Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika
The Perfect Child

Lucinda Berry

Savršeno dijete

S engleskoga preveo
IGOR RENDIĆ

2
 Knjige.Club Books

Za sve moje čitatelje koji su me od početka podupirali.

3
 Knjige.Club Books

SLUČAJ #5243

OBAVIJESNI RAZGOVOR S PIPER GOLDSTEIN

e li vam ovo prvi slučaj umorstva? - pitao je kratko, odrješito.

J Plava košulja napinjala mu se preko mišićavih prsa.
Ma koliko me puta policija već bila ispitala, nikad nije postalo lako. Živci su
mi odmah sami od sebe poskočili. Policija bi mi uvijek ostavila dojam da lažem,
čak i kad bih govorila istinu.
Pročistila sam grlo. - Sudjelovala sam na drugim slučajevima.
Poželjela sam živjeti u svijetu u kojem nisam tako blisko poznavala nasilje,
ali s obzirom na posao kojim sam se bavila, nagledala sam ga se i više nego što
treba. No, ipak nikad ne bih očekivala da će Baueroyi biti upleteni u nešto tako
grozno.
- Kako ste saznali za novo otkriće?
Bacila sam pogled prema dvostrukom zrcalu iza nas. Iako smo u prostoriji bili
samo nas dvoje, znala sam da nismo sami.
- Claire mi je rekla.
Podignuo je obrve. - Claire?
- Kolegica s posla - odvratila sam brzo.
Teško je bilo povjerovati da je prošlo manje od sata otkako mi je Claire
ušetala u ured. Uvijek bismo bile prve ujutro te sam pretpostavila da je došla pitati
me kako je bilo na spoju sinoć, jer bi se ona uvijek zbog takvih stvari uzbuđivala
više od mene. Bila je u braku već dvadeset godina pa je voljela proživljavati moje
doživljaje, no bračni joj je život morao biti poprilično dosadan ako ju je toliko
ushićivao moj život. Moj ljubavni život zaista nije izvor uzbuđenja.
Policajac je probadao pogledom. Htio je da mu kažem više, ali ja nisam htjela
previše otkriti. Naslonio je laktove na stol i nagnuo se naprijed. - Što vam je točno
rekla?
Morao je biti zaposlen nedavno jer ga još nikad nisam vidjela. U gradiću
malom kao što je Clarksville čak su i policajci poznate osobe. Bio mi se predstavio
kad je ušao u čekaonicu, ali tad sam još bila u šoku od svega i nisam zapamtila
ime.
Slegnula sam ramenima, napeto kršeći ruke pod stolom. - Nije puno toga
rekla, ali bilo mi je jasno da nešto ne valja čim je ušla u ured.

4
 Knjige.Club Books

Upravo sam bila pokrenula računalo i organizirala sam si datoteke za taj dan
kad je Claire promolila glavu kroz vrata prije nego što sam dovršila prvu šalicu
kave. - Isuse, koka, a da ti umjesto mene ideš na te spojeve? - našalila sam se, ali
izraz njezina lica govorio mi je da joj nije do smijeha.
Nije ondje bilo nikakve zaigranosti nego samo mrtva ozbiljnost. Svi smo imali
takav izraz lica za one situacije kad bi slučaj bio toliko užasan da bi nas noću
držao budnima i uvlačio nam se u snove nakon što nekako uspijemo zaspati -
slučaj koji bi socijalne radnike s djecom natjerao da tu djecu čvrsto zagrle.
- Znači jednostavno ste znali? - Ton njegova glasa upućivao je na to da nije
baš siguran vjeruje li mi.
Mrzila sam to što nismo na istoj strani. Ne možeš biti na strani suprotnoj od
zakona i ne osjećati se kriminalcem. To je nemoguće.
- Znala sam da je nešto ozbiljno posrijedi, ali nisam imala pojma o čemu je
riječ ni tko je upleten. - Treći sam put pogledala svoj mobitel, mislima ga potičući
da zavibrira. Nisam bila uhićena. Mogla sam otići kad god poželim, ali nije bilo
izgleda da to učinim, a da ne ostavim dojam kako nešto skrivam.
- Što ste pomislili kad ste saznali da je riječ o obitelj Bauer?
Potisnula sam emocije koje su mi počele navirati na usta. - Nadala sam se da
će oni napokon dobiti neke odgovore. Poput obitelji su mi.
Pogledao je dosje koji je imao otvoren pred sobom. - Ovdje piše da ste tom
slučaju vi bili prvotno dodijeljeni kao socijalna radnica?
Kimnula sam pa se odmah sjetila da se ovaj razgovor snima. - Jesam.
- Kako je to bilo?
Kako opisati protekle dvije godine? Bio je to najsloženiji slučaj u mojoj
karijeri i nije mogao završiti lošije. Toliko sam puta posumnjala u sebe, zapitala
se jesu li moje odluke bile pravilne za sve upletene - što ako sam imala krivo? Što
ako sam bila dijelom odgovorna za sve ovo? Duboko sam udahnula, pokušala
razbistriti glavu.
- Janie nije mogla tražiti bolji dom. Više od dvadeset godina radim kao
socijalna radnica i nagledala sam se jako puno loših udomitelja. Mnogi to rade
samo zbog novca, vode obitelj kao da je posao, no Bauerovi su bili dobri ljudi.
Samo su htjeli pomoći. - Suze su mi navrle na oči i nisam ih mogla zaustaviti, ma
koliko se trudila. Obrisala sam ih brzo, ispunjena neugodom što pred
njim ispadam toliko slaba. - Oprostite. Prebrzo mi je sve ovo.
- Razumijem vas - rekao je, ali znala sam da nije tako. Još nisam vidjela nekog
murjaka kako plače. Pričekao je koji trenutak pa nastavio: - Bi li vam bilo lakše
da krenemo ispočetka?
Nije bilo bitno odakle krenuli jer ništa od ovog nije moglo biti lako.

5
 Knjige.Club Books

JEDAN

HANNAH BAUER

e bih ja to dopustila. Ignorirala bih ga dok se ne ispriča - rekla je Aubrey

N onako pravično i beskompromisno kako neoženjeni vole, i ne podižući
pogled sa svojeg mobitela. Cesto bih zaboravila da je ondje jer joj se pogled
zalijepio za mobitel od trenutka kad smo svi zajedno ušetali u bolničku čekaonicu,
a prsti su joj manično brzo letjeli preko ekrana.
Stephanie i ja smo istodobno zakolutale očima. Stephanie je upravo deset
minuta izbacivala svoje frustracije zbog supruga - od toga da prljave čarape baca
svuda po kući, zaboravlja bacati smeće do toga da ostavlja crne dlake u
umivaoniku nakon birijanja. Upozorila ga je na sve to i izazvala tako staru,
svakom više od deset godina oženjenom paru poznatu svađu u kojoj je ona
zanovijetalo, a on ne obavlja svoj dio kućanskih poslova. Njihova je
svađa završila eksplozivno.
- Takav je manipulator kad se naljuti. Izbezumi me, trudi se mene okriviti za
sve i prije nego što se okreneš i na kraju sam ja ta koja se ispričava. I svaki put
nasjednem. Izluđuje me to - nastavila je Stephanie, stavljajući u usta komadiće
podgrijane tjestenine dok je pričala.
- Vidiš, to sam ti sinoć govorila - treba nam jedan babinjak za vikend. Predugo
nismo - rekla sam. Prošli put smo za vikend odsjele u hotelu Four Seasons i samo
pile vino pokraj bazena i uživale u toplicama. Obožavala sam njihov piling za lice
od papaje i smatrala da je predugo prošlo od posljednjeg.
- Svakako. Samo reci kad - rekla je Stephanie.
Carl, jedan od naših kolega, pomolio je glavu kroz vrata. - Trebamo vas.
Skočile smo na noge i za samo nekoliko sekundi raščistile nered i istisnule
antibakterijski sapun na ruke dok smo prolazile kroz vrata. Postaja za medicinske
sestre bila je užurbana, svi su napeto iščekivali nešto. Stephanie se prebacila u
modus glavne sestre i zaputila ravno prema doktoru Hallu. Zajedno su odjel hitne
vodili kao dobro uhodan stroj.
Obratila sam se Carlu. - Što je bilo?
Slegnuo je ramenima. - Nisam siguran. Znam samo da je riječ o nekoj
izgubljenoj klinki, u jako lošem stanju. Hitna je dovozi uz policijsku pratnju.
Utroba mi se grčila. Jedno je liječiti bolesne klince. Liječiti ozlijeđene je nešto
sasvim drugo, a policijska pratnja uvijek upućuje na teže ozljede. Bio je to dio

6
 Knjige.Club Books

mojeg posla na koji se nikad nisam naviknula. Bacila sam pogled na ploču,
prebrojila sve moje sobe, a dostupne pa uzdahnula od olakšanja kad sam vidjela
da su svi moji kreveti zauzeti. Bljeskao je pozivni gumb s kreveta broj 8 pa sam
se zaputila vidjeti što Eloise želi.
Ona nam je bila česti gost. Bila je udovica i često bi svraćala na odjel hitne
jer je bila usamljena. Nikad nije imala neki ozbiljan problem. Bila je jedna od
najzdravijih osamdesetjednogodišnjakinja koje sam srela na poslu, ali svakih bi
nekoliko tjedana došla k nama uvjerena da umire. Ovaj se put žalila na pulsirajuću
bol u nozi, prestravljena da je možda riječ o krvnom ugrušku.
Nasmiješila mi se iz kreveta i bore oko očiju još su se više stisnule. Pokretom
me pozvala bliže. Nagnula sam se kako bih je zagrlila, jer to je već očekivala od
mene. Nosnice su mi ispunili mirisi vanilije, mošusa i dječjeg pudera. Čvrsto me
stisnula prije nego što se odmaknula, ali još me držeći za podlakticu. - Bok, dušo.
Ne želim ti smetati, ali jesi li dobila moje rezultate?
Zavrtjela sam glavom i stala pokraj uzglavlja kako bih joj namjestila infuziju.
- Još čekamo da ih pošalju tehničaru za ultrazvuk. Žao mi je. Vjerojatno će trebati
još koja minuta jer smo večeras krcati.
I kao da su čekali moj znak, policijski su nam skeneri prekinuli razgovor.
Eloise je provirila iza zavjese, pokušavajući baciti pogled na policajce. - Što se
događa?
Nasmiješila sam se. - Znaš da ti ne mogu reći.
Nagnula se naprijed, trudeći se uhvatiti bolji pogled. - Toliko policajaca.
Zašto ih je toliko? Jesam li u opasnosti?
- Na sigurnom si. Ne bih nikad dopustila da ti se što dogodi. - Potapšala sam
je po nadlanici. Samo prema koži koja je bila nalik na tijesto znala sam da je
ponovno dehidrirala. - A ti, gospođo draga - šaljivo sam je prekorila prstom -
moraš piti više vode tijekom dana. Koliko sam ti puta već rekla?
Pognula je glavu, ali nije mogla sakriti smiješak koji joj je zatezao kutove
usana. Provjerila sam joj vitalne znakove pa ih zabilježila u karton. - Vodit ću
računa o tvojim rezultatima i javiti ti čim budem nešto saznala. Može?
- Može. - Prekrižila je ruke na prsima i udobno se namjestila. Sklopila je oči
i neke su se bore opustile. Jednom mi je rekla da ne spava dobro kad je sama i da
svake noći premire od straha da će joj netko provaliti u kuću dok spava. Nije me
iznenadilo što je bolnice posjećivala samo noću. Nije niti otvorila oči dok je
govorila. - I pokušaj saznati zašto su svi ti policajci ovdje.
- Hoću - obećala sam pa se zaputila prema svojim ostalim pacijentima, svjesna
da joj ne bih mogla reći čak ni kad bih znala.
Noć se nastavila užurbano i zaposleno i tek sam oko četiri ujutro imala priliku
malo sjesti. Natočila sam si šalicu kave i ulogirala se u računalo, željna početi s
bilješkama dok imam malo odmora. Stephanie je zgrabila stolicu i sjela pokraj
mene. - Jesi li čula što se dogodilo? - pitala je.

7
 Knjige.Club Books

Zaboravila sam na one policajce. Zavrtjela sam glavom. - Nisam stigla niti
disati. Na kraju smo šestici morali punktirati kralježnicu. - Otvorila sam bilješke
za prvog pacijenta i počela tražiti krvnu grupu, nešto potrebno za moje izvješće. -
Što sam propustila?
- Policija je dovela napušteno dijete, tek je prohodalo. Poprilično je u lošem
stanju. Našli su ga kako luta nekim parkiralištem. Nosila je samo pelene i nekakvu
čudnu ogrlicu oko vrata. Tužno, ha? - Pričala je brzo, željna izreći sve prije nego
što joj dođe sljedeća kriza. - Nije dala policajcima ni blizu. Trebala su trojica da je
navedu da uđe u auto. Prljava je, ima krvi po rukama i šakama, ali ne možemo je
očistiti dok ne skupe sve dokaze koji su možda na njoj. Nemaju pojma tko je niti
odakle bi mogla biti.
Utroba mi se stegnula od ljutine zbog nepravde. Zašto je svemir dopuštao
ljudima da imaju djecu ako će ih ozlijediti? Zašto nije djecu davao ljudima koji
su je željeli, kao meni?
Moj muž Christopher i ja godinama smo se trudili da zanesem, ali doživjeli
smo samo razočaranja. Otišli smo po drugo mišljenje nakon što mi je naš liječnik
dijagnosticirao probleme s maternicom, no to se mišljenje poklopilo s njegovim -
nikad neću moći roditi. Progutala sam gorčinu. Neki bi dani bih bolji od
drugih. Danas nije bio takav dan.
- Znaju li išta o roditeljima? - pitala sam.
- Ne. Ništa. Misle da je došetala iz naselja prikolica s druge strane ceste ili ju
je netko ondje ostavio. S gađenjem je nabrala lice. - Tako je žgoljava, kao da
danima nije jela.
- Jadnica. Nadam se da će joj naći roditelje i da će sve ispasti samo neka čudna
nesreća ili nesporazum.
Stephanie je podignula obrve. - Nesporazum? Kakav je to nesporazum kad
dijete koje jedva hoda ostaviš na parkiralištu samo u pelenama? I krv. Zaboravila
si krv?
- Netko od nas mora biti optimist.
Poželjela sam zaista biti optimistična koliko sam se pretvarala. Koliko sam
nekoć zaista bila.
Stephanie je prasnula u smijeh i stisnula mi ruku. - Zato te volim - rekla je i
otrčala.

Christopher me dočekao s čajem od kamilice. U jednoj je ruci držao svoju jutarnju

kavu, a u drugoj moju omiljenu šalicu. Ja sam protekle dvije godine radila noćne
smjene, a on bi radio danju, osim hitnih slučajeva, te smo stoga imali suprotne
rasporede, no to nam nije stvaralo probleme. Pružilo nam je priliku da

8
 Knjige.Club Books

nedostajemo jedno drugom, što vam katkad zatreba, makar bili, kao mi, sretno
zaljubljeni.
Zgrabila sam šalicu iz njegovih ruku dok sam skidala cipele pa krenula za
njim u dnevni boravak. Srušila sam se na kauč, uz njega, potonula među perjem
punjene jastuke i osjetila kako mi se oblikuju oko tijela. Bio je to komad
namještaja zbog kojeg smo se najviše svađali dok smo namještali kuću. Dnevni je
boravak bila jedna od prvih prostorija koje biste vidjeli ulaskom u kuću i. on
je smatrao da bismo trebah imati običan kauč kako bi se sve doimalo čistim i
urednim. Ali kuća nam je bila premala za još jednu glavnu prostoriju, te sam znala
da ćemo sve vrijeme provoditi ovdje i htjela sam da nam bude udobno.
Naposljetku sam ja pobijedila, a on je više puta bio rekao da mu je drago zbog
toga jer nije mogao zamisliti kako svaki dan nakon povratka kući sjeda na tvrdi
kauč.
Sjeo je na jedan kraj kauča, a ja sam se ispružila i položila mu noge u krilo.
Svukao mi je čarape i počeo masirati stopala. Kad sam prvi put sestri spomenula
da mi muž masira stopala kad dođem s posla, bila je uvjerena da je to samo zato
što smo se tek nedavno vjenčali. No, godine su prošle, a on je još to činio. Ako
bi bio doma kad bih se vratila iz smjene, masirao bi mi stopala. Točka. N e bilo
bitno je li proveo dvanaest sati operirajući pacijenta.
- No? - Podigao je obrve u znak pitanja.
Niste se mogli baviti medicinom, a da to ne utječe na vas. Tijekom godina
postali smo jedno drugom terapeuti. Znali smo što znači biti odgovoran za tuđe
živote i to smo znali na način koji nitko izvan naše profesije nije mogao razumjeti.
- Eloise je ponovno došla.
- Što je bilo ovaj put?
- Krvni ugrušak.
- I?
- Ništa.
Nasmiješio se. Tamnuje kosu imao začešljanu unatrag, nekoliko tankih
pramenova preko proćelavog tjemena. Jako mu je smetalo što ćelavi, ali mene ni
: bilo briga. Voljela sam što izgleda izmoreno i, što se mene ticalo, što je bio
stariji, to je bio naočitiji. Muškarci tu imaju sreće. Čak su mu i bore bile privlačne.
- Kakav tebe dan očekuje? - pitala sam.
- Dvije operacije. Tri konzultacije.
Christopher je bio ortopedski kirurg u bolnici Northfield Memorial, istoj onoj
u kojoj sam radila. Northfield je bila najveća regionalna bolnica u Ohiju i upoznali
smo se u kantini kad je on bio brucoš na medicini i ondje provodio dane i noći
učeći. Toliko je bio usredotočen na rad i uspjeh da me gotovo i nije zapazio, ali
radna mu se etika na kraju isplatila jer je zbog nje naposljetku i postao specijalist.
- Išta zanimljivo? - pitala sam.

9
 Knjige.Club Books

Zavrtio je glavom. - E da, prije nego što zaboravim, obavezno pročitaj

Bianellin e-mail. Želi da sljedeći vikend odemo na seminar o međunarodnom
posvojenju. Trebala bi se održati tribina s roditeljima koji će podijeliti iskustva o
skrivenim izazovima vezanim za to - rekao je.
Bianella je bila naša stručnjakinja za posvojenje. Povezali smo se s njom
nakon što nas je naš liječnik posjeo i objasnio nam posljednji put koliko su nam
izgledi za začećem mali. Christopher i ja oduvijek smo htjeli djecu te je stoga
posvojenje bio logičan odabir i bacili smo se istog trena na proučavanje materije,
ne želeći potratiti još više vremena. Meni je tad već bilo gotovo četrdeset, a
nijedno od nas nije htjelo da budemo stari roditelji. Pomislila sam da će
posvojenje biti jednako lako kao što sam očekivala da će biti i začeće. Već smo
doživjeli jedan neuspjeh i boljelo je kao pobačaj.
- Još nisam sigurna u vezi s međunarodnim posvojenjem - rekla sam.
Znam. Nisam ni ja. Ali pročitaj e-mail i reci mi što misliš. - Christopher mi je
maknuo noge iz krila. - Moram ići.
Krenuo je u kuhinju staviti šalicu u perilicu posuđa, a ja sam pošla prema
spavaćoj sobi pa se naglo nečeg dosjetila.
- Hej, Christophere - zazvala sam.
- Što je?
- Ipak sam ti zaboravila reći nešto što se sinoć dogodilo. - Zastala sam kako
bih bila sigurna da imam njegovu pozornost. - Policija je dovela napušteno dijete.

10
 Knjige.Club Books

DVA

CHRISTOPHER BAUER

pravo sam se vratio u ured nakon šest sati naporne operacije ruke koja se
U pokazala složenijom nego što smo očekivali. Točio sam si kavu kad je Dan,
šef kirurgije, ušetao, uznemiren.
- Možemo li razgovarati? - pitao je, zatvorivši vrata za sobom.
- Želiš sjesti? - pitao sam, pokazavši prema stolici pred mojim stolom. Rijetko
kad bismo imali sastanke iza zatvorenih vrata te je to značilo da je nešto ozbiljno
posrijedi.
Zavrtio je glavom i provukao prste kroz tamnu kosu. Čelo mu je bilo naborano
od stresa. - Koji je vrag ljudima? Stvarno, kako mogu biti tako užasni? - Šetkao
je uredom dok je govorio.
Godinama smo već surađivali, ali nikad ga još nisam vidio tako uznemirenog.
- Sigurno ne želiš sjesti?
- Ne, ne, u redu je. Želim piće, iskreno. - Gorko se nasmijao. - U hitnu su
sinoć doveli djevojčicu koja je tek prohodala, užasan slučaj. Nisam još nikad vidio
takvo što. Nikad. - Borio se s emocijama, vjerojatno razmišljajući o svojim trima
kćerima, čije je fotografije držao na stolu u sobi. - Ne mogu zamisliti da bi netko
tako nešto napravio djetetu. Ne mogu.
- O čemu točno razgovaramo? - pitao sam, svladan znatiželjom.
- Možda bi ti trebao sjesti - rekao je, tek se napola šaleći. - Doveli su je policija
i socijalna služba. Čini se da su je našli na parkiralištu na zapadnoj strani grada,
pokraj postaje Park. Znaš na koju mislim?
Kimnuo sam.
Svi su znali tu postaju i naselje prikolica koje se protezalo ulicama iza nje.
Mjesto na kojem je bujao broj gradskih ovisnika o metamfetaminima. Onamo se
išlo po samo jednu stvar.
- Cijelo joj je tijelo prekriveno starim ožiljcima i modricama. Morala je dulje
vrijeme biti zlostavljana. - S mukom se pribrao. - Iznimno je pothranjena i
dehidrirana, izgleda kao ona izgladnjela siročad koju vidiš na televiziji. Znaš na
što mislim? - Nije čekao da odgovorim prije nego što je nastavio. - Ima čudan osip
na nogama, kao da je riječ o nekakvoj upali. Rendgen pokazuje višestruke
prijelome po tijelu. Neki su stari. Neki su relativno novi. Vjerojatno nikad nije
bila kod doktora, pa tko zna što ćemo sve naći. - Nakašljao se, pa još jedanput, i

11
 Knjige.Club Books

počeo govoriti kao voditelj projekta. - Za ovo će trebati velika ekipa i to s

najboljim ljudima, zbog čega želim da ti preuzmeš vodstvo. Sastajemo se sutra
ujutro, pa otkaži sve što imaš.
- U redu, može. Alexis će presložiti raspored. - Izvadio sam mobitel i na
brzinu poslao e-mail svojoj recepcionarki pa ga ubacio natrag u džep.
- Hajde, idemo. - Dan je krenuo prema vratima, a ja za njim. Govorio je u
hodu. - Ovo će biti potpuni medijski cirkus čim se pročuje. Zasad još nije
procurilo. Trudimo se što je dulje moguće štititi njezinu privatnost, ali samo je
pitanje vremena kad će netko shvatiti što se događa. Jasne su ti granice
povjerljivosti u ovom slučaju?
- Naravno. - Kimnuo sam iako još nikad nisam imao tako važan slučaj. U
malom gradu poput našeg jednostavno ih nije bilo, a većina mališana kojima sam
se dosad bavio bili su žrtve prometnih ili sportskih nesreća. Bio sam ushićen što
se bavim nečim tako neobičnim, ali to nisam mogao priznati.
Zakoračili smo u dizalo na kraju hodnika. Bilo je krcato, te smo stoga
prekinuli razgovor putem do trećeg kata. Dan je otvorio vrata i pokazao mi da
izađem.
- Zašto je ovdje? - pitao sam. Treći je kat bio neurološki odjel, tu su bili
pacijenti s moždanim i srčanim udarima.
- Nitko je tu neće tražiti - rekao je.
- Misliš na medije?
- Nismo zabrinuti zbog medija. Njih je lako držati podalje. Pokušavaju je
držati na sigurnom za slučaj da je dođe tražiti osoba koja joj je sve to napravila.
Ne znaju tko ju je ozlijedio ili je li još u opasnosti. Ne znaju ni tko je to dijete.
Rekla je da se zove Janie, ali tko zna. Možda je izmislila ime. Možda su je oteli.
Znat ćemo više kako se stvar bude razvijala.
Dan je kimnuo sestrama koje su ubrzano obilazile postaju pokraj koje smo
prošli. Pred vratima u sredini hodnika stajala su dva policajca u odorama. Dan im
je prišao i pokazao bolničke isprave. Ja sam učinio isto. Pogledao me prije nego
što je otvorio vrata.
- Pripremi se - rekao je.
Otvorio je vrata, a tuga me preplavila čim sam ugledao to malo dijete na
krevetu. Ništa me nije moglo pripremiti na to. Dan je rekao da je jedva prohodala,
ali izgledala je kao da joj je tek godinu dana. Ruke i noge bile su joj krhke, doimale
su se kao da je ne bi mogle držati uspravnom. Trbuh joj je bio rastegnut, a
glava velika u usporedbi sa sitnim, krhkim tijelom. Bila je gotovo bez kose, s tek
pokojim kratkim plavim čuperkom. Pogledala nas je. Nikad još nisam vidio tako
blijedoplave oči.
- Bok. - Usne su joj se raširile u tanak osmijeh, pokazujući truli prednji zub.
- Bok, Janie. - Dan je prišao krevetu i sagnuo se kako bi je pobliže pogledao.

12
 Knjige.Club Books

Posegnula je za njegovim rukama. - Grli?

Nagnuo se nad nju i zagrlio je nježno, u strahu da će je ozlijediti. Držala se
njegove kute. Danu je bilo vidljivo neugodno.
- Fino mirišeš - rekla je tankim glasom, jedva nešto glasnije od šapta.
Nije ga željela pustiti pa se on stoga okrenuo prema meni i pokazao mi rukom
da priđem. Zaobišao sam jednu od sestara i ušao joj u vidno polje.
- Bok, Janie. Ja sam Christopher. Bit ću jedan od tvojih doktora - rekao sam,
pomno birajući riječi. - Pomoći ću ti.
Pustila je Dana i posegnula za mojom rukom. Nokti su joj bili dugi, skoreni
od prljavštine. Prsti su joj bili toliko savijeni da se nisu mogli omotati oko mojih.
- Bok - rekla je, oklijevajući. - Popravit ćeš me?
Kimnuo sam. - Hoću, dušo. Obećavam.

13
 Knjige.Club Books

TRI

HANNAH BAUER

kuhinji sam si pripremala ručak za smjenu kad su se prednja vrata otvorila,

U što je bio znak da je Christopher došao kući. - Hej, dušo, tu sam. Još se nisam
spremila za noćas. Zagledala sam se u neki glupi dokumentarac.
Prišao mi je s leđa, zagrlio me. Poljubio me u vrh glave i duboko uzdahnuo.
Osušila sam ruke ručnikom pokraj sudopera i okrenula se. Lice mu je bilo
obavljeno tugom.
- Izgubio si pacijenta? - pitala sam. Rijetko kad bi ih izgubio, ali katkad bi se
to i dogodilo zbog raznih komplikacija.
Zavrtio je glavom. - Upoznao sam napuštenu djevojčicu.
- Jesi li? - Pokazala sam mu da sjedne za stol.
- Jadnica. Tako pretučena i izgladnjela. - Glas mu je zapeo u grlu. - Ljudi se
bolje odnose prema ljubimcima.
- Tako je loše? - pitala sam.
Kimnuo je.
Natočila sam mu omiljeni škotski viski i sjela preko puta njega. Pijuckao je
pa prstom prelazio preko vrha čaše dok je zurio kroz prozor nad sudoperom.
Posegnula sam za njegovom rukom preko stola i primila je trljajući mu dlan
palcem. Bilo mi je jasno zašto je osjetljiv kadje riječ o djeci. Ni on nija nismo bili
osjetljivi kad smo se tek vjenčali, ali godine neplodnosti učinile su
nas osjećajnima spram svega što uključuje klince, osobito jako male.
- Zove se Janie i prekrasna je. Ima blijedoplave oči koje jednostavno obaraju
s nogu. - Otpio je gutljaj. - Pregledao sam joj karton prije nego što sam otišao i
izgladnjela je toliko da joj je tijelo počelo jesti samo sebe. Ima toliko prijeloma
koji nisu bili tretirani i nisu zacijelili kako treba tako da su joj neke kosti krivo
srasle. Nema dijela tijela koji nije netaknut. - Byes mu je bljesnuo u očima. - Tko
bi učinio takvo što?
Oboje smo znali odgovor na to - čudovište. To nije trebalo niti izgovoriti.
- Trebat će joj operirati lakat. Prijelomje bio složen i zacijelio je pod gotovo
devedeset stupnjeva jer nije bio namješten kako treba. Ima puno krivo sraslih
kostiju. Dan ija odmah sutra ujutro smišljamo plan što i kako dalje.
- Možeš ti to - rekla sam. Sjedili smo u tišini, uživali u tom kratkom vremenu
koje imamo prije početka moje smjene. - Inače, pročitala sam sve što nam je

14
 Knjige.Club Books

Bianella poslala o onom seminaru. Čak sam i pogledala videosnimke. Mislim da

bismo trebali ići - rekla sam nakon nekoliko minuta.
- Zaista?
Kimnula sam. - Koji god smjer odabrali, izazovi su bili neizbježni i stoga će
nam trebati savjeti ljudi koji su to već preživjeli. Zamisli samo koliko su nam bolji
sastanci grupe za podršku neplodnima mogli biti.
Nakon trećeg neuspjeha s oplodnjom in vitro liječnik nam je bio preporučio
grupu za potporu koju čine drugi roditelji koji su prošli kroz slične izazove.
Dramatične vrhunce i ponore neplodnosti mogli su razumjeti samo oni koji su ih
proživjeli. Christopher se isprva grozio na tu pomisao jer nije volio ogoliti dušu
pred strancima, ali naposljetku se naviknuo na to. S nekoliko smo parova postali
jako dobri prijatelji i redovito bismo odlazili na večere i pića s njima.
- Želiš li da nas prijavim ili ćeš ti? - pitao je.
- Mogu nas ja prijaviti, za vrijeme odmora noćas. Zašto se ne opustiš,
pripremiš za sutra?
- Janie više nije na hitnoj - rekao je, čitajući mi misli prije nego što sam stigla
postaviti pitanje.
Odahnula sam od olakšanja.
- Premjestili su je na treći kat, na gerijatrijski odjel. Ondje je na sigurnom.
Podigla sam obrve. - Zaista misle da će je netko doći tražiti?
Zavrtio je glavom. - Mislim da su samo jako oprezni. Ne mogu zamisliti da
bi je netko ostavio na parkiralištu usred noći pa je poslije došao tražiti, ali opet,
nikad ne znaš.

15
 Knjige.Club Books

SLUČAJ #5243

OBAVIJESNI RAZGOVOR S PIPER GOLDSTEIN

ad ste upoznali Janie? - Prvom se policajcu pridružio bivši detektiv, a sad

K privatni istražitelj koji se predstavio kao Ron i čvrsto se rukovao sa mnom.
Trudio se prikazati murjakom, ali odala ga je civilna odjeća. Nisam imala pojma
zašto je on toliko bitan za slučaj.
- Trećeg dana nakon što je primljena u bolnicu.
- Je li uobičajeno toliko dugo čekati da socijalni radnik upozna klijenta?
Mislio sam da morate sa žrtvom razgovarati unutar dvadeset i četiri sata od
događaja.
Mrzila sam kad bi me pitali nešto na što već znaju odgovor. - Da, moramo, ali
nije bila dovoljno stabilna za razgovor. - Loše mi je fluorescentno svjetlo počelo
izazivati glavobolju. Protrljala sam sljepoočnice, trudeći se što dulje je držati
podalje od sebe.
- Toliko joj je bilo loše? - pitao je policajac Luke. Ron mi je bio rekao kako
se zove. Obojica su imali istu kratku frizuru.
Zavrtjela sam glavom. - Ne loše - bila je izgladnjela. Znate li da ne možete
samo nahraniti izgladnjelu osobu jer ćete ih tako vrlo lako ubiti? - Nisam čekala
da odgovore. - Nisam imala pojma. Imala je zastoj srca nekoliko sati nakon
primanja u bolnicu jer su ju previše nahranili. Trebala su dva dana da se stabilizira,
tako da sam mogla do nje tek nakon što je bila u bolnici već tri dana.
- Što ste pomislili kad ste je upoznali?
- Da je potpuno iznenađenje - rekla sam.
- Kako to? - Luke je nakrivio glavu u stranu, ispitujući me pogledom.
Nisam znala kako im objasniti to s Janie. Bilo je teško to izreći riječima osim
ako niste već bili ondje, vidjeli kako je izgledala. Srećom su vidjeli neke
fotografije mjesta zločina te im nisam morala potanko opisivati.
- Očekivala sam da ću zateći prestrašenu i traumatiziranu djevojčicu, ali Janie
se smiješila i pričala sa sestrama kad sam ušla u sobu. - Soba je bila prava
eksplozija boja tog dana, puna balona i plišanaca koje je donijelo bolničko
osoblje. Svatko tko ju je upoznao donio joj je nešto, ja također. Donijela sam joj
malog plišanog medvjeda koji je u šapama držao srce. Ona je sjedila u
sredini sobe, na svojem krevetu, a sestre su se trudile navesti je da se nasmiješi. -

16
 Knjige.Club Books

Nije bila ukočena od straha kako sam očekivala. Prema pričama, bila je divlje
dijete, ali to nije bila istina.
S mukom sam bila sakrila šokiranost izgledom njezina tijela, gotovo kostura.
Obris lubanje jasno se mogao vidjeti ispod blijede kože toliko prozirne da su se
vidjele i ljubičaste vene. Jagodice obraza su joj stršale, a blijedoplave oči bile
iskolačene.
Ron mi je kimnuo i tako dao znak da nastavim, ali bilo mi je teško samo
govoriti bez postavljenih pitanja. Znala sam što se očekuje od mene. Ako budem
otvoreno govorila, bez stanke, prije ili poslije ću možda reći nešto što ne bih
trebala. Utroba mi se grčila.
- Nije mi bilo lako isprva uspostaviti kontakt s njom, ali uvijek je tako. Nitko
ne voli socijalne radnike, čak ni ljudi kojima pokušavamo pomoći. Htjela sam
razgovarati nasamo s njom, ali doimala se prestrašenom kad sam zatražila da
sestre odu pa sam im ipak dopustila da ostanu - rekla sam. - Još nismo znali
točne okolnosti njezina slučaja - nismo znali ništa o njezinim roditeljima ili
skrbniku ili osobni odgovornoj za nju i je li ta osoba također njezin zlostavljač.
Policija je razgovarala sa svim ljudima u naselju prikolica iza trgovine, ali zasad
nije ništa otkrila. Barem ne koliko ja znam. Policija mi baš i ne govori uvijek što
zna. - Zastala sam, shvativši što sam upravo rekla. - Oprostite. Samo sam...
Ron je odmahnuo rukom. - Razumijem vas. Nema potrebe za isprikom. -
Pogledao je Lukea. - Svi bismo mogli biti bolji timski igrači. - Zadržao je pogled
na njemu pa ga vratio na mene. - Jeste li bili zabrinuti u vezi s njezinom majkom?
Je li tko pomislio da je možda ona u opasnosti?
Pognula sam glavu od srama. - Znam da bismo uvijek trebali biti otvoreni i
ne trčati pred rudo sa zaključcima, ali svi su pretpostavili da su Janie ozlijedili baš
njezini roditelji. Ili neki težak bolesnik. Nikom nije palo na um da bi još netko
mogao biti u nevolji. Rado bih da jest. Možda bi tad sve drukčije završilo.

17
 Knjige.Club Books

ČETIRI

CHRISTOPHER BAUER

N alazim se s Janie radi konzultacija u vezi s operacijom u utorak i zanimalo

me želiš li poći sa mnom, možda će joj biti ugodnije ako si ondje. - Kad god
bih mogao, svakog bih svojeg pacijenta posjetio prije operacije. Volio sam
upoznati ga jer bi operacija bolje prošla kad bismo imali neku vezu. Nije to bilo
prvi put da Hannu pitam za pomoć s pacijentom. Katkad bih zbog napetosti
ostavio dojam pretjerane službenosti, a ona je bila jedna od onih osoba koje
umiruju ljude oko sebe da se i ne trude previše.
Zavrtjela je glavom. - Znaš da ne mogu.
Janiena prisutnost u bolnici nije dugo ostala tajna. Čim se policija počela
raspitivati po gradu, glas o slučaju raširio se poput požara i svi su sad željeli
doznati što više od napuštenoj djevojčici. Policija je dvadeset i četiri sata na dan
ispred njezine bolničke sobe i samo je osobama s posebnog popisa bilo dopušteno
doći k njoj. Izgledi da će se netko pokušati uvući u njezinu sobu, bili su mali, ali
svi su štitili njezinu privatnost.
- Dodao sam te na popis - rekao sam.
- Zaista? Stephanie mi je rekla da su vrlo strogi u vezi s tim.
- Uvijek će napraviti iznimku ako im kažem da mi je potrebna pomoć najbolje
medicinske sestre na svijetu. - Namignuo sam joj.
Zakolutala je očima. - Ja se trudim držati se što dalje od toga. Znaš to već.
Nije bila jedina. Bilo je i stažista i stalnih liječnika koji bi se ispričali tijekom
vizita kad bi došao red na Janie. Zlostavljanje djece bilo je užasno i neki se nisu
mogli nositi s tim, no Hannah nije bila jedna od tih. Barem ne donedavno.
- A ako lijepo zamolim? - Preklinjao sam je iako sam znao da se neće
predomisliti.
- To me previše rastužuje. Bit ću uništena i oboje znamo da onda nisam od
koristi nikom - rekla je, zavrtjevši glavom.
Nisam navaljivao dalje i našao sam se sam s Janie u utorak. Bila je stisnuta
uza zid iza kreveta kad sam došao. Svakim je danom sve više dobivala na težini,
ali još se doimala vrlo sitnom. Obgrlila je rukama koljena i privukla ih prsima,
strijeljajući pogledom medicinsku sestru koja je pokraj kreveta ljutito lupkala po
tipkovnici računala. Što ju je moglo toliko razljutiti? Napetost u prostoriji mogla

18
 Knjige.Club Books

se rezati nožem. Gledao sam malo jednu, malo drugu i poželio da sam došao u
nekom drugom trenutku.
Prišao sam bliže Janienu krevetu, ali ne preblizu, jer sam htio poštovati njezin
osobni prostor. Pročistio sam grlo. - Bok, Janie. Ja sam doktor Christopher, ali
možeš me zvati doktor Chris ako želiš. Sjećaš me se?
Kimnula je ne gledajući u mene nego u sestru.
Sestra je odgurnula računalo u stranu. - Janie nije lako jer je večera gotova, a
to joj nije drago.
Narogušio sam se jer stvarno nisam volio kad se o pacijentima govori u trećem
licu dok su u prostoriji.
- Još sam gladna - rekla je Janie. Donja joj je usna drhtala.
Posegnuo sam u džep kute, pronašao proteinsku pločicu koju sam prije
grickao. Pružio sam je sestri na uvid. - Smije li ovo jesti? Čokoladna je.
Sestra me strogo pogledala. - S razlogom je na režimu prehrane.
- Zato i pitam. Nadao sam se da će smjeti barem komadić.
Zakolutala je očima. - Stvarno? Proteinska pločica? - Okrenula se na peti i
ljutito izašla van.
Hannah se nikad ne bi tako ponašala i nisam to mislio samo zato što mi je
supruga. Znao sam prepoznati dobru medicinsku sestru i vidio sam Hannu na
djelu više puta tijekom godina. Bila je jedna od dobrih - uvijek bi se posebno
potrudila, počistila bi pladnjeve za hranu iako to nije bio njezin posao, ostala bi
razgovarati s pacijentom nakon kraja radnog vremena, pomagala bi rodbini
pacijenata nakon što bi čuli loše vijesti i činila bi sve što su ostali izbjegavali, kao
recimo čišćenje rigotine.
Vratio sam pločicu u džep. Bio sam prilično siguran da neće biti na popisu
prihvatljive hrane, ali vrijedilo je pokušati. - Dušo, žao mi je. - Nasmiješio sam
joj se, nadajući se da joj je jasno da sam iskren. - Htio sam s tobom razgovarati o
onom što će se sutra dogoditi. - Zurila je u mene i nisam znao guta li svaku
moju riječ ili uopće ne razumije što joj govorim. - Sjećaš li se o čemu ste ti i doktor
Dan razgovarali?
- Da. - Glas joj je bio tih, nesiguran.
- No, ja sam liječnik koji će ti popraviti kosti. Sestra Ellie će te sutra jako rano
probuditi. Još ćeš spavati kad te dovedu k meni. Zatim će te jedan od mojih
prijatelja liječnika ponovno uspavati i divno ćeš sanjati o svemu što voliš. A ja ću
ti, dok spavaš, popraviti kosti. - Bila je to vrlo složena operacija. Višestruke
operacije kostiju nikad nisu bile lagane, ali namjeravao sam dati sve od sebe da
učinim sve da joj ne trebaju dodatne operacije.
- Hoće li boljeti? - pitala je, ponovno drhtavih usana.
Zavrtio sam glavom i pokazao mjesto na krevetu pokraj nje. - Smijem li sjesti?
Kimnula je. Sjeo sam na rub kreveta.

19
 Knjige.Club Books

- Operacija neće boljeti jer ćeš sve vrijeme spavati, ali neću ti lagati - ruka će
te boljeti kad se probudiš. Dušo, žao mi je. Rado bih da se to može učiniti bez
boli.
Dao bih sve da je ne moram ozlijediti više nego što je već bila ozlijeđena.
Nisam rado lomio kosti djetetu koje je već bilo toliko polomljeno, ali ako sam htio
da se može koristiti rukom, nisam imao izbora.
Niz obraz joj je kliznula suza. Obrisao sam je palcem. Htio sam je privući na
krilo i zagrliti je, ali bojao sam se da bi se prestrašila.
- Hej, dušo, u redu je. Sve će biti u redu.
- Obećavaš?
- Pobrinut ću se da bude. Dobit ćeš čarobni lijek i neće te boljeti. Znaš li koje
je boje čarobni lijek? - Pogledala me velikim i znatiželjnim očima. - Bit će crven.
Voliš crvenu boju?
Zavrtjela je glavom.
Hinio sam iznenađenje. - Ma daj? Ne voliš crvenu? Kako to?
- Volim ljubičastu - rekla je.
- Hmmm... - Češao sam se po bradi, pretvarao da razmišljam.
- Ne mogu ništa učiniti što se tiče čarobnog lijeka. Morat će ostati crveni, ali
znaš što - što ako ti gips bude ljubičast? Može tako?
- Ljubičast? - pitala je ponovno kao da ne vjeruje.
- Da. I svaki dan nakon operacije doći ću te posjetiti kako bih bio siguran da
ti je bolje.
Zacičala je, sjajeći od sreće. Puzala je prema meni, a ja sam raširio ruke kako
bi mi se popela u krilo. Stisnula se uz mene. Zagrlio sam je, tako sitnu. Nikad se
nisam osjećao tako velikim. Nisam se htio previše pomicati od straha da je ne
ozlijedim. Bila je krhka kao novorođenče.

Prije njezine operacije bio sam napet kao uoči prve koju sam morao obaviti sam.
Htio sam da prođe savršeno. Sa svih su strana svijeta došli stručnjaci za prehranu
kako bismo ih mogli konzultirati o njezinu slučaju. Uvjeravali su me da je
dovoljno stabilna za anesteziju, ali to mi nije umanjilo brige. Nisam htio da pati
više nego što je propatila. U meni bi tinjao bijes svaki put kad bih pomislio na
osobe koje su je ozlijedile. Policija nije bila ništa bliže otkrivanju počinitelja nego
tjedan dana prije, ali odbijao sam prihvatiti mogućnost da ih neće pronaći. Netko
je morao biti kažnjen.
Janie je čvrsto stezala svojeg omiljenog dinosaura kad sam ušao u
predoperacijsku sobu. Široko mi se nasmiješila kad me ugledala, prepoznavši me
unatoč svoj kirurškoj odjeći. Kad se smiješila, vidjela joj se rupica na mjestu
20
 Knjige.Club Books

trulog zuba koji joj je prije nekoliko dana izvađen. - Doktor Chris! - Lice joj je
zasjalo.
- Hej, dušo. Vidim da si ponijela Freda. - Nagnuo sam se nad nju i pol ubio je
u čelo. Obično ne bih učinio takvo što, ali Janie je bila poseban slučaj u kojem
pravila nisu vrijedila.
- Želim zadržati Freda. - Čvrsto ga je stezala na prsima.
- Naravno da Fred može s nama. - Zatresao sam mu jednu ruku vrlo teatralno.
- Mislim da i on ima slomljenu ruku. Morat ćemo nešto poduzeti.
Nasmijala se. Bilo je to prvi put da je čujem da se hihoće i bilo mi je toplo pri
srcu.
- Imaš li još koje pitanje za mene? - pitao sam, iako smo prije manje od
dvanaest sati razgovarali o svemu.
Zavrtjela je glavom, čvrsto stežući Freda. Poljubio sam je još jedanput u čelo.
- Bit ćeš super. Vidimo se uskoro.
Nikad još nisam operirao nekog pred publikom, ali susjedna je prostorija bila
prepuna stalnih liječnika i stažista. Prošlo je bolje nego što sam očekivao. Dobro
je podnijela anesteziju, a prijelom lakta bio je čist, nije bilo krhotina. Namjestio
sam lakat onako kako je trebao biti prvi put namješten. Riješio sam četiri mjesta
na kojima su mišići i tetive okoštali. Bilo je gotovo prije nego što sam mislio.
Zamotao sam zatim Fredovu ruku u ljubičasti gips i ponio ga do sobe za oporavak.
Nagnuo sam se nad krevet i položio joj dlan na čelo. Vjeđe su joj zatreptale
dok se s mukom budila. - Vidi koga sam ti doveo. - Dignuo sam ga kako bi ga
lakše vidjela. Još je bila snena od anestezije. Smiješak joj se polako razlio licem.
Zgrabila ga je i prinijela licu. - Vidiš, i on je bio na operaciji. Napravio sam mu
gips kao tvoj, tako da budete usklađeni.
Još jedan sneni osmijeh. Pogled joj je bio čudan. Tijelo joj se zatreslo, a na
usta navrla žuta tekućina. Zgrabio sam zeleni kablić i brzo je posjeo. Držao sam
je dok je povraćala na suho u njega. U želucu nije imala ničeg jer nije ništa smjela
jesti noć prije operacije. - U redu je, dušo. To ti je samo loše od lijekova.
Skinuo sam joj uprljanu halju i pokrio je čistom dekom. Nježno sam joj
protrljao ruku. - Dušo, super si. Super si.
Sklopila je oči i ponovno utonula u san. Svako malo ponovno bi ih otvorila
kako bi se uvjerila da nisam otišao. Obično su sestre te koje sjede s klincima u
sobi za oporavak, ali htio sam da ugleda poznato lice kad se probudi.
Privukao sam stolicu njezinu krevetu i podigao noge na njega. Doimala se
tako smirenom, izgubljenom u snovima. Spokojna, Janie koja nikad nije bila
mirna. Stalno bi se micala, stalno vrpoljila. Bilo je tako lijepo vidjeti je kako se
odmara, iako su lijekovi bili uzrok tome. Nisam se mogao odvojiti od nje. Sklopio
sam oči i nije mi dugo trebalo da zaspim pokraj nje.

21
 Knjige.Club Books

PET

HANNAH BAUER

dje je bio Christopher i zašto ga još nema? On je bio taj koji je rezervirao
G stol za večeru i poslao nam ga svima u kalendar kako ne bismo zaboravili na
nju. Bacila sam pogled na sat treći put u deset minuta. Nimalo mu nije dolikovalo
kasniti i ne javiti mi ako se što dogodilo. Već sam ga zamišljala kao žrtvu nesreće
na autocesti.
Moja sestra Allison nagnula se preko stola i natočila mi čašu vina. Prsti su joj
bili savršeno manikirani, blistavo ružičasti. Nisam znala gdje nađe vrijeme za to,
s obzirom na to koliko je zaposlena. - Bez brige. Samo što nije.
Naravno da njoj nije bio problem što Christopher kasni jer je njezin muž Greg
uvijek kasnio. Kad god bismo Christopher i ja željeli da se njih dvoje negdje
pojave u određeno vrijeme, morali bismo im reći neka dođu pola sata ranije, a čak
bi i tad katkad zakasnili. Zapravo, Christopher je večeras toliko kasnio da je
Greg već došao.
Gregu nije bilo ugodno sjediti za stolom samo s Allison i sa mnom, iako to
nije ničim pokazivao. Allison mi je rekla da se Greg, kad bi bio samo s nama
dvjema, osjećao kao višak. Imao je pravo. Bilo tko teško bi došao do riječi kad
bismo se nas dvije uhvatile priče, ali tako je to kad je među nama samo
jedanaest mjeseci razlike. Bile smo više kao blizanke nego sestre.
- Da ga pokušam nazvati? - pitao je Greg trljajući bradu. Uvijek je imao
dvodnevnu - nikad nije bio obrijan niti je imao punu bradu. Pitanje je uputio
Allison kao da je njezino dopuštenje važnije od mojeg.
Allison je zabacila kosu preko ramena i teatralno zakolutala očima. - Pa ne
ignorira ju jer je ljutit. Za razliku od nekih.
- Kao da sam jedini - rekao je zajedljivo.
Nisu se nimalo ustručavali svađati u javnosti i govorila sam joj koliko mi je
zbog toga neugodno, ali nije me poslušala. Christopher je hitro prišao našem stolu
baš prije nego što su se počeli svađati. Odahnula sam od olakšanja - što od toga
što ga vidim, a što od toga što neću morati slušati kako se Allison i Greg svađaju.
- Oprostite što kasnim. - Nagnuo se da me poljubi, a ja sam okrenula glavu
kako bi poljubac pao na obraz, a ne na usne jer sam istog trena prestala biti
zabrinuta, a postala ozlojeđena.

22
 Knjige.Club Books

- U redu je - rekao je Greg. Pokazao je na piće ostavljeno Christopheru. -

Vodio sam računa o tebi.
Christopher se nasmijao i sjeo. - Hvala.
- No, gdje si bio? - pitala sam, nevoljna tek tako popustiti.
- Zaspao sam nakon Janiene operacije - rekao je.
- Zaspao si nakon operacije?
- Ma znam. Teško je povjerovati. Ne znam ni kako se to dogodilo. U jednom
sam trenutku sjedio pokraj nje, gledao je kako spava, a u sljedećem mrak. -
Spustio je ruku pod stol i stisnuo mi koljeno. - Ne ljuti se.
Allison je posegnula preko stola i udarila me po ruci. - Neće se ljutiti. Ne
viđamo se s vama dovoljno često da bi se ljutila i pokvarila večer.
- U redu, ali samo zato što ima pravo. I neka se zna - još se ljutim. - Isplazila
sam mu jezik.
- Kako je operacija prošla? - pitala je Allison.
Iako se nismo viđali često koliko smo htjele, Allison i ja stalno bismo si slale
poruke te smo stoga znale što se događa u našim životima. Ja sam joj cijeli tjedan
slala poruke s pojedinostima o Janie.
Policija je isprva mislila da je riječ o zanemarenom djetetu, ali rane na njezinu
tijelu upućivale su na drukčiju, bolniju priču. Ozljede na vratu i zapešćima
upućivale su na vezanje, što je slučaj podignulo na još višu razinu, kao da već nije
bilo dovoljno loše.
Allison je bila opsjednuta time da se pronađe osoba odgovorna za to.
Pretraživala je bila baze podataka nestale djece i čak je namjestila Google da je
upozori na novi nestanak djece. Podsjetilo me to na nju kakva je bila kad je
studirala pravo. Katkad bi mi se činilo da joj to nedostaje, iako nikad ne bi priznala
takvo što jer se klela da je to što je ostala doma s klincima bio najbolji posao koji
je imala.
- Sve je prošlo glatko. Zapravo, savršeno. - Christopher je sjao. - Toliko sam
puta pregledao rendgenske snimke, kao da ponovno polažem ispit.
- Spajanje kostiju? - pitala sam. To ga je i najviše zabrinjavalo. Satima je
pregledavao te snimke.
- Bolje nego što sam očekivao. Neke je kosti bilo nemoguće prerezati jer su
bile toliko sitne. Bilo je kao da radim s nekakvom maketom. Drago mi je što je
gotovo. Sad se samo nadamo da će zarasti kako treba. - Otpio je gutljaj. - Nikad
nećete pogoditi što smo saznali. - Pogledao nas je sve. - Janie je starija - šest joj je
godina.
- Molim? - rekla je Allison. - Ozbiljno?
- Kako to znaš? - pitala sam.

23
 Knjige.Club Books

- Nitko nije bio siguran koliko godina ima. Dan je smatrao da je onda idealna
prilika izmjeriti razmake između zglobova kostiju. Pa smo ih izmjerili, svaku
redom. Ispalo je da joj je šest godina.
- Vau. Mijenja li to okolnosti vezane za skrbništvo? - pitala sam.
- Bit će zanimljivo. Napredak...
Allison ga je prekinula. - U redu, tu ću prekinuti razgovor jer znam da ste na
korak do medicinskog rječnika. Dosta priče o poslu za večeras. Ozbiljna sam. Od
sad samo zabava.
Nasmijala sam se i uzela u ruku čašu pa joj nazdravila. Ako je ikom trebao
dobar izlazak, onda je to bila Allison. Bile smo odgojene poput blizanki, ali
Allison je zapravo i imala blizance. Caleb i Dylan bili su moji devetogodišnji
nećaci i držali su je zaposlenijom od bilo kojeg posla koji je ikad imala.

- Drago mi je što je Janiena operacija prošla dobro - rekla sam Christopheru kad
smo poslije te večeri legli u krevet. - Sad ćeš se možda malo opustiti.
Cijeli je tjedan bio tako napet. Slobodno bi vrijeme provodio proučavajući
njezin karton. Zaspao bi s bilješkama na noćnom ormariću jer bi bile zadnje što je
gledao prije počinka.
- Ne znam, ali čudno je. Zapravo sad sam joj posvećeniji više nego prije. -
Privukao me bliže k sebi i stisnula sam mu se uz prsa. Tako sam voljela kad bismo
noću mogli spavati zajedno. Bio bi to najbolji dio svakog vikenda. - Kao da mi je
žao što ne mogu još više učiniti za nju.
I meni je tako bilo prvi put kad sam imala slučaj zlostavljanog djeteta. Prvi se
ne zaboravljaju. Moj je bio desetogodišnji dječak kojeg je majka dovela zbog
krvavog, slomljenog nosa. Trudila se uvjeriti nas da je pao, ali nešto u njezinu
ponašanju probudilo je sumnje u svima nama. Zadržali smo ga u bolnici kako bi
socijalni radnik imao priliku razgovarati s njim i klinac je naposljetku priznao da
ga je očuh udario šakom u lice nakon što mu je slučajno prolio pivo. Tjednima
sam smišljala izgovore pod kojima bih ga mogla nazvati i provjeriti kako je sve
dok mi nadzornik nije rekao da prestanem. Nisam imala izbora, morala sam
pustiti. Christopheru će vjerojatno trebati i puno više vremena da pusti Janie.
- Neće nikamo otići tako skoro, a i još je moraš pratiti kroz postoperativno
razdoblje - rekla sam trljajući mu ruku.
- Samo bih rado još nešto učinio, ali toliko je pozornosti usmjereno na njezinu
prehranu. Tu ne mogu ništa. - Zavrtio je glavom frustrirano. - Ništa.
- Kako radi sat za kuhanje? - pitala sam.

24
 Knjige.Club Books

Jedna od medicinskih sestara donijela je starinski sat za kuhanje kako bi Janie

mogla znati kad ponovno smije jesti. Namjera je bila koristiti se tim satom kako
bi je se smirilo.
- Stalno ga gleda, ali nisam siguran da baš pomaže. Također su joj napisali
sve obroke na ploču - rekao je. Zatim je utihnuo. Pomislila sam da je zaspao, ali
zatim je rekao: - Mislim da ću sutra prije posla svratiti do papirnice i kupiti
nekoliko markera kako bi joj se ljudi mogli potpisati na gips, a ona mogla crtati
po njemu ako želi.
- Slatko. - Stisnula sam se uz njega još više i poljubila ga, zagrlivši ga oko
vrata. - Bit ćeš sjajan tata. Najbolji. Znam to. U posljednje smo vrijeme zaposleni,
ali sad kad se sve malo smirilo, možemo ponovno početi gledati profile.

25
 Knjige.Club Books

SLUČAJ #5243

OBAVIJESNI RAZGOVOR S PIPER GOLDSTEIN

N ismo Janie smatrali izvorom povjerljivih informacija kad smo mislili da ima
tri godine, ali to se promijenilo kad smo saznali da joj je šest. To nam je
pomoglo i to poprilično. - Moja me nadzornica tad napokon pozvala natrag.
Razgovarala je s našim pravnicima i rekla da bih trebala pomoći policiji kako
god mogu, da se ne moram suzdržavati. Unatoč dopuštenju odvjetnika, ja sam još
pazila što govorim. - Počeli smo joj postavljati prava pitanja, istraživati što se
dogodilo prije nego što je došla u bolnicu. Pritiskali smo je više nego prije.
- Kako je reagirala na to? - pitao je Ron.
Sad smo u prostoriji bili samo nas dvoje. Luke nam je otišao po kavu. Već
smo jedan sat sjedili u prostoriji i svima nam je trebalo malo energije. Trebala
sam mu reći da mi uzme i nešto iz aparata s grickalicama. Nisam ništa jela još od
doručka.
- Tijekom prijašnjih susreta, postavljala sam joj samo pitanja na koja je trebala
odgovarati s da i ne pa sam ponijela svoj iPad jer sam mislila da će mi trebati
TAP program. To je program koji pomaže pri komunikaciji s neverbalnom
autističnom djecom. Iako joj je bilo šest, pretpostavljali smo da je vjerojatno
jezično zaostala. Ali program mi nije trebao. Odgovorila mi je na sva pitanja.
Jednom kad se otvorila i počela pričati, nisam mogla vjerovati kako dobro govori
jer vrlo vjerojatno nikad nije išla u vrtić.
- Rekla vam je nešto o svojoj majci? - Ponovno je bio zainteresiran.
Zavrtjela je glavom. - Žao mi je. - Nisam ga htjela krivo navesti. Trebala sam
paziti što govorim. - Još je odbijala govoriti o svojoj majci ili o bilo kome bitnom
u njezinu životu, ali pričala mi je o mjestu na kojem je živjela.
- Opisala je prikolicu?
- Gotovo do sitnica, čak i crne vreće za smeće na prozorima.
Istražitelji su od početka pretpostavljali da je Janie živjela u naselju prikolica
te su ondje išli od vrata do vrata s njezinom fotografijom, ali nitko je nije
poznavao. Janien ih je opis dvaju pasa vezanih na prednjem travnjaku odmah
pokraj stare hranilice za ptice odveo do pravog mjesta - posljednje prikolice na
lijevoj strani si ;pe ulice. Policajci su očekivali da će naći gumene cijevi zataknute
u staklene posude, jer su amfetamini bili ono po čemu je naše e bilo poznato, no
zatekli su samo neurednu prikolicu koja zaudara na mokraću i pokvarenu hranu.
Prema rupama na zidovima i sasušenoj krvi na podu zaključili su da se tu vodila
26
 Knjige.Club Books

nekakva borba. Možda i više puta. Ali u ormaru u stražnjoj sobi našli su ono što
ih je sve najviše šokiralo.
Ron je na stolu sad raširio fotografije ormara kao da su karte za poker.
Pokazao je na fotografiju plastičnih lisičina i pseće ogrlice. Tu sam mrzila više od
krvavih zidova. Ali bilo mi je drago što ima fotografije. Te se stvari nisu mogle
opisati riječima, osim ako ih niste i sami vidjeli, a ja sam bila uvjerena da sam se
nagledala svega.
- Je li vam opisala ovo? - pitao je.
- Nije. Nije htjela pričati o stražnjoj sobi.
- Razumljivo. Teško je zamisliti da bi ikoji klinac o tome govorio.
Istjerala sam prizore ormara iz glave. - Ali njezine informacije o prikolici
dovele su nas do adrese koja nas je dovela do imena.
- Becky Watson?
- Da.
Prikolica je protekle četiri godine bila iznajmljena Becky Watson. Na papiru
nije bio spomenut nitko drugi. Policija je razgovarala s upraviteljem naselja, ali
on je se uopće n e sjećao te je zaključio da je sigurno bila vrlo tiha i držala se po
strani. Jedina osobna stvar koju nam je mogao reći u vezi s njom bilo je da je
uvijek plaćala na vrijeme, ali svejedno nam je dao vrijednu informaciju - broj
socijalnog osiguranja. Nedugo zatim došli smo do Janiena rodnog lista i potvrde
da joj je Becky Watson majka. Također potvrde da Janie ima šest godina, a ne tri.
- Kako ste došli do GoFundMe računa?
- Kad su istražitelji službe za zaštitu djece došli do imena i počeli istraživati
po internetu, otkrili su da se Becky pretvarala da Janie ima rak i da je preko lažnih
GoFundMe računa primala donacije za troškove liječenja. Zato je Janie imala
obrijanu glavu. Imala je sedam lažnih računa za Janie pod raznim imenima i s
raznim dijagnozama, svi do jednog s fotografijama.
GoFundMe računi odveli su nas natrag do računala u prikolici. Beckyini
računi također su nam pokazali da je prebacivala novac s PayPala na svoj račun,
a banka je imala snimke Becky kako unovčuje čekove s donacijama. Posljednja
je aktivnost bila na dan prije nego što je Janie pronađena.
- A krv u prikolici? - pitao je Ron.
- Podudara se s Janienom.
Nisam znala postavlja li mi pitanja na koja već zna odgovore. Možda je ovo
bio nekakav test. Policija je na parkiralištu bila pomislila da je Janie ozlijeđena
jer je imala krvave ruke i majicu. Tek je poslije otkriveno da krv nije njezina, kad
su je u bolnici oprali. Imala je puno starih rana i ožiljaka po cijelom tijelu, ali
nijedan nije bio svjež.
- Krv je bila majčina? - pitao je.
Kimnula sam.

27
 Knjige.Club Books

ŠEST

CHRISTOPHER BAUER

vraćao bih do trećeg kata i družio se s Janie svakom prilikom tijekom smjene.
S Što sam više vremena provodio s njom, to mi ju je bilo sve manje žao, a sve
više sam bio zadivljen snagom njezina duha i načinom na koji može nadići
nezamislive užase. Imala je u sebi nešto još nevino i netaknuto unatoč onom što
je proživjela. Vidio bih joj to u očima svaki put kad bi me pogledala.
Janien je cijeli dan bio raspoređen od različitih terapija do vizita raznih
liječnika. Sve vrijeme provedeno u bolnici imalo je svrhu i zadao sam si zadatak
da je naučim zabavljati se. Mau mau je bila prva igra koju sam je naučio i
oduševila se njome.
- Mau mau, doktore Chris! Mau mau! - vikala bi, skačući po krevetu kao da
je trampolin.
Pustio bih joj da pobijedi jer su njezine reakcije bile najbolji dio mog dana.
Čak sam počeo i preskakati ručak kako bih to vrijeme provodio s njom.
- Što ćeš kad je više ne bude? - pitao me Dan kad sam jednom dotrčao natrag
na kat kako bih otišao do drugog pacijenta.
Nisam rado razmišljao o tome što će biti kad bude otišla, iako su se razgovori
o njezinu stanju sve više pretvarali u rasprave o mogućem otpuštanju iz bolnice i
vanjskoj skrbi. Htio sam da je Hannah upozna prije nego što ode. Nije htjela prije,
ali sad možda bude htjela, jer će joj to biti posljednja prilika.
- Stvarno bih htio da upoznaš Janie - rekao sam joj te večeri dok smo sjedili
u dnevnom boravku i slagali najnoviju slagalicu. Godinama smo se već natjecali
protiv Allison i Grega, trudili se naći što težu. Stalno smo ih pokušavali nadmašiti.
Slagalica kojom smo se sad bavili bila je niz mačaka i nije imala rub. Greg
je rekao da im je trebalo tri tjedna da je dovrše. Mi smo se zasad njome bavili već
dva tjedna i nismo bili ni blizu kraja.
Hannah je bila nagnuta nad stolom, u potrazi za komadićem. Plameno crvenu
kosu zategnula je u rep s pokojim slobodnim pramenom koji bi stalno micala s
čela dok je proučavala slagalicu. Nije se niti potrudila podići pogled.
- Trebaš vidjeti koliko se promijenila. Svakim joj je danom sve bolje. Zaista
nadahnjuje - rekao sam, prisjetivši se da mi je Janie pokazala da ju je jedna od
sestara naučila napisati svoje ime. Bila je toliko usredotočena na svaku crtu i tako
ponosna kad ga je napisala. - Zaista je sjajno gledati kako ti se netko pred očima
mijenja. Kao da svjedočiš malom čudu. Ne želim da to propustiš.
28
 Knjige.Club Books

Napokon je podignula glavu. - Christophere Baueru, rekla bih da si zatreskan.

Nasmijao sam se. - Ne mogu si pomoći. Zato je trebaš upoznati. Čekaj samo.
Vidjet ćeš točno o čemu govorim.

29
 Knjige.Club Books

SEDAM

HANNAH BAUER

ljedećeg me dana Christopher prvi put poveo niz hodnik do Janie. Nisam znala
S što očekivati nakon svih priča koje mi je ispričao o njoj. Tijekom jednog od
prijašnjih razgovora rekao mi je da će pri prvom susretu odlučiti jesi li joj drag te
da je, činilo se, nakon toga bilo nemoguće promijeniti kategoriju u koju vas Janie
smjesti ma koliko se trudili. Što ću ako joj se ne budem svidjela, zapitala sam se?
Čula sam vrištanje iz sobe medicinskih sestara. Životinjsko vrištanje, nimalo
nalik na išta što sam dotad čula. Vrištanje koje nisu pratile nikakve riječi, samo
izmučeni zvukovi. Stala sam kao ukopana. - Možda nije dobar trenutak?
Pogledala sam Christophera, očekujući da će se složiti sa mnom i reći da se
trebamo vratiti neki drugi dan; ali on se već gurao kroz policajce pred njezinim
vratima, utrčavao u njezinu sobu. Pružila sam svoju značku jednoj od policajki, a
ona je potražila moje ime na svojem popisu.
- Možda ne biste trebali ući - rekla je dok mi je pružala značku. Zatomila sam
strah i zakoračila u prostoriju. Janie se koprcala na krevetu kao da je opsjednuta
vragom, divljeg pogleda. Zavijala je poput ranjene zvijeri. Posteljina je bila na
podu, zgužvana. Na madracu je bilo krvi. Dvije su sestre trčale oko kreveta,
pokušavajući je zgrabiti da je ne ozlijede. Jedna je u ruci imala injekciju.
Christopher se dao u akciju.
- Janie, Janie, dušo - rekao je nježno dok je oprezno prilazio krevetu. - Doktor
Chris je došao. Tu sam. Dušo, moraš se smiriti.
Nastavila je bezumno vrištati. Pokušao je posegnuti za njom, ali bila je
prebrza. Izmaknula mu se i srušila na pod i čuo se glasan prasak kad je udarila
gipsom o njega. Christopher je kleknuo pokraj nje.
- Janie, doktor Chris je tu, došao sam ti pomoći - rekao je blago.
I dalje je vrištala.
- Janie! - Ovaj je put vikao. - Doktor Chris!
I kao da joj se u glavi okrenuo prekidač. Stala je usred napadaja, trepnula i
pogledala ga. - Doktor Chris! - Licem joj je prešao smiješak olakšanja.
Dopuzao je do nje i primio je u naručje. Glavu je prislonila na njegova prsa.
Ljuljao se naprijed-natrag s njom dok se opuštala u njegovu zagrljaju. - U redu je.
Dobro si. Imam te, dušo, dobro si.

30
 Knjige.Club Books

Promatrala sam sve to, zapanjena. Trenutak prije bila je usred psihotičnog
napadaja sličnog onima kakve proživljavaju shizofreničari kad ih se s ulice
dovede u bolnicu. Takve bi samo narkotici smirili, ali Janie je umirio zvuk
Christopherova glasa.
Nisam znala što misliti. Pogledala sam jednu od sestara, onu u odori s
uzorkom Spužvaboba Skockanog. Nasmiješila mi se i slegnula ramenima.
Krv na Janienu madracu dospjela je tamo kad si je iščupala intravenozni drip
i Christopher ju je čvrsto grlio dok su joj ga vraćali. Držala ga se kao da joj je
omiljeni plišani medvjedić, a on joj je nešto šaptao dok su joj namještali iglu. Nije
niti trznula. Christopher joj je nadlanicom obrisao suze kad je sve bilo gotovo.
- Dušo, jako sam ponosan. Nije bilo grozno, zar ne? - pitao je.
Zavrtjela je glavom, vodenastih i crvenih očiju. Odnio ju je do mene dok su
joj sestre ponovno namještale krevet. Ja se nisam pomaknula s dovratka. Bila je
tako sitna. Izgledalo je kao da Christopher u rukama drži veliku lutku.
- Janie, želim da upoznaš nekog - rekao je. Rukom mi je dao znak da priđem
bliže. - Ovo je Hannah, moja supruga. Ona je također sestra tu u bolnici. Htjela te
upoznati.
Lice je još držala pritisnuto o njegova prsa.
Zakoračila sam prema njima. - Bok, Janie. Drago mi je - rekla sam. Položila
sam joj dlan na zatiljak. Trznula se. Zakoračila sam unatrag.
- Želiš li da Hannah dođe neki drugi put? - pitao je.
Zgrabila ga je za glavu i privukla je svojim usnama, šapnula mu nešto na uho,
skrivajući usne dlanom. Kimao je dok mu je pričala pa me pogledao. - Pokušat
ćemo neki drugi put, može? Mislim da još nije spremna.

Christopheru je bilo užasno kako je prošlo moje upoznavanje Janie, ali nije on bio
kriv što smo došli do nje baš nakon hranjenja. Također se poklopilo da ju je baš
tad hranila ijedna od njoj najmanje dragih sestara. Bila sam odlučna sljedeći posjet
učiniti puno boljim od prvog. Sate sam provela u knjižari, tražeći najnovije dječje
knjige. Bilo ih je toliko, a ja nisam imala pojma što Janie voli. Jesu li je zanimale
princeze? Životinje? Vatrogasna vozila? Je li imala pojma što su vatrogasna
vozila? Je li ikad bila izvan prikolice, je li ikad vidjela svijet? Odlučila sam se
naposljetku za nekoliko knjiga, od Dr. Seussa do Fancy Nancy.
Christopher je htio da sama odem do nje, noja sam ustrajala u tome da on
ponovno pođe sa mnom kako bi se Janie osjećala ugodno i opušteno. Nisam htjela
biti nametljiva i pretjerati. Christopher je ovog puta dogovorio naš posjet nakon
fizikalne terapije jer bi tad obično bila dobro raspoložena.

31
 Knjige.Club Books

Sjedila je na svojem krevetu i čavrljala živahno s jednom od medicinskih

sestara kad smo ušli u sobu. Lice joj je zasjalo kad je ugledala Christophera.
Preobražaj koji se dogodio tijekom proteklih mjesec dana otkako je primljena u
bolnicu bio je zapanjujući. Izgledala je kao potpuno drukčije dijete od onog koje
mi je Christopher bio opisao. I dalje je bila sitna za svoju dob i doimala se puno
mlađom od šest godina, ali trbuh joj više nije bio natečen. Dobila je tri kilograma
i tijelo joj se popunilo. Oči su joj bile svijetloplave, toliko svijetle da su se doimale
gotovo prozirnima. Pretvorila se u slatkog anđela s plavim kovrčama.
- Bok, doktore Chris! - mahnula mu je. Ruka joj je još bila savijena unatoč
fizikalnoj terapiji.
- Bok, dušo - rekao je, prišao joj i poljubio je u glavu.
- Sjedni! Sjedni! Sjedni! - naredila je, pokazavši mu mjesto pokraj sebe na
krevetu.
Rukom mi je dao znak da dođem. - Janie, sjećaš li se kad te neki dan Hannah
došla posjetiti? Opet je tu sa mnom.
- Bok, Janie - rekla sam.
Prazno je zurila u mene - ne prepoznajući me.
Zakoračila sam naprijed, puna strepnje, držeći knjige kao da su lula mira. -
Donijela sam ti nekoliko knjiga. Želiš li čitati sa mnom?
Pogledala je Christophera, čekala njegovo odobrenje.
- Čitajmo ih zajedno, može? - pitao je.
Ovaj je put kimnula. Christopher je pokazao prema mjestu pokraj sebe na
krevetu, a ja sam sjela, osjetila kako plastični madrac pucketa pod mojom
težinom. Janie mu se uzverala u krilo.
Raširila sam sve tri knjige pred njom. - Koju želiš da čitamo? - pitala sam.
Pozorno ih je proučila prije nego što je odabrala Dan kad su se pastele vratile
kući.
- Dobar odabir - rekla sam. - Ta mi je najdraža.
Otvorila sam knjigu i počela čitati. Zastala je već na prvoj stranici. Naprezala
se kako bi što bolje vidjela iz Christopherova krila. On se polako pomicao prema
meni sve dok ona nije bila točno između nas, sjedila nam na nogama. Christopher
me pogledao i zasjao od sreće. Srce mi je htjelo puknuti od sreće.

32
 Knjige.Club Books

OSAM

CHRISTOPHER BAUER

I me Piper Goldstein bljesnulo je na ekranu mojeg mobitela. Bila je to Janiena

socijalna radnica. Dan mi je dao njezin broj i prije tog dana poslao sam joj
poruku. Hannah i ja smo dvaput prošlog tjedna čitali Janie, a jučer je Hannah
predložila da je malo izvedemo iz bolnice. Meni je ta zamisao bila odlična i počeo
sam istog trena razmišljati kako to izvesti. Žurno sam se vratio u ured prije nego
što sam se javio na mobitel, zatvorivši vrata za sobom.
- Halo? - rekao sam.
- Bok, ovdje Piper Goldstein, uzvraćam poziv.
- Piper, hvala što ste se javili. - Nisam tratio vrijeme, odmah sam prešao na
bitno. Za dvadeset sam minuta morao biti na konzultaciji i trebao sam se
pripremiti za nju. - Htio sam razgovarati s vama o Janie. Ja...
Prekinula me. - Sigurna sam da već znate, ali prije nego što nastavite, ima
određenih stvari vezanih za Janien slučaj o kojima ne mogu s vama razgovaratijer
su povjerljive ili se odnose na trenutačnu policijsku istragu.
I ja sam morao poštovati privatnost svojih pacijenata, stoga sam znao na što
misli. To sam i očekivao s obzirom na prirodu Janiena slučaja. - Naravno - rekao
sam.
- U redu, bitno je da se razumijemo prije nego što nastavimo.
- Svakako. - Nakašljao sam se. - Dio sam Janiena medicinskog tima još otkad
je primljena u bolnicu. Ja sam ortopedski kirurg koji ju je operirao i pružam joj
postoperativnu skrb, ali u ovom sam joj trenutku prijatelj više nego išta drugo.
Većinu vremena igramo mau mau...
Prekinula me. - A vi ste taj Christopher?
Nasmijao sam se. - A valjda.
- Janieine sestre vas uvijek hvale.
- Hvala. I ja njih mogu samo nahvaliti. Ima nekoliko sjajnih ljudi koji se skrbe
o njoj. - Nikad još nisam vidio pacijenta s toliko snažnom potporom. Toliko je
ljudi imala oko sebe. Podsjetilo me to na razloge zbog kojih sam se i zaljubio u
medicinu.
- Kako vam mogu pomoći? - pitala je Piper.

33
 Knjige.Club Books

- Moja je supruga Hannah Bauer i radi kao sestra u bolnici Northfield. Oboje
biste nas mogli naći na popisu zaposlenika. No, htjeli bismo izvesti Janie iz
bolnice na nekoliko sati.
Hannah je sad svake večeri išla na posao ranije kako bi mogla čitati Janie prije
spavanja. Obje su bile oduševljene time. Ovog je jutra predložila da Janie
odvedemo u park niz ulicu. Ja se toga nisam dotad sjetio, ali bila je to odlična
ideja. Obećao sam joj da ću saznati koji je protokol i vidjeti mogu li dobiti za Janie
dopuštenje za kratkotrajan izlazak iz bolnice.
- Vau. Janie je očito u dobrim rukama - rekla je Piper, ali osjetio sam
oklijevanje u njezinu glasu. - Ali nisam sigurna da je to dobra ideja.
Trudio sam se ne biti uvrijeđen. - Mogu li pitati zašto?
- Vjerujte mi, znam koliko vam ovakav slučaj može prirasti srcu, ali morate
voditi računa da se ne povežete previše.
- Ne bih rekao da je odvesti je u park pretjerano povezivanje. Već je pet
tjedana u bolnici i prilično sam siguran da je osim u sobi bila jedino u molitvenom
vrtu, sa svojim terapeutom. Što mislite, koliko joj je to zabavno bilo? - Dao sam
joj sekundu da razmisli pa dodao: - Samo joj pokušavamo pružiti priliku da se
nekoliko sati osjeća kao obična djevojčica.
Glas joj se smekšao. - Ovakav slučaj uvijek ima puno varijabli koje ne
poznajete. Ima...
- Jasno mi je da je slučaj složen. Ne pokušavamo se uplesti u to. Samo joj
želimo omogućiti da malo trči na suncu.
- I opet, postoje određeni rizici vezani za njezin slučaj i mogli biste i sami
sebe dovesti u opasnost.
Nije me zabrinjavalo da će netko možda doći po Janie. Nikad me to nije
zabrinjavalo. Tko god bili, roditelji su je se odrekli, nisu je htjeli. Bilo je dovoljno
pogledati njezino tijelo i to bi vam bilo jasno.
- Cijenim vašu brigu, ali bit ćemo u redu. Samo želim biti siguran da ju je u
redu izvesti nakratko iz bolnice i ima li kakvih birokratskih obveza koje trebam
obaviti. - Nazvao sam je iz pristojnosti, ne kako bih tražio dopuštenje.
Spustila je glas kao da nas netko prisluškuje. - Slušajte, ne bih vam trebala
reći, ali očito je da ste dobra osoba pa osjećam obvezu upozoriti vas.
- Upozoriti me u vezi s čim?
- Janienom majkom.
Nitko nije znao ništa o njezinoj majci ili ocu. Barem mi je tako bilo rečeno.
- Identificirali su njezinu majku? - pitao sam.
- Jesu. - Pustila je da mi to sjedne pa nastavila: - Janiena je majka mrtva i
policija sumnja na kazneno djelo.

34
 Knjige.Club Books

- Jeste li rekli Janie? - Ispunila me tuga zbog Janie. Klinci vole svoje roditelje
ma koliko oni užasni bili prema njima. Nije to bilo pošteno. Ništa od ovog nije
bilo pošteno prema njoj.
- Jesam. - Glas joj je bio prepun emocija. - Rekla sam joj jutros.
Janie nije uopće spomenula svoju majku kad sam je tog popodneva posjetio.
Ništa nije bilo drukčije. Danas je bila baš sretna, tražila je daju naučim neku novu
igru. Možda je još bila u šoku ili se možda na takav način nosila s time. S obzirom
na sve što je proživjela, nisam mogao niti početi zamišljati kako joj je.
- Misle li da je Janien zlostavljač također ubio njezinu majku? - pitao sam.
- Kao što sam rekla, ograničena sam u vezi s tim što vam mogu reći jer
istragajoš traje, a u ovom trenutku policija istražuje sve dostupne tragove. -
Pričekala je pa nastavila: - Razumijete li sad zašto sam zabrinuta?

Većinu sam noći proveo prenoseći Hanni razgovor s Piper, ali bila je previše
zbunjena Dylanom i Calebom koji se svađaju zbog iPada da bi mi pridala punu
pozornost. Još otkako su bili mali spavali su kod nasjednu noć svaki mjesec kako
bi Allison i Greg malo predahnuli. Prije nekoliko godina Greg mi je rekao da
nikad nisu nikamo išli otkako su dečki još bili dojenčad. Samo bi ih ostavili kod
nas i otišli kući spavati.
- Ne mogu vjerovati koliko su narasli. Kao da su za nekoliko centimetara viši
svaki put kad ih vidim - rekla je Hannah. Biti teta bila joj je jedna od najdražih
stvari na svijetu.
Ona je gledala njih, ali ja sam gledao nju, još sam bio opčinjen njome nakon
svih tih godina - sjajem njezina porculanskog tena i pjegicama na nosu. Protegnuo
sam noge i oslonio ih na stolić za kavu. Odustala je od toga da me tjera da ih
spuštam s njega. Bila je to bitka koju nije vrijedilo voditi. - Ne baš centimetri, ali
tehnički kosti im rastu po devet milimetara na dan tako da jesu viši.
Pljesnula me po ruci. - Moraš li sve vrijeme pametovati?
- Nije li to nešto što voliš? - Prebacio sam joj ruku oko ramena, a ona se
udobno naslonila na moja prsa. Udahnuo sam njezin miris.
Caleb se okrenuo; u nas je zurio minijaturni Greg. - Dylan mi ne da ovaj level.
Ja sam na redu.
Dylan je bio nagnut nad iPadom, stežući ga kao da je zlato. Caleb ga je
ljubomorno gledao.
- Dylane, daj Galebu da igra - rekao sam. Allison i Greg bili su vrlo određeni
što se tiče vremena koje dječaci smiju provesti gledajući u ekran. Isprva sam
mislio da su se postavili pretjerano zaštitnički, ali iz prve smo ruke vidjeli što im

35
 Knjige.Club Books

se dogodi. Ponašali su se kao da je iPad droga koje se ne mogu nasititi. Skrenuo

sam pozornost natrag na Hannu.
- Što će sad biti s Janie? - pitala je.
- Piper ne zna. Čini se da je Janien slučaj prava pravnička noćna mora. Obično
bije socijalna služba privremeno udomila dok se ne pronađu posvojitelji, ali s
obzirom na to da je majka mrtva, a nemaju pojma tko je otac niti ima li rodbine,
sad postoji još mnogo dodatnih postupaka. Zasad su uložili nekakav hitan zahtjev
za zaštitu kako bi njihov odjel mogao dobiti udomiteljski status dok pokušavaju
riješiti sve to.
- Možeš li zamisliti svu tu papirologiju? - pitala je Hanna, držeći još dečke na
oku.
Zavrtio sam glavom.
- Još ne razumijem zašto ta je smrt njezine majke - rekla je Hannah.
Spustio sam glas kako me klinci ne bi čuli. - Rekla je da ne žele da osoba koja
je ozlijedila Becky sazna da je mrtva. Možda drže da će se javiti ako misli da je
živa? Ili da će se nekako odati?
Napeto me pogledala. - Još misliš da bismo je trebali odvesti van?
Namjeravali smo povesti Janie u park iza trgovine. Bio je šest ulica od bolnice
i odabrali smo ga jer je bio malen i osiguravao je privatnost. Razgovarao sam s
Janienom psihologinjom u bolnici i provjerio smatra li ona da bi to možda bilo
previše, no rekla je da je to odlična ideja, ali da bismo trebali voditi računa da
bude što jednostavnije. Odabrali smo baš taj park zato što je većinu vremena bio
prazan i jer bi druženje s drugom djecom sad bilo previše za nju. No iako park
nije bio pun ljudi, bio je javno mjesto. Nisam nas htio izložiti opasnosti.
- Piper je rekla da će, odlučimo li se na šetnju, vjerojatno poslati neoznačeno
policijsko vozilo do parka kako bi nas motrili, za slučaj da se nešto sumnjivo ili
neobično dogodi.
Zabrinutost joj je nestala s lica. - No, ako je tako, onda se nemamo zbog čega
brinuti. Ništa se neće dogoditi dok su oni ondje.
Zurili smo Dylanu i Calebu u leđa dok su se igrali, slušali kako se smiju i
cikću te povremeno ljutito viču.
- Nije to nimalo pošteno - rekao sam. Stalno sam se vraćao na to u vezi s
Janienom situacijom. Ona nije bila ni za što kriva. Ona se samo rodila, a nitko od
nas ne bira roditelje.
- Stvarno nije - složila se Hannah.
Oboje smo bili iz sjajnih obitelji. Ja sam bio jedinac i roditelji su mi pružili
sve. Tata je bio inženjer građevine, mama je ostala doma kako bi me odgajala.
Nikad nismo imali problema s novcem. Najlošije što mi se dogodilo u djetinjstvu
bilo je kad je naš dječji bejzbolski tim u osmom razredu izgubio na prvenstvu.
Hannah je također imala savršeno djetinjstvo, samo je imala sestru. Razgovarali

36
 Knjige.Club Books

smo o tome dok smo bili zaručeni. Bio je to jedan od glavnih razloga što smo
ostali u Clarksvilleu, u Ohiju - htjeli smo da nam djeca imaju djetinjstvo jednako
nevino kao što su bila naša.
Ali ni ona ni ja nismo ničim zaslužili tako lagodne živote. Rodili smo se takvi
baš kao što Janie nije ničim zaslužila sve užase koji su je zadesili. Sve o čemu
sam razmišljao kad bih bio s njom bilo je da ničim nije zaslužila sve to. I pitao se
tko će joj nadoknaditi sve to?

37
 Knjige.Club Books

DEVET

HANNAH BAUER

anie, možeš li ovo staviti prije nego što krenemo? - pitala sam.
J Janie je bila vrlo malo izložena suncu jer nije bila puštana van iz prikolice, a
prozori su bili pokriveni. Liječnici su nam bili dali posebne sunčane naočale
jer su joj oči bile vrlo osjetljive na svjetlost. Pokazala sam joj kako ih staviti na
glavu pa joj ih pružila. Vrtjela ih je po rukama kao da nije sigurna Što s njima.
Naposljetku sam joj pomogla staviti ih. Zatim ju je Christopher namazao kremom
za sunčanje i to takvom količinom da se nije mogla potpuno utrljati u kožu, no
nismo namjeravali riskirati i vratiti je u bolnicu s opeklinama od sunca.
Šetala je između nas dvoje u japankama, držeći nas za ruke dok smo izlazili
iz bolnice na stražnja vrata. Još je imala problema s uspravnim hodom unatoč svoj
fizikalnoj terapiji. Htjela je hodati na sve četiri čak i kad bismo je držali za ruke
te se stoga stalno činilo da je vučemo za sobom i bilo mi je drago što je
Christopher prije tog dana do bolnice došao automobilom. Janie je u
prolazu mahala i smiješila se sestrama, ushićena što odlazi iz bolnice makar na
samo nekoliko sati. Bilo mi je drago što smo ustrajali u našem planu umjesto da
dopustimo strahu da nam nameće odluke.
Jedan od poslužitelja parkirališta dočekao nas je kod auta na istočnom izlazu.
Brzo nam je otvorio vrata kad nas je ugledao. Allison nam je posudila njihovo
dječje sjedalo jer je Janie bila presitna za obično. Christopher ga je prethodne
subote odnio na pregled u obližnju vatrogasnu postaju kako bi bio siguran da
je propisno postavljeno u auto.
- Ne! Ne! Ne! - vrištala je Janie, tresući se divlje kad sam je pokušala staviti
u sjedalo. Izvijala je leđa i prkosno lamatala nogama. Pokušala sam je obuzdati,
ali nije se dala. Nisam htjela ništa na silu jer me bilo strah da ću je ozlijediti pa mi
se stoga izmigoljila iz stiska. Srušila se na pločnik, urlajući. Christopher i ja smo
kleknuli pokraj nje. Htjela sam je dotaknuti, a ona se izmaknula.
- Dušo, stvarno te želimo odvesti u park i igrati se s tobom, ali moraš u auto.
- Christopherov je glas bio smiren. Pokazao je prema stražnjem sjedalu. - Ovo je
sjedalo i svi klinci sjede u jednom takvom. To je najsigurniji način vožnje.
Mrštila nam se.
- Želiš li ići u park? - pitala sam. Osjećala sam se tako blesavom što mi nije
palo na pamet da bi joj bilo kakvo sputavanje moglo biti problem, s obzirom na
sve što je proživjela. Obećala sam sama sebi da ću sljedeći put biti obzirnija.

38
 Knjige.Club Books

Kimnula je.
Posegnula sam i protrljala joj ruku nakratko prije nego što sam se povukla, ne
želeći je dalje plašiti dodirom. - Kladim se da ti je jako strašno biti vezana u
sjedalu. - Donja joj se usna tresla. Oči su joj bile pune suza. Posegnula sam i
primila suvozačev pojas. Snažno sam ga potegnula prema nama.
- Vidiš li ovaj pojas? Svatko ga u autu mora imati. - Pokazala sam na sebe. -
Ja ću voziti, tako da i ja moram imati pojas. Što ako bi Christopher sjedio na
stražnjem sjedalu s tobom? Želiš li to?
Zavrtjela je glavom, ali Christopher se nije obazirao na njezino protivljenje.
Prešao je preko dječjeg sjedala i sjeo do njega.
- Eto, nije to tako loše - rekao je, lupkajući po njemu. - Dopusti Hanni da te
stavi u sjedalo, može? Ja ću biti tu sve vrijeme. Možemo se zajedno voziti.
Gledala je malo mene, malo njega. Stajali smo tako nekoliko minuta, u tišini
sve dok nije naposljetku ušla u auto. Vezala sam je u sjedalu pa sjela za upravljač,
željna krenuti prije nego što je ponovno uhvati napadaj. Ljutito je naškubila usne,
ali nakon vožnje kroz nekoliko ulica lice joj je promijenilo izraz dok je gledala
kroz prozor. Upirala je prstom prema svemu. - Što je to? Što je to? - pitala bi u
prolazu, baš kao kad bih joj čitala. Uživala sam govoriti joj riječi za taj novi svijet
u kojem živi. Christopher i ja smo na smjenu pokušavali razabrati na što misli kad
upire prstom.
Vožnja do parka bila je kratka i ubrzo smo se zaustavili na njegovu
parkiralištu. Christopher je Janie vadio iz sjedala dok sam ja vadila prijenosni
hladnjak i torbu iz prtljažnika. Nikad još nisam bila na izletu s tako malo hrane.
Obično bismo ponijeli previše i pola bismo vratili doma, ali mogli smo joj dati
samo biranu hranu, što znači da nam se obrok svodio na grčki jogurt i pire od
graška. Taj mi je jelovnik odobrio njezin nutricionist. Ponijeli smo bili vlastite
žlice kako bismo mogli pojesti jogurt i pire s njom, kako se ne bi osjećala
drukčijom. Christopher je došao na tu ideju i ja sam je smatrala odličnom.
- Janie! - odjednom je povikao Christopher ispred mene.
Ona je bila na putu preko parkirališta, ravno prema cesti. Potrčao je brže nego
što sam ga ikad vidjela da trči. Zgrabio ju je brzim i sigurnim pokretom pa ju
čvrsto zagrlio dok ju je nosio natrag k meni. Još je teško disao kad se vratio. Ona
je zarila lice u njegovo rame, stiskala se uz njegovu ključnu kost. Doimao se
prestravljenim. Protrljala sam mu leđa.
- Maknuo sam pogled s nje samo na trenutak - rekao je bez daha.
Drugom sam mu rukom protrljala rame. - U redu je. Dogodi se. Sjećaš se
blizanaca? - Dečki su bili toliko puni energije kad su tek prohodali, a također nisu
bili svjesni opasnosti. Uvijek bi potrčali nekamo - i obvezno svaki u svojem
smjeru.
- Ako smo se mogli nositi s njima, možemo i s njom - rekao je, trudeći se
zvučati uvjerljivo, ali oboje smo znali da je situacija potpuno drukčija.

39
 Knjige.Club Books

Pokazala sam mu da je odvede do sprava za igranje. - Pođi se igrati s njom.

Ja ću postaviti ovo.
Pronašla sam hlad pod jednim stablom i rasprostrla deku, uživajući u tome što
sam vani. Proljeće je bilo nepredvidivo, ali vrijeme je bilo savršeno za izlet u
parku. Sjela sam na deku i neko vrijeme upijala sunce. Ništa nije bilo bolje od
osjeta topline sunca na koži nakon duge zime. Zime su, kako sam postajala starija,
bivale sve hladnije i svake mi je godine bilo sve jasnije zašto se ljudi sele
sa Srednjeg Zapada kad odu u mirovinu.
Promatrala sam Christophera kako se spušta niz tobogan s Janie između nogu,
grleći je čvrsto. Cičala je od zadovoljstva. Imao je pravo, zaista je bilo sjajno
promatrati je. Sjala je od sreće i kriza otprije samo koju minutu sad je bila
zaboravljena.
- Opet! Opet! - vikala bi svaki put kad bi se on pravio da je preumoran za
nastavak igre.
Christopher me nikad još nije toliko podsjećao na dijete. Tisućiti sam put
osjetila bol zbog svega što mu nisam mogla pružiti. Uvijek mi je bio potpora -
grlio bi me kad bih plakala, donosio bi mi cvijeće, uvjeravao me da smo i dalje
obitelj iako nemamo djece - ali znala sam da ga boli. Htio je djecu koliko i ja.
Nikad neće moći razumjeti koliko mi je bilo teško što mu ne mogu roditi dijete
iako se on uvijek trudio biti jak za mene. Odbacila sam te misli. Nije bilo potrebe
da nam kvarim ovaj divni dan.
Igra s Janie bila je toliko drukčija od igranja s Calebom i Dylanom u parku.
Ona nije imala pojma što je što i sve je upijala širom otvorenih očiju. Kretala se
kao da je tek nedavno prohodala, nesigurna na nogama, povremeno hvatajući
ravnotežu. Nije se znala penjati i morali bismo joj pomoći s većinom sprava.
Christopher je rekao da je fizikalni terapeut pozitivno ocijenio Janien napredak.
Naporno se radilo na jačanju mišića, no pred njom je još bio jako dug put.
Što će biti s njom? Hoće li moći nadoknaditi sve što je propustila u razvoju?
Ima li još djece kao ona? Oporave li se ikad traumatizirana djeca? Nisam si mogla
pomoći, dijelila sam Christopherov osjećaj odgovornosti za Janie. Kako ćemo
znati je li nakon otpuštanja iz bolnice završila kod dobrih ljudi, a ne kod užasnih
udomitelja za koje se uvijek čuje u vijestima? Što ako se ispostavi da je njezin
slučaj pretežak za bilo koju obitelj pa da odrasta u sustavu socijalne skrbi, koji je
stalno seli iz jednog doma u drugi? Što ako postane narkomanka ili prostitutka?
Nismo to mogli dopustiti. Sigurno je postojalo nešto što možemo učiniti.

40
 Knjige.Club Books

SLUČAJ #5243

OBAVIJESNI RAZGOVOR S PIPER GOLDSTEIN

Š to ste mislili o Bauerovima kad ste ih sreli uživo? - Sad je bio red na Lukeu da
postavlja pitanja. Ron je svoju stolicu odvukao u kut, naslonio se na zid, ruku
prekriženih na prsima dok me promatrao.
Prekrižila sam ruke ispred sebe na stolu. - Tijekom toga prvog susreta postalo
mi je očito da je Chris već uspostavio čvrstu vezu s Janie. Nije mu se micala iz
krila i nije razgovarala ni s kim osim s njim. Šaptala bi mu odgovore na moja
pitanja, a on je glumio njezina tumača.
- Čuli smo već da je bio jako dobar s njom. Je li to istina?
Kimnula sam. - On je prilično velik tip - više od metar osamdeset visok - ali
držao ju je kao da je plišani medvjedić. Bilo je očito da joj je najdraža osoba na
svijetu.
Christopher je bio jedan od onih tipova u koje se tinejdžerica nikad ne bi
zaljubila jer je bio previše drag, previše dobar. U njemu nije bilo ni traga ičeg
lošeg. Kad biste bili mladi, čvrsto biste ga držali u kategoriji prijatelja. Ali kad
ostarite? On je tip za kojeg se želite udati i s kojim se želite skrasiti.
- Što s Hannom? Kakav vam je bio prvi dojam o njoj? - pitao je Luke.
- Doimala mi se tjeskobnijom od Christophera, ali i ona je jednako željno
htjela Janie naći dom.
- Jeste li razgovarali o mogućim izazovima koji bi se mogli pojaviti ako
postanu odgovorni za Janienu skrb?
- Svakako.
Uvijek sam bila iskrena i otvorena s njima što se tiče izazova vezanih za Janie.
Nije bilo smisla ni koristi da između udomitelja i djeteta ne postoji sklad, stoga
bih uvijek nastojala da svi znaju s čime su suočeni i da nakon toga mogu donijeti
odluku. Toga sam se držala u vezi sa svakom obitelji.
- Što ste sve podijelili s njima? Možete li, molim vas, iznijeti pojedinosti? -
Luke mi se smiješio.
Išla sam u smjeru u kojem su htjeli da idem. Bili biste pristojni i dragi kad
biste radili nešto što im se sviđa ili da im dajete nešto što žele. Već sam bila
zavarana. Nisam namjeravala to ponovno dopustiti.
- Službena dijagnoza za Janie bio je sindrom zlostavljanog djeteta. Ljudi
uvijek pretpostave da je seksualno zlostavljanje najstrašniji oblik zlostavljanja

41
 Knjige.Club Books

koji može doživjeti dijete, ali nije. Takvo zlostavljanje ne ostavlja trajne
posljedice kakve se vide u djece koja su bila ozbiljno zapostavljena. Nemojte me
krivo shvatiti. Seksualno je zlostavljanje užasna stvar, ali zapostavljanje kakvo je
Janie iskusila? To utječe na razvoj mozga.
Ron se prestao ljuljati na stolici naslanjanjem na zid. - Kako je Hannah
reagirala kad ste joj to rekli?
- Hannah nije slijepo uletjela u tu situaciju, za razliku od Christophera. On je
bio uvjeren da će ljubavlju prema Janie zacijeljeti sve njezine rane, no Hannah je
bila prizemljenija. Njoj je bilo jasno da Janie nije mogla sve to proživjeti, a da joj
ne ostanu ožiljci. Ona je u to ušla otvorenih očiju, spremna na bilo kakav
izazov koji joj Janie ponudi.
- A Christopher? Jeste li njemu ikad dali te informacije?
- Naravno.
- Ali on vas nije poslušao?
- Kako da vam objasnim? - Trebalo mi je neko vrijeme. - On je bio potpuno
svjestan mogućih problema i izazova. Jednostavno ga nije bilo briga.
To sam najviše voljela kod njega. Ali to je i bio najveći uzrok njegovih
problema.

42
 Knjige.Club Books

DESET

HANNAH BAUER

I mala sam samo deset minuta da sve informacije prenesem Allison prije nego
što je morala otići po Galeba nakon nogometnog treninga te sam stoga govorila
jako brzo. - Misliš li da smo ludi? To je samo privremeno, samo dok joj ne nađu
stalni dom, ali mislili smo da bi joj dobro došlo dodatno vrijeme da se oporavi
dok oni ne odluče što i kako dalje.
Upravo sam joj bila ispričala kako smo se Christopher i ja prijavili da
postanemo Janieni hitni udomitelji. To je značilo da bi živjela s nama nakon
otpuštanja iz bolnice pa sve dok joj ne pronađu obitelj koja će je posvojiti. Ni
Christopher ni ja nismo mogli prihvatiti da će završiti u udomiteljskom sustavu,
dobiti novu obitelj pa zatim biti otrgnuta od njih kako bi je preuzeli
posvojitelji. Doimalo se logičnim nastavkom situacije da Janie ostane kod nas i
upravo smo to naveli u prijavi.
- Ne bojite se? - pitala je Allison.
- Naravno da se bojim. Bit će teško, ali mislim da je to nešto sjajno što
možemo učiniti za nju.
Allison je zavrtjela glavom. - Ne mislim na to.
- Misliš na njezinu situaciju? - Spustila sam glas kako nas nitko drugi ne bi
čuo. - Da bi se osoba koja je ubila Becky mogla vratiti i pokušati ubiti Janie?
- Ili tebe i Christophera.
- Pa, nije mi svejedno. - Christopher i ja smo bili proveli sate razmatrajući sve
moguće scenarije. Već smo bili dogovorili ugradnju alarmnog sustava u našu
kuću. - Još nemaju pojma tko ju je ubio. No, tako su nam barem rekli.
Piper mi je bila draga kao osoba, ali nije joj baš najbolje išlo obavještavanje
o pojedinostima slučajeva i katkad se činilo da nam namjerno pokušava zatajiti
stvari.
- Kako znaš da osoba koja im je nanijela zlo neće pokušati dovršiti posao? -
pitala je Allison.
- Ne znamo, ali neće ona toliko dugo živjeti kod nas. Najviše dva tjedna -
vjerojatno i kraće. - Nagnuo sam se preko stola i prošaptao: - I iskreno, mislim da
nas netko prati, policija ili FBI.
Oči su joj se raširile. - Ozbiljno? Zašto to kažeš?

43
 Knjige.Club Books

Slegnula sam ramenima. - Jednostavno imam takav dojam, čini mi se da me

netko promatra. Ne mogu ti baš objasniti. Ali to je više od osjećaja. I ja i
Christopher smo više puta vidjeli automobile bez oznaka kako nas prate ili su
parkirani ispred naše kuće.
- I to vam nije jezivo?
- Nije, jer sam prilično sigurna da nas prate pozitivci. - Nasmiješila sam joj
se, trudeći se ublažiti joj brige. I meni bi bilo kao njoj da sam na njezinu mjestu.
- Uostalom, nije kao da će istraga završiti nakon što ona bude otpuštena iz bolnice.
Tko zna: možda uhvate krivca prije nego što bude otpuštena i ispadne da smo se
sve ovo vrijeme brinuli nizašto.
- Mislim da radite nešto zaista časno. - Još sam joj u glasu čula da oklijeva. -
Ali ne bojiš li se da ćete se previše vezati? Što će biti nakon što joj pronađu
posvojitelje?
- Očito je da ću se vezati za nju. Mislim, već smo se vezali, ali kad ode iz
bolnice to će joj biti prvi korak u stvarni svijet i želimo se potruditi da taj korak
bude lagan. Zaslužila je to. Što ako završi kod nekih od onih sjebanih udomitelja
i oni je samo još više zaribaju? Ovako ćemo barem znati da je bila pripremljena
najbolje što je mogla biti prije nego što je otišla kod posvojitelja. - Christopher i
ja smo je jučer bili ponovno odveli u park i trebala nam je sva snaga volje koju
smo imali da joj ne kažemo da je pokušavamo neko vrijeme odvesti kod nas doma,
osobito jer je sve više željela vidjeti našu kuću. Christopher je bio ,,fotkao“ svaku
prostoriju i pokazao joj ,,fotke“. Ali naravno, nismo joj mogli reći za našu prijavu
sve dok ne budemo znali da će biti prihvaćena. - Znam da će Christopher biti
najbolji otac. Trebala bi ga vidjeti s njom. To je vjerojatno najslađa stvar koju si
dosad vidjela.
- Točno znam o čemu govoriš. Zaljubila sam se u Grega iznova kad sam ga
vidjela s djecom. Ima nešto u tome kad ih vidiš kao očeve što te navede da ih
zavoliš na sasvim drukčiji način.
- Potpuno. Vjerojatno će mu biti teže nego meni kad se budemo rastajali s
njom jer su već sad toliko bliski, ali možemo mi to. Zaslužila je sigurno mjesto za
oporavak dok ne nađu savršen dom za nju - rekla sam odlučno.
- Ne znam. Samo sam iskrena - malo sam zabrinuta.
Suzbila sam nagon za smijehom. Allison je bila zabrinuta zbog svega.
Oduvijek je bila takva. Bila je jedina osoba za koju sam znala da je u osnovnoj
školi imala čir na želucu.
- Bit će sve u redu - uvjeravala sam je.
Bila sam smirenija nego što sam se nadala da ću biti, ali činili smo pravu stvar.
Christopher je bio šokiran kad sam mu to predložila prije nekoliko dana. Nisam
ga mogla kriviti. Ja obično nisam bila tako impulzivna.

44
 Knjige.Club Books

- Zašto ne bi bilo - rekla sam, smiješeći se. - Možda nam baš to upravo i treba
u ovom trenutku. Stanka tijekom koje ćemo razmišljati o nekom drugom, a ne o
nama samima.
- Theo bi se tako ponosio tobom. - Christopher se nasmijao.
Theo je bio vođa naše grupe za potporu neplodnima. Imao je iskustva s
programima od dvanaest koraka te je uvijek govorio da je najbolji način da
popraviš samog sebe taj da skreneš misli s vlastitih problema i pomogneš nekom
nositi se s njegovima. A ja nisam znala nikog kome je pomoć potrebnija nego
Janie.
- Ali zaista. Možemo je ostaviti u čahuri još neko vrijeme prije nego što je
gurnemo u svijet. Pružiti joj priliku da se još malo oporavi, pružiti joj skrb koju
inače ne bi dobila.
- Ja sam apsolutno za - rekao je sav ushićen.

45
 Knjige.Club Books

JEDANAEST

CHRISTOPHER BAUER

spostavilo se da neće biti tako lako postati hitnim udomiteljima. Nazvao sam
I Piper i rekao joj da smo zainteresirani. Ona nas je obavijestila da ćemo morati
proći inspekciju doma ako se želimo prijaviti za udomitelje. Prvo ćemo se
morati sresti s njom uživo pa smo odmah dogovorili sastanak u bolnici sljedećeg
dana.
Ušetala je u Janienu bolničku sobu tiha i samopouzdana, odjevena u traperice
i majicu kratkih rukava, s torbom preko prsa. Kosa boje kestena bila joj je vezana
u neurednu punđu, sijedih kori na kose. - Bok svima. Ja sam Piper. - Prvo se
rukovala s Hannom. Janie mi je bila u krilu i sakrila je glavu kad joj se
Piper obratila. - Bok, Janie.
Janie se nije pomaknula, nije odvratila pozdrav. Piper mi je rekla da joj je
prethodni sastanak s Janie bio problematičan te stoga nisam bio iznenađen što joj
se Janie nije htjela obratiti. Većina joj je ljudi bila draga, ali bilo je nečeg u vezi s
Piper što Janie nikako nije voljela.
- Mogu li vam donijeti vode ili kave? - pitala je Hannah. Vrtjela je uvojak
kose oko prsta, nešto što bi činila samo kad bi bila napeta ili uznemirena.
Piper je podigla putnu šalicu s logom Starbucksa. - Hvala, ne treba. Današnji
je posjet samo prilika da malo sjednemo i upoznamo se. Često ćemo se viđati
sljedećih nekoliko dana. Uskoro će vam se možda činiti i da se selim k vama, ali
kunem se da nije tako.
Svi smo se nervozno nasmijali, trudeći se razbiti napetost. Nije tratila vrijeme,
odmah se dala na posao. Sljedeći je sat bio posvećen napornom razgovoru o našim
djetinjstvima, iskustvima sa zlostavljanjem, stajalištima o disciplini, mogućoj
povijesti obiteljskog nasilja.
Ispunili smo upitnike o povijesti bolesti i liječenja, obrazovanju i poslovima
koje smo obavljali.
Država je od svih udomitelja tražila da se drže određenih smjernica i provjera
doma bila je obvezna za svakog u našoj situaciji. Hannah je sve to primila u hodu,
ali bila je stvarno napeta zbog posjeta Piper našem domu. Toliko napeta da je noć
prije posjeta u ponoć još ribala kupaonicu iako ju je već prije cijelu oprala. Tri
je sata provela čisteći kuću kao da ima opsesivno-kompulzivni poremećaj. Naša
kuća nije bila tako čista od dana kad smo je kupili. Nismo baš bili neuredni, ali
kuća nam je nedvojbeno odavala dojam da u njoj žive ljudi. Zadnje što smo i ona

46
 Knjige.Club Books

i ja htjeli bilo je vratiti se kući nakon napornoga radnog dana u bolnici i uhvatiti se
usisavača ili pranja suda.
Stajao sam u dovratku i gledao je kako se žestoko bori s keramičkim
pločicama, kantom vode i krpom. - Dušo, mislim da je dosta. Nema šanse da na
tom podu ima i zrnca prašine. Nismo uopće hodali po njemu otkako si ga prošli
put oprala.
Okrenula se i pogledala me, čela blistava od znoja. Nadlanicom je obrisala
kosu s lica. - Samo želim da sve bude savršeno.
- No, kuću si prilično dobro pretvorila u muzej, pa ako ti je to cilj, rekao bih
da si uspjela.
Gađala me krpom. - Grozan si. Svi znaju da se žene sudi prema tome koliko
im je kuća čista i uredna. Ne želim da pomisli da sam lijena.
- I lijeni ljudi mogu biti dobri.
- Začepi! - Nasmijala se. - Ne pomažeš.
- Hajde, idemo leći. - Prišao sam joj i zgrabio kantu. - U kadu ili u umivaonik?
Pokazala je prema kadi i izlio sam vodu. Pružio sam ruku i pomogao joj ustati
pa je privukao k sebi i protrljao joj leđa dlanom. - Sve će biti u redu.
- Nisi nimalo napet? - Podigla je pogled prema meni. Ćelo joj se nabralo od
brige.
Zavrtio sam glavom. - Znam da nam je suđeno. - Raspustio sam joj kosu po
ramenima. Volio sam kad je nosi raspuštenu, ali većinom bi je vezala u rep.
Provukao sam prste kroz nju.
- Samo sam napeta. Što ako...
Pritisnuo sam joj prst na usne i ušutkao je usred rečenice. - Sve će biti u redu.
Vidjet ćeš.

47
 Knjige.Club Books

SLUČAJ #5243

OBAVIJESNI RAZGOVOR S PIPER GOLDSTEIN

e biste mogli naći bolji dom za Janie. Dvadeset sam godina već socijalna
N radnica i upoznala sam jako puno udomitelja. Vjerujte mi, nisu svi dobri
ljudi. Voljela bih da ljudi postanu udomitelji jer imaju veliko srce i žele pomoći
djeci, ali tužno je što to često nije tako.
Većina roditelja s kojima radim udomiteljstvo smatraju poslom. Rade to kako
bi bili plaćeni i vode obitelj kao da je posao. Neću reći da su sve takve obitelji
loše. Neki su zapravo dobri, ali nema tu puno ljubavi i brige osim zadovoljavanja
osnovnih djetetovih životnih potreba. Nemojte me krivo shvatiti - za mnogu djecu
u sustavu i to je puno bol od onog što su proživjela prije pa se stoga ne žalim
previše.
- A Bauerovi? - pitao je Luke.
Otpila sam gutljaj kave. Zaboravio je mlijeko pa sam pila crnu, iako sam znala
da će mi se želudac poslije pobuniti. - Kao što sam vam već rekla, oni su jedni od
dobrih. Dobri su udomiteljski domovi oni u kojima je ljudima zaista stalo do djece
koju su primili. Čine to iz ljubavi, a ne zbog novčane dobiti. To su domovi
u kojima se djeca razvijaju, a Bauerovi su svakako činili takav dom. To nije bilo
upitno.
Terapeutski udomitelji bolje bi se nosili s Janienim problemima, imali više
iskustva s djecom visokog rizika, možda bi bili bolji odabir za nju. Bauerovi nisu
imali nikakva iskustva s djecom s posebnim potrebama, a sasvim sigurno ne s
potrebama djeteta koje je proživjele teško zlostavljanje. Bile su potrebne
posebne vještine kako bi se živjelo s djetetom s poremećenim emocionalnim
razvojem, a ja nisam nimalo sumnjala da je Janie baš takva, uzimajući u obzir
njezin život i moju interakciju s njom. Ali to nije značilo da netko ne može naučiti
nositi se s tim, a Bauerovi su bili voljni naučiti sve što treba. No, nije samo to bilo
posrijedi. Također su je voljeli i Janie je voljela njih. No, voljela je Christophera.
Hannah joj je tek trebala postati draga.
Odlučila sam se onog dana kad sam ušetala u Janienu bolničku sobu na
dogovoren sastanak s njom i vidjela Christophera kako leži pokraj nje, oboje
usnuli. Bio je odjeven u svoju zelenu bolničku odjeću, kao da je upravo došao iz
operacijske dvorane. Ispružio se pokraj nje na krevetu, duge su mu noge dosezale
do ruba. Janiena glava bila mu je na prsima, a rukom je zaštitnički obgrlio
njezino sitno tijelo. Sićušni su joj nožni prsti virili ispod pletenog pokrivača -

48
 Knjige.Club Books

onog koji joj je Hannah isplela. Drugom je rukom čvrsto držao njezine prste. Lice
joj je bilo potpuno spokojno. Doimala se tako smirenom. Istinski smirenom.
Nikad je dotad nisam vidjela tako spokojnom. Janie nikad nije bila mirna. Svaki
joj je mišić imao potrebu micati se i stalno je i neprekidno brbljala, izgovarajući
riječi jednu za drugom.
Nisam ih namjeravala probuditi, iako smo imali dogovoren sastanak.
Trenutak je bio previše lijep da bih ga upropastila. Umjesto toga sjela sam na
jednu od stolica, izvadila prijenosno računalo i počela tipkati izvješće za obiteljski
sud. Namjeravala sam predložiti da se Bauerove proglasi hitnim udomiteljima za
Janie.

49
 Knjige.Club Books

DVANAEST

HANNAH BAUER

ili smo ushićeni kad smo primili poziv kojim nas je Piper obavijestila da je
B naša prijava prihvaćena i da nam je sudac odobrio status privremenih
skrbnika te smo time postali Janieni udomitelji. U bolnici je bila već šest tjedana
i tijekom sljedeća dva tjedna trebalo ju je polako pripremiti za vanjsku skrb.
Christopher je pretraživao Amazon kako bi pronašao knjige koje bi nam mogle
poslužiti za ubrzani tečaj o radu s traumatiziranom djecom. Piper je htjela da
odmah Janie vode u posjete kući jer nije bilo puno vremena, a ja sam bila toliko
ushićena da sam noć prije toga jedva zaspala.
Ovaj je put Janie ušla u auto bez problema i opiranja. Nisam si mogla pomoći
i nasmiješila sam se zbog te male pobjede. Ubrzo smo stigli do naše kuće jer
nismo živjeli daleko od bolnice. Bio je to glavni razlog zašto smo i odabrali baš
tu kuću. Kad smo razmatrali kupnju, spominjali smo mogućnost vožnje biciklom
ili čak šetnje do posla ako poželimo, no već smo šest godina živjeli u njoj, a još
nismo nijedno ni drugo učinili.
Ugasila sam motor i okrenula se u sjedalu. - Janie, ovo je naša kuća. Tu živimo
Christopher i ja.
Očekivala sam da će oklijevati i biti sramežljiva kad uđemo u kuću, no ona je
sve to prihvatila bez imalo straha. Uvijek bi me iznenadila svojom neustrašivošću.
Primila je Christophera za ruku i držala ga tako dok ju je vodio od prostorije do
prostorije. Ja sam hodala za njima i pazila da ne budem nametljiva. Christopher
se uvijek trudio natjerati nas na dodir, ali ja sam htjela njoj dopustiti da sama
odluči kad će se to dogoditi, da mi sama priđe.
Obilazak je naglo stao u kuhinji. Pustila mu je ruku i pojurila u prostoriju.
Ugledala je hladnjak i prišla mu s velikom smiješkom na licu. Potegnula je vrata
pa se namrštila kad se nisu htjela otvoriti. Pokazala je prema njima. - Doktore
Chris, pomozi. Želim hranu.
Zavrtio je glavom. - Nije vrijeme za jelo.
Toptala je nogama. - Gladna sam. Hoću jesti. Sad! - Ponovno je potegnula
vrata, ali nije bilo svrhe jer su bila zaključana. Liječnici su nam rekli da
zaključamo sve hladnjake i ormare jer, ako ih ostavimo otključanima, vjerojatno
će se iz njih uzeti hranu i prejesti se dok joj ne pozli. Još joj se nije smjelo dopustiti
da previše pojede.

50
 Knjige.Club Books

- Dušo, želiš li van? - pitala sam i stala pred nju nadajući se da ću je omesti.
Bila je prava muka ne dati joj hranu, ali liječnici su nas uvjeravali da je najbolje
što možemo učiniti za nju držati se njezina rasporeda hranjenja.
Strijeljala me pogledom i zavrtjela glavom, pokazavši ponovno prema
hladnjaku. Ovaj je put pljesnula rukom po njemu. - Hrana! Hoću jesti!
Bili smo na samo korak od potpunog raspada sustava. Christopher je
odjednom zaplesao, počeo se glupirati i zgrabio je u naručje prije nego što se stigla
usprotiviti. Zavrtio se u krug s njom. - Jeeeej!
Čeznutljivo je pogledala preko ramena prema hladnjaku, ali on ju je ponovno
zavrtio.
- Jeej! - Ovaj sam put ja to viknula. - Ma vidi kako se vrtiš!
Smiješak joj se polako raširio licem. Christopher se nastavio vrtjeti s njom.
Naposljetku se počela hihotati i prestala gledati prema hladnjaku. Izdahnula sam
od olakšanja. Upravo smo položili prvi roditeljski ispit.
No stvari nisu pošle tako glatko tijekom posjeta sljedećeg dana. Ležali smo
bili na podu dnevnog boravka i zabavljali se bojankama kad je odjednom počela
vrištati, ljutito i agresivno. Nisu to bili vriskovi straha nego bijesa. Nije bilo suza.
Nije nam dala da joj priđemo. Svaki put kad bismo joj prišli ona bi glasnije
vrištala.
- Janie, u redu je. Nemaš se čega bojati - rekao joj je Christopher.
Te riječi nisu imale nikakva utjecaja na nju. Kao da ga n e uopće čula; kao da
je bila negdje drugdje. Dahtala je kao da ne može doći do zraka. Christopher ju je
želio privući k sebi, a ona mu je zarila zube u podlakticu. Viknuo je i nagonski se
trznuo unatrag, odgurnuvši je. Ona je zavijala.
Čučnula sam pred nju. - Dušo, u redu...
Pljunula mi je u lice prije nego što sam dovršila rečenicu. Obrisala sam
pljuvačku nadlanicom i pogledala Christophera. Doimao se izgubljenim koliko i
ja.
Bacila se na leđa i počela histerično mlatiti šakama po drvenom podu. Prije
nego što smo shvatili što se događa, udarila je glavom o pod, snažno. Čuo se
glasan udarac.
- O, Bože! - Christopher ju je zgrabio i čvrsto zagrlio, stisnuvši je uz sebe.
Ponovno je vrisnula i udarila ga glavom u nos. Pustio ju je, a ona se bacila natrag
na pod. Unutar samo nekoliko sekundi ponovno je udarala glavom o pod.
- Onesvijestit će se - rekla sam. - Stani iza nje i drži je. Ja ću joj držati noge.
Zgrabio ju je s leđa kako ga ne bi mogla ponovno udariti glavom. Ja sam joj
rukama držala noge pritisnute o pod. Opirala nam se sitnim tijelom prepunim
gnjeva, ali nismo je puštali. Bojala sam se da će iščašiti kuk, toliko se batrgala
trudeći se šutnuti me. Činilo se da su prošli sati prije nego što se prestala boriti i
tijelo joj se napokon opustilo. Kad je konačno završilo, bojali smo se pustiti

51
 Knjige.Club Books

je. Trebalo nam je još nekoliko minuta da je pustimo, a ona je istog trena briznula
u plač i tijelo joj je podrhtavalo od teških jecaja.
Otrčala sam u kupaonicu niz hodnik i zgrabila ručnik pa ga gurnula pod vodu.
Držala sam joj ga na čelu kao da ima vrućicu, nadala se da će hladna voda barem
malo ublažiti vrelinu koja joj je kolala tijelom. Radili smo sve kako bi joj bilo
udobno, na smjenu je držali i masirali joj leđa. Christopher se trudio zavarati je
igricama na svojem mobitelu - one s gorilama obično su je nasmijavale - ali ništa
nije pomoglo.
Plakala je sve do kraja posjeta, dok je nismo odveli natrag u bolnicu. Zavijala
je cijelim putom i još je plakala kad smo otišli iz njezine bolničke sobe.
- Vau, to je bilo intenzivno - rekao je Christopher dok smo se vozili. Omiljena
majica kratkih rukava imala je tragove znoja.
- Jesi li je ikad vidio takvu? - pitala sam.
- Vidio sam nekoliko napadaja prije, ali nisam imao pojma da mogu toliko
dugo trajati. Sestre kažu da katkad jako dugo vrišti, ali nisu nikad spomenule da
to traje satima. Što misliš, možda smo pretjerali? - pitao je. Bilo je očito da je
potresen.
Posegnula sam za njegovom rukom. - Mislim da će joj biti teško prilagoditi
se i da je ovo tek početak.
- Ne znam ni zašto je dobila napadaj. Mislim, jedne smo sekunde crtali
bojicama, druge je vrištala bez razloga. Nisam joj ništa rekao ili takvo što. - Oči
su mu bile prepune pitanja i želje za odgovorima.
Stisnula sam mu ruku. - Vjerojatno joj se u glavi događa puno toga što ne
znamo.
- Ali obično je mogu smiriti. Što će biti kad je ne budem mogao? - Briga mu
je preplavila lice.
- Srećom pa ne moramo ovo sami. - Janie je svaki dan išla na toliko raznih
terapija da nisam znala kako ima vremena za išta drugo. Svaki nam je terapeut
dao sažetak njezine terapije.
- Rhonda mi je rekla da će nam dati hrpu igračaka kojima se koriste za djecu
koja su preživjela teško zlostavljanje. Rekla je da ima i drugih pomagala za nas.
Svakakvih terapijskih igara i knjiga. - Rhonda je bila glavna bolnička psihologinja
i svaki bi dan po dva sata radila s Janie.
- Zaista misliš da će to pomoći?
- Svakako - rekla sam, trudeći se biti jaka za njega iako mi je strah razjedao
utrobu.

52
 Knjige.Club Books

SLUČAJ #5243

OBAVIJESNI RAZGOVOR S PIPER GOLDSTEIN

unce mi je tuklo u oči i tjeralo me da škiljim, ali nije me bilo briga. Bilo je
S dobro stajati vani iako samo pet minuta. Na trenutak sam poželjela biti pušač.
Barem bih tad imala pravi razlog zatražiti ih da mi dopuste izaći nekoliko minuta.
Umjesto toga samo sam ispala sumnjiva kad sam pitala mogu li malo na
zrak. Sumnjičavo su me pogledali, ali nisu mi mogli odbiti zahtjev.
- Samo dajte brzo, da ovo završimo što prije - rekao je Ron, kao da smo pri
kraju. Nadala sam se da jesmo, ali sumnjala sam da je tako. Nismo se još ni
približili teškim temama. Previše su vremena proveli usredotočeni na prvi kućni
posjet Bauera.
Hannah me poslije nazvala, zabrinuta i izmučena, pitajući se jesu li se uvalili
preko glave. Nisam to bila rekla policiji, ali nisu ni pitali tako nešto. Uostalom,
znala sam što bi pomislili da im to kažem, a nije bilo istina. Jednostavno je bila
zabrinuta. Uvijek je bila praktičnija što se tiče Janie, puno više nego Christopher.
- Možemo li išta učiniti kako bi joj bilo bolje? - pitala me tog dana.
- Nastavite sa svim što ste radili dosad, ali iskreno, trebat će puno truda i
vremena da se postigne psihološko i emocionalno zacjeljenje. A to neće početi
sve dok joj ne nađemo stalan dom. Ona toga možda nije svjesna, ali na nekoj se
razini još ne osjeća sigurnom. Nema tog klinca koji se osjeća sigurno ako nema
dom.
- Kakvi su joj izgledi trenutačno?
- Mnogo je ljudi želi. - Protrljala sam čelo razmišljajući o stotinama stranica
papirologije koja me čeka. - Ali to je slatka muka.
- Još niste saznali ništa o članovima njezine obitelji?
- Ništa vrijedno spomena - rekla sam.
Što nije baš bila laž - reći joj da sam posjetila Beckynu majku u zatvoru ne bi
imalo nikakvu svrhu i samo bi je uznemirilo još više, a ionako nije bilo nikakve
koristi od našeg posjeta.
Počinjali bismo od članova obitelji svaki put kad bismo trebali udomiti neko
dijete, a Beckyna je majka, Sue Watson, bila jedina rođakinja koju smo uspjeli
pronaći. Imala je barem dva desetljeća dug policijski dosje i trenutačno je u
zatvoru okruga Fodge čekala suđenje nakon što se izjasnila da se ne osjeća krivom
za treću vožnju u pijanom stanju. Prošlog sam je tjedna posjetila.

53
 Knjige.Club Books

Sue je bila toliko pretila da joj je salo visjelo preko rubova aluminijske stolice.
Nosila je uobičajeni narančasti zatvorenički kombinezon. Žene bi obično plivale
u njemu, ali njoj je bio vrlo tijesan. Kosa joj je bila kovrčava i neuredna, duga i
čupava kao da je godinama nije dotaknula četkom. Prekrižila je ruke na
širokim prstima i strijeljala me pogledom. - Tko ste vi? - Zubi su joj bili truli baš
kao i Janieni.
- Ja sam Piper Goldstein. Razgovarale smo telefonom? Ja sam socijalna
radnica dodijeljena vašoj unuci Janie.
- Što će Janie socijalna radnica? - pitala je, pogledom odmjeravajući ostale
posjetitelje u krcatoj prostoriji kao da bi je mogli čuti, ali nije imala razloga za
brigu; posjeti su bili kratki i nikog nije bilo briga za ikog osim za osobu koju su
došli vidjeti.
- Sud dodijeli socijalnog radnika djetetu svaki put kad su mu potrebni zaštita
i skrb - objasnila sam joj baš kao i kad smo razgovarale preko telefona.
- Kakve to veze ima sa mnom?
Mrzila sam što to uopće moram spominjati, ali nisam imala izbora. Država je
ustrajala na tome da, ako je ikako moguće, dijete smjestimo kod vlastite obitelji.
Katkad bi to pomoglo, ali najčešće ne bi. Disfunkcionalnost se u obiteljima mogla
protezati generacijama unatrag i većinu bi vremena rođaci bili jednako loši kao i
sami roditelji. U Janienu slučaju znala sam da ne bi imala nikakve izglede s
ostatkom proširene obitelji jer je Sue bila uhićena više puta od Becky.
- Pokušavamo pronaći najbolji mogući smještaj za Janie te sam smatrala da
biste nam mogli pomoći s informacijama.
Nagnula se naprijed. - Kakve to informacije trebate?
- Bilo što što nam možete reći o Becky i Janie.
Frknula je nosom. - Nisam tu malu vidjela već godinama.
- Janie ili Becky?
- Obje.
- Jeste li ih svojedobno često viđali?
- Odgojila sam Janie.
Uzela sam olovku u ruke. To je bila nova informacija. - Možete li mi reći
nešto o tome? - pitala sam, zvučeći baš kao novinarka.
- Becky nikad nije htjela tu malu. Jedini razlog što ju je rodila jest što je
predugo čekala da to ode srediti.
- A što je s ocem?
Sue je prasnula u smijeh. - Ocem? Becky ne zna držati noge skupa. Tko zna
tko joj je tata. Becky sigurno nema pojma. - Frknula je nosom. - Dovela sam ih

54
 Knjige.Club Books

kod sebe nakon bolnice. Mislila sam Becky dati još jednu priliku. Možda da se
skine s onog smeća, ali trebala sam znati. - Zakolutala je očima. - Tri tjedna
poslije ponovno je pušila. Nije ni mjesec dana bila s malom. Otišla je jedne noći
i nikad se više nije vratila. Ostavila mi je vražje dijete.
- Koliko je dugo nije bilo? - pitala sam.
Ponovno se nasmijala. Ovaj je put smijeh bio toliko dubok da joj se trbuh
zatresao pod kombinezonom. - Vratila se tek kad je Janie napunila dvije godine.
- I Janie je sve to vrijeme bila kod vas? Nije bila kod još koga?
Kimnula je.
- Zašto se Becky vratila po nju?
- Jer se skinula s droge. Šest je mjeseci bila u nekom programu odvikavanja.
Dala sam joj Janie, ali nije bilo izgleda da tu malu pustim natrag u kuću.
Zabilježila sam vrijeme. - Kakva je Janie bila kao dijete?
- Nikad nije spavala. Znate kako uvijek kažu da mala djeca samo spavaju? E
pa ne Janie. - Zavrtjela je glavom. - Došla je na svijet budna i ostala takva.
- Želite reći da je imala kolike?
Doimala se zbunjenom. - Što vam je to?
- To je kad dijete puno plače. Djeca koja imaju kolike obično ne spavaju puno.
- A ne, ne. Nije to bilo tako. Nije uopće plakala. Samo bi bila budna. Kao što
sam rekla. Samo bi ležala i zurila u strop. Nije htjela imat' posla sa mnom. Nije ju
bilo briga što sam joj baka. Kako da se brinem za dijete koje nije marilo za mene?
- Ne znam. To vam je sigurno bilo teško.
Slegnula je ramenima. - Ma, računala sam da ne možeš birat' dijete. Katkad
dobiješ neko loše.
- I što ste učinili?
- Pustila sam je da radi što god hoće kad je narasla, ali onda je postala gora.
- Kako to mislite?
- Nisam je mogla natjerat‘ da išta napravi. Podivljala bi ako bih joj rekla ne.
Mala bi me šutnula. Probala bi me i ugrist‘. A ako ne bi mogla mene, onda bi
grizla sebe. Ludost potpuna. - Ponovno je kimnula, slažući se sama sa sobom, sve
brže i brže govoreći. - Zatim je počela skidati pelenu i pišat' po svemu. Ne samo
u sobi. Po cijeloj vražjoj kući. Posrala bi se kad god bi joj došlo. Naljutila bi se i
natjerala povratit'. Ja sam rekla nema šanse. Nema šanse da mi se neka mala tako
ponaša, radi mi nered u kući. Tad sam je počela pošteno mlatiti. To sam svoj
svojoj djeci radila. - Pogledala me čvrsto. - Imala sam pravo prebiti djecu kad
divljaju baš kao što je Becky imala pravo prebiti Janie kad divlja.
Svatko tko tuče djecu ima neki izgovor, obično zato što smatraju da ne čine
ništa loše. Ljudi bi čak i Biblijom opravdavali to što tuku djecu. Nisam više znala

55
 Knjige.Club Books

broja roditeljima koji su mi tvrdili da je batina izašla iz raja. Nisam se niti trudila
promijeniti joj stav. Dovoljno će dugo provesti u zatvoru, daleko od svoje djece.
- Je li vas zabrinjavalo to da možda nešto ne valja s Janie?
Nagnula se ponovno naprijed i spustila glas, šapćući kao da smo si najbolje
prijateljice. - Jeste li je ikad pogledali u oči? Budu vam crne k'o noć. Katkad bih
je morala pljusnuti samo da joj postanu ponovno plave. Znate na što mislim? -
Nasmijala se, a ja sam bila poprilično sigurna da je ozbiljna. - Riješila bih seja
nje, vjerujte mi. Razmišljala sam o tome. Ali onda se Becky vratila. Skinula se s
droge i htjela je Janie natrag. Pa sam rekla, »O da, nosi je.«
- Kad ste ih posljednji put vidjeli?
Čelo joj se nabralo dok se pokušavala sjetiti. - Prije dvije godine? Možda prije
tri?
- A kakva je Becky bila tad?
- Luda kao i inače. Ponovno se drogirala i pričala da će voditi Janie u crkvu
da se pastor ponovno pomoli nad njom.
- Znam da ste rekli da niste znali tko je Janien otac, ali je li Becky imala puno
muškaraca u svojem životu?
Morali bismo uvijek pokušati pronaći biološkog oca ih bilo kojeg drugog
muškarca koji bi mogao imati pravo skrbništva. Čak i ako ne bi bili dio njezina
života, morali bismo im pružiti priliku da uzmu Janie. Nikad to još nisam vidjela
da se dogodilo. Očevi bitange ne bi odjednom postali dobri kad ih djeca zatrebaju.
Bila je to tek jedna kvačica koju sam morala staviti na popis.
- Nemam pojma.
- Je li puno muškaraca povrijedilo Becky?
Podigla je obrve. - Ima li neki koji nije?

56
 Knjige.Club Books

TRINAEST

CHRISTOPHER BAUER

io sam jako ushićen što Janie dovodimo doma, ali sama me veličina i težina
B toga zadatka potpuno smoždila kad smo ušetali kroz prednja vrata te sam se
ukočio. Predsoblje se protezalo ispred mene, vodilo u rustikalno namješteni
dnevni boravak zidova u narančastim tonovima, baš kako sam i svojedobno
htio. Sunce je sjalo kroz velike prozore i obasjavalo prostoriju, kupalo svaki
komad lijepo dizajniranog namještaja, ali ništa od toga nije mi se činilo ni
sigurnim ni poznatim. Sve se doimalo drukčijim, čak i umjetnine. Odjednom smo
imali toliko vremena. Hannah i ja smo bili uzeli svatko po tri tjedna godišnjeg
kako bismo bili s Janie sve dok joj ne pronađu obitelj, ali sad kad je napokon
bila kod nas doma, što smo mi zapravo trebali raditi s njom?
Hannah me pogledala i na licu mi pročitala sve što nisam mogao izreći na
glas.
- Da odemo pojesti nešto, ha? - pitala je. Iako je hrana bila vrlo osjet, va tema
što se ticalo Janie, također je bila jedna od rijetkih stvari koje su mogle zajamčiti
da će biti sretna i namjerno smo dolazak kući namjestili da se poklopi s njezinom
užinom. Hannah mi je pružila ruku, a ja sam je primio, zahvalan što je preuzela
čelo. Ušli smo u kuhinju jedno za drugim.
Ostatak je kuće bio ugodan, primamljiv, ispunjen našim jednostavnim stilom
koji je odavao ugođaj doma, no kuhinja je bila druga priča. Bila je namještena za
svrhu i funkciju. Kuhinja bi trebala biti srce doma, mjesto na kojem ljudi provode
najviše vremena, ali to nije vrijedilo kod nas jer smo oboje mrzili kuhati. Ja sam
bio sasvim zadovoljan mogućnošću svake večeri naručiti dostavu hrane ili jesti
obroke iz mikrovalne, ali Hannah je ustrajala na kuhanju te je sve u kuhinji bilo
dizajnirano kako bi joj to olakšalo. Police su bile otvorene kako bi se znalo gdje
je što i uvijek bilo lako dostupno.
Postavili smo ploču za pisanje flomasterom na hladnjak kako bi Janie mogla
vidjeti kad će jesti, baš kao njezin raspored u bolnici. Mjerač vremena bio joj je
postavljen na kuhinjski pult. Kupili smo isti model kakvim su se koristile sestre u
bolnici. Cilj nam je bio zadržati što više toga kakvo je bilo u bolnici, a kako bi joj
rutina ostala ista. Nadali smo se da će i posvojitelji učiniti isto.
Hannah je otključala hladnjak. Janie mi je pustila ruku i potrčala do hladnjaka,
očiju golemih dok je upijala prizor. Vjerojatno nikad još nije vidjela pun hladnjak,
a naš je bio krcat. Sve je bilo u uredno složenim i obilježenim spremnicima.

57
 Knjige.Club Books

- Janie, želim da znaš da je ovo tvoja hrana. - Hannah je rukom pokazivala

policu za policom. - Sve je ovo tvoje. U ovoj kući uvijek ćeš imati hrane. Uvijek
ćemo te hraniti, u redu?
Bila je previše zaokupljena buljenjem u hranu i diranjem posude pune šarenog
narezanog voća - Hanninih ruku djelo - da bi joj odvratila. Pokazala je na jagode.
- To. Hoću to - rekla je.
Hannah je izvadila jagode.
- I to. I to. I to. - Pokazivala je tako brzo da je bilo teško razabrati što točno
pokazuje.
Hannah se nasmijala i izvadila sir i nekoliko listova salame. - A da mi sve to
stavimo na krekere, ha?
Janie se još šire nasmiješila, a ja sam naposljetku imao dojam da mogu disati.
Sjeo sam za kuhinjski pult. Sjeo sam na jednu od tih visokih stolica samo
jedanput, kad smo odlučivali koje kupiti - rijetko kad bismo jeli u kuhinji. Obično
bismo obrok odnijeli u dnevni boravak i jeli dok smo gledali štogod bilo na
televiziji. Smiješak mi je zaigrao u kutovima usana dok mi se Janie uspinjala u
krilo. Možda u kuhinji dosad baš i nismo provodili vrijeme jer nismo imali razloga
za to. Hannah je na pult posložila hranu pa si privukla stolicu. Posegnuo sam za
njom i protrljao joj leđa dok je ona zapanjeno zurila u Janie. Janie, koja je trpala
hranu u usta. Hannah mi se nasmiješila, očiju punih suza od sreće.

Bio sam vrlo napet nizašto. Dan je ispao odličan, bolji nego što bih ikad očekivao.
Nas smo troje završili na Janienu krevetu, stisnuti jedno uz drugo dok smo čitali
knjige. Već smo jedan sat bili u tom položaju.
- Još jednu - rekla je Janie kad je Hannah završila s čitanjem. Obožavala je
slušati priče. To joj je bila jedna od najdražih aktivnosti.
- Obećala si spavati nakon što pročitamo Zviždi za Willija. - Hannah je
zaklopila knjigu i pogledala Janie. Već smo je triput pročitah. Bilo je deset
navečer.
Isturila je donju usnu. - Ne želim spavati.
- Christopher i ja bit ćemo s druge strane vrata ako nas trebaš, u redu?
- Ako išta trebaš, samo nas zazovi i doći ćemo - rekao sam, trljajući joj obraz
dlanom.
Kimnula je. Poljubili smo je u čelo. Zatim smo je polegli na krevet, navukli
joj posteljinu do brade i poslagati plišance oko nje. Nasmiješila nam se. - Laku
noć - rekla je slatko.
- Laku noć, Janie - pjevno smo odvratili u isti glas.

58
 Knjige.Club Books

Vrata smo ostavili odškrinuta pa sjeli na kauč u obiteljskoj prostoriji ispred

njezine sobe. Sjaj tinjalica u hodniku bacao je sjene po zidu. Podigao sam noge
na stolić za kavu i duboko uzdahnuo. Nismo se niti smjestili na kauč kad je Janie
veselo doskakutala iz sobe noseći dinosaura.
- Bokić - rekla je. - Što radite?
Pogledao sam Hannu i oboje smo se trsili ne prasnuti u smijeh.
- Odmaramo se. Baš kao što bi ti trebala - rekao sam. Primio sam je za ruku i
odveo natrag u sobu, ušuškao je baš kao trenutak prije.
Nije bilo toliko smiješno kad je ponovno iskočila iz kreveta čim sam sjeo na
kauč. Sljedeća smo dva sata ponavljali tu rutinu. Hannah i ja smo je na smjenu
odvodili u krevet. Svaki bi put bilo sve teže i teže te smo je naposljetku morah
odvlačiti tamo. Do jedan ujutro oboje smo bili iscrpljeni.
- Zašto ne legneš pokraj nje? - pitala me Hannah. - Vjerojatno će zaspati ako
si ti ondje.
- Znam, ali Piper je ustrajala u tome da ne spavamo s njom.
Piper je stalno isticala koliko je bitno pustiti je da spava sama, inače će joj biti
teže otići kad za to dođe vrijeme. Pokušavali smo joj omogućiti što lakši prelazak,
a ne otežati ga.
- Jedna noć neće napraviti nikakvu štetu, a očito je da neće zaspati sama -
rekla je Hannah.
Slegnuo sam ramenima. - A valjda neće štetiti.
Hannah je uzela deke iz omara u hodniku.
- Što radite? - pitala je Janie, ponovno izašavši iz sobe.
- Christopher će spavati na podu u tvojoj sobi. Hoćeš li tako moći zaspati? -
pitala je. Trudila se zvučati opušteno, ali čuo sam joj iscrpljenost u glasu.
Janie je pljesnula rukama, sjajeći od sreće. - Da!
Pomogao sam Hanni unijeti deke u Janienu sobu pa složio ležaj na podu dok
je Hannah išla po jastuk u našu spavaću sobu.
- Janie, lezi i spavaj - rekao sam.
Bez riječi se bacila na krevet.
- Laku noć - šapnula je Hannah, pružajući mi jastuk, nakon čega se na vršcima
prstiju udaljila iz sobe i ugasila svjetlo.
Ja sam ležao na podu i čekao da mi se oči priviknu na tamu. Polako sam počeo
razabirati detalje prostorije. Njezin mali krevet bio je gurnut do desnog zida, a na
drugu smo stranu kreveta stavili ogradu kako ne bi pala. Poplun je bio jarko žut s
velikim ružičastim cvjetovima. Njezine su omiljene plišane životinje bile
poredane na krevetu. Sredinom prostorije dominirao je kružni sag na ljubičaste i
plave pruge. Toliko smo joj toga htjeli kupiti, ali nije imalo smisla nakrcati joj
sobu stvarima ako će u njoj provesti tako malo vremena.

59
 Knjige.Club Books

Trsio sam se čuti kako diše, osluškivao u potrazi za onim čudnim kliktanjem
koje bi proizvodila u snu. Činilo se da je prošla cijela vječnost, ali onda sam ga
čuo i tijelo mi se opustilo. Sklopio sam oči i istog trena zaspao.
Probudio me oštar udarac u čelo. Naglo sam otvorio oči. Janie je stajala iznad
mene i držala jedan od svojih vlakića. Protrljao sam čelo i našao kvrgu ondje gdje
me udarila.
- Janie, jesi li me ti lupila vlakićem? - pitao sam iznenađeno. Nabijalo mi je
na tome mjestu. Gledala me bezizražajno, bez emocija, izraz lica kakav još nikad
nisam vidio na njoj. - Ne možeš me udarati. Boli me kad me udariš.
Ona je samo zurila u mene u tami. Tinjalica joj je bacala jezivu sjenu preko
lica. Podigla je ruku kao da me se sprema ponovno udariti. Zgrabio sam je za ruku.
- Daj mi taj vlak - rekao sam.
- Ne! - vrisnula je i otrgnula mi ruku iz stiska.
- Janie, daj vlak. Ne možeš lupati ljude igračkama. - Glas sam držao smirenim.
Zavrtjela je glavom.
- Moraš se vratiti u krevet i ne želim da uzmeš vlak jer si me udarila njime.
Oči su joj se stisnule, sitno tijelo napelo od izazova. Jednim je brzim pokretom
bacila vlak prema meni i potrčala prema vratima sobe. Zbacio sam posteljinu sa
sebe i pojurio za njom. Utrčala je u dnevni boravak i pobacala jastuke s kauča,
vrišteći iz petnih žila.
Hannah je izjurila iz naše spavaće sobe. - Što je bilo? - pitala me dok je
promatrala Janie kako jurca prostorijom.
- Mislim da je imala noćnu moru - rekao sam.
Hannah je potrčala za Janie baš kako je ova zgrabila svijeće sa stolića za kavu
i bacila ih na pod. - Janie, prestani!
Lice joj se zgrčilo od bijesa. Strgala je odjeću sa sebe, tresla se u peleni. Šake
je stezala uz bokove. Ogledavala se po prostoriji u potrazi za nečim što bi mogla
uništiti. Hannah je oprezno zakoračila prema Janie kao da je ova divlja mačka.
Čučnula je pred nju.
- Dušo, u redu je. U redu je - rekla je blago. Zgrabila je Janie, čvrsto zagrlila
to sitno tijelo. Janie ju je udarala nogom i vrištala. Zatim je naglo zarila zube u
Hanninu ruku baš kao što je jednom bila učinila meni. Hannah je viknula i
nagonski je pustila. Janie je ponovno potrčala, ovaj put u kuhinju.
Krenuli smo za njom. Srušila je jednu od visokih stolica i sad je stajala pred
hladnjakom, mlatila po njemu. Postala je još više frustrirana kad se hladnjak nije
htio otvoriti, bacila se na pod. Okrenula se na leđa i prije nego što smo se snašli
udarala je silovito glavom o pod. Pritrčali smo joj. Rhonda nam je rekla da je
užasno bitno spriječiti je da se ozlijedi tijekom napadaja i pokazala nam jednu
tehniku držanja.

60
 Knjige.Club Books

- Drži je - rekla je Hannah, skočivši u akciju. Pokušala je zgrabiti Janiene

noge, ali Janie se batrgala i migoljila i bilo je gotovo nemoguće zgrabiti je i držati
na mjestu. Meni je bilo puno lakše zgrabiti je za torzo i saviti joj ruke iza leđa baš
onako kako nam je Rhonda bila pokazala.
Janie se opirala. Režala je, stenjala i vrištala. Bilo bi teško povjerovati da joj
ne nanosimo bol, ali Rhonda nas je uvjeravala da je to siguran način držanja.
Držali smo položaj puni sat prije nego što se napokon smirila. Ali ne i zaspala.
Jednostavno se prestala boriti. Podigao sam je u naručje i odnio u njezinu sobu.
Položio sam je na krevet, a ona je ležala nepomično, zureći u strop.
- Misliš li da je sve u redu? - pitala me Hannah. - Bismo li je trebali odvesti u
bolnicu?
Pogledao sam sat. Bilo je četiri i pol ujutro. - Ne znam.
Hannah je položila dlan na Janieno čelo. - Janie, u redu je. Na sigurnom si.
Janie se nije pomaknula, nije odvratila. Kao da je uopće nije čula. Popeli smo
se na krevet s njom, naslonili leđa na zid. Primio sam joj jednu ručicu, a Hannah
drugu. Sjedili smo tako sve dok nije svanulo.

61
 Knjige.Club Books

ČETRNAEST

HANNAH BAUER

A llison mi je mahnula s mjesta u kutu, a ja sam se probila do nje kroz krcatu

kavanu. Skočila je na noge i zagrlila me pa sjela natrag na stolicu i gurnula
mi kavu preko stola. - Dobro, imaš jedan sat da mi sve ispričaš. Počni.
Janie je bila kod nas već pet dana, a ja s Allison nisam razgovarala još od one
prve noći. Slale smo si poruke, ali čak i njih je bilo malo. Nisam uopće znala
odakle početi priču. Otpila sam gutljaj kave.
- Prilično sam sigurna da je ovo prvi put da sam se odmorila otkako smo je
doveli doma. - Pretpostavili smo da će Janie pozitivno reagirati ako budemo
zadržali njezinu bolničku rutinu, ali nije bilo tako. Vrištala bi i plakala satima.
Većinom smo dane provodili tješeći je. Liječnici i terapeutski tim upozorili su nas
na te epizode, ali bilo je to nešto sasvim drukčije kad iskusite uživo. - Svakog
dana ima napadaje i mogu trajati satima - i ne pretjerujem kad kažem satima - i
nemoguće ju se smiriti. Stalno sam šokirana koliko bijesa može biti u tako maloj
djevojčici. Pjena joj ide na usta i moraš sjediti s njom dok divlja, držati je čvrsto
kako ne bi počela mlatiti glavom. Mrzim je držati tako, ali moramo, da se ne bi
ozlijedila.
- Što je toliko uzruja?
Slegnula sam ramenima. - Katkad nemamo pojma što ga pokreće. Neke su
stvari očite, kao kad joj oduzmemo hranu ili joj kažemo ne, ali većinom nemamo
blage veze.
Allisonino se lice ispunilo tugom. - To zvuči grozno.
- Zasad joj je poprilično grozno. Tako lako njome ovladaju podražaji, a
itekako je svjesna svega oko sebe, tako da poskoči i začepi uši svaki put kad auto
prođe pred kućom. Utorak je bio najteži dan jer je došao smetlarski kamion.
Većinu dana proveli smo trudeći se navesti je da izađe ispod kreveta. E da,
odlučila je da više ne želi nositi odjeću. Grebe i trga je kao da joj pali kožu. Proveli
smo prva dva dana stalno je ponovno i iznova odijevajući jer bi trgala odjeću sa
sebe. - Nasmijala sam se. - Sad je puštamo da trči po kući u pelenama.
- Pelenama?
- A nisam ti rekla da ne zna ići na zahod? - Zaklela bih se da jesam. U bolnici
su joj stavili pelenu, a njoj nije nimalo smetalo trčkarati u njoj. Nisu joj smetale
ni pelene krcate dreka. Da nije bilo mirisa, ne bismo niti primijetili da je pelena

62
 Knjige.Club Books

puna jer se nikad ne bi požalila niti bi nam rekla da je obavila nuždu. Isto je bilo
i s mokrenjem; cijeli bi dan provela u vlastitoj nečisti.
Allison je zavrtjela glavom.
- Da. Nema pojma kako ići na zahod. Ali barem je dobra dok joj mijenjamo
pelene. Legne na pod i digne noge dok čeka da to obavimo. Toliko toga ne zna
napraviti. Recimo ne zna se služiti priborom za jelo. Nije li čudno što je služiti se
priborom za jelo zapravo naučena vještina?
Allison se nasmijala.
- Što je?
- Nije čudno kad imaš djecu. - Oči su joj se razrogačile od užasa. Nagnula se
preko stola i zgrabila me za ruke. - Hannah, oprosti. Idiot sam. Samo mi je
izletjelo. Nisam...
Prekinula sam. je. - Stani. U redu je. Stvarno je u redu. - Vrlo sam se uvjerljivo
nasmiješila. - Znaš kako si govorila da je majčinstvo prepuno konfliktnih
emocija? - Kimnula je. - E pa sad te razumijem. Mislim, rekla sam to i prije, ali
sad te razumijem kako uspijevaš samo ako i sam imaš djecu. Recimo sinoć, nakon
što je završila borba zbog večere, svi smo bili iscrpljeni i frustrirani, ali čim je
Janie ušla u kadu i počela pljuskati i igrati se igračkama, sve smo zaboravili.
Allison je zagrizla u svoj muffin, brzo žvakala kako bi mogla nešto reći. - Bit
će ti jako teško kad ode.
- Hvala na povjerenju - rekla sam. Nasmiješila sam se i gađala je ubrusom.
- Znaš da hoće. - Zavrtjela je glavom.
- Naravno da sam se vezala - neću to poreći - ali zapravo mi je dobro došlo.
Zaista jest, na više načina.
Nakrivila je glavu, i dalje sumnjičava. - Kako to?
- Prije Janie namjeravala sam odustati od želje da budem majka. Nisam ti to
rekla, ali tako je. Ma koliko sam htjela biti majka, nisam mislila da mogu još
jedanput početi se nadati i onda se razočarati, ali Janie me navela da shvatim da
ne želim odustati. Ne mogu odustati jer nema tog razočaranja koje me sad može
navesti da odustanem od toga da budem majka. Okusila sam sad kako je to i nikad
neću biti zadovoljna dok ne dobijem to ponovno.

63
 Knjige.Club Books

PETNAEST

CHRISTOPHER BAUER

romatrao sam kako Carl zaigrano stišće Janiene obraze.

P Nemoj to raditi. Ne voli kad joj se dira lice, htio sam mu doviknuti. Bilo je
tako teško šutjeti. Sve je to bilo tako bolno promatrati, ali nisam mogao otići.
Nisam mogao Janie ostaviti sa strancem. Nije me bilo briga što je stranac prošao
sve provjere i temeljitu provjeru socijalne službe.
Njegova supruga Joyce stajala je pokraj police s knjigama u dnevnom boravku
i razgovarala s Hannom, ali Hannin je pogled bio prikovan za Janie i Carla, baš
kao i moj. Vjerovala mu je koliko i ja.
Nije bilo bitno što se doimaju tako bezopasnima u iznošenim trapericama i u
njima zataknutim majicama kratkih rukava, ali radili su stvari koje Janie ne voli.
Nisu bili usklađeni s njom. Carl još nije uočio da bi se Janie trznula svaki put
kad bi progovorio jer je bio preglasan. Janie je gledala malo u mene, a malo u
Hannu i grickala nokat palca, što je činila samo kad bi joj bilo neugodno.
- Janie, dušo, želiš li doći i razgovarati s Joyce? - rekla je Hannah baš kad sam
ja bio spreman napraviti sličnu diverziju. Nacerio sam se. Htjela je spasiti Janie
koliko i ja. Janie je kimnula i brzo krenula prema Hanni. Joyce je kleknula pred
nju prije nego što je Janie stigla kamo je htjela.
- Voliš li se igrati vani? – pitala ju je Joyce. Bila je u ranim, pedesetima, malo
krupnija i nosila je dugi crveni kardigan iako je bilo jako toplo.
Janie se ukočila.
Bilo je tako već jedan sat, a ja nisam bio siguran koliko još mogu izdržati. Ovi
su ljudi možda bili dobri na papiru, ali nije im išlo s njom uživo. Hannah je podigla
Janie u naručje, a ova je položila glavu Hanni na rame.
- Mislim da je danas jako umorna - rekla je Hannah, ispričavajući im se. -
Možda da dogovorimo posjet za neki drugi put.
Joyce je puhnula, vidljivo uvrijeđena.
Rukovao sam se s Carlom. - Drago mi je bilo upoznati vas.
- I meni. Sigurno ćemo se još čuti - rekao je.
Činio se ljubaznim tipom, ali ne i dobrim odabirom za Janie. Prišao sam Joyce
i zagrlio Hannu. - I vas mi je bilo drago upoznati, Joyce.
- Zaista jest,- rekla je Hannah. Da je nisam poznavao, rekao bih da je iskrena.

64
 Knjige.Club Books

Ispričao sam se i zaputio u stražnje dvorište, u najudaljeniji kut. Nisam htio

da me itko čuje. Nazvao sam Piper i šetkao napeto dok sam čekao da se javi.
Preplavilo me olakšanje kad sam joj čuo glas.
- Užasno je bilo - izvalio sam, preskočivši čavrljanje. - Izgledaju kao da su
ispali iz reklame za autoosiguranje.
Piper se nasmijala. - Zaista? Toliko loše?
- Da. Janie bi se ukočila svaki put kad bi joj se obratili. - Tako je bilo otkako
su došli. Odbila je maknuti se od mene dok smo se upoznavali s njima. Trebalo
joj je deset minuta da uopće pokaže lice.
- U njihovu obranu, vjerojatno bi tako postupila prema bilo kome jer ste joj
vas dvoje stvarno dragi.
Sljedeći su mogući posvojitelji bili još lošiji. Žena je imala grozan zadah i
Janie bi začepila nos svaki put kad bi joj ova prišla. Muž joj imao sumnjičav
pogled, a ja ne vjerujem nikom tko me ne želi pogledati u oči. Ponovno sam bio
izašao van razgovarati s Piper.
- Gdje ti nalaziš ove ljude? - pitao sam.
Očekivao sam da će se ponovno nasmijati, ali s druge me strane linije
dočekala tišina. Trebalo je nekoliko trenutaka da progovori. - Mislim da ćeš
morati spustiti standarde.
Zateklo me to. - Kako to misliš? Pa nijedan ni drugi par nisu dobri za nju. To
je bilo odmah očito. Nisu imali pojma kako se odnositi prema njoj.
- Vidio si dva najbolja para koje smo našli.
- Ma šališ se.
- Ne.
Ovaj je put tišina bila s moje strane linije.
- Što kad bih ti rekao da mi razmišljamo postati stalni udomitelji?
Što nije baš bilo točno. Nisam o tome niti razmišljao sve dok mi nije izletjelo,
ali čim sam to izrekao znao sam da je istina. Htio sam joj biti tata. Što ako je ona
to dijete koje smo sve ovo vrijeme čekali? Možda je ona bila razlog što je sve
pošlo kako je pošlo.

65
 Knjige.Club Books

ŠESNAEST

HANNAH BAUER

grabila sam rub sjedala i strijeljala Christophera pogledom.

Z - Ozbiljan si? Ma kako si mogao? Kako si mogao donijeti takvu odluku a da
mene prvo ne pitaš?
Oči su mu se razrogačile od šoka. - Nisam... samo sam...
- Ma ispljuni više. Što si? Što si mislio kad si Piper rekao da želimo zadržati
Janie? - Ustala sam i odvalila stolicom po zidu iza mene.
- Tiše - prosiktao je. - Čut će te.
Stezala sam čeljust, previše gnjevna da bih mislila razumno. - Kako si mogao
pretpostaviti što bih ja mogla misliti o tome?
Promatrala sam ga i vidjela kad je napokon shvatio. Snizio je glas do šapta. -
Ne želiš je zadržati?
Činilo se da će se rasplakati, a Christopher bi rijetko kad plakao. Svih ovih
godina što smo proveli zajedno vidjela sam ga bila kako plače samo nekoliko puta.
Preplavio me sram i bilo mi je teško išta reći zbog knedle u grlu. - Samo sam...
Mislim, znam da zvuči smiješno i znam da bismo joj bili super roditelji ali... ali
želim malo dijete.
Nisam ga mogla pogledati. Zurila sam u zamišljenu točku na podu kako ne
bih morala podići pogled prema njemu.
Tijekom pokušaja začeća dogovorili smo se da ćemo odustati od svega kad ja
napunim četrdesetu i prihvatiti da nam je sudbina nemati dijete. Ni on ni ja nismo
htjeli djecu odgajati u starosti. Htjeli smo moći trčati za loptama i igrati se skrivača
dok smo sposobni za to, a također nam se nije sviđala pomisao da ne doživimo
unučad. Prošle smo godine bili proslavili moj četrdeset i prvi rođendan i odlučili
da ćemo crtu povući kod četrdeset i trećeg. Stabiliziranje Janie potrajat će
godinama. Jednostavno nije bilo načina da se sve to posloži.
Pričekao je nekoliko minuta prije nego što je progovorio. - Razumijem da
želiš malo dijete i ja oduvijek dijelim tu želju, ali mislim da bismo trebali zaista
razmisliti o ovome prije nego što kažemo ne. Godinama već želimo dijete. To nas
je potpuno obuzelo. A sad? - Podigao mi je glavu rukama kako bih ga pogledala u
oči. - Ovo je kao da je svemir imao poseban plan sve ovo vrijeme i sad nam ga je
bacio u krilo. Ne osjećaš li to?

66
 Knjige.Club Books

- Osjećam. - Svaki djelić mene htio joj je pomoći, pružiti joj savršen dom i
odagnati svu bol, no posvojenje bi značilo odreći se mojeg sna. Morala bih se
pozdraviti s mogućnošću da ikad rodim dijete, držim ga u naručju. Već sam se
odrekla sna da ću sama roditi, da će dijete biološki biti moje. Bih li se mogla
odreći i još jednog komadića srca?
Nisam znala mogu li to. Htjela sam osjetiti sićušnu šaku u svojoj i onaj miris
tek rođenog djeteta. Čeznula sam prisloniti svoje dijete o prsa, hraniti ga, uživati
u svakom prvom iskustvu.
- A što je s ocem? - pitala sam, hvatajući se za slamke.
- Na rodnom listu nije zabilježeno ime oca.
- To znam. Ne govorim o tome. Njezin je otac negdje vani i mi nemamo pojma
o njemu. Što ako je on odgovoran? Što ako dođe po nju?
- Njezin otac neće doći po nju. Vjerojatno i ne zna da ona postoji.
- Ne znaš to. Što ako nakon nekoliko godina on odluči da je želi i dođe po
nju? Ja s Janie sve ovo mogu samo zato što znam da je privremeno pa si ne
dopuštam vezati se za nju kao da je za stalno. Ali kad bih pomislila da ćemo joj
zauvijek biti roditelji? Sve bi bilo drukčije. Sve. - Glas mi je puknuo.
Primio mi je uvojak kose i zataknuo mi ga iza uha. Briga mu se jasno ocrtavala
na licu. - Razumijem tvoje strahove. Sve do jednog. Gle, dan je bio jako dug. I
jako nabijen emocijama. Pričekajmo da prođe noć pa ćemo onda odlučiti, može?
- Protrljao mi je obraz nadlanicom. - Samo razmisli o svemu. Nema pritiska. Ja ću
prihvatiti bilo koju tvoju odluku.
I sljedećih se nekoliko dana trudio biti strpljiv. Nije navaljivao, nije niti
spominjao temu. Ali znala sam da ga to izjeda iznutra. Htio je Janie koliko sam ja
htjela malo dijete i imao je pravo - zaista smo joj bili savršeni roditelji. Nisam mu
tu mogla ništa prigovoriti. Jako će joj dugo trebati medicinska njega, a tko je bolji
za to od nas dvoje. Socijalna joj služba neće pronaći bolje posvojitelje.
Oplakivala sam gubitak svojega malog djeteta bez lica. Činila sam to nasamo
jer Christopher ne bi razumio. Nije on bio kriv. Nema tog muškarca koji može
razumjeti kako je ženi koja nema dijete koje može držati u naručju. Nisam voljela
plakati pred drugima, stoga mi je tuš-kabina postala utočište. Sate sam provela
ondje plačući nakon pobačaja, a sad nije bilo nimalo drukčije. Pustila sam bujicu
iz sebe, ljutitu i bolnu, dok je po meni tekla voda toliko vrela da su mi ostale
crvene mrlje po koži, kao da sam dobila osip.
Dotaknula sam se teme sljedeće noći jer je Christopher svakim danom bivao
sve napetiji iako nije ništa spominjao. Ni ja nisam mogla prestati razmišljati o
posvojenju Janie. Bila bi mi to prva misao nakon buđenja i posljednja prije
počinka.
Čekala sam da Janie bude zaokupljena nekim filmom prije nego što smo se
iskrali u kuhinju a da nas ne uoči. Mrzila je biti sama, osobito noću. Sjela sam na
jednu od visokih stolica, a Christopher je brzo učinio isto, znajući da imamo jako

67
 Knjige.Club Books

malo vremena prije nego što Janie izgubi zanimanje za štogod bilo na ekranu. S
nama je bila već dva tjedna i nije još ni jedan film pogledala do kraja.
- Spremna sam opet razgovarati o posvojenju Janie - rekla sam, ne trateći
vrijeme. Lice mu je zasjalo. Jedva je čekao reći nešto, ali suzdržao se i pustio me
da prva kažem. - Jedno je biti Janieni hitni udomitelji, a posvojiti je nešto sasvim
drugo. Cijeli će nam život biti u neredu i nisam sigurna da si razmislio o
problemima koji će se pojaviti, koje će ona imati. Vidi što smo već vidjeli,
a pretpostavljam da je to samo početak. - Duboko sam udahnula, oprezno birajući
riječi. - Katkad mislim da prepuštaš kormilo svojim osjećajima spram Janie i
želim biti sigurna da si racionalno razmislio o ovom.
Progovorio je čim sam zastala. - Naravno da će biti problema, ali upravo zato
bila bi savršena za nas. Imamo i vremena i spremnosti pomoći joj na načine na
koje nitko drugi vjerojatno nikad neće moći. Svaka će nova obitelj vrlo teško
svladavati njezine medicinske probleme, ali ja se bavim njezinim slučajem od
prvog dana i znam svaku pojedinost. Mogli bismo se pobrinuti da obavi sve
preglede, da se ništa ne propusti. Za službu bi to bio gladak prijelaz. A uz to, imala
bi našu nepodijeljenu pozornost jer ovo nije udomiteljski dom pun druge djece.
- Ali što s emocionalnim problemima? Nemamo pojma kako će se dalje
razvijati sindrom zlostavljanog djeteta. Piper je rekla da je to jedan od najtežih
slučajeva koje je dosad vidjela.
- Ne očekujem da funkcionira kao normalno dijete, baš kao što ni ti ne
očekuješ. Trebat će vremena, ali Hannah, razmisli - tako je mlada i ima toliko
vremena za oporavak. Da, u početku ćemo imati hrpu posla, ali možda dođe dan
kad bude potpuno normalna.
Podigla sam obrve. - Zaista misliš da bi mogla biti normalna?
Christopher je posegnuo i primio moje dlanove među svoje. - Mislim. Vidi
koliko je napredovala u ovo kratko vrijeme što je s nama, a samo smo joj pružili
malo ljubavi i pažnje. Zamisli što bi moglo biti ako bi imala pravi dom s dvoje
roditelja koji je vole i koji su voljni učiniti što god treba da je podupru. Mogli
bismo otići na planirani rodiljski dopust, usredotočiti se na njezinu prilagodbu.
Imalo je smisla, a također je bilo nekako prelijepo pjesnički prikladno. Sve
mi je to bilo jasno. Ali srce me i dalje boljelo.
- Ne znam, Christophere. Kako je ovo imalo drukčije od onog što smo govorili
o djeci koja idu od udomitelja do posvojitelja?
Većinu smo večeri protekle godine proveli sklupčani jedno pokraj drugog na
kauču, gledajući u otvoren laptop na kojem su se vrtjele stotine fotografija djece
za posvojenje. Nisam imala pojma da ih ima toliko. Bila su tu djeca koja već
godinama žive u sustavu socijalne skrbi, braća i sestre koja preklinju da ih se ne
razdvaja. Djeca s teškim tjelesnim invaliditetom. Napuštena djeca. Ma kakva
njihova priča bila, jedno im je bilo zajedničko - sva su tražila obitelj zauvijek i
sva su imala srcedrapajuće priče.

68
 Knjige.Club Books

Klinci iz udomiteljskih domova imali su hrpe problema s kojima se nismo

htjeli nositi. Većina ih je bila ovisna o drogi ili barem izložena njima, neka su
imala zdravstvenih problema koji nisu tretirani na vrijeme ili su teški invalidi.
Nismo im htjeli biti spasioci. Htjeli smo samo biti roditelji.
- Ali nikad nismo upoznali te klince. Možda da jesmo, bilo bi nam drukčije.
- Možda - rekla, sam ali nisam bila uvjerena. Što sam bila bliže pristanku, to
sam bila sve dalje o snova o vlastitom djetetu. - Jesi li ikad razmišljao o opasnosti
u koju ćemo se dovesti ako joj postanemo roditelji? Ne znamo što je bilo s njom,
ne zaista. Ne postoji li golem rizik da će se netko vratiti po nju? Želiš li se vječno
osvrtati preko ramena? Jesi li spreman na to?
Kimnuo je. - Naravno da sam razmislio o svemu tome, i da, spreman sam
riskirati.
- Čak i ako to znači dovesti mene u opasnost? - Izletjelo mi je to bez
razmišljanja. Bila sam očajna.
Stresao se, uvrijeđen. Brzo sam dodala: - Oprosti. Nisam to trebala reći.
- Hannah, nikad te ne bih svjesno doveo u opasnost - rekao je, gutajući bijes
kako bi izbjegao svađu. - Ako bih zaista mislio da bi netko mogao doći po Janie
ili tebe ozlijediti, ne bih niti razmišljao o ovom, ali mislim da nije tako. Uvijek
sam mislio da će policija pronaći počinitelja i poslati ga u zatvor. I dalje to
mislim. Samo još ga nisu pronašli, to je sve.
- Možda nije tako jednostavno. - Uzdahnula sam. Janie se hihotala u dnevnom
boravku, a srce mi je preplavila toplina, baš kao i svaki put kad bi se ona smijala
ili uživala u nečemu. Nisam mogla zanijekati koliko mi već znači. - Moram još
razmisliti.
Poskočio je sa stolice i stao pred mene. - Hannah to je to - nemamo vremena.
Već su joj dogovorili sljedeći dolazak posvojitelja, u utorak, a ako taj ne prođe
dobro, sljedeći tjedan ima još jedan. Što ako nam je ovo posljednja prilika da
budemo predivna obitelj?
- Možeš li mi barem dati još koji dan? - pitala sam.
Kimnuo je, tražeći mi na licu znakove da me barem malo pridobio na svoju
stranu. Ja sam se trsila ostati smirena.
- Idem se istuširati - rekla sam.
Krenula sam u kupaonicu prije nego što je išta stigao reći i pustila vodu.
Nisam više mogla suzdržati suze i sad su klizile niz moje obraze dok se prostorija
punila parom. Zakoračila sam u tuš-kabinu, zatvarajući staklena vrata za sobom.
Nisam još nikad upoznala dijete kojem je više trebao dom od Janie. Nije bilo
klinca čiji smo profil Christopher i ja pogledah, a da mu je trebalo više ljubavi
nego njoj. Znala sam što trebam učiniti, što želim učiniti - ali to nije nimalo
ublažilo bol onog čega sam se time odricala.

69
 Knjige.Club Books

Rekla sam Christopheru neka povede Janie u šetnju dok mu ne pošaljem poruku
da se vrate kući. Neobično me pogledao, ali otišao je bez pitanja. Ja sam, pak,
jurcala po kući pospremajući i namještajući stvari. Ukrasila sam dnevni boravak
balonima i objesila veliki transparent nad kamin na kojem je pisalo ČESTITAMO
- DJEVOJČICA JE. Naručila sam bila našu omiljenu piletinu sa sezamom i
postavila stol u blagovaonici. U najbolju sam vazu na sredinu stola stavila svježi
buket cvijeća. Bilo je savršeno.
Christopheru sam zatim poslala poruku.

Možete doći doma.

Otvorila sam vrata kad sam ih ugledala kako prilaze pločnikom.

Christopher je Janie nosio na leđima.
- Hej, ekipo. Nedostajali ste mi - rekla sam.
- Ovako je već deset ulica - rekao je Christopher. Pravio se da mu smeta što
je nosi, ali oči su mu sjale od radosti.
Povela sam Christophera za ruku u dnevni boravak. Gledao je, upijao sve.
Trebao mu je trenutak da shvati što piše na transparentu. Oči su mu narasle za
nekoliko brojeva.
- Ozbiljno? - pitao je. Spustio je Janie na pod. Ona se znatiželjno ogledavala
oko sebe, gledala balone i transparent, trudila se razabrati što piše.
Kimnula sam. - Ozbiljno.
Zagrlio me i podigao s poda, vrtio me dok je vrištao od smijeha. - Zaista? Pa
sjajno! Napokon ćemo biti roditelji!
Ja sam se smiješila dok je sa mnom plesao kroz dnevni boravak. Bilo je baš
kako sam zamišljala da će reagirati kad mu pokažem test za trudnoću s dvjema
crvenim crtama. Možda ovo i ne bude toliko drukčije, pomislila sam.
Primio mi je lice među dlanove i nježno me poljubio. - Ne mogu vjerovati da
ovo radimo.
Naslonila sam se na njega, pustila da me potpuno obgrli rukama. - Ni ja.

70
 Knjige.Club Books

SLUČAJ #5243

OBAVIJESNI RAZGOVOR S PIPER GOLDSTEIN

T rebalo mi je tri mjeseca da mi nokti izrastu dovoljno da budu krasni i samo

nekoliko minuta da ih izgrizem do prstiju. Toliko sam bila napeta. Zašto su
ustrajali postavljati mi pitanja na koja su već znali odgovore? Duboko sam
udahnula i nadala se da ću im ovaj put dati ono što im treba.
- Posjetila sam ih kod kuće dan nakon njihova odlaska u bolnicu.
- Kojeg odlaska u bolnicu? - pitao je Ron.
- Prvog - rekla sam. Janie je tijekom trećeg tjedna kod Bauerovih otišla u
kupaonicu i progutala šampon. Ispumpali su joj želudac i zadržali je preko noći
na promatranju. - I da, predložila sam da ode u privremeni smještaj jer me šokiralo
koliko su Christopher i Hannah izgledali umorno.
To je uvijek bila dobrodošla stanka za udomitelje. Drugi bi udomitelji
privremeno primili kod sebe vaše dijete, omogućili vam da se odmorite tijekom
vikenda. Za Janie bi to bilo užasno, ali razmatrala sam to jer su njih dvoje užasno
izgledali. Nisu nalikovali na sebe.
Christopher je jedva gledao i bio je neobrijan. Odjeća mu je bila zgužvana i
prljava, kao da je noć prospavao u njoj, što nije bilo nimalo nalik na njega. Uvijek
bi izgledao kao da je upravo došao s golfskog terena, polo-majice zataknute u
izglačane kaki hlače. Sad je sjedio na stolici pokraj kamina u dnevnom boravku.
Hannah nije izgledala nimalo bolje. Napeto je šetkala dnevnim boravkom kao da
se boji da će zaspati na nogama ako stane. Imala je tamne i velike podočnjake.
- I odbili su privremeni smještaj? - pitao je Ron.
Nije mi se svidio ton njegova glasa. - Puno obitelji ga odbije, ali ja ga uvijek
ponudim - rekla sam. - Sjeli smo i razgovarali o važnosti brige za sebe i razvoju
mreže potpore za izazove koji će se pojaviti s vremenom. Janie je imala cijeli tim
koji joj je pomagao s problemima, ali njih dvoje nisu imali nikog. Većina roditelja
zaborave sami na sebe.
- Kakva je bila tema razgovora?
- Poprilično su se izolirali u svojoj kući. Istaknula sam koliko je bitno uključiti
u sve to njihove obitelji i druge ljude od povjerenja, a kako bi imali pomoć pri
skrbi za Janie. Kad imate posla s djetetom s emocionalnim problemima, pomoć je
iznimno važna.

71
 Knjige.Club Books

- Mogu misliti - rekao je Luke bezizražajno. - Zašto su Bauerovi toliko

ustrajali u držanju Janie podalje od svojih obitelji?
Zašto je iz njegovih usta sve zvučalo tako loše i puno zlih namjera? Trudila
sam se sakriti ozlojeđenost u glasu. - Nije bilo tako. Christopher je pročitao
gomilu knjiga o tome kako posvojenom djetetu olakšati prilagodbu tijekom prvih
mjeseci. On i Hannah uzeli su dopust kako bi oboje bili s njom tijekom tih prvih
mjesec dana. Puno stručnjaka kaže da je tijekom tog razdoblja najbolje ograničiti
broj ljudi kojima je dijete izloženo i usredotočiti se na stvaranje povezanosti
između roditelja i djeteta prije nego što se druge ljude uključi. Ali kao što sam
rekla Christopheru, stručnjaci nemaju uvijek pravo.
Luke je podigao obrvu. - Smatrate se stručnjakinjom?
Porumenjela sam. - Ovaj... mislim, bavim se ovim već dvadeset godina...
Rod je kimnuo i dao mi znak da nastavim. Lukea je pogledao blago
ozlojeđeno.
- Objasnila sam mu da se odluka katkad mora donijeti na osnovi vlastite
situacije. Predložila sam mu da upoznaju Janie sa svojim obiteljima.
- Zašto ste toliko ustrajali?
- Jer im je trebala pomoć. Bili su na rubu raspada ako im netko ne pomogne i
to ubrzo.

72
 Knjige.Club Books

SEDAMNAEST

HANNAH BAUER

ovoljno sam puta čula svoje udane prijateljice kako se žale na rodbinu da
D sam znala koliko sreće Christopher i ja imamo što nam se obitelji slažu
otkako su se upoznale. Imali smo jako puno sreće. Christopherovi su roditelji
oduvijek htjeli veliku obitelj, te su vrlo rado prihvatili moju. I jedni i drugi su se
preselili na Floridu kad je došlo vrijeme za mirovinu, održavajući
tradiciju Srednjeg Zapada. Živjeli su na dva sata udaljenosti jedni od drugih i čak
kad mi ne bismo došli dolje u posjet, svraćali bijedni do drugih povremeno.
Christopherov je tata umro prije tri godine i moji su roditelji uvelike pomogli
njegovoj mami Mabel.
Roditelji su nam bili vrlo ushićeni što će upoznati Janie, ali također su
poštovali naš zahtjev za privatnošću. Allison se dogovorila da nam donose hranu,
ali također se pobrinula da svima bude jasno da će se hrana ostaviti na trijemu ili
poslati dostavom. Nju sam prvu bila nazvala kad sam donijela odluku o
posvojenju. Bila je ushićena, nije prestala cičati. Moja je mama bila još
ushićenija. Ona je nazvala Mabel i prije kraja večeri svi su bili na istom letu.
Bila sam napeta kad je svanula subota, ali Janie se činila uzbuđenom što će
upoznati nove ljude. Dopustila mi je da je odjenem u haljinu i počešljam joj kosu,
što je bila rijetkost. Stalno sam bacala pogled prema Christopheru i oboje smo
držali dah, čekajući da se ona glasno pobuni, ali smireno je sjedila tijekom cijelog
procesa. Čak sam joj stavila crvene ukosnice sa svake strane glave. Izgledala je
tako slatko. Christopher je stalno fotografirao, ali ni to joj nije smetalo jer je jako
voljela kad ju se fotografira i nikad joj ne bi dojadilo pregledavati snimke. Za
svaku bi se smiješila i jednostavno sjala na njoj.
Moji roditelji i Mabel prvi su se pojavili, kao i obično. Donijeli su darove
omotane velikim vrpcama. Moja je mama oprezno kleknula pred Janie i na moje
iznenađenje Janie joj se bacila u naručje. - Bok, kako se zoveš? - pitala je,
nasmiješena.
Moja je mama bila zatečena. Proteklih je tjedana slušala moje priče o Janie i
nije bila očekivala tako toplu dobrodošlicu. - Ja sam Lillian i tvoja sam baka. Znaš
li što je baka?
Zavrtjela je glavom.

73
 Knjige.Club Books

Mama je pokazala na mene. - Ja sam Hannina mama. To znači da sam tvoja

baka. - Posegnula je i povukla tatu k sebi. - A ovo je Gene. On je Hannin tata, što
znači da je tvoj djed.
- Hej, mala - rekao je on i promrsio joj blago kosu. Srce mi je naraslo kad joj
se obratio baš kao meni kad sam bila di :te.
Janie je slegnula ramenima i nije se činilo da mari za etikete. - Želite vidjeti
moje igračke?
- Naravno - rekla je mama.
- Hajde. - Zgrabila ih je za ruke i povela u svoju sobu, hodajući između njih
dvoje.
Pogledala sam Christophera. Bio je iznenađen koliko i ja. - Jesi li vidjela? -
pitao me.
Zavrtjela sam glavom od čuđenja. - Vau.
Svaki put kad bi se začulo zvono na vratima Janie bi doskakutala iz svoje sobe
i bacila se na svakog pridošlicu baš kako se bila bacila na moju mamu. Sve ih je
povela u svoju sobu. Nedugo zatim i cijela se zabava preselila u njezinu sobu.
Ograničili smo okupljanje na samo najbližu obitelj i prijatelje, ali čak je i tako
soba bila krcata.
Dylan i Caleb sjedili su na sredini saga s Janie. Iako im je bilo samo devet,
pokraj nje su se doimali poput tinejdžera i shvatila sam tad koliko je Janie sitna
unatoč svim kilogramima koje je dobila. Izvadila je igračke iz kutija i pokazivala
bi ih svakom, a odrasli bi ispuštali »uuu« i »aaa«.
- Super joj je - šapnula mi je mama.
Nasn šila sam se. Sjala je u središtu pozornosti. Podsjetilo me to na sve one
ljude koji su bili oduševljeni njome u bolnici.
- Može li otvoriti naš dar? - pitao je Caleb, gledajući me velikim smeđim
očima uokvirenim tamnim trepavicama za koje bi svaka djevojka ubila. Obojica
su imali predivne oči. Nisam znala kako im Allison ikad išta uspije odbiti.
Pogledala sam Christophera, a on je kimnuo.
- Naravno - rekla sam.
- Mama, gdje smo stavili poklon? - pitao je Caleb.
- U dnevnom boravku je - rekla je Allison.
- A da svi odemo u dnevni boravak i otvorimo poklone? - pitala je Mabel.
Janie se doimala zbunjenom kad su svi krenuli prema dnevnom boravku.
Dyaln je posegnuo za njom. - Hajde, Janie. Zar ne želiš ići otvoriti darove? - pitao
je.
Još se doimala zbunjenom. - Darove?
- Darove. Ma znaš, igračke?

74
 Knjige.Club Books

Zgrabila ga je za ruku i potrčali su u dnevni boravak. Bili su poslagani u veliku

hrpu na stoliću za kavu. Nisam očekivala da će itko donijeti dar, ali nitko se nije
pojavio praznih ruku. Dečki su s oduševljenjem pokazali Janie kako strgati omot
s poklona. Bili su ushićeni koliko i ona, vikali kad i ona. Janie bi doskakutala
do svakog tko joj je dao poklon koji je upravo otvorila i zagrlila ih. - Hvala. Hvala
- rekla bi sretno.
Christopher mi je prišao s leđa i zagrlio me oko struka. Naslonila sam mu se
na prsa i osjetila kako me napetost napušta.
- Nikad je nisam vidio ovako sretnom - šapnuo mi je.
- Ni ja - rekla sam.
Poljubio me u zatiljak. - Vidi naše roditelje.
Djed i bake sjedili su na kauču, a Janie im se bila popela u krilo s velikom
lutkom koju joj je Allison donijela. Rekla sam joj da je to preskup dar, ali kao i
obično, ignorirala me. Djed i bake su na smjenu prebacivali Janie s jednog na
drugo koljeno. Svi su bili tako sretni što kućom trčkara mala djevojčica. Njezina
je energija bila tako drukčija od one Caleba i Dylana.
Kako je dan prolazio, tako sam čekala da Janie uhvati napada ili da
jednostavno postane problematična kad nešto ne bude kako je ona htjela, ali to se
nije dogodilo. Cak ni nakon što smo joj rekli da prestane jesti čokoladnu tortu
koju je donijela Danova supruga. Dopustila mi je da joj uzmem tanjur bez dreke i
da joj obrišem usta bez protivljenja.
Caleb i Dlyan su je obožavali. Svađali su se tko će je sljedeći nositi na leđima
i više od sata igrali su se skrivača u kući pa zatim izašli s njom van. Unajmili smo
nekog da nam sagradi drvenu strukturu za igranje u stražnjem dvorištu čim je naša
prijava za posvojenje prihvaćena. Bila je to jedna od onih koja nema
samo ljuljačke i tobogane nego sve što je Janien fizikalni terapeut predložio da
nabavimo kako bi joj pomogli pri razvoju motoričkih vještina. Bio je tu zid za
penjanje i kućica s teleskopom i pločom za križić-kružić. Svi troje sad su jurcali
strukturom.
Allison mi je prišla dok smo ih gledali kako se igraju. - Predivna je - rekla je
s pivom u ruci. Nisam je sve te godine nikad uspjela natjerati da podijeli sa mnom
bocu vina. Tvrdila je da nakon dugog dana nema bolje stvari od hladnog piva.
Ako je itko mogao razumjeti koliko je teško biti roditelj, bila je to ona.
Obožavala je ljudima reći da prvih godinu dana nakon rođenja blizanaca nije
spavala, a ja mislim da nije pretjerivala jer je nikad nisam vidjela toliko pod
stresom. Bilo je dana kad se činila spremnom počupati si kosu.
- Svakako nije ono što sam zamišljala. - Pogledala me iskosa kao da se pita je
li istina išta što sam joj ispričala o Janie i tome kakve sve probleme radi.
Pijuckala sam vino i nasmijala se. - Možda joj jednostavno nismo dragi.

75
 Knjige.Club Books

OSAMNAEST

CHRISTOPHER BAUER

annah i ja pijuckali smo pića u jednom od naših omiljenih restorana u

H središtu grada. Naši su roditelji namjeravali provesti još nekoliko dana ovdje
i ustrajali su na tome da jednu noć posvetimo samo sebi. Bilo je to prvi put da smo
izašli van bez Janie otkako je došla kod nas.
- Je li ti krivo što smo je ostavili doma? - pitao sam.
- Trebalo bi mi biti, ali nije. Znači li to da sam grozna majka? - Zahihotala se.
Već je bila popila dvije čaše vina, a nakon druge uvijek bi bila pripita.
- Ni meni nije krivo. Mislio sam da će mi biti, ali dobro se osjećam. - Ogledao
sam se po restoranu, pogledao ostale parove u njemu - nekima je bilo zaista super,
neki su se očito svađali i trudili se ne pokazati to u javnosti. - Osjećam se
normalno, kao bilo koji drugi par s djecom koji je malo želio biti sam. Drago mi
je što se sve počelo smirivati. Ovo mi je bio najluđi mjesec u životu.
Lillian i moja mama na smjenu su spavale s Janie. Lillian je to predložila one
prve noći kod nas, a ja sam joj rekao da to neće upaliti jer Janie spava samo ako
sam ja u sobi. Većinu bi noći svi troje spavali kao da smo u gostima kod Janie, ali
nitko se baš ne bi naspavao. Nisam bio siguran što je gore - kad me probude
Janieni užasni krici ili kad ona gnjevno zuri u mene dok spavam. Bio sam uvjeren
da hoda u snu, ali Hannah je bila uvjerena da je budna. Rhonda je rekla da nije
bitno o čemu je riječ jer je to ponašanje sasvim normalno za osobe kojima je
dijagnosticiran posttraumatski stresni poremećaj.
Lillian me preklinjala da barem pokušamo, a ja se nisam usprotivio jer im je
tvrdoglavost obiteljska crta. Bio sam šokiran što se Janie nije opirala toj ideji i što
je s lakoćom zaspala. Sljedeće je noći mojoj mami uspjelo isto. Od samo jedne
prospavane noći osjećao sam se kao nov.
- Nisam imao pojma da će biti ovako teško. Nije da nas nisu upozorili, ali
očito ne znaš kako je sve dok i sam ne postaneš roditelj, ha? - Hannah mi se
nasmiješila. Bilo je lijepo vidjeti je opuštenu, ravne bore na njezinu čelu. - Postaje
bolje, je li tako?
Primio sam je za ruku preko stola. - I bit će samo još bolje.
Upravo smo jučer spriječili potpun raspad sustava tako što smo naveli Janie
da kaže što je muči umjesto da vrišti i batrga se. Jutros je to ponovila s Hannom,
a da joj ništa nismo morali reći. Bile su to male pobjede, ali ipak su se dogodile.
Svi su nam terapeuti govorili da dobro napreduje.
76
 Knjige.Club Books

- Volim je voditi van. Svaki joj je dan Božić. Rado bih da smo znali koliko će
joj biti teško doma.
Kad bismo otišli iz kuće, bila bi to sasvim druga djevojčica. Preobrazila bi se
u slatko i krasno dijete i sve oko sebe zadivljeno upijala. Obožavala je sretati
druge ljude i iskusiti nove stvari, uvijek je bila puna pitanja. Stranci bi komentirali
kako je pristojna i slatka.
Mahnuo sam konobaru da nam donese račun jer nisam htio da se predugo
zadržimo, jer sam znao da mama neće ići spavati dok se ne vratimo. - Sigurno je
u redu da se u ponedjeljak vratim na posao?
Proletjele je vrijeme koje smo proveli zajedno. Hannah i ja smo uzeli dodatni
mjesec dopusta kako bi mogli biti zajedno, kao obitelj. Hannah je mogla ostati na
rodiljskom dopustu još dva mjeseca, ali ja sam se vraćao na posao. Razgovarali
smo o tome da i ja ostanem kod kuće, ali naposljetku smo odlučili da bi za njih
obje bilo najbolje da provedu neko vrijeme same, a kako bi se bolje povezale.
- Volio bih da me prestaneš to pitati. Sve će biti u redu – rekla je.
Potajice joj je bilo drago što se vraćam na posao, iako to nikad ne bi priznala.
Čak ni samoj sebi. Janie je uvijek k meni prvo dolazila, što god joj trebalo. Kad
mene ne bude doma, morat će se obraćati Hanni. Hannah je imala cijeli popis
stvari koje je namjeravala raditi s Janie i čemu će je poučiti, počinjući s abecedom.
Posegnuo sam preko stola i primio je za ruku i čvrsto stisnuo. - Zaista te volim.
- I ja volim tebe.

77
 Knjige.Club Books

DEVETNAEST

HANNAH BAUER

onovno sam Christopheru poslala poruku. Nisam više znala što napraviti, a
P on mi još nije odgovorio.

Janie ne želi razgovarati sa mnom.

Christopher je prije dva sata otišao na posao, a Janie mi se dosad nije ni jednom
obratila. Sjedila je za stolićem za kavu u dnevnom boravku i crtala u jednoj od
svojih najdražih bojanki, no svaki put kad bih joj se pokušala obratiti ili raditi
nešto s njom, ignorirala bi me kao da je gluha.
- Janie, trebaš li pomoć? - pitala sam je prišavši joj.
Ništa.
Kao i svaki put kad bih pokušala razgovarati s njom. Bila je posve u redu za
vrijeme doručka, čavrljala je veselo s oboje o danu pred nama dok je grickala
jagode, a Christopher jeo svoje žitarice i ja pila drugu šalicu kave. Poljubio nas je
obje prije odlaska. Očekivala sam da će se rasplakati ili početi histerizirati. Ali
ovo nisam očekivala.
Mobitel mi se oglasio zujanjem.

Odvedi je van. Idite u park.

To je Christopheru bilo rješenje za sve u vezi s Janie - vodi je van, u svijet.

Obožavala je taj park, ali zapravo bih je nagrađivala za takvo ponašanje ako je
odvedeni u park, ako radimo nešto što ona voli raditi? U kojem ćemo joj trenutku
prestati davati sve što želi, kad ćemo je početi držati odgovornom za njezine
postupke? Nisam htjela da pomisli kako me može ignorirati kao da se ništa
ne događa, a ipak dobiti sve što želi od dana, no također nisam htjela cijeli dan
samo sjediti u kući dok mi ona služi tihu misu. Dan se već rastezao poput
kobasice, a bilo je tek deset i pol. No, neće biti štete ako jedan dan pustim da bude
po njezinu.
- Želiš li ići u park? - pitala sam je, ne očekujući odgovor. - Idemo, obuj cipele.
Nastavila je bijesno bojiti papir crvenom pastelom.

78
 Knjige.Club Books

- Janie, rekla sam ti da obuješ cipele. Jasno mi je da jutros ne razgovaraš sa

mnom, ali moraš raditi što ti kažem. - Bio je to najstroži glas koji sam dosad
upotrijebila na njoj, ali nisam znala što drugo učiniti.
Pričekala sam nekoliko minuta i činilo se da čekam deset kako bih vidjela
hoće li ustati i otići navući na noge ružičaste tenisice koje su bile pred vratima.
Imale su čičak-vrpcu tako da ih je mogla i sama vezati i bile su jedina stvar koju
je dosad pristala nositi na nogama.
Stavila sam ruke na bokove. - Rekla sam ti da nešto napraviš. Ako želiš ići u
park, morat ćeš obuti cipele.
Okrenula mi je leđa.
Zaskočila me ozlojeđenost. Odšetala sam u kuhinju kako bih se smirila. Bila
je samo dijete i nosila se sa svim ovim kako je znala i umjela. Ja sam bila odrasla.
Morala sam ostati smirena i dati joj prostora da procesuira prijelazno razdoblje.
Duboko sam udahnula nekoliko puta prije nego što sam otišla do vrata po njezine
tenisice.
- Ovo danas radim za tebe samo zato što mi je jasno da ti je teško jer je
Christopher otišao na posao i želim ti pomoći da se nosiš s tim. Čini mi se da si
uzrujana i želim da znaš da će sve biti u redu. - Sve sam to govorila dok sam joj
navlačila tenisice na noge. - Vratit će se doma čim obiđe sve svoje pacijente i onda
ćemo biti zajedno.
Imali smo park u susjedstvu, samo šest kvartova od kuće i bila je to lagana
šetnja. Gene ju je počeo voditi tamo tijekom njihova posljednjeg posjeta. Primila
sam je za ruku kao i inače kad bismo išli u šetnju, a ona mi se otela. Podsjetila
sam se da trebam ostati smirena. Pokazivala sam joj ptice i cvijeće cijelim putom,
ali ona je odbijala gledati u svakom smjeru koji bih pokazala.
Lice joj se ozarilo kad je ugledala park. Bio je pun djece i roditelja. Uvijek je
bio takav, bez obzira na doba dana jer je bio i praktičan i lijep. Prostor za igru bio
je prostran, pun tunela, tobogana i sprava. Bilo je plastičnih stijena i zidova za
penjanje. Velike žute tende radile su sjenu i hlad za klince dok se igraju. Park je
bio okružen izletničkim stolovima i klupama za roditelje s kojih mogu promatrati
djecu te je bio potpuno zatvoren ogradom kako bi se mogli opustiti i ne strepiti da
će djeca pobjeći van iz parka.
Janie je istog trena potrčala prema igralištu. Ja sam polako hodala za njom,
tražeći pogledom mame koje poznajem. Tek sam se upoznala s njima i shvatila
sam da mi je teže uklopiti se nego što sam očekivala. Većinom su to bile kućanice
koje su se upoznale dok su im djeca još bila mala. Već su znale sve jedna o drugoj
i o djeci. Upasti u tu grupu sa šestogodišnjom klinkom nije bilo lako.
Mahnula sam trojci koju sam prepoznala, a one su mi mahnule da priđem.
- Kako si? - pitala me Greta. Uvijek je nosila hlače za jogu, kao da je upravo
došla s tečaja i danas nije bilo nimalo drukčije.

79
 Knjige.Club Books

- Dobro sam - rekla sam. Sve su oči bile uprte u mene. Uvijek bi stale sa svim
što rade kad bih im prišla. Moj se tata puno bolje slagao s njima, ali to me baš i
nije iznenadilo. On je bio jedan od najkarizmatičnijih ljudi koje sam poznavala i
uvijek bi privlačio ljude.
- Kako je Janie? - pitala je Sydney, Gretina najbolja prijateljica. Njih su dvije
bile kao prst i nokat još od srednje škole i sve su radile zajedno, uključujući i
rađanje djece najbliže jedna drugoj što su mogle. Janie se u pješčaniku igrala sa
Sydneynom kćeri Violet, dok je Gretina kći Brynn marširala oko njih i davala im
naredbe.
- Sve je super - rekla sam. Nismo im bili otkrili Janieno podrijetlo niti smo im
namjeravali otkriti njezin pravi identitet što smo dulje mogli, barem dok ne uhite
Beckyna ubojicu, no to uhićenje nije bilo ništa bliže nego onog dana kad je Janie
bila primljena u bolnicu. Žene su bile dovoljno ljubazne da ne pokušavaju
izvući pojedinosti iz mene, ali uvijek bi se doimale blago ozlojeđenima što ne
govorim više o Janie, osobito zato što su one uvijek i neprestano pričale o svojoj
djeci.
Janie je doskakutala do klupe i po ruci potapšala Meredith, drugu mamu u
društvu. Meredith je jednom rukom držala dječja kolica i stalno ih pomicala
naprijed-natrag kako bi dijete u njima spavalo dok je u drugoj ruci držala putnu
šalicu punu kave.
- Bok, dušo - rekla je, sagnuvši se kako bi poljubila Janie u glavu, ne prestajući
gurati kolica.
- Bok! - rekla je Janie. - Gdje vam je psić?
- Danas nije tu. Žao mi je. Možda sljedeći put. - Nasmiješila se Janie, koja joj
je uzvratila osmijeh.
- U redu je. Sljedeći put - rekla je Janie. - Bok, bok! - Maknula je Meredith i
otrčala, dozivajući Violet i Brynn neka joj se pridruže na ljuljačkama.
Krv mi je ključala. Jedva sam zadržavala gnjev u sebi. Očekivala sam da će
razgovarati s drugom djecom, ali nije mi bilo ni na kraj pameti da bi se mogla
obratiti drugim ženama. Pričala je s Meredith kao da nije bilo ništa. Trčala je po
spravama za igranje, smijala se i bezbrižno cičala. Ni jednom me nije pogledala.
Mogla sam otići, a ona ne bi uočila da me nema.
Nisam se niti obratila Janie, niti imala ikakva posla s njom dok smo bile u
parku. Bojala sam se da će me ignorirati i da ću biti ponižena pred ostalim
majkama.
Pokušala sam ponovno tijekom povratka kući, u nadi da ju je prošlo. - Baš
smo se lijepo zabavile, ha? - pitala sam, trudeći se da mi se u glasu ne čuje
tjeskoba.
Tišina.
- Želiš li da sutra ponovno dođemo?
Još tišine.
80
 Knjige.Club Books

Pustila sam joj ruku i suzbila suze. Ostatak popodneva ostavila sam je samu,
a njoj to nije nimalo smetalo. Čula je kako se vrata otvaraju kad se Christopher
vratio i istrčala je iz sobe.
- Doktore Chris! - zacičala je i bacila mu se u naručje.
Zagrlio ju je čvrsto, smijao se dok ju je ljubio u glavu. -1 ti si meni nedostajala,
dušo.
Povukla mu je glavu prema sebi i šapnula mu nešto. Oči su mu zaiskrile i
ponovno se nasmijao.
- Moram po namirnice - rekla sam, ali ni on ni ona me naizgled nisu čuli.
Zgrabila sam ključeve i krenula prema autu. Nisam mogla podnijeti ostati ni
minutu dulje u stanu.

- Što sam joj učinila? Ozbiljno, što sam joj učinila? - pitala sam Christophera dok
smo prali zube u kupaonici te večeri. Još sam bila ljutita. I povrijeđena, ali ljutnju
je bilo lakše preusmjeriti.
- Nisi ništa učinila. To se ona samo prilagođava na moj povratak na posao -
rekao je dok je čistio zube koncem kao da se ništa bitno nije dogodilo. - Bit će
dobro za koji dan.
Zakolutala sam očima. - Ne razumiješ. Nema to veze s prilagođavanjem. Ona
me kažnjava.
Prasnuo je u smijeh. - Kažnjava te za što?
Pljesnula sam ga po ruci. - Prestani mi se smijati. Nije smiješno. Rekla sam ti
da je ljutita što je ostala tu sa mnom dok si ti bio na poslu. Ignorira me iz pakosti.
Napokon je prestao čistiti zube i pogledao me. - Čuješ li se? Pakosti? Ona i
ne zna što je to.
- Šališ se? - Podigla sam ruke od muke. - Zna ona biti pakosna i točno zna što
radi.
Zavrtio je glavom, odbijajući mi povjerovati. Odjurila sam u spavaću sobu.
Nije me bilo briga što on misli - ja sam imala pravo u vezi s tim. Danas je
namjerno bila grozna prema meni.

81
 Knjige.Club Books

SLUČAJ #5243

OBAVIJESNI RAZGOVOR S PIPER GOLDSTEIN

uke je listao dosje pred sobom kao da nema briga u životu i kao da nema
L drugog posla danas. Ja sam se zbog toga osjećala samo još više stjeranom u
kut. Podigao je pogled pa ga spustio prije nego što mi se obratio. - Ovdje piše da
ste im pronašli pomoć? Zašto ste smatrali da im je potrebna psihološka pomoć?
Zavrtjela sam glavom. Nije to bilo tako. - Janie je od dana kad je primljena u
bolnicu posjećivala dječjeg psihologa. Sve što sam predložila bilo je da se nađu s
terapeutom za povezivanje.
- Terapeutom za povezivanje?
- To su terapeuti koji rade s djecom koja su žrtve zlostavljanja i koja imaju
problema s povezivanjem s drugima.
Ron se ubacio u razgovor. - Znači smatrali ste da Janie ima problema s
povezivanjem?
- Svatko bi ih u njezinoj situaciji imao.
- Jeste li to rekli Bauerovima?
- Naravno. Također sam im rekla da moraju imati realistična očekivanja
spram Janie.
Svi bi se uvijek pravili da ih nisam upozorila. Ali često bih ih upozorila. Oni
jednostavno ne bi poslušali.
Luke je nakrivio glavu u stranu, pokret na koji sam se navikla u ovo kratko
vrijeme što smo se poznavali. - Kako to mislite?
- Biti roditelj traumatiziranom djetetu iznimno je teško. Većina takve djece
pati od teških problema s povezivanjem s ljudima i majke su često meta njihova
bijesa. Zna postati užasno.
Zakon je tražio da se samo jedanput na mjesec nađem s Bauerovima, ali ja bih
svratila i češće. Svratila sam tako nedugo nakon što se Christopher vratio na posao
te iz prve ruke vidjela Janie kako ignorira Hannu.
Pokucala sam na vrata i samo trenutak poslije Janie ih je otvorila. Namrštila
se kad me ugledala.
- Bok, Janie, kako si? - pitala sam.
- Dobro - rekla je.
- Janie, pusti Piper da uđe - rekla je Hannah iz kuće.

82
 Knjige.Club Books

Janie je stajala, nije se micala.

- Mogu li ući?
Slegnula je ramenima. - Okej. - Zatim se pomaknula u stranu.
- Lijepo je vidjeti te - rekla je Hannah, dolazeći do ulaza. Zagrlila me. - Još se
trudim naviknuti na taj dnevni raspored. Katkad mi se čini da su mi dani i noći još
pomiješani. Tri godine noćnih smjena ostavlja trag.
- Kladim se da će potrgati - rekla sam.
- Upravo sam skuhala čaj. Želiš li malo?
- Može. - Nisam baš bila veliki ljubitelj čaja, ali Hannah bi uvijek ustrajala, a
ja nisam htjela biti nepristojna.
- Janie, želiš li ti nešto popiti?
Janie je hodala kroz dnevni boravak. Nije ništa rekla, nije se okrenula.
- Janie?
Nastavila je ignorirati Hannu i ušetala u svoju sobu.
- Vau, opako - rekla sam.
Hannah mi je pružila šalicu čaja. - Takva je otkako se Christopher vratio na
posao. Potpuno me ignorira. Razgovara sa svima osim sa mnom.
- Ali prošlo je već dva tjedna otkako se Christopher vratio na posao.
Silom se nasmiješila. - Jako duga dva tjedna.
- O, Bože, to je sigurno grozno - rekla sam.
- Hvala. Lijepo je čuti to od tebe. Christopher me gleda kao da pravim frku ni
od čega. Izluđuje me što ne uviđa koliko me to uznemiruje. Jasno mi je da Janie
ima probleme s majčinskim figurama, ali sad je tako neprijateljski nastrojena
prema meni.
Kimnula sam. - Da ne spominjemo da je manipulatorica i voli kontrolirati.
- Nisam namjeravala to reći, ali nekako mi nedostaju njezini ispadi. Barem je
tad imala neku interakciju sa mnom. - Lice joj je bilo naborano od stresa. Kut
usana trzao joj se od želje za mrštenjem.
Položila sam nježno ruku na njezinu. - Ovo ti sigurno nije lako.
Oči su joj bile pune suza. - Nisam uopće sigurna da sam joj draga. S mukom
je sprečavala suze da joj krenu niz obraze. - Nisam ovo nikad na glas rekla. Čak
ni Christopher u.
- Znam da ovo stalno ponavljam, ali trebat će vremena. Prošla su tek dva
mjeseca. Uvijek kažemo obiteljima da će trebati najmanje godinu dana da se stvari
dovedu u normalu. Katkad treba i dulje.
- Smatraš li da će biti bolje? Mislim, sa mnom? - Spustila je pogled, bilo joj
je neugodno uopće postaviti to pitanje.
Zagrlila sam je. - Da, bit će bolje, ali vjerojatno će vam prvo trebati puno
pomoći.
83
 Knjige.Club Books

Lukeov me glas prenuo iz misli. - I preporučili ste im doktoricu Chandler?

- Da. Poštovala sam doktoricu Chandler i znala sam da je najbolja što se tiče
vrlo mlade zlostavljane djece. Ako bi itko mogao pomoći Janie, to je bila ona.

84
 Knjige.Club Books

DVADESET

CHRISTOPHER BAUER

rdinacija doktorice Chandler više je nalikovala na učionicu u vrtiću nego na

O terapeutov ured. Janie se igrala s asistentom doktorice Chandler u susjednoj
prostoriji kako bismo se Hannah i ja mogli nasamo sastati s doktoricom. Bilo je
ondje igračaka i igara i to posvuda. Udobni jastuci i vreće za sjedenje nalazili su
se posvuda. Cijeli je jedan zid bio prekriven dječjim crtežima. Osjećao sam se
poput diva i nisam znao na koje mjesto sjesti jer u prostoriji nije bilo pravog
namještaja. Hannah je pogledom mjerkala prostoriju baš kao i ja. Posvađali smo
se tijekom vožnje autom. Prema ukočenosti njezina tijela bilo mi je jasno da se
još ljuti na mene.
Bilo mi je jasno koliko mora biti frustrirana, ali Janie se nije namjerno prema
njoj tako odnosila, iako je Hannah bila uvjerena da jest. Bilo joj je tek šest godina.
Bila je premlada da bi bila manipulatorica. I uostalom, Hannah je bila odrasla
osoba. Mogla se nositi s time.
Doktorica Chandler ušetala je u prostoriju. - Tako mi je žao što vas nisam
dočekala. Bila sam u drugoj ordinaciji, a promet je prava noćna mora na putu
ovamo.
Bila je starija nego što sam očekivao, visoka i vitka kratke sijede kose u
rasutim kovrčama. Jedva vidljive bore širile su se poput grana iz kutova njezinih
usana i očiju. Lice joj se opustilo od godina i imala je pjege kao u doba kad su se
ljudi mazali dječjim uljem, ne brinući se zbog izlaganja suncu. Oko vrata je nosila
šal cvjetnog uzorka. Podsjećala me na moju baku, odjevena u crveni kardigan,
hlače i cipele debelih potplata. Sjela je na pod graciozno i s lakoćom pa rukom
potapkala po sagu pokraj sebe.
- Hajde, sjednite. Upoznajmo se - rekla je.
Sjeli smo preko puta nje, prekriženih nogu. Hannah se doimala kao da joj je
udobno, ali ja sam se osjećao ukočeno i nezgrapno. Previše me to podsjećalo na
satove joge, a ja sam mrzio jogu. Hannah je nekoliko godina pohađala tečaj joge
ijednom me bila odvukla tamo. Prtljao sam sve vrijeme i nikad se nisam
vratio. Jednostavno to nije bilo za mene.
- Ja sam doktorica Chandler, ali zovite me Anne ako će vam biti ugodnije. -
Prekrižila je ruke na krilu i gledala malo mene, malo nju. - Recite mi što vas je
dovelo k meni danas.
Hannah i ja smo se pogledali i nitko od nas nije htio prvi progovoriti.

85
 Knjige.Club Books

- Nedavno smo postali skrbnici šestogodišnje djevojčice koju se spremamo

posvojiti i naša je socijalna radnica predložila da se nađemo s vama - rekao sam.
Doktorica Chandler je zapljeskala. - Pa to je sjajno. Čestitam! Tko vam je
socijalna radnica?
- Piper Goldstein - rekla je Hannah.
Nasmiješila se znalački. - Piper, da, ona je jedna od dobrih. Imali ste sreće.
Hannah joj je uzvratila osmijeh. - Da, jesmo. Piper je super.
- Jeste li dio međunarodnog programa posvojenja ili lokalnog projekta od
udomitelja do posvojitelja? - pitala je doktorica Chandler.
- Od udomitelja do posvojitelja - rekla je Hannah.
- Jeste li čuli za djevojčicu koja je pronađena na parkiralištu prije nekoliko
mjeseci? - pitao sam. - Ona koja je bila vezana u ormaru?
Doktorica Chandler je kimnula. - Da, čitala sam o njezinu slučaju. Nju
posvajate?
- Da - rekli smo u isti glas pa se napeto nasmijali.
- U tom slučaju pretpostavljam da imate pune ruke posla. Kako vam je s njom?
- Pogled joj je bio pun znatiželje.
Pomno sam birao riječi jer nisam htio još više uznemiriti Hannu. - U bolnici
su joj dijagnosticirali sindrom zlostavljanog djeteta, stoga ima dijelova koji su
veliki izazov, ali stvari polako idu na bolje.
Hannah je frknula nosom.
Doktorica Chandler ju je pogledala. - Pretpostavljam da se ne slažete?
- Slažem se da su stvari bolje nego kad je tek došla živjeti s nama, ali to nije
zato što je njoj bolje - mi smo se samo naučili bolje nositi s njom - rekla je.
- Možete li mi reći nešto više o tome? - pitala je doktorica Chandler.
- No, vrijeme za počinak je od početka problem. Nitko se nije baš naspavao
jer bi ona ili izašla iz kreveta ili bi u svojoj sobi vrištala kao da je deru. Christopher
mora svake noći spavati kod n na podu kako bi ostala u krevetu, inače neće
zaspati. Tako da smo problem riješili u teoriji, ali ne i zaista jer ona ne zna
spavati sama. Rado bih da nauči spavati sama. Ima li to smisla? - Doktorica
Chandler je kimnula, a Hannah je nastavila: - A ima i hrpa drugih stvari. Recimo,
još jede stvari koje nisu hrana. Ovog tjedna našla sam je kako si u usta trpa kosu
koju je iščupala lutki s glave. Nismo imali pojma da će to napraviti, pa smo imali
nekoliko nezgoda i jednom je završila na hitnoj. Nakon toga smo sve u kući stavili
pod ključ. Još je sve pod ključem i ne puštamo je samu jer nikad ne znamo što će
si staviti u usta. I meni je sve to u početku bilo u redu jer mi je bilo bitno da se
Janie osjeća sigurnom s nama, ali smatram da smo to postigli i da je vrijeme
za sljedeći korak, što vjerojatno znači izravno nošenje s problemima.
- Znači smatrate da ste kod kuće samo zamaskirali probleme umjesto da ih
riješite? - pitala je doktorica Chandler.
86
 Knjige.Club Books

- Upravo tako - rekla je Hannah i činilo se da joj je laknulo. - I to nije sve.

Kad je uznemirena, vrlo je agresivna i nasilna. Udara nas, grize, pljuje. Katkad
ustane i stoji pokraj nas tijekom noći i samo nas gleda...
Prekinuo sam je. - Hoda u snu.
Hannah je zavrtjela glavom.
- Ne slažete se? - pitala je doktorica Chandler Hannu.
- Da. Ja mislim da je budna - rekla je Hannah.
- Što radi kad je zateknete kako stoji tako? - pitala je doktorica Chandler.
- Jednom je Christophera udarila u glavu vlakićem. Ne znam što mu sad radi,
ali samo zuri u mene kao da nešto smišlja. Mogu osjetiti kako zrači bijesom - rekla
je Hannah.
- O, Hannah, pretjeruješ - rekao sam.
- Ne pretjerujem. Tako izgleda - rekla je Hannah braneći se.
- A i manipulatorica je.
- Možete li mi dati primjer? - pitala je doktorica Chandler.
- Bez problema. Zato smo i tu. Christopher se prije tri tjedna vratio na posao,
a ona mi se od tog dana nije obratila. Ni riječ mi nije rekla. - Oči su joj bljesnule
od bijesa, ali trenutak poslije je vratila neutralan izraz lica. - Očekivala sam da će
imati problema kad se on vrati na posao te stoga nisam bila iznenađena. Čak
sam joj i dopustila da bude takva nekoliko dana, ali ne možemo više ovako. Nije
to zdravo za ikog od nas. Razgovarat će bilo s kim osim sa mnom, čak i sa
strancima u trgovini.
- Chris, razgovara li s vama?
- Da. - Pognuo sam glavu, ali nisam se htio loše osjećati. Nisam se trebao loše
osjećati jer je Janie drukčije povezana sa mnom, ali Hannah me tjerala da se tako
osjećam.
- Christophere, reci joj kako se tebi obraća. - Hannah je zurila u mene.
Uzdahnuo sam. - Šaptat će ako je Hannah u blizini kako je ne bi mogla čuti
što kaže.
- Sve to što opisujete karakteristične su osobine djece sa sindromom
zlostavljanog djeteta - rekla je doktorica Chandler. - Možda...
Nisam si mogao pomoći. Morao sam joj ponovno upasti u riječ. - Iz njezinih
usta zvuči kao da je Janie užasna djevojčica, a to nije točno. Nevjerojatno je draga.
Ako vidi da u parku neko malo dijete plače, uvijek mu pritrči i zagrli ga. Stalno
postavlja pitanja o svemu i svačemu jer želi naučiti. Trebali biste je vidjeti s
drugim ljudima. Srce bi vam se rastopilo. Ne želim da steknete krivi dojam o njoj.
- Samo zato što je to izazov ne znači da sve to što ste opisali nije stvarno.
Ijedno i drugo može biti istina, iako je teško zamisliti takvo što. Ona može biti
draga i slatka djevojčica, ali i zlobna manipulatorica. - Doktorica Chandler je
zastala kako bi mi njezine riječi sjele. - Jedna od stvari koje jako brzo shvatite u
87
 Knjige.Club Books

vezi s roditeljstvom jest koliko zapravo emocija možete osjećati spram vlastitog
djeteta. To je pravi vrtuljak. U Janienu slučaju dobri trenuci su još puno bolji, a
loši puno gori. Zašto mi ne biste pričali malo o Janienu životu prije vas? Voljela
bih znati što više prije nego što se upoznamo.
Malo smo toga mogli reći, no dali smo sve od sebe. Većinu smo vremena
proveli opisujući njezine zdravstvene tegobe, jer smo o tome znali najviše. Na
smjenu smo opisivali Janien napredak od primitka u bolnicu do njezina
trenutačnog stanja, vodeći računa da ne zaboravimo spomenuti sve terapije na
koje je išla. Doktorica Chandler je znatan dio vremena bila usredotočena na
njezine napadaje bijesa, tražila nas da joj opišemo što ih izaziva i sve što smo
učinili kako bismo ih ublažili.
Vrijeme je proletjele i seansa je završila deset minuta prije punog sata.
Dogovorili smo seansu i za sljedeći tjedan iako nismo bili baš sigurni jesmo li
ovom išta postigli.
- Zaista mi je bilo drago upoznati vas i radujem se upoznavanju vaše obitelji
- rekla je doktorica Chandler dok nas je vodila do vrata.
U tišini smo hodali do auta.
- Želiš li ti voziti doma? - pitao sam. Mrzila je moju vožnju. Rekla je da
previše trzam upravljačem i da joj bude zlo.
Zavrtjela je glavom.
Hannah je zurila kroz prozor dok smo se vozili, usana napućenih kao da je
duboko zamišljena. Znao sam da je ne bi bilo pametno prekinuti. Obratit će mi se
kad bude spremna. Nadao sam se da će to biti uskoro. Mrzio sam svađati se s
njom. Svađe nisu bile česte, stoga bi me uvijek zatekle. Nadao sam se da ćemo
vratiti onaj dojam da smo u istoj ekipi.

88
 Knjige.Club Books

DVADESET I JEDAN

HANNAH BAUER

okušala sam zadržati neutralan izraz lica dok je Janie nogama nabijala o
P naslon mojeg sjedala cijelim putom do prve seanse kod doktorice Chandler.
Dvaput sam od nje zatražila da prestane, ali kao i obično, pravila se da me nije
čula. Doktorica Chandler morala je nešto učiniti. Bila sam na rubu da puknem,
osobito nakon onog što se jučer dogodilo u trgovini. Bio je to već drugi put da je
izvela takav cirkus.
Svratile smo do trgovine po nekoliko stvari i Janie je bila odskakutala do
odjela sa šminkom dok sam ja tražila regenerator za kosu. Odjednom je ispružila
ruku i počela rušiti cijeli red boca šampona kao da su domino-pločice.
- Janie, ne!
Ignorirala me i nastavila hodati. Ja sam se trudila grabiti stvari dok su padale.
Ona je do samog kraja reda odšetala bez stanke pa se okrenula i zaputila natrag
prema meni. Ispružila je ruku kako bi nastavila rušiti boce na drugoj strani
prolaza. Boca je sad bilo svuda po podu.
Zgrabila sam je za ruke. - Prestani!
Otrgnula mi se. Srušila je rukom još boca. Jedna se otvorila od pada i tekućina
se razlila prolazom.
- Prestani! - povikala sam.
Zastala je i na trenutak sam pomislila da je gotova, ali ona se samo okrenula
i pogledala me, lica i očiju punih izazova.
Dala sam sve od sebe kako bih ostala smirena. - Ne možeš raditi nered u
trgovini. - Pokazala sam prema bocama. - Sad ćeš mi pomoći sve ih podići s poda
i vratiti na police.
Isplazila je jezik i zbrisala prije nego što sam imala priliku reagirati. Pogledala
sam nered koji je napravila - prestravljena pomišlju da samo odem i ostavim ga
takvim - potrčala sam za njom. Nije bila u glavnom prolazu. Pogledala sam lijevo
i desno. Šetala sam uzduž i poprijeko glavnim prolazom, pogledom neprestance
tražeći ili nju ili ikakav njezin trag - ljubičastu majicu, plavu kosu, ružičaste
tenisice. Bila sam na rubu panike i upravo je tad ugledala kako se zavlači ujedan
od prolaza na suprotnoj strani. Pojurila sam za njom.
Ovaj je put rušila papirnate ubruse. Dizala sam ih brzo koliko ih je ona rušila,
ali nije dugo trebalo da mi naručje bude prepuno i da koluti papira počnu ispadati

89
 Knjige.Club Books

iz njega. Zgrabila sam je za ruku i potegnula k sebi prije nego što je stigla išta
drugo učiniti.
- Mama, prestani! Boli me! - vrisnula je iz petnih žila baš kako se iza ugla
prolaza pojavila neka žena. Žena koja me tad potpuno zaprepašteno pogledala.
Pokušala sam joj objasniti što se događa, ali zvučala sam kao kreten. Bila sam
toliko bijesna tijekom vožnje doma da nisam rekla ni riječ i u biti sam je od tog
trenutka počela ignorirati. Bilo je to vrlo djetinjasto i nezrelo ponašanje, ali nisam
si mogla pomoći. Nadala sam se da je doktorica Chandler zaista tako dobra
s problematičnom djecom i obiteljima kako Piper tvrdi, jer nama je zaista trebala
pomoć.
Dočekala nas je u svojoj ordinaciji i Janie joj je pritrčala kao i svakoj drugoj
novoj osobi. Stranci su joj često bili među najdražim ljudima.
- Ti si sigurno Janie. Ja sam doktorica Chandler - rekla je liječnica
nasmiješeno.
- Drago mi je - rekla je Janie, uzvrativši smiješak.
- Jesu li ti Christopher i Hannah rekli išta o meni?
Zavrtjela je glavom.
- Znam da si već imala puno liječnika, ali ja sam posebna vrsta. Ja sam
doktorica za osjećaje klinaca. Znaš li što je to?
Janie je zbunjeno nakrivila glavu. - Doktor za osjećaje?
- Da, moj je posao pomoći klincima naučiti o osjećajima, ali većinom se samo
igramo. Voliš li se igrati?
Janiene su oči zaiskrile. - Igrat ćemo se? - Pokazala je oko sebe. - S ovim
igračkama?
- Naravno. S čime se prvo želiš igrati?
Janie je odskakutala do kuće za lutke u kutu. Nisam je uočila kad smo
Christopher i ja prošli put bili u ordinaciji. Bila je visoka gotovo metar, na dva
kata. U svakoj je prostoriji bilo minijaturni namještaj za lutke, a spavaće su sobe
imale prave sagove. Netko je bio uložio jako puno vremena kako bi sve to sastavio
i dodao te posebne detalje, primjerice pletene prekrivače na krevetima i sićušne
jastuke na svim ležajevima. Bila je to kuća za lutke o kakvoj svaka djevojčica
sanja.
- Sviđa li ti se kućica za lutke? - pitala je doktorica Chandler.
Janie je kimnula. Lice joj je bilo rumeno od ushićenja.
Doktorica Chandler prišla joj je i sjela na pod pokraj nje. Izvadila je spremnik.
- Zašto ne odabereš obitelj koju želiš staviti u kućicu? - Spremnik je bio pun svih
zamislivih vrsta lutaka - muškarci, žene, djevojčice, dječaci, čak i životinje. Svih
oblika i veličina.
Ja sam stajala kao ukopana, nesigurna što učiniti. Jesam li ih trebala gledati
dok se igraju? Pridružiti im se? Dosad se svaki terapeut pokazao drukčijim.
90
 Knjige.Club Books

Pogledom sam od doktorice Chandler potražila nekakve upute, ali ona je bila
usredotočena na Janie koja kopa po lutkama. Janie ih je pažljivo vadila jednu po
jednu iz spremnika i proučila bi svaku prije nego što bi je stavila na određenu
hrpu.
- Zašto ne pozovemo Hannu da nam se pridruži? - pitala je doktorica Chandler
nakon nekoliko minuta.
Janie nije ničim pokazala da ju je čula i nastavila je razvrstavati lutke.
- Janie, jesi li čula što sam te pitala?
Nije bilo odgovora.
Doktorica Chandler je nježno položila ruku na Janiena leđa. - Zašto ne bismo
pozvali Hannu da nam se pridruži?
Christopher se uvijek trudio Janie navesti da i mene uključi u igru, baš kao
doktorica Chanlder sad. Janie je odvratila baš kao i kod kuće - nikako.
- Pitat ću Hannu da nam se pridruži. Želim da se i ona igra, jer je zabavno kad
se igramo zajedno i Hannah bi mogla biti povrijeđena ako je ne uključimo. - Glas
joj je bio sladak, ali uspjela je istodobno zvučati kao autoritet. - Hannah, želiš li
nam se pridružiti?
- Naravno. - Prišla sam kućici za lutke i sjela na pod pokraj doktorice
Chandler. Pogledala sam Janiene hrpe lutaka. Odvojila je bila žene od ostalih
lutaka i stavila ih na vlastitu hrpu, podalje od ostalih.
- Ove ću - rekla je ponosno. Stavila je u kuću odabrane lutke s kojima će se
igrati. Nisam bila iznenađena kad sam vidjela da je riječ o lutki bijelog muškarca
i lutki male djevojčice. Posjela ih je za blagovaonički stol i objavila: - Sad će
večerati.
Pogledala sam doktoricu Chandler. Je li uočila da je Janie odbacila sve lutke
odraslih žena? Je li joj bilo jasno što Janie radi?
- Što će jesti? - pitala je doktorica Chandler.
- Hot-dog i sladoled.
- Fino. Zvuči slasno. Volim sladoled.
- I ja - rekla je Janie.
- Voli li i Hannah sladoled?
Nije bilo odgovora.
- Voli li i Hannah sladoled?
Janie je počela pjevušiti ispod glasa.
- Možeš li mi reći nešto o obitelji u kućici za lutke?
Pokazala je na muškarca u stolici. - Ovo je tata. - Pokazala je na djevojčicu u
stolici pokraj njega. - A ovo je djevojčica.
- A gdje je mama?
Janie je s gađenjem nabrala usne. - Ne. Nema mame.

91
 Knjige.Club Books

Ostatak je seanse protekao u istom tonu. Ja bih ih pratila dok se igraju, a

doktorica Chandler bi joj postavljala pitanja. Kad je seansi došao kraj, zatražila je
od recepcionarke da Janie odvede u čekaonicu i da joj nešto čita dok bude
razgovarala sa mnom.
- Ovo vam je sigurno bilo teško - rekla je čim su se vrata zatvorila iza nje.
Bila sam na rubu suza. - Nije bilo lako. - Silom sam se nasmiješila.
Povela me natrag do saga, gdje smo sjele. Lice joj je preplavila briga. - Janie
očito ima problema s povezivanjem, ali ne s vama.
- Prekrižila je ruke u krilu. - S vama ih glumi, ali problemi nisu usmjereni na
vas, makar se takvim možda činili. Usmjereni su na njezinu majku. Razmislite o
onom što znamo o njezinoj majci...
- Podigla je prste dok je pričala. - Zaključavala bi je u kamp-prikolicu i nikad
je ne bi puštala van. Nijedanput. Vezala ju je kao da je pas, jedva ju je hranila.
Nije se skrbila za nju. Ali jedva da smo zagrebli površinu. Priču koju znamo
ispričalo nam je njezino tijelo. Ostatak možemo samo nagađati. Ima smisla da ona
mrzi svoju majku. Ali ne samo nju - sve majke. Žene povezuje s majkama, a vi
ste, nažalost, baš u toj ulozi. Sav je svoj bijes i osjećaje prema svojoj biološkoj
majci usmjerila na vas. - Duboko je udahnula. - No, to vam nimalo ne olakšava
stvar. Sigurno vas boli.
Očajnički sam joj htjela reći da joj teorija ima smisla samo ako je Becky ta
koja ju je ozlijedila. A to nismo nikako mogli znati sve dok Janie ne počne pričati
o onom što se dogodilo, jer Becky sasvim sigurno nismo mogli pitati o tome. Na
trenutak sam pomislila prekršiti pravila i reći joj da Janiena majka nije nestala -
nego da je pokojna - no Piper nas je uvjeravala kako je za sve najbolje da to
zadržimo tajnom sve dok policija ne završi istragu. Htjeli su da osoba koja je
povrijedila Becky pomisli da je ona živa ili da barem ne bude sigurna što je s
njom.
Duboko sam uzdahnula. - Nitko drugi ne vidi kako je zaista. Christopher se
pravi da to uopće nije neki problem, a ja se zbog toga osjećam ludom.
- Niste ludi. Ona namjerno izbjegava sve što ima ikakve veze s vama.
- Što bih onda trebala učiniti? - pitala sam.
- Nemate što učiniti u ovom trenutku - rekla je. - Ona je na traumatičan način
bila lišena majčine ljubavi i privrženosti. U njezinoj glavi svijet nije sigurno
mjesto i majkama se ne može vjerovati. Razmislite malo - obično kad djeca plaču,
netko ih uzme u naručje, netko ih hrani kad su gladna. Janie to nikad nije
iskusila. Ne vjeruje vam te vas stoga odbacuje iako ste upravo ono što joj najviše
treba.
Navela mi je ciljeve Janiene terapije. Prvo što je htjela bilo je naučiti je kako
prepoznati i imenovati svoje emocije. Objasnila je da mala djeca zlostavljanje
smatraju svojom krivnjom i da nam je glavni cilj pomoći Janie shvatiti da ona nije
odgovorna. Namjeravala je poraditi na razvoju odnosa s njom i izgradnji drugih

92
 Knjige.Club Books

Janienih vještina prije nego što se pozabavi njenim problemima s povezivanjem.

Meni je sve to zvučalo vrlo intenzivno.
Kad sam te noći došla kući, obavijestila sam Christophera o svemu. Naljutio
se kad sam mu opisala seansu, kao da sam bez njegova znanja otišla sklopiti tajni
savez s doktoricom Chandler, iako je on znao da je seansa dogovorena.
Razgovarali smo o njoj prije mojeg odlaska.
- Rekao si mi da je sama odvedem - zaplakala sam. - Mogli smo promijeniti
termin ako si htio ići s nama.
- Nisam znao da ćete donijeti sve te važne odluke. - Čelo mu se nabralo.
Podigla sam ruke. - Nismo donijele nikakve odluke. Jedina odluka je da će
Janie trebati jako puno terapije, a to smo već znali.
Gledao je Janie kako lista knjige na stoliću za kavu u dnevnom boravku.
Pjevušila je sve vrijeme ispod glasa. - Ona i ne zna da te povređuje time što te
ignorira.
- O, Bože, Christophere. Zna ona što radi i radi to namjerno. - Trudila sam se
spriječiti da mi se u glasu čuje bijes. Katkad bih je ugledala kako me kradomice
gleda kad misli da je ne vidim i nije bilo zabune, izgledala bi tako samodopadno
kad bi razgovarala s nekim tko je s nama prostoriji ili u blizini.
- Nije to njezina krivnja.
- Voljela bih da slušaš što ti govorim. Ja se zapravo slažem s tobom. Nije to
njezina krivnja. Ne može poništiti što joj je njezina mama napravila i nije uopće
svjesna da me zbog toga mrzi, ali Christophere, ona me sasvim sigurno mrzi.

93
 Knjige.Club Books

DVADESET I DVA

CHRISTOPHER BAUER

lušao sam kako doktorica Chandler ponovno objašnjava da je Janieno

S ponašanje motivirano pažnjom i kako nije bitno je li ona pozitivna ili
negativna. Tijekom naše druge zajedničke seanse uvjerila nas je da trebamo
ignorirati njezino loše ponašanje kad god možemo jer se Janie hrani pažnjom i
emocionalnom energijom koju joj pružamo kad ima napadaje. Sad smo je samo
hvalili i obraćali bismo pozornost na nju samo kad bi učinila nešto dobro, makar
to bila i sitnica. Zasad je djelovalo. Ovog smo tjedna imali devet ispada manje.
- Mislim da je došlo vrijeme da se pozabavimo Janienom selektivnom
nijemošću - rekla je zatim.
Mrzio sam i taj naziv i činjenicu da je doktorica Chandler etiketirala njezino
ponašanje. Nisam volio djecu etiketirati psihološkim poremećajima. Bila su
premlada da im postavimo dijagnozu mentalnog zdravlja. Klinci se stalno
mijenjaju. I uostalom, kako se može postaviti ikakva dijagnoza njezina
psihološkog stanja ako je ona tako traumatizirana i još zaostaje u razvoju? Prvo
bismo joj trebali omogućiti da dosegne točku razvoja u kojoj bi trebala biti.
- Tijekom noćašnje rutine prije spavanja, želim da Janie objasnite kako biste
voljeli da Hanni poželi laku noć nakon što završite s čitanjem. Sve što treba je reći
joj laku noć. To je sve. Dajte joj do znanja da joj vi više nećete poželjeti laku noć
dok ona ne poželi laku noć Hanni jer nije pošteno vama reći laku noć, a da ne
kaže i njoj - rekla je doktorica Chandler vrlo samouvjereno.
- A ako to ne kaže? - pitao sam.
- Onda joj nećete reći laku noć - rekla je doktorica Chandler kao da je moglo
biti tako jednostavno.
- To mi se čini jako zlobnim. - I djetinjastim, htio sam dodati, ali ne na glas.
Ona je navodno bila stručnjak.
- Janie mora naučiti da ste vas dvoje par i da, povrijedi li Hannu, povrijedit će
i vas jer je vama stalo do Hanne koliko i do nje. - Njezin me glas podsjećao na
način na koji se bila obraćala Janie - smireno, nikad ni preglasno, ni pretiho. -
Djeca koja su proživjela traumu stručnjaci su za triangulaciju.
- Triangulaciju? - pitao sam.
- Dijete će se ponašati na jedan način s jednim roditeljem pa na drugi način s
drugim. Pokušat će na razne načine napraviti raskol među roditeljima.

94
 Knjige.Club Books

- Janie to ne radi.
Hannah je dlanom lupila jastuk koji je bila držala u krilu tijekom seanse. - Ti
to ozbiljno? Ona to sasvim sigurno radi.
- Ma kad?
- Kad? - Lice joj se zgrčilo od bijesa. - Sve vrijeme. Otkako sam je upoznala.
Sjeti se, taj dan nije htjela niti razgovarati sa mnom?
- Bila je uzrujana. Odbila bi razgovarati bilo s kime.
Hannah je žestoko zavrtjela glavom. - Nekoć sam to mislila, ali nije više tako.
Ona me oduvijek smatra neprijateljem.
Frknuo sam nosom. - Neprijateljem? Ponašaš se kao ljubomorna djevojka.
Hannah, ona je samo djevojčica.
- Misliš da to ne znam? - odbrusila je.
Doktorica Chandler podignula je ruku. - Okej, vidim da sam dotaknula živac.
Ovo je dobro.
Pogledao sam je kao da je luda. - Kako je ovo dobro?
- Savršeno prikazuje koliko se potrudila nahuškati vas jedno na drugo - rekla
je.
I Hannah i ja smo je zbunjeno pogledali.
- U ovom trenutku Janie smatra da ste na njezinoj strani i da se trenutačno vi
i ona borite protiv Hanne.
- Ali ja jesam na njezinoj strani... - Nisam htio da zvuči kao da sam protiv
Hanne, ali Janie nije imala veću potporu od moje. Uvijek ću biti na njezinoj strani,
voditi računa o njezinim najboljim interesima.
- Nema strana. O tome je riječ. - Nagnula se naprijed, prema meni. - Vas troje
ste obitelj. Nitko tu nije protiv nikog. Svi ste zajedno i povrijediti člana obitelji
nije u redu. To nju pokušavamo naučiti ovom vježbom.
Potpuno sam zaboravio na vježbu.
- A što da napravimo ako mi ne bude rekla laku noć? - pitala je Hannah.
- Onda ćete vi njoj reći laku noć, a Christopher neće. Nakon toga ćete učiniti
što i inače. Nije da ćete je ignorirati potpuno ili takvo što. Držite se ostatka rutine.
- Ostatak rutine znači spavanje na njezinu podu - rekao sam.
- Onda ćete to i učiniti - rekla je ona kratko.

- Mislim da ovo nije dobra zamisao - rekao sam Hanni tijekom vožnje kući. U
posljednjih deset minuta seanse bio sam zbunjen, pokušavao shvatiti kako i zašto
bi netko htio svjesno manipulirati šestogodišnjim djetetom, a osobito onim koje
je traumatizirano, i navesti to dijete da učini nešto što vi želite. Doktorica
95
 Knjige.Club Books

Chandler stalno nam je ponavljala da je Janiena šutnja spram Hanne samo njezin
način izražavanja bijesa i povrijeđenosti prema svojoj majci. Ako je to bio razlog,
a ja sam smatrao da jest, nije mi bilo jasno kako tjerati Janie da razgovara s
Hannom može biti dobra ideja. Pokazivala je svoje osjećaje na jedini način koji
je znala, a sve što sam bio pročitao odnosilo se na to da je bitno dopustiti
zlostavljanoj djeci da sama donose odluke.
Janie je imala pravo ljutiti se na svoju mamu. Doktorica Chandler trebala joj
je tijekom njihovih individualnih seansi pomagati izraziti osjećaje spram svoje
majke. Rekla je da klinci često kroz igru pokazuju što su preživjeli i da je Janie
počela činiti baš to. Nije mi bilo jasno zašto ne možemo Janie dati vremena da
procesira osjećaje prema majci.
Bio sam uvjeren da će, jednom kad ih izrazi, početi razgovarati s Hannom
sama od sebe, a da je mi ne gurkamo. Protivio sam se tjeranju Janie na razgovor
s Hannom. Ništa mi od svega toga nije sjedalo.
Ona je puhnula. - Čemu odlasci na terapiju ako nećeš raditi što nam
terapeutkinja predloži?
- Možda ona nije najbolja terapeutkinja za nas. - Bilo je i drugih terapeuta
specijaliziranih za probleme s privrženošću. Potražio sam ih nakon što nam je
Piper predložila da počnemo ići takvom stručnjaku. Doktorica Chandler imala je
odlične recenzije, ali imali su ih i mnogi drugi.
- Piper ju je preporučila. Ona je najbolja u svojem poslu. - Strijeljala me
pogledom.
Ostavio sam se te teme, ali ostao sam napet i tjeskoba mi je rasla kako se
približavalo vrijeme počinka. Slagao sam se da Janie trebamo postaviti neke
granice, ali ona je bila previše krhka da bismo je gurali u bilo što. Zar je bilo toliko
loše dopustiti joj da ima ispade sve dok ne izbaci što treba iz sebe? Uz to,
povrijediti nekog tko je već toliko povrijeđen doimalo mi se pogrešnim u samoj
svojoj srži. Zašto Hannah nije to shvaćala?
Ušuškali smo je u krevet kao i uvijek i dvaput joj pročitali Harolda i
Ljubičasti kanjon jer joj je to bila najnovija opsesija. Znala je tu knjigu gotovo
napamet. Hannah ju je čvrsto zagrlila i poljubila kao i uvijek, unatoč izostanku
ikakve Janiene reakcije. Večeras je bilo baš kao i inače. Janie je sjedila ukočena
kao daska, ruku uz bokove.
- Laku noć, Janie - rekla je Hannah.
Janie ju je ignorirala. Nadao sam se da će joj se noćas napokon obratiti i da
nećemo morati provesti onaj plan.
- Dušo, Hannah ti je rekla laku noć i nije lijepo ignorirati je. Na taj je način
povrijediš - izrecitirao sam što mi je doktorica Chandler rekla da kažem. - Mi smo
obitelj i nije u redu povrijediti Hannine osjećaje. Želim da joj kažeš laku noć.
Oštro me pogledala.

96
 Knjige.Club Books

- Neću ti reći laku noć sve dok ti Hanni ne kažeš laku noć jer nije lijepo i nije
pošteno. A u našoj obitelji uvijek smo pošteni jedni prema drugima. - Sve je to
zvučalo ispravno, ali osjećao sam se kao da radim nešto loše.
Stisnula je vjeđe u proreze. - Neću.
Hannah je skliznula s kreveta. - Hajde, Christophere. Vrijeme je za krevet.
Janie se okrenula i uputila joj bijesan pogled. Obično bi je potpuno ignorirala
kao da je Hannah nevidljiva. Ovo je bilo prvi put u više tjedana da je nekako
reagirala na nju. Nisam znao je li to dobar ili loš znak. Hannah mi je pružila ruku,
a ja sam je primio. Povela me do ležaja od plahti i deka na podu kao da sam
dijete. Janie se nagnula na krevetu i šibala nas pogledom.
- Idem spavati - rekao sam.
- Ne! Moraš mi reći laku noć! Reci mi laku noć! - vrištala je Janie.
Hannah je prišla prekidaču i ugasila svjetlo. Izašla je iz sobe, ali vidio sam
kako joj se sjena zadržala u hodniku. Sklopio sam oči i pretvarao se da spavam.
Janie je počela zavijati. - Reci laku noć! Reci laku noć! - Grabila je plišane
igračke i gađala me njima. Zbacila je posteljinu s kreveta i gađala me komadima
sve dok joj nije ostao samo goli madrac.
Škrgutao sam zubima, sileći se ne pomaknuti. Tako sam je jako htio utješiti.
Doslovno me boljelo što je ne mogu zagrliti ili joj se obratiti.
Činiš pravu stvar. Doktorica Chandler je rekla da će ovo pomoći, ponavljao
sam si stalno i iznova dok sam se trudio ostati jak.
Sljedeća dva sata naizmjence je vrištala i plakala. Naposljetku je utihnula.
Dao sam joj još nekoliko minuta prije nego što sam odahnuo od olakšanja što je
napokon gotovo. Preživjeli smo tu neobičnu psihološku bitku koju smo vodili.
Uspravio sam se na koljena i virnuo prema krevetu kako bih se uvjerio da spava.
Bila je sklupčana uza zid, ljuljala se naprijed-natrag. Noge je privukla uz prsa,
obgrlila ih rukama. Strgnula je svu odjeću sa sebe, uključujući i pelenu te je stoga
bila potpuno gola. Pobliže sam je pogledao. Imala je nečeg po ustima, a prsa su
joj bila prekrivena rigotinom. Grižnja savjesti mlatila me šakama i nogama. Zbog
mene se toliko jako rasplakala da je povratila. Skočio sam na noge, upalio svjetlo
i potrčao k njoj. Ljepljiva tvar nije bila rigotina - bila je to krv.
- Janie! - povikao sam. Zgrabio sam joj lice među dlanove. Iz donje joj je usne
liptala krv. Nedostajali su cijeli komadi mesa. Hannah je utrčala u sobu kad sam
upalio svjetlo i sad je stajala pokraj mene i prestravljeno zurila u Janie.
- Kako je to napravila? Ne razumijem - rekla je u nevjerici.
- Progrizla si je kožu - rekao sam.

97
 Knjige.Club Books

SLUČAJ #5243

OBAVIJESNI RAZGOVOR S PIPER GOLDSTEIN

Z urila sam u fotografiju ispred sebe. Bila je to jedna od onih iz Janiena drugog
posjeta Odjelu hitne - onom kad je dobila dvanaest šavova na donjoj usni.
Ista je takva fotografija bila u dosjeu na mojem stolu. Trebala sam znati da će tu
iskoristiti. Nisam niti čekala da mi postave pitanje.
- Znam što mislite, ali nije istina. Nisu je ozlijedili. Sama si je to učinila.
Vjerovala sam im i to ne zato što sam blesava. Jednom sam vidjela kako se Janie
toliko naljutila da si je odgrizla meso s prsta. Ne nokat. Meso. Tako da ne, nikad
nisam niti pomislila da bi je Bauerovi mogli ozlijediti. Sljedećeg sam ih dana bila
pozvala na hitan sastanak jer je socijalna radnica iz bolnice bila prijavila incident.
Ja sam...
Ron me prekinuo. - Pročitao sam taj izvještaj. Ta je socijalna radnica bila
poprilično uvjerena da su Bauerovi ozlijedili Janie.
Zavrtjela sam glavom. - Priznajem da nije dobro izgledalo. Bila je jako malo
s njima, a već je dvaput završila na hitnoj. No, razgovarala sam s doktoricom
Chandler i njihova je priča držala vodu. Radili su ono što im je ona bila
savjetovala.
- Jesu li nastavili odlaziti k doktorici Chandler?
- Jesu.
- Čak i nakon što im je predložila terapijsku vježbu koja je završila Janienom
tjelesnom ozljedom?
- Da, nastavili su odlaziti k doktorici Chandler. Jer, želite li znati što je najluđe
u vezi s tim događajem? - Nisam čekala da mi itko od njih odgovori. - Upalilo je.
Janie je počela ponovno razgovarati s Hannom.

98
 Knjige.Club Books

DVADESET I TRI

HANNAH BAUER

hristopher mi je držao prtljažnik otvorenim kako bismo u njega spremili

C namirnice. Pokušavali smo odlučiti što putom kući uzeti za večeru dok ga je
Janie potezala za nogavicu, trudeći se privući njegovu pozornost. Gotovo ju je
vukao za sobom cijelim putom preko parkirališta.
- Janie, moraš čekati svoj red. Christopher i ja razgovaramo - rekla sam joj ne
gledajući je.
Počela je cviljeti i pričati kao malo dijete dok ga je potezala za nogavicu.
Pogledala sam ga baš kad se spremao reći joj nešto. Doktorica Chandler stalno ga
je podsjećala da ne smije Janie dopustiti da nas prekida u razgovoru. Zaustavio
se.
- Hajde, što si ono rekla? - pitao me.
Ponovila sam mu opcije koje smo imali, a on je kimao dok sam mu govorila,
no bila sam sigurna da me zapravo ne sluša.
- Naravno, možemo... - Spustio je pogled. Spustila sam ga i ja. Janie nije bila
ondje.
Srce mi je stalo.
- Janie! - vrisnuli smo u isti glas.
Potrčali smo u suprotnim smjerovima, izvikivali njezino ime. Skrenula sam
za jedan ugao i ugledala je kako trči između dvaju automobila. Pojurila sam za
njom i zgrabila je za ruku.
Unijela sam joj se u lice. - Ne možeš to raditi. Razumiješ? Ne možeš trčati
preko punog parkirališta. Mogli su te ozlijediti.
Trznula se i prkosno me pogledala. Christopher nam je pritrčao. Počela je
plakati čim ga je ugledala, a on ju je podigao u naručje. - Dušo, ne možeš tako.
Opasno je trčati preko parkirališta. Mogao te udariti auto.
Zatreptala je i zagrlila ga oko vrata. - Oprosti, tata.
Kada bi ga nazvala tatom, to je bilo novo i uvijek bi se od toga rastopio. Mene
je tek trebala nazvati mamom, ako ne računamo onaj put u trgovini, kad se derala
da joj nanosim bol, a ja se pravila da mi to nije smetalo iako jest.
Protrljao joj je leđa. - U redu je. Samo molim te, nemoj to ponoviti.
- Neću. Obećajem, tata.

99
 Knjige.Club Books

On je već tad bio zaboravio na sve to, ali ja nisam mogla. Čitav sam si dan
vrtjela tu scenu u glavi. Čekala sam da legnemo u krevet kako bih se vratila na tu
temu. Okrenula sam se prema njemu i rekla mu: - Ti znaš da je Janie danas
pobjegla samo kako bi ti privukla pozornost?
Slegnuo je ramenima. - Možda, ali također je impulzivna. Znaš kakva zna biti.
Zavrtjela sam glavom iako to nije mogao vidjeti u mraku. - Učinila je to
namjerno. Razgovarao si sa mnom i ignorirao si nju. Mrzi kad je ignoriraš pa je
stoga potrčala preko ceste kako bi obratio pozornost na nju.
- Previše joj toga pripisuješ - rekao je. Okrenuo mi je leđa. - Laku noć. Volim
te.
- I ja tebe - rekla sam. Uvijek bismo bili tako pristojni jedno prema drugom
nakon što bismo bili ljutiti - ljigavo pristojni. Možda bi bilo bolje da smo imali
one svađe u kojima leti perje i tanjuri, jer smo na ovaj način samo ignorirali bilo
što emotivno neugodno, a da se zapravo nikad ne suočimo s tim.
Još nismo razgovarali o tome da Janie ponovno razgovara sa mnom. Pravili
smo se da se oni tjedni tišine zapravo nisu dogodili i ja bih se možda i dalje
pretvarala da su se stvari vratile u normalu, ali nisu. Samo se promijenio moj
odnos s Janie, a ta mi se promjena nije sviđala. Nisam znala ni kako to popraviti.
Pokušala sam razgovarati s Christopherom o tome, ali on nije mogao
razumjeti moje osjećaje jer na njegovu vezu s Janie nisu utjecali tjedni tišine i
incident sa šavovima. Christopher nakon toga nije bio voljan ponovno ići kod
doktorice Chandler, ali ja sam ustrajala. Rekla nam je da je to kroz što prolazimo
samo jedan od najčešćih problema koje parovi iskuse kad postanu roditelji -
pokušati shvatiti kako je to biti zajedno. Iako sam znala što se događa, nije mi to
nimalo olakšavalo stvar.
Nadala sam se da će postati bolje kad Janie krene u školu. Svi smo se bili
složili da je došao trenutak za to. Trebalo joj je društvo druge djece, a ja sam se
morala vratiti na posao. No, naišli smo na problem kad smo počeli kupovati
školsku opremu jer Janie nije znala ići na zahod. Bacili smo se na ubrzam tečaj
toga i cijeli vikend proveli natežući se. Nabavili smo joj jednu od onih slatkih
kahlica koje imaju svjetla i puštaju zvukove, misleći da će to pomoći, ali ona nije
htjela niti čuti. Prekrižila bi ruke na prsima i zavrtjela glavom svaki put kad bismo
od nje zatražili da sjedne na nju.
- Pokušajte zajedno? - predložio je Christopher nakon što smo još tri sata
proveli trudeći se navesti je da se koristi kahlicom.
- Kako to misliš? - pitala sam.
Pokazao je na običnu zahodsku školjku. - Idite zajedno. Ti sjedneš onamo,
ona sjedne ovdje. Možda to pomogne.
Ja sam iznimno cijenila i tražila privatnost što se ticalo svega u vezi s
kupaonicom. Bili smo u braku već šest godina, a Christopher me nikad još nije
vidio kako piškim. Nisam se niti voljela tuširati s njim. On je, pak, bio potpuna

100
 Knjige.Club Books

suprotnost. Nije ga moglo biti manje briga. Uvijek sam morala vikati na njega
da zatvori vrata kupaonice.
- Ti to ozbiljno? - pitala sam.
Slegnuo je ramenima. - Zašto ne? Što je učinkovitije od gledanja nekog kako
nešto radi?
- Što god. Pokušajmo još jedanput pročitati Bila jednom jedna kahlica. Kamo
si je stavio? - Listala sam ostale knjige na podu.
- Nećeš pokušati? Nećeš niti ustati i vidjeti bi li upalilo? - Nije se maknuo s
mjesta pred vratima kupaonice.
- Naravno da neću. Znaš me. Kako uopće možeš pitati takvo što?
- Ja bih bilo što učinio za nju.
Nije bilo što je rekao nego kako je rekao, kao da bi on za nju učinio bilo što,
a ja ne bih.
- Pokušavamo je naučiti ići na zahod, ne presađujemo joj bubreg. - U nekoj
bi se drugoj situaciji nasmijao na to. Ali sad je samo šutio, okrenuo se i otišao.
Posegnula sam prema noćnom ormariću i zgrabila mobitel pa nabrzaka
natipkala poruku za Allison.

Trebam razgovarati s tobom sutra. Kad si slobodna?

Ona je s Gregom imala hrpu problema nakon što su se dječaci rodili. Zamalo
su se bili razveli. On se iselio na neko vrijeme, ali naposljetku se vratio kad su
riješili probleme. Allison je rado govorila kako su izgledi za razvod manji jednom
kad klinci napune pet godina. Je li to značilo da nas čeka još pet godina ovog ili
ćemo imati ubrzani tečaj jer je Janie puno starija od novorođenčeta?

101
 Knjige.Club Books

DVADESET I ČETIRI

CHRISTOPHER BAUER

ala škola Exploring Times prštala je od aktivnosti. Klinci različite dobi

M kretali su se prostorijom, skupljali materijale, prali posuđe, brojili perlice i
gledali što im prijatelji rade. Bila nam je to prva škola na popisu i zasad je
premašila sva naša očekivanja. Exploring Times bila je prava Montessori škola -
sve je bilo dječje veličine. Janie je morala puno toga nadoknaditi i nismo htjeli da
se osjeća zaostalom, zbog čega je Montessori pristup bio savršen za nju.
Omogućit će joj rad vlastitim tempom i učenje vlastitim stilom.
Pokazao sam na skupinu klinaca koji su ležali pod stolom, prekriveni kutama
dok boje stol iznad sebe. - Što rade?
Glavna učiteljica, gospođa Allulo, nasmijala se. - Učili smo o Michelangelu i
svi su opčinjeni Sikstinskom kapelom pa sam im htjela pružiti priliku da osjete
koliko mu je moralo biti teško oslikavati strop.
Hannah mi je ushićeno stisnula ruku. Trebalo nam je malo vremena, ali
naposljetku smo naučili Janie ići na zahod i počeli obilaziti male škole. Za učenje
odlaska na zahod koristili smo se sustavom naljepnica razvijenim tijekom jedne
od obiteljskih seansi s Rhondom. Još bismo se s njom nalazili jedanput na mjesec
zbog Janiene skrbi. U jednom trenutku zamalo smo odustali jer Janie nije
pokazivala nikakvo zanimanje za korištenje zahoda i nije ju bilo briga ako se
uneredi. A onda je jednog dana, prije nekoliko tjedana nešto kliknulo u njezinoj
glavi i od tog je dana čak i noću uredno išla na zahod.
Bila je to velika pobjeda u našoj kući i obnovila nam je nadu. Vratila nam je
volju i želju baš kao i posjet naših roditelja. Sve to s kupaonicom sad je bilo izvor
smijeha i bilo je krasno - prvi uvid u zabavne aspekte roditeljstva. Hannah je
također osjećala isto. Korak joj je ponovno bio prpošan i počelo joj se vraćati staro
samopouzdanje.
- Janie neće biti puno starija od nekih dječaka u prijelaznom vrtiću.
Preporučila bih vam da ovu godinu završi u prijelaznom vrtiću jer još nikad nije
bila izložena školi, osobito zato što program traje cijelo ljeto. Na jesen je onda
možete upisati u vrtić - objasnila je gospođa Allulo.
Upisali smo je i trebala je krenuti sljedećeg tjedna. Dogovorili smo bili
poseban sastanak s ravnateljem i s njezinom učiteljicom kako bismo im objasnili
njenu pozadinu. Nismo bili sigurni trebamo li im reći sve jer smo htjeli da se ljudi
prema Janie odnose kao da je normalno dijete. Htjeli smo da je nitko ne žali ili da

102
 Knjige.Club Books

se prema njoj ponaša drukčije, ali bilo je previše opasno prešutjeti im jer je ona
još imala sve te probleme. Svakog bi dana polako napredovala što se ticalo
hranjenja, ali bili smo još daleko od trenutka kad ćemo biti sigurni da neće
pokušati pojesti nešto nejestivo. To je ono što nas je zabrinjavalo, ali Hannina je
najveća briga bila to što je Janie dosad drugoj djeci bila izložena samo u parku te
stoga neće znati kako se ponašati.
- Tako sam napeta zbog nje - rekla je Hannah tijekom vožnje kući. - Toliko
zaostaje za ostalom djecom. Ne zna ni abecedu niti brojiti do deset - osnovne
stvari. Svaki klinac u tom razredu to će znati. Ili će misliti da je glupa ili će misliti
da smo užasni roditelji. - Lice joj se stisnulo od brige.
- Znaš da jako voli upoznavati nove ljude. Vjerojatno će se sprijateljiti s pola
razreda prije kraja dana i sve to neće biti nimalo bitno.
- Ne zabrinjava li te da... - Zastala je i pogledala Janie na stražnjem sjedalu. -
Znaš...
Namjerno nije dovršila rečenicu. Što se Janien slučaj više otezao bez ikakvih
novih tragova, to smo se mi sve više navikavali na život u neizvjesnosti, makar to
bilo strašno. Nismo imah izbora. Ni ona ni ja nismo si priznavali koliko se bojimo
skinuti oko s Janie.
Stisnuo sam joj koljeno dok je vozila. - Bit će dobro. Vrata su zaključana i
neće joj dopustiti da ode ni s kim osim s nama ili našim roditeljima.

Te sam noći pregledavao rezultate golfa kad mi je Hannah rukom dala znak da
pođem za njom u Janienu sobu. Legla je pokraj Janie na pod. - Čime se to igraš?
- pitala je.
Janie je podigla u zrak ogrlicu na kojoj je radila i ponosno pokazala svoj
napredak. Moja joj je mama prošlog tjedna poslala paket drvenih perlica. Zamalo
joj ih nismo dali jer smo mislili da bi joj mogle biti pretežak izazov no pokazala
je da smo imali krivo. Bila je oduševljena njima i provela je sate slažući šarene
perle na nit. Bila je to odlična vježba za njezinu finu motoriku, a da to i nije znala.
- Tako je lijepa - rekla je Hannah. - Sviđa mi se uzorak kojim se koristiš.
Janie je podigla ogrlicu i pokazala prstom. - Ide ružičasto, ljubičasto, srce.
- Sjajno je. - Najlakše je naučila boje, pohvatala ih sve još i prije nego što je
bila otpuštena iz bolnice. Jedna od omiljenih razonoda bila joj je kopanje po
kantici s pastelama, biranje raznih boja i traženje od nas da joj čitamo što piše na
njima. Hannah je pokraj perli položila komad papira. - I ja sam nešto napravila.
Janienu su pozornost istog trena privukle jarke boje. - Što je to?
- To je karta. - Hannah je pokazivala prstom dok je govorila.
- Ovo je naša kuća. Ovo je park, a ovo je trgovina.

103
 Knjige.Club Books

- A što je ovo? - pitala je Janie pokazujući na školu.

- To je škola - rekla je Hannah. - Sjećaš se kako smo ti objasnili da je škola
mjesto kamo djeca idu učiti?
Janie je kimnula.
- Kad djeca dovoljno narastu, onda idu u školu. I pogodi što?
Janiene su oči zasjale od ushićenja. - Što?
- Ti si dovoljno velika za školu. Ova škola tu? - Hannah je ponovno pokazala
na karti. - Ona je vrlo blizu naše kuće i u nju ćeš krenuti u ponedjeljak.
Ushićenje je nestalo s Janiena lica. - A što je s tatom? - pitala je.
Sjeo sam pokraj njih na pod. - Ja ću biti na poslu dok ti budeš u školi, ali jako
me zanima što ćeš mi sve ispričati kad se vratiš doma.
- Znači samo mama? - pitala je.
Ukočio sam se. Bilo je to prvi put da je Hannu nazvala mamom. Hannah se
trudila ostati pribrana i ne raditi frku od toga. Posegnuo sam za njom i stisnuo joj
koljeno, svjestan koliko joj je to značilo.
- Ne, mama isto neće biti ondje - rekla je. Glas joj je drhtao unatoč naporima
da ga kontrolira. - Škola je samo za djecu i učitelje.
Janie je zavrtjela glavom. - Ne želim u školu.

Namjeravao sam s Hannom odvesti Janie na prvi dan škole, ali usred noći dobio
sam hitan poziv. Na međudržavnoj se cesti dogodila strašna nesreća i morao sam
hitno obaviti operaciju. Kad sam napokon završio s njom, mobitel mi je bio pun
Hanninih poruka. Čitajući ih redom dobio sam sažetak njihova jutra:

Odbija jesti doručak.

Ne mogu je natjerati da išta pojede.

Uh... ima ispad u vezi s odjećom.

Ovo je odjeća koju je odabrala. Ozbiljno?

Izašle smo van. Nije jela.

Upravo sam je ostavila u školi. Otimala se i vrištala dok sam

odlazila.
104
 Knjige.Club Books

Nisam niti pokušao odgovoriti na poruke. Odmah sam je nazvao, a ona se javila
na drugo zvono. Prema odjeku u njezinoj slušalici znao sam da je u autu.
- Zvuči kao prilično loše jutro - rekao sam.
- Upravo idem po nju. - Nije bilo zabune, u glasu joj se jasno čula
ozlojeđenost.
Pogledao sam na sat. - Tek je deset i pol. Što je bilo?
- Gospođa Allulo je nazvala jer je Janie imala dvije nezgode i da nema više
čiste odjeće. Poslala sam je u školu s rezervnom odjećom, ali i u tu se pokakala,
tako da moram po nju. Stalno sam se ispričavala i gospođa Allulo je vrlo ljubazna.
Rekla je da se djeca često vrate na prijašnje ponašanje kad krenu u školu, da se
nezgode događaju.
- Siguran sam da ima pravo - rekao sam. - Bit će bolje. Ovo je samo još jedno
razdoblje privikavanja za nju.
Ali Janie se nastavila uneređivati u školi. Skinula bi se gola i trčala po
učionici. Odbijala bi slušati upute i ne bi je se moglo preusmjeriti na druge
aktivnosti. Gospođa Allulo je isprva bila puna razumijevanja i suosjećanja.
Uvjeravala nas je da je to samo prijelazno razdoblje i da će se Janie naposljetku
naviknuti. Ali Janie je onda ugrizla jedno dijete kad joj ovo nije htjelo dati igračku
koju je željela i gospođa Allulo nas je na pozvala hitan sastanak.
Prekrižila je ruke na stolu pred sobom i nije tratila vrijeme, odmah je prešla
na stvar. - Žao mi je, ali mislim da ova škola nije dobar odabir za Janie.
- Ali nije čak ni toliko dugo tu. Ne možemo li joj dati još malo vremena da se
navikne? - pitala je Hannah.
Lice gospođe Allulo do tog je trena bilo blago, ali sad je poprimilo čvrstinu i
nepopustljivost. - Nažalost, situacija je takva da njezino ponašanje stvara problem
za ostatak razreda, što ne mogu dopustiti.
- Ne utječu li svačiji problemi u ponašanju na razred? - pitao sam.
- Da, ali s Janie je drukčije. Potrebna joj je stalna individualna pažnja, što joj
ne možemo pružiti jer nije pošteno prema ostaloj djeci. A i moram biti iskrena
prema vama što se tiče njezinih problema s nuždom - njeno širenje fecesa
zdravstveni je rizik. Tijekom našeg razgovora istaknuli smo vam važnost učenja
pravilnog obavljanja nužde. - To joj se vidljivo gadilo.
- Zna ići na zahod. Doma nikad nema problema s tim - rekao sam.
Gospođa Allulo gledala me s nevjericom. Nisam je mogao kriviti što misli da
joj lažemo. Janie je svaki dan u školi imala nezgodu. - Složila sam vam popis
drugih škola koje biste mogli razmotriti. - Pružila nam je list papira i ustala od
stola.
Hannah se pjenila dok smo hodali prema parkiralištu i čekala je da uđemo u
auto pa tek onda eksplodirala.

105
 Knjige.Club Books

- To je sve namjerno napravila. - Lice joj je bilo crveno.

- Tko? - pitao sam. - Gospođa Allulo?
Zakolutala je očima. - Ne - Janie. Namjerno je dala sve od sebe da je izbace
iz škole.
Zavrtio sam glavom. - Molim te, ne počinji.
Frknula je nosom. - Da ne počinjem? Christophere, daj. Nije uopće htjela u
školu.
- Da, ali samo zato što joj je to previše prebrzo. Nešto se uvijek dogodi kad je
tjeramo da radi nešto za što još nije spremna.
- Ne, nešto se uvijek dogodi kad je tjeramo da radi nešto što ne želi. - Ce.^ust
joj se stegnula.
- Ne mogu se ponovno svađati zbog toga. - Odmahnuo sam rukom.
- U redu. Ionako ne bi bilo razlike da joj išta kažeš. - Napućila je usne i
zagledala se kroz prozor.
Doktorica Chandler savjetovala nam je bila da Janie upišemo u neku drugu
školu i rekla je da bi moglo potrajati dok ne pronađemo neku koja nam odgovara,
stoga nismo tratili vrijeme i odmah smo je upisali u sljedeću školu na popisu s
programom Montessori. Do nje smo se morali voziti preko cijeloga grada, ali
nismo imali izbora. Ja sam noć prije prvog dana škole sjeo s Janie i objasnio
joj koliko je važno lijepo se ponašati u školi. Razgovarali smo o svemu što se
očekuje od nje baš kao što smo to učinili dan prije kod doktorice Chandler.
Janie u toj novoj školi nije izdržala ni tjedan dana. Imala je iste probleme s
ponašanjem kao i u prethodnoj. Ali ova nova škola nije bila ni približno toliko
tolerantna i Janie je prešla crtu kad se uneredila, šakom zgrabila kakicu i bacila je
na zid. Ovaj se put ravnateljica škole nije ni trudila pozvati nas na hitan sastanak.
Poslala nam je e-mail i zatražila da Janie ne dovodimo natrag u školu u
ponedjeljak.
- Janie, zašto si to napravila danas u školi? - pitao sam je dok smo hodali od
škole.
Slegnula je ramenima. - Ne znam. Možemo li igrati Candy Land kad dođemo
doma? Molim te?
- Ne razgovaramo sad o Candy Landu. Želimo znati zašto si se pokakala u
hlače u školi i onda to bacila na zid. - Hannah se doimala gnjevnom.
- Ne volim školu. - Nacerila nam se. To na njezinu licu sasvim je sigurno bio
ponos. U utrobi mi se komešalo.
Hannah mi je uputila pogled kojim je jasno rekla »rekla sam ti«.

106
 Knjige.Club Books

SLUČAJ #5243

OBAVIJESNI RAZGOVOR S PIPER GOLDSTEIN

ažete da sve to vrijeme Janie nije ni jedanput pitala za svoju majku? Da nikad
K nije rekla ništa u vezi s Becky? - pitao je Ron.
- Nije.
Gledao me s nevjericom. Nisam bila sigurna da vjeruje u išta što kažem.
- I nije vam ništa bilo čudno u vezi s tim? - pitao je Luke. Razmijenili su
poglede.
- Ne, nimalo. Djeca koja su proživjela traumu ne govore o tome sve dok nisu
na sigurnom. Očekivala sam da će početi pričati o tome tek za nekoliko mjeseci.
' - Ali barem ste pokušali pokrenuti taj razgovor, zar ne? - pitao je Ron.
- Naravno da jesam. Ne znam koliko vam to puta trebam ponoviti. Pitala sam
Janie o njezinoj majci.
Postavila sam bila sva standardna pitanja. Bio je to jedan od razloga zbog
kojeg naš prvi susret nije dobro prošao.
- Možemo li razgovarati o tvojoj mami? - pitala sam je tog dana.
Janie je izbacila usnu i prekrižila ruke na prsima. - Ne.
- Vidim da ne želiš razgovarati o mami. Je li to zato što te mama ozlijedila?
Pokazala je prema bolničkim vratima.
- Možemo pričati o nečem drugom ako želiš, ali nije još vrijeme da odem -
rekla sam.
Oči su joj se napunile suzama. - Idi. - Pokazala je ponovno prema vratima.
- A da se malo igramo plišancima? - Uzela sam u ruku dinosaura i slona s
kojima se prije igrala i zaplesala s njima po krevetu.
- Ne! - vrisnula je. - Ne!
Brzo sam joj predala igračke. - Evo, izvoli. Ti ih uzmi.
Zgrabila ih je iz mojih ruku, bacila u zid i vrisnula kao da je boli. Dvije su
medicinske sestre utrčale u sobu i pritrčale krevetu. Janie je zagrlila sestru s kosom
u punđi i zarila joj lice u prsa. Krhko joj se tijelo treslo od jecaja.
- Neka ode. Ne volim Piper. Zločesta je.
Svaki bi sljedeći razgovor o njezinoj majci završio na isti način. Nakon nekog
vremena prestala sam je pitati jer zapravo nije bilo bitno. Barem ne što se ticalo
mojeg posla. Nije na meni bilo da pronađem Beckyina ubojicu - bilo je na njima.
107
 Knjige.Club Books

- Je li ikad s Bauerovima razgovarala o onom što se dogodilo u kamp-

prikolici?
- Koliko ja znam, nije.
- A rekli bi vam da jest?
- Prilično sam sigurna da bi mi rekli.
- Jesu li vas pitali kako napreduje istraga?
- Više ih je zabrinjavalo kako pomoći Janie da postane dio njihove obitelji i
društva nego što se događa s istragom.
Ron je protrljao čeljust. - Malo mi je teško povjerovati da ih to nije
zabrinjavalo.
- Meni nije bilo nimalo neobično, tada. Jednostavno nije. Da jest, rekla bih
bila nešto o tome.
- Zaista? Bilo im je sasvim u redu što je Janiena majka bila ostavljena mrtva
u ormaru? Istom ormaru u kojem je Janie bila zavezana prije bijega? Nisu htjeli
da se taj slučaj riješi?
- Nisu to smatrali bitnim.
- Što? - Luke je frknuo nosom. - Kako to ne može biti bitno?
Slegnula sam ramenima. - Ne znam. Jednostavno n e bilo bitno.
- Zašto ste ih onda pitali žele li nastaviti s postupkom posvojenja?
Trudila sam se sakriti iznenađenost. S kim su to razgovarali? Dajući sve od
sebe kako bih ostavila dojam da me ne dira, rekla sam: - Da, pitala sam Bauerove
žele li nastaviti s postupkom posvojenja, ali samo zato što mi zakon to nalaže.
Moram im dati do znanja da nema povratka nakon što potpišu papire. Jednom kad
posvojite dijete, obaveze spram njega su vam iste kao da ste ga rodili i zakon vas
obvezuje skrbiti se za njega do osamnaestog rođendana. - Glas mi je bio sve čvršći
dok sam govorila. - Roditelji koji od udomitelja postanu posvojitelji imaju
mogućnost odlučiti o nastavku skrbi za dijete. Udomljavanje je često samo
privremeno ili pokusno razdoblje tijekom kojeg se utvrđuje slažu li se dijete i oni.
Katkad se oboljelima dodijeli dijete koje nije dobro za njih ili se otkrije da je dijete
veći problem nego što se isprva činilo. Nije to lak postupak. Jako puno udomitelja
odahne kad im ponudimo izlaz.
- Bauerovi su htjeli nastaviti unatoč svim poteškoćama koje su do tada već
iskusili? - pitao je Luke.
- Više nego ikad.
Nikad neću zaboraviti dan kad sam im donijela Janien novi rodni list, na
kojem je ponosno pisalo Janie Bauer. Zamahala sam njime pred njima. - Službeno
je - vaša je!
Zagrlili su jedno drugo i poskakivali od sreće, vrtjeli se po dnevnom boravku.
Janie je plesala s njima. Christopher se cerio toliko široko da se moglo vidjeti

108
 Knjige.Club Books

kako je izgledao kao klinac. Zgrabio me i povukao u krug, zavrtio me s njima.

Njihova je sreća bila zarazna i nisam si mogla pomoći, nasmijala sam se.
Te su uspomene bile bolne. Spustila sam pogled na ruke koje sam kršila u
krilu. Ovaj će me slučaj proganjati na načine koji se neće moći zaboraviti.

109
 Knjige.Club Books

DVADESET I PET

CHRISTOPHER BAUER

annah i ja smo tako davno bili sami po noći da više nismo znali što raditi.
H Izašli smo na nekoliko spojeva, ali ovo je bilo prvi put da smo bili sami kod
kuće otkako nam je Janie došla. Bila je to i prva noć koju je Janie prespavala sama
u svojoj sobi. Naučili smo je kako spavati sama putem programa koji nam je
doktorica Chandler preporučila. Sastojao se od niza malih koraka kojima
je konačni cilj bio spavati sam, a prvi je korak bio staviti stolicu pokraj njezina
kreveta i riješiti se ležaja na podu. Sjedio bih u stolici i čekao da ona zaspi. Polako
bih je pomicao preko sobe sve dok na kraju nisam bio izvan nje. Nije bilo teško
kako sam mislio da će bifei. Možda zato što smo išli polako ili zato što je napokon
bila spremna. Kako god bilo, upalilo je. Noćas sam je poljubio za laku noć i išetao
iz sobe. Deset minuta poslije Hannah je otišla baciti oko i vidjela da Janie čvrsto
spava.
Sjedili smo na kauču u tišini. Hannu sam dijelom volio zbog toga kako nam
je lako bilo u braku. Uvijek je bilo tako prirodno. Uvijek sam mislio kako je
neobično što možeš shvatiti da nekog ne poznaješ ili pak da ne možeš zamisliti
život bez te osobe, a tako je meni bilo s Hannom. Bili smo dvoje različitih ljudi
koji su uravnotežavali jedno drugo poput klackalice, a da se nismo trudili. No, sve
mi je sad bilo čudno i nisam znao što napraviti.
I njoj je bilo tako, jer uvijek bi vrtjela kosu oko prsta kad bi bila napeta, a sad
je to radila s povećim uvojkom, još otkako smo sjeli. Bojala se pogledati me u
oči; pogled joj je stalno bježao preko prostorije.
- Mislim da smo napravili dobru stvar što smo je povukli iz škole - rekla je. -
Škola joj je očito došla prebrzo.
Kimnuo sam, ali nisam noćas htio razgovarati o Janie. Nisam se mogao sjetiti
kad smo posljednji put proveli večer razgovarajući o nečem što nije vezano za
nju. Čak i kad bismo to pokušali, neizbježno smo se vratili na nju. - Želiš li piće?
Kimnula je i činilo se da joj je laknulo.
Skočio sam na noge i zaputio se u kuhinju, zahvalan na tom skretanju
pozornosti. Posegnuo sam za našim bocama u ormariću s alkoholom nad
hladnjakom. Posljednji smo put zajedno popili nešto tijekom Janiene zabave
dobrodošlice. Činilo se to tako davnim; toliko se toga od tada promijenilo.
Natočio sam Hanni čašu njezina omiljena crnog vina, a sebi burbon. Potegnuo
sam iz boce prije nego što sam vratio čep u nju, a bocu na mjesto.

110
 Knjige.Club Books

Hannine su oči zasjale kad me ugledala kako se vraćam u dnevni boravak s

pićem. Pružio sam joj čašu, a ona se trudila nonšalantno je ispiti, no u njezinu
pijenju nije bilo ničeg ležernog. Sjeo sam pokraj nje. Tišina među nama se
rastegnula.
- Ovo je lijepo - rekla je i tijelo joj se opustilo kad se napokon naslonila.
- Da, jest. Ali čudno je, zar ne?
- Tako je. - Pogledala me stidljivo.
Preselio sam se niz kauč do nje i obgrlio je rukom oko ramena. Stisnula se uz
mene kao nekoć.
- Nedostajala si mi - rekao sam joj, udišući njezin miris.
- I ti meni - rekla je. Protrljala mi je nogu dlanom.
Privukao sam je bliže i nježno je poljubio. Provukao sam prste kroz njezinu
kosu, sve do njezinih leđa. Uzvratila mi je poljubac. Upijao sam je pa se zatim
povukao i pogledao je u oči. Uzvratila mi je onim pogledom - onim namijenjenim
samo meni. Dlanom sam joj pomilovao obraz.
- Ne mogu zamisliti kako radim išta od ovog bez tebe - rekao sam.
Pogled joj je plamtio žudnjom i ljubavlju. Skinula je košulju i bacila je na
pod. - Ne moraš.
Pali smo unatrag na kauč, valjajući se kao da smo tinejdžeri. Kad je došao
trenutak otići u spavaću sobu, bili smo tihi jer nismo htjeli probuditi Janie, držali
smo dlanove preko usta kako se ne bi čulo naše smijuljenje. Vodili smo ljubav
polako, uživajući u svakom trenutku, prisjećajući se kako je to biti blizu jedno
drugom.
Bilo nam je tako dobro da smo sljedeće večeri Janie poslali na spavanje ranije
i bacili se u krevet čim smo bili sigurni da je zaspala. Ležali smo sklupčani jedno
pokraj drugog nakon što smo bili gotovi.
- Dvije noći za redom? Kad smo to posljednji put napravili? - pitala je, crtajući
mi uzorke prstima na prsima.
Duboko sam se nasmijao. Toliko je frustracije koja se nakupila među nama
sad nestalo, isparilo je jer smo se potrudili povezati jedno s drugim. Nisam mogao
zaboraviti koliko mi je bila bitna.
Naše iskustvo nije bilo toliko drukčije od iskustva drugih novopečenih
roditelja. Mislili smo da ćemo se posvojenjem Janie odreći tradicionalnog
roditeljstva, ali naše je vatreno krštenje bilo isto kao ono svakih novih roditelja.
Bilo je sveobuhvatno. Sve je ostalo bilo gurnuto u stranu, a mi smo završili u
dječjem mjehuru. Nije bilo bitno što je djetetu šest godina. Bilo je isto, ali sad smo
napokon izranjali po zrak.
I baš kao što bi se dogodilo drugim novopečenim roditeljima, dijete je bilo
napor za naš brak. Režali smo jedno na drugo više nego u prošlom desetljeću
braka. Toliko smo toga zanemarili, a što su nekoć bili zabavni temelji naše veze,

111
 Knjige.Club Books

kao maratonsko gledanje TV serija, slaganje slagalica na stoliću za kavu, čitanje

knjiga u krevetu.
Ali to što smo preživjeli pružalo nam je određen osjećaj ponosa. Toliko je
toga još trebalo reći i neke su stvari još previše zbunjivale da bi se uobličile u
riječi no bit će i za to vremena. Zasad smo bili zadovoljni provesti vrijeme jedno
s drugim, upoznavati ove nove verzije nas samih.

112
 Knjige.Club Books

DVADESET I ŠEST

HANNAH BAUER

a svakom je zidu bilo slika egzotičnog cvijeća. Skinula sam tanku bijelu halju
N sa sebe i zadrhtala. Bacila sam pogled na časopise na stalku, ispod brošura o
lijekovima na recept i pamfletima o domovima za starije i nemoćne, ali bila sam
previše tjeskobna da išta čitam. Nisam mogla vjerovati da s četrdeset i jednom
godinom ulazim u menopauzu. Nisam imala simptoma osim mjesečnice koja je
izostala, ali onda sam se počela osjećati umornom i usporenom, kao da bih bilo
kojeg trena mogla zaspati. U posljednje bih vrijeme, nakon stavljanja Janie na
počinak, zaspala unutar deset minuta nakon što bismo se sklupčali na kauču
kako bismo gledali Netflix.
- Jako puno žena danas rano uđe u menopauzu - rekla mi je Allison preko
telefona, ali nisam se od toga bolje osjećala, jer je bila samo godinu dana starija
od mene, a još nije bila u menopauzi.
Gledala sam Janiene fotke na svojem mobitelu dok sam čekala da se liječnica
vrati s rezultatima krvnih pretraga. Toliko je bila napredovala u protekla dva
mjeseca. Najbolje bi funkcionirala u strukturiranom okružju, a ja sam napokon
bila pronašla raspored koji joj odgovara. Nismo nikad namjeravali pretvoriti me
u kućanicu, ali ipak sam morala zatražiti produljeni izostanak s posla u bolnici.
Dani su nam bili ispunjeni terapijama - govornim, fizikalnim, radnim, igrom.
Većina je soba za terapiju imala dvosmjerna zrcala i ja bih promatrala što se
događa s druge strane. Tijekom svake njezine seanse vodila bih bilješke kako bih
kod kuće mogla ponoviti te vježbe.
Doktorica Walsh nježno je pokucala na vrata prije ulaska. - Krvna vam je
slika u redu. Nemate nikakav virus. No, našli smo vam nešto u urinu.
Želudac mi se okrenuo. Što su to mogli pronaći u mojem urinu da nisu u mojoj
krvi? Upalu mjehura? Povišeni šećer? Brzo sam prolazila kroz mogućnosti.
- Nemojte se bojati. - Doktorica Walsh se nasmiješila. - Sjajne vijesti - trudni
ste.
Sve se zavrtjelo ispred mene. Na trenutak mi se činilo da ću se onesvijestiti.
Zgrabila sam rub bolničkog kreveta kako bih se smirila. - Jeste li sigurni?
- Sasvim - rekla je, smiješeći se.

113
 Knjige.Club Books

Ne sjećam se vožnje kući iz klinike. U jednom sam trenutku bila u ordinaciji, čula
da sam trudna, u sljedećem sam bila u kuhinji s mamom. Trudila se posjetiti nas
nekoliko dana svakog mjeseca i bila nam od goleme pomoći. Noć prije došla je u
grad. Bila sam šokirana kao da sam saznala da imam tumor na mozgu.
- Što je? Blijeda si - rekla je mama dok mi je privlačila jedan od visokih
stolaca. - Sjedni i reci mi što je bilo.
Sjela sam. - Gdje je Janie? - pitala sam.
- Vani je, igra se s Allison i dečkima. Allison mi je poslala poruku dok su se
vraćah s nogometnog treninga i rekla sam im da svrate - rekla je. - Dečki tako vole
Janie. Danas je bila super. Sama je vezala cipele prije nego što je izašla van.
- To je super - rekla sam. Hladila sam se rukom jer mi je odjednom bilo vruće.
Mama je sjela pokraj mene. - Što se događa? Plašiš me.
Grlo mi je bilo tako suho da sam teško gutala. Vrtjelo mi se u glavi. - Trudna
sam - prošaptala sam.
- Molim? Jesi li rekla da si trudna? - Glas joj je odjeknuo od zidova kuhinje.
Zgrabila sam je za ruku. - Ššš, nemoj vikati. Ne želim da se zna.
- Ma o čemu to govoriš? To su odlične vijesti! Tako sam uzbuđena - radosno
je govorila.
Zavrtjela sam glavom. - Ne želim da se zna. Nisam sigurna da će potrajati.
Samo sam šokirana. - Mama i ja smo bile bliske te joj stoga nisam morala objasniti
probleme s plodnošću.
Osvrnula se, uvjerila da su stražnja vrata kuće zatvorena pa ponovno
progovorila: - Kako je to moguće? Koliko si već trudna?
- Ne znam. - Još nisam mogla progutati. - Mogu li dobiti čašu vode?
Skočila je na noge i otišla do sudopera, opuštena kao da je u vlastitoj kuhinji.
Natočila mi je čašu vode i donijela mi je. Iskapila sam pola prije nego što sam
zastala, obrisala usta rukavom i duboko udahnula. - Otišla sam doktoru jer sam
mislila da ulazim u ranu menopauzu. Već dva mjeseca nisam imala menstruaciju
i u posljednje sam vrijeme toliko umorna da sam računala da bi to bilo to. -
Prasnula sam u smijeh. Zvučalo je čudno, kao da nije moj uobičajen smijeh. -
Napravila je rutinske pretrage krvi i urina kako bi vidjela ima li čega. I ispostavilo
se - pokazala sam na svoj trbuh - da ima.
- I sigurni su?
- Rezultati ne lažu. - Što će reći da smo zatrudnjeli one noći kad smo prvi put
vodili ljubav otkako smo Janie doveli doma. Porumenjela sam prisjetivši se i bilo
mi je drago što mi mama nije mogla čitati misli.
- Bože, ne mogu vjerovati. Nakon svega ovog vremena. Jesi li zvala
Christophera putom kući? Što je on rekao?
Zavrtjela sam glavom. - Neću mu reći.
Naglo se okrenula prema meni. - Molim?
114
 Knjige.Club Books

- Nema smisla da se ushiti kad sam sigurna da ću ponovno spontano pobaciti.

Čemu?
- Da, ali ne misliš li da bi ipak volio znati? Osobito ako budeš pobacila
spontano - onda ti može biti potpora.
Piper nam je uvijek govorila da će nam trebati godinu dana da se prilagodimo
i imala je pravo. Već smo gotovo devet mjeseci bili Janieni roditelji i iako nije
bilo nimalo nalik na ono što smo planirali, ipak smo dosezali neku normalu.
Tijekom vremena tri koraka naprijed i dva natrag ipak znače napredak. Htjela sam
što prije spontano pobaciti, samo da se toga riješim i da možemo nastaviti sa
životima.
- Mama, molim te, nemoj reći nikome. Obećaješ? Čak ni tati, jer znaš da on
ne zna čuvati tajne, a ne želim da Allison sazna. - Nju su moji spontani pobačaji
boljeli gotovo koliko i mene. Nisam joj to mogla ponovno učiniti. Nisam htjela
da itko od nas to ponovno proživi.
Mama me stisnula za ruke. - Nisi li barem malo ushićena?
Zavrtjela sam glavom. Davno sam još naučila ne ushićivati se, jer baš tad
budete povrijeđeni.

Ništa se nije dogodilo kad sam sljedeći tjedan otišla na pregled, ali to ništa nije
značilo. Samo zato što nisam krvarila nije značilo da sam još trudna. Već sam ovo
bila doživjela.
- Želite li pričekati supruga? - pitala me doktorica. Nisam joj se mogla sjetiti
imena. Odabrala sam je nasumično s popisa onih koji su primali moje zdravstveno
osiguranje. Nisam niti provjerila kakva je. Bila sam jako svjesna da je ovo
drukčije od prvog puta kad sam bila zatrudnjela i, da nisam bila toliko tužna,
možda bih se i nasmijala.
- Ne, samo naprijed - rekla sam. Okrenula sam glavu u stranu. Naučila sam
ne gledati. Tako je bilo lakše.
Namazala mi je trbuh lubrikantom i prinijela mu uređaj. Nije bilo zabune, čuli
su se otkucaji srca, poput vlaka.
- O, Bože - rekla sam sa suzama u očima. - Trudna sam.

115
 Knjige.Club Books

SLUČAJ #5243

OBAVIJESNI RAZGOVOR S PIPER GOLDSTEIN

astavili su me ispitivati o Hanninoj trudnoći kao da nešto krijem od njih, ali

N nisam ništa krila. Nisam ni imala pojma da je Hannah bila trudna. Nikad.
- Hannah mi se nije doimala trudnom kad sam je posljednji put vidjela prije
nego što je rodila. Uvijek je bila tako mala i sitna, pomislili biste da ću uočiti, ali
nisam. - Ja sam obično jako dobro zapažala takve stvari, ali ona nije ostavljala
dojam ni da je dobila koji kilogram. - Bila sam zapanjena kad sam čula da je
rodila.
- Čekajte. - Luke je podigao ruku. - Mislio sam da ste nam rekli da ste dvije
godine s njima bili u stalnom radnom kontaktu.
- Jesam.
- Ali nisam znala da je trudna sve dok nije rodila? Znači da ih niste uopće
viđali tijekom nekoliko mjeseci. - Zapisao je nešto u svoju bilježnicu.
- A valjda.
- Znači nemate pojma što se događalo kod njih doma između studenog i
siječnja?
Zavrtjela sam glavom.
- Piper, žao mi je, ali morat ćete na glas odgovoriti.
- Nisam, ali nije bitno. Ništa se ne bi promijenilo.
Pogledao me kao da ne vjeruje u to, baš kao što nisam ni ja.

116
 Knjige.Club Books

DVADESET I SEDAM

HANNAH BAUER

e mogu ti opisati kako je biti trudna nakon svega što sam proživjela - rekla
N sam Allison preko telefona. Tajnu sam uspjela čuvati puna dva dana.
Oplakivala sam to dijete kao da je zaista umrlo te je stoga saznati da je živo kao
da saznate da vam djedu nije bilo ništa iako ste otišli na njegov sprovod. Toliko
me šokiralo. Nisam si mogla pomoći - morala sam joj reći.
- Jesi li već rekla Christopheru?
- Nisam još.
- Voljela bih da mu kažeš. Moraš mu reći prije večere sljedećeg vikenda jer
će me inače samo pogledati i odmah znati da se nešto dogodilo.
Nasmijala sam se. Uvijek je užasno lagala. - Hoću.
Bojala sam se Christopherove reakcije. Što ako ne bude sretan, što ako
njegova negativnost bude utjecala na dijete? Možda mu se nešto loše dogodi zbog
toga? Činilo se to tako smiješnim, pa tolike smo godine htjeli dijete, ali sad sam
se bojala da ga on možda ne bude htio jer imamo Janie. Stalno sam odgađala reći
mu, ali nije to moglo vječno potrajati.
Gledali smo epizodu serije Homeland kad mi je napokon izletjelo. »Trudna
sam.«
Nisam to uopće namjeravala tad i tako reći. Samo mi je ispalo iz usta.
- Što si rekla? - pitao je.
- Trudna sam. - Riječi su mi bile tako čudne u ustima, iako sam već bila o
tome razgovarala s mamom i s Allison.
- Što - kako - samo... ma kako se dogodilo? Ne kužim...? - Vrtio je glavom u
nevjerici.
Nasmiješila sam se. - Da ti objasnim. Prvo, žena ima jajašca, muškarac ispusti
spermu...
Prekinuo me. - Nije smiješno. Ozbiljno kako si zatrudnjela?
Ugasila sam TV i pogledala ga. - Ne znam. Jednostavno jesam.
Tišina se rastegnula. Ustao je i počeo šetkati dnevnim boravkom, što bi radio
samo kad bi bio napet. Gledala sam ga kako to radi tijekom priprema za velike
operacije. Utroba mi se grčila. Bojala sam se baš ovoga. Nisam bila praznovjerna,
ali bila sam opsjednuta time da sve u vezi s djetetom bude pozitivno. Nekako mi

117
 Knjige.Club Books

se činilo da bi najbolji način da zadržimo dijete bio taj da sve negativno držimo
podalje od nje.
Stao je, stavio ruke na bokove i rekao: - Koliko si već trudna?
- Gotovo tri mjeseca.
- Tri mjeseca? - Zinuo je. - Kako si trudna već tri mjeseca, a ja tek sad saznam
za to?
- Upravo sam i ja saznala. Ne znam.
- Kako nisi znala da si trudna?
Zaškiljila sam. - Molim? Znaš li kako je kad si trudan? Samo si umoran.
- A tvoja mjesečnica?
- Nisam je dobila. Ja...
- I to ti nije bio znak? Kako možeš tri mjeseca nemati mjesečnicu i ne pomisliti
da si trudna? - Provukao je prste kroz kosu.
Ukočila sam se od bijesa. - Znaš što? Prestani mi se obraćati kao da sam idiot
i ponašati se kao da sam tinejdžerica koja skriva trudnoću. Nisam imala pojma.
Nisam niti povezala iscrpljenost s izostankom mjesečnica. Mislila sam da ulazim
u menopauzu.
Duboko je uzdahnuo. - Oprosti. Stvarno. Samo sam šokiran. Ne znam što reći.
- Mogao bi reći čestitam - odbrusila sam. Ljutito sam napustila dnevni
boravak i otišla niz hodnik do naše spavaće sobe pa zalupila vratima.

118
 Knjige.Club Books

DVADESET I OSAM

CHRISTOPHER BAUER

annah je od neznanja da je trudna došla do toga da šeće po kući sa snenim

H izrazom lica i blago miluje trbuh iako je još ravan. Položila bi dlan na njega
kao da već osjeća dijete kako raste. Lice joj je sjalo i nikad je prije nisam vidio
tako sretnu.
Pokušao sam se praviti da sam sretan i ushićen zbog djeteta, ali sve o čemu
sam ja mogao razmišljati bilo je kako će se to odraziti na Janie. Ona je bila dijete
preda mnom. Bilo je teško osjećati se bliskim s djetetom koje je zasad stvarno
samo u raspravama. Ljubav me bila preplavila čim sam pomislio biti Janien otac
i stalno sam čekao tu istu navalu ljubavi spram našeg novog djeteta, no to nikako
nije dolazilo. Osjećao sam se nadrealno, kao da se to zapravo ne događa ili kao da
se događa nekom drugom.
- Još nismo zaista razgovarali o djetetu - rekla je Hannah dok smo sjedili za
stolićem za kavu i slagali najnoviju slagalicu. Predobro me poznavala te je unatoč
mojim najboljim pokušajima bilo jasno da me stvari muče.
- Okej - rekao sam polako. - O čemu želiš razgovarati?
- Zaista? - Doimala se uznemirenom.
- Rado bih bio ushićen kao ti u vezi s djetetom, ali iskreno, kako da budem?
Znaš da je to kočnica našeg života koji je jedva stabilan. - Obično bih je sad primio
za ruku, ali u posljednje je vrijeme bila toliko hladna prema meni da bi se
vjerojatno odmaknula te se stoga nisam niti trudio.
- Hrpa ljudi ima dvoje djece. - Riječi su joj bile ledene koliko i govor tijela.
- Dušo, znaš da nije isto. - Ono malo normalnosti i stabilnosti što smo vratili
samo što se nije urušilo. I ona je toga bila svjesna iako to nije htjela priznati.
- Nisam sigurna da si povezan s djetetom i bojim se da će se to odraziti na
život kad rodim. Mislila sam da bi moglo pomoći ako budemo razgovarah o onom
što osjećaš - rekla je glasom terapeutkinje. Razvili smo svatko svoj takav glas
tijekom proteklih nekoliko mjeseci. Toliko smo vremena proveli na terapijama
čija je svrha bila razgovarati o osjećajima s Janie da smo postali mini-terapeuti
jedno drugom. Bio sam kriv koliko i ona.
- Mučim se. - Nije bilo svrhe skrivati ono čega je ona već bila svjesna.
Pričekala je da nastavim. Provukao sam napeto prste kroz kosu. Nisam je htio

119
 Knjige.Club Books

uznemiriti, ali morao sam joj reći istinu. - Zabrinjava me da će nam poremetiti
živote. Bojim se kako će Janie reagirati kad sazna.
- Vjerojatno je neće biti briga. Nije sposobna razmišljati što će biti za šest
minuta, a kamoli šest mjeseci - rekla je Hannah.
- Ali što nakon dolaska djeteta? - pitao sam. Nisam znao što će Janie napraviti
kad sazna da nas mora dijeliti s nekim.
Hannah se nasmijala. - Sasvim sigurno će raditi probleme. To se
podrazumijeva. Bit će prava noćna mora kad dijete dovedemo doma.
- Nisam znao da si već razmislila o tome.
Podigla je obrve. - Naravno da jesam. To je prvo na što sam pomislila. Janie
mi je uvijek prva stvar na koju pomislim. - Prema načinu na koji je suzila oči bilo
mi je jasno da sam je ponovno uzrujao.
- Ne želim se svađati. Nisam te htio uvrijediti. Samo se bojim.
- Ne znam zašto se toliko bojiš. Ja sam ta koja će morati svaki dan slušati
dramu. - U glasu joj je bilo oštrine.
Uzdahnuo sam. - Molim te, nemojmo se svađati. Tako nam dobro ide u
posljednje vrijeme.
- Ne pokušavam se svađati. Samo me rastužuje što imaš takvo stajalište o
našem djetetu. Bio si tako ushićen kad smo posvojili Janie, a sad su već tri tjedna
kako znaš za trudnoću i jedva da si išta rekao o tome. - Namrštila se. Baš kako bi
joj osmijeh osvijetlio lice, tako bi ga mrštenje pomračilo.
- Dođi - rekao sam i pozvao je k sebi rukom. Kliznula je niz kauč, meni u
naručje. Čvrsto sam je zagrlio. - Bit ću bolji, obećajem. Stvarno sam ushićen u
vezi s djetetom. Zaista jesam. Bit će sve super. - Bilo je to prvi put u našem braku
da sam joj morao svjesno lagati.

120
 Knjige.Club Books

DVADESET I DEVET

HANNAH BAUER

llison je svratila i donijela mi još vreća s odjećom njezine djece. Prekopala

A je bila svu Calebovu i Dylanovu odjeću za novorođenčad pa izvukla van sve
što je bilo rodno neutralno jer nismo još znali što ćemo dobiti. Moja je obitelj bila
ushićena zbog moje trudnoće i time nadomjestila nedostatak Christopherova
entuzijazma. Stalno su me tetošili.
- Tako mi je drago što ćeš biti mama - rekla je Allison. Zatim je brzo dlanom
pokrila usta. - O, Bože, nisam to tako mislila. - Pogled joj je jurcao prostorijom u
potrazi za Janie, ali ona je bila previše zaokupljena igrom kartama s dečkima da
bi išta čula. - Već si mama. Samo sam htjela reći.. Ovaj...
Prekinula sam je. - U redu je. Znam što si htjela reći i iskreno, i meni je tako.
Činilo se da joj je laknulo. - Znam da ti je posvojenje bilo teško i nadam se da
znaš da sam te oduvijek podupirala u tome, ali također mi je uvijek bilo žao što
nikad nisi bila trudna. I drago mi je što ćeš sad imati priliku. Nijedna žena ne bi
to trebala propustiti. Čarobno je - rekla je.
Zahihotala sam se. - Da, čarobno je i uživam u svakom trenutku jer nikad
nisam mislila da ću to iskusiti. Čak me i nije briga što sam se udebljala.
Grudi su mi narasle za dva broja, ali kad od toga da u grudnjaku nemaš gotovo
ništa dođeš do nečeg konkretnog, jedini koji to uoči je tvoj suprug. Nisam mogla
dočekati da mi trbuh naraste.
- Jesi li napeta u vezi s večerašnjim događajem? - pitala me.
Večeras smo namjeravali Janie reći za trudnoću. Još sam smatrala da bismo
trebali pričekati, ali Christopher je bio spreman reći joj još otkako su bila prošla
četiri mjeseca, a s time je vjerojatnost za spontanim pobačajem naglo pala.
- Ne brinem se za Janie jer mislim da je neće biti briga. To je previše
apstraktno za nju, morat će je zapravo vidjeti vlastitim očima. Bojim se da će
Christopher biti razočaran nedostatkom njezine reakcije - rekla sam. - Sigurna si
da nećete ostati na večeri?
- Ma koliko bih htjela to, idemo gledati neki film za koji nikad nisam čula, ali
Greg tvrdi da je svima super.
- Mogli ste pustiti dečke kod nas. - Nije ih ostavila kod nas otkako je Janie
došla i bilo mi je krivo. - Rado bih da jeste.

121
 Knjige.Club Books

- O, vodimo ih s nama. Nisam ti rekla? Gledat će film u isto vrijeme. U istom

kinu, samo drugi film. Eto, i to će se dogoditi. - Pokazala je prema stražnjim
vratima, iza kojih su još dopirali veseli povici i smijeh. - Čvrsto je drži. Neće još
dugo i postat će previše cool da bi se družila s vama.

Poslije te večeri Christopher je ušetao u dnevni boravak s kolačem u rukama.

Znatiželjno sam ga pogledala. Kolač nije bio dio plana. Nacerio se i položio ga
pred Janie. Na vrhu je bila nacrtana golema plava roda s djetešcem u kljunu.
- Tata, sviđa mi se ptica - rekla je veselo.
- Vidiš li što nosi u kljunu? - pitao je.
Janie je veselo kimnula, uvijek je rado davala točan odgovor.
- Beba!
Zgrabio me za ruku i privukao k sebi, zagrlio oko struka. Ja sam držala majicu
iza leđa, čekala red.
- Tako je. Imamo ti nešto jako uzbudljivo reći, baš o bebi. - Stegnuo me
čvršće.
Pokazala sam joj majicu. Svjetlećim ljubičastim slovima pisalo je STARIJA
SESTRA.
- Janie, ovo je tvoja posebna majica...
Zgrabila ju je iz mojih ruku prije nego što je stigla pročitati što piše. - Lijepa
je. - Počela ju je navlačiti preko one koju je već nosila.
Christopher joj je položio ruku na rame. - Hej, uspori malo.
- Na majici je posebna poruka za tebe - rekla sam.
- Zaista? - Okrenula ju je i zagledala se u slova. - Što piše?
- Piše »Starija sestra« - rekla sam.
Pogledala je mene pa Christophera pa opet mene, potpuno izgubljena.
Kleknuli smo pred nju. Christopher je pokazao na moj trbuh.
- Tvojoj mami u trbuhu raste beba. Jednom kad bude dovoljno velika, izaći
će iz trbuha i postati dio naše obitelji. To znači da ćeš biti starija sestra.
Janie me nježno bocnula u trbuh. - Tu je beba?
Kimnula sam. - Uskoro ćeš moći osjetiti kako se miče unutra. Gurat će se i
raditi svašta. Bit će jako zabavno.
Pogledala me. - Kako izađe van? - Ponovno me bocnula, ovog puta snažnije.
- Dušo, nježnije s trbuhom - rekla sam, položivši dlan na njezin. - Katkad
liječnici moraju izvaditi dijete iz mamina trbuha, a katkad samo izađe iz mamine
vagine.

122
 Knjige.Club Books

Nabrala je nos. - Fuj. Odvratno.

Christopher i ja smo se nasmijali.
- Možemo li van? - pitala je. Povukla je ruke natrag u majicu koju je već
nosila, zaboravivši na majicu starije sestre.
- Jesi li vesela što si starija sestra? - pitao je Christopher.
Pogledala ga je zbunjeno, kao da nije baš sigurna što je pita i pokušava
odlučiti što bi bio točan odgovor jer joj je najdraža stvar na svijetu bila njemu
udovoljiti. - Da, vesela sam - rekla je, no ravnodušna glasa.

Bila sam odlučna vratiti Janie u školu prije nego što rodim. Odustali smo od škole
na neko vrijeme i pristali joj dati još vremena, ali sad je sve bilo drukčije. Htjela
sam je smjestiti u školu dok još imam energije za pomoć u prilagodbi. Ovaj sam
put ja bila glavna i koristila sam se drukčijim pristupom. Upisala sam Janie u
tradicionalnu privatnu školu, školu sa strukturom i samo nekoliko ulica udaljenu
od bolnice. Dio postupka upisa bio je poludnevni posjet i Janie se cerila od uha
do uha kad sam došla po nju.
- Kako je prošlo? - pitala sam dok sam je vezivala u sjedalo.
- Imam prijateljicu. Zove se Elodie i želi mi biti prijateljica. Kaže da joj mogu
biti šefica - rekla je. - Sviđa mi se ova škola.
Pričala mi je o Elodie sve dok nije te večeri zaspala. Nismo se premišljali i
odmah smo pristali kad su nam rekli da smo primljeni. Prije smo je morali voditi
u školu dok se otimala i vrištala, ali ovaj put je u školu pošla s voljom i mahnula
mi u pozdrav kao da jedva čeka da odem.
Prva sam dva tjedna opsesivno svako malo provjeravala mobitel, čekajući
poziv koji će me obavijestiti da je imala ispad, nesreću ili da je ugrizla nekog, ali
nije ga bilo. Voljela je svoju novu školu i činila se sretnom ondje. Došla bi doma
i sva vesela pokazivala Christopheru i meni projekte na kojima je radila i nedugo
zatim hladnjak nam je bio prepun njezinih radova sa sata likovnog. Elodie je zvala
svojom najboljom prijateljicom i rekla je da su tajni tim. Njezina učiteljica,
gospođa Tinney, stalno je hvalila Janie. Rekla je da je jedna od najpametnijih u
razredu i da je to bio jedan od najglađih prelazaka koji je dosad vidjela. Mi smo
sjali od ponosa.
Budući da je Janie svakog dana četiri sata provela u maloj školi, ja sam imala
vremena planirati što i kako s djetetom. Allison i moja mama zadirkivale su me
nesmiljeno, slale mi poruke i pitale svijam li gnijezdo. Nije mi smetalo. Uživala
sam u svakom trenutku. Prekopala sam svaki ormar i riješila se svega što
nisam nosila protekle dvije godine. Nakon toga sam se bacila na ormariće i
pobacala sav stari Tupperware, zamijenila sve oštećene tave i lonce. Posložila sam
sve ručnike i krpe. Unajmila sam čistač saga i provela dva dana perući svaki sag
123
 Knjige.Club Books

šamponom. Obično ne bih bila tako opsesivna što se tiče čišćenja, ali bilo mi je
sjajno. Rješavala sam se svega starog, pripremala se za nešto novo. Očistila sam
ured i preselila sav namještaj iz njega u garažu kako bismo ured pretvorili u dječju
sobu. Još davno, kad smo mislili da bismo mogli imati dijete, na Pinterestu sam
pronašla razne ideje za uređenje sobe, no obrisala sam sve sačuvane slike
nakon što smo posvojili Janie te sam sad morala sve ispočetka. Večeri sam
provodila pokraj kamina, pregledavajući fotografije dječjeg namještaja i opreme.
Bilo je teško povjerovati da je prošlo manje od dvije godine otkako smo večeri
provodili sklupčani na kauču jedno uz drugo, otvorenih laptopa na kojima smo
pregledavali stotine fotografija djece za posvojenje, a sad smo se spremali
na svijet donijeti vlastito dijete.
- Imat ćemo dvoje djece. Christophere, vjeruješ li? Dvoje djece!
Ustao je s kauča, prišao mojem stolcu i sjeo na naslon za ruke. Pogledao me.
- Nisam te još nikad vidio tako sretnu i prilično sam siguran da nema ničeg na
svijetu što volim više nego tebe sretnu.

124
 Knjige.Club Books

TRIDESET

CHRISTOPHER BAUER

ije bilo pametno što smo Janie dopustili da bude prisutna na darivanju
N djeteta. Nije mi bilo jasno zašto ne mogu Janie odvesti nekamo dok sve one
rade što rade, ali Hannah je inzistirala da budemo prisutni. Svi su muževi bili
pozvani. Darivanje djeteta više nije bilo ekskluzivno za majke, ali meni ne bi
smetalo da se vratimo na to.
Hannah bi obično podivljala kad bismo imali neko veće okupljanje ili zabavu
u kući, ali Lillian i Allison bile su zadužene za organizaciju pa nije imala što raditi
osim opustiti se i uživati. Sjedila je u dnevnom boravku, nogu podignutih na
ukrašeni stolac dok su Lillian i Allison ubrzano sređivale sve oko nje. Stopala
su joj natekla čim je ušla u šesti mjesec trudnoće. Janie je trčala iz prostorije u
prostoriju, pokušavajući privući pozornost.
- Janie, možeš li se vani igrati dok baka i teta Allison rade? - pitala je Hannah
iz dnevnog boravka.
- Želim pomoći! - Toptala je nogama i prekrižila ruke. Gledao sam je s kauča
u dnevnom boravku, čekajući da vidim što će Janie napraviti.
- Dušo, zašto ne bi išla van i igrala se s tatom? - Lillian me znakovito
pogledala.
Pi e toga pokušao sam im pomoći, ali gurnule su me u stranu baš kao i Janie.
Ugurao sam mobitel u džep traperica. - Dušo, idemo - rekao sam, ustao i zaputio
se prema stražnjim vratima.
Nije se pomaknula iz kuhinje.
- Janie, nemamo vremena za ovo. Hajde. Idemo van, igrat ćemo se. Možemo
se igrati što god želiš - rekao sam.
- Želim pomoći - rekla je. Izbacila je donju usnu.
Lillian joj je pružila jedan od balona koje je upravo napuhala. - Evo, uzmi ovo
i igraj se vani. Možeš ga bacati i loviti.
Janie je zgrabila balon. Bijesno je zurila u nju pa ga stisnula objema rukama i
balon je puknuo, a mi smo svi poskočili.
- Janie, to nije lijepo - rekla je Hannah.
- Ti nisi lijepa - odbrusila je Janie.
Bili smo na korak od bitke. Brzo sam podigao Janie u naručje i prebacio je
preko ramena kao da je vreća krumpira. Poškakljao sam je po nogama dok smo
125
 Knjige.Club Books

išli van. Katkad bi to upalilo i spriječilo ispad, ali kad smo došli u dvorište, lice
joj je bilo kamen.
Ponašanje joj se nije popravilo kako je dan odmicao. Janie se mrštila svakom
tko bi ušao u kuću i pozdravio Hannu. Jedva je razgovarala s mojom mamom kad
je ova došla i odbila je reći išta kad bi joj se netko obratio. Probušila bi svaki balon
kojeg bi se domogla, stalno plašeći ljude. Svi su se pravili da im ne smeta, ali vrlo
je brzo postalo naporno. Isprva smo je ignorirali kao i inače kad bi izazivala
pozornost svojim ponašanjem, ali morali smo prestati s tim kad je prišla kolaču.
Bio je složen od muffma u obliku vjenčane torte. Vjerojatno je toliko i stajao.
- Janie, ne! - povikao sam kad sam vidio da je posegnula prema kolaču.
Pravila se da me nije čula. Svi su gledali kako ona grabi muffin iz sredine i
izvlači ga van. Zadržao sam dah, čekajući da se sve sruši. No, na sreću, nije.
- Prestani! - rekla je Hannah. - Ako se nećeš ponašati kako dolikuje, možeš
ići u sobu. - Pokazala je niz hodnik koji je vodio prema Janienoj sobi.
Iznenađeno sam pogledao Hannu. Nikad još nismo poslali Janie u sobu. To je
bio tako uobičajen način discipliniranja djeteta, ali hoće li Janie to i učiniti? Jako
je davno imala potpuni raspad sustava i ja sam ga zaista htio izbjeći, osobito kad
nam je kuća puna ljudi.
Janie je zagrizla muffin, usta punih žute kreme. Nacerila se Hanni žutim
zubima. - Bit ćeš loša mama.
Hannah se trznula kao da ju je Janie udarila u trbuh. Podigla je ruke, pokrila
usta. Svi su u kuhinji počeli razgovarati kako bi razbili napetost i pravili su se da
Janie nije ništa rekla.
Zgrabio sam Janie za ruku i počeo je vući prema dnevnom boravku. Počela je
vrištati čim smo zašli među ljude. - Tata, boli me! Boli me!
Ja sam hodao, lica crvena od neugode i ljutnje. Gurnuo sam je u njezinu sobu
i zalupio vrata za nama.
- Da više nikad nisi tako nešto rekla mami! - Pjenio sam se. Nikad još nisam
bio tako ljutit na nju.
Bacila se na pod, jecajući.
- Janie, prestani. Daj prestani - prosiktao sam. Svi su je mogli čuti, zbog čega
mi se svaki njezin zvuk činio još glasnijim.
Mlatila je šakama o pod. Zavijala je i ne bi zastala za dah. Obično bi me srce
boljelo kad bi bila uzrujana, ali bio sam previše ljutit zbog onog što je rekla Hanni
da bih joj pomogao. Boljelo me zbog Hanne. Ovaj joj je dan toliko značio, a Janie
ga je upropastila.
Janien je plač iz bijesnog prešao u jecaje očaja. - Zločesta sam. Zločesta sam!
- plakala je.
Užasno mi je bilo slušati je i moj je bijes počeo kopnjeti. Nije joj moglo biti
lako. Nije mogla razumjeti da nas neće izgubiti zbog djeteta i da ima dovoljno

126
 Knjige.Club Books

ljubavi za sve. Bila je puna boli. Bijes je još više kopnio. Ležala je sklupčana na
podu i drhtala.
Sjeo sam pokraj nje i posegnuo za njom, ali trznula se i odmaknula. Sklupčala
se. - Nisi zločesta. Samo si napravila nešto loše. To je sve. Samo nešto loše. -
Trljao sam joj leđa dok jecaji nisu prestali. - Svi katkad napravimo nešto loše. Bit
će sve u redu.

127
 Knjige.Club Books

TRIDESET I JEDAN

HANNAH BAUER

troba mi se grčila kad sam ušetala u Janienu školu na sastanak s gospođom

U Tinney, baš u vezi s njezinim ponašanjem. Još od darivanja djeteta prije tri
tjedna, Janie je imala ispade. Trebala sam roditi za dva tjedna. Što ću ako Janie
izbace iz još jedne škole?
Učionica gospođe Tinney bila je nalik na učionice mojeg djetinjstva. Imala je
golem sag u sredini prostorije na kojem su se djeca mogla okupiti kad za to dođe
vrijeme. Uza zidove su se protezali mali odjeljci s dječjim imenima uredno
ispisanim na naljepnicama. U prostoriji je bilo mjesta za razne aktivnosti, a po
zidovima su bili polijepljeni dječji radovi.
Bila sam prevelika za bilo koji minijaturni stolac te sam stajala dok su
Christopher i gospođa Tinney sjedili. Zbog toga je situacija bila još neugodnija.
- Kako se osjećate? - pitala me prije nego što smo prešli na bitno.
- Spremna roditi. - Nasmiješila sam se, trudeći se biti pristojna, ali zapravo
sam htjela znati zašto smo ovdje.
- Tih se posljednjih nekoliko tjedana naizgled uvijek protegnu u
beskonačnost. A da ne spominjem da je sve troje moje djece rođeno nakon termina
- rekla je.
- Uh, nadam se da će ovo biti na vrijeme. - Protrljala sam dlanom trbuh,
sasvim nagonski, baš kao i svaki put kad bi netko spomenuo dijete.
Položila je dlanove na stol. - Obično bih vas pozvala na sastanak čim bismo
uočili da Janie ima poteškoća, ali s obzirom na to da očekujete još jedno dijete,
računala sam da su njezini problemi samo dio prilagodbe i da će proći. Djeca
jedinci gotovo uvijek imaju problema s prihvaćanjem novih članova obitelji.
Janie se vraćala na ponašanje kakvo nismo već mjesecima vidjeli. Gotovo bi
svakog dana imala napadaje nekontroliranog vrištanja. Odbijala bi jesti i gađala
nas hranom, tražila nešto drugo i tvrdila da će povratiti ako bude to morala pojesti.
Ponovno je imala nezgode, no ovaj put i kod kuće i u školi. Uvijek je skrivala
hranu pod krevetom, ali sad je počela u to skrovište stavljati i čudne predmete koji
nisu imali smisla - Christopherove cipele, daljinski upravljač, papirnate ručnike
iz kuhinje - i lagala bi kad bismo je pitali o tome. Doktorica Chandler rekla je da
bismo je trebali ignorirati kao prije, ali ovaj put to nije djelovalo.

128
 Knjige.Club Books

- Htjela sam se danas naći s vama kako bih vam rekla da Elodieina majka
očekuje vaš poziv u vezi s onim što se u školi događa između Elodie i Janie. Htjela
sam porazgovarati s vama prije toga.
- Što se događa s njom i Elodie? - pitao je Christopher. Lice mu se nabralo od
brige. Janie je Elodie proglasila bila svojom najboljom prijateljicom. Nikad nije
imala problema s njom.
- Elodie je počela pitati može li ostati u učionici tijekom odmora, što mi je
bila prva naznaka da nešto nije kako treba. Nisam joj to mogla dopustiti jer
tijekom odmora sva djeca moraju biti vani, no pozorno sam je promatrala i uočila
da puno plače kad smo na igralištu. Kad god bih je pitala o tome, odgovorila bi
da je Janie zločesta prema njoj.
- Što joj je Janie radila? - pitala sam.
- Elodie nije htjela reći što joj radi - samo je rekla da je zločesta. Povela sam
bila Janie u stranu i pitala je, ali sve što sam od nje saznala jest da ne zna zašto je
Elodie tako uznemirena. Nije to ništa neuobičajeno; klinci se stalno svađaju i budu
loši jedni prema drugima. Ali Elodie je zatim počela odbijati igrati se s Janie. I tad
mi se učinilo da nije riječ o tipičnoj razmirici. Elodie se zaista bojala Janie. -
Gledala nas je pa nastavila, uvjerila se da oboje čujemo što nam govori. -
Elodieina majka me jutros nazvala i rekla mi da Janie nanosi ozljede Elodie u
školi. Dijete se doma vraća s modricama. Njezina majka nije isprva tome
pridavala neku važnost, ali kad se to nastavilo, zabrinula se. Sinoć je uočila da je
Elodieina ruka prekrivena modricama. Naposljetku ju je navela da joj se otvori i
Elodie kaže da je Janie štipa kad god nitko ne gleda.
Protrnula sam. Janie se uvalila u nevolje u prethodnoj školi, ali nikad još n s
nekog namjerno ozlijedila. Christopheru je trebalo neko vrijeme da progovori.
- Sigurni ste da je to ona? - pitao je.
- Sasvim sigurna. Jučer sam pitala Janie o tome i priznala je.
- Priznala je? Što vam je rekla kad ste je pitali? - pitala sam. Meni nije ništa
rekla kad sam došla po nju. Ponašala se bila sasvim normalno.
- Rekla je da želi rasplakati Elodie. Kad sam je pitala zašto to želi, odgovorila
je da voli vidjeti kako ljudi izgledaju kad plaču. - Gospođa Tinney sumorno nas
je promatrala. Nikad je još nisam bila vidjela tako ozbiljnu.
- Je li rekla još što? - pitao je Christopher.
- Ne. To je sve. Objasnila sam joj da nije u redu tjerati ljude da plaču. -
Nagnula se unatrag u stolcu i prekrižila ruke na krilu. - Kako možete zamisliti,
njezina je majka vrlo ljutita. Želi da Janie izbacimo iz škole. Ja ne želim izbaciti
Janie. Zaista to ne želim. Smatram da je samo u teškoj fazi zbog novog djeteta...
- I jest. I kod kuće imamo svakakve probleme s njom - prekinuo ju je
Christopher.

129
 Knjige.Club Books

Gospođa Tinney je kimnula. - To sam i pretpostavila. No, s obzirom na to da

je Janie bila nasilna prema jednoj od učenica, ako ostalim roditeljima ne bude
ugodno što je ovdje, morat ćemo zatražiti da ode.
- Zato ste nas pozvali? Izbacit ćete je? - pitala sam. U glavi mi se vrtjelo. Što
ću ako je izbace iz škole? Bih li je stigla upisati u novu školu prije termina? Koje
su uopće bile druge škole na popisu?
- Bi li vam bilo u redu da Elodienoj majci kažem za Janienu pozadinu? -
Nagnula se naprijed. - Pitam isključivo zato što ne želim da Janie ode. Ona je
sjajna djevojčica i prava ju je radost imati u razredu. Samo trenutačno ima
problema i želim joj pomoći, a ne kazniti je. Ako Elodienoj majci kažemo što je
bilo s Janie, možda bude suosjećajna.
- Znači, ako ona ne bude inzistirala da se Janie izbaci iz škole, dopustit ćete
joj da ostane? - pitao je Christopher.
- Da, to vam govorim.
- Onda ćemo učiniti što god mislite da bi moglo pomoći - rekao je Christopher.
Htjela sam da Janie ostane u školi koliko je to i Christopher htio, čak i više,
ali nisam baš smatrala prikladnim da Elodienoj majci kažemo za Janienu
pozadinu. Slušala sam bila dok su Christopher i doktorica Chandler brbljali o tome
kako voditi taj razgovor, ali što je razgovor dulje trajao, to je meni bilo sve
neugodnije.
Putom kući sa seanse hodali smo sporo jer su mi stopala bila jako natečena,
ali bilo je lijepo biti vani. Znala sam da će uskoro zahladiti. Trudila sam se držati
to u sebi za vrijeme seanse, ali sad je napokon izašlo iz mene. - Ako Elodienoj
majci kažemo za Janie, bit će to kao da se koristimo njezinom prošlošću kao
izgovorom.
- Nije izgovor.
- Zaista? Jedini razlog što ćemo joj reći jest kako Janie ne bi bila izbačena iz
škole.
- To nije istina. Reći ćemo joj kako bi imala sve informacije potrebne za
donošenje informirane odluke. - Rekao je to kao da da je upute stažistima.
- Christophere, daj, molim te. Ne bismo niti razmišljah reći joj da ne postoji
razlog.
Zavrtio je glavom, nije se dao.
- Bi li rekao majci nekog drugog učenika za Janie?
- To nije bit - odbrusio je.
- Odgovori mi na pitanje.
- Nije to tema razgovora.
Izvukla sam ruku iz njegove, ozlojeđena što stalno odbija tražiti od Janie
odgovornost za njezino ponašanje. - Upravo je to tema razgovora. Odgovori na
pitanje.
130
 Knjige.Club Books

- Neću.
- Znaš da imam pravo.

131
 Knjige.Club Books

TRIDESET I DVA

CHRISTOPHER BAUER

lušao sam Hannu kako opisuje sve što je u raznim člancima čitala o tome kako
S pomoći djetetu jedincu da prevlada ljubomoru prema prinovi. Bila je
usmjerena na tu priču jedne od njezinih omiljenih mama blogerica čija je kći bila
Janiena vršnjakinja i koja je bila samo nekoliko mjeseci ispred nas na istom
takvom putovanju.
- Nabavili su joj psa i to je bilo pravo čudo i pomoglo je sa svime. Nije li to
sjajno? - pitala je ne pričekavši odgovor. Već mi je dvaput bila ispričala tu priču,
ali dopustio sam joj da je ispriča i treći put jer je bila toliko ushićena. - Ljubomore
je nestalo gotovo istog trena jer je klinka imala nešto posebno za koga se
može skrbiti, a što je samo njezino. Mislim da bi zaista pomoglo kad bi Janie
imala kućnog ljubimca. Što misliš? - Ovaj je put zastala i pričekala odgovor.
Vidio sam da je već odlučila što je točan odgovor, ali ja baš i nisam bio siguran
u to. - A da joj nabavimo zlatnu ribicu? - pitao sam. Za razliku od nje, ja baš i
nisam bio oduševi n idejom da se brinemo o još jednom živom biću.
Hannah je prasnula u smijeh. - Zlatnu ribicu? Ma što će joj zlatna ribica?
Samo će sjediti i gledati je kako pliva u akvariju? To će potrgati pune dvije minute
prije nego što joj dosadi. Trebamo joj nabaviti nešto za što se može brinuti. Nešto
novo, samo za nju. Možda mačku?
Namrštio sam se. - Nisam baš osoba od mačaka.
Zaigrano me udarila po ruci. - Ne nabavljamo mačku tebi. Nabavljamo je njoj.
Razmisli malo. Lako ih je naučiti stvarima. Ne moraš se brinuti u vezi s učenjem
kako ići na zahod; samo je staviš u kutiju s pijeskom i to je to. Mogla bi spavati s
njom. Mislim da bi joj bilo super.
- Dokle god ja ne moram spavati s njom. - Nasmiješio sam se.
Tog smo vikenda otišli do trgovine kućnim ljubimcima u potrazi za mačkom
koju bismo mogli udomiti. Nismo Janie rekli kamo idemo niti što ćemo raditi jer
smo je htjeli iznenaditi.
- Ne želim ići u kupnju - cvilila je dok smo skretali prema parkiralištu
trgovačkog centra.
- Samo se strpi - rekao sam, otvarajući joj vrata auta. - Svidjet će ti se.
- Mrzim kupovati - rekla je namrgođeno, ali ipak izašla iz auta i krenula za
nama u trgovinu.

132
 Knjige.Club Books

Kroz trgovinu se protezao red. Činilo se da su svi došli na istu zamisao kao
ja.
- Vau - rekao sam. - Idem ja uzeti broj i stati u red dok vi malo razgledate,
može? Kladim se da bi Janie rado gledala kornjače u stražnjem dijelu trgovine.
Što kažeš - želiš li vidjeti kornjače?
- Kornjače! Kornjače! - skvičala je Janie.
Veselo su se zaputile prema njima dok sam ja čekao u redu. Red se, pak,
pomicao puno brže nego što sam bio očekivao. Većina je ljudi samo htjela
pogledati i malo pomaziti mačiće, ali nisu bili zainteresirani odnijeti nekog od njih
doma. Kad sam bio blizu blagajne, poslao sam Hanni poruku. Brzo su se vratile
do mene.
- Vidjele smo kornjače i zmije i psiće! Možemo li uzeti psića? Molim te,
možemo li uzeti psića? - Janie je skakutala.
Nasmiješio sam joj se. - Ne možemo uzeti psića. Ne danas. Ali...
- Nema psića? - Oči su joj se napunile suzama. - Želim psića.
- Može mala maca? - pitao sam.
Suza je istog trena nestalo. - Maca? Volim mace! Možemo li uzeti macu?
- Možemo - rekao sam i razmrsio joj kosu.
Stala je na vrhove prstiju, trudila se pogledati u prostoriju s mačkama. Hanna
ju je podigla kako bi imala bolji pogled.
- Mace! Vidim ih! Vidi, mama, vidi. Imaju mace. - Pokazivala je prema
mačićima koji su se valjali jedni preko drugih. Bili su tako sićušni i slatki. Srce bi
mi naraslo svaki put kad bi ona bila ushićena. Obožavao sam gledati svijet
njezinim očima.
- I ja ih vidim. Još malo pa smo na redu - rekao sam.
Za samo nekoliko minuta bili su prozvali naš broj i zakoračili smo u
prostoriju. Bila su ondje četiri različita legla. Janie je istog trena prišla leglu
najbližem vratima i počela podizati mačića za mačićem. Svakog bi prinijela licu i
pogledala ga u oči. - Ne - rekla bi i vratila mačića u kutiju pa uzela sljedećeg.
Naposljetku je uzela u ruke jednog crnog sa sićušnom bijelom mrljom na
vrhu repa. - Ovaj. Želim ovog.
- Sigurna si da želiš tog? Ne želiš pogledati ostale? - pitao sam. Imali su još
tri kutije pune mačića.
- Ne. Želim ovog. Ovog želim. - Grlila ga je, držala čvrsto na prsima.
Pogledao sam Hannu i slegnuo ramenima. Nasmiješila mi se.
Janie i ja prošetali smo ostatkom trgovine i skupljali sve potrepštine dok je
Hannah ispunjavala papire za udomljavanje. Janie je držala mačića dok smo
kupovali i razmišljala je o imenima, predomišljajući se svake tri sekunde, a da bi
se naposljetku odlučila za Plavicu.
- Plavica. Da. Zvat će se Plavica - rekla je ponosno.
133
 Knjige.Club Books

- Zašto Plavica? - pitao sam.

Podigla je mačića prema meni. - Jer su joj oči plave poput mojih.
Držala je Plavicu u krilu tijekom vožnje kući i nikad je još nisam bio vidio
tako sretnu. Bila je opčinjena Plavicom, čak i kad je ova pokušavala iskočiti Janie
iz ruku jer se preplašila vožnje u automobilu. No, tražio sam da Hannah unese
Plavicu u kuću jer me bilo strah da će se prestrašiti i iskočiti Janie iz ruku kad
ova izađe iz auta.
Janie je ostatak popodneva provela ganjajući Plavicu po kući. Nisam mogao
prestati fotkati ih jer su mi bile tako slatke.
- Ovo je bila sjajna ideja - šapnuo sam Hanni dok smo ih promatrali kako se
maze na kauču. Plavica je zaspala Janie u krilu.
- I cijeli dan nije radila probleme - šapnula mi je Hannah.
Poslije te noći Janie i Plavica igrale su se u njezinoj sobi, a onda se odjednom
začuo strašan cvilež. Potrčali smo u sobu. Janie je sjedila na sagu. Ispod kreveta
je dopirao jadno mijaukanje.
- Gdje je Plavica? - pitala je Hannah.
Pogledala nas je. - Pobjegla je pod moj krevet.
Hannah je bila prekrupna da bi se mogla sagnuti i pogledati pod krevet, stoga
sam se spustio na pod i legao na trbuh. Plavica se skutrila u najdaljem mogućem
kutu. Pobjegla bi od moje ruke svaki put kad bih posegnuo prema njoj i nije
prestajala cviljeti. Naposljetku sam je naveo da mi priđe i izvukao je van.
Čitavo joj se tijelo treslo kao da se smrzava. Htio sam je pružiti Janie, ali Plavica
se izvila unatrag i zasiktala na nju.
- Čudno - rekao sam, pogledavši prema dolje. Šake su mi bile zamrljane
crvenim tragovima. - Što je ovo?
- Daj da vidim - rekla je Hannah.
Prišao sam Hanni, nježno je dotaknula Plavicu, koja je još uvijek drhtala.
Dijelovi njezina krzna bili su ljepljivi.
- Krvari - rekla je Hannah. - Janie, Što je bilo?
Janie nam je pokazala pribadaču u ruci. - Bocnula sam Plavicu.
Hannah je zinula. - Molim?
- Bocnula sam je. Htjela sam vidjeti krvari li. - Janie nas je gledala i trudila se
prema našim izrazima lica procijeniti je li učinila nešto krivo.
Hannah je problijedila.
- Htjela si vidjeti hoće li krvariti - ponovio sam poput robota.
- Da. I krvari. Crveno. Mogu li je držati sad? - pitala je.
Stisnuo sam macu uz tijelo, bojeći se vratiti je Janie. - Ja sam na redu.

134
 Knjige.Club Books

Hannah se s mukom pribrala. Sjela je na krevet pokraj Janie, a ova joj se

uspela u krilo. - Ne smiješ ozlijediti Plavicu. Mace boli kad ih bodeš. Razumiješ
li?
Kimnula je. - Nema bockanja mace.
- Tako je. Nemoj to ponoviti.

135
 Knjige.Club Books

SLUČAJ #5243

OBAVIJESNI RAZGOVOR S PIPER GOLDSTEIN

ona je priča o Janie koja bocka Plavicu duboko uznemirila. Tijekom ostatka
R ispitivanja nije ni jedanput pokazao emocije, čak ni kad smo pregledavali
fotografije mjesta zločina u kamp-prikolici, a te su bile brutalne. No, nešto bi
ga uvijek pogodilo kad bi bila riječ o ozlijeđenim životinjama.
- Nije li ozljeđivanje životinja jedan od znakova sociopatije? - pitao je,
ponovno se doimajući kao da mu ništa ne smeta.
- Jedan od znakova, da, ali mora biti i drugih - rekla sam.
- A ni jednog od tih ostalih nije bilo? - pitao je Luke. Priča o Plavici nije ga
pogodila nimalo kao Rona. Doimao se kao da mu je dosadno. Nisam ga mogla
kriviti. Ja sam imala dojam da smo već danima u ovoj prostoriji i da se stalno
vrtimo u krug.
- Nije moja specijalnost i ne volim komentirati stvari za koje nisam stručna -
rekla sam, baš kako su mi nadređeni naredili. To bi uvijek tražili da kažemo i
novinarima kad nam postavljaju pitanja. Policija nije jedina koja postavlja pitanja.
- Ali morate imati barem nekakvo mišljenje. Svatko ima mišljenje. Što mislite
da se događalo s Janie? - pitao je.
- Janie je bila djevojčica koju je netko jako ozlijedio i povrijedio i ona je sad
isto činila drugima. Meni se uvijek činilo jednostavnim - rekla sam.
Luke je spustio dosje na stol i pogledao me. - Ali nije bilo tako jednostavno,
zar ne?

136
 Knjige.Club Books

TRIDESET I TRI

CHRISTOPHER BAUER

D ogovorili smo hitnu seansu s doktoricom Chandler nakon incidenta s

Plavicom. Pozorno nas je slušala dok smo joj pričali što se dogodilo, pa
zatražila od nas da pričekamo dok ona ode do recepcije. U ordinaciju se vratila s
papirima na pločama i svakom od nas pružila po olovku.
- Želim da ispunite ovo - rekla je.
Sjeo sam na pod, a Hannah se trudila smjestiti na jednu od golemih vreća za
sjedenje. Bila je toliko trudna da se doimalo bolnim. Preletio sam pogledom
papirologiju. Bilo je to trideset pitanja o Janienu ponašanju. Morali smo pročitati
svaku izjavu i zaokružiti broj koji najbolje odgovara Janienu ponašanju na
ljestvici od jedan do pet. Upitnik je bio ispunjen izjavama poput »Moje dijete se
pred drugima ponaša slatko i šarmantno kako bi dobilo ono što želi« i »moje dijete
satima vrišti« i »moje dijete zadirkuje, ozljeđuje ili je okrutno prema
životinjama.« Kao da je netko sastavio popis svih Janienih problema. Hannah je
ispunila upitnik puno prije mene. Pružili smo papire natrag doktorici Chandler i
napeto čekali da ih ona pregleda. Položila je ploče s papirima jednu pokraj
druge nakon što je završila s čitanjem.
- Mislim da je vrijeme za razgovor o poremećajima koji bi mogli utjecati na
njezino ponašanje. Svrha upitnika koji sam vam upravo dala je procijeniti
simptome reaktivnog poremećaja privrženosti. Poznaje li ga itko od vas?
Ja za to nikad nisam čuo. Pogledao sam Hannu, koja je također vrtjela glavom.
- To je pomalo sporan poremećaj na polju mentalnog zdravlja, ali prilično sam
sigurna da ga Janie ima. Oduvijek sam pomalo sumnjala, ali nadala sam se da će
se simptomi ublažiti s vremenom. Nažalost, čini se da postaju sve teži i teži.
- O čemu je riječ? - pitao sam.
- Što ne valja s njom? - pitala je Hannah istodobno.
- To je poremećaj uzrokovan nemogućnošću djeteta da ostvari privrženost sa
skrbnikom u ranoj dobi, a rezultat toga su poteškoće u stvaranju privrženosti
prema drugima. Znam da zvuči poprilično razumno za dijete koje je bilo žrtva
zlostavljanja, zar ne? Kao, naravno da će imati problema u odnosima s
drugima. Ali kod djece s takvim poremećajem, problem seže puno dublje. Katkad
nisu sposobna ostvariti nikakvu povezanost s drugim ljudskim bićem. Imaju
problema sa suosjećanjem pa stoga često vidimo kako ozljeđuju djecu ili
životinje, baš kako ste vi opisali. Katkad se čini da uopće nemaju savjest. Jedna
137
 Knjige.Club Books

od najčešćih karakteristika za koje saznamo od roditelja djece s tim poremećajem

jest koliko su dražesna i divna u javnosti.
Nisam si mogao pomoći, prisjetio sam se svih onih situacija kad je Hannah
rekla da se Janie drukčije ponaša kad ima publiku. Nisam mogao zanijekati da se
drukčije ponašala. Jednostavno sam smatrao da voli biti vani i družiti se s ljudima.
Možda je bilo i neke istine u onom što je Hannah oduvijek govorila. Srce mi je
potonulo.
- Ta su djeca također sklona manipuliranju i kontroliranju drugih. Stalno
pokušavaju zavaditi ljude, baš kako smo spominjali kad smo razgovarali o
načinima na koje ona pokušava triangulirati vas dvoje. Sposobna su sprijateljiti se
s drugima, no teško im je održati ta prijateljstva jednom kad se trebaju zbližiti s
ljudima. Najveći je problem kad počnu nanositi ozljede drugima ili životinjama.
To je velik znak upozorenja. Drago mi je što ste mi se javili.
Osjećao sam se kao da nam uručuje smrtnu kaznu. - Što da učinimo? Kako se
to liječi? - pitao sam.
Hannah se doimala na rubu suza. Zaštitnički se držala za trbuh.
- Nažalost, tu nastaju problemi. Tretman je težak i nije uvijek učinkovit.
Postoje mnogi proturječni tretmani, ali katkad mislim da nanose više štete nego
što donose koristi.
- Hoće li joj se stanje pogoršati? Mislim, hoće li nastaviti ozljeđivati drugu
djecu? Što da radimo? - pitao sam.
Glavom mi je jurcalo milijun raznih scenarija. Sigurno je postojao nekakav
tretman. Morao je postojati. Bila je premlada za razoren život. Nitko nije toliko
oštećen. Odbijao sam povjerovati u to.
- Preusmjerit ću našu terapiju na učenje empatije. Toga smo se prije bili
nakratko dotaknuli, ali rado bih se vratila tome. Pokatkad, uz potrebnu pouku,
djeca mogu naučiti suosjećati. Dobra stvar u vezi s Janie jest što je sposobna
razviti privrženost. Oduvijek je bila uvelike privržena Christopheru, a Hannah,
iako se svađa s vama, dio razloga za njezin neprijateljski odnos jest činjenica da
ovisi o vama. Da nema te vještine, bila bih puno zabrinutija, no mislim da je to
osnova za nadogradnju.
- Recite mi istinu. Hoće li joj biti bolje? - pitala je Hannah.
- Da, vjerujem da može biti. Neću vam ništa zajamčiti - nitko vam to ne može
jamčiti - ali mjesecima joj već ide odlično. Vijest o trudnoći bila je samo okidač.
Uznemirila ju je i potresla pa se vratila na staro ponašanje dok je također
isprobavala nešto novo. Boji se da će je dijete zamijeniti.
To je bilo ono čega sam se sve to vrijeme bojao. - Kako joj možemo pomoći?
- pitao sam.
- Mislim da bismo se trebali početi nalaziti dvaput na tjedan, možda čak i
triput, koliko god to bude moguće. Trebat će joj puno pomoći, ali zajedno joj

138
 Knjige.Club Books

možemo omogućiti da uspije. - Nasmiješila nam se. - Vas ste troje već toliko toga
proživjeli da vam je ovo samo mala rupa na cesti.
Ponovno sam pogledao Hannu. Zurila je u mene. Nije morala ništa reći da mi
da do znanja što misli. Ovo nije bila mala rupa na cesti. Ovo je bio ponor.

139
 Knjige.Club Books

TRIDESET I ČETIRI

HANNAH BAUER

aglo sam otvorila oči. Vrela mi je bol probadala leđa. Bilo mi je vode među
N nogama. Upiškila sam se tijekom noći, ali nisam se toga sjećala. Okrenula
sam se i prebacila noge preko ruba kreveta dok me bol drobila svakim pokretom.
Odgegala sam se u kupaonicu spojenu s našom spavaćom sobom. Spustila
sam donje rublje i tad shvatila.
- Christophere! Mislim da mi je pukao vodenjak!
Istog je trena skočio iz kreveta i pojavio se u kupaonici. - Sigurna si?
Kimnula sam jer me previše boljelo da bih govorila. Nije me čak ni bilo briga
što me vidi na zahodu.
- Idem ti po čistu odjeću. Ti pričekaj tu - rekao je.
Bolje polako popustila, a ja sam se na to nasmiješila. Allison i mama prošlog
su mi tjedna rekle da ću znati kad počinju pravi trudovi, a ne lažni. I sad nije
moglo biti zabune - ovo su bili pravi trudovi.
Christopher se vratio trenutak poslije, s čistim donjim rubljem i udobnom
odjećom koju smo bili odabrali još prije nekoliko mjeseci.
- Daj da ti pomognem - rekao je, nagnuvši se kako bi me podignuo sa školjke.
Odmahnula sam rukom. - Dobro sam sad. Trudovi su prestali.
Odjenula sam se dok je on nazivao Allison. Kad sam bila na pola pranja zuba,
uhvatio me novi trud. Usredotočila sam se na disanje sve dok nije prošao.
Allison je stigla kao da je sve vrijeme samo čekala naš poziv. Zadihano je
pritrčala kauču na kojem sam sjedila, s torbama koje smo bili spakirali još prije
nekoliko tjedana. Snažno me zagrlila. - Događa se! Tako sam uzbuđena! -
Doimala se kao da je božićno jutro kad smo bile klinke, kao da smo upravo
dotrčale s kata u dnevni boravak, vidjeti što nam je Djed Božićnjak ostavio
pod drvcem. - Bit ću teta.
Prasnula sam u smijeh.
- Boli li te jako? - pitala je.
Zavrtjela sam glavom. - Ne još.
Ponovno me snažno zagrlila baš kako je Christopher izlazio iz kupaonice pa
pokazala prema vratima. - Okej, vas dvoje, idite. Ja tu sve imam pod kontrolom.
Ne brinite se! Idite roditi!

140
 Knjige.Club Books

Nikad se još nisam osjećala toliko živom i prisutnom u vlastitom tijelu. Htjela sam
zadržati taj osjećaj, uživati u trenutku prije nego što bol postane snažnija.
Christopher me držao za ruku i vozio prema bolnici kao da ima osamdeset godina.
Znao je da imamo puno vremena i najveći mu je strah bio da ćemo se sudariti s
nekim na putu do bolnice.
Stavili su me u krevet čim su me doveli na odjel jer mi je vodenjak već
puknuo. Ja sam htjela šetati hodnicima i raditi nešto više od ležanja, ali završila
sam na leđima. Christopher je na TV-u mijenjao kanale trudeći se pronaći nešto
za gledanje, ali ništa mi nije bilo zanimljivo. Svakih bi me nekoliko sati obišli, ali
još se nisam otvorila. Oko četiri ujutro dali su mi drip i tad se sve promijenilo.
Čula sam da od njega trudovi mogu postati bolniji i to je bila istina. Unutar
sata bila sam u užasnim bolovima. I bolje bilo jedino na što sam se mogla
usredotočiti. Cijelo mi se tijelo treslo. Christopher mi je držao kosu dok sam
povraćala pa mi ju je poslije vezao u rep. Imala sam dojam da mi se utroba
raspada.
Držala sam se Christophera. Lice mu je bilo orošeno znojem. Kosa mu je bila
neuredno zalizana od stalnog provlačenja prstiju kroz nju.
- Ne mogu ja ovo. Trebam lijekove - povikala sam.
Liječnicima sam rekla da želim prirodni porođaj i ne želim nikakva sredstva
protiv bolova. Htjela sam iskusiti sve jer će mi ovo biti jedina prilika za to.
Također sam čitala razne studije o tome kako lijekovi mogu usporiti porođaj i
povećati mogućnost za carski rez, a ja sam htjela roditi prirodnim putom.
- Sigurna si? - pitao je, a sumnja mu se jasno ocrtavala na licu. Satima me
slušao kako pričam o porođaju bez ikakvih sredstava protiv boli.
Zaškrgutala sam zubima od boli. - Jesam.
- Idem po sestru - rekao je. - Odmah se vraćam.
Brzo je napustio sobu i vratio se s jednom od medicinskih sestara. Pritrčao je
mojem krevetu i počeo mi masirati leđa.
- Ne diraj me! - Bilo je kao da osjećam trud cijelim tijelom, kao da mi je počeo
u vratu i spuštao se do stopala, s užarenom boli u sredini. Od njegova mi je dodira
bilo loš e, ne bolje.
Trznuo se i ustuknuo. - Okej, što god želiš. Možeš ti ovo, dušo. Sestra je tu.
Pomoći će ti. - Pogledom ju je molio da mi pomogne.
- Želim lijekove! Dajte mi lijekove! - vikala sam na nju.
- To mi je jasno - rekla je. Glas joj je bio smiren. - Pozvala sam anesteziologa.
Trenutačno je s jednim pacijentom, ali doći će čim završi. - Spustila mi je gornju
polovicu kreveta u ležeći položaj. - Moram sad provjeriti jeste li otvoreni.

141
 Knjige.Club Books

Stegnula sam rukama ogradu kreveta dok sam ležala, na rubu da padnem u
nesvijest od boli. Bijele su mi točke plesale u kutu vidnog polja. Posegnula sam
za Christopherom i zarila nokte u njega. - Molim te, molim te, predomislila sam
se. Samo mi daj lijekove.
Slobodnom mi je rukom maknuo kosu s čela. - Samo što nisi. Doktor je na
putu.
Sestra je izvukla ruku iz mene, lica punog suosjećanja. - Žao mi je, ali
prekasno je za sredstva protiv boli. Osjećam djetetovu glavu u porođajnom
kanalu. Uskoro ćete morati početi tiskati.
Zavrtjela sam glavom poput bijesnog psa. - Ne mogu ja to. Preumorna sam.
Boli me. Užasno me boli!
- Dušo, možeš ti to. Možeš. Znam da možeš. Snažna si - rekao je Christopher.
Soba je sad bila puna sestara, a bio je tu i još jedan Rječnik, uz mojeg. Svi su
navukli opremu i okružili mi krevet. Christopher mi je podigao jednu nogu dok
mi je jedna od sestara podizala drugu, potežući ih dalje od mene.
- Prestani! Prestani! - vrisnula sam. - Ne mogu. Ne mogu.
- Samo se opustite. Duboko dišite - rekla je sestra. - Dišite. Morate disati.
Nisam se mogla usredotočiti ni na što osim na vrelu bol koja me neprestance
probadala.
- Okej, Hannah, tiskaj! – povikala je.
Svi su na glas brojili do deset dok sam ja škrgutala zubima. Ispuštala sam
životinjske zvukove. Dali su mi nekoliko sekundi da dođem k sebi pa me tjerali
da ponovim. Pa još jedanput. Mislila sam da nikad neće prestati.
- Gori. Nešto gori. - Plakala sam od boli.
- Samo tiskajte - rekla je sestra.
- Ne mogu. Previše boli! - Ali moje me tijelo ignoriralo i samo počelo tiskati.
- Ne mogu više.
Christopher me pogledao. Gledala sam ga u oči, napajala se njegovom
snagom. - Dušo, možeš ti to. Tiskaj još jedanput, snažno.
I onda sam rodila. Osjetila sam olakšanje čim je dijete kliznulo van. Liječnik
ga je primio u ruke i položio na moja prsa.
- Dječak je! Dječak! - povikao je Christopher.
Suze su mi tekle niz obraze i zaboravila sam na svu bol dok je on zavijao.
Istog je trena počeo tražiti moju dojku i u meni se tad otvorio tajni prostor koji
kao da je sve vrijeme bio ondje i samo je čekao da ga otkrijem. Zakvačio mi se
ustima na bradavicu. Istovremeno sam se i smijala i plakala.
- Savršen je - ponavljala sam dok je Christopher uz pomoć liječnika rezao
pupčanu vrpcu, baš kako smo se prije dogovorili.

142
 Knjige.Club Books

Istog sam se trena zaljubila u mog malog sina, diveći se njegovu savršenstvu
i činjenici da je toliko dugo živio u meni. Moji su osjećaji pustili korijen u
dubinama mog bića. U naručju nisam držala stranca nego dio sebe koji je nestao
pa mi je sad vraćen.
Odgurali su moj krevet iz rađaonice i vratili u našu bolničku sobu. Srce mi je
nabijalo od iscrpljenosti. Htjela sam samo spavati s djetetom na prsima. Tek što
smo se smjestili u sobi, on je zaplakao. Puno sam puta čula djecu kako plaču, ali
nikad neko dijete kako vrišti kao da mu trgaju udove. Pokušala sam ga dojiti, no to
ga je samo razljutilo. Pokušala sam sve kako bih ga smirila - ljuljala ga, hodala,
pjevala mu, razgovarala sa njim - ali uzalud. Vrištao je sljedećih osam sati.
Christopher i ja smo ga na smjenu pokušavali smiriti.
Trebala sam se odmarati kad ne bi bio moj red, ali to je bilo moguće u
skučenoj bolničkoj sobi. Nisam mogla opustiti ni mišić. Tijelo mi je bilo napeto i
potpuno svjesno svakog njegova vriska.
Žudjela sam poduzeti nešto i doslovno me boljelo što ne mogu zaustaviti
njegovu bol.
Kad je sunce izašlo, svi smo troje bili u mojem krevetu, s objema podignutim
ogradama. Ja sam bila na jednoj strani kreveta, Christopher na drugoj. Na smjenu
smo držali dijete u naručju. Odspavali smo nekoliko sati, ali ujutro nas je dočekalo
još više posla.
Odlučili smo ga nazvati Cole. Christopherova se baka zvala Nicole i već smo
odlučili tako nazvati dijete bez obzira na spol. U sobi je sad bilo užurbano i iako
je Cole napokon zaspao i tijekom dana se tek povremeno i nakratko budio, mi
smo budni dočekali svakog posjetitelja koji nam je došao čestitati. Allison me
nazvala i zatražili smo razgovor s Janie, no ona je to odbila i čak nije htjela pričati
s Christopherom.
- Imala je tešku noć - rekla je Allison.
Nisam imala energije pitati je što se dogodilo.

143
 Knjige.Club Books

TRIDESET I PET

CHRISTOPHER BAUER

annah i ja bili smo potpuno iscrpljeni kad smo se napokon vratili kući iz
H bolnice. Tri smo dana jedva oka sklopili. Janie je odbila doći u posjet i
dočekala nas je pršteći od energije jer nas već danima nije vidjela. Pomogao sam
Hanni doći do kauča, na koji se zatim smjestila s Coleom u naručju. Još je bila u
bolovima jer je tijekom porođaja puknulo vaginalno tkivo i morali su ga zašiti.
- Dođi upoznati bracu Colea - rekao sam i rukom pozvao Janie k nama.
Janie je stajala pred kaminom i vrtjela glavom.
Pokušao sam ponovno. - Želi te upoznati. Tako je sretan što ima stariju sestru.
Vidi kako je sladak.
Strijeljala me pogledom pa se sakrila Allison iza nogu.
- Janie, u redu je - rekla je Hannah. Doimala se iscrpljenom. - Ne moraš odmah
upoznati brata ako ne želiš. Imat ćeš vremena za to.
Janie je zatražila da je podignem u naručje i čvrsto se držala za mene. Stavila
je palac u usta, što nikad do tada nije učinila.
- Tako je sladak. Ma vidi te prstiće. - Allison je obrazom milovala Coleovo
lice. - Plače li puno i dalje?
Hannah je kimnula. - Nije tako loše tijekom dana, ali plače cijelu noć. Mislim
da je zamijenio dan za noć.
- Obično im treba samo nekoliko dana za prilagodbu.
- Hvala Bogu - rekla je Hannah i vidjelo se da joj je laknulo. - Brutalno je. Ne
bi bio problem ako bi samo bio budan, no vrišti kao da ga boli. Kao da mu nešto
nanosi bol, a ja ne znam kako mu pomoći.
Allison ju je zagrlila s boka. - Vjerojatno ima kolike. Mama je rekla da sam
ih ja imala. Možda je to nešto što se dogodi prvorođenima. Ili je možda gladan jer
ne dobiva dovoljno mlijeka. Jesi li počela dojiti?
Hannah je zavrtjela glavom. - Rado bih da mlijeko krene već jednom.
Vjerojatno umire od gladi.
Sjeo sam s Janie na kauč pokraj Hanne i Allison, u nadi da će je znatiželja
svladati i prisiliti da baci oko, ali ona je zarila lice u moje rame.
- Povedi Janie u park, a ja ću ostati s djetetom kako bi Hannah mogla
odrijemati, može? - predložila je Allison.

144
 Knjige.Club Books

Šetnja do parka nije mi bila ni na kraj pameti. Htio sam drijemati uz Hannu,
ali kad ste roditelj, potrebe djeteta važnije su od vaših potreba. Zahtjevi
roditeljstva uvijek su vrlo jasni.
- Janie, obuj cipele - rekao sam, obuvajući se.

145
 Knjige.Club Books

TRIDESET I ŠEST

HANNAH BAUER

hristopher i ja u pedijatarsku smo ordinaciju na Coleov prvi pregled došli s

C popisom pitanja. Cole je neprestano zavijao, a mi cijeli tjedan nismo spavali
dulje od dva sata u komadu.
Doktor Garcia ga je pregledao od glave do pete. Dobivao je na težini i reagirao
na sve liječnikove podražaje baš kako se i očekivalo.
- Dobro izgleda. Imate li kakvih pitanja? - pitao je.
Izvadili smo popis, a ja sam odmah prešla na prvo pitanje. - Plače svaki put
kad je umoran, a tijekom noći se zaista uzruja - izvalila sam prije nego što je
Christopher stigao zaustiti.
Doktor Garcia je kimnuo. - Da, sva novorođenčad plače kad im se spava.
- Da, ali on plače satima prije nego što zaspi. Satima - rekla sam.
- Oh, možda ima kolike - odvratio je on nonšalantno, nimalo uznemiren. -
Proći će za tri do četiri mjeseca.
Htjela sam zaridati. Mogao mi je reći i da će proći za tri do četiri godine jer
se činilo da jedna minuta Coleova deranja traje satima.
- Možemo li mu kako pomoći? - pitao je Christopher.
- Mogli biste pokušati s vodicom protiv grčeva. To katkad pomogne - rekao
je doktor Garcia.
No mi smo već znali da vodica ne pomaže. Christopher je bio opsjednut
potragom za nečim što će Colea navesti da prestane plakati. Jednom je, dok sam
ja dojila Colea, pretraživao na internetu i pronašao vodicu protiv grčeva kao prvu
od ponuđenih. Nije pomogla, baš kao što ništa drugo dosad nije pomoglo.
Srećom, moja je mama trebala doći sutra. Nisam mogla dočekati nekog tko
zna što radi. Christopher se trudio pomoći, ali njegova rješenja nisu imala smisla.
Primjerice, predlagao je da odem u kupnju dok on bude čuvao malenog. Nije čak
ni bio problem što bi umro od gladi bez mene - ja sam jedva hodala i krvarenje
još nije stalo. Nitko mi nije rekao da se nakon porođaja toliko krvari. Pokušala
sam sakriti svoju ozlojeđenost, ali katkad ne bih uspjela. Bit će lijepo imati nekog
blizu tko zna kako mi pomoći.

146
 Knjige.Club Books

TRIDESET I SEDAM

CHRISTOPHER BAUER

illian je otišla tek prije tri dana, a Hannah je već osjećala da je na rubu. Cole
L je imao velik apetit i hranila bi ga svaka dva sata, pokatkad i češće, a
odspavala bi samo nekoliko sati u komadu. Čak se ni u snu ne bi potpuno opustila.
Trzala bi se na svaki zvuk. Cole je spavao u košari pokraj našeg kreveta, a ona bi
se svako malo budila i opsesivno provjeravala diše li. Smrtno se bojala SIDS-a.
- Kad spava, trebaš ga pustiti da spava - rekao sam joj sinoć nakon što je treći
put ustala kako bi ga pogledala.
- Samo provjeravam je li sve u redu. - Doimala se uvrijeđenom što sam to
uopće predložio.
Nedostatak sna činio ju je napetom na način kakav još nisam vidio.
Zabrinjavalo me što će učiniti ako Janie bude radila probleme kad se sutra budem
vratio na posao. Nisam bio spreman za povratak na posao, ali nisam više imao
plaćenih slobodnih dana. Nitko od nas nije bio spreman za ovo, ponajmanje ja.
- Želim da budeš dobra dok je tata na poslu - rekao sam Janie dok sam
sljedećeg jutra točio mlijeko u njezinu zdjelicu sa žitnim pahuljicama.
Tjednima smo se prepirali u vezi s ispomoći, ali Hannah je odbijala unajmiti
ikog. Nije to bilo zato što je smatrala da joj nije potrebna nego zato što joj se nije
sviđala ideja da netko stalno bude u kući s njom; rekla je da bi se osjećala kao pod
mikroskopom. Nisam je uspio razuvjeriti.
Trudio sam se ne brinuti dok je Hannah šetkala dnevnim boravkom, ljuljala
Colea i na sagu stvarala utabanu stazu. Bila je budna od dva. Ponudio sam preuzeti
ga kako bi se mogla odmoriti, no ona je ustrajala nositi ga jer sam ja sutra ujutro
morao na posao.
Rezao sam jagode pa ih stavio u posudicu pokraj Janienih žitarica. - Mama je
jako umorna jer je cijelu noć bila budna s malim Coleom, stoga trebaš biti dobra
prema njoj i danas joj pomagati. Možeš li to za mene? - pitao sam.
Nasmiješila mi se preko stola. - Bit ću dobra.

Kuća je bila u neredu kad sam se vratio. Bilo je očito da je Hannah Janie dopustila
da radi što god poželi. Trag izmrvljenih krekera pokazivao je kuda je sve Janie

147
 Knjige.Club Books

prošla. Kuhinja i njezina soba bile su pune polupraznih kartonskih tetrapaka soka.
Igračaka je bilo posvuda. U sobi je napravila poligon i činilo se da je većinu
dana pokušavala navesti Plavicu da trči njime kao da je pas. Prije nekoliko dana
navečer smo gledali emisiju u kojoj su pokazivali natjecanje pasa i Janie je bila
opsjednuta tim poligonima. Ponavljao sam joj da mačke ne može dresirati tako
lako kao pse, ali nije pomoglo. Odlučila je dresirati Plavicu. Još je nosila pidžamu
i lice joj je bilo prljavo, no doimala se sretnom.
- Danas sam bila dobra - rekla je.
Čvrsto sam je zagrlio i bacio joj pet. - Tako sam ponosan. Gdje je mama?
- U sobi je.
- Idem joj reći bok pa ćemo onda jesti. Može?
Kimnula je i dalje pokušavala kutije s igračkama omotati vijačom.
Zaputio sam se niz hodnik do naše spavaće sobe. Hannah je ležala na krevetu,
držala Colea čvrsto uz sebe. Isprva sam pomislio da spava, no podigla je glavu
kad sam joj ušao u vidno polje.
- Ššš, ne ulazi. Probudit ćeš ga prošaptala je kroz stisnute zube.
- Okej.
Cole se trznuo i zaplakao.
- Probudio si ga. Pa upravo mi je zaspao. - Strijeljala me pogledom. - Rekla
sam ti da budeš tiho. - Podigla ga je u naručje i prinijela dojci.
- Jedva da sam išta rekao. Mislim da se probudio sam od sebe. Koliko dugo
je spavao?
- Zaspao mi je dvije minute prije nego što si ušao. - Rekla je to kao da sam
napravio nešto krivo time što sam se vratio kući.
- Oprosti - ispričao sam se iako nisam učinio ništa loše. - Želiš li da ga ja malo
držim?
- Jede - odbrusila je.
- Možda bismo mu mogli dati bočicu? - Bilo mi je krivo što joj ne mogu
pomoći pri hranjenju. Ako bi barem prešao na bočicu, to bi joj smanjilo obaveze.
- Ne želim ga zbunjivati. Ne još. Prvo mu mora biti ugodno dojenje.
Nisam se usuđivao prepirati u vezi s dojenjem. Lillian je Hanni bila pričala o
korištenju adaptiranog mlijeka uz dojenje, ali Hannah se ponašala kao da je
dohrana isto što i hranjenje iz staklene bočice. Htjela ga je isključivo dojiti i nije
prihvaćala nikakve alternative. Nisam navikao na takvo odbijanje jer je
obično vrlo marljivo istraživala sve strane nekog problema.
Podsjetio sam se da je prošlo tek nekoliko tjedana otkad je rodila i da joj
hormoni još rade nered u glavi; trebala je mira kako bi došla k sebi. Odlučio sam
pričekati s razgovorom o tome da pustimo Janie samu, bez nadzora.

148
 Knjige.Club Books

Ostatak sam noći proveo tražeći način da joj olakšam pa kad je Cole oko
ponoći ponovno počeo plakati, skočio sam iz kreveta i potrčao po njegovu
sjedalicu za auto.
- Što to radiš? - pitala je Hannah kad sam se vratio u sobu sa sjedalicom.
- Vodim ga sa sobom. Trebaš se naspavati - rekao sam. Dokle god bude
plakao, ona će biti budna čak i ako ga odnesem u drugu prostor i. Pokušali smo to
jedne noći pa sam je našao kako stoji pred vratima gostinske sobe i osluškuje
njegov plač. Uzeo sam joj Colea, što ga je natjeralo da još glasnije vrišti. Vezao
sam ga u sjedalicu dok je zavijao.
- Kamo ideš? - pitala je uspaničeno.
- Vozit ćemo se dok ne zaspi. - Dan mi je rekao da je svoje kćeri znao voziti
ako noću ne bi mogle zaspati. Rekao je da bi ih vožnja uspavala. Nadao sam se
da će tako biti i s Coleom.
- Ali dva su sata. Ne želim da bude vani. Molim te, Christophere, nemoj ići.
- U redu je. Vozit ćemo se neko vrijeme, a ti se naspavaj. Moraš spavati.
Zaplakala je. Sad sam tek shvatio koliko je umorna jer Hannu nije bilo lako
rasplakati.
- Molim te, molim te - preklinjala me.
Poljubio sam je u obraz. - Idi spavati. Vidjet ćeš da će ti biti bolje kad se
probudiš.
Namjestio sam sjedalicu natrag na stražnje sjedalo i pokrenuo auto.
Frustriralo me što Hannah nije htjela dopustiti da ostanem kod kuće s klincima
kad se vrati na posao. Nije prije bila tako tradicionalna i činilo se da je ostajanje
kod kuće i povezivanje s djecom tijekom tih prvih nekoliko mjeseci bio njezin san
iz djetinjstva, a kojeg se sad odbijala odreći. Sneno sam se vozikao ulicama našeg
naselja. Zaspao je za tek četrdeset i pet minuta. Vozio sam se još jedan sat kako
bih i njemu i Hanni pružio priliku za odmor pa se tek tad zaputio kući.
Tek što sam parkirao na prilaz Hannah je izjurila iz kuće. Mahala je rukama
divljački i naglo je otvorila stražnja vrata prije nego što sam ja stigao ugasiti
motor.
- Da to više nikad nisi napravio! - vrištala je. Izvukla je Colea iz auta i time
ga probudila. Istog je trena zaplakao.
- Ma što radiš? Pa spavao je! - povikao sam.
Otrčala je u kuću, a ja sam krenuo za njom. Utihnuo je kad ga je namjestila
na grudi. Lice joj je bilo vlažno od i natečeno, pogled divlji.
- Jesi li spavala? - pitao sam.
- Ti se šališ? - prosiktala je. - Rekla sam ti da ga ne odvodiš. Cijelo sam se
vrijeme brinula što je s vama. A nisi se čak ni javio na mobitel.
- Oprosti. Zaboravio sam. - Pokušao sam je zagrliti, ali odmaknula se.

149
 Knjige.Club Books

- Stalno sam zamišljala što vam se događa. Kako netko otima auto dok je
dijete u njemu ili kako se neki pijani vozač zabija u vas. Što da vas je pogodio
zalutali metak?
- Hannah, smiri se. Zalutali metak? Što misliš, gdje živimo?
Oči su joj se napunile suzama. - Nije me briga. O tome sam razmišljala. Da
to više nikad nisi ponovio. Nikad. Jasno?
Kimnuo sam. Nikad je nisam vidio toliko uznemirenu.

150
 Knjige.Club Books

TRIDESET I OSAM

HANNAH BAUER

P romatrala sam Christophera dok je u kupaonici prao zube i pravila se da ga ne

špijuniram. Vrata bi ostavio otvorena dok se spremao, nešto što nikad prije ne
bi učinio jer nije htio probuditi mene ili Colea. On se baš kao i ja trsio ostaviti
dojam da me ne motri, ali upravo je to bio razlog što je vrata ostavio
otvorenima. Tog me jutra, kad se okrenuo u krevetu pogledao kao da sam neka
nepoznata žena koju je doveo na seks za jednu noć.
Ni ja samu sebe nisam mogla prepoznati. Provjerila sam spava li Cole u košari
pokraj kreveta pa se polako uvukla u kupaonicu za Christopherom. Naslonila sam
se na pult. Bila sam tako umorna; samo je stajanje iziskivalo užasno puno
energije. On nije svratio pozornost s pranja zuba.
- Oprosti. Nisam trebala imati napadaj sinoć. - Obrazi su mi se žarili od srama.
- U redu je. Iscrpljena si. - Ispljunuo je pastu i isprao usta.
- Bilo je tako čudno. Nikad mi se tako nešto nije dogodilo. Nisam mogla
zaustaviti te misli i sve su se činile tako stvarnima. - Tog mi se jutra sve to doimalo
čudnim snom.
- Postporođajni su hormoni zeznuta stvar, ali njihovo je djelovanje sigurno
već pri kraju - rekao je. - Uskoro će biti bolje.
Riječi su mu bile pozitivne, ali također silom izrečene i još me nije pogledao.
Zašto me nije htio pogledati? Situacija je zbog toga bila samo još neugodnija, a
već je bilo dovoljno čudno.
- Rado bih da mi dopustiš da danas ostanem doma.
Zavrtjela sam glavom. - Dat će ti otkaz ako te nikad nema na poslu. - Zadnje
što sam htjela bilo je da Christopher ostane bez posla. Imala sam dovoljno stresa
u životu.

Sljedećeg mi dana nije bilo nimalo jednostavnije. Janie je bila odlučna u namjeri
da mi oteža život. Stalno su joj se događale nezgode. Nisu joj smetali ni izmet ni
miris.
- Mama, kakala sam - zapjevušila bi. - Promijeni mi pelenu.

151
 Knjige.Club Books

Katkad bi stala nasred dnevnog boravka, pogledala me u oči i popiškila se.

Vikala bih na nju neka ode u kupaonicu, a ona bi i dalje samo stajala i slegnula bi
ramenima.
Htjela sam se odmoriti, ali čim bih sjela na kauč Janie bi me zazvala ili
zatražila pomoć u nečem. Bilo joj je sjajno kad je bila sama i kad bi mogla sama
raditi nešto, no odjednom nije više mogla ništa bez moje pomoći i uvijek bi joj
nešto trebalo baš kad bih dojila. Htjela sam se zavući u krevet i spavati danima.
Bilo bi trenutaka kad bih bila na rubu odustajanja, kad bih razmišljala zaposliti
dadilju baš kako je Christopher htio, no ma koliko umorna bila, nisam se mogla
na to natjerati. Ako se Allison mogla sama nositi s blizancima, onda i ja mogu
pronaći način za nošenje s mojom situacijom.
Uvijek bih Janie pitala treba li joj nešto prije nego što bih počela dojiti ili
raditi bilo što drugo s Coleom što će potrajati dulje od nekoliko minuta. No, uvijek
bi rekla da ne treba pa pričekala da budem usred posla i tek me tad zasula
zahtjevima. Stoga me nije iznenadilo kad mi je poslije tog popodneva prišla dok
sam dojila Colea i rekla: - Žedna sam.
Suzbila sam nagon za kolutanjem očima. - Okej, možeš li uzeti svoju čašu sa
stolića za kavu? Mislim da još imaš mlijeka u njoj. - Jako sam brzo naučila imati
grickalice i pića za nju pri ruci. Bila je to barem jedna stvar koju me nije više
mogla pitati. Štos je bio uvijek biti korak ispred nje.
Namrštila se. - Neću to mlijeko.
- Još je hladno. Nije jako dugo na stolu. - Mrzila je toplo mlijeko. Mrzila sam
ga i ja. Mama me običavala tjerati da pijem toplo mlijeko kad kao klinka nisam
mogla zaspati i ni tad mi nije bilo ukusno.
- Ne. Hoću to mlijeko.
Ogledala sam se po boravku. - O čemu govoriš?
Pokazala je na moja prsa. - To. Hoću to.
Pogledala sam Coela koji je sisao iz desne dojke. Pokušala sam navući majicu
preko druge jer sam se odjednom osjećala izloženom. - Ovaj... ne možeš.
- Zašto?
Progutala sam. - Jer... pa, Cole je beba i mlijeko iz mojih prsa je samo za bebe.
Kad odraste, ni on ga više neće piti. Pit će mlijeko kao ti.
Pogled joj je bio pun izazova. - Nije pošteno. Hoću to mlijeko. Bolje je.
- Nije bolje. Samo je... drukčije. To je posebno mlijeko od kojeg bebe budu
zdrave. Daj mi trenutak pa ću ti donijeti svježe mlijeko iz hladnjaka.
- Ne. Hoću to. - Glas joj je svakom riječju bio sve glasniji.
Skinula sam Coela s dojke. Srećom se već najeo pa nije zaplakao. Pao je u
mliječnu komu, a ja sam ga položila u nosiljku. Spustila sam majicu i zagladila je
preko trbuha.
- Daj mi mlijeko! - Zgrabila me za prsa.

152
 Knjige.Club Books

Odmaknula sam se. - Janie, prestani.

Zgrabila me i snažno uštipnula.
Nagonski sam je pljusnula po ruci. - Jao. To boli.
Poskočila je i šutnula Coleovu nosiljku. - Glup je. I ružan. Glupa, ružna beba!
- Ponovno je šutnula nosiljku i tako je srušila na bok. Cole se otkotrljao na pod.
- Janie! - vrisnula sam, a Cole je počeo zavijati. Podignula sam ga s poda. -
Šššš... šššš... u redu je. Dobro si. - Poskakivala sam u hodu. Pokazala sam prema
njezinoj sobi. - Odmah idi u sobu.
Strijeljala me pogledom. - Mrzim te.
Pokazala sam ponovno. - Idi!
- Vrati im ga! - vrisnula je pa ljutito otrčala u sobu i zalupila vratima poput
bijesne tinejdžerice.
Pregledala sam Colea. Srećom nije se jako udario u pod, a i dekica je ispala
prva te stoga nije pao na drveni pod. Činilo se da je u redu.
Poslala sam Christopheru poruku.

Janie je upravo podivljala i izbacila Colea iz nosiljke.

Odgovorio mi je tek nekoliko sati poslije.

Upravo sam završio s operacijom. Zašto?

Naljutila se jer joj nisam dala mojeg mlijeka.

MOLIM????

Da. Htjela ga je piti. Podivljala je kad sam joj rekla ne.

Što sad radi?

Već dva sata vrišti i plače u sobi.

O. K. Imam operaciju. Pošalji mi poruku poslije.

Može.

153
 Knjige.Club Books

Odnijela sam Colea u kuhinju kako bismo bili što dalje od Janienih zvukova, ali
gdje god u kući bili, još bih je čula kako histerizira. Cole se počeo meškoljiti, a
nedugo zatim je i on imao napadaj. Pokušala sam ga dojiti, ali odmicao se od
dojke. I njegovi i njezini povici odjekivali su od zidova. Šetkala sam kućom.
Nisu prestali. Što su dulje plakali, to sam ja bila sve tjeskobnija. U prolasku
hodnikom zastala sam pred Janienim vratima. Njezino mi je vrištanje rezalo
mozak. Prije nego što sam postala svjesna što činim, počela sam mlatiti po
njezinim vratima i vrištati: - Začepi! Začepi više!
Istog je trena utihnula. Zastao mi je dah. Nije nastavila plakati. Nikad se još
nisam izderala na nju. Svaki put kad bi bila naporna i kad bi me frustrirala, nikad
nisam podigla glas ma koliko sam to možda htjela. Trebalo je još otprilike pola
sata da i Cole utihne. Vezala sam ga u ljuljačku i navila je, zahvalna na tih
nekoliko trenutaka mira i tišine.
Zaputila sam se natrag niz hodnik i ušla u Janienu sobu, nadajući se da je od
plakanja zaspala. Polako sam odškrinula vrata kako je ne bih probudila ako zaista
spava. Sjedila je na sagu u lokvi vlastite rigotine.
- O, Bože, povratila si - rekla sam i preplavila me krivnja. Šibala me pogledom
krvlju podlivenih očiju.
- Tako mi je žao što sam se izderala na tebe. Nisam se trebala derati - rekla
sam. Olakšanje zbog tišine zamijenio je sram.
- Zločesta si - rekla je.
Čučnula sam pokraj nje. Htjela sam je zagrliti, ali ona se trznula i odmaknula.
- Imaš pravo. Rekla sam ti nešto jako zločesto. Nisam trebala i žao mi je. -
Protrljala sam joj leđa. Trznula se kao da joj nanosim bol. - Hajde. Idemo u
kupaonicu, očistit ćemo te.
Hodala je ispred mene do kupaonice. Virnula sam u dnevni boravak kako bih
se uvjerila da Cole spava pa joj se pridružila. S mukom je pokušavala skinuti
majicu.
- Evo, daj da ti pomognem. - Izravnala sam majicu i povukla je preko njezine
glave. - A da te okupamo?
- Po danu?
- Naravno. Nije običan dan. - Ugrizla sam se za obraz kako ne bih zaplakala.
Bio je to dan koji neću nikad zaboraviti. Dan kad sam prešla granicu i toliko
uznemirila svoje dijete da joj je pozlilo. Kakva majka napravi takvo što?
Napunila sam kadu i prskala je vodom s pomoću igračaka za kupanje. Nije se
smijala kao inače, ali naposljetku se nasmiješila. Ja se nisam osjećala nimalo
bolje.
- Janie, oprosti što sam vikala na tebe. Mama nije trebala vikati - rekla sam.
- U redu je, mama. - Uzela je zelenu igračku u ruke i pružila mi je. - Mame
uvijek viču.

154
 Knjige.Club Books

Ukočila sam se. Nikad nije pričala o svojoj majci. Nikad. Ni jedanput je nije
spomenula. Što da radim? Bih li trebala što reći? Postaviti još koje pitanje?
Panično sam se ogledavala kao da će Christopher iskočiti iz zida i reći mi što da
učinim. Osjećala sam kako se znojim ispod pazuha. Morala sam učiniti nešto.
- Zaista? Lažu?
Nisam htjela navaljivati. Barem sam se toga sjećala iz ranih dana. Njezin je
terapeutski tim uvijek napominjao kako je ne treba siliti na pričanje o prošlosti, a
Piper je rekla da je nikad ne smijemo navoditi pitanjima. Trebali smo je pustiti da
sama odluči kad će i što reći. Je li to još vrijedilo?
Cole je zaplakao u dnevnom boravku. Naravno da se sad odlučio probuditi.
Trebalo mu je samo nekoliko trenutaka da počne propisno zavijati.
- Što još mame rade? - pitala sam. Nije to baš bilo otvoreno pitanje, ali nisam
imala vremena.
Slegnula je ramenima pa zaskvičala: - Kakane hlače! - i prasnula u smijeh
savršeno usklađen s Coleovim prodornim plačem. Pružila sam joj ručnik.
- Idem ti po odjeću, a ti se obriši, dušo - rekla sam.
Otrčala sam u njenu sobu i zgrabila odjeću. Položila sam je na krevet.
- Janie, odjeća ti je na krevetu - povikala sam preko Coleova plača. - Idem u
dnevni boravak nahraniti Colea.
Bio je toliko uzrujan da mi je trebalo neko vrijeme da ga namjestim na dojku,
no naposljetku sam uspjela. Nedugo zatim Janie je ušetala u dnevni boravak
odjevena samo u donje rublje.
- Mogu li dobiti malo tvojeg mlijeka? - pitala je.

155
 Knjige.Club Books

TRIDESET I DEVET

CHRISTOPHER BAUER

uća je bila u mraku kad sam se vratio. Sve je bilo spokojno. Tiho sam otvorio
K vrata i zakoračio preko onog mjesta na drvenom podu koje bi uvijek
zaškripalo. Na vršcima sam se prstiju provukao kroz dnevni boravak i ušao
u hodnik. Janie je već spavala. Bilo je prerano da već spava. Nadao sam se da se
nije razboljela. Vrata naše spavaće sobe bila su zatvorena. Osluhnuo sam
naslonivši uho na njih. Nisam ih namjeravao buditi ako spavaju. Spavat ću na
kauču. Vrijedilo bi neudobno spavati ako bi Hannah dobila priliku za odmor. Srce
mi se stegnulo kad sam čuo šmrcanje.
Otvorio sam vrata, očekujući da ću ugledati nemirnog Colea, ali on je spavao
u svojoj košari pokraj našeg kreveta. Hannah je ležala na krevetu, sklupčana u
fetalni položaj. Pokraj sebe imala je kutiju papirnatih rupčića. Pritrčao sam
krevetu i položio joj dlan na čelo kako bih provjerio ima li vrućicu. Nije imala.
- Što je bilo? - pitao sam, nagnuvši se kako bih joj se zagledao u oči. Doimala
se iscrpljenom.
- Danas sam vikala na Janie - vrištala sam joj neka začepi. Nisam htjela, ali
toliko je plakala da više nisam mogla podnijeti i puknula sam. Vikala sam na nju.
Vrištala sam. A ona je toliko plakala da je povratila. Nikad još nije toliko plakala
da bi povratila i ja sam kriva - jecala je. - Užasna sam majka.
Zagrlio sam je i privukao k sebi. Tijelo joj je bilo vlažno od znoja. - U redu
je. Mislim, okej, nije u redu što si vikala na nju, ali svatko zabrlja. Roditelji stalno
viču na djecu.
Zajecala je i zadrhtala cijelim tijelom. - Da, ali ne na djecu kao Janie.
- Jesi li se ispričala? - Sjetio sam se da bih isto to pitao Janie kad bi nečim
povrijedila Hannu.
Kimnula je.
- Okej, no, onda si je danas naučila nečem bitnom. Pokazala si joj da svatko
zabrlja, čak i roditelji, ali i da se ispričamo zbog toga. Sve je to bitno baš kao i sve
ostalo čemu je učimo. - Nisam joj to govorio kako bi se osjećala bolje iako mi nije
bilo drago što je tužna; zaista sam vjerovao u to što sam rekao. Nije bilo ničeg
lošeg u tome što Janie otkriva da su joj roditelji ljudi i čine pogreške. Masirao sam
joj ramena. - A da nam skuham čaj? Ti se presvući u pidžamu dok ja kuham,
može?

156
 Knjige.Club Books

Nisam joj pružio priliku da odbije. Presvukla se u pidžamu i umila dok sam
se ja vratio. Doimala se tako iscrpljenom. Podočnjaci su joj svakim danom bili
sve veći. Pružio sam joj šalicu čaja i rekao: - Nego, razmišljao sam o nečemu... -
Pijuckala je čaj.
- Možda bismo trebali ponovno razmotriti traženje pomoći? - Trudio sam se
zvučati što dobroćudnije kako je ne bih uvrijedio kao tijekom svih prijašnjih
razgovora o toj temi. Ošinula me pogledom, no nije ništa rekla pa sam brzo
nastavio prije nego što me zaustavi. - Znam da smo rekli da nam ne treba dadilja,
ali to je bilo prije nego što smo imali dvoje djece i prije nego što smo
shvatili koliko je teško nositi se sa svim ovim. Meni je problem nositi se sa svim
ovim. - Nisam htio da pomisli da je riječ samo o njoj. I meni je sve ovo bilo
problem. - Hannah, zato toliki ljudi to i učine. A mi nemamo samo dvoje djece -
imamo dvoje zahtjevne, problematične djece. Budimo iskreni: teže nam je nego
većini drugih.
- Prvi se put činilo da razmatra tu mogućnost. Morao sam je zaskočiti dok se
prilika pružala. - Nećemo se na ništa obvezati za stalno. Možemo samo uzeti
nekog privremeno, dok se privikavamo. Većini je potrebna pomoć oko
novorođenčeta.
Zavrtjela je glavom.
Zar sam je krivo protumačio? - Tvoja nam mama pomogne kad može. Kako
je to drukčije od unajmljivanja nekog? - pitao sam.
- Jer je to moja mama. Nije neki stranac koji će me osuđivati. Jesi li ti vidio
nered u kući? - Iskolačila je oči dok je pričala.
Janiena je soba bila jedino mjesto u neredu. Sve je ostalo bilo besprijekorno.
Nije prestala panično čistiti. Ako išta, postala je još i gora.
Oprezno sam birao riječi, dajući sve od sebe da je ne uznemirim još više. -
Zašto ne bi pogledala nekoliko ponuda na internetu i razmislila?
- Neću se predomisliti. - Prekrižila je ruke na prsima. Vrata su ponovno bila
zatvorena.
Njezina me tvrdoglavost izluđivala i nije imala smisla. Unajmiti nekog da
nam pomogne s djecom bilo je savršeno rješenje naših problema. Posegnuo sam
za njom i pomilovao je po leđima. - Nisi zakazala ako zatražiš pomoć.
Isprva sam mislio da me nije čula, ali zatim je rekla: - Dojit ću je.
Gotovo sam ispljunuo čaj. - Molim?
Bilo je to iz vedra neba. Nije ništa takvo spomenula kad smo se prije tog dana
bili dopisivali. Sigurno nije bila ozbiljna. Je li me uopće slušala?
- Cijeli dan razmišljam o tome. Guglala sam usporedno dojenje kad je noćas
zaspala.
Prekinuo sam je. - Usporedno dojenje?
- To je kad dojiš dvoje djece istodobno.

157
 Knjige.Club Books

- Okej, ali možemo li se vratiti na onaj dio kad tražimo pomoć, barem na neko
vrijeme? - Trudio sam se sakriti ozlojeđenost njenim stalnim izbjegavanjem teme.
Zavrtjela je glavom. - Christophere, ovo možda upali. Jedan od razloga zbog
kojeg se osjeća tako isključenom i što ima ispade jest što mi je Cole većinu dana
pričvršćen za dojke. A nema toga što ona mrzi više od dojma da je isključena.
Ako bude dio toga, možda ne bude ljubomorna.
Zurio sam u nju u nevjerici. Majčinstvo je uklonilo svaki tračak njezine
čednosti. Žene u drugim zemljama stalno su dojile stariju djecu, ali prizor
odraslog djeteta koje bi inače s nama sjedilo za večerom, a sad odjednom siše
mlijeko iz Hannine dojke blago me uznemirio. No, šutio sam. Napokon se smirila
i nisam je htio ponovno uznemiriti. Ovih se dana nije moglo znati što će joj biti
sljedeći okidač.
- Ovo bi nas moglo povezati. Sigurna sam da to nikad nije iskusila s Becky.
Mislim, Becky ju je možda dojila, ali sumnjam da jest.
- Ako ti je ugodno, onda te podupirem. - Potapšao sam po krevetu. - A sad
lezi i sklopi oči, može?
Zijevnula je na sam spomen spavanja. Ušuškao sam je do brade baš kao što
sam znao činiti s Janie. Poljubio sam je u čelo. - Ne brini se. Samo se odmori.
Sutra je novi dan - rekao sam.

Hannah mi se široko smiješila sljedeći dan za doručkom, kao da imamo

zajedničku tajnu. Prije tog jutra rekla mi je da još razmišlja o dojenju Janie. Bilo
je lijepo vidjeti je kako se smiješi, ali potajice sam se nadao da je to zaboravila.
Nije se radilo samo o tome da je to jako čudno. Toliko smo se trudili omogućiti
Janie napredovanje, a ovo se doimalo korakom unatrag. Što ako bi je samo
unazadili i ništa više?
- Volim te - šapnuo sam joj na uho prije odlaska. - Potrudi se danas opustiti.
Nedugo nakon mojih jutarnjih vizita, mobitel mi je zavibrirao zbog Hannine
poruke.

U prizemlju sam.

O čemu govoriš? Jesi li ovo pogreškom meni poslala?

Ne. U prizemlju sam.

U bolnici?

158
 Knjige.Club Books

Da.

Što radiš ovdje?

Na hitnoj sam.

Jesu li klinci dobro?

Slao sam tu poruku dok sam trčao niz hodnik. Preskočio sam dizalo i stuštio se
niz stube.

Klinci su okej. Na šivanju sam.

Koji kurac?
.sssss.
Nije odgovorila. Poslao sam poruku Danu i dao mu do znanja gdje me može
pronaći ako mu budem potreban. Našao sam je u krevetu 7A. Imala je vrećice s
ledom na prsima. Pritrčao sam njezinu krevetu. - Što je bilo? - pitao sam.
- Janie me ugrizla.
Tjeskoba mi je stezala utrobu. - Janie te ugrizla? Gdje? Kako?
- A kako misliš? - otresla se. Prostrijelila me pogledom.
Podigao sam ruke u zrak. Još mi nije bilo jasno. Nije mi sjedalo. - Jutros, prije
nego što sam podojila Colea pitala sam je želi li još uvijek probati, a ona je rekla
da želi. Bila je tako ushićena. Objasnila sam joj da će biti baš kao da siše iz bočice.
Mislim, što sam drugo mogla reći? - Lice joj se iskrivilo od bijesa. Nikad je još
nisam vidio tako ljutitu. - Isprva se bila prikačila na bradavicu bez problema.
Prilično nevjerojatno, da budem iskrena. Bila sam ugodno iznenađena, kao s
Coleom. Nekoliko minuta je sisala, ali znaš što je onda učinila? - Nije pričekala
da odgovorim. - Pogledala me. U oči. I ugrizla. Nije me gricnula. Zagrizla je do
kraja. - Skinula je vrećicu leda s lijeve dojke. - Vidiš što mi je napravila?
Čitava joj je dojka bila natečena, bradavice okružene modricama. Vidio sam
niz šavova.
Pokazala je prstom. - Šest šavova. Šest šavova. Zamalo ju je otrgnula.
- O, Bože. - Nisam znao što drugo reći. Blago mi se vrtjelo u glavi. Prostorija
se ljuljala. - Moram sjesti.
Srušio sam se u stolac pokraj njezina kreveta. Uhvatio sam se rukama za
glavu, trudio se naći neki smisao u svemu što se dogodilo, u onom što sam vidio.

159
 Knjige.Club Books

Što nije valjalo s Janie? Čitao sam o djeci s njezinim poremećajem. Ali ovako
nešto nigdje nisam vidio spomenuto. Nigdje.
- Gdje su klinci? - pitao sam.
- Kod kuće su, Allison ih čuva. Rekla sam joj da ponovno krvarim i da moram
u bolnicu. - Uprla je prstom u mene. - Da se nisi usudio reći da sam joj trebala
reći što se zaista dogodilo.
Nakrivio sam glavu u stranu, zapanjen. - Molim?
- Ozbiljna sam. Ne želim da zna što mi je napravila. To je prava sramota.
Nije ju trebalo biti sram. Nije ništa krivo učinila. Htio sam joj to reći, ali ovih
bi se dana tako lako naljutila, a ja nisam htio riskirati i još je više uzrujati.
Većinom bi je uzrujalo baš nešto što bih rekao ili učinio. Što god učinio, bilo bi
krivo. Nitko mi nije rekao da će biti ovako kad budemo imali novorođenče.
Mobitel mi je ponovno zavibrirao. Ovaj je put to bio Dan. Trebao me na katu.
- Dan me treba.
Pokazala je prema vratima. - Idi. Dobro sam. Nemaju što više učiniti za mene.
Već su me zašili. Sad samo čekam otpusnicu.
- Sigurna si? Krivo mi je što te ostavljam ovdje.
- Sigurna sam. Ne znam što ću kad dođem doma. Ne želim je niti vidjeti. -
Bila je bijesna.
- Razgovarat ću s Janie kad dođem. - Poljubio sam je u čelo. - Nazvat ću
doktoricu Chandler dok budem išao na kat.
Okrenula se od mene. - Samo naprijed. Ni s njom ne želim razgovarati.

Vrtjelo mi se u glavi tijekom vožnje iz bolnice. Hannah mi je bila poslala poruku

kad je došla doma, ali ostatak dana nije mi se javljala. Postao sam kirurg jer sam
volio popravljati ljude, a ortopediju sam odabrao jer su takvi popravci bili laki.
Kosti su bile poput komada stakla. Kad puknu, može ih se vratiti na mjesto.
U tome sam bio dobar - u popravljanju. Ali nisam znao kako ovo popraviti.
Svakim je danom bilo sve teže i nikad se nisam osjećao bespomoćnijim.
Janie je doskakutala do vrata i pozdravila me kao i svaki put - sretna,
nasmiješena, živahna. Ja sam samo zurio u nju i pitao se kako netko tko se doima
tako slatkim može učiniti nešto tako užasno. Bio je to jedan od klasičnih znakova
djece s njezinim poremećajem, ali nije ju činio ništa manje jezivom.
- Bok, tata. Nedostajao si mi. Jesi li imao dobar dan u bolnici? - pitala je baš
kao i inače.
- Nije bilo lako - rekao sam. S njom ću se pozabaviti poslije. - Gdje ti je
mama?

160
 Knjige.Club Books

Pokazala je prema dnevnom boravku. - Ondje je.

Otišao sam onamo. Hannah je sjedila u naslonjaču i držala usnulog Colea u
naručju. Lice joj je bilo zgrčeno od boli.
- Kako si? - pitao sam je iz navike.
- Užasno - rekla je, suzbijajući suze. - Mogu ga hraniti samo jednom dojkom
i to je kao da me bodu noževima.
- Žao mi je. - Htio sam učiniti nešto od čega bi joj bilo bolje.
- Želiš li što? Mogu li...
Janie me prekinula. - Tata, igraj se sa mnom. Želim se igrati.
- Ne sad. Razgovaram s mamom.
Potegla me za ruku. - Ali tata!
Otrgnuo sam joj se. - Pusti me. - Rekao sam to glasnije nego što sam htio.
Zateturala je unatrag kao da sam je udario, raširenih očiju.
Hannah je rukom pokazala prema njoj. - Razgovaraj prvo s njom. Mi ćemo
poslije razgovarati.
- Janie, idemo u tvoju sobu - rekao sam.
Pogledao sam Hannu preko ramena dok smo išli prema Janienoj sobi. Nisam
zatvorio vrata za nama kako bi nas mogla čuti.
Sjeo sam na Janien krevet. - Janie, sjedni pokraj mene. Moramo razgovarati.
- Ne želim pričati. Hoću se igrati. - Prekrižila je ruke na prsima.
- Ne. Prvo ćemo razgovarati, a onda se možemo igrati. Nevoljko je sjela do
mene.
- Danas si ugrizla mamu i jako ju je boljelo. To je bilo zločesto.
- Bio sam vrlo ozbiljan. - Jako se ljutim na tebe.
- Oprosti, tata. - Zgrabila me za ruku i poljubila mi nadlanicu. - Možemo li se
sad igrati?
Zavrtio sam glavom. - Želim znati zašto si to napravila. Zašto bi takvo što
napravila?
Slegnula je ramenima, tražeći odgovor na mojem licu.
- Molim te, pokušavam razumjeti. Kako si mogla ozlijediti mamu?
Uzverala mi se u krilo i slatkim glasom mi šapnula: - Volim kad ljude boli. A
ti?

161
 Knjige.Club Books

SLUČAJ #5243

OBAVIJESNI RAZGOVOR S PIPER GOLDSTEIN

on me prekinuo usred rečenice. - Kakav je dojam na vas ostavljala Hannah

R tijekom tih ranih dana?
Ovaj put nisam mogla spriječiti rumenilo na obrazima. Slegnula sam
ramenima.
Nagnuo se naprijed. - Kakva je Hannah bila nakon porođaja?
Pročistila sam grlo. - Već sam vam rekla - nisam ih baš viđala tijekom tog
razdoblja.
- Ne, ostavili ste dojam da ste bili prisutni kad se dogodilo zlostavljanje, ali
to nije točno, zar ne? - Luke me gledao preko stola.
Skrenula sam pogled; njegov je bio previše prodoran.
Ron je protrljao bradu. - Istina je, nije li? Mjesecima ih niste vidjeli, a onda
su vas pozvali u bolnicu, radi istrage.
- Ja...
Prekinuo me. - Mjesecima ih niste vidjeli. Nemate pojma što se događalo u
toj kući, je li tako?
- Nisam morala biti ondje da bih znala što se dogodilo. Poznavala sam ih.
- Odgovorite na pitanje. Ne znate što se događalo u toj kući tijekom tri
mjeseca nakon Coleova rođenja, je li tako?
Nisam htjela odgovoriti, ali nisam imala izbora. - Nismo imali kontakata
tijekom tog vremena. - Pognula sam glavu.
- Bilo što se moglo dogoditi. Bilo što. - Ron je udarao šakom o stol. - Niste
znali da je nešto pošlo po zlu sve dok vas nisu pozvali iz bolnice, je li tako?
- Nisam znala da imaju ikakvih problema kod kuće.
- A tad je već bilo kasno, nije li, gospođo Goldstein?
Nisam mogla više izdržati. Briznula sam u plač.

162
 Knjige.Club Books

ČETRDESET

HANNAH BAUER

olea sam mogla hraniti samo desnom dojkom jer mi je lijeva imala šavove.
C Imao je velik apetit i jedna dojka mu nije bila dovoljna. Iz lijeve mi je još
curilo mlijeko te je stoga bila natečena i morala sam pronaći način izbaciti ga van.
Pumpicom se nisam mogla koristiti jer mi je potezala šavove pa sam morala
sjesti i obaviti to ručno.
Dva dana poslije iz bradavice su potekli krv i gnoj i svaki put kad bi se Cole
uhvatio bradavice, bilo je kao da gori. Stiskala bih zubima i suzbijala nagon da
vrisnem. No, nisam htjela odustati jer je majčino mlijeko iznimno važno za
djetetov razvoj. Otrčala sam liječnici i nadala se da mi može pomoći.
- Vjerojatno je došao trenutak da prestanete dojiti - rekla mi je nakon pregleda.
- U lijevoj dojci imate užasnu upalu.
Očekivala sam to. - Nisam još spremna prestati. Ne možete li mi prepisati
antibiotik? Znam da ima onih koje dojilje smiju uzeti.
- Mogu, ali to bi bilo samo privremeno rješenje. Prilično sam sigurna da će se
upala vratiti.
- Želim barem pokušati. - Nisam bila voljna odustati tek tako. Ne od nečeg
ovako bitnog.
Doimala se ozlojeđenom, ali ipak mi je izdala recept. - Čisto sumnjam da će
ovo djelovati, ali evo, pokušajte.

Bolje svakim satom bila sve jača i zbog nje sam probdjela cijelu noć. Lijeva mi je
dojka bila natečena. Desna je trebala biti zdrava, no do jutra je postala tvrda i puna
bolnih oteklina, crvena baš kao lijeva. Nisam ih mogla niti dotaknuti; čak bi i
samo dodir tkanine košulje bio jednak užarenim ubodima i izazivao mi
mučninu. Jecala sam dok sam Coleu te večeri prvi put bočicu punila adaptiranim
mlijekom.
- Osjećam se kao da sam zakazala - rekla sam kroz suze.
- Izdrži nekoliko dana - rekao je Christopher, masirajući mi leđa. - Vjerojatno
će se ubrzo povući pa ćeš se moći vratiti dojenju. Zamjensko mu mlijeko neće
naštetiti i neće zaboraviti kako sisati.

163
 Knjige.Club Books

Mrko sam ga pogledala. Nije razumio kroz što prolazim. Samo je dojenje
moglo ublažiti Coleov plač. Tako sam rado ležala pokraj njega, gledala njegove
prstiće. U tim trenucima uopće nije bilo bitno što je cijelu noć plakao i vrijedilo
je biti iscrpljen. Hranjenje bočicom neće mi pružiti takvo iskustvo. Jednostavno
neće. Nije me bilo briga što drugi kažu.
- Hej, daj ga malo meni - rekao je Christopher i uzeo i njega i bočicu. - A ti
odspavaj. Već si gotovo četrdeset i osam sati budna. Sigurno si iscrpljena.
Zateturala sam natrag u našu spavaću sobu, očiju bolnih od umora. Sklupčala
sam se pod dekom, ali nisam mogla zaspati. Cijelo me tijelo boljelo. Na trenutke
sam se smrzavala, a na trenutke kao da me pržilo sunce.
- Christophere. - Boljelo je dok govorim. - Christophere.
Utrčao je u sobu s Coleom koji mu je poskakivao na prsima u jednom od
ručnika koji smo dobili na darivanju.
- Užasno se osjećam. Možeš li mi izmjeriti temperaturu? Gledao je malo u
mene, a malo u dijete. - Što ću s njim?
- Ponesi ga sa sobom.
- Ne mogu nositi njega i ići po toplomjer. - Doimao se kao da mu je to prevelik
zalogaj.
- Ozbiljno? Onda mi ga daj.
Predavanje je probudilo Colea, koji je počeo vrištati i time mi probadati
mozak. Christopher je samo stajao ondje, ne znajući što učiniti.
Pokazala sam mu rukom prema vratima. - Idi!
Bila sam preslaba da ustanem iz kreveta i previše me boljelo da bih držala
Colea u naručju. Polegla sam ga na leđa pokraj sebe. Vrištao je i meškoljio se kao
da ga mučim. Već mi je tad bilo jasno da me očekuje užasna epizoda plača koja
će potrajati satima. Pokrila sam uši i zajecala.
Christopher se vratio s toplomjerom i stavio mi ga pod jezik. Uzeo je Colea,
ali nije pomoglo. Katkad bi čak i jače plakao kad bi ga Christopher uzeo u ruke.
Rekao je da mu ne smeta, ali smetalo mu je. Toplomjer je zapištao, a ja sam
spustila pogled.
39.6. Takvu vrućicu nisam imala još od djetinjstva. Bilo mi je odmah jasno
zašto se tako užasno osjećam.
- Morat ćeš na hitnu. - Čelo mu se nabralo od brige. - Temperatura ti ne bi
trebala biti tolika. Ne kad si na antibioticima. - Zvučao je kao da mi se obraća s
kraja tunela. - A ne ideš sama autom, da nisi niti pomislila.
Nisam mogla razmišljati. Sve me previše boljelo. Htjela sam zaspati.
Nedugo zatim probudila me Allison.
- Hajde, dušo. Vodim te na hitnu - rekla je, nagnuta pokraj kreveta, njezino
lice ispred mojeg.

164
 Knjige.Club Books

Kimnula sam. Polako je zgulila pokrivač s mene i pomogla mi ustati. Sjedila

sam na rubu kreveta dok mi je kopala po ormaru u potrazi za cipelama koje bih
mogla lako navući na stopala. Coleovi su krici odjekivali hodnikom.
- Zašto ne prestane plakati? - Prostorija se okretala. Zgrabila sam rukom rub
kreveta.
- Prestat će. Samo im nekad treba vremena da se naviknu na to da su rođeni.
- Pojavila se s parom starih tenisica i bacila ih na pod pred mene. Teturale smo
niz hodnik.
- Chris! - povikala je.
- Molim?
- Idem s Hannom. Poslat ću ti poruku kad budem nešto znala.
- U redu. Volim te, Hannah.
Nisam imala dovoljno energije odvratiti mu. Allison mi je pomogla doći do
auta i zaspala sam čim sam sjela. Povremeno bih se na trenutak probudila dok
smo čekali liječnika. Naposljetku je došao red na nas i krenule smo niz hodnik.
Allison mi je pomogla ući u ordinaciju pa pošla zatvoriti vrata.
- Dobro sam - rekla sam.
Zbunjeno me pogledala.
- Čekaj me vani. Mogu sama - rekla sam ponovno, očajnički se trudeći ostati
pribrana. Polako je izašla i zatvorila vrata za sobom. Ja sam odahnula i zateturala
prema stolu. Nisam mogla dopustiti da vidi što mi je Janie učinila. Skinula sam
majicu i presvukla se u halju pa legla na stol. Već mi je bilo mučno. Duboko sam
disala, držeći ruke na prsima.
Nisam dugo morala čekati liječnika. Na pločici je pisalo: Dr. Flynn. Pokušao
mi je dotaknuti desnu dojku, a ja sam zajecala čim je prst dotaknuo kožu. -
Oprostite - užasno boli - zaplakala sam.
Pogledao ih je obje. - Imate gadnu upalu oko rane, a čini se da imate i mastitis
u objema dojkama.
- Tako me boli da ne znam što ću.
- Žao mi je, ali morat ćete prestati dojiti. Stavit ću vas na snažne antibiotike
koji mogu biti opasni za dijete. Bojim se da bi ovo, ne budemo liječili vrlo
agresivno, moglo izazvati sepsu.
Plakala sam cijelim putom kući.
- Podsjeti me da nazovem Grega i javim mu da noćas ostajem ovdje, s tobom
- rekla mi je Allison dok mi je pomagala izaći iz auta.
Zavrtjela sam glavom. Doimala se iznenađenom. U bilo kojoj drugoj situaciji
drage bih volje prihvatila njezinu pomoć, no liječnik mi je bio naredio tuširanje
kako bih masažom izbacila mlijeko iz dojki. Ona bi ustrajala u pomoći, a nisam
mogla dopustiti da mi vidi dojke. Nisam se sramila što će ih vidjeti - pomogla mi

165
 Knjige.Club Books

je bila kupiti moj prvi grudnjak - nego nije smjela vidjeti što je Janie učinila.
Nisam joj rekla. Nikome nisam rekla. Previše sam se sramila.
- Hannah, što se događa? - pitala je.
- Ništa. Dobro sam - rekla sam čim je Christopher otvorio ulazna vrata kuće.
Nosio je Colea zamotanog u maramu.
- Hej, teta Allison! - Janie joj je mahnula iza Christophera.
Bijes je plamtio u meni kao i uvijek kad bih je pogledala. Sve je ovo bila
njezina krivnja. Nije uopće spomenula da me ugrizla. Nikad se nije ispričala.
Nikad me nije pitala kako sam niti boli li me.
- Dođi i zagrli me, dušo - rekla je Allison. Raširila je ruke i Janie joj je potrčala
u zagrljaj. - Želiš li ići kod mene doma?
Janie je poskakivala od sreće. - Da! Da!
Allison me pogledala. - A da prespava kod nas? Tako se Christopher može
posvetiti tebi i Coleu, a da se ne brine što je s njom. Jedna briga manje.
- Zvuči super - rekla sam.
Christopher nije dijelio moje mišljenje. - Ne znam. Nikad još nije prespavala
kod nekog.
- Ma bit će u redu. Bez brige - rekla je Allison. - Bit će to dobro za nju.
- Ne znam...
- Christophere, pusti je - rekla sam i prošla pokraj njega. Morala sam leći.

Nisam bila spremna za Janien povratak kući. Situacija je bila još teža nego prije.
Obje su mi dojke bile pune kvrga. Pokušala sam masažom izbaciti mlijeko iz njih
pod tušem, kako mi je liječnik naložio, ali voda je bila poput britvi. Lijek je
jedva utjecao na bol. Sve što bih pokušala pojesti, povratila bih. Ležala sam u
krevetu s kantom pokraj sebe. Bilo je užasno što ne mogu dojiti Colea. Svaki put
kad bi zaplakao, dojke bi mi se nagonski napunile mlijekom. Srce mi se stalno
iznova slamalo jer mu ne mogu pomoći.
Allison je četiri dana držala Janie kod sebe i nije bilo pošteno ostaviti je ondje
još dulje kad Allison već ima toliko toga čime se mora baviti, makar je htjela još
zadržati Janie. Doimala se izmorenom kad je tog popodneva dovela Janie. Ova je
bacila svoje stvari na pod i otišla u svoju sobu, a da nije pogledala ni mene ni
Colea.
- Kako si? - pitala je Allison. Namjestila mi je jastuk pod glavom. Sjedila sam
na tom kauču otkako je Janie otišla. U spavaćoj sobi nismo imali televiziju, a meni
je trebalo nešto da mi zaokupi misli.

166
 Knjige.Club Books

- Bolje sam nego jutros - rekla sam. Triput sam povratila prije deset ujutro i
nisam mogla popiti ni gutljaj kave, a uz sve to imala sam užasnu glavobolju. -
Hvala ti što si je uzela. Nadam se da ti nije radila puno problema.
Sjela je pokraj mene i podigla noge na stolić za kavu baš kao Christopher. -
Iskreno, nije baš bilo lako. Obećaješ da se nećeš kriviti ako ti kažem nešto?
Kimnula sam. Nije mogla reći ništa zbog čega bi mi bilo lošije nego što jest.
- Stalno govoriš kako je Janie teška, a ja to nikad nisam vidjela. Uvijek je tako
mila i draga kad sam ja tu. Dio mene je bio uvjeren da preuveličavaš. - Pogledala
me prije nego što je nastavila kako bi se uvjerila da ne izgledam ni povrijeđeno ni
defenzivno.
Odmahnula sam rukom. - U redu je. Ne brini se.
Vidjelo se da joj je laknulo što se ne ljutim. - Ali zna raditi probleme.
Prasnula sam u smijeh. - Ma daj. Što je napravila?
- Prvo je inzistirala da je svuda nosimo, što je istog trena prestalo biti slatko.
Zatim je nisam mogla natjerati da sjedne na školjku i stalno je punila gaće. -
Nabrala je nos. - Čak je i dečkima počelo smetati što stalno priča i ponaša se kao
malo dijete. Znaš da je loše ako su i njena dva najveća obožavatelja protiv nje. Ali
najčudnije je kako bi se usred noći uvijek ustala i došla nam u spavaću sobu. Samo
bi stajala i zurila u nas. Radi li to i vama?
- Nekoć jest, ali već neko vrijeme to ne radi.
- Vjerojatno je to dio procesa privikavanja. - Stisnula mi je koljeno. - Mogu li
ti nešto donijeti prije nego što odem? Moram po dečke nakon treninga.
- Dobro sam. Hvala što si je uzela.
Kimnula je i skrenula pogled. Nije rekla »u redu je« ili »nema na čemu« kao
inače.
- Bok, Janie! Vidimo se - zazvala je. Pričekala je trenutak pa slegnula kad joj
nije odvratila. - Pošalji mi poruku poslije, može?
Janie se pojavila u dnevnom boravku čim su se kućna vrata zatvorila.
- Jesi li se zabavila kod tete Allison? - pitala sam.
Isturila je donju usnu. - Ne sviđa mi se Allison.
- Što? Otkad to? Ti voliš tetu.
Zavrtjela je glavom. - Ne volim. Zločesta je. - Ogledala se oko sebe. - Gdje je
tata?
- Na poslu.
- Hoćeš li se igrati sa mnom?
- A da se odeš malo igrati s Plavicom? Sigurno si joj nedostajala. - Okrenula
sam se od nje. Stvarala mi je napetost.
- Nikad se ne igraš sa mnom. I ti si zločesta kao Allison. - Isplazila mi je jezik
i ljutite otišla u svoju sobu.

167
 Knjige.Club Books

Sad kad je ponovno bila u kući, činilo mi se da u prostoriji više nema zraka.
Srce mi je nabijalo u prsima. Skinula sam Colea s nosiljke i stisnula ga na prsa,
nadajući se da će njegovi otkucaji srca usporiti moje, no to nije nimalo pomoglo
panici koja mi je ispunila tijelo. Morala sam na zrak. Oko mene ga nije bilo
dovoljno. Zateturala sam prema vratima dok mi je vrelina tekla venama. Bilo mi
je tako vruće, oblio me znoj.
Otvorila sam kućna vrata i zakoračila na trijem. Hladni zrak na mojem licu
bio je tako ugodan. Udisala sam ga, trudeći se sabrati.
Ona je samo djevojčica. Nemaš se čega bojati.

168
 Knjige.Club Books

ČETRDESET I JEDAN

CHRISTOPHER BAUER

io sam tako sretan što je Hannah opet na nogama, ali i pomalo zabrinut dok
B je ubrzano i puna energije šetala kućom.
Opsesivno je čistila kuću već tri dana, otkako se Janie vratila od Allison.
Čvrsto je držala Colea zamotanog oko svojih prsa dok je radila.
- Hej. - Prišao sam joj s leđa dok je preslagivala fotografije na kaminu. - Cijelu
noć radiš. A da se malo opustiš?
Odgurnula me u stranu. - Tu je nered. Previše je prljavo.
- Kako se osjećaš?
- Dobro. Jako dobro.
- Želiš li da ga ja malo uzmem?
- Ne, ali možeš li nešto napraviti u vezi s Janie?
Janie je stajala iza vrata za djecu svoje sobe kao da je životinja u zoološkom
vrtu i doimala se zbunjenom. Nikad je još nismo na taj način natjerali da ostane u
svojoj sobi, čak ni kad je bilo najteže.
- Mama me natjerala da idem u sobu - rekla je dok sam ja skidao kračun s
vrata.
Hannah nas je ignorirala ostatak noći. Držala je Coela na prsima i kretala se
kućom kao da bi htjela biti još brža, ali ne može. Kuća nam je jednostavno blistala.
Čim biste ušli, namirisali biste izbjeljivač. Sve je bilo savršeno namješteno - na
svome mjestu, usklađeno - osim Janiene sobe. Hannah je nije htjela niti dirnuti.
Nisam znao što je radila s Janie dok je cijeli dan čistila, niti sam se usuđivao
pitati. Još od onog kad ju je ugrizla, Hannah je izbjegavala govoriti o njoj ili imati
ikakva posla s njom. Bilo mi je jasno da je povrijeđena i davao sam joj vremena
da je prođu sve negativne emocije, ali onda sam došao doma i zatekao Janie u
uneređenoj odjeći.
Kakica joj je toliko dugo bila u hlačama da joj se stvrdnula na koži. Nisam je
mogao niti oguliti. Još je nosila pidžamu od prije dva dana. Kosa joj je bila
raščupana, a dah smrdljiv, što je značilo da nije prala ni zube. Čekao sam da legne
u krevet pa se tek onda obratio Hanni u vezi s njom.
- Možeš li spustiti metlu i razgovarati sa mnom? - pitao sam.
- Što? Mogu razgovarati dok čistim.

169
 Knjige.Club Books

- Hannah, meteš pod treći put otkako sam došao doma. Prilično sam siguran
da je čist. Spremaš se posvojiti još koga, ali još mi nisi rekla? - Našalio sam se
kako bih razbio napetost. Čistila je kao luđakinja samo jedanput dosad, onda kad
smo se pripremali za prvi Janien posjet našoj kući.
- Ne volim prljavštinu. Ti je ne vidiš, ali ja je vidim. Uz to, Plavica svuda
pušta dlake. Ne želim da Cole to udiše. Nismo trebali uzeti mačku. Možda je
alergičan.
- Ne mislim da je alergičan na mačke. Već bi imao neku reakciju da jest. -
Trljao sam čelo. - Molim te, možemo li sjesti?
Zavrtjela je glavom. - Danas sam naručila čistač tepiha.
Podigao sam obrve. - Nemamo tepihe.
- Imamo sagove - rekla je kao da je time sve objasnila.
- Možemo li razgovarati o Janie?
- A o čemu točno? - pitala je, odmah obrambeno.
- Dušo, znam da si još uzrujana zbog onog što ti je učinila, ali ne možeš se
ovako ponašati prema njoj.
- A kako se ja to ponašam? - pitala je, smijući se sarkastično.
- Ne možeš puštati da cijeli dan sjedi u pokakanim hlačama.
- Sama zna otići u kupaonicu kad joj treba. Dosta mi je i više ne igram njezine
igre. Ne igram. - Prestala je mesti, prišla mi i pogledala me u oči. - Ako će biti
derište i kakati u hlače, onda neka i sjedi u njima.
- Doktorica Chandler je rekla da je normalno ako se vrati na ponašanje malog
djeteta.
- Također je rekla da Janie manipulatorica.
Uzdahnuo sam. - A što ćemo s tim da je prljava? Još je bila u pidžami kad
sam došao doma i nije oprala zube.
- Pokušala sam je natjerati da opere zube i presvuče se. Znaš li što je
napravila? - Čvrsto je stegnula čeljust. - Isplazila mi je jezik i rekla da bi htjela
drugu mamu. Dosta mi je pretvaranja da ću joj se svidjeti. Ta me mala mrzi.
- Ne mrzi te. - Srce mi se slamalo kad bi tako govorila o Janie.
- Zaista? - Nasmijala se. Gorčina joj je natapala riječi. - Stalo joj je samo do
nje same. I do tebe - dodala je zatim, usputno.
- Nije istina.
Pogledala me, izazivajući me da se ne složim s njom.
- Trenutačno je teško, to je sve. Svi smo na rubu. To je normalno za obitelji
koje imaju novorođenče. I dalje se moraš skrbiti za nju, makar bilo teško.
Zaustila je, no zatim se predomislila. Okrenula se na peti i brzo udaljila od
mene, odnijela Colea u našu spavaću sobu pa zalupila vratima za sobom.

170
 Knjige.Club Books

Hannah me sljedećeg dana dočekala na vratima kad sam se vratio kući. Istog je
trena počela vrištati. - Reci joj da mi ga vrati!
- Pogled joj je bio divlji i ruka joj se tresla dok je pokazivala niz hodnik koji
je vodio do spavaćih soba. - Unutra je. Reci joj da mi ga vrati.
Stavio sam svoje stvari na stolić pokraj kauča. - Hej, smiri se. O čemu
govoriš?
- O mobitelu. Uzela mi je mobitel i sakrila ga negdje. Ne želi mi ga vratiti. -
Glas joj je drhtao od bijesa.
- Tvoj mobitel? Zašto bi ti uzela mobitel? Sigurna si da ga nisi negdje
zametnula? - Bacio sam pogled na prostoriju, očekujući da ću ga ugledati.
- Uzela ga je! Rekao si da se trebam brinuti za nju i jesam. Danas nije htjela
ići na zahod niti prati zube pa sam joj rekla da nema crtića dok ne napravi što sam
tražila od nje. Znaš što je napravila? Pogledala me u oči i skinula hlače. Otišla je
do saga u blagovaonici i popiškila se na njega. Pa se smijala kao da je to
najbolja fora na svijetu.
Nikad je nisam vidio tako uznemirenu. - To nije u redu, ali kakve to veze ima
s tvojim mobitelom?
- O, mobitel? Mobitel je nestao nakon što sam joj oduzela barbike. Pitaj me
zašto sam joj ih oduzela. Hajde, pitaj. - Stala je pred mene i stisnula Colea između
nas dvoje kao da smo sendvič.
- Zašto si joj oduzela barbike?
- Spustila sam Colea. Na trenutak. Zato ga nikad ne spuštam. Nikad. Htio si
znati zašto ga stalno nosim. Zato. Zato.
Položio sam ruke na njena ramena i blago je odmaknuo od sebe. - Hannah,
molim te, smiri se. Ne govoriš smisleno. Sjednimo na trenutak, može?
Trznula se. - Ne želim sjesti. Želim svoj mobitel.
Janie je stajala u dovratku svoje sobe i bezizražajna lica promatrala sve što se
događa.
- Janie, jesi li uzela mamin mobitel? - pitao sam.
Zavrtjela je glavom.
- Uzela si ga! Uzela ga je! – vrisnula je Hannah.
- Nisam! Zla si mama! - vikala je Janie.
Cole je počeo zavijati.
- Ma vidi što si napravila! - rekla je Hannah, lica crvena od gnjeva.
- Svi se smirite. Smirite se. - Pokazao sam na kauč. - Sjednite, a ja mu idem
po bočicu.

171
 Knjige.Club Books

Ušao sam u kuhinju i duboko disao dok sam čekao da se voda zagrije. Začeci
glavobolje polako su mi nabijali u sljepoočnicama. Više me nije bilo briga što
Hannah kaže. Nisam mogao ovako živjeti. Nitko od nas nije. Dan mi je dao broj
žene koju su unajmili kad su im djevojčice bile male i namjeravao sam je nazvati
večeras, čim mi se pruži prilika. Dosta je bilo.
- Nazvat ću te na mobitel - rekao sam.
- Ja već jesam, preko kućnog. Valjda se ugasio jer ga nisam sinoć napunila -
odvratila je iz dnevnog boravka.
Čim sam ga nazvao, mobitel me prebacio na govornu poštu. Pokrenuo sam
aplikaciju Find My iPhone za slučaj da je bila otišla van i ostavila ga negdje. No,
aplikacija je pokazivala da je uređaj u kući. Tresao sam bočicu dok sam se vraćao
u dnevni boravak, pripremajući se za svađu. Pružio sam bočicu Hanni, a ona ju
je stavila Coleu u usta. On se namjestio i prestao plakati.
- Okej, da vidimo što je bilo. Janie, možeš li doći? - pitao sam.
Išetala je iz svoje sobe, pognute glave. - Tata, oprosti. Ne znam zašto se mama
ljuti. Pokušala sam je smiriti.
Hannah ju je šibala pogledom.
- Ponovno ću te pitati i želim da mi kažeš istinu. Jesi li uzela mamin mobitel?
- pitao sam.
- Nisam - ustrajala je.
- Jesi, uzela si ga - rekla je Hannah kroz stisnute zube. - Rekla si mi da si ga
uzela.
- Rekla ti je? - pitao sam.
- Da. Uzela sam joj barbike. A onda mi je danas poslijepodne trebao mobitel
i nisam ga mogla naći. Kad sam je pitala gdje je, odgovorila je, ,Daj mi barbike i
dat ću ti mobitel'.
Janie je prekrižila ruke na prsima. - Nisam.
Hannah se doimala na rubu vrištanja.
Položio sam joj dlan na rame, trudeći se smiriti je. - Može ovako? Svi ćemo
potražiti mobitel, može?
Hannah je sad mene strijeljala pogledom, ali također je ustala i otišla u našu
spavaću sobu. Ja sam maknuo sve jastuke s kauča i pogledao ispod namještaja.
Mobitel nije bio u dnevnom boravku. Potražio sam ga i na stalku za toaletni papir
u zahodu jer ga je već ondje znala ostaviti. Janie je trčkarala kućom i svakih bi
nekoliko minuta viknula: - Nije tu, tata!
Ispraznio sam Hanninu torbicu iako sam bio uvjeren da je to bilo prvo mjesto
na kojem ga je potražila. Nije bio u njoj. Naposljetku sam otišao u Janienu sobu.
Soba je bila u neredu - oštar kontrast s ostatkom naše uredne kuće. Igračaka
je bilo posvuda. Posteljina je bila razbacana po krevetu. Knjige su ležale svuda po
podu, a na njemu je bilo i zdrobljenih pastela. Pokupio sam što sam više komadića
172
 Knjige.Club Books

pastela mogao i bacio ih u smeće. Zatim sam pobacao nekoliko igračaka u njihove
plastične kutije. Plišance koji su bili porazbacani po sobi skupio sam na jednu
hrpu. Poravnao sam posteljinu na njezinu krevetu, a kad sam potegnuo jednu od
plahti, Hannin se mobitel otkotrljao na pod.
- Janie! Dođi ovamo.
- Što je, tata? - pitala je.
Čučnuo sam pred nju. - Našao sam mamin mobitel u tvojem krevetu. Rekla si
da ga nisi uzela.
- Nisam. Mama ga je ovamo stavila.
Hannah jest u posljednje vrijeme bila toliko smušena da ga je zaista i mogla
ostaviti ondje i zaboraviti na njega. Prošlog je tjedna dvaput bila zaboravila ugasiti
štednjak.
- I sigurna si da ga nisi uzela?
Kimnula je.
Otišao sam u našu spavaću sobu. Hannah je bila na sve četiri, gledala ispod
kreveta.
- Možeš ustati - rekao sam joj. - Našao sam ti mobitel.
Poskočila je na noge i zgrabila mi ga iz ruke. - Gdje je bio?
- Našao sam ga ispod jastuka od kauča u dnevnom boravku.
- Ali dvaput sam maknula sve jastuke i ništa nisam našla.
Slegnuo sam ramenima. - A valjda si ga previdjela.

173
 Knjige.Club Books

ČETRDESET I DVA

HANNAH BAUER

jutito sam ušla u Janienu sobu i nadvila se nad nju s rukama na bokovima. -
L Gdje si sakrila Coleovu dekicu?
Njezino skrivanje stvari prelazilo je svaku mjeru. Oduvijek je imala naviku
spremati stvari kod sebe u sobu, ali sad je to postalo osobno. Prošlog mi je tjedna
ukrala omiljenu šalicu za kavu - onu iz koje bih svakog jutra pila, na kojoj je pisalo
Volim čokoladu. Pronašla sam je u njezinoj kutiji s legićima. Uzela bi mi majice
i zagurala ih u svoje ladice, sakrila pod vlastitu odjeću. Obično je ne bih prozivala
zbog toga jer sam znala da će samo lagati, ali ovaj put nisam imala izbora. Bila je
to dekica koju bi Cole prislonio uz obraz kako bi se smirio. Ne bi mogao zaspati
bez nje.
Janie me ignorirala i nastavila se baviti svojom slagalicom. Cijelog se jutra
bavila njome.
Lupnula sam je po ramenu. - Pitala sam te nešto. Gdje si sakrila Coleovu
dekicu?
- Nisam je uzela. - Okrenula mi je leđa. Prije bih se natezala s njom, ali danas
nisam imala energije.
Prvo sam pogledala ispod kreveta jer bi onamo najčešće skrivala stvari.
Barem nije bila jako kreativna što se tiče mjesta za skrivanje stvari. No, pod
krevetom sam našla samo omote od keksa i prazne kolute toaletnog papira. Ustala
sam i počela kopati po dekama i poplunu. Ni ondje nije bila. Pretražila sam
pogledom sobu, nadajući se da neću morati kopati po baš svakoj kutiji pa ugledala
žuti kraj deke kako viri iz kante za smeće. Ljutito sam otišla do nje i izvukla
dekicu.
Zamahnula sam joj dekicom pred licem. - Kako je ovo završilo u tvojoj kanti
za smeće?
- Ne znam - rekla je. Pogledala me nevino i nasmiješila se slatko, ali nije me
zavarala ni na sekundu.
- Odnijet ćemo Plavicu natrag u trgovinu ako se ne počneš ponašati pristojno.
- Više nisam imala strpljenja. Ako budem morala, stvarno ću posegnuti za
Plavicom. Nije mi davala izbora.
Slegnula je ramenima. - Pa?

174
 Knjige.Club Books

- Nećeš više uzimati moje stvari i skrivati ih kod sebe u sobi. Ni moje ni
Coleove. Ne diraj ih. I prestat ćeš raditi u hlače, inače ću odnijeti Plavicu. -
Računala sam da, kad joj već dajem ultimatum, mogu ići do kraja. - Jasno?
Pogledala me bez ikakva izraza na licu. Uzvratila sam joj pogled, odbila ga
prva skrenuti kao da sam pas koji se postavlja kao glavni. Naše nadmetanje u
zurenju prekinuo je Coleov plač iz susjedne prostorije.
Zaprijetila sam joj prstom. - Ozbiljna sam - rekla sam prije nego što sam se
okrenula i otišla do Colea.
Nahranila sam ga pa pripremila ručak, podgrijavši špagete od sinoć i
narezavši nešto voća za desert. Katkad bi mi nedostajali dani kad mi se život nije
vrtio oko hrane.
- Janie, ručak. Dođi jesti.
Doskakutala je u kuhinju široko se smiješeći i sjela za stol, već zaboravivši
na našu svađu. Progutala je sve na svojem tanjuru dok sam ja jedva taknula hranu.
Tjednima već nisam imala teka. Od same pomisli na hranu okrenuo bi mi se
želudac.
- Dođi vidi nešto - rekla je nakon što je završila s jelom. Prišla je mojoj stolici
i zgrabila me za ruku. Povela me u dnevni boravak i pokazala na mjesto na podu
pokraj svojih kutija za igračke duginih boja. Plavica je ležala ondje, nepomična i
ravno ispruženih nogu. Glava joj je bila nakrivljena pod čudnim kutom. Alarmi
su se oglasili u mojoj glavi.
- Briga me za nju - rekla je Janie.
Kleknula sam pokraj Plavice i okrenula joj glavu. Oči su joj bile iskolačene.
Krv joj je tekla iz nosa. Prsa joj se nisu nadimala. Nije disala. Nije se micala. Nije
bila živa. Nakostriješile su mi se dlake na vratu. Polako sam se okrenula i
pogledala Janie. Vrijeme je stalo.
Smiješila mi se kao kad je izasla iz spavaće sobe. - Uginula je.
Krv mi se sledila u žilama. Želudac mi se okrenuo. Skočila sam na noge i
odgurnula je u stranu. Otrčala sam niz hodnik i jedva na vrijeme stigla do zahoda,
gdje sam povraćala, ali samo zrak.
Cole.
Skočila sam na noge i otrčala u dnevni boravak, gdje sam ga ostavila da spava
u ljuljački. Janie je stajala pokraj ljuljačke i zurila u njega.
- Miči se od njega! - vrisnula sam dok sam trčala prema njima. Zgrabila sam
je za ruku i odvukla je od njega. - Da mu nikad nisi prišla! Nikad! - Tresla sam je,
lamatala njezinim sitnim tijelom. - Čuješ li me? Ne diraj ga! Da ga nisi niti
pogledala!

175
 Knjige.Club Books

ČETRDESET I TRI

CHRISTOPHER BAUER

ošalji je nekamo. Molim te, pošalji je kod Allison. Ona će je primiti na neko
P vrijeme. Ili moja mama. Može ići kod moje mame. Molim te, sam da ne bude
ovdje. Ne sad. - Hannah je toliko jecala da sam je jedva razumio.
Čvrsto sam je zagrlio. - U redu je. Bit će sve u redu.
- Ne, nije u redu. Kako to možeš reći? Zla je. Ubila je životinju. Ubila je
životinju. - Ponavljala je to, stalno i iznova.
Vrtjelo mi se u glavi. Da nisam vidio vlastitim očima, ne bih joj vjerovao, ali
vidio sam. Ja sam bio taj koji je Plavicu stavio u plastičnu vreću i položio je u
kartonsku kutiju. Janie je sjedila na vanjskim stubama stražnjih vrata i gledala sve
to kao da je film. Kad sam završio s pokapanjem, sjeo sam pokraj nje.
- Jesi li ozlijedila Plavicu? - pitao sam. Još sam se nadao da je samo bila riječ
o nezgodi, da je Plavica možda imala moždani udar. Bilo je moguće. Možda je
Janie samo slučajno bila ondje kad se dogodilo pa je pomislila da je odgovorna.
- Da. Jako sam je ozlijedila - rekla je bez imalo suosjećanja u glasu.
- Kako? - pitao sam bez razmišljanja.
- Stavila sam jastuk na nju i sjela joj na glavu. Jako je mijaukala. Ali nije me
grebla jer sam imala jastuk pa nije mogla. - Rekla je to kao da se ponosi time što
je promislila o svemu.
Nisam je više ništa pitao.
Hannah se s Coleom skrivala u našoj spavaćoj sobi sve dok nisam Janie poslao
na počinak. - Želim da staviš lokot na ta vrata - rekla je kad sam ušao u spavaću
sobu. - Ona mora biti zaključana po noći.
Zapanjeno sam pitao. - Lokot na vratima? Ne možemo je zaključati u sobi.
- A što ako ustane usred noći i ubije nas na spavanju? - Glas joj je bio
histeričan. Ruke su joj se tresle dok je Colea čvrsto držala na prsima.
- Neće nas ubiti - rekao sam smirenije nego što sam se osjećao.
- Kako to znaš? Ubila je Plavicu. - Ponovno je zajecala.
Ali ubiti životinju bilo je jedno, a ubiti ljude nešto sasvim drugo - nešto
sociopatski. Sociopati ništa ne osjećaju, ni prema životinjama ni prema ljudima
stoga Janie nije mogla biti sociopat jer je ona imala osjećaje. Vidio sam ih. Plakala
bi kad bi se bojala i smijala kad bi bila sretna. Ponosila bi se nečim dobro

176
 Knjige.Club Books

učinjenim, kao kad se prvi put sama zaljuljala na ljuljački ili sama spustila niz
tobogan. Samo je imala probleme - teške probleme, ali nije bila sociopat.
Ali znao sam da se Hannah neće smiriti sve dok ja ne poduzmem nešto. Otišao
sam u garažu i kopao po alatima sve dok nisam pronašao uže. Unio sam ga u kuću
i krenuo ga omatati oko kvake njezinih vrata.
Što ćemo ako bukne požar? Kako ćemo je brzo izvesti iz sobe, ako bude
hitno? A što ako joj usred noći pozli i bude nas trebala probuditi, a ne bude mogla
izaći iz sobe? Odmotao sam uže i zaputio se prema našoj spavaćoj sobi.
- Ne mogu je vezati. Nešto bi se moglo dogoditi, a što ako je ne budemo mogli
izvesti van na vrijeme? Nije mi to u redu, čak ni na samo jednu noć. Spavat ću
kod nje na podu.
Hannah se namrštila. - Zašto? Zašto uvijek biraš nju?
- Ne biram nju. Ja bih odgovarao da joj se nešto dogodi i nemam namjeru
riskirati. Nije u redu - pobunio sam se. - Sutra ću nabaviti alarmi sustav za njezinu
sobu. Sustav koji možemo namjestiti i programirati tako da, bude li hitno, može
izaći van bez problema.
- U redu - puhnula je.
Ali nije bilo u redu. Oboje smo toga bili svjesni.

177
 Knjige.Club Books

ČETRDESET I ČETIRI

HANNAH BAUER

O tkako se to dogodilo, nisam mogla zaspati. Svaki put kad bih zadrijemala,
vidjela bih Plavicu, njene iskolačene oči i Janie kako sjedi na njoj i blesavo
se ceri. Natjerala sam Christophera da mi kaže kako ju je ubila. On se trudio
praviti da ne zna, ali nije bio vješt lažljivac. U pogledu sam mu vidjela da mu je
rekla te sam ga natjerala da mi kaže. Kad mi je rekao, poželjela sam da nisam.
U cijeloj se kući osjećala skorašnja propast. Vonj urina prožimao je zrak
unatoč mojem čišćenju jer je Janie bila poput neodgojenog psa i piškila bi svuda.
Nisam više mogla biti u prostoriji s njom i naježila bih se čim bih joj čula glas.
Ispunjavao me strah. Čim bi mi srce počelo lupati, dah bi mi se ubrzao i za samo
nekoliko trenutaka počela bih dahtati. Nije pomagalo što sam medicinska sestra
i što sam svjesna da hiperventiliram; još bi mi se činilo da umirem.
Spremala sam ostatke obroka i trudila se ostati pribrana kad je Janie ušetala u
kuhinju.
- Mogu li dobiti keks? - pitala je.
Pogledala sam je i zajecala. Christopher je utrčao u kuhinju. Objema rukama
grčevito sam se držala za rub kuhinjskog pulta.
- Janie, što je bilo? - pitao je.
- Želim keks - rekla je i vidjelo se da ne zna čime bi me uznemirila.
On je uzeo jedan keks i dao joj ga. - Pojedi ga u dnevnom boravku, ja moram
razgovarati s mamom. Može?
- Što je bilo? - Kleknuo je pokraj mene i provukao mi prste kroz kosu.
Prsti su mi se tresli dok sam pokazivala prema susjednoj prostoriji. - Ona.
- Što je napravila? - Problijedio je, spreman na ono što će slijediti.
- Ništa. Već je dovoljno toga napravila. Ne mogu je više trpjeti. Ne mogu.
Spustio je glas kako nas Janie ne bi čula. - Budi tiho. Čut će te.
- Nije me briga.
- Mene je briga.
- Naravno - rekla sam ispod glasa.
- Što si rekla? - pitao je pa zavrtio glavom. - Nema veze. Posegnuo je za
Coleom. - Daj ga meni malo, a ti pođi prileći.

178
 Knjige.Club Books

Okrenula sam se i čvrsto stegnula Colea na prsa. Iz ruku bih ga ispustila samo
kad bi mu trebalo mijenjati pelene. Sve je ostalo vrijeme bio u mojem naručju.
- Ne želim je tu - ispalila sam.
- Kći nam je. Kamo da ode?
- Nije nam zaista kći.
Trznuo se kao da sam ga pljusnula. - Da to više nikad nisi rekla. - Oči su mu
sijevnule od bijesa. - Znah smo u što se upuštamo kad smo je posvojili. Znali smo
da će biti problema. Pristali smo na ovo.
- Problema? Tebi su ovo problemi? Ubojica je! - vrisnula sam.
Podigao je ruke s gađenjem. - Ozlijedila je životinju jer je bila ljutita na tebe.
To je velika razlika.
- Ubojica je!
Zgrabio me za ruke i zario mi nokte u kožu. - Prestani.
Otrgnula sam mu se. - Skidaj ruke s mene! Ne diraj me!
Pustio me, ali također je zakoračio prema meni. Unio mi se u lice, izraza
kakvog još nikad nisam vidjela. - Ona nam je kći i samo joj je sedam godina.
Prekrižila sam ruke na prsima i pogledala ga neumoljivo. - Ne želim je ovdje.
- O čemu govoriš? Ne možemo je vratiti - roditelji smo joj. Hannah, roditelji
smo joj. Sviđalo se to tebi ili ne, pristali smo na ovo. - Tresao se u pokušajima da
suzbije svoj gnjev. - Ne možeš samo odustati od svoje djece kad rade probleme.
- Možeš ako je dijete čudovište.

179
 Knjige.Club Books

SLUČAJ #5243

OBAVIJESNI RAZGOVOR S PIPER GOLDSTEIN

on je pucnuo zglobovima prstiju, baš kao što je činio već cijelo poslijepodne.
R Ja sam se trznula. Nisam znala što je strasnije, beskrajna pitanja ili tišina koja
mi je stvarala toliku neugodu da sam poželjela reći nešto samo kako bih je
prekinula. - Nije mi baš jasno zašto se Christopher vratio na posao ako je situacija
bila tako loša i ako je navodno bio tako sjajan suprug. Kakav to suprug ostavi
obitelj na cjedilu u takvoj situaciji?
- A Što mu je bilo preostalo? - Prvi sam mu se put suprotstavila. N e mi se
nimalo sviđalo u kojem je smjeru počelo ispitivanje.
Luke se ubacio u razgovor, kao i uvijek na Ronovoj strani. - Mogao je ostati
kod kuće, mogao je zaposliti dadilju, nazvati svoje ili njezine roditelje. Imao je
razne opcije.
Strijeljala sam ih pogledom. - Osuđujte ih koliko hoćete, ali niste bili u
njihovoj koži.
- Niste ni vi. - Luke se nije niti trudio sakriti podsmijeh.
Gnjev mi je bujao u prsima. Nisu namjeravali popustiti. - Morao se vratiti na
posao. Nisu si mogli priuštiti da se ne vrati.
Luke je frknuo nosom. - Zaista? Želite mi reći da je jednom ortopedskom
kirurgu bio potreban novac?
- Upravo vam to govorim. Bauerovi su svu svoju ušteđevinu potrošili na
kupnju kuće i proteklih su pet godina otplatili sve studentske dugove. - Htjela sam
mu reći da bi i sam sve to znao da je poznavao Bauerove kao ja, ali suzdržala sam
se. - Imate li vi pojma koliko je stajala Janiena terapija? Zdravstveno osiguranje
nije pokrivalo psihološku pomoć, a troškovi liječenja svaki su se mjesec mjerili u
tisućama dolara. Tako da si Christopher nije mogao priuštiti ostati bez posla.
Zamislite samo dodatan stres koji bi to izazvalo. Nije htio da obitelj ostane bez
novca.
Ron se napokon vratio razgovoru. - Upravo sam shvatio da incident s mačkom
nije nigdje zabilježen.
- Zato što nije bilo namjerno.
- Jeste li još što nenamjerno izostavili?

180
 Knjige.Club Books

ČETRDESET I PET

CHRISTOPHER BAUER

annah je odbila poći sa mnom na seansu koju sam dogovorio kod doktorice
H Chandler. Rekla je da je gotova s terapijom jer se Janie nikad neće
promijeniti, a njoj je već zlo od razgovora o tome. Znao sam da će se predomisliti,
da joj samo treba nekoliko dana da dođe k sebi.
Prvotno smo se s doktoricom Chandler namjeravali nalaziti dvaput na tjedan
nakon što Hannah rodi, ali na kraju nismo kod nje bili još od Coleova rođenja, a
on je sljedeći ponedjeljak trebao navršiti dva mjeseca. No, samo zato što nismo
bili kod nje, nije značilo da nisam razmišljao o svemu o čemu smo prošli put
razgovarali. U međuvremenu sam puno toga pročitao o reaktivnom poremećaju
privrženosti. Stalno sam se vraćao morbidnim dokumentarnima o posvojenoj
djeci iz ruskih sirotišta koja su se pokazala serijskim ubojicama.
A bilo je i raznih testova na internetu - »Odgovorite na ovih dvadeset pitanja
i saznajte svoju dijagnozu«. Znao sam da ne bih trebao, da ti testovi nisu pouzdani,
ali nisam si mogao pomoći. Sve sam ih ispunio: Pati li vaše dijete od RPP-a? Je
li vaše dijete psihopat? Biste li trebali svoje dijete poslati u ludnicu? Ispunio sam
na internetu isti onaj test koje nam je doktorica Chandler dala u svojoj ordinaciji
i Janie je na njemu sad imala još više bodova nego onda. A i na svim je ostalim
testovima njezin rezultat bio unutar raspona kliničkih vrijednosti.
Doktorica Chandler ustrajala je da seansa traje točno propisanih pedeset
minuta i ni trenutka dulje te nisam tratio vrijeme na čavrljanje. Toliko se toga
dogodilo otkako se Cole rodio, a ja nisam htio ništa izostaviti. Govorio sam toliko
brzo, gotovo nerazumljivo. Doktorica mi je ponavljala neka usporim.
- Svaki dan je kao da sam u ratnoj zoni - rekao sam nakon što sam joj sve
prepričao. - I svaki je dan sve gore. Ne znam što ću. Pokušao sam Hanni nabaviti
pomoć, ali odi a. Katkad nam dođe njezina mama i to nam uvijek pomogne, ali
čim ona ode, sve se vrati na staro.
- Dijelim Hanninu zabrinutost u vezi s Janie - rekla je. Rijetko bi kad stala na
nečiju stranu, stoga je očito imala čvrsto stajalište o tome. - Zaista me zabrinjava
Janien nagon za nasilnim ponašanjem. - Zastala je. - Ali Janie nije jedino što me
zabrinjava. Također sam zabrinuta za Hannu i način na koji je sve ovo utjecalo na
nju.
Rekao sam joj da je Hannah toliko smršavjela da je odjeća sad visjela s nje;
da su joj majice kratkih rukava klizile s ramena, a hlače trenirke vukle po podu.

181
 Knjige.Club Books

Bila je nezdravo blijeda, gotovo siva, kao da je bolesna. Nisam se više mogao
sjetiti vremena kad nije imala crne podočnjake i upale oči.
- Spava li? - pitala je doktorica Chandler.
- Ne baš. Očekivao sam da će početi spavati kad i Cole, ali sad joj je još gore.
Bizarno je to. Nisam siguran da je uopće spavala proteklih tjedan dana. - Kad ne
bi napeto šetkala kućom, osjećao sam kako se prevrće u krevetu pokraj mene.
Namrštila se i pogledala svoje bilješke. - Ne mogu niti zamisliti kako je imati
nesanicu, uz sve ostalo što se događa. Je li pokušala uzeti nešto za spavanje?
Zavrtio sam glavom. Hannah je mrzila uzimati bilo kakve lijekove. Čak bi i
lijek protiv bolova uzela samo kad je bilo zaista nužno. Bilo je to neobično
stajalište za jednu medicinsku sestru, ali rekla je da ne voli unositi strane
kemikalije u svoje tijelo.
- I već ste rekli da ne jede. Kakvo joj je raspoloženje?
- Raspoloženje? - Protrljao sam čelo. - Svakakvo.
Sklopila je ruke i položila ih na notes. - Rekla bih da vam svima u obitelji
treba pomoć te da je najbolji način za to da Janie na neko vrijeme pošaljemo u
rezidencijalnu ustanovu.
Uspravio sam se u stolcu. - Na što mislite kad kažete rezidencijalna ustanova?
- To je ustanova koja pruža skrb za emocionalno uznemirene mlade osobe kao
što je Janie. To su terapeutski domovi namijenjeni pružanju strukturiranog okružja
u kojem djeca uče nove vještine. Također se vodi briga da djeca ne ozlijede sebe
ili druge. Neke su takve ustanove bolje od drugih. - Posegnula je i potapšala me po
ruci. - Pobrinula bih se da je pošaljemo u jednu od najboljih.
- Želite li reći da bi ostala ondje? Živjela ondje? - Preplavio me užasan osjećaj
poraza. Poslati je od kuće značilo je da smo je iznevjerili.
Doktorica Chandler je kimnula.
- Koliko bi dugo ostala ondje?
Slegnula je ramenima. - To ovisi. Neki klinci ostanu nekoliko tjedana ili
nekoliko mjeseci. Neki ostanu godinama. U ovom trenutku ne mogu procijeniti
koliko bi dugo Janie ostala. Prvi bi korak bila procjena njezina mentalnog
zdravlja. Stalno radim takve procjene, mogla bih je učiniti i za vas. Zatim bismo,
na osnovi mojih nalaza potražili najbolju moguću terapeutsku ustanovu za nju.
Znam da ste se protivili korištenju lijekova, ali možda je došao trenutak da to
počnemo razmatrati kao opciju za kontroliranje njezine naravi. Rezidencijalna bi
ustanova bila odlično mjesto na kojem bi se to moglo isprobati. Liječnici bi mogli
nadzirati koje lijekove prima i u kakvim dozama te ih po potrebi prilagoditi.
- Ali to mi je kao da smo odustali od nje. - Glas mi je bio prepun emocija.
- Znam da vam se tako čini, ali niste odustali od nje. Pružate joj upravo ono
što joj je potrebno. Neće uvijek biti ovako, ali sad joj je potrebna pomoć. I to više
pomoći nego što joj vas dvoje možete u ovom trenutku pružiti. - Stisnula mi je

182
 Knjige.Club Books

ruku. - A Hanni treba prilika za odmor i oporavak. Zaista joj je potrebna. Ovo
će joj pružiti mogućnost da se sabere. - Nakrivila je glavu i nasmiješila se. - A i
vi biste mogli ustanoviti da vam je potreban odmor.
Skrenuo sam pogled kako ne bi vidjela da plačem. - Mislit će da smo je
napustili.
Oči doktorice Chandler ispunile su se suosjećanjem. - Moći ćete je
posjećivati. Isprva će imati vrlo strog raspored i vrlo malo privilegija, ali jednom
kad se prilagodi, moći ćete je voditi na izlete. Naposljetku će joj biti odobreni
odlasci kući s noćenjem. Nekim klincima ostanak u rezidencijalno ustanovi zaista
pomogne da se razviju. Ona bi mogla biti jedna od njih.
Obično ne bih niti pomislio donijeti takvu važnu odluku bez razgovora s
Hannom, ali već sam znao što će ona reći. Nije bilo potrebe da je išta pitam.
Duboko sam udahnuo, nijemo se ispričavši Janie koja se u čekaonici igrala s
asistenticom doktorice Chandler. - U redu, kako počinje taj postupak?

Hannu sam kod kuće zatekao uznemirenu. Doimala se poput mrtvaca. Kosa joj je
počela ispadati u busenovima. Nisam bio siguran jesu li tome uzrok postporođajni
hormoni ili stres. Što god bilo posrijedi, samo je pridavalo općem dojmu bolesne
žene. Šetkala je kućom. Čim smo Janie i ja ušli u kuću, otrčala je u našu
spavaću sobu i zatvorila vrata za sobom. Posjeo sam Janie pred televiziju i otišao
razgovarati s Hannom. Pokucao sam prije ulaska.
- Tko je? - pitala je, glasa prepuna paranoje.
Zatresao sam kvaku. Vrata su bila zaključana. - Ja sam.
Odškrinula je vrata i pogledala je li Janie možda iza mene, kao da ja sad
pokušavam na prevaru Janie pustiti u našu spavaću sobu. Kad je vidjela da sam
ipak sam, otvorila je vrata baš toliko da se mogu provući kroz njih. Zalupila ih je
čim sam ušao.
- Vidi što sam danas našla. Vidi što sam joj našla u sobi dok vas nije bilo. -
Govorila je brzo, kao da ne može dovoljno brzo izreći što želi.
Krevet nam je bio prekriven albumima s fotografijama i slobodnim fotkama.
Zgrabila me za ruku i povukla prema njemu. Uzela je jedan album i gurnula mi
ga u ruke. - Vidi! Vidi ovo! Vidi što je napravila.
Bile su to fotografije s našeg vjenčanja - album koji smo s puno ljubavi i
pažnje složili nakon povratka s medenog mjeseca. Na prvoj je stranici bila naša
fotografija zaruka koju je napravio profesionalni fotograf; ista ona kojom smo se
koristili za pozivnice. Na njoj smo zagrljeni stajali ispred kafića u kojem smo bili
na prvom spoju. Prestravljeno sam zurio u Hannino izgrebeno lice. Okrenuo sam
stranicu. Isto me i ondje dočekalo. Moj je osmijeh sjajio sa stranica, a Hannino je

183
 Knjige.Club Books

lice na svakoj fotografiji bilo uništeno. Na nekim fotkama crnom je pastelom

nacrtala veliko X preko njezina lica. Na drugima ga je jednostavno izgrebla.
Hannah je zgrabila hrpu fotografija s kreveta, pošaranih i potrganih. - Ima još.
Sve ovo. Znaš li koliko joj je vremena trebalo za ovo? - Dramatično ih je jednu
po jednu naglo spuštala natrag na krevet. - I vidi. - Ruka joj se tresla dok je
pokazivala drugu skupinu fotografija na krevetu.
Pogledao sam ih. Bile su to fotografije koje sam prije nekoliko tjedana sam
isprintao - Cole u bolnici i njegov prvi dan kod kuće. Lice mu je bilo uništeno baš
kao Hannino. Prestale su me moriti ikakve sumnje u slanje Janie na rezidencijalnu
terapiju.
Hannah je bacila komadiće fotki s kreveta pa se uplakana srušila na pod. Sjeo
sam pokraj nje i zagrlio je. Kosti su joj virile ispod majice.
- Bit će sve u redu - rekao sam najsmirenijim glasom koji sam uspio smoći. -
Neko vrijeme neće živjeti s nama.

184
 Knjige.Club Books

ČETRDESET I ŠEST

HANNAH BAUER

hristopher mi se zagledao u oči. - Gdje je Janie?

C Protrljala sam oči. Sigurno sam zaspala. Cole se meškoljio pokraj mene.
Koliko je bilo sati?
Protresao me za rame. - Gdje je?
Srce mi je tuklo u prsima. Nije još trebao dođi doma. Nisam stigla počistiti.
- U sobi je.
Ukopao se na mjestu kad je prišao njezinim vratima i uočio da je alarm
uključen. - Unutra je? Složili smo se da ćemo zaključavati vrata samo po noći.
Nisam se usudila reći mu da sam je zaključavala u sobi već tjednima. Jedino
bih se tad osjećala sigurnom. Umjesto toga šutjela sam i pričekala da on otključa
vrata.
- O, moj Bože - čula sam kako kaže.
Janie je sigurno ponovno premazala stvari izmetom. Prišla sam mu i stala u
dovratak. Ovaj ga je put razmazala po zidovima. Prstima je slikala vlastitom
kakicom. Christopher je zurio, promatrajući sve to - Janie je stajala nasred sobe
okružena igračkama. Posvuda oko nje bilo je hrane, praznih kutija soka i
razbijenih igračaka.
Christopher me pogledao i na licu sam mu vidjela da je shvatio. - Držiš je tu
po cijeli dan?
Kimnula sam.
- Za-zašto? Ne... ne razumijem...
- Počistim sve prije nego što dođeš doma. - Bila sam iznenađena što dosad
nije namirisao kakicu. Soba joj je stalno zaudarala, ma koliko ju ja ribala i čistila.
- Koliko dugo ovo traje? Koliko dugo? - Stezao je šake uz bokove.
- Otkako je ubila Plavicu.
Prišao mi je bliže, lica zgrčenog od bijesa. - Kako si mogla? Kako si joj mogla
to učiniti? Nakon svega što je proživjela?
- Kako sam mogla? - Pokazala sam na nju. - Zla je. To je njezina baka rekla.
Sjećaš se? Rekla je da pojma nemamo kakva je. Jesi li se ikad zapitao zašto ju je
vlastita majka držala zaključanom kao da je životinja? Zato što ona jest životinja!

185
 Knjige.Club Books

Šaka mu je bila samo ružičasta mrlja kad me pljusnuo. Koža me zaboljela dok
su mi zubi rezali meko, mokro meso usta. Trznula sam glavu unatrag. Zateturala
sam od siline udarca, podigla ruku i pritisnula dlan o bolno mjesto, zapanjena.
Janie je prodorno vrisnula.
Christopherove su se oči ispunile užasom. Ponovno mi je prišao. Ustuknula
sam. - Nemoj! - Podignula sam ruku. - Nemoj!

186
 Knjige.Club Books

SLUČAJ #5243

OBAVIJESNI RAZGOVOR S PIPER GOLDSTEIN

uke je bacio fotografiju na stol. - Kakav to suprug napravi ovako nešto?

L Tko mu je rekao za incident? Znala sam kako će sad gledati na Christophera
- na isti način na koji ja gledam na muškarce koji tuku žene.
- To je bio jedini put da ju je udario.
- Da pogodim - nikad prije nije udario ženu? - Nije mogao suzbiti gađenje.
Pognula sam glavu kao da sam ja ta koja je udarena. - Da.
- I užasno se sramio, zar ne? Obećao je da se neće ponoviti? Vjerojatno joj je
i kupio cvijeće. - Frknuo je nosom. - Ma dajte. Niste vi tako naivni.
Imao je pravo. Nisam to mogla zanijekati. Muškarci ne tuku žene i točka.
Nema veze tuče li žena muškarca - muškarac treba trpjeti te udarce. Ne postoji
opravdanje za udaranje žene. To je ono čemu sam učila sve počinitelje obiteljskog
nasilja koji su pohađali moj tečaj obrazovanja.

187
 Knjige.Club Books

ČETRDESET I SEDAM

CHRISTOPHER BAUER

vim sam se silama trudio smiriti tijekom kratke vožnje kući.

S Prije samo nekoliko minuta Hannah me ponovno nazvala, histerična. Nisam
razumio ništa što mi je rekla jer je toliko jecala da je bila nesuvisla. Većinom
su to bili samo zvukovi, a ne riječi. Bio sam toliko umoran od odlaženja s posla
kako bih smirivao stvari između Hanne i Janie. Doktorica Chandler bila je stavila
Janie na listu čekanja ustanove zvane Novi obzori, ali rekla je da bismo mogli
čekati tjednima. Nisam znao što ćemo u međuvremenu. Nisam se ovaj put niti
potrudio smisliti neki izgovor za Dana.
Prošla su već tri dana, a mi još nismo razgovarali o onom što se dogodilo.
Nisam mogao vjerovati da sam pljusnuo Hannu. Nikad nisam udario neku ženu.
Nikad. Nisam bio takav muškarac. Jednostavno sam bio reagirao. Nikad se više
neću moći gledati na isti način, ali također se nisam mogao natjerati da se ispričam
iako sam znao da bi to bilo u redu.
Kuća je bila tiha kad sam ušao.
- Hanna?
Nije bilo odgovora.
- Janie?
Ništa.
Prošao sam kroz dnevni boravak, ušao u hodnik. Bilo je jezivo tiho. Provjerio
sam obje spavaće sobe, ali u njima nije bilo nikog.
Vrata kupaonice na kraju hodnika bila su odškrinuta. Nešto je bilo krivo.
Osjećao sam to. Potrčao sam niz hodnik, ušao u kupaonicu naglo otvorivši vrata.
Hannah je sjedila pred kadom, ispruženih nogu. Držala je Colea pritisnutog o
svoja prsa i zurila u prazno. Janie je sjedila na drugom kraju kupaonice, naslonjena
na zid. Ljuljala se naprijed-natrag, koljena privučenih do prsa. Odjeća joj je bila
mokra. Zašto je bila mokra? Gledao sam ih, malo jednu, malo drugu.
- Hannah? - pažljivo sam rekao, zakoračivši prema njoj.
Nije niti trepnula.
- Hannah?
Ništa.
Zakoračio sam prema Janie. - Što se događa?

188
 Knjige.Club Books

Janie me pogledala i istog trena zaplakala. Tijelo joj je podrhtavalo od teških

jecaja. Prišao sam joj i zagrlio je. Opustila mi se u rukama, drhtava.
Hannah je naglo živnula. - Miči se od nje! Miči se! Zarazit će te svojim zlom.
Posvuda je. Njeno je zlo posvuda.
- Hannah, prestani! Dosta! Sjedni - naredio sam joj.
Polako mi se približavala preko pločica, ne puštajući dijete. - Cole. Moj mali
Cole. - Zajecala je. Sad su obje jecale i ti su zvukovi odzvanjali kupaonicom.
Podigao sam Janie u naručje i odnio je do Hanne. Čučnuo sam pokraj njih. I
tek tad sam pogledao Coleovo lice. Oči su mu bile širom otvorene. Nisu treptale.
Usne su mu bile plave.
- O, Bože, što mu je?
- Moje dijete. Moj mali Cole. - Hannah je samo zaridala još jače.
- Daj mi dijete! - Pokušao sam ga uzeti, ali ona se trznula od mene.
Čvrsto ga je stegnula na prsima. - Moje dijete. Moj mali Cole.
Zgrabio sam je i privukao je k sebi unatoč njezinu koprcanju. Trudila se
zadržati ga, ali uspio sam joj ga oteti iz ruku. Tijelo mu je bilo hladno. Prsa mu se
nisu nadimala. Spustio sam ga na pod, potražio puls. Srce mu nije kucalo. Gurnuo
sam ta mala prsa s dva prsta.
- Zovi hitnu! Zovi hitnu! - Nisam prepoznao vlastiti glas.
Diši. Jedan. Dva.
Diši. Jedan. Dva.
Ponovno sam pritisnuo prsa prstima.
- Hannah!
Nepomično je sjedila dok je Janie skakala na noge. Istrčala je iz kupaonice i
trenutak poslije vratila se noseći Hannin mobitel. Pružila mi ga je. Nisam
prestajao s masažom srca. Dobacio sam mobitel Hanni. Nije ga uhvatila i uređaj
je zazvečao preko poda.
- Hannah! Hannah!
Uzela je mobitel u ruke, još usporena. - Ne mogu. Ne znam. Ne mogu.
- Zovi hitnu! - Zgrabio sam je za ramena i protresao je, suzbijajući nagon da
je ponovno pljusnem. - Čuješ li me? Zovi hitnu!

189
 Knjige.Club Books

SLUČAJ #5243

OBAVIJESNI RAZGOVOR S PIPER GOLDSTEIN

ar je baš bilo potrebno o svemu razgovarati? Zar nisu mogli sve to pročitati u
Z medicinskom izvještaju? U sažetcima kliničkog slučaja? Sve je ondje pisalo,
crno na bijelom. Nije mi bilo jasno zašto ja to moram izreći.
A i nije da nisam razmišljala o tim danima. Nisam mogla prestati razmišljati
o njima. Vrtjela sam njihove slike u glavi kao da su isječci iz filmova i uvijek bi
počinjali s mojim dolaskom u bolnicu.
Sestru za pultom prepoznala sam iz jednog od mojih prijašnjih slučajeva. Bila
je zaposlena tipkanjem na računalu kad sam joj prišla.
Nakašljala sam se. - Oprostite.
Podigla je pogled. Lice joj je bilo dugoljasto i usko, a tamna kosa zataknuta
iza ušiju.
Pokazala sam joj značku. - Došla sam vidjeti Colea Bauera.
Pokazala je niz uzak hodnik s desne strane. - On je u sobi 10 E. - Hvala - rekla
sam, ali ona se već vratila poslu usred kojeg sam je prekinula.
Nije bilo bitno koliko sam puta već bila na Odjelu neonatalne intenzivne
njege; svaki bi mi put bilo kao da sam zakoračila na neki drugi planet. Vrijeme se
rastezalo unatoč stalnom kretanju i maničnoj aktivnosti. Pripremila sam se na ono
što ću vidjeti. U dosjeu je pisalo samo da se kod kuće dogodila užasna nesreća i
ništa više. Pokucala sam pa otvorila vrata.
U sredini prostorije nalazila se jedinica čvrstih plastičnih stijenki i s rupama
na bokovima. Tanke, savitljive cijevi protezale su se iz malog kreveta i oko njega,
krajeva pričvršćenih za razne uređaje. Ventilator se podizao i spuštao, dišući
umjesto njega. To nije bio dobar znak. Nisam ga htjela pogledati, a u tom
trenutku to ne bih niti mogla jer su oko njega trenutačno brzo svoj posao obavljale
medicinske sestre kojima bih samo smetala te sam se zahvalno sklonila u stranu.
Hannah je sjedila pokraj kreveta, u naslonjaču od vinila, čvrsto stežući deku
na prsima. Christopher je ukočeno stajao pokraj nje s rukom na njezinu ramenu.
Podigao je pogled kad me ugledao, blijeda lica. Oči su mu bile tuneli prepuni
emocija. Ja sam samo kimnula. Nije bilo riječi. Kleknula sam pred Hannu i
položila dlanove na njezina koljena. Nije trepnula. Nije bila svjesna da sam ondje.
- Hannah? - pitala sam.
Još ništa.

190
 Knjige.Club Books

- Morali su joj dati sedative jer nije prestajala vrištati. U šoku je - objasnio mi
je Christopher. - Sjedi tako već jedan sat. Jedva da nešto kaže. Ne želi se
pomaknuti.
Nakrivila sam glavu u smjeru kreveta, bojeći se još pogledati. - Kako je on?
Bio je tako krut i napet, očajnički se trudeći ostati pribran. - Živ je. I to je sve
što nam zasad mogu reći.
- Što se dogodilo?
Adamova mu je jabučica podrhtavala od svih emocija koje su mu stezale grlo.
- Nisam siguran. Sa... samo... Ne mogu...
Položila sam dlan na njegova leđa. - Ne brini se. Poslije ćemo razgovarati.
Stajali smo zatim jedno pokraj drugog i promatrali sestre kako rade, slušali
kako Coleovi uređaji tiho pište. Prostorija mi se sad doimala još manjom.
- Gdje je Janie? - pitala sam.
Christopher je naglo zavrtio glavom pa pogledao Hannu i ustima oblikovao
ne. Zbunjeno sam ga pogledala, a on je ponovio. Tiho sam stajala uz njih sve dok
bolnička službenica socijalne skrbi nije pokucala na vrata i zatražila razgovor sa
mnom u hodniku. Napustila sam prostoriju i zatvorila vrata za sobom.
Doimala se kao da je upravo diplomirala, kao da je tek prošlog tjedna položila
ispit i dobila dozvolu za rad. Imala je okruglo lice i unatrag zategnutu crnu kosu.
Usne su joj bile tanke i stisnute. Doimala se tihom - ali ne mišje tihom nego samo
zamišljenom. iPad je stavila pod lijevu mišku i pružila mi desnu ruku. - Ja sam
Holly.
Rukovale smo se. - Piper. Drago mi je.
Udaljila se nekoliko koraka od vrata kako nas Hannah i Christopher ne bi
mogli ni slučajno čuti, a ja sam učinila isto. Stajale smo sad pred jednim od onih
kolica s hranom punih praznih pladnjeva koje je netko trebao odvesti do bolničke
kuhinje. Miris stare hrane ispunjavao mi je nos.
- Ja sam socijalna radnica dodijeljena Coleu i Janie - rekla je iako se to
podrazumijevalo.
- Gdje je Janie? - pitala sam.
- Na četvrtom katu, sa svojom tetom.
Kimnula sam i pričekala da nastavi.
- Ne želim nam tratiti vrijeme pojedinostima koje već znate, stoga mi, molim
vas, recite što sve znate, a ja ću vam reći ostatak. - Zelene su joj oči imale strog,
snažan pogled.
Nasmiješila sam se, trudeći se barem malo razbiti napetost. - Iskreno, nisam
niti znala da imaju dijete, tako da sam malo izvan tijeka događaja. Dugo sam bila
upletena u njihov život, ali to je stalo kad je proces posvojenja dovršen. Mislila
sam da sve ide kako treba.

191
 Knjige.Club Books

- Hmmm... - Pogledala je svoj iPad. - Čini se da su stvari jako loše već neko
vrijeme. Već su dvaput bili na hitnoj?
- Da, ali oba puta bila je riječ o nezgodama.
Lice joj se ispunilo sumnjom. I ja bih tako reagirala da sam pročitala samo
dosjee, ali također sam poznavala Bauerove.
- Jeste li nedavno razgovarali s njima? - pitala me.
Zavrtjela sam glavom. - Možete li mi reći što se događa?
- To i pokušavamo razabrati. Jutros oko jedanaest pozvali su hitnu. Kad je
hitna došla, osoblje je zateklo oca kako masira srce novorođenčeta i da je mu
umjetno disanje. Dijete je imalo vrlo slabe otkucaje srca, ali nije reagiralo na
podražaje. Intubirano je i dovedeno u bolnicu. Još čekamo rezultate CT
skeniranja.
Sve sam to već pročitala. Nije mi rekla ništa novo. - Da, ali što se dogodilo?
Oklijevala je kao da je riječ o nekakvoj tajni.
Slegnula sam rukama otvorenih dlanova. - Gledajte, možda ne znate pa želim
biti vrlo jasna - na istoj smo strani. I ja želim samo najbolje za ovu djecu.
Porumenjela je od neugode. - Ma nije riječ o tome.
Podigla sam obrve. - Zaista? Jer meni se čini da je baš o tome riječ.
Zavrtjela je glavom. - Žao mi je ako sam vam ostavila takav dojam. Ovo mi
je prvi ovako ozbiljan slučaj. - Spustila je glas do šapta. - Samo želim biti sigurna
da neću zabrljati.
Nasmiješila sam se. Zaista je bila nova. - Točno znam kako vam je. Hajde mi
recite što znate pa se onda možemo zajedno pozabaviti ovim?
Uzvratila mi je osmijeh. Pogled joj je sad bio manje prodoran. - Cole je
pretrpio ozljedu glave. Zabrinuti su zbog mogućnosti izljeva krvi u mozak, zato
su naručili CT. Liječnici nisu sigurni je li uzrok trešnja ili pad.
- Ali sigurni su da je riječ o ozljedi glave?
Kimnula je. - Na jednoj strani glave nađena je meka oteklina, a iz ušiju mu se
cijedi ružičasta tekućina.
Želudac mi se okrenuo. - Još ne razumijem. Čemu sva ova zbunjenost? Što su
vam Christopher i Hannah rekli?
Čelo joj se nabralo. - O tome je i riječ. Christopher nije bio kod kuće kad se
to dogodilo. Ondje su bili samo Hannah i djeca.
- Pa što je Hannah rekla?
- Još ništa.
- To nema smisla.
Slegnula je ramenima. - Christopher ih je sve zatekao u kupaonici. Kada je
bila puna vode i svi su bili mokri. Kaže da je Hannu zatekao u nesuvislom stanju
i da je počela vrištati kad je ugledala osoblje hitne. U takvom je užasnom stanju

192
 Knjige.Club Books

bila da joj nisu dopustili da se s njima vozi do bolnice. Kad je napokon došla u
bolnicu, napravila je scenu i liječnici su joj tad dali sredstvo za smirenje, inače joj
ne bi dopustili ulazak na Odjel intenzivne.
Ništa od toga što mi je rekla nije mi nimalo zvučalo kao nešto što bi Hannah
učinila.
- Christopher ne zna što se dogodilo. – Zatim je gotovo usputno dodala: -
Barem tako kaže.
- A Janie? Što je s njom? - pitala sam.
- Ni to baš ne znamo. Ima iščašeno rame.
- U kojoj je sobi?
- 29 c. - Kucnula je po ekranu i prošla kroz dosje. - Teta joj se zove Allison.

Iznenadilo me koliko je Allison visoka s obzirom na to koliko je Hannah bila

niska, ali čim biste im vidjeli lica, bilo bi vam jasno da su sestre. Imale su iste jake
Čeljusti i tanke usne. Obje su imale zelene oči uokvirene tamnim trepavicama.
Allison se doimala teško pogođenom.
- Bok, ja sam Piper Goldstein, Janiena socijalna radnica - rekla sam iz
dovratka Janiene sobe.
Allison mi je rukom dala znak da uđem. - Christopher mi je porukom javio da
dolazite.
Janie je sjedila na krevetu, prekriženih nogu. Lijevo joj je rame bilo u plavoj
udlazi. Pred njom je bila uključena televizija. Prvo sam prišla njoj. - Kako si? -
pitala sam.
Doimala se izgubljenom. Lice joj je bilo puno mrlja, a bilo je i sasušenih bala.
- Znam da si sad jako prestrašena, ali sve će biti u redu. Pobrinut ću se da paze
na tebe.
Kimnula je, donje usne isturene kao da bi svakog trena mogla zaplakati.
Uspravila sam se i pogledala Allison. - Tako mi je žao što vi i vaša obitelj
prolazite kroz ovo.
- Hvala vam. - Oči su joj bile pune suza. - Jednostavno ne vjerujem da se ovo
događa. Užasno je.
- Izađimo nakratko na hodnik. - Nisam htjela da Janie čuje o čemu ćemo
razgovarati. - Janie, tvoja teta Allison i ja bit ćemo pred vratima, ako nas budeš
trebala samo zovi, može?
Kimnula je.
Allison je izašla u hodnik za mnom i istog trena počela pričati. - Što su radile
u kupaonici? Mala djeca se ne kupaju o običnoj kadi. Ja nikad nisam. Nije ni

193
 Knjige.Club Books

Hannah. U bolnici je bila histerična. Jesu li vam rekli to? - Nije pričekala da
odgovorim. - Nikad je nisam vidjela takvu. Bila je potpuno izvan sebe. Vrištala je
kao životinja, nisam je mogla smiriti. Nitko nije. Nisam još nikad vidjela da se
netko tako ponaša. Je li to normalno? Mislim, što je normalno? Jednostavno nema
smisla. Ništa nema smisla. Hannah je pokušala napasti Janie kad je ova ušla u
prostoriju. Navalila je na nju. Jesu li vam to rekli?
- Nisu mi baš puno toga rekli.
Zgrabila me za ruku. - Cole će biti u redu, zar ne? Mislim, izvući će se, zar
ne?
Na licu joj se ocrtavalo previše očaja da bih joj rekla istinu.
- Naravno - rekla sam.

194
 Knjige.Club Books

ČETRDESET I OSAM

CHRISTOPHER BAUER

vaki put kad bi se neki od Coleovih monitora oglasio, bio sam uvjeren da ćemo
S ga izgubiti, iako su me liječnici uvjeravali da su skenovi pokazali da je sve u
redu. Nije više bio intubiran i sam je disao, ali još se nije probudio. CT sken
pokazao je da je nakon udarca u glavu doživio udar. Uvjeravali su me da
novorođenčad često ima probleme s disanjem nakon udara, ali te mi riječi
nisu nimalo odagnale strahove.
Šetkao sam prostorijom. Od stražnjeg zida do vrata bilo je šest koraka. Četiri
od zida do zida. U glavi su mi se rojila pitanja. Zašto su bili u kupaonici? Zašto
su klinci bili odjeveni? Kako su se tako smočili? Kad bi barem Hannah nešto
rekla. Ona je imala sve odgovore, ali niti je govorila smisleno niti se tako
ponašala.
Bio sam zabrinut za nju koliko i za Colea. Valium je odavno prestao djelovati,
ali ona jedva da se mrdnula iz naslonjača. Povremeno bi ustala i poput robota
odšetala do Coleove zatvorene kolijevke. Gurnula bi prst kroz jednu od rupa i
pomilovala mu ruku, sva u suzama. Dvaput Sam je pitao što se dogodilo, ali
ponašala se kao da me ne čuje. Povukla se u sebe, izvan mojeg dosega. Izvan
svačijeg.
- Što joj je? - više sam puta pitao liječnike.
Ali nikog od njih nije baš bilo previše briga za nju. Prva im je briga bio Cole.
Njemu je život bio u opasnosti, a ne njoj. Jedina osoba koja je obraćala pozornost
na nju bila je Holly, bolnička socijalna radnica.
Prvi put kad je ušla u prostoriju, oprala je ruke u umivaoniku kao da je
liječnica, ozbiljna izraza lica. Predstavila nam se dok je još imala okrenuta leđa
jer je brisala ruke papirnatim ručnicima. U prostoriji je bio samo jedan stolac pa
smo stajali ispred Hanne i gledali jedno u drugo.
- Hannah, postavila bih vam nekoliko pitanja o tome što se dogodilo danas. -
Okrenula se prema Hanni i zagledala u nju, pozorno promatrajući njezin neuredan
izgled.
Hannah je nije pogledala u oči. Kršila je ruke u krilu.
Holly nije tratila vrijeme. - Možete li mi reći kako je Cole ozlijeđen?
Hannah nije odvratila.
- Kako je Cole ozlijeđen?

195
 Knjige.Club Books

Hannine su ruke drhtale. Licem joj je preletio izraz kad se nečeg očito
prisjetila, ali trenutak poslije je nestao. No, bilo je to više nego što sam ja uspio
izvući iz nje, stoga je možda ovaj razgovor i vodio nekamo.
Holly je kleknula pred Hannu, koja je još glavu držala spuštenom. - Vaš je sin
teško ozlijeđen i moramo znati što se dogodilo. Jasno mi je da vam danas nije bilo
lako, ali trebamo odgovore.
Iz Hannina je oka kliznula jedna jedina suza, spustila se niz obraz.
- Hannah? - pitala je Holly.
Uskočio sam spasiti je. Bilo je okrutno ovako je tjerati na odgovor. - Liječnici
su joj dali Valium kako bi se smirila, a ona oduvijek ima jake reakcije na lijekove
- objasnio sam.
Holly nije ničim pokazala da me čula. Ostala je usredotočena na Hannu. Nitko
ju još nije uspio natjerati da progovori. Pitao sam se što će se dogoditi ako Holly
bude previše inzistirala? Srce mi se stezalo u prsima.
- Ignorirajte me slobodno, ali prije ili poslije morat ćete reći što se dogodilo i
bilo bi bolje da to bude što prije. - Neumoljivo ju je gledala. - Ne razumijem kakva
to majka ne bi učinila sve što je u njenoj moći da pomogne djetetu.
- Bila je to nesreća. - Hannin je glas bio jedva čujan.
Holly je kimnula, zadovoljna što se probila do nje. - Nastavite.
Ali Hannah nije znala kako. Promatrao sam, bespomoćan, kako se trsi pronaći
riječi. - Bila je to nesreća.
- Da, rekli ste to već. Pričajte mi o toj nesreći.
Čekala je njezin odgovor. Hannah se tresla. Čvrsto je objema rukama držala
naslone.
- Molim vas, prestanite - rekao sam. Nisam to više mogao podnijeti. A činilo
mi se da ni Hannah ne može.
Holly me napokon pogledala. - Čini mi se vrlo uznemirenom.
- Vi to ozbiljno? - Prst mi se tresao dok sam pokazivao prema kolijevci. - Jeste
li vidjeli našeg sina? Pročitali izvještaj?
Ustala je i okrenula se prema meni. - Jesam i zato sam tu. - Zurili smo jedno
u drugo u neugodnoj tišini. Naposljetku je ona rekla: - Jeste li bili ljutiti kad ste
došli doma?
- Ja? Zašto bih ja bio ljutit?
- Razumljivo je da ste ljutiti ako ponovno morate otići s posla jer se nešto
događa kod kuće. Mislim, prije ili poslije takvo što vam mora početi ići na živce.
S kirnje to ona razgovarala?
Natjerao sam se ostati smiren. - Nisam bio ljutit.
- Je li Hannah bila ljutita?
- Nije - rekao sam odrješito.

196
 Knjige.Club Books

- Je li Hannah ikad bila ljutita na dijete?

- Na Colea?
Nakrivila je glavu. - Imate li još neko dijete?
- Ne možemo li voditi ovaj razgovor s Piper? - pitao sam.
Piper nikad ne bi s nama ovako razgovarala. Bio sam siguran da se ovo događa
samo zato što je Holly jako mlada pa to nadomješta arogantnim ponašanjem,
trudeći se uspostaviti autoritet. Nije mi se to sviđalo.
Pogledala je svoj iPad. - Piper Goldstein?
Kimnuo sam.
- I Piper će biti uključena u ovo. Radit ćemo kao tim. Ona će izravno
surađivati sa socijalnom službom dok sam ja ponajprije socijalna radnica
dodijeljena ovoj bolnici.
- Zašto nam trebaju dvije socijalne radnice? - pitao sam.
- Ovakvim slučajevima uvijek dodijelimo dva radnika.
Podigao sam obrve. - Kakvim slučajevima?
- Istragama o zlostavljanju djece.

197
 Knjige.Club Books

ČETRDESET I DEVET

HANNAH BAUER

tjela sam reći nešto, ali bila sam zatvorena u zakutku vlastite glave i izgubila
H sposobnost komuniciranja s vanjskim svijetom. Svijet je pulsirao i brujao
oko mene i crnilo straha iskrivljavalo mi je vid. Bolnička su svjetla bila previše
jarka. Misli su mi letjele toliko brzo da nisam mogla razabrati ništa osim
neprestanog preklinjanja moje psihe upućenog svakom bogu ovog svemira:
Molim vas, ne dajte da mi dijete umre.
Sve sam vidjela i čula. Osjetila sam bila ubod igle i mokru vatu kad su mi dali
sredstvo za smirenje. Čula sam sve što su liječnici i medicinske sestre rekli dok
su zujali prostorijom poput pčela. Rasprave o tome kako CT nije pokazao izljev
krvi u Coleov mozak i kako bi za svaki slučaj trebalo napraviti MRI
skeniranje. Uvjeravali su jedni druge da njegovu mozgu samo treba odmor nakon
svega što je prošao.
Svi su me pitali što se dogodilo i svima sam im htjela reći. Um bi mojem tijelu
naložio da progovori, ali ono bi odbilo. Veza između njih bila je isključena,
prerezana. Dijelovi nje presavili su se, postali crnina, pretočili se u prazninu.
Mogla sam samo slušati kako Holly grubo ispituje Christophera. Nikad ga još
nisam vidjela tako gnjevnog kao kad mu je spomenula zlostavljanje djece.
- Zlostavljanje djece? Vi to ozbiljno? - Zračio je gnjevom.
Holly nije niti trepnula. - Nisu li vas ispitivali kad ste prošli put Janie doveli
na hitnu?
- Da, ali to je bilo drukčije.
- Na koji način? - Prekrižila je ruke na prsima. - Niste li i tad imali službeni
razgovor s bolničkom socijalnom radnicom?
Otkopčao je gornja dva gumba svoje košulje i opustio ovratnik kao da ga guši.
- Jesmo. Pitao nas je što se dogodilo Janie i rekli smo mu. Nije nas optužio da je
zlostavljamo.
Ona je hinila iznenađenost. - Nisam vas ni ja optužila za to.
- Da, jeste. - Žile su mu iskočile na vratu.
Zavrtjela je glavom. - Ne, rekla sam vam da istražujemo mogućnost
zlostavljanja djece.
- Kako je to drukčije? - Strijeljao ju je pogledom.

198
 Knjige.Club Books

- Gospodine Baueru, razumijem vašu uznemirenost. Imali ste jako težak dan.
Ja samo radim svoj posao. - Odmaknula se od njega za jedan korak. Christopher
je duboko udahnuo i provukao prste kroz kosu.
Christophere, opusti se. Opusti se.
Trebala sam njegovu snagu. Svi smo je trebali.
Krenuo je zglobovima prstiju i protegnuo se. - Pa što onda želite od mene?
- Trebamo saznati što se danas dogodilo u vašoj kući. Možete li se sjetiti ičeg
što bi nam moglo pomoći u tome?
Duboko je uzdahnuo. - Nisam bio doma.
- Tko jest bio?
- Hannah i djeca.
- Sigurni ste u to?
Kimnuo je.
Pitanja su se nastavila. Razgovarali su baš kao da me nema. Nisam mogla
pratiti tijek razgovora niti procesirati informacije kako treba. Zvuk udarca
Coelove lubanje o rub keramičke kade prekidao bi im svaku rečenicu, presijecao
sve što se zbivalo oko mene. Neumoljivo mi se nametao. Nije trebao biti
ozlijeđen.

199
 Knjige.Club Books

SLUČAJ #5243

OBAVIJESNI RAZGOVOR S PIPER GOLDSTEIN

e li Hannino ponašanje u bolnici uobičajeno za roditelje? - pitao je Luke.

J - Da.
- Znači vidjeli ste već takvo ponašanje? - On i Ron su ponovno razmijenili
poglede.
- Jesam. - Glavom su mi proletjeli razni prethodni slučajevi. Tinejdžerica koja
je rodila u svlačionici nakon što je trudnoću skrivala od svih i dva tjedna nakon
porođaja nije progovorila ni riječ. Devetogodišnji dječak koji je pao u katatoničnu
depresiju nakon što su ga odveli od majke. I dijete Vaughnovih. - Katkad se
mozak isključi na neko vrijeme nakon takve traume.
- I to su svi smatrali da je posrijedi s Hannom? Nekakav traumom izazvan
šok?
- Nismo imali razloga misliti da je o nečemu drugom riječ.
- Osim Holly. Ona je službeno zatražila zaštitu djece zbog težine Coleovih
ozljeda. - Kucnuo je olovkom po stolu.
Razumjela sam Hollyinu zabrinutost iako se nisam slagala s njezinim
izvještajem. Vidjela sam već ozljede kao Coleove. Rijetko kad bi ih imalo dijete
koje je netko tresao, ali samo zato što su izgledi bili mali to nije značilo da je
nemoguće. Ali također nije pokazivao ostale znakove. Ništa nije upućivalo na
zlostavljanje. Nije bilo prijeloma rebara, napadaja ili modrica. Ali ponajviše sam
znala da to nije bilo zlostavljanje zato što sam poznavala Bauerove. Nije bilo
moguće da bi Hannah ozlijedila Colea. Nikakve mogućnosti.
- Ispričajte mi što se dogodilo nakon što je službeno zatražena zaštita djece.
- Janie se moralo maknuti iz doma tijekom preliminarne istrage. I Colea bismo
sklonili, ali kako je već bio u bolnici, smatralo se da je taj dio obavljen. To je
uobičajena praksa kad god je riječ o roditeljima za koje postoji više od jednog
izvještaja.
- Koliko dugo traje takva istraga?
- Obično službi treba samo nekoliko dana da utvrdimo postoje li opravdane
sumnje da je dijete žrtva zlostavljanja. Djecu se automatski ukloni iz doma dok se
ne utvrdi da im zdravlje i sigurnost nisu ugroženi. - Pogledala sam Lukea jer je on
prije to spomenuo. - Rekla sam vam već da se uvijek prvo potrudimo smjestiti

200
 Knjige.Club Books

djecu kod rođaka, a tek onda tražimo udomitelje i tako je bilo i s Janie. Ostaviti je
kod Allison imalo je najviše smisla.
- Je li s Allison otišla kući iz bolnice? - pitao je Ron.
- Da.
- Allison je pristala povesti je sa sobom?
- Pristala je.
- I vama to nije smetalo? Niste imali briga?
- Nisam.

201
 Knjige.Club Books

PEDESET

CHRISTOPHER BAUER

eurokirurg i pedijatar ušli su u prostoriju još odjeveni u zeleno, odmah nakon

N operacije. Nisam im mogao pročitati izraze lica. Čvrsto sam stegnuo
Hanninu ruku. Neurokirurg nije tratio vrijeme. - Uspjeli smo otkriti krvarenje u
mozgu i zaustaviti ga.
Preplavilo me olakšanje. Cole je imao još jedan napadaj te su ga odmah odveli
na operaciju nakon što je MRI pokazao krvarenje koje CT nije.
Neurokirurg je nastavio govoriti, stalno gestikulirajući. - Moždano deblo
uredno reagira na podražaje. Zjenice reagiraju na svjetlo i reagira na vanjske
podražaje. Očekujem da će se potpuno oporaviti.
Hannina je ruka zadrhtala u mojoj.
Dvije su ga medicinske sestre na ležaju ugurale u sobu za oporavak. Hannah
i ja prišli smo mu, bojeći se pogledati ga. Imao je sklopljene oči. Glava mu je bila
u zavojima. Bio je pun igala. Hannah je gurnula prst kroz jednu od rupa i
pomilovala mu nogu. Otvorio je oči.
- Tako mi je žao - šapnula je. Bol u njezinu glasu bila je gotovo opipljiva.
Zagrlio sam je oko ramena i privio k sebi. Tijelo joj je bilo kruto, nepomično,
poput hrpe kostiju.
- Bit će na promatranju preko noći kako bismo se uvjerili da je sve u redu i
zadržat ćemo ga vjerojatno sljedeća dvadeset i četiri sata, ali ako nastavi ovako,
možemo razgovarati o otpuštanju iz bolnice.
Pedijatar se oglasio. - Promatrat ćemo razvoj stanja sljedećih nekoliko
mjeseci, ali bila je to samo blaga ozljeda lubanje stoga ne očekujemo dugotrajno
oštećenje.
Stisnuo sam Hannu. - Čuješ li? Sve će biti u redu s njim.

202
 Knjige.Club Books

SLUČAJ #5243

OBAVIJESNI RAZGOVOR S PIPER GOLDSTEIN

vdje piše da su vaši kolege izrazili zabrinutost u vezi s vašom povezanosti sa

O slučajem. Smatraju da ste možda previdjeli bitne znakove. Što vi kažete na
to? Smatrate li da ima neke istine u njihovim tvrdnjama? - pitao je.
- Nikako. Dobra sam u svojem poslu upravo zato što mi je stalo do ljudi s
kojima radim. - Za to se nisam nikad namjeravala ispričavati.
- Ali previdjeli ste modrice na Janienu vratu, zar ne?
Jeza mi se uvukla u grlo.
Pokazao je na magnetofon ispred sebe i ponovio pitanje.
- Da, jesam, ali samo isprva.
- Jeste li još nešto isprva previdjeli?
Stresla sam se. - Nisam.
- Kad ste napokon uočili modrice na vratu? - pitao je istaknuvši to napokon.
- Zakon nalaže da se dijete u novom domu mora pregledati unutar dvadeset i
četiri sata, tako da sam sljedećeg dana svratila do Allison.
Allison je izgledala kao da je preko noći ostarjela. Nije bilo te šminke koja bi
mogla sakriti podočnjake. Ponudila me čajem baš kao Hannah, a ja sam baš kao
onomad pristala. Sjedile smo u kuhinji.
Protrljala je sljepoočnice. - Kako je Cole?
- Dobro je - rekla sam. - Jutros je jeo na bočicu i liječnici kažu da je to jako
dobar znak.
- To je super. A što je s Hannom? Što su napravili za nju?
- Nisam sigurna kakav im je plan.
- Jeste li već vidjeli nekog da se tako pretvorio u zombija? Zašto je još takva?
Janie je utrčala u kuhinju vrišteći i mašući kamiončićem dok ju je jedan od
blizanaca ganjao. Klinci su bili toliko slični jedan drugom da ih nisam mogla
razlikovati.
Allison je podigla glas. - Ne trčite u kući.
Ignorirah su je i koraci su im glasno odjekivali dok su iz kuhinje trčali prema
dnevnom boravku.
- Greg? - zazvala je Allison. - Greg?

203
 Knjige.Club Books

- Što je? - oglasio se muški glas odnekud iz kuće.

- Možeš li ih izvesti van? Moraju se istrčati, a mene boli glava od njih.
- Može - rekao je. Čula sam korake preko drvenog poda iz susjedne prostorije.
Allison je uzdahnula. - Ne znam što bih bez njega posljednjih nekoliko dana.
Tako mi je drago što je kod kuće.
- Sigurna sam da jest. - Prešla sam na razlog mojeg posjeta. Nisam htjela, ali
nisam imala vremena. - Ali dogodile su se neke promjene u vezi sa slučajevima o
kojima sam htjela razgovarati s vama. - Zastala sam i dala joj trenutak da se vrati
razgovoru. - Socijalna služba je kao tim i svaki socijalni radnik obavlja
drugi posao. Postoje socijalni radnici koji rade u bolnicama i oni kao ja koji rade
izvan bolnica. To zna zbunjivati ljude kad ih posjetim u bolnici, ali to se dogodi
samo ako ja već radim s njima ili neki od bolničkih socijalnih radnika napravi
prijavu. Razumijete li?
Kimnula je.
- Coleovu je slučaju dodijeljena bolnička socijalna radnica. Zove se Holly i
ona je zatražila službenu zaštitu djece zbog prirode njegovih ozljeda. - Allison se
doimala zbunjenom, baš kao što sam i očekivala. - Dok preliminarna istraga ne
bude završena, svu se djecu mora privremeno maknuti iz doma. U osnovi to je
hitna mjera kojoj je svrha sigurnost djece dok se ne isključi sumnja da je posrijedi
zlostavljanje.
Podigla je ruku kako bi me zaustavila. - Čekajte! Misle da su zlostavljali
Colea?
- Ne nužno, ali zbog okolnosti njegovih ozljeda moraju biti sigurni da nije o
tome riječ. Nažalost, i ozljede i okolnosti pod kojima su se dogodile baš su tipične
za zlostavljanu djecu - vrsta ozljede glave, dob djeteta, činjenica da je majka bila
sama s njim, činjenica da se ne zna o kakvoj je nesreći riječ, a tu su i
prethodni posjeti hitnoj zbog ozljeda drugog djeteta.
- To je apsurdno. Hannah ne bi nikad nikog ozlijedila, a kamoli dijete. Vi se
šalite.
- Slažem se, ali morate razumjeti bolnicu. Oni su odgovorni ako se dogodi
previd zlostavljanja djece te se stoga uvijek radije ispričaju ako imaju krivo
umjesto da ne naprave ništa. Ne krivim ih, i da budem iskrena, da osobno ne
poznajem Hannu, i ja bih bila sumnjičava te bih vjerojatno poduzela iste mjere.
- Zaista?
- Da.
- I što će se sad dogoditi?
- Nadala sam se vašoj pomoći - rekla sam. - Sve dok izvješće ne bude
sastavljeno, Janie mora biti pod hitnom skrbi. Vjerojatno će im trebati od dva do
tri dana kako bi ustanovili da nije riječ o zlostavljanju, nakon čega će službena
zaštita biti povučena. U ovakvim slučajevima nastojimo djecu privremeno

204
 Knjige.Club Books

smjestiti kod članova obitelji te sam vas htjela pitati biste li bili Janiena skrbnica
dok traje istraga.
N e niti razmislila. - Naravno. Sve što treba za Hannu.
- Ne bi to bila samo Janie. Ako Colea otpuste iz bolnice prije kraja istrage, i
on bi morao ostati kod vas.
Lice joj je preplavila briga na sam spomen Colea. - U redu je.
- Puno vam hvala na tome. Znam da i Hannah to cijeni i zahvalit će vam i
sama čim joj bude bolje. - Ogledala sam se po kuhinji. - Mogu li razgovarati s
Janie prije nego što odem?
- Naravno. Idem po nju. - Greg ih je sve istjerao van neka se igraju lovice i
Allison je sad otišla do stražnjih vrata kuće i pozvala Janie da uđe.
Janie je ušla u kuhinju i nije se doimala sretnom što me vidi. Nikad nije bila
sretna što me vidi.
- Lijepo se igraš s rođacima? - pitala sam.
Kimnula je i doimala se ozlojeđenom. - Mogu li se ići igrati?
- Htjela sam s tobom razgovarati. Jesi li već spavala kod nekog? Oči su joj
zasjale. - Obožavam spavati kod nekog.
- Super, jer ćeš ovdje spavati nekoliko noći dok su ti roditelji u bolnici s
Coleom. - Zurila sam u nju kako bih bila sigurna da me razumjela. I tad sam uočila
modrice na njezinu vratu. Noge su me jedva držale. Morala sam sjesti. Kako sam
ih mogla previdjeti? Tijekom svih dvadeset i pet godina službe, ni jednom
nisam previdjela nešto tako bitno.

Lukeov me glas prenuo iz prisjećanja. - Jeste li to prijavili istog dana?

- Imala sam sastanke s klijentima jedan za drugim tako da nisam stigla. - Što
je bila istina, ali svi smo znali da nije bitno.
- Zbog zapisnika, niste tog dana prijavili taj incident?
- Nisam.
Pogledao me u oči. - Zapravo, tek ste tri dana poslije to uopće zabilježili u
njezin dosje, niste li?

205
 Knjige.Club Books

PEDESET I JEDAN

CHRISTOPHER BAUER

Č ekali smo Coleovu otpusnicu. Liječnici su napokon odobrili njegov odlazak

iz bolnice, ali to je bilo prije dva sata, a mi smo još čekali.
Zurio sam u Hannu koja je šetkala prostorijom, radeći stazu na linoleumu. Još
je bila u istoj odjeći u kojoj je došla u bolnicu. Košulja joj je sad bila prljava.
Držala je Colea na prsima dok je hodala i brbljala mu ispod glasa. Morao sam ih
oboje odvesti kući. Razumio sam kad je bila uznemirena jer nismo znali što će
biti s njim, ali sad kad joj je bilo rečeno da će sve biti u redu, postalo joj je samo
još lošije. Danova je bivša dadilja Greta sutra trebala doći k nama na razgovor za
posao. Nisam to još rekao Hanni, ali nije mi se činilo da je to uopće bitno jer je
većinu vremena bila izgubljena u vlastitim mislima. Nije bilo izgleda da je
ostavim samu s bilo kojim djetetom. Ne sve dok joj ne bude bolje.
Netko nam je pokucao na vrata. Svi bi uvijek pokucali prije ulaska iako je to
bila formalnost. Nitko nikad ne čeka da ga pozovete da uđe. Piper je ušla, u pratnji
muškarca i žene u civilnoj odjeći. Nikad ih prije nisam vidio.
- Bok, Hannah - rekla je Piper.
Hannah joj je jedva vidljivo kimnula.
- Bok, Christophere - rekla je Piper.
- Bok.
Stajali smo u neugodnoj tišini. Zašto, mi nije predstavila ljude s kojima je
došla?
Piper je pročistila grlo. Nikad je još nisam vidio tako napetu. Stalno je
kašljuckala kao da joj je nešto zapelo u grlu pa napokon smogla hrabrosti
progovoriti. - Nije mi lako voditi ovaj razgovor i ne znam baš kako početi tako da
ću odmah prijeći na bit. - Pogledala me jer je bilo nemoguće ostvariti kontakt
očima s Hannom koja je još šetkala prostorijom. - S obzirom na Coleovu
ozljedu glave, bolnička je socijalna radnica predala još jedno izvješće socijalnoj
službi i u njemu izrazila sumnju da je u vašem domu bilo zlostavljanja djece. Ovo
je već drugi put da je bolnica predala takav izvještaj te nam zakon nalaže da
otvorimo istragu.
Razumio sam zakone o zaštiti djece. I sam sam svojedobno slao takve
izvještaje. Svi smo. Uvijek je bilo bolje ispričati se poslije nego riskirati da se
nešto loše nastavi događati.

206
 Knjige.Club Books

- Djeca će morati biti uklonjena iz doma dok traje istraga. - Glas joj je bivao
tiši svakom sljedećom riječi.
- Što? Zašto? Pa kamo će ići? - Pogledao sam Hannu kako bih procijenio
njezinu reakciju, no nije mi se činilo da ona uopće prati naš razgovor. Kako je
mogla ignorirati takvo što? Htio sam je protresti, trgnuti iz te ošamućenosti koja
ju je obuzela. Nisam mogao sve ovo sam, bez nje.
- Razgovarala sam jutros s Allison i pristala je pričuvati djecu dok sve ovo ne
prođe. Christophere, žao mi je. Zaista mi je žao - rekla je. Dvije osobe koje su
došle s njom sad su joj prišle bliže.
- Ovo su moji kolege, Marilyn Fragick i Josh Hoff. Oni će Colea odvesti k
Allison.
- Što? Ne možemo ga ni sami odvesti do nje? Vi ga morate voditi onamo?
Kimnula je. Oči su joj bile pune suza. - Znam da nije lako i da sam ikako
mogla ovo spriječiti, učinila bih to.
Utroba mi se grčila od tjeskobe.
Položila mi je dlan na leđa. - Ako želiš, možete za nama autom. - Slegnula je
ramenima kad sam je zbunjeno pogledao. - Znam. Neka pravila zaista nemaju
smisla. Mi se moramo postarati da dijete završi kod skrbnika.
- I ne vjeruju da bismo ga mi onamo odveli?
- Naravno da vam vjerujem, ali oni vas ne poznaju. To je samo pravilo.
Razumiješ valjda.
Okrenuo sam se prema Hanni. - Želiš li ići za njima?
Ona je sad ponovno stajala kod prozora i nježno ljuljala Colea u naručju. Oči
su joj bile pune panike, a tijelo napeto.
- Hannah? - Zakoračio sam prema njoj. - Hannah?
Zavrtjela je glavom. Pogled joj je prelijetao prostorijom.
- Dušo, znam da ti nije lako, ali bit ćemo samo deset minuta bez njega. Samo
dok traje vožnja.
Ponovno je zavrtjela glavom.
Posegnuo sam prema njoj.
- Ne! - vrisnula je i trznula se unatrag.
Zastao sam, zapanjen. Piper mi je prišla s leđa. Posegnula je prema Coleu. -
Hannah, daj mi ga - nježno je rekla.
- Ne! - vrisnula je. - Dalje od mene! Ne dam vam ga! Nećete ga uzeti! Ne
možete ostati!
- Hannah, smiri se. Samo ga vode k Allison. Nije da ga daju u ruke nekom
strancu. Ona će se sjajno brinuti za njega. - Posegnuo sam za njezinom rukom, ali
bila je prebrza i izmaknula mi se iz dosega. Zgrabila je noćni ormarić i gurnula ga
prema nama. Prazni je pladanj poletio s njega i zabio se u zid pa zazvečao na podu.

207
 Knjige.Club Books

- Dalje od mene. Upozoravam vas. Ne prilazite mi! Ako mi priđete, skočit ću

kroz prozor. - Pogled joj je bio divlji, tijelo napeto. Cole je zavijao. - Ššš... ššš...
u redu je. - Uspaničeno ga je tresla.
- Vidi, pa strašiš Colea. Prestani! Daj mi ga! - Pružio sam ruke prema njemu.
- Hannah, molim te. Hannah...
Stisnula se uz prozor. Nosnice su joj se raširile. Grebla je po prozorskom
staklu iza sebe dok je zurila u sve nas i pogledom nas izazivala da nešto
pokušamo. - Hoću. Christophere, kunem ti se Bogom da ću skočiti. Makni se!
Iza mene je netko rekao: - Zovite psihijatriju!

208
 Knjige.Club Books

PEDESET I DVA

HANNAH BAUER

tjela sam vrisnuti, ali grlo nije dopustilo. Među nogama mi je bilo mokro jer
H sam se pomokrila. Oči su mi se naglo otvorile. Nisam se mogla pomaknuti.
Ruke i noge bile su mi vezane. Pokušala sam se osloboditi spona, ali uzalud. Leđa
su me boljela sve do trtične kosti.
Pogledala sam lijevo pa desno, tražeći pogledom nekog - bilo koga tko bi mi
mogao pomoći. Oko mene su bila samo četiri cementna zida i fluorescentno
svjetlo iznad. Nije bilo prozora. Nije bilo vrata. Vonj bolnice nasrtao mi je na
nosnice. Srce mi je tuklo kao da će eksplodirati. Bila sam oblivena znojem. Panika
mi je stezala grlo.
To je samo san. Noćna mora.
Natjerala sam se disati.
Ništa od ovog nije stvarno. Samo se probudi.
A onda mi se sve vratilo. Sjećanja su se probijala natrag u svijest poput
bljeskova - Cole u bolnici, moji vriskovi, strana lica i svjetla uperena u moje oči.
Zavrtjela sam glavom, pokušavajući je razbistriti. Grlo mi je bilo toliko suho da
je boljelo kad gutam. Mišići su mi vrištali; svaki je pomak tijela bio bolan. Koliko
sam već dugo bila tu?
Suze su mi klizile niz obraze, nepozvane. Zaspala sam, uplakana.

Kad sam se probudila, sve je bilo kao i prije. Fluorescentno svjetlo iznad mene
izazivalo mi je glavobolju. Okrenula sam se na bok i u tom trenutku uočila malo
crveno svjetlo u gornjem desnom kutu, svjetlo koje sam prije previdjela. Netko
me promatrao.
Počela sam vikati pa se gotovo istog trena zaustavila. Što će mi učiniti kad
uđu u prostoriju? Tijelo mi je preplavila panika. Bilo je užasno ne moći se
pomaknuti. Remeni su mi se urezivali u gležnjeve.
Bila sam tako žedna. Nikad još nisam bila toliko žedna. Zubi su mi se lijepili
za usne, a kad bih ih pokušala odvojiti, trgala bih komadiće kože.
Iza mene su se otvorila vrata. Ukočila sam se. Prilazili su mi koraci, a onda
se pojavila iznad mene, nagnula i zagledala u mene - žena koju nikad prije nisam
209
 Knjige.Club Books

vidjela. Sjetila bih je se da jesam jer je bila zapanjujuće lijepa. Imala je

nezaboravno lice - visoke jagodice, trepavice toliko duge da su se činile lažnima
i savršene okrugle usne.
Položila mi je dlan na čelo. - Kako se osjećate?
Pokušala sam nešto reći, ali ostala sam bez glasa; bila sam toliko žedna da je
presahnuo.
- Želite li sjesti? - pitala je.
Željno sam kimnula.
Odvezala mi je lijevu ruku. Promigoljila sam je, zahvalna na slobodi. Zatim
mi je odvezala i desnu. Zgrabila me za obje i podigla u sjedeći položaj na stolu.
Crvene su mi se ogrebotine protezale objema podlakticama.
- Sami ste si ih napravili - rekla je kao da mi čita misli.
Odvezala mi je gležnjeve. Liječnička joj je odjeća bila bijela - toliko jarko
bijela da su me boljele oči - i savršeno izglačana; nije bilo ni traga naborima. Čak
su joj i tenisice sjale. Nije bilo mi mrljice na njoj.
- Dala sam doktorici Pyke do znanja da ste budni i odvezani. Nakon što ona
da dopuštenje, netko će vas provesti po odjelu i pokazati vam vašu sobu. Ovdje
svatko ima svoju sobu. - Obraćala mi se poput učiteljice.
Još je jedna žena ušla u prostoriju, prošla pokraj medicinske sestre i stala uz
moj krevet.
- Ja sam doktorica Pyke - rekla je. Imala je izražen nos i tanke usne, a u kratkoj
je kosi nosila kopče. - Kako se osjećate?
- Žedna sam - uspjela sam protisnuti.
Rukom je dala znak sestri. - Možete li joj donijeti vode, molim vas? -
Medicinska sestra je kimnula i brzo se udaljila. - Znam da je zastrašujuće ovako
se probuditi i ispričavam se zbog toga, ali za vaše smo vas dobro morali vezati i
dati vam sedative. Većina je pacijenata vrlo dezorijentirana kad se probude. I opet,
ispričavam se. Ne bismo to učinili da nije bilo zaista nužno.
Kimnula sam iako je nisam razumjela niti se sjećala što se dogodilo. Što sam
to učinila? Sestra se vratila s plastičnom čašom punom vode. Primila sam čašu i
iskapila je. - Hvala vam - rekla sam.
- Nema na čemu - rekla je doktorica Pyke, preuzela od mene praznu čašu i
bacila je u kantu za smeće ispod umivaonika. Lice joj je zračilo neutralnom
toplinom. Privukla je stolac i sjela pokraj kreveta. - Bili ste jako uznemireni.
Recite mi što se događa s vama, može?
Zurila sam u nju, trudeći se progovoriti, ali nisam mogla. U glavi sam imala
samo slike. Bljeskove. Komadiće slagalice. Trsila sam se usredotočiti - prisjetiti
se - ali bilo je previše rupa u mojem sjećanju. Bolje izlazila iz mene poput smrada.
Ustala je. - U redu, no, ne moramo razgovarati ako ne želite. Vaša sestra
Maureen će vas odvesti do odjela. Poslije ću svratiti pogledati kako ste se smjestili

210
 Knjige.Club Books

pa možemo razgovarati o vašim lijekovima. - Pokazala je prema vratima. -

Krenite.
Svijet se zavrtio kad sam ustala. Maureen je otvorila vrata i dugi me i uzak
hodnik pozdravio. Nije više bilo napornog fluorescentnog svjetla nego samo
prigušena i jedva vidljiva rasvjeta koja je bacala sivilo na zidove. S obiju strana
hodnika protezali su se nizovi metalnih vrata. Maureen me držala za ruku i
pomagala mi u hodu jer su mi se noge pomalo tresle od čega god da su mi bili dali.
Teturala sam niz hodnik. Jedna od vrata lijevo otvorila su se i pokraj mene je
prošla medicinska sestra. Ustuknula sam nagonski, kao da imam zaraznu bolest.
Hodnik kojim smo hodale bio je vijugav - a ja sam svakim korakom imala sve
jači dojam da se sprema nešto grozno - pa nas napokon doveo do još jednih
dvokrilnih vrata. Umjesto da ih otključa karticom, Maureen je pritisnula crveno
dugme pokraj njih. Čulo se glasno zujanje i vrata su se otvorila i propustila nas u
još jedan hodnik. Tu je bilo ljudi koji su šetkali, praznih pogleda, a neki od njih
su si i govorili u bradu. Vrata su se zaključala iza mene.
- Morate nastaviti hodati. Ne smijete iza crvene crte - rekla mi je Maureen
dok me nježno gurala naprijed.
Nisam ni shvatila da sam stala. Spustila sam pogled. Preko hodnika se, ispred
vrata protezala debela crvena crta. Maureen me ponovno nježno gurnula.
Zakoračila sam preko nje.
- Crtu smijete prijeći samo u pratnji osoblja. U protivnom će se oglasiti alarm.
Razumijete li me? - Govorila je polako i isticala svaki slog kao da imam poteškoća
sa sluhom.
Kimnula sam.
Pokazala je ponovno na crtu i ponovila kao daju ja još ne razumijem. -
Pacijenti ne smiju preko ove crte.
Uzdahnula sam od olakšanja. Bila sam na sigurnom.

211
 Knjige.Club Books

PEDESET I TRI

CHRISTOPHER BAUER

onj pokvarenog mlijeka napao mi je nosnice čim sam prošao kroz prednja
V vrata naše kuće. Sve je bilo baš kako smo ostavili, uključujući Janienu zdjelu
žitarica u sudoperu. Isprao sam je no užasni se vonj zadržao te sam stoga krenuo
u ostatku kuće tražiti preostale krivce za njega. Kuća nam nije bila velika, ali
bez moje obitelji u njoj doimala se golemom.
Pronašao sam čašu iz koje bi Janie svakog jutra pila tijekom užine u dnevnom
boravku. Mlijeko u njoj pretvorilo se u sir. Nisam se ni zamarao pranjem nego
sam je odmah bacio u smeće. Napunio sam perilicu preostalim suđem iz sudopera
i stavio deterdžent pa je pokrenuo. Naslonio sam se na kuhinjski pult i prekrižio
ruke na prsima.
Što se dogodilo tog jutra?
To me pitanje proganjalo, vrtjelo se u mojoj glavi poput zmije koja pokušava
uhvatiti vlastiti rep. Tri sam dana već proveo razmišljajući i pitajući se što sam to
možda previdio, ali nije mi se činilo da je bilo ičeg neobičnog. To je jutro bilo
teško, ali većina naših jutara bila je takva. Nije se dogodilo ništa neobično te
stoga nisam imao razloga za brigu, barem ne više nego bilo kojeg drugog dana
prije odlaska na posao.
Besciljno sam lutao kućom u potrazi za tragovima kao da su skriveni u
zidovima. Išao sam od prostorije do prostorije i uzimao stvari u ruke. Nisam se
mogao sjetiti vremena kad nam je kuća bila u neredu i nedostajalo mi je ono
razdoblje kad Hannah nije toliko marila za čišćenje. Ma koga sam zavaravao?
Nedostajala mi je Hannah i točka. Ali stara Hannah. Ne ova nova koja ju je
zamijenila. Što ako mi se ta stara Hannah nikad ne vrati?
Ušao sam u spavaću sobu i sjeo na rub našeg kreveta. Kako da zaspim noćas?
Nije se činilo ispravnim što ih nema - što su klinci kod Allison, a Hannah u bolnici
u Columbusu.
Kad je u bolnicu stigao tim sa psihijatrije, preklinjao sam ih da je odvedu u
prezbiterijansku bolnicu u Worthingtonu. Nalazila se dvadeset milja od
Clarksvillea, ali Hannah nije mogla ostati u Northfieldu. Nije bilo mogućnosti da
bi njezino primanje na Odjel psihijatrije ostalo tajna, a znao sam da će se nakon
oporavka osjećati užasno što je završila na psihijatriji. Morao sam zaštititi
njezin ugled i karijeru. Ona bi isto učinila za mene.

212
 Knjige.Club Books

Pod naše spavaće sobe bio je prekriven obiteljskim fotografijama i raznim

albumima. Bili su posloženi u uredne hrpe koje je Hannah stalno pregledavala,
živcirajući se baš kao onaj prvi put. Stvarno nije bilo potrebno da je dočekaju kad
se vrati kući. Zgrabio sam praznu kutiju iz garaže i namjeravao ih sve ubaciti u
nju. Kad se sve bude smirilo, sam ću ih pregledati. Možda se neke daju spasiti, ali
zasad sam ih morao maknuti. Bile su zadnja stvar koju Hannah treba vidjeti kad
se vrati kući. Počeo sam ih slagati u kutiju.
Bilo ih je jako puno i sve su bile oštećene, neke nagrđene na zaista ružne
načine. Bilo je tužno gledati ih te sam ih počeo sve brže ubacivati u kutiju. Na dnu
posljednje hrpe pronašao sam otmjenu radosnicu koju nam je Allison donijela na
darivanju djeteta. Nisam znao da ju je Hannah ispunjavala.
Korice su bile prekrasne, s naslovom »Tvoja prva godina« i fotografijom
Colea u bolnici zataknutom u prozirnu plastiku.
Prelistao sam prvih nekoliko stranica i vidio da je prvi datum bio dan kad smo
ga donijeli kući. Tu je bilo sve uobičajeno - težina, visina, dužina - te otisci
njegovih sićušnih stopala i narukvica za identifikaciju. Sve je bilo zapisano
prpošnim rukopisom koji se i sam doimao sretnim. Uz sve podatke ona je dodala
komentare: ruke su bile najveći dio tebe, nisi bio sretan kad su ti testirali
sluh, rasplakala te medicinska sestra zvana Judy. Na sljedećoj je stranici bilo
pismo koje je napisala Coleu, pismo kakvo samo novopečena majka može napisati
nakon što se smrtno zaljubi u život koji je stvorila.
No, nedugo zatim, stvari su se promijenile. Rukopis se promijenio. Nestale su
velike spirale, zamijenile ih škrabotine. Na svakoj je stranici bilo malo mjesto
predviđeno za dnevnički zapis, premalo za sve što je htjela napisati te je stoga
pisala svuda oko mjesta za upisivanje podataka. Pravila je popise na kojima su se
samo ponavljale iste stavke.

Izgubila sam trudničke kilograme. Neke bi žene bile sretne zbog toga. Ja?
Meni je to samo još jedan dokaz da kopnim. Christopher mi je
danas rekao da moram Janie pokazivati više ljubavi. Ne mogu. Ne mogu
više. Nemam ja to u sebi. Prazna sam. Tako prazna.

U pozadini sam vlastita uma. Kako sam dospjela ovamo?

Sljedećih je nekoliko zapisa bilo manje-više isto:

Zatvorenica sam u vlastitom domu. Kamo god da pođem, osjećam kako

me gleda. Čeka. Želi ga ozlijediti. Znam da želi. Vidim joj to u
očima. Crnim očima. Kad je danas plakao, vrištala je na mene neka ga
vratim u bolnicu. Htjela sam je pljusnuti. Reći joj da je ona ta koju treba
vratiti. Nikad prije nisam plakala. A sad? Sad samo plačem. Prelije se
213
 Knjige.Club Books

preko mene poput neželjenog vala, zdrobi me. Više i ne pokušavam

zaustaviti suze. Nema smisla. Prepustim im se. Nešto me izjeda iznutra,
govori mi da nisam dovoljno dobra. Hinim osmijehe za njega. Je li to
opazio?

Danas mi je rekla da me mrzi. Nije joj to prvi put. Nekoć bi me zaboljelo.

Ne više.

Isprva su njezini zapisi bili jasni odlomci koji bi opisivali njene muke, ali uskoro
su potpuno skrenuli. Bila je opsjednuta izradom detaljnog kalendara svega što je
Janie činila, ali taj kalendar nije bio ispravan jer je stalno križala stavke i ponovno
ih unosila. A onda sam pročitao stvari koje nikad ne bih očekivao:

Osjećam ledeni dah njezina demona. Puše mi za vratom dok hranim

Colea. Vidim tog demona u njezinim očima svaki put kad je
pogledam. Vidim njegov izopačeni cerek. Liže očnjake kao da želi Coleu
zlo.

Danas sam ih ponovno čula kako razgovaraju. Na nekom drugom jeziku.

Možda latinskom? Misli da je zabavna. Kaže da joj je on rekao da
premaže zidove kakicom. Kad je vrag obuzme, nema se što učiniti.

Zastao sam s čitanjem, zapanjen. Hannah nije bila vjernica, ni sad ni ikad prije.
Roditelji je nikad nisu vodili u crkvu, čak ni za blagdane.

Njegove kandže. Grozne kandže. Posegnule su iz nje i pokušale zgrabiti

Colea. Žele i njega. Neće biti zadovoljni sve dok im se ne
pridruži. Vrištala sam na nju neka mu ne prilazi, a ona se samo nasmijala.

Moram nešto poduzeti. Ne smiju ga dobiti. Ne dam im ga. Ja sam mu

majka. Moram ga zaštititi. Ma što bilo. Učinit ću što god treba. To
je ispravno. Mogu ja to. Učinit ću to bude li trebalo.

Zapisala je bila adrese internetskih stranica o djeci opsjednutoj demonima. Svaka

je stranica bila više puta zaokružena.

Vodi računa. Moram voditi računa o njoj.

Ponovno sam ih zvala. Ne javljaju se.

214
 Knjige.Club Books

Stranice više nisu imale datum.

Danas sam upoznala anđele. Tako mi je drago što su tu. Bez njih ne bih
mogla sve ovo.

Glasovi su im tako dragi i meki. Nimalo kao demonov glas. I Cole ih čuje.
Smijulji se kad mu šapću na uho. Drago mi je što mu se sviđaju.

Posljednji je zapis imao samo tri riječi:

Danas je dan.

Hannah bi uvijek uletjela Allison u kuću bez kucanja, ali meni je bilo čudno
pojaviti se bez nje te sam stoga pokucao. Allison je otvorila vrata baš kako se
Janie zaletjela niz hodnik.
- Tata!
Podigao sam je u naručje brzim pokretom. Poljubio sam je i čvrsto zagrlio i
poželio je odvesti u park umjesto da učinim to zbog čega sam došao, ali nije bilo
druge.
- Nedostajala si mi - rekao sam, ponovno je poljubio i poravnao joj kosu u
repu.
- Uđi - rekla je Allison baš onako službeno kakvim sam se ja osjećao.
Doktorica Chandler i Piper stajale su u hodniku iza nje. Obje su imale šalice
kave u rukama. Bilo je rano, što je značilo da su njih dvije došle još ranije. Jesu li
već odradile nekakav sastanak bez mene? Zašto bi učinile to? Što su mi tajile?
Sve me ovo činilo paranoičnim. Morao sam se smiriti.
Socijalnoj je službi bila potrebna Janiena izjava, a Piper je iskoristila svoje
čarobne moći kako bi omogućila da doktorica Chandler bude ta koja će održati
forenzički razgovor. Ona je bila savršen odabir jer je već bila stručni svjedok u
bezbroj slučajeva zlostavljanja djece i jer je Janie već imala povjerenja u nju. S
njom je bila otvorenija nego bilo s kim drugim. Greg je Dylana i Caleba odveo na
bejzbol kako ne bi smetali tijekom intervjua. Cijenio sam to.
Allison nas je povela u blagovaonicu. Njezin je ukus u uređivanju kuće bio
prava suprotnost Hanninu i mojem. Stalno smo se običavali šaliti o tome. Mi smo
voljeli dojam ručnog rada, a Allisonina je kuća bila sva u jednostavnim linijama i
suvremenom dizajnu. Zavjese su bile bijele i usklađene, a zidom blagovaonice

215
 Knjige.Club Books

protezao se niz profesionalnih obiteljskih fotografija. Kad sam joj prvi put došao
u posjet bojao sam se sjesti na stolac u blagovaonici jer me bilo strah da ću
zgužvati bijelu tkaninu ili proliti nešto na pod.
Doktorica Chandler pogledom je preletjela po prostoriji. - Bismo li mogli
voditi ovaj razgovor s Janie u nekoj drugoj prostoriji? Želim da joj bude ugodno.
Možda u sobi za igru ili obiteljskoj sobi?
- Naravno - rekla je Allison.
Janie me držala za ruku dok smo pratili Allison u podrum. Za razliku od
ostatka kuće, obiteljska je soba bila otvoren prostor, savršen za djecu. Betonski su
podovi bili prekriveni crtežima kredom i bilo je mjesta za utrke malim biciklima.
Posvuda je bilo igračaka i vreća za sjedenje.
- Ovo je dječja zona. Tu smiju raditi što god žele - rekla je Allison.
- Ovo je savršeno - rekla je doktorica Chandler. Sjela je na kauč pa smo i mi
ostali učinili isto. Čak je i Janie sjela i činilo se da je shvatila da će se danas
dogoditi nešto drukčije, nešto važno. - Janie, tako mi je drago što te vidim.
Moramo razgovarati o nečem važnom. - Janie se nagnula naprijed, napeto
slušajući. - Sjećaš li se kad smo pričale o razlici između istine i laži?
Janie je kimnula.
- Jako je važno da mi odgovoriš samo istinom i da mi ne lažeš. U redu?
Janie je ponovno kimnula.
Doktorica Chandler pogledom je Piper pitala ima li što dodati. Piper joj je
rukom dala znak da nastavi. - Ja nisam bila ondje kad je Cole ozlijeđen i ne znam
što se dogodilo - rekla je doktorica Chandler. - Možeš li mi pomoći da saznam što
se dogodilo?
Janiene su oči zasjale. Uvijek je voljela pomagati. - Naravno.
Doktorica Chandler joj se nasmiješila. - Za početak mi reci gdje si bila kad je
Cole ozlijeđen.
- U kupaonici.
- A zašto ste bili u kupaonici?
- Kupali smo se.
Doktorica Chandler zadržala je neutralan izraz lica. - I inače se kupate tijekom
dana?
Janie je zavrtjela glavom. - To je bilo posebno kupanje.
- Posebno kupanje? Što je to?
- Kupanje s odjećom. Baš si smiješna. - Zahihotala se.
Allison mi je uputila bolan pogled. Zračila je napetošću.
- Naravno, posebno kupanje. Sad mi je jasno. Je li se često tako kupaš?
- Katkad - kimnula je Janie. - Mama je rekla da se želi igrati sa mnom.
- To je rekla? - Doktorica Chandler hinila je ushit. - Je li bilo zabavno?

216
 Knjige.Club Books

Janiene su oči postale prorezi i prekrižila je ruke. - Ne, mama je bila zločesta.
Zločesta se mama došla igrati.
Allison je problijedila.
Doktorica Chandler nije niti trepnula. - A imaš i zločestu mamu? Kakva je
zločesta mama?
Janieno se lice nabralo. - Radi loše stvari.
Doktorica Chandler nije navaljivala. - Što je zločesta mama napravila dok si
se kupala? - Doktorica Chandler ustala je s kauča i kleknula pred Janie. Zagledala
joj se ravno u oči. - Nekad je teško govoriti o stvarima koje su nam se dogodile.
Sjećaš se kad smo se igrale s mojim lutkama? - Janie je jedva vidljivo kimnula. -
Želiš li se ponovno igrati s lutkama i pokazati mi što se dogodilo?
Janiene su oči zasjale na taj prijedlog. - Doktorica Chandler posegnula je za
svojom torbom i iz nje izvadila kutiju. Skinula je poklopac s nje i pružila je Janie.
Izvadila je iz nje dvije lutke - odraslu ženu i malu djevojčicu. Doktorica Chandler
promatrala je Janie kako ih drži u rukama. Svi smo sjedili i čekali da nešto
učini. Allison je bila na rubu sjedala i činilo se kao da je želi zaustaviti.
Janie je naglo vrisnula. - Ne dam ti ga! Ne dam ti ga! - Udarila je lutkom
odrasle žene po lutki djevojčice. Allison je skočila na noge i otrčala na kat.
Doktorica Chandler pogledala me kako bi vidjela kako se držim, a ja sam joj
kimnuo neka nastavi. Bio sam zalijepljen za sjedalo kao da se preda mnom događa
strašna automobilska nesreća. Nježno je položila dlan na Janiena leđa. Smireno
joj je rekla:
- Janie, sviđa mi se kako nam riječima govoriš što se dogodilo. Što to lutka
zločeste mame radi?
- Svađa se s curicom. - Donja joj je usna podrhtavala.
- Zašto se svađa s njom?
- Mama kaže da je curica zločesta. Da mora otići. - Oči su joj bile pune suza
koje samo što se nisu zakotrljale niz obraze. - Curica ne želi otići. Nije zločesta.
Doktorica Chandler privukla ju je k sebi i zagrlila. Nježno se s njom ljuljala
naprijed-natrag. - Curica nije zločesta. Ne mora otići. Curica je dobra. - Janiena
su se ramena tresla od jecaja. Posegnuo sam za njom i pomilovao joj leđa iako mi
je doktorica Chandler rekla da se ne miješam u razgovor.
- Je li to dovoljno? - pitao sam.
Doktorica Chandler me pogledala, vidljivo ozlojeđena i zavrtjela glavom.
Brzo sam se vratio na kauč i sklopio ruke u krilu prije nego što me odluči istjerati
iz prostorije. Janie se tresla, a ja sam se protiv svoje volje prisjetio svih onih puta
kad nam je doktorica Chandler pričala o traumi pohranjenoj u tijelu. To mi je sad
imalo smisla kao nikad prije, dok sam promatrao kako se Janie trza i bori sa
svojim tajnama.

217
 Knjige.Club Books

- Mama me pokušala gurnuti u vodu - rekla je između jecaja i to onim glasom

malog djeteta koji bismo čuli samo kad bi bila jako uznemirena. - Rekla samjoj
»Ne! Mama, nemoj! Ne!« - Batrgala se i to baš onako kao tog dana, bio sam
siguran u to. - Mamu nije bilo briga. Samo me gurala i gurala u vodu. A onda je
mama pala i Colea je bubala glava.
Utroba mi se grčila. Njezine su riječi prostoriju ispunile teškom tišinom.
- Što je zatim bilo? - Pogled doktorice Chandler nije ni na trenutak skrenuo s
Janie.
- Plakala sam.
I sad je plakala. Srce mi se stezalo u prsima. Sjedio sam na rukama kako ne
bih posegnuo za njom i privukao je k sebi. Srećom, doktorica Chandler joj je
utješno položila dlan na leđa.
- Sigurno si se jako bojala - rekla je.
Janiena je donja usna drhtala. - Htjela sam tatu.
- Janie...
Doktorica Chandler podigla je ruku i zaustavila me. - Christophere, otiđite
Janie po vodu dok ja privedem razgovor kraju, može?
- Janie, super si - rekao sam. Promrsio sam joj kosu. - Vraćam se za trenutak.
Budi dobra i završi razgovor s doktoricom Chandler, može?
Kimnula je.
Požurio sam se uza stube i zamalo se sudario s Allison u kuhinji. Plakala je. -
Ni ti nisi mogao izdržati? - pitala me.
- Nisam se mogao suzdržati, da budem iskren. Stalno sam pokušavao ubaciti
se u razgovor i spasiti je. Jasno mi je da mora dati izjavu, ali užasno je gledati
Janie kako sve to ponovno proživljava.
- Ne znam kako doktorica Chandler radi taj posao. Ja to ne bih mogla. Ovo je
bilo grozno. - Allison je zadrhtala. - Nije moguće da je Hannah namjerno
ozlijedila Colea ili Janie. Nije moguće. Ona to jednostavno ne bi učinila. - Isturila
je bradu. - Kad smo bile male, dovlačila bi doma svaku bolesnu životinju koju bi
našla. I to ne samo slatke životinje kao mačke lutalice. - Nasmiješila se, prisjeća
ići se. - Jednom je donijela leglo štakora. Štakora. Zamisli. Mama je podivljala i
rekla joj da ih vrati gdje ih je našla, ali Hannah je odbila. Skrivala ih je u kutiji za
cipele u svojoj sobi i hranila ih bočicom. Eto, takva ti je ona osoba. Nije mi jasno.
- Oči su joj se ponovno ispunile suzama.
- Dođi - rekao sam. Pala mi je u naručje i zajecala. Grlio sam je dok je plakala
i dao joj trenutak da se pribere kad je završila s plačem. Umila se u sudoperu pa
osušila lice papirnatim ručnikom.
- Moram li natrag dolje? - pitala je. - Nisam sigurna da mogu to podnijeti.
Pokazao sam prema niši za doručkovanje, njezinu omiljenom mjestu u kući.
- Napravi si čaj i sjedni. Doći ćemo kad završimo.

218
 Knjige.Club Books

Vidljivo joj je laknulo. - Želiš li i ti čaja?

- Rado. Daj mi sekundu. - Nisam pričekao njezin odgovor. Uzeo sam
radosnicu iz auta i vratio se u kuću. Dio mene htio ju je zadržati. Trudio sam se
uvjeriti da samo zato što je Hannah napisala sve to ne znači da je i učinila nešto
takvo. Ali nakon svega što sam vidio i čuo, jedino objašnjenje koje je imalo smisla
bilo je ono među stranicama radosnice.
Žurno sam se vratio u podrum. Doktorica Chandler sjedila je na podu s Janie
i igrala se s njom s lutkama. Svi su šutjeli. Piper je bila na istome mjestu kao i
prije nego što sam otišao. Pružio sam joj radosnicu. - Ovo sam našao među
Hanninim stvarima. Trebaš pročitati.

219
 Knjige.Club Books

PEDESET I ČETIRI

HANNAH BAUER

I mate li djece? - pitala sam glavnu psihologinju, doktoricu Spence. Sjedila sam
rukama obgrlivši koljena i meškoljila se. Cijelu bismo seansu provele u istom
položaju, čak i ako bi se sastale više od jedanput na dan.
- Smatrate bitnim imam li djecu? - Sjedila je u svojoj stolici ravnog naslona,
prekriženih nogu i s notesom u krilu, spremnim. Uvijek bi bila ozbiljna izraza lica.
Nikad je nisam vidjela da se smiješi. Je li bila takva samo sa mnom ili sa svima?
- Ako nemate djece, onda ne znate kako je biti roditelj - promrmljala sam
ispod glasa.
Seanse su nam bile bolne, ali rado sam dolazila u njezin ured jer je imao
prozor. Malo je koja prostorija na odjelu imala prozor. Nije me bilo briga što
pogled kroz taj prozor većinom zaklanja zgrada preko puta jer sam ipak mogla
vidjeti nebo, a dokle god mogu vidjeti nebo, ima nade. Kad sam prvi put došla u
njezin ured, samo sam zurila kroz prozor. Nekoć bi mi dopustila da samo to i
radim. Ali ne više.
- No, govorili ste mi o Coleovu plakanju. Želite li nastaviti o tome? - Imala je
velike oči boje pjenušca i plosnato lice, savršeno za skrivanje emocija.
- Samo sam htjela da zaspi. Jako sam dugo samo to htjela. - Činilo se da nikad
neće prestati plakati, da nikad neće zaspati. Dani su bili dugi, noći još dulje. - A
onda je prestao. Napokon je zaspao.
Nasmiješila se. - To je sigurno bilo divno.
- Bilo je užasno.
Doimala se iznenađenom. - Zašto?
- Jer ja nisam mogla zaspati. - Glas mi je puknuo, jedva me se čulo. - Bilo je
brutalno. Samo sam se htjela odmoriti. Ali nisam mogla zaspati. Jednostavno
nisam.
Cijelu bih se noć samo prevrtala po krevetu. Čak i kad bih uspjela zadrijemati,
minutu ili dvije poslije naglo bih se probudila. Ne bih odspavala više od sata u
komadu. Bilo je užasno biti mrtav umoran, a ne moći zaspati.
- Jeste li tad počeli viđati prizore? - pitala je.
Znala je za to? Kad sam joj to rekla? Sjećanje mi je imalo previše rupa.
Kimnula sam. - Cole je tad imao tek tjedan dana. Možda dva tjedna. Teško
mi je prisjetiti se. Sve mi je prilično mutno.
220
 Knjige.Club Books

Dijelovi mojeg sjećanja vraćali su se baš kako su i bili nestali - polako i ne

redom. To mi je bio jedan od težih dana, u to sam bila sigurna. Uopće nisam
spavala, a Cole je već satima bio plakao, s povremenim stankama. Janie je vrištala
u dnevnom boravku. Na ormariću pokraj stola za presvlačenje bile su škare.
Odjednom sam bila jako svjesna da su te škare ondje. Nikad još nisam bila iskusila
takvo što.
Neobični me glas prekinuo u razmišljanju i šapnuo mi: - Zgrabi škare - a
trenutak poslije vidjela sam se kako ih zabadam Coleu u prsa. Bilo je kao da mi
škare kontroliraju misli. Ponavljala sam: - Ne gledaj škare - dok sam prilazila
ormariću i škare držala što dalje od sebe kao da će me opeći. Polako sam ušla u
kuhinju i odložila škare. Osjećala sam se sigurnom tek kad su bile u ladici.
- Je li to bilo posljednji put da vam se takvo što dogodilo? - pitala je doktorica
Spence.
- Nije. Svaki put kad bih s Coleom prošla kroz dovratak, vidjela bih kako
udara glavom o njega. Bila bih prestravljena da neće biti dovoljno mjesta i da će
odvaliti glavom o rub. Katkad bih vidjela kako mu glava eksplodira dok ga
Christopher drži u zraku i pokušava ga smiriti. Vidjela bih kako Coleu kičma
puca, kako se savija unatrag. Naposljetku više ne bih mogla izdržati i vikala bih
Christopheru neka prestane.
Ti bi se prizori događali u mojoj glavi poput neželjenih filmskih isječaka. Što
bih seja više trudila suzbiti ih, to bi oni jače navaljivali.
- Jeste li pokušali nekom reći što vam se događa? Christopheru? Allsion?
- Nisam.
Kako da im kažem što vidim? Zamišljati kako škarama ubadate vlastito dijete
baš se ne slaže s tvrdnjom da ga volite, a ja sam Coela voljela svim srcem. Bila
sam prestravljena da će mu se nešto dogoditi. Smrtno prestravljena. U mislima
bih razmatrala svaku moguću opasnost i svaka je bila cijeli strip. Nisam vjerovala
da će bilo s kim biti siguran, čak ni s Christopherom.
- Jeste li razmišljali o svojoj dijagnozi?
Zavrtjela sam glavom. Psihijatrijski je tim rekao da sam doživjela psihotični
napadaj uzrokovan postporođajnom depresijom. Rekli su mi da ga ničim nisam
mogla spriječiti te me uvjeravali da je bio posljedica kombinacije bioloških
čimbenika na koje nisam mogla utjecati - nedostatak sna, dramatična promjena
razine hormona i genetska predispozicija - ali ja sam znala da sam ipak odgovorna
za sve što sam učinila. Nije bilo bitno koliko će mi terapije prepisati ni kakvim će
me lijekovima napumpati. Pokušala sam bila utopiti Janie.
- Psihijatar mi je rekao da je sve to što sam osjećala i viđala bila halucinacija,
ali ima krivo. Neke su stvari bile stvarne. - Duboko sam udahnula prije nego što
sam nastavila. Morala sam joj reći istinu. - Janie je jedina osoba koje sam se bojala
više od vlastitih misli. Nisam je htjela blizu Colea. Christopher je mislio da
sam samo ozlojeđena i frustrirana zbog umora, ali Janie bi ozlijedila Colea da joj

221
 Knjige.Club Books

se samo pružila prilika. Taj dio nisam izmislila i briga me koliko ćete mi lijekova
dati; neću se predomisliti.
Prekinula me. - Ali Hannah, u tome i jest problem. Vi više ne možete vjerovati
samoj sebi.

222
 Knjige.Club Books

SLUČAJ #5243

OBAVIJESNI RAZGOVOR S PIPER GOLDSTEIN

L uke je gurnuo album preko stola. Nisam morala pogledati omot da bih znala
o čemu je riječ. Puno sam ga puta već prelistala. - Je li ovo dnevnik koji je
predočen kao dokaz?
- Da.
- I što ste učinili nakon što ste ga pročitali?
Kako mu objasniti da to što je pisalo unutra nije imalo nikakve veze sa ženom
koju sam poznavala? Sve što je on vidio bila je žena od proteklih nekoliko
mjeseci, stranac. To nije bila Hannah. No, ovaj mu se put nisam morala pravdati.
- Ne mogu razgovarati o otvorenim slučajevima zaštite djece - izrecitirala sam
baš kako su mi nadređeni rekli.
Nije imao izbora i morao je promijeniti pristup. - Što ste učinili s dnevnikom?
- Predala sam ga osobama koje su istraživale slučaj Bauerovih.
- Jeste li Allison spomenuli išta zapisano u dnevniku?
- Nisam.
- Kako to? Nije li imala pravo znati?
- Pretpostavila sam da joj je Hannah već bila rekla. Bile su jako bliske. Nisu
bile samo sestre nego i najbolje prijateljice, a najbolje si prijateljice govore sve,
čak i ono užasno te sam stoga pretpostavila da je sve to već znala.
- Ali ona nije znala sve, zar ne?
Zavrtjela sam glavom. - Ne, nije.
Zar bi pomoglo da jest?

223
 Knjige.Club Books

PEDESET I PET

CHRISTOPHER BAUER

ijekom cijele moje liječničke karijere nikad još nisam bio u posjetu
T psihijatrijskom odjelu i ono što sam vidio užasnulo me. Moralo je biti
namjerno dizajnirano kao užasno sumorno mjesto.
Prostorijama je očajnički trebalo ličenje. Žbuka na zidovima bila je prljavo
žuta. Nije bilo prozora. Nije bilo tragova života. Samo ustajali zrak i dojam
potpune izolacije. Kako bi se itko mogao osjećati bo s na mjestu na kojem je
depresija bila toliko gusta u zraku?
Posvuda je bilo bolničara u civilu koji su bili plaćeni držati oko na pacijentima
kao da su dadilje. Jedan je takav Hannu doveo u prostoriju. Ušla je pognute glave
i nesigurna koraka. Kosa joj je bila raščupana i slijepljena. Nisam mogao vjerovati
da joj dopuštaju da tako šeće okolo. Zašto joj netko nije očetkao kosu? Hlače
pidžame vukle su joj se po podu. Nije smjela biti sama te ju je stoga bolničar
doveo do stolice pa zatim i sam sjeo u dovratak i vrata ostavio otvorenim kako bi
nas mogao čuti.
Jedva sam je prepoznao kad je podigla pogled. Pogled joj je bio zamagljen od
lijekova. Zurila je u mene kao da me ne vidi. Pomislio sam da možda i jest tako.
- Bok. - Nisam znao što reći.
Položila je drhtave dlanove na stol i spustila pogled.
- Kako si?
Nije odvratila. Tišina je bila tako gusta da ju se moglo opipati.
- Želiš li da odem? - pitao sam.
Promrmljala je nešto, ali nisam je razumio.
- Oprosti? Možeš li ponoviti, nisam te čuo.
Odbila je odvratiti. Sjedili smo u tišini. Čuo sam kako bolničar diše u
dovratku. Hannah se igrala svojim dlanovima, a ja sam tako sjedio nekoliko
minuta. No, nisam mogao dugo izdržati.
- Mislim da ću otići - objavio sam.
Nije niti trznula. Ustao sam i otišao bez pozdrava.

224
 Knjige.Club Books

Četkom je bila prošla kroz kosu prije sljedećeg sastanka pa se nije doimala tako
zapuštenom. Ušetala je u prostoriju baš kao i prošli put. Ovaj je put u dovratku
bio neki drugi bolničar.
- Bok - pokušao sam ponovno.
- Bok. - Glas joj je bio hrapav i grub.
Sjedili smo na istome mjestu kao i prošli put. Nervozno si je grizla nokte.
Nikad to prije nije radila.
- Mislila sam da nećeš doći... - Zastala je.
Suzbio sam suze i to jedva. - Nisam te mogao ovdje ostaviti samu.
Pogled joj je bio prazan, izgubljen.
- Danas bolje izgledaš - rekao sam. Svakog sam dana razgovarao s njezinom
liječnicom i ona bi mi davala redovite izvještaje o Hanninu napretku. Nedavno su
njezinu koktelu antipsihotika dodali još jedan lijek.
- Već si bio ovdje? - pitala je.
Kimnuo sam. - Jesam. Bila si poprilično nesvjesna što se događa.
- Mrzim lijekove. Znaš što mislim o njima. - Rekla je to ravnim glasom, bez
imalo emocija.
Pročistio sam grlo i napeto pitao: - Pomažu li ti?
Slegnula je ramenima.
- Jedeš li? - Nisam znao o čemu razgovarati s njom.
- Ne baš. Od lijekova mi bude mučno.
- Jesi li se zaželjela nečeg? Mogu ti možda nešto donijeti izvana.
- Donio bi mi hrane? - Oči su joj se ispunile suzama.
Nagnuo sam se preko stola i izvukao joj ruku iz usta. Primio sam je među
dlanove. Ruke su joj bile suhe i hrapave. Protrljao sam joj nježno nadlanicu
palcem. - Da. - Knedla u grlu otežavala mi je govor.
Trznula se i izvukla ruke iz mojeg stiska. - Ne diraj me!
Pustio sam je. - Oprosti. Samo sam...
- Molim te, samo idi. Idi. - Suze su joj tekle niz obraze. - Ne vraćaj se!
- Hannah, ne idem nikamo. Neću te ostaviti ovdje. Volim te. Tvoja bolest to
neće promijeniti.
Drhtavim je glasom rekla: - Ja sam više nego bolesna. Pokušala sam ubiti
dijete. Ne pokušavaj mi olakšati.
- Svi smo mi napravili nešto užasno tijekom ovog. - Spustio sam glas do šapta
kako me bolničar u dovratku ne bi čuo. - Hannah, udario sam te.

225
 Knjige.Club Books

PEDESET I ŠEST

HANNAH BAUER

aši su se sastanci stopili u jedan neprekidan. Dvaput na dan. Katkad i triput,

N ako je dan zaista loš. Doktorica Spence nije imala vremensko ograničenje.
Za razliku od doktorice Chandler. Nisam mogla procijeniti je li prošlo dvadeset
minuta ili tri sata. Ovaj mi se put činilo da razgovor traje cijelu vječnost.
Možda srušimo vlastiti rekord.
- Sjećate li se kad ste prvi put čuli glasove? - pitala je.
- Sjećate se onih prizora o kojima sam vam govorila? - pitala sam.
Kimnula je.
- Glasovi su takvi. Odjednom se pojavio i počeo mi šaptati: »Janie je zaposjeo
demon.« Isprva je to bilo samo mrmljanje, samo šapat za koji nisam ni bila
sigurna jesam li ga zaista čula. Stalno sam si ponavljala da nema ničeg. Da to nije
stvarno. Osjećala sam kako mi um puca, kako ide nekamo gdje nikad prije nije
bio, ali nisam to mogla zaustaviti. Sve sam to promatrala izvana.
Istražitelji su mi pokazali moj dnevnik u radosnici i sve što sam zapisala u
nju. Allison mi ju je bila darovala. Istu je takvu i ona sama ispisivala kad je rodila
dječake. Sjećala sam se prvih nekoliko zapisa, ali većinom je bilo kao da čitam
priču o nekom drugom. Teško mi je bilo povjerovati da sam to ja.
- I nikad niste potražili pomoć?
- Nisam. - Pognula sam glavu. - Drukčije je kad je o vama riječ. Stalno sam
si govorila da je to samo zbog svega što se događa i da je normalno i da ću se
naviknuti. Ali onda nisam...
- I što se onda dogodilo, Hannah?
- Već znate što se dogodilo. Svi znaju što se dogodilo.
- Moglo bi vam pomoći ako razgovarate o tome.
I tu se varala - tu su se svi varali. Meni ništa nije moglo pomoći. I nije me
zanimalo koliko liječnika kaže da sam imala psihotični napadaj. To nije bilo
nikakvo opravdanje. Nikad neće biti opravdanje. Tog sam dana u kupaonicu ušla
s namjerom utopiti Janie. Taj mi je dio bio kristalno jasan. Baš kao što sam se
jasno sjećala koliko se žestoko opirala dok sam je pokušavala držati ispod
površine vode.

226
 Knjige.Club Books

PEDESET I SEDAM

CHRISTOPHER BAUER

pozadini telefonskog poziva moglo se čuti Janie kako vrišti. Prije samo
U dvadeset minuta otišao sam od Allison nakon posjeta djeci i ovo je već bila
rutina. Janie je jecala i držala se za mene kad je došlo vrijeme polaska i Allison ju
je morala odvući od mene. Katkad bi joj trebalo pola sata da se smiri. Katkad tri
sata.
- Ponovno me ugrizla - rekla je Allison.
Utišao sam zvuk na Bluetooth slušalici dok sam vozio kako bi Janieni
prodorni krici bili barem malo slabiji. - Žao mi je - rekao sam.
Nisam više znao broja isprikama koje sam joj uputio proteklih nekoliko
tjedana. Iako je Hannah bila priznala da je ozlijedila i Janie i Colea, socijalna se
služba ponašala kao da sam i ja kriminalac, kao da sam skovao nekakvu urotu s
njom. Nije im bilo jasno da je otkriće dnevnika zateklo mene koliko i njih. Sok je
s vremenom popustio, ali ne i nestao. Hannina je priča potvrdila sve što je Janie
bila rekla - pokušala je utopiti Janie i tijekom toga se okliznula te je pri njezinu
padu Cole ozlijedio glavu. Ali ništa od toga nije bilo bitno. Janie i Cole još su
morali ostati kod Allison, sve dok se ne uklone sve sumnje u mene. Piper je
rekla da je to standardni postupak, ali ja sam se i dalje osjećao poput kriminalca.
- Ovaj mi je put pustila krv. Krv, Christophere. Znaš li koliko jako nekog
moraš ugristi da mu pustiš krv?
- Jesi li je pokušala omesti nečim? - pitao sam. Janie nije nikom olakšavala
sve ovo. Svaki put kad bih razgovarao s njom rekao bih joj da se treba ponašati
bolje, ali nikad me ne bi poslušala.
- Naravno da sam je pokušala omesti. Sve smo iskušali i ništa ne djeluje. -
Uzdahnula je. - Ne znam koliko ćemo još izdržati. Još krade hranu. A danas?
Danas je po zidu kupaonice razmazala feces. - Čuo sam joj zgađenost u glasu. -
Ne znam kako se ti nosiš s njom.
- Nije lako. Možda ćete morati zaključati hladnjak. Mogu vam poslati link na
stranicu na kojoj smo mi kupili lokote.
- Odbijam zaključavati hladnjak kao da smo u nekom bizarnom zatvoru.
Oprosti, znam da ste vi to radili, ali meni to nije u redu. Niti je pošteno prema
dečkima. Ništa nije pošteno.

227
 Knjige.Club Books

Janie je obično obožavala svoje rođake, ali odnedavna je bila zločesta prema
njima. Ušuljala bi im se u sobe i razbila omiljene igračke. Izvadila bi im zadaću
iz torbe i šarala po njoj. Neki je dan Dylana zaključala u ormar.
- Sve joj je ovo jako teško palo - rekao sam. - Trudi se posložiti si stvari u
glavi. Sjećaš se da je doktorica Chandler rekla da će vjerojatno neko vrijeme imati
ispade? Da je to vrlo uobičajeno za djecu u ovakvim situacijama?
- Ali nije samo to u pitanju. Chris, straši me. Zaista me straši. Bojim se da će
napraviti nešto užasno dečkima. Vjerojatno sam samo paranoična, ali katkad me
gleda kao da nešto smjera. Kao da samo čeka priliku. Ne želim navaljivati, ali kad
ćeš napokon moći uzeti klince natrag?
- Vjeruj mi, ja ih želim kod sebe koliko i ti. Razgovarat ću opet s Piper i pitati
je može li ubrzati stvar. Valjda ćemo znati nešto u sljedećih tjedan dana. Mogu...
Prekinula me. - Tjedan dana? O, Bože, ne mogu izdržati još tjedan dana. Greg
se vraća na posao u petak i oni do tada moraju otići. Nije trebalo potrajati ovoliko
dugo. Trebalo je biti samo nekoliko dana. Ne mogu ja ovo sama.
- Ali nema izgleda da će dopustiti da se vrate kući za dva dana. Mogu nazvati
poslije večeras, nakon što se Janie smiri. Razgovarat ću ponovno s njom, reći joj
da mora biti dobra.
Allison je frknula nosom. - Christophere, koliko si već puta razgovarao s
njom? Ne pomaže.
- Podmitit ću je. Mogu joj obećati novu odjeću za lutku ako bude dobra.
- Ni to nikad ne upali.
Nisam baš imao puno opcija. - Allison, molim te. Znam da je teško, ali ovo je
samo privremeno. Samo još malo i onda ćeš dobiti svoj život natrag.
- Christophere, žao mi je, ali ne mogu više.
- Što želiš reći? - Odjednom sam postao svjestan ozbiljnosti situacije.
- Izludjela je Hannu. Ja znam svoju sestru i ta ju je mala izludjela i ne dam da
izludi i mene. Užasnulo me kad sam saznala što je Hannah učinila. Nisam to
mogla niti zamisliti. Ali znaš što? Sad mogu. Janie je kod mene jako kratko, ali ja
već imam osjećaj da nisam svoja. Napeta sam zbog nje, stalno na rubu živaca.
Ne osjećaš li to? Ne naježiš li se kad si u njezinoj blizini?
U meni je plamtio gnjev. Janie je bila dio obitelji , ali činilo se da samo ja to
razumijem. Samo zato što Janie nije bila savršena kao njezini mali momci to nije
značilo da je može tek tako odbaciti. Janie nije bila kriva za ono što joj se
dogodilo.
Dao sam sve od sebe kako bih zvučao smireno i kako je ne bih još više
uzrujao. - Nemam ih kamo poslati. Ako ne mogu ostati kod tebe, završit će kod
udomitelja.
- Moram zaštititi svoju obitelj - rekla je.
- Ali ona ti je obitelj.

228
 Knjige.Club Books

- Nije, Christophere. Nije. Nisam ju ja posvojila - ti si.

- Piper, ona je ozbiljna. Želi da oboje odu iz njene kuće do petka. Što da napravim?
- Nazvao sam bio Piper čim sam završio poziv s Allison. Ona je već znala da djeca
nemaju kamo. Doktorica Chandler davala je sve od sebe kako bi Janie ubacila u
neki program, ali i ona je bila ograničena s vremenom i dostupnošću programa, a
ustrajala je da mjesto na koje ju pošaljemo bude vrhunsko. - Vjerojatno bih je
mogao nagovoriti da zadrži Colea, ali to ne rješava problem za Janie. I uostalom,
to bi joj bila samo još veća trauma. - Glas mi je bio pun sarkazma. - »Janie,
oprosti, ali ti ne možeš više ostati kod tete Allison iako tvoj brat može«. Zar misliš
da bi prešla preko toga?
- Znam da ne želiš ovo čuti, ali ja do petka ne mogu učiniti ništa. Sustav ne
funkcionira na takav način - rekla je Piper.
- Ali moraš nešto učiniti. Što će se dogoditi ako Allison odbi je zadržati klince
kod sebe? - Pitao sam to iako sam već znao odgovor.
- Morat ćemo ih smjestiti kod udomitelja do saslušan i.
- Ne mogu oni kod udomitelja. Cole je još malo dijete. A Janie? Zamisli što
bi joj to moglo učiniti. Piper, molim te, moramo nešto poduzeti.
- Možeš li je ikako nagovoriti da ih zadrži još tjedan dana?
- Sumnjam. Bila je poprilično odlučna. - Pet sam je minuta preklinjao, ali nije
pomoglo.
- A tvoji roditelji?
- Mamin je dijabetes trenutačno potpuno izvan kontrole. I sama je stalno po
bolnicama. Lillian je otišla baš prošlog tjedna. Vratila bi se ona istog trena da je
zamolim, ali Gene je ružno pao dok je nije bilo. Kuk ga još muči. Sve se baš
posložilo da ne može biti gore.
- Gle, daj da ja nazovem Allison. Možda je mogu navesti da se predomisli -
rekla je Piper.
- Učinila bi to?
- Naravno. Učinila bih bilo što za vas.

229
 Knjige.Club Books

SLUČAJ #5243

OBAVIJESNI RAZGOVOR S PIPER GOLDSTEIN

uke je zastao na trenutak pa rekao: - Čini se da ste oko Christophera bili

L angažiraniji nego oko Hanne. Postoji li neki razlog za to?
Nije bila tajna da smo Christopher i ja bili bliski. Svaki bismo dan razgovarah,
katkad i više puta. Nisam namjeravala lagati. Uostalom, vjerojatno su imali
snimke telefonskih razgovora.
- Pomagala sam Christopheru proći kroz pravno minsko polje kad se sve
počelo raspadati - rekla sam.
- I to nije bio sukob interesa?
- Nije. Moja je uloga posve drukčija. Ja nemam veze s tuženjem roditelja zbog
zlostavljanja djeteta. Moj je posao pronaći najbolje privremene skrbnike u
situacijama kao što je ona u kojoj su bili Cole i Janie te zatim dati preporuku
obiteljskom sudu.
- I to ste učinili? - Lukeove su oči tijekom proteklih sati bile podlivene krvlju
i većinu je vremena sad sjedio umjesto da šetka poput životinje u kavezu, no Ron
se zato doimao spremnim probdjeti noć.
- Jesam.
- I smatrali ste da je Allison i dalje najbolji privremeni skrbnik? - pitao je Ron.
- Jesam. Zato sam je i nazvala.
Znala sam da imaju tu snimku. Svi su je imali. Uostalom, nisam imala što
skrivati.

Nazvala sam Allison čim sam završila razgovor s Christopherom. Prije nego što
sam išta rekla, u glasu sam joj čula odlučnost čvrstu poput kamena. Nije tratila
vrijeme na čavrljanje.
- Žao mi je. Znam da zovete zbog Christophera i rado bih zadržala djecu kod
sebe, ali ne mogu. Greg odlazi u petak i deset će dana biti na poslovnom putu.
Nadala sam se da će se Janie do tada smiriti, ali ponaša se sve gore i gore. Moram
je vrebati kao kobac i ne smijem je ostaviti nasamo s dečkima, što znači da mi
je gotovo nemoguće brinuti se za Colea.

230
 Knjige.Club Books

Ovo posljednje me zateklo. - Ne ostavljate dečke nasamo s njom? Zašto? -

pitala sam.
- Hannah vam nije rekla?
- Nisam ih baš viđala nakon završetka posvojenja. Tehnički se bavim
njihovim slučajem do kraja godine, ali aktivnu sam ulogu prestala imati kad smo
dobili rodni list.
- O... okej... no, ne ostavljam je nasamo s dečkima. Nikad.
- Smijem li pitati zašto?
Spustila je glas. - Pokušala je biti seksualno neprimjerena s njima. Moja ju je
mama zatekla. Tko zna što bi još napravila da nije.
To mi nitko nije bio spomenuo.
- Ja ovo mogu samo ako je Greg tu. Jednom kad on ode, nikako ne mogu
držati oko na njoj sve vrijeme i istodobno se baviti ostalom djecom. - Izmučeno
je uzdahnula. - Obično bi mi mama pomogla, ali tata je ružno pao i sad se mora
skrbiti o njemu. Je li vam Christopher to rekao?
- Rekao mi je.
- Ako bih sa sigurnošću znala da bi ostali samo još tjedan dana, pristala bih,
ali to ste mi rekli i prošli put i evo nas sad. Piper, žao mi je. Jako mi je žao. Ali
moram voditi računa o vlastitoj obitelji. Ne mogu zaboraviti na svoje dečke.
- Ne morate se ispričavati. Razumijem vas. Skrb o još dvoje djece velika je
odgovornost, osobito djece koja su toliko proživjela - rekla sam.
- Što će sad biti s njima?
- Idu kod hitnih udomitelja sve dok se ne budu vratili Christopheru.
Utihnula je. Izgubila sam posljednji tračak nade kad je spomen udomitelja
nije naveo da se predomisli.
- Kako je Janie? - pitala sam. - Christopher je rekao da joj je bilo jako teško
nakon što je on večeras otišao.
- Sad je dobro. Čim sam prekinula razgovor o Christopheru, smanjila je
doživljaj. - Zastala je pa nastavila: - Christopher je jedini za kojeg je zabrinuta.
Uopće ne pita za Hannu. Nije li vam to čudno?
- Mlada je. Tko zna što ona zapravo razumije od svega što se događa. Ili
možda sve poriče.
- Meni je to čudno, mislim... znate...
- Sigurna sam da o tome govori tijekom seansi s doktoricom Chandler. -
Nisam imala vremena o tome razgovarati. - Allison, gledajte, žurim se. Hvala vam
na pomoći, zaista.
Ostatak sam noći provela pozivajući svakog tko mi je dugovao uslugu i nadala
se čudu. Čak sam zamolila prijatelja odvjetnika da razgovara sa sucem, ali nije
pomoglo. Nije bilo izgleda da klinci Bauerovih budu vraćeni kući bez saslušanja,

231
 Knjige.Club Books

a ono se nije moglo dogoditi prije sljedećeg tjedna. Možda i onog nakon
sljedećeg. Naposljetku sam nazvala Christophera.
- Piper, oni ne mogu kod udomitelja. Ne mogu. - Glas mu je drhtao.
- Christophere, žao mi je. Rado bih da mogu nešto učiniti, ali ruke su mi
vezane. Ne mogu ostati kod Allison i ne mogu natrag doma. Hitni udomitelji su
jedino rješenje. - Trudila sam se naći tračak nade. - Nisu svi udomiteljski domovi
grozni. Neki su stvarno dobri. Pa vidi kakvi ste vas dvoje bili. Možda završe
kod nekog takvog.
- Zašto ih ti ne bi uzela?
Nasmijala sam se. - Ja?
- Zašto ne? Nemaš li certifikat koji potvrđuje da smiješ?
- Tehnički bih mogla, ali služba baš ne odobrava takve stvari. I nikad prije
nisam udomila nekog - rekla sam.
Radila sam sa stotinama djece i nijednom nisam niti pomislila neko od njih
odvesti kući. Većina je mojih kolega komentirala kako su razmišljali o tome, ali
meni se nikad nije sviđala pomisao da imam djecu kod kuće. Bio je to jedan od
razloga što nikad niti nisam imala djecu.
- Bi li to učinila? Molim te, za nas? - Nikad još nije zvučao tako očajno.
- Christophere, ne znam.
Prekinuo me prije nego što sam stigla odbiti. - Janie te poznaje, tako da barem
nećeš biti stranac. A ako se itko trenutačno može nositi s njom, to si ti. Piper,
molim te. Ne moraš odlučiti večeras. Možeš razmisliti, imaš dva dana do petka.
Ali razmisli o tome, može? Obećaj da ćeš razmisliti?

Nazvala sam ga sljedećeg jutra i to prije nego što sam popila kavu jer sam znala
da napeto iščekuje moj poziv. Nisam htjela primiti djecu kod sebe, ali također mi
je bila užasna sama pomisao da ga odbijem. Ne bih mogla zaspati znajući da sam
mu nečim mogla pomoći i da sam odlučila da neću. Iznenadilo me što me
njegov mobitel odmah prebacio na govornu poštu. Ostavila sam mu poruku neka
me nazove čim bude mogao. Bila sam na pola puta do prvog sastanka kad mi je
uzvratio poziv. Zvučao je još uspaničenije nego jučer.
- Piper? Gdje si?
- Na putu, idem u kućni posjet. Što je bilo?
- Allison je...
Prekinula sam ga. - Ne moraš se brinuti u vezi s Allison. Primit ću klince kod
sebe do saslušanja. Mogu ih pokupiti poslijepodne.
- Moraš ići odmah sad.

232
 Knjige.Club Books

- Što? Ne, ne mogu. Imam dogovor. Bit će u redu do danas poslijepodne.

Allison je rekla da mogu ostati kod nje do petka.
- Piper, moraš ići sada. Molim te.
- Christophere, što je bilo?
Glas mu je puknuo. - Allison. Moraš doći. Allison je... - zajecao je. - Mrtva
je.

233
 Knjige.Club Books

PEDESET I OSAM

CHRISTOPHER BAUER

Š to ćeš ti ovdje? - pitala me Hannah. Svakim je danom bila sve suvislija i sad
je bila svjesna da sam došao u doba kad nisu posjeti. Napokon su bili pronašli
kombinatu lijekova koja djeluje, koja joj priguši psihozu, a da je ne pretvori u
zombija. Pogled joj je još bio beživotan od tuge, ali barem više nije bio mrtav
od lijekova.
- Moram ti nešto reći - rekao sam. S obzirom na okolnosti bilo mi je dopušteno
posjetiti je. Napeto sam trljao rukama po licu. Mrzio sam što joj ja moram reći za
Allison, ali pomisao da joj policija kaže bila mi je užasna. - Dogodilo se nešto
grozno.
Pokazala je na gole zidove oko sebe. - Što bi moglo biti gore od onog zbog
čega sam završila ovdje?
- Hannah, žao mi je. Tako mi je žao. - Trsio sam se ostati priseban.
Primila me za ruku preko stola. - Christophere, razumijem te. Zaista. -
Protrljala mi je nadlanice baš kao nekad. Kao u prošlom životu. - Ni ja ne bih
mogla ostati sa mnom. Ne nakon onog što sam učinila, što sam postala.
Sve bih dao da je bila riječ o razvodu, a ne o razlogu zbog kojeg sam bio
ondje. Osjećao sam toliku odgovornost u tom trenutku. Kad se bude prisjećala
svega, sjetit će se svega što sam rekao i kako sam to rekao i vjerojatno će me
mrziti zbog toga. Prisjetio sam se svega što su nas učili na fakultetu, fraza kojima
smo se trebali koristiti kad bismo nekog obavještavali o smrti voljene osobe:
Tako mi je žao. Učinili smo sve sto smo mogli, ali nije preživio.
Unatoč najboljim pokušajima, nismo je uspjeli spasiti.
Sve sam te fraze vrtio u glavi. Ni jedna nije bila prikladna. Ni jedna neće
ublažiti eksploziju bombe koju sam upravo trebao baciti na već tako krhku Hannu.
Nisam mogao vjerovati da joj ponovno lomim srce.
- Christophere, što je bilo? - pitala je pogođeno.
Utroba mi se grčila. Prostorija se okretala. Srce mi je tuklo u prsima.
- Allison... - Nisam mogao dalje.
Istog je trena raširila oči. - Što je s Allison?
- Dogodilo se nešto strašno.
- Je li dobro?

234
 Knjige.Club Books

Zavrtio sam glavom.

Naglo je povukla ruku i u stolcu se odgurnula od stola . - Što je bilo?
Kako da joj kažem? Gdje će ona smoći snage nastaviti?
- Christophere, što je bilo?
- Mrtva je.
Moje su se riječi rasprsnule u njoj. Vidio sam to. Zgrabila je rukama majicu,
počela je potezati. Panično je tresla glavom, zateturala unatrag i udarila u zid kao
udarena.
- Ne. Ne. Ne. - Rekla je to tiho, gotovo šaptom.
- Tako mi je žao. - Samo sam to ponavljao, stalno i iznova.
- Kako?
Duboko sam udahnuo i pripremio se. - Pala je niz stube. Užasna nesreća.
- Niz stube? Kako umreš od pada niz stube? - Glas joj je drhtao.
- Slomila je vrat pri padu.
Problijedila je. Dlanom je pokrila usta. Ustao sam i oprezno zakoračio prema
njoj. - Žao mi je.
- Prestani. Molim te, prestani - rekla je kroz plač.
- Ne znam što drugo reći. Što... - Riječi su mi zamrle na usnama. Ostao sam
bez njih. Nisam ovo imao čime popraviti. Sjela je na pod, privukla koljena na prsa.
Sjeo sam pokraj nje.
- Ne razumijem. Što je bilo?
- Rekao sam ti. Pala je.
- Ali kako? Kako je pala niz stube?
Slegnuo sam ramenima. - Policija je upravo sad one e.
Naglo me pogledala, ravno u oči. - Zašto je policija ondje? Rekao si da je bila
nesreća.
- I jest.
- Tko ju je našao?
- Ne znam zašto je to bitno. Samo ćeš se još više uzrujati.
- Meni je bitno - rekla je odlučno.
- Caleb.
- Jadničak. A Dylan? Gdje je Janie bila? - Mozak joj je jurcao, povezujući
točke, a pitanja su se spoticala jedno o drugo. - Je li Greg bio kod kuće?
Podigao sam ruke kako bih je zaustavio. - Hannah, ne. Ne sad. Ne mogu. Neće
pomoći.
- Nešto mi kriješ. Vidim to. - Gledala me. - Vidim ti u očima. Što skrivaš?
Zavrtio sam glavom.

235
 Knjige.Club Books

Naglo je skočila na noge i uperila prst u mene. - Da, skrivaš nešto,

Christophere. Lažeš mi. Vidim to.
Ponovno sam zavrtio glavom. Istina bi sam pogoršala stvar. - Ti...
Stegnula je šake uz bokove, a oči su joj se suzile. - Reci mi što se dogodilo
Allison. - Primio sam joj ruke među dlanove. Otrgnula mi se i stala iza stola. -
Reci mi! Odmah.
S mukom sam vratio kontrolu nad svojim glasom. - Janie je čula kad je Allison
preko telefona Piper rekla da više ne može ostati kod njih. Jako se naljutila i
posvađale su se nakon što je Allison završila poziv. - Zastao sam, mučeći se s
riječima. - Čini se da su se na vrhu stuba prepirale i da je Allison pala.
Hannah je kriknula. Zgrabila je stolac i bacila ga u zid. - Trebala sam je ubiti!
Trebala sam je ubiti!
Bolničarka koja je bila pred vratima sad je utrčala u prostoriju i pritisnula
gumb na zidu. Pokušala je zgrabiti Hannu, ali ova ju je odgurnula. Sestra je
poletjela unatrag i udarila u zid.
- Čudovište! Trebala sam je ubiti! - Oči su joj bile razrogačene, manične.
Pljuvačka bi poletjela sa svakim njezinim vriskom. Cijelo joj se tijelo treslo.
U prostoriju su utrčala dva golema muškarca. Grebla si je vrat kao da želi
strgati kožu s njega. Muškarci su je zgrabili za ruke kako se ne bi ozlijedila.
Koprcala se, nevjerojatno snažna. Tuga i bijes pretvorili su je u zvijer. S mukom
su je zajedničkim snagama srušili na pod i savili joj ruke iza leđa. U tom je
trenutku ispustila životinjski vrisak kakav nikad prije nisam čuo. Vrištala je
sve vrijeme dok su je nosili niz hodnik.

236
 Knjige.Club Books

SLUČAJ #5243

OBAVIJESNI RAZGOVOR S PIPER GOLDSTEIN

este li bili prisutni kad se nakon sprovoda dogodio izgred? - pitao je Ron.
J Kimnula sam. Otišla sam izraziti sućut iako sam mrzila biti u kući nekog tko
je nedavno umro. Mrzila sam to još otkako mi je ujak umro kad mi je bilo devet
godina. Nisam voljela kuće pune ljudi koji samo tumaraju od prostorije do
prostorije i boje se glasno razgovarati pa zvuče kao roj kukaca. Allisonina je kuća
tog dana bila baš takva.
Luke je podigao obrve. - Socijalni radnici i inače odlaze na sprovode rođaka
svojih klijenata?
Naravno da ne odlazimo. Znao je to baš kao i ja, ali Bauerovi su mi bili poput
članova obitelji. Ignorirala sam ga i zadržala pozornost na Ronu.
- Kakav je Greg bio prije izgreda? - pitao je Ron.
- U groznom stanju - rekla sam.
Nikad još nisam vidjela muškarca da tako plače. Ima nečeg posebno groznog
u muškarcu koji se emocionalno raspada pred vama. Sjedio je za blagovaoničkim
stolom i držao se rukama za glavu dok su mu se ramena tresla. Jecao je duboko,
grleno. Obitelj ga je okružila.
- A Bauerovi? Kako je njima bilo?
- Nije im bilo puno bolje. Hannah je bila dobila dopuštenje za dnevni izlazak
iz bolnice, ali nisam sigurna da je to bio baš najbolji odabir. Bila je toliko
potresena da je jedva stajala na nogama.
Christopher joj je bio našao slobodan stolac u dnevnom boravku, a ja sam im
odmah prišla. Bio je to jedan od rijetkih trenutaka kad sam ih vidjela bez djece.
Dan prije pomogla sam upisati Janie u Nove obzore, centar za rezidencijalnu
terapiju u koji ju je doktorica Chandler napokon uspjela ubaciti. Lista čekanja bila
je jedna od najdužih u zemlji jer se radilo o jednoj od rijetkih privatnih ustanova
koje liječe djecu mlađu od osam godina, ali doktorica Chandler bila je svojedobno
radila s novim ravnateljem te je on našao mjesta za Janie nakon što je saznao o
kakvoj je situaciji riječ. Colea sam bila uspjela smjestiti kod Christopherove
majke.
Položila sam dlan Hanni na koljeno. - Moja iskrena sućut - rekla sam.
- Ovo je noćna mora. Potpuna noćna mora. Stalno očekujem da mi kažu da se
nije dogodilo. - Na licu joj se jasno ocrtavao očaj. - Ne znam mogu li ja ovo.

237
 Knjige.Club Books

Zagrlila sam je preko ramena. Bila je tako kruta i napeta, prepuna neizraženih
emocija. Nisam znala što reći. Imala je pravo. Tijekom svih dvadeset godina
službe nijedanput nisam vidjela takvo što. Vjerojatno nikad više i neću. Ovaj me
slučaj proganjao na neočekivane načine.
- Što je rasplakalo Grega? - pitao je Luke, vrativši me tako u sadašnjost.
- Ne znam. Mislim da nitko ne zna. U jednom je trenutku plakao u drugoj
prostoriji, u sljedećem se bacao na Christophera i Hannu.
- Htio se tući s njima?
Zavrtjela sam glavom. - Htio je da odu. Stalno je vrištao da su oni krivi za
Allisoninu smrt.
Konje podigao kameru za dadilje. - Pogledao je snimku?
- Da.
Dosad smo je svi već pogledali.
Kamera je bila postavljena iznad kamina u podrumu i pružala je cjelovit
pogled na stube. Nije bilo zvuka, ali prema Janienim i Allisoninim pokretima bilo
je jasno da se svađaju iako im se nisu vidjela lica. Jurcale su naprijed-natrag preko
ekrana. U jednom su trenutku Janiene noge sunule naprijed, a u sljedećem je
Allison padala niz stube. Ostala je ležati u podnožju, posljednji trenuci njezina
života uhvaćeni do bolnih pojedinosti. Janiene se noge nisu pomaknule - i to punih
sedam minuta i trideset i dvije sekunde.

238
 Knjige.Club Books

PEDESET I DEVET

CHRISTOPHER BAUER

K ad su mi rekli da su Novi obzori rezidencijalni dom za emocionalno

uznemirenu djecu, nisam pretpostavio da će izgledati kao velika kuća.
Parkirao sam na prilazu iza drvenih vratnica. Teren je bio posut stablima. Do
prednjih je vrata vodio betonski pločnik, ravno preko savršeno održavanog
travnjaka. Kuća nije bila ništa posebno, sazdana od sivog betona koji nije dao
naslutiti Što se zbiva iza vrata.
Na trijemu je bilo cvijeća i jedna starinska ljuljačka. Uzeo sam si trenutak da
se priberem kako bih se potpuno mogao usredotočiti na Janie. Još sam se
pokušavao nositi s razgovorom koji sam obavio toga jutra. Ravnateljica socijalne
službe nazvala me i rekla mi da Piper više neće raditi na Janienu slučaju i da će je
odmah zamijeniti radnica zvana Elaine.
Odbila mi je reći zašto je nastala promjena i rekla samo da je to uobičajena
praksa te da smo imali sreće što smo toliko dugo imali istu radnicu. No, kad sam
nakon toga nazvao Piper, njezin mi je glas rekao da to nije istina. Ni ona nije imala
pojma zašto je maknuta s Janiena slučaja.
Obično bih o tome razgovarao s Hannom, ali ovih dana nismo baš puno
razgovarali. Mrzio sam način na koji je sve ovo utjecalo na nju, a lijekovi su samo
pogoršali stanje. Već je pet dana bila kod kuće i svaki je proživjela kao da hoda u
snu. Liječnici su me uvjeravali da je samo pitanje vremena kad će doći k sebi, ali
bila je nepovratno promijenjena.
Odrezala si je kosu u kratki bob koji joj je uokvirivao bradu i ostavljao dojam
da ne sliči baš potpuno kosturu. Koža joj je napokon ponovno izgledala živom.
Ali i držanje joj se promijenilo. U pogledu se sad vidjela težina svega što je
proživjela; doimala se poput vojnika koji se vratio s bojišta.
Duboko sam udahnuo i podignuo ruku kako bih pokucao kad je krupna žena
u suknji s uzorkom cvijeća otvorila vrata i zakoračila van.
- Dobro došli - rekla je. - Ja sam Viviane, upraviteljica. - Pružila mi je ruku.
Imala je naočale zatamnjenih stakala i dugu crnu kosu složenu u pletenicu. - Uđite
- rekla je i pokazala rukom.
Brzo sam pogledom preletio preko predvorja, trudeći se upiti sve pojedinosti.
Dugo stubište ispred nas. Dva hodnika koji se odvajaju od predvorja, po jedan sa
svake strane stubišta. Viviane je skrenula prema lijevom hodniku, a ja sam je

239
 Knjige.Club Books

pratio. Nije ništa rekla dok smo hodali. Kuća je bila neobično tiha unatoč tome
što je u njoj živjelo deset djevojčica.
- Gdje su svi? - pitao sam.
- Ovdje je znatno drukčije tijekom vikenda. Većina djece zasluži odlazak kući
za vikend. - Stisnula me za nadlakticu. - Znam da vam se čini da će trebati cijela
vječnost da dođete do toga, ali svim roditeljima kojima je prvi put kažem da će se
to dogoditi prije nego što se okrenete.
Roditelji kojima je prvi put? Djeca ovdje završe više od jednog puta?
Progutao sam tjeskobu koja mi se penjala grlom.
- Obično biste se s njom našli u jednoj od zajedničkih prostorija, ali Janie je
cijelo jutro u krevetu jer od jučer nije ništa jela.
- Ništa?
Zavrtjela je glavom. - Nažalost, ne. Vidjela sam da ste već razgovarali o tome
s liječnicima.
Jučer smo jedan sat proveli na telefonu. Janie je ponovno odbijala jesti.
Prošlog je tjedna tri dana provela tako i morali su je smjestiti u bolnicu. Danas
sam je morao nekako navesti da pojede nešto.
Viviane je zastala pred trećim vratima s desne strane hodnika. Pokucala je
prije ulaska, ali samo kako bi se najavila, ne i zatražila dopuštenje.
- Tata! - viknula je Janie i poletjela mi s kreveta u naručje. Čvrsto sam je
zagrlio i zavrtio je dok se hihotala. Ljubio sam je po licu.
Viviane je sjela na krevet pokraj drugog zida. Janiena je soba bila uređena baš
kao moja u studentskom domu - po jedan krevet uz svaki zid. Rado bih bio sam s
njom, ali sudac je dopustio samo posjete pod nadzorom. Obećao je da će ponovno
razmotriti to tijekom sljedećeg ročišta.
Janie mi je potezala ruku. - Tata, vidi. Vidiš? - Pokazala je na zidove. Bili su
prekriveni njezinim radovima. Crteži i slike jarkih boja i debelih linija oživljavali
su prostoriju. Većinom su bili ružičasti i ljubičasti. U sredini jednog crteža bili su
muškarac i djevojčica koji se drže za ruke i što je ispod duge. Oči su mi se
ispunile suzama i s mukom sam se suzdržavao od plača.
Nikad me prije toga nije zaslijepila ljubav. Mislio sam da je to rezervirano za
romantičnu ljubav, ali nije tako. Volio sam Janie na način koji se nije dao opisati
niti objasniti. Koji vjerojatno nikad neću moći objasniti, unatoč svemu što je
učinila.
Odnio sam je do zida i kucnuo po crtežu. Nacerio sam joj se kad mi se
nasmiješila. - Ovaj mi je najdraži.

240
 Knjige.Club Books

Cole je rano zaspao, što je bila rijetkost. Moja se mama skrbila za njega još od
sprovoda i sad smo ga napokon dobili natrag. Piper je uspjela isposlovati nešto sa
sucem nakon što se Hannah izjasnila krivom za zlostavljanje djeteta. Nije bilo
izgleda da bi naša nova socijalna radnica bila tako učinkovita kao Piper.
Ovo mu je bila druga noć za redom kod kuće i sinoć nije bilo lako. Većinu je
vremena vrištao, ali za razliku od prije, Hannah nije probdjela noć i budila se na
najmanji šum nego je stavila čepiće u uši i samo se okrenula na drugu stranu. Ja
sam ga odnio u dnevni boravak i čekao da se smiri. Činilo mi se da je fizički
boli što ga odnosim, ali dio njene terapije bilo je dopustiti mi da se tijekom noći
skrbim za njega. Sanje bio jedan od ključnih čimbenika njezina oporavka.
Cole kao da je osjetio da bi noćas trebao biti nježan. Obično bi zaspao tek
nakon sata, ali sad mu je trebalo samo deset minuta. Hannah i ja sjedili smo u
kuhinji otkako je zaspao i zurili svatko u svoj čaj. Čaj se već odavno ohladio, ali
nismo se micali s mjesta. Sve između nas sad je bilo neobično i na silu. Kućom
smo se kretali kao da smo cimeri kojima je neugodno u tuđem društvu. Jedva da
smo razgovarali otkako sam se vratio iz posjeta Janie. Pitala me bila kako je prošlo
pa otišla prije nego što sam joj stigao reći.
Mobitel mi je zazvonio u džepu. Zvonio je protekli sat, ali ignorirao sam sve
pozive. Mogao sam to sad kad se više nisam morao brinuti je li riječ o hitnom
slučaju. Dan me prošlog tjedna poslao na administrativni dopust. Rekao je da je
privremeno, ali nisam mu baš vjerovao.
Odjednom se oglasio kućni telefon i oboje smo poskočili. Na fiksnu bi nas
liniju ljudi zvali samo ako bi bilo hitno. Većinu bismo vremena zaboravili da taj
telefon postoji. Pogledao sam Hannu. Zavrtjela je glavom. Nismo se pomaknuli s
mjesta.
Telefon je prestao zvoniti pa je nekoliko sekundi poslije ponovno zazvonio.
Što ako se nešto dogodilo nekom od naših roditelja? Bilo mi je mučno. Prostorija
se zavrtjela kad sam ustao. Zgrabio sam slušalicu s pulta. - Da? - rekao sam.
Piper je govorila brzo i zadihano. - Christophere, za dvije minute sam kod
vas. Ne javljaj se ako te itko nazove i ne otvaraj vrata. Ući ću kroz stražnja vrata.
Prekinula je poziv.
Polako sam spustio slušalicu. Nikad nas još nije nazvala ovako kasno. Što se
zbivalo?
- Piper je zvala - rekao sam.
Nije reagirala.
Jesmo li uopće smjeli razgovarati s njom sad kad više nije bila zadužena za
naš slučaj? Kako to da Hannah nije izgarala od znatiželje? Zar nije imala nikakvih
pitanja?
- Dolazi k nama - rekao sam.
Još nije reagirala. Ramena su joj bila stisnuta kao da se trudi uvući sama u
sebe. Zurila je i znao sam da je odsutna duhom. Što me samo još više tjeralo da je
241
 Knjige.Club Books

preklinjem da razgovara sa mnom, da me pusti natrag k sebi. Ali nisam. Doći će

k meni kad bude spremna. Opirao sam se strahu da se to nikad neće dogoditi.
Primio sam je za ruku. Nije se trznula; barem nešto.
Nedugo zatim netko nam je pokucao na stražnja vrata. Nitko ih nikad nije
upotrebljavao. Piper je stajala na stubama, znojna i zadihana kao da je upravo
trčala kilometar. - Preskočila sam ogradu - rekla je.
Dao sam joj znak da uđe. Virnuo sam iza vrata, napola očekujući vidjeti da je
netko proganja.
- Želiš li vode? - pitao sam je, zaključavajući vrata za nama.
- Super, može. - Trebalo joj je nešto vremena da dođe do daha dok sam ja
točio vodu u čašu. Hannah bi je obično pitala treba li joj još što, ali nije imala
snage niti pozdraviti je. Bio sam iznenađen što je danas uopće ustala iz kreveta.
Jučer je odbila ustati.
- Morala sam stići prije njih - rekla je Piper nakon što je iskapila vodu.
- Prije koga? Tko dolazi?
- Vjerojatno policija.
- Zašto dolazi policija? - pitao sam.
To je privuklo Hanninu pozornost. Dlanom je maknula kosu s lica i uspravila
se u stolcu.
Piper je kimnula i ogledala se po kuhinji kao da bi nas netko mogao
špijunirati. - Ili odvjetnici. Nisam sigurna. Ali doći će po tebe, Christophere. -
Zvučala je kao paranoična narkomanka koja se svu noć drogirala.
- Po mene? Što sam ja učinio? Ne razumijem.
- Gregov je odvjetnik uložio tužbu protiv tebe. Tvrde da si odgovoran za
Allisoninu smrt.
Riječi su pale poput olova.
- Molim? Šališ se.
- Ne šalim se. I čini se da se sudac slaže s njim. Barem se slaže dovoljno da
izda nalog. Jedan kolega iz policije upozorio me maloprije. Došla sam čim sam
mogla.
- Kako sam ja odgovoran za Allisoninu smrt? Pa nisam niti bio ondje.
- Njegovi su odvjetnici pregledali snimku kamere za dadilje. Tvrde da je Janie
namjeravala ubiti Allison kad ju je gurnula niz stube i da si ti trebao znati da bi se
takvo što moglo dogoditi, uzevši u obzir njezino prethodno nasilno ponašanje.
- Molim? - vrisnuo sam. - Ne mogu tvrditi tako nešto na osnovi snimke.
Vidio sam tu snimku. Vjerojatno jednak broj puta kao i svi ostali. Kao Piper.
Nije bilo sporno da je na vrhu stuba bilo naguravanja i da je Janie gurnula Allison,
ali sve je ostalo bilo nemoguće znati. Mogli ste nagađati do mile volje, ali na
snimci nije bilo zvuka i nije se vidjelo ništa iznad listova.

242
 Knjige.Club Books

- To što je gurnula Allison ne znači da ju je pokušala ubiti. To je apsurdno. -

Zavrtio sam glavom, protiveći se samoj pomisli. - Janie je nije pokušala ubiti. Ne
namjerno. Ona nikad ne bi takvo što učinila.
Nisam sumnjao da je Janie bila ljutita kad je saznala da je se Allison želi
riješiti i daju je gurnula niz stube, ali učinila je to iz bijesa i frustracije, a ne s
nakanom da je ubije. Mogao sam jamčiti da nije uopće razmišljala o mogućim
posljedicama. To je bilo uobičajeno kod traumatizirane djece jer su takva djeca
imala vrlo slabu kontrolu nad vlastitim nagonima. Čitao sam o tome u jednoj
od knjiga doktorice Chandler.
Piper je slegnula ramenima. - Možda jest apsurdno, ali ipak se događa.
- Janie je otišla po pomoć. Zašto bi otišla po pomoć ako je htjela da umre?
Kako to da samo ja vidim što se dogodilo? - Podigao sam ruke od bespomoćnosti.
- Razumijem te, ali jako je dugo čekala prije nego što je to učinila. - Piper je
napokon sporije disala. Sjela je pokraj Hanne.
- Sedam minuta nije dugo za traumatizirano dijete koje se ukočilo. Ona ionako
nema pojam o vremenu. - Gubio sam energiju. Nitko nikad neće vidjeti Janie kao
što ju ja vidim. - Idem li u zatvor?
- Nije bitno je li bilo namjere. Usredotočio si se na krivu stvar. - Piper je popila
ostatak vode pa nastavila. - Njegovi odvjetnici tvrde da ti je bila dužnost upozoriti
ih na Janiene probleme. Kaže da je nikad ne bi primili u svoj dom da si im rekao
za sve što je Janie učinila, kao ubojstvo mačke ili da je ugrizla Hannu te bi Allison
još bila živa. Greg je odlučan u namjeri da netko plati za Allisoninu smrt i to ćeš
valjda biti ti. Njegov je odvjetnik unajmio poznatoga privatnog istražitelja s istoka
koji će naći što više loših stvari.
- Znaš li išta o tom istražitelju? - pitao sam. - Što bi mogao tražiti? Ništa ne
skrivamo. Ništa. - Raširio sam dlanove. - Bili smo otvoreni sa svime. Od početka.
Piper me zaustavila. - Nije neobično unajmiti istražitelja. Odvjetnici to stalno
rade. Lakše im je ako po smeću kopa netko drugi. Ne znam ništa o tom tipu osim
da se zove Ron i da je nekoć bio detektiv odjela za umorstva.
Hannah se doimala pogođenom. - Ne može to učiniti Christopheru. Ne može.
- Nažalost može. I Greg je ozbiljan u vezi s tužbom.
- A što s Hannom? - Nisam htio zvučati ljutito, ali zvučao sam.
- A valjda je ne smatraju odgovornom za išta zbog njezina mentalnog stanja.
Moraš brzo reagirati. Imaš li odvjetnika?
Naravno da nisam imao odvjetnika. Nikad nisam dobio ni kaznu zbog prebrze
vožnje. Zavrtio sam glavom.
- Onda nađi nekog i to odmah. Poslat ću ti nekoliko prijedloga - svi su
odvjetnici kojima vjerujem i koji su već pomogli roditeljima u nevolji.
- Već si vidjela ovakvo što?

243
 Knjige.Club Books

- Ne ovakvo. Nikad nisam niti vidjela niti čula za takvo što. Vidjela sam
roditelje optužene za kršenje roditeljske odgovornosti, ali nikad roditelje optužene
za umorstvo iz nehaja. - Ogledala se po kuhinji. - Nećemo se javljati na telefon
niti otvarati vrata dok ne nađeš odvjetnika. Gdje ti je računalo?
- Laptop mi je na stoliću za kavu - rekao sam, već na putu prema njemu.
Skuhao sam lonac svježe kave. Svi smo troje pregledavali odvjetnike, tražeći
na Piperinu popisu nekog specijaliziranog za slučajeve roditeljske odgovornosti.
Stalno sam bacao pogled prema Hanni dok je radila. Prvi put u jako dugo vremena
bila je ona stara. Još je grickala donju usnu dok bi čitala. Nasmiješio sam se unatoč
užasnoj situaciji.
Nedugo zatim netko nam je pokucao na vrata. Svi smo se ukočili. To je
sigurno bila policija. Nitko nam ne bi došao u posjet ovako kasno. Trideset smo
minuta šutjeli kako bismo bili sigurni da će otići. Piper je njezin izvor u policiji
nešto poslije poslao dopis sa zahtjevom za moje uhićenje.
- Nećeš li zbog toga ostati bez posla? - pitao sam je, gledajući u tekst na
ekranu. Toliko nas je zaokupio moj pravni problem da nismo niti spomenuli da su
se povukli s našeg slučaja.
- Jednom kad je zahtjev izdan, sve postaje javno dostupno. Moj mi je izvor
tek tad poslao ovo. Zna koliko mi je stalo do vas. - Toplo se nasmiješila. Cijenio
sam je u tom trenutku više nego ikad prije.
Brzo smo pročitali dokument. Gregov je odvjetnik tvrdio da mi je bila dužnost
upozoriti ih na Janie te da prešućivanjem nisam ispunio svoje roditeljske obveze
skrbi, nadzora i kontrole nad djetetom. Još je tvrdio da sam ignorirao Janieno
nasilno ponašanje i da joj nisam pružio potrebnu psihijatrijsku terapiju. Tvrdio je
da sam trebao znati da postoji mogućnost da će Janie ozlijediti nekog, možda čak
i ubiti. Završio je navodom da su nedostatak aktivnosti i ispravne skrbi s moje
strane pridonijeli Allisoninoj smrti te da sam stoga ja kazneno odgovoran za
njezinu smrt. Navodio je zakon za zakonom te na kraju spomenuo nešto zvano
Autumnin zakon za koji nikad prije nisam čuo.
Nagonski sam posegnuo za Hanninom rukom, ali nije je bilo. Čvrsto ih je
sklopila u krilu.

244
 Knjige.Club Books

ŠEZDESET

HANNAH BAUER

N aglo sam se probudila. Svakog bi jutra nastupio taj trenutak kad bih, nakratko
zaboravila što sam sve izgubila, a samo trenutak poslije sjećanja bi navalila
poput poplave. Tuga bi me shrvala i bilo bi mi previše teško okrenuti se. Ali nisam
imala izbora. Moja je terapija bila obavezna ako sam htjela zadržati dozvolu za
bavljenje medicinom. Nisu mi je još oduzeli, ali taj će trenutak nastupiti kad budu
saznali za moju optužbu za zlostavljanje djeteta. Bilo je samo pitanje vremena.
Zurila sam u usnulog Christophera. Sudac je odbacio optužbu za umorstvo iz
nehaja. Nije htio postaviti taj presedan, ali Greg također nije bio voljan odustati.
Njegov je odvjetnik uložio tužbu za nesmotreno dovođenje osobe u opasnost,
nadajući se da će im to biti bolja prilika. Naš nas je odvjetnik uvjeravao da je samo
pitanje vremena kad će i ta optužba biti odbačena, ali nije bilo bitno. Šteta je već
bila počinjena. Naša je priča dvaput završila na noćnim vijestima.
Cole je ležao na Christopherovim prsima, rastegnut. Christopher bi ga svake
noći donio u naš krevet nakon što bi ga smirio. Rekao je da su tako veće
mogućnosti da se Cole neće probuditi. Te su se noći triput probudili. Ja sam hinila
san kad se vratio u krevet. Moje bi tijelo odbilo zaspati sve dok Cole ne bi bio
zadovoljan. To se nije promijenilo, ali dopuštala sam Christopheru da se po noći
bavi njime i ne bih rekla ni riječ. To se sad očekivalo od mene kao roditelja.
Pažljivo sam mu uzela Coela iz naručja, trudeći se ne probuditi Christophera
pa odnijela malenoga u prizemlje kako bi Christopher mogao odspavati barem
jedan sat. Cole se meškoljio i ljuljala sam ga dok sam mu grijala bočicu. Ostatak
ću se svojeg života iskupljivati za ono što sam mu učinila, koliko sam bila blizu
da mu nanesem nepovratnu štetu. Nikad neću zaboraviti prizore njega u bolnici.
Uzela sam svoju kutiju s lijekovima i odnijela je u dnevni boravak. Cole se
željno zakačio za bočicu i smirio mi se na prsima. Otvorila sam odjeljak za utorak.
Dvije ružičaste tablete ujutro. Jedna bijela uz ručak. Ponovno dvije ružičaste
navečer. Plava osmerokutna tableta prije spavanja.
Očekivala sam da će povratak kući biti težak, ali bilo mi je gore od toga. Naša
mi je situacija stalno visjela nad glavom, pritiskala zidove. To što smo Colea
dobili natrag nije mi olakšalo, iako sam bila zahvalna što mi se vratio.
Napadaji panike su mi oslabjeli u bolnici, ali sad su se vratili punom snagom.
Prvi sam doživjela čim sam zakoračila kroz prednja vrata. Sve je u kući bilo
okidač. Osjećala sam se kao pod vodom, koprcala se pokušavajući doći do zraka

245
 Knjige.Club Books

i svaki put kad bih uspjela, ne bih stigla udahnuti do kraja prije nego što bih
ponovno završila pod površinom. Prestala sam brojiti napadaje kad sam
jučer došla do jedanaest.
Nakon što sam počela osjećati da ću istodobno povratiti i dobiti proljev, triput
sam nazvala doktoricu Spence. Ni jedna tehnika koju sam uvježbala u bolnici nije
djelovala u stvarnom svijetu. Mogla sam se samo sakriti u kupaonici dok to ne
prođe. Jedino što bi djelovalo bile su te glupe tablete. Ubacila sam dvije ružičaste
u usta i progutala ih uz gutljaj vode koju sam sinoć ostavila na stoliću.
Christopher i ja još nismo razgovarali o Janie. Zaobilazili smo tu temu kao da
je bomba koja bi mogla eksplodirati, ako joj priđemo. Pitala sam ga kako je prošao
susret s njom jer je bilo ispravno pitati, ali čim je progovorio, preplavila me panika
i jedva sam stigla do kupaonice na vrijeme.
Posvuda sam osjećala njezinu prisutnost. Htjela sam je spakirati u kutije i
spremiti negdje. Sklopila bih oči svaki put kad bih ušla u njezinu sobu. Nikad je
više neću pustiti u moju kuću. Nikad. Nije me bilo briga što se ne može dokazati
što se dogodilo na stubama - znala sam da mi je ubila sestru. Nikad je neću
posjetiti niti razgovarati s njom. Nisam to još rekla Christopheru, ali reći ću
mu čim budem imala dovoljno snage za svađu koja će slijediti. On je još bio
voljan dati život za nju.

246
 Knjige.Club Books

SLUČAJ #5243

OBAVIJESNI RAZGOVOR S PIPER GOLDSTEIN

on je gurnuo vrećicu s dokazima preko stola i pokazao na nju. - Znate li što

R je ovo?
- Nečiji mobitel - rekla sam.
- Beckyn mobitel - rekao je.
- Onaj koji su pronašli u njezinoj kamp-prikolici? - pitala sam.
U spavaćoj sobi prikolice bili su pronašli mobitel, ali bio je zaključan i bilo je
protuzakonito otključati ga bez konkretnog razloga. Dolaženje do dozvole za
otključavanje bilo je složen pravni postupak i, koliko sam ja znala, nitko se nije
potrudio doći do nje propisnim kanalima.
- Želimo vam pokazati neke snimke s Beckyna mobitela. - Okrenuo se prema
Lukeu. - Možeš li donijeti računalo?
Svladala me znatiželja. - Kako ste joj otključali mobitel?
- Oduzeli smo joj prava koja joj da je četvrti amandman - rekao je Ron.
Kimnula sam kao da razumijem što to znači iako je to bilo prvi put da čujem
takvo nešto. Napeto sam tresla nogom dok sam čekala da se Luke vrati s laptopom.
Postavio ga je na stolu ispred mene pa donio svoju aluminijsku stolicu pokraj
moje. Pokrenuo je videosnimku.
Na ekranu se pojavio ormar stražnje sobe kamp-prikolice. U kutu se vidjela
sjena Janie sklupčane u fetalni položaj. Nisam zaboravila fotografije njezinih
spona, ali sad kad sam ih gledala u upotrebi - vezane oko gležnjeva i zapešća,
pseći ovratnik oko vrata - urezale su mi se u pamćenje i to zauvijek. Bilo je
mračno, ali kad se okrenula, nije bilo sumnje da je riječ o njoj.
- Janie, vrijeme za jelo - rekao je ženski glas.
Janie se rastegnula i polako ustala, pognute glave i naprijed pognutih ramena,
kao da želi nestati u samoj sebi.
Žena je nastavila. - Kako sam ti rekla, dobra je u posljednje vrijeme. Zaslužila
je malo vremena bez uzica.
Pogled mi je bio zalijepljen za ekran. Žena je polako hodala prema Janie.
Jednom je rukom držala mobitel dok je drugom odvezivala ovratnik. Janie joj se
s ljubavlju nasmiješila. Žena joj je s lakoćom skinula spone, a snimka se ni u
jednom trenutku nije zatresla. Zakoračila je unatrag pa kleknula pred Janie. Sad

247
 Knjige.Club Books

je i žena s mobitelom bila u kadru. Na pod je postavila malu posudu pseće hrane.
Odjednom joj je iz vrata počela štrcati krv.
- Nemojte! - Vrisnula sam neka mi ne pokazuju, baš kao što sam odbila gledati
dio snimke na kojoj Allison umire, ali bilo je prekasno. Vidjela sam što se
dogodilo. Rez. Zvuk mobitel koji udara o betonski pod. Pokrila sam uši kako ne
bih čula zvuk šesnaest ubodnih rana koje su slijedile.
Luke je zaustavio snimku. Ron je polako prišao našoj strani stola i naslonio
se leđima na njega. Prekrižio je ruke na prsima. - Uznemirujuće, ha? - pitao je.
Ja sam mogla samo kimnuti. Nije bilo riječi.
- Poprilično nasilan napad za jednu tako malu djevojčicu.
Progutala sam bijes u grlu. - Ako je reagirala s toliko snage, morala je
proživjeti nezamislive strahote. Je li to bio Beckyn glas?
- Jest - rekao je Luke.
Ron je nakrivio glavu u stranu i zaustio pa naglo zatvorio usta i pogledao
Lukea. - Pokazat ćemo vam što je slijedilo.
- Čekajte. - Podigla sam ruku. - Ako je bila vezana, kako je došla do noža?
Ron je slegnuo ramenima. - Ne znamo.
- Možda je još netko bio upleten - rekla sam. Sve sam vrijeme imala baš te
sumnje. - Ima li još koga na tim snimkama?
- Na jednoj se snimci čuje muški glas, ali nismo ga uspjeli identificirati, niti
se itko javio - rekao je Luke.
- Što je rekao?
- Postavio je pitanje. - Zastao je dramatično. - »To je to demonsko dijete o
kojem si mi govorila?«
Hannah je također bila spominjala demone. Utroba mi se sledila.
Pokrenuo je snimku. Snimke su bile spojene u jednu kako bi se moglo pratiti
Janienu aktivnost. Sve se događalo unutar prikolice, većinom u stražnjoj spavaćoj
sobi. Bilo je prizora Janie kako zid dnevnog boravka premazuje fecesom kao da
ga boji prstima i kako njime gađa Becky jer je uznemirena. Bilo je prizora u
kojima Janie vrišti i plače kao da je netko muči iako je na snimci nitko nije niti
pipnuo. Prizora kad Janie lupa glavom o pod sve dok se ne onesvijesti. Svi su
susjedi tvrdili da ništa nisu čuli, ali nije bilo moguće da govore istinu. Tijekom
svih tih napadaja Becky bi joj se pokušala približiti kako bi je utješila ili smirila,
ali Janie bi odbila svaki takav pokušaj. Katkad bi pljunula na nju, a katkad ugrizla
za ruku.
Luke je ponovno zaustavio snimku.
- Postoje stotine ovakvih isječaka. Becky je snimala sve svoje pokušaje
kontroliranja Janie. Počela je s izgladnjivanjem i korištenjem hrane kao nagrade
za dobro ponašanje. Prvo joj je davala po guzi, a poslije je premlaćivala pa je

248
 Knjige.Club Books

naposljetku vezivala u kut kad bi je stavila u kaznu. Želite li vidjeti kako je od

jednog došla do drugog?
Zavrtjela sam glavom.
Pomaknuo je kontrolu snimke. Ovaj je put ekran ispunilo Beckyno lice. Koža
joj je bila blijeda i puna ranica i krasta koje su tek trebale zarasli - jasni pokazatelji
da je ovisna o metamfetaminima. Pogled joj je bio nemiran, a glas brz i napet.
- Trebam pomoć. Molim te, pomozi. Stalno zovem. Nitko se ne javlja. Ali
okej, okej. Evo što ću. To je to. Ovako ću vam pokazat' o čemu vam stalno pričam.
Inače ćete me svi gledat' kao da sam luda. Ali ona je zla, ne ja. Čisto zlo. Što sam
vam rekla? Koliko puta? - Trljala je čeljust dok je pričala. - Hoću da sami vidite
o čemu govorim. Vidjet ćete kakva je. Snimit ću vam. Vidjet ćete. Ne mogu ja
ovo više. Morate mi pomoć'. Netko mi mora pomoć' s ovom malom. Molim vas.
Stalno vas zovem, ali nitko ne dođe. Nitko mi neće pomoć'.
Snimka je stala sama od sebe. To je bio kraj. Iz panike sam prešla u tugu pa
natrag u paniku. Ron je sjeo. Obojica su sad sjedili okrenuti prema meni, sa mnom
u sredini. Znoj mi se cijedio niz vrat.
Luke se nagnuo naprijed kad je rekao; - Becky je tražila pomoć. Više puta.
Zapravo, popriličan broj puta. Znate li kome se obratila?
Zavrtjela sam glavom, grla previše suhog da bih išta rekla.
- Rone, reci joj koga je zvala, molim te?
- Naravno. - Ron je povukao dosje preko stola i prolistao ga pa našao što je
tražio. - Tu piše da je tijekom godinu dana prije smrti Becky socijalnu službu
zvala sedam puta. Zapravo, počela je snimati onog dana kad je socijalni radnik
trebao doći i pomoći joj. - Izvadio je komad papira iz dosjea i držao ga pred mojim
očima. Na vrhu papira vidjelo se zaglavlje socijalne službe. - Znate li koja je
socijalna radnica trebala posjetiti Becky?
Kao da me netko udario u trbuh. Reći bilo što bilo mi je nemoguće.
Odložio je papir na stol. - Vi, Piper. Vi ste trebali reagirati na njezine pozive.
Ali niste, zar ne? Nikad niste otišli k njoj. Niste je čak niti nazvali. - U nevjerici
je zavrtio glavom. - A zamislite da ste je nazvali. Što bi se dogodilo da ste prije
svih tih mjeseci reagirali kad je službu nazvala majka sasvim jasno pod stresom
jer pokušava biti roditelj djetetu za koje znamo da je bolesno. Zaista bolesno. To
vam mora biti strašan teret.
Ostala sam bez zraka. - Nisam znala da je itko nazvao službu. Nisam niti čula
za Becky Watson sve dok nisam upoznala Janie u bolnici. Kunem vam se.
Nagnuo se tako blizu da su nam se glave gotovo dotaknule. Osjetila sam vonj
ustajale kave u njegovu dahu. - Pa što se onda dogodilo? Tko je zaribao? Jer ovdje
piše da ste vi trebali otići na teren.
- Nisam znala za to.

249
 Knjige.Club Books

- Prestanite! - Odvalio je šakom po stolu. Poskočila sam. - Allison bi danas

možda bila živa da ste vi obavili svoj posao kako treba.
Glas mi je drhtao. - Nisam imala pojma da je Becky zvala službu. Nitko mi
nije ništa rekao. Nisam odgovorna. - Suze su potekle i nisam ih mogla zaustaviti.
- Ne razumijete. Socijalna služba svakog dana prima toliko poziva - roditelji,
učitelji, prijatelji, policija, čak i stariji ljudi kojima je dosadno i nemaju pametnija
posla. Nemamo dovoljno zaposlenika da bismo se mogli pozabaviti svakom
žalbom koji primimo. Stoga stvarima dajemo prioritete. Claire prouči žalbe i
prijave i složi mi raspored. - S mukom sam govorila. - Slučaj Becky Watson nikad
mi nije dospio na popis.
- Kako je moguće da ovakvo što nije dospjelo na vaš popis?
Je li on to bio ozbiljan? Zar nije znao u kakvom je užasnom stanju služba bila?
- Socijalna je služba kao rotirajuća vrata. Isti nam dosjei stalno ponovno završe
na stolu. Gledamo ista lica, srećemo iste obitelji. Iz doma ćemo odvesti jedno
dijete i biti prisiljeni ostaviti ostalu djecu ondje ili ćemo morati poslati djecu
natrag obiteljima koje su ih zlostavljale. Istraživala sam zlostavljanje u
udomiteljskim domovima jednako često kao i u roditeljskim domovima. Moramo
djelovati unutar sustava. Svaki socijalni radnik zna da sustav ne funkcionira, ali
nemamo drugog te stoga radimo najbolje što možemo.
Luke je podigao obrve. - Znači želite reći da ste iznevjerili Becky?
- Želim reći da ih je sustav obje iznevjerio.
Svi smo ih iznevjerili. Christopher nikad više neće biti isti nakon što bude ovo
čuo. Morao je vjerovati da su djeca rođena dobra i čista srca, da nije bilo djeteta
kojem se ne može pomoći. Ako to nije bilo tako, njegov svijet nije imao smisla.
Znala sam da će mu ovo razoriti to temeljno uvjerenje.
- Što ćete reći Bauerovima? - pitala sam. Podrazumijevalo se da će im reći.
Nisam mogla niti zamisliti kako će to utjecati na njih.
Ronu nije trebao ni trenutak da mi odgovori. Cijeli je dan čekao ovaj trenutak.
- Reći ću im jedino što mogu - istinu. Kći im je ubojica i sve dok ona ne odraste,
oni će morati voditi računa da ne ozlijedi još nekog.
- Kad?
- Što kad?
Pročistila sam grlo. - Kad ćete im reći?
Ron je pogledao na sat. - Sad je prekasno, ali posjetit ćemo ih sutra rano
ujutro.
- Mogu li poći s vama?
Namrštio se. - Mislim da to baš nije dobra ideja.
- Gledajte, da želim, mogla bih noćas otići k njima i sve im sama reći. Nisam
više zadužena za njihov slučaj i već sam vam rekla da su mi sad poput obitelji.

250
 Knjige.Club Books

Činim vam uslugu time što čekam da s vama odem onamo ujutro. - Trudila sam
se govoriti prijetećim glasom.
Nisam mogla podnijeti pomisao da bi Christopher mogao čuti tu vijest, a da
mu netko ne pruži potporu. Hannah je jedva samu sebe svladavala i znala sam da
će njoj laknuti. Elaine mi je u povjerenju rekla da je Hannah s njom razgovarala
o odricanju od roditeljskih prava i davanju Janie na udomljenje. Mrzila sam taj
izraz jer je zvučalo kao da su djeca kućni ljubimci, ali bilo je slučajeva kad bi
država dopustila povratak posvojene djece u udomiteljsku skrb. Nisam sumnjala
da će Hannah sad ustrajati na tome.
Nisam je krivila. Za razliku od Christophera ja sam znala da postoje djeca
kojoj nema pomoći. Bila je to užasna činjenica, ali i dalje je bila činjenica. Janie
se nije moglo pomoći, ali znala sam da će Christopher cijeli život provesti
pokušavajući. Bila sam sigurna u to kao i da će to činiti sam ako ne bude imao
potporu.
Luke je sklopio ruke na stolu. - Trebali biste znati da su Gregovi odvjetnici
uložili građansku tužbu protiv socijalne službe. - Zastao je i pričekao da mi
njegove riječi sjednu pa nastavio: - Trebali biste također znati da ste vi imenovani
u tužbi. - Pogledao je Rona pa vratio pozornost na mene.
- Briga me - rekla sam.
Trebali su prijatelja. Tužba protiv njih cijelu je situaciju dovela u središte
pozornosti i ljudi su ih sad izbjegavali onako kako uvijek izbjegavaju tragediju,
kao da se boje da je zarazna.
Ponovno su razmijenili poglede. Ron je kimnuo, na što je Luke rekao: -
Nalazimo se sutra u osam.

251
 Knjige.Club Books

ŠEZDESET I JEDAN

HANNAH BAUER

Č ula sam puštanje vode u zahodu, znak da je Christopher budan. Zatim sam
čula njegove korake niz hodnik prije nego što je ušao u kuhinju po kavu pa
nam se pridružio u dnevnom boravku. Stao je iza kauča.
- Kako si spavala sinoć? - pitao je kao i svakog jutra otkako je bio kod kuće.
- Dobro - slagala sam.
Previše bi se brinuo ako bih mu rekla istinu. Ma koliko se trudio sakriti da je
zabrinut za mene, bore na njegovu čelu govorile su istinu. Mrzila sam sve što mu
je Gregova tužba učinila. Razorila mu je ono malo samopouzdan . što mu je bilo
ostalo.
Poljubio me u čelo. - Mogu li ga uzeti?
Kimnula sam. Nježno je preuzeo Colea od mene, a ja sam se borila protiv
emocija u grlu. Katkad bi mi njegova dobrota nanosila užasnu bol. Htjela sam da
me mrzi. Zaslužila sam da me mrzi.
Christopher ga je podigao, a Cole je gugutao, pogleda prepuna sreće. Svakim
je danom puštao sve više zvukova. Oboje bismo se cerili kad bi brbljao. Prasnula
bih u smijeh kad bi puhao mjehuriće od sline pa samo trenutak poslije osjetila
groznu krivnju jer mi se biti sretnom činilo kao izdaja Allison. Mama mi je stalno
govorila da trebam dati da vrijeme učini svoje, ali ovo je bila rana koju vrijeme
ne može zacijeliti. Allison mi je danas nedostajala jednako jako kao što će mi
nedostajati za deset godina, ali vrijeme je išlo dalje, ne mareći za naš gubitak. To
mi je bilo jasno i Cole je bio sila koja nas je vukla naprijed. Bio je razlog što ujutro
ustajemo. Zasad je to bilo dovoljno. Moralo je biti dovoljno.
Christopher i ja nismo razgovarali o tome koliko nam je teško, ali ovih smo
dana jedva uopće razgovarali. Naša je patnja bila prevelika za riječi. Bilo je bolje
tako. Radije bih to nego klišeje koje smo slušali iz tuđih usta. Jedna mi je kolegica
s posla poslala čestitku u kojoj je pisalo da treba pronaći ljepotu u onom što
je razbijeno. Ja sam htjela tu ljepotu, ali sve što sam vidjela bilo je ono razbijeno.
Položio je Colea u krilo. Tako su si savršeno odgovarali. Cole ga je svakim
danom sve više volio. Čak su se i smiješili na isti način. Christopher je škakljao
Colea po trbuhu sve dok ovaj nije zaskvičao od smijeha. Srce mi je naraslo od
ljubavi prema njima.
Ovo. Ovako je trebalo biti. Ja, Christopher i naše dijete.

252
 Knjige.Club Books

Odgurnula sam te misli od sebe. Takve bi me misli samo uništile i nije mi

trebala terapija da toga budem svjesna.
- Želiš li u šetnju nakon doručka? - pitao je.
Kimnula sam.
Šetnje su bile nešto novo. Počeli smo s njima tek prošlog tjedna. Nisam mogla
vječno skrivati svoje napadaje panike od njega, a on je jako brzo naučio prepoznati
znakove. Kad mi je predložio šetnju dok sam bila na rubu napadaja, zaprepastila
sam se jer mi je jedan od najvećih strahova bio doživjeti napadaj u javnosti jer
nisam na vrijeme stigla do zahoda, ali obećao mi je da ćemo samo prošetati po
susjedstvu. Dok smo došli do kraja ulice, već sam se osjećala bolje te smo
nastavili šetnju. Šetali bismo svakog dana sve češće, a prva bi šetnja uvijek
slijedila nakon doručka. Rijetko kad bismo razgovarali, ali nešto je u šetnji vani
tišinu činilo ugodnom, a ne zagušujućom. Jučer smo prehodali pet kilometara, a
da nismo prozborili ni riječ.
Cole je bio najsretniji kad bismo hodali. Christopher bi ga držao u nosiljci na
prsima, okrenutog prema naprijed jer je Cole volio gledati što se događa. Jednom
smo krenuli prema parku i naišli na nekoliko majki koje su me prepoznale. Tu
pogrešku nismo ponovili. Šetali smo samo u smjeru suprotnom od parka te time
prošli kroz neka susjedstva prvi put. Cole se meškoljio Christopheru u krilu, a ja
sam odahnula iako nisam bila svjesna da držim dah. Nagnuo se bliže i udahnuo
miris njegova šampona od vanilije i mente. Preživjet ču ovo za njega. Morala sam.
Natjerala sam se usredotočiti na ono što je Christopher govorio, radeći nešto više
od samo kimanja u pravim trenucima i hinjenja zanimanja. Bio je usred priče o
Elaine, Janienoj novoj socijalnoj radnici.
- Već vidim da mi se Elaine neće svidjeti i ne kažem to samo zato što nije
Piper. - Otpio je gutljaj kave pa zastao i pomilovao Coleov obraz.
Oboje smo znali da to nije istina. Nitko se nije mogao mjeriti s Piper. Jučer je
našla vremena posjetiti me iako sam ja trebala biti ta koja da je potporu njoj jer je
trebala otići na ispitivanje kod privatnog istražitelja Rona. On je razgovarao i s
Christopherom koji mi je rekao da je taj razgovor bio žešći nego onaj o
mogućem nemaru u kojem je sudjelovao prije nekoliko godina. Ni on ni ja se
nismo čuli s njom od sinoć. Nisam imala pojma znači li to da je razgovor prošao
dobro ili loše. Moj je sastanak s Ronom bio dogovoren za sljedeći tjedan. Bit ću
tako sretna kad svemu tome bude došao kraj.
Greg me nije puštao ni blizu nećacima i užasno su mi nedostajali. Srce me
boljelo, ponajviše jer sam znala da bi Allison bila užasno ljutita na njega jer bi tu
tužbu smatrala glupošću. Da je ona bila na njegovu mjestu, nikad joj tako nešto
ne bi palo na um. Nikad.
Ali nisam se ljutila na Grega. Njegova je bol bila nezamisliva i nije ispravno
razmišljao. Htjela sam mu pomoći. Christopher mu je htio pomoći. Rekao mi je
da želi odvesti Grega na pivo i pustiti ga da govori sve dok ne ostane bez riječi ili
samo sjediti s njim u tišini dok ne svane sunce. Neku ga je večer zamalo i nazvao,
253
 Knjige.Club Books

ali naš nam je odvjetnik rekao da mora pričekati dok sva papirologija ne bude
obavljena.
- Spreman sam za još jednu šalicu - rekao je. - Želiš i ti još jednu?
- Da, molim te - rekla sam, istog trena ljutita što sam rekla molim. Trsila sam
se ne zvučati tako službeno. Pružio mi je Colea pa se zaputio u kuhinju. Položila
sam Colea u krilo baš onako kako ga je Christopher držao. To mu je bio jedan od
najdražih položaja. Smiješio mi se kad sam ga pogledala i uzvratila sam mu
osmijeh. Nikad mi ne bi dosadilo gledati njegovo slatko lice.
- Hej, maleni - rekla sam, primivši jednu njegovu ručicu u dlan. Omotao je
prstiće oko mojih i pokušao se povući prema gore.
- Ma-ma-ma-ma... - gugutao je Cole.
Christopher je dojurio iz kuhinje. - Je li to on upravo rekao mama? - pitao je.
Nagnula sam se, a Cole me objema rukama potapšao po obrazima. - Ma-ma-
ma-ma.
Naravno da nije rekao mama. Bio je premali. To su bili samo zvukovi. Ali
zvučalo je kao mama i doći će dan kad će reći mama i misliti na mene. Reći će i
tata. Suze su mi kliznule niz obraze. Pogledala sam Christophera. I on je plakao.
Zvono na vratima prekinulo je taj lijepi trenutak. Pogledala sam sat nad
kaminom: 8:10. Pogledala sam Christophera. Slegnuo je ramenima. - Želiš li da
odem? - pitao je.
- Daj da prvo vidimo tko je - rekla sam. Virnula sam kroza zavjese.
- Tko je? - pitao je Christopher šaptom.
- Piper - rekla sam. - I policija.

SVRŠETAK

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

254