OBMANA

MARIJA ÄDOLFSSON
Serial DOGGERLAND

Naslov izvornika Maria Adolfsson FELSTEG,

DECEPTION
.

Nije ucrtano ni na jednoj mapi,

nijedno pravo mjesto nije.
Herman Melville, Mobu Dick
 1
Zna i prije negoli je otvorila oči. Ovo nije u redu.
Ovo uopće nije u redu.
Trebala bi biti u nekom drugom krevetu, bilo
kojemu, samo ne u ovomu. Na drugoj strani kreveta
trebao bi tiho hrkati netko drugi, bilo tko, samo ne
on. Zna da mora otići odavde, u to je potpuno
sigurna, ta uvjerenost nadvladala je sve ostale misli.
Sada, ovoga časa, prije nego što se on probudi.
Polako i što tiše može, Karen Eiken Hornby odgrne
prekrivač i sjedne, niti ne pogledavši na drugu stranu
širokog kreveta. Prijeđe pogledom po hotelskoj sobi,
ugleda svoje gaćice i grudnjak na podu pokraj svojih
bosih nogu, zgužvanu haljinu na stoliću za kavu
zajedno sa zelenom jaknom od antilopa, torbicu
odloženu na fotelju. Malo dalje, nazre svoje tenisice
kako vire kroz napola otvorena vrata kupaonice.
Kako bi što prije otišla odavde, isplanira svaki
potez, osluškujući duboko disanje iza svojih leđa i
istovremeno pazeći da ona sama diše što je moguće
tiše i pliće. U mislima brzo ponovi svaki korak dok
istovremeno pokušava suzbiti val mučnine koja joj se
nakuplja u želucu. Zatim plan provede u djelo:
duboko udahne, dohvati gaćice i navuče ih u jednom
potezu. Pazeći da se madrac ne pomakne, pažljivo
ustane, osjeća kako se soba vrti oko nje. Pričeka,
udahne zrak. Čučeći napravi par koraka i jednom
rukom pokupi grudnjak i hulahupke, drugom haljinu
i jaknu. Osjeća sve veću mučninu, uđe u kupaonicu
i tiho za sobom zatvori vrata. Trenutak oklijeva, zatim
ih ipak zaključa. Istoga časa zažali, jer začuje
škljocanje brave. Brzo prisloni uho na vrata. No svaki
zvuk iz druge prostorije priguši srce koje joj bubnja u
ušima i krv koja joj navire u glavu.
Potom se okrene.
Iz ogledala iznad umivaonika gledaju je prazne i
potpuno nepoznate oči. Puna prezira prema samoj
sebi, pogleda crvene obraze i razmazanu maškaru
koja izgleda poput crnih kolobara ispod očiju. Na
jednoj strani visi joj nekoliko tamnih pramenova,
ostatak kose još je uvijek zavezan na zatiljku. Za
znojno čelo zalijepile su joj se duge šiške. Rezignirano
promatra nastalu štetu i šapne ljepljivim i suhim
ustima:
»Prokleta glupačo.«
Želudac joj se digne, u posljednji trenutak nagne
se nad zahodsku školjku i počne povraćati. Ovo će ga
sasvim sigurno probuditi, pomisli, bespomoćno
osluškujući vlastito dahtanje u očekivanju nove
navale. Zatvori oči kako u zahodskoj školjci ne bi
vidjela ostatke jučerašnjeg dana. Pričeka još
trenutak, ali izgleda da joj se želudac smirio.
Osjećajući privremeno olakšanje, uspravi se, otvori
slavinu i obje šake napuni vodom. Ispere usta i pušta
da joj voda rashladi lice, znajući da će tako crni
kolobari oko njezinih očiju biti još izražajniji, ali
zaključi da ju nije briga. Ništa ne može biti gore od
ovoga pakla u kojem je sada.
Na pragu pedesete, a sada se stvarno srozala do
dna. Osjeća se kao da ima sedamdeset.
 Sada se samo nada da će brzo pobjeći. Vratiti se
kući, uvući se u krevet i umrijeti. U svom vlastitom
krevetu. No najprije mora otići odavde, dokopati se
svoga automobila i uputiti se ravno kući, brzo da je
nitko ne vidi, da ni s kim ne razgovara. Tada se pojavi
tračak nade kad shvati da bi se baš ovoga dana u
godini mogla neprimjetno išuljati iz grada. U sedam i
petnaest ujutro, dan nakon Festivala kamenica, cijeli
Dunker spavat će dubokim snom.
Napuni jednu od čaša za četkice za zube hladnom
vodom i brzo je iskapi, dok istovremeno slobodnom
rukom skida gumicu sa zavezane kose i usput iščupa
nekoliko vlasi. Napuni još jednu čašu vode, navuče
haljinu, tutne grudnjak i hulahupke u torbicu, stavi
ruku na kvaku i zastane. Mora isprati školjku. Čak i
ako će ga probuditi taj zvuk, mora to učiniti, ne smije
ovdje za sobom ostaviti nikakve tragove. Čvrsto
zatvorenih očiju i s grimasom užasa na licu, sluša
zvuk vode koja ispire školjku, zatim žubor dok se
puni vodokotlić. Pričeka još nekoliko trenutaka dok
se zvuk ne pretvori u tihi šum, potom preko ramena
prebaci remen torbice.
Duboko udahne i otvori vrata kupaonice.
On leži na leđima, glave okrenute prema njoj, pa
se na trenutak skameni. Na svjetlu koje dopire iza
njega, učini joj se da je gleda. No tada odjekne glasno
hrkanje i trgne je iz obamrlosti.
Šest sekundi kasnije, zgrabi svoje cipele i otvori
vrata koja vode na hodnik. I tamo, na samom pragu
slobode, nešto je nagna da se osvrne. Ponukana
jednakim neodoljivim porivom, poput ljudi koji
prolaze uz mjesto prometne nesreće na mmm u
autoputu, iako ne žele vidjeti prizor, ali ipak
pogledaju, i ona pogleda obris muškarca na krevetu.
Ugleda otvorena usta, čuje tiho grgljanje koje prati
svako izdisanje zraka.
Osjećajući se nestvarno, Karen tri sekunde
promatra svoga šefa, zatim za sobom zatvori vrata.
 2
Vrata sobe 507 zatvore se uza zvuk navale zraka i
tihi škljocaj. Osjeća mekani kestenjasti sag pod
bosim nogama, pohita prema dizalu i pritisne dugme.
Puls joj tutnji u sljepoočnicama dok obuva tenisice,
koristeći kažiprst kao žlicu za obuvanje. Tek što se
obula, začuje zvonce dizala i vrata se otvore uz tiho
šištanje.
Posrećilo joj se. Čini se da je recepcija prazna dok
žurno prolazi predvorjem prema izlazu, bacivši samo
jedan brz pogled sa strane. Odjednom osjeti tjeskobu
kad shvati kako se uopće ne sjeća kako je dospjela
ovamo. Jesu li stvarno došli zajedno? Čija je to bila
ideja? Sinoćnji događaji su joj posve ispremiješani,
poput ubrzanog filma u mislima joj se izmjenjuju
različiti prizori: u luci s Eirikom, Koreom i Marike,
zatim krcata pivnica, još više kamenica i čaša za
čašom vina. I zatim maglovito sjećanje na Jounasa
Smeeda, kako se u sitne sate pojavio u jednom baru.
Potom, dok hita prema izlazu, na površinu isplivaju
još neki prizori: smijeh, zadirkivanje, rasplamsavanje
svađe, pijani zagrljaji pomirenja i Jounasovo lice blizu
njezina. Previše blizu.
Na korak do izlaza, čekajući da je očajno spora
vrata na okretanje propuste na ulicu, sine joj još
jedna užasna misao: je li ih netko vidio kad su se
prijavljivali na recepciji?
Rujanski zrak izvan hotela je čist i svjež, ali ga
uspije samo jednom duboko udahnuti, jer joj se
želudac opet pobuni. Brzo pogleda na jednu i drugu
stranu, brzo pretrči ulicu uz more držeći ruku na
ustima. Trenutak kasnije stigne na drugu stranu
šetališta i nagne se preko ograde dok se val mučnine
polako ne povuče. Načas osjeti olakšanje, potom je
punom snagom pogodi spoznaja s kojom se bori
otkako se probudila prije deset minuta: ono najgore
tek slijedi. U ponedjeljak ujutro morat će ga opet
vidjeti.
Pogleda zaljev na istočnoj strani, luku. Razazna
šumu jarbola koji se njišu u marini, ali je zato
trajektno pristanište prazno, kao i uvijek nedjeljom.
Trajekt iz Esbjerga neće stići do osam navečer,
posljednjih nekoliko godina vikendima nisu stizali
turisti ni iz Danske ni iz Engleske. Oni koji su
nedjeljom htjeli otići s Doggerlanda, morali su na
avion u Ravenby. Kroz jutarnju maglicu, koja još
lebdi nad morem, razazna bijeli radarski toranj
kruzera usidrenog na najudaljenijem kraju luke.
Škiljeći gleda obzorje, kopa po unutarnjem džepu,
traži sunčane naočale i tiho opsuje kad ih ne nađe na
njihovu mjestu. Potapša se po jakni i zaključi kako ih
je zacijelo tijekom večeri ostavila u nekom baru ili ih
je zaboravila u hotelskoj sobi. Sad će najmanje
polovicu puta do Langevika morati voziti dok joj nisko
jutarnje sunce bude udaralo u oči, žedna, s
mučninom u želucu i neizdrživom glavoboljom. Kako
ne bi postala opasnost na cesti, trebaju joj dupli
espresso i dva paracetamola, no ne mora se ni
okrenuti, zna da nijedna trgovina ni kafić s obje
strane Strandegatea nisu otvoreni. U ovo doba, dan
nakon Oistre, ona je najvjerojatnije jedina budna
osoba u cijelom ovom mamurnom gradu, osim jednog
ili dva štakora koji kopaju po prepunim kantama
odbačenih ljuštura kamenica. I od same te pomisli
opet joj se okrene želudac.
Zatvorenih očiju i dlanova naslonjenih na grubo i
hladno kamenje zida, nekoliko puta duboko udahne.
Svježi zrak joj prija, povjetarac joj otpuše vlažnu kosu
s lica. Okrene leđa suncu, promatra plažu. Jato
crnoglavih galebova kriješti oko hrpe slabo zavezanih
vreća koje očito nisu stale u kante za smeće,
privremeno postavljene za tu prigodu. Malo dalje
ugleda obris onoga što joj izgleda kao još jedna vreća
za smeće. Trenutak kasnije shvati da je to muškarac,
spava na tlu. Leži na pijesku, pokrio se kaputom. Uz
njega su kolica za kupovinu, najvjerojatnije ukradena
iz Qvicka ili Teme, sada su napunjena praznim
bocama i limenkama. Izgleda poput ovisnika koji se
obično motaju oko trgovačkog centra iza Fyrkant
Salutorget. Vjerojatno će se osjećati jednako kao i ona
kad se probudila: žedno, znojno i tjeskobno zbog
mamurluka koji će ga pritiskati poput teškog
ruksaka. S druge strane, pomisli, za razliku od mene,
čini se da je noć proveo u nedužnoj samoći.
U daljini čuje kako se kroz monotonu huku
udaranja valova jedva probija tandrkanje mopeda.
Zapjenjeni valovi obrušavaju se na mol koji
neustrašivo strši u more, u zaljevu je samo jedna
trošna jedrilica, zavezana za jedan od šest stupova.
Rastreseno se pita koliko će vremena proći prije nego
što pomorska policija izađe van i prisili ih naodlazak.
Najvjerojatnije će je pustiti, barem do poslijepodneva,
jer ti obično revni momci, u jutrima poput ovoga,
nemaju dovoljno energije za buđenje svog lovačkog
instinkta prije ručka.
Krajnji dio mola još uvijek je zaodjenut u jutarnju
maglu, jedva uspijeva razaznati vrh svjetionika na
kraju kilometar dugog lukobrana. Zacijelo je noćas
magla bila gusta, pomisli, prisjetivši se kako su
sirene za maglu bile neuobičajeno uporne. I zatim se
sjeti još nečega: kako Jounas ljutito ustaje da zatvori
prozor, nakon toga vraća se u krevet. Brzo potisne tu
sliku, odmakne se od ograde i ubrzanim korakom
krene prema parkiralištu na Redehusgateu.
Njezin automobil uredno je parkiran tri bloka
dalje, na istom mjestu gdje ga je ostavila prije
dvanaest sati. Kad opazi svoj tamnozeleni Ford
Ranger na pustom parkiralištu pokraj gradske
vijećnice, istoga se časa opusti. Za manje od sat
vremena ležat će u svom krevetu, u svojoj kući, iza
spuštenih zavjesa, san će joj priušti nekoliko sati
odmora od ustrajnog osjećaja samoprezira.
Trenutak kasnije shvati da nema ključ
automobila.
 3
»Što to imamo ovdje?«
Glas iza nje je autoritativan i pomalo podrugljiv.
Karen se skameni usred pokreta, s jednom rukom u
torbici, drugom na poklopcu motora.
Čučeći pokraj automobila, nekoliko posljednjih
paničnih minuta provela je u bezuspješnom kopanju
po torbici i traženju ključa. Provjerila je sve džepove,
pipkala po dnu torbice i na kraju počela, sa sve većom
tjeskobom, metodički vaditi jednu po jednu stvar.
Sada tiho opsuje kroz stisnute zube - koji vrag
policija radi vani u ovo doba dana? Zašto, za ime
svijeta, troše svoje vrijeme i novac poreznih obveznika
patrolirajući ulicama i trgovima dok cijeli grad još
spava? Uspravi se na ukočenim nogama. Dok se
nevoljko okreće, pokušava navući na lice opušten
osmijeh.
Uspije napraviti samo ukočenu grimasu.
Ugledavši prizor ispred sebe, na licima dvoje
policajaca pojavi se užas, potom ga brzo zamijeni
nevjerica.
»Oh, Bože, oprostite...«, kaže stariji muškarac i
zbunjeno ustukne korak.
Pogled mu bespomoćno luta između stvari na tlu
i čađavih ostataka sinoćnje šminke na njezinu sivom
licu. Njegova malo mlađa kolegica samo nakratko
pogleda Kareu, a zatim, s vidljivom znatiželjom
proučava asortiman stvari na asfaltu: primjerak
jučerašnjih jutarnjih novina, mobitel, napola punu
kutiju cigareta, nešto što sliči crnim hulahupkama,
punjač za mobitel, napola pojedenu jabuku s
tragovima zuba, grudnjak, kutiju kondoma.
Karen istisne još jedan usiljeni osmijeh, lice joj je
napeto. Neodređeno mahne rukom prema kaosu na
tlu.
»Ne mogu naći ključ automobila«, kaže udišući
zrak, ne želeći da policajci namirišu njezin dah. »Nova
torbica«, doda.
»Prenoćili ste u gradu, gospođo?«
Policajka čučne i pogleda je s osmijehom na
usnama, pokazuje svoje suosjećanje i razumijevanje.
Karen osjeti kako se sve više ljuti: što, dovraga, ova
sitna mršavica s konjskim repom zna o njezinu
»noćenju u gradu«?
»Zašto?«, odvrati ledenim glasom.
Karen se koristi pogledom. Njezine prodorne oči
plave boje sa žutim točkicama oko šarenica obično
prestraše i ušutkaju ljude. Fiksira mlađu ženu,
prisiljava je da skrene pogled i istoga časa zažali što
je uspjela dobiti ovu bitku. Što to izigrava?
»Bilo je kasno nakon Oistre, pa sam provela noć
kod prijateljice«, doda u pokušaju da izgladi stvar.
»No sad će vjerojatno biti bolje da nastavim tražiti...«
Pokaže svoju torbicu i stvari koje, izgleda, još
uvijek zaokupljaju pažnju policajke. U tom trenutku
ugleda kako policajka pruža ruku u rukavici, s tla
podiže zgužvane hulahupke i lagano ih pretrese.
Plosnati ključ uz zveckanje padne na pločnik. Dvije
sekunde kasnije začuje poznati zvuk otključavanja
automobila.
»Izvolite, šefice«, kaže pozornica Sara Inguldsen.
Sad se uspravila, pruža joj ključ s ironičnim
osmijehom na licu.
Karen ne uspijeva ništa reći, uzme ključ i
promatra policajce kako se odmiču nekoliko koraka,
istovremeno podižu ruke i salutiraju joj. U tom
trenutku se i pozorniku Bjornu Langeu vrati moć
govora.
»Pažljivo vozite, inspektorice Eiken!«
 4
Autoput od Dunkera do Langevika u dužini od
šest kilometara slijedi jugoistočnu obalu Heimöa,
presijeca uski poluotok Skagersnas, potom se
daljnjih kilometar i pol nastavlja prema
sjeverozapadu. Karen osjeća curak znoja na leđima,
a istovremeno drhti od zime zbog klima-uređajem
umjetno rashlađenog zraka. Rukama čvrsto steže
volan, svako toliko pogledava brzinomjer. Iako čisto
sumnja da je jutros prometna policija poslala svoje
patrole u kontrolu brzine, i sama pomisao da će je
zaustaviti neki od kolega i da će morati puhati
alkotest, djeluje joj jednako privlačno kao još jedna
noć provedena s Jounasom Smeedom. I vjerojatno bi
djelovalo jednako razorno na moju karijeru, pomisli.
Usprkos još veoma popustljivim zakonima - zbog
zalaganja pragmatičnih političara koji bi promjenom
više izgubili negoli dobili sadržaj alkohola u njezinoj
krvi najvjerojatnije je iznad dopuštene razine. Ta
spoznaja joj sledi utrobu, pa još više smanji brzinu.
Ne, ne želi to. Ni u ludilu.
Cesta je praktički prazna, prođe tek poneki
automobil. Popusti stisak na volanu i lagano strese
ramena. Kasnije, nakon što odspava nekoliko sati,
pročešljat će svaki detalj prošle noći, analizirati što se
dogodilo, više puta pretresti svaki trenutak, ispsovati
samu sebe, odrediti sebi pokoru i osuditi se na
pristojan život. Tjednima ni kapi alkohola, cigarete
nikad više, svakodnevno trčanje, naporan trening i
zdrava hrana. Najprije analiza, zatim osuda - nije joj
prvi put. Duboko u njoj ukorijenjen je mentalitet
njezine rodbine s Nooröa. Ne dovoljno duboko da bi
odoljela iskušenju, ali ipak dovoljno da je najveća
zastranjivanja ispune tjeskobom. Ne zbog straha od
Božjeg gnjeva i izgnanstva iz raja, već više zbog cijene
koju će neizostavno platiti u ovome životu. Ovaj put
će je šef kriminalističke jedinice dogerlandske
državne policije staviti na muke. Aluzije, drska
smijuljenja, insinuacije. Iako će joj ostanak na poslu
biti nemoguć, ne vidi drugo rješenje. Nekoliko tjedana
godišnjeg odmora neće riješiti problem, a i što će
nakon toga? Riskirati i dati otkaz? Promijeniti
karijeru, u njezinoj dobi? Ništa od toga ne dolazi u
obzir. Potisne misli o budućnosti, ali se ne može
osloboditi sve veće navale sjećanja na proteklu noć.

Posljednja subota u rujnu. Prije početka

tradicionalnog jedenja kamenica, sastala se na pivu
s Marike, Koreom i Eirikom u The Rover u. Marike je
bila loše raspoložena zbog neuspješne runde pečenja
keramike kojom je upropastila dva tjedna rada. Nešto
nije valjalo s novom glazurom od koje je toliko
očekivala. Da bi stvar bila gora, Marike Estrup mrzi
kamenice, to je jasno izjavila neuobičajeno izrazitim
danskim naglaskom. Tijekom vremena svi su se
navikli na njezinu nevjerojatnu mješavinu
dogerlandskog i danskog jezika i zaključili kako im
jačina njezina naglaska služi kao neka vrsta
Geigerova brojača za određivanje njezina
raspoloženja. Jučer je brojač dosegao opasne visine,
jedva su uspijevali razumjeti njezino siktanje iz
sjevernog Jutlanda.
Nasuprot njoj, Kore i Eirik bili su izvrsno
raspoloženi za zabavu. Dva dana ranije prihvaćena je
njihova ponuda za kuću u Thingwalli, pa su petak
navečer proveli brinući se o tome kako će otplaćivati
hipoteku, svađajući se o uređenju i na kraju uživajući
u seksu pomirenja. Cijelu subotu proveli su u krevetu
gdje su, u čahuri iščekivanja svijetle budućnosti,
isplanirali selidbu, zabavu u novoj kući i zajedničko
starenje.
Karen je imala produktivnu subotu, započela je
vožnjom u DIY-evu trgovinu u Rakneu. Zadovoljna
samom sobom što je hermetički zatvorila sedam
prozora, zamijenila šarke na vratima šupe s alatom i
provela gotovo pola sata u telefonskom razgovoru s
majkom bez ijednog podizanja glasa, sjedila je u
polumraku pivnice i promatrala svoje još uvijek
preplanule prijatelje. Zbog svoje blijede kože izgledala
je umorno, gotovo bolesno, kao što je Kore
bezosjećajno istaknuo.
»Da, ali sada je na meni red«, odvratila je.
»Vjerojatno odlazim na godišnji odmor u ponedjeljak,
najkasnije u utorak.«
Početkom lipnja iskoristila je samo nekoliko
slobodnih dana, preostali dio ljeta provela je radeći.
Dok su njezini kolege bili na odmoru, bila je
zaokupljena vlastitom istragom, napisala je sve
konačne zapisnike, raščistila svu papirologiju i
čuvala utvrdu uz pomoć privremeno dodijeljenog
osoblja iz drugih policijskih postaja. Kad su je
nenametljivo pitali bi li uzela godišnji odmor najesen,
nije im otkrila da joj to savršeno odgovara. Radila je
cijelo ljeto bez ikakva prigovora i priskrbila toliko
potrebne bodove mučenice koji će joj dobro doći u
vrijeme kad se svi budu jagmili za slobodnim danima,
tamo oko Božića i Nove godine.
Zadovoljno se zavalila u fotelju u The Roveru i
svečano objavila svojim prijateljima kako su sada
pred njom tri tjedna odmora, većinu kojega
namjerava provesti u sjeveroistočnoj Francuskoj, dok
mrak i hladnoća budu vladali u Doggerlandu. Tamo,
na farmi u Alsaceu, gdje je posjedovala mizeran
postotak zemlje i vinograda, provest će odmor s
Philippeom, Agnes i ostalima. Razgovarat će o
godišnjoj berbi i usporediti je s prijašnjim godinama.
No najprije će proslaviti Oistru.
Kao i uvijek, godišnji Festival kamenica započeo je
dolje u luci gdje su se između štandova naguravali i
lokalni stanovnici i turisti. Kamenice još nisu dostigle
svoju punu veličinu, no prva subota nakon jesenskog
ekvinocija bila je početak duge sezone i trebalo ju je
proslaviti u stilu. Proždirale su se hrpe dagnji i
pacifičkih kamenica koje su brzo zamjenjivane
novima, novac je prelazio iz ruke u ruku, radnici iz
pivovare uz glasno gunđanje neprestano su kotrljali
nove bačve crnog piva i lokalnog pića iz Heimöa
začinjenog planikom. Slatki crni kruh s maslacem bio
je jedini tradicionalni prilog, ali i veoma bitan, jer je
pomagao da se ljudi ne onesvijeste od gladi i
pijanstva, stoga se te večeri posluživao besplatno,
reklame sponzora prekrivale su svako raspoloživo
mjesto.
 Drugim riječima, stanje je bilo jednako kao i svake
godine.
Bez obzira na veselu i ugodnu atmosferu, Oistra
je tradicionalno uvijek imala popriličan broj žrtava
opijanja i tuča, kao i povremenog trovanja hranom.
Međutim, ono što nije spadalo u tradiciju bio je
noviji dodatak: hrana koja se prodavala na ulicama i
jeftino vino koje se posluživalo u plastičnim čašama.
Ta se tema svake godine isticala u novinama, u
pismima čitatelja punih zgražanja, potpisanim sa
»Zaštitite naše kulturno nasljeđe« i »Razočarani 72-
godišnjak«. Prema mišljenju nekih, festival se, što se
tiče zabave, čak i popravio - dok je prema mišljenju
drugih, otišao dovraga. Folkglazbenici koji su, sve
donedavno, dvadeset godina bili jedini zabavljači,
dobili su konkurenciju u mjesnim i stranim rock-
bendovima, napornim natjecanjima talenata,
drečanju privremenih skupina zabavljača i
prodornom vrištanju djece.
Sinoć su Kore i Eirik svaki slistili po tucet
kamenica, a Karen pola tuceta, čak i prije nego što su
otišli iz luke. Marike je s gađenjem promatrala
njihove zabačene glave i pohlepno razjapljene
čeljusti.
»Mekušci nisu prikladni za ljudsku prehranu. Od
njih se može povraćati do iznemoglosti«, izjavila je
usta punih raskomadane svinjetine, zbog čega ju je
bilo još teže razumjeti.
»Ljudima je zlo od tog sranja, ne od kamenica«,
prigovorio je Kore, nimalo uznemiren, iskapivši
posljednju kap heimevskog pića, bacivši plastičnu
čašu u kantu za smeće i ne uspijevajući potisnuti
podrigivanje.
»Prokletstvo«, rekao je uz grimasu. »Krajnje je
vrijeme da popijem nešto pristojno.«
Večer su nastavili u uobičajenoj gužvi u pivnici,
gdje su čaša za čašom vina bile popraćene s još više
kamenica. Usporedbe radi, neki barovi na šetalištu
posluživali su francuske kamenice zajedno s
domaćima, a dogerlandski je običaj bio da svaku
narudžbu stranih kamenica poprate
nacionalističkim, ali ipak dobrohotnim ismijavanjem.
Baš u trenutku kad je Karen u trećem baru, Café
Nova, naručivala čašu Chablisa i dvije francuske
kamenice, osjetila je topli dah na uhu, popraćen
dubokim glasom.
»Detektivko inspektorice Eiken, izgledaš kao da si
voljna svašta staviti u svoja usta.«
Polako se okrenula i našla licem u lice sa šefom
Odjela za kriminalističke istrage. Nasmiješila se.
»O, ne, Smeed, nisi ti te sreće.«
No sat i pol kasnije bili su u sobi za dvoje u hotelu
Strand. Na ono što se tamo dogodilo sada je gledala
na jednak način kao da je podignula kamen i s
užasom ugledala sve što se ispod njega migolji.
Zaškilji zbog sunca i njegova odbljeska na asfaltu.
Dakako, i alkohol je odigrao svoju ulogu, pomisli,
pokušavajući sagledati ono što se dogodilo. Jednako
kao i opća svečarska atmosfera: na kraju krajeva, ovo
nije prvi put da je Oistra uzrokovala seksualne
posrtaje, nakon čega je slijedilo duboko žaljenje ili, u
najgorem slučaju, razvod braka. Ipak, ne može se
sjetiti nijednog prijašnjeg posrtaja zbog kojeg je
osjećala ovoliko kajanje kao sada.
Kad cesta počne lagano skretati prema sjeveru,
Karen pogleda more. Magla nad njim se razrijedila,
sunce je već na polovici neba, uzburkana površina
blista. Nekoliko velikih crnoglavih galebova lebdi na
zračnoj struji, izgledaju kao da zadovoljno
probavljaju hranu i dokono čavrljaju, umjesto da
među valovima traže ribe. Karen otvori prozor i
udahne slani morski zrak. Samo moram nazvati šefa
kadrovske službe i zatražiti premještaj, pomisli.
Možda postoji slobodno mjesto u Ravenbyu ili čak i u
Grunderu, bez obzira koliko će tamo biti zamorno.
Ni prije posao nije tekao glatko, podsjeti se. Za
vrijeme Smeedova prethodnika, jedna po jedna
njezina kolegica napuštale su odjel. Eva Halvarsson
odustala je od svake nade da će napredovati od
narednice u inspektoricu, pa je zatražila premještaj u
regularnu policiju, dok su Anniken Gerber i Inga van
Breukelen premještene u okrug Frisel. Karen je
ostala, ne toliko zbog odanosti i upornosti, više zbog
činjenice što se nije mogla suočiti s novim početkom.
Ne opet. No najviše zbog toga što joj je posao
detektivke inspektorice učinkovito odvraćao misli od
stvari koje je očajnički htjela zaboraviti. Zajedno s
dvanaest muških policajaca i dvije preostale kolegice
u Odjelu za kriminalističke istrage dogerlandske
državne policije, zadužena je za istraživanje teških
zločina na otočju Doggerland: Heimöu, Nooröu i
Friselu. Odluka o centralizaciji donijeta je prije
jedanaest godina i dočekana s ogorčenim kritikama
lokalnih policijskih postaja, no prosvjedi su se stišali
kad se povećao postotak riješenih zločina. Nažalost,
povećao se i broj teških zločina, što znači da je broj
nekažnjenih zločinaca ostao isti. I to je ono zbog čega
je uspjela držati svoje misli pod kontrolom.
Ipak, kad se prvi put zaposlila, sumnjali su u
njezine kvalifikacije - to što je diploma iz kriminologije
na londonskom Metu nadoknadila nedovoljan staž
»robijanja« kao pozornice u patroli, nije uvjerilo
njezine staromodne kolege. No tijekom godina, njezin
postotak riješenih slučajeva utišao je kritičare. Iako
ju je Jounas Smeed poštivao kao istražiteljicu, od
prvoga dana kako je imenovan za šefa Odjela za
kriminalističke istrage (CID-a), nije joj bio sklon, kao
da mu je bilo teško priznati njezinu sposobnost.
Umjesto toga, uveo je u odjel nešto što je sam opisao
kao »malo opušteniji žargon između nas murjaka«.
Brzo je bio nagrađen. Kareninim muškim kolegama
laknulo je što su dobili šefa koji ne mari za disciplinu
i pokornost, pa su odmah prigrlili Jounasa Smeeda i
njegov »opušteni žargon« rado doveli do jedva
prihvatljivih granica. Karen je uspjela oguglati na
stalna ponižavanja u obliku sitnih bockanja i
izrugivanja. Ili, bolje rečeno, zahvaljujući instinktu za
opstanak, naučila je ignorirati Johannisenov
neiscrpni asortiman uvreda na račun feministica i
vozačica, kao i na Jounasovo stalno filozofiranje o
tome kako je nemoguće shvatiti na koji način
razmišlja ženski um. Nije se udostojala izustiti ni
jedan jedini komentar. Zna da tišina govori glasnije
od negodovanja. Zna da zijevanje od dosade djeluje
provokativnije od glasnih prigovora. Naučila se
isključiti, odbila je pokazati svoje ogorčenje, itekako
svjesna da će biti samo gore zagrize li mamac. No
najviše od svega, shvatila je da joj to daje moć.
Jounas Smeed ju je stalno bockao, pokušavajući
izazvati njezinu reakciju, a ona je njega još više
provocirala ne pokazujući nikakvu.
A sada sam se ševila s tim gadom, pomisli.
Prokletstvo!

Ugledavši znak za izlaz s autoceste prema

Langeviku, točno zna zašto su zajedno završili u
krevetu. Zbog bitke za moć, stalne međusobne borbe,
to je ono zbog čega su sinoć oboje odbacili pravilnik o
ponašanju. Neobuzdana želja da napokon pobijede
jedno drugo. Obostrana želja za nadmoći potaknuta
alkoholom, želja da onaj drugi prizna poraz,
pretvorila se u jadnu igru zavođenja u kojoj su se
oboje vidjeli kao očiti pobjednici. Alkohol je isprao sve
racionalne protuargumente, utišao sva zvona
upozorenja i potaknuo iznenadni val tjelesne požude.
Iskru koja se ugasila jednako brzo kao što se i
zapalila.
Seks čak i nije bio dobar, pomisli Karen, s
određenim stupnjem zluradosti. Većinom je to bio
beskonačan i zamoran niz izmjenjivanja poza, svake
neudobnije od prethodne, najvjerojatnije s ciljem da
ju impresionira. Ako ništa drugo, taj kučkin sin
veoma je agilan za svoju dob. Agilniji od mene.
Pogleda u retrovizor, uključi žmigavac i siđe s
autoceste. Istina, skretanje prema Langeviku je
asfaltirano, ali je brzina ograničena na 60 km/h, pa
poslušno uspori na nešto manje od ograničenja.
Načas skrene pogled s ceste i pogleda strmu uzvisinu
s bijelim vjetroturbinama. Lopatice im se okreću
ujednačenom brzinom, kroz spušteni prozor
automobila čuje njihovo zujanje. Vjetroturbine
postavljene po cijeloj dužini langeviškog grebena
izazvale su oštre prosvjede kad su podignute prije
šest godina. Stanovnici mjesta dolje na obali mora
organizirali su masovne prosvjede, peticije su se
potpisivale na svakom pultu u svakoj trgovini, kao i
između pivskih pipa u mjesnoj pivnici. Prosvjedi su
davno prestali, prošlo je mnogo godina otkako je
vjetroelektrana bila glavna tema među seljanima.
Karen pogleda visoke bijele tornjeve. U okretanju
njihovih vitkih lopatica nalazi nešto umirujuće,
gotovo lijepo. Ona osobno nikad nije imala ništa
protiv njih, čak ni onda kad su njihovi protivnici bili
najglasniji. No kako je Karen Eiken Hornby uvijek
visoko na popis stvari koje život čine podnošljivijim
stavljala pola litre dobrog piva, ipak je revno potpisala
svaku peticiju, samo zato da u mjesnoj pivnici ne bi
izazvala govorkanja i okretanja glava na drugu
stranu. Dakako, svi su pokušaji sprečavanja
izgradnje bili uzaludni: duž cijele langeviške obale
jedna za drugom nicale su bijele vjetroturbine, no
Karen nije nimalo marila - njihov zvuk čula je u svojoj
kući samo kad je vjetar puhao s jugozapada. No
ovdje, točno ispod vjetroelektrane, na blagoj padini s
nekoliko raštrkanih kuća, ovdje gdje rijeka Langevik
vijuga dolje prema moru, ovdje se čuje stalno zujanje.
Što pedeset metara dalje, u vrtu na strmoj padini
brežuljka koja se spušta prema rijeci, primijeti
pokret. Sredovječna žena teškom se mukom penje
strmom stazom od starog mola za pranje rublja
prema svojoj kući. Odjevena je u bezlični ogrtač, na
glavi ima ručnik smotan u turban. Karen osjeti
nelagodu, zatim ipak uspije potisnuti osjećaj krivnje.
Postoji tisuću razloga zbog kojih nisam smjela spavati
s Jounasom Smeedom, ali Susanne nije jedan od
njih, pomisli. Razvedeni su već sigurno deset godina.
Načas se pita bi li trebala zatrubiti u znak
pozdrava, u skladu s mjesnim pravilima lijepog
ponašanja, ali ipak odluči da neće. S obzirom na
trenutne okolnosti, nema nikakvu želju obznaniti
svoju prisutnost. Osim toga, Susanne Smeed je
izgleda nije vidjela, usredotočila je pogled na tlo,
izgleda kao da je u žurbi. Rukama čvrsto pridržava
kućnu haljinu kako se ne bi rastvorila, hoda brzo,
odlučno. Vjerojatno se smrzava nakon jutarnjeg
plivanja, pomisli Karen. Sada je temperatura tek
nešto iznad nule.
Na pomisao da će uskoro biti kod kuće, opusti se,
obuzme je silan umor. Zatomi još jedan poriv za
zijevanjem, nekoliko puta snažno žmirne. U tom
trenutku opazi kako se nešto miče na rubu ceste.
Mačka pretrči preko ceste držeći pognutu glavu poput
pravog grabežljivca, na oprezu, spremna obraniti
plijen koji joj bespomoćno visi iz usta. Karen osjeti
navalu adrenalina kad je nakon naglog kočenja
stegne sigurnosni pojas.
»Nije vrijeme za opuštanje«, šapne. »Znaš što se
moglo dogoditi. Barem bi ti to trebala znati.«
 Nastavi dalje blagom nizbrdicom, približava se
središtu mjesta. Ovdje su kuće s obje strane ceste, ali
ne vidi nijednu živu dušu. Još više smanji brzinu i
skrene na dugu glavnu ulicu. Na terasi ispred jedine
langeviške pivnice Zec i vrana, ugleda ispremiješane
stolove i stolice. Na stolovima su još uvijek čaše,
nekoliko galebova pretražuje ostatke ljuštura
kamenica. Ovdje nije potrebno preko noći naslagati
stolice jednu na drugu i vezati ih lancima, kao što to
moraju raditi u barovima u Dunkeru, ali vlasnik Arild
Rasmussen obično ipak prije zatvaranja sve počisti.
Očito je i dobri stari Arild sinoć u kuhinji gucnuo
malo previše pića ostalih u čašama, uostalom, zašto
i on ne bi proslavio Oistru kao i svi drugi, pomisli.
Polako prođe uz zdravstvenu stanicu, koju, prema
mjesnim propisima, mora imati svako naseljeno
područje, no otvorena je samo četiri sata, i to
ponedjeljkom i četvrtkom. Prođe uz malu trgovinu na
uglu, zatvoreni poštanski ured, zatvorenu željezariju
i market koji jedva opstaje na životu. Staro ribarsko
mjesto na istočnoj obali Heimöa živi poput bolesnika
na aparatima, preživljava jedino na ostacima
tradicionalnog prkosa da se izađe van i prosvjeduje.
Prosvjedi su s vremenom bivali sve rjeđi i krotkiji, veći
asortiman i niže cijene bili su dovoljni da ljudi
zaborave na svoje principe i priklone se
supermarketima i praktičnim DIY trgovinama.
Izgleda da cvjeta samo posao Arilda Rasmussena -
pivnica Zec i vrana još je uvijek većinu večeri puna.
Glavna cesta na kraju obilazi oko ribarnice i
prolazi uz luku. Karen prođe kroz oštar zavoj i nastavi
polako uskom šljunčanom cestom između mora i
langeviškog grebena. Na padini se uzdižu kuće od
bijelog i sivog kamena, dok s druge strane ceste u
more strše molovi i spremišta za čamce. Sve svjedoči
da su Langevik, jednako kao i sva obalna mjesta na
Doggerlandu, nekoć uglavnom nastanjivali ribari,
mornari i lučki peljari. Sada većinu terena uz more
posjeduju kompjutorski tehničari, inženjeri na
naftnim bušotinama i poneki kulturni radnici. Iza
jednostavnih sivih kamenih fasada, peći na drva i
kotliće za čaj zamijenili su indukcijski štednjaci i
aparati za espresso. Karen je poznato i to da je sve
više i više spremišta za čamce preuređeno u luksuzna
mjesta za življenje: umjesto velikih drvenih čamaca
za četiri ili šest veslača, sada su iza vjetrom išibanih
pročelja udobni trosjedi od umjetne trske otporne na
vremenske prilike. Njihovi vlasnici tu provode blage
ljetne večeri, pijuckajući vino i uživajući u
veličanstvenom pogledu na ocean, ne brinući se za
poderane mreže ni hoće li im oni prokleti tuljani i ovaj
put ukrasti polovicu ulova.
A možda bi i ona napravila to isto, kad bi si to
mogla priuštiti. Karen Eiken Hornby nije nimalo
nostalgična. Na prvi pogled većina toga još uvijek
izgleda jednako kao i kad je ona odrastala ovdje, iako
više ništa nije isto. I to joj savršeno odgovara.

* **

Skrene na strmi prilazni put jedne od posljednjih

kuća i primijeti da bi morala zatrpati rupu uz
dvorišna vrata ne želi li svaki put kad ulazi u dvorište
udariti glavom o krov automobila. Uz uzdah
olakšanja ugasi motor i još nekoliko trenutaka
nastavi sjediti u automobilu, zatim otvori vrata. I opet
je obuzme silan umor, dok se penje uzbrdicom prema
kući, noge su joj teške poput olova. Duboko udahne,
napuni pluća mirisom nadolazeće jeseni. Ovdje je
temperatura zraka nekoliko stupnjeva niža nego u
Dunkeru, ljeto je nesumnjivo na izmaku. Breze su već
požutjele, grm oskoruše uz šupu s alatom je
pocrvenio i pun je plodova.
Na kamenim stubama ispred kuhinjskih vrata
izvalio se ogroman čupavi sivi mačak. Dok mu se
Karen približava, okrene se na leđa, protegne koliko
je dug i širok i zijevne, pokazujući svoje šiljaste
očnjake.
»Dobro jutro, Rufuse. Ni danas nema miševa?
Čemu ti uopće služiš?«
Trenutak kasnije, mačak se uspravi i protrlja o
njezine noge. I prije nego što Karen uspije izvaditi
ključ iz brave, Rufus šmugne u kuću.
Karen baci torbicu na kuhinjski stol, skine jaknu
i istovremeno iskorači iz obuće. Otvori ormarić iznad
sudopera, izvadi dvije tablete protiv glavobolje i popije
ih s čašom vode, istovremeno odsutno gladeći mačka
koji je skočio na radnu plohu. Dok traži konzervu
mačje hrane, uporno mijaukanje bolno joj odzvanja u
glavi. Čim spusti posudu, mačja derača utihne, a
Karen osjeti kako su joj se objesila ramena. Večeras
bi trebala na ulazna vrata montirati kupljena
vratašca za mačka. Iako naokolo ima mnogo miševa i
najmanje dvije gospodarske zgrade koje Rufus može
istraživati, mačak očito više voli dostojanstveno jesti
u kuhinji i provoditi dane na trosjedu u dnevnoj sobi.
Karen nema pojma gdje je živio prije nego što je
prošlog proljeća šepajući došao na njezin prilazni put.
Leci koje je zalijepila na telefonske stupove i
poštanske sandučiće po cijelome mjestu nisu urodili
plodom. Veterinar mu je zašio uho, kastrirao ga,
stavio mu nogu u udlagu i vezao stožac oko glave
kako ne bi polizao lijek protiv lišajeva. Izubijani stari
mačak očito je došao kako bi ovdje i ostao, prisiljena
je priznati da je njihov rat do iscrpljenosti završio:
Rufus je pobijedio.
Uz zvuk mačjeg žvakanja, Karen uključi aparat za
kavu i odreže dvije kriške kruha. Petnaest minuta
kasnije smazala je dva sendviča sa sirom i isprala ih
s pola litre jake kave. Neizdrživa glavobolja prešla je
u tupo pulsiranje, odjednom ju je smlavio umor. Nije
pospremila za sobom, odvukla se na kat u spavaću
sobu, skinula haljinu i upuzala u krevet. Trebala bih
barem oprati zube, pomisli. Trenutak kasnije zaspi.
 5
Zvuk dopire izdaleka, kroz slojeve sna probija se
do njezine svijesti. Kad napokon dopre, najprije
pomisli da zvoni radio-budilica, pa tresne po
dugmetu da je isključi, no i dalje čuje zvuk. Digitalni
sat pokazuje 13:22. Trebaju joj još dvije sekunde dok
ne shvati dvije stvari: prespavala je pola nedjelje i
zvuk dopire iz njezina mobitela dolje u kuhinji.
Razdraženo odgrne prekrivač, navuče kućnu
haljinu prebačenu preko naslonjača u kutu i
teturajući se spusti stubištem. Zvonjava je uporna,
Karen sa sve većim stresom prekapa po torbici, ali
kad napokon izvadi mobitel, on utihne. I sam pogled
na zaslon dovoljan joj je da se potpuno razbudi: tri
propuštena poziva, sva tri od načelnika policije Vigga
Haugena.
Sjedne na kuhinjsku stolicu i, dok joj se u glavi
roje misli, pritisne dugme za uzvraćanje poziva. Što
načelnik policije želi od nje? Ne bi se moglo reći da
blisko surađuju ni radnim danom, a kamoli
nedjeljom. Vijesti sigurno nisu dobre, pomisli,
slušajući zvonjavu na drugom kraju linije. Na treće
zvono javi se autoritativan glas.
»Haugen.«
»Halo, ovdje Karen Eiken Hornby. Upravo sam
vidjela da ste me zvali.«
Trudi se da ne zvuči kao da se upravo probudila,
ali je ipak malo pretjerala, glas joj zvuči previše
glasno i kreštavo.
 »Da, zvao sam. Zašto se ne javljate na mobitel?«
Viggo Haugen zvuči razdraženo, pa Karen brzo
pokušava smisliti neku bezazlenu laž. Ni u ludilu ne
kani priznati da je pola nedjelje provela mamurna u
krevetu.
»Radila sam u vrtu nekoliko sati, a mobitel sam
ostavila u kuhinji«, kaže. »Napokon, nedjelja je«, doda
i istoga časa požali kad shvati kako to zvuči.
»Kao detektivka-inspektorica morate biti dostupni
dvadeset četiri sata dnevno, bez obzira koji je dan u
tjednu. Zar to niste znali?«
»Da, naravno da sam...«
Načelnik policije prekine je glasnim
nakašljavanjem.
»Pa, ustvari, nešto se dogodilo i morate odmah
stupiti na dužnost. U svom domu pronađena je
nasmrt premlaćena žena i sve ukazuje na to da se
radi o ubojstvu. Želim da vi vodite istragu.«
Sjedeći na stolici, Karen se uspravi.
»Naravno. Mogu li pitati...«
»Želim da istoga časa oformite ekipu«, nastavi
Viggo Haugen. »Pojedinosti ćete dobiti od glavnog
inspektora.«
»U redu. Imam samo jedno pitanje...«
»Zašto vas zovem ja, a ne Jounas«, prekine ju opet
načelnik. »Da, znam zbog čega vam je to čudno.«
Oštrina u njegovu glasu malo se ublaži. Karen
čuje kako duboko udiše zrak, prije negoli nastavi.
 »Stvar je u tome«, polako odvrati Viggo Haugen,
»što je ubijena žena Susanne Smeed, to jest,
Jounasova bivša žena.«
 6
Nekoliko sekundi Karen ništa ne govori, pokušava
probaviti informaciju. Sjeti se prizora žene kako
drhturi u bezličnom smeđem kućnom ogrtaču.
»Susanne Smeed«, kaže sumorno. »Sigurno se radi
o ubojstvu?«
»Da, ili ubojstvu iz nehata, ne može se sa
sigurnošću reći u ovom stadiju. No nesumnjivo je
nasmrt premlaćena, sudeći prema onome što kaže
glavni inspektor. Na poprištu su dva pozornika i
potpuno su sigurni da se radi o ubojstvu.«
Glas Vigga Haugena opet je napet kao i prije, sada
Karen u njemu jasno čuje zabrinutost.
»Dakle, kao što vidite, Jounas ne može voditi
istragu ni biti vođa ekipe dok traje istraga. O tome
sam već razgovarao s njim i on se, naravno, potpuno
slaže. Dok se ovo ne raščisti, vi ćete preuzeti njegovu
ulogu.«
Slijede dvije sekunde tišine.
»Ili dok ne nađemo drugo rješenje«, doda i opet
pročisti grlo.
Karen ga sluša i unaprijed razmišlja. Naravno da
Jounas Smeed treba odstupiti s dužnosti. Sve dok ne
dobiju više informacija, Jounas spada među one koje
moraju prve ispitati. I tada posve jasno shvati
posljedice. Uz sve veću nelagodu, sine joj da će ona
morati ispitati svoga šefa. Istoga onoga šefa koga je
prije manje od osam sati ostavila u hotelskoj sobi u
Dunkeru.
Kao da bi je misli mogle odati, osjeti instinktivnu
potrebu da što prije završi razgovor s Viggom
Haugenom.
»Razumijem«, kaže odsječno. »Živim u blizini
Susanne Smeed, za pola sata mogu biti tamo. Znate
li, jesu li forenzičari već stigli na poprište?«
»Jesu, ili, ako nisu, onda su na putu, jednako kao
i mrtvozornik, no očito će im trebati vremena.
Ubojstvo je prijavljeno prije nešto više od sat
vremena, ako sam dobro shvatio glavnog inspektora.«
Ubojstvo se moralo dogoditi između osam, kad
sam je vlastitim očima vidjela živu, i malo prije
podneva, kad je stigla prijava, pomisli Karen. U
vremenskom okviru od samo četiri sata, netko je
nasmrt premlatio Susanne Smeed. Dok sam ja dva
kilometra dalje mamurna spavala. Prokletstvo!
»U redu, počet ću nazivati ljude«, kaže.
»Dobro. Još nešto...«
Načelnik policije trenutak oklijeva, kao da traži
prave riječi.
»Kao što i sami znate, ovo je veoma delikatna
situacija. Ne moram vam niti isticati koliko je važno
da ovaj slučaj vodite što diskretnije. Sve što se tiče
medija ostavite meni, bez ikakvih spontanih izjava i
sličnog... Dakle, jednom riječju, diskrecija iznad
svega. Jesam li bio jasan, Eikenova?«
Jebi se, ti pompozna guzice, pomisli Karen.
»Potpuno jasan«, odvrati.
 Time završi razgovor. Karen otrči stubištem na
kat, misli joj se roje u glavi. Tri minute kasnije izađe
ispod tuša i pere zube dok istovremeno ručnikom
briše kosu. Još uvijek u svakom djeliću tijela osjeća
ostatke mamurluka.
Morala bih nešto pojesti prije polaska, pomisli.
Neću izdržati ako nešto ne pojedem. Navuče traperice
i tamnoplavu majicu, zatim pohita dolje u kuhinju. U
hladnjaku nađe ostatke jučerašnjeg ručka: neku
vrstu pilećeg složenca skuhanog od svih namirnica
koje je našla u zamrzivaču. Istrese sadržaj plastične
posude na tanjur, stavi hladni grumen zajedno s
tanjurom u mikrovalnu i donese crne čizme iz
hodnika. Baci pogled na sat: dvadeset do dva. Prije
osamnaest minuta mislila sam da je moj najveći
problem to što sam spavala sa svojim šefom, žalosno
pomisli kad se oglasi mikrovalna. Tek sada shvati da
će opet morati odgoditi svoj godišnji odmor.
Vjerojatno može zaboraviti na ovogodišnju berbu
grožđa u Francuskoj.
Četrnaest minuta kasnije, Karen Eiken Hornby,
vršiteljica dužnosti šefa Odjela za kriminalističke
istrage dogerlandske državne policije, pričvrsti
sigurnosni pojas. Na sjedalu pokraj sebe ima bananu
i kanticu kokakole, pronašla ih je u hladnjaku iza
pilećeg složenca. Prije negoli upali motor, ubaci dvije
žvakaće gume u usta kako bi suzbila želju za
cigaretom.
Vozeći unatrag, spušta se niz prilazni put, okrene
automobil, čuje kako šljunak pršti ispod guma kad
snažno pritisne papučicu gasa. Dok je jela složenac,
telefonski je razgovarala s glavnim inspektorom u
policijskoj upravi u Dunkeru i on joj je prilično jasno
objasnio situaciju. Poziv su primili u 11:49. Iz nekog
nepoznatog razloga, susjed je zavirio kroz kuhinjski
prozor Susanne Smeed i ugledao njezina stopala, dio
potkoljenica i srušenu kuhinjsku stolicu na podu.
Ostatak tijela zaklanjao je veliki hladnjak. Susjed,
Harald Steen, najprije je pomislio da se Susanne
onesvijestila ili poskliznula i pala, pa je nazvao hitnu
pomoć. Operater koji je preuzeo poziv ipak je bio
toliko prisutan duhom da obavijesti i policiju koja je
na poprište poslala dva pozornika: Björna Langea i
Saru Inguldsen.
Čuvši imena pozornika, Karen je istoga časa
prestala žvakati piletinu. Navodno su oboje bili na
putu kući nakon provjere uključenog
protuprovalničkog alarma u kuću udaljenu desetak
kilometara južno od Langevika. Zbog toga su bili
patrola najbliža kući Susanne Smeed. Stigli su na
poprište trideset pet minuta nakon primljenog poziva,
provalili ulazna vrata i odmah ustanovili da se ne radi
ni o kakvom slučajnom padu ni niskoj razini šećera
u krvi.
Björn Lange sjedio je na stubištu ispred kuće
držeći glavu među koljenima, a Sara Inguldsen je
dočekala ekipu prve pomoći i obavijestila ih kako su
uzalud došli.
»Navodno je tamo pravi kaos«, rekao joj je glavni
inspektor.
 7
Karen parkira na kraju niza automobila uz
blatnjavi rub ceste ispred Susanneine kuće. Prvi je
mrtvozornikov crni BMW, iza njega bijeli forenzičarski
kombi. Karen izađe iz automobila i neko vrijeme
nepomično stoji na rosulji. Pogleda jednu i drugu
stranu ceste. Ispred susjedne kuće ugleda patrolno
vozilo. Neće uspjeti izdvojiti nikakve upotrebljive
tragove automobilskih guma, shvati. Sada je već
većina sela budna, uz kuću je vjerojatno prošlo
najmanje dvadesetak vozila.
Podigne pogled i promotri okolno područje. Ovaj
dio Heimöa, visoki greben na sjeveru, zapjenjena
rijeka koja vijuga prema moru, kameni mostovi na
okukama, stijene prekrivene vrijeskom - sve joj je to
još od djetinjstva urezano u pamćenje. No sada ovo
područje promatra novim očima. Ne obazire se na mir
i ljepotu, usredotočena je samo na moguće putove
kojima bi neki stranac mogao stići na ovo mjesto i
pobjeći, a da ga ne vide nečije znatiželjne oči. Da je u
pitanju bilo koji drugi dan, nema toga što bi
promaknulo susjedima, pomisli. No danas, na dan
najvećeg mamurluka u godini, vjerojatno su
znatiželjni mještani imali drugih briga, nisu marili za
nepoznate automobile koji su prolazili cestom.
»Dobar dan, šefice.«
Björn Lange ustane s prednjih stuba kad se Karen
približi kući. Karen primijeti kako je pozornikovo lice
još uvijek nekoliko nijansi bljeđe nego prilikom
jutrošnjeg susreta. I učini joj se da mu raka drhti dok
joj salutira.
»Dobar dan«, odvrati mu smiješeći se. »Ono je vaše
djelo?«
Glavom pokaže vrata na vrhu stubišta. Jedno
staklo na njima je razbijeno, s dviju strana okvira
skinuti su svi dijelovi, na preostalom dijelu još vire
šiljati komadi. Björn Lange kimne i odmah počne
objašnjavati, kao da nije siguran hoće li šefica
kritizirati njegovu odluku.
»Da, vrata su bila zaključana, a nismo znali je li
vrijeme presudan faktor. No znali smo da je netko
unutra jer se iznutra čuo radio. Nadam se da nismo
uništili nikakve dokaze, mislili smo da joj treba
pomoći. U tom trenutku nismo znali da je već
prekasno...«
Zastane usred rečenice. Karen kimne uz
umirujući osmijeh, pitajući se što je nagnalo
osjetljivog Langea da se prijavi u policiju.
»Dobro ste postupili«, kaže mu. »Rečeno mi je da
unutra nije baš ugodno. Kasnije ću u postaji morati
razgovarati i s vama i Inguldsenovom, a sada vam
predlažem da se oboje odmorite nekoliko sati i da
nešto pojedete. Usput, gdje je ona?«
»U kući onog susjeda koji je pozvao hitnu službu.
Kad smo stigli, starac je još bio ondje i nije mu baš
bilo dobro, pa ga je odvezla kući. Navodno, ima
nekakve probleme sa srcem.«
Lange napravi nezgrapnu gestu pokazujući srce,
Karen u sebi opsuje. Policijska pozornica, sama u
društvu svjedoka koji još nije isključen s popisa
osumnjičenika. Što im je, dovraga, bilo na pameti?
Karen sasvim slučajno zna da je stari Steen zaista
srčani bolesnik i da nije sposoban ubiti ni mačića, ali
ni Sara Inguldsen ni Björn Lange ne znaju ništa tome.
»U redu, idi tamo i radi joj društvo«, odsječno mu
kaže, suzdržavajući se od bilo kakva pogrdnog
komentara. Nakon neugodnog ranojutarnjeg susreta
s Langeom i Inguldsenovom, našla se u podređenom
položaju, ovako će biti izjednačeni.

Čim otvori vrata, zapahne je toplina i slab miris

dima. Nešto gori, pomisli, ili su to ostaci nečega što je
gorjelo. Pogleda četvrtast hodnik sa stubištem koje
vodi na kat. Lijevo od stubišta nalazi se komoda boje
mahagonija s izvučenim ladicama, po podu ispred nje
razbacani su šalovi, rukavice, četke za odjeću i druge
stvari koje ne može identificirati. Kroz otvorena vrata
niže dolje s desne strane ugleda bež trosjed i rub
debelog plavog saga u dnevnoj sobi. Iza vrata na
lijevoj strani dopiru nerazumljivi prigušeni glasovi.
Nasred hodnika, nagnut nad velikom crnom torbom,
stoji forenzički tehničar Sören Larsen iz Tehničkog
odjela. Čim ugleda Karen, podigne bradu u znak
pozdrava i doda joj par plavih nazuvaka za cipele i
plastičnu navlaku za kosu.
»Hvala, Sören. Je li Brodal unutra?« Glavom
pokaže kuhinjska vrata skupljajući kosu u punđu
stavljajući zaštitnu kapu. Namrštena čela iznad
maske za lice, Sören Larsen je pogleda i nijemo
kimne.
 Karen zna što znači taj pogled: Kneought Brodal
danas nije dobro raspoložen. Kao i obično.
Duboko udahne i priđe vratima. Na prvi pogled,
osim označenog mjesta za hodanje, sve izgleda
normalno. Ravno ispred nje je štednjak, radna ploha,
sudoper i perilica, iznad njih niz sivih ormarića. Na
desnoj strani, na dugoj granitnoj radnoj površini,
nalazi se blistavi glomazni uređaj za koji Karen
pretpostavi da je aparat za kavu, na policama iznad
naslagana su različita kuhinjska pomagala, zdjele i
bakrene posude. Tik uz lijevu stranu vrata uzdiže se
visoki plavi ormar sa stiliziranim biblijskim motivima,
karakterističnim za dogerlandsku naivnu umjetnost.
Najčešći motiv bili su Jona i kit, pa Karen primijeti
kako je čak i ormar Susanne Smeed, oslikan prije
nekoliko stotina godina, inspiriran istom pričom.
Sasvim normalna, prilično ugodna kuhinja, pomisli.
No taj se dojam promijeni kad malo pomnije
promotri poprište. Malo dalje je masivni kuhinjski
stol od hrastovine, oko njega tri stolice. Četvrta je
prevrnuta. Opazi i označeni put kretanja i trokutaste
žute oznake s brojevima, zatim joj pogled privuče krv:
crvene točkice rasprskane u luku, samo metar ispred
nje.
»Dobro pazi, Eikenova«, kaže oštar glas. »Pazi
kamo stavljaš svoje proklete noge.«
Karen oprezno napravi nekoliko koraka po
označenoj stazi, iskrivi vrat kako bi vidjela što je iza
velikog kuhinjskog ormarića i nehotice uzdahne. U
djeliću sekunde uspije odoljeti porivu da odvrati
pogled. Bezizražajno promatra ženu na podu.
 Susanne Smeed leži na leđima na podu uz rub
crnog štednjaka na drva, vrat i glava nakrivljeni su
joj pod neobičnim kutom. Debeli kućni ogrtač joj je
rastvoren, ispod se vidi krem spavaćica s dubokim
dekolteom obrubljenim čipkom. Jedna dojka joj je
gola - Karen primijeti kako je neobično velika za tako
vitko tijelo. Lijevu ruku joj ne vidi, no primijeti da na
desnoj nema nikakva nakita, iako su joj nokti uredni
i premazani diskretnim svijetloružičastim lakom.
Glava i gornji dio tijela leže u lokvi krvi koju je
djelomično upio debeli frotir ogrtača, obojivši smeđu
tkaninu u tamniju nijansu. Kosa koja nije natopljena
krvlju izgleda njegovano, sa svjetlijim pramenovima
na mišjoj temeljnoj boji. Noge su joj ispružene, s palca
desnog stopala visi tamnoplava plišana papuča,
druga je naopako okrenuta ispod kuhinjskog stola.
Uredno, pomisli. Uredan kaos.
Forenzičar u bijelom kombinezonu usporeno
obilazi oko mrtve žene, snima fotografije iz svih
mogućih kutova. Tiho šuštanje zaštitnih
kombinezona dopire i od druga dva forenzičara koji
veoma pažljivo hodaju po prostoriji. Dok skupljaju
svaki mogući trag, Karen zna da su njihovi tihi i
odmjereni pokreti, koje bi neki autsajder protumačio
kao obzir i odavanje poštovanja mrtvoj osobi, zapravo
znak duboke koncentracije potrebne za pronalaženje
i skupljanje svakog, pa i najmanjeg djelića dokaza.
Kad se jedan od njih odmakne, Karen shvati što je
uzrokovalo miris paljevine: između štednjaka i stola
nalazi se hrpa nečega što sliči pougljenjenim
ostacima košare za drva. Vatra je zahvatila zidove i
ostavila široku površinu čađe, opasno blizu
kariranim kuhinjskim zavjesama. Na prozorskom
staklu ugleda svoj odraz i uvjeri samu sebe kako je
uzrok njezinih velikih podočnjaka svjetlo s prenosivih
reflektora.
Skrene pogled na glavu Susanne Smeed, prisili se
da je ovaj put pomnije pogleda. Plavi pramenovi
slijepljeni krvlju prekrivaju dijelove izudaranog lica.
S rastućom nelagodom primijeti slomljenu jagodičnu
kost i nos nakrivljen na jednu stranu. Na i
rascijepljenoj gornjoj čeljusti ugleda niz blistavo
bijelih zuba, izgledaju poput grotesknog osmijeha.
Oči su joj širom otvorene, pogled prazan i
bezizražajan, kao i na svim truplima koje je Karen
dosad vidjela: nema nikakvog iznenađenja, nema
straha, samo beskonačna siva praznina.
Usred sve te krvave kaše ipak uspijeva razaznati
poznate crte lica Susanne Smeed. Nelagoda joj se
spusti u želudac, pa skrene pogled na kuhinjski stol
nastojeći suzbiti poriv za povraćanjem. Na stolu je
zdjelica s ostacima nečega što sliči jogurtu s
raskvašenim mueslima, košarica s kriškama raženog
kruha, paketić maslaca koji se rastopio na vručiini i
ispražnjena šalica kave, uredno ostavljena na
tanjuriću.
Ako ništa drugo, barem si imala vremena popiti
svoju kavu nakon jutarnjeg kupanja, pomisli Karen,
zadržavši pogled na plavoj šalici s cvjetnim uzorkom.
Ali što se dogodilo nakon toga?
»Jesi li dobro, Kneought?«, kaže tihim glasom,
okrenuvši se krupnom muškarcu koji s očitim
naporom čuči uz truplo. Pogleda njegova široka leđa
i veoma se iznenadi što je Brodal uspio navući zaštitni
kombinezon, a šavovi na njemu nisu popucali.
»Što mi možeš reći?«, doda.
Mrtvozornik jezgrovito odgovori, bez podizanja
glave.
»Pa, eto, mrtva je. Što bi se tu drugo moglo reći?«
Karen se ne obazre na oštar ton, tiho čeka da
mrtvozornik nastavi. Brodalov način govora često joj
je išao na živce, ali ga u ovom slučaju može donekle
razumjeti: zna da su se Brodal i njegova žena
godinama družili s Jounasom i Susanne Smeed, prije
njihova razvoda. Brodal nije samo površno poznavao
ženu čije mrtvo tijelo sada pregledava.
»Stigao sam ovamo nešto nakon jedan i pol i tada
je već bila mrtva najmanje tri, a najviše šest sati«,
kaže. Sada mu u glasu jasno čuje frustraciju. »Ne
mogu biti precizniji od toga na ovoj prokletoj vrućini.
Netko je iz nekog razloga odlučio upaliti ovu prokletu
stvar kako bi izgorjela cijela kuća.«
Pokaže štednjak na drva u kutu, tamo trenutno
čuči jedan forenzičar, zaviruje unutra kroz otvorena
vratašca. Tada Brodal podigne glavu i pogleda je u
oči. Karen opazi kako mu se čelo sjaji od znoja.
Karen pogleda moderni indukcijski štednjak od
sjajnog čelika na drugoj strani kuhinje, zatim vrati
pogled na štednjak na drva. Prilikom renoviranja
kuće, Susanne je očito, kao i mnogi drugi, odlučila
zadržati neke stvari iz stare kuhinje. Htjela je zadržati
ugođaj stare seoske kuhinje, iako je potrošila novac
na svu moguću najmoderniju opremu. Tako radi
većina ljudi. No rijetko tko za grijanje koristi stare
štednjake na drva, posebno potkraj rujna, kad je
temperatura još uvijek dobrano iznad nule. Je li zbog
onog jutarnjeg kupanja Susanne bilo toliko hladno da
je upalila vatru u štednjaku na drva? Ili je to učinio
počinitelj?
»Kad sam stigao, ovdje je bilo kao u prokletoj
sauni«, mrzovoljno nastavi Brodal. »Forenzičari su,
hvala Kristu, uspjeli ugasiti vatru, ali će biti gotovo
nemoguće odrediti točno vrijeme smrti. Prava je sreća
što sve ovo nije izgorjelo do temelja«, doda i glavom
pokaže pocrnjelu košaru za drva.
»Možda za nas«, suho odvrati Karen. »Ali ne i za
glupog idiota koji je htio prikazati ubojstvo kao
običan požar.«
Brodal zatvori svoju torbu i teškom mukom se
uspravi. Kombinezon se napne na njegovu obimnom
trbuhu, Karen se boji da će svaki čas popustiti
plastični patentni zatvarač.
»Može biti, na tebi je da to otkriješ. Bilo kako bilo,
ja sam ovdje završio, više ću ti znati reći nakon
obdukcije«, kaže Brodal brišući nadlanicom čelo.
»Čini se da smo ipak našli sredstvo počinjenja
ubojstva. Pogledaj ovo, Eikenoval«, dopre glas Sörena
Larsena s ulaza u kuhinju. U ruci drži plastičnu
vrećicu sa spremljenim dugim željeznim žaračem
prekrivenim mrljama boje hrđe.
»Vjerojatno će odgovarati ozljedama na tijelu«,
kaže Larsen okrećući krvavu vrećicu s jedne strane
na drugu. Izgleda zadovoljno. »Našli smo ga kako
uredno visi na svom mjestu blizu željeznog
štednjaka.«
 »Možda«, suho odvrati Brodal. »Time joj je mogao
smrskati lice, ali je uzrok smrti najvjerojatnije nešto
drugo.«
I Karen i Sören Larsen upitno pogledaju
mrtvozornika. Načas se čini kao da mrtvozornik uživa
u njihovoj pažnji.
»Pretpostavljam da je sjedila na stolici kad je
dobila prvi udarac, ali sam poprilično siguran da ju
taj nije ubio. Vjerojatno nije ni drugi, ali taj drugi ju
je toliko snažno odbacio do štednjaka na drva da joj
se smrskala lubanja. Tko god je ovo učinio, očito je
hladnokrvni gad koji je došao s namjerom da ubije
Susanne.«
 8
Detektiv inspektor Karl Björken stoji u
supermarketu, koleba se između smrznute pizze i
ribljih štapića, kad mu u unutarnjem džepu počne
vibrirati mobitel. Na dječjem sjedalu u kolicima za
kupovinu sjedi njegov osamnaest mjeseci star sin
Frode i neutješno plače. Bucmaste ruke ispružio je
prema kraju prolaza u kojem je, u potrazi za
pelenama, nestala njegova majka. Karl baci brz
pogled na zaslon, visoko podigne tamne obrve kad
ugleda tko ga zove. Karen Eiken Hornby je njegova
šefica koja mu je s vremenom postala i prijateljica, no
teško da ga sad zove radi čavrljanja. Posebno ne na
dan kao što je ovaj.
»Daj, dušo, mama će se brzo vratiti«, kaže
prislonivši mobitel na uho i pokrivši rukom drugo
kako mu ne bi smetala buka.
»Bok, Karen«, javi se. »Čemu dugujem ovo
zadovoljstvo? Već si se otrijeznila nakon Oistre?«
»Začepi. Sjediš li?«
»Teško. Stojim u Temi, biram svoj otrov. Što
misliš, što bih trebao uzeti: smrznutu pizzu sa
šunkom...«
»Slušaj me«, brzo ga prekine Karen. »Moraš doći
ovamo, dogodilo se ubojstvo.«
Dok sluša kako mu Karen objašnjava što se
dogodilo, s užasom primijeti kako se vraća njegova
žena. Gura kolica napunjena s tri velika paketa
pelena, izgleda kao da je uprla svu tjelesna snagu u
njihovo guranje. Na dječjem sjedalu sjedi Frodeov
brat blizanac Arne, žvače nešto. Ingrid Björken ima
crvene mrlje na vratu, izgleda nevjerojatno iscrpljeno
dok pažljivo uzima nešto iz Arneovih ljepljivih ruku.
Njegovi razjareni urlici odjekuju između polica s
konzerviranim povrćem i umacima za tjesteninu.
Kad ugleda Karla, lice joj ozari osmijeh, a njega
zazebe srce. Zna da će taj osmijeh, onaj u koga se
zaljubio prije gotovo tri godine i zbog kojeg bi još
uvijek osjetio elektricitet u cijelome tijelu, u naredne
dvije minute nestati s njezina lica.

Četrdeset pet minuta kasnije, Karl Björken

odmakne se ustranu na ulaznim vratima dok na
kolicima odvoze truplo Susanne Smeed. Unutra vidi
kako Karen u hodniku razgovara sa Sörenom
Larsenom čija kuštrava plava kosa sada izgleda
poput čupave aureole oko njegove glave. Karl
primijeti kako Larsen stoji nevjerojatno uspravno,
nastoji da razlika u visini između njega i Karen bude
manje zamjetna. Larsen je visok točno metar i
šezdeset centimetara - u čizmama s ekstradebelim
đonom dobio je još pet centimetara, no svejedno je
mnogo niži od nje.
Karen izgleda usredotočeno, Karl je već prije vidio
ovu mješavinu napetosti i suzdržanog iščekivanja.
Sada Karen okrene zapešće i pogleda na sat.
»Björken bi trebao stići svaki čas«, kaže.
»Razgledat ćemo malo po kući i razgovarati s naj
bližim susjedima. Pretpostavljam da ćeš ovdje imati
mnogo posla. Mislim da bismo večeras u sedam mogli
održati preliminarni sastanak. Odgovara li ti to?«
»Može u sedam«, kaže Larsen. »Ali ništa ne dirajte,
čujete li me. Iako nosite rukavice, ne želim da
razmažete bilo kakve otiske.«
Karl uz uzdah prijeđe prag. Kad njegova duga i
široka silueta zamrači hodnik, Larsen i Karen okrenu
se prema ulaznim vratima.
»Ah, tu si«, kaže Karen. »Dobrodošao, čini se da
nas je dopao veliki kaos.«
»Sigurno se radi o ubojstvu?«, upita Karl.
»Nema nikakve sumnje. Ili o ubojstvu iz nehata,
ako odvjetnik bude vraški dobar, ali nikako o
nesretnom slučaju. Možeš mi pomoći pri brzoj
pretrazi kuće prije nego što odemo do susjeda koji ju
je pronašao. Brodal je maloprije otišao i truplo je
upravo na putu u mrtvozornički ured, ali najprije
možeš pogledati stanje u kuhinji, a ja ću ti kasnije
reći što smo dosad saznali.«
Karl izvadi zaštitne navlake za cipele iz torbe
Sörena Larsena, zatim, prije ulaska u kuhinju,
duboko udahne. Ingrid neće biti sretna kad joj se
vrati kući. Kad god to bilo.

Karen zastane na ulazu, promatra prostoriju. Tik

ispred nje, pokraj niskog stolića, nalazi se trosjed boje
zobi. Na mliječnom staklu stolića hrpa je časopisa za
žene, do njih tri daljinska upravljača, s pomnom
preciznošću postavljena jedan do drugoga. S jedne i
druge strane trosjeda stoje crne kožne fotelje, sve je
okrenuto prema divovskom televizoru koji zauzima
veći dio nasuprotnog zida.
Niže dolje na istom je zidu kamin i uz njega još
dvije fotelje, dok na suprotnom zidu dominira velika
bijela polica za knjige. Sve izgleda uredno, čisto i
pomalo tjeskobno. Dok kuhinja, sa svojim starim
ormarićima i porculanom cvjetnog uzorka ukazuje na
želju za rustikalnim uređenjem, dnevna soba izgleda
kao da ju je uređivao netko tko je jednostavno otvorio
katalog pokućstva i kupio sve što je bilo prikazano na
nasumice otvorenoj stranici. Ovdje nijedan komad
pokućstva nije stariji od deset godina, pomisli Karen,
promatrajući bezličan interijer. Ipak, ukupan dojam
daleko je od modernog, pa prostorija izgleda bezlično,
gotovo smrtno dosadno.
Tada joj pogled zapne za kamin i nekoliko
fotografija u zlatnim okvirima. Zamišljeno mu priđe
da pogleda fotografije, no ubrzo je prekine Karl svojim
ulaskom u dnevnu sobu.
»Dakle, sada barem znamo kako izgleda kuhinja
nakon što je u njoj nekome žaračem rascopana glava.
Mislim da se nikad neću naviknuti na ovakve stvari.«
»I to nakon što je veći dio krvi upio kućni ogrtač«,
odvrati mu Karen ne okrenuvši se. »Iako, prema
onome što kaže Brodal, nije umrla od udarca
žaračem, već od udarca glavom o rub štednjaka na
drva. Večeras ćeš na sastanku vidjeti fotografije.«
Karl brzo obiđe dnevnu sobu, zatim stane do
Karen. Zajedno u tišini promatraju fotografije.
 »Njezina kći?«, upita Karl nakon nekog vremena,
pokazujući glavom fotografije.
Sve prikazuju istu osobu. Djevojčicu od otprilike
tri godine na plaži. Smiješi se fotografu, maše
crvenom plastičnom lopaticom. Šestogodišnja
djevojćica svijetle plave kose, bez jednog prednjeg
zuba, u ružičastom trikou i baletnoj suknjici.
Djevojčica od deset ili jedanaest godina, jednako
plave kose, ponosno izvodi špagu na gimnastičarskoj
gredi, ruku ispruženih iznad glave. Još jedna
fotografija, vjerojatno iz istog razdoblja, prikazuje istu
djevojčicu kako se ponosno smiješi s pobjedničkog
postolja.
»Da, pretpostavljam da je tako. Možeš li provjeriti
policu s knjigama?«
Karl priđe bijeloj laminiranoj vitrini sa zlatnim
ručkama koja se nalazi nasuprot kaminu.
»Ne znam bih li ovo mogao nazvati policom za
knjige.«
Umorna izraza na licu proučava ukrase
postavljene između redova CD-a i DVD-a. Mala
košara puna porculanskog cvijeća, držač za papir od
obojenog stakla, zbirka porculanskih konja različitih
veličina i boja, španjolska lutka u haljini za flamenko,
japanska lutka odjevena kao gejša. Šačica knjiga
složenih na dvije police: nekoliko bestselera ljubica i
trilera, rječnik u dvanaest tomova, nekoliko debelih
knjiga koje izgledaju kao neka vrsta literature za
samopomoć. Karl naglas pročita naslove:
»Usudi se biti sretan, Put prema vašem pravom ja,
Prestanite biti žrtva - preuzmite kontrolu nad svojim
životom, Ljudi koji samo uzimaju - kako očistiti svoj
život od negativne energije. Moj Bože, čitaš li i ti
ovakva sranja?«
»Svakoga dana. Zar se to ne vidi?«
Karen priđe stoliću i pogleda hrpu ženskih
časopisa. Na vrhu je najnovije izdanje Voguea. Izvadi
kemijsku olovku iz džepa na prsima, pažljivo
odmakne časopis tiskan na sjajnom papiru i ugleda
manekenku na naslovnici Harper's Bazaara koja
izgleda kao da se dosađuje. Ispod je još nekoliko
primjeraka različitih časopisa, svi su o modi, ljepoti i
tračevima o slavnim osobama, kao i nekoliko izdanja
o antikvitetima. Karen se uspravi i još jednom prijeđe
pogledom po urednoj prostoriji bez osobnog pečata,
izbjegavajući prazne prozore, traži nešto što bi joj
moglo pružiti uvid u to tko je bila Susanne Smeed. Ili
je možda bila upravo ovo, pomisli. Žena bez svojih
ideja, željna da sve izgleda čisto i uredno. Željna da i
sama izgleda dobro, pomisli, sjetivši se mrtve žene s
dobro manikiranim noktima i golom dojkom. Silikoni,
nema nikakve sumnje.
Pogleda bijele zidove s nekoliko pejzaža u ulju,
uokvirenu reprodukciju Monetove slike, jednu
Sisleyevu i dvije zlatne zidne svjetiljke s mliječnim
sjenilom. Ovo može biti bilo čija kuća. Bilo koje
uredne, njegovane, sredovječne žene.
»Mislim da ovdje nećemo ništa naći«, kaže. »Da
odemo na kat?«
Debeli bež sag efikasno priguši zvuk njihovih
koraka, ali drvo ispod njega tiho škripi dok se penju
stubištem. Gore na odmorištu otvorena su dvoja
vrata, treća su zatvorena. Karen primijeti kako
identično zlatno srce, koje je vidjela dolje na vratima
zahoda, također ukrašava i ova zatvorena vrata, pa
odluči kupaonicu ostaviti za kasnije. Stoga širom
otvori jedna od pritvorenih vrata i pred sobom ugleda
spavaću sobu Susanne Smeed. Veliki krevet za dvije
osobe nije potpuno pospremljen, ali izgleda
iznenađujuće uredno. Mekani poplun pažljivo je
presavijen na onu stranu kreveta koja se očito ne
koristi. Debeli jastuk u jastučnici s istim cvjetnim
desenom malo je uleknut, ipak je netko na njega
naslonio glavu. Uz prozor je ružičasta dekica
prebačena preko naslona za ruke malog naslonjača
presvučenog cicom cvjetnog uzorka. Na suprotnoj
strani nalazi se kućna sprava za vježbanje s nizom
različitih funkcija i zaslonom, koja Karen izgleda
poput kokpita malog aviona.
»Što misliš, koliko ovo košta?«, pita gledajući to
čudovište.
»Pa, ja si je sigurno ne bih mogao priuštiti«, suho
odvrati Karl. »I zašto ima tako velik krevet ako koristi
samo njegovu polovicu? Zapravo, jedva čak i nju.
Vjerojatno cijelu noć spava u istom položaju. I tvoj
krevet izgleda ovako uredno kad se probudiš?«
Karen ne odgovori na pitanje. Njezin krevet je
jednako velik, iako većinom i ona spava sama. S
druge strane, Karl je u pravu - zaista izgleda kao da
Susanne cijelu noć nije pomaknula nijedan mišić.
»Kladim se da u ovoj priči postoji i ljubavnik«, kaže
Karl. Očito ne želi odustati od teme. »Kućna teretana
i veliki krevet, čini se da je bila spremna, hoću reći...«
 »U tom slučaju, taj ljubavnik sinoć nije spavao
ovdje, toliko je očito. No morat ćemo provjeriti«,
odvrati Karen, iako se u potpunosti ne slaže s njim.
Dojam koji je stekla hodajući po Susainneinoj kući
sugerirao je posve suprotno: cijelo ovo mjesto odisalo
je usamljenošću. Možda i željom za promjenom, no
svejedno gotovo nepodnošljivom usamljenošću.
Sagne se, uhvati donji dio lijevih vrata ormara i
odgurne ih ustranu. Ugleda uredan niz vješalica s
bluzama, suknjama i haljinama. Na polici iznad toga
pažljivo su složene majice svih zamislivih boja i
materijala. Na dnu ormara su tri reda cipela: šest pari
salonki različitih boja i različitih visina potpetica,
sandale sa zlatnim remenčićima, sandale s perlicama
i druge vrste sandala, dva para mokasina, a iza toga
najmanje pet pari čizama. Karen otvori i drugo krilo i
zuri u još uredno obješene odjeće: haljine, suknje i
jakne različitih krojeva, nekoliko tankih ljetnih jakni.
Preostalo mjesto zauzimaju visoko naslagane kutije
cipela, na nekoliko njih su crvene naljepnice. Prema
gruboj procjeni, samo u ovom ormaru ima dvadeset,
možda čak i trideset kutija cipela.
»Vidi, vidi, vidi«, kaže. »Čini se da je Susanne ipak
imala jednu malu slabost. Pogledaj ovo!« Odmakne se
kako bi Karl mogao vidjeti.
»Zaboga! Ali opet, koja žena nije luda za
cipelama?«
Ima pravo, pomisli Karen. Susanne nije mogla
odabrati običniji hobi od kupovanja hrpe cipela i
odjeće. Svega ima previše, a ipak ništa se ne ističe,
sve je uredno, a ipak bez osobnog pečata. Tu nema
ničega što bi objasnilo zašto je netko, čini se, s
velikim gnjevom, smrskao Susanneino lice.
Karl otvori gornju ladicu i pažljivo odmakne
gaćice, grudnjake i čarape, traži ima li ispod njih
nečeg zanimljivijeg. Zatvori je uz razočarani uzdah i
otvori sljedeću. Karen ga promatra dok rukom u
rukavici pažljivo prekapa po donjem rublju i
hulahupkama. Da u ovom trenutku uđe Sören
Larsen, ne bi bio nimalo sretan.
»Ovdje nema ničeg pikantnog. Nema čak ni
vibratora«, razočarano kaže Karl.
»Ako ga je imala, pretpostavljam da bi ga držala u
noćnom ormariću«, suho odvrati Karen. »Ne, nemoj se
uzbuđivati, već sam provjerila. Tamo je samo
nekoliko paketića papirnatih maramica, bočica
losiona za ruke i bočica s tabletama za spavanje.«
Karlovo lice načas se ozari, a zatim opet rastuži
kad Karen nastavi.
»Nisu na recept. Sve do prije nekoliko godina bile
su u slobodnoj prodaji, stoga ih je vjerojatno kupila
prije toga. Ili u inozemstvu.«
Karl otvori posljednju ladicu i pipka ispod uredno
složenih kombinea i spavaćica. Zatim se ukoči,
namršti čelo i izvadi nešto što izgleda poput velike
knjige s izlizanim plavim koricama.
»Pogodak«, kaže. »Fotoalbum.«
»Bolje išta nego ništa. Moramo ga dati
forenzičarima da ga prvi pregledaju, a zatim ćemo ga
mi večeras prelistati u postaji. Idemo dalje i na brzinu
pogledajmo preostali dio kata. Zatim moramo što
prije razgovarati s Haraldom Steenom.«
 »Susjedom koji ju je našao?«
Karen kimne.
Na vratima manje spavaće sobe su rupice od
vijaka, kao da je na njima nekoć bila tabela. Unutra,
na krevetu za jednu osobu s prugastim ružičastim
prekrivačem, nalazi se plišani medvjed, zuri u njih
sjedeći ispod postera četiri mlada nasmiješena dečka.
»One Direction«, kaže Karl. »Klinci moje sestre ludi
su za njima.«
Ja znam još jednog obožavatelja, pomisli Karen,
osjetivši bol u prsima. No ne kaže ništa.
Na bijelom toaletnom stoliću nalazi se malo
stilizirano stablo od mjedi, na njegovim tankim
granama vise ogrlice od staklenih perlica različite
boje i mala narukvica s privjescima. Iznad stolića je
ogledalo, do njega kukica zlatne boje s koje vise
ružičaste baletne papučice s dugim svilenim
vrpcama. Karen otvori gornju ladicu. Pedantno je
obložena ružičastim papirom, no prazna je. Dok
otvara donju, začuje zveckanje i ugleda dva mala
pobjednička pehara od posrebrene plastike,
usamljeno se kotrljaju po drvenom dnu ladice.
U praznoj djevojčičinoj sobi osjeća se tuga.
Mauzolej izgubljenog djeteta koje mnogo godina više
ne živi tu. Karl izgleda kao da joj čita misli.
»Možda ju je koristila kao gostinsku sobu«, kaže,
a Karen se pita pokušava li to utješiti sebe ili nju.
»Da, možda«, neuvjereno odvrati.
 Nešto joj govori da je Susanne Smeed rijetko imala
goste. Svaka prostorija koju su pogledali, odisala je
sve većim osjećajem usamljenosti.
Ni brz pregled kupaonice nije urodio nikakvim
plodom. Prostorijom dominira kutna kada sa zlatnim
slavinama. Golema je, apsurdno velika za tako malu
kupaonicu. Preostali dio poda prekriva ružičasti
čupavi sag. Ni kupaonski ormarić ne sadrži ništa
neobično: električnu četkicu za zube, analgetike,
vitamine, zubni konac, još jednu bočicu tableta za
spavanje i cijeli asortiman parfema i proizvoda za
njegu kože. Još jedna potvrda Susanneine strasti za
kupovanjem, pomisli Karen, promatrajući pomalo
fascinirano sve te posudice i bočice s logotipima
Clinique, Dr. Brandt i Exuviance, kao i druge za koje
nikad nije čula.
»Čisto sumnjam da ćemo nešto naći ovdje prije
nego što forenzičari obave svoj posao«, kaže Karen.
»Idemo posjetiti starog gospodina Steena.«
 9
Kuća Haralda Steena nalazi se nešto više od
dvjesto metara niže od Susanneine kuće, na drugoj
obali rijeke Langevik. Karen i Karl hodaju blatnjavom
stazom uz obalu rijeke, Karen ga obavještava
zaključcima Kneoughta Brodala.
»Provala?«, neuvjerljivo upita Karl, navlačeći
kapuljaču kako bi se zaštitio od rosulje.
»Moguće. Susanneina torbica pronađena je na
travi pokraj stubišta, u njoj nije bilo novčanika.
Nadalje, izvučene su neke ladice komode u hodniku,
izgledaju kao da je netko prekapao po njima.«
»Dobro, dakle...«
»S druge strane, u jednom kuhinjskom ormariću
je limenka za čaj i u njoj ima prilično gotovine.
Sedamsto pedeset maraka i dvadeset šilinga, da
budem preciznija, tako kaže Larsen. Dakle, ako je
netko tražio novac, to mu je promaknulo. Ostalo si
sam vidio: ni dnevna ni spavaća soba nisu u neredu,
samo komoda u hodniku.«
»Mobitel? Kompjutor?«
»Zasad ih nismo pronašli, što može ukazivati na
to da ih je netko uzeo. No čini se da u kući ne fali
ništa drugo, barem ne one stvari koje obično kradu
prosječni narkomani. Primjerice, u jednoj od
kuhinjskih ladica imala je srebrni komplet od
sedamdeset dva komada pribora za jelo, uredno je
složen u kutiji, a kako kaže Larsen, našao bi ga i
najblesaviji lopov. Međutim, nema njezina
automobila. Znam da je vozila bijelu Toyotu, a nema
je ni ispred kuće ni na cesti.«
»Jesi li raspisala tjeralicu?«
»A što misliš? Na tome radi Johannisen. I nazvala
sam Cornelisa Lootsa i Astrid Nielsen da provjere kod
svih susjeda je li netko od njih nešto čuo ili vidio.«
»Najčudnije je to što su ulazna vrata bila
zaključana«, kaže Karl. »Otkad provalnici za sobom
zaključavaju vrata?«
»Taj misterij ti mogu odmah riješiti. To je ona
brava koja se sama zaključava čim zatvoriš vrata.
Imala sam jednu takvu, zamijenila sam je kad sam
samu sebe drugi put zaključala vani.«
»I kažeš da nema tragova silovanja?«
»Ne, prema onome što je rekao Brodal pri prvom
pregledu. Štoviše, na sebi je imala kućni ogrtač i
papuče, sjedila je za kuhinjskim stolom kad se to
dogodilo.«
»Možda je taj tip neko vrijeme bio u kući. Držao je
kao zarobljenicu, prisilio je da se obuče i zatim je
nasmrt premlatio.«
Karen ga pogleda skeptično uzdignutih obrva.
»Ali joj je najprije poslužio doručak? Ma daj, Karl.
Tebi to zvuči uvjerljivo?«
»Pa, mogao je to biti netko koga pozna. Kladim se
da je imala ljubavnika koji je puknuo.«
»Ako se to dogodilo, ubrzo ćemo saznati. U ovom
selu nemoguće je zadržati bilo kakvu tajnu. No vidio
si krevet. Da je imala ljubavnika, zajedno bi proveli
prošlu noć.«
Preko drvenog mosta stignu na drugu obalu rijeke
i nađu se na imanju Haralda Steena. Karen načas
oklijeva, zatim kaže:
»I još nešto. Prenoćila sam u Dunkeru i kad sam
se jutros vraćala kući, vidjela sam Susanne.«
Nakrene glavu prema Susanneinoj kući.
»Vraćala se u kuću s mola, najvjerojatnije s
jutarnjeg plivanja. I prije sam je viđala da to radi, pa
nisam pogledala koliko je sati, ali vjerojatno je bilo
oko osam i petnaest.«
Karl stane i okrene se, kao da očekuje da će vidjeti
kako Susanne žuri stazom. Karen zna što misli.
»Točno tako«, kaže mu. »Ako je Brodal u pravu što
se tiče vremena smrti, najvjerojatnije je ubijena
odmah nakon što sam je vidjela. I ne, nikoga nisam
vidjela na cesti. No rekla sam forenzičarima da
pretraže teren oko mola, iako čisto sumnjam da ćemo
nešto naći.«

Sara Inguldsen dočeka ih na stubištu kuće

Haralda Steena. Björn Lange stoji malo dalje u
dvorištu, čim ih ugleda, žurno ugasi cigaretu.
»Dobar dan, šefice«, kaže Inguldsenova podižući
ruku do kape.
Karen samo kimne i o rub kamene stube otare
blato s čizama.
 »Dobar dan«, odvrati uz osmijeh. »Jeste li saznali
nešto korisno?«
»Ne mnogo. Harald Steen je jedva izustio koju
riječ. Nažalost, bio je tamo kad smo stigli, pa je vidio
kako ulazimo.«
Karen se ukoči usred pokreta, njezina zabrinutost
je izgleda očita, jer Sara brzo nastavi.
»Ne, ne, nije vidio ništa unutra, ali je vidio
Langeovo lice kad je izašao iz kuće. I čuo je kako sam
otpravila hitnu pomoć, tako da je povezao o čemu se
radi. Potpuno je posivio u licu, pa sam ga odvezla kući
i ostavila Langea samog da čuva poprište zločina.«
»Zašto joj Steen nije pokušao pomoći? Prema
onome što znamo, mislio je da se poskliznula ili
onesvijestila«, prekine je Karl.
»Htio je, rekao je, ali su vrata bila zaključana. I to
je istina - Lange je morao razbiti staklo da ih otvori.
Starac se morao vratiti kući da bi nazvao hitnu
pomoć, a zatim se opet popeo na brežuljak i čekao
ambulantno vozilo. Nije ni čudo što ima bolove u
prsima.«
»Je li sada dobro?«, upita Karen i stavi ruku na
kvaku.
»Jest, ali je veoma iscrpljen. Leži na kauču u
dnevnoj sobi, možda je i zadrijemao.«
»U redu, povedi Langea sa sobom i otiđite nešto
pojesti. Dugo ste na dužnosti«, doda shvativši da je
prošao cijeli radni dan otkako je u Dunkeru nabasala
na Inguldsenovu i Langea, a i tada su vjerojatno radili
već nekoliko sati. Istoga časa požali. Nema potrebe
podsjećati je na svoje jutrošnje poniženje.
 »Da, ovo je bio veoma dug dan za sve nas«, složi se
Sara uz cerek.

Vrata dnevne sobe su širom otvorena, Harald

Steen leži na kauču, ali ne spava, ili ga je možda
probudilo Karenino tiho kucanje na vratima.
»Oh, ti si Eikenova cura, je li tako? Uđi, dušo«,
kaže pokušavajući ustati.
»Haralde, ne morate ustajati«, kaže Karen i uđe.
Iza nje se pojavi Karl. »Mene, dakako, već poznate, a
ovo je moj kolega, Karl Björken. Možemo li načas
sjesti?«
Harald im pokaže dvije fotelje prekrivene grubom
tkaninom na smeđe i žute pruge. Na stoliću je napola
prazna čaša vode i mala bočica s tabletama
nitroglicerina.
»Osjećate li se bolje?«, upita Karen dok sjeda na
sam rub naslonjača i naginje se prema starcu. »Vama
je to sigurno bio strašan šok.«
»Da, sad se malo bolje osjećam. Za Boga miloga,
mislio sam da se poskliznula ili onesvijestila. Nije mi
bilo ni nakraj pameti da se dogodilo nešto toliko
užasno. Tako mlada žena...«
U tom času Karen više nije sasvim sigurna koliko
je Harald shvatio od onoga što se dogodilo. Misli li još
uvijek da se radi o nesretnom slučaju? Nagne se
naprijed i prodorno ga pogleda u oči.
»Susanne nije umrla prirodnom smrću, Haralde«,
kaže mu. »Zbog toga moramo razgovarati s vama.«
 Nekoliko časaka Haraldov zbunjeni pogled skrene
s Karen na Karla, u narednom trenutku pokušava
ustati.
»Nije umrla prirodnom smrću? Ali ona mlada
dama je rekla...« Pokaže prema vratima, tek tada
Karen shvati kako tamo, u svojoj tamnoplavoj
uniformi, stražari Sara Inguldsen, Znatiželjna cura,
pomisli Karen. Ili ambiciozna.
»Nisam znala koliko mu toga smijem reći«, tihim
glasom objasni Sara. »Samo sam rekla da je Susanne
Smeed mrtva i da, kad netko umre u svom domu,
uvijek zovemo liječnika.«
»U redu, sada možeš otići. Kasnije ćemo nazvati
tebe i Langea zatreba li nam nešto.«
Karen se okrene Haraldu i pogleda ga u oči.
»Da, Haralde, istina je ono što je rekla Sara, uvijek
tako radimo. No u ovom slučaju, nažalost, imamo
dobar razlog sumnjati da je Susanne... netko oduzeo
život.«
»Oduzeo život«... kao da to zvuči mnogo bolje nego
ubio, pomisli Karen, kradomice bacivši pogled na
bijelu bočicu s nitroglicerinom. Infarkt u ovom
trenutku ne bi bio samo koban za Haralda Steena,
već bi izgubili i svaku šansu da dobiju iskaz važnog
svjedoka.
»Zato nam je potrebna vaša pomoć, znate«, nastavi
Karen. »Možda ste vidjeli ili čuli nešto što bi nam
pomoglo da pronađemo...«
»Kako?«, upita Harald neočekivano snažnim
glasom. »Kako je Susanne umrla?«
 Nakon velikog napora jedva se uspije podići u
uspravan položaj i ispraviti leđa, no u očima mu
ostanu zbunjenost i zabrinutost. Ispruži ruku prema
čaši vodi, Karen primijeti da mu ruka malo drhti, ali
uopće nije blijed.
»Haralde, jeste li dobro?«, pita ga kako bi mu
skrenula pažnju. »Hoćete li da nazovemo nekoga?
Imate sina dolje na Friselu, zar ne? Možda bi bilo
dobro da prenoći ovdje?«
Karen pogleda na sat: četiri i petnaest. Nedjeljom
trajekt iz Sandea polazi svakih pola sata. Haraldov
sin mogao bi biti ovdje već za nekoliko sati.
»Ne, zaboga, nemoj ga dovlačiti ovamo«, srdito
odvrati starac. »Bit ću dobro, nemoj se uznemiravati.«
»Onda, nekoga drugoga?«, smireno predloži Karl.
»Ne bi bilo dobro da večeras ostanete sami.« Zavali se
u izlizanu fotelju i prekriži duge noge kako bi imao
kamo staviti svoj notes.
»Žena iz kućne njege dolazi večeras u šest sati«,
promrmlja Harald. »To jest, ako ne zaboravi na
mene...«
»O, kažete da vas obilazi kućna njega? Koliko
često dolaze?«
Harald se nasmije, na licu mu se pojavi zadovoljan
izraz, kao da je zaboravio zbog čega policija sjedi u
njegovoj dnevnoj sobi.
»Pa, otkako imam problema sa srcem, jedna žena
dolazi dvaput dnevno i donosi mi hranu, tako da se
ne moraš brinuti za mene. I počisti mi kuću, i to
stvarno dobro. No ona je Poljakinja, naravno«, doda
kao da ta činjenica umanjuje vrijednost pruženih
usluga.
Karen čuje grebanje kemijske olovke po papiru
dok Karl nešto zapisuje.
»I kad obično dolazi?«
»Poljakinja? Pa, to varira. Ponekad oko osam
ujutro i zatim još jednom navečer. No koristi neke
čudne začine. Pokušavao sam joj to reći, ali...«
»Sjećate li se, kad je jutros bila ovdje?«, prekine ga
Karl, kriomice pogledavši Karen.
»Da, prilično kasno, možda oko devet. Ne, kad
malo bolje razmislim, zapravo negdje nakon devet i
pol. Znam da sam već bio dugo budan kad se
konačno udostojala pojaviti. Pretpostavljam da je
sinoć bila na proslavi Oistre. Kako sam čuo, te
Poljakinje vole malo gucnuti, tako se barem priča.«
Karen i Karl razmijene poglede.
»Dok ste je čekali, jeste li slučajno primijetili bilo
što?«, upita Karl. »Mislim reći, jeste li u blizini
Susanneine kuće vidjeli neku osobu ili možda
automobil?«
Harald izgleda iznenađeno.
»Nisam...«, polako kaže, zastane i odmahne
glavom, kao da mu je pitanje nerazumljivo. »Kako
sam mogao bilo što vidjeti? Ležao sam u krevetu.
Obično ostajem u krevetu sve dok ne popijem svoju
jutarnju kavu. Ako ništa drugo, barem kuha jaku
kavu.«
Harald malo živne, Karen tiho uzdahne. Ovo
nikamo ne vodi, pomisli. Bolje bi bilo da ispitaju ženu
iz kućne njege, možda je ona nešto vidjela. Karen
primijeti kako Karl zatvara notes i zatim u isti čas
oboje ustanu iz neudobnih naslonjača.
»Ali čuo sam automobil, naravno.«
Karen zastane usred pokreta, krajičkom oka
primijeti kako je to isto učinio i Karl. Oboje s
iščekivanjem promatraju Haralda dok ponovno
sjedaju u naslonjače.
»Rekli ste da ste čuli automobil?«
Karlov glas zvuči neprirodno smireno, kao da se
boji da bi i najmanja naznaka uzbuđenja mogla
omesti Haraldovu koncentraciju.
»Da, Susannein automobil, onu beznadnu
japansku krntiju. Zbog toga mi je bilo tako čudno što
je u kuhinji ostavila upaljeno svjetlo. I vidio sam kako
dim izlazi iz dimnjaka. Mislim reći, zašto bi samo tako
ostavila upaljenu vatru? Nije mi bilo ni nakraj
pameti...«
»Sigurni ste da je to bio Susannein automobil?«,
veoma obzirno prekine ga Karen.
Harald uvrijeđeno otpuhne.
»Kakav zvuk proizvodi! Prije nego što krene, škripi
i stenje poput stare babe. Ne možeš pogriješiti.
Dakako, u pitanju je anlaser. Rekao sam joj da ga da
na popravak, ali nikad to nije učinila.«
»Znači, to se dogodilo prije nego što je jutros stigla
žena iz kućne njege?«, potakne ga Karl. »Potpuno ste
sigurni?«
»Ne, u pravu ste. Tada je Poljakinja već bila ovdje.
To je bilo nakon što mi je doviknula da je kava gotova.
Pomislili smo da je malo čudno što Susanne odlazi
tako rano i to još u nedjelju. I dan nakon Oistre.
Pretpostavljam da je zbog toga toliko kasnila«, doda.
»Toliko kasnila? Upravo ste rekli da je bilo rano.«
»Ma, Poljakinja. Bližilo se deset kad se udostojala
pojaviti. Očito je iskoristila priliku kako bi se mogla
izležavati. Ali, kako kažu, lijenoj ovci je i runo težak
teret.«
»Oko deset? Sigurni ste?«
»Da, sad sam se sjetio, jer svakih pola sata slušam
vijesti i vremensku prognozu. A iste stare vijesti
slušao sam više puta, ništa se novo nije dogodilo. Ona
je sigurno bila na Oistri, kao i svi drugi, i, naravno,
gucnula je malo previše heimeškog pića. Piju poput
smuka, tako sam čuo. Mislim reći, Poljakinje.«
Karen duboko udahne i pokuša još jednom.
»Znači, kažete da ste čuli Susannein automobil
kako odlazi kad je žena iz kućne njege već bila tu? Što
mislite, je li ga i ona čula?«
»Pa naravno da jest! Rekla je da zvuči poput
automobila u njezinoj domovini, u Poljskoj. Usprkos
svemu, dobra je to cura.«
Otišli su nakon što su Haralda još jednom pitali
želi li da nazovu njegova sina. Karen odluči da neće
čekati ženu iz kućne njege. Umjesto toga, Karl je
zapisao telefonski broj Angele Novak iz kompanije
Homecare čiju je posjetnicu našao na vratima
hladnjaka.
»Onda, što si zaključila iz svega ovoga?«, upita je
Karl dok se penju uz brežuljak.
 »Smušen je više nego što sam mislila. Prije je
Steen bio jedan od vodećih ljudi u Langeviku. Ako me
pamćenje ne vara, vodio je dražbe i slovio za škrticu,
ali bio je i veoma duhovit. No to je bilo prije mnogo
godina. U novije vrijeme viđala sam ga u mjestu i
izvan njega samo iz daljine.«
»Pa, mislim da se ne možemo potpuno pouzdati u
njegovo određivanje vremena, teško je reći što je od
svega onoga točno«, sumorno kaže Karl, »čak i ako se
neko od njegovih nagađanja pokaže točnim.«
»Istina, ali najvjerojatnije su čuli Susannein auto.
Morat ćeš provjeriti u razgovoru s Angelom Novak.
Možda je ona primijetila nešto više od njega.«
»Ako je starac u pravu, to znači da je ubojica nešto
prije deset sati otišao odavde u žrtvinu automobilu.«
»Pa, njezina automobila nema, stoga je to
vjerojatno istina. Vidjet ćemo može li Brodal malo više
precizirati vrijeme ubojstva. Mogla bih ga malo
prišarafiti.«
»Kad si raspisala tjeralicu za automobilom?«
»Čim sam stigla ovamo i vidjela da ga nema. No to
nije moglo biti prije dva sata.«
»Znači da je ubojica imao dovoljno vremena da
pobjegne s otoka.«
»U tom slučaju, mogao je otići jedino na Noorö ili
Frisel. Nedjeljom nema nijednog trajekta ni za
Esbjerg ni Harwich.«
»Nema, ali ima letova i iz Lenkera i Ravenbya.
Kladim se u što god hoćeš da ćemo automobil naći na
jednom od tih aerodroma.«
 »Znači, tvoja je nova teorija da je netko sve to
isplanirao - ubojstvo Susanne Smeed i bijeg iz zemlje?
Do maloprije si mislio da se radi o provali. Bilo ovako
ili onako, da si u pravu, dosad bi već našli automobil,
budući da uvijek najprije provjeravaju parkirališta u
trajektnim pristaništima i na aerodromima.«
Karl slegne ramenima, Karen nastavi.
»Razgovarala sam s Cornelisom Lootsom, on je
provjerio u upravi luke. Danas je s otoka isplovilo
samo jedno veće plovilo: kruzer koji je trenutno na
putu za Norvešku. Iz Stockholma je isplovio dvadeset
petoga i preko Kopenhagena stigao u Dunker. Ako
sam dobro shvatila, sljedeće odredište mu je
Edinburgh, pristat će i na Shetlandskom otočju i
norveškoj obali, a zatim se vraća u Švedsku. To je
jedno od onih kružnih putovanja za američke
umirovljenike sa skandinavskim korijenima. No ne
mogu shvatiti zašto bi neki bogati Amerikanac
odjednom odlučio otići iz svoje luksuzne kabine i
biciklom doći u Langevik samo da bi ubio Susanne
Smeed.«
»Biciklom?«
»No dobro, ili autostopom. Kako bi inače stigao
ovamo? Ubojica je pobjegao Susanneinim
automobilom, a svoj nije ostavio ovdje. U svakom
slučaju, rekla sam Lootsu da kontaktira kruzersku
kompaniju i zatraži popis putnika, tek toliko da i to
provjerimo. No, ispostavi li se točnom tvoja teorija da
je ubojica već pobjegao iz zemlje, nemamo nikakve
šanse. Luke su poput sita.«
 Karl hoda držeći ruke duboko zabijene u izlizane
džepove, pognuo je ramena kako bi se zaštitio od
vjetra. Karen ga pogleda i pomisli da bi trebala malo
usporiti, a ne ga zasipati argumentima. Ponaša se
poput prokletog terijera.
»A zatim su tu i male brodice iz Danske,
Nizozemske i bogzna odakle sve ne«, nastavi.
»Govorimo o tisućama ljudi koji su stigli jučer, a
jutros je većina njih otišla. Zbog čega svaki idiot mora
doći na Oistru?«
Karl se nasmije.
»Pazi da te ne čuju Kaldevikova ili Haugen.«
Karen točno zna na što aludira. Zadrhti kad se
sjeti kako je prije nekoliko godina njihovu policijsku
postaju posjetila ministrica unutarnjih poslova. Uoči
početka ljetne sezone Gudrun Kaldevik održala je
govor okupljenim predstavnicima dogerlandske
policije, ističući koliko je važno da policija doprinosi
uživanju u zabavi i sigurnosti turista dok borave na
otočju, da im pomaže i služi. Tada se prvi put složila
s Johannisenom, onda kad je promrmljao:
»Pa nismo mi nikakvi jebeni turistički vodiči.«
Razlog tomu bio je slučaj koji je ljeto prije toga
privukao veliku pozornost, onda kad su dva previše
revna policajca pritvorila pijanog muškarca.
Nažalost, ispostavilo se da je taj čovjek, pronađen
kako leži na klupi u parku Stadshuset, zapravo bio
pretučen i da su mu ukradeni novčanik i mobitel, a
on nije frfljao zbog utjecaja alkohola, već zato što je
prije mjesec dana imao moždani udar. Kako bi se
oporavio, njemački industrijalac i njegova žena
odlučili su doći na dogerlandsko otočje, jer im je to
bio dugogodišnji san. Nesporazum je otkriven tek kad
je njegova žena, nakon što je tri sata uzaludno čekala
muža koji je iz hotela otišao na kratku šetnju,
kontaktirala policiju. Nikakve isprike nisu uvjerile
par da i dalje ostane na otočju. Ni, kako su istaknuli,
da se ikada više vrate na njega.
Priča je privukla veliku pozornost mjesnih, ali,
nažalost, i njemačkih medija. Ministrica unutarnjih
poslova Gudrun Kaldevik, kao političarka i prva
policajka, bila je primorana dati silne intervjue
njemačkim medijima na svom zahrđalom školskom
njemačkom jeziku. A to je, nažalost, dovelo do
mnogih lapsusa i 1 337 063 pregleda na YouTubeu. I
kao da to nije bilo dovoljno, sve se to dogodilo šest
tjedana prije nego što je Dunker postao europska
prijestolnica kulture.
Nakon što je ministrica završila govor okupljenim
policijskim snagama, Viggo Haugen brzo ju je počeo
uvjeravati kako će se osobno pobrinuti za promjenu
kulture ponašanja u mjesnoj policiji. Međutim, taj
»osobni trud za promjenu kulture ponašanja« ispao je
jednako uzaludno i idiotski kao što je i zvučao.

Karen i Karl u tišini nastave stazom, osluškuju

žubor rijeke dok vijuga prema moru. Karen razmišlja
o neizbježnim poslovima koji je čekaju.
»Već danas bi trebao stupiti u kontakt s Angelom
Novak. I možeš li umjesto mene biti prisutan na
obdukciji? Morala bih najprije nasamo razgovarati s
Jounasom. Mislim da bi bilo bolje da nismo oboje
prisutni.«
»Rado ču ti prepustiti to zadovoljstvo«, odvrati Karl
uz uzdah. »Mora da mu je sve ovo vraški gadno.«
Zahvalna je što Karl nema pojma da joj Jounas
Smeed i ono što osjeća zbog ubojstva bivše žene, nisu
najvažnija briga. U daljnjoj istrazi i ispitivanjima
neizbježno će biti prisutno više ljudi, zato mora
najprije nasamo razgovarati s njim. Prvi put nakon
što ga je ostavila da nastavi hrkati u sobi 507 hotela
Strand.
 10
Karen vozi prema Dunkeru s nelagodnim
osjećajem u želucu. Vozi s uključenim autopilotom,
pušta da joj misli slobodno vrludaju, cesta joj je toliko
poznata da njeno tijelo osjeća svaki zavoj i prije negoli
uđe u njega, svaki novi vidik vidi u mislima i prije
nego što se pojavi u stvarnosti.
Obalna cesta vodi prema glavnom gradu Heimöa,
lagano se uspinje istočnim obronkom, obli brežuljci
na sjeveru puni su kamenitih pašnjaka raštrkanih
između šumaraka bjelogoričnog drveća. Na padinama
se polako miču bijele i sive pahuljaste mrlje, pognutih
glava metodički pasu travu. Janjad će se ugojiti za
nekoliko mjeseci, prije jesenjeg klanja, ljetnom runu
ovaca treba još malo vremena da izraste, za nekoliko
tjedana na otočje će stići strigači vune.
S druge strane ceste strme litice spuštaju se
prema moru, njegova prisutnost se uvijek čuje, od
tihog klokotanja do prijeteće huke. Danas je svjež
povjetarac izmamio bijele zapjenjene valiće, sunce
svako toliko zablista između paperjastih oblaka koji
brzo plutaju prema kopnu.
Sa zaravni koja se uzdiže nad istočnim dijelom
grada pruža se panoramski pogled na Dunker. Pri
smanjenoj brzini vozači mogu u jednom trenutku
nakratko vidjeti cijeli zaljev, dugo šetalište koje se iz
luke na zapadu protežu uz kamenitu plažu, sve do
žutih kamenih litica na jugoistoku. Pogleda li se
umjesto toga na kopno, vidi se kako se grad od zaljeva
širi u obliku polumjeseca, potom cesta s uskim
zavojima počne vijugati nizbrdo, prema središnjim
dijelovima grada.
Plan grada Dunkera napravljen je prema istom
receptu mnogih europskih gradova u kojima su
strogo odijeljene različite društvene skupine. Kao i u
drugim mjestima gdje je ribarstvo tradicionalno
glavni način privređivanja, more čini središte grada.
Zgrade se od obale pružaju prema kopnu poput
koncentričnih polukrugova, a sa svakim polukrugom
mijenja se i izgled grada. Uz šetalište i kej dolje u luci,
poput valobrana natisnute su kuće od pješčenjaka i
bijelog kamena, zajedno s niskim građevinama od
opeke. Iza njih uzdižu se mnogo otmjenije kuće od
opeke u kojima su se nastanili vlasnici tvornica i
brodova te sve veći broj srednje klase nakon uspona
na ljestvama dogerlandske društvene hijerarhije. U
Thingwalli, na sjeverozapadnom dijelu zaljeva, na
golemim imanjima između mora i šume, ističu se
velike kamene vile. Malobrojni mogu živjeti tamo, čak
i danas, Thingwalla je dunkerski kvart za milijunaše.
Naredni krug sastoji se od Sandea i Lemdala,
redova kuća u nizu, sagrađenih u dvadesetim i
tridesetim godinama na tadašnjoj sjeveroistočnoj i
sjeverozapadnoj periferiji grada. Uredne ceste
stambene četvrti zrakasto se šire od staroga grada,
obrubljene sivim kamenim kućama sagrađenim u
razdoblju financijskog prosperiteta i društvenog
razvoja. U tadašnje vrijeme u Dunkeru se ulagao
napor u izgradnju kuća koje su trebale smanjiti stopu
obolijevanja od tuberkuloze i reumatizma među
radnicima zaposlenim u predionici, luci i tvornici
sapuna.
Danas je gotovo svaka kuća u Sandeu i Lemdalu
maksimalno proširena. Na dugim i uskim parcelama,
prvotno namijenjenim obiteljskom uzgoju krumpira i
drugog povrća, sada je iskorišten svaki centimetar,
koliko to već dopušta zakon o izgradnji kuća.
Naredni polukrug, gledajući od središta grada,
sastoji se od stambenih blokova, podijeljenih na
Istočnu i Zapadnu Odinswallu, s ulicama punim
trokatnica iz pedesetih i šezdesetih godina. Naoko
izgleda kao da je takvo beskrajno širenje
neopravdano, no objašnjenje je jednostavno: sve do
1972. dogerlandski zakon zabranjivao je gradnju
zgrada viših od tri kata.
U posljednjem polukrugu, u četvrtima Gaarda i
Moerbeck, u cijelosti su primijenjene promjene
zakona o urbanističkom planiranju. Ovdje, daleko od
morskih vjetrova, sve su zgrade sive, stambeni
blokovi sastoje se od osmerokatnica nalik na kutije,
podignutih krajem sedamdesetih godina. Ovdje su
arhitekti i građevinari uime racionalizacije zanemarili
svaku potrebu ljudi za ugodnim ulicama, zelenilom,
zakucima i prolazima.
Na ovom područje nema kafića, restorana ni
uličnih prodavača, zanemari li se prodaja heroina i
amfetamina koja se, relativno otvoreno, odvija na
parkiralištima ili na uličnim uglovima dviju škola.
Ovdje se noćni život sastoji od obilaženja teritorija
konkurentskih dilera i sitnih lopova koji se drže
podalje od uličnih svjetiljaka koje još uvijek rade.
Čestiti ljudi, oni koji se zbog nekog razloga ne uspiju
vratiti kući prije osam sati navečer, veoma žurno
hodaju i uz uzdah olakšanja brzo zaključavaju vrata
za sobom. U Gaardi i Moerbecku sigurno se živi samo
iza zaključanih vrata, neki čak ni tamo. A kad vjetar
zapuše sa sjeverozapada, oni koji radi prozračivanja
otvaraju uske prozore, mogu osjetiti miris močvarne
mirte iz močvara u unutrašnjosti.

Karen vozi kroz Sande i skrene na zapad prema

Thingwalli. Kako je Jounas Smeed sam volio isticati
svojim kolegama u postaji, njegov se dom nalazi na
krajnjem rubu pomodnog područja. Međutim, čak i
oni koji su cijenili taj trud svoga šefa da omalovaži
svoje porijeklo, znali su da Smeedova obitelj nije
nikad bila - niti će ikada biti - na rubu bilo čega.
Smeed živi u ThingWalli i točka.
Dok polako vozi Fagelsangvagenom prema broju
24, Karen promatra velebne vile od bijelog kamena.
Ovdje je bila samo jednom prije. Za vrijeme toplotnog
vala prije nekoliko godina, Jounas je pozvao cijelu
kriminalističku jedinicu u svoju kuću na roštilj,
zajedno s kolegama iz tehničkog odjela i tužiteljstva.
Bilo je to opušteno i ugodno druženje za vrijeme
nepodnošljive kolovoške sparine.
Čini se da su meteorolozi bili u pravu, pomisli
Karen, nad otokom se nakupljaju oblaci. Kad otvori
vrata automobila i uzme jaknu sa suvozačeva sjedala,
osjeti nalete hladnog vjetra koji će tijekom dana
puhati sa sjeverozapada, kako je i predviđeno u
vremenskoj prognozi. Zadrhti i pogleda kuću, prazni
prozori zure u nju. U velikoj kući nije upaljeno
nijedno svjetlo, ne vidi nikakav pokret iza velikih
crnih okna, kao ni u dijelu vrta koji je vidljiv s ceste.
Možda ga nema kod kuće, pomisli u trenutku
iracionalnog optimizma. Trenutak kasnije, začuje
zvuk brzog približavanja automobila. Okrene se i
ugleda kako se sjajni crni Lexus naglo zaustavlja iza
njezina prljavog Ford Rangera. Jounas Smeed ostane
još nekoliko trenutaka nepomično sjediti za volanom,
pogledi im se sretnu. Zatim ubaci u prvu brzinu i
nastavi dalje, kimne joj dok uz nju prolazi prema
garaži.
Karen pogledom slijedi automobil, osjećaj
nelagode sve je veći: ovo će biti upravo onoliko
neugodno kao što se i bojala. Teška koraka hoda
stazom do kuće, stigne do svoga šefa u trenutku kad
Jounas zatvara vrata garaže. U tišini zaobiđu ugao
kuće, zatim, rame uz rame, nastave prema
kuhinjskim vratima.
 11
»Hoćeš malo?«, pita Jounas držeći bocu viskija
koju je uzeo s mramorne plohe kuhinjskog ormarića.
Karen prepozna njegovu omiljenu vrstu iz Grothove
destilerije gore u Nooröu.
Odmahne glavom. Jounas uzme čašu iz ormarića
i izađe iz kuhinje. Ne prozbori nijednu riječ, no jedva
primjetnim podizanjem brade pokazuje kako očekuje
da ga slijedi.
Njenu prvotnu nervozu zamijeni sve veća ljutnja
što je prisiljava da trčkara za njim poput dobro
izdresiranog psa. Nijemo ga slijedi kroz mračnu kuću
hodajući preko ulaštenog parketa i debelih sagova.
Prođu kroz veliko predvorje s grandioznim stubištem
koje vodi na kat. Golemi višekraki luster visi iznad
okruglog stola s vazom punom uvelih tulipana. S
desne strane stubišta opazi prostoriju nalik na radnu
sobu, a malo naprijed, kad prođu pokraj knjižnice,
ugleda zelene chesterfield naslonjače ispred bogato
ukrašenog kamina, kao i tamne police s knjigama
koje prekrivaju zidove od poda do stropa.
Karen se sjeti tjeskobne urednosti bezlične
dnevne sobe Susanne Smeed. Usprkos deset godina
braka, kontrast između njezina i Jounasova doma i
više je nego očit. Susanne očito nakon razvoda nije
dobila dio Smeedova bogatstva.
Jounas nastavi dalje u veliku pravokutnu dnevnu
sobu i upali stropna svjetla. Zbog snažnog bljeska
Karen trepne, cijela prostorija odražava se na
staklenoj stijeni od poda do stropa. Karen priđe
kliznim vratima i neko vrijeme promatra vrt. Kuća je
okružena drvenom terasom u obliku slova L: na
jednom kraju, pod okruglim krovom od crijepa, nalazi
se dobro opremljena vanjska kuhinja, s golemim
roštiljem i blistavim kuhinjskim priborom. S desne
strane je dugi stol za dvanaest osoba, a uz bazen,
ispod golemog suncobrana, udobne vrtne stolice.
Trebao bi zatvoriti taj suncobran, pomisli Karen.
Približava se oluja.
Još uvijek zeleni travnjak blago se spušta prema
moru. Karen je odavde ne vidi, ali zna da je dolje
privatna pješčana plaža: sa zavišću ju je promatrala
s mora ranije ovoga ljeta dok je prolazila u motornom
čamcu. Ovdje većina kuća ima vlastite molove uz koje
su u ovo doba godine usidrene luksuzne brodice -
čekaju da ih na kraju sezone odvezu u nekoliko
stotina metara udaljenu marinu na zapadu.
Podigne pogled prema horizontu, tamo gdje se
sivoplavo more spaja sa sve crnjim nebom. U istom
trenutku opazi kako se suncobran nadima pri naletu
vjetra i kako prve kapi kiše padaju na sjajnu terasu
od južnoameričke tikovine. Zaista bih mu trebala reći
da zatvori suncobran, pomisli.
Umjesto toga se okrene i vidi kako je Jounas
spustio svoje visoko tijelo u jedan od četiri svijetlosiva
naslonjača i opušteno ispružio noge ispred sebe.
Jedna mu ruka visi preko naslona za ruke, vrhovima
prstiju gotovo dodiruje pod, u drugoj drži čašu viskija
na prsima.
 »Dakle, Eikenova«, opušteno kaže. »Što
namjeravaš učiniti?«
»Pa, sigurno znaš da moram razgovarati s
tobom...«
»'Vršiteljica dužnosti vođe odjela za
kriminalističke istrage'. Čestitam, to bih valjda trebao
reći. Dobar dan na poslu, ha?«
»Prestani. Nisam ja odabrala ovakvu situaciju.«
»Ali uživaš u njoj. Ma daj, barem to priznaj.«
»Priznajem. Uživam u svakom trenutku.«
Istoga časa požali zbog izbora svojih riječi, znajući
da će Jounas zgrabiti prvu priliku da joj uzvrati
udarac.
»Znači, jednako kao što si uživala i sinoć. Usput,
zašto si se išuljala bez ikakva pozdrava?«
»A što misliš? To je bila velika pogreška. Golema,
prokleta pogreška. Nadam se da ćemo je što prije
zaboraviti. U redu?«
Jounas se malo uspravi i otpije velik gutljaj iz
čaše. Fiksira je pogledom i cinično se smiješi jednim
kutom usana.
»U redu«, odvrati. »Što želiš znati?«
Karen pročisti grlo, potraži notes u džepu,
trenutak oklijeva, zatim odluči da ga neće koristiti.
Situacija je ionako već dovoljno napeta, bilo bi previše
riskantno nepotrebno isticati promjenu moći u
dinamici njihova odnosa. Neće joj biti problem
zapamtiti njegove odgovore na onih nekoliko pitanja
koja mu namjerava postaviti. U pokušaju da zadrži
barem malo autoriteta kojeg je namjerava lišiti, Karen
ostane stajati.
»Pa, mogao bi započeti time da mi kažeš gdje si bio
jutros između sedam i deset sati. Ako ti ne smeta.«
Zvuk koji Jounas ispusti umjesto odgovora je
mješavina dahtanja i ironičnog smijeha.
»Ma daj, to je sve što Brodal može? Bože sveti, nije
baš dobar početak...«
Očito malo okrijepljen, isprazni čašu do dna i
ustane.
Na trenutak Karen pomisli da će otići iz sobe, ali
umjesto toga Jounas priđe niskom stoliću. Njegova
leđa joj zaklanjanju vidik, ali čuje zvuk metala na
staklu kad skine čep s boce, kao i tiho žuborenje dok
nalijeva viski u čašu. Okrene se i malo zaljulja, pa
Karen pomisli kako ovo vjerojatno nisu prva današnja
pića njezina šefa. Zacijelo je u sebe već ulio nekoliko
žestica prije nego što je stigao onim svojim prokletim
Lexusom, pomisli. Tada se sjeti svog jutrošnjeg puta
kući iz Dunkera. Nanjuše li mediji današnji sadržaj
alkohola u krvi dogerlandskih policijskih
dužnosnika, urednici vijesti skakat će od sreće. S
druge strane, samo je pitanje vremena kad će otkriti
nešto drugo zbog čega će od zadovoljstva trljati ruke.
Trenutno je većina gradskih novinara kod kuće i
također se liječi od mamurluka, ali taj oporavak će
svakoga časa završiti. Vijest o ubojstvu Susanne
Smeed proširit će se otočjem poput nekontroliranog
požara.
 »Možeš li, molim te, odgovoriti na pitanje«, mirno
mu kaže kad Jounas opet utone u naslonjač. »Što si
jutros radio?«
»Pa, pretpostavljam da to znaš, jednako kao i ja.«
Pogleda je uzdignutih obrva.
»Ja sam otišla iz hotela oko sedam i dvadeset«,
kaže. »Nakon toga ti ne mogu biti alibi. Što si radio
nakon mog odlaska?«
»Sedam i dvadeset, kažeš? I tada si se odvezla
kući«, zamišljeno odvrati, zanemarivši njeno pitanje.
»Prošla si uz Susanneinu kuću? Jer si morala proći,
zar ne? Jesi li se možda kojim slučajem i zaustavila?«
»Što bi to, dovraga, trebalo značiti?«
»Daj, daj, smiri se, srce.«
»Zbog čega bih ubila tvoju bivšu ženu? Koji bi mi
bio motiv? Ali ti, s druge strane, vjerojatno imaš...«
Ušuti, shvati da je ušla ravno u klopku. Opet ju je
uspješno primorao da izgubi samokontrolu. Sa samo
nekoliko riječi, svojim idiotskim bockanjem, uspio je
učinkovito izbrisati godine i godine pažljivo građene
ravnodušnosti. Karen nekoliko puta duboko udahne
i sjedne na sam rub veoma duge bijele garniture za
sjedenje. Sjedi uspravnih leđa, rukama je obuhvatila
noge kako ne bi utonula u mekane jastuke.
»Jounase, molim te«, kaže prisilivši se da zvuči
smireno. »Samo mi reci što si jutros radio između
sedam i dvadeset i deset sati. Znaš da te to moram
pitati.«
»Kući sam stigao u deset, s paklenim
mamurlukom«, odgovori neočekivano susretljivo.
»Prije toga radio sam isto što i ti, probudio se,
povraćao i podvijena repa izašao iz hotela.«
Karen se ne obazre na klopku.
»Kad si otišao iz hotela?«
»Oko devet i pol.«
»Je li te netko vidio? Mislim reći, u predvorju.«
»Otkud bih to, dovraga, mogao znati? Ne, mislim
da na recepciji nije bilo nikoga, ali nisam baš obraćao
pažnju, sobu sam platio kad sam stigao u hotel.
Mislim reći, kad smo stigli u hotel.«
Na trenutak se Karen poigrava mišlju da mu
ponudi platiti polovicu troška za sobu, ali ipak
odustane od te ideje. Što manje govore o tome, to
bolje.
»Jesi li se vratio automobilom ili pješke?«, upita ga
umjesto toga.
»Pješke. Hotel je udaljen samo dvadeset minuta
hoda, a i trebalo mi je malo svježeg zraka. Automobil
sam ostavio na parkiralištu blizu gradske vijećnice.
Zapravo, tik do tvoga, nisi primijetila?«
Je li njegov auto bio parkiran tamo? Možda, ali
zbog susreta s Inguldsenovom i Langeom, na pameti
su joj bile potpuno druge stvari.
»Zar obično ne koristiš garažu policijske postaje?«
»I jesam, ranije toga dana. Radio sam dokasna, bio
sam loše raspoložen i namjeravao se odvesti ravno
kući. No kad sam izašao iz garaže i vozio se
Redehusgateom, predomislio sam se. Sinulo mi je da
je proslava Oistre i da bih prije odlaska kući trebao
slistiti barem pola tuceta kamenica i nekoliko piva.
Zato sam parkirao na parkiralištu gradske vijećnice
jer sam se namjeravao zadržati manje od sat
vremena. No, kao što znaš, nije ispalo tako.«
Da, znam, pomisli Karen. Kad je sinoć nabasala
na njega, već je bio popio više od nekoliko čaša piva,
najvjerojatnije nekoliko boca.
»Jesi li vidio nekoga? Mislim reći, jutros, kad si
pješačio kući.«
Jounas izgleda kao da razmišlja o tome, no Karen
je potpuno uvjerena da glumi. S obzirom na
okolnosti, zacijelo je već samome sebi postavio to
pitanje. Čim je saznao da je ubijena njegova bivša
žena, shvatio je da će ga pitati gdje je bio u vrijeme
ubojstva. I to i još mnogo drugih stvari. Čemu ovo
glumatanje?, pomisli Karen promatrajući namršteno
čelo svoga šefa.
»Zapravo, jesam«, kaže nakon nekog vremena.
»Jednog pijanca na šetalištu, žicao me cigaretu.
Dao sam mu jednu, ali čisto sumnjam da će biti u
stanju sjetiti se kad je to točno bilo, čak i ako ga
uspijete naći. Sumnjam da ima bilo kakvu adresu,
sudeći po svim onim stvarima koje je teglio sa
sobom.«
»Kako je izgledao?«
»Pa, onako kako obično takvi izgledaju: prljavo i
neobrijano. Gurao je kolica za kupnju, puna
staklenih boca i smeća.«
»Jesi li vidio još koga? Jesi li razgovarao s nekim?«
»A što misliš? Na koliko si ljudi ti nabasala
jutros?«
 Karen se opet sjeti Bjorna Langea i Sare
Inguldsen, pa odluči ne odgovoriti na to pitanje.
»A nakon toga?«
»Otišao sam kući i zaspao na trosjedu. Probudio
me Viggo Haugen kad me nazvao nešto prije jedan i
rekao mi što se dogodilo. Nakon toga pokušao sam
nazvati Sigrid, ali se nije javljala.«
»Tvoju kćer«, kaže Karen, sjetivši se fotografije
bezube šestogodišnjakinje na okviru kamina
Susanne Smeed.
»Da, ali kad je nikako nisam mogao dobiti, odlučio
sam otići do nje. Ne odgovara često na moje pozive.
Nisam htio da od nekoga drugoga čuje da joj je majka
mrtva.«
Karen kratko kimne. Zvuči razumno, gotovo
ljudski.
»Zato sam se vratio u policijsku postaju, uzeo auto
i odvezao se u Gaardu. Da, tamo živi«, doda
razdraženim glasom, kao da je ta informacija previše
puta izazvala upitno podignute obrve. Karen očito
nije uspjela sakriti iznenađenje što je buduća
nasljednica bogatstva Smeedovih odabrala živjeti u
jednom od sivih stambenih blokova na sjeveru grada.
»Jesi li je našao tamo?«
»Jesam. Čak me i pustila u stan, nakon deset
minuta.«
U njegovu glasu nema ogorčenosti, zvuči
iznenađeno što je uspio razgovarati sa svojom kćeri.
Jednog ću dana saznati o čemu se tu radi, pomisli
Karen, sada nije pravo vrijeme.
 »Kako je ona?«, upita ga i opazi sjenku
razdraženosti na njegovu licu.
»To ćeš morati nju pitati. Uvjeren sam da nećeš
odgađati razgovor s kćeri ubijene žrtve, bez obzira
kako se osjeća.«
Glas mu je opet opor. Odjednom ustane. Zaljulja
se, ali uspije održati ravnotežu.
»Nemam više što dodati«, kaže ne gledajući je u
oči.
Karen polako ustane, zatim mirno kaže:
»U redu, to je zasad dovoljno. No morat ću opet
razgovarati s tobom, najvjerojatnije već sutra. Još
samo jedno pitanje prije nego što odem.«
Jounas priđe prozoru i stane okrenuvši joj leđa,
promatra vrt. Vani kiša sve jače pada, Karen vidi
kako se suncobran savija na vjetru.
»Kad si zadnji put vidio Susanne?«
»Jebi se, Eikenova«, odvrati i otvori jedna klizna
staklena vrata. »Sada bi trebala otići.«
Vjetar i kiša je poput šamara ošinu po licu. Za ovo
kratko vrijeme koliko je bila u šefovoj kući,
temperatura se zacijelo spustila za nekoliko
stupnjeva. Pod njenim čizmama drvena terasa je
opasno skliska, oprezno siđe niz tri stube na
šljunčanu stazu. Prije nego što zaobiđe ugao kuće,
okrene se i pogleda osvijetljenu dnevnu sobu. Jounas
opet stoji uz komodu i skida čep s napola prazne boce
Grothova single malta. Zatim začuje tresak srušenog
suncobrana.
 12

Langevik, ožujak 1970.

Per Lindgren zatvori oči i nasloni leđa. Čini mu se

kao da se podigao u zrak, kao da lebdi iznad tla,
nošen zvukovima oko sebe. Lagani šum još uvijek
golih krošanja, galebovi koji dolijeću s mora,
uzbuđeno kriješteći dok pikiraju na stol. Možete
slobodno odustati, pomisli, ovdje za vas nema ničega
osim razočaranja, jednako kao ni za mene. Ni njemu
ni galebovima nitko neće poslužiti ribu. Ne ovdje.
Naravno, meso ne dolazi u obzir, oduvijek je tako, ali
se riba povremeno znala naći na stolu. Neki su bili
za, drugi kategorički protiv. Većina je odlučila da u
komuni nije dopuštena ni riba ni školjke, no jaja su
u redu, ali samo njihovih vlastitih kokoši i pataka.
Per Lingren se smiješi dok se prisjeća rasprave
prije selidbe. Ingela je zaprijetila da će se ona i Tomas
povući iz cijelog projekta počnu li kompromitirati
vegetarijanske ideale. Brandon bi vjerojatno za
doručak više volio i jaja i slaninu, ali je nakon
nekoliko Janetinih prijekornih pogleda, mudro
odabrao i pristao na jedno od to dvoje. Ono što Theo
misli, saznat će tek sutra: Nizozemac stiže u komunu
dan kasnije od ostalih. Theo Rep je Janetin i
Brandonov prijatelj iz Amsterdama pa, iako ga ostali
još nisu upoznali, Janet i Brandon su jamčili da će se
dobro uklopiti. Osim toga, on ima Bukhanku - samo
Bog zna kako se uspio dočepati tog sovjetskog
minikombija. Terensko vozilo s dovoljno prostora za
više osoba upravo je ono što im treba na otoku.
Imaju šest mjeseci. Toliko dugo će im trajati novac
dok ne izgrade zajedničku budućnost na farmi. Morat
će dvaput okrenuti svaki novčić i živjeti skromno sve
do berbe svojih usjeva. Svi su uložili sve što su imali,
doprinijeli su u skladu sa svojim mogućnostima.
Tomas i Ingela nekoliko tisuća, Disa svoje znanje,
Brandon svoje veze - a tko su ti ljudi i čemu bi im
mogli poslužiti, Per to još uvijek ne zna - Janet
nekoliko stotina funti koje je naslijedila od bake, a
Theo svoju Bukhanku i nekoliko sadnica.
I zatim je tu njegova voljena Anne-Marie, bez nje
ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Kad su doznali
vijest da je umro njezin djed, to nije značilo ništa
drugo nego da je papke otegnuo neki starac koga
nikad nije upoznala, otac njezina oca koga se jedva
sjećala. Anne-Marie nikad nije bila na Doggerlandu,
nije ni znala da su joj tu korijeni. A sada, poput
groma iz vedra neba, odjednom je postala vlasnica
farme Lothorp, sjeverno od Langevika, na Heimöu.
Ime zvuči neobično, gotovo egzotično. No tada su im
odvjetnici iznijeli prijedlog: žele li to, oni će se i više
nego rado pobrinuti za prodaju farme Lothorp, kao i
velikih pašnjaka i šumskih površina koje spadaju u
nasljedstvo. S druge strane, žele li sve zadržati, morat
će unajmiti nekoga da brine o imanju. Ili to raditi
sami.
Razmišljali su tjedan dana, zatim su odlučili.
 ***

Per se trgne kad začuje poznati zvuk trčanja, dječji

smijeh odjednom prekine pad na šljunak. U sebi tiho
broji: jedan, dva, tri, i eto ga, započne urlanje.
Trenutak kasnije čuje nježan Disin danski glas kako
tješi plačljivca:
»Smiri se, sve je u redu.«
Per drži zatvorene oči i čuje kako se plač stišava,
no tada se iz kuće začuje vriska drugog djeteta, zatim
i trećeg.
»Ja ću se za to pobrinuti«, izjavi Tomas i Per
zamisli kako njegov prijatelj najprije podiže Love i
iskusnim njuškanjem provjerava treba li mu
promijeniti pelenu, a zatim grli Oriana i tješi ga.
Kupanje, mijenjanje pelena i tješenje je Tomasov
posao, dojenje je Ingelin. Tomas revno izvršava svoje
zadatke, iako djeca nisu njegova. Toliko je zaljubljen
u Ingelu da bi vjerojatno pristao na sve samo da je
ovaj put zadrži. Sada, nakon nekoliko godina
razdvojenosti, napokon su se vratili jedno drugome.
A zatim razmišlja o tome kako Tomas izvršava
svoje zadatke istom onom upornošću koju je
pokazivao izrađujući makete aviona dok su on i Per
bili djeca. Još uvijek se sjeća mirisa ljepila kojim su
zajedno lijepili sitne dijelove na stolu Tomasove dječje
sobe. Per nije imao strpljenja za to, često je svoga
najboljeg prijatelja ostavljao samog sa sivim
komadićima plastike i radije se posvećivao njegovoj
zbirci gramofonskih ploča. Tomasov ujak radio je u
glazbenoj industriji pa je opskrbljivao svoga nećaka
svim najnovijim albumima, o čemu je Per mogao
samo sanjati.
»Možeš je uzeti«, rekao bi mu Tomas kad bi vidio
kako Per škiljeći čita svako slovo na omotu neke
singlice na koju on nije obraćao nikakvu pažnju.
»Uzmi je ako hoćeš, ja ih imam masu.«

Sada čuje zveckanje porculana i pribora za jelo

dok se postavlja stol, škripu čepa dok ga izvlače iz
boce i nakon toga glasan plop. Topot hitrih koraka u
kuću i iz kuće, brze korake kako bi se još nešto
postavilo na stol. I glasove. Glasove kako se
pojačavaju i stišavaju, prekinute smijehom, netko
nekome dovikuje da donese nešto iz kuhinje.
Zvukove slavlja.
Stvarno bih trebao ustati i pomoći, pomisli, ali se
ne može trgnuti iz sanjarenja. A sada je Brandon
počeo pjevušiti I Fell Like I'm Fixin' to Die Rag, i još
mu se netko - je li to Ingela? - plaho pridružuje. Ne
uspijeva pratiti riječi ni Brandonov tempo, ali kad
stignu do refrena svi se smiju i zajedno pjevaju:
And it's one, two, three,
What are we fighting for?
Don't ask me, I don't give a damn,
Next stop is Vietnam
Trenutak kasnije shvati da je otvorio oči i da pjeva
zajedno s njima. A zatim pogleda Anne- Marie u oči,
pa zajedno naprave grimasu dok ona smijući se pleše
prema njemu.
 And it's five, six, seven,
Open up the pearly gates...
Anne-Marie sjedne na njegova koljena, priljubi
usne na njegov vrat, škaklja ga po osjetljivoj koži.
»Bio si u pravu«, promrmlja Anne-Marie.
»Mi smo bili u pravu. Ti si ovo htjela jednako kao
i ja, zar nisi?«
Osjeća kako kima glavom, osjeća kako se smiješi
držeći glavu na njegovu vratu. Da, i ona je ovo htjela.
Tako je to bilo: ideja je od samog početka bila
njegova, ali su odluku donijeli zajedno. Spakirati se,
ostaviti sve i početi ispočetka.
Ovaj put jedan drukčiji život.
 13
U zgradi dunkerske policijske uprave nalik na
bunker, osvijetljena su samo dva kata. Na prijamni
odjel zgrade na Redehusgateu dopire samo svjetlo
ispod ruba zatvorenih vrata dizala.
Dogerlandska policija zadužena je za četiri glavna
područja: sjeverni i južni Heimö, Frisel i Noorö. Svako
to područje dalje je razdijeljeno između mjesnih
policijskih postaja u kojima se odvija većina
svakodnevnog policijskog posla. Sve teške zločine za
koje je propisana kazna duža od pet i više godina
zatvora, istražuje središnja Kriminalistička jedinica
dogerlandske državne policije za istragu zločina ili
skraćeno CID. Jedinica je smještena na trećem katu,
između administracije i prometnog odjela na drugom
te tehničkog i informatičkog odjela na četvrtom.
Klinika, kako je naziva većina policajaca koji su iz
nedokučivih razloga zadovoljni što rade ondje,
sagrađena je na terenu gdje su sravnjena sa zemljom
četiri bloka drvenih kuća iz 18. stoljeća, usprkos
velikim javnim protestima. Danas se taj šestokatni
gorostas zlokobno uzdiže iznad dostojanstvene
dunkerske gradske vijećnice koja i dalje prkosno stoji
s druge strane ulice.
Večeras, u sedam i pet, u najvećoj konferencijskoj
prostoriji na trećem katu, okupilo se osam ljudi.
Osim vršiteljice dužnosti vođe odjela, Karen Eiken
Hornby, CID predstavljaju i dva detektiva-
inspektora, Karl Björken i Evald Johannisen, kao i
dvoje pozornika, Astrid Nielsen i Cornelis Loots.
Prisutni su i vođa forenzičarske jedinice, Sören
Larsen, i mrtvozornik Kneought Brodal, dok je
dežurna državna tužiteljica Dineke Vegen na
telefonskoj liniji.
Karen pogleda okupljenu grupu za dugim
konferencijskim stolom. Pladanj suhih sendviča,
termos-boca i opasno visoko naslagane plastične
čaše sačinjavaju otužnu mrtvu prirodu ispod
fluorescentnog svjetla. Nitko nije došao u napast da
prione.
»Dobro, mislim da smo svi ovdje«, započne Karen.
»Dobrodošli i zahvaljujem na vašem dolasku. Svi smo
umorni i nema potrebe razvlačiti ovaj sastanak više
nego što je potrebno, ali u ovom trenutku moramo
izložiti ono što znamo. Htjela bih započeti s nekim
osnovnim činjenicama.«
Nitko ništa ne odvrati, čuje se samo zlokobno
škripanje stolice kad Evald Johannisen promijeni
položaj, prigušeno zijevanje Kneoughta Brodala i
kopanje Astrid Nielsen dok u torbi traži bombone
protiv kašlja. Karen pogleda svoju visoku, plavu i
živcirajuće lijepo razvijenu kolegicu pa instinktivno
uspravi leđa i uvuče trbuh, potom pročisti grlo i
nastavi.
»Danas u 11:55 glavni inspektor primio je poziv
hitne službe. Šest minuta ranije, u 11:49, služba je
primila poziv Haralda Steena, stanovnika Langevika,
o ženi koja je pala i ozlijedila se u svojoj kuhinji.
Prema riječima operatera, Steen nije znao je li žena
teško ozlijeđena jer ju je vidio samo kroz prozor. Ili,
preciznije, vidio je samo njena stopala i donji dio
nogu.«
Brodal još jednom zijevne, nakon nekoliko
trenutaka opet se čuje zijevanje, ovaj put Cornelisa
Lootsa, koji rukom pokušava sakriti razjapljena usta.
Karen osjeti kako joj polako nestaje samopouzdanje.
Ovo nema nikakve veze sa mnom, ovo je jednostavno
bio veoma dug dan, podsjeti se i nastavi.
»Na svu sreću, operater nije samo poslao vozilo
hitne pomoći, već je nazvao i glavnog inspektora. U
12:25 pozornici Inguldsen i Lange stigli su na
poprište, prije hitne pomoći. Nakon što su provalili
vrata, ubrzo su ustanovili da na podu u kuhinji leži
mrtva žena s teškim ozljedama lica. Harald Steen još
je uvijek bio u kući pa je identificirao mrtvu ženu i
rekao da je to Susanne Smeed.«
Dosad Karen nije izjavila ništa novo, ništa što
prisutni već ne znaju, pa ipak je ime bivše žene
njihova šefa izazvalo škripanje stolica jer se
nekolicina nelagodno promeškoljila na sjedalima.
»Kako je, dovraga, znao da je to ona? Zar su ti
idioti pustili starca unutra?«
Zbog ove upadice, svi se okrenu prema Evaldu
Johannisenu. Karen promatra svoga začuđenog
kolegu, čuje nezadovoljstvo u njegovu glasu i zna da
se ovaj put zaista radi o njoj. Johannisen joj ovo ne
namjerava nimalo olakšati.
»Nisu«, mimo odvrati, »već je Susanne Smeed bila
njegova najbliža susjeda i znao je da živi sama. No,
naravno, u pravu si, Evalde, Steen je pretpostavio da
je to Susanne.«
 »A sada i znamo da je to Susane Smeed«, prekine
je oštar glas s drugog kraja stola. »Možemo li
nastaviti?«
Kneought Brodal sjedi zavaljen u stolicu, napola
zatvorenih očiju, ruke je prekrižio na golemu trbuhu.
»Hvala ti, Kneoughte«, kaže Karen, »začas ćemo
prijeći na tvoje izvješće. Da, razlog zbog kojeg ja
stojim ovdje umjesto Jounasa Smeeda je taj što je
žrtva njegova bivša žena. Zbog toga je načelnik
policije morao smijeniti Jounasa s dužnosti dok traje
ova istraga i za to vrijeme ja sam vršiteljica dužnosti
šefa jedinice i ja ću voditi ovu istragu.«
U prostoriji još uvijek vlada muk. Karen odoli
porivu da otpije malo vode pa nastavi.
»Svjesna sam toga da je ovo za sve nas teška
situacija, a još je gore to što će ovaj slučaj, kao što i
sami znate, privući veliku pažnju medija. Zbog toga
je najvažnije da ne procure nikakve informacije. Viggo
Haugen će se baviti medijima. Ja ću i njega i
glasnogovornika policije redovito izvještavati o svemu
što se događa u istrazi.«
»Piskarala će pozelenjeti od bijesa«, kaže Karl
Björken s ironičnim osmijehom na licu. »Uvijek žele
osobno razgovarati s glavnom osobom zaduženom za
istragu, učinit će sve kako bi zaobišli Haugena i
dočepali se tebe.«
»Bilo kako bilo, ovako ćemo to odigrati«, odsječno
kaže Karen. »Sve će se kanalizirati kroz odjel za
medije i Vigga Haugena, ni vi ni ja nećemo odgovarati
ni na kakva pitanja novinara sve dok ne dobijemo
druge upute. Nema curenja informacija o vremenu
ubojstva ni sredstvu kojim je počinjeno, kao ni o
načinu. Nema izjava o Jounasu kao osobi ni kakav je
bio njegov brak sa Susanne ni o bilo čemu drugom.
Ovaj put držat ćemo jezik za zubima. U redu?«
Iznenadi je autoritativnost vlastita glasa. Koristi
upravo isti onakav ton kakav nije podnosila kod
svojih šefova, prekoravanje iz predostrožnosti.
»A sada nastavi ti, Kneoughte, prije nego zaspiš«,
doda uz ironičan osmijeh i uzme čašu s vodom.
Mrtvozornik uključi svoj dijaprojektor, pa se svi
pogledi okrenu prema velikom zaslonu na jednom od
zidova. Trenutak kasnije, začuje se kolektivni uzdah.
Fotografija prikazuje Susanne Smeed kako leži na
leđima, smrskana lica i glave nakrivljene pod oštrim
kutom na mat crnom rubu velikog željeznog
štednjaka. U krvavoj kaši, ono što joj je ostalo od zuba
izgleda poput grotesknog osmijeha.
Karen primijeti kako je pjegava koža Cornelisa
Lootsa odjednom poprimila bljeđu nijansu. Cornelis
brzo odvrati pogled i više puta provuče ruku kroz
svoju plavu kosu, kao da će time odvratiti pažnju.
Pokraj njega sjedi Karl Björken, njegova čista
suprotnost, i što se tiče izgleda i reakcije, s uredno
počešljanom kosom crnom poput ugljena i tamnim
očima, ne miče pogled sa zaslona. Samo oni koji ga
dobro poznaju znaju što znači podrhtavanje mišića
na njegovoj vilici. Karl Björken nije nimalo
ravnodušan.
Čak i Astrid Nielsen izgleda kao da je načas
izgubila pribranost.
 »Moj Bože«, promrmlja uzimajući iz torbe
bombone za grlo.
»Obdukciju sam završio prije tridesetak minuta«,
izjavi Kneought Brodal. »Sutra ću napisati kompletno
izvješće, no sada ću vam reći ključne pojedinosti. I
da, koristio sam jezik koji će razumjeti čak i
dogerlandska policija«, doda, iako mu nitko nije
postavio pitanje, ali ga je očito čuo više puta nego što
je to želio.
Brodal prikaže sljedeću fotografiju, krupni plan
lica Susanne Smeed. Karen se mora prisiliti da je
pogleda. Bolno je svjesna toga da će se ubrzo svi
pogledi skrenuti sa zaslona na nju. Tražit će neki
odgovor koji im ona ne može dati, očekivat će da
preuzme vodstvo.
Dakle, ja sam odgovorna za pronalaženja gada
koji je ubio bivšu ženu onoga seronje, dok on sjedi
kod kuće nalijevajući u sebe čašu za čašom viskija i
odbija surađivati, pomisli Karen. A ja ne znam kako
voditi ni samu sebe.
»Dakle, kao što sam rekao, na fotografijama
vidimo Susanne«, čuje kako Brodal govori na drugom
kraju prostorije, sada s određenom ranjivošću u
glasu koji samo što nije puknuo. Brodal pročisti grlo
i nastavi.
»Poznam je dobro iz doba kad je bila u braku s
Jounasom, pa sam je mogao i sam identificirati,
usprkos ozljedama, no, dakako, identitet ćemo
potvrditi i analizom DNK.«
 Brodal prikaže novu fotografiju. Sve poglede i
protiv njihove volje privuče smrskana glava i
pramenovi tamni od krvi.
»Ozljede koje ovdje vidimo posljedica su tri žestoka
udarca u glavu, vjerojatno zadanih željeznim
žaračem, no taj dio ću ostaviti Sörenu, on će vam više
reći o tome. Prvi udarac zadan je dijagonalno
odostraga, taj joj je smrskao desnu jagodičnu kost i
nos. Žrtva je najvjerojatnije udarena kad je
namjeravala ustati od kuhinjskog stola ili je ustala
odmah nakon prvog udarca, ovisno o visini
počinitelja. Dakle, u tom trenutku Susanne je još
uvijek bila živa.«
Brodal opet pročisti grlo, duboko udahne i
nastavi.
»Drugi udarac slijedio je odmah za prvim. Ubojica
je shvatio da prvi udarac nije bio dovoljno snažan,
stoga je zamahnuo još jednom i smrskao joj gornju
čeljust tolikom snagom da ju je udarac odbacio, pa je
glavom udarila o štednjak.«
Brodal prikaže sljedeću sliku, krupni plan glave
Susanne Smeed.
Izgleda poput pilića zakrenuta vrata, pomisli
Karen.
»Prokletstvo«, kaže Karl Björken.
»Da, istina«, suho odvrati Brodal. »Neposredan
uzrok smrti je veliko epiduralno krvarenje između
lubanje i mozga. Krv pritišće mozak u centru za
disanje, tamo gdje se mozak spaja s leđnom
moždinom, i to je razlog zbog kojeg je žrtva prestala
disati. Ili, moglo bi se reći da je umrla zbog smrskane
lubanje.«
Za stolom zavlada tajac.
»Još nešto.« Sada se u Kneoughtovu glasu jasno
čuje suzdržani gnjev.
»Počinitelj je nakon Susanneine smrti strgnuo
jedan ili možda dva prstena s njezina lijevog
prstenjaka. Nadalje, na vratu se jasno vide tragovi
koji ukazuju da joj je vjerojatno strgnuo i lančić.«
Sada se ne čuje ni škripa ni šuškanje, nema
nikakva zijevanja. Svi prisutni razmišljaju o istoj
stvari: možda se smrt Susanne Smeed može objasniti
jednostavnom provalom koja je krenula po zlu. Takav
bi slučaj bilo lakše riješiti. Možda ga ne bi riješili, ali
bi na kraju krajeva bilo lakše za sve uključene. Karen
pročisti grlo i prekine tišinu.
»Kneought, možeš li nam nešto reći o počinitelju?«
Postavila je to pitanje ne nadajući se da će dobiti
bilo kakav koristan odgovor. Na sastancima poput
ovoga nebrojeno je puta čula takva pitanja i odgovore.
»Ne mnogo«, odgovori mrtvozornik. »Možeš
slobodno zaboraviti na one priče kako se na temelju
ozljeda može odrediti točna visina ili težina osobe koja
ih je uzrokovala, to se događa samo na televiziji.
Mogu samo reći da takav udarac zahtijeva prilično
snažan gornji dio tijela. I sam žarač je prilično težak,
a udarci su zadani velikom snagom.«
»Ili u bijesu?«, ubaci se Karl Björken.
»Pa, to vi morate otkriti, pretpostavljam. No,
naravno, bijes ili veliki strah često daju osobi
neočekivanu snagu. Nadalje, potrebna je velika snaga
ili, ako vam je draže, bijes, da bi se strgnuli prsteni s
ruke mrtve osobe. Povrh svega, u ovom slučaju, čini
se da su joj bili urezani u prst.«
Slijedi još jedna tišina.
»Jesi li uspio preciznije odrediti vrijeme
ubojstva?«, upita Karen.
»Kao što rekoh, kad sam stigao, u kuhinji je još
uvijek bilo veoma vruće. Očito je gorjela vatra u
štednjaku na drva i kuhinjska vrata su bila
zatvorena. Stoga, kad su pozornici stigli na poprište i
otvorili ulazna i kuhinjska vrata, ušao je hladan zrak
i temperatura se brzo spustila, ali su zatim vrata opet
zatvorena. Time želim reći da je zbog tih promjena
temperature nemoguće točno odrediti vrijeme smrti.«
Mrtvozornik zastane i otpije gutljaj vode.
»Ali uspio sam ga malo suziti. Po mojoj procjeni,
smrt je nastupila negdje između sedam i pol i deset
sati, ali ne mogu biti sto posto siguran.«
Karen duboko udahne. Mogla bi im napokon reći
i riješiti se toga.
»Što se tiče vremena ubojstva, i ja mogu dodati
jedan komadić slagalice. Otprilike u osam i petnaest
prošla sam automobilom uz Susanneinu kuću i
vidjela je s ceste.«
»Osam i petnaest? Tko je, pobogu, zdrave pameti,
vani u to doba, jutro nakon Oistre?«
Evald Johannisen zvuči skeptično.
»Prenoćila sam kod jedne prijateljice u Dunkeru,
ali sam se rano probudila i odvezla kući. Ukratko, kao
što sam rekla, vidjela sam Susanne, definitivno živu,
dok se vraćala u kuću nakon jutarnjeg kupanja,
otprilike u osam i petnaest, osam i dvadeset.«
Brzo pogleda sve za stolom, no izgleda da ova
informacija nikome nije sumnjiva. Tada opazi upitno
podignute Johannisenove obrve i ironičan osmijeh.
Ne može znati, zar ne? Koliko su on i Jounas bliski?
Osjeti kako joj se toplina širi obrazima, no trenutak
kasnije spasi je Brodalov glas.
»U redu, znači sada znamo«, kaže nestrpljivim i
umornim glasom. »Podudara se s mojim zaključcima.
I ne mogu mnogo toga dodati, osim činjenice da se
sadržaj želuca podudara s onime što je bilo na stolu:
kava sa šećerom, jogurt, muesli od zobenih i rižinih
pahuljica, grožđica i badema. Ona vrsta prokletih
konjskih peleta koju u posljednje vrijeme uporno
kupuje moja žena jer je to, navodno, zdrava hrana«,
doda.
»Baš sam se pitao zašto u posljednje vrijeme
izgledaš tako zdravo«, kaže Karl Björken uz ironičan
osmijeh.
Začuje se tiho smijuljenje. Sada, dok im
mrtvozornik prikazuje fotografije okrutnog zločina,
nema nikakva neukusnog žargona kakav istražni tim
obično koristi kao zaštitnu mjeru. Stoga je Karlov
slabašan pokušaj šale prihvaćen sa zahvalnošću, a
napetost u prostoriji je dodatno popustila kad je
Brodal napokon završio sa svojom prezentacijom u
PoiverPointu.
 »Ima li još netko kakvo pitanje za Kneoughta? Ne?
Mislim da te onda možemo poslati kući tvojoj ženi i
mueslima«, kaže Karen.
»Dobro«, nastavi Karen kad krupni mrtvozornik
zatvori za sobom vrata. »Sören, sada je red na tebi. I,
molim te, budi što kraći«, doda. »Svi smo umorni i svi
želimo ići kući.«
Posebno ja, pomisli. Dosad su je relativno
budnom držali jutarnji drijemež i adrenalin, ali
odjednom u svakom djeliću tijela osjeća umor. Otvori
dokument koji joj je Sören Larsen poslao e-mailom
prije pola sata i gurne prema njemu tipkovnicu i miš.
»U redu«, odvrati Sören i odbije kompjutor
odmahnuvši rukom. »Sada više ne moramo gledati te
fotografije, možete ih pogledati sutra. Ono što smo
dosad uspjeli ustanoviti može se brzo rezimirati. Kao
što je Brodal rekao, ubojica je koristio stari željezni
žarač. Stoga se on može smatrati sredstvom ubojstva,
iako je ubojstvu pripomogao i štednjak. Žarač je
ručno kovan, dug nešto manje od devedeset
centimetara, izrađen je krajem 19. stoljeća. Na njemu
nisu pronađeni nikakvi otisci.«
»Čak ni Susanneini?«, upita Astrid Nielsen.
Zašto ona ne izgleda umorno?, pomisli Karen,
promatrajući plavušu koja sjedi nasuprot njoj. Astrid
izgleda kao da je stigla ravno s okrepljujuće šetnje:
obrazi su joj rumeni, oči bistre. Vjerojatno gospođica
dobrica nije jučer ispila goleme količine vina, pomisli
Karen, potiskujući osjećaj krivnje. Astrid je dobra
osoba, čak veoma dobra, s njom je lijepo surađivati.
Definitivno je dobrica. Ima troje djece i muža koji radi
u policijskom informatičkom odjelu, a on je uvijek
uredno ošišan i ima vedar osmijeh na usnama. Karen
je čvrsto uvjerena da je evangelik, tu teoriju svakako
potvrđuje i njegov snažan dijalekt s Nooröa.
»Ne, ničiji.« Larsenov odgovor vrati je u stvarnost.
»Ubojica je vjerojatno obrisao žarač ili je nosio
rukavice. No u tom slučaju, kao što si rekla, na
žaraču bi trebali biti drugi otisci. Međutim, u kući je
bio i drugi žarač, mnogo lakši i moderniji, i na njemu
smo pronašli Susanneine otiske.«
»Dobro, znači ne znamo tko je upalio vatru u
štednjaku, Susanne ili ubojica«, razočarano izjavi
Evald Johannisen. »Ali ne mogu razumjeti zašto bi
upalila vatru u ovo doba godine. Vani je sigurno bilo
deset stupnjeva, a imala je bojler. Zar nije?«
»Da, to je točno«, potvrdi Sören Larsen. »U pepelu
nismo našli ništa neobično, samo ostatke spaljenog
drva i novina. Drugim riječima, morate otkriti zašto
je netko zapalio vatru u štednjaku i je li to na neki
način povezano s ubojstvom.«
Karen se sjeti Susanne Smeed kako drhti na
vjetru i pomisli kako i nije toliko neobično što je htjela
zagrijati kuću nakon kupanja u rijeci Langevik
krajem rujna. No to može pričekati do sutra, pomisli
i pokaže Larsenu da nastavi.
»O čemu god se radilo, najvjerojatnije je počinitelj
stavio košaru s drvima pokraj štednjaka kako bi se
drva zapalila«, kaže. »No drva su bila vlažna, a košara
je zapravo stara bakrena posuda, pa se vatra sama
ugasila prije nego što je zahvatila zavjese. Da se to
nije dogodilo, imali bismo potpuno drukčiju
situaciju.«
Sören nakratko zastane, lista svoje bilješke, zatim
opet nastavi.
»Ima nekih tragova koji ukazuju na teoriju o
provali«, kaže. »Komoda u hodniku izgleda kao da je
netko prekapao po njoj, iz njezine torbice je nestao
novčanik, a pretpostavljamo da su u njemu bile
kreditne kartice i vozačka dozvola. Nismo našli
nikakav kompjutor ni mobitel, iako nismo sigurni je
li ih Susanne uopće imala, ali kako u kući nema
fiksnog telefona, možemo pretpostaviti da je imala
mobitel. Dakako, provjerit ćemo kod većih operatera
je li s nekim od njih imala ugovor.«
Nakratko zastane i opet pogleda svoje bilješke.
»Dodatne činjenice koje ukazuju na teoriju o
provali uključuju ono što nam je Brodal rekao o
Susanneinu nakitu. Međutim, tamo ima mnogo
očitih predmeta koje bi uzeo svaki lopov: srebrni
pribor za jelo vrijedan oko dvadeset tisuća maraka i
još nekoliko starih srebrnih predmeta iz 18. stoljeća
koji vjerojatno poprilično vrijede, iako im još ne
znamo točnu cijenu.«
»Možda pljačkaši nisu imali tako rafiniran ukus«,
ironično kaže Evald Johannisen. »Mladi narkomani
vjerojatno ne gledaju Antiques Roadshow. Ima li
otisaka stopala?«
»Zasad nijednog korisnog, ali smo uspjeli sačuvati
one koje smo našli. Naši kolege koji su prvi stigli na
poprište nanijeli su u hodnik i kuhinju mnogo blata i
šljunka, tako da se nemojte bogzna čemu nadati.
Ostali tragovi su oskudni. Našli smo i DNK i otiske
prstiju i nekih drugih ljudi osim Susanne Smeed, ali
ćemo rezultate pretrage u bazi podataka dobiti
najranije sutra navečer ili u utorak ujutro. Međutim,
našli smo jedne jasne svježe otiske prstiju u dnevnoj
sobi, zahodu u prizemlju i kuhinji.«
Ušuti radi efekta, čeka njihovu potpunu pažnju.
»Ti otisci pripadaju Jounasu Smeedu.«
 14
Nakon desetominutne pauze, vrate se u
konferencijsku dvoranu. Sada za stolom sjedi manja
skupina: samo pripadnici CID-a, Johannisen,
Björken, Loots i Nielsen.
Cornelis Loots ispruži ruku i uzme jedan suhi
sendvič s pladnja, zatim ga gurne prema Astrid
Nielsen, ali ona samo nijemo odmahne glavom. Karen
promatra kako pladanj guraju preko stola. Kad stigne
do nje, s gađenjem pogleda uvelu salatu koja viri
ispod savršenog kvadrata orošene kriške sira. Bol u
želucu i nova glavobolja prisile je da popusti.
Uzdahne, uzme sendvič i doda pladanj dalje.
Dok žvaču, slušaju Karlovu priču o njegovu i
Kareninu susretu s Haraldom Steenom te njegovu
telefonskom razgovoru sa Steenovom njegovateljicom
Angelom Novak. I Karen ovo potonje čuje prvi put.
»Znači, točno je ono što je rekao? Mislila sam da
se nemamo čemu nadati«, kaže.
»Čini se tako. Angela Novak potvrdila je da je stigla
kod Steena mnogo kasnije nego obično. Ali ne zbog
proslave Oistre, što je više puta istaknula. Navodno je
posjetila nekog drugog pacijenta u mjestu«, odvrati
Karl.
»Ne pacijenta«, prekine ga Jahannisen. »Znaš,
sada ih moramo zvati klijentima. Prokletstvo, ubrzo
će nam netko narediti da sve ulično smeće zovemo
klijentima, zapamtite moje jebene riječi«, doda
progutavši posljednji zalogaj sendviča, zatim uzme
još jedan.
Karl Björken ga prostrijeli ozlojeđenim pogledom i
nastavi.
»Dakle, stvar je u tome što je taj drugi... klijent
bila starica od osamdeset pet godina koja je ležala na
podu kupaonice kad je Angela stigla tamo. Budući da
je žena jedva govorila i bila smućena, Angela je
nazvala hitnu pomoć i očito je morala čekati dok ne
stigne, tek onda je otišla k Steenu.«
Pogleda svoje bilješke.
»Provjerio sam u bolnici i Angela je rekla istinu. U
9:40 vozilo je došlo po Veru Drammstad i odvozio je
na odjel hitne pomoći u bolnicu Thystedt. Vjerojatno
se radi samo o slabijem moždanom udaru, no ostala
je na promatranju, u slučaju da ste zainteresirani.«
»Je li vidjela nešto? Mislim, Angela Novak«, kaže
Karen, zatomljujući zijevanje, iako zapravo i ne
očekuje previše.
Tako se i dogodi.
»Ne, ništa, ničeg se nije mogla sjetiti. No bila je
nervozna i pod stresom jer je morala ostati sa
staricom, pa je kasnila k Steenu. Vjerojatno je znala
da će se zbog toga ljutiti na nju.«
»Prekrasnog li posla«, promrsi Cornelis Loots.
»No i ona i starac su nešto kasnije čuli kako se
pali automobil i odlazi. Angela Novak kaže da je to
bilo nešto prije početka vijesti u deset sati«, nastavi
Karl. »I rekla je da je zvučao kao automobil njezina
oca u Poljskoj. No tada je već skuhala kavu i
pomagala je Steenu da ustane iz kreveta, tako da
nijedno od njih nije vidjelo automobil.«
»Znači, teoretski bi to mogao biti neki sasvim
drugi automobil. Možda je netko prolazio cestom«,
kaže Johannisen raširenih ruku.
»Da, teoretski«, kaže Karl. Očito se veoma trudi
ostati smiren. »No Harald Steen se zakleo da je
prepoznao zvuk.«
Evald Johannisen skeptično izvije usne.
»Dakle, starac je u to siguran, ali ipak nijedno od
njih nije primijetilo da gori susjedna kuća dok su
pijuckali svoje kave? Nije li to malo čudno?«
»Zapravo i nje«, obrecne se Karl. »Prema
Brodalovim riječima, požar se prilično brzo sam
ugasio, a kuhinjski prozor nije okrenut prema
Steenovoj kući. Ono zbog čega je Harald reagirao sat
kasnije nije bio dim od požara, već dim iz dimnjaka.
Bilo mu je čudno što je Susanne upalila vatru i zatim
otišla iz kuće. Zbog toga je svratio do njezine kuće.
Zar me ne slušaš?«
Karl zakoluta očima i raširi ruke kao da moli
nebesko biće da mu da strpljenje. Johannisen se
sprema uzvratiti.
»U redu«, prekine ih Karen. »Cornelis i Astrid, jeste
li otkrili nešto korisno? Usput, dodajte mi te stare
podmetače i kavu.«
»Nažalost, nismo«, odgovori Astrid. »Razgovarali
smo sa svim susjedima u radijusu od petsto metara
od Susanneine kuće.«
 »Nema ih mnogo«, promrmlja Karen nalijevajući
kavu u plastičnu čašu.
»Nema, kuće izvan Langevika su veoma raštrkane,
ali smo osim Steenova imanja posjetili još nekoliko
obližnjih iz kojih su ljudi koji tamo žive mogli nešto
vidjeti.«
Samo ako su se naslanjali na ograde svojih vrtova
i buljili u Susanneinu kuću, pomisli Karen, znajući
jako dobro na koja imanja misli Astrid. No, dobro,
možda Gudjonssoni, sine joj malo kasnije. Oni iz
svoje kuće dobro vide Susanneinu, barem s prvoga
kata.
»I«, kaže, osjećajući gorčinu na okusnim
pupoljcima kad je zalogaj sendviča isprala mlakom,
gorkom kavom. »Ništa?«
»Nažalost, zatekli smo ljude samo u jednoj kući.
Lagea i Mari Svenning, mladi par, koji je, prema
njihovoj izjavi, spavao do podna. Tako da nisu ni čuli
ni vidjeli ništa.«
»Što je s Gudjonssonima?«, ustraje Karen.
Cornelis Loots je iznenađeno pogleda.
»Ti poznaš sve u Langeviku?«
»Ne sve. Ne više.«
»Oni su na odmoru«, natmureno odvrati Astrid.
»Navodno su otputovali u Španjolsku na dva tjedna i
vraćaju se sljedeće nedjelje, prema riječima roditelja
Johannesa Gudjonssona, s njima smo telefonski
razgovarali. Šteta, jer mi je rečeno da je to velika
obitelj. Uz četvero djece, postojala bi velika šansa da
je u nedjelju ujutro barem jedan roditelj bio budan.«
 »Kako si, dovraga, to ljudi mogu priuštiti?«,
mrzovoljno uzvikne Johannisen. »Dvije odrasle osobe
i četvero djece u hotelu na Costi del Sol, što mislite
koliko to košta? Osim toga, zar djeca ne bi trebala biti
u školi?«, doda zajedljivim glasom.
»Johannes Gudjonsson je glavni inženjer u
Nooröylu«, suho odvrati Karen, »a njegova žena vodi
računovodstvenu kompaniju, stoga mislim da si to
mogu itekako priuštiti. A njihova djeca su mala.
Mislim da čak ni najstariji još ne ide u školu, a
najmlađi su blizanci i imaju samo godinu dana.«
»Znači, poznaš ih?«, upita Astrid.
»Znam samo to što sam rekla«, odvrati Karen i
promijeni temu.
Ne mora im reći da je nekoliko godina njezin stari
školski kolega Johannes Gudjonsson običavao
svraćati do nje kad bi se vraćao na obalu s morske
bušotine. Njihova emocionalno prazna, ali seksualno
zadovoljavajuća veza završila je onoga dana kad su se
rodili blizanci. Vjerojatno Johannes više nije imao
vremena, pomisli Karen. Ili energije.
A naglas kaže:
»Evalde, ima li kakvih novosti o Susanneinu
automobilu?«
Johannes je bezizražajno pogleda.
»Misliš da ti ne bih rekao da sam nešto otkrio? A
što je s tobom, jesi li razgovarala sa šefom?«
Ispriča im ukratko o svom posjetu Jounasu
Smeedu. I rekla je istinu i samo istinu. Ali ne cijelu.
 Ni riječi o njihovoj noći u hotelu Strand, ništa o
Jouriasovu opijanju i odbijanju suradnje niti o
činjenici da ju je praktički izbacio van na kišu.
Umjesto toga, rekla je kako je nakon jučerašnje
proslave Oistre ostavio svoj automobil u središtu
grada, pješke došao kući i zaspao na trosjedu. I
prepričala im je Jounasovu priču o tome kako ga je
sljedećeg dana probudio poziv Vigga Haugena, pa je
otišao po svoj automobil i odvezao se do kćeri da joj
priopći vijest o majčinoj smrti.
Vještinom koja je iznenadila i nju samu, zaobišla
je činjenicu da te noći u gradu nije ostao samo njegov
automobil, već i on sam i da je tek sljedeće jutro
pješačio do kuće.
Još jednom u konferencijskoj dvorani zavlada
tišina. Nitko nije naglas postavio pitanje: ima li
Jounas nekoga tko će potvrditi njegove tvrdnje?
Nitko nema pojma da je Karen Eiken Hornby
jedina osoba koja mu može dati alibi, barem do
sedam i dvadeset ujutro. S druge strane, to nema
nikakve veze, uvjerava samu sebe. Pitanje je što je
Jounas Smeed radio nakon što je ona otišla iz
hotelske sobe.
 15
Karen sjedi u svom automobilu, zuri ispred sebe.
Ulične svjetiljke duž Redehusgatea lagano trepere,
iznad njih vidi voštani mjesec iznad parka Holländer,
u daljini povremeno prolaze automobili na svom putu
prema bolje osvijetljenom Odinsgateu. Cijeli dan u
gradskom se središtu osjećala nedjeljna usporenost,
sada je spremno za odlazak na spavanje. Umorna je
kao pas, ruke joj teško počivaju na volanu. Sada je
deset i pol, do kuće ima gotovo sat vožnje. U ustima
osjeća okus dva suha sendviča i razvodnjene kave iz
aparata, s ogorčenjem se sjeti jutrošnjeg obećanja o
početku zdravijeg načina života. Zar je to zaista bilo
jutros? Čini joj se da su otada prošli dani.
Pogleda suvozačevo sjedalo gdje su još uvijek, do
njezine torbice, banana i kantica kokakole koje je
uzela iz kuće. Banana je sada smećkasto crna, kako
u automobilu postaje toplije, sve se više osjeća njezin
kiselkast miris. Pomisli da bi je mogla baciti kroz
prozor, no ne da joj se s tim gnjaviti, pa je ostavi na
mjestu. Uzme kanticu kokakole, začuje šištanje kad
podigne otvarač i otpije nekoliko gutljaja slatke mlake
tekućine, potom stavi kanticu u držač za čaše između
sjedala, podrigne i uhvati mjenjač. No ne ubaci u
brzinu, umjesto toga počne kopati po svojoj torbici.
Dok stavlja cigaretu u usta, pali je i duboko uvlači
dim, pomisli kako novi tjedni i nove navike uvijek
počinju u ponedjeljak. Ova prokleta nedjelja traje još
sat vremena.
 Vozi ujednačeno brzo, isključi duga svjetla kad
god se na sporadično osvijetljenoj cesti za Dunker
povremeno pojavi kakav automobil, trudi se ostati
budna i razmišlja o događajima proteklog dana. Sada
joj buđenje u hotelskoj sobi izgleda veoma daleko,
gotovo nestvarno, nema nikakve želje prisjećati se
toga. Uspjela je u maglovitu podsvijest potisnuti i
sjećanje na rani jutarnji susret s Inguldsenovom i
Langeom - vjerojatno iz pukog samoočuvanja - ali se
još uvijek jasno sjeća ostalih događaja.
Tada se odjednom sjeti svoga razgovora s Viggom
Haugenom. Za vrijeme tog telefonskog razgovora sve
su joj se misli vrtjele oko činjenice da je Susanne
Smeed ubijena i toga kako će, za ime svijeta, preživjeti
naredna dvadeset četiri sata bez povraćanja. Sve
dosad nije imala vremena razmisliti zašto ju je
Haugen odabrao da vodi ovu istragu. I da od Jounasa
preuzme vođenje odjela. Zašto nije odabrao
Johannisena ili Karla? Iako su mlađi od nje, Haugen
je Iako mogao smisliti neku izliku. I prije je to radio.
Njezini prijašnji pokušaji da postane vođa odjela
nisu urodili plodom.
Unaprijeđena je u detektivku inspektoricu dok je
načelnik bio Wilhelm Kaster. Vjerojatno je planirao
da će ga ona naslijediti kad on ode u mirovinu. No,
četiri godine prije toliko željenog posljednjeg dana
zaposlenja, umro je od srčanog udara, a s njim su
nestali i svi Karenini planovi o daljnjem
napredovanju. Kastera je kratkotrajno naslijedio
Olof Kvarnhammar koga su, izgleda, zbunjivale
zaposlene žene: što su bile na višim položajima, to je
on bio zbunjeniji. Pa ipak, čak je i Kvarnhammar
shvatio da je ne može degradirati. No zato si iznašli
druge načine zanemarivanja. U narednim godinama
sistematski su je zaobilazili prilikom dodjele
najzanimljivijih slučajeva, rutinski je ignorirali na
sastancima, stalno je kritizirali zbog nedovoljnog
iskustva na ulici. Činjenica da je uspješno završila
policijsku obuku, da je odradila šest mjeseci na
terenu i da je stekla diplomu iz kriminologije na
londonskom Metu, značila je veoma malo u usporedbi
s godinama koje su njezini kolege bolnih nogu proveli
patrolirajući po dogerlandskim ulicama. To što je,
ponukana izravnim pitanjem novinara, potvrdila
kako se u dogerlandskoj policiji može samo sanjati o
ravnopravnosti spolova, nije nimalo doprinijelo
njezinoj popularnosti u policijskoj upravi. Činjenica
da je to izjavila prije dvadeset godina, dok je još bila
studentica na policijskoj akademiji, nije bila važna.
Za zločin »ne seri u zdjelu iz koje jedeš«, kako je to
rekao Kvarnhammar, ne postoji zastara.
No njezina najveća pogreška, crna mrlja na
njezinu imenu, bila je ta što je otišla, odustala je.
Otišla je iz zemlje i nekoliko godina provela u
inozemstvu. Nije se mogla vratiti kao da se ništa nije
dogodilo i pretvarati se da je jedna od dečki.
A kad je umro i Kvarnhammar - od rupture aorte
- nakon manje od pet godina vodstva, Karen je opet
svanulo. Kad su dečki otišli u pivnicu piti u znak
sjećanja na njega, ona je otišla kući, sjela za
kuhinjski stol s velikom čašom viskija i napisala
molbu za posao. No tada se niotkuda pojavio Jounas
Smeed. Prema Haugenovu mišljenju, šest godina
rada u uniformi, nezavršeni studij prava i tri godine
rada kao zamjenik šefa Odjela za privredni kriminal,
činili su ga najbolje kvalificiranim kandidatom za
preuzimanje vodstva CID-a. Isto tako, kako je to
rekao Haugen prilikom predstavljanja njihova novog
šefa, »čak i dok je radio kao pozornik, Smeed je uvijek
bio korak ispred« (tu je malo zastao kako bi se mogli
nasmijati iz pristojnosti) i, kao da to nije bilo dovoljno,
Smeed je pokazao »velike organizatorske sposobnosti
i dalekovidnost« dok je radio u Odjelu za privredni
kriminal, gdje je također pokazao »svoju vještinu
vođenja«. Karen je prestala slušati već kod riječi
»pozornik«.
Još uvijek se ne može otresti osjećaja da je glavni
razlog unapređenja Jounasa Smeeda bio taj što je
član jedne od najuglednijih dogerlandskih obitelji. S
druge strane, želi li biti potpuno iskrena prema sebi,
nikad nije bila sto posto zainteresirana za taj posao.
Pomisao o utvrđivanju smjernica, određivanju
prioriteta i vođenju najsloženijih istraga - i
dokazivanju da sve to može raditi vraški bolje od
Olofa Kvarnhammara - bio je razlog zbog kojeg je
napisala prijavnicu. No drugi aspekti tog radnog
mjesta djelovali su joj mnogo manje primamljivo:
pisanje procjena o osoblju, pregovori o plaćama,
redovno pisanje izvješća načelniku policije, uvlačenje
političarima i, najgore od svega, održavanje dobrih
odnosa među zaposlenicima. Razočaranje što nije
dobila posao, ubrzo je zamijenilo veliko olakšanje.
A sada je ipak u govnima.
 Ali samo privremeno, podsjeti se i zapali drugu
cigaretu. Što prije završi ovaj slučaj, to će se Jounas
prije vratiti na posao, a ona će opet biti slobodna.
 16
Dašćući, Karen se sagne, stavi ruke na koljena i
pogleda more. Po tamnoj crti na obzoru, između neba
i mora, sporo klizi teretni brod. Polako se uspravi,
osjeća kako joj se lupanje srca smiruje i disanje vraća
u normalu. Četiri kilometra šumskom stazom
usporedno s obalom, sjeverno od Langevika. Samo
četiri kilometra, a znoj joj curi niz leđa, usta su joj
suha. Prošlo je dugo vremena otkako je zadnji put
vježbala, shvati. Previše mjeseci i previše cigareta.
Nekoliko minuta uživa u hladnom vjetru na
crvenim obrazima, no zadrhti kad se velika majica
natopljena znojem zalijepi za njezino tijelo. Odmakne
kosu s lica i s čežnjom pogleda litice. Brzo baci pogled
na svoj sat: šest i dvadeset. Još ima vremena da
nakratko sjedne u zavjetrinu na brdu, zatim će
otrčati natrag. Posreći li joj se, možda će naći malo
kišnice u nekoj pukotini.
Popije ledeno hladnu vodu iz šake, sjedne,
obuhvati rukama koljena i nasloni leđa na grubu
stijenu. Samo nebo, more, litice i beskrajan obzor.
Ipak, ovo je mjesto slično tisućama drugih. Svako je
od djetinjstva urezano u nju. Upravo se na ovo mjesto
vratila prije mnogo godina, onda kad joj je život naglo
izmaknuo tlo ispod nogu. Samo je ovdje mogla
nastaviti živjeti bez Johna i Mathisa. Otada je prošlo
jedanaest godina. Ponekad još uvijek moru izvikuje
njihova imena.
 Nikad nije more smatrala plavim. Dolje na Friselu,
čak i u Dunkeru i uz cijelu zapadnu obalu prema
Ravenbyu, more je drukčije od ovoga. Tamo na
modroj površini veselo skakuću bijele kreste valova,
bijeli oblaci nalik vati plutaju vedrim plavim nebom.
Tamo su brežuljci zeleni, drveće visoko i bujno. No
ovdje, samo nekoliko kilometara sjeveroistočno od
glavnoga grada, sve se drži tla. Ovdje na liticama
rastu kržljavi borovi, iskrivljeni od vjetra. Ovdje svaka
biljka koja uspije niknuti iz oskudne zemlje mora
odolijevati snažnom vjetru. A onih nekoliko dana
godišnje kad nebo bez oblaka oboji more u plavo, ovaj
krajolik joj izgleda gotovo nepoznato, lažno i
nepouzdano, kao da se samo pretvara da je takvo.
Ovdje je paleta boja drukčija od zelenih koje
dominiraju heimeškom plodnom unutrašnjošću i
žutih boja pješčenjaka na Friselu. I ovo mjesto je
jednako bogato nijansama kao i Heimö i Frisel, ali
samo uvježbano oko može razlikovati raskoš boja u
ovome krajoliku od granitnih stijena koje odolijevaju
otvorenom moru.
Karen vidi tu raskoš. Njezine su oči naučile
razlikovati nijanse, primjećuje kako se more
promijenilo iz srebrne u kositrenu i olovnu boju.
Primjećuje skromni sjaj puzave vrbe, rogoza. U
pukotinama litica vidi natruhu ljubičaste,
uzrokovanu promjenom godišnjih doba, od
svjetloljubičaste armerije u rano ljeto, do purpurne
boje vrbice sredinom ljeta. A sada, kad se biljke na
liticama zasjemenjuju i ljeto se neizbježno približava
kraju, gledat će unutrašnjost otoka, tamo gdje
vrijesak prekriva brežuljke. Ovo je mjesto kojemu
pripada.
Osjetivši sigurnost zbog tog saznanja, ustane i
počne trčati natrag.
 17

Langevik, 1970.

»Hoće li ona ikada ustati?! Ja to više ne mogu

podnositi!«
Anne-Marie podigne jastučić s uha i zavitla ga
preko sobe. Vičući i jecajući ispuže iz kreveta. Per
izvuče ruku ispod popluna, ispruži je i uhvati je za
ruku.
»Smiri se, prestat će«, pospano mrmlja.
Anne-Marie se okrene i zagleda u njega.
Optužujućim pogledom, kao da je suučesnik.
»Prestati? Kada? Nikad se na to neću naviknuti.«
Njezino vikanje nadglasa vrištanje iz susjedne
spavaće sobe. Odjednom u kući zavlada muk.
»Htio sam reći da će Love prestati kolike«, strpljivo
joj kaže. »Jučer mi je Disa rekla da će mu svaki čas
biti bolje. Čuješ li? Prestao je plakati. Tomas je ustao,
čujem ga kako hoda. Možemo li sada nastaviti
spavati?«
»'Disa mi je rekla'», posprdno ga oponaša. »'Tomas
je ustao.’ Čuješ li ti sebe? Jedina osoba koja nije ni
prstom mrdnula je Ingela.«
Glas joj prijeđe u falset, prodorno odjekuje u noći,
a Per misli kako sigurno prodire i kroz zidove, provlači
se kroz razmak između vrata i poda. Pita se čuje li je
Tomas, možda i Ingela. Per Lingren pusti ženinu ruku
i posjedne se na krevetu. Uz tihi uzdah uključi
svjetiljku na noćnom ormariću.
»Doji ga«, tiho kaže, itekako svjestan da svaka
njegova riječ može biti dodatno ulje na vatru. »To je
veoma zamorno, a među dječacima je razlika samo
nešto više od godine dana.«
»Veoma mi je drago što znaš sve o dojenju. Jer ja,
očito, nikad neću saznati kako je to. Zbog toga to
toliko gorljivo želiš gledati? Misliš da nisam
primijetila?«
Per osjeti krivnju. Ne zato što je Anne-Marie u
pravu, već zato što jasno vidi kako bi te optužbe
mogao preokrenuti u svoju korist i preuzeti ulogu
mučenika. Sada je on taj koji je povrijeđen, time će
joj izbiti oružje iz ruku, i to učini ne odgovorivši ništa.
Umjesto toga, okrene glavu na drugu stranu i zagleda
se kroz prozor. Vani se već dani, njihov provizorni
kapak ne uspijeva spriječiti ulazak lipanjskog svjetla.
Iako ne gleda svoju ženu, zna da su se njezin bijes i
frustracija pretvorili u tjeskobu.
»Oprosti, Per«, kaže mu. »Znam da ti nikad ne bi...«
Čeka neko vrijeme, zatim se okrene prema njoj.
»Znaš da smo razgovarali o tome kako bi ti moglo
biti teško sa svom tom djecom. Da možda ne bi mogla
s tim izaći na kraj.«
»Mogu. Mogu se s tim nositi. Radi se o tome...«
S mješavinom nježnosti i razdraženosti Per
promatra svoju ženu. Sada kad je prestala vikati,
sada kad više nije gnjevna, kad je njezin bijes
zamijenila slabost, sada može vladati situacijom.
Radi ono što mu najbolje ide. Tješi je.
»Dođi«, kaže i podigne poplun.
Ona oklijeva, ali samo trenutak, potom se privije
uz njega, nasloni hladna leđa na njegov topli trbuh.
Per oboje pokrije poplunom preko glave i zagnjuri nos
u njezin zatiljak. Kosa joj je malo vlažna, shvati,
počne je milovati po ramenima. Pretvara se da nije
čuo njezino mrmljanje:
»Nije pošteno, bebe samo ispadaju iz nje, a ona
nije nimalo zahvalna.«
»Ššš«, kaže joj i nastavi je gladiti po leđima. Pod
rukama mu njezina mršava ramena izgledaju poput
ptičjih krila. Zatresu se, a Per se istoga časa posrami
svoje reakcije kad shvati da Anne-Marie sada nijemo
plače.
»Čini se da niti ne mari za njih. Za njih se praktički
brine samo Tomas, iako djeca nisu njegova. Ingela
radi samo jednu stvar: doji ih«, kaže Anne- Marie
šmrcajući. »Znam da ne gledaš nju, ali zašto mora
cijelo vrijeme time paradirati?«
I dok njegove ruke podižu njezinu spavaćicu i
dlanovi prelaze po jedva zamjetnim oblinama njezina
mršavog tijela, zamisli tu sliku. Ingela zabacuje svoju
vatrenocrvenu kosu, jednom rukom otkopčava bluzu
i podiže dojku punu mlijeka. I za to vrijeme gleda ga
u oči.
I s tim prizorom pred očima, Per Lindgren uđe u
svoju ženu.
 18
Karen Eiken Hornby izađe iz dizala na trećem
katu, noge joj se tresu, kosa joj je još uvijek vlažna.
Na povratku je trčanje niz obronak bilo naporno, ali
se oporavila nakon brzog tuširanja, zdjelice zobene
kaše i malo jake kave, još se zadržao osjećaj
zadovoljstva. Novi tjedan, nove navike - ovaj put je
barem dobro započela.
Čak ni pogled na Astrid Nielsen koja je vjerojatno
ustala u pet i otrčala dvostruko dužu turu, a sada je
već potpuno zaokupljena svojim poslom, ne može
pokvariti njezino jutrošnje dobro raspoloženje.
»Dobro jutro«, kaže. »Mi smo prve?«
»'Jutro, šefice. Ne, mislim da je Johannisen otišao
po drugu kavu.«
Otkad on dolazi na posao prije osam?, pomisli
Karen dok joj osmijeh zamire na usnama. Priđe svom
stolu u prostoriji otvorenog tlocrta, skine jaknu i
objesi je na naslon stolice. U trenutku kad se oglasi
poznati zvuk podizanja sustava na njezinu
kompjutoru, iza nje se pojavi Evald Johannisen, u
ruci drži šalicu kave.
»Oho«, kaže hinjenim iznenađenjem. »Znači, nećeš
preuzeti šefov ured?«
Prije negoli uspije odgovoriti, začuje se zvono sa
stubišta, Karl Björken i Cornelis Loots zajedno izađu
iz dizala. Trenutak kasnije, otvore vrata i uđu, živo
raspravljajući o okladama na utrkama ponija u
Rakneu sljedećeg vikenda. Taj kratki prekid spriječi
je da se obrecne na Johannisena. Umjesto toga,
smireno kaže:
»Neću, Evalde, nadam se da će se ova situacija
brzo razriješiti, nije vrijedno truda premještati se.
Mislila sam da se i ti tome nadaš.«
Johannisen se okrene bez odgovora i kočoperno
ode do svoga stola.
Dvadeset minuta kasnije, članovi tima za istragu
zauzmu svoja mjesta oko konferencijskog stola,
zajedno sa svojim šalicama kave, notesima,
laptopima, otvorenim paketićima nikotinskih
žvakaćih guma. Samo Johannisena nema, on je u
hodniku, razgovara na svoj mobitel. Uz Cornelisovu
pomoć, Karen je na drugi kraj prostorije dovukla
veliku bijelu ploču. Dok čekaju da Johannisen završi
razgovor, Karen na ploču pomoću okruglih magneta
postavlja nekoliko fotografija te mapu Langevika i
okolnog područja. Prva slika je uvećana fotografija iz
putovnice Susanne Smeed. Ispod nje stavi sliku
mrtve Susanne na kuhinjskom podu, na trećoj je
krvlju umrljan željezni žarač s plavim vlasima. Uz
fotografije ispiše imena: Jounas Smeed, Sigrid
Smeed, Harald Steen i Angela Novak. Na dnu doda -
u nedostatku nečeg korisnijeg - niz slika Susanneine
kuće i okolnog terena.
Nije mnogo za početak, pomisli. Zapravo, ništa.
»Uskoro ćeš moći dodati još jednu sliku«, kaže glas
s vrata. »Pronašli su automobil.«
 Umjesto uobičajenog mrzovoljnog izgleda, na
Johannisenovu licu vidi se suzdržano uzbuđenje.
Uđe u prostoriju i za sobom zatvori vrata.
»Našli su ga na parkiralištu gore u Moerbecku«,
kaže i sjedne. »Oko njega su postavili policijsku
traku, forenzičari su na putu.«
»Izvrsno. Možeš li im reći da dobro pregledaju
anlaser i ustanove proizvodi li specifičan zvuk?«
Johannisen upitno podigne obrve, ali samo kimne
i zapiše.
»Imamo li popis putnika s kruzera?«
»Imamo, no nažalost«, mrko kaže Cornelis Loots,
»na tom brodu je bilo 187 putnika.«
Karl zazviždi.
»187? Potrajat će dok ih ne provjerimo.«
»Da, ali što se tiče broda, ipak je malen. Navodno
je to najnoviji trend, krstarenje malim brodovima.
Malim, ali apsurdno skupim.«
»S kim si razgovarao?«
»Najprije s lučkim kapetanom, zatim sa šefom
osiguranja na brodu. Bio je veoma uslužan, ali
istovremeno i veoma zaintrigiran mišlju da je jedan
od njihovih gostiju upleten u ubojstvo. Navodno su
svi njihovi putnici starije dobi. Većinom dobrostojeći
Amerikanci, umirovljenici kojima je krstarenje postao
stil života, ali ima i Skandinavaca, kao i Nizozemaca
i Talijana. Ne znam što očekuješ, što bismo trebali
raditi s tim popisom?«
Cornelis rezignirano pogleda Karen.
 »Pa, provjerit ćemo nedostaje li koji od putnika«,
suho kaže. »Moramo provjeriti ima li netko od njih
policijski dosje. Znam da to izgleda malo uzaludno,
ali to se mora učiniti, ako ništa drugo, onda zbog
formalnih razloga. Morat ćemo zatražiti pomoć kolega
iz tih država. No za to bih zadužila nekoga drugoga.
Haugen nam je obećao svu potrebnu pomoć.«
»To se sada prvi put dogodilo«, mrzovoljno pro
mrsi Johannisen. »Tko bi rekao što sve može
zainteresiranost medija.«
Karen sakrije osmijeh. Johannisen je u pravu:
Viggo Haugen je sve samo ne velikodušan kad su u
pitanju sredstva, ali je, očito, u ovom slučaju voljan
spiskati novac.
»Samo reci i pobrinut ću se da dobiješ svu
potrebnu pomoć, sva potrebna sredstva bit će ti na
raspolaganju«, rekao je Haugen Karen kad su prije
desetak minuta telefonski razgovarali. »I obavještavaj
me o svemu što se događa, je li jasno?«
»Sva potrebna sredstva«, pomisli Karen. To i nije
nešto naročito u ovoj zgradi. Istina, odjeli za
privredne i ekološke zločine uspjeli su svojim
iskustvom i uspješnim zapošljavanjem novih snaga
poboljšati učinkovitost, no iskusnih istražitelja
ubojstava ima veoma malo. Teška ubojstva rijetka su
pojava na otočju Doggerland. Ubojstva iz nehata,
silovanja i tuče su relativno svakidašnja pojava, no
Karen se sjeća samo šačice istraga ubojstva gdje je
počinitelj bio nepoznat. Jedan od tih slučajeva još
uvijek nije riješen: nikad nisu uspjeli otkriti tko je
prije šesnaest mjeseci ubio stariji bračni par na
sjevernom vrhu Nooröa. Njihov sin bio je do grla u
dugovima i jedini bi bio na dobitku smrću svojih
roditelja, ali imao je čvrst alibi. U policiji je
prevladavalo mišljenje da je imao suučesnika, ali
nisu našli nikakve dokaze koji bi potvrdili tu teoriju,
tako da su na kraju mediji potpuno izgubili interes.
Teško da će ovaj put njihova znatiželja nestati
sama od sebe, pomisli Karen. Činjenica što je sa
slučajem povezan viši policijski dužnosnik koji je
ujedno i član jedne od najuglednijih obitelji u državi,
zaokupljat će pažnju medija sve dok se ubojstvo ne
riješi - vjerojatno i nakon toga, ovisno o ishodu
istrage. Opasnost od curenja informacija veća je nego
ikada, sa svakom novom osobom uključenom u
istragu, povećava se i šansa da se nekome nešto
omakne. Ne želim da cijela zgrada zabada nos u ovaj
slučaj, pomislila je kad joj je načelnik policije dao
svoju velikodušnu ponudu.
»Počet ćemo od male grupe i proširivati je bude li
to potrebno«, rekla mu je.
Sada se Karen Eiken Hornby obrati ljudima za
stolom.
»Osobe koje rade na ovoj istrazi su iste one koje
sjede u ovoj prostoriji. Namjeravam posuditi i
Inguldsenovu i Langea za obavljanje zamornijeg
posla. Već su upleteni u slučaj, a mogu nam pomoći
u poslovima koji zahtijevaju mnogo vremena.
Cornelis, ti ćeš koordinirati njihov rad i kontaktirati
njihove nadređene kad ih budemo morali posuditi.«
Loots kimne.
 »Pretpostavljam da vam ne moram naglašavati
kako iz ove prostorije ne smije izaći nijedna
informacija, mogu ih prenijeti samo ja, nitko drugi. I
da«, doda, »sutra u podne, održat će se konferencija
za medije: za to je zadužen sam Haugen, zato ću ga
odmah nakon ovog sastanka obavijestiti o onome što
zasad imamo.«
»To neće dugo trajati«, promrsi Johannisen.
»Da, znam da nemamo mnogo toga, ali Haugen
misli kako je veoma važno od samog početka pokazati
našu iskrenost. Osim toga, tako bismo mogli dobiti
kakve korisne dojave od građana«, doda, ne obazirući
se na skeptične poglede svojih kolega. Vijest o
ubojstvu sinoć se proširila Internetom, a jutros su
mediji do beskonačnosti prežvakavali ono malo što su
saznali. Današnja konferencija za medije bit će
oskudna gozba - Karen je zahvalna što ne mora biti
prisutna.
Duboko udahne i nastavi:
»Prelazimo na današnje zadatke. Björken i ja ćemo
razgovarati sa Susanneinom kćeri čim završim s
Haugenom. Evalde i Astrid, vi provjerite na
Susanneinu poslu. Radila je u staračkom domu u
Odinswalli, ako sam dobro razumjela.«
»Da, točno«, potvrdi Johannisen. »Kasno sinoć
uspio sam telefonski razgovarati s upraviteljicom:
rekla je da će najkasnije do devet doći na posao.«
»Dobro. Moramo razgovarati sa svakim tko nam
može nešto reći o Susanne: njezinim kolegama s
posla, susjedima, rodbinom. S kim se družila? Je li
imala ljubavnika? O njezinim interesima, svađama,
bilo čemu što bi nam moglo otkriti motiv ubojstva. A
ti, Cornelis, ostani u kontaktu s forenzičarima i
izvješćuj me o svakom napretku na tom području.
Morala je kod kuće imati mobitel, vjerojatno i laptop.«
Svi nijemim kimanjem i zapisivanjem prihvate
svoje zadatke. Nije se usprotivio čak ni Johannisen.
No Karen osjeća njihovo nijemo iščekivanje. Jesam li
nešto zaboravila?, pomisli uz iznenadni napadaj
panike. Jesam li trebala još nešto reći ili učiniti?
U tom trenutku shvati što čekaju.
»Znam da je ovo jedinstvena situacija, ne samo za
mene«, kaže pogledavši jednu po jednu osobu. »Možda
se neki od vas pitaju zašto je Haugen odabrao baš
mene za vođenje ove istrage. I sama sam sebi
postavljala to pitanje.«
Johannisenova stolica zlokobno zaškripi kad
prebaci nogu preko noge i zavali se u naslon. Upitno
je pogleda, kao da ga veoma zanima što će sljedeće
reći.
»I...?«, otegnuto kaže. »Imaš li objašnjenje?«
Njegove riječi pretvore njezinu nesigurnost u
razdraženost: prokleta bila ako će se povući.
»Pretpostavljam da je to zbog toga što sam ovdje
najiskusnija detektivka inspektorica. Istina je da
imam malo staža u patroliranju. Znam da ga mnogi
od vas imaju mnogo više, no u ovom odjelu ja imam
najviše iskustva u istraživanju teških zločina, stoga
sam uvjerena da će se naša iskustva nadopunjavati.
Bilo kako bilo, nadam se da mogu računati na vašu
podršku i suradnju. Ako ne zbog mene, onda zbog
Jounasa.«
 Johannisen obori pogled na stol, ostali kimnu.
»Naravno«, kaže Astrid.
»Što je s Jounasom?«, upita Karl Bjorkman. »Tko
će razgovarati s njim?«
»Ja«, odvrati Karen. »Opet ću razgovarati s njim
danas, malo kasnije. No ti i ja ćemo početi s njegovom
kćeri. A vi ostali nastavite kopati, sastat ćemo se
ovdje u četiri poslijepodne i razmijeniti informacije. I
nazovite me čim naiđete na nešto zanimljivo!«
 19
Stubište na adresi Aspvagen 48 smrdi na
dezinfekcijsko sredstvo, hranu i nedavno očišćenu
bljuvotinu. Sivi kameni pod u predvorju još je mokar
od jutarnjeg čišćenja, čistačicu su sreli ispred ulaznih
vrata, uputila se prema bijelom kombiju s kantom u
jednoj i peračem poda u drugoj ruci.
Sudeći prema velikoj ploči s imenima koja
prekriva veći dio zida u prizemlju, Sigrid Smeed živi
na šestom katu, pa odu dizalom. Björken je već
razgovarao telefonski s kćeri Susanne Smeed i
najavio joj njihov dolazak, zato se njezina vrata otvore
i prije negoli su pritisnuli zvono. Vjerojatno je čula
dolazak dizala, pomisli Karen ugledavši načas blijedo
lice mlade žene. Zatim se Sigrid bez riječi okrene i
nestane u stanu. Karl i Karen razmijene poglede dok
Karl za njima zatvara vrata, potom slijede Sigrid u
dnevnu sobu.
Soba je mračna. Dvosjed s orijentalnim desenom
okrenut je od prozora sa spuštenim zavjesama koje
priječe ulazak jesenjem suncu. Jedino svjetlo potječe
od sunčeve zrake koja dopire kroz šest centimetara
širok razmak između smeđih zavjesa. Dva zida
prekrivena su policama punih broširanih knjiga, CD-
a i zamjetnog broja omota gramofonskih ploča. Na
trećem zidu je plakat s izložbe
Andya Warhola u Louisiani i uokvireni isječak iz
novina koji izgleda poput osvrta na friselski glazbeni
festival. Ispod toga su dvije crne kutije za gitare,
naslagane novine i crno Marshallovo pojačalo.
Sigrid se posjela nasred dvosjeda, očit znak kako
ne želi da netko sjedne do nje. Na niskom stoliću od
tamnog bajcanog drva stoji kutija cigareta i plastični
zeleni upaljač pokraj velike tamnoplave otkrhnute
šalice. Šalica je napola puna, sendvič do nje
netaknut.
Bez traženja dopuštenja, Karen sjedne na izlizani
naslonjač i promatra kako Karl spušta svoje visoko
tijelo na okrugli jastučić za sjedenje od svjetlosmeđe
kože. Zagleda se u čestice prašine koje lebde na zraci
svjetla, zatim se okrene prema crnokosoj djevojci na
dvosjedu.
Lice joj je blijedo i bezizražajno, usta napeta.
Između nosnica ima debeli zlatni piercing, duž obje
prekrižene ruke vijugaju neke vrste zmijolikih
stvorenja tetoviranih zelenom i plavom tintom. Kosa
joj je duga do ramena i raščupana kao da je tek ustala
iz kreveta nakon probančene noći. Ta kosa crna
poput ugljena nije prirodna, na to ukazuju plave
trepavice iznad krvavih očiju. Osjetljiva duša u
neprobojnom oklopu.
Kako li se razlikuje od plave djevojčice koja se
smiješi na fotografijama u dnevnoj sobi Sussane
Smeed, pomisli Karen. Koliko ima godina? Sigurno
nije starija od osamnaest ili devetnaest?
»Bok, Sigrid«, kaže joj. »Kako si?«
Slegne ramenima. Karen skupi snagu.
 »Želim ti reći da suosjećam s tobom. Uvjerena sam
da je veoma teško ostati bez majke. Posebno na
ovakav način.«
Sigrid samo nakratko pogleda strop, to joj je
jedina reakcija, kao da strpljivo čeka da njezini
posjetitelji već jednom prijeđu na stvar. Karen pokuša
još jednom.
»Sigurno znaš kako radimo sve što je u našoj moći
da otkrijemo tko je ubio tvoju mamu i zbog toga ti
želimo postaviti nekoliko pitanja. Neće dugo trajati...«
»Što želite znati?«, prekine je Sigrid grubim
glasom. »Ispljunite to već jednom i otiđite. Večeras
radim, moram se naspavati.«
»Radiš?«, iznenađeno upita Karl.
»Zašto?«, upita Sigrid i okrene se prema njemu.
»Mislite da nije primjereno?«
Karl ne odgovori, već pogleda Karen i ona preuzme
riječ. Naredno pitanje postavi s manje nježnosti u
glasu.
»Radiš u jednom od barova sa živom glazbom u
središtu grada, zar ne? Kako se zove?«
»Lucius.«
»Na Thybeckgateu?«
Nema odgovora.
»U redu«, kaže Karen. »Jesi li tamo radila i u
subotu navečer?«
»Jesam.«
»Do kad?«
»Uvijek radim do zatvaranja.«
 »A to je, kad?«, strpljivo upita Karen.
Sada Sigrid promatra svoje nokte. Očito je našla
nešto zanimljivo, pa to struže noktom palca. Komadić
crnog laka za nokte padne joj na krilo.
»Odgovori«, umiješa se Karl, očito razdražen. »Prije
ćemo otići odavde ako ne budemo morali svaki
odgovor kliještima izvlačiti iz tebe. Kad se zatvara
bar?«
»U jedan«, promrmlja odgrizavši komadić kožice s
desnog kažiprsta.
»U jedan«, ponovi Karl i zapiše.
»No prošle subote bili smo otvoreni do tri«, doda
Sigrid, podigne prst i promatra rezultat.
Odlično, Karl, pomisli Karen. Možda si uspio
probiti led.
»Jesi li nakon posla otišla ravno kući?«
»Ne, nisam. Najprije sam otišla po svoj bicikl«,
doda nakon kratke stanke.
Karen zatomi poriv da podigne glas, dovoljno je što
je danas Karl toliko nervozan.
»Bila si sama ili je netko bio s tobom?«, upita je
Karen što smirenije može.
»Mislite da sam pokupila nekoga? Mislite da kući
dovodim klijente s posla kao da sam neka jebena
kurva?«
»Ne, Sigrid«, odvrati uz pretjerano strpljenje u
glasu. »Mislila sam reći da je možda s tobom bio tvoj
dečko. Ili te netko čekao kod kuće.«
Nešto se na Sigridinu licu promijeni, lagano tržne
kutom usana, kao da se bori protiv suza. Potegne
rukave ispletenog džempera, prekrije njima šake i
trenutak nijemo sjedi, zatim se okrene prema Karen i
odgovori staloženim glasom:
»Ne, nitko. Bila sam sama.«
»Ali ovdje ne živiš sama, je li tako?«, kaže Karl i
pokaže glavom na kutije za gitare. »Obje su tvoje ili
imaš dečka?«
Slegne ramenima, Karen i Karl čekaju.
»Nemam pojma«, odgovori Sigrid nakon nekog
vremena. »Nemam nikakvog jebenog pojma
namjerava li se vratiti. Posvađali smo se i otišao je.
Otada ga nisam vidjela.«
»Kako se zove?«
»Sam. Samuel Nesbo.«
»I oboje ste živjeli ovdje?«
Sada Sigrid kimne i rukavom obriše nos.
»Što se dogodilo? Možeš li nam reći?«
»Rekla sam vam, posvađali smo se.«
»Prošle subote?«
»Da.«
»Zbog čega?«
»Što se to vas tiče? Previše ste znatiželjni! Hoćete
da vam kažem i što radimo u krevetu ili što?«
»Ne, jebe nam se za to«, mirno odvrati Karen. »No
želimo znati zbog čega ste se posvađali i kad se to
dogodilo.«
»Raspizdio se kad sam razgovarala s nekim
Nizozemcima, dobro? Svirali smo, a oni su mi prišli
za vrijeme pauze. Ne znam kad je to bilo, možda u
dva?«
»Svirali?«, iznenađeno kaže Karl. »Mislio sam da
radiš za šankom.«
Sigrid zakoluta očima i uz jedva primjetan osmijeh
odmahne glavom na njegov glupi zaključak. Karen se
na trenutak učini da pred sobom opet vidi onu malu
djevojčicu s fotografija u dnevnoj sobi Sussane
Smeed.
»Da, radim«, kaže Sigrid. Sada je njezin glas
pretjerano strpljiv. »Ali, znate, imamo i gaže. Moguće
je raditi više od jednog posla, nije li?«
Nakratko zastane, zatim nastavi.
»Prošle subote radila sam za šankom do deset i
pol, a zatim smo svirali do zatvaranja. Dva posla u
jednoj noći, uvrnuto, ha? Hoćete li me sada uhititi?«
Karen osjeti kako joj se trzaju kutovi usana, pa se
namršti da se ne bi nasmiješila. Načas pogleda svoje
krilo, zatim, dok joj postavlja sljedeće pitanje, pogleda
je u oči.
»Znači, rekla si da ste se ti i Sam posvađali i da si
nakon zatvaranja sama otišla kući. Jesi li išla ravno
kući?«
Vidi kako je Sigrid suzila oči i od istinskog prezira
izvila gornju usnu.
»Ne, najprije sam zaobilaznim putem došla do
Langevika kako bih ubila mamu«, polako kaže i
razvuče usne u provokativan neveseli osmijeh.
Krajičkom oka Karen primijeti kako joj Karl kani
bijesno uzvratiti.
 »Jesi li?«, smireno kaže, spriječivši Karla. »Otišla
si u Langevik?«
»Zbog kojeg klinca bih to učinila?«
»Pa, možda nisi htjela biti sama ovdje. Možda si
bila uzrujana i htjela prenoćiti u maminoj kući?«
»Znate li vi koliko je to daleko? Trebali bi mi sati
da tamo stignem biciklom.«
»Ako si bila na biciklu. Možda si autostopirala,
pretpostavljam da je nakon Oistre mnogo ljudi išlo
tim putem. Nije bilo toliko nemoguće naći nekoga tko
bi te prevezao, kladim se.«
»Otišla sam kući«, jednostavno odvrati Sigrid.
»Osim toga, nisam znala je li mama kod kuće. Obično
odlazi što dalje od Oistre. Ne podnosi biti u društvu
sretnih ljudi.«
Karen naćuli uši. Ovo je nova informacija.
»Kamo obično odlazi?«
Još jedno slijeganje ramenima.
»Vjerojatno trajektom u Englesku ili Dansku.
Običavala je odlaziti u Grčku ili na Mallorcu, ne znam
kamo sve ne, ali čisto sumnjam da si to sada može
priuštiti.«
»Znači, nisi znala da je ove godine tvoja mama
ostala kod kuće?«
»Nisam, a i da sam znala, ne bih otišla tamo.
Mama je, ovaj, posljednja osoba koju sam tada
željela vidjeti.«
»Kako to? Jeste li ti i mama bile u dobrim
odnosima?«, upita Karl.
Sigrid ga prezirno pogleda.
 »'Jeste li ti i mama bile u dobrim odnosim'«,
naruga se oponašajući Karla. »Ako baš morate znati,
nismo bile ni u kakvim odnosima i točka. Nisam je
vidjela više od godine dana. Jedva smo i razgovarale.«
»Zbog čega?«, upita Karen.
Sigrid se nagne naprijed i izvuče cigaretu iz kutije
na stoliću. Tanka ruka joj malo drhti dok pali
cigaretu, duboko uvuče dim.
»Bila je luda«, odvrati jezgrovito i ispuhne dim.
»Eto zašto.«
»Luda? Na koji način?«
»Ogorčena, uvijek je zanovijetala. Mrzila je
svakoga. Mislila je da me može kontrolirati iako više
od dvije godine nisam živjela kod kuće. Je li to
dovoljno?«
»Dvije godine? Onda si bila veoma mlada kad si se
odselila. Ona se s tim složila?«
»Onoga dana kad sam napunila šesnaestu. Nisam
je pitala za dopuštenje.«
Uvuče još jedan dim. Glas joj je sada opušteniji,
nestali su kreštavi tonovi.
»A prije nego što si se odselila? Jesi li živjela malo
s mamom, malo s tatom ili si ostala s mamom?«,
upita Karen. Pokušava se sjetiti je li njezin šef ikada
spomenuo bilo što od ovoga. Ne, zaključi, na poslu
nikad nije govorio o kćeri, barem ne kad sam ja bila
prisutna. Jedino ju je jednom ili dvaput usput
spomenuo.
Sigrid uvuče još jedan dim, zatim promatra kako
se koluti dima uzdižu prema stropu.
 »Malo s jednim, malo s dragim. Svake nedjelje
morala sam pakirati svoje stvari. Bio je to pravi
pakao, ako vas baš zanima.«
»To što si malo živjela ovdje, malo ondje? Na to
misliš?«
»Ne, nego na to da su njih dvoje bili jebeni kreteni.
Ja sam vjerojatno bila jedina klinka na svijetu koja je
molila Boga da se njezini roditelji razvedu. Valjda sam
pretpostavljala da će tako sve biti bolje, ali bilo je
gore: uvijek su se svađali i htjeli da im ja budem neka
vrsta posrednika. Ludi su, oboje«, doda i silovito ugasi
opušak na tanjuriću napola prazne šalice.
Kao da je shvatila kako je upravo majku
spomenula u pogrešnom vremenu, odjednom izgleda
zbunjeno.
Karen i Karl osjećaju sve veću nelagodu dok
probavljaju ovu novu informaciju. Više bi voljeli da ne
znaju koliko je brak Jounasa Smeeda bio buran te da
su se nastavili svađati i nakon razvoda. Posebno s
obzirom na činjenicu da istražuju ubojstvo njegove
bivše žene. To što su čuli iz usta njegove vlastite kćeri,
oboje ih ispuni osjećajem da njuškaju po nečemu s
čim ne žele imati nikakve veze. Kao da su pomirisali
njegovo prljavo rublje, pomisli Karen.
»I još posljednje pitanje«, kaže. »Znaš li tko bi htio
nauditi tvojoj majci? Nekoga s kim je bila u sukobu?«
Sigrid opet izgleda rezignirano.
»U sukobu? Mislite, osim tate? Pa, otprilike sa
svakom osobom koju je srela.«
»Pada li ti na pamet netko određen?«
 »Nemam pojma koga je razljutila ni s kim je
provodila vrijeme. Kao što sam rekla, protekle dvije
godine gotovo nismo bile u kontaktu.«
Ušuti, oči joj se napune suzama.
»U redu, Sigrid«, kaže Karen. »Danas te više
nećemo gnjaviti, ali možda ćemo morati opet
razgovarati s tobom.«
Izvuče posjetnicu iz džepa jakne.
»Ovo je moj broj. Sjetiš li se još nečega, nazovi me.
Ili zaželiš li samo razgovarati«, doda, iako zapravo ni
sama ne zna što time misli reći. Traži li nekoga kome
će otvoriti svoje srce, Sigrid Smeed ga sigurno neće
potražiti među kolegama svoga oca. I to murjaka,
povrh svega.
Stavi posjetnicu na stol i ustane. Kad Karl iza njih
zatvori ulazna vrata, Sigrid još uvijek nepomično sjedi
na dvosjedu.
Trebala bi zaključati vrata, pomisli Karen.
 20
U tišini se spuštaju dizalom. Čim izađu iz zgrade,
primijete tri momka od trinaest godina kako poput
štakora bježe od Karenina automobila.
»Prokleta djeca, zašto nisu u školi?«, bijesno vikne
Karl, promatrajući crna slova ispisana flomasterom
na vjetrobranu: JEBENI PULICAJCI.
»Treba se zapitati kako su nas prepoznali, s
obzirom na to da ne vozimo patrolno vozilo«, uzvrati
Karen.
Karl se ogorčeno nasmije dok rukavom jakne
pokušava obrisati slova.
»Ma daj, ta derišta mogu nanjušiti murjaka s
kilometra udaljenosti. Pretpostavljam da je to
genetski.«
»Prestani s tim, uništit ćeš jaknu. I olabavi malo s
tim predrasudama, hoćeš li?«
Otvori vrata i uključi brisače. Karl sjedne na
suvozačevo sjedalo. U automobilu se osjeća slab miris
alkohola dok tekućina za čišćenje vjetrobrana
rastapa crna slova u sivo blato.
»Ono je bilo naporno«, kaže Karl nakon jedne
minute.
Karen nijemo kimne.
»Jesi li sigurna da želiš sama razgovarati s
Jounasom? Možda bi bilo lakše da razgovaramo
oboje?«
 »Hvala, lijepo od tebe što si se ponudio, ali ipak
mislim da će biti najbolje da i ovaj put budem sama.
Jučer nismo daleko odmakli, bio je... u šoku, nije bilo
lako razgovarati s njim.«
Karl je prostrijeli pogledom.
»Misliš, pijan? Pa, ja mu nimalo ne zamjeram što
se latio boce. Znam da bih to učinio i ja kad bi netko
nasmrt premlatio moju bivšu ženu. Iako je prava
vještica«, doda. Karen se pita misli li na svoju bivšu
ženu ili Susanne Smeed.
Odluči da neće inzistirati.
»Moguće je da nije bio potpuno trijezan«, suho
odvrati. »Bilo kako bilo, pokušat ću još jednom sama,
prije nego što krenemo dalje. Na kraju krajeva, ovisi i
o tome što će ostali iskopati. Pričekajmo, na kraju
dana vidjet ćemo gdje smo.«
Doveze Karla na Redehusgate, ispred postaje. S
druge strane ulice parkiran je automobil državnog
radija. Pokraj otvorenih stražnjih vrata kombija s
logotipom dogerlandske državne televizije, DTV,
Karen ugleda fotografa, stalnog pratitelja televizijskog
reportera Jona Bergmana. Naslonio je tronožac na
kombi, uzima kameru. U trenutku kad Karl otvori
vrata kako bi izašao, iza DTV-ova kombija pojavi se
osobno Jon Bergman. Istoga časa ugleda Karen za
volanom pa se uputi prema njoj.
»Izlazi, odmah«, prosikće Karen Karlu. »I nijedne
riječi medijima, jesi li me čuo?«
Čim Karl zatvori vrata, Karen odmagli, uputi se
prema Odinsgateu. U retrovizoru ugleda Jona
Bergmana kako bespomoćno stoji nasred ulice i traži
je pogledom, a zatim potrči prema postaji za Karlom.
Odluka Vigga Haugena o održavanju konferencije
za medije nije bila sporna. No kad je Karen njega i
državnu tužiteljicu Dineke Vegen izvijestila istrazi
nakon jutrošnjeg sastanka, izgledao je zabrinuto.
»Znači, stvarno nitko nije ništa ni vidio ni čuo?
nemaš pojma tko je to učinio?«
»Točno. Zasad nemamo ni svjedoka ni motiva, no
istraga je tek na početku. Nije prošlo ni dvadeset sati
otkako su nas pozvali na poprište.«
»I što bih onda trebao reći na konferenciji?«
Načelnik policije raširi ruke i pogleda Dineke
Vegen kao da očekuje njezinu podršku. No tužiteljica
se ne obazre na njega, već nešto zapiše u svoje
bilješke.
»Pa, pretpostavljam da ćete im morati reći sve što
znamo, osim, očito, način i sredstvo ubojstva«,
odgovori Karen. »Tko je umro, gdje se to dogodilo, da
ne možemo isključiti ubojstvo, ali im ne možemo
priopćiti detalje. Jednostavno rečeno, uobičajene
stvari«, doda prije negoli promisli.
Haugen je razdraženo pogleda, pa Karen brzo
pokuša ublažiti svoje riječi.
»No slažem se da je dobra ideja obratiti se
medijima u ovom ranom stadiju. Mogli bismo dobiti
kakve korisne informacije od građana.«
Tko bi rekao?, pomisli, moja duga jezičina zna se
i ulagivati, zadovoljno se nasmiješi.
 Iako možda i nije dobro, onda je možda barem
potrebno sada održati konferenciju, pomisli,
promatrajući kako Jon Bergman nestaje u postaji. To
što je šef CID-a blisko povezan sa žrtvom već je dobro
poznato svakom uredniku u gradu, zbog toga moraju
obavijestiti medije o koracima koje su poduzeli da
Jounas Smeed ne bi sudjelovao u istrazi. S druge
strane, ono što je rekla o dojavama gledatelja, malo je
nategnuto. Prijašnje iskustvo pokazalo je kako se
osobe koje imaju istinski korisne informacije same
obraćaju policiji, bez poticanja medija. Ostali,
potaknuti pozivom, samo će opteretiti i mjesnu
telefonsku mrežu i sve policijske postaje u državi.
Dragocjeno vrijeme trošit će se na razgovore s
usamljenim ljudima i munjarama o stvarima koje
nemaju nikakve veze sa smrću Susanne Smeed.

Karen skrene ulijevo na Odinsgate, zatim udesno

na Slaktehusgate prema Fyrkant Packartorget. Na
stubištu Nacionalnog muzeja sjedi dvadesetak ljudi,
lica okrenutih prema suncu. Zaista je prerano za
ručak, a i nije osobito gladna, ali shvati da bi trebala
nešto pojesti prije nego što krene dalje prema
ThingWalli. I u najidealnijim okolnostima, susret s
Jounasom Smeedom bio bi težak, a sa smanjenom
količinom šećera u krvi mogao bi ispasti
katastrofalno.
Parkira na trgu ispred tržnice i uđe kroz velika
vrata. Brzo prolazi uz miris svježe samljevene kave,
začina i kruha i nastavi prema ribarnici na samom
kraju. Ovdje su nagurani sanduci dimljene haringe i
kozica, hrpe različitih vrsta kamenica, korita
blistavih crvenih jastoga, na podlozi od usitnjenog
leda naslagani su grdobine, bakalari, skuše, atlantski
somovi i oslići. Zastane i pogleda njihove širom
otvorene oči i razjapljena usta, sjeti se da bi za vikend
mogla kupiti lijep komad bakalara. Pred očima joj se
pojavi slika mrtvih praznih očiju Susanne Smeed.
Nastavi dalje prema dijelu s kuhanom hranom.
Deset minuta kasnije sjedne na muzejske stube
sa salatom od lososa i bocom mineralne vode.
Rukom zasjeni oči i pogleda na drugu stranu trga
gdje se međusobno nadvikuju prodavači voća i povrća
kako bi nadglasali klasičnu glazbu iz zvučnika.
Nakon mnogo borbe, dunkersko gradsko vijeće
uspjelo je izboriti još jednu godinu puštanja
ambijentalne glazbe na najposjećenijim mjestima u
gradu. Sve je započelo kao jedan od mnogobrojnih
događaja u godini kad je Dunker postao prijestolnica
kulture, kad su se gradske političke stranke natjecale
koja će smisliti kreativniji prijedlog za što veću
dostupnost svih oblika kulture. Nitko nije ni slutio da
će doći do oštrih prosvjeda kad su na kraju godine
skinuti zvučnici - na kraju je gradsko vijeće popustilo
i pobijedila je volja javnosti. Stoga je svakoga dana
dva sata Packartorgetom odjekivala klasična glazba.
Svaki pokušaj da se promijeni ili modernizira
repertoar bivao je odbijen, jer, na kraju krajeva, nitko
ne želi plaćati za pravo puštanja glazbe kad je, prema
međunarodnim zakonima o autorskom pravu,
potpuno besplatna ona stara više od sedamdeset
godina. Postoje određene granice.
 Karen zatvori oči i nekoliko trenutaka sluša
glazbu koja bi mogla biti Mahlerova. Iako je sada
sunce mnogo niže na nebu nego prije samo nekoliko
tjedana, ipak joj grije obraze i čelo. No sada je otok
zaodjenula nova svježina, poput blagog ali upornog
podsjetnika kako je ovo samo privremena odgoda:
ljeto je definitivno završilo, ubrzo će dogerlandskim
otočjem šibati oštri vjetrovi s Atlantika.
Otvori bocu, otpije gutljaj mineralne vode i zagrize
topli dimljeni losos. Dok žvače, u mislima je već na
predstojećem sastanku. Nenajavljeno pojavljivanje u
Jounasovoj kući predstavlja određeni rizik, no plan
joj je da ga razoruža prije nego sto dobije priliku da
se pripremi. To mu se neće svidjeti. Ipak, uvjerena je
da se neće previše iznenaditi što se tako brzo vratila.
S obzirom na statistiku, zapravo bi trebao biti
prokleto zahvalan što ga još nije privela u postaju,
pomisli žvačući hranu. U devet od deset slučajeva
ubojstva žene, počinitelj je ili muž ili bivši muž.
Pitanje je koliko će ovaj put Jounas htjeti surađivati.
I koliko će biti trijezan.
 21
Dok Karl Bjorkman prolazi kroz kružna vrata
policijske postaje, začuje dobro poznati glas Jona
Bergmana iza sebe.
»Hej, Bjorkamne, imaš malo vremena? Hej,
pričekaj, hoćeš li?«
Karl se ne okrene, već brzo nastavi prema
dizalima, ali ga mladi reporter iz DTV-ove emisije
Varlden idag sustigne prije negoli uspije pritisnuti
dugme. Trebao sam ići stubištem, pomisli i pogleda
prijamni pult gdje dežurni pozornik pokušava smiriti
novinare koji nestrpljivo čekaju svoje isprintane
iskaznice posjetitelja. Tamnoplavi krugovi na
pazusima njegove košulje ukazuju da sustav šteka
kao i obično: glasni povici okupljenih novinara
začinjeni su pogrdnim riječima o birokraciji i
nesposobnosti policije.
Ispruženih ruku, zaštitar iz Gardie stoji na
vratima glavne dvorane, pokušava spriječiti reportera
crne kronike iz Kvellspostena da uđe bez iskaznice.
Karl pogleda sat iznad prijamnog pulta: dvije minute
do dvanaest. U ovom trenutku se Viggo Haugen
vjerojatno nervozno ushodao, čeka na početak,
tjeskobno se pita zašto je dvorana još uvijek prazna.
Ovo sigurno neće biti zvjezdani početak, pomisli Karl
i okrene leđa debaklu. Uostalom, potpuno je idiotski
održavati konferenciju za medije u podne, pomisli uz
uzdah. Posebno kad tom kreštavom jatu reportera
željnima skandala ne namjeravaš pružiti ništa što bi
moglo nadvladati kruljenje od gladi u njihovim
želucima.
Ova konferencija neće im pružiti ništa bitno, ni u
doslovnom ni u prenesenom smislu. Haugen je u
jednakoj mjeri škrt koliko i željan pozornosti medija,
pomisli Karl i zahvali svojoj sretnoj zvijezdi što ne
mora sudjelovati u ovoj besmislenoj predstavi.
»Je li žrtva bivša žena Jounasa Smeeda? Možeš li
barem to potvrditi? Ma daj, pa već znamo da je ona,
treba nam samo službena potvrda.«
Jon Bergman postavlja pitanja gledajući svoga
fotografa koji se zajedno s ostalima nagurava ispred
prijamnog pulta. Karl razdraženo još jednom pritisne
dugme i pogleda displej iznad vrata dizala. Čini se da
je jedno dizalo zapelo na četvrtom katu, a drugo je na
putu prema gore.
»Je li Smeed suspendiran? Kao član obitelji, mora
biti osumnjičenik, zar ne? Ili već znate tko je
ubojica?«
Jon Bergman pokušava privući Karlovu pažnju.
Brzo udahne zrak i nastavi.
»Znaš li koje je sredstvo korišteno? Smeed ima
vatreno oružje, je li tako? Daj, Björken, daj mi nešto,
hoćeš li?«
Karl odsutno sluša masu pitanja. Znači, ipak
pojedinosti nisu procurile. Čini se da su Jounasovi
kolege iz poštovanja prema njemu stvarno držali jezik
za zubima. S olakšanjem primijeti kako se jedno
dizalo napokon spušta.
»Apsolutno«, kaže uz cerenje u trenutku kad se
otvore vrata dizala.
 »Što? Što time misliš reći?«
Jon Bergman izgleda zbunjeno.
»Hej, mislim da će sad započeti.« Karl kimne
prema dvorani gdje se zaštitar sklonio ustranu kako
bi propustio hordu nestrpljivih novinara i fotografa.
»Bolje da požuriš jer ćeš inače sve propustiti«, kaže
nasmiješivši se reporteru dok se zatvaraju vrata
dizala.
Dok se dizalo uspinje, Karl izvadi mobitel i otipka
poruku Karen. Pritisne dugme za slanje u trenutku
kad izlazi iz dizala na trećem katu.
Smeed će veoma brzo imati posjetitelje/Karl

Evald Johannisen izgleda kao da usredotočeno

zuri u kompjutorski zaslon, ali Karl po njegovu
odsutnom pogledu zaključi da su mu misli negdje
drugdje.
»Jesi li dobro, Evalde?«, kaže i udari šakom po
njegovu stolu. »Sanjarimo, ha?«
Johannisen se načas prestraši, nekontrolirani
gnjev iskrivi mu lice. Trenutak kasnije se sabere,
široko nasmiješi i zavali u svoju uredsku stolicu.
»Vidi, vidi, tko je ovdje? Jesi li raskrstio sa šeficom
ili te ona otpustila?«
»Vjerovao ili ne, dopustila mi je malo slobode. Jesi
li vidio Lootsa? Htio sam provjeriti je li saznao nešto
od forenzičara?«
Johannisen nakrivi glavu prema čajnoj kuhinji.
 »Vjerojatno je na pauzi za kavu, kao i obično. A
gdje je onda gospođa šefica?«
»Otišla je Smeedu. Kao što je jutros i rekla.«
»Da, očigledno se voli sastajati s njim... privatno,
recimo to tako. Veoma obzirno od nje, ima
nevjerojatan potencijal za vođu, ako mene pitaš.«
Karl pogleda kolegu i brzo ga procijeni.
Johannisen je zamorno mrzovoljan kao i uvijek, ali
obično je njegov sarkazam malo suptilniji.
Imenovanje Karen Eiken Horby na mjesto privremene
šefice CID-a, očito ga je dirnulo u živac. Karl osjeti
poriv da kaže nešto o kiselom grožđu, ali ipak odluči
da neće.
Njemu se sviđa Eikenova. Usprkos nedovoljnoj
društvenoj uglađenosti i jednoj ili dvije zamorne
mane, uvijek dobro obavlja svoj posao. S druge
strane, nitko se ne želi zamjeriti Johannisenu. Lakše
je prihvatiti njegove napade na nekoga, nego postati
predmet njegovih ogovaranja. Osim toga, ova nova
raspodjela moći samo je privremena, pa je, što se tiče
uredske politike, uvijek dobro držati se načela opreza.
Kad se Smeed jednom vrati, Karen će opet potisnuti
s ljestava i Johannisenovo stado će se opet uzdići.
Stoga se odluči za usiljeni osmijeh, pa neka ga
Johannisen protumači kako god hoće.
»Što je s tobom?«, upita u pokušaju da skrene na
drugu temu. »Niste li ti i Astrid trebali danas otići na
radno mjesto Susanne Smeed?«
»Da, bili smo, ali nismo bogzna što saznali.
Ravnateljica je rekla kako je shrvana zbog onoga što
se dogodilo, ali ljudi koji tamo rade nisu bili osobito
bliski sa Susanne. Mislim da ćemo morati još jednom
razgovarati s tim klaunovima.«
»Eikenova i ja smo upravo razgovarali s
Jounasovom kćeri. Ni mi nismo imali mnogo sreće«,
kaže Karl. »Bilo je nemoguće iz nje izvući bilo što
korisno, većinom je izgledala vraški bijesna.«
»Da, znam. Tetovaže i prsten u nosu i sve to«,
naceri se Johannisen, izgleda kao da jezikom
pokušava izvaditi nešto između zuba.
»Oh, znači, ti si je upoznao? Stekao sam dojam da
nije baš kontaktirala s Jounasom.«
»To je istina, ali mi ju je prije nekoliko tjedana
Erlandsen pokazao na ulici i rekao da je to Smeedova
kći. Siroti čovjek! Najprije sve ono sa ženom, a zatim
kći koja sliči na jebenu narkomanku.«
»'Sve ono sa ženom', što si time mislio reći?«
Johanisen gurne mali prst duboko u usta i sada
marljivo kopa po onome što mu je očito zapelo među
kutnjacima.
»Ma daj, Björken«, odvrati, »sigurno polovica
Doggerlanda zna kako je Susanne godinama radila
pakao od Jounasova života. I ne samo života, ako
samo dobro shvatio, postala je pravi problem u
svakom pogledu. Ne, ovdje imamo sasvim dovoljan
broj i neprijatelja i motiva. Zar si stvarno toliko izvan
svega, Potrčko?«
Karl s odbojnošću promatra kako njegov kolega
briše prst o hlače, osjeća kako postaje sve
razdraženiji.
 »Pa«, kaže ravnodušno slegnuvši ramenima u
pokušaju da ne pokaže uzbuđenje zbog vrijednosti
ove nove Johannisenove izjave. »Znao sam da nije
majka Tereza, ali mislim da ćeš morati biti malo
određeniji želiš li da seoski tračevi urode nečim
korisnijim.«
Johannisen polako odmahne glavom, cmokne i
žalosno se nasmiješi.
»Pravilo broj jedan za murjake: nikad ne
podcjenjuj seoske tračeve. U devet od deset slučajeva,
u njima ćeš naći istinu. No uvjeren sam da su naša
bajna gospođa šefica i njezin Potrčko i više nego
sposobni za iskapanje sve prljavštine o šefu i njegovoj
obitelji. Ne namjeravam im sve ponuditi na srebrnom
pladnju.«
Kao i obično, Johannisen taj uvredljivi komentar
izreče uz širok osmijeh, uvijek spreman da se, u
slučaju potrebe, povuče i tvrdi kako je sve to samo
šala. Ovaj put je udario ispod pojasa i svjestan je
toga.
»Prilično sam uvjeren da si dovoljno profesionalan
da podijeliš s ostalima sve što saznaš, sve što će
pomoći u istrazi«, odvrati Karl. »Iako si seronja«, doda,
primijetivši da mu glas zvuči mrvicu grublje nego što
je kanio.
»Prokletstvo, čini se da nisi raspoložen za
prijateljsku šalu. Je li se to Potrčko uvrijedio?«
Nasmiješi se još jednom, ali ovaj put mu se na licu
pojavi još nešto što iskrivi osmijeh u bolnu grimasu.
»Ni upola onoliko koliko si se izgleda ti, Evalde.
Trebao bi pružiti Karen priliku. Nije tražila to
promaknuće i nitko ovdje ne uživa kopati po
Smeedovim privatnim stvarima.«
Johannisen ne odgovori, samo bulji u prazno.
Izgleda umorno, pomisli Karl, gledajući tamne
podočnjake svoga kolege. Blijedo i umorno. Očito
ogorčenje ima svoju cijenu.
»Znaš jednako dobro kao i ja da se, sve dok se ovaj
slučaj ne riješi, prema Jounasu moramo odnositi kao
i prema svakom drugom potencijalnom počinitelju«,
nastavi. »A to uključuje iskapanje svakog mogućeg
motiva i svih neugodnih činjenica. To što će Karen
nasamo razgovarati s njim, umjesto da ga dovuče
ovamo, zapravo je veoma obzirno od nje.«
»Znači, kažeš... Ali zbog toga se cijelo vrijeme
prepucavam s tobom«, izjavi Johannisen pogledavši
na svoj sat. »Netko ovdje mora bolje zapeti i pronaći
počinitelja, tako da nam se opet vrati naš pravi šef.
Usput, zar ne moraš nešto raditi ili si ovdje samo kao
ukras matrijarhata? Joj, jebem ti!«
Lice Evalda Johannisena se iskrivi, desnom
rukom uhvati se za lijevu. Trenutak kasnije jaukne i
sruši se na stol. Kad njegov kolega udari čelom o
tipkovnicu, tresak je toliko glasan da Karl poskoči.
 22
Leži na jednoj od ležaljki uz bazen. Visoko tijelo
odjeveno je u traperice i sivi džemper od janjeće vune,
bejzbolska kapa stoji mu na licu poput poklopca,
bosa stopala mlitavo vise preko ruba ležaljke. Dok mu
se približava, Karen čuje tiho hrkanje, pa razmišlja
kako će ga probuditi. Uspinjući se uz tri stube na
drvenu terasu, nastoji gaziti glasnije nego što je
potrebno. Nakašlje se. Nema reakcije. Tiho uzdahne,
priđe bliže ležaljci i promatra spavača. Sad više ne
hrče, samo duboko ujednačeno diše, trbuh ispod
janjeće vune mu se polako podiže i spušta, nema
nikakva drugog pokreta. Nakašlje se još jednom, ovaj
put malo glasnije.
»Hodaš li uvijek tako kao mačka?«
Od neočekivanog glasa, Karen se trgne. Jounas
Smeed još uvijek nepomično leži, ali sada Karen na
terasi pokraj ležaljke ugleda veliku čašu punu
gazirane tekućine s kriškom limuna.
Džin i tonik, pomisli. Prekrasno.
Trenutak kasnije, ispruži se ruka, prsti pipkaju
naokolo dok ne nađu ono što traže, zatim obuhvate
čašu. Tada Jounas podigne kapu, pridigne se na
lakat i u tri velika gutljaja isprazni čašu.
»Smiri se, Eikenova«, kaže opazivši njezin
rezignirani pogled. »Mineralna voda i limun, ništa
više. Što hoćeš?«
»Znaš što hoću. Moramo razgovarati.«
 »Ti bokca, to nije ono što želim čuti od žene...«
»Prestani s tim sranjima. Bi li sjeo kako Bog
zapovijeda?«
Začudo, posluša je, polako se posjedne,
nadlanicama protrlja oči i glasno podrigne.
»Oprosti. Ugljična kiselina«, kaže, pogladivši se po
trbuhu.
»Možemo li ući unutra?«, upita kimnuvši prema
kući. »Konferencija za medije samo što nije završila,
svaki čas ovamo će doći novinari. Bolje bih se osjećala
kad bismo razgovarali unutra.«
»Dobro, onda svakako moramo ući unutra. Važno
je da se oboje dobro osjećamo«, odvrati otežući riječi i
ustane. Trenutak stoji mimo, promatra prilazni put.
Karen opazi kako je prijetnjom o brzom dolasku
reportera postigla željeni učinak. Sad je vrijeme da
testira i preostali dio svoje strategije.
Bez riječi krene za njim u kuću i sjedne na isto
mjesto na kojemu je i sinoć sjedila. Jounas zastane
na pola puta.
»Može šalica kave?«, upita, mahnuvši glavom
prema kuhinji.
»Zanima me koliko će još trajati ta tvoja mala
predstava«, otresito kaže. »Jer me već počela vraški
umarati.«
Jounas se ukoči, ništa ne odgovori.
»Dakle?«, kaže Karen i bez treptanja se zagleda u
njegove oči. »Hoćeš li da porazgovarao o onome što se
dogodilo? Je li to ono zbog čega sve ovo radiš? Rado
ću odvojiti pet minuta za tvoje insinuacije i zajedljive
komentare. Ili, hej, reci mi koliko ti treba vremena da
sve to izbaciš iz svoga sustava, tako da se možemo
baciti na pravi posao.«
»Jebi ga, gadno si raspoložena.«
»To te iznenađuje?«, kaže izdržavši njegov pogled.
»Došla sam razgovarati s tobom i znaš da to moram,
a ti radiš sve samo da to sabotiraš. No dobro,
izbacimo sve to iz sebe tako da možemo nastaviti
dalje. Hoćeš da ja budem prva?«
»Dobro, Eikenova, sad je bilo dosta...«
Glas mu odjednom zvuči prijeteće. Ili to u njemu
čuje natruhu nesigurnosti?
»Evo što se dogodilo«, nastavi Karen. »Nalokali
smo se i donijeli lošu odluku. Iskreno govoreći, ne
sjećam se baš najbolje kako smo stigli u hotel, ali se,
nažalost, sjećam cijelog jebanja. Stvarno glupog i
nepotrebnog, definitivno nimalo vrijednog spomena i
zato, bi li već jednom mogao prijeći preko toga?«
»Stvarno je bilo toliko loše?«, otegnuto pita. »Jer,
meni se činilo da si...«
»Kad već pitaš, da«, prekine ga. »Sjećam se dijelova
koji su bili nezamislivo dosadni i to se nikad više neće
ponoviti. Ne prestaneš li stalno na to aludirati, tebi će
biti mnogo gore nego meni.«
Primijeti kako se ukočio, pogled mu je postao
oprezan. Polako joj priđe i sjedne na rub stolića.
Glava mu je dobrih pola metra više od njezine, zato
opsuje u sebi što je sjela. Tada Jounas polako kimne
i nasmiješi se, izgleda kao da jedva čeka što će ona
reći.
 »Prijetiš li ti to meni, Eikenova?«, nasmije se. »Ja
znam što se dogodilo, a ti ćeš tvrditi da nije bilo
sporazumno, zar ne? Da sam te nekako prisilio...«
»Prestani više s tim«, obrecne se i toliko naglo
ustane da se Jounas morao odmaknuti da se ne
sudare.
Karen se udalji i prekriži ruke.
»Bilo je potpuno glupo, ali, nažalost, sporazumno.
Želim red kako neće samo za mene biti dobro
zaboravimo li na to.«
»Da?«
»Da, mislim da ti nimalo neće pomoći karijeri kad
se sazna za tvoje grozno prosuđivanje. Pijanstvo,
odlazak u hotel i ševa s podređenom zaposlenicom.
Uvjerena sam da ćeš izgubiti malo kredibiliteta.«
»Ti prokleta...«
Naglo ušuti.
»Slobodno nastavi«, cinično mu kaže. »Ispljuni sve
to! Mogao bi malo trabunjati i o feministicama kojima
samo treba dobra ševa, uvjerena sam da ćeš se poslije
bolje osjećati. Nemoj se suzdržavati radi mene, takva
sranja slušam već skoro četiri godine.«
»Malo bih pripazio da sam na tvome mjestu«, kaže
Jounas ustajuči. »Nemoj zaboraviti da ću ti, čim
završi ova farsa, opet biti šef.«
»Znam, ali sada nisi. I, bolje bi ti bilo da surađuješ,
jedino ako nešto kriješ. Što prije završi ova istraga, to
ćeš se prije vratiti na posao i moći mi napraviti pakao
od života. U redu?«
 Jounas priđe prozoru i zagleda se u vrt. Iako mu
vidi samo leđa, osjeća da bi trebala prestati govoriti,
da je pobijedila. Samo zasad, samo ovu jednu rundu.
No i to je dovoljno.
Na kraju se Jounas okrene i zausti, ali ga Karen
pretekne.
»Važi li još ona ponuda za kavu?«
Petnaest minuta kasnije, odloži šalicu s kavom na
stolić.
»Pričaj mi o Susanne«, kaže mu. v J
»Što želiš znati?«
Sada mu glas zvuči umorno, ali ne i neprijateljski.
»Sve, pretpostavljam. Počni s vašim brakom. Kad
i kako ste se upoznali?«
Uz bolan uzdah, zavali se u stolicu.
»Dvadeset osmog svibnja, na svadbi moje sestre.
Išle su u isti razred u srednjoj školi i nakon škole
ostale u kontaktu.«
»I prije toga si je poznavao?«
»Naravno, vidio sam je nekoliko puta s Wenche, ali
ja sam dvije godine stariji od sestre i otišao sam u
inozemstvo otprilike godinu dana nakon što su one
završile školu. A kad sam se vratio nakon nekoliko
godina, Wenche je hodala s Dagom i tada se
vjerojatno nisu toliko često viđale. Ali, da, prije toga,
sreo sam je nekoliko puta. Prije nego što je zarila
svoje kandže u mene.«
Karen se ne obazre na njegov ogorčeni ton.
»Znači, ostale su u kontaktu i nakon srednje
škole?«, kaže. »Wenche i Susanne, mislim reći.«
 Zapamti da mora što prije posjetiti Wenche
Smeed.
»Valjda, tu i tamo. Dovoljno da je Wenche pozove
na svadbu. Kao što sam rekao, tamo smo se bolje
upoznali.«
»Kakva je tada bila Susanne?«
Jounas se zavali u stolicu i mahne rukom kao da
je to pitanje suvišno.
»Stvarno je dobro izgledala, naravno. Strašno
seksi. Ali to je bilo tada«, doda.
Karen zatomi uzdah.
»Čestitam, ali mene više zanima kakva je bila
osoba.«
»Tada? Sretna i opuštena, nije bila kučka.«
Smeedova idealna žena, pomisli Karen. Seksi,
sretna i opuštena. Ubrzo će dodati i zahvalna i
poslušna.
»Znači, imali ste dobar odnos? Isprva, mislim
reći.«
Jounas se kratko nasmije. Ogorčenim, nijemim,
prezirnim smijehom.
»Isprva? Naravno, valjda bi se moglo reći.«
»Dovoljno dobar da se vjenčate.«
»Da, sljedeće jeseni. Uobičajena priča.«
»Susanne je zatrudnjela?«
Kimne.
»Da, već za nekoliko tjedana. Nije gubila vrijeme,
to joj moram priznati.«
»Za to je potrebno dvoje, nije li?«
 »To je i ona tvrdila.«
Karen odustane od te teme. Ne želi slušati o tome
tko se trebao pobrinuti da ne dođe do neželjene
trudnoće.
»Sigrid je vaše jedino dijete?«, pita, iako već zna
odgovor. I dalje se želi držati izmišljotine da je ovo
razgovor kao i svaki drugi.
»Da«, odsječno odgovori. »Rodila se krajem
siječnja.«
Karen brzo baci pogled na svoj notes.
»Znači da je imala osam godina kad ste se razveli.«
Jounas ne komentira, samo slegne ramenima.
»Razgovarali smo s njom, rekla je da je nakon
razvoda živjela i s tobom i sa Susanne dok nije otišla
od kuće.«
Još jedno slijeganje ramenima: Karen pomisli
kako Jounas, pri samoj pomisli na kćer, oponaša
njezin govor tijela. Postavljaj konkretna pitanja,
podsjeti se, ili nećeš dobiti nikakve odgovore.
»Rekla je da ste se ti i Susanne mnogo svađali.
Zbog čega su izbijale te svađe?«
»Zbog čega uopće dolazi do svađa? I ti si bila u
neuspješnom braku...«
Karen se na trenutak osjeća kao da tone, traži
nešto za što bi se mogla pridržati, mlatara rukama i
grabi, traži uporište. I brzo izroni na površinu.
»Ne govorimo o meni«, brzo odvrati, čuje kako joj
srce tuče u grlu, zamalo je ugušilo njezine riječi.
»Molim te, samo odgovori na pitanje.«
Rezignirano je pogleda.
 »Svađali smo se zbog svega«, odvrati. »Apsolutno
svega.«
Karen ga promatra, zagledao se u prazan zrak
ispred sebe. Polako odmahuje glavom, Karen čeka da
nastavi.
»Svađali smo se zbog toga gdje ćemo živjeti, kamo
ćemo ići na odmor i zbog Sigrid. U koju bi školu
trebala ići, kojim bi se slobodnim aktivnostima
trebala baviti. I zbog novca, naravno. I zbog moga
posla, većinom zbog posla. Ili, da budem precizniji,
moga izbora karijere.«
Izgleda kao da razmišlja o onome što je rekao.
Zatim se nasmije.
»Kad se Susanne udala u obitelj Smeed, nije ni u
ludilu zamišljala da će biti murjakova žena. Naravno
da je bila prokleto bijesna.«
Karen se pokuša sjetiti svega što je načula.
Zacijelo su se mnogi iščuđavali kad sin Axela Smeeda
nije krenuo očevim stopama, već se opredijelio za
mnogo manje unosnu i nedoličnu karijeru policajca.
No maglovito se sjeća mjesnih tračeva. Ona je
diplomirala na akademiji iste one godine kad je on
počeo raditi kao policajac. Nisu se poznavali kao
djeca, nisu zajedno odrastali. Ona je odrasla na selu,
on u središtu Dunkera, pohađali su različite škole,
kretali se u različitim društvenim krugovima, živjeli
drukčijim životima, iako su bili iste dobi. Vjerojatno
su bili na nekim istim zabavama, iako se Karen toga
ne sječa, i vjerojatno su im se putovi više puta ukrstili
u nekim barovima u kojima su popustljivije gledali na
dob klijenata. Moralo je biti tako u tako malenom
gradu.
Iako u to vrijeme Jounas na nju nije ostavio
nikakav dojam, svaki otočanin je znao tko je njegov
otac. Axel Smeed i njegov brat Ragnar naslijedili su
očevo bogatstvo. Uz Axelovo ulaganje u nekretnine i
eksploataciju zemlje, te Ragnarovu odvjetničku
tvrtku, braća su umnogostručila očevo bogatstvo.
Pomogli su i Ragnarov politički angažman i dva
mandata u parlamentu: sve zapreke koje se nisu
mogle prevladati vještim korištenjem rupa u zakonu,
uvijek su se mogle zaobići jednako vještim
korištenjem veza u pravosuđu i politici. Vladalo je
opće uvjerenje kako Smeedovi posjeduju trećinu
Heirnoa i polovicu Frisela. Karen se sjeća što joj je
otac običavao govoriti: »Ono što Smeedovi danas ne
posjeduju, sutra će ukrasti.« I sjeća se koliko je
samodopadno zvučao preko telefona kad joj je rekao
kako se sin Axela Smeeda prijavio na policijsku
akademiju.
»Navodno će biti murjak, baš kao i ti, Karen.
Izgleda da taj Smeedov dečko ipak nije toliko fin.«
Dakle, Susanne nije trebala biti toliko iznenađena
Jounasovim izborom karijere: u vrijeme kad su se
upoznali, on je već vjerojatno diplomirao na
akademiji. Zar ona to nije znala?
Jounas joj odgovori i prije negoli mu postavi
pitanje.
»Prijavio sam se tek nekoliko godina nakon
završene srednje škole. Prije toga sam započinjao i
odustajao od mnogih studija na sveučilištu, nisam
znao što zapravo želim. Vjerojatno sam se na
akademiju prijavio prvenstveno iz prkosa ocu. Htio
sam biti policajac samo zato što je to bilo potpuno
suprotno njegovim planovima.«
»Je li upalilo?«
»Valjda. Starac je zaprijetio da će me razbaštiniti,
i slične stvari. Problem je u tome što i nisam toliko
silno želio biti policajac. Sviđala mi se obuka, ali one
prve godine na poslu...«
»Uhićivanje pijanaca i odaziv na remećenje javnog
mira«, kaže Karen. »Ne, ni meni to nisu bile najbolje
godine u životu.«
»Ja sam barem to duže radio od tebe, gotovo dvije
godine.«
»Da, znam.«
»A onda sam otišao s otoka.«
Karen se iznenadi, to nije znala. s/
»Što si namjeravao?«
»Hoćeš kraću verziju?«
Karen kimne.
»Putovao sam Južnom Amerikom, zatim, SAD-
om. Radio sam na crno na različitim gradilištima i u
kalifornijskim barovima, šest mjeseci proveo sam u
New Yorku. Mislim da sam tamo doživio prosvjetljenje
i shvatio kako život od danas do sutra i nije toliko
privlačan. Tada sam počeo razmišljati o povratku
kući i tome da se skrasim. Jednostavno rečeno,
dojadilo mi je da stalno budem švorc.«
»I tako si odlučio postati policajac. Zanimljiv
izbor...«
 Nasmiješe se, načas se potpuno razumiju.
»Ne, najprije sam se podvijena repa vrati tatici.
Obećao sam mu da ću zaboraviti na sve svoje
prijašnje planove, nismo ni spomenuli moju godinu
provedenu na akademiji. Oca je više ljutio moj bijeg
u Južnu Ameriku i drogiranje u SAD-u. Zato sam
počeo studirati pravo. Nakon nekog vremena
dopustili su mi da honorarno radim u stričevoj tvrtki,
u zamjenu za obećanje da ću završiti studij i biti ocu
na raspolaganju. Drugim riječima, čisti nepotizam.
Dao mi je veliku lovu i kupio velik stan na
Freyagateu.«
Ustane i odjednom se zagleda u Karen.
»Namjeravaš li i dalje kopati po ovom sranju,
trebat će mi malo jače piće. Pretpostavljam da te
nema smisla pitati hoćeš li i ti, zar ne?«
»Ne, neću«, nasmiješi se. »Ne smijem piti na poslu
dok me šef gleda.«
Rekla je to s taktičnom pristojnošću. Htjela je
istaknuti kako je svjesna da je ova zamjena uloga
samo privremena. Napokon je progovorio i zato ne želi
riskirati da se opet povuče u sebe.
»Ta ti je dobra, Eikenova«, kaže joj.
Učini joj se da je vidjela trzanje kutova njegovih
usana, nakon toga se okrenuo i izašao iz sobe. Kad
se vratio, Karen je sa zavišću pogledala njegovu
zamagljenu čašu, sa sitnim mjehurićima koji se
pjenušaju oko dvije kocke leda i kriške limuna: ovaj
put je to definitivno džin-tonik. Gotovo može osjetiti
miris borovice i gorak okus na jeziku kad Jounas
otpije velik gutljaj. Salata za ručak, a sada ovo. Što
se ono zarekla, koliko će tjedana živjeti urednim
životom?
»Nastavi«, potakne ga. »Studirao si pravo i
honorarno radio za strica. Tada si upoznao
Susanne?«
»Pogodak. Iza sebe sam imao nekoliko godina
smirenog života i brzo sam se bližio tridesetoj, pa
pretpostavljam da nisam bio na oprezu. Tada je
Susanne zarila svoje kandže u sina jedinca Axela
Smeeda.«
»Znači, ti si bio samo tragična žrtva... Najprije
očevih planova, a zatim Susanneinih?«
Jounas je osine bijesnim pogledom, ali ipak
nastavi.
»Mislim da je zapravo ona sebe smatrala žrtvom«,
mirno kaže. »Htjela je odvjetnika, a dobila je policajca.
Bila je vraški razočarana, to ti mogu slobodno reći.«
Nasmiješi se, zadovoljan ovim citiranjem Edith
Sodergran. I Karen se morala nasmijati. Dakle,
poznati su mu nordijski pjesnici, pomisli, ili ih se
barem sjeća iz škole.
»I kako se očitovalo to razočaranje?«
»Pa, priredila mi je pravi pakao kad sam, šest
mjeseci nakon vjenčanja, napustio studij. Dugo sam
vremena bio nezadovoljan, nisam to više mogao
podnositi, pa sam prekinuo.«
Otpije piće, Karen čeka da nastavi.
»Tata i Susanne su se izmjenjivali u nastojanjima
da se predomislim. Neko su vrijeme bili ujedinjeni u
toj borbi, ali kad je starac opet počeo prijetiti da će
me razbaštiniti, napala je i njega. I tada nas je
hladnokrvno obavijestio da prodaje stan na
Freyagateu i da se moramo iseliti.«
»Iako ste imali malu bebu? Je li stvarno bio toliko
bešćutan ili vas je samo htio zastrašiti?«
»Pa, pretpostavljam da je na neki način znao biti
bešćutan, ali znam što je bio uzrok. Zašto bi nam
financijski pomagao kad se ne želim pokoriti
njegovim željama? Bilo kako bilo, nisam bio spreman
nastaviti sa studijem prava samo zato što to želi moj
otac. Osim toga, oduvijek sam nagađao da me se stric
jedva čeka riješiti. Pravo jednostavno nije bilo ono što
me zanimalo.«
»I tako si odlučio opet se zaposliti u policiji. Opet
obući uniformu...«
»Zapravo, da, baš tako. Odradio sam šest mjeseci
gore u Ravenbyu, zatim još dva mjeseca ovdje u
Dunkeru, a onda su objavili kako traže glavnog
inspektora. Tada se mnogo brže napredovalo, svake
godine uvodilo se novo ustrojstvo.«
»A Susanne nije bila zadovoljna?«
»Šališ se? U jednoj godini našega braka zamijenila
je peterosobni stan na Freyagetu s dvosobnim u
OdinsWalli. Povrh svega, uništio sam svaku šansu za
blistavom odvjetničkom karijerom i odustao od
položaja nasljednika očevog carstva. Cijelu jednu
godinu jedva smo prozborili koju riječ.«
»Ali ste i dugo nakon toga ostali u braku?«
»Barem na papiru. I povremeno je bilo u redu.
Stalno sam dobivao unapređenja, pa smo se preselili
iz dvosobnog stana u kuću u nizu u Sandeu.
Jednostavno rečeno, stvari su krenule nabolje.
Problem je bio u tome što Susanne nikad ništa nije
bilo dovoljno, nikad nije prestajala misliti o onome što
smo mogli imati i nikad nije preboljela što nas moji
roditelji nikad nisu pozivali. Ali se iz nekog razloga
nije htjela razvesti. A što se mene tiče, pa...
pretpostavljam da sam mislio...«
Da je to praktično, pomisli Karen.
»Mislio sam da je bolje da pričekamo s razvodom
dok Sigrid malo ne odraste. Doduše, kasnije sam se
pitao je li to bila dobra odluka«, snuždeno izjavi. »Čini
mi se da su sve te svađe na nju ostavile posljedice.
Pa, upoznala si je«, doda, kao da je to posve dovoljno.
»Mislim da je sa Sigrid sve u redu«, oprezno kaže
Karen, itekako svjesna da bi opet mogao planuti i
zbog najmanje njezine pogreške. »Izgleda malo ljuta,
ali to je možda potpuno normalno.«
»'Malo ljuta'. Jesi li sigurna da je to bila ona?
Jesi li joj vidjela prsten u nosu? Mala izgleda
poput vražjeg bika, ako mene pitaš.«
»Ne pitam. Htjela bih više toga saznati o Susanne
i onome što se dogodilo nakon razvoda.«
»Što bi htjela znati? Bila je pohlepna i proračunata
kučka. Je li to dovoljno?«
Iskapi čašu do dna, odloži je malo previše grubo i
pogleda na sat. Naizgled mirno, Karen ga promatra,
ni izdaleka nije završila s pitanjima. Ne nastave li
razgovor sada i ovdje sve dok ne dobije potrebne
odgovore, morat će ga privesti u postaju, a to bi htjela
izbjeći.
 »Dobro«, kaže fiksirajući ga pogledom. »Iz onoga
što sam čula, tvoj odnos sa Susanne bio je... hladan.
A prema onome što je rekla Sigrid, razvod nije ništa
poboljšao. Mogu li pitati zbog čega ste se tada
svađali? Mislim reći, nakon razvoda.«
»Još uvijek zbog novca, naravno«, obrecne se. »Za
Susanne je uvijek u pitanju bio novac. Samo je za
njega marila.«
Karen se sjeti Susanneine kuće, uspoređuje je s
ovom u kojoj je sada. Dvije spavaće sobe u Langeviku,
bijele laminirane police i Ikein trosjed. Sve uredno i
čisto, ali mnogo svjetlosnih godina daleko od ove
velebne vile u Thingwalli, s orijentalnim sagovima,
skupocjenim slikama i bazenom. Očito je njezine
misli odalo ogledavanje naokolo.
»To ti se zove predbračni ugovor«, cinično kaže
Jounas. »Pošteno da poštenije ne može biti. Iz bračne
imovine uzimaš samo ono što si donio u brak. Ništa
više.«
»A ona ga je rado potpisala? Bez problema?«
»Nije, ali nije imala izbora, zar ne? Nisam ni ja, ako
smo mislili negdje živjeti. Što je postalo neophodno,
jer je dijete bilo na putu. To je otpočetka do kraja bila
tatina ideja: bez predbračnog ugovora nema stana,
nema džeparca, nema posla. Dakako, mogao sam ga
kasnije rasparati, onda kad sam ionako prekinuo sve
veze sa starcem. I sam Bog zna koliko me Susanne
zbog njega gnjavila. Ali... no, dobro, osjećao sam da
je ne bih smio poslušati. Mislim da ju je to odvelo
preko prokletog ruba.«
»A kad ste se razveli...«
 »... nije dobila ništa. Nula. Osim nekoliko stvari
koje je kupila za vrijeme braka. Dobivala je novac
svakog mjeseca, pun kamion novca, to ti mogu reći.
Dobrovoljne priloge: nisam ni ja potpuno bez srca.
Barem dok smo imali zajedničko skrbništvo nad
Sigrid. Novac je dobivala kako bi Sigrid imala
primjeren standard kad nije živjela sa mnom. Ali ja
sam pravi idiot i nikad nisam provjeravao kako
Susanne troši novac.«
»Kako ga je trošila?«
Jounas prezirno puhne i rašiti ruke, kockice leda
zazveckaju u čaši.
»Otkud bih ja to znao. Pediküre, odjeća,
liposukcije, što ja znam, na sve one gluposti koje vi
žene volite. I stalna putovanja: Tajland, New York,
Španjolska. Mislim da je bila čak i u Turskoj.«
I na cipele, sjeti se Karen.
»Što je s njezinom kućom u Langeviku, kako je
došla do nje?«
»To je bio njezin rodni dom. Mama joj je bila mrtva
kad smo se upoznali, ali joj je tata tamo živio sve do
našega razvoda, nakon toga završio je u bolnici. Stoga
je kuća bila praktično prazna, samo je čekala da se
Susanne useli.«
Praktično za vas oboje, pomisli Karen, čudeći se
njegovoj sposobnosti da svaka riječ koju izreče o
Susanne zvuči kao eksplicitna ili implicitna optu žba.
Čak ni sada kad je mrtva, ne može obuzdati svoj
prezir.
»Znači, tata joj je bio u bolnici. Je li umro tamo?«
 Jounas slegne ramenima, izgleda kao da je
izgubio interes.
»Da, navodno je mnogo pio, pa pretpostavljam da
su mu jetra otkazala. No ja o njezinim roditeljima
nisam gotovo ništa znao, nikad nije htjela razgovarati
o njima. Pretpostavljam da ni oni nisu živjeli
sukladno njezinim očekivanjima.«
»Još jedno pitanje prije nego što odem. Kako to da
su u Susanneinoj kući pronađeni tvoji otisci prstiju?
Prema nalazu forenzičara, na više mjesta u kući našli
su tvoje nedavne otiske.«
Načas joj se učini da će eksplodirati. Ili, bolje
rečeno, implodirati, pomisli, promatrajući kako lice
njezina šefa mijenja boju iz bijele u crvenu. Tada
Jounas prasne u smijeh.
»Znači, Eikenova, cijelo ovo vrijeme tajiš tu
sitnicu, ha? Ne skidaš gaćice u jednom potezu. Ali to
nije ni upola toliko uzbudljivo kao što se nadaš.«
»Hoćeš li, molim te, odgovoriti na pitanje«, umorno
kaže.
»Zato što sam bio tamo, dakako. Prije tjedan dana,
možda i manje.«
»Kako to? Ništa od onoga što si mi rekao ne
ukazuje na to da si je htio vidjeti.«
»Zato što me nazvala. Tvrdila je da želi razgovarati
o Sigrid i da se radi o veoma važnoj stvari. Meni se
nije dalo, očito, ali je inzistirala na tome da bez
svađanja razgovaramo o kćeri, da je otkrila nešto zbog
čega se zabrinula. I stvarno je zvučala veoma
zabrinuto i tako...«
 Ušuti.
»I zato si otišao tamo?«, sumnjičavo upita Karen.
»Da«, drekne. »Samo što ti ne možeš ni zamisliti
kako je to, kad zbog zabrinutosti za svoje dijete moraš
zaboraviti na sve drugo.«
Karen osjeti zujanje u ušima, čini joj se kao da
pada. Zujanje se pretvori u glasnu tutnjavu,
Jounasove riječi zvuče joj čudno i udaljeno.
»No reći ću ti, Eikenova, za Sigrid bih učinio i
mnogo gore stvari od razgovora s ludom gadurom. Jer
se ispostavilo da je jednako luda kao što je oduvijek i
bila. Govorila je samo o tome kako bi se Sigrid trebala
obrazovati umjesto da radi u baru, zatim nešto o
njezinu dečku koga Susanne očito nije odobravala.
Prema njezinim riječima, bavio se svim vrstama
nedjela, krađom, drogama, ne znam što li je sve
izmislila. Odjednom sam joj, kao policajac, bio
nevjerojatno dobar. Praktički je zatražila da
nadgledam toga momka i, potpuno predvidljivo, skroz
poludjela kad sam to odbio.«
Karen ga sluša spuštene glave i zatvorenih očiju
sve dok tutnjava ne prestane i dok opet ne začuje
njegov glas.
»... zato sam otišao i otada je nisam vidio. I nisam
je ni ubio, iako sam to mnogo, mnogo puta htio i za
to imao razloga.«
Karen i dalje šuti, govori samoj sebi da ne smije
plakati, ne još, ne dok ne izađe iz te kuće. Potom
polako udahne zrak i osovi se na obamrle noge. Mora
otići prije negoli se raspadne.
»Dobro«, kaže. »Sada mogu otići.«
 »Samo tako?«
»Samo tako. Bit ću u kontaktu.«
Jedva se uspije obuzdati.

***

Ako ništa drugo, barem se nije pretvarao, pomisli

petnaest minuta kasnije, brišući papirnatom
salvetom maškaru ispod očiju i upalivši motor.
On ne zna ništa o meni, govori samoj sebi. Nije me
htio osobno uvrijediti.
Ali ipak je jebeni kreten, doda, sjetivši se
pakosnog načina na koji je govorio o svojoj bivšoj
ženi. Većina ljudi izbjegava loše govoriti o mrtvim
osobama: u svakoj istrazi na kojoj je radila, čak su i
najokorjeliji kriminalci, čim bi završio ovaj njihov
zemaljski život, prikazivani kao slatka nedužna
janjad. Zapravo još nikad nije čula da je bilo tko
pokazao takav otvoreni prezir prema mrtvoj bliskoj
osobi. Ili, zapravo, mržnju. Je li ju dovoljno mrzio da
posljednji put dođe u Langevik i premlati je do smrti?
Misli da nije tako. Da je tako, vjerojatno bi prikrio
svoje osjećaje prema Susanne. I nije otkrila nijedan
konkretan motiv. Ne još.
Nažalost, ja točno znam gdje je jučer ujutro bio taj
gad, pokajnički pomisli i skrene udesno na
Valhallgate. Zapravo je Jounas Smeed imao nešto
izuzetno rijetko: veoma čvrst alibi, barem do sedam i
dvadeset ujutro. A nakon toga? Prema njegovim
riječima, iz hotela nije izašao sve do devet i pol, više
od dva sata kasnije, i to »prokleto mamuran«. U ovo
potonje je vjerovala. I zato mora naći nešto što će
potkrijepiti njegove tvrdnje kako mu ona ne bi morala
dati alibi za taj vremenski period.
Nije ni s kim razgovarao, osim s beskućnikom na
plaži. Pa, čak i da je htio, pomisli Karen, nije mogao
naći manje pouzdanog svjedoka od toga. I vjerojatno
će mu biti teško ući u trag. I jednako kao i kad se ona
išuljala iz hotela, i kad je on odlazio, na recepciji nije
bilo nikoga, a to nije ni potkrepljivalo ni pobijalo
njegove tvrdnje. Posreći li joj se, možda je ipak netko
bio tamo, iako ga Jounas nije vidio. Morat će to
provjeriti, još danas. Dragi Bože, neka netko potvrdi
njegovu izjavu, pomisli. Ako je točna, mogu ga brisati
s popisa osumnjičenika i nitko nikad ne mora saznati
gdje je proveo noć. Ni s kim. Ako je otišao iz hotela
onda kad je rekao, tada jednostavno nije mogao ubiti
Susanne. S druge strane, onaj dosadni glas u glavi
nikako joj ne da mira: ako je otišao iz hotela odmah
nakon mene, imao bi dovoljno vremena.
Prestane razmišljati zaustavivši se na crvenom
svjetlu, kad zazvoni njezin mobitel. Trgne se. Jednom
rukom kopa po torbici, ne miče pogled sa semafora.
U onih sat vremena koliko je provela s Jounasom,
mobitel joj je zvonio četiri puta i nije se htjela javiti
kad je vidjela broj. Jon Bergman. Očito je odjel za
odnose s medijima dobro obavio svoj posao i skrenuo
s nje pažnju, ali Jon je imao njezin broj mobitela.
Pogleda mobitel, uvjerena je da će na zaslonu opet
pisati ime reportera. Ali piše ime Karla Björkena, pa
se odmah javi.
»Hej, Karl«, kaže. »Ima li kakvih novosti?«
Karl ne troši vrijeme na pozdrav.
 »Johannisen je izvan pogona«, kaže kroz stisnute
zube. »Dobio je srčani udar.«
 23
Karen s osjećajem krivnje pogleda najvišu policu
u svojoj šupi s alatom.
Zadovoljstvo koje je osjećala nakon što je
hermetički zatvorila svih sedam prozora u prizemlju
kuće, zamijenila je potištenost. To isto mora napraviti
i na svim prozorima na prvom katu, jer, ne učini li to
dok ne bude prekasno, u kući će ove zime biti veliki
propuh. Sam staklarski kit zapravo nije dovoljan. Bilo
bi idealno kad bi mogla skinuti svaki prozor,
ostrugati sa svakog okvira staru boju, premazati ga
temeljnom bojom, osušiti i na kraju obojiti plavom
uljanom bojom.
Ako ništa drugo, barem ima dovoljno boje,
primijeti. Iz nekog je razloga njezin pokojni otac
osjećao potrebu nagomilati desetak velikih kanti i još
uvijek su uredno poslagane na polici ispred nje.
Vjerojatno ju je nabavio od nekoga »tko ima rođaka
koji ima nekoga«. Walter Eiken nije propuštao takve
prilike. Uvijek je pazio da ne bude izravno upleten
kad bi dio pošiljke »slučajno pao s kamiona«, ali je
uvijek bio spreman uskočiti u kasniji stadij lanca
nabave. Geni Waltera Eikena s Nooröa nikad nisu u
potpunosti nadvladali ono što je naslijedio s majčine
strane: malo čestitosti, kuću u Langeviku, kao i
dozvolu za ribolov koja je išla u paketu s kućom. Što
je bilo dovoljno da posljednjih četrdeset godina svoga
života ostane na pravoj strani zakona.
 Karen opet promatra police, stalak, zidove i pod,
ali ne nalazi ono što traži. Ako nije ni ovdje, onda je
to sigurno nekome posudila. Pitanje je samo, kome?
Razdraženo uzdahne, zatvori vrata šupe i povuče
drveni zasun. Polako hoda travnjakom, podigne
grablje s tla.
Zastane, drži dugu drvenu dršku, gleda naokolo
po dvorištu, s izrazom majke koja traži zločestog sina
promatra svaku građevinu. Toliko nježnosti i ljubavi
- i toliko brige. Sve te stvari koje bi trebala napraviti.
Ostaci šindre otpale s krova još uvijek su na hrpi
ispod kuhinjskog prozora. Itekako dobro zna da će,
čim otpadne jedna ploča šindre, ubrzo otpasti i druge.
Iako ga odavde ne vidi, zna da je sjeverni zid gostinske
kuće žalostan prizor. I zna kako bi trebao izgledati.
Polako se vraća prema kući, otkine grozd
oskoruša s velikog stabla uz kuhinjski prozor,
proučava njihovu boju. Još nije vrijeme, ali čim
započnu mrazovi, svakako će napraviti nekoliko boca
bitera. Toliko je voljna učiniti. Sve ostalo što bi se -
prema preciznim bilješkama koje joj je ostavila baka
- trebalo brati u ovo doba godine, namjerava ostaviti
Majci Prirodi. Puzavu piriku i oslad, rusomaču, gljive
ovčje vime, primorsku morgušu, šipak...
Zastane i pogleda divlju ružu punu šipka pokraj
gostinske kuće. Možda bi ipak mogla ubrati malo
šipka. Koliko je teško ubaciti pregršt u lonac i skuhati
ih? I ostale osušiti. Možda sljedeći vikend.
Nasloni grablje na deblo oskoruše. Nema smisla
spremati ih u šupu dok ne otpadne sve lišće. Osim
toga, praktične su za ubiranje oskoruša. Ali to će
ostaviti za neki drugi put. Sada bi trebala hodati
naokolo i izvikivati: »Jesam li vam posudila svoju
pilu?«
Na brzinu otare čizme o otirač na prednjem
stubištu, otvori vrata i uz još jedan glasan uzdah
primijeti da treba podmazati šarke.

Dok aparat za kavu ispušta posljednjih nekoliko

mlazova, Karen promatra plosnati paket na
kuhinjskom stolu. Naravno da večeras više neće ni
pokušavati tražiti tu vražju pilu. Zapravo je već dugo
nije vidjela, mogla bi biti bilo gdje. Možda bi
jednostavno mogla sutra nakon posla svratiti u
trgovinu i kupiti novu. Bit će hladno, no sve dok ne
postavi vratašca za mačku, morat će živjeti uz
otvorena kuhinjska vrata.
Trebala bih barem otvoriti kutiju i proučiti
konstrukciju, pomisli. Točno izmjeriti mjesto na
vratima i prokljuviti kako će ih postaviti. Ili čak otići
dolje u podrum i tamo potražiti tu prokletu pilu.
Ta pomisao joj je toliko neprivlačna da pomisli
kako će umjesto toga nazvati majku. Iznenaditi je
dodatnim pozivom, osim onih obveznih svake subote
ujutro. Bit će bolja kći nego što je bila proteklih
nekoliko...
U tom joj trenutku sine ideja, jednako očita kao i
neshvatljiva. Zašto se toga nije prije sjetila? Brzo
odloži paket s mačjim vratašcima na pod, napuni
veliku šalicu kavom, ulije malo mlijeka, sjedne za stol
i uzme mobitel.
 »Što nije u redu?«
Eleanorin glas zvuči veoma napeto pa Karen
preplavi osjećaj krivnje. Njezin poziv je očito toliko
neočekivan da je izazvao zebnju njezine majke.
»Ne, ne«, uvjerava je. »Samo sam te htjela pitati
znaš li...«
Instinktivno se posrami stvarnog razloga svoga
poziva, razmišlja koji bi mogla navesti. Neki zbog
kojega bi dobra kći nazvala svoju majku.
»... što se radi sa šipkom.«
Nekoliko trenutaka vlada tišina, tada Eleanor opet
progovori.
»Šipkom?«, ponovi u nevjerici. »Htjela bi znati što
ćeš sa šipkom?«
»Da... Ne mogu se sjetiti da li ga najprije treba
očistiti ili skuhati zajedno s dlačicama i vrhovima.«
»I zoveš svoju staru majku, umjesto da to potražiš
na internetu?«
Glas na drugom kraju zvuči ironično, pa Karen u
djeliću sekunde zažali zbog poziva. Užasnuto shvati
kako je i nesvjesno počela govoriti nadurenim
tinejdžerskim glasom.
»Pa onda oprosti što sam pitala.«
Na to se Eleanor Eiken, udaljena tisuće
kilometara i četrdesetak godina od takvih kućanskih
poslova, od srca nasmije. Zatim se nakašlje i nastavi
majčinskim glasom.
»Možeš i jedno i drugo, ali ako ih ne očistiš, morat
ćeš poslije procijediti čaj. Uzmi ono trokutasto cjedilo
koje visi s druge strane vrata smočnice. Ono koje ne
stane u ladice.«
»Dobro, hvala. Kako si inače? Kako ste ti i...
Harry? Nemaš novih tegoba?«
Karen zahvali svojoj sretnoj zvijezdi što se uspjela
sjetiti imena. Još se nisu upoznali, ali je vjerojatno
samo pitanje vremena kad će se Eleanor sa svojim
novim prijateljem pojaviti na njezinim vratima. Nema
nikakve sumnje da se njezina majka zaljubila u
poodmakloj dobi: od trenutka kad je prošle godine
uselio k njoj na španjolskoj Costi del Sol, Karen je bez
prestanka slušala priče o Harryu Lampardu. Čini se
da sada cijelo vrijeme provode zajedno.
»Misliš reći, od subote?«, nasmije se Eleanor.
»Zapravo, nema. Ali zašto mi ne kažeš zbog čega si me
zapravo zvala? Znaš, ovca zna kad njezino malo
janje...«
Karen uzdahne i otpije gutljaj kave.
»Sjećaš li se Susanne Smeed?«
»Susanne? Naravno da je se sjećam. Nije baš
najugodnija osoba, po mom mišljenju. Ne spada u
one koji mi nedostaju. Zašto pitaš?«
»Umrla je prije dva dana.«
Zavlada kratka tišina.
»Što to govoriš? Bila je tvoje dobi.«
»Zapravo, tri godine mlađa.«
»To je strašno, a vidi mene, govorim loše o mrtvoj
ženi. Je li imala rak? Čini mi se da je od njega umro
njezin otac. Ili«, Eleanor stiša glas, »se ubila?«
»Zašto to govoriš?«
 »Pa, ponekad se u obitelji događaju takve stvari.
Pričalo se da je Susanneina majka bolovala od
depresije i da se ubila. Ali nisam sto posto sigurna.
Lindgrenovi nikad nisu bili dio zajednice. Uvijek
autsajderi.«
Karen duboko udahne.
»Susanne je ubijena«, kaže.
Eleanor Eiken nije od onih koji vole senzacionalne
vijesti, ali Karenina izjava izazove njezin glasan
dahtaj.
Kad progovori, u glasu joj se čuje podrhtavanje.
»Ubio ju je onaj Smeedov dečko?«
Karen šuti neko vrijeme. Zatim, što ravnodušnije
može, pita:
»Zašto misliš da je on?«
»Pa, bili su kao pas i mačka, svi to znaju, željeli ili
ne. Tvoj otac je uvijek govorio kako nije lako živjeti sa
Smeedom, ali ja ti kažem da nije bilo lako ni biti u
braku s malom Susanne. Nešto nije bilo u redu s tom
curom, to ti moram reći, iako je sada mrtva.
Pretpostavljam da je Jounasu napokon dojadilo.«
»Bili su razvedeni deset godina.«
»Da, imaš pravo, baš sam glupa. Tko ju je onda
ubio, znaš li?«
Karen odluči da neće ukoriti majku zbog
glumljene zbunjenosti.
»Ne još. Ali je samo pitanje vremena«, odgovori,
želeći da je zvučala malo više samouvjereno.
»Trenutno pokušavamo što više otkriti o Susanneinu
životu. Zbog toga mi je palo na pamet da i ti nešto
znaš. Ti si znala što se događa u selu.«
»O, ne, dušo, nikad nisam bila tračara«, ljutito
kaže.
»Mislila sam reći da si ovdje živjela dugo vremena
i poznavala većinu mještana. Sigurno si onda
poznavala i Susanneine roditelje.«
»Pa, naravno, svi su znali za njih. Ali to nije isto
kao i poznavati ih. Bili su posebni. Kao što sam rekla,
bili su autsajderi i... pa, znaš kako to već ide.«
»Autsajderi? Odakle su?«
»Iz Švedske, možeš li zamisliti, od svih mjesta na
ovome svijetu! Susanneina majka bila je unuka Vetle
Graaa. Njega se sjećaš, zar ne? Ne, naravno da ne, ali
si sigurno čula za njega: posjedovao je mnogo zemlje.
I šuma i pašnjaka. No, dakle, naslijedili su starčevu
imovinu, zato su na neki način i pripadali tamo. U
protivnom ih mještani najvjerojatnije uopće ne bi
prihvatili. Nikad nisam saznala kako zarađuju za
život. Nisu se bavili ni ovčarstvom ni ribolovom.«
»Zašto su uopće došli ovamo?«
»Oh, Bože. No dobro, prvih nekoliko godina živjeli
su na farmi Lothorp, ako se dobro sjećam. Ne samo
Lindgrenovi, navodno su tamo doselili i drugi ljudi, u
potrazi za novim životom. No ostali su samo
Lindgrenovi.«
Njezine riječi probude Karenine uspomene iz
djetinjstva. Među djecom u Langeviku širile su se
glasine o kultu Lothorp, u jednakoj mjeri i
očaravajuće i zastrašujuće. Karen je slušala priče
starije djece o onome što se tamo gore događa: tajni
obredi i žrtvovanje djece poganskim bogovima. I onaj
najstrašniji dio - da su svi pripadnici kulta sada mrtvi
i da opsjedaju farmu.
Sada kad je odrasla, ne može se načuditi. Zašto
bi, zaime svijeta, Langevik privukao ljude koji traže
novi život? Zašto bi se netko dobrovoljno doselio
ovamo?
»Ali sve se to dogodilo dok smo mi još bili gore u
Nooröu«, kaže Eleanor. »Kad smo mi doselili u
Langevik, ti tobožnji farmeri već su bili davno
odustali.«
Naravno, pomisli Karen. Iako oduvijek sebe
smatra pravom domorotkinjom, to baš i nije istina.
Prve godine života provela je gore na vjetrometini
izloženoj zapadnoj obali Nooröa, odakle je njezin otac.
Ne sjeća se tog razdoblja, sve što zna o njemu temelji
se na onome što joj je pričala majka. Tek kad je
Walter Eieken, najstariji sin, naslijedio kuću djeda i
bake u Langeviku, njegova žena je zgrabila priliku da
zauvijek ode s tog omraženog otoka. Eleanor Eiken,
rođena Wood, nije smetalo što će uništiti ruke čisteći
ribu ili provoditi noći krpeći pokidane ribarske mreže,
iako je bila liječnikova kći iz Ravenbya. Nikako se nije
mogla pomiriti s licemjernom mješavinom bezakonja
i pobožnosti na Nooröu. Nije bila ni zločinka ni
osobito pobožna i nije htjela da to bude ni njezina kći.
Velika udaljenost između nje i obitelji njezina muža
značajno bi poboljšala kvalitetu njezina života.
Posebno njezin odnos sa svekrvom. Pa iako je vrijeme
na istočnoj obali Heimöa često bilo nesmiljeno, nije
bilo ni izdaleka toliko kao na zapadnoj obali.
 Sve je to izložila svome mužu i dodala kako može,
inzistira li on na ostanku na Nooröu, sada kad su
dobili priliku otići, početi tražiti novu ženu. Je li
Walter Eiken ozbiljno shvatio taj ženin ultimatum ili
je bio spreman iskušati nešto novo, no na kraju su
preselili u Langevik. To je bilo 1972., kad je Karen
imala tri godine. Tada je komuna gore na farmi
Lothorp živjela još samo u pričama o duhovima koje
su pričala djeca mještana.
Drugim riječima, Karenina obitelj propustila je
prvih nekoliko godina života obitelji Lindgren u
Langeviku, ali joj njezina mama sigurno može nešto
reći o Susanne.
Odgovarajući na neizgovoreno pitanje, Eleanor
doda:
»Da budem iskrena, ne sjećam se Susanne dok je
bila dijete. Tada je selo bilo prepuno djece, a mi nismo
imali vremena obraćati na njih pažnju. Ali s obzirom
na to kako su mještani gledali na njezine roditelje,
mogu samo zamisliti koliko joj je bilo teško. Uvjerena
sam da ti o tome znaš više od mene. Na kraju krajeva,
išle ste u istu školu.«
»Bila je tri godine mlađa od mene i živjela je na
drugom kraju sela, tako da je se sjećam samo
maglovito. A kasnije, kad je odrasla, čega se sjećaš?«
»Zapravo, ne mnogo. Rano je otišla od kuće i zatim
se udala u obitelj Smeed. Mislim da je tijekom tih
godina nisam nijednom vidjela. No, naravno, kružile
su glasine.«
»Što su ljudi govorili?«
 »Da se dobro udala, naravno. Većinom su joj
zavidjeli. Ali, kao što se govorilo dok sam ja bila
mlada: 'Bogata udaja mogla bi se pokazati veoma
skupom.’ Možda bismo svi mi morali obratiti malo
više pažnje na stare izreke«, nasmije se Eleanor. »To
ne znači da je Harry veoma bogat, nisam to mislila
reći. No dobro, kad smo već kod toga, to ne znači ni
da se planiramo vjenčati...«
Karen primijeti kako je njezina mama počela
nervozno blebetati i trenutak kasnije naglo je
ušutjela, kao da je iznenada shvatila koliko je njezin
veseli glas u suprotnosti s temom.
»A kad se razvela i vratila u mjesto, to se dogodilo
otprilike u isto vrijeme kad su se dogodile i druge
stvari... Kad smo imali vlastitih problema. Pa, ti to
znaš jednako dobro kao i svi«, doda.
Da, pomisli Karen. Ja to i predobro znam.
 24
Ponovno sjede u konferencijskoj dvorani,
raspoloženje je sumorno.
U sinoćnjem telefonskom razgovoru s
Johannisenovom ženom, Karen je saznala da nije
imao srčani udar, već anginu. Liječnici su mu
preporučili lijekove i odmaranje. Sad se osjeća
relativno dobro, tako joj je rekla njegova žena.
Jednako kao i Harald Steen, pomisli Karen, samo što
je Johannisen sigurno dvadeset godina mlađi od
njega.
Kad je prije pola sata obavijestila Vigga Haugena
o Johannisenovu zdravstvenom stanju i
predstojećem bolovanju, uspio je izgledati zabrinutije
nego obično.
»To se nije moglo dogoditi u gore vrijeme, ali mogu
ti dodijeliti neke druge ljude.«
»Hvala na ponudi, možda ću je kasnije iskoristiti,
ali kako sada stvari stoje, ne bi bilo dobro kad bi se
ovuda motalo mnogo ljudi.«
Pripremila se na to da će morati odolijevati
njegovu nagovaranju o proširenju radne grupe.
Umjesto toga, iznenadio ju je Haugenov odgovor.
»Dobro, ti si zadužena za istragu«, rekao je. »To je
tvoja odluka, Eikenova.«
Objašnjenje je dobila petnaest minuta kasnije,
kad ju je posjetio glasnogovornik policije Johan Stolt.
Navodno je konferencija za medije za sve prisutne bila
pravo razočaranje. Nakon početnog iznošenja
činjenica i šačice pitanja na koje nije znao odgovoriti,
novinari su izgubili interes za razgovor s ravnateljem
policije, njihove žalbe o tome kako im nije dostupan
nitko tko radi na istrazi bivale su sve glasnije.
Predstavnici različitih redakcija vijesti
demonstrativno su izašli iz dvorane, razočarano
bacajući svoje iskaznice na prijamni pult. Mogli su
jednostavno dati izjavu za tisak, bila bi jednako
korisna. Novinari su se odrekli svojih sastanaka na
ručku, a zauzvrat su dobili govno.
»Mislim da bi se trebala početi pripremati na to da
ćeš ipak morati kontaktirati medije«, rekao joj je
Johan Stolt rezignirana izraza lica.
Skeptično ga je promatrala, ne samo zbog njegova
izbora odjeće: karirani sako od tvida s dvostrukim
kopčanjem.
»Ja? Ali Haugen mi je jasno dao na znanje kako ni
u kojem slučaju ne smijem razgovarati s medijima.«
»Pa, promijenio je mišljenje. Ja ću biti izložen
napadu, pa bismo trebali dogovoriti koje informacije
mogu pustiti u javnost. No održimo li još jednu
konferenciju, i ti ćeš biti na njoj. Imaš li kakva
iskustva s medijima?«
Znači, ravnatelj policije se povukao i sada liže
svoje rane nakon katastrofalne konferencije za
medije. Ali to je samo privremeno. Skinut će me sa
slučaja, shvati Karen. Ne raščistimo li ovo ubrzo,
Haugen će postaviti nekoga drugoga na čelo istrage,
a ja ću biti žrtveni jarac.
 Karen zastane na ulazu u konferencijsku dvoranu
i pogleda svoj tim i glasnogovornika za stolom.
Nekoliko trenutaka oklijeva, zatim nastavi dalje od
stolice na kojoj je sjedila jučer i toga jutra.
Ovo je moja istraga i moja odgovornost, govori
samoj sebi dok sjeda na čelo stola.
»Jesu li svi ovdje?«, upita i pogleda skupinu.
»Cornelis, hoćeš li zatvoriti vrata?«
Cornelis Loots zatvori vrata i sjedne do Astrid
Nielsen. Oboje veoma pažljivo promatraju Karen, Karl
Björken zaposlen je šalicom i vrčem kave. I danas je
na stolu pladanj suhih sendviča. Ovaj put s kuhanom
šunkom i paprikama, primijeti Karen. Sa strepnjom
promatra kako Karl u svoju šalicu ulijeva vodenastu
kavu.
Karen im ispriča što joj je rekla žena Evalda
Johannisena, nadajući se da nitko neće na njezinu
licu primijetiti olakšanje što se više ne mora njime
baviti.
»Ja ću, naravno, biti u kontaktu s njegovom
ženom, obećala je da će me izvještavati o njegovu
stanju, no bit će operiran tek sutra, osim ako ne dođe
do kakvih komplikacija.«
»Možda bismo mu trebali poslati cvijeće«, kaže
Astrid Nielsen.
Karen uzdahne u sebi: zašto se ona toga nije
sjetila?
»Izvrsna ideja, neka to bude prvi zadatak Bjorna
Langea«, brzo kaže kimnuvši Cornelisu koji to
poslušno zapiše. »Pobrini se da kupi veliki buket i
čestitku na koju ćemo se svi potpisati.«
 Zatim se okrene Johanu Stoltu. Dogovorili su se
da će danas prisustvovati njihovu sastanku i nakon
toga samo po potrebi, primjerice, u slučaju nekog
velikog napretka.
»Mora li naš tim znati nešto s konferencije za
medije?«, upita ga.
»Zapravo i ne. Načelnik policije iznio je osnovne
činjenice i to je otprilike sve što je rekao. Postavljali
su nam neizbježna pitanja: kako se to dogodilo, koje
je sredstvo korišteno, je li Jounas Smeed
osumnjičenik, imamo li nekih drugih
osumnjičenika...«
»I što si rekao?«, upita Karl Björken.
Stolt rezignirano uzdahne i nasmiješi se.
»Kako to, nažalost, ne možemo priopćiti, zbog
tehničkih razloga, dakako. No teško da će to spriječiti
novinare u pokušaju da na bilo kakav način dođu do
odgovora. Cijeli dan pokušavam kontaktirati Smeeda
i pitati ga jesu li se već pojavili pred njegovom kućom,
ali ga nikako ne mogu dobiti. Možda bismo trebali
upozoriti i njegovu kćer, ako to već nismo. No
moramo biti veoma oprezni«, doda Stolt. »Ne želimo
ostaviti dojam da pokušavamo ušutkati ljude koji ne
rade u policiji.«
»Ja sam već razgovarala s Jounasom«, kaže Karen,
»i svjestan je toga što bi se moglo dogoditi. Ali nisam
upozorila njegovu kćer, iako mi nije izgledala previše
razgovorljivo. Teško da je onaj tip koji će rado dati
intervju.«
»Možda joj treba novac...«
 »Može biti, ali mi je ne možemo spriječiti. No
možda bismo je trebali upozoriti, za njezino dobro,
tako da je ne zaskoče. Mogli bi opkoliti njezinu zgradu
kad su toliko očajni. Karl, hoćeš li je ti nazvati? Čim
ovdje završimo, ako je moguće?«
Karl nijemo kimne.
»U redu, dosta o tome. Budući da Evald nije ovdje,
možda bi nam ti mogla reći o posjetu...« Karen
pogleda svoje bilješke, »... staračkom domu
Solgarden«, kaže okrenuvši se Astrid Nielsen.
Astrid im samouvjereno ispriča o njezinu i
Johannisenovu sastanku s ravnateljicom doma
Gunillom Moen. Rekla im je kako je Susanne četiri
godine radila u domu kao administrativna
pomoćnica, bila je zadužena za isplaćivanje plaća i
knjiženje faktura. Koliko je Gunilli bilo poznato, prije
toga radila je kao tajnica u arhitektonskoj firmi i
dobila je otkaz kad se tvrtka preselila u Britaniju. No
Gunilla nije bila sto posto sigurna jer je u Solgardenu
radila tek nešto duže od godine dana i »naslijedila« je
Susanne Smeed, kako se izrazila.
»I Evald i ja imali smo snažan dojam da joj se
Susanne nije sviđala, ali je nikako nismo mogli
navesti da o njoj kaže bilo što negativno«, kaže Astrid.
»A opet, bila je šokirana kad je saznala što se
dogodilo, naravno, tako da od nje nismo dobili ništa
korisno.«
»Jeste li razgovarali s još nekim osim Gunillom
Moen?«
»Jesmo, razgovarali smo s nekim od štićenika, ali
čini se da nisu bili u izravnom kontaktu sa Susanne.
Čini se da se držala po strani, netko je čak aludirao
na to kako je za sebe mislila da je 'iznad' ostalih
zaposlenika i da joj je bilo ispod časti družiti se s
kolegama. S druge strane, nije se družila ni s
Gunillom Moen ni s bilo kojim drugim članom
uprave.«
Morat ćemo opet otići tamo, pomisli Karen. Netko
od njezinih kolega morao bi znati nešto o njoj. Astrid
im je iznijela sve činjenice: od radnog staža do
bolovanja, no dobro bi im došao i Johannisenov
dojam o tom posjetu. On jest seronja, ali je i veoma
iskusan detektiv i prefrigani stari gad, pomisli Karen
i zahvali Astrid. Okrene se prema Cornelisu Lootsu.
»Imamo li što od forenzičara?«
»Čini se da je Harald Steen bio u pravu što se tiče
automobila. Anlaser je u užasnom stanju, tako da je
ono što su čuli on i njegova njegovateljica gotovo
sigurno bio Susannein automobil.«
»Dobro«, kaže Karl. »Znači, Susanne je ubijena
otprilike između osam i petnaest, kad si ti Karen
prošla uz njezinu kuću i vidjela je, i nekoliko minuta
prije deset, kad je stari Steen čuo kako odlazi
Susannein automobil.«
»To se poklapa s Brodalovom procjenom«, potvrdi
Karen. »Još nešto?«
Okrene se Cornelisu, on pogleda svoje bilješke.
»Zapravo, ima nekoliko stvari. Nismo pronašli
kompjutor, ali smo našli torbu i račun za laptop i
pisač, kupila ih je prije nešto više od tri godine. To
može ukazivati na to da ih je uzeo počinitelj, iako u
današnje vrijeme ne vrijedi mnogo tri godine star
kompjutor.«
»Možda nije znao da je toliko star«, predloži Astrid.
»Ni mobitel još nije pronađen?«
»Nije, ali je na stolu u hodniku bio Samsungov
punjač. A ovo je najbolji dio: pomoću triangulacije,
uspjeli su locirati pozive s poslovnog mobitela
Susanne Smeed u mjesto sjeverno od Moerbecka.
Upravo su mi rekli.«
Cornelis s iščekivanjem promatra sve oko stola,
ali naiđe samo na rezignirane poglede.
»Ti si s Nooröa, zar ne?«, upita Karl Björken.
»Da...«, krzmajući potvrdi, kao da bi ga odgovor
mogao uvaliti u kakvu nevolju.
Cornelis Loots je zaista rođen i odrastao na
najsjevernijem dogerlandskom otoku. No za razliku
od Karla, preselio se u glavni grad Heimöa prije samo
šest mjeseci, kad je unaprijeđen u detektiva. Kako bi
uvjerio svoju ženu Liše na preseljenje, bila su
potrebna gotovo tri tjedna svakodnevnog nagovaranja
i pregovaranja, te na kraju i obećanja da će Uskrs,
ljetni solsticij i Božić provesti sa svojim roditeljima.
»Pet godina, najviše. Ne želim da naša djeca
odrastaju na Heimöu«, rekla mu je.
I nakon samo dva mjeseca provedena u stanu u
Gaardi, s pogledom na dilanje droge na igralištu
ispod njihova kuhinjskog prozora, Liše je saznala da
je trudna i dala mu još jedan ultimatum.
»Ili ćemo kupiti kuću na nekom drugom mjestu ili
se vraćam kući.«
 Dvije prostorije na katu i dvije u prizemlju na
terenu okrenutom prema jugu u Sandeu, progutale
su svu povišicu koju je Cornelis dobio s
unapređenjem i tako unaprijed onemogućio svaki
pokušaj štednje, ali Liše je bila zadovoljna. I svake
večeri kad bi Cornelis ugledao svoju trudnu ženu
kako zadovoljno sjedi na trosjedu sa šalicom čaja koja
joj balansira na golemom trbuhu, znao je da je kuća
bila vrijedna svakog šilinga.
Sada zbunjeno pogledava svoje kolege.
»Dva do tri kilometra sjeverno od Moerbecka
nalazi se velika šljunčana rupa«, objasni Karen.
»Veoma duboka, ispunjena vodom«, doda.
»I«, dometne Karl, »čak i ako uspiju otkriti nešto
na vrijeme, ne znam što bismo trebali iz toga
zaključiti.«
»Ali možemo od operatera zatražiti popis poziva,
zar ne?«, kaže Astrid.
Cornelis kimne.
»Državni tužitelj je podnio zahtjev, TelAB radi na
tome.«
»Oho, možda će se te lijene guzice stvarno
udostojati za nekoliko mjeseci učiniti nešto«,
posprdno kaže Karl i toliko snažno baci kemijsku da
se otkotrlja sa stola i s treskom padne na pod.
Nitko za stolom ne izusti ni riječ: svi znaju da je
Karl u biti u pravu, iako je malo pretjerao. TelAB nije
poznat ni po suradnji ni po uslužnosti.
»Morat ćemo ih pritisnuti«, kaže Karen. »Ima li itko
još nešto?«
 Svi odmahnu glavom.
»U redu, završimo za danas. Sutra ujutro u osam
imam kratak sastanak s Viggom Haugenom i Dineke
Vegen, ali ne bi trebao trajati duže od pola sata.
Znači, vidimo se ovdje u osam i pol. I nazovite me
saznate li nešto prije toga.«
 25
Sve je mračno, farovi prelaze po velikom
parkiralištu, traže slobodno mjesto. Temperatura je
porasla tijekom dana, no sada je gotovo ljetnu toplinu
zamijenila hladna i uporna rosulja. Nespremni
otočani, koji su proveli dan drhtureći u neprikladno
tankoj odjeći, pohitali su svojim kućama da u
podrumima i na tavanima iskopaju kapute i šešire.
Iza redova automobila uzdižu se zgrade
trgovačkog centra Grena nalik na bunkere, mjesto
dviju suparničkih veletrgovina, velike prodavaonice
DIY-a, prodavaonice pokućstva, rasadnika i svih
poznatijih trgovina odjeće, kao i prodavaonice onoga
zbog čega je Karen večeras došla ovamo. Sudeći
prema krcatom parkiralištu, mještani nisu dopustili
da hladnoća i slavlje prošlog vikenda utječu na
smanjenje njihova konzumerizma. Karen se ne može
sjetiti nijednog svog posjeta trgovačkom centru,
nijednog dana, ni bilo kojeg doba dana, bez dugih
redova, cendrave djece i stisnutih zuba iza golemih
kolica za kupnju. Ovo je moderni ekvivalent
starinskom odlasku u lov: umorni i znojni, junaci se
pobjedonosno vraćaju kući i svojim ognjištima s
plijenom u prtljažnicima. Dakako, u današnje vrijeme
ulogu ubijenih životinja zamijenile su prepune vrećice
ili, kad je lov bio posebno uspješan, televizor ravnog
zaslona koji je vraški veći od onoga koji su prošlog
vikenda kupili susjedi.
 Nakon dva puževa kruženja po parkiralištu,
napokon ugleda kako Nissan natraške izlazi s
parkirnog mjesta. Vještinom koja je drugome vozaču
najvjerojatnije izgledala poput puke neotesanosti,
naglo nagazi na kočnicu i vožnjom unatrag uspije se
uvući na željeno mjesto. Preplavljena jednakim
omjerom užasa i krvožednosti, Karen Eiken Hornby
krene prema najudaljenijem osvijetljenom bunkeru.

Pola sata kasnije uspije podići veliku kutiju na

tovarni prostor svoga Ford Rangera i uz tresak zatvori
stražnju stranicu. Zadrhti od hladnoće i uz glasan
uzdah sjedne za volan. Po ovom vremenu vožnja kući
bit će veoma naporna: vidljivost je gotovo nikakva,
čim siđe s autoceste, neće moći izbjeći rupe na cesti.
Uz tu potrebnu izliku, ispruži ruku prema
pretincu za rukavice. Vratašca se teško otvaraju, zato
rukom udari po njima i da, dobro je zapamtila.
Unutra je neotvorena kutija cigareta koju je
zaboravila baciti. Je li ju kupila prošlog petka? Čini
joj se da je to bilo prije više godina.
Bez velikog truda potisne osjećaj krivnje, zavali se
u sjedalo i duboko uvuče dim. Nekoliko minuta
nepomično sjedi u mraku, promatra kako se farovi
pomiču naprijed-natrag, netko traži mjesto za
parkiranje. Naokolo hoda beskućnik, drhturi od zime,
moli kupce da mu daju kolica kako bi ih vratio na
njihovo mjesto i uzeo iz njih kovanice kojima će kupiti
pivo. Većina kupaca, koja je završila s utovarom
vrećica, izgleda zahvalno što ne mora vraćati kolica,
no jedna žena očito nije takva. Karen kroz vjetrobran
promatra njihov razgovor koji izgleda poput nijemog
filma i bez problema zamišlja psovke koje joj
beskućnik dobacuje dok se udaljava sporim
korakom, pognutih ramena ispod potpuno mokre
jakne. Žena ga promatra sve dok se dovoljno ne
udalji, zatim snažno gurne kolica koja se zabiju u
rasvjetni stup, uskoči u svoj Mercedes i ode.
»Prokleta kučka«, promrsi Karen, uvuče posljednji
dim, ugasi cigaretu i upali motor. Zatim izvuče
nekoliko cigareta iz kutije i pažljivo ih stavi na
suvozačevo sjedalo.
Dok vozi uz beskućnika, spusti prozor i mahne
mu. Doda mu novčanicu od pedeset maraka i cigarete
u kutiji.
»Trebao bi se maknuti s te kiše, dobit ćeš upalu
pluća«, kaže i zadrhti kad njegova ledena ruka
dodirne njezinu.
Prije negoli izađe s parkirališta, pogleda u
retrovizor i ugleda vrh velike kutije na teretnom
prostoru iza sjedala. Viggo Haugen će vjerojatno
pošiziti kad dobije račun, no spremna je upustiti se u
tu bitku.
 26
Četrdeset pet minuta kasnije, kad otvori vrata
Zeca i vrane, Karen dočeka poznata mješavina
topline, tihih glasova i blagog mirisa plijesni. Jedina
langeviška pivnica nije toliko krcata kao obično. Za
stolovima sjedi samo dvadesetak mušterija, ali ih
zato, kao i obično, mnogo više sjedi za šankom. Prema
njezinoj procjeni, samo ta trojica od redovitih
mušterija donose profit zbog kojeg pivnica uspijeva i
dalje poslovati. Troja poznata leđa pripadaju Egilu
Jenssenu, Jaapu Kloesu i Oddu Marklundu čije
pozamašne stražnjice prekrivaju veći dio barskih
stolaca. Sva trojica rođena su i odrasla u selu, sva
trojica nekoć su radila u ribarstvu: Jenssen i Kloes
su lovili bakalare, a Marklund je bio poslovođa u
tvornici Loke, gdje je nadgledao čišćenje i pakiranje
rakova.
Karen trenutak oklijeva, zatim priđe šanku. Čim
sjedne do staraca, udavit će je pričama o tome kako
selo odlazi k vragu, kako se zatvorila još jedna
trgovina, o invaziji uštogljenih ljudi iz Dunkera, da ne
spominje Marklundovo uobičajeno rogoborenje o
groznom smjeru kojim je krenula tvornica Loke i
gorkoj činjenici kako se sada rakovi otpremaju u
Latviju, Poljsku i Tunis i tamo se čiste i stavljaju u
rasol. S druge strane, ova tri debeloguza gospodina
neiscrpno su vrelo informacija o svemu i svima i
iznimno ovaj put, Karen želi čuti seoske tračeve.
 »Pozdrav, Arilde«, kaže udarivši po šanku. »Ima li
danas kakvih novih piva?«
Arild Rasmussen podigne mrzovoljan pogled sa
šanka. Očito mu nije draga aluzija na oskudan izbor
u pivnici. To što barovi u Dunkeru u novije vrijeme
poslužuju sve vrste piva, nimalo ga ne impresionira.
Nedavno naglo širenje malih pivovara potpuno je
zaobišlo Zeca i vranu, ali ponuda u pivnici odražava
skandinavsku, britansku i nizozemsku demografsku
sliku Doggerlanda i to je Rasmussenu dovoljno.
Mušterije u Zecu i vrani mogu birati između
Carlsberga, Heinekena i Spitfirea. Ili Bishop's Fingera
- ali nikad i jednog i drugog istovremeno. Oni rijetki
koji više vole vino, mogu birati između bijelog i crnog.
Taj izbor predlaže Arild toliko osornim glasom da
neizbježno odmah u začetku sasiječe svaku namjeru
mušterije da postavi pitanje o zemlji porijekla ili
godini proizvodnje. S druge strane, u Zeca i vranu ne
dolazi mnogo ljudi piti vino ili nešto pojesti, iako Arild
Rasmussen priprema izvrstan janjeći gulaš.
Sprema ga po receptu svoje žene Reidun, čija je
jedinstvena mješavina pjevanja šlagera i sočnih
psovki sve do prije osam godina često dopirala iz
kuhinje. Rasmussenovi su se non-stop svađali
trideset dvije godine, dok su posluživali janjeći gulaš
i pivo. Ponekad su te svađe bile toliko žestoke da su
se, zbog povika u kuhinji »ti vražje sjeme« i »ti
beskorisna stara kozo«, mušterije nelagodno
meškoljile na stolicama i pogledavale na satove.
Ipak, mještani su se zabrinuli kako Arild neće
moći sam voditi posao nakon što je jednog lijepog
dana u svibnju Reidun doživjeli moždani udar.
 Hoće li se zatvoriti i posljednja pivnica u mjestu i
doživjeti istu sudbinu kao i pivnica Anchor na keju?
Nakon Reidunina moždanog udara pivnica je bila
zatvorena jedanaest dana, a zatim je Arild okrenuo
natpis i otvorio svoja vrata. Jelovnik je bio mnogo
manje ambiciozan: osim janjećeg gulaša, sastojao se
od preprženih ribljih kroketa s graškom i pire-
krumpirom te izgorjelih burgera s pomfritom. Priča se
da Reidun još uvijek psujući izdaje naređenja iz
kreveta u stanu iznad Zeca i vrane, gdje žive ona i
Arild, ali nitko u to nije potpuno siguran.
Bilo kako bilo, slavine u pivnici su uvijek čiste, a
cijena pola litre piva još je uvijek šiling niža nego u
Dunkeru.
Arild podigne čašu i izvije obrve.
»Kao i obično?«, upita i stavi ruku na slavinu
Spitfirea.
Karen kimne. Umjesto da odnese kriglu do svog
omiljenog mjesta pokraj kamina, izvuče jedan stolac
i objesi torbicu na kuku ispod šanka. Arild na šank
stavi kartonski podmetač s logotipom Shepherd
Neamea i na njega odloži kriglu. Karen mu zahvali
širokim osmijehom. Postoje samo dva načina na koje
se može potaknuti Arilda Rasmussena na razgovor:
laskanjem ili nuđenjem jedne do dvije čaše za njega
samoga.
»Dobro si to sredio«, kaže mu i glavom pokaže na
stolove ukrašene kariranim stolnjacima i zelenim
staklenim stalcima za svijeće.
 »Primijetila si, ha?«, promrmlja Rasmussen.
»Kupio sam neke nove stvari radi Oistre«, doda,
pokušavajući prikriti zadovoljan osmijeh.
»Stvarno lijepo izgleda, baš otmjeno«, kaže Karen i
otpije malo pjene.
Tri redovite mušterije sa slabo skrivenom
znatiželjom slušaju njihov kratki razgovor. Sada se
Jaap Kloes okrene prema Karen.
»Dakle, ovo je posjet gradskog pozornika, ha? Ili
bih trebao reći pozornice?«
Karen primijeti kako je Kloes, kao i obično, uspio
u jednu rečenicu ugurati nekoliko uvreda. No ne
uvrijedi se, ovdje ljudi veličaju sebe ponižavanjem
drugih, to je tradicija. Ali kad se oljušti ovdašnji
žargon, ispod ne ostaje nikakva zloba.
»Pa, zapravo sam već nekoliko godina detektivka-
inspektorica«, odvrati i žalosno se nasmiješi. »Ali u
potpunosti razumijem da ti je teško pratiti sve
promjene, starce: najprije sufražetkinje, a sada su
žene policajke ili čak detektivke. Kamo to ide ovaj
svijet?«
Kloes promrmlja nešto nerazumljivo i brzo se
okrene natrag svome pivu, drugi muškarac se glasno
nasmije.
»Eiken jedan bod, Kloes nula«, kaže Odd
Marklund. »Karen, dušo, večeras si u dobroj formi.«
»Nemoj se previše uzbuđivati, neću dugo ostati«,
kaže mu. »Zanima me samo čaša do dvije piva i neki
tračevi. Mogao bi mi malo pomoći, hoćeš li?«
»Htjela bi doznati nešto o onoj Smeedovoj, zar ne?«
 Karen kimne i otpije gutljaj. Zatim nadlanicom
obriše pjenu s gornje usne.
»Dakle, što mi možete reći o Susanne? Želim znati
sve.«

Pola sata kasnije, četiri muškarca u pivnici

značajno su joj pojasnila sliku. Tri redovite mušterije
i vlasnik pivnice bili su jednodušni u procjeni:
Susanne je bila mrzovoljna i ogorčena bijednica s
veoma velikim talentom da razljuti baš svakoga. Iako
je Karen bilo mrsko slušati osuđujući i preziran ton
muškaraca, morala je priznati kako je slika koju su
joj oslikali samo potvrdila njezin dojam.
Možda je Susanne bila ista takva i dok je bila
dijete i tinejdžerica - Karen je se samo maglovito sjeća
iz tih dana: djevojčice svijetle kose koja je živjela na
drugoj strani Langevika. Tri godine razlike u dobi
tada je predstavljalo veliku zapreku, barem po
Kareninu mišljenju. Kad je Susanne krenula u prvi
razred, Karen je bila u četvrtom, a kad je Susanne još
bila u osnovnoj školi, Karen je već doživljavala radosti
i izazove srednje škole: nove predmete, nove
nastavnike i - ono najvažnije - dečke iz viših razreda.
I sve je to bilo prožeto uzbudljivim osjećajem da je
napokon odrasla osoba. Bila je zauzeta vlastitim
manama, odvratnošću drugih ljudi i pitanjem sviđa li
se Grahamu iz devetog razreda. Nije imala vremena
za bebe iz nižih razreda.
Iako su ona i Sussane odrastale na udaljenosti od
samo dva do tri kilometra, ta je udaljenost tada
izgledala velika i, iz nekoga razloga, s godinama se
nije nimalo smanjila. Znale su se po imenu,
pozdravljale i razmjenjivale nekoliko riječi kad bi u
odrasloj dobi nabasale jedna na drugu, ali to je bilo
sve. Sve do prije četiri godine.
Ubrzo nakon što je Jounas postavljen za šefa CID-
a, jednoga dana početkom travnja, Karen i Susanne
našle su se jedna do druge u redu u rasadniku. Dok
se red pomicao puževim korakom, morale su
razmijeniti barem nekoliko riječi. Čvrsto držeći kolica
puna maćuhica, Susane je jednosložno odgovarala na
Karenine pokušaje vođenja razgovora. A zatim je,
nakon duge neugodne tišine, izlanula:
»Trebala bi biti na oprezu, Karen. Jounas je
oduvijek trčao za ženama koje... no, kao što si ti.«
Potom je okrenula kolica, ispričala se da je nešto
zaboravila i vratila se među police sa sadnicama i
paketima zemlje. Karen je platila kupljeno i otišla
kući s dvije sadnice šljive i uznemirujućim osjećajem
da zna na kakvu je vrstu žena Susanne mislila.

Iako su za Susanne rekli da je bila »lijepa mala«,

opća slika koju su o njoj oslikali večeras u Zecu i
vrani, prikazivala ju je i kao mrzovoljnu i ogorčenu
osobu koju su, s vremenom, svi počeli prezirati.
»Zalila se gotovo na sve«, rekao je Jaap Kloes.
»Kašnjenje autobusa, cijenu cestarina, ležeće
policajce ispred škole, susjedove klince. A prema
riječima gospođe, ni na poslu nije bila drukčija, nisu
je podnosili ni štićenici ni osoblje. Jedina stvar koja
se može reći u njezinu obranu ta je što nije šljivila ni
jedne ni druge. Opaka kučka, oprosti na mom
francuskom.«
»Primjerice, vidi samo kakvo je sranje napravila
zbog vjetroturbina«, dodao je Egil Jenssen. »Mi smo
svi otpočetka bili protiv njih, ali su na kraju ljudi
prihvatili činjenicu da se tu ništa ne može učiniti.«
Posebno oni koji su dobili veliku odštetu za svoju
zemlju i zaradili pravo malo bogatstvo, pomislila je
Karen, ali ništa nije rekla.
»Čuo sam da se razbjesnila kad su podigli te
turbine«, nastavio je Kloes. »Njezin posjed nalazio se
tik do njih. Ali nije htjela odustati! Stalno je gnjavila,
pisala pisma novinama i gradskom vijeću. Zar je
stvarno očekivala da će srušiti te stvari kad su ih već
napravili? Samo zato što njoj smetaju?«
»Zapravo je sve to bilo prilično tragično. Jedna
usamljena žena vodila je rat i protiv zemljoposjednika
i moćne kompanije, nije imala nikakve šanse«, rekao
je Odd Marklund polako odmahujući glavom.
Za razliku od Jenssena i Kloesa, dok je govorio o
Susanne, Marklundu je u glasu čula sažaljenje. Nije
se iznenadila. Marklund je bio obziran i pun podrške
kad je Karen dobila svoj prvi posao preko ljeta na
tekućoj vrpci za čišćenje rakova u tvornici Loke, gdje
je bio nadglednik. Za razliku od previše revnog
voditelja smjene koji je uz slabo skriveno veselje
izjavljivao kako su tvornički radnici plaćeni za svoju
šlampavost, Marklund nije previše mario za
ostavljene komadiće ljuštura.
 I zbog toga se Karen nije nimalo iznenadila kad je
saznala da je nekoliko godina kasnije dobio otkaz.
Norveški ulagači zahtijevali su modernizaciju
dogerlandske tvornice: svaki dio proizvodnog procesa
koji nije obavljao stroj, predstavljao je prijetnju
njihovoj zaradi. U dobi od pedeset šest godina, Odd
Marklund postao je tehnološki višak.
On točno zna što to znači boriti se protiv nekoga
tko je mnogo veći i neizmjerno jači, pomislila je
Karen. Tko bi drugi mogao toliko suosjećati sa
Susanne Smeed u njezinoj uzaludnoj borbi protiv
energetske kompanije Pegasus?
Susanne se nije jedina borila, u proteklih nekoliko
godina mnogi su ljudi vodili jednako žestoke borbe.
Rasprava, koja je prije dvadeset godina dovela do
odluke parlamenta o spašavanju dogerlandske
ekonomije i osiguranju budućeg razvoja otočja
dopuštanjem širenja vjetroelektrana i izvozom
električne struje u sjevernu Europu, bješnjela je
mnogo godina i zatim je sama od sebe zamrla.
Tijekom vremena nestao je otpor, peticije i
otezanje, onda kad su najveći zemljoposjednici
dobrano podebljali svoje račune primivši naknadu za
oduzetu zemlju.
Sirenje je neupitno imalo svoju cijenu. Ptičja
populacija na većem dijelu arhipelaga drastično se
smanjila, još uvijek kruže glasine kako navodno
energetska kompanija na platnoj listi ima ljude
zadužene za uklanjanje mrtvih ptica oko
vjetroturbina. No sada se rijetko kad govori o tome.
 Energetska kompanija ostvaruje besraman profit,
ali, s druge strane, državni ulog osigurao je dva
desetljeća ekonomskog rasta. S obzirom na to, čini se
da je većina otočana voljna zanemariti činjenicu kako
polovica profita završava u dubokim džepovima
zadovoljnih kapitalista.
Susanne Smeed je očigledno imala drukčije
mišljenje, pomislila je Karen i kimanjem dala mig
Arildu da želi još jednu kriglu piva. Čini se da se
Susanne doslovno borila protiv vjetrenjača. A opet,
sudeći po onome što su muškarci rekli Karen,
Susanne nije čak ni bila vlasnica dotične zemlje.
»Znači, kažete da se borila protiv
zemljoposjednika? Mislila sam da njezina obitelj
posjeduje sve ono gore do grebena?«
»I to i još mnogo više. Cijeli greben i pozamašnu
površinu šume na drugoj strani«, odgovorio je Arild.
»I sve bi to bilo njeno da zemlju nije prodao njezin
otac. Per Lindgren uspio je prodati i posljednji
komadić zemlje koju je naslijedio od svoje žene,
hektar po hektar.«
Arild je zelenom krpom obrisao vanjsku stranu
krigle i stavio je ispred Karen.
»Zapravo, počelo je i prije toga, dok je njegova žena
još bila živa«, nastavio je. »Pretpostavljam da su na taj
način financirali komunu, ili kako li su to već zvali.
Prepredeno društvance, živjeli su na farmi starog
Graaa.«
Karen se sjetila priča o farmi Lothorp koje joj je
pričala majka i koje je čula dok je bila dijete.
 »Ti su čudaci ostali samo godinu dana, zatim su
zbrisali«, dometnuo je Egil Jenssen. »Ali Lindgrenovi
su ostali i prodali zemlju, umjesto da zasuču rukave
i bave se pravim poslovima. Slikali su slike koje nitko
nije htio kupiti, to je sve što su Lindgrenovi radili, sve
do gorkog kraja. Samo Bog zna kako je bilo njegovoj
ženi i maloj Susannei. Nisu imali nikakvih prihoda, a
morali su nekako plaćati hranu i odjeću, zato
pretpostavljam da su prodavali obiteljsko nasljeđe,
komadić po komadić.
I ja sam kupio jedan dio šume, u blizini moga
imanja. To je bilo sedamdeset četvrte ili sedamdeset
pete, ako se dobro sjećam. Vraški dobar posao, to ti
mogu reći.«
Očito oraspoložen uspomenama i ogovaranjem,
Jaap Kloes se nasmiješi, podigne čašu u znak
nazdravljanja i s izgledom zadovoljnog dojenčeta,
otpije velik gutljaj.
»Ludi Šveđani«, nastavio je Kloes nakon što je
odložio čašu i obrisao usta. »Sjećate se kad su kupili
guske? Mislili su da ih mogu pustiti da slobodno
lutaju danju i noću. Prije kraja ljeta, lisica ih je sve
potamanila. Ali znate kako kažu: možeš je začiniti
Bretoncima, Frizijcima i Flamancima...«
»... ali će dogerlandska juha svejedno zaudarati na
Skandinavce«, dovršila je Karen uz umoran osmijeh.
Jaap Kloes se oduševljeno nasmijao.
»Pa, čini mi se da su u komuni bili i Britanci i
Nizozemci«, odsječno je rekao Egil Jenssen i okrenuo
se prema Karen. »Ja sam se iznenadio što su i toliko
ostali. Tvoj otac se kladio u sto šilinga da će cijela
komuna otići prije prve zime. To je u ono vrijeme bio
velik novac.«
»Moj tata? Kako to?«
»Ne samo on, dolje u Anchoru otvorili su
kladionicu. Harald Steen je primao oklade i nastale
su mnoge svađe o tome kako će se podijeliti novac
kad su Lindgrenovi ostali, a drugi zbrisali. Koje su
ono godine došli? Šezdeset devete?«
»Sedamdesete«, rekao je Kloes. »Iste one godine
kad se rodio moj najmlađi sin. Sjećam se kad su stigli
s onim peruanskim pletenim kapama na glavi, na sva
usta govorili o organskoj poljoprivredi i življenju od
zemlje, i o sličnim glupostima. Govorili su kako će sve
dijeliti.«
»Gospođa Lindgren zamalo je izludila moju ženu
lekcijama o uzgoju bez pesticida i biljnim bojama i
sam Bog zna o čemu sve ne«, rekao je Jenssen.
»Vjerojatno je i ona pušila malo trave, kladim se. Ne,
nikad nisam shvatio što su htjeli učiniti ovdje.«
»Zeleni val«, rekao je Odd Marklund. »Tijekom tih
godina ovdje je dolazilo mnogo ljudi. Mnogi su otišli
na Frisel. Povratak prirodi, što li sve ne. Dolje su
farmeri poprilično zaradili na njima, prodavali su im
komadiće škrte zemlje po basnoslovnoj cijeni i zatim
ih ponovno kupovali od njih po mnogo nižoj cijeni kad
su shvatili kako život na selu i nije baš lagan. Nisu
mogli opstati s onim što su uspijevali uzgojiti.«
»Pa, Lindgrenovi sigurno nisu morali kupovati
zemlju. Žena, mislim da se zvala Anne-Marie,
naslijedila je Graaovo imanje, on joj je bio djed, pa je
sve bilo njezino, iako prije toga nikad nije kročila na
otok, barem koliko je meni poznato. On je bio škrti
stari lupež, taj Vetle Graa. Sjećaš ga se, Karen?
Savijen poput srpa, ali je sve do smrti obrađivao svoju
zemlju. Imao je dva sina, jedan se opijao dok nije
umro, drugi se oženio Šveđankom, zato nije ni čudo
što je starac bio toliko čangrizav«, rekao je Jaap Kloes.
»Dakle, to je bio tata Anne-Marie«, rekla je Karen.
»Što mu se dogodilo?«
»Nije li ono on pao sa skele na gradilištu u Malmöu
i poginuo?«, rekao je Marklund, na što su svi kimnuli.
»Da. Usprkos svim onim čudesnim zakonima o
sigurnosti na radu koje tamo imaju. Stari Vetle nakon
toga više nije imao vremena za našu braću na istoku,
iako je bio Skandinavac.«
Karen je odmahnula glavom. Naravno da je čula
za Vetle Graaa. Njezina je mama bila u pravu kad je
rekla da ga je njegovo ime nadživjelo. No Karen nikad
nije obraćala pažnju na to tko posjeduje koji komad
zemlje ili tko je koga prevario u beskrajnom nizu
nasljeđivanja, hitnih dražbi i trampi o kojima su za
kuhinjskim stolom razgovarali njezini roditelji.
Međutim, svi u selu, i mladi i stari, znali su da stari
Graa posjeduje velik dio zemlje u Langeviku.
»Znači, Susanneina je majka bila Graaova
unuka«, zamišljeno je rekla. »A rekli ste mi da je
Susanne od sveg tog imanja naslijedila samo kuću.«
»Sve što je ostalo od Graaova imanja bio je vrt oko
stare kamene kuće u kojoj je Susanne živjela, one u
koju su se preselili Lindgrenovi kad se komuna
raspala. Tada su prodali farmu gore u Lothorpu i
okolno zemljište. A ono što je ostalo, komad zemlje
koji se proteže sve do Kvattlea i jedan dio šume,
tijekom godina polako je prodavao Per Lindgren. Kad
je izuo svoje klompe, nije ostalo mnogo osim jednog
komadića livade.«
»Ta komuna«, zainteresirano je upitala, »koliko je
bila velika? Mislim reći, koliko je tamo živjelo ljudi?«
»Pa, nikad nisam svratio i prebrojao ih«, rekao je
Egil Jenssen. »Lindgrenovi, dakako, i još jedna
švedska obitelj. I jedna Dankinja, sad sam se sjetio.
Čini mi se da je moja žena više puta razgovarala s
njom i rekla je da joj izgleda potpuno normalno i
razumno. Bolja je od ostalih, tako mi je rekla.«
»Mislim da je tamo bilo i Britanaca ili možda Iraca.
Bilo kako bilo, često su međusobno razgovarali na
engleskom jeziku, čuli smo ih kad su se spuštali dolje
u selo. Nisam sasvim siguran, ali čini mi se da je bilo
osam ili deset odraslih, a bilo je i djece, naravno. Ali
nikome od njih ne znam ime...«
Marklund se upitno okrene prema svojim
pajdašima, ali obojica odmahnu glavom.
»Ona druga Šveđanka bila je naočita, toga se
sjećam«, dometne Jaap Kloes. »Sjedili bismo u
Anchoru i zamišljali što se događa tamo gore kad se
ugase svjetla. Znaš, svi smo bili malo znatiželjni zbog
svih onih priča o Šveđanima i slobodnoj ljubavi.«
»Govori u svoje ime, ja nisam imao vremena
njuškati navečer oko farme Lothorp«, odvratio je Arild
Rasmussen i nestao u kuhinji s plastičnim
sandukom punim pivskih čaša.
Karen je promatrala neuredne starce. Ono o čemu
su govorili dogodilo se prije četrdesetak godina,
vjerojatno su imali tridesetak godina kad su stigli
Lindgrenovi i ostali članovi komune. Vjerojatno su bili
iste dobi kao i oni, samo su živjeli u potpuno
različitim svjetovima. Tridesetogodišnjem muškarcu
na kojemu je petnaest godina ribarenja Sjevernim
morem već ostavilo svoj trag, ljudi koji su bili spremni
napustiti udoban život kako bi uzgajali povrće na
vjetrometini otoka usred mora, najvjerojatnije su
izgledali kao da su sišli s uma. Ljudima u čijem su se
djetinjstvu koristili štednjaci na drva i kerozinske
svjetiljke, život bez modernih olakšica nije izgledao
nimalo privlačno ni romantično. Nije im imalo
nikakvog smisla dobrovoljno odustati od svega onoga
što su oni teškom mukom stjecali. U to vrijeme
migracije su se obično odvijale u suprotnom smjeru:
zašto bi bilo koja razumna osoba zamijenila modernu
Švedsku Doggerlandom?
Karen je bez problema mogla zamisliti maštarije
otočana o članovima komune: uz prerano ostarjele
žene ribara u Langeviku, mlade žene zasigurno su im,
u najmanju ruku, izgledale egzotično. Žene iz sela
vjerojatno su bile manje oduševljene odbacivanjem
grudnjaka. S druge strane, čak ni muškarci kojima
su u Anchoru zbog došljakinja curile sline nisu rado
prigrlili pridošlice. Usprkos svojoj znatiželji, čini se da
su na članove komune gledali s jednakim omjerom
zluradosti i zavisti. Ipak, unatoč tom neprijateljstvu,
Per i Anne-Marie Lindgren su ostali. Što ih je na to
nagnalo?
Sada više nema cijele te obitelji i čini se da nitko
ne žali za njima, shvatila je uz osjećaj nelagode. Nitko
nije ništa dobro rekao o njima, čak ni o Susanne koja
je odrasla u Langeviku. Kako joj je bilo odrastati u
selu?
»Znate li bilo što o tome kako je funkcionirala
komuna? Na kraju krajeva, održavali su farmu više
od godinu dana, živjeli su zajedno i sve dijelili, tako
ste rekli. Jesu li kružile kakve glasine o neslozi ili
svađama?«
Kloes slegne ramenima, kao da je izgubio
zanimanje za temu.
»Pa, otišli su, očito je čak i njima bilo dosta
slobodne ljubavi i tog organskog sranja«, rekao je
Jenssen. »Ovo ti moram reći: ni ja ne bih s nekim
drugim dijelio svoju ženu. Što ne znači da je netko
hoće«, doda uz smijeh koji trenutak kasnije prijeđe u
zaglušno kašljanje.
Odd Marklund odloži svoju čašu i pogleda Karen
u oči.
»U to su vrijeme mnogi ljudi istraživali drukčije
načine života: neki su tražili nešto drukčije, a drugi
su vjerojatno bježali od nečega. Nisu oni jedini koji su
tih godina pobjegli na ovaj otok, a zatim odavde, zar
ne, Karen?«
On zna, pomislila je i pogledala svoju ruku kojom
se čvrsto uhvatila za šank, a zatim vlažan otisak na
tamnom drvu.
»Curo, jesi li dobro?«
Marklund ju je zabrinuto promatrao, zato mu se
umirujuće nasmiješila.
»Malo sam ošamućena. Ništa nisam jela od ručka,
pa mislim da je sada krajnje vrijeme da odem kući.«
Okrenula se Arildu Rasmussenu koji se vratio iz
kuhinje.
»Još samo jedno pitanje. Spomenuo si da Susanne
više nije bila vlasnica zemlje iznad svoje kuće, one
čestice s vjetroturbinama. Ali se svejedno borila s
energetskom kompanijom?«
»Pa, pretpostavljam da je u tome bio problem.
Nije znala da je zemlja prodana, mislila je da je
ona još uvijek vlasnica. Sve dok se nepozvano nisu
pojavili geodeti i inženjeri, mislila je da je to njezina
zemlja. To se dogodilo odmah nakon njezina razvoda,
kad se doselila ovamo, pa pretpostavljam da nije
imala pojma što je njezino. A tada je umro njezin otac
i tek tada je otkrila da je sva zemlja davno prodana.«
»Nije ni čudo što se osjećala prevarenom«, rekla je
Karen. »Imanje za koje je mislila da je njezino bilo je
prodano, a zatim je prodano još jednom, i četrdeset
dvije vjetroturbine izgrađene su joj do same kuće.«
»Griješiš«, prekinuo ju je Arild. »Vlasnik nikad nije
prodao tu zemlju. Lukavi gad uspio je nagovoriti
Pegasusa na potpisivanje ugovora o
pedesetogodišnjem zakupu, s podjelom dobiti.
Govorio je kako može imati i jedno i drugo. Sam Bog
zna kako je to uspio izvesti.«
U Rasmussenovu glasu čula je udio prezira i
divljenja, iako je ona sama osjećala nelagodu zbog
Susanneine zle sudbine.
»Zvuči kao dobar ugovor«, ironično je rekla. »A tko
je bio taj 'lukavi gad', znaš li?«
»Sin Axela Smeeda, Jounas, naravno. Tko drugi?«
 27
»Čekaj, daj da ti pomognem!«
»U redu je, mogu sama, ali kad bi mi mogao
pridržati vrata, bila bih ti veoma zahvalna.«
Cornelis Loots učini kako mu je rečeno, žurno
hoda iz dizala prema vratima s mliječnim staklom
koje vode u CID. Zatim, osjećajući se posve nemoćno,
promatra kako se detektivka-inspektorica Karen
Eiken Hornby teškom mukom postrance provlači
kroz vrata, zajapurena lica, dašćući pod teretom
goleme kutije.
»U vražju mater«, promrmlja kad joj torbica klizne
s ramena.
Cornelis se osjeća kao idiot jer ne može smisliti
nijedan drugi način da joj pomogne, osim tako da joj
podigne torbicu. Hoda uz svoju šeficu dok ona tetura
s teškim teretom, nagnuta unatrag, široko
razmaknutih nogu, ali kad Karen skrene prema
kuhinji, Cornelis to više ne može podnositi. Zajedno
spuste tu beštiju na pod, bez ikakva zvuka. Karen mu
se zahvalno nasmiješi i protrlja utrnule ruke.
»Sva sreća što si bio ovdje, nikad ne bih uspjela
sama otvoriti ta vrata. Usput, jesi li dobar u
tehničkim stvarima? Hoćeš li mi pomoći ovo postaviti
dok ne stignu ostali?«
Rukom pokaže na kutiju, Cornelis tek sada vidi
što prikazuje slika na sjajnom kartonu.
 »Ti bokca, to je pravo čudovište«, kaže. »Koliko
košta nešto takvo?«
Karen slegne ramenima.
»Bolje da ne znaš. Ali Haugen je jasno i glasno
rekao kako će nam omogućiti sva potrebna sredstva.«
»I misliš da pod time nije mislio na dodatno
osoblje...?«
»Moja profesionalna procjena je da ne možemo
nastaviti s ovom istragom onom starom napravom,
budući da je kava naše jedino gorivo.«
Mahne prema smeđem aparatu za kavu na
ormariću. Netko je na grijač stavio neoprani stakleni
vrč, čajna kuhinja puna je kiselkastog mirisa
jučerašnje kave.
Dvadeset minuta kasnije, Cornelis odloži odvijač
na ormarić i izravna zavrnute rukave košulje dok
Karen promatra njihovo zajedničko djelo. S jednakim
omjerom poštovanja i iznenađenja promatrala ga je
kako spaja aparat na struju i vodu. Sada ne mora
zvati domara Kofsa i slušati njegovo jadikovanje kako
ovo nije u opisu njegova posla. Korakne bliže, obriše
otiske prstiju sa sjajnog kromiranog kućišta aparata
i stavi kažiprst na savijenu ručicu za ispuštanje pare.
Ova kupovina izazvat će oduševljenje, pomisli.
»Zar nečemu ovakvom ne treba i posebna vrsta
kave?«
Za trideset dana stići će računi... Dotada će se
Smeed možda već vratiti. Potisne tu misao i široko se
osmjehne Cornelisu, zatim iz svoje torbe izvadi dva
paketa od pola kila kave u zrnu.
 »Ti uključi to čudovište, a ja ću načas skoknuti
preko ulice. Imam kratak sastanak s Vegenovom i
Haugenom. Počet će« - pogleda na sat - prije dvije
minute.«
 28
»Čini mi se da bismo onda trebali prekrižiti
Smeeda s popisa. Ne vidim razlog zašto se ne bi
mogao vratiti na posao.«
Viggo Haugen brzo prikrije lagano podrhtavanje
svoga glasa završavajući rečenicu dubokim, prsnim
baritonom. Okupili su se u uredu tužiteljice, sjede u
naslonjačima na jednom kraju prostorije.
Karen uzdahne u sebi i razmijeni pogled s Dineke
Vegen. Vegenova je dobra, laganim izvijanjem kutova
usana pokazuje kako je itekako svjesna da stvari nisu
toliko jednostavne kao što ih želi prikazati načelnik
policije, ali istovremenim podizanjem obrva ukazuje
na to da će ovu bitku prepustiti detektivki-
inspektorici Eiken. Još nema razloga da se upliće i
preuzima istragu.
»Potpuno razumijem na što mislite«, odvrati Karen
gledajući u Haugenove ledeno plave oči. »Naravno,
bilo bi izvrsno kad bismo sada mogli isključiti
Jounasa, ali još uvijek ima mnogo neodgovorenih
pitanja.«
Haugen zausti u namjeri da je prekine, ali brzo
zatvori usta kad Karen uz glumljenu samouvjerenost
nastavi dalje.
»Poput vas, i meni je veoma teško zamisliti da bi
Jounas ubio Susanne, ali to nije dovoljno. Još uvijek
nema alibi za vrijeme kad je počinjeno ubojstvo i,
nažalost, postoje neke okolnosti koje djeluju
inkriminirajuće. Nedavno je bio u Susanneinoj kući,
točnije, šest dana prije ubojstva, prema njegovim
vlastitim riječima, a njihov se odnos, najblaže rečeno,
može opisati kao kompliciran.«
»Pa to i nije neki čvrst dokaz. Kad bi se svi oni koji
imaju 'kompliciran' odnos sa svojim bivšim ženama
automatski smatrali osumnjičenicima...«
Haugen prstima u zraku napravi navodnike,
potom raširi ruke.
»Karen je u pravu«, glas Dineke Vegen prekine
njegovu malu predstavu.
Haugen ušuti, na licu mu se vidi iznenađenje.
»Čim dosje o slučaju bude dostupan javnosti«,
nastavi tužiteljica, »možete biti sigurni da će ga dobro
proanalizirati svaki novinar u ovoj zemlji: u njemu ne
smije biti ništa što bi ukazivalo kako smo dopustili
da Jounasov položaj utječe na istragu. Posve
suprotno, moramo veoma pomno istražiti sve ono što
ukazuje na Smeeda.«
Haugen pročisti grlo, misli mu se uskomešaju. Za
razliku od Karen, Dineke Vegen zrači onom vrstom
ženskog autoriteta koji načelnik policije poštuje. Više
je obrazovana i elegantnija i nije... tolika kučka. S
osmijehom se okrene tužiteljici.
»Naravno, nisam mislio reći da...«
»Ne, to nikako ne bi bilo dobro za Jounasa«,
umiješa se Karen. »Sve dok se ne ukloni i najmanja
sumnja u njega, povratak na posao bio bi za njega
pravi pakao. I vjerujte mi, učinit ću sve da ga
oslobodimo sumnje«, doda.
Haugen na to reagira kriomice pogledavši Dineke.
 »Ja bih ti predložio da se umjesto toga usredotočiš
na pronalaženje pravog ubojice. Mislim da bi to bilo
najbolje za Jounasa.«
»To sam i mislila reći«, tiho promrsi Karen. »Nisam
se dovoljno jasno izrazila.«
»Pa, to ti nije prvi put. Uglavnom, čuo sam što si
imala reći i o tome ću obavijestiti Jounasa čim
završimo s ovim sastankom.«
Dineke Vegen opet upitno podigne svoje lijepo
uređene obrve.
»Mislim reći, da nastavi koristiti slobodne dane.
Ništa drugo. Dakle, u redu, odlučeno je«, izjavi i
ustane.
Karen dobaci Dineke Vegen još jedan pogled i
zauzvrat dobije samo škrt osmijeh.
 29

Langevik, svibanj 1970.

»Ni u najluđim snovima nisam zamišljala da ćemo

se ovdje morati baktati s njihovom sortom. Siroti stari
Graa okrenuo bi se u grobu kad bi vidio što su učinili
s njegovom farmom.«
Dok govori, žena na blagajni željezarije odlučno,
gotovo ljutito, udara po cijeni za tristo drvenih vijaka,
zatim pogleda mušteriju, traži odobravanje.
Anne-Marie Lindgren stoji između polica s
kanticama boje, ulja za drvo i kerozina. Sagnula se
kako bi podigla kistove za bojenje, ali zastane usred
pokreta i čučne kao da se srami.
Znaju li da je ona ovdje? Jesu li htjeli da to čuje ili
je nisu primijetili kad je ušla? Obrazi joj pocrvene, te
je riječi doživjela poput pljuske.
Sada čuje kako mušterija nešto mrmlja, zatim se
opet zaori ljutit glas prodavačice.
»Jeste li vidjeli na što sliče? Mnogi se oblače kao
narkići, duge haljine i duge kose. Osamdeset šilinga,
molim. I ona dječica koju imaju, cijelu hrpu. Sam Bog
zna kako brinu o njima. Hoće li ići ovdje u školu, u
selu, kad za to dođe vrijeme? Igrati se s našom
djecom? Da se mene pita, ja takvima ne bih dopustila
da se razmnožavaju. Da, znam da to zvuči grubo...«
 Očito je muškarac koji je kupio vijke nešto rekao
prodavačici jer je malo stišala svoj ljutiti glas.
»Da, i Arthur je rekao to isto«, uzdahne. »Šest
mjeseci, uvrh glave, tako je rekao. Evo dvadeset
šilinga kusura i račun, izvolite. No dobro, jedno je biti
tu u proljeće i ljeti, ali ujesen, kad počnu oluje,
odustat će i pokupiti se svojim kućama, zapamtite
moje riječi. Tako je Arthur rekao, ali ja nisam
sigurna.«
Slijedi još mrmljanja, zatim opet glas prodavačice.
»Stvarno, ma nemojte mi reći. Pa, nadat ćemo se
najboljem. Hvala na kupnji!«
Anne-Marie se uspravi bez riječi, okrene i brzo
izađe iz trgovine. Osjeti njihove poglede na leđima kad
se prilikom otvaranja vrata oglasi prodoran zvuk
zvonca. Sigurno će misliti da sam nešto ukrala,
pomisli. Na ionako dug popis dodat će nove optužbe.
I na kraju će pobijediti. Nećemo moći živjeti ovdje, ja
to neću moći podnijeti.

Otrčala je kući, svjesna prijekih pogleda svih onih

koje je usput srela, bez daha ušla u kuću i pokušala
treptanjem odagnati suze. Ne želi reći ostalima, ne
želi da olako prijeđu preko toga i kažu joj da je previše
osjetljiva, da ne bi trebala mariti za ono što drugi ljudi
misle. Ne želi da se zabrinu, uvijek su zabrinuti za
nju.
Per sjedi za kuhinjskim stolom s Ingelom, a Theo
i Disa stoje uz štednjak, u velikoj posudi boje plahte.
Disa kuhačom podigne dio tkanine i promatra žutu
boju. Miris graha, luka i začina uzdiže se zajedno s
parom iz drugog lonca, zamagljuje kuhinjske prozore.
Brandon leži na lupi, na prsima, kao i uvijek, drži
svoju gitaru, Mette mu pomaže prebirati po žicama.
Sada se Ingela spušta stubištem držeći Oriana u
naručju.
»Vidi«, vikne, uhvativši svojim malim prstima dugi
komad uzice s nanizanim ljušturama dagnji oko
svoga vrata. »Moja ogrlica!«
Nitko nije čuo kad je Anne-Marie ušla, no Per se
instinktivno okrene kao da je osjetio njezinu
prisutnost. Osmijeh mu zamre na licu, umjesto njega
pojavi se zabrinutost čim primijeti njezine crvene
obraze i oči pune suza. Trenutak kasnije, to primijete
i ostali. Uzvrpolje se oko nje, dovedu je do stola,
izvuku stolicu, dadu joj šalicu i napune je čajem i
medom. A ona ih uvjerava kako se samo zapuhala,
cesta iz sela je veoma strma, samo se osjeća veoma
umorno, možda se prehladila, zarazio ju je netko od
djece koja su prošli tjedan bila bolesna. Opazi kako
je Per promatra pogledom punim nade. Te
besmislene, očajničke nade da je možda trudna.
Ne, ništa im neće reći. Ne o onome što je čula u
selu kad je otišla kupiti kistove za bojenje prozorskih
okvira. I ništa o svojoj iznenadnoj spoznaji kako će
nestati idila koja trenutno vlada na farmi Lothorp.
Prijetnja je toliko opipljiva da osjeća žmarce na
leđima, poput prvog naleta hladnoće koji je prodro u
kuću kao zloslutni predznak predstojećih oluja. Ne
zna iz kojeg smjera dolazi, ne zna kako se zaštititi.
Samo osjeća da se radi o nečemu mnogo gorem od
tračanja one stare gadure u željezariji.
 30
U trenutku kad stavi ruku na kvaku, preplavi je
sumnja. Je li ovo stvarno dobra ideja? Možda će ostali
misliti da im se pokušava dodvoriti, da želi tim glupim
aparatom za kavu kupiti popularnost.
Umjesto da odmah uđe, Karen nekoliko trenutaka
stoji u hodniku, misli joj bježe. Možda su u pravu.
Nije li ovo neka vrsta mita? Očajnički način da
pridobije ekipu na svoju stranu?
Ako ništa drugo, barem Evald Johannisen nije
ovdje, podsjeti se i uspravi ramena. Trgne se i na
samu pomisao kakav bi komentar mogao dobaciti. I
možda bi se i ostali složili s njim.
»Zajebi to«, kaže tako glasno da odjekne
stubištem.
I tu prokletu stvar treba još i platiti, za trideset
dana bit će sve više i više kiselih lica. Za dvadeset
devet, ispravi se i otvori vrata.
Miris kave zapahne je i prije negoli prijeđe prag.
Vrata konferencijske dvorane na kraju hodnika
širom su otvorena, iznutra dopiru prigušeni glasovi.
Brzo prođe kroz prazne urede do svoga stola i iz
gornje ladice izvadi dosje. Nakon toga nastavi
odlučnim, pomalo ljutitim koracima, prema dvorani i
otvori vrata.
Nezahvalni gadovi, pomisli.
 Trenutak kasnije utone u stolica obrazi joj gore.
Zaori se spontani aplauz, nakon toga joj gurnu
pladanj pun peciva s cimetom.
»Vraški dobra inicijativa, Eikenova«, kaže Karl.
»No mislim da ćeš zbog toga doživjeti pravi pakao.«
»Time ću se pozabaviti kad dođe do toga«, odvrati
i neveselo se nasmiješi, zatim zagrize veliko pecivo.
»Da počnemo?«, profrflja kroz zalogaj i poliže šećer
s kažiprsta.
Ukratko im ispriča ono što je čula od staraca u
Zecu i vrani i zaključi riječima:
»Stoga mislim da se Susanne zamjerila mnogim
ljudima, mještani je nisu smatrali nikakvom
sunčicom. I s time se slažu i uprava i njezini kolege s
posla.«
»I njezina kći«, doda Karl Björken. »Pretpostavljam
da ni Jounas nije pohvalno govorio o njoj?«
»Točno. Zasad je nitko nije opisao na pozitivan
način, blago rečeno. Postavlja se pitanje je li uspjela
nekoga toliko raspizditi da bi je ubio. Možda je bila
upletena u neku vrstu ucjenjivanja? Osorna i
neugodna, toliko zasad znamo o njoj, ali je li bila
njuškalo? Zna li itko?«
Svi šute, izgledaju zamišljeno.
»Više je bila zanovijetalo«, kaže Astrid Nielsen.
»Sudeći prema riječima njezina šefa i šačice kolega s
kojima smo Johannisen i ja uspjeli razgovarati. Čini
se da je Susanne bila onaj tip koji primjećuje greške
drugih ljudi i s veseljem im ih nabija na nos. I pomalo
jezičava.«
 »Comelis i Astrid, morate se danas vratiti u
Solgarden i iskopati sve što možete. Ja ću posjetiti
Wenche Hellenas. Ona je Jounasova sestra i jedna od
nekolicine Susanneinih prijateljica«, doda nakon što
opazi njihove upitne poglede. »Možda nam ona može
dati bolju sliku. Ali bi netko trebao ići sa mnom. Karl,
imaš li vremena?«
Karl kimne, pa se Karen okrene Cornelisu Lootsu.
»Imaš li nam nešto reći o forenzičkoj istrazi i
svemu ostalom za što si zadužen?«
»Jutros sam razgovarao s Larsenom: trenutno
rade na DNK-u i otiscima prstiju i vjerojatno ćemo
prije kraja dana imati rezultate. Na drugim otiscima,
osim onih koji su već identificirani kao Jounasovi«,
doda, izgleda kao da mu je neugodno. »I još uvijek
čekamo da nam se javi Susanneina banka i kruzer.«
»Dobro, kako to napreduje? Što si dosad saznao?«
»Poslali smo upite državama svih putnika, a to su
sve skandinavske zemlje, Sjedinjene Države,
Nizozemska i Italija. Zapravo, još i Njemačka, jer se
ispostavilo da je jedan od Danaca njemački
državljanin«, odvrati Cornelis čitajući s papira.
»I...?«
»Zasad nema nikakvih vijesti o teškim zločinima,
to jest, zločinima za koje je propisana minimalna
kazna od godine dana u buksi. Dužina kazni varira u
različitim zemljama, ali ako tražimo one koji su ikada
bili zatvoreni, onda su to dvije osobe. Preciznije...«
Prelista papire.
 »... švedski poslovni čovjek Erik Bjorlund koji je
iza rešetaka proveo osamnaest mjeseci zbog odavanja
povjerljivih poslovnih informacija i Amerikanac Brett
Close koji je odslužio šest godina zbog ubojstva iz
nehata. No kad smo to istražili, ispalo je da se radi o
vožnji pod utjecajem alkohola u kojoj je poginula
trogodišnja djevojčica. Bilo kako bilo, Brett Close ima
sedamdeset dvije godine, a prometna se dogodila
sredinom sedamdesetih. Otada je čist kao suza i,
prema riječima zaštitara na kruzeru, on i njegova
žena su veoma religiozni. Episkopalci, mislim da je
tako rekao.«
»Pa, već smo i prije vidjeli da i bogobojazni ljudi
znaju počiniti strašne zločine«, ironično kaže Karen.
»Nemoj zaboraviti onog pastora na Nooröu koji je
smaknuo ženu i četvero djece kako više ne bi griješili.
No jasno mi je što misliš reći, Brett Close nije neki
vrući trag. Još nešto?«
»Ne, to je sve što zasad imamo, ali još nismo dobili
sve odgovore, a Talijani nisu baš ništa odgovorili.
Nazvat ću ih nakon ovog sastanka.«
Karen uzdahne. Od samog početka nisu postojale
velike šanse da će otkriti nešto korisno slijedeći trag
kruzera, nije izgledalo nimalo obećavajuće. Čim Loots
i Nielsonova dobiju odgovore iz svih država,
najvjerojatnije će prestati istraživati taj trag i
usredotočiti se na nešto drugo.
Pitanje je samo što će to biti. Prva dvadeset četiri
sata istrage uvijek su kritična: statistički, sa svakim
satom smanjuju se šanse za rješavanje slučaja.
Prošla su tri dana, a nemaju osumnjičenika, čak ni
jasan motiv. Prema onome što pokazuju brojevi,
osamdeset posto zločina sa smrtnim ishodom riješi se
u prva tri dana.
No, bez obzira rješavaju li hladnokrvno ubojstvo
ili ubojstvo u afektu, ovaj slučaj neće spadati u tih
osamdeset posto. Nakon iznošenja poznatih činjenica
koje nisu otkrile ništa novoga, nastavili su s
uobičajenim nagađanjima o vjerojatnom slijedu
događaja i mogućim motivima te raspodjelom
zadataka. Karen je zaključila sastanak zamolivši
Karla da ostane u blizini. Rekla mu je kako jutros
mora nešto obaviti, pa su se dogovorili da će se u
jedan naći na parkiralištu.
Dvadeset minuta kasnije, ušla je kroz kružna
vrata hotela Strand.
 31
Karen pogleda recepcionara i tiho uzdahne. Truls
Isaksen običan je momak od otprilike dvadeset pet
godina, promatra je profesionalnom uljudnošću i s
osjećajem superiornosti koji je svojstven mladim
ljudima u uslužnoj djelatnosti. Tamna kosa
skupljena mu je u mali konjski rep, mali urezi na
ušnim resicama ukazuju na to da nosi naušnice kad
nije na poslu.
Čim se Karen predstavi i kaže mu zbog čega je
došla, prestane se smijuljiti, obrve mu se spuste na
normalnu visinu. Posao zahtijeva da se prema
gostima hotela odnosi s određenim stupnjem
ljubaznosti, ali nitko mu nije rekao da mora
policajcima ljubiti guzice.
Odu iza recepcije, u kuhinju za osoblje, Truls
natoči šalicu kave, a zatim je pita hoće li i ona. Neće.
Potamanio je pola paketa čokoladnih keksa, potom
izvukao kutiju cigareta i počeo je nervozno okretati u
ruci. Očito pretpostavlja kako će ovaj razgovor brzo
završiti, pa će izaći u malo stražnje dvorište i popušiti
zasluženu cigaretu. Karen pomisli kako bi mu mogla
predložiti da ode van zajedno s njim, da tamo nastave
razgovor. Možda bi tako i učinila da je bolje
raspoložena ili da je Truls pokazao više ljubaznosti.
Stoga se pretvara da nije primijetila cigarete koje je
stavio na stol ispred sebe, pa se, umjesto njima, sada
igra crvenim plastičnim upaljačem.
 Tada započne njihov razgovor: Karen mu je
postavljala pitanja, ne dopuštajući mu da okoliša ni
provocira, a Truls Isaksen je odgovarao nevjerojatno
jezgrovito i nezainteresirano. Karen se još više
oneraspoloži.
Ne, Truls nema pojma kad se u nedjelju ujutro
odjavio gost iz sobe 507, soba je plaćena unaprijed,
pa je gost mogao u bilo koje vrijeme jednostavno
ostaviti ključ na recepciji. Hotel nema običaj
špijunirati svoje goste. Ne, on nije na recepciji svake
sekunde svoje smjene, ima pravo jesti i otići u WC. I
da, ima pravo na nekoliko kratkih čik-pauza, onda
kad je zatišje. Osim toga, na recepciji je zvono pa ljudi
mogu pozvoniti kad im zatreba pomoć. I da, sigurno
je on odveo gosta u sobu 507 jer nitko drugi nije radio
u ponoć i trideset. Ne, ne sjeća se jasno dotične osobe.
Ne, to nije čudno, s obzirom na to da za vrijeme Oistre
imaju mnogo gostiju, te subotnje noći vjerojatno je
poslužio najmanje šest nenajavljenih gostiju. A svi
znamo zbog čega su došli.
»Pohotni starci i žene skrivaju se pokraj dizala, ne
žele biti na vidjelu«, kaže Truls Isaksen uz natruhu
iskusne iscrpljenosti. »To isto događa se i za vrijeme
običnih vikenda, ali je još gore za vrijeme Oistre:
mnogi pijani sredovječni ljudi željni su malo akcije.«
Karen osjeća nelagodu slušajući mladićeve veoma
jasne izjave. Izvana ne pokazuje ništa o svojim
mislima, zadržavanje ravnodušnog izraza na licu je
vještina koju je uvježbala za vrijeme bezbrojnih
razgovora. Ipak, trgne se od naredne Trulsove izjave.
 »Ali, zar niste i vi bili ovdje? Čini mi se da sam vas
već vidio.«
Iznenadno mladićevo prosvjetljenje primora Karen
da ga sumnjičavo pogleda. Kako je ovaj momak, koji
ništa ne čuje i ne vidi, koji se ne sjeća gostiju ni
vremena kad su došli i koji vjerojatno prespava
polovicu svoje smjene, od svih tih silnih ljudi,
prepoznao samo nju? Sada je promatra sa
zanimanjem koje je jednako neočekivano kao i
nepoželjno.
»Niste li se vi išuljali odavde u cik proklete zore u
nedjelju ujutro? Otprilike u sedam? Vraćao sam se iz
zahoda i vidio kako potajno izlazite...«
Karen ga promatra upitno podignutih obrva.
Možda će to protumačiti kao iznenađenje ili zgražanje
zbog toga što nije sposoban razlikovati policajce i
goste hotela. Ili ga možda uopće nije briga. Bilo kako
bilo, ona iskra zanimanja u njegovim očima se ugasi,
uz dubok uzdah zavali se u stolicu kao da je ovo
iznenadno sjećanje iz njega isisalo svu energiju. Od
njegovih narednih riječi, Karen osjeti olakšanje.
»Nema veze, valjda je to bio netko drugi. Kad malo
bolje razmislim, više je izgledala kao neka glupa
pijana koka nego kao murjakinja. Iako je sličila na
vas. Bez uvrede.«
Karen se nakašlje i ukočeno nasmiješi.
»Još samo jedno pitanje, onda ću te pustiti na čik-
pauzu«, kaže kimnuvši glavom prema kutiji cigareta.
»Kažeš kako ne možeš zasigurno znati kad je gost
otišao iz hotela jer je soba bila unaprijed plaćena i
nitko na recepciji nije zapisao u koje je vrijeme ključ
vraćen? Nema kamera?«
»Samo na parkiralištu. Ako je tip imao auto...«
Truls izgleda kao da je požalio zbog svojih riječi
istoga časa čim ih je izustio. Hoće li ga sada prisiliti i
da joj pokaže gdje drže nadzorne snimke? Zajebi to,
neke bi stvari trebao rješavati i upravitelj hotela.
»Nažalost, nije«, kaže mu Karen. »Nije parkirao na
hotelskom parkiralištu.«
Karen ustane i ispruži ruku.
»Dobro, hvala što si odvojio malo vremena.«
Truls se rukuje s njom dok drugom rukom izvlači
cigaretu iz kutije. Zatim se okrene, brzo izađe iz
smočnice i skrene u hodnik koji vjerojatno vodi u
stražnje dvorište. Očito ne namjerava ispratiti Karen.
Promatra ga kako odlazi. Vrata dvorišta ostanu načas
otvorena: Karen ugleda ženu na maloj popločanoj
terasi kako stoji i otpuhuje dim cigarete. Očito joj je
hladno u tankoj plavoj kuti i ortopedskim sandalama,
obgrlila se kako bi se zagrijala. Potom se vrata
zatvore, Karen se uputi suprotnim smjerom, prema
hotelskom predvorju. U tom trenutku začuje glas
Trulsa Isaksena:
»Hej, vi...«
Stoji na ulazu, otpuhnuo je oblačić dima, na licu
mu je zadovoljan izraz, maše Karen.
»Sjetio sam se da bi možda Rosita mogla nešto
znati«, kaže.
»Rosita?«
»Da, ona je u nedjelju ujutro čistila ovdje.«
 Zatim se makne ustranu i Karen opet ugleda ženu
u svijetloplavoj kuti.
 32
Pola sata kasnije, Karen ima sve informacije koje
želi, čak i više. Rosita Alvarez jasno joj je opisala svoje
dnevne dužnosti te kako uvijek vodi precizne bilješke
koje sobe je očistila i je li primijetila nešto neobično,
primjerice jesu li ručnici ukradeni ili treba li neku
sobu bolje očistiti. Karen je pozorno sluša bez
prekidanja.
»Ljudi povraćaju«, jezgrovito kaže Rosita. »Ne
uvijek u zahodsku školjku. Toga bude i po podu, a
ljudi ne počiste za sobom. Jedan gost je povraćao po
cijeloj kadi, ali tada sam otišla upravitelju i rekla da
mi treba više vremena. Imamo samo petnaest minuta
za čišćenje sobe ako su jednonoćni.«
»Jednonoćni?«
»Da, ljudi koji provedu samo jednu noć. Onda
imamo višenoćne, to su oni koji ostaju više od jedne
noći, za njihove sobe imam samo sedam minuta.«
Karen je ne pita je li čišćenje sobe 507 zahtijevalo
dodatno vrijeme, ne želi znati. Umjesto toga sa sve
većim užasom sluša Rositinu priču o uobičajenom
radnom danu hotelske čistačice. Rosita Alvarez joj
otvoreno govori o ukradenim ručnicima koje mora
prijaviti kako ne bi imala problema, o stvarnim i
izmišljenim krađama zbog kojih su čistačice uvijek
prve osumnjičene, o različitim vrstama mrlja na
plahtama, zahtjevnim gostima, uvredama i stalnoj
vremenskoj stisci. I kaže joj kako voli što ranije
započeti s poslom tako da se što prije može vratiti
svome mužu i trinaestogodišnjem sinu u Moerbeck.
»Uvijek započinjem od najvišeg kata i spuštam se
dolje. Drugu turu odradim suprotno, odozdo prema
gore, a treću opet od vrha prema dolje. Obično su
dovoljne tri ili četiri ture.«
»Da, hvala, zašto ne«, kaže Karen i izvuče cigaretu
iz kutije koju joj je uz kimanje pružila Rosita. »Znači,
vraćate se na katove koje ste već očistili?«
»Da, uvijek netko duže spava, neki doručkuju u
sobama, a neki na vrata objese natpis 'ne smetaj'.
Tada moram čekati.«
»Sjećate li se možda kako je bilo u nedjelju ujutro?
Jer moram saznati kad je otišao gost iz sobe 507.«
»Nemojte biti smiješni«, kaže Rosita i uvuče
posljednji dim. »Imamo pedeset jednu sobu, ne mogu
voditi računa o svima.«
Nagne se preko vrtnog stola i ugasi cigaretu na
preokrenutoj vazi od terakote koja služi kao
pepeljara.
»Ali mogu pogledati u bilježnicu«, doda i široko se
nasmiješi ugledavši razočaranje na Kareninu licu.
»Uvijek zapisujem vrijeme, tako da znam koje sam
sobe očistila. Na kraju krajeva, nisam više mlada«,
kaže kucnuvši se po čelu. »Možete doći sa mnom kad
popušite cigaretu...«
»Čuvate li sve svoje dnevnike?«, upita Karen, brzo
ugasi napola popušenu cigaretu i nijemo zahvali
nebesima.
 »Ne zauvijek, čuvam ih samo mjesec dana«,
odgovori Rosita držeći otvorena vrata. »U slučaju da
se naknadno požali neki gost. Ili uprava, kad smo već
kod toga«, doda uz žalostan pogled dok s kute otresa
nekoliko čestica pepela.

Da su barem svi kao Rosita Alvarez, pomisli Karen

dok se petnaest minuta kasnije približava
parkiralištu s druge strane policijske postaje.
Dogovorila se s Karlom da će se sastati ovdje i zajedno
posjetiti Jounasovu sestru Wenche Hellevik. Pogleda
na sat, uranila je sedam minuta. Pažljivo sjedne na
prašnjavu kutiju od novina ispred kioska na križanju
Kirkegatea i Redehusgatea i promatra ulaz u postaju.
Sa smiješkom se sjeti Rosite Alvarez, neobične
čistačice u hotelu Strand. Ta žena zaslužuje medalju,
pomisli.
Kad je tog jutra, nekoliko minuta nakon devet
sati, Rosita provjeravala peti kat, na vratima sobe 507
visio je natpis »Ne smetaj«. Dok je čekala, zabavila se
čišćenjem soba 501 i 503 iz kojih su otišli gosti.
Nakon toga, pola sata kasnije, natpisa više nije bilo,
pa je počistila sobu 507, između 9:35 i 9:50, tako je
pisalo u njezinim bilješkama.
Karen još jednom razmisli o vremenu. Čini se da
je točna Jounasova izjava da je iz hotela otišao oko
devet i pol. Dakako, teoretski je mogao otići iz hotela
odmah nakon što je Rosita ugledala natpis na
vratima, nekoliko minuta nakon devet, znači da
postoji rupa od trideset minuta dok je Rosita čistila
druge sobe. Prema Kneoughtu Brodalu, Susanne je
ubijena najkasnije u 10 ujutro, najvjerojatnije u devet
i trideset. Recimo da je Jounas otišao iz hotela netom
nakon devet sati, razmišlja Karen. U tom slučaju,
mogao je stići u Langevik prije deset i ubiti Susanne
u vremenskom razdoblju koji je utvrdio Brodal.
No najprije je morao otići do parkirališta uz
gradsku vijećnicu i uzeti svoj automobil, to je
najmanje daljnjih pet minuta. Ostalo je malo više od
četrdeset pet minuta. Pa ona je jednom ili dvaput, kad
joj se stvarno žurilo, prešla tu istu udaljenost za pola
sata, ali uz veliko prekoračenje dopuštene brzine. Ako
je nagazio na gas, mogao je uspjeti, ali zašto bi
riskirao da ga uhvate? Nije imao razloga toliko juriti.
Prokletstvo, pomisli, to nije dovoljno dobro.
Skrene pogled s ulaza postaje, okrene lice prema
slabom jesenjem suncu i zatvori oči. A bila je tako
blizu tome da isključi svoga šefa s popisa
osumnjičenih. Veoma blizu, ali ništa od toga. Još
uvijek postoji teoretska šansa. Minute i sekunde
ukazuju na to da je imao dovoljno vremena, ali što je
s motivom? Što ga je moglo potaknuti? Je li se možda
nešto dogodilo onoga jutra u hotelu nakon što sam
otišla, pomisli. Telefonski poziv, SMS, e-mail, nešto
što je probudilo i razbjesnilo Jounasa? Ili prestrašilo?
»Sunčamo se, ha? Tvoj auto ili moj?«
Prestraši je Karlov glas. Moj auto, očito, pomisli,
ali se odmah ukoči. Uvijek se osjeća nelagodno na
mjestu suvozača, ali bi danas trebala vožnju
prepustiti Karlu.
»Idemo tvojim«, kaže. »Moram razmisliti.«
 33
Autocesta iz Dunkera prema Ravenbyu prolazi
preko nizine Sorland. Kilometri i kilometri neplodnih
polja i listopadnih šuma, isprekidani velikim
površinama vriština. Skroz na zapadu, tamo gdje
cesta skreće prema sjeveru, vidi se obzor: čak i ovako
daleko u unutrašnjosti može se osjetiti kako se
zapadna strana otoka strmoglavo spušta u more. U
današnje doba samo nekolicina vjeruje u legendu
divu Frenduru koji je u napadu bijesa svojim mačem
raskolio Heimö na dva dijela, poštedjevši istočnu
polovicu i pustivši da zapadna, ona na kojoj su
zajedno u grijehu živjeli njegova preljubnička žena i
nevjerni brat, potone u Atlantski ocean. No jednako
kao što Zemlja izgleda ravno, a nebo za lijepih ljetnih
dana poput plave staklene kupole, obala Heimöa
zaista izgleda kao da je presječena mačem nekog
veoma bijesnog bića.
Karl vozi brzo i dobro, za nešto više od sat
vremena prijeđu više od sto kilometara, skrene na
cestu 20 i zatim slijedi putokaze prema
Helleviksnäsu. Opet se naoblačilo, pomisli Karen,
nagne se naprijed pogleda kako se nad njima
skupljaju sivi oblaci sa zapada.
»Je li to samo slučajnost?«, upita Kark bacivši
pogled na GPS. »Mislim reći, da se prezivaju Hellevik
i žive u Helleviksnäsu?«
»Ne bih rekla«, odvrati Karen. »Sjećam se da je
obitelj Wencheina muža bila prilično velika,
vjerojatno su nekoć bili vlasnici sela. Mislim da to nije
nimalo neobično.«
»Možda ne ovdje, ali toga nema dolje na Friselu.
Tamo nitko ne posjeduje ništa osim svoje male čestice
zemlje. Ako i to.«
»Vi s Frisela niste baš poznati po ambiciji. Ni po
napornom radu«, doda zadirkujući ga.
Karl tobože prezirno puhne. I prije je čuo slične
stvari: oni koji žive sjevernije na arhipelagu
Doggerland, smatraju se marljivijim i poštenijim.
Stanovnike Nooröa, s pretežno norveškim i švedskim
nasljeđem, još uvijek drže radinim, povučenim i
bogobojaznim, dok se za njihove rođake na
najjužnijem otoku, gdje stanovništvo većinom čine
potomci Danaca i Nizozemaca, govori da su lijeni i da
svoje mreže predugo ostavljaju u moru. Između njih
je Heimö sa svojom bezbožnom mješavinom
britanskog, skandinavskog i kontinentalnog
nasljeđa. Ovdje ljudi dolaze iz različitih dijelova
svijeta i iz različitih razloga. Vjerojatno je istina da je
Heimö nekoć bio siguran raj za one koji su iz tko zna
kojih razloga morali napustiti svoju domovinu, no
rijetko kad iz razloga o kojima se može pričati. Ipak,
iako u stvarnosti nikad ovdje nije bilo toliko lopova,
ubojica i drugih zločinaca kao što se govori, glavni
otok, prema pričama starosjedilaca Nooröa i Frisela,
većinom su nastanjivali ribari-krivolovci,
zemljoposjednici, brodarski magnati i drugi takvog
soja, oni koji se nisu libili obogatiti na račun drugih.
A glavni grad Dunker je, dakako, najgori.
 Drugim riječima, na Doggerlandu vlada ista
hijerarhija kao i u većini zemalja: marljivost na sje
veru, lijenost na jugu i glavni grad pun prevaranata i
superiornih seronja.
»Ima smisla«, promrmlja Karl. »Za kćer Axela
Smeeda bilo bi ispod časti udati se za južnjaka. Kad
si odrastao sa srebrnom žlicom u ustima, očito se ne
možeš zaljubiti u nekog siromaha. Kladim se da
plivaju u novcu.«
»Pa, uvijek možemo pitati«, sarkastično odvrati
Karen.
No tek što su prošli kroz dvorišna vrata imanja
Hellevikovih, znali su kako obitelj možda ne pliva u
novcu u doslovnom smislu te riječi, ali pliva u
metaforičkom. Teniski teren s desne strane prilaznog
puta ima i klupsku kućicu i dva reda povišenih
sjedala, a iza njega bazen u obliku bubrega, najveći
privatni bazen koji je Karen vidjela u životu. Čula je
kako je Karl promrsio nešto o Baji Patku kad je
ugledao šest metara dugu odskočnu dasku. Nastave
prema velebnoj vili i parku, prilazni put ukrašava
vodoskok od bakra presvučenog zelenom patinom.
Karl ugasi motor, nagne se naprijed i kroz vjetrobran
promatra pročelje kuće.
»Što misliš, smijemo li parkirati ovdje? Ili očekuju
od nas da uđemo kroz vrata za poslugu?«
Prije negoli Karen stigne odgovoriti, iza ugla kuće
pojavi se visoka žena i zastane u podnožju
veličanstvenog stubišta koje vodi prema ulaznim
vratima. Vodi dva mokra jorkširska terijera, obuzme
ih uzbuđenje kad ugledaju posjetitelje. Lajući i
skačući od veselja, trče amo-tamo između Karlova
automobila i nogu vlasnice. Iza njih Karen ugleda i
jednako mokrog, ali mnogo smirenijeg irskog setera.
Polako hoda i sjedne pokraj žene, ona automatski
stavi ruku na njegovu smeđu glavu.
Karl i Karen otvore vrata i izađu iz automobila.
 34
»Dobrodošli!«, vikne Wenche Hellevik. »U redu je,
u redu je, sjednite!«
Ne krene naprijed da ih pozdravi, ali im se srdačno
smiješi, Karen i Karl brzo hodaju prema njezinim
raširenim rukama. Karen diskretno promatra sestru
Jounasa Smeeda. Svijetla plava kosa smotana u
francusku punđu jednako je ozbiljna kao i njezina
odjeća: tamnozelena jakna iznad bijele dolčevite i
uske zelene karirane suknje koja joj dopire do ispod
koljena. Ima diskretne biserne naušnice i ružičasti
sedefasti lak na noktima. Jedina stvar koja odudara
od tog elegantnog izgleda su niske mokre gumene
čizme iz kojih, poput finih cvjetnih stapki, vire njezine
noge.
Rukuju se i predstave.
»Učinilo mi se da sam čula automobil. Upravo smo
se vratili iz male šetnje, morala sam ih isprati u
praonici. Ne, rekla sam, bez skakanja! Jeste li za
šalicu kave? Ili možda čaja? Sigurno vas je izmorila
vožnja. Ne, zločesti pas!«
Posljednju rečenicu izrekla je neočekivano
snažnim glasom irskom seteru koji izgleda ne zna
zašto ovo nije prikladno vrijeme za otresanje vode s
dlake. Wenche Hellevik ih povede širokim kamenim
stubama, zatim kroz bogato ukrašena hrastova vrata.
Zbog velikog kontrasta između vanjskog jesenjeg
sunca i mračne unutrašnjosti, Karen treba nekoliko
trenutaka dok ne vidi kako je golemo predvorje
prekriveno kartonom i najlonom. U kaosu ljestava,
kantica boje, špatula, valjaka za boju i kistova stoje
dva muškarca odjevena u bijelo. Raspravljaju o
nečemu s trećim, neobično visokim muškarcem u
plavom odijelu. Sva trojica izgledaju zabrinuto, jedan
od njih pokazuje strop.
»Oprostite na neredu, procurilo nam je iz jedne
kupaonice na katu, pa moramo renovirati cijelo
predvorje. Dragi, policija je stigla, dođi ih pozdraviti
prije odlaska!«
Razgovor s ličiocima brzo završi, visoki muškarac
im priđe, uz ljubazan osmijeh rukuje se najprije s
Karen, zatim Karlom.
»Magnus Hellevik«, predstavi se. »Žena mi je rekla
da ćete doći zbog one grozne stvari sa Susanne.«
»Da, tako je, moramo razgovarati sa što više ljudi«,
odvrati Karen.
»Ne znam kako će vam biti od koristi razgovor sa
mnom, ali, naravno, ja sam vam na raspolaganju, no
molim vas da najprije započnete sa mnom. Imam
jedan hitan posao u Ravenbyu i morao sam davno
otići, ali, kao što vidite, ovdje imamo neke probleme.«
Magnus pokaže boju i ljestve, ne mičući pogled s
Karen i Karla, kao da se pita tko ima viši čin, iako su
mu se predstavili.
»Jeste li dobro poznavali Susanne?«, upita Karen.
»Ne, uopće. Malo smo se družili kao obitelj dok je
još bila u braku s Jounasom, ali otada je nisam vidio.
A prošle su godine otkako više nisu zajedno.«
Karen kimne.
 »Onda vam više nećemo smetati«, kaže mu uz
osmijeh. »Barem ne danas. Prvenstveno moramo
razgovarati s Wenche, ali javit ćemo vam se budemo
li imali još kakva pitanja za vas.«
Magnus izgleda kao da mu je laknulo, ispriča se
uz osmijeh i cmokne ženu u obraz.
»Hoćemo li?«
Wenche pokaže klizna vrata s desne strane, krene
naprijed i otvori ih uz buku.
»Sjednite, odmah se vraćam. Što ste rekli, kavu ili
čaj?«
Nekoliko minuta kasnije vrati se noseći pladanj s
tri šalice, malim vrčem čaja i tanjurom muffina od
limuna. Sjedne na kraj bijelog trosjeda i okrene se
prema gostima koji su se raskomotili na
naslonjačima tapeciranima tkaninom cvjetnog
uzorka.
»Poslužite se i recite kako vam mogu pomoći.
Mlijeka?«
Uopće ne sliči bratu, pomisli Karen. Imaju isti nos
i građu, ali, Bogu hvala, tu završava svaka sličnost.
Zasad na licu Jounasove sestre nije primijetila ni
traga ogorčenosti ni arogancije. Pogleda Karla u oči i
kimne mu da započne.
»Hoćete li nam reći kako ste se upoznale vi i
Susanne? Koliko sam shvatio, zajedno ste išle u
školu.«
»Da, tako je, ali tek u srednju školu. Susanne je
živjela u Langeviku i prvih devet godina tamo je
pohađala školu, zato joj je srednja škola pružila
priliku da ode od kuće.«
»Oh?«, kaže Karen. »Nije poput svih ostalih svaki
dan putovala do Dunkera?«
U djeliću sekunde vrati se trideset godina
unatrag, u rasklimani žuti autobus kojim je tri godine
odlazila u školu. Sjeti se onog stalnog osjećaja
mučnine uzrokovanog pisanjem domaće zadaće u
autobusu ili pušenjem na autobusnoj postaji.
»Nije, i zapravo smo se tako i sprijateljile«, nastavi
Wenche. »Moj tata bio je vlasnik jednog bloka stanova
za iznajmljivanje na Nygateu i prepustio mi je jedan
jednosobni pod uvjetom da sama plaćam stanarinu.
Bio je veoma odlučan u takvim stvarima.«
Otpije gutljaj čaja, polako spusti šalicu i nastavi.
»Imala sam stipendiju i radila vikendima, ali kako
sam htjela odlaziti na žureve i kupovati odjeću, bilo
mi je teško spojiti kraj s krajem, pa sam nakon dva
mjeseca stavila oglas da tražim cimericu. Susanne je
valjda prva vidjela oglas, mislim da ga je odmah
poderala. Uglavnom, tog istog dana razgovarala je sa
mnom na školskom odmoru i... pa, uselila se
nekoliko dana kasnije.«
»I postale ste prijateljice. Jeste li bile bliske?«
Karl uzme muffin, Karen primijeti koliko se sada
ublažilo njegovo prijašnje kivno ponašanje.
Vjerojatno ga je smirio onaj dio o njezinu ocu koji joj
nije htio plaćati stanarinu, već ju je primorao da radi,
pomisli Karen. Isto tako, čini se da Wenche čvrsto
stoji nogama na tlu, usprkos bazenu i teniskom
terenu.
 »Bliske? Pa moglo bi se reći. Lako je imati bliske
prijatelje kad si mlad. Prije negoli stekneš osobnost,
ako znate što mislim reći. Kasnije smo manje-više
potpuno formirani i imamo svoje stavove u svim
mogućim stvarima, ali u kasnijim tinejdžerskim
godinama u našem svijetu najvažniji su bili dečki,
odjeća, glazba i nepravedni profesori.«
Karen potvrdno kimne. To su bile nepresušne
teme o kojima je razgovarala u rasklimanom
autobusu.
»A mladi ljudi su strašni konformisti, iako misle
da su nevjerojatno radikalni. Većina se samo želi
uklopiti, pod bilo koju cijenu. Ali, da odgovorim na
vaše pitanje, da, bile smo bliske kao što to mogu biti
dvije tinejdžerice. Najbolje prijateljice, mislim da to
tako zovu.«
»Možete li nam reći kakva je bila Susanne? Što ste
mislili o njoj kao osobi?«
Wenche izgleda zamišljeno, pokušava se sjetiti.
»Bila je nervozna«, napokon kaže. »Pristojna i
uslužna, uvijek željna da se uklopi. Zapravo, prilično
bistra, ali je učenje nije previše zanimalo, čini mi se
da je više bila usredotočena na sklapanje
poznanstava.«
»Je li bila popularna?«
»Susanne je bila veoma zgodna, nije imala
problema u nalaženju dečki. Ali je cure nisu voljele,
nikad se nije trudila pronaći prijateljice, osim mene.
Iz nekog razloga, ugledala se na mene, oponašala je
ono što sam ja radila, šišala se kad i ja, izbijelila kosu
kao i ja. Ali ja sam prirodna plavuša, naravno«, brzo
se ispravi, »ali znate što sam htjela reći. Jednostavno
me oponašala, kupovala sličnu odjeću i takve stvari,
koliko su joj to već dopuštale financije.«
»Kako ste se zbog toga vi osjećali?«
Slegne ramenima, u toj gesti Karen primijeti
sličnost s Jounasom i Sigrid.
»Vjerojatno mi je ponekad išlo na živce, ali to nije
bilo toliko važno. Pretpostavljam da mi je i malo
laskalo. Uglavnom, činilo mi se da je očarana mojom
obitelji i da se malo srami svoga porijekla. Htjela je
potpuno zaboraviti svoj prijašnji život.«
»Je li vam išta pričala o svojoj obitelji?«
»Isprva veoma malo, ali sam s vremenom stekla
jasan dojam o njezinu ne baš sretnom djetinjstvu...
Ne o tome da su se kod kuće loše odnosili prema njoj,
više se radilo o tome da je... kako da to kažem... stekla
sam dojam da ne poštuje svoje roditelje. Bili su
ekscentrični, pretpostavljam, a u to vrijeme bilo je
veoma teško živjeti kad si se razlikovao od drugih,
posebno u tako malom mjestu kao što je Langevik.«
»Oh? U kojem smislu ekscentrični?«, upita Karl.
Uspijeva izgledati istinski iznenađeno, kao da ni
čemu nema pojma, iako mu je, dok su se vozili, Karen
ispričala sve što je čula od svoje mame i staraca u
Zecu i vrani o komuni na farmi Lothorp. Zapamti da
mora reći laboratoriju da požuri i što prije im preda
fotoalbum koji su Karl i ona našli u Susanneinoj
spavaćoj sobi.
»Pa bili su ono što su zvali hipijima«, oklijevajući
kaže Wenche. »Njezini roditelji doselili su iz Švedske
i, ako sam dobro shvatila, prvih godina na otoku
živjeli su u nekoj vrsti komune.«
»Je li vam što ispričala o tim godinama?«
»Nije, tada je bila mala, ne znam koliko se sjećala
života u komuni. No poslije joj je bilo teško zbog
mnogo drugih stvari.«
»Na primjer?«
»Pa, na primjer, nijedan od njenih roditelja nije
imao pravi posao i znam da se Susanne zbog toga
sramila. Njezini vršnjaci iz sela većinom su bili djeca
ribara i lučkih peljara i drugih takozvanih čestitih
radnika, a njezin otac je samo visio u vrtu slikao
slike.«
To se podudara s onime što je rekao Jaap Kloes i
ostali, pomisli Karen. Ako je najveća Susanneina želja
bila da se uklopi, nije joj bilo lako biti jedna od
Lindgrenovih.
»I mama joj je umrla premlada«, nastavi Wenche.
»Iako nije lijepo što ovo govorim, ali znam da je se
Susanne sramila.«
»Sramila? Kako to?«
Karl očito zvuči previše gorljivo, jer glas Wenche
Hellevik zvuči veoma sarkastično kad mu odgovori.
»Bojim se da vam ne mogu ispričati neke sočne
skandale. Mislim da je uzrok tome jednostavno bilo
to što je njezina majka bila od onih osoba koje
privlače svačiju pažnju, ali uopće nije marila za
konvencije: odijevala se drukčije od ostalih majki,
vježbala jogu i iscjeljivanje i takve stvari. A Sussane
je vjerojatno htjela majku kao što su bile sve druge.
O kojoj ljudi ne tračaju. No to je sve što znam«, doda.
Osmjehne se kao da se ispričava, ali
autoritativnost u njezinu glasu jasno ukazuje na to
kako više nema što dodati o Susanneinu djetinjstvu.
Karen odluči promijeniti temu.
»Rečeno mi je da su Lindgrenovi živjeli od prodaje
zemlje«, kaže. »Navodno su od nekog rođaka
Susanneine majke naslijedili prilično veliko imanje.«
»Da, znam, ali u to vrijeme Susanne nije znala
ništa o tome, u to sam sigurna. Vjerojatno je mislila
da žive od ušteđevine starog Graaa. No on nije imao
ništa u banci, to sam kasnije saznala, sve njegovo
bogatstvo bila je zemlja.«
Ušuti, otpije malo čaja i nastavi.
»Očito je znala da potječe s otoka i da je njezina
majka naslijedila djeda koji je imao veliko imanje. No
tek je mnogo kasnije saznala da je to imanje prodano
dio po dio. Mislim da je to saznala tek kad joj je umro
otac. A ja sam to saznala mnogo godina kasnije, kad
je to spomenuo moj brat, vezano uz njihov razvod.«
»Znači, Jounas je saznao prije Susanne...?«
Wenche izgleda kao da joj je neugodno.
»Da, mislim da je bilo tako. Zato što je naš tata
kupio veliki komad zemlje Lindgrenovih. Sramim se i
zato što je nije kupio po poštenoj cijeni. Susannein
otac se nije razumio u posao i vjerojatno je mislio
kako može vjerovati tazbini. A kad je tata umro,
zemlju je naslijedio Jounas.«
»Naslijedio je Jounas, kažete. A vi?«
 »Naravno, naslijedila sam i ja, ali je ostavština
podijeljena: Jounas je dobio zemlju, a ja tatine
kompanije. Kao policajac, Jounas nije imao vremena
ni sklonosti voditi posao, za razliku od Magnusa i
mene.«
Karen razmisli o implikacijama ovoga što je
upravo rekla Wenche. To znači da je stari Axel Smeed
nastavio kupovati zemlju od roditelja svoje snahe dok
su Susanne i Jounas još bili u braku. Sistematično
je kupovao Susanneino nasljedstvo kako bi ga mogao
ostaviti svome sinu. Je li Jounas, suprotno
Wencheinim tvrdnjama, ipak to znao cijelo vrijeme?
Ili je Axel to radio sinu iza leđa?
Kao da joj može čitati misli, Wenche je pogleda u
oči i izdrži njezin pogled.
»Tata je bio težak čovjek«, kaže. »Nije podnosio
'šeprtlje, ljude s Frisela i ostalu bagru', kako je
govorio, i oduvijek je mislio da će njegova djeca
slijediti njegove stope i cijeniti jednake vrijednosti.
Jounas je bio taj koji se pobunio, ne ja. Tata je teško
podnio kad se njegov jedini sin prijavio na policijsku
akademiju umjesto da se bavi obiteljskim poslom. A
kad je Jounas oženio Susann, s onakvom prošlošću i
ekscentričnom obitelji, mislim da je potpuno dignuo
ruke od njega. Sve svoje nade prenio je na sljedeću
generaciju. Ali Magnus i ja nemamo djece, jedina
unuka mu je Sigrid.«
»Znači, nije bio toliko na oprezu zbog sina, već
zbog unuke«, zamišljeno izjavi Karen.
»Točno, mislim da je smatrao kako će, u slučaju
razvoda, zemlja biti sigurnija u Jounasovim nego
Susanneinim rukama. Ona je sponzoruša, govorio je,
i kći švedskog ološa koji ne shvaća vrijednost novca.
Mislim da je pretpostavljao da će se razvesti i stoga
se pripremio. I bio je u pravu.«
Zato je Susanne morala potpisati predbračni
ugovor, pomisli Karen, Axel Smeed se za to pobrinuo.
To je, prema Jounasovim riječima, bio njegov uvjet da
pomogne sinu i trudnoj snahi da se okuće. Sve se to
uklapa u reputaciju Axela Smeeda: strog i voljan
učiniti sve za dobar posao. Nije se libio raditi iza leđa
svojoj snasi, kupovati za sitniš njezino buduće
nasljedstvo, čuvati ga za sina koji ga je razočarao i
pobrinuti se da na kraju završi tamo gdje je htio. U
posjedu Sigrid, njegove jedine unuke, njegove
nasljednice.
Karen se sjeti Sigrid, narogušene na dvosjedu,
tetovirane, s piercinzima. Nije baš slika i prilika
baštinice cijelog Smeedova bogatstva. Vjerojatno nije
unuka kakvu je želio, pomisli Karen. I vjerojatno nije
ni kći kakvoj su se nadali Jounas i Susanne kad su
je upisali na lekcije jahanja i baleta. Pitam se kako je
to biti takvo razočaranje?
»Viđate li uopće Sigrid?«, upita.
»Nisam je vidjela dugo vremena. U biti je, u
trenutku kad se odselila, prekinula sve veze s
roditeljima. Zapravo, sve veze sa svojom obitelji.«
»Zbog čega?«
Wenche oklijeva nekoliko trenutaka.
»S mojim bratom nije uvijek lako«, napokon kaže.
»Zna biti tvrd i nepopustljiv, takav je svakako bio
prema Susanne. A ona je bila ogorčena i ratoborna.
Stalno su še sukobljavali i svađali, a Sigrid su koristili
kao posrednicu, prisiljavali su je da odabere stranu.
Na kraju nije vidjela drugog izlaza nego da se odaleči
od oboje, da pobjegne iz cijele te situacije.«
Baš kao i Susanne, pomisli Karen. Obje su otišle
iz roditeljske kuće čim su to mogle. Barem im je to
bilo zajedničko.
»Da malo ubrzamo«, kaže Karl. »Jeste li vi i
Susanne ostale prijateljice?«
»Da i ne«, odgovori Wenche s olakšanjem u glasu,
kao da je presretna što su promijenili temu. »Nismo
se posvađale ni ništa slično, ali ja sam otišla u SAD
na studij i jednostavno smo prestale kontaktirati.
Viđale smo se ponekad kad bih se vratila kući za
praznike, ali je postajalo sve više očito da smo se
odalečile.«
»Kako to?«
»Pa, meni je omogućeno visoko obrazovanje, a
Susanne se zaposlila odmah nakon srednje škole.
Jednostavno je prihvatila prvi ponuđeni posao, nije
imala neki određeni cilj, pretpostavljam. Čak je
nekoliko puta radila i kao manekenka, jer je bila i
visoka i lijepa.«
»Stvarno?«, iznenađeno upita Karen.
»Manekenka?«
»Pa, nisu to bili neki veliki poslovi, nekoliko
modnih snimanja i neke reklame, čini mi se.
Nedovoljno da živi od toga, nažalost, ali htjela je
ostvariti svoj san, možda zbog toga nije toliko marila
za obrazovanje. No Doggerland nije baš preplavljen
manekenskim angažmanima, tako da je, da bi spojila
kraj s krajem, prihvaćala i druge poslove.«
»A kad ste se vratili za stalno, jeste li se nastavile
viđati?«, upita Karl.
»S vremena na vrijeme, posebno kad nijedna od
nas nije imala dečka. Kad smo bile srednjih
dvadesetih godina, nekoliko smo godina visjele u
nekim klubovima i odlazile na zabave. Bilo je
zabavno, naravno, ali da budem iskrena, uvijek sam
imala osjećaj da više od mene želi biti viđena u
društvu. I tada sam upoznala Magnusa i imala sam
manje vremena za Susanne i ostale prijatelje, toliko
sam bila zaluđena. Koliko se sjećam, ona se zbog toga
veoma uzrujala.«
»Kako se to očitovalo?«
Wenche se još jednom zamisli, izgleda odsutno,
kao da se prebacila u prošlost.
»Mislim da se tada počelo mijenjati moje mišljenje
o njoj«, zamišljeno kaže. »Zbog nje sam se osjećala
nelagodno, gotovo sam osjećala krivnju svaki put kad
bismo se srele: stalno je govorila o tome kako ja imam
sve, a ona ništa. Izrekla je i neke grube riječi o tome
kako se prema njoj ponašam kao da više nije dovoljno
dobra za mene. U to vrijeme gotovo je sasvim presušio
njezin izvor prihoda od manekenstva, vjerojatno joj se
činilo da joj se zatvaraju vrata, a ja sam i dalje
nastavila naprijed.«
»Jeste li se prestale viđati?«
»Nismo, osjećala sam krivnju što sam većinu
vremena provodila s Magnusom, pa sam je pozivala
na zabave i s vremena na vrijeme na piće.
Pretpostavljam da sam joj htjela dokazati kako se ne
smatram vrednijom od nje. Otprilike godinu dana
kasnije, Magnus me zaprosio i, naravno, pozvali smo
je na vjenčanje. Vjerojatno vam je Jounas rekao da
su se upoznali na dan moga vjenčanja?«
»Jest«, odvrati Karen, »rekao nam je. I sasvim
slučajno je ostala trudna nakon samo nekoliko
mjeseci njihove veze.«
Wenche se posprdno nasmije, što je u potpunoj
suprotnosti s njezinom ljubaznošću i dobrom naravi.
Trenutak kasnije ustane i izravna nevidljive nabore
na suknji.
»Sasvim slučajno«, kaže ironično. »Nisam baš
sigurna.«
Priđe komodi prepunoj običnih i kristalnih boca.
Okrene se prema Karen i Karlu i upitno podigne
obrve, oboje odmahnu glavom.
»Pa, meni treba malo jače piće.«
Natoči dva prsta pića iz jedne boce, otpije gutljaj i
vrati se na bijeli trosjed. Kad sjedne, na licu joj se
opet pojavi srdačan osmijeh. Otpije još jedan mali
gutljaj i odloži čašu na stolić.
»Znači, vi ne mislite da je Susanne slučajno ostala
trudna?«, nastavi Karen razgovor.
»Nitko to nije mislio. Oprostite što sam se
uzrujala, ali činjenica je... no činilo mi se da je to bilo
namjerno, kao da se nasilu htjela uvaliti u našu
obitelj.«
»Znači, ne vjerujete da su Jounas i ona bili istinski
zaljubljeni?«
 Wenche opet slegne ramenima i uzdahne.
»Jounasa je privlačila, naravno, ali čisto sumnjam
da bi se oženio njome pod bilo kakvim drugim
okolnostima. A što se tiče Susanne, slažem se sa
svojim ocem, mislim da ju je prvenstveno privlačilo
obiteljsko bogatstvo i status. Možda i jest bila
zaljubljena u Jounasa, ali među njima nikad nije bilo
prave kemije. Nikad nijedne vidljive iskre, nikad
spontanog poljupca, nikad zaljubljenih pogleda. A
ipak je izgledala kao da je zadovoljna situacijom.
Nikad nije propuštala priliku da napomene kako
ćemo nas dvije biti sestre.«
»A nakon vjenčanja, kako biste opisali njihov
brak?«
»Mislim da su prve dvije godine živjeli relativno
skladno, ne samo zahvaljujući maloj Sigrid koju su
oboje voljeli, naravno. Ali kad je Jounas odustao od
studija prava i vratio se u policiju, sve se raspalo.
Tata je pozelenio od bijesa, Susanne je histerizirala,
a Jounas je bio tvrdoglav i nije se htio urazumiti. To
je utjecalo na sve nas, zamalo nam je razorilo obitelj.
Nakon toga ništa više nije bilo isto. Viđali smo se za
blagdane i na rođendanima, naravno, ali osim takvih
prilika, Jounas i Susanne nisu imali kontakta s
ostatkom obitelji. Tata im je ukinuo svu financijsku
pomoć i morali su iseliti iz otmjenog stana na
Freyagateu. Mislim da sam ih samo jednom ili dvaput
posjetila u dvosobnom stanu u Odinswalli: tada je
Susanne bila potpuno drukčija osoba.«
»U kojem smislu?«
 »Ogorčena, razočarana. Uvijek je bila tome sklona,
ali tada ju je to potpuno obuzelo, bila je potištena kao
nikad prije. Gotovo sam prema njoj osjećala
sažaljenje. I, da budem iskrena, Jounas se tada
ponašao kao pravi kreten. Potpuno razumijem da je
htio ići svojim putem, a ne plesati kako tata svira, ali
nije mislio ni na koga drugoga, ni s kim se nije
savjetovao, čak ni sa svojom ženom. Ironično, no
njegovo je ponašanje dokazalo da je isti kao tata:
potpuno bezobziran i voljan učiniti što god treba kako
bi bilo po njegovu.«

...

Trideset minuta kasnije, u automobilu, i Karl i

Karen veoma su zamišljeni. Na kraju tišinu prekine
Karl.
»Ne misliš valjda... mislim red, koliko smo zaista
sigurni da je bio kod kuće kad je Susanne ubijena?«
»Ne dovoljno.«
»Kako to misliš?«
Karen duboko udahne i polako izdahne zrak.
»U redu«, odvrati, »ali neka ovo ostane između nas.
Noć nakon Oistre Jounas je proveo u hotelu
Strand.«
Karl se toliko naglo okrene prema njoj da se auto
zatrese.
»Koji ti je to klinac, Eikenova, nisi li to mogla prije
reći? Rekla si timu da je otišao kući.«
»Dobro znam što sam rekla, i u pravu si. Zaista je
pješačio kući, ali tek narednog jutra.«
 »Lagala si nam.«
»Nisam vam rekla cijelu istinu, ali sam dobro
pazila da vam ne lažem u oči.«
»Oh, razumijem, nisi nam lagala. Jako lijepo od
tebe... stvarno.«
Glas mu je pun sarkazma, Karen ga brzo pogleda.
Karl pilji u cestu, no stisnuta vilica pokazuje koliko
je bijesan.
»Slušaj me, Karl«, kaže. »Nisam htjela reći cijelom
timu da je naš šef proveo noć u hotelu sa ženom. No
u hotelu sam provjerila kad je otišao. Imao je najviše
četrdeset pet minuta da pješke ode do gradske
vijećnice gdje je ostavio automobil, odveze se u
Langevik i ubije Susanne. Koliko ti to zvuči
vjerojatno?«
»Ne osobito.«
Još nekoliko kilometara sjede u tišini. I opet Karl
prvi progovori.
»Ali nije ni nemoguće«, doda.
 35
Karen stoji uz prozor, promatra parkiralište na
suprotnoj strani. Velika stabla u Hollandar parku
njišu se na vjetru, plodovima divljeg kestena na tlu
pridružuje se sve više i više žutog lišća. Još malo pa
će sedam sati, spustio se mrak, no na svjetlu jedne
ulične svjetiljke vidi se pločnik mokar od kiše.
»Ne mogu vjerovati«, promrmlja nagnuvši se bliže
staklu.
U tom trenutku na prozor se spusti sitna bijela
pahulja i rastapajući se polako klizi dolje. Da,
definitivno susnježica. Početkom listopada. Najmanje
mjesec dana prerano, čak i po dogerlandskim
standardima.
Jedva uspijeva razaznati svoj Ranger na lijevoj
strani parkirališta: sine joj da bi odsad nadalje
trebala parkirati u podzemnoj policijskoj garaži.
Ubrzo će osjećaj nelagode u podzemlju s
fluorescentnim svjetlima postati manji od
neugodnosti ulaženja u ledeni automobil. Osim toga,
besplatno je za zaposlenike.
Kasno je, pomisli, trebala bih krenuti kući prije
nego što se vrijeme pogorša.
No ostaje tu gdje jest. Autocesta puna bljuzgavice
djeluje joj jednako neprivlačno kao i njezin mračan i
prazan dom. Htjela bi otići u najbliži bar, uživati u
toplini nepoznatih tijela, slušati žamor njihovih
glasova i oblokati se. Htjela bi ostati u gradu i sutra
ujutro rano doći na posao. Ili, u vjerojatnijem
scenariju, spavati sat duže.
Zapravo i ne moram otići kući, pomisli. Kuhinjski
prozor je pritvoren, mačak ima dovoljno vode i hrane,
ništa mu neće biti ostane li sam jednu noć. Istoga
časa shvati kako po ovakvu vremenu nije smjela
ostaviti otvoren prozor i zaista mora otići kući i
postaviti ona vražja vratašca za mačka. Potisne
osjećaj krivnje i izvadi mobitel. Lista po popisu
brojeva koje je najčešće zvala.
Glas koji se javi zvuči sretno i iznenađeno.
»Bok, draga! Znači, živa si?«
»Jedva. Jesi li još u gradu?«
»Žao mi je, nisam, u autu sam, još malo i stižem
doma. Gdje si ti?«
»Još na poslu, ali mislim da bih mogla završiti za
danas, pa sam se nadala društvu.«
»Mogla si nazvati ranije«, odvrati Marike. »Ne vozi
mi se natrag po ovom vremenu. Govore o ledenoj kiši.
U listopadu, ludilo!«
»Stvarno? Pa, sad mi se još manje vozi kući. Bi li
bilo u redu da prenoćim u ateljeu?«
»Samo daj, imaš ključeve. Sigurna sam da je tamo
lijepo i toplo, peć za pečenje uključena je od jučer,
isključila sam je tek kad sam otišla. Što je sa
subotom?«
Dvije sekunde očajnički prebire po sjećanju, zatim
joj sine. U trenutku slabosti pozvala je neke prijatelje
na proslavu svoga posljednjeg rođendana koji
započinje brojkom četiri.
 »Jebi ga, potpuno sam zaboravila.«
»Zaboravila?«
»Imala sam puno posla. Čitaš novine, zar ne?«
»Znaš da čitam sam dio o umjetnosti. No, ozbiljno,
čak ni meni nije promaknulo ubojstvo neke sirote
žene u Langeviku. Ti radiš na slučaju?«
»Ne samo da radim, ja sam voditeljica istrage.«
Marike zazviždi.
»Izvrsno. Onda u subotu želim čuti sve sočne
detalje.«
Karen joj ne odgovori odmah.
»Stvarno nemam vremena. A i nemam što slaviti.
Ali sljedeće godine...«
»Onda neka to budu karmine. Moraš obećati da
ćeš pripremiti onaj svoj kricklings.«
»Bila sam pijana. Ne računaju se obećanja dana
na Oistri.«
»Kad već govorimo o tome, Kore je rekao da si
nekoga upecala nakon mog odlaska. Tko je taj tip?«
»Nitko. Nisam upecala nikoga.«
Rekla je to malo prebrzo, malo previše grubo da bi
zvučalo uvjerljivo.
»Stvarno? U tom slučaju...«
»Nije važno, nisam raspoložena razgovarati o
tome.«
»Znači, jedan od tvojih uobičajenih seronja. Jesi li
ikada razmislila o tome da spavaš s nekim tko ti se
sviđa?«
 Prije negoli Karen stigne odgovoriti, Marike
nastavi:
»Bilo kako bilo, ubrzo stižem do izlaza s autoceste,
pa moram prekinuti. O tome ćemo više razgovarati
neki drugi put. Ali ako stvarno misliš promijeniti plan
za subotu, trebala bi nazvati Eirika i Korea, oni se
tome jako vesele.«
Karen brzo razmisli: dagnje može skuhati i u snu,
a vino može kupiti nakon posla. Ne dođe li do
preokreta u slučaju, moći će to izvesti. Osim toga,
dobro će joj doći malo društva.
»Ne, u pravu si«, kaže, »dođite. Ali neću imati
vremena za čišćenje, a ti ćeš iz grada morati donijeti
malo kruha, u Langeviku više nema pristojne pekare.
A dogodi li se nešto, morat ću otići na posao, ostat
ćete sami.«
Četrdeset deveta godina, pomisli nakon završetka
razgovora. Dovraga, kad je to vrijeme proletjelo?
 36
Dvadeset minuta kasnije, Karen se probija kroz
bučan bar restorana Kloster i sjedne za stol za dvoje.
Nakon brzog pogleda na ploču, domahne konobaru i
naruči bakalar s otopljenim maslacem i hrenom.
»I pola boce crnog vina«, doda.
Pogleda naokolo po prostoriji. Tamo uz šank, iza
pravog zida sastavljenog od tijela, stalno se podižu
ruke, pokušavaju skrenuti pažnju barmena i naručiti
još jedno piće prije završetka happy houra. Dio s
restoranom jedva je napola pun. Karen promatra
ostale goste pretvarajući se da gleda dekoracije.
Kloster je veoma blizu Dunker Stad Teater,
nekolicina ovih koji večeraju ovdje vjerojatno će
poslije otići u kazalište, možda baš onaj sredovječni
par kojemu je upravo poslužen desert i svakako one
četiri dotjerane žene od otprilike šezdeset pet godina
koje sada naručuju još jednu bocu bijelog vina i
račun i gromoglasno se smiju. Možda i onaj par od
trideset i nešto godina za susjednim stolom, iako je
to manje vjerojatno. Žena nešto usredotočeno govori,
muškarac žvače svoj odrezak i čeznutljivo pogledava
šank. S vremena na vrijeme oglasi se zamišljenim i
dobro uvježbanim gunđanjem. Karen obuzme isti
osjećaj kao kad vidi roditelje koji s dosadom u
nedjelju ujutro guraju svoje dijete na ljuljački u
parku, s odsutnim osmijehom na licu, izgledaju kao
da misle: kad će se ovo malo derište zasititi ovoga? Ili
vlasnika psa na večernjoj šetnji, dok nestrpljivo čeka
da njegov pas prestane njuškati stablo i napokon
obavi svoj posao.
Zar ova žena stvarno ne vidi koliko je njezin
partner nezainteresiran ili ju jednostavno nije briga?
Je li zadovoljna time da je samo izvodi van, poput
psa?
Para se uzdiže iz svježe skuhanog krumpira kad
konobar ispred nje stavi tanjur i mali bakreni vrč pun
rastopljena maslaca. Bakalar izvrsno izgleda, sjajan
je i slan baš kako i treba biti, raspada se kad ga takne
vilicom. Osjeća ljutinu hrena čak i u očima, smiješi
se dok žvače. Tijekom godina navikla se sama jesti,
ne obazire se na začuđene i sažalne poglede iz sve
bučnijeg bara. Žena za susjednim stolom sažaljivo je
pogleda, pa Karen podigne čašu u znak zdravice i
nasmiješi se toliko veselo da žena odmah spusti
pogled i šapne nešto svome mužu. On se brzo okrene
i odmjeri je od glave do pete, zatim se vrati svome jelu
i nastavi žvakati s izrazom dosade na licu. Eto nas,
dvije žene koje sažalijevaju jedna drugu, pomisli
Karen.
Sjeti se Karla. Njegov gnjev, što nije bila potpuno
iskrena o tome gdje je bio Jounas noć prije ubojstva,
malo se ublažio, ali se nastavio držati rezervirano.
Preostali dio dana u glasu mu se zadržala ljubaznost,
kao da je njome kažnjava. A za vrijeme večernjeg
sastanka bio je zloslutno tih.
Karl je njezin najbliži suradnik na poslu. Njemu
se obrati kad osjeti potrebu da s nekim razgovara ili
raspravlja o idejama ili kad nakon posla želi otići na
pivo. Nikad nije otvoreno prigovorio zbog maco
žargona koji se u posljednjih nekoliko godina
uvriježio u CID-u, ali nikad u njemu nije ni
sudjelovao. Izgubim li njegovo povjerenje, posao će mi
postati prava noćna mora.

Na polovici jela, Karen se sledi. Za šankom ugleda

poznati profil, uspaniči se, brzo okrene glavu,
razmišlja kako će zbrisati. No već je kasno, ugledao
ju je. Jon Bergman prilazi joj odlučnim korakom i s
osmijehom na licu. U normalnim okolnostima bila bi
sretna što ga vidi, ali sad ga mora otpraviti.
»Hej, Karen. Sama si? Mogu li ti se pridružiti?«
»Ni slučajno«, odvrati naglašavajući svaku riječ.
Već je stavio ruku na stolicu s druge strane stola,
no zastane usred pokreta, na licu mu je nevjerica.
Karen odloži pribor za jelo na tanjur i zavali se u
stolicu.
»Znaš da ne smijem razgovarati s tobom o istrazi
u tijeku.«
»Pošteno«, odvrati. »Daj, reci mi nešto, hoćeš li? Je
li Smeed još uvijek osumnjičenik?«
»Tko ti je rekao da je osumnjičenik?«
»Pa, kad je ubijena žena, obično to učini muž ili
bivši muž. Dakako, kad nema nijednog drugog
počinitelja. No možda je...?«
Karen glasno uzdahne.
»Molim te, Jone, nema šanse da ću ti bilo što reći.
Hoćeš li me, molim te, pustiti da na miru završim s
večerom?«
 »Znači, postoji nešto što bi mi mogla reći? Da to
tako protumačim?«
»Protumači samo ovo: želim na miru pojesti svoj
bakalar prije nego što se ohladi i želim biti sama dok
jedem.«
Bergman se ne obazre na njezino pokazivanje
tanjura, već otpije gutljaj piva i odloži čašu na stol.
»Kad se samo sjetim kako si nekad otvoreno i
slobodno iznosila svoje mišljenje.«
»Možda i previše otvoreno.«
Htjede povući te riječi u trenutku čim ih je
izgovorila, zna da će Bergman sada navaliti.
»Aha, znači, začepili su ti usta: možeš voditi
istragu, ali ne smiješ o njoj govoriti. Zbog toga je onaj
žaljenja vrijedan klipan Haugen održao takozvanu
'konferenciju za medije'.«
Bergman prstima napravi navodnike u zraku, a
Karen pomisli koliko mrzi ljude koji to rade. Zatim se
sjeti ostatka bakalara koji se sada sigurno već
ohladio. Mahne konobaru da joj donese račun.
Jon Bergman je televizijski reporter, nije novinar,
tako da neće biti pogrešno citirana u sutrašnjim
novinama, ali je izgubila apetit. Zna kako je samo
pitanje vremena kad će izvući ono što se dogodilo
prije četiri godine. Kratak i intenzivan ljetni flert: dva
tjedna jedva su izlazili iz kreveta i nekoliko mjeseci
nakon toga kad bi se tu i tamo sreli, a zatim je sve
prestalo. Ugodna fusnota koje se rijetko kad sjeti,
budući da su se kretali u različitim krugovima i u
posljednje vrijeme rijetko kad nabasali jedno na
drugo. Iako se to davno dogodilo, njezin bi kredibilitet
bio ozbiljno narušen kad bi njihova kratka romansa
postala glavna tema oko spremnika s vodom u
policijskoj postaji. Previše je toga iscurilo u medije,
pitanje tko im odaje informacije tema je stalnih
nagađanja.
Ne dolazi u obzir da pije vino s Jonom Bergmanom
za vrijeme otvorene istrage. Daj mu mali prst i nikad
neće otići, pomisli. Sagne se i izvadi novčanik iz
torbice.
»Pa, kad ti nećeš otići, onda ću ja«, kaže. »Ionako
mi se žuri«, doda kako bi malo ublažila svoje riječi.
»Prokletstvo, opusti se malo, hoćeš li?«, kaže joj.
»Daj mi nešto, u ime dobrih starih vremena...«
Ne izustivši ni riječ, Karen pruži svoju karticu
konobaru. Konobar pritisne neke tipke na čitaču,
stavi ga ispred nje i pogleda njezin tanjur.
»Nadam se da je jelo bilo u redu?«, kaže
promatrajući ostatke bakalara u rastopljenom
maslacu.
»Bilo je izvrsno«, odvrati Karen. »Upravo sam
shvatila da mi se jako žuri.«
Ustane i nasmiješi mu se. Bergman ustukne
korak i promatra je dok oblači kaput.
»Nisam ti namjeravao pokvariti večeru. Pusti da ti
barem platim piće za šankom? Ili možda nešto
drugo?«
»Stvarno nemam vremena«, odvrati.
Ne slijedi je dok hoda prema vratima.
»Imaš moj broj«, dovikne joj kad Karen otvori
vrata. »Nazovi me!«
 Karen stane, okrene se i nasmiješi.
»U redu, Jone. Obećavam ti da ću te prvoga
nazvati ako ikada izgubim razum. No to neće biti sve
dok ne završi istraga.«
 37
Čim uđe, osjeti ugodnu toplinu iz peći za pečenje.
Na trenutak je pomislila da bi se ipak mogla vratiti u
Langevik, budući da je morala naglo prekinuti
izlazak, a tada se sjeti da je ipak uspjela popiti gotovo
sve vino. Još uvijek se nad njom poput tamnog
oblaka nadvija krivnja zbog pošle nedjelje kad je
mamurna vozila kući, tehnički vjerojatno još uvijek
pijana. Istina je da mnogi otočani voze bez problema
sa značajnom količinom alkohola u sebi: ovdje su
zakoni nemoćni, globe su veoma male i sve dok nema
prometnih nesreća, nema ni mnogo kontrola na
cestama. No Karen Eiken Hornby se zarekla: nikad
više od jedne čaše. Ključevi Marikeina ateljea u
dunkerskoj staroj luci su dio te zakletve.
Stavi kaput i torbicu na klupu u dijelu u kojem je
trgovina i uđe u pravokutnu prostoriju na stražnjoj
strani zgrade gdje Marike običnu glinu pretvara u
umjetnine. Posebna vrsta plavkastozelene gline
nagnala je kiparicu na odlazak iz Kopenhagena i
kupnju čestice zemlje na Heimöu. Na toj močvarnoj
čestici u unutrašnjosti otoka ništa ne raste niti
Marike može išta izgraditi. Nije čak ni lijepa, ali se
ispod površine nalaze tone onoga što je Marike
jednako dragocjeno kao i zlato.
Upravo su se zbog te čestice Karen i Marike
upoznale. Prodavatelj zemlje bio je Karenin rođak
Torbjörn. Posjetila ga je jedne subote ujutro, prije
gotovo sedam godina, kad se na njegovu trijemu
nenajavljeno pojavila visoka žena s veoma odlučnim
pogledom u očima.
Žena je sa sobom donijela mapu na kojoj je
flomasterom zaokružila česticu i na praktički
nerazumljivom danskom jeziku izjavila da je želi
kupiti po bilo kojoj cijeni. To su bile njezine riječi, po
bilo kojoj cijeni, i one su, nakon što ih je Torbjörn
dešifrirao, zapalile iskru pohlepe u njegovim očima.
Pregovori su bili sprdačina. Čim je nestalo prvotno
iznenađenje zbog zanimanja za zapušteni
jugozapadni komad zemlje na njegovu imanju,
Torbjörn je odmah zgrabio priliku za podebljanje
svoga novčanika. I uskoro mu je bilo sasvim jasno da
ta Dankinja nema pojma o cijenama dogerlandske
zemlje ni uvjetima potrebnima za izgradnju kuće.
Nadalje, poteškoće u komunikaciji, uzrokovane
prvenstveno njezinim nerazumljivim danskim
jezikom i došljacima jednako nedokučivim
dogerlandskim tečajnim sustavom, na kraju su ih
prisilile da prijeđu na engleski jezik, usprkos njihovu
skandinavskom podrijetlu.
Isprva je Karen s veseljem slušala nepošteno
cjenkanje svoga rođaka, ali na kraju više nije mogla
šutjeti. Ne obazirući se na Torbjörnove bijesne
poglede, istaknula je zanemarivu vrijednost čestice,
kao i činjenicu da se na njoj ništa ne smije graditi.
Zatim je predložila uključenje susjedne čestice iznad
rijeke Portland koja ionako pripada toj čestici:
Dankinja može na njoj izgraditi kuću i imati pristojan
smještaj s pogledom, barem u jednom smjeru.
 Njezino uplitanje koštalo ju je šest mjeseci
zamrznutih odnosa s rođakom, ali je zauzvrat dobila
trajno prijateljstvo s Marike Estrup.
Sada podigne rub plastičnog poklopca na jednom
od velikih korita u ateljeu i otkine komadić gline,
okreće ga između palca i kažiprsta, iskušava njegovu
podatnost dok promatra dovršene skulpture
poredane duž zida s velikim prozorom. Vidjela je svaki
stadij napornog procesa: Marike u visokim čizmama
kako iskopava glinu iza svoje kuće, više puta je ispire,
strpljivo čeka da se osuši i na kraju nježno udara po
njoj svojim snažnim rukama, a zatim je odvozi u svoj
atelje u Dunker. Tu započinje transformacija. Karen
je opčinila snaga i odlučnost njezina kreativnog
procesa: oblici su se pojavljivali niotkuda, boje se
mijenjale na velikoj toplini. Osjetila je uzbuđenje
prilikom otvaranja vrata peći za pečenje gline,
promatrala Marikein tjeskobni izraz dok je
pregledavala rezultate svoga truda.
Ipak, teško joj je zamisliti kako skulpture izložene
u prestižnim galerijama diljem svijeta nastaju iz ove
ljepljive grudice koju valja među prstima.
Tada se vrati u stvarnost i pomisli da je ubojstvo
Susanne Smeed njezina ljepljiva grudica koja možda
nikad neće poprimiti svoj oblik. Razgovor s Wenche
Hellevik unio je dodatne nijanse u sliku Susanne
Smeed: odrastanje u Langeviku nije bilo lako za
djevojčicu iz obitelji koja se isticala poput pauna
među jatom galebova. To vjerojatno djelomično
objašnjava Susanneinu očajničku želju za
uklapanjem, za pripadanjem u obitelj koja se toliko
razlikovala od njezine vlastite. I objašnjava ogorčenje
kad se sve to raspalo. Kad se nakon razvoda morala
vratiti u selo i tek tada saznala da je zemlja koju je
trebala naslijediti zapravo prodana te da pripada
muškarcu koga je najviše mrzila. Jounasu Smeedu.
Ne bi me nimalo iznenadilo da je Susanne žaračem
rascopala njegovu glavu, pomisli Karen. Ali obratno?
Ne, ona tu ne vidi nikakva Jounasova motiva. A ipak,
postoji teoretska šansa, matematička mogućnost da
je to učinio. Tko drugi?
Priče Cornelisa Lootsa i Astrid Nielsen na
poslijepodnevnom sastanku bile su jasne i detaljne.
Razgovarali su sa Susanneinim kolegama s kojima je
blisko surađivala, štićenicima i čistačicama, te još
jednom s ravnateljicom Solgardena Gunillom Moen.
Otprilike polovica onih s kojima su razgovarali nije
imala nikakvo mišljenje o Susanne, znali su je samo
po imenu i osobno su veoma malo ili nimalo
kontaktirali s njom. Druga polovica je bila
jednoglasna u izjavi da je Susanne, zadužena za
računovodstvo, isplatu plaća i molbe za godišnji
odmor, bila pedantna i dobro organizirana, barem što
se tiče posla, ali uopće nije bila ni fleksibilna ni
uslužna, u teškim situacijama nije bila spremna
nikome pomoći više od onoga što joj je bila dužnost.
Molbe za godišnji odmor ili slobodne dane koje bi se
našle na njenom stolu nakon određenog datuma
nikad nisu bile odobrene, iako su zaiteresirani za
odrađivanje tih smjena čekali u redovima. Akontacije
je kategorički odbijala, bez iznimke. Istovremeno,
imala je naviku zabadati nos u sve, isticati mane
drugih ljudi, sumnjati u činjenice o prekovremenom
radu ili nabavci nove radne odjeće. Ukratko, Susanne
Smeed bila je »prokleta kučka«, kako je to izjavila
jedna čistačica.
Nitko im nije mogao reći ništa korisno o njezinu
privatnom životu. Nielsonova i Loots nisu uspjeli
otkriti zašto je to tako. Navodno, ili zato što se nije
moglo reći ništa zanimljivo ili zato što nitko u
Solgardenu nije bio zainteresiran za ono što Susanne
radi izvan radnog vremena. Većina je znala da je
razvedena i da živi u Langeviku. Stariji kolege znali
su i s kim je bila u braku i da ima kćer. Samo je
nekolicina znala da na odmor odlazi u inozemstvo, ali
su se s vremenom putovanja prorijedila: prošlo je
dugo vremena otkako se preplanula vraćala na posao
sa Sredozemlja ili iz Tajlanda.
»Mislim da je jedva spajala kraj s krajem, što
nimalo ne iznenađuje s obzirom na ovdašnje plaće«,
rekla im je Gunilla Moen.
Saznali su još neke sitnice. Prije nešto više od
godine dana Susanne se prijavila za posao pomoćnice
upraviteljice, ali ga nije dobila, iako je povremeno
znala zamjenjivati Gunillu. Prema riječima Moenove,
razlog je bio taj što nije pokazivala nikakvu
spremnost na suradnju, kao i nedostatak
fleksibilnosti, koju su spomenuli i neki njezini kolege.
Otada se Susanne potpuno izolirala, ručala je sama,
izbjegavala svaki sastanak osoblja koji nije bio
obvezan, dolazila na posao točno u osam i odlazila
točno u pet. Ni minutu prije ni minutu kasnije.
No prošlog proljeća, nakon odluke uprave o
zabrani korištenja službenog mobitela u privatne
svrhe, Susanne je izašla iz samonametnute izolacije i
neočekivano planula. Četiri osobe vidjele su kako viče
na Gunillu kako bi »mogla ljudima reći neke stvari o
ovome mjestu« i da bi trebali »paziti što rade«. I
Gunilla i ostali tvrdili su da nemaju pojma na što je
mislila. Neki su nagađali da je do tog izljeva bijesa
došlo zbog toga što je Susanne imala problema s
pićem, drugi da je jednostavno bila »tipična gadura u
menopauzi«.
Susanne nikad više nije imala sličan ispad i nikad
ga nije spominjala, ali je taj incident povećao napetost
između nje i kolega. Na kraju je netko sve to prijavio
kao prijetnju zdravlju i sigurnosti, pa je Susanne
pozvana na sastanak u središnji kadrovski odjel Eire
na kojem se razgovaralo o mogućem premještaju u
neki drugi od osam domova koje vodi ta kompanija.
Susanne je odbila i uz opomenu nastavila raditi u
Solgardenu.
U proteklih nekoliko mjeseci Susanne je mnogo
puta izostala s posla pa je Gunilla opet kontaktirala
kadrovsku službu, no još uvijek nisu poduzete
nikakve mjere. U ponedjeljak prije ubojstva, javila im
je da je bolesna. Nije rekla o kojoj se bolesti radi,
samo je ostavila poruku na telefonskoj sekretarici.
Otada nije došla na posao.
Policijski informatički odjel završio je s pretragom
Susanneina kompjutora na poslu, njihov je izvještaj
bio tanak. Otprilike u vrijeme kad je u Solgardenu
zabranjeno korištenje službenog mobitela u privatne
svrhe, potpuno je prestala koristiti i svoj službeni
laptop. A prije toga uglavnom ga je koristila za slanje
e-mailova, naručivanje odjeće i kozmetike, slanje
nekoliko opširnih žalbi energetskoj kompaniji, kao i
molbi za odgodu plaćanja brojnih pristojbi i računa
te ponekih, često neodgovorenih, poruka svojoj kćeri.
Našli su samo jednu iznimku: primila je jedan
privatni e-mail, ali na njega nikad nije odgovorila.
Neka Disa Brinckmann poslala ga je krajem svibnja
na adresu Susanne.smeed.@solgarden.dg. Izgledao je
kao da je napisan na mješavini švedskog i danskog
jezika. Karen dodaju ispis preko stola.

Draga Susanne!
Vjerojatno me se ne sjećaš, prošlo je mnogo
godina otkako smo se vidjele, bila si veoma
mala. No možda su me spominjali tvoji
roditelji. Nekoliko godina živjeli smo zajedno u
komuni u Langeviku. Imam neke informacije
koji bi ti mogle biti važne i zato bih htjela što
prije razgovarati s tobom.
Pozdrav,
Disa Brinckmann
Telefon #: + 46 40 682 33 26

E-mail je poslan s adrese dbrinckmann@

gmail.com, no Susanne na njega nije odgovorila,
barem ne sa službenog laptopa.
»Dakako, mogla je odgovoriti s privatnog računa,
ako ga je imala«, sugerirao je Karl. »Ili ju je možda
nazvala. Jesmo li provjerili broj?«
»Registriran je na jednoj adresi u Malmöu«, rekla
je Karen. »Na jugu Švedske«, doda.
»Hvala na obavijesti, ali svi znamo gdje je Malmö.«
»Nazvala sam ga«, nastavila je Karen ne obazirući
se na Karla koji se očito još srdio. »Ali se nitko nije
javio, niti ima govornu poštu, tako da nisam mogla
ostaviti poruku. I dalje ćemo pokušavati, naravno, ali
s obzirom na to koliko je Susanne bila nedruštvena i
na ono što je mislila o načinu života svojih roditelja,
mislim da je malo vjerojatno da je ta Disa
Brinckmann uspjela stupiti s njom u kontakt.«
Sastanak je završio u rezigniranom raspoloženju.
Prvi put u dvoranu se uvukao mali, ali bjelodan
osjećaj poraza, poput daška neugodna mirisa koji svi
mogu namirisati, ali ga nitko ne želi priznati. Glasom
punim neutemeljena uvjerenja, Karen je pokušala
promijeniti raspoloženje: možda će im ta Disa
Brinckmann dati kakve nove tragove i svakako će
istražiti je li Susanne znala nešto pogubno o Gunilli
Moen, Solgargenu ili njegovim vlasnicima. Zatim je
istaknula kako je istraga tek započela, ne traje čak ni
tri cijela dana. No svi su znali kako su upravo u ta tri
dana morali postići neki napredak. Nitko nije ništa
rekao i možda je Karen samo umišljala, ali te su
neizgovorene riječi bile tamo: »Da je Smeed ovdje, u
ovom trenutku već bismo imali nešto.«

Karen vrati grudicu gline na njezino mjesto i

obriše vlažne ruke o traperice. Zatim uđe u malu
kuhinju pokraj ateljea i otvori hladnjak. Marike ju
nije razočarala. Na gornjoj polici je pola koluta sira,
dvije banane. Tetrapak mlijeka kojem je istekao rok,
nekoliko rola filma i staklenka maslina, ali su na
donjoj uredno složene tri boce džina i jedna vermuta,
koje prema Marikeinim riječima spadaju u osnovne
živežne namirnice. Karen otvori pretinac zamrzivača
i izvadi čašu za martini.
Donese svoju torbicu s klupe, vrati se u atelje i
sjedne na dvosjed držeći čašu punu do ruba. Nakon
prvog gutljaja osjeti silnu želju za cigaretom i shvati
kako ovaj put neće moći prekršiti obećanje:
posljednje cigarete dala je beskućniku u trgovačkom
centru Grena. Trideset sekundi poigrava se mišlju o
ponovnom izlasku, šetnji do Varvsgatea, gdje se
nalazi najbliži kiosk, ali odustane od te ideje nakon
pogleda kroz prozor. Stoga otvori svoju torbicu, izvadi
vrećicu od čvrstog najlona, zavali se, prekriži noge i
stavi vrećicu na krilo. Oprezno otvara patentni
zatvarač plastične vrećice i izvuče debeli fotoalbum
koji su Karl i ona našli u komodi Susanne Smeed, a
sada su im ga predali forenzičari.
Trenutak promatra album, polako gladi njegovu
površinu, korice su vješto obojene, izgledaju kao da
su kožne, ali se na rasparanim kutovima vide slojevi
prešanog kartona. Tada ga otvori i osjeti poznat miris
prašine i starog ljepila.
 38
U svome domu Karen ima tri ili četiri slična
fotoalbuma iz različitih razdoblja, a čini se da ovaj
sadrži sve obiteljske fotografije Lindgrenovih. Možda
su u njega spremili najvažnije slike prije nego što su
otišli iz Švedske. Najstarije su iz prošlog stoljeća,
studijski portreti u sepiji, najvjerojatnije ili Anne-
Marienih ili Perovih predaka. Karen pročita švedska
imena, uredno ispisana ispod svake slike, kao i
godinu: Augusta i Gustav, 1901., Gota i Albin, 1904.,
na obje slike žene nose crne haljine, kosa im je
začešljana u stroge punđe, stoje iza svojih muževa
koji u nedjeljnim odijelima ukočeno sjede na drvenim
stolicama. Imena i godine, ali nema nikakva
objašnjenja tko su ti ljudi.
Narednih nekoliko stranica sadrže prikaz
prijatelja i rodbine Lindgrenovih tijekom nekoliko
desetljeća dvadesetog stoljeća, sa svakim narednim
desetljećem motivi su sve manje povezani s posebnim
prilikama, a više sa svakodnevnim životom:
muškarac u odijelu i čizmama, očito Rudolf, ponosno
se naslanja na T-Ford, nasmijana žena velikih grudi
u bijelim cipelama i haljini cvjetnog dezena iz 1930-
tih u vrtu, očito se zove Anna-Greta, a godina je 1933.
Druga fotografija, vjerojatno snimljena u isto vrijeme,
prikazuje mladog muškarca, Lars-Erika, sa
studentskom kapom, zagrlio je onu istu ženu na
prednjem stubištu žute drvene kuće. Majka i sin,
pomisli Karen.
 Naredne godine, neka Ulla izvodi gimnastiku na
gredi, a sljedeća slika prikazuje male dječake Karl-
Artura i Eskila koji 1935., zajedno s nekoliko druge
bezimene djece, vježbaju skokove s mola. Skupne
fotografije iz Drugog svjetskog rata prikazuju mladiće
ozbiljnih izraza lica, u uniformama. Nekolicina žena
četrdesetih godina izgleda kao da se smrzava na
hladnoj željezničkoj postaji: jedna maše fotoaparatu,
ostale poslužuju juhu uniformiranim muškarcima
koji čekaju u urednom redu. Ispod slike je kurzivom
napisano: Katrineholm 1943.
Između ostalih predaka tu je i veoma mala
fotografija s pozadinom koja joj izgleda poznato:
izgleda kao da je snimljena dolje pokraj jedne od
ribarskih koliba u Langeviku, i prikazuje stariji par
kako sjedi na drvenim stolicama i krpe mreže: Vetle i
Alma Graa, 1947.
Na svoje veliko iznenađenje, Karen osjeti
ganutost. Neke od tih fotografija izgledaju kao da su
iz njezina obiteljskog albuma. Stegne je u grlu od
iznenadnog osjećaja besmislenosti ovog prolaznog
života. Mnogobrojne ozbiljne ili sretne žene, muškarci
i djeca koji su živjeli u prošlim desetljećima. Sada su
svi mrtvi. Generacija za generacijom trudila se opstati
i nastaviti ljudsku vrstu - a možda su uspjeli ostvariti
samo mali komadić sreće. Svi ti preci čiji se jadi i
veselje sada mogu samo maglovito vidjeti na šačici
izblijedjelih fotografija. Ljudi koji su nekome nekada
značili sve, pa ipak su zaboravljeni već nakon
nekoliko generacija.
Neki od nas i prije toga, pomisli i isprazni čašu.
 Opet je obuzme želja za cigaretom, pa iznenada
ustane, uđe u čajnu kuhinju i otvori ormarić iznad
sudopera. Marike je ponekad pušila. Jednako kao i
Karen, često je pokušavala prestati, ali bi brzo
odustajala, obično kad bi se dogodilo nešto loše.
Karen je primijetila da puši za vrijeme Oistre dok se
žalila na uništenu glazuru.
Pogleda police pune šalica, čaša, tanjura i zdjela.
Prstima opipava svaki dio i tada, skroz otraga, iza
velike crvene glinene zdjele, njeni prsti napipaju
poznati oblik. Pobjedonosno izvuče napola punu
kutiju Camela.

Nakon što je smiješala još jedan suhi martini,

otvori dva prozora, obuče džemper, utone u dvosjed i
pošalje Marike poruku obavještavajući je kako
namjerava dokrajčiti njezinu zalihu cigareta za hitne
slučajeve. Potom opet uzme teški album i nastavi
gledati fotografije. Lars-Erik mogao bi biti Perov otac,
pomisli. Koje fotografije prikazuju rodbinu Anne-
Marie, teško je reći. Nigdje nisu napisana prezimena
ni srodstvo. Sa sve manjim zanimanjem okreće
stranice, promatra beskrajni niz anonimnih lica i
namještenih poza.
Obuzme je oprezni optimizam kad stigne do
poslijeratnih godina. Slike su još uvijek crno-bijele,
no kad četrdesete godine prijeđu u pedesete, prizori
počinju izgledati modernije: djeca se igraju u
vodoskocima u predgrađu, tri djevojčice vitka struka
i duge kose zavodljivo su napućile usne, mladić u
trapericama i kožnoj jakni čuči uz moped. Per, 1957.,
piše ispod slike. Nekoliko osmrtnica: prsata Anna
Greta Lindgren umrla je 1955. u dobi od 74 godine,
za njom žale »suprug, djeca i unučad«. Slijede slike s
mature, na prvoj djevojka s ure dno podignutom
kosom i plahim osmijehom: Anne-Marie, 1959. Na
fotografiji do nje je mladić jednako uredna izgleda,
plave kose i s nekoliko ožiljaka od akni na
jagodicama.
Karen upali još jednu cigaretu, otpije martini i
okrene stranicu. Sada je stigla do šezdesetih godina:
uspomene Lindgrenovih prikazane su u obilju boja u
onoj karakterističnoj nijansi žute kakvu s vremenom
poprime stare fotografije. Tada su fotoaparati već bili
dostupni mnogim ljudima, nova spontanost unijela je
život u fotografije, ali nauštrb kvalitete. Žarište je
često ispred, iza ili čak sa strane prizora, na rubovima
vire ruke i noge bez tijela. I, vjerojatno zbog iste
nebrige, više nisu upisana imena ni godine. Ipak,
nema sumnje da su ovo šezdesete godine. Većina
starijih ljudi nosi odjeću koja je bila moderna prije
deset ili dvadeset godina, ali su modni ideali novog
desetljeća više zamjetni među mlađom generacijom.
Na slikama se stalno pojavljuju dvije osobe: par u
kasnim dvadesetim godinama. Karen ih prepozna sa
slika mature. Očito veoma zaljubljeni, Anne-Marie i
Per poziraju u različitim situacijama, ona u
minicama, a on u uskim hlačama, ponekad sami, ali
najčešće zajedno s grupom prijatelja. Očigledno je
netko iz te grupe htio ovjekovječiti svako okupljanje:
zabave, večere, praznike. Na slikama ima sve više
trudnih žena, zatim male djece. Mladi par podigao je
malog dječaka za ruke tako da smijući se visi između
njih, mlada žena duge kose doji dijete na deki na
travi. Iako joj se lice vidi samo djelomično, očito je da
se smiješi.
Karen skrene pogled s albuma i zatvori oci. Je li
se i ona smiješila tako blaženo? Onda, prije kolika,
gripe, vodenih kozica i upala uha popraćenih
panikom, na rubu uvijek prisutne tjeskobe? Onda,
prije nego što su se razbacane Lego kocke urezale u
bosa stopala, prije one grozne druge godine kad je
oblačenje postalo prava borba? Onda, prije nego što
je njihovom kućom odjekivalo njezino zanovijetanje.
Prije stalnih svađa zbog rukavica i šalova, zadaća i
gledanja TV-a i za-Bogamiloga-nemoj-jesti žitarice-
izravno-iz-kutije i Johne-možeš-li-ga-sljedeći-put-
staviti-u-sjedalo-i- provjeriti-je-li sigurnosni-pojas-
zakopčan znaš-da- ga-sam-otkopčava-čim-ne-gledaš.
Je li onaj mali zavežljaj u svom naručju gledala s
melankolijom, gotovo žalosno, kao da predosjeća što
će se dogoditi? Što će se stvarno dogoditi kad samo
na sekundu ne bude na oprezu. Kad samo na
trenutak kaže sebi da ne bi smjela toliko brinuti. Kad
ne bude na vrijeme uvidjela opasnost.
Automatski, nije ni svjesna, poteku joj suze,
obriše ih nadlanicom, šmrcajući uvuče šmrkalj. Ruka
joj se samo malo trese dok pali još jednu cigaretu, ali
se umiri kad podigne čašu. Gotovo je, zasad. Još se
često događa, pomisli, ali sve kraće traje. Ide nabolje.
Duboko udahne i vrati se Susanneinim
fotografijama, okrene stranicu, s ponovnom
indiferentnošću promatra slike. Primijeti kako je
moda kasnih šezdesetih potpuno zaludila
Lindgrenove: široki trapezi na hlačama, uske majice,
duge, ručno obojene haljine i frizure s razdjeljkom na
sredini. Slika za slikom nasmijanih mladih ljudi
ispod plavog neba.
Je li itko od ovih ljudi došao s Lindgrenovima na
Doggerland? Jesu li neki od njih isti oni ljudi o kojima
su onako podcjenjivački pričali starci u Zecu i vrani?
Brzo okrene stranice i evo ih: slika koja napokon
povezuje život u Švedskoj Pera i Anne-
Marie s novim životom u komuni na ovim
udaljenim otocima.
Grupna slika uz ogradu trajekta. Karen odmah u
pozadini prepozna zeleni logotip kompanije:
stilizirana riba iznad valovite crte još uvijek se nalazi
na brodovima koji prometuju između Dunkera i
Esbjerga.
Tri žene, dva muškarca, troje djece. Djevojčica od
otprilike pet godina drži jednu ženu za ruku i smiješi
se fotoaparatu. Druga žena drži malo dijete u dugom
šalu omotanom oko svoga tijela, jedan muškarac drži
dječja kolica. Dijete u kolicima izgleda kao da ima
godinu dana. Duga kosa vijori im se na vjetru,
ženama su duge suknje zapletene oko nogu.
Vjerojatno su nekog od putnika zamolili da ih
slika, pomisli, ili je grupi pripadao još jedan član.
Promatra njihova uzbuđena lica i zadrhti. Neki od
njih vratit će se u Švedsku za manje od dvije godine,
a oni koji su ostali u Langeviku sad su svi mrtvi.
Na sljedećoj stranici zalijepljena je samo jedna
slika. Iznad nje je netko narančastim flomasterom
ispisao pet centimetara velika slova i brojke:
Langevik, 1970. Oko fotografije nacrtano je šareno
cvijeće i znakovi mira. Na fotografiji je grupa. Osam
odraslih - četiri muškarca i četiri žene - stisnutih u
dva reda na kamenom stubištu koje vodi do zelenih
dvokrilnih vrata kuće. Šačica djece sjedi na travi
,ispod stubišta.
Ispod slike su uredno ispisana njihova imena: u
gornjem redu su Disa, Tomas, Ingela i Theo.
Karen se nagne naprijed kako bi bolje pogledala
ženu skroz na lijevoj strani. Disa Brinckmann. Dakle,
tako izgleda. Ili, bolje rečeno, tako je izgledala prije
gotovo pedeset godina. Sada je dobrano zašla u
sedamdesete. Tada Karen pogleda nižu stubu i
pročita imena: Per, Anne-Marie, Janet i Brandon.
Per i Anne-Marie Lindgren, roditelji Susanne
Smeed, pomisli, promatrajući s nelagodom njihova
nasmiješena lica. Fotografija je snimljena prije
Susanneina rođenja, na svu sreću, nijedno od
njezinih roditelja nije znalo kako će završiti njezin
život.
U najnižem redu piše: Orian, Mette i Love. Orian
izgleda kao da je star godinu dana. Mette, otprilike
petogodišnjakinja, sjedi prekriženih nogu, u naručju
drži Love. Nemoguće je vidjeti je li Love dječak ili
djevojčica.
Tri žene, dva muškarca i sve troje djece izgledaju
kao oni na trajektu, ostala lica su nova. Nema
prezimena, naravno, razočarano primijeti.
Šačica narednih fotografija nikad nije zalijepljena,
samo je umetnuta između posljednjih nekoliko
stranica. Nekoliko panorama iz langeviške luke,
nekoliko s farme Lothorp: glavna kuća, dvije
gostinske kuće, gospodarske zgrade, kokošinjac i
nešto što izgleda kao tek prekopana parcela za
krumpir. Slika mladog muškarca golih prsa i duge
kose, s okruglim naočalama kako sjedi na krovu i
zamahuje čekićem. Karen ga usporedi s grupnom
fotografijom i zaključi kako je to vjerojatno Brandon.
Podigne sljedeću fotografiju. Malo zamagljena
slika prikazuje ženu, vjerojatno mrvicu stariju od
ostalih, stoji uz štednjak i miješa nešto u velikom
loncu. Duga pepeljasta kosa spletena joj je u debelu
pletenicu, visi joj s jednog ramena. Na sebi ima
haljinu cvjetnog uzorka dugu do poda, okrenula se
prema fotoaparatu i sramežljivo se smiješi, nije
ispustila drvenu kuhaču. Karen opet pogleda grupnu
sliku: da, to je Disa.
Još jedna fotografija: žena s kosom obojenom
kanom i trbuhom poput balona ispod duge haljine,
izgleda umorno, ruke drži na leđima. To je sigurno
ona žena s trajekta, ona koja je u šalu nosila malu
bebu, pomisli Karen i vrati se na grupnu sliku. Ingela:
najmanje je jedno dijete bilo njezino, a sada je opet
trudna - nije ni čudo da izgleda umorno.
Posljednja slika prikazuje dvije žene kako sjede na
trijemu. I više od četrdeset godina kasnije, Karen
između njih uoči napetost: Anne-Marie sjedi držeći
glavu naslonjenu na ruku, lice joj je napola okrenuto
od fotoaparata, crvenokosa Ingela podigla je jednu
ruku kao da ne želi biti fotografirana.
 Drukčiji život, pomisli Karen, vjerojatno je to ono
što su svi željeli: novo doba, nove ideale, novu državu.
Najvjerojatnije su, kao i svi drugi, tražili bolji život,
zajedništvo i sreću, ma kako su sve to skupa
zamišljali. I daleko su otputovali, sve su riskirali kako
bi našli to što su tražili. Imali su dovoljno hrabrosti i
želje da stvore život kakav žele. No ipak je nakon
samo godine ili dvije, njihov san nestao.

Tamo, na farmi Lothorp, nešto je očito krenulo po

zlu, pomisli Karen. Pitanje je samo što. Odjednom
osjeti kako mora što prije stupiti u kontakt s Disom
Brinckmann.
 39

Langevik, kolovoz 1970.

Krivnja mu steže prsa, spušta se u utrobu. Per

Lindgren nagne se naprijed i plitko dašće kako bi
ublažio grčeve. Nakon nekog vremena uspravi se i
nastavi niz stazu, ne brišući suze koje mu se slijevaju
niz obraze. Kako bi i mogao? Kako bi, jebem mu,
mogao?
No zna odgovor: ljeto je bilo neprekidna
tromjesečna predigra. Ingeline nasmiješene pune
crvene usne, toliko drukčije od Anne-Marieina tužnog
osmijeha. Ingela, s rukama crnima od zemlje s
parcele s krumpirom, polijeva se po glavi i leđima
vodom zagrabljenom iz bačve pokraj zida. Njegov
pogled zalijepljen za njezine obline ispod mokre
majice bez rukava. Ingelino bezbrižno veselje, toliko
drukčije od Anne-Marieine stalne tjeskobe.
Ingeline oči dok ga gleda. Njezine ruke koje ga
poglade po leđima svaki put kad prođe uz njega,
njezino bedro uz njegovo dok sjede za stolom, njezin
jezik dok zavodljivo liže vino s gornje usne gledajući
ga u oči.
I on. Uvijek tamo gdje je i Ingela. Svojim pogledom
stalno traži njezine oči, želi odobravanje i svaki put
ga dobije. On, koji je prije nekoliko tjedana, smijući
se, razbarušio kosu Anne-Marie kad mu je opet
predbacivala. Zašto na takav način gleda Ingelu?
Misli li on da je ona slijepa? Je li spavao s njom? S
Tomasovom ženom. Ženom svoga najboljeg prijatelja?
Odgovori iskreno: jesi li?
»Oh, Ammi«, rekao joj je iznenađeno se cereći,
toliko uvjerljivo da je pomislio koliko bi mu bilo lako
prevariti je, koristeći njezino ime od milja i nježan
glas koji je njezin gnjev pretvorio u plač. »Jesi li ti to
ljubomorna?«
»Samo mi reci istinu«, rekla je.
Umjesto toga, porekao je njezine optužbe. Ne,
između njega i Ingele nema ničega, naravno da nema,
ona to samo umišlja. Čak i da je bilo nečega, Anne-
Marie mu nema pravo to stavljati pod nos. Dogovorili
su se da ne posjeduju jedno drugo. Nije li upravo to
ona sitničava buržoaska vrijednost iznad koje se žele
izdići u komuni?
»Zašto mi jednostavno ne kažeš istinu?«,
preklinjala je opet.
I tada je rekao nešto o tome kako mu ne da disati.
Na kraju se povukla, odustala i rekla da mu vjeruje.
No on je uočio tjeskobu u njezinim očima i zarekao se
da će prestati gledati Ingeline grudi i usne. Za Boga
miloga, ona je Tomasova žena, žena njegova najboljeg
prijatelja. A on voli Anne-Marie. Zaista je voli.

I volim, pomisli, gledajući more. Volim je. Sazna li

to ikad Anne-Marie, izgubit ću je. Izgubit ću i Tomasa.
Na tu pomisao obuzme ga bijes. Zašto sebe tako oštro
osuđuje? Brandon, onaj napaljeni lupež, očijuka s
Ingelom kad god Janet ne gleda. I tko zna što je sve
radio s Theovom sestrom kad ih je posjetila prije dva
tjedna.
I nije li Tomas bio najgorljiviji zagovornik slobodne
ljubavi, neposjedovanja drugih ljudi, ljubavi bez
ograničenja? Nije li opet prihvatio Ingelu nakon što
su gotovo tri godine živjeli odvojeno, kad mu se puzeći
vratila, tražeći sigurnost? Opet je zavolio, iako je
imala dijete s nekim drugim? Rekao da su sva djeca
svačija djeca? Brinuo za Ingelinu djecu kao da su
njegova vlastita, hranio ih, nosio, mijenjao pelene i
što li sve ne?
Tako su se dogovorili: dijelit ćemo sve, stvari,
hranu, piće, rad, veselje i tugu. Zajedništvo, sloboda
i iskrenost trebali su biti temeljna načela života na
farmi. I ljubav. Ostalo će se samo po sebi posložiti.
Problem je bio u tome što nitko od njih nije bio
potpuno iskren. Ni Brandon, jer je varao Janet, ni
Theo, jer je najbolju travu skrivao ispod madraca.
Čak ni Anne-Marie kad mu je rekla da mu vjeruje, a
oči su joj pokazivale nešto sasvim suprotno.
I najmanje on sam. Poput kukavice, lopova u noći,
iskoristio je priliku kad se Tomas morao vratiti u
Švedsku.
Moj najbolji prijatelj ostavio je svoju obitelj na
mojoj farmi kako bi pokopao majku, a ja sam poševio
njegovu ženu, pomisli Per, utapajući se u sramu. I to
ne samo jednom, nastavili su i nakon Tomasova
povratka, kikoćući se, potajno, uživajući u svojoj
tajni, razmjenjujući poglede za stolom kad nitko ne bi
gledao.
Sigurno ih nitko nije vidio?
Nikad više, zarekne se. Nikad više, glasno kaže.
Nitko ne mora znati da dijete koje Ingela nosi nije
Tomasovo. Ni ovo.
To je tvoje dijete, Per, rekla mu je. Znam da jest.
Dakako, neće to priznati ni Anne-Marie ni
Tomasu. Zašto bi on bio iskren kad nitko drugi nije?
Ni Ingela im ne smije reći. To bi shrvalo Anne- Marie
i ona je to znala.
I Tomas. Možda ti ovaj put ne bi tako lako
oprostio, rekao joj je Per. Kažu li im, sve će se
raspasti, rekao je. Farma, njihovo prijateljstvo, njegov
i Anne-Mariein brak. Kažu li im istinu, sve će se
uništiti, sve što su se trudili postići, sve što su
izgradili.
Na kraju je Ingela obećala držati jezik za zubima.
Obećala je.
Problem je u tome što je tako prokleto...
nepredvidljiva.
Per se okrene i počne se vraćati prema farmi.
Moram opet razgovarati s njom, pomisli. Sada,
odmah, dok ne bude prekasno.
 40
»Tko, dovraga, ide pješačiti u Španjolsku? Je li to
neka vrsta švedskog kretenizma?«
Karen se tolikom silinom zavali u stolicu da se
zajedno s njom odmakne i udari o Johannisenov
prazni stol.
Nitko se nije javio na adresi Diše Brinckmann u
Malmöu, ali je Astrid Nielsen otkrila da Mette
Brinckmann-Grahn, Disina kći, živi u Lommi, pokraj
Malmöa s dvadesettrogodišnjim sinom Jesperom.
Kad je Karen nazvala, javio se njezin sin.
Bilo joj je teško pratiti narječje južne Švedske, ali
je uspjela shvatiti kako Jesper Grahn ne zna ništa o
pokušajima svoje bake da kontaktira ženu imenom
Susanne Smeed u Doggerlandu. Jesper je, zapravo,
bio potpuno nezainteresiran za ono što radi njegova
baka. Možda je, nagađao je, u Španjolskoj.
»Nekakvo jebeno Isusovo pješačenje ili bogtepitaj
što«, rekao je ističući dvoglase. »Ali morate pitati moju
mamu, vratit će se kući za sat vremena.«
I kad je Karen nakon malo više od jednoga sata
uspjela dobiti Mette Brinckmann-Grahn, ona joj je
potvrdila tu informaciju. Disa Brinckmann otišla je u
Santiago de Compostelu i vjerojatno će se vratiti za
otprilike deset do dvanaest dana.
»Mama je zagrijana za sve te duhovne stvari. Čini
mi se da joj je ovo već treći put da tamo hodočasti,
nije na organiziranom putovanju. Obično odlazi na
dva, najviše tri tjedna. No čini mi se da je rekla kako
ima karte za koncert sljedećeg vikenda ovdje u
Malmöu, znači da će se dotad vratiti.«
»U redu, ima li vaša mama mobitel? Ne možemo
naći njezin broj.«
»Ima, ali je registriran na mene, jer ga ja plaćam.
Poklonila sam joj ga za Božić. Ovdje je kod mene, u
kuhinji. Odvezla sam je na aerodrom i zamolila me da
se ja javljam na njega.«
»Kako to?«
»Nije ga htjela nositi na hodočašće. S obzirom da
je cilj hodočašća tišina i razmišljanje. I bojala se da
ga ne izgubi. Pitala sam je kako ću je kontaktirati ako
se nešto dogodi, ali je rekla da bi zvonjava mobitela
upropastila cijeli doživljaj. Nije imalo smisla
nagovarati je. Hoćete li da vam svejedno dam broj?
Ubrzo će se vratiti kući.«
Karen je tiho uzdahnula, zapisala broj i
promijenila temu.
»Je li istina da je vaša majka početkom
sedamdesetih živjela u komuni?«
Nastala je duga stanka, a kad je Mette ponovno
progovorila, glas joj je bio veoma hladan.
Na oprezu je, pomislila je Karen.
»Da, točno, ali to je bilo prije više od četrdeset
godina. Vratili smo se kući prije nego što sam krenula
u školu. O čemu se radi?«
Karen joj je ukratko ispričala kako je izvjesna
Susanne Smeed pronađena mrtva i kako
dogerlandska policija ima određene indicije da je prije
nekoliko mjeseci Disa pokušavala stupiti s njom u
kontakt. U istrazi rutinski razgovaraju sa svima koji
su posljednjih mjeseci bili s njom u kontaktu.
»Znate li možda zbog čega je vaša majka htjela
razgovarati sa Susanne?«
Ovaj put je odmah odgovorila.
»Nemam pojma.«
Karen je šutke čekala, pa je na kraju Mette osjetila
potrebu da pojasni svoj odgovor.
»Pretpostavljam da je htjela stupiti u kontakt s
nekim iz prošlosti i shvatila da bi joj možda Susanne
mogla pomoći. Mama je malo... kako da to kažem?
Zaglavila je u sedamdesetima, na neki način. No to
ćete morati pitati nju kad se vrati.«
Završile su razgovor nakon što je Mette obećala da
će reći majci da nazove Karen čim se vrati ili čak i
prije, nazove li je slučajno Disa iz Španjolske.

Karen zatvori oči i razmisli o Jesperovim riječima.

»Isusovo pješačenje«.
Nasmije se. No dobro, moglo bi se i tako reći.
Čitala je o hodočašćenju u Santiago de Compostelu,
vidjela nevjerojatne slike različitih putova, ali nikad
nije došla u napast da ode. Ono malo vjere koju je
imala kao dijete - obitelj njezina oca nekoliko ju je
puta malodušno pokušala vratiti u okrilje crkve za
vrijeme ljetnih praznika koje je zajedno s rodbinom
provodila na Nooröu - usahnulo je i potpuno umrlo
onog utorka u prosincu prije jedanaest godina.
 Hodočašća i bolne noge nisu visoko na popisu
Karen Eiken Hornby. I kako, za Boga miloga, žena
koja sigurno ima više od sedamdeset godina nalazi
energiju za višetjedno vucaranje prašnjavim
španjolskim puteljcima?
»I kako, zaboga, može osoba samo nekoliko dana
nakon infarkta biti opet na nogama?«, ojađeno
promrsi, mrko pogledavši Johannisenov stol, zatim se
vrati za svoj.
Evald Johannisen im je preko svoje žene poručio
da ga sutra otpuštaju iz bolnice i da će se, bude li sve
u redu, vratiti na posao za dva tjedna.
»Nakon angine«, ispravi je Karl. »Nije to bio infarkt.
I moj otac pije nitroglicerin i antagoniste kalcija...«
»Lijepo od njega, ali on je zubar, nije detektiv«,
razdražljivo odvrati. »Johannisen bi ovo trebao
shvatiti kao upozorenje i otići u mirovinu. Ni prije
nesvjestice nije bio u bogzna kakvoj formi, što misli,
kako će sada izdržati?«
»Pitanje je kako ćeš ti izdržati. Izgledaš kao da si
pod velikim pritiskom, blago rečeno«, mirno kaže
Karl. »Jesi li ručala?«
»Nisam gladna«, odvrati. »I nije nikakvo
iznenađenje što sam pod pritiskom, nemamo ništa.
Prošao je skoro cijeli tjedan, a nemamo baš ništa.«
»Pet dana«, kaže Karl i ustane. »Još uvijek se
mnogo toga može dogoditi, tako si rekla jučer na
sastanku tima.«
»Lagala sam«, žalosno odvrati.
»Jesi, shvatio sam da to ponekad radiš.«
 »Mislila sam da smo završili s tim«, osorno kaže.
Karl je vjerojatno u pravu, pomisli. Mala
ošamućenost ukazuje na to da joj je šećer u krvi pao
do gležnjeva.
»Olabavi malo, Eikenova.«
»Oprosti. Ali dosta mi je toga što tapkamo na
mjestu. Svaki trag je slijepa ulica. Netko je ubio
Susanne Smeed, a nemamo pojma ni tko ni zašto.«
»Pa, nije bila baš mišica popularnosti, zato nije
teško zamisliti da je netko imao motiv.«
»Ni ja nisam mis popularnosti, ali mi svejedno
nitko nije rascopao glavu.«
»Ne još...«, odvrati Karl i naceri se. »Kladim se da
bi Johannisen to veoma rado učinio. I ja bih,
ponekad.«
»Ja samo znam da će Haugen zadužiti nekoga
drugoga za istragu ukoliko ubrzo ne smislimo nešto
što barem sliči nekoj teoriji. Osim toga, čini mi se da
naš tim posustaje.«
»Pa, bilo ovako ili onako, ja sam gladan i idem
dolje u Magasinet. Ideš i ti? Trenutno na meniju
imaju izvrsne papaline...«
Karen ustane uz uzdah i uzme jaknu s naslona
stolice.
Petnaest minuta kasnije, sjede za stolom uz
prozor. Jedan i trideset je, nema više gužve za ručak.
Karen otpije gutljaj piva i zagleda se u luku.
Posljednjih dana u Ravenbyu su privezane velike
ribarice, koče i debeljuškasti plivačari još uvijek su
usidreni u dugom redu pokraj laganih aluminijskih
brodica za lov kamenica. Skupina ronilaca stoji na
rubu mola, nešto razglabaju, žestoko gestikuliraju.
Vjerojatno se žale na suparnike iz Frisela, kao i
obično. Malo dalje pogrbljeni muškarac gura kolica
za kupovinu, traži prazne kantice. Karen ga
prepozna, to je isti onaj kojega je vidjela, dok je stajala
uza zid šetališta jutro nakon Oistre, kako drijema na
plaži.
Toliko se toga dogodilo otkako se probudila u
hotelu pokraj svoga šefa da nije imala vremena
utapati se u žaljenju i sramu. Sjetivši se toga, zadrhti
od očaja i okrene se Karlu.
»O, da, to te ja pitam«, zadovoljno kaže kad im
konobarica donese hranu i košaricu s kruhom.
U želucu joj zakrči čim osjeti miris: hrskavo
pržene papaline, maslac s češnjakom, limun i peršin.
I tek ispečeni kruh od kiselog tijesta iz kojeg se još
puši. Češnjak je noviji dodatak, starija generacija još
uvijek jede papaline s rastopljenom masti, malo octa
i nasjeckanim pasjim lukom, onda kad mu je sezona.
Zahode vilicu u prvu ribu, uživa u tihom zvuku
hrskanja. Nasmiješi se Karlu.
»Imao si pravo«, kaže. »Gladna sam.«
Jedu u tišini dok Karl komadom kruha ne počisti
i posljednje ostatke rastopljenog maslaca. Otpije
nekoliko gutljaja piva, zatim se zavali u stolicu i
promatra Karen, diskretno podrignuvši iza ruke.
»Stvarno misliš da bi to mogao biti Jounas?«, upita
je. »Mislim da svi umiru od želje saznati misliš li da je
on to stvarno učinio ili ga samo maltretiraš.«
 »Maltretiram? Pa nisam ga ja poslala na slobodne
dane, čak je i Haugen vidio da to mora učiniti.«
»Znam«, smireno odvrati Karl. »Ali ti si sama
razgovarala sa Smeedom, nitko drugi nije bio
prisutan, tako da jedino ti možeš procijeniti drži li
vodu njegova priča o tome gdje je bio prošle nedjelje.
A ako sam dobro shvatio, zapravo misliš da ne drži.«
»Da barem mogu sigurno procijeniti. Vjeruj mi,
nisam htjela biti na ovome mjestu.«
»Znači, ne pretendiraš postati šefica CID-a?
Priznaj, Eikenova, da jednim dijelom to želiš.«
Uzvrati mu pogled, ali ne i osmijeh.
»Ne na ovakav način«, odvrati. »Ili će se Jounas
vratiti i napraviti mi pakao od života ili se neće vratiti,
a ja svejedno neću dobiti trajno unapređenje.«
»Zašto ne bi? Zato što trošiš lovu na nečuveno
skup aparat za kavu?«
»Zato što, ne vrati li se Jounas, to će biti zato što
sam pomogla prišiti mu ubojstvo. Smeedovi imaju
dobre veze među glavešinama. Znaš da je Jounasov
ujak oženjen za Haugenovu sestru, je li tako?«
»Kažeš da je zbog toga dobio posao?«
»Nije to jedini razlog. Jounas je dobar detektiv.
Arogantan i neugodan, ali vraški pametan. I sam to
znaš. I dečki ga vole. Johannisen bi mu lizao čizme
da mu to naredi.«
»U redu, što onda ne štima? Reci mi još jednom o
vremenskom slijedu.«
»Provjerila sam u hotelu gdje je prespavao i
potvrdili su da nije prije devet i pet izašao iz sobe,
tada je čistačica na njegovim vratima vidjela znak 'Ne
smetaj’.«
Otpije pivo i nastavi.
»Auto mu je bio parkiran uz gradsku vijećnicu,
dotamo mu pješke ne treba više od šest-sedam
minuta. Tako mu je preostalo četrdeset pet minuta
da se odveze u Langevik i ubije Susanne. Prema
Brodalu, ubijena je najkasnije u deset sati, iako je to
moglo biti i ranije. Kao što znaš, ne može preciznije
od toga odrediti vrijeme. Ja sam osobno put od
Dunkera do Langevika prešla za manje od trideset
minuta. Obično vožnja traje četrdeset.«
»Znači, deset minuta. To je šupljina.«
»Aha.«
»A što kaže Haugen?«
»Uzrujan je, ali, na svu sreću, tužiteljica Vegen je
bistra žena. Zna da ne možemo isključiti Smeeda sve
dok postoji ta šupljina.«
»A što Jounas kaže o tome?«
»Da je otišao iz hotela u devet i pol i otpješačio
ravno kući. Nitko u hotelu ga nije vidio kako odlazi,
što može biti istina. Tip na recepciji nije od onih koji
se ne miču s radnog mjesta.«
»A prije devet, jesi li o tome razmislila? Prema
Brodalu, ubojstvo se moglo dogoditi i u osam sati.
Možda je Jounas rano izašao iz hotela, otišao u
Langevik i vratio se. Ako se, kao što si rekla, tako lako
može proći uz recepciju, onda bi to bilo moguće. Jesi
li razgovarala sa ženom koja je bila s njim?«
 Karen je upravo podigla čašu do usana, ali
zastane usred pokreta, toliko naglo da se pivo prelije
preko ruba i procuri joj na ruku. Očajnički pokuša
svoju reakciju prikriti kašljanjem. Karl je skeptično
promatra, upitno je podigao obrve. Trenutak kasnije,
napokon shvati.
»Nije valjda«, kaže. »Nema jebene šanse.«
»Što time misliš?«, upita ga i odloži čašu
izbjegavajući njegov pogled.
Glas joj je smiren, ali su joj obrazi crveni, pa zna
da Karl zna. Karlu je trebao samo djelić sekunde da
je prozre. I on je pametan detektiv, pomisli Karen.
Sada je šutke promatra, Karen se priprema na
neizbježno obasipanje sarkazmom. Karl ju neće odati,
nitko iz odjela neće saznati, ali dovoljno je to što Karl
zna. Karen Eiken Hornby je spavala sa šefom.
Karl je ne prisiljava da prizna, zna da je u pravu.
»A kad si ti otišla iz Strandal«, kaže samo to.
»U sedam i dvadeset«, tiho odgovori.
»Dobro, znači ona teorija otpada«, cinično kaže
Karl. »Hoćeš još jedno? Meni svakako treba.«
Mahne konobarici i nakon Karenina kimanja,
naruči još dvije čaše piva.
»U redu«, kaže i okrene se prema njoj. »Žališ?«
»A što misliš?«
»Pa, neću te pitati kako je bilo. Pretpostavljam da
se ne sjećaš jasno.«
»Pa, znaš kako je na Oistri«, odvrati i pokuša se
nasmiješiti, ali ne uspije. »Samo mi, molim te, obećaj
da nećeš...«
 »O, ni govora. Iz ovih stopa idem Haugenu i tužit
ću te. Zatim ću nazvati Jounasa i pitati ga jesi li dobra
u krevetu. Pa za koga ti mene smatraš?«
»Hvala ti. Oprosti.«
Još se jednom pokuša nasmiješiti, ali uspije samo
trgnuti jedan obraz. Zahvalno se usredotoči na novu
čašu piva koju je konobarica stavila ispred nje. Piju
u tišini dok Karl opet ne progovori.
»Pa«, kaže, »da sam dobio pet maraka za svaku
lošu ševu, sada bih bio bogataš. Ali, Eikenova,
stvarno, ti i Smeed... Nikad ne bih pogodio. Mora da
si prošle nedjelje patila od veličanstvenog
mamurluka.«
Dok to govori, izgleda kao da mu je još nešto
sinulo.
»I onda te nazvao Haugen i rekao da je Smeedova
žena premlaćena do smrti.«
»Bivša žena«, ispravi ga.
Karl se nagne naprijed s natruhom zluradosti u
ciničnom osmijehu.
»Vidi, vidi, vidi. Znači zato si inzistirala na tome
da sama razgovaraš s njim. Koji sam ja naivac. 'Karen
je obzirna’, rekao sam Johannisenu.«
Karen obori pogled na stol, ništa ne govori.
»Mora da ti je to bio pravi pakao, Eikenova. I pravo
ti budi.«

***

U postaju se vrate nešto prije tri. Karen je

upregnuta svu snagu kako bi držala pod kontrolom
intenzivan osjećaj srama dok je pregledavala pisana
izvješća dobivena tokom dana. Stigli su odgovori iz
država putnika s kruzera o njihovim potencijalnim
policijskim dosjeima. Na popis onih koji su u
prošlosti bili u zatvoru, dodana je još samo jedna
osoba: Talijan osuđen zbog višekratnog
ekshibicionizma pred školama i dječjim igralištima.
Nakon posljednjeg uhićenja, odslužio je osam mjeseci
u zatvoru otvorenog tipa, nakon toga dopušteno mu
je da se varati svojoj ženi i djeci u njihovu kuću pokraj
Palerma. Međutim, u novije vrijeme pati od teškog
reumatizma i više-manje je osuđen na invalidska
kolica, prema zapisu Cornelisa Lootsa.
Nekoliko sati kasnije, Karen baci pogled na svoj
sat i shvati da će poslijepodnevni sastanak početi za
šest minuta. Malodušno ustane i priđe aparatu za
kavu. Nešto je muči dok promatra kako mlaz crne
kave curi u šalicu. Nešto je tu, ali joj izmakne svaki
put kad pokuša shvatiti. Nejasan osjećaj da je vidjela
ili čula nešto, ali nije obraćala pažnju. Nešto
potencijalno veoma važno.
 41
»U dolaznim i odlaznim pozivima imamo samo pet
brojeva koji se ponavljaju. Broj fiksnog telefona
Gunille Moen, kadrovske službe, centrale
Solgardena, mobiteli Jounasa Smeeda i Sigrid
Smeed. I nekoliko poziva različitim trgovcima i
dobavljačima, naravno. I jedan zabilježen poziv sa
švedskog broja i tri s mobitela na bonove.«
Pjegave ruke Cornelisa Lootsa listaju po papirima
formata A4 spojenih klamericom s ispisima poziva
Susanneina službenog mobitela u proteklih šest
mjeseci. Kad su prije dva sata dobili njihov izvještaj,
čak je i Karl morao priznati da je kompanija TelAB
pokazala neuobičajenu ekspeditivnost. Cornelis
odloži papire sa strane i pogleda svoje kolege, svi ga
promatraju s iščekivanjem.
»I«, polako kaže, kao da uživa što je napokon u
centru pažnje, »ta SIM-kartica mobitela na bonove
kupljena je u Švedskoj, u Malmöu, da budem
precizan.«
»Kladim se, Disa Brickmann«, kaže Karl nagnuvši
se uz uzdah.
Karen uzme popis poziva. Lista svoje bilješke,
stane i odmahne glavom.
»Ne, to nije mobitel Diše Brinckmann«, kaže. »Ali
onaj jedan broj je njezin. Znači da je na kraju ipak
uspjela kontaktirati Susanne. Razgovarale su 21.
lipnja, skoro sat vremena.«
 »Tko je onda, dovraga, drugi pozivatelj? Neka
druga osoba koja živi u Malmöu? Kakva je
vjerojatnost za to? Ne, kladim se da i taj mobitel na
bonove pripada Brinckmannovoj.«
»Budući da Susanne nije smjela koristiti službeni
mobitel za privatne razgovore, sigurno je imala i svoj
privatni mobitel«, kaže Astrid Nielsen. »Kladim se da
je na njemu nešto sočno.«
»Slažem se, nije joj služio samo kao alibi-mobitel«,
doda Karl.
»Alibi-mobitel?«
»Da, njime se na poslu održava privid. Ne moraš
ga koristiti nizašto drugo nego za surfanje po
pornografskim stranicama i ucjenjivačke pozive.«
»I ti imaš takav? Mislim reći, za održavanje
privida?«
»Naravno da nemam, ja uvijek radim«, naceri se
Karl. »Onih nekoliko mojih privatnih poziva morat će
platiti država.«
»Pa, ja imam privatni mobitel i koristim ga«, kaže
Astrid. »Imamo neku vrstu obiteljskog ugovora kojim
je umreženo nekoliko mobitela.«
Naravno, pomisli Karen uz uzdah. Gospodin i
gospođa Dobrica uvijek donose prave odluke: odlaze
na trčanje, jedu zdravo i imaju obiteljski ugovor za
mobitele. Vjerojatno idu i u crkvu. U tom trenutku
primijeti kako je Astrid neobično blijeda. Pramen
kose ispadne joj iz konjskog repa, Astrid ga umorno
odmakne s lica.
 »Bilo kako bilo, netko je s mobitela na bonove
triput nazvao Susanne na službeni mobitel«, strpljivo
nastavi Cornelis. »Dva poziva krajem lipnja, prvi je
trajao gotovo pola sata, a drugi nešto više od dvije
minute. Zatim ništa gotovo tri mjeseca, a zatim je
zabilježen još jedan poziv s istog broja, no taj je poziv
izgleda odmah prebačen na govornu poštu.«
Cornelis zastane radi efekta, zatim nastavi.
»Taj je poziv upućen dvadeset sedmog rujna u
10:15«, kaže.
»Dvadeset sedmog? Ali to je bilo prošli petak!«
U dvorani točno četiri sekunde vlada tišina. Netko
je nazvao Susanne dva dana prije njezina ubojstva.
Četiri sekunde tišine, zatim Cornelis opet pročisti
grlo.
»TelAB nam je također pomogao u određivanju
mjesta odakle je upućen poziv, prenijela ga je bazna
stanica u središtu Kopenhagena.«
»Onda to definitivno nije bila Disa Brinckmann.
Ona je otišla u Španjolsku« - Karen lista svoje bilješke
- »dvadeset sedmoga. Teško da je svratila u
Kopenhagen istoga dana kad je letjela za Bilbao.«
Astrid šutke sjedi, prčka po svom mobitelu. Zatim
pruži ruku prema vrču s vodom dok drugom rukom
iz folije vadi tabletu paracetamola. Stvarno izgleda
umorno, pomisli Karen i gurne joj bliže vrč.
Vjerojatno bih trebala razgovarati s njom, pitati je
kako je. Astrid diskretno stavi tabletu u usta i brzo je
proguta uz dva gutljaja vode.
»Imala bi dovoljno vremena«, kaže. »Vlaku od
Malmöa do Kopenhagena treba samo nešto više od
pola sata. I s aerodroma Kastrup u Kopenhagenu ima
mnogo više letova nego iz Malmöa. Možda je to Disi
bio najbrži način da stigne do Bilbaa.«
»Pod uvjetom da je stvarno u Španjolskoj«, kaže
Karl. »Možda je umjesto u Španjolsku došla ovamo.
Imamo sve popise putnika od dvadeset sedmog, zar
ne? Možda je na letu s Kastrupa u Dunker i Disa
Brinckmann.«
Cornelis kimne i ustane.
»Idem odmah provjeriti.«
U konferencijskoj dvorani Karen osjeti ono što
danima nije. Nadu. Možda su napokon našli koristan
trag.

Osamnaest minuta kasnije, nada umre.

»Dvadeset sedmog lipnja nema nikakve Diše
Brinckmann na bilo kojem letu za Dunker«, izjavi
Cornelis vrativši se u konferencijsku dvoranu s
izrazom ispričavanja na licu.
»Možda je išla ranije, morat ćemo provjeriti i
prijašnje datume.«
»Nema svrhe, bojim se«, kaže Cornelis. »Prema
SAS-u, Disa Brinckmann bila je dvadeset sedmog
rujna na letu u 9:40 iz Malmöa za Bilbao.«
Još jednom dvoranom zavlada tišina.
»Dakle, u vrijeme poziva, stara gospođa je zaista
bila na putu za Španjolsku«, sumorno kaže Karl,
izričući ono što svi već znaju. »U redu, znači da to nije
bila Disa. Jebi ga, tko je onda bio?«
 42
Karen siđe s autoceste na izlazu za trgovački
centar Grena. Prošlo je šest i pol, a redovi u Temi još
su uvijek dugi. Gužve u supermarketima posljednjih
su godina postale nepodnošljive, pa je sve više i više
ljudi počelo četvrtkom odlaziti u veliku kupovinu. A
sada se utrka u kupnji hrane za vikend pomakla još
dalje, na srijedu navečer. Nastavi li se ovim tempom,
sumorno pomisli pogledavši svoj broj za pult s
alkoholom, kupovinu za vikend obavljat ćemo
nedjeljom.
Što se tiče kupovine alkohola, otočani su
disciplinirani i veoma učinkoviti. Na pultu s
delikatesama ljudima je dopuštena neodlučnost,
kolebanje između pašteta i serrano šunke; na
ribarnici se i očekuje određena razina izbirljivosti i
razmišljanja. S druge strane, na pultu s alkoholom
moraš točno znati što želiš, brzo i jasno naručiti,
provući svoju karticu, uzeti račun i pokupiti kupljeno
već za nekoliko minuta. Po načelu tekuće vrpce, tako
da se brojevi brzo mijenjaju. Bocu vina ili kanticu
piva možeš kupiti u običnim trgovinama koje imaju
ograničen izbor, ali se velike kupovine uvijek
obavljaju u Temi ili supermarketu Freja. Karen
namjerava kupovati naveliko. Hrana za subotu može
biti jednostavna, ali pića mora biti u izobilju. Osim
toga, ionako mora popuniti svoje zalihe.

.
 Dvadeset minuta kasnije gura svoja zveckava
kolica preko neravna asfalta parkirališta.
Nakon što u prtljažnik spremi dva sanduka vina,
baksu piva, dvije boce džina, bocu viskija i vrećicu
luka, češnjak, maslac i vrhnje, odgrize velik komad
čokolade koju je kupila na blagajni, zatim se okrene
kako bi vratila kolica.
U mislima već razrađuje plan: u petak će imati
dovoljno vremena da svrati u luku kupiti dagnje, a
Marike je obećala donijeti svježe pečeni kruh iz grada,
ali bi vjerojatno trebala poslužiti i kakav desert. Zašto
se toga nije prije sjetila? Pomisao da se vrati natrag
joj je, blago rečeno, odbojna.
Mladić u crvenoj Teminoj kuti odvojio je dugi red
kolica i gura ih prema ulazu. Pita od jabuka, pomisli
Karen, kod kuće imam tonu jabuka, to ću spremiti.
»Hej, hoćete li i ova?«
Mladić stane i okrene se, ali izgleda kao da mu
smeta njezino prekidanje. Uz uzdah uzme njezina
kolica i gurne ih na kraj reda. Mora uprijeti svu snagu
kako bi pokrenuo cijeli vlak kolica. Karen promatra
njegov zgrbljeni lik dok u mislima prebire po
planovima za subotu. Klasična pita s cimetom ili
možda tartre tatin...
Potom se ukoči. Brzo izvadi mobitel i prelista svoje
kontakte.
Jounas se javi nakon petog zvona.
»Hej, Eikenova, još jednom zdravo. Kako ti ovaj
put mogu pomoći?«
 Riječi su prijateljske, ali njegov glas otkriva kako
nije previše sretan što ga je nazvala. Karen se ne
obazre, već prijeđe ravno na bit, ne zamarajući se
pozdravljanjem.
»Onaj čovjek na koga si nabasao u nedjelju ujutro.
Žicao je cigarete, rekao si. Sjećaš li se još čega o
njemu?«
»Oh, olabavi, hoćeš li. Ne, već sam ti rekao. Znaš
li ti uopće koliko pijanaca tetura ovim gradom? Znam
da tapkaš na mjestu, jer mi je to rekao Haugen, ali
zar stvarno nisi našla neki bolji trag?«
»Zaista se ničega ne sjećaš?«, ne posustaje. »Bilo
čega? Potrudi se.«
»Misliš, osim smrada znoja i stare cuge? Molim te,
Karen, izgledaš previše dobro da bi bila toliko glupa.«
Nasmije se, očito zadovoljan svojom dvostrukom
uvredom. Karen se jedva uspije suzdržati da prekine
vezu. Bilo bi tako lako zaboraviti sve. Odluči pokušati
još jednom, ne radi Jounasova dobra.
»Rekao si da si na njega nabasao na šetalištu. Jesi
li možda vidio iz kojeg smjera je došao?«
»Kako bih to, dovraga, mogao znati? Stajao je na
kraju ulice, ljuljao se na vrhu brežuljka iznad
skretanja za plažu. Na što ciljaš?«
Došlo je do promjene u njegovu glasu, ispod
hinjene ravnodušnosti Karen čuje natruhu znatiželje.
Oklijeva prije pitanja, ne želi ga navoditi na odgovor.
Ovo je njezina posljednja slamka.
»Pa, je li imao nešto sa sobom?«
 Nestrpljiv uzdah pokazuje kako je i ono malo
interesa koje je pobudila u Jounasu veoma brzo
nestalo.
»Nemam blage veze je li nešto imao sa sobom.
Mislim da je imao jedna od onih velikih kolica koje
kradu iz supermarketa, ali nisam vidio što ima u
njima. Stvarno, Eikenova...«
Bez riječi, Karen prekine razgovor.
 43
Spinnhusgate izgleda pusto kad Karen polako
skrene kod parka Stadshusa i nastavi
Valhallagateom prema garaži iza stare tržnice. Nagne
se preko volana, promatra kroz prozor sa strane uz
monotonu pratnju brisača koji svake četiri sekunde
brišu rosulju s vjetrobrana. Stigne do garaže i ugleda
ono što je tražila. Brzo stane, nagne se preko
suvozačeva sjedala i spusti prozor. Žena koja se
upravo sprema provući ispod žute rampe na izlazu,
stane na zvuk kočenja i ustukne. Instinktivno isturi
grudi i zavodljivo napući usne. Djelić sekunde kasnije
shvati tko je u automobilu, pa odustane od glume.
»Bok, Gro«, kaže Karen, »hoćeš uskočiti na minutu
i zagrijati se? Htjela bih te nešto pitati.«
Gro Aske trenutak oklijeva, zatim u visokim
štiklama teturajući priđe rubu pločnika. Sagne se i
lukavo nasmije otkrivajući prazninu na mjestu
gornjeg očnjaka.
»Zaboga, zvučiš baš kao John.«
Izbijeljena kosa ima tamne korijene, mokra je od
kiše, kratka bijela jakna od lažnog krzna vjerojatno je
šugav izbor odjeće za ovakvo vrijeme.
»Imaš li slučajno neko piće?«, s nadom upita Gro
nakon što je ušla u auto i puhanjem pokušala ugrijati
skupljene ruke. »Dobro bi mi došlo da me malo
zagrije.«
 Ako ništa drugo, barem je bila dovoljno pametna
da danas ne obuče minicu, pomisli Karen ugledavši
uske traperice na Groinim bedrima, tankim poput
štapića.
»Zao mi je«, odgovori. »Može cigareta?«, doda i
izvuče kutiju iz džepa jakne.
Kad bi samo znala što imam iza, pomisli, sjetivši
se kutija vina, piva i viskija u prtljažniku. Trgne se na
promukli Groin kašalj nakon uvučenog prvog dima i
tihe kletve. Gotovo deset godina viđala je Gro na
ulicama, ali tek sada, izbliza, vidi koliko oronulo
izgleda: iscrpljeno, praznih očiju, sive kože.
Vjerojatno nema čak ni trideset godina, pomisli
Karen, trudeći se da ne pokaže koliko se neugodno
osjeća.
»Nije li vrijeme da prestaneš?«, upita je.
»Misliš, s pušenjem?«, upita Gro sarkastično.
»Znaš što mislim.«
»I što ću raditi?«
»Ne znam, buditi se bez tjeskobe, možda. Prestati
se brinuti kako ćeš platiti to sranje. Možda opet
vidjeti kćer. Vjerojatno bi dobila stan u Lindvallenu
čim bi se prijavila.«
»Znam. Razmišljam o tome svakog jutra, zapravo,
čim uzmem svoj prvi šut, a zatim, svake noći, evo me
opet, tražim još. Pa, znaš kako je to...«
Znam li?, pita se Karen.
Što ona stvarno zna o ovim ženama i mladim
djevojkama u opsceno kratkim suknjama koje se
smrznutih nogu saginju i razgovaraju kroz
automobilske prozore? Što ona zna o besanim noćima
majki koje opsjedaju prizori iz ledenih brloga za
drogiranje i koje žive u stalnom strahu od neizbježnog
poziva kojim ih obavještavaju o smrtonosnom
predoziranju? Što ona stvarno zna o tome što treba
učiniti kako bi se izvuklo iz svega toga?
Razlikuje li se zaista njezina nesposobnost da
sredi vlastiti život od Groine, kao što to voli misliti?
Karen odluči odmah prijeći na stvar.
»Treba mi tvoja pomoć«, kaže. »Ti poznaš većinu
beskućnika u ovome gradu, je li tako?«
Gro napravi takav izraz lica kao da bi moglo biti
tako i bez odgovora se zagleda u žar cigarete.
»Postoji jedan muškarac koji naokolo gura kolica
za kupovinu«, nastavi Karen.
»Mnogi to rade. Zovu ih jednoprezima.«
Karen se i protiv volje zakikoće.
»Taj tip većinom visi oko šetališta, skuplja prazne
boce.«
Gro duboko uvuče dim, zatim ga nekoliko sekundi
glasno ispuhuje.
»Ja ne cinkam. Znaš to.«
»Znam, ali ne tražim ga zato da bih ga pričepila za
bilo što. Da se radi o tome, ne bih se obratila tebi.«
»O čemu se onda radi?«
»Možda bi jednoj osobi mogao dati alibi, to je sve.
Kunem se, Gro.«
»I nemaš nikakvo piće?«
Karen stavi ruku na ključ za paljenje.
 »Hoćeš li mi pomoći ili ne? Ako ne, onda ću
nastaviti dalje tražiti.«
Gro uvuče posljednji dim, otvori vrata i baci
opušak na pločnik. Ali tada opet zatvori vrata.
»Vjerojatno govoriš o onom novom tipu«, kaže.
»Leo Friis, mislim da se tako zove. Drži se zasebno,
većinom, ali ponekad s drugim starim bezveznjacima
dolazi u park. Iako čisto sumnjam da će biti tamo po
ovom vremenu.«
Leo Friis, pomisli Karen. Ime joj je odnekud
poznato. Zacijelo je više puta bio pritvoren zbog
pijanstva.
»Što još? Znaš li gdje ga mogu naći?«
»Kažeš da ništa nije učinio?«
»Kunem se. Sto posto.«
Karen ispruži kutiju, nudi je cigaretama. Gro
ledenom rukom uzme jednu.
»Navodno poludi u zatvorenim prostorima. Jesi li
provjerila dolje u New Harbouru, ispod dokova?«
 44
Poziv stigne u trenutku dok silazi s autoceste
prema Dunkeru. Karen isključi vijesti u osam sati i
stavi slušalice.
Svi sinoćnji pokušaji da pronađe Lea Friisa bili su
uzaludni. Dvadeset minuta kružila je puževom
brzinom oko skladišta i dokova za utovar, koristeći se
farovima kao reflektorima i zatim je odustala. Stara
luka s nazivom koji zavarava, New Harbour, po
današnjim je standardima mala, ali ju je teško
pretražiti. Ako se Leo Friis ugnijezdio u nekom od
njezinih bezbrojnih zakutaka i rupa, vjerojatno ju je
uočio. A ako, poput drugih beskućnika, može
namirisati murjaka na udaljenosti od kilometra,
teško da bi obznanio svoju prisutnost.
Nasuprot tomu, njezin iznenadni poriv da nazove
mobitel Sare Inguldsen urodio je plodom. Ne, rekla je,
trenutno je kod kuće, baš se sprema na spavanje, ali
ona i Björn su sutra od pet i pol na dužnosti. Naravno
da će rado potražiti beskućnika koji gura kolica na
području oko starog New Harboura.
»Nemojte ga uhititi«, podsjetila ju je Karen još
jednom prije završetka razgovora. »Držite se podalje i
javite mi gdje je, ja ću razgovarati s njim.«
I gle čuda, jutros ju je nazvala Sara Inguldsen i
rekla da su uočili nekoga tko odgovara Friisovu opisu
kako se uspinje uzbrdicom iz pristaništa prema
Gammelgardsvägenu.
 .

Pronađe ga za samo šest minuta. Pognutih

ramena ispod sive vunene deke, Leo Friis polako hoda
laganom kosinom Gammelgardsvägena prema
središtu grada. Karen prođe uz njega i zaustavi se
malo dalje na ulici. Potom izađe iz automobila, izvadi
kutiju cigareta i pretvara se da nešto traži u svojoj
torbici. Sva sreća što nisam prestala pušiti, pomisli,
možda bih mogla cigarete zaračunati kao poslovni
trošak.
»Oprostite«, kaže kad joj se Friis približi. »Imate li
slučajno upaljač?«
Leo stane, zbunjeno se ogleda naokolo, kao da se
želi uvjeriti obraća li se njemu.
»Oh, čekajte, evo ga«, kaže Karen, srameći se svoje
slabe glume. »Hoćete jednu?«
Pruži mu kutiju, Friis oklijeva, ni u kojem slučaju
nije od one vrste muškaraca koju zaustavljaju
nepoznate žene nudeći im cigarete, osim ako se ne
radi o nekoj zlobnoj šali.
»Što hoćete?«, osorno upita.
»Leo Friis?«
»A tko si, do vraga, ti?«
»Karen Eiken«, kaže pružajući mu ruku.
Ne prihvati je. Razapet između želje za što bržim
odlaskom i potrebe da zapali jednu jer od sinoć nije
pušio, ne miče pogled s kutije cigareta u njezinoj ruci.
Karen pokuša još jednom.
»Ja sam detektivka i... ne, ne, smirite se, niste
učinili ništa loše. Samo vas želim nešto pitati.«
 »Nemam što reći.«
Friis počne gurati kolica, Karen brzo pogleda što
je u njima: vrećice pune praznih kantica i boca, nešto
što izgleda kao smotana vreća za spavanje, par
zimskih čizama i nekoliko neidentificiranih
zavežljaja. Karen mu ne prepriječi put, već stane
ustranu, tako da mora proći uz nju.
»Čak ni ako biste time dokazali nečiju nevinost?«,
kaže mu.
Friis ne odgovori.
»Želite li doručak? Onaj kafić tamo je otvoren«,
brzo kaže kao da se bavi teleprodajom. »Ja častim,
kava i nekoliko sendviča. I cigareta poslije. Dat ću
vam cijelu kutiju.«
Pokaže glavom na kafić s druge strane ulice i
primijeti da Friis slijedi njezin pogled.
»Stvarno mislite da će me pustiti unutra?
Zaboravite.«
»Pustit će vas ako im ja tako kažem.«

Jede s užitkom i često pogledava svoja kolica na

ulici. Na svu sreću, vani je ostavio i deku, a prije
ulaska Karen je primijetila kako je prstima promrsio
kosu kao da se želi upristojiti. Samouvjeren način na
koji je smjestila svoga gosta za stol uz prozor i zatim
naručila veliki vrč kave, čašu mlijeka, dva sendviča
od sira i jedan s janjetinom, odvratio je djevojku na
blagajni od svakog komentara. Karen ne može
spriječiti njezine sumnjičave poglede, ali Friis ih ne
primjećuje ili jednostavno ne mari. Nasreću, kafić je
napola prazan, a gosti koji dolaze odabiru stolove što
dalje od neobičnog para uz prozor.
Pusti Lea da na miru pojede, promatra ga iznad
svoje šalice kave. Iz daljine joj je izgledao kao da ima
šezdesetak godina, možda i više. No sada, ovako
izbliza, shvati kako ne može imati više od četrdeset.
Ruke su mu žuljevite, poprimile su
crvenkastoljubičastu boju, vjerojatno od previše noći
prespavanih na otvorenom. Brada mu skriva polovicu
lica, no dio oko očiju je relativno bez bora. Svaki put
kad okrene glavu kako bi provjerio jesu li njegove
dragocjene stvari još uvijek parkirane uz prozor,
zapahne je smrad znoja i plijesni.
»Jutro nakon Oistre«, napokon kaže Karen, nakon
što je Friis velikim gutljajem mlijeka isprao posljednji
zalogaj sendviča od janjetine. »Te ste noći spavali na
plaži, zar ne?«
»Sada je to protuzakonito?«
»Ne, koliko mi je poznato. Mislim da sam vas
vidjela dok sam stajala preko puta hotela Strand i
promatrala plažu, nešto nakon sedam. Je li to točno?«
Na trenutak je pogleda u oči. Otpije gutljaj kave i
kimne.
»Moguće. Tamo sam spavao cijelo ljeto. Ovaj
prokleti hladni vjetar počeo je puhati prije dva dana.«
»Da, sjećam se da je jutro bilo toplo i pomislila
sam kako se muškarac na plaži neće dobro osjećati
kad se probudi. Da budem iskrena, ni ja se tada
nisam najbolje osjećala«, doda.
 Friis ne komentira relativno blago jutro ni
činjenicu da mu žena s druge strane stola iz nekog
nepoznatog razloga otkriva osobne osjećaje.
»Uglavnom, uvjerena sam da ste se dva sata
kasnije probudili i uspeli uzvisinom do šetališta.
Htjela bih znati je li to točno i ako jest, sjećate li se da
ste tamo nekoga sreli. Nekoga od koga ste žicali
cigaretu.«
Friis izgleda potpuno zbunjeno. Pilji u zrak kao da
nije čuo pitanje. Ovo je pucanj u prazno, pomisli
Karen, ili, bolje rečeno, potpuni promašaj. Kako je
uopće mogla i na trenutak pomisliti da će se čovjek
koji živi poput Lea Friisa sjećati gdje je bio i s kim je
razgovarao prije četiri dana? Vjerojatno će biti sretan
ako se sjeti što je radio prije sat vremena.
»A ako se sjećam...«, polako kaže.
»Sto, sjećate li se ili ne?«
»Slušajte, nisam skroz pošandrcao. Ne još. Da,
sjećam se da sam razgovarao s jednim tipom.«
»Jeste li sigurni? Kako je izgledao, sjećate li se?«
»Ne, običan tip. .Momak u odijelu, govorio je o
krivom dobu dana. Ali osim lijepog odijela, izgledao je
iscrpljeno, to vam mogu reći. Nije bio u nimalo boljem
stanju od mene.«
»U odijelu, kažete?«
»Da, ali vam ne mogu reći koje marke. Možda
Armani ili Hugo-nacist-Boss.«
Friis izgovori imena nazalnim glasom, Karen se
iznenadi što su mu poznata imena modnih dizajnera.
S druge strane, zašto ne bi bila? Nešto joj govori kako
je Leo tek nedavno nestao s lica zemlje. Ovisnost još
nije ostavila dovoljno ožiljaka na njemu.
»Dobro«, kaže Karen uz osmijeh. »Onda preskočite
detalje. Zanima me znate li kad se to otprilike
dogodilo. Mislim reći, znam da ne znate točno
vrijeme, ali...«
»Dvadeset do deset«, prekine je.
Karen ga sumnjičavo promatra.
»Dvadeset do deset? I u to ste sigurni, samo tako?«
»Da, siguran sam. Samo tako. Razmisli malo,
murjakinjo.«
Zbog nečega u njegovu glasu proguta sljedeće
pitanje i učini kako joj je rekao. Razmisli. Zbog čega
bi se čovjek koji je pijan prespavao na plaži i probudio
se znojan i mamuran, mogao točno sjećati koliko je
bilo sati? Djelić sekunde kasnije, sine joj odgovor.
»Trgovina na uglu«, kaže mu. »Nedjeljom se otvara
u deset.«
»Pogodak! Četiri kantice lagera i mala kutija
cigareta. I paket kobasica. Toga jutra bio sam veoma
bogat: plaža je bila puna praznih boca i kantica,
morao sam ih samo pokupiti. Problem je bio samo u
tome što, kad sam se probudio, još ništa nije bilo
otvoreno.«
Leo uzme vrč i natoči još jednu šalicu kave, zatim
nastavi:
»Cijelo vrijeme dok sam punio kolica pomno sam
gledao sat na crkvenom tornju. A kad se taj tip
pojavio, sjećam se kako sam pomislio da još moram
čekati dvadeset minuta da bih kupio cigarete, ali mi
je tada tako vraški trebala jedna da bih ga bio
klepnuo da mi je nije dao.«
 45
»Nevjerojatno! Nazvat ću Jounasa i reći mu dobre
vijesti. Izvrsno učinjeno, Eikenova, stvarno izvrsno!«
Viggo Haugen joj se ozareno nasmiješi i napravi
pokret kao da će ustati s naslonjača za posjetitelje u
uredu tužiteljice Dineke Vegen. Potom zastane i opet
se spusti na plišano sjedalo. Okrene se prema Karen,
malo nagne glavu i pokajnički se nasmiješi.
»Pretpostavljam da ta znači da se Jounas može
odmah vratiti na dužnost. Dobro si to obavila za
njega, Eikenova, sada ga zaista ništa ne sprečava da
preuzme istragu. Znala si da je tvoje unapređenje
samo privremeno, je li tako?«
Karen ga iznenađeno gleda. Očito više neće morati
obavljati dužnost privremene voditeljice odjela, ali ni
u snu nije zamišljala da će Jounas preuzeti ovu
istragu.
Dineke Vegen se nakašlje.
»Čekaj malo, Viggo«, kaže. »To su dobre vijesti,
mislim reći, to što Jounasa možemo prekrižiti na
popisu osumnjičenika, ali mislim da ne bi bilo dobro
da on preuzme istragu.«
Haugen se nagne naprijed, zausti, ali mu njezino
odmahivanje rukom začepi usta.
»Iako Jounas više nije osumnjičenik, bio je u
veoma bliskom odnosu sa žrtvom. Ako sam sve dobro
shvatila, još uvijek nemate osumnjičenika ni teoriju
o mogućem motivu.«
 Karen nevoljko kimne. Nažalost, Dineke je sve
dobro shvatila, čega je Karen itekako svjesna.
Haugen zgrabi priliku.
»Ali upravo zbog toga trebamo Jounasa«, kaže
razdražljivo. »Bez uvrede, Eikenova, ali prošlo je pet
dana, a nema nikakvog napretka.«
»Ne, Viggo, upravo zbog toga Jounas ne bi smio
imati nikakve veze sa slučajem«, strpljivo mu objasni
Dineke. »Moramo razgovarati i s drugim ljudima,
proširiti krug. Ne očekuješ valjda da će on razgovarati
sa svojim srodnicima, primjerice, sa svojom kćeri.«
»Kćeri?«, naceri se Haugen. »Ti si već razgovarala
s njom, zar ne? I njezinim dečkom, osim ako nisam
krivo pročitao jutrošnje izvješće.«
»Da, točno. Karl Björken je uspio sinoć naći
Samuela Nesboa. Njegova priča potvrđuje Sigridinu o
gaži i njihovoj svađi. Što samo po sebi ne znači da
oboje imaju alibi za nedjelju ujutro, već samo to da
nije lagala o onome što se dogodilo u subotu navečer.
Ili oboje lažu«, doda Karen i krajičkom oka primijeti
kako je Haugen mrko gleda.
»Bilo kako bilo, još ne možemo otpisati kćer i
njezina dečka«, zaključi Dineke.
Haugen ne kani odustati.
»A kakav bi motiv mogli imati? Susanne nije
ostavila nikakav spomena vrijedan novac. A ona
kuća...«
»To trenutno nije nimalo važno«, prekine ga
tužiteljica, sada oštrijim glasom. »Daj da ti razjasnim:
ne dolazi u obzir, Jounas se ne smije ni približiti ovom
slučaju. Znaš da se ne volim miješati u policijske
stvari, iako se, kao tužiteljica, imam pravo umiješati
i preuzeti istragu. Ovaj put neću oklijevati, učinit ću
to, bude li potrebno.«
»Pa, nadajmo se da nećemo stići do toga. Obično
se slažemo, zar ne?«
Karen namjerno izbjegava pogledati ravnatelja
policije. Tužiteljica ne bi smjela držati prodike
čovjeku na njegovu položaju i to pred njegovom
zaposlenicom. Haugen je na sebi jedinstven
neprofesionalni način, stvorio situaciju koja je
jednako neugodna za sve troje. Iskalit će se na meni,
pomisli. Prije ili kasnije.
»Predlažem da istragu nastavi Karen sa svojim
timom i da nas oboje nastavi izvještavati. Jounas će
se vratiti na svoje mjesto voditelja CID-a, ali će se
držati veoma daleko od ovoga slučaja. Jesam li bila
jasna?«

Haugen je barem djelomično u pravu, pomisli

Karen kad se petnaest minuta kasnije skljoka na
stolicu u svom uredu. Vjerojatno bi netko drugi
trebao preuzeti istragu. Ne Smeed, očito, već netko
drugi, netko tko ima potrebnu energiju. Ona se osjeća
potpuno iscrpljeno. Svojevremeno je ovakvim
slučajevima pristupala poput terijera koji je našao
slasnu kost. Onda kad je bila toliko ambiciozna da je
htjela upravljati, utjecati i oblikovati dugoročan rad
policije. Sada je pametnija.
Paralizira je i sama pomisao da se Jounas Smeed
vraća na posao. Činjenica što će i dalje biti odgovorna
za istragu i potpuno ga zaobilaziti podnoseći izvješća
izravno svojim nadređenima, ravnatelju policije i
tužiteljici, teško da će smanjiti napetost između
Jounasa i nje. Njegova odsutnost omogućila joj je
privremeni oporavak, mali mjehur zraka u kojem je
mogla disati, čak ponovno osjetiti entuzijazam na
poslu. No taj je mjehur sada puknuo. Nad njom će
uvijek, poput tmurnog oblaka, visjeti ono što se među
njima dogodilo u Strandu. Svako poštovanje koje je
Jounas prije gajio prema njoj, zasigurno će potpuno
nestati, ali najviše se boji toga da će mu se nešto
omaknuti, da će drugi saznati. Može li zaista ostati
ovdje dok joj taj Damoklov mač visi nad glavom?
Ne, ja definitivno nisam prava osoba za vođenje
ove istrage, uzdahne. Možda će tužiteljica uspjeti
inspirirati tim i pronaći nove aspekte. Ili Karl,
pomisli, on još uvijek grize. U tom trenutku pokraj
nje se pojavi Karl.
»Što su rekli?«
»Jounas se vraća, ali neće sudjelovati u istrazi.
Haugen će ga odmah nazvati.«
Karl kimne.
»Očekivano. Iako moram priznati da sam mislio
kako će Haugen inzistirati da Jounas preuzme slučaj,
sada kad i službeno više nije osumnjičenik.«
Karen oklijeva. Da mu kaže što se dogodilo ili da
ga ostavi u uvjerenju kako je Haugen vlastitom
voljom donio razumnu odluku?
»Ne, nastavit ćemo kao i dosad«, kaže. »Tim ostaje
isti.«
 »Izvrsno. Osim toga, sada možeš sve zaboraviti« -
ogleda se naokolo, zatim tiše nastavi - »onu noć u
hotelu, jer mu je netko drugi dao alibi, zar ne? Zašto
onda izgledaš tako prokleto potišteno?«
Karen se polako okrene na stolici i pogleda ga u
oči.
»Zato što nemam blagog pojma što ću dalje.«
U tom trenutku zazvoni telefon.
Zove Kneought Brodal, kaže kako su rezultati
DNK-testa potvrdili da je ubijena osoba zaista
Susanne Smeed.
»Budući da je sada potvrđen identitet žrtve i da
nema nikakve sumnje o uzroku smrti, prepustit ću
njezino tijelo rodbini, da ga mogu pokopati«, kaže
ravnodušnim glasom koji ne otkriva da je osobno
poznavao Susanne.
»Rodbini«, pomisli Karen i zamisli Sigrid, budući
da Susanne nema drugih rođaka. Kako će Sigrid
organizirati sprovod? Teško da će održati karmine,
Karen čisto sumnja da Sigrid mari za tradiciju. Ali
teško je organizirati i sam sprovod. Nadam se da je
dovoljno pametna da prihvati očevu pomoć. Jounas
jest seronja i očito prema bivšoj ženi nije osjećao ništa
osim prezira, ali bit će uz svoju kćer ako ga to zamoli,
pomisli Karen. Bilo kako bilo, želi li se držati pravila
o sedam dana, ovo je hitan slučaj: na Doggerlandu
mrtvaca treba pokopati u roku od tjedan dana. Dolje
na Friselu još se pridržavaju pravila od pet dana, iako
mlađe generacije sve više prihvaćaju skandinavske
običaje. Preciznije, norveške ili danske. Kako bi
spriječili uvođenje degeneriranog švedskog običaja
prema kojem mrtvaci mogu ostati zamrznuti i do dva
mjeseca, nedavno je donesen novi zakon: ako obitelj
ne uspije organizirati pokop za pet radnih dana i dva
vikenda, vlasti se mogu uplesti i održati pokop u
njihovoj odsutnosti.
Susannein sprovod vjerojatno će biti u subotu,
pomisli Karen. Ne budem li mogla doći, zamolit ću
Karla da on ode. Iako slučaj nema nikakve veze s
onime što se obično prikazuje na televiziji, gdje
ubojice krišom promatraju iz grmlja na groblju, važno
je da policija bude prisutna. Na sprovodu bi se mogao
pojaviti netko zanimljiv, neki stari Susannein prijatelj
koga su previdjeli.
 46
Tog petka poslijepodne, u dvadeset do četiri,
istražni tim je ponovno oživio.
Poput psa tragača, pročešljali su sav jednotjedni
rad. I postupno se halabuka u startnom boksu
smirivala. Analizirali su jednu po jednu presudnu
točku dok je vrijeme nemilosrdno prolazilo: prva
dvadeset četiri sata tijekom kojih se, u pravilu,
identificira devedeset posto nevještih i očajnih
počinitelja, tri dana za vrijeme kojih malo vještiji
počinitelji uspijevaju biti korak ispred policije. Sada,
šestog dana istrage, nestala je i posljednja nada da će
DNK i drugi forenzički dokazi baciti važno svjetlo na
slučaj. Sve što imaju rašireno je na stolu. Nitko se
više ne nada novim važnim izjavama svjedoka koji bi
se mogli pojaviti poput deusa ex machinae. Ništa od
ono malo što su otkrili ne izgleda kao da bi ih moglo
nekamo odvesti. Osim možda Diše Brinckmann.
Kontaktirali su španjolsku policiju, ali sudeći prema
njihovu mlakom odgovoru, najvjerojatnije će već biti
kod kuće dok se neki od njihovih kolega s kontinenta
ne udostoji dignuti guzicu i potraži je. Pitanje je samo
kako jedna sedamdesetogodišnja starica može biti
povezana s ubojstvom. Nesumnjivo, nije ga sama
počinila, ali bi im možda mogla reći nešto o Susanne.
Nešto što još nisu saznali.
U takvoj su situaciji bili kad je Cornelis Loots
mašući rukom pozvao Karen.
 .

Svima je promaknuo prijavljeni slučaj provale u

vikendicu pokraj Thorsvika na sjeveru Heimöa.
Cornelis je slučajno nabasao na njega dok je u bazi
podataka tražio popis svih zločina počinjenih u
protekla tri tjedna. U kuću, smještenu istočno od
trajektne luke, provaljeno je u subotu 21. rujna,
tjedan dana prije ubojstva Susanne Smeed. Policija u
Ravenbyu naknadno je promijenila klasifikaciju
slučaja kao provalu i pokušaj podmetanja požara.
Upravo mu je ta promjena klasifikacije zapela za oko.
Počiniteljev pokušaj podmetanja požara omeo je
susjed koji je namirisao dim i otišao do granice
imanja kako bi vidio koji to od njegovih susjeda idiota
loži vatru po onakvom vremenu. No umjesto vlasnika
vikendice koji spaljuje smeće u vrtu, ugledao je
mladića s ruksakom na jednom ramenu kako izlazi iz
susjedove vikendice i osvrće se kao da se želi uvjeriti
je li se vatra dobro razgorjela.
Susjed, muškarac imenom Hadar Forrs, iako
nerado, učinio je pravu stvar. Umjesto da slijedi
piromaniji sklonog mladića koji je odjurio na žutom
motociklu, nazvao je hitne službe, a zatim, i prije
dolaska vatrogasaca, uspio sam ugasiti vatru,
domišljato razbivši prozor i provukavši vrtno crijevo
za zalijevanje.
Vlasnik vikendice, David Sandler, odlučio je
provesti taj posljednji vikend u vikendici kako bi
ubrao neobično bogat urod lisičarki. Za vrijeme
provale bio je na putu u trgovinu u središtu
Thorsvika kako bi kupio maslac i vrhnje. Kad se
nakon pola sata vratio, zatekao je poplavljen pod u
kuhinji i kuću punu oporog dima od izgorjelih
kuhinjskih zavjesa. Morat će je tjednima prozračivati.
Novokupljeni laptop i stari Rolex njegova oca nestali
su s noćnog ormarića i sada je, što je najgore, još bio
i dužnik zajedljivom susjedu. David Sandler nije bio
nimalo zadovoljan, toliko je bilo očito iz izvješća.
»S druge strane, da je bio kod kuće, možda bi mu
mladić žaračem rascopao glavu«, primijeti Karl,
izgovarajući naglas ono što su svi pomislili.
Karen je sazvala poseban sastanak: činilo se da
cijeli tim osjeća kako im se zbog te provale
osmjehnula sreća. Sada svi uspravno sjede, gledaju
je, spremni su zapisati bilješke.
»Nećemo se previše nadati, ali ovo znači da se
moramo usredotočiti na pronalaženje drugih
potencijalnih povezanosti. Pročešljajmo svaki detalj
svake prijavljene provale. Započet ćemo s današnjim
izvješćima i zatim nastaviti unatrag. Sastavit ću popis
istražnog tima koji će nam pomoći u poslu.«
U normalnim bi okolnostima gunđali i uzdisali
kad bi im dodijelila ovakvu vrstu posla, no sada, čim
je zaključila sastanak, svi su potrčali prema svojim
stolovima i logirali se na bazu podataka.

Sat i trideset minuta kasnije, Astrid mahne

ostalima. Isprva nitko ne shvaća zbog čega je tako
reagirala. Samo još jedna provala, ovaj put gore na
Nooröu, sjeverno od trajektne luke, između 17. i 20.
rujna, vlasnik nije bio kod kuće. I nije podmetnut
požar. Među ukradenim stvarima su, osim dva
laptopa i - vjerojatno prenapuhane - velike količine
zlatnog nakita. Policiji je dobro poznato da ljudi na
Nooröu kradu poput tuljana: tamo ima mnogo
provala i samo ih je nekoliko riješeno. Ni u ovom
izvješću nema ničeg značajnog. Osim jednog sitnog
detalja.
Na popisu ukradenih stvari je žuta Honda, model
CRF 1 000L. Africa Twin.
I opet je Karl taj koji izgovori ono očito:
»Isti tip. Ukrao je motocikl na Nooröu i iskoristio
ga za bijeg iz Thorsvika. Imaju li kamere na trajektu?«
Poput nevidljivog plina koji je nemoguće obuzdati,
počele su se širiti teorije: možda je ubojstvo Susanne
Smeed jednostavno provala koja je krenula po zlu.
Možda je tip koji je podmetnuo požar u Thorsviku,
isto to učinio i tjedan dana kasnije u Langeviku.
Možda je pratio svoje mete i znao kako za vrijeme
Oistre Susanne obično nije u gradu. Možda ju je,
zatekavši je kod kuće, ubio iz čistog očaja. Možda
sada znaju kako i zašto je ubijena Susanne. Ako je
tako, onda je samo pitanje vremena kad će uhvatiti
počinitelja.
Jedina osoba koja je bila potpuno uvjerena u to
da im se promijenila sreća, bio je Viggo Haugen.
Toliko je bilo jasno Karen kad je pola sata kasnije
odlazila iz njegova ureda.
»Izvanredne vijesti«, ponovio je udarivši rukom po
stolu.
Posljednje što je čula prije zatvaranja vrata bio je
zvuk podizanja telefonske slušalice.
 47
Klima-uređaj u konferencijskoj dvorani isključi se
u 20 sati. Čim zamre zujanje, Karen osjeti kako joj
klonu ramena. Smeđa papirnata čaša s viskijem koji
je maznula iz Jounasova ureda je mala, ali veoma
dobra osveta za ovo, pomisli, za njezin posljednji dan
vršiteljice dužnosti vođe CID-a. Nakon tjedan dana
suspenzije, u ponedjeljak će Smeed opet preuzeti
svoje dužnosti.
Još samo malo i ustat će i otići po dvije vrećice
pune dagnji koje je uspjela ugurati u hladnjak u
čajnoj kuhinji. I opet je zaboravila da je pozvala ljude
k sebi, sve dok prije nekoliko sati nije primila
Eirikovu poruku kojom pita treba li on sutra donijeti
nešto. »Ništa. Dobrodošao!«, odgovorila je, a zatim
panično otrčala dolje u luku prije nego što se zatvore
trgovine. Nakon toga vratila se u ured.
Ostavši sama, podigne noge na stol i iz daljine
promatrala veliku ploču uza zid. Na vrhu su slike
Susanne Smeed. Na lijevoj strani su relativno novije
fotografije koje su im poslali iz Eira domova za starije
i nemoćne: svi njihovi zaposlenici moraju nositi
identifikacijsku karticu s fotografijom, tako da je
Gunilli Moen trebalo manje od četiri minute da im
pošalje preslike. S desne strane slike na kojoj
Susanne ozbiljno gleda ravno u fotoaparat su foto
grafije koje je prikazuju mrtvu u kuhinji, zajedno s
fotografijama kuhinje snimljenima iz svih kutova.
 Ispod uredno poredanih slika Karl je nacrtao
okomitu crtu slijeda događaja i uz nju činjenice koje
su dosad uspjeli utvrditi.

Petak, 21. rujna 16:30 Susanne odlazi sa svog

radnog mjesta u Solgardenu.
Ponedjeljak, 24. rujna 7:45 Susanne javlja na
posao da je bolesna.
Petak, 27. rujna 7:15 Susanne na službeni
mobitel dobiva poziv iz Kopenhagena.
Subota, 28. rujna. Nema podataka.
Nedjelja, 29. rujna 8:30-10 moguće vrijeme
ubojstva, prema Kneoughtu Brodalu.
Nedjelja, 29. rujna oko 9:45 Angela Novak stiže u
kuću Haralda Steena.
Nedjelja, 29. rujna između 9:55 i 10 Harald i
Angela čuju odlazak automobila od Susanneine kuće.
Nedjelja, 29. rujna 11:49 Harald Steen naziva
hitnu pomoć.
Nedjelja 29. rujna 24:25 Sara Inguldsen i Bjorn
Lange stižu u kuću.

Kako bi sve bilo po propisu, naveli su i imena svih

koji nisu bili u površnoj vezi sa Susanne: Jounasa
Smeeda, njezinu kćer Sigrid i njezina dečka Samuela
Nesboa, Wenche i Magnusa Hellevika, Gunille Moen.
Nakon imena Diše Brinckmann napisan je upitnik.
Preostali dio ploče je prazan, zbog toga ju je vjerojatno
netko odgurao dalje od stola.
A sada mogu prekrižiti dva imena s popisa
osumnjičenika.
Ranije večeras, Karl im je priopćio novu
informaciju: Sigrid Smeed nije bila potpuno iskrena
u razgovoru. Bolje bi joj bilo da je rekla istinu.
Nakon upornog kucanja na Sigridina vrata u
stambenom bloku u Gaardi, Karl je napokon uspio
razgovarati s - još uvijek veoma uznemirenim - prvim
susjedom kojega je u nedjelju ujutro probudilo
komešanje na stubištu. Prema riječima susjeda,
muškarca pedesetih godina čiji je dah zaudarao na
alkohol i dimljenu ribu, Samuel Nesbo se u tom
trenutku vratio kući i zatekao lanac na vratima.
Sigridin dečko - susjed ga je prepoznao kroz
špijunku - uporno je pritiskao zvono, potom počeo
dozivati i na kraju vikati na Sigrid da mu otvori vrata.
Naposljetku ga je očito pustila unutra, jer je
susjed nakon toga iz njihova stana čuo vikanje i
vrištanje, sve dok, otprilike sat kasnije, dečko nije
bijesno otišao.
»Jeste li stekli dojam da se tuku?«, upitao je Karl,
čudeći se u sebi zašto nitko nije pozvao policiju. S
druge strane, točno je znao zašto: obiteljski izgredi su
svakodnevna pojava u Gaardi, pozivi policiji
izbjegavaju se pod svaku cijenu.
»Nemam pojma, ali znam da je bila živa kad je on
otišao, jer se derala iz petnih žila.«

.
 Karen nikad nije smatrala Susanneinu kćer
potencijalnom osumnjičenicom, ali sada mogu
definitivno prekrižiti i nju i njezina dečka. Ostale su
još samo dvije slamke spasa: identificiranje vozača
žute Honde i kontaktiranje Diše Brinckmann.
Možda će im jedno od njih pružiti kakav koristan
trag, ali se ništa neće dogoditi prije nego što se Smeed
vrati na posao. Cijeli tjedan bez ikakva napretka -
neće mi dopustiti da to zaboravim, sumorno pomisli
promatrajući prozor po kojemu se slijeva kiša. Ljudi
su se već umorili od razgovora iznenadnoj promjeni
vremena, o vrućini kasnog ljeta za vrijeme Oistre,
preranom dolasku ledenih temperatura i ove
beskonačne kiše. Meteorolozi nemaju nikakvih riječi
utjehe: iznad Atlantika skupljaju se novi sustavi
niskoga tlaka, čekajući da udare po Doggerlandu i
iskale svoj bijes na otočju.
Karen kroz prozor promatra kaleidoskop sivih
boja dok u mislima prebire po činjenicama iz slučaja.
Sada ih već zna napamet, stoga nema razloga listati
crni registrator.
Razmišlja o Susanneinu osobnom životu, riječ
»sukob« spominje se praktički u svim njezinim
odnosima s drugim ljudima, još više sukoba s
Jounasom, i za vrijeme i nakon braka. Prvenstveno
zbog novca i zemlje. Sukob s kćeri uzrokovan
Susanneinim beskonačnim svađama sa Sigridinim
ocem i Susanneino razočaranje kad se njezina kći u
baletnoj suknjici pretvorila u mladu ženu s
piercingom na nosu i tetovažama na rukama. Sukob
sa šeficom zbog korištenja službenog mobitela u
privatne svrhe i odbijanja njezine prijave za bolje
radno mjesto. Sukob s energetskom kompanijom
Pegasus zbog prava na zemlju i iritantnog zvuka
vjetroturbina u blizini njezine kuće. Sukob s Wenche
Hellevik jer se Susanne osjećala odbačeno
zanemareno.
Nisu otkrili nikakav sukob sa Samuelom Nesbom,
iako se može pretpostaviti kako bi Sigridin hladan
odnos s majkom mogao značiti da ni on prema njoj
nije gajio tople osjećaje. Je li bilo kakva sukoba
između Susanne i Diše Brinckmann, još im nije
poznato.
Na marginama su fusnote o manjim sukobima s
kolegama s posla, autobusnim kompanijama i
različitim isporučiteljima robe i usluga s kojima
Susanne nije bila zadovoljna iz ovog ili onoga razloga.
Čini se da je Susanne Smeed imala problema
praktički sa svima s kojima je stupila u kontakt.
Kao i sa mnom, pomisli Karen, sjetivši se njihova
neugodna susreta na blagajni rasadnika. Susanne je
definitivno imala nešto protiv Karen Eiken Hornby i
mnogo prije nego što je za to dobila dobar razlog. Iako
nikad neće saznati što se dogodilo u sobi 507 hotela
Strand.
Pitanje je samo je li koji od svih tih sukoba bio
dovoljno ozbiljan razlog za njezino ubojstvo. Je li
nekome toliko upropastila život da je izgubio
kontrolu? Ili, je li znala nešto što je nekome
predstavljalo prijetnju? Bez dokaza koji bi to
potkrijepili, Karen ima osjećaj da je Susanne bila
upravo onaj tip osobe koji bi se toliko nisko spustio.
Je li nekoga ucjenjivala?
 S druge strane, pomisli pijuckajući viski, sve ovo
razmišljanje očigledno je besmisleno. Sudeći po
uzbuđenom glasu Vigga Haugena prije nekoliko sati,
ubojstvo Susanne Smeed je riješeno.
»Čak ni ti ne možeš poreći da ovo baca jedno
potpuno novo svjetlo«, rekao je. »Veoma uvjerljivo
objašnjenje ovog žalosnog slučaja.«
Pa dobro, zašto ne, pomisli Karen i otpije još jedan
gutljaj. Neka bude tako: velika je vjerojatnost da je
provale u Nooröu i Thorsviku počinio isti tip. Iz
nekoga razloga odlučio je napraviti još veće zlodjelo i
zapaliti drugu kuću. Nije nemoguće zami sliti da je
svoj pohod nastavio u Langeviku. Možda ga je
Susanne iznenadila ili je on možda htio povećati
uzbuđenje: od provale preko paleža do ubojstva.
Klasični slučaj potpunog odsustva osjećaja, čestog u
zločinaca s psihopatskim tendencijama. Ali, pomisli,
za takvu vrstu eskalacije potrebno je više od tjedan
dana.
»Želim vam ugodan vikend.«
Glas s ulaza toliko prestraši Karen da skoči na
noge i prolije posljednje kapi viskija iz papirnate čaše.
»Još si ovdje? Mislila sam da sam sama«,
promrmlja, brišući ruku o traperice.
»Nisam vas htjela prestrašiti«, odvrati Astrid
Nielsen i povuče patentni zatvarač na parki.
Zaista izgleda umorno, primijeti opet Karen i osjeti
žalac krivnje. Kako bi slijedili trag nove provale,
trebalo je pregledati nadzorne snimke svih trajektnih
ruta i proširiti istragu na sve zločine povezane s dvije
provale. S obzirom na nevoljkost lokalne policije da
se koristi novom internom bazom podataka PIR, koja
prema riječima djelatnika iz Informatičkog odjela još
pati od »porođajnih muka« i to gotovo jedanaest
mjeseci nakon uvođenja, trebalo je nazvati sve
lokalne postaje kako im ništa ne bi promaknuto.
Astrid Nielsen bila je zadužena za prikupljanje
rezultata.
»Nadam se da te ovdje nije zadržala moja sklonost
robovlasništvu, dalje od muža i djece, ovako kasno u
petak navečer«, kaže joj Karen uz osmijeh.
»Ne, niste vi krivi. Djeca su s mojim roditeljima, a
Ingemar je... no, dobro, mogla bih vam reći, ionako
ćete saznati. Ingemar i ja se razvodimo.«
Karen spusti noge sa stola i nagne se naprijed.
»Uđi«, kaže. »I sjedni.«
Čini se da Astrid opet oklijeva, ali tada polako
skine parku. Nijemo se spusti na stolicu, Karen vidi
kako joj podrhtavaju usne.
»Reci mi što se dogodilo«, kaže joj.

U narednih trideset minuta Karen je saznala kako

Astrid nije onoliko nepodnošljivo savršena niti je
njezin muž svetac kao što je mislila.
 48
Nisu sva sjedala popunjena, no Karen se svejedno
iznenadi koliko je ljudi ove subote ujutro došlo u
langevišku crkvu na Susannein pogreb.
U prvoj klupi su Jounas i Sigrid, zajedno s
Wenche i Magnusom Hallevikom. Iz poštovanja
prema ožalošćenima, red iza njih je prazan, ali Karen
ugleda Gunillu Moen i još jednu ženu, vjerojatno
Susanneinu kolegicu iz Solgardena. Došlo je nekoliko
mještana, čak i Harald Steen, kao i Odd Marklund,
Jaap Kloes i Egil Jenssen sa ženom. Ne može odrediti
tko je došao odati počast pokojnici, a tko iz morbidne
znatiželje. Karen sjedne na klupu straga, čini se da je
nisu primijetili ni Jounas ni Sigrid. S druge strane,
Wenche Hellevik joj kimne i nasmiješi se.
Sigrid je izgledala blijedo i odlučno kad je ispred
oca ušla u crkvu. Za vrijeme svećenikova govora sjedi
pognute glave. Karen primijeti kako joj Jounas
pokušava nešto reći, ali ona odlučno okrene glavu na
drugu stranu.
Pjevaju se uobičajeni hvalospjevi, svećenik brzo
završi govor, rekao je samo ono što je neophodno. No
nakon zvuka zemlje bačene na lijes, Karen čuje
prigušeno plakanje. Ne vidi Sigrid, treba joj nekoliko
trenutaka dok ne ugleda sagnutu Susanneinu kćer.
Jounas se nelagodno meškolji na stolici, Wenche je
stavila ruku na Sigridina leđa, ali ju je veoma brzo
odmaknula.
 .

Sve je gotovo za trideset minuta. Karen među

posljednjima izlazi iz crkve i opazi kako su Jounas i
Sigrid već stigli do parkirališta, dok su se Wenche i
njezin muž zadržali ispred crkve, razgovaraju sa
svećenikom. Jounas i Sigrid se očigledno zbog nečega
svađaju. Jounas je otvorio vrata automobila i izgleda
kao da je nagovara da uđe, ali ona odmahuje glavom.
Razdraženo joj pokazuje na automobil, ali ona
prekriženih ruku tvrdoglavo stoji na mjestu. Zatim se
naglo okrene i počne se vraćati prema groblju,
Jounas je doziva.
Trenutak kasnije Jounas je u automobilu, zatvara
vrata uz tako glasan tresak da se svi okrenu prema
njemu, Wenche ga tjeskobno promatra. Potom brzo
završi razgovor sa svećenikom i pohita prema
parkiralištu, muž je slijedi.
No prije negoli stignu tamo, Jounas izjuri s
parkirališta, šljunak pršti na sve strane.
Nekoliko trenutaka Wenche izgleda neodlučno,
skrene pogled s Jounasova automobila na nećakinju
koja preko groblja hoda u suprotnom smjeru.
Ogorčeno odmahne glavom, kaže nešto mužu, pa uđu
u svoj automobil. Smireno, bez teatralnosti, Magnus
Hellevik vožnjom unatrag izvede svoj metalik plavi
Volvo s parkirališta i udalji se od crkve.
Posljednja stvar koju Karen vidi prije nego što uđe
u svoj automobil je mršavi Sigridin lik koji nestaje iza
živice od tisa.
 49
Zveckanje dagnji dok ih izlijeva iz kante u metalni
sudoper primora Rufusa na brzo povlačenje iz
kuhinje na trosjed u dnevnoj sobi. Vratit će se,
pomisli Karen dok polako, poput kirurga prije
presudne operacije, navlači rukavice od lateksa i
promatra blistave crne ljušture. Zatim uzme nož za
školjke i baci se na posao. Šest kilograma dagnji
treba očistiti od brade i pijeska, to će potrajati, ali
njezini gosti neće doći još nekoliko sati. Bit će osam
ili devet ljudi: Kore i Eirik i Marike, naravno, Aylin
nije bila sigurna hoće li uspjeti naći dadilju, ali je
kasnije javila kako ona i Bo dolaze. Šteta, pomisli
Karen. Bo neće biti nimalo oduševljen kad shvati da
provodi večer s čoporom žena i dva gay muškarca.
Više zbog obzira prema Aylin i opće atmosfere nego
zbog Boa, pozvala je svoga rođaka Torbjörna i njegovu
ženu Veronicu. Oni će znatno popraviti Boovo
raspoloženje. Iako kao ugledan odvjetnik s političkim
ambicijama, već ima razgranatu mrežu poznanika, on
i Veronika pripadaju istoj stranci, a Bo ima velike
planove. Pozvala ih je zbog Aylin, uvjerava samu sebe.
Želi li vidjeti svoju prijateljicu, mora pozvati i
njezina muža i pobrinuti se da bude zadovoljan. Sve
dok Marike bude držala jezik za zubima, sve će biti u
redu. Marike zove Aylina muža »prokletim govnarom«
s »patološkom potrebom za kontroliranjem«.
»Kladim se u što god hoćeš da je tuče. Zašto uvijek
nosi duge rukave?«, rekla je Marike prošloga ljeta.
 Karen ju je stvarno pitala. Zaustavila se ispred
njihove kuće kad je bila sigurna da nema Boa. I
nakon dvije šalice kave, napokon je izrazila svoju
zabrinutost i bila nagrađena grohotnim smijehom.
Da, Bo ima svoje mane, ali je ne tuče. Naravno da ne.
Ta uspomena je još uvijek peče.

Mobitel se oglasi na kuhinjskom stolu, Karen obriše

ruke. Astrid joj šalje poruku: Previše sam umorna da
bih došla večeras. Provela sam besanu noć i moram
obaviti još mnogo stvari. Ali hvala na pozivu i sretan
rođendan!
Spontanu odluku da pozove kolegicu u jednakoj
su mjeri potaknuli i iznenađenje i suosjećanje. Mala
gospođica Dobrica i njezin uredan i čist muž
informatičar se razvode, a razlog je nevjera. Astrid je
slučajno saznala, rekla joj je. Klasična priča: slučajno
je otvorila pismo adresirano na muža, pogledala
primljeni bankovni izvadak i od iznenadne spoznaje
svijet se prestao okretati, a tijelo joj se sledilo. Dvije
večere u restoranu i noć provedena u hotelu. U
Parizu.
Dobila je neoboriv dokaz da Ingemar toga vikenda
nije otišao sa svojim dečkima u London na utakmicu
Premier Lige.
Odmah joj je sve priznao. Slagao joj je i za
prethodni odlazak na utakmicu, ali prije toga je
stvarno bio na utakmici. Ovaj posljednji dio istaknuo
je veoma ozbiljno, kao da će ga to odriješiti od grijeha.
 »Je li ozbiljno to između njega i te druge žene?«,
upitala je Karen, istoga časa zaželjevši da nije.
»Mislite da je to važno? Zar bih trebala čekati dok
se ne ispuše i pužući se vrati kući?«
Ne, Karen nije to mislila, iako joj je tijekom godina
ideja o vječnoj vjernosti postala besmislena. Zar je
stvarno toliko teško oprostiti i zaboraviti? Jedan mali
kiks nije najgora stvar koja se može dogoditi obitelji.
S druge strane, kamion koji iznenada skrene sa svoga
traka, svakako jest.
Naglas je rekla:
»Ne, naravno da ne. Koliko dugo znaš?«
»Od utorka navečer. Planirali smo da ovog vikenda
djeca budu kod njegove majke tako da možemo
razgovarati, ali ja ne želim. Upravo sam rezervirala
sobu u Rivalu. Da barem imam bocu cuge sa sobom
tako da mogu ostati u sobi, ali morat ću otići u
hotelski bar. Zapravo, mislim da ću tamo pokupiti
nekoga, tako da budemo kvit.«
Na trenutak je Karen pomislila da bi mogla uzeti
bocu viskija iz Jounasova ureda i dati je Astrid, no
zatim se predomislila. Posljednja je stvar koja joj
treba da sama sjedi u hotelskoj sobi. Ni hotelski bar
u Rivalu nije mnogo bolji, ali tamo barem neće biti
sama, niti će joj biti velik problem pokupiti nekoga.
A zatim joj se jednostavno omaknulo:
»Znaš, ako možeš odložiti tu osvetu, voljela bih da
dođeš k meni.«
Astrid nije ni prihvatila ni odbila poziv. Možda će
otići sestri gore u Ravenby, iako je pravi davež. Karen
joj je rekla kako, u tom slučaju, slobodno može doći
k njoj.
Možda je u pravu što neće doći, pomisli Karen,
pažljivo otvarajući dagnju nožem. Vjerojatno se danas
mora baviti važnijim stvarima, primjerice, smisliti
kako će reći djeci. I Ingemarovim roditeljima na
Nooröu koji su, prema Astridinim riječima, veoma
religiozni. Očito sam potpuno u krivu, pomisli Karen,
iako je ortodoksno mišljenje o svetosti braka očito
preskočilo jednu generaciju u obitelji Nielsen.
Uspravi se i pogleda kroz kuhinjski prozor.
Jutarnja rosulja je stala, jato kugara zgrabilo je
priliku i navalilo na oskorušu. Za otprilike sat
vremena nestat će i posljednja crvena bobica, no
prizor je vrijedan zime bez džema od oskoruše.
Nepomično promatra njihova svilena leđa. Zatim
tišinu razbije grabežljivo Rufusovo režanje, skočio je
na kuhinjski ormarić i sada čeznutljivo gleda ptice.
»O, ne, dušo. Dat ću ti dagnju.«
Još neko vrijeme zajedno promatraju kugare,
potom Rufusu dosadi pa skoči dolje, a Karen nastavi
s čišćenjem dagnji. Uljuljane ritmičkim zvukom
tapkanja i struganja, misli joj opet odlutaju. Morat će
jesti u kuhinji, iako će biti pravi izazov smjestiti za
stol devet osoba. Veranda ima krov i temperatura se
podigla za nekoliko stupnjeva, ali vani je svejedno
hladno. Eto, zato sam trebala preurediti spremište za
čamce, kao i svi drugi, pomisli. Možda bih to ipak
trebala učiniti. Počet ću u proljeće, tako da bude
gotovo do ljeta.
 Njezino sanjarenje prekinu tri prodorna zvuka
automobilske trube.
Kugare odlete s oskoruše, Marikein automobil uđe
kroz dvorišna vrata i zaustavi se na prilaznom putu
uz njezin auto. Ne skidajući rukavice od lateksa,
Karen otvori ulazna vrata i promatra prijateljičinu
pozamašnu pozadinu dok se saginje kako bi sa
stražnjeg sjedala uzela vrećice i buket cvijeća. Zatim
se okrene široko se smiješeći i počne glasno pjevati
dansku rođendansku pjesmu.
Karen strpljivo sluša njezino pjevanje bez sluha,
uakon toga prihvati žute ruže i zagrljaj.
»Hvala ti, baš je lijep. Danas samo jedan stih? Ne,
ne, i to je bilo dosta!«, brzo doda.
»Nezahvalna kučko. Hej, ljubavi!«
Ovo posljednje namijenjeno je mačku koji je
slijedio Karen na trijem i sada se trlja o Marikeine
čizme. Zatim Marike podigne teške vrećice i uz Karen
uđe u kuhinju.
»Ravno iz pećnice«, izjavi i izvuče tri velike štruce
kruha od kiselog tijesta. »Ili su barem ispečene ovoga
jutra, tako kaže tip u Bakkeru. A vidi ovo, isto ravno
iz pećnice.«
Marike pažljivo stavi drugu vrećicu na stol i izvadi
veliki keramički pladanj u nijansama plave i zelene.
Boje se međusobno stapaju, izgledaju kao da ima više
slojeva, debela glazura daje im trodimenzionalnu
dubinu, izaziva dojam kao da se gleda u plitki morski
zaljev.
Karen ostane bez riječi. Zagrli Marike i dugo je drži
u zagrljaju.
»Dobro, dobro, sad je dosta. Imaš li vina?«
 50
Sat i pol kasnije, Karen Eieken Hornby stoji u
svom spremištu za čamce i promatra transformaciju.
Čim je spomenula kako namjerava spremište
preurediti u dodatni prostor za druženje, Marike je
odmah krenula u akciju. Nazvala je Korea i Eirika koji
su u tom trenutku ulazili u automobil, ali im nije
smetalo da svrate u njezin atelje. Brzo je pretražila
kuću i šupu dok je Karen pržila luk, češnjak i mrkvu,
dolila vino i vrhnje i na kraju u smjesi rastopila velik
komad ovčjeg sira. I dok je bila zauzeta rezanjem
jabuka i njihovim pirjanjem na maslacu i šećeru,
vađenjem lisnatog tijesta iz hladnjaka i pokrivanjem
lima papirom za pečenje, Marike je, uz pomoć Korea
i Eirika, dovukla dolje na obalu dvoja stara vrata,
četiri nogara i dvije plahte. Električnom grijalicom,
spojenom produžnim kabelom koji vijuga po šljunku
sve od priključka u gostinskoj kući do spremišta za
čamce, uspjeli su podići temperaturu za najmanje
deset stupnjeva.
Dugi stol postavljen uz jedan zid nije dovoljno
stabilan da bi se na njemu plesalo i oni koji budu
sjedili leđima naslonjeni na golemi čamac na vesla
morat će paziti da ne padnu u vodu. No toplo svjetlo
svake pronađene svijeće i fenjera dobro skriva
harpune, lopate, vile, potrgane mreže, žutu
nepromočivu odjeću, čak i stari zahrđali željezni
krevet u dva dijela koji je jednom njezin otac tko zna
otkuda dovukao, ali mu njegova žena nije dopustila
da ga unese u kuću.
Na vrtne i kuhinjske stolice postavili su deke, kao
i na klupu pronađenu u šupi. Stol su prekrili s dvije
plahte i netko je - Karen pretpostavlja da je to bio
Eirik - napravio ukras za stol od žice za kokošinjac,
grančica borovice i oskoruša koje kugare nisu stigle
požderati. Proteže se cijelom dužinom stola, između
tanjura i čaša.
»Sretan rođendan«, s osmijehom kaže Kore kad
ugleda njezinu iznenađenost. »Sada prijateljevanje s
dva snalažljiva gaya i maničnom Dankinjom i ne
izgleda tako loše, zar ne?«

Nekoliko sati kasnije, u spremištu za čamce vlada

veselo raspoloženje. Ovu večer svakako moram
zapamtiti, pomisli Karen, promatrajući svakoga
ponaosob za stolom. Kore sjedi do nje i razgovara s
Marike, izgledaju kao da tračaju, oboje prasnu u
smijeh. Možda joj je Kore ispričao kakav opsceni
detalj s jučerašnjeg snimanja u produkciji KGB-a čiji
je suvlasnik zajedno s dva Šveđanina, tamo
hodočaste umjetnici iz cijele Europe kako bi snimili
svoju glazbu iz razloga koji Karen nikako ne može
dokučiti. Barem nema opasnosti da će Marike
započeti svađu s Boom dok razgovara s Koreom.
Kao što je i predvidjela, Bo i Torbjörn su se odmah
skompali, njezin rođak promatra nešto što Bo crta
vilicom na stolnjaku. Torbjörn pristojno kima, uzima
bocu vina i toči ga u njihove čaše. Na drugom kraju
stola Eirik izgleda ozbiljno, udubio se u razgovor s
Aylin, a ona izgleda zabrinuto, prstima odsutno mrvi
komad kruha. Možda je uzrok njezine ozbiljnosti
činjenica što je samo ona trijezna - naravno, Aylin će
voziti. Ili možda to što je udana za seronju, pomisli.
Ako ništa drugo, izgleda da je Bo večeras ostavio kod
kuće svoju razdražljivu narav, dosad se suzdržao od
ponižavajućih komentara o svojoj ženi.
Astrid nije došla, očito je odabrala sestru umjesto
provođenja još jedne večeri u baru u Rivalu, pomisli
Karen. Ustane i počne raščišćavati stol. Uskoro će
skuhati kavu i podgrijati savijaču od jabuka.
»Pusti to, nemoj ni mrdnuti prstom«, kaže Kore i
povuče je dolje na stolicu.
Karen se okrene prema Veronici koja šutke
promatra ostale. Očigledno je i ona zadužena za
vožnju jer veoma polako pijucka vino. Teško da bi ih
zaustavila policija: Veronicin i Torbjörnov najbrži
povratak kući vodi uskom često preko langeviškog
grebena na kojem u proteklih trideset godina nikad
nitko nije vidio policijski automobil, no Veronica je
članica odbora za javno zdravstvo u parlamentu i ne
želi ništa riskirati. Sada pogleda Karen u oči i podigne
svoju čašu.
»Uzdravlje, Karen, još samo jedna godina do
velikog dana! Vrijeme stvarno leti. Ja se već sada
užasavam, a ostalo mi je još nekoliko godina.«
»Pa, sljedeće godine u ovo vrijeme preostat će mi
jedino da se uvučem u kakvu rupu i umrem«, odvrati
Karen uz osmijeh i otpije dva gutljaja vina. »Kako
stoje stvari u parlamentu, ima li kakva napretka što
se tiče zdravstvenog osiguranja?«
Istoga časa zažali zbog tog pitanja. Napredna
stranka obećala je na izborima kako će omogućiti
njegu svih starijih od osamdeset godina, besplatnu
stomatološku zaštitu svih mlađih od osamnaest, kao
i osiguran smještaj za svakoga tko je voljan potpisati
ugovor o odvikavanju od droga i to im je donijelo
dovoljan broj glasova da uđu u koaliciju s liberalima,
no pokazalo se da je provedba teška. Dvije godine
nakon izbora novine su još uvijek pune priča starijih
ljudi kako im je uskraćeno mjesto u staračkim
domovima, a broj ovisnika koji su voljni poštivati
uvjete ugovora bio je sramotno malen. Da bi sve bilo
još gore, u jutarnjim vijestima objavljeno je kako je
stanje gore nego ikad dosad.
Veronica Brenner odgovori joj upravo onako kako
bi odgovorila političarka.
»Hvala što pitaš, mislim da roditelji u ovoj zemlji
cijene što su pošteđeni golemih računa zubara za
svoje tinejdžere«, odvrati s osmijehom.
Možda, pomisli Karen. U novinama je objavljeno
kako zubari, od promjene zakona, sve više
preporučuju aparatić za zube. Ubrzo će se u
Doggerlandu iskorijeniti i posljednji krivi zub.
Doduše, šteta je što nijedna od dvije dobre reforme
nije postigla bogzna kakve rezultate.
Naglas, Karen kaže:
»Naravno, pretpostavljam da je za takve stvari
uvijek potrebno vrijeme.«
 »Kad već govorimo o vremenu«, odvrati Veronica,
»kako napreduje istraga ubojstva? Jeste li uopće
napredovali?«
Ne čeka odgovor, već odmah nastavi.
»Čula sam da se u ponedjeljak Jounas Smeed
vraća na posao. Sigurno ti je zbog toga laknulo?«
»Gdje si to čula?«
Načas Veronica izgleda zbunjeno.
»Pa«, polako kaže, kao da procjenjuje hoće li bilo
koji dio njezina odgovora biti pogrešan.
»Čini mi se da je to spomenula Annika Haugen«,
odvrati. »Viggova žena. Nas dvije smo prijateljice
otkako smo bile zajedno u stranačkoj mladeži, znaš.
Da, sigurno sam od nje čula da se Jounas vraća na
čelo odjela, tako je rekla.«
»Da, Jounas se vraća u ponedjeljak«, kaže joj
Karen. »Ali, naravno, neće biti uključen u istragu
ubojstva bivše žene. Moja ekipa i ja ćemo nastaviti
kao i dosad.«
Veronica se nasmije.
»Pa, možda ne kao dosad, nadam se. Nije li krajnje
vrijeme da otkriješ tko je ubio sirotu Susanne?«
»Poznavala si je?«
»Ne bih baš tako rekla. Ali znale smo se sretati u
raznim prigodama dok je bila udana za Jounasa.«
»A posljednjih godina, jesi li je viđala otkako su se
razveli?«
Veronika izgleda iznenađeno.
»Ne...«, odgovori kao da se čudi postavljenom
pitanju. »Ne, mislim da nisam nijednom. Naravno,
viđala sam je tu i tamo, možda smo i razmijenile
pokoju riječ, barem isprva, odmah nakon razvoda, ali
ne i posljednjih godina. Iako sam je uvijek
pozdravljala«, doda.
Kako lijepo od tebe, pomisli Karen. Nikad nije bila
bliska s jedinim rođakom s majčine strane, iako su
ona i Torbjörn oduvijek živjeli relativno blizu. Dok su
odrastali, viđali su se na obiteljskim okupljanjima,
vjenčanjima i sprovodima i sličnim prilikama, ali to je
bilo sve.
Kad je odrasla, nekoliko je puta pokušala
premostiti odalečenost, svratila bi na kavu i više puta
pozvala njega i Veronicu k sebi. I stvarno se trudila
ignorirati njegov arogantan stav o svijetu i očitu
nezajažljivu želju za zarađivanjem što više novca.
Zato što joj se, usprkos svemu, nešto sviđa na
njezinu neotesanom iskrenom rođaku. Možda zato jer
nikad ne pokušava glumiti ono što nije. Torbjom je
rob svojih predrasuda i pohlepe. A za razliku od svoje
žene, nije previše zainteresiran za viši položaj u
društvu. Nije ni zlopamtilo: nakon što je svojoj novoj
prijateljici Marike pomogla kupiti parcelu s glinom po
povoljnoj cijeni, slijedilo je nekoliko tjedana tišine, ali
otada nikad više nije načinjao tu temu niti se ponašao
otresito.
Veronika je potpuno drukčija osoba. Za razliku od
muža, uvijek se trudi zakamuflirati svoje uvrede i
uvijek ih izgovara uz osmijeh. Nikad nije rekla ni riječ
o tome kako su, da nije bilo Karen, mogli dvostruko
više zaraditi na parceli s glinom, ali, iako sad već
gotovo sedam godina žive u susjedstvu Marike
Estrup, još uvijek metar osamdeset centimetara
visoku i međunarodno poznatu umjetnicu zove
Marita Estrup ili Marike Ernstrup ili jednostavno -
kad razgovara s Karen - »tvoja prijateljica Dankinja«.
Možda je zbog nečega u izrazu Karenina lica
Veronica nastavila dalje govoriti.
»I prošle subote bih je sigurno bila pozdravila, ali
mislim da me nije vidjela. A nakon toga... pa...«
»Molim?«, upita Karen i spusti čašu. »Vidjela si
Susanne?«
»Da, vidjela sam je dan prije nego što je ubijena«,
odgovori Veronica. »Sjetila sam se toga kad sam čula
što se dogodilo, mislim reći, da sam je tada posljednji
put vidjela. Zapravo, prilično zastrašuje kad nikad ne
znaš hoćeš li nekoga vidjeti posljednji put.«
»Kad i gdje je to točno bilo?«
Zbog Karenina tona, Veronica se namršti, ali
odgovori bez prigovora.
»Na parkiralištu uz trajektni terminal, u subotu
ujutro. Alice je dolazila ranim jutarnjim trajektom iz
Esbjerga i htjela je da dođem po nju. Studira u
Kopenhagenu, kao što znaš, ali je htjela biti kod kuće
zbog Oistre. A mama je pristala, naravno, iako je bilo
sedam ujutro i izležavanje u krevetu bio bi veliki
užitak za nekoga tko radi šezdeset sati tjedno.«
Ovaj posljednji dio Veronica izgovori veoma glasno
i dobaci značajan pogled mužu koji se, naizgled ne
obazre, već nastavi razgovarati s Boom.
»Znaš li, je li došla nekoga dočekati ili je ona stigla
tim trajektom?«, upita, iako je prilično sigurna da već
zna odgovor. Susanne je na posao javila da je
bolesna, ali joj je to mogla biti izlika da nekamo
otputuje, iako njezina imena nije bilo ni na jednom
popisu putnika koji su provjerili.
»Ne znam, uopće nisam razmišljala o tome«,
odgovori Veronica. »Samo sam iznad krovova
automobila ugledala njezinu glavu i pomislila kako je
vjerojatno parkirala samo nekoliko mjesta dalje od
mene. Ali, da je bila u Danskoj, sigurno ne bi koristila
parkiralište bez čuvara. Ti kao policajka sigurno znaš
kako oni koji naprave takvu grešku, na povratku
mogu očekivati kotače bez naplataka.«
Vjerojatno je u pravu, pomisli Karen. Otkako je
pokraj trajektnog pristaništa izgrađena garaža,
besplatno parkiralište na istočnoj strani mola
većinom se koristilo kao autobusna postaja prilikom
dovoženja i odvoženja lučkih radnika. No ako
Susanne nije odlazila trajektom, onda je zacijelo
nekoga čekala. Najvjerojatnije osobu koja ju je
nazvala u 7:15 kako bi joj javila da je stigla.
»Jesi li vidjela, je li netko bio s njom?«
Veronica oklijeva.
»Nisam sigurna. Mislim reći, nisam s njom vidjela
nikoga drugoga, ali mi se čini da je s nekim
razgovarala.«
 51
Zvuk razbijanja praznih boca dok se istovaruju u
reciklažnom dvorištu para uši. Karen se trgne kad i
posljednja boca tresne na hrpu stakla. Sinoć nije
pretjerala s pićem, iako je proslava trajala do kasno
u noć. Na spavanje su otišli u tri i pol, ali je Eirik,
nepodnošljivo jutarnji tip osobe, mirisima doručka i
svježe skuhane kave uspio sve njih prisiliti da ustanu
u osam i pol.
Odbila je ponude ostalih da joj pomognu u
pospremanju: Marike, Kore i Eirik sinoć su napravili
i više nego dovoljno, a i nitko od njih nije izgledao da
je u stanju čistiti Osim toga, Karen je jedva čekala da
ostane sama i uhvati još nekoliko sati sna.
»Idite doma«, rekla je svojim mamurnim
prijateljima promatrajući ih za kuhinjskim stolom.
»Naručite pizzu i preostali dio dana provedite u
izležavanju. Ja ću večeras oprati suđe.«
No čim su se zatvorila vrata i posljednjeg
automobila, vratila se u kuhinju i, osjećajući se
nekako neobično puna energije, odmah se bacila na
posao. S pranjem posuđa završila je za točno pola
sata, na pospremanje spremišta za čamce još pola.
Stolove i vrtne stolice ostavila je tamo gdje jesu, a
kuhinjske je odvukla natrag u kuću. Pokupila je
Koreove i Eirikove plahte iz gostinske kućice i stavila
ih u perilicu, pokupila sve prazne boce i novine stare
nekoliko tjedana, ubacila ih u automobil i odvezla u
reciklažno dvorište na kraju ceste. Tako ga još uvijek
zovu u selu: kraj ceste, iako je za sve ostale ljude to
početak langeviške ceste.
Onda presavije i posljednju papirnatu vrećicu,
ubaci je u kontejner za papir i vrati se u automobil. I
opet je obuzme umor, vruće joj je, osjeća se ljepljivo
nakon pospremanja stolica i boca. Ova odvratna kiša,
pomisli promatrajući olovno nebo. Nakon jučerašnjeg
kratkotrajnog zatišja, kiša je opet pojačala dok su bili
u spremištu za čamce, tako da su morali kao bez
duše trčati zaogrnuti ceradom da bi iz kuće donijeli
kavu i još vina ili otišli na zahod.
Krigla piva u Zecu i vrani sjela bi joj kao as na
desetku, pomisli. Možda bi se za šankom mogla
dočepati i večernjih novina: u ovo doba godine starci
bi obično počeli dolaziti oko podneva s
Kvellspostenom ispod ruku. Vani je sve tmurno i
sumorno, ali je zato unutra istoga časa oduševe dvije
stvari: svjetlo i društvo. Tijekom nekoliko narednih
mjeseci Arild Rasmussen neće biti jedini gostioničar
koji će veselo trljati ruke na zvuk šuškanja maraka i
zveckanja šilinga ubačenih u blagajnu, kao i na
bipkanje čitača kartica dok mušterije izvikuju sve
više i više narudžbi.
Karen pogleda na sat - skoro će pola jedan. Upali
motor, provjeri retrovizor i okrene automobil.
Osam minuta kasnije uspori i nagne se preko
suvozačeva sjedala radi boljeg pogleda. Odjednom joj
se učini da ima déjà vu, potpuno je zbuni ono što vidi.
No sada pogrbljena osoba koja se penje travnatom
uzbrdicom nije Susanne Smeed. Netko drugi je u
njezinoj kući. Netko tko revno izvlači stvari iz kuće i
baca ih na hrpu u dvorištu.
Karen stane. Bila je prisutna kad je Karl nazvao
Susanneinu kćer i obavijestio je kako je pregled
poprišta zločina završen i kako policija više nema što
raditi u kući. No Karen iz nekoga razloga nije mislila
da će Sigrid doći ovamo. Nekoliko minuta promatra
mršavu djevojku kako sada sjedi na ulaznom
stubištu, izgleda kao da ne može nastaviti s
tegljenjem stvari. I čini se da nitko nije s njom. Karen
pričeka još nekoliko minuta, zatim stavi ruku na
mjenjač. A zatim je opet makne: zbog nečega u toj
utučenoj djevojci ne može nastaviti dalje. Opsuje u
sebi, ugasi motor i otvori vrata automobila. Sigrid je
naslonila glavu na ruke, nije primijetila posjetiteljicu
sve dok joj Karen nije prišla na pola metra. Podigne
pogled, izgleda kao da će ustati, no istog se časa
skljoka.
»Bok, Sigrid, to sam samo ja, Karen.«
Sigrid kimne, ali ništa ne odvrati. Lice joj je
blijedo, oči se cakle. Tuguje, pomisli Karen. Tako
izgleda. Brzo joj priđe i sjedne uz usamljenu djevojku.
Sigrid polako okrene lice prema njoj, zakašlje se i opet
se okrene. Zbog tog prodornog kašljanja Karen je
odmah jasno kako joj se oči ne cakle samo od
plakanja. Sigrid ima groznicu.
»Dušo, jesi li dobro?«
Ako ništa drugo, barem je bila dovoljno razumna
da obuče kabanicu, primijeti Karen, promatrajući
njezinu dugu mokru kosu zalijepljenu za čelo i
obraze. Nježno joj odmakne pramenove i stavi ruku
na čelo.
»Sigrid, bolesna si. Ne bi smjela sjediti ovdje na
kiši.«
Čvrsto je obgrli oko struka, podigne i kroz
otvorena vrata uvede u kuću. Ne odvede je u kuhinju,
već nastavi dalje u dnevnu sobu i posjedne je na
Irosjed. Ostat će gadne mrlje, pomisli, ugledavši kako
sa Sigridine kabanice voda cijedi na svijetli
tapecirung.
»Otkad imaš vrućicu?«
»Od danas, mislim.«
Glas joj je slabašan, u njemu nema ni trunke
prkosa kao kad ju je posjetila zajedno s Karlom u
njezinu stanu u Gaardi.
»Jesi li uzela kakav lijek?«
Sigrid se zakašlje i odmahne glavom.
»Pričekaj tu.«
U četiri koraka uspne se na kat. Na svu sreću,
Susanne u kupaonskom ormariću nema samo pilule
za spavanje.
Nakon nekoliko minuta, promatra kako Sigrid
poslušno stavlja Tylenol u usta i uzima od nje čašu
vode. Trgne se dok guta pilulu.
»Boli te grlo?«
Sigrid kimne.
»Koliko si dugo ovdje'»
»Od jučer. Pospremala sam... moram se pobrinuti
za...«
 Glas joj pukne, ne može dovršiti rečenicu. Legne
na bok, nasloni glavu na naslon za ruke, noge i dalje
drži na podu, na njima još uvijek ima čizme. Karen
promatra kako ružičasti jastučić upija kišu s njezine
kose.
Karen sjedne u naslonjač nasuprot trosjedu i
promatra jadnu djevojku.
Sigrid je sigurno došla ovamo pješke, s pogreba,
ovamo se uputila kad je ostavila Jounasa na
parkiralištu ispred groblja. Karen brzo pomisli na
svoje opcije. Ne može je ostaviti ovdje, previše je
bolesna da bi je ostavila samu. A Karen nikako ne
može ostati u Susanneinoj kud i brinuti se za njezino
problematično derište. Čak i kad bi zanemarila koliko
se jezivo osjeća ovdje, vjerojatno bi silno pogriješila
kad bi, kao glavna istražiteljica, provela noć u žrtvinoj
kući, bez obzira je li forenzička istraga završena ili ne.
Pomisao da nazove Jounasa i kaže mu da dođe
brinuti za svoju kćer ne djeluje joj nimalo privlačno i
to iz dva razloga: čini joj se da Sigrid ne želi imati
nikakva posla sa svojim ocem, a ni Karen ne bi mogla
podnijeti razgovor s njim. Nema broj mobitela Sama
Nesboa, Sigridina dečka, ako su uopće još u vezi, i ne
pozna nijednog njezina prijatelja. Jednakom brzinom
otpiše i svaku izliku koje se sjetila: Sigrid će sigurno
biti dobro i samoj, samo da je smjestim u krevet,
sutra mogu skoknuti i provjeriti kako je. Da, pa nije
na umoru, da nisam prolazila ovuda, ionako bi bila
sama.
Zašto sam se, dovraga, zaustavila?
Zatim ustane.
 »Sigrid, ne možeš ostati ovdje, morat ćeš sa
mnom.«
Reakciju, kakva god bila, ugušio je napadaj
kašlja.
»Možeš li ustati i hodati do moga auta? Tamo je,
na cesti.«
Na njezino veliko iznenađenje, Sigrid se polako
posjedne i kimne.
»U hodniku sam vidjela tvoj ruksak. Treba li još
nešto ponijeti?«
Sigrid nijemo odmahne glavom.
Ključeve kuće nađe na stoliću u hodniku. Nakon
brze provjere jesu li isključeni štednjak i aparat za
kavu, Karen ugasi svjetlo i za njima zaključa vrata.
Pogleda prednje dvorište. Na blatnjavu travnjaku je
hrpa odbačene odjeće, zajedno s jastucima,
zavjesama i posteljinom cvjetnog dezena. Uz hrpu je
velika kartonska kutija, potpuno mokra od kiše.
Karen primijeti neke Susanneine ukrase: iz kutije
koja samo što se nije raspala, viri stalak stolne
svjetiljke i nekoliko uokvirenih slika. Načas pomisli
da bi trebala naći kakvu ceradu i sve pokriti -
znatiželjni susjedi mogli bi doći u napast i prekapati
po hrpi, ali se u tom trenutku Sigrid presavije od
kašljanja, pa odustane od te ideje. Sada je najvažnije
da se djevojka osuši i da je spremi u krevet.
Pola sata kasnije, stoji na ulazu u svoju gostinsku
sobu i promatra usnulu djevojku. Kosa joj je još
mokra: pokušaj da joj je osuši samo je djelomično
uspio. Nije imala vremena promijeniti posteljinu, zato
Sigrid sada spava na plahtama na kojima je spavala
Marike, barem ovu jednu noć. Nakon nekoliko
gutljaja čaja od šipka i progutanog paracetamola,
toplomjer je pokazivao temperaturu od 39,8
stupnjeva. Za nekoliko sati morat će opet provjeriti
kako je djevojka, sada vjerojatno više ne može ništa
učiniti. Zatvori vrata sobička što tiše može, zatim se
predomisli i malo ih odškrine, i siđe u prizemlje.
 52
Već se dva tjedna svako toliko izmjenjuju rosulje i
pljuskovi. Tlo je potpuno natopljeno kišom, kako se
blato polako širi iz poplavljenih jaraka, manje ceste
počinju poprimati smeđu boju. Ljudi su se učahurili
u nimalo elegantne, ali zato veoma praktične
vodootporne jakne i kapute.
Započinje mjesecima duga borba protiv prirodnih
nepogoda ispod ljuljajućih uličnih svjetiljaka, na
pustim igralištima i tihim praznim parkovima. Jaki
vjetrovi i susnježica šibat će otočje, od planinskih
grebena Nooröa do prostranih vriština Frisela. Oluje
će dolaziti i odlaziti, trgati s mukom izgrađene ograde
i zidiće koje će nakon toga bez prigovora popravljati
od zime ukočene ruke muškaraca. Drveće će se
slamati, brodovi će prisilno biti u lukama, ribari će sa
strahom i nestrpljenjem čekati sljedeću priliku za
isplovljavanje.
Žene će biti rastrgane između olakšanja što su
brodovi ostali usidreni u lukama i zabrinutosti zbog
novca, jer neće biti nikakva ulova ribe. Iz trgovina će
se nositi teške vrećice i u sebi će se psovati visoke
cijene i plaćanje hipoteka i mrmljat će se molitve da
novac potraje do naredne plaće.
No u svoj toj tami pojavit će se i nešto drugo.
Crne prozore u stambenim blokovima osvjetljavat
će električni vjenčići, zvijezde i polumjeseci.
Balkonske ograde bit će omotane granama borova i
lampicama, svijećnjaci će se iskopati s tavana i
skinuti s najviših polica, detektori dima dobit će nove
baterije, u pećima na drva pucketat će vatra, u
kaminima će gorjeti bukove cjepanice.

Karen je namjestila budilicu na šest sati, ali se

probudila trideset minuta prije alarma. U duboke
slojeve njezina sna prodro je zvuk koraka, dopro do
njezine svijesti, probudio strah. Nekoliko trenutaka
kasnije iz susjedne sobe začuje strašan kašalj i tada
se svega sjeti. Sigrid. Pohita do gostinske sobe, stane
na ulaz i pogleda Sigrid kako sjedi na rubu kreveta.
»Dobro jutro. Kako se osjećaš?«
»Što ja radim ovdje? Je li ovo vaša kuća?«
»Da, u mojoj si kući u Langeviku, dva kilometra
udaljenoj od kuće tvoje mame. Ne sjećaš se da sam te
jučer dovela?«
Sigrid odmahne glavom i trgne se od bola.
»Bila si veoma bolesna. Još si veoma bolesna«,
doda Karen. Namršti se kad novi napadaj kašlja
protrese mršavo tijelo.
»Maglovito se sjećam da sam bila u autu«, kaže
Sigrid hrapavim glasom čim prestane kašljati. »I čaja
od šipka. Mrzim čaj od šipka.«
»Dobro, nema više čaja od šipka.«
»Imate li kakve analgetike? Boli me glava za
umrijeti.«
»Vjerojatno od vrućice. Jesi li jutros mjerila
temperaturu?«
Još jednom odmahne glavom, ovaj put polakše.
 Karen glavom pokaže toplomjer na noćnom
ormariću.
»Hajde, a ja ću ti donijeti nešto za piće.«

Nakon nešto više od jednoga sata, Karen ostavi

Sigrid u krevetu i uđe u svoj automobil. Sigrid je
temperatura pala na 39,2 i još će joj se snižavati jer
je uzela Tylenol i popila šalicu biljnog čaja, ali sendvič
nije niti dirnula.
»Zovi me u bilo koje doba«, rekla joj je Karen i
nažvrljala svoj broj mobitela na komad papira uz
šalicu čaja. »Tvoj ruksak je ovdje, uz krevet. Iz
kuhinje uzmi što god želiš, no najvažnije je da ostaneš
u krevetu i miruješ.«
Sigrid je zadrijemala i prije negoli je Karen dovršila
rečenicu.
Točno u 7:20 Karen izađe iz dizala na trećem katu
dunkerske policijske postaje, mnogo ranije nego što
je obično dolazila na posao. Jutros je svakako htjela
ranije doći na posao. Htjela je skupiti snagu kako bi
se mogla suočiti sa svojim šefom koji će, kao i obično,
doći oko devet i iznenaditi se jer i ona obično dolazi u
to vrijeme. Nakon tjedan dana suspenzije, Jounas
Smeed se danas vraća na posao.
Dvije minute kasnije, opsuje i baci torbicu na svoj
stol.
 53
On je već za svojim stolom. Kroz staklena vrata
Karen vidi da je već pripremio šalicu kave i sada s
velikom usredotočenošću proučava nešto na zaslonu
svoga kompjutora. Po svemu sudeći, Jounas Smeed
radi već neko vrijeme i čini se da nije primijetio njezin
dolazak. Karen opet tiho opsuje i objesi kaput na
vješalicu iza stola.
Jednostavno to učini, govori samoj sebi. On neće
nikamo otići, koliko god ti to željela. Uzdahne i priđe
vratima šefova ureda, ali ipak oklijeva nekoliko
trenutaka. Triput brzo pokuca po dovratku, pričeka
još nekoliko časaka dok se Smeed proračunatom
sporošću ne okrene prema njoj i tek tada skrene
pogled sa zaslona.
Pogleda je jednako iznenađeno kao što je ona
planirala pogledati njega, zatim neodređeno kimne.
Karen to protumači kao poziv, pa otvori vrata i uđe.
»'Jutro, Eikenova. Sjedni.«
Učini kako joj je rečeno.
»Dakle, dobrodošao«, kaže mu.
Jounas ništa ne odgovori, samo pokaže glavom na
monitor.
»Jesi li provjerila PIR?«
»Misliš, jutros? Ne, upravo sam stigla.«
»Jutros oko pet nazvao me dežurni narednik iz
postaje. Imali su burnu noć.«
 Iako zna koliko će neprofesionalno zvučati, ipak
ne može odoljeti a da ne reagira na to što je dežurni
umjesto nje nazvao Smeeda.
»Tebe je nazvao? Zašto? Ti službeno nisi bio na
poslu, sve do jutros.«
Smeed se naceri i raširi ruke.
»Smiri se, curo. Pretpostavljam da je čuo da se
vraćam i skužio kako je pametnije da nazove mene.
Prihvati to kao da ti je pružio priliku da se malo duže
izležavaš.«
»Izležavam?«, ogorčeno ponovi. Na nogama sam od
četiri i pol, njegujem tvoju bolesnu kćer. Baš me
zanima bi li to tebi dopustila. Ta je pomisao malo
razveseli.
»Što se dogodilo?«, upita Karen.
»Dvije mlade žene su brutalno pretučene i
silovane, jedna u subotu navečer u grmlju uz
pješačku stazu uz glavnu moerbešku autobusnu
postaju, a druga sinoć u podrumskoj prostoriji za
bicikliste na adresi Karpvagen 122.«
»Prokletstvo. Ipak, malo je čudno da te dežurni
probudio zbog dva slučaja silovanja.«
Još dok govori, shvati zbog čega je dežurni
narednik nazvao voditelja CID-a. Jounas joj to vidi na
licu, pa kimne.
»Ubojstvo«, ispravi je. »Djevojka iz Karpvagena
umrla je od ozljeda u vozilu hitne pomoći.«
Zavali se u stolicu, uzme šalicu s logotipom
Nogometnog kluba Thingwalla.
 »Dobra je«, kaže nakon gutljaja kave.
»Pretpostavljam da je račun na putu i da očekuješ da
ga platim.«
»Činilo mi se da je to dobra investicija. Misliš li
drukčije, ja mogu bez problema odnijeti aparat svojoj
kući i sama ga platiti.«
»Kad već govorimo o drukčijim mišljenjima«, kaže
Jounas, ne komentirajući njezinu ponudu, »zbog
ovoga što se dogodilo u Moerbecku, morat ćemo
preusmjeriti istragu, uvjeren sam da to razumiješ.
Već sam sastavio i pozvao tim koji će raditi na ovom
slučaju. Pridružit će mi se Cornelis Loots i Astrid
Nielsen. Uvijek je dobro u ovakvim slučajevima imati
jednu detektivku. Uglavnom, vjerojatno shvaćaš kako
će ovo značajno utjecati na tvoju istragu, jer ćemo
morati raspodijeliti sredstva i ljude.«
Znači, ne uzimaš mi Karla, pomisli Karen
skrivajući iznenađenje. Nakon nje same i Evalda
Johannisena, Karl je najiskusniji detektiv.
Pretpostavljam da ne želiš da se bilo tko suprotstavlja
tvojim odlukama. Pogotovo sada kad nema
Johannisena koji bi ti se uvlačio u guzicu.
A naglas kaže:
»Drago mi je što mogu zadržati Karla. I, što misliš,
kako će to funkcionirati? Moja istraga je tek
započela.«
»Pa, imala si tjedan dana. Nemoj se uvrijediti, ali
dosad tvoji rezultati nisu bili previše bajni, iako si na
raspolaganju imala sva moguća sredstva. I, kao što
sam već rekao, znaš da moramo ponovno posložiti
prioritete. Posebno zato jer nema Evalda, iako sam
razgovarao s njim i, drago mi je što to mogu reći, on
se ubrzo vraća, a tada ćemo opet morati procijeniti
situaciju.«
Prikrpaš li mi Johannisena, dat ću otkaz, pomisli
Karen.
»U redu«, brzo kaže. »A što Haugen misli o tome?
Ja podnosim izvještaje izravno njemu i Vegenovoj, ne
tebi.«
»To ćeš morati pitati njega. Nazvat će te jutros,
malo kasnije, tako mi je barem rekao kad sam
razgovarao s njim.«

Viggo Haugen nazove ju jedanaest minuta kasnije.

Načelnik policije nije rekao ništa nova, samo ono što
je Karen već znala i, ruku na srce, to je bilo u redu.
Moraju preraspodijeliti ljude i ovaj put se Haugen i
Dineke Vegen u tome potpuno slažu. Moraju se
usredotočiti na Moerbeck.
»Osim toga, i sama si rekla kako bi ti slučajevi
provale mogli biti povezani s ubojstvom Susanne
Smeed«, doda Haugen, očito nimalo svjestan
olakšanja u svom glasu.
Nakon Haugenove katastrofalne konferencije za
medije, mediji su sve više kritizirali policiju zbog
nesposobnosti i nikakva napretka u slučaju ubojstva
Susanne Smeed. Činjenica što je s medijima
komunicirao samo glasnogovornik, nisu smirile
strasti, Haugen je svejedno u vijestima bio više puta
izvrgnut napadima. Sada će svi preusmjeriti pažnju i
Smeed će biti zadužen za istragu. Haugen se može
opustiti.
»Rekla sam da bi mogla postojati veza«, odvrati
Karen, »ali to nije sto posto sigurno. Čak i ako je tako,
to ne znači da smo identificirali počinitelja, a kamoli
ga uhitili.«
»Istina, ali sada kad znamo mogući slijed
događaja, morat ćeš se usredotočiti na taj trag.
Siguran sam da će počinitelj uskoro biti iza rešetaka.
Ne moram niti reći da još uvijek imaš na raspolaganju
sva sredstva koja ti trebaju, čim pronađeš dokaze za
uhićenje. Ili kad otkriješ nekog drugog počinitelja.
Bilo kako bilo, čim u slučaju dođe do bilo kakva
uspjeha, možeš zatražiti pomoć. Ali zasad moramo
ponovno odrediti prioritete«, kaže Haugen
naglašavajući svaki slog.
Karen to u potpunosti razumije. Imaju premalo
ljudi i davanje prednosti silovanjima je ispravna
odluka, budući da će silovatelj najvjerojatnije opet
napasti. Istinu govoreći, dala bi sve na svijetu da
može odustati od svega što ima bilo kakve veze sa
Smeedovima, provalama i ukradenim motociklima i
umjesto toga posvetiti sve svoje vrijeme hvatanju toga
gada koji terorizira Moerbeck.

I Karen i Björken prisustvuju prvom sastanku o

slučajevima silovanja. Svi u CID-u trebali bi
usporedno s ovim slučajem voditi i sve ostale istrage.
Pa, iako u ovom ranom stadiju, ništa ne ukazuje na
povezanost slučajeva, ta se veza ipak ne smije
isključiti, kao ni mogućnost da će neki ljudi s kojima
će razgovarati zbog drugih slučajeva imati informacije
o ovome. Informacije koje kruže u kriminalnom
miljeu mnogo su opsežnije od onih u PIR-u. I mnogo
se brže do njih dolazi. Policija ih je više nego jednom
znala iskoristiti.
Vijesti su ih sve potresle. U prostoriji vlada tajac
dok Kneought Brodal iznosi pojedinosti. U oba
slučaja korištena je razbijena boca, lica i grudi žrtava
su razrezani, nakon toga je počinitelj razbijene boce
gurnuo u njihove vagine. Krvavi ostaci boce Grothova
Old Stone Selectiona od 350 ml pronađeni su na
poprištu gdje je prolaznik, dok je besciljno šetao u
četiri ujutro sa psom, pronašao prestravljenu i
krvavu Sabrine Broe. Primljena je u bolnicu Thysted,
traumatizirana, ali živa.
Loa Marklund nije bila te sreće. U nedjelju, u
sedam i pol ujutro, njezin susjed iz Karpvagena 122
zajedno s osmogodišnjim sinom i ribičkim štapovima,
spustio se dizalom u podrum. Htjeli su uzeti bicikle i
prije kraja sezone otići na posljednji ribički izlet na
jezero Svartsjon. Kad je šokirani otac nazvao hitnu
pomoć, prošlo je, prema riječima mrtvozornika, više
od šest sati otkako je netko razbijenu bocu
Budiveisera gurnuo u Loinu vaginu i okretao je na
sve strane. Usprkos velikom gubitku krvi, djevojka je
bila živa kad je stiglo vozilo prve pomoći, ali je umrla
na putu o bolnice.
»Sperma?«, netko tiho upita. Brodal odmahne
glavom.
 »Nije sigurno je li uopće bilo snošaja. Tragovi
ukazuju na to da se počinitelj zadovoljio time da
umjesto njega posao obave boce. Poremećeni pasji
skot. I impotentan, pitate li mene.«
Karen promatra bivše članove svoga tima dok
procesuiraju strašne pojedinosti. U prostoriji vlada
stravičan muk, jednako kao i kad su im prvi put
pokazali Susanneine slike. Potom se raspoloženje
promijeni, kao da se polako probudio neki kolektivni
duh, koji se potpuno razbudio i glasno zarežao.
Probudio im se instinkt lovca, ali ovaj put s drugom
žrtvom i pažnjom usmjerenom na drukčiju igru.
Možda će ovaj slučaj riješiti brže od njezina.
 54
Karen uzme miša i zaustavi snimku. Zavali se u
stolicu i zatvori oči. No ipak vidi slike, poput
beskonačnog niza vozila koja iz jednog kadra prelaze
u drugi.
Trajekt iz Nooröa za Thorsvik vozi svakih deset
minuta između 6 ujutro i 23:50, a nakon ponoći
svakih dvadeset minuta. Žuto plovilo polako se kreće
u jednom i drugom smjeru, bio netko na njemu ili ne.
Sve veći broj ljudi željnih smanjiti poreze, više puta je
predlagalo da trajekt vozi samo po potrebi, posebno
noću, ali su njihovi zahtjevi dočekani oštrim
prosvjedima, tako da su, zasad, stanovnici Nooröa
uspjeli spriječiti rezove.
Iako broj putnika noću nimalo ne opravdava čest
prijevoz, u ostala doba dana broj vozila je relativno
stalan. Veliki automobili, mali, bijeli, tamni, snimka
je crno-bijela, na njoj je bezbroj sivih tonova.
Dominiraju vozila marke Volvo, BMW, Ford i terenci
svih mogućih vrsta. Autobus broj 78 vozi se trajektom
svakih trideset minuta, tu ima osobnih vozila,
dostavnih kombija, dva traktora, kamiona s
logotipom klaonice iz Ravenbya, vozila za prijevoz
radnika Nooröyla iz sjeverne luke, puna iscrpljenih
žena i muškaraca koji se vraćaju iz trotjedne smjene
s jedne od naftnih platformi, bicikla, mopeda i
terenskih vozila. I poneki motocikl. Nažalost, nema
Honde CRF 1000L Africa Twin. Dala je ispisati sliku
tog modela i sada joj stoji na stolu radi usporedbe.
 .

Karen pomno pogleda svaku osobu koja se

vozilom ukrcala na trajekt u Noorö Harbouru i nakon
nekoliko sekundi brzog premotavanja snimke,
iskrcala u Thorsviku. Na trajektu su dvije nadzorne
kamere, uperene u suprotne smjerove. Na zaslonu
usporedno promatra obje snimke: skreće pogled s
one prilikom ukrcaja na drugu za vrijeme iskrcaja. No
nakon dva polaska trajekta i jednog propuštenog
mopeda, shvati kako ih mora zasebno proučiti.
Motocikl se veoma lako može sakriti iza kamiona ili
autobusa.
Provala na Nooröu dogodila se negdje između
sedam i pol ujutro u utorak 17. rujna i petnaest do
pet poslijepodne u petak 20. rujna. Tri i pol dana i
stotine polazaka trajekta. Možda je jedna od
nadzornih kamera na trajektu snimila mladića s
ukradenim motociklom.
Karen otvori oči i pogleda udesno. Na stol do
njezina, Karl Björken je upravo odložio svoj mobitel,
pritisnuo vrh kemijske olovke i s izrazom potištenosti
križa nešto na komadu papira. Još jedan trag o
kojemu se nema što izvijestiti, pomisli Karen.
»Hoćeš se mijenjati?«, upita ga. »Ja ovo više ne
mogu gledati.«
»Što se žališ?«, upita je Karl uz ironičan smiješak.
»Pa nema više od, koliko, stotinu polazaka svakoga
dana?«
»122«, sumorno odvrati.
»Dokud si stigla?«
 »Upravo sam provjerila polazak u 9:40 18. rujna.
Ni na njemu nema Africa Twina. Nijednog
prokletog motocikla otkako se u sedam i dvadeset
ukrcao Kawasaki. Kako tebi ide?«
»A što misliš? Ako kojim čudom i nađem nešto, ne
bih to zadržao za sebe. Zapravo mislim da ću ubrzo
otići kući, Arne i Frode imaju temperaturu, a Sara ne
želi spavati u svom krevetu. Ingrid mi prijeti
razvodom ako se ne vratim do šest sati. 'I neću ti uzeti
djecu'«, kaže Karl oponašajući svoju ženu.
»Pa, onda ti je bolje da se požuriš«, kaže Karen
nasmiješivši se. »Usput, zar ne bi uskoro trebao biti
na dopustu za očeve?«
»Od prvog studenog. I ne, to nema nikakve veze sa
sezonom lova na kune.«
Znači, Karl će otići za manje od mjesec dana. Aha,
pomisli, to je još jedan razlog zbog kojega ga Smeed
nije htio u svom timu.
»Bilo bi najbolje kad bismo ovo riješili prije toga«,
kaže Karl i isključi svoj kompjutor. »U protivnom ćeš
zaglaviti s Johannisenom. Gledano s vedrije strane,
tako bi mogao dobiti pravi infarkt.«
»Ili ja. Još ću samo pregledati ostale polaske
trajekta od srijede, a onda i ja idem kući«, kaže i
protegne se.

Dvadeset četiri minute kasnije, u trenutku kad

Karl otvara ulazna vrata svoje kuće u Sandeu i biva
dočekan glasnim plačem troje djece, Karen se ukoči
ispred zaslona kompjutora i uspravi pogrbljena leđa.
Brzo premota snimku za nekoliko sekundi i još
jednom pogleda prizor.
»Vidi, vidi«, polako kaže. »Znači, tako izgledaš.«
 55
Po povratku kući, Karen zatekne Sigrid za
kuhinjskim stolom. Na stolu ispred nje mačak liže
zdjelicu koja izgleda kao da je prije u njoj bio jogurt s
mueslima. Baš me zanima u kojem ih je to ormariću
našla, pomisli Karen, godinama ih nisam kupovala.
Tada se sjeti prizora nedovršenog doručka Susanne
Smeed. Brzo potisne iznenadnu nelagodu.
»Dakle, ustala si«, kaže. »Kako se osjećaš?«
Sigrid je pogleda uz nešto što bi mogao biti
osmijeh. Karen je zapanjena preobrazbom: sada prvi
put Sigrid ne sikće poput zmije niti je klonula od
groznice. Još uvijek je blijeda i oči joj se cakle, ali joj
obrazi više nisu ružičasti od temperature i kosu je
zavezala u konjski rep.
»Mnogo bolje, hvala vam. Nemate ništa protiv?«,
pokaže glavom na zdjelicu.
»Misliš na jogurt ili Rufusa? Ne brini se«, doda uz
osmijeh, »on obično radi što god hoće, bila ja kod
kuće ili ne.«
Odloži torbu na kuhinjski ormarić i krajičkom oka
promatra kako Sigrid nježno stavlja Rufusa na pod.
»Iz grada sam donijela indijsku hranu. Sada se već
vjerojatno ohladila, ali ću je zagrijati u mikrovalnoj.
Jesi li sita ili imaš još malo mjesta za pravu hranu?«
Karen uzme tanjur s rešetke za sušenje posuđa i
iz papirnate vrećice pažljivo izvadi dvije aluminijske
posude.
 »Mislim da ne mogu više jesti. Ali, svejedno hvala«,
doda Sigrid.
Neko vrijeme sjedi bez riječi i promatra kako
Karen istresa dvije porcije curry masale na tanjur i
ubacuje ga u mikrovalnu.
»Trebala bih otići kući«, kaže i ustane. »Ili barem k
maminoj kući.«
Karen zastane usred pokreta, držeći ruku na
termostatu.
»Zašto? Trebala bi ostati dok ti ne bude bolje. Kad
već govorimo o tome, jesi li od jutros još koji put
mjerila temperaturu?«
»Prije pola sata. Trideset osam, zarez, šest.«
»Sigrid, slušaj me. Ne znam kakvim si se sranjem
zarazila, ali očito imaš neku vrstu upale dišnih
putova. Vidiš?«, doda kad još jedan napadaj kašlja
pro trese njezino krhko tijelo.
»Time ti želim reći da slobodno možeš ostati ovdje
dok ti ne bude bolje. Što ti je s poslom, jesi li ih
nazvala?«
»Jutros sam im poslala SMS.«
»A tvoj dečko Sam?«
»Moj bivši dečko«, ispravi je Sigrid.
»Dobro, znači, prekinuli ste. U redu, zato mi nije
jasno zašto ti se toliko žuri da odeš odavde.«
Začuju zvono, Karen izvadi tanjur iz mikrovalne.
»Jesi li sigurna?«, upita je Karen pokazavši glavom
na tanjur.
»Sigurna sam.«
 Karen otvori vrata ostave i uzme bocu.
»Pa, ja ću popiti čašu, ali tebi ne namjeravam dati
vino.«
»Imam osamnaest.«
»Izvrsno, onda možeš popiti čašu kad ozdraviš.
Dakle, ostaješ?«
Ovaj put se na njezinu blijedom licu pojavi vedar
osmijeh.
Otprilike sat kasnije, zaspala je na trosjedu,
pokrivena dekom. Nije htjela otići u krevet na kat,
radije je ostala s Karen koja se nakon večere smjestila
u naslonjač i rješavala križaljku. S trosjeda je čula
tiho hroptanje i povremeno kašljanje u snu. Tada
Karen spusti križaljku i zagleda se u Sigrid.
Iste su dobi, pomisli. Rođeni iste godine, iako je
on bio nekoliko mjeseci mlađi. I on bi u prosincu
napunio osamnaestu. Visio bi po barovima, nabavio
lažnu osobnu iskaznicu kako bi mogao kupovati pivo
u pivnici. I vjerojatno bi isto tako odsječno odgovarao
na njezina pitanja i pokušavao sakriti osmijeh kad joj
se ne bi htio povjeriti. Njezin sin. Mathis.
Možda bi u nekom trenutku, kad bi ga ona i John
odveli u Doggerland za praznike, upoznao Sigrid. Za
ljetnih noći mogli bi se sresti negdje u Dunkeru,
možda bi on otišao u bar u kojem Sigrid radi. Slušao
je dok svira njezin bend.
Prestani.
Vrati se svojoj križaljci.
No ne može spriječiti naviranje misli. Možda bi se
u nekom trenutku, kad budu malo stariji, ona i John
preselili ovamo, o tome su znali ponekad razgovarati.
Iako ona u to čisto sumnja.
Obožavala je London i svoj život tamo, samo je
rijetko kad čeznula za otokom, i to samo nakratko,
kad bi je obuzela nostalgija za domom. Tada bi je
cijelo tijelo boljelo zbog onoga što joj nedostaje. More.
Tada je bilo veoma daleko.
»Imamo pogled na prokletu Temzu«, prigovorio je
John.
Rekao je to samo jednom.
»Idemo na obalu«, predložio je jedan drugi put kad
ju je opet obuzela nostalgija. »Sve ćemo spakirati i
idemo mojoj sestri u Mar gate. Tamo je pravi ocean.«
»Margate. Ma daj, Johne.«
Nikad mu nije uspjela objasniti. I nostalgija je
uvijek prolazila. I zaista je voljela London, voljela je
taj grad otkako je prvi put u Claphamu dijelila stan
sa Scottom, Elinom i Ulrichom. Iako su za vrijeme
zimskih mjeseci morali izolirati prozore njezinim i
Elininim hulahupkama. Voljela je njegove pivnice,
robne kuće i parkove. Voljela je londonski Met gdje je
učila kakve sve užase ljudi nanose jedni drugima.
Voljela je slušati sudske rasprave. Voljela je najprije
Johna, zatim i Mathisa. Da, zaista je obožavala grad
koji joj je dao i muža i sina. Grad koji joj je dao život.
A ipak se, jednoga dana u prosincu, prije
jedanaest godina, pokupila iz njega bez ijedne riječi.
Karen odustane od križaljke i odloži je. Zbog toga
želim da Sigrid ostane?, pomisli promatrajući je na
trosjedu. Jer se njezin život nastavlja iako je Mathisov
završio? Jer mi pomaže da zamišljam njegovu
budućnost? Jer mi pomaže da se sjećam?
 56
Uzbunu je oglasila kroz PIR. Osobno ju je objavila
kroz internu platformu za izvješćivanje u trenutku
kad je našla odgovarajuću snimku s trajekta. Snimke
mladića 18. rujna u 11:20 bile su relativno jasne,
registracijska pločica poklapala se s ukradenim
motociklom. Problem je bio jedino u tome što mu se
zbog kacige s vizirom nije vidjelo lice. Momak je iz
nekoga razloga sišao s motocikla, prišao ogradi i
naslonio se na nju. No tu snimku djelomično je zakrio
kombi: iako je više puta pomno pogledala kadar po
kadar, nije mogla sa sigurnošću utvrditi je li nešto
bacio u more ili je jednostavno htio malo protegnuti
noge i udahnuti svježi zrak. I cijelo to vrijeme nije
skidao kacigu.
Usporedila je njegovu visinu s fiksnim stvarima na
trajektu i procijenila da je visok oko metar
sedamdeset, izgledao je mršavo, na granici s
izgladnjelošću, na sebi je imao izblijedjele traperice i
tanku jaknu. No ovo je bio prilično neodređen opis.
Stoga je raspisala internu tjeralicu za motociklom.
Dakako, ima i drugih motocikala istog modela, ali je
boja neuobičajena. No problem je u tome što se na
crno-bijeloj snimci nadzorne kamere ne vidi boja. Ali
će možda neki njezin kolega reagirati zbog slike žute
Honde Africa Twin koju je našla na internetu i
objavila na PIR-u zajedno s uzbunom. Ili možda neće.

.
 »Prije ili kasnije, taj će tip pogriješiti i uhvatit ćemo
ga«, kaže Karl narednog jutra pušući u svoju kavu i
naginjući se nad Karenin kompjutorski zaslon. »Ti
bokca, izgleda veoma mlado. Što misliš, koliko ima,
šesnaest, sedamnaest?«
»Da, stvarno izgleda mlado. Misliš li da bi on
mogao biti taj koji je ubio Susanne? Budi posve
iskren, Potrčko.«
Karl se namršti, izvije tamne obrve. Djelomično
zato što mrzi taj nadimak, a djelomično zato što,
jednako kao i Karen, u to sumnja. Način na koji je
ubijena Susanne, taj gnjev, ne uklapa se u teoriju o
provali. Možda Haugenu povezanost izgleda
nesporna, a tužiteljici samo zadovoljavajuća, no
daleko je od uvjerljive.

Poziv kolege iz postaje Grunder uslijedio je odmah

nakon ručka. Karen je ostavila trominutnu
razdraženu poruku na telefonskoj sekretarici rekavši
kako želi da je odmah nazovu. Poruke su poslali svim
lokalnim postajama, i sve su im, osim tri, dojavile
potencijalne sitne zločine koji bi mogli biti povezani s
istragom. Njezina frustracija zbog toga što se nitko
nije javljao u postaji Grunder, koja radi dvadeset
četiri sata dnevno, vjerojatno je potvrdila mišljenje
tamošnjih policajaca o »tiranima iz uprave«.
Karen se javi na poziv, zavali u stolicu i s pristojno
skrivenom nestrpljivošću sluša objašnjenja
narednika Granta Hogana o premalom broju ljudstva
i pauzama za odlazak na zahod, neizbježnom
mučenju s PIR-om i nekoliko zakučastih priča o
lakšim zločinima počinjenima na sjeveroistočnom
dijelu Heimöa tijekom ljetnih mjeseci. Odlučna da ne
dolijeva ulje na vatru nesnošljivosti između
središnjice i lokalnih postaja, Karen na prikladnim
mjestima ubaci nekoliko »mm«, dok istovremeno
razmišlja o tome da bi trebala provjeriti kako je
Sigrid. No nekoliko minuta kasnije narednik Hogan
kaže nešto što joj zapne za uho i prisili je da makne
noge sa stola. Mahne Karlu i stavi mobitel na stol
između njih.
»Grant, stavit ću te na razglas, tako da te čuje i
Karl Björken. Hoćeš li, molim te, ponoviti posljednji
dio?«
Slušaju ga bez prekidanja. Karen daje znak Karlu
da ne požuruje zaobilazno pričanje Granta Hogana.
Između sasvim nevažnih činjenica čuju i nešto zbog
čega se Karl pita nije li barem ovaj jedan put Viggo
Haugen bio u pravu.
Djelomično izgorjela kuća u Ramsvikenu, mjestu
za koje je nadležna policija Grundera, samo četiri
kilometra sjeverno od Langevika. Dogodilo se to dva
dana prije Oistre, vlasnici kuće bili su na odmoru u
Londonu. Hogan nastavlja uzduž i poprijeko o
»kazališnim predstavama i kupovini«, »tek
umirovljenom paru«, »ukradenom laptopu i nakitu«,
»udaljenosti i predivnom pogledu«, »podizanju cijena
kuća«, »požaru koji je podmetnut na kuhinjskim
zavjesama«, »šoku kad su se vratili«, »osiguranju koje
će pokriti štetu«... i na kraju »nema svjedoka«.
 Karl podigne glavu i pogleda Karen u oči kad
njihov kolega na drugom kraju linije duboko udahne
kako bi mogao nastaviti.
»Upravo sam vas htio nazvati. Ne zbog požara, no
razgovarao sam s vođom jednog od lovačkih društava.
Zove se Yngve Lingvall, znamo se dugo godina.
Zapravo i ja malo lovim, naravno, kad mi to dopusti
posao. Zbog toga me nazvao usred lova, mislim da
inače ne bi.«
»Zbog čega te nazvao?« Karl nestrpljivo bubnja
prstima po stolu, ali prestane kad ga Karen osine
pogledom.
»Pa, jučer je jedan lovac našao olupinu motocikla
u klancu, četiri kilometra odavde. Očito tog momka
zanimaju makine, htio ga je uzeti za svoju zbirku, ali
je Yngve mislio da najprije trebaju nazvati nas. Dobar
je to čovjek, Yngve. I tako sam otišao tamo i pogledao
i bio je u pravu. Nalazi se u kamenolomu uz
Kalvmotet, zapravo, samo dva do četiri kilometra
sjeverozapadno od ove postaje u Grunderu.«
»Koje je boje?«, upita Karl. »Mislim reći, motocikl«,
doda kako Hogan ne bi počeo raspredati priču o boji
policijske postaje u Grunderu.
»Žute, mislim, ali je veoma duboko i veoma prljav.
I, ja se ne razumijem u to, ali taj momak koji ga je
našao tvrdi da je to Honda, model Africa Twin. Upravo
sam vidio tjeralicu na PIR-u i htio vas nazvati, ali sam
najprije morao svratiti u zahod.«
Karen gestikulira Karlu da im donese kavu i neko
vrijeme pušta Hogana da i dalje naklapa. Na kraju
krajeva, njihov kolega pokazao je određeni stupanj
brzine, iako mu je prvi prioritet bio jutarnji posjet
zahodu. No sada mu je mozak proradio. Nije li i u
Langeviku podmetnut požar? Barem je tako čuo od
svoga zeta koji je dobrovoljni vatrogasac. Ima i
tragova provale, tako govore, iako nisu objavljeni
detalji... Da, pa naravno da shvaća zašto mu ne mogu
više reći. Na kraju krajeva, najvažnija stvar je da
učine sve kako bi uhvatili toga gada koji je ubio
Smeedovu ženu. Iako je to njegova bivša žena.
Istovremeno su bili na policijskoj akademiji.
»Mislim reći, Smeed i ja, ne njegova žena i ja«,
pojasni Hogan.
Karen s osjećajem rezignacije završi razgovor.
Nijemo uzme kavu od Karla. Čak i ona mora priznati
kako ovo više sliči na povezanost nego na slučajnost.
Više provala počinjenih kad vlasnici nisu kod kuće.
Je li se to isto dogodilo i u Langeviku? Je li se ono što
je trebala biti jednostavna provala iz nekoga razloga
pretvorilo u katastrofu? Usamljeni počinitelj koji je
koncentriran na nakit i laptope, stvari koje može
jednostavno strpati u svoj ruksak? Karen je
razmišljala o toj mogućnosti čak i prije razgovora s
Hoganom i sada mora nevoljko priznati kako ta
teorija ima smisla. Ne mora pogledati mapu da bi
vidjela obrazac: tempiranje i lokacije izvršenih
provala ukazuju na to da se počinitelj u svom
jednotjednom pohodu kretao od Nooröa, zatim kroz
trajektno pristanište u Thorsviku, dolje niz sjevernu
obalu Heimöa. Nije teško zamisliti da je, nakon što se
riješio motocikla, nastavio dolje u Langevik.
»Morat ćemo kontaktirati medije i zatražiti
informacije od javnosti. Je li netko pokupio
autostopera na cesti južno od Grundera«, kaže Karen.
»Taj tip nije mogao cijeli taj put prijeći pješke. A
nemamo nikakvih prijava o ukradenim automobilima
na tom području, imamo li?«
»Ne, upravo sam provjerio.«
»Ali zašto se okomio baš na kuću Susanne
Smeed?«
»Zašto ne?«, odvrati Karl i puhne u svoju kavu.
»Njezina kći je rekla kako je Susanne običavala za
vrijeme Oistre otputovati u inozemstvo. Možda je to
provalnik nekako saznao i pošizio kad ju je zatekao
kod kuće. Ne znam koju metodu koristi za
pronalaženje svojih žrtava, ali postoje milijuni
različitih načina.«
»Ali, kako je mogao misliti da je nema kod kuće?
Prema riječima Haralda Steena, dimilo se iz
dimnjaka«, uzvrati Karen.
»Istina, ali kad je Steen ugledao dim, Susanne je
već bila mrtva. Možda je ubojica upalio vatru u
štednjaku, a ne Susanne.«
»A zašto bi, za ime svijeta, učinio nešto toliko
glupo? Ako je htio spaliti kuću, ne bi to učinio
zaobilaznim načinom, paljenjem vatre u štednjaku na
drva. To bi mnogo brže i lakše učinio paljenjem
zavjesa, kako je i napravio u Thorsviku.«
Karl slegne ramenima.
»Osim toga, na prilaznom putu bio je Susannein
automobil. Ako po ičemu drugom, barem je po tome
mogao znati da je kod kuće, nije li tako?«
 »Ne nužno«, odvrati Karl. »Ljudi često ostavljaju
auto kod kuće kad odlaze na odmor, pogotovo ako
imaju nekoga tko će ih odvesti na aerodrom ili u
trajektno pristanište. Osim toga, možda mu je upravo
auto privukao pažnju, jer mu je očito trebalo novo
prijevozno sredstvo. Možda je provalio u kuću kako bi
uzeo ključeve automobila.«
»Pretpostavljajući da osoba koja živi u kući još
spava. Vraški riskantno, pita li se mene. Nije mogao
znati koliko osoba živi unutra.«
»Osim ako prije nije bio u izviđanju, kao što sam
već rekao.«
Karen sluša njegove argumente, odvaguje ih jedan
po jedan, potom sve zajedno. Još uvijek nije nimalo
uvjerena, ali je Karl očito odlučio zagovarati
jednostavno rješenje Vigga Haugena koga su se i
ostali toliko očajnički držali.
»Nemoj zaboraviti da je Susanne još bila za
kuhinjskim stolom«, kaže Karen. »Govoriš li mi da je
taj tip uspio toliko tiho provaliti da ju je iznenadio dok
je pila svoju jutarnju kavu? Da je prešao cijelo
dvorište, a da ga ona nije vidjela kroz prozor?«
»Ili je možda prišao kući sa stražnje strane.
Pretpostavljam da je htio izbjeći znatiželjne poglede:
na kraju krajeva, prozori Haralda Steena okrenuti su
prema Susanneinu prilaznom putu.«
»Istina«, prizna Karen. »Ali ipak mislim da bi
svatko, dok pije kavu u kuhinji, čuo da mu netko
provaljuje u kuću.«
»Radio je bio uključen. I to glasno, prema riječima
Sörena Larsena.«
 Karen šutke odmahne glavom i otpije gutljaj kave.
Ona bi svakako primijetila da joj netko provaljuje u
kuću, čak i da su uključeni i radio i televizor.
Zar ne bi?
»Možda ga je pustila unutra?«, kaže Karl nakon
duge tišine.
»Zašto bi, zaboga, to učinila?«
»Ne znam, možda joj je došao s nekom uvjerljivom
pričom. Serviser za kompjutore ili nešto slično...«
»Jutro nakon Oistrel Možeš ti i bolje od toga...«
»Ili je možda izmislio neki hitni slučaj. Ne bi bilo
prvi put da se lopovi koriste tim starim trikom kako
bi nekome ušli u kuću.«
»Daj, Potrčko, prestani. Govorimo o Susanne
Smeed. Ako bi itko zalupio vrata osobi koja nešto
treba, onda je to Susanne.«
»Ili joj je možda zaprijetio nekim oružjem«, nastavi
Karl, ne obazirući se ni na nadimak ni na Karenin
prigovor.
»A ona bi jednostavno sjela za kuhinjski stol?«
»Pa, ako ti to nešto znači, ja bih upravo to učinio
da mi netko prijeti oružjem«, odvrati Karl. »Ti ne bi?«
 57
Više nema nikakve sumnje: jesen u svom
čeličnom stisku drži dogerlandsko otočje. Vrijeme je
svima na svoj retorički i prijeteći način obznanilo
kako nastupa vraško razdoblje. Rosulju su zamijenili
snažni vjetrovi sa zapada, pretkazujući skorašnju
zimu. Meteorolozi su objavili upozorenje: u naredna
dvadeset četiri sata duž obala se očekuju orkanski
vjetrovi.
U trenutku kad Karen silazi s autoceste prema
Langeviku, oluja je u punom zamahu. Kiša toliko
pljušti po vjetrobranu da brisači ne uspijevaju
održavati korak s poplavom. Karen polako vozi,
pogrbljena nad volanom, zuri van, okreće volan kad
god se na automobil sruči nalet vjetra. Spusti li se
noćas temperatura ispod nule, sutra će nastati pravi
pakao, pomisli osjetivši kako gume klize po blatu
strmog obronka.
Zaista bi trebala otići ravno kući prije nego što
ceste postanu potpuno neprohodne. Sigrid je sigurno
mnogo bolje, ali je još daleko od ozdravljenja. S druge
strane, odlazak Haraldu Steenu ne bi trebao trajati
duže od pola sata. Popit će šalicu kave, naravno, i
provesti neko vrijeme u ljubaznom čavrljanju dok ne
iznese prave razloge svoga posjeta. Sve je to previše
nategnuto: kad je zadnji put vidjela Steena, pokazivao
je očite znakove demencije. U posljednjem razgovoru
ipak joj je uspio dati jednu točnu informaciju - sve
što im je rekao, potvrdila je Angela Novak - ali mu je
dugo trebalo da se sjeti događaja toga jutra. A sada
ga namjerava zamoliti da se sjeti onoga što se
dogodilo prije više od četrdeset godina.
Nerado je morala priznati samoj sebi kako su
možda Karlove teorije točne, iako još ima pojedinosti
koje se ne uklapaju. Iz kaosa slučajnosti počeo se
pojavljivati obris suvislog konteksta. Neupitno su se
dogodile čudne stvari: niz provala istog počinitelja
koji je iz nekoga razloga eskalirao iz krađa na pokušaj
paleža i ubojstvo. Ili, u najmanju ruku, ubojstvo iz
nehata.
Najnoviji dio slagalice koji im je pružio Grant
Hogan iz Grundera, napokon je bio dovoljan da uvjeri
i načelnika policije i tužiteljicu kako treba sva
sredstva usmjeriti na pronalaženje muškarca na
motociklu. Nanjušivši mogućnost brzog završetka
istrage, Haugen bi je vjerojatno istoga časa skinuo sa
slučaja da je znao kamo i zbog čega sada ide.
Još jedan nalet vjetra gurne automobil, Karen
osjeti kako gume klize po blatu. Stvarno bih trebala
otići ravno kući, pomisli i skrene na prilazni put
Haralda Steena.

»Samo se posluži, dijete. Nisu domaći, ali bojim se

da ti samo to mogu ponuditi.«
Sjeli su u starčevu kuhinju i uz žalac krivnje
Karen je dopustila da je Harald posluži kavom iz
termosice i nekoliko peciva s cimetom koje je Angela
Novak stavila na pladanj i prekrila prozirnom folijom
kako bi se Harald mogao večeras malo počastiti.
 »Prema njihovu izgledu, rekla bih da zaista dobro
brine o vama«, kaže Karen i odgrize komad mekanog
peciva.
»Stvarno? No da, moglo bi se reći. Ali za to je i
plaćaju. Plaćaju je velikodušno, u usporedbi s onime
što sam ja svojevremeno zarađivao. Četiristo dvadeset
maraka i četrdeset šilinga mjesečno moralo je biti
dovoljno za ženu i mene.«
»Je li dugo s vama? Mislim na Angelu.«
»Oh, nije više od godinu dana. Najviše dvije. Zbog
moga vražjeg srca, ne radi kako bi trebalo, kažu, zbog
toga znam biti smušen. Da nije tako, bilo bi mi dobro
samome, iako Harry u mene više nema povjerenja.
On je inzistirao da dođe ta žena. Nazvao je socijalnu
službu, a da prije toga nije razgovarao sa mnom.«
Karen se ne može oteti dojmu da je Harald Steen
vjerojatno više puta kritizirao svoga sina zbog tog
teškog kiksa. Pokuša s drukčijim pristupom.
»Haralde, pa to vam je kao da imate vlastitu
domaćicu. Pa, svakako zaslužujete jednu. Ja osobno
ne bih odbila da me netko služi.«
Laskanje poprati svojim najumilnijim osmijehom.
Mora oraspoložiti ovoga starca.
»Da? Domaćica...«
Harald sakrije zadovoljan osmijeh iza ruba šalice,
zamišljeno pijucka kavu dok mu se ne slegne ovaj
novi aspekt. Tada živne i uz odlučno zveckanje odloži
šalicu na tanjurić.
 »Hajde, reci sada o čemu se radi. Gospođa
policajka kao što si ti sigurno nije samo svratila na
šalicu kave?«
»Gospođa policajka.« Karen zadrhti na tu frazu i
sagne se kako bi podigla svoju torbu s poda. Sve je
ovo veoma nategnuto pa bi mogla već jednom završiti
s tim.
»Zapravo sam vas htjela nešto pitati. Pomislila
sam: ako mi itko može pomoći, onda ste to vi. Kladim
se da znate sve što se događa u Langeviku.«
Karen baci pogled na fotografiju koju je izvukla iz
torbice, fotografiju iz 1970., s nasmiješenim mladim
ženama i muškarcima poredanim na kamenom
stubištu i troje djece ispod njih na tratini. Potom je
okrene prema Haraldu.
»Haralde, znate li tko su ovi ljudi na slici?«
Strpljivo ga promatra dok polako uzima etui sa
stola, otvara ga i stavlja naočale na nos. Nije uzeo
fotografiju, promatra je namrštena čela. Zatim se
nasmiješi. Ciničnim, neveselim osmijehom, nakon
toga duboko uzdahne.
»Oh, Bože«, kaže. »Gdje si to našla?«
»U Susanneinu fotoalbumu. Koliko sam shvatila,
ti ljudi na slici živjeli su u komuni koju su njezini
roditelji osnovali ovdje. Problem je u tome što u
albumu nema potpunih imena, upisana su samo
krsna. Napisala sam ih na naličje.«
Harald nastavi nijemo promatrati fotografiju, nije
ju okrenuo niti podigao sa stola. Karen razočarano
proučava njegovo lice, na njemu nema nikakvih
znakova prepoznavanja. Prošlo je gotovo pedeset
godina, pomisli, a on se vjerojatno ne sjeća ni onoga
što je jutros jeo za doručak.
Harald odjednom odgurne fotografiju, skine
naočale i zavali se u svoju drvenu stolicu.
»A što će tebi njihova imena ako smijem pitati?«
»Vjerojatno ništa«, iskreno odgovori. »Samo bih
htjela shvatiti kakav je bio Susannein život i skužiti
postoji li kakva mala šansa da je ostala u kontaktu s
nekim od ljudi koji su tada živjeli tamo. Možda s
nekim od djece.«
Harald podrugljivo puhne.
»Mislim da je to malo vjerojatno, jer nije ostala u
kontaktu ni s vlastitom kćeri. Jedva je prozborila koju
riječ sa mnom, iako smo prvi susjedi. Susanne je bila
teška osoba, to ti mogu reći. Nije bila čista ovdje, ako
mene pitaš.«
Prstima kucne po sljepoočnici, Karen osmijehom
sakrije razočaranje.
»Pa, kao što sam rekla, ovo je bio pucanj u prazno.
Nekidan sam u Zecu i vrani razgovarala s Jaapom
Kloesom, Egilom Jensenom i Oddom Marklundom i
nijedan od njih se ne sjeća ničijeg imena, tako da
niste jedini, u dobrom ste društvu. Ali kako je prošlo
gotovo pola stoljeća, nisam ni očekivala mnogo.«
Sada je Haraldovo prezirno puhanje toliko ljutito i
energično da mu iz nosnice na kukičani stolnjak
padne kapljica.
»Kloes i Jensen! Kad su oni znali bilo što korisno?
Vise u pivnici i hvastaju se, to je sve što rade cijeli
život. Ako na rukama imaju pokoji žulj, onda to nije
od veslanja, zapamti moje riječi. Marklund je bolja
sorta, ali ne mogu shvatiti zašto se sada druži s tim
klaunovima. 'U dobrom društvu', neka te bude sram
što si to rekla.«
Snažno uhvati ručku šalice, Karen primijeti kako
mu se trese ruka dok je prinosi ustima. Samo nemoj
dobiti infarkt, pomisli. Nemam ni vremena ni
energije. Zašto sam, zaboga, došla ovamo?
Tada Harald s treskom odloži šalicu.
»Znači«, kaže, »najprije si pitala njih, a kad ti nisu
bili ni od kakve pomoći, došla si starom Steenu.
Odjednom sam ti i ja dovoljno dobar.«
Karen instinktivno odgovori, poput prekorene
dvanaestogodišnjakinje.
»Slučajno su bili ondje kad sam svratila na kriglu
piva. U protivnom bih najprije bila došla k vama«,
doda, nadajući se da će svojim riječima ublažiti
povredu njegovih osjećaja.
Harald se bez odgovora nagne naprijed. Potom
stavi požutjeli nokat na par na rubu najviše stube.
»Disa Brinckmann, Tomas i Ingela Ekman i Theo
Rep«, govori polako pomičući prst po osobama na
fotografiji.
Spusti kažiprst na donji red i glasno izjavi:
»Janet i Brandon Connor, Per i Anne-Marie
Lindgren.«
Nakon posljednjeg imena opet se zavali u stolicu i
gurne naočale na čelo. Zatim prekriži ruke i nasmiješi
se osmijehom punim ljutnje i likovanja.
 »Ne sjećam se imena djece, to ćeš mi morati
oprostiti«, promrmlja. »U to vrijeme Susanne nije bila
ništa drugo osim sjaja u očima svoga oca. Rodila se
naredne godine, ako me pamćenje dobro služi.«
Karen nijemo zuri u starca s druge strane stola.
Možda se stari Steen ne sjeća što je jeo za doručak,
ali nema nikakve sumnje da se ovoga jako dobro
sjeća. Kako je moguće da je zapamtio imena ljudi koji
su jedno kratko razdoblje živjeli daleko od njega i to
prije više od četrdeset godina? Ona ih ne bi zapamtila.
Nadala se da će se Harald sjetiti barem jednog od
mnogih imena ili možda nečega drugog što bi je
neizravno moglo dovesti do tražene informacije. A on
je sada bez oklijevanja izrecitirao imena svih odraslih
osoba.
»Kako se možete svih sjećati?«, upita, ovaj put
glasno.
Harald je smireno pogleda u oči i uzme šalicu s
kavom.
»Ja sam ih fotografirao.«
 58
U normalnim okolnostima vožnja od Haraldove do
njezine kuće traje najviše deset minuta. No večeras
potraje trideset dvije. Dok se automobil sporo vuče
kroz blato, Karen razmišlja o onome što joj je
maloprije rekao Harald.
»Znam da su ljudi iz sela sumnjičavo gledali na te
mlade ljude gore na farmi Lothorp, ali ja u njima
nisam vidio nikakva zla. I nisam jedini koji je odlazio
gore kako bih bacio pogled na one ljepotice.«
U tom trenutku joj je zavjerenički namignuo, no
ipak joj je trebalo nekoliko trenutaka dok nije shvatila
kako su sve muškarce privlačile žene bez grudnjaka i
provincijske maštarije o švedskom grijehu.
»I kako su reagirali na ta vaša virenja iz grmlja?«
»O, ne, curo, za razliku od ostalih, ja sam ušao u
kuću i predstavio se. Ponudili su mi čaj, jer nisu pili
kavu, ni slučajno, to ti je prava istina, bili su malo
čudni. No dobro, i onda su me pitali hoću li ih
fotografirati i tako je jedna stvar vodila drugoj.«
I tada joj je rekao kako im je dao dobar savjet,
rekao im je sve što zna o farmi, ono što mu je rekao
Graa, što će zemlja tamo gore prihvatiti, a što neće.
Nakon toga je otprilike jednom tjedno odlazio na
farmu i pomagao im u uzgoju gredice s krumpirom i
nekim drugim povrćem. Među njima se rodila neka
vrsta prijateljstva. Steen je bio malo stariji od njih, ali
početkom sedamdesetih nije bio starac, podsjeti se
Karen.
 Na uzbrdici sjeverno od luke, automobil stane.
Kotači se samo vrte u blatu, pa shvati kako mora naći
nešto što će, radi trenja, podmetnuti ispod njih. Uz
uzdah otvori vrata i iskobelja se iz auta. Kiša joj šiba
lice dok spušta stražnju stranu vozila i prstima
ukočenim od zime otvara zelenu plastičnu kutiju na
Rangerovu teretnom prostoru. Trenutak razmišlja
koji bi alat mogla iskoristiti, zatim izvuče pilu.
Smrznuto blato prekrije joj rubove čizama kad stane
u jarak kako bi dohvatila grm borovice sa strane
ceste.
Dok pili tvrdo drvo i glasno psuje, u mislima joj
odzvanjaju riječi Haralda Steena.
»Nemam pojma što je bilo s drugima, ali Anne-
Marie je umrla osamdeset šeste, a Per je godinama
nastavio živjeti ovdje sve dok i on nije završio u
bolnici. Prvih godina povremeno smo se sastajali i
bacili pokoju partiju karata, ali je na kraju i njemu i
meni bilo sve teže hodati. Preuzela ga je boca, tako su
govorili, i to je imalo smisla. Isto kao i Brandona i
Janet koji žive gore u Jomsu, naravno.«
»Mislite na Joms ovdje na Heimöu? Još uvijek žive
na otoku?«
I sama je svjesna koliko gorljivo zvuči.
»Smiri se, curo, dobit ćeš infarkt. Pa, bili su
prošloga ljeta jer sam nabasao na njih na tržnici u
Dunkeru nakon što sam bio kod zubara. Vraški je
skup, ali čovjek mora nekako prožvakati kašu.«
Kad Karen napokon otvori vrata posljednje kuće
od sivog kamena, sjeverno od Langevika i stane na
prag čizmama prekrivenim sivim blatom, obuzeta je
razmišljanjem kako će, dovraga, sutradan stići do
Jomsa nastavi li se i noću ovaj potop. Zapravo, kako
će uopće izaći iz Langevika.
Zbog toga nije odmah osjetila miris koji dopire iz
kuhinje. Tek kad je odvezala čizme i skinula mokre
čarape, tek tada je shvatila kako neće morati kopati
po ledenici i tutnuti nešto smrznuto u mikrovalnu.
Uz kuhinjski ormarić stoji Sigrid i drži cjediljku u
ruci.
»Špageti bolonjeze, jer je to jedino što znam
skuhati. Pristavila sam tjesteninu kad sam čula auto,
trebala bi biti gotova za deset minuta.«
Usprkos kišom natopljenoj odjeći koja joj se
zalijepila za kožu, Karen osjeti kako joj se tijelom širi
toplina.
»Nemaš pojma koliko mi u ovom trenutku špageti
bolonjeze sjajno zvuče. Samo ću se na brzinu
istuširati. Kako se osjećaš? Izgledaš mnogo bolje.«
»Samo sam malo umorna, ali više gotovo i nemam
temperaturu, pa mislim da ću gucnuti malo vina. Da
otvorim bocu?«
»Samo jednu čašu, to je sve što ćeš dobiti.«

»Jesi li odlučila što ćeš s kućom?«, upita je Karen

između zalogaja dok malo kasnije sjede za
kuhinjskim stolom. »Sad je tvoja.«
Sigrid slegne ramenima. Karen se već na to počela
navikavati.
»Prodat ću je, pretpostavljam. Ako nađem kupca.«
 »Mislim da ti to neće biti problem. Kuća je lijepa,
a Langevik je posljednjih godina postao veoma
popularan. Znači, radije ćeš ostati u Gaardi?«
»Ne, ne mogu ostati tamo. Unajmili smo ga od
Samova brata, on je vlasnik. Sam me danas nazvao
kako bi me podsjetio da pokupim svoje stvari.
Navodno, otkako je otišao, spava na prijateljevu
trosjedu i smatra da bih se ja trebala iseliti. Svratit
ću sutra i vidjeti što ću dalje.«
»Znači, nisi razmišljala o tome da ostaneš u
maminoj kući? Tvojoj kući«, ispravi se.
»To ne bi šljakalo. Kako ću bez auta na posao i s
posla? I prije nego bilo što kažete, ne, neću tatu
moljakati za novac.«
»Nemaš vozačku?«
»Imam, ali nemam auto, kao što rekoh.«
»Ali, zapravo, imaš, našli su auto tvoje mame.
Navodno, nešto nije u redu s anlaserom, ali to
možemo dati popraviti prije nego što se vratiš na
posao.«
»Vi to ozbiljno?«
Sigrid se razvedri, zatim opet izgleda neodlučno.
Kolebljivo, pomisli Karen.
»Nisam sigurna želim li živjeti ovdje. Zbog neke
vrste loših vibracija kad sam zadnji put bila ovdje. A
sada niti ne mogu u kuhinju, iako su sve počistili. Vi
ste je vidjeli, zar ne?«
Karen nijemo kimne, u mislima traži prikladne
riječi. U Sigridinim očima vidi i potrebu da sazna i
molbu da to ne čuje. Na trenutak izgleda veoma
izgubljeno. Zatim brzo ustane i priđe kuhinjskom
ormariću. Pretvara se da nešto čisti, nakašlje se i
nastavi.
»Osim toga, povraća mi se od svih onih stvari koje
je kupila«, kaže. »Posvuda su jastučići i najmanje sto
pari cipela.«
Karen promatra mršavu djevojku. Vidi koliko se
trudi držati glas pod kontrolom.
»Sigrid, sve je u redu, možeš pokazati svoju
žalost«, kaže.
»Natrpala je sve te proklete stvari. Jeste li znali da
u svojoj spavaćoj sobi ima kućnu teretanu? I aparat
za parenje lica, onda još jedan za masiranje stopala,
barem mislim da tomu služi... Ne mogu podnijeti
pomisao da živim među svim tim sranjem.«
Karen kimne i sjeti se hrpe ukrasa koje je Sigrid
bacila na travnjak. Znači zbog toga je otišla u majčinu
kuću, zato jer je znala da će je Sam izbaciti iz stana.
Vjerojatno je shvatila da će barem neko vrijeme
morati živjeti u kući. Ponosna je, pomisli Karen
promatrajući je dok čisti stol. Ne želi ništa tražiti od
oca, iako je veoma bogat i najvjerojatnije bio odmah
dotrčao kad bi mu samo dopustila. Pitam se zašto se
toliko ljuti na njega. I zašto se toliko ljuti na svoju
majku.
»A što kažeš na ovo? Ostani ovdje nekoliko tjedana
dok ne raščistimo kuću i dovedemo je u red. Bacit
ćemo sve ono što ne želiš zadržati, prebojiti i učiniti
tvojim. Na taj ćeš način moći odlučiti želiš li živjeti
ovdje ili prodati kuću i živjeti negdje drugdje.«
Čini se da Sigrid razmišljao o ponudi.
 »Nemam novaca za stanarinu do sljedećeg tjedna,
dok se ne vratim na posao.«
»Meni ova večera vrijedi kao jednotjedna
stanarina.«
Sigrid je sumnjičavo pogleda.
»Zašto ste toliko ljubazni? Mama je uvijek o vama
govorila grozne stvari. Rekla je da ste živjeli u
Engleskoj, ali vas je izbacio vaš muž i da ste se zbog
toga morali vratiti ovamo.«
»To je rekla?«
Sigrid izgleda nesigurno, potom se obgrli rukama.
»Rekla je da ste od onih žena koje ganjaju tuđe
muževe, jer ste ostali bez svoga.«
Karen uzme bocu i drhtavom rukom napuni svoju
čašu.
»Samo je napola bila u pravu«, kaže primijetivši
kako zvuči potpuno smireno.
Sigrid ništa ne govori, razmišlja o Kareninu
odgovoru. Kad napokon progovori, Karen se trgne kao
da ju je udarila.
»Imate sina, zar ne?«
 59
Kiša je stala. Blijedi mjesec viri između dva
oblaka, osvjetljava njezinu sobu i na zidove baca
sjenu stabla lipe ispred prozora.
Karen shvati kako još dugo neće zaspati.

Večeras je sve navrlo iz nje. Sve ono što je držala

pomno zatvoreno u sebi za vrijeme dugih godina
zatomljena žalovanja. Cijela istina koju je dotad znala
samo njezina majka, sve ono što su njezini najprisniji
prijatelji samo nagađali, znajući da ništa ne smiju
pitati. Riječi su same navirale, bujica riječi, nije bila
svjesna činjenice da je njezina sugovornica
osamnaestogodišnja djevojka koju je zaprepastila
reakcija na njeno jednostavno pitanje.
Sve što se događalo otkako su joj dva policajca i
liječnik priopćili stravičnu vijest, otkako je Karen
Eiken Hornby prestala živjeti. Prestala je postojati
dok su je razdirale riječi poput »teškog sudara«,
»M25«, »Waltham Abbey« i »jedan kamion i pet
automobila«.
Poginuli su i Mathis i John, rekli su joj. Nisu
patili, rekli su. Znala je da to nije istina.
Smrt je nastupila trenutačno, šapnuli su policajci
medicinskim sestrama, kamion je prerezao automobil
poput limenke sardina. Poginule su četiri osobe, šest
ih je teško ozlijeđeno.
 Žena u automobilu je pravim čudom ostala
neozlijeđena, rekao je liječnik, potom se brzo ispravio.
Fizički je neozlijeđena, ali nije izustila ni riječ otkako
su je izvukli iz razrezanog automobila.
Nakon toga se liječnik okrenuo prema Karen.
Mogu li nekoga nazvati? Nije mu odgovorila. Nazvali
su Allison i Keitha, došli su blijedi, u šoku, crvenih
očiju.
Ne sjeća se jasno prvih dvadeset četiri sata, samo
nekih dijelova: prigušenih glasova i plakanja.
Valiuma. Spavanja. Zabrinutih pogleda kad god bi se
probudila.
I zatim drugog dana. Svanulo je potpuno novo
jutro, kao da se ništa nije dogodilo. Kao da svijet nije
htio priznati da je sve gotovo.
Potpuno novi dan. I mrtvačnica.
Dva tijela, dva poginula vojnika s rukama uz
tijelo: jedno visoko, drugo malo, prekrivena
plahtama. Vjerojatno su nazvali i njezinu majku.
Mamu, koja je stajala tamo kad se Karen okrenula i
ostavila Johna i Mathisa u hladnoj prostoriji s
pločicama. Mama, koja je nijemo sjedila na stražnjem
sjedalu policijskog automobila koji ih je odvezao iz
mrtvačnice kući, mama koja joj je toliko snažno
stiskala ruku da je to mogla čak i osjetiti. Mama, koja
je našla ključeve kuće u Kareninoj torbici, otvorila
vrata i prisilila je da uđe unutra. Mama, koja je svaki
trenutak bila s njom u nepodnošljivom nizu narednih
dana, jednoga za drugim.
Mama, koja je tijekom dana odlagala svoje
žalovanje i plakala noću kad je mislila da Karen ne
čuje kako uznemireno hoda iz kuhinje u dnevnu sobu
i natrag, sati i sati plakanja zbog svega što je i ona
izgubila: Johna koga je zavoljela. I Mathisa, jedino
dijete njezina jedinog djeteta.
Tuga njezine mame nije imala prostora, nije ju
imala kome povjeriti. Pa ipak je nastavila živjeti onda
kad to Karen više nije mogla. Drhtavih ruku i
natucanjem engleskog jezika, svjedočila je svemu.
Crkvi. Ljesovima. Praznini.

Svaka minuta u kući bila joj je nepodnošljiva, to

je bila njihova kuća, ne njezina. Bez njih je kuća
postala samo zatvor uspomena. London. Svaka joj je
ulica bila podsjetnik, svaki susjed koji je htio reći
nešto primjereno, svako dijete koje je vidjela, svaka
pjesma, svaka televizijska emisija. Sve ju je
podsjećalo na život kakav je imala. Cesta ispred nje
bila je srušena: nema sutrašnjice, nema sljedećeg
tjedna, nema sljedećeg Božića, nema sljedećeg ljeta,
ničega neće biti jer Mathis neće biti stariji. Nema
života, nema se čemu veseliti.
Tek kad se sjetila svoje prošlosti, našla je dio za
koji će se držati. Mora se vratiti kući. Natrag kući.

Sigrid je sjedila nepomična i blijeda dok su riječi

navirale iz Karen: cijela prokleta istina o tome kako
je toga dana završio njezin život. Sve one stvari za
koje se zaklela da o njima nikad neće govoriti, izložila
je u krilo mladoj djevojci.
 »Zao mi je«, rekla je Sigrid. »Nisam htjela zabadati
nos, ali vidjela sam sliku u vašoj spavaćoj sobi kad
sam tražila Tylenol.«
Karen zadrži dah i osluškuje zvukove iz Sigridine
sobe, ali čuje samo svoj vlastiti puls. Okrene glavu
prema noćnom ormariću i pogleda fotografiju koja je
potaknula Sigridino pitanje. »Imate sina, zar ne?«
John i Karen na plaži na Kreti, između njih
preplanuli i nasmijani Mathis s glavom punom
pijeska. John je tvrdoglavo odbijao zamoliti nekoga
da ih fotografira. Umjesto toga, postavio je fotoaparat
na stolicu za plažu i namjestio tajmer. Bezbroj puta
je bezuspješno pokušavao dok napokon nije uspio sve
troje namjestiti u žarište i vratiti se na vrijeme na
svoje mjesto. Mathis se presavijao od smijeha zbog
nespretnosti svoga oca, a Karen se smijala zvonkom
smijehu svoga sina, John se smijao njima.
Na kraju je slika dobro ispala, zaključili su i
uputili se u restoran na plaži kako bi ručali lignje.
Njihovo posljednje ljeto. Posljednja slika njih troje
zajedno.

Osjeća kako joj je tijelo neobično teško, ruke i

noge leže joj poput olova na madracu, ali joj zato misli
lete. Zašto nije spremila fotografiju, kao što to obično
radi kad ima društvo? Hoće li Sigrid reći svome ocu?
I hoće li Jounas reći svima? Hoće li se sada istina
proširiti poput valova i hoće li je svi sažalijevati? Hoće
li se odsad nadalje morati utješno smiješiti svakome
tko sazna istinu i osjeti potrebu da s njom suosjeća?
Hoće li njezini kolege razgovarati o njoj i naglo
ušutjeti kad ona uđe u prostoriju? Hoće li ostali ljudi
razglabati o njezinoj tuzi? Razglabati o Johnu. O
Mathisu.
Toliko se trudila da se to ne dogodi. Jer je to bio
jedini način na koji je mogla nastaviti živjeti. Prošlost
koja više ne postoji. I sadašnjost. Između nema
ničega. Izolirala se u kući koja je nekoć bila majčina,
a sada je njezina. Tjedni navučenih zavjesa i
netaknutih zdjelica juhe. Deset tjedana bjesomučnog
hodanja gore-dolje po obali, sati praznog zurenja u
obzor i bezbroj povlačenja s ruba litice.
Na kraju je uskočila njezina majka.
»Razgovarala sam s Wilhelmom Kasteom«, rekla
joj je. »Traže detektiva i obećao je da će se sastati s
tobom u četvrtak u deset. Ja ću te odvesti.«
Iz nekoga razloga Karen se nije ni pokušala
usprotiviti. I tamo, u uredu Wilhelma Kastea, započeo
je ostatak njezina života.
»Tvoja majka mi je rekla što se dogodilo i htio bih
iskoristiti ovu priliku da ti kažem koliko mi je žao
zbog tvoga gubitka. Nitko drugi to ne zna i ja to više
neću spominjati, osim ako ti želiš da govorim o tome.
Želiš li posao, tvoj je, ne zato što te sažalijevam i ne
zato što od djetinjstva poznam tvoju majku, već zašto
što si od svih prijavljenih kandidata ti
najkvalificiranija. Ili bih trebao reći i više nego
najkvalificiranija, ali mjesto detektivke narednice je
jedino koje trenutno nije popunjeno. Želiš li posao?«
Pristala je i onoga dana kad je počela raditi, Kaste
ju je pozvao u svoj ured.
 »Budući da ovdje više ljudi ima pristup tvom
dosjeu, dopustio sam si tu slobodu i promijenio neke
pojedinosti. Znaš, ovo je samo mjesni arhiv i viši će
rukovodioci imati pristup točnim informacijama,
sjete li se toga, no iskreno sumnjam da će to itko
učiniti. A što se tiče ljudi ovdje, znaju da si se razvela
nakon kratkotrajnog braka u Ujedinjenom
Kraljevstvu. I nemaš djece«, doda i nakašlje se. »Tvoja
majka mi je rekla da ti tako želiš, ali to ipak moram
čuti od tebe.«
»Da, tako želim«, rekla mu je.

***

I tako je bilo. Previše bolna istina da bi o njoj

govorila, toliko velik osjećaj krivnje da ga je morala
potiskivati kako bi mogla nastaviti dalje.
Karen tiho pokuca na vrata gostinske sobe ispod
kojih dopire svjetlo. Sigrid leži na krevetu, potpuno
odjevena, s ruksakom pokraj sebe, oči su joj otečene
od plakanja. Brzo se posjedne kad Karen otvori vrata.
»Odlazim odmah ujutro«, kaže.
Karen sjedne na rub kreveta i stavi ruku na
Sigridine.
»Nemoj otići. Sigrid, nisi ti kriva.«
»Nisam trebala pitati. Da sam znala, nikad ne bih
ni zucnula.«
»Sigrid, nisi ti kriva«, ponovi Karen. »Jednostavno
o tome nisam nikad nikome govorila. To je bio moj
način preživljavanja.«
 »Shvaćam. Ni sa mnom ne morate razgovarati o
tome.«
»Ali već jesam. Sve sam prebacila na tebe. Oprosti
zbog toga.«
Sjede u tišini, Karen palcem gladi Sigridinu ruku.
»No nisam ti rekla jednu stvar.«
I zatim je kaže naglas.
»Ja sam bila kriva. Ja sam vozila.«
 60
Iako je prošlo gotovo osam sati otkako je stala
kiša, manje ceste još uvijek su u lošem stanju.
Promet se opet odvija Thorsbyledenom, ali je cesta
ispod željezničkog vijadukta u Vasterportu zatvorena
dok se voda ne povuče.
Karen vozi ne mičući pogled s ceste, sluša kroz
slušalice ono što glavni policijski inspektor govori
jutrošnjim uvjetima na cestama. Prema njegovi
informacijama, put do Jomsa je u redu, sve dok
oprezno vozi i ne pokušava proći kroz poplavljene
dijelove autoceste.
»Jutros su već morali otegliti devetnaest vozila«,
kaže Thorstein Klockare glasom punim rezignacije
zluradosti. »Najviše su pogođeni unutrašnjost i
nizine. Usput, kakva je situacija u Langeviku?«
Karen namjesti slušalicu.
»Sinoć je bilo veoma sklisko, ali je jutros većinom
u redu. Znate li kakva je prognoza? Nisam imala
vremena provjeriti prije polaska.«
»Danas nema kiše, tako kažu, ali se sustavi niskog
tlaka skupljaju iznad Sjevernog mora.«
»Znači, uobičajeno.«
»Isto kao i uvijek«, potvrdi Klockare.
Završe razgovor i Karen baci pogled na GPS.
Pod pretpostavkom da je glavni policijski
inspektor u pravu, u Jomsu bi trebala biti za pola
sata.
 .

Nešto više od trideset minuta kasnije, Karen stane

na kraju popločane ceste. Nagne se naprijed i kroz
vjetrobran promatra kuću i usku šljunčanu stazu
koja vodi do nje. Zatim ugasi motor, otvori vrata i
izađe van. Istina, odavde cesta izgleda prohodna, ali
pod gumenim čizmama osjeća koliko je tlo
natopljeno. Po svoj prilici, pokuša li voziti uzbrdo,
gornji sloj šljunka će utonuti u blato. Nema potrebe
da i ona optereti vučnu službu, pomisli i počne se
uspinjati strmom uzbrdicom.
Janet Connor zvučala je pospano kad se jutros
javila na telefon. Ili, zapravo, kao da se tek probudila,
iako je uvjeravala Karen da su i ona i Brandon već
budni. Naravno da Karen može svratiti, iako nema
pojma kako bi joj ona i Brandon mogli pomoći.
Sada otvori vrata i prije negoli Karen stigne na
trijem.
»Dobrodošli«, kaže potpuno budnim glasom,
»hoćete li čaj ili kavu?«
Janet Connor je visoka i vitka, na sebi ima dugi
kimono zbog kojeg izgleda kraljevski. Sijedu kosu drži
joj dalje od lica tanki zeleni šal, stručno omotan oko
glave, ali na nogama ima sive odrpane vunene čarape
koje malo umanjuju kraljevski dojam. Izgleda kao da
ima sedamdesetak godina, ali usprkos sijedoj kosi
izgleda mladoliko dok se smiješi Karen.
Iza nje Karen ugleda muškarca jednake dobi.
Izgleda opušteno i kao da je upravo zakopčao šlic.
Dok se penje stubištem, Karen se trudi ne razmišljati
o onome što je možda prekinula svojim dolaskom.
»Bilo što, hvala«, kaže uz osmijeh. »Ja sam Karen
Eiken Hornby«, doda i ispruži ruku. »Veoma ste
ljubazni što ste me pozvali tako brzo. Nadam se da
nisam previše poremetila vašu jutarnju rutinu«, doda
i istoga časa požali kad opazi kako su Brandon i
Janet brzo razmijenili poglede.
»Uopće niste! Uđite!«
U kuhinji je vruće kao u inkubatoru, osjeća se
snažan miris kumina, boje na bazi lanenog ulja i
svježe ispečenog kruha. Kladim se da je ova prostorija
vidjela mnoga variva od leće, pomisli Karen i skine
jaknu bacivši pogled na Brandona. Da je unaprijed
zamišljala kako izgleda član komune iz sedamdesetih
godina, zamislila bi ga upravo ovako. Brandon
Connor je, poput svoje žene, veoma visok, vjerojatno
metar devedeset. Izgleda da je u dobroj kondiciji, iako
je primijetila kako su mu ramena malo pogrbljena
dok je iz hladnjaka donosio mlijeko i sir. Tanke široke
hlače mogle bi biti donji dio pidžame, no nešto joj
govori da su uobičajena Brandonova odjeća, jednako
kao i isprana majica sa slikom Franka Zappe. I on,
kao i Janet, nosi odrpane čarape, ali dok su njezine
ispletene od obične sive vune, vjerojatno s otoka,
Brandonove izgledaju kao da ih je isplela neka
Peruanka koja obožava kričave boje. Prorijeđenu
kosu zavezao je u konjski rep, pustio je dugu usku
bradu.
»U kruhu su orasi«, kaže. »Nadam se da niste
alergični?«
 »Ne, koliko mi je poznato«, odvrati Karen. »Izgleda
predivno, sami ste ga ispekli?«
Brandon s istinskim iznenađenjem podigne
pogled s noža za kruh. l
»Da...«, polako kaže. »Ne želimo trošiti novac na
ona sranja koja prodaju dolje u Kviku. A vi?«
»Ponekad«, prizna. »Ili kupujem kruh u pekarnici«,
doda u pokušaju da se malo iskupi.
Nakon čavrljanja o pečenju kruha i kvaliteti
otočnih lanaca supermarketa, Karen usmjeri
razgovor na razlog zbog kojeg je došla.
»Pretpostavljam da ste čuli za ubojstvo u
Langeviku. I uvjerena sam da ste svjesni svoje
povezanosti sa Susanne Smeed?«, doda uz upitan
pogled.
»Naravno«, odgovori Brandon, »teško je bilo izbjeći
vijest o ubojstvu. No ne čitamo večernje novine, a
jutarnje nisu objavile ime, tek nekoliko dana nakon
ubojstva, tako da smo tek kasnije saznali da se radi
o njihovoj curi. Perovoj i Anne- Marieinoj, mislim
reći.«
»Točno. Susanne Smeed se preživala Lindgren. I
to je, sigurno ste pogodili, razlog zbog kojega sam
ovdje. Jesam li u pravu kad mislim da ste s Perom i
Anne-Marie Lindgren i još nekima početkom
sedamdesetih živjeli u komuni?«
»Jeste. Od ožujka 1970. do kraja veljače 1971., da
budem preciznija. Gotovo cijelu godinu.«
»I otada živite na otoku?«
 »Ne cijelo vrijeme. Najprije smo se preselili u
Kopenhagen - svi su to tada učinili - ali tamo smo
ostali samo nekoliko mjeseci, a zatim se preselili u
Švedsku. Tamo smo dvije godine živjeli u drugoj
komuni, u Huddingeu, blizu Stockholma. Ovamo
smo se vratili... kad je to bilo, sjećaš li se?«
»U svibnju sedamdeset šeste«, odvrati Janet.
»Otada smo tu.«
»Jeste li bili u kontaktu s Perom i Anne-Marie
nakon što ste se vratili na otok? Ili bilo s kim s farme
Lothorp?«
»Samo s Theom Repom. Ako mislite na redoviti
kontakt. Svi su se rasuli, a bez mobitela i Facebooka
nije bilo lako. Dakako, nakon povratka nabasali smo
na Pera i Anne-Marie u Dunkeru.«
»Ali se niste družili?«
»Stekla sam dojam da oni to ne žele. Barem ona
nije željela«, odvrati Janet. »Anne-Marie je bila malo...
kako da to kažem? Možda, krhka.«
»Nemoj okolišati, bila je čudna«, grubo je prekine
Brandon. Janet ga prijekorno pogleda.
»Na koji je način bila čudna?«
»Oprostite«, kaže Janet, »ali ne razumijem kakve
veze sve ovo ima sa Susanneinim ubojstvom. I Per i
Anne-Marie godinama su mrtvi.«
Karen trenutak oklijeva. Potom odluči da će im
reći istinu.
»Da budem iskrena, ni sama ne znam. Radi se o
tome da pokušavamo sastaviti sliku o Susanneinu
životu i o tome kakva je bila osoba. Neku vrstu
slagalice u kojoj se prvi dio izgleda nalazi na farmi
Lothorp. Možete li mi ispričati o vremenu koje ste
ondje proveli? Kako ste uopće završili tamo?«
Gospodin i gospođa Connor još jednom razmijene
poglede, kao da pokušavaju postići nijemi sporazum.
»Pa«, napokon kaže Brandon, »pretpostavljam da
je počelo kad sam zaključio da Ujak Sam može i bez
moje pomoći u Vijetnamu.«
»Brandon je bio dezerter«, objasni Janet.
»O, znači, vi ste Amerikanac?«, iznenađeno kaže
Karen.
Iz nekog je razloga pretpostavila da su oboje iz
Ujedinjenog Kraljevstva. Oboje su tečno govorili
dogerlandski, a i teško joj je razlikovati američki od
engleskog naglaska.
»A vi? Gdje ste odrasli?«
»U Southamptonu«, odgovori Janet. »Upoznali smo
se na otoku Wight 31. kolovoza 1969. Ja sam tamo
otišla protiv volje svojih roditelja.«
»A ja sam bio ilegalno, došao sam u Amsterdam
na privatnom brodu, s Theom i hrpom hipija. Budući
da sam nekoliko tjedana prije toga, iz očitih razloga,
propustio Woodstock, odlučili smo otići na festival na
otoku Wight. Nije bio toliko veličanstven, ali uspio
sam vidjeti Dylana i upoznao sam Janet, zato se
nemam na što žaliti.«
Uzme čajnik i upitno pogleda Karen, ali ona
odmahne glavom. Osjeća se rastrgano: s jedne strane
htjela bi ovdje provesti cijeli dan, jesti kruh s orasima
i slušati priče o prošlom razdoblju dok je ona još bila
u pelenama. S druge strane, mora ostati razborita i
ubrzati stvar.
»I naredne ste godine došli ovamo.«
»Da, Theo je upoznao Disu na nekom mjestu
kojega se ne sjećam, a ona je već poznavala Tomasa i
Ingelu. Mislim da je upoznala Disu dok je u
Kopenhagenu studirala porodiljstvo. Tomas je po
majčinoj strani napola Danac. A on i Per bili su
prijatelji od djetinjstva. Uglavnom, proširila se vijest
da je Anne-Marie naslijedila zemlju na Doggerlandu i
da pomišljaju osnovati komunu.«
»Jesam li u pravu kad mislim da su tamo bila i
djeca? Mislim reći, od samog početka?«
»Točno, Ingela je imala dva sina, Oriana i Lovea,
razlika među njima je samo dvije godine. A Disa je
imala djevojčicu od pet godina, mislim. Zove se
Mette.«
»Imate li vi djece?«
»Da, sina, ali dobili smo ga mnogo kasnije. Dylan
trguje dionicama u Londonu«, odgovori
Brandon uz potišten pogled koji otkriva kako bi
želio da je njegov sin odabrao drukčiju karijeru.
»Učinili smo što smo mogli«, doda uz ironičan
smiješak.
»Samo se Susanne rodila godinu dana kasnije?«
»Da, ali nakon našega odlaska, tako da o svemu
tome ne znamo ništa.«
Karen upitno podigne obrve.
»O svemu tome?«
Janet spusti ruku na suprugovu.
 »Brandon misli reći da su stvari na farmi postale
neugodne i osjećali smo da je vrijeme da krenemo
dalje. Čuli smo da se u Kopenhagenu događaju
mnoge uzbudljive stvari, pa smo odlučili otići tamo.«
Janet brzo govori, Karen je sluša s pola uha dok
priča o tome kako su se pridružili skvoterima u
bivšem vojnom području Christianie, ali tamo su
ostali samo nekoliko mjeseci, a zatim odlučili otići u
Švedsku. I učini joj se da je čula tihu kletvu kad je
shvatila da se Karen i dalje namjerava držati teme o
farmi Lothorp.
»Stvari su postale neugodne, rekli ste? Zbog
čega?«
Janet ustane, izgleda uznemireno.
»Radi se o privatnim stvarima«, odgovori. »Stvarno
ne znam kako bi to moglo biti važno.«
»Vjerojatno ste u pravu, ali bih to voljela sama
prosuditi, ako vam ne smeta«, ravnodušno odvrati
Karen. »To se dogodilo prije gotovo pedeset godina i
Lindgrenovi su umrli, tako da ono što mi imate reći
ne može povrijediti nikoga od njih.«
»Bio je nevjeran«, sažeto kaže Brandon. »Per i
Ingela bili su ljubavnici kad je Tomas bio na putu. Per
je bio shrvan, a Anne-Marie je poludjela.«
Janet se vrati do stola s punim čajnikom i sjedne
uz glasan uzdah.
»Nije poludjela, Brandone. Patila je od onoga što
se u današnje vrijeme zove teška depresija. Zapravo i
nije nikakvo čudo: farma Lothorp je pripadala njoj,
pa je vjerojatno osjećala da smo je svi mi iskoristili i
izdali.«
 »Kad se to dogodilo?«
»U kasno ljeto, one godine kad smo mi došli.
Dotada je sve bilo izvrsno, ali se sve promijenilo kad
je Anne-Marie oboljela.«
U kolovozu ili rujnu 1970., vjerojatno kad je Anne-
Marie bila trudna, pomisli Karen. »Svakoga bi izbacilo
iz ravnoteže saznanje da te muž vara dok očekuješ
dijete. Pogotovo ako svoj dom dijeliš s tom drugom
ženom. Svoj vlastiti dom.«
»Kao što je Brandon rekao, stvari su postale
neugodne i nitko od nas nije se znao nositi s
depresijom Anne-Marie ni Perovim očajničkim
pokušajima da joj pomogne. Osim toga, uvjerena sam
da je nekolicina nas smatrala kako to, na kraju
krajeva, i nije neka velika stvar. Mnogi ljudi smatraju
nevjeru buržoaskom izmišljotinom.«
»Kako su reagirali Tomas i Ingela?«
»Ingela je oduvijek imala prilično nekompliciran
stav prema životu. No dobro, pretpostavljam da smo
svi mi došli na farmu s naivnim očekivanjima, mislili
smo da ćemo dijeliti sve i osloboditi se buržoaskih
konvencija, ali kad je došlo do toga, nitko od nas se s
tim nije mogao nositi. Čak ni Ingela. Osjećala se loše
zbog toga što je Anne-Marie oboljela, ali mi se čini da
nikada nije ni pomislila da su ona i Per učinili nešto
loše.«
»Mislim da se s tim najbolje nosio Tomas, iako je
Per bio njegov najbolji prijatelj«, kaže Brandon.
»On je zapravo bio jedina osoba koja je prakticirala
ono što je zagovarala. Živi i pusti druge da žive, ono
što je moje i tvoje je, znate. On i Ingela bili su
zagriženi hipiji, ako znate što mislim reći. Bili su
potpuno u tome, dok smo mi ostali... ovaj...«
Brandon ušuti i uzme svoju šalicu.
»Svakako su se mnogo duže držali toga od nas
ostalih«, preuzme Janet. »Mislim da su ostali još
nekoliko mjeseci, a zatim odlučili otići u Švedsku. Oni
i Disa. No mi otada nismo s njima bili u kontaktu.«
»Ni s Perom i Anne-Marie, iako ste svi živjeli na
Heimöu?«
»Kao što sa rekla, znali smo ponekad nabasati na
njih u Dunkeru i razgovarali smo o tome da ćemo
jednom posjetiti Langevik, ali to se nikad nije
dogodilo. Kao što sam rekla, to nisu bile sretne
uspomene.«
»Znate li što se dogodilo s Tomasom i Ingelom
nakon njihova odlaska?«
»Razišli su se. Ona je nastavila s hipijevskim
životom, a on se potpuno promijenio i obukao odijelo
i kravatu. Na kraju je preuzeo očev posao. I samo
tako, Tomas Ekman, zagriženi hipi, pretvorio se u
pravog kapitalista. Nažalost, umro je prije nekoliko
mjeseci.«
»Da? Kako ste saznali? Niste li rekli da niste bili u
kontaktu?«
»Rekao nam je naš sin Dylan kad je ljetos došao
kući. Čuo je to na poslu. Čini se da je Tomas bio
poznat u tom poslovnom svijetu, a Dylan je znao da
smo se poznavali dok smo bili mladi. Za njega je
Tomas Ekman bio daleko impresivniji od njegova
starog tate«, kaže Brandon uz ciničan osmijeh.
»Ponekad se jabuka otkotrlja daleko od stabla.«
 »A što je s Ingelom, je li još živa?«
»Nemam pojma«, otresito odgovori Janet. »Kao što
sam rekla, nismo u kontaktu.«
»A Disa?«
»Zao mi je, ali za nas je sve to završeno poglavlje.«
I kao da žele istaknuti kako više nemaju što red,
Janet ustane i počne raščišćavati stol.

Morat ću odustati, pomisli Karen pola sata kasnije

kad stigne na autocestu i uputi se prema sjedištu
dunkerske policije. Vrijeme je da zaboravim sve o toj
staroj hipijevskoj komuni i usredotočim se na
povezanost s provalama.
Slabo sunčevo svjetlo probije se kroz oblačno
nebo, cesta je na nekim mjestima suha. Nakon brzog
pogleda na sat, ubrza i nastoji se otresti osjećaja kako
joj Brandon i Janet Connor nisu rekli cijelu istinu.
 61
Poravna hrpu dokumenata, nagne se naprijed i
uključi audiorekorder.
»Razgovor s Linusom Kvanneom, osumnjičenom
za provalu, pokušaj paleža i teško ubojstvo ili
ubojstvo iz nehata. Prisutni su, osim Linusa
Kvannea, odvjetnik Gary Brataas i detektivi
inspektori Karl Björken i Karen Eiken Hornby.«
»Ja nisam nikoga ubio. Neću dopustiti da mi
prišijete nešto što nisam učinio.«
Glas mu je neočekivano dubok, u potpunoj
suprotnosti s vitkom dječačkom građom tijela. Karen
se sjeti slika s nadzornih kamera trajekta: i ona i Karl
su mislili da je star šesnaest, sedamnaest godina. No
Linus Kvanne je već navršio dvadeset četvrtu i bio
dovoljno star da odsluži tri kazne u zatvoru Kabare.
Prvu za ubojstvo iz nehata.
Incident u kojem je Lars Hayden, 28-godišnji
narkoman poznat policiji, prije šest godina izgubio
život, Kvanneov odvjetnik opisao je kao junački čin.
Zabava na Staru godinu rano je izmakla kontroli i
potpuno završila kad je Kvanne pronašao svoju
tadašnju djevojku u jednoj od spavaćih soba. Hayden
je ležao na njoj skinutih hlača, držeći nož na njezinu
vratu. Sud je zaključio kako se prvi ubod nožem koji
je Kvanne zadao Haydenu dok ga je pokušao
razoružati, može smatrati samoobranom. Ali je
naredna četiri uboda smatrao »prekomjernom
uporabom sile«. No njegova mladost i dotadašnje
neosuđivanje bile su olakotne okolnosti. Nakon što je
odslužio devet mjeseci, Kvanne je pušten zbog dobrog
ponašanja, takvu je odluku donio kolegij nakon
procjene kako ne postoji veliki rizik od ponavljanja
djela.
Otada je Kvanne radio na svom usavršavanju,
ograničivši se na nekoliko lakših i jedne prilično teške
krađe. Posljednju kaznu u Kabareu odslužio je ove
godine u srpnju.
Izgleda opušteno, zavaljen u stolicu, s jednom
nogom ležerno prebačenom preko koljena druge.
Gary Brataas umirujuće stavi ruku na rame svoga
klijenta.
»Naravno da nisi. Daj da smireno poslušamo što
nam policija ima reći. Jedva čekam«, kaže i nasmiješi
se samo kutom usana.
»U redu, Linus«, kaže Karen. »Uhićen si danas u
10:45, u tvom stanu na Tallvagenu u Lemdalu. U
vrijeme tvoga uhićenja pretražen je tvoj stan i osim
znatne količine narkotika, policija je našla i nekoliko
prijavljenih ukradenih stvari u provalama na Nooröu
i Heimöu. Možeš li to objasniti?«
Kvanne se pretvara da suzdržava zijevanje,
protegne ruke i prekriži ih iza glave.
»Objasniti? Zašto su drotovi razvalili moja vrata i
nahrupili dok sam spavao, to mislite? Ne, to ne mogu
objasniti.«
Karen brzo dobaci pogled Karlu. Naduo je obraze
i skeptično podigao obrve, sada ispuhne zrak na
način koji jasno pokazuje ono što oboje misle: »Vidim
da si jedan od onih, ovo će potrajati.«
 Karen ponovi pitanje ne obazirući se na Kvanneov
pokušaj da je izbaci iz takta.
»Mislila sam reći, kako objašnjavaš ukradene
predmete u svojoj dnevnoj sobi i ispod tvoga kreveta?«
Kvanne slegne ramenima i nasmiješi se toliko
široko da mu duhan za žvakanje zamalo padne na
krilo.
»Pa, pretpostavljam da ih je netko podmetnuo. To
mi izgleda kao najvjerojatnije objašnjenje, zar ne?«
»A tko bi to bio, što misliš?«
Sada se Kvanne glasno nasmije i raširi ruke
»Ne znam. Mnogi ljudi dolaze i odlaze. Moj dom je
otvoren svima.«
»Znaš što ja mislim?«, mirno kaže Karen. »Mislim
da si te stvari ukrao u nizu provala. Mislim da si i
gore na Nooröu ukrao motocikl, model Africa Twin i
da si ga koristio za odlazak u Thorsvik i zatim u
Grunder.«
»Stvarno, ljubavi?«
»A nakon provale u Grunderu riješio si se
motocikla, vjerojatno namjerno, jer si se pobojao da
je za njim izdana tjeralica ili si ga stvarno slupao. Što
je od toga bilo?«
Kvanne polako odmahne glavom, pokušava
pogledati Karla u oči, tražeći malo muške
solidarnosti.
»Nemam pojma o čemu ona govori. Imate li mi još
što reći prije nego što odem odavde?«
 »Žao mi je, mali«, ravnodušno kaže Karl. »Imamo
sliku i tebe i motocikla na trajektu iz Nooröa. I znamo
da si se sinoć u Spilji hvalisao o tome.«
Kvanne brzo stavi ruke na stol i nagne se naprijed.
»Tko ti je to, do vraga, rekao?«
»Moj klijent ne mora...«
Karen prekine Garya Brataasa:
»Nije li hvalisanje o zločinima malo glupo?«, kaže.
»Posebno kad si pijan i među mnoštvom ljudi na
javnom mjestu. Uvijek postoji rizik da će te netko
cinkati. Ali«, doda, »ti možda i jesi malo priglup,
Linuse. Što misliš, jesi li?«
Naglo joj približi lice, sve dok nije samo nekoliko
centimetara udaljeno od njenog.
»Prokleta pičko.«
Da je odabrao neku drugu riječ, ne bi zaradila
kapljice pljuvačke na svom licu. No ne pokaže svoju
revoltiranost, već mirno čeka dok se Kvanne ne
povuče na svoju stolicu, tek tada obriše pljuvačku s
donje usne i brade.
A zatim potpuno smirenim glasom navali na
njega.
»Jesi li zato odlučio spaliti kuće? Malo si se
prestrašio da si za sobom ostavio tragove, iako si
nosio rukavice? Vlas kose ili česticu kože zbog kojih
bi te forenzičari mogli povezati s poprištima? Pa, to je
zapravo pametno razmišljanje, nije li?«
Karen se okrene Karlu, Karl zamišljeno kimne.
»Da, prilično mudro«, složi se. »Samo je šteta što
je brzo zbrisao, što nije ostao dok se ne uvjeri da je
vatra planula. Sada forenzičari imaju sve vrijeme
ovoga svijeta za pročešljavanje kuća i traženje njegova
DNK-a. Jer sada znamo što treba tražiti.«
Karen potvrdno kimne ne mičući pogled s Linusa
Kvannea dok on prstima bubnja po naslonima za
ruke. Više se ne smiješi, čeljust mu je stisnuta,
jezikom prelazi po gornjim desnima kako bi iz duhana
istisnuo još malo nikotina.
»Pitanje je samo zašto je ovaj put otišao korak
dalje«, nastavi Karen i dalje promatrajući Kvannea.
»Nevjerojatno glupo«, doda Karl. »Mislim reći,
nikad nismo imali dovoljno sredstava ni ljudi za
slanje hrpe forenzičara na poprišta provala, ali sada
imamo ubojstvo. To je posve druga priča. Rečeno mi
je kako sada u sve stri kuće sve vrvi od forenzičara.«
U tom trenutku ubaci se Gary Brataas, ne želi više
šutjeti.
»Imate li bilo kakav dokaz protiv moga klijenta, što
se tiče navodnog teškog ubojstva ili ubojstva iz
nehata, predlažem da nam kažete o čemu se radi tako
da možemo prekinuti ovu amatersku predstavu.«
»Dakle, ovo bi se teško moglo nazvati uspješnim
ispitivanjem«, kaže Karl dvadeset minuta kasnije u
dizalu dok se vraćaju u CID.
Izgleda umorno, pomisli Karen, promatrajući ga
kako kopa po džepovima hlača.
»Nemoj me krivo shvatiti, ali da nismo istraživali
ništa drugo osim nekoliko provala, ovaj razgovor bio
bi nevjerojatno uspješan«, doda i ubaci nikotinsku
žvakaću u usta.
 Protiv savjeta svoga odvjetnika, Linus Kvanne
priznao je četiri provale: jednu na Nooröu, jednu u
blizini Thorsvika, jednu neprijavljenu u vikendicu u
Ha venu i na kraju, onu u Grunderu. Ali je tijekom
ispitivanja uporno nijekao upletenost u ubojstvo
Susanne Smeed.
»Nikad u životu nisam bio u tom jebenom
Langeviku«, rekao im je.
Problem je bio u tome što su mu vjerovali.
 62
»Idemo van na puš-pauzu?«
Kore podigne kutiju cigareta i glavom pokaže na
vrata. Karen kimne.
»Eirik će me ubiti«, kaže Kore tihim glasom
nekoliko minuta kasnije, zatim uz zadovoljan uzdah
ispuše dim. »Ne bi me iznenadilo da skroz u
Njemačkoj namiriše dim«, doda i još jednom duboko
uvuče.
Sjede za stolom na terasi bara i restorana Repet
gdje iznenađujuće velik broj neustrašivih ljudi, uz
pomoć vanjskih grijača i deka, prkosi jesenjoj
hladnoći. Koreu ne bi smetalo ni da cijelu noć ostane
vani: Eirik je otišao na neki novi sajam cvijeća u
Frankfurtu, pa je njegov dečko iskoristio tu priliku za
uživanje u pivu i cigaretama.
Neobičan su par, pomisli Karen, promatrajući
srebrni prsten s lubanjom na tetoviranoj ruci svoga
prijatelja. Znala je da je njezin stari školski prijatelj
Eirik gay mnogo prije one večeri prije dvadeset dvije
godine, kad joj je to povjerio, ali tek nakon što se
zaklela na šutnju. Nitko drugi ne smije znati,
pogotovo njegov otac, to bi za njega značilo smrt.
I tako je držala jezik za zubima i sa strahom
promatrala kako se Eirik trudi živjeti u skladu s
očekivanjima ostalih ljudi. Kako je postupao
suprotno sebi pretvarajući se da je »jedan od
momaka« u školi, na nogometnom igralištu, u svojoj
obitelji. Kako je sve više vikenda provodio u Londonu,
Kopenhagenu, Amsterdamu i Stockholmu. Bilo gdje,
samo da je što dalje od svojih roditelja, suigrača iz
tima i mladića iz pivnice, tek tada se usuđivao biti
ono što jest. Dok je živjela u Engleskoj, imala je
priliku izbliza vidjeti njegov dvostruki život. John je
napokon odlučio gostinsku sobu iza kuhinje
preurediti u Eirikovu sobu. Nikad nije uspio shvatiti
zbog čega Eirik skriva ono što jest. Zašto jednostavno
ne može biti iskren, za Boga miloga, pa sada su
devedesete, čak i u Doggerlandu. U današnje vrijeme
to nije ništa strašno, rekao je. Karen i Eirik su samo
razmijenili poglede: jedan Britanac to nikad neće
razumjeti.
I kad se Eirik napokon prestao skrivati, nije to
učinio toliko zbog povjerenja, već više zbog frustracije
i gnjeva. Toga dana u prosincu, prije gotovo jedanaest
godina, kad je poziv Karenine majke srušio sve
njegove zidove. John je mrtav. Mathis je mrtav. Karen
je prestala živjeti. Toga dana Eirik je odjednom
doživio prosvjetljenje o krhkosti života i nije ga htio
zanemariti. Toga dana je Eirik From dopustio sebi
shrvanost i vikao na svoga oca i cijeli svijet da mogu
lijepo otići k vragu. I neka ni slučajno ne računa na
to da će imati jebene unuke.
Bio je tamo kad se Karen vratila kući. To je
shvatila tek mnogo kasnije. Kroz debeli sloj žalovanja
prodirali su iz kuhinje u njezinu sobu zabrinuti
glasovi njezine mame i Eirika. Čula je njegove
nespretne pokušaje da utješi njezinu majku, čula ga
je kako gorko plače, kako se pokušava sabrati. I opet
sve iznova. A ona je mislila kako je dobro što njezina
mama i Eirik imaju jedno drugo. Sada kad ona više
ne postoji.
Tek nekoliko mjeseci kasnije, kad je izašla iz svoje
sobe ukočena od tuge, tek tada je na svom prijatelju
primijetila neku promjenu. Započeo je njegov
preobražaj.
U današnje vrijeme Eirik živi u skladu sa svim
stereotipima o homoseksualcima: lijepo je odjeven,
uredan, feminizirana ponašanja i načina govora. To
što je školovani cvjećar i posjeduje lanac cvjećarnica
diljem cijele zemlje, samo još više potvrđuje ukupan
dojam. Eirik se definitivno razotkrio.
Godinama nakon toga upoznavao ju je sa svojim
dečkima, jednim za drugim: većina je nevjerojatno
sličila njemu, ali su rijetko kad potrajali da bi im
zapamtila imena. A zatim je došao Kore.
Možda je zbog činjenice što je bio Eirikova čista
suprotnost, Karen nakon nestanka prvotnog šoka
odmah shvatila kako bi trebala zapamtiti Koreovo
ime. Ta dva muškarca nisu mogla biti različitija po
izgledu, temperamentu, svojim interesima,
društvenim krugovima u kojima su se kretali. Kore,
glazbeni producent, s crnom irokezicom, tetoviranim
rukama i zlatnim naušnicama na oba uha. I Eirik,
cvjećar koji voli svježe izglačane košulje i ulaštene
kožne cipele s patentnim zatvaračem. Ako je Eirik
teza, Kore je njegova antiteza. Ili možda obratno.
Prošlo je šest godina i još su uvijek zajedno.
Sada Kore prstima promrsi kosu, ne primjećujući
kako je otpao pepeo s njegove cigarete od kojega su
mu na ofarbanoj crnoj kosi ostale zalijepljene bijele
čestice.
»Osjećam se poput pečenog pileta«, kaže Karen
dodirujući vruće obraze. »Kako ljudi mogu podnijeti
sjedenje ispod ovih grijača?«
Rukom pokaže usku ulicu gdje se ispred starih
zgrada od opeke nalaze terase. Zgrade u kojima se
nekoć nalazila užarija, tvornica lanolina, predionica i
mnoge druge tvornice koje su se davno zatvorile i
preselile u modernije zgrade. Sada je staro
industrijsko područje pretvoreno u stambenu četvrt
punu restorana, trgovina s dizajnerskim
proizvodima, kafića i barova. Inovativni restauratori
dali su sve od sebe u osmišljavanju najboljih rješenja
kako bi udovoljili ovisnicima o nikotinu, a ipak
poštivali nove zakone. Svaki vlasnik bara koji je htio
opstati u svom poslu zna koliko je važno pušačima
omogućiti mjesto na kojem će, iza pleksiglasa i ispod
grijača, uživati u svome poroku.
»Ovo mi je posljednja kutija«, kaže Kore podigavši
svoje cigarete. »Sutra ujutro u sedam i pol moram po
Eirika na aerodrom, a on je gori od psa krvosljednika.
Hej, koji...«
Karen se trgne kad Kore prodorno zazviždi. Zvuk
odzvanja među staklenim stijenama, ali se čini da ne
prodire izvan njihova inkubatora. Kore skoči na noge
i silovito maše rukom u kojoj nema cigarete.
»Friis, prokletstvo, dođi ovamo!«
Trenutak kasnije izađe s terase, pretrči ulicu i
zagrli jednog muškarca. Karen ih promatra dok
razmjenjuju nekoliko riječi. Tada Kore pokaže njihov
stol i muškarac se okrene. Karen ga odmah prepozna.
To je Leo Friis, vidno oklijevajući dopušta da ga Kore
vuče prema Repetu. Sada više nema svoja kolica za
kupovinu, nema ni sive deke. Ipak, još uvijek izgleda
neuredno. Karen primijeti nesigurnost u njegovim
očima dok pogledava restoran. Buka iznutra sada
para uši, dopire van kroz otvorena vrata. Zbog tog
zvuka, Leo se ukoči usred koraka.
»U redu je, mi sjedimo vani«, ohrabruje ga Kore i
uspije ga dovući do terase. »Ovo je Karen. Karen, ovo
je čovjek-mit, legendarni Leo Friis.«
Načas im se pogledi sretnu. Kratko vrijeme Karen
oklijeva: bi li trebala reći Koreu da su se već upoznali
ili se pretvarati da su neznanci? Odluči ostaviti to
pitanje otvoreno i ispruži ruku.
»Bok, Leo. Sjedni.«
Leo se rukuje s njom i kratko kimne.
»Bok, Karen.«
Ništa u njihovu pozdravu ne ukazuje da se već
poznaju, a kamoli da je Leo ispitan u svojstvu
svjedoka. Koreu nimalo ne smeta zapušten izgled
njegova prijatelja. Karen odjednom osjeti
nesigurnost: zna li on uopće da je Leo beskućnik i da
spava ispod dokova dolje u New Harbouru?
Istovremeno, Kore se ponaša hiperaktivnije nego
inače.
»Što ćeš? Ja častim«, kaže i mahne konobarici.
»Karen, za tebe isto?«
Nakon narudžbe, okrene se prema Leu.
 »Života ti, Leo, tako mi je drago što te vidim. Kad
si se vratio?«
»Početkom ljeta. Sredinom svibnja, mislim.«
»Nevjerojatno! Doma si cijelo ljeto i nisi se javio?
Što si radio? Kako si?«
»Možda bi ovaj razgovor bolje tekao da postavljaš
jedno po jedno pitanje?«, mirno kaže Karen i napravi
mjesta na stolu kako bi konobarica mogla staviti teški
pladanj.
Leo je prostrijeli pogledom.
»Oprosti, oprosti, zvučim poput svoje majke«, kaže
Kore. »Jednostavno sam tako vraški sretan što te opet
vidim«, doda i podigne čašu. »Gottjer, društvo,
uzdravlje!«
»Gottjer«, jednoglasno odvrate Leo i Karen.
Istovremeno podignu čaše do razine očiju, spuste
ih i ispiju.
»Zapravo, Karen i ja smo se već upoznali«, kaže
Leo nakon što je odložio čašu i nadlanicom obrisao
pjenu s brade. »Zajedno smo doručkovali.«
Kore pogledava čas jedno čas drugo, njegov
nervozan govor nakratko zamijeni nijemost.
»Da? Što, vi se poznate?«, sumnjičavo pita.
»Sreli smo se jednom. Razgovarala sam s Leom u
vezi slučaja na kojem radim, Leo je svjedok.«
Kore razrogači oči na način koji pokazuje kako je
mnogo više zabrinut za svoga prijatelja nego što to
pokazuje.
»Ali ti radiš na ubojstvu u Langeviku, zar ne?
Majku mu, Leo, ti si to vidio?«
 Karen podigne ruke pokazujući mu da stiša glas
jer su se ljudi za susjednim stolom okrenuli i
pogledali ih. Odgovori umjesto Lea.
»Da barem. Ne, nije vidio, ali je nekome dao alibi.«
»Ovo je vraški uzbudljivo. Kome?«
Koreovu zabrinutost zamijenila je neskrivena
znatiželja.
»Oh, prestani. Ne misliš valjda da ću ti odgovoriti
na to pitanje? No to je bila veoma korisna informacija
i uštedio nam je mnogo posla.«
Nasmiješi se Leu, a on podigne čašu i otpije piće.
Ne uzvrati joj osmijeh, ali malo popusti napetost u
njegovu pogledu i govoru tijela. I Kore izgleda
smirenije. Okrene se prema Leu i obrati mu se
normalnim, gotovo nježnim glasom.
»Čuo sam da ti je bilo gusto nakon što si prestao.
Znaš kako ljudi pričaju. Ali već godinu dana nisam
čuo ništa o tebi. Već sam mislio da si nestao s lica
zemlje.«
Prvi put se nazire osmijeh ispod Leove brade.
»Upravo to sam učinio. Dok me nisi razotkrio.«
»Stvarno?« Kore pogleda susjedne stolove i nagne
se naprijed.
»Čini se da te nitko nije prepoznao«, tiho kaže. »I,
zaozbiljno, nije ni čudo, u toj odjeći. Nemoj se
uvrijediti, ali izgledaš grozno.«
Sada se Leo nasmije. Kratko, napeto. Smijehom
koji pokazuje kako je svjestan svoga izgleda i da ga je
prihvatio.
 Karen osjeti čvor u želucu kad joj počne svitati tko
je zaista Leo Friis.
 63
Sigrid vozi izluđujuće sporo i oprezno. Što si drugo
očekivala, pomisli Karen i zavali se u suvozačevo
sjedalo. Neiskusna vozačica uz koju sjedi murjakinja
u vozilu koje je vidjelo i bolje dane. Ako ništa drugo,
barem je mehaničar popravio anlaser: kad ju je prije
deset minuta Sigrid pokupila na Fyrkant Repslagar,
vozilo nije zvučalo ništa gore od bilo koje druge,
jednako stare Toyote.
»Jesi li uspjela donijeti sve iz stana?«, upita Karen
namještajući sigurnosni pojas koji joj se urezao u
vrat.
»Sve što želim zadržati«, odgovori Sigrid i pokaže
glavom na stražnje sjedalo puno papirnatih vrećica s
odjećom i dvije plave platnene torbe. »Ima toga još u
prtljažniku«, doda. Pogleda u retrovizor, uključi
žmigavac i skrene. »Dobro ste se zabavili? Sudeći
prema mirisu, rekla bih da jeste. Koliko ste popili?«
Karen polako okrene glavu i podrugljivo je
pogleda.
»Tri krigle, mama«, odvrati. »Da, uvijek je lijepo s
Koreom. A ti si veoma ljubazna što si došla po mene.
Kauč u Marikeinu ateljeu nije previše udoban.«
»Prilično je zgodan. Mislim reći, onaj u kožnoj
jakni.«
Sigrid je htjela zvučati ležerno. Nije uspjela.
»Da, zgodan je. I njegov dečko isto«, cinično kaže
Karen. »I ljubazan.«
 »Sranje. Šteta.«
»Eirik i ja smo stari školski prijatelji. Korea sam
upoznala preko Eirika.«
»A onaj drugi tip? I njega poznate sto godina?«
»Uopće ga ne poznam. No izgleda da su on i Kore
stari prijatelji.«
»Izgleda pomalo... neuredno. Nekako odrpano.«
Karen ništa ne kaže.
»Znaš li tko su The Clamp?«, kaže nakon nekog
vremena.
Sigrid je iznenađeno pogleda.
»Naravno da znam tko su. Ili, preciznije, tko su
bili. Zašto pitate?«
»Razgovarali smo o njima, to je sve. Navodno, bili
su veoma poznati.«
»Jesu, ali su se raspali prije nekoliko godina.
Nekim obožavateljima je to bila prava tragedija, ali ja
ne bih rekla. Bolje je prestati kad si na vrhu.«
Karen iznenadi Sigridino mudro razmišljanje, pa
je veselo pogleda.
»Kako znaš da si na vrhu?«
»To nikad ne znaš dok nije prekasno, tek tada
shvatiš da si trebao ranije prestati. Mislim reći, oni
su u redu, ali nisu moj fah.«
»A što je tvoj fah? Hip-hop? Dečki odjeveni poput
predškolaca, s prevelikim nakitom...?«
Sigrid je prostrijeli pogledom.
»Ma dajte, koliko imate godina, sto? Ne volite rap?«
 »Volim. Osamdeset četvrte gledala sam Johna
Coopera Clarkea u Londonu. Prijateljica i ja smo dva
dana markirale iz škole i otišle trajektom, mama je
pobješnjela.«
»Tko je, dovraga, John Cooper Clarke?«
»Otmjena Kuba, ali me manje koštala od
Mallorce.«
Sigrid je prostrijeli još jednim pogledom punim
nevjerice.
»O čemu vi to?«
»Zaboravi. Davno je to bilo.«
»Craving«, iznenada uzvikne Sigrid. »Mješavina
rapa i džeza i afričke glazbe, ali je i vraški mnogo više
od toga. I umjetnost i kazalište i... pa, sve. Nema
granica, da to tako kažem.«
»Craving? Kao... kad za nečime žudiš?«
»Da. Poput cjelovitog koncepta. U tome je smisao,
ne ograničavati samoga sebe ni čekati da ti se nešto
dogodi. Sve ovdje i u ovom trenutku. Kužite?«
Karen ne kuži.
Sjede u tišini dok automobil prelazi kilometar za
kilometrom. Karen zatvori oči i prepusti se mislima.
Lijepo je imati društvo, jednostavno u tišini sjediti uz
nekoga. Iako Sigrid ne zna tko je John Cooper Clarke.
Obožavala ga je. Morala bih naći neke stare albume,
pomisli. Lijepo je i biti sam u kući - barem neko
vrijeme. Obećala je Sigrid da može ostati u gostinskoj
sobi dok ne renovira svoju naslijeđenu kuću.
 Dogovorile su se da neće razgovarati o istrazi.
Sigrid neće ništa pitati, Karen neće reći ništa više od
onoga što Sigrid može pročitati u novinama.
Ipak, čudno je što ništa ne pita, pomisli Karen.
Zar ju nije briga tko je ubio njezinu mamu? Ili je samo
poslušna detektivova kći, izdresirana da ne postavlja
pitanja? I zašto je tako neumoljivo ljuta na svoje
roditelje? Ona je to neće pitati, želi li Sigrid
razgovarati o tome, neka sama započne.
Misli joj polako skrenu na Korea. I Lea Friisa.
Ostavila ih je u restoranu kad joj je Sigrid zatrubila s
druge strane ulice. Dogovorile su se da će doći po
Karen oko devet i zatrubila je točno na vrijeme, pa je
Karen posumnjala da ih je neko vrijeme promatrala
iz automobila.
Nije imala priliku nasamo razgovarati s Koreom.
Htjela mu je postaviti tisuću pitanja o Leu Friisu, ali,
za razliku od Korea, nije htjela ispasti previše
znatiželjna. Shvatila je da je bio gitarist grupe The
Clamp. Maglovito se sjećala nekih njihovih pjesama,
ali je iz nekog razloga oduvijek pretpostavljala da su
Britanci ili Amerikanci. Bili su popularni u vrijeme
kad je njoj bila potrebna sva snaga samo da bi ujutro
ustala iz kreveta.
Tijekom godina shvatila je kako je Doggerland, ili
barem Dunker, u glazbenoj industriji postao neka
vrsta pogonskog stroja, dom mnogih uspješnih
skladatelja i producenata, ali nikad se za to nije
previše zanimala. Prije šest godina Kore je pročešljao
njezinu zbirku glazbe i s uzdahom zaključio kako
nema ničeg zanimljivog čak ni za kolekcionare
gramofonskih ploča.
Zatim ju je zasuo playlistama. U narednim
godinama bombardirao ju je omraženim mix-vrpcama
pretencioznih tipova.
»Ovu pjesmu jednostavno moraš čuti«, to je
rečenica na koju i sada Karen instinktivno pokriva
uši.
Koreove playliste sadržavale su pjesme snimljene
u njegovu studiju KGB Productiona, kao i neke druge
za koje je mislio da će joj se svidjeti. Dakako, ponekad
ih je slušala, ali ni izdaleka toliko često kao što je
Kore mislio. Sasvim suprotno, često joj je trebala
tišina. Umarali su je reklamni jinglovi, glazba u
svakoj sceni svakoga filma, stalna ambijentalna
glazba u trgovinama, restoranima i barovima.
No zato su KGB-ove zabave obično bile veoma
dobre: Kore ju je upoznavao s glazbenicima oko kojih
se motala većina ljudi, želeći njihov autogram. Leo
Friis, koliko se Karen sjeća, nije bio jedan od takvih.
S druge strane, vjerojatno je prije nekoliko godina
izgledao posve drukčije. Sudeći barem prema
činjenici kako nitko u tom bradatom skitnici nije
prepoznao bivšu rock-zvijezdu. Od oba vlasnika, i
nekidan u kafiću i večeras u Repetu, dobio je samo
poglede pune negodovanja.
Hoće li večeras iz grijane terase Repeta otići ravno
ispod jednog od dokova?, pita se Karen. Koliko dugo
će izdržati spavati vani na ovoj hladnoći?
Temperatura je još oko nule, ali je samo pitanje dana
kad će mraz uništiti sve živo u njezinu vrtu. I
vjerojatno nekolicinu jadnika koji radije spavaju pod
zvjezdanim nebom nego u skloništu za beskućnike.
»On se drži po strani«, rekla joj je Gro Aske. »Poludi
u zatvorenim prostorima.«
Pitam se je li na kakvim drogama ili je jednostavno
sjeban, pomisli, no trgne se iz nepovezanih misli kad
Sigrid skrene s glavne ceste i naleti na prvu rupčagu
na Langeviksveju.
»Nećete reći tati da živim s vama, zar ne?«
Karen se uspravi na sjedalu i brzo je pogleda.
»Neću ako to ne želiš. Odrasla si osoba. Ali mislim
da bi bilo dobro da razgovaraš s njim. Posebno sada
kad je tvoja mama...«
»Želite li vi razgovarati s njim?«, prekine je Sigrid.
»Je li moj tata osoba s kojom je ugodno razgovarati?«
Glas joj je grub i podrugljiv, pa se Karen sjeti
njihova prvog razgovora u njezinu stanu u Gaardi.
Odnos koji su uspostavile posljednjih nekoliko dana
još uvijek je krhak, najvjerojatnije će se opet veoma
brzo između njih podići zid. Sigrid u svakom slučaju
izgleda kao da je već spremna izvući opeku i zidarsku
žlicu.
»Ne«, iskreno odgovori Karen, »nije.«
Ali moram s njim razgovarati. Sutra. Naredbu je
dobila netom prije odlaska s posla: sutra u devet
ujutro u uredu tužiteljice u gradskoj vijećnici.
Načelnik policije Viggo Haugen poslao je naredbu
Jounasu Smeedu i njoj.
Točno zna o čemu će se govoriti na sastanku.
 64
»Vidio sam te sinoć u Repetu.«
Sastanak s Haugenom je završio. Izrečene su
očekivane stvari i ništa drugo. Jounas i Karen spustili
su se dizalom i prošli kroz podzemni prolaz ispod
Redehusgatea kako ne bi morali po kiši pretrčavati
ulicu do parkirališta. Sada stoje u policijskoj garaži,
čekaju dizalo koje će ih odvesti u CID.
Kad ništa ne odgovori, Jounas nastavi:
»Prolazio sam onuda i vidio te na terasi u prilično
sumnjivu društvu, ako smijem primijetiti.«
Karen mu opet ne odgovori, već razdraženo
pritisne dugme koje već svijetli.
»Pa, pretpostavljam da su tvoji gay prijatelji u
redu, ali onaj drugi je izgledao usrano«, nastavi
ravnodušno. »Ne šalim se, podsjetio me na tipove koji
vise iza tržnice. Čak mi se učinilo da ga poznam.«
»Trebao bi.«
Smeed ne izgleda nimalo zbunjeno, pa Karen
odluči da mu neće reći kako je Leo onaj beskućnik
koji mu je osigurao alibi.
»S obzirom na to da znaš jako dobro procijeniti
ljude«, kaže mu medenim glasom. »Istoga časa točno
znaš kakav im je karakter.«
»Olabavi, Eikenova. Ti si policajka, stvarno misliš
da je primjereno da izlaziš u grad s ljudima poput
njega?«
 »A što da ti kažem, prolupala sam. Mislim reći, od
Oistre.«
Jounas šuti nekoliko trenutaka, izgleda kao da
zadržava dah. Zatim glasno uzdahne i prijekorno
cokne jezikom.
»Karen, Karen. Uvijek si tako strašno ljuta. Uvijek
spremna za napad. Znaš, to postaje problem.«
»Možda imam svoje razloge.«
Napokon stigne dizalo. Karen uđe i šutke
promatra zatvaranje blistavih čeličnih vrata.
»Znam da si razočarana što je tvoja istraga
odgođena, ali ne možeš za to kriviti mene. Na kraju
krajeva, tako je odlučila tužiteljica i tako su se složili
ona i Haugen: imamo tog momka, uhitili smo ga.«
»Imamo jednog tipa koji je priznao četiri provale i
dva pokušaja paleža. On nije ubio Susanne.«
»Kako možeš biti tako prokleto sigurna?«
»Pa, nikad nećemo saznati, zar ne?«
Poruka je bila jasna: ubojstvo Susanne Smeed
smatra se riješenim slučajem. Svi pokušaji
pronalaženja drugih motiva i počinitelja, moraju
prestati.
»Ne, pretpostavljam da nećemo«, odvrati Jounas.
»Ali, s druge strane, dok si vodila slučaj, nisi smislila
nijednu konkretnu teoriju.«
»Misliš reći, čak cijeli jedan tjedan?«
»Nije važno, ipak smo na kraju uspjeli ščepati
Kvannea i to ne zahvaljujući tebi, usput. Da nije bilo
one dojave, vjerojatno bi dosad imao vremena
provaliti u još neke kuće i podmetnuti požar. Možda i
ubiti još koju jadnicu koju bi zatekao kod kuće.«
Dizalo se opet oglasi, pa izađu van. Dok Karen
pruža ruku kako bi otvorila vrata od mliječnoga
stakla s logotipom CID-ovih prostorija, Jounas stavi
ruku na dovratak i zapriječi joj put. »Eikenova, znaš
kakav je dogovor«, kaže. »Narednih nekoliko tjedana
Björken će raditi na slučaju Moerbeck prije nego što
zbriše kući mijenjate pelene. Ti ćeš prekinuti s radom
na slučaju Langevik i umjesto toga usredotočiti se na
sastavljanje konačnog izvješća o Kvanneu. A ovdje
unutra zadržat ćeš svoje misli za sebe. Da nisi ni
zucnula.«
 65
Karen Eiken Hornby zaista je zadržala sve svoje
misli za sebe. Cijela dva dana odolijevala je napasti
da kaže ono što joj je na umu. Nije izrekla nijednu
kritiku o odluci.
»Tužiteljica stvarno misli da ima čvrst slučaj?«,
upitao je Karl.
»Čini se.«
Ili možda ne mari, pomisli Karen. Ostali slučajevi
se samo gomilaju: napadi, droge, prostitucija. I
Moerbeck. Unatoč zajedničkim naporima,
osumnjičenik nije uhvaćen. Zapravo, sasvim
suprotno: broj pretučenih i silovanih žena popeo se s
dvije na tri, najnoviji napad dogodio se jučer u ranim
satima. Dosad je samo jedna mrtva, ali najnovija
žrtva, 27-godišnja majka dvoje djece, napadnuta dok
se vraćala kući iz noćne smjene u bolnici Thysted,
trenutno je na intenzivnoj njezi, istom onom odjelu
na kojem je prije samo nekoliko sati radila.
Zbog bolnog grla i povišene temperature, Greta
Hansen je ranije završila svoju smjenu, u četiri i pol,
glavna sestra ju je poslala taksijem kući u Atlasvagen
u Odinswalli. Nervozan što mora voziti vidljivo
bolesnu mušteriju tog posljednjeg dana na poslu prije
nego što ode iz ove paklenski kišne rupetine na
zasluženi trotjedni odmor u Tajland, taksist je odjurio
uz škripu kotača čim se Greta iskobeljala van i
zatvorila vrata taksija. Njezin muž, Finn Hansen,
glavni urednik novina Nya Dagbladet, spavao je kao
top u njihovu tek renoviranom i lijepo uređenom
stanu na trećem katu, ne znajući da u tom trenutku
neki muškarac u grmlju pokraj zgrade gura razbijenu
bocu u njegovu ženu.
Zbog vijesti da se počinitelj osmjelio i iz zloglasnog
Moerbecka proširio svoje lovno područje i na
Odinswallu, gdje živi srednja klasa, mediji su
pomahnitali.
Osuda na jučerašnjoj policijskoj konferenciji za
medije bila je jednoglasna: policija je očito na kriva
mjesta postavila uniformirane i policajce u civilu. Zar
nisu pomislili na mogućnost da će počinitelj
promijeniti svoje lovno područje? Može li policija
jamčiti za sigurnost ljudi? Što poručuje prestrašenim
ženama u gradu? Je li Haugen zadovoljan
dosadašnjim radom policije? Je li pomišljao na
ostavku? Što o tome ima reći ministar unutarnjih
poslova?
Kolege bijesne jedni na druge, svi izgledaju blijedo
i izmučeno, zbog odrađenih prekovremenih sati
kadrovska služba je na rubu živaca. U dunkerskoj
policiji sve ključa od frustracije: napadnuta je još
jedna žena, nemaju dovoljno ljudstva, policija ne
može biti prisutna u svakoj prokletoj uličici, taj gad
je još uvijek na slobodi. I povrh svega toga, svi žive u
stalnom strahu da bi se to opet moglo dogoditi. Možda
već večeras.
Vijest kako je u langeviškom slučaju napokon
netko uhićen, nije nikakva senzacija, ali bi mediji
podivljali zbog bilo kakve aluzije da su možda uhitili
pogrešnog tipa. Linus Kvanne jednostavno mora biti
proglašen krivim. Osim toga, surova je stvarnost
kako ni dogerlandska policija ni tužiteljstvo nemaju
dovoljno sredstava za rješavanje više od jednog teškog
slučaja.
Istina je da je Haugen vjerojatno jedva dočekao
moerbeški slučaj kao priliku za iskupljenje. Dobio je
upravo ono što im treba: riješeni slučaj,
kompetentnog glavnog istražitelja i malo
staromodnog policijskog posla. Ubrzo će se opet
uspostaviti red.
Vjerojatno više nije toliko u to uvjeren, pomisli
Karen.
No ništa ne kaže. Karen Eiken Horby dobro je
uvježbana u zadržavanju svih svojih misli za sebe.

Međutim, to ju nije spriječilo da dva sata kasnije

uđe šefov ured i nazove.
»Ne, mama se još nije vratila«, kaže joj Mette
Brinckmann, sada pomalo razdraženim glasom.
»Koliko puta ćete me još to pitati?«
»I još se niste čule?«
Mette uzdahne.
»Kao što sam vam rekla, prekjučer je nazvala iz
Bilbaa i rekla da se vraća čim nađe neki jeftiniji let.
Sve sam to već objasnila vašoj kolegici.«
Karen opsuje svoje nepoznavanje švedskog jezika.
Vjerojatno ju je krivo razumjela.
»Kako to mislite? Kome ste to objasnili?«
 »Jednoj drugoj policajki koja je jutros nazvala.
Mamin mobitel je zvonio i zvonio pa sam se na kraju
javila, mislila sam da bi moglo biti važno. No ona me
pitala isto što i vi. Htjela je stupiti u kontakt s
mamom i saznati kad se vraća. Zar vi policajci ne
razgovarate međusobno?«

...

U djeliću sekunde Karen se zavrti u glavi. Neka

kolegica? Je li Astrid Nielsen pokušavala stupiti u
kontakt s Disom a da joj to nije spomenula? Ne, ona
je premještena na Smeedov slučaj i nema vremena ni
za što drugo. I da je to iz nekog nepoznatog razloga
učinila, Astrid bi je svakako obavijestila.
»Ta druga žena s kojom ste razgovarali, je li
stvarno rekla da radi u policiji? Mislim reći, je li to
izričito rekla?«
Mette neko vrijeme šuti, zatim istinski
iznenađenim glasom kaže:
»Nije, sada kad ste to spomenuli, mislim da nije.
Ali se predstavila i zvučala je veoma službeno. I
zvučala je slično vama.«
»Slično meni? Kako to mislite?«
»Pa, u govoru joj se isticalo l i r, kao i vama. I
postavljala je ista pitanja, kao što sam već rekla.
Vjerojatno sam zato pretpostavila da radi u policiji.«
Mette Brinckmann opet ušuti. Potom kaže:
»Kad malo bolje razmislim, mogla je biti i
Britanka. Ili možda Amerikanka. Što se, dakako,
podudara s njezinim imenom. Anne, Crosby, rekla je
da se tako zove.«
»Anne Crosby. Sigurni ste?«
»Naravno da sam sigurna. Zapisala sam ga,
jednako kao i njezin broj i sve. Obećala sam joj da ću
je nazvati čim se čujem s mamom.«
Karen zatvori oči prije sljedećeg pitanja.
»I, jeste li? Jeste li nazvali Anne Crosby i rekli joj
da se vaša mama vraća kući?«
»Naravno! Htjela sam nazvati i vas, ali sam mislila
kako je dovoljan taj jedan poziv policiji. Mislila sam
da će vam ta Anne Crosby reći da je mama na putu.
Rekla sam joj da vam kaže.«
Čini se da je Mette tek sada shvatila svoju grešku.
»Pa, mislila sam... Pretpostavila sam... Uostalom,
nije važno«, doda prkosnim glasom. »Mama se ionako
još nije vratila.«
 66
Tko je, dovraga, Anne Crosby, pita se Karen kad
odustane nakon osmog zvona i bijesno baci mobitel
na svoj stol.
Mette Brinckmann joj je bez protivljenja i veoma
susretljivo izdiktirala broj Anne Crosby, brojku po
brojku, i na švedskom i na engleskom, kako ne bi
došlo do nesporazuma. Karen je nazvala taj broj čim
je s njom završila razgovor. Deset zvona, bez
odgovora, bez prebacivanja na govornu poštu. Pet
minuta kasnije pokušala je još jednom, osam zvona,
ali bez uspjeha.
Sad je uzela miša i promatra kako iritantno
pomicanje screensavera zamjenjuje logotip
dogerlandske policije. Nakon samo dvije brze pretrage
utvrdi kako u Republici Doggerland nema nijedne
Anne Crosby, ali ih zato u svijetu ima bezbroj. Slijedi
treća pretraga, ovaj put telefonskog broja. Nema
rezultata. Vjerojatno je mobitel na bonove, potišteno
pomisli.
Ustane kako bi pozvala Karla, ali se brzo
predomisli i opet sjedne u svoju stolicu. Brzo, uz
čudan osjećaj da je promatra šef, otvori dosje o
slučaju Susanne Smeed, pronađe sažetak Cornelisa
Lootsa o forenzičkim nalazima i spusti se dolje do
nalaza informatičkog odjela. Četrdeset pet sekundi
kasnije, više puta pogledava čas kompjutorski zaslon,
čas svoj mobitel.
 Pokuša još jednom, još osam zvona bez rezultata.
Razdraženo bira broj Connorovih i nakon četvrtog
zvona javi se Brandonov glas:
»Trenutno Janet i ja radimo pametnije stvari i ne
možemo se javiti na telefon. Ostavite poruku i nazvat
ćemo vas.«
Učini kako je rekao.
Još jednom pogleda Smeeda, on telefonski
razgovara s nekim, sudeći po izrazu njegova lica,
vijesti nisu dobre.
Neka se Smeed i Haugen jebu, pomisli, uzme
jaknu i ode Karlu Björkenu.
»Ručak? Ja častim.«

Petnaest minuta kasnije Karl prisloni nož na

krumpir naboden na vilicu i pomoću palca skine
tanku ljusku. Nalaze se u dunkerskom finijem
restoranu na Parkveju, gore u Norrebrou. Više od dva
kilometra dalje od policijske postaje, na sigurnoj
udaljenosti. Ovo će vraški stanjiti moj novčanik,
pomisli.
»Posljednji kelpis ove godine«, kaže Karl, diveći se
s poštovanjem bezličnom korijenu. »Skup, ali vrijedan
svakog šilinga, ako se mene pita.«
»Bolji su oni na početku godine«, odvrati Karen
skidajući jaknu. »Ali ni jedni ni drugi više nemaju
okus kao prije. U današnje vrijeme sve je
industrijalizirano: golemi kamioni prskaju po poljima
nekakvu zelenu kašu od alga. Voljela bih da si kušao
one koje je uzgojio moj djed gore na Nooröu. Ništa
osim mješine morske trave umetnute ravno u
pukotine na stijeni.«
»Bilo koji kelpis bolji je od nijednoga«, odvrati Karl,
vadeći još jedan krumpir iz zdjelice i stavljajući ga uz
komad rumbača, debelog poput prsta. »Nemoj mi
zamjeriti što sam iskoristio priliku kad već ti častiš.
Usput, mogu li pitati otkuda odjednom ta
velikodušnost? Je li ti se posrećilo na kladionici ili
nešto slično?«
»Skužila sam da je to najbrži način da budemo
nasamo«, ravnodušno kaže. »Ti ne spadaš u one koji
postavljaju pitanja kad netko drugi plaća račun, je li
tako?«
Karl se samodopadno nasmiješi i ubaci u usta
polovicu krumpira s velikim komadom rumbača
prelivenog rastopljenim maslacem.
»Smeed neće biti nimalo zadovoljan sazna li da
sam izašao na dugi ručak«, kaže između zalogaja.
»Trebao bih raditi na njegovu slučaju, a ne sjediti
ovdje s tobom. Upravo sam čitao ono sranje kad si se
sjurila u ured. Ono je vraški dosadno štivo, to ti mogu
reći.«
»Odlično, znači da ti je trebala pauza. Prijateljski
ručak, dvoje kolega razgovaraju. Što bi Smeed mogao
imati protiv toga?«
»Prestani, Eikenova, nikad mi ne bi platila ručak
da ne želiš nešto od mene. Jednostavno mi reci o
čemu se radi.«
Karen brzo pogleda punu prostoriju i nagne se
naprijed.
 »Ponovno sam nazvala Mette Brinckmann«, kaže
mu.
»Zar se nisi trebala usredotočiti na Kvannea?
Zadržati svoje misli za sebe i ne stvarati probleme?«
Karen nastavi bez komentara:
»Samo sam htjela provjeriti je li se čula s majkom.
Disa je rekla da se vraća ovaj tjedan.«
»Dobro. I je li? Mislim reći, je li se čula s majkom?«
»Da, navodno je napokon na putu kući. No rekla
mi je kako nisam jedina koja pokušava stupiti u
kontakt s Disom Brinckmann.«
»Nadam se da dogerlandska policija nije jedini
kontakt sa svijetom te stare koke.«
Karen se ne obazre na njegov sarkazam.
»Izgleda da ju je zbog iste stvari nazvala i neka
druga žena. Predstavila se kao Anne Crosby i ostavila
svoj broj. Mette je stekla dojam da ta žena radi u
dogerlandskoj policiji. Žena to nije izričito rekla, ali
nije ni opovrgnula njezinu pogrešnu interpretaciju.
Mette je bila prilično razdražena što istu stvar mora
objašnjavati i drugoj policajki, tako je rekla.«
»Tvoja hrana se hladi«, kaže Karl pokazavši glavom
netaknute janjeće kotlete na Kareninu tanjuru.
Karen poslušno odreže komad i stavi ga u usta.
Žvače, čeka da joj Karl vrati bačenu mu lopticu.
»Dobro«, kaže Karl nakon nekog vremena. »Anne
Crosby, kažeš. A tko je to?«
»I ja se to pitam. Pokušala sam je nazvati, ali se
nitko ne javlja.«
 »Uzbudljivo. Stvarno. Žena koju ne poznamo
nazvala je nekoga tko vjerojatno nema nikakve veze s
istragom.«
Dok pijucka pivo, skeptično je promatra preko
ruba čaše. Ne skrećući pogled s njegovih očiju, Karen
se sagne sa strane, kopa po svojoj torbici na podu i
izvuče komad papira. Izravna ga bez riječi i stavi uz
Karlov tanjur.
»Pa«, kaže nakon što pročita informacije na njemu,
»to neće utjecati na Smeedov slučaj, ali ovo mu moraš
dati, Cornelis Loots je pedantan. Nadam se da će
takav biti i u vezi informacija s moerbeškim slučajem.
Trebat će nam, želimo li ščepati toga gada.«
Karl skrene pažnju na svoj tanjur.
Karen bez komentara stavi svoj mobitel s druge
strane njegova tanjura. Na zaslonu piše posljednji
birani broj.
Četiri sekunde kasnije, Karl Björken prestane
žvakati. Zavali se u stolicu i pogleda je u oči.
»Ti bokca!«, kaže. »Znači, misterij nepoznatog
broja mobitela na bonove je riješen. I što ćeš sada?«
»Ne znam. No moram nekako nastaviti dalje. Prvo:
ta Anne Crosby je dvaput nazvala Susanne, u lipnju
i onda opet 27. rujna. Samo dva dana prije nego što
je ubijena. A sada pokušava razgovarati s Disom
Brinckmann. Njezini pokušaji da stupi u kontakt s
osobama povezanima sa slučajem teško bi se mogli
nazvati slučajnošću.«
»Ili se možda upravo o tome radi«, smireno joj se
suprotstavi Karl. »O čistoj slučajnosti, to mislim.«
 Karen ga skeptično pogleda.
»Ili, što je još važnije«, doda Karl, »Disa
Brinckmann uopće nije povezana sa slučajem. Samo
ime koje je jednostavno iskrsnulo.«
»Ime koje je iskrsnulo u istrazi žrtvine prošlosti.«
»Zbog toga je najvjerojatnije potpuno nevažno što
je ista osoba pokušavala stupiti u kontakt i sa
Susanne i s Disom. Ta Anne Crosby vjerojatno samo
pozna obje. U svim istragama pojavljuju se
slučajnosti koje nisu nimalo važne za svaki pojedini
slučaj.«
»Ako je to istina, onda je ovo vraški čudna
slučajnost. Disa i Susanne se nisu poznavale.
Susanne se rodila nakon Disina odlaska s otoka.«
»Dobro, ali Disa je poznavala njezine roditelje. Ta
Anne Crosby je vjerojatno na neki način povezana s
komunom, poznaje nekog od članova ili je i sama
živjela tamo, što ja znam. Vjerojatno je dolazilo i
odlazilo mnogo ljudi. Jesi li pitala Brandona i Janet
Connor?«
»Nisam još, ali sam im ostavila poruku na
telefonskoj sekretarici. Sada razmišljam o tome da
bih na mobitel Anne Crosby mogla poslati SMS i
zamoliti je da me nazove.«
»No dobro, zašto ne? Disina kći joj je ionako već
rekla da policija pokušava stupiti u kontakt s Disom.
Priznajem da je malo čudno što Anne Crosby nije
odmah razjasnila nesporazum. S druge strane,
možda nije imala pojma o čemu Mette govori, švedski
dijalekt je potpuno nerazumljiv.«
 »Znači, misliš da bih joj trebala poslati poruku?
Iako mi je naređeno da se usredotočim na Kvannea?«
Karen stavi palac na dugme za slanje.
»Zašto me pitaš? Ionako si već odlučila.«
Začuje se zvuk slanja poruke. Karen okrene
mobitel kako bi Karl mogao pročitati kratku poruku
u kojoj piše kako dogerlandska policija pokušava
stupiti u kontakt s Anne Crosby te da što prije nazove
dunkerski CID na ovaj broj. Karl polako odmahne
glavom.
»Smeed će pošiziti kad sazna da još radiš na
slučaju.«
»Neće saznati. Hoće li?«
»Od mene neće. To ću zadovoljstvo veoma rado
prepustiti tebi. Nazove li te Anne Crosby, morat ćeš
mu reći. S druge strane, Anne će te nazvati jedino ako
nema nikakve veze s ubojstvom.«
 67

Langevik, 1971.

»Nema nikakve koristi, ne uspijemo li je nahraniti,

neće preživjeti.«
Disa odloži bočicu s omraženom gotovom dječjom
hranom, nadlanicom obriše čelo i nasloni bebu na
rame.
Već joj je prvi dan bilo jasno kako mješavina
mlijeka, brašna i komadić maslaca neće postići
uspjeh. Ne u ovom slučaju. I vidjela je kako je gledaju,
vidjela je sumnju u njihovim očima kad je rekla Peru
da ode u ljekarnu u Dunkeru i kupi gotovu hranu za
bebe. Nestlé. I samo ime je uvreda, eksploatacija
trećeg svijeta, besramno iskorištavanje. Elementarni
simbol kapitalističke grabežljivosti. No Per je otišao i
kupio. Sada su svoje duše prodali vragu, a zauzvrat
nisu dobili ništa.

Prošla su tri dana. Disu bole oči od nespavanja i

želudac od brige. Tri dana, a Ingela još uvijek ne želi
iz kreveta. Samo leži zatvorenih očiju, čak i kad je
budna. A svi ostali hodaju na prstima, nevjesto,
nezgrapno, potpuno bespomoćno.
 Odjednom Disu obuzme bijes. Poput djece su,
mnogi od njih. Glupe djece u tijelima odraslih osoba.
Sve svoje nade polažu u nju, pretpostavljaju kako će
se ona za sve pobrinuti, kako će riješiti sve njihove
probleme. Disa, smirena, pouzdana Disa. Disa koja
posjeduje drevno znanje, pozna stara ljekovita
sredstva, stare načine liječenja. Disa, božica zemlje,
primalja. Zašto uopće otići u bolnicu zbog nečega što
je tako prirodno kao porod?
U devetnaestom tjednu mogla je razabrati
otkucaje dva srca. Čak i prije toga bilo joj je jasno da
Tomas ne može biti otac. Možda i prije negoli se Ingela
suočila s istinom. Disa je vidjela nju i Pera, shvatila
je da se Tomas pretvara da ne zna. Znala je kad su
začeta ta djeca, u to vrijeme Tomas nije bio ni blizu
Langevika.
»Moraš mu reći«, rekla je.« I Tomas i Per imaju
pravo znati. I Anne-Marie«, dodala je, shvativši kako
će ovo sve promijeniti.
Na kraju je Per rekao okrutnu istinu svojoj ženi.
Da je bio nevjeran. Da su djeca koje očekuje Ingela
njegova. Da će biti otac, a Anne-Marie će vjerojatno
ostati bez djeteta. Možda su tada svi znali, onda kad
su s prvoga kata čuli njezine jecaje koji su parali srce,
svi su znali da je ovo početak kraja. Shvatili su to prije
nego što se vikanje i vrištanje pretvorilo u ledenu
tišinu. Ili im je to svanulo tek u narednim tjednima,
kad se njihova zabrinutost za Anne-Marie polako
počela pretvarati u ogorčenje?
Možda se upravo tada u njih uvukla sumnja kako
je ideja o dijeljenju svega veoma lijepa u teoriji, ali je
odvratna u praksi. Kad su svi potajno shvatili kako
im se lakše nositi s reakcijom Anne Marie negoli s
Tomasovom ravnodušnošću. Kad se njihovo divljenje
njegovoj sposobnosti opraštanja i zaboravljanja
polako pretvorilo u preziranje njegova nedostatka
hrabrosti. Zašto nije bijesan? Može li zaista oprostiti
Peru i Ingeli? Je li uopće - i sama pomisao jednako je
strašna, ali nemoguće ju je potisnuti - pravi
muškarac?
Jedan za drugim napuštali su svoj zajednički san.
Theo se vratio u Amsterdam samo nekoliko tjedana
nakon što je idila prestala. Brandon i Janet ostali su
malo duže. Izdržali su Anna-Marieinu tugu i Perovo
kajanje potaknuto opijanjem crnim vinom. Izdržali su
Tomasovu neshvatljivu smirenost dok se sve oko
njega raspadalo. Izdržali su poglede na Ingelin sve
veći trbuh, stalno ih je podsjećao na to kako se ništa
neće moći popraviti. Ovaj put problem neće s
vremenom nestati.
Na kraju, jednog ledenog jutra u veljači, Brandon
je zatekao Janet dolje u luci, sjedila je sama na bitvi.
»Sutra odlazim«, rekla mu je. »Ideš sa mnom?«
»Kamo?«, upitao je.
»Bilo kamo.«
I tako su i oni odustali i otišli iz komune.
No Disa je ostala. Uvijek pouzdana i revna, ostat
će dok se dijete ne rodi, tako im je obećala. A zatim
će, obećala je samoj sebi, i ona otići iz ove noćne
more.

.
 Kad su napokon započeli trudovi, poput nekog
urođenog refleksa, vratila se nada. Možda će se sve
poboljšati kad djeca budu ovdje. Kad kuću još
jednom ispuni život. Ingela je makinalno slijedila
njezine upute: diši, nemoj još tiskati, čekaj, čekaj...
Sada!
A Tomas je cijelo to vrijeme sjedio uz nju. Tom as,
ne Per. Možda je ipak, na kraju, to bila njegova
osveta. Dopustio si je malo iskazivanje snage:
isključenje Pera. On, Tomas, vidjet će rođenje djece,
iako nisu njegova.
Sve se dogodilo iznenađujuće brzo: prvo dijete
rodilo se samo dva sata nakon prvog truda. Zdravo i
snažno. Djevojčica je zaplakala nakon nježnog
trljanja ručnikom. Tada je Disa shvatila da nešto nije
u redu. Ingela je odjednom ostala bez snage, zapala
je u apatiju. Prošao je gotovo cijeli jedan sat dok sve
nije bilo gotovo, dok nije izašla i druga djevojčica.
Iscrpljena i mlitava, upola manja od sestre. Disa je za
vrijeme školovanja čula za takve stvari: ponekad
jedan blizanac iskoristi sve hranjive tvari u maternici,
tako da drugi zaostaje u rastu. I da, naravno, čitala
je o majkama koje se ne mogu vezati za svoju djecu,
žene koje umjesto radosti materinstva osjećaju samo
veliku depresiju. Čula je i čitala, ali se nikad s tim
nije srela.

Prošla su tri dana. Tri dana brige. Zbog djeteta

koje ne želi jesti, zbog Ingele koja izgleda ne mari ni
za jedno dijete. I prvi put otkako je postala primalja,
Disa Brinckmann zaželjela je da radi u bolnici.
»Ovo neće ići«, ponovi. »Potrebna nam je pomoć.«
Pogleda ostale. U Tomasovim očima vidi
malodušnost. Per se tjeskobno ushodao. Anne-Marie
drži drugu bebu u naručju. Disa je promatra i načas
se pita je li Anne-Marie uopće svjesna da dijete nije
njezino. Činilo se da je Anne-Marie živnula u
trenutku kad je Ingela pala u apatiju.
Brinula je o zdravoj djevojčici, nosila je,
uspavljivala, hranila, tješila i pazila kao da je njezina
vlastita krv. Sada zbunjeno promatra Disu, zatim
opet usmjeri pažnju na dijete, privija je čvršće u
zagrljaj i promatra kako njezina ustašca sišu gumenu
cuclu na bočici.
»Ona jede. Kad je hranim«, kaže.
»Da, Melody jede, ali Happy ne dobiva dovoljno na
težini. Ja za ovo više ne mogu biti odgovorna, moramo
je odvesti liječniku. I Ingeli je potrebna pomoć. Svi
znate da nešto nije u redu, nema dovoljno snage ni
da drži svoje bebe.«
Per ustane tako naglo da prevrne stolicu.
»To su moja djeca«, kaže. »Ne možeš ih
jednostavno odvesti.«
U kuhinji zavlada muk. Beskonačne sekunde
tjeskobnog disanja, nezamislivih misli. Tada se Disa
nagne na stol.
»Ti odlučuješ, Tomas: ili ću odvesti i Ingelu i
Happy u bolnicu u Dunker ili ćemo se večeras ukrcati
na trajekt i vratiti se u Švedsku.«
 Anne-Marie šutke ustane, odloži bočicu na stol i
ode iz kuhinje s Melody u naručju.
Tomas je promatra dok odlazi, potom se okrene
Disi.
»Idemo doma«, tiho kaže.
 68
Karen ozbiljna lica izađe iz Zeca i vrane. Uđe u svoj
automobil i nasloni glavu na volan. Bila je u krivu.
Nevjerojatno, prokleto u krivu.
Posljednja dvadeset četiri sata bila su joj
ispunjena papirologijom, telefonskim pozivima uredu
tužiteljice i stalnim provjeravanjem mobitela. Anne
Crosby joj se nije javila. Kao ni Disa Brinckmann.
Vodila je još jedan beskoristan razgovor s
Linusom Kvanneom, i dalje je ostao pri svojim
tvrdnjama. Da, priznao je sve četiri provale. Da,
pokušao je podmetnuti požar u kućama u Thorsviku
i Grunderu, ali ne zna zbog čega bi to bilo veliko
zlodjelo. Nikoga nije bilo kod kuće, to je znao kad je
podmetnuo požar. Dobro, ali onda treba promijeniti
zakone!
I ne, nije ubio Susanne Smeed, nikad u životu nije
stupio u taj prokleti, Bogu iza nogu Langevik ili kako
li se već zove.
Posljednji dio opovrgnut je trideset minuta nakon
Karenina odlaska iz prostorije za ispitivanje. Tog
poslijepodneva u četiri sata nazvao je Sören Larsen iz
laboratorija, ispričavajući se zbog previše posla u
moerbeškoj istrazi i kašnjenja nalaza koje Karen
čeka.
Karen ga sluša bez komentara kad nastavi dalje:
»Kvanneov mobitel bio je povezan s jednim od
odašiljača u Langeviku gotovo jedanaest sati, od
22:31 do 9:24«, rekao joj je Larsen, ne trudeći se
sakriti svoje veselje. »Taj siroti gad vjerojatno je cijelu
Oistru proveo u toj vukojebini. Vi živite u Langeviku,
zbog čega bi uopće netko došao tamo, što se tamo ima
vidjeti?«
»Ne mnogo«, odgovorila je. »Nažalost, ne mnogo.«
»Da, bio je ovdje«, potvrdio je Arild Rasmussen kad
mu je četiri sata kasnije u Zecu i vrani pokazala
policijsku fotografiju Linusa Kvannea.
»Sjedio je tamo u onom kutu i cijelu večer
razgovarao na mobitel. Ostao je unutra iako je noć
bila topla i svi su drugi bili vani. Nalokao se kao
smuk, ja sam ga osobno izbacio van oko tri sata. Ne,
htio sam reći, oko ponoći...«
»Nije me briga dokad ste bili otvoreni, Arilde, ali
vrijeme je od presudne važnosti.«
»Dobro, on je ostao posljednji, ostao je nešto
nakon tri sata. Bilo je tri i petnaest kad sam se popeo
u stan.«
»Znate li kamo je otišao nakon toga?«
»Nemam pojma. Pitao je izdajem li sobe, ali kao što
znaš, to više ne radim. Pretpostavljam da je spavao u
svom autu.«
»Imao je auto? Vidjeli ste ga?«
Arild je malo razmislio.
»Ne, mislim da nisam, ali morao ga je imati. Kako
bi inače, za ime svijeta, došao ovamo?«

***
 Da, to je pitanje, pomisli sada Karen, glave
naslonjene na volan. Kako je Linus Kvanne prešao
gotovo trideset kilometara od kamenoloma gdje je
pronađen ukradeni motocikl do Zeca i mane u
Langeviku? Najvjerojatnije je iz Langevika otišao
automobilom, Toyotom s pokvarenim anlaserom.
»Nikad u životu nisam nogom stupio u Langevik.«
Taj mali govnar slagao joj je u lice, a ona mu je
povjerovala. Karen glasno zastenje.
Morat ću provjeriti svaki njegov poziv i razgovarati
sa svima koji su te večeri bili ovdje, pomisli i podigne
glavu. Netko je morao vidjeti kamo je otišao nakon
zatvaranja pivnice.
Prokleti Sören, da joj je barem prije javio. No kad
to pomisli, shvati kako nema smisla prebacivati
krivnju na nekoga drugoga. U ovoj se situaciji našla
zbog vlastite tvrdoglavosti i neprihvaćanja nepobitnih
činjenica. Trideset šest dragocjenih sati mogla ih je
provesti istražujući Kvannea, umjesto da njuška po
staroj hipijevskoj komuni iz sedamdesetih godina.
Uz još jedan glasan uzdah zakopča sigurnosni
pojas, okrene ključ i upali motor.
 69
I opet je na ulazu u staru kamenu kuću dočekaju
božanstveni mirisi. Sigrid siđe niz stubište, s
ručnikom omotanim oko kose.
»Bože, kako je ovo dobro«, kaže. »Nadam se da
nisam obojila cijelu kupaonicu. Jeste li znali da u
željezariji prodaju farbu za kosu?«
Sagne se, odmota ručnik i obriše mokru crnu
kosu.
Karen umorno promatra zamrljani ručnik.
»Oh, Bože«, uzvikne Sigrid. »Dat ću vam jedan
mamin, ima ih sigurno tisuću.«
»Ne brini se zbog toga. Što je za večeru?
Izvanredno miriše.«
»Coq au vin. Ovaj, otprilike. Uzela sam jednu bocu
iz ostave. Jeste li znali da gore uz cestu za Grene
jedan farmer prodaje organski uzgojene piliće?«
Karen se posprdno nasmiješi.
»Govoriš o Joharu Iversenu? Čisto sumnjam da on
uopće zna kako se piše riječ organski. Cak se ni crvi
ne približavaju njegovu kelju.«
Sigrid izgleda razočarano.
»Samo organski hranjeni pilići u slobodnom
uzgoju, tako mi je rekao. Kupila sam i jaja.«
»Da«, kaže Karen, »jesu u slobodnom uzgoju.
Kokoši starog Johara trčkaraju cestama i dolaze
skroz ovamo. I sama sam pregazila najmanje tri.«
 »Nemoj se uzrujavati, pretjerujem«, doda kad
primijeti njezin užasnut izraz. »Imala sam težak dan
na poslu.«
»Ima li to kakve veze s mamom? Znam da o tome
ne bismo trebale razgovarati, ali u novinama piše da
ste uhitili osumnjičenika.«
Karen oklijeva. Sigrid je ostala s njom uz prešutan
dogovor o izbjegavanju dviju tema: o njezinoj majci. I
ocu.
»U redu, da, istina je. I mnogo toga ukazuje na to
da je to prava osoba, samo toliko ti mogu reći. Ali prije
nego što se sto posto uvjerimo, neću govoriti o tome
tko je on ni zašto je u pritvoru.«
Samo se nadam da ga ne poznaš, odjednom
pomisli. Linus Kvanne je sigurno nekoliko godina
stariji od Sigrid i čini joj se da se ne kreću u istim
krugovima, ali on živi u Gaardi, samo nekoliko
blokova dalje od stana Sama Nesboa.

Sigridina verzija coq au vin veoma je skromna,

blago rečeno. Piletina i vino. Umjesto da se gnjavi s
namirnicama kao što su slanina, šampinjoni i ljutika,
dodala je konzervu graha i pred kraj kuhanja ubacila
dva režnja češnjaka. Jelo je bilo nevjerojatno ukusno
nakon što je Karen dodala malo soli i papra. I što je
najvažnije, to je skuhao netko drugi. Vjerojatno bih
bila zadovoljna i da jedem sijeno, kad bi ga samo
netko drugi pripremio, pomisli pomazavši komadom
kruha posljednje kapljice umaka.
 »Pristaviš li kavu, ja ću oprati posuđe«, kaže
ustajući.
U tom trenutku zazvoni njezin mobitel.
Obriše prste o traperice, uđe u hodnik i izvadi
mobitel iz džepa jakne. Ne gledajući broj pozivatelja,
javi se odsječnim glasom kao da očekuje poziv nekog
prodavača.
»Eiken.«
»Ovdje Brandon Connor. Mislim da moramo
razgovarati.«
 70
Miris kumina jednako je snažan kao i prvi put,
kuhinja djeluje jednako ugodno, stol kao da je poziva.
Izvana i Brandon i Janet izgledaju jednako opušteno
kao i prije, ali se ovaj put u kuhinji osjeća i velika
napetost. Dok vade čajnik i šalice, Karen primijeti
kako par razmjenjuje nervozne poglede.
Nije trebala doći, trebala im je preko telefona
objasniti kako policija više nije zainteresirana za ono
što se prije pola stoljeća dogodilo u njihovoj komuni.
Ovaj put nije traćila vrijeme na čavrljanje.
»Imate mi nešto reći?«
Slijedi još jedna razmjena pogleda, kao da se
posljednji put dogovaraju. Tada Janet kimne
Brandonu da započne.
»Prošli put nismo bili potpuno iskreni«, kaže. »No
odlučili smo prekršiti obećanje i reći vam ono što
znamo.«
»Koje obećanje? Kome?«
»Disi. Ona je sve ove godine držala jezik za zubima,
sve dok Tomas nije umro.«
»Znači, ipak ste ostali u kontaktu s Disom?«
Brandon kimne.
»Tu i tamo, mogao bih reći. Ali, da, bili smo u
kontaktu. Bila je ovdje prošlog ljeta. Tada nam je sve
ispričala. Ne može to više držati za sebe, rekla je.«
 Karen šutke čeka dok Brandom ne otpije čaj,
izgleda kao da razmišlja o tome kako će započeti.
Zatim odloži šalicu, duboko udahne zrak i nastavi.
»To se dogodilo nakon što smo Janet i ja otišli s
farme. Govorim vam samo ono što nam je Disa
ispričala. Ništa drugo ne znamo.«
Karen kimne.
»Kao što znate, Disa je bila primalja, a Ingela je
zatrudnjela dok smo bili na farmi Lothorp«, kaže
Brandon. »Disa joj je pomagala pri porodu. Odlazak
u bolnicu nije dolazio u obzir, iz više razloga.«
»Na primjer?«
»Pa, djelomično zato što su svi u komuni bili
čvrsto uvjereni kako bi žene trebale rađati kod kuće,
bez lijekova koji bi mogli naškoditi bebi. Ali i zato što
nismo bili dio zajednice, nitko od nas nije rođen
ovdje, nitko ne potječe s otoka. No dobro, osim Anne-
Marie, ali kako je odrasla u Švedskoj i nikad nije
upoznala svoga djeda, i nju su smatrali autsajderom.
Nismo imali nikakvih kontakata s vlastima, a nisam
ni sasvim siguran da bi Ingeli pomogao odlazak u
bolnicu.«
Pomogao bi, pomisli Karen. Nitko ne bi odbio
primiti ženu u trudovima, čak ni u to doba. Naglas
kaže:
»Onda je, pretpostavljam, sigurno pomagala i pri
porodu Anne-Marie? Susanne je rođena u travnju
sedamdeset prve, bile su trudne otprilike u isto
vrijeme, je li tako?«
»Anne-Marie nikad nije bila trudna«, tiho kaže
Brandon. »Susanne je Ingelino dijete.«
 Uz glasan uzdah zavali se u stolicu i pokaže Janet
da ona preuzme riječ. Janet pogladi muža po obrazu,
nagne se naprijed i nalakti se na stol.
»Svi smo znali da Anne-Marie i Per ne mogu imati
djece. U Švedskoj je imala nekoliko spontanih
pobačaja, posljednji ju je zamalo ubio. To je bio jedan
od razloga zbog kojeg su se preselili ovamo, radi
novog početka, htjeli su osnovati zajednicu koja se ne
temelji na obitelji.«
Janet uzme med i umiješa žličicu u svoj čaj. Karen
je odbila čaj, htjela je da ovo što kraće traje. Sad je
shvatila da je bila u krivu. Opet.
»Isprva je funkcioniralo«, nastavi Janet. »Anne-
Marie je bila pomoćna majka Disinoj kćeri Mette i
Tomasovim i Ingelinim dječacima, ali ju je očito
veoma boljelo to što nijedno dijete nije njezino.
Janet zastane i otpije čaj.
»Ironija je bila u tome što je Anne-Marie uz Disu
bila ta koja je najviše voljela djecu. Istinu govoreći,
više je brinula o Ingelinim dečkima nego ona sama:
igrala se s njima, tješila ih, spremala na spavanje.
Ingela ih je rodila i dojila i tu je završavao njezin
posao. Ostalo je bio Tomasov posao, uz pomoć Anne-
Marie.«
»I onda je Ingela opet zatrudnjela«, kaže Karen. »A
Anne-Marie nije mogla imati djecu. I to je uzrokovalo
njezinu depresiju.«
»Bojim se da nije bilo tako jednostavno«, kaže
Janet i brzo pogleda muža kao da traži njegovu
podršku. No Brandon ne diže pogled sa stola. Janet
uzdahne i rezignirano raširi ruke.
 »Taj put je Per bio otac.«
Karen osjeti stezanje u želucu, mučnina joj se
uzdigne u grlo. Zbog tuge prema ženama koje ne
mogu začeti, djece koja neželjena dolaze na svijet i
djece koja pripadaju nekome drugome. Da ne
spominje tugu zbog toga što djeca umiru. Djece koju
jedva čekaju i koja su voljena, ali koja nestaju između
dva udisaja. Zbog ljudi koji dobivaju dijete za
djetetom, ne osjećajući kakvo je to čudo života. I zbog
onih koji ostaju bez njih.
Anne-Marie nije bila samo prisiljena prihvatiti
nevjeru svoga muža. Imao je dijete s drugom ženom.
Dok se borila s vlastitom tugom jer nikad neće postati
majka, njezin je muž postao otac. I sve se to dogodilo
njoj ispred nosa, u kući koja je trebala biti njezino
sigurno utočište.
»Nastavite«, mirno kaže Karen.
Janet je brzo prostrijeli pogledom, zatim gurne
čajnik i praznu šalicu prema svojoj gošći.
»Kao što je Brandon rekao, otišli smo s farme prije
nego što je Ingela rodila, zato je ovo što vam sada
govorimo samo ono što nam je prošlog ljeta rekla
Disa. Prije toga nismo znali, nikad nije zucnula ni
riječ, dok Tomas nije umro.«
Karen kimne.
»Znači, Ingela je ostavila Susanne Peru i vratila se
u Švedsku? Pa, on je bio njezin otac, to i nije bilo neko
iznenađenje«, kaže.
Ja ih radije odrezala ruku nego ostavila svoje
dijete, pomisli.
 »Ostavili su samo jedno dijete. Ingela i Tomas su
se zajedno s drugim vratili u Švedsku.«
 71
U kuhinji zavlada mrtva tišina. Dvoje djece. Ne
samo jedno. Ipak, Karen nije toliko potreslo saznanje
da Susanne ima sestru. Očajnički se trudi naći bilo
kakvu logiku u onome što joj je Janet upravo rekla.
Potreslo ju je razdvajanje blizanki, zadržavanje jedne
i odustajanje od druge. Odabir jedne i odbacivanje
druge.
»Navodno su morali brzo otići«, kaže Janet. »Jedna
beba je otpočetka bila veoma slaba i trebalo joj je više
od njege koju joj je pružala Disa. Ingela je bila u lošem
stanju, nije mogla uspostaviti nikakvu vezu ni s
jednim djetetom. Pokušavali su je nagovoriti da ih
doji, ali bezuspješno, slabija djevojčica je stalno
gubila na težini, usprkos pokušajima da je hrane
gotovom dječjom hranom. Na kraju su odlučili otići s
farme i vratiti se u Švedsku. Mislim da su tu odluku
donijeli samo nekoliko dana nakon poroda.«
»Bez Susanne?«
Janet kimne.
»Bez Susanne. Ili Melody, kako su je tada zvali.
Melody i Happy.«
Molećivim pogledom Janet preklinje muža da
nastavi. Očito su oboje uznemireni što su prekršili
obećanje. Činjenica što je Karen policajka očito je
ovim starim hipijima još više otežala stvar, shvati
Karen. Ohrabrujuće kimne Brandonu, pa on nevoljko
nastavi.
 »Nisu imali prava ostati ovdje i nisu htjeli da se
upletu vlasti, zato im je najbolje rješenje bio povratak
u Švedsku«, kaže. »Vjerojatno su se namjeravali
vratiti kad beba dobije potrebnu njegu i malo ojača.«
»Ali se nikad nisu vratili?«
»Navodno su se nakon povratka u Švedsku
pridružili nekom vjerskom kultu, nekoj vrsti
kvazihinduističkog sranja, mislim. Tomas je otišao
prilično brzo, ali je Ingela ostala. Prema Disinim
riječima, rođenje blizanki potaknulo je razvoj neke
vrste psihoze, ali ja mislim da se nije radilo samo o
tome.«
»Droge?«
Brandon se nasmije.
»Mislim reći, svi smo mi pušili travu, ali Ingela je
bila... kako da to kažem... kao da nije živjela na
ovome svijetu. No dobro, svi smo na neki način bili
takvi ili smo se barem pretvarali da jesmo. Nama je
to bilo hotimično kršenje konvencija, ali u njezinu
slučaju... recimo samo da je bila posebna. Bilo kao
bilo, otišla je u Indiju s tim kultom i sa sobom povela
dječake. Prema Disinim riječima, Tomas ih je
pokušavao naći više od godinu dana, ali je nakraju
odustao. Zatvorio je vrata tom dijelu svoga života.
Dakako, formalno nije imao nikakvih prava, djeca
nisu bila njegova.«
»Čija su bila?«
»Nemam pojma. Tomas i Ingela bili su par od
veoma rane mladosti, ali su nekoliko godina bili
razdvojeni. Ingela je za vrijeme te razdvojenosti dobila
Oriana i Lovea. Ali nikad nismo razgovarali tome tko
im je otac. Tomas i Ingela vjenčali su se netom prije
dolaska u komunu, pa, iako nikad nije zakonski
usvojio dečke, zaista nikad nismo o tome razmišljali.«
»I kažete da je odvela dječake? Što je bilo s
djevojčicom? Happy?«
»Ostavila ju je s Tomasom.«
Karen osjeti kako joj obrazi gore od gnjeva. Ingela
je najprije ostavila jednu djevojčicu, zatim i drugu.
Ipak, vjerojatno su obje djevojčice bile bolje sreće od
svoje braće. Je li bilo koji dječak preživio djetinjstvo
u kultu u Indiji, s mamom koja se znala toliko
ušlagirati da je to prelazilo u psihozu?
Djevojčice o kojima su brinuli drugi, ali ih njihova
majka nikad nije voljela. Melody i Happy, pomisli
Karen. Kakve li tragične ironije!
»Na kraju je Tomas preimenovao Happy u Anne«,
kaže Janet kao da čita Karenine misli. »Nakon
Ingelina odlaska postao je sasvim druga osoba.
Krenuo je potpuno drukčijim putem i preuzeo
vođenje očeve kompanije. Formalno je bio Annein
otac, budući da su on i Ingela bili vjenčani dijete je
začeto u braku. Ne znam je li ikada poništio brak ni
je li Ingela još uvijek živa, ali nikad se više nisu čuli
ni vidjeli.«
Anne, pomisli Karen. To mora biti ona. Odupre se
nagonu da ih požuruje, da prijeđu na onaj dio kad je
Happy odrasla kao Anne Ekman i promijenila
prezime u Crosby.
»Znači, Tomas se nikad nije ponovno ženio?«
»Navodno nije. On i Disa su još nekoliko godina
bili tu i tamo u kontaktu, stalno ga je nagovarala da
kaže Anne za njezinu sestru blizanku i polubraću, ali
nije htio. To je zatvoreno poglavlje, govorio bi, a Anne
je rekao da joj je majka mrtva. Disa je održala riječ i
nikome nije ništa rekla, ona je takva osoba.«
»I očito je shvatila da bi, čačka li po tome, mogla
uvaliti Pera i Anne-Marie u probleme«, doda Janet.
Ne čačkaj po tome, pomisli Karen. Ne talasaj.
Ostavi prošlost prošlosti. Ne, uspješan poslovni
čovjek Tomas Ekman nije smio riskirati i dopustiti da
javnost dozna za skandal. Tako je mogao izgubiti i
Anne. I to ne bi bilo dobro ni za Anne-Marie i Pera
Lindgrena. Stanovnici Langevika već su ih gledali s
prezirom: da su saznali kako je Susanne plod veze
između Pera i jedne žene iz komune, teško da bi mogli
ostati na otoku.
»Znači, čuvala je tajnu sve ove godine?«
»Da, sve dok Tomas nije umro. Tada je odlučila
objema djevojčicama reći istinu. Anne se preselila u
SAD i vjenčala, ali se, naravno, vratila radi pogreba,
pa ju je Disa potražila.«
»A Susanne? Kako je s njom stupila u kontakt?«
»Zapravo smo joj mi pomogli da sazna gdje
Susanne radi, ostalo je bilo prilično jednostavno.«
»Ali zašto?«, upita Karen. »Zašto je Disi bilo toliko
važno da im kaže? Sigurno bi joj bilo mnogo lakše da
je nastavila šutjeti?«
»Upravo to smo i mi htjeli znati«, odvrati Brandon.
»No Disa je bila čvrsto uvjerena kako blizanac koji
ostane bez drugog blizanca uvijek osjeća neku vrstu
gubitka. A u ovom slučaju djevojčice su razdvojene
po njezinoj preporuci. I htjela je to učiniti zbog Anne
koja je oduvijek vjerovala da joj je majka mrtva.
Mislim da je Disa živjela s velikim osjećajem krivnje i
htjela je olakšati dušu prije smrti.«
»Prije smrti?«, sumnjičavo upita Karen.
Stara dama je očito dovoljno živa za landranje po
španjolskim krajolicima, pomisli.
»Prije šest mjeseci dijagnosticiran joj je rak dojke.
Nažalost agresivne vrste. Navodno se ništa ne može
učiniti.«
 72
Karen uključi audiorekorder i monotono izrecitira
datum i vrijeme, tko je prisutan u prostoriji i u kojem
svojstvu. Zna što slijedi: neka vrsta priznanja,
očajnički pokušaj pokazivanja želje za suradnjom,
sada kad više nema smisla drsko nijekati. Linus
Kvanne vjerojatno će priznati da je bio u Langeviku
za vrijeme Oistre, ali će tvrditi kako nema nikakve
veze s ubojstvom Susanne Smeed. Nitko mu neće
vjerovati. Pitanje je samo vjeruje li mu uopće i Karen.
Prijekorni glasić u glavi govori joj kako je na rubu
toga da ju više uopće nije briga.
Baci pogled na svoje papire, zatim pokuša
pogledati Kvannea u oči, ali uzalud. Sjedi pognute
glave i izgleda kao da je potpuno zaokupljen
skidanjem kožice s nokta na desnom srednjem prstu.
Uz uzdah se okrene Kvanneovu odvjetniku Garyu
Brataasu.
»Dakle, vi ste zatražili ovaj razgovor«, kaže Karen.
»Pretpostavljam da nam vaš klijent želi nešto reći.«
Brataas brzo pogleda Kvannea, stavi ruku na
njegovo rame i obrati se Karen.
»Moj klijent se sjetio nekih okolnosti koje bi mogle
biti korisne za istragu. No htio bih iskoristiti ovu
priliku i istaknuti kako, što se tiče njegove
nedužnosti, te okolnosti ni na koji način ne smiju
promijeniti položaj moga klijenta. Linus nema baš
nikakve veze s ubojstvom Susanne Smeed.«
 »Baš nikakve?«, kaže Karen upitno podignutih
obrva. Ma zamisli, doda ispod glasa.
No očito nedovoljno tiho, shvati kad Brataas
zausti da se usprotivi. Karen ga pretekne.
»U redu, Linus, da čujemo.«
Ne mičući pogled s kožice, Kvanne nešto nečujno
promrmlja.
»Morat ćeš govoriti glasnije ako želiš da čujemo što
govoriš.«
»Bio sam u Langeviku. Mislim reći, one večeri.«
»Stvarno? Pa, nama to nije nikakva novost. Kao
što znaš, već smo utvrdili da je tvoj mobitel bio tamo.
Stoga, budući da nisi prijavio da ti ga je netko ukrao
ni da si ga izgubio, zaključili smo da si zajedno s njim
i ti bio tamo. Što si prije negirao. Kad smo već kod
toga, zašto si negirao?«
»A što mislite?«
Kvanne napokon podigne pogled. Ratoborno pilji
u Karen, ona ga mirno gleda u oči.
»Pokušavate mi smjestiti ubojstvo. Nisam nikoga
ubio, jebem mu.«
»Da, Linus, jesi. Na Novu godinu prije šest godina,
da budem preciznija.«
Kvanne zabaci glavu i razrogači oči.
»Da, ali to je bilo u samoobrani«, odvrati.
Glas mu je kivan, poput školarca koji pokušava
objasniti kako je tuču u hodniku zapravo započeo
visoki momak i razreda 5b.
»Tako si tvrdio. Probo si ga pet puta, ako se dobro
sjećam. Četiri puta nakon što je ispustio oružje.«
 Kvanne se nagne preko stola. Približi lice nje zinu,
Karen može namirisati njegov prožvakani duhan.
»Jebi se, ti prokleta...«
»Smiri se, Linus«, ubaci se Brataas i stavi ruku na
njegovo rame. »Nema potrebe uzrujavati moga
klijenta kad je spreman surađivati«, doda okrenuvši
se Karen.
Kvartne se smiri jednako brzo kao što je i planuo.
Skljoka se u svoju stolicu, bijesno promatra Karen.
»Taj govnar me htio probosti nožem dok sam
spašavao svoju djevojku od silovanja«, promrmlja.
»Ne možete me za to optužiti, zar ne? Ovo nema
smisla, optužit ćete me bez obzira...«
Rezignirano raširi ruke i ušuti. Karen čeka bez
komentara, čuje kako se Brataas nakašljava.
»Kao što je moj klijent istaknuo, taj slučaj nema
nikakve veze s ovime.«
»Dakle, Linus, što nam to imaš reći? Hoćemo li i
dalje tratiti vrijeme ili ćeš nam reći što se stvarno
dogodilo u Langé viku jutro nakon Oistre'«
 73
»Što misliš?«
Dineke Vegen odloži šalicu s kavom na svoj stol,
zajedno s transkriptom razgovora.
»Više ni sama ne znam«, odgovori Karen. »Moram
li odgovoriti na to pitanje?«
Vijest kako Susanne Smeed ima sestru blizanku,
i Viggo Haugen i tužiteljica dočekali su slijeganjem
ramenima. Čak ni Karl Björken nije pokazao mnogo
zanimanja.
»Pretpostavljam da to objašnjava zbog čega su ona
i Susanne bile u kontaktu«, rekao je. »No ništa ne
ukazuje na to da je Anne Crosby htjela ubiti svoju
sestru. Sasvim suprotno, pretpostavljam. Mislim da
ćeš morati odustati od toga i jednostavno prihvatiti
da je to učinio Kvanne.«
Možda su u pravi, pomisli Karen. Zašto bi Ane
Crosby ubila svoju sestru? Financijski motiv ne
dolazi u obzir, iako bi važni faktori mogli biti osveta i
zavist, ali su veoma klimavi u usporedbi s
Kvanneovom dokazanom sklonošću prema
provaljivanju u kuće. Ostaje samo jedna stvar: ucjena
- Susanne nije bila osoba koja bi propustila zaraditi
novac kad joj se za to ukaže prilika. Ali za ono kratko
vrijeme koliko su se poznavale, što je Susanne mogla
otkriti o svojoj sestri da bi je se
Anne Crosby htjela riješiti? Ne, Karl je vjerojatno
u pravu, vrijeme je da prestane s tim.
 .

Tužiteljica se s osmijehom zavali u stolicu.

»Ne, zapravo ne«, odgovori. »Najvjerojatnije ćemo
podići optužnicu protiv Kvannea, imamo dovoljno
materijala. Bio je u Langeviku u vrijeme ubojstva, što
znači da je imao i motiv i priliku. I uhvatili smo ga u
laži. Nadalje, već je dokazao da je spreman
upotrijebiti nasilje kad od njega ima koristi.«
»Misliš na ubojstvo iz nehata? Nije ga počinio zbog
koristi, više zbog osvete. Ili da obrani svoju djevojku,
gledaš li velikodušno.«
»Istina, ali to pokazuje i na nedostatak granica.
Prema Arildu Rasmussenu, Kvanne je bio pijan i
buntovan kad ga je izbacio iz pivnice, vjerojatno i
napušen, ako se mene pita. Provalio je u kuću
Susanne Smeed - ili da ukrade vrijedne stvari ili samo
zato da bi prespavao.«
»Morao je znati da je netko kod kuće. Automobil je
bio parkiran na prilaznom putu.«
Dineke Vegen slegne ramenima.
»Nije neuobičajeno da su za vrijeme provale
vlasnici kod kuće. Imali smo više slučajeva u kojima
su ljudi zatekli provalnika u svojoj kući.«
»Naravno, ali u tim slučajevima obično je bilo više
počinitelja.«
»Možda Kvanne nije donio razumnu odluku. I
nemoj zaboraviti da je u dva navrata podmetnuo
požar u kuće u koje je provalio.«
»Misliš da ne bi uzeo srebrninu?«
Dineke slegne ramenima.
 »Možda ga je prekinula ili jednostavno nije vidio
srebro. Ne, ne mislim da je slučajnost što je Kvanne
toga jutra bio u Langeviku. Jedini problem je
automobil.«
Karen kimne. Na Toyoti nije pronađen ničiji DNK
osim Susanneina i identificirani su samo njezini
otisci. Na suvozačevim vratima nađeni su drugi otisci,
isti kao oni pronađeni u kući. Nažalost, ne pripadaju
Kvanneu.
»Tvrdi da je autostopirao. To bi mogla biti istina«,
neuvjerljivo kaže Karen.
Karen se sjeti kakve su bile ceste jutro nakon
Oistre. Čak i ako je prošlo koje vozilo, Kvanne je
morao imati nevjerojatnu sreću da mu netko stane i
pokupi ga.
Dineke Vegen brzo prelista transkript, zatim
naglas pročita: »Čekao sam oko trideset minuta,
zatim je stao neki starkelja. U Volvu. Mislim. Crnom
ili možda tamnoplavom.«
»Baš zgodno«, kaže Karen. »Nakon samo pola sata.
I to Volvo, naravno, a što drugo?«
Tužiteljica opet slegne ramenima.
»Da i ja sumnjam u taj dio. Najvjerojatniji scenarij
je da je otišao Susanneinim automobilom«, kaže.
»Samo se pobrinuo da ne ostavi nikakve otiske.«
Karen je pogleda, ali ne kaže ništa o tome kako
Kvanne uopće ne izgleda poput osobe koja zna toliko
vješto prikriti svoje tragove da ih forenzičari ne mogu
naći.
 »Pronašli smo bicikl kojim je stigao do sela, kako
je rekao«, kaže umjesto toga. »Ukrao ga je na jednoj
farmi južno od Grundera, nakon što je razbio žuti
motocikl. Isto tako, liječnik mi je rekao da ima
slomljenu desnu ključnu kost, kao i ogrebotine i
masnice na jednom kuku, što potvrđuje dio njegove
priče.«
Tužiteljica se glasno nasmije.
»Siroto dijete. Ozlijeđen i s ruksakom punim
ukradenih stvari. I morao se držati sporednih cesta
do Langevika kako bi izbjegao policijske patrole
nakon provale. Zbilja dirljiv prizor.«
Karen se nasmije i protiv svoje volje.
»Kad budeš imala vremena pročitati cijelo izvješće,
vidjet ćeš da sam uspjela utvrditi kako je Kvanne
zaista nazvao neke brojeve, kako i tvrdi. Jörgen
Bäckström, stari narkić - zapravo, i sama znaš tko je
on - potvrdio je da je imao četiri propuštena poziva
kad se probudio toga poslijepodneva, dan nakon
Oistre. Jedan poziv njegove majke i tri Linusa
Kvannea, svi su prebačeni na govornu poštu. Što
uopće ne iznenađuje: ne mogu zamisliti da je Jörgen
te noći bio u stanju govoriti. A još manje u stanju
voziti do Langevika i pokupiti svog žalu talog
druškana.«
»I zato je Kvanne provalio u Susanneinu kuću,
ubio je i ukrao njezin automobil. Samo ćemo se
morati veoma potruditi u objašnjavanju kako to da
nije ostavio nikakav svoj trag u automobilu. Znam da
su naši dečki temeljiti, ali mogu li još jednom
pogledati?«
 »Nažalost, ne. Auto je vraćen. No, iskreno govoreći,
Larsen ga nikad ne bi vratio dok nije sto posto
siguran. Ako je Kvanne vozio taj automobil, morao je
imati rukavice i mrežicu na kosi. Ili mu se
jednostavno nevjerojatno posrećilo.«
Karen ustane. Ne izgovori ono što misli: da
Kvanne možda uopće nije provalio u Susanneinu
kuću, da je možda samo bio u blizini, kao što tvrdi.
Da je Linus Kvanne možda nevjerojatan zlosretnik. I
ne izgovori ništa o svojoj sve većoj sumnji kako je onaj
tko je ubio Susanne još uvijek na slobodi.
Kad bi samo imala ime ili zadovoljavajući motiv,
ne samo ovaj neodređeni osjećaj... Ne, ovaj put će
držati jezik za zubima.
»Pa, učinila sam što sam mogla«, kaže. »Slučaj ću
predati vama u tužiteljstvu. Prije kraja dana morat
ćeš upotpuniti izvješće u svom inboxu i tada ću
napokon moći otići na odmor. I Haugen i Smeed su
veoma sretni što odlazim«, doda uz ciničan osmijeh.
Dineke ustane i s osmjehom joj pruži ruku.
»Da, čula sam da ideš na odmor. I želim ti
zahvaliti. Iskrsne li nešto dok te nema, prenijet ću to
Jounasu. Kamo ideš?«
»U sjeveroistočnu Francusku. Tamo imam dio
vinograda i namjeravam pomagati u svim poslovima
oko berbe.«
»Nije u Alsaceu, zar ne?«
»Zapravo, jest. Što kažeš na okladu?«
»Može. U što se kladimo?«
 »Izdrži li tvoja optužnica protiv Kvannea, dat ću ti
sanduk bijelog vina.«
»A ako ne?«
»Onda sam bila u pravu. To mi je dovoljno.«
 74
»Znači, sada kad više ne možeš izigravati
zapovjednicu, bježiš s broda.«
Karen se ne okrene, promatra kako kava polako
curi u šalicu koju je maloprije isprala u sudoperu.
Zatim se polako okrene, puhne u vrući napitak i
podigne šalicu do usta, nasloni leđa na ormarić i
promatra Evalda Johannisena kako stoji na ulazu u
čajnu kuhinju.
Ničime ne odaje da je tek sada, kad joj se od
gorčine stegnu usta, shvatila kako je zaboravila
dodati šećer.
»I meni je drago što te vidim, Evalde«, kaže. »Čula
sam da si se vratio. Hoćeš šalicu?«
Na njegovu licu pojavi se gnušanje.
»Te pederske kave? Ne, hvala, više volim starinski
kuhanu.«
»Zašto me to ne čudi? No stvarno bi trebao
probati. Ovo je dobra stvar.«
Prijeđe rukom po sjajnom čeliku, zatim
kažiprstom lupne po cjevčici za paru i nasmiješi se
kolegi. Johannisen je promatra, odmahuje glavom.
»Pretpostavljam da će račun platiti porezni
obveznici«, mrzovoljno kaže. »Ali to je očito još jedan
tvoj nered koji će Jounas morati raščistiti.«
»Ma nemoj?«, mimo kaže. »Kakve si to sad
uzbudljive tračeve čuo?«
 Johannisen uđe u kuhinju, otvori hladnjak i
izvadi kanticu kokakole. Otvori poklopac i podigne
kanticu kao da nazdravlja, zatim otpije nekoliko
gutljaja.
Znači, ipak ti treba kofein, pomisli Karen, pa i ona
podigne svoju šalicu.
»Trebao bi biti oprezan, to je jaka stvar«, bezlično
kaže pokazujući glavom pjenušavi napitak. »Nije
dobro za staro srce.«
»Idi k vragu.«
»Ne, zapravo, idem u Francusku. Odlazim u
subotu navečer. Sjedit ću na svojoj farmi i pijuckati
vino dok vi ovdje budete rintali na hladnoći.«
Johannisen otpije još jedan gutljaj i nadlanicom
obriše usta.
»Pa valjda si na kraju morala odustati«, kaže.
»Nisu ti dopustili da i dalje tratiš vrijeme i sredstva na
nešto što je trebalo biti riješeno za manje od tjedan
dana. To te sigurno veoma boli.«
Izvuče stolicu i sjedne. Zavali se, prekriži
ispružene noge i treći put podigne kanticu.
»Trčkarala si naokolo raspitujući se o onome što
se dogodilo prije pedeset godina, umjesto da obratiš
pažnju na ono što ti je bilo pred nosom«, kaže, otpije
gutljaj i glasno podrigne.
Karen ne pokaže ljutnju, već nakrivi glavu i
nasmiješi se.
»O, shvaćam, vidim da ste ti i Smeed imali jedno
od svojih sijela. Što ti je još rekao?«
 »Misliš o vremenu potraćenom na listanje
fotoalbuma, trčanje u mjesnu pivnicu i čavrljanje sa
starim hipijima? Ne, to sam sam otkrio. Jounas mi je
rekao da prelistam tvoje bilješke i moram ti reći da
nisu neko uzbudljivo štivo.«
»A ipak si ih sve pročitao. Ganuta sam.«
»Pa i nisam imao mnogo izbora, radit ću kao veza
s tužiteljstvom, budući da ti odlaziš podvijena repa.«
»Izvrsno, onda znači da si pročitao i transkripte
razgovora s Linusom Kvanneom. Uvjerena sam da su
te dovoljno uvjerili da se priključiš pobjedničkoj
strani. Zasigurno su uvjerili Vegenovu, Haugena i
Smeeda. Baš mi je drago što se svi tako dobro
slažete.«
»Što bi to, do vraga, trebalo značiti?«
»Ono što sam rekla. Dala sam vam sve što mislite
da vam treba. Uživajte!«
»Znači, svejedno ne misliš da je to učinio Kvanne?
To mi želiš reći?«
Johannisen prezirno puhne i obriše mjehuriće
kole s brade. Karen ništa ne odvrati, samo ga nastavi
promatrati, čeka ono što će uslijediti.
»Pročešljao sam svaku prokletu mrvicu
informacije koju si laskanjem izmamila iz onih
prastarih hipija ili načula dok si tračala dolje u
pivnici. Hipiji, danska primalja i napuštena derišta:
potpuno beskorisno, sve odreda. I, da, pročitao sam
razgovor s Kvanneom. Meni ovaj slučaj izgleda kao da
je otvoren i zatvoren. Ako ti to ne vidiš, zašto si uopće
ovdje?«
 Karen priđe sudoperu, ispere svoju šalicu i stavi
je na stalak za sušenje. Zatim se okrene.
»Znaš što, Evalde? I sama se to pitam.«
Posljednje što čuje nakon što prekorači njegove
ispružene noge i izađe iz prostorije je zvuk još jednog
podrigivanja kojim ugljikov dioksid izađe iz
Johannisenova grla.
 75
U trenutku kad Karen izvlači ključ iz kontakt-
brave, oglasi se njezin mobitel. No ushit koji bi još
jučer osjetila kad bi na zaslonu vidjela ime Anne
Crosby, sad se ne pojavi. Nekoliko trenutaka pomišlja
na to da se uopće ne javi.
U razgovoru s Brandonom i Janet već je dobila
odgovore na sva svoja preostala pitanja. Ono što se
prije gotovo pedeset godina dogodilo u Langeviku bila
je tragedija. Sada nema nikakve sumnje da je Anne
Crosby bila ona mala djevojčica koja se vratila u
Švedsku s Tomasom i Ingelom. Uz pomoć Cornelisa
Lootsa - diskretnu, kako Jounas ne bi saznao -
dokazala je da je Happy prekrštena u Anne i da je
odrasla u Malmöu s Tomasom Ekmanom koga je
smatrala svojim biološkim ocem. Krajem
osamdesetih Anne se preselila u SAD kako bi
studirala marketing i udala se za Gregorya Crosbya
od koga je sada razvedena već šest godina. Par nije
imao djece, na adresi u Los Angelesu registrirana je
samo Anne Crosby.
To što su dvije sestre, Anne i Susanne, saznale
jedna za drugu samo nekoliko mjeseci prije
Susanneine smrti, bila je tragična slučajnost. No to
je objašnjenje za telefonske pozive upućene
Susanne Smeed, i od strane Diše Brinckmann i
same Ane Crosby. I što je najvažnije, manje je
vjerojatno da je Anne ubila Susanne, vjerojatnije je to
učinio Linus Kvanne. Žena od gotovo pedeset godina
i, prema Cornelisu Lootsu, veoma bogata, vjerojatno
nije imala motiva premlatiti i ubiti svoju tek
pronađenu sestru u zabitom selu na Heimöu. Čak je
i Karen to morala prihvatiti.
Mobitel zazvoni i treći put, Karen shvati da se
mora javiti. Nakon poslane poruke Anne Crosby da
joj se hitno javi, bilo bi nepristojno ne razgovarati s
njom, sada kad joj napokon uzvraća poziv. Nevoljko
pritisne zeleno dugme.
»Halo, ovdje Karen Eiken Hornby«, kaže.
»Zovem se Anne Crosby. Vi ste me pokušavali
nazvati?«
Glas je uljudan, ali zvuči umorno, gotovo
nestrpljivo, kao da Anne želi što prije završiti s
razgovorom. Meni odgovara, pomisli Karen.
»Da, točno. Pokušavala sam vas dobiti zbog
ubojstva ovdje na Heimöu.«
Karen ušuti, nakratko zavlada tišina. Zna li Anne
Crosby da je njezina sestra mrtva? Je li to saznala u
razgovoru s Mette?
»Radi se o Susanne Smeed«, nježno kaže. »Ne
znam znate li da je ona...«
»Da, znam da je Susanne mrtva. To je užasno.«
Anne govori odsječno, usprkos godinama
provedenima u SAD-u, njezin švedski zvuči savršeno,
barem se Karen tako čini.
»Radi se o tome što smo pregledali Susanneinin
ispis poziva i na njemu se pojavio vaš broj, jednako
kao i broj Diše Brinckmann. Njezina kći rekla mi je
vaše ime koje smo zatim spojili s ovim telefonskim
brojem. Budući da se radi o mobitelu na bonove, ne
bismo inače mogli saznati da je vaš.«
»Da, uvijek koristim mobitel na bonove kad sam u
inozemstvu.«
»Naravno, to je dobra ideja, navodno trošak veoma
brzo raste kad se u inozemstvu koristi mobitel za koji
imate sklopljen ugovor.«
Karen se čini da u pozadini čuje zvukove s
gradilišta, ali Anne ne odvrati ništa.
»Bilo kako bilo«, nastavi Karen, »mislim da već
imam sve potrebne odgovore. U ovom trenutku slučaj
je više-manje zatvoren. Imamo osumnjičenika u
pritvoru i...«
»Više-manje zatvoren? Niste sigurni?«
»Pa, što se policije tiče, slučaj se smatra riješenim.
Sad se radi samo o tome ima li tužiteljstvo dovoljno
čvrste dokaze za sudnicu.«
Na drugom kraju začuje zvuk struganja, zatim
tišinu. Načas Karen pomisli da je Anne prekinula
vezu.
»Pa, to je pravo olakšanje«, kaže nekoliko
trenutaka kasnije.
»Ja odlazim na trotjedni odmor, ali želite li, mogu
zamoliti zaduženu osobu da vas obavještava o razvoju
događaja. Dajte mi vaš broj i pobrinut ću se da ga
dobije ured tužiteljice.«
»Mogu me nazvati na ovaj broj.«
»Znači, ostat ćete neko vrijeme u Švedskoj?«
Sada je struganje toliko glasno da Karen
instinktivno odmakne mobitel s uha.
 »Oprostite«, kaže Anne. »Nalazim se na nezgodnom
mjestu.«
»I naravno, pokušat ću prije odlaska razgovarati s
Disom Brinckmann«, kaže Karen, »ali, kao što znate,
to nije tako lako kao što zvuči. Njezina kći mi kaže da
je napokon na putu kud. Usput, jeste li je vi uspjeli
dobiti? Mette kaže kako ste i vi pokušavali s njom
stupiti u kontakt.«
»Sto? Nisam. Mislim red, nisam još.«
»Pa, nazvat ću je prije odlaska. Ne dobijem li je,
mogu na povratku svratiti u Malmö. Čujem da je to
veoma lijep grad, a i vožnja nije duga sada kada
postoji most.«
Klepećem, pomisli. Anne ne zanimaju moji planovi
za odmor, a površno čavrljanje neće promijeniti
činjenicu da joj je sestra mrtva. Nastupi još nekoliko
trenutaka tišine, Karen se sprema završiti razgovor.
»Idete na odmor u Dansku?«
»Zapravo, idem u Francusku. U subotu idem
noćnim trajektom u Esbjerg i odande ću voziti.«
»Onda vam želim sretan put.«
»Hvala. I«, doda Karen, »zaista mi je žao zbog vaše
sestre.«
 76
»Nećete ni znati da sam tamo. Obećavam.«
»A kako bi to točno izvela? Sjedit ćeš do mene u
autu, zar ne? Ili se namjeravaš utrpati u prtljažnik?«
U Sigridinim očima pojavi se tračak nade.
»Znači, kažete da je to u redu? Mogu ići?«
Karen glasno uzdahne. Iscrpljena je od dva dana
neprestanog nagovaranja. Uvjeravanje je započelo u
trenutku kad je rekla Sigrid kako napokon može otići
na godišnji odmor i kako namjerava posjetiti svoje
stare prijatelje u Alsaceu. Sigrid ju je preklinjala
anđeoski umiljatim glasom, nudeći da će platiti
polovicu troška za gorivo i pomoći joj u berbi grožđa,
govorila joj kako joj je Francuska oduvijek bila prva
na popisu njezinih destinacija iz snova.
Kad time ništa nije postigla, pokušala je s novom
strategijom.
Nakon svega što se dogodilo, zapravo joj očajnički
treba odmor od »ove jebene zemlje«, osim toga, Sam
stalno dolazi u klub, u tu »jebenu kenjaru«, a ona ga
više nikad ne želi vidjeti, zato ionako namjerava dati
otkaz i početi studirati nakon Nove godine (ali ne zato
što je gnjavi tata, taj »licemjerni seronja« može lijepo
otići k vragu). Osim toga, Karen navodno neće ni
primijetiti da je s njom.
Jounas će vjerojatno dobiti napadaj sazna li da je
otišla na odmor s njegovom kćeri, naceri se Karen u
mislima.
 »U redu«, kaže.

Međutim, nakon razgovara s Koreom, Eirikom i

Marike, shvatila je kako se mora pobrinuti još samo
za jedan problem. Nitko od njih ne može uzeti i tri se
tjedna brinuti o Rufusu. Ne sviđa joj se pomisao da
ga ostavi kod Marike: kad se taj izgladnjeli nesretnik
prije manje od godine dana pojavio pred njezinom
kućom, pokazivao je sve znakove lutalice.
Najvjerojatnije bi pobjegao od Marike i pokušao se
vratiti kući. Mogla bi ga ugrabiti lisica ili, još gore,
pregaziti automobil.
Da, mogla bi zamoliti susjeda da ga hrani, ali s
obzirom na to koliko želi biti u njezinu društvu - a
sada i u Sigridinu - bilo bi okrutno ostaviti ga
tjednima samog u kući. Zašto je uopće uzela tog
prokletog mačka? Nije joj palo na pamet da će to
utjecati na njezina putovanja.
Kore je predložio rješenje koje joj je djelovalo
jednako neprivlačno. A ipak, evo je, u svom
automobilu, između dva doka za ukrcaj u New
Harbouru, dvadeset minuta kruži oko mračnih
zgrada, zaviruje u kutove i otvore. U trenutku kad
misli odustati i otići, na svjetlu farova niotkuda se
pojavi Leo Friis. Stoji nasred ulice kojom je prošla
najmanje dvaput. Ugledavši ga, osjeti ujedno i
olakšanje i instinktivni nagon da ode dok još može.
Zatim se sjeti kako trajekt za Esbjerg polazi za manje
od dvadeset četiri sata. Preksutra će sjediti s
Philippeom, Agnes i ostalima, pijuckati vino od
prošlogodišnje berbe, promatrati vinograd.
Izbaci mjenjač iz brzine, otvori vrata i iskobelja se
iz auta.
. »Dobro, ali u čemu je kvaka?«, upita Leo Friis
nakon što ju je saslušao. »Teško da biste mene pitali
da ne postoji kakva kvaka. Mi se zapravo niti ne
poznamo.«
Sumnjičavo je gleda, bez zahvaljivanja prihvati još
jednu cigaretu.
»Kore jamči za vas. A vi nećete ni promoliti nos
van, je li tako? Samo budite u kući dok sam ja u
Francuskoj. Htjela bih da netko pazi na kuću kako
nitko ne bi provalio, da pazi na moje stvari.«
»Stvari...?«
»Moga mačka. Da ga hranite, mijenjate mu vodu
i... pa da ga malo gladite i tetošite.«
»Aha. Znači, mačak je kvaka. Što s njim nije u
redu?«
Karen osjeti kako joj nestaje strpljenja. Koreov
prijedlog da pozove Lea u kuću od samog joj je
početka zvučao kao očajničko rješenje. Prljavi
beskućnik, vjerojatno s dugim popisom vlastitih
problema.
»Ispod sve te vanjštine, on je dobar momak«, rekao
joj je Kore. »Otkako se bend raspao, upadao je u
svakojake neprilike: droge, dugovi i što li sve ne, ali
je dobar čovjek. Osim toga, ja ću rado svratiti svako
toliko i držati ga na oku, ako će ti tako biti lakše.
Ostali smo u kontaktu od one večeri u Repetu. Pa i ti
si bila tamo, tako da bi se moglo reći da ga poznaš.«
»Nakon dvije krigle? Uostalom, kako ste uopće
ostali u kontaktu? Čisto sumnjam da ima mobitel.«
»Nema, ali sam mu te večeri dopustio da prespava
u studiju, i još nekoliko noći nakon toga. I pozvao
sam ga na večeru.«
»U svoju kuću? Eirik ti je to dopustio?«
»Malo smo se posvađali radi toga, ali je na kraju
pristao. Iako bih se mogao zakleti da se skoro
onesvijestio kad je Leo sjeo na bijeli trosjed koji smo
kupili prošlog proljeća.«
»Da, mogu zamisliti«, rekla mu je. »U redu, znaš li
gdje ću ga naći? Je li još uvijek u studiju ili se vratio
ispod dokova u New Harbouru?«
»Ovo potonje, bojim se. Trenutno je studio zauzet:
naručujemo ljude u točno određeno vrijeme, tako da
se neko vrijeme mora držati po strani. Ljudima se ne
bi svidjelo kad bi znali da sam mu posudio ključeve.
Sama oprema vrijedi više milijuna.«
»Krasno, znači bolje je da ukrade ono malo što ja
imam...«
»Prestani. Leo nije lopov. Osim toga, imaš li ti bolje
rješenje?«

Sada s mješavinom opčinjenosti i gnušanja

promatra muškarca ispred sebe. Njegov kaput
vjerojatno je nekoć lijepo izgledao - možda je čak bio
i njegov - ali su mu čizme sumnjivo nove. No na
svjetlu farova vidi kako mu je crveni džemper ispod
kaputa pun mrlja, ali ne želi znati od čega, rukavi koji
vire sivi su od skorenog blata. Rub jednog rukava je
iskrzan, nezgrapno je pričvrstio sigurnosnu iglu kako
bi spriječio njegovo potpuno rasplitanje. Dobro je to
što više nema one sive deke kojom je bio zaogrnut kad
su se prvi put sreli, ali zato njegov šešir i čarape koje
vire iz čizama vjerojatno vrve od gamadi. Vjerojatno
na njemu nema nijednog dijela koji ne vrvi
nametnicima, sumorno pomisli.
Trebao bi joj biti zahvalan. Trebao bi zgrabiti
priliku i tri tjedna uživati u osiguranoj hrani i
smještaju, iako zauzvrat ne mora bogzna što raditi. A
umjesto toga, ja stojim ovdje poput nekog usranog
putujućeg prodavača i pokušavam ga uvjeriti. Što si
to on, dovraga, umišlja, tko je?
Istovremeno shvati kako ona više treba njegovu
pomoć negoli on njezinu.
»S mačkom je sve u redu«, kaže mu. »Samo ga
treba održavati u dobrom stanju.«
»Sigurni ste da nije ženka?«
Leo se počeše po obrvama, usput podignuvši
šešir.
»Ah, beskućnik sa smislom za humor«, zajedljivo
kaže Karen. »Imate li buhe ili nešto slično? Taj šešir
izgleda kao da mi mogao sam otpuzati.«
»Otkud bih ja to, dovraga, mogao znati? Imate
kadu?«
»Naravno.«
»Dobro.«
 »Što je dobro?«
»Dobro, čuvat ću vam kuću, brinuti se za mačka i
paziti da nitko ne provali dok se vi dolje na Costi del
Sol budete nalijevali sangriama.«
»U vinogradu u Francuskoj. Zapravo, ja sam
vlasnica jednog njegova dijela.«
»Bravo za vas.«
Leo se nakašlje, sprema se pljunuti. Karen s
gađenjem promatra kako okreće glavu i hrakne sluz
preko ruba mola.
»Imam jedan uvjet«, kaže Karen. »U kuću nećete
dovoditi nikakve svoje prijane i nema droga dok god
ste pod mojim krovom. Čak ni trave. Piti možete ako
želite, ali ništa drugo.«
»Znao sam. Uvijek postoji kvaka...«
»Ja sam detektivka, ne smijem riskirati da takva
sranja radite u mojoj kući. Ozbiljno to mislim. Zvuči
li vam izvedivo?«
»Slušajte, uspio sam preživjeti gotovo dvije godine
na pivu i usranom crnom vinu. Usput, imate li kakve
cuge u toj svojoj kući?«
»Vjerojatno ništa što bi vam se svidjelo. Samo
pristojno vino i dobar viski. I ledenicu punu hrane,
televizor i gostinsku sobu s čistim plahtama«, doda
kako bi ublažila zajedljivost.
»A gdje se nalazi taj raj?«
»U Langeviku, sjeveroistočno od grada.«
»Znam gdje je. Ali kako ću doći tamo? Kao što ste
možda primijetili, nemam auto.«
 Nekoliko trenutaka Karen šuti, u mislima brzo
kalkulira. Dvadeset tri sata do polaska trajekta.
Teško da će sutra imati vremena vozikati se po gradu
i tražiti Lea, a i ne vjeruje previše da će sam uspjeti
doći u Langevik, čak i ako mu da novac za taksi.
»Autom«, kaže. »Idemo odmah. Osim ako nemate
nekog pametnijeg posla«, doda.
 77
Buka s kata je prestala. Napokon je prestalo
točenje čiste i klokotarije prljave vode koje se
izmjenjivalo više od sat vremena.
»Mislite li da je otišao u krevet?«, upita Sigrid,
odsutno zveckajući žličicom po šalici s čajem, dok
palcem druge ruke prčka po svom mobitelu. »Možda
se utopio u kadi? Čula sam da se takve stvari
događaju«, nastavi, načas odvojivši pogled od
mobitela. »Možda bismo trebale provjeriti.«
»Mislim da se Leo zna brinuti za sebe«,
ravnodušno kaže Karen i odgurne Rufusa koji je
skočio na stolicu i stavio šape na stol. »Ako si gotova
sa sirom, spremit ću ga natrag u hladnjak.«
Ustane i raščisti stol. Pun je mrvica kruha s
orasima od kojeg je ostao samo okrajak. Leo je slistio
najmanje osam kriški, pomisli, otvori ledenicu i izvadi
novu štrucu. Nastavi li ovim tempom, kad se vratim
kući neću imati ni mrve hrane u kući.
»Vjerojatno je prilično zgodan ispod sve one brade.
Izgleda dobro na starim slikama na Internetu.
Pogledajte!«
Karen se okrene i vidi kako joj Sigrid oduševljeno
pruža mobitel. Ne pogleda ga, samo odmahne glavom.
»Stariji je od tebe najmanje dvadeset godina«, kaže
uz neodobravanje.
Sigrid uzdahne i ustane.
 »Dragi Bože, zar stvarno mislite da bi me mogao
zanimati neki stari fosil? Mislila sam na vas.«
»Hvala lijepa. Ali taj stari fosil je vjerojatno deset
godina mlađi od mene.«
»Zapravo osam. Provjerila sam.«
Karen ne komentira.
»Jesi li se spakirala?«, upita.
»Hoću. Uskoro. Smirite se, zašto se toliko
nervozni?«
Zato što iz nekog razloga, umjesto da budem sama
i uživam u miru i tišini, za mojim kuhinjskim stolom
sjedi cura s piercinzima i istetoviranim rukama, a
gore u mojoj kupaonici je jedan beskućnik, odgovori
u sebi. No naglas kaže:
»Hoćeš li donijeti čiste plahte i pripremiti krevet u
gostinskoj kućici? I uključi radijator ako je isključen,
zaboravila sam provjeriti.«
»Znači, ja sada moram van. Želite biti sami s
Gospodinom Bradom?«
Sigrid se naceri i načas uspije podignuti jednu
obrvu. U djeliću sekunde Karen uoči koliko je slična
ocu.
»Ne budi smiješna«, kaže. »Leo će večeras spavati
tamo, nakon našega odlaska može useliti ovamo kad
god želi. Htjela bih da prvu noć provede u karanteni,
sve dok se ne uvjerimo da nije zaražen bjesnoćom.«
Gore na katu opet započne klokotanje, ali ovaj put
iza njega ne slijedi zvuk točenja vode. Umjesto loga,
začuju korake na kupaonskom podu, otvaranje vrata
i glasnu škripu. Trenutak kasnije, Leo se pojavi na
kuhinjskim vratima, na sebi nema ničega osim
ručnika omotanog oko bokova. Karen odvrati pogled.
Sigrid ne odvrati.
»Obrijali ste se mikserom?«, kaže.
»Našao sam škarice za nokte. Imate li neku odjeću
za posuditi? Mislim da moju treba oprati.«
Bolje bi bilo spaliti je, pomisli Karen.
»Sigrid, možeš li Leu pokazati gdje je perilica, a ja
ću u ormaru naći nešto što bi mu moglo odgovarati?
I moram telefonirati.«
Istoga časa javi se Karl Björken.
»Ahoj, Eikenova, što je sada?«
»Zapravo ništa. Praznički sam raspoložena. Sutra
večernjim trajektom odlazim odavde i ne vraćam se
tri tjedna. Usput, kad ti odlaziš? Mislim reći, na
dopust za očeve.«
»Vjerojatno ne prije prvog prosinca, znači da ćeš
se vratiti prije mog odlaska.«
Ako se vratim, pomisli Karen. Trenutno joj
povratak na posao s Jounasom i Johannisenom
uopće ne izgleda privlačno.
»Samo sam ti htjela reći da sam jučer razgovarala
s Anne Crosby.«
»Oh, znači, napokon te nazvala. Što ti je rekla?«
»Ne mnogo. Zvučala je veoma povučeno.«
»A Disa Brinckmann, jesi li je uspjela dobiti?«
»Ne još. No sada se već sigurno vratila kući, pa ću
je pokušati nazvati. Znaš, ne volim ostavljati
nezavršene poslove. Moram joj objasniti zašto sam
htjela razgovarati s njom, iako to sada više nije
važno.«
»Mislio sam da si na odlasku. Nisi li maloprije
rekla da si u prazničnom raspoloženju?«
»I jesam, ali sam obećala Anne Crosby da ćemo je
obavještavati kako napreduje slučaj s Kvanneom. Na
kraju krajeva, radi se o njezinoj sestri, iako nemamo
službene potvrde da su u krvnoj vezi. I zato te stvarno
molim da me nazoveš, dogodi li se nešto.«
Iako je to tehnički nemoguće, jasno čuje kako se
Karl smiješi na drugom kraju linije.
»Znači, ne radi se o tome da ti želiš znati?«
Karen rezignirano uzdahne.
»No, dobro«, prizna. »Samo, osjećam se čudno zbog
toga što se povlačim iz svega toga.«
»Znaš što kažu o mačkama i znatiželji...«
»Hoćeš li me nazvati ili ne? Mislim reći, ako
prizna.«
»Naravno. Meni to vjerojatno ne bi bilo ni nakraj
pameti da sam okružen brežuljcima punim grožđa.«
Dvadeset minuta kasnije, dok Karen nasilu
zatvara svoj kovčeg, primijeti kako pjevuši staru
dječju uspavanku:

Ne njuškaj po svemu
Rekao je starac spasivši mačku
Sljedeći put morat ćeš se sama spašavati
Ili ćeš se utopiti u dubokoj vodi.
 78
Dobro, sad sam valjda sama, pomisli Karen
promatrajući kako Sigrid nestaje u baru na donjoj
palubi.
I prije nego što su se ukrcale na trajekt, Sigrid je
u automobilu ispred njih ugledala neke svoje
prijatelje. Nakon što se uvjerila da se Karen neće
uvrijediti, iskočila je iz auta i pohitala prema njima,
pokucala na prozor i istoga časa ušla.
»Vidjet ćemo se na trajektu«, rekla joj je. »U kojoj
smo ono kabini?«
Karen joj je dala bijelu plastičnu karticu s brojem
121.
»Mislim da ću rano u krpe. Molim te, nemoj me
probuditi kad doteturaš. Moram se naspavati kako
bih sutra mogla voziti skroz dolje do Strasbourga.«
»Nećete ni znati da sam tamo«, uvjeravala ju je
Sigrid. I čini se da je bila u pravu, pomisli Karen i
odjednom se zabrine. Je li ovo na ovom putovanju
prvi od mnogih puta kad joj Sigrid neće biti na
vidiku? Što ako joj se nešto dogodi? Ili ako odluči otići
s nekim tipom koji se potuca od farme do farme i
pomaže u berbi grožđa? Poznato je da su nevjerojatno
zgodni. Kako bi nešto takvo objasnila Jounasu
Smeedu? Istina, Sigrid je punoljetna osoba, ali je,
povevši je sa sobom, ipak preuzela veliku
odgovornost.
 I dok se i dalje brine zbog Sigrid, počne je mučiti i
stanje kod kuće. Leo Friis, okružen praznim bocama
i tajnama kokaina, Rufus kako očajnički obilazi oko
svoje prazne zdjelice za hranu. Što joj je, zaboga, bilo?
Njezino samomučenje prekine automobilska
sirena. Krenulo je vozilo ispred nje, nestalo je ispod
podignutih krmenih vrata MS Skandia.

Pola sata kasnije Karen sjedne na jedan od

kožnatih naslonjača u baru na gornjoj palubi. S
razočaranjem primijeti kako ni na jednom stolu više
nema pepeljara. Zar ovaj bar ne može napraviti
izuzetak od zabrane pušenja?
»Mogu li negdje pušiti na trajektu?«, upita
konobara kad joj na stol stavi mali ubrus i na njega
džin i tonik.
»Bojim se da ne. Ne smije se pušiti, već pet godina.
No, naravno, dopušteno je vani«, odgovori uzimajući
njezinu karticu.
Karen pogleda kroz prozor. Krenuli su na vrijeme,
iza njih ostala su sva gradska svjetla. Zbog kišnih
kapi na staklu prođe je želja za pušenjem. Osim toga,
već je osjetila ono dobro poznato valjanje na
uzburkanom Sjevernom moru. Konobar primijeti
njezinu bojazan i potvrdi njezine sumnje uvježbanim
osmijehom, namijenjenim smirivanju uznemirenih
putnika.
»Ne brinite se«, kaže. »Noćas ćemo imati malo
uzburkano more, ali ne morate se brinuti. Da postoji
kakva opasnost, ne bismo isplovili.«
 Karen ga prostrijeli pogledom. Vjerojatno se
njihova definicija »malo uzburkanog mora« znatno
razlikuje.
»Znači, stiže oluja«, mimo mu kaže.
»Kažu da će se snažno sručiti na Doggerland, ali
mi ćemo pristati prije negoli stigne do danske obale.
Kad već govorimo o tome«, pogleda čašu ispred nje,
»ako patite od morske bolesti, polako s tim.«
Karen se nasmiješi i odmahne glavom.
»Ne, na svu sreću, nikad nisam imala morsku
bolest. Rečeno mi je da je to prava agonija.«
Konobar uzme čitač kartica, ispiše račun i zgužva
ga u ruci kad ga Karen odbije odmahnuvši rukom.
»Da«, kaže. »Kad bude stvarno gadno, znao sam
čuti kako ljudi govore da žele umrijeti. No mislim da
noćas neće biti toliko strašno«, doda, nasmiješi se i
ode.
S donje palube dopre u miran gornji bar
prigušena pjesma Lady Gage kad stariji par otvori
staklena vrata stubišta i uđe. Samo što su prešli
prag, trajekt se nagne. Žena načas izgubi ravnotežu,
izgleda prestravljeno. Držeći čvrsto jednom rukom
zlatni lanac svoje torbice, a drugom ruku svoga
muža, krene naprijed. Karen okrene glavu i promatra
kako sjedaju za jedan od malih stolova.
Glavni bar sad je već sigurno krcat, ali su više
cijene u ovome otjerale sve osim dvadesetak gostiju.
Konobar upravo poslužuje suhi martini i dvostruki
viski jednom drugom, lijepo odjevenom sredovječnom
paru. Tri starije žene dijele bocu bijelog vina. Iza njih
Karen ugleda dva muškarca u odijelima, u rukama
drže čaše konjaka, a iznad naslona zelene chesterfield
stolice, opazi glavu i ramena žene koja izgleda traži
nešto u svojoj torbici. Iako nije nikakva stručnjakinja
za modu, Karen ipak vidi da je njezina torbica veoma
skupa.
Nešto bljesne u ženinoj ruci i Karen shvati da je
tražila malo ogledalo, sad ga je podigla do lica.
Vjerojatno popravlja ruž na usnama.
Pa, teško da će je itko pokupiti u ovome baru,
pomisli Karen i otpije gutljaj svoga pića. Ovo je
utočište za one koji više vole putovati trajektom negoli
avionom, ali koji ne podnose gužvu u glavnom baru.
Za ljude koji se boje letjeti ili koji putuju svojim
automobilima. Ili jednostavno za one koji su prestari,
pomisli. Donji bar je za ljude koji putuju trajektima
iz Dunkera ili Ravenbya samo zato što im se putuje i
koji ne mare idu li u Esbjerg ili Harwich. Ljude koje
privlače cijene bez PDV-a, kockarski aparati i prilike
za brzu ševu. I za mlade ljude koje privlači
popustljiviji odnos prema dobnom ograničenju osoba
kojima je dopušten ulazak u bar.
Bilo je to davno, ali se Karen dobro sjeća kako je
bilo.
Možda bih ipak trebala nazvati Sigrid, pomisli.
Samo kratak poziv, da se uvjerim da je nije pokosila
morska bolest. Ili da nije previše pijana.
Pogleda na sat: 23:36. Sigrid bi je sigurno nazvala
da se nešto dogodilo. Osim ako nije drogirana u nekoj
kabini i...
»Prestani«, kaže samoj sebi.
 Kad se jedna sredovječna žena okrene i pogleda je,
Karen shvati da je to vjerojatno izgovorila naglas.
Primijetila je da je u posljednje vrijeme počela
razgovarati sama sa sobom. Obično joj je Rufus bio
dobra izlika, ali ovdje, dok sjedi sama na trajektu na
Sjevernom moru i priča sama sa sobom, mogla bi
uznemiriti ljude oko sebe.
Vrijeme je za spavanje, odluči. Trebala bih
odspavati barem nekoliko sati prije nego što opet
sjednem za volan. Nadušak ispije ono što joj je ostalo
u čaši i ustane. Brzo korakne ustranu kad se trajekt
nagne, nelagodno se nasmiješi drugim gostima. Čini
se da nitko nije primijetio. Žena koja je kopala po
svojoj torbici okrene se prema Karen, ali se istoga
časa brzo okrene na drugu stranu.
 79
Evald Johannisen upitno pogleda svoju ženu.
Upalila je svjetiljku na noćnom ormariću i opet
utonula u jastuke sa snuždenim izrazom na licu i
telefonskom slušalicom na uhu. Sada nešto nijemo
govori mužu i slobodnom mu rukom pokazuje kako
osoba na drugom kraju klepeće li klepeće.
Evald pogleda sat na radiju, crvene brojke blistaju
poput podrugljivog podsjetnika na davno izgubljenu
mladost i vitalnost: 22:47.
Subota navečer, još nije ni jedanaest, a on i Ragna
su već spavali.
S druge strane, razdraženo pomisli, tko to,
dovraga, zove u ovo doba?
Tada odjednom uspije dešifrirati Ragnino
šaptanje: rođak Hasse.
»Ne, nemoj biti smiješan, naravno da nismo tako
rano u krevetu«, kaže pogledavši muža. »O, ne, mnogo
je bolje. Da, sjedi do mene, pa možeš sam razgovarati
s njim. Naravno da je dobro. Pozdravi Evu. Da,
stvarno bismo trebali. I ti. Evo ti Evalda.«
Pokislo gledajući ženu, Johannisen primi
slušalicu i pridigne se u sjedeći položaj. Razgovor sa
švedskim rođakom neće biti samo zamoran, već će se
zbog njega osjećati i inferiorno. Možda zato što Hasse
radi u švedskoj policiji i ima naviku svako toliko
spominjati kako je napredovao bolje od Evalda, iako
u Doggerlandu ima znatno manje konkurencije. Ili
možda jednostavno zbog kompleksa mlađeg brata od
kojeg pate svi otočani zbog svoga mnogo većeg
istočnog susjeda.
No ovaj put je njegov rođak Hans Kollind,
zamjenik načelnika policije za Južnu regiju,
neuobičajeno jezgrovit. Nakon kratkog izvješća o
Evinu zdravlju i nasilu izvučenog Evaldova obećanja
da će se čuvati, Hasse je izgleda spreman prijeći na
pravi razlog svoga poziva.
»Radi se o tome«, kaže, »što imamo čudan slučaj
ovdje u Malmöu. Pa sam se pitao možeš li nam
pomoći. U ovo doba nisam htio zvati nikoga drugoga.«
Krasno, a nisi se libio zvati mene, pomisli Evald,
iako već osjeća kako se njegova ljutnja pretvorila u
znatiželju.
»Slušam«, kaže.
»Pa, imamo jednu stariju ženu ubijenu u njenoj
kući, bez ikakvih tragova nasilnog ulaska ili
seksualnog napada. Čini se kao da je netko
jednostavno ušao, ubio je i otišao. Prema riječima
mrtvozornika, ubojstvo se dogodilo preksinoć, a ne
možemo otkriti nikakve motive niti naći svjedoke.«
»I zašto si pomislio da ti ja mogu pomoći?«
Johannisen je istinski iznenađen. Jer bi bilo
potpuno normalno da je njegov rođak nazvao i
blebetao o sebi, hvalio se svim i svačim, od posla do
svoje djece. No ovo nije normalno. Zvuči kao da ga
Hasse moli za pomoć.
»Pa, stvar je u tome što nam je njezina kći, koja je
naravno šokirana i uzrujana, rekla kako ju je nazvala
dogerlandska policija zbog pokušaja da stupe u
kontakt s njezinom majkom. Žena je navodno bila u
inozemstvu, na nekoj vrsti pješačenja u Španjolskoj i
netko od vas ju je više puta pokušao kontaktirati,
tako kaže kći.«
»Netko od nas? Zašto bismo...«
Prije negoli završi rečenicu, Johannisen shvati tko
je pokušavao nazvati i tko je ubijena žena. Ipak,
upita:
»Kako se zove?«
»Misliš, žrtva? Disa Brinckmann.«
 80
Fluorescentna svjetla u istočnom hodniku trećeg
kata dunkerske policije zatrepere i zatim se upale,
šireći svoje hladno svjetlo na prazne urede. Evald
Johannisen priđe svome stolu i uključi kompjutor,
zatim klipšući uđe u čajnu kuhinju, uzme šalicu s
rešetke za sušenje i pritisne dugme za dvostruki
cappuccino. Pogleda na svoj sat i uzdahne.
Disa Brinckmann.
Evald je sve povezao i prije nego što mu je rođak
Hasse rekao ime. Na karaju krajeva, dvaput je
pročitao Karenino izvješće. Većinom zato što je htio
naći pogreške i materijal za podrugljive komentare,
no ipak je većina držala vodu, usprkos činjenici da
mu se cijelo izvješće činilo potpuno suludim. No tada
je Hasse rekao ono zbog čega je Evald odgurnuo
poplun i skočio iz kreveta.
Koliko uopće može biti starih kornjača koje odlaze
na pješačenje u Španjolsku?
I bez obzira koliko je želio da bude drukčije,
ubojstvo dviju osoba povezanih s istragom
jednostavno nije mogla biti slučajnost. I sada će
morati nazvati Eikenovu. Prokletstvo.
Njegova žena ne izusti ni riječ kad se njezin muž
odjednom, bez objašnjenja, iskobeljao iz kreveta,
odjenuo i izašao iz kuće, muž koji je prije samo sat
vremena bio previše umoran da bi, prvi put nakon što
se onesvijestio na poslu, s njom vodio ljubav. Umjesto
da ga salijeće pitanjima i prijekorima, mirno je
isključila svjetiljku na noćnom ormariću, okrenula se
na bok i ponovno zaspala. Ragna Johannisen udana
je za Evalda gotovo četrdeset godina. Zna da nema
smisla.

Evald je u svojoj stolici u uredu, zavalio se,

zatvorio oči. I treći put pročitao je izvješće i našao ono
što je tražio. Ne, to ne može biti slučajnost, u to je
siguran. Nije mu potpuno jasno što se događa, ali je
sasvim siguran da veza postoji. Usprkos različitim
tegobama, angini, a sada očito i impotenciji, još
uvijek je dobar detektiv i točno zna kad su stvari
povezane. Nije nikakva slučajnost što je sada ubijena
i žena koju Karen još uvijek pokušava kontaktirati.
Iako to mrzi priznati, čini se da je Eikenova nešto
nanjušila. Pitanje je samo, što? Ne, ispravi se, prvo
pitanje je gdje je ta prokleta žena, jer mu se ne javlja
na mobitel.
I treći put bira njezin broj i opet ga prebaci na
govornu poštu. Johannisen toliko snažno zalupi
slušalicu, da se načas zabrine nije li razbio telefon.
To što je na godišnjem odmoru ne znači da se može
isključiti i ne javljati na mobitel. Ne bi li trebala
osjećati barem malo odgovornosti?
Brzo podigne slušalicu, primijeti da telefon ipak
radi. Zatim duboko udahne i bira broj Karla
Björkena.
Sranje, pomisli čekajući da se Karl javi. Ako je
Eikenova u pravu, nabijat će mi to na nos sve do
mirovine.
 »Što ima, Evalde?«, javi se Karl, kao i obično.
»Koliko brzo možeš doći ovamo?«
»Da, lijepo smo se proveli večeras, hvala na
pitanju«, zajedljivo odvrati Karl. »Klinci su zaspali i...«
»Ozbiljno pitam. Koliko ti treba da stigneš?«
Na drugom kraju nakratko zavlada tišina.
»Oko pola sata.«
»Dobro. Još samo nešto: znaš li, je li Eikenova već
otišla? Spominjala je Francusku, čini mi se?«
»Karen? Zbog čega ti...?«
»Zajebi to. Znaš ili ne znaš?«
»Znam. Mislim da je krenula večeras trajektom u
22:30 za Esbjerg i odande će voziti. O čemu se radi?«
No Johannisen nije čuo posljednji dio, prekinuo je
vezu.
Odsutno zuri u zaslon, misli mu se komešaju.
Točno četiri minute nepomično sjedi, ništa ne vidi.
Zatim se nagne naprijed i u okvir za pretragu brzo
utipka »doggerlines.com«. Nakon nekoliko klikova
pronađe potrebnu informaciju i podigne telefonsku
slušalicu.
Razgovor s Eikenovom vjerojatno će pričekati do
sutra, pomisli dok telefon na drugom kraju zvoni. Na
kraju krajeva, sada i ne mogu bogzna što učiniti kako
bi prokljuvili vezu između ubojstva Diše Brinckmann
i Susanne Smeed. Dakako, najbolje bi bilo kad bi
mogao sve sam srediti, bez njezine pomoći. Pošizila
bi.
No u njemu se širi neobjašnjiva nelagoda. Osjeća
je u želucu dok sa sve većim ogorčenjem sluša
snimljeni glas na drugom kraju koji ga uvjerava kako
je na vezi i kako će mu se ubrzo netko javiti. Mora
postojati još neki prokleti način da dobije trajektnu
kompaniju, osim njihove službe za korisnike.
Problem je u tome što je noć i ne zna gdje bi ga mogao
potražiti, a nema nijednog nadređenog u blizini. S
druge strane, da bi dobio traženu informaciju, nije
potrebna intervencija glavešina. Radi se o
trivijalnosti, stvarno, i vjerojatno može pričekati do
sutra.
Kad ga barem ne bi mučio osjećaj da je ovaj put
vrijeme od presudne važnosti.
 81
Pet minuta kasnije, Karen hoda prolazom
okruženim blještavim kockarskim aparatima,
okružena je glasnom dance glazbom, smijehom i
ljudima koji nadglasavanjem doprinose
nepodnošljivoj galami. Dok prolazi kroz prepunu
prostoriju što brže može, u prsima osjeća bubnjanje
basova.
Stvarno mi je usput, uvjerava samu sebe. Samo
ću zaviriti i vidjeti je li tamo. Uvjeriti se da je sve u
redu. Sada shvati da je njezina misija unaprijed
osuđena na propast. Osim gužve i buke, brodarska
kompanija odlučila je kako se prikladna rasvjeta
mora sastojati od blještavih svjetala na baru i neke
vrste stroboskopskog svjetla s plesnog podija od koga
joj ubrza puls. Ovdje je nemoguće naći bilo koga.
Netko je gurne, pa se zabije u mladića koji glasno
opsuje jer mu se prolilo pivo.
»Pazi malo, jebem ti«, zagrmi.
»Oprosti, netko me gurnuo«, pokuša mu objasniti,
a onda vidi kako se već okrenuo i viče nešto na uho
djevojci čije lice osvjetljava mobitel u njezinoj ruci. Ne
obazirući se na mladića, odjednom vrisne i pokaže
mobitel djevojci do sebe.
»Moj bože, on je lud, vidi!«
»Stvarno, trebao bi...«
 Karen ne čuje ostatak. Nastavi dalje kroz pro
storiju u obliku potkove i glasno uzdahne od
olakšanja čim stigne na drugu stranu.
Dobro odjevenoj ženi sa skupom torbicom očito je
dojadilo ozbiljno društvo u baru na gornjoj palubi, jer
sada stoji ispred nje uz jedan kockarski aparat.
Tko bi rekao, pomisli Karen, ne izgledaš kao da ti
treba dodatni prihod. No tada se sjeti kako su većina
redovitih putnika ovisnici o kockanju.
Međutim dobro odjevena žena ne izgleda kao
ovisnica o kockanju i ubacila je samo jedan šiling u
aparat, više izgleda kao da samo promatra
nepomičan red trešanja, satova i sedmica. Njezine
crne hlače i jakna ukazuju na novac i dobar ukus.
Nije Karenin stil, to je sasvim sigurno, ali sve zajedno
jasno pokazuje kako žena veoma mari za svoj izgled.
Sliku upotpunjuje njezina frizura. Karenina frizura
ne zahtijeva česte posjete frizerki, a za mnoge sijede
vlasi obično se sama pobrine, kod kuće, u svojoj
kupaonici. Ipak ili možda upravo zbog toga, jasno vidi
kako ni ženina uredna bubi-frizura ni pramenovi boje
meda nisu rezultat kućne radinosti. Promatrajući
ženina leđa, Karen osjeti neku neodređenu nelagodu.
Nešto je žalosno i gotovo tjeskobno u toj usamljenoj
osobi koja nepomično stoji i zuri u kockarski aparat.

Treba mi cigareta nakon ove noćne more, pomisli

Karen, osvrne se i još jednom pogleda stroboskopom
osvijetljen plesni podij. Jedna cigareta i u krpe.
Gurne ruku u torbicu i kopa, ali ne može naći kutiju
cigareta. Čučne, nasloni leđa na zid i širom otvori
torbicu. Tada primijeti osvijetljeni zaslon svoga
mobitela i srce joj zastane. Netko ju je pokušao
nazvati.
Nije Sigird. U nevjerici zuri u zaslon i na njemu
ispisane brojeve. Tri propuštena poziva s broja koji joj
je jako dobro poznat, s policijske centrale. I jedan
njezine majke.
 82
»Dobra večer, ovo je Dogger Lines, moje ime je Pie,
kako vam mogu pomoći?«
Zašto ljudi inzistiraju na tome da odverglaju cijeli
prokleti esej kad se u današnje vrijeme javljaju na
telefon?, pomisli Evald bubnjajući prstima po stolu.
Naglas kaže:
»Ovdje detektiv Evald Johannisen iz dogerlandske
policije. Treba mi informacija o trajektu iz Dunkera
za Esbjerg, i to brzo.«
»U redu, kojeg datuma?«
»Danas. Sada.«
Nastupi trenutak tišine.
»Mislite na trajekt koji je sada na putu u Esbjerg?«
»Točno. Htio bih znati je li na njemu putnica Karen
Eiken Hornby. Ako jest, moram joj hitno prenijeti
poruku.«
»Žao mi je, ali ne smijemo davati informacije o
pojedinim...«
Evald zna kakav će biti ishod ovoga razgovora ne
sasiječe li ga odmah u korijenu.
»Sada me dobro slušaj, dušo. Uvjeren sam da znaš
kako policija ima pravo pristupa svakom popisu
putnika.«
»Znam«, nesigurno odvrati Pie. »Ali nam je rečeno
da ne dajemo informacije...«
»Ti popisi su digitalni, zar ne?«
 »Naravno«, kaže glasom koji otklanja svaku
sumnju kako Dogger Lines nema sređene papire.
»Onda mi pošalji cijeli jebeni popis, a ja ću sam
provjeriti. I učini to odmah! Imaš li pri ruci papir i
olovku?«
Čini se da je Pie točno zapisala Johannisenovu
adresu i čini se da je istoga časa pristupila traženim
informacijama jer, šest minuta kasnije, u njegov
inbox stigne e-mail s privitkom u excelu.
Popis je svrstan po abecedi, trebaju mu samo
četiri sekunde dok ne pronađe Karenino ime. Opet
podigne slušalicu. Ovaj put se Pie odmah javi.
»Dobra večer, dobili ste Dogger Lines, zovem se
Pie, kako vam mogu pomoći?«
»Opet ja, Johannisen. Hvala na popisu, ali već
smo potratili deset minuta, pa ćeš me sada dobro
saslušati i učiniti što ti kažem, u redu?«
»U redu...«, dobije nesiguran odgovor, kao da se
Pie boji obećavati naslijepo, ali se ne može
suprotstaviti autoritativnom glasu na drugom kraju
linije.
»Kao što sam već rekao, moram odmah stupiti u
kontakt s putnicom na trajektu o kojoj smo već
govorili. Pokušavam je nazvati, ali se ne javlja.«
»Signala na trajektu čas ima čas nema.«
»Zato želim da je posada pozove preko razglasa ili
ode u njezinu kabinu ili učini bilo što da je nađe i
kaže joj da me odmah nazove.«
»Nema problema«, veselo kaže Pie.
 Johannisen zine od iznenađenja. Najprije mu je ta
mala gadura uskratila informaciju koju je ionako
mogao dobiti zaobilazeći birokratske zamke, a sada
mu govori kako nema problema.
»Pobrinut ću se da pozovu putnicu. Kako se zove
vaša prijateljica?«
Johannisen zamalo eksplodira od zgražanja.
»Zove se detektivka Karen Eiken Hornby. I nije
moja prijateljica! Jasno?«
»Oprostite, to je bilo automatski. Ima mnogo ljudi
koji pokušavaju...«
»Da, naravno, kako god, samo se pobrinite da
dobije poruku da mora nazvati Evalda Johannisena i
to što prije. Radi se o hitnoj stvari. Ima moj broj. A
sada i ti«, doda tipkajući svoj broj i šaljući ga Pie e-
mailom. »Ne čujem li se s njom za trideset minuta,
nazvat ću opet.«
I s tom prijetnjom završi razgovor.
 83
Karen čuči i tiho psuje. Ne primjećuje poglede koje
joj dobacuju prolaznici, no ionako ju uopće nije briga
što misle o njoj. Kako se to dogodilo?, pomisli. Pa
mobitel je stalno uz mene. Tada ugleda prekriženi
simbol zvona i shvati da je isključila zvuk. Kako bi
izbjegla pozive glavnog policijskog inspektora i svih
onih koji ne znaju da je na godišnjem odmoru,
isključila je zvuk prije odlaska na spavanje. Ni u
kojem slučaju nije htjela da je, dok je na odmoru,
netko probudi usred noći. I to je očito bila pametna
odluka, pomisli: tri poziva u protekli sat vremena.
Nazvat ću glavnog policijskog inspektora i reći mu da
ažurira popis onih koji rade.
Najviše je brine propušten poziv njezine majke.
Karen provjeri vrijeme poziva, majka ju je nazvala
nešto iza osam i pol. I ostavila govornu poruku. Zašto
bi me odjednom nazvala u subotu navečer?, pita se
utipkavajući pin za govornu poštu, uvijek
razgovaramo nedjeljom. Nestrpljivo sluša monotoni
glas.
»Imate dvije poruke. Prva je
snimljena danas u 9:34.«
 »Bok, zlato, pogodi gdje sam! Ne,
nikad nećeš pogoditi. Od svih mjesta
na svijetu, Harry i ja smo u Londonu,
u posjetu njegovoj sestri, pa sada
namjeravamo svratiti i do tebe. Harry
bi rado vidio Langevik, tako kaže.
Samo na nekoliko dana, nećemo ti puno
smetati, možemo odsjesti u gostinskoj
kućici. Sutra oko podna kreće trajekt
iz Harwicha. Nazovi me i reci želiš li
da ti nešto donesemo. Vidimo se sutra!
Volim te!«

Mobitel joj padne u krilo, zuri u zrak ispred sebe.

Potom trepne i baci pogled na svoj sat: 00:14. Da
nazove sada i poremeti im planove ili bi bilo bolje da
pričeka do sutra ujutro? Mama i Harry sada
vjerojatno spavaju. Nadam se da spavaju, pomisli.
Još nije upoznala to čudo od Harrya Lamparda, ali
nema nikakve sumnje da se njezina majka u staroj
dobi zaljubila preko ušiju. A sada su bez ikakva
nagovještaja otišli s Coste del Sol i krenuli na
nekakvo kružno putovanje Europom i posjećuju
ljude.
Odluči poslati SMS i nazvati majku sutra rano
ujutro. Jer njihov plan svakako treba osujetiti. I sama
pomisao na reakciju Eleanor Eiken kad uđe u kuću
u Langeviku i tamo zateče Lea Friisa, ispuni je
užasom. Leo, s loše podrezanom bradom, u donjem
dijelu Karenine trenirke koja mu dopire do gležnjeva
i pretijesnoj majici s logotipom dogerlandske policije.
Barem je tako izgledao kad ga je prije nekoliko sati
ostavila u kud. Bio je dst, ali to je jedino pozitivno što
može red o njemu.
Bok! To bi bilo izvrsno, ali ja sam
na putu u Francusku pa ćemo to morati
odgoditi za neki drugi put. Nazvat ću
te sutra.
Pusa, K.

U trenutku kad pošalje poruku, sine joj još jedna

užasna misao: možda će se njezina majka ipak
uputiti u domovinu, iako tamo nema njezine kćeri.
Ostat će nekoliko dana u kući i sama pokazati Harryu
Langevik. Na kraju krajeva, Eleanor Eiken živjela je
tamo četrdeset godina i to mjesto joj mnogo znači,
iako je proteklih osam godina njezin dom u Esteponi.
Moram je spriječiti, pomisli, moram je nazvati čim se
probudim. Zašto se, zaboga, ovo moralo dogoditi baš
sada?
Zelja za cigaretom postaje nepodnošljiva: treba joj
cigareta ili dvije kako bi smirila živce prije nego što
ode dolje u kabinu. Mahnito ruje po torbici tražeći
cigarete i upaljač, napokon nađe oboje i uspravi se iz
čučnja. Noge su joj utrnule, protrese ih kako bi joj krv
procirkulirala i krene prema vratima koja vode van
na palubu.
 84
Karl Björken gurne staklena vrata u istočnom
hodniku trećeg kata dunkerske policije točno trideset
šest minuta nakon Johannisenova poziva. Sada je
ponoć i šesnaest minuta, s mračnim izrazom na licu
prilazi stolu Evalda Johannisena.
»Koji se to klinac događa?«, kaže, iako vidi kako
njegov kolega drži slušalicu na uhu.
Johannisen se okrene prema njemu, poklopi
slušalicu i odmahne glavom.
»Ta stara koka se ne javlja.«
»Stara koka?«
»Eikenova. Pokušavam već sat vremena.«
Karl ne komentira koliko je kontradiktorno to što
Johannisen koristi takav izraz za osobu koja je
petnaest godina mlađa od njega.
»Sigurno spava. Znaš li koliko je sati? O čemu se
radi?«
»O Disi Brinckmann«, sumorno odgovori. »Ubijena
je.«
Nekoliko trenutaka Karl tupo zuri u kolegu. Potom
polako počne shvaćati, najprije labavu povezanost,
zatim neugodan definitivni zaključak.
»Anne Crosby«, kaže i sjedne.
»Sestra«, uzdahne Johannisen sjetivši se kako se
smijuljio dok je čitao taj dio Karenina izvješća.
 »Iako ne možemo biti sigurni da je ona«, kaže
nimalo uvjerljivo.
»Bilo kako bilo, ona je poveznica između žrtava.
Karen ju je htjela provjeriti, ali su joj i Haugen i
tužiteljica rekli da to ne čini. Nisam provjerio ni ja,
bio sam sto posto siguran da je to učinio Kvanne. Bili
smo pravi idioti!«
»Pa, ja za to ne znam«, prigovori Johannisen, »no
netko je provalio u Disin stan i ubio je.«
»Kako si to otkrio?«
»Nazvao je Hasse iz Švedske. Navodno je najprije
glavom udarila o dovratak, a zatim je zadavljena dok
je bila bez svijesti, za svaki slučaj. No švedska policija
nema ni motiva ni svjedoka.«
Karl zna kako je Johannisenov rođak Hasse
Kollind na visokom položaju u švedskoj policiji, ali
zna i da njih dvojica obično ne zivkaju jedan drugoga
kako bi razgovarali o poslu. Ne, što se tiče
Johannisena. I kao da je pročitao misli kolege,
Johannisen nastavi:
»No Disina kći je očito rekla Šveđanima kako
netko iz dogerlandske policije želi stupiti u kontakt s
njezinom majkom. I ne treba biti stručnjak za
atomsku fiziku da se prokljuvi tko je to bio.
Prokletstvo, Eikenova je bila u pravu.«
Karl shvati koliko njegova kolegu boli priznati da
je Karen iščačkala nešto što su svi drugi propustili. A
opet, evo ga tu, na poslu, usred noći.
»I kažeš da se Karen ne javlja na telefon. Znamo li
uopće je li na trajektu? Možda je krenula ranijim i
sada je već u Francuskoj.«
 Johannisen okrene kompjutorski zaslon prema
njemu i odgurne se sa stolicom.
»Njezino ime je na popisu putnika.«
Karl promatra abecedni popis putnika.
Edmund, Timothy Edgerman, Jan Egerman,
Charlotte Eiken Hornby, Karen
Namršti se. I prije negoli instinktivni osjećaj
prijeđe u svjesnu misao, makinalno uzme miša i vrati
se na početak popisa. Zadržava dah dok čita imena
putnika.
Cedervall, Marie
Cedervall, Gunnar
Clasie, Jaan
Crawford, David
Davidsen, William
Potom uzdahne od olakšanja.
»Ako ništa drugo, barem na trajektu nema Anne
Crosby«, kaže.
Johannisen je u pravu, mora postojati veza, baš
kako je Karen i sumnjala, ali noćas ne mogu
razgovarati s njom. Ionako najvjerojatnije spava,
pomisli. Isključila je mobitel sada kad je napokon na
odmoru.
Karl osjeti kako mu srce usporava i nestaje
adrenalin iz njegova krvotoka. Počne ustajati. U
trenutku kad se osovi na noge, začuje iza sebe
Johannisenov glas.
»Prokletstvo! Jebem ti!«
 85
Karen teškom mukom otvori vrata prema krmi.
Vjetar je pojačao, u zraku se osjeća nadolazeća kiša.
Vjerojatno će se izliti svaki čas, no prije negoli se
otvori nebo, trebala bi imati dovoljno vremena za
jednu cigaretu. Uz okrugli stol dvije plastične stolice
prevrnute su na bok, po palubi se bespomoćno
naprijed-natrag kotrlja nekoliko plastičnih čaša, ali u
blizini nema ni žive duše. Očigledno je jedina toliko
očajna da pokušava odlijevati hladnoći ili su se
možda drugi pušači sklonili negdje drugdje. Sigurno
postoji neko bolje mjesto od ovoga.
Uputi se prema nadstrešnici malo dalje na palubi,
u zavjetrini, ispod nje su bijeli sanduci natrpani
pojasevima za spašavanje. Samo polovicu cigarete,
onda idem u krevet. Hodajući prema sanducima drži
se na sigurnoj udaljenosti od ograde, zamalo je obori
nalet vjetra. Okrene se prema zidu i prstima, već
utrnulima od hladnoće, izvadi cigaretu i upaljač.
Palac joj klizi, tek iz četvrtog pokušaja uspije upaliti
cigaretu. Zatvori oči i duboko uvuče dim.
Moram je spriječiti, pomisli, još jednom
zamišljajući majčino lice kad uđe u kuću i zateče Lea
Friisa. U najgorem scenariju, možda okruženog
praznim bocama i jointima.

***

Karen još uvijek nije sigurna je li njezina mama

emigrirala zbog toga što se ona vratila na otok ili je
njezin povratak u dom iz djetinjstva jednostavno
pružio Eleanor Eiken izliku da se makne iz stare
kamene kuće. Izdržala je godinu dana nakon
Karenina povratka, zatim je procijenila kako je
njezina kći sposobna sama nastaviti dalje. Jednu
godinu, za divno čudo bez sukoba, možda zbog toga
što se Karen brzo preselila u kućicu za goste. Na
kraju krajeva, dvije udovice u jednoj kući ipak su
malo previše.
Eleanor je pak tvrdila kako su ona i Karenin otac
oduvijek sanjali o tome kako će se, čim odu u
mirovinu, preseliti u toplije krajeve. A sada će to
učiniti sama, i to je sve.
»I sad sam se uvjerila da je kuća u dobrim
rukama«, rekla je njezina mama.
Vjerojatno će promijeniti mišljenje, osim ako sutra
ujutro uspijem razgovarati s njom, pomisli Karen. Bit
će prava sreća uspijem li uopće odspavati nekoliko
sati, pomisli i osjeti poriv za zijevanjem. Odjednom se
sjeti kako je zbog majčine poruke i doživljenog stresa
zaboravila na nešto. Na mobitelu je imala i druge
poruke govorne pošte. Vjerojatno ispriku glavnog
policijskog inspektora što ju je greškom nazvao, ali bi
svejedno morala provjeriti. Načas pomisli kako bi ih
mogla odmah preslušati, ali tada odluči dovršiti
cigaretu i pričekati dok se ne vrati unutra. Okrene
glavu, promatra kako, malo dalje na palubi, svjetlo
dopire kroz prozore i odjednom je savlada gotovo
nepodnošljiv umor. Uvuče posljednji dugi dim i baci
cigaretu. Promatra kako se žar ugasio u trenutku čim
je opušak pao na palubu.
 U tom trenutku netko je snažno gurne odostraga.
Od siline udarca lupi glavom o ogradu.
 86
Karl to ugleda u trenutku kad Johannisen opsuje.
Istina, na popisu putnika nema Anne Crosby. Ali na
vrhu tablice u koju sada zure navedena su imena pod
slovom B.
Bok, Anders
Bosscha, Ruud
Besscha, Marianne
Brinckmann, Disa
Nekoliko trenutaka obojica šute.
»Kako, dovraga...«, kaže Johannisen, no Karl već
stoji za svojim stolom s rukom na telefonu. Razmijene
poglede, obojica kimnu. Zatim se bace na posao.

Dvadeset minuta kasnije Karl mora priznati kako

nikad u životu nije bio bespomoćniji. Ne, otkako je
Ingrid rodila djecu.
On i Johannisen učinili su sve što su mogli. Bez
posebnog dogovaranja, obavili su sve telefonske
pozive koje je trebalo obaviti, prije poduzimanja
narednog koraka vidjeli što je obavio onaj drugi.
Zajedno su pročešljali popis mogućih i nemogućih
intervencija. Nazvali su glavnog policijskog
inspektora koji je podigao hitnu uzbunu. Razgovarali
su sa šefom helikopterske flote obalne straže u
Framnesu, ali im je rekao da je vrijeme previše loše
za uzlijetanje helikoptera. Policijski helikopterski
odred rekao im je to isto. Tamo gdje je sada trajekt
pušu snažni vjetrovi, ali nisu oni problem. Problem je
vjetar uz istočnu obalu Doggerlanda koji je dostigao
orkansku snagu, kao i veoma slaba vidljivost.
Razgovarali su sa šefom osiguranja brodarske
kompanije koji im je obećao da će odmah obavijestiti
kapetana trajekta i nakon toga ih nazvati. Potvrđeno
je kako žena s putovnicom Diše Brinckmann ima
povratnu kartu od Esbjerga do Dunkera te da je
trajekt sada na granici između dogerlandskih i
danskih teritorijalnih voda.
Probudili su Vigga Haugena koji ih je konačno
saslušao bez prigovora i zatim obećao da će odmah
kontaktirati dansku policiju. Obavijestili su Jounasa
Smeeda i on je na putu u postaju. Sada im je jedina
nada da će danska obalna straža uspjeti isploviti. Ili
da će posada trajekta pronaći Karen.
Trajekt je velik, sumorno pomisli Karl.
Stavi glavu među ruke, pokušava razmisliti. Zar
stvarno ništa više ne mogu učiniti? U tom trenutku,
Johannisen opet opsuje.
»Karl, dolazi ovamo.«
Karl ne ustane, već se zajedno sa stolicom
dokotrlja do kolegina stola i promatra kako na
zaslonu svojim debelim prstom pokazuje popis
putnika.
»Vidi«, kaže. »Očito su svi na tom prokletom
trajektu. Pitam se kako će Jounas reagirati kad sazna
da je tamo i njegova mala djevojčica.« y
 87
Najprije osjeti hladnoću. Ledenu, vlažnu hladnoću
zbog koje shvati da je živa. Potom tračak svjetla koji
se probio kroz tamu i uzrokovao joj veliku bol u glavi.
Ne razumije zašto leži na tvrdom podu u mraku i
na hladnoći, s glavom i ramenima na ledeno hladnom
zidu. Sigurno sam vani, pomisli i iznenađeno
primijeti da joj kiša pada po licu. Vjetar urla oko nje,
čuje ritmičko lupkanje. Tada se sjeti.
Instinktivno pokuša ustati i začuje vrisak. Još
uvijek napola svjesna, zapanji se kad shvati da to ona
vrišti, da vrisak izlazi iz njezinih usta i da ga odnosi
vjetar. Na slabom svjetlu lanterni bespomoćno
pogledava na sve strane, zatim usredotoči pogled na
točku udaljenu od nje jedan metar. Tek sada shvati:
lijeva noga savijena joj je pod neprirodnim kutom
između tijela i ograde. Ne može se pomaknuti.
Tada primijeti ženu.
»Molim vas, pomozite mi...«
Naglo ušuti. Ovaj put je iznenadno saznanje toliko
jasno da se istoga časa potpuno osvijesti. Žena stoji
uza zid, sagnuta, dašće od napora i promatra je. I
nema joj namjeru pomoći. Prikuplja snagu kako bi
završila ono što je započela.
Kroz kišu, na slabom svjetlu lanterne iznad
sanduka s pojasevima za spašavanje, Karen je
prepozna. To je ona žena sa skupom torbicom koja je
kopala po njoj tražeći ogledalo da popravi ruž,
usamljena žena koja je zurila u aparate za kockanje.
Sada se žena uspravi, pogled joj je toliko pun mržnje
da Karen nesvjesno zasopće.

Nešto joj je poznato u njezinim crtama lica i

skupoj frizuri, kosi koja joj se sada, mokra od kiše,
zalijepila za blijedo lice. Nešto što nije stvarno, što ne
može biti istina. Misao se polako probije u Kareninu
svijest, tražeći uporište. I ne zna je li to samo
pomislila ili izrekla naglas.
»Izgledaš baš kao...«
Vrisne kad žena korakne prema njoj.
Vrisak priguši monotona buka brodskog motora i
prijeteće zavijanje vjetra oko ljestava i čamaca za
spašavanje. Prestravljeno maše rukama oko sebe, želi
se zaštititi, udara naslijepo i slabašno po tijelu koje
se nadvilo nad njom. Nastavi vrištati kad je žena
zgrabi za ruke i pokuša uspraviti. Ovaj put je bol
toliko jaka da povrati. Od povraćanja osjeća bol u
prsima, odjednom odustane od borbe. Malaksalo, kao
da to s njom nema nikakve veze, primijeti kako su joj
slomljena najmanje dva desna rebra.
Žena je instinktivno pusti i ustukne. S
iznenađenjem koje se brzo pretvori u gađenje,
promatra kako bljuvotina polako klizi niz revere
njezina sakoa.
Karen začuje kako se u daljini otvaraju vrata:
buka i glazba načas se pojačaju, zatim utihnu kad se
vrata opet zatvore.
 Nitko neće prkositi ovom vremenu, ne, nitko ne
želi riskirati da se zbog jedne cigarete smoči i smrzne
do kosti. Ne, nitko je neće vidjeti ni čuti, iako je samo
tanak zid dijeli od stotina ljudi koji unutra plešu i
smiju se. Nitko nema pojma što se događa.
I opet osjeti nagon za povraćanjem, pa pokuša
okrenuti glavu kako se ne bi zagušila vlastitom
bljuvotinom. Pokuša vrištati, ali ne uspijeva ispustiti
nikakav zvuk. Neću uspjeti, pomisli, gledajući ženu
ispred sebe.
Anne Crosby će ubiti i mene.
Zatim začuje približavanje koraka, žena se povuče
uza zid. Više nisu same.
Preplavi je val olakšanja: netko je izašao van,
netko će joj pomoći.
I zatim iza sebe začuje glas, dobro poznati glas,
obuzme je toliki strah da joj krv navre u glavu:
Sigridin glas.
»Karen, jeste li to vi? Zar niste čuli kad su vas
pozivali...«
Odjednom ušuti, Karen zna da se Sigrid dovoljno
približila i vidi da nešto nije u redu.
»Sigrid, ne dolazi ovamo«, pokuša viknuti, no
preslaba je, njezin slabašan glas uguši vjetar.
Pokuša još jednom. Očajnički rukom pritisne
slomljena rebra i vikne:
»Vrati se unutra po pomoć. Odlazi odavde, Sigrid!«
No Sigrid se ne vrati unutra, već nastavi naprijed,
uđe u Karenino vidno polje.
»Oh, Bože, Karen, što se dogodilo?«
 »Molim te, Sigrid, odlazi odavde, dovedi pomoć.
Opasna je.«
Posljednji dio samo oblikuje usnama, bjesomučno
pogledavajući mjesto u tami gdje stoji žena. Žena koju
Sigrid ne vidi.
Sigrid slijedi njezin pogled prema zidu. Karen
opazi kako se prestrašila i uhvatila za ogradu. A zatim
bespomoćno gleda kako, umjesto da se vrati i dovede
pomoć, Sigrid kreće prema ženi.
Anne Crosby nepomično stoji, ruke joj mlitavo vise
uz bokove.
Sigridina duga crna kosa vijori se na vjetru, poput
vela pokriva joj lice. Odmakne je objema rukama i
stane metar ispred Anne Crosby. Nekoliko trenutaka
obje nepomično stoje, zure jedna u drugu. I tek tada
Karen sine što Sigrid zacijelo misli. Sada kad je
mokra, ovu prethodno elegantno odjevenu ženu sa
savršenom frizurom, na slabom svjetlu lanterne,
nemoguće je razlikovati od Susanne Smeed.
To nije ona!, htjela bi viknuti Karen, samo izgleda
kao ona. Odlazi odavde, ta je žena ubila tvoju majku.
Zove se Anne Crosby, ona je tvoja teta.
No ne može izustiti nijednu riječ.
Namjeravala je ispričati Sigrid o njezinoj teti. Kad
stignu u Francusku, u prikladno vrijeme. Mislila je
da će Sigrid biti sretna. Da će to pomoći objema, i
Sigrid i Anne, da će tako lakše preboljeti Susanneinu
smrt. A sada samo želi doviknuti Sigrid da ode
odavde. Ali tijelo je ne sluša, nema dovoljno zraka.
Bol je prevelika.
 U trenutku koji joj izgleda dug poput vječnosti,
ugleda kako se mijenja Sigridino lice. Gleda navalu
emocija. Gleda kako se u djeliću sekunde sumnja
pretvara u sreću, zatim se vraća u stvarnost. U
neshvatljivu stvarnost.
Karen ne čuje, samo vidi micanje Sigridinih
usana, oblikuju samo jednu riječ.
»Mama?«

***

U njoj se nešto slomi. Želi skočiti, zagrliti Sigrid i

zaštititi je od svega ovoga. Reći joj da je to samo ružan
san. No, usprkos boli, uspije samo smoći posljednji
atom snage i viknuti što glasnije može.
»Sigrid, to nije ona«, vikne. »To nije tvoja majka.«
Možda ju je Sigrid čula, možda nije. Možda ne
mari za ono što joj pokušava reći, možda joj ne
vjeruje. A sada žena pogledava čas nju, čas Sigrid,
kao da i ona pokušava shvatiti što se događa, potom
se polako, dok promatra Karen, opet u njezinim
očima pojavi gnjev koji je načas nestao. Brzo priđe
Sigrid i zagrli ukočenu djevojku. Drži je u čvrstom
zagrljaju, pogledom punim mržnje fiksirajući Karen.
I tek kad žena progovori, tek tada Karen shvati
koliko je bila u krivu.
»Da, Karen«, kaže žena. »Ja sam njezina majka. To
ne možeš promijeniti.«

.
 Karenine misli se komešaju, ne uspijeva pronaći
nikakvo uporište. Slike mrtvog tijela Susanne Smeed
na kuhinjskom podu. Poznate crte lica ispod
groteskno smrskane glave. Rastvorena kućna haljina,
silikonske grudi, lijepo manikirane ruke, sjaj kose
koja nije prekrivena krvlju. Sve je to Karen vidjela i
primijetila. Nešto od toga ju je iznenadilo, ali je bez
pitanja prihvatila ono što je vidjela. Sjeti se tjeskobe
Kneoughta Brodala kad je morao pregledati truplo
žene koju je poznavao i s kojom se nekoć družio.
Nalazi DNK-a potvrdili su ono što su svi već znali. Da
je mrtva žena Susanne Smeed.
Sve su svoje napore usredotočili na pronalaženje
ubojice. Nitko nije posumnjao u identitet žrtve.
I dok istina polako prodire do njezine svijesti, čuje
kako žena koja nije Anne Crosby govori:
»Oprosti, Sigrid. Nisam htjela da doznaš. Trebala
si misliti da sam mrtva.«
Sigrid ispusti zvuk, nešto između jecaja i jauka.
Otrgne se iz njezina zagrljaja i odmakne se teturavim
koracima. Posklizne se, ali na vrijeme uspostavi
ravnotežu.
»Što si to, dovraga, učinila?«, vrisne. »Tko je onda
ubijen?«
Susanne izgleda istinski iznenađeno, nakrivi
glavu i uznemirenim pogledom promatra svoju kćer,
kao da ne razumije pitanje.
»Moja sestra, naravno.«
Sigrid od užasa razrogači oči. Njezina majka nema
sestre. Ima li?
 »Ni ja nisam znala za nju. Isprva sam bila sretna.
Dok nisam shvatila kako je sve naopako. Morala sam
je ubiti. Ti to nisi trebala doznati sve do moje smrti.
Zašto si ovdje? Što radiš ovdje s njom?«
S mješavinom mržnje i zbunjenosti opet pogledava
čas nju, čas Karen: Sigrid joj je svojim pojavljivanjem
poremetila planove. Karen užasnuto shvati kako bi u
ovom trenutku Susanne iz očaja bila kadra učiniti
sve, neće joj biti dovoljno da ubije samo nju. No je li
Susanne dovoljno luda da ubije vlastitu kćer?
Sigrid pilji u ženu ispred sebe. U lice koje joj je
urezano u pamćenje. U svoju majku koju je voljela i
mrzila. Primijeti ludilo koje je cijelo vrijeme vrebalo
ispod površine, ludilo koje je isprepada više nego što
želi priznati.
»Zašto?«
Izgovori to toliko tiho da pitanje odnese vjetar. No
Susanne ga vidi u njezinim očima.
»Zar ne razumiješ? Ona je imala sve što je moje.
Ukrala je cijeli moj život. Sve sam ti objasnila u
pismu, Sigrid. Trebala si ga primiti nakon više
godina, onda kad umrem. Nalazi se u Anneinoj kud u
Švedskoj, tamo sam otkako je mrtva. To je sada moj
život.«
Tada Susanne potrči prema Karen. Sagne se i
dovikne:
»I neću ti dopustiti da uzmeš ono što je moje, ti
prokleta kurvo. Sigrid je moja kći, nije tvoja. Nemoj
to ni slučajno zaboraviti.«
Iz očiju joj isijava mržnja dok podiže ruku i svom
snagom ošamari Karen.
 Od siline udarca Karenina glava udari o metalni
zid. Susanne se okrene prema Sigrid.
»Ja ću uvijek biti tvoja majka. Nitko mi to ne može
oduzeti!«

Karen jedva primijeti snažnu zraku svjetla koje ih

odjednom osvijetli. Jedva čuje zvuk brodske sirene i
trčećih koraka. Vidno polje joj se suzi, svi zvukovi
odjednom zvuče udaljeno. Kao da se nalazi ispod
staklenog zvona, vidi kako Susanne rukom zasjenjuje
oči i gleda reflektor helikoptera, vidi kako se okreće
prema Sigrid i polako odmahuje glavom. Lice joj je
potpuno bezizražajno. Na njemu više nema nade u
bolji život. Nema više života. Ovo je taj trenutak,
pomisli Karen. Sada će donijeti posljednju odluku.
Tada Susanne objema rukama uhvati ogradu i
popne se na nju. Karen vidi kako Sigrid trči, želi je
spriječiti. Vidi svoju vlastitu ruku, podignutu u
očajničkom pokušaju da zaustavi djevojku. Uspaniči
se da će Susanne za sobom povući i Sigrid.
Karen uspije uhvatiti Sigrid za džemper, bol je
prostrijeli kad je Sigrid povuče naprijed. Snagom za
koju niti ne zna da je ima, ali svejedno još uvijek
postoji negdje duboko u njoj, skrivena ispod svih
slojeva očaja i godina žalovanja, prisili se da ne
odmakne ruku. Zna da se drži za sam život. Njezini
su se prsti priljubili uz nadu, nadu u iscjeljenje i
iskupljenje. Nadu za Sigrid. Za Johna. Za Mathisa.
Za dijete koje ne smije biti izgubljeno.
 .

Vjetar šiba ženu koja je sada preko ograde

prebacila jednu nogu. Tijelo joj se ljulja, još uvijek se
drži za bijelu željeznu šipku.
»Pročitaj pismo, Sigrid!«, vikne. »Sve ćeš shvatiti.«
Tada ispusti šipku i baci se.
Negdje izdaleka, Karen čuje kako Sigrid vrišti od
očaja kad njezina mama nestane u tami ispod
trajekta.
 88
Kao da se netko igra s prekidačem: pali i gasi
svjetlo iznad nje. Neprestano bljeskanje svjetla nasilu
je vrati u stvarnost, izmjenjujući se s ugodnom
tamom koja joj dopušta bijeg od svega.
Snažno svjetlo kad su je bolničari podigli na
nosila, zatim ubod igle nakon kojeg je bol polako
nestala. Buka helikopterskih elisa i čvrsto
zavezivanje, zatim opet tama. Lagane vibracije,
umirujući glasovi koji govore drukčijim jezikom od
njezina, nepoznati glasovi koji joj govore da ne smije
zaspati.
»Nemoj spavati, dušo.«
Zvuči kao Marike, pomisli. Zar je ona ovdje?

Ne zna ništa o svom putovanju u glavnu bolnicu

u Kopenhagenu, ali na snažnom upaljenom svjetlu
vidi cjevčice, bijele kute i zabrinute poglede. Načas ne
zna da je u bolnici. Njezina budilica će svaki čas
početi zvoniti, morat će ustati i otići na posao. Potom
čuje glasno zujanje. Sada joj se čini kao da ulazi u
tunel, vjerojatno umire. Umiranje sigurno mora
ovako izgledati. Sigurno je ovako bilo i Johnu i
Mathisu.
I učini joj se da se nasmiješila jer, na kraju
krajeva, to i nije toliko loše.
 No tada se svjetla opet upale i vrati se natrag.
Danas očito neće umrijeti. Zujanje je prestalo,
zamijenili su ga glasovi. Tihi glasovi, izgovaraju riječi
koje razumije, a zatim one koje ne razumije. Uhvati je
panika. Slijedi još nekoliko uboda igle i nježne ruke.
A sada između zelenih kapa i bijelih maski vidi
ljubazne oči. I tada se opet sve smrači.

Nije sigurna koliko je vremena prošlo, je li prošlo

brzo ili sporo. Kasnije će joj reći kako je nakon
operacije u Kopenhagenu provela još tri dana u
bolnici, potom su je avionom vratili u Doggerland. Da
će proći još neko vrijeme prije nego što se bude mogla
vratiti kući. U dunkerskoj bolnici Thysted mora
nepomična u krevetu provesti nepodnošljivo duge
dane. Od udarca u glavu zadobila je posjekline, težak
potres mozga i frakturu lubanje. Četrnaest šavova,
antibiotici i mnogo odmaranja izliječit će te ozljede,
uvjeravali su je liječnici. Prsni koš joj je stabiliziran i
drži joj slomljena rebra na mjestu. No lijeva noga,
slomljena tik iznad gležnja, kao i koljeno s dvije
puknute tetive, sasvim su druga priča. Morat će
provesti najmanje dva tjedna u Thystedu prije negoli
uopće počnu razmišljati o tome da je otpuste. Nakon
toga će se oporavljati kod kuće i često posjećivati
psihoterapeuta.
»No u potpunosti ćete se oporaviti.«

.
 Susanneino pismo našli su u kući u Limhamnu
koju je Anne Crosby naslijedila od oca. U kući u kojoj
je Susanne nekoliko tjedana živjela pretvarajući se da
je svoja sestra. Nije se ni potrudila sakriti omotnicu
sa Sigridinim imenom. Budud da je pismo tehnički
bilo dokazni materijal, pročitalo ga je pet osoba: Karl
Bjôrken, Evald Johannisen, Dineke Vegen, Viggo
Haugen i Jounas Smeed.
Karen su dali kopiju, iako je bila na bolovanju i
više nije radila na slučaju. Još uvijek je bila
omamljena od analgetika kad ju je Karl pitao osjeća
li se dovoljno snažnom za čitanje onoga što je
Susanne napisala svojoj kćeri.
»Stvarno je perverzno«, upozori je.
Karen polako kimne i uzme pismo. Uz sve veći
osjećaj nelagode pogleda ispisane redove,
bjesomučno napisana velika slova, podcrtane i
pogrešno napisane riječi i počne čitati.
ZA SIGRID
AKO ČITAŠ OVO, TO ZNAČI DA SAM MRTVA.
MOŽDA SI VEĆ I SAMA STARA, MOŽDA IMAŠ SVOJU
DJECU. MOŽDA SI POSUMNJALA DA JA NISAM ONA
KOJA JE MRTVA U KUĆI U LANGE VIKU. MISLIM DA
OSOBA MOŽE OSJETITI JE LI NJEZINA MAJKA ŽIVA
ILI NE.
ALI UBILA SAM I HTJELA BI DA ZNAŠ ZAŠTO. NE
ZATO DA MI OPROSTIŠ JER NE ŽELIM DA MI BUDE
OPROŠTENO. VEĆ ZATO ŠTO ŽELIM DA RAZUMJEŠ.
TVOJ OTAC JE PRAVI ŠUPAK (OPROSTI, ALI TO
JE ISTINA) ROĐEN SA SREBRNOM ŽLIČICOM U
USTIMA. DOBIVAO JE SVE BESPLATNO A JA SAM SE
UVJEK MORALA BORITI. UVJEK SAM SE MORALA
BORITI!!!
I UOPĆE NIJE BIO ZAHVALAN. IAKO JE BIO
»PRAVI SMEED«, A JA SAM BILA »LOŠE SORTE«
TAKO JE MISLILA CJELA NJEGOVA OBITELJ. OD
SVIH JE NAJGORI BIO TVOJ DJED!!! AXEL SMEED JE
ZAHTJEVAO DA POTPIŠEM PREDBRAČNI UGOVOR
SAMO NAM JE
TAKO HTIO POMOĆI DA NAĐEMO STAN IAKO
SI TI BILA MALA BEBA. ČAK JE ZAPRJETIO DA ĆE
RAZBAŠTINITI TVOGA OCA AKO GA NE
POTPIŠEMO.
JA NISAM SMJELA ZADRŽATI NIŠTA NAKON
RAZVODA!!!
A AXEL JE UKRAO I NASLJEDSTVO MOJE
MAJKE. TO MORAŠ ZNATI O NJEMU. KUPIO JE SVU
ZEMLJU OD MOG OCA, KOMAD PO KOMAD, ZA
SITNIŠ, SVE DOK NIJE OSTALO NIŠTA OD MOG
NASLJEDSTVA.
IZA MOJIH LEĐA!!!
NISAM ZNALA NIŠTA O TOM SVE DO POSLIJE
RAZVODA. SVE ŠTO MI JE TVOJ OTAC DAVAO BILO
JE »SKORO NIŠTA« SVAKOGA MJESECA TAKO DA TI
MOŽEŠ IMATI »PODNOŠLJIVU KVALITETU
ŽIVOTA« DOK SI S MENOM.
JEBENI GOVNAR!!!
TVOJ OTAC JE HTIO SVE ZADRŽATI DOK SAM
SE JA MORALA BORITI.
KAD SI I TI OTIŠLA, OSTALA SAM SAMA. BEZ
PRIJATELJA, NA POSLU MI JE BILO KAO U PAKLU.
NAKON NEKOLIKO GODINA TO VIŠE NISAM
MOGLA PODNOSITI. HTJELA SAM UMRIJETI I
SKORO SAM SVAKI DAN POMIŠLJALA NA
SAMOUBOJSTVO.
 Karen spusti pismo na prsa i zatvori oči. Hoće li
Sigrid pročitati ovo? Ili je već pročitala? Kao da joj čita
misli, Karl se oglasi sa stolice za posjetitelje.
»Morali smo joj dati. Navršila je osamnaest godina
i pismo je adresirano na nju. Jučer ga je primila.«
Nikad više neće biti ista, pomisli Karen. Nikad.
Zatim podigne pismo i prisili se da ga nastavi čitati.
TADA ME NAZVALA ŽENA KOJA SE ZOVE DISA
BRINKMAN.
ŽIVJELA JE U KOMUNI S MOJIM RODITELJIMA I
BILA JE TAMO KAD SAM SE RODILA. REKLA MI JE
DA MOJA MAJKA NIJE MOJA. MOJ OTAC ME ZAČEO
S JEDNOM DRUGOM ŽENOM.
A ONDA JE REKLA DA IMAM SESTRU
BLIZANKU.
RAZDJELILI SU NAS MEĐU SOBOM KAO DA
SMO MAČIĆI!!! MOJU SESTRU SU UZELI U ŠVEDSKU
A MENE SU OSTAVILI.
S DISOM BRINKMAN I SVOJOM SESTROM
SASTALA SAM SE U MALMÖU.
ISPOČETKA JA TO NISAM VIDJELA JER JE MOJA
SESTRA IZGLEDALA MNOGO BOLJE OD MENE. ALI
POSLIJE SAM VIDJELA. IZGLEDALE SMO POTPUNO
ISTO!!!
NITKO NIJE ZNAO DA SMO JEDNOJAJČANE
BLIZANKE KAD SMO SE RODILE. ČAK NI DISA
BRINKMAN TO NIJE ZNALA DO TOG TRENUTKA.
ČAK SMO IMALE I ISTI GLAS I GOVORILE NA ISTI
NAČIN JER SMO OBJE ODRASLE U KUĆAMA GDJE
SE GOVORILO ŠVEDSKI. KAO DA SMO ISTA
OSOBA!!!
 DVA PUTA SAM OTIŠLA U MALMÖ POSJETITI
ANNE I TELEFONSKI SMO RAZGOVARALE.
ŽIVJELA JE U AMERICI ALI JE REKLA DA ĆE TAMO
SVE PRODATI I VRATITI SE KUĆI.
TEK TADA SAM SAZNALA KOLIKO JE BOGATA.
IMALA JE SVE A JA NISAM IMALA NIŠTA.
A SVE ŠTO JE IMALA MOGLO JE JAKO LAKO BITI
MOJE!!! AKO JA BUDEM ONA KOJA JE OTIŠLA U
ŠVEDSKU A ANNE ONA KOJA JE OSTALA U
LANGEVIKU. ONA JE DOBILA SVE A JA NIŠTA!!!
TADA SAM ODLUČILA SVE PROMJENITI.
DOLAZILA MI JE U POSJET I HTJELA JE ODSJESTI U
MOJOJ KUĆI. DOŠLA JE KRUZEROM KOJI JE OVDJE
PRISTAO
NA JEDAN DAN I JA SAM DOŠLA PO NJU U
PRISTANIŠTE.
TOG JUTRA UČINILA SAM ONO ŠTO SAM
MORALA. NE MORAŠ ZNATI KAKO SAM TO
UČINILA.
I ONDA SAM ZAUZELA NJEZINO MJESTO NA
KRUZERU. JEDNOSTAVNO SAM PREUZELA NJEZIN
ŽIVOT.
I BILO JE LAKŠE NEGO ŠTO SAM MISLILA JER
NIKO DVAPUT NE POGLEDA ŽENU MOJE DOBI.
JEDINA OSOBA KOJA JE ZNALA ZA BLIZANKE
BILA JE DISA I ZATO SAM JE SE MORALA RJEŠITI DA
BI BILA SIGURNA. A SAD SE MORAM RJEŠITI JOŠ
JEDNE OSOBE KOJA NJUŠKA OKOLO I POSTAVLJA
PITANJA. RADI S TVOJIM OCEM ALI ŽIVI U SELU.
ZNAŠ KO JE ONA. UVJEK JE BILA PRAVA
KURVETINA KOJA SPAVA SA SVIMA TAKO DA TO
NEĆE BIT VELIK GUBITAK.
 Karen brzo pogleda Karla, ali on gleda kroz prozor.
Zatim pročita posljednje rečenice.
SAMO SAM HTJELA ŽIVJETI ONAKO KAKO SAM
TREBALA OD SAMOG POČETKA.
ANNE JE DOBILA PRVU POLOVICU A JA SAM
UZELA ŠTA IE OSTALO.
NADAM SE DA ĆEŠ RAZUMJETI. ODUVJEK SAM
TE VOLJELA.
MAMA

U sobi nekoliko minuta vlada muk.

»Sigurno je bila psihotična kad ga je napisala«,
kaže Karl.
Karen mu ništa ne odgovori.
Zatim Karl ustane. Posljednja stvar koju kaže prije
odlaska je upravo ono što je i ona pomislila. »Sirota
Sigrid.«
 89
Svi su je došli u posjetiti. Zabrinutih pogleda
zgurali su se oko njezina bolničkog kreveta sve dok ih
nije uvjerila kako neće imati nikakvih trajnih
posljedica. Marike, Aylin, Kore i Eirik. I mama.
Eleanor Eiken je svima jasno dala na znanje da se
ne namjerava vratiti u Španjolsku dok Karen ne bude
otpuštena iz bolnice, odlučno se uselila u kuću u
Langeviku i poslala Harrya kući u njihov stan u
Esteponi.
Očito je u kući i Leo Friis. Čini se da je, jednako
kao i Rufus, odlučio ostati. Karen nema pojma je li se
preselio u kućicu za goste ili je zajedno s Eleanor u
glavnoj kući. Nema energije da bi pitala niti sama
odgovarala na pitanja. Nije iznenađena što Leo nije
došao u bolnicu, a trenutno je potpuno nevažno
pitanje kako će ga se riješiti.
Sada Karen može misliti samo na Sigrid.
»Nije dobro«, kaže joj Eleanor.
»Nije ni čudo. Gdje će sada živjeti? Nije prepuštena
samoj sebi, je li?«
»Ne brini se. Mi pazimo na nju.«
»Možda me krivi za samoubojstvo svoje majke.
Mislite li? Zbog toga mi ne uzvraća pozive?«
»Karen, mislim da krivi samu sebe. Znam da je
tako.«
»Zašto? Ništa od ovoga nije njezina krivnja.«
 »Ne pravi se glupa, Karen. Od svih ljudi na ovome
svijetu, barem bi ti to trebala razumjeti.«
»Možda bih mogla razgovarati s njom...«
»Sigrid se trenutno svega boji. Osjećala bi još veću
tjeskobu da te vidi ovakvu, pretučenu, u zavojima,
gipsu.«
Karen shvati kako može zamisliti samo djelić
onoga kroza što sada prolazi Sigrid. No i taj djelić je
previše za jednu osamnaestogodišnju djevojku. Sok
zbog otkrića da je njezina majka ubojica. Izgubila ju
je jednom i zatim i drugi put. Patnja zbog rastrganosti
između odbojnosti prema onome što je njezina majka
učinila i tuge zbog njezina ogorčenja koje je prešlo u
ludilo. Tuga zbog pobačenog života. I uloge koju je
odigrao njezin djed i uloge koju je odigrao njezin
vlastiti otac. Ako je njezin odnos s ocem prije bio loš,
sada je vjerojatno potpuno uništen.
I sada prvi put Karen shvati kako je Sigrid
oblikovalo stalno balansiranje između očeve ledene
arogancije i majčine nestabilne psihe. I saznanje kako
je ona neizbježno dio njih oboje.
Karen shvati da će zauvijek znati samo taj jedan
mali dio. Pa ipak želi razgovarati sa Sigrid, reći joj
kako ništa od ovoga nije njezina krivnja, da nije
odgovorna za grijehe svojih roditelja. Da nije sama.
No sada može samo ležati ovdje i čekati dok joj se
tijelo dovoljno zaliječi da bi dobila otpust iz bolnice.
»Pazimo na nju«, ponovi Eleanor. »Leo i ja. Oh,
usput, postavio je vratašca za mačka.«
 90
Zatim su svratili njezini kolege. Jedan za drugim
pojavljivali su se noseći grožđe i novine i cvijeće koje
je njezina majka prihvaćala sa strpljivim smiješkom,
a zatim izlazila iz sobe u potragu za novim vazama.
Cornelis Loots, Astrid Nielsen, Sören Larsen i veoma
posramljeni Viggo Haugen, izmjenjivali su se s
tolikom preciznošću da je Karen imala osjećaj da im
je netko napisao raspored. Uviđavni kratki posjeti,
zabrinuti pogledi kad je Karen zbog boli u glavi i
koljenu morala pozvati medicinsku sestru da joj
donese još analgetika. Zatim, prije odlaska, nekoliko
promrmljanih riječi njezinoj majci i obećanje da će
ubrzo opet doći.
Trećega dana na vratima se pojavi Evald
Johannisen.
»Dakle, Eikenova«, kaže stavljajući grožđe na vrh
zdjele pune grožđa i zatim sjedne na jednu od stolica.
»Dakle, Johannisene«, odvrati mu.
»Pretpostavljam da si ipak nešto bila nanjušila.
Pa, valjda i slijepa kokoš ponekad nađe kakva crva.«
No nešto je drukčije. Karen ne osjeća potrebu za
isticanjem kako je ipak bila u pravu. Da je htjela
slijediti trag koji su svi drugi zanemarili zbog silne
želje da što prije završe slučaj. Da je zaista postojala
veza između ubojstva Susanne Smeed i onoga što se
prije više od četrdeset godina dogodilo u komuni u
Langeviku. Da su svi bili u krivu. Ona je bila u pravu.
Ne spomene ništa od toga. Jer, istinu govoreći, i ona
je samo napola bila u pravu.
Umjesto toga kaže:
»Htjela bih ti zahvaliti, Evalde. Zato što si krenuo
u akciju kad si otkrio da je ubijena Disa
Brinckmann.«
Johannisen slegne ramenima.
»Žao mi je samo što to nisam otkrio nekoliko sati
ranije.«
Pokaže glavom na njezinu nogu u gipsu, fiksiranu
vijcima radi imobilizacije koljena.
No ovo novo primirje među njima je veoma čudno,
u prostoriji vlada nelagodna tišina. Toliko su dugo
komunicirali koristeći se isključivo sarkazmom,
bockanjem i izrugivanjem, da sada nijedno od njih ne
zna što bi moglo reći. Ni pet minuta nakon dolaska,
Johannisen ustane, nakašlje se i zausti. Karen ga
pretekne.
»Ipak si seronja, Evalde«, kaže uz osmijeh.
Ništa joj ne odgovori, već uzme bobu grožđa iz
hrpe u zdjeli, ubaci je u usta i ode. No Karen primijeti
kako su mu se ramena malo opustila i, netom prije
negoli je za sobom zatvorio vrata, opazila je osmijeh
na njegovim usnama.

Karl Björken se ne smiješi. Ne, sve do trećeg

posjeta kad je zavoj oko Karenine glave zamijenjen
samo gazom koja prekriva šavove i kad su modrice na
njezinu licu poprimile bljeđu, žućkastu nijansu
zelene boje.
»Sve si nas isprepadala«, kaže sjedajući na stolicu
uz prozor.
Kapci su otvoreni, u sobi je svijetlo nakon
nekoliko prvih mračnih dana, Karen ugleda jato ptica
selica koje lete na jug. Vi ćete barem stići dalje od
mene, pomisli. Ovoga Božića i Nove godine za mene
nema putovanja u Francusku.
»Brodal je shrvan«, kaže Karl.
»Nije on kriv. Čak ni analiza DNK-a nije otkrila da
ono u kuhinji nije Susanne.«
»Zato je i shrvan. Potresen je do srži.«
»Pa, to mu se vjerojatno nikad više neće dogoditi«,
kaže Karen skrećući pogled s prozora. »Statistike
kažu da od svih rođenih beba samo između dva i tri
posto otpada na blizance«, monotono izrecitira. »A od
njih je samo trećina jednojajčana. U ovoj zemlji ima
oko 10 000 parova blizanaca, 3000 jednojajčanih. Ali
je potpuno zanemariva mogućnost da neki od njih
budu žrtve ili počinitelji teških zločina. Jučer je
svratio Cornelis«, doda i nasmije se vidjevši kako je
Karl zinuo.
»Oh, razumijem. Dobri stari Loots je opet u akciji.
Je li te zabavio i kakvim drugim činjenicama?«
»Vjerojatno, ali sam ih zaboravila. Ne, sjetila sam
se. Jednojajčani blizanci navodno imaju isti DNK.«
»To sam ti i ja mogao reći«, kaže Karl. »Zbog toga
je DNK koji smo našli identificiran kao Susannein.«
Nagne se naprijed.
 »A sad ozbiljno, Eikenova, koliko si od svega ovoga
naslutila?«
»Ne mnogo«, prizna. »Bila sam prilično sigurna da
Kvanne nije naš tip, iako nisam mogla zanemariti
njegovu laž o tome da nije bio u Langeviku. Nije mi
izgledao toliko sposoban da može provaliti u kuću i
ukrasti automobil a da za sobom ne ostavi ni
najmanji trag. I osjećala sam da postoji neka osobna
veza, ali nisam imala pojma kakva. Ili barem ne toliko
da nagovorim Haugena da mi dopusti daljnju istragu.
S druge strane, ionako sam napravila dovoljno štete.«
»Misliš na Disu Brinckmann?«
Karen nijemo kimne.
»Ni u ludilu nisi mogla predvidjeti da će je ubiti.«
»Ne, znam to. Ali, znaš...«
Raširi ruke, pokazujući tom gestom kako mu je
sve ono što ona zna već poznato. Žaljenje zbog onih
koje su mogli spasiti. Da su samo radili na drukčiji
način.
»Imaš previše vremena za razmišljanje«, kaže joj
Karl. »Kad smo već kod toga, koliko će te još držati
ovdje?«
»Najmanje dva tjedna, tako su mi rekli.«
»Pa, ako ništa drugo, barem imaš mnogo
posjetitelja«, odvrati Karl gledajući hrpu grožđa.
Karen se blijedo nasmiješi.
»Da, čak je nekidan svratio i Johannisen.«
»Znači, primirje?«
 »Barem zasad«, odvrati. »Dobar je on detektiv, iako
je seronja. Da nije zbrojio dva i dva, vjerojatno ne bih
bila ovdje.«
»Sigrid je ta koja te našla«, suho primijeti Karl.
»Da, ali me vjerojatno nikad ne bi išla potražiti da
nije čula kako me pozivaju preko razglasa.«
»Što ona kaže o svemu ovome?«
»Nisam još razgovarala s njom.«
Karen se trgne i zna da će Karl misliti da je to zbog
bolova. Njezini posjetitelji su to trzanje uvijek
tumačili kao znak da ustanu i ostave je na miru.
Nekoliko minuta kasnije, kad se vrata uz blagi
nalet zraka zatvore za Karlom, Karen se opet okrene
prema prozoru. Tuga je steže u grlu. Nema prava
osjećati se ovako. Nema prava misliti da će Sigrid i
dalje htjeti imati bilo kakve veze s njom. Uopće nema
prava. Ne može tuđim djetetom ublažiti tugu zbog
svog izgubljenog djeteta.
Sjeti se riječi Susanne Smeed:
»Ona nije tvoja kći Nemoj to zaboraviti.«
 91
Osmoga dana na ulazu u njezinu sobu pojavi se
Jounas Smeed. Karen je zadrijemala nakon ručka,
probudio ju je glas s dovratka.
»Znači, ovdje se skrivaš?«
Bez odgovora, uzme čašu s vodom, shvati da je
vjerojatno glasno hrkala. Zbog fiksirane noge mogla
je ležati samo na leđima, sada su joj usta suha poput
baruta. Pije tiho i pohlepno čekajući njegov
komentar, ali joj nešto na njemu govori kako nije
raspoložen za podbadanje.
Lice mu je blijedo, jako svjetlo koje dopire kroz
prozore ističe tamne kolobare oko njegovih očiju.
Načas joj se čini kako u njemu vidi sve
kontradiktorne osjećaje: olakšanje, ljutnju,
zabrinutost, gnjev. I ono što još nikad nije vidjela na
svom šefu. Nesigurnost. Neku vrstu nelagode zbog
svih onih događaja koji su doveli do toga da sada stoji
ovdje.
Prvi put otkako radi, Karen osjeti da je u
prednosti, usprkos hrkanju i vezanosti za krevet. Ona
to zna, a zna i on. Njegova pogrešna procjena slučaja
i krive odluke djelomično su razlozi zbog kojih Karen
leži ovdje. Samo djelomično, ali i to je dovoljno da se
u sobi osjeti neizgovorena krivnja. Karen ga nijemo
promatra dok ulazi i približava se njezinu krevetu.
Nije donio grožđe, nikad ne bi otišao tako daleko,
ali stavi večernje novine na noćni ormarić, a zatim
sjedne na stolicu za posjetitelje i uvježbanom
ležernošću prekriži noge. Dok promatra modrice i
vijke na njezinoj nozi, na licu mu se pojavi nelagoda.
»Kako si?«, upita, trgnuvši se.
»Bila sam i bolje«, suho odgovori, na što Jounas
kimne, sada s primjerenim zabrinutim pogledom
šefa.
»A bila sam i gore«, doda uz ironičan osmijeh.
Uzvrati joj smijeh, samo nakratko, gotovo
odsutno.
»I koliko će te držati ovdje, znaš li?«
Ispriča mu što su joj rekli liječnici o narednim
tjednima, bolovanju i rehabilitaciji.
»Onda pretpostavljam da se nećeš vratiti ove
godine«, kaže.
Karen zna što je želi pitati, ali ništa ne odvrati.
Kako bi odgodila odgovor, opet uzme čašu s vodom,
osjeća na sebi njegov pogled. Tada Jounas duboko
udahne i postavi joj izravno pitanje.
»Jer, vraćaš se, zar ne, Eikenova?«
Bilo bi lako odgoditi odgovor, odlučiti nakon
nekoliko tjedana. No zbog nečega u njegovu glasu,
odgovori mu iskreno. Zbog neizgovorene molbe za
pomirbom. Zbog natruhe zabrinutosti.
»Razmišljala sam o tome«, iskreno odvrati. »Prije
nego što sam otišla na godišnji odmor, bila sam
prilično sigurna da ću zatražiti premještaj.«
»A sada? Jesi li se predomislila?«
»Razmišljam o tome da pokušam još jednom«,
odsječno kaže. »No u tvom šefovanju mora doći do
vraški velikih promjena. Ukratko, malo manje
pubertetskog preseravanja. I ne želim da me se
preskače kad se radi na velikim slučajevima«, doda.
»Drska si«, kaže. »Pa, pretpostavljam da bih bio i
ja da sam na tvom mjestu. I koliko dugo ćeš me još
mučiti zbog toga što si bila u pravu?«
»To znam samo ja.«
Ovaj put se Jounas malo osmjehne. Odmahne
glavom i uzdahne.
»Dobro, valjda sam to i zaslužio.«
»Kako napredujete s napadima u Moerbecku i
Odinswalli? Imate li što?«
»Baš ništa«, sumorno prizna. »S druge strane, čini
se da je tip ili uzeo pauzu ili potpuno prestao. Nema
novih slučajeva od onog u Altasvagenu.
Pretpostavljam da je previše hladno«, doda. »Gadovi
kao što je on uspijevaju ga držati u hlačama kad se
temperatura spusti ispod nule.«
Karen pomisli na slučajeve o kojima je čitala dok
je studirala kriminologiju.
»Do ponovnog napada mogu proći i mjeseci«, kaže.
»Prije nekoliko godina bio je jedan tip u Švedskoj koji
je operirao na način sličan našim slučajevima. Radio
je to godinama dok ga nisu uhvatili.«
Jounas kimne, ali ništa ne kaže. Karen nastavi:
»Vjerojatno je samo pitanje vremena kad će opet
napasti, a kad to učini, ja ću biti tamo i uhvatiti toga
gada.«
Jounas ustane i zagleda se kroz prozor. Ništa ne
govori, Karen čeka. Instinktivno zna kako više ne
misli na zatvorene i otvorene slučajeve. I nije došao
zato da bi vidio kako sam, pomisli promatrajući
njegova leđa.
»Razmišljaš o Sigrid«, kaže mu i primijeti kako se
ukočio. Nakon toga se okrene.
U djeliću sekunde izgleda kao da će iz njega
provaliti sav gnjev i frustracija zbog toga što je Sigrid
bila na trajektu. Zato što ju je Karen povela sa sobom
na odmor bez njegova znanja. Zbog toga što je Karen
u boljim odnosima s njegovom kćeri nego što je on
godinama bio.
»Ni ja još nisam razgovarala s njom«, tiho kaže.
Pogled mu je sada hladan, leden i skeptičan.
»Oh, stvarno? Jer sam stekao dojam da ste
odjednom vas dvije prokleto bliske. Ujedinjene u
mržnji prema meni, pretpostavljam.«
Karen osjeti poriv da bude zlobna. Da ga povrijedi,
duboko i nepopravljivo. Da na njemu iskali vlastitu
tugu. Iako zna da nije u pravu.
»Vjeruj u što god hoćeš«, kaže mu, »ali ni sa mnom
nije u kontaktu. I ne odgovara na moje pozive. Možda
nas oboje krivi za Susanneinu smrt.«
Vidi da je shvatio kako je u pravu i promatra ga
dok skuplja snagu za još jedan, posljednji pokušaj.
»Nazovi me odmah, čim se javi. Ako ti kaže gdje je.
To je naredba, Eikenova. Je li jasno?«
Karen ga pogleda u oči.
»To ti ne mogu obećati. Ne, ako ona to ne želi.«
Izdrži njegov pogled i opazi kako njegov gnjev
nestaje, kao da mu je previše teško ostati bijesan. Na
licu mu ostane samo neizmjerna tuga. I tada Karen
shvati kako ne gleda više svoga šefa, gleda Sigridina
oca.
»Mogu ti obećati samo jednu stvar«, kaže. »Nikad
neću Sigrid reći ništa loše o tebi. Previše je volim da
bih olajavala njezina oca.«
 POGOVOR
Dva tjedna kasnije, Eleanor Eiken gura svoju kćer
u kolicima kroz bolnička staklena vrata. Karen želi
otići kući. Još od prvoga tjedna, kad je osjećala velike
bolove i bila drogirana analgeticima, svakoga je dana
sve više čeznula za domom. Čeznula je za tim da
sama odlučuje hoće li vrata biti otvorena ili
zatvorena, hoće li primiti posjetitelje ili ne. Što će i
kada jesti. Žudi za tim da ode što dalje od mirisa
dezinfekcijskih sredstava i zvuka sirena prve pomoći.
Da se na miru može isplakati.
I najviše od svega, žudi za čašom-dvije vina i
cigaretom.

Više bi voljela biti sama u svojoj kući, ali shvati da

će joj trebati majčina pomoć, barem isprva. Zato je i
s iznenađenjem i olakšanjem slušala kad je njezina
mama bezbrižnim glasom objavila kako se preksutra
namjerava ukrcati na avion za Španjolsku.
»Harry zove svaki dan i pita kad se vraćam«, kaže
gurajući kolica prema izlazu. »Usput, pozdravlja te.
Morat ću ga dovesti u Langevik čim se budeš bolje
osjećala. I, dakao, doći ćemo za Božić, možda čak i
prije.«
Karen ne zna što bi rekla. Dva tjedna žudjela je za
ovim trenutkom, ali sada, nakon prvih pogleda na
stvarni svijet s druge strane staklenih vrata, sada se
samo želi okrenuti i vratiti u sigurnost.
 »Bit ćeš dobro. I ne moram ni reći da ću te zvati
svaki dan da vidim kako si«, uvjerava je Eleanor dok
se za njima zatvaraju vrata bolnice Thysted.

Vani je zrak čist i svjež. Karen nekoliko puta

duboko udahne, skuplja snagu kako bi na štakama
šepajući prešla nekoliko koraka do jednog od taksija
poredanih ispred izlaza. No Eleanor ne staje, nastavi
gurati kolica prema parkiralištu.
Karen se stegne srce kad ugleda svoj automobil.
No nije zbog pogleda na svoj prljavi zeleni Ford čvrsto
stisnula usne kako ne bi zaplakala od olakšanja.
Pokraj automobila stoji Leo Friis, uvukao je
posljednji dim, bacio cigaretu na tlo i ugasio je petom
cipele.
A za volanom sjedi Sigrid.

Maria Adolfsson, rođena je 1963. i odrasla na

švedskom arhipelagu, a sada živi u Stockholmu gdje
radi kao direktorica komunikacija. Trenutno piše
drugu knjigu iz serijala Doggerland (DOGGERLAND:
NAKON OLUJE) i planira napisati još dvije.