Miroslav Krleža (1893. – 1981.

)
Poticajna misao

Svi smo mi čikovi u mokraći.

Što očekuješ od teksta koji spaja motive cvrčka i čikova u mokraći u posljednjoj rečenici?

Cvrčak pod vodopadom

Književna vrsta: analitička, psihološka novela

Tema: psihički rasap ličnosti i tjeskoba modernog čovjeka

„Motiv cvrčka i zahoda inovacija su u autorovu pripovjedačkom opusu, a u evropskoj

književnosti ovaj drugi motiv snažno je prisutan od 1922., nakon objavljivanja Joyceova Ulyssesa,
postavši toposom iskazivanja modernističkog senzibiliteta u umjetnosti, koji između ostalog
uključuje i estetizaciju ružnih strana dnevnog života.“ encikopedija Krležijana

Kompozicija novele: Razabiru se dva strukturna dijela:

1. monološko ispovijedanje glavnog lica pred psihijatrom

2. dijalog s doktorom Siročekom u krčmi.

Književni postupci: naturalistički opisi isprepliću se s monološko-asocijativnim nizanjem misli

glavnih likova, pomna je psihološka analiza, višeglasnost, slobodni neupravni govor, groteska i
crni humor

Rubnica: naturalizam prikazuje ružne strane života i ljudske prirode

Neimenovani pripovjedač u noveli pati od melankolične depresije i u svojim mislima susreće se s

mrtvacima. Zbog svojih problema liječi se kod uglednog zagrebačkog psihijatra L.W.-a. Po
odlasku iz psihijatrijske ordinacije, glavni lik susreće doktora Siročeka, za kojeg kaže „on je
posebno poglavlje sam po sebi.“ Donosimo ulomak iz razgovora likova i kraj novele.

Doktor Siroček je moj znanac, kako da kažem, delikatna je naša relacija, ali je istina da smo se
približili jedan drugome sastajući se po pisoarima naših odvratnih krčmetina, i to u mrklim,
debelim, bezizlaznim pijanim tminama naših domaćih lumperaja kad se čovjek opija da bi zapio
pamet, da bi otrovao srce, kad čovjek loče od neke samorazorne potrebe da što prije krepa i da
se rastereti ovih naših depresija, ove naše gluposti, našeg nihilizma, u jednu riječ: našeg života
kao takvog. Po onim odvratnim prostorima po kojima vonja sve po smoli i po katranu, a po crnim
stijenama protječu vode žuboreći u koprenama kao prozirne zavjese što se prelijevaju preko
smrdljivih zidova, tu sam se sastajao godinama s doktorom Siročekom kada smo i sami žuborili
kao što sve žubori i teče u ljudskome životu jer sve je samo mesnati mjehur i vodeni naduvak i
sve teče kroz nas iz oblaka u rijeke i potoke i gradske kanale, i, ako se pravo uzme, svrha našeg
zemaljskog bitisanja i ne će biti da je druga nego to da smo mi samo mesnate mjehuraste žile,
neka vrsta sudova nebeskih kroz koje nebeska voda teče i protječe u porculanske školjke, a mi se
lelujamo kao vodeni mjehuri na dnu oblačne mase i tu cvatemo kao blijedi podvodni cvjetovi,
žuboreći, vlažni, slijepi i savršeno zbunjeni kada smo pijani i kad smo trijezni, utapajući se sve
bolnije u svojim vlastitim lokvama suza ili crijevnih prehlada. Sastajući se s tim nesretnim
Siročekom godinama matematski pravilno uvijek na jednom te istom mjestu, u toj suviše
ljudskoj, utopljeničkoj gotovo prilici, mi bismo kao dva umorna vodenjaka izmijenili po nekoliko
praznih, sivih, beznačajnih, gotovo konvencionalnih riječi i, vraćajući se opet natrag k vinu, u
dim, u krčmu, u magle svoga vlastitog stola, ja sam još u početku imao siguran osjećaj da taj
doktor Siroček spada među mile, dobronamjerne, bezazlene, pozitivne ljude, da je on, dakle,
sasvim logično onaj naš tip koji je matematski sigurno morao biti pregažen. Iz te bljedolike, lirski
lelujave, nadarene ličnosti, svakako zbunjene, a u svojim pogledima i uvjerenjima prilično
nepostojane, iz te prilike pijane progovarao bi redovno više želudac od pameti, i dok se taj
nevidljivi govornik javljao i dubljine njegove probave više kao roktanje nerazgovijetno nego kao
ljudski glas), unatoč staklenom pogledu i grozničavoj ruci, unatoč gorućoj cigareti prilijepljenoj o
donju usnu, unatoč tim glasovima crijeva i pijane utrobe iz podzemlja njegove tjelesne građe, taj
je pijanac u mješavini pameti i u bunilu vina buncao o sebi i o svom višem, pjesničkom pozivu u
ovoj našoj kaljuži s takvim zanosom i s takvim samopouzdanjem da su mi ti njegovi pijani
monolozi po pisoarima ostajali brujeći u glavi kao što ostaju glazbeni motivi koji se ne
zaboravljaju. Jedamput mi je tako u toj slavnoj adamskoj pozi, bespomoćan kao novorođenče,
ispričao čitavu jednu svoju novelu o nekakvoj goloj ženi, a tu je novelu po vlastitom priznanju
sedamnaest puta prepisao od riječi do riječi, i još uvijek nije zadovoljan jer mu nije nikako uspio
opis kretnje te gole žene koja čuči nad lavorom i spužvom pere svoj trbuh, a kad se pojavio po
našim časopisima, ljudi su ga primijetili, ali se sa sviju strana jednoglasno čulo da je lud i da je to
što on objavljuje pod svojim pseudonimom najtipičniji primjer stenjevačke literature. On je bio
liječnik po svom građanskom pozivu, čovjek koji je stajao pred „najblistavijom akademskom
karijerom“, mladić koji je već u svojoj dvadeset i šestoj godini kao asistent jednog
međunarodnog velikana u Parizu stekao ugledno ime u naučnim publikacijama te je čak jedna
medicinskonaučna metoda nekog specijalnog živčanog prereza imenovana pridjevom njegova
prezimena „ssirotschechiana“, taj dakle slavni nosilac jednog naučnog predikata izgubio se
iznenada na tom svom slavnom usponu, spleo se s nekim sumnjivim ženama, propio se,
demoralizirao se, postao bludnikom, sladostrasnikom, pijandurom, izdevetao svog berlinskog
„Herr Professora“, odležao po sanatorijima nekoliko godina i vratio se u naš mali zakutak kao
potpuni brodolomac. Ni tu se nije snašao kao praktičan liječnik, i spetljavši se u afere sa
sumnjivim pacijentima, počeo je da se svađa po novinama o uzvišenosti liječničkog poziva,
ispljuskao je tako jednog našeg poznatog liječnika, profesora, našu lokalnu veličinu, bio u
Stenjevcu na motrenju i sada se opija po mračnim podrumima dingačem, gladujući objavljuje
odlomke svoje neobične, čudne i zbrkane proze, poeta je beskućnik, živeći zapravo od milodara
svojih drugova liječnika koji postupaju s njim kao što se postupa s izgubljenim sinovima koji više
vole napoj i hranu iz svinjskih korita od bogato prostrtih stolova urednog, građanskog,
patrijarhalnog života gdje su nagoni svladani i ukroćeni i gdje se poštuju lažni autoriteti pod
svaku cijenu, pa i pod cijenu boljeg uvjerenja. Njemu je L. W. (moj doktor koji me liječi već više
od godinu dana) ispričao doista „moj slučaj“, a kako je doktor Siroček upravo danas, nekoliko
minuta poslije mene, posjetio gospodina doktora L. W-a da ga napumpa za nekoliko dinara,
razgovarali su naravno i o meni, pak je Siročeka neobično zainteresiralo kako ja sam tumačim
„svoj slučaj“, jer da je doktor L. W. kreten, taj je „njegov slučaj“ za nas bio izvan svake sumnje, i o
tome debatirati nama je izgledalo savršeno suvišno. Kod druge litre dingača , u dalmatinskom
podrumu među bačvama kao u kakvoj podzemnoj gusarskoj krčmetini, kada sam se vratio iz
apoteke sa čitavim paketićem lijekova što mi ih je doktor L. W. nanovo propisao, Siroček i ja već
smo bili na čistu s time da prije svega „moj slučaj“ nije samo „moj“ nego i „njegov“, da su to
zapravo „dva identična slučaja“ značajna ne toliko po nas same „kao pacijente“ koliko po ovu
krapinsku, torgloditsku, ljudoždersku sredinu koja nas okružuje.

-Vas, dakle, smetaju vaši mrtvaci kao stare guvernante, a ovi vam idioti masiraju prostatu! To je,
vidite, „naša nauka“! Vaša osnovna misao da mi umiremo prije svoje vlastite smrti u svijestima
svojih mrtvaca koji su umrli prije nas, pa to je najnormalnija i najosnovnija i najlogičnija
pretpostavka svakog najprimitivnijeg razmišljanja o smrti! Od groba do groba trebalo bi
hodočastiti i na onim bezbrojnim bijedama tih pogaslih života pripaljivati svjećice spoznaje i
iskustva. Svi oni pokojni sušičavci, udovice, prosjaci, na kliničkim stolovima zaklani ranjenici, svi
bi oni mogli i umjeli da nam kažu i priznaju po jednu dvije svijetle i iskrene riječi, a svaka , pa i
najneznatnija svjetlost tih pokojničkih mudrosti mogla bi da osvijetli i naš mrak: sve bi nam
manje nepoznatom izgledala naša vlastita tmina našeg vlastitog nesnalaženja pred
nepoznanicama, jer bi se pokazalo da je sve jedno drugom mnogo sličnije nego što se to na prvi
pogled čini. Ovi su pred nama već položili svoje popravke, i kad bismo mogli da pregledamo
njihovo iskustvo, spoznali bismo da taj ispit nije tako težak kao što izgleda nama koji nemamo
čistu savjest pred tom posljednjom glupom ispitnom komisijom. Dakako to je gospodi doktorima
bolesno, to je za gospodu neurologe stenjevački način mišljenja, sve što je samo jedna, pa i
najneznatnija nijansa više inspiracije, to je za gospodu specijaliste à la gospodin doktor L. W.
„patološki slučaj“.

(…)

Nakon razgovora o liječničkome receptu i savjeta pripovjedaču da svoju melankoličnu depresiju

liječi u ženskome društvu, Siroček završava njihov dijalog.

Otkrio sam cvrčka u zahodu, moj gospodine druže, tu dolje u zahodu otkrio sam cvrčka. Pod
vodopadom one smrdljive nakatranjene stijene gdje plivaju odresci citrona a nosnice grize
amonijak kao u kakvom laboratoriju, tu, na dnu ovoga ljudskog smrada, čuo sam neku noć glas
cvrčka. Ni psa nije bilo u krčmi, vjetar je urlao kao bijesan, a tu u smradu pisoara glas zrelog ljeta,
miris kolovoza, daljine livada što se talasaju kao zelene tkanine, glas cvrčka iz mokraće i smeća,
glas prirode koja i smrdljive gradske zahode pretvara u zvjezdane sutone kad klopoću mlinovi u
smeđim daljinama a prvi se cvrčci javljaju kao znak rane jeseni… Evo, donio sam mu milihborta,
dođite da ga posjetimo!

Bespomoćno kao dijete izvukao je doktor Siroček iz džepa pun dlan smrvljenog milihbrota i
zastao tako u toj bolećivoj gesti s mrvicama na dlanu, držeći ruku nepomično vodoravno prilično
dugo, kado daje uspravan, a oči su mu se caklile pune suza.

U zahodu se cvrčak nije pojavio. Bila je tišina isprekidana žuborom što se cijedio preko
nakatranjene stijene kao ustitrana koprena.

Naćulivši uši, s pogledom koji se gubio negdje daleko iznad svega što je u životu određeno kao
stvarno, doktor Siroček postajao je tako u onom kiselkastom paklu nekoliko minuta pognute
glave, a onda odmahnuvši rukom odbacio svoj gorući čik što je zapucketavši ugasnuo u vodi kao
raketa.

-Svi smo mi čikovi u mokraći, rekao je sentimentalno i prosuo milihbrot, izvrnuvši podstavu svog
lijevog džepa,očetkavši se sa četiri prsta lijeve ruke od cvrčkovih mrvica kao pas kad se grebe
iza uha.
Manje poznate riječi: Stenjevac – metonimija za duševna bolnica u zagrebačkoj četvrti Vrapče,
trogloditski – spiljski, primitivni; milihbrot – mliječni kruh

Na kojem se mjestu pripovjedač upoznao s doktorom Siročekom?

Zašto je po pripovjedačevu mišljenju doktor Siroček morao biti pregažen? Jesu li sudbina
pripovjedača i doktora Siročeka, prema tvome mišljenju, slične?

Objasni u nekoliko rečenica uzroke Siročekova društvenog pada.

Kakve zaključke donosi Siroček o posljednjim stvarima (smrt, umiranje, prekogrobni život)? Je li
on vjernik ili ateist?

Istraži kako se u ulomku ostvaruju suprotnosti:

Siroček -------------- malograđanska sredina

| |

otpor poslušnost

duhovnost materijalizam

individualnost kolektivna svijest

Protumači završetak novele. Što je u njemu neobično, šokantno, novo?

Zaključi kakva je sudbina intelektualca u malograđanskoj sredini. Obrazloži svoj odgovor.

U ulomku se vjerno i naturalistički opisuju prostori i ljudi.

Za poetiku Miroslava Krleže osobito su važni likovi brodolomnika poput pripovjednog ja i

doktora Siročeka. To su i likovi iz romana Povratak Filipa Latinovicza i Na rubu pameti i drama
glembajevskog ciklusa (Kyriales, Bobočka, Baločanski, Jadviga Jesenska, Doktor) svi vrlo sličnih
sudbina. Uoči na koji način doktor Siroček ulazi u sukob sa svojim okolinom i objasni položaj
intelektualca malograđanskoj sredini.

U stvaralaštvu Miroslava Krleže uočava se i utjecaj prvog modernističkog romanopisca Fjodora

Mihajloviča Dostojevskog koji prvi uvodi unutarnji monolog i višeglasnost i različita očišta u
tekst. Ispiši iz ulomka dijelove teksta u kojima Siroček ili pripovjedač intonacijom svoga glasa ili
drugim gestama oponašaju zvuk ili govor drugih likova i ponavljaju ih.

Rubnica: Slobodni neupravni govor monolog je nenaznačen navodnim znakovima. Upućuje na

promjenu očišta i novog pripovjedača.

Objasni simboliku imena doktora Siročeka.

Izdvoji dijelove opisa koji pripadaju odmaku od realizma u crni humor i ironiju.
Protumači metaforiku cvrčka i čikova u mokraći. Objasni simboliku silaska u podzemlje na kraju
djela.

Analiziraj strukturu Krležine rečenice, njezinu dužinu, poredak riječi, ponavljanja, uporabu
tuđica.

Lik hrvatskog intelektualca

U zbirci Novele, Miroslav Krleža izrazito realističkim postupcima prikazuje zagrebački

malograđanski svijet i otvara novu temu svojega stvaralaštva, ističe povjesničar književnosti
Miroslav Šicel:

„Mozaičnom slikom hrvatskog poluintelektualca, idejno neodređenog, filozofski nedefiniranog i

zbunjenog, autor tim pripovijetkama zapravo otvara temeljnu problematiku hrvatskog
intelektualca uopće – koja će postati njegovom osnovnom literarnom preokupacijom u slijedećoj
fazi književnog rada, posebno u romanima – od Povratka Filipa Latinovicza do Zastava.“

Medicina, koja kao egzaktna znanost najjasnije osvjetljava tajnu života, paradigmatički
predstavlja kroz likove doktora L. W. i Siročeka dva suprotstavljena tipa intelektualnog
ponašanja, česta u Krležinu pripovjedačkom opusu: prijetvorno ponašanje u službi društvene
laži i iskreno, koje se isključivo postiže konzekventnim napuštanjem udobnosti građanskog
života, te vodi u samouništenje.

Što Krleža prikazuje u zbirci Novele? Koju je novu temu svoga stvaralaštva otvorio tom zbirkom? Kakvog
intelektualca prikazuje u svojim djelima? U kojim romanima osobito razrađuje taj lik? Koji su tipovi
intelektualaca predstavljeni liječnicima L. W.-om i Siročekom?

Pitanje preradbe književnoga djela u filmski ili kazališni scenarij

Novelu napisanu 1937. Miroslav je Krleža sam preradio u filmski i kazališni scenarij. Tekst je
tiskan u časopisu Forumu, 1970, film je u režiji M. Fanellija snimljen 1970. Kazališnu je
praizvedbu režirao Dino Radojević u zagrebačkom HNK 25. X. 1973.

Krleža je popratio tu dramatizaciju sljedećim tekstom: „Novelu Cvrčak pod vodopadom

dramaturški je obradio pisac s namjerom da mnogobrojnim dramatizatorima svojih tekstova
pokaze kako bi, po njegovom subjektivnom mišljenju, trebalo da se rade te stvari. Film neće da
bude veristički, ni neorealistički. Simbolika teme jeste 'macabre', više-manje na granici crnoga
humora, ali sama kompozicija, bez obzira na to sto se igra po motivu smrti i umiranja, ne treba
da djeluje depresivno ni mračno. Partitura svira se duhovito i vatreno, sa živim temperamentom,
a, prije svega i nadasve, duhovito. Fantastika između smijeha i luckaste groze raste postepeno,
završavajući u rajskoj opereti. Sto se dužine dijaloga tiče, uči nas staro iskustvo da ni jedna riječ
izgovorena sa scene ili na platnu nije preduga ako je glumac izgovara sugestivno. Sve sto zvuči
mrtvo neka se briše bez milosti. Dijalozi ovog scenarija pisani su i za normalnu pozornicu i, po
subjektivnom mišljenju pisca, mogu biti igrani i na kazališnim daskama.«

verizam – književni pravac koji se razvio u Italiji, sličan je naturalizmu

Rubnica: Dans macabre ili mrtvački ples tipična je srednjovjekovna tema u kojoj su prikazani kosturi i
ljudi kako zajedno plešu, simbolizira jedinstvo života i smrti.

Kad je Miroslav Krleža preradio svoj tekst u kazališni i filmski scenarij? Zašto je to učinio?
Smjernice za čitanje djela u cijelosti

Zapiši koje mrtvace susreće pripovjedač. Kojoj društvenoj skupini oni pripadaju?

Opiši susret s prvim mrtvacem – Kristijanom Kavaljerskim. Kakvu funkciju igra posjetnica u tom
susretu? Što je na temelju opisa toga susreta o svome pacijentu zaključio psihijatar L. W?

Usporedi liječničke pristupe doktora L. W-a i Siročeka. Kojem bi liječniku radije povjerio svoje
liječenje? Istraži kakav je to „molierovski recept“. Razmisli je li ovo djelo Krležina kritika
liječničkoga staleža.

U noveli se pojavljuje nekoliko ključnih motiva za Krležino stvaralaštvo – kiša, magle, doživljaj
ženstva, bablje ljeto, mrtvaci, krčma, Europa. Ispiši njihove potvrde u tekstu i svoj doživljaj tih
motiva .

Prisjeti se pjesme Cvrčak Vladimira Nazora i usporedi je s Krležinom novelom.

Usporedi lik doktora Siročeka s likom Maestra Uga iz romana Kiklop Ranka Marinkovića.

Analiziraj Krležin jezik i stil. Obrati pozornost na govornu frazu i uporabu različitih stilskih
figura.

O piscu

 Miroslav Krleža rodio se i umro u Zagrebu iz kojeg je rijetko putovao. Najvažniji je

hrvatski pisac 20. stoljeća.
 Potječe iz građanske obitelji. Nakon završene gimnazije, nastavio je školovanje u vojnoj
akademiji u Pečuhu i Budimpešti. Nakon školovanja posvetio se novinarskom i
književničkom radu. Pokreće i uređuje nekoliko časopisa (Književna republika, Danas,
Pečat, Forum), a nakon Drugog svjetskog rata utemeljuje i vodi Leksikografski zavod koji
danas nosi njegovo ime.
 Ratno iskustvo u Galiciji potaknulo ga je na pisanje zbirke novela Hrvatski bog Mars,
najbolje zbirke antiratne proze u hrvatskoj književnosti. Nezadovoljan društvenim
poretkom, prihvaća ideje komunističkoga pokreta. Drugi svjetski rat proveo je u
svojevrsnoj svojevoljnoj izolaciji, ne prihvativši zahtjeve za suradnjom ni ustaškoga ni
partizanskoga pokreta, pa je jedva izbjegao pogubljenje.
 Krleža je bio svestran pisac. Pisao pjesme na štokavštini i kajkavštini, autor je prvog
hrvatskog modernog romana, Povratak Filipa Latinovicza, niza novela i drama, putopisa,
eseja, dnevnika, polemika.

Ponovimo

1. Kojoj književnoj vrsti pripada djelo?

2. Kojim se književnim postupcima poslužio autor?
3. Objasni sukob između glavnih likova i sredine u kojoj žive.
4. Navedi glavne motive Krležina stvaralaštva iskorištene u noveli Cvrčak pod vodopadom.
5. Objasni crni humor, ironiju i sarkazam u djelu.
6. Zašto je Krleža dramatizirao vlastitu novelu?
Stvaralačka radionica

Napiši novelu o današnjem Siročeku. U tekst uključi što više citata, parafraza i aluzija na
pročitane tekstove i slična lica.

Pogledaj film Put u raj i napiši osvrt.