Zvonimirova lađa

Vladimir Nazor

Još je tu. - Na tvrdoj sȉki

Jošte leži nasukana.
Osamstoto minu ljeto,
Što je mlate sa svih strana,

Što je lome i drmaju

Burni vali i oluje.
Slomila se, prignula se:
Na p'jesku je - al' još tu je!

Pokraj Drača i Sasena,

Blizu Krfa, pred Avlonom
Borila se ona slavno
I s galijom i s dromonom.

Na njojzi je sto tragovā

Udaraca i uvreda,
Na njojzi je sto znakovā
Veljih slavlja i pobjeda.

Konop zuji u vjetrini:

"Ko lanac sam gvozden bio,
Kad o meni, svet, slobodan,
Kockasti se barjak vio."

Škriplje krma: "Gdje si sada,

Snažna ruko kormilara?
Čemu, more, uv'jek na me
Tvoj se ljuti b'jes obara?"

A utroba u mećavi
Noćnoj ječi: "Oh, ta sȉka
Do kada će da me drži
U čeljusti od čelika?"

Sanja l'jepim o zemljama,

Hole borce i galije;
A vjetar joj krmu ruši,
A talas je u bok bije.

I lađa se snažno trza:

"Zar da ovdje tužno gnijem?
Dignite me: neka đipnem,
Nek zajedrim morem tijem!"

Osamstoto ljeto teče,

 I sve vali lađu biju,
I sve sikću munje žive,
I jesenje kiše liju.

Snažno o nju udaraju

Vjetar, talas i oluje.
Slomila se, prignula se:
Na p'jesku je - al' još tu je!
Abel i Kain
Charles Baudleaire
Abelov rod jede, pije,

Bog ga gleda i prihvaća,

Kainov rod blato mije

Gmiže i smrt ga zahvaća.

Abelob rod pali žrtve,

Miris leti putem raja,

Kainov rod gleda mrtve,

Muka njemu nema kraja!

Abelov rod vidi sjetvu,

Svoju stoku kako stasa,

Kainov rod nema žetvu,

Trbuh urla poput pasa!

Abelov rod trbuh grije,

Uz ognjište oca svoga,

Kainov rod bura vije,

U dnu spilje tamnije roga!

Abelov rod sam se množi,

I zlato mu brzo raste,

Kainov rod mržnja gloži,

Jalove ga želje časte!

 Abelov rod može rasti,

Ko stjeničji rod iz šume,

Kainov rod mora krasti,

Pješačiti prašne drume!

II

Abelov rod i ko leš će,

Oploditi zemlju crnu,

Kainov rod i kad sjest će,

Teretom mu leđa trnu!

Abelov rod nesklon hljebu,

Ipak rob je brata svoja,

Kainov rod leti k nebu,

I na zemlju baca Boga!

 Zdravo djevojko
Gaj Valerije Katul
Zdravo, djevojko, ne baš malog nosa bez lijepih nogu, bez očiju crnih,

bez tankih prsta i bez finih usta,

a ni jezik ti nije mnogo otmjen, ti, ljubavnice propalog Forminca.

O tebi ova provincija priča kako si lijepa i kako si zgodna?

Lezbiju moju oni s tobom mjere?

O kakvo glupo, neukusno doba!

 22000 dolara u tri mjesea
Charles Bukowski

Noć je stigla kao nešto što gmiže

uz ogradu stubišta, plazeći vatreni
jezik, i ja pamtim
misionare do koljena u blatu
kako se povlače preko lijepe modre rijeke
i strojničke metke kako odbijaju točke
fontane i Jonesa pijana na obali kako
govori govno govno ti Indijanci
odakle im vatreno oružje?
i ja uđoh da vidim Mariju
i ona reče: misliš li da će napasti,
misliš li da će prijeći rijeku?
strah te umrijeti? upitah je, i ona reče
koga nije?
i ja odoh do medicinskog kabineta
i nalih visoku čašu, i rekoh
napravili smo 22 000 dolara u 3 mjeseca gradeći ceste
za Jonesa i malo moraš umrijeti
da bi to obavio tako brzo… Misliš li da su ovo
započeli komunisti? pitala je ona, misliš li da su komunisti?
i ja rekoh: prestani se ponašati kao neurotična kuja.
ove male zemlje ustaju jer im pune
džepove s obje strane… i ona me
pogleda onom prekrasnom srednjoškolskom
slaboumnošću
i iziđe van, mračilo se, ali sam je pustio da ode,
moraš znati kad ćeš pustiti ženu da ode ako je želiš zadržati,
a ako je ne želiš zadržati opet je pustiš da ode,
tako je to uvijek proces puštanja, na jedan ili drugi način,
tako sam sjedio tamo i ispijao piće i nalio drugo
i mislio: tko je mogao smisliti projektiranje putanje u Staroj Misiji
bi li te odveo tamo gdje se svjetiljke polako njišu
u zelenilu neke daleke noći?
i Jones uđe s rukom oko njezina plavog struka
i ona je također pila, i ja im priđoh i rekoh:
muž i žena? i to ju je razljutilo jer ako te žena ne može
uhvatiti za jaja i stisnuti, ona je gotova,
i ja nalih još jednu visoku čašu, i
rekoh: vas dvoje to možda ne shvaćate
ali mi se odavde nećemo izvući živi.
 propili smo ostatak noći.
ako bi se zaista umirio, mogao si čuti
vodu što se spuštala između božanskih stabala,
i ceste koje smo izgradili
mogao si čuti kako ih prelaze životinje
i Indijanci, divlje budale što nose težak križ.
i napokon posljednji pogled u ogledalo
dok su se pijani ljubavnici grlili
i ja iziđoh i skinuh slamku
s krova kolibe
onda škljocnuh upaljač i
promatrah kako plamen gmiže, kao gladni miševi
uz tanke smeđe vlati, bio je spor ali
stvaran, i onda nestvaran, nešto kao opera,
i onda krenuh prema strojničkom štektanju,
ista rijeka, i preko nje me gledao mjesec
i na stazi sam vidio malu zmiju, posve malu,
izgledala je kao čegrtuša, ali nije mogla biti čegrtuša,
i uplašila se videći me, i ja je zgrabih iza vrata
prije nego što se mogla smotati i onda sam je držao
njezino se malo tijelo omotalo oko moga ručnog zgloba
kao prst ljubavi i sva stabla gledahu svojim očima
i ja stavih usta na njezina usta
i ljubav je bila munjevita i komemoracija,
mrtvi komunisti, mrtvi fašisti, mrtvi demokrati, mrtvi bogovi i
tamo otraga u onome što je ostalo od kolibe Jones
sa svojom mrtvom crnom rukom oko njezina mrtva plavog struka.
 Mase
Charles Bukowski
Svi ogorčeni,
jadni,
usamljeni ljudi s osjećajem da su prevareni,
s osjećajem da su ih prevarili silnici,
optužuju život,
optužuju okolnosti,
optužuju druge,
dok su zaista oni savršeno neprobavljivi,
pokorno neizvorni,
kukavički i tihi;
utonuli u samosažaljenju,
ne učinivši ništa dobro,
oni još osjećaju da su prevareni,
pužući Zemljom sa svojim pritužbama,
svojim mržnjama – mrtvih očiju usred nigdine, ti milioni ljudskih grešaka,
idući iz dana u dan i iz noći u noć kroz svoje jalovo površno djelovanje,
koje povrjeđuje samu Zemlju,
povrjeđuje sve to traćenje,
užas cijele te uzaludnosti.
 Zatajenje Svetog Petra
Charles Baudleaire

Što radi Bog s tim jatom prokletstava i grdnja

što lete k družbi njemu dragih serafina?
Ko tiranin, sit mesa, i gasan krepka vina,
on sni uz šumor naših kletava i sprdnja.

I grcaj mučenika i krič pogubljenika

zacijelo su tek zvuci opojne simfonije,
jer ni uza svu krv što krvoločnik ju lije,
nebesa nisu sita ni vapaja ni krika!

O, Isuse, sjeti se, gdje si se smiren, skrušen,

u Getsemanskom vrtu, molio, klečećke,
svom Ocu, što uz osmijeh, s neba, ču gdje zveče
tri čavla krvnička, dok živo tkivo buše,

a ti već vidje kako na tvoje božanstvo

stražari, pa i sluščad, bezobzirce pljuju,
i gdje ti oštre bodlje trnove krune
svod lubanje, gdje živi cijelo Čovječanstvo;

gdje ti se od težine tijela, razapete

ruke izdužuju, a krv i znoj se cijede
niz blijedo čelo i niz križne grede,
i gdje pred pukom stojiš poput neke mete,

jesi li sanjao sjaj dana blage sreće,

kad dođe ispuniti davno obećanje,
jašuć na magarcu, dok palmovo se granje
po tvojim putevima steralo i cvijeće,

kad pun si nade, duhom potlačena sebra,

sve trgovčiće bičem prognao iz hrama,
ko vladar? Nije li te prije ubod srama
i grižnje ranio, no koplje posred rebra?

- Ja odbijam taj svijet, nepomiren sa stavom

da čin i san baš nisu u svemu skladna braća,
zar da se mača laćam i pogibam od mača?
Da, sveti Petar izda Krista... s punim pravom.
Smeđi pas u travi
Liznuo je sunce u
kapljici rose

Moj otac…
 Poslušajmo proljeće
Gaj Valerije Katul

Već nam blage dane nudi proljeće,

lahori slatki već su proljetne stišali oluje.
Katule,
napustimo frigijske livade i plodna polja tople Nikije,
poletimo u slavne gradove Azije!

Već tvoje srce nestrpljivo drhti

i za lutanjem čezne,
dok stopala tvoja s radosnom čežnjom
u sebi novu osjećaju snagu.

Prijatelji moji, drago društvance moje,

ostajte mi zdravo!

Krenimo zajedno s ognjišta naših,

da bismo stigli tako daleko! Odvojeno do cilja –
dovode nas razni putevi.
 XXV
Charles Baudleaire

Ja te obožavam kao nebo noću,

O posudo tuge, i tvoju mirnoću
Ja ljubim sve više što mi bježiš dalje
Pa i makar mislim da te tama šalje
Da bi ironično razmak povećala
Što ga je do neba već priroda dala.

U divljem naletu nasrćem i skačem

I ko crv lešinu ne bih dao jačem!
I meni je draga u očaju slijepom,
Čak i ta hladnoća što te čini lijepom.
 Lezbiji
Gaj Valerije Katul

Onaj mi izgleda bogovima sličan,

ili još više neg oni uzveličan, tko sučelice sjedeć, neprestano tebe
sluša i gleda

smiješak tvoj mili, što mi bijednom, evo

ote sva čuvstva, jer čim spazih tebe,
Lezbijo, cijelog obuze me tvoja čarobna moć.

Riječ mi se koči, tijelom posljednji mi

prosrhnu trzaj, u sluhu mi srce potmulo tuče, naglo na oči mi ruši se noć.

(suzdržao sam se od navođenja katulovih slikovitih stihova koji nisu primjereni za školu)