Naslov izvornika/Original Title

Arto Paasilinna
Ulvova myllari
1
Neznanev dolazak
Ubrzo poslije rata pojavio se u selu stranac. Doao je s juga i zvao
se Gunnar Huttunen. Nije se javio u vodnu upravu za povremen posao,
kao to su obino inili lutalice s Juga. Umjesto toga kupio je stari mlin
na brzacima Suukoski,
1
na rijeci Kemi.
2
Kupovina je smatrana
bezumnom, jer je mlin bio izvan pogona jo od tridesetih godina i ve
poprilino propao.
Huttunen je isplatio mlin i uselio se u odaju na gornjemu katu.
Seljaci cijele upe i osobito pripadnici mlinarske udruge, zbog tog su
se dogaaja smijali do suza. Luaci izgleda nisu izumrli, govorili su,
premda je rat pobio tolike...
Prvoga je ljeta Huttunen osposobio stroj za rezanje krovnih
daica, koji je pripadao mlinu. Zatim je dao oglas u Vijesti Sjevera,
gdje je ponudio izradu drvenih krovnih obloga. Tako su od tada
krovovi sjenika i tagljeva po upi prekrivani drvenim daicama iz
Suukoskija. Huttunenove su daice stajale tek sedminu cijene
tvorniki proizvedene, osmoljene krovne ljepenke, a ovu se i onako
nije moglo uvijek dobiti. Jer, Nijemci su spalili cijelu Laponiju,
3
pa je
vladala strahovita nestaica graevinskoga materijala. Trgovac u
upskome sreditu bi kadikad uzimao do est kilograma maslaca, prije
nego bi izvukao jedan jedini smotak osmoljene krovne ljepenke...
Trgovac Tervola
4
je ipak znao neto o trgovini...
Gunnar Huttunen je bio visok skoro metar i devedeset. Imao je
otre smee vlasi i etvrtastu glavu. Ispod visokoga, strmog ela, oi
su bile duboko usaene u lubanju. Lice mu bijae usko, s izraenim
jagodicama, dugim nosom i velikom bradom. Imao je dodue i velike
ui, ali te nisu strale, ve su bile tijesno poloene uz glavu. Po tome se
vidjelo, Gunnar Huttunen je kao dojene bio paljivo polagan na
poinak. Ima li djeak velike ui, mora majka pripaziti, da se ne
okree sam u kolijevci, inae e kasnije kao odrastao mukarac imati
klempave ui nalik jedrima...
Inae je Gunnar Huttunen bio vitak i uspravan. Korak mu je bio
jedan i pol puta dui nego ostalih ljudi, a u snijegu su mu otisci koraka
bili nalik tragu tranja ovjeka uobiajenoga rasta. im bi zasnijeilo,
Huttunen bi si podbrusio skije, toliko duge da su sezale do kinih
lijebova uobiajene kue. Huttunenovi tragovi skija bijahu iroki i
uglavnom ravni, a budui da je bio lagan, kretao se na njima gotovo
uvijek ravnomjerno. Po otiscima skijakih tapova moglo se odmah
prepoznati, to je proao Huttunen...
Nitko nije otkrio, odakle je zapravo Huttunen doao. Jedni su
pripovijedali da potjee iz Ilmajokija, ostali su mislili da je u junu
Laponiju doao iz Satakunte, Laitile ili Kiikoinena.
5
Netko ga je
upitao, zato je potegnuo na Sjever. Na to je mlinar odvratio, na Jugu
mu je izgorio mlin, a pritom mu je i ena smrtno stradala. A osiguranje
mu nije nadoknadilo ni jedno od toga.
- Izgorjeli su istodobno - pojasnio je Gunnar Huttunen i neobino
ledeno pogledao ovjeka koji ga je upitao o tome.
Nakon to je iz pougljenjenih ruevina mlina prikupio kosti svoje
ene i otpremio ih na groblje, prodao je svoje grozno zemljite i pravo
na koritenje vodotoka, te je napustio to podruje. Sreom je ovdje na
Sjeveru naao prihvatljiv mlin, pa premda taj jo ne radi, ipak su
dovoljni prihodi od stroja za obradbu drvene obloge, kako bi
prehranjivali samostojeega mukarca.
Pisarica crkvene opine je ipak mogla izvijestiti, prema unosu u
crkvene knjige, mlinar je neenja. Kako je takvome ovjeku mogla
izgorjeti ena? O tome se u selu nagaalo na dugo i iroko. Istinu o
mlinarovoj prolosti ipak nije nitko otkrio, pa su se napokon ljudi
prestali zanimati za to. Tek su govorili, tamo na Jugu su napokon i
prije ve ene izgorjele ili bile spaljene, pa ih unato tome jo uvijek
ima dovoljno.
U ivotu Gunnara Huttunena nastupala su povremeno duga
razdoblja potitenosti. Tad bi, bez vidljivoga razloga, prekidao posao i
zagledao bi se u daljinu. Njegove su tamne oi pune bola tinjale u
svojim udubinama, a pogled mu je bio probojno otar i istodobno
tuan. Ako bi sugovornika gledao u oi, tad bi mu pogled plamtio i
djelovao uznemiravajue. Tko je razgovarao s Huttunenom tijekom
tih mranih raspoloenja, osjeao bi se nekako tuno i pomalo
nelagodno...
Ali nije mlinar bio uvijek tako turoban! esto bi ak bio vrlo
razuzdan, ak i bez nekoga osobitog povoda. alio se, smijao, bio
raspoloen i svojim je dugim nogama izvodio najsmjenije skokove...
Pucketao bi zglobovima na prstima, mahao rukama, krivio vrat,
beskrajno izluivao ljude, udarao seljake po ramenima, hvalio ih zbog
zelene djeteline, smijao im se u lice, namigivao zadovoljno, pljeskao
rukama...
Tijekom tih Huttunenovih dobrih razdoblja, obiavala se u mlinu
okupljati selska mlade, kako bi sudjelovala u veseljima razuzdanoga
mlinara. Sjedili bi, kao u dobra stara vremena, okupljeni u mlinarovoj
izbi, alili se i zbijali nezgrapne ale. U smirenoj i ugodnoj polutami,
okrueni tajanstvenim predajama staroga mlina, bili su svi radosni i
sretni. Kadikad bi Gunnar, odnosno Kuanari kako su ga zvali domai
ljudi, zapalio na dvoritu ispred mlina veliku vatru, u koju su bacali
strugotine i trijeske, pa bi na njihovome aru pekli ribe iz rijeke Kemi.
Mlinar je bio neuobiajeno obdaren u oponaanju umskih
ivotinja. On bi prikazivao ponaanje najrazliitijih ivotinja, a
promatrai su se kladili, koju je pritom mislio. Tako bi mlinar jednom
zgodom izigravao zeca, drugom leminga
6
ili medvjeda. Pokatkad bi
svojim dugim rukama oponaao lebdenje none sove, da bi potom
zavijao poput vuka. Pritom bi podizao lice prema nebu i jadikovao
toliko nemilo, da se srce paralo, te su se mladi ljudi zastraeno zbijali
blie jedni drugima...
esto bi oponaao i ene ili mukarce iz sela, a promatrai bi
smjesta prepoznali, koga je pritom mislio. Kad bi se Huttunen zgurio i
sklupao, to je od njega zahtijevalo poprilino izvijanja i napora, svi
su znali da predstavlja svojega najblieg susjeda, debeloga seljaka
Viittivaaru.
Bijahu to spomena vrijedne ljetne veeri i noi, ali se kadikad
moralo na njih ekati tjednima, jer bi u meuvremenu Gunnar
Huttunen uvijek iznova utonuo u svoje tiho, sumorno raspoloenje.
Tad se ni jedan od stanovnika sela, bez valjanoga razloga, ne bi
usuivao poi u mlin... A tko bi doao, svoj bi posao zavravao brzo i
bez mnogo buke, jer bi mlinarova potitenost otjerala posjetitelje.
Postupno su te Huttunenove potitenosti postajale sve izraenije i
sve tee. Tad bi bio mrzovoljan, ivci su mu bili napeti, te bi se bez
razloga otresao na ljude. Pokatkad je bio toliko namrgoen i zao, da je
odbijao isporuiti naruene krovne daice. Tek bi osorno zareao:
- Ne, nije jo gotovo...
Kupac je morao otii iz mlina neobavljenoga posla, premda je
pokraj stroja stajala uredno naslagana hrpa svjee izblanjanih
daica...
No za svojih je veselih raspoloenja Huttunen bio nenadmaiv. Tad
bi nalikovao sjajnome cirkuskom umjetniku, a um bi mu radio britko
poput blistave otrice na njegovome stroju za rezanje krovnih
daica... Kretnje su mu bile brze i gipke, a izvedbe toliko
uveseljavajue i zbunjujue, da bi potpuno osvajao svoje promatrae.
Ipak bi se znalo dogoditi, da se usred toga razuzdanog raspoloenja
trgne, prodorno krikne... Tad bi potrao uzdu tronoga i crvotonoga
dovoda za vodu, pa dalje preko rijeke u umu, daleko od ljudi. Buio
bi i lomio po gustiu, probijajui si put. Kad bi se poslije sata ili sata i
pol umoran i sopui vratio k mlinu, mladi bi ljudi potiho odlazili. Kod
kue bi prestraeno priali, ponovno su zapoeli Kunnarijevi teki
dani...
Tako su Gunnara Huttunena poeli smatrati ludim. Huttunenovi
susjedi su znali pripovijedati u selskome sreditu, kako mlinar obiava
nou urlati poput grabeljive zvijeri. To se preteito dogaalo zimi, za
vedrih noi s jakim mrazom. Huttunen bi kadikad urlikao od veeri do
ponoi... U nonoj bi tiini njegovo neutjeno zavijanje tjeralo selske
pse u okolici da mu odgovore. Za takvih bi noi ljudi u selima pokraj
velike rijeke bdjeli, govorei: On je lud, jadni Kuunari... ak i pse jo
navodi, da urlaju nou...
Netko mu mora rei, s tim valja prestati, govorili su neki odluno.
Nije pristojno ni prikladno, da odrastao ovjek zavija poput vuka.
Ipak se nitko nije usuivao takvo neto rei Huttunenu. Susjedi su
se nadali, urazumit e se, te sam prestati...
S vremenom se ovjek navikne na urlanje, govorili su seljaci, koji
su trebali krovnu oblogu. To je dodue suludo, ali daice koje on
izrauje, dobre su i jeftine!
Obeao je osposobiti mlin, govorili sq drugi, oni to su
namjeravali na obali rijeke Kemi posijati itarice. Zato je bolje ako ga
ne srdimo. Inae e ponovno poi na Jug.
2
Poplava
Kad se u proljee poeo otapati snijeg, voda je u rijeci jednom
zgodom toliko narasla, da je tek vlas manjkala, pa da Gunnar
Huttunen ostane bez svojega mlina. Teka je bujica toliko silovito
pritiskala branu povrh mlina, da je nastao proboj irok dva metra.
Krupne su ledene sante poele nadirati kroz procijep. Unitile su
troan dovod za vodu, zdrobile vodno kolo blanjalice i razvalile bi
cijeli mlin, da Huttunen nije uskoio... Potrao je do ustave na stroju
za rezanje krovnih daica i otrgnuo ju, pa je najvei dio bujice jurnuo
mimo mlina u donji tok rijeke.
Za to je vrijeme kroz provaljenu branu neprekidno nadirala voda,
nosei krupne sante. One su se gomilale na zidu mlina, pa je stara
graevina od trupaca pod tlakom nagomilanoga leda doslovce jeala.
Huttunen se pribojavao, teki mlinski kamenovi bi mogli propasti kroz
strop na kolo u prizemlju, pa bi i ono bilo zdrobljeno.
U tim mu okolnostima nije preostalo nita drugo, osim skoiti na
svoju dvokolicu i odjuriti do nekoliko kilometara udaljene selske
trgovine.
Bez daha i okupan znojem, zazvao je trgovca Tervolu, koji je
upravo punio prekrupu u vreicu.
- Smjesta mi prodaj nekoliko naboja eksploziva! - povikao mu je
Huttunen.
U trgovini je bilo nekoliko ena pri uobiajenoj kupovini... One se
strano preplaie oznojenoga mlinara, koji je htio kupiti eksploziv...
Trgovac Tervola, iza svoje vage, zatrai od Huttunena suglasnost za
nabavku i posjedovanje eksplozivnoga materijala. No kad je Huttunen
umjesto toga zaurlao, da e ledene sante zdrobiti mlin na brzacima
Suukoski, ako ih se smjesta ne digne u zrak, trgovac popusti. Prodao
mu je zatraeno, zajedno s klupkom stijenja i punom pregrti upaljaa.
Naboje su strpali u kutiju od ljepenke, koju je Huttunen smjestio na
prtljanik svoje dvokolice. Zatim je najhitnije odjurio na Suukoski,
gdje je voda i dalje rasla, a ledene su sante treskale o poljuljane trupce
staroga mlina...
Trgovac je smjesta zatvorio svoju trgovinu, pa se zajedno sa
enama i on najhitnije uputio za Suukoski, kako bi pratio daljnju
Huttunenovu sudbinu. Ipak je jo brzo nazvao sredite sela,
preporuivi seljanima neka pohitaju promatrati uruavanje
Huttunenovoga mlina.
Ubrzo je iz smjera Suukoskija odjeknuo prvi prasak... Kad su
prispjeli ljudi iz trgovine i sredita sela, te se okupili na strmini povrh
rijeke, grunulo je i drugi put... Krhotine leda i komadi drveta poletjee
u zrak. Ljudi zabranie djeci da prilaze blie. Neki od seljaka koji
prispjee na poprite zbivanja, htjedoe pomoi Huttunenu, pa su mu
dovikivali neka im kae to trebaju initi.
No Huttunen je bio toliko uzbuen i zaposlen, da nije imao
vremena upuivati pomagae. Naoruan pilom i sjekirom, trao je po
rubu jezera prema brani, pa se preko trupaca i gromada leda uspeo na
obalu, gdje je gacao po vodi do nadkoljenica, sve dok se nije dohvatio
vrstoga tla. Tamo je promotrio velike smreke, kao da ih eli sruiti.
- Kunnari je toliko pod parom... - primijeti seljak Viittavaara s
debelim trbuhom - da ni ne stigne urlati.
- Nema ni vremena, izigravati jelena ili medvjeda - primijeti drugi.
I svi su se smijali, ali strametar Portimo,
7
star i razborit ovjek,
naloi ljudima neka se smire.
- Nije primjereno izrugivati se... - napomenuo je - kad je netko u
nevolji.
Huttunen je izabrao jednu visoku smreku, koja se uzdizala uz
samu rijenu obalu. S nekoliko snanih udaraca urezao je u stablo
dubok utor, na strani drveta okrenutoj prema rijeci. Tad je zapoeo
piliti drvo. Promatrai na drugoj obali su nagaali, zato mlinar u
takvoj nevolji iznenadno rui stabla, umjesto da misli na spaavanje
svojega mlina...? Jedan od slugu s crkvenoga imanja, koji se zvao
Launola, primijeti:
- Zaboravio je na svoj mlin i dobio volju za umskim poslom!
Huttunen je to uo na drugoj obali. Obuzeo ga je bijes, te mu
iskoie ile na elu. I ve se htio uspraviti i zaurlati sluzi prikladan
odgovor, ali je ipak nastavio silovito piliti.
Golema smreka se zapone njihati. Huttunen je izvukao pilu iz
zareza, uspravio se i upro sjeivom sjekire o stablo. Silno stablo se
nagne i buno tresne u zapjenjenu rijeku, drobei pod sobom led to
se nakupio ispred nasipa. Mnotvom promatraa proiri se apat... Tek
su sad ljudi spoznali smisao pothvata!
Tjerano navalom vode, kliznulo je stablo smreke do nasipa,
stvorivi time zapreku ledu, koji je nadirao iz gornjega toka rijeke.
Bujica je i dalje nesmetano prodirala ispod stabla, prolazei mimo
zdrobljenoga vodnog kola i stroja za rezanje krovnih daica, ali led
vie nije stizao do mlina. Zabrinjavajue okolnosti time su bile
uklonjene jednim udarcem...
Gunnar Huttunen si je obrisao znoj s ela, pa se preko mosta i kroz
mlin vratio na drugu stranu, gdje je ekalo gledateljstvo.
- Sad zna tono to je umski posao! - zareao je na slugu Launolu.
Ljudi su se zbunjeno okretali. Mukarci okruie Kunnarija, alei
to nisu mogli pomoi dovoljno brzo... I hvalili su ga, koliko se lukavo i
domiljato sjetio pothvata sa smrekovim stablom.
Premda je napeta predstava zavrila, ljudi jo nisu htjeli otii. Ba
naprotiv, tek su sad poeli pristizati oni to su mogli samo sporije
pjeaiti. Na koncu je prispjela pokrupna seljanka Siponen, koja bez
daha upita, to se do tada zbivalo.
Huttunen je pripravio nov naboj...
- to, je li predstava bila prekratka? - upitao je tad glasno. - Tad
emo pak ponuditi jo vie, kako toliko veliko mnotvo ne bi dolazilo
uzalud!
I mlinar zapone izigravati drala... Stao je na jednu nogu,
odravajui ravnoteu na rubu dotoka za vodu, glasao se poput
drala, te istezao vrat kao da u koritu trai abe.
Bolno potreseno, gledateljstvo se poelo razilaziti sa strmine.
Smirivali su Huttunena, poneki su ga grdili, tvrdei da je lud. Jo prije
nego se mnotvo razilo, dohvatio je naboj i zapalio stijenj, te je ovaj
poeo gorjeti uz neugodno itanje. Ljudi poee bjeati. I premda su
reagirali brzo, poneki stigoe napraviti tek nekoliko koraka, prije
nego je prasnulo...! Huttunen je zavitlao potpaljeni naboj u rijeku, gdje
je odmah grunuo s potmulim odjekom. Kia vode i krhotina leda
zasula je obronak, tako da je ljude smoila do koe. Krijetei su
bjeali dalje od rijeke, te su zastali tek na cesti, odakle su uzvraali
bijesnim kletvama...
3
Savjetnica
Jedva se visoka voda povukla, a Huttunen je ve popravio tetu
nastalu na njegovome mlinu. U pilani je naruio tri tovara grae. Bilo
je tu greda, mosnica i dasaka. Kod trgovca Tervole kupio je dvije
kutije klinova. U jednoj su bili nazupani, u drugoj oni od deset
centimetara. Zatim je pozvao tri nezaposlena seljana da zabijaju kolje
u provaljeni nasip. Poslije nekoliko dana moglo se ponovno upravljati
protokom vode u dovodu do mlina, zahvaljujui zaporu ugraenom u
popravljenu branu. Huttunen je isplatio ljude, pa je zatim uredio
jezero iznad brane. Dio izmeu brane i vodnoga kola stroja za rezanje
daica obnovio je potpuno. Pritom je utroio tovar i pol mosnica od
deset centimetara.
Nastupili su lijepi, ljetni dani. Vrijeme je bilo vjetrovito i blago, a
mlinarovo raspoloenje odlino. Huttunen je bio spretan ovjek... I
uivao je u tesarskome poslu. Popravci su ga toliko zaokupili, da je
jedva odvajao vrijeme za spavanje. Ujutro bi se pojavio vani ve oko
etiri ili pet sati, te bi obilazio jezero povrh brane. Dok ne bi svanulo
rezao bi grede i mosnice u potrebne komade, pa bi na kratko otiao u
mlin. Tamo bi si skuhao kavu, ali bi se ubrzo vratio poslu. Za
najtoplijega podnevnog razdoblja, povukao bi se na dva-tri sata u
svoju odaju u mlinu. Prilegao bi i esto pritom zaspao, kako bi se
popodne probudio ponovno bodar i pun radnoga poleta. im bi neto
pojeo, hitao bi do jezera. I sve do nailaska noi, oko mlina na brzacima
Suukoski tutnjali su udarci sjekire i bata.
Po selu se govorilo, Kunnari je lud na dva naina. Ponajprije glede
svojega uma, a zatim i to se tie odnosa prema poslu.
Poslije tjedna i pol jezero je bilo popravljeno i zabrtvljeno.
Huttunen je na gornjoj ustavi otvorio put vodi u dovod prema mlinu,
kako bi stigla kamo treba te pokretala mlin i stroj za rezanje. Zatim se
Huttunen prihvatio popravljanja vodnoga kola na stroju za izradu
daanih ploica. Lopatice je morao potpuno obnoviti, jer su i onako
ve bile trone. No osovina je ipak bila uporabljiva, kao to je to
mlinar utvrdio. Izmijeni li leajeve, sve e biti ispravno.
Huttunen se svukao u gae i zagazio u rijeku, kako bi vodno kolo
postavio na mjesto. Upravo je tad u mlin prispio draestan gost.
Tonije, goa...
Na pristupnom se mostu pojavila jedna ena... Bila je oko tridesete,
a djelovala je svjee i rascvjetano. Odjevena u laganu ljetnu haljinu s
cvjetnim uzorkom, oko glave je imala svezan svijetao rubac. Bila je
privlana i skladnih oblina, no glas joj je bio njean kao u djevojke.
Tako mlinar, kroz huanje vodopada, nije uo kad ga je zazvala...
- Gospodine Huttunen! - dovikivala je. - Gospodine Huttunen!
Ona je promatrala gotovo nagoga mukarca, koji se muio u rijeci.
Vitak i ilav mlinar se borio protiv studene vode i zagriljivo
pokuavao smjestiti kota na njegovo mjesto. Ali osovina jednostavno
nije htjela u rukavac... Tlak vode bio je prejak. Upinjui svim snagama,
uspjelo mu je napokon usaditi velik kota. Pustio ga je, pa lopatice
smjesta zagrabie vodu, a kota se pokrene. Prvo polagano, pa zatim
sve bre i bre. Huttunen odstupi korak, promotri kota i zakljui:
- Ipak si shvatio, prokletstvo!
Nakon to je obuzdao vodu, zauje jasan enski glas...
- Gospodine Huttunen! - dozivao ga je.
Mlinar se okrene u smjeru odakle je dolazio poziv. I ugleda, lijepa
ena stoji na mostu. Skinula je rubac s glave i dozivala ga mahanjem.
Imala je prirodno kovravu plavu kosu, te je doista izgledala
draesno, dok je tako stajala na mostu, izloena suncu i vjetru.
Huttunen ju je promatrao odozdol iz rijeke, te utvrdi da ima snane
none listove i vrste zglobove. Mogao joj je ak vidjeti i gaice, ispod
uzleprane haljine, zajedno s arapama na av i podvezicama... Ona
nije zapaala, koliko se izlagala pogledu... Ili se pak nije stidjela
pokazati svoje nadkoljenice i bedra. Huttunen se probije kroz vodu,
dograbi svoje stvari s mosta i brzo se odjene. ena je prila blie,
okrenula s k njemu i pruila mu ruku...
- Ja sam savjetnica u poljoprivrednoj udruzi, Sanelma Kayramo.
8
- Jako mi je drago - istisne Huttunen.
- Ja sam ovdje nova savjetnica - pojasni ena. - Obilazim svaku
kuu, ak i ako obitelji nemaju djece. Do sada sam ve bila u ezdeset
kua, ali to je jo daleko od onoga to moram obii.
Savjetnica u udruzi? to jedna savjetnica poljoprivredne udruge
trai u mlinu?
- Seljanka Viittivaara sa susjednoga imanja mi je rekla - pojasni
Sanelma Kayramo - kako ovdje stanujete sami. I tako sam odluila
doi i k vama. Jer, i samac moe zasaditi povre.
I savjetnica iz poljoprivredne udruge zapone ustro izlagati svoju
zamisao. Sadnja povra u pokrajini, kako ree, najbolje je to se moe
zamisliti. Time se pribavlja izvrsnu dodatnu hranu, dobiva vitamine i
temeljne tvari. Ve i povrtnjak od pedesetak etvornih metara donosi,
dakako ako ga se valjano njeguje, prinos koji manju obitelj zbirnjava
svakakvim zdravim i osvjeavajuim urodom za zimu. Treba se tek
odluno prihvatiti posla i ispravno raditi. To se doista isplati!
- Da, gospodine Huttunen... - zakljuila je. - Ne bismo li i vama
uredili zgodan mali povrtnjak? Povre je u dananje doba toliko
privlano, da uope nije sramota, ako ga ak i neki mukarac sadi i
jede.
Huttunen otkloni ponudu...
- Ja sam samac - rekao je. - Meni je dovoljno, ako s vremena na
vrijeme kod susjeda kupim vreu repe, ako je ba pokatkad poelim.
- Uope ne dolazi u obzir! - odluno ga presijee posjetiteljica. -
Smjesta emo se prihvatiti toga. Dat u vam neto sjemena, za
poetak. Potraimo odmah i prikladno mjesto za budui povrtnjak. Od
svih onih koji se odluie saditi povre, nitko jo nije poalio.
Huttunen pokua s posljednjim prizivom...
- Ali, ja sam... - rekao je neodluno. - Ja sam pomalo luckast. Zar
vam to nisu rekli u selu, gospoice?
Savjetnica iz udruge omalovaavajui odmahne rubcem, kao da je
cijeli ivot imala posla upravo s poremeenima duhom. Odluno
uhvati mlinara za ruku i povede ga prema ulazu u mlin. Tamo je po
zraku ocrtala mee buduega povrtnjaka. Mlinar je oima slijedio
kretnje njenih ruku... Zemljite kao da je prebogato odmjeravala, pa je
potresao glavom. Savjetnica iz udruge tad malo smanji zamiljenu
povrinu, pa je sve sad izgledalo odlueno. Posjetiteljica tad odlomi
etiri brezove grane, s kojima je obiljeila uglove odabranoga
zemljita.
- Za ovjeka vae veliine ovakav komad nipoto nije prevelik -
rekla je i donijela torbu za spise s prtljanika svoje dvokolice. Sjela je
zatim u travu i iz torbe izvukla mnotvo spisa, koje je rairila ispred
sebe. Vjetar ih je raznio uokolo, pa ih je Huttunen ponovno prikupio.
inilo mu se to udesnim i usreujuim... Dok je savjetnici uruivao
prikupljene papire, nasmijeila se draesno i zahvalila mu. Mlinar se
toliko razveselio, da bi najradije zaurlao od silne sree... I nije mnogo
manjkalo, pa da to i uini! Ali se svladao. Bilo je primjereno, ponaati
se pred takvom enom prirodno, barem na poetku.
Savjetnica je upisala mlinara Gunnara Huttunena kao lana
poljoprivredne udruge. Zatim je narisala tlocrt vrta i na njemu
pribiljeila imena sadnica koje treba rasporediti. Cikla, mrkva,
broskva, graak, luk, zainske biljke... Htjela mu je preporuiti i rano
proljetno zelje, ali je to ipak prekriila, jer u selu nije bilo sadnica.
- Moda bismo se za prvu ruku trebali zadovoljiti s jednostavnim
vrstama - odlui ona. - S porastom iskustva moemo tada proiriti
budui izbor.
Uruila je zatim Huttunenu nekoliko vreica sa sjemenom, koje je
namjeravala naplatiti tek kod svojega idueg posjeta.
- Moramo prvo vidjeti, hoe li izniknuti... - pojasnila je. - Ali sam
sigurna, gospodine Huttunen, ubrzo ete doivjeti udo novoga
nastanka i rasta.
Huttunen izrazi dvojbu glede svojega uspjeha pri bavljenju
povrtlarstvom.
- Nikad se ranije nisam time bavio - pojasnio je, neodluno.
Savjetnica je tu okolnost smatrala potpuno nebitnom, pa mu je
umjesto toga odrala predavanje o pravilnoj sadnji biljaka. Navela mu
je tone naputke, kako treba obraditi zemlju i pognojiti ju, koji je
najpodesniji razmak izmeu gredica za pojedine vrste, te koliko gusto
i duboko treba smjestiti sjeme u zemlju, da bi sve dobro uspjelo...
Ubrzo je Huttunen stekao dojam, kako je povrtlarstvo najugodnije
zanimanje i jo osobito prikladno upravo za njega, jer tijekom cijeloga
ljeta u mlinu i onako nee imati posla. Obeao je odmah se baciti na
posao, te je bez odlaganja donio motiku i lopatu iz ostave.
Savjetnica je promatrala kako taj visok ovjek zabija lopatu u tlo i
izbacuje velike grude zemlje, kako bi ih okrenuo i bacio natrag u
nastalu rupu. Prignula se, kako bi opipala zemlju, pa ju je protrljala
izmeu prstiju i onjuila.
- Boljega zemljita za povrtnjak nema nigdje - rekla je zatim
pohvalno.
Budui da si je zaprljala ruke, potri Huttunen u mlin i donese
cinano vedro, pa zagrabi u njega vode, kako bi je odnio savjetnici.
- Ah, to ipak nije bilo potrebno - ree ona, porumenjevi, dok si je
ispirala dlanove. - Hlae su vam se namoile sve do koljena, to uope
ne mogu ispraviti...
to me briga za moje hlae, pomisli Huttunen sretno. Glavno da
je savjetnica zadovoljna... I poeo je s tolikim arom zabijati lopatu i
prevrtati zemlju, te je nastali trag bio nalik brazdi koju za sobom
ostavlja plug u koji je upeta volovska zaprega...
Savjetnica potrpa svoje papire natrag u torbu, dogura svoju
dvokolicu i na rastanku prui Huttunenu ruku.
- Iskrsnu li kakve neprilike - uputila ga je - javite mi se odmah.
Stanujem kod Siponenovih, u podkrovlju. Ne trebate se bojati, upravo
se sad na poetku moe pojaviti neka pojedinost, koju sam nepanjom
zaboravila napomenuti.
Zatim si je svezala svoj svijetao rubac oko zlatnih vlasi, objesila
torbu za spise na upravlja i uspela se na sedlo. Njena skladno
zaobljena pozadina potpuno prekrije sjedalo... Lagana haljina leprala
je na vjetru, dok se vozila niz obronak ispod mlina...
U umi je zastala, okrenula se prema mlinu i uzdahnula
zamiljeno...
- Oh, moj Boe... - proaptala je.
Uzbueni Huttunen nije znao, to bi inio, nakon to je savjetnica
otila. Kopati povrtnjak mu se sad vie nije inilo toliko hitnim kao
netom ranije. Nemirno je poao u svoj mlin i naslonio se na kamenove
za mljevenje krupice... Trljao si je dlanove, zatvorio oi i u mislima se
vraao svojoj posjetiteljici. No iznenadno se napeo, istrao napolje, pa
ispod brane skoio u maticu i zaronio u studenu vodu do vrata... Kad
se ponovno uspeo na obalu, tijelo mu je pomalo drhtalo, ali je opet bio
miran.
Poao je u svoju izbu, pogledao kroz prozor na glavnu cestu i
zajadao tihim glasom... Ali nije zaurlao, kao pokatkad zimi.
Jo je iste veeri okopao iskolen dio zemljita, a kad se spustila
no dovezao je i tovar gnoja. Grabljama je razvukao i utisnuo gnoj u
zemlju, te posijao sjeme, to ga je dobio od savjetnice. U svitanje je jo
navodnio povrtnjak, prije nego je napokon poao spavati.
Sretan, Huttunen legne na poinak. Sad je posjedovao svoj vlastit,
malen povrtnjak u sklopu udruge. To je znailo, draesna savjetnica
e sa svojom dvokolicom, prije ili kasnije, ponovno navratiti k njemu...
4
Mlinsko kolo se ponovno vrti
Tijekom dana koji uslijedie, nastavio je Huttunen odklanjati tetu
prouzroenu poplavom. Popravljao je dovod izmeu mlina i stroja za
rezanje daica. Mjestimice je trebao obnoviti tek po mosnicu ili dvije.
Zatim je ugradio vie trupaca ispod zagata, jer su stari na mnogo
mjesta bili ve troni. Naime, kad bi stao na rub dovoda i malo
potresao, zapoela bi se vodosprema smjesta njihati i proputati vodu,
a to je smanjivalo dotok i time snagu vodnoga kola.
Poslije pet dana Huttunen izvede pokus. Zatvorio je ustavu, koja je
putala vodu prema vodnome kolu stroja za rezanje daica, tako da
je svu vodu iz dovoda usmjerio u pokretako kolo mlinskoga
postrojenja. Ovo se poelo vrtjeti, najprije polagano, pa sve bre i
bre. Nakon to se Huttunen uvjerio, da se stroj okree ravnomjerno,
te na njegove lopatice pristie dovoljno vode, popeo se gore na most i
uao u mlin. Tamo je sve vee osovine i leajeve podmazao
kolomau. Na bezbroj mjesta nakapao je strojnoga ulja, sluei se
mazalicom s dugim kljunom. Nakon to je namastio pokretne dijelove,
uzeo je plosnatu lopaticu od jasikovine, s kojom je obod pogonskoga
kotaa glavne osovine namazao posebnom smolom za remenje. Kad bi
lopaticu vrsto pritisnuo o bubanj koji se okretao, mogao je smolu
dobro razmazati. Nakon toga je nasmolio i remenice na osovinama
gornjih kamenova. Tad je napokon nabacio pogonski remen oko
bubnja. Uinio je to jednim potezom, tako da remen nije mogao
skliznuti. irok remen se njihao u skladu s okretanjem glavne osovine,
te je pokrenuo teak gornji kamen mlinskoga ureaja, koji je trljao
nepokretan donji kamen. Da je Huttunen ubacio nekoliko pregrti ita
u otvor, ubrzo bi u nosu osjetio miris svjee smljevenoga brana...
Mlin je sad radio. Kamenovi su muklo tutnjali, pogonski je remen
pljeskao, brojne su osovine lupale, a cijela je zgrada podrhtavala.
Dolje u pogonskom odjelu hualo je vodno kolo, okretano snagom
vode iz dovoda.
Huttunen je jo prebacio remen s pogonskoga kotaa za mljevenje
brana na onaj za drobljenje krupice, kako bi i njega iskuao. I sad je
takoer mlin radio besprijekorno...
Mlinar se osloni na rub praznoga sanduka za brano, zatvori oi i
pone oslukivati poznate zvuke mlina koji radi. Lice mu bijae mirno,
te nije pokazivalo ni znake uobiajene ustrine, niti tragove
potitenosti.
Dugo je ostavio mlin da radi na prazno, prije nego je zatvorio
dovod vode prema kolu. Ono se vrtjelo sve sporije i sporije, sve dok se
nije sasvim zaustavilo. U mlinu ponovno zavlada mir, te se jedino dolje
s rijeke moglo uti tiho mrmorenje vode.
Sljedeega dana ode Huttunen u trgovinu, kako bi najavio da
ponovno prima ito na meljavu. Dakako, ako netko eli dati samljeti
svoje preostale itarice.
Trgovac Tevola pogleda mlinara poprijeko.
- Za eksploziv sam morao ja preuzeti odgovornost, kad je doao
redarstvenik i upitao ima li odobrenje - rekao je Huttunenu. - Drugi
put nee od mene dobiti naboje na crno, ovakav smijean, kakav jesi.
Huttunen proeta trgovinom, kao da nije uo trgovev prijekor. Iz
pretinca uzme staklenku svijetloga piva, pa zapali i cigaretu. Ba je
odgovoralo, to je kutija sad bila prazna, pa Huttunen na poleini
napie da je mlin na Suukoskiju opet ureen, te se moe donositi ito
na meljavu. U vratima trgovine nae stari avli za pribadanje, te s
njim privrsti svoju obavijest.
- Kako si samo mogao posljednji naboj baciti u rijeku, izravno
ispred okupljenih ljudi? - nastavi trgovac srdito.
Upravo je uiteljevoj eni punio vreicu suenim voem. Huttunen
odloi praznu pivsku staklenku natrag u pretinac, te dobaci nekoliko
novia na pult. Trgovac ispitivaki pogleda na vagu, te nastavi
jadikovati.
- U selu kau, trebalo bi te odvesti i predati na lijeenje.
Huttunen se naglo okrene i pogleda trgovca izravno u oi.
- Reci, Tervola... - zapita - koji moe biti razlog, to kod mene ne
nie crna repa? Zemlja je ve crna od obilnoga zalijevanja, ali se do
sada nita ne moe ni vidjeti ni uti.
- Ne radi se ovdje o crnoj repi...! - zarei trgovac. - Naa ki tri ve
drugo ljeto k tebi u mlin...
Zar je to nain, da se djeca do kasno u no motaju uokolo, a k tomu
jo zalaze i jednome luaku?
Huttunen poloi aku na vagu, te pritisne zdjelicu prema dolje.
- Tono deset kilograma - ree. - Dodaj jo utega.
Huttunen i osobno dometne nekoliko utega, pa ponovno pritisne.
Kazaljka vage ponovno poskoi do kraja.
- Ruka sad tei tono petnaest kilograma - napomene mlinar.
Trgovac pokua odgurnuti Huttunenovu ruku s vage. Vreica se
prevrne, a osueni kolutovi jabuka rasue se po podu. Uiteljeva se
ena povue u stranji dio trgovine... Huttunen dograbi vagu i iznese
ju van. U prolazu zubima otrgne svoju obavijest s vrata. Vani smjesti
trgovevu vagu u vedro na zdencu s polugom, pa ju oprezno pone
sputati u dubinu. Trgovac Tervola izae pred zgradu...
- E, sad si svoje odigrao!!! - doviknuo je Huttunenu. - Takvo neto
spada u ludnicu! I to smjesta!!! Ova je trgovina od sada za tebe
zatvorena, Huttunen!
Mlinar poe u selo. Usput je mozgao, kako se to moglo dogoditi...
Bio je alostan, no oraspoloio se mislei na vagu, koja je sad poivala
na dnu zdenca. Osim toga, zdenac s polugom je takoer bio svojevrsna
vaga, samo to je uteg bila voda. Zaustavio se na groblju. Na ulaznim
vratnicama bilo je zabijeno nekoliko avlia od ranijih obavijesti i
oglasa. Tamo je uvrstio svoju obavijest, koju je donio u zubima.
Na poleini kutije od cigareta moglo se proitati:
Mlin na Suukoskiju se ponovno okree.
Huttunen.
Poslije toga je poao u selsku kavanu. Popio je staklenku laganoga
piva. Uokolo je sjedilo mnotvo ljudi iz svih krajeva upe, pa je ustao i
objavio:
- Recite dalje, tko ima itarica, moe ih donijeti u Suukoski.
Zatim je ispraznio svoju staklenku i poao. Na vratima se jo
okrenuo.
- Ali ne primam vlano. To ne meljem ak ni za krmivo. Samo mi
truje mlin.
Ispred Siponenovoga imanja mlinar uspori korake, zirkajui
prema prozorima u podkrovlju, kako bi utvrdio je li savjetnica iz
udruge kod kue. Zatim pone pogledom traiti njenu modru
dvokolicu... Nigdje ju nije mogao vidjeti. Dakle, obilazila je sela...
Savjetovala je djecu o obraivanju povrtnjaka i seljankama dijelila
naputke za pripravljanje povra. Huttunen osjeti ljubomoru, pri
pomisli kako u tom trenutku draesna savjetnica pouava zlovoljne
balavce o uzgoju crne repe ili debelim seljankama daje savjete o
obrezivanju salate.
Huttunen pomisli na svoj vlastiti nasad, s kojim je ulanjen u
udrugu. Za njega savjetnica nije imala vremena... Mogla je barem
navratiti i pogledati, kako je marljivo obradio zemlju, kako ju je
pognojio i zasijao! Tono prema naputcima!
Zar si je s njim priutila alu, time to je odrasloga ovjeka navela
da se bavi djejim poslom? I u ovoj su mu se upi ve podrugivali,
nazivali ga ludim mravkom i neotesancem... Zar se i ona morala
pridruiti istome zboru...? Ta mu se pomisao uini krajnje mrskom i
mranom. Gunnar Huttunen se okrene od Siponenovoga doma.
Ostatak puta do kue preao je bijesno, treim korakom.
Vraajui se iz trgovine, naila je uiteljeva ena, vozei se na
dvokolici. Ugledavi ga kako tri prema njoj, sila je i oslobodila mu
prolaz...
Huttunen zastane ispred mlina, te je promatrao svoj povrtnjak.
Leao je ispred njega crn i beivotan. Djelovao je naputeno, zakljui.
Njegov je povrtnjak napustila savjetnica iz udruge. I on je osobno
osjeao, kao da je jednako tako naputen. alosno je poao u svoju
odaju na gornjemu katu, odbacio gumene izme s nogu i bacio se na
leaj... Prije toga nije nita pojeo. Nekoliko je sati teko uzdisao, prije
nego je usnuo. Spavao je vrlo nemirno, muen smuenim i tekim
snovima.
5
Jutarnji posjet s posljedicama
Kad se mlinar probudio, pred jutro, pogleda na svoju depnu uru.
Pokazivala je etvrti sat...
Bila je to izvrsna ura, s kuitem od pravoga elika. Huttunen ju je
tijekom primirja kupio u Riihimakiju,
9
od jednoga preplanulog
njemakog narednika u prolazu. Taj je prisegao, sat je trajan i
vodootporan. Tijekom godina se ta tvrdnja pokazala ispravnom.
Jednom se zgodom Huttunen u mukome drutvu okladio da je ura
otporna na vodu. Uzeo ju je u usta, no ona je i dalje valjano radila. A
isto tako i kad je poao u saunu te u njoj ostao dulje od jednoga sata, a
ak je i dvaput zaronio u jezero. Pritom je sat neprestance drao u
ustima. U jezero je zaronio do dna, gdje je ostao nepomino leati,
oslukujui radi li ura i dalje. Njeno se kuckanje moglo dobro uti pod
vodom, jer je tu vladao vei tlak nego u sauni. Kuckanje mu je
odjekivalo cijelom glavom... Kad je Huttunen poslije pokusa izvadio
uru iz usta i obrisao ju, moglo se utvrditi kako radi jednako kao da je
sve vrijeme bila u suhome depu. Na njoj se nije moglo utvrditi ni
najmanje oteenje. Sad je pokazivala etiri...
Navio je uru, a zatim mu misli odlutae do savjetnice iz udruge.
Prisjetio se da ga je pozvala, neka joj se javi u bilo koje doba, iskrsnu li
s povrtnjakom neke nevolje.
Ako bi sad doista poao onamo, da bi popriao o nevoljama sa
sadnicama? Prosudi kako ima dobar razlog za posjet... Sjeme je
povjerio zemlji jo prije est dana, a do sada se nije nita pojavilo iz
zemlje. Mogao je upitati, dakle, nije li sjeme moda od prethodne
godine? Za nudu bi mogao zatraiti novo, bolje sjeme... Na koncu
zakljui, kako ima zadovoljavajuu, skoro slubenu zamolbu. Nitko ne
bi smio neto nalaziti u tome, ako sad posjeti savjetnicu...
Huttunen ispije pola zaimae studene vode, pa se dvokolicom
odveze do Siponenovoga imanja...
Selo je izgledalo neuobiajeno naputeno... Na panjacima nije bilo
stoke, nitko nije radio po poljima... Jedino su pjevale ptice, koje je
probudilo rano ljetno jutro. A pospani su psi lajali lijeno, dok se
Huttunen vozio mimo pojedinih imanja. Dim se nije dizao iz dimnjaka,
ljudi su jo spavali.
Siponenov je pas poprilino zabuio, kad je Huttunen uao u
dvorite. Kuna vrata nisu bila zakraunata, pa mlinar stupi u
boravinu odaju. Zavjese su bile navuene, te je posvuda vladala
tiina.
- ...dan! - ree Huttunen.
Prvi se probudio sluga Launola. Sa svojega drvenog leaja iza pei,
pospano-zaueno je uzvratio pozdrav. Na vratima spavae sobe
pojavi se domain, zijevajui. Taj je pomalo podsjeao na slona, onako
malen, star i kratkovidan. Priao je Huttunenu blizu, pogledao prema
gore, pa prepoznavi gosta ponudi mu neka sjedne. Iza svojega mua
ukae se na vratima spavaonice i seljanka, niska i strahovito debela
ena. Bila je toliko debela da joj noge nisu mogle stati u sare na
izmama... izme koje je obuvala pri odlasku u talu, morala je
razrezivati do polovice sara.
- Dobro jutro - rekla je, te pogledala na zidnu uru. - Zar se u mlinu
ponovno neto dogodilo, kad dolazi usred noi, Kunnari?
Huttunen sjedne za stol, pripali si cigaretu i ponudi Siponenu. Ovaj
se upravo uvlaio u hlae.
- Sve je u redu, hvala na pitanju - odvrati mlinar. - Tek sam tako
naiao, dugo nisam dolazio k vama.
Domain sjedne suelice Huttunenu, puei svoju cigaretu to ju je
prije toga utaknuo u nastavak. Prigne se preko stola i pogleda mlinara
iz blizine, ravno u oi, ali ne ree nita. Launola izae van iz kue i
nestane iza ugla. Zatim se vrati i, budui da mu nitko nita ne ree,
legne na svoj drveni leaj i okrene nazonima lea. Ubrzo je zapoeo
hrkati.
- Je li savjetnica iz udruge kod kue? - upita napokon Huttunen.
- Zasigurno spava gore... - izjavi seljak i pokae u smjeru stuba.
Huttunen stisne svoju cigaretu u pepeljaru i uspne se do
podkrovlja. Seljak i seljanka pogledaju jedno drugo i zapanjeni ostanu
sjediti. uli su teke mlinarove korake po stubama, a zatim snaan
tutanj, kad je gore udario glavom o stropnu gredu. Ubrzo se zaulo i
kucanje, pa odgovor enskoga glasa. Zatim su se vrata otvorila i
zatvorila. Seljanka se ugura pred stube, kako bi oslukivala to gore
govore. Ali je udaljenost bila prevelika.
- Poi malo prema gore - zapsie joj mu u uho. - Tad e uti
bolje, ali pripazi da stube ne zakripe. No hajde, kreni i zatim me
izvijesti. Ta pripazi! Gospode Boe, ova je ena toliko debela, da se
cijela kua ljulja pod njom.
Pospana i zbunjena savjetnica je primila Huttunena u spavaici.
Stajao je prignut u malenoj izbi s kosim stropom, drei u jednoj ruci
svoju kapu, dok je drugu pruao savjetnici u znak pozdrava.
- Dobro jutro, gospoice savjetnice... - oslovi ju mlinar. - Oprostite
to dolazim u ovo doba, ali sam mislio, barem u vas zatei kod kue.
Kao to sam uo, od jutra do veeri kruite upom radi davanja
savjeta.
- Da, svakako - potvrdi ona. - Koje je doba? Jo nije ni pet...
- Nadam se, da vas nisam probudio... - uplaeno primijeti Huttunen.
- Nita zato... Ta sjednite, kako ne biste morali stajati prignuti.
Strop je vrlo nizak... Vie i vee sobe su skupe.
- Soba je lijepa... - pohvali Huttunen. - Naa tamo prijeko u mlinu
nema ak ni zavjese... Mislim dakako na sobu... U mlinu ba i ne
nedostaju.
Huttunen sjedne na malen tronoac pokraj pei. Htio je izvui
cigaretu, ali odustane. U sobi jedne ene, nije dolikovalo puiti.
Savjetnica sjedne na rub postelje i ukloni si razbaruene uvojke s
ela. Izgledala je draesno poslije spavanja... Njena bujna prsa su se
jasno ocrtavala ispod spavaice, a izrez oko vrata otkrivao je udolinu
izmeu dojki. Huttunen se teko suzdravao da ne zuri tamo.
- Svakoga sam dana iekivao... - zapone otegnuto - hoete li doi
do mlina. Povrtnjak s nasadom sam odmah dovrio, upravo kako
obeah. Mogli ste ga doi pogledati...
Sanelma Kayramo se nasmije uznemireno.
- Htjela sam doi drugi tjedan...
- Meni je vrijeme bilo toliko dugo... Osim toga, sjeme nije isklijalo.
- To i nije bilo mogue - pobrza odvratiti savjetnica.
- Ta tek je zasijano, prije nekoliko dana. Ne smijete biti previe
nestrpljivi. Gospodine Huttunen, moete se smireno vratiti svojemu
mlinu. Povre e narasti, kad mu doe vrijeme.
- Moram li doista odmah poi? - upita Huttunen razoarano.
Nije mu se ba ilo...
- Navratit u odmah sljedeega tjedna - obea savjetnica. - I
pogledat u va povrtnjak. Sad je vrijeme neprikladno za posjet, ja
sam ovdje podstanarka... Seljanka je stroga ena, premda je toliko
debela.
Huttunen se upusti u nov pokuaj...
- A ako bih jo pola sata ovdje sjedio sasvim mirno?
- Pokuajte ipak shvatiti, gospodine Huttunen...
- Tek sam mislio, navratit u u prolazu... - pojasni mlinar. - Vi ste
rekli, mogu doi u svako doba, ako se pojave nevolje.
Savjetnica je bila zbunjena. Rado bi ostavila mlinara neka sjedi
tamo uz pe, toga privlanog i neobinog mukarca... Ali to je, dakako,
bilo krajnje nedolino. Smijeno, ali uope se nije bojala toga
neobinog ovjeka, kojega su mnogi smatrali duevno bolesnim. Ali ga
je na neki nain morala potaknuti da ode, posjet se jednostavno nije
smio dalje otezati. to e misliti dolje u kui, ako mlinar jo ostane...
- Mogli bismo se nai tijekom mojega radnog vremena - napomene
savjetnica. - to se mene tie, u trgovini ili kavani, sasvim sluajno... Ili
negdje u umi... Ali ne ovdje, u ovo doba.
- Tad moram ipak poi... - zakljui Huttunen, razoarano.
Uzdahne teko, navue kapu i za rastanak prui savjetnici ruku.
Sanelma Kayramo je bila sigurna, jadnik je zaljubljen u nju, jer ju je u
trenutku rastanka gledao toliko tuno...
- Ugodan vam dan, Huttunen - rekla mu je. - Srest emo se uskoro,
pod boljim okolnostima.
Huttunenova se alost malo ublai. vrstim stiskom dograbi kvaku
i uljudno se nakloni. Tad odluno otvori vrata...
Vratno krilo pljesne o neto veliko i meko. Na stubitu odjekne
divlje urlanje i teak tropot. Seljanka se dovukla sve do podkrovlja,
kako bi prislukivala razgovor izmeu mlinara i savjetnice. Kad su se
vrata otvorila, svom su je silinom udarila po uhu i odbacila niz strme
stube... Sreom je seljanka bila debela poput bave... Tako se tek
skotrljala niz stube, a dolje ju je doekao seljak. Iz uha joj je tekla krv,
a krijetala je toliko da su zveckala stakla na trijemu.
Sluga Launola doleti iza pei. Huttunen sie niz stube, a slijedila ga
je savjetnica. Seljanka je leala na podu i jadikovala. Siponen bijesno
pogleda Huttunena i otrese se na njega:
- To je prokleta svinjarija! Usred noi navraati u kuu
miroljubivim ljudima i ubiti seljanku!
- Nije jo mrtva - primijeti sluga. - Moramo je odnijeti u postelju.
Sjedinjenim snagama odvukoe seljanku u spavau odaju i
podignue ju na postelju. Kad su s tim bili gotovi, Huttunen napusti
kuu. Skoio je na svoju dvokolicu i hitro se odvezao iz dvorita.
Seljak je pak izaao za njim na trijem i vikao:
- Ostane li moja stara uzeta, ti e platiti njegovanje, Kunnari! S tim
u ii sve do suda!
6
Obeanje
Punih tjedan dana zurio je Huttunen u svoj pust povrtnjak. I nije se
usuivao, otii u selo... Tad je tunoj usamljenosti doao kraj.
Savjetnica iz udruge veselo se dovezla na svojoj dvokolici, pozdravila
ga ljubazno i smjesta poela s njim razgovarati o povrtnjaku.
Salata je upravo pokazala prve izdanke. Ubrzo e niknuti i crna
repa, uvjeravala ga je. Naplatila je novac za sjeme, koje je ostavila pri
prvome posjetu, te ga uputila kako treba rahliti zemlju i njegovati
biljke.
- Skrb i briljivost su A i O
10
u svemu - utuvljivala mu je odluno.
Sretan, Huttunen skuha kavu i uz to ponudi perece.
Kad je bilo raieno sve glede povrtnjaka, Sanelma Kayramo
usmjeri razgovor na mlinarov posjet k njoj.
- Zapravo sam dola - zapone ona - kako bih s vama
porazgovarala o dogaaju onoga jutra...
- Neu vie dolaziti k vama - obea Huttunen posramljeno.
- Ve je i taj prvi put bilo previe... - odvrati savjetnica iz udruge. -
Seljanka Siponen lei jo uvijek u postelji, te nije ba voljna ustati. Da,
ak vie ni ne skrbi za kravlju staju. Siponen je pozvao opinskoga
lijenika, kako bi mu pregledao enu...
Pogledala ga je, a mlinar pogne glavu.
- Lijenik Ervinen ju je pregledao sa svih strana - nastavi
savjetnica. - Pritom je moralo pomagati vie ljudi, kako bi ju okrenuli,
jer je toliko debela. Naloio je, neka joj ispiru uho, te je unutra
smjestio komad tkanice. Tamo je zasigurno neto ozlijeeno, jer ju je
kvaka pogodila upravo na to mjesto. Lijenik je tad dozivao u uho i
rekao, sluh joj je jo ouvan, premda se pravi gluhom. Jakom joj je
depnom svjetiljkom posvijetlio u oko, sasvim iz blizine, te iznenadno
povikao u bolesno uho. Tad je vidio da joj se zjenica promijenila, pa
nedvojbeno jo uvijek uje. No seljak to nije povjerovao. Tad smo joj
svi vikali u uho i gledali joj u oko, ali se ona pretvarala i hinila kao da
ne zamjeuje ba nita. Siponen je rekao, sad je njegova stara izgubila
jo i sluh, pa e to biti Kunnariju skupa ala...
Huttunen molbeno pogleda savjetnicu, nadajui se, time je loim
vijestima doao kraj...
- Lijenik Ervinen je izjavio - ipak nastavi ona - kako bi seljanka
trebala ustati i prihvatiti se svojega posla. No ona je tvrdila, udovi su
joj nepokretni. Odluila je, izgleda, biti uzetom. Jo je rekla, do kraja
ivota vie nee moi ustati iz postelje. To je njena vrsta volja i
odluka, pa tu Ervinen nije mogao uiniti nita vie. Odlazei, jo je
samo dodao, to se njega tie neka samo lei, do Sudnjega dana. Seljak
je pak priprijetio da e dovesti boljega lijenika, koji e njegovoj
staroj pismenom potvrditi uzetost. Jo je napomenuo, Kunnari e tad
ipak platiti.
Tako to dakle izgleda, pomisli Huttunen nesretno. Po cijeloj je
okolici bilo poznato, ene iz obitelji Siponen su najljenije i najdeblje
od svih. Sad je seljanka pak nala dobar povod i razlog da ostane u
postelji. Launola, prepredeni kuni sluga, u cijelome e sluaju dakako
sve pripravno posvjedoiti, to mu zapovijede seljak i seljanka.
- Priam vam sve to... - zakljui savjetnica - jer znam da ste
neduni, a i inae ste mi dragi. Zato si ne bismo govorili ti? -
predloila je na kraju.
No odmah se domislila i dodala:
- Ali to emo initi samo kad smo na samu, te nitko drugi ne uje...
Mlinar se tome krajnje razveselio, a od tada ga je savjetnica
oslovljavala samo s Gunnar.
Huttunen dotoi kave. Savjetnica pak zapone novu temu, jo
osjetljiviju...
- Gunnare... - upitala ga je. - Smijem li te upitati neto sasvim
osobno? Neto doista neugodno, o emu se u selu govori tako esto?
- Pitaj to god hoe - odvrati mlinar. - Neu se naljutiti.
Nije ba pravo znala, kako bi zapoela... Otpila je jo kave,
nadrobila pereca u nju i pogledala kroz prozor. I upravo se htjela
vratiti na pitanja vezana za povrtnjak, ali napokon prijee na stvar.
- U selu sasvim otvoreno priaju - rekla je - da ti nisi poput drugih...
- Znam - suglasi se Huttunen zbunjeno. - Nazivaju me luakom.
- No da... Kad sam juer svratila uiteljevoj eni na kavu, tamo
rekoe da si poremeen... To znai, moe postati pogibeljan, te ne
znam vie to jo. Uiteljeva je ena ispripovijedila, kako si iznenadno
odnio vagu iz trgovine i spustio ju u zdenac. To zasigurno nije tono?
Takvo neto ne bi nitko uinio.
Huttunen je morao priznati, ipak je trgovevu vagu otpremio u
zdenac...
- Mogu je ponovno izvui - napomenuo je. - Dovoljno je da povuku
vedro.
- Govore jo uvijek i o eksplozivu, a zatim i to urlanje... Je li tono,
da zimi zavija?
Huttunen se postidi. Nije imao kud... Bio je prisiljen, priznati i to.
- Dogaalo se, od zgode do zgode - rekao je. - Ali nisam time mislio
nita loe.
- I jo priaju, oponaa ivotinje - nastavljala je savjetnica. - I
izruguje se ljudima u selu, Siponenu i Viittavaari, uitelju i trgovcu...
Je li i to istina?
- Ah, jednostavno pokatkad zapadnem u takvo raspoloenje... -
pojasni Huttunen. - Te osjetim poticaj da uinim neto osobito. To je
poput iznenadnoga trzaja u glavi... Ali zapravo nisam opasan.
Savjetnica je dugo utjela. Sjedila je tuno na svojemu mjestu,
ganuto promatrajui mlinara kako pije kavu.
- Ah, kad bih ti ipak mogla pomoi... - rekla je napokon i dlanom
obuhvatila Huttunenov. - Smatram uasnim, kad ovjek usamljen urla.
Huttunen zakaljuca i porumeni. Savjetnica zahvali na kavi i pone
se pripravljati za odlazak. Huttunen se uznemiri...
- Zato hoe ve otii? - upita ju. - Zar ti se ne svia ovdje?
- Doznaju li ljudi, da se dulje zadravam - napomene ona - izgubit
u svoj posao. Sad doista moram poi...
- Prestanem li urlati... - ponudi Huttunen - hoe li doi ponovno?
I brzo jo predloi, ako se ona ne usuuje posjetiti ga u mlinu,
mogli bi izabrati neko drugo mjesto sastanka, primjerice u umi. Jo je
obeao potraiti prikladno mjesto, na kojemu bi se mogli povremeno
opet nai, a da ih nitko ne ometa...
- Valjda je takvo mjesto doista sigurno - odvrati savjetnica,
dvoumei se. - Ali ne smije biti ni jako udaljeno, kako se ne bih
izgubila. U mlin mogu doi samo dvaput mjeseno, kao i u druge
povrtnjake. Budem li dolazila ee, uslijedit e odmah opomene.
Poljoprivredna udruga moda izgubi strpljenje...
Huttunen zagrli savjetnicu. Nije se branila. Proaptao joj je u uho,
on nije ni u kojemu sluaju toliko lud, da se ne bi moglo slagati s
njim... Tad se prisjeti i prikladnoga mjesta za sastanke. Put u selo
prelazio je preko jednoga malenog potoka, a ona neka poe njegovom
sjevernom obalom oko jedan kilometar. Tamo potok ini otru okuku,
rava se i tee u dva rukavca oko otoia gusto obraslog johama. On
zna, nitko ne zalazi na taj otok. To je lijepo i sigurno mjesto, a uz to i
dovoljno blizu.
- Sruit u nekoliko stabala i poloiti ih kao most preko potoka -
napomenuo je. - Tako e moi prijei na otok i bez gumenih izama.
Savjetnica obea doi na otok sljedee nedjelje, uz uvjet da
Huttunen sebi vie ne stvara neprilike.
On pripravno obea, ponaat e se uljudno.
- Ostat u sasvim miran ovdje u Suukoskiju i neu urlati - ree
sveano. - Premda osjeam veliku elju da to uinim.
Upozorila ga je neka svake veeri zalijeva povrtnjak, jer je ljeto
sunano i suho. Tad se odvezla... Mlinar ostade sretan u svojemu
mlinu... Promatrao je sive zidove, te utvrdi, nov nali bi im dobro
pristajao. I odmah odlui, svoj mlin oliiti u crveno.
7
Upozorenje
Huttunen je iskuhavao crvenkasti oker
11
na dvoritu ispred mlina.
Mijeao je po ugraenome kotlu zapremine stotinu litara, odravajui
vatru tako da ujednaeno zagrijava posudu. Bio je zadovoljan i pun
poleta, a istodobno i obuzet iekivanjem... Preksutra je bila nedjelja,
te e se nai sa savjetnicom iz udruge, na onome otoiu s johama.
Pravodobno je od dva stabla napravio most preko potoka. U
grmlju je uredio ator od jedrenine, a ispred njega iskrio malen
prostor, nalik dvoritu... I jo je tvrdu zemlju ispod atora prekrio
sijenom. U hladovitome atoru savjetnicu nee ometati nikakav
komarac... Jer, ene postaju razdraljive, kad ih napadnu ti letei
napasnici. Zasigurno e se Sanelma veseliti ovim pripremama, mislio
je Huttunen sretno.
Crvenkasti oker, pomijean sa smeim raenim branom, dao je
lijepu tamnocrvenu boju. Boja e biti gotova ve naveer, a do nedjelje
e zgrada mlina biti novooliena. Cijeli posao nije ak ni zahtijevao
vee izdatke. Jer, brano je Huttunen i onako imao, pa je jedino morao
kupiti crveni oker...
Seljak Viittavaara sa susjednoga imanja doao je sa zapregom u
dvorite ispred mlina. Na kolima je lealo pet vrea sa itaricama, a na
njima je sjedio seljak. Mlinar se poveseli, to mu je susjed dovezao
preteklo ito na meljavu. Podloi drva pod kotao i pomogne
Viittavaari vezati konja za gredu.
- Aha, sprema se ovdje slikati... - primijeti seljak, dok su zajedno
odnosili vree u mlin. - Proitao sam na groblju, mlin je ponovno
ispravan. Pa zato sad donosim ovaj ostatak jema... Treba rabiti mlin
vlastitoga sela, kako dragocjena rijena voda ne bi lijeno i beskorisno
protjecala mimo mlina.
Huttunen pokrene postrojenje, otvori prvu vreu i pusti sadraj da
potee u lijevak... Ubrzo se mlin ispuni mirisom svjeega jemenog
brana... Mukarci izaoe na dvorite, pa Huttunen ponudi
Viittavaaru cigaretom, te i sam pripali jednu. Pritom je pomislio, kako
mu je susjed na koncu konaca ipak valjan ovjek, te potpuno druge
vrste od Siponena i njegove smrdljivo lijene stare.
- Ima dobroga kopljenog drijepca - ree Huttunen srdano.
Htio je pokazati susjedu da mu je drag.
- Loe je ukopljen - odvrati seljak. - No inae nije lo.
Tad si Viittavaara proisti grlo. Huttunen po tome zakljui, susjed
ima jo neto na umu, osim meljave preteklih itarica... Je li ga poslao
Siponen? Ili trgovac Tervola? Ili uitelj?
- A sad, meu mukarcima... - zausti Viittavaara.
- I izmeu dobrih susjeda. Htio bih te pomalo upozoriti, Kunnari. Ti
si u svakome pogledu valjan momak, sasvim besprijekoran. No ipak
ima jednu manu. U mjesnome smo odboru razgovarali o tebi... Naime,
ja sam predsjednik...
Huttunen ugasi svoju cigaretu i izgazi opuak na tlu. to smjera
Viittavaara? Mlinar postade oprezan.
- Kako bih to sad rekao... - nastavi susjed. - Brojni upljani tue se
na tebe. Htjeli bi, da prestane sa zavijanjem i s ostalim ludorijama.
Pred odbor je dospjelo mnotvo pritubi.
Huttunen srdito pogleda susjeda.
- Ta reci otvoreno, to to brbljaju o meni.
- Ve sam rekao - odvrati ovaj. - Urlanje mora prestati, jedanput za
uvijek. Nije dolino, da se odrastao ovjek natjee s psima u zavijanju.
Minule si zime i sada u proljee tjerao selo da brojne noi ostane
budno. Moja ena tijekom cijeloga proljea nije spavala zbog tebe, a
djeca loe ue u koli. Naa djevojka mora na popravni ispit. A to zato,
to probdije noi i noi, te cijelo ljeto sjedi u mlinu i promatra tvoje
predstave.
Huttunen se pone braniti...
- Ovoga proljea nisam toliko urlao kao inae - napomene. - Tek
sam se nekoliko puta opustio...
- Grdi ljude, izruguje im se, pravi ih budalama... - nastavi
Viittavaara. - I Tanhumaki, uitelj, govori ve o tome. Ti oponaa sve
mogue ivotinje, ali to nije dovoljno... Ne, mora jo i bacati naboje u
rijeku.
- To je bila ala... - ustvrdi mlinar.
Viittavaara se zahuktao. Iskoile su mu ile na elu...
- Jo se usuuje i braniti...! - nastavi koriti Huttunena. - Zar nisam
tisue noi presjedio na rubu leaja, sluajui kako urla i zavija
ovdje u mlinu? Pazi, ovako! Zvui li ti to poznato?
Viittavaara, onako uzbuen, zapone urlati. Pritom je podignuo
ruke i okrenuo lice prema nebu. Iz njegovoga se grla probijao toliko
glasan i prodoran krik, da se i njegov konj silno uplaio.
- Na ovaj si nain cijeloj upi utjerao strah i uas! - uzvikne susjed.
- Ludi ovjee! I zatim jo sav taj ostali cirkus! Malo si medvjed, malo
jelen, malo prokleta zmija i zatim opet dral. Pogledaj si makar, ale
radi, kako to djeluje! Pogledaj dobro! Zar pristojan ovjek ini takvo
neto?
Viittavaara zapone tapkati uokolo po dvoritu, kao da je medvjed,
brundajui i zamahujui rukama, povremeno se jo i sputajui na sve
etiri. Pritom je mumljao toliko strano, da se ukopljeni drijebac
poeo trzati na ularu. Susjed se tad zaustavi i smiri.
- To je bio medvjed... - napomene. - Izgleda li ti to poznato? A onda
jo i ovo, to si takoer inio mnogo puta!
Viittavaara odtapka do kotla s bojom, puui i sopui poput soba,
tresui glavom i prigibajui se k travi, kao da dere liaj. Potom
prestade s tim, pa zapone izigravati leminga, tako to je zailjio
usnice i sjeo na pete, a pritom je puhao i frktao na Huttunena i
provlaio se ispod kola poput bijesnoga glodavca.
Huttunen je promatrao tu predstavu, ali na koncu izgubi strpljenje.
- Prestani s tim, ti ludi ovjee...! - dovikne susjedu. - Ne zna ak ni
dobro glumiti. Dok sam ja bio medvjed, u svakome sluaju nije to bilo
ovakvo pocupkivanje.
Viittavaara je hvatao dah, istodobno silei sebe na mir.
- Time tek mislim, ako ovako nastavi - upozori mlinara - odbor e
te dati svezati i otpremiti u Oulu,
12
u ustanovu za ivane bolesti. Ve
smo o tome razgovarali i s Ervinenom. Lijenik mi je rekao, ti si
duevno bolestan. Manijsko-depresivan luak. Siponenovu si enu
nedavno nou tako sredio, da je ogluila. Prisjea li se? Trgovcu si
pak ukrao vagu i potopio ju u zdenac. Tervola je danima morao svoju
kau prodavati od oka, pa je pritom gubio.
Huttunen se raspali. S kojim je pravom ovaj ovjek doao k njemu
u mlin, kako bi ga korio i prijeti mu? Viittavaara je zasluivao udarac
akom u svoju tustu njuku! No u posljednji se tren mlinar prisjeti
upozorenja to mu ih je nedavno prenijela Sanelma Kayramo...
- Smjesta nosi svoj jeam, do posljednjega zrna...! - odluno ree
seljaku. - Momku poput tebe neu samljeti ni mrvice. I vodi to
prokleto kljuse iz mojega dvorita, ili u ga najuriti u vodopad.
- Ti e mljeti, to ti zapovijede - odvrati Viittavaara ledeno. - Jo
postoje zakoni na svijetu, a to u te pouiti. Moda si na Jugu mogao
izigravati nasilnika, ali ovdje takvo neto ne prolazi. Zapamti si to
dobro, neu doi drugi put da te upozorim.
Huttunen jurne u mlin i zaustavi postrojenje. Istrese smljeveno
brano i pone gaziti po njemu, pa zatim usmjeri otvor lijevka mimo
gornjega kamena na pod. Tad zabaci jednu neotvorenu vreu ita na
rame i odtri s njom na most, gdje trgne no iza pasa i njime razree
vreu sa strane. Izlije jeam u vodopad i jo u vodu zavitla razrezanu
vreu. Preostale vree baci neotvorene u rijeku.
Viittavaara odvee preplaenoga konja i izvede ga na glavnu cestu.
Odatle dovikne mlinaru:
- Sad je mjera puna, Kunnari! Unitio si mi pet vrea najvrsnijega
jema. To e imati nastavak.
U rijeci su plivale promoene vree. Huttunen pljune za njima.
Mlin je stajao nijem, na dvoritu se puio kotao s bojom. Huttunen
dograbi zaimau i njome zahvati plameno crvene boje iz kotla, pa s
tim potri na susjeda. Seljak pljesne konja uzdama po leima, pa ovaj
udari u kas, tako da su zacviljeli gumeni kotai na kolima.
- I za luake vrijedi zakon! - zaula se Viittavaarina prijetnja, kroz
odjek konjskih kopita. - Takvoga prokletog razbojnika treba sputati i
svezati!
Matica je odnosila Viittavaarin jeam. Huttunen umorno poe u
svoj mlin. Uzme tetrijebovo krilo i s njim pomete rasipano jemeno
brano na hrpu, te ga kroz prozor baci u rijeku.
8
Crveni mlin
Strametar Portimo, stariji ovjek i iskusan redarstvenik,
staloeno se odveze na svojoj staroj dvokolici do mlina na Suukoskiju.
Pribliivi se, zamijeti da je Huttunen zaposlen lienjem svojega mlina.
Jedan je zid ve bio dovren. Na drugome je, povrh mlinskoga mosta,
stajao mlinar na ljestvama i premazivao sive trupce crvenim okerom.
Kunnari je kod kue, pomisli strametar tromo. Barem nisam
dolazio uzalud... Nasloni svoju dvokolicu na juni mlinski zid, jer ovaj
jo nije bio olien.
- Opustio si se u obnavljanje - dovikne Huttunenu, koji sie s
ljestava, nosei lonac s bojom.
Mukarci upriliie stanku za puenje. Huttunen pripali cigarete.
Prokletstvo, pomisli pritom. Viittavaara je razglasio priu s vreama
jema... Povukoe u miru nekoliko dimova, a tad mlinar upita
redarstvenika:
- Jesi li doao u ime zakona?
- Redarstvenik bez zemlje, poput mene... - odvrati Portimo - ne
donosi ito u mlin. Radi se o onome sluaju s Viittavaarom.
Kad su dopuili, te raspravili o lienju mlina, strametar Portimo
prijee na svoj posao. Iz lisnice izvadi raun i urui ga Huttunenu.
Mlinar proita, Viittavvari duguje vrijednost pet vrea itarica. Ode u
mlin te donese olovku i novac, plati i potpie svoje ime na list papira.
Cijena nije bila visoka, ali unato tome ree Portimu:
- To u vreama je bilo najveim dijelom proklijalo. Mjesto mu je i
bilo u rijeci. Ne bi vie valjalo ak ni za hranu svinjama.
Strametar Portimo prebroji novac, pa spravi novanice i potvrdu
u svoju lisnicu. Zatim znaajno pljune u rijeku.
- Ne budi previe preuzetan, Kunnari - ree mlinaru. - Kad je
naelnik uo za sluaj s Viittavaarinim itom, htio je da te uhite.
Mogao sam ga toliko umiriti, da smo potom doli do ovoga
sporazumnog rjeenja. Misli na to, Kunnari, Viittavaara je k tebi doao
sa zapravo opravdanim razlogom. Zar nije s tobom porazgovarao o
svim tim ludorijama?
- On je sam lud.
- Ispripovijedio je naelniku - nastavi Portimo - da je bio kod
lijenika. Ervinen mu je obeao, pismeno e te proglasiti ludim.
Zapravo te sad treba tek zgrabiti i otpraviti u Oulu, u ustanovu za
duevne bolesti. Ja bih se, na tvojemu mjestu, pokuao malo obuzdati.
Tu je jo i onaj sluaj sa Siponenom. A kod trgovca si navodno odnio
vagu i spustio ju u zdenac. Uiteljeva je ena bila kod mene i to mi
ispriala, a nazvao je i Tervola osobno. Rekao je, vagu su morali
rastaviti u pojedinane dijelove, te sad vie nije tona kao prije. U
trgovini dolazi svakoga dana do prepirki oko cijena.
- Ima li jo jedan raun, i za vagu? - upita Huttunen. - Daj ga
ovamo, platit u tu prokletu spravu.
Strametar Portimo poe preko mlinskoga mosta do
vodospreme, pa kod stroja za rezanje daica skoi dolje na obalu.
Pritom mu je dospjelo neto vode u izmu. Zatim krene mimo dovoda
do ustave, a Huttunen je stupao za njim. Na brani Portimo zastane, pa
pokua protresti jake stupove. No oni su vrsto sjedili u tlu.
- Dobro si osposobio ovaj mlin... - pohvali strametar Huttunena. -
Zapravo jo nikad nije bio ovako dobro ureen. Osim, dakako, kad je
bio nov. Jo se prisjeam, kako je ovdje na vodopadu graen mlin. To
je bilo godine 1902. i meni je tad bilo est. Mnogo je ita smljeveno
ovdje... Tijekom rata je mlin, na alost, jako propao. Dobro je to si ga
popravio, pa sad vie ne moramo dobavljati kau i brano iz Kemija ili
Liedakkale.
13
Huttunen radosno izvijesti, kako namjerava obnoviti i stranju
stranu vodospreme.
- Osim toga - nastavio je - mislio sam, moglo bi se prikljuiti i stroj
za piljenje. Brzaci imaju dovoljno snage. Moralo bi se postaviti novo
vodno kolo ili moda poveati ono za rezanje daica, pa odatle
povui pogonski remen iza stroja. Tad bi trebalo tek dovoljno
primaknuti viestruku pilu. Predugaak pogonski remen je nepouzdan
i pogibeljan... Ako se otrgne, moe zatui ovjeka. To se ve esto
dogaalo u pilanama.
Redarstvenik promotri, pomalo nepovjerljivo, mjesto za buduu
pilu.
- Kad bi se tamo prijeko nasipalo ezdeset tovara kamenja i
drobine - pojasni Huttunen - dobilo bi se podlogu za pilu. Tamo dalje
gore dolo bi skladite drveta i grae. Mjesta je tu dovoljno, ak i ako
pristignu vee koliine.
- Aha, sad razumijem - izjavi Portimo. - Ali ne moe istodobno
piliti i blanjati daice.
- Ako oba stroja pogoni isto kolo, dakako da ne mogu - sloi se
Huttunen. - Ipak sam ovdje sam...
- Da, tono.
Strametar Portimo si je sve zamiljao, kako bi doista izgledalo.
Pogleda Huttunena dobrohotno u oi i ree mu ozbiljno:
- Ako je mlin sad tako dobro osposobljen, a ti jo ima i daljnje
zamisli, tad pokuaj to izigravanje luaka ostaviti sasvim, za uvijek. To
je prijateljski savjet... Prisile li me da te otpremim u Oulu, tad e mlin
ponovno propasti, te se ne zna, tko e ovdje zauzeti tvoje mjesto.
Huttunen kimne ozbiljno. Mukarci sioe s brane. Portimo uzme
svoju dvokolicu, pa na rastanku domahne Huttunenu. Mlinar pomisli,
to je najljubazniji ovjek u selu, premda je redarstvenik.
S Portima mu misli odlutae ponovno k Sanelmi Kayramo... To je
dvoje ljudi bilo jednako ljubazno i puno razumijevanja. Sutra e se
nai sa savjetnicom, na otoku obraslom johama, ako nee kiiti. Na
radiju su najavili lijepo vrijeme do veeri, a nad cijelim je podrujem
sreom vladao visok tlak.
Huttunen nastavi sa svojim oslikavanjem mlina. Nastavi li raditi
cijelu no, ujutro e na Suukoskiju stajati crven mlin. Istoimeni
kabaretski komad, kako se prialo, glumice iz Helsinkija su izvodile
po cijeloj zemlji... Dole su ak i do Kemija i Rovaniemija.
14
Nosile su
toliko kratke suknjice, da se ispod njih moglo vidjeti gaice i
podvezice.
U vedroj i studenoj ljetnoj noi bilo je ugodno raditi. Kad bi mu se
zamorila ruka, Huttunen ipak ne bi bio pospan, jer su mu misli kruile
oko dva ugodna odredita... Jedno je bio lijep i nov nali mlina, a
drugo predstojei susret sa savjetnicom na otoiu... Huttunen je
ustro radio cijelu no. Kad je Sunce izalo u nedjeljno jutro i obasjalo
sjeveroistini zid mlina, bilo je sve zavreno. Mlinar odnese ljestve i
nekoliko preostalih vedara boje u ostavu. Okupao se u rijeci i zatim
dvaput obiao oko mlina, kako bi se divio njegovoj ljepoti. Bljetao je,
u punome smislu rijei!
Dobro raspoloen, pode Huttunen u svoju izbu, kako bi pojeo
komad kobasice i popio vr kiseloga mlijeka. Tad odeta do otoia s
johama. Bilo je rano jutro, pa umoran mlinar legne na rairenu stelju u
svjeini atora. I ubrzo zaspi, sa sretnim osmijehom na licu, punim
iekivanja.
9
Nedjelja na otoiu
Huttunena probudi pomicanje zastora na atoru. Izvana ga je
dozivao plah enski glas...
- Gunnar... Ve sam stigla...
Pospani Huttunen isprui glavu iz atora. I povue savjetnicu, koja
se opirala, u bijelu mirisnu odaju. Bila je krajnje uzbuena i govorila
sve mogue u isti tren... Bilo bi bolje da nije dola, njih se dvoje ne
smiju sretati na ovaj nain, seljanka Siponnen lei jo uvijek u postelji
i ne namjerava vie nikad ustati... Kako je ve kasno i kakvo lijepo
vrijeme vlada.
Huttunen i Sanelma Kayramo su sjedili na stelji od sijena, gledali se
meusobno u oi i drali se za ruke. Huttunen bi ju rado zagrlio, ali
kad je pokuao, trgnula se natrag.
- Nisam dola zbog toga... - rekla je.
Huttunen se zadovolji milovanjem njenih koljena.
Ona je pak mislila samo na jedno, da se nalazi sama s jednim
duevno poremeenim ovjekom, na usamljenome otoku usred
ume... Kako se samo mogla upustiti u tu pogibao? Gunnar Huttunen je
nesmetano mogao s njom raditi to god eli. Mogao ju je zadaviti,
silovati... Gdje bi skrio njeno truplo? Vjerojatno e joj vezati kamenje
oko vrata i potopiti je u potok... Jedino e se vlasi pomicati, zanoene
strujom, sreom je imala trajnu. Ili e ju moda raskomadati i zatim
pokopati dio po dio? Ve si je zamiljala rezove na vratu, struku i
nadkoljenicama... Stresla se, ali ipak ne toliko jako, da bi oslobodila
ruke iz mlinarovih.
Huttunen joj ganuto pogleda u oi.
- Minuloga tjedna sam liio mlin - priopi joj. - Sad je crven...
Strametar je navratio juer i rekao, mlin izgleda lijepo.
Savjetnica uzdrhti.
- Zato je dolazio redarstvenik? - upita, prikrivajui nemir.
Huttunen joj ispripovijedi o Viittavaarinome itu i da ga je ve
isplatio.
- Naelnik mi je proklijalo ito zaraunao po cijeni krunoga -
napomene. - Sreom, bilo je svega pet vrea.
Savjetnica sad pone ustro nagovarati Huttunena, neka
neodlono poe lijeniku Ervinenu.
- Zar ne razumije? - upitala ga je. - Bolestan si.
Mlinar ostade miran, pa se savjetnica odvai na daljnje
nagovaranje.
- Dragi Gunnar... - ree mu. - Radi se o tvojoj duevnoj staloenosti
i ravnovjesju. Preklinjem te, porazgovaraj s Ervinenom.
- Ervinen je tek opinski lijenik - pokua Huttunen prosvjedovati.
- to on ve razumije o duevnim bolestima? On je i sam lud.
- Trebao bi otii i zatraiti lijekove, ako se ne moe svladavati -
nije se predavala Sanelma. - U dananje doba postoje umirujue
tablete, njih e ti lijenik zasigurno prepisati. Ako nema novaca,
mogu ti ja neto posuditi.
- Muno je odlaziti lijeniku i tamo govoriti o sebi... - odvrati
Huttunen bezbojnim glasom.
I povue svoju ruku.
Savjetnica ga njeno pogleda, pomiluje mu vlasi, te zaustavi dlan
na njegovome visokom i vruem elu. Mislila je, ako se sad zblii s
mlinarom, zajameno bi se zaelo dijete. Prvi put, pa bi ve dobila
dijete... Sad nije bilo sigurno razdoblje. No postoji li ono uope kod
ene? Bilo bi dovoljno da ju ovaj velik mukarac samo jedanput
dohvati, pa bi se ve dogodilo... Dobila bi dijete. Djeaka... Nije htjela
na to ni misliti. Ponajprije bi joj rastao trbuh, pa bi ve u jesen imala
potekoa oko vonje dvokolicom. Poljoprivredna udruga joj u tom
sluaju ne bi odobrila dopust. Sreom joj je otac pao u Zimskome ratu,
on tu sramotu ne bi podnio...
ivo si je u mislima ocrtavala, kakvo bi dijete rodila mlinaru... Bilo
bi veliko, s gustim vlasima i dugim nosom. Ve bi pri roenju bilo dugo
najmanje metar... Ne bi se usudila dati mu prsa, tome aavom deritu,
koje je zaeo luak. Ne bi ni tepalo poput pristojne djece, ve bi
odmah poelo zavijati kao otac. Ili bi, u najmanju ruku, stalno tulilo.
Uobiajene djeje stvari mu ne bi odgovarale, jo u kolijevci bi mu se
moralo ivati gaice s preklopom. Ve u petoj bi djeaku poela rasti
brada, a u koli bi pri jutarnjoj pobonosti urlao. Kad bi se uilo o
ivotinjama, oponaao bi sve mogue stvorove, pa bi ga uitelj
Tanhumaki morao izbaciti usred sata. Vie ne bi mogla odlaziti
uiteljevoj eni na kavu. Ostatak dana bi Huttunenov sin tjerao po selu
svoje nepodoptine, a sa zidova bi trgao izborne objave. to bi pak jo
naveer smiljao i izvodio sa svojim ocem... Uh, strano!
- Ne... Sad u poi - ree savjetnica. - I onako nisam trebala doi.
Moda me je netko ipak vidio.
Huttunen joj poloi dlan na rame. Ostala je... Taj je ovjek imao
neto toliko mirno i pouzdano u sebi, da se jednostavno nije mogla
odvojiti od njega. Najradije bi u toj svjeoj i bijeloj odaji od jedrenine
provela cijeli dan, a i cijelu no... Morala je misliti na to, kako su joj
luaci inae odbojni. No ovaj ne. Mlinar je na nju djelovao privlano, a
tu privlanost nije mogla pojasniti razumom.
- Smatram stranim... - napomene ona - ako te odvedu i odprave u
Oulu.
- No, toliko lud ipak nisam... - odvrati Huttunen.
Savjetnica iz udruge je utjela. Po njenome miljenju, Huttunen je
ipak bio toliko lud, da je to bilo sasvim dosta za Oulu. Vie je nego
dovoljno sluala prie o ludome Kunnariju... Kad bi ipak mogla negdje
ivjeti sama s njim, a da je pritom nikad ne vidi neki stranac! Njoj
osobno se ludilo Gunnara Huttunena inilo ba primjerenim, ak i
uveseljavajuim, te ga nije mogla koriti zbog toga. to je ve ovjek
kriv zbog svoje vlastite glave?! Ljudi iz sela to nisu shvaali.
Sanelma Kayramo tad pone zamiljati, kako se vjenavaju.
Gunnar bi ju vodio u crkvu, vjenali bi ih u staroj upnoj bogomolji,
nova je za to bila prevelika i nelagodna. Sveti Mihael
15
bi bio
prikladan, do Svetoga Ivana
16
ne bi se vie moglo dovriti odjeu.
Gunnar bi si morao dati napraviti tamno odijelo, od onih kakvo bi
kasnije mogao oblaiti za sprovode. Znai, vjenanje za Sv. Mihaela...
Dijete bi se rodilo prikladno, sljedeega proljea. Proljetna su djeca
krasna, za njih u proljee ima soka od povra, kao zdrav nadomjestak
za mlijeko. Sad je savjetnica vidjela svoje dijete kao malenu,
predraesnu zarumenjenu djevojicu...
U troje bi obitavali u crvenoj odaji u mlinu... Naveer bi djetece
zaspalo od umirujuega mrmorenja vode u potoku. Nikad se ne bi
deralo. i Gunnar bi ga prematao i brinuo za njega. Kolijevku, koju bi
on napravio, premazali bi caklinastom svjetloplavom bojom.
Od svojega namjetaja u Siponenovom podkrovlju, ponijela bi
zavjese i barem vornatu komodu od brezovine. U odaju bi dola
svjetiljka s cvjetnim uzorkom na sjenilu, te ispod nje pleten stolac za
etiri osobe. Ili barem za dvije... Radio e morati smjestiti u prozor,
kako bi ga se moglo vidjeti izvana. U spavaonicu bezuvjetno mora doi
dvostruka postelja i sa svake strane noni stoli. A jedan od njih sa
zrcalom. Svakoga bi tjedna, kao mlada kuanica, brisala podove i
istresala sagove. Kod trgovca Tervole bi za dijete kupili zveku.
Pokatkad bi odlazili zajedno u kupovinu, a putem bi Gunnar gurao
djeja kolica. Bude li poelio ostati, kako bi ispio pivo i porazgovarao
o mlinarskim poslovima, ona doista ne bi imala nita protiv toga. Na
povratku kui, mogla bi dio puta ii zajedno s uiteljevom enom.
Ne, sve je to bilo nemogue... Ako ubrzo ne napusti ovaj zaklon od
jedrenine, dobit e dijete, ludo dijete od ludoga ovjeka...
No nekako se nije mogla odluiti na polazak. Ostala je s mlinarom
cijelu nedjelju, u mirisnome atoru, sve do veeri. Bili su sretni,
razgovarali su o svemu moguem, te se meusobno drali za ruke.
Huttunen je savjetnici milovao none listove... Tek kad je predveer
zahladilo, otpratio ju je do glavne ceste, gdje se uspela na svoju
dvokolicu i odvezla do Siponenovih. Mlinar se okrenuo u suprotnome
smjeru, te je duboko zamiljen odetao do svojega mlina na
Suukoskiju.
Bio je to dobar dan, razmiljao je. I volim savjetnicu iz udruge. U
crvenilu zalazeega sunca blistao je mlin toliko lijepo, da je Huttunen
poelio, od silne ljubavi i sree, zaurlati iz sveg grla. No tad se prisjeti,
Sanelma Kayramo je od njega zatraila, neka porazgovara s
lijenikom Ervinenom. Izvue svoju dvokolicu, dopuni zraka u
stranju gumu i odveze se. Bilo je ve skoro jedanaest, ali mlinar nije
bio pospan.
10
Razigrani lijenik
Ervinen je stanovao odmah suelice groblju, u staroj drvenoj kui
na kraju duge aleje obrubljene brezama. Kua je pod istim krovom
udomljivala lijeniku ordinaciju i samaki stan. Kad je Huttunen
pokucao na vrata, otvorio mu je lijenik osobno. Bio je to mrav
dugajlija, negdje oko pedesete. Budui da je ve bila kasna veer,
nosio je lijenik kuni haljetak i papue.
- ...dan, doktore! - pozdravi Huttunen lijenika. - Dolazim na
pregled.
Ervinen uvede svojega pacijenta. Huttunen se osvrne po prostoriji.
Po zidovima su visjeli brojni prikazi iz lova. Na obrubu kamina stajale
su preparirane ivotinjske glave, a pod i dio zidova prekrivala su
ivotinjska krzna.
Vonjalo je po duhanu za lulu. Odaja je djelovala muki krto, a
sluila je kao dnevna soba, knjinica i blagovaonica. Ve odavno nije
bila oiena, ali je Huttunenu djelovala udobno.
Mlinar pomiluje losovo krzno na stolcu, pa upita lijenika, je li
osobno oborio sve te ivotinje, iji ostatci tako bogato ukraavaju
prostoriju.
- Najvei sam dio osobno ustrijelio - odvrati lijenik. - No neki
primjerci potjeu od mojega pokojnog oca. Primjerice, onaj ris tamo,
te ova kuna na kaminu. Te se u dananje vrijeme jo jedva via, toliko
su postale rijetke. Ovdje na Sjeveru sam odstrijelio ptice i dakako
lisice. Osim toga sam, zajedno s opinskim tajnikom, oborio i nekoliko
losova.
Ervinen se zagrijao, pa pone pripovijedati o svojim lovakim
pothvatima... Kako je tijekom rata u istonoj Kareliji
17
zajedno sa
zapovjednikom bataljuna odstrijelio gotovo trideset sobova. Bio je
bataljunski lijenik, pa se zato mogao kretati donekle slobodno.
Pritom je i udiario, te je poluio bogat ulov.
- Iz rijeke Anatti - pohvalio se - zajedno s bojnikom Kaarakkom
izvukao sam esnaest lososa.
Huttunen spomene, kako je minule jeseni u mlinskome potoku
ulovio poprilian broj sivih pastrva i lipena. Znade li doktor, koliko su
ovi mnogobrojni u potocima, osobito u gornjemu toku?
Ervinen je ivahno trkarao sobom amo-tamo. Rijetko je imao
prigodu, razgovarati o lovu i ribolovu s ovjekom koji se neto
razumio u to. Bilo je oigledno, mlinar je upuen u te vjetine. Ervinen
napomene, koliko je prokleto zlo, to je na uu rijeke Kemi
sagraena brana Isohaara, pa to prijei selidbu lososa. Kako bi ipak
bilo lijepo, kad bi se u rijeci Kemi moglo loviti losose, pa ih pei na
otvorenoj vatri... Ali nacija zahtijeva struju... Kad se mora odluivati
izmeu malenoga zla i velike koristi, pobjeuje dakako ovo drugo.
Ervinen donese dvije ae s dugom nogom, uzevi ih iz ormara u
kutu, pa ih napuni bistrom tekuinom. Prinijevi svoju au usnici,
Huttunen nasluti, u njoj je ista esta. estoka tekuina mu otro
palei potee kroz dugo grlo, pa se polagano smjesti dolje u elucu.
Huttunen smjesta osjeti istinsku lagodnost, a prema lijeniku
drugarstvo puno potovanja. Ovaj je pak brbljao o lovu na zeeve i za
to prikladnim psima. Tad je jo pokazao Huttunenu svoje lovno
oruje, koje je pokrivalo cijeli jedan zid. Bila je tu teka lovaka puka,
ukraeni kratak karabin dobiven pregradnjom jedne japanske vojne
puke, malokalibarska puka i jo dvije samarice.
- Ja imam tek jednu jednocijevnu rusku samaricu - primijeti
Huttunen skromno. - Ali sam zapravo namjerio sljedee jeseni
pribaviti jednu trocijevku. Jo sam zimus bio kod naelnika zbog
dozvole, ali mi ju nije dao. Rekao je, zapravo bi mi trebao oduzeti i
samaricu. Pojma nemam, zato... Ali sam i onako vie sklon
udiarenju.
Ervinen ponovno objesi svoje oruje na zid. Tad ispije svoju au i
zapita slubeno:
- to vas vodi k meni?
- No da... - zapone Huttunen. - Ta svi ljudi govore, da sam lud... to
ja znam.
Ervinen sjedne u svoj stolac za ljuljanje, koji je bio obloen
medvjeim krznom, pa ispitivaki promotri Huttunena. Tad kimne
glavom i rekne ljubazno:
- To bi moglo biti tono. Ja sam tek obian lijenik ope prakse, ali
zasigurno ne grijeim mnogo prosudbom da ste neurasteniar.
18
Huttunen se osjeao nelagodno. Bilo je toliko muno, razgovarati o
tim pojedinostima. On je znao i priznavao da nije sasvim normalan,
znao je to oduvijek... Ali to se to, k vragu, tie drugih ljudi?
Neurasteniar... Moda i jest. Pa to onda?
- Ima li protiv te bolesti tableta? - upita lijenika.
- Prepiite mi kutijicu toga, doktore, kako bi se smirili ljudi u selu.
Ervinen pomisli, kakav to dirljiv sluaj ima pred sobom... ovjek iz
puka, koji pati od uroene ivane bolesti, lagane ali ipak zamjetljive...
to je tu mogao uiniti kao lijenik? Ba nita. ovjek bi se trebao
oeniti i zaboraviti cijeli sluaj. Ali gdje e luak uzeti enu? ene se i
inae pribojavaju tako visokoga ovjeka.
- Upitao bih vas, kao lijenik... - oglasi se Ervinen. - Ima li neto u
tome, da obiavate nou urlikati, osobito zimi?
- To se minule zime doista sluilo nekoliko puta... - prizna
Huttunen posramljeno.
- to vas navodi na to? Jeste li na to prisiljeni, te ne moete
drukije?
Huttunen bi najradije strugnuo, ali je Ervinen ponovio pitanje, pa
mu nije preostalo drugo, nego odgovoriti...
- To dolazi... - oklijevao je mlinar. - Pa, samo po sebi. Ponajprije
osjetim elju za tuljenjem. U glavi osjeam pritisak, koji jednostavno
mora van. Stvarna prisila to ba nije, jednostavno se dogodi, kad sam
sam. Donosi mi olakanje, svaki put. Pomae mi ve i drutvo
nekolicine ljudi.
Ervinen tad prijee na Huttunenovu naviku oponaanja ivotinja i
ljudi. Odakle ta dolazi, htio je uti... to smjera mlinar s takvim
postupcima?
- Pokatkad sam jednostavno toliko razuzdan - povjeri mu
Huttunen - da se elim aliti. Ali to esto, bez dvojbe, ispadne i
poprilino glupo... No najvei dio vremena sam ipak potiten, pa se to
sa zbijanjem ala ne dogaa esto.
- A kad ste potiteni, poelite urlati? - osobito naglasi Ervinen.
- Da, tad mi pomae.
- Imate li naviku, razgovarati sam sa sobom?
- U veselome raspoloenju mi se to kadikad dogodi - prizna
Huttunen.
Ervinen ode do svojega kutnoga ormara, izvadi odatle malenu
cjevicu i urui ju Huttunenu.
- Unutra su tablete - pojasni mu. - Trebate ih uzimati kad se
osjeate osobito potitenim. Ali morate pripaziti, da ih ne uzmete
previe. Jedna tableta dnevno je dovoljna.
Huttunen uzme cjevicu.
- Potjeu jo iz ratnoga razdoblja - napomene lijenik. - U dananje
doba ih se vie uope ne moe dobiti. Uzimajte ih samo u sluaju
nude, jer su jako djelotvorne. Dakle, samo onda, kad osjetite osobito
jaku elju za urlanjem.
Huttunen spremi lijek u dep, pa ustane. Ervinen pak napomene,
kako jo ne namjerava poi spavati, pa gost moe mirne due popiti i
drugu aicu. I odmah dotoi este Huttunenu i sebi.
Pili su utei. No tad Ervinen ponovno zapoe o lovu. Ispriao je,
prije rata je jednom zgodom, tijekom kasne zime bio u lovu u Turtoli.
Uz sebe je imao dva karelijska psa gonia medvjeda, kako bi gonio te
zvijeri kojih je tada jo bilo u tim predjelima. Od jednoga je tamonjeg
seljaka kupio okruen medvjei brlog. Odvezli su se onamo konjskom
zapregom po putu za otpremu drva, pa su kilometar ispred odredita
ostavili konja i ostatak puta prevalili na skijama. Pse su pritom vodili
na uzici.
- Nije zapravo za povjerovati - napomene lijenik - koliko je
napeto mukarcu poi po prvi put u lov na medvjeda. Uzbudljivije je
od rata.
- To dobro razumijem - ree Huttunen, srui estu.
Ervinen dotoi, prije nego je nastavio...
- Moji su psi bili doista izvrsni. Netom osjetie vonj medvjeega
brloga, ve jurnue naprijed. Snijeg je prtao na sve strane, kad su
nahrupili unutra. Tako je to izgledalo!
Ervinen se spusti na sve etiri i pone prikazivati, kako su njegovi
psi uplaili medvjeda u brlogu.
- Tad je prokleti medvjed izaao van... - usklikne lijenik. - Tja, nije
mu ni preostalo nita drugo. Psi su ga smjesta zgrabili za stranjicu,
tako su to oni radili!
Reei od bijesa, Ervinen zarije zube u okrajak repa na
medvjeemu krznu, to je bilo rasprostrto na stolcu za ljuljanje. Krzno
sklizne na pod. Lijenik ga je vukao i upao zubima, sve dok mu se
usta ne napunie dlakama.
- Pucati nisam mogao... - pojasni - kako ne bih pogodio pse.
Uzbueni lijenik ispljune dlake, napuni usput obje ae, pa
nastavi svoju predstavu. Naizmjence je izigravao svoje pse i
pobjenjeloga medvjeda. I sve se vie uivljavao u tu izvedbu, toliko
da mu je po elu izbio znoj. Kad je napokon ustrijelio medvjeda, u
znak pobjede mu je duboko u drijelu odrezao jezik, te ga bacio psima
kao hranu. Kretnja ruke mu je pritom bila toliko divlja, da je sruio
pepepljaru sa stola... Ali to lovac nije zamijetio. Zabio je medvjedu
bode u grlo i pustio da krv umskoga kralja tee u snijeg. Tad se
prignuo iznad zamiljene medvjedove leine, te poeo piti vruu krv
ubijene ivotinje. A budui da na raspolaganju nije bilo prave krvi,
sasuo si je au este u grlo. Na koncu je ustao i zarumenjenoga lica
sjeo natrag u stolac za ljuljanje.
Izvedba se toliko silno dojmila Huttunena, da vie nije mogao
izdrati, ve je skoio i poeo izigravati drala.
- Minuloga sam ljeta u Posiu
19
vidio jednoga drala u movari -
pojasnio je Ervinenu. - Izgledao je, kao da se kooperi uokolo! A
ovako je radio, hvatajui abe iz trstika! I ovako ih je tada gutao!
Huttunen pokae, kako je dral nabadao abe, istezao svoj dug
vrat i podizao noge, kriei pritom visokim glasom.
Lijenik je zbunjeno promatrao predstavu. Nije shvaao, to je to
obuzelo njegovoga pacijenta. Zar si to mlinar doputa alu s njim? Ili je
ovjek doista toliko lud, da iznebuha poinje izigravati drala, kojega
ak nije ni ustrijelio? Huttunenovi prodorni krikovi, kojima je
doaravao dralovo glasanje, srdili su Ervinena. Zakljuio je, budalasti
mu se mlinar izruguje, na svoj vlastit, duevno bolestan nain... Ostane
i strogo ree Huttunenu:
- Prestanite, ovjee! U svojemu stanu ne trpim takvu porugu.
Huttunen prestane kriati... Primiri se i ree tiho, kako nije imao ni
najmanju namjeru srditi lijenika. Htio je tek pokazati, kako se
ponaaju ivotinje u svojemu prirodnom okruju.
- I vi ste izigravali medvjeda, gospodine doktore - napomene
mlinar. - To je bila dobra izvedba.
Ervinen se razbjesni. On je tek ivahno prikazao lov na medvjeda,
a to jo nikako nije znailo, da ga se mora odmah oponaati ovako
uvredljivo i neukusno. U njegovoj kui nitko nema pravo izvoditi
nepodoptine.
- Gonite se van! - drekne lijenik.
Huttunen se zapanji. Lijenik se tako lako razbjesni? Neobino,
koliko su ljudi razdraljivi u posljednje vrijeme... Pokuao se ispriati,
ali Ervinen vie nije htio nita uti. Tek je ukoeno pokazao kretnjom
ruke na vrata, nije uzeo novac za tablete, te je poluispijenu au este
uklonio iz mlinarovoga dosega.
Huttunen jurne van, zaarenih uiju. Bio je prestraen i
posramljen, pa potri preko dvorita u brezov drvored. Zaboravio je
ak svoju dvokolicu...
Lijenik je izaao pred kuu, htijui promatrati odstupanje svojega
pacijenta. Vidio je dugajliju kako tri prema groblju...
- Jo se izruguje ovjeku, taj prokleti luak! - podviknuo je za njim.
- Ionako ne razumije ni trunku o lovu. Neotesani klipan!
11
Uinkovit lijek
Na groblju se Huttunen zaustavio. Bilo mu je zlo, duevno i
tjelesno. U elucu Ervinenova esta, u glavi sjeanje na njegov bijes...
Zato li se lijenik tek tako raspalio? Ozbiljno mu je ponudio pie, a
zatim se razbjesnio. Neuraunljiv ovjek, pomisli Huttunen, onako za
sebe.
Dolo mu je da pusti oduka svojoj muci i istjera je urlanjem i
zavijanjem. Ali kako bi se mogao odluiti na to?
Iznenadno se prisjeti tableta to ih je dobio od Ervinena. Izvue
cjevicu iz depa, odvrne zaklopac i istrese nekoliko malenih utih
kuglica na dlan. Kako ono bijae? Koliko treba uzeti...? Djeluju li uope
te siune mrvice na zadovoljavajui nain?
Ubaci polovicu pregrti u usta i savae tablete unato njihovome
odvratnom okusu. Pa tu gnjusnu masu stjera niz jednjak...
- Fuj! - uzvikne pritom. - K vragu!
Ervinenove su tablete bile toliko gorke, da je Huttunen morao
odtrati do slavine za vodu, kako bi se napio i isprao usta. Zatim se
naslonio na nadgrobni spomenik nekoga davno umrlog ovjeka po
imenu Raasakka... ekao je da tablete ponu djelovati.
Skoro odmah se mlinaru zapone vrtjeti u glavi. Jako sredstvo za
ivce pomijealo se s krvlju, ve od ranije razigranom, zahvaljujui
ispijenoj Ervinenovoj esti. Osjeaj odvratnosti iezne... Huttunenu je
srce kucalo teko i ubrzano. Kroz glavu su mu se valjali pravi snopovi
tekih misli, elo mu se arilo, a jezik se osuio.
U sebi osjeti snaan poticaj da se baci na posao... Tja, ove
nadgrobne ploe uokolo djelovale su nekako nedovrene...? Poput
loe isklesanih grumena i gromada, uz to jo i nekako neuredno
porazmjetene u okolici. Tu se mora uvesti sklada i reda! I vremena
stabla po groblju su izrasla kako je koje zapalo. Bilo bi bolje, sva ih
poruiti i umjesto njih posaditi novo drvee, na prava mjesta.
Huttunena pone zabavljati malena stara drvena crkva sa svojim
crvenim zidovima, a nova velika ga ak potakne na smijeh.
Mlinar se smijao iz punoga grla, grohotao zbog svega uokolo:
nadgrobnih spomenika, drvea, crkvi, pa ak i grobne ograde.
Nekakav nadmoan poticaj za djelovanjem potjera ga s groblja.
Prisjeti se, svoju je dvokolicu ostavio iza Ervinenove kue... Potri
tamo, hitajui toliko brzo, da su mu izbile suze na oi, a kapa mu odleti
s glave. Na dvoritu prekrivenom tucanikom ostadoe duboki tragovi,
na mjestu gdje je trka zakoio i skrenuo iza kue, kako bi uzeo svoju
dvokolicu. Ha! Evo ga! Tamo je...
Ervinen je sjedio ispred svojega kamina i pio estu. U mislima se
bavio sluajem Huttunen. Bilo mu je sad pomalo ao, to je izgubio
prisebnost pred jednim obinim ovjekom iz puka... Nije li mlinar s
onom svojom alom imao samo dobre namjere? Moda je smisao za
alu toga jadnog momka doista bio toliko neukusan i budalast, da se
iskazao kroz taj nepodnoljiv oblik? Jedan lijenik ne bi smio nikad
izgubiti ivce u nazonosti pacijenta... Koliko je samo lako i
jednostavno lijenicima koji se bave ivotinjama! U takvim
sluajevima jednostavno ustvrde, pacijent je zaraen bjesnoom ili
sipljiv, te ga se mora ubiti. Time bi sluaj bio rijeen, seljak bi ubio
svojega konja ili kravu, a taj predstavnik carstva ivotinja nikad vie
ne bi stvarao nevolje veterinaru... Ervinen neraspoloeno zatvori oi,
ali ih ve tren kasnije prestraeno ponovno rairi. Jer, iza kue je
odjeknula mukla lomljava. I odmah zatim zauje se mlinarov glas...
Ervinen dograbi oruje sa zida, pritegne opasa svojega haljetka i
potri iz kue. I to toliko brzo, da je skoro izgubio papue...
Huttunen dojuri iza ugla kue, nosei svoju dvokolicu ispod
pazuha. Bio je potpuno izbezumljen... Izbuljene oi, pjena na ustima.
Kretnje su mu bile silovite, upravo prenaglaene.
- Jesi li moda pojeo tablete, glupane? - uzvikne Ervinen.
No mlinar ga gotovo i nije uo...
- Smjesta u postelju, grom i pakao! - drekne lijenik.
Mlinar ga odgurne, zajedno s njegovim orujem, pa naskoi na
svoju dvokolicu. Ervinen se pak obim rukama ovjesi za prtljanik,
tako da mu je oruje palo na tlo. Huttunen je meutim ve potjerao
dvokolicu... Lagani lijenik tu nije mogao mnogo izmijeniti! Nekih
dvadeset metara se Ervinen dao tako vui, no tad je morao ispustiti
okvir prtljanika. Naime, spale su mu papue s nogu, a tko ve bos eli
zaustavljati poput medvjeda jakog vozaa dvokolice, pa jo po
dvoritu posipanom tucanikom?! Ervinen je jo mogao uti Huttunena
kako tutnji kroz brezovu aleju. Od tog mumljanja nije se moglo
razumjeti ni jednu jedinu razumnu rije.
Urlajui iz petnih ila i buei, Huttunen protutnji sreditem sela.
Obiao je skoro svaku kuu... Budio je ljude, pozdravljao ih, govorio,
smijao se, urlikao, lupao vratima i zalijetao se u zidove. Cijelo je
sredite upe odjekivalo od mlinarovoga mahnitanja... Psi su zavijali,
ene jadikovale, a pastor se molio...
Ubrzo je zazvonio i telefon naelnika Jaatile... Netko mora doi
slubeno i smiriti mlinara. Dok je jo Jaatila razgovarao telefonom, u
dvorite uleti Huttunen na svojoj dvokolici. Zatim ustri uz stube i
nogom tresne u vrata. Jaatila poe pridolici u susret.
Huttunen zatrai vode... Usta su mu se osuila. Naelnik ni ne
pomisli da mu ispuni tu elju, ve donese svoju slubenu palicu iz
spavaonice, pa oplete njome mlinara preko uiju...
Udarac je bio toliko silovit, da je jadnik vidio sve zvijezde. Uhvatio
se za glavu, odteturao na dvorie i nastavio svoj obilazak sela...
Naelnik nazove strametra Portima, no ovaj je ve sve znao...
- Telefon neprekidno zvoni ve pola sata - izvijesti naelnika. -
Ljudi javljaju, Huttunen opet ima napad.
- Uhiti ga i strpaj u eliju - naloi naelnik. - Bezakonje u ovoj upi
potrajalo je ve puno predugo.
Strametar Portimo navue izme, napuni pitolj, te ponese lisice
i komad ueta. I zaputi se traiti Huttunena. Bojao se, jer mlinaru, dok
je bio u ovakvome stanju, nije ba bilo uputno stati na put. Radne
obveze usamljenoga starog redarstvenika bijahu pokatkad neugodne i
teke...
Molim te, dragi Boe..., razmiljao je Portimo u dui, uini da se
smiri... Tako bi bilo bolje za sve nas...
Redarstveniku nije bilo teko otkriti kuda se kree prekritelj...
Odjeci u ljetnoj noi tono su obiljeavali njegov put. Sa Siponenovoga
imanja zauje se silovita buka, to je strametru bio znak, da je
Huttunen u meuvremenu prispio ve i do tamo. I izgleda, mlinara
ovdje nisu doekali njenim rukama...
Na Siponenovom dvoritu je mnotvo seljana skoilo mlinaru za
vrat... Bili su tu trgovac Tervola, uitelj Tanhumaki, pastor sa svojom
enom, nekoliko nevanih ljudi iz susjedstva, te dakako Siponen sa
svojim slugom. Siponenov pas je jurio i divljao uokolo izmeu njih,
uvijek iznova pokuavajui dograbiti Huttunena za stranjicu, jer je
bio obuen za lov na medvjede. Savjetnica iz poljoprivredne udruge
Sanelma Kayramo je uasnuta promatrala boj na nonome dvoritu,
molei se i jadajui. Oduzetu seljanku su ostavili na njenoj doivotnoj
bolesnikoj postelji, u samoi njene spavae izbe, no ona to nije mogla
podnijeti. Skoila je s leaja, znatieljno i srdito... I, ne osvrui se ni
najmanje na svoje smrtno teko stanje, odtapkala je do prozora, da bi
promatrala kako ljudi vani obuzdavaju ludoga mlinara sa Suukoskija...
Zajedniki su uspjeli suzbiti Huttunenovo razigrano raspoloenje,
sluei se udarcima nogu i akama. Kad je prispio strametar
Portimo, hitro mu oduzee gumenu palicu, te su tako izudarali
mlinara, da je zbilja loe proao. Posljednjim je snagama dograbio
Launolu za noni zglob, te ga stisnuo toliko estoko, da je slugin
glasan uzvik bola nadjaao opu buku.
Pred brojanom nadmoi protivnika i iscrpljen vlastitim
mahnitanjem, mlinar se na koncu ipak morao predati. Portimo mu
oko zglobova sklopi lisice, a uitelj i trgovac odvukoe svoj ulov do
kola s gumenim kotaima. Podignue nesretnika na kola i tamo ga
svezae. Tijekom vremena potrebnog za uprezanje konja, sjeo je
pastor na Huttunenovu glavu. Huttunen ga pak ugrize za stranjicu, no
to nije izazvalo neke spomena vrijedne posljedice, barem ne za
pastoricu... Siponen se uspne na kola i prasne biem po zraku. Tako
povezoe Huttunena u zatvor...
Kod groblja je prijevoz zaustavljen. Lijenik Ervinen je dotrao
prema kolima. S pukom u ruci, povikao je:
- Stoj! elim ispitati ovaj sluaj! - i kratko pogleda mlinara u oi. I
na licu mjesta iznese svoj nalaz... - Nedvojbeno lud.
Huttunen se zabulji u lijenika mahnitim pogledom, ali ga nije
prepoznao. Nije vie ni vikao... Ervinen pretrai mlinarove depove,
kako bi naao cjevicu s tabletama. Hitro ju gurne u svoj dep, pa
obrie pjenu s bolesnikovih usnica.
- U eliji neka ostane svezan - naputi ih na koncu. - Ujutro u
pripraviti papire za Oulu.
Konja udare u zadnjicu, pa se zaprega udalji prema redarstvenoj
postaji. Ervinen je jo mogao vidjeti, kako je strametar Portimo
izvukao vlastit rupi, da bi uhieniku obrisao elo...
Vrativi se kui, lijenik Ervinen istrese pijesak iz svojih papua, te
objesi puku na zid. Cjevicu s tabletama, koju je oduzeo Huttunenu,
pohrani ponovno u ormar u kutu sobe. Zamijetivi, koliko je malo
tableta ostalo, tuno potrese glavom. Otpije gutljaj medicinske este,
izravno iz staklenke, pa s papuama na nogama ode u postelju.
Gospoa Siponen je skuhala kavu trgovcu, lijeniku i pastoru. Ovaj
posljednji je ekao Siponenovoga prekaljenog psa za lov na
medvjede. Seljanka se iznenadno prisjeti svoje neizljeive bolesti, pa
se sveano udari po prsima i klone na pod, da bi se zatim to jadnije
odvukla natrag u svoju spavau izbu. Tako je poela jadikovati o
svojoj tekoj nevolji i jadu, koji ju doivotno vezuju za bolesniku
postelju...
Sanelma Kayramo cijele noi nije mogla zaspati. Plakala je u svoju
plahtu zbog njenoga Gunnara, koji joj je oduzeo nepojmljivu sudbinu.
U njenoj usamljenoj izbi titali su ju zdvojnost i ljubavni jadi.
Huttunen je sputan zaspao u svojoj zatvorskoj eliji. Kad se ujutro
probudio, sjedio je svezan na stranjem sjedalu osobnoga automobila,
uz strametra Portima...
- Ve smo proli Simo, Kunnari - ree mu redarstvenik blago,
gotovo ispriavajui se.
12
Odmljeven sluaj
Ustanova za ivane bolesti bila je veliko, mrano zdanje od
crvenih opeka. Izgledom je prije podsjeala na neku vojarnu ili zatvor,
nego na bolnicu.
- Zlosretno mjesto - primijeti strametar Portimo, osmotrivi
graevinu. - Ali se zbog toga nemoj ljutiti na mene, Kunnari. Neduan
sam u ovome, doveo sam te jedino po slubenoj zadai. Da sam ja
mogao ikako odluivati, pustio bih te na slobodu.
Huttunena odvedoe u prijemnu slubu i zavedoe u popis
bolesnika. Oduzeli su mu novac i sve osobne stvari, davi mu u
zamjenu bolniku odjeu. Tako je dobio izlizanu pidamu, papue i
kapu. Nogavice su mu bile prekratke, kao i rukavi na haljetku. Pojasa
nije bilo...
Kroz hodnike koji su odjekivali, odvedoe ga u veliku prostoriju,
koja je ve udomljivala est bolesnika. Pokazae mu postelju, uz
napomenu da je to od sada njegovo mjesto. Vrata se zalupie s muklim
treskom, a zatim se u bravi okrene teak klju. Veza s vanjskim
svijetom bila je prekinuta... Huttunen spozna, doista je dospio u
ludnicu.
Prostorija je bila hladna i pusta. U njoj se nalazilo tek sedam
eljeznih postelja i jedan stol, koji je vijcima bio privren za zid. Na
jednome od zidova bio je visok prozor, prekriven reetkama. Moglo se
vidjeti, vanjski zidovi graevine debeli su skoro metar. Sobni zidovi su
mjestimice bili iarani pukotinama, koje su bile prekrivene vapnenim
naliom. Na stropu je visjela jarka svjetiljka bez titnika.
Ostali bolesnici su leali ili sjedili na svojim posteljama. I premda je
doao netko nov, jedva okrenue glave... Huttunenu najblii susjed bio
je neki drhtavi starac, koji je sklopljenih oiju sjedio na rubu leaja,
mrmljajui neto nerazumljivo pred sebe... Na sljedeoj postelji sjedio
je neto mlai, elav ovjek, koji je ukoeno buljio u sobni kut. Onaj
iza njega bio je jo mlai, neki mravko koji je djelovao plano, a izraz
lica mu se neprestance mijenjao. Na tren bi djelovao veselo, pa odmah
zatim tuno i zabrinuto. Nabrao bi elo, no ve tren kasnije bi mu se
ustreptale usnice razvukle u nesvjestan, tupav osmijeh.
Uz vrata je stajala jedna odvojena postelja, a na njoj je leao
snaan ovjek, koji je djelovao sasvim zdravo. U ruci je drao knjigu i
itao.
Otraga u sobi sjedila su jo dva mrana lika, koji su po svemu
sudei jedan u drugome nali drutvo. Ukoeno su zurili jedan u
drugoga, plamenih oiju, ali nisu izgovarali ni rije.
Sve u svemu, bilo je to neutjeno, bezvoljno i otupjelo drutvo.
Huttunen se pokua upoznati s tim ljudima teko poremeenoga uma.
Nasmijao se, glasno pozdravio i upitao susjeda do sebe:
- No, kako je inae?
Ovaj ne odgovori. ovjek koji je itao, na postelji uz vrata, jedini je
odzdravio Huttunenu. Huttunen pokua doznati kune obiaje,
raspitujui se odakle dolaze bolesnici u sobi. No sve je bilo uzalud. Ti
ljudi, okrenuti sebi i zatvoreni u sebe, nisu pokazivali ni najmanje
zanimanje za uspostavljanje ikakvoga odnosa. Huttunen uzdahne,
mirei se sa sudbinom, pa se zavali na postelji.
Predveer ue u sobu krupan i snaan njegovatelj. Rukave na
koulji je zavrnuo, kad da dolazi nadajui se akanju.
- Jesi li ti taj... - odluno zapita Huttunena - koji je dopremljen
jutros?
Huttunen potvrdi, napomenuvi kako se udi, to ostali bolesnici
gotovo uope ne razgovaraju s njim.
- To su sve takvi mranjaci i mirni tipovi - odvrati njegovatelj. -
Kod nas novopridole najee smjetaju prvo u ovu sobu. Tako je
bolje, s onima nemirnima uvijek dolazi do sukoba.
Zatim je Huttunenu pojasnio, to se od njega oekuje u bolnici...
- Ponaat e se uljudno i nee bjesniti - rekao mu je. - Jelo
dobiva dvaput na dan. Jedanput tjedno je sauna. Piati moe kad god
eli, tamo u udubini stoji abar. Kad hoe srati, mora to posebno
prijaviti.
U ponedjeljak dolazi lijenik.
Njegovatelj zatim ode, zakljuavi vrata za sobom. Huttunen se
prisjeti, da je etvrtak. Lijenika e vidjeti tek u ponedjeljak, pa mu je
dakle preostajalo dosta vremena. Ervinenove tablete djelovale su jo
uvijek, omoguavajui mu san, ali se zato nije mogao smiriti tijekom
noi.
Kasno naveer doao je njegovatelj jo jedanput, zapovijedivi
bolesnicima odlazak u postelju. Ovi pokorno posluae. Ubrzo poslije
toga ugasila se jarka arulja na stropu, jer ju je iskljuio njegovatelj
vani na hodniku. Huttunen je oslukivao kako spavaju njegovi
supatnici. Dvojica ili trojica njih su hrkali. Zrak u prostoriji bio je
zaguljiv, a u kutu bi s vremena na vrijeme netko pustio vjetar.
Huttunen je htio probuditi tog prdaa, no tad se prisjeti, tamo otraga
spavaju ona dva mrana tipa.
- Ah, neka samo prde - tiho ree, kao za sebe.
- Jadni momci...
Huttunen zakljui, na mjestu poput ovoga mora svatko neizbjeno
poludjeti, ako ubrzo ne izae. Bilo je toliko grozno, leati u mranoj
sobi, okruen duevno poremeenim ljudima. Kakva korist moe biti
od toga? Hoe li to uznitvo ikoga izlijeiti? Sve je bilo ogranieno i
propisano, a ni o svojim najsitnijim tjelesnim potrebama nije se moglo
odluivati samostalno. ak se i pri odlasku na zahod dobivalo pratnju.
Njegovatelj bi pazio, da bolesnik nita ne zamae. Bijae to
poniavajue.
Prvih nekoliko noi je Huttunen probdjeo. Znojio se u postelji,
okretao se, uzdisao... Osjeao je elju za urlanjem, ali mu je uspjelo da
se obuzda.
Danju je vrijeme bolje protjecalo. Huttunenu su ostali bolesnici ve
i kratko odgovarali. Mladi mravko, koji je naglo mijenjao izraze lica,
povremeno bi dolazio Huttunenu, kako bi mu objanjavao sve
mogue. Govor jadnoga momka bio je toliko smuen, da Huttunen nije
shvaao ba nita. Na jadnikove rijei je tek kimao glavom i mrmljao u
znak potvrde:
- Da, da... Tako je to.
U blagovaonici vladahu buka i urlanje, no objedi su ipak unosili
promjenu u jednolian dan. Mnogi su bolesnici jeli prstima,
razmazivali si kau po licu, prevrtali su posue, te se smijali
maloumno, ak i kad bi ih grdili.
Bolesniku sobu je svakoga dana brisala neka mrzovoljna ena,
ukorijenjene navike da pacijente izgrdi na pasja kola. Bolesnike je
nazivala lijeninama i nevaljalcima, prljavcima i zamazancima.
Okomila se i na Huttunena...
- Tako krupan momak - rekla mu je bijesno - pa nema nita bolje
na umu, nego poludjeti!
U meuvremenu bi navraao njegovatelj, kako bi bolesnicima
uruio lijekove. Dijelio bi tablete, pazei da ih svi uzmu jo pred njim.
Ako pak netko ne bi odmah progutao svoj obrok tableta, njegovatelj
bi zavrnuo rukave, bolesniku trzajem povukao vilicu i utisnuo mu
tablete u drijelo. Svi su redom morali uzimati lijekove, htjeli to ili ne.
Kad je Huttunen pak upitao, zato i on ne dobiva lijek, njegovatelj tek
bijesno zarei...
- U ponedjeljak e ti lijenik neto prepisati. Do tada se vladaj
uljudno, inae e dospjeti nemirnima.
- A kako je tamo? - raspitivao se Huttunen.
- Pa, nemirno! Eto tako!
Njegovatelj zatrese svojom dlakavom akom ispod Huttunenovoga
nosa. Tad se okrene i poe. Huttunen se gnuao toga neuljudnog i
nasilnog tipa, koji je naveer naganjao i gurao bolesnike, ako poslije
njegovoga naloga ne bi smjesta poli u postelju. Odluio je, nakon to
u ponedjeljak porazgovara s lijenikom, pa e smjeti kui, za rastanak
dohvatiti tog neotesanca i s njim ulatiti pod. No do tada je
preporuljivo zadrati mir.
U ponedjeljak predvedoe Huttunena lijeniku. To je bio neki
bradat ovjek, koji je djelovao prljavo. Navika mu je bila da
neprestance stavlja i skida svoje naoale. I uvijek bi iznova izvlaio
prljavi rupi iz depa, pa bi njime briljivo istio stakla. Prvo bi
dahnuo u njih, a zatim bi ih u vjenost trljao da se osue. Huttunen
utvrdi, bolniki je lijenik razdraljiv i neuredan ovjek, koji ostavlja
dojam ogranienosti.
Huttunen zapone pripovijedati o odlasku kui... Lijenik je listao
po papirima, to su leali ispred njega, pa ree osorno:
- Tek su vas dopremili. Ovdje se nikoga ne puta odmah nakon
dolaska.
- Ali ja zapravo i nisam lud - pokua pojasniti Huttunen, to je
mogue zdravijim i prisebnijim glasom.
- Jamano da niste - suglasi se lijenik. - Tko bi to uope i bio u
ovoj kui? Ja sam ovdje jedini poremeenoga uma, to se zna.
Huttunen ispripovijedi da je mlinar, te ga hitno trebaju u
Suukoskiju. Sad po ljeti treba urediti i osposobiti mlin, kako bi na
jesen bio pripravan za rad.
- Zato bi mlin trebao biti ispravan upravo na jesen? - upita
lijenik.
- Pa, gledajte, u Finskoj je jesen doba etve - pojasni Huttunen. -
Seljaci tad donose svoje ito u mlin, na meljavu.
Lijenika je zabavljao mlinarov odgovor. Skinuo je naoale, oistio
ih i kimnuo s puno razumijevanja. Kad je napokon ponovno stavio
naoale na nos, ree poprilino osorno:
- Zasad emo se sloiti, da ste do daljnjega odmljeli svoje.
Raspitivao se jo, je li Huttunen bio u ratu. Dobivi potvrdan
odgovor, u oku mu bljesne iskra upuenoga znalca. Jo je upitao, u
kojim se predjelima pacijent borio. Huttunen izvijesti, tijekom
Zimskoga rata bio je na Karelijskoj prevlaci, a pod kraj rata u Istonoj
Kareliji.
- Na najistaknutijem poloaju? - htio je jo uti lijenik.
- Da... Tako je.
- Je li bilo jako teko?
- Pa, s vremena na vrijeme.
Lijenik neto zapie u svoju biljenicu. Napola za sebe,
promrmlja:
- Ratna psihoza... Kao to sam i mislio.
Huttunen pokua proturijeiti... Tijekom rata nije imao nikakvih
ivanih smetnji, pojanjavao je, a zapravo ih nema ni sada. No
lijenik mu tek nijemo odmahne, neka se udalji. Kad je pak Huttunen
ponovno poeo navaljivati da ga otpuste, lijenik podigne pogled sa
svojih papira i objavi:
- Ovi sluajevi ratne rastrojenosti su ozbiljni... Osobito kad
nastupaju toliko mnogo godina poslije stvarnih borbi. Tu je potreban
dulji postupak, ali ne brinite se... Ve emo mi od vas napraviti
ovjeka.
Njegovatelji odvedoe Huttunena natrag na njegov odjel. I s
treskom zatvorie vrata za njim.
Umoran, Huttunen sjedne na rub leaja... Zakljui, ivot mu je
konano i potpuno skrenuo u slijepu ulicu. Bio je uhvaen, u ovoj
neljudskoj ustanovi, izruen samovolji jednoga ogranienog lijenika,
osuen na neutjean ivot sa svojim turobnim supatnicima. Moda e
ga ovdje zadrati i godinama? Pa e ak i umrijeti izmeu ovih
kamenih zidina? Njegovo jedino zadovoljstvo i zabava od sada su mu
frktava istaica i nasilniki njegovatelj... Promjene u dnevnome kasu
unosili su jedino odlasci u nadzirani zahod i svinjski objedi u
zajednikoj blagovaonici. Teko uzdiui, legne na postelju i zatvori
oi... Ali san nikako nije dolazio. Huttunen je osjeao pritisak u glavi,
tjeralo ga je da urla... Ali, kako se na to mogao odvaiti ovdje, pred
svim tim ljudima?
Nakon izvjesnoga vremena se trgne, jer se ovjek s one postelje uz
vrata douljao k njemu.
- Pssst! - psiknuo je pridolica. - Pravi se, kao da nita ne uje.
Huttunen otvori oi i upitno pogleda ovjeka.
- Ja nisam lud - ree ovaj. - Ali to momci ovdje ne znaju.
Porazgovarajmo tamo prijeko uz prozor. Poi ti prvi, ja u za tobom.
Huttunen ode do zida s prozorom. Ubrzo je tiho priao i
tajanstveni bolesnik s izdvojene postelje. Pogledao je kroz prozor, a
kad je progovorio, moglo se pomisliti da to pria onako za sebe...
- Kao to netom rekoh - zauje Huttunen - ja zapravo uope nisam
lud. I vjerujem, nisi ni ti nita lui.
13
Stanodavac
ovjeku je bilo oko etrdeset, imao je iroko lice, te izgledao
svjee i jedro. Govorio je ljubazno i mirno...
- Ja sam Happola - predstavio se. - Ali emo odustati od rukovanja,
kako ovi luaci otraga ne bi nita zamijetili.
Huttunen mu ispripovijedi, kako je jo prije nekoliko dana bio
sasvim obian mlinar. Pokuao je uvjeriti bolnikoga lijenika, neka
ga pusti natrag u njegov mlin, ali taj o tome nije htio ni uti...
- Ja sam radio s nekretninama - uzvrati Happola.
- No rat mi je unitio poslove, jer sam morao u ovu ustanovu.
Poprilino je teko rjeavati tekue poslove odavde, iznutra. Da sam
bio slobodan, sve bi teklo mnogo bolje. Ali im napunim deset godina
ovdje, okonat u tu predstavu. Posjedujem kuu u Heinapaa,
20
moda si tamo uredim trgovinu ili radionicu.
Izvijestio je jo, kua mu je iznajmljena i novac od najma redovito
pritjee u banku. Njega ovdje u bolnici ne zapadaju nikakvi trokovi
boravka.
Happola ispripovijedi, jo je 1938. u gradskoj etvrti Heinapaa,
ovdje u Ouluu, izgradio veliku kuu za iznajmljivanje. I ve je tada
primio est obitelji kao stanare. Tad je pak izbio rat, pa su ga poslali
na bojite... Sudjelovao je u cjelokupnome Zimskom ratu u
Soumussalmiju.
- Bijae to pogibeljno doba - naglasi potom. - Mnogi muevi iz nae
postrojbe su pali. Tad sam odluio, ako se rat ikad zavri, ja vie neu
poi ponovno na bojite.
Tijekom primirja je Happola uzeo nove stanare, umjesto onih to
poginue. Poslovi su dobro napredovali, pa se ak namjeravao i
oeniti. No u kasnu zimu 1941. u Oulu stigoe njemaki vojnici, pa
kako je proljee sve vie odmicalo, tako je i svijet sve vie izgledao
vojniki. Happola je promiljao, kako bi mogao izbjei ponovni
odlazak na bojite, ako doe do nove provale rata.
- Zapoeo sam hramati i neprestance sam se alio, kako su mi oi
jako popustile - pojasnio je Huttunenu. - No lijenik me nije ocijenio
nesposobnim za ratovanje... Netko mu je dojavio da sam zdrav...
Naime, nisam ba uvijek i posvuda mislio na to kako trebam hramati i
stiskati oi.
Tako Happola nije bio dodijeljen priuvi. Stanje mu je postalo
pogibeljno, istanan nos poslovnoga ovjeka njuio je ratni vjetar...
- Tad sam se dosjetio, izigravati luaka - pojasnio je. - Na poetku
su se ljudi smijali i sve prihvaali kao alu. No ja sam ostao pri tome,
moja jedina misao bila je uvijek i neprestance, da ni u kojem sluaju
ne elim na bojite. Bijae to poprilino naporno. Ne moe svatko
izigravati luaka, treba postupati mudro i biti dosljedan, kako bi ljudi
povjerovali...
Huttunena je to jako zanimalo.
- Koju vrstu ludila si izigravao? - upita poduzetnika. - Jesi li
zapoeo tuliti poput vuka?
- Neee... - odvrati ovaj. - Tako neto luaci ipak ne rade. Govorio
sam zbrkano. Ljudi su trebali misliti, obuzeo me strah od proganjanja.
Optuivao sam susjede, da su prijetili kako e mi zapaliti kuu. Ili sam
priao, kako sam se u garai pokuao uguiti ispunim plinovima...
Kad su mi pak lijenici htjeli dati tablete, tvrdio sam da me ele
otrovati. O tome sam pisao i u novinama. To je bila predstava! Zatim
sam potkazivao i prijavljivao ljude. Ispriao sam na redarstvu, kako
me odreeni ravnatelj u banci pokuao otjerati u steaj. Vie od toga
nije bilo potrebno... Otpremili su me ovamo, s razvijenim zastavama.
Bilo je ve i krajnje vrijeme, jer je tjedan dana kasnije Hitler napao
Rusiju, a nekoliko dana potom zaratili smo i mi Finci... No u mojoj
naprtnjai nije zveckalo posue za kuhanje!
Happola je cijelo ratno razdoblje proveo u duevnoj bolnici. Tamo
su ga ocijenili kao beznadan sluaj. Uz to je i dobio est kilograma.
- S te strane se ovdje moglo izdrati - napomene Happola. - Ipak, tu
meu luacima, vrijeme protjee strano sporo.
Kad je Finska potpisala primirje sa Sovjetskim savezom, Happola
je pokazao prve naznake ozdravljenja. No tad je izbio rat u Laponiji,
pa ga je duevna bolest ponovno obuzela punom snagom. Tek poslije
sloma Njemake se Happoli poelo vraati duevno zdravlje. Zatraio
je da ga puste iz bolnice, kako bi ivio graanskim ivotom, kao i
drugi ljudi.
- Prokletstvo! Nisu me pustili van...! Lijenici su me lupkali po
ramenima i govorili: Happola, Happola, sad samo mirno!
Svoju je kuu dao prepisati na sestru, pribojavajui se da bi drava
mogla zaplijeniti vlasnitvo ovjeku koji je pod skrbnitvom.
- Zato ne pobjegne? - upita Huttunen.
- Kamo bih poao? Ne mogu se skriti u posao s nekretninama.
Prisiljen sam stanovati u Ouluu, jer ovdje imam svoju kuu. Ali to
misli, to e se dogoditi, kad proe deset godina od sklapanja mira?
Tad u otii ravno glavnome lijeniku i sve mu otkriti.
- Zato ne poe odmah k njemu i ispria mu, da si tek izigravao
duevnoga bolesnika?
- O tome sam mnogo razmiljao posljednjih godina... Na alost, nije
to mogue uiniti tek tako. Dodue, izaao bih odavde, no to bi mi to
vrijedilo, kad bi me odmah strpali u zatvor? Ovakvo pretvaranje je
naime ratni zloin, a to zastarijeva tek za deset godina.
Huttunen prizna, da je bilo razumno ekati toliko dugo, dok ne
zastari taj zloin izigravanja luaka. Bilo bi strano, preseliti izravno iz
ludnice u zatvor...
- Ali kako si mogao odavde voditi svoje poslove? - zanimalo je
Huttunena. - Prozori su prekriveni reetkama, a vrata zakljuana...
- Imam svoj vlastiti klju, to sam ga prije nekoliko godina kupio
od jednoga njegovatelja. Ipak je sve to tegobno, jer ono to trebam
posvravati, moram uiniti nou. Rijetko se kad moe odavde
neopaeno nestati tijekom dana. Nekoliko puta godinje sam prisiljen
utjerati zaostatke stanarine za stanove, no inae rjeavam tekua
pitanja nou. To je teak posao, snositi odgovornost za cijelu kuu,
osobito ako je ovjek jo na glasu kao luak.
- Nemoj se uzrujavati - tjeio ga je Huttunen. - I mene smatraju
ludim.
- Neka sitnica ti ipak mora biti - odvrati Happola.
- No ja sam morao skoro deset godina izigravati luaka. Drugi su u
ratu izgubili pet godina, a ja sam odsjedio skoro dvostruko dulje.
Uistinu to nije jednostavno.
Happola se neko vrijeme jadao o svojoj kobi, ali je ubrzo ponovno
sagledao svijetliju stranu svojega poloaja.
- Ono dobro u svemu tome - napomene - jest okolnost da se novac
nakupio u banci. Ovdje bolesnici nemaju nikakvih trokova. Kad
izaem, bit u poprilino imuan ovjek.
Potajno je ponudio Huttunenu cigaretu. I ispripovijedio mu,
cigarete donosi iz grada, a s vremena na vrijeme, kad mu je ovdje
osobito dosadno, potajno ispija bocu estice, skriven ispod pokrivaa.
- Dovoditi ene ne vrijedi - napuivao je dalje Huttunena - jer te
smjesta uhvate. A ene ovdje unutra su toliko tupave, da radije dri
prste podalje od njih.
Mukarci su puili utei. Huttunen je razmiljao o Happolinoj
sudbini. Kako se inilo, iz ove ustanove nije vodio nikakav put van,
svejedno da li je netko doao dragovoljno ili su ga dopremili prisilno.
Happola je zatraio od Huttunena neka prisegne, da nikome nee
govoriti o njegovoj tajni. Huttunen ga upita, zar ga njegovi stanari ne
prijave, kad dolazi utjerivati zaostatke stanarine?
- To ne bi bilo dobro za njih - pojasni stanodavac.
- Tko samo pisne, tog smjesta potjeram na ulicu. Sreom u Ouluu
vlada takva nestaica stanova, da si nitko ne moe dopustiti otvaranje
gubice. Stanarinu se mora platiti pravodobno, bio stanodavac lud ili
ne.
14
Sve je znanstveno istraeno
Ivanje u duevnoj bolnici grada Oulua nije ni najmanje podsjealo
na ljetnu svetkovinu svjetla i radosti... U odjelu nemirnih je dodue
cijelu no vladalo uzbuenje, vikalo se i builo... No to nije bila
svetkovina posveena ljetnoj suncostaji, nego uobiajni svakononi
obred. Happola pojasni, bolnica nikad ne obiava obiljeavati
blagdane. Jedino za Boi pokazuje bolniko ravnateljstvo toliko
blagosti, da ak i u zatvorene odjele puta malenu skupinu pripadnika
vjerske drube, koji tamo izvode svoje neutjene pjesme. Ugoaj je
uvijek poprilino mraan, jer se zbor toliko boji zasunjenih
bolesnika, da svoje napjeve izvodi to bre i, sigurnosti radi,
prijeteim tonom.
- No mi zapravo i nismo ovdje radi svetkovanja - zakljui Happola
krajnje podrugljivo.
U tjednu poslije Ivanja pozvali su Huttunena lijeniku. Pratila su ga
dva njegovatelja.
Lijenik se u meuvremenu pozabavio Huttunenovim nalazima i
ostalim papirima. Po obiaju se ustro bavio svojim naoalama, te
pokazao pacijentu neka se smjesti njemu suelice.
- Vi sjednite tamo kod vrata - rekao je njegovateljima. - Za svaki
sluaj...
Tad objavi Huttunenu, da je prouio izvjee o bolesti i uputnicu
opinskoga lijenika Ervinena.
- To ne izgleda dobro... - napomenuo je. - Kao to sam utvrdio jo
proli put, vi oigledno patite od teke ratne psihoze, to jest
rastrojenosti. Bio sam u ratu, kao bojnik u zdravstvenoj slubi, pa su
mi poznati takvi sluajevi.
Huttunen se usprotivi. Ne pati od niega, rekao je, te trai da ga se
otpusti iz bolnice. Lijenik se ni ne potrudi razmotriti mlinarov
prigovor. Umjesto toga je tek listao Vojnolijeniki asopis. Huttunen
opazi, izdanje je iz 1941. godine... Lijenik pronae lanak s naslovom
O ratnoj psihozi i neurozi, u ratu i poslije njega.
- Ostavite se kiljenja - zarei na Huttunena. - To vas se nita ne
tie.
Pritom je ustro istio svoje naoale.
- Sve to je znanstveno istraeno - ree tad vano. - Ovdje stoji, u
razdoblju izmeu 1916. i 1918. je u engleskoj vojsci, to je ratovala u
flandrijskim movarama, treina vojnika bila trajno nesposobna za
slubu na bojinici, upravo zbog psihoza i neuroza. Znaajno za ratne
psihoze i neuroze jest, da se osobito lako razvijaju kod osoba s
izvjesnim slabostima tjelesne grae, a obiljeje im je i da izbijaju zbog
sve manjih i beznaajnijih povoda. Pie jo ovdje, kako je u Finskoj za
novaenja godita 1920. do 1939. utvreno nekih trinaest do esnaest
tisua ljudi s duevnim slabostima. A od njih je, izgleda, velik dio ipak
sudjelovao u ratu.
Lijenik podigne pogled i preko stola se zagleda Huttunenu u oi.
- Posljednji put ste mi priznali - napomene lijenik - da ste
sudjelovali u oba naa rata.
Huttunen kimne.
- Ali ne razumijem - dometne odmah - kako bi to bio dokaz za
moju duevnu bolest. Tamo je bilo i drugih osim mene.
Lijenik navede pacijentu i daljnje pojedinosti iz lanka.
Njegovatelji poee puiti, kako bi im bre prolazilo vrijeme. I
Huttunen poeli cigaretu, ali je znao, bolesnicima nije doputen ni
jedan jedini dim.
- Maloumnike vodi u ratu primitivan poticaj za samoodranjem...
Toliko uzviena nesebinost i portvovnost, kakve vladaju u naoj
vojsci, ne povlae ga sa sobom, ve na svaki nain pokuava izmaknuti
potekoama i neugodnim doivljajima. Runebergov
21
tip Sven
Dufva
22
pritom je nedvojbeno rijetka iznimka.
Lijenik gadljivo odmjeri Huttunena. Potom nastavi listati, proita
za sebe nekoliko podvuenih mjesta, pa nastavi glasno:
- Kod maloumnika se reakcija iskazuje kroz stanje smetenosti,
kojemu su obiljeja djetinjasto brbljanje i pomuenje svijesti. esto je
maloumnik pritom i neist, mae zidove svoje sobe vlastitim
izmetinama, jede ih i slino.
Tad se lijenik okrene prema njegovateljima, koji su otraga
razgovarali, pa ih upita, je li ovaj pacijent pokazao navedene znaajke.
Stariji od njih dvojice ugasi svoju cigaretu u loncu s cvijeem koji je
stajao na prozorskoj dasci i objavi:
- Govno zasigurno jo nikad nije jeo, koliko ja znam.
Huttunen pone odluno prosvjedovati. Besramno je podmetati
mu takve odvratne stvari, rekao je. Pritom je uzbueno skoio sa
stolca, ali isti tren ustadoe i dvojica njegovatelja, pa proguta svoju
ogorenost i ponovno sjedne...
- Pone li ovdje bjesniti - napomene mlai njegovatelj, onako
usput - tad emo te strpati u zatvoren odjel. Zar ne, doktore?
Lijenik kimne. I pogleda Huttunena strogo.
- Pokuajte se smiriti - ree mu. - Ja razumijem, da vam ivci nisu u
redu.
Huttunen pomisli, kad bi bio slobodan, ova bi tri idiota posloio na
tlo... Lijenik pak nastavi navoditi pojedinosti iz lanka, ali sad vie
onako za sebe, nego njegovateljima ili pacijentu.
- Stanja oka, koja nastupaju u svezi s jakim tjelesno-duevnim
potresima i uzbuenjima, primjerice poslije eksplozije zrakoplovne
bombe ili teke granate, pri zatrpavanju ili borbi iz bliza, kad su veliki
napori povezani s izravnom smrtnom pogibelji, po svojim su
obiljejima esto tjelesne kao i duevne vrste. Kao tjelesne pojave
javljaju se: smanjenje vida ili sluha, psihogena obamrlost i mlohavost
miija... Duevne pojavnosti su smetenost, zakoenost i gubitak
pamenja, to moe dovesti do stanja potpune potitenosti. Kod veine
prolazi to stanje oka brzo, tek kratkotrajno ostavljajui jak umor,
nesanicu i sklonost uasavajuim prikazama. Kod nekih se ipak
oituje kao smislen nain reagiranja, koji kasnije dolazi do izraaja u
tekim okolnostima ili zbivanjima.
Lijenik prekine itanje. Podrobno osmotri Huttunena i primijeti,
vie za sebe:
- Zar mlin ne tutnji slino kao bombarder?
- On ni izdaleka ne bui toliko - otpuhne Huttunen uvrijeeno. - U
ratu nisam ni jedan jedini put dospio pod ruevine, ako ste to htjeli
rei.
- Stanja oka - naglasi lijenik - esto prati i potres mozga,
prouzroen tlakom zraka. Takav se potres lijei osobito dugo. I
zasigurno mogu ostati trajne posljedice. Tko je pokazao takvu
reakciju, nije podesan ni za slubu na bojitu, a ni za bilo kakve druge
odgovorne zadae. A zar mlinarov posao nije jako odgovoran? Meni
se ini, tu treba istodobno skrbiti za ito i za rad cjelokupnoga
postrojenja.
- Mlinarov posao... - promrmlja Huttunen - nije zahtjevniji od bilo
kojega drugog posla.
No lijenik se na to nije osvrtao, ve je poeo itati daljnji
podvuen odlomak u lanku...
- Srazmjerno je esta pojava da pacijent, koji je reagirao okom, pa
je od toga potpuno izlijeen, poslije otputanja iz vojne slube reagira
neurozom, kad zapadne u novane potekoe ili druge sukobe. Tad
treba pretpostaviti, da su uzrok novome neurotikom podraaju
njegova slabost grae i okolnosti neovisne o slubi u ratu.
Lijenik odgurne asopis u stranu.
- Moj je nalaz vrst - priopi. - Vi ste duevno bolestan ovjek,
manijsko-depresivna osoba, a uz sliku vae bolesti idu ivana slabost
i neurastenija. Sve je to posljedica ratne psihoze.
Prekine izlaganje i obrie si naoale.
- Ja vas mogu razumjeti - nastavi tad. - Zasigurno vam je bilo teko.
Iz vaih papira proizlazi, da ste obiavali urlati, osobito zimi i nou. tlz
to ste i oponaali razne ivotinje... Sve to se jo mora pojasniti, osobito
vaa sklonost urlanju. Tijekom svojega lijenikog rada nisam jo
naiao na pacijenta, koji bi osjeao toliku privrenost urlanju. Veina
se zadovoljava tek plakanjem ili cviljenjem.
Jo se raspitao kod njegovatelja, je li pacijent urlao nakon to je
dopremljen u ustanovu?
- Do sada nismo uli nita - odgovorie ovi. - Ali ako zapone,
odmah emo vas tono izvijestiti.
- Pustite ga mirno neka urla - naputi ih lijenik.
- Nai zidovi to mogu podnijeti.
Zatim se okrene Huttunenu.
- Kao to ste uli... - napomene mu - dobivate posebno odobrenje,
pa smijete urlati tu kod nas. Ipak se nadam, to ete izbjegavati nou.
Inae biste mogli uznemiriti ostale pacijente.
- Neu to raditi ovdje - mrzovoljno ree Huttunen.
- Slobodno smijete pustiti glas - odvrati lijenik.
- Ja zastupam onu lijeniku kolu, koja smatra kako glasovno
izraavanje nekoga pacijenta mnogo toga razjanjava o njegovoj
bolesti.
- Ja ne urlam. Nisam raspoloen za to.
- Ne biste li to mogli sad izvesti, makar kratko - nagovarao ga je
lijenik. - Tek za pokus? Bilo bi zanimljivo uti, kako urlate, kad ste
raspoloeni za to.
- Ja nisam duevno poremeen - upozori ga Huttunen mirno. -
Moda sam tek pomalo osobenjak... Ako pak podrobnije pogledam
oko sebe, vidim uokolo mnogo neobinije ljude.
Lijenik se ponovno prihvati odlunoga ienja svojih naoala...
- ini mi se - srdito dometne Huttunen - naoale su vam dovoljno
iste. Morate li ih neprestance trljati?
Lijenik hitro smjesti naoale na nos.
- To je tek bezazlena navika - napomene. - Uobiajen postupak...
Zar to ne moete shvatiti!
I dade njegovateljima mig, neka izvedu pacijenta. Ovi smjesta
dohvatie Huttunena za obje ruke, pa ga odvukoe na hodnik. Tamo
ga podbodoe u kria, kako bi iao bre... Kad prispjee u sobu,
prisilie ga neka legne u postelju. Zatim zalupie vrata i bijesno
okrenue klju.
15
Urlik i bijeg
Tih dana Huttunen shvati, iz duevne bolnice nee izai. I to
zasigurno ne sada, a moda i nikada. Pokuao je jo jedanput
porazgovarati s lijenikom, ali ga ovaj nije vie primio... Tek mu je
prepisao tablete, koje mu je nasilni njegovatelj silom trpao u guu.
Huttunen je mislio na svoj crveni mlin u Suukoskiju... Na savjetnicu
Sanelmu Kayramo... A i na lijepo ljeto, od kojega je ovdje vidio tek
isjeak, kroz prozor s reetkama. Osjeao se beskrajno bijedno.
Pokuavao je razgovarati s ostalim pacijentima, ali maloumnici nisu
poimali nita od onoga to im je kazivao. Jedino je mogao povremeno,
potajno popriati s Happolom.
Tako je prolo nekoliko dana. Huttunenova potitenost je rasla.
Dan za danom leao je mirno u postelji i mozgao, kako se to njegova
sudbina okrenula na zlo. Promatrao je reetke ispred prozora, koje su
ga odvajale od svijeta, hladno i sigurno. Ni jedan ih ovjek nije mogao
svinuti svojom vlastitom snagom. A vrata su bila uvijek zakljuana.
Huttunen je pokuao razraditi i mogunosti bijega u blagovaonici, ali
tamo su bili stalno nazoni snani njegovatelji, koji su nadzirali
dvoranu. Bilo je to bezizgledno. U najgoremu sluaju, razmiljao je,
ovu ustanovu nee vie napustiti hodajui na vlastitim nogama. Tek
kad umre, iznijet e ga odavle, u mrtvanicu... I tamo e na njegovo
tijelo navaliti neki osoran patolog sa sjekiricom, te e ga razuditi i
raskomadati na dijelove, prikladne za lijenika istraivanja...
Pokatkad se nou osjeao toliko tjeskobno i strano, da je morao
ustajati iz postelje i po mranoj sobi satima ii gore-dolje, kao to to
ine ivotinje u kavezima. Huttunen se osjeao poput zatoenika, koji
nije poinio nikakav zloin, poput osuenika bez izreene presude.
Nije trebao nita ispatati, pa se zato nije mogao ni nadati slobodi. I
openito nije imao nita, ni prava, ni obveza, ni izbora, ni mogunosti.
Ostajale su mu jedino njegove vlastite misli i njegov trajno neobuzdan
nagon za slobodom, koji nije mogao zadovoljiti. Bio je uvjeren,
poludjet e u toj sobi, sa svim tim ravnodunim maloumnicima...
Jednoga mu je dana onaj mrav mlad ovjek, koji je neprestance
mijenjao izraze lica, poeo pripovijedati o svojemu ivotu... Jadnik je
govorio vrlo smueno i zbrkano, pa je Huttunen mogao slijediti
njegovo izlaganje tek s mnogo muke...
Bila je to strana pria. Jadan je momak doao na svijet kao
vanbrano dijete maloumne majke. Bio je izloen gladi i
zlostavljanjima, u razdoblju dokle mu je sezalo sjeanje. Kad je majka
iz nekoga razloga prispjela u zatvor, dijete su za malo novaca prodali
nekome seljaku pijancu. Tamo je prekomjerno radio, morao sluiti
pijanome seljaku i pokvarenomu slugi. A budui da je i onda bio jako
slabaan, uz sva ostala ponienja jo su mu se i najokrutnije izrugivali.
Uskratili su mu kolu i ak bolnicu, premda je dobio griu, tifus i
najmanje dvaput upalu plua... Kad je pak s petnaest iz ostave
kriomice uzeo komad slanine, seljak ga je izveo pred sud. Poslije toga
je zavrio u zatvoru. Dospio je u eliju nekome odvratnom,
viestrukom ubojici, koji ga je skoro punu godinu zlostavljao svakoga
dana. Kad je napokon puten iz zatvora, cijelo se jedno ljeto skrivao u
nekoj sui, hranei se poglavito bobicama, mravljim jajacima i
abama. Na jesen, pri dovoenju sijena, skrovite mu je otkriveno.
Nisu ga po drugi put strpali u zatvor, ve su ga dopremili ovamo u
ustanovu za umobolne. Poslije toga mu je bilo srazmjerno dobro.
Plakao je... Huttunen ga pokua tjeiti, ali momak nije mogao
zaustaviti potok suza. Huttunen se raalostio jo vie nego ranije.
Pitao se, zato ivot mora biti toliko uasno teak...
Ubrzo je mravko zaboravio cijelu svoju priu... Sjeo je na svoj
leaj i uestalo mijenjao izraze lica. Sad bi mu crte bile vesele, da bi
ve tren kasnije pokazivale nesigurnost i zatim strah. Huttunen si
navue pokriva preko uiju, osjeajui da e doista poludjeti.
Tijekom dvije daljnje noi Huttunen uope nije spavao. Po danu ne
bi ustajao iz postelje, a nije ni jeo nita. Kad mu je pak predveer
Happola kriom ponudio cigaretu, okrenuo se prema zidu. Kakva
korist od proklete cigarete, ako ne moe spavati, a jelo mu se gadi?!
Nou bi Huttunen ponovno kruio prostorijom. Svi ostali bolesnici
su spavali i hrkali. Mrani tipovi otraga u kutu bi povremeno putali
vjetrove. Mravko je tiho plakao i jadikovao u snu. Huttunen je
osjeao nekakav pritisak u glavi, sljepooice su ga boljele, grlo mu se
osuilo, a duh mu je bio potpuno zakoen. Poeo je cviljeti, tihim
glasom. Zvuci su dolazili tugaljivo i prigueno iz njegovoga grla, da bi
zatim malo ojaali, dok napokon nije punom snagom izbio silan urlik.
Svi bolesnici u sobi poskoie u svojim posteljama, pa se prestraeno
stisnue uz zid.
Huttunen je urlikao iz petnih ila, istjerujui glasom svu svoju
muku, nagon za slobodom, svoju usamljenost i jad. Izgledalo je, kao da
se od prodornoga urlanja u kamenim zidovima otvaraju pukotine, kao
da eljezni leajevi tutnje pod silinom toga glasa. Svjetiljka na stropu
se zanjihala, pa iznenadno plane. Tri njegovatelja upadnu u sobu i
odvedu Huttunena do njegove postelje.
eljezni okvir je zacvilio, kad su ga sruili na lea i udarcima aka
natjerali da se smiri.
Kad su njegovatelji otili, a svjetiljka se ugasila, Happola prie
Huttunenovoj postelji.
- Grom i pakao...! - proape. - to sam se uplaio!
- Ne mogu vie izdrati - umorno ree Huttunen.
- Posudi mi svoj klju, nestat u.
Happola ga je razumio. Ali primijeti, kako od bijega nema koristi,
jer e ga bolnica ubrzo vratiti. No Huttunen ostade pri svojoj odluci.
- Ako ubrzo ne izaem - rekao je - izgubit u razum.
Happola se sloi s njim. Znao je vrlo dobro, koliko je muno leati
zasunjen u bolnici, ako ovjek ezne za slobodom.
Te noi sklopie utanaenje. Happolin smisao za posao nije mu
doputao, da pripremi bijeg ne traei nita za protuuslugu. Pojasnio
je mlinaru, kako je prikladna naknada est vrea jemenoga brana.
Huttunen je tu cijenu smatrao primjerenom.
- im sve ponovno sredi, poslat e mi brano na kolodvor u Oulu
- pojasnio je Happola. - To uope nije hitno, ali platiti mora. Na
koncu, tad sam i ja platio za klju. A ni druge nisam izveo bez
naknade.
Tad ispria, prije tri godine pomogao je jednoj maloumnoj eni, da
izae iz bolnice. Ta je pak kasnije postala najomiljenija bludnica u
obalskome podruju Botnikoga zaljeva...
- Bila je vrlo privlana ena... - pojasni Happola.
- Premda poneto nemirna. Sad boravi u Ouluu, ali radi u Raaheu i
Kokkoli.
23
Za klju mi je platila valjano. Tako i ti misli na to, pa mi
poalji brano.
Ubrzo poslije toga je Happola imao nekakvoga posla u gradu. Ta je
no Huttunenu bila prikladan trenutak za bijeg iz bolnice...
Kad su se svi u bolnici zavukli pod plahte i pokrivae, Happola
svojim kljuem otvori sobna vrata... Bez glasa uljali su se mukarci
kroz tihe hodnike velike zgrade, sve dok nisu prispjeli do kuhinje i
praonice iza nje. U ostavi potraie Huttunenovu graansku odjeu.
Osobna imovina pacijenata uvana je u kutijama od ljepenke.
Huttunenova je bila najvia u prvome redu, jer je mlinar spadao meu
novima u bolnici. Navukavi vlastitu odjeu, pritegne pojas i provjeri
novarku. Neto novca je nestalo, ali za divno udo dio je jo bio tu. U
praznu kutiju od ljepenke ugura bolniki ogrta, kapu i papue, pa ju
odloi natrag na mjesto.
- Ti se nee presvui? - zaueno upita svojega druga.
Happola se, naime, uljao hodnikom u bolnikoj pidami...
- Ljeti ova odjea zadovoljava - pojasni strunjak za nekretnine. -
Kad po danu obilazim gradom, to je neto drugo. U ormaru za odjeu
u praonici imam modno odijelo, ali ga za nonih izleta ne oblaim.
Pritom bih si tek nepotrebno kvario uglaane rubove.
Kroz sporedna vrata mukarci izaoe na kripav dvorini ljunak.
Popeli su se na breuljak obrastao borovima, na kojem je stajao
vodotoranj od crvenih opeka. Huttunen se okrene i pogleda natrag.
Dolje je mirovala golema, mrana graevina... Nigdje nije gorjelo
svjetlo, nitko nije slijedio bjegunce... Utei iz ove kue uasa bilo je
nepojmljivo lako...
Kroz prozor u podkrovlju enskoga odjela, prodiralo je jednolino
jadikovanje. Neka nemirna pacijentica nije mogla zaspati...
Huttunen se najei, zauvi tu neutjenu jadikovku.
I sam poeli zaurlati, kao neku vrstu odgovora toj nesretnici, koja
je tako saaljivo tugovala zbog svojih nepoznatih jada. I upravo kad je
htio divlje zaurlati, zauje tih Happolin glas...
- To je Liisa Kastikainen... Ona tako jadikuje neprekidno ve skoro
dvije godine. Na jesen e biti tono tri godine. Sjeam se jo, kako je
dopremljena. Bila je stegnuta u pokrivae... Na poetku su joj gurali
ep u usta, ali je to odjelni lijenik zabranio, jer su joj ispadali zubi.
Od vodotornja je vodila cesta u grad. Mukarci su tiho koraali
kroz sumranu ljetnu no. Ispred njih leao je Oulu, bijeli grad
Sjevera.
16
Blagoslovljen povrtnjak
U Heinapaau je stajala Happolina drvena dvokatnica. Nali je
tijekom ratnih godina ispucao i oljutio se, no inae je bila u doista
dobrom stanju. Pas u dvoritu je poznavao Happolu, pa je i Huttunena
pozdravio mahanjem repa... Happola izvue sveanj kljueva i potrai
meu njima pravi.
- No, to kae? - pohvali se na vratima. - Nema ba mnogo
neuraunljivih, koji znaju tako dobro raunati! Ova je kua bez
dugova, a k tomu jo i novac lei u banci. Mogao bih odmah kupiti
automobil, samo kad bih dobio dozvolu. Ve sam to jedanput pokuao,
preko inozemstva, ali se drava pozvala na moju duevnu bolest.
U predvorju je bilo mnogo vrata. Na svakima je stajalo drugo ime...
- Sve stanari - napomene Happola. - A gore ih je jo i vie.
Happola otvori jedna vrata. U sobi su bile dvije postelje, stol i
nekoliko stolaca. U jednoj je postelji leala sredovjena ena...
- Ah, stanodavac... - rekla je pospano. - Zar se mora ponovno...?
- Ne treba se svlaiti - odvrati Happola. - Tek sam doveo jednoga
druga. Ujutro mu pripravi zajutrak, inae ga ostavi na miru.
ena ponovno legne i ubrzo zaspi. Happola pak zapone kovati
osnove za Huttunenovu budunost.
- Na tvojemu bih mjestu prodao mlin i otiao u Ameriku - predloi
mu. - Ako ti ne uspije otii u SAD, tad se skrasi u panjolskoj. Jedan
moj poznanik, inae bojnik, otiao je tamo odmah poslije rata. Koliko
sam uo, dobro mu je. ivi od uzgajanja karanfila... Spada li uz tvoj
mlin mnogo zemlje?
- Tek nekoliko hektara - pojasni Huttunen. - No mlin je u dobrome
stanju. Uz njega je i skoro sasvim nov stroj za rezanje krovnih daica.
Zgradu sam ak i oliio, prije nego su me uhitili. To je mlin s dva
kamena, jedan za brano i drugi za krupicu. Tek ga treba pokrenuti...
Vodosprema je s gornje strane potpuno obnovljena, a s donje
pokrpana. Postrojenje e godinama raditi bez popravaka.
Tako je Huttunen hvalio svoj mlin...
Happola nekoliko puta nazove, u razne dijelove okruga. Nudio je
Huttunenov mlin na prodaju, ali se nije naao kupac...
- Sklapati poslove u none sate, poprilino je teko - opravdavao se
mlinaru. - Ljudi ove struke izgleda svi spavaju. Morat u preksutra
doi po danu, pa nastaviti s nazivanjem. U Kajaaniju
24
poznajem
jednoga direktora, kojega bi mlin moda zanimao. No sad moram
poi. Kad ujutro zamijete da si utekao, moram biti ispod pokrivaa...
Happola jo ponudi Huttunenu cigaretu za rastanak, pa neujno
napustio sobu...
Huttunen se ogleda uokolo po prostoriji. Zaprljane tapete, na podu
sag od krpica, u kutu pe... Dimila je, to se moglo uoiti po crnima
mjestima povrh zaklopca. Na nonome stoliu pokraj enine postelje
leali su uvijai za vlasi, a uz njih je stajala aa i u njoj umjetno
zubalo.
Huttunen se svukao i legao u drugu postelju. Tad je jo jedanput
ustao, kako bi ugasio svjetlo. Morao je zapravo mokriti, ali nije htio
htio buditi enu i upitati ju, gdje je zahod. Do jutra je spavao
poprilino neudobno.
Probudio ga je um vode. U istome trenutku mu se umnogostrui
potreba za mokrenjem. U sobi je gorjelo svjetlo, ali ene nije bilo tu.
Huttunen se obue, pa je nemirno ekao, da se ena vrati sa zahoda.
Kad je ula, toliko je hitro mugnuo iz sobe, da nije imao vremena ni
za jutarnji pozdrav.
ena je skuhala kavu i uz to ponudila kruh s maslacom i mljeno
pecivo. Huttunen joj ispria kako je utekao iz ludnice.
- I mene je Happola izveo iz bolnice - odvrati ova. - Od tada mi vie
ne da mira... Dvaput tjedno moram mu se prepustiti.
Poeljala se u meuvremenu, naliila si usnice i nataknula
naunice. Odjevena je bila u tijesnu suknju i bijelu bluzu s naborima.
Bila je od onih bujnih, mekoputih ena... Ispripovijedila je Huttunenu,
kako za ivot mora zaraivati kao bludnica. Happola je traio visoku
cijenu za klju i stan... Inae bi morala ponovno u bolnicu.
No radije sam bludnica i na slobodi - dodala je - nego kao
luakinja u bolnici. Umobolnica mi uvijek ostaje, kad me vie nitko
nee htjeti. Za to u uvijek biti dovoljno luda.
Huttunen zahvali na kavi i namjeri poi.
- eli poi, a da me ne poevi? - zaudi se ena. - I to premda
zna, tko sam i to sam?
Huttunen se od prepasti nakloni na vratima i izjuri van. Na
dvoritu je morao pomisliti na savjetnicu Sanelmu Kayramo, na
mirisno movarno sijeno i prohladan ator na usamljenome otoiu s
johama. I na plah enski glas, ruku koja ga blago dodiruje, meke vlasi
koje mu kakljucaju nos... Huttunen poe prema kolodvoru. Usput je
kupio jednu razglednicu i potansku marku.
Uao je u vlak koji vozi prema sjeveru. Oulu, bijedan grad u
mlinarovom ivotu, ostao je iza njega. Na mostovima preko Tuire
izvadio je razglednicu i naslovio ju na duevnu bolnicu. Na poleini je
ispisao velikim slovima:
Lijeniku. Utekao sam. iz Vae ludnice. Moda ste to ve doznali.
Sad idem. prijeko u vedsku i Norveku, gdje za mnom nee
kukurijeknuti ni jedan pijevac. Osim toga, nisam lud. Moete istiti
svoje naoale, dok ne pocrne. Huttunen.
U Kemiju, na kolodvoru, gurne razglednicu u potansku ulonicu.
Smijuljio se na predodbu, kako e ga traiti po vedskoj i Norvekoj.
Prije polaska vlaka jo si je u kolodvorskoj gostionici kupio desetak
tvrdo skuhanih jaja.
S vlaka je siao na postaji svoje upe. Nije poao cestom prema
selu, nego je upoprijeio kroz ume, ravno za Suukoski.
Mlinara obuze radost povratka vlastitome domu... Na ljetnome
suncu crveni je mlin stajao na svojemu mjestu. Huttunen ispita branu,
vodospremu, stroj za rezanje daica i pogon. Sve je bilo ispravno. Sve
uokolo izraavalo je mlinaru dobrodolicu u njegov dom. Potok je
mrmorio ispod mlina, poput veseloga druga.
Vrata na mlinu bila su zakovana. Mlinar ih otrgne tolikom snagom,
da su klinovi i drveni iveri zasuli dvorite.
U mlinskoj izbi je sve bilo isprevrtano uzdu i poprijeko. ak je i
postelja bila zguvana, ormar za posue razvaljen, a lonaca nije bilo.
Iz ostave su nestale sve ivene namirnice, a ak nije bilo ni vree s
krumpirima, gdje ju je Huttunen ostavio.
Puke takoer vie nije bilo na zidu. Je li ju zaplijenio naelnik? Ili
je ukradena?
U blagovaonici nije vie bilo ni dvopeka. Gladan, Huttunen pojede
posljednja jaja iz Kemija, te k tomu popije vode, zagrabivi zaimaom.
Zatim se upusti u pregledavanje svoje imovine... Srdito utvrdi, sve
uporabljivo nestalo je netragom. Njegova putna krinja, nedjeljno
odijelo, puka, neto alata, veliki kotao, plahta s cvjetiima zajedno s
takvom presvlakom za jastuk, kao i sve jestivo... Huttunen se bijesno
baci na postelju, pa pone mozgati, tko bi mogao biti poinitelj tog
nedjela.
Iznenadno skoi s leaja i potri u kut sobe. Tamo rasklima
vanjsku zadnju debelu dasku oplate. Gurne ruku u otvor i pone
uznemireno rovati po ispuni. Ruka mu je ostavljala irok trag u
piljevini... Crte njegovoga lica odavale su napetost, pretapajui se
postupno u zdvajanje, ali se na koncu naglo razvedrie. Poskoi, uz
radostan poklik, drei u ruci svoju pranjavu tednu knjiicu.
Mlinar urlikne visokim i jasnim glasom, kao u ranija dobra
vremena. Preplai se vlastitoga glasa, pa klizne do prozora, kako bi
provjerio, nije li ga netko uo... Dvorite je bilo pusto, pa se mlinar
umiri. Oisti tednu knjiicu od drvnih strugotina, pa pogleda u nju.
Imao je jo novaca... Inae bi mu, jamano, predstojali mrani dani.
Ode do prozora i promotri povrtnjak, koji se za njegovoga boravka
u Ouluu poeo zelenjeti. Moglo se zamijetiti, netko ga je njegovao. Ni
jedna jedina vlat korova nije rasla izmeu lijeha, prolazi su bili uredno
pograbljani, a sadnice njegovane. Huttunen shvati, Sanelma Kayramo
je za njegovoga izbivanja skrbila za nasade...
Pijan od sree izleti van i podrobno pretrai povrtnjak. Na
putovima izmeu gredica ugleda otiske malenoga enskog stopala...
Blagoslovljen povrtnjak, pomisli Huttunen.
17
Trgovac nee novac
Dva je dana mlinar Huttunen sjedio u svojoj izbi i kroz prozor
zurio u povrtnjak, to ga je uredio u sklopu poljoprivredne udruge.
Usrdno se nadao, savjetnica Sanelma Kayramo e se spustiti niz
obronak prema mlinu, vozei se na svojoj dvokolici, kako bi pogledala
povre.
ekao je uzalud, ona nije dola. Huttunen je sumorno razmiljao,
koliko je to neodgovorno od nje, toliko dugo prepustiti nasad samome
sebi...
Prolo je ve podosta vremena, otkako je posljednji put valjano
jeo. Pomiljao je na gustu kau u duevnoj bolnici, koju je bezvoljno
licom utiskivao u sebe. Sad mu od pomisli na taj ubogi obrok navali
slina u usta. A tek jaja iz kolodvorske gostionice u Kemiju! Tih bi sad
mogao progutati odjedanput itavu koaru... Umjesto toga, morao se
zadovoljiti ispijanjem vode... Kao prilog uz to nameo si je iz podnih
pukotina nekoliko pregrti prologodinjega brana. No to nije
pomoglo protiv gladi, pogotovu jer je bilo toliko neisto, da se
Huttunen stresao.
Naveer drugoga dana glad ga istjera iz njegove izbe. Provue se
dolje u mlin i otvori podni zaklopac, pa kroz strojarnicu mugne na
slobodu. Upoprijei kroz umu, prema Tervolinoj trgovini. Bio je
toliko izgladnio, da vie nije mogao ni dobro vidjeti. U vrbiku uz
rijeku, grane grmlja ibale su ga po licu, ui su mu suzile, a u grlu kao
da mu se uspela neka gruda. To nije bilo jelo, ve gladna tuga.
Huttunen se ponajprije neko vrijeme uljao oko Tervolinoga
posjeda, kako bi se uvjerio da ni na dvoritu niti u trgovini nema ljudi.
Ovjerivi se da je u kui jedino trgovac sa svojom obitelji, pokuca na
stranja vrata... Tervola otvori. Ugledavi tko to eli ui, htio je zalupiti
vrata. No Huttunen je pravodobno gurnuo jedno stopalo izmeu
dovratka i vratnog krila.
- Ne moe unutra - ree Tervola. - Trgovina je zatvorena.
Huttunen zamoli, neka mu dopusti porazgovarati s njim unutra, u
etiri oka. Tervola ga nevoljko uvede u trgovinu, ali ostavi otvorena
vrata u stan, kako bi njegova ena mogla sve uti. Huttunen sjedne na
vree s krumpirom, uzme iz sanduka staklenku svijetloga piva i
zapone polagano piti. Zatim pobroji trgovcu svoje elje...
- Uzet u kilogram trajne kobasice, zatim pola kilograma masti,
isto toliko maslaca, dva omota cigareta, a uz to kave, sladora, pola
mjere krumpira, duhana...
- Luacima nita ne prodajem - mrko odvrati Tervola.
Huttunen izvue novac i prui ga trgovcu.
- Platit u dvostruko, to se mene tie - ree mlinar. - No daj mi sad
stvari, umirem od gladi.
- Kao to ve rekoh, trgovina je zatvorena. Neu ti nita prodati,
trebao si ostati u Ouluu. Tvoj bijeg je zloinaki postupak.
Tervola se neko vrijeme zamisli, prije nego je nastavio:
- Ovdje je bilo tako mirno, dok te nije bilo. Svi smo doista uivali.
Bolje ti je da se vrati, od mene nee dobiti nita.
Huttunen odloi praznu staklenku u sanduk i baci nekoliko
kovanica na pult.
- Bez jela ne odlazim odavde - ree zatim mirno. - Prokletstvo,
posljednji sam put jeo u etvrtak u Ouluu... Ili je to bila srijeda?
Odmahujui glavom, trgovac se povue iza svojega pulta. No kad
mu je Huttunen priao, predomisli se i zapone hitro gomilati
naruene namirnice. Donio je slador i kavu s polica, potraio trajnu
kobasicu, mast i maslac, te iz krinje uzeo brana i krumpira. Natrpao
je sve to pred Huttunena, tresnuvi vreice i omote na staklenu plou
toliko snano, da je cijela vitrina zazveala. Na koncu baci na vrh jo i
nekoliko kutija cigareta te omot igica.
- Evo, uzmi! - ree bijesno. - Moe sve to ukrasti!
Huttunen mu odmah ponudi novac, ali Tervola odbije.
- Ukradi, zgrabi sve! Neu uzeti novac od tebe, ali orobiti me
moe. Kao star ovjek, teko se mogu braniti od jednoga luaka.
Huttunen je ve zapoeo slagati namirnice pod ruku. No sad
zastane, pogleda trgovca i odloi omote natrag na pult.
- Nisam jo nikad neto ukrao - srdito se okosi na Tervolu. - I neu
to uiniti ni sada. Ove stvari elim kupiti za novac.
Ali trgovac nije htio uzeti novac. Odgurnuo je novanice, premda
mu ih je mlinar pruao svaki put ponovno.
Tervola napuni jo i dva kilograma krupice, te kilogram suhih
groica. Zatim baci i te vreice na pult.
- Ukradi i to! - okosi se na mlinara.
Huttunen vie nije mogao podnositi takav postupak... Silovito
dograbi kvaku zakljuanih vrata trgovine. Vijci koji su drali bravu
poispadaju i zazvee udarajui o pod, dok si je mlinar probijao put na
slobodu.
Trgovac Tervola izae na stube, jer je htio doznati, kamo je mlinar
odtrao. Na dvoritu nije vidio nikoga, ali je iz ume zauo krckanje.
To je mogao biti samo Huttunen.
Trgovac ponovno ue u trgovinu i brzo vrati svu robu na mjesto.
Zatim poe u stan, kako bi nazvao redarstvo.
Strametru Portimu je ispripovijedio, Huttunen je utekao iz
duevne bolnice. Bjegunac je bio kod njega u trgovini i htio na silu
kupiti robu, ali mu nije nita dao.
- Novaca je imao, taj Kunnari - napomenuo je na kraju - ali sam ja
ostao tvrd i nisam nita uzeo od njega. Upravo je odjurio u umu.
Mora ga pokuati nai i smjesta uhititi. Inae e ponovno poeti ono
urlikanje.
Poslije razgovora strametar Portimo uzdiui namakne slubenu
kapu, pa se na dvokolici odveze do mlina na Suukoskiju.
Huttunen je pak gladan sjedio u mlinskoj izbi, glavu zabivi u
dlanove. Veer je ve poprilino odmaknula. Uskoro e nastupiti i no,
usamljena i gladna no... A za jelo nije imao ba nita... Ni mrvice...
Mlinar otpije vode iz zaimae, pa umorno sjedne na prozor.
Spusti li se sad savjetnica iz udruge Sanelma Kayramo na dvokolici
niz obronak, moglo bi sve opet poi na bolje.
I uistinu se netko pojavio na vidiku... No to je bio mukarac, neki
stariji ovjek. A kad je doao blie, Huttunen odmah prepozna
strametra Portima...
18
Trojna zavjera
Redarstvenik nasloni svoju dvokolicu na zid i buno prie mlinu.
Pritom utvrdi, zakovana vanjska vrata su provaljena. Znai, mlinar je
vjerojatno kod kue. Na stubama zazove oprezno:
- Ne boj se, Huttunene, to sam samo ja, strametar!
Huttunen ga pozove neka sjedne. Portimo pak ponudi Huttunenu
cigaretu. Mlinaru je to bila prva cigareta poslije dugo vremena.
Duboko je uvlaio dim u plua.
- U Ouluu - ree napokon - ovjeku oduzimaju ak i cigarete.
Portimo upita, jesu li ga u Ouluu ve otpustili.
- Pobjegao sam - tiho prizna Huttunen.
- To je mislio ve i Tervola, kad je netom nazvao... - napomene
Portimo. - Hoe li odmah poi sa mnom?
- Neu poi, pa makar me ustrijelio.
Portimo ga pone umirivati, napomenuvi kako ne moe biti rijei
o pucanju. Trgovac je samo nazvao. Huttunen je htio uti, je li o
njegovome bijegu ve izvijeten i naelnik? Portimo odvrati, iz Oulua
jo nije doao nikakav upit, a naelnik ne zna nita o tome da se
Huttunen vratio u svoju upu.
- Zato me onda hoe uhititi? - upita mlinar. - Kad ak ni nema
slubeni nalog?
- Uistinu, naloga nema - prizna Portimo. - Ali je trgovac nazvao...
Naime, kod njega imam otvoren raun jo od prije tri mjeseca. Tako
nemam drugoga izbora, nego ga posluati. S plaom redarstvenika,
ovjek si ne moe priutiti da rasrdi trgovca. Na mali studira u
Jyvaskylau,
25
na pedagokome institutu, treba postati uitelj.
Prokleto je skupo kolovati dijete, to ti kaem otvoreno. Zasigurno se
ne sjea Antera? On je svakoga ljeta sjedio kod tebe u mlinu.
Dugajlija, mrav momak.
- Ah taj, da... - prisjeti se Huttunen. - Ali, neto drugo... Strahovito
sam gladan. U trgovini nisam dobio ivenih namirnica, premda sam
htio platiti novcem. A lopov nisam. Ve su skoro tri dana, otkad sam
posljednji put poteno jeo, a i to je bila tek prokleta kaa! Moe si
misliti, koliko sam gladan!
Portimo obea porazgovarati o tome sa svojom enom. Ali to ne
smije postati stalno rjeenje, napomene odmah. A ni jelo nee biti
doneseno u mlin, nego na neko drugo mjesto, primjerice u umu...
- Krajnje je neugodno redarstveniku... - naglasi Portimo - pomagati
nekome bjeguncu. Zloincima nikako ne bih davao hrane, ali ti si
neto drugo. Osim toga si i znanac.
Portimo mu ponudi jo jednu cigaretu.
- Ne bi li bilo najpametnije, Kunnari - ree tad - kad bi prodao mlin
i poao u Ameriku? Koliko sam uo, tamo nije nita osobito ako si lud,
u Americi takvi ljudi slobodno idu uokolo. Tamo te nee progoniti,
treba tek valjano raditi svoj posao.
- Ne razumijem engleski - potui se Huttunen. - Ne mogu ni u
vedsku, takoer zbog jezika... A u mojoj dobi jezike se vie ne ui
tako brzo.
- Da, tono... - sloi se strametar. - Ali vie ne moe ostati ovdje
u mlinu. U najgorem sluaju, potranica e doi sa sutranjom potom.
Tad u te morati uhititi i vratiti natrag u Oulu. I redarstvenik se mora
pridravati zakona...
- Ali, kud bih mogao poi? - zajada mlinar.
Portimo zapone razmiljati o mogunostima... Ako bi Huttunen
poao u umu? Sad je ljeto, lijepo je vrijeme. Mlinar bi mogao obitavati
vani u divljini, a preko posrednika pokuavati prodati mlin. I zatim
poi u inozemstvo...
- Uzet e jednostavno udbenik za jezik - napomene Portimo - pa
e tamo uiti. Kad naui jezik i proda mlin, prei e rijeku Tornio
26
i otii u vedsku, pa odatle u svijet.
Huttunen razmisli o toj osnovi. Bilo je tono, nije vie mogao
stanovati u mlinskoj izbi... No bijeg u ume inio mu se ipak tekim.
Kako bi se tamo snaao?
- Za rata su bjegunci iz vojske takoer ivjeli po umama - ustro
dometne Portimo. - Neki ak i godinama. to su oni mogli, moe i ti.
Ako te uhvate, ne prijeti ti prijeki sud... Jednostavno e te ponovno
otpraviti u Oulu.
Dok su oni tako razgovarali, veer se prometnula u no. Portimo je
sjedio na prozoru, drei dvorite na oku, kako ih ne bi iznenadio neki
uljez. No vani je sve bilo mirno.
Huttunen upita, tko je ispraznio njegovu ostavu s hranom i odnio
njegov pribor? Portimo izvijesti, on je zajedno s naelnikom,
sigurnosti radi, zaplijenio sjekiru i puku. Namirnice je pak odnijela
pastorica i podijelila ih enama u radionici.
- Zar je morala odmah uzeti i vreu s krumpirima? - srdito primijeti
Huttunen. - Krumpir bi se odrao u ostavi!
- O krumpiru ne znam nita - odvrati Portimo, rairivi ruke. -
Moda su mislili, ti e u Ouluu ostati nekoliko godina...
- Ljudi boji, morao sam ve grepsti brano s poda! - zajada mlinar.
- ivot luaka moe biti prokleto posran. Pritom ak ni nisam stvarno
lud. Tamo u Ouluu si mogao vidjeti takve.
Portimo se preplaeno trgne i pokae van.
- Pogledaj, Kunnari... - ree tiho. - Tko to tamo ui u povrtnjaku?
Huttunen jurne do prozora, toliko naglo da mu se stolac prevrnuo.
Tamo, na zemljitu ulanjenome u poljoprivrednu udrugu, netko je
neto radio. ena! Huttunen smjesta prepozna Sanelmu Kayramo, koja
je uala uz ciklu i pljevila korov. Mlinar jurne kroz vrata i stuti se niz
stube, tako da je stopalima dodirnuo tek svaku petu.
Portimo je promatrao kroz prozor, kako Huttunen tri preko
gredice s repom do savjetnice, grabi je u naruaj i utiskuje joj poljubac
na usnice. Ona se u prvi mah strano preplaila, no kad je prepoznala
pridolicu, bacila mu se na prsa, preputajui se zagrljaju i milovanju.
Ubrzo se iz povrtnjaka zauo i ustar razgovor... Portimo tad
otvori prozor i sikne prema paru:
- Budite tihi! Netko bi vas mogao uti, pa e poi i nazvati
redarstvo! Doite smjesta unutra.
Njih dvoje uoe, sretno zaarenih lica, pa se smjestie u izbi. Dugo
je vladala tiina, sve dok redarstvenik ne proisti grlo.
- S naim Kunnarijem stvari ne stoje osobito dobro... - primijeti
zatim. - Ili, to vi mislite, gospoice?
Savjetnica kimne glavom. Ustruavala se pred redarstvenikom.
- Upravo sam rekao Kunnariju - nastavi Portimo - da bi se trebao
skriti u umu, za poetak svakako barem do jeseni. Tad bi trebalo
vidjeti, kako e se sve odvijati.
Savjetnica ponovno kimne i pogleda Huttunena, koji izgleda nije
imao nikakvih primjedbi. Portimo se nakalje.
- Moemo li se sloiti o tome, gospoice savjetnice... - rekao je,
trudei se da mu glas zvui strogo - da mi slubeno nita ne znamo o
ovome ovjeku? Meni je kao inovniku neprilino, pomagati nekome
u ovakvim prilikama... Time hou rei, zatajimo pruenu pomo.
Tako i odluie. Uz to uglavie i da e savjetnica jo iste noi
donijeti mlinaru jelo, koje e moi podii od Portimove ene. Zatim u
troje napustie mlin. Huttunen ponese jedan pokriva i kini ogrta, te
obue gumene izme. Za pojas je jo zataknuo no.
Na glavnoj cesti se Portimo oprosti od Huttunena rukovanjem.
- Pokuaj si to razjasniti, Kunnari - rekao mu je strametar na
rastanku. - Tu se radi o sukobu okolnosti, a ne ljudi. Moe mi
vjerovati, ja te neu loviti.
Nakon to je Portimo otiao, pooe mlinar i savjetnica na otoi s
johama. Sanelma Kayramo je od Portimove ene donijela krumpira i
umaka u prijenosnoj posudi. Premda se jelo putem donekle ohladilo,
gladnome je mlinaru odlino prijalo. Jeo je utke, gotovo pobono. A
njegova velika jabuica na grlu pomicala se pritom gore-dolje. Prizor
je na savjetnicu djelovao toliko ganutljivo, da je ovjeku koji je jeo
poloila ruku na rame, a drugom mu milovala kosu. Jesu li se meu
vlasima pojavile sijede, otkako ga je posljednji put vidjela? U sumraku
atora nije se to moglo tono utvrditi...
Savjetnica iz poljoprivredne udruge zatim isplahne posudu. Tad ju
Huttunen isprati do obale otoka, ali je nije slijedio preko potoka. A
kad je Sanelma Kayramo ieznula izmeu johinoga grmlja, oi mu se
ispune suzama.
Tuno se vrati u svoj ator, isprui se na suho sijeno i pomisli, kako
je sad sasvim sam. No oko njega bila je potpuno beumna... Nije se
glasala ak ni jedna jedina ptica.
19
Pripreme za divljinu
ivot mlinara Gunnara Huttunena je sad dospio na pogibeljnu
prekretnicu. Ostao je bez mlina, a i bez krova nad glavom. Izopili su
ga iz ljudske zajednice, a i on se sam izopio iz nje. Koliko e dugo
morati ostati podalje od ljudskih naselja? To se nije moglo rei.
Usamljen je sjedio uz potok i oslukivao pljuskanje matice, koja je
u prohladnoj ljetnoj noi donosila k njemu vodu iz nekoga dalekog
izvora, da bi je nezadrivo ponijela dalje prema rijeci i moru. Da je u
prsima imao neku bolnu oteklinu, razmiljao je, tad bi ga ostavili neka
ivi mirno. I alili bi ga, pomagali mu, skrbili za njega... No to to je u
dui bio drukiji, nisu trpjeli, ve su ga izgnali iz ljudske zajednice.
Radije je ipak birao usamljenost u divljini, nego sobu s reetkama u
umobolnici, gdje su ga okruivale tek potitene i bezvoljne ljudske
olupine.
Siva pastrva ili lipen poskoi iz tamne vode. Huttunen se
prestraeno trgne. Krug na vodi proiri se mimo njega, raspri se i
proguta ga struja. Proe mu kroz misli, kako u budue vie nee jesti
kruha i slanine, kao u doba kad je bio mlinar, ve e mu temelj
prehrane biti ribe i divlja... Potopi ruku u studenu vodu, te zamisli da
je potona pastrva, primjerak od najmanje jednoga kilograma. U mati
je plivao uz struju, u plitkoj vodi munjevito zaobilazei komade
stijena, da bi se potom kratko odmorio ispod jednoga mahovinom
obrasloga kamena. Lupao je repom, otvarao krge, iskoio povrh
povrine, da bi ponovno kliznuo u maticu, ubrzavajui kretanje
udarcima peraja. Brza voda umila mu je u krgama, dok je plivao uz
potok, obavijen nonom tamom. No tad poeli zapaliti cigaretu, pa
ponajprije prekine taj svoj bitak u obliju ribe, te umjesto toga
zapone razmiljati o svojemu ivotu.
Od svega se najvie bojao, da bi ivei kao odmetnik mogao
potpuno izgubiti razum. Nakon to je dugo mozgao o tome, bilo mu je
kao da mu se neki limeni obru stee oko ela. Morao je estoko
protresti glavom, prije nego je taj pritisak popustio.
Ostane, te odlomi nekoliko johinih izdanaka, a da i nije pravo znao
zato to ini. Zatim ih baci u mraan potok i ree sebi samome:
- Pod tim okolnostima razum moe doista potamniti...
Ozbiljan, ue u svoj ator. Kroz glavu su mu se vrtloile sve
mogue misli i primisli, jedna neobinija od druge. Zato nije nalazio
mira... Tek kad su jutarnje ptice zapoele svoj pjev, Huttunen kratko
zaspi. Pritom su ga morili toliko teki snovi, da je probudivi se, bio
okupan ledenim znojem...
Umio se u jutarnje svjeemu potoku. Sunce je upravo izalo.
Ponovno mu se javi glad, ali je bio bolje raspoloen. Bio je pun snage i
elje za djelovanjem. U mozgu su mu se rojile zamisli i osnove za
osamljeniki, pustinjaki ivot.
Za poetak e mu Sanelma donositi hranu, no ona sa svojom
malenom plaom ne bi mogla dulje hraniti odrasloga mukarca u
divljini. To mu je bilo sasvim jasno. Zato prione sastavljanju popisa
stvari, koje bi mu olakale ivot u divljini. Redom je biljeio: sjekira,
lovaki no, naprtnjaa, posue, odjea... Sve to bilo mu je sad
potrebno.
Odlui poi u Suukoski, kako bi donio najnuniju opremu. Bilo je
jo toliko rano ujutro, da bi ga jedva netko doao traiti u mlinu. Trao
je kroz ume, mimo putova, a kad je doao na odredite, zavue se
ispod zgrade u strojarnicu i odatle se kroz otvor uspne gore u mlin.
Poao je u svoju izbu, otvorio ormar i izvadio iz njega naprtnjau.
Ta je bila srazmjerno nova. Koje li sree, to ju je svojedobno
pribavio! Tijekom rata, a osobito za razdoblja odstupanja,
neprestance je proklinjao bijednu vojnu naprtnjau. Bila je uvijek
puna stvari, pa je udarala o lea i pritiskala lopatice, osobito pri
tranju... Nita se nije moglo spretno smjestiti u nju, a ipak je bila
vraje teka. Ova nova naprtnjaa, naprotiv, bila je prostrana i udobno
je leala ne leima. Ispod irokih naramenica bila je podloena
debelim jastuiima od pusti, te je imala pritezni pojas za oko trbuha i
jo dodatne priteznice za uvrenje raznih predmeta. Bila je poput
orme i uprta za malenoga konja. Huttunen pone puniti naprtnjau.
Lonac za kuhanje, kotli za kavu, lim za peenje, alica, lica,
vilica... Treba li jo posua? U bone depove na naprtnjai nagura
dvije male posude sa sladorom i solju, kao i staklenku s otopinom
kamfora i vodicom za usta. Tome doda i prake protiv bolova. Tja,
drugih lijekova i onako nije imao...
Uzme i svoju krznenu kapu, pa ju vrsto umota u jedan pokriva.
Dohvati jednu staru koulju od flanela i raspara ju u komade za
zamatanje nogu. Dobio je po dva komada iz prednjega i stranjeg
dijela. To je moralo biti dovoljno, urauna li i vunene arape, koje je
nosio na nogama. izme su sreom bile itave, no unato tome bilo je
uputno ponijeti komade gume za zakrpe. Provjeri i sare izama, s
pritajenim zadovoljstvom... Pri hodu nikako nije trljao nogu o nogu,
jer mu doista nisu bile u obliku slova X. To tedi izme... ovjek s X-
nogama troi dva para godinje, ak i ako hoda sasvim malo.
- Brus i turpiju... - podsjeti glasno samoga sebe.
Oboje gurne u boni pretinac naprtnjae. Iz ostave donese pilu,
skine drak, smota list pile, umota ga u papir i objesi postrance na
naprtnjau. Zatim skine ue za suenje rublja i namota ga. U mlinu na
Suukoskiju neko vrijeme nee biti posebnoga dana za veliko pranje
rublja...
Puna pregrt velikih klinova... ealj, zrcalo, brija, etkica i sapun.
Olovka i biljenica s modrim etvorinama. Trebao je sve... Bi li ugurao
i nekoliko knjiga? Utvrdi da je sve knjige na svojoj polici proitao ve
po nekoliko puta, pa je bilo suvino vui ih kroz ume. Radio?
Preteak je... Sam ureaj bi jo mogao ponijeti, ali je akumulator bio
doista prevelik teret.
Huttunen ukljui radio. U jutarnjim je vijestima bilo rijei o ratu u
Koreji. Svakoga dana govore o tome, pomisli Huttunen. Seljacima se
taj rat jako sviao... Neki od njih su se obogatili prodajom drva, jer je
rat potpaljivao potranju. Uljiva hrpa rezanoga drva i bijedan tovar
debala, pa bi ve seljak priskrbio novac za traktor. Viittavaara i
Siponen su u proljee prodali toliko mnogo drva, da su dobili dovoljno
novaca za vie godina u naprijed. Rasren, Huttunen iskljui radijski
prijemnik.
- Ljudi boji - promrmlja si u bradu - a Siponenenova je stara jo
toliko bezobrazna, pa lei u postelji i izigrava oduzetost. Za tu
enetinu ne bih mu platio ni prebit novi.
Igla i konac, nekoliko puceta... I to je trebalo uzeti. Iz jednoga
starog kolskog atlasa Huttunen istrgne stranicu sa sjevernim
predjelima. teta to nije posjedovao kompas...
Dva kompleta donjega rublja i dodatne gae. Konate rukavice i
pusteni obojci. Krznena kapa je ve bila zamotana. Huttunen jo smota
jaknu od janjeega krzna, pa je zavee na vrh naprtnjae.
- Tko zna... - ree za sebe - moda u jo i zimi sjediti vani u umi...
Bila je to skupa jakna, pribavio ju je poslije rata u Kokkoli.
Blanja, dlijeto, klin i svrdlo debljine prsta... S tim je priborom
mogao od svakoga materijala izrezati drak.
Za to bi mu u umi zapravo trebala blanja? Moda bi bilo
pametnije, ostaviti ju ovdje. Tad se dosjeti, morat e blanjati skije, ako
e i zimi jo biti vani u umi. Ponijeti skije sada ljeti, bilo je
neprikladno. Zamisli si odmah, kako usred ljeta hoda uokolo sa
skijama na ramenima...
- Ako bi me netko vidio - ree glasno - smatro bi me ludim.
Smjestio je blanju u naprtnjau. Svijee, igice, dalekozor... Jedna
od lea je potamnila, nakon to se dalekozor navlaio u Syvariju,
27
no
kroz drugu se moglo gledati besprijekorno. Sad e imati vremena za
rastavljanje dalekozora, kako bi izglaao stakla. Da, jo noice i pribor
za udiarenje. Komad mree, desetak leptiria i mamaca, uzica, udice,
varalice, komad olova... S tim e si sad morati pribavljati hranu.
Sreom, sve je imao na zalihi. Bilo je tu ak i muica, minule zime ih je
svezao podosta...
Naprtnjaa se toliko napunila, da ju je jo jedva mogao podii na
ramena. Huttunen iskua njenu teinu i pritom skoro klecne...
Odvue naprtnjau niz stube i dolje kroz otvor u umu. Bilo je to
naporno i dobrano se oznojio od napora. Skrio je naprtnjau u jedan
borik, pa se jo jedanput vratio u svoj dom. Sjetio se, naime, kako bi
mu moglo biti korisno i cinano vedro... Ono je dodue bilo poveliko,
ali ne i teko. S vedrom u ruci zastao je i razmiljao, nije li zaboravio
jo neto vano? Ne, kako se ini, imao je sve to mu treba. Pogleda u
vrt, domislivi se da bi mogao ponijeti i nekoliko komada mlade repe,
koje su upravo dostigle jestivu veliinu.
Ali se trgne! Na rubu njegovoga zemljita stajala je skupina ljudi...
Desetak ili neto vie seljana u skupini je okruilo naelnika...
Huttunen pogodi, doli su ovamo, kako bi ga odveli... Munjevito se
sjuri niz stube. Vedro pritom udari u dovratak i zazvei... Huttunen se
uplai, nije li se taj zvuk moglo uti izvan mlina? Otvori zaklopac
prema strojarnici i provue se unutra, nosei vedro u ruci. Istoga trena
netko istrgne vrata, a ljudi stupie u mlin. Huttunen prepozna glas
strametra Portima...
- Juer u svakome sluaju nije bio ovdje - pojanjavao je. - Moda
se skrio u umi.
Ljudi su tapkali tono povrh Huttunenove glave, a zaklopac je
kripao pod njihovim koracima. Ostaci brana sipili su kroz pukotine
izmeu dasaka... Mlinar je u neudobnome poloaju sjedio u uskoj
prostoriji, nadajui se kako nitko nee doi na ideju da pokrene mlin...
Kroz zid prema gornjemu toku rijeke, kapala mu je voda za vrat.
Izgleda, neto je vode pritjecalo kroz dovod. I uhvati samoga sebe
kako razmilja, da e ga na jesen morati valjano zabrtviti.
Po glasovima prepozna Viittavaaru, Siponena, trgovca Tervolu,
strametra i naelnika. Bilo je tu jo i nekoliko daljnjih seljana,
moda uitelj i Siponenov sluga Launola.
- No bio je ovdje - zauje Viittavaarin glas. - Pogledajte samo,
koliko je brino pomeo branenu prainu.
Ljudi se uspee stubama. Dozivali su Huttunena.
- Nema ti smisla puati otpor! - urlao je naelnik.
- Izlazi sasvim mirno, nas je vie!
Pridolice ubrzo utvrde, mlinska je izba prazna. Okrenue se
razoarano.
- Ipak je jo uredio mlin... - napomenuo je Viitavaara - prije nego je
poludio.
Ljudi izaoe iz mlina... Jedino je Viittavaara ostao unutra. Sudei
po zvukovima, navlaio je pogonski remen. Huttunen je mogao uti,
kako je krenuo leaj gornjega mlinskog kamena.
- Hoemo li pokrenuti mlin, pokusa radi? - dovikne Viittavaara
ostalima. - Moda e na jesen pripasti zajednici. Tad emo tono znati,
pa bismo mogli sami mljeti svoje ito.
Huttunen se ukoi. Misli li to Viittavaara ozbiljno, bit e on ovdje
dolje zgnjeen... Pokrenuti mlin bilo je jednostavno... Trebalo je tek
zatvoriti ustavu prema stroju za rezanje krovne oplate, pa bi voda
koja juri kroz dovod navalila u strojarnicu i zavrtjela pogon. Prvo bi se
ulo kripu cinanoga vedra, a zatim drobljenje kostiju...
Svim snagama se Huttunen uhvati za lopatice vodnoga stroja, te si
pred prsa utisne vedro, tako da ga je svinuo. Pone li se stroj doista
okretati, htio mu se oprijeti, koliko je god mogao. U mislima je
izraunavao, koliko stroj moe razviti konjskih snaga, pri sadanjemu
ljetnom vodostaju. Trebao je sad strahovito mnogo snage, eli li ostati
iv...
Vani zauje naelnika kako dovikuje, da sad nije vrijeme za
pokretanje luakovoga mlina. U meuvremenu je netko ipak poao do
ustave stroja za rezanje oplate, a po umu vode Huttunen je mogao
zakljuiti, upravo su zatvorili zavor. Prvi mlazovi trcnue u
strojarnicu i promoie ga od glave do pete. Huttunen svim snagama
upre u lopatice. Zacrnilo mu se pred oima... Mislio je u sebi, vodnome
e kolu sueliti svu svoju snagu i otpor. Radilo mu se o ivotu.
Voda uskoro navali svom estinom iz dovoda u strojarnicu.
Huttunen se gotovo udavio u umeoj struji, soptao je i vrsto se
drao. Voda je silovito upirala o kolo, ali je Huttunen izdrao i
onemoguio ak i najmanje okretanje. Gorka mu se u nakupila u
ustima, te mu se inilo, ile e mu popucati u glavi... Ali nije poputao...
Uzmakne li sad pred vodom, bilo bi to jednako dragovoljnoj predaji...
- Ne okree se - uzvikne Viittavaara iznutra. - Zakoen je, taj
prokleti stroj.
Vani odjeknue povici, koje Huttunen nije razumio. Tad se smanji
dotok vode i ubrzo sasvim presahne. Netko je otvorio ustavu prema
reznome stroju. Promoen do gole koe, Huttunen je mogao zakljuiti,
pobijedio je svoj mlin. Drhtao je cijelim tijelom, od strahovitoga
naprezanja. Ui su mu bile pune vode, te mu je bilo toliko zlo da je
osjeao potrebu za povraanje. Vedro izmeu njegovih prsa i vodnoga
kola bilo je sasvim spljoteno...
- Idemo sad - zauje naelnikov uzvik u dvoritu.
- Po noi moe doi Portimo i straariti.
- Taj je zaprijeio svoj mlin iz iste zlobe - rekao je Siponen,
vrativi se s dovoda.
Tad ljudi napustie mlinsku okunicu...
Huttunen je jo neko vrijeme ostao sjediti u strojarnici. Kad su se
svi glasovi udaljili, klizne van i iezne u umi, nosei ispod ruke
spljoteno vedro. Zabaci na lea teku naprtnjau i krene u divljinu.
Voda je kapala s njega, bio je umoran, potpuno iscrpljen. No sad je
morao brzo nestati s ovoga podruja. Zasigurno e ljudi proeljati
ume iza mlina...
20
Sjekira na vagi
Huttunen odvue svoju naprtnjau nekoliko kilometara daleko od
mlina. Tad se uspeo na malen breuljak obrastao smrekama i tamo si
uredio privremen okol. Od suhih grana raspiri vatru, na kojoj je osuio
odjeu. Nakon to se ponovno odjenuo, udarcima je izravnao vedro.
Sluio se pritom kamenom velikim poput ake, dok vedro ponovno
nije podsjealo na raniji oblik. Huttunen se srdio, to nema kod sebe
sjekiru.
I okol je bilo teko urediti bez sjekire. S noem ak nije mogao
sruiti ni stablo, kako bi doao do drva za vatru. A ni odrezati prutove
za zatitni krov. U umi je ovjek bez sjekire kao bez jedne ruke.
Huttunen ugasi vatru, odloi svoju naprtnjau ispod jedne smreke i
prekrije ju granama. Strametar je zaplijenio njegovu sjekiru, pa je
sad bilo vrijeme da ju vrati. Huttunen poe u selo...
Posjetiti Portimovo dvorite bilo je bezopasno, jer strametar nije
bio kod kue. Negdje je predvodio lov na Huttunena... ena mu je pak
upravo pola u kupovinu, pa kad je sve ostalo mirno i naputeno,
Huttunen umiri psa i klizne u drvarnicu.
U drvarnici siromanoga opinskog redarstvenika izgledalo je
tuno. U kutu je bila malena hrpa drva za loenje, zaliha za najvie dan
ili dva... Otraga uz zid leala su neka tri prostorna metra cjepanica,
ispiljenih iz vlanih stabala. Moralo bi ih se najhitnije usitniti, zakljui
mlinar, inae se nee osuiti prije nastupa zime. Uz vrata je leala
neodreena hrpica granica, koje je redarstvenik prikupio kod seljaka
u susjedstvu. Jer, on nije posjedovao vlastite ume. Siromaki, jadno i
kukavno...
Portimova sjekira bila je naslonjena na zid. Bio je to odvratan i
nezgrapan komad alata, zahrao i iskrzane otrice. Grub, bezoblian
drak bio je isuen i raskliman, a crvotoan drveni zatik se rasklimao.
Huttunen vrsto nabije klin i izrezbari ga u vitkiji, spretniji oblik.
Luna pila jedva da je bila u neto boljem stanju. Huttunen ju
iskua na jednome panju za cijepanje... Bila je tupa i vukla na desno.
Saalio se na redarstvenika i njegovo siromatvo. U ovoj drvarnici nije
bilo ni suhoga drva za loenje niti jednoga jedinog valjanoga komada
alata. S jednom iznimkom, ipak... U panj za cijepanje bila je zabijena
sjekira, koju je Huttunen dobro poznavao. Jer, bila je njegova. Izvue
ju, prijee prstom po otrici, te utvrdi, jo je otra.
Zatim odlui, prije nego poe, jo e redarstveniku pripremiti malo
drva za loenje. Kao neku vrstu naknade za oduzimanje sjekire...
Zapravo je ta malena pomo bila i njegova obveza... Jer, sad mora
Portimo danima kruiti umama, kako bi traio odbjegloga mlinara.
Nacijepao je veliku hrpu drva, pa cjepanice uredno naslae uz zid.
Kad se domaica vratila iz kupovine, Huttunen napusti drvarnicu i
nestane u umi. Na ramenu mu se njihala svjetlucava sjekira...
Huttunen je slijedio telefonski vod. Tu se moglo lako kretati, jer je
postojala ugaena staza. ice su, po svemu sudei, vodile do trgovine...
Huttunen obie velikim lukom kroz umu, pa se vrati na stazu iza
trgovine. Morao se prisjetiti, trgovac Tervola je upravo tim vodom
uzbunio vlasti protiv njega.
- Prokleti stupovi... - promrmlja.
Bijesno promotri telefonske stupove. Kroz zujanje ica, uini mu se
da uje ulagujui trgovev glas, kako od veletrgovca u Kemiju
naruuje robu: meso, kobasice, sir, kavu, cigarete... Huttunen osjeti
glad, od koje ga zahvati vrtoglavica. Zastane kod jednoga stupa i
pokusa radi prisloni sjekiru uz drvo, kao da eli odabrati mjesto za
udarac.
- Sruim li ga... - zakljui - kod Tervole vie nee zvrjati telefon.
Sjekira je bila u toliko izazovnom poloaju, da je doslovce pozivala
na udarac... Tako Huttunen nije mogao nita drugo, nego zamahnuti!
Na udaljenosti do dva kilometra ptice prhnue sa ica. Huttunen udari
ponovno i ponovno, ice su pjevale, cijeli je vod tutnjao. Ubrzo se
debeo stup zapone ljuljati, a poslije nekoliko daljnjih udaraca zauje
se i prasak. Stup padne, izolatori prsnu, a krajevi ica s fijukom odlete
u umu.
Huttunen obrie znoj s ela, pa promotri ishod svojih napora.
- Sad je kod trgovca telefon privremeno pokvaren... - zakljui
glasno.
Huttunen nije bio ovjek, koji bi neki posao ostavljao nedovren.
Rascijepao je stup na krae komade od dva metra i uredno ih sloio.
Tad je smotao ice u klupko i poloio ga na cjepanice. Kad kasnije
dou radnici telefonske slube, kako bi popravili vod, nai e polovicu
svojega posla ve napravljenu. Trebat e tek nakrcati cjepanice i
postaviti nov stup.
Sad, nakon to je uutkao trgovev telefon, mogao je i trgovinu
poastiti svojim posjetom. Moda e mu Tervola prodati ivenih
namirnica, pogotovu kad je sretnim udesom imao uz sebe sjekiru.
Trgovina je bila posjeena poprilino dobro. Kad je Huttunen uao
kroz vrata, nosei sjekiru, miran mrmor glasova prestane kao
odrezan. I prometne se u uasnut muk... Mnogi od kupaca htjedoe
strugnuti, premda jo nisu nita kupili.
Trgovac Tervola klisne u svoje privatne odaje. Moglo ga se uti
kako urno okree brojanik telefona, pozivajui vlasti. No vod je bio
prekinut... Nije mogao dobiti ni strametra niti naelnika. Tervola se,
preplaen, vrati u trgovinu.
Huttunen odloi sjekiru na pult i pobroji robu, koju namjerava
kupiti:
- Cigarete, nekoliko limenki s mesom, kilogram soli, kobasica,
kruha...
Trgovac pripravno donese robu. Kad je vagao kobasice, Huttunen
iz ale dometne sjekiru uz utege na vagi.
- Pogledaj, trgove... - primijeti - koliko je lagana...!
Pri Huttunenovoj je kupovini sjekira teila toliko, da je Tervola
raun valjano zaokruio na nii iznos... A kad se Huttunen okrenuo da
poe, trgovac ga jo upita, eli li i neto drugo.
- Hvala, to bi bilo sve - odvrati Huttunen s vrata, za rastanak.
Zaklonjen u umi, Huttunen je promatrao kako ljudi hitno
naputaju trgovinu. Trali su, to su bre mogli, prema kui
strametra Portima. Huttunen bi rado pojeo svojih novokupljenih
kobasica, no sad je bilo preporuljivo urno se vratiti u umski okol.
Za jelo e i kasnije biti vremena...
21
Bankovna tajna
Cijeloga je dana iz daljine odjekivao lave pasa, popraen ljudskim
glasovima. Ti su zvuci jasno dopirali do Huttunenovoga okola... U selu
je proglaena uzbuna zbog mlinara to je utekao iz umobolnice. Kako
bi stekao bolji pregled nad tijekom zbivanja, Huttunen se na svojemu
breuljku uzverao na jedan prastar bor, doista golemo stablo. Morao
se penjati dvaput, jer je prvi put zaboravio dalekozor, a golim okom
nije mogao razabrati to se zbiva u selu.
Kroz leu svojega jednocijevnog dvogleda zamijetio je, na selskim
se cestama odvija ivahan promet. Psi su slobodno trali uokolo, ljudi
su se na dvokolicama vozili amo-tamo. Na krianjima putova stajali su
seljaci s pukama o ramenu... Mnogi su vjerojatno bili i po umama, ali
to Huttunen nije mogao uoiti sa svojega bora.
Siao je ponovno na zemlju. Ugasio je okolsku vatru i za svaki
sluaj smjestio stvari u naprtnjau. Savjetnica iz poljoprivredne
udruge je obeala, nou e doi na otoi s johama, kako bi se sreli.
Ako ne prestane uzbuna u selu, bila je opravdana bojazan, da se nee
usuditi izai iz kue.
U selu se sve smirilo tek u doba zalaska sunca. Pse su vezali, a
seljaci pooe kui, kako bi jeli. Huttunen napusti svoj okol i poe na
otok s johama.
Tamo utvrdi, tijekom dana je ovamo netko dolazio. atorsko krilo,
razapeto protiv komaraca, netragom je nestalo. Uad i potpornji
bijahu razbacani uokolo po grmlju. Huttunen prikupi kolce i smota
uad.
- Ljudi jednostavno sve ostavljaju leati uokolo... - primijeti
nezadovoljno.
Pribojavao se, Sanelma Kayramo se nee usuditi doi na otok... No
ona se ipak pojavila. Zastraeno je prela most, koji je Huttunen
postavio, nosei koaru iz koje je virila staklenka s mlijekom.
Huttunen zagrli savjetnicu i zapone jesti. Ona mu je pritom ispriala,
to se tijekom dana zbivalo u sreditu sela...
Huttunena su sad traili na temelju potjernice.
- Nisi smio provaliti sa sjekirom u trgovinu - prekori ga savjetnica.
- I jo si svoju sjekiru odvagnuo kobasicom... Tervola e te zasigurno
optuiti zbog povrede kunoga mira. Naelnik je iz Oulua dobio
slubeni dopis, u kojemu stoji da si odatle utekao, te je izdana naredba
da te uhite. Naelnik je rekao, sad je sve krajnje slubeno.
Huttunen okona svoj objed. No savjetnica iz poljoprivredne
udruge nije jo okonala svoje izvjee...
- I jo si sruio jedan telefonski stup - nastavila je. - Morali su
posebno iz Kemija dovesti ljude za uklanjanje smetnji, a vod jo uvijek
nije popravljen. Gospoica iz centrale mi je rekla, za unitavanje
telefonskoga voda moe biti izreena ak i kazna zatvora, ako je
telefonsko poduzee loe raspoloeno.
Huttunen je dugo utio i zurio u potok nad koji se sputala tama.
Tad izvue lisnicu, izvadi iz nje tednu knjiicu i urui je savjetnici.
- Novac mi istjee... - napomene. - Bi li otila i podignula sve to je
na ovome raunu? Ne moe jo i mene ovdje vani hraniti od svoje
plae, to bi bilo preskupo.
Iz svoje biljenice s modrim etvorinama istrgne list i na njemu joj
napie punomo. Sanelma Kayramo takoer napie svoje u dnu, a
zatim Huttunen narka i imena dva svjedoka: Jussi Lintu i Heikki
Hukka.
28
Oba su imala vrlo osoben rukopis... Huttunen napomene,
kako na raunu nema osobito mnogo novca, no bude li ivio tedljivo,
bit e dovoljno do jeseni i u najboljem sluaju ak do poetka zime.
- Naumio sam udiariti... - pojasni savjetnici - kako bih se jeftinije
uzdravao.
Ona ga zamoli, neka vie ne dolazi na otok s johama. Njihovo je
sastajalite, naime, bilo otkriveno. Tijekom dana je Viittavaara donio u
selo jedreninu s Huttunenovoga atora protiv komaraca, pa ju je
smotanu uruio naelniku. Predveer su naelnikova i uiteljeva ena
prale rublje na potoku. Meu rubljem je bio i Huttunenov ator protiv
komaraca, a savjetnica ga je kasnije vidjela kako se sui na uetu...
Kao novo sastajalite uglavie krianje putova u movari Reutu,
udaljeno pet kilometara od sela, na istonoj obali rijeke Kemi.
Savjetnica iz poljoprivredne udruge obea, tamo e doi dvokolicom
za tjedan dana. Za prvo vrijeme, dok jo traje opa potraga za
Huttunenom, bilo bi pametnije ne sastajati se. Ljudi iz sela su i onako
drali Sanelmu Kayramo na oku...
- Trenutano su okolnosti doista loe... - napomene savjetnica. - No
tu je i jedna dobra vijest, dragi Gunnar! Tvoj povrtnjak napreduje
sjajno. Ve bi se moglo brati mrkvu, a repa je velika skoro poput
glave. Ja plijevim i gnojim vrt, ne treba se ni najmanje brinuti. Kad se
ljudi poslije svega smire, moe si uzimati svjee povre. Tako e
dobivati vitamine. Ti ni ne zna, koliko su vani ljudima. Osobito ovdje
vani, u umi.
Savjetnica se ubrzo vrati u selo. I Huttunen otie s otoia obraslog
johama, te iezne u noi.
Sljedeega jutra navrati pak Sanelma Kayramo Huhtamoinenu,
direktoru Zadrune banke. Ovaj ju zamoli neka sjedne. Skoro joj je
ponudio i cigaru, ali tad zatvori krinjicu, te i on odustane od puenja.
Savjetnica mu urui Huttunenovu tednu knjiicu, zajedno s
punomoi.
- Mlinar Gunnar Huttunen me je nazvao iz Oulua - priopila je
direktoru. - I povjerio mi da podignem sav njegov novac iz banke.
Rekao je, u bolnikome restoranu treba vlastit novac.
Bankovni direktor provjeri tednu knjiicu, kimne glavom i proita
punomo.
- Telefonom vam je Huttunen dostavio ove isprave? - upita
posjetiteljicu.
Savjetnica hitro pojasni, papiri su jutros stigli potom. Donio ih je
listonoa Piittisjarvi...
29
Direktor tad zapone govoriti oinski, gotovo pouno.
- Vi znate, draga gospoice - napomene - mi ovdje u banci radimo
pod peatom bankovne tajne. Svojim namjetenicima, dakle glavnome
knjigovoi Sailou i gospoici Kymalainen, neprestance sam najstroe
naglaavao, da je bankovna tajna nepovrediva. Ona obvezuje jae
nego Hipokratova
30
prisega. Po mojemu miljenju, u bankarstvu
treba paziti na tri temeljna pravila. Prvo, dakle pod a), glasi da rauni
moraju uvijek biti tono usklaeni do novia. Pritom se ne smije
trpjeti nikakve pogrjeke. Kao drugo, pod b), banka mora biti plateno
sposobna. Ona mora uvijek raspolagati sredstvima za isplate.
Neobuzdano davanje zajmova ne slui na ast ni nekoj velikoj
novanoj ustanovi. ak se ne smije podravati ni proizvodnju i
gospodarstvo, ako se time i u najmanjoj mjeri ugroava poloaj banke.
I tree, dakle pod c), posljednje temeljno pravilo: banka treba skrbiti
za beuzvjetnu zatitu bankovne tajne. Iz banke se ne smiju probiti
nikakve obavijesti o prilikama i poslovima tedia i ostalih stranaka.
Pogotovu ne bez strankine suglasnosti, ali ni ako takva suglasnost
postoji. Rekao bih, bankovnu se tajnu po njenoj strogosti moe
potpuno usporediti s vojnom tajnom, a osobito sad u doba mira.
Sanelma Kayramo nikako nije shvaala, zato joj Huhtamoinen
dri predavanje o bankovnoj tajni...? Zapita ga, zar joj ne namjerava
isplatiti Huttunenovu uteevinu?
- Ta svi znaju - odvrati direktor - mlinar Gunnar Huttunen je
utekao iz duevne bolnice u Ouluu. Imam razloga za pretpostavku, da
ste vi, gospoice Kayramo, preuzeli skrb za njegove tekue poslove,
budui da je zbog mnogo razloga zaprijeen voditi ih osobno.
Uzme Huttunenovu tednu knjiicu i punomo, pa ih zakljua u
oklopljen ormar.
- Moram vam priopiti, gospoice Kayramo - nastavi tad - mi ne
moemo isplatiti potraivanje gospodina Huttunena. On je slubeno
stavljen pod skrbnitvo. Osim toga je i odbjegao. Vi zasigurno
razumijete, banka ne moe tek tako isplatiti treoj osobi novac
nekoga ovjeka, koji zbog duevne bolesti nije u stanju osobno
preuzeti isplatu. Uz to Huttunen nema ni adrese. Moda samo vi znate,
gdje se skrio. Ne pitam vas za njegovo boravite, ja nisam
redarstvenik. Ja sam slubenik novanoga sustava, pa me se cijeli
sluaj ne tie u kriminalnom smislu. Vi zasigurno razumijete, to time
hou rei?
- Ali to je ipak njegov novac - pokua savjetnica potkrijepiti
zahtjev.
- U osnovi je to, dakako, Huttunenovo vlasnitvo. To ne poriem.
Ali, kako rekoh, nikome ne isplaujem novac bez slubenoga
odobrenja. U ovome sluaju odlijevaju se sredstva izravno u umu, da
se izrazim slikovito. Kamo bi to dovelo, draga gospoice, kad bi u
bankama vladao obiaj, isplaivanja uteda i kamata u nekakve
movare i pustare na visoravnima?
Savjetnica iz poljoprivredne udruge zapone jecati.
- Kako u to pojasniti Huttunenu? - promuca.
Huhtamoinen ispie poruku na listu papira:
Zadruna banka nije pripravna isplatiti Vae vrijedno potraivanje
i pripadajue kamate nekome drugom osim Vama osobno, a ni to bez
izriite suglasnosti vlasti. S dubokim potovanjem, Va A. Huhtamoinen,
direktor banke.
- Ali, kao to sam naglasio - nastavi tad direktor - potivat u
bankovnu tajnu. Doe li netko i upita me, uzmimo kao primjer
naelnika Jaatilu, kojim ste poslom danas dolazili, ja u tek potresti
glavom i ostati nijem poput zida. Ako me pak vlasti pozovu da kaem,
gdje je gospodin Huttunen, utjet u, pa ak i ako u znati gdje se
skriva. To ja podrazumijevam pod bankovnom tajnom. U osnovi
uzevi, ona je sveta. Redarstvu u pojasniti, kako ste ovdje bili
raspitujui se oko zajma za... Recimo, nabavku ivaega stroja?
- Imam ve jedan... - jecala je Sanelma Kayramo neutjeno.
- No, tad recimo, bili ste ovdje... to se mene tie, kako biste od
mene zatraili savjet, je li u dananje vrijeme pojedincima isplativo,
uloiti utede u dravne obveznice. Otvoreno reeno, to nije
probitano. Opa potranja zbog Koreje je zala u fazu, kad se
svakome tko ima novaca, moe preporuiti neka ulae u nekretnine.
Cijene zemljita e uskoro osjetno porasti, za razliku od kamata na
dravne obveznice. Sve dakako ovisi o tome, koliko e potrajati rat u
Koreji... Ali se ipak moe poi od pretpostavke, da u Aziji jo mnogo
mjeseci nee biti mira, a u svakome sluaju ne prije sljedeega ljeta.
Dopustite mi da vam to kaem. No sad sam govorio openito, molim
vas oprostite mi, gospoice Kayramo.
Tako je savjetnica iz poljoprivredne udruge morala napustiti
banku neobavljenoga posla. Bila je blizu suza, no ipak se svladavala,
dok je mimo znatieljnih namjetenika ila prema vratima. Tek je vani
na poljskoj cesti zaustavila svoju dvokolicu, pa se isplakala obilno i
gorko. Banka je uzela novac njenoga dragog Gunnara, a do dana kad
dobiva plau preostalo je jo vie od dva tjedna...
22
Okol u movari
Movara Reutu protezala se skoro dva kilometra, kao veliko
glibite, beskrajna ravnica s oskudnim raslinjem. Tek su tu i tamo po
njoj svjetlucala tamna jezerca i bare. Du njenoga zapadnog ruba
vijugala je rjeica Sivakka, a iza nje se uzdizala umovita uzvisina,
brdo Reutu.
Upravo je onamo Huttunen usmjerio svoje korake, u tu nedirnutu
divljinu, udaljenu nepuna dva kilometra od sela i oko kilometar od
najblie glavne ceste. Huttunen je dovukao svoju naprtnjau do ruba
movare, na malenoj okuci rijeke Sivakka, gdje se brdo sputalo
prema vodotoku. Ovdje, na ogranku brda, tlo je bilo vrsto i obraslo
liajem, no odmah iza rijeke prostirao se meki glib. Bilo je to izvrsno
okolite, pogodno, zatieno i lijepo. Daleko u movari glasalo se
nekoliko dralova. U pozadini, na vrhu brda, umjeli su stogodinji
golemi borovi, a u mirnoj rijeci bi povremeno poskoila siva pastrva
ili lipen.
Huttunen je odmah bio ushien mjestom. Odloi svoj teak teret,
pa izabere jeziac na rijenoj okuci kao mjesto za svoje novo
obitavalite.
Tijekom dana koji su uslijedili, na jezicu zemlje je izgradio vre
boravite. Na obronku je sruio nekoliko osuenih borova i odkotrljao
ih dolje do okolita. Tamo ih je sjekirom oistio i usitnio na trupce
duge dva metra, tako da su bili pripravljeni za okolsku vatru, ako
nastupi hladna i maglovita no.
Za boravak si je uredio zaklon. Nadsvodio ga je smrekovim
granama, koje je uvrstio s vrhovima prema dolje. Na to je jo doao
sloj poput krljuti naslaganih granica, te je nastao vodonepropusan
krov. Od mlade breze, debele poput nadkoljenice, odrezao je
prikladan kraj i poloio ga pred ulaz u svoj zaklon, kao zatitu od
naleta iskri s vatre. Pod u zaklonu prekrio je s dvadesetak centimetara
debelim slojem mahovine. Povrh mahovine razastro je mekane mlade
izdanke otkinute s manjih smreka, no pritom je odvojio najdeblje
grane, kako ga u snu ne bi bole u lea.
Razmotao je lunu pilu, izrezbario ruke na njoj, pa izmeu njih
napeo komad ueta za rublje. Tad je ispod zaklona otpilio vrh jednoga
vrstog bora, ostavljajui deblo do visine ovjeka. Na tom je stablu
napravio, od laganih smrekovih daica, malenu kuicu s otvorom,
kroz koji je mogao ugurati svoju naprtnjau. To mu je bilo spremite i
ostava, kamo je odloio hranu, posue i svoju naprtnjau. Malo dalje,
blie rijeci, poslagao je u krug poput glave veliko okruglo kamenje, za
budue ognjite. Jedna savitljiva mlada breza sluila je kao elastina
vjealica za kuhinjski lonac, koja se odtereena odmah uspravljala.
Nekih pedesetak metara od okola, upravo tamo gdje je zapoinjala
strmina brda Reutu, na mjestu s kojega se iroku movaru moglo
vidjeti s jednoga kraja na drugi, sloio je Huttunen vrst zahod,
izmeu dva bora. Napravio ga je od dva brvna, gdje je jedno sluilo
kao sjedalica, a drugo kao naslon za lea. Ispod toga je iskopao
gotovo metar duboku jamu. Na njeno e dno od sada, jedanput ili
dvaput dnevno, padati odmetnikove izmetine... Huttunen je kasnije
obiavao esto dolaziti ovamo i bez povoda, pa bi sjedio na brvnima i
promatrao beskrajnu movaru... Tamo su ponosno etali dralovi,
movarne ptice su hitro prolijetale uokolo, te bi po pet ili ak i deset
sobova istodobno bjealo pred jatima insekata. Jednoga dana kao da
je na obzorju ugledao i medvjeda. Tamo se kretalo neko veliko sivo
bie, koje se povremeno uspravljalo i stajalo na dvije noge. Kad je pak
Huttunen svojim jednookim dvogledom poeo pretraivati daleku
movaru, koja je treperila u ljetnoj vruini, ugledao je samo dralove,
ali ne i medvjeda. Je li velika ivotinja u meuvremenu otila iz
movare? Ili je uope nije ni bilo?
U movarnu livadu Huttunen zabije nekoliko kolaca za suenje
mrea. Za prelaenje rijeke sastavio je spretno maleni splav od
borovih trupaca, koji je usidrio kolcem suelice ognjitu. Tako mu je
istodobno sluio i kao mosti za pristup rijeci.
Na koncu je jo urezao kalendar na jedan bor suelice svojemu
zaklonu. Na stablu je obiljeio etvorinu irine dva i visine tri dlana,
koju je zatim oblanjao sasvim glatko, nalik ploi. Noem ju je zatim
podijelio u vodoravna i uspravna polja. Svakoga jutra tamo e
zabiljeiti nastupanje novoga dana... Nije vie tono znao, kojega je
nadnevka zapoeo ureenje svojega okola, no prosuivao je da to
bijae negdje uoi polovice srpnja. Dane je brojao od Ivanja, koje je
jo proveo u umobolnici, pa je za nadnevak utemeljenja okola urezao
na stablu oznaku XII, tj. dvanesti srpnja. Poele su zoriti borovnice, pa
je po tome mogao prosuivati o tome koliko je mjesec odmakao.
Bio je to vedar i vru srpanj. Pri udiarenju je ulov bio skromniji
nego li poetkom proljea ili u kolovozu. Plemenite su ribe sad bile
trome i plaljive, a noi previe svijetle i voda u potoku pretopla. Od
toga su hladnokrvne potoke pastrve postajale pospanima. Huttunen
je iskuao svoje muice, ali su ih sive pastrve prezrele. S leptiricom je
uhvatio nekoliko tuka. Isprene u uarenome pepelu dale su doista
valjan objed.
Kako bi uhvatio neku izdaniju ribu, trebao je mreu. Potegnuo ju
je poprijeko kroz rijeku, pa je uzvodno pljuskao po vodi, te su ribe
bjeei uletjele izravno u mreu. Pokatkad bi se u njoj koprcalo toliko
sivih pastrva i lipena, da je dio mogao nasoliti, ali nije za to imao
prikladne posude. Bio je zadovoljan, to je ipak odluio ponijeti svoju
blanju. U jesen bi mogao od osuenih borova izrezati daske i od njih
izblanjati dijelove za bave. Nekoliko malenih bavica za zalihe,
napunjenih usoljenom ribom, mogle bi rijeiti prehrambene nevolje
tijekom zime. U dobroj soli se potona pastrva valjano dri, ak i ako
je riba utovljena.
Huttunen je uz to namjeravao za zimu sagraditi saunu i malenu
kolibu. Nije bio raspoloen tijekom zime drhtati i smrzavati se na
mrazu, ispod sadanjega obinog zaklona.
- Od toga se navue reumatizam... - napomenuo je poluglasno.
Kolibu je zamiljao malenu, povrine najvie tri puta tri metra. Za
ureenje e dostajati jedan leaj i stol, te moda u kutu jo i ormar, a
na zidu jelenje rogovlje kao kuka za odjeu. Otraga u prostoriji e od
plosnatoga kamenja sazidati pe. U zid pokraj vrata doi e prozorski
otvor.
- Negdje moram pribaviti staklo za okno - zakljui naglas. - A uz to
i nekoliko metara limene cijevi za dimnjak. Krovnu ljepenku ne
trebam, dobra je i brezova kora, a zasigurno izdri nekoliko godina...
Huttunen je iz svojega okola odlazio na duge etnje po okolici.
esto bi se uspinjao na vrh brda Reutu, te bi odatle promatrao selo s
njegovim malenim kuicama i obje crkve, starom i novom, malenom i
velikom... Po vedrome vremenu i u pravo doba, mogao je kroz
modrinu ljetnoga dana na zapadnome obzorju zamijetiti dim, to se
dizao iz dimnjaka lokomotive koja je vukla brzi vlak. Vlak pritom
uope nije mogao ni vidjeti niti uti, no prema tome kako se dim
izvijao, mogao je zakljuiti dolazi li iz Kemija ili Rovaniemija. Drugim
rijeima, jesu li putnici krenuli u Laponiju ili su je netom vidjeli.
Po glibastim rubovima movare Reutu, Huttunen je pobirao sone
bobice zaostale od prole jeseni. I na drugim grmovima su se ve
uobliili pupoljci, te e se iz njih ubrzo razviti bobice. Te se godine
moglo oekivati dobar urod jestivih malih plodova. Dozrijelo je i
mnogo borovnica. Svakoga dana bi odmetnik nabrao po litru ili dvije
bobica, punei ih u zdjelicu, napravljenu od brezove kore. Naveer,
poslije kave, bobice su mu prijale odlino.
Huttunen je uivao u ljetu i miru. Po lijepome vremenu bi se
pokatkad svukao do gola, penjao se na brdo i tamo sunao. Smotavi
hlae i smjestivi ih pod glavu, leao je na liajem obraslim stijenama i
preputao puti neka preplane od sunca... Promatrao je oblake, koji su
neprestance mijenjali oblik, te je od njih zamiljao najneobinije
likove ivotinja. Lagani juni vjetar zadravao je komarce dolje u
movari. Bilo je mirno, gotovo se moglo uti kako se misli meusobno
pozdravljaju u Huttunenovoj glavi. Bilo ih je vrlo mnogo, ludih i
obinih, njihovo kruenje po njegovoj glavi nikako nije prestajalo.
A kad bi kiilo, leao bi u svojemu zaklonu i gledao kako se teke
kapi cijede kroz krov od iglica. Vatra bi itala, kad bi kapi pale u vru
pepeo... Bilo je toplo i ugodno.
Poslije kie bi ribe dobro grizle, pa Huttunen ne bi trebao ni
postavljati mreu. Sive pastrve bi, naime, ve uz samu obalu pohlepno
grabile njegove umjetne muice...
Nou bi se Huttunen esto budio, pa bi promatrao blijedo ljetno
nebo posipano zvijezdama, pjevuei tiho za sebe. Ubrzo bi pjevuenje
preraslo u lagan cvile, a zatim bi mu iz grla silovito izbio snaan i
divlji urlik, kao neko... To bi ga umirivalo. Urlajui, ne bi se vie
osjeao usamljenim. Mogao je oslukivati svoj glas, koji je bio tu, jer
to bijae glasanje zvijeri.
Kad bi za vruih dana kruio nepoumljenom, beskrajnom
movarom Reutu, pokatkad bi poeo oponaati ivotinje. I to
najrazliitije, one koje je svakoga dana vidio uokolo, promatrajui
njihovo ponaanje kroz dalekozor. Kaskao bi njiuim korakom,
poput soba koji bjei pred insektima, pa bi se zgrbio, puhao i grebao
po tlu. Drugom zgodom bi rairio ruke nalik krilima, pa bi se poput
divlje guske srdito uzvinuo u zrak, diui se sve i vie, dok ne bi
ieznuo iza ruba ume. Odmah zatim vraao bi se iz daljine kao druga
guska, ispruajui noge i slijeui u trskom obraslu baru, tako da bi
ustajala voda trcala u vis. Kao dral bi istezao vrat, krijetao i otrim
pogledom traio abe i sitne movarne glodavce kao i one tuke crnih
lea, koje bi proljetna poplava nanijela u movaru, pa bi tamo ostale u
rupama s ustajalom vodom.
Kad bi dralovi ugledali dugonogo bie, koje se glasalo istim
krikovima kao i oni, prekinuli bi svoj lov. Ispruili bi duge vratove i
nakoenih glava promatrali uljeza, koji se zabunio k njima, ne
shvaajui da izigrava drala njima, koji to doista jesu... Tad bi se
znalo dogoditi, da voa jata visoko uzdigne kljun prema modrome
nebu i istisne dug, snaan krik kao odgovor. Huttunen bi se tek tad
pribrao, postao bi ponovno ovjek i odetao natrag u svoj okol. Puei
bi leao u sumraku svojega sjenovitog zaklona, razmiljajui kako bi
zapravo sve bilo dobro, ako bi ivot i dalje bio ovakav...
- Samo bi jo Sanelma morala biti ovdje - napomenuo bi
poluglasno.
23
Sprijeen susret
Tjedan je proletio u dahu. Dola je i veer, za koju je Huttunen
dogovorio sastanak sa savjetnicom, na krianju puta u movari.
Nestrpljivi odmetnik je na utanaeno mjesto doao mnogo ranije.
Mislio je na Sanelmino zdravo i bujno tijelo, na njene modre oi,
zlatne vlasi i mek, zvuan glas... Izvalio se pokraj poljske ceste, u sjenu
drvea. Vrijeme je prolazilo, komarci su ubadali, ali Huttunen to nije
zamjeivao... Toliko je uzbueno iekivao susret.
Oko est sati predveer ugleda kako se uskom poljskom cestom
pribliava ena na dvokolici. Bila je to Sanelma Kayramo! Huttunen se
silno razveseli. Htio joj je potrati u susret, ali se otrijezni i ostane u
zatiti gutika. Dogovorili su da e se sresti u umi, pa se tako nije
pokazao na cesti...
Savjetnica je stigla na krianje. Odloila je dvokolicu u rov pokraj
ceste i mugnula u umu. Ogledavajui se neodluno i plaho, prela je
nekih dvadeset metara. Tad je stala i poela ekati.
Upravo kad joj je Huttunen htio pritrati i zagrliti ju, zauje kako je
u umi krenula grana... Los? Sob? Ne, Viittavaara i Portimo! Dolazili
su, uljajui se kroz umu, vrebajui, sopui i lica oblivenih znojem.
Legli su iza jednoga zemljanog humka, ne pokazujui se savjetnici. Po
svemu sudei, slijedili su je od sela. Odmetnika su navukli u zasjedu, u
bijednu klopku.
Huttunen se povue dublje u umu, te se skrije iza jedne debele
smreke. Odatle je mogao uti i promatrati sve to se zbivalo na
poljskoj cesti. Premda je drhtao od enje, nije mogao poi svojoj
voljenoj... Pratitelji su leali sasvim blizu. Brisali su si znoj s lica i tukli
komarce. Bio je naporno trati kroz ume i drati korak sa
savjetnicom, koja se ipak ravnom cestom vozila na dvokolici.
Je li Sanelma znala, da su je slijedili? Je li privoljela na suradnju sa
seljacima i redarstvom? Je li Sanelma Kayramo dola kao ptica
vabilica? Je li i ona htjela, da Huttunen bude uhvaen i ponovno strpan
u umobolnicu, u ludnicu gdje vladaju crna bezvoljnost i tuna
besposlica...?
- Gunnar! Dragi Gunnar! - zauje savjetniin glas. - Ja sam, dola
sam!
Huttunen se nije usuivao dati ni znaka o sebi i svojoj nazonosti.
Nije se usuivao ak ni disati... Vidio je, Viittavaara je ponio svoju
puku. Zar su ga smatrali ubojicom, protiv kojega trebaju oruje...?
Strametar Portimo je tek sjedio i hvatao dah. No i on je osmatrao
okolicu. Huttunen ostane miran na svojemu mjestu... Leao je iza
smreke i grizao si usnice. Trgalo mu se srce, dok je sluao savjetniino
dozivanje:
- Gunnar...! Jadnie moj, gdje si?
ekala je dugo, ali mualjiva i mrana uma nije odgovarala na
njeno dozivanje... Napokon odloi koaru za hranu u travu, prekrije ju
krpom i alosno se vrati na poljsku cestu. Viittavaara je izgledao
razoarano. Neto je ustro aptao Portimu, no Huttunen nije razumio
to.
Suznih oiju savjetnica se uspne na dvokolicu. Huttunen bi
najradije bio zaurlao svom snagom, bijesno poput velikoga vuka,
najgroznijega vuka... Ipak je usta drao vrsto zatvorena. Savjetnica se
odveze u smjeru sela, te ubrzo iezne u nedostinoj daljini.
Viittavaara i Portimo se nisu pokazali savjetnici, to uvjeri
Huttunena, ona nije sudjelovala u zavjeri. Nije ga izdala, nego mu je
ak donijela hrane, upravo kao to su utanaili prije tjedan dana.
Zaarenih oiju zurio je u koaru s hranom, koju je Sanelma Kayramo
ostavila za njega...
im se savjetnica izgubila iz vidokruga, jurne Viittavaara iz svojega
skrovita, kako bi pregledao sadraj u koari. Portimo ga je slijedio,
pa je i on nehotice pogledao unutra.
- Ljudi boji! - zaurla bijesno Viittavaara i istrese koaru. - Tu ima
kruha i slanine!
Huttunen ugleda bocu s mlijekom i nekoliko smotaka od
votanoga papira... Miris svjeega peninog peciva stigao je ak do
njega...
- I kolaa, prokletstvo!
Viittavaara rastrgne omote. Okazae se dimljena slanina, komadi
kobasice, omot kave i kruh. Na dnu koare lealo je i nekoliko
kilograma svjeega povra, repe, mrkve i cikle. Na koncu se pokazae
i neveni, koje je Sanelma Kayramo povezala u draesan struak.
Viittavaara dograbi cvijee i prijetei potrese njime prema umi.
- I cvijee, prokletstvo! - zaurla ponovno. - Luacima se nosi u
umu ak i cvijee! to jo rei na to?!
Portimo prikupi sve stvari i vrati ih natrag u koaru.
- Pusti to, Viittavaara... - ree pomirljivo. - Savjetnica je zasigurno
htjela tek obradovati Kunnarija. Mislim, sad bismo trebali poi.
Huttunen se zasigurno vie nee pojaviti.
Viittavaara si odlomi komad mirisne kvasne pletenice i strpa ga u
iroka usta. Nakon nekoliko zalogaja, primijeti vaui:
- Ukusno! Ovakve poslastice donose umskim razbojnicima. Kuaj i
ti, Portimo!
Portimo otkloni ponudu i ponovno zamota svjee ispeenu
pletenicu u papir. Odloi koaru na tlo i okrene se, namjerivi krenuti.
No Viittavaara uzme koaru i objesi je o rame...
Kad ga je pak Portimo pogledao krajnje zaueno, seljak izjavi:
- Neka Kunnari gladuje. Ove poslatice neu ovdje ostaviti tom
momku.
Kako bi naglasio svoje rijei, Viittavaara zgnjei nevene o najblie
drvo. Portimo je gledao na drugu stranu, a sasvim sluajno upravo
prema Huttunenu... Stajao je i dugo gledao u umu. Pogledi odmetnika
i redarstvenika se sretnu. Portimo smeteno proisti grlo, pa skrene
pogled. Poao je do ceste i odatle pozvao Viittavaaru...
Ovaj je koraao za njim, ustiju punih kolaa. Na trenutak je spustio
koaru, kako bi puku objesio o rame, pa ju ponovno podigne. I ode
zajedno s Portimom prema selu. Huttunen je jo uo, kako Viittavaara
glasno govori, jedui pritom kola. Portimo se gotovo uope nije
osvrtao na njega, zaokupljen svojim mislima.
Huttunen se gladan i kao omamljen vrati u svoj okol. No tu ga
doekalo jo jedno zlokobno iznenaenje... Zamijetio je, splav vie nije
na svojemu mjestu. Netko ju je odgurao motkom na drugu obalu i
tamo usidrio. Tko? I zato? Je li netko ipak otkrio ovo zabaeno i na
izgled sigurno boravite? Jesu li seljani znali za njegov tajan okol?
Huttunen ode uzvodno do brzaka i tamo pregazi rijeku, kako bi
vratio svoj splav. Na smrekovim brvnima otkrije tragove ribe, utrobe i
srebrnih krljuti. Tad se smiri. Bio je to tek neki ribi, koji je naiao
sluajno i uporabio njegov splav. Gotovo se i nije moglo pretpostaviti,
da je taj gost uoio okol iza obalnoga grmlja...
Huttunen usidri splav stotinjak metara nizvodno. Tad se vrati u
okol i pripravi si oskudan veernji obrok. Kao dodatak veeri pojeo je
zdjelicu slatkih borovnica. No misli mu nisu bile slatke... Osjeao je
nemoan bijes prema seljanima iz njegove upe. Postali su njegovi
progonitelji, uznici, izvrni inovnici... Da se mogao boriti s njima
ravnopravno, ovjek protiv ovjeka, tad bi se sve sredilo. No sad je po
sili zakona bio u podreenome poloaju, nezatien odmetnik, kojemu
je bilo zabranjeno svako opipljivo dobro, pa ak i hrana, a i ljubav...
Progonili su ga poput zloinca, otkidali mu kruh od usta, vrebajui ak
i njegovu djevojku kao da je uhoda.
Nakon to se smirio, odlui dan ili dva udiariti na gornjem toku
rijeke. S mreom je ovdje uz okol hvatao jo samo tuke. Uzdajui se u
bogatstvo ribe blizu izvora, opskrbi se s podosta crvenih muica i
nekoliko sjajnih varalica. Umota soli i kruha, jer je namjeravao
tijekom predstojeih dana ivjeti od ribe. Na koncu jo zatakne sjekiru
za pojas.
Bilo mu je teko napustiti svoj lijep i dotjeran okol... No sad,
tijekom ljeta, morao je svaki slobodan trenutak uporabiti za lovljenje
ribe, kako bi bio opskrbljen za dolazee razdoblje. Jer, tad e mu
najvjerojatnije biti jo gore. Hodajui uz rijeku, sjeti se Viittavaare i
poasti ga kletvom:
- Prokleti gad!
24
Noni prepad
U naelnikovoj spavaonici okupilo se drutvo na poker. Jaatila je
pozvao lijenika Ervinena i trgovca Tervolu na ugodnu muku veer.
Ponajprije su se zadovoljili dosadnim ahom, no lijenik Ervinen je u
ae za eri ulio nekoliko valjanih gutljaja este, to je osjetno
popravilo raspoloenje. Tako odluie, ostatak veeri si zasladiti
pokerom.
Na vratima se pojavi sluavka, odnosno dvorkinja, kako ju je
obiavala nazivati naelnikova ena. Klecnula je nevoljko i priopila,
neki ovjek eli k naelniku.
Jaatila nije elio prekinuti igru, pa zato ne poe u svoj ured, nego
zapovijedi sluavki, neka gosta uvede k njima. Upravo je imao tri
dame, tonije dvije na stolu i jednu pokrivenu.
31
Posljednja karta jo
nije bila povuena. Ve je znao, u ovom dijelu igre e nadmaiti
trgovca, ali bi prokleti lijenik mogao imati tris.
32
Naelnik ipak
toliko povisi ulog, da je Ervinen poblijedio. No lijenik je tek moda
izigravao nevoljkost, jer je bio stari lisac, to je naelnik dobro znao...
U tom trenutku ue ovjek, koji je vonjao po dimu i ribljim
otpatcima. Naelnik upita, to ga dovodi ovamo, u ovaj kasni sat?
ovjek ispria, kako je lovio ribu u movari Reutu, dakako na
dravnome podruju.
- I, jeste li to ulovili? - upita naelnik rastreseno.
I izvue posljednju kartu. Bila je karo estica, dakle ne dama koja
mu je manjkala. No nije ba htio da se to primijeti. Nakon izvlaenja
posljednje karte je sa svoje dvije dame imao jo uvijek najbolje
otvorene karte na stolu. Trgovac odustane, ali je Ervinen poveao
ulog i to osjetno. Raunao je, izgleda na skalu u boji.
33
Lijenik je,
naime uloio iznos koji je odgovarao cijeni jedne valjane
malokalibarske puke.
- Da, jesam - ree ovjek, jo uvijek stojei na vratima.
Sad je pak priao toliko, da je mogao pratiti razvoj igre. Pogledao
je Ervinenu preko ramena, ali ni najmanjom promjenom izraza na licu
nije pokazao kakve karte ima lijenik. Naelnik pogleda ovjeka u oi,
podignuvi upitno obrve, ali pridolica skrene pogled.
- Tako, tako... - primijeti naelnik.
I uloi iznos koji je odgovarao Ervinenovom.
Kad su karte otkrivene, pokae se da je lijenik igrao bez pokria.
Njegova je glavna karta bila ogoljeni pikov as. Hladna stvarnost bijae
da cijeli ulog odlazi naelniku. Ovaj natoi este svima, osim
pridolome ribiu. Njega je tek upitao, slubenim glasom:
- No, to zapravo elite?
ovjek ispria, na rijeci Sivakki, na rubu movare Reutu, naao je
novi splav od borovih trupaca.
- Zaudio sam se - izvijesti ribi - tko li ju je samo sagradio? Kad
sam se potom malo osvrnuo uokolo, otkrio sam pravi okol, a i taj je
bio potpuno nov. Samo to sam vam htio ispriati, gospodine naelnie.
Tamo vani na rijeci, netko obitava u zaklonu.
Naelnik nije tono shvaao, to on treba zapoeti s tim okolom.
- Cijelo to podruje tamo vani... - napomene - puno je splavi i
zaklona. To vlasti ne zanima ni koliko je crno pod noktom.
Ribi se zbunjeno povue natrag prema vratima, gdje ree, kao da
se ispriava...
- Mislio sam tek, moda je okol sagradio Kunnari Huttunen, ludi
mlinar... U selu sam naime douo, utekao je iz umobolnice i sad se
krije u umi.
Ervinen smjesta pokae zanimanje i pozove ovjeka natrag.
- Kako izgleda okol? - upita ga.
- Bio je sasvim nov i valjano sagraen. Uz zaklon je tamo bila i
zaliha drva za vie tjedana. A na jednome borovom stablu sam vidio
malenu ostavu. U umi je bilo brvno kao nunik, a na obali rijeke
splav, kao to ve rekoh.
- Kako je sve to bilo izraeno? - upita naelnik.
- Dakle, ta splav i sve ostalo?
- Kao da je djelo tesara. ak je i brvno nunika bilo posebno
izblanjano. Na obali su jo stajali kolci za suenje mrea, za jednu ili
dvije mree.
- To je Huttunen - utvrdi Ervinen. - Mlinar je vjetih ruku, ak i ako
mu motorika inae ne valja. Bit e najbolje, krenemo li odmah i
uhvatimo ga in flagranti.
34
Naelnik pozove strametra Portima i zapovijedi mu, neka uzbuni
nekoliko ljudi i smjesta doe s njima. Naoruani, napomenuo je.
Krenut e u dva automobila.
Pola sata kasnije okupila se u naelnikovome dvoritu skupina
ljudi. Uz Portima, tu su bili Siponen, Viittavaara, uitelj Tanhumaki, a
unovaen je ak i sluga Launola. Siponen, Viittavaara i Launola
sjedoe u lijenikovo vozilo, a ostali pooe s naelnikom. Potkaziva
koji je vonjao po ribi, sluio im je kao vodi...
Vozei vrlo brzo usmjerie prema movari Reutu. Prispjevi do
krianja, iskrcae se iz vozila. Bila je ve veer, ali ne i jako mrano.
Naelnik okupi sve na prijavak i izdavanje naredbi.
- Huttunena moramo iznenaditi - pojasnio je. - Okol treba okruiti
sa svih strana i unititi ga, a Huttunena uhititi. Vodit e nas ribi. Mora
se djelovati beumno, kako lovinu ne bismo natjerali u bijeg...
- Smijemo li pucati na njega, ako potri u umu? - upita Siponen i
zanjie svoju jednocijevku.
- Pokuat emo ga iznenaditi - naputi ih naelnik.
- Ali, ako napadne, moe se pucati u nudi. No prvo u noge, pa tek
tada u glavu ili trbuh.
Progonitelji prispjee na rijeku Sivakki prije ponoi. Tamo se
rasporedie u rijedak stroj i krenue uzvodno obalom, prema mjestu
gdje je prema ribievoj izjavi bio okol. Ubrzo prooe pokraj splavi.
Premjeten je neto nizvodnije, utvrdi potkaziva.
Naelnik zapovijedi aptom, dio ljudi treba poi kroz umu i
douljati se s druge strane okola. Ovi to ostaju s ove strane, trebaju se
razmjestiti i straariti.
Obalu rijeke nisu osiguravali, pretpostavljajui kako ni Huttunen
ne bi bio toliko lud, te pojurio u rijeku, iza koje je ekala podmukla
movara...
Opsadnici neujno zauzee svoja mjesta, zatvorivi krug oko okola.
Naelnik vabilom dade znak, pa ljudi zapoee stezati obru. Puzali su
i gmizali preko vlanoga tla, te im se namoie koljena... No okolnosti
su bile toliko napete, da se nitko nije tuio.
Za nekih pola sata se zatvorio obru oko okola. Naelnik
zapovijedi munjevit prepad. Strahovito urlajui i buei, nahrupie
naoruani ljudi iz none ume...
No okol je bio naputen. Nitko nije spavao u zaklonu, pothvat je
propao... Navalna postrojba okrui ribia, izraavajui dvojbe o
vrijednosti njegove prijave. ovjek ree, on ide kui, pa odmah potom
i nestane u umi.
Viittavaara izvue naprtnjau iz kuice na deblu, pa isprazni njen
sadraj. Pretraio je svaki predmet, kao da eli provjeriti, je li to
Huttunenovo vlasnitvo. Portimo baci tek jedan pogled na stvari, pa
ree kratko i odluno, naprtnjaa je Kunnarijeva.
- Nosio ju je minule zime - pojasni odmah - kad smo dvaput ili na
breuljak Puukko pucati na tetrijebe. Svaki put smo ih pogodili po pet-
est. A pritom nismo imali ni psa sa sobom.
- Ti si, kao redarstvenik... - zarei na njega naelnik - doista bira
neobine pratitelje za lov.
- Kunnari tad jo nije bio utekao iz umobolnice - branio se
Portimo.
Naelnik naloi neka postave strae oko okola. Ljudi se tad
povukoe natrag u umu. Nitko ne smije puiti ni proaptati makar i
rije. Svi trebaju utke leati u umi i ekati, dok se Huttunen ne vrati
u svoj okol. Vjerojatno ga je napustio tek privremeno... Ako ga
uvrebaju, mogli bi ga jo uvijek iznenaditi.
Ljudi su cijelu no leali nepomino u iblju, ali Huttunen nije
doao. Udova ukoenih od studeni i vlage, ujutro su se jedan po jedan
pojavljivali u okolu, gdje je ponovno vijeano o svemu.
- Nema vie svrhe - napomene mrzovoljno Ervinen.
- ovac je nanjuio stvar... Sad moda lei iza nekog drveta, motri
ovamo i jo nas k tomu ismijava. Ja barem, ni u kojemu sluaju, neu
vie leati ovdje u vlanoj movari.
Launola uurbano podri lijenika. No Siponen se rasrdi na
svojega slugu...
- Ti e vrebati na Huttunena sve do Boia... - okosi se na njega -
ako ja to zapovijedim. Zato ti plaam nadnicu, prokletnie jedan.
- ak i ako je netko sluajno sluga - odvrati ovaj - to jo ne znai da
mora raditi bilo to. Ovo ovdje se ne moe usporeivati s navaanjem
sijena ili cijepanjem drva. Podsjea me vie na rat oko jezera Syvarija.
Naelnik okona prepirku, zakljuivi kako je po svemu sudei
besmisleno, uvati okol i dalje. Mlinar je od nekuda dobio mig i dri se
podalje. Jo naredi, neka unite okol. Ljudi se bez odlaganja, ustro
bacie na posao.
Viittavaara zabaci Huttunenovu naprtnjau na ramena. Siponen
srui zaklon i odvue smrekove granice u rijeku. Ervinen zajedno s
uiteljem rastavi kuicu na stablu, a drveni dijelovi zavre u rijeci.
Launoli povjere neka uniti nunik na uzviici i zatrpa rupu. Prije toga
naelnik procijeni koliinu Huttunenovih izmetina, jer se iz toga
moglo zakljuiti koliko je dana mlinar boravio ovdje. Ljudi odkotrljae
kamenje s ognjita u rijeku, odrezae vjealice i unitie stalke za
suenje mrea. Kako bi unitavanje bilo potpuno, odvezae
Huttunenov splav i prepustie ga matici. Jedino su pred kalendarom,
to ga je usamljenik urezao u stablo, nasilnici bili nemoni. Posljednji
je zarez bio od prije dva dana, utvrdi naelnik, nakon to je kalendar
usporedio sa svojim.
- Bez opreme e Huttunen morati doi u selo - zakljui on. -
Pozivam sve nazone, neka tijekom dolazeih dana budu krajnje
budni. Radi sigurnosti sela mora taj pogibeljan, duevno bolestan
ovjek, biti uhvaen to prije i otpremljen natrag u ustanovu.
Nakon okonanoga unitavanja, ljudi krenue natrag kui. Upravo
u to doba se Huttunen vraao s gornjega toka rijeke u svoj okol,
nosei ulov teak desetak kilograma. Bio je zadovoljan, te je
namjeravao ponajprije skuhati jaku crnu kavu...
25
Urlik i nove osnove
Prizor unitenoga okola ispuni Huttunena hladnim bijesom. Sve je
bio razbijeno i razoreno, a sva njegova imovina odnesena. Nita nije
ostalo poteeno... Premda je potanko pretraio okolicu, nije naao ni
jedan jedini uporabljiv predmet. Splav je nestao, a ak su i brvno
nunika raspilili i zatrpali rupu ispod njega...
Huttunen pone sipati strahovite kletve.
Sad mu je ivot ponovno zaao u slijepu ulicu. Znao je, bez valjane
okolske opreme, bez zatite protiv okrutnosti ivota u divljini, ovdje
vani nema nikakve mogunosti opstanka. Ostala mu je jo samo
odjea na tijelu, a uz to tek nekoliko varalica i muica, te no i
sjekira...
Odmetnik nasluti, to su seljaci i naelnik nali njegov okol i unitili
ga. estoko stisne drak sjekire, tako da mu pobijeljee zglobovi na
prstima, te se ubilaki zagleda u blistavu otricu.
Zapalio je vatru i ispekao neto ribe, nataknuvi je na drvene
kolie. Objed je bio oskudan, jer je s naprtnjaom otila i sol...
Potiteno je vakao pougljenjenu, neslanu ribu.
Ostatak riba zakopa u pepeo i tad napusti to tuno mjesto. Sljedeu
je no proveo na brdu Reutu, na stelji od smrekinih granica. Usred
noi se probudio od studeni, pa se uspeo na najviu stijenu i bijesno
pogledao u smjeru sela.
Selo je spavalo mirno i spokojno. U toplini svojih postelja tamo su
poivali ljudi, koji mu unitie okol. Huttunen zaurla prijetei, prvo
tiho, a zatim iz punoga grla, glasno i bezumno.
Mahnito urlanje u vedroj ljetnoj noi pronese se sve do sredita
sela. Selski se psi probudie i zapoee lajati, preplaeno i
nakostrijeenih dlaka na vratu. Postupno su se, jedan po jedan,
pridruivali laveu i usklaivali glasove, sve do najmanjega pina.
35
Lajali su i zavijali punom silinom, odgovarajui na Huttunenov urlik sa
stijena brda Reutu. I po susjednim selima odjekne pasji lave. Mir je
ponovno zavladao tek pred jutro... Huttunen je tad ve odavno spavao
na svojim smrekovim granicama.
Nitko u selu nije mogao usnuti te noi. Mnogi su seljaci u arapama
stajali ispred svojih kunih vrata i oslukivali urlikanje. Tad bi se
vraali u svoje izbe i govorili enama:
- To je Kunnari, on tako urla.
ene su uzdisale preplaeno i odgovarale:
- Trebalo ga je ostaviti na miru. Sad jadnik tuguje, to mu je jo
ukradena i cjelokupna imovina.
Ujutro naelnik Jaatila nazove Siponena i naredi neka mu dovedu
savjetnicu Sanelmu Kayramo na sasluanje.
No od nje nije doznao nita odluujue. Nije znala, gdje je sada
mlinar Gunnar Huttunen. Naelnik ju slubeno opomene, neka vie ne
titi mlinara. To nije doputeno, pojasnio joj je, jer Huttunenu treba
lijeenje, a ivot u selu se mora vratiti u uobiajen tijek. Pritom je
zijevao i pio jaku kavu. Huttunenovo nono buenje i selski psi
onemoguili su san i najviemu predstavniku vlasti.
Tijekom dana se naelnik Jaatila i strametar Portimo odvezoe
na brdo Reutu, povevi sa sobom pse. Namjerili su potraiti
Huttunenove tragove. No ivotinje nikako nisu shvaale da trebaju
uhvatiti Huttunenov miris, ak ni kad su im uporno davali da onjue
dijelove njegove opreme. Umjesto toga su ustro lajali na vjevericu,
to je skakala po drveu na obronku. Naelnik Jaatila srdito zapuca iz
pitolja na ivotinjicu, premda mu vjeverije krzno uope nije moglo
posluiti. Pogoditi sitnu divlja iz runoga oruja doista je teko...
Naelnik je morao pucati ponovno i ponovno... Ispraznio je cijeli
spremnik streljiva na to maleno bie, koje je bjealo sa stabla na
stablo, s psima za petama. Bijesan naelnik je trao za njima, ali nije
uhvatio lovinu, jer je ostao bez streljiva. Na koncu je Portimo pogodio
vjevericu iz svoje puke, to je potaknulo neobuzdano veselje pasa.
Strametar urui maleno, krvavo krzneno klupko naelniku, no ovaj
ga nije htio zadrati, pa ga bijesno zavitla u grmlje.
Pse se teko moglo odvui iz ume. Naelnik se zaputi kui,
prepustivi Portimu neka domami kui razuzdane ivotinje. Doavi u
selo, morao je naelnik jo i ljudima, to mu dooe u susret,
pojanjavati razloge pucnjave. Mrzovoljno se zatim povukao u svoj
ured.
Upravo su tad nazvali iz duevne bolnice u Ouluu. Pitali su, je li
rastrojeni pacijent, izvjesni Huttunen, ve naen? Naelnik zarei u
slualicu, kako unato opetovanim pokuajima ovjek jo nije mogao
biti uhvaen.
- Kako ste to pustili luaka da pobjegne, prokletstvo! - bjesnio je
Jaatila. - Vi ste zatvorena ustanova, sagraena od opeka, pa tek tako
putate momka da jednostavno ieta. Trebali biste bolje skrbiti za
svoje lude pacijente!
Iz Oulua se zauje suh odgovor, kako dotian pacijent nije odatle,
nego potjee iz ove upe. A izgleda, tu su i u drugim zanimanjima, a ne
samo u mlinarskom, zaposleni luaci. Hvatanje bjegunca je, pritom,
naelnikova zadaa. Ogorena i besplodna rasprava o
odgovornostima potrajala je jo neko vrijeme, sve dok naelnik nije
bijesno tresnuo slualicu na mjesto.
Sljedee noi Huttunen nije urlao, ve je posjetio selo. uljao se
oko kua i iz svojega povrtnjaka na Suukoskiju uzeo malo
korjenastoga povra, repe i mrkve, kako bi utaio najgoru glad. U mlin
nije ulazio, bojei se da netko tamo straari.
Odvratna Siponenova psina se nije probudila, kad se Huttunen
douljao do stranje strane kue. U izbi i glavnoj odaji ljudi su spavali,
ali je u podkrovlju gorjelo svjetlo... Savjetnica iz poljoprivredne
udruge je, znai, bila budna. Huttunen baci kameni na prozorsko
okno, te se iekujui skrije iza grmova ribizla. Prozor se otvori, pa
Sanelma Kayramo proviri svojom kovravom glavom. Zaplakanih
oiju, pogleda u vrt. Huttunen istupi iz zaklona grmova i zaape
svojoj dragoj:
- Jesi li donijela novac iz banke, draga Sanelma? Baci mi dolje
novarku.
Ona alosno potrese glavom i proape odgovor. No Huttunen to
nije razumio, pa mu dobaci malen list papira... Huttunen ga podigne i
zapone itati...:
...banka nije pripravna ...Vae vrijedno potraivanje i pripadajue
kamate ...S dubokim potovanjem, Va A. Huhtamoinen, direktor banke.
Huttunen nije shvaao. Jetko pone aptati gore prema prozoru,
pitajui i dozivajui toliko, da se ispred kue probudio Siponenov pas,
te je zapoeo sneno lajati. Sanelma Kayramo se preplai, napie
nekoliko rijei na komadi papira i baci ga dolje. Zapis je glasio:
Najdrai Gunnar. Nai emo se sutra u 18 sati, iza Viittavaarine
mljekare, u umi.
Odmetnik se povue natrag u umu, kako bi promislio o svemu.
Seljak Siponen se probudio od lajanja svojega psa. U arapama i
gaama, s pukom u ruci, izaao je pred kuu. Pregledao je drvarnicu i
saunu, te je dugo oslukivao u tihu no i zurio put ume, jednako kao i
njegov pas... Kad je ovaj napokon prestao kevtati, seljak se izdere na
njega i vrati se u kuu.
Huttunen u umi pojede nekoliko komada repe, ostrugavi ih prije
toga noem. Mozgao je, zato za ime svijeta bankovni direktor nije
pristao izruiti novac Sanelmi? S kojim je pravom Huhtamoinen
postupio toliko podlo? Huttunena obuzme silan bijes. Zakopa
preostale repe u neku rupu u zemlji, pa brzo odtri kroz ume do
banke.
upanijska se banka nalazila u prizemlju jedne kamene
dvokatnice. Na katu je stanovao direktor Huhtamoinen sa svojom
obitelji, a uz to vjerojatno jo jedan bankovni namjetenik. Naime, kat
je izgledao previe prostran za smjetaj tek jedne obitelji... Huttunen
promotri graevinu. Tu unutra, u oklopljenoj krinji, leao je njegov
novac.
Htio je provaliti, kako bi uzeo svoje vlasnitvo, ali shvati kako ne bi
mogao ui bez dinamita. Bit e bolje, posjeti li banku u uredovno
vrijeme. No to ipak ne bi trebao uiniti bez produljene ruke... Sjekira
je u ovome osobitom sluaju bila preblago sredstvo. Puka bi bila
prikladnija, kako bi na blagajni namirio svoje potraivanje.
Huttunen se prisjeti Ervinenove odline zbirke oruja. Lijenik bi
se lako mogao odrei jedne puke... Ostalo bi mu jo uvijek obilje
oruja za vlastite potrebe, pogotovu jer sad nije bila sezona lova.
Sljedee veeri Huttunen se nae sa savjetnicom, iza Viittavaarine
mljekare, u umi. Bila je toliko prestravljena, da je doslovce drhtala.
Huttunen joj je aputao ljubavne rijei u uho, zagrlio ju zatitniki i
govorio joj umirujue. Izvijestila ga je, to se stranoga dogodilo
poslije njihovoga posljednjeg susreta. Zatim mu je jo ponudila
novaca...
- Pusti to - otkloni on. - Ti ima tek svoju malenu plau. Sam u
uzeti svoj novac.
Huttunen ju zamoli, neka kasno naveer nazove lijenika
Ervinena, te mu kae, hitno ga trebaju u dvadeset kilometara
udaljenome Kantojarviju.
- Reci mu - naputio ju je - radi se o hitnome sluaju. Za porod
kljetima Puukokumpuove sluavke neophodan je lijenik.
Sanelma se zaudila, zato treba lijeniku podvaliti takve lai?
- elim izmamiti lijenika na neko vrijeme iz kue... - pojasni joj
Huttunen. - Dok e biti u posjeti u udaljenome selu, mogu ja mirno ui
u njegovu kuu. Neodlono trebam nekoliko njegovih tableta. Dri ih
u ormaru pokraj kamina. Vidio sam, kad ih je proli put izvadio.
Sanelma Kayramo shvati, mlinaru treba umirujue sredstvo. Ipak
se bojala...
- Unato tomu, to je kraa - upozorila ga je. - I nije ispravno,
nazvati lijenika ne predstavljajui se. U Kantojarviju, osim toga, nema
nikakve rodilje, ta sluavka uope ne postoji.
Huttunen ju ipak nagovori, neka uini ono to ju je molio. Zar se
ovdje ne radi, barem posredno, o lijenikom postupku? Jer, on je
bolestan, na koncu konaca! To nitko ne moe poricati. Jamano, tu je u
pitanju izvjesno prekoraenje zakona, ali se radi o nudi i nema
drugoga izbora. Glava mu vie nee izdrati unutarnji pritisak... Poe
li u neku ljekarnu, kako bi kupio lijekove, smjesta bi ga uhitili i prvim
prijevozom uznika otpremili u duevnu bolnicu. Zar nije tako?
Sanelma Kayramo tad obea, jo e iste veeri nazvati lijenika
Ervinena...
Pribojavala se ipak, lijenik bi joj mogao prepoznati glas, ali
Huttunen napomene kako ene uvijek znaju govoriti izmijenjeno. A na
koncu, i mukarci mogu govoriti na raziite naine.
- Onda dobro, nazvat u ga - pristane Sanelma.
- O sluavki radije ne bih nita rekla, ali u Kantojarviju je trudna
neka Leena Lankinen. Rei u, prijeti joj pobaaj.
Savjetnica jo izvijesti o svojemu posjetu banci, zatim da ju je
naelnik ispitivao i to je pritom sve htio doznati, te kako joj je jo i
zaprijetio.
Huttunen se rasrdi...
- Vlast je sada doista otila predaleko! - napomene.
- Zato moraju dodijavati tebi, kad si neduna...? Ti ipak nisi utekla
iz umobolnice, nisi uinila nita. Neka barem ene ostave na miru. Zar
im nije dosta, to mene progone dan i no?
Prije nego se rastadoe, savjetnica iz poljoprivredne udruge dade
Huttunenu jedan poljubac i etvrt kilograma dimljene slanine.
Huttunen ostane u umi, pijan od sree i zanosa, drei u ruci omot
slasne slanine, a na usnicama osjeajui predivan okus vruega
Sanelminog poljupca...
Kad se odvezla na svojoj dvokolici, dograbi on slaninu iz
votanoga papira, pa navali na nju prodirui i kou...
Toliko je bio izgladnio.
26
Bankovna usluga
Huttunenov depni sat je pokazivao osam. Vrebao je u umi, iza
Ervinenove kue. Ubrzo e se lijeniku jako uriti, jer e ga hitno
trebati u Kantojarviju zbog prijeteega pobaaja...
Netom poslije osam, Ervinen izleti urno i razdraeno iz kue. Na
nogama je imao gumene izme, a u ruci je nosio svoju lijeniku torbu.
Sanelma Kayramo ga je, znai, uzbunila. Ervinen pokrene motor
svojega automobila i hitro se odveze u smjeru Kantojarvija. im je
nestao s vidika, Huttunen izae iz ume i pokua otvoriti kuna vrata.
Bila su zakljuana. Huttunen je morao upasti kroz podrumski prozor.
Unutra u kui potri ponajprije u sobu s kaminom, kako bi si
izabrao valjano lovako oruje. Imao je bogat izbor... Na zidu je visjela
jedna obina puka, uz nju jedna malokalibarska, pa puka za jelene,
zatim kratak karabin i kombinirana dvocijevka, s jednom cijevi za
samu i drugom za zrna. Huttunen se odlui za kratak karabin. U
pretincu pisaega stola bilo je i obilje odgovarajuega streljiva.
Lagana puka je bila prikladna za sadanje Huttunenove potrebe. Za
nudu je njome mogao ubiti i jelena, ali istodobno nije bila ni preteka
za gaanje ptica.
Odlui ponijeti jo i neke druge stvari, kao opremu. Zapravo nije
htio krasti... Lijeniku e ve nadoknaditi tetu, kad se za to ukae
prigoda. Sad pak nuda nije poznavala zakona, jer je bez valjane
opreme vani u divljini bio izgubljen... Ovdje je sve bilo pri ruci, pa tko
bi ga onda mogao sprijeiti, da uzme to mu treba? Naelnik i seljani,
na elu s Ervinenom, oduzeli su mu sve... Sad je on tek inio isto, to je
bilo sve.
Ervinen je posjedovao izvrsnu naprtnjau, bolju od one koju su
ukrali Huttunenu. Lijeniku je i dolikovala bolja, nego obinome
mlinaru. Pribor za ribolov je takoer bio prikladan. Muica je moglo
biti i vie, ali je zato izbor varalica bio izvrstan. Opreme za boravak u
prirodi je bilo toliko, da bijae teko birati. Huttunen nabije
naprtnjau do vrha, pa iz spavaonice donese jo i debeo pokriva,
smota ga i pritegne povrh svega. Na zidu je visio i nov, jak dalekozor.
Uzme i njega. U njegov posjed prijee jo i jedan kompas, te torba s
podrobnim zemljovidima okolice.
Kad je sve nuno bilo spravljeno, Huttunen jo jedanput podrobno
zaokrui pogledom po prostoriji, kao to je uobiajeno prije odlaska iz
kue, kako bi ovjek bio siguran da nije nita zaboravio. Padne mu na
pamet, kako bi moda bilo uljudno, ostaviti poruku na stolu, s
obavijeu tko je ispraznio kuu i zato. No tad se prisjeti temeljitoga
unitenja njegovoga vlastitog okola...
Bijesno odbaci pomisao o poruci.
- Tamo vani u movari takoer nije nitko ostavio nikakvu biljeku
s isprikom - zakljui poluglasno. - Neka nadrilijenik jedanput na
svojoj koi osjeti, kako je to...! Zato me je morao proglasiti ludim?
Huttunen napusti kuu istim putem kojim je i uao. Beumno
iezne u umi, zaobie selo i usmjeri prema rijeci Kemi. Bilo je
uputno, za predstojeu se no povui na zapadnu stranu velike rijeke,
jer e ga zasigurno traiti na podruju oko brda Reutu...
Rijeku Kemi na tom mjestu nije mogao prijei javnom skelom, pa
si je odmetnik morao na obali potraiti amac. Odveslao je na drugu
obalu i skrio amac u gusti na uu jednoga potoka. Tad je zaao
nekoliko kilometara u unutranjost, sve do jedne guste smrekove
ume. Tamo je prenoio, umotan u pokriva doktora Ervinena. Ujutro
se vratio do amca, ponijevi samo puku i nekoliko pregrti streljiva.
- Sad je na redu banka - ree, gurnuvi amac u rijeku.
Poput duha uljao se kroz ume, te je neometan stigao do selske
novarske kue. Bilo je toliko rano ujutro, da banka jo i nije bila
otvorena. Huttunen odlui, ekat e do poetka uredovnoga vremena.
Brino napuni oruje.
im je banka otvorila vrata, Huttunen ue, s orujem u ruci.
Namjetenici se uplaie, a glavni knjigovoa strjelovito mugne u
stranju sobu, kako bi dozvao direktora Huhtamoinena. Namjetenica
to je ostala na blagajni, sjedila je blijedoga lica i smrtno preplaena.
ovjek poremeenoga uma, koji dolazi u banku s pukom, pobuuje
utemeljenu uznemirenost. Huttunen ipak nije pucao uokolo, ve
mirno ree blagajnici:
- elim podii svoju uteevinu. Sve, zajedno s kamatama.
U dvoranu uleti direktor Huhtamoinen. Drao se potreseno,
pokuavajui posredovati...
- Vidi, vidi, gospodine Huttunen, vi ovdje... - pleo je jezikom. - Va
polog je tu, najbolje pohranjen. Ali, zapravo vam ga ne smijemo...
Huttunen pone puniti puku.
- To je moj vlastiti novac - napomene i dalje mirno. - Drugi ne
elim, ali svoj u uzeti.
- Ni u kojemu sluaju ne poriem... - zamuca Huhtamoinen
uasnuto - da ovdje imate tedni raun i na njemu novaca... Ali je
zaplijenjen. Opinski skrbniki odbor je prenio novac na svoj raun. Iz
Oulua su doli papiri, prema kojima ste u izvjesnoj mjeri stavljeni pod
skrbnitvo... To znai, potrebna vam je suglasnost zemljoposjednika
Viittavaare, ako namjeravate podii svoj novac. Mogao bih i ja nazvati
Viittavaaru, moda e odobriti isplatu...
- Odavde nema telefoniranja - odvrati Huttunen.
- I onako biste nazvali naelnika. I to ima, prokleto bilo,
Viittavaara s mojim novcem? On zasigurno ima dovoljno i svojega.
Direktor pojasni, Viittavaara je predsjednik opinskoga
skrbnikog odbora... Zato u tom svojstvu odluuje o novanim
pitanjima osoba pod skrbnitvom.
- Inae me se ta pitanja, vezana za tedni raun, uope ne tiu -
usrdno ustvrdi Huhtamoinen.
- Sada u, unato tome, podii svoj novac - bio je nepokolebljiv
Huttunen. - Gdje moram potpisati?
Uzdrhtala inovnica gurne jednu priznanicu preko stola, pa
Huttunen potpie i unese nadnevak. Huhtamoinen izbroji novac na
stol. Mnogo nije bilo, ali e dostajati za nekoliko mjeseci.
Iz stranje sobe se ulo glavnoga knjigovou kako govori.
Huttunen pogleda, to taj ovjek tamo radi. I ugleda, ovaj telefonira.
- Sad nije prikladan trenutak za to... - ree mu.
Prestraeni namjetenik odloi slualicu...
Zavrivi svoje bankovne poslove, Huttunen pojasni direktoru,
bude li ikad imao vika novaca, nee ih vie pohraniti u novanu
ustanovu. Radije e izabrati dravne obveznice.
- Bankama - zakljuio je - u kojima se bez oruja ne moe doi do
svojega tednoga rauna, ja ne vjerujem.
Huhtamoinen pokua ublaiti sve ovo to se dogodilo...
- Ovo ni u kojemu sluaju nije pogrjeka banke - naglasio je. - Mi
tek moramo potivati zakon i naloge vlasti, ma koliko to pokatkad bilo
neugodno i nesusretljivo... U ovome sluaju je jednostavno dolo do
previe nesporazuma. No nemojte izgubiti povjerenje u nas,
gospodine Huttunen. Osim toga, ovaj susret neu ni opisati kao pljaku
banke, zapravo je na sluaj neto sasvim drugo. Kad ovo bude
pojanjeno jednoga dana, rado u vas opet pozdraviti kod nas.
Dugogodinju stranku u naoj banci smatramo prijateljem, u to
moete biti uvjereni. Mogu si ak pretpostaviti, da emo razgovarati o
zajmu za vas... Kasnije, u budunosti, dakako.
Huttunen hitro izae i nestane u umi. U bankovnoj dvorani su svi
jo neko vrijeme bili kao oduzeti od straha... Sve dok glavni
knjigovoa nije posegnuo za telefonom, kako bi nazvao naelnika.
Direktor osobno preuzme slualicu, kako bi podnio prijavu. Pojasnio
je, mlinar Gunnar Huttunen je prije kratkoga vremena upao u banku s
orujem u ruci.
- Opljakao je banku - izjavi Huhtamoinen. - Plijen nije osobito
velik, njegov tedni ulog to upravo pokriva. Ali pljaka banke je
ozbiljan prekraj... Vjerojatno e odmah uzbuniti ljude, koji e poi za
njim u potjeru. Huttunen je upravo pobjegao u umu.
27
Susret u divljini
Odmetnik je trao kroz ume prema rijeci Kemi. Skoio je u amac
i najhitrije zaveslao preko snane matice. Naelnik e zasigurno
pokrenuti veliku potragu, pa se sad nije smjelo gubiti vrijeme. Vijest o
Huttunenovom posjetu banci je ve stigla na zapadnu obalu rijeke
Kemi, jer je na obali ekalo nekoliko automobila, koji su htjeli na
skelu. Na njoj je bilo i desetak ljudi s dvokolicama, a skoro svaki od
njih nosio je o ramenu oruje. Huttunen je veslao oko dvije stotine
metara daleko od njih.
- Hej, ovjee! - dovikivali su mu. - Doi s nama prijeko u sredite
sela! Kunnari Huttunen je orobio banku, a Ervinenu ukrao ribiki
pribor i puku!
Mlinar nije odgovarao, pa netko primijeti:
- Taj nas ne uje... Vii glasnije!
Poeli su sa splavi vikati toliko glasno, da je Huttunen morao
prekinuti veslanje i odgovoriti... Navukao je kapu duboko na oi i
doviknuo im natrag:
- Moram na eljezniku postaju... Doi u odmah za vama!
Ljudi na splavi se s tim zadovoljie, pa je Huttunen mogao utei.
Uvukao je amac u ue potoka i potrao u umu. Sad je brzina bila
zbilja nuna. Sreom ga ljudi na skeli nisu poznavali...
Huttunen izvue naprtnjau iz grmlja. Nekoliko je trenutaka
prouavao Ervinenove zemljovide, pa zatim usmjeri prema pustim i
usamljenim umama zapadno od rijeke Kemi. Kao odredite je izabrao
breuljak Puukko, mimo kojega je tekao vrlo zavojit, malen potok
istoga imena. Udaljenost do tamo iznosila je deset kilometara. Mlinar
je smatrao, tamo e zasad biti siguran. Naelnik bi sa stotinama ljudi
morao proeljavati ume, kako bi ga tamo pronaao. Osim toga,
potraga e se za prvo vrijeme usredotoiti na podruje istono od
rijeke Kemi, tonije na ume uz movaru Reutu.
Taj je dan Huttunen proveo na breuljku Puukko.. Bila je to
uzvisina obrasla smrekama. Smreke su bile vitke, a njihovi vrhovi
otri poput noeva. S vremena na vrijeme bi Huttunen usmjeravao
dalekozor preko prostrane blatne movare prema istoku. Provjeravao
je, jesu li moda progonitelji nali njegov trag.
Vie puta je prebrojio svoj novac. Dobio je tono u lipu iznos, koji
je godinama uplaivao u banku, a k tomu i kamate. Tek kad se prilike
u umama ponovno smire, moi e kupovati u susjednoj upi. Za sada
mu je bio od koristi Ervinenov ribiki pribor, a to ga je sprjeavalo da
za poboljanje svojih objeda povremeno ne odstrijeli nekoliko ptica?
Pregledao je oruje, lijep karabin... Bila je to spretna naprava,
opremljena spremnikom za pet naboja, a k tomu jo i s optikim
trailom. No sad ipak nije bilo uputno iskuavati oruje...
Jedan jedini hitac bi progonitelje, rasprene po umi, smjesta
naveo na njegov trag.
Preedveer se Huttunen strano uplaio. Kroz dalekozor je
ugledao nekog ovjeka... Daleko otraga, iza prostrane movare,
pojavio se neki malen ovjek. Kretao se pognuto, nosei oito nekakav
teak teret na leima. Huttunen podesi dalekozor i usmjeri ga na lik u
movari. to taj ovjek vue? Teret je bio nalik nekakvoj velikoj
posudi, neto kao crna bava. Udaljen je bio oko dva kilometra, pa se
nije moglo tonije prosuditi to on to nosi. U svakome sluaju, moglo
se lako uoiti, ovjeku se neobino uri. Huttunen napuni oruje i
pone ekati. Ako je ovjek sam, kao to se ini, ne mora odmah
pobjei. Za svaki sluaj, ipak skrije naprtnjau, smjestivi je u grmlje
na obali potoka.
ovjek se pribliavao, napola trei... Huttunen sad razabere,
ovjek nosi nekakvu aavu posudu od najmanje petnaest litara
zapremine. U skladu s njegovim koracima, odjekivalo je prigueno
zveckanje kovine i ve stizalo do Huttunenovih uiju. Uz to je, izgleda,
nosio motke i cijevi ispod ruke.
Kad se pridolica primakao na pukomet, zastane i odloi teret.
Uzdahnuo je nekoliko puta, a zatim brzo odtrao u smjeru odakle je
doao. Sad, kad vie nije nita nosio, trao je munjevito. Bilo je jasno,
malenome se ovjeku prokleto uri.
Huttunen se udio, zato je ovjek dovlaio tu crnu posudu ovamo,
usred movare?! emu to muenje?
ustar momak iezne u umi. Huttunen poeli otii i pogledati
crnu grdosiju, koju je uljez donio. No sve mu se to inilo pomalo
sumnjivim... Kako bi se moglo znati, zato je ta naprava dopremljena
ovamo, s toliko napora? Moda je ovjeuljak donio u movaru
nekakvu golemu bombu, kao mamac i stupicu znatieljnome
odmetniku? Okrutnost i pokvarenost ljudi su veliki, a njihov um
podmukao... Zato je bolje, dri li se u ovoj predstavi podalje, dok je to
god mogue.
Poslije izvjesnoga vremena pojavi se isti ovjek ponovno... Sad je
prtio drugi, moda jo tei tovar. Zato se, znai, vratio. Jo je prtljage
dovlaio ovamo, u nenastanjenu movaru. Huttunen je kroz dalekozor
promatrao toga neobinog djelatnika... Nova je posuda sjala i bila
manja od one prve. Bila je toliko teka, da ovjek, naprtivi je na lea,
nije mogao trati. No ipak se hitrim korakom pribliavao breuljku
Puukko i onoj crnoj bavi to ga je ekala u movari.
Kad je ovjek doao blie, Huttunen razabere, pridolica nosi
posudu za mlijeko zapremine dvadeset litara. Zasigurno je bila puna,
jer su ovjekova stopala ostavljala duboke otiske u tlu. Prispjevi do
svoje prve posude, zbaci i ovu drugu s lea. Udahne nekoliko puta, pa
naprti ono prvo, aavo udovite. Huttunen odloi dalekozor i
dohvati puku, otkoi ju i pone ekati daljnji razvoj zbivanja. Po
svemu sudei, ovjek je sa svojom bavom namjerio upravo na isti
breuljak, na kojemu je sjedio Huttunen i promatrao ga. Mlinar se
povue iza smreka, drei oruje pripravno za uporabu. Kako je
mogao znati, kakve to namjere ima prema njemu taj neobian nosa
bavi?
Kad je pridolica prispio na breuljak, Huttunen ga iznenadno
prepozna. Bio je to ovjek iz potanske postaje, listonoa Piittisjarvi!
Poznat Huttunenu, kao i svim ostalim stanovnicima sela. Simpatian
ovjeuljak, ali zato straan pijanac. Ali, nije rijetkost, da se neki
dobar ovjek unitava esticom... Huttunen se obradova neizmjerno,
jer je dolazio ovjek, koji s tovarom zasigurno nije stizao po nalogu
naelnika Jaatile. Piittisjarviju je moglo biti oko pedeset, a taj je sitan i
veseo ovac bio udovac jo od prije rata. ivio je jadno od svoje
skromne plae, to ju je zaraivao kao listonoa, te nikad nije imao
novaca, ali zato se ee druio sa esticom. Nerijetko bi dijelio pisma
pijan, ili bi nosio pakete strano mamuran. Inae miran i blag, dok bi
bio trijezan, sasvim bi se izmijenio poslije druenja sa esticom. Tad bi
poneki monici po upi mogli kojeta uti od njega. estica bi
podbadala Piittisjarvija, da obznanjuje istinu o ljudima, kojima je ivot
dao vie nego njemu.
Teko sopui, uspne se listonoa na breuljak. Odloi aavu
bavu i uz nju spusti nekoliko komada cijevi. Puio se od znoja poput
izmorenoga konja, a ruke su mu drhtale od tekoga napora. Djelovao
je slabaki i oronulo, dok mu se znoj slijevao niz naborano elo.
Obrisao je lice prljavim rukavima, pa na trenutak pritisne dlanom
prsa, na mjestu gdje se nalazilo srce. Iz vrue movare ga je dopratilo
gusto jato komaraca. Od umora nije nalazio snage za rastjerivanje
malenih krvopija ak ni s lica... Okrene se i jo jedanput vrati u
movaru, kako bi donio ostavljenu posudu za mlijeko.
Dovukavi sav svoj zagonetan pribor na breuljak, napokon se
smiri i sjedne na poklopac posude za mlijeko. Priutio si je stanku za
puenje. Bio je toliko iscrpljen, da je cigaretu zapalio tek iz treega
pokuaja. Prve dvije igice ugasnue mu u drhtavim rukama...
- Prokletstvo... - zadahtao je.
Bio je mrtvo umoran i mrzovoljan, no to Huttunena nije uope
zaudilo. Dovlaiti takav teret Bog e ga znati odakle, pa preko
movare do breuljka, moglo bi oneraspoloiti ak i mnogo jaega i
vrega ovjeka. Huttunen istupi izmeu smreka, drei oruje u
ruci.
- Pozdravljam te, Piittisjarvi - ree pridolici.
Listonoa se u prvi mah toliko prestravi, da mu je cigareta pala u
mahovinu. No, kad je prepoznao Huttunena, strah mu se raspline.
Umoran smijeak razvedri zguvano lice malenoga ovjeka.
- ovjee, Kunnari! - uzviknuo je. - I ti si ovdje!
Piittisjarvi podigne svoju cigaretu, pa zatim prui Huttunenu punu
kutiju.
- to te vodi ovamo na breuljak Puukko? - upita ga mlinar. - I
kakve to uklete posude vue kroz divljinu?
- Zar ne prepoznaje pecaru estice? - odvrati pridolica pitanjem.
Zatim Piittisjarvi jo ispripovijedi, na obronku brda Reutu je na
stalnome mjestu uredio pecaru. Smjesa je ve odkipjela, pa je danas
htio pei esticu. No u umi je ve od ranoga jutra postalo nemirno.
Ljudi s pukama o ramenu kruili su okolicom. Psi su lajali, a ljudi su
dozivali Huttunena. I pucali su, upozorenja radi, te je sva okolica
odjekivala.
- Ti razumije - napomene listonoa - to sam odmah podbrusio
pete. Morao sam otpremiti pecaru. Cijeloga sam dana sve to vukao
kroz umu, prvo do rijeke Kemi, pa amcem na ovu stranu. Pritom mi
se prokleti amac u onoj urbi gotovo prevrnuo. I napokon sam sve
doteglio ovamo, sve skupa bijae to ukleto trkaranje, cijeloga dana.
Tamo prijeko, na istonoj strani, nema ovjek vie mira, to ti otvoreno
kaem. U cijelome svojem ivotu nisam morao toliko juriti.
Piittisjarvi duboko povue dim iz cigarete. Pogleda svoju posudu s
kominom, kotao i cijevi, pa se sretno nasmijei.
- Ali, sve sam spasio ispred kandi tih prokletih lajavaca! - pohvali
se. - U ratu, tijekom razdoblja povlaenja, naao sam se jednom
zgodom u slinim okolnostima. Nekoliko drugova i ja ostadosmo s
jednom tekom strojnicom, kao posljednji na Karelijskoj prevlaci. Kad
je doao pokret, imali smo prokleto mnogo za tegljenje, usred pljuska
zrna iz svakovrsnoga oruja. No ovo s pecarom danas, bilo je jo gore.
Sada sam po drugi put morao cijeloga dana bjeati pred tipovima s
pucaljkama.
- Ba mi je ao - ree Huttunen. - Doista nisam htio, da se zbog
mene ovako uasno mui.
No srdaan ovjeuljak odmahne velikoduno...
- Nita ti ne brini, Kunnari! - ree raspoloeno.
- Nisi ti kriv, ta naelnik je priredio cijeli taj cirkus. Moe mirne
due uzeti jo jednu cigaretu!
28
Poslovno utanaenje
Jo iste noi, zajedniki sastavie ureaje, u grmlju uz potok
Puukko. Piittisjarvi je upravo udio da odmah zapone s
proizvodnjom, jer je komina bila zrela, a njegova usta isuena. No no
je bila mirna i vedra, pa bi stup dima otkrio poloaj pecare. Tek
ujutro, kad se podigao lagan vjetri, od suhoga drva su raspirili
ujednaenu vatru ispod kotla. Zatim su u kotao ulili kominu, koja je
snano mirisala. Huttunen je s potoka donosio u posudi vodu za
hlaenje. im je isparena esta dospjela u cijev, uhvatila se na hladnoj
stijenki i u podmetnutu je posudu poela kapati estica.
Piittisjarvi kutlaom zahvati od ukapljene tekuine, pa gutne
pokusa radi. I odmah sretno razvue lice, te doda zaimau Huttunenu.
Ovaj ipak odbije..
- Od nedavno se suzdravam od pia - pojasni listonoi.
- Ti si lud, kad prezire esticu - napomene ljubitelj kapljice.
Ali nakon kraega premiljanja, spozna prednosti te suzdrljivosti
svojega sudruga, pa ga vie nije nutkao.
- Tja, onda e vie ostati za mene - zakljuio je.
Huttunen je htio na obali loviti muicama. Prije nego je poao,
donio je zaposlenome listonoi jo jednu posudu svjee vode za
hlaenje pecare.
Vrativi se s nekoliko sivih pastrva, zatekao je Piittisjarvija ve
poprilino nalivenoga.
- Ti, kao trijezan - predloi listonoa - preuzmi odgovornost za
daljnju preradu. Tako e meni ostati vremena za nesmetano ispijanje.
Ponajprije Huttunen ipak ispri ribu na otvorenoj vatri ispod kotla.
Piittisjarvi je ponio soli i kruha, kao i komadi nasoljene slanine. Jeli
su crvenkasto, vrue meso pastrva, sluei se prstima, posipajui ga
solju i odgrizajui komade kruha. Huttunen prizna, ve dugo nije
valjano jeo, tonije otkad su mu unitili okol na movari Reutu.
Piitisjarvi je pak posljednji put objedovao prije dva dana, kad je bio u
potanskome uredu, kako bi podigao novine i pisma. I uope tijekom
ljeta ne bi stizao jesti, jer je neprestance morao raznositi poiljke ili
pei esticu...
- Zimi je mnogo bolje - pojasnio je mlinaru. - Tad nemam ovakvu
strku i hajku. Tad si svakoga dana pripremim neto, premda sam
samac.
Piitisjarvi predloi Huttunenu probitanu suradnju... Jedan neka
odrava pecaru u pogonu, dok drugi slui kao listonoa. On mora tri
dana u tjednu raznositi poiljke po selu u kojemu je postaja, te jo u
dva susjedna sela. U meuvremenu ne bi stizao valjano prionuti
peenju estice, jer je ipak trebao i vremena za ispijanje. Kao
protuuslugu htio je Huttunenu osigurati sve potanske usluge.
Huttunen upita zaueno, kakve bi on to potanske poiljke trebao
dobivati ovdje vani u divljini?!
- No, naruit emo ti Sjeverne vijesti! - pojasni listonoa. - Dobit e
svoj vlastiti potanski pretinac, u umi iza potanske postaje. Ja u ti
pak donositi tamo novine i pisma, kao i svim ostalim graanima. A i ti
moe pisati pisma ljudima, ja u ih otpremiti. Ta pii novoj savjetnici
iz poljoprivredne udruge, pria se da joj je mnogo stalo do tebe.
Huttunen promisli o tome. Uistinu bi morao pisati Sanelmi, to je
bila dobra zamisao. A novine nije vie itao, otkad su ga proljetos
otpremili u duevnu bolnicu.
Ljudi se suglasie o suradnji. Jo su se posavjetovali, za koje
razdoblje bi naruili Sjeverne vijesti. Godinja bi pretplata vjerojatno
bila rasipanje novaca, zakljuie, jer za takvo neto je ivot jednoga
odmetnika zasad previe nepostojan. Tako Huttunen plati listonoi
pretplatu za etvrt godine, a ovaj obea donijeti novine, ve pri
sljedeemu redovitom obilasku.
Huttunen je odmah htio napisati i nekoliko redaka Sanelmi
Kayramo... Bankovna priznanica u njegovoj novarki mogla je
posluiti kao list papira, ali nije imao nikakvu pisaljku. Tako je na
koncu morao list narkati aavom drvenom trijeskom...
Naposljetku jo rairi Ervinenove zemljovide ispred svojega
sudruga. Zajedno utanaie, gdje e Huttunen podii vrst okol i tamo
prebaciti pecaru. Sloie se da je podesno jedno maleno brdsko bilo,
neka tri kilometra uzvodno uz potok Puukko. Iza toga brdskog bila
irile su se movare, a udolicom ispod njega tekao je potok. Huttunen
je to mjesto otkrio jutros pri ribolovu. Procijenio ga je sigurnijim od
ovoga breuljka, na kojemu su sada pekli esticu.
Zatim potraie i mjesto, gdje e Piittisjarvi postaviti potanski
pretinac. Huttunen e moi tamo podizati poiljke triput tjedno.
Nedjeljama i kadikad preko tjedna, Piittisjarvi e dolaziti u okol da bi
lokao.
- Nedjeljom u ti odmah ponijeti poiljke - napomene listonoa. -
Tako nee morati posebno odlaziti do pretinca, po nedjeljne novine.
Huttunen zamoli listonou, neka mu pribavi neto soli, sladora,
kave i dimljene slanine. I dakako cigareta... ovjeuljku je zatim
uruio jo i odgovarajui iznos novca.
Poslije jela je Piittisjarvi morao u selo, jer je ponovno bio dan za
raznoenje poiljki. U potoku je umio svoje aavo lice i zatim grgljao,
kako bi barem donekle uklonio vonj po estici. Prije nego je poao,
posavjetovao je Huttunena za sluaj, da se komina u bavi pregrije ili
iz nekoga razloga prestane tei estica.
- Najgore je - naglasi ljubitelj kapljice - pusti li kominu da zagori.
To se meni sluilo ljeta 1939. Prethodne jeseni mi je umrla ena, pa
sam razmiljao, kako bih najbolje provodio vrijeme. No da, danima
sam morao strugati i ribati bavu, prije nego je ponovno izgledala
kako treba. Svi iz drutva koji su pili tu zagorenu esticu, redom su se
razboljeli... Jedan je skoro i umro. Kad je poslije toga izbio Zimski rat,
taj je isti momak pao ve prvoga tjedna. to uope rei o takvome
sluaju...
Piittisjarvi s povjerenjem prepusti Huttunenu pecaru, pa poe
svojim putem. Poletnoga koraka upoprijeio je movarom, a stupajui
kroz ume je i veselo fiukao. Otiao je izravno u potansku postaju,
gdje je ponajprije sredio Huttunenovu narudbu za novine. Pritom je,
sigurnosti radi, pretplatu poslao na svoje vlastito ime.
Kad su naveer bile podijeljene sve poiljke, donio je iz svojega
stana pilu, bat, pregrt klinova, te nekoliko kratkih dasaka i komad
osmoljene ljepenke. Sav taj pribor natrpao je u svoju slubenu torbu,
pa se kroz selo odveze na dvokolici, prema nenastanjenim umskim
podrujima. Tamo je odloio svoje vozilo, pa je dalje poao pjeice, do
mjesta koje je s Huttunenom utanaio kao poloaj za potanski
pretinac. Izabrao je vrst bor prikladne veliine, pa se bacio na posao.
Iskusnome potanskom slubeniku je posao glatko iao od ruke.
Piittisjarvi od nekoliko letvica napravi kostur, u koji sloi daice.
Zatim pribije sandui na drvo i noem izree odgovarajui komad
osmoljene ljepenke. Smjesti ljepenku na gornju stranu sanduia i
uvrsti ju, gdje je trebala posluiti kao zatitni krov.
- Namoe li se Sjeverne vijesti... - promrmlja pritom - nije to neka
velika teta. Ali s vrijednosnim poiljkama treba pripaziti.
S pojasa odree dva komadia koe, dobivi tako arke za
uvrenje poklopca. Pojas je ve mnogo puta posluio za izradu
takvih spojnica... Piittisjarvi pritom tuno pomisli, kako je svoj pojas
kupio neko na zarunikome posjetu Kemiju. Tad je jo bio snaan
mukarac. Kad mu je pak preminula ena, morao je uvijek ponovno
buiti nove i nove rupe u pojasu.
- Hilda je za ivota dobro skrbila za mene - ree poluglasno,
prisjeajui se ene.
Pritom se omravjelome ovjeuljku digne gruda u grlu.
Potanski je pretinac sad bio gotov, osim lienja. Piittisjarvi
razmisli, bi li bilo uope mudro, obiljeiti ga utim naliom, kako je to
propisivao potanski zakon? Ljeti bi to moda jo i nekako prolo, no
zimi bi blistavo utilo moglo otkriti poloaj pretinca. Piittisjarvi odlui
odustati od nalia, premda mu se vjeno gadilo, ubacivati poiljke u
sive ili neodravane pretince. Tako je jednom zgodom, pomalo
supijan, zapeo za Siponenov bijedan pretinac.
- Ti bi si, kao veleposjednik - prekorio ga je - mogao ipak priutiti
malo boje. Dok je ovakav, kao da ubacujem novine u krinjicu za
izvaljivanje pilia! No svejedno, Nedjeljna, krunica za tvoju staru
moe, to se mene tie, leati bilo gdje.
Na pretinac je ipak, s prednje strane, urezao potansku trublju. I
ispod toga ime vlasnika: Kunnari Huttunen. Na koncu je ubacio i
primjerak Sjevernih vijesti, to ga je donio sa sobom. U neku ruku, kao
pokus. Sad moe Kunnari doi i uzeti svoju potu, pomislio je
zadovoljno.
29
Veza sa svijetom
Osamljenik je ponovno morao ureivati okol. Odvukao je
cjelokupnu svoju opremu do niskoga, pjeanoga bila na potoku
Puukko. Zatim je tamo dopremio i Piittisjarvijevo postrojenje za
proizvodnju estice. Mjesto je nazvao Okolski breuljak. Ponajprije
si je podigao zaklon, a tek je potom postavio listonoino postrojenje. U
obronku obraslom liajevima izdubio si je ognjite, a malo dalje i
ostavu u zemlji, u koju je pohranio svoju opremu: naprtnjau, pribor
za ribolov, puku... Tad se bacio na peenje estice.
Pri prvome pokuaju se u posudu nacijedilo nekih desetak litara
smrdljive brije. Prepee li tekuinu jo jedanput, prosudi Huttunen,
ostat e ipak jo oko sedam litara. Znao je, Piittisjarvi si ne bi davao
truda oko daljnjega oplemenjivanja, te bi esticu pio ovakvu kakva je
sad. No sad je cijeli postupak preuzeo ovjek koji ne pije i odluno tei
ostvarenju postavljenoga cilja. Huttunen prekuha esticu jo jednaput.
Dobio je dobrih est litara bistre este, prozirne poput jesenjega leda i
jake poput Ervinenove kapljice. Kuao je gutljaj, pa mu esta oprlji
nepce. Huttunen zgaeno ispljune paklenu tekuinu.
- Radije neu opet piti - promrmlja. - Inae u ponovno
pomahnitati.
Posudu sa esticom je pohranio u neku rupu u movari, pa je
rastavio ureaje i skrio ih izmeu stabala. Zatim je zabacio karabin na
rame, uzeo ribiki pribor i poao popuniti svoje priuve hrane. Uz
pomo kompasa poao je na sjeverozapad, u one puste ume, gdje je
minule zime sa strametrom Portimom pucao na ptice. Rado se
sjeao toga lovakog izleta... Ulov im je bio bogat, iako nisu imali psa.
Portimo je svojega blijedosivog psa ostavio kod kue, jer je vie bio za
lov na medvjede, pa nije bio osobito vjet u plaenju ptica. Huttunen
pomisli, da je kojim sluajem ovo ljeto prolo uobiajeno, tad ne bi
ovuda stupao sam... Uz njega bi iao strametar Portimo, kao drutvo
u lovu. No sad je redarstvenik imao drugoga posla, k tomu i vie nego
dosta.
- Portimo e propustiti nabolje ljetno doba, progonei mene -
promrmlja sjetno. - Zasigurno je zlo, kad nekoga sile da progoni
svojega druga.
Huttunen je izabrao pravo podruje. Ulovio je vie ptica, a na
povratku je uzvodno na rijeci izvukao nekoliko kilograma ribe. Prije
nego se vratio u okol, nabrao je i zdjelicu borovnica.
ivot je bio smiren, ali usamljeniki. U prvo vrijeme Huttunen nije
morao odlaziti u potragu za hranom... Ptice su oiene utrobe visjele
na drveu, a riba je bila usoljena i pohranjena u posude izraene od
brezove kore. Njih je strpao u ledenu rupu u movari. Odluio je,
razonode radi poi i pogledati, ima li pote. Je li se Piittisjarvi sjetio
naruiti novine?
Potanski pretinac je stajao na utanaenome mjestu u umi, blizu
potanske postaje. Huttunen prvo obie podruje, kako bi se uvjerio,
da nitko ne vreba u zasjedi niti mu ne prijeti prepad. No uma je ostala
pusta i mirna, pa se odvai prii svojemu potanskom sanduiu. Na
njemu je bilo njegovo ime!
Vrua radost obuzme usamljenoga ovjeka... Sad je imao dodirnu
toku sa svijetom, taj neolien, nezgrapan sandui na borovome
stablu. Piittisjarvi je odrao dano obeanje...
No je li bilo unutra i poiljaka za njega? Odmetnik se pribojavao to
provjeriti. Nae li pretinac prazan, ovako osamljenome bi mu
razoaranje bilo jo tee i gore.
Kad je naposljetku ipak otvorio sandui, iznenadio se. Unutra su
leale dvoje novine i jedno debelo pismo. enskim rukopisom je bilo
naslovljeno na njega osobno... Huttunen je poznavao rukopis! Pisala
mu je savjetnica Sanelma Kayramo...
Povukao se nekoliko stotina metara u gustu smrekovu umu, pa je
tamo otvorio poiljku. Bilo je to lijepo ljubavno pismo... itajui ga,
lice mu se arilo od sree. U glavi mu je umjelo toliko snano, da mu
se retci rasplinue pred suzama ovlaenim oima... Ruka mu je
drhtala, srce je tuklo poput bata. Najradije bi glasno zaurlao, od silne
radosti i sree.
Uz pismo je bila priloena i malena tiskana sveia, na kojoj se
koio naslov:
Dopisna akademija
36
Drutva za puko obrazovanje
Trgovaki odjel
Sanelma Kayramo je uz svoje pismo priloila svezak jedne dopisne
akademije, molei dragoga primatelja, neka knjiicu ne baci, nego je
proui i zatim se odlui za poetak dopisnoga kolovanja. Sad ima
dovoljno vremena, a ovjek se u ivotu ne smije nikad zaustaviti. Ne,
on neprestance mora raditi na sebi i svojemu razvoju, pa ak i kad je
usred neprilika i potekoa. Samo tako moe svaki Finac postii sreu
i uspjeh, to na koncu doprinosi dobrobiti cijele domovine.
Huttunen odjuri u svoj okol, prispjevi tamo ve za sat i pol... I to
premda su movarni putovi do njegovoga odredita bili dugi vie od
deset kilometara. Bacio se na svoju stelju u zaklonu, pa je jo jednom
proitao ljubavno pismo Sanelme Kayramo... Proitao ga je zatim vie
puta, sve dok sadraj nije znao naizust. Tek se tad smirio, toliko da je
mogao zaviriti u novine.
U njima su bile vijesti o ratu u Koreji. Daleko u azijskim
movarama voen je sloen sukob, koji se tijekom ljeta izgleda
pretvorio u poloajni rat. Huttunen se prisjeti, minule zime su
naizmjence pobjeivali Amerikanci, zatim Koreanci pa Kinezi... Sad se
bojinica ustalila na 38. zemljopisnoj usporednici, a Sovjetski savez je
preporuivao pregovore o primirju. Novine su donosile snimak
vojnoga dipa krcatog asnicima, a u pozadini se vidjelo teko oruje i
visoka brda. Prema potpisu ispod slike, postrojbe Ujedinjenih naroda
neprestance obilaze opskrbne pravce, kako bi izbjegle zasjede. No
povrh blatobrana na dipu ipak je leprao plamenac SAD-a. Huttunen
poeli, da zaraene strane okonaju svoj sukob. im nastupi mir, u
Finskoj e cijena drva pasti do dna. To bi pak znailo, veleposjednici
se vie, a osobito Siponen i Viittavaara, ne bi mogli bogatiti na krvi
Koreanaca.
Naao je i prvu malenu vijest o Olimpijskim igrama. Kako se ini,
trebale bi biti odrane predstojeega ljeta u Helsinkiju. Huttunen je
svojedobno, uz pomo motke od jasikovine, skakao 3,90 metara u vis,
pa je razmiljao da se javi na natjecanja. No tad je izbio Zimski rat, pa
je Olimpijada u Helsinkiju morala biti otkazana zbog borbi. Sad pak
Huttunen vie nije imao nikakve mogunosti za odlazak na Olimpijske
igre, iako je rat minuo... im bi izaao iz ume, smjesta bi ga uhitili.
Novine su jo pisale, Sovjeti namjeravaju po prvi put nastupiti na
igrama. Zato ne, pomisli Huttunen, oni zasigurno imaju jake bacae
kladiva. U svakome sluaju, rune su granate na Syvariju doista
daleko dobacivali, koliko se sjeao.
- U maratonu e moda osvojiti odlija - razmiljao je dalje naglas.
- Ali u vonji dvokolice je finski izvidnik bri. Ako na Olimpijadi uope
bude utrka na dvokolicama.
Proitavi novine, prouio je i sveiu dopisne akademije. Tamo
su na mnogo naina slavljene prednosti dopisnoga kolovanja. Pisalo
je doslovce: marljiv i sposoban poslovan mukarac ili ena mogu bre
i s manje napora poluiti dobar poloaj, nego uposleni u veini drugih
zanimanja.
Huttunen pomisli na svoj vlastiti poziv mlinara. Tono, lake se
moe zaraditi svoj kruh u trgovini, nego okretanjem prastaroga mlina
na Suukoskiju. Tamo ak ni svake godine nije bilo dovoljno ita za
meljavu, kad bi primjerice noni mrazovi unitili prinose... Za nudu
se mogao prehranjivati strojem za rezanje krovnih daica, no njega
se nije moglo proiriti... Novac za podizanje pilane pak nije
posjedovao. Sad se govorilo o novim, elektrinim mlinovima, gdje se
moglo mljeti ito i kad vlasnik nije imao udjel na nekome brzaku. S
obzirom na to, promjena zanimanja bi bila sasvim primjerena. No kad
je odmetnik promislio o svojim prilikama, poeo je dvojiti, bi li uope
mogao nai mjesto u trgovini, kad je slobodan poput ptice, pa ak ne
moe ni pokrenuti svoj mlin.
S druge strane, uenje je zasigurno koristan nain za provoenje
vremena. kola je priopavala, kako se teajeve zavrava iskljuivo
dopisnim putem. Pravo sudjelovanja ima svaki graanin sa
zavrenom osnovnom kolom, neovisno o boravitu, dobi i svojemu
raspoloivom vremenu. Uz pretpostavku redovite dostave potom u
mjesto boravka, sudionik moe uiti uvijek kad za to ima volje i kad se
moe osloboditi svojih ostalih obveza.
Takvo uenje se inilo kao stvoreno za Huttunenove sadanje
ivotne prilike. Kakva je razlika i to je to uope vano, ui li u umi ili
u mlinu? Piittisjarvi mu donosi potanske poiljke u umu, a gospodi u
dopisnoj akademiji ne treba o tome nita priopavati.
Za veeru Huttunen pojede polovicu terijeba s brusnicama. Zatim
se baci na svoju postelju od granica, odloivi karabin na dohvat
ruke. Prije nego je zaspao, proita jo jednaput savjetniino pismo...
Moda ipak ponovno dou bolja vremena, ako Sanelma pie
ovoliko vrua pisma? Tako je pomislio Huttunen, ispunjen nadom,
prije nego je zaspao na iglicama to su mirisale na smolu.
30
Gozba u pustari
U nedjelju je odmetnik dobio posjet. Listonoa Piittisjarvi i
savjetnica Kayramo pojavie se u okolu. Prvi je kaskao ovjeuljak, s
tekom naprtnjaom na ramenima i okruen gustim rojem komaraca.
Iza njega je stupala savjetnica, uspravna i rumenih obraza. Oboje
bijahu umorni od dugoga puta, a savjetnica ak i blizu nesvjestici. No
ugledavi Huttunena, umor joj nestane kao vjetrom odnesen. Poleti k
njemu i baci mu se oko vrata. Mlinar se veselio toliko neobuzdano, da
jednostavno nije mogao drugo, nego zaurlati od sree.
Piittisjarvi je nestrpljivo ekao, dok ne zavrie sva ta grljenja i
urlanje. Tad proisti grlo i zapita, poluslubeno...
- Jesi li dobro pekao, Kunnari?
Huttunen ga odvede do rupe u movari, gdje iz studene dubine
izvue posudu sa esticom. Otvori poklopac i ponudi Piittisjarviju
neka omirie. Listonoa gurne svoju malenu glavu u posudu, te se ve
tren kasnije zauje radostan povik. Zatim zahvalno pojasni, Huttunenu
je donio poneto, tovie stvari gotovo jednako vane za ivot.
- Doi sa mnom! - pozvao je mlinara.
Vratie se u okol, gdje je Sanelma Kayramo u meuvremenu
pristavila vodu za kavu. Piittisjarvi isprazni svoju naprtnjau na pod
od iglica u zaklonu. Na svjetlu dana pojavi se mnogo korisnoga... Bilo
je tu mnogo soli i sladora, omot kave, po jedna vreica brana i
krupice, kilogram slanine, dva kilograma maslaca, te na kraju radosno
iznenaenje: glavica kelja, vie sveanja mrkve, korabica, mahuna,
cikle, celera, cvjetae i nekoliko kilograma mladoga krumpira!
Huttunen njeno pogleda Sanelmu Kayramo... Smjekala se plaho i
sretno.
- Imaj ipak na umu, Gunnare - rekla je - da si skuha povre... Ovo
ovdje je najukusnije naribano. Sve je iz tvojega vlastitog povrtnjaka,
osim kelja i celera.
- Kako da vam oboma - zahvalim... - promuca Huttunen.
Pogleda Piittisjarvijev slabaan lik i veliku hrpu stvari, koju je
dovukao od sela dovde.
- Zasigurno te stajalo mnogo znoja - ree listonoi - dok si sve to
donio ovamo...
Ovaj se o svojim naporima, meutim, izjasni muki...
- Ah, to je jedna naprtnjaa... - rekao je, odmahnuvi rukom. - I to
malo povra... Prisjeti se samo onoga dana, kad sam nosio ukletu kacu
s kominom, s istone strane na breuljak Puukko... To je bila muka za
usamljenoga ovjeka. Da se nije radilo o mojoj vlastitoj pecari, mirne
due bih sve to ostavio na brdu Reutu, dok se naelnik ne bi
spotaknuo preko toga... Vjeruje li?
U bonome pretincu naprtnjae nalo se jo listovnoga papira i
omotnica, olovaka i jedna gumica za brisanje, zatim iljilo, ravnalo,
biljenice i nekoliko knjiga, te vie lekcija dopisne akademije.
Huttunen rjeito zahvali svojim gostima, za sve to su donijeli, pa to
pohrani u vlastitu naprtnjau.
Dola je i pota... Tu su bile Sjeverne vijesti, kao i raun iz
eljezarije u Kemiju. Odnosio se na pogonski remen naruen jo
proljetos. Poprilino skupa stvar, zakljui Huttunen i baci raun u
vatru.
- Vas zaljubljene u sad malo ostaviti same... - predloi Piittisjarvi.
Izigravao je tankoutnost, no je htio strugnuti do svoje bavice sa
esticom. Ipak, zakuhala je voda za kavu, pa se listonoa morao jo
strpjeti. Sanelma Kayramo otvori omot s kavom i obilato nasipa iz
njega Plavokose Johanne
37
u kotli. Piittisjarvi posre svoju kavu dok
je jo bila kipua, te nije zatraio da mu dotoe. Dok je naputao
zaklon, usta su mu se puila od popijene vrue kave... Onako u hodu,
odlazei, jo obea, tijekom nekoliko predstojeih sati na njega ne
treba raunati.
- Radite, to god elite - rekao je. - Ja vas pritom neu gledati.
Bila je to sretna nedjelja. Svje ljetni vjetar potjerao je komarce
dolje u movaru. Sunce je sjalo, potok Puukko je uborio uspavljujue,
snani mirisi movare visjeli su u zraku. Savjetnica iz poljoprivredne
udruge i odmetnik su razgovarali bez prekida, osmiljavajui
Huttunenov daljnji ivot, uzdisali su, ljubili se. Huttunen bi otiao i
dalje, ali se Sanelma Kayramo opirala. Huttunen shvati, bojala se
trudnoe i raanja djeteta, koje bi moda od prvoga dana bilo
poremeenoga duha.
Rekla je ipak, htjela bi se udati za njega, dakako kasnije, kad se sve
razjasni. Ali na dobivanje djeteta nije mogla jo ni pomisliti.
Razmiljala je Huttunenu roditi dijete, kasnije, kad bude izlijeen... I
zasigurno e uiniti sve, da se to ostvari. Tad bi si mogli priutiti itavu
hrpu djece! Ali ako ne bude izlijeen, tad bi joj to bilo previe rizino.
- Mogli bismo u tom sluaju posvojiti dijete, ili ak i dva - ponudila
je rjeenje Sanelma. - Izabrat emo si zdravu dojenad, njih se moe
odmah ponijeti iz rodilita u Kemiju. ak ni ne treba majkama platiti
za njih, jer su toliko siromane da i onako ne bi mogle prehranjivati
svoju djecu.
Huttunen pokua shvatiti. Dakako, bilo bi doista strano, ako bi
neko ljudsko bie od roenja slovilo kao ludo...
Zatim je Huttunen naveo razgovor na zamisao da proda svoj mlin.
Dosjetio se u svezi toga pisati Happoli u Oulu. Moda posredniku ipak
uspije ostvariti prodaju... Sad je ve bilo kasno ljeto, moda su ga u
meuvremenu pustili iz ustanove. I minulo je ve vie od deset godina
od izbijanja nastavka rata, a kao to se Huttunen prisjeao, Happola se
odmah poetkom rata dao otpraviti u umobolnicu.
Huttunen je Sanelmi kazivao u pero, a ona je zapisivala. Happola je
u tom poslu dobio slobodne ruke. Naposljetku su pismo zatvorili i
nalijepili marku.
Predveer je uprilien objed. Sanelma Kayramo je skuhala juhu od
povra. Kruii s maslacom, poslueni uz juhu, bili su obloeni
slaninom i svjeom salatom. U pliticama od brezove kore poslui
savjetnica jo i zaslaene bobice pomijeane s nasjeckanom repom.
Uistinu slasno, pohvalie mukarci izbor jela. Prava gozba! Sanelma
Kayramo radosno porumeni, ponovno i ponovno si miui tvrdoglave
uvojke s ela. Huttunen nije mogao odvratiti pogleda s nje... Bio je
toliko zaljubljen, da su mu udovi treperili. Bilo mu je teko ostati
mirno sjediti, najradije bi bio od silne ljubavi poao kruiti oko vatre.
Poslije objeda gosti morae krenuti, jer je put bio dalek, a
Piittisjarvi estito pijan. Huttunen ih je otpratio. Sreom, nisu imali
mnogo prtljage. Sanelma Kayramo se umorila na posljednjemu dijelu
puta. Nije bila nauena na ovako duge etnje po pustari. Umorio se i
Piittisjarvi premda iz drugih razloga... Na koncu je Huttunen stupao
izmeu njih, kako bi ih podupirao.
Piittisjarvi je neprestrance priao i smijao se, dok se savjetnica
srdano oslanjala na Huttunena... Tako dooe do glavne ceste, gdje
se Huttunen i Sanelma Kayramo njeno pozdravie. Tko zna, kad e se
ponovno sresti? Oboje obeae, marljivo e pisati jedno drugome.
Piittisjarvi pak obea otpremati pisma bez naplate potarine.
- Zato poiljke prvo odnositi na potu... - napomenuo je - pa ih
tamo posebno igosati? Moete si utedjeti lizanje potanskih
vrijednosnica, ja to neu udarati na veliko zvono... Zamirit u na
jedno oko! Pota nee odmah upasti u steaj, ako ne nalijepi marku
na omotnicu, Kunnari.
Ostavi sam, Huttunen poe do rijeke Kemi, tamo kriomice uzme
amac i odvesla na istonu obalu. Kroz ume ode do brda Reutu i tamo
ostade ekati da se spusti no.
Oko ponoi zapone urlati. Jadikovao je toliko visokim i
prodornim glasom, da ga se zasigurno moglo uti u selu. Poslije
nekoga vremena zastane, pa si pripali cigaretu. Pretpostavljao je, ako
se ovo najnovije urlikanje uje u sreditu sela, tad e ga traiti ovdje
na brdu Reutu i uz rijeki Sivakki.
- Moram si urlanjem osigurati uzmak - pomisli naglas.
Dopuivi, zapone ponovno urlati. Urlikao je optuujue,
otegnuto i dugo, pa zatim prijetei i muklim glasom, kao ivotinja
stjerana u tjesnac. Od toga je ostao bez daha, ali je istodobno osjetio i
olakanje. Zapravo je bilo zabavno, jer se danima morao odricati tog
zadovoljstva.
Nakon to je dovoljno urlao, zamukne i pone oslukivati odjek.
Psi po selima su zauli zov, pa su cviljeli u zboru. U selu ove noi nee
zaspati vie ni jedna jedina dua...
Poslije urlatorskoga nastupa, Huttunen otie s brda Reutu.
U svoj okol zapadno od rijeke Kemi prispio je tek u ranim
jutarnjim satima. Iscrpljen se zavalio na leaj u svojemu zaklonu,
pomislivi pritom, kakav li je ovo ivot? Dvaput je ukrao isti amac,
veslao preko rijeke Kemi i natrag, a emu sve to?
- Cijelu no na nogama - zakljui - a sve to tek radi malo urlanja...
31
Uenje za drugoga
Vrijeme je postalo kiovito i prohladno. Usamljeniki ivot na
pustari, u zaklonu, zadavao je Huttunenu briga. Nou je bilo studeno i
maglovito, po danu pak smrtno dosadno. Jedina dobra strana
promjene vremena bijae okolnost, da su ribe sad dobro grizle. Poelo
je najbolje razdoblje za kasnojesenski ribolov. No Huttunen se ipak
morao suzdravati, jer nije imao bavica, u koje bi usolio viak ulova.
Kie su potrajale, pa je krov od iglica na zaklonu poeo proputati
vodu. Kako bi ga poboljao, Huttunen je otkinuo velike komade
brezove kore s debelih stabala, pa ih je poput krljuti sloio povrh
granica, nalik krovnoj oblozi na tagljevima. Kia sad vie nije kapala
u zaklon. Huttunen je poeo i preko dana ostavljati upaljenu vatru
ispred ulaza u zaklon, pa mu je boravak postao ugodniji. No vrijeme je
prolazilo strano polagano. Tek puko razmiljanje, osobito na dulje
staze, nije uope bilo zabavno. A osobito zato, jer su mu na pamet
poglavito padale kojekakve ludorije.
Huttunen je tako napokon uzeo knjige i lekcije dopisne akademije,
to mu ih je donijela savjetnica iz poljoprivredne udruge. Ponajprije je
posegnuo za djelom o lijenitvu, koje je napisao H. Fabritius. Naslov
je bio: Nervoze i ivane bolesti... U najavi na prijeklopu, djelo je
slavljeno kao najznaajnija knjiga koja je s tog podruja napisana u
Finskoj. Huttunen se zainteresira, pa potrai pojanjenje svoje vlastite
duevne bolesti. Na prvi se pogled inilo, na njega bi se moglo
primijeniti brojne opise bolesti. Primjerice, mnogo je poznatoga
otkrio u poglavlju Preosjetljivi i lagano razdraljivi. No zato je
ocijenio za njega neprimjerenim poglavlje u kojemu su razmatrane
razdraljivou prouzroene smetnje na spolnim organima. Njegovi su
spolni organi bili bez mane! Jedina zapreka zadovoljavanju njegovoga
spolnog nagona bijae strah Sanelme Kayramo od dobivanja ludoga
djeteta...
U nastavku knjige predstavljeni su bolesnici koji su patili od
Prisilnih predodbi ili tzv. prisilnih neuroza odnosno psihastenija.
38
Huttunen je morao priznati, kod njega su takoer nastupali ovdje
opisani simptomi... Unato tome, nije sebe smatrao pravim
psihasteniarom. Sve u svemu, knjiga nije ispunila njegova oekivanja,
da e u njoj nai pojanjenje svoje bolesti... No djelo je inae bila
zanimljivo, ak i zabavno. Osobito su mu se svidjeli opisi psihopata.
39
A najvie ga je ipak zabavio sluaj broj 14:
Mukarac srednje dobi, koji nikad nije odlazio iz Njemake,
putovao je uokolo po zemlji i drao predavanja. Priao je, da se rodio
u Pretoriji, glavnome gradu junoafrike drave Transvaal. Tijekom
burskoga rata poinio je bajkovita junaka djela, a meu ostalim
sudjelovao u etrdesetdvije bitke. A za svoje zasluge da je od
predsjednika Krgera dobio naslov baruna. Na svojim je priredbama s
predavanjima prodavao razglednice, na kojima je bio prikazan u
vojnoj odori (sl. 3).
Uvrten snimak prikazivao je nekog ovjeka u sjajnoj asnikoj
odori. ovjek je djelovao privlano, te se odmah svidio Huttunenu. No
ubrzo se rasrdio, proitavi kako su Nijemci postupali s tim svojim
sunarodnjakom. U knjizi je, naime, pisalo: Redarstvo je upozoreno na
tog ovjeka, pa ga je radi lijenikih pregleda poslalo u jednu duevnu
bolnicu. Tamo je svrstan meu psihopate tipa laljivaca i pustolova.
Autor Fabritius je taj sluaj razmotrio s finskoga gledita. Zakljuio
je kako se tog ovjeka jo ne moe igosati kao kriminalca, ali u
sreenome drutvu nije doputeno drati javna predavanja, iji se
sadraj temelji na izmiljotinama, pa ak i ako su doista napeta i po
svemu sudei se sviaju sluateljstvu.
Huttunen rasreno odbaci knjigu. Mogao si je predoiti, kakva je
iskustva taj jadnik tada stekao u njemakoj duevnoj bolnici...
Tamonje ustanove te vrste, bile su zasigurno jo mranije i tmurnije
od umobolnice u Ouluu. A i ova je ve bila pravi pakao zatoenitva...
Tijekom dana to uslijedie, Huttunen se marljivo posvetio uenju.
Proradio je zadae u dopisnoj lekciji za pisano izraavanje, te proitao
izvatke iz glavnih i sporednih reenica. I nije se mogao udom nauditi
svemu tome, a osobito usporednim i zavisnim reenicama, za koje su
bili dati ovakvi primjeri:
S obiljem uspijevamo, u oskudici tedimo.
Idemo na izlet i ostajemo cijeli dan.
Poi emo, samo ako bude toplo.
Sadraj reenica zanimao je odmetnika vie nego njihova
gramatika graa. Mislio je na svoje vlastite izlete, pa je srdito utvrdio,
kako je cijeloga ljeta bio prisiljen odlaziti na izlete, ak i kad je bilo
hladno. Za to je poskrbio naelnik Jaatila.
Huttunen se zatim upoznao s izgovaranjem glasa ang. Zabavljalo
ga je, to se odrasli ljudi uputaju u postavljanje pravila za takve
sitnice, razumljive i jasne same po sebi. Vie razumijevanja pokazao je
za odlomak o grlenom izgovaranju ili aspiraciji.
40
Neko je vrijeme
glasno govorio bez aspiracije, pa se svojim vlastitim reenicama
morao toliko smijati, da su mu navrle suze. Sreom, nitko ga nije
sluao.
Trgovaka struka i pravo zanimali su Huttunena vie nego pisano
izraavanje. Prvo je proitao knjigu koju je pribavila Sanelma
Kayramo, a napisali su ju I. V. Kaitila i Esa Kaitila. Jesu li njih dvoje bili
u srodstvu? Moda brani par? Sadraj je bio poprilino suhoparan, no
injenice su bile jasne i prikazane u lako pojmljivome obliku. Za
rjeavanje zadaa priloenih u lekciji, Huttunen je trebao samo
sadraj prvih dvadeset stranica, no budui da su dani bili kini,
proradio je cijelu knjigu od poetka do kraja. Tad se bacio odgovarati
na pitanja to ih je postavila dopisna akademija.
U jednome od zadataka se trailo usporediti trgovinu na veliko i
maloprodaju. Huttunen je morao pomisliti na trgovca Tervolu. Iza
svojega pravog odgovora, dopisao je dodatak: Ovdje u naemu selu
trgovac u maloprodaji Tervola, prodaje ivotne namirnice duevno
bolesnima, samo ako mu se priprijeti sjekirom. U veletrgovini bi se
lake dobilo robu, nego kod njega.
Zanimljivo je bilo i pitanje, zato Finska banka ne plaa kamate na
uloen novac. Oslanjajui se na dvoje Kaitila, Huttunen u odgovoru
opie Finsku banku kao sredinju novarsku ustanovu. Prvobitno je
htio dodati i napomenu o bankovnome direktoru Huhtamoinenu, koji
nekim strankama ne samo to ne isplauje kamate, nego im ak
uskrauje i uteevinu. Dakle, svojevoljno postupa poput Finske
banke. No kasnije je odustao od toga. Koga u Drutvu za puko
obrazovanje zanimaju njegovi osobni novani poslovi? Najvaniji je
bio studij, a ne Huhtamoinenovi bankovni postupci.
to je rembours?
41
to je obveznica?
Huttunenu se izrazi trgovake struke uinie napetima i
zabavnima, te su mu se dobro urezivali u pamenje. Srdio se, to nije u
mlaim godinama izuavao trgovinu. Studij je bio zauujue
jednostavan, a osim toga i, sasvim sigurno, beskrajno probitaan.
Kad bi neki plateno sposoban trgovac poeo urlati, vjerojatno bi
mu to lake oprostili nego jednome mlinaru... Svejedno, zakljui
Huttunen, i u njegovoj sadanjoj dobi nije jo prekasno da se dobro
uputi u ta znanja.
Huttunen se ve u naprijed veselio danu, kad e mu dopisna
akademija poslati svjedodbu o zavretku trgovake kole... Do Boia
bi to mogao ostvariti, ima li se na umu koliko mu je lako bilo uiti.
Poslije toga ga vie nitko nee moi smatrati beskorisnim luakom.
Naelniku e platiti neto novaca, kao naknadu za urlanje, a zatim e,
tko zna, jednoga dana moda dobiti i voenje knjigovodstva nekoga
veletrgovakog skladita! Usput bi mogao i voditi mlin, ako ga mjesto
u kojem e raditi bude imalo.
Tad se dosjeti, zapravo mu nee poslati svjedodbu. Podloge za
teaj su, iz predostronosti, bile naruene na ime listonoe
Piittisjarvija... Jasno, listonoa e dobiti i svjedodbu! Huttunenu e tek
ostati novosteene spoznaje, a te nisu osobito vrijedile bez slubene
potvrde.
S druge strane, gleda li se to s Piittisjarvijevoga motrita, taj e od
ovoga studija imati osjetne koristi. ovjeuljak nije trebao uiniti nita
drugo, osim raznositi pisma i lokati esticu, dok mu istodobno drugi
pribavlja svjedodbu trgovake kole na pladnju. Kad bi Piittisjarvi
bio dosjetljiv, mogao bi prije ili kasnije postati upravitelj potanskoga
ureda u selu. Ovaj sadanji zasigurno nema trgovaku kolu...
Huttunen pokua zamisliti Piittisjarvija kao upravitelja pote. Sjedio
bi, s naoalama na nosu, iza velikoga pisaeg stola, te bi povremeno
udarao slubeni peat na vrijednosne poiljke.
Odmetnik se veselio toj predodbi, pa prione ponavljati uenje
Kaitile i Kaitile.
Svejedno je, pomisli Huttunen, tko e napredovati od nas dvojice,
Piittisjarvi ili ja... I provjeri svoje znanje rediskontiranja.
42
U petak je donekle zatoplilo, bilo je oblano i ak donekle tmurno,
ali ipak bez kie. Huttunen natrpa svoje ispunjene lekcije u omotnice i
nalijepi vrijednosnice, a napie i pismo savjetnici iz poljoprivredne
udruge. Zatim sve to sloi i ponese do svoje osobne umske pote.
Tamo e ga doekati nekoliko brojeva Sjevernih vijesti, razmiljao
je usput, pa e saznati novosti. A moda bude i vie od toga... Nekoliko
redaka od Sanelme Kayramo?
Huttunen prispije do potanskoga pretinca predveer. Pribliavao
se oprezno i pozorno osmatrajui, ali nije bilo nikakve zasjede.
Pretinac je, nedvojebeno, ostao tajnom.
U sanduiu su bile novine i toliko eljeno pismo od Sanelme.
Pismo je sadravalo brojne, vatrene ljubavne rijei, kao i brojne
novosti... Ponovno je mnotvo ljudi obilazilo podruje istono od
rijeke Kemi, javljala je Sanelma, traei Huttunena. Naelnik je pak
bjesnio i runo izgrdio strametra Portima, jer mu tijekom cijeloga
ljeta nije uspjelo uhititi Huttunena.
U Sjevernim vijestima su bila najavljena okruna natjecanja u lakoj
atletici. Trebala su se odrati predstojee nedjelje na portskome
igralitu ovdje u sreditu sela. Pokrajinski poglavar je osobno preuzeo
visoko pokroviteljstvo, jer je istodobno polazio na slubeno
nadzorniko putovanje u ove i susjedne predjele. Novine su donosile
takoer i raspored natjecanja, kao i cjelokupnoga poglavarovog
obilaska.
Huttunen odlui sudjelovati kao gledatelj. Moda bi mogao
osmatrati s nekoga vieg breuljka? Popeo bi se tamo na drvo i sve
pratio kroz Ervinenov dalekozor. Najave na igralitu nee se uti
daleko, ali to je to vano? Glavno bi bilo, vidjeti natjecanja i
pokrajinskoga poglavara.
A ne moram ni plaati ulaznicu..., zakljui jo Huttunen u sebi.
32
Poziv na bogosluje
Huttunen napusti svoj okol na breuljku ve rano ujutro. Htio je
stii u selo prije nego ljudi ustanu. Po obiaju uzme na obali rijeke
Kemi amac i odvesla na drugu stranu. Selo je spavalo... Bilo je
studeno, gotovo ve jesenji ugoaj, te jo uvijek mrano. Huttunen
zapone traiti prikladnu uzviicu, s koje bi mogao pratiti lakoatletska
nadmetanja, a da ga ne otkriju.
Blizu sela uzdizala su se dva vea breuljka. No nisu bila prikladna
za promatranicu, jer se s jednoga vidjelo samo daanu oplatu na
tornju nove crkve, a s drugoga je pogled zastirao okrugao vatrogasni
toranj. Trea je mogunost bila promatrati natjecanja s brda Reutu, no
udaljenost je bila prevelika... ak ni s jakim Ervinenovim dalekozorom
ne bi se moglo razabirati pojedinosti.
Najbolji pregled bi Huttunen imao s tornja vatrogasnoga drutva.
No tamo se uspinjati bilo je presmiono, jer je cestar imao stan u
prizemlju zgrade. Kao posljednja mogunost preostao je zvonik nove
crkve... Ako tamo pokua?
Huttunen klizne preko pustoga groblja i pokua ui kroz crkvena
vrata. Sva su bila zakljuana. Iza sakristije su jedna vrata vodila u
podrum. No i ta su bila zakljuana. Ali se zato prozor pokraj njih dao
gurnuti prema unutra... Huttunen upue u podrum i zatvori prozorska
krila iza sebe.
U mranoj, pustoj podzemnoj prostoriji, vonjalo je po plijesni.
Huttunen zapali igicu, pa u njenome svjetlu ugleda veliku odaju to je
umjesto poda imala golu zemlju. Jesu li ovdje uvali vino za svete
obrede? Moe li se naii na prastare mrtvake kosti? No premda je
kresnuo vie igica, nije otkrio ni vinske staklenke niti jedan jedini
kostur... Umjesto toga, zamijetio je tek hrpicu pljesnivih opeka, te uz
njih graevinska kolica i mjealicu za beton. Podrum slui, znai, kao
skladite graevinskoga materijala. A teko da su i ovdje ikad
pokapani ljudi, jer je crkva potjecala s poetka dvadesetoga stoljea.
Iz podruma su vodile stube u crkvu. Vrata na gornjem kraju
stubita bila su otvorena, pa Huttunen dospije u sakristiju. Odatle je
neometan uao u golemu crkvenu prostoriju, sa zidovima prekrivenim
drvenom oplatom, te olienu modrosivkastom bojom. ak se i ovako u
polumraku moglo vidjeti, koliko je nali bio dotrajao. Veliki dijelovi
nalia su se odvojili sa zida i otpali... Umiljeni seljaci iz upe su
svojedobno sagradili ovako veliku crkvu, a njihovi sinovi vie nisu
mogli odravati graevinu. Je li manjkalo vjere ili novaca, to Huttunen
nije mogao prosuditi.
Nije se mogao uzdrati, da se ne uspne na propovjedaonicu.
Zauzeo je sveeniko dranje, pa silovito zaurla. Od visokih crkvenih
zidova zagrmi mu takav odjek, da se preplaio i brzo siao s
propovjedaonice. Uspeo se na galeriju. Iza orgulja je zavojito stubite
vodilo u zvonik. Imalo je sedam punih krugova, prije nego je
zavravalo u odajici za zvonjenje. Prostorija je bila malena,
esterokutna izba posred koje su visjela dva zvona, vee i manje.
Okrugli prozori omoguavali su vidik na sve strane, no na njima nije
bilo stakla. Sasvim jasno, zakljui Huttunen, inae se zvonjavu ne bi
ulo dovoljno daleko. Kad je Huttunen provirio kroz jedan otvor i
pogledao dolje, od visine mu se zavrtjelo u glavi...
Sa zvonika je pucao oaravajui pogled na selo i brdske prijevoje u
modroj daljini. Najbolje se pak vidjelo portsko igralite. Lealo je kao
na dlanu, izravno pred oima promatraa. Jednim se pogledom moglo
pratiti natjecanja u svim granama natjecanja. Huttunen nije mogao
nai bolje mjesto za promatranje. Uzme dalekozor i izotri sliku. to
se njega tie, natjecanja su mogla zapoeti...
Napokon se razdanilo... Bilo je ve skoro deset. Za neto vie od
sata zapoet e priredba. Huttunen proui raspored, to ga je istrgnuo
iz Sjevernih vijesti. Odmah poslije poglavarovoga govora, trebala su
zapoeti natjecanja. Zavrnica su bile utrke na 3000 metara, na 400
metara s preponama i 100 metara. Huttunenova je disciplina bilo
tranje na 400 metara s preponama. U njoj je tijekom rata na Syvariju
osvojio divizijsko prvenstvo. Za to je dobio pet dana posebnoga
dopusta, koji je proveo u Sortavali. Na tom su mu izletu nestale
sprinterice, no zato je zaradio mnotvo odvratih uiju.
S groblja doprijee glasovi do njega... Dolazili su, izgleda, pastor i
crkvenjak. Tek se sad Huttunen dosjeti, danas je nedjelja i doba za
slubu boju... No, svejedno... Sjedi ovdje na sigurnome i zatien u
zvoniku, dolje u crkvi nema nikakvoga posla. Pjevanje e uti do gore,
a za razonodu moe se i on pridruiti pjesmi. Odmah poslije
bogosluja, kao vrhunac dana, uslijedit e portska natjecanja.
Dolje u crkvi odjekivali su glasovi, lupala su vrata, kripale su
podne daske. Crkvenjak je izveo nekoliko zvukova na orguljama. Tad
se zaulo, kao da netko kree uz stubite prema vrhu zvonika...! Zar je
to moda dolazio pastor? to je on, za ime svijeta, imao traiti u
zvoniku? Huttunen stane uz vrh stuba i pone oslukivati. Nema
dvojbe, netko se uspinjao ovamo...
Iznenadno Huttunen shvati! Crkveni je sluga, sasvim jasno, htio
zazvoniti poziv na bogosluje.
Okolnosti su bile vrlo nepovoljne. U malenoj izbi Huttunen se
nigdje nije mogao skriti. Koraci na stubama su se bliili. Skoiti kroz
prozor bilo je nezamislivo.
Bio je to sluga Launola. On je to doao po strmim stubama... Kad je,
nita ne slutei, htio ui u izbu sa zvonima, Huttunen ga tresne akom
po glavi.
Launola je gotovo pao natrag niz stubite, no Huttunen ga je uspio
spasiti od pogibli. Uhvatio je slugu i dovukao ga ispod zvona. Launola
je bio onesvijeten, ali je disao dobro. Srce mu je tuklo u prsima, dakle
nije se dogodilo nikakvo posebno zlo. Huttunen mu njegovim vlastitim
pojasom svee ruke na leima. Tad slugi izvue koulju i svee ju
preko njegovih usta. Nakon to je ovjeka onemoguio da govori i
kree se, uspravio ga je, kako bi uz prozor dobio svjeega zraka. Od
jutarnjega vjetra sluga ubrzo doe ponovno k sebi.
- Ti, prokletnie, slui ovdje? - izdere se Huttunen bijesno na
njega.
Sluga je uasnuto zurio u mlinara i kimnuo glavom,
- Gdje je pravi zvonar?
Na Launolinom licu pojavi se patniki izraz.
- Htio si zazvoniti, ha?
Launola ponovno kimne.
Huttunen izvue svoju depnu uru. Bilo je doista krajnje vrijeme za
zvonjavu. Launola se ni u kojemu sluaju ne smije prihvatiti toga. On
bi, jamano, zazvonio na uzbunu, pa bi posjetitelji bogosluja dotrali
u zvonik, kako bi vidjeli kakva to pogibao prijeti zvonarovome
zamjeniku. Huttunen zakljui, ne preostaje mu nita drugo, nego da
ove nedjelje vlastitim rukama pokrene crkvena zvona...
Pokua se prisjetiti, kako su i kojom brzinom obino tukla zvona?
Da, polagano... No to je bilo sve, to je mogao dozvati iz sjeanja. Jesu
li imala neki poseban zvuk? O tome nije imao ni pojma. Najbolje e
biti, bude li zvonio ujednaeno, s istim razmakom izmeu udaraca
klatna.
Huttunen posegne za uetom manjega zvona i snano povue.
Zvono se zanjie, malo se preokrene prema gore i zatim vrati u
ishodini poloaj. Huttunen povue ponovno, pa se zvono uzdigne
ovaj put do vodoravnoga poloaja, te na povratku zatutnji, da mu je
skoro puknuo bubnji. Drugom rukom povue ue velikoga zvona.
Ovo zatutnji jo silnije. Huttunen je nastavio naizmjence potezati
ueta, pa je odjekivala doista raskona zvonjava. Zakljui pritom,
sasvim mu dobro uspijeva, donekle prikladno pozivati bogobojazan
puk u crkvu.
Huttunen sad pono premiljati, koliko dugo zapravo mora zvoniti,
da bi ispunio zadau? Deset minuta ili dulje? Zvoniti je bilo neizmjerno
naporno, a uz to je morao na oku drati i slugu Launolu, koje je
pripravan na bijeg sjedio ispred jednoga prozorskog otvora.
Huttunen je potezao ueta, znojei se, a crkva je odjekivala od
snanoga zvuka to je izvirao iz zvona. Mogao si je zamisliti, da se te
paklene zvuke moglo uti daleko, sve do najudaljenijega sela. Ba
dobro, to nee jo i Rovaniemi svjedoiti, kako u ovoj pobonoj upi
krane zovu na pjevanje.
Huttunen uspije letimino pogledati na svoju depnu uru.
Pokazivala je minutu do deset. Odlui prestati sa zvonjavom tono u
deset. Tako je uobiajeno, prosudio je, napokon je i pastor morao doi
na red sa svojim udjelom. Ui su mu bile ve potpuno zagluene od
satanske tutnjave.
Tono u deset ispusti ueta iz ruku. Manje zvono odjekne jo
dvaput, ono vee jedanput. Izbom u zvoniku zavlada boanska tiina.
Poslije nekoga vremena se dolje iz crkve zauje pobono pjevanje.
Kranski puk nije u Huttunenovoj zvonjavi zamijetio nita neobino.
Od pastorove se propovijedi gore u zvoniku nije moglo razumjeti
ba nita. No kad je odjeknula zavrna pjesma, nije ni Huttunen
izdrao, a da se ne pridrui. Bogosluje je zavrilo, pa ljudi napustie
crkvu, kako bi izravno odbrzali na portsko igralite. Te nedjelje nitko
nije prikupljao milodare, jer je crkvenjak bio bolestan, a njegov je
zamjenik sjedio svezan u izbi na vrhu zvonika. Izgleda, nitko od
lanova upe nije poalio zbog te okolnosti i propusta. Huttunena
neto probode u prsima... Jer, on bijae kriv, to djeca u nekoj dalekoj
neznaboakoj zemlji nee dobiti misionarski prilog ove upe.
Postane li ikad imuan trgovac, odlui na preac, nadomijestit e upi
i misionarima nastalu tetu.
Iz zvunika na portskome igralitu odjeknue pozivi. Huttunen
stane pred prozorski otvor i podigne Ervinenov dalekozor. Ugleda
natjecatelje u portskoj odjei za vjebanje, te uokolo stotine
gledatelja. Na jednoj strani igralita, u blizini vrata, daskama je bio
napravljen svojevrstan odjeljak, u kojemu su bili nanizani stolci. U
prvome je redu sjedio pokrajinski poglavar, a oko njega monici iz
upe. Bili su tu naelnik Jaatila, predsjednik opinskoga povjerenstva,
lijenik Ervinen, pastor i nekoliko seljaka. A meu njima Viittavaara i
Siponen. Prvi je na poasno mjesto doveo i svoju enu, dok je drugi
poastio priredbu samo osobno.
Huttunen pokua pronai dalekozorom i savjetnicu Sanelmu
Kayramo. Sustavno je pretraivao redove promatraa. Napokon ju
uoi... Stajala je izvan igralita, na malenoj uzviici obrasloj
crnogoricom, nedaleko groblja. Tamo je bila cijela skupina mladih
ena, odjevena u arene suknje i sa sjajnim rubcima na glavi.
Ugledavi Sanelmu, Huttunen se toliko razveseli, da joj je gotovo
zaurlao pozdrav odozgor sa zvonika.
Pokrajinski poglavar je uzeo rije. Zvunici su bili postavljeni tako,
da se u zvoniku zapravo moglo uti dva govora... Zvualo je, kao da
poglavar oponaa samoga sebe. Govornik je naglasio uzvien utjecaj
porta na udoree, te je potaknuo graane neka iskoriste svaku
prigodu za portsko natjecanje. Ukazao je i na plaanje ratne tete, na
to je Finska bila obvezana, pa je njeno namirivanje bio velik portski
uspjeh jedne cijele nacije.
- Zakasni li vlak s isporukama u sklopu namire ratne tete -
opisivao je - pa doe na dravnu granicu makar i samo jednu jedinu
desetinku sekunde prekasno, primatelj odmah zahtijeva velike
novane kazne. Neka to mladei u naoj zemlji bude oigledan
primjer, kako se do ciljne vrpce ne smije stii prekasno.
Poglavar jo ukae na Olimpijske igre, koje bi trebale biti odrane
sljedeega ljeta u Helsinkiju. Izrazio je nadu, da e na njima
sudjelovati i portai iz ove upe, te e mnoga zlatna i srebrna odlija
donijeti kui u Laponiju.
Poslije govora uslijedie natjecanja. Sluga Launola dopue do
Huttunena i znacima mu pokae, on bi takoer htio promatrati.
Premda ga Huttunen nije mogao smisliti, ipak mu je napravio mjesta
uz prozor. Tako je nesretan crkvenjakov zamjenik mogao zahvalno
pratiti bacake discipline. Upravo je bacao koplje neki ovjek iz
Kantojarvija. Sprava je doletjela u poglavarov odjeljak, pa je porta
smjesta iskljuen, iako je trenutano vodio s do tada najboljim
izbaajem.
U skoku s motkom rabili su nove, suvremene bambusove motke.
Huttunen je oekivao odgovarajui ishod, no pobjednik je s naporom
preskoio samo 345 centimetara. Kad mu je poslije natjecanja
uruivana srebrna lica, Huttunen nije mogao izdrati, te je uzviknuo
sa zvonika:
- mokljan!
Uzvik propara nebo povrh portskoga igralita. Gledatelji i poasni
gosti se zapiljie u oblake, odakle je po svemu sudei doao povik. I
upravo u tom trenutku doletjee s groblja dvije vrane, odvratno
grakui. Poglavar i ostatak gledateljstva ponovno usmjerie
pozornost na portska nadmetanja...
Utrku na 400 metara s preponama, Huttunen je pratio s osobitom
napetou. Pojavila su se samo tri sudionika, te uz njih snimatelj iz
Sjevernih vijesti. Taj je trao pokraj portaa, ogrtaa uskovitlanog na
vjetru, no predano snimajui utrku. Huttunen zakljui, teko
nadmetanje je na koncu dobio snimatelj. Jer, pred ciljnom je
ravninom, na posljednoj zapreci, vodei trka ozlijedio koljeno.
Ozljeda je bila toliko teka, da su ga odmah morali odnijeti lijeniku
Ervinenu, u poasni odjeljak. Ervinen se uljudno naklonio poglavaru,
zatim svukao natjecatelju donji dio odijela za vjebanje, pa ga rubom
dlana udario po koljenu. Bolan krik propara zrak.
Tako su Huttunen i sluga Launola pratili natjecanja, od poetka do
kraja. No Huttunenov je dalekozor ipak bio vie usmjeren na
savjetnicu Sanelmu Kayramo, nego na pobjednike natjecanja. To se
moe i shvatiti, jer su joj zlatne vlasi toliko draesno leprale na
kasnoljetnome vjetru.
33
Nema milosti za luake
Poslije slubenoga dijela priredbe, poglavar je bio gost kod
naelnika Jaatile. Za njega je zagrijana sauna, na obali rijeke Kemi. Na
trijemu su poslueni ukusni zalogajii, a uz to je bilo i kave. U
poglavarovoj pratnji bili su, osim naelnika, jo i lijenik Ervinen,
pastor, predsjednik opinskoga povjerenstva i bankovni direktor
Huhtamoinen. Uitelja su izostavili, umjesto njega je bio pozvan
Viittavaara, koji je ipak posjedovao ugledno imanje, a i obogatio se
zahvaljujui potranji prouzroenoj ratom u Koreji.
Razgovori su se vrtjeli oko rata u Koreji, Olimpijskih igara, ratnoj
teti, industrijalizaciji Laponije, kao i o iskrivanju uma, koje je
zapoelo i na dravnim zemljitima.
- Na e se narod ponovno uzdii - ustvrdi pokajinski poglavar,
izlazei nag iz studene vode rijeke Kemi.
Kad je uzvieno drutvo napustilo saunu, pa se povuklo u
naelnikovu sobu, otvorena je mala staklenka konjaka. Pie je
rastoeno u ae, pa ih nazoni podigoe u znak zdravice. Ostalo je na
jednoj jedinoj ai, jer je za nevolju upravo poglavar bio borac za
suzdravanje od pia...
- Ah, da, sad o neemu drugom... - napomene ugledan predstavnik
pokrajinske vlasti. - Sve gore do Rovaniemija se pria, ovdje u upi
imate nekakvoga duevno bolesnoga ovjeka, koji se protivi
bolnikome lijeenju u Ouluu. Kau jo, on naveer iz vlastitoga
zadovoljstva urla poput vuka.
Naelnik si buno proisti grlo.
- Ah, takvih luaka ima posvuda... - odvrati na izgled nemarno. - U
svakome selu.
Nastojao je umanjiti znaaj tog sluaja.
Ali zato zapoee Ervinen i Viittavaara, lica zarumenjenih od
konjaka, izvjeivati poglavara o postupcima mlinara Gunnara
Huttunena... Potanko su pobrojali i opisali njegova djela, tvrdei kako
je opasan, ima oruje te cijelo selo dri u strahu i uasu. Tom se
ovjeku ne moe stati na kraj, zakljuie jednoglasno.
Naelnik je sve to pokuavao ublaiti.
- Mlinar sam po sebi nije opasan - pojasnio je.
- Nego tek priglup i pomalo lud. Uope se ne isplati, uzimati ga
ozbiljno. Nakon svega, opisao bih ga kao dobroudnoga luaka... On je
dodue nemiran, ali bezopasan i po prirodi doista podnoljiv ovjek.
No poglavar je ve dovoljno uo o tom sluaju...
- Ne dolazi u obzir - naglasio je - da na mojemu podruju slobodno
po umama trkara naoruan, poremeen ovjek. I koji je jo k tomu,
po svemu sudei, vrlo opasan. Naelnie Jaatila! Morate pojaati
potragu. Tog se ovjeka neodlono mora smjestiti u bolnicu. Za
pojedince poput njega postoje posebne dravne ustanove.
Upravo u tom trenutku odjekne iz daljine, iz smjera brda Reutu,
tuno zavijanje. Prozor je bio odkrinut, no poglavar ga sasvim otvori
i pone pozorno oslukivati. Lice mu se razvedrilo od napetosti.
- Vuk? - rekao je. - Zar to nije vuje dozivanje?
Naelnik takoer prie prozoru, hinei kao da i on oslukuje...
- Da, jamano... - ree tad, istodobno pokuavajui zatvoriti prozor.
- Nekakva usamljena ivotinja, koja je moda dola preko granice. Sad
ljeti je potpuno bezopasna.
Pokrajinski poglavar nije doputao da se prozor zatvori.
- Ovo mi je prva prigoda - napomenuo je - da mogu uti urlik
jednoga pravog, divljeg vuka. To je jedno od najudesnijih iskustava u
mojemu ivotu! Naelnie, natoite iznimno jo malo konjaka!
Ervinen prekine to oduevljenje, primijetivi podrugljivo:
- Nije to nikakav vuk...! Ta poznajem glas svojega pacijenta. To je
mlinar Huttunen, on to urla.
Javi se i Viittavaara...
- Upravo tako zavija, svaki put - pojasni. - To je Huttunen, nikako
obian vuk. Ti si ga i sam prepoznao, Jaatila.
Naelnik morade priznati, sluh mu sad takoer bolje razluuje... Pa
je to moda ipak Huttunen, koji tamo urla.
Pokrajinski poglavar se razbjesni.
- Sve mi je to nepojmljivo! - dreknuo je. - Doputa se tom ovjeku
da utjeruje strah ljudima, kako ga volja?! Zato odmah ne krenete i
uhitite ga?
Naelnik pojasni, u ovo doba bez snijega, nije tako jednostavno
pronai mlinara. Potrebno je mnogo ljudi, pasa tragaa, sree... U upi
imaju samo jednoga jedinog redarstvenika, strametra Portima. A on
nije dorastao svojoj zadai, pa je dopustio ve vie puta da mlinar
umakne. Tog Huttunena treba sad jednostavno ostaviti, neka urla...
Kasnije tijekom jeseni, odmah poslije prvoga snijega, obeao je jo
naelnik, on e osobno okonati to urlikanje i zavijanje. Trenutano se
ne moe uiniti ba nita.
Pokrajinski poglavar, meutim, nije dijelio to miljenje.
- Pobrinut u se za to... - najavio je - da iz pogranine postrojbe u
Rovaniemiju poalju izvidnike i pse tragae. Jednoga jedinog ovjeka
se moe nai u umi, u to sam siguran. Ako vi, naelnie Jaatila,
nemate dovoljno ljudi i pasa, osobno u poskrbiti za tu stranu cijeloga
sluaja.
Zatvorie prozor. Poglavaru natoie jo kave. Naelnik Jaatila je
uvrijeeno sjedio u svojemu stolcu. Njegov nain provoenja vlasti je
netom bio otro kritiziran. Krivi su za to bili brbljavi lijenik Ervinen i
budalasti seljak Viittavaara... I dakako, glavni vrag osobno, taj
Huttunen.
Poslije nekoga vremena, naelnik predloi pokrajinskome
poglavaru, s mlinarom Gunnarom Huttunenom bi trebalo zapoeti
neku vrst mirovnih pregovora, teei nagodbi.
- Ne bi li se ovjeka moglo... - predloio je - na neki nain
pomilovati? Moglo bi mu se poslati poruku, da moe izai iz ume, te
da zbog njegovih ranijih prekraja nee biti podignuta optunica. I da
nee biti odmah otpremljen u bolnicu... Siguran sam, pojavit e se i
smiriti. Moglo bi se od njega zahtijevati pismenu izjavu, da nikad vie
nee urlati. Ovdanja savjetnica za poljodjelstvo je nagovijestila, da
odrava vezu s tim ovjekom. Time bi ovaj alostan sluaj bio skinut s
dnevnoga reda.
Pokrajinski poglavar razmisli o prijedlogu, ali doe do
nepovoljnoga zakljuka.
- Ne - ree odluno. - To neu dopustiti. Zloinca bi se jo moglo
pomilovati, za to nema zapreke, ali kako pomilovati duevnoga
bolesnika? Takvo neto ne spada pod mo redovite vlasti. Sluaj je
prost i jednostavan, ovjeka treba prvom povoljnom zgodom
otpremiti u duevnu bolnicu, gdje mu je trajno mjesto. Ne doputam
da u umama mojega podruja neki ovjek urla.
U predvorju zabuae glasovi. Tad ue sluavka i priopi
naelniku, neki Launola eli razgovarati s njim. Jaatila poe za njom u
predvorje. Pokrajinski poglavar zauje, kako se u uzbuenome
razgovoru spominje ime mlinara Huttunena. I odmah pozove
naelnika i slugu Launolu u radnu sobu.
- Ispriajte, mladi ovjee - ree pridolici - to znate o tom
mlinaru Huttunenu?
Launola se nakloni i zapone napomenom da je preuzeo
zamjenjivati crkvenjaka, dok je ovaj bolestan.
- ovjek ima proirenje plua - pojasni sluga - pa lei u postelji, jer
mu ne pomae nikakav lijek... I jer nema novaca za nekoga drugog
lijenika... Hm... Ehm... Osim za lijenika Ervinena.
- Prijei na stvar, Launola - okosi se Ervinen na njega. - Zabaljena
crkvenjakova plua ne zanimaju poglavara.
Launola tad ispripovijedi, ujutro se popeo u crkveni zvonik, kako
bi zazvonio za bogosluje. U tornju je Huttunen vrebao na njega.
- Kunnari me je nokautirao udarcem - priopio je - te me tako
svezao da nisam mogao utei ni vikati. Potom je on zvonio, a poslije
bogosluja smo gledali portska natjecanja. I gospodina poglavara
smo vidjeli tamo.
Launola je jo opisao, kako je cijeloga dana bio Huttunenov
zatoenik. Tek je predveer Huttunen s njim napustio izbu sa zvonima
na vrhu tornja, pa ga je zatvorio u crkveni podrum. Odatle je upravo
uspio pobjei kroz prozor.
- To je sve, to sam htio rei - zakljui Launola. Slugu pustie neka
ode. Kad se vrata zatvorie za njim, poglavar ree strogo:
- Budui da taj ovjek ustrajava s takvim ponaanjem, pa jo
pokazuje ovakvu drskost po danu, treba ga najhitnije uhititi. A u
sluaju potrebe, i uz pomo vojske. Moe li se zamisliti gori vjerski
zloin? Luak zvoni u bojemu domu!
Pokrajinski poglavar ponovno otvori prozor. Svi poee
oslukivati, utke. Ali je na brdu Reutu sve ostalo mirno. Huttunen je
upravo bio na putu u svoj okol na zapadnoj obali rijeke...
34
Prodaja mlina
Prolo je nekoliko dana, a tad se pojavi u okolu znanac... Happola
iz Oulua! Huttunen je leao ispod svojega zaklona i itao iz udbenika
o trgovini, kad prhnue zlosretne ojke s krova, pa ga preplaie pri
itanju. S pukom u ruci ekao je pridolicu. No tad ugleda svojega
sudruga iz bolnice...
- Kako moe ve biti ovdje? - upita ga odmah, umjesto pozdrava.
- Ta pisao si! - odvrati Happola. - Uope nije bilo jednostavno, doi
do tvojega novog boravita doista je nezgodno. No ti si u svojemu
pismu sve poprilino tono opisao. Jedino potanski pretinac nisam
uspio nai, ni uz najbolju volju.
Happola je djelovao ivahno i zadovoljno. Na sebi je imao konatu
jaknu i hlae koje se uvlai u izme. Otraga je na hlaama imao
naiven konat podloak. izme su mu bile nove i sa sarama. Huttunen
objesi iznad vatre kotli za kavu, pa naree svojemu sudrugu kruha i
slanine.
Poslije prve alice kave prijee Happola na stvaran razlog svojega
dolaska. Izvijestio je, prije dva dana je otiao iz Oulua, te je prenoio u
Kemiju i zatim pogledao mlin na Suukoskiju.
- Juer i danas sam - izvijesti on Huttunena - njukao po tvojemu
mlinu.
- No, kako ti se svia? - upita mlinar napeto. - Dobro je sreen, zar
ne?
Happola prizna, mlin je donekle ispravan... Gledano povrno,
dakako. Zgrada je svjee oliena. Brana je djelovala vrsto. I vodna
kola su uporabljiva. Glede pogonskoga remena nije toliko siguran.
Huttunen napomene, upravo je proljetos naruio nov remen, za
mlinsko kamenje. Taj lei nepodignut na eljeznikoj postaji, tek treba
platiti raun u eljezariji u Kemiju.
- Ja ti ne razumijem mnogo o mlinovima - ree Happola. - No
kamenovi za krupicu su mi djelovali novijima od onih za brano. A
kao to zna, uporaba kamenova za krupicu se danas gotovo i ne
isplati.
- Ali mlinski e kamenovi - ustvrdi Huttunen - zasigurno sluiti jo
nekoliko godina.
- Najvei nedostatak mlina je ipak - nastavljao je Happola - to su
najdonji trupci i grede na zgradi poprilino natruli. Na junoj se strani
mora izmijeniti najmanje tri sloga trupaca. Isti je nedostatak na
donjemu kraju dovodnoga oluka. Provjerio sam trupce i grede noem,
pa je vrak ovoliko uao, premda sam pritisnuo lijevom rukom.
I Happola pokae koliko se zabio no, otprilike pedalj.
Huttunen prizna, na zidu prema vodnome kolu morat e se,
tijekom predstojeih godina, doista obnoviti nekoliko slogova trupaca.
No budui da mlin poiva na stupovlju, ugradba novih trupaca i greda
nije nikakva potekoa.
- Podigne li polugom trupce - pojasni Huttunen - sve do visine
stupa, pa ispod izmijeni natrulo drvo, treba poslije toga tek spustiti
zgradu na mjesto. I sve je gotovo. Bilo koji tesar napravit e ti to za
dan-dva.
- No to e ipak utjecati na cijenu - naglasi Happola. - I mora imati
na umu, ja uope ne trebam mlin, jer nisam u poslu sa itaricama.
Unato tome Happola ponudi otkup mlina. Cijena je bila neznatna,
za taj bi iznos Huttunen mogao pribaviti tek malenu kuicu i dva-tri
radna konja s opremom i kolima... Unato tome bio je prisiljen
prihvatiti cijenu, jer ovdje vani u pustari nije mogao oekivati bolje
ponude. Mukarci potvrdie utanaenje rukovanjem, pa je time sve
bilo uglavljeno. Happola obea poslati novac, im biljenik ovjeri
ugovor. Jo je napomenuo, isprave e srediti im se vrati u grad.
- Sluajno poznajem jednoga biljenika u Kemiju - ree jo
Happola. - Morao bih se tek raspitati nije li moda mlin optereen
dugovima, premda ti dakako vjerujem, ne radi se o tome.
Izgledao je jako zadovoljan tom prvom kupovinom mlina u
svojemu ivotu.
Mukarci se prisjetie svojih zajednikih dana u bolnici. Huttunen
je htio uti, kako je Happoli uspjelo izai iz umobolnice.
Happolino se lice smrkne, im je razgovor doao na to.
- Prokletstvo! - uzviknuo je. - Ta me ala kotala nekoliko godina
ivota... Posljednjih pet sam proveo u umobolnici potpuno
nepotrebno.
Ispripovijedio je, poslije isteka deset godina otiao je ravno
lijeniku i objavio, sad je doista sasvim zdrav. Iznio je i cijelu priu. U
prvi mah ga nisu potpuno shvatili, ali napokon, poslije otkrivanja
njegovoga dvostrukog ivota u gradu, povjerovali su mu potpuno.
Nevoljko su ga proglasili zdravim, no za otputanje iz umobolnice su
mu postavili zapreke.
- Kad se nisu dosjetili niega drugog - navede poduzetnik -
namjestili su u bolnici jednoga gospodarskog strunjaka. On je rekao,
bolnica ne hrani zdrave ljude zabadava. Tresnuo mi je na stol raun,
rekavi pritom, ako ne platim neu izai. Tad su me strpali u samicu, u
eliju za nemirne bolesnike, te mi jo i zaprijetili luakom kouljom,
ako ne izrigam lovu.
Raspitivao se, s kojim mu pravom zahtijevaju plaanje za pet
posljednjih godina u bolnici, i to za smjetaj, hranu i lijeniku skrb.
Na to su mu rekli, zapravo ima osnova da mu zaraunaju trokove
svih deset godina, no potraivanje za hranu i smjetaj tijekom prvih
pet godina je zastarjelo. Tako je napokon bio prisiljen izbrojiti novac
za primljenu njegu.
- Raun je bio prava svinjarija... - nastavio je Happola. - Odvratan
tip, taj gospodarski strunjak. Za hranu su odreene cijene gotovo kao
u gostionici, s podnevnim i veernjim obrokom i svim moguim
lijeenjima. A stanarina! Kao da sam boravio pet godina u hotelu!
Cijeli je iznos, uz to, morao biti plaen odjedanput. Kad sam izaao, iz
istih sam stopa otiao jednome odvjetniku... Cijeli e sluaj ove zime
doi pred pokrajinski sud. Ali platiti sam morao, unato svemu, pa
sam to i uinio.
Happola je bio bijesan. Iskalio se na bolnikome jelu.
- Kau sam jeo deset dugih godina. Ti si ju odbio, ali ja sam ju jeo...
I po kojoj cijeni, prokletstvo!
- Ta deraina doista nije mnogo vrijedila - sloi se Huttunen.
Jo se dobro prisjeao glavnoga jela u ustanovi, guste kae od
zobenih pahuljica. Kaa je bila ugruana i kod izdavanja najee ve
hladna. esto je u njoj bilo i dijelova klasja...
- Tako pljakaju ovjeka u jednoj dravnoj ustanovi - poali se
Happola. - Ali sreom, rat u Koreji jo nije zavrio. U Kiiminki
43
sam
prodao umu sa esnaest hektara. S tim sam novcem platio bolniki
raun. I jo je preteklo toliko, da ti mogu pomoi oko tvojega mlina.
Imam u Kajaaniju kupca za mlin, dakle ne kupujem ga da bi stajao.
- A kako su nai zajedniki supatnici iz bolnike sobe? - upita
Huttunen.
Happola odmahne glavom.
- Kao i uvijek... - odvrati. - Jedino je Rahkonen umro poetkom
srpnja. To je bio onaj, koji bi od jutra do veeri sjedio u kutu,
nabranoga ela. Jedne veeri je jednostavno umro. Nije nita rekao,
tek se prevrnuo. I to je bilo sve. Umjesto njega su nekoliko dana
kasnije dopremili jednoga, to je bio malo bodriji. Od onih, to se
neprestance smiju svemu. A mravko, sjea li ga se jo? Jadan djeak,
vrlo mu je teko palo to si utekao. Tjednima je pitao, kad e se opet
vratiti... Zatim i ona istaica, koja je uvijek vikala uokolo! Premjestili
su je na enski odjel, pa je tamo proklinjala lude ene, dok je jednoga
dana nisu pretukle. Pritom su joj slomile jednu nogu, pa sad lei u
ubonici. ene su ju toliko temeljito sredile, da se nee vratiti prije
Boia. Kod nas je poslije toga istio neki mukarac. Neki lijen
prostak. Ne govori nita, ali ni ne radi nita.
- A lijenik?
- Trlja jo uvijek svoje naoale, kao i ranije - izvijesti Happola. - Taj
je doista pobjesnio, kad sam mu rekao da sam zdrav, pa zbogom!
Zapoeo je krijetati i vikati, te se nije smirio dok nisu doli
njegovatelji i priprijetili da e ga strpati u luaku koulju. Bio mu je
to teak zalogaj. No to je i razumljivo... Lijei nekog tipa deset dugih
godina, kao navodnoga luaka, da bi ovaj iznenadno doao i rekao da
je zdrav.
- Lijenik je i sam ivani bolesnik - ustvrdi Huttunen.
- To bi se doista moglo rei... - sloi se Happola.
- Najlui lijenik u Finskoj.
Huttunen pokae svojemu drugu okol, opremu koju je pribavio od
Ervinena, puku i Piittisjarvijevu pecaru estice. Ispripovijedio mu je i
o svojoj sudbini, te svemu to se zbivalo. Uzimajui u obzir trenutane
okolnosti, napomenuo je gostu, moe smatrati da zasad ivi sasvim
dobro. No za dulje vrijeme takav pustinjaki ivot ipak nije nikako
prihvatljiv. Zimi e biti vrlo teko opstati. Kad padne snijeg, vlasti bi
mogle otkriti njegov okol. Mislio se povui dublje u pustaru, gdje bi si
sagradio kolibu. No ponajprije si mora stvoriti novanu podlogu.
- Takav pustinjaki ivot je poprilino teak - zakljui Huttunen.
Potom je jo ispripovijedio o svojoj trgovakoj izobrazbi. Pokazao
je lekcije za uenje, primljene od dopisne akademije, te govorio rabei
strune izraze iz poslovnoga svijeta. Happola je to sluao sa
zanimanjem.
- Kad ti ne bi bio slubeno lud - napomenuo je - bili bismo dobar
dvojac. Ja sam cijeloga ivota radio u trgovini. Veletrgovina bi me
zanimala... Zavri ti tu trgovaku kolu, pa emo vidjeti to dalje.
Mogli bismo u Ouluu ili Kemiju otvoriti veletrgovaku poslovnicu. Ja
bih putovao radi poslova, a ti bi sreivao papirne gnjavae i tekue
poslove.
Huttunen poslui svojega posjetitelja usoljenim potonim
pastrvama. Poslije jela ga je jo otpratio do glavne ceste. Rastajui se,
Happola se oprosti s njim rukovanjem.
- Odmah sutra u ti poslati neto napismeno o kupovini mlina... -
napomenuo je. - Novac e dobiti, im isprave budu gotove, glede toga
moe biti bezbrian.
Huttunen se zadovoljno vrati u okol. Osjeao je ponovno, poslije
dugoga vremena, barem nekakav daak sigurnosti. Po prvi put poslije
vie mjeseci, budunost mu se ukazivala u neto jasnijemu svjetlu.
Napredovao je s uenjem... Moda e uskoro moi otputovati sa
Sanelmom Kayramo u inozemstvo i tamo zapoeti nov ivot!
35
Neugodne novosti
Sljedeega je tjedna Piittisjarvi ponovno dovukao u odmetnikov
okol povra i potu. Savjetnica je u pismu upozoravala Huttunena
neka vie ne urla, jer je pokrajinski poglavar osobno priprijetio, poslat
e vojsku neka ga uhiti, ako ne prestanu urlanje i nedjela. Na koncu
pisma je pojasnila, Huttunena ljubi bolno i vatreno, istodobno istiui
znaaj uenja o trgovini. Preporuila je i da poslano povre nariba ili
jede kao salatu.
Dolo je jo jedno vano pismo, od Happole. Huttunen ga otvori
pobjedniki. Sad je prodaja mlina bila rijeena, trebao je tek potpisati
isprave i od Happole podii novac.
No uasno se razoarao, proitavi poruku. Priopavala mu je,
Happola uope ne moe kupiti mlin, jer ga je zaplijenio drutveni
odbor. Huttunen je proglaen neuraunljivim, pa time nema vie
nikakvo pravo otuiti ili zaloiti svoju imovinu... Pismo je zavravalo:
Pod tim okolnostima, dakle, nee biti nita od naega posla.
Pokuaj opozvati zabranu raspolaganja, tad u zasigurno kupiti Tvoj
mlin. Ostani vrst. Happola.
Huttunen posegne za karabinom, gurne cijev u usta i htjede se
smjesta ustrijeliti. Piittisjarvi pokua smiriti svojega druga...
- Bilo bi doista suludo - rekao je Huttunenu - ako bi se sad ubio. To
bi se gospodi u selu doista svidjelo.
Huttunen promisli o njegovim rijeima i zakljui, listonoa ima
pravo.
- Spalit u taj prokleti mlin - rekao je odluno.
- Tad ga vie nee biti.
Zabacio je puku na rame i smjesta krenuo u selo. Piittisjarvi je
pokuavao drati korak s njim, ali je zaostao ve na polovici movare
Puukko. Huttunen iezne u umi... Listonoa je razmiljao, ako se
Huttunen ovako raspoloen pojavi u selu, tek e tad doi do prave
nevolje.
- K tomu jo i s pucaljkom... - promrmljao je zabrinuto.
Bilo je poslijepodne... Tlo se u movari ugibalo pod stopalima, a
blato je trcalo, dok je odmetnik trao prema glavnoj cesti. Proao je
mimo sela sa eljeznikom postajom, zatim odveslao na drugu obalu
rijeke Kemi, pa poprijeko kroz umu odjurio do Suukoskija. Usput je
obim rukama trgao komade brezove kore sa stabala. Do mlina je
stigao okupan znojem. Otrgnuo je zakovana vrata i jurnuo uz stube.
Iz drvene krinje pokraj pei zagrabio je pun naramak suhoga
trijea. Snanim je kretnjama narezao klupko strugotina. Tad je sve
odnio dolje, pa je izmeu kamenova za krupicu i brano, doneseno
poslagao za potpaljivanje vatre. Cjepanice je poslagao rahlo, te je
izmeu nagurao strugotine i komade kore. Zatim je iz depa izvukao
igice... Kresnuo je jednu, ali je bio toliko uzbuen, da mu se ugasila u
rukama, uzdrhtalim od bijesa.
Ogledao se uokolo... U tome je mlinu sve bilo poznato i pouzdano.
Kamenje, zidni trupci, krinje, spremnik za brano... Kao da su svojega
gospodara i vlasnika preklinjali za milost, nijemo mu stavljajui do
znanja: ne spaljivati!
Huttunen ne pokua ponovno. Prikupi sav pribor, zabaci puku na
rame i napusti mlin. Svee drvo i strugotine baci na prtljanik svoje
dvokolice, pa skoi na sedlo poput izvidnika koji kree na juri.
- Prokletstvo, spalit u cijelo selo! - objavi on muklim glasom.
Kundak puke lupao je o okvir dvokolice, dok se Huttunen vozio
kroz sredite sela. Viittavaarino imanje proleti u hipu, zatim
Siponenovo, pa trgovina. Tamo je Huttunen usporio, namjerivi
potpaliti Tervolin poslovni prostor... Ipak zakljui, taj je plijen previe
sitan. Njegov je bijes teio veoj osveti. Zastao je tek ispred
vatrogasnoga spremita. Moda da tu zapone?
No pogled mu odluta prema groblju s novom crkvom, najveom
zgradom u upi... I odmah se dosjeti!
- Spalim li to - promrmlja - tad e napokon nauiti svoje!
Odveze se preko groblja do glavnog ulaza u crkvu. Oko crkve je
bilo sve tiho i pusto, a vrata je zatekao nezakljuana. Huttunen unese
drvo i strugotine. Odlui sloiti drva za vatru ispred samoga oltara.
Kundak je buno lupao po podnim daskama, dok je Huttunen kleei
slagao drva. Odjek je odzvanjao prostranom crkvenom laom.
Kad je hrpica drva bila sloena, Huttunen ustane i pone opipavati
depove, traei igice. Bijesan i eljan osvete ogleda se po praznoj
crkvi. Pritom mu pogled padne na sliku iznad otlara, koja je
prikazivala raspetoga Isusa. Huttunen akom priprijeti slici.
- I ti si mi neki mudrija! - uzvikne. - Zato si me morao napraviti
ludim?
inilo mu se, kao da ga Isus gleda otro u oi. Patniki izraz na licu
Otkupitelja pretvori se prvo u uenje, pa zatim u popustljivu i
strpljivu dobrotu. Otvorio je usta i zapoeo govoriti. Golema crkvena
prostorija ponovno muklo odjekne, kad je rekao pustinjaku:
- Ne huli, Huttunene... Tvoj razum zapravo ne bi smio biti oteen.
U dopisnoj akademiji su ti dali dobre ocjene. Pametniji si od
Viittavaare i Siponena zajedno... A i od pastora ove upe, koji je ipak
mogao svoj um izotriti i obrazovati studijem na akademiji. Taj mi je
ovjek uvijek bio odbojan, on je napokon beznaajan ovjek, odvratan
i obian pop.
Huttunen je sluao zapanjeno...! Zar je potpuno obolio i poludio,
kad mu govori ve i slika s oltara?
Isus pak nastavi blae, ali ipak ujnim glasom:
- Svatko od nas treba nositi svoj kri, Huttunene... Ti kao i ja.
Huttunen prikupi svu svoju odvanost...
- Ali, u mojemu je sluaju - odvrati Isusu - sve to ipak otilo malo
predaleko! Ovaj ukleti lov traje sad ve skoro pola godine! Ve
tjednima se moram smrzavati tamo vani u pustoi, a prije toga sam
morao uati u Ouluu, u umobolnici... Zar i manje od toga nije
dovoljno?
Isus kimne suutno. Ali tad ukae na svoja vlastita ivotna
iskustva...
- Tvoje su tegobe sitne, Huttunene, usporeene s onim to su meni
svojedobno uinili ljudi....
Isusovo se lice smrkne, dok je razmiljao o prolosti.
- Cijeloga ivota su me progonili... nastavi tad.
- I napokon su me ivoga pribili na kri. Pritom sam trebao neto i
podnijeti, Huttunene... Ti si ne moe ni zamisliti, kako strahovito boli,
kad nekome zabiju debele bakarne klinove kroz dlanove i stopala.
Otisnuli su mi trnovu krunu na elo i zatim podignuli kri. Najgore je
bilo visjeti na kriu... Ni jedan ovjek, koji nije bio raspet, ne moe ni
zamisliti te patnje.
Isus pogleda Huttunena ozbiljno.
- Ja sam ovjek, koji je za ivota mnogo propatio.
Huttunen spusti pogled i pone se zbunjeno poigravati s omotom
igica. Nije tono znao, to bi odgovorio Isusu...
- Ali, ako si ti, Huttunene - ponovno se javi Isus - najozbiljnije
odluio spaliti crkvu, tad to i uini, koliko se mene tie. Ova zgrada mi
se i onako nije sviala, od samoga poetka. Meni je milija stara crkva,
tamo prijeko na breuljku. Gradnja ove ovdje bila je obina
preuzetnost. No ipak nemoj zapaliti vatru ovdje ispred samoga oltara.
Poi radije u sakristiju ili predvorje, vatra e se proiriti i odatle, s
obzirom na to koliko je zgrada suha. I mogao bi jo ukloniti puku...
Nije primjereno, ulaziti ovamo s pukom o ramenu i nosei naramak
drva za potpalu. Unato svemu, ovo je ipak crkva.
Huttunen se pomalo zbunjeno prigne pred Isusovom slikom,
prikupi svoje drvo za potpalu i odnese ga u predvorje. Tamo hitro
potpali vatru. Strugotina i komadi kore planu veselo i poletno. Gust
oblak dima pone se skupljati u predvorju i crkvenoj lai.
Ubrzo je predvorje bilo toliko ispunjeno dimom, da je Huttunen
morao otvoriti velika ulazna vrata. On se pak pipajui kroz dim, vrati
u crkvu. Tamo je sjeo na jednu klupu i trljao si oi. Nikad ne bi
pomislio, da ovako malena vatra moe stvoriti toliko gust oblak dima.
Vjerojatno je uzrok bila okolnost, to u crkvi nije bilo propuha.
Oblak dima pokulja kroz glavna crkvena vrata i pone se mimo
vatrogasnoga tornja vui prema selu. Zveckajui vedrima, gasitelji su
ve hitali prema crkvi. Istodobno je Huttunen pokuavao raspiriti
vatru u predvorju. Puhao je u pougljenjeno drvo, tako da se raarilo i
plamenovi ponovno izbie. Dim ga je sve vie tjerao na povlaenje u
unutranjost crkve. Vani su se mogli uti uzvici gasitelja. Oblak dima je
u crkvi postao gui, kad su pridoli ljudi poeli bacati vodu u
predvorje. Vatra je poela itati, a plamenovi ugasnue.
Huttunen nije mogao vidjeti gasitelje, no sudei prema glasovima,
bili su vrlo brojni. Sad je morao pobjei, jer toliko ljudi nije mogao
zaustaviti ak ni s orujem u ruci. Duboko udahne zrak, protri kroz
predvorje, kroz itavu vatru i izravno na svje zrak. Puku je imao na
ramenu, a dlanove ispred suznih oiju. Ljudi prestravljeno uzmaknu.
Ubrzo je mogao ponovno vidjeti, pa je naao put prema groblju.
Skakao je preko nadgrobnih spomenika, prebacio se preko ivice i
odbrzao u umu.
Stigao je i naelnik Jaatila. Mogao je utvrditi, gaenje vatre je bilo
uspjeno. Kad ga izvijestie, da je mlinar Gunnar Huttunen pokuao
spaliti crkvu, naelnik objavi odluno:
- Sutra odmah ujutro poinje velika potjera. Telefonom u iz
Rovaniemija pozvati vojnike i pse tragae.
36
Progon poinje
Ujutro se na eljeznikoj postaji zaustavio teretni vlak, to je bilo
neobino. Na njegovome su kraju bila kola za stoku, na kojima se
otvorie dvostruka vrata. I van iskoi pola voda pograninih izvidnika
s kacigama na glavama. Sa sobom su imali veliki ator, poljsku kuhinju
i dva psa tragaa, tlz to je svaki ovjek bio naoruan strojnicom.
Narednici su urlali, a izvidnici se postavie u redove. Zapovjednik
postrojbe, vrst porunik, podnese prijavak.
- Dobro doli, moja gospodo! - odvrati naelnik Jaatila. - Pred vama
je teka i pogibeljna zadaa, ali se uzdam u vas i ponajprije u pse.
Naelnik ponudi poruniku cigaretu. Narednici su izvikivali
zapovijedi, pa se izvidnici prestrojie za pokret. Uz tutnjavu koraka
postrojba se usmjeri prema obali rijeke, gdje ih je ekala skela.
Viittavaarinoga konja upregnue u top
44
za vojniki grah. Psi tragai i
porunik povezoe naelnika u automobilu. ivotinje su nosile brnjice
i bile su zasad bezopasne. Bili su to veliki ovarski psi, gustoga krzna,
a djelovali su neveselo i razdraeno. Porunik potrepe jednoga psa i
ponosno pojasni naelniku:
- Ovaj se zove Pogranini vrag, a drugi je Blessie. Deki ne poznaju
alu.
etvorononi deki niim nisu prokomentirali ovu pohvalu.
S pristana skele vojnici se strojevim korakom zaputie do
portskoga igralita u sreditu sela. Tu se ve okupila skupina
mjetana, opremljenih pucaljkama i naprtnjaama. Pribroji li se ene i
djecu, to stajahu uokolo, na igralitu je bilo vie ljudi nego na
okrunome portskom natjecanju.
Naelnik je putem razglasa potjernicima izdao upute. Ljudima je
podijeljena hrana, a uz to i zemljovidi. Seljaci se svrstae u skupine od
po deset ljudi. Sunce je sjalo blistavo, vrijeme je bilo prikladno za
veliku potjeru. Seljaci dobie samu za svoje pucaljke, a pogranini
izvidnici napunie spremnike svojih ubojitih strojnica.
- Stvar moe ispasti usrano - primijeti jedan izvidnik.
- Ja smatram lov na jednoga ovjeka boljim, nego gaenje
umskoga poara - odvrati njegov drug iz stroja. - Proli put za Ivanje
trajalo je to neprekidno dva tjedna... Kad smo zavrili, svaki je od nas
imao na licu sloj ae debeo dva centimetra.
- U ratu sam nekoliko puta hvatao padobrance... Te luake izvui
iz ume, vjerojatno je neto slino ovome.
Porunik zapovijedi ljudima, neka zaepe i posluaju naelnikove
naputke.
- Naglaavam jo jedanput - zakljuio je Jaatila svoj govor - ovjek
kojega traite je naoruan i krajnje pogibeljan. Ne preda li se odmah
na prvi poziv, treba posegnuti za silom. Vi zasigurno razumijete, to
time mislim.
Tad se okrene poruniku.
- Onako izmeu nas... - ree mu. - Zapravo moete tog Huttunena
ustrijeliti, im se pokae.
- Razumijem - bio je kratak, saet, vojniki odgovor.
Potjernici se podijelie u dvije skupine. Dvadeset seljana treba
preuzeti ume istono od rijeke Kemi, dok e glavnina biti skelom
prebaena na drugu obalu, kako bi proeljala divljinu na zapadnoj
obali. Naelnik je pak kod eljeznike postaje uredio zapovjedniki
stoer.
Kad je listonoa Piittisjarvi doznao o potrazi, uplaio se za svoju
pecaru. Provezao se na dvokolici mimo postrojbe za potragu i pohitao
do Huttunenovoga potanskog pretinca. Dvokolicu je skrio u umi, pa
urno nastavio pjeice, kako bi spasio svoje postrojenje i istodobno
opomenuo Huttunena. Prispjevi u okol, zatekao ga je praznog.
Prigueno je dozivao Huttunena, ali odgovora nije bilo. Odmetnik je,
izgleda, bio negdje na rijeci, jer u okolu nije bilo njegove puke ni
ribikoga pribora.
Piittisjarvi rastavi svoj pogon za pripravu estice, pa dijelove skrije
ispod starih smreka. Iz rupe u movari izvue svoju posudu za esticu,
u kojoj je jo bilo dobrih pet litara brije.
Na Huttunenovoj naprtnjai je ostavio upozoravajuu poruku:
Vojnici te trae posvuda, Huttunene. Brii to prije! Piittisjarvi.
Listonoa naprti posudu na lea i urno napusti okol. Procjenjivao
je, stii e do glavne ceste prije nego potjernici prispiju na to podruje.
No sad se traila brzina, nije bilo vremena ak ni za cigaretu. U
najboljem sluaju, mogao si je priutiti po gutljaj iz posude, a i to tek s
vremena na vrijeme.
Bilo je to ve drugi put ovoga ljeta, da je Piittisjarvi morao
spaavati i otpremati svoju pecaru. Ako je proli put morao trati i
uriti, ovo sad je bila prava jurnjava. Listonoa je trao preko mekanih
movara i kroz guste ume, s jednom jedinom misli u glavi: mora stii
na drugu stranu glavne ceste, prije nego ovo podruje postane
nesigurno zbog nazonosti vojnika.
No pogranini izvidnici su brzo i uvjebano oblikovali lanani
stroj. Kretali su se beumno kroz umu, pa im je malen i oznojen
listonoa uletio ravno u ruke. Pas traga je zaurlao i zasigurno bi
ovjeuljka rastrgao na komade, da nije priskoio njegov vodi i
stavio mu brnjicu. Piittisjarvija i njegovu posudu sa esticom
dopremie u naelnikov zapovjedni stoer u selu kod eljeznike
postaje. Jaatila ga je kratko presluao, pa ga je Portimo mogao
smjestiti u zatvor. estica je hladnokrvno izlivena na tlo. Listonoi
navalie suze u oi.
Popodne graniari naoe Huttunenov okol. Unitie ga i donesoe
naelniku poruku, to ju je ostavio Piittisjarvi... Jaatila smjesta otprai
u zatvorsku eliju, pa tamo poasti listonou sonim udarcima
odgojne palice, ispunjene olovom. Piittisjarvi je plakao i jadikovao,
molio milost, ali uzalud. Naelnik je zahtijevao obavijesti o Huttunenu,
ali je Piittisjarvi utio. Pokazae mu Huttunenovu prijepisku, od
lekcija dopisne akademije do ljubavnih pisama i posljednje Happoline
obavijesti. Na koji su nain poiljke dospjele u bjeguneve ruke?
Sav zelen i modar od udaraca, Piittisjarvi ipak ostade hrabar...
- Moe me i zatui - rekao je - ali prijatelja neu odati.
Listonoa je ustrajao, premda ga je naelnik ponovno isprebijao.
Kad je pak naelnik bijesan napustio eliju, doviknuo je Piittisjarvi za
njim:
- Takvome psetu neu odati potanske tajne!
Naelnik dade pozvati Sanelmu Kayramo i podvrgne ju otrom
ispitivanju. No nije priznala nita, premda joj je naelnik priprijetio
progonom saveza poljoprivrednih udruga i pokrajinskoga poglavara.
Zaplakala je i preklinjala za milost prema Huttunenu... Jo je rekla,
ako mu daju prigodu da sve pojasni, doi e dragovoljno iz ume.
Naelnik zapamti te rijei... No istodobno se prijezirno okosi na
savjetnicu.
- Hoete li da vam kaam, to mislim o enama, koje tite luake?
One su gore od kurvi!
U okolu na potoku Puukko su pse nahukali na Huttunenov trag.
ibajui repovima, pojurili su i poveli vojnike uzvodno. Huttunenovi
su tragovi bili jo svjei, psi su se uzbudili i buno su se probijali kroz
grmlje. Pritom su reali i lajali, premda su im to njihovi vodii
zabranjivali.
Huttunen je udiario muicama na potoku Puukko, na rubu jedne
movare. Ulovio je nekoliko lipena i upravo pomiljao na povratak u
okol. Zapalio je cigaretu i potiteno se zagledao u vodu, koja je sporo
protjecala. Radilo se o veeri... Huttunen odlui, pisat e Sanelmi
Kayramo... Mora ju izvijestiti o posljednjim dogaajima. Sad, kad se
mlin vie ne moe prodati, zasigurno bi bilo najmudrije napustiti ovo
podruje i povui se dalje prema sjeveru. I tamo si, duboko u pustoi,
sagraditi kolibicu, pa u njoj prezimiti. Mora si istesati skije i napraviti
bave, prikupiti bobica i odstrijeliti ptica. Moda bi bilo dobro za zimu
jo i ustrijeliti jednoga jelena, pa meso osuiti na dimu.
Otro odmetnikovo uho tad zauje psei lave, negdje dolje uz
potok. Oslunuvi pozornije, mogao je razabrati i tihe muke glasove.
Podigne dalekozor i pogledom pone istraivati drugu obalu movare.
U svjetlu veernjega sunca zamijeti vojnike pod kacigama, u sivim
odorama... Dva velika psa trala su uzdu obale prema njemu. Nasluti,
taj lov nema nikakav drugi cilj osim njega. Napuni puku, ostavi
ribiki pribor i ulov na obali, pa istoga trena pone bjeati. Odredite
mu je bio malen breuljak na drugoj strani movare.
Psi ubrzo stigoe do mjesta gdje je Huttunen udiario, pa navalie
na ribu. Huttunen podigne puku i trailo usmjeri na jednu ivotinju. I
pritisne okida... Pas traga zacvili i klone mrtav na tlo. Izvidnici se
smjesta bacie u zaklon. Drugi pas potri preko movare prema
breuljku, gdje je Huttunen vrebao s karabinom uz obraz.
Kad se pas pribliio na pedeset metara, Huttunen ustrijeli i njega.
Pas je pao na bok i ostao leati. Pogranini izvidnici se razmjestie u
lanani stroj, pa jurnue na Huttunenov breuljak. Jedan od njih je iz
svoje strojnice ispalio kratak slijed hitaca.
Huttunen pobjee prema sjeveru. Trao je, najbre to je mogao,
pomislivi kako e se njegovi progonitelji morati prokleto namuiti,
ele li ga uhvatiti ivog.
Cijele su noi vojnici jurili po dviljini, ali nisu nali ni najmanji
Huttunenov trag. Pred jutro su svi ljudi povueni u okol, kamo je
Viittavaara svojim ljetnim sanjkama dovukao poljsku kuhinju. Nakon
to je podignut zajedniki ator, umorni vojnici i seljaci se smjestie,
kako bi jeli i odspavali.
Mrtvim psima tragaima svezae noge i objesie ih na motku.
etvorici ljudi je nareeno neka trupla odnesu u selo. Kad je umorna
povorka prispjela u naenikov zapovjedni stoer, Jaatila frkne,
gledajui pse...
- Trebaju li moda trupla biti pokopana na groblju? - upitao je
podrugljivo.
Pogranini porunik je bio srdit.
- Ostavi se izrugivanja - rekao je. - Ipak smo nali luakov okol.
Porunik zapovijedi neka pokopaju pse. Pogranini izvidnici
iskopae jamu uz jedno ravite putova, pokraj transformatorske
stanice. Blizu tog mjesta bila je kua seljaka Rastija, gdje je upravo
zapoinjala veernja molitva. Odjek tihoga pjevanja dopirao je do
mjesta gdje su vojnici kopali. Porunik prokune.
- Zavrite to brzo! - uzviknuo je. - Ovi jo pjevaju psalme! Kakvoga
li prokletog kraja...
Unutra u kui je govorio svjetovni propovjednik Leskela i molio za
Huttunena:
- Dragi Boe, uzmi mlinara Huttunena to prije na nebo, ili dopusti
da padne u ruke vojnicima. U ime krvi i mesa Isusa Krista, amen!
37
Zasjeda
Tri su dana i tri noi vojnici i upljani proeljavali divljinu, ali bez
ikakvoga uspjeha. Tad se seljaci utke vratie na svoja imanja,
objesie puke na zid i posvetie se svojemu poslu. Pogranini
izvidnici sruie svoj ator, te dadoe poljsku kuhinju otpremiti na
eljezniku postaju, gdje svoju opremu ukrcae u kola za stoku. Bez i
najmanje pozornosti ili buke, kola su spojena na teretni vlak to je
odlazio prema sjeveru. Parnjaa je zapitala, pa se vojnici odvezoe...
Na veliku potragu je jo podsjeao samo uruen zemljani humak u
selu pokraj eljeznike postaje, uz ravite putova, pokraj
transformatoske stanice. Ispod zemlje poivala su dva hrabra vojnika
psa. Malena su djeca te jeseni nekako stekla naviku, svake nedjelje
dolaziti na grob tih pasa, gdje bi pjevala cionske psalme, one iste koje
je propovjednik Leskela prigodno davao pjevati u domovima njihovih
roditelja, za uobiajenih kunih pobonosti.
Jedanput na dan bi naelnik Jaatila odlazio u zatvorsku eliju, kako
bi listonou Piittisjarvija poastio obrokom batina. No taj je trud bio
uzaludan. ilavi listonoa je hrabro i odvano podnosio udarce,
pozivajui se na nepovredivost potanske tajne.
Budui da se Huttunena nije moglo uhvatiti silom, naelnik se
domisli lukavtini. Pozove savjetnicu Sanelmu Kayramo i priopi joj,
vlasti su sad odluile pomilovati Huttunena. No taj mora, prije toga,
izai iz ume.
- Odmah trebamo poi u eliju listonoi Piittisjarviju - rekao je
uurbano - pa mu povjeriti neka Huttunenu dostavi moje pomilovanje,
u kojemu je sve to slubeno potvreno. Prisiem vam, sablazni vaega
mlinara nee imati nikakvih posljedica. Bit e mu odmjerena malena
novana kazna, inae nita drugo.
Naelnik tad sastavi dopis Gunnaru Huttunenu. Savjetnica jo
dodatno dopie pisamce, u kojem je zamolila mlinara, neka doe u
selo i preda se vlastima. Sve to se dogodilo, bit e mu oproteno.
Zatim smjesta pooe zajedno Piittisjarviju, kako bi ga potaknuli
neka dostavi pismo.
Piittisjarvi se ponajprije bojao stupice. Ali kad je naelnik ispod
dopisa o pomilovanju utisnuo slubeni peat i omotnicu osigurao
peatnim voskom, listonoa je naposljetku povjerovao u pobjedu
prava i pravednosti. Obeao je, isporuit e poiljku... Tek je
zahtijevao da to uini osobno, kako nitko ne bi doznao, kamo ju je
odnio.
Naelnik je pripravno pristao na taj uvjet. Ubrzo je u eliju
donesen i velik pladanj s loncem iz kojega se puio sloenac.
Piittisjarvi je dobio i omot cigareta, a poslije objeda je iz sela dola
maserka, kako bi mu u lea utrljala liniment.
45
Jer, naelnikova
odgojna palica ispunjena olovom ostavila je za sobom crne, aree
masnice... Naveer, kad se spustila tama, otvorena su vrata elije, pa je
Piittisjarvi smio izai na slobodu, kako bi isporuio povjerene mu
poiljke...
Naelnik je za Piittisjarvija osigurao jako uhoenje. Poao je
osobno, povevi slugu Launolu i Viittavaaru. Slijedili su listonou do
potanske postaje, pa zatim beumno kroz umu, kad je poao prema
Huttunenovome potanskom pretincu. Piittisjarvi je zirkao uokolo,
provjeravajui je li sam, ali nije zamijetio svoje pratitelje. Pa je odnio
pisma do sanduia i, nita ne slutei, vratio se na glavnu cestu.
im je na taj nain otkrio poloaj potanskoga pretinca, listonou
odmah uhitie. Bez i najmanjega obzira ga odvukoe u zatvorsku
eliju, a pritom nije pomagao nikakav prosvjed. Batina ovaj put ipak
nije dobio, jer je naelnik urio da poe vrebati uz potanski sandui.
Dan i pol su naelnik i ostali ljudi nadzirali odmetnikov potanski
sandui, prije nego se klopka zatvorila... Krajnje izgladnjeli Huttunen
se pojavio oko pet ujutro, kako bi pogledao ima li to u pretincu. Sluga
Launola, koji je tad straario, dojavi to odmah naelniku.
Huttunen se pribliavao vrlo oprezno, no budui da je uma
izgledala pusta i naputena, napokon se usudio otvoriti sandui.
Proitao je vie puta pisma to ih je dobio od naelnika i savjetnice.
Kad je shvatio udesne ponude, smirio se i pribrao. I premda je bio
smrtno iscrpljen, inilo mu se kako iz pisama izrastaju nova volja za
ivotom i nova snaga. Poao je u klopku.... Izvidnici su mogli navaliti.
Huttunen je spremio pisma i poao prema glavnoj cesti. Usmjerio
se k rijenoj obali, no jedva je preao nekoliko koraka, kad ga
progonitelji zgrabie s obje strane... Odmetnik je bio potpuno zateen,
te se nije stigao snai, a ve je bio sruen na zemlju. Smjesta su mu
svezali ruke i noge. Naelnik ga je nekoliko puta estoko opleo
odgojnom palicom po leima, tako da su mu zapucketale lopatice.
Viittavaara dovede svojega konja, pa je ubrzo cesta zatutnjala pod
kopitima staroga drijepca. Huttunen je vezan leao u kolima, a
naelnik i Viittaavara su sjedili na njemu i tjerali konja. Kad su stigli do
skele, konju je gubica bila zapjenjena, te se sav puio od jurnjave u
propanj. Huttunen je leao nepomino, tuno gledao u nebo i nije
rekao ni rije.
Vijest o uhienju odbjegloga mlinara ve je telefonom obila selo...
Kad je skela prispjela na drugu obalu, tamo je ve ekalo natiskano
mnotvo. Seljani su, odahnuvi i s pobjednikim osjeajem, zurili u
svezan, pogibeljan teret na kolima. Dovikivali su Huttunenu, je li jo
uvijek raspoloen za urlanje ili zvonjenje crkvenim zvonima? Ili, je li
ponovno doao potpaliti crkvu ili opljakati banku, ovaj put kako
treba, s konjem i kolima?
Takhumaki, ravnatelj puke kole, donio je kameru. Zaustavio je
konja, kako bi napravio snimak. Napravio si je mjesta u mnotvu, pa
zamolio naelnika neka uzme uzde u ruke, kako bi se na fotografiji
moglo vidjeti konja, naelnika, kola i svezanoga uhienika. Huttunen
okrene lice na stranu, ali mu smjesta prie sluga Launola i silom
pritisne glavu, kako bi bila pod pravim kutom za snimanje. Kad je
zaslon kljocnuo, Huttunen zatvori oi. Poslije sveanosti naelnik
preda uzde Viittavaaari, koji udari konja po zadnjici. Kola krenu i
odvezu Huttunena do zatvora, gdje ga odnesoe u eliju.
Naelnik zapovijedi Portimu neka i on ue u eliju, gdje je morao
sjesti pokraj Huttunena, na betonsku klupu. Zatim je naelnik lisicama
svezao obojicu, sklopivi ih oko Portimove lijeve i Huttunenove desne
ruke. Tek poslije toga, odvezao je uad s Huttunenovih ruku i nogu.
Ostavio ih je obojicu u eliji, meusobno povezanih rukama, pa je na
odlasku jo jednaput provirio kroz otvor i rekao Portimu:
- Ostat e ovdje i paziti na luaka.
Zaklopac se zatvorio, a naelnikovi se koraci udaljie prema
njegovome uredu...
Portimo i Huttunen ostadoe sami...
- Tako smo opet na istome, Kunnari - tuno ree redarstvenik.
- Nevolje se eto dogaaju... - odvrati mlinar bezbojnim glasom.
Ujutro naelnik naloi neka uhienika i njegovoga uvara dopreme
u ured. Nazoni su bili jo i Siponen, Viittavaara i Ervinen. Naelnik
urui Portimu lijenikov dopis. Bila je to Huttunenova uputnica za
duevnu bolnicu u Ouluu. Uz to mu je predao i popratne isprave za
vonju eljeznicom. Portimo preuzme isprave. Pritom se ipak nije
mogao uzdrati od primjedbe...
- ak i jedan naelnik bi trebao odrati svoju rije - napomenuo je.
- Pogrjeno je, Kunnarija ponovno otpremiti u Oulu.
- Mir! - drekne naelnik. - Obeanja data duevno poremeenima
ne obvezuju vlasti. Ti pak zaepi usta, Portimo, brini se za svoj posao.
Vlak polazi u jedanaest, a prije toga e Huttunen dobiti neto za jelo.
Putovat ete u kolima provodnika vlaka, a ti si Portimo odgovoran za
ovoga ovjeka.
Ervinen pogleda Huttunena podrugljivo.
- Ovo je bilo dugo i veselo ljeto, Huttunene - rekao je uhieniku. -
Ali sad je prolo... Kao lijenik, mogu ti prisegnuti, nikad vie nee
imati prilike u ovoj upi izvoditi svoje psine i ludorije. Na uputnici
pie, da si neizljeivo duevno bolestan, sve do smrti. Urlanju je za
uvijek doao kraj, Huttunene.
Huttunen iznenadno pone reati i pokazivati zube. Spustio je
glavu i toliko se mrano zapiljio u ljude nazone u prostoriji, da su
seljaci i lijenik uzmaknuli, a naelnik je izvukao pitolj iz pretinca u
pisaem stolu. Portimo je poeo umirujue govoriti Huttunenu, pa ga
je s mukom uspio smiriti. No jo dugo je mlinar reao, poput vuka
stjeranog u tjesnac. Oi su mu se arile od priguenoga bijesa.
Obojica su automobilom odvezeni do Portimove kue. Tamo je
Huttunen dobio svoj posljednji obrok. Portimova je ena ispekla ribu.
Uz to je iznijela hladno kiselo mlijeko i svjee ispeene lepinje s
pravim maslacom. No koncu je jo bilo i kolaa sa sirom i jajima.
Huttunen i Portimo su jeli jedan uz drugoga, prvi lijevom, a drugi
desnom rukom. Naelnik je nestrpljivo pratio odvijanje objeda.
- No, bre, bre! - rekao je. - Idemo!
Zatim se okrenuo domaici...
- Zato posebno peete kola s jajima - upitao je - za duevno
poremeenoga uhienika? Taj ste si trud mogli pritedjeti. Moramo
uhvatiti vlak. Ta pria mora biti skinuta s dnevnoga reda, to je bre
mogue.
Tad je ula savjetnica iz poljoprivredne udruge Sanelma Kayramo.
Plakala je cijelu no... Bez rijei prie Huttunenu i poloi mu dlan na
ramena. Zatim se okrene naelniku i odmjeri ga stranim pogledom.
- A ja luda... - rekla je slomljenim glasom - vjerovala sam jednome
izdajniku.
Naelnik proisti grlo, nastojei da to zvui slubeno... No
djelovalo je zbunjeno. Pourivao je na polazak. Portimo i Huttunen
ustanu. Mlinar svojom ljevicom stisne Sanelmin dlan, pogleda ju u oi i
poe za Portimom iz kue.
Vani se Portimo oprosti od svoje ene. Zatim je poveo Huttunena
do dvorine zgrade i zvidukom dozvao svojega psa. Pas obuen za
lov na medvjede, blijedo-sivoga krzna, cvilei dotri svojemu
gospodaru, skoi na njega i polie mu lice. Polizao je i Huttunenove
obraze, jer se i on mogao prignuti, zbog lisica...
- Gospode Boe! - frkne naelnik razdraeno. - Zar se moraju
opratati jo i od svojih ivina!
Portimo i Huttunen sjednu u automobil. Vrata se zalupie, pa
vozilo krene. Automobil je usmjerio ravno do skele, gdje su ve stigli
oni najbri na dvokolicama. Na eljeznikoj postaji ekalo je veliko
mnotvo... Cijela je upa htjela vidjeti, kako otpremaju Huttunena na
posljednje putovanje u Oulu.
Naelnik se raspita kod predstojnika postaje, je li vlak toan.
Odgovor je bio potvrdan...
- I zato onda nije tu? - upita Jaatila.
- Sasvim na minutu tono - odvrati eljezniki inovnik - vlakovi ne
dolaze nikad.
Tad je vlak ipak uao u stanicu. Teka parnjaa se zaustavi.
Huttunena i Portima odvedu do provodnikovih kola, gdje obojica
istodobno uu. I ve se parnjaa oglasila vidukom, pa vlak trgne.
Huttunen je stajao na otvorenim vratima, a iza njega se moglo vidjeti
obrise straemetra Portima. Vlak se odkotrlja mimo okupljene
svjetine. Huttunen otvori usta, pa iz njih provali silovit urlik... Kraj
toga je fiukanje vlaka zvualo poput bijednoga, jadnog piskutanja.
Gledateljstvo se prestravi...
Provodnikova kola su prola mimo promatraa, te su jo mogli
vidjeti kako se na njima zatvaraju vrata. Skretnice na kraju postaje
zakripjee i vlak se udalji. Tek kad je potpuno utihnulo klopotanje
kotaa, mnotvo se pone razilaziti. Odvojeno od ostalih otila je s
postaje Portimova ena, podupirui savjetnicu Sanelmu Kayramo.
Savjetnica iz poljoprivredne udruge je plakala.
Naelnik se uspeo u automobil i odvezao. Predstojnik eljeznike
postaje smota svoju zelenu zastavicu i promrmlja:
- Ovdje je bilo vie ljudi, nego proli put na doeku pokrajinskoga
poglavara.
38
Vuk i pas
Saznalo se, Huttunen i Portimo se nikad nisu pojavili u duevnoj
bolnici u Ouluu. Naelnik Jaatila ih je dao potjernicom traiti po cijelo]
zemlji, no njihov nestanak nije nikad bio pojanjen. ak ni Interpol
nije mogao podastrijeti nikakve podatke o toj dvojici...
Te je jeseni savjetnica iz poljoprivredne udruge Sanelma Kayramo,
uselila kod Portimove ene kao podstanarka. Njih su dvije zapoele
voditi zajedniko kuanstvo, pa su zahvaljujui povoljnoj ponudi
povra donekle izlazile na kraj. Za najtee muke poslove dolazio je u
kuu Piittisjarvi, koji je sad imao obilje vremena, jer su mu oduzeli
slubu listonoe.
U listopadu je utekao sivi Portimov pas i ieznuo u umama. Kad
je stigla zima, naoe njegove tragove u movari Reutu. Tamo vani on
nije bio sam, ve mu se pridruio jedan velik vuk. Sudei po
tragovima, bio je to usamljen mujak. U mraznim i jasnim noima, s
brda Reutu dopiralo je alosno vuje zavijanje i urlanje, a pokatkad bi
se uz to ulo i tuan lave Portimovoga psa za lov na medvjede.
Po selu se prialo, vuk i pas nou dolaze sve do kua. Neki su
kazivali, savjetnica iz poljoprivredne udruge i redarstvenikova ena ih
potajno hrane...
Prije Boia se utvrdilo, vuk i pas su upali u Siponenov kokoinjac.
Svih dvadeset kokoi bilo je mrtvo...
Kad je Viittavaara tijekom korizmenoga tjedna zaklao utovljenu
svinju, pa ju ofurenu objesio na gredu u taglju, ova je nestala tijekom
noi. U taglju su naeni svjei tragovi jednoga vuka i jednoga psa...
Zaklana svinja nije nikad naena.
Te zime dva upava druga iznenadie naelnika Jaatilu i lijenika
Ervinena na jednome jezercu u movari Reutu. Njih su dvojica poli
udiariti kroz rupu na ledu, kad su iznenadno vuk i pas navalili na njih
iz ume. Naelnik i lijenik bi loe proli, da im nije uspjelo uzverati se
na borove pokraj jezerceta. Vladao je otar mraz. Strahovito reei,
vuk i pas su drali tu dvojicu dan i pol zatoene na drveu. Poderali
su im hranu iz naprtnjaa i odkotrljali termosice u rupu na ledu.
Naelniku se ruka kojom tue smrznula sve do lakta, a lijeniku nos.
Najvjerojatnije bi i skonali na injem prekrivenim borovima, da ih
napokon neki dobroudan umski radnik nije oslobodio iz njihovoga
jadnog poloaja.
Seljanka Siponen je uobiajila, svake nedjelje odlaziti u crkvu.
Budui da je jo uvijek tvrdila da je uzeta, morao je sluga Launola
svaki put uprezati konja. Seljanku bi nosili iz sanjki u crkvu, pa bi je
smjestili sprijeda na klupu. Tamo je zahtijevala mjesta kao za pet
obinih posjetitelja bogosluja, no to je sirotoj nepokretnoj eni bilo
omogueno, bez iijega prosvjeda.
Tijekom jedne od tih vonji u crkvu, mrav vuk i kudrav pas napali
su sanjke na ledu rijeke Kemi. Konj se uplaio i slomio rudo, pa se
sanjke prevrnue. Sluga Launola je gromko proklinjao na leima
kljuseta. Debela seljanka je leala u snijegu, izloena upavim
napadaima. Ona tu nesreu ne bi preivjela, da na svojim tustim
batovima nije odjurila i sklonila se u sigurnost skelarove kuice...
Tragovi bijega sirote uzete ene, to ostadoe utisnuti u snijeg i led na
rijeci Kemi, pobudie ope divljenje. Osobito su bili ushieni krugovi
to su se zanimali za port.
Mukarci iz upe su pokuavali svim moguim sredstvima ubiti
vuka i psa... Ali im nikad nisu uli u trag. Obje su ivotinje bile previe
lukave i drske. Bile su i meusobno dobro uigrane, pa su inile divalj i
zastraujui dvojac.
Kad bi pak nou, pri jakome mrazu, s brda Reutu dopiralo do sela
prodorno vuje urlanje, ljudi bi odmahivali glavama i govorili:
- Tja, Huttunen je zvuao nekako prirodnije.
KRAJ
www.balkandownload.org
obrada BD book tim
janja i volter
O piscu i djelu
Arto Paasilinna
Urlajui mlinar
Arto Paasilinna (Kittila, Laponija, 1942.) zasjao je na finskome
knjievnom nebu prije tridesetak godina novelom Starac Alpi, lovac
na medvjede. Za razliku od veine ostalih knjievnika, Arto Paasilinna
nikad nije studirao knjievnost. Kao momak radio je u laponskim
umama, no nije dugo ostao drvosjeom. Zavrio je neku veernju
kolu i zaposlio se u lokalnim novinama. ini se da je tada pronaao
pravi posao za sebe. Kasnije je suraivao i u najpoznatijim helsinkim
asopisima.
Prema svojedobnim istraivanjima, finski se knjievnici dijele u
dvije skupine. Prvi su oni ija djela tiskaju uvaeni literarni asopisi, a
drugi su oni koje Finci itaju. Arto Paasilinna je u skupini pisaca o
kojima nitko ne pie eseje, ali koje ljudi uvelike itaju. Dosad je
napisao skoro 40 romana. Djela su mu prevedena na 20-ak jezika, a
najee su proeta humorom. Samo u Finskoj tiskano ih je vie od
milijun primjeraka.
Arto Paasilinna obiava svoj knjievni rad zapoeti 1. rujna svake
godine. Na dan redovito natipka 5 do 7 stranica teksta. Tako do konca
godine zavrava sirov rukopis. U veljai pie novu inaicu, a poetkom
svibnja rukopis je spreman za nakladnika. Ljeti odlazi u pismohrane i
knjinice te mnogo putuje. Paasilinna esto stvara u Portugalu. Ne zna
portugalski, a ni ne smeta ga nepoznat jezik.
Premda pie brzo i pokatkad zabavno, Paasilinna nije puk
zabavlja. Njegov je humor britak i najee zajedljiv. esto se obara
na birokraciju. Takva je knjiga npr. Godina zeca,
46
jedno od njegovih
najpoznatijih i najprevoenijih djela. Prije nego to se latio tog
rukopisa, autor je prodao amac, unajmio ladanjsku kuu i oslukivao
ptiji poj. Prije dva desetljea je Godina zeca prevedena na francuski.
Knjiga se kiselila dvije godine u ladici francuskog nakladnika, da bi
kasnije postala bestseller. Francuzi su mu dosad preveli etiri romana.
A na sajmu knjiga u Bordeauxu Godina zeca dobila je veliku nagradu.
Autor je za istu knjigu dobio i talijansku knjievnu nagradu Giuseppe
Acerbi.
Nakon toga "otkrili" su ga i u drugim zemljama. Tako mu je vei
broj romana preveden na engleski, njemaki i ostale jezike. Prvijenac
na hrvatskome jeziku bila je spomenuta Godina zeca, dok je Urlajui
mlinar drugi roman preveden na na jezik. obrada d:w.l.d.
Treba ipak rei, Urlajui mlinar mu je zapravo najpoznatije djelo.
U njemu ocrtava sraz okotale seljake sredine s pridolicom, koji se
ba ne uklapa u njihov ustaljen nain ivota. Na izgled malene razlike
buknu u silovit sukob, u kojemu nitko ne ostaje poteen. Ljudske
sudbine, na izgled toliko jednostavne, poinju se ispreplitati i
komplicirati, da bi se pokazalo zalee zbivanja, pravi odnosi i naravi
ljudi... Unato dramatinoj prii, Paasilinna neprestance zadrava svoj
osobit smisao za humor, ma koliko taj pokatkad bio jedak i gorak. Po
svom obiaju, priu zavrava izletom koji pomalo prelazi granicu
moguega, donekle u skladu s tajanstvenom prolou svoje
domovine, na neki nain pretapajui elje u stvarnost.
Nadamo se da e hrvatski itatelji povoljno ocijeniti i ovo drugo
djelo nama malo poznatoga, ali u svijetu popularnoga pisca.
D. Balagovi, S. A. Szabo
1 suu znai ue, a koski brzac; prema tome, brzaci kod ua.
2 Kemi - rijeka koja iz jugoistone Laponije tee u krajnji
sjeveroistoni kut Botnikoga zaljeva. Finci rijeke nazivaju s
dodatkom joki, to i znai rijeka", pa tako na zemljivodima stoji
npr. Kemijoki. Na uu rijeke Kemi je i istoimeni grad Kemi.
3 Laponija - pokrajina na sjeveru Skandinavskoga poluotoka,
zahvaa Finsku, Norveku i vedsku.
4 Tervola - mjestace juno od rijeke Kemi; Paasilinna se i na taj
nain ali u svojoj pripovijesti, dajui ljudima imena mjesta s podruja
gdje se priopovijetka zbiva. Tako je jo nazvao strametra Portimo,
listonou Piittisjarvi... - kao to e se kasnije vidjeti.
5 Satakunta, Laitila, Kiikoinen - mjesta na jugozapadu Finske,
sjeverno od Turkua.
6 leming - sjevernjaka ivotinja nalik poljskome miu.
7 Portimo - mjestace juno od rijeke Kemi; jo jedan lik kojemu je
Paasilinna dao ime prema jednome od mjesta s podruja gdje se
priopovijetka zbiva. No bit e ih jo takvih...
8 izgovara se (priblino) Sonelmo Kejreme.
9 Riihimaki - izgovara se Riihimeki; gradi 70-ak km sjeverno od
Helsinkija.
10 A i O - prvo i posljednje slovo grkoga alfabeta; mi obiavamo
rei alfa i omega.
11 zasiena uta boja koja pomalo vue na smee; no to je
istodobno i naziv za vrstu eljeznoga oksida takve boje, rudu od koje
se boju i dobiva. Boja moe vui i na crveno.
12 Oulu - vei grad u sjeveroistonome kutu Botnikoga zaljeva,
sredite istoimene pokrajine.
13 Kemi - gradi u Laponiji, u sjeveroistonom kutu Botnikoga
zaljeva,
Liedakalle - mjesto blizu Kemija.
14 Rovaniemi - grad u unutranjosti Laponije, stotinjak kilometara
sjeveristono od zavretka Botnikog zaljeva.
15 Sv. Mihael - 29. rujna; Miholje
16 Sv. Ivan - 26. lipnja; Ivanje
17 Karelija - pokrajina na granici Finske i Rusije. esto poprite
meusobnih sukoba, danas je podijeljena izmeu te dvije zemlje.
18 rastrojenost, koja moe nastupiti zbog raznih uzroka.
19 Posio - selo stotinjak kilometara jugoistono od grada
Rovaniemija, a isto toliko i istono od obale Botnikoga zaljeva.
20 Heinapaa - (ita se, priblino: Heinepee) gradska etvrt u Ouluu.
21 Runeberg, Johan Ludwig - (1804-1877) finsko-vedski pjesnik,
autor nacionalne finske himne.
22 Sven Dufva - junak iz jedne od Pria zastavnika Fanricha Stahla,
iz pera J. L. Runeberga.
23 Raahe, Kokkola - luki gradovi na finskoj obali Botnikoga
zaljeva, juno od Oulua.
24 Kajaani - grad u pokrajini Oulu, nepunih 200 km jugoistono od
Oulua.
25 Jyvaskyla - (it. Jiveskile) grad u sredinjoj Finskoj, oko 300 km
sjeverno od Helsinkija.
26 Tornio - rijeka na samome dnu Botnikoga zaljeva, istodobno i
granica izmeu vedske i Finske. Na uu rijeke (Tornionjoki) lei
istoimeni grad Tornio.
27 Syvari - jezersko podruje 20-ak km sjeverozapadno od grada
Kuhmo, u istonome dijelu pokrajine Oulu, blizu ruske granice.
28 Lintu - (fin.) ptica
Hukka - (fin.) vuk
29 Piittisjarvi - mjestace jugozapadno od rijeke Kemi; jo jedan lik
nazvan po imu mjesta s podruja gdje se pripovijetka zbiva
30 Hipokrat - grki lijenik s otoka Kosa (V-IV. st. pr.Kr.); po njemu
je nazvana lijenika prisega. Prema tome, u ovome sluaju: lijenika
prisega o djelovanju i tajenje podataka o bolesniku i njegovoj bolesti.
31 poker se igra na vie naina; jedan od njih je da su dvije ili tri
karte otvorene na stolu, dok su preostale okrenute licem na dolje.
32 Tris - slog karata u pokeru, tj. tri iste (npr. tri asa, tri kralja, tri
dame itd.).
33 skala u boji - slog karata u pokeru, svih pet iste boje nanizanih po
redu, npr. desetka, deko, dama, kralj, as.
34 in flagranti (lat.) - na djelu.
35 pin - vrsta malenoga (uglavnom kunog) psa.
36 akademija - izvorno kola koju je utemeljio starogrki mudroslov
Platon; u dananjem smislu visokokolska ustanova ili udruga najviih
znanstvenih i umjetnikih strunjaka, a tek se rjee rabi i za naziv
srednje kole. Dakako, ovdje je to dopisna kola, no kao to je to
sluaj i kod nas, obrazovne ustanove rabe bombastine nazive kako bi
privukle polaznike. Zato je ostavljeno Dopisna akademija, a ne kola,
jer je tako i u izvorniku.
37 Plavokosa Johanna - marka puke kave u Finskoj.
38 psihastenija - ivana bolest koju obiljeava krajnja neodlunost,
nesigurnost, potitenost, utuenost, sklonost neobinim zamislima i
umiljanjima...
39 psihopat - duevno rastrojen ovjek, umobolnik.
40 aspiracija - izgovaranje suglasnika s dodatnim prizvukom h",
primjerice ph, dh, kh i sl.
41 isplata (franc.)
42 prodavanje nedospjelih mjenica s odbijanjem pripadajuih
kamata.
43 Kiiminki - selo 20-ak km sjeveroistono od grada Oulua, na
istoimenoj rijeci.
44 u izvorniku stoji Gulaschkanone, tj. gula-top ili top za gula;
izvrstan izraz, koji se na alost ne moe prikladno prevesti na
hrvatski. Ipak, da bi se barem malo ouvalo tu dozu humora,
prevedeno je top za vojniki grah", a ne tek poljska kuhinja. Naime,
kod nas pojam vojnikoga kuhanja nije gula, nego grah.
45 liniment - mazilo, tekui lijek to se utrljava u kou; sadri
sapune, masna ulja ili masti, te druge ljekovite tvari otopljene u esti
ili eteru.
46 objavljeno u izdanju Naklade Szabo A3 data; Knjievni krug
POVRH DUGE, Kolo 1, Knjiga 2, Zagreb 1999.