire?
Umire se i prije odlaska pod ledinu. Ali idi mu reci da ti je ugljen u utrobi uaren: dobar
je bio ovjek, domain i dobar zanatlija. S tovarima zlata. Ali zlato ne rastaljuje ugljen:
kao to ni sam ugljen ne rastaljuje zlato; rastalit e se zaari li i njega neto.
Ali, doista je ovjek bio dobar: zacrvenjeo se ak kad su me pokazivali. A dobrota je
i od kruha vanija. enja i strast rane otvaraju; dobrota ih lie i lijei. Pa, neka bude,
Jano! Svadba tvoja neka bude. Tko se dobrotom zarui, makar i bez strasti, rua e biti
njegovana. Trnje e joj se u pamuk pretvoriti: enja je trnje, pamuk ljudska dobrota. Ne
moe te ubosti, pa da te zaboli, i krv ti pusti.
Stoji na ardaku, crna Jovano, ugljeniu crni i vidi: eno svatova. S crnim
barjakom naprijed i bez svirala i sviraa: kolona mrava crnih, svadbari izili ispod
zemlje, iz mravinjaka. Dolaze mravi pod ardak; svirka u tvom dvoritu prestaje, udan
se agor uje.
Otac tvoj na ardak stupa, s oima zakrvavljenima. Stane pred tebe i kae: Ubie
ordiju. Krojaa, mua tvoga ubie. eladin-beg ga je presreo pored Careve esme. I sve
mrtvaeve tovare zlata iz Bohemije je oteo. Svadbenu mu je koulju prebojio u crnu; eno
je, na barjaku se vije. Crna Jovano, zar na sam dan tvoje svadbe, kupino moja?
I zatim te odvode. U mrtvaevu kuu. U odaju s votanicom nad elom, pere
ovjeka na ijim si slabinama trebala vatru paliti. I vidi: na slabinama njegovim, vrata su
nasilu otvorena od utrobe njegove - na tom ga je mjestu udarilo eljezo te ga dokusurilo.
Kao da ga vidi prvi put: jesi li s njim morala vijek vjekovati, crna Jovano? Dobrota ipak
mrtva jest: bestrasna, uta i studena. Jer dobrota je obrana od srca: onaj tko je ini, ne
eli povreivati mrnjom, ali ne eli ni ljubiti arom. Dobrota je pepeo: tugu nosi, nita
ne stjee s radou.
Crni svatovi, u drugoj odaji, novoga mladenca opremaju: u crno ruho, brata ovoga
to lei pred tobom i to vie nita nema: ni zlata ni blata, ni za navui ni za svui, ni
palau ni kolibu, ni svjetla ni glasa, ni uzdaha ni izdaha, ni sjene ni promjene vie nema.
Svadbe nema: sutra pogreb jest. Ali ovjeka ti naoe: brata njegova,
dvanaestogodinjaka samo. ekat e da poraste, Jovano, da se zamomi. I utrobu svoju
njemu e otvoriti, jer zakon drevni, od davnine, tako nalae: ako je pocrnjelo ruho
mladoenjino na dan svadbe, brat njegov s nevjestom u postelju e lei. Zlatna nevjesta,
kao i dukat, u dobroj kui mora ostati, iako je dukat izgubio vlasnika. Ako ne ostane,
postaje lani novac: nitko te nee uzeti, crna Jovano, jer si iz tue kese izvaena: jednom
si zakinuta, prebrajana si jednom, obiljeena, s tobom, dukatom crnim, neija je strast
plaena. Idi i dokai da si juer iskovana i da te nijedna ruka nije milovala, tebe, dukat od
ugljena izraen.
Od zlata - zlo, a od zla - pozlata na mrtvakoj koulji. Od zlata za kojim ne ezne uta votanica. Suzama brine majke orija-krojaa istopljena. Eno suza, votanicom
teku. A votanicom se ugljen ne zaaruje.
Ti suza svojih nema; tuima se pak ne plae.
I evo, no je, a postelju tvoju svadbenu, spremnu, smiljem i bosiljem namirisanu,
ispunjavaju dva tijela: lijee ti, lijee i momi. Okree se na stranu. Za bratom svojim
plae. Ti ne plae ni za kime, ali ipak suze ti teku: ne plae li za sobom, crna Jovano?
120

Grli ga kao da ti je bratac: ne plai, kae mu. Ja nisam tvoja. Ne plai. Nita od tebe ne
elim.
On se izvija kao zmija kojoj je glava raljama priklijetena. Ne mogu, kae, ne elim.
Braco mi je dolamu kupio, po glasniku ju je poslao, pealbaru; niti tjedan nije proao. A ja
ga nisam poljubio u obraz, ast da mu odam. Eno ga, dolje lei, kamen e mu nad glavom
od sutra stajati, i kamen pod glavom leati, uzglavnica kamena hladnoom e ga grijati;
eno ga, toplinu svoju s kamenom razmjenjuje, a ti si sramotno topla! I ustaje. Idi kui,
kugo, idi, kae ti. Idi, nesreu si nam donijela, kugo crvena. I izlazi. Njegov otac, svekar
tvoj, batinama ga vraa natrag, u postelju i uz tebe ga stavlja. Ruku njegovu na grudi
tvoje mu polae; gleda njegove nokte: crni su od igre po bijelim sokacima. Djever
mladenac, dijete slatko, zlatno, svjetlokoso, koje se jo nije naigralo. I on umire sa svojim
bratom i s tobom: a u tom trenutku umire i neka ena, rebro Adamovo, iz njegova tijela
izvaena, to nikada na njegovim slabinama nee vatru paliti. Koliko ih je umrlo danas,
pita se i plae, plae, plae. Kao votanica, na tuem tijelu zapaljena.
I poto su ga izveli uz batine napolje, u sobu ulazi starica. Miluje te po kosi. Tjei te,
ali te ne moe utjeiti. Keri, kae, keri. Zar na dan svoje svadbe, crna Jovano? I svi kau:
crna Jovano, kao da si ti kriva. Kao da je slatko mlijeko krivo jer se pretvorilo u gorki
otrov kad ga je zmija popila svojim zubima ispunjenim tom esencijom.
I zatim se vrata ponovno otvaraju i pojavljuje se mladenac crni. Plae i kae:
Pustite ju, samu je pustite da ode; ona je dobra, lijepa, bijela, arka, ali ja nisam
mukarac. Pustite ju, nije ona kriva! Svekar tvoj zaljepljuje mladencu amarinu te mu
kae: Ako nisi, budi! to e rei svjetina, krvi nema! I odvlai ga iz odaje uhvativi ga za
ui. Starica ostaje s tobom pa ti kae: Keri, tako je bilo pisano, ena da postane bez
mua, kao majka Gospodinova. Da ti se utroba praznim ispuni prve noi blagoslova.
I zatim ulaze jo etiri starice, sve jedna nalik drugoj, mravi crni: hvata te svaka za
po jedan kraj tijela (tijelo je kri i etiri kraja ima, tijelo svetac izdajniki), dre te, a ti
vriti jer shvaa da se od tebe neto trai; vraaju neto krezubim ustima, crne
nevjeste iz podzemnoga mravinjaka izile, Boga spominju, i dok vriti, dok se pokuava
osloboditi, neto ti probada utrobu: starica izvlai ispod tvoje none dolame, izmeu
tvojih nogu, iglu za pletenje. Vrh joj je krvav. I sljedeega trenutka, tvoje se ruho
zakrvavljuje: kapi krvi na krevetnom rublju djevojakom, to na bosiljak i mrtvaki
pokrov mirie.
Lijepa je prea za iglu stariinu uzeta: krv moja. A iz krvi se djevianske jelek od
stida za vjenost plete: i niti ponienja nikada se ne zamrsuju, jer su od jedne boje, od
jednoga tijela i od jednoga mirisa ispredene.
Sljedeega se dana, jedan crni barjak i jedna krvava plahta na orijevom ardaku,
upokojena mladenca, vijore. Svjetina, puk bezbrojan, skup tuan, prolazi i kazuje: doista,
doista je ordijin brat postao mukarac. I doista, doista je tako.
Tebe nitko ne spominje.
Jovano, crna Jovano, crna ne bila, kukavice!
Na dan tvoje svadbe, jesu li, crna kupino, od neuarenoga ugljena pocrnile
krijesnice! Na dan tvoje svadbe, jesu li ti, crnu krv iz utrobe iscijedili, djevianstvo ti
iglom oduzeli, kupino moja, janje crno rasporeno!

121

24.
Gotovo je sa mnom ree pokojnikov glas, dok je smrt spavala na njegovim grudima.
Izgubio si carstvo svijeta, nemoj alovati, nije to nita. Osvojio si carstvo svijeta,
nemoj se radovati, nije to nita, ree sjena Gospodinova.
to vidi? upita on, osjeajui da su joj oi otvorene.
Vidim tvoj mundir ispred praga, ree ona, smrt slijepa od ljubavi.
To nije mundir. To je moja Boja halja! viknu nemono glas posmrtnika.
Mundir je, im se nosi izvana: da ga drugi vide. Znamenje je to lano, jer se pravi
znak Boji ne vidi, zato to nije ig na elu ili ruho na tijelu; ig na elu znak je stida, a
ruho na tijelu je znak moi, a oboje su upueni na skupove javne i oi vanjske, a ne na
unutranje. Habit je poslanje Gospodinovo na zemlji, a poslanje je u tijelu, jer je slovo
poslanje, a slovo je u ovjeku, nije izvan njega. Ti si bio i ostao ovjek Boji. Iza tebe je
ostalo ono to bijae samo mundir, sujeta bijedna, ree Ona.
Ja sam kao crnorizac uinio grijeh smrtni. Spavao sam sa enom, ree on kao da
se ispovijeda.
Zato si i umro, na nain nesvakidanji: tijelo je tvoje napustilo duu, a ne obratno.
Tako umiru svi sveti ljudi. Sada ti je samo dua ostala, i zato moe ljubiti, i isto i
tjelesno u isto vrijeme, jer i dua ima svoje tijelo duhovno. Neistima dua odhodi na sud
kad umru, pa zato neisti ne mogu ljubiti onako kako se jedino ljubi: u smrti.
Jer isto je umirati i ljubiti. I ja i ti noas dobivamo svoje djevianstvo: ti u meni, ja u
tebi, ti u smrti, ja u ivotu. Upoznajemo sami sebe.
U propast me vodi! viknuo je on. To ne moe porei: sve to sam imao predao
sam mraku, bacio preko praga.
Sve je dobio samo onaj tko je razdijelio sve, ree ona, smrt lijepa, crvenokosa.
Rekla sam ti, ne moe rei da ti nisam rekla: smrt su vrata. I ljubav su vrata. Kad e ih
otvoriti, kad e prekoraiti prag, sve iza tebe prestat e postojati. Ali u svjetlost e ui.
Nema ovjeka koji je propao, jer nema vrata koja vode ni u to. Svaki ovjek po licu
zemlje u propast ide i propada jednom. Zato je izmiljeno spasenje, vrata nebeska,
dodade ona.
Gdje je Bog? I zar je On ostao tamo, pred vratima? upita glas.
Ti Boga trai, a nalazi sjenu Njegovu!? Ona je postala sjena tvoja, s tobom se
zaruila, ree ona. Zar ima neto vjernije od sjene? Gospodar sjene moe iznevjeriti, ali
sjena ne naputa onoga koga je izabrala za ljubavnika, s njim je zaruena do smrti i za
njim ide do posljednjega daha.
Ja sam bio lanac jaki, rekne on. Lanac povezan s Bogom.
Gdje je lanac, tamo je ropstvo, prozbori ona.
122

Ali u tom lancu je bila jedna slaba karika: ena, ree on.
Pokazala se istina drevna; najslabija je karika uvijek najjaa; puca, ali ti raskida
okove, ree ona.
I zatim se digne s njegovih grudi.
Stani, ree ona. elim ti pokazati neto. I ja imam svoga Boga, kao to ti ima.
Danas emo putovati do kue moga Boga. Pripremi se, daleko je stan njegov nebeski.
Prije negoli je krenuo za njom, pokojnik je uzeo svoj kovei, krinjicu najtajniju i
sakrio je iza tajnih vrata dolapa. Mnotvo utroba jednih u drugima zatvorenih: utroba
krinjice u utrobi vrata, utroba vrata u utrobi dolapa, utroba mlina u utrobi svijeta. Tako
se skrivaju najvee i najskupocjenije stvari od naega oka: najvee se stavlja u najmanje.
Sve to vidjela je samo smrt, to je u raskonoj oreoli svjetlosti ekala stojei u
sjajnom okviru vrata.
On je doao, ona ga je uzela za ruku i izvela preko praga.
Smrt je na taj put krenula samo s jednom malom torbom na leima: tolikom da
pohrani pokojnikovu duu u tu malu utrobu.
-----------------------------------------------------------------------------Kad mi je umro tetak, nisam mogao doi k sebi. Plakao sam a da nisam znao zato
plaem i to je to umrijeti. Sada znam zato sam plakao. Tu rije bio sam uo nekoliko
puta i bio sam vidio da svi plau kad bi se izgovorila. Tako da sam plakao na nekakvoj
verbalnoj osnovi: izmeu mene i smrti, izmeu mene i strane stvarnosti stajae, kao neki
vid tampona, ta rije. Ta rije bila je za mene nerjeiv rebus, gotovo slikovit kao crte, a
ipak zatamnjen nepoznatim znacima: zamiljao sam da to umro znai da e njegov um
(sadran u rijei umrijeti) sagorijeti (jer obje rijei, umrijeti i sagorijeti, sadravaju
rijeti). Jednostavno, zapalio mu se um i vinuo se plamen iz njegove glave. Kasnije sam
doznao da nisam bio jako daleko od istine: umro je od modanog udara.
Pitao sam kad u ga ponovno vidjeti: rekli su mi da ga neu vidjeti. Pitao sam, zar ga
neu vie nikada vidjeti. Rekli su nikada vie. Nije mi bilo jasno: kako je mogue da ne
postoji nikada vie, kad ljudi vrijeme mjere krugom; pa se stalno vraaju isti sati i minute
na satu, jer drugih nema; ako se oni vraaju, zato se ne bi vratio i ivi ovjek? Tada nisam
znao da ljudi za ivot koriste jednu drugu sliku: pjeani sat u kojem e ipak, posljednje
zrnce jednom iscuriti. Tada sam poeo plakati, jer sam shvatio da je on doista otiao.
Poto sam prestao plakati, odluio sam pomoi: svojoj majci sam rekao da elim
postati lijenik. Tuno se nasmijeila. Zato? ree. Da izmislim lijek protiv smrti. Oivjet
u tetka, rekoh. Ne govori gluposti, opomenuo me moj otac. Lijek protiv smrti ne postoji.
I nee nikada postojati. Ne znam zato, u tom trenutku osjetio sam silnu mrnju prema
njemu: inilo mi se da brani smrt, da je njezin zastupnik, da zbog ljudi poput njega nikada i
neemo dobiti bitku sa smru. Izgledao mi je da je u nekakvom besramnom dogovoru s
njom, dogovoru koji trai da se pomiri kako su stvari takve kakve jesu - i toka. I ba kad
sam ga htio poeti bespomono udarati akama po trbuhu, on je izustio: Postoji netko tko
e to uiniti. Isus e uskrsnuti sve mrtve, kad doe vrijeme Uskrsnua.
Porastao sam i danas znam da postoji ozbiljna mogunost da se to dogodi. Ta je
mogunost informatika, poslije otkria strukture DNK i raunala. Isus ima raunalo i to e
svakako uiniti, jer svi mi nismo nita drugo nego fajlovi memorirani u njegovom raunalu,
najnovijem modelu Pentiuma (Petoknjije se zove vrhunac Svetoga pisma). To znai da
e uskrsnuti i nae tijelo, kao to je predvieno u kranstvu: Isus je informatiar koji za
123

svakoga od nas ima svoj fajl sa svim podrobnostima: visinom, teinom, bojom oiju,
mentalnom strukturom, svijesti i podsvijesti, oblikom dlana i koljena... Smrt je samo virus
koji jede fajlove, ali Isus ima sigurno backup. Nije on glup: uao je u eru informatike i
globalizacije, sigurno.
Poslije plane faze, dola je gnjevna faza. Vidio sam da Isus, Zoro moj, ne dolazi.
ekao sam ga tjedan, dva, molio mu se, a on je vidio koliko volim tetka Mitu. Zato sam
odluio: otii u i iskopat u oi svecima u crkvi u ore Petrovu. Uao sam u crkvu. Bila je
prazna: ljetno podne u njoj, zadrijemalo. Nisam to mogao uiniti. Bilo me je strah: sa
svodova hrama gledale su me muhe. Zujee. Vratio sam se.
I konano, odluio sam: osvetit u se svijetu utnjom. Takvom utnjom da e me
zapamtiti. Takvom utnjom kojom u uniziti, poniziti, zbrisati taj glupi, taj podli, taj
nikakav svijet koji je netko napravio bez ikakvoga prethodnog dogovora s nama.
Danima nisam govorio. Pitali su me, nisam odgovarao. Kao da sam htio rei: vi ne
postojite. Nita ne postoji. Moda je postojala sila i mo, jer ste vi stvorili ovaj okrutni svijet.
Ali i ja imam mo, i to veu od vae: utnju. Ako rije gradi, utnja razgrauje. I zatim u
samoj utnji gradi jo neto. To neto je neizgovorivo. Nitko ne zna znaenje toga nijemog
jezika utnje. U tom je prednost utnje pred govorenjem: to to rijei utnje znae sve i nita
i nitko ne moe pogoditi znaenje njihovo. Rebusi, nijemi rebusi! utnjom se ja
suprotstavljam uborenju, mrmorenju, agorenju, besmislenom brbljanju svijeta.
Zoro ipak nije doao. ekao sam ga noima. ekao sam ga da mi dovede tetka Mitu,
makar i smanjenoga, na dlanu pravde, kao to je uinio, makar i za trenutak, s onom
lopticom. Uzalud.

124

25.
Hej, crna Jovano, janje crno a crveno, crna ne bila, kukavice!
Na dan njegova pogreba jesu li, crna kupino, pocrnile krijesnice od neuarenoga
ugljena!
Na dan njegova ukopa crno ti se ispreplela sudbina, klupka se njezina zamrsila, jer
nesrea ne stie sama, blizanku ima: drugu nesreu. Samo to ste spustili ovjeka tvoga
nesuenog pod zemlju da si poe, doma ste se vratili, ti, kao i dua njegova, pa po vodu
pooste. Jer dua ti je ovjekova voda bila: suha je zemlja upija, a potom iz zemlje na
nebo odlazi i tamo svijetli kao munja, u oblacima, da bi se zatim ponovno vratila na
zemlju. Da doista, tako je bilo: dua ovjekova voda jest: dolazi s neba, stalno mijenjajui
stan, pristanite i vlasnika. Zato je i padala na pogrebu njegovom, Jovano.
Na vodu si pola, a iva izgorila, kao da si po vatru pola. Na izvore dola. I samo
to si nogom stupila na izvore, u umarku svjeem, pokraj kupina na kamenom zidu, na
poetku stepenica, ugrabie te, crna Jovano. Deladin-beg te ugrabio, razbludnik, onaj o
kojem se pripovijedalo da u sarajima strukim erbetom i duhanom ugouje trgovce sa
svih strana svijeta, a naroito dubrovake, jer su mu uda bezbrojna i neviena s
tamonjih galija donosili, i opijum mraan s istoka, njime ga astei. O on je njih,
zauzvrat, s ugrabljenim enama iz saraja svojih ugoivao. ena za opijum, trampa bez
dobitka, ravnopravna: ljepota za ljepotu, privid za privid, san za san. Tako je radio
Deladin-beg, sladokusac struki, meraklija na opijum i ene. I sada te ugrabio i sebi te
vodi, robinja da mu bude u sarajima i haremima, i postelju ispuni. Jer ovako ti je rekao,
kad te ugrabie: uo sam za tebe: rijetko se raa ejtan u enskom tijelu. S kosom
vatrenom. I oriju sam ti ubio, da bih tvoju ast sauvao. Da bih ti je ja uzeo. ast to
e meni dati, zanavijek u ti je ja uvati. Ti svoje nita vie nema: sve je tvoje kod mene.
I zato e me ljubiti, jer ako digne ruku na mene, na sebe e ruku podii.
Ja asti vie nemam, kaem mu, uzeo mi ju je ordijin brat.
Lae, kae. On je dijete. Po sokacima se igra. On ne zna to je ena: jo mu ena
mirie na neto gadljivo.
I odvukoe te za kosu na konja, a s konjem u Strugu.
I sjedi u sarajima njegovim, kupino crna u odaji bijeloj, sama a kao nesama, i
eka: a to eka ni ti ne zna, Jovano. On dvaput ulazi u odaju tvoju i dvaput kae:
kaurke2 ne ljubim. Poturit e se. Ti kae: neu se poturiti. On kae: ekat u. Slai je
erbet kad ga eka: jezik postaje gladniji. to je gladniji jezik, to ljui postaje; to ljui, to

Kaurka - nevjernica, muslimanski naziv za kranku.

125

mu slai erbet treba. I izlazi. Pui opijum. Hanume poziva u odaju svoju. Tebe ostavljaju
bez hrane: na vodi i korici kruha suha.
Pije vodu, Jovano, kao ivotinja, kad ti je donesu hanume; pije vodu, a plamen
iri, kamo god ide, Jovano, mogranju sazreli, neotvoreni. I za sve si ti kriva, a kriva si
jer nisi kriva: nisi nita zgrijeila to si lijepa i to kamo god poe, ljepota tvoja ratove,
smrti i poare izaziva, kupino modra.
I sjedi s nogama podvijenim u koljenima, u odaji praznoj, u kunji, jer bi se u ai
vode utopila da zna, ali ne zna: ti majke nema vie, crna Jovano, ni dom oev, zato to
ti se majka vratila, u utrobu koja te rodila, u plamen iv, u plam, pretvorivi se u ivu
eravu, koju je zapalio Deladin-beg svezanu za stolac, zapalivi je zajedno s kuom
rodnom tvojom, zbog toga to tvoja majka nijednom rijei nije odala gdje si ti, Jovano.
Majka ti se u oganj pretvorila, kad si ti po vodu pola. Stigao je i krvnik da te potrai jer
je uo da si se vratila u kuu roditelja svoga, popa vevanskoga, i da e saekati da
poraste, da se zamonai brat pokojnikov. A ti ne zna, keri vatre i strasti: ti ne zna, ali
krv i kosa iste boje rei e ti jednog dana, priapnut e ti i kosti vatrene tvoje, i svi sokovi
u tebi od majke i oca, da je tvoj otac vatrenom strau ljubio tvoju majku prije nego si se
rodila: ljubio ju je kao vatra drvo, kao dim plamen, kao rosa travu, kao jezik slinu, kao
misao rijei: ljubio ju je cijelo jedno ljeto prije tvoga roenja, po dolovima s kupinama,
po poljima s majinom duicom, po mlinovima i sjenicama, na sijenu i na travi, i na nebu
i na zemlji, s krijesnicama vevanskim kao pokrivaem i kamenjem umjesto uzglavnice.
Ljubio ju je i pod suncem i pod Mjesecom, i ljubav je njihova nalikovala peki, a ispod nje
izila si ti: svjei prijesnac rumeni, iz najbolje penice napravljena, s najtamnijim vinom
popovskim natopljena, krtena.
Umnice, sladostrasnice: rei e ti tijelo, i duh e ti ispriati, ispripovijedat e ti, kad
doe vrijeme za to: ispriat e ti priu o strasti oca i majke, jer ti si knjiga, pergamena
najdragocjenija, i svugdje, posvuda u tijelu tvojem, u srcu, u utrobi, u kostima, u udahu i
izdahu, ista je pria o vatrenoj strasti tvoje majke i oca tvoga zapisana. I probudit e se
jednog dana, kad se i ti zaljubi, Jovano, kupino crna, ugljeniu neuareni. Sada ne
ljubi: orija si saalila, oalila i prealila; Deladin-bega si zamrzila, mrzi ga i nastavit
e ga mrziti.
A da zna, utopila bi se u staklenci vode Deladin-begove. Deladin-beg ti ne kazuje
da ti je satro korijenje, jer te kalemiti eli, kao krupnu rumenu kupinu s ljutim turskim
paprom; preinaiti tvoje grane, kad ti posijee korijenje. Ne kazuje ti da je tvoj otac, kad
se vratio doma i vidio eravu i pepeo to su ostali od utrobe majke tvoje, i kad je uo da
te je ugrabio Deladin-beg, enuo umom. Uzeo je pod ruku sjenu majke tvoje, jer je samo
ona ostala ekati pred kuom (tako je rekao, ali nitko nije vidio to to je vidio on, a kad
nitko ne vidi to vidi ovjek, ovjek je ili enuo umom ili je zaljubljen), i s njom otiao u
planinu, ljubav voditi: po dolovima s kupinama, po poljima s majinom duicom, po
mlinovima i sjenicima, na sjenu i na travi, i na nebu i na zemlji, s krijesnicama
vevanskim umjesto pokrivaa i kamenjem umjesto uzglavnice. Ako ima ega iza groba,
Boe, tada doista daj eninu sjenu jadnom popu Isijanu iz Makedonije: daj mu drubu i
pridrubu u svijetu mrtvih i pomjerenih, jer je on svoju sjenu izgubio, u jedan dan, kad je
izgubio kuu, enu i umnicu crvenokosu, kupinu njegovu, mogranj neuareni i nasilu
otvoreni, Jovanu.
Jovano, crna Jovano: kazuje ti, evo hanuma stara koja je ula to govori raja: vidjeli
su tvoga oca, popa Isijana iz Makedonije, sa sjenom tvoje majke kako se ljube po
dolovima s kupinama i breuljcima s medom divljim i pelama nepripitomljenim; kazuje
ti a ti zna da je vatra tvoja sudbina, da e se sve to dodirne pretvoriti u prah i pepeo,
126

jer vatra trai strast kao hranu i otkriva je svugdje: u srici stabla, u krvi jaganjca, u
pergameni, u pismenima crkvenoslavenskim tvoga oca. I potamnjuje, i mrani se vrisak
die iz svijetlih saraja Deladin-bega, a Svevinji, uje li, ne uje li, iako ti uje glas
unutranji, koji ti govori: Zatrai od Deladin-bega platno bijelo, iz zemalja izlaska
sunca, i boje raznobojne, boje svete, napravljene iz gline u koju se preselila tvoja majka,
da je oali slikom rukama svojim stvorenom, da se izlijei, jer si skrenula s uma i ti,
kupino crna crvena, Jovano.

127

26.
Donose ti to to si traila. I dva dana i dvije noi ne jede i ne spava, u nekom si bunilu,
samo ti ruka miluje platno i boje teku kroz olovku i etkicu. Deladin-beg, okrutan i vrst
kao kamen, udom se udi: misli da si pomjerila i neizmjerila, mjeru izgubila. Ulazi u
odaju treega dana i vidi: na okviru s platnom zategnutim, s bojama ureenim kao za
praznik, Majku Boju si nacrtala, i dijete njezino, jaganjca Bojeg, u rukama. Ikonu
savrenu, kao iz crkve uzetu. I shvaa Deladin-beg, vidjevi tu ljepotu (dodirujui Majku
Boju, razoruan, jer i krvnik pred ljepotom gubi silu), shvaa da se nee nikada
poturiti, da sila ne ubija plamen, nego ga rasplamsava: razgre li prutom po vatri i prut
e se zapaliti; zadui vatru platnom, zadui je omom oko vrata, ne daj joj disati, a ona e
se pritajiti pa plamom zapaliti i platno kojim je zaduuje, ali i omu kojom je
zadavljuje. I zna Deladin-beg, ne rekavi mu: ili majku svoju crta ili sebe crta tim
plamenim bojama oreola, sebe crta i sebe ali, jer su ti utrobu otvorili i ast ti uzeli, a
da nije muko tijelo u nju prodrlo; u ruci dri Jovano, dijete sveto, janje prije vremena
izvaeno iz utrobe, ovjeka-Slovo, pismo i poslanje sveto, iz duha a ne iz tijela zaeto.
Vidi Deladin-beg i shvaa da najljepe je najljepe samo zato to je duboko i mrano i
nije tvoje, uvijek tue, shvaa da je tvoja ljepota samo povrina, a ljepota u ljepoti je
dubina te povrine, i da povrinu moe imati silom, ali dubinu ne moe, jer ako due nisu
zaljubljene nema ponora i propadanja u dubinu; shvaa da tvoje da, ako ga ree, crna
Jovano, jest da povrine, a da se dubina ne izraava rijeima, nego pogledom, rukama i
kretnjama u kojima spava vatra.
I zatim poinje bjesnjeti, jer je to tako i nikako drugaije: vidi Majku Boju kako
roni suze po ruiastom licu, koje si savreno narisala rukom svojom; sjea se svoje
majke, svoje otmice i poturivanja, sjea se kako ga utovaruju u sepet (doista malen
bijae!), sjea se pogleda kroz sepet na majino lice, sve u suzama (ti, crna Jovano, majku
si Deladina-bega nacrtala, kugo), sjea se majina vriska, krv neka vam se u vodu
pretvori kad danak u krvi uzimate, sjea se i poinje bjesnjeti, jer to je tako i nikako
drugaije, i kae: Ti vjetica si, kugo, jedna! Vjetica si, jer odakle zna moju majku, pa je
crta?! ejtan je u tebi, vjetice crvena! I tue te, mlati po tijelu, po glavi (hvala tebi Boe
i pohvala, prezreo je tvoju sablanjivu ljepotu); vrhovima izama zariva ti se u trbuh, u
lea, u meso nogu, u bedra; tue te i kae: Za tri dana u doi, i ovoga djeteta, mene prije
otmice, nee biti na slici; novu sliku e narisati, bez mene, da bi prestale suze na licu
moje majke, da presue te se zakore. Neu majku koja plae. Jer ja oreol nemam, a neu
je nikada ni imati; vjeru imam i neu je promijeniti.
I zatim izlazi, a asak kasnije, u sobu ulazi hanuma stara, prva koju je doveo u saraj,
i donosi ti novi okvir: s platnom nategnutim, platnom savrenim, s crna istoka donijetim,
iz kovega s blagom nebrojenim Deladin-bega. I boje ti daju: od gline, kupina, drenjina i
pepela prireene: boje dge, samo da narie ono to Deladin-beg eli vidjeti.
128

I rie istinu naruenu, dva dana i dvije noi. I dolazi Deladin-beg ponovno u tvoju
odaju: vidi s vrata, te se raduje, jer vidi svoju majku, jo uvijek sa suzama u oima, ali
djeteta nema. Pribliava se i smrauje kao srpanjsko nebo u podne, pokriveno
neoekivanim crnim oblainama: ona u ruci, koja mu se s vrata uinila praznom, dri
umanjenoga jaganjca, tako malenoga, da joj na vrhu prsta stoji, kao aneo. A reeno jest:
na vrh igle ak stotine anela mogu se nastaniti. I mrti se Deladin-beg: to si
napravila, kugo jedna, kae i tue te tekom rukom po glavi. to si uinila, vjetice?
Majka opet plae, jer si me opet smanjila, jo vie, ali to je ponovno trenutak prije moje
otmice, evo samo to se nije pojavila ruka da me uzme iz majinoga zagrljaja! A majka
uvijek plae za najmanjim, kae i ponovno te tue, vrhovima izama ubada te u debelo
meso, u lea, u glavu! Previja se, crna Jovano, kao plod u maternici, krije glavu, a
krvnik te bije pa te bije: sila mjere nema, kao to vuk ne zna za strah janjadi ni za otrinu
svojih zubi kad se uz krckanje zarivaju u vrat janjei. Ali mu uzvraa, kroz bijele
onjake, kao ivotinja s razjapljenom eljusti, uzvraa mu dobacujui: Veliki je Bog i
kad je mali, kae mu. I on prestaje s lemanjem. Die duboko, kap ga moe udariti: oi su
mu uarene od krvi i bijesa. Udara te jo jednom, tako snano da se odjednom zatjee u
kutu odaje. Zid sa zidom u ljubavi, a vrata za bijeg nema.
I izlazi, bijesan, mraan, taman sav: pui opijum cijelu no i kae, zna da kae, sam
sa sobom zbori: Skrit u ja tebe, umnice! Narisat e ti majku bez eda. I zatim ti
donose novo platno, na okviru razapeto. I boje nove. I ti ponovno rie. I on ponovno
dolazi. I ponovno te tue, jer ponovno je jaganjac Boji ovdje, sada jo manji: toka, ali je
ovdje. I ponovno novo platno. I nove boje. Koliko si ve ovdje, Jovano? Do kad e
smanjivati ono to ne moe ieznuti, do kad e skrivati ono to je najvidljivije i
najprisutnije i ne moe se sakriti jer Bogom se zove, crna Jovano, kupino moja, keri
vatre i sjene?
I ne zna vie ni koji je mjesec, ni koji dan, ni koje doba dana ili noi, crna Jovano,
usta nenasmijana odavno, s ugaslom vatrom u oima. A ulazi Deladin-beg, i ti zna da te
nee tui, jer se raspukao mogranj crni, onemoao, jer sve ima svoj kraj, ak i sila; i dah
posljednji postoji na ovom svijetu, a posljednjim se zove jer poslije njega nema vie
nijednog. Nacrtala si sliku Deladin-begu, na kojoj nema onog to sveprisutno jest:
jaganjca Bojeg. I ulazi Deladin-beg, i vidi: jaganjca nema, nema obitelji. Majku si bez
djeteta, bez suza u oima narisala, Jovano! Gleda i ne moe se nauditi, ne vjeruje da je
tako, a tako je i nikako drukije. Prilazi blie slici. Pogledava u tebe, crna Jovano, u tvoja
razgoliena bedra pod ruhom od ajka i ne moe shvatiti: to sprema sada, tijelo
strasno, ejtan u eni otjelotvoren? Zatim dodiruje ikonu nosom: toliko je blizo, blie
Bogu nikada nije bio, ali ga ne vidi. Mjesto je Njegovo prazno. A ovjek strahuje zbog
odsustva onoga ega se bojao dvostruko vie nego zbog njegova prisustva, sjene vie
nego tijela, dima vie nego plamena. I zatim poziva strau. Zapovijeda da mu dovedu
trgovca Dubrovanina koji sjedi u njegovoj raskonoj odaji s ilimima i glazbom, sa
sviraima s istoka, odaji namirisanoj umaricom, cimetom i opijumom.
Ulazi on i ti ve zna: Florijan je to, Dubrovanin, trgovac koama tavljenim i
pergamenama. Odakle ga zna, Jovano? Je li to zato jer ga se samo sjea sada? Sjeanje
je sve, nema tvoje sadanjosti, ima samo prolosti. Kae li ak sada, taj sada je otklizao i
postao prolost. I vrijeme sadanje ne moe izrei: dok ga izrekne, ono je ve postalo
vrijeme od prije nekog trenutka, mrtvo. A i budunosti nema, jer nije stigla. Pa ega ima
onda? Samo prolosti koja se ponavlja, Jovano: protekla prolost, prola sadanjost i
budunost to e sigurno proi, ako ve prola nije!

129

I ponavlja se, doista se ponavlja prolost: ulazi trgovac udima sa zapada to

Dubrovnik se naziva, Deladin-begu daje udo, koje su magije i ejtan stvorili: nekakvo
okruglo stakalce, s drkom drvenom. Kad bi ga stavio Deladin-beg na oko, oko bi mu se
uvealo, kao puni Mjesec: vidi mu krvne ilice u bjeloonicama. ejtan, i, i sotono,
kae Deladin-beg i s tom spravom to udaljeno pribliava, prostoru oduzima silu, gleda
u svoj kaiprst: Vidi, kae ti Deladin-beg i namjeta ti stakalce ispod oka, Jovano. Vidi
kamo je otiao svijet, kae Deladin-beg. Vidi kako se moe nevidljivo vidjeti. I ti vidi:
na njegovom prstu - linije kao kameni zidovi neke turske utvrde krune.
I zatim ti uzima stakalce i kae: Ovo ne lae. Vidim li ga, zatui u te. I potom
uzima spravu, za koju Dubrovanin kae da se naziva lea, i gleda, dugo gleda mjesto s
kojega je iezao jaganjac. Gleda u ruku Majke Boje: primie, pa odmie to stakalce to
sve vidi, ali nema niega. Zatim ga daje Dubrovaninu. Visok je, tanak kao mladica, plavih
oiju, gotovo lijep, jer nije odavde, nije na i zato lijepo izgleda; lijepo je uvijek strano i
nepoznato. I on gleda. Kae, na jeziku koji razumije, iako nije na, a ipak ga nasluuje:
Nema nita. Nita ovdje nema. Taj njezin Bog nije ovdje, nazoan nije, ne postoji.
Deladin-beg uzima ponovno stakalce, jer nema povjerenja u tvoju crnu krv vevansku
to ti pulsira u bradavicama grudi (ti si vidjela da je on vidio kad su te otimali: vidio ti je
bradavice nalik modrim tulipanima), i zatim gleda, gleda, gleda. I odjednom, pogled mu
se smrauje: jer nasluuje. Vidi neto nalik praznom mjestu, i na toj praznini neto poput
sjene, poput utvare. Vidi, ali nije siguran u to to vidi. to je?, pita trgovac. to vidi?
Deladin-beg ustaje, jer kleei, pognut do zemlje, gledajui sliku poloenu na zemlju,
gleda i sumnjiavo kae: Ne vidim njega, ali mu vidim mjesto. Njegovu puninu na
praznini vidim. I znam da je bio ovdje. Ostalo je prazno mjesto, ba toliko za njegovu
diku i priliku. Toliko da mira nemam: njega nema, ali nacrtala je prazninu. I ve se sutra
moe ispuniti ta praznina ponovno, jer i praznina na njega slii!
I vidi, crna Jovano, kako ti se vrak izme pribliava brzinom munje, udara te po
elu, i javlja ti se, konano, spasonosni mrak pred oima. No je Jovano, teka no, koja te
odmara: gotovo je sve, ti si u mraku. I zna da se ovjek doista vie boji odsustva negoli
prisustva svoga krvnika. Jer je doista, doista je tako: najprisutnije neto jest odsustvo.
Svakog trenutka eka da bude popunjeno.
Tako je stvoren ovaj svijet, iako nitko ne priznaje: najmogunije je da se dogodi
nemogue, jer najvie se moe dogoditi samo ono to do sada nije dolo na red da se
dogodi: i on, Spasitelj, sii e sigurno drugi put, jer se sve drugo do sada dogodilo, samo
Njegov Drugi Dolazak - nije.
-----------------------------------------------------------------------------Ne smij se, doista je tako; najvjerojatnije je da e se dogoditi nemogue. Vjeruje li u
Uskrsnue? Ne? Ne mora. Ako ti kaem da imam znanstveni dokaz o tom da je Uskrsnue
najvjerojatnija stvar na ovom svijetu, ak vjerojatnija i od toga da u ovaj roman zavriti,
ili da e za pet minuta prekinuti itanje zbog nekakve vane obveze - nasmijat u se. Ali
nije tako. Jesi li itao/la Einsteina? On kae: ako se dva blizanca razdvoje, i ostane li jedan
ivjeti na Zemlji, a drugi odleti u svemir brzinom svjetlosti, pa ako se taj to je letio brzinom
svjetlosti vrati poslije samo jednog sata (mjereno njegovim satom), ne samo to nee nai
svoga blizanca ivog, nego nee nai ni traga od svoga stoljea: vratit e se u budue
vrijeme. To je tako jer se za onog tko se kree brzinom svjetlosti vrijeme gotovo zaustavlja,
a on skoro i ne stari. Za onog tko pak ostaje na Zemlji, i kree se mjerljivom brzinom,
vrijeme tee bre, gotovo leti. Prema tome: ako je Isus otiao brzinom svjetlosti (a Svjetlost
je on, jer Svjetlost je Ljubav i Ljubav je Svjetlost), tada je on moda otiao na samo jedan
130

dan, te ima namjeru vratiti se za jedan dan; moda ima neki vaan jednodnevni posao (na
primjer, vidjeti Oca svoga i ispripovijedati mu kako smo ga raspeli i kako smo mu odmah
poslije skidanja ukrali zlatne avle kojim je bio prikovan). U tom jednom njegovom danu
nastradat e milijuni pokoljenja, milijuni generacija na zemlji, koji e ga proklinjati da ih je
prevario i poet e nevjerovati. Ali on e se vratiti, poslije onoga Njegovog jednog dana, koji
e za nas trajati milijune godina, jer nema svjetlosti to se nije vratila.
Eto zato je najvjerojatnije nevjerojatno, i samo e se to morati, trebati i sigurno
dogoditi!

131

27.
Putovae cio dan. Tajnim stazama, livadama i dolovima, da bi izbjegli glavni put. Ili su
prema maloj planini.
Ona je trala veselo pred njim, kao dijete. Topotala je ruiastim tabanima kao
neukroeni konji. Odmakla bi od njega, pa bi zastala da ga saeka.
Mogu li te zvati Pap? okrenula se iznenada, rumenih obraza, puna sree i ivotne
radosti kakve ima samo kod onih koji se raduju suncu i svakom novom danu. U Zagrebu
je bio jedan Francuz, trgovac umama; svi su ga zvali Pap, jer je dijelio milostinju
siromasima, kao da im je otac. On se nasmijeio. Boe, pomislio je. Pa ona je jo dijete.
A dijete je zato to njezin otac nije otac zemaljski, nego nebeski; samo Boja djeca
nemaju oca na licu zemaljskom, i trae ga u nekom drugom. Proitala mu je lice (i to se
trajno nadalje dogaalo; itala mu je s lica kao sa stare pergamene; i najsitniji rukopis,
najsitnije mrekanje njegovih bora itala je i znala to se dogaa u njegovoj dui), pa
ree: Jutros smo se rodili u isti trenutak sa suncem. Vrnjaci smo s njim. Ja, ti i sunce
smo vrnjaci: mi smo bez godina, ree. Ti se raduje suncu? upita.
On, Pap, u pokrpanoj odjei od jutenih vrea za brano, osmjehnuo se onako kao
to se smijao u svojoj crnoj koi, i prozborio je jedno suho da. Ne vjerujem ti, ree
ona. Rijei ne znae nita drugo ako ih ne izgovara dua. Ti si izgovorio to 'da' samo
jezikom. I nasmijeio se kao u knjizi: onako kao to si proitao da se osmjehuju ljudi.
Potom mu je pritrala te ga zagrlila. Poloila je glavu na njegovo rame i rekla: Koliko si
velik, Pap. Milovao ju je po kosi. Na grudima je osjeao znatieljno razigrane srnee
njukice. Uinilo mu se da pulsiraju. Zatim se odjednom istrgla od njega te rekla, tuno:
Ti mi nee nikada oprostiti moju mahnitu... radost. Uvijek e me vidjeti kao luckastu
djevojicu, ree. Jer ne zna to pie na ulazu moga hrama, hrama moga Boga, nad
vratima I to vode u nebo. eli li znati to pie? upita ona i ne doekavi odgovor ree:
Pie: 'Zlo neka stigne svakoga tko ivotne radosti prezire.' Ne preziri me, molim te, ne
preziri me Pap, zato to se radujem svakoj travci koja raste na zemlji i svakoj bubi to
puzi po toj travci, kao to se radujem i velikim stvarima: Suncu i Mjesecu. Jer u prirodi ne
postoji malo i veliko, postoji samo savreno. I u najmanjem stvoru utisnut je ig zlatara
koji ga je izlio. Isti je ig : kao i na zvonu to je izradio taj zlatar.
Pogledao ju je s potovanjem: to radosno bie s laganim tabanima i gotovo djejim
ponaanjem, ta igliasta, crvenokosa i nestana djevojiica-leptirica koja se u postelji
pretvarala u vijenac zrelih tjelesnih mirisa, u sve mogue oblike strasti, posjedovala je i
neto uasno drevno u sebi, kao neku drevnu mudrost, prastaro vino i vjeno zlato iz
kojeg je kovala misli. Toliko drevno, da je sliilo bezvremenosti. Tako je to, kad se
smatra vrnjakinjom suncu: ona doista nema godina, pomislio je pater Benjamin. Bila je
sastavljena od suprotnosti, i vjerojatno joj je to davalo narav munje, jer i munja povezuje
suprotnosti: vatru i vodu.
132

Sjela je prekrienih nogu na livadu. Igrala se s mravcem koji joj je milio po prstu:
bijae sasvim zanijeta u tu radnju; samo to bi mravac stigao do kraja prsta ona bi mu
primicala drugi pa bi on nastavljao po tom prstu. to to radi? upitao ju je otac
Benjamin. Radim mu most. I zatim ponovno, kad je mrav stigao do dlana i vratio se
natrag po prstu, dospjevi do nokta, podmetnula mu je drugi kaiprst. Mravi su stoput
pametniji od nas, ljudi, ree. Shvatili su da je ivot samo most. I da se na mostu kua ne
gradi.
Gdje je radost, tamo je bogatstvo, pomislio je pater Benjamin i osjetio se
bezvrijednim: po znanju, ova je djevojka ponekad nadilazila njegov um; u najmanju ruku
bijae mu jednaka. Ta udna pametnjakovika, stigla s istoka, koja je nauila itati ovdje,
u kui trgovca Florijana, razumjela je sve iz knjige prirode; a iako je to znala, znanje joj
nije umanjilo ivotnu radost. Otac se sjetio svojih posnih, crnih godina u sjemenitu i
zatim na bogoslovnom i na svjetovnom fakultetu: popodneva provedenih po pravilima
skriptorija i biblioteka, meu redovima crnih i mudrih knjiga, pergamena i svitaka, meu
balzamiranim duhovima golemih mislilaca i teologa, meu njihovim truplima
pretvorenim u pergamene s osuenom krvlju iz stare crvene tinte; sjetio se svih tih
beskorisnih godina u kojima mu se gasila ivotna radost, jer znanje gasi radost; znanje je
vosak, a ivotna radost je plamen votanice. Uenje, znanje, znanosti, saznanje - sve to
ima za cilj izdvajanje vrstoga od prozranoga, voska od plamena, dodirljivoga od
nedodirljivoga (jer se plamen ne dodiruje, on je uzduh u strasnom stanju); a kada se to
dogodi, konano, ostat e na dnu sveenika samo istopljeno i iscijeeno znanje iz tvoga
duha, vidi: tisue usahlih votanih suza naslaganih jedna na drugu, a plamena radosti
vie nema. Ieznuo je zauvijek. A ova udna sfinga pred njim, sastavljena od djevojinih
kretnji, tijela strasne ene i duha stare svetice, pokraj znanja i mudrosti, imala je
najvaniji sastojak to je potreban da bi se bilo kruh ivota, da se bude iv: kvasac
radosti. Radosti to je dio ovoga svijeta, bez obzira kako se taj svijet odnosi prema njoj.
Sada se bijae za trenutak rastuila. Zna, rekne mu, zna to, Pap: eljela bih da
i ti uzme od moga plamena. Ti si votanica koju su ugasili nasilu u ranoj mladosti. I
otada nisi gorio. A uzme li od plamena moje svijee, ponovno e zasjati ivotnom
radou. I nee se mrgoditi kada se kupam gola. I nee rei 'da', tek da me se oslobodi
i udovolji mi, kao malom djetetu. Ne brini za moju ivotnu radost podijelim li je s
tobom; nee se smanjiti. Plamen se ne smanjuje kad na njemu pali druge svijee. On se
ne usitnjava, on se umnoava. Barem si ti palio cio ivot svijee. Nemoj mi rei da nisi
opazio, Pap: kad prinese nezapaljenu svijeu svijei to gori, plamen se u prvom
trenutku smanjuje, zatim se druga svijea zapali i potom se ponovno plamen
prvoupaljene svijee vraa u prvobitno stanje. A kad razdvoji svijee, one ponu eznuti
jedna za drugom, pa e im se plamen jo vie uveati. Ljubav je plamen: to ga vie gui,
toliko vie ga ima. Nemoj mi rei, Pap, da to nisi vidio svih onih godina tamo, dok si
itao te svoje premudre knjige i djela!
Stajao je posramljen pred njom. Shvatio je da se s manjim stidom suoio sa svojim
golim tijelom one veeri kad je ogradio kolcima svoj novi univerzum, negoli sada, kad
jedan za drugim padaju okovi njegova duha pred tom vragolastom crvenokosom
djevojicom, koja ga je vrtei jedan bijeli cvijet u ruci gledala sumnjiavo. Jedna obrva
bila joj je nepristojno podignuta i savijena kao crna pijavica, dok ga je gledala
sumnjiavim pogledom, s ustima, koja su joj bila poluotvorena prema nosiu, nalik
trokutu. Bilo je neega vragolastog u tom savijanju obrve, nalik upitnom znaku u slovu
ureenom: kasnije je to izvodila kad je sumnjala u neki njegov neiskren postupak i
oekivala priznanje.
133

Podne se ve visoko diglo nad pejzaom, poput simfonije boja i zvukova ptica i
insekata. Poela je ega pa je Pap, njezin Pap predloio da se povuku u oblinji lug. Ali
je ona ostala jo pola sata na suncu; kleei, brala je nekakvo bijelo cvijee i iz njega
pravila vjeni. Zatim ga je stavila na glavu i spokojno, kao da je to radila cio ivot, rekla:
Ja sam princeza. Grad sunca je moje kraljevstvo. I Pap je problijedio: tako se zvala
jedna vana, moda najvanija knjiga koju je proitao u svom ivotu! Nije mogao
vjerovati s kakvom intuicijom, s kakvim predznanjem (kao iz nekog prethodnog, a
moda ak i budueg ivota) ova djevojka izgovara najvee istine iz najvanijih knjiga to
ih je proitao; odakle joj navire to znanje, razmiljae. I zatim se sjetio jednoga
pravoslavnog teksta, damaskina, to je dobio na svoj stol u Parizu, a koji je raspravljao o
takvom neem (od njega se traila cenzura, odnosno miljenje o prii!): neka se
mornarska bludnica, iji su koncentrini krugovi na bradavicama dojki sliili tamnim
izohipsama iz pomorskih karata (spavala je s 40 mornara!), pokajala za svoje grijehe, pa
se uputila u pustinju, da bi se proistila. etrdeset godina ivjela je samo od milosti Boga:
od zraka, bilja i vode. I etrdeset je godina uen sveenik, Zosima, itao samo knjige u
jednom mukom samostanu. Kad vie nije imao to nauiti iz knjiga, i kad je pitao tko bi
ga mogao pouiti u znanjima viim od njegovih, neki mudraci su mu rekli: Poi u
pustinju i potrai Mariju Egipanku. Ona zna vie od tebe. Zosima je otiao tamo, naao
Mariju, i ona mu je naizust govorila mudrosti iz Svetoga pisma. Kad ju je upitao kad ga je
itala, odgovorila mu je: Nikada, dragi moj Zosima. Ja sam bila nepismena i bludnica; sve
to sam nauila, nauila sam iz pustinjske knjige.
Legoe na zemlju, u sjenu, gdje se ona lijepo namjestila pored njega: glavu je
poloila tono izmeu njegove desne strane grudi i ramena. Kao da sam napravljena po
mjeri tvoga tijela: ba za ovo udubljenje, rekla je. Zatim su utjeli. On je gledao uvis, u
kronje stabala, u nebo po kojem su prolazili oblaci. Oblaci, oblaci, oblaci, u svim
veliinama i oblicima, u pokretu i vjenoj mijeni: isti oni oblaci to je Pap gledao satima
u ljetnim popodnevima svoga djetinjstva, leei opruen na livadama pored mlina, u
oekivanju oluje. Ona je grickala nekakvu travku. S uhom poloenim na njezinu lijepu,
duguljastu lubanju, sluao je kako joj krguu zubi, otri onjaci kojima ga je noas grizla
po grudima i cijelom tijelu. utjeli su dugo, predugo. U jednom trenutku, htio je rei:
Koliko je lijepo nebo, zato to nije niije. Htio je rei da sve to je na zemlji nadohvat
lakome ovjeje ruke, sve ljepote, postaju osobna imovina. Hotijae je pitati zato se
suglasila postati trgoveva imovina. Hotijae joj jo rei da je ona svjetlost nebeska i da
je velika srea to je Gospodin postavio svjetla nebeska dalje od dohvata ruke ovjekove,
jer e odsada svatko imati svoj privatni Mjesec i zvijezdu doma, a vjerojatno e biti i
trgovaca sa svjetlima nebeskim. Ali ona ga je, kao da mu ita misli, prekinula, stavljajui
mu prst na usta. Pssst!!! izusti. Ako govori, reci neto ljepe od tiine, rekla je i
zagolicala ga po nosu travkom. Prvi se put nasmijao od srca, a ne krajevima usana. Lice
mu se razvuklo, te se zauo glasan muki kikot u kojem je ona zatim uivala: golicala ga
je po nosu, po obrazima, posvuda po tijelu, a on se smijao kao nikada ranije. Pomislio je u
sebi: I golicanje mi je bilo zabranjeno, im ga nisam iskusio. Doista, zato ga nisam
iskusio, kad ni u jednoj svetoj knjizi ne pie da je golicanje smrtni grijeh?
Odjednom je postala ozbiljna, gotovo razoarana, pa je upitala: Zato se ne
poee? Stajao je poluotvorenih usta. Moe umrijeti tako, trpei. Kad mene neto
svrbi, ja se eem. Kad mi se spava, ja spavam. Kad sam gladna, jedem. Budi sretan,
poei se ako te golicam. Nije znao to odgovoriti na tu prostodunu i istinitu
primjedbu: Da, ali to je udovoljavanje strastima, rekao je on, tek toliko da kae neto u
svoju obranu.

134

Pogledala ga je udno i zatim rekla, kao da to zna napamet: Zato se boji strasti?
Pa strast postoji da bi bila zadovoljena; u protivnom bi bila smirenje, a ne strast.
Nastranu to se nijedna strast ne moe zadovoljiti u potpunosti. ezne za neim, na
primjer, vodom. Nesretan si i neispunjen dok ezne; tako barem misli, mislei da e
srea doi kad utai svoju e. I evo, konano, stie prvi gutljaj. Sretan si. Ali samo s
prvim gutljajem. Ve si s drugim manje sretan, i sa svakim narednim postaje sve
nesretniji, jer kladenac je ovdje, ali enja blijedi te nestaje. Kakav privid: bio si nesretan
dok je rasla enja, a sada si nesretan zato to se ona smanjuje! Ako je tako, srea je
samo trenutak: trenutak kad dobiva ono za im si eznuo, prvu kap. U njoj je sve,
vjenost.
I ponovno ga je napala slamkom, legnuvi na njega: on se smijao, izvlaio ispod nje,
dok je vikala: Budi sretan, budi molim te sretan Pap, ivi za jedan trenutak, samo za
jedan trenutak, jer srea, vjenost ivi u maloj kolibi trenutka, ne u palai vjenosti,
Pap! Odjednom se uspio izvui ispod nje.
I zatim se smirila, prestala ludovati, jer se smijala vie od njega. Zna li to je
udno? rekla je ona. udno je to to se ti, dok te golicam slamkom, smije zbog
golicanja; a ja se smijem zbog osjeaja koji imam dok te golicam: jeim se od pomisli da
golicam nekoga. Golica me svojim golicanjem.
I zatim je po trei put poela igru sa slamkom.
Odjednom se prestao smijati pritisnuvi joj grubo glavu na svoj trbuh. Ne luduj,
prestani! zapovijedio je on. O, ti grdi, svoju neposlunu djevojicu, Pap? I zatim mu
je jezikom nadraivala pupak to je provirivao izmeu dviju polusaivenih vrea. Koliko
ti je jak trbuh, Pap. Pravi krevet, postelja na kojoj moe spavati cijeli svemir, rekla je
ona. elim spavati na njemu. Onda spavaj, rekao joj je. I pogladio je po kosi.
Zna li zato se smijemo kad nas netko golica? upitao je sada Pap. Ne znam,
rekla je ona. Zato to je i golicanje bol. Mala bol. Kada je golicanje grublje, tada prestaje
biti golicanje i pretvara se u neugodnost, a zatim i u neizdrivu bol. utjela je i
razmiljala, dok joj je milovao crvenu kosu na maloj, izduenoj, toploj glavi. U tom
sluaju su smijeh i pla brat i sestra, rekla je ona. Bol i zadovoljstvo su dvije strane
istog zlatnika. Zlatnika ljubavi, rekao je on. Pogledala ga je ushieno zbog toga to je
rekao. Ja spavam na trbuhu najuenijega ovjeka u cijeloj Europi, rekla je. Mislim da
sve ovo nije istinito.
I zatim je zadrijemala na njegovom trbuhu. Prije negoli je zadrijemala, u polusnu
mu je rekla: To znai da sam ja do maloprije bila tvoj krvnik. Samo to sam umjesto
sjekire drala slamku. Nita drugo nije me razlikovalo od krvnika. Leao je na leima,
zagledan u nebo i nije mogao shvatiti to mu se dogaa. On, otac Benjamin, aneoski
doktor na teolokom fakultetu u Parizu, pripadnik reda Male brae, duhovnik i isposnik,
na svom je trbuhu grlio jednu strasnu, nestanu djevojicu koju je njezin zarunik
optuio za herezu! Ali, za razliku od toga jutra, sve to mu se dogaalo vie ga nije
uznemiravalo: osjeao je da iza svega ovog nema grijeha, nego ljepote. A ljepota ne moe
biti grijeh, iako oboje imaju isto svojstvo: preputa im se zbog naslade. Ali u grijehu
uvijek ima neke promiljenosti, koja podsjea na svijest o dobitku: i kad se krade, i kad
se ubija, i kad se preuzima tua ena, uvijek se to radi s istom strau uzimanja neega
tueg kao svojeg. S ovom crvenokosom ljepotom stvari nisu stajale tako: otac Benjamin
nije osjeao da oduzima neto tue, nego kao da sebi vraa neto to je bilo njegovo, ali
oduzeto, a koje je kroz duge godine osame i gaenja ivotne radosti zaboravio. Ovo bijae
ponovni susret s polovicom koju je izgubio, to su mu oduzeli, negdje i nekada: nije se

135

moglo rei da krade, jer bi u tom sluaju krao ono to mu pripada. A nije kraa uzima li
od samoga sebe.
Osjeae da je godinama ivio u stranoj obmani: zabludi da su stvari dobre ili loe,
i da su one takve same po sebi. Nije vidio da samo na um, nae misli rade takve stvari
kakve one jesu i da nema dobra ili zla samoga po sebi. Sjetio se parabole duhovnoga oca
koji je oigledno prije njega shvatio da su lijepo i runo, dobro i zlo, bol i ugoda, smijeh i
pla jedno te isto, a dijele se u ovisnosti od onoga koji sudi to je dobro a to zlo.
Parabola je glasila: Svi kau da je pela dobra jer je razumna i daje med. Ali zaboravljaju
da i pela ima alac, kao i osa, i da je cijena meda da i neki pelar bude ujeden. alac je
pelinja strast; med je njezin razum. Ali pela nije ni izdaleka toliko razumna koliko je
prikazuju. Sjetio se otac Benjamin da je naao tu parabolu u nekoj knjizi duhovnih
mudrosti u Padovi, ali se sjetio i da ju je netko prije njega u sjemenitu bio precrtao
tintom, tako da je morao uloiti ogroman napor u restauraciju poruke. Tada je shvatio da
izmeu njega i Svevinjega, naalost, postoji i neka druga vlast, odjevena u crne habite,
koja odreuje to je dobro a to zlo i koja precrtava tintom. I bio je uvjeren da pri tom
odreivanju dobra i njegovom odvajanju od zla - vlast sigurno ne pita Svemoguega za
miljenje. To je najbolji dokaz da stvari nisu ni zle ni dobre, nego postaju takve, u
odreenim vremenima i okolnostima. Ono to je zlo u jednom vremenu, moe postati
dobro u drugom, mislie.
Odjednom se crvena glavica podigla i rekla: Prestani uzdisati. Podie me i sputa
svojim trbuhom poput pera. Ne mogu spavati.
I tada je glavica opazila da je sunce pronalo zeleno nebo meu vrhovima stabala i
da joj ari kosu. Uhvatila se za glavu rekavi: ee.
On ju je pogledao. Hajde reci ponovno 'ee', rekao je, ustajui, vesela izgleda.
Zacrvenila se i bijesno udarila glavom o njegov trbuh; zarila ju je kao dijete kad se skriva
u jastuku. Hajde reci ponovno 'ei', ponovio je on. Neu, rekla je ljutito. U ljutnji je
bila i kapljica nemona gnjeva. Ne da nee, nego ne moe, prelazio je sada Pap u
napad. Zna li koliko si se promijenio otkako si odbacio okove i svukao habit? Sada
poinje i zadijevati nedune ljude zato to imaju manu. I zatim se rasplakala, na uas
patera Benjamina.
Vrele suze tekle su po njegovom trbuhu i slijevale se kao kipua savjest u njegov
pupak. arili su kao vreli umnici, kao , koje je djevojka izgovarala nevienom
zvunou, znatnije od... znatnije od normalnoga, dozvoljenoga. Dozvoljenoga,
normalnoga! A to je to dozvoljeno i normalno, oe Benjamine, pitam ja tebe, ja, Pap?
Stoljeima crkva presuuje to je dozvoljeno a to nije, to je normalno a to nije, dok
nitko, ama ba nitko ne zna definiciju za dozvoljenog i normalnog. U svim tim
prokletim planinama mudrih knjiga ni na jednom mjestu nitko se nije osmjelio opisati
dozvoljeno i normalno. Svi se izvlae time da je normalno ono to je prirodno. A zar ovu
malu zvunu anomaliju nije stvorila ba priroda? I zato bi bila anomalija? (Ah, taj tvoj
uasan um koji je ustrojen od predrasuda, i zna samo za anomalije i normalnosti, pater!)
A to ukoliko je priroda stvorila to namjerno, ba zato da obiljei ovu djevojku kao
strasnu i titravu, kao to se obiljeavaju strasne biljke i ivotinje ivih boja? to ako je ta
greka prirode namjerna, kao to su namjerne greke u upotrebi rijei kod slavnih
pjesnika (a njih je itao pater, na latinskom), koji umjesto da kau ljubim, govore
gorim? to onda ukoliko je ta greka ponovno stvorena zbog ljepote, a to ne vidi nitko,
pa se podsmjehuje ljepoti, prirodi, Stvoritelju?
Milovao ju je po kosi i osjeao da i njemu naviru suze radi nepromiljene uvrede.
Draga, obratio joj se i sm prestraen odabranom rijeju. Predrago, dijete ludo, ree.
136

Pa ja sam ti htio samo rei da nikada prije nisam uo toliko lijepo, zvuno, umniko '',
jer se ti miluje i s glasovima, a ne samo sa mnom, dijete drago. Ti vodi ljubav i s njima,
s glasovima u svojim ustima; tvoja su usta ljubavna postelja za njih, crkva u kojoj se
vjenavaju, ree. Ona se smirila. Podigla je glavu te ga pogledala. Prvi put je vidio
njezine oi uplakane, pa je pomislio: Boe, koliko je njena i osjeajna. I zatim je sa
suzama u oima, iz inata ponavljala: ei, ee, ee, ee. Uivajui u tome to je
jezikom milovala, dodirivala kao u nekom strahu gornje nepce, to je proizvodilo jedno
toliko meko, zvuno, slatko , gotovo na granici sa z. Isto je sa i , rekla je zatim.
Samo to sam njih vie vjebala, pa se to i ne primjeuje. Tako sam roena. Da od praska
groma napravim apat, da smirujem krajnosti.
U tom trenutku pater Benjamin opazio je jo neto: trljala je svoja stopala jedno o
drugo, kao najosamljenije bie pod nebeskom kapom. Gurnuo je svoje stopalo izmeu te
dvije ruiaste topline. Poela ih je trljati o njegovo stopalo. Nitko nije kriv ukoliko je
roen ruan ili s nekim nedostatkom, isto kao to nitko nije zasluan ukoliko je roen
lijep. To mu je dao Gospodin, ili kao nagradu, ili kao kaznu. Ali, je li nekomu dua runa
ili lijepa, to ovisi od njega samoga, rekla je ona. Moja mala pametnjakovika, rekao je
on. Gdje si to proitala? Rekao mi je moj Bog. Tvoj nije vjekovima izgovorio ni rije. A
moj se obraa meni. Tebi se ne javlja, jer si zao i nisi zasluio. Jer si kulturan te govori i
to ne misli, samo da ne povrijedi ljude. A mene si, eto, povrijedio. Svima drugima se
eli dopasti, eli da te vole, pa zato bira samo slatke rijei, da bi rekli - otac Benjamin
je dobar. Probaj rei ono to doista misli, pa e vidjeti da i tvoj Bog nije nijem.
Krv mu je kolala pod jakim pritiskom onoga to je rekla djevojka. Bilo je oigledno
da ga eli ugristi, ne svojim onjacima nego rijeima, osvetiti mu se za ponienje nanijeto
zbog njezina umnoga . Ali, ono to ga je pogodilo nisu bile rijei, ni njihovi doista
vjeto smiljeni uvredljivi spojevi, nego njihova istinitost, govorila je to misli. Nijedna
forma utivosti nije joj bila poznata, jer utivost uvijek podrazumijeva neiskrenost,
utivost je prva sestra lai. To je otac Benjamin jako dobro znao iz svoga iskustva s
crkvom: svugdje gdje postoji hijerarhija, trai se utivost i disciplina, to su, ustvari,
garancija da manji nee povrijediti veega nekom istinom o njemu. Znao je otac
Benjamin vrlo dobro da ljudi vie vole la, u obliku laskanja, negoli istinu. I u crkvi su se
utivim i discipliniranim smatrali samo oni koji su odbijali misliti svojom glavom. Znao
je sve to pater Benjamin, ali sada je dobivao lekcije od ovoga crvenokosog vraia, koji
mu je pokazivao da zna misliti.
Znam da to zna. Ti zna sve: ti si najpametniji ovjek na svijetu. Ali isto tako znam
da ne koristi svoje znanje. I zato si zao. Ti si sebino sunce, koje zna kako svijetliti i
grijati, ali nikada ne svijetli i ne grije, od straha da se neko vee sunce ne naljuti i ne
progna ga s neba sa zvijezdama. Kao da sunce ne moe biti i na nekom drugom mjestu: u
onom malom mlinu, na primjer, rekla je ona, kao da mu stalno ita misli.
Ugurala je nestano glavu ispod vree te je pokrila. Leala je na njegovom trbuhu i
golicala ga jezikom. Nemoj, ee, rekao joj je on, idealno je imitirajui. I zatim oboje
prasnue u smijeh.
Podne je odmaklo i bijae vrijeme za krenuti ponovno na put.

137

28
Iste se noi, budi: polijevaju te vodom. Prvo to primjeuje pored svoga prastog nosa,
to je izma Deladin-bega. Otvara oi i vidi: iznad tebe, jo jedan par nogu,
Dubrovaninovih, trgovca magijama i koama, udesima i pergamenama. Stoje iznad
tebe, polijevali su te vodom, tebe vatru ivu, crna Jovano: vodom su vatru budili. I ti se
pridie, na laktove se oslanja.
Deladin-beg gleda u tebe. Zatim kae: Kakvim se magijama i neasnim djelima
slui, ti, vjetice vevanska? Trgovac uti. Govori, kae Deladin-beg i ne hvata te za
kosu, pa opaa da te prvi puta ne tue: strah ga je uope te dodirnuti! Ti kae: Ne
znam o emu govori, bee. A on: Ne zna, a? A zato si cijela igliasta? I nos ti je
igliast, i pogled, i koljena su ti iljata, noge i ruke kao prue, prsti i nokti igliasti.
I zna: Jovano, kupino crna, mogranju crveni koji je crv izjeo, ponovno si zbog
neega grijena i kriva.
Govori, kae, Govori! Kako si uspjela smanjiti svoga Boga toliko da ga nema a
da posvuda jest? rekne, i ti osjea, iz daha to se iri iz njegovih usta da je u
opijumskom ludilu, a ludilo vidi ono to nitko drugi ne vidi: i uzalud je uvjeravati ga da
Boga nema, doista ga nema. Izludila si Deladin-bega, Jovano, Jovanke: naisto si ga
izludila, jer kae: Kakvu si magiju uinila mojoj hanumi prvoj i najdraoj, vjetice
vatrena? Otkako si ula u saraj moj, nesrea si donijela, ne jednu, ve punu vreu: mene
si zaarala, da vidim to ne postoji; vraala si u odaji rijeima nerazumljivim, i evo, cijele
noi hanuma moja povraa: avle, igle za ruha ivanje, mrave i kamenje bljuje?!
Jovano, ej, crna Jovano, janje crno, crna ne bila, kukavice, od nezaarena ugljena
crnja krijesnice.
I razumije Jovano, ali samo ti razumije: razboljela se prva hanuma Deladin-bega
zbog ljubavi prema njemu, bojei se tebe, da ga joj ne preotme. I sjea se to ti je rekla
kad ti je prvu au vode u odaju donijela: Ubit u se zbog ljubavi prema njemu, u zemlju,
u prah u se pretvoriti, jer ga volim, Jovano. A on u tebe gleda, a ne gleda te kao da te eli,
nego kao da te voli; zaarala si ga slikama Majke Boje, znanjem crtanja i duhom, jer beg
je tijela enskih premjerio koliko je jedno carstvo, ali za duom je enskom u potrazi!
Tebe neu ubiti, kupino mlada, mogranju nedozreli, iako ti u au mogu otrov odmah
staviti. Nisi ti kriva to me ne ljubi vie; uvijek e biti ljepih i od tebe i od mene. Mrave
u crne i kamenje jesti, da onemoam, i umrem, jer Deladin-bega iva dati neu!
I sjea li se da te je pomilovala po kosi te, ne sluajno (izdajica je jezik), rekla:
velja begova moja je druga najvea. Sto mi je igala dala, da mi olaka.
I daj sada, dokai, Jovano, da to nije tvoja magija to izlazi iz utrobe prve hanume:
igle, avli i mravi, nego ljubav, magija najtajnija to nije otkrivena. Igle za saiti pokrov

138

nevjestinski i mrtvaki (ljubav je do groba), avli i kamenje da bi se napravio dom astan

i vrst; mravi da se ne prekine rod, porod, potomstvo.
I sljedeega trenutka Deladin-beg kae trgovcu: U tvojoj zemlji i pod stablom i
pod kamenom trae vjetice, da ih pokau i spale na lomai. A ovdje se vrag po sokacima
klatari. Dat u ti je: bit e najbogatiji u zemlji svojoj, jer vrag tamo kod tebe nema cijene.
Dat u ti je, ako mi da stakalce to daleko ini blizu, a od budunosti prolost, jer
pribliava li daljine, sigurno pribliava i vremena. A ja elim znati vrijeme unaprijed, da
znam to me eka, jer duu ensku, a ne tijelo traim.
Noge se trgoveve podiu do neba. Ti lei na podu, Jovano, i gleda prema gore:
beg, velik kao visok crni hrast. I trgovac, visok kao bijela topola, sunce. S plavim oima.
Mirie na umaricu i vino junoga, zapjenjenog mora. Na ribe iz slane vode mirie i na
duhan.
uti trgovac: Trgujem s tobom: dajem ti vraga, a traim stakalce s kojim se vidi
Bog, kae Deladin-beg.
I tada trgovac prvi put obara glavu prema tebi pa te zagledava, crna Jovano: gleda
tebe, u ohino ruho, s dojkom jednom razgolienom, s mranom, zapjenjenom krvi,
slatkim vinom u tamnom pupoljku tulipana, s koljenima iljatim i sjajnim u polutami, to
se nastavljaju na mekim bedrima, jer sve to je iljato za sobom meko vue, kao igla
ubodna to iza sebe vodi svilen konac. I on rekne: Evo ti stakalce.
Nije rekao nita drugo. Razmijenili su te za Boga.
Utovarie te, iste veeri, s gomilom tavljenih koa u kola njegova. I krenue ona,
kola, na put neznan. I cijeli karavan za tebe i iza tebe, budua dubrovaka nevjesto. A ti
zna: nee to dobrim svriti. Jer svako je putovanje pomalo - umiranje.

139

29.
Jovano, crna Jovano: jo karavana nije ni stigla do Jankova kamena a ve se zaustavila: ti
sama, na gomili tavljenih koa lei, plae. Od rodne se grude razdvaja, mogranju
rumeni, kupino crna. Jo etvora kola takvih, s pergamenom i raznim drugim blagom i
sitnicama tegli trgovac Dubrovanin iz Makedonije; kupio je ovdanju kou, ali je kupio i
tebe, kou ivu, namrekanu i strasnu: vraga je uzeo, pa ako mu se nee svidjeti u
krevetu, prodat e ga na pazaru u svojoj zemlji. I evo, zaustavljaju se: na putu stoji
ovjek, usred noi, i ti uje glasove samo, na jeziku koji nije tvoj, ali ga sasvim razumije,
kao da je glas iz davnina, potomak onoga drevnog jezika iz knjiga tvoga oca, popa Isijana.
uje kako kljocaju puke, spremne pucati; uje i glas gospodara svoga, koji razgovara
s ovjekom; i odjednom, toplina ti se razlijeva oko srca, po vratu, do oiju: pa to je glas
oca tvoga, Jovano! Zaustavio je karavanu i gospodaru tvome kae: Deladin-beg je
postavio zasjedu kod Jankovoga kamena. Desetak naoruanih ljudi s fesovima,
sakrivenih u busiji. Vidio ih je i uo kako razgovaraju: ovuda mora proi neki trgovac,
glupan, koji je nizato begu dao magino staklo to oduzima silu daljini; nizato mu ga je
dao, jer e ono to je platio za magino stakalce, Crvenokosu, ponovno oteti, a trgovca i
pratnju ubiti, pa karavanu s koama te kovezima s platnom i blagom pohraniti u svojim
sarajima. I tako e trgovina dobrom ispasti, povoljnom, na to pohlepa i rauna: sve za
Deladin-bega, a nita za trgovca.
I zatim uje: trgovac, gospodar vragova, kae ljubavniku sjene: Jesi li sam? pita
na jeziku svome. S njom sam, kae i pokazuje na svoju sjenu starac, na jeziku svome. A
tko je ona? zapitkuje trgovac. Moja ena, kae. Kad je tjeram bjei od mene; kad se
okrenem za mnom ide, ali nikada me ne naputa. I trgovac se podsmjehuje tvome ocu s
pratnjom, dobro naoruanom. Kae: Ovaj je blagoslovljen. Ovaj je bistre glave. I nije
sam: dvoje su u njegovom umu. Ubijete ga. I tada poinje vritati, istrava iz kola.
Vidi, jedan niani u tvoga oca i tvoju majku, sjenu. Pada na koljena pred gospodarom
svojim, a tvoj te otac gleda i suze mu teku po bradatom licu; moli da ga ne ubiju.
Poznaje li ga? pita trgovac koama i raznim drugim vragovima i vragolijama. Kima
glavom i jeca, Jovano, kupino moja crna, jer rije ne moe izustiti ispod jezika to ti se
u klupko pretvorio. Tko je on? pita ovjek to mirie na sol, srdele i vino, galebove i
galije: Luak, ali vidovit, kae. Skita livadama, ali vidi sve. I u najtamnijoj noi
najgaraviju kupinu vidi, kao da je krijesnica. Nemojte ga ubiti, prorok je, zato tako govori
o sjeni! Provjerite prvo je li doista postavio zasjedu Deladin-beg! I zatim trgovac kae:
Ubit u ga, ako nije istina.
I alje prethodnicu. Do Jankovoga kamena nema ni dvije minute na konju. alje
desetoricu mladia da se prikradu. Ti ostaje ovdje, sa svojim se ocem u oi gleda. A on
je uhvatio za ruku tvoju majku, i s njom razgovara: Ja u ii s tobom. Njoj govori, a tebe
gleda. I ti shvaa da nije lud: pametan je on, zna kome i to govori. Govori ti da e s
140

tobom poi, makar pjeice iao do Dubrovnika. A trgovac vadi lulu i otvara bocu vina
dubrovakoga. Pije. Oi su mu svijetle; nikada takve nisi vidjela, Jovano. Kao more oi
ima. Hajde idi, ljubi more, kad ga nisi vidjela, i samo iz pria ula da je slano. I plavo.
Slano je more. I ovjek je bogat, jako bogat. A bogatstvo je more: to ga vie pije,
sve si edniji. Lakomiji. I on lakomo pije iz boce.
Iz daljine poinje pucnjava. U noi se vidi i odbljesak vatre. uju se i krici. Nakon
dvije minute pucnjava se stiava. Trgovac, gospodar tvoj vadi uru iz depa i gleda na nju;
laniem je zlatnim vezana, da mu ne bi pobjegla? O, crna Jovano: pa to onda ako je
lanac kojim e biti vezana zlatan, kad je lanac? Vrijeme e mjeriti, u mjera vremena
e se pretvoriti: brojit e trenutke i od njih sate sastavljati, a iz njih dane, a od dana
mjesece i godine nainiti; stavljat e manje u vee, i bol e ti tako jednostavno tei: od
manjega do veega. Kao gruda snijega, kad se zakotrlja, od zrna do grude: a kad stane,
poinje se topiti, ni u to pretvarati. Bez ljubljena ovjeka pored sebe, crna Jovano!
I eto ih, vraaju se: desetak je otilo, sedmorica su se vratila. isto je, kau. Bijae
istina: ljudi Deladin-bega bili su tamo. Jedan plae. Brat mi je ostao, kae. Ostao je s
oima otvorenim, a ti si misli: preskup su teret koe janjee, i ti Jovano. Krvlju se
plaaju. A taj jadnik, to je ostao leati na livadama Jankovim, s otvorenim oima, barem
e ubavo nebo gledati: krijesnice vevanske, posijane po najcrnjem platnu nebeskom.
Trgovac pak, ne moe se nauditi: Ra je bio taj Deladin-beg, kae. Ra neviena.
I zatim te na silu stavljaju na kola sa atorom, platnom bijelim pokrivena, pa
karavana kree, a trgovac, dok se karavana kree, vidi kako starac, tvoj otac tri pored
nje. Kakvu nagradu eli, to si mi spasio ivot? pita trgovac i dok karavana napreduje
a tvoj otac tri, hvata se za kesu i vadi jedan zlatnik. Dobacuje mu ga, ali ga tvoj otac ne
uzima. Vadi trgovac jo jedan zlatnik iz kese te ga baca. Ali starac ga ne uzima i nastavlja
trati. Sjedei naprijed, do koijaa, trgovac gleda u starca koji kao da nije pri sebi pa
baca i trei zlatnik to ostaje u tami. A starac i nadalje tri za njim. Za njim i sjena
majina tri: ni ona ne podie zlatnike. Ovo dvoje, kae trgovac koijau, mislei na
tvoga oca i sjenu, ovo dvoje od mene drukije bogatstvo itu. I zapovijeda koijau da
zaustavi konje. to eli? pita trgovac tvoga oca. A tvoj otac kae: Da me uzme sa
sobom. Sluga da ti budem. Trgovac ga gleda i ne razumije. Slugu imam dovoljno. to
zna raditi? Sve, kae tvoj otac. Zna li klati janjce? Znam. I kou znam taviti, kae
tvoj otac, jer osjea vonj koa s teretnih kola. Ulazi, kae mu Florijan, trgovac. I naglas
kae misao sramnu: Desetorica bijasmo, osmorica emo se vratiti; i sa starcem ak,
ponovno u dvoja usta manje hraniti. Isplati mi se uzeti ga. I zatim alje koijaa da
pokupi zlatnike to su ostali na putu. Pourite, kae. Deladin-beg poslat e potjeru za
nama. Ako nas ne stignu do ponoi, bit emo na sigurnom.
I nou uje enski pla iz karavana iza tebe, i zna: Florijan trguje s koom
janjeom, ali i sa enskom koom trguje. Puna su druga kola djevojaka koje je oteo od
Deladin-bega, za nevjeste budue u Dubrovniku, u kojem mnogo vie muke djece daje
Gospodin negoli enske. Sve se parama moe kupiti, ak i ljubavni uzdah na jastuku, i
utroba, maternica potomaka, i prsten kojim e se vjenati obmana.
Od toga trenutka, odvratan ti je Florijan: nije Boji ovjek. I miris mora, galebovi
koje si zamiljala i galije - sve ti je grozno. Grozan je i peatnjak na njegovom malom
prstu, i nokti isti i njegovani, i prsti koje mae nekakvim bijelim, mirisnim melemom to
mirie na gospoe i gospodu. I duhan to pui je mirisan, ali ti ni na to poznato iz
prirode ne mirii, ni na jednu biljku, nego na neto slatko, ljigavo i meko.
Pogledava pored sebe i prvi put, poslije svih ovih dana zle kobi, srce ti je mirno i
puno: spava do tebe, sa smijekom djeteta, otac tvoj. Uklonili su stablo tom mukom
141

plamenu to mu je snagu davalo, uzeli su mu tvoju majku. Ali vatra je takva: ponovno e
se razgorjeti, jer moe i sjenu stabla zapaliti. I putevi su njegovi tvoji putevi, Jovano,
vatro vatrena: daleko stie vatra i sve pred sobom spaljuje, crnim ugljenom, pepelom
sivim i toplinom oznaava put svoga prolaska.

142

30.
I zato se sljedeega dana dogaa ono to se ne bi nikako moglo dogoditi: jer stalno za
majkom i rodnim krajem plae, Florijan, ovjek s oima bolnoga mora, daruje ti leu,
istu onakvu magiju kakvu je i Deladin-begu darovao. Podne je, on ti daruje leu
(soivom ili lupom zove tu leu na tapi nadjenutu) i kae ti: Evo, utjei se, vidi
svoga Boga, jer znam da je on tu. To je i moj Bog, samo su nam jezici i crkve razliiti. I ti
ga razumije, i od neke boli dolazi ti da s tim stakalcem to je sakupilo svu svjetlost dana
u sebe, to je pribliilo udaljeno, naniani sunce i potamni ga, ubije, spusti ga na
zemlju, pa ga pita: Sunce, drago Sunce, erava vatrena, braco moj (jer mjeseina sam ja
promjenjiva, sestra tvoja), jesi li vidio negdje na licu zemlje moju majku? Jesi li je ti
progutalo, drago Sunce, erava vatrena, da bi je sakrila u utrobu svoju, pa nam samo
sjenu njezinu ovamo alje, kao svjetlost najvoljeniju? I niani u Sunce, i kako niani,
opaa da se njegovo oko preslikava na kolima s Florijanovim djevojkama: svijetla toka,
zjenica suneva, ba na bijelom atoru platna, na teretnim trgovevim kolima. I
sljedeega trenutka, a da nitko ne vidi, plamen se die iz atora, kola se zapaljuju, djevice
vritei izlijeu napolje, a ti shvaa: vatra je jedna te ista, i na nebu i na zemlji, i to ti se
dua majina javlja preko te lee, da bi ti rekla: ovdje sam, s tobom Jovano; s bracom
tvojim sam, mjeseino draga!
A Florijan tue uvara djevojaka, koji je puio opijum u njihovim kolima, i nepazei
ih zapalio, svojom rasijanom i zato - mukom strau. A ti zna: vatru nosi u lei, to pod
bradavicama dojki uva. Sliku brace svoga, mjeseinu svoju, u vjenoj mijeni i promjeni!
Takva je tajna vatre usnule u lei, zjenici sunevoj.

143

31.
Bijae ve predvee kad su se popeli na omanju planinu. Umorni, znojni, gladni, ali
sretni. Osjeali su umor kakav osjea zemljoradnik poslije asno odraena sunevog
kruga.
Vodila ga je za ruku i ve se za nekoliko trenutaka, nakon nekoliko koraka, pred
njima ukazala baija: tor s malom kamenom kuom u sredini i duguljastom odajom sa
strane za uvanje stoke. U kui je svijetlila slaba svjetlost borove cjepanice. ulo se
lajanje pasa. Zazvidala im je i oni su se utiali: bilo ih je troje, velikih, runjavih, arenih,
jedan nalik drugome. Gledali su u njih, a kad su je prepoznali poeli su pozdravljati
repovima.
Uoe gurnuvi pletena vrata tora. Ovce su leale. Njih dvoje, drei se za ruke,
prooe pored njih kao pokraj bijelih kamenova ukopanih u planinu. Evo, stigosmo,
ree. Dovela sam te na krov svijeta. Ovdje ivi moj Bog. A to radi tvoj Bog? upita
pater Benjamin. Isto to i tvoj, ree Crvenokosa. On je pastir.
Pater Benjamin pogledao je u nebo: vidio je crvenu preu od tisua svjetlosnih niti
koja je plovila po nebu i padala za planinu, po kojoj je upravo klizilo sunce; krvavi
paperjasti oblaci, nalik ogromnim ranjenim pticama, misli nadohvat ruke, prolazili su
nad njihovim glavama nekakvom nestvarnom brzinom u prvom sumraku; nebo bijae
platno na osvijetljenoj sceni iza koje se gasio plamen svjetiljke danje. Nije imao osjeaj
da su oblaci udaljeni jer je u tom krajoliku sve izgledalo nadohvat ruke: sve stvari bijahu
podjednako i blizo i daleko, i to je davalo cijelom prizoru izgled privienja. Ne ini li ti
se, Pap, dragi moj Pap, da gazimo po nebu, umjesto po zemlji? Vidi ovce; kao da
prolazimo pored rudlavih oblaia. Pazi da ne nagazi na neku od njih, skakutae i
pjevae poput slavuja Crvenokosa, puna ivotne radosti. U oima joj se itao ponos to ga
je dovela ovamo, to uope zna za ovo mjesto. Kao da to bijae mjesto to ga je sama,
svojim rukama stvorila na licu zemlje.
Odjednom, vrata kue su se otvorila i pojavio se starac s bradom. Gospodar sjena.
Evo ga, ree Jovana, Evo Boga koji nikada nita ne eli i kome je sve dozvoljeno,
ak i kad je malo.
Otac Benjamin stajae i gledae u starca.
Zato si ga dovela ovamo? upita grubo starac.
On je prosjak, oe, ree ona.
On nije prosjak. On je neki uen ovjek, ree starac. Zna tajnu sjena: zna da je sve
privid. A za privid treba najvie truda i opsjenarskoga znanja, a on to zna! Razuman je
on. Prosjaci nisu toliki bezumnici da se drue s razumom a preziru srce. U suprotnom ne
bi vjerovali da e im se ruka napuniti, jer ruku prosjakovu puni ruka sa srcem, a ne ruka
s razumom. Ruka s razumom ne daje, jer uva za sebe.
144

Pala je na koljena pred njim, zgrabila njegov dlan i rekla: Oe moj, tata, on je moja
zera sree. One o kojoj si mi govorio jo od djetinjih dana: zera sree vrijedi vie od
planine zlata, tako si ti govorio, tata, zar ne? Doletjela je moja zera sree niotkuda, iz
svemira je stigla poslije toliko stoljea i sletjela mi na dlan. Neu ni disati ako treba, samo
da je ne izgubim, da mi ne isklizne niz dlanove, da mi se ne izgubi ponovno u studeni.
Molim te, tata, molim te, blagoslovi nas!
Ne bude li disala, umrijet e; bude li disala, izgubit e ga. Ako je srea zrnce
praine, onda je cijena sree smrt, rekne on. Ti to dobro zna, Jovane, vatrice moja.
Stani. Nemoj poslije rei da ti nisam rekao.
I potom im je taj udni starac, koji je izgledom odavao kao da ima milijun godina, a
po pokretima i govoru kao da se raa ponovno svaki dan, kao sunce, okrenuo lea i uao
u kuu. Ali, nije zatvorio vrata. Pogledala je u zgranutoga prosjaka, nasmijeila se
zadovoljno i potom mu dala znak da krenu: Ajde, ree. Vidi: vrata su otvorena.
I zatim ga je zgrabila za ruku onako kao to mladost zna, jer prezire sve posljedice,
te ga povukla prema otvorenim vratima iza kojih je dopirala slaba svjetlost.
Unutra je gospodar sjena sjedio na tronocu pored ogromne cjepanice i gledao u
ognjite. Bila je udna ta vatra: stara, kao da je od davnine zapaljena, kao da se nije
ugasila stoljeima, prastara. Grijala je davnanjim i sporim arom, kao drevna mudrost.
Sjeli su na drvenu klupu. Na licima im se itao umor: odraavalo se plameno rumenilo
ognjita na njihovim umornim obrazima.
Ti si znai, teolog? ree odjednom starac. Ne zahvaljujem ti za ono to si uinio
onoga dana u mlinu, jer si imao jaki razlog: samoljublje. Dao si joj milostinju: ivot njezin
si joj dao. Probaj joj dati svoj, ree surovo spokojno taj drevni prorok zagledan u eravu.
Ljudi daju milostinju ne zato to vole onoga komu je daju, nego zato to vole sebe. Sva
naa djelovanja polaze od sebeljubivosti i elje za slavom.
Ljubav nije milostinja, ree pater Benjamin. Kad daje milostinju, odrie se
zlatnika; kada daje ljubav, odrie se sebe. Ruka koja prima zlatnik, uri ga potroiti;
ruka koja prima darovano srce, uri ga sauvati.
Starac se polako okrenuo prema njemu. Ti si se znai odrekao sebe da bi dobio
svoju zeru sree? upita. Jesi li siguran u to: jesi li siguran da je ovjek sposoban
razumjeti sujetu veliine planine za zeru sree? upita i ne dobije odgovor. Zatim ga
premjeri, pa se ponovno zagleda u svoje ognjite. Pametan si, pater, ali nisi mudar:
nema ivotnoga plamena u tebi. Jer, pametan izgovara mudre misli, mudrac ih ivi; ti i
tvoji teolozi iz ivota stvarate knjige, umjesto da iz knjiga stvarate ivot. Unitili su te
tvoji crkveni oci i inkvizitori, pretvorili su ti duh u vodu, da bi ga mogli staviti u posudu
kakvu oni ele. Voda je i umna i razumna, ali nije savrena, jer u njoj ima rauna, ali srca
nema: uvijek uzima oblik posude u koju je stavlja, ne prua otpor da ne bi stradala. Ja
vie volim plamen, jer je nerazuman: neposluan je plamen. Ne moe mu dati oblik
kakav eli. I vjetar volim jer razgara vatru, ne moe ga naslikati, zato to ni on nema
oblik jedan i trajan. Ne moe ga ni uhvatiti, a vodu moe zahvatiti, ak i u dlan obini.
Volim plamen zato to se uzdie prema gore, dok se voda sputa prema dolje; i vjetar
volim, jer se ptice uspinju njemu usuprot, suprotstavljajui mu se, a ne kroz njega, jer bi
tada pale na zemlju.
Zatim je pogledao u patera Benjamina. Zato uti? Neistinu glagoljam?
Bog nam je dao po dva oka i po dva uha, a samo jedan jezik, stare. Gledam i
sluam vie negoli govorim, jer nikada ne moe iskazati toliko mudrosti koliko moe
preutjeti slaboumnosti, ree pater Benjamin.
145

Starac se okrenuo ponovno prema ognjitu, gledajui u oblike ara: ptice, oblake,
planine: sve je bilo u toj eravi. Izgledao je kao da prouava sve kontinente, sva kopna i
sva mora u toj ivoj karti svoga vatrenog svijeta, svijeta u vjenoj mijeni. Djevojka za
koju je maloprije upotrijebio za stranca staroslavensku rije - ogane (to ga je jako
podsjetila na onu rije to ju je ona ponavljala u pijanstvu strasti - jaganjac, jaganjac
Boji), naslonila se i stavila svoju glavu na prosjakovo rame. On ju je zagrlio. Obrazi su
im se arili od umora i topline ognjita; iako je bilo ljeto, vatra je bila dobrodola u
svjeini noi. Ruka patera Benjamina pala je na srnee njukice to su spavale pod
njezinom dronjavom odjeom. Zaudo, nije osjeao potrebu podii ruku pred tim
starcem. I prvi put nije osjeao ni strah, ni stid pred jednim Bogom.
Misli li da sam vrag? upitao je odjednom gospodar erave.
Pater Benjamin mogao je oekivati sve, samo takvo pitanje - ne.
Ne izgleda tako, stare.
Ti, znai, kao teolog, zna kako izgleda vrag?
Da. Mislim da tono znam kako izgleda vrag.
E pa, reci mi kako izgleda, gotovo je zapovijedio starac.
Nema nijednu dlaku na licu: ni obrva, ni trepavica. Ima oiljak na obrazu. I svakog
dana, u etvrt do sedam ide na posao u gradski magistrat, ree. Potovan je i plaaju ga
drava i crkva da radi to to radi: da bude vrag.
Starac se okrenuo. Njegova ravnodunost prema strancu polako se gubila; zatim je
uzeo tap i drhtavim rukama prekopao po eravi u ognjitu. udno. udno je kako te
dosada nisu spalili na lomai, ree. Starac je gledao u eravu; poslije njegovog
prekapanja, njegov se svijet izmijenio: stvorili su se novi tamni kontinenti od ugljena koji
su se sporo zaarivali u dodiru sa zrakom, kao prvoroena strast; ono to je do maloprije
bilo gore, sada je bilo dolje. Podigao je i izvio jednu obrvu, kao da odmjerava reeno. I u
tom je trenutku pater Benjamin znao da je taj isti pokret kod njegove Crvenokose
nasljee njezina oca-Boga: ona je bila spekulum njegov, slika i prilika boanstva
tjelesnoga.
Ljudi iz moga kraja, s istoka i s juga, od davnina znaju da postoji vrag, nastavio je
starac propovjednikim arom. Tamo, kod nas, vrag postoji kao to postoji i hljeb:
postoji svakodnevno, kao potreba suna i nasuna. I svakodnevno se raa u priama, i
svakodnevno ga jedemo, kao i hljeb, i on umire i ponovno se raa. Mi ga mijesimo,
kvascem nae nade i ljubavi ga kvasimo i peemo: da, da, ba tako pater, mi ljubimo
vraga kao blinjega grenika te mu pratamo; pratajui mu, postajemo plemeniti i
dobri; zato nam treba on! Pribliavamo se Bogu samo zahvaljujui njemu, Vragu
odnosno Dijabolosu. Njemu, Vragu, kod nas je svagda pripadalo carstvo smrti, ali ne i
carstvo ljubavi, i zato on za nas nema tijelo: nijedan vampir, vjetac ili sjena iz svijeta
mrtvih nema tijela. Vrag, kod vas, ljudi iz zemalja u kojima sunce zalazi, upravlja,
umjesto carstvom smrti i runoe, carstvom ivota i ljepote; umjesto noi i snovima - s
danom i zanatima; dano mu je tijelo, i to najljepe od svih moguih tvari - ensko tijelo!
To je sramotno uzmicanje ovjeka pred vragom, premjetanje granice do koje on smije
ii. I stoljeima nitko odavde nije doao u Makedoniju vidjeti i pitati kako je nama s
vragom, kako ivimo s njim. Dolazili su samo trgovci s janjeim koama to su prolijevali
Boju krv za novac. Sada su se i ovdje sjetili da Vrag postoji. Da bi mogli progoniti um i
ljepotu kao vraju sablazan; kod nas ljepota i um, tvarno i tjelesno nisu samo Sotonino,
nego i Boje djelo, podjednako. Jer je Bog dozvolio ljepotu Vragu, ako je uope Vrag neto
stvorio.
146

Pater Benjamin milovao je Crvenokosu po kosi nevienim nemirom u dui; ona,

leei u njegovu skutu, padala je u nekakav polusan. Predosjeao je pater Benjamin i
znao da taj starac uope nije obian pastir, i da se iza njegova dronjavog ruha
najvjerojatnije skriva nekakva halja s istoka. Ne samo to su rijei koje je koristio bile
rijei gramatika, nego su imale i neto propovjedniko u tonu kojim ih je izgovarao. Htio
ga je pitati tko je zapravo on, ali starac ga je preduhitrio.
Zar nije itko do sada vidio, od poetka svijeta, da je vrag u svima nama,
podjednako koliko je i Bog, i da tako mora biti? Zar nije nitko vidio da ovaj svijet, pored
svijetlih, pokreu i tamne niti, i da je to dobro? Zar nije itko vidio, stoljeima, da u ovom
svijetu ima suza, stradanja i krvi, i da je to tako zato to je Bog vidio da je dobro tako?
Zar nije itko vidio da Neastivi moe biti odjeven i u halju, pa da ak naizust izgovara i
dijelove iz Svetog pisma za ostvarenje svojih ciljeva? Zar nije itko vidio da e najljepe
stablo biti prvo posjeeno; da e bunar ija je voda najstudenija biti isuen, da e onaj
koji je nekome dao milostinju biti pogubljen ba od svoga spaenog prosjaka, da u
svakom medu ima trunja, da se iza mekanoga mesa sonih plodova skriva tvrda kotica,
da ljudi, kad zakapaju slavnog mrtvaca, ukraavaju mrtvaki pokrov samo s vidljive
strane, a nikada s pokojnikove strane, iako ga slave, i da je doista dobro tako te da tako
mora biti, a ne drugaije? Doista, doista Bog, koji je dobar, sigurno nije sam: ima svoju
sjenu. Vrag je to, a sjena je podobna i ravnopravna s njim. Ali Bog je pametan; on nije
inkvizitor, pa ga ne proganja niti stalno pobjeuje Neastivog, jer to bi radio Bog, to bi
radili njegovi ljudi, kad ne bi bilo vraga? Kako bi on bio vidljiv ukoliko nema vraga; kako
bismo znali da je Bog dobar, ukoliko nema zla za usporedbu? Jer Bog je svjetlost, a
neastivi tama; a tama nije uope zla i nepotrebna, nego nuna; i koliko je no crnja,
toliko su sjajnije zvijezde; koliko je bol dublja, toliko je Bog sve vidljivi!
Pater Benjamin upao je u nekakvo stanje pomirenosti sa svijetom, sluajui staroga
majstora sjena. Osjeao je da starac kazuje velike istine, koje on nikada prije toga nije
smio, zbog svoga habita i pripadnosti redu Male brae, ni spomenuti, a kamoli ih
propovijedati. I da je to uinio samo jednom, pred sjemenitarcem. Starac je izdahnuo
duboko. Sa tapom gurnutim u eravu sliio je na pravoga starozavjetnog proroka. U
jednom trenutku otac Benjamin pomislio je da pred njim stoji kataren, bogumil od krvi i
mesa. Jo kad je uo o starcu iz Makedonije, predosjeao je da to mora biti Boji ovjek,
mudrac - prosjak, ovjek kojemu nije nita potrebno na ovom svijetu osim razmiljanja o
istini. U Parizu je svaki mjesec, na njegov stol, stizao izvjetaj iz June Italije i Balkana:
govorilo se o nekim udnim neposlunim kranima, koji mijenjaju poimanje Svetoga
pisma i koji prihvaaju samo Novi zavjet, a o Starom kau da je Jahve vrag osobno, jer je
okrutan i kanjava. Poznavao je taj nauk o dvojstvu svijeta otac Benjamin do
podrobnosti. Ali je znao, isto tako, da nisu mogli skriti duhovno te propovjednike, zato
to se nisu ni na najstranijim mukama odricali svoga uenja. Osim toga, oni nisu
osporavali postojanje Boga, ni njegovu plemenitost i veliinu. Oni su samo tvrdili, da bi
opravdali Boga zbog nesrea koje postoje na ovom svijetu, da netko drugi, a ne Bog,
stvara zla djela. Oni su bili branitelji Boga, ali ih je inkvizicija proglaavala vrajim
odvjetnicima jer je smatrala da ga samo ona ima pravo braniti.
I sada, va presvijetli papa i gradski inkvizitor donose i nama svjetlost lomae,
ljudima s istoka, to se stoljeima borimo s neastivim, to nosimo ogrebotine na licima
od njegovih apa i nokata iz svakodnevne borbe, prsa o prsa s njim, to smo ga
pripitomili kao jednu vrstu domae ivotinje s bezopasnim rogovima, pa ak i korist
izvlaimo, pouku od njega, jer smo strast pripitomili u ljubav; znai da nam on, Veliki
Katolik, donosi i svjetlost te kae: gledajte, evo, pokazat u vam neastivoga, spalit u
vraga na lomai, spalit u i Crvenokosu Jovanu iz Makedonije, i njezina oca, jer i ona i on
147

strasno ljube tamne stvari: on sjene, a ona jednu crnu halju. Pa zar ljubiti strasno znai
biti grean slubenik vraga? I ako Bog ne ubija vraga, jer mu je potreban, zato to eli
inkvizicija uiniti? Zar nitko ne shvaa da vrag ne samo da postoji, nego mora postojati,
jer to je Boja volja?
Otac Benjamin osjetio je uasnu slabost u koljenima, iako je sjedio. Cijelo raskono
zdanje europske, djevianstva edne teologije, ruilo se pred njegovim oima zbog
obinoga i tonoga razmiljanja jednoga neobinog pastira koji je doao s istoka, ovjeka
sa arom i darom za igru sjena. Istok je bio izmislio i igrokaz sjena, i to je pater Benjamin
znao iz knjiga, iako nije nikada vidio takvo neto sve do onog dana kad su ga prebili
tapovima. ak, do nedavno, prije odlaska iz Pariza, nije znao ni kako se tono ita rije
kojom Orijentalci zovu taj igrokaz: karaoz. Ovaj starac govorio je neto veoma tono,
iako je to radio potpuno neobavezno, kao da je to bilo njegovo privatno znanje. S druge
strane, otac Benjamin znao je da ne moe postojati privatna teologija, kao to nema ni
privatne geometrije ili privatne gramatike, ni privatnoga Sunca: to je njegovoj
propovjedi davalo teinu arke i prave mudrosti. Doivljavao je otac nekakvo duhovno
proienje, u obliku rastrojstva koje je bilo ugodno: prvo osjeta, koji su mu se proistili
u ljubavi sa strastvenom Jovanom, a zatim i uma: duh mu je postao krepkiji i vie nije
spavao po movarama teolokih predrasuda.
I dok je starac utio, on je gricnuo malo ruiasto uho Crvenokose, koja je ve
drijemala onemoala od topline ognjita i umora od puta, od monotonoga izgovaranja
starevih rijei, koje su do njega dopirale kao neki drevan jezik i nerazumljiv jezik, poput
magije i vraanja, pa jo apnuo: Vatrice moja.
Doista: od jakih se zvukova, od topota konja, ne budi ovjek koji je zaspao, ali
apne li mu samo neto, kao da mu je sam vrag uao u uho, pa otvori oi. Djevojka je
otvorila krupne, crne poput noi oi te mu rekla: Zrnce praine moje. I zatim ih
ponovno sklopila.
Cjepanice su pucketale na ognjitu, starac je prouavao svoje oblike u eravi i
aputao si neto, a on, nekadanji pater Benjamin, a sada nagi ovjek ogrnut vreama za
brano iz oevoga mlina, promatrao je njezine trepavice: bio je uvjeren da barem u tom
biu nema nijedne crne niti koja vodi na nebo i da cijelo starevo znanje o dvojstvu
svijeta pada u vodu ba zbog njegova poroda: grijeh bijae pomisliti da ima neto
grijeno u tom neporonom biu pred njim. I zatim je starac ustao. Dao je znak prosjaku
da iziu. Ovaj je poloio djevojinu glavu na klupu i pokrio je svojim ogrtaem. Zatim su
izili kroz vrata.
Stajali su pod ozvjezdanim crnim nebom bez oblaka. Vidi ga. Neki ljudi kau da
nigdje ne mogu nai Boga, a svaku no gledaju u nebo, ree starac.
Stare, ree tiho prosjak. Jesi li ti sveenik?
Starac se okrenuo prema njemu zauen. Svaki ovjek je sveenik, ree. I svaki
ovjek je manastir. Ti si iz roda bogumila? upitao je prosjak. Starac ga je pogledao
iznenaeno. Bogumila? upita kao da prvi put uje tu rije. Nikada nisam uo za takvu
bratiju. Ja samo vjerujem u sjenu, zato to prvo vjerujem u svjetlost, ree.
Otac Benjamin sjeo je na jedan kamen. Odavno mu se nije dogodilo susresti
mudraca. Starac je stajao i dalje, zagledan u nebo. Pater Benjamin je utio. Htio je jo
razgovarati. Kopkalo ga je ono: Ja vjerujem u sjenu, zato to vjerujem u svjetlost. Zbog
toga, ree: Moj duhovni uitelj, pater Luka, znao je rei: kad sretne mudrog ovjeka, a
ne razgovara s njim, izgubit e ovjeka. Kad sretne budalu, a razgovara s njim,
izgubit e rijei. Ja ne elim izgubiti ni rijei, ni ovjeka.
148

Starac ga nije sluao: izgledao je sasvim opsjednut savrenom nebeskom kapom, na

kojoj su, barem na trenutak (tako se uinilo pateru Benjaminu), zvijezde nalikovale
rupama koje su napravili moljci; bilo je neto strano uznemirujue u toj pomisli da je
netko izgrizao savrenstvo te tamne, boanstvene kape, i ta je pomisao, na toga nekog
koji izjeda sva savrenstva (ukljuujui i Mjesec, pater moj!), prinudila prosjaka da
rijeju ubije tiinu.
Nesumnjivo, ree otac uzdiui, dvojica vuku niti ovoga svijeta. Kad ne bi bilo
tako, mi se sveenici ne bismo molili da ne padnemo u iskuenja neastivoga, a padnemo
li, da onda iz njih izaemo jai. Ali postoji velika razlika izmeu sile Boga i sile vraga. ak
i da su te dvije sile razliite, postoji razlika u njihovoj kakvoi: u onom od ega se te dvije
sile sastoje, ree on. Zatim, kad je opazio da se starac konano vratio s neba na zemlju
pa ga je sluao, nastavi: Da, doista je tako: na svako Boje djelo, vrag je odgovorio
svojim: na jestivu gljivu otrovnom, na psa vukom, na crva zmijom, na med otrovom, na
pelu osom. Ali zato pela, koja je Boji stvor, umire kad ubode nekoga, a osa, koja je
vraji okot - ne? Zato Bog kanjava svoje djelo smru, ak i ako se brani od nepravde, a
vrag svoje - ne, ak i kad njime nepravdu ini? Pokazuje li nam moda time Bog da i smrt
nije za njega nepopravljiva teta; on moe dozvoliti smrt, zato to je jai od nje i ima lijek
protiv nje: Uskrsnue. Jer svatko tko je asno umro, nije umro: on e se vratiti jednom,
duom i tijelom, kao to se vraa i zrno penino, svakog proljea. Vrag nema moi
pobijediti smrt; on je njezin sluga i vodi njegove podanike u vjenu smrt. Zato njih
dvojica nisu ravnopravni, kao to nije ravnopravno deset vrea penice i deset vrea
kamenja, iako je broj vrea isti; ali ravnotee nema izmeu njih, ne samo po teini, nego i
zato to penica raa penicu, a kamen ne raa kamen, govorio je pater Benjamin,
pokuavajui opravdati Boga i pokazati pastiru da Bog i vrag ipak nisu ravnopravni.
Starac ga je sluao i uima i oima: onako kao to se slua ovjek koji kazuje samo
jednom neto to se jednom kazuje i nikad vie. Zatim je dugo utio, pa prozborio: Ima
kod nas ljudi koji kau da je i pela, a ne samo osa nakot vraji, i da je sve tvarno i
stvarno djelo neastivoga. Ja ne znam to je istina: ono to ti pripovijeda ili ono to oni
propovijedaju. Ja, koji sam svoj pop i manastir svoj, svoje znanje imam: tajno znanje o
dvojstvu svjetlosti, kao to je dvojno sve na ovom svijetu koji je spoj nespojivih stvari.
Upotreba svjetla je mrana, ali to nitko ne moe dokazati, jer nitko nije dovoljno brz da je
raspori. Kao to je nasuprot tome, utroba smrti raskono osvijetljena, samo to, isto tako,
nitko nije bio dovoljno brz da raspori smrt prije nego ga uzme. Jedini dokaz da je u
utrobi svjetla mrano i da ovdje spava sjeme Tamnoga jest to to i svjetlost govori, iako
taj govor rijetko tko opaa: uvijek kad osvijetli nekoga, ona mu napravi sjenu. Time
svjetlost pripovijeda, slovom drugaijim, kakav je to ovjek to ga je osvijetlila. Ali ljudi
nikada ne gledaju u sjenu, nego u ono to je svjetlost pokazala: u tom tijelu. itati sjene
znai izuiti tajnu, tamni govor svjetlosti koja je svjetlopis. Kao to e ovjek rijeima
izrei pohvalu o nekom ovjeku veem od sebe, ali e ipak tonom iskazati i zavist, tako i
svjetlost, bez obzira koliko osvjetljava, sjenom klevee osvijetljeno. Prema tome,
svjetlost Gospodinova zaraena je kugom mraka: sjene su prvi znaci te bolesti. Zato i
pripovijedam ljudima ono to je vanije: zlo u dobrom. Nije dobro u zlu, jer to svatko vidi
i vie: 'Doista, doista evo svjetla!' ve je zlo ukorijenjeno u dobro, sjenu i svjetlo. elim da
pripaze na to znanje i istinu. Zato i imam svjetlopis od mraka napravljen. I zato mi je
inkvizitor ve za petama. Namirisao je da ovdje neto nije u redu; on hoe svjetlost bez
sjene, nevinoga Boga bez svoga vraga, a to nije mogue. Svaki plamen u sebi sadrava
dim: mrak dima nuan je za isticanje ljepote plamena, kao to je sjena nuna za isticanje
ljepote tijela!

149

Otac Benjamin je onemoao: pa taj starac je izgovarao iste rijei koje je i on sam
izgovarao svih onih dana drube i slube sa sjemenitarcem! Gledao je u njega kao to je
nekada gledao otvorenih usta u oca Luku; stari ga je pogledao kao da mu je u umu, kao
da mu uje misli, i nastavio: Ne gledaj me tako, kao da ti je prvi puta da uje svoj glas u
tuim ustima; ti se samo preko mojih usta sjea onog to si znao oduvijek, a knjige su ti
to izbrisale iz uma; znanje, knjige, seminari, kole - sve to ne slui da bi zapamtio, nego
naprotiv - da bi zaboravio.
I zatim se kod tebe, oe Benjamine, raa neizbjeno, kao puni Mjesec u jednom
mjeseevom ivotu, pakleno pitanje to ga pokuava cijelu no odloiti: doista, doista,
tko vue konce u tom karaozu, to ivot se zove? U igrokazu je to pitanje lako: ovaj
starac vue konce lutaka. Ali tko vue nevidljive niti, one vezane za stareve ruke i noge,
iji krajevi zavravaju na nebu? Tko kazuje tom starcu to mora uiniti s tim lutkama?
Bog? Ili vrag vue te nevidljive niti? Ako je to vrag, tko pak povlai njegove niti? Ako je to
Bog, tko vue njegove? I tako do beskraja.
I uje, oe Benjamine, neto to te potpuno poraava i dokazuje ti da e znanje o
sjenama sigurno smetati gradskom inkvizitoru, ovjeku bez ijedne mrlje na halji i dui:
Zato, ja razlikujem pravu od lane svjetlosti; ja izvodim igrokaz s lanom i nesavrenom
svjetlou, zaraenu sjemenom Tamnoga. Samo je smrt prava svjetlost, svjetlost
savrena: ona nema tamnu utrobu. To je jedina svjetlost to ti ne stvara, nego ti oduzima
sjenu. Mrtvi nemaju svoju sjenu. Dua odlazi na nebo, tijelo u zemlju, a sjena, kamo
odlazi sjena poslije smrti? I mogu li se samo smru poraziti neastivi i njegove sjene, a
ovdje ne, ovdje ne, ovdje ne?
Hoe rei... zaustio je i nije dorekao, jer mu je tijelo podrhtavalo od none
svjeine. Da, rekao je starac. Hou rei da e samo ovjekovom smru vrag biti
zauvijek poraen i njegova sjena vjeno progonjena. Zato Gospodin ne poraava vraga:
da bi ga ubio potpuno, mora ubiti ovjeka. A on je ovjekoljubac.
I potom je starac iznenadno ustao. Rekavi: I zato, ne pravi se da si isti ovjek,
kad je i u tebi, u tvojoj zemaljskoj svjetlosti Tamni: i ti sjenu ima. Uzmi Jovanu prije
negoli je spale. Uzmi je i bjeite odavde. Vodi je nekamo gdje je nee nai. Ako doista
voli. Ako ne voli, savjetuj je da se vrati i zatrai oprotaj od mua svoga. Nemoj je
obmanjivati: odlui to e uiniti sa svojom aneoskom titulom i tamnom sjenom.
I, kao da je razgovarao sa zrakom, uao je u kuu. Otac Benjamin ostao je jo malo
napolju: razmiljao je o tome to je rekao starac. Zatim je ustao, uvukao se u kuu u kojoj
se erava na ognjitu polako gasila te se smjestio na klupu pored Jovane. Zagrlio ju je oko
struka, ona se ugnijezdila u njegovom krilu, onda je podvukao koljena pod sebe i
napravio joj udobno gnijezdo. Zaspao je snom tako vrstim, kakvim moe zaspati samo
ovjek oien od spoznaje koju je dugo potiskivao i nije je htio vidjeti, a sada ju je uzeo
lakomo duhom svojim, kao plamen to preuzima stablo pod sobom. Jer, reeno jest:
milostinju traimo otvorenom, a istinu zatvorenom rukom.
-----------------------------------------------------------------------------Imali smo plavi tulipan u bati. U Vlaima, na periferiji velikoga grada; blie nam je bio
ore Petrov, negoli Skopje. Jedan bijae, osamljen. Bio mi je najbolji prijatelj, izvor udesa
u vrtu mi bijae. Crni, modri tulipan. Mistian poput smrti, jer bio je jedini (meu drugima,
utima), kao slovo-djevojka, kao vrata to vode u ljubav i smrt. Naveer, nasilu, prstima
sam mu otvarao modri cvijet i gledao u svijetlouti tuak: to mi je bilo prvo erotsko
iskustvo, kad sam otvarao neto s njenom i znatieljnom silom; unutra sam vidio tuak,
150

kao znak Mercedesa, trojstvo sveto u tamnoj aki. Majka me je korila; govorila je da ga
ne otvaram nasilu, da ga ne prisiljavam na bliskost. Da saekam neka se sam otvori. Da ga
pomiluje sunce.
Zatim: taj gotovo bezmirisni miris. Svean. Kao smrt znaajnog ovjeka: kao
svadbena ceremonija, kao u nekoj dvorani za vana zasjedanja s tekim kadifenim
zastorima. Jo ga osjeam u nosnicama. I vidim: jedne veeri, stoji on zatvoren preda
mnom. Zatvorio se ekajui me da se vratim iz svojih ulinih igara i bjesova, jer se ve i
sunce povuklo iza planine, kod Matke. Nevjerni crni tulipan. Nije me doekao da ga
omiriem, da mu dadem poljubac za laku no. I zatim prstima rastvaram njegov pupoljak,
asku koje se sakupila kao kiobran i guram nos unutra, da outim njegov miris.
I odjednom: ok. Prevara unitenoga, maskiranog, dvolinog svijeta. Neto me
strano oeglo u nosu. I sljedeega je trenutka, s mojim krikom, izletjela iz tulipana osa!
Spavala je u tulipanu! Tulipan ju je privukao svojim mirisom u sebe; opijena, nije ni
primijetila da se smrauje i da je tulipan polako zarobljava, zatvarajui svoju asku.
Zato, zato su tako ustrojene stvari na ovom svijetu: da sve ima svoju hudobu, tamnu
sjenu od sunca, drugu stranu Mjeseca, pelin iza meda, suprotnost otrovnu, runo nalije
najljepe ljepote? Zar sam bio toliko zaljubljen, da nisam uo prijetee zujanje ose u
tulipanu? I zar je tulipan vie volio tu osu od moga iskrenog, veernjeg poljupca?
Kakav je nevaljalac taj, trei, koji se uvijek uplie izmeu dvoje u ljubavi?

151

32.
U zoru ih je razbudilo glasno blejanje i nekakva neodreena uznemirenost u krajoliku:
skoili su s klupe, i on i ona, osjeajui prisustvo Treega.
Skoio je na noge i pokuao krenuti prema vratima, ali ga je ona divlje povukla i
viknula: Zatvori! Vani su!
Odjednom, poela je plakati. Provukla je glavu ispod njegove ruke i zatim poela
plakati dugo i neutjeno. Nije se mogao nauditi. to je? ree. Skupila je dah i
proaputala: Doao je trgovac koama.
I zatim je ustala i pogledala paljivo napolje, skrivajui se iza prozora. Okrenula se i
rekla: Vadit e janje iz utrobe. Gledao je u nju izbezumljeno. to e vaditi?! gotovo
viknu.
Vadit e svu neroenu janjad iz utroba neojanjenih majki, ree ona skrhanim
glasom.
Otac Benjamin nije mogao vjerovati svojim uima. Ali, zato?! upita. Ti ne zna,
doista?! zaudi se ona, odijevajui na brzinu ruho i sakupljajui njihove stvari.
Gledao je i dalje u nju kao ovjek koji gleda u pismo to ne razumije.
Samo se koa od neojanjene janjadi koristi za pergamenu. A po njoj piu najueniji
i najvei velikodostojanstvenici. Jesi li pisao na pergameni? upita dok mu je dobacivala
ruho od jutenih vrea. Odijevaj se, inae smo mrtvi!
Pater Banjamin odjenuo je na brzinu svoju prosjaku odjeu te pogledao kroz
dijelak prozora. Da, pisao je na pergameni, ali se nikada nije pitao kako je izraena ta
stvar po kojoj je on, gramatik, urezivao slova. Osjetio je uasne trnce po leima. Napolju
se ulo blejanje koje se polako pretvaralo u ivotinjski vrisak. Plakale su majke janjadi
jer je krvnik vodio na klanje i njih i njihove neroene sinove, zaete u utrobi. Krupan
Ciganin, s velikim i golim noem u rukama stajao je pored stabla, na ulazu u tor. Drugi,
krupniji od njega, lovio je ovce iz rastrane gomile bijelih runa; kad bi uhvatio neku jo
uvijek neojanjenu, uz pomo jednog mladia, vezao bi je za stranje noge i vjeao s
glavom nadolje, o granu stabla. Zatim bi je onaj s noem, ne zaklavi je (jer u pergamenu
nije smjela prodrijeti mrtva krv, oe Benjamine!), rasporio od stranjih nogu do vrata:
janjea majka bi se zanjihala na uetima i, nemajui vremena ni trznuti, iz nje bi prsnula
krv po krvnikovom licu i odjei, a potom bi iz utrobe rasporene ivotinje palo na zemlju
klupko, obavijeno toplom ljubiastom utrobom to se isparavala kao jutarnja rosa na
suncu. Nasilu izvaeno janje bilo je povezano crijevima i krvavim sponama za utrobu iz
koje je bilo ispalo. Na grani se jo dugo zatim previjalo tijelo janjee majke, u grevima
koji su se smirivali, od nogu do vrata, da bi se na kraju svi ti pokreti okonali u
otvorenim oima, u izduenoj zjenici utoga oka. U njoj se gasilo to tamno vidjelo iz ije
se utrobe zakonom noa raala ista svjetlost.
152

Krvavo toplo klupko jo se dugo trzalo i borilo samo sa sobom na zelenoj travi.
Jaganjac krvavi, krv krvi svoje, svjetlost svjetlosti najpreistije, tijelo tijela majinog,
sveti duh oca svoga, uvijek odsutan. Zatim bi prilazio krvnik i noem presjecao zauvijek
spone izmeu ivota i smrti objeenoga o drvo. Uzimao je klupko u ruke i predavao ga
drugom krvniku, koji mu je zarivao no pod grkljan, otkidajui mu okrvavljenu glavu s
jo uvijek otvorenim oima i potom s jo dvojicom drugih, derui ga dok nije dobio ono
to je elio: kou janjeu, koja pismo pamti i nita ne zaboravlja. I poto bi uzeo taj mali
komad koe, odnio bi ga do visokoga ovjeka to je stajao oslonjen na stablo i premetao
rozarij, pokazao bi mu ga, a ovaj bi potvrdio glavom, ili bi odbio, da bi se zatim krvnik
vratio i ponovio bijelo klanje jo toliko puta koliko je bilo potrebno. Trgovac je slagao na
gomilu pod stablom one koe koje su mu se sviale, a zatim su ih utovarivali u pokrivena
konjska kola.
ovjek oslonjen na stablo nosio je lijepu kapu s bijelim perom i novim putnim
odijelom. Lice mu je bilo gotovo bezdlako, kao u djeteta. Njegove nebesnoplave oi
stalno su se smijale nekim studenim osmijehom. Kraj njega je stajao starac, Bog sjena i
svjetlosti, i neto mu govorio.
Pater Benjamin okrenuo se prema Jovani. Ona je bila sakupila sve njihove stvari i
gledala u njega kao grenik u raspelo.
Tko je ono? upita pater Benjamin, nianei prstom u ovjeka oslonjenoga na
stablo.
Ona pogleda i hladno ree: Florijan. Njegovo je stado. Moj otac nije pravi pastir,
nego sluga. I moj Bog ima gazdu, ree Crvenokosa tuno.
On ne zna da si mu ki? upita pater Benjamin, ponovno nianei prema visokome.
Razumije se da ne zna, ree Crvenokosa. Da je znao, prvi bi uao ovamo da me
zakolje.
I zatim ga zgrabi za ruku, odvue od prozora i ree: Bjeimo odavde. Ako nas vide,
gotovo je s nama. I zatim premjesti golemu cjepanicu pored koje je prole veeri sjedio
starac na tronocu. Pod njom se pokazao mali drveni poklopac: kad ga je podigla,
ukazae se tajna vrata to su vodila u tamnu utrobu.
Provukli su se kroz njih, te sili drvenim ljestvama oslonjenim na zid, a ona je
vratila poklopac na mjesto. Kad su uli u nekakvu tamnu prostoriju, ona je izvadila ispod
pazuha svijeu pa je zapalila.
A cjepanica? Mora se vratiti na mjesto, ree on. Vratit e je otac. Razgovarao je s
trgovcem toliko dugo kako bi nam dao vremena da pobjegnemo. Skriva me otkako sam
pobjegla.
I zatim je pater Benjamin ugledao: malu podzemnu eliju, tek za dvoje. Desno je
vodio tunel, podzidan daskama i ciglama, kao onaj iz njegova djetinjstva. Poeli su se
probijati kroz njega. Na elu on, za njim ona. Tunel je bio kratak: izlazio je na drugoj
strani baije, ba pored kamenoga zida koji je graniio sa umom. A od ume nadalje
poinjala je njihova sloboda.
I odjednom, kad su izili, pred njihovim oima pojavio se udesan prizor: jedan od
Cigana, voza kola punih svjee oderanih koa, dok je ekao da zavri klanje, naao si je
zabavu: kao crni vrag, sa utim oima, leei pored mladoga crnog hrasta, gol kao ugljen,
podizao je i sputao na sebi mlaahnu polubijelu Ciganku. Ruke su mu bile crne kao
ape: bio ju je obuhvatio oko struka te je sputao i dizao na svom modrom krvniku; ona
je vritala, molila da nastavi, potpuno nesvjesna namjernika, kao i on. Klekni!
proaptala je Crvenokosa i povukla Papu iza jednog hrasta. Ciganka se prestala dizati i
153

sputati. Netko nas gleda, ree ona, kao da ima oi na leima. Dvoje iza hrasta gotovo i
nisu disali. Ciganka je sjedila na njemu kao to ovjek sjedi na stoliu: disala je ubrzano
i rebra su joj se dizala i sputala kao da e joj se rasprsnuti utroba. Ciganin ju je samo
pljesnuo krvniki po stranjici te rekao: Da, Gospodin nas gleda i zavidi nam, i zatim joj
je ponovno digao rukama zadnjicu. Nastavili su sa svojom igrom. Jovana je uzela patera
Benjamina za ruku pa su se tiho, gotovo na prstima, poeli udaljavati od udnoga klupka
crne strasti. Dvosmislen je svijet: ondje anju iz utrobe, ovdje siju u utrobu, pomisli
pater Benjamin.
Poto su se dovoljno udaljili, ona se zatrala, kao to je uvijek radila. Pohitao je za
njom. Scena s Ciganinom i Cigankom ga je rastuila i uznemirila: ono dvoje skrivalo se od
nekoga, i to je bilo sasvim jasno: najvjerojatnije od njezinoga mua. I bili su progonjeni:
beskunici.
Jedva ju je stigao. Koraali su umom, utei. Jovana, ree odjednom pater
Benjamin, zastajui. Drago moje, ludo dijete. Ovo s nama je beznadno. Nee uspjeti.
Vrati se. Zatrai oprotaj od njega. Budi strpljiva. Oprostit e ti. Nee podnijeti tubu.
Imat e dom. Prila mu je i uinila neto to je najmanje oekivao: utipnula ga je za
trbuh kao klijetima i zatim drala tako do boli koju vie nije mogao podnijeti. Lice joj je
prvi put poprimilo gnjevan izraz. Ti, ree. Ti, nepopravljiva ivotinjo s utrobom od
pergamene i tinte! Dom nije negdje. Dom je s nekim. Oni ondje, imali su dom: trajniji od
svake palae. Taj hrast bila je njihova koliba: zidovi od vjetra, temelji od korijena, krov
od lia.
I zatim ga je pustila i potrala pred njega: dizali su se i sputali veselo njezini
tabani. Ruiasti kao nezreli mogranj, lagani kao krila leptira.
Nije mu dozvoljavala, ne: to bie od vjetra i vatre nije mu dozvoljavalo pasti u
oajanje.
-----------------------------------------------------------------------------Gledam i ne mogu se nauditi: odlino napreduje. Pie kao lud/a. Ja ti vie i nisam
potreban. Konano sam narator u mirovini; spokojan sam: imam vremena za sebe i za
svoju disertaciju Knjievnost i stvarnost. Odnosno, ponovno nisam spokojan, jer sam lik u
tvojim rukama. Diktator koji se krio u tebi, onaj manijakalni diktator koji te je tjerao ii od
knjiare do knjiare, traiti uvijek nove i neproitane knjige, od Calvina preko Ecca,
Buzzatija, Barica i Kureishija, sve do Basare i Bajca, i koji je oekivao da e iz dua tih
jadnih ljudi iscijediti gotov roman to se mora napisati, eto taj diktator sada sam snosi
odgovornost za to to pie. Pa ve i moje finte upotrebljava: sotvorenie3, soinenie4,
tenie5, pa i ponavljanje koristi: Nije mu davala, nije: to bie mu nije davalo... Ali, samo
tako nastavi, ui. Samo pazi na zakon plauzibilnosti. to ti je to? E pa, pazi da svaki lik ima
svoj idiolekt. E sada si me razumio/razumjela konano, zar ne?! Hajmo ovako, jednostavno:
pazi da ti likovi razliito govore, ne svi istim narativnim glasom, jo manje da izgovaraju
iste misli! Ako upotrebljava staroslavenizme (ili simulakrum staroslavenskoga), nastoj biti
u njezinim ustima i u ustima svoga oca, a ne u ustima patera Benjamina. Kako? Pa i Hrvati
su Slaveni? Da, ali imali su latinistiku tradiciju, ne pravi se pametan/pametna kad ne
zna. Tko predaje filologiju, ja ili ti? Dobro, dobro. Uen je pater, zna latinski, francuski i
talijanski, ali je mala vjerojatnost da zna i staroslavenski. Dobro, pretjerujem, tvoje greke
3

Sotvorenie - djelo.
Soinenie - djelo, rukopis.
5
tenie - tekst, tivo.
4

154

su i moje greke, priznajem. Ve smo se dogovorili: i ti i ja, jer si mi u glavi, stalno. You are
always on my mind. Ti si moj prvi itatelj/itateljica, mi-ja, ali sada si unaprijeen/a, pa
pie. Ne zavaravaj se previe. Prije tiskanja provjerit u to si napravio/la, da ne promai
neime u nekom kodu; proajretikom, semikom, enciklopedijskom. Nije vano to ne
razumije; ne razumijem ni ja sve, iako piem doktorsku disertaciju. Neu ti rei sada jo
neto, jer bih te demotivirao; cijela scena ti je promaena! Razmisli: kada se ojanjuju ovce?
to? Jesi li pitao/la ovara? to trai ovar u naoj biljenici? Zar je struni konzultant?! Ja
znam da se ojanjuju u proljee, a ne u srpnju? Ima i toga, ali to je izuzetak, duo/duice
moja. Tada, ako je tako, to ne moe biti masovno klanje. Vrati se jo jednom na to
poglavlje pa ga ispravi!
Napravi mi sada mjesta, molim te, popeo/la si mi se na vrh glave s tim svojim
ovcama, jer su mi naruili tekst za jedan ameriki asopis, o nasilju. Dvjesto i pedeset
dolara, nije malo: to je pola nevinosti! Misle na nasilje na Balkanu, ali ja u ga openito
sroiti, jer Balkan nije slijepo crijevo Europe i svijeta. Napravi mi mjesta, poinjem, odmori
se malo, to si zapeo/la, pusti ljude proetati umarkom, neka se oporave od stresa zbog
klanja neroene janjadi i pravljenja skupocjene pergamene za zapisivanje suhog zlata iz
teolokih misli! Poinjem, znai, daj biljenicu ovamo!
Nasilje. Otkako znam za sebe suoen sam s nasiljem. I svi se pretvaraju da ga ne
primjeuju. Nasilje nikada nije ovdje, nije u nama; ono je uvijek na drugom mjestu. Nije u
tipanju i grickanju tijela u ljubavnom inu, nije ni u onom kanibalskom pojest u te kod
ljubavnika, niti u grickanju uha partnerovoga. Niti u svakodnevnom samopovreivanju:
grienju noktiju, mahinalnom upanju kore s tek zarasle rane na vlastitoj nozi,
dipsomanskom opijanju do nesvijesti (alkoholnoj zamjeni za samoubojstvo). Nije ni u
bodljikavim metaforama u jeziku (ilo je predsjednik Republike; mozak smo im ispili,
tukli smo ih 3:0, pregazili smo ih kao kamion abu), u augmentativima (piketina, na
primjer, za sasvim nedunu, ali lijepu djevojku), zapovijedi, ucjene i kondicionali (Kad ne
bi... tada), klevete ili psovke (Dao Bog da ne vidi bijela dana, sjeme im se zatrlo; ubio te
grom). Nije ni u video-igrama u kojima se u 3D (toboe stvarno, a doista stvarno) rafalima
reetaju neprijateljski vojnici, sijeku glave, noge i ruke, bacaju bombe od kojih se tijelo
pretvara u drop(ak se i drob pojaao u slengu jednim p na kraju, da bude ubojitije).
Ni u reklamama nema nasilja, ne, sauvaj nas Boe: po stoput, u najkritinijim scenama
trilera umee se reklama za neki osvjeiva koljke koji se sto posto lijepi za nju, zamisli
koliko mi to znai! Nema nasilja kod nas: mi smo isti. Nasilje je uvijek kod drugih: na
primjer, kod nekih bradatih terorista koji su oteli avion za Dubai ili podmetnuli bombu u
londonski metro.
Ali nije tako. Kaem ti da nije tako, da poslije ne kae da nisi znao. Svatko od nas
ima svoga pripitomljenog krvnika, to mu je pisan i na zemlji i na nebu.
Prvi put sam upoznao svoga krvnika kad sam imao pet godina. Zvala se Zorica. Bila je
djevojka koja me uvala kad su se moji preselili iz Kumanova u Skopje, i s kojom sam bio u
stalnom ratu do istrebljenja. I uvijek kad bih napravio nekakvu pakost u domu, pobjegao
bih i sakrio se u svojem najvjernijem spasiocu - ostavi. Jer u ivotu ovjeka, pokraj krvnika,
na sreu, postoje spasitelji. I od tamo, sigurno zakljuan, dovikivao bih svome krvniku
svakakve gadosti; rekoh, skandirajui, kao to samo djeca znaju skandirati: Nita mi ne
mo-e, nita mi ne mo-e, re-i u ti to e-lim, nita mi ne mo-e!
Ali, kao to je opepoznato, mnogo puta u ivotu ovjeka spasitelji pokazuju
drugaije lice, lano. Tako se dogaalo da moj krvnik, kao odgovor na moje provokacije,
iskljui svjetlo u ostavi: klju je bio s moje strane vrata, ali prekida s druge. Tako se, moj
155

spasitelj, pretvarao iz ugodnog i svijetlog mjesta, opskrbljenog gomilom zaliha potrebnih

za rat do istrebljenja - teglica sa slatkim od jagoda i smokava, biskvita i dvopeka (poput
one utvrde judejske iz prie brkatoga koijaa) - u moga ljutoga neprijatelja due, u mrani
grob. To iskljuivanje svjetla, kao to je dakako opepoznato, ak i kad je rije i o
iskljuivanju obine svjetiljke, ipak nije sobni, nego najkrupniji svemirski dogaaj. To je
gaenje Sunca, ivota, zamiranje sokova u ilama, kraj osmoze, elijske razmjene plinova,
kraj disanja. I tada, kad sam u tami oslukivao poludjele otkucaje sve glasnije i glasnije, i
kad je u meni proradila mehanika straha, posezao bih za kljuem i poelio otvoriti vrata,
izii na svjetlost, iako sam znao da, ustvari, tim postupkom ne izlazim, nego ulazim u tamu,
jer me pred vratima eka moj krvnik, i da, zapravo, bez obzira to mi se ini da idem prema
Svjetlosti, ja ustvari ulazim u tamu. Cijena svjetlosti bijae - bol.
I ba kad bih posegnuo za kljuem u bravi, kad bih poelio otkljuati, moj vjerni
spasitelj - ostava, pokazala bi svoje najtamnije, izdajniko, pravo lice. Klju se redovito
zaglavljivao u bravi to je bila zahrana i ja sam ostajao zarobljen, umjesto spaen. I
poinjao sam plakati i moliti svoga maloprijanjega krvnika da me spasi i oslobodi: Zoro,
Zorice, govorah, otkljuaj me, molim te, izbavi me odavde, preklinjem te! Nikada vie
neu biti neposluan! Ili, bar mi upali svjetlo. Zorice, Zoro, molim te!
I zatim sam uo hladno kljocanje prekidaa i vidio dolazak izmoljenoga svjetla; bio
je to konani trijumf moga krvnika, koji je zatim odlazio pozvati pomo, zvati Radu
bravara, naega prvog susjeda. Da otkljua bravu moje slobode.
Tako su ustrojene stvari na ovom svijetu: da te esto spaavaju krvnici i da ti sudi
spasitelj. Tako da zna, da ne kae poslije da ti nisam rekao!

156

33.
Zatim: more. Mirisi riba, soli i krici galebova. U kui si Florijanovoj, spasitelja svoga od
onoga krvnika Deladina, a od nje, od kue, samo je nekoliko stepenica do mora. Evo
toga mora o kojem si itala u knjigama oevim i Gospodinovim: Adriatskoga mora. Raduj
se i veseli, crna Jovano, tamna svjetlosti: ovdje su te presvukli, u ruho gospodsko te
odjenuli, a ti za zobunima vevanskim tuguje. Gradska si gospoa, najvanija od svih:
evo zarunice Florijanove, ljepotice s istoka, govore svi kad proe pjacom
dubrovakom; i jezik njihov ve razumije, i pod eirom bijelim, gospodskim se skriva,
u Veneciji kupljenim; oi obara, i drago ti je to govore: eno ljepotice Florijanove, s
kosom kao upravo roeno sunce. Bistra lika, ista uma. Tako govore svi o tebi u
Dubrovniku, bijela Jovano, sunce ugljenovo. I mnogo naih rijei imaju: kau turnuo si
me, i misle na guranje nae. Boe, da ne trguje ovaj Florijan i s rijeima, da ne kupuje i
njih u Makedoniji i ne prodaje ovdje? Ali, postoji li pazar za rijei negdje na ovom svijetu,
kad se rijei pazare bez zlatnika, jer su sami zlatnici, sahranjeni kao blago neprocjenjivo
samo u duama predaka?
Ti bijela gospoa, otac tvoj crni rob: u prokletstvu Florijanovom ivi, u podzemlju,
gdje i jeste mjesto sjenama i mrtvima. I vinograd, vinski urod rumeni obrauje, po cio
dan: gomilu zmija ubija motikom po kru kojim su zemlju podzidali Dubrovani u
stepenaste terase. A u kui Florijanovoj, rasko: staklo iz Siene, svila iz Sevilje, cimet iz
Manile, slastice od vanilije. Priborom zlatnim jede. Lijepo je da si gospoa, ne stari ti lik,
ali dua ti stari, bijela Jovano, kupino crna, nasilu sazrela.
Jer: utrobu tvoju ne otvara ovaj Florijan. Kao da te nema ovdje. Kao da nisi ensko.
Podarit e ti stakalca u kojima je tvoj lik smanjen ili uvean, zrcala i spekulume ravne i
neravne s galija donijete, da bi se gledala, kao da se nisi sto puta vidjela na izvorima
vevanskim; darovat e ti lokum turski, kao da nisi jela med divljih pela; darovat e ti
mogranje i masline, kao da ih nisi vidjela na pazaru strukom, s Junoga mora dovezene.
Darovat e ti termoskop (staklenu kuglu ispunjenu alkoholom, koji se kroz cjevicu die i
pokazuje koliko je stravstven zrak u travnju, a koliko je hladan u veljai), kao da nema
termoskop u svojoj koi na bedrima i u bradavicama dojki; darovat e ti i barometar, koji
pokazuje koliko vode ima u zraku, kao da ti ne zna koliko je dah tvoj vlaan u poljupcu
to svake noi vlai jastuk, zamiljenoga dragana tvog. Darovat e ti lutke i igrake razne,
kao da si dijete; zatim gondolu, na kojoj djevojka u haljini ruiastoj plee; navit e je
srebrnim kljuiem, i vidi udesa - ona plee na slatku metalnu glazbu to iz utrobe
gondoline dopire, ali nekako je neiva, jer je gondola bez veslaa krnoga. Sama gondola,
bez vesla i jedra, kao ena bez mua, amac bez pravca i smjera, i sama plesaica to
plee bez kretanja naprijed ili natrag. Samo se u krug vrti, dok se ne odvije opruga, dok

157

ne onemoa kljui. Kao da nisi nikada plesala, keri plamena, u oru6 vevanskom,
uarenom kao potkovica. I zatim, razna druga uda i arene lai ti daruje: spravu to se
busola naziva, jer ima jednu strelicu, to pokazuje koliko strana ima svijet i kako se zovu:
kao da ti ne zna koliko je strana imao svijet; pa ima ih onoliko koliko puteva mogu
prehodati tvoji tabani, biseru moj vevanski; i zato bi netko rekao - etiri strane ima
svijet, kada bi bilo kamo krenuo pjeice, na novoj si strani? Zato taj netko to je izumio
tu spravu oduzima bogatstvo samom putovanju? A tamo, etiri slova: duplo ve to zovu,
za zalaz, en, koji zovu nord, a jako je nalik naem slovu I jer ga mi piemo ovako za
snijeg; E, nae E bio bi istok, Jovano, i ue strasti istone. I jo jedno slovo nalik izvijenoj
zmiji, za jug, jer se na jugu zmije peku, a to je slovo slino naem dz koje se pie kao
latiniko S. I pismo je njihovo nauila: latinica se zove, a podobno je naemu. I knjige
crkvene brzo je nauila, i ve psalme pjeva i kazuje Zdravomariju, Pax tecum i
Ilustrisimus, kad susretne nekog plemia i velikaa. ak te i biskup njihov u katedralu
pozvao, svia mu se, da pjeva u zboru, u zboru enskom, aleluja, aleluja. I kae biskup:
Plamen, plamen je Jovana Makedonska Florijanova. Ako takva ivotna radost i uini
grijeh, moe ga sprati, jer i da pogrijei, nevino i od radosti, od ludosti grijei, kao vatra, a
ne iz rauna i proraunatosti. A Florijan cvjeta Dubrovnikom, jer mu je drago: kupio je
biser iz Makedonije, zemlje mistine, za koju busole nema, jer nijedna karta je ne
poznaje, jer ni busole ni mape za strast i plamen nema.
Ako ti nisu pogled i um u busoli, nego u mjerau vremena, i danju i nou: i to ne u
pjeanom satu (klepsidrom ga zove Florijan), nego u toj modernoj uri njihalici, kako je
Dubrovani zovu, sa zupanicima (kao da su tvoji zubi onjaci unutra, kao da se
njihovom strau mjeri vrijeme, Jovano), s njihalom i brojevima rimskim (eto, i to si
nauila u jedan dan, Jovano, da je bilo i brojeva rimskih). Tamo ti je um, u kronometru
(tako ga zove Florijan), jer tamo su dvije a ne jedna strelica. I samo gleda kad e se
pomaknuti vea i poklopiti manju, lei na nju. I zna kad se ure (tako zovu sate ovdje)
poklapaju: u dvadeset do osam; u etvrt do devet, u deset do deset, u pola sedam ili est i
pol. Eto tako, crna Jovano. A Florijanu ne pada na pamet da te pozove u odaju svoju, da te
poklopi: da se sat s minutom poravna, da se zaljube, postanu vjenost malo i slabije s
velikim i jaim. im padne mrak kae joj da odlazi u svoj ured srediti raune, gdje e i
prenoiti, a nju upuuje na poinak, jer e sutradan ujutro kad se vrati popiti zajedno s
njom kafu. I potom te ljubi u elo, kao to se mrtvaca ljubi.
Boe, jesam li mladi pa me nee? I gledam se naveer u zrcalo egipatsko (nije
mesingano, nego od stakla izraeno, staklo sa ivim srebrom ureeno): rasna sam, vitka
stasa i birana sam rasa, lijepa, iako nekako vitkija od ovdanjih ena. Imam igliaste
bradavice, vrhove prstiju, koljena koja nisu kleala pred nijednim gospodarom do sada;
ta otrica trai da je netko smeka, otupi (otro se otrim otupljuje), otupi kao zlatnu
otru sablju i ponovno je izlije u blagi oblik ene: u zvono ovalno, s kukovima i strukom,
poput zvona Svetoga Marka. Otro da mi oblim postane. Poskakuju mi njukice pod
bijelom svilom haljine kad hodam pazarom njihovim a mnogi se mladii dubrovaki u
mene zagledavaju; neki i nepristojno zbore, a meni to godi, jer sam gospoja, iako imam
uho za nepristojnosti jer sam ena.
I najmunije ti je, Jovano, pred zrcalom, a sve se ee s njim drui: elja se pred
njim, a Florijan je do tebe, pa ga pita: Jesam li lijepa? On odsutno kae Da, zagledan u
knjige svoje s raunima i raunima o prodanim inunima (ribicama malim, manjim od
belvica naih) i uope te ne gleda. I sluajui erupanje elja (zamjenu za utanje
lancuna branih), gleda kako nastavlja svoj igrokaz, pa izlazi iz odaje, kao da je poraen
6

Oro - kolo.

158

i skrhan. A ti se elja i dalje te se prisjea: u nekoj knjizi oevoj proitala si priu

o nekom Egipaninu kojem je umrla ena, a on, jadan, zato to ju je volio, htio ju je
ponovno vidjeti. I od svjetlosti ljubavi svoje, stvorio je zrcalo: ravnovjesje svjetlosno.
Otvorio je put prema mrtvima, jer se u svijet mrtvih samo svjetlou ulazi. Pustio je svoju
ljubav, svjetlost ogromnu prema svijetu mrtvih, i ba u trenutku kad je ta svjetlost
prodirala u taj svijet, kad je jednom nogom prekoraila prag tih vrata, oduzeo joj je
brzinu, poljupcem i maginim rijeima. Stani svjetlosti, volim te. Ona se, ta svjetlost,
zamrznula, jer je nitko prije nije poelio za ljubavnicu, zato to je urila svakamo stii i
svima put osvijetliti, pa se pretvorila u zrcalo prozrano, granicu izmeu dva svijeta, s
tankom staklenom linijom u kojoj se svijet mrtvih u svijetu ivih ogleda, i nasuprotno.
Zrcalni je vrhunac granica izmeu svijeta mrtvih i svijeta ivih, i oba svijeta zrcalo
sadrava, crna Jovano, suprotni jesu, lijevo je u svijetu poganske i prolazne tjelesnosti, a
desno boravi u svijetu blaenih i vjenih sjena; tako i sva blaga u ovom slavoljubivom
ivotu: bogatstvo, slava, poasti, galije i razne skupe sprave, satovi i busole, svile i
porculani, postaju bezvrijedni na onome svijetu. I ti sebe vidi, umrlom, s one strane: i ta,
umrla, elja se kao i ti. U njoj nema krvi: blijeda je, hladna, a likom ista ti. I shvaa:
Jovano, crna Jovano - zrcalo to ti je Florijan podario, darovao ti je da te upokoji, da mu s
ove strane svjetlosti ne dodijava tvoja vrela krv vevanska. I zna, jer si itala u knjizi
oevoj: u toj tankoj srebrnoj povrini zrcala smjeteno je onih jedanaest dana to kod
Egipana treba mrtvacu za prijei (i to si itala, Jovano, zrcalo Boje), da bi stigao do
praga vrata nebeskoga oca i njegova stana. I nitko, crna Jovano, nitko osim tebe, ak ni
preasni trgovac Florijan, koji se dobro nosi s brojevima i raunima, ne zna da postoji
ravnotea sila izmeu broja dana toga putovanja i broja minerala i metala to se moraju
pomijeati u tajnom receptu Egipana prilikom izrade ovog udesnog predmeta! Koliko
minerala, toliko dana do smrti, to vidi, eljajui se! A ljubav je skupocjen i jedinstven
mineral, i moe te za jedan jedini dan prebaciti s one strane zrcala, jer je i ona, kao i
svjetlost, poriv. I ne priznaje odgodu.
I odjednom, skae, usred eljanja: prokleta je magija taj predmet, priziva moju
smrt, veli sebi sama na glas. Kao da me neki mrtvac gleda s druge strane, sa strane
mrtvih. Vidi li netko te dojke koje su pustile roie poput pueva poslije kie: Boe, tko
me to gleda, ako nisu svi mrtvi ljubavnici ovoga svijeta?! Zar da umirem polako, gasnem
kao votanica u ovoj odaji, zato to umjesto zrcala s mrtvima - pohotne oi muke elim
za dojke svoje?!
I nisam sretna, ak ni s tom skupom magijom to mi je ovjek moj kupio. S
kazaljkom se svojom mukom mimoilazim, jer ona ne dolazi na mene: sati prolaze, ali
minute ne. On ne broji trenutke, jer ne zna da samo trenutak donosi vjenost. On broji
neto drugo: zlatnike. Konanost to donose.
-----------------------------------------------------------------------------E-mail, primljen 17. srpnja 2005. godine, 20:29
From: amliberty@cox.net
To: charliehit@yahoo.com
Dear Sir,
Unfortunately, it is my duty to bring into your attention the fact that your essay on
violence will not be published. It is too general, and also, it seems that it is a part of a

159

broader examination of the phenomena of violence today. I recommend that you use less
poetic discurse when you discuss serius topics like violence.
Sincerely Yours, John Austin Watt
Znai, nita od love. Bilo je previe poetski. Poezija, za gospodina Watta, ne vrijedi ni
polovicu amerike nevinosti.

160

34.
I dolazi vrijeme za ponovno krenuti na put. On kae: u Gradec, a ti ne zna Jovano, gdje je
to. Trgovci su ti puevi: kuu svoju posvuda sa sobom na put nose i dom im nigdje nije, a
ni s nekime. I kad pone kia, u kuu e se sami uvui, a enski e pu, to gol je i nema
kuicu svoju (punicom je zovemo doma u Vevanima), na kii i oluji ostati, ogoljen i
sam. Nijedan pu dosada nije napravio mjesto za svoju puicu, nije se povukao u kuicu
i rekao: ui, ne kisni, hladno je napolju.
Puevi su trgovci jer su ljigavi i ljigavu sluz, izdajniki trag za sobom ostavljaju.
Sporo se kreu, ali sve pred sobom unitavaju: rod i porod, vinogradski urod i itni urod.
Pa kad jo dozna zato odlazi, crna Jovano, ugljeniu neuareni: proulo se da si pola
godine ovdje, a da ti je u tih pola godine utroba prazna; i presreo je Florijana gradski
kova te mu rekao: Ti nisi muko, jer praznom ostavlja utrobu ugljenia iz
Makedonije; ako nisi vatra, ako je ne zaaruje, daj kovau da je uari, daj je meni. Na
nakovnju u je prekovati. Prazan hambar enski, a puna muka kesa zlatnika: neizvjesna
te zima eka, starost bez blaga djejega i bez pune blagavaonice potomaka (tako zovu
sobu u kojoj jedu). I zatim je upitao koliko vrijedi ugljeni iz Makedonije. A Florijan,
umjesto da ga ubije, ili zadavi (izlaze li puevi na dvoboj zbog asti?), nasmijao se i
rekao: Ona je jalova, njezina utroba nije nagnojena i zrno se ne moe primiti, ni od Boga
ni od vraga, ni od trgovca, ni od kovaa. I zatim te spakirao zajedno s kovezima za put
pa utovario, kao predmet. Za Zagreb.
A za grebom, u Gradecu - pogreb. Florijan, crni Florijan, crni flor priiven na tvoje
bijelo ruho. Kao da si udova. U Zagrebu je kua najljepa kupljena, posluga i sluavke,
med i mlijeko, svila i vila u toj svili za vilu: ali njega ponovno u postelji nema. I ti
ponovno tamo, iznova ui, u enskoj koli za plemkinje, i knjige ita. A jedna od ena,
plemkinja, koja te jako zavoljela, daje ti i jednu knjigu, roman o ljubavi i povjesnicama
svakakvim nevjerojatnim: s ljubavima, vitezovima i gospama koje ekaju da ih vitezovi
spase, sa arkim ljubavnim pismima poslanim po golubovima, s otrovima to se ispijaju
pogine li ljubljeni u dvoboju za tvoju ast. Ali se tamo, u tom tivu, dvoje doista voli. I on
zbog nje gine, jedne noi, da bi je obranio. U pripovijesti se dogaa ta ljubav, u knjizi
narisanoj. A tko li e tebi narisati ivot tako, Jovano? Tko e za tebe poginuti, janje
neukroeno? Ne u pismu, ve na javi, jer knjige su lane ako do jave ne vode!
I jedne srpanjske noi grmljavinom obdarene, noi munjama izbodenoj kao
spolovilima mukim, monim, sjemenom gustim i vatrenim prolivenim po nebu, u
spavaici, u koulji mjeseevoj, ti, ena tjelesna i plodna, ulazi k njemu. On lei na
postelji sam, nerazodjeven. I uzdie.
Ti die pokriva i lijee do njega. Zar me nee? pita ga. A on samo uzdie. I
vadi uru iz depa, zlatnim lancem vezanu za sebe i pogledava na nju: ti si to, Jovano, ivi
mjera vremena: a tko je izmjerio vrijeme, tko mu je kraj vidio? Vrijeme je beskrajno, i
161

zato ga krugom mjere, ne kilogramom ili metrom. I shvaa: zlatnim lancem za Florijana
si bila vezana, vezao te je zlatom za sebe, i nita drugoga nije bilo u toj vezi osim zlata
glatkoga, koje je zaboravilo ar kojim je bilo izliveno i skamenjeno; niega drugog nije
bilo osim lanca kojim je svezao tebe, vrijeme to tee, tebe vrijeme neukrotivo,
nepobjedivo. A tko je svezao vatru lancem? Tko je sprijeio poar time to je vatru
svezao za sebe, da se ne iri k susjedu, da njemu ne potpali kuu i strast, jer je slama i
kua i strast ovjeja?
A on se brani uzdasima, ne zna to bi rekao. I odjednom, poinje ti kucati srce u
njukicama, u dojkama uzdignutim: tamnim kupinama vevanskim. Munje udaraju
napolju, bijelo sjeme svjetlosti oplouje nebo to e sutra roditi sunce, dijete rumeno, a
tebe probadaju trnci kroz glavu, none prste, pupak, prijesnac si umijeen od vatre i
sjene; kola ti krv i zna da si ena, mogranj neotvoren, crn i crven, kazaljka to vie ne
moe ekati minute, i odjednom naputa samu sebe, crna Jovano, zaboravlja se, i kao
vatra navaljuje na njega. Onjaci ti svijetle u tmini, male kune munje, svjetlou nalik
nebeskima. Gricka ga po tijelu, po grudima, lie mu prst na ruci, najvei, te ga gricka:
die mu za uhom, jei se i misli da e i njega najeiti, i rukom pipa pod njegovom
nonom kouljom (Florijan je bez dlaka, kao da je momi), i nastavlja prema dolje,
napipava u tami buni, ali krljavi, nalik tankim nitima svilenim: i zatim u ruci dri
njegovo mrtvo muko meso. I svlai nonu koulju, besramno gola kao mjeseina, grudi
su ti se ustoboile kao stogovi sijena, sjeda na njegovo mrtvo meso i zatim jai, jai, ali
se nita ne dogaa, nijedan stremen ne podbada konja, a on uzdie, oblijeva ga znoj, vrti
glavom, ali ti se ne predaje, eli iz njega izvui sve, i samo bol trai, bol da ti utrobu
probode, ali je ne nalazi. I zatim se trlja o njega kao potkovica o kamen kojim je
oploen Kaptol, trlja se kao potkovica za cipele i iskri, uvija se kao pijavica na njemu,
cijedi se i razlijeva po trbuhu njegovom nemukom, te mu govori: Grizi me, grizi me
po sisama, a on samo prevre oima i odjednom te zbacuje rukama sa sebe i kae: Ti si
vjetica. Otkako si mi se uvukla pod kou, samo mi nesreu donosi, punu vreu nesrea:
da, svi govore kako te ne mogu ukrotiti, a ja sam ti punu vreu udesa sa zapada i istoka
na galijama dovezenih darovao. I zrcala to ti umnaaju lik, zrcala od stakla i srebra, i
lee koje oduzimaju silu daljini, i najmeku svilu i najslau vaniliju! Ali ti vraga ljubi i
samo bi s njim ljubav trebala voditi, jer si nezasitna, i nemajka, bludnica.
Skuplja se kao mogranj, osunan i zasjenjen svojim vlastitim arom i toplinom;
sakuplja se u sebe. Koru si zatvara oroenu, iznutra i izvana. A on odjednom uzima
tvoje svueno nono ruho i vidi svijenu iglu, na mjestu kope, i kae: Koliko puta si me
iznevjerila, bludnice, s Matom Bedranom, susjedom, kovaem? I zatim shvaa: srea ti
je takva bila, Jovano: u svakom gradu, u svakoj zemlji da ti kovai susjedi budu, ali da te
nikada nitko ne iskuje, potkovice moja, da te prekuje, da te savije tako da ti jedan kraj
tijela udi za drugim, i da se pretvori sva u eravicu od udnje za klinom i kopitom. Jer
za sreu potrebni su potkovica i klin. Da je se zakuje za tvrdo, za kopito to e se trti cio
ivot i smisao enski ti darivati: da ti ga zakucava u nju, a da mu ona bude zatita, da se
on ne zdrobi, jer je jae eljezo ensko od kopita mukog, iako drugo prvo prikiva.
Sljedeega je dana Florijan preasni, trgovac, naumio: u gradskom magistratu
tubu e podnijeti; ena njegova je vjetica, jer se s vragom susree. Napala ga je s dva
onjaka poput psa, kao bludna ena nevinog mua to napada; traila je od njega da je
grize. Iglom svijenom savila je njegovo spolovilo, a lijegala je i s kovaem, susjedom i
arobnjakom, iz ije kovanice svaku no iskre i duhovi neisti izlijeu kroz dimnjak.
Dimnjak ravan, a uzdie se do neba.
-----------------------------------------------------------------------------162

Vidi, vidi, igra s dvije toke gledita za isti dogaaj! Ovaj isti dogaaj prikazao sam na
samom poetku, vien Florijanovim oima, ali ti si ga vidio/la njezinim oima. Napravio/la
si samo jednu greku. Ne moe tek tako mehaniki zamijeniti gramatiko lice iz njega u
nju odnosno da onpostane ona. Razmisli: mogu li i on i ona imati ak i iste misli, istim
rijeima oblikovane (kao onu o potkovici i kopitu), ako se ne vole? To se obino dogaa
onima koji se vole, a ne onima koji se ne vole!
Da ne cijepam vlasi sjekirom? U redu. Moda ima pravo: pretjerujem. Na kraju
krajeva, pitanje je hoe li uope netko itati ovu biljenicu, osim mene i tebe.

163

35.
Cijeli dan lutali su predjelom. Ne znajui ni koliko je sati, ni gdje su. Negdje oko podneva
(sunce ne kasni, jer nema kronometar po kojem se ravna), zastali su pored rijeke.
Pap, ree ona zagledana u vodu. Ulovi mi ribu. Molim te, ulovi mi ribu. Ja sam
vodena vila i elim da mi ulovi ribu. Drugu.
On se smijao: njezini onjaci sijevnuli su kao munje kad je rekla ribu. I zatim je
svukao svoje gornje ruho te od njega napravio zaveljaj. Zakaio ga je na veliki tap te se
popeo na kamen pored rijeke, pa kleknuo da bi spustio zaveljaj u rijeku.
Ona je leala na trbuhu, na travi, sa savijenim koljenima, sunajui tabane: svoje
mogranje. Glavu je bila poduprla rukama, zagledavi se u njega. Jesi li lovio ribu do
sada? upita ona. Stoput, rekne on kao da se opravdava. Znala je da lae. Kako su ti
snana ramena, Pap! Kako su ti lijepe, dugake i jake ruke, govorie, gledajui
zaljubljeno u ovjeka to je nag do pojasa pokuavao uloviti ribu u rijeci. Ti si moj
ovjek, Pap. Molim te da uvijek, i u vjenim i u intimnim trenucima bude moj ovjek,
Pap, govorie ona, kao u nekakvom osjeajnom transu. Bila se sada raznjeila,
gledajui toga snanog, polunagog mukarca kako iz ljubavi lovi ribu za nju; neto to
sada radi prvi put, vidi se da to radi prvi put a ne eli priznati; i njezine su se oi bile
pretvorile gotovo u linije, u proreze, jer takvima postaju oi kad se raznjeuje i razgaljuje
ovjek, zato to mu je dua puna i nema potrebe za novim slikama koje bi uznemirile duh
kroz prozore tijela. S kime se miluje sada, ti mazno bie? upita prijekorno Pap,
pokuavajui preprijeiti put golemoj ribi. S rijeima, glasovima, mirisima, sa suncem,
sa svom ovom raskoi oko sebe, ree ona njeno. Znai da me iznevjerava, ree on.
Koliko si lud, Pap, ree ona. Pa ti si u svemu tome: u svakom glasu, u svakom zrncu
praine, u svakoj travci, u svakom mirisu si ti Pap, ti opredmeuje cio ovaj pejza.
Milujem se s ovim pejzaom, s tobom.
Koliko lijepo govori ova moja pametnjakovika, pomislio je pater Benjamin
pomislivi i na razgovor s gospodarom sjena od prole noi. Proli su mu trnci po leima.
Istok je doista mistino mjesto, pomislio je. Tamo rijei izgovaraju ljude, a ne ljudi
rijei; zato i ti ljudi tamo nalikuju slovima: puni su svjetlosti.
Pap, nastavljala je pitati. Pap, dodijavam ti, zar ne, jer samo ti postavljam
nekakva pitanja, blebeem, dok se ti mui uhvatiti ribu za mene, za svoju malu
djevojicu, za mogranj svoj, zar ne Pap, dodijavam ti, zar ne? Osjeam da ti dodijavam,
ali ti ne eli vrisnuti i zaurlati 'Zauti ve jednom, pusti me da lovim', zar ne Pap? On
se nasmijeio. Ti ima napad govorenja, ili ega ve? upita on. Eto vidi, dodijavam ti i
ljutim te. Podigao si glas na mene. Pogledao ju je i nasmijao se zaueno. Ja? Ja sam
podigao glas na tebe?! Pa kako si rekao ono: ti ima napad govorenja, kao da eli
viknuti na mene, to si tako nekako rekao... nastavljala je ona. Ne. To uope nije tono.
164

Rekao sam lijepo, njeno, opravdavao se ovjek koji je lovio ribu. Aha, njeno. Znam ja
kad si ljutit i kad govori njeno. Ne moe me prevariti: bio si ljutit kad si to rekao, jer ti
dodijavam, zar ne?
On se nasmijao pokazavi bijele, jake zube mukarca u najboljim godinama zrelosti.
Ah ti, vatrica to ne miruje, mrav to golica posvuda po tijelu, samo da ga vide i opaze!
Ustani i, ako nema pametnijega posla od toga da mi dodijava, doi i pomogni mi uloviti
ovu prokletu ribu! Ve etvrt sata krui oko zaveljaja, ali nikako da se odlui ui u
njega. Skoila je poput djeteta, zatrala se prema njemu i vidjela: doista, jedan veliki
aran pokuavao je proi iza zaveljaja, zaobii ga. Tako ga nee nikada uloviti, Pap,
ree ona. I zatim je svukla dronjavo ruho i sasvim gola i onako igliasta pljusnula u
rijeku. U slijedeem je trenutku aran udario glavom u stupicu i Pap ge je izvadio iz
vode zamahom tako silnim da je riba izletjela iz zaveljaja i tresnula na obalu. Evo vidi
da bez mene nita ne moe, ree ponosno ona, skaui u vodi, bacajui se lijevo i desno,
zaranjajui na glavu; i pri svakom zaranjanju pojavljivala se iz vode samo njezina
nemirna stranjica.
Na obali se aran uvijao i prosipao svjetlost na sve strane sa svojih srebrnih
ljusaka. Ovaj aran je bogatiji od Florijana trgovca, dovikivala je iz vode. Vidi, vidi
koliko mnogo malih zrcala ima po tijelu; ima i svoju galiju, vidi Pap kakvo mu je tijelo,
kao galija, i nije kupio ta zrcala ni od koga, niti ih ikome preprodaje; cijelo tijelo mu je od
zrcala, a u svakom zrcalu spava po jedan plamiak, po jedna Jovanica-vatrica, po jedan
sunev lik. On je gledao u ulovljeno stvorenje, sluajui nju, ribu u vodi, i tom svezom
slike i zvuka proivljavao nekakvo temeljito proienje, idealnu i harmoninu cjelinu.
Kupala se u rijeci; plivala, plivala kao snaan mladi, visoko podiui ruke iznad
glave i duboko ih zaranjajui u vodu; udaljavala se od obale i njega je poelo obuzimati
nekakvo uasno uzbuenje, nekakav strah kojeg si nije mogao objasniti: Viknu: Vatrice!
Vrati se ovamo! ali ona ga je draila, ne posluavi ga, jer se poela igrati, ludovati i
praviti nestaluke, govorei mu: Koju ribu eli vie, Pap, onu na obali ili ovu ovdje?
Doi i uhvati me, uzmi me, ja sam riba, Pap, dok je nastavljala plivati jo dalje. Otac
Benjamin bio je u predsmrtnom strahu; noge ga nisu vodile prema rijeci, jer je vidio u
sjeanju: on, crn kamen, desetogodinji sin to oca izvlai, teku Noinu korablju sa
sjemenjem potomstva, i ne moe ga izvui; kree prema vodi, ali koljena se ne pomiu; a
sada ona, mogranj njegov, jedina vrednota pod kapom nebeskom, pliva leno prema
jednom brzaku, vrtlogu vira uzavreloga, kojega ne vidi, jer joj je za leima, dok
nepromiljeno i nestano dovikuje okrenuta prema njemu: Doi i uhvati me, Pap, ja
sam riba; i on unosi nemir u krajobraz, viui na sav glas: Vrati se, vrati se, prebit u te,
vir je iza tebe, a ona kae: Ja sam riba, nita mi ne moe, riba sam, doi i uzmi me, u
utrobi mi je blago to se uva u hazni i nije neto to se prazni, i konano, kad ju je s
lea zahvatio modri vir i potopio joj glavu, ona je vrisnula. Ali, ne bez straha; naime,
izronila je glavom na povrinu i poela plivati prema obali, iako ju je vir vukao nazad,
tako da je plivala u mjestu, kao da su dvije suprotstavljene svjetlosti poravnale brzine u
njezinom tijelu, a kad se dvije suprotstavljene brzine izjednae, to se smrt primie, sestra
svjetlosti, pa je ve u sljedeem trenutku skoio sasvim nag u rijeku, ne mislei na strah,
ne mislei na kamenje oko vrata svoga oca, ne mislei ni na to, ni na ona potonua kad
se ve utopljeno tijelo njegova oca, pretvorilo u teki mulj, i poravnalo sa zemljom, koja
ga je vukla u dubinu te je kroz nos i usta gutao vodu i mulj rijeni; plivajui dok je ona
vritala: Pap, Pap, uvlai me vir, a noga mi se zaplela o nekakvu granu, Pap! i tonula
i ponovno izranjala, da bi je konano krupan mukarac, koji je s nekoliko zamaha velikih
poput planine stigao do nje, zgrabio ispod miice i izvukao iz vira, on, njezin Pap, te
165

plivajui jednom rukom; poto ju je otrgnuo iz vira, odjednom spustio i ostavio u mirnoj
vodi da bi zatim iziao, okrenuvi joj leda, ljutit kao ris.
Ona ga je slijedila bez rijei, oborene glave, kao okrivljenica. On je stajao na obali,
okrenuvi joj lea dok su mu se rebra dizala i sputala na snanom torzu, a ona stavila
ruku na njegovo rame da bi ga okrenula; ali u tom je trenutku oee vrui amar; ari je
odsustvo tekog dlana njezina Pape po obrazu, koji stoji pred njom, uplakan, s krupnim
suzama, uplaen, slomljen i ne moe shvatiti, kao to ni ona ne moe shvatiti, kako ju je
samo jako udario iz ljubavi li (ree sebi: Boe, jesam li uope bio nekada sveenik, i ako
sam bio, zato ovako nisam ljubio ono to sveenik mora ljubiti?), je li je udario iz straha,
tako da joj je glavica jedva ostala na ramenu. Nikada, nikada vie da me nisi napustila!
ree kao da kori dijete, dok je ona drala vlaan dlan na svom vrelom obrazu i hladila se
od njegova mukog, ljutitog ara na licu. Nikada, jer ti si nerazborito dijete: vatra se gasi
vodom, bez obzira eli li ti da bude drugaije ili ne, jer voda je hladna i oduzima dah
toplom, i jaa je od vatre, budalice!
Gledala je pokorno u njegovo ljutito lice te je zatim, iznenada, kad se okrenuo,
neoekivano uzela golemu ribu, to je leala na pijesku, i snano ga tresnula s njom po
glavi. Okrenuo se u udu prema njoj, ali se ona bacila na njega i poela ga udarati po
grudima malim, nemonim akama plaui, plaui, plaui. I zatim je jecala: Ne bih si
nikada oprostila da sam te napustila, da sam se utopila, budalo mala moja, umrla bih
prije no to bih se utopila, umrla bih zbog brige da ne ostane sam, umrla bih za tebe
prije negoli umrem za sebe, Pap, ree jecajui i grei se kao janje izvaeno prije
vremena iz utrobe. I zatim su se njezini dlanovi iz aka pretvorili u petolisni cvijet pa ga
je ona poela milovati po dlakavim grudima, jedrima od plivanja i od napora prestizanja
smrti. I ve se u sljedeem trenutku bacila na njega s rukama oko vrata, a on ju je
podigao, jo uvijek ljutit, dok ga je ona jarosno i bijesno obuhvatila nogama oko struka i
zarila estoko tabane u meso pod leima te je on, kao i ona, znao da se primie udan
trenutak u kojem e se ljubavniki bijes pomijeati sa slatkim vinom oprotaja, a strah
od smrti izjednaiti sa strau kojom se obnavlja rod. Stajali su tako, oboje nagi, ona,
uspevi se na njega kao na stablo, dok ju je on odnio mono do bliskoga hrasta, na kojega
ju je oslonio te rasporio kao ribu.
Slika je ostala zarobljena kao nijemi zvuk u stotinama aranovih ljusaka, ogledalaca
strasti savrene.
-----------------------------------------------------------------------------E-mail, poslan 19. srpnja 2005. godine, 23:58
From: charliehit@yahoo.com
To: johanal633@yahoo.com
ONA: Naoh ga ja, kupina neobrana, mogranj na silu rasporen a neotvoren, naoh
klju od vrata utrobe svoje. Razradio je moju zahralu kljuanicu. Otkljuao me. Pa me
topi i ponovno prerauje, kao staro zlato u prsten vjenani. Iz prstenjaka pak - zvona
svadbena lijevam vrela, kukovima enskim, kao na violini, kukovima to se ljuljaju kao
zvuk sa zvonika manastira drevnog. Strue me taj klju, razrauje. Cijedi iz mene ulje
starozavjetno, bijelo ulje mjeseevo. Ja, brava zaboravljena i zabravljena, klju sam za
sebe nala, da se pomilujem.
Naoh svoj ljutiti mlinski kamen to melje sitnu penicu na mojoj namrekanoj
koi. Je li to grijeh? Naoh vjetar to namrekava kamen. enski je kamen hladan sve
166

dok ga ne pomiluje, a potom plamen ognjeni jarosni. Naoh kamen to tono

nalijee na mene, kao nebo na zemlju, bez ijedne nepodudarnosti. Za svako moje
uzvienje u njega je udubljenje. I za svako moje udubljenje u njega nalazim
ispupenje. Za svaku pak dolinu planinu, za svaki no korice, za svaku jamicu sadnicu,
stablo vitko visoko. Za svaki ugljeni na zemlji, po jedan dijamant uareni na nebu. Ja
sam zemlja, on je nebo. Munje nas spajaju, niti vatrene. Ugljen ga zaaruje u dubini
utrobe zemlje moje. Ne znam kako, ali ga uaruje i opoaruje, od pupka do grla.
Glaa me kao zimski fustan od grube tkanine, starinskim glaalom punim erave
drevne: u toj eravi nije samo toplina, nego je i krotkost mojih predaka sakupljena,
slatko vino vevansko, strau odleano, isprva na obraze izbija kao rumenilo i
plamen, sazrelo. Zatim, kad se orosim, kad se otvorim onako vlana, kad poteem kao
rijeka nadola sa sitnim i plodnim muljem, on me zasijava. Puni me sjemenjem
mogranja. Do grla me puni sija moj. Stup mi je kameni sazidao kroz utrobu, stup za
ravnoteu mi je ugradio u zgradu tjelesnu da bih znala gdje je gore a gdje dolje, jer
stupovi pokazuju nebo i zemlja gdje jesu; u kulu me kamenu majstor moj zazidava
bez da mogu zirnuti kroz zirku, zidar presvijetli, stup s glavom zvijeri, iz ijih eljusti
riga tekui i bijeli oganj. Raati elim, i da me on za ruku dri dok mu raam, tonije,
da mi elo brie hrapavim dlanom oraa; ali on ne prestaje; glaa mi ruiaste avove
utrobe to je ispala napolje (izdajica je utroba, premjeta se prema izlazu kad je netko
istinski voli), trlja ih plamenim noem kao krljuti rasporene ribe prepune ikre. Dri me
za kukove i baca gore prema nebu tim svojim jakim rukama, pa me sputa dolje, a ja
se doekujem na vlasititu utrobu, sputam se na njegov umoviti vinograd, trljam se o
njegov umoviti vinograd i o njegove grudi - planine, i ne isputam ga, ne isputam
mukarca svoga, oko vrata sam mu se prilijepila kao pijavica i elim mu krv ispiti. I
zatim me ponovno baca, ali ovoga puta ne dozvoljava mi da sama padnem, da se
doekam, nego me jo i nabija na sebe, do korijena, pretvorio se u ivo stablo, ovjek
moj, pritiska me prema dolje kada padam, svijest da izgubim, jer eli me kazniti za onu
neposlunost od maloprije! Pucaju, paraju se avovi moje ruiaste utrobe, kao tijesno
sukno pod snanim zidarskim miiem to poinje pucati. Je li te ikada itko ovako
parao, je li te kanjavao ovako slatko netko, draga moja? pita me golicavo kao da je
buba u uhu, a ja kaem Nije, ovjee moj jedini, nitko, nitko nikada mi nije prodro u
utrobu; I nitko ne moe, kae on, nitko te ne moe ovako kazniti, dijete
neposluno, nestano, budalasto, avaniu moj uareni, drugi te moe samo hraniti iz
ruke, kao to se pas hrani i odijevati te u svilu i kadifu, kao to se milostinja daje
prosjacima bezimenim.
I zatim me sputa na zemlju, na lea me polijee i glavu polae na moj trbuh.
ON: Na slabinama ti palim vatru kao krvnik; palei te, sagorijevam s tobom,
udjenut u tebe kao fitilj kroz votanicu, kao svjetlost i toplina to zajedno su u vatri,
nerazdvojni; kanjavam te iz ljubavi, kao krvnik zaljubljen u svoju rtvu, draga moja,
ljubavi moja, mirisu moj od kaenja i palei; svaku sam ti poru omirisao i ona mirie na
tebe, na mogranj sablanjiv, na mogranj sa sokovima izluenim i iscijeenim iz tebe,
pa tu cijelu rijeku iz tvoje due edno ispijam preobraen u pijavicu, izmeu tvoje dvije
kule naoruane, bedara uzvienih; kao da more pijem, jer to vie pijem, sve sam
edniji, ljubavi moja, draga moja, ali ti ne umire: za vjenou ezne, i zatim
odjednom se prene, sama se izvlai kao nit iz iglene uice, odijeva i zatim kae: sok
tvoj iz due je iscijeen i na badem mirie, na badem mirie i na polje sa turcima i
majinom duicom; na sjenu majinu mirie i na ognjite, jer nikada nisam okusila
takav badem iz punoga porculanskog pjata Florijana trgovca; nisam znala da taj
badem spava i sazrijeva u korijenu stabla gospodara moga, dragi Pap! Iz korijena, iz
167

vrela toga neka se izliju svi glasovi, zvuci, mirisi, boje i tekuine u mene, vdu i ue,
pticu poludjelu u tom tjelesnom vrtu, da bih rodila porod nalik tebi, dragi Pap, oe
moj nad oevima to su ostavili porod i narod na licu zemlje! Ili to, ili neka mi duu
voda otplavi, dragi moj!
Delivery failed. Unknown character. Unknown epoch.
-----------------------------------------------------------------------------I samo to je voda otplavila duu oca tvoga, evo, prilazi ti jedna gospoa u kapelici te ti
kae: L. se zovem. Otac vam je bio predivan ovjek. Polae cvijee, pali svijee i odlazi.
To je ona. Ona kojoj su posveene sve one oeve studentske biljenice pune pjesama,
rukom izvezene, kaligrafijom crkvenom, krasopisom strasti uzaludne. Jer ona je bila
bogata; iz najuglednije gradske kue je dolazila, a ti, ovjee, voda te naplavila, iz
provincije si bio; seljai rumenih obraza, poput vina priesnog, ali jo neodleanog. S
umom najbistrijim za studije, ali ni sa im na sebi.
I zgrijeio si: u ezdesetima, samo to si poeo zaraivati za kruh po studentskim
novinama i Novoj Makedoniji, sa strojem Telescope G (teleskopi su strojevi jer misli
tvoje pretvaraju u slova, nevidljivo u vidljivo), njemaki rift, (irilinoga stroja tada jo
nije bilo), otiao si natrag u prodavaonicu u kojoj si ga kupio mjesec dana prije toga. Rekao
si: Koliko dajete? Pogledali su te kao da si lud, jer su se sjetili kako si posljednju prebijenu
paru iz depa istresao, iz upljih depova, da bi ga kupio, i molio ih da te saekaju za jo
deset dinara, jer je ukupno 250 dinara kotala. Pogledali su te i rekli: Sto. Ako ti odgovara
dobro, ako ne - nema vraanja. A novi sasvim.
I dao si ga, za sto dinara. I ovako si raunao: 70 za veeru, a 30 je premalo za novo
odijelo. Ali ti je palo na um: pa ima jedno, od svojega brata Pece, kao novo. Samo ga treba
dati na kemijsko; ba trideset dinara za kemijsko i ni pare vie.
I otiao si pred vrata gradske kue, pozvonio, s cvijeem u rukama. Otvorila ti je
njezina majka, gospoa najuglednija u gradu: pogledala te u rumene obraze, u koulju bez
kravate, a koulja pohabana, studenom vodom u studentskom domu isprana, pa jo i
neizglaana, te okrenuvi se, rekla: L., izii, trai te neki kolega sa sela. I zatim je ona, L.
izila i upitala te to trai ovdje. Ti si rekao da je zove na veeru i dao si joj cvijee. Ona se
zakikotala, uzela cvijee i upitala: Kada? A ti si rekao: veeras.
Ali si se preraunao, pourio, jer kemijsko ne moe od podneva do veeri oistiti
odijelo brata Pece od mrlja: pa trgovac je bio on, neka mu je pokoj dui, trgovac mastima i
uljima. I zatim hita ulicama prema kui: kupuje Petrolin u prvoj samousluzi i kod kue,
s krpicom u ruci, udie benzin istei mrlje na bratovom odijelu, jednu po jednu. Drutvo ti
radi Bore Docevski, tadanji student, kasnije kirurg. I on trlja s tobom, navija da stigne
kamo si naumio.
Na rukavu ih ima najvie, desnom; jer je Pece bio ljevoruk, pa je lijevom ulijevao ulje u
boce, a desnom je bocu s lijevkom pridravao, u peceraju. A ulje kao ulje: voda lijena,
gdjegod kapne ne isparava.
I ve si gotov: evo, iznosi odijelo na balkon da se ispari; na boici Petralina pie:
Brzoisparavajui benzin. I zatim se brije, sprema, ak i koulju ponovno opranu, s
peglom na ar glaa, koliko zna i kako umije.
I evo, veeras si na terasi Doma graditelja. Lijepa, proljetna no. Naruuje
samouvjereno rotilj, ali nije ti ni do rotilja, ni do vina to ona sa slau pije, gutljajima
168

pjenuavoga enskog kikota. I govori o redakciji, o mirisu olova i ona te pije s tim njezinim
krupnim oima, ugljeniima to se poinju ariti. Nekako ti se ini da e raun biti iznad
70 dinara; pa nije mogue ovakvu ljepotu kupiti za 70 dinara. Ustaje dvaput toboe do
toaleta, i doista tamo odlazi, ali um ti nije u toaletu; krenuvi tamo, ti ustvari prema anku
pogledava, i krajnjim naporom cijene ita na uramljenom cjeniku; ali one su nekako
sitne, pa se ne mogu proitati. A konobar iza anka (s njim si se estoko posvadio prije
sedam dana u istoj ovoj kavani) gleda te s mrnjom, zadavio bi te da moe, jer ste se zbog
gluposti posvadili: o tome moe li tri puta osam biti dvadeset i sedam; ti kae ne moe, on
kae moe.
I vidi on da ti ne razabire cijene, vidi da poslije svake ae vina koju ona naruuje
ustaje i ide prema toaletu (evo ve je trea aa, to zajedno iznose 42 dinara, a gdje su
tu jo pare za evape, i za kruh, i za kavu?), pa se poinje smjekati cinino. Ubio bi i ti
njega, ali ne moe sada, nije kulturno. A on uiva u tvojoj nesrei, pa na svako tvoje
ustajanje staje pred cjenikom s blokom u rukama, kao da toboe ne zna cijene, samo da ih
ti ne moe vidjeti. A i ona evo, ve te pita: Neto nije u redu? mislei na tvoje toliko esto
ustajanje zbog toaleta: Ma nije to nita, nekakva prehlada.
I zatim jedete evape, po deset komada (poto li su evapi ovdje, ako je jedan po
dinar, moda tada i ima ansi skrpati 70 dinara, jer 42 plus dvadeset, plus kruh, neka je
pet, to je tono ezdeset i sedam), i razgovarate o najnovijim filmovima, jer ona jako voli
kino, i Clark Gablea voli, gotovo ga oboava, i evo, ba dolje, pod vama, u kinu se prikazuje
Prohujalo s vihorom, pa ti predlae da poslije veere odete u kino, uivati.
A ti si problijedio kao krpa, kao da si ve sada u kovegu. Jer u istom trenutku kad je
ona to rekla, opaa da je prigodom tvoga posljednjeg ustajanja naruila i dvije salate!
I konano, predaje se: kae - dobro, u redu, ii emo, a ne zna zato tako kae, kad
ni za veeru novca nema. Osvre se u zadnji trenutak oko sebe, snima kavanu, ne bi li
ugledao nekog poznatog, ne bi li posudio jo neki novi, ali nema nikoga. I u tom trenutku
prilazi ti ona mija, cinina konobarska njuka, od koje ti se vrti u glavi, jer u ruci nosi
raun! Pogledava izbezumljeno prema njoj, prema njezinim srneim oima, a one se smiju
i kau: Naruila sam raun, pa neemo li ii, za deset minuta poinje film dolje!
A on stavlja raun na stol i potom, Bog ga blagoslovio za vjena vremena, vadi iz
novanika novac i kae: Evo, da vratim drugaru, jer kad je ustao zadnji put da bi otiao na
toalet dao mi je krupno, a ja nisam imao sitno. I uzvraa ti kusur do pet stotina, a raun je
samo devedesetak dinara! Ti ne shvaa to se dogaa, pogledava ga, a on ti se krajikom
usana smijei kao da ti kae S popom, konobarom i lijenikom nikada se ne svaaj! (I
doista mi tako kae, sljedeega dana kad si doao s pozajmljenim novcem da se razdui), i
broji ti, broji cijelo bogatstvo, a ti najhladnije i sasvim mirno sakuplja novac, zahvaljuje
mu, on se tebi ispriava jo jednom to si toliko ekao, i konano, odlazi s njom, Boicom iz
prve gradske kue izilom, po stepenicama, prema kino dvorani.
I taman misli da Bog bdije nad tobom, da je onaj konobar izaslanik njegov na zemlji
(Tito se zove konobar, s njim e do kraja ivota njegova poznanikovati, i ti i tvoj sin, sve
ovo to zna, a tko zna pripovijeda li to on ili neki njegov implicitni dvojnik), dolazi tamni,
dolazi skrivena aoka u tamnom tulipanu. Modri tulipan je kino dvorana; gotovo prazna,
nema nikog, prekriila je noge i sama te uhvatila za ruku, stavivi je u krilo, Clark Gable
neto brblja, tebi umi u glavi od vinske pjene, kao i njoj, i odjednom se odluuje da je
zagrli, pa joj prebacuje ruku oko vrata. Sjedite tako, u nevienoj toplini, kad odjednom
ona iri te njezine prekrasne, njene, ruiaste gospodske nosnice, iri ih kao umorni konji
i kae: Ne smrdi li ti neto odvratno... po benzinu?

169

I drugi dan, samo Bore Docevski, kirurg budui, tadanji student zna: kupuje jedan
no na Bit pazaru. I na njega gravira jedno slovo V. I kae: sam u si ovim noem grkljan
prerezati, ako si ne kupim odijelo. to nee nikada mirisati po benzinu, i po Petrolinu. A on
te vodi doma, jer si pijan, od stida, ne od alkohola.
A one veeri, u kinu, ostao si s rukom na njoj, dok si duom poao po vodu. Tamo gdje
si sada, ovjee, koji si s duom stigao do vode, a tijelo ostavio preda mnom, u kovegu
mrtvakom, u ovoj kapelici.

170

36.
Leala je gola pored stabla a on ju je golicao po leima. Odjednom, ona ree: Izlijeila
sam te. Uao si u vodu poslije toliko godina. A on je ustao, ispravio se sasvim gol pred
njom i rekao: To s virom... si izmislila, da bi me natjerala ui u vodu?!
Ona se samo nasmijeila i zatim s nekim udnim saaljenjem ree: Nisam izmislila,
ti, odraslo dijete. Prvo sam mislila da e doi igrati se sa mnom u vodi, ali me je potom
doista zahvatio vir i zapetljao mi nogu u neto. Gledao je zbunjeno u nju. Ali eto, svako
zlo za neko dobro. Da bi zaboravio taj uas, morao si ui jo jednom u vodu. Sada te vie
nee muiti to s tvojim ocem. Jer si spasio mene. Pomilovavi je po glavi ree: Vraiu
pametni.
Zatim su se odijevali, okrenuti leima jedan drugome, a meu njima je leao
sunani aran. I rekoe u isti trenutak, opravdavajui se to su okrenuti leima: Stidim
se pred ribom. U isti hip, ista misao, istim rijeima stvorena! Okrenue se jedno
drugome, pogledae i zatim prasnue u smijeh.
Nakon toga su gledali u ribu kao u udo to je samo palo s visina usred podneva i s
kojom ne znaju to raditi. ime e je rasporiti? upita ona. Gledao je u nju kao da
razmilja. Potom je gurnuo dlan u tajni dep, pa je iz unutarnje strane dronjaka, to su
trebali biti hlae, u narednom trenutku, bljesnuo u njegovoj ruci noi: na drvenoj drci
bilo je urezano slovo V.
Gledala je iznenaeno. Ti si vjetac, ree uplaeno. Stvara predmete ni iz ega
kad eli i kako eli. On se trudio svim silama izgledati ozbiljan i straan kao arobnjak.
Razumije se da sam arobnjak; ovaj no stigao je prije jednog trenutka iz svemira, iz
nekih buduih stoljea. Vidi, netko je s njime rezao jabuku! rekao je Pap plaei je
mirnoom glasa, te joj pokazao noi: na njegovoj otrici doista je bio osueni komadi
jabukove ljuske.
Gledala je sumnjiavo as u otricu noa, as u njegovo lice, kao dijete koje se
dvoumi povjerovati ili ne; konano ree: Lae. Ti nisi vjetac. Ne moe biti vjetac ako
me voli svim srcem. I zatim se nasmijao te je kvrcnuo po glavici: Ludo dijete! alim se!
Pa vjetaci ne postoje! Tko moe dozvati no iz buduih stoljea?! Samo mi je ovo ostalo
od moga oca, ree. Jedina uspomena na njega. I zatim, da bi je razuvjerio, uzeo je
njezin dlan i ugurao ga u sakriveni dep s unutranje strane hlaa. Vidi? Ovdje je bio
cijelo vrijeme, ree joj. To ju je umirilo za trenutak, ali je jo uvijek s uenjem gledala u
njega. A ljuska? Od kada je ona? Izgleda jako stara. Od prije nekoliko dana. Gulio sam
jabuku u sjemenitu, ree on. asna rije, dodade, udei se odakle sada kod nje takav
strah!
Nee pitati kako se zovem?; upita on, opazivi da njezin pogled klizi sumnjiavo
po nou i po urezanom slovu na drci. Ne, ree. Ti se zove Pap. I nema drugo ime.
171

Sada si roen i tako se zove. I nai u te poslije mnogo stoljea, ako zapamti kako se
zove: zove se Pap, ree ona.
I zatim: dok je on kleao na koljenima, s noem u rukama, navalila mu se na leda, s
rukama oko njegova vrata, jedna dua a dva tijela; on se smije, pokazuje jake bijele zube,
a ona neto govori pa se kikoe, ali ne uje se to. Uhom ne uje Florijan Gracijani ali,
na oku s leom to oduzima silu daljini, vidi: on, preljubnik Boji, rasporuje ribu Kristovu
noem, a ona, preljubnica njegova, grli preljubnika kao svoga vraga. I dosta je toga
prizora tom oku i tom uhu: penju se to oko i to uho na konja koji je sakriven u grmlju s
druge strane rijeke i jezde putem na kojem nema dobrih namjera. I za njima jo jedno
oko i jo jedno uho idu: oko uto i uho crno, da bi ovjerili vieno, jer su za smrtnu
presudu dva oka i dva uha dovoljna pred sudom ovjejim na ovom svijetu.
I dobro je to ne uje uho, jer e uti: dok on rasporuje ribu, ona ga golica oko
vrata, po leima, i pjeva kao slavuj: to je u onom tvom koveiu u mlinu, Pap? Od
onoga dana kad sam te prebacila na konju do njega, od kad sam te lijeila melemima,
stalno vidim pred sobom tu krinjicu, njezin katanac, ono udno slovo urezano na jo
udnijoj zvijezdi. to skriva tamo Pap, dragi moj ovjee s tajnim depovima na tijelu i
u dui?
I dobro je da ne uju ono oko i ono uho, jer bi uli tajnu najtajanstveniju, a ne bi je
razumijeli (i ne treba, jer tajna je lijepa dok se ne otkrije): Unutra se nalazi najlomljivija
stvar na svijetu, ali, iako je lomljiva, moe slomiti svaku duu koja nije spremna za susret
s njom, kae ovjek to rasporuje ribu. A zatim ona luduje oko njega, gori kao vatrica u
arkoj znatielji, molei ga da joj kae to je to, pa ga golica, zadijeva, ali on ne poputa
ve kae: Doi e vrijeme, tajna e se sama objelodaniti, kad strast postane
nepodnosiva; ljepota je u odlaganju zadovoljstva.
-----------------------------------------------------------------------------Ej, stani, stani malo! Stop, rez! Kako te nije stid?! Razbojnie jedan, razbojnice jedna!
Krade, a? Ukrao/la si mi noi, beskrupolozno, bez stida i zazora, uzeo/la si ga za svoju
zaeerenu limunadu! Odakle si ga uzeo/uzela? Ne pravi se pametan/pametna! Uzeo/la si
mi ga iz moga dnevnika, u kojem sam se prisjetio nekih vanih trenutaka iz moga
privatnog ivota! Iz prie o ivotu moga oca si mi ga ukrao/la. Jedno su prie, drugo je
ivot?! ivoti su prie i prie su stvarnost, ne priaj ti meni, to sada radim u doktorskoj,
samo pod drugim naslovom, Knjievnost i stvarnost! Nemam ja nita protiv da ti nastavi
taj svoj idiotski roman u biljenici, ali ne prepisuj od mene, budi barem kulturan/kulturna,
pazi na diskreciju! Ja imam jo uvijek pravo na ovu biljenicu. Pa si valjda mogu zapisati
poneko sjeanje iz djetinjstva ili mladosti! Uzeo sam odmor da bih raistio sa sobom, da
budem sam sebi Freud, psihoanalizu da si napravim, da vidim gdje sam ja sa svim tim
svojim djelima to piem, a ti - tako! Nikako da me se okani, da se odlijepi od mene: da ti
moda nisam drag, pa me ne ostavlja na miru, kao zaljubljenom pubertetliji krade moje
predmete, da mi skrene pozornost? Pa jo mi se i podsmijehuje kao svom liku: bio sam
vjetac, imao sam tajne depove, materijalizaciju i dematerijalizaciju, bio sam prevarant,
Houdini i Copperfield, toboe sam ukrao no iz buduih stoljea! Sram te bilo! Ne izvlai
mi se na te finte o paralelnim svemirima i paralelnim vremenima to se mogu ukrstiti, a
ak se moe preseliti predmet iz jednoga u drugo vrijeme; to moe prodavati Stephenu
Hawkingu, Carlu Saganu i toj astrofizikoj kompaniji, ne meni. Krasti mi noi od moga
oca, stidi se! Molim? Gdje se prvi put pojavio noi? Pa to onda ako se prvo pojavio u
mlinu, u romanu! Zaboravlja da sam to ja napisao, a da si ti tek kasnije preuzeo kemijsku,
od onoga trenutka kad si samo zasjenio tekst to sam ja utisnuo da bih te ohrabrio postati
172

piscem?! to!? I ja sam krao?Pa to ako sam ukrao krimi-priu svoga oca; on je meni otac,
nije tebi, moja je stvar hou li neto posuditi od svoga oca! Postoji razlika kad posuuje od
obitelji i kad krade od nepoznatih! I na kraju krajeva, ja ne kradem, ja samo radim
postmoderni remake tih pria! Da, da, remake, ako uope zna to je to. Intertekstualnost.
Ali tebi je samo interSeksualnost na pameti, vidi kakve skarednosti i golotinju opisuje
tamo, na obali rijeke! Osim toga, primjeuje li da vie nemam potrebu posuivati zaplete
za krimi-prie, da sam se toliko izvjetio u hvatanju detektivskih detalja to sam
maksimalno pozorno objasnio u motivu mrlja na Pecinom odijelu, Pece, oevoga brata,
koje su bile na desnom rukavu, pa sam to morao motivirati izmiljenim faktom da je on bio
ljevoruk, te da je lijevom rukom ulijevao ulje, a desnom drao boce? Nije li taj detalj za
nagradu Agatha Christie? A umalo sam pomijeao stvar, pomijeao bih lijevu i desnu ruku
- i ti bi me odmah uhvatio/la u narativnoj nedosljednosti, u ruenju logikog,
enciklopedijskog koda djela, kao to se to struno zove. I vritao/la bi da sam neuk pisac!
Ali kome da ja, lud, to objanjavam! Tjeraj si ti svoje, a ja moje: ti roman, a ja
stvarnost. Vidjet emo na kraju tko e biti sretniji. A ovo s noiem - cenzuriram. Smisli
neto drugo, uope me nije briga kako e pronai noi u toj pustoi da bi Pap rasporio,
to jest ja - ribu. Na kraju krajeva, ako voli Jovanu, i zubima e je rasporiti. Ne mora se ak
ni rei kako ju je rasporio: elipsa se zove to, isputanje. Ui malo: ne mora sve biti
objanjeno u romanu. Da ti pomognem izii iz te narativne zbrke? Evo, pomoi u ti, jer
sam i ja zainteresiran, ve mi je naporno pod onim suncem stajati s ribom u ruci, a bez
noa. Zato, poni, odnosno nastavi s ovim: Rasporio sam ju, ree Pap. I skini mu
Crvenokosu malo s vrata, neka stoji sa strane; pa nije li njena i ne moe gledati krv?!

173

37
Rasporio sam ju, ree odjednom Pap, dok je ona mirkala oima pokrivenim
dlanovima, okrenuta ustranu, da ne bi gledala taj prizor. Rairila je dlanove poput cvijeta
kad se otvara, neznatno otvorivi oi, te pogledala kroz rairene prste a lice joj je
zadobilo uplaen, uasnut izgled. Je li ensko? upita.
I odjednom se u utrobi ribe ukazala ikra: bila je puna ivota, iako bijae mrtva.
Nismo je trebali ubiti; mi smo krvnici, ree ona, spremna se rasplakati. I mi vadimo
pergamenu kao Florijan, dodade suznih oiju. To nije isto, ree Pap. Mi smo gladni.
Florijan nije. Osim toga, aran se mrijesti u svibnju ili lipnju; ovo je neka udna riba, sa
zakanjelom ljubavi, ree on.
Kasna trenja, ree saaljivo ona. U mome selu mladii nisu na mene gledali kao
na ensko do zrelih godina; smatrali su me djeakom i pozivali me igrati se s njima; ali
kad sam procvjetala, svi su plameno govorili da sam kasna trenja. A one su najslae jer
zriju kad drugih treanja vie nema.
Ali je odjednom, u ribljoj utrobi, u mjehuru, Pap napipao neto vrsto: prerezao je
mjehur i pred njihovim oima zasjalo je zrno ita, utog poput dukata i do njega,
raspuknuto rumeno zrno groa.
Evo zato smo je morali uhvatiti! ree ona, skaui s neosuenim suzama u oima,
kao u nekakvom transu. Skakala je oko njega i vritala u nekakvom neodreenom stanju
tune radosti, dok on nije nita shvaao. to ti je? to ti je, vatrice budalasta?! pitao ju
je. to mi je? Pa razmisli, Pap, razmisli to se dobiva kad se spoje groe i ito, razmisli,
hajde pogodi, Pap, ti si uen, zna tumaiti tajne crtee, vritala je i skakala kao
nekakva leptirica u pramaljetnom transu. Ne znam, ree on, i ona shvati da je u
njegovom jeziku, za razliku od njezinoga, rije za 'vinoito' razliita i glasi: 'duga'. U
mojem jeziku, Pap, 'duga' se zove 'vinoito'.
I sjetio se njezina crtea svjetlosti, jer je svjetlost majka boja iz duge; sjetio se
koliko je eljela otvoriti vrata one kue, i koliko si je puta zamislila ta vrata u vjeno
odlaganje; sjetio se svih plodnih jeseni, kad se bere groe a hambari su ve puni rodne
penice te pomisli koliko ona tuguje kad je jesen i kad je sve u prirodi pijano od
prevreloga eera, od ita i vina, i kad se sve ivo raa i poraa; sjetio se da otkada je
poznaje, nijednom rijeju nije ga pitala o svojem tajnom crteu, niti ga je pak on
spomenuo; sjetio se kako mu je Galileo u Veneciji pokazivao da je svjetlost bijela zato to
su u njoj sve boje usuglaene, kao tonovi melodije savrene (koliko boja, toliko tonova,
govorila je Crvenokosa, brojem sedam!) i kako ta ista svjetlost koja stvara dugu oplouje
kao Boanska glazba i penino zrno i zrno groa. I odjednom ju je, ne znajui zato, on,
nekadanji pater Benjamin, s sada Pap, zagrlio; a ona, kao da je ba to oekivala,

174

poloila je glavu na njegove grudi i tiho rekla: Hoe li ikada biti utroba sakrivena u
utrobi mojoj, Pap?
Disao je ubrzano: nije znao kako prekinuti muk. Predosjetila je to pa ree: Bit e
kad stablo jabuke rodi zvijezdu. Tako je rekla, a Pap je razumio da mu eli rei da se to
nee nikada dogoditi, ali ba nikada! Pomilovao ju je po kosi, pogledao u lice (ona je
oborila pogled, kao da se stidi) pa joj ree: Zvijezda ima na nebu, draga moja, a jabuka
na zemlji. Ako se nebo i zemlja vole dovoljno strasno, tada e biti i zvijezda na zemlji, i
jabuka na nebesima. Tada e stablo jabuke roditi zvijezdu.
Gledala je u njega tuno i ree: Ti me samo tjei. Govori lijepo, da ne bih plakala.
I otrgnu se od njega i zatri prema ribi.
A vatra? Gdje e nai vatru? ree te izazove da problijedi snuden. Stajao je bez
rjeenja, ekajui si bradu. Nasmijala se i ree: Ne brini se. Posudit emo malo od
nekoga tko ne lihvari kad pozajmljuje, niti ne prodaje eravu i strast. I uzevi svoju
torbu pored hrasta, uvukla je ruku u nju i izvadila jednu leu. Vidi, ree. I skupivi
hrpicu lia i sitnih granica leom je nanianila na sunce. Uarena toka svjetla padala je
na granice: oko sunevo.
Poslije nekoliko minuta planula je vatra. Toliko malo vremena treba vatri za sii sa
sunca, braco moj, do nas, ree ona prezadovoljna svojim opitom, gledajui u plamen.
Baci kamen sa sunca i tek e ga tvoj unuk doekati; a baci vatru sa sunca i za etvrt sata
evo ti je na zemlji, jer vatra nije samo arkija nego i tea od kamena. Gledao je
zanijemivi, sjetio se Galilejeve reenice, koju je izgovorio pri njihovom posljednjem
susretu na venecijanskom trgu: Jako me mui jedna misao: koliko minuta treba
svjetlosti da stigne od sunca do nas? Iako je svjetlost najbra i neuhvatljiva, siguran sam
da emo jednoga dana znati i tu tajnu koju emo pretvoriti u broj!
Gdje si nauila ovo? upita on poluotvorenih usta. Na javi, ne u knjigama, ree
zagonetno ona.
Zatim su je pekli na kamenu: kad se kamena ploa uarila, stavili su ribu koju im je
donijela nebeska blagodat: duga. Ona se uarila i poprimila gotovo ruiastu boju. To ju
je ponovno rastuilo na trenutak, jer je njezina glavica brzo usporeivala, pa je iznenada
upitala: Pap, kako li je onim jadnim enama koje spaljuju na lomai? Nije oekivao ovo
pitanje. Podigao je pogled prema njoj i upitno je zagledao. Zato im spaljuju tijelo, Pap,
kad je tijelo samo knjiga u koju se upisuje strast, a ljubav je u dui? Pa zar nije nitko od
tih pravednih mueva shvatio da zapali li knjigu tijela, ne unitava misli, nego samo
papir na kojem su te misli zapisane. Zar ne, Pap?
U tom njezinom Zar ne, Pap? bilo je cijelo more nade da e on potvrditi kako je
tako, pa i ako ti uzmu tijelo ne mogu ti uzeti duu, tako da je Pap shvatio kako ona
predosjea nekakvu tamnu sjenu ponad toga kolovoskog krajolika njihove sree.
Dakako, vatrice moja, ree te je zagrli. Ona se vine do njegova vrelog ela i ree:
ee, s onim njezinim milozvunim , te se osmjehnula otuno: Tebe ee i vatra i
sunce Pap, a ti priprema ribu svojoj nestanoj vatrici; zato ti idem pripraviti neto to
e te osvjeiti, ree. I zatri se potom prema obali.
-----------------------------------------------------------------------------Vidi li kako si se snaao/snala? I pronalaenje vatre ti je palo na um: pa nije li ona leom
ve zapalila Florijanova karavanska kola. Pametan/pametna si ti, pametan/pametna.
Samo mora malo zagrijati stolac. Hajde, da te ne obasipam pohvalama, ali - ve postaje
majstori/majstorica: jako su mi se svidjele one sinegdohe tamo s uhom i okom
175

Florijanovim, kad ih pijunira pored rijeke s durbinom. to su to sinegdohe? Dijelovi

umjesto cjeline, eto to su. Kad kae da ih je jedno oko ili uho vidjelo ili ulo, stvara
sinegdohu. I ti kao Crvenokosa: zna izraditi, a ne zna kako se zove to to radi, ni ne zna
odakle zna izraditi to to radi. I ono mi se svidjelo, kako si se opravdao za mrijeenje
arana (pouen janjenjem): trebala ti je ikra u ribi kao simbol plodnosti, a znao/znala si da
se aran u srpnju ne mrijesti; ali snaao/snala si se, liscu jedan/lisice jedna: toboe
zakanjela ljubav, kasna trenja, djevojke koje kasnije sazrijevaju a zatim su najljepe. To
se sigurno zove motivacija, da zna! Neka ti bude, neka ti bude, priznajem. Da se maknem
odavde, da ti ne dodijavam, da ne zujim po cijeli dan i ne vidim udo? Zato se ne prihvatim
pisati neto? Ne elim. U mirovini sam, na odmoru. Sjedim, gotovo te vidim i itam. edno
itam sve to napie, gutam svako tvoje slovo to se pojavljuje kao ruiasto novoroene,
lijevo od tvoga dlana!

176

38.
Dugo potom gledao je kako je zaokupljena svojim poslom i kako se igra nekakvim
kamicima na obali. Neto je crtala po pijesku, tapom, a zatim ponovno redala kamike.
Pogledao je prema njoj, ali ga je ona, s glavom koju je gurnula izmeu vlastitih nogu,
ugledala i viknula: Ne, ne! Jo je rano, Pap, ne dolazi! Pozvat u te kad budem gotova.
Pap, molim te, ne mui me, sjedi tamo i peci ribu, ima posla, ne dolazi, pozvat u te kad
budem gotova, Pap! I ponovno je kleknula i redala kamenje. Mogu li barem znati to
radi, vatrice moja? upita on. Crtam, ree ona. Crtam ti vjetar. Bilo ti je vrue, pa sam
odluila nacrtati vjetar za tebe, da te ohladi tamo, pored vatre. Zna li kako se crta
vjetar? O, ti ludo dijete, ree on. Tko je nacrtao vjetar do sada? Tko mu je uhvatio
brzinu? Ja, ree ona. Nacrtat u ti vjetar. Ako nijedan slikar do sada nije uspio, ja u
uspjeti. Zarobit u ga da stoji, a da ipak pue Dopada mi se to misli da sve moe, ali
sjeti se malopreanjega vira, ree on. Briga me za vir, bilo pa prolo, sada je novi dan i
nova godina, ree ona. Ja mogu sve, zato to volim. Kad voli, moe sve, govorie. I
zatim se uspravila, pogledala svoje djelo kao da mu se divi i ree: Sada moe doi,
pogledati, Pap.
Ustao je i kao znatieljno dijete eljno tajni (to je isto ono dijete, oe Benjamine,
koje je zidalo onaj tajni tunel to je ak i poslije trideset godina posluio svojoj tajnoj
svrsi, kao i noi od malo prije), uputivi se prema njoj sa zatvorenim oima. Ne brini se,
ne gledam, ree on. Kako si smijean Pap, ree ona. Pa vjetar se uope ne vidi: vjetar
se osjea na koi, ili se uje. Ali ti ipak budi sa zatvorenim oima dok ne doe do njega.
I kretao se mirei, sve dok ga ona nije uhvatila za ruku. Zatim mu ree: Kad e osjetiti
vjetar na svojemu licu, otvori oi i vidjet e ga, ree.
I zatim mu je ona puhnula iz sve snage u lice, a on je otvorio oi i ugledao sljedee:

Gospodine Boe! uzviknuo je on. Leptirica! Ne, Pap, to nije leptirica. To je ostatak
onoga to je do malo prije bio vjetar. Vjetar je bio bri od otvaranja tvojih lijepih oiju,
177

bri bijae i nisi ga vidio, ree ona. Jer, poslije ivota ostaje pepeo tijela; poslije ljubavi pepeo strasti; poslije vatre - pepeo drveta, a poslije vjetra - pepeo odsutnoga. Ti naziva
leptiricom taj pepeo odsutnoga, ali to nije leptirica, to je samo njezin otisak, otisak due
njezine u pijesku.
Gledao je u crte. Bijae oigledno da je to bio crte od slova izraen, rebus, slika
koja u sebi skriva tajnu: jedno krilo bilo je u obliku slova J, a drugo u obliku latininoga
slova B. Jovana i Benjamin, ree ona. Tako nastaje vjetar: kad se zaljube Jovana i
Benjamin, jer vatra i voda daju vjetar. Uroni vatru u vodu i ut e vjetar to se raa,
ree ona s onim njezinim umnim : ! i unese mu se u lice. Ti si toliko igliasta
u mislima pa ti moe pasti na pamet zapaliti votanicu da bi vidjela mrak, ree on te je
utipne za obraz.
I potom se odjednom rastuila, kao to je esto inila, rekavi: A poslije vjetra samo otisak leptirice. Pomilovao ju je po glavi. Moda e jednom postati stvarna, i
oivjeti, ree on. Jer ovako nije iva i ne moe letjeti za nama. Utipnuvi ga za slabinu
rekne bijesno: Ti, namrgoeni fratru koji samo iznalazi mane i nikada mu nita nije u
redu!
Zatim su jeli i ona mu je pripovijedala koliko mnogo je eljela crtati, risati, tamo u
Makedoniji. Ree da je imala i boje: sama ih je izraivala, od gline, od kore drveta, od
ae, od kupina i drenjina, od trava i lia, od lupina oraha i luka, od crvenih i crnih vina i
od june mahovine. I slikala je ikone s likovima Majke Boje i svim svecima za crkvu
njezina oca, popa Isijana, doista je Jovanu Isijanovu Gospodin poljubio u ruku. Boje su
isto to i glasovi u jeziku, govorila je ona. Tri su boje-majke: plava, uta i crvena, i iz
njih se sve druge raaju, kao to postoje samo tri majke-glasovi, i iz njih se sva druga
slova u jeziku raaju, govorie. Zainteresirano je sluao tu pametnjakoviku pred
sobom i potom je upitao: koje su te tri majke-glasovi iz kojih se raaju svi drugi, a ona je
odgovorila, iznenaena to on, kao uen ovjek ne zna: pla, smijeh i ljubavni uzdah. I iz
njih, iz toga svetog trojstva raali su se svi drugi glasovi s kojima je zatim ovjek stvarao
rijei, kule od glasova, kue male pune topline, ugode ili hladnoe, ili bilo to drugo: na
primjer, rije snijeg je kua puna hladnoe, jer glas e podsjea na bijelu boju, jer je i u
rijei za bijelo, kao i glas s, jer tako sipi u zimi snijeg, sssss; rije oganj je kua od
glasova izgraena, prema boji najplamenijega glasa a (ne vritimo uzalud s o i s a
kad bi nas opekao oganj), dok je naa rije za mogranj kalina, kua puna meda, pelina
i kiseline, govorie ona, jer je l slatko i ljepljivo kao med, i je crveno i kiselo kao
kalina, a n i k su gorke kao njezino sjeme. Tako je govorila vatreno Crvenokosa,
uvjerena u svoje znanje. Boe, pomislio je on S kime ja imam posla! Pa njezino znanje
o bojama, glasovima, mirisima i okusima istinitije je od svakoga teolokog znanja i
znanosti, od svakoga istinitog uenja inkvizicije! A ona je nastavljala, otkrivajui tajne
svome Papi, tajne iz svojega svetog znanja: Pap, govorie, dragi Pap, pa i boje su
glasovi, i njima se stvaraju rijei neizgovorene, nacrtane na slici, zar to nije tako, Pap?
Zato se i kae: kad govori ustima, od glasova zida rijei, ali moe se i rukom govoriti,
iako tada od boja stvara rijei i reenice; slika je pismo jednako po znaenju pismu to
rijeima i slovima stvaramo. I ponovno se sjetio njezinoga crtea na pergameni, crtea o
udnji njezine utrobe.
Zatim je napravila jednu malu stanku te uzdahnula, pa pogledala u njega: Samo
jedno mi nije jasno, Pap, govorie: Zato moe postojati pismo od boja stvoreno,
pismo od glasova i slova, ali knjige mirisima ispisane - nema? Zato nije nitko pokuao
takvu knjigu stvoriti, od mirisa, koji su glasovi i boje istodobno? Zamisli kako bi izgledala
ta knjiga, Pap: otvara je i ita nosom: mirisi polja, majine duice, bosiljka, smilja,
178

hajduke trave, rumarina, metvice, barbaroe, slaice, matinjaka, kamilica, pelargonije,

miris zemlje pred ljetnu oluju, miris tvoje koe, miris moje kose?! Zamisli koliko bi bilo
lijepo itanje jedne takve knjige, Pap! Sluao ju je pa neoekivano rekao: Postoji takva
knjiga. Postoji? Gdje postoji, Pap? Pa u njoj smo, ba sada, vatrice moja, rekne on.
ivot je ta knjiga, govorio je on, I nju Bog, a ne ovjek ispisuje
Gledala je u njega sa strahopotovanjem i zatim, kao to i prilii vatri, potraila je
pukotinu: tako radi svaki plameni duh kad mu se nudi gotova istina. Ako je tako, onda ta
knjiga, ipak, nije savrena, Pap, iako ju je napisao Bog. Nije savrena, jer kad ita tu
knjigu nikada se ne moe vratiti na stranice to si ve proitao, bez obzira koliko su bile
dobre. Ne moe, Pap, i to je najvei nedostatak te knjige od mirisa, boja i zvukova to
se ivot zove. Sve to e proitati u toj knjizi vidjet e, dodirnuti i pomirisati samo
jednom, i nee nikada vie moi okrenuti stranicu natrag da bi ti postalo jasno to to si
proitao; ne moe ni sam zatvoriti tu knjigu na polovici, i rei: ova knjiga nije dobra, ne
zanima me, zamijenit u je drugom. Ne moe ni odmicati naprijed, preskoiti stranice
pune prijetnji, skrbi ili smrti: ita onako kao to je napisano, redak po redak, ulomak po
ulomak, i kad zatvori posljednju stranicu te knjige, ostaje izvan nje, a ona se zapeauje
i nitko vie nee proitati istu tu knjigu, Pap, dragi moj Pap.
Bio je izbezumljen onim to je uo, a ona je plakala: Zato plae? upita Pap.
Zato to kad umremo, kad mi iscuri kao prah kroz prste, nikada, nikada vie i nikada u
svemiru neu te moi nai, slovo moje zlatno narisano, jer knjiga naa bit e zapeaena,
jecala je krupnim suzama na licu. Zagrlio ju je i dugo potom milovao, pokuavajui
izmisliti neto ime bi je utjeio, i odjednom mu je sinula spasonosna ideja: Napisat
emo mi drugu knjigu, jo ljepu. Samo o nama dvoje, ree Pap. To je bilo uinkovito.
Digla je glavu iz njegova skuta, uspravila se i rekla: Obeava, obeava li, Pap? Ne
znam; moda i poslije mnogo stoljea, ali obeavam ti da emo je napisati, zajedno. Ja u
tebi a ti meni pisati, i od te prepiske postat emo tijelo najtjelesnije, iz knjige emo
skoiti u stvarnost. Dogodit e se to negdje na crnom istoku, gdje rijei opredmeuju
ljude, a ne ljudi rijei, vidjet e. Sada jedi. Nisi ni kuala ribu.
I zatim ju je sluao kako govori ponovno o bojama, glasovima i mirisima. Bila je
opsjednuta s njima, presretna to postoje, radovala se svakom novom danu zbog
ponovnog susreta s njim. Nema nieg maginijeg, nema veeg uda od te tri stvari,
Pap, govorie. Oduevljavaju te tri stvari zato to se ne mogu pretvoriti u rijei. Hajde
reci to je crveno? Ne moe Pap, ne moe rei to je crveno, jer bi tada morao rei da
je crveno sve ono to nije zeleno, ni plavo, ni bijelo, ni uto, ni boje jorgovana. A pitam li
te to je jabuka, objasnit e mi drugim rijeima to je to, pa e rei: plod, okrugao,
sladak... I na tom mjestu je napravila stanku. Plod to e jednom moda roditi zvijezdu
nebesku.
Promatrao ju je kako svojim dugim prstima vjeto odvaja riblje kosti i zatim stavlja
meso u trokutasta usta, sjajei s onjacima. S vremena na vrijeme, kad bi naletjela na
neku neposlunu kost, izvijala je lijevu obrvu poput pijavice, kao da se udi i kao da
prijeti ribi.
Odjednom, neka tamna sjena prola joj je licem. to je sada? ree Pap. Nita,
ree ona. Nije nita, lae; neto te mui, ree on. vakala je i razmiljala, gledajui kroz
njega. Konano, proguta i ree: Kad sam bila mala, izluivala me je misao da nama
ljudima nedostaje jedno osjetilo. Zamisli, Pap: onako kao to ima boja koje opijaju oko,
zvukova koji miluju uho, mirisa koji se pretvaraju u boje i slike u nosu - tako moda ima i
jo nekih podraaja oko nas, ali ostaju neopaeni zbog toga to nam nedostaje jedno
osjetilo. Pitala sam se, Pap, ako je nekada postojalo, pa smo ga izgubili, gdje bi se moglo
179

nalaziti to osjetilo? Imamo dva oka, dva uha, jedan nos i jedna usta, Pap, ali jesi li opazio
da jo uvijek imamo praznih mjesta na glavi? Nasmijao se, predosjeajui to e se
dogoditi dalje. I pogodio je: stavila je prst na slijepo oko rekavi: Na primjer, ovo. Zato
ovdje nema niega? Zato nam zidar nije ugradio na ovom mjestu jo neko osjetilo, oko
neono a sveujno, uho nesluno a svevidljivo, nos nemirisan a sveznan, kad je oigledno
da bi ovdje trebalo biti neto: postoji zapuena udubina. Jesi li promislio, Pap, zar ne
zasluujemo cjeloviti svijet? I to ako ti potpuno nepoznati odrazi i nadraaji ostaju
neopaeni? govorila je sve uzbuenije i uzbuenije. Ti, udno, igliasto, otroumno
dijete! govorio je on smijeei se. Odakle ti naviru ove misli, ako ne od tog osjetila?
tjeio ju je. A ona je nastavljala: Zamisli Pap, ako smo doista lieni svih tih igova koje
ne osjeamo, a oni se beznadno sudaraju s naim slijepim oima; zamisli Pap, kako bi ti
izgledao ivot kad bi se rodio bez jednog osjetila, na primjer slijep, i kad ne bi nikada
okusio slatkou boja, dragi Pap? I zamisli da ne zna da si slijep, jer su i svi oko tebe
slijepi i ne zna da bi mogao vidjeti? Koliko bi ti bio siromaan ivot, Pap, a ti ne bi znao
da ti je siromaan i bijedan! Izluuje me, Pap: mogunost da mi je ivot bijedan i da ja
ne znam da je bijedan! Znai li to da je ovjek nesretan, ali to ne zna. I da se srea sastoji
u neznanju?
Ona zauti. I zatim ree: Zato, ljubimo se sada i ovdje, Pap, u ovom retku ove
sadanje stranice nae knjige. Lezi pored mene, ja u ti milovati kosu i uvati te.
Legao je uz njezino bedro i sluao joj glasi koji je pjevao nekakvu tunu pjesmu na
njezinu jeziku s istoka, sve dok nije zaspao u sjeni ljubljene ene. Spavati u njezinoj sjeni,
pomislio je u snu, to je kao roditi se jo jednom Ali to znai i da je nikada ne moe imati
cijelu, zato i spava u njezinoj sjeni. Promjenjiva je i drugaija svaki dan, kao mjeseina, i
uvijek nova i nepoznata, i kao da uvijek ita novu knjigu kad joj otvori korice; samo joj
je sjena postojana, i zato, spavaj pater Benjamin, Pap njezin, spavaj u postojanosti sjene
njezine.
-----------------------------------------------------------------------------Skrovit kao sjena: to je rebus. Gleda u tjelesnost, u tijelo, ali neispravno vidi, jer rebus sa
sjenom razgovara. I ovdje ti je znaenje njegovo, na dohvat ruke, ali ne pada ti na um da
preko sjene sudi o strasti; ti uporno u tijelo gleda i ne razumije nita. Zato se vlast i sjene
boji.
Res, rebus: neto. Tako se definira ova rije: pa to je pater Benjamin, kao uen teolog,
dva puta dosada rekao. Porijeklo mu je negdje iz srednjega vijeka: bio je to crte
nerazumljiv vlasti, a razumljiv onima koji su se njime tajno dopisivali: lopovi i ljubavnici,
jer samo oni rade prijestupe i skrivaju se od kazne. I u tome je njegova ljepota: on sakriva s
potpunom otvorenou (nema niega oiglednijeg i razumljivijeg od slike u rebusu, a ipak,
ta slika ne znai to to znai, jer su joj esto pridrueni i drugi znaci!), odnosno slui se
zavodljivom strategijom: da skriveno bude maksimalno vidljivo, i ba zato - nevidljivo.
Kao Bog: posvuda jest, od zrna do zvijezda na nebu, a nevidljiv.
Otkako postoji, ovjek se izraava iframa i rebusima. Neprestano ima potrebu
prikrivati, zato to stalno netko neto zabranjuje. Kad se malo pozornije pogledaju stvari,
primijetit e se da je sve rebus. I ljudi su rebusi. Idi ih deifrirati jednom zauvijek!
ak i kuhinjski recepti, bez obzira to sam se ja s oima koje su izgubile djeju
nevinost razoarao u njima, ipak su rebusi, strano ifrirani, gotovo tajni tekstovi. Zato se i
dogaa da jedan te isti recept proizvede razliita jela i okuse. Jela se dijele na ukusna i
neukusna, na dobro rijeene rebuse iz Kuharice i na loe protumaena znaenja u
180

receptu. in neposlunosti (nevjernosti) prema receptu ovdje je presudan: neukusno se

nekad dobiva ne samo slijepim potivanjem recepta, nego njegovim iznevjeravanjem (na
primjer, dodaje se jo jedan zain koji se zatim uva kao najvia kozmika tajna). Recepti
su tajne ifre, svete knjige tajnih znanja. Oni su daleki potomci nekadanjih kriptografskih
religijskih tekstova o tajni vjenoga ivota i lijek protiv smrti; iz njih proizlazi i ona
medicinska opaska da jesmo ono to jedemo, odnosno da je hrana eliksir, tajna vjenoga
ivota. Kako bilo, ni ovaj roman nije pripremljen. On je recept za roman. Roman - rebus,
potpuna neizvjesnost. Tu neizvjesnost mora pretvoriti u konanost i izvjesnost ba ti,
itatelju moj/itateljice moja, jer si ve od prije stotinu stranica i pisac. Visi mi iznad glave
i diktira to eli da se dogodi, a ja samo zapisujem tvoje elje i istovremeno ivim roman
kao stvarnost!
Rebus, kao i roman, u biti je povezan s povijeu bola i povijeu zatvora i kazni: on je
zatvorski izum. Ako se pozornije pogleda, i cijeli je svemir zatvor, iz kojeg se izlazi samo
kroz vrata smrti, ako se uope i tada izlazi iz njega i ako se uope ide nekamo na drugo
mjesto. Ako se zamisli svemir kao kua u kojoj smo se zatekli roenjem, tada smo mi
zatvoreni u tom zatvoru i protiv svoje volje; ne moemo ga napustiti. A poznato je da se ne
moe vidjeti kako izgleda kua u kojoj si dok ne izie iz nje. Prema tome, konana
spoznaja svemira dogodit e se tek nakon to ga napustimo, odnosno inom smrti. I dok
smo zatvoreni, kao i svi zatvorenici, izmiljamo svoje tajne jezike, rebuse, da nas ne uje i
kazni upravitelj zatvora: glazbu, slikarstvo, kazalina prikazanja, krimi-prie, alkohole,
opijate, snove, mitove i fantazme, monstrume, vragove i vjetice, kuhinjske recepte (u svima
njima ima simbola, metafora i zatamnjenih mjesta koliko hoe!), razne vidove igara i
ludorija koje interpretira drutvo po enigmatskim zabavnicima: anagrame, krialjke,
kriptograme, slagalice, mozaike...
Roman je danas mogu samo kao dio te ope kozmike rebusologije. Ne samo ovaj
roman, nego su i svi romani mogui samo kao rebusi. Roman, kao i rebus, mora biti
ljekovit, imati sedativnu dimenziju, da te smiruje idejom kako je sve to to ti prepriava
mogue i u stvarnosti. Mora biti kuharski recept koji te mora dovesti do proizvodnje
stvarnosti. Iz knjiga se mora praviti stvarnost, kao to se od recepata priprema specijalitet,
a ne obratno: da se iz stvarnosti radi knjiga; pa to je ve ljepe od mene rekao starac Isijan,
kad je rekao pateru Benjaminu: Ti i tvoji teolozi iz ivota pravite knjige, umjesto da iz
knjiga pravite ivot. Rekla je isto Crvenokosa, ali ti neu rei kad i gdje: sjeti se sam/a.
Zato ljudi ne postaju bolji a svijet se stalno pogorava: jer nitko nije do sada primijenio
naueno iz romana u stvarnosti. Zato je stvarnost okrutna, dosadna, neukusna kao neslana
glazirana ria bez soli, zaina i luka; zato je ona potpuno nebeletrizirana i nefunkcionalna.
Zato i zavrava predvidljivo, smru; zato jo i nema lijeka protiv smrti, nema junaka poput
Gilgamea, koji bi ovoga puta skoio iz korica knjige i uletio u svijet, a ponaao bi se kao u
knjizi te krenuo, vodom i kopnom, vatrom i zrakom, traiti travku vjenosti! Za moga tetka
Mitu, na primjer!
Zato je ovaj roman, roman s dva kraja, kao to i svaki rebus ima najmanje dva
znaenja. Jedan kraj ZAVRAVA u koricama, u 17. stoljeu, a drugi POINJE u 21. stoljeu, u
stvarnosti, poto se sklope korice. Zato sam i pristao postati otac Benjamin. Izvui u njega,
opredmeenog u svome tijelu, iz ove zavrzlame u koju se zapleo. Nije ti jasno kako? Ni
meni: roman je jo u gradnji. Ali znam da u uspjeti.

181

39.
Probudio ga je jaki tresak: pomislio je da je negdje opalila puka i crna misao proletjela
mu je glavom: Potjera! kao no urezalo mu se sjeivo te rijei u polusan. Skoio je i
strano se uplaio, uplaio se jako kad je nije naao pored sebe. Obazreo se u strahu
uokolo: s drugim pucnjem to je odjeknuo na nebu i po tamnom uzduhu shvatio je da se
sprema strana oluja, nevrijeme strano: Jovana! viknuo je, i ve sljedeega trenutka
opazio kako izlazi iz rijeke. Gola. Prilazila mu je s radou nevienom, sa ivotnou u
svakoj pori. Pap, vritala je od radosti. Pap! Padat e, grmit e, bit e nevrijeme,
Pap, dragi moj, vikala je i skakala oko njega i poela ga ljubiti po licu, po zatiljku,
posvuda ga je ljubila, pogledom uperenim u oblake, crne oblake to su svjetlucali i pri
svakom svjetlucanju postajali ruiasti. To due mrtvih, dua moje majke svjetluca u
oblacima, govorie ona. I eno je ondje, pa potom ondje, pa potom na treem mjestu,
javlja mi se mama Pap, sretna sam jer sam s tobom, ovdje. Vidi i tebe, Pap, dragi moj,
pogledaj koliko je sretna, pogledaj kako svjetluca, vatra nebeska u oblacima.
Odjeknula je jaka grmljavina krajobrazom, a njemu je pogled pao na njezinu lijevu
slabinu, pored pupka. Vidio je i nije mogao vjerovati: ista leptirica to je do maloprije
stajala nacrtana i ukraena kamicima na obali, sada je bludila, nacrtana pretjerano
ivopisnim bojama, na njezinoj slabini! Povukao se korak unazad i rekao: Ti! to si to
uinila, dijete nestano?! Kada? Ona ree: Dok si spavao. Nacrtala sam je da bude iva
dok sam i ja; na ivu pergamenu sam je nacrtala, da bi te hladila kad bude palio vatru na
mojoj slabini, dodala je i smijala se obijesno pred njim. Nije se mogao nagledati te
ljepote, ali i nauditi njezinoj ludoj ljubavi prema njemu, koja ga je ve zastraivala.
Gledaj Pap, ree, gledaj u nju: iva je. I on je gledao kako ona, iziavi iz vode,
zadihana od plivanja i skakanja po obali, ubrzano die i sputa grudi, a od toga se disanja
blago pomicao i njezin donji dio trbuha, a s njom i leptirica, koja je doista izgledala kao
da leti, kao da podie i sputa krilca! Ali kako si je nacrtala, ludo dijete?! Pogledala je u
njega, pokazala prema svojoj torbi pod hrastom i rekla: Nema samo ti arobni kovei
u kojem ljubomorno skriva tajne. Imam i ja svoje arobne stvari, ree. uplje igle
kojima se crta po koi, kroz iglu se slijeva boja, a crta se toka po toka, ubod po ubod,
ispod koe. Kod nas na istoku je to poznato znanje. Ili i to nije u redu i zabranio je tvoj
Bog?! upitala je ona sada, gledajui u njegovo zaueno lice, koje se kolebalo odobriti to
djelo na ivoj koi ili ne. Proitala je to kolebanje iz knjige lica te ljutito rekla: Moja koa
je moja knjiga i na njoj u crtati to elim; osim toga, nisam uinila nita loe, samo sam
se zapeatila za tebe dovijeka, Pap! ak i ako se ljuti zbog ovoga, ak i ako ti se ne
svia, ti si kriv: ti si rekao - nije iva i ne moe poi s nama. E pa, sada je iva i vjeno e
biti s nama. Ali tebi se to ne svia, vidim da ti se ne svia, na licu ti itam, znam da e me
se stidjeti jer sam si nacrtala vjenost i vjernost na koi. Dopada mi se, dijete igliasto,

182

ali zar te nije boljelo?! uzviknuo je on. Nije, rekla je ona. Nema bola to me moe
odvojiti od tebe, Pap.
I u tom trenutku potrala je prema svojoj torbi. Otvorila ju je kao to mu je prije
dvije noi otvorila svoju utrobu; istresla je svu svoju imovinu pod kapom nebeskom i iz
nje je prokuljao cijeli njezin svijet: lea koja posuuje vatru od sunca, boje runo
izraene u malim staklenkama i na samom kraju, jedna mala pisanka neobinog oblika:
okrugla kao puni Mjesec. Imala je crne kone korice, a bila je napravljena samo od
okruglih pergamena, knjiga okrugla, ne etverokutna; sve pergamene bile su opivene
samo jednim koncem, samo jednim bodom, u samo jednoj toki, tek toliko da se dre
zajedno meusobno, da se ne raspadnu. Uhvatila je njegov pogled te rekla: knjigu kitim,
svih ovih godina. Knjigu mjeseevu, okruglu. U nju zapisujem, svojim vatropisom, prie
svoje.
Gledao je u taj crni, kruni predmet kao oprljen arkom munjom to je zavrila
negdje blizu, iza rijeke, silnim, ali jo uvijek suhim treskom. I otvorivi tu udnu knjigu
kao da svlai Mjesec, poeo je itati to pie na njemu, vatropisom Crvenokosinim
napisano, tintom iz starih istonih vina zakrvavljenom:

Doista,
d oista, za to je knjiga
p re d m e t u ta kvo m ob liju ? Z ato
uvijek i za vjena vrem ena sam o na vrata
nalikuje, zato nije nitko napravio knjigu okruglu
d o sada? Zato ako ne zbog grene potrebe ovjekove
d a p ro g n a stra st i da je zam ijeni d o sa d o m , red om
i m irom ; knjigom k va d ra tn o m u kojoj s u sv e re i, sve
praznine iste duine i vidljivosti. Kad bi knjiga bila okrugla,

kao M je se c, tada bi p rv e rei knjige bili n eu jed naen e

duine, odnosno ne bi bili p uni i p o tp u n o vidljivi: p rvi
re d ak b io b i najkrai, drugi bi b io bogatiji slovim a, i sve
tako, d o dolje: stra st tiva b i rasla od p rv o g p rem a
srednjem redu, kao to M je se c raste iz noi u no.
Zatim, nakon srednjega retka, bogatstvo redaka
p o n o v n o b i se sm anjivalo, sve d ok slo v o
ne zae iza posljednjega retka, kao
M jesec prije zalaska.

183

Ta knjiga m o gla bi se
zvati "M jeseeva knjiga" ili '"Strasna
knjiga", za razliku od prve, etvrtaste, koja bi
se zvala "knjiga sm rt" ili " knjiga sm irenje". Takva
knjiga, okrugla, najblia bi bila ivotu, u vjenoj mijeni
i prom jeni: iz niega polazi u ivot, potom se ispunjava
strau, i na kraju se sm anjuje starei d o nevidljivosti, d o
smrti. I zato, knjiga koja ubija i koja te vjeno raa, sa svakom
sljedeom stranicom - knjiga je puni Mjesec.
Ta je knjiga strasna jer enju opisuje, nesretan si dok ezne za
cijelim, kao oni prvi retci u takvoj knjizi; i koliko raste enja
za znaenjem, toliko rastu i retci, da bi srea konano bila
sam o jedan trenutak, redak srednji, najispunjeniji,
i zatim pak enja se gasi dok ne iezne, i tako
sve iznova, sa svakom novom stranicom:
enja, trenutak sree i gaenje
enje.
Otac Benjamin se tresao. Pogledao je u nju, a ona je oborila pogled od stida i rekla: Nije
dobro napisano?
Nije odgovorio nita. Tresui se okrenuo je sljedeu stranicu. Na njoj je vidio:

I u tom trenutku, iako to niti on niti ona nisu oekivali, kleknuo je iz neznana poriva pred
nju i nenadano joj poljubio leptiricu na slabini. Iz jedne pore, iz jednog boda, cijedila se
jo uvijek kapljica krvi. Obrisavi je jezikom, ona se zakikotala. U tom trenutku, mrano,
crno nebo provalilo se nad njima, kao da se uruava krov svijeta, i vjedra vode poee se
slijevati po njihovim glavama.
184

Sklonimo se, ree joj on, ali ona nije htjela ni uti. Samo je prikupila sadraj svoje
torbe nazad, prije negoli se razlije tinta njezinoga vatropisa iz pisanke, prije negoli se
pojavi krv na kii. Boji li se veda? upita ona, dok je on prvi put uo tu udnu, prelijepu
rije to mu je odmah osvojila srce. Veda? ponovi on. to su to vede? upita viui,
zaliven kiom po licu, dok se jaka tutnjava razlijegala po nebeskoj tepsiji i zavravala
negdje daleko, u nepoznatim predjelima.
Veda je naziv za munju, viknula je na sav glas, lomei grmljavinu. Tako je zovu u
mojoj zemlji. Mora imati vezu s vodom, pomislio je on i sjetio se da je bio uo i o
drugim vedama: onima iz sanskrtskoga jezika, koje oznaavaju knjige sa svetim
znaenjem. I zatim je razmislio: pa zar znaenje nije munja, zar misao nije brza kao i
munja? Zar se ne zove bljeskom sve ono to ti pada na um kao spoznaja? A zar vatra
nebeska i voda nisu jedno te isto, jer nebeska vatra za sobom vodu dovodi na zemlju, kao
to stari Isijan sjenu svoju vodi ispod ruke, kao enu vjerenu? Zar se ne vole estoke
suprotnosti, jedno i isto, voda i vatra? Zar ta veda nije upravo leptirica vatrene Jovane,
koju su on i ona stvorili, od vode i vatre? Kao da mu ita misli, Crvenokosa je prozborila
aptom s usana na kojima su spavale krupne kine suze: Tako e se zvati, ako se ikada
rodi, ree ona, i zatim ga zagrli. Veda ili Vedan, ree. Na otisak u pepelu zemnom.
Krupne kapi lipanjske kie udarae po njihovim nevinim i usijanim glavama i
nezatienim elima; bio ju je stisnuo do sebe kao najvee bogatstvo, kao alkemiar to
je konano uspio dovesti do zrenja bakar u uto penino zlato. Nije je putao. Potom ju
je uzeo u ruke kao lagano perce, te se vrtio, za oluje, u krug: vrtio se s njom u rukama
prvi put otac Benjamin kao to se dijete vrti u igri slatke vrtoglavice, kao slobodan, nag
ovjek, vrtio ju je kao Zemlju oko Sunca, i sa sljedeim udarom gromova to su se
pribliavali, ona je zagrizla njegove usne. Ljubio ju je strasno, ali smireno, kao ikonu
najsvetiju.

185

40.
Zatim, kad se sve smirilo u predjelu, putovahu. Pokisli, ali sretni.
Odjednom, zastali su pored nekog potoka. Ona je gledala tuno u vodu. On joj je
pristupio. Mogao je vidjeti: potokom su plivala mrtva tijela stotina vilinih konjica. Kia
im je presudila: bijae se bio ranije skonao ivot tim konjicima i konjicima s krilima.
Vidi, ree ona. Vidi to je uinila kia kojoj smo se radovali!
Zagrlio ju je i pomislio: Svakog trenutka. Svakog trenutka od nje se moe nauiti
neto. A ona je uzdahnula rekavi: A ivjeli bi do veeri. Pogledao ju je upitno. Stavila
je glavu razoarano na njegove grudi i prozborila: Nemoj mi rei da i to ne zna, dragi
moj Pap, pokraj toliko knjiga. Nemoj mi rei da ne zna da se raaju, vjenavaju, raaju
djecu i umiru u samo jednom danu.
Stajali su tako nad tim morem nevinih krilaca bez tijela i utjeli. I kad je on
pomislio da su to dolje aneli (jer su im tijela bila doista nalik nitima, gotovo nevidljivim,
a samo su prozrana krilca postajala vidljivima u dodiru s vodom, koja im je kao
nevidljiva tinta iscrtavala oblike), ona ree: Aneli minue. Ponovno ju je pogledao
upitno, a ona ree: Tako se kae kod nas kad ljudi iznenada, usred razgovora, zaute i
potonu u svoje misli, jer se uti samo pred najljepom ljepotom.
Pa i mi, Pap, pa i mi ljudi ivimo samo jedan dan, zar ne Pap? govorila je sada
ona, jer je on utio, tronut njezinom sposobnou vidjeti u najmanjem - najvee, a u
svjetlu - tamu. to su sve nae godine, to su godine jednog starca u poreenju sa
sunevim godinama i mjeseevim, to su ta doba ako nisu - samo jedan dan? I zna li to
si kaem, Pap: to ako i taj jedan dan ne bude lijep, ako je bez sunca, ve samo s kiom,
maglom i oblacima? Otii e s ovoga svijeta kao vilinski konjic i koni, s lanom slikom
svijeta! A mislit e da si ivio i sve iskusio!
U tom trenutku ogrijalo je sunce. I pojavila se ona: duga, ista ona iz riblje utrobe,
preselivi se sva u utrobu Boju: nebesa. Gledali su u nju, zaarani njezinom ljepotom.
Eno Svetoga pisma, ree ona. Sveto pismo od boja umjesto od rijei sastavljeno. Ovako
je, od boja stvoreno, krae i jasnije napisano, dodala je i zautjela.
Stajali su i gledali u nju, a zatim se dogodilo udo, jer uda nisu drugo negoli mudra
strast (a strast je mudra samo kod Boga i kod nikoga drugog): pojavila se, iza prve duge
jo jedna, pa jo jedna. Tri ukupno.
A on, ne znajui zato, ne znajui kako, odjednom je prozborio: to je trenutak,
vatrice moja? A ona je odgovorila: Vjenost. On je ponovno upitao: A to je vjenost,
draga moja? Ona rekne: Trenutak
I u sljedeem hipu, u sljedeoj je vjenosti nestala: duga. Preselie se sve tri, svi
troje, u vjena, druga stoljea.

186

41.
Te su se veeri vratili kasno u mlin. S udnom i nejasnom nelagodom da neto moe poi
po zlu. Pap je spustio rezu s unutranje strane vrata.
Sva njihova sigurnost pred svijetom koji se mogao pojaviti, nahrupiti kroz vrata
kao terna i zavui se u postelju bio je jednostavan, nazubljen predmet od gvoza:
kraun. Bili su to jedini zubi, eljust jedina to je bila obrana pred ruljom i skupovima
narodnim.
Legoe na daske, bez rijei. Samo ju je pogledao i pogledom rekao: ako dou, zna
gdje su tajna vrata. Pogledom je odgovorila: ne brini se, dragi moj, ve sam jednom
prola kroz ta vrata.
I kad je on zaspao, otvara ona, kao neposluno i znatieljno dijete, veliki Papin
koveg, tajnu golemu, i u njoj vidi: prelijepu kartu s izohipsama, tamnim krunim
linijama, od krvi i strasti stvorenim, poput bradavica njezinih, poput modroga tulipana;
crni habit vidi i respelo od drveta i zlata; i knjige, mnogo knjiga vidi raznorodnih, s crnim
koricama i slovima tiskanim: na prvoj, crnih korica, slova utisnuta ita, prstima ita u toj
tami: Nikola Kopernik: De Revolutionibus Orbium Coelestium, 1543; ali, iako poznaje
pismo (isto je, gotovo podobno hrvatskom), taj jezik udni ne razumije; ali predosjea,
kao i svi to srcem itaju, a ne okom (srce je najvjernije ovjekovo oko, Jovano), zna da u
toj knjizi stoji ono to ona ve odavno predosjea, jer zvijezde i njihove mijene svu no
promatra: da se zemlja oko sunca, a ne sunce oko zemlje vrti, i da tako mora biti, jer se
ena oko mua svoga mora vrtjeti, a da je on grije i ne preputa drugim suncima kao to
ju je Florijan prepustio; nego treba onako kao to je uinio Pap poslije onoga
nevremena, kad ju je vrtio oko sebe i nije ju putao napolje iz one strasne krunice;
predosjea da je svih ovih dana pripovijedala jedan ulomak iz te udne knjige, i ba po
tim recima sada prolazi prstom, pod mjeseevom svjetlou, i po toplini slova razabire
to kazuje knjiga: Filozofija je napisana u toj velikoj knjizi koja nam je stalno otvorena
pred oima; mislim, dakle o svemiru; ali iz te knjige ne moemo itati dok ne nauimo jezik
i slova kojima je ta knjiga napisana, a napisana je slovima matematikim; ita ona to, a
sama ne zna kako ita prstima (oi imaju svevidee prste u slijepaca jer znaju to je toplo
a to hladno); ali ne zna Jovana da je njezin rebus sa svjetlou u beskonanom
odlaganju istorodan sa sljedeom knjigom, koja govori o beskonanosti svemira, samo sa
znatno vie rijei negoli ima njezin sjajan rebus: Thomas Digges: A Perfit Description of
the Caelestial Orbes, 1576; pa zatim neka debela knjiga, na kojoj su oi jedva jedvice
mogle proitati zbog mjeseeva odsjaja: Rene Descartes: Discours da la methode, pa jo
dvije, od istoga ovjeka, to se nazivaju La dioptrique i Meteores, novije od svih drugih;
pa zatim jo jedna, znatno starija, na kojoj pie: Agricola: De Mensuris et Ponderibus
Romanorurn atque Graecorum; i jo jedna, na kojoj pie Rafaelo Bombelli, 1553.: Algebra;
pa jo jedna, od nekog ovjeka imenom Cardan, Ars Magna, 1545. I jo desetak takvih
187

knjiga, meu kojima se zatekla i jedna pod naslovom Grad sunca, o neemu to ona zna
i to je spomenula tijekom ova dva dana s Papom, iako knjigu nikada nije otvorila, kao
Marija Egipanka; a na dnu - Sveto pismo. I doznaje Jovana, iako ne poznaje ta znanja i
jezike, da su sve te knjige, ustvari, djeca one, crne, Svetoga pisma; zna da su iz njezine
utrobe roene, iz utrobe svjetlosti i da su ogledalca, nalik krljutima onoga arana u
kojem se jedno isto Sunce ogledalo, jedan isti Bog, u jednom istom velikom danu, hipu
to se ivot, vjenost zove.
Otac Benjamin spavao je laganim, ali slatkim snom. Odjednom, uinilo mu se da se
netko provlai kroz odaju u kojoj su leali. Skoio je s daske i potraio je do sebe; uplaio
se u prvom trenutku opazivi da je nema, pa zagledavi se oko sebe u tminu, zauo je
njezin glas: Ovdje sam, ne brini se, dragi moj
Zapalio je votanicu i ve je sljedeega trenutka ugledao: kleala je pored njegova
koveia, krinjice najsvetije, sa zlatnim kljuiem u duguljastom, igliastom dlanu
(poput peraja ribe Kristove), kljuiem to je trenutak prije toga bila izvadila iz tajnoga
depa njegovih odrpanih hlaa: jer toga dana, kad joj je uzeo ruku pa uvukavi je u taj
skriveni unutranji depi, da bi je uvjerio kako nije vjetac, napipala je i kljui. Gledala
je u njega kao neposluno dijete uhvaeno u neprimjerenoj radnji i potom skrhano rekla:
Mislila sam da ga smijem otvoriti. Ali ima katanac. Ima lokot, ali ti ima klju u
rukama, ree on ljutit. Ima katanac, ali ne na krinjici, ree ona. Za taj katanac klju
imam, ali ne i za krinjicu, ree ona. Za taj tvoj katanac klju imam; nemam klju za
katanac na tvojoj dui, ree i kao to obino rade djeca, preokrene poloaj u svoju
korist: od krivca, postane gnjevna rtva.
Gledao ju je iznenaeno. Rekavi: Ti nikada ne potuje nijednu zabranu?!
Oborila je glavu. I potom zaplakala. Dobro, ree. Ima se pravo ljutiti. Samo, da zna:
nisam mogla spavati; stalno me kopkalo to ima unutra. Ja nisam kradljivica: ja sam
znatieljnica. Tuma tajni. Osim toga, nije pravedno: ja sam ti otkljuala utrobu svoje
torbe i pokazala ti od ega se sastoji sav moj svijet; ti ljubomorno skriva svoj.
Stajao je iznad nje i nije znao kako postupiti. Plakala je tiho, vie radi toga to je
bila uhvaena u prijestupu, negoli zbog toga to nije znala sadraj Papinoga tajnog
koveia. Vidjelo se to, jer se nije znala pretvarati, pa je plakala kao dijete, ne kao ena;
plakala je zato to je bila postiena. Ako eli da izmeu mene i tebe stoji katanac, tada
u redu, ree i ustane. Sljedeega trenutka legla je na dasku, ljutito prebacivi pokriva
preko glave te je inatljivo odbijala otkriti lice, bez obzira koliko ju je puta Pap molio da
se pokae. Disala je ispod pokrivaa umno, sve dok joj disanje nije postalo ravnomjerno,
a zatim je zaspala, kao to znaju zaspati djeca poslije plaa koji proiava od grijeha.
Pap je gledao Mjesec kroz prozor i razmiljao o tom udnom biu: to crvenokoso
bie to je gorilo samo u sebi, kao to vatra gori sama u sebi, a zatim prua ruku za svime
oko sebe, za svim tajnama, sve dok ne otkrije tajne svemu to joj stoji na putu. Ovo je
Galileo, pomisli. Galileo u enskom liku i na priliku: sama je sa svojim umom, i ne
vjeruje nikome osim samoj sebi. Gledajui u nagrizeni Mjesec, ipak mu se uinilo da vidi
cijeli njegov lik, nalik Crvenokosinom: njezinim oima, nosu, djejem osmijehu. Na neki
nejasan nain zavidio joj je na toj znatielji, koju nije posjedovao: da ju je posjedovao,
sigurno bi sebi na vrijeme postavio pitanja to si ih je postavio one veeri tijekom
razgovora sa starcem; postavio bi si i ona pitanja o ivotnoj radosti to mu trajno,
svakodnevno padaju na pamet dok ju je gledao kako se raduje ivotu i kako luduje po
njemu u nekom neshvatljivom transu kojim je slavila sve boje, mirise, zvuke, dahove,
munje, simetriju leptira; slavila je Boga, geometriara i aritmetiara, glazbenika, pisca i
slikara najsavrenijeg, za koga je bila vrsto uvjerena da je tvorac osjetilnoga, tjelesnoga
188

i lijepoga (pa nije li sotonsko tjelesno, oe Benjamine, nije li tako do prekjuer mislio tvoj
inkvizicijski um, prije nego si svukao habit i prije razgovora sa starcem, koji je dobro
rekao: nije ljepota samo Dijabolova, jer mu je Bog dozvoljava, i on, Bog, eli i ljubi ljepotu
preko njega, preko Sotone!); slavila je njegova vatrica svaki Njegov novi dan, svaki novi
ivotni trenutak, kao da je posljednji.
Netko je budi. Budi je netko, poljupcem u elo, potom u usta. Otvara oi i vidi: Pap
je iznad nje, njezin Pap. Miluje je po kosi. Ustani, kae joj. Ustani da vidi neto. I
zatim je uzima za ruku i vodi prema vratima mlina: prola je pono, a reza je dignuta i
vrata su irom otvorena. Dri je za ruku njezin dragi Pap, ide pola koraka ispred nje,
vodi je u ivot, prvi put netko u ivot vodi nju, kao to mu mora enu svoju voditi; vodi
je prema vratima, i u jednom kratkom trenutku pogled joj pada prema kutu, i vidi: tajna
je raspeaena, krinjica je otvorila svoju tajnu utrobu kao ena koja je rodila, i nema
vie nikakvog lokota izmeu utrobe njezine torbe i utrobe njegova skupocjenog
koveia, s misterioznim G urezanim na njega. I prazan je taj kovei, a Papino lice
sjaji kao puni Mjesec koji je upravo iziao iz koveia, iz krinjice, i ona shvaa da to to
je bilo unutra sada je vani, negdje za vratima kroz koja je on, ovjek njezin izvodi.
Saekuje je onim svojim mukim polukorakom, ba pred pragom, i zatim ga
zajedno prekorauju; idu prema jazu i ona, u noi tvarnoj, a nestvarnoj, shvaa da e joj
prvi put netko otkriti nekakvu tajnu, posvetiti je tajnim znanjem (a to je ivot, i to je
pismo, i to je to to ona svaki dan stvara s tom svojom mjeseevom pisankom, ako nije
glad za tajnim znanjima i znanostima, rebus nerjeiv, i kakav je smisao ne vidi li u
neemu poznatom neto nepoznato, ako sam sebi ne napravi tajnu od poznatoga?). I
konano stiu na ono mjesto gdje se kupala one noi punoga Mjeseca; sjaji on, Mjesec,
jedva mu je podne prolo, i on joj pokazuje, ba na obali gdje je izila one noi kao iz
pjene roena: pokazuje joj jednu udnu spravu, na tri noge, kao starca jednookoga
oslonjenog na tap, s jednim okom zagledanim u nebo. I vidi ona, i zna da stvari ovdje
nisu sasvim iste, jer vidi da je to oko zrcalo stakleno, kao sve lee, lee i hladne zjenice
kupljene od trgovca Florijana, i da je svu mjeseevu svjetlost skupilo u sebe, u zjenicu
svoju, koja se rairila kao kod jaganjca prije klanja; i dovodi je do sprave pa joj kae Evo
tajne moje utrobe, draga; nema vie lokota na mojoj dui, dijete ludo; evo te sprave to
mi je dar najskupocjeniji od prijatelja moga, Galileja, koji je svojim leama i stakalcima
skinuo zvijezde te ih prizemljio, kae, a ona sebe samu zatjee kako mu kae: Skinuo je
zvijezde, ali nisu se jo uvijek uselile u jabuku, nijedna jabuka nije jo rodila zvijezdu,
lako je opsjenom skinuti zvijezdu s neba, pokuaj to uiniti s ljubavlju, veli tek toliko da
kae neto, uznemirena udnom magijom pred sobom; i namjeta je on pred tu spravu i
postavlja joj oko na hladno stakalce koje svijetli mlijenom svjetlou, pa joj kae:
Pogledaj. Vidi koliko je lijep, koliko je gol!
I ona pogledava: vidi ga, Mjesec: ovdje je, pred njom, gotovo u jazu, pred nosom
(Bog je to, jer je nevidljivo sve to nam je pred nosom), i shvaa to je on vidio dok ju je
gledao kako se kupa one noi: enu nagu, mjeseinu. Gleda ona to je vidio on, ali nema
njegovih rijei da prizor nacrta glasovima i mislima njegovim, vidi ljepotu nagu i
nevienu dotada, gleda are po Mjeseevom licu, i padine i udubine, poput namrekane
koe ene u ljubavnom zagrljaju, svijetle i tamne mrlje to se na mjestima pretvaraju u
ljubiastu, s obojenom magijom te sprave o kojoj, dok gleda, uje da se teleskop zove
(arobnica je svjetlost, sve boje pohranila u utrobu svoju kao sjeme svjetlosno). Ali nije
joj jasno zato se ba prema krajevima ljubiastoga i crveno vidi, zato je svjetlost
raskrvarena na rubovima teleskopa, kao da je to no, no to se zario u utrobu svjetlosti,
u jabuku prerezanu zvjezdoliko; i odjednom se okree i topui tabanima ulazi u mlin,
sputajui rezu za sobom te plae, jeca, jeca, jeca.
189

On stoji na vratima, moli je da digne rezu njezine tajne, proklinje ju, ali ona samo
kae: Krvari, krvari Mjesec, bez obzira koliko je jaka svjetlost, krv svoju ne moe sakriti,
bolna je svjetlost, bolan je i Mjesec i krvari.
I stoji tako Pap pred vratima s rezom, s njezine strane zatvorenom i shvaa: morat
e se od jaza probiti, kroz manja se vrata prikrasti Crvenokosinoj tajni.
Konano, ulazi kroz tajna vrata dolapa kroz koja je ona ve jednom izila, te joj
prilazi. Lijee na dasku do nje bez rijei, pa zagrlivi je vidi isto to i ona gleda
sklopljenih trepavica, jecajui i plaui iz utrobe, bolno i grevito.
Umrijet e, nee umrijeti, umrijet e, nee umrijeti, umrijet e, nee umrijeti, broji
crvenokosa djevojica, desetogodinja jedva, trgajui latice nekoga vevanskog plavog
cvijeta. Zatim odlazi kui: na postelju lijee mjeseina djevojka, ista ona, crvenokosa,
samo uvenulija; krv neprekidno tee iz nosa toj drugoj, istoj: zove se Joana, a ova to je
gleda je Jovana. Njih dvije su sestre, iz istoga jajaca roene, iz istog umanjca i bjelanca,
iz istog Sunca i Mjeseca popola ukradene, keri uglednoga popa Isijana iz Vevana.
Umrijet e, nee umrijeti, umrijet e, nee umrijeti, govori u svom umu i pop Isijan, po
crkvi izbezumljen eui, molei se Gospodinu meu mirisima svijea, cvijea i kandila;
zato brajko, Gospodine, i djecu uzima, polovinu mi od cjeline uzima, kad su se kao
jedno rodile? Pa nema li dobru duu, za zlo nestvorenu? I ako nisi ti, reci mi tko mi je
uzeo polovinu od cijeloga to mi se rodilo, reci mu barem ime, ako ne moe sii na
zemlju i pokupiti ga u vreu bez dna, kao veresiju svoju? Umrijet e, nee umrijeti; tako
govori pop Isijan, tako govori i majka, tako govori i ta to je Pap grli na dasci.
I jednoga jutra, ustaje polovica i trai svoju drugu istu polovicu: cijelu no sanja da
neto nagriza Mjesec, da se u pogibelji nalazi (tako kaemo kod nas, u Vevanima, za
Mjesec kad poinje iz sata u sat, iz noi u no gubiti punou); i u loem snu, kao to
nestaje Mjesec, tako se glasovi crni uju sve jai, umorna je polovica onoga to umire, i
oi joj se sklapaju, i ne moe ih otvoriti, javu iz sna stvoriti. I kad konano ustane, vidi:
prazna je postelja njezine polovice, kao da nikada nije postojala.
I vidi: majka je u suzama, otac u suzama. Gdje je Joana? pita Jovana. Po vodu je
pola, s dva vjedra, kae majka. Po vodu je pola, ponavlja pop Isijan. Ozdravila je?
pita Jovana. Ozdravila i prezdravila, kae pop Isijan. I zatim te uzima za ruku, kao to te
ovaj Pap uzeo maloprije i kae: Jutros, prije zalaska Mjeseca, ustade, uze dva vjedra i
kao da nikada bolna nije bila, po vodu je pola. Ali se nije vratila. Kako se nije vratila?
pita Jovana. Tako, kae pop Isijan. Ugrabio ju je Mjesec. Saalio se on, jer ti je sestra cio
ivot Mjeseev krvarila, dvadeset i osam joj je dana utroba vraala njezinu krv kroz nos,
pa ju je uzeo sa sobom.
I ti eka, Jovano, no: cijeli dan no eka, da vidi sestru svoju na mjeseini. Ne
vidi da tvojih nema toga dana; da su u tajnosti od tebe otili u crkvu i da neto pozadi
crkve iznose, koveg s tajnom ljubljenom i da ga na sigurno pohranjuju i sahranjuju. Ti
no eka i vidi kroz prozor: doista, doista eno Joane na mjeseini; ono to ti je ranije
sliilo na dva oka sada su dva vjedra vode; ono to je bio nos sada je tijelo Joanino; eno je
Joane, djevojke mjeseine na Mjesecu, s po jednim vjedrom u rukama. Po vodu je pola, a
na Mjesec se popela. I izgleda kao da je sretna; javljat e ti se, javljat e ti se Jovano
stalno, javljat e ti se nou, s oblaka i istog neba, izmeu dvije magle i vedrine; ekat e
da ti se javi cijela, za utapa (ili kao novina kako mi nazivamo srp Mjeseev u
Vevanima) do punoga Mjeseca (kod nas ga nazivamo polnetica); i zatim e otii, puni
e Mjesec otii u pogibelj, ali javit e ti se ponovno, kad proe pogibelj i novi se utap
pojavi. Dokle god e biti iva, polovica tvoja e ti se javljati.

190

Crna Jovano, bijeli Mjesee. Pa ti mjeseinu toliko voli: i ti si od dvije polovice

nainjena, kao Mjesec. Sama si sebi blizanka. Do polovice si Jovana, od polovice pala
Joana (iste su polovice kod blizanki), ali nikada dvije zajedno. Zato si ti Mjesec:
mimoilazi se uvijek s drugom polovicom! I zar vas samo jedno V dijeli i spaja, ono isto
s noa tvoga Pape?
I zatim je Pap grli toliko snano da ona zna kako on ve knjigu od dodira pie. I
kazuje reenicu od te njegove knjige ovako: nikada, nikada vie nee izgubiti polovicu,
draga moja.
A Jovana kae: Nesreu mi je donio onaj jednooki starac sa tapom, jer sam vidjela
istinu: nije Joana gore, na Mjesecu, i nisu to vjedra s vodom. Drugo je pismo napisano na
licu Mjeseca i nema tamo ni daha, ni izdaha, ni tjelesnog ni bestjelesnog; ni vode ni zraka
nema, samo zemlje mjeseeve ima. Po vodu je pola, ipak, Joana, i nije ugrabljena; po
vodu je pola, a tko po vodu poe ne koraa po zemlji, i dua mu se nee vratiti ovamo,
na zemlju.

191

42.
Bijae taj Mjeseev mjesec jedan velik dan u kojem su se ljubili. Dan, a vjenost. Ljubili su
se po dolovima s kupinama, po visoravnima s medom od divljih pela, i na zemlji i na
nebu, po sjenicama i vodenicama, pod zvijezdama i jabukama. Kovali su ljeto kao
uarenu potkovicu, jedno pod drugim, jedno pored drugog, kao eki i nakovanj. Nisu
vie odlazili u mlin od one noi kad je Jovana vidjela da njezina polovica nije na Mjesecu,
nego pod zemljom. A i nije bilo bezbolno: zato, skitahu; pod zemljom i na zemlji, pod
nebom i na nebu.
Jedne veeri vratili su se na krov svijeta, kasno: vrnjaci Mjeseca koji se smanjivao,
iz noi u no. Odijevao je polako svoju golotinju, u crnu halju. I bijae pred potpunim
pomraenjem, veliine nokta, otar srp to prijeti da e ponjeti ljeto prije vremena,
prerezati mu pupak i odvojiti ga od njih, njegovih roditelja, kovaa njegovih.
Starac je stajao pred vratima kue. Spremao se lei, kad ih je ugledao. Imate
pismo, ree. Donio ga je mladi sjemenitarac. Traio je oca Benjamina. Rekao sam mu
da ne poznajem nikakvoga oca Benjamina. Rekao je da se ne moram bojati, da je prijatelj
i ostavio je poruku.
Uletjee kao lastavice u odaju s janjcima.
Na stolu, pored daske na kojoj su eljeli prespavati, nali su sjemenitarevu
poruku: bio je to njegov sitan krasopis. Pisae: Oe, doite odmah u sjemenite, bilo
gdje da jeste. Tuba protiv Johane je podnijeta. Inkvizitor je poslao satnika Marinkovia
da Vas dovede iz mlina u Zagreb, eli se posavjetovati s Vama o ovom sluaju. Njemu u
kancelariju svaki dan dolazi Dubrovanin i o neemu dugo razgovaraju. Satnik Vas nije
naao tamo, pa se sada i inkvizitor pita gdje ste se sklonili da bi pisali Vau knjigu. Doite
odmah oe, kao Boga Vas molim!
Stajali su u odaji s janjcima i zatim se ona rastuila zastavi pored prozora. Priao
joj je odozada te je obuhvatio oko struka; gurnuo je ruku pod njezino ruho i poloio je na
njezinu leptiricu. Gledali su kroz prozor Mjesec to se gasio. Stari je ve spavao u kui
sazidanoj od kamena.
Toliko je trajalo. Dvadeset i osam dana ljubavi, otkada sam te ugledala. Jedan
Mjeseev ivot, jedna azbuka, za svaki dan po jedno slovo, a svi zajedno - nezavrena
pria, ree ona.
I zatim je zaplakala gorko, neutjeno.
Ne budi luda, ree on. Vratit u se. Obeavam ti. I donijet u ti crvene lakirane
cipelice, da mi ne hoda vie bosa po zemaljskom licu.
Ona, sa suzama u oima zbacila je sa sebe dronjavo ruho pa je vrea od ohe
skliznula niz njezino tijelo.
192

Zatim je legla na stol. Kao puni Mjesec.

Doi, ree. Znam da je ovo posljednja stranica iz nae knjige od mirisa nainjene.
Zato, doi, dragi moj.
Leala je gola na stolu, oslonjena gornjim dijelom lea na zid. On je odjednom,
umjesto da zapone igru to se oekuje, kleknuo na koljena pred njom, kao pred
boanstvom. Iznenadio ju je, ali neka sila u njoj joj ree: zagrli ovjeka svog. I zagrlila ga
je nogama oko glave; koljena su joj sjajila u tami, dok si je rukama vabila roie puia;
bezbroj utih oiju sa tapiastim zjenicama gledale su iz tame u njih.

193

43.
E-mail, primljen 29. srpnja 2005. godine, 00:07
From: charliehit@yahoo.com
To: crvenokosodijete@yahoo.com
Meu bijelom janjadi, spreman si rasporiti: jedno crno. Kleei do njega, dodiruje ga
usnama: mirie mu dob, starost mu odmjerava: mlado je, nepripitomljeno. Zatim ga
miluje obrazom. Bockavo je; s otrim, zlatnotamnim runom. Oznojeno, znojno od
uzbuenja, jer die glavicu ruiastu i vidi: predosjea blizinu krvnika u krajoliku.
Izvijajui se; pokuava pobjei, iako se nema kamo izgubiti: s obje strane stabla od
alabastera, dva kuka i dva bedra, uarena jedra; diu se ta stabla prema nebu i
obvijaju se grane oko tvoga vrata, a janjece se izvija zajedno s padinom na koju je
dolo pasti: pupasta ruiasta padina to se sputa u dol kojim tee potoi. Potresi,
slatki valovi ljuljaju to crno janjece na padini. Morat e to uiniti, rasporiti ga, da mu
izvadi pergamenu s tajnim i nevidljivim pismom iz utrobe. Otpeatit e tu utrobu, da
napravi pismo na unutarnjoj strani tijela, na unutarnjoj strani svjetlosti, za koju ne
zna hoe li je vidjeti. I zato je hvata za dvije planine s druge strane padine, primie
dolinu s crnim janjecem sebi i krvavim ga noem, to ti se pomalja iz usta, najnjenijih
korica, probada. Ravno po sredini, ispod male ruiaste glavice (jedine bez runa,
gologlave), ravno u utrobu. Ulazi tvoj no upravo linijom koju je priroda sama
oznaila, kao razmee izmeu krila bube mare (izdajica je priroda), oznaila kao sriku
(srce je sredite i sredite je srce) te pulsirajue ivotinje: prvo ulazi pomalo, i osjea se
neznatno pucketanje (Boe, i jezik je uho!), kao da se avovi svilene haljine paraju;
janjece se povlai korak unazad, bjei, ali se zatim, u poznatom paradoksu rtve
(jednom probodena, sama trai no), nadijeva samo na vrak, jer tebi ostavlja tei
posao: preuzimanje grijeha za ostatak otrice. I zatim prodire dublje, izmeu rebara:
pucketa ponovno av i konano poputa: probodena je utroba. Zemlja se zaljuljala i
poinju valovi bijesnoga mora, potresa vodenog i slanog (kao one noi na galiji s
kartom ivom i tjelesnom, Papa); ona jei umjesto janjeca, i ne prestaje jeati od
uitka, dok ti svojim ruiastim noem ne prestaje rasporivati to crno janjece, gore i
dolje, dolje i gore, pa ponovno tako, od malene glavice do repia to se gubi izmeu
dvije planine, izmeu dvije polulopte. I rasporuje tako, gore i dolje, dok se ne uvjeri
da se utroba otvorila. Zadrava se na glavici: i grli je i miluje otricom noa, a ona
kuca kao srce i poveava se od krvi to navire iz rasporenoga, jer je u predsmrtnom
strahu. I zatim, poto e prijei preko nje nekoliko puta otricom noa, tek toliko da je
zagolica (bol je i golicanje, mala i neizbjena), ponovno zariva no u janjece, od
gore do dolje, kao da provjerava je li doista ovdje kraj utrobe. Otvara se janjece i
polako se pokazuje unutranjost: kao ruiasta dua ribe, s ponekom tamnom krvnom
194

ilicom, oblicima strasti to ne razumije. Kao otvoreni kovei i u njemu karta od

kapilara, izohipsa i isprekidanih linija koje vode prema traenom bogatstvu, u utrobi
zemlje. Ali ne, ne, nije boja te mlade karte o starom bogatstvu ono to te opija, nego
miris, miris te karte: iz nje isparavaju mirisi svih popasenih rudina, livada, travki,
bobica, majine duice, smilja i bosilja. Te karte drevnoga carstva mirisima nacrtane,
namirisane: nijedan kartograf nije je drao u rukama, jer se mirisi i ne dre u rukama!
Nevin miris ljekarija i bilja; i meu svim tim biljkama, jedan sasvim slatkast miris tijela i
mesa, koji te podsjea da to pod tobom, ipak, pulsira ivotinjica. Sada vie ne
rasparava noem, nego poinje grepsti ovojnicu utrobe, strugati je njeno ne samo
vrhom, nego i stranama noa. Lijevom, pa desnom. Miluje tu rasporenu utrobu dok
no klizi po njezinoj rasporenoj ovojnici, po janjeoj potrbuini klizi jer je utroba sada
sluzava, brani se od grubosti i zato isputa sluz, to se mijea sa slinom tvoga
udesnog noa, zato to se to slatko sjeivo as izduava, as skuplja, as iri,
prilagoujui se rtvi i njezinom izvijanju. Pokazuje taj no da osim glavia ima i druga
oruja u sebi: na njemu bubre izrasline, koje kao golicavi ivi brus papir struu i grebu
obje janjee polovine. Miluje svoju rtvu i pokazuje joj da se noem moe i milovati,
a ne samo rasparavati, da je bilo nuno to uiniti, i izdrati tu bol, da bi se zatim moglo
sladostrasno uivati u milovanju. I s vremena na vrijeme zabada duboko no i osjea
da se vrata od utrobe suavaju, i to dublje bode, no se skuplja i, vidi, gledaj:
odjednom preokret, kao iznenadno nevrijeme u prirodi (izdajica je priroda, ne skriva
strasti); sada se utroba poinje jako stezati u predsmrtnom gru, izvijati, u valovima te
uvlaiti unutra, kao da ti se eli osvetiti, kao da ti eli uvui sjeivo, iupati ga iz
njegove drke, iz korijena njegova to zavrava negdje na dnu tvoga tijela, izmeu
nogu; eli ti isisati sve tjelesne tekuine iz kraljenice. Ali, ti se ne predaje: umjesto da
odstupi, posljednjim ubodom, snano ulazi u rasporeno janjece i ostaje pritajen i
miran dok se ono sasvim ne smiri. Smrt crnoga janjeca je svjetlost savrena u koju
tone kao u najdublji bezdan u kojem vie nema umora, zato to nema sjena.
The message has been sent.

195

44.
Ona je leala, izvijajui se kao zmija, kao novoroeni Mjesec koji je upravo presvukao
svoju staru kou, odbacivi je na tlo obora. Bila je povukla noge s njegova vrata i sada je
uivala samo u posljednjim grevima. On se popeo na stol te uurio, kao plod prije
raanja, poloio je glavu na njezin trbuh, kao da je htio tim utegom zaustaviti njihanje
toga bijelog, glatkog kantara to mu je mjerio ljubav.
Sljedeega dana, u samo svanue, prosjak Benjamin poljubio je Crvenokosu u
obraz, dok je ona jo spavala. Iziao je kroz vrata. Samo to je iziao, otvorila je odmah
oi: kao da nije uope spavala. U njima je kiilo.
Ah, Pap, dragi Pap! Da ti kaem, da ne kae da ti nisam rekla: svako putovanje
pomalo je i umiranje. Na vratima poinje svako putovanje, a smrt, kao i ljubav su vrata.
Dva plamena razdvojena, prvi za pragom, drugi daleko od praga, budu li slabi, vjetar e
ih ugasiti. Budu li jaki, samo e ih jo vie rasplamtjeti!
------------------------------------------------------------------------------ Boe! Pa on nije normalan! A ni ti nisi normalna! Dala si mu mejl adresu!
- Morala sam! Debeli se ne moe suoiti s prekidom. Svaki dan me prati. Pretresa mi
potanski sandui. Na pismu, na sreu, samo je pisalo: Tko je nije vidio, taj se nije rodio;
tko ju je vidio a nije je okusio taj je umro; tko ju je okusio, taj se nije spasio, jer e ivjeti.
Sloili smo se s Debelim da ima puno luaka u gradu.
- Cijeli ivot vue toga ljigavca, zato ga se i ne moe osloboditi! Neverojatno je kako
mu dozvoljava da ti se uplie u ivot.
Sjedile su u kafiu London i plavua je puila cigaretu za cigaretom, itajui
ponovno stranice o rasporivanju crnoga janjeca. Nije mogla vjerovati svojim oima. Zatim
je podigla pogled i rekla:
- Mora prijaviti policiji. Ovo je ve ozbiljno.
Crvenokosa otpije gutljaj kapuina te se nasmije cinino.
- to da prijavim? Da se seksam s vragom? Kunilingus? I to na papiru? Preko nekog
romana to ga on pie, a u kojem je neka crvenokosa?! Zna li koliko ena s crvenom kosom
ima na ovoj planeti?!
Plavua je zinuvi gledala u nju.
- Promiskuitetnice jedna. Tebi se to svia... Nemoj mi rei da ti se ne svia da te
utipne na papiru, da te siluje, da ti radi to eli.
Crvenokosa je izvila lijevu obrvu u obliku upita i samo je prozborila:
- A tebi? Tebi se dopada, zar ne? Gdje toga ima u stvarnosti, reci mi?!
196

Plavua je spustila glavu.

- Mora postojati i u stvarnosti. Kod onih koji se vole. Ja i ti nismo u toj rizinoj grupi.
Na alost. Mene ostavljaju svi. Taman kad upoznam nekoga, eto ti menzisa. Ne mogu se
strpiti ni da mi prestane, jer boli i moram leati. Odmah pronalaze drugu.
- Iskreno: misli li da je to pornografija? - pita Crvenokosa.
Plavua je gledala u nju iznenaeno.
- Ma hajde, molim te! Prije svega je poezija - ree cinino.
- Jesi li itala Ljubavnika lady Chatterley? - upita sada Crvenokosa. - Ne vidim zato
i tjelesna ljubav, ako je izmeu dvoje to se istinski vole, ne bi bila poezija.
- Da, ali ne moe mi rei da je neki lokalni pisac ravan Lawrenceu. Ne uvjeravaj me.
Ovaj je manijak. Zato bi inae traio da ba ti bude prvi itatelj njegovih seksualnih
frustracija izlivenih na papir?! - gotovo je viknula gnjevno plavua.
Odjednom, Crvenokosa je izvadila novi list: print najnovijega mejla. Pisalo je:
To: crvenokosodijete@yahoo.com
From: charliehit@yahoo.com
Gdje u gradu mogu nai crvene lakirane cipele? Molim te, odgovori mi: trebaju mi hitno za
roman! Tvoj Pap.
Plavua se zaprepastila kad je proitala njegovu adresu.
- Jovano! Budalice jedna, pa on je Charlie Hit!
- Tko?!
- On, tvoj Pap, seksualni manijak! On je Charlie Hit!
- to ti je, ej, to Charlie Hit?
- Ti, crna Jovano, ne ita novine?! Pa on je... on je Hit! Kakve krimi-prie pie, da
vidi! Dva puta tjedno, u 'Novoj Makedoniji'! Nisi ula?! Tiraa im se poveala za 100 posto!
Crvenokosa je gledala u nju blijedo, kao tele u arena vrata.
- Ne itam novine. Tko je on? Ako je u Novoj Makedoniji, tada ga Debeli sigurno zna!
- E pa, finta je u tome to nitko ne zna tko je on. To mu je pseudonim. Obeava da e
otkriti identitet poto napie seriju krimi-pria. To pada negdje krajem kolovoza. I kae da
nije nepoznat. Trebali su mu novci.
Crvenokosa je utjela.
- Pisci su ili oenjeni ili impotentni. Vodi rauna i o tom - ree plavua.
I zatim su se nasmijale, bez posebnog razloga. Dvije djevojke, u stanju histerije poslije
misterije.

197

45.
Otvorio je vrata mlina i ugledao satnika. Sjedio je i prebirao krunicu u ruci. O,
Ilustrisimus, ree satnik. ekam Vas vie od dva sata. ak sam pomiljao i da odem.
Pater Benjamin nije dozvolio iznenaenje. Pogledao je satnika kao da dolazi iz
uobiajene etnje te izustio: Pax tecum, satnie. Oekivao sam nai Vas ovdje: sigurno
ste se zabrinuli za mene. Nisam bio ovdje due vrijeme.
Satnik je podigao glavu s izrazitom znatieljom. Pater Benjamin otiao je do dolapa,
uzeo je halju, svukao je dronjavo ruho i zatim se presvukao. Lijepo je kad se ovjek
vraa u svoju kou, ree pater Benjamin spokojno, vraajui se u prostoriju satniku.
Satnik je utio. Zatim je stavio krunicu u dep te rekao: Oe, znam da Va red
dozvoljava da se pretvorite u prosjaka. Ali, isto tako, znam da i kad ste prosjek, morate
propovijedati Boju volju i nauk. Pater Benjamin pogledao ga je sumnjiavo te upitao:
Molim, objasnite mi zato sumnjate u moj Boji nauk? Satnik je utio. Zatim je
progovorio, s pognutom glavom: Posjedujem priopenje iz gradskoga magistrata u
kojem se kae da je neki prosjak, odjeven u prnje i vree od brana, prisustvovao
igrokazu s istoka, ija je glava pastir-starac, Isijan iz Makedonije. S njim imamo problema
ve due vrijeme, iako je kmet na imanju preasnoga Florijana Garcijania. Ovdje se jo
uvijek pamti velika seljaka buna. Zato, pazite: gradski inkvizitor ne eli imati problema
s narodom. Svako okupljanje seljaka je opasno. ak je razmiljao donijeti zakon po
kojem se ne bi smjelo na jednom mjestu okupiti vie od dvoje do troje seljaka. Ali je
starac iz Makedonije okupljao i po sto, dvjesto, s onom svojom ludorijom sa sjenama.
Pater Benjamin zakopavao je svoj habit, sasvim spokojno, kao da odijeva lanu
kou u kojoj treba izgovoriti tono smiljen tekst. Gospodine Marinkovi, ree pater
Benjamin, zakopavajui posljednje dugme. Sjene ne diu bune. Oe, ree satnik
prijateljski. Ne igrajte se sa sjenama: nikada ih nitko nije uhvatio ni zatvorio. Otkrit u
Vam tajnu: jednom sam ubio ovjeka, za punoga Mjeseca. Bio je okrivljen da je heretik.
Zapovijedili su mi da pucam, ako ga ugledam. Naao sam ga kod ernomerekoga
potoka: izvadio sam puku, nanianio, i u trenutku prije povlaenja oroza, opazio sam da
pucam u dvoje: u ovjeka, ali i u sjenu, koja je hitala za njim, da bi sustigla njegov metak,
da bi ga spasila. Ali, ipak sam ga ustrijelio. ovjek je pao, a sjena je pobjegla u grmlje,
ree satnik. Kad sam dotrao do tijela, sjene vie nije bilo.
I zatim izvadivi iz depa mundira ue ree: ao mi je, oe. Morat u Vas uhititi.
Dajte mi ruke. Ovo je zapovijed gradskoga inkvizitora.
Pater Benjamin gledao je u njega ravnoduno. Za ime Boje, ree pater Benjamin.
Nema potrebe za tim. Ja htjedoh sam krenuti prema Zagrebu, ree. Ali, satnik je
oekivao njegove ruke: ue je bilo prueno prema ocu. I zatim, satnik je progovorio:
Ima, na alost, jo dokaza protiv Vas. Jedan prosjak, sasvim nalik Vama, do struka nag,
198

lovio je ribu s crvenokosom vjeticom na Savi, prije nekoliko dana, ree. Ona ga je grlila
bestidno, visei mu oko vrata. Vidio ga je velepotovani Florijan, uz pomo durbina, koji
je donio iz Venecije, dometne, naroito naglaavajui ono durbina i ono Venecije kao
neoborive argumente. Svjedoit e da je tako; na Vau i moju alost, njegov je svjedok i
jedan Ciganin, koji je kritinoga dana bio s dotinim Florijanom. On, isto tako, sjetio se na
ispitivanju da je nedavno, tijekom ljubavnoga susreta s nekom Cigankom, u blizini obora
Isijana iz Makedonije, vidio nekog prosjaka u prnjama od vree, kako odmie s
crvenokosom vjeticom kroz umu.
I zatim je pater Benjamin ispruio ruke.
Netom potom izili su kroz vrata mlina, ovjek u crnom mundiru, vezanih ruku i
ovjek u zelenom mundiru, slobodnih ruku. Drugi je u rukama nosio povei putni koveg
i krinjicu s urezanom zvijezdom i slovom G preko te zvijezde.
U istom trenutku dana, na krovu svijeta, crvenokosa djevojka pue u votanicu i
kae sebi: Umrijet e, nee umrijeti, zgasnut e, nee zgasnuti. Zna ona, uvjerena je da
je svako putovanje pomalo umiranje, i nekakav zao predosjeaj ima o posljednjem
Papinom odlasku, jer zna da nitko, ali ba nitko na ovom svijetu nije uspio odjenuti po
drugi put svoju kou. Samo se tjei: odlaenje nije iezavanje, nego samo smanjivanje: s
dovoljno jakim teleskopom, napravili su magiju, moe vidjeti ovjeka ak i kad je na
drugom kraju zemlje. Moda ak i kad je s druge srane ivota, u smrti. Na Mjesecu.
Ako nema takvog teleskopa, ona e ga izmisliti, da bi vidjela jo jednom svoga
dragog Papu!
-----------------------------------------------------------------------------Kao mali osjeao sam stranu tugu kad smo naputali kuu da bismo ili na more ili na
neko makar i kratko putovanje. U stvari, tu tugu osjeao sam pri svakom naputanju doma,
i taj mi se osjeaj zadrao i do dana dananjega. Zalijepio bih nos na zadnje staklo
automobila i zatim dugo gledao kako se naa kua, na dom, prolaskom izvjesnog broja
metara po ulici, polako ali sigurno, okrutno i bez ostatka - smanjuje.
Smanjuje. To je prava pravcata rije za ono to se dogaa sa svakom stvari kad je
naputa. Zato nitko od genijalnih umova dananjice ne eli razgovarati o toj istini? Ona
je toliko transparentna, gotovo optika, da ne podlijee sumnji. Svi vide da se smanjuje ono
to naputaju, a nitko ne govori o tome. Svi kau: Ja sam napustio svoju djevojku.Nitko ne
kae; Moja djevojka se smanjila, ieznula.
Kad smo se pak vraali doma, s nosom zalijepljenim na zadnje staklo automobila,
gledao sam kako se smanjuje more. Po tom smanjivanju znao sam da ga naputam, da se
razdvajam od njega. Ta optika nauila me je da razlikujem odlaske od povrataka, jer kad
smo se vraali, moj se dom uveavao u mojim oima.
Godinama potom, ja sam taj optiki zakon (o kojem sam kasnije na satovima likovne
umjetnosti nauio da se zove perspektiva), pretvorio u teoloki zakon: Gospodin Bog,
mislio sam si, nije imao povjerenja u nae osjeaje kao u jedinu istinitu mjeru za odlaske i
povratke, nije vjerovao da je srce vjerno i da e biti uvijek tuno kad naputa neto, niti e
pak biti veselo kad se vraa, pa je odluio ugraditi nam u onu leu i jednu takvu optiku
zabludu, osigura istine: smanivanje kod naputanja i uveavanje kod vraanja.
Godinama potom patio sam ne samo zbog smanjivanja onoga to sam naputao, nego
i zato to se udovino uveavalo ono emu sam pristupao. Upravo zbog toga teolokog (a
ne optikog zakona, kao to i ujnost uope nije akustika, nego ideoloka kategorija, jer je
vlast ta to uje, a ne ui), propustio sam mogunost pristupiti mnogim enama koje su me
199

privlaile, mnogim ljudima ije mi je drutvo bilo ugodno. Bojao sam ih se zbog njihovoga
rasta, zbog nekontroliranoga uveavanja u mojim oima! Udaljavanje je u moj ivot
unosilo tugu zbog smanjivanja neega to sam napustio; pribliavanje, naprotiv, nije
donosilo radost, nego strah, zbog uveavanja stvari kojima sam prilazio.
To je moj ivot i on je takav: tuga i strah, na dva suprotna pola. Zato lae jezik, pa
kae da je radost na suprotnoj strani tuge, kad je to strah, neopozivo?

200

46.
Gradski inkvizitor pretvarao se da je iznenaen kad je ugledao patera Benjamina na
vratima svoga ureda, s uetom na rukama, zajedno sa satnikom Marinkoviem. O, oe,
ree. Kako napreduje knjiga? Oigledno, piete je s potpuno nevezanim rukama, dodao
je ironino.
Gospodine inkvizitore, ree pater Benjamin. Nema potrebe za pretvaranjem.
Budite otvoreni sa mnom, jer u takav biti i ja. Znam za sve optube izreene na moj
raun; uostalom, satnik Marinkovi mi je obrazloio, kao to je i sudski red, zato je
dobio nareenje da me uhiti. Nema potrebe da me sasluavate okolo naokolo. Tono je
sve: ja sam morao, u ime misije, provesti nekoliko dana s tom bludnicom i braniti se od
njezinih razbludnih navika, ali to je cijena koju sam morao platiti, da joj ne bih bio
sumnjiv. Ali, za ime Boje: pa zar ste Vi mogli pomisliti da...
Inkvizitor je gledao u njega s pozornou kojom zmija vrijeba zeca.
Uostalom, to mi i nije prvi put, ree pater Benjamin. U mome ivotopisu, koji
Vam je presvijetli papa dostavio, sigurno stoji i ta podrobnost da sam ja, prije pet godina,
bio ubaen u Rajnsku oblast, sa znanjem i uz odobrenje pape Urbana, u jednu tajnu
skupinu heretika, koji su izazvali masovni pomor djece. Za razotkrivanje toga sluaja
morao sam se preobraziti u seoskoga uitelja vjeronauka, novodoseljenika, da bih uao u
tu tajnu skupinu i upoznao se s njihovim tajnim nauavanjem, ree. Ispostavilo se da su
bili otpadnici od vjere, koji su izmislili svoga Boga, nazvavi ga zidar svemira, te se
zarazili idejama matematike i geometrije. Uz pomo ta dva znanja pokuali su uniziti
Boga, pretvarajui ga u broj i mjeru, dodade. Sjeam se to mi je napisao papa kad sam
mu se potuio na to da moram podnijeti sve te gadosti. Napisao mi je: ne moete, oe,
loviti vraga i imati iste ruke; vano je da Vam dua ostane ista! I na tom je mjestu
pater Benjamin zastao jer je reeno: tko se opravdava, taj se okrivljuje.
Nije mi poznat taj moment iz Vaega ivota, ree inkvizitor toboe spokojno, ali je
bilo oigledno da je ta povijest s hereticima bila ostavila snaan utisak, i na njega i na
satnika.
udim se, ree pater Benjamin. udim se zato papa nije to naveo, ree s
osjeajem hodanja po otrici lai, koja je otrica same britve: a na njoj se samo muha
pogana nee porezati. I doista, ocu Benjaminu se povraalo od takve njegove muhe, od
njegove due, koja je morala po drugi put, kao i onoga puta na skuptini Limene rue
lagati, ovoga puta da bi spasio mogranj svoj zaljubljeni i obljubljeni. Morala se zaprljati
laima ta njegova dua, da bi ostala ista u ljubavi: to je cijena zabranjene ljubavi koju
propisuju drutva ljubavnicima. Izvolite, piite papi, ree on. Upitajte ga o tom
dogaaju, dodao je pater Benjamin, i dok je govorio, mislio je u sebi: Dok odgovor

201

stigne, ja i moje crno janje bit emo daleko, moda ak i na Istoku, u njezinom
vevanskom raju od sjena i krijesnica.
Odveite mu ruke, zapovijedi inkvizitor satniku. Ve sljedeega trenutka otac
Benjamin bio je slobodan tjelesno. Znao je ve da je slobodan duhovno od one noi kad je
ugledao Galilejev svemir.
I, jeste li uhvatili neto osim sjena i riba u toj Vaoj misiji? upita cinino
inkvizitor, gledajui kroz prozor.
Gospodine inkvizitor, ree pater Benjamin. Rei u Vam gdje je sjena
Crvenokose; Vama ostaje laki dio: da pronaete tijelo jer se sjena ne kree puno dalje
od tijela, ree sasvim spokojno, dok mu je srce tuklo u grlu; s posljednjim reenicama
potpuno je preokrenuo situaciju u svoju korist.
Molim?! gotovo je uzviknuo zmijooki. Satnik je sjeo na stoliicu od iznenaenja.
Kao to sam rekao: najprije sam joj namirisao trag. Zatim stekao njezino
povjerenje, pa sam joj postao tobonji zatitnik koji joj je savjetovao da se sakrije, da bi
izbjegla progon. Jer emo je samo tako, sakrije li se nekamo, moi uhvatiti; sve dok skita,
ne moemo.
Koliko pametno, omaklo se satniku.
I gdje je sada?! uzviknuo je inkvizitor.
Svojom se voljom odluila skloniti u Susedgrad, izgovorio je toboe razoarano
otac.
Inkvizitor je tresnuo rukom po stolu. Gadno!! uzviknu. Pametna je ta bludnica!
Zna dobro da tamo gradska uprava nema ingerencije i ne moe arestirati nikoga. Tamo
vladaju Honingovi, a oni su u ratu sa Zagrebom. Morat emo smisliti neto da je
namamimo od tamo, ree. I zatim se okrenuo prozoru: gledao je i razmiljao.
Pater Benjamin je utio. Pogledo je u uzbueno satnikovo lice i shvatio da je
oduevljen njime: ta pria o hereticima iz Rajnske oblasti oigledno je bila ostavila
snaan utisak na njega i otac Benjamin predosjeao je da je u satnikovim oima ostao
velik, velik koliko i Sveti Otac.
Inkvizitor je obuzdavao svoj gnjev. To to ste rekli o toj bludnici, ree tiho, samo
ovjerava faktima istinitost prijave njezinoga mua protiv nje, ree. Ali, savjetujem Vam
da se ne izlaete previe opasnosti. Ipak, mjesta kojima se kreete su izvan grada.
Postoje i skitnice, ali i odmetnuti haramije iz banske vojske. Ja bih Vam savjetovao da se
skrasite ovdje. Idite u sjemenite. Imate i skriptorij. Imate sve uvjete. Piite svoju knjigu.
Ne idite vie nikamo, ree strogo inkvizitor.
Zatim je inkvizitor podigao pogled prema obojici i vie nije bilo ni traga njegovom
preanjem loem raspoloenju: ipak, u ruci je imao dragocjen podatak o mjestu na
kojem se skriva crvenokosa vjetica. Jo neto? upita slubeno ljubazno. Da, ree
pater Benjamin. Htio bih zamoliti Vau ljubaznost, da mi se za potrebe knjige ustupe
izvjesni sudski dokumenti o procesima to se u ovom momentu vode protiv ovdanjih
heretika, u preasnom i slobodnom kraljevskom gradu Zagrebu. I o onima koji su se
vodili do sada. To bi bili dragocjeni podaci za moju knjigu.
Inkvizitor ga je odmjerio od glave do pete, i zatim rekao: Svakako. ak i kad se ne
bih suglasio s Vaom trabom, Vi na to imate pravo kao specijalni papin izaslanik, ree,
dajui mu na znanje da e nerado ispuniti njegovu trabu. I zatim je pozdravio oca: Pax
tecum, ree.
-----------------------------------------------------------------------------202

Na stoliu kafia London, pred njihovim oima, stajao je mali, gotovo nestvaran kovei.
Upravo otkopan: na njemu su bili tragovi zemlje. Bila je to prekrasna krinjica, sa starim
okovima i sa sjajnom sedmerokrakom zvijezdom, izgraviranom na prednjoj strani. Preko
zvijezde bilo je izgravirano slovo G.
- Otkopala sam ga - ree Crvenokosa. - Noas.
Plavua je gledala zaprepateno u predmet, kao da je pao iz nekoga drugog svemira.
Crvenokosa ju je gledala s pobjednikim sjajem u oima.
- Otvori ga - ree joj.
Plavua ga je otvorila drhtavim rukama. U utrobi koveia bio je mali teleskop. I
pored njega pismo, krasopisom izvezeno: U ruci dri kovei svoga Pape. Pazi na
teleskop: to mi je dar od Galileja. Sjeti se, ti zna ovo, jer si mi jednom rekla: 'Zapamti da se
zove Pap; ako zapamti, nai u te i poslije mnogo stoljea!' Ne gledaj kroz njega dok me
ne sretne, jer je udesan, veliko ini malim a malo velikim: pazi da te ne smanji i preslika
negdje u svemiru, da te ne dematerijalizira, zrnce praine moje, jer te neu moi poslije
toga ponovno nai stoljeima i eonima. Ponavljam: Teleskop je opasan i zaaran; ieznuo
je iz ove prie (morao sam ga prodati jednom trgovcu zbog tebe, ljubavi moja) i odletio u
materijalni svijet. Ne upotrebljavaj ga dok ne budem pored tebe!!!
- Gluposti! - viknu plavua i posegnu uzeti teleskop i pogledati kroz njega.
Ali Crvenokosa joj je prijetei priepila ruku poklopcem. Plavua je sa strahom na licu
izvukla dlan.
- Ti vjeruje?! U te bapske prie?! U teleskop to e te dematerijalizirati?! to se seli iz
prie u stvarnost?!
- Nije vano je li istina. I da nije tono, ljepota je u odlaganju.
- Ti si ve ku-ku, ree plavua. - Poela si govoriti poput njega, poela si se motati po
planinama s kartama skrivenog blaga, i to za punoga Mjeseca, sama.
- Jedva sam je deifrirala - ree Crvenokosa, odmatajui nekakvu runo, ali vjeto
izraenu kartu drvenim bojicama: s tamnim izohipsama i koncentrinim krugovima koji su
oznaavali planine. - Krov svijeta: to su ti bili Banjani. Selo Banjani. Jesi li ula za njega?
- Nikada.
- Nalazi se na Skopskoj Crnoj Gori. Jedva sam ga nala. Mjesto etiri mlina. Pored
prvoga mlina je hrast. Oznaen kriem. Dvadeset koraka prema sjeveru, tri prema jugu, pa
zatim polukrug od 180 stupnjeva i ponovno deset koraka prema sjeveru. I evo, ovdje na
karti pie: ovdje je pohranjena najlomljivija stvar na svijetu. Iskopaj ju. I neka bude
svjetlost!
- Tebi je slabo, crna Jovano. Zacrnilo ti se pred oima, asna rije. Svi oko tebe vidimo
da ti se zacrnilo, samo ti vidi svjetlost. A kad samo jedan ne zna a svi drugi oko njega
znaju, tada je on... lud, sestro.
- Ili zaljubljen.
I potom je plavua uzela kovei te ga poela razgledavati. Na dnu je proitala:
MADE IN ITALY, 2004. Samo to je htjela izustiti o prevari, Crvenokosa ju je preduhitrila:
- Znam. Ne kvari iluziju. Pusti priu da tee.

203

47
Bijae pono: votanica je jo uvijek gorjela u sjemeninoj sobi, u koju se ponovno
nastanio otac Benjamin.
Stajahu, jedan pored drugoga, seminarist i otac Benjamin, i na stolu, pod golemom i
debelom votanicom listahu knjigu koju je otac dobio toga dana s posebnom dozvolom
od gradskoga inkvizitora. Na njoj je pisalo: Inquisitio, Kaptolski zapisnik.
Sjemenitarac je bio presretan to ga ponovno vidi. Gledao je u njega i u knjigu,
naizmjenino, kao da nije mogao procijeniti koje je bogatstvo vee: knjiga ili ovjek to je
u njegov ivot unio svjetlost. itali su na uenom latinskom jeziku:
Sudski proces protiv Kate Kavniijan, Ure Benei i Dore Golubice: mjesto Varadinske Toplice, posjed Kaptola. Tuitelj: Matija kof, topliki itelj. Prijava: jednom,
na povratku doma, zapuhao je veoma jak vjetar te se on, 'gotovo polumrtav od njega,
jedva vratio doma'. Doma je bolovao teko tri dana, ak nije mogao ni govoriti. Kad je
ustao na noge, krenuo je ponovno u vinograd, ali ponovno, na istom mjestu, zahvatio ga
je veliki vrtlog jakoga vjetra. Ali, ovog puta, pojavile su se dvije ene: Ura Benei (28) i
Dora Golubica (24) (ubi apparisent sibi praefatae duae mulieres), pa su ga mamile
rijeima: 'Doi, dodi s nama; neemo ti nita zlo napraviti.' Taj dogaaj je Mato prijavio
predstavnicima vlasti. A drugoga dana, vidio je da je mu tree okrivljene, Kate
Kavniijan, poprimio odjednom lik i stas njegove ene, Kate, pa je razgovarao s njom, kao
da je to ona sama, pozivajui ga na sramne radnje u pljevari. Podvrgnuta torturi, Kata
Kavniijan priznaje da su je dvije provooptuene, Ura i Dora, odvukle na silu u vjetiju
druinu (perpraefatas mulieres... abreptafuisset in consortium maleficarum). Nadalje,
Kata izjavljuje da je prisustvovala velikom skupu vjetica, to se odvijao na nekom
raskriju, ali ne zna gdje tono. I da je zatim letjela na metli.
Zanimljivo, ree sjemenitarac, zagrijan za tumaenje rebusa. Hajde da vidimo
mislimo li isto? upita otac Benjamin. Gdje je klju ovoga rebusa? upita otac. U vjetru,
razumije se, ree seminarist i otac se osmijehne s odobravanjem. Topli vjetar! Drugo
ime za strast, dopuni mladi. One dvije ene su ga mamile zato to su imale bludne
namjere, a ne da ga razbole. I nije tono da su ga namamile poslije bolesti, nego prije nje.
Najvjerojatnije su onaj topli vjetar bile ba te dvije ene, ali zato to je sagrijeio s njima,
nije smio to priznati ak ni samome sebi, pa ih je pretvorio, u svome iskazu, u topli
vjetar. A budui da je bio vjernik, kajao se zbog grijeha, pa je izmislio cijelu priu tako: da
najprije vjetar bude kriv, a tek zatim dvije ene. Prijavio ih je da bi sebi olakao.
Otac Benjamin bio je loe raspoloen poslije susreta sa zmijookim, ali se sada
razvedrio kao ljetno nebo poslije oluje. Iz mladievih usta tekle su zlatne misli. Nisam
pogrijeio kad sam ti predvidio aneosku titulu, ree i nastavi listati knjigu utih

204

stranica. Otvorio ju je tako, bez nekoga reda. Otvorila se na stranici broj 216, na kojoj je
pisalo:
2. 11. 1557. godine podnesena je tuba protiv Jele Kovai, od strane Jele
Magdaleni, koju je u snu ugrabila optuena te je odvukla na vraji sabat, koji se odrao,
najvjerojatnije, prema iskazima tuitelja, na Kleku, poznatom mjestu za okupljanje
heretika. Gradski fikal, ugledni i preasni gospodin Mihajlo Sokolovi, poslije provedene
istrage tuiteljice Jele Magdaleni, svojom au ovjerava da je istina: jedne noi, dok je
Magdalenika leala doma u svome krevetu, nad nju je doletjela Jela Kovai (advenisset
et advolasset), pa ju je arobnjakim lukavstvom i prijevarama pozivala stupiti u 'drubu
vraje vjetije vojske' (in consortium diabolicae cohortis sagarum), da kod njih izui
zanat arobnica i da ga obavlja 'zbog pogrde Bojega velianstva'. Zatim, s jo nekoliko
vjetica koje su se zatekle iznad njezine postelje, ugrabile su je i odvukle na vraji sabat,
'gdje su znale i gdje su naumile'. Cijele noi vjetice su je gostile s nekakvim iem i piem,
a kad je zapjevao prvi pijetao, odjednom se razbudila u svojoj postelji. Skoila je iz
postelje i pogledala kroz prozor: vidjela je kako se Kovaika preobrazila u psei lik i
takva iezla (et Ulico in canis formam transmutata et transfigurata fuiset, et sic
disparuisset). Na osnovi torture koja je provedena na optuenoj Jeli Kovai, poslije koje
nije priznala nita, gradski fikal, presvjetli i preasni Mihajlo Sokolovi nudi neoboriv
dokaz da je Kovaika vjetica: naime, dok ju je sudija na torturi ispitivao o zanatu
arobnica (de magia et veneficiis), 'vrajim i tajnim znanjem, pokazala je svoj jezik iznad
normalne mjere' (arte diablica et mgica linguam ex ore suo supra modum extendisset et
exposuisset). Osuena je i spaljena iva na lomai, na osnovi udnoga pokazivanja
neobino dugoga jezika.
Ne kae se uzalud: 'skrati jezik', ree ironino otac. Sjemenitarac je bio sjeo i
podupro glavu rukama. Razmiljao je neto i zatim duboko uzdahnuo. Ovo je rat, ree.
Ovo je nevidljivi rat meu Evinim kerima i Adamovim sinovima. Kainov grijeh ne moe
se ni usporediti s ovime, govorio je mladi. Die mi se kosa na glavi kad samo pomislim
da me netko moe prijaviti ako mu se pojavim u snu s pseim apama umjesto s
dlanovima. Ve se moramo plaiti i od toga to sanjaju drugi o nama. A snovi slue za to:
ono to nam je zabranjeno, da se dogodi u snu umjesto na javi, da izbjegnemo grijeh. San
nije i ne moe biti grijeh, jer ga netko drugi u nama, a ne mi sanjamo; san sanja spava, a
oni ga osuuju budnog.
Otac Benjamin sluao ga je paljivo, ali je listao dalje. Naletio je na jo neto u toj
debeloj knjizi. A uj ovo, ree. 13. travnja 1532. godine, podvrgnuta je torturi Magda
Brckovi, zbog osnovane sumnje da je vjetica, na prijavu njezinoga supruga, koji vjeruje
da ona spava s vragom i da mu se pridruila, a njega izbjegava i ne ispunjava obaveze u
branoj postelji. Podvrgnuta torturi, optuena priznaje da odrava spolni odnos s
vragom i da je nekoliko puta iznevjerila svoga mua s neastivim na branoj postelji u
spavaoj sobi. Vrag ju je mamio u postelju uzimajui lik njezinoga mua. Tortura je
zapoeta 13. travnja u osam sati, a optuena je skinuta sa sprava za muenje 15. travnja,
deset minuta poslije ponoi. Opovrgava sva priznanja to je dala. Podvrgnuta je ponovno
torturi istoga jutra u osam sati. U deset sati, priznala je cijelu istinu: optuena, naime,
priznaje ono to joj je bilo ponueno jo na poetku torture - da je bludniila s vragom
ne u spavaoj sobi, nego na vrajem sabatu, gdje se, kao to je to dobro poznato,
provjereno i potvreno kao istinito iz dosadanjih istraga - dogaaju orgije. Kad joj je
stavljena panjolska izma na nogu, priznaje da je na jednom sastanku vjetica bio
prisutan vrag u gospodskom odijelu i da je umjesto ruku i nogu imao ape poput psa.
Priznaje da su tamo plesale, jele sirnicu i pile vino. I da je sa svakom ivio kao s njom, po
etiri puta, kao to mu sa enom ivi. I da je ono bilo studeno.
205

to misli, ree zatim otac Benjamin, zato je vraena na torturu ova

nesretnica? Ne znam, ree sjemenitarac. Vie nita ne elim znati kad su u pitanju
ove gadosti, ree. Rei u ti ja, ako ne zna, ree otac. Zato to je rekla da je iznevjerila
mua s vragom doma, na vlastitoj postelji i da je vrag bio s likom njezina mua. To,
zapravo, znai da ga nije iznevjerila. Suci nisu zbog toga bili zadovoljni njezinim
priznanjem pa su je vratili nazad u dvoranu za muenje. Htjeli su uti da ga je iznevjerila
s drugim. I to da ga je iznevjerila vie puta, i pred vie ljudi, jer to uzbuuje i suce;
zabrana raa jaku udnju da bude prekrena, ak i kod onih koji je zabranjuju! Ovako, na
licemjeran nain, suci dobivaju ivopisna bludna prikazanja, u obliku istrage. Time
zadovoljavaju svoje bludne strasti, a sami ostaju isti, jer priu izgovaraju tua, a ne
njihova usta. Njihove su samo ui. Ljudi obino gledaju imati ista usta, ruke i obraz, ali
ne i iste ui i ono na dui, ree otac Benjamin, listajui knjigu ve nezainteresirano, jer
mu nije bilo jasno. Odjednom mu je prst zastao na jednom mjestu. Sjemenitarac se
nadvio nad to mjesto i proitao krupan naslov:
KAKO SE UVJERITI DA JE OPTUENA DOISTA
VJETICA: NAUKA O VRAGOVIM PEATIMA
Otac Benjamin sada je itao sasvim tiho: Nauka o progonima vjetica i arobnica mora
ponuditi sigurne dokaze da optuena pripada crnom soju vjetica. Najsigurniji dokaz je
vragov peat. O ovom tajnom znanju prvi put u Hrvatskoj doznalo se iz procesa sa
smrtnom presudom Bare Petru, ive spaljene na lomai 1349. godine, koja je prva
priznala, na torturi, da se ugovor s vragom ovjerava, odnosno potpisuje. Otkrila je svoje
tajne peate, koje je vrag utisnuo u njezino tijelo, zbog ovjeravanja ugovora to je
zakljuila s njim, a izvritelj pravde ih je izrezao i pod zakletvom, pred sudom prepoznao
kao takve, predajui ih kao neoboriv dokaz da je optuena vjetica. Ovakav peat neka se
ne trai kod plemenitih ena, jer one, zato to su pismene, same potpisuju ugovor s
neastivim na koi crnog psa ili jarca i taj ugovor uva neastivi kod sebe, kao svitak.
Osim toga, nijedan sud, ni gradski, ni upanijski, ni vlastelinski, ni bilo koji nekog drugog
vida i prirode ne smije pokretati tubu protiv plemkinja i ena iz slavnoga roda, ak i kad
su prijavljene i osumnjiene da su vjetice, osim ako ne budu uhvaene na djelu.
Vidi li, dragi moj: vrag nikada ne napada gospodu; i on bjei od njih, osmijehnuo
se gorko aneoski doktor. Stradaju nepismene ene, kao moja majka, ree odjednom
sjemenitarac. Bilo je to prvi put da je rekao neto o sebi i o svome podrijetlu. Otac je
spustio pogled. Ree: Razmisli o ovome: 'Osim ako ne budu uhvaene na djelu.' Kako
uhvatiti enu koja leti na metli? Mora i sam letjeti. Samo neastivi moe izvesti tu
istragu, ree.
I zatim je nastavio itati iz paragrafa o vragovim peatima: Vragov peat trai
krvnik, odnosno ministar pravde (carnifex, minister iustitiae) i inkvizitor: u prostoriji ne
smije biti vie od dvojice mukaraca kod toga sramotnog pregleda vjetiinoga golog
tijela. Optuena mora biti sasvim svuena, polegnuta na stol za pregled, s rairenim i
podignutim nogama, tako da joj listovi lee na specijalno izraenim draima za noge.
Tako rairene i podignute noge te ruke i vrat moraju biti obavezno vezani. Pritom,
krvnik i inkvizitor moraju nositi kri, da im se ne dogodi da ih vjetica nekom magijom
zaara i stavi pod vlast neastivoga. Dobro je nositi i vreicu sa soli i bosiljkom oko vrata.
Zatim krvnik i inkvizitor moraju paljivo pregledati svaki dio vjetiina tijela. Ako se
nae znak na tijelu, treba izvriti provjeru je li to vragov peat: mjesto treba probosti
iglom; ako ne potee krv i ako optuena ne osjea bol na tom mjestu, tada je rije o
206

sigurnom dokazu da je to vragov peat. Kad krvnik pronae na vjetiinom tijelu traeni
peat, duan ga je izrezati, i pred sudom, pod zakletvom potvrditi da je to peat
neastivoga.
Krvnik ne smije imati nikakve milosti prema okrivljenici kod traenja peata, zato
to je vrlo esto skriven na tajnom mjestu. Kata Sretni (1406.) imala je takav peat na
palcu desne noge; Kuljanka (1533.) je imala tri takva peata: dva na leima, a jedan
ispod lijeve dojke; Drapuki (1537.) je krvnik izrezao peat s desnoga debelog mesa, a u
procesu protiv Jele Ptikovice (1538.) vrag se drznuo sakriti peat onamo gdje nijedan
astan ovjek ne bi ni pomislio pogledati: na stidni breuljak - unum diabolicum idem
plane e loco pubico ab intus extulit signum. Peat je izrezan i predan sudu, iako je izuzet
s najstidnijega mjesta eninog tijela. Ponekad se takav peat ne moe nai ak ni
najpaljivijom istragom. Ukoliko je tako, optuenica neka se podvrgne torturi i neka
sama otkrije gdje je peat. Neka se bude uporan, jer u sluaju Margarete Ringlin, tek
poslije trodnevne torture, priznala je da ima peat ispod jezika. Krvnik joj je izrezao
peat ispod jezika i pred sudom potvrdio, pod zakletvom, da je to pravi vraji peat.
Bijednica je umrla u sudnjem satu to ga joj je odredio Gospodin, odmah nakon vaenja
peata. To je jo jedno vragovo lukavstvo: on nemilosrdno ubija svoje sluavke kad
procjenjuje da e biti otkriven.
I zatim su zatvorili knjigu. Muali su u munom muku. Otac Benjamin sjedio je na
krevetu, s rukama poloenim na krilo i gledao nekamo daleko. Kako je uope mogue da
ljudsko bie voli, poslije ovakvih sramotnih gadosti? upita sjemenitarac. Otac Benjamin
pred sobom je vidio Crvenokosu, dvije srnee njukice, crno janjece, njezine ruiaste
tabane, njezina usta, ljekarnu od bilja, i poslije nekoliko trenutaka razmiljanja ree:
Ljubav postoji. Ne svugdje i ne uvijek, ali postoji. Ona je najvaniji osobni
svemirski dogaaj: kao prolazak zvijezde repatice, tvoje zvijezde repatice koju nitko
drugi ne vidi. I pregrize si jezik, jer ree previe. Uvijek se kazuje previe kad se razum,
taj krvnik srca uspava i pusti srce na slobodu.
Od toga trenutka sjemenitarac je znao da se neto vano dogodilo u dui oca
Benjamina od trenutka kad je otac ugledao onu djevojku kako se kupa u nonom jazu. Ali
to nije bio nikakav uznemirujui osjeaj kod sjemenitarca: dobro je znao da su samo
veliki sposobni za ljubav i da ljubav oplemenjuje, ako je i kad je samo ljubav prema
jednoj eni. Proitao je to kriom u srednjovjekovnim djelima o slavnim, velikim
muevima, koji su mogli i umrijeti za jednu enu. Potajice se oduevljavao tim junacima
njenoga srca. Mislio je da to postoji samo u knjigama. Sada, ne znajui ni sam zato, bio
je uvjeren da je otac Benjamin jedan od tih mueva. Kao da je iz knjige iziao, pred njima
stojei, lik od krvi i mesa. Ustao je i rekao: Laku no, oe. Idem kratko odspavati.
Kad su se vrata zatvorila, Pap je ustao i ispod kreveta izvadio dvije lakirane
enske cipele, crvene kao dvije polovice prerezanoga mogranja. Bile su uvijene u papir.
Pogledao ih je njeno i pomilovao. Toga dana kupio ih je od postolara pored Gornjih
vrata. ovjek koji mu ih je prodao gledao je s uenjem u njega. Za zaruke, ree crni
ovjek. Sestrine unuke, dodade.
Sat prije toga prodao je otac Galilejev teleskop, odredivi cijenu najlomljivijoj stvari
na svijetu. Dao ga je jednom Ciganinu na placu te mu rekao: Idi i prodaj ovo stakalce s
kojim zvijezde silaze na zemlju. Reci da ti ga je dao neki trgovac, stranac. Kad se Ciganin
vratio, ree: Evo 22 novia. Kupio ga je jedan visoki trgovac, s oima poput mora.
Pater Benjamin dao je Ciganinu 10 novia, a ovaj se nasmijao i rekao: Prvi put sam
saznao da i Bog ima potrebu za novcem i da zna brojiti.

207

-----------------------------------------------------------------------------Halo, maco, govorila je Crvenokosa hitajui vardarskim kejom, s mobitelom u ruci. uje
me? ujem te, odgovarao je enski glas s druge strane. Reci. Ovo je ludo, govorila je
Crvenokosa. Tip postaje opasan. Dobro, i? Ti si bar voljela adrenalin. Kupala si se gola
pred voajerima za punoga Mjeseca. uj, ovo nije normalno, maco. Zna li to se
dogodilo? to, ako ti kaem da znam? Ako ne zna, onda uj ovo, javljam ti se na
mobitel, pojest e mi stipendiju. Nisam li mu napisala u mejlu, slagavi mu: crvenih cipela
nema u gradu, iako smo ih ja i ti nale, ali nisam luda da mu ih prepustim, kad ja ve
odavno traim takve, totalno arko-lakirane, jer su sasvim za bebae, a velik je broj, kao za
moje peraje. Znam draga kakve su, hvala Bogu. Zajedno smo ih gledale. E pa, ukrao mi
ih je. Tko ti ih je ukrao, crna Jovano? Taj tip. Perverznjak. Kako ti ih je ukrao? Tako,
lijepo. Ula sam u prodavaonicu i kaem: Mogu li ih probati jo jednom? Pa nisi li ih
probala u ponedjeljak, bile su ti taman, kae glas iz slualice. Da, ali htjela sam se uvjeriti,
zna da neu da mi klopou. Kad sam ih isprobavala u ponedjeljak, samo to sam bila izila
iz vrele kade, moda mi se rairila noga od tople vode, ovako je realnije, prije nego sam
sada izila drala sam dva sata noge u ledu, da mi se stisnu. I? Iprobala sam ih, bile su
mi taman. Ali da, odakle da znam kako e mi i danas biti taman? Hajde, priaj to se
dogodilo. E, pa ovako: probala sam ih, izula ih i upitala prodavaicu: do kada radite?
Ree: do sedam. Dobro kaem, vratit u se. E, pa dobro, kae ona, vratite se jer su posljednji
par. Da ih stavim na stranu? Kaem - da, stavite ih pod tezgu. I enska ih stavi pod tezgu i
ja odem do Privredne banke, da izvadim novac od stipendije. Uzmem novac, vraam se i
kaem - dajte mi cipele. E, ne moe, kae ona. Zato, kae. Prodane su, kae ta guska. Pa
rekla sam Vam da mi ih uvate! Kako ste mogli tako, viem na sav glas. Djevojko, kae,
kupio ih je jedan gospodin. Kako je izgledao, pitam. Zgodan, kae, tako nekako kao zgodan.
Koliko ima godina? Pa, pa ima blizu etrdeset, sigurno, ili tako neto, intelektualan tip,
ozbiljan, kae ta guska. Crna Jovano! kae glas iz mobilnoga. Pa gdje si ga nala, eno
Boja? etrdesetgodinjaka?! Je li sa tapom? Maco, pusti to sada, sluaj me. Ona guska
kae: uao tip i rekao: izvadite te cipele to skrivate ispod tezge. Guska je rekla - prodane
su. Dajte fiskalni raun, kae tip, da vidim da su prodane. A ona nema fiskalni raun. Koliko
stoje, pitao je on. Tisuu i dvjesto dinara, veli guska. Evo dvanaest tisua. Vrijede i vie, ali
toliko imam, rekao je te ih uzeo. Prodao sam teleskop, jo 1633. godine, da ih kupim, rekao
joj je. I ta guska mu ih je prodala, jer se uplaila da nije malo poremeen: zato je prodao
teleskop zbog cipela, i to jo 1633.? Tim tipovima s teleskopima, to gledaju u nebo umjesto
na zemlju, nisu ba svi kod kue, kae guska. A on ih je uzeo i na izlasku joj rekao: ako ih
doe netko traiti, dajte mu ovo. I zatim joj je ostavio pjesmu napisanu svojim rukopisom,
da je joj preda. Sluaj, maco, proitat u ti: Ah, ah! Ni umrijeti ne mogu a da na tebe ne
mislim! Pa si mislim: da mi te ne zadesi neka nesrea, da ne ostane bosa, bez cipela, da mi
gazi po hladnom! Ah, ah! Umrijet u za tebe jo jednom, u crnu zemlju u se pretvoriti, da
te mogu vjeno ljubiti, da ti mogu stopala grijati. U crnu zemlju u se pretvoriti, da po meni
gazi, cipele da ti budem.' Halo maco, slua?!
S druge se strane prvo uo muk. Zatim se zauo: Puf, puf, oh, oh! Crna zemljo, ajme
meni, ajme meni: u crnu zemlju e se pretvoriti! Ovaj je neki teki folklorist, seljaina prve
lige, plesa u KUD-u mjesne zajednice. Ne brbljaj gluposti, daj se saberi! Hoe te kupiti
parom cipela, sestro! Pa tako je i u knjizi, maco. Nisu li i orija i Pap obeali Jovani da
e joj kupiti crvene cipele. Ajoj, ajoj, to mi se dogaa! Ajoj, ajoj, koliko je to uzbudljivo! Ja
sam i u nekoj knjizi i u stvarnosti, vritala je od uzbuenja Crvenokosa. Ti si svuda samo
nisi tamo gdje mora biti, ree prijekorno glas. A gdje moram biti, maco? U ludnici,
ree ona. Za jedan sat imamo vjebe na psihijatriji. Budi tamo, rei u ti to mislim o cijeloj
208

ovoj stvari. Izai iz filma, tako ti Boga! Nije film, mila, ve je to neka knjiga! Jo gore,
ree glas. Filmovi se barem prodaju. A knjige nitko ne ita. A ovaj, taj tip, izgleda da eli
spojiti porno-film s poezijom i latino-amerikom ljubavnom serijom: crvene lakirane cipele!
Ne budi guska, ba si koko! I zatim je glas iskljuio telefon.
Crvenokosa je gledala jo neko vrijeme u telefon kao da gleda u prijateljicu; zatim je
izula tenisice i tko zna zbog kakve radosti i uzbuenja, zatrala se, presretna po keju. Bosa,
bez nesretnih cipela.

209

48.
Otac Benjamin nije spavao cijelu no. Konano, dobio je knjigu u kojoj bijae prepisana
tuba preasnoga trgovca, Dubrovanina, Florijana Gracijania. Nije je htio otvoriti pred
sjemenitarcem; zato je priakao da se on povue na poinak. U njoj je stajalo:
ZAPISNIK od 10. kolovoza, Ljeta Gospodnjega 1633., sa sudskoga sasluanja
tuitelja Florijana Gracijania, trgovca,
Dana Gospodnjega, 5. kolovoza, tekue godine, u gradskom magistratu tubu je podnio
osobno preasni gospodin trgovac dubrovaki Florijan Gracijani protiv svoje ene,
izvjesne Johane Gracijani. Izjavljuje da ga je napustila nou 14. srpnja, Ljeta
Gospodnjega 1633., i otila na vraji sabat, i nije se vie vratila.
Nadalje je sud postupio po proceduri: zapovijedio je da bludnica bude pronaena i
uhvaena. Budui da i poslije trotjedne bezuspjene svakodnevne potjere nije privedena,
sud poziva tuitelja na sasluanje kod gradskoga inkvizitora.
Neka se uredno zabiljei sljedee iz ovoga sasluanja: Na pitanje zato misli da je
njegova ena vjetica, izjavio je da se jo dok ju je kupio, negdje na istoku, sumnjivo
ponaala. Gospodi gradekoj dobro su znane potvrene strane prie o tom da na istoku
cvjeta hereza i da s istoka dolaze arobnjaci: magi, malefici i venefici, razni ljekari s
biljem kojim ne lijee nego truju, vraare i vidarice, koje mogu ak i pogledom zaarati,
izazvati tuu i nevrijeme ili nanijeti zlo ovjeku. Preasni Florijan izjavljuje da je kupio
spomenutu Johanu od izvjesnoga Deladin-bega, kod kojega je bila robinja u njegovom
saraju, jer nevjernici dre i po vie ena. Po rijeima Deladin-bega bila je djevica, jer je
nesueni vjetiin prvi mu umro pod sumnjivim okolnostima na dan njihove svadbe;
njezino djevianstvo bilo je presudno da je kupi. Trgovac Gracijani priznaje da je
uinio greku to je kupio enu od nekrsta i izjavljuje da se duboko kaje. Sud nema
protuargumenata, zato to trgovci mogu kupiti svojim novcem to ele, a esto se dogaa
da kupe i nekvalitetnu robu, pa zato snose tetu sami i ne mogu biti optueni radi toga
to su si sami nanijeli tetu. Ali imaju se pravo aliti na robu, ukoliko je nekvalitetna.
Nadalje tuitelj izjavljuje da je iste veeri kad je kupio optuenu, jedna od sluavki
izvjesnoga Deladin-bega, s kojom optuena Johana nije bila u dobrim odnosima, poela
povraati avle, igle i mrave iz utrobe. On sada zna da je tu stranu magiju napravila
spomenuta Johana Gracijani, tada bez prezimena asnoga trgovca, a za potrebe ovoga
zapisnika prozvana tadanjim imenom Johana Makedonska. Dalje tuitelj izjavljuje da je
sama Johana esto, prikriveno i u uvijenom obliku pripovijedala o svojoj neistoj
arobnikoj prolosti, ali on tada u tim povijestima nije vidio nita sumnjivo: sada je
uvjeren da i njezin prvi zarunik, sada pok. orija iz Makedonije, roen u okrugu
210

strukom, selu Vevani, nije umro nesretnim sluajem, i to na dan svadbe, nego je bio
rtva njezine magije; ubila ge je ta vjetica (tuitelj sada to zna!), imajui bludne namjere
prema bratu toga orija, dvanaestogodinjaku jedva! Na Florijanovo pitanje, tko ju je
htio uzeti za enu, i je li poslije svih tih dogaaja asna, izjavila je da jest i da nevinost
moe ovjeriti duevnom krvi, to je kod tuitelja unijelo zabunu, iako mu se svialo to
se ona stalno sluila takvim ukrasnim rijeima i dvosmislenim iskazima. Izjavila je da ju
je iste veeri poslije uasne smrti nesuenoga mua njezina, izvjesni orija, pokuao
strpati, navodno na silu, u postelju s pokojnikovim bratom, samo da bi joj oduzeo ast,
ali da se ona branila te ga odbijala. Tuitelj sada zna da je to la i, poznavajui njezinu
narav, da je sigurno sama pokuala, u susjednoj odaji, bludniiti i uzeti nevinost
dvanaestogodinjem djeaku. Bogu hvala i slava, to on nije bio jo dorastao za mua a
bio je i u dubokoj tuzi za bratom, pa je odbio bludnicu od sebe.
Dalje, izjavljuje da mu je vjetica jo prve noi kad ju je kupio, pripremila uz pomo
tajnih magija zasjedu s deset turskih haramija, u kojoj je mogao biti ubijen, a koju je
izbjegao samo igrom sretnoga sluaja i Boje volje. Sljedeega dana, zapalila je samo
pogledom jedna trgoveva teretna kola, vjerojatno iz ljubomore, jer je u tim kolima
preasni Florijan vozio nevjeste za mladoenje u Dubrovniku, a ona nije eljela da joj
nijedna od tih djevojka bude suparnica.
Na pitanje zato ju je uzeo za enu, i pokraj ovih uasnih grijeha optuene, preasni
Florijan izjavljuje da je saznao sve te stvari u pravom svjetlu tek one noi kad ga je
optuena napustila. Prije toga nije uope sumnjao da je Johana vjetica, ili djevica, ime
se jo jednom potvrdilo staro pravilo da vrag veoma esto uzima aneoski lik. Uz pomo
pozvanih dubrovakih asnih svjedoka pod zakletvom, preasni Florijan moe dokazati
koliko se svima u Dubrovniku sumnjivom predstavljala ova draga i nevina iskusna
vjetica i kako je zaarala sve tamo, navevi ih prepoznati u njoj anela, a ne vraga.
Tuitelj je zabiljeio i jo neto: iz dana u dan, ta vjetica kao da mu je smanjivala
muku snagu, jer nije osjeao nikakvu potrebu opiti s njom. I bolje to nije opio, jer bi
opio s vragovim izaslanikom. Opazio je da sakuplja i kojekakve biljke, da ima sumnjivu
torbicu u kojoj stalno uva nekakve uplje igle i izrauje boje i mjeavine od drenjina,
kupina, gline i trava, a u Gradecu, na koli za ene, poela se druiti s nekom enom koja
ju je nauila ivati, ali i raditi magije s iglama. Igle je svijala, kao to se svija nemoan
muki ud, i pritom izgovarala rijei na tom njezinom arobnikom jeziku s istoka. Kao
dokaz da nije htio imati nikakvoga posla s neastivim, navodi da otkako ju je uzeo, nije
prespavao nijednom u istoj sobi s njom: spavao je u drugoj odaji, to moe potvrditi cio
Dubrovnik, a sada i Gradec. Tako je sauvao svoju duu i ast ovaj jadni ovjek.
Konano, u kritinoj noi, 14. srpnja, vrag je odluio napasti njega, preasnoga
Florijana Gracijania, podvrgavajui ga uasnom iskuenju. Bludnica je bez pitanja ula
u gospodarevu sobu, svukla se do gola, popela na njega i radila opscene pokrete po
njegovom tijelu. On se borio, pokuavao ju je zbaciti, ali je opazio da je sada vjetica s
nekakvom uasnom magijom uspjela poveati teinu svoga tijela deset, moda i
dvadeset puta! Pritisnula ga je kao vrea puna kamenja, i on se jedva uspio izvui ispod
nje. Cijelo vrijeme govorila mu je skaredne stvari i traila ga da je grize po tijelu, na
jeziku istonjakom i nama nerazumljivom, ovim rijeima: Kasaj me, kasaj me7,ime se
ovjerava injenica da je doista uzela lik polu-ovjeka, polu-ivotinje; opazio je da su joj
onjaci narasli do neprirodne veliine i ve u sljedeem trenutku pretvorila se u psa koji
je otrao u susjedovo dvorite, kovaa Mate Bedrana. I zatim, poto je otila, proveo je
cijelu no pred raspelom u uasnim pokajnikim molitvama, a pritom je opazio da je na
7

Grizi me, grizi me.

211

njezinoj nonoj koulji, to je ostala u sobi, umjesto petlje stajala svijena igla. Taj dokaz
tuitelj predaje sudu kao kljuan dokaz da je ta ena izazvala kod njega muku nemo
zbog zlobe i uz pomo magija: impotentio ex maleficio.
Neka se privede na sasluanje i kova Mato Bedran, kao i udni starac Isijan iz
Makedonije, njezin suplemenik, koga je isto tako, u Gradec iz Makedonije doveo ugledni i
preasni Dubrovanin Florijan, a kod kojega je opazio isto tako, udno ponaanje:
njegovo sjenoljublje moda je u vezi s ovom vjeticom, ali i da nije, da se raspita i utvrdi
kakva je to ogromna kutija s kojom starac prikazuje sjene i okuplja svjetinu i narod
brojan snagom opsjene, magije i svjetla.
Da se postupi po ovoj tubi, sudski, na nain kao to je propisano zakonom.
Eto, to je proitao otac Benjamin od ega mu se zavrtjelo u glavi. Sjeo je na krevet i
poloio lice na dlanove. Morao je brzo djelovati. Napolju se oglasio prvi pijetao.
-----------------------------------------------------------------------------12 kolovoza 2005. godine, izmeu 23:00 i 00:00
From: crvenokosodijete@yahoo.com
To: charliehit@yahoo.com
U njegovoj sobi. Izgubila sam je kao Amlie Poulain, u filmu: smiljeno, planski. Odluila
sam zavriti s tim, jer sam ostala posljednja u generaciji. Sve djevojke govorile su o tom
kako ena prolazi s mukarcem, a ja nisam imala to ispriati. I zato sam legla na lea. On
je radio smijene pokrete na meni, a meni je bilo svejedno, ak mi se nije ni plakalo.
Pomislila sam: Znai, to je bilo to o emu su govorili odrasli. Toliko brbljanja, toliko
mistifikacije nizato. Pet minuta tereta na sebi, dvije-tri kapi krvi i tono 182 stiroporne
kvadratine ploice zalijepljene na strop. Trinaest s jedne strane, od prozora, etrnaest od
vrata; pomnoeno iznosi 182 ploice. Meu njima, tri malo odlijepljene: u sedmom redu
trea ploica, u dvanaestom peta, u trinaestom redu dvanaesta.
Ako su to ukupno 182 ploice, ako je on svrio poto sam ih jednom prebrojala, i ako
sam uspjela izbrojati jo dva i pol reda (jo 35 ploica), tada sam izbrojala ukupno 217
ploica, a za svaku ploicu mi je trebala po jedna sekunda - to je 217 sekundi. Podijeljeno
sa 60 - to su tri minute i 37 sekundi. Toliko je to trajalo. Vjenost o kojoj priaju odrasli.
-----------------------------------------------------------------------------From: charliehit@yahoo.com
To: crvenokosodijete@yahoo.com
Ovo je prvi e-mail to mi alje svojom voljom. Znai, ipak si odluila sudjelovati u mome
romanu. Jesi li tuna?
-----------------------------------------------------------------------------From: crvenokosodijete@yahoo.com
To: charliehit@yahoo.com

212

Nikada mi nitko nije darovao neto. Podari mi tajnu. Kakva ironija: neto najljepe i
najlomljivije darovao mi je ovjek koga ne poznajem. I ja sam ti darovala svoju tunu tajnu.
Sada smo kvit. Ovdje emo prekinuti.
Obeaj mi samo da e sve zavriti dobro. S Papom i s njom.
-----------------------------------------------------------------------------From: charliehit@yahoo.com
To: crvenokosodijete@yahoo.com
Obeavam. Laku no, ljubavi moja.
-----------------------------------------------------------------------------From: crvenkosodijete@yahoo.com
To: charliehit@yahoo.com
Nemoj ti meni Ljubavi moja. Rekli smo: kvit smo i ovdje podvlaimo crtu. Granicu. Moe
samo napisati: Obeavam, laku no. Ja nisam ljubav tvoja. Ti voli Papinu Crvenokosu.
-----------------------------------------------------------------------------From: charliehit@yahoo.com
To: crvenokosodijete@yahoo.com
Laku no, MILA moja.
-----------------------------------------------------------------------------From: crvenokosodijete@yahoo.com
To: charliehit@yahoo.com
Ne odgovaram na provokacije. Ve spavam. A zanima li te MILA, ona mi je susjeda. Zgodna
enska, studira latinski.

213

49.
Ima li neto bre od svanua i svjetlosti, oe Benjamine, zar je nju prestigao netko, je li
bio bri od munje netko, je li postigao netko brzinu sestre njezine, smrti, jer su i smrt i
svjetlost isto, brzina najbra: niti kasne niti poranjuju i uvijek na vrijeme stiu, ni aska
kasnije, ni aska ranije, i zato ni drugara ni prijatelja nemaju, zbog toga su uvijek najbri
i nitko ih ne slijedi, i zato su nesretni, osamljeni i uzvieni, jer su sami. Pa kamo uri,
ako je tako oe Benjamine, kamo hita u ovu no pred svanue, kada nije nitko smrt
prestigao, nije joj oduzeo brzinu njezinu, najmanje pak ti, crna dua u crni habit
odjevena, crna svjetlost vatrom Crvenokosinom zanesena: kamo uri i hita putem,
tabani su ti se pretvorili u ispucale mogranje, jer su ti se sandale pokidale od urbe, i eno
konj ti crkava u dolu jer si ga podbadao nenapojenoga noas, samo da se uspije popeti
na goricu, na krov se svijeta popeti, da zatiti ljepoticu svoju, umnicu i strasnicu,
leptiricu od oca plamena i majke sjene roenu; zatititi je eli jer, iako inkvizitor zna da
je ona u Susedgradu, poi e po Isijana, a nju e nai, i nju i njega! I uzalud hita putem,
evo ve se drugi pijetlovi glasaju, kad te putem presree svjetina velika, krdo, skup
podivljalog naroda, s bakljama u rukama: isti ti, oni to su se oduevljavali arobnjakom
iz Makedonije, Isijanom, koji je znao oivjeti sjene, praznom tijelu duh i dah udahnuti,
sjenama ivot podariti, dogaaju ispunjenom prazninom duu dati; eno tih istih sada,
tapovima mlate njihova dojueranjeg Boga, veoma oboavanog, po seoskim krmama
u slavu boanstvenu okovanog, a sada u verige baenog, biju Boga svoga jer je vlast njih
prebila te im rekla: to nije va Bog, ja sam va Bog i nemate drugih Bogova osim mene!
Tuku tapovima starca Isijana, i bakljama ga pale u noi crnoj, i enu mu biju, njegovu
sjenu koja ga ne isputa ispod ruke, s njim porugu i ponienje dijeli ravnomjerno, jer od
rebra je njegova stvorena, a rebro se prvo lomi pod udarcem tapa; i nju biju, iz zemlje
mrtvih pristiglu da poivi jo malo sa ovjekom svojim na ovom svijetu, s ljubljenim
popom Isijanom iz Vevana, s istoka crna. Njega, razvlatenoga Boga biju, a on, sjedei na
dvokolici gleda i ne moe se nauditi prevrtljivosti njihovoj, licemjerju i nepostojanosti; i
misli si, zna da si misli pop Isijan iz Makedonije: pa sjene su bile postojanije od ljudi, i
znatno savrenije, jer nijedna sjena nije digla ruku na svoga gospodara; i osim toga, sjene
mogu sve to mogu i ljudi, sve mogu uiniti, ak i bez ikakvog napora: punu vreu tereta
dii, kositi i plijeviti, ljubav voditi, vjedra vode nositi; sve raditi poput gospodara, i jo se
ne tuiti; znaju oni s tobom biti, vjerno te slijediti. Pogan, rulja neviena, skup smrdljiv i
prevrtljiv, eljan vidjeti krv i smrt tuu; eto to je narod, pope Isijane iz crne Makedonije,
istoka crna; prokleta da je ta tvoja zemlja, jer si otamo doao dovevi i ker svoju sa
suncem zaspalim u kosama, a da nitko ne zna da ti je ki, Jovanu si doveo, mogranj
crveni, kupinu crnu neobranu.
I u noi sramotno crnoj voze ga na dvokolici za osramoenike, i pljuju po njemu i
tuku ga, a on je sprijeda poloio u skut svoj tajni sanduk iz Makedonije pun sjena,
214

zgrabio je sanduk objema rukama kao blago najblagoslovljenije, kao da je unutra pleme
njegovo skrhano, u sjene pretvoreno; cijelu lonicu, rod, porod i narod svoj nosi u tom
sanduku, sve svoje pretke i potomke bez tijela, a s duom i duhom; dok tebi oe
Benjamine srce lupa u grlu, u jabuicu ti se Adamovu popelo, a dua ti se smuila i
smraila: gleda, zagledava, pogledava i dogledava, i lake ti je kad opaa da je nema
na dvokolici, nema je ni u gomili s glavnjama i bakljama u rukama, nema ljepotice tvoje,
plamika tvoga crvenog, janjeca crnog, mogranja tvoga ognjenog upravo sazrelog za
ljubljenje, za mast i slast; nema je i ti zna da su vrata ispod grede bila njezina
spasiteljica, ali pogubna za njega, jer su izdajica mogla biti ona u sluaju da je i Isijan
krenuo s keri svojom kroz njih, jer nije bilo nekog da vrati trupac na njih, na vrata; i
zna da je on uinio ono to svaki otac mora napraviti za porod svoj: sebe samog predati
smrti, brzoj sabljolikoj svjetlosti plavih oiju Florijana Gracijania, koji eno, jai gizdavo
na konju pored dvokolice i biem mlati starca; pred njim pak, na elu te rulje neovjene,
te razularene i pijane od gnjeva i grijeha, krvarine i strvine edne bratije to se narod
naziva, eno jai i satnik Marinkovi, u sjajnom mundiru s orujem i gajtanima srmenim
opasan. I sakriva se u grmu pred njima, i vidi kako se sjajni zubi satnika Marinkovia
smiju pod svjetlou zublji, izvikujui neto kroz to uasno klupko znojnih glasnih tijela i
smrdljivih krikova; izvikujui neto kao Pobjeda, i zatim pokazuje svjetini staru
pisanku s crnim konatim koricama i utim pergamenama, knjigu okruglu, savrenu,
knjigu mjeseevu, knjigu strasti to e najstrasnijoj vatri biti predana, dok ti trai
stareve oi, ne bi li proitao iz njih neto, jer su i oi knjiga, i to pisanka najestitija, jer
je pismo njihovo nevidljivom tintom od suza napisano na crnoj pergameni; pismo u
zjenicu sakriveno, taj jedini nelani otvori to se iri i skuplja kao crno srce jaganjca
rasporenog, ta pukotinica kroz koju srce iz dubine i tame utrobe viri u svijet. I ita u tim
oima da pie, isto tako, Pobjeda, i zna da je ona negdje na sigurnom, pa se primiruje,
i dok prolaze pored tebe, konano, iz toga zvunog klupka mesa, uje, prvi put uje
neto to moe razumijeti i opaziti: netko izjavljuje da e starac biti spaljen sa svojim
sjenama jer je predaleko otiao u opasnom znanju oivljavanja tamne strane svjetlosti, i
iz svega toga razabire samo jedanu stranu, uasnu, crnu rije: bogumili!
Prolaze pored tebe, oe Benjamine, i ti ostaje sam pod tek roenim Mjesecom nad
goricom; gleda ga kako se die kao mlada djevojka, veliine jednoga golog nokta, i ne
zna ni sam odakle zna, ali zna da i ona, mogranj tvoj, kupina crna vevanska, u ovom
trenutku vidi isto, bez obzira na to gdje pod kapom nebeskom njezini tabani dodiruju
zemlju na kojoj i ti stoji. I kae sebi: eno mlaaka, eno ga jo jednom, tko zna po koji je
to put roenje umrle Joane.
I potom putuje, putuje, putuje i dolazi do svoje postelje u sjemenitu. A tamo
nema sjemenitarca. Prazna je njegova soba, prazna posred prazne noi (bijela je no,
samo to se nije ispililo sunce), i ti ne moe shvatiti kakvu igru ti sprema sudbina, kakve
je niti i prema kamo razapela budunost. Pada na krevet i tone u neki taman i ljepljiv
mrak, poeljevi da je to smrt; ali nije, nije to smrt, jer ona niti poranjuje niti kasni, nego
stie na vrijeme, a tebi jo nije vrijeme proi kroz ta vrata; to je samo mraan, crn san
bez sanjaa, rana bez melema od kamilice.
Bude te potom, oe Benjamine: bude te dvije ruke tako da te hvataju za ramena i
podiu u mrak. Pred tobom stoji sjemenitarac, lica vesela kao aneo; aneo je
sjemenitarac, konjic vilinski bez tijela, koni s krilcima, jer stoji nad tobom u tmini i
kae ti: Raduj se, raduj se i veseli se, jer ju je aneo Gospodnji spasio: u Susedgradu je.
Sakrio sam je kod svoje majke i oca. A ti gleda u njegove biserne, nasmijane zube i
shvaa da je netko ipak uspio stii prije smrti do krova svijeta, i da taj netko mora biti
ovaj aneo, koji je prije tebe drao u ruci onu knjigu s tubom, i prije tebe znao sve, samo
215

ti nije htio rei, i da nije otiao ni na poinak, niti je legao, nego je poletio, jer samo on,
aneo u crno odjeven ima krila za takvu brzinu; shvaa da je on stigao tamo samo
trenutak prije potjere i da je i on proao zajedno s tvojim mogranjem kroz vrata spasa i
da je s njom putovao cijelu no, da je spasi; i zatim ti predaje jedan list papira, na kojem
pepoznaje njezin vatropis, koji ti ulazi u uku kao glas njezin, i kao uareni zvuni
jeziac, bubica draga, pa ti apue i golica te rijeima, sa umilnim i .
ON: Do kada, do kada e me ljubiti, draga moja?
ONA: Dok dahom ne ohladim sunce, dok ga ne uinim kamenom studenim, i
zatim, i zatim, dragi moj.
ON: Doista, do kada, do kada e me ljubiti, draga moja?
ONA: Dok usnama ne uarim kamen i od njega stvorim novo sunce, i zatim, i
zatim, dragi moj.
I zatim otac Benjamin na vratima nasluuje poznatu, tamnu sjenu. Uasava se: jako
uzbuenje stee mu srce u grudima, jer sjemenitarac stoji pred njim i na vratima, kao
da se podijelio na dvoje, kao da je na dva mjesta stigao u isto vrijeme, jer svjetlost je
sama sebi blizanka, a sjemenitarac je bio bri i od nje ove tamne noi. A on, tjelesan,
samo se smijei, pokazujui prema sjeni i kae: Ne bojte se, to mi je brat, moja polovina
due, u drugo tijelo utisnuta. Nije golub, ali poruke e Vam nositi, svaki dan. Moete joj
napisati neto, ako elite, oe.
Otac Benjamin ne zna to uiniti od uzbuenja i sree. Uiga votanicu,
promatrajui duguljasto lice mladievo i shvaa da je rije o blizancu. Uzima otac
Benjamin list papira i ne znajui zato i to pie, plete vijenac od bijelih cvjetnih rijei
oko njezine zamiljene glavice: Ustaca ljekarna; tijelo cvjearna; koljeno greben,
pljuvaka oganj; znoj more; ja, bez tebe, brodolomac.
I potom predaje pismo u ruke sjemenitareva blizanca a ovaj iezava kao da
nikada i nije bio ovdje. Kao to iznenadno dolaze i iezavaju izgubljene polovice to
ljudi trae po licu zemlje, pod kapom nebeskom, od pamtivijeka, a sjenama ih nazivamo,
od kojih nas samo smrt razdvaja. Privremeno.

216

50.
50.
Poslije dva dana, golub-blizanac donio je sljedeu poruku od Jovane:
ONA: Zar me nikada, zar me nikada nee zaboraviti, ljubavi moja?
Odgovorio je neto to ak ni vrag nije mogao vidjeti, jer je bio pokrio tekst crnom
haljom.
Drugi dan, pak, stigla je njezina poruka:
ONA: Doista, doista me nee zaboraviti, ljubavi moja?
I ponovno je napisao pismo nevidljivo, koje se samo na dimu strastvene vatre u slovo
vidljivo pretvara.
I kad je stavio posljednji znak na svoje pismo, na vratima se pojavio sjemenitarac.
Izgledao je strano: bio je pepeljast u licu i usne su mu bile modre od uzbuenja. Izusti:
Oe, morat ete poduzeti neto. Zapoeo je proces protiv Isijana.
I zatim mu je pruio magistratsku knjigu.
-----------------------------------------------------------------------------14. kolovoza 2005. godine, negdje poslije ponoi
From: crvenokosodijete@yahoo.com
To: charliehit@yahoo.com
Ovo je prevrilo svaku mjeru. Prvo mi je ukrao cipele. Sada trai da dopunjavam tekst, kao
da sam na kolokviju? Odakle da znam to joj je napisao? Da ne mijea fikciju sa
stvarnou, tekst sa ivotom? Ja nisam Johana Gracijani. Niti si ti otac Benjamin. Oni ne
postoje osim u tvojoj glavi.
-----------------------------------------------------------------------------From: charliehit@yahoo.com
To: crvenkosodijete@yahoo.com

217

Ti moda nisi Johana Gracijani. Ali zamalo moe biti. Kako se zvao tvoj doskoranji
ljubljeni?
-----------------------------------------------------------------------------From: crvenokosodijete@yahoo.com
To: charliehit@yahoo.com
Kao prvo: nije bio ljubljeni. Bio je pro forma. Kao drugo: zvao se Cvetan Blagorodni. Pa
to?
-----------------------------------------------------------------------------From: charliehit@yahoo.com
To: crvenokosodijete@yahoo.com
Pa nita. Ui latinski. Sve je svodivo na sve. Sve stvari su iste, osobito razliite. Dodue, to
ja traim od jedne obine medicinarke koja sve u ivotu radi pro forma, i ne zna dopuniti
dva metaforina retka? A i kako bi znala, kad su lijenici prilino ogranieni, pro forma,
kao terasa od dva kvadrata na primjer?
-----------------------------------------------------------------------------From: crvenokosodijete@yahoo.com
To: charliehit@yahoo.com
Ja ograniena? Ja ne znam metafore? Manijae jedan anonimni, frustracijo internetska.
Mogu i bolje od tebe, napuhani knjiki pisariu. Evo ti:
ONA: Nee li me nikada, nikada zaboraviti, ljubavi moja?
ON: Moe li ugljen zaboraviti drvo, moe li drvo zaboraviti svoju sjenu, ljubavi
moja?
ONA: Doista, doista me nee zaboraviti, ljubavi moja?
ON: Koji je slavuj u gori zaboravio pjesmu, ljubavi moja? Koja riba je u vodi
zaboravila plivati? Koje je sunce na nebesima zaboravilo granuti, ljubavi moja?
-----------------------------------------------------------------------------From: charliehit@yahoo.com
To: crvenokosodijete@yahoo.com
Bravo, bravo. Dobio sam konano to to eli uti od oca Benjamina! edna si ljubavi. eli
da te ljubi Pap. Ja ovdje vie i nisam vaan. Sama pie svoju sudbinu, sama je kroji, sama
stvara svoga Papu, bira ga, kipari, bira rijei to eli da ti kae, ne prihvaa
promiskuitetno sve to e ti ponuditi ivot kao ranije, s Cvetanom Blagorodniem. To je bila
moja misija kao arobnjaka rijei: da te osvijestim. Da te napravim ovjekom, a ne da te
pretvorim u lik, u bie od papira.
218

-----------------------------------------------------------------------------From: crvenokosodijete@yahoo.com
To: charliehit@yahoo.com
Jako se zavarava. Ja sam samosvojna. Nisam niija kreacija. Ex nihilo, frustracijo. Ni iz
ega sam roena, iz same sebe, vatra iva. Samo ti poznaje filozofiju?
-----------------------------------------------------------------------------E-mail, znatno poslije ponoi
From: crvenokosodijete@yahoo.com
To: charliehit@yahoo.com
Perverznjae! Florijan Gracijani, a?! Da potraim u pomo od Mile latinski rjenik, a? I
jo Gracijani? Misli da nisam znala i prije toga da je Florijan Cvjetko? A Gracijani Blagorodni? A odakle ti zna moga...? Mislim, bivega? Jesi li nas slijedio? Prijavit u te
policiji, asna rije! Ne stvaraj mi paranoidne situacije!!!
-----------------------------------------------------------------------------From: charliehit@yahoo.com
To: crvenkosodijete@yahoo.com
Njega znam iz ivota. Tebe iz knjige. Ja te stvaram. I ti mene. Susrest emo se na nekoj
stranici. Samo bez nervoze: zadovoljstvo i ljepota su u odlaganju.
-----------------------------------------------------------------------------to se buni? Postaje nepodnosivo ljubomoran/ljubomorna na nju i na mene? Tko smo mi?
Tko je ona da dopisuje tvoj roman? Ne budi sebian/sebina: pa dopisala je samo dva
retka, neto to smo: ja, odnosno ti (vie ne znam tko je autor svega ovog) namjerno sakrili
ispod rukava crnoga habita oca Benjamina, da izazovemo suspense, odnosno - tenziju.
Drugo, izgleda da zaboravlja kako je sve krenulo iz MOJE biljenice! Tko mi je ona? to te
briga tko mi je ona? Ona mi je sve. I ima pravo pisati. Ukljuujem lica izvan biljenice? Pa
da, ona je stvarni itatelj. Ti si samo implicitni, zamiljeni, onakav kakvim te elim. I daj
prestani s tim ljubomornim ispadima i histeriziranjima, zato to ste sada vi dvije/dvojica,
barem teorijski, jedno te isto. Tako, fino. Ti si ve mrtav/mrtva, jer im knjiga dobije makar
i jednoga realnog itatelja, implicitni prestaje postojati. Odnosno pretvara se u realnog.
Odbija biti ta guska? Prvo, pazi to govori. Ona nije guska, ona pie prelijepo!
Drugo, ako za nju kae da je guska, to vrijedi i za tebe, jer ti si ona. Konano sam te
materijalizirao, uinio tjelesnom! Kako je itatelj/itateljica mogao pisati? Pa kako si i ti
mogla pisati? Moe se sve, ako se voli. Osim toga, itatelj/itateljica pie znatno vie od
pisca, itajui. Da, itajui izmeu redaka, jer na njihove bjeline ispisuje vaniji tekst od
romana, ono nevidljivo pismo itateljske strasti to samo s dimom u zjenici, tim tamnim
ugljeniem, postaje vidljivo. Kao to smo rekli prethodno? Pisac tintom, a
itatelj/itateljica suzom pie.

219

to? Bila je prvo lik u romanu? Pa sam je sada prometnuo u stvarnu? E, to mi nije
poznato, a ne vjerujem da je ikome na licu zemlje. Nitko ne zna to je prvo: koko ili jaje,
stvarnost ili fikcija, realnost ili roman. Ni ja ne znam, ne sjeam se: je li prvo postojala
Crvenokosa iz kafia London, pa je zatim nastala Crvenokosa oca Benjamina, ili obratno.
Kao to ne znam tko je prvi postojao: otac Benjamin ili ja, jer doista vie ne znam tko pie
koga ovdje.
Napravio sam zavrzlamu od instanci narativnoga teksta? Pa to? Od lika (Papine
Crvenokose) stvorio sam realnoga itatelja (Crvenokosu iz kafia London), od pisca sam
stvorio lik (od sebe sam napravio oca Benjamina)? I to? Uivam zaplitati niti jer mrzim
savren red. Osim toga, lijepo je kad knjiga postaje stvarnost a stvarnost knjiga. Ti si u
svakom sluaju neugroeno boanstvo. Daj prestani, ne brbljaj kao normativni narotolog!
Pa ovo je samo biljenica, roman u sirovom stanju! Nije sudski zapisnik s lanovima i
paragrafima, majku mu!

220

51.
51.
Zapisnika knjiga bila je otvorena na stranici na kojoj pisalo:
Zapisnik istrage protiv Isijana, pastira iz Makedonije, optuenog za herezu i slavljenje
neastivoga, 14. kolovoza 1633. godine.
Poslije privoenja opasnoga iluzionista i prikazivaa sjena Isijana, koji je potpuno
nezakonito prikazivao igrokaze i prie sa sjenama i privienja za puk u kojima je
pokazivao vraga u tjelesnom obliku, odnosno prikazivao je sjenu njegovu, pronaen
je i konfisciran kod ovoga arobnjaka rodom iz heretikih istonih zemalja
makedonskih neobian drven i drevan sanduk, to je prethodno pokropljen svetom
vodom. Na pitanje to se nalazi u tom sanduku i moe li se prigodom njegova
otvaranja pustiti na slobodu zla demona, optueni odgovara, bez prisile i muenja, da
u sanduku nosi sjenu svoje pok. ene i da se ponekad drui sa svojom enom-sjenom
od trenutka kad je ona otila na onaj svijet. Tvrdi, isto tako, da se u sanduku nalazi sve
njegovo i prolo i budue pokoljenje i rodoslov: neroena djeca, ije sjene uva do
trenutka njihovoga raanja; ovdje su i svi njegovi preci, koji se nee roditi ponovno, ali
su mu zato njihovi glasovi i dahovi, kao i njihove sjene predane na sveto uvanje.
Tvrdi da se cijelo njegovo blago nalazi u tom pokretnom sanduku i da je krenuo
svijetom traiti zemlju za svoj rod i narod, stvoren od sjena, uzdaha i dahova. Na
pitanje kako se zove taj narod od sjena, brinih uzdaha i strasnih ljubavnih dahova,
odgovara da su to Makedonci. Na pitanje je li taj rod na licu zemlje kranski i krten,
odgovorio je s 'da', ali dodaje da svi oni vjeruju i u drugoga Boga, koga nazivaju
Tamnim. Kao dokaz da njegov narod vjeruje u dva ravnopravna Boga - prvi je Isus
Krist Spasitelj a drugi, Tamni, navodi da svaka dobro stvorena stvar ima i svoju
suprotnost: pela ima osu, svjetlost ima sjenu, zdravlje ima bolest, dan ima no, med
ima pelin, Sunce - Mjesec. Iz toga, bez stida i kajanja, izvlai zakljuak da je Tamni
ravnopravan Spasitelju, i jo drsko postavlja pitanje asnim sucima gradskoga sudskog
savjeta: Ako je Gospodin doista jai od Neastivoga, zato ga vi branite kao da ste
njegovi fikali?
Zbog ove uvrede, gradski sudski savjet zakazuje javno sramoenje bestidnoga
iluzionista i heretika Isijana: da se postavi nakon tri dana, 17. kolovoza Ljeta
Gospodnjega 1633., na stub srama i pravedno kazni gnjevom naroda; da mu zatim
gradski krvnik zada pedeset udaraca biem, a potom se rane posole vreom soli i da
starac, ukoliko preivi muke, bude stavljen u zatvor slavnoga i slobodnoga kraljevskog
grada Gradeca, radi daljnjega voenja procesa i otkrivanja sadraja tajne okrugle
knjige koja je pronaena kod reenoga Isijana, napisane heretikim, nepoznatim
istonim pismom.
221

Dopuna zapisniku: iste veeri, (14. kolovoza 1633. godine), u prisustvu njegove
svetosti, ilustrisima biskupa, njegove preasnosti gradskoga inkvizitora i mene,
predolinoga Mirka Gapara, zapisniara, izvreno je otvaranje udesnoga sanduka
opasnoga iluzionista. Unutra nije naeno, na prvi pogled nita, osim dvije-tri drvene
lutke za stvaranje sjena, ali iz opreza prema magijama neastivoga, nareeno je, od
strane gradskoga inkvizitora, spaljivanje sanduka s njegovim sadrajem pored stare
klaonice.
Pri spaljivanju, na osnovi istinskih injenica i u nazonosti trojice preodlinih i
predolinih sudaca i gradskih prvaka Gradeca utvreno je i ovjereno: sanduk se
zapalio, ali su se iz njegove unutranosti irili krikovi i vapaji ljudi koji su gorili, kao i
rika stoke i ivotinja; ova magija i opsjenarstvo nije uplaila trojicu preasnih svjedoka,
tako da su oni jo razgorili vatru za spaljivanje sanduka. Jauci su se uveali, a ule su
se i psovke na nekom nerazumljivom jeziku: bilo je jasno da su to psovke neastivoga
jer, iako nismo razumjeli njegov jezik, po glasovima i izgovoru, bijasmo uvjereni da je
rije o kletvama. Cijelo vrijeme smo se kriali i molili. Ovaj uasan sluaj i grozno
iskuenje zavrilo je u devet i etvrt te veeri, a gospodin inkvizitor imao je cijelu no
strano lupanje srca i glavobolju, koja se smirila tek toga jutra, zahvaljujui tome to
ga je njegova sluavka prskala svetom vodicom. Gospodin inkvizitor zatraio je od
svih da ovjerimo ovo svjedoenje jer, kao to je rekao: ak ni est oiju nije siguran
dokaz kad ovjek ima posla sa spaljivanjem sjena.
U ime istine, ja, Mirko Gapar.
Otac Benjamin osmjehnuo se gorko. Ovo je otilo predaleko, ree sebi. Odredili su i
vraji jezik makedonskih krajeva.
Te veeri, u devet sati, sjemenitarac i otac Benjamin stajali su na mjestu gdje je
no prije bio spaljen magini sanduk udnoga Isijana. Stajali su i gledali u spaljene i u
pepeo pretvorene ostatke iz sanduka i lutke: Kad je Mojsije uz Boju pomo razdvojio
more, uspio je napraviti to udo ne samo vjerom, nego i zbog nekih razumnih
zakonitosti, ree otac Benjamin. Jedna je takva zakonitost, na primjer, to to se voda
moe razdvojiti upotrebom velike sile, ali se to teko moe uiniti sa eljezom. U
suprotnom bi brodovi plovili i po eljezu i po kamenu, i po planinama, na primjer. Vjera
planine premjeta, ali samo postoji li razumna Boja zakonitost i pretpostavka. Bog je
samo zato Bog jer ne precjenjuje sile: on radi sve u okvirima zakona i za svako udo
odgovarajuu silu upotrebljava. On ne premjeta bubicu s jedne travke na drugu
potresom, ve blagim lahorom. ak i potresi premjetaju planine, ali nita vie od toga:
nijedan potres nije premjestio sunce, Mjesec ili planete, na primjer. Zato, uvaj se takvih
ljudi koji vide uda to niti Bog ne moe uiniti. A ne moe li Bog, tada takva nemogua,
lana uda moe napraviti samo-
ovjek, ree gotovo polusvjesno mladi, i shvati kakvu je veliku istinu izrekao.
Ve sljedeega trenutka poeli su iz klaonice u blizini dopirati i vapaji stoke koju su
vodili na nono klanje. uli su se i glasovi nepoznatoga jezika. Mesari su bili Maari.
Osjealo se da psuju i vuku blago koje se protivilo, ali i da avolski sono psuje i sam
vlasnik, Maar, isto tako. Pitale su sjene te stoke, isto onako kao to su pitale jedne
noi prije toga i spaljene sjene iz sanduka jadnoga Isijana.
I zatim se otac Benjamin okrenuo i otiao. Sjemenitarac je pourio uhvatiti korak s
mudracem koji mu je osvijetlio ivot onako kao to zvijezde repatice, rijetke, ali sjajne,
osvjetljavaju put izgubljenim namjernicima, prosjacima i mornarima.
222

52.
Iste veeri, 15. kolovoza, Ljeta Gospodnjega 1633., kroz svoj teleskop postavljen na
katedralu u Firenzi, crvenokosi Galileo posljednji je put gledao u nebo. Prije neki dan
potpisao je zavjet pred papom da e odsada, umjesto u nebesa, biti zagledan samo u
zemne stvari, da ne unizuje Boga sa svojim ludim idejama. Teleskop hvata cio roj
meteora i protiskuje kroz usku Galilejevu zjenicu: Lovrine suze, pomilja Crvenokosi. I
obuzima ga silna tuga to vie nee moi nijednoga kolovoza gledati taj meteorski roj
koji proslavlja, svake godine u isto vrijeme, strast ljeta i tijela ljubavnika. Mala mu je
utjeha to ponekad neki od njih padaju u zemljinu atmosferu i sagorijevaju, a vidljivi su
golim okom. Za njega je ve smisao ivota izgubljen, izgubljena je slika o svemiru kao
velikoj kozmikoj maternici, rodnici enskoj, u kojoj su komete i meteori muko sjeme, a
planete enska jajaca koja ekaju da budu oploena, da bi se rodili novi svjetovi. Jer
otkada su mu zabranili zuriti u nebo, ogledao se Galileo oko sebe i osvrnuo na zemlju, a
pogledavi kroz svoje lee vidio je da je i u sjemenu ovjekovom bilo zvijezda repatica,
vatrenih sjemenskih punoglavaca. Pogledavi, vidio je da i u rodnici enskoj ima jajastih
planeta iz kojih kasnije nastaju ivoti. Vidio je mnogo toga Galileo, previe je svjetlosti
boanstvene vidio, vidio je da je malo slika velikoga i da se veliko ogleda u malom
savreno jednako, kao u zrcalu egipatskom, i da je posvuda On isti, i u velikom i u malom,
i zato e odsada biti slijep: ivjet e u svemiru bez neba, zatvoren u najraskoniju papinu
palau, prijatelja svoga negdanjeg, imenom Maffeo Barberini. ivot bez neba: kao kua
bez krova.
Moj ivot je kua bez krova, razmilja u istom trenutku, u Susedgradu,
Crvenokosa, dok gleda cio roj zvijezda to gasnu na crnom nonom nebu s krikom
Mjeseca. Gasnu negdje u pravcu Gradeca, gdje se nalazi njezin Pap. I stalno se pojavljuju
sve nove i nove zvijezde to prelijeu i padaju, kao da se cijeli svemir hladi, i kao da
dogorijevaju odnekle odozgo baklje iz velike nebeske vatre to se gasi. I dobiva iste
veeri Jovana iz Makedonije poruku od Ciganina koga je bila zatekla onoga dana s
Cigankom u umi, pored krova svijeta. Predaju joj to uto oko i to crno uho poruku bez
rijei, a ona vidi tui rukopis. U pismu pie: Onoga koga najvie voli, preksutra e
bievati kandijom i stavljati mu sol na otvorene rane. Prijatelj koji eli pomoi.
I iste noi u kojoj zvijezde ne spavaju, nego uarene sagorijevaju i u pepeo sivi se
pretvaraju, Ciganin sjahuje s konja pred kuom preuglednoga Florijana Gracijania i
kuca na vrata. Vrata se otvaraju i na njima se pojavljuju plave oi boje bolnoga mora.
Primila je pismo, kae Ciganin. to jo moram uiniti? pita utooki, u noi crnoj.
Florijan gura kroz vrata sjemenitarevoga blizanca, vezanih usta, i procijeuje kroz
zube: U umi izvadi pergamenu iz utrobe ovoga goluba to nosi pisma do moje golubice.
Izvadi mu srce i donesi ga kao dokaz, u koveiu. I zatim mu prua no za rasporivanje
janjeih utroba.
223

Jedan konjanik i jedan ivi mrtvac prebaen preko konja jau potom prema
mranom umarku. Trenutak kasnije, jedna zvijezda pada negdje iza planine.
-----------------------------------------------------------------------------Onom ovjeku, dok ti ita, jedan drugi ovjek vadi srce u onom tamnom umarku. Je li se
morala takva surovost dogoditi u tako njenom i lijepom romanu o ljubavi?
Kau da je svijet nastao iz eksplozije. Iz velikoga benga. Ako je ta pretpostavka
tona, tada stvari s naim svijetom ne stoje tko zna kako ruiasto. Eksplozija, ukoliko nije
sluajna (a ovaj svijet nije sluajan, nego umno dizajniran preciznim zakonima od
elektrona do galaksija), ukazuje na agresiju. Nitko ne izaziva eksploziju bez izvjesne
afektivne podloge, tek tako, bezrazlono. Ako je tako, tada nasilje uope i nije neto udno
na ovom svijetu: moglo bi se rei da je to njegova prva bit, prarazlog za postojanje.
Ako je tako, ako je ovaj svijet nastao iz Bojeg razloga i s Bojim promiljajem, kako
onda objasniti razlog zbog ega Bog posjeduje ogromnu mo u trenutku kreacije? Kreacija
je podrazumijevala silno premjetanje ogromne (prethodno do beskraja implodirane),
bezbrojne mase, njezino rasprskavanje (eksploziju) u dijeliima sekunde u nezamislive
daljine koje se broje u milijunima svjetlosnih godina. Pitanje nije odakle Tvorcu takva mo,
nego emu je drugom sluila ta mo, osim stvaranju? Je li imao suparnika koji se protivio
stvaranju? Mo obino slui za svladavanje nekog neprijatelja. Osim toga, ovjek ne
pokazuje svoju mo kad je sam: potreban je najmanje jo jedan da ona bude pokazana. Je li
kod stvaranja bilo dvoje prisutnih? Bez obzira na to, mo se obino ne primjenjuje na
slabijima od sebe. U najmanju ruku, snagu i mo razuman koristi za svladavanje
ravnopravnog po snazi, ak i snanijeg.
Ako je tako, tada Starac Isijan govori prilino mudro kad kae da dvoje povlae konce
ovoga svijeta, iako mu onda nije mogla biti poznata teorija o velikom prasku.
Takvu manihejsku, gotovo bogumilsku svijest o paralelnom postojanju dvoje, o
stalnoj borbi izmeu dobra i zla, susreemo i u priama. Ali tamo, zlo uvijek doivljava, na
neki idealiziran, gotovo inkvizicijski nain, i nimalo nevin, poraz: na taj nain je nasilje
ponovno, ovoga puta vjeto spakirano u ukrasni papir udesnoga.
Ah, kakva prevara, dileri bajki: vi braa Grimm, svi romantiari skloni melankoliji,
depresiji, alkoholu i raznim drugim vidovima drugaijih svjetova, i ti Ernst Theodor
Amadeus Hoffmann, i ti gospodine Ludwig Tieck, i ti, Lewis Carolll: pa bajke obiluju
nasiljem kao u najnasilnijim horor-filmovima sa Schwarzeneggerom, Jean Claude van
Dameom ili Staloneom, a svi se prave da to ne gledaju jer je postojala i didaktika
dimenzija! Ivica i Marica bacili su i spalili u samoobrani zlu babu u uarenoj pei (vjeticu,
par excellance), poto su prethodno pojeli okoladni krov kue; tim kremiranjem napravili
su zloin ravan Auschwitzu. Iako je i ona zaprijetila da e ih pojesti, juhu od njih nije
skuhala! Lovac iz Crvenkapice napravio je prvi carski rez u povijesti ovjeanstva bez
anestezije, bez obzira to je to bio vuji trbuh, isto kao to je njegov kolega iz Snjegulice i
sedam patuljaka izvrio prvu otvorenu operaciju na srcu i njegovom odstranjivanju, bez
obzira to je pacijent, u jednoj je verziji bila - svinja, a u drugoj, okrutnijoj - srna. (Usput
reeno, uvijek kaemo srnica za srnu, a nikada svinjica za svinju? Zar je to pravedno da se ismijava svinja samo zato to je svinja, a da se opjevava srna zato to se nije svojom
zaslugom rodila kao srna? Borba protiv rasizma je gola floskula dok se ovako odnosimo
prema svinji i srni). Carolova Alise doivjela je prvi predmaturalni orgazam onim
vrtoglavim padom u bezdan drugoga, ljepeg svijeta, jo i u uzrastu kad svako druenje s

224

takvim likovima potie mogunost da autor bude optuen za pedofiliju. Ali, pa to, sve to
nije istina! To su slatke prie, nepostojei svjetovi!
Sve to nasilje provodili su junaci u ime viih ciljeva, kao da se moe viim ciljevima
opravdati okrutne postupke. Pa i inkvizicija je muila i spaljivala ene na lomai u ime
viih ciljeva, jer ne postoji vii cilj od Boga i poraavanja vraga.
I konano: jo jedno nasilje zbog licemjernog postizanja vieg cilja: pergamene.
Cijena sve lijepe knjievnosti je krv neroenog janjeta, izvaenog prije vremena carskim
rezom i odmah zaklanog. Jer se samo tako, kao to je doznao uasnuti otac Benjamin,
pergamena smatrala kvalitetnom. Iza svih tih slatkih uzdaha srednjovjekovnih Dulcineja,
njihovih herojskih spasitelja, iza svih djela svjetske knjievnosti od Aristotela, Sofokla,
preko Dantea i Cervantesa, do Shakespearea, Baudelairea, Dostojevskog ili Camusa, lei
nevino prolivena krv jaganjaca. Poznato je: nema gozbe bez prolivene krvi. Cijeli svijet je
nasilje. to onda ako je Gutenberg zamijenio janjeu krv olovom, a kou papirom? Papir je
daleki unuk pergamene. Jedinstveni alibi je ovdje taj to su stabla, na sreu, bez krvi. Ali i
ona imaju utrobe. Kad se sijee drvo, prolijeva se nevidljiva, bezbojna krv: to je kod plaa
vinove loze najvidljivije. A nevidljivo optuuje stranije od vidljivoga: onaj koji ubija a nije
vidio svoju rtvu nesretniji je od onog tko je ubio i vidio to ubija.
Slaba je ovdje utjeha kineski filozof koji kae: s gledine toke drveta, sjea stabla je
zloin; a s gledine toke papira, sjea stabla je - stvaranje.

225

53.
Pljuvali su po njemu vezanom za stub srama. Zatvarao je oi da mu ne bi pljuvali u oi;
zatvarao je usta da mu ne pljuju u utrobu. Tukli su ga tapom i ibama po glavi i licu.
Netko mu je zasjekao uho noem nakon ega je visjelo kao dugme starog vojnikog
kaputa; svi su se smijali, ak i gradski straari, koji ne bi smjeli dozvoliti takvu povredu
prije nego krvnik doe s biem. Bilo je podne i on, onako vezan za stub, nije imao prvi
put sjenu da ga pridrava u poniavanju. Sjena se bila pretvorila u toku pod njegovim
nogama: jadna ena njegova, nije eljela vidjeti mua svoga, ljubljenoga popa Isijana
ponienog i zato se pod njega, pod tabane njegove sakrila, u potkovicu se od cipela
pretvorila.
Otac Benjamin stajao je po strani i gledao to se dogaa. Opazio je da nema sjene i
to ga je jako uznemirilo, ne znajui zato. Odjednom mu je ljutiti i gorki predosjeaj
rasporio svijest te zamraio oinje svjetlo jer nema li sjene, neto drugo e je
nadomjestiti, kao i sve to se u ovom svijetu nadomjeta; i predosjeaj se ostvario, i
doista bijae, jer ne bijae la: zaljuljalo se nebo nad ocem Benjaminom, zaljuljala se i
zemlja od topota dragih, poznatih, slatkih tabana, i jak miris polja i majine duice
preplavio je spontano skup na Kaptolskom trgu, i sjetio se mirisa mogranja upravo
otvorenog, i kupina na koje je zamirisao zrak, i sljedeega trenutka u kojem je glasan
krik rasporio agor to se stiao, ustupajui mjesto plau djevojakom:
- Ataaaaa! Ataaaaaa moj!
Crvenokosa je u ljutoj boli trala, kao ranjena ivotinja, prema stubu srama, dok je
krajikom oka otac Benjamin opazio nacerenu miju njuku preodlinoga i preasnoga
Florijana, kako se naginje prema osavom inkvizitorovom licu, i s njegovih usana
proitao da je rekao: Evo kuje to lijee s vragom i evo oca njezinoga; krili su oboje da
su vragov nakot! Poto se dobra sluba posluila pismom o njezinom voljenom i o
mukama njegovim: dotrala je kuja spasiti onoga crnorisca, pa smo otkrili da joj je ovaj
otac. Spasio se teolog, doktor aneoski i sotonski, glavu ivu je izvukao, pseto vraje, to
se u prosjaka preodijeva i bludnii po gorama s Jovanom, koja je mojim zlatnikom
otkupljena.
I zatim su je zgrabili straari za kosu, i skinuli joj s ramena torbu, a ona je u divljem
bijesu traila pogledom nekoga: svoga Papu je traila. I kad ga je ugledala, otrgnula se od
njih, ali ju je straarev bi ravno po oima opalio i ugasio joj svjetlost dvaju uarenih
ugljenia.
U tom je trenutku otac Benjamin znao da e ona, leptirica njegova, ugledati
Gospodina.
-----------------------------------------------------------------------------226

ivimo, uglavnom, otvorenih oiju. Prvi put otvaramo oi kad se rodimo. Spavanje
smatramo, malom, privremenom smru. Tada vidimo stvari koje ne vidimo otvorenim
oima: snove. Zato ivot, uglavnom, smatramo stanjem otvorenih oiju. Pokuavamo li se
sjetiti neega prije roenja - sjeamo se samo tame i tiine. Tada smo bili kod Boga. Kad
umiremo, ponovno vidimo Boga. Tada ponovno zatvaramo oi. to to znai? To znai,
jednostavno, da se Bog ne vidi otvorenim oima, nego samo zatvorenim. Zato uvijek i
zatvaramo oi kad mu se molimo: zatvorenih oiju ljube i redovnici i ljubavnici. To znai da
je Bog gotovo nevidljiv u ivotu, u onom razdoblju izmeu velikoga otvaranja i velikoga
zatvaranja oiju. Treptanje, mirkanje i spavanje podsjetnici su da Bog postoji, ali da se
vidi, kao i svaka svjetlost, samo u tami. Dajte, zato, znaenje svim mirenjima - snovima,
molitvama i ljubavi!

227

54.
54.
Poslije tri dana, 20. kolovoza 1633., Ljeta Gospodnjega, u gradskom magistratu pater
Benjamin dobio je sljedei zapisnik:
Zapisnik od 18. kolovoza 1633. godine, o sudskom sasluanju s torturom Johane
Gracijani, roene negdje na Istoku, pretpostavlja se: na podruju Makedonije.
Kod nje je zaplijenjena: jedna arobnika torbica, s vie neobinih upljih igala, s
bojama, za koje optuena tvrdi da su sluile za stvaranje slika po tijelu,
najvjerojatnije vrajih igova. Time se pokree osnovana sumnja da je ona tajnica
vragova: pismena je, ali nema plemenito podrijetlo. Priznaje da je Isijanova ki, koji je
pastir iz Makedonije. U zaplijenjenoj torbici jo je pronaeno: bilje za koje optuena
tvrdi da je sluilo za lijeenje, iako je sud upoznat i s izradom otrovnih napitaka iz
istoga, gore spomenutoga bilja. I jo: jedna lupa, dar njezina tuitelja, preasnoga
Florijana, kojoj je vjetica najvjerojatnije promijenila namjenu, a u suglasnosti sa
svojim vrajim vjetinama, im ju je nosila sa sobom.
Kod starca su zaplijenjene: jedna misteriozna knjiga-pisanka s konim crnim
koricama i utom pergamenom, sastavljena nerazumljivim, istonim pismom
makedonskim, pod naslovom koji znai - Knjiga o knjizi (tako kae optuena jer zna i
na jezik hrvatski). Kae da je pisanka njezina i da ju je izgubila u njegovoj kui one
noi kad je starac uhien, a ona pobjegla potjeri. Knjigu je sama, prema iskazu,
osmislila i napisala. U njoj je ova udna vjetica zapisivala svoje misli o tome to su
slova i knjige. U tom njezinom udnom djelu izloeno je heretiko znanje o bojama
po kojem su one isto to i glasovi i mirisi, i da Presvijetli Gospodin Bog nije bio savren
i navodno nam je zaboravio dati jo jedno osjetilo, odnosno da bi najsavrenija knjiga
bila ona koja bi bila ispisana tjelesnim, sablaznim, bludnim mirisima umjesto rijeima,
jer su rijei istinska Rije, a sam Bog je Rije i svjetlost. Tamo se prikazuju i razni drugi
vragovi, ponona i mjeseeva znanja, poput onih da bi najsavrenija knjiga bila ona
koja bi imala okrugli oblik. Pisanka je ispisana kaligrafijom, za koju je utvreno, poslije
obavljene provjere, da doista pripada optuenoj.
Zapisnik:
U Ljeto Gospodnje 1633., 18. kolovoza, u straarskoj kui slobodnoga i kraljevskoga
grada Gradeca na Grikom brijegu, smjetenoj meu zidinama i bedemima istoga
grada i u istoimenoj upaniji, naime na mjestu uobiajenom za muenje, Johana
Gracijani, na osnovi donijetoga zakljuka gospodina inkvizitora, prvo je revnosno i
228

kranski potaknuta i ozbiljno opomenuta da otkrije sve ono to se ima otkriti. Budui
da je i dalje ostala kod poricanja, predana je ministru pravde, u 6 sati izjutra, da on
pretrai ono to se mora pretraiti na njezinom tijelu i pronae vraje igove. ig je
odmah pronaen, u obliku ivopisno obojene leptirice ispod pupka, naime, prema
stidnom mjestu to samo po sebi ovjerava istinu da je ova bijednica dozvolila vragu
igosati je znakom toliko vidljivim i sramnim da ga je ministar, izrezavi ga iz tijela,
priloio, s uasnim stidom i oigledno zgroen, asnom sudu grada Gradeca. Na
pitanje kad ju je i kako igosao vrag, optuena je izjavila da se sama obiljeila, iglama i
bojama za pisanje po koi. Na igu se jasno vidi da su dva latinina slova od kojih se
sastoji leptirica neraskidivo povezana, bludnom pregradom: J i B, to ukazuje na to da
vrag najvjerojatnije ima ime koje poinje slovom B.
Krupne kapi znoja tekle su elom oca Benjamina. A iz oiju suze. Njegove oi
prelijetale su po sitnom rukopisu zapisniara:
Na ovu opasku, vjetica Johana odgovara, opravdavajui se, da nikada nije vidjela
vraga, ni opila s njim i da ne zna ni za kakvo ime koje poinje na B. Budui da porie,
podvrgnuta je u 6 i pol muenju vezanjem i istezanjem ruku. Spomenuta je izdrala
na toj spravi do devet i pol, nakon ega je skinuta sa sprave i predana drugom
ministru pravde, koji ju je stavio na ljestve za rastezanje.
Poslije est sati muenja na toj spravi, zbog gubitka snage skinuta je sa ljestava i
vraena u eliju.
Muenje je nastavljeno u pono, istoga dana, kad je optuenica ponovno
stavljena na ljestve za rastezanje. Do est sati izjutra, 19. kolovoza, muena je s
namjerom da prizna izazivanje muke nemoi kod preodlinoga svog supruga,
preasnoga i ve reenoga Florijana, ali je sve poricala. Na pitanje odakle kod nje
razne arobne trave i za to ih je koristila, odgovorila je da je s njima lijeila svoga oca,
iluzionista i majstora sjena, vjetaca Isijana iz Makedonije, o kojem ve preodlini
gospodin inkvizitor vodi proces s neoborivim dokazima o herezi. Kae da je lijeila
jednom i samo jednoga skitnicu, ali se ne sjea njegovoga imena. I bez obzira na
paljenja vatre na slabinama, optuenica nije htjela priznati nita vie.
U est izjutra skinuta je s te sprave i poslije jednoga sata, u kojem je optuenica
zatraila vode, na to ima neosporno pravo poslije dvanaest sati torture, na nogu joj
je stavljena panjolska izma. Poslije dva sata provedenih na spravi za muenje,
optuena Johana Gracijani konano je priznala da je spolno opila s vragom, i to u
prvoj noi (17. kolovoza), kad je bila dovedena u zatvor. Opila je s njim u svojoj eliji.
Neastivi se pojavio u liku gradskoga inkvizitora, obraao joj se s mila moja
djevojice i ludice moja, ime se potvruje da je vrag znao sve jezike na svijetu,
ukljuujui i hrvatski; obeavao joj je spas pokaje li se i opi s njim, ali mu je
odgovorila da se nema zato pokajati i da je asna. I poto mu je tako rekla, on je
navalio na nju, i silom ivio s njom kao mu sa enom to ivi. I jo kae da je ono bilo
hladno, kao i sjeme, to je neosporan dokaz da je to bio vrag, a ne preasni gospodin
na, inkvizitor. Iz gore navedenoga moe se zakljuiti, a to je sudski savjet gradskih
velikana zakljuio posebnim zakljukom o ovom procesu, pod red. br. 167/4, da
neastivi ne bira sredstva u svom obraunu s Gospodinom Naim Isusom Kristom i da
se ve drznuo preuzimati lik i najodlinijih, ali i najpreasnijih naih prvaka, naroito
onih koji vode ove uasno mune procese ispunjene iskuenjima, da ih unizi, osramoti
i nabaci se blatom na njihovo dostojanstvo i ugled.
229

Presuda: reena Johana da se spali u prvom satu poslije izlaska sunca, 21.
kolovoza, na Kaptolu, zajedno sa svojim ocem, starcem Isijanom, kao primjer svima iz
slobodnoga i kraljevskoga grada Gradeca, koji padaju u iskuenje da se priklone
vragu.
Knjiga je ispala iz ruku oca Benjamina. Oi su mu bile krvave, usta suha; vie nije imao ni
suza. Pogledao je kroz prozor: ljudi su nosili grede i daske za podizanje lomae. U
jednom trenutku pomislio je pisati papi, moliti ga na koljenima za njezin ivot, ali je
shvatio da nema konjanika-glasonou brega od smrti, ak i da je veerao svjetlost
umjesto sjena; shvatio je da je onaj gad, zmijooki, namjerno donio presudu u istom danu,
a za sljedei predvidio izvrenje kazne. Nije mu preostalo nita drugo osim ekati da se
dogodi udo; sve je bilo u Bojim rukama, kao i onoga puta kad mu je kamen uzeo
najmilije!
I zatim, odjednom, otac Benjamin zau jezoviti muki krik iz druge sobe sjemenita.
Izlazi kroz svoja vrata i vidi: vrata sjemenitareve odaje su odkrinuta, kao da je netko
prekoraio prag. I doista, unutra, pored sjemenitarca koji klei i plae uasno teko,
stoji ovjek u crnom, s kapom to je skinuo s pognute glave. I prilazi otac Benjamin,
zagledava se u ovjeka, zatim sputa na koljena pored sjemenitarca, uzima njegovu
bradu u svoj dlan i podie mu uplakano lice, i uje, kroz jecanje: Ja vie nemam polovicu,
oe: primiem se pogibelji. Nali su ga s izvaenim srcem, u umarku pored kue
preodlinoga i preasnoga Florijana. S noem zarivenim na praznom mjestu, mjestu za
srce, noem za vaenje pergamene iz utrobe janjee majke, i sa srcem poloenim u
kovei pored tijela.
Oac Benjamin gledao je u njega, ut kao votanica. Zatim su se, onako kleei,
zagrlili, i elom uz elo, zajecali kao dvije crne udove u bijelom samostanu: nitko nije
oekivao takavu nenadanu pogibelj, pogubljenje i gubitak.

230

55.
55.
Poslije jedne mjeseeve mijene, toga popodneva, stigao je odgovor i iz Venecije, od
Galileja crvenokosoga:
Da, doista jesam: odrekao sam se svoje znanosti. Ne pii mi vie. Ja sam ve
slijep, jer sam vidio previe svjetlosti. Za mene e od sada gledati moje lee, s kojima
sam smanjio veliinu, i zato stradam od vlasti, koja ne eli biti smanjena. Ja sam
smanjio veliko: u tome je moj grijeh. Smanjujui veliko, pokazao sam upravo
nevidljivo: Boga. Bog nije nevidljiv zato to je mali, nego zato to je veliki i nalazi se u
svemu, ak i u najmanjem zrncu praine. To vlast nikako ne eli razumijeti.
Zbogom, pater moj dragi, zbogom.
Tvoj Galileo Galilei, zvjezdoznanac i bogotovatelj.
-----------------------------------------------------------------------------E-mail, 20. kolovoza 2005., 20:44
From: Pap@yahoo.com
To: crvenokosodijete@yahoo.com
Imam novu adresu. Zovem se Pap. Sjea li se to si mi rekla jednom na rjenoj obali? Da
te ne zanima kako se zovem i da je ime koje si mi dala jedina stvar to moram zapamtiti za
na ponovni susret: Pap! Da e ti mene nai, a ne ja tebe, i poslije vie stoljea, samo
zapamtim li to ime!
Sjeti se, molim te sjeti se! Sve je isto u nas; kemija, pratjelesnost, krv i slina. Ti si moja
duhovna i tjelesna domovina, praoblik moj, prapostojbina. Neka se sjete atomi toga kako
smo se voljeli, s rairenim dlanovima i zjenicama, i po mlinovima i po sjenicima, i na nebu i
na zemlji, i pod zvijezdama i pod krijesnicama.
Sjeti se draga moja naega ljeta s bosim tabanima i istim srcima: tri munje, tri duge.
Spavanja u tom kratkom trenutku to se naziva vjenost, dok nas nije probudila smrt.
Sutra e umrijeti, draga moja. I ja u s tobom, u tvojoj vatrenoj sjeni, umrijeti. Gorjet
u u sjajnoj smrti. Da se probudim s tobom, ponovno, novim roenjem. U stvarnosti.
-----------------------------------------------------------------------------E-mail, 20. kolovoz 2005., 20:5
From: crvenokosodijete@yahoo.com
231

To: Pap@yahoo.com
A i vrijeme ti je da se probudi. Ako se ne probudi zavrit e ili u ludnici ili u zatvoru. Jer
u te ja osobno prijaviti policiji: bila je u pravu jedna moja prijateljica: ovo je otilo
predaleko. Prijetnja ubojstvom! elim samo da nju ne pogubi. Znam kojim smjerom ide
cijela ova stvar: sprema se spaliti je na lomai. Ne alji mi u privitku dijelove kraja
romana, kad mi ve ne alje dijelove poetka. Ne budi perverzan i gad!
-----------------------------------------------------------------------------E-mail, 20. kolovoz 2005., 20:53
From: Pap@yahoo.com
To: crvenokosodijete@yahoo.com
Ah, ah! Koliko si Ijutita! Pa i policiju spominje, kao nain raspleta romana! Pa nije ovo
Agatha Christie; nije Ubojstvo u Orient Expressu! Bijesna si, vidim te. Kao da te je
napravio Dr. Oetker iz vanilin eera.
-----------------------------------------------------------------------------E-mail: 20. kolovoz 2005., 21:03
From: crvenokosodijete@yahoo.com
To: Pap@yahoo.com
Iskljui se, prekini! urim. Izlazim. Pritisnut u dugme block the message!
-----------------------------------------------------------------------------E-mail, 20. kolovoza 2005., 22:03
From: crvenokosodijete@yahoo.com
To: Pap@yahoo.com
Gdje si ovjee, cijeli sat?
-----------------------------------------------------------------------------E-mail, 20. kolovoz 2005., 22:07
From: Pap@yahoo.com
To: crvenokosodijete@yahoo.com
Pa nisi li stisnula block the message? Bio sam zauzet: smiljao sam tvoju smrt.
-----------------------------------------------------------------------------E-mail, 20. kolovoz 2005., 22:09
From: crvenokosodijete@yahoo.com

232

To: Pap@yahoo.com
E pa dosta je! Sada u te stvarno blokirati. Do sutra u 12:00. Izlazim sada s jednim
stvarnim tipom: od mesa i krvi umjesto od papira i tinte napravljenim, to bi ti rekao.
Razmiljam samo da li da ponesem i crno janje?
-----------------------------------------------------------------------------E-mail, 20. kolovoz 2005., 22:11
From: Pap@yahoo.com
To: crvenokosodijete@yahoo.com
Probaj samo. Zadavit u te.
Delivery failed. The message has been blocked by the recipient.

233

56.
Bilo je devet sati naveer, 20. kolovoza Ljeta Gospodnjega 1633. kad su straari
otkljuali eliju pod bedemima preasnoga i slobodnoga kraljevskog grada Gradeca i
predali baklju Pateru Benjaminu. Straar je u rukama drao crvene cipele to mu ih je
otac dao kao plau za tajnu posjetu. Razgledavao ih je i nije im se mogao nauditi:
pomirisao ih je da bi se uvjerio jesu li doista lakirane. Potom je propustio oca unutra i
zakljuao vrata za njim. Samo tiho, preasni, ree. Doi u za etvrt sata. To je sasvim
dovoljno vremena za... osim toga, ona je sasvim nepokretna, moete raditi to god
hoete, ree, bezobrazno se cerei s mijom njukom u polutami. Otac Benjamin uao je
u eliju.
Pap! gotovo je vrisnula od radosti, ne mogavi vjerovati da je sakupila snage za
izgovoriti njegovo ime. Leala je na podu, u kutu, na desnom kuku: lijeva noga bijae joj
opruena ustranu i teko se razabirala ispod koljena, jer je bila gotovo zdrobljena
klincima paljolske izme. Disala je ubrzano i oblizivala svoju donju usnu: preko lica joj
se protezala uarena krvava linija od udarca biem, jo od onoga dana kad su je straari
uhitili. Podigla je pogled prema njemu i oi su joj odjednom zadobile isti sjaj to je
pripadao njihovom ljetu, ljetu uarenoj potkovici, ljetu - cijelom jednom velikom
mjeseevom danu (jer dan je dan, kao i ivot ovjekov, ako nije jedna mijena mjeseeva:
jutro mladi mjesec, podne puni Mjesec i popodne etvrta etvrt): bio je to sjaj onoga
dana u kojem su uhvatili ribu, sjaj njezina sunca umnoenog u krljutima arana; zvuni
sjaj njezinih umnih i onoga dana kad se ona trljala o njegov trbuh, sjaj kad mu je
znala rei: Prestani uzdisati, ne mogu spavati na tvome trbuhu. Bila je to ista ona
djevojka, isti onaj plamen to je zahvatio oca Benjamina te se proirio i na habit, s istim
srneim njukicama ispod prnja u koje je bila sada odjevena; bila je to ista ona srna,
samo ranjena, poniena i nepokretna.
Bila je to ista Jovana, samo to je sve ve bila prolost. ivot bijae istekao kao sitna
mlinska penica kroz njihove prepletene dlanove u tom ljetu to je ostalo iza njih, i to je
znao otac Benjamin, a znao je da i ona zna da je tako.
Sjeo je u kut i poloio joj glavu u svoje krilo. Zaplakao je muki, neutjeno, tvrdo.
Njegove uarene suze slijevale su se s njegovih obraza na njezino lice, tako da je
izgledalo kao da i ona plae, njegovim suzama (ljubavnici su si pozajmljivali i suze, a ne
samo opojne mirise strasti). Ne plai, govorila mu je ona. Nije to nita, Pap, ne plai,
Pap moj! Vratit u se u ono od ega sam stvorena: u vatru i u svjetlost, u svanue i u
vidjelo, ne plai, molim te, jer bit u sretna postati ono to jesam: brzina neukrotiva. Ima
li vee sree od toga da se vratim doma Pap, u kuu vatre, ocu svome? Plakao je sve
glasnije i tvre, nekakvim mukim, predsmrtnim krkljanjem, jecao je i nije mogao
prestati, a ona ga je nastavljala tjeiti kao da je malo dijete:

234

Ne plai, Pap, molim te, ne plai: obeavam da u ti se javljati, prije svakog

nevremena u ti se javljati, Pap; vidjet e moju duu kako svjetluca u oblacima; i kao
duga u ti se javljati, kao trostruka duga, ne kao jednostruka; i poput tvojih oblaka iz
djetinjstva u ti se javljati, u vjenoj mijeni i promjeni, i kao vjetar u ti se javljati, kao
leptirica, pepeo iz vjetra to je zauvijek nestao, pismo vjeno ivo i ljubavno pisat u ti
liem jesenjim, kad ga podignem i otpuhnem: !; i na trepavicama u tvojim
spavati a da me ne osjeti, i ne ljuti se zato to me nee osjetiti Pap, jer neu te eljeti
probuditi, dok spava umoran od svojih knjiga i mene sanja; i kao riba u ti se javljati, s
punom utrobom tvoje djece, neroene; i kao vilinski konjic to je u trenutku pohranio
vjenost, ivot u jedan dan zarobio; i kao i na ustima drugih ubavih djevojaka javit
u se tebi, sigurno e me prepoznati, Pap, kao eravu na ognjitu, kad e biti star i
sjedokos, sjedei pored vatre u nekom samostanu, javljat u ti se i kao sjena tvoja Pap,
obeavam da u ti se javljati, samo ako me pozove i ako me jo voli; i kao crno janje u
ti blejati, i kao rumeni mogranj donijet s juga javljat u se tebi, pa e se sladiti Pap, ne
plai Pap, bili smo sretni, i sada neka nas spale, oni nita drugo i ne znaju osim spaljivati
sretne, jer im zavide, i svi ueni zakoni i svi svjetski sudovi i sve sudake perike i ekii,
sve odore i inovi, svi brani ugovori smiljeni su samo da bi se zabranilo da dvoje
ugaju vatru na tijelima i u srcu, da si golicaju due slatkim plamicima, zato su i
smiljene sve te gadosti, da bi se prognala vatra iz naih ivota i unio red, a vodi
zapovijedilo da se prilagodi eljenom obliku posude, zato ne plai Pap, mi smo se
voljeli, mi smo proivjeli sve u jednom mjeseevom ivotu, u dvadeset i osam zemljinih
krugova oko Sunca; mi smo zapalili sami sebe, pretvorili smo se u vatru, Pap; pa ti si mi
ve palio slatke plamike na slabinama, po vratu, po bedrima, u utrobi, utrobu si mi
poljupcem i vrelim igovima otpeatio i zapeatio, topio si me kao staro zlato i izlijevao u
zvono, pa sam gorjela s tobom sto puta Pap, dovraga ve s tim, nije nita strano, ne
plai, Pap, to e sutra biti igra u poreenju sa svim naim dosadanjim poarima, Pap!
I zatim mu je milovala bradu onako leei u njegovom krilu.
On se, konano, smirio. Vidio je svaku crtu na njezinom licu, zato to je htjela da
zapamti tu sliku: usne trokutasto savrene, tuno nasmijeene, oi ugljenii, bradica
iljata, plamen neugasli. Vidio je njezin lik naopako u svome krilu: lice kao s freske
prelijepe, nacrtano dahom drevnoga Slavena. I u njezinim oima itao je da se doista ne
boji, da ak i jedva eka otii, postati vatra, da bi mogla biti s njim, da mu se javlja
odasvud, da mu dolazi kao svjetlost, kao predveernji oganj koji je zapalio ovar na
udaljenom brijegu, kao arko ljeto, kao tiho sunce zaspalo u eeru otealih jesenjih
plodova.
Nisam ti kupio cipele, ree odjednom on, tonom kao da se prekorava.
Znam da si mi kupio, ree ona tuno, gladei mu bradu. Crvene, lakirane. Gotovo
ih vidim. I znam da ti se srce slamalo kad si ih morao dati: ali meni vie ne trebaju; tko je
bos krenuo, ne trebaju mu cipele, jer po svjetlosti koraa.
Zatim je podigla dronjke na trbuhu i pokazala na prazno mjesto leptirice. Vidi,
ree. Odletjela je. I zatim se osmjehnula tuno. Ali se ipak osmjehnula. Bolje da je
slobodna. Iupali su joj krilaca, dva slova: podijelili. Ali znam da e se ona ponovno
pronai i ponovno spojiti, nekada, rekne ona.
Zatim su se gledali dugo bez rijei, htio je neto rei, ali ona ree: Pssst! Ako eli
glagoljati, reci neto savrenije od tiine. I poljubi je u elo. Ti e sutra... gledati? upita
iznenadno. Ostao je zateen: nijeme suze jo uvijek su mu tekle po obrazima i vratu.
Prozborio je: Istim dahom umiru ljubavnici. I znala je da e njezin Pap biti tamo.
elim te gledati u oi dok odlazi. elim da to bude posljednja slika to e se useliti u
235

mene kroz zjenicu, vrata ljubavi i smrti. elim imati osjeaj da me uzima u svoje vrste
vrele ruke i ide sa mnom prema dugi.
Ona se osmjehnula tuno i prstom prola po njegovoj donjoj usni, kao to je to on
prvi put uinio njoj, u mlinu. Smrt su vrata, ree ona. Samo ide iz jedne u drugu odaju.
Ali ostaje u istoj kui, zrnce praine moje: u svemiru. ekat u te, ekat u te cijelu
vjenost ako treba, da mi ponovno sleti na dlanove. Disala sam previe strasno, i zato
sam te izgubila, ree ona.
I potom umukoe.
Aneli su minuli, ree on. Da, ree ona. Aneli kojima je strastvena oluja
skratila dan.
Smrt su vrata; i doista, vrata su se otvorila: na njima je stajao takor, s bakljom u
ruci.
Zatim je pogledala u njega te rekla: Idi sada, Pap moj. Lake e mi biti ako ode.
Osim toga, vidjet e da kad stigne tamo kamo si krenuo, moj glas ve e biti tamo i
ekat e te, jer e stii prije tebe.
Nije razumio posljednju reenicu. Pogledao ju je upitno, a ona je rekla: Idi, pouri,
jer je moj glas ve krenuo. I pomislivi da ona ulazi u nekakvo predsmrtno bunilo, nalik
onome Dorice Vugrinec, najeio se. Paljivo poloivi njezinu glavu na pod, kao da
ostavlja najskupocjenije blago, poljubio ju je u usne i sa suzama u oima osjetio njezin
dah: dah smrtno preplaene ivotinje.
Zatim je straar povukao patera Benjamina grubo prema izlazu, i sve to je jo uo
bijae udarac tekih metalnih vrata koja su se okrutno i nemilosrdno zatvorila za njim.
takor Svjetlonosac vukao se za njim. Na prvoj stepenici je dobacio: Izgleda da
gospodin inkvizitor ipak bolje prolazi od vas, fratara, ree. Uvijek izlazi iz elija
raspoloen.
Pater Benjamin iao je korak ispred svjetla Svjetlonosca koji se naao pod zemljom,
a kad ovjek uri i ispred svjetlosti ide, isto je kao da se za njom polako primie: tami.
Osmjehnuo se prvi put u ivotu krajikom usana u kojima se bio sakupio gnjev. Gnjev
teak koliko vrea crnoga i gologa kamenja.
-----------------------------------------------------------------------------Plae li, a? Suzama dopisuje ono to tinta ne moe ispripovijedati? Kad sam te
upozoravao da ne ulazi u ovu biljenicu jer e se materijalizirati, krv propljuvati, suze
proliti?
Neka. Zadovoljstvo je prijestup. Cijenim te zbog toga!

236

57.
U sobi ga je nestrpljivo ekao sjemenitarac. Kad je otac Benjamin uao, on je skoio; iz
depa je izvadio, druim rukama, papir. Ovo je za Vas, oe. Danas je zatraila papir i
pisaljku, preko jednoga potkupljivog straara; glas je stigao do mene i ja sam ih joj
poslao; popodne mi je straar vratio papir, s novim rebusom napravljenim na njemu,
ree uzbueno.
Otac Benjamin uzeo je list i sjeo na stolac za radnim stolom. Pogledao je u crte:

Ispod rebusa je bio ispisan tekst:

POSRED EVE STOJ MJESEC KLIZI JOVANA BUNU RUKU NUDI ILI UTOPI POMOZI SNOVA
NIT KUA NEE MAPU NAI PRVU!
Seminarist je gledao u tekst. Izgleda da je bol uinila svoje, oe! Misli su joj ve
nepovezane, ree sjemenitarac, gledajui pronicljivo u tekst. Pater Benjamin ekao se
po bradi. Podignuo je glavu zamiljeno, onako kao to je radio uvijek kad je rjeavao
rebuse i rekao: Doista, tono je rekla: njezin glas ekat e me ovdje jo prije nego
stignem, prozborio je otac Benjamin i sjemenitarac je prvi put pomislio da i s ocem nije
237

neto u redu, i da je moda, ne daj Boe, i on izgubio osjeaj za mjeru od bola. Da vidimo
to kae taj njezin glas, ree otac zadubljujui se u misteriozni tekst. I poslije nekoliko
trenutaka, osmjehnuvi se odjednom, ree: Ima li u sjemenitu jabuka?
Sjemenitarac je sve vie strahovao za oevo duevno zdravlje: vidjelo mu se to na
licu, i otac Benjamin je primijetio taj sumnjiavi strah pa ree: Ne boj se, nisam siao s
uma; upravo sam rijeio rebus i potrebna mi je jedna jabuka.
Gledao je as u njega, as u tekst, poluotvorenih usta. Otac Benjamin uhvatio ga je
za rukav i privukao prema stolu. itaj, ree mu. Tri duge: to znai - svaki trei znak je
plodan, svako tree slovo, a druga nisu vana. Mjesec u raanju, u zrelosti i u starosti: to
znai dvadeset i osam dana ivota; za svaki dan po jedno slovo, a cio mjesec jedna
azbuka, jezik cijeli, prikaz Mjeseca. To znai: dvadeset i osam skrivenih slova u ovom
tekstu predstavljaju tajni glas.
I sjemenitarac je zastao iznad teksta, i proitao svako tree slovo (PRESE...); i
proitao to je proitao, te se oduevio, kao i ti, itatelju, itateljice moja.
Slovo u slovu skriveno! uzviknu.
Isto kao i u onom rebusu, ree otac. Svjetlost u svjetlosti, znaenje u
beskonanom odlaganju.
I sljedeega trenutka sjemenitarac je istrao kroz vrata. Vratio se u hipu manjem
od minute: bio je donio jabuku iz svoje sobe. Otac Benjamin je izvadio noi sa slovom
V i zatim, na sjemenitarevo iznenaenje, ree: Kad bi ti bio ona, kako bi je
prerezao?
Sjemenitarac je utio. Zatim je prozborio: Neobino, u svakom sluaju. Ne kao to
rade svi. Znai, isto mislimo, ree otac Benjamin i u sljedeem trenutku prerezao je
jabuku poprijeko, a ne uzdu, jer drugaiji lik pokazuju stvari kad s njima postupa ne
poput svih, nego kao ti. Pred njima se ukazala velianstvena slika:

I potom je seminarist ostao sa zinutim ustima, jer se jo uvijek nije zasitio ljepote
zvijezde to je zaeta u utrobi jabuke, a otac Benjamin izletio je kao vjetar kroz vrata.
Napolju je poela kia: za trenutak je ve lijevalo i jake munje parale su nebo kao
tamno platno svjetlopisa. Kad je sjemenitarac pogledao na stol, opazio je da jedna
polovica jabuke nedostaje.

238

-----------------------------------------------------------------------------Rei, rei. Znam da to radi sada. Sjedei za stolom, s koaricom jabuka pred sobom, i
noem u ruci. I provjerava: ako je preree uzdu (kao to svi rade), vidi dva duguljasta
udubljenja, poput suza, i u njima sjeme; ako je preree poprijeko (kao to nitko ne radi),
vidi zvijezdu neroenu a zaetu, jo sa sjemenom svjetlosnim u njoj.
I prerezavi sve preostale jabuke, provjerava je li doista tako, jer si ne moe
oprostiti to si se u ivotu povodio uvijek za drugima, znanjem (jer su te tako nauili, da
jabuku uzdu ree a ne poprijeko, kao da je zabranjeno, nekulturno i nenormalno to
poprijeko), i nikada nisi probao uiniti neto na svoj nain, pa je zato uvijek ljepota bila
sjena kojoj si okretao lea, ne znajui da je ona, jadna, ila za tobom, dozivajui te da je
pogleda. I tko zna koliko si drugih takvih ljepota do sada propustio, koliko nebesa i
zvijezda silih na zemlju, samo zato to nisi bio svoj!!!

239

58.
Inkvizitor se nije mogao nauditi kakva je to potreba natjerala patera Benjamina, po
takvoj kii, gotovo pola sata prije ponoi, uzeti koiju i zakucati na vrata njegova doma.
Cijenio je to i kao teologovu drskost: sluavka je pokucala na vrata njegove spavae sobe
i probudila ga iz najslaega sna. Rekla je da ga gospodin teolog iz Pariza eli hitno vidjeti
i ne eli otkriti razlog svoje iznenadne posjete, zbog koje se unaprijed i najdublje
ispriava.
Inkvizitor je silazio stepenicama, u sobnim papuama s cofovima i sa svijeom u
rukama. Bio je u nonoj koulji i to mu je davalo gotovo nestvaran izgled: izgledao je kao
ovjek ije ruke niime nisu uprljane od dnevnoga posla u magistratu u kojem je rutinski
potpisivao smrtne presude o spaljivanju ivih ljudi na lomai. Nalikovao je slastiaru koji
je malo prije zatvorio svoju slastiarnicu i legao odspavati poteno zaslueni san.
Stajali su na vratima te se gledali: ovjek s oiljkom na obrazu i ovjek s oiljkom
na dui. to ima, presvijetli? ree neljubazno inkvizitor, ne napravivi prolaz u okviru
vrata. Pater Benjamin stajao je na kii i gledao njegovo hladno lice nezdrave, pepeljaste
boje zmije. Ima neto, ree pater. Ali moram ui da bih Vam rekao to ima.
Ovo samopozivanje, oigledno je imalo uinka: inkvizitor je shvatio da ga neto
neprijatno oekuje pa ga je propustio; zatim su uli u sobu i sjeli za stol, jedan nasuprot
drugom.
Kroz otvoreni prozor, ispod strehe, preplaena nebeskom vodom to je prijetei
visila u zraku, uletjela je nona leptirica. I krenula prema svijei. Inkvizitor ju je uhvatio
jednim pokretom ruke pa je ona jo dugo prhala u njegovoj zatvorenoj aci. Zatim ju je
uhvatio palcem i kaiprstom druge ruke, vjeto joj iupavi krilca (Boe, kao da je to
radio svakodnevno, jo od djetinjstva), i dok se izvijala poput gusjenice, spalio ju je na
plamenu svijee i bacio u kut sobe. Pa ilustrisimuse, ree pateru, sluam!
Ona je trudna, preasni, ree pater Benjamin. Trudna kao vrea kamenja.
I zatim se zagledao u njegove zmijolike oi.
Inkvizitor se zagledao u njega ne trepnuvi; bila je to ista ona njegova poza iz svih
prethodnih dana, poza uspravljene zmije koja se ustoboila nasuprot druge zmije,
oekujui prvi ujed. Inkvizitor je detaljno pretresao lice patera Benjamina, trepui
oima, kao da eli pronai neto poznato na njemu, onako kao to se u gustoj magli
prepoznaju, ne samo sjene ve i poznati predmeti. U jednom trenutku uinio mu se
poznatim, kao da ga je odavno znao, ali nije znao odakle i iz kojih ga je to davnina
poznavao. Gledao ga je onim zmijskim oima kao hladno oko teleskopa okrenutog prema
zemaljskim stvarima, potpuno nezainteresiran za nebeska i Boja djela.

240

Tko je trudan? upita odjednom. Crvenokosa iz Makedonije, ree isto tako

odjednom pater Benjamin. Sliio je taj razgovor na borbu u kojoj su dvije zmije
razmjenile po jedan ujed.
A imate li dokaza da je trudna? upita sada suho i spokojno zmija.
Pater Benjamin izvadio je nekakvu polovinu jabuke iz depa: u jabuci je spavala
neroena zvijezda. Stavio je jabuku pred njega i rekao: Evo dokaza: nebesko zaee u
zemaljskom plodu.
Oe, ree inkvizitor. Mislim da pono nije ba najbolje vrijeme za rjeavanje
zagonetki. U jednom trenutku pomislio je da se pater Benjamin raziao s umom i ve je
razmiljao to uraditi: sluge su odavno spavale i nije mogao raunati na njihovu pomo.
Pokajao se to je primio nonoga gosta doma. to je ovo? upita inkvizitor. Pogledajte
dobro, ree pater. Vi ste Boji ovjek, vidite Boga; on Vam je stalno pred oima. Vama
nisu potrebne lee da vidite nevidljivo, ree pater Benjamin.
Inkvizitor je gledao u jabuku kao u zrno u kojem mora vidjeti cijeli klas,
predosjeajui nekakvu prevaru i opasnost, privid i opsjenu vjetu, jer nije htio da stvari
pokazuju drugaije lice od oekivanoga:
Jabuka mora biti jabuka, i nema se to od jabuke praviti zvijezde, kad ve ima
zvijezda na nebu! Zato je ve sljedeega trenutka odgurnuo jabuku takvim pokretom kao
da gleda u sotonino djelo.
Vi me iskuavate? upita strogo inkvizitor. Tko Vam je dao to pravo?! Kako se
usuujete iz onoga zapisnika u kojem su zapisane iste izmiljotinje jedne neasne ene,
stvarati pretpostavke za moju umijeanost u trudnou jedne bludnice koje ve sutra
nee biti?! Pa protiv Vas, a ne protiv mene ima dokaza: vieni ste na obali Save, s onom
bludnicom oko vrata! I samo Vas je injenica da ste papin izaslanik spasila od lomae,
oe; Vi to dobro znate, ali to zloupotrebljavate! Inae, s velikim zadovoljstvom uzeo bih
sam sjekiru i priredio Vam jednu lijepu lomau! Vi ste bludnik, ne ja! to smjerate rei
ovim dvosmislenostima noas? Hoete rei da nije vrag, ve da sam ja opio s tom
bijednicom i da je to moje dijete, mojim sjemenom zaeto u njezinoj utrobi?
Ne, ree pater Benjamin. To sigurno nije Vae dijete. Iako vragu nije nemogue,
ukoliko to eli, moe nositi svoj plod u utrobi ene pa ak ga i roditi za jednu no.
Inkvizitor je problijedio. Donja usna mu je podrhtavala. Utoliko bolje, ree zmija.
Jo bolje, ako je trudna. S njom e biti spaljen i porod neastivoga. Jednim udarcem dvije
muhe, ree zmijoliki.
Ali Vi svakako znate da je njegova presvetost, Pap, najstroe zabranio spaljivanje
ena na lomai, ak i ako samo postoji pretpostavka da su u blagoslovljenom stanju?
Pretpostavljam da isto tako znate: za kazne smru nekolicine inkvizitora koji su u
Bavarskoj i Lombardiji prekrili njegovu zabranu. Znate da se kazna odlae sve do
poroda i da dijete ostaje ivo, zar ne?
Inkvizitor je utio. Sada mu nije vie samo donja usnica, nego i cijela brada
podrhtavala. To je Vae dijete? upita odjednom osavo lice.
Pater Benjamin gledao je u njega spokojno, kao ovjek koji je zavrio ivot i ve se
ne boji niega. Da, ree spokojno. To moe potvrditi i ona, jo veeras
Tko Vam je dozvolio pristup tamo?! prosiktao je kao zmija u zapaljenom
zmijskom gnijezdu inkvizitor, ali osjetio je da povisivanje tona u toj sobnoj atmosferi
nema isti efekt kao u njegovoj kancelariji u magistratu. To ga je obeshrabrilo za trenutak,
ali se ipak nije predavao: Tko se to drznuo pustiti Vas k njoj?! viknuo je ponovno. Isti
onaj koji je i Vas pustio one noi kad ste je uhitili, ree spokojno pater Benjamin. Dajte
241

da razgovaramo kao mukarci, ree pater. I Vi i ja znamo da ona nije kriva. I Vi i ja

znamo da je Florijan Gracijani nemonik. I Vi i ja znamo da ste bili tamo.
Inkvizitor je gledao u patera razrogaenih, zakrvavljenih oiju. Vi ste sotona, ree.
Anatema! viknu. Neu Vas spaliti! Neu Vam dati to zadovoljstvo da je spasite! Gubite
se odavde, iz ovoga asnog doma!
Pater Benjamin je ustao. Krenuo je prema vratima i potom se okrenuo. elim Vam
postaviti samo jo jedno pitanje, Presvijetli: zar doista vjerujete da postoje vjetice?
upita spokojno pater.
Inkvizitor je stajao i odjednom prasnuo u onaj njegov nervno razdraljivi smijeh
kojim je poniavao sve one koji su ga morali sluati. Smijao se sve glasnije i glasnije, u
valovima koji su nadolazili i postajali sve vei, da bi se na kraju poeli stiavati. Zatim se
sabrao, izvadio rupi iz depa, obrisao suzne oi te rekao: Znate to, oe. Mislio sam da
i pokraj svega neprijateljstva, imate barem malo vie miljenje o meni. Pa ak i djeca
znaju da vjetice ne postoje. Barem do sada, nijedna nije uhvaena da leti na metli. Ali,
postoji ukaz o progonu vjetica, i mi emo ih proganjati. Pa Vi ste barem uman i ueniji
od mene: sve dok se ene spaljuju na lomai, vjetica nema i nee ih biti: ostavite se tih
pria o ljubavi - strah je najsigurniji sakrament koji nas povezuje s Bogom. I vrag, ako
uope postoji, gledajui te ene kako gore, nee ni pomisliti da im se javi, ak ni u snu!
I zatim je inkvizitor zgrabio zvonce s komode i poeo zvoniti. Sluge su dotrale,
uhvatile patera Benjamina za ramena te ga izbacile napolje.
Pred vrata.

242

59.
59.
Istim dahom umiru ljubavnici. Istim dahom umiru oni to su makar jednom, makar u
jednom trenutku ljubili.
Ljeto je sakupilo svoj ator rano ujutro, u pet sati i jedanaest minuta, 21. kolovoza 1633.
godine. To je pater Benjamin vidio: doekalo ga je Sunce, dok je gledao kroz prozor svoje
sobe u sjemenitu. Bilo je to slabo Sunce, iskrvareno, to je zamijenilo Mjesec pun kao
oko.
Pored oca probdio je cijelu no sjemenitarac, koji je odbijao lei, iako su ga tog
dana ekala tri gubitka: najprije pretvaranje u pepeo Crvenokose i starca, zatim rastanak
s ocem koji se spremao za odlazak u Pariz i konano, tono u podne, rastanak s
polovicom, ije je tijelo trebalo biti poloeno u zemlju.
Oe, ree mladi. Vrijeme.
Pater je gledao u svoj putni koveg, spakiran pored vrata. Do njega je stajala
krinjica, kovei prelijepi, s urezanim slovom G i sjajnom vatrenom zvijezdom.
Pisat ete mi iz Pariza, oe? upita slomljeno mladi.
Otac Benjamin osjeao je da mora lagati, ali nije osjeao da ini grijeh time to e
izrei lai; ve je navikao da je ovaj svijet tako ustrojen da estiti mora spaavati voljene
laima. Javljat u ti se, ree. I po zemaljskoj, i po nebeskoj poti, i sjemenitarac se
sjetio koliko su ocu znaili oblaci na ljetnom nebu. I zatim je teolog uzeo koveg i
krinjicu te brzo iziao kroz vrata. Za njim je istrao sjemenitarac.
U est sati su ve bili na trgu. Bio se sakupio ranoranilaki i znatieljan, krvoloan
narod. Svjetina krvoedna, rulja svakojaka: kovai, smetlari, postolari, pekari, zlatari,
mesari, svodnici, Cigani.
Na trgu su bile podignute dvije drvene platforme, poduprte gredama; pod njima su
bili postavljeni kupovi drva i cjepanica spremnih za potpaljivanje. Na platformama su
bile postavljene odvojene grede. Za grede su bila vezana onemoala tijela: starac i
crvenokosa djevojka.
Dokad, dokad e me voljeti, ljubavi moja? Dok usnama ne uarim kamen, dok
dahom ne ohladim Sunce. I zatim, i zatim ljubavi moja.
uje li to ona apue? upita otac Benjamin, a sjemenitarac se uplaio, po drugi put
otkad ga je upoznao, za njegovo zdravlje. Otac je gledao u nju a ona je jedva dizala glavu i
traila njegov pogled, pogled svoga Pape.
243

Oe, ree sjemenitarac. Zato ne poete? Gotovo je, nema se vie to vidjeti,
ree, pruajui mu putni koveg u ruke. Spusti ga, ree najspokojnije otac Benjamin.
I tada se pojavio, iz smjera Kaptolskih vrata, marevskim korakom, vojniki odred.
Na njezinom elu jahao je na konju satnik Marinkovi, u svome sjajnom mundiru, pod
eljeznim ljemom. U sljedeem je trenutku zabrecalo drevno zvono Svetoga Kralja. Iz
biskupske kule izioe estorica trubaa u crnim dolamama: iza njih u besprijekornoj
povorci koraali su redovnici, franjevci i dominikanci, svi lanovi Limene rue. Povorka
je obila jedan krug oko Kaptolskoga trga, pjevajui glasno: Miserere! Stali su ispred
dvije lomae. Odjeknule su trube.
Tada je na prostor ispred lomaa iziao gradski inkvizitor. Izvadio je iz depa list
papira i proitao:
Milou Gospodina Naega Isusa Krista, danas emo se osloboditi dvoje heretika
koji su svojim uasnim grijesima oskvrnuli djelo Spasiteljevo, zato to je ova bijednica
ovdje, ivei spolno s vragom, kao to ena s muem ivi, ponizila naega preodlinog
sugraanina, trgovca dubrovakog, gospara Florijana Gracijania, izazvavi kod njega
muku nemo; ovaj pak starac ovdje, koji je otac njezin, skrivae da je stvorena iz
njegova tijela jer vrag uvijek skriva djecu svoju, a otkrio je tamnu stranu svjetlosti,
prodrijevi u njezinu utrobu gdje je u mraku, sa sjenom slavio neastivoga i djela
njegova. Izdavi Boje trojstvo, ove dvije bijedne due odrekle su se svih sakramenata, i
zato neka su im prokleti ime i rod: neka ih vatra proguta i neka ih izbljuje pepeo; a pepeo
neka vjetar raznese!
I zatim je inkvizitor sjeo u prvi red, pored svih gradskih veliina, na stolce
postavljene specijalno za gospodu. Do njega je stajao Florijan preodlini, s oima kao
bolno more.
Narod je utio u uasu i strahu. Sa Svetoga Kralja brecnulo je malo zvono: ridalo je
za duama dvoje grenika iz Makedonije. Iz kolopleta tijela izioe gradeki krvnik,
ministar pravde, vlast sjajna i presjajna, ruka pravde Boje, u pratnji dvojice krvnikapomonika, svi sa crnim kukuljicama s otvorima za oi i nos. Velikom su bakljom
potpalili lomae.
Vatra je planula.
Pogledi su im se sudarali kao koplje i tit.
Vidi ona: ovjek, duhovnik, ali jak tjelesno, sa zelenim oima kao more od iskona,
lijep, s bradom posrmljenom, etrdesetogodinjak jedva, s blagim crtama lica, a lice je
karta sa zakopanim blagom u tijelu-dui; dua dobroudna, uena i napaena,
zemljovid s blagim padinama, dolinama i zrelim osunanim vinogradima s brazdama, i
mudrim, mirnim, spokojnim rijekama koje su nekada bile brzi i nemirni potoii.
Vidi on: djevojka, lijepa kao prvo slovo svete rijei, mlada, dvadesetpetogodinja
jedva, sa strasnim tijelom ene, crvenokosa i kovrava, poniena, u dronjcima, ali
lijepa kao ista kvinta iz bijeloga prozranog psalma, s oima od uarenoga drvenog
ugljena stvorenima i irom otvorenima, s trokutastim razvuenim ustacima u kojima
se zamrznuo gluhonijemi krik. Kao sklupana, preplaena, pretuena ivotinjica die
isprekidano u predsmrtnom strahu i u njega gleda.
------------------------------------------------------------------------------

244

Vatra je ve nagrizala platformu; plameni jezici ve su zahvaali starevo tijelo, to se

izvijalo kao noni leptir otkinutih krilaca. uo se uasan krik. Plamenovi na drugoj
lomai irili su se sporije prema djevojinom tijelu. Narod je vritao u strahu i
prestravljenosti: svi su mislili na to da se i njima moe dogoditi to isto. Sputali su glave,
upali kose, pokrivali oi.
Kad me ne bude, poalji veliku tajnu potom u Padovu; ekat e te tamo prije nego
to e i ti sam stii, rekne Pap sjemenitarcu, a on pogledavi u njega shvati da se u
tom trenutku pred njim pripovijeda novi rebus u kojem mu on prua kljui zlatan.
krinjicu, pak, pohrani u srce svoje i srce svoje pohrani u nju. Sjemenitarac pogledava
upitno u oca, dok mu se od tuge i boli stee grlo, jer se sjea da je u ime istine, pravde i
svjetlosti - i njegove izgubljene polovice, blizanca svoga, svoje srce pohranio u krinjicu, i
da je srce cijena svjetlosti. Darujem ti krinjicu, kae otac i zatim mrmlja za sebe:
Galileo ju je podario Benjaminu, a Benjamin Vinku, odnosno samome sebi; nita se nije
promijenilo u vlasnitvu najlomljivije stvari na svijetu koja moe slomiti due
nespremne za susret s njom, kae utjeno. I zatim sjemenitarac prua ruku i preuzima
kljui od male tajne.
I sljedeega se trenutka, dogodilo; i doista je bilo to to se dogodilo, jer nije bila la:
jedna crna halja izdvojila se iz gomile, zatrala prema lomai, popela kroz plamene jezike
na platformu, zagrlila djevojku u predsmrtnom gru, ljubei je u usne, oi i nosi, aptala
joj neto (znao je seminarist, a nije znao odakle zna itati apate, ali je znao i uo je i
vidio da joj je rekao: Istim dahom umiru ljubavnici, istim dahom umiru oni to su se makar
jednom, makar za trenutak ljubili), nakon ega je ona posljednjim snagama podigla glavu,
a on, Pap, iva baklja, tijelo - samostan zapaljen s najsjajnijim zlatnim slovima i
knjigama vatrenim i strasnim, halja, kosa i brada plamenom zahvaena, plamtei prosjak
s raspucalim stopalima, zatrava se prema prvom redu.
Narod vrisnu i odjednom umuknu; zatim, nakon hipa muka, raznio se ponovno krik
svjetine, poganije gadne i gladne krvi i strvine, krik to je rasporio nebo, jer je prohodala
vatra, bez sjene svoje, bez halje, bez kose, bez brade i koe ve, trao je prema prvom
redu, prema gradskom inkvizitoru koji nije imao vremena niti ustati, niti se pomaknuti;
Uzmi plamen od plamena moga, dragi Pap, i ne boj se da e ga umanjiti, jer taj
plamen, kad se dijeli, umnoava se kao i ljubav, dragi moj; vatra je ljubav, jer to je vie
daje, to vie je ima;
krvnik gradski gledao je onako kao to ovjek gleda metak ispaljen prema cilju koji mu
ne moe pobjei (a koji je bio bri od vatre, od svjetlosti i od blizanke njezine, smrti?) i
ve je sljedeega trenutka ivi plamen s dvije ruke obgrlio inkvizitora, kao kljetima
uarenim, inkvizicijskim, dok je preodlini Florijan vritao u predsmrtnom strahu i
odmicao se od vatre i gospodara vatre, onaj tko je napravio greku kobnu: pomislio je da
vatrom moe vladati, te joj komandirati i nareivati; a vatra grli svoga gospodara
snagom munje vatrene, tako da se zmija plamena samo stropotava na zemlju, izvijajui
se i pitei pod vatrom kao obezglavljena, vritei i zavijajui u ljutoj boli, sve dok se ne
primiri i pretvori u ugljen ivi.
Vatreni se kamen objesio o vrat inkvizitorov, teak i uaren kamen koji se bio sjetio
svoga podrijela, probudivi zaspalu vatru u sebi, jer vatra nije samo arkija nego je i tea
od kamena;

245

Baci li kamen sa Sunca, tek e ga tvoj unuk doekati, dragi moj; a baci li vatru sa
Sunca, imat e svjetlost prelijepu za etvrt sata na Zemlji, jer vatra nije samo arkija
nego je i tea od kamena, kao to je ljubav jaa od smrti;
dok mu se gasila svjetlost u zjenici, inkvizitor je u bezvremenom licu vatre
prepoznao suzne oi najstarijega mlinarevog sina, onoga koji je svojim slabanim
miicama vukao oca svoga po vodi jaza, da ga spasi, kad ve Bog nije bio ondje jer je
imao drugoga, vanijeg posla od spaavanja estitih od podlaca.
A Pap, prije skonanja, vidio je zauvijek, jer je potom obnevidio: ona prazna
pelerina, ono bestjelesno privienje to mu je oca pogubilo, imao je oiljak onoga jutra
kad ga od straha nije smio pogledati u lice. Taj obraz s oiljkom bio je bez ijedne dlake,
nalik vragu u ognju hadskom spaljenom. Vidio je to Pap, jer se nevidljivo samo u
plamenu strasnom, svjetlosti jakoj i iskopanoj iz utrobe smrti doista vidi.
Samo je sjemenitarac vidio neto to nitko drugi osim nje nije vidio: vjetica je
Boja iz Makedonija podigla, posljednji put glavu; vidjela je ono to se dogodilo, i potom
se sretna - izjednaila u ljepoti s vatrom. I uinilo mu se da se dva slova zlatna, iz rijei
bogostrasne, dva slova uarena, jedno kao J, a drugo kao B, izvijaju u dimu i spajaju u
zlatnom leptiru na nebu.
I podigao se neki jaki vjetar na Kaptolu to je raznosio pepeo, (takav vjetar Kaptol
ne pamti i nee pamtiti) i nosio toga zlatnoslovnog leptira, dim prozraan i vidljiv, kroz
vrata neba. Jer netko pametan je rekao: poslije ivota ostaje pepeo od tijela; poslije
ljubavi - pepeo od strasti; poslije vatre - pepeo od drveta, a poslije vjetra - pepeo od
onoga ega vie nema.
-----------------------------------------------------------------------------Ne plai. Nije gotovo. Osim toga, sama/sam si tako odluila/odluio: da tako zavri
roman. Ti si mi ispisala/ispisao sudbinu takvu, ne ja. Zato plae sada? Htjela si me ubiti
otkada sam rekao da sam otac Benjamin, samo da mi upropasti ljubav s onom
crvenokosom Jovanom iz Makedonije, jer si bila ljubomorna. Ubila si i mene, kao to sam ja
ubio do sada dvadeset i etiri ene u krimi priama (jo jednu imam za ubiti, dogovor
plaenog ubojice s novinama mi zavrava): vratila mi se kao bumerang ta moja mrana
strast ubijanja na papiru. Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju upada.
Oduevljen sam tobom, itatelju moj, itateljice moja: ti barem ubija u velikom stilu.
Kakva retorika, kakva stilizirana patetika: u vatri ljubavi! Pa ti si ve majstor vei i od
mene: kako samo lijepo mijea prezent s prolim vremenom (kao pripovjednom
kategorijom), da dobije efekt slow-motiona, ekstenzije, usporene snimke. Da, da, na to
mislim. Kad e u jednoj reenici rei: Gleda u njega i uti, a zatim prelazi na kameraefekt, in presentia, sada i ovdje: Jedna crna halja izdvojila se iz gomile, potrala prema
lomai, popela se kroz plamene jezike platforme...
Nemam ti vie to pokazati. Sve zna: sve moje tajne pisanja. Dozvoli mi barem da ja
zavrim posljednje stranice. Ja sam poeo, ja da zavrim!

246

60.
Tko je nije vidio - taj se nije rodio
tko ju je vidio a nije okusio - taj je umro
tko ju je okusio - taj se nije spasio
jer e ivjeti.
Veer, 21. kolovoza 1633. Ljeta Gospodnjega, u pono, kad je potom poslao Papin veliki
koveg za Padovu, u Accademiju dei Lincei, i kad je ostao sasvim sam (sve je izgubio
danas on, sve), sjemenitarac je drhtei otvorio krinjicu oca Benjamina i uzalud se
nadao (a ipak se nadao!) da e unutra nai tajnu i sladostrasnu pergamenu za osjetila,
rebus o svjetlosti, vjenosti i Bogu, jer je znao, predosjeao je da je ta svjetlost ostala u
depu habita oca Benjamina i da je to zapalilo onu vatru na njegovom tijelu; znao je jo i
da je ta svjetlost povela za ruku due dvaju slova zlatnih i odvela ih prema njezinim
vratima u vjenom odlaganju, u beskonanost. Zlatni kljui u njegovoj ruci polako ulazi
u bravu preasnu i zatim kljoca. Prisjea se on oevih rijei: Unutra se nalazi
najlomljivija stvar na svijetu; iako najlomljivija, moe slomiti duu nespremnu za susret
s njom. Podie poklopac i ugleda to je to bilo najlomljivije na svijetu: svjetlost. Da,
doista je tako, svjetlost je najlomljivija i zato je u vjenom bijegu, da je ne bi uhvatio
netko i slomio, da ne bi otkrio njenu tajnu i razdijelio je leom na boja sedam, na dgu
sobnu; doista tako jest, jer na dnu sanduka lei samo jedna jabuka i pored nje samo
jedan noi, sa slovom V, ugraviranim; i shvaa da to pred njim nisu jabuka i no, nego
rebus ravnopravan po znaenju s onim to je jutros spalio s Papom; zna da e sam
morati dalje u ivot, uz pomo svojih ruku i noem uma, na ijem sjeivu je bilo zapisano
da rasporava samo utrobe duge i svjetlosti. Sam e morati pronai i prerezati svoju
jabuku u kojoj se zaela zvijezda, da bi oslobodio sam svoju svjetlost!
I stoji tako sjemenitarac zagledan u svjetlost neosloboenu, u zaetu a neroenu,
dok mu iz koveia u nosnice prodire miris jabuke; i osmjehuje se njezino raskono
osvijetljeno lice iz utrobe kovega, kao iz zvijezde, krijesnice nebeske to mu je sletila na
dlan, jer shvaa da ima rijetku mogunost: osjetiti miris svjetlosti, a to nitko, nitko drugi
nije osjetio na ovome svijetu.
Nakon tromjesenoga puta, stigao je taj kovei, s jo jednim to ga je drao pod
rukom kao svoju sjenu najvjerniju, u Padovu. Stigao je taj kovei otamo odakle je i
krenuo, iz kole o Bogu, srcu i umu, kole Galileove, a sjena to ga je nosila, pokucala je
na vrata.
Kad su mu ih otvorili, rekoe da Galileo vie nije ovdje, i da se nee ni vratiti, na to
on ree da ne trai Galileja. Upitali su ga potom koga trai, a on je samo pokazao na
kovei u ruci i rekao:
247

- Nju.
- Oni su znali da se Galileo preobrazio u sjemenitarca i da se kao zaboravljeni
pokojnik, nakon cijele vjenosti, vratio kui.
THE END ili kraj, prosto reeno

248

Kraj samo za one koji su proiitali sva slova u ovoj biljenjci:

i ravna i kosa
E-mail, 21. kolovoz 2005., 22:45
To: Pap@yahoo.com
From: crvenokosodijete@yahoo.com
Kako si je mogao spaliti?! Pa obeao si mi da e je spasiti, da e je papa, koji ti je prijatelj,
pomilovati! Pa to onda ako bi bila melodrama?! Ti si ubojica! Ubija ljude na papiru:
umjesto krvi tee tinta, ali meni teku suze. Gadi m ise. Ne elim te vie vidjeti. Pardon,
sluati. Pardon: itati. Zaboravi moju e-mail adresu.
-----------------------------------------------------------------------------E-mail, 21. kolovoza 2005. godine, 22:51
To: crvenokosodijete@yahoo.com
From: Pap@yahoo.com
Ne brini se, knjiga nije tiskana. Ima vremena da se preradi u knjigu mirisa. Pa to je samo
literatura! to radi za jedan sat? ekam te u mlinu. Prvom od etiri kod etiri mlinice.
Doi bosa. Inae ne dolazi! Subota je, prije ponoi!
-----------------------------------------------------------------------------Ona je stajala bosa u noi punoga Mjeseca i nije se mogla nauditi sama sebi: gradska
djevojka, bosonoga, sama, u pono, ispred jednog naputenog mlina pored Skopja, u selu
Banjani, kraj velikoga kamenoloma. Jesam li zdrava, Gospodine? mislila je.
Kad je otvorila vrata mlina, ugleda stoli i na njemu svijeu. A pored svega toga,
gotov rukopis, isprint. Topao papir, format A4, isprintan prije desetak minuta. Na prvoj je
stranici pisalo: Vjetica, roman u sirovom stanju.
I zatim: stranice to je poznavala, ali i stranice to nije znala. itala je i potpuno
zaboravila na vrijeme.
Odjednom se prenula, kriknula i preplaila. Vrata su se otvorila.
Pogledi im se sudaraju kao koplje i tit.
Vidi ona: ovjek sa zelenim oima kao more od iskona, lijep, s bradom posrmljenom,
etrdesetogodinjak jedva, s blagim crtama lica, a lice je karta sa zakopanim blagom u
tijelu-dui: dua dobroudna, uena i napaena, zemljovid s blagim padinama, dolinama i
249

zrelim osunanim vinogradima s brazdama, i mudrim, mirnim, spokojnim rijekama koje su

nekada bile brzi i nemirni potoii.
Vidi on: djevojka, mlada, dvadestpetogodinja jedva, sa strasnim tijelom ene,
crvenokosa i kovrava, lijepa kao ista kvinta iz bijeloga prozranog psalma, s oima od
uarenoga drvenog ugljena stvorenima i irom otvorenima, s trokutastim razvuenim
ustacima u kojima se zamrznuo gluhonijemi krik i sa iljatom bradicom. Kao preplaena
ivotinjica die isprekidano u predsmrtnom strahu i u njega gleda
ovjek je u rukama drao par crvenih lakiranih cipela.
Pap?! viknu ona.
I zatim mu se baci u zagrljaj.
Poetak stvarnosti.

250

EPILOG:
Eto tako, itatelju moj, itateljice moja. Tako se dogodilo.
Onako kao to se Galileo vratio sam sa svojim koveiem, u drugom liku i pod
drugim imenom (rebusi su i ljudi, jedva ih prepoznaje!) u svoju kolu o Bogu i svjetlosti
u Padovi, u Accademiju dei Lincei, tako su se i Pap i Jovana vjenali, etiri stoljea
kasnije, ili tonije 372 godine od rastanka, odnosno, od prolaska kroz ona vrata o kojima
je ve bilo toliko rijei. Vjenali su se pod drugim imenima, meutim, i to je neto, barem
kad je rije o ljubavi, svjetlosti i zadovoljstvu, koje su vjeno odlaganje i zato u vjenoj
mladosti i nastajanju.
Uskoro im se rodila i leptirica: oivjeli su ono to je nekada bilo vjetar, razmahao se
krilima onaj pepeo vjetra, uario se ponovno, poslije etiri stoljea. O imenu nemam
potrebu govoriti, jer ga zna, konano, ime strasti: Veda.
Iste noi kad su se susreli poslije toliko godina Jovana i Pap, i kad joj je obuo
cipele na bose noge, negdje oko tri sata ujutro, Jovana je poslala poruku plavui, na
mobitel, sljedeega sadraja: Nije bilo tako kao to se dogodilo Ameliji Pulen. Nisam
gledala ni ploice, ni tavan: zvijezde sam vidjela i svjetlosti. I Mjesec sam vidjela i kometa
mnogo, i nepoznata sazvijeda i galaksije. Svjetlost sam vidjela kako se zaustavlja, zastaje i
raspada na boje: svih sedam boja vidjela sam pred oima. Zato sam trebala ekati ovjeka
svoga u ivotu, a ne brojati ploice od stiropora.
Sljedeega dana, pak, Pap je dobio poruku od urednika, u kojoj je pisalo: to je
ovo? Vi ste neozbiljni. Podmeete mi posljednju priu, u kojoj Charlie Hit izvrava
samoubojstvo?! Da Vas podsjetim to ste napisali, ako ve niste sasvim izgubili pamet: I
tada, Charlie se Hit, odjeven kao Zoro-osvetnik, polio benzinom, te zagrlio urednika
rekavi: Nikada neete doznati tko sam! I zatim je izvadio ibicu pa se zapalio; iva
baklja stegla je urednika poput uarenih klijeta. Zmijooki se uvijao kao zmija pod
planulim tijelom Charlieja Hita, i dok mu se gasilo posljednje svjetlo u zjenici, prepoznao je
lice njegovoga sina... ijega sina? to Vam je ovo? Kraj? Do kada se mislite poigravati sa
mnom? A ja sam Vam isplatio sav novac, smatrajui Vas estitim! Vi ste obian gad!
Od novca to je Pap dobio za krimi-prie, on i Jovana zakupili su malu garsonijeru,
u kojoj su poeli od nule. Imali su kovei s teleskopom, njezine crvene cipele i njegov
roman. To je bilo sve. Ali, Pap je radio te uskoro postao i docent za staroslavenski:
doktorat je obranio u rekordnom roku, a ona je diplomirala vrlo brzo otkako se ponovno
nala s Papom. On se esto alio: eto, govorie, sudbina mi je bila da se od katolika
pretvorim u pravoslavca, i da od latinista postanem staroslavenist. Sve zbog tebe, ljubavi
moja.
Roman je iziao: kad se pojavio, prvo je nastupila neuobiajena tiina. Konano,
postalo je jasno da je autor toga romana Pap. Dotada su ga poznavali kao skromnog
251

asistentia koji je objavio prije toga jedan roman, zapaen koliko i muhe u saloonu iz
pageti-vesterna Sergia Leonea. On je ionako doista izgledao kao da je pao iz nekoga
drugog eona i zaglavio u ovom stoljeu. Nitko nije oekivao takvo neto od njega.
Urednik je bio slomljen: on je ve due vrijeme znao da se Jovana, poto je prekinula s
njim, via s nekim asistentom. Ali nije mogao pretpostaviti da je to ba sin onoga
novinara koji je od njega napravio ovjeka, a ovaj od njega prah zemaljski.
Potom su poele kritike: prvo su se neki zabrinuti jeziari poalili da naslov
romana nije makedonski. Uzalud se Pap pozivao na Rjenik, u kojem ova rije postoji.
Zatim je objanjavao da nije htio koristiti rije veterka, zato to se u njoj skriva prvo
pojam za mukarca - volebnik, veter a tek se potom od nje izvodi rije za enu
maosnica.8 Napisao je jo i da se u vjetici jasnije otkriva korijen magije: vjetina,
odnosno artizam. Sve je bilo uzalud. Jednom knjievnom kritiaru svidio se roman, pa je
napisao da je to Oda Erosu i Tanatosu. Drugi se pak okomio na roman, ali i na prvoga
kritiara, zbog openitoga naslova kritike, kojim se nita ne kazuje. Uglavnom se opaalo
da ovaj roman pripada novoj generaciji neozbiljnih postmodernistikih proljeva u
kojima nema vrste toke. Napadalo se i zbog toga to je roman labavo komponiran, s
dva ili ak i tri paralelna i neobavezno voena glasa, gotovo glazbeni kontrapunkt; da
ima previe esejizma i previe literarno zaslaene limunade; da ima nedosljednosti u
narativnom postupku, fokalizaciji i narativnim glasovima (pokuaj da se iz romana
napravi slika, odnosno film); da je roman neuspjean i blijed simulakrum
staroslavenskoga jezinog sloja, i slino, i slino. Ali, bez obzira na sve, nitko o tom
romanu nije rekao najvanije: da se pretvorio u stvarnost i da je nastao, kakav-takav,
slab ili jak, samo da bi omoguio Papi i Jovani nai se i uzeti, poslije toliko stoljea. Time
je izvrio svoju funkciju, jer je reeno: Kad emo umrijeti, kad e mi iscuriti kao zrnce
praine kroz prste, nikada, nikada vie i nigdje u svemiru neu te moi nai, slovo moje
zlatno narisano, jer e knjiga naa biti zapeaena. Roman je dokazao, drugim rijeima,
da je nevjerojatno ba mogue, zato to se samo ono dosad nije dogodilo: da se slomi
peat na knjizi smrti, da se uskrsava svaki dan, da se pronau dva zrnca praine u
golemom i hladnom svemiru, dva atoma koji pamte svoje prethodno postojanje i sada se
sjeaju njega; mogue je samo eli li se to dovoljno jako.
Mnogo se komentiralo, a razvila se ak i polemika oko lika oca Benjamina.
Katoliko sveenstvo se pobunilo i napalo autora, govorei da uniava Boga i sveenike
koji ive u celibatu; traili su ak da se autor ispria katolikom svijetu. Odgovorio je da
to uope i nije otac Benjamin; na tim mjestima (Papine ljubavne scene), realni autor
ulazi u lik i lik vie i nije lik, im je autor u njemu (na to je jedan zloban katoliki
sveenik replicirao: Da ba tako, kao to i pisac nije vie ovjek kad u njega ue vrag!).
Pap se trudio objasniti sveenicima da se sve ono, to misle da se dogaa ocu,
dogaa ustvari autoru, osim toga, da su to neiste misli implicitnoga itatelja, a ne
autora. Zbog toga je morao crtati i naratoloke sheme te objanjavati o emu je rije.
Temperatura se malo spustila kad je Pap objasnio da su ti ulomci ak i grafiki
odijeljeni od ostaloga teksta: tiskani su u razliitom fontu, i osim toga, napisani su u
obliku elektronske pote!
Ali za sve vrijeme dok se to dogaalo, Pap i Jovana uope i nisu mislili na roman.
Gledali su na njega kao na neto to je ostalo za pragom, poto su proli ona vrata smrti i
ljubavi. Oni, jednostavno, vie nisu vidjeli Zemlju: njihov teleskop bio je stalno okrenut
prema nebeskim stvarima. Kad nisu gledali zvijezde, leali bi na nekoj livadi na skopskoj
Crnoj Gori koju su zvali krov svijeta i satima promatrali promicanje oblaka.
8

Volebnik - arobnjak; veter - vjetac; maosnica - arobnica.

252

U Skopju je postala moda jabuku rezati obratno: ne uzdu, nego poprijeko. Tako su
se svakodnevno raale nove zvijezde na zemlji i novi ljubavni parovi koji su se sve ee
sastajali u prirodi, pored mlinova i na visoravnima. Jedan kolumnist koji je trajno pisao o
Skopju i o njegovoj izgubljenoj dui, napisao je da se vratila pastoralna dimenzija ljubavi
kod mladih Skopjanaca i da to ini grad toplijim i ugodnijim: pretvara ga iz
sociofugalnoga u sociopetalan prostor.
Najljepa se stvar dogodila, ipak, s plavuom. Otila je na pregled kod ginekologa
kojeg su svi u ali nazivali Terzija9. Dobivala je nekakvu hormonalnu terapiju, ali je
poela dobivati i pisma u potanski sandui. Anonimna, ljubavna i avanturistika, u
kojima su joj se zadavale udne zadae: na primjer, da proe u tono odreeno vrijeme
tono odreenim mjestom u gradu, i da, ukoliko joj se sviaju pisma i eli ih jo dobivati,
sluajno ispusti rupi, koji e joj drugog dana biti vraen u potanski sandui.
Svakodnevno, i icom i beino, referirala je Crvenokosoj to joj se dogaa.
Najupotrebljavanija rije u tim izvjetajima iz dopisne kole ljubavi i strasti bijae: Ajoj.
Ta avantura jo nije zavrena, zato to se plavua nalazi u stranoj dilemi: Terzija joj se
svia, gotovo je zaljubljen u nju (zna da se i ona njemu svia), ali ne smije napraviti prvi
korak zbog onoga anonimnog koji joj alje pisma: izgleda joj da e ga u tom sluaj
iznevjeriti. S druge strane, kae da je gotovo nemogue nadati se da su pisac pisama i
Terzija jedna te ista osoba, a da bi to samo dragi Bog mogao tako narediti; ako je ipak
tako, ako su implicitni i realni ljubavnik ipak jedna te ista osoba, tada e ekati da se on
prvi otkrije, jer napadne li ga ona, tada bi on o njoj mogao pomisliti da je laka djevojka
kojoj nita ne znae ta ljubavna pisma, jer evo, iako ih redovno dobiva, ipak napada
svoga ginekologa!
U svakom sluaju, mukarci u Skopju nauili su dobru lekciju: da se najlomljivija
stvar na svijetu mora dobro uvati. I jo neto: da vrlo malo treba da svatko nae svoje
zrnce sree. Da vrlo malo treba da se iz svakoga dana napravi - lijep rebus. I da se mora
odlagati rjeenje koliko je mogue due.
U tom odlaganju je pravo zadovoljstvo, svjetlost skrivene zvijezde u jabuci.
-----------------------------------------------------------------------------Evo, sve je ovdje, itatalju moj, itateljice.
Ovo je roman u sirovom stanju. Nedovren. Ustvari, ovo je samo recept za roman.
Recept za prepriavanje, talent to sam naslijedio (tako kau roaci) od Slobotke, ljepotice
iz tipa.
Na osnovi recepta naslagao sam sastojke, proizvode bez reda, neke ak i
neotpakirane: krvavo meso, egzotine afrodizijake zaine, zelenje, rumarin, bosiljak,
aloju, metvicu, cimet, razne druge mirise, ak ima i mnogo olova, jer na papiru stoji
otisnuto ime srednjovjekovne klaonice u kojoj je kupljeno meso, mnogo romantinog luka
koji izaziva suzenje oiju, sol i bosiljak protiv neastivoga (dobri su i za probavu) i to li jo
ne. I vatre ima, za flambiranje. Sve je ovdje, samo nema romana. Sve je nekako
dvokomponentno, kao da je i vrag umijeao prste u sve ovo, kao da nema samo jednog
vlasnika ovdje! Roman neu nikada ni napisati. Kad bolje razmislim, roman se i ne pie.
Moda se roman ivi i samo se zapisuje. Sve je ovdje, a nema niega. I ivot je takav: sve ti
je pred nosom, i sastojci, i recept, ali sam e sebi skuhati.

Kroja.

253

Sve sam vas usreio na papiru: i tebe, i likove. I ponosno sam ostao sam: ja, anonimni
autorski glas, s osobnom iskaznicom broj 1722681, koji od stvarnosti pravi knjigu. Vrijeme
je sada da uinim obratno: napiem svoju knjigu od dodira i mirisa.
Konano, skupit u snagu i javiti se Crvenokosoj. Sada i odmah. Bez odlaganja i stida
zbog toga to sam iv. Sam u otii k njoj da joj potpiem knjigu i pokuati joj objasniti da
mi je, ne znajui, pomogla. Napisati novi roman, a moda i novi ivot. Jer, osjeam da i ti
osjea od koje stranice laem: sve to je bilo napisano s kosim slovima bijae istina, kunem
se (ak i mejlovi!), osim zadnjega mejla i zadnje scene. No dobro, izmislio sam ju. Ovu u
mlinici. Samo eka da se javim. I poelim da doista doe u pono, po cipele i Slovo.
Zato, obeavam ti, itatelju moj, itateljice, javit u joj se. Sada, odmah, kao to kae,
bez odlaganja! Jer je vrijeme da otvorim Vrata i prekoraim Prag. Nema potrebe da
probijem nova, zamiljena, u Zidu. Moram samo otvoriti ova to postoje (otkljuana su,
nitko me ne zaustavlja!), a ne elim ih vidjeti, ovjek ne eli sam vidjeti svoju slobodu, pa
izmilja tristo opravdanja: kraune, brave, pare za nova vrata i slino.
Moram ustati, krenuti, otvoriti vrata i skoiti. Iz korica knjiga, u svijet.

254