Propast zapada, SPENGLER tagged Anselm Kiefer, Oswald Spengler at 1:02 pm autora/ice Magiar

Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA

Miljenje gospodari, usprkos svemu, jedino u carstvu misli

U nekim sluajevima potrebno je da prou stoljea kako bi se dosegla jedna jednostavna istina o ovjeanstvu. Poetak dvadeset i prvog stoljea, u povijesnim kronikama, pokazat e se vremenom u kojem se spoznala pa barem jedna takva istina za umjetnike, filozofe, knjievnike, znanstvenike i ostale pregaoce duha, naalost, izrazito bolna ona o duhovnom razvoju ovjeanstva (ast poststrukturalistima koji su je objavili jo tamo krajem 1960-ih, ali na jeziku razumljivim jedino, valjda, njima, jer kao takva nikada nije doprla do ireg razumijevanja, a tu se misli na razumijevanje izvan akademskih krugova).

im je ljudska rasa stupila u povijest, nezaustavljivo nas je obuzeo osjeaj da smo postali dijelom neeg to bi se po svim svojim manifestacijama moglo okarakterizirati kao duhovnim razvojem. Tako smo barem stvari predstavili u poetku. O tom povijesnom trenutku i danas svjedoe svi udbenici povijesti umjetnosti, filozofije i znanosti. U njima emo proitati kako se ovjeanstvo kroz povijest kretalo od jednog do drugog razdoblja u svom duhovnom razvitku, dakle, svi skupa, koliko god nas ima na planetu, i da su ta razdoblja nosila redom, iz dananje pomalo sarkastine perspektive, sve sama egzotina imena. Odatle znamo za renesansu i prosvjetiteljstvo, racionalizam i empirizam, barok i rokoko, viktorijansko i secesijsko doba kao i na stotine drugih naziva koji su se ticali umjetnikih pravaca, filozofskih kola, znanstvenih teorija poput impresionizma i kubizma, egzistencijalizma i pragmatizma, konano i strukturalizma i poststrukturalizma, da bi, eto, poetkom dvadeset i prvog stoljea, s nezapamenim barbarskim uplivom medija u sve pore ljudskog ivota, shvatili kako se taj duhovni razvoj ticao jedva jedan posto ljudi na ovoj planeti. Sva ta silna umjetnost i knjievnost, znanost i filozofija stvarala se i konzumirala unutar svega jedan posto ovjeanstva (a moda i manje). Ostali su bili jednostavno masa.

S rijetko vienom razluivou mediji su napokon dokazali tu dugo vremena sluenu ili prikrivanu dvostruku prirodu ovjeanstva. U establishmentu visokih umjetnikih krugova, ljudi duha, dugo je vremena prisutna sumnja da na narod,

ili masa, kako mu od milja tepaju sociolozi, moda ba i ne zanimaju pretjerano svi ti Laokonti, metafizike prisutnosti ili pisoari okrenuti naglavake.

Tijekom povijesti, sa zebnjom se u duhovnim krugovima gledalo na svjedoanstva o pukim zabavama po selima ili u podnoijma velebnih dvoraca, koja su, prema svim umjetnikim kriterijima, oduvijek bile obine ki parade. Pa opet, narodu se gledalo kroz prste jer, osim to je bespogovorno duhovnjacima priznavao povlaten status u drutvu, sm je za sebe, valjda iz udesnih andrievskih dubina samoga sebe, priznavao da je nizak i uprljan. Shvatit emo mi to jednog dana, kao da je preutno obeavao narod, a svita duhovnjaka odobravala. U oima duhovnih ljudi, narodu je ila u prilog, i ta, na kraju protumaena kao jedina stvarna duhovna djelatnost bezgranina vjera u Boga. Kako je oduvijek bio bogobojaljiv, narod je hrlio u crkve i tamo zaticao umjetnike kipove prijekorna pogleda, nadute filozofe i knjievnike u prvim klupama, a od sedamnaestog stoljea, po kolama i fakultetima, znanstvenike i druge uene ljude, i vjerovao kako stvari moraju biti upravo takve kakve su mu se i pokazivale. Drugim rijeima, narod nikad nije bjeao od svoje gluposti.

Ali svoj ukus narod nije zadravao samo za sebe. Valja shvatiti da su iz naroda potekli i svi ti ambiciozni plemii i kneginje, princeze i kraljevi, a danas politiari, edni vlasti. I da su oni, ako ve ne iste krvi, a onda istih misli. Tako su narodni ukus, u sebi oduvijek udomljavali i kraljevi, i vojskovoe, i lijepe kneginje i lijepi prinevi, a danas premijerke i kancelari, i koji su umjetnike, filozofe i knjievnike, kroz povijest ljudskog roda, vie-manje tretirali kao vlastite ukrase. Prikaite nas! Prikaite nas! kao da i danas ujemo vrisku s platana panjolskog slikara Diega Velazqueza iji opus vrvi portretima vlastodraca.

A to se to dogodilo danas, na poetku, po duhovne pregaoce, po svemu sudei, nesretnog dvadeset i prvog stoljea? Spasiteljica naroda, demokracija, otkrila je narodu radosnu vijest svoj ubogi ukus danas slobodno moe objaviti svijetu. I to je to, onda, to bi narodu bilo lijepo? Daleko od svakog Botticelija ili Lorce, ili ne daj boe apstraktne slike nekog slikara-manijaka, narod kao narod, kako u ivotu tako i u estetskom smislu, iskazao je skromne potrebe.

- Ako me ve eli odvratiti od ivota, koji ja ne bih dao ni za to na svijetu, daj mi barem da vidim slinog sebi, kroz neki film ili seriju, i bit u zadovoljan. A uvijek u obzir dolazi i obina zabava.

Kad je spoznalo te jednostavne istine o ukusu naroda kapitalistiko poduzetnitvo u privatnim televizijama vrlo brzo je dolo do dobitne formule za poveanje svoje dobiti. U svoje televizijske programe ukljuilo je poznate sapunice, showbizz magazin emisije, kvizove uz igre na sreu i neto malo sporta, po mogunosti nogometa i evo ga! Bijedni umjetnici i znanstvenici, knjievnici i filozofi skinuti ste s trona!

Ipak, premda zgroeni, moramo se priviknuti na novonastalu situaciju, pojmiti novu vrstu beznaajnosti u koju smo, htjeli-nehtjeli, dopali. Pa tako, usredotoimo se na trenutak na to, to o razlici izmeu obinih i duhovnih ljudi misli

jedan Oswald Spengler. Njegove rijei nisu utjene, ali su barem poune. eretski hladnokrvno, na rubu onoga dobar sam s bogom, ali mene se to puno ne tie, on e u drugom svesku Propasti Zapada napisati:

Sudbina je pojedinca napravila ovako ili onako: da rado razmilja i da se plai akcije, ili da bude aktivan i prezire razmiljanje

I dalje, o uenjima, ideologijama proizilim iz razmiljanja:

Sve su to uenja koja bez izuzetka poivaju na pretpostavci da su svi ljudi tako nastrojeni kao autor prijedloga, naime bogati u idejama, siromani u nagonima, i to pod pretpostavkom da autor sam sebe poznaje

Treba shvatiti, poruuje Spengler, da je narod neto obino, neto bogato nagonima, i kojemu je, stoga, razmiljanje nepotrebno, dok su ljudi duha ono to je neobino.

ivot [svijeta] ide svojim putovima i ne brine to se o njemu misli.

Od daljnjih rijei ove ubojite filozofske maine, vi pregaoci duha, tim vie ete se najeiti, ali samo hrabro, katarza, negdje na kraju ovog teksta, na vas ipak eka:

Jo jedino djelatelj, ovjek sudbine, ivi na kraju krajeva u stvarnom svijetu, svijetu politikih, ratnikih i privrednih odluka u kome se pojmovi i sistemi ne raunaju ni u ta. Tu je dobar udarac vredniji nego dobar zakljuak. Ima smisla ono preziranje kojim su, u sva vremena, vojnik i dravnik sa visine gledali na krabala i knjievne moljce koji su mislili da je svjetska historija tu radi duha, nauke ili ak umjetnosti. Kaimo nedvosmisleno: razumijevanje koje se oslobodilo ulnog osjeanja samo je jedna strana ivota, i to ne ona odluna Ogromna je zabluda teorijskih ljudi njihovo vjerovanje da im je mjesto na elu, a ne na repu velikih dogaaja.

Danas smo svjedoci naina na koji je Spenglerova rije, napisana poekom prethodnog stoljea, utrla put svojoj istinitosti poetkom ovog. Meutim, nita nas ne moe sprijeiti da sauvamo na dobri ubogi ukus i u ovom vremenu. Imamo na njega pravo, pa barem u onolikoj mjeri koliko i narod na svoj.

Na ovom mjestu moda bi Spenglera neki od nas zapitali: a gdje je onaj filozof koji je kazao da e ovjek kad udovolji svojim niim potrebama okrenut se udovoljavanju onih viih; tu se uobiajeno misli na duhovne potrebe. Gdje je taj nesretnik da se danas uvjeri koliko je imao krivo! Vjerojatno se radilo opet o nekom Starom Grku, pa dobro!

ovjeanstvo neminovno klizi prema tome da postane neto drugo u odnosu na ono to je danas. To drugo vjerojatno ne nosi samo oznake bezduhovnije ili primitivnije ve i lukavije i snalaljivije, ali definitivno, bit e to ovjeanstvo bez Duha Svetoga, obezduhovljena ivotinjska vrsta to je i bila prije, milijunima godina. Do kojeg doba emo preivjeti mi, duhovni nomadi, to je moda najbolje nikada ne saznati.

Moda i grijeim. Moda e aica nas uvijek biti u stanju preivjeti, poput rijetkih smrtonosnih bolesti kao to su kuga ili kolera. Negdje u nekom sloju zemlje opasni, grozomorni virusi i dalje ive do trenutka dok neko ivo bie ponovno na njih ne nabasa i inficira se. Moda je dobar ukus poput stranih bolesti, otporan na sve karantene i lijeenja lijekovima. Moda preivimo i onda, jednoga dana, zarazimo neko doba koje e se ukazati na horizontu, na nain da u njega udahnemo ono to danas u nama zamire upravo to na duh, a odatle i na ukus.

Share this:

Twitter Facebook2

Permalink 11 Komentara

Svibanj 2012. Neprolazna misao je iluzija bitno je kakav ovjek u njoj dobiva lik
Postano u FILOZOFIJA, Propast zapada, SPENGLER tagged Frank Furedi, Oswald Spengler, Zapad at 11:28 pm autora/ice Magiar

Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA

U svibanjsko jutro neobino tmurnih boja Kolo je zakripalo zvukom koji dotada nisam imao prilike uti. Dok sam pristavljao vodu za kavu ono je izvodilo svoj mali show; kripalo je, utalo, umilo, a ak se u jednom trenutku moglo rei i zakreketalo. Priao sam mu i u trenutku shvatio to mi eli poruiti. Kolo Duha Svijeta eljelo me je podsjetiti na nekoga, na koga sam vjerojatno zaboravio moda upravo svog Tvorca, Oswalda Spenglera i njegovu Propast Zapada pod ijim sam se jakim utjecajem nalazio u vrijeme u kojem se Kolo Duha Svijeta prizemljilo u nau prostoriju. Tko je bio Oswald Spengler? Vrhunski morfoloki filozof, kako bi vjerojatno volio da ga nazivaju ili jo jedna nervozna osoba koja se svojim pisanijama osveivala drutvu uz koje nikad nije prianjala? Ako nita, oekuje se da barem jednu obrvu podignete u udu kad proitate sljedei citat:

Neprolazna misao je iluzija. Bitno je kakav ovjek u njoj dobiva lik. to je vei ovjek to je istinitija filozofija naime u smislu unutranje istine umjetnikog djela, to ne ovisi o tome mogu li se pojedini stavovi dokazati i ak biti neproturjeni.

Stoga, i ne udi povrno itanje Spenglera od strane mnogih europskih intelektualaca, i prije i poslije, bilo na vrhuncu ili na izmaku snage svoga intelekta a koji su, dakako, redovito uvjereni da upravo njihova misao pogaa bit svijeta neovisno o perspektivi gledanja na isti kroz osobite i zauvijek osobite ljudske naoale. Dobar primjer za to je Frank Furedi, jedan od vodeih europskih filozofa danas, iji sam lanak Kraj Europe? imao prilike proitati u najnovijem broju Europskog glasnika. Furedi bez dlake na jeziku pie o moguem kraju starog kontinenta prisjeajui se apokaliptinih rijei njemake filozofske maine (kako od milja nazivam Oswalda Spenglera) iznosei pritom jednu potpuno proizvoljnu tvrdnju prema kojoj je sam Oswald Spengler za propast Zapada okrivio, izmeu ostalih gluposti, ak i neobrazovanost masa. Spengler, za razliku od Nietzschea nije ostao nimalo dvosmislen. To mora biti jasno svim njegovim iole boljim poznavateljima. Kraj Europe odnosno Zapada Spengler je vidio kao to se vidi nuan kraj svakog ivota i za taj kraj nikoga nije okrivljavao. On je kulture i narode koji ih tvore smatrao ivim, i odnosio se prema njima, vie-manje, kao prema ivim organizmima. Ideja o propasti zapadne civilizacije plod je nunosti a ne nesretnog spleta okolnosti. Osim toga, pored zapadne civilizacije kojoj je prethodila istovjetna kultura, vidio je on i mnoge druge kulture/civilizacije u historijskom kontekstu:

Namjesto one odbojne slike svjetske povijesti u obliku linije, to se odrava smo ako se zatvaraju oi pred preteitom mnoin om injenica, vidim prizor mnogih monih kultura, koje se rascvjetavaju praiskonskom snagom iz okrilja rodnog kraja, z a koji je svaka od njih tijesno vezana u cijelom toku svoga bivstvovanja [poput biljke], od kojih svaka udara peat svog vlastitog oblika svome predmetu, ljudstvu, i ima vlastitu ideju, vlastite strasti, vlastiti ivot, htijenje, osjeanje, vlastitu smrt.

Jasno je da se ovjek grozio povijesne sheme stari-srednji-novi vijek. Zapad, jedna velika kultura na zalasku, nakupila je stoljea. Sada joj se kao umornom stariu sprema neminovna propast, kae filozof. Sve to se Zapadu danas dogaa, dogaa se kao rezultat nakupljenih stoljea, bora na njegovom licu, koje duh Zapada danas ine duhom jednog senilnog starca. Naravno da se ivoti velikih kultura ne mogu u cijelosti analogijom prevesti na ivot jednog ivog organizma. Starost jedne kulture, njenu onemoalost, Spengler naziva civilizacijom, ali koja se nikako ne pokazuje onemoalom u doslovnom smislu

Civilizacija je kraj, neopoziv, no s najdubljom nunou, biva uvijek iznova postignuta Tek tako e se Rimljanin shvatiti ka o nasljednik Helena Bezduni, lieni smisla za filozofiju, bez umjetnosti, rasni do brutalnosti, bezobzirno se drei realnih ishoda, oni se nalaze izmeu helenske kulture i niega. Grka dua i rimski intelekt - to je to, tako se odreuje razlika izmeu kulture i civilizacije. A to ne vrijedi samo za antiku. Uvijek se iznova pomalja taj tip duhovno snanih, potpuno nemetafizikih ljudi. Oni u svojim rukama dre duhovni i materijalni usud svakog kasnog doba. Oni su proveli babilonski, egipatski, arapski, rimski imperijalizam. U takvi m vremenima budizam, stoicizam i socijalizam konano stasaju i [taj je tip ljudi kadar] jo jednom zahvatiti i preoblikovati ovjeanstvo koje se gasi. ista civilizacija, kao historijsko zbivanje, sastoji se u potpunoj razgradnji oblika to su poprimili anorganski sadraj, to odumiru.

Tetka me zabrinuto gleda. Meutim, nisam se mogao zaustaviti, izgledao sam poput onog lika iz filma Bliski susreti tree vrste koji, gonjen nesavladivim unutarnjim porivom, za vrijeme obiteljskog ruka od hrane u svom tanjuru (pire krumpira?) pravi maketu jednog te istog brda koje mu nikako ne izlazi iz glave ispostavit e se da se radi o mjestu susreta s vanzemaljcima. Ideja Oswalda Spenglera je smiona, neoekivana, iaena, filozofski potpunoma luda pa opet, i nevjerojatno primamljiva i potpunoma smislena ako se metodi analogije prizna boansko poslanje u ljudskoj spoznajnoj moi. U ideju rascvjetavanja kultura u vremenu, njihova raanja, ivljenja i umiranja, zaljubio sam se jo tamo 1990-ih. Ma koliko fatalistiki bila nastrojena, ak i totalitarna u svojoj biti, nisam joj mogao odoljeti. Vjerojatno kao i svaka ideja ima u sebi neto pogreno, neistinito. Ali sam Spengler, pobogu, naglaava da je svaka misao prolazna, i zapravo ne znam prvi razlog zato je mojem umu tako primamljiva - Sudbina je dobra stvar dok te ne zajebe procijedi tiho tetka. Osjeam kao da sam sa sebe skinuo jedan veo, jednu masku. Da, moj je um i dalje, protivno svim postmodernistikim umovima na potezu Lady Gaga Damien Hirst, zadojen razotkrivanjem smisla ovog besmislenog kretanja, iako sam se i sam sto puta dosada uvjerio da takav pa barem ne postoji. Ali to o tome misli Spengler?

Zbilja je kukavan ivotni sadraj jo jednom i malo drugaije izloiti miljenja o pojmu volje i psihofizikom paralelizmu, kako je to inilo stotine prethodnika To moe biti poziv, ali to nije filozofija. Valja utjeti o onome to ne zahvaa i ne preinauje cijeli ivot jednog doba do najdublje njegove osnove

I naposljetku misao koja me osobito pogaa:

RADIJE KONSTRUIRATI ZRAKOPLOVNI MOTOR NEGO NEKU NOVU I JEDNAKO IZLINU TEORIJU APERCEPCIJE

Sva srea pa mi je struka povezana s informacijama i njihovim procesuiranjem u strojevima, inae ne bih znao kud bih sa sobom

Share this:

Twitter Facebook

Permalink 3 Komentara

Listopad 2011. O drevnom Kolu Duha Svijeta

Postano u FILOZOFIJA, Propast zapada, SPENGLER tagged Friedrich Nietzsche,Johann Wolfgang von Goethe, Oswald Spengler at 10:15 am autora/ice Magiar

Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA (predgovor)

Sjedim potpuno miran na stolici. U otvorenom prozoru okreu se Kola, udesna kola duha svijeta, tako su se barem predstavila po svom dolasku. Velika i Mala Kola spojena u impozantnu konstrukciju. Neto drevno, neto prije pojave rijei. Oko rubova Kola izbija snano uto svjetlo. Mogu samo nagaati oko zalaska sunca koje se iza Kola vjeno dogaa.

U prostoriji vrijeme ne tee. Vrijeme je obustavljeno. Na stvari je apsolutna pobjeda duha. Pokreti koji se dogaaju briljivo su izreirani naumi svijeta. Mogu ih ponitavati, po volji prekrajati, igrati se boga.

Obuen sam jednostavno, crna rolka i crne hlae; izgledam kao vjeni student, a zapravo mi je devetnaest ili moda dvadeset i devet godina. Vjenih dvadeset devet godina u mojem umu zrcali ovu sobu u nadstvarnosti.

Tetka gleda televiziju u svom kutu sobe. O, da, i ona je tu. Pripijene uz tijelo suknja i majiica. Vrpolji se na stolici dok se daju reklame. Tko bi mogao rei, tko je ona ustvari? Neka moja misao, uspomena, nastojanje duha? Ipak njeno ivo tijelo lebdi pred mojim oima. Svjestan sam da je u ovoj sobi ona ena od krvi i mesa, toliko me ne mogu lagati moja ula.

Ponovno se okreem Kolu. Ogromno je, ali tek svojim vrkom ulazi u moju sobu. Na samom vrku smjeteno je manje kolo koje mi je nadohvat ruke. Vee kolo, kako ve rekoh, gubi se negdje u neizmjernoj utoj praznini koja dolazi iza prozora. Tetka se ustaje iz fotelje i klizi prema jednom zidu. Pomie zastor, isto uto svjetlo probija se u prostoriju, gleda kroz prozor. - I tako e odsad cijeli ivot provesti ovdje sa mnom? pita me. - Pa, tu sam zbog Kola nevjeto kaem. - Ovog uda ovdje? upita me otro svinuvi glavu prema Kolu. - Pa da Kolo, koje se dotad vrlo polako okretalo, kao da se sada zapoelo bre vrtjeti, siune lampice poee treperiti. - Ovo je zatvor, limb, zna to? - Da, znam. - I ne boji se niega?

- Bojim, ali drugog izbora nemam. kazah u potpunosti svjestan svojih rijei. - U redu mirno ree tetka i odmaknu se od prozora. I? to emo ovdje raditi? - itati. - Ma nemoj! Nisam valjda luda itati one tvoje dosadne knjige s police. Gledat u televiziju i povremeno zirkati kroz prozor Pritom, vjetim pokretom ruke namjesti kratku suknjicu oko struka. Bio je to jedan od onih pokreta koji ene ine kad su sigurne da ih nitko ne gleda ili kad su u drutvu svog intimnog partnera. Ali nisam bio tetkin intimni partner. Tko zna, to sam ja za nju, ustvari? Neka njena misao, uspomena, nastojanje duha? I moje ivo tijelo lebdi pred njenim oima. Ali koliko znam, ovjek sam od krvi i mesa i vjerojatno joj to njena ula ne mogu utajiti.

Kolo povremeno kripi na vjetru. Trenutano zalandaraju svi njegovi privjesci, amajlije, talismani, sliice udnih likova. Ono je jednostavno kolo duha svijeta nekako prizemljeno u moju sobu.

Polica s knjigama se nalazi nasuprot tetkinog dijela sobe. Sve knjiga do knjige koje sam pomno odabrao prije nego li u raskrstiti s vanjskim svijetom. Ne plaim se, ja, stidljivi momak u crnoj rolci, s vjenih devetnaest ili dvadeset devet godina. ega se jo imam plaiti?

Odjednom, sirena kola se oglaava. Skaem sa stolice i prinosim knjigu koju ve neko vrijeme drim u rukama. Oswald Spengler, PROPAST ZAPADA. Sad ili nikad, pomislim. Stavljam knjigu na podest i odmiem se. Kolo zarotira i proguta knjigu. Zvuk snanog praska prolomi se sobom. Poput ptolomejovskih epicikli Kolo se sada zavrtjelo pomalo podsjeajui na Stroj namijenjen ostvarivanju kontakta s vanzemaljcima Vegancima iz filmske ekranizacije romana KONTAKT Carla Sagana. Na jednoj rampi kola koja se nije vrtjela panju mi privue skalamerija s lampicama koje su se sada uporno palile i gasile. Radilo se o malenom podestu s dva plitka utora s otiscima ljudskih ruku na dnu svakog od njih. Bez razmiljanja, ruke provuem kroz utore i poloim ih na otiske. Na ovaj nain, ma koliko to nevjerojatno zvualo, Kolo mi je omoguavalo ispreplesti me s mislima morfeolokog filozofa sudbine. Najednom, u stanju sam uti glas njegovih misli; ne diem, samo putam da kroz mene prolazi:

U uvodu [prethodnog izdanja] rekao sam da je tu, po mome uvjerenju, nepobitno formulirana misao koja se vie nee opovrgavati im se jednom izrekne. A trebalo je da kaem im bude shvaena.

Tko se ikada duboko zagledao u pretpostavke ivog miljenja, taj e znati da nam nije dan neproturjean uvid u krajnje temelj e bivstvovanja Tako mogu sr onoga to sam pronaao jedino oznaiti istinitim, istinitim za mene i, vjerujem, takoer za vodee duhove razdoblja koje dolazi, a ne istinitim po sebi

[Ipak, ova knjiga] sadri samo jednu stranu onoga to vidim pred sobom, novi pogled jedino na povijest, jednu filozofiju sudb ine, i to prvu svoje vrste.

Svijet razumjeti nazivam ja svijetu biti dorastao. Okrutnost ivota ono je bitno, a ne pojam ivota.

Osjeam se ponukanim da u zakljuku [ovog predgovora] jo jednom navedem imena onih kojima dugujem gotovo sve: Goethe i Nietzsche. Od Goethea sam preuzeo metodu, a od Nietzschea nain postavljanja pitanja, i ako bih svoj odnos spram njega morao izrei u jednoj formuli, usudio bih se rei: iz njegovog vidika (njem. Ausblick) nainio sam jedanpregled (njem. das berblick). Goethe, pak, bijae, a da to nije ni znao,Leibnitzov uenik u cijelom svom nainu miljenja. Stoga, ovo to je napokon pod mojim rukama dovreno na moje iznenaenje, osjeam kao neto to usprkos bijedi i odvratnosti tih godina s ponosom elim nazv ati: njemaka filozofija.

Prie mi tetka zagrizavi jabuku koju je tko zna gdje pronala. - I tko je onda taj filozof sudbine? pompozno je zagestikulirala rukama. - Oswald Spengler, ubojita njemaka filozofska maina. rekoh povlaei ruke iz utora Svima predvia neumitnu sudbinu, s poetkom i krajem, ali svima i samo prolaznost. Bivanju nije mogue utisnuti karakter bitka. - Dobro, dobro? A jesi li ga itao? - O, kako da ne! Bio sam i vie nego zaluen njime! - A to kae Kolo na sve to? - Koliko ja znam, ono je tu da mi samo omogui ispreplitanje misli s tim ljudima, nisam siguran da je tu kako bi u neemu zauzimalo svoj stav

Tako je i bilo. Nakon to je shvatilo da neu vraati ruke u utore, Kolo je zapoelo prikazivati odabrane citate teksta iz progutane knjige. Pohranjujem ih u kolovator. Cijeli postupak se dovrava prikazom broja 91. PROPAST ZAPADA obiljeena je brojem 91, a da tomu ne znam pravi razlog, i po prvi put, nakon duljeg vremena, osjeam se smislenim

Share this: