STEFAN CVAJG

Pismo nepoznate žene

i druge novele

bojana888
 PISMO NEPOZNATE ŽENE

Kad se poznati pisac R. rano ujutro, nakon trodnevnog izleta u planine, vratio u Beč i
kad je na stanici kupio novine, spomenu se, čim je ugledao datum, da mu je danas rođendan.
Četrdeset prvi, dosjeti se, ali mu to sjećanje nije bilo ni ugodno ni neugodno. Letimično
prelista šuštave listove novina i odveze se najamnim automobilom u svoj stan. Sluga mu javi
da su ga za njegove odsutnosti tražila dva posjetioca i da su ga nekoliko puta telefonski zvali,
a zatim mu na podnosu donese sakupljenu poštu. Pisac je nehajno pregleda, otvori nekoliko
omota koji su ga zanimali zbog odašiljača. Neko pismo, naslovljeno nepoznatim rukopisom,
odgurne u prvi čas u stranu, jer mu se činilo odviše opsežnim. Međutim je sluga donio čaj, pa
se pisac ugodno zavali u naslonjač i još jednom pregleda novine i neke tiskanice. Onda
pripali cigaru i posegne za onim pismom što ga je bio stavio na stranu. Sastojalo se od
dvadeset stranica naglo ispisanih nepoznatim i nemirnim ženskim rukopisom. Bilo je više
manuskript nego pismo. Nesvjesno opipa još jednom omot, nije li u njemu zaostalo kakvo
popratno pismo. Ali omot je bio prazan. Na njemu nije bilo pošiljačeve adrese ni potpisa, a
nije ih bilo ni na samom pismu. Čudno, pomisli, i ponovo uze pismo u ruke. „Tebi, koji me
nikada nisi poznavao” - stajalo je na čelu pisma kao naslov. Onda začuđeno zasta. Je li to
upravljeno njemu ili nekom zamišljenom licu? U njemu se odjednom probudi radoznalost. I
on poče čitati.

Jučer mi je umrlo dijete - tri dana i tri noći borila sam se protiv smrti za taj mali,
nježni život. Četrdeset sati prosjedila sam uz njegovu postelju, dok je gripa s vrućicom
žestoko tresla njegovo ubogo vruće tijelo. Na užareno sam mu čelo stavljala hladne obloge;
danju i noću držala sam njegove nemirne ručice. Treće sam večeri klonula. Oči mi više nisu
mogle izdržati i sklopile su se a da to nisam ni znala. Tri ili četiri sata spavala sam na tvrdoj
stolici i za to ga je vrijeme odnijela smrt. Sad leži ondje, moj slatki, siromašni dječak, u
svojoj uskoj dječjoj posteljici, upravo onako kako je i umro. Samo su mu oči zatvorili,
njegove pametne, tamne oči. I ruke su mu sklopili na bijeloj košulji. Četiri svijeće jasno
govore na četiri ugla postelje. Ne usuđujem se da pogledam onamo, ne usuđujem se ni da se
pomaknem, jer kad svijeće zatitraju, počinju sjene lepršati preko njegova lica i njegovih
zatvorenih usta, a onda mi se čini kao da mu se lice pokreće, pa bih mogla pomisliti da nije
mrtav, već da će se opet probuditi i da će mi svojim zvonkim glasom reći kakvu nježnu
djetinjariju. Ali znam da je mrtav, pa ne želim više da pogledam onamo, da se još jednom ne
ponadam, da se još jednom ne razočaram. Znam, znam, moje je dijete jučer umrlo - i sad
imam na svijetu samo Tebe, samo Tebe, koji za me uopće ni ne znaš, već se, ne sluteći ništa,
poigravaš sa stvarima i ljudima. Samo Tebe, koji me nikada nisi poznavao, a kojega sam ja
uvijek ljubila.

Uzela sam petu svijeću i postavila je ovamo uza stol, na kojemu Ti pišem. Ne mogu,
naime, da ostanem sama sa svojim mrtvim djetetom a da ne odam oduška svemu što mi tišti
dušu. A kome da se obratim u tom strašnom satu ako ne Tebi, koji si za me bio i ostao sve na
svijetu! Možda neću umjeti da Ti posve jasno govorim, možda me nećeš razumjeti - u glavi
mi se sve muti, u sljepoočicama mi trza i čekića, a noge i ruke jako me bole. Držim da imam
groznicu, možda čak već i gripu, koja se sad šulja od vrata do vrata. To bi bilo dobro, jer onda
bih pošla sa svojim djetetom i ne bih morala sama na sebe da dižem ruku. Kadšto mi se posve
smrači pred očima, pa možda neću ovo pismo ni moći do kraja da napišem - ali skupit ću svu
snagu da jednom progovorim Tebi, jedan jedini put, ljubljeni moj, koji me nikada nisi
poznavao.

Samo ću Tebi govoriti, prvi put sve ću Ti reći. Treba da upoznaš cio moj život, koji je
uvijek pripadao Tebi i za koji Ti nikad nisi znao. Ali moju ćeš tajnu upoznati tek kad budem
mrtva, kad mi više ne budeš morao odgovoriti, samo onda ako je ovo, što mi sad tako ledeno
i vruće trese udove, zaista kraj. Budem li morala i dalje živjeti, poderat ću ovo pismo i šutjet
ću ubuduće kao što sam uvijek šutjela. Ali ako ga budeš držao u rukama, znaj da ti ovdje
mrtva žena pripovijeda svoj život, koji je od prvoga do posljednjega budnog sata pripadao
Tebi. Ne boj se mojih riječi: mrtva žena ne traži više ništa: ne traži ni ljubav, ni saučešće, ni
utjehu. Samo jedno tražim od Tebe: da mi povjeruješ sve što Ti odaje moja bol, koja kod Tebe
traži utočište. Samo jedno Te molim: vjeruj mi sve, jer čovjek ne laže uz odar svojega jedinog
djeteta.

Odat ću Ti cio svoj život, taj život koji je pravo započeo onoga dana kad sam te
upoznala. Prije toga bio je samo neka mutna i smetena zbrka, u koju nije moje sjećanje
nikada više zaronilo, neki podrum pun zaprašenih, muklih stvari i ljudi, paučinom ovijenih, o
kojima moje srce više ništa ne zna. Kad si došao Ti, bilo mi je trinaest godina. Stanovala sam
u istoj kući u kojoj Ti sada stanuješ, u istoj kući u kojoj sad držiš u rukama ovo pismo,
posljednji dah mojega života. Stanovala sam u istom hodniku, upravo nasuprot vratima
Tvojega stana. Zacijelo nas se više ne sjećaš, ne sjećaš se siromašne udovice računskog
savjetnika (uvijek je bila obučena u crninu) i nedorasle mršave djevojčice. Ta bile smo vrlo
tihe, kao da smo zaronile u svoju malograđansku oskudicu. Možda nam nisi nikada znao ni
imena, jer na našim vratima nije bilo ploče s imenom. K nama nije nitko dolazio i nitko se
nije raspitivao za nas. Tome je već davno, petnaest, šesnaest godina, ne, ljubljeni moj. Ti to
sigurno više ne znaš, ali ja, ja se strastveno sjećam svake pojedinosti, ja se još, kao da je
danas, sjećam onoga dana, ne, onoga sata kad sam prvi put za Tebe čula i prvi put te vidjela.
A kako se i ne bih sjećala kad je time počeo moj život? Dopusti mi da Ti ispripovjedim sve,
sve od početka. Molim Te, i nemoj da Te umori što četvrt sata slušaš o meni, kad se ja nisam
umorila ljubeći Te cijeli život.

Prije nego što si se uselio u našu kuću, stanovali su iza Tvojih vrata neki ružni, opaki,
svadljivi ljudi. Premda su i sami bili siromašni, mrzili su više od svega siromaštvo svojih
susjeda, naše siromaštvo, jer ono nije htjelo da podržava veze s njihovom propalom
surovošću. Muž je bio pijanac i tukao je ženu. Često bismo se noću budile od štropota
oborenih stolica i zveketa razbijenih tanjura. Jednom je žena pobjegla na stepenice, izubijana
do krvi i iščupane kose, a za njom se glasno derao pijani muž, sve dok ljudi nisu izašli na
vrata i zaprijetih mu se redarstvom. Moja se majka od samoga početka klonila svakog dodira
s njima i zabranila mi da razgovaram s njihovom djecom, koja su mi se zbog toga svakom
prilikom osvećivala. Kad bi me srela na ulici, dovikivala bi za mnom ružne riječi, a jednom
su me tako izgrudvala tvrdim grudama snijega da mi je s čela potekla krv. Cijela je kuća
zajedničkim nagonom mrzila te ljude, a kad se iznenada nešto dogodilo - držim da su muža
zatvorili zbog krađe, pa su morali pokupiti svojih sedam šljiva i odseliti se - svi smo olakšano
odahnuli. Nekoliko je dana na veži visjela cedulja s objavom da se iznajmljuje stan, a onda je
skinuše. Pazikuća je brzo raznio vijest da je stan unajmio neki književnik, neki miran,
neoženjen gospodin. Onda sam prvi put čula Tvoje ime.

Već nakon nekoliko dana došli su soboslikari, ličioci, čistači, tapetari, da očiste stan
iza prijašnjih prljavih stanara. Kucali su, lupali, čistili i strugali, ali majka je bila zadovoljna i
rekla je da će sad napokon prestati ona nečistoća prijeko. Tebe nisam ugledala, pa ni prilikom
preseljenja. Tvoj je sluga nadzirao sav taj posao, onaj mali, ozbiljni, sijedi gospodski sluga
koji je svime upravljao svisoka, ali na svoj tihi i stvaran način. Svima nama je silno
imponirao, u prvom redu zato što je u našoj kući u predgrađu gospodski sluga bio posve nešto
novo, a zatim zato što je prema svakomu bio upravo silno uljudan, a da pri tom nije sa
služinčadi saobraćao kao sa sebi ravnima niti se upuštao s njima u prijateljske razgovore.
Moju je majku od prvoga dana pozdravljao s poštovanjem kao damu, a i prema meni,
deriščetu, bio je uvijek susretljiv i ozbiljan. Tvoje bi ime spominjao samo s nekim
strahopoštovanjem, s osobitim respektom - odmah se vidjelo da Ti je privržen mnogo više
nego što obično biva. Koliko li sam ga zbog toga voljela, toga našeg dobrog starog Johana,
premda sam mu istodobno zavidjela što uvijek smije da bude uz Tebe i da Ti služi.

Ljubljeni moj, pripovijedam Ti sve to, sve te sitne, gotovo smiješne stvari, da
razumiješ kako si od samoga početka mogao steći toliku moć nad plahim i povučenim
djetetom, kakva sam u ono doba bila. Još prije nego što si sam stupio u moj život, ovijao Te
neki nimbus, bio si u nekoj sferi bogatstva, neobičnosti i tajnovitosti. Svi mi u maloj kući u
predgrađu (ljudi koji žive uskim životom uvijek su radoznali i hoće da znaju sve što se
odigrava pred njihovim vratima) nestrpljivo smo čekali da se useliš. Ta se radoznalost u
pogledu Tvoje osobe silno pojačala u meni kad sam se jednog popodneva vratila iz škole i
kad sam našla pred kućom kola s pokućstvom. Nosači su već većinu stvari, sve teške
predmete, bili otpremili gore, a sad su pojedinačno prenosili manje stvari. Zastala sam na
vratima da se svemu uzmognem diviti, jer su sve Tvoje stvari bile na neki čudan način
drukčije od svega što sam dotad vidjela. Bilo je tu indijskih kumira, talijanskih kipova, jarkih
velikih slika, a onda su na kraju došle knjige, toliko mnoštvo tako lijepih knjiga da to nikada
nisam mogla ni zamisliti. Sve su bile naslagane kod vrata. Ondje ih je sluga preuzimao i
pomno je perjanicom otirao prašinu sa svake posebno. Radoznalo sam se vrzla oko hrpe koja
je sve više rasla. Sluga me nije otjerao, ali me nije ni bodrio. I tako se nisam usudila da ijednu
dotaknem, premda bih bila voljela taknuti meku kožu mnoge od njih. Samo sam sa strane
bojažljivo gledala naslove. Bilo je tu engleskih i francuskih knjiga, a neke su bile pisane i
jezicima koje nisam razumjela. Držim da bi ih sate bila mogla gledati, ali majka me pozva u
kuću.

Cijelo sam to veče morala misliti na Tebe, još prije nego što sam Te ugledala. Ja sam
sama imala svega desetak jeftinih knjiga, uvezanih u otrcani karton, ali sam ih voljela više od
svega i neprekidno sam ih iznova čitala. Sad me je posve obuzela misao, kakav to mora da je
čovjek, čovjek koji posjeduje toliko velikih, divnih knjiga, sve ih je pročitao i vlada svim tim
jezicima. Mora da je istodobno i veoma bogat i veoma učen. U meni se s pojmom o tim
brojnim knjigama povezalo neko nadzemaljsko strahopoštovanje. Pokušala sam da Te sebi
predstavim u duhu: bio si starac dugačke, sijede brade, s naočalima, sličan našem profesoru
zemljopisa, samo mnogo dobroćudniji, ljepši i blaži - ne znam zašto sam već onda, kad sam o
Tebi mislila kao o starcu, bila sigurna da moraš biti lijep. One sam noći prvi put sanjala o
Tebi, a da Te uopće nisam poznavala.

Sutradan si se uselio, ali usprkos svemu mom vrebanju nije mi uspjelo da Te ugledam.
To je samo pojačalo moju radoznalost. Napokon sam Te trećeg dana ugledala. Koliko li me
samo potreslo iznenađenje! Bio si posve drukčiji i nimalo sličan mojoj djetinjoj slici o nekom
djedu. Sanjala sam o dobrodušnom starcu s naočalima, a onda si došao Ti - Ti, upravo onakav
kakav si i danas. Ti, čovjek koji se nikada ne mijenja i kojemu godine ne mogu da naude! Bio
si odjeven u krasno svijetlosmeđe sportsko odijelo, pa si na svoj neusporedivo lak, dječački
način potrčao niz stepenište hvatajući po dvije stepenice najednom. Šešir si nosio u ruci, pa
sam se Tvom svijetlom živahnom licu i Tvojoj mladoj kosi toliko začudila da to uopće ne
mogu ni opisati. Zaista, upravo sam se prestrašila od začuđenja kako si bio mlad, lijep, gibak,
vitak i elegantan. Nije li čudo? U tom sam prvom trenutku posve jasno osjetila ono što i ja i
ostali kod Tebe uvijek zapažamo i čudimo se: da si Ti čovjek s dvije prirode - žarki,
lakomisleni dječak, posvema odan igri i pustolovinama, a istodobno u svojoj umjetnosti
neumoljivo ozbiljan, savjestan, beskrajno načitan i naobražen čovjek. Nesvjesno sam osjetila
ono što bi kod tebe kasnije svatko osjetio: da živiš dvostrukim životom. Jedan se od tih života
odigravao na jasnoj površini, okrenutoj prema svijetu, a drugi na posve tamnoj, što je samo Ti
poznaješ. Ja sam, trinaestogodišnja djevojčica, na čaroban način privučena k Tebi, na prvi
pogled osjetila tu duboku podjelu Tvojega bića, tajnu Tvoje egzistencije.

Razumiješ li već, ljubljeni moj, kakvo si čudo, kakva zamamna tajanstvenost morao
biti za mene, za dijete! Čovjek, pred kojim osjećaš strahopoštovanje, jer piše knjige, jer je
glasovit u onom drugom, velikom svijetu, otkrio se najednom, kao mlad, elegantan, upravo
dječački vedar mladić od dvadeset pet godina! Treba li da Ti još reknem kako me od toga
dana nije u našoj kući i u cijelom mojem bijednom djetinjem svijetu više ništa zanimalo osim
Tebe i da sam se od toga časa onom pravom divljom upornošću trinaestogodišnje djevojčice
stala vrsti oko tvojega života i Tvoje egzistencije? Promatrala sam Te, promatrala Tvoje
običaje, ljude koji su zalazili k Tebi, a to me je, umjesto da umanji moju radoznalost, učinilo
samo još radoznalijom u pogledu Tvoje osobe, jer se sva ona dvostranost Tvojega bića
očitovala baš u raznoličnosti Tvojih posjetilaca. Dolazili su mladi ljudi, Tvoji drugovi, s
kojima si se smijao, s kojima si bio obijestan, otrcani studenti, a onda dame, koje su se
dovozile u automobilima. Jednom je došao ravnatelj opere, veliki dirigent, kojega sam
jednom s mnogo poštovanja izdaleka motrila dok je stajao za dirigentskim stolom. Dolazile
su i djevojčice, koje su još išle u trgovačku školu, pa bi u neprilici prhnule kroz vrata. I
uopće, mnogo žena, vrlo mnogo žena. Pri tom nisam ni na šta mislila, pa ni onda kad sam
jednoga jutra na putu u školu ugledala neku damu kako odlazi od Tebe, prekrivena gustom
koprenom - ta bilo mi je tek trinaest godina, a strastvena radoznalost, kojom sam Te uhodila i
vrebala na Te, nije u meni, djetetu, još znala da je zapravo već ljubav.

Ali dobro znam, ljubljeni moj, u koji sam dan i u koji sat posvema i zauvijek pripala
Tebi. S nekom sam školskom prijateljicom bila na šetnji, pa smo sad stajale pred vežom i
čavrljale. Uto se doveze neki auto i zaustavi se. U isti si čas Ti iskočio iz njega na svoj
nestrpljivi, elastični način, koji me i danas kod Tebe oduševljava, i pošao si ravno prema
vratima. Mene i protiv volje nešto potjera da Ti otvorim vrata, pa stupih preda Te, tako da
umalo te se nismo sudarili. Pogledao si me onim toplim, mekim, blagim pogledom, koji me
se dojmio kao kakva nježnost, osmjehnuo si mi se i rekao posve tiho i gotovo povjerljivo:
„Najljepša hvala, gospođice.”

To je bilo sve, ljubljeni, ali od toga časa, otkako sam osjetila taj meki i nježni pogled,
bila sam dušom i tijelom Tvoja. Kasnije sam saznala, da, čak sam ubrzo saznala da Ti svaku
ženu gledaš tim pogledom, koji grli, privlači k Tebi, ovija, a istodobno i razodijeva, tim
pogledom rođenoga zavodnika. Njime gledaš svaku ženu koja prolazi kraj Tebe, svaku
prodavačicu koja Te posluži, svaku sobaricu koja Ti otvori vrata. Kasnije sam saznala i to da
taj pogled kod Tebe ne znači svjesno i namjerno iskazivanje naklonosti, već ona Tvoja
nježnost prema ženama i nesvjesno čini Tvoj pogled mekim i toplim, čim ga upraviš u njih.
Ali ja to kao trinaestogodišnja djevojčica nisam ni slutila. Bilo mi je kao da su me oblili
vatrom. Držala sam da je ta nježnost namijenjena samo meni, jedino meni, i u tom se jednom
trenutku probudila u meni, nerazvijenoj djevojčici, žena, i ta je žena zauvijek pripadala Tebi.

„Tko je to bio?” upita moja prijateljica. Nisam mogla odmah da joj odgovorim.
Nipošto nisam mogla da izreknem Tvoje ime. Ono mi je u toj jednoj jedinoj sekundi postalo
sveto, postalo je mojom tajnom. „Ah, neki gospodin, koji stanuje ovdje u kući”, nespretno
promucah. „Ali zašto si onda tako pocrvenjela kad te je on pogledao?” naruga mi se
prijateljica svom zlobom radoznala djeteta. Upravo zato što se tako porugljivo okrznula o
moju tajnu, krv mi još žarče navre u obraze. Od same smetenosti postadoh gruba. Divlje joj
dobacih: „Glupa gusko!” Najradije bih je bila zadavila. Ali ona se stade još glasnije i
porugljivije smijati, sve dok nisam osjetila da su mi od nemoćne srdžbe navrle suze na oči.
Ostavih je na ulici i potrčah gore.

Od toga sam Te trenutka ljubila. Znam da su žene Tebi, razmaženom čovjeku, često
rekle te riječi. Ali, vjeruj mi, nitko Te nije ljubio tako ropski, tako pseći, tako odano kao što
sam Te ja ljubila. Takva sam zauvijek ostala za Tebe, jer ništa na svijetu nije nalik na
nezapaženu ljubav neznanog djeteta, jer je ta ljubav tako beznadna, tako podložna, puna želje
da služi, i tako strastvena kako nikada ne može biti ljubav odrasle žene, ljubav koja žudi i
nesvjesno traži ispunjenje. Samo osamljena djeca mogu svoju ljubav sačuvati nepodijeljenu.
Ostali u brbljanju i društvu razvodnjuju svoje čuvstvo, u povjerljivostima mu odbrusuju
oštricu. Ostali su mnogo čuli i čitali o ljubavi, pa znaju da ona znači zajedničku sudbinu.
Igraju se njome kao igračkom i hvališu se njome kao dječaci svojom prvom cigaretom. Ali ja
nisam imala nikoga kome bih mogla da se povjerim, nitko me nije podučio ni opomenuo, bila
sam neiskusna i nisam slutila ništa. (Bacila sam se u svoju sudbinu kao u neki ponor. Sve što
je u meni raslo i razvijalo se znalo je samo za jedno mjesto kome se moglo povjeriti: to si bio
Ti, san o Tebi. Otac mi je davno bio umro, a majka mi je bila strana svojom vječnom
mračnom potištenošću i plašljivošću, svojstvenom umirovljenicima. Napol pokvarene školske
djevojčice bile su mi odvratne, jer su se tako lakoumno igrale onim što je za mene bila ona
najviša strast - zato sam Tebi u krilo bacila sve što se inače mrvi i raspada, čitavo svoje
stegnuto biće, koje je bez prekida nestrpljivo bujalo. Ti si za mene bio - kako da Ti to kažem?
- svaka je uporedba preoskudna - Ti si za mene bio sve, cio moj život. Sve je samo u toj mjeri
postojalo koliko je stajalo u nekoj vezi s Tobom, a sve ono što je sačinjavalo moju
egzistenciju imalo je samo onda smisla ako je na neki način bilo povezano s Tobom. Ti si
izmijenio cijeli moj život. Dotle sam u školi bila ravnodušna i tek osrednja učenica.
Najednom sam postala prva. Do kasno u noć čitala sam tisuće knjiga, jer sam znala da Ti
voliš knjige. Na majčino sam začuđenje najedanput, gotovo tvrdoglavom upornošću, počela
vježbati klavir, jer sam držala da Ti voliš glazbu. Čistila sam i dotjerivala svoje haljine, samo
da bih se pred Tobom pojavila zgodna i uredna, pa mi je bilo strašno što sam u svojoj staroj
školskoj pregači (bila je prekrojena iz majčine kućne haljine) imala na lijevoj strani umetnutu
četverokutnu zakrpu. Bojala sam se da bi je Ti mogao opaziti i prezreti me zbog toga. Zato
sam uvijek, trčeći uz stepenice, pritiskala na to mjesto školsku torbicu i drhtala od straha da
bi je Ti mogao vidjeti. Ali kako je to bilo ludo! Ti me nisi više nikada, gotovo nikada ni
pogledao.

Pa ipak nisam po cio dan gotovo ništa drugo radila, samo sam čekala na Tebe i
uhodila Te. U našim se vratima nalazila mala mjedena rupica, kroz čiji su se okrugli otvor
mogla vidjeti Tvoja vrata. Ta rupica - ne, ljubljeni, nemoj mi se smijati, jer se još ni danas ne
stidim onih sati! - bila je moje oko u vanjski svijet. Ondje sam, u ledenom predsoblju, plašeći
se da majka nešto ne posumnja, sjedila sve one mjesece i godine, i cijela popodneva
provodila vrebajući, s knjigom u ruci, napeta kao struna, koja bi odmah zazvečala čim bi je
dotakla Tvoja prisutnost. Uvijek sam bila uza Te, uvijek napeta i u pokretu. Ali Ti, isto tako,
nisi mogao osjetiti, kao što nisi osjećao ni napetost pera u satu što ga nosiš u džepu i koji
strpljivo u tami broji i mjeri Tvoje časove, nečujnim kucajima prati Tvoje putove, a ipak na
njega tek jednom na milijun kucaja padne Tvoj nagli pogled. Sve sam znala o Tebi, poznavala
sam sve Tvoje običaje, svaku Tvoju kravatu, svako odijelo, uskoro sam upoznala i znala
razlikovati Tvoje znance, pa sam ih podijelila u ljude koji su mi bili dragi i ljude koji su mi
bili odvratni. Od svoje trinaeste do svoje šesnaeste godine svaki sam sat proživjela u Tebi.
Oh, kakve li sam gluposti počinila! Ljubila sam kvaku što ju je taknula Tvoja ruka, ukrala
sam okrajak cigare što si ga bacio prije nego što si ušao u stan; smatrala sam ga svetinjom, jer
su ga dotakla Tvoja usta. Uvečer sam stotinu puta pod bilo kojim izgovorom istrčala na ulicu
da vidim u kojoj od Tvojih soba gori svijetlo i da tako jasnije osjetim Tvoju nevidljivu
prisutnost. A za ono nekoliko tjedana što si ih proveo na putovanju - uvijek bi mi srce zastalo
od straha kad bih vidjela dobrog Johana gdje nosi Tvoj žuti putni kovčeg niz stepenice - bio
je moj život mrtav i bez smisla. Hodala sam naokolo mrzovoljna, dosadna, ljutita i
neprekidno sam morala paziti na to da moja majka po mojim zaplakanim očima ne opazi moj
očaj.

Znam da Ti je sve što Ti pripovijedam samo groteskna pretjeranost, samo djetinja

ludost. Trebala bih se zapravo stidjeti, ali se ne stidim, jer nikada nije moja ljubav prema Tebi
bila čistija ni strastvenija nego u tim djetinjim očitovanjima. Sate i sate, dane i dane mogla
bih Ti pripovijedati kako sam u ono vrijeme živjela s Tobom, iako si jedva znao kakvo mi je
obličje. Jer kad bih Te susrela na stepenicama i ne bih mogla da Ti se uklonim, potrčala bih u
strahu pred Tvojim žarkim pogledom oborene glave kraj Tebe, kao čovjek koji se baca u vodu
samo da ga ne opali vatra. Sate i sate, dane i dane mogla bih Ti pripovijedati o onim
godinama na koje si već davno zaboravio, i razviti pred Tobom cio kalendar Tvojega života.
Ali ne želim da Ti dosađujem, ne želim da Te mučim. Htjela bih samo da Ti još povjerim
najljepši doživljaj svojega djetinjstva: molim Te, nemoj mi se narugati, jer je to takva sitnica.
Za mene, za dijete, bilo je to nešto neizmjerno. To se moralo dogoditi jedne nedjelje. Ti si bio
na putu, a Tvoj je sluga kroz otvorena vrata vukao teške sagove, što ih je isprašio. Teško ih je
nosio, taj čestiti čovjek, a ja mu, u nastupu iznenadne smionosti, pristupih i upitah ga ne bih li
mu mogla pomoći. Začudio se, ali mi je dopustio, i tako sam iznutra vidjela Tvoj stan. Tvoj
svijet. Tvoj radni stol, za kojim si obično sjedio, na kojem je u plavoj kristalnoj vazi stajalo
nekoliko cvjetova. Tvoje ormare, Tvoje slike, Tvoje knjige. Kad bih Ti bar mogla reći s
kolikim sam ih silnim, gotovo pobožnim poštovanjem pogledala! Bio je to samo letimični,
samo kradomični pogled u Tvoj život, jer bi mi Tvoj vjerni Johan sigurno bio zabranio da sve
pomno ogledam, ali ja sam tim jednim pogledom upila cijelu atmosferu, pa sam sad imala
hrane za svoje beskrajne sne o Tebi, što sam ih gledala u snu i na javi.

Taj je hitri čas bio najsretniji u cijelom mojem djetinjstvu. Htjela sam da Ti ga
ispripovijedim, kako bi Ti, koji me ne poznaješ, počeo naslućivati koliko je moj život bio
vezan uz Tvoj i kako je ginuo za njime. Htjela sam da Ti pripovijedam o tom času, a i o
onome drugom strahovitom času koji je, na žalost, došao uskoro nakon onoga prvog. Već sam
Ti rekla da sam zbog Tebe bila sve ostalo zaboravila, da nisam pazila na majku i da se nisam
ni na koga obazirala. Nisam zamijetila da je neki stariji gospodin, neki trgovac iz Insbruka,
daleka svojta moje majke, stao češće dolaziti i dulje ostajati. Da, to mi je čak bilo i ugodno,
jer je gdjekada vodio majku u kazalište, pa sam mogla ostati sama i misliti na Tebe, vrebati na
Tebe, što je bilo moje najveće, moje jedino blaženstvo. Jednoga me dana majka nekako
svečano pozove u svoju sobu i reče mi da ima sa mnom da se porazgovori o nekoj ozbiljnoj
stvari. Probljedjela sam i osjetila najedanput kako mi srce žestoko udara. Zar je nešto
naslutila, nešto pogodila? Prva si mi misao bio Ti i tajna koja me je vezala sa svijetom. Ali
majka mi je bila nekako u neprilici. Nježno me je poljubila, jedanput, pa i drugi put (što inače
nije nikada činila), povukla me k sebi na divan i onda oklijevajući i postiđeno počela
pripovijedati da ju je njezin rođak, udovac, zamolio da se uda za njega, a ona da se, uglavnom
zbog mene, odlučila da to prihvati. Krv mi je još žarče navrla u srce. Iz njega mi odgovori
samo jedna misao, misao na Tebe. „Ali mi ćemo ostati ovdje?” bilo je sve što mi je uspjelo da
promucam. „Ne, preselit ćemo se u Insbruk. Ferdinand ima tamo lijepu vilu.” Više nisam
ništa čula. Pred očima mi se smrači. Kasnije sam saznala da sam pala u nesvjest. Čula sam
majku kako tiho pripovijeda očuhu, koji je čekao iza vrata, da sam odjednom raširila ruke i
ustuknula, a onda tresnula o zemlju kao klada. Ne mogu Ti prikazati sve ono što se dogodilo
idućih dana, i kako sam se kao nemoćno dijete branila protiv njihove premoćne volje. Još mi i
danas ruka dršće pri pisanju kad pomislim na to. Nisam mogla odati svoju pravu tajnu, pa se
sve moje branjenje činilo kao tvrdoglavost, pakost i prkos. Nitko nije više sa mnom govorio, i
sve se odvijalo iza mojih leđa. Iskoristili su vrijeme što sam ga provodila u školi da pospješe
selidbu. Kad bih se vratila kući, bio je uvijek po koji novi komad namještaja uklonjen ili
prodan. Vidjela sam kako propada stan, a s njime i moj život, a kad sam jednom došla na
objed, ustanovih da su u stanu bili radnici i odnijeli sav namještaj. U praznoj su sobi stajali
pripremljeni kovčezi i dvije poljske postelje: za majku i za mene. Na njima smo imali
prespavati još jednu noć, posljednju noć, a sutradan otputovali u Insbruk.

Toga posljednjeg dana osjetih iznenada i sa sigurnošću, da ne mogu živjeti bez Tvoje
blizine. Nisam znala ni za kakav drugi spas osim Tebe. Nikada neću moći da Ti kažem kako
sam sebi zamislila stvar i jesam li u tim očajnim satima uopće mogla bistro da mislim, ali
najednom - majka je bila izašla - ustadoh i onako u svojoj školskoj haljini pođoh prijeko k
Tebi. Ne, nisam išla. Noge su mi bile ukočene, koljena su mi drhtala, i nešto me magnetski
guralo k Tvojim vratima. Već sam Ti rekla da nisam jasno znala što hoću. Htjela sam da Ti
padnem pred noge i da Te zamolim da me zadržiš kao služavku, kao robinju. Nasmiješit ćeš
se nedužnom fanatizmu petnaestogodišnje djevojke - ali ne bi se više smijao, ljubljeni, da
znaš kako sam onda stajala vani u ledenom hodniku, sva ukočena od straha, a ipak nekom
nepojmljivom silom gurana naprijed, kako sam drhtavu ruku morala upravo otrgnuti od tijela
da se uzdigne i - bila je to borba, vječnost strašnih sekundi - i da prstom pritisne puce zvonca.
Još i danas mi zveči u ušima onaj oštri zvuk zvona, a i ona tišina nakon njega, u kojoj mi je
zastalo srce, a sva mi se krv sledila dok sam prisluškivala hoćeš li doći.

Ali Ti nisi došao. Nitko nije došao. Očito si toga popodneva bio izašao, a i Johan je
otišao u grad. I tako sam oteturala natrag u naš razoreni, ispražnjeni stan, a u uhu mi je još
uvijek zvučao mrtvi zvuk zvonca. Sva iscrpena klonula sam na neki pokrivač, izmorena zbog
ona četiri koraka, kao da sam sate i sate hodala po dubokom snijegu. No pod tom je
umornošću gorjela neugašena odlučnost da Te vidim, da govorim s Tobom, prije nego što me
otrgnu od Tebe. Prisižem Ti da mi pri tom nisu dolazile nikakve senzualne misli. Bila sam
odviše neiskusna, upravo zato jer nisam ni na što mislila osim na Tebe. Htjela sam samo da
Te još jednom vidim, samo da Te vidim i da se prihvatim za Tebe. Cijelu sam tu noć,
ljubljeni, cijelu dugačku, strašnu noć čekala na Tebe. Tek što je majka legla u postelju i
zaspala, odšuljala sam se u predsoblje, da prisluškujem kad ćeš se vratiti kući. Cijelu sam noć
čekala, cijelu ledenu siječanjsku noć. Bila sam umorna, udovi su me boljeli, a u stanu više
nije bilo stolice da sjednem na nju. I tako legoh na hladan pod, iznad kojega je od vrata
dolazila struja studenoga zraka. Odjevena samo u svoju tanku haljinu, ležala sam na bolno
ledenom podu. Nisam ponijela pokrivač. Nisam htjela da mi bude toplo, bojala sam se da bih
mogla zaspati i ne čuti Tvoje korake. Sve me je boljelo. Grč mi je stezao noge, a ruke su mi
drhtale. Neprekidno sam morala ustajati, tako je hladno bilo u toj strašnoj tami. Ali ja sam
čekala, čekala i čekala na Tebe kao na svoju sudbinu.

Napokon - morala su biti već dva ili tri sata u noći - začuh kako se dolje otvorila veža
i kako se koraci uspinju uz stepenice. Kao da je u isti tren sva hladnoća spala s mene, u tijelo
mi šiknu vrućina, i ja tiho otvorih vrata da Ti jurnem u susret, da Ti se bacim pred noge... Ah,
ni sama ne znam što bih onda kao ludo dijete bila učinila! Koraci se približiše; zatitra svijetlo
svijeće. Držala sam kvaku dršćući. Jesi li to Ti dolazio?

Da, to si bio Ti, ljubljeni - ali nisi bio sam. Čula sam tihi, golicavi smijeh, šuštanje
svilene haljine i Tvoj tihi glas - s nekom si ženom dolazio kući...

Ne znam kako sam mogla preživjeti tu noć. Sutradan su me, u osam sati, odvukli u
Insbruk. Nisam više imala snage da se branim.

Sinoć je umrlo moje dijete - sad ću opet biti sama, ukoliko ipak moram dalje živjeti.
Sutra će doći oni strani, crni, surovi ljudi i donijeti lijes, pa će moje siromašno jedino dijete
položiti u nj. Možda će doći i prijatelji i donijeti vijence, ali što već vrijedi cvijeće na lijesu?
Tješit će me i kazivati mi neke riječi, riječi, ali što mi riječi mogu pomoći? Znam da ću onda
opet morati da ostanem sama. A nema ništa strahovitije nego živjeti sama među ljudima. To
sam spoznala onda, za vrijeme onih beskrajnih dviju godina u Insbruku, od moje šesnaeste do
moje osamnaeste godine, kad sam u svojoj obitelji bila uznik, prognanik. Moj je očuh, miran
i šutljiv čovjek, bio vrlo dobar prema meni. Činilo mi se da majka kuša da mi ispuni sve
želje, kao da time kani okajati neku nesvjesnu nepravdu. Mladi su se ljudi trudili oko mene,
ali ja sam sve odbijala nekim strastvenim prkosom. Nisam željela da daleko od Tebe živim
sretno i zadovoljno, već sam sama sebe zakopala u neki mračni svijet osamljenosti i muka,
što sam ih sama sebi zadavala. Nisam oblačila nove šarene haljine što su mi ih kupovali,
odbijala sam pozive da pođem na koncerte i u kazalište, ili da u vedrom društvu sudjelujem u
izletima. Vrlo sam rijetko izlazila na ulicu. Hoćeš li mi vjerovati, ljubljeni, da sam od toga
malenog grada, u kojem sam živjela dvije godine, poznavala svega desetak ulica? Tugovala
sam i željela sam da tugujem, opijala sam sama sebe svakim odricanjem, što sam ga još
dodala onom teškom odricanju, zavjetu da ne vidim Tvojega lica. A osim toga, nisam htjela
da dopustim da me nešto odvrati od moje strasti da živim samo u Tebi. Sama sam sjedila kod
kuće, dane i dane, sate i sate, i samo sam mislila na Tebe, neprestano sam u duhu
proživljavala one stotine sitnih uspomena na Tebe, svaki susret, svako čekanje, kao u
kazalištu predočujući sebi te male zgode. Baš zato što sam sebi nebrojeno puta opetovala
svaku od tih sekundi, ostalo mi je čitavo moje djetinjstvo u tako žarkoj uspomeni da svaki
trenutak onih prošlih godina osjećam tako vruće i živo kao da mi je tek jučer prostrujio kroz
krv.

Onda sam živjela samo u Tebi. Kupila sam Tvoje knjige. Kad bi novine donijele
Tvoje ime, bio bi to za mene svečan dan. Hoćeš li mi vjerovati da svaki redak Tvojih knjiga
znam napamet? Tako sam ih često pročitala. Kad bi me netko noću probudio iz sna i ponovio
mi bilo koji nasumce izvađeni redak iz Tvojih knjiga, ja bih ih i danas, nakon trinaest godina,
mogla nastaviti. Tako mi je svaka Tvoja riječ bila evanđelje i molitva. Sav je svijet postojao
samo toliko koliko je bio u nekoj vezi s Tobom. U bečkim sam novinama čitala o koncertima
i premijerama i pri tom mislila samo o tome koji bi te od njih mogao zanimati, a kad bi došla
večer, ja bih Te izdaleka pratila: sad ulazi u dvoranu, a sada sjeda. To sam tisuću puta sanjala,
jer sam Te jednom bila vidjela na koncertu.

Ali čemu da Ti opisujem taj divlji, taj tako tragično beznadni fanatizam osamljenog
djeteta, koji je sav bjesnio protiv sebe, čemu da to pripovijedam nekome koji o tome nije
nikada ništa slutio, koji to nikada nije znao? Ali jesam li onda zaista još bila dijete? Navršila
sam sedamnaest, pa osamnaest godina - na ulici su se mladići počeli okretati za mnom, ali bi
me time samo ogorčili. Ljubav ili ma samo i poigravanje s ljubavlju u mislima na nekoga
drugoga, a ne na Tebe, bilo je za mene tako nemoguće, tako nezamislivo daleko da bi mi se
čak i sam pokušaj učinio zločinom. Moja je strast prema Tebi ostala ista, samo što je zajedno
s mojim tijelom poprimila drugi oblik, a s mojim probuđenim osjetilima postala žarča,
tjelesnija, ženskija. Ono što dijete nije moglo ni slutiti u svojim muklim, neiskusnim željama,
ono dijete, koje je onda bilo zazvonilo na Tvojim vratima, to mi je sad bila jedina misao: da
Ti poklonim samu sebe, da Ti se podam.

Ljudi oko mene držali su da sam plaha, govorili su da sam bojažljiva (zagriženo sam
čuvala svoju tajnu). Ali u meni je rasla željezna volja. Sve moje misli i sve moje nastojanje
napeše se u jednom smjeru: natrag u Beč, natrag k Tebi. Prisilila sam ih da popuste mojoj
želji, ma kako se drugima činila besmislenom i nepojmljivom. Moj je očuh bio imućan, a
gledao me kao vlastito dijete. Ali ja sam ogorčenom tvrdoglavošću ustrajala u želji da sama
zarađujem novac, pa mi je konačno uspjelo da odem u Beč k nekom rođaku kao namještenica
velike trgovačke konfekcije.

Moram li Ti reći kamo me je vodio prvi put kad sam jedne maglovite jesenje večeri -
napokon, napokon! - stigla u Beč? Ostavila sam kovčege na kolodvoru i jurnula u tramvaj.
Kako je samo lagano vozio! Svako me je stajalište ispunjalo ogorčenjem. Dotrčala sam pred
Tvoju kuću. Tvoji su prozori bili rasvijetljeni, i moje srce zazveči. Tek sada je oživio grad,
koji me je dosad nekako strano i besmisleno ovijao svojim šumom, tek sad sam i ja oživjela,
jer sam slutila da si u blizini. Ti, moj vječni san. Nisam ni slutila da sam u zbilji iza planina,
dolina i rijeka bila isto tako daleko od Tvoje svjesti kao i sad, kad se između Tebe i mojega
sjajnoga pogleda nalazilo samo tanko staklo Tvojega prozora. Samo sam gledala gore,
gledala i gledala. Tamo je bilo svijetlo, bila je ona ista kuća, bio si Ti, bio je moj svijet. Dvije
sam godine sanjala o tom času, a sad mi ga je, eto, sudbina poklonila. Cijelu sam dugačku,
meku, zastrtu večer stajala pred Tvojim prozorima, sve dok se nije ugasilo svijetlo. Tek onda
sam potražila svoj stan.

Odonda sam svake večeri stajala pred Tvojom kućom. Do šest sam sati radila u
trgovini, teško sam i naporno radila, ali to mi je bilo drago, jer taj nemir nije dopuštao da tako
bolno osjetim vlastiti nemir. A čim bi se željezni kapci za nama bučno zatvorili, jurnula bih
ravno prema ljubljenom cilju. Jedina mi je želja bila da Te još jednom vidim, da Te još
jednom sretnem, da makar izdaleka svojim pogledom obuhvatim Tvoje lice. Nakon nekih
tjedan dana konačno sam Te srela, i to upravo u času kad to nisam očekivala. Upravo kod sam
gledala gore u Tvoje prozore, došao si poprijeko preko ulice. I odjednom sam opet postala
trinaestogodišnjim djetetom i osjetila kako mi je krv navrla u obraze. Nehotice, upravo
protivno onomu svojem unutarnjem nagonu da osjetim Tvoje oči, oborih glavu i strelovito
potrčah kraj Tebe, kao da me netko goni. Poslije sam se stidjela toga plahog bijega, kao da
sam kakva šiparica, jer mi je bilo jasno što hoću: željela sam da Te susretnem, tražila sam Te,
željela sam da me nakon svih tih godina, provedenih u čeznutljivu sanjarenju, prepoznaš, da
svratiš svoju pažnju na mene i da me počneš ljubiti.

Ali Ti me dugo nisi opažao, premda sam svake večeri, pa i za snježne mećave i po
oštrom bečkom vjetru, stajala u Tvojoj ulici. Često sam sate i sate uzalud čekala, a često bi
onda napokon otišao od kuće u društvu svojih znanaca. Dvaput sam Te vidjela i sa ženama,
pa sam, po neočekivanom trzaju u srcu, koji mi je upravo zadro u dušu, osjetila da sam
odrasla djevojka, kad sam vidjela gdje neka žena ide pod ruku s Tobom. Osjetila sam i ona
svoja nova, druga čuvstva. Nisam se iznenadila, ta ja sam još od svojega djetinjstva
poznavala Tvoje vječne prijateljice, ali sad mi je to najednom zadalo neku tjelesnu bol, nešto
se u meni napelo, istodobno se i neprijateljski i požudno usprotivilo toj očitoj tjelesnoj
prisnosti s drugom ženom. Jedan se dan nisam približila Tvojoj kući, onako djetinje ponosna,
kao što sam onda bila i kao što sam možda i danas. Ali kako je strašna bila ta prazna večer
prkosa i otpora! Iduće sam večeri opet ponizno stajala pred Tvojom kućom i čekala, čekala,
kao što sam cijele svoje sudbine čekala pred Tvojim zatvorenim životom.

Ali napokon si me neke večeri ipak zamijetio. Već sam Te izdaleka opazila gdje
dolaziš i napela sam svu svoju volju da Ti se ne uklonim s puta. Slučaj je htio da se ispriječe
neka kola, s kojih se istovarivala neka roba, pa je pločnik bio vrlo sužen, tako da si morao
proći tik uza me. Tvoj me rastreseni pogled i nehotice okrznu, i tek što se sukobio s mojim
pozornim pogledom - kako sam se prestrašila od uspomene što se u meni rodila! - smjesta se
pretvorio u onaj pogled što si ga imao za žene, u onaj nježni pogled, koji istodobno i ovija i
razodijeva, onaj pogled koji je u meni, djetetu, prvi put probudio ljubav i želju. Trenutak, dva
trenutka zadržale su Tvoje oči moj pogled, koji nije ni mogao ni htio da se odvoji od tvojega -
a onda si prošao kraj mene. Srce mi je stalo silno udarati: i nehotice sam morala usporiti
korake, a kad sam se okrenula, ne mogući odoljeti silnoj radoznalosti, opazih da si stao i da
gledaš za mnom. Po načinu na koji si me radoznalo promatrao, odmah sam znala da me nisi
prepoznao.

Nisi me prepoznao. Onda me nisi prepoznao, i nikada, nikada me nisi prepoznao.

Kako da Ti, ljubljeni, opišem razočaranje što sam ga proživjela u onim časovima? Onda sam
prvi put propatila svoju tešku sudbinu: Ti me ne prepoznaješ. Ta me je sudbina pratila cio
život, pa i umirem s njome. Nisi me prepoznao, sve dosad me nisi prepoznao! Kako da Ti
prikažem to razočaranje! Jer, eto, u one dvije godine u Insbruku, za kojih sam svakoga sata
mislila na Tebe ne radeći ništa drugo nego zamišljajući sebi naš prvi ponovni susret u Beču,
sanjala sam o najdivnijim mogućnostima tog susreta, pa - već prema svom raspoloženju - sve
do najblaženijih. Sve je bilo već proživljeno u sanjama, ako smijem tako reći. U mračnim
sam časovima predstavljala sebi da ćeš me odbiti, da ćeš me prezreti, jer sam za Te bila
odviše neznatna, odviše ružna ili odviše nametljiva. U strastvenim sam vizijama prošla sve
oblike Tvoje nesklonosti, hladnoće i ravnodušnosti - ali to, baš nisam se usudila da zamislim
ni u krajnjoj svjesti o svojoj neznatnosti, tu strahovitu stvar: da uopće nisi ni zapazio da ja
postojim. Danas to razumijem. - Ah, Ti si me naučio da to razumijem! - da za muškarca mora
lice neke djevojke, lice neke žene biti veoma promjenljivo, jer je većinom samo ogledalo u
kojem se ogleda čas strast, čas djetinjastost, čas umor, pa se isto tako lako mijenja kao i slika
u ogledalu, i muškarac lakše može zaboraviti na ženino lice, jer po njemu prolazi starost
svojim sjenama i svijetlom i jer ga haljina svaki put drukčije uokviruje. Samo resignirani
ljudi umiju spoznati pravu istinu. Ali ja sam onda bila djevojka i nisam još mogla da
razumijem Tvoju zaboravnost, jer je kraj mojega neumjerenog, neprekidnog bavljenja Tobom
ušla u me neka opsjena da i Ti moraš često misliti na me i čekati me. Kako bih inače bila
mogla i disati da sam bila sigurna da za Tebe ne značim ništa i da me se nikada baš nimalo ne
sjećaš. A kad sam se tu pod Tvojim pogledom probudila, i kad mi je on pokazao da me više
uopće ne poznaješ, da iz Tvoga života k mojemu ne vodi čak ni nit uspomene, to je za mene
bio prvi teški pad u stvarnost, prvo naslućivanje moje sudbine.

Onaj put me nisi prepoznao. A kad me je dva dana kasnije pri ponovnom susretu Tvoj
pogled obuhvatio nekim prijateljskim izrazom, i opet nisi u meni prepoznao djevojku koja Te
je ljubila i koju si Ti probudio u život, već si prepoznao samo onu dražesnu
osamnaestogodišnju djevojku koju si dva dana prije sreo na istom mjestu. Prijazno si me i
iznenađeno pogledao, a laki Ti je osmijeh zaigrao na usnicama. I opet si prošao kraj mene i
opet si odmah usporio korake. Drhtala sam, kliktala u sebi i molila da me osloviš. Osjetila
sam da sam prvi put za Tebe živo biće. I ja sam usporila korake; nisam Ti izmicala.
Najednom sam, ne okrećući se, osjetila da mi se nalaziš iza leđa. Znala sam da ću sad prvi put
čuti gdje Tvoj ljubljeni glas nešto govori meni. Sva sam bila gotovo kljenuta od očekivanja,
pa sam se već počela bojati da ću morati da stanem, koliko mi je udaralo srce - ali Ti si u taj
čas prišao k meni. Oslovio si me na svoj lagani i vedri način, kao da smo već odavna prijatelji
- ah, nisi ni slutio tko sam, nikada nisi ništa ni slutio o mom životu! - tako si me čarobno i
neprisiljeno oslovio da sam Ti čak mogla i odgovoriti. Zajedno smo prošli cijelom ulicom.
Onda si me pitao ne bismo li zajedno večerali. Pristala sam. Zar bih se mogla usuditi da Ti
išta odbijem?

Zajedno smo večerali u nekoj maloj gostionici - znaš li još gdje je to bilo? Ali ne, i to
veče sigurno više ne razlikuješ od ostalih sličnih, jer što sam ja bila za Tebe? Jedna među
stotinama, jedna karika u lancu pustolovina, koji se nastavljao u vječnost. A što bi Te i moglo
na me podsjećati? Malo sam govorila, jer sam bila tako beskrajno sretna što se nalazim u
Tvojoj blizini i što Te čujem da mi nešto govoriš. Nisam htjela ni jedan čas da potratim
zadajući kakvo pitanje ili izgovarajući kakvu ludu riječ. Nikada neću zaboraviti na taj sat i
nikada neću moći dovoljno da Ti se zahvalim za nj. Kako si samo potpuno zaslužio moje
strastveno poštovanje, kako si bio nježan, pun takta, bez ikakve nasilnosti, bez onih
letimičnih i površnih banalnih nježnosti, a od prvoga časa pun tako sigurne prijateljske
povjerljivosti da bi me osvojio i da nisam već odavno bila dušom i tijelom Tvoja. Ah, Ti ne
znaš kako si me silno obdario time što nisi razočarao onih pet godina mojega djetinjeg
očekivanja!

Bilo je kasno, i mi pođosmo. Na vratima restauranta upitao si me da li mi se žuri ili

imam li još vremena. Kako bih bila mogla prešutjeti da sam pripravna za Te? Rekoh da još
imam vremena. Onda si me upitao, brzo preskočivši trenutačno oklijevanje, ne bih li htjela da
još na časak dođem k Tebi, da malo pročavrljamo. „Rado”, rekoh onako kako su mi to moji
osjećaji nalagali kao nešto što se samo po sebi razumije. No odmah sam opazila da Te je taj
moj brzi pristanak na neki način neugodno, ali ipak radosno dirnuo. Svakako si bio
iznenađen. Danas razumijem da si se iznenadio. Znam da žene i u onim slučajevima obično
zataje svoju pripravnost kad osjećaju žarku potrebu da se predaju muškarcu. Znam da hine
kako su se prestrašile ili ogorčile, pa ih muškarci moraju umirivati molbama, lažima,
prisegama i obećanjima. Znam da možda samo profesionalke ljubavi, bludnice, ili samo
posve nedorasla djeca na ovakav poziv odgovaraju jednako veselim pristajanjem. U meni je
to odgovorila samo ona moja volja, pretvorena u riječ, samo čežnja od tisuću pojedinih dana,
čežnja koja je sad izbila na javu. Ali kako bi Ti to mogao naslutiti! Na svaki si se način
presenetio, i ja sam Te počela zanimati. Osjećala sam kako si me, dok smo hodali i
razgovarali, onako sa strane u čudu mjerio. Tvoj je osjećaj, koji je u svemu onome što se
odnosi na ljude raspolagao upravo magičnom sigurnošću, odmah nanjušio ovdje nešto
neobično, neku tajnu u toj ljupkoj, susretljivoj djevojci. U Tebi se probudila radoznalost, a ja
sam po Tvom okolišanju i zaobilaznim pitanjima zamijetila kako bi htio da otkriješ moju
tajnu. Ali ja sam Ti izmakla. Voljela sam da me smatraš budalastom, nego da Ti odam svoju
tajnu.

Otišli smo gore k Tebi. Oprosti, ljubljeni, ako Ti reknem da ne možeš razumjeti što je
za mene značio taj hodnik, to stepenište, kakvu omamu, kakvu smetenost i kakvu bijesnu,
mučnu, gotovo ubitačnu sreću. Ni danas ne mogu pomisliti na to bez suza, ali njih nemam
više. Zamisli samo da je ondje svaki predmet bio kao prekaljen mojom strašću, svaki od njih
simbol moga djetinjstva. Tu su bila vrata pred kojima sam tisuću puta čekala na Tebe,
stepenice s kojih sam uvijek prisluškivala neću li čuti Tvoj korak, i na kojima sam Te prvi put
ugledala. Tu bijaše i rupica u vratima, kroz koju mi je pri virenju upravo izletjela duša, otirač
pred Tvojim vratima, na kojem sam jednom klečala, škljocanje ključa, pri čemu sam svaki
put skočila iz svoje zasjede. U tih nekoliko metara prostora bila se ugnijezdila cijela moja
mladost, sva moja strast. Ovdje je bio cio moj život, i sad se oborio na me kao oluja, kad se,
eto, sve, sve ispunilo, i ja, eto, idem s Tobom, ja s Tobom, po Tvojoj, po našoj kući. Zamisli -
to, doduše, zvuči banalno, ali ja to ne umijem drukčije reći - da je cio moj život, sve ono što
se prostiralo do Tvojih vrata, bila stvarnost, mukli svakidašnji svijet - a ondje je počinjalo
čarobno dječje carstvo. Aladinova zemlja. Zamisli da sam tisuću puta užarenih očiju piljila u
ta vrata kroz koja sam sada teturajući prolazila, pa ćeš naslutiti, ljubljeni, a nikada nećeš znati
- šta je taj jedan čas odnio iz mojega života.

Cijelu sam noć ostala kod Tebe. Nisi slutio da me doonda nije bio dodirnuo nijedan
muškarac i da nijedan nije dotakao ni vidio moje tijelo. Ali kako bi to mogao i naslutiti,
ljubljeni, kad se ništa nisam branila, kad sam zatomila svako oklijevanje i svaki drhtaj
stidljivosti, samo da ne pogodiš tajnu moje ljubavi prema Tebi, koja bi Te sigurno bila
prestrašila - jer Ti voliš samo lakoću, samo igru, i bojiš se toga da zahvatiš u nečiju sudbinu.
Ti želiš da se razdaš na sve strane, ali ne želiš nikakve žrtve. Ako Ti sad reknem, ljubljeni, da
sam Ti poklonila svoje djevičanstvo, onda Te istodobno i zaklinjem: nemoj me krivo
razumjeti! Ja Te ne optužujem. Nisi me ničim namamio, nisi me zaveo - ja sam se sama
pritisla uza Te, bacila Ti se na prsa, bacila se u svoju sudbinu. Nikada Te neću optužiti,
nikada, uvijek ću Ti samo zahvaljivati, jer kako je bogata bila ta noć za mene, kako sva
blistava od naslade, sva zanesena od sreće! Kad bih u tami otvorila oči i osjetila da si Ti uza
me, začudila bih se što se nada mnom ne svjetlucaju zvijezde, tako sam jasno osjećala da se
nalazim blizu neba - ne, ljubljeni moj, ja nikada nisam požalila, nikada se nisam pokajala
zbog onoga sata. Sjećam se: kad si spavao i kada sam ja slušala Tvoj dah i osjećala Tvoje
tijelo, a samu sebe tako blizu uza Te, zaplakala sam u tami od sreće.

Već ranu ujutro htjela sam da odem. Morala sam u trgovinu, a htjela sam i da odem
prije nego što dođe sluga. On me nije smio vidjeti. Kad sam odjevena stajala pred Tobom,
zagrlio si me i dugo me promatrao. Je li se to u Tebi ustalasalo neko tamno i daleko sjećanje?
Nisam li Ti se učinila lijepom, onako usrećena? Onda si me poljubio u usta. Nježno sam se
izvila i htjela da odem. Ti si me zapitao: „Ne bih li ponijela malo cvijeća?” Pristadoh. Iz
plave si vaze sa svojega radnog stola uzeo četiri bijele ruže (oh, kako sam samo tu vazu dobro
poznavala od onoga jedinog ukradenog dječjeg pogleda!) i dao si mi ih. Duge sam ih dane
ljubila.

Već prije bili smo se dogovorili da ćemo se jedno veče opet sastati. Došla sam, i opet
je bilo divno. Poklonio si mi još i treću noć. Onda si mi rekao da moraš otputovati - oh, kako
sam još od svog djetinjstva mrzila ta putovanja! - obećao si mi da ćeš me obavijestiti čim se
vratiš. Dala sam Ti adresu poste restante, jer nisam htjela da Ti kažem kako se zovem. Čuvala
sam svoju tajnu. I opet si mi dao nekoliko ruža za rastanak - za rastanak.

Dva mjeseca danomice sam pitala nije li došlo pismo... ali ne, čemu da Ti opisujem te
paklenske muke očekivanja i očaja. Ne optužujem Te, ljubim Te onakva kakav jesi, vrućeg i
zaboravljivog, predanog i nevjernog, ljubim Te takva, samo takva kakav si uvijek bio i kakav
si još i danas. Po Tvojim sam rasvijetljenim prozorima vidjela da si se davno vratio, ali mi
nisi pisao. U tim svojim posljednjim satima nemam ni retka od Tebe, kome sam dala svoj
život. Čekala sam, čekala, kao očajnica. Ali Ti me nisi zvao, nisi mi napisao ni jednog
jedinog retka... ni retka...

Jučer je umrlo moje dijete - a bilo je i Tvoje dijete. Bilo je i Tvoje dijete, ljubljeni,
dijete jedne od tvojih triju noći. Kunem Ti se, a čovjek ne laže u sjeni smrti. Prisižem Ti, bilo
je to naše dijete, jer nijedan me muškarac nije dotakao od onih sati kad sam se podala Tebi,
pa do onih drugih sati kad se dijete teško odvojilo od mojega tijela. Sama sam sebi postala
svetom zbog Tvoga dodira. Kako bih se mogla razdijeliti između Tebe koji si mi bio sve i
drugih koji su se tek neznatno okrznuli o moj život? Bilo je to naše dijete, ljubljeni, dijete
moje svjesne ljubavi i Tvoje bezbrižne, rasipne, gotovo nesvjesne nježnosti, naše dijete, naš
sin, naše jedino dijete. A Ti sada pitaš, ljubljeni - možda preplašeno, a možda samo začuđeno
- pitaš, ljubljeni, zašto sam Ti sve te duge godine šutjela o tom djetetu i zašto tek danas
govorim o njemu, kad leži usnulo ovdje u tami, zauvijek usnulo, već spremno da ode i da se
nikada više ne vrati, nikada više! Ali kako bih mogla da Ti to kažem? Nikada mi ne bi
povjerovao! Meni, stranoj ženi, koja Ti se i odviše pripravno prepustila za te tri noći, otvorila
Ti se bez otpora, da, čak i žudeći! Nikada ne bi toj bezimenoj djevojci, koju si slučajno sreo,
povjerovao da Ti je bila vjerna, Tebi, nevjernome - i nikada ne bi bez nepovjerenja priznao to
dijete kao svoje! Sve kad bi Ti se moje riječi i učinile vjerojatnima, nikada ne bi mogao da se
otreseš sumnje da Ti ja kao tuđu čovjeku kušam podmetnuti dijete tuđih strasti. Sumnjao bi u
mene, i između nas bi ostala sjena nepovjerenja, stalna plaha sjena. A to nisam htjela. A osim
toga: ja Te poznajem. Tako Te dobro poznajem da vjerojatno ni Ti sam sebe tako ne poznaješ.
Znam da bi Ti bilo vrlo neugodno da najednom postaneš otac, da iznenada budeš odgovoran
za nečiju sudbinu - a u ljubavi voliš samo bezbrižnost i laku igru. Osjetio bi da si nekako
vezan sa mnom, a Ti možeš disati samo u slobodi. Ti bi me - da, znam da bi to učinio i protiv
svoje budne volje - zamrzio zbog te vezanosti. Možda bih ti, ma i samo na nekoliko sati,
možda i samo na nekoliko prolaznih časaka bila nesnosna - a moj je ponos tražio da cio život
misliš na mene bez ikakvih briga. Voljela sam da sve uzmem na se, nego da Ti postanem
teretom, samo da među svim Tvojim ženama ostanem jedina na koju ćeš uvijek misliti s
ljubavlju i zahvalnošću. Ali Ti uopće nisi nikada mislio na mene, Ti si me zaboravio.

Ne optužujem Te, ljubljeni, ne, ne optužujem Te. Oprosti mi ako mi kadšto s pera
kapne i po koja kapljica gorčine, oprosti mi. Ta moje dijete, naše dijete, leži mrtvo među
titravim svijećama. Šakama sam se prijetila bogu i nazivala ga ubojicom, a duh mi je mutan i
smeten. Oprosti mi što se tužim, oprosti mi! Znam da si dobar i da iz dna duše voliš da
pomažeš. Pomažeš svakome, i onom najnepoznatijem čovjeku koji Te zamoli za pomoć. Ali
Tvoja je dobrota tako neobična. Otvorena je svakome, i svatko može iz nje da uzme koliko
god može rukama da zahvati, velika je, beskrajno je velika Tvoja dobrota, ali ona je, oprosti
mi - ona je troma. Ona traži da je netko potjera, da je uzme. Pomažeš ako te čovjek pozove,
ako Te zamoli, pomažeš od stida, od slabosti, ali ne osjećaš radosti u pomaganju. Ljude koji
su u mukama i nevolji ne voliš više od svoje braće u sreći - dopusti da Ti to otvoreno kažem.
A ljude kao što si Ti, pa čak i najbolje među njima, takve ljude čovjek teško moli. Jednom
sam, još kao dijete, kroz rupicu u vratima vidjela kako si nešto dao prosjaku koji je pozvonio
na Tvojim vratima. Dao si mu brzo, pa čak i mnogo, još prije nego što Te je i zamolio, ali dao
si mu u nekoj bojazni i žurbi, samo da što prije ode. Kao da si se bojao da mu pogledaš u lice.
Nikada nisam zaboravila taj Tvoj nemirni, bojažljivi način pomaganja koji kao da bježi pred
zahvalnošću. I zato se nisam nikada obratila na Tebe. Istina je, znam, da bi mi bio pomogao,
pa i kad ne bi bio siguran da je to Tvoje dijete. Tješio bi me, dao bi mi novaca, mnogo
novaca, ali uvijek s nekom potajnom nestrpljivošću da odgurneš od sebe te nelagodnosti. Da,
vjerujem da bi me čak nagovarao da se prije vremena riješim djeteta. A toga sam se više od
svega bojala. Ta što sve ne bih učinila Tebi za volju, kako bih mogla da Ti išta uskratim; ali
ovo je dijete bilo za mene sve na svijetu. Ta bilo je Tvoje, to si opet bio Ti, ali ne više onaj
sretni i bezbrižni čovjek, kojega mi nije uspjelo zadržati, već Tvoj vječni lik - tako sam bar
mislila - što mi ga je dala sudbina, zatočenog u mojemu tijelu, spojenog s mojim životom.
Sada sam Te napokon bila uhvatila, sad sam mogla osjetiti kako Tvoj život raste u mojim
žilama, mogla sam Te hraniti, pojiti, milovati, ljubiti kad bi mi duša gorjela za time. Vidiš li,
ljubljeni, zato sam bila tako sretna kad sam spoznala da imam dijete od Tebe, i zato sam Ti to
zatajila. Jer sad mi više nisi mogao uteći.

Istina je, ljubljeni, svi mjeseci nisu bili onako sretni kao što sam zamišljala. Bilo je tu
i mjeseci punih strave i muka, punih odvratnosti pred ljudskom niskošću. Nije mi bilo lako.
Posljednjih mjeseci nisam mogla ići na posao, da rođaci ne bi što opazili i da ne bi javili kući.
Od majke nisam htjela da zamolim novaca - i tako sam do poroda životarila s utrškom od ono
malo prodanog nakita što sam ga imala. Tjedan dana prije poroda ukrala mi je neka pralja iz
ormara nekoliko posljednjih kruna, pa sam morala u rodilište. Tvoje je dijete rođeno ondje,
kamo se u svojoj nevolji sklanjaju samo najsiromašnije, izopćene i zaboravljene žene,
najbjednije među bijednima. Ondje mi je bilo da umrem. Sve mi je bilo tuđe, posve tuđe, i
sve žene, koje su ležale jedna prema drugoj, a u tu nas je dvoranu, punu vike i stenjanja,
kloroforma i krvi, natjerala samo bijeda i zajednička muka. Punu mjeru poniženja, duševne i
tjelesne sramote, što mora da je podnese siromašna žena, podnijela sam i ja ondje, u društvu
bludnica i bolesnica, koje zajedničku sudbinu pretvaraju u bestidnost. Morala sam podnijeti
ciničnost mladih liječnika, koji uz porugljivi posmijeh dižu ponjave s nemoćnih žena i
opipavaju ih pod izlikom da ih stručno pregledavaju. Podnijela sam lakomost bolničarki - oh,
ondje se ljudski stid pogledima razapinje na križ i riječima bičuje. Ondje si samo pločica s
Tvojim imenom, jer ono što leži u postelji samo je drhtavi komad mesa što ga opipavaju
radoznali ljudi, predmet ogledavanja i proučavanja. Ah, one žene koje svome mužu u kući
poklanjaju djecu, što ih on nježno očekuje, one ni ne znaju što znači rađanje na stolu za
demonstraciju rada kad je žena sama i nemoćna! I danas, kad u nekoj knjizi pročitam riječ
pakao, moram i protiv volje pomisliti na onu dvoranu, dupkom punu, sparnu, punu uzdaha,
smijeha i krvavih krikova, u kojoj sam ja patila, na onu klaonicu stida.

Oprosti mi, oprosti što o tome govorim. Ali samo ovaj put govorim o tome i nikada,
nikada više neću govoriti. Jedanaest sam godina šutjela o tome i uskoro ću zauvijek biti
nijema. Jednom sam to morala kriknuti u svijet, jednom sam morala viknuti kako sam skupo
platila to dijete koje je bilo sve moje blaženstvo, a sad ovdje leži ne dišući više. Te sam sate
već zaboravila, davno sam ih zaboravila u osmijesima, u glasu svojega djeteta, u svojoj sreći.
Ali sada, kad mi je dijete mrtvo, patnja se ponovo probudila u meni, i morala sam da dam
sebi oduška vičući, samo ovaj put, samo taj jedan jedini put! Ali ne optužujem Tebe, već
samo boga, samo njega, koji je stvorio tu bezumnu patnju. Kunem Ti se da ne optužujem
Tebe i nikada nisam u gnjevu planula na Tebe, čak i u onim satima kad mi se tijelo svijalo od
trudova, kad sam gorjela od stida pred ispitljivim očima studenata, pa ni u onom trenu kad mi
je bol trgala dušu, ni onda Te nisam optužila. Nikada se nisam pokajala zbog onih noći, nikad
nisam pokudila svoju ljubav prema Tebi i uvijek sam blagoslivljala čas u kojem sam Te srela.
Pa sve kad bih još jednom morala proći kroz pakao onih sati, i kad bih unaprijed znala što me
čeka, ja bih to još jednom učinila, ljubljeni moj, još jednom, i još tisuću puta!
 *

Jučer je umrlo naše dijete - a Ti ga nisi poznavao. Tvoj pogled nije nikada, ni u
letimičnom i slučajno prolaznom susretu prešao preko toga rascvalog malog bića, Tvojega
malog bića. Dugo sam se skrivala pred Tobom dobivši to dijete. Moja me čežnja za Tobom
nije više tako boljela. Mislim čak da Te više nisam tako strastveno ljubila, bar nisam više
toliko patila zbog svoje ljubavi otkad sam dobila dijete. Nisam htjela da se dijelim između
Tebe i njega. I tako se nisam više predavala Tebi, sretniku, koji si živio daleko od mene
vlastitim životom, već tome djetetu, koje me je trebalo, koje sam morala hraniti i koje sam
mogla grliti i ljubiti. Činilo se da sam bila spasena od svojega nemira, od svoje kobi, da me je
spasilo ono Tvoje drugo „ja”, koje je zapravo bilo moje. Rijetko, posve rijetko potjerao bi me
osjećaj da se ponizno približim Tvojoj kući. Samo sam jedno još učinila: za rođendan sam Ti
uvijek slala kitu bijelih ruža, upravo onakvih kakve si mi poklonio nakon naše prve ljubavne
noći. Jesi li se u tih deset, jedanaest godina ikada upitao tko ih šalje? Jesi li se možda sjetio
žene kojoj si ih jednom poklonio? Ne znam i nikada neću dočekati Tvoj odgovor. Bilo mi je
dovoljno da Ti ih pružim iz tame, da pustim neka se jednom u godini rascvate uspomena na
one sate.

Nisi poznavao naše siromašno dijete - danas se optužujem što sam ga skrivala pred
Tobom, jer Ti bi ga bio volio. Nisi poznavao našega siromašnog dječaka, nisi vidio kako se
smješka, kako polako diže vjeđe i svojim tamnim očima - Tvojim očima - baca sjajno, veselo
svijetlo na mene, na cio svijet. Ah, bio je tako vedar, tako drag! U njemu se na djetinji način
opetovala cijela lakoća Tvojega bića. Tvoja brza i pokretna mašta. Sate i sate znao se
zaljubljeno igrati sa stvarima, kao što se ti igraš sa životom, a onda, opet, ozbiljno, uzdignutih
obrva, sjediti za knjigama. I sve više se pretvarao u Tebe. U njemu se već na vidljiv način
počela razvijati ona Tvoja razdvojenost igre i ozbiljnosti, a što Ti je bivao sličniji, to sam ga
više voljela. Dobro je učio. Umio je brbljati francuski kao mala svraka, bilježnice su mu bile
najurednije u razredu, a kako je samo bio ljubak i kako otmjen u svome crnom baršunastom
odijelu ili u bijeloj mornarskoj bluzici! Kamo god bi došao, svagdje je bio najelegantniji od
sviju. Kad bih s njime u gradu hodala po žalu, žene bi zastajale da ga pomiluju po dugačkoj
plavoj kosi, a kad bi se na Semeringu vozio u saonicama, ljudi bi se zadivljeno obazirali za
njim. Bio je tako lijep, tako nježan i umiljat! Kad je posljednje godine ušao u internat
Terezijanuma, nosio je odoru i mali mač kao kakav paž iz osamnaestoga stoljeća - a sad ima
na sebi samo svoju košuljicu, sirotan, i leži tamo blijedih usana i sklopljenih ruku.

Možda me pitaš kako sam mogla dijete odgojiti u takvoj raskoši, kako sam mogla da
mu pružim taj vedri život viših krugova. Dragi, ja Ti govorim iz tame. Ne stidim se i reći ću
Ti, ali nemoj da se prestrašiš, ljubljeni - ja sam se prodala. Nisam postala baš ono što
nazivamo uličarkom, bludnicom, ali ipak sam se prodala. Imala sam bogate prijatelje, bogate
ljubavnike: najprije sam ja tražila njih, a kasnije su oni tražili mene, jer ja sam bila vrlo lijepa
- jesi li to ikada opazio? Svatko kome bih se predala vrlo bi me zavolio. Svi su mi
zahvaljivali, svi su mi bili privrženi, svi su me voljeli - samo Ti nisi, samo Ti nisi, ljubljeni
moj!

Prezireš li me sada, kad sam Ti odala da sam se prodavala? Ne, znam da me ne

prezireš, znam da sve razumiješ i da ćeš razumjeti i to da sam to učinila samo za Tebe, samo
za ono Tvoje drugo „ja”, za Tvoje dijete. U onoj sam dvorani u rodilištu spoznala kako je
siromaštvo strahovito. Znala sam da na ovome svijetu siromaha uvijek gaze i ponizuju, da je
on žrtva, pa nisam htjela ni uz koju cijenu da Tvoje dijete, Tvoje vedro, lijepo dijete odraste
dolje na smetištu, među prostaštvom ulice, u okuženom zraku kakve dvorišne kućerine.
Njegova nježna usta nisu smjela naučiti jezik kojim se govori u podzemlju, a njegovo bijelo
tijelo nije smjelo upoznati memljivo i zgužvano rublje siromaštva. Tvoje je dijete moralo
imati sve, sve lagodnosti svijeta, trebalo je da se uspne do Tebe, u Tvoje životne sfere.

Zato, zato sam se prodala, ljubljeni. To za mene nije bila nikakva žrtva, jer ono što se
općenito naziva čašću i sramotom nije za mene imalo nikakva sadržaja. Ti, jedini čovjek,
kojemu je pripadalo moje tijelo, Ti me nisi ljubio, pa mi je bilo posve ravnodušno što se inače
događa s mojim tijelom. Muškaračko me se milovanje, pa čak ni u njihovoj najdubljoj strasti,
nije doimalo u dubini duše, premda sam neke od njih morala iskreno poštovati, i premda me
je često potreslo saučešće prema njihovoj neuzvraćenoj ljubavi kada bih se sjetila vlastite
sudbine. Svi koje sam god poznavala bili su prema meni dobri, svi su me mazili i svi su me
poštovali. Tu je u prvom redu bio neki stariji njemački grof, udovac, koji je upravo
iznemogao od čekanja, u predsobljima, samo da ugura dijete bez oca, Tvoje dijete, u
Terezijanum. Taj me je čovjek volio kao kćerku. Tri me je puta, četiri puta zamolio da se
udam za njega - danas bih mogla biti grofica, gospodarica čarobnoga dvorca u Tirolu, mogla
bih živjeti bez briga, jer bi dijete imalo nježnog oca, koji ga obožava, a uza me bi stajao
dobri, mirni, otmjeni muž. Ali ja to nisam učinila, premda me je živo i često nagovarao, i
premda sam mu svojim odbijanjem nanosila boli. Možda sam ludo uradila, jer bih sad negdje
mirno i sigurno živjela, a moje ljubljeno dijete sa mnom, ali - zašto da i ne priznam - nisam
htjela da se vežem, htjela sam da u svakom času budem slobodna za Tebe. Duboko u meni, u
podsvjesti mojega bića živio je još uvijek onaj san iz djetinjstva da ćeš me možda još jednom
pozvati k sebi, pa bilo to i samo na jedan sat. I zbog toga sata, koji bi možda mogao doći,
odbila sam sve, samo da budem slobodna i da Ti se uzmognem odazvati na prvi poziv. Ta zar
je cio moj život, otkada sam se probudila iz djetinjstva, i bio drugo nego vječito čekanje na
Tvoj poziv!

A taj je sat zaista i došao. Ali ti to ne znaš, Ti to i ne slutiš, ljubljeni moj! Ni u tome
me satu nisi prepoznao - nikada, nikada me nisi prepoznao! Već sam Te i prije često susretala
u kazalištima, na koncertima, u Prateru, na ulici - i svaki bi mi se put trznulo srce, ali Ti nisi
gledao u mene. Pa ja sam se posve promijenila! Od bojažljivog je djeteta postala žena, lijepa
žena, kako su mi govorili, odjevena u skupocjene haljine, okružena udvaračima. Kako bi
mogao u njoj naslutiti onu bojažljivu djevojku iz svoje polutamne spavaonice! Kadšto bi Te
koji od gospode iz mojega društva pozdravio. Ti bi mu uzvratio pozdrav i pri tom bi me
pogledao. Tvoj je pogled bio uljudno stran, odavao je priznanje mojoj ljepoti, ali me nikada
nisi prepoznao. Tvoj mi je pogled bio stran, tako strašno stran. Sjećam se da mi je to što me
nisi prepoznao jednom zadalo upravo žarku bol, premda sam se na to bila već priučila. S
nekim sam prijateljem sjedila u loži u operi, a Ti si sjedio u susjednoj. Kad je počela uvertira,
ugasila su se svijetla, pa više nisam mogla vidjeti Tvoje lice, samo sam tik kraj sebe osjećala
Tvoj dah, kao i onda, one noći, a na baršunastu ogradu, koja je dijelila naše lože, poduprla se
Tvoja ruka, Tvoja fina, nježna ruka. Spopala me upravo neodoljiva želja da se sagnem i da
poljubim tu toliko ljubljenu ruku, tu ruku koja me je nekada tako nježno grlila. Kraj mene je
brujala uzbudljiva glazba, a moja je želja postajala sve strastvenija, pa sam morala upravo da
se zgrčim od napetosti, morala sam da uprem svu snagu, takva je sila vukla moje usnice
prema Tvojoj ljubljenoj ruci. Nakon prvoga čina zamolih svojega prijatelja da me izvede.
Nisam više mogla da podnesem da u tami sjediš tako blizu mene i ujedno tako daleko od
mene.

Ali onaj je sat došao, još jednom je došao, posljednji put je došao u moj zasuti život.
Bilo je to gotovo tačno prije godinu dana, dan poslije Tvojeg rođendana. Čudno: sve sam to
vrijeme mislila na Tebe, jer Tvoj sam rođendan uvijek slavila kao neku svečanost. Već rano
ujutro izašla sam i kupila bijele ruže i poslala ih kao svake godine, Tebi u znak sjećanja na
sate što si ih Ti zaboravio. Popodne sam se izvezla s dječakom, odvela sam ga u Demelovu
slastičarnicu, a uvečer u kazalište, jer sam htjela da mu taj dan bude već od mladosti neki
tajanstveni, svečani dan, pa makar on i ne znao za njegovo značenje. Idući sam dan provela
sa svojim tadanjim prijateljem, nekim mladim, bogatim tvorničarom iz Brna, s kojim sam
živjela već dvije godine. On me je obožavao, mazio me i isto je tako htio da se mnome oženi
- kao i ostali. I njegovu sam ponudu, naoko isto tako bezrazložno, odbijala, premda je i mene
i dijete obasipao poklonima i premda je svojom malo muklom, sluganskom dobrotom
zasluživao da ga volim. Zajedno smo pošli na neki koncert. Našli smo ondje vedro društvo i
večerali smo u nekom restaurantu na Ringu. Ondje sam usred smijeha i brbljanja predložila
da pođemo još u neki bar, u Tabarin. Inače su mi takvi lokali sa svojom sistematskom
alkoholnom veselošću bili odvratni, kao i svako drugo bančenje, pa sam se uvijek opirala
takvim prijedlozima, ali ovaj put - u meni kao da je živjela neka nedokučiva magična moć,
koja me je natjerala da nesvjesno iznesem taj prijedlog, koji je odmah bio veselo i uzbuđeno
primljen - i ovaj put osjetih iznenada neku nerazjašnjivu čežnju - kao da me ondje čeka nešto
osobito. Navikli na to da mojim željama odmah izađu u susret, svi su brzo poustajali, pa smo
otišli onamo. Pili smo šampanjac. Najedanput me obuze neko bijesno, gotovo bolno veselje,
kakvo dosad nisam poznavala. Pila sam i pila, zajedno s ostalima pjevala sam nepristojne
pjesme, i gotovo da me je nešto natjeralo da plešem ili da klikćem od radosti. Ali najednom
kao da mi je na srce stavljeno nešto hladno ili užareno - trgnuh se. Za susjednim si stolom
sjedio Ti s nekoliko prijatelja. Promatrao si me pogledom u kojemu je ležalo udivljenje i
želja, onim pogledom koji mi je svaki put prerovao cijelu nutrinu. Prvi put nakon deset
godina opet si me pogledao cijelom nesvjesnom i strastvenom snagom svojega bića.
Zadrhtala sam. Umalo te mi podignuta čaša nije ispala iz ruke. Na sreću, moje društvo nije
zamijetilo kako sam se smela. Moja se smetenost izgubila u bučnom smijehu i glazbi.

Tvoj je pogled postao sve žarči i cijelu me ovio vatrom. Nisam znala jesi li me
napokon, napokon prepoznao, ili si me ponovo poželio kao neko drugu, neku stranu ženu.
Krv mi je navrla u obraze, pa sam stala rastreseno odgovarati svome društvu. Sigurno si
opazio kako me je Tvoj pogled smeo. Kretnjom glave dao si mi znak da časak izađem u
predsoblje. Učinio si to tako da nitko nije ništa vidio. Onda si platio, tako da su svi to opazili,
oprostio si se od svojih drugova i izišao si, ali prije toga još si mi jednom dao znak da ćeš
vani čekati na me. Drhtala sam kao u groznici, nisam više mogla odgovarati na pitanja i
svladavati svoju uzbibalu krv. Slučajno je baš u tom času neki crnački par počeo plesati neki
čudni novi ples, lupajući petama i glasno klikćući. Svi su piljili u njih, a ja sam iskoristila taj
čas. Ustala sam, rekla svom prijatelju da ću se odmah vratiti i pošla za Tobom.

Vani si pred garderobom stajao i čekao me. Pogled ti se razvedri kad sam došla.
Nasmiješio si se i pohrlio mi u susret. Odmah sam vidjela da me nisi prepoznao. Nisi
prepoznao ni ono dijete od nekada, a ni djevojku, već si opet posegnuo za mnom kao za
nekom novom, nepoznatom ženom. „Imate ili za mene časak vremena?” povjerljivo si me
upitao, a ja sam po Tvom sigurnom nastupu razabrala da me smatraš jednom od onih žena
koje se dadu kupiti za jednu večeru. „Da”, rekoh, isto onako drhtavo pristajući kao da je to
samo po sebi razumljivo, isto onako kao što je prije više od deset godina pristala ona djevojka
u sumračnoj uIici. „A kad bismo se mogli vidjeti?” upitao si me. „Kad god zaželite”,
odgovorila sam Ti - pred Tobom se nisam stidjela. Malo si me začuđeno pogledao, isto onako
nepovjerljivo, radoznalo i u čudu kao i onda kad sam Te isto tako dovela u čudo pristavši
odmah na Tvoju ponudu. „Možete li odmah?” upitao si me malo oklijevajući. „Mogu”, rekoh.
„Pođimo.”

Pošla sam prema garderobi po svoj ogrtač.

Uto se dosjetih da moj prijatelj ima broj garderobe naših ogrtača, koje smo zajedno
bili predali. Bez zamršenih obrazloženja ne bih bila mogla poći natrag i zatražiti broj
garderobe od njega, a, s druge strane, nisam se htjela odreći onoga sata s Tobom, za kojim
sam čeznula toliko godine. I tako nisam ni trenutka oklijevala. Prebacila sam samo šal preko
večernje haljine i izašla u vlažnu, maglovitu noć, ne brinući se za svoj ogrtač, a ni za dobrog i
nježnog čovjeka koji me je već dvije godine uzdržavao i kojega sam pred njegovim
prijateljima ponizila učinivši ga krajnje smiješnom ludom, čovjekom kojemu ljubovca poslije
tolikih godina bježi s nekim stranim muškarcem čim joj prvi put fućne. Oh, u dubini svoje
duše bila sam sebi svjesna svoje podlosti i nezahvalnosti, znala sam kakvu sramotu nanosim
svojemu čestitom prijatelju. Osjećala sam da postupam smiješno i da tom svojom opsjenom
zauvijek smrtno vrijeđam dobroga čovjeka, osjećala sam da svoj život upravo razdirem - ali
što je za mene značilo prijateljstvo, što je značila cijela moja egzistencija u usporedbi s
nestrpljivošću i željom da opet osjetim Tvoja usta, i da me opet osloviš nježnim riječima!
Tako sam Te ljubila! Sad Ti to mogu reći, sada kad je sve prošlo, kad je sve svršeno. A
vjerujem i to, da bih, kad bi me Ti pozvao, smogla snage da ustanem i sa svoje smrtne
postelje i da pođem s Tobom.

Pred ulazom su stajala neka kola, i mi se odvezosmo k Tebi. Opet sam čula Tvoj glas,
osjećala sam Tvoju nježnu blizinu i bila sam isto tako omamljena, isto tako blažena i
djetinjski smetena kao i onda. Kako sam se nakon više od deset godina opet uspinjala uz
stepenice - ne, ne, to Ti ne mogu opisati! Ne mogu Ti opisati kako sam u tim trenucima sve
dvostruko osjećala, i prošlost i sadašnjost, a u svemu i svačemu samo Tebe. U Tvojoj se sobi
malo toga promijenilo. Imao si nekoliko novih slika i više knjiga, a tu i tamo stajao je
nepoznati namještaj, ali sve me je ipak pozdravilo pozdravom starih znanaca. A na radnom je
stolu stajala vaza s ružama - s mojim ružama što sam Ti ih dan prije bila poslala za rođendan
- kao sjećanje na ženu koje se Ti nisi sjećao, koju nisi prepoznao, pa ni sada, kad Ti je bila
posve u blizini, s rukom u ruci i s usnom na usnama. Ali ipak mi je bilo milo što si se brinuo
za ruže. Tako je oko Tebe ipak bio dah mojega bića, dah moje ljubavi.

Zagrlio si me. I opet sam cijelu divnu noć ostala kod Tebe. Ali nisi me prepoznao ni
po golom tijelu. Sva blažena podnijela sam Tvoje znalačke nježnosti i vidjela sam da Tvoja
starost ne pravi razlike između ljubovce i kupovne žene, i da se posvema predaješ svojoj
požudi svim onim nepromišljenim i rasipnim obiljem svojega bića. Premda si me doveo iz
nekoga noćnog lokala, bio si prema meni tako nježan i blag, tako otmjen, srdačan i pun
poštovanja, a istodobno si i tako strastveno uživao ženu u meni. I opet sam, sva omamljena
starom srećom, osjetila onu razdvojenost Tvojega bića, onu znalačku duhovnu strast u
tjelesnoj koja Ti je moje biće podložila već u djetinjstvu. Nikad još nisam kod muškaraca u
nježnim satima upoznala toliku predanost onim časovima omame, takvo izbijanje i takav sjaj
iz krajnje dubine bića, ali, isto tako, ni ono kasnije gaženje u beskrajnu, gotovo nečovječnu
zaborav. Ali i ja sam zaboravila na samu sebe. Tko je ono bio tamo kraj Tebe? Jesam li to bila
ja, ono užareno dijete odnekada, jesam li to bila ja, majka Tvojega djeteta ili ja, strana žena?
Ah, sve je to bilo tako poznato, tako sve već proživljeno, a ipak samo omamljivo novo u toj
strastvenoj noći! Molila sam se da joj nikada ne bude kraja.

Ali došlo je jutro. Mi smo kasno ustali, i Ti si me još pozvao da doručkujem s Tobom.
Zajedno smo popili čaj, što ga je neka nevidljiva ruka diskretno postavila u blagovaonicu.
Čavrljali smo. I opet si razgovarao sa mnom na onaj svoj posve otvoren, srdačni i povjerljiv
način, bez ikakvih indiskretnih pitanja i ne zanimajući se za moju osobu. Nisi me upitao ni
kako se zovem ni gdje stanujem. Za Tebe sam opet bila samo pustolovina, bezimena žena,
jedan vrući sat, koji se netragom topi u dimu zaborava. Pripovijedao si mi da ćeš otputovati
nekamo daleko, na dva ili tri mjeseca u sjevernu Afriku, a ja sam zadrhtala usred svoje sreće,
jer mi je već stalo bubnjati u ušima: prošlo je, prošlo, i zaboravljeno je! Najradije bih Ti se
bacila pred noge i povikala: „Uzmi me sa sobom, da me napokon prepoznaš, konačno, nakon
tolikih godina!” Ali ja sam bila tako bojažljiva, tako kukavna, tako ropski jadna i tako slaba
pred Tobom. Mogla sam samo reći: „Ah, to je šteta.” Ti si se nasmiješio i pogledao me: „Zar
ti je to zaista žao!”

Odjednom me uhvati neki bijes. Ustala sam, dugo sam Te i čvrsto gledala, a onda sam
rekla: „I onaj čovjek, kojega sam ljubila, uvijek je nekamo putovao.” Gledala sam Te, ravno u
zjenice Tvojih očiju. U meni je sve drhtalo: „Sad, sad ćeš me prepoznati!” Ali Ti si mi se
samo osmjehnuo i rekao mi tješeći me: „Pa ljudi se vraćaju.” „Da, vraćaju se”, odgovorih,
„ali i zaboravljaju.”

Način na koji sam Ti to rekla mora da je bio nekako čudan i strastven. Jer i Ti si ustao,
začuđeno si me i s ljubavlju pogledao. Uhvatio si me za ramena. „Dobre ljude čovjek ne
zaboravlja, pa ni ja neću Tebe zaboraviti”, rekao si mi i pri tom si se duboko zanio pogledom
u mene, kao da želiš zadržati tu sliku. Osjetila sam kako taj pogled prodire u me, kako nešto
traži, pipa, kao da cijelo moje biće upija u se. Sad sam napokon povjerovala da Ti je pala
mrena s očiju. Prepoznat će me, prepoznat će me! Sva mi je duša drhtala u tom očekivanju.

Ali Ti me nisi prepoznao. Ne, nisi me prepoznao, i nikada Ti nisam bila tako tuđa kao
u tom trenu, jer inače - inače ne bi nikada mogao učiniti ono što si učinio nekoliko časaka
kasnije. Poljubio si me, još jednom strastveno poljubio. Morala sam popraviti kosu, koja mi
se bila smrsila, i dok sam stajala pred ogledalom, ugledah u njemu - mislila sam da ću klonuti
od stida i prepasti - opazih kako si na diskretan način ugurao nekoliko većih novčanica u moj
muf. Kako mi je samo uspjelo da se svladam, da ne viknem od bola, da Te u tom trenu ne
udarim po licu! Meni, koja sam Te ljubila od djetinjstva, majci svojega djeteta, meni si htio
da platiš za tu noć! Za Tebe sam bila bludnica iz Tabarina i ništa više - platio si mi, platio!
Nije bilo dovoljno što si me zaboravio, već si još morao i da me poniziš.

Pokupila sam svoje stvari. Htjela sam da odem, što prije da odem. Odviše me je
boljelo. Posegnula sam za šeširom. Ležao je na radnom stolu, kraj vaze s bijelim ružama,
mojim ružama. Uto me nešto silno i neodoljivo obuze: htjela sam da još jednom pokušam, da
Te još jednom podsjetim. „Ne bi li mi dao jednu od tih bijelih ruža?” upitala sam. „Rado”,
odgovorio si mi Ti i odmah uzeo jednu ružu. „Ali možda Ti ih je dala neka žena koja Te
ljubi?” upitala sam, a Ti si mi odgovorio: „Možda, ja to ne znam. Netko mi ih je dao, ali ne
znam tko. Zato ih toliko i volim.” Pogledala sam Te: „Možda su i te ruže od neke žene koju si
zaboravio?”

Ti si me začuđeno pogledao, a ja sam čvrsto uprla pogled u Tebe. „Prepoznaj me, ta

prepoznaj me već jedanput!” klicao je moj pogled. Ali Tvoje su se oči ljubazno i neupućeno
osmjehivale. Još jednom si me poljubio. Ali prepoznao me nisi.

Brzo sam prišla vratima, jer sam osjećala da su mi suze navrle na oči, a Ti ih nisi smio
vidjeti. Izjurila sam tako naglo, te umalo što se nisam sudarila u predsoblju s Tvojim slugom
Johanom. Plaho i brzo skoči on u stranu i otvori mi vrata, kako bih mogla izaći, ali u tom
trenu - čuješ li? - u toj jednoj jedinoj sekundi, kad sam suznih očiju pogledala toga ostarjelog
čovjeka, njegov se pogled najednom lecnu. U toj jednoj jedinoj sekundi - čuješ li? - u toj me
je jednoj sekundi taj starac prepoznao, a nije me vidio od mojega djetinjstva. Zbog toga bih
bila u stanju kleknuti pred njega i izljubiti mu ruke. Ovako sam samo brzo istrgla iz mufa
novčanice što si mi ih dao, kojima si me izbičevao i dala mu ih. On je zadrhtao, prestrašeno
me pogledao. Možda je u toj sekundi više naslutio o meni nego što si Ti naslutio u cijelom
svom životu. Svi su me ljudi mazili, svi, svi su bili dobri prema meni - samo Ti, samo ti si me
zaboravio, i samo Ti, samo Ti me nikada nisi prepoznao.

Moje je dijete umrlo, naše dijete. Sad nemam više nikoga na svijetu koga bih mogla
ljubiti osim Tebe. Ali što si za mene Ti, Ti, koji me nikada, nikada ne prepoznaješ, koji kraj
mene prolaziš kao kraj vode, koji staješ na mene kao da sam kamen, a onda odlaziš dalje i
ostavljaš me da vječno čekam? Jednom sam pomislila da ću Tebe, čovjeka nestalna, moći da
zadržim u djetetu. Ali to je bilo Tvoje dijete: u roku od jedne noći na okrutan je način otišlo
od mene, otputovalo, zaboravilo me, i nikada se više neće vratiti. Opet sam sama, više sama
nego ikada, i nemam više ništa, ništa od Tebe - ni djeteta, ni jedne jedine riječi, nijednog
retka, ni uspomena, i kad bi tko pred Tobom spomenuo moje ime, Ti se ne bi ni osvrnuo na
nj, jer bi Ti bilo strano. Zašto ne bih željela da umrem kad sam ionako za Tebe mrtva? Zašto
da ne pođem dalje kad si Ti otišao od mene?

Ne, ljubljeni moj, ja Te ne optužujem, ne želim da svoju bijedu ubacim u Tvoju vedru
kuću. Ne boj se da ću ti dalje smetati - ali oprosti mi, jer jednom sam morala dati oduška
onome što me tišti, morala sam to učiniti sada, kad dijete leži ondje mrtvo i napušteno. Samo
ovaj jedini put morala sam da Ti progovorim. Sad ću se opet nijemo povući u svoju tamu, kao
što sam uvijek bila nijema uza Te. Ali Ti nećeš čuti taj krik za mojega života. Kad primiš ovaj
moj zapis, zapis žene koja Te je ljubila više od sviju, i koju Ti nisi nikada prepoznao, žene,
koja je uvijek čekala na Tebe, i koju Ti nikada nisi poznavao, ja ću već biti mrtva. Možda,
možda ćeš me onda pozvati, a ja ću Ti prvi put biti nevjerna i neću Te više čuti iz groba. Ne
ostavljam Ti ni slike ni bilo kakva znaka, kao što ni Ti meni nisi ništa ostavio. Nikada me
nećeš prepoznati, nikada. To je bila moja sudbina u životu, pa neka bude i u smrti. Neću Te
pozvati, kad mi bude otkucavao posljednji sat; otići ću, a Ti nećeš doznati ni kako se zovem
ni kakvo mi je obličje. Lako ću umrijeti, jer Ti to nećeš iz daljine ni osjetiti. Kad bi Te boljelo
što umirem, ne bih mogla umrijeti.

Ne mogu više pisati... tako mi se muti u glavi... bole me ruke i noge, imam vrućicu...
mislim da moram odmah leći. Možda će svemu uskoro biti kraj, možda će mi sudbina jednom
biti sklona, pa neću morati da gledam kako mi odnose dijete... Ne mogu više pisati. Ostaj mi
zdravo, ljubljeni moj, i hvala Ti... Usprkos svemu, bilo je dobro onako kako je bilo...
zahvaljivat ću Ti do posljednjega daha... Dobro mi je: rekla sam Ti sve, pa znaš, ne, samo
slutiš kako sam Te silno ljubila, a ta Ti ljubav nije na teret. Neću Ti nedostajati - to me tješi. U
Tvom se lijepom, vedrom životu ništa neće promijeniti... Svojom Ti smrću neću ništa
nauditi... to me tješi, ljubljeni moj.

Ali tko... tko će Ti sad slati bijele ruže za svaki Tvoj rođendan? Ah, vaza će ostati
prazna, nestat će i onoga slabog daha mog života koji se jednom u životu vio oko Tebe.
Ljubljeni moj, čuj me, molim Te... to je moja prva i posljednja molba, upravljena Tebi... učini
mi to za ljubav i uzmi na svaki Tvoj rođendan - to je dan kad svatko misli na sebe - uzmi ruže
i stavi ih u tu vazu. Učini to, ljubljeni, učini tako, kao što drugi ljudi jednom na godinu daju
čitati misu za koju dragu pokojnicu. Ali ja više ne vjerujem u boga i ne želim mise, ja
vjerujem samo u Tebe, ljubim samo Tebe i želim samo da u Tebi dalje živim... ah, samo jedan
dan u godini, tiho, posve, posve tiho, kao što sam uvijek živjela kraj Tebe... Molim Te, učini
to, ljubljeni... to je moja prva molba i posljednja... hvala Ti... ljubim Te, ljubim Te... ostaj mi
zdravo...

On ispusti pismo iz drhtavih ruku. Dugo je razmišljao. U njemu se javi zbrkana

uspomena na neko dijete u susjedstvu, na neku djevojku, na ženu iz noćnoga lokala, ali to je
sjećanje bilo tako nejasno i pobrkano, kao što kamen svjetluca i bezoblično dršće na dnu
tekuće vode. Sjene su prilazile i odlazile, ali se nisu oblikovale u sliku. Osjetila su mu se
nečega prisjećala, ali nisu mogla da se dosjete. Bilo mu je kao da je o svim tim likovima
samo sanjao, često i duboko sanjao, ali ipak samo sanjao.

Uto mu pogled zape za plavu vazu na radnome stolu. Bila je prazna, prvi put nakon
mnogih godina prazna na njegov rođendan. Prestraši se: bilo mu je kao da su se najednom
nevidljivo otvorila vrata i da je s nekoga drugog svijeta prodrla u sobu struja, hladnoga zraka.
Osjetio je smrt i osjetio besmrtnu ljubav. U duši mu se nešto rastvori, i on stade bestjelesno i
strastveno misliti na Nevidljivu kao na neku daleku glazbu.
 ULICA NA MJESEČINI

Parobrod je zbog oluje mogao tek kasno popodne pristati u malom francuskom
lučkom gradu, i ja sam zakasnio na noćni vlak za Njemačku. Tako sam neočekivano morao
provesti dan u stranome mjestu. Večer sam morao provesti bez ičega što bi me moglo
zabaviti, osim melankolične ženske glazbe u nekom zabavištu u predgrađu ili jednolična
razgovora sa suputnicima, s kojima sam se slučajno sastao. Zrak mi se u maloj hotelskoj
blagovaonici učinio nepodnošljivim, masnim od ulja, zagušljivim od dima, pa sam dvostruko
osjećao njezinu mutnu nečistoću, jer mi se na usnama još zadržavao slani, hladni i čisti
morski dah. I tako pođoh nasumce niz neku rasvijetljenu široku ulicu do trga, na kojemu je
svirala kapela građanske garde, a onda sve dalje, usred vala šetača, koji se mlitavo valjao niz
ulice. Isprva mi je godilo to bezvoljno ljuljanje u struji ravnodušnih ljudi, dotjeranih na
pokrajinski način. No uskoro mi je dozlogrdilo talasanje tih stranih ljudi, dozlogrdio mi je i
njihov isprekidani smijeh, te oči koje su me napadale začuđeno, strano ili cereći se.
Dozlogrdiše mi i ti dodiri koji su me neopazice gurali dalje, to svijetlo što je izbijalo iz tisuću
sitnih izvora, i neprestano struganje koraka.

Vožnja na moru bila je nemirna, i u mojoj je krvi još uvjek vreo neki osjećaj teturanja
i blage opijenosti. Pred nogama sam još uvijek osjećao klizanje i zibanje, zemlja kao da se
dišući pomicala, a ulica kao da se ljuljala sve do neba. Od toga mi se glasnog meteža
najednom zavrtje u glavi. Da se spasim, zakrenuh u neku pokrajnu ulicu, i ne pogledavši kako
se zove. Odavde sam krenuo u neku još manju, u kojoj je ta bezumna buka postepeno zamrla,
a onda sam besciljno pošao dalje u splet tih ulica, koje su se razgranjivale kao žile i postajale
sve tamnije što sam se više udaljivao od glavnoga trga. Ovdje nisu više plamtjele velike lučne
svjetiljke, ti mjeseci širokih bulevara, pa sam iznad oskudne rasvjete počeo razabirati
zvijezde i crno zastrto nebo.

Mora da sam se nalazio u blizini luke, u mornarskoj četvrti. To sam osjećao po zadahu
trule ribe, po slatkastom mirisu morske trave i truleži, kakav imaju i alge što ih morski mlat
izbacuje na obalu, po onom posebnom isparivanju pokvarena zadaha neprozračenih soba, koji
se memljivo zavlači u te kutove, sve dok jednom ne zapuše velika oluja i ne donese im svježi
dah. Neodređena mi je tama godila. Godila mi je i ta neočekivana osamljenost. Usporio sam
korake i stao promatrati ulicu za ulicom, svaku uvijek drukčiju od svoje susjede. Jedna je bila
mirna, druga bludna, ali sve su bile mračne i s nekim prigušenim šumom glazbe i glasova koji
su se tako tajanstveno uzdizali iz nevidljivoga, iz grudi njezinih svodova, da bi čovjek jedva
pogodio njezin podzemni izvor. Jer sve su kuće bile zatvorene; tek tu i tamo žmirkala bi po
koja crvena ili žuta svjetiljka.

Volim te ulice u stranim gradovima, to prljavo tržište svih strasti, to potajno

nagomilavanje svih zavodljivosti za mornare, koji se sa svojih osamljenih noći na stranim i
opasnim morima svraćaju ovamo na jednu noć, kako bi u jednom satu udovoljili svojim
brojnim pohotnim snovima. Te se male pokrajne ulice moraju kriti negdje u kakvoj nizini
velikoga grada, jer tako drsko i nametljivo govore ono što svijetle kuće s blistavim prozorima
i otmjenim ljudima sakrivaju pod stotinom krinki. Ovdje iz malih sobica zvoni i mami glazba,
kinematografi obećavaju kričavim oglasima neslućenu divotu, a male, četverouglaste
svjetiljke, zgurene pod vratima, povjerljivo namiguju pozdravljajući i dobacujući vrlo jasan
poziv; iza odškrinutih vrata bjelasa se golo meso pod pozlaćenim jeftinim ukrasom. Iz kavana
krešte pijani glasovi i buče kartaši u prepirci. Mornari se cerekaju kad se sastanu ovdje, a tupi
im se pogledi krijese, jer predosjećaju brojne užitke, jer ovdje je sve: žene i igra, piće i
prizori, ovdje su pustolovine, i prljave i velike, a sve je to plašljivo, no istodobno i izdajnički
zatomljeno iza licemjerno spuštenih kapaka, sve samo unutra, i ta tobožnja zatvorenost draži
dvostruko, zavodi skrovitošću i pristupačnošću. Te su ulice svagdje jednake: u Hamburgu, u
Kolombu i Havani, svagdje su isto tako jednake, kao što su jednake i velike avenije raskoši,
jer ono što se u životu nalazi gore i ono što se nalazi dolje ima iste oblike. Posljednji
fantastični ostaci puteno nesređena svijeta, gdje nagoni još surovo i neobuzdano izbijaju. Te
su negrađanske ulice mračna šuma strasti i guštara puna životinja, obuzetih nagonom za
parenjem. Uzbudljive su po onome što odvajaju, a zamamne po onome što sakrivaju. O njima
možeš sanjati.

A takva je bila i ona ulica u kojoj sam se najednom osjetio zatvorenim. Nasumce sam
pošao za nekolicinom kirasira, koji su sabljama zveckali po neravnom pločniku. Iz bara su ih
dozivale žene, a oni su se nasmijali i dobacili im grube šale. Jedan je od njih zakucao na
prozor, našto je odnekle stao proklinjati neki glas. Pošli su dalje, smijeh im je zamro u daljini,
i uskoro ih više nisam čuo. Ulica je opet zanijemila, a nekoliko je prozora nejasno
zasvjetlucalo u maglovitom sjaju mutnoga mjeseca. Zastao sam i počeo udisati tu tišinu, koja
mi se činila čudnom, jer je iza nje nešto zujalo o tajnama, pohoti i opasnosti. Jasno sam
osjećao da je ta šutnja laž i da pod mutnom maglicom te ulice svjetluca neka gnjilež svijeta.
Stajao sam i prisluškivao u tami. Nisam više osjećao ni grad, ni ulicu, ni njezino ime, ni
svoje, osjećao sam samo da sam ovdje stran i da, na divan način razriješen, stojim u nečemu
nepoznatom, da u meni nema nikakve namjere, ni poslanja, ni veze s bilo čime, a ipak sam
sav taj mračan život oko sebe osjećao u jednako punoj mjeri kao i krv pod vlastitom kožom.
Prožimao me je samo taj osjećaj da se za mene ne događa ništa, a ipak da mi sve pripada. Taj
najblaženiji osjećaj najdubljeg i najistinitijeg doživljavanja možemo doživjeti samo ako ne
sudjelujemo ni u čemu. Taj je osjećaj jedan od živih izvora moga unutarnjeg bića i, u
nepoznatoj me okolini uvijek prožima kao neka naslada.

I dok sam tako stajao u samotnoj ulici i prisluškivao, kao da očekujem da će se što
dogoditi, da se mora dogoditi nešto što bi me odguralo iz toga mjesečarskog osjećaja
osluškivanja u prazninu, najednom začuh kako netko vrlo mutno pjeva neku njemačku
pjesmu, ono naivno kolo iz „Strijelca”: „Lijepi zeleni djevičanski vijenac”. Glasovi su do
mene dopirali prigušeni - zbog daljine i zidova. Pjevao je neki ženski glas, veoma loše, ali
ipak je to bila njemačka melodija, njemačke su bile riječi u tom stranom kutiću svijeta. Netko
ju je negdje pjevao, ali ja sam tu prvu materinsku riječ nakon više tjedana osjetio kao
pozdrav. Upitao sam se, tko li to ovdje govori mojim jezikom, koga li to iz dubine duše tjera
uspomena da u toj zakučastoj i podivljaloj ulici ponovno izvija iz srca tu bijednu pjesmu!
Pošao sam tragom toga glasa, ostavljao za sobom jednu kuću za drugom, prolazio sam kraj
svih kuća, koje su se kao u polusnu nizale, kuće sa zatvorenim kapcima, iza kojih je,
međutim, ipak izdajnički svjetlucalo svijetlo, a kadšto bi domahnula i po koja ruka. Na
kućama su visjeli živi natpisi, kričavi oglasi, a riječi ale, viski i pivo nagoviještale su neki
skriveni bar. No sve je bilo zatvoreno, odbijalo je, a istodobno i privlačilo. Izdaleka su
odzvanjali neki koraci, a između toga se svaki put opet čuo taj glas, koji je sad glasnije
pjevuckao refren i postao sve bliži. Već sam razabrao i kuću iz koje je dopirao.

Časak sam oklijevao, a onda priđoh unutarnjim vratima koja su bila zastrta gustim
bijelim gardinama. Ali kad sam se već odlučno sagnuo da uđem, najednom nešto naglo oživi
u sjeni veže, neka prilika, koja je očito ondje vrebala pritisnuvši se uz staklo. Ta se prilika
prestrašeno trgne, i u mene se zagleda neko lice preliveno crvenilom svjetiljke obješene nad
ulazom, a istodobno blijedo od prepasti. Neki je muškarac razrogačenih očiju piljio u mene.
Promrmljao je nešto što je zvučalo kao isprika i nestao u pomrčini ulice. Bio je to neobičan
pozdrav. Pogledah za njim. Činilo se da se još nešto pokreće u uličnoj sjeni, ali posve
nejasno. Unutra je još uvijek odzvanjao onaj glas. Sada je, čini se, bio čak i jači. To me je
primamilo. Brzo otvorih vrata i uđoh.

Posljednja riječ pjesme klonu, kao da ju je tko prerezao nožem. Sav preplašen, osjetih
pred sobom neku prazninu, neku neprijateljsku šutnju, kao da sam što razbio. Tek postepeno
mi se pogled snašao u sobi, koja bijaše gotovo prazna. U njoj se nalazila samo tezga i jedan
stol, a sve je to očito bilo samo predsoblje za ostale sobe u pozadini, koje su svojim napol
odškrinutim vratima, prigušenim svijetlom i pripravljenim posteljama ubrzo odale svoju
pravu namjenu. Sprijeda se laktom o stol podbočila neka djevojka, naličena i umorna, a
straga se na tezgu naslonila krčmarica, debela i prljavosijeda, te još jedna djevojka, koja nije
bila ružna. Moj pozdrav tvrdo odjeknu u toj prostoriji, a tek vrlo mi se kasno ozva jeka koja
je zvučala kao da joj dosađujem. Bilo mi je neugodno što sam tako zašao u prazninu, u tako
napetu, pustu šutnju, pa bih bio najvolio odmah otići, ali u svojoj smetenosti nisam našao
izliku, i tako rezignirano sjedoh za prednji stol. Djevojka me upita što želim piti, kao da se
sjetila svoje dužnosti. Po njezinu sam tvrdu izgovoru odmah prepoznao da je Njemica.
Naručih piva. Ona ode i vrati se tromim hodom, koji je odavao još više ravnodušnosti nego li
plitkoća njezinih očiju, koje su mlitavo svjetlucale pod vjeđama poput svijeća koje se upravo
gase. Prema običaju u onim lokalima, posve je mehanički pokraj moje čaše postavila i jednu
za sebe. I dok je podigla čašu da se kucne sa mnom, prazan joj je pogled odlutao nekamo u
stranu, pa sam je mogao u miru promotriti. Lice joj je zapravo bilo još lijepo i pravilnih crta,
ali one su zbog nekog unutarnjeg umora postale proste i slične nekoj krinki. Sve joj se
mlohavo otomboljilo, vjeđe su joj oteščale, kosa joj je popustila, a obrazi, pjegavi od lošeg
ličila, počeli su već popuštati i u širokom su se naboru objesili sve do usta. I haljinom se
samo nemarno ogrnula. Glas joj je bio progorio i hrapav od dima i piva. Po svemu sam
osjećao premorena čovjeka, koji samo onako iz običaja bezosjećajno živi dalje. Upitah je
nešto, sav zbunjen i obuzet stravom. Ona mi ravnodušno i tupo odgovori, jedva i pomakavši
usta, a da me pri tom nije ni pogledala. Osjetio sam da nisam dobro došao. Straga je
krčmarica zijevala, a druga je djevojka sjedila u kutu i promatrala nas kao da čeka dok je ne
pozovem. Rado bih bio otišao, ali je u meni sve oteščalo. Sjedio sam u tom zasićenom,
nabujalom zraku tupo teturajući poput mornara, ali sputan radoznalošću i stravom. Jer ta me
je ravnodušnost na neki način dražila.

Najednom se trgoh. Prestrašio me je kričav smijeh kraj mene. A istodobno je zatitralo

svijetlo. Po struji zraka osjetio sam da je netko otvorio vrata iza mojih leđa. „Zar si opet
došao?” resko se i porugljivo javi glas kraj mene njemačkim jezikom. „Zar se opet šuljaš oko
kuće, ti škrtico? No, uđi, neću ti učiniti ništa nažao.”

Naglo sam se okrenuo, najprije prema ženi, koja se tako resko proderala kao da joj
vatra izbija iz tijela, a onda prema vratima. Još prije nego što su se sasvim otvorila,
prepoznao sem klecavi lik i ponizan pogled čovjeka koji se maloprije kao prilijepio uz vrata.
Bojažljivo je držao šešir u ruci kao prosjak i zadrhtao od reskoga pozdrava i smijeha, koji je
najednom stao grčevito tresti njezino krupno tijelo. Straga je, s tezge, gazdarica popratila taj
smijeh šaptanjem.

- Sjedi onamo, k Fransoazi - napadne ga žena kraj mene, kad joj se približio
kukavnim, nesigurnim koracima.

- Kako vidiš, ja već imam gosta.

Sve mu je to doviknula njemačkim jezikom. Krčmarica i ona djevojka glasno se

nasmiješe, premda nisu mogle ništa razumjeti. Činilo se, međutim, da već poznaju toga gosta.

- Fransoaz, daj mu bocu šampanjca, onoga skupog - dovikne ona smijući se, a onda se
porugljivo obrati njemu:

- Ako ti je preskupo, ostani vani, bijedna škrtico. Sigurno bi htio badava da buljiš u
mene. Znam da bi sve htio badava.

Cio dugački lik kao da se srozao pod tim opakim smijehom. Leđa mu se nekako
uzdigoše, a lice kao da je htjelo na pseći način da se nekamo zavuče. Ruka mu je zadrhtala
kad je posegnuo za bocom, tako da je, točeći, prolio vino. Njegov pogled, koji je neprekidno
htio da se digne k njezinu licu, nije mogao da se odvoji od poda, tumarao je po krugovima
pločica. Tek sad sam pod svjetiljkom jasno razabrao to iznureno lice, omekšalo i blijedo,
vlažnu i rijetku kosu na koščatoj lubanji, zglobove mlohave i razbijene, pravu bijedu bez
snage, a ipak punu neke opakosti. Sve je u njemu bilo nekako krivo, izvinuto i pognuto, a u
pogledu mu je, kad ga je sad iznenada podigao i odmah opet prestrašeno spustio, svjetlucalo
neko zlo svijetlo.

- Ne brinite se za njega - osorno me oslovi djevojka francuskim jezikom i grubo me

zgrabi za ruku, kao da me želi okrenuti k sebi. - Stara je to stvar između mene i njega. Nije od
danas. - Onda se opet obrati k njemu, iscerivši zube kao da je spremna da ga ugrize: - Samo
prisluškuj, stara lisico! Htio bi čuti što govorim? Rekla sam da ću se radije baciti u more nego
da pođem s tobom.

I opet se krčmarica i ona druga djevojka široko i glupo nasmijaše. Činilo se da je to za

njih obična šala, svakidanja zabava. Ali meni je bilo strašno kad sam vidio kako se ona druga
djevojka najedanput lažnom nježnošću privinula k njemu i stala mu se umiljavati dotičući ga.
Zgrozio se, ali nije smogao hrabrosti da se obrani. Prestrašio sam se kad me je pogodio
njegov teturavi pogled, nekako plašljiv i u neprilici, a istodobno i puzav. Spopala me jeza
pred ženom kraj mene, koja se najednom probudila iz svoje tromosti, te je sva zasjala od
opakosti, da su joj upravo zadrhtale ruke. Bacio sam novac na stol i krenuo da odem, ali ona
ga ne primi.

- Ako ti on smeta, ja ću ga izbaciti, to pseto. Taj mora da me sluša. Popij još jednu
čašu sa mnom. Hajde!

I ona se pripije uz mene nekom naglom fanatičnom nježnošću, za koju sam odmah
znao da je hini samo zbog toga da onoga drugoga čovjeka muči. Kod svakoga svojeg pokreta
brzo bi i koso pogledala na njega, a meni je bilo odvratno da gledam kako se kod svake
njezine kretnje prema meni počelo nešto trzati u njemu, kao da na svojim udovima osjeća
užareno gvožđe. Ne obazirući se na nju, piljio sam jedino u njega i stresao se od jeze videći
kako se u njemu rasplamsao gnjev, srdžba, zavist i požuda, ali čim bi ona ma samo i malo
pomakla glavu, on bi se odmah pognuo. Ona se sad posve privila uz mene. Osjećao sam
njezino tijelo: drhtalo je od opake naslade kod te igre, a mene je hvatala jeza pred njezinim
jarkim licem, koje je mirisalo po lošem puderu, i pred zadahom njezina omekšala mesa. Da
bih sebi lice obranio od nje, posegoh za cigarom, i dok sam pogledom prelazio preko stola
tražeći šibice, ona se prodere na njega: „Daj vatre!”

Taj me prostački zahtjev, da me on posluži, prestrašio više nego što je prestrašio

njega, pa brzo počeh sam tražiti šibice. Ali njezine su ga riječi ošinule kao bičem, te on
svojim kosim koracima zatetura prema meni i brzo položi upaljač na stol, kao da bi se mogao
opeći ako ga se dotakne. Na časak nam se ukrstiše pogledi. U njegovom je pogledu ležao
beskrajan stid i neko škriputavo ogorčenje. Taj je ropski pogled pogodio u meni muškarca,
njegova brata. Osjetio sam poniženje što mu ga je zadala ta žena i zastidjeh se zajedno s
njime.

- Hvala vam lijepa - rekoh njemački, a ona se trgnu - ali niste se trebali truditi. - I
pružih mu ruku. Dugo se skanjivao, a onda osjetih vlažne koščate prste, pa iznenadan, grčevit
i snažan stisak pun zahvalnosti. Dok je gledao u mene, na časak mu sinuše oči, a onda se opet
povukoše pod mlohave vjeđe. Iz prkosa sam htio da ga zamolim da sjedne za naš stol, pa je ta
kretnja sigurno već bila kliznula u moju ruku, jer se ona brzo prodere na njega: - Sjedni ondje
i nemoj nam smetati!

Uto me najednom spopadne odvratnost prema njezinu jetkom glasu i čitavom tom
mučenju. Što će mi ta zadimljena jazbina, ta odvratna drolja, taj slaboumnik i taj zagušljivi
zadah po pivu, dimu i lošem parfemu? Zaželjeh svježega zraka. Gurnuh joj novac, ustadoh i
odlučno se uklonih kad mi se približila i stala mi se ulagivati. Gadilo mi se da sudjelujem u
ponizivanju toga čovjeka, pa sam svojim odlučnim otporom jasno pokazao da me u tjelesnom
pogledu nije podobna privući. Njezina se krv opako uzburka, uz usta joj se ureže prostačka
bora, ali ipak se nije usudila da izrekne pripremljenu riječ, već se naglo okrenu k njemu ne
krijući mržnju. No on je, očekujući ono najgore, naglo, i kao da ga njezina prijetnja goni,
posegnuo u džep i drhtavim prstima izvadio novčarku. Bilo je očito da se boji da sad ne
ostane s njom nasamu, ali onako u naglosti nije mogao da odriješi uzao na novčarki (bila je to
zapravo pletena kesica ukrašena staklenim biserjem, kakvu nose seljaci i sitni malograđani).
Lako je bilo zapaziti da nije navikao da brzo izdaje novac, i u tome se silno razlikovao od
mornara, koji ga jednim zamahom ruke izvlače iz džepa i bacaju na stol. Očito je bio naučen
na to da pomno broji novac i da prstima važe svaki kovani komad. „Kako samo dršće za
svoje slatke groševe! Ide li odviše sporo? Počekaj!” naruga mu se ona i priđe korak bliže. On
ustuknu, a ona, vidjevši njegovu prepast, uzdigne ramena i reče s neopisivim gađenjem u
pogledu: „Ništa ti neću uzeti! Pljujem ja na tvoje novce. Znam da su pomno prebrojeni, ti
tvoji lijepi grošići, i da nijedan ne smije preko u svijet. A tek oni papirići” - i ona mu
najednom upre prstom u prsa - „koje si ovamo ušio da ti ih nitko ne ukrade!”

I zaista onako, kao što se čovjek, bolestan na srcu, najednom hvata za prsa kad ga
zgrabi grč, tako njegova blijeda i drhtava ruka uhvati određeno mjesto na kaputu. Prsti mu
nesvjesno opipaše potajno gnijezdo i onda umireni klonuše.

- Škrtico! - pljune ona. No sad se lice izmučena čovjeka najednom zažari. On baci
vrećicu s novcem onoj drugoj djevojci, koja najprije cikne od straha, a onda se oštro nasmije.
Zatim on pojuri kraj nje, pa kroz vrata na ulicu, kao da bježi od požara.

Žena je još časak ostala uspravljena, iskreći se sva u svom opakom bijesu. Onda joj
vjeđe opet mlohavo klonuše, a dotad napeto tijelo svinu joj se od umora. Činilo se da je u
času ostarjela i umorila se. Neka je nesigurnost i izgubljenost zamračila pogled, koji me je
sad pogodio. Stajala je preda mnom kao pijanica koji se budi i svjestan je svoje sramote. „Sad
će vani jadikovati zbog svoga novca, a možda će otrčati i na redarstvo i reći da smo ga okrale.
Ali sutra će opet biti ovdje. No mene neće dobiti. Svi me mogu imati, ali on ne!”
 Priđe tezgi, baci na nju kovani novac i jednim zamahom iskapi čašu rakije. U očima
joj je opet sinulo opako svijetlo, ali kako je bilo mutno ispod suza bijesa i stida! Obuze me
odvratnost prema njoj i razdre mi saučešće. „Laku noć”, rekoh i pođoh. „Bon soir”, odgovori
mi krčmarica. Ona se nije okrenula, već se samo oštro i porugljivo nasmijala.

Kad sam izašao, ulica se sastojala samo od noći i neba. Bila je sama sparna tama,
osvijetljena beskrajno dalekim sjajem zastrta mjeseca. Požudno stadoh piti mlak i istodobno
oštar zrak, a osjećaj strave rasplinu se u meni u veliko začuđenje pred raznolikošću ljudskih
sudbina. Ponovno osjetih - a taj me je osjećaj mogao ganuti do suza - da iza svakoga
prozorskog okna uvijek čeka sudbina, da se svaka vrata otvaraju u neki doživljaj, i da je ta
raznolikost ovoga svijeta svagdje nazočna, pa da i najprljaviji kutić isto tako vrije
doživljajima, kao što je i trulež pun svjetlucavih kukaca. Daleko iza mene utonula je
odvratnost toga susreta, i napeti su se osjećaji ugodno pretočili u slatku umornost, koja je
stala čeznuti za time da sve to što sam proživio pretvori u još ljepši san. Nesvjesno se ogledah
da pronađem put kući kroz taj metež zakučastih ulica. Uto mi se približi neka sjena - morala
mi je posve nečujno prići.

- Oprostite - odmah sam prepoznao ponizni glas - ali čini mi se da se vi ovdje ne

snalazite. Smijem li... smijem li vam pokazati put? Gospodin stanuje...?

Rekoh mu ime svoga hotela.

- Otpratit ću vas... ako mi dopustite - doda odmah ponizno.

Opet me spopa jeza. Šuljanje tih sablasnih koraka kraj mene, gotovo nečujnih, a ipak
tik uza me, tama te mornarske ulice, i sjećanje na ono što sam doživio, pomalo ustuknu pred
nekim zbrkanim osjećajem bez ocjene i bez otpora, sličnom snu. Osjećao sam poniznost u
njegovim očima, iako ih nisam vidio, i razabirao sam trzanje njegovih usana. Znao sam da
želi govoriti sa mnom, ali mi pri tom zbunjenost mojih osjećaja nije dopuštala ni da mu
pomognem u tome ni da ga spriječim. U toj se zbunjenosti talasala i miješala radoznalost srca
s tjelesnom omamljenošću. Nekoliko se puta nakašljao, i ja sam opazio da je već htio da
progovori, ali neka okrutnost, što je na tajanstven način prešla s one žene na mene, upravo je
uživala u toj borbi stida s duševnom patnjom. Nisam mu pomogao, već sam tu tešku i crnu
šutnju i nadalje ostavio između nas. Naši su koraci zbrkano odjekivali: njegov je strugao i bio
star, a moj namjerno oštar i surov, kao da želi pobjeći iz te prljave okoline. Sve sam jače
osjećao tu napetost koja je vladala među nama. Ta je šutnja bila upravo kričava, kao da je
nabita poklicima i napeta kao prenapeta struna, sve dok je napokon nije on prekinuo - ali
kako bojažljivo!

- Vi ste... vi ste... gospodine... vidjeli ondje neobičan prizor... Oprostite... oprostite ako
ponovo o tome govorim... ali vama se sigurno učinio čudnim... a ja sam vam se učinio veoma
smiješnim... Ta žena... ona je naime...

On zastade. Nešto ga je gušilo u grlu. Onda mu se glas posve stiša, i on naglo šapnu:
„Ta žena... ona je naime moja žena.”

Mora da sam se začuđeno trgnuo, jer je naglo nastavio kao da želi da se ispriča:

- To jest... bila je moja žena... prije pet godina, prije četiri godine... prijeko u
Gerachajmu u Hesenu, odakle sam rodom... Ne bih htio, gospodine, da zlo mislite o njoj...
možda je moja krivnja što je takva. Nije uvijek bila takva... Ja... ja sam je mučio... oženio se
njome, premda je bila vrlo siromašna. Nije imala ni rublja, ništa, upravo ništa... a ja sam
bogat... to jest... imućan sam... nisam bogat... ili bar sam onda bio imućan... I onda, znate li,
gospodine... možda sam bio... ona ima pravo... štedljiv... Ali to sam bio, gospodine, prije
nesreće, i sad proklinjem tu štedljivost... ali takav mi je bio otac i majka, svi su bili takvi... A
ja sam teško radio, za svaki novčić... Ona je bila rasipna, voljela je lijepe stvari... a kraj toga
je bila siromašna, pa sam joj zbog toga uvijek prigovarao. Sad znam da to nisam smio činiti,
gospodine, jer ona je ponosna, vrlo ponosna... Ne smijete vjerovati da je onakva kakvom se
gradi... to je laž, i ona time sama sebe muči... samo... samo... kako bi mučila mene... i... i... jer
se stidi... Možda je i postala zlom, ali ja... ja to ne vjerujem... jer, gospodine, ona je bila vrlo
dobra, vrlo dobra...

On zasta, obuzet silnim uzbuđenjem, i otare oči. Nehotice ga pogledah, ali mi se

najednom nije više činio smiješnim. Lice mu se preobrazilo zbog napora da nađe prave riječi.
Sad opet teškim koracima zatetura naprijed, a pogled mu je bio ukočen i uprt u pločnik, kao
da ondje u nesigurnu svijetlu mučno čita nešto što se tako bolno izvija iz njegova zgrčena
grla.

- Da, gospodine - nastavi on duboko uzdahnuvši, ali nekim posve drugačijim, tankim
glasom, koji kao da je dolazio iz nekoga mekšega svijeta u njegovoj duši: - Bila je vrlo
dobra... i prema meni je bila dobra, bila mi je veoma zahvalna što sam je izbavio iz bijede...
Znao sam da mi je zahvalna... ali sam... ja sam htio da to čujem... da to neprestano slušam...
godilo mi je da čujem kako mi je zahvalna... tako mi je, tako silno godilo da osjetim kako
sam neki bolji čovjek... kad... kad znam da sam zapravo gori... cio bih svoj novac dao za to da
to neprekidno slušam... ali ona je bila veoma ponosna, i sve je manje htjela da mi iskazuje
zahvalnost kad je opazila da to od nje tražim... stoga... samo stoga, gospodine, puštao sam je
da me neprekidno moli... nikada joj nisam ništa dragovoljno davao... godilo mi je što mora da
dolazi i moljaka za svaku haljinu, za svaku vrpcu... Tri sam je godine tako mučio, sve više i
više... ali, gospodine, to je bilo samo zbog toga što sam je volio... Volio sam njezin ponos, a
ipak sam neprekidno nastojao da ga potlačim, ja luda... A kad bi što zatražila, razljutio bih
se... ali zapravo se ne bih razljutio... bio sam upravo sretan kad bi mi se pružila prilika da je
ponizim... jer nisam ni znao koliko je volim... - On zasta. Teturao je u hodu. Očito je posve
zaboravio na mene. Mehanički je govorio, kao da sanja, sve jačim glasom.

- To... to sam spoznao tek onda kad sam... kad sam onoga prokletog dana... kad nisam
htio da joj dam novaca za njezinu majku, malo, posve malo... to jest, ja sam ga već bio
pripravio, ali sam htio da ona još jednom dođe... da me još jednom zamoli... Da, što kažem?...
Jeste, onda sam to spoznao, kad sam uvečer došao kući, a ona je bila otišla i na stolu ostavila
ceduljicu... „Zadrži svoj prokleti novac, ja neću više ništa od tebe”... to je stajalo na njoj, i
ništa više... Gospodine, tri sam dana i tri noći bio posvema mahnit. Dao sam pretražiti rijeku i
šumu, stotine sam dao redarstvu... Trčao sam svim susjedima, ali oni su se samo smijali i
rugali mi se... Ništa, ništa nismo mogli naći... Napokon mi je neki čovjek iz drugoga sela
poslao vijest... da ju je vidio... u vlaku s nekim vojnikom... da se odvezla u Berlin... Istoga
sam dana pošao za njom... napustio sam svoj posao... izgulilio sam tisuće... okrale su me
moje sluge, moj upravitelj, svi, svi... Ali ja vam se kunem, gospodine, da mi je to bilo posve
svejedno... Ostao sam u Berlinu; tek nakon tjedan dana našao sam je u tome vrtlogu ljudi...
Pošao sam k njoj...

Teško je disao.

- Kunem vam se, gospodine... nisam joj rekao nijedne ružne riječi... plakao sam... pao
sam pred nju na koljena... ponudio sam joj novaca... cijeli svoj imutak, da ona upravlja njime,
jer i onda sam već znao... da ne mogu živjeti bez nje. Volim svaku vlas na njoj... njezina
usta... njezino tijelo, sve, sve... Ja, ja sam je gurnuo dolje, samo ja... Kad sam nenadano ušao
u sobu, bila je blijeda kao krpa... podmitio sam njezinu gazdaricu, neku svodilju, pokvarenu,
prostu ženetinu... Bila je blijeda kao krpa... Saslušala me je. Gospodine, mislim, da se... da,
da se radovala, što sam došao... ali kad sam počeo govoriti o novcu... a govorio sam o njemu
samo zato, kunem vam se, da joj pokažem, kako više ne mislim na nj... ona pljune, a zatim...
jer ni tada nisam htio da odem... ona pozove svojega ljubavnika i oni mi se zajedno počeše
smijati... Ali, gospodine, ja sam i dalje dolazio, dan za danom. Ukućani su mi sve
ispripovijedali, pa sam saznao da ju je onaj nitkov ostavio, i ona je zapala u bijedu. Opet sam
otišao k njoj... još jednom sam otišao, gospodine, ali me je ona napala i poderala je novčanicu
što sam je potajice stavio na stol, a kad sam se ipak ponovo vratio, nje više nije bilo... Što li
sam sve poduzeo, gospodine, da je opet pronađem! Cijelu godinu nisam uopće živio, prisižem
vam, već sam je samo tražio, plaćao sam različite agenture, sve dok nisam doznao da se
nalazi prijeko u Argentini... u... u nekoj javnoj kući...

Časak je oklijevao. Posljednja je riječ zvučala kao krkljanje. Glas mu posta dublji.

- Prestrašio sam se... u prvi mah... ali onda se dosjetih da sam je baš ja gurnuo
onamo... pa pomislih, kako silno mora da trpi, sirotica... jer ona je u prvom redu ponosna...
Pošao sam svome odvjetniku. On je pisao konzulu i poslao novaca... a da ona nije znala tko je
dao novac... samo da se vrati... Brzojavili su mi da je sve uspjelo... znao sam kojim se
brodom vraća... pa sam je počekao u Amsterdamu... Došao sam tri dana prerano i sav sam
gorio od nestrpljivosti... Napokon je došao brod, i ja sam bio blažen čim se dim pokazao na
obzorju. Nisam mogao dočekati čas da stigne i pristane uz obalu. Sve je išlo polako, tako
polako, a onda su putnici sišli niz mostić i napokon, napokon... ona... Nisam je odmah
prepoznao... bila je drukčija... naličena... i već takva kakvu ste je danas vidjeli... A kad me je
ugledala gdje je čekam... problijedi... Dva su je mornara morala pridržati, jer inače bi bila
pala s mostića... Čim je stupila na kopno, priđoh joj... Nisam ništa rekao... grlo mi se
stisnulo... Ni ona nije ništa govorila... a nije me ni gledala... Nosač je pred nama nosio
prtljagu, a mi smo hodali i hodali... Onda ona najednom zastane i reče mi... ali kako mi je to
samo rekla, gospodine!... Bilo je tako tužno da me je žestoko zaboljelo... „Hoćeš li me još
uvijek za ženu? Hoćeš li me još i sada?...” Uhvatio sam je za ruku... Zadrhtala je, ali nije ništa
rekla... Ali ja sam osjetio da je sad sve u redu... Gospodine, kako li sam bio sretan! Plesao
sam oko nje kao dijete, a kad sam je uveo u sobu, padoh joj pred noge... Mora da sam joj
govorio kojekakve ludosti... jer mi se ona smiješila kroz suze i milovala me... dakako, posve
bojažljivo... ali, gospodine, kako mi je to godilo... srce mi se upravo rastapalo... Potrčao sam
niz stepenice i uz stepenice, naručio večeru u hotelu... našu svadbenu večeru... pomogao sam
joj da se presvuče... Sišli smo dolje, jeli smo i pili i radovali se... Oh, kako je bila vedra, kao
dijete, tako topla i dobra, a govorila je o našoj kući... i kako ćemo se sada brinuti za naše
gospodarstvo... Ali... - Glas mu odjednom posta hrapav, i on mahne rukom kao da bi htio
nekoga da smrvi. - Ali... tamo je bio neki konobar... neki pokvareni, podmukli čovjek... Taj je
čovjek mislio da sam pijan, jer sam bio posve lud od radosti i jer sam plesao i sav se previjao
od smijeha... ja sam bio sretan... oh, tako sretan... pa je... pa mi je, kad sam plaćao, uzvratio
dvadeset franaka premalo... Okomio sam se na njega i zatražio ostatak... On se sav smeo i
položio zlatnik na stol... Ali uto... uto... se ona najednom poče resko smijati... Zagledah se u
nju, ali sad joj je lice bilo posve drukčije... najednom je postalo porugljivo, tvrdo i zlo...
„Kako si još uvijek sitničav čak i na naš vjenčani dan!” reče mi posve hladno i oštro, tako...
sažalno. Prestraših se i u sebi prokleh svoju tačnost... potrudio sam se da se opet nasmijem...
ali njezine je radosti nestalo - umrla je... Zatražila je posebnu sobu... Sve bih joj bio dao... i
tako sam sam cijelu noć ostao ležeći i razmišljajući što da joj sutradan kupim... što da joj
poklonim... kako da joj pokažem da nisam škrt... da više nikada neću prema njoj biti škrt.
Ujutro sam vrlo rano izišao i kupio joj narukvicu, a kad sam ušao u njezinu sobu... bila je...
bila je prazna, upravo onako kao i onda... Znao sam da će na stolu stajati ceduljica... pa sam
stao moliti da tome ne bude tako... ali... ona je ipak ležala tamo... a na njoj je stajalo...

Oklijevao je. Nehotice zastah i pogledah ga. On promuklo šapnu:

- Na njoj je stajalo... „Ostavi me na miru. Odvratan si mi”...

Stigli smo do luke, i najednom zatutnji u tišini gnjevni dah bliskoga morskog mlata.
Tu su, blistavih očiju, kao velike, crne zvijeri, blizu i daleko, ležali brodovi. Odnekle je
dopiralo pjevanje. Ništa nije bilo jasno, a ipak se štošta dalo osjetiti, neki neizmjerni san i
teški snovi velikoga grada. Kraj sebe sam osjećao sjenu onoga čovjeka, gdje se sablasno trza
pod mojim nogama, čas se rasplinjuje, čas se skuplja u pokretnom svijetlu mutnih svjetiljki.
Nisam smogao snage da mu bilo što reknem, ni da ga tješim, ni da ga pitam, ali sam osjećao
kako se njegova šutnja muklo i teško prilijepila za mene. No on me najednom drhtavo uhvati
za ruku.

- Ali ja neću odavle otići bez nje... Nakon mnogo mjeseci našao sam je... Ona me
muči, ali ja neću sustati... Zaklinjem vas, gospodine, govorite s njom... Recite joj da mora biti
moja... mene ne sluša... Ne mogu više tako živjeti... Ne mogu više da gledam kako k njoj
dolaze muškarci... i ne mogu da čekam pred kućom dok opet ne iziđu... pijani i nasmijani...
Već me cijela ulica poznaje... Smiju mi se kad me vide gdje čekam... poludjet ću od toga... a
ipak svako veče stojim opet ondje... Gospodine, zaklinjem vas... govorite s njom... ja vas ne
poznajem, ali učinite mi to, božjega vam milosrđa... govorite s njom...

Nesvjesno pokušah osloboditi ruku. Prolazila me je jeza. Ali kad je on osjetio da se

branim protiv njegove nesreće, pade usred ulice na koljena i ogrli mi noge.

- Zaklinjem vas, gospodine... morate govoriti s njom... morate... jer inače... inače će se
dogoditi nešto strašno... Potrošio sam sav svoj novac da je nađem, pa je neću ostaviti ovdje...
živu je neću ostaviti... Kupio sam nož... Imam nož, gospodine... Neću je više ostaviti ovdje...
živu neću... to ne mogu više da podnesem... Govorite s njom, gospodine...

I on se stane valjati preda mnom kao mahnit. U tom se trenu pojaviše na ulici dva
redara. Silom ga podigoh s tla. Časak je buljio u mene kao da je izgubio svjest. Onda rekne
posve promijenjeno, suhim glasom:

- Zaokrenite u onu ulicu. Stići ćete u svoj hotel. - Još jednom se zapilji u mene.
Zjenice kao da su mu se u očima razišle u neku strahovitu bijelu prazninu. Onda nestane.

Zavih se u svoj ogrtač. Zeblo me je. Osjećao sam samo umor i neku smućenu
opojnost, crnu i bezosjećajnu, te neku grimiznu, pokretnu sanenost. Htio sam o nečemu da
razmišljam i da promislim o svemu tome, ali u meni se neprekidno dizao onaj crni val
umornosti i nosio me sa sobom. Teško se dovukoh do hotela, padoh u postelju i muklo usnuh
kao životinja.

Sutradan nisam više pravo znao što je od toga bio san, a što doživljaj, i u meni se
nešto bunilo da to raščistim. Kasno sam se probudio, stranac u nepoznatom gradu, i pošao da
razgledam neku crkvu, u kojoj su se, navodno, nalazili glasoviti antikni mozaici. Ali kao da
sam bio nekako slijep za njih: pred oči mi je sve jasnije izlazio sinoćnji susret. Nešto me
potjera onamo. Potražio sam tu ulicu, i kuću a da se u meni ništa nije usprotivilo. Ali te
neobične ulice žive samo noću. Danju one nose sive, hladne krinke, ispod kojih ih mogu
prepoznati samo upućeni. Premda sam je živo tražio, ne nađoh je. Vratio sam se kući umoran
i razočaran, a progonile su me tlapnje i uspomene.

Vlak mi je kretao u devet sati uvečer. Bilo mi je žao što odlazim iz grada. Nosač je
uzeo moju prtljagu i ponio je preda mnom na stanicu. No onda se na nekom raskršću
iznenada trgoh. Prepoznao sam onu poprečnu ulicu, koja je vodila do one kuće, pa rekoh
nosaču da me počeka i pođoh (on se najprije začuđeno, a onda nekako povjerljivo i drsko
nasmijao) da još jedanput zavirim u tu ulicu pustolovina.

Bila je tamna, isto tamna tako kao i onda, a po mutnoj sam mjesečini vidio kako se
svjetluca staklo na vratima. Htio sam da još jedanput priđem bliže, ali iz tame zašušti neki lik.
Jeza me spopade kad sam ga prepoznao. Čučio je na pragu i domahnuo mi da dođem bliže.
Ali me prođe jeza, i ja brzo pobjegoh, obuzet kukavnim strahom da bih ovdje mogao biti
upleten u kakve neprilike i da bih mogao zakasniti na vlak.

Ali onda, na uglu, prije nego što sam zakrenuo, još se jedanput obazreh. Čim ga je
pogodio moj pogled, on se trgnu i skoči prema vratima. Kad je naglo otvorio vrata, u ruci mu
bljesnu neka kovina. Izdaleka nisam mogao da razaberem da li je taj predmet, koji mu je na
mjesečini tako izdajnički zasvjetlucao među prstima, bio novac ili nož ...
 SLOMLJENO SRCE

Da bi odlučno potresla neko srce, ne treba sudbina da uvijek žestoko zamahne i

osorno da udari; njezinu neobuzdanu stvaralačku snagu upravo podražuje da uništenje razvije
s letimičkih uzroka. Svojim nespretnim ljudskim govorom nazivamo taj prvi blagi dodir
povodom, pa začuđeno uspoređujemo njegovu sitnu mjeru sa silno razvijenom snagom,
kojom on često dalje djeluje. Ali kao što bolest ne započinje onim časom kad je zapazimo,
tako ni ljudska sudbina ne započinje tek onda kad postane vidljivom, kad se pretvori u
događaj. Sudbina već davno upravlja iznutra, u duhu i krvi, prije nego što izvana dotakne
dušu. Spoznaja znači već obranu, ali većinom uzaludnu.

Starac - zvao se Salomonson, a imao je pravo da se dade oslovljivati naslovom „tajni

savjetnik” - probudio se zbog žestokih boli noću u hotelu u Gardonu, kamo je za vrijeme
uskršnjih blagdana otpratio svoju obitelj. Kao da mu je trup bio stegnut u oštrim kolutima;
stisnuta su mu pluća jedva smagala daha. Starac se prestraši. Često je patio od grčeva u žuči,
a umjesto da prema liječničkom savjetu pođe na liječenje u Karlove Vari, on je za volju svojoj
obitelji izabrao taj boravak na jugu. Bojeći se opasnog napadaja žuči, stade bojažljivo
opipavati svoje krupno tijelo, ali uskoro - unatoč bolima što su ga još uvijek mučile -
olakšano ustanovi: tištio ga je samo želudac, očito zbog talijanske hrane, na koju nije bio
navikao, ili zbog kojeg od onih lakih otrovanja koja u toj zemlji često napadaju putnike.
Drhtava mu ruka olakšano klonu, ali pritisak je ostao i zaustavljao mu dah. I tako se starac,
stenjući, teško podigne iz postelje da se malko razgiba. I zaista, kod stajanja, a još bolje kod
hodanja, popustio je pritisak. Ali tamna mu je soba pružala premalo prostora, a osim toga on
se bojao da će probuditi ženu, koja je spavala u susjednoj postelji, i da će je bezrazložno
uvaliti u brigu. I zato se zagrne kućnim kaputom, navuče pustene papuče na gole noge i
oprezno izađe na hodnik da se po njemu malo prošeće i da ublaži stezanje u utrobi.

U času kad je otvorio vrata u tamni hodnik, odjeknuše kroz širom otvorene prozore
udarci sata s crkvenog tornja. Četiri udarca. U prvi su tren snažno odjeknuli, da onda meko i
drhtavo zamru nad jezerom: četiri sata ujutro.

Dugačak je hodnik bio potpuno taman. Ali starac je po jasnom sjećanju znao da se
hodnik proteže ravno i da je prostran. I zato stade šetati od jednoga kraja do drugoga, teško
dišući. Nije trebalo svijetla. Hodao je svejednako gore i dolje, zadovoljno zamjećujući da se
postepeno otvaraju kliješta što su mu stezala prsa. Riješivši se hodanjem gotovo svih boli, već
se spremao da se vrati u svoju sobu kad ga najednom prestraši neki šum, i on zasta. Odnekle
u blizini dopro je iz tame šapat, tihi šapat, ali svakako šapat. Nešto je zapucketalo, šapnulo,
pokrenulo se, i već se na trenutak iz pedalj odškrinutih vrata probio uski čunj svijetla kroz
bezličnu tamu. Što je bilo? Starac se i nehotice stisnu u kut, nipošto zbog radoznalosti, već
ponukan jedino lako razumljivim osjećajem stida da ga zateknu na tako neobičnoj
mjesečarskoj šetnji. Ali u toj mu se sekundi, u kojoj je svijetlo bljesnulo u hodnik, i protiv
volje učini da je opazio kako je iz one sobe kliznuo neki ženski lik u bjelini i nestao prema
protivnom kraju hodnika. I zaista, ondje, na jednim od posljednjih vrata u hodniku, tiho
škripnu kvaka. Onda opet sve potamnje i zanijemi.

Starac poče najednom teturati kao da ga je nešto udarilo u srce. Ondje, na krajnjem
dijelu hodnika, ondje, gdje se izdajnički pomakla kvaka, ondje su bile... ondje su bile samo
njegove sobe, trosobni apartman, što ga je unajmio za svoju obitelj. Svoju je ženu prije svega
nekoliko časaka ostavio - duboko je disala u snu - pa to je mogla biti - ne, zabuna je bila
nemoguća - taj ženski lik koji se vraćao s pustolovine u tuđoj sobi, mogla je biti samo Erna,
njegova kćerka. Nije još navršila ni devetnaest godina.

Starac zadrhta cijelim tijelom, tako da ga je zazebla strava. Njegova kćerka Erna, ta
bistra, obijesna djevojka - ne, to nije moguće, sigurno se morao prevariti. - Šta bi mogla raditi
u toj stranoj sobi, ako ne... Tu svoju misao odbaci od sebe kao neku opaku životinju, ali
sablasna mu se slika toga lika u bijegu zakvačila za sljepoočice, i više se nije dala strgnuti, i
pridržavajući se za stijenu hodnika, dođe do njezinih vrata, prvih uz njegova. Strahota!
Upravo ovdje, upravo kod tih vrata u hodniku, tih jedinih vrata, podrhtavala je tanka nit
svijetla kroz pukotinu, a kroz ključanicu je virila izdajnička bijela tačka. Svijetlo je još u
četiri sata ujutro gorjelo u njezinoj sobi! Onda još jedna potvrda: u sobi je upravo kvrcnuo
električni prekidač, a bijela je nit svijetla netragom nestala u tami - ne, ne, ovdje nije ništa
koristilo da laže samom sebi - ta žena, koja se noću iz tuđe postelje šuljala u vlastitu, to je
bila Erna, njegova kćerka.

Starac zadršće od strave i hladnoće, a istodobno da probije vrata i šakama da izlema

besramnicu. Ali noge mu klecnuše pod krupnim tijelom. Jedva je smogao snage da se odvuče
u svoju sobu i u postelju. Ondje klonu omamljenih osjetila, u jastuke, kao oborena životinja.

Starac je nepomično ležao u postelji i otvorenim je očima piljio u tamu. Kraj njega je
bezbrižno i sito disala njegova žena. Prva mu je misao bila da je prodrma iza sna, da joj
ispripovjedi svoje strašno otkriće i da vikom olakša sebi srce. Ali kako da izrekne ono
strahovito, kako da to iskaže riječima? Ne, nikad, nikad ne bi mogao izgovoriti tu riječ. Ali
što da čini? Što da čini?

Pokušao je da razmišlja, ali misli mu se slijepo uskomešaše kao šišmiši. Pa to je bilo

nešto tako strahovito: Erna, to nježno, dobro odgojeno dijete umiljatih očiju... Kad, kad li ju
je ono zatekao gdje čita neku školsku knjigu mučno podvlačeći teška slova malim ružičastim
prstom... kad li ju je ono u njezinoj blijedoplavoj haljinici odveo iz škole k slastičaru i osjetio
djetinji poljubac usana uprljanih šećerom?... Nije li to bilo jučer... Ne, prošle su već godine...
Ali kako ga je jučer djetinjasto moljakala, da, zaista, jučer, da joj kupi plavičasto-zlatni sviter,
koji se u izlogu tako isticao svojim šarenilom. „Tatice, molim, molim!” - moljakala je
sklopivši ruke i smješkajući se onim vedrim, samozadovoljnim osmijehom, kojemu nikada
nije mogao odoljeti... A sada, sad se deset palaca od njegovih vrata šuljala noću u postelju
nekoga stranog muškarca i ondje se gola požudno valjala.

„Bože!... Bože!...” starac nehotice zastenja. „Ta sramota! Ta sramota!... Moje dijete,
moje nježno dijete, na koje smo toliko pazili, s nekim muškarcem!... S kojim?... Tko bi samo
mogao biti?... Ta mi smo tek tri dana u Gardonu, a ona nije otprije poznavala nijednoga od tih
ulickanih zvekana, ni toga uskoglavog konte Ubaldija, ni toga talijanskog oficira, a ni onog
jahača iz Meklenburga... Upoznali su se tek drugoga dana, na plesu, i već ju je jedan od njih...
Ne, to nije mogao biti prvi na kojega je naišla, ne... to je moralo već prije početi... kod kuće...
a ja ne znam ništa, ne slutim ništa, ja luda, bijedna luda... Ali što ja uopće znam o njima?...
Cijeli se dan mučim i kinim za njih, četrnaest sati sjedim u uredu, a i prije sam, na željeznici,
s kovčegom uzoraka... samo da za njih nabavim novaca, novaca, da imaju lijepe haljine i da
budu bogate... A uvečer, kad se vratim kući, umoran i utučen, njih više nema, otišle su u
kazalište, na plesove, u društvo... Što znam ja o njima? Znam li čime se bave cijeli dan?...
Sad znam samo to da moja kćerka sa svojim mladim, čistim tijelom odlazi k muškarcima kao
jedna od onih s ulice... Oh, ta sramota!”

Starac je neprekidno iznova počinjao stenjati. Svaka je nova misao dublje parala ranu.
Činilo mu se da mu je mozak krvav i otvoren, i da mu po njemu ruju crveni crvi.

„Ali zašto sam sve trpio?... Zašto i sada ležim ovdje i mučim sama sebe, dok ona u
snu odmara svoje bludno tijelo?... Zašto nisam odmah uletio u njezinu sobu, da sazna kako
znam za njezinu sramotu?... Zašto je nisam izbio na mrtvo ime?... Jer sam slabić... Jer sam
kukavica... Uvijek sam bio slab prema obadvjema... u svemu sam im popuštao... ponosio sam
se time što sam im život učinio laganim, kad je već moj život bio pokvaren... Noktima sam
zgrtao novac, novčić po novčić... Bio bih dao da mi meso ogule s ruku samo da ih vidim
zadovoljnije... Ali tek što sam ih učinio bogatima, počele su me se stidjeti... nisam im više bio
dovoljno otmjen... bio sam premalo naobražen... odakle bih i smogao naobrazbu? Izvadili su
me iz škole kad mi je bilo dvanaest godina i odonda sam morao zarađivati, zarađivati... nositi
kovčege s uzorcima, voziti se iz sela u selo, a onda lutati kao trgovački putnik iz grada u grad,
prije nego što sam mogao otvoriti vlastitu trgovinu... Ali tek što su se uspele i smjestile se u
vlastitoj kući, nije im se više sviđalo moje staro, čestito ime... morao sam kupiti naslov
tajnoga savjetnika da je ljudi više ne oslovljuju s gospođa Salomonson, da bi se mogle graditi
da su otmjene... Otmjene! Otmjene... Smijale su mi se kad sam se branio protiv te tobožnje
otmjenosti, protiv njihova „finog” društva, kad sam im pripovijedao kako je moja majka,
pokoj joj vječni, upravljala kućom tiho, skromno, samo za oca i za nas... Nazivale su me
staromodnim... ’Ti si staromodan, tatice’, uvijek bi mi se rugala... da, staromodan, da... a sad
leži sa stranim muškarcima u stranoj postelji, moje jedino dijete... Oh, ta sramota, ta
sramota...”

Starac je dao oduška svojoj patnji tako strašnim uzdahom da se žena kraj njega
probudila. „Što ti je?” saneno ga upita. Starac se ni ne maknu. Zaustavi dah, i tako je
nepomično ležao u mračnom lijesu svojih muka sve do jutra, a misli su ga točile kao crvi.
 *

Ujutro je prvi došao na doručak. Sjeo je za stol i uzdahnuo, a svaki mu se zalogaj

gadio.

„I opet sam”, pomisli, „uvijek sam!... Kad ujutro odlazim u ured, one još lijeno i
lagodno spavaju odmarajući se od svojih plesova i kazališta... Kad se uvečer vratim kući, one
su već otišle na zabave, u društva... tamo im nisam potreban... Oh, pokvario ih je novac, taj
prokleti novac... on mi ih je otuđio... Ja sam ga, luđak, skupljao i pri tom sam sebe okrao,
sebe sam pri tom osiromašio, a njih pokvario... Kinio sam se pedeset besmislenih godina,
nisam sebi dopustio ni jedan slobodni dan, a sad sam sam...”

Postepeno je postao nestrpljiv. „Zašto ne dolazi... htio bih govoriti s njome, moram joj
to reći... moramo otići odavde odmah... Zašto ne dolazi?... Vjerojatno je još umorna, pa divno
spava mirne savjesti, a ja sebi ovdje razdirem srce, ja luda... A majka se sate i sate dotjeruje,
mora se okupati, apretirati, manikirati, frizirati, i ne silaziti prije jedanaest sati, zar je to onda
čudo?... Što se u takvim prilikama i može dogoditi s djetetom?... Oh, taj novac, taj prokleti
novac!”

Starac se svlada. Oborio je glavu. Nije smogao hrabrosti. A tada se iznenada netko sa
strane nježno nagne nad njega, i letimični poljubac klizne po čelu, u kojemu je žestoko
kucalo bilo. On i nehotice trgne glavu natrag. Odvratan mu je bio slatkasto omamni miris
Cotyjeva parfema. A onda...

„Što ti je, tatice?... Zar si opet zle volje?... Konobaru, molim kavu i narezak butine s
jajima... Jesi li zlo spavao, ili si dobio loše vijesti?”

Starac se svlada. Oborio je glavu. Nije smogao hrabrosti da je pogleda, pa je zašutio.

Na stolu je vidio samo njezine ruke, te ljubljene ruke. Nehajne i manikirane ruke igrale su se
na bijeloj tratini stolnjaka kao razmaženi ruski hrtovi. On zadršće. Pogled mu bojažljivo
prijeđe preko nježnih djevičanskih ruku, djetinjskih ruku, koje su ga prije... koliko je prošlo
odonda... tako često umjele zagrliti prije spavanja... Vidio je finu izbočinu grudi, koje su se
lako nadimale pri disanju ispod novoga svitera. „Gola... gola se valjala s nekim stranim
muškarcem”, ogorčeno pomisli. „Sve je to on grabio, pipao, milovao, okusio i uživao... moje
meso i krv... moje dijete... oh, taj nepoznati nitkov... oh... oh...”
 I nesvjesno je opet zastenjao. „Što ti je, tatice?” Ona se umilno pritisnu uz njega. „Što
mi je?” ječalo je u njemu. „Kćerka mi je kurva, a nemam snage da joj to reknem.”

I nehajno promrmlja samo: „Ništa! Ništa!” pa naglo posegnu za novinama, da sebi od

razvijenih listova sagradi ogradu i da se zakloni iza nje pred tim upitnim pogledom, jer je sve
više osjećao da joj nije podoban pogledati u oči. Ruke su mu drhtale. „Sad bih joj morao reći,
sad, dok smo sami”, mučilo ga je. Ali glas ga je izdao. Nije imao snage ni da podigne pogled.

Naglim trzajem odgurnu stolac i teškim koracima pobježe prema vrtu. Osjećao je
kako mu protiv volje debela suza klizi niz obraz. A ona to nije smjela vidjeti.

Kratkonogi je starac dugo lutao po vrtu i dugo piljio u jezero. Iako je u duši bio sav
slijep od suzdržavanih suza, ipak nije mogao a da ne zapazi kako je lijepa ta krajina. U
zelenim se valovima uzdizahu iza zastora srebrnasta svijetla, a brežuljci, crno isprugani
tankim potezima čempresa, blagim su pogledom promatrali ljupko jezero. Planine iza njih
gledale su ga mračnije i strože, ali bez oholosti, kao što ozbiljni muškarci promatraju
beznačajnu igru ljubljene djece. Kako se čitava krajina blago prostirala, otvorena,
gostoljubiva, puna cvijeća! Kako je sve to mamilo da čovjek bude dobar i sretan! Taj vječni
blaženi smiješak božanstva u tom njegovu jugu! „Sretan!” Starac smeteno zakima preteškom
glavom. „Ovdje bi čovjek mogao biti sretan. Jednom sam i ja to htio imati, jednom sam i ja
htio osjetiti kako je lijep taj svijet bezbrižnih ljudi... jednom sam nakon pedeset godina
pisanja i računanja, cjenkanja i natezanja htio uživati nekoliko svijetlih dana... jednom,
jednom, samo jednom prije nego što me zatrpaju... Šezdeset pet godina, bože, u to je vrijeme
smrt već zarinula čovjeku ruku u tijelo, i novac mu više ništa ne pomaže, a ni liječnici... Htio
sam da prije toga bar nekoliko puta lako dahnem, da jednom imam nešto i za sebe samoga...
Ali već je moj pokojni otac uvijek govorio: uživanje nije za ljude kao što smo mi; mi nosimo
svoj teret sa sobom u grob... Još jučer sam mislio da sad i ja mogu već jednom lagodno
živjeti... Još jučer sam bio donekle sretan, uživao sam u svom lijepom, plavokosom djetetu,
uživao u njegovu veselju... i eto, već me je bog kaznio, već mi ga je oduzeo... Jer sad je to
zauvjek prošlo... Ne mogu više govoriti sa vlastitim djetetom... ne mogu joj više pogledati u
oči, koliko se stidim... Uvijek ću morati da mislim na to, kod kuće, u uredu i noću u postelji:
gdje li je sada, gdje je bila i što je radila?... Nikada više neću moći mirno da dođem kući i da
je nađem gdje sjedi, pa mi onda potrči u susret... Srce će mi prekipjeti kad je vidim, tako
mladu i lijepu... Kad me poljubi, upitat ću sama sebe, tko ih je jučer imao, te usne... Uvijek ću
živjeti u strahu kad ne bude uza me, a uvijek ću se stidjeti kad god joj pogledam u oči. - Ne,
tako se ne da živjeti... tako se ne da živjeti.”

Starac je mrmljao i teturao kao da je pijan. Svaki čas bi se zagledao u jezero, i svaki
put bi mu suze iznova potekle u bradu. Morao je skinuti naočale, pa je sa svojim
kratkovidnim, mokrim očima tako nespretno stajao na uskom putu da je neki vrtlarski
naučnik, koji je upravo prolazio, zapanjeno zastao, a onda se glasno nasmijao i za smetenim
čovjekom porugljivo doviknuo nekoliko talijanskih riječi. To je starca izvuklo iz bolne
omame. On dohvati naočale i odšulja se u stranu na kraj vrta, da se ondje negdje na kakvoj
klupi sakrije pred ljudima.

Ali tek što se približio nekom udaljenom mjestu u vrtu, prestraši ga slijeva neki
smijeh... smijeh što ga je poznavao, smijeh koji mu je sada proparao srce. Taj je laki smijeh
njezine obijesti bio devetnaest godina glazba za njega... za taj je smijeh duge noći proveo
putujući u trećem razredu, sve tamo do Poznanja i u Mađarsku, samo da im uzmogne istresti
malo žutoga humusa, iz kojega je cvala ta bezbrižna veselost... Živio je samo za taj smijeh i
samo za nj je progutao toliko gorke srdžbe da mu se razboljela žuč... Samo da taj smijeh
uvijek zvoni na ljubljenim ustima. A sad mu se taj prokleti smijeh zarezao u utrobu kao
užarena pila.

Privlačio ga je usprkos njegovu opiranju. Ona je stajala na igralištu za tenis, golom je

rukom vitlala raket, okretno ga u igri bacala u zrak i hvatala ga. Svaki put kad bi raket poleteo
uvis, zaorio bi obijesni smijeh u azurno nebo. Tri su je gospodina promatrala diveći joj se:
konte Ubaldi u mekoj košulji za tenis, časnik u svojoj usko priljubljenoj odori, koja je isticala
sve mišiće, te jahač u besprijekornim jahaćim hlačama, tri muškaračka lika oštrih profila, kao
kipovi okupljeni oko toga djeteta, koje se zaigralo kao leptir. I sam se starac očaran zagledao
onamo. Bože, kako je lijepa u toj kratkoj, svilenoj haljini, i kako joj sunce kruni plavu kosu!
S kolikim su blaženstvom ti mladi udovi osjećali vlastitu lakoću u skoku i trku, opijeni
ritmičkim pokretom zglobova, a opijali su i druge!... Sad je obijesno bacila uvis bijelu tenisku
loptu, pa drugu i treću za njome. Bilo je divno kako se to vitko djevojačko tijelo savilo i
ispružilo kao šiba, kako se vinulo uvis da uhvati posljednju loptu. Ovakvu je još nikada nije
vidio, ovako raspaljenu, u plamenu obijesti. I sama je bila bijeli plamen, koji leti i vije se, s
tom srebrnom koprenom smiješka što ovija plamsaj njezina tijela - djevičanska boginja,
iznikla iz bršljana južnih vrtova, iz mekog plavetnila jezerskog ogledala. To se usko, žilavo
tijelo nije kod kuće nikad tako divlje napinjalo u plesu. U tmurnom gradu, gdje su se zidovi
nagurali jedan do drugoga, nije ju nikada, nikada vidio takvu, i nikad nije čuo da bi se njezin
glas u sobi ili na ulici tako odvojio od onoga tjelesnog zvuka njezina grla, nikad nije zvučio
tako kao u ševe, prešavši u gotovo raspjevanu vedrinu, u veselu radost. Ne, ne, još nikada nije
bila tako lijepa. Starac je piljio i piljio u nju. Zaboravio je sve, i samo je gledao i gledao taj
bijeli, lepršavi plamen. I tako bi bio ostao stojeći, strastvenim pogledom do u beskraj
upijajući njezinu sliku, da nije napokon hitrim zaokretom i u lepršavom skoku uhvatila i
posljednju loptu, a onda ju je, teško dišući, sopćući i sva zažarena, ali uz ponosan, nasmiješen
pogled, pritisnula na grudi. „Brava, brava!” kao nakon neke operete, zapljeskaše ta tri
gospodina, koji su sa zanimanjem promatrali vješto loptanje. Njihovi grleni glasovi probudiše
starca iz njegove začaranosti. On se mrko zagleda u njih.

„To su oni, ti nitkovi”, teško mu je zakucalo srce. „To su oni... Ali koji je od njih?...
Tko ju je od te trojice imao? Kako su samo fino dotjerani, parfimirani i obrijani, ti
besposličari... Kad je meni bilo toliko godina, morao sam u zakrpanim hlačama sjediti u
uredu i kriviti pete trkajući od mušterije do mušterije... a možda njihovi očevi i danas tako
sjede i kine se zbog njih, da im krv teče ispod nokata... a oni se vozikaju po svijetu, kradu
dragom bogu dane, imaju opaljena, bezbrižna lica i svijetle, drske oči... U takvim je prilikama
lako biti svjež i dobro raspoložen... Takvu taštu djetetu treba dobaciti samo nekoliko
zaslađenih riječi, i ono im se već zavlači u postelju... Ali koji je od njih trojice, koji?... Jedan
joj od njih, znam, gleda golo tijelo kroz haljinu, mljaska jezikom: ovu sam grlio... Taj je
poznaje vruću i golu, pa misli noćas opet, i namiguje joj - oh, to pseto!... Da ga bar mogu
izbičevati na smrt, to pseto!”

Prijeko su ga opazili. Kćer mahne raketom kao da salutira i nasmiješi mu se, a

gospođa ga pozdraviše. On im ne odzdravi, već se samo svojim vlažnim, krvlju podlivenim
očima zagleda u njezina obijesna usta: „I još se možeš smijati, bestidnice... ali možda se i
jedan od tih ljudi smije sam u sebi i misli: eto ga gdje stoji, taj glupi, stari Židov, koji noći
provodi hrčući u postelji... Kad bi taj znao, ta stara luda... Da, ja znam da se smijete, da
prelazite preko mene kao preko prljave krpe, ali kćerka, ona je pristala i podatna, ona vam
brzo trči u postelju... a majka, kad bi je čovjek malo nagovarao, možda bi se još i ona usudila
malo poigrati... Imate pravo, vi psi, imate pravo, kad one trče za vama, kad se tjeraju kao
kuje, te bezočne žene... Što vas se tiče da se pri tom nekom drugom para srce... samo kad vi
uživate, kad one uživaju, te bezočne žene... Trebalo bi vas postrijeljati, trebalo bi vas
izbičevati... ali vi imate pravo, dok to tkogod ne učini... dok čovjek samo guta svoju srdžbu
kao što pas guta ono što je izbljuvao... Imate pravo, kad je čovjek takva kukavica, takva
bijedna kukavica... kad ne ulazi onamo, ne pograbi besramnicu i za rukav je ne odvuče od
vas... kad samo nijemo stoji i gleda, s ustima punim žuči, kukavan... kukavan...”

Starac se rukama prihvati za ogradu, tako ga je tresla nemoćna srdžba. Najednom

pljune sam sebi pred noge i otetura iz vrta.

Starac otapka u maleni grad i najednom zasta pred nekim izlogom. Kojekakve
turističke potrepštine, košulje i mreže, bluze i ribarski pribor, kravate, keksi i knjige uzdizale
su se ovdje iz slučajne pobrkanosti u umjetno sastavljene piramide i šarene police. Ali njegov
je pogled bio uperen u jednu jedinu stvar, koja je prezrena ležala u otmjenoj ropotariji: u
kvrgavu palicu, debelu i zdepastu, pojačanu željeznim planinskim šiljkom, tešku u ruci i
sigurno strašnu kad bi njome tko udario. „Zatući... zatući ga treba, to pseto!” Ta ga je misao
zanijela u smetenu, gotovo strasnu omamu. Upravo ga je gurnula u sitničariju, gdje je jeftino
kupio tu tešku batinu. Tek što je tu tešku, čvrstu i opasnu stvar primio u ruke, osjetio se jačim:
oružje uvijek čini i slabijega čovjeka sigurnijim. Osjećao je kako mu se snažnije napinju
mišići dok steže palicu. „Zatući... zatući ga treba, to pseto!” promrmlja. Koraci, koji su mu
dosad bili teški i nesigurni, nehotice mu postaše čvršći. Hodao je uspravnije i brže. Pošao je,
da, čak je potrčao uz obalni put i niza nj, sav se već bio oznojio, ali više zbog strasti koja je
izbila nego zbog ubrzanoga hoda. Jer ruka mu se sve žešće stezala oko čvrstoga drška.

S oružjem u ruci išao je u plavičastu, sjenovitu hladnoću predvorja i odmah stao

razdraženim pogledom tražiti protivnika. I zaista, u kutu, u mekim, pletenim naslonjačima,
sjedili su svi zajedno sišući kroz tanke slamke viski sa sodom, zavezeni u vedar razgovor
svoje besposličarske društvenosti. Njegova žena, njegova kćerka i ta neminovna trojica. „Koji
je? Koji?” muklo pomisli, čvrsto stisnuvši šaku oko teške kvrge. „Kojemu od njih da
razbijem lubanju? Kojemu?... Kojemu?” Ali Erna mu je već skočila u susret, krivo je
razumjela njegovo nemirno traženje. „Tu si, tatice! Posvuda smo te tražili. Zamisli samo,
gospodin von Medvic će nas povesti sa sobom u svom „fijatu”, pa ćemo se oko cijeloga
jezera odvesti u Desencano.” Pri tom ga nježno potisne prema stolu, kao da bi se još morao
zahvaliti za taj poziv.
 Gospoda su uljudno ustala i pružila mu ruke. Starac zadršće. Ali na njegovoj je ruci
meko i omamljujući ležala ona druga ruka, umirivala ga svojom toplom nazočnošću. Neka
mu nemoć obuze volju, i on prihvati pružene ruke, jednu za drugom, pa nijemo sjede, izvadi
cigaru i dade oduška svojoj srdžbi zagrizavši u meku smotku. Iznad njega je lepršao prekinuti
razgovor, vođen francuskim jezikom, a pokadšto bi ga nadglasao obijesni smijeh.

Starac je nijemo sjedio, pognut, i grizao svoju cigaru, sve dok mu smeđi sok nije
potekao u zube. „Imaju pravo... imaju pravo”, pomisli. „Trebalo bi da me popljuju... Sad sam
mu još pružio i ruku!... Pružio sam ruku svoj trojici, a znam da je jedan od njih taj nitkov... i
mirno sjedim za istim stolom s njime... nisam ga udarcem oborio na zemlju, već mu uljudno
pružam ruku... Imaju pravo, posve pravo, kad mi se smiju... I kako samo razgovaraju iznad
moje glave, kao da me nema ovdje... kao da već ležim pod zemljom... a pri tom obje dobro
znaju, i Erna i njezina majka, da ja ne znam ni riječi francuski... obje to znaju, ali nijedna me
ništa ne pita, ni onako naoko, da ne sjedim ovdje tako smiješan, tako strašno smiješan... Za
njih sam ja samo zrak, zrak... neugodan privjesak, nešto što smeta, nešto nesnosno... nešto
čega se čovjek stidi, ali ne može da ga se odrekne, jer zarađuje novaca... Novac, novac, taj
prljavi, bijedni novac kojim sam ih pokvario... novac na kojemu počiva kletva!... Mene ne
oslovljuju ni jednom jedinom riječju, moja žena i moje dijete, i gledaju samo te besposličare,
te olizane, nalickane zvekane... Kako im se samo smiju, kao da ih tko škaklja, kao da su im
rukom dotakli živo meso... A ja, ja sve to trpim... sjedim i slušam kako se smiju, ne
razumijem ništa, a ipak sjedim, umjesto da šakom tresnem o stol... da, umjesto da započnem
mlatiti štapom i rastjeram ih prije nego što se počnu pariti pred mojim očima... Ja sve to
dopuštam... i sjedim ovdje nijem, glup, kukavan... kukavan...”

- Dopustite - reče u tom času talijanski časnik izlomljenim njemačkim jezikom i

posegne za upaljačem.

Uto se starac, trgnut iz svojih uzbuđenih misli, naglo uspravi i mrko se zagleda u
časnika, koji nije ništa slutio. Starac je bio još pun srdžbe. Ruka mu se na časak stegne oko
štapa. No onda mu se usta odmah ukoso protegnu prema dolje i raziđu se u bezumnom
cerekanju: „Ah, dopuštam”, ponovi, a glas mu se upravo prelomi od oštrine. „Dakako da
dopuštam... dopuštam sve... što god hoćete... he-he... dopuštam sve... sve što imam stoji vam
na raspolaganju... sa mnom može čovjek raditi sve...”

Časnik ga zapanjeno pogleda. Kako nije bio vješt njemačkom jeziku, nije sve ni
razumio. Ali uznemirio ga je taj kosi osmijeh, to cerekanje. Nijemac se i nehotice trgnu, a
obje žene problijediše - i najednom se porodi neka strašna napetost, kao u sitnoj stanci
između munje i groma koji zatutnji poslije nje.

Ali onda mu se iscereno lice smiri, i palica mu sklizne iz zgrčene ruke. Starac se
povuče poput izbijena psa i zakašlje u neprilici; preplašio se vlastite smionosti. Da ublaži
neugodnu napetost, Erna naglo nadoveže na prekinuti razgovor. Njemački joj barun odgovori,
očito trudeći se da bude vedar. Nakon nekoliko časaka, bujica razgovora, koja je bila na časak
zastala, opet nesmetano i bezbrižno poteče dalje.

Starac je sjedio usred toga čavrljanja posve odsutan duhom da bi čovjek mogao
pomisliti da spava. Težak mu se štap, klizivši mu iz ruku, utaman njihao između nogu. Glava
bi mu svaki čas klonula na podbočenu ruku. Ali nitko se više nije na nj obazirao. Val
čavrljanja zvonko je prelazio preko njegove šutnje, a kadšto bi se nakon koje obijesne šale
uzdigla pjena smijeha iskreći se i blistajući. On je, međutim, nepomično ležao dolje u
beskrajnoj tami, utopljen u stidu i boli.

Sva tri gospodina ustadoše. Erna naglo pođe za njima, a mati polaganije. Pošli su,
poslušavši nečiji vedar prijedlog, u susjednu sobu za glazbu i nisu smatrali potrebnim da
posebno pozovu i čovjeka koji je potmulo i ukočeno buljio preda se. Prenuo se tek kad je
odjednom oko njega nastala praznina, kao što se usnuli čovjek budi od osjećaja hladnoće, kad
mu noću spuzne pokrivač, pa mu hladan propuh prijeđe preko gola tijela. Pogled mu i
nehotice zape za prazne stolice, ali uto je već u susjednoj sobi oštro zabubnjao džez, i on
začuje smijeh i poklike koji su poticali svirača. Prijeko su plesali! Da, plesati, uvijek plesati,
to su umijeli! Neprekidno sebi burkati krv, uvijek se pohotno trti jedno o drugo, sve dok
jabuka ne dozri. Plesali su uvečer, noću i po bijelom danu, ti besposličari, te lijenčine. Time
su ženama umjeli zavrtjeti glavu.

Ogorčeno stegne opet čvrstu palicu i odvuče se za njima... Zasta na vratima. Njemački
je jahač sjedio za klavirom i napamet drndao po njemu neku poznatu američku pjesmu, napol
okrenut, kako bi istodobno mogao promatrati plesače. Erna je plesala s časnikom, a majku je,
tešku i krupnu, dugački konte Ubaldi, uz neki napor, gurao naprijed i natrag. Ali starac je
buljio samo u Ernu i njezina plesača. Kako je taj nitkov samo lako i umilno položio ruke na
njezina nježna ramena, kao da mu to biće potpuno pripada! Kako se njezino tijelo podatno
uvija, kao da se obećaje, kako se priljubljuje uz njegovo, i kako su pred njegovim očima
srasli jedno s drugim u jedva obuzdanoj strasti. Da, to je on, onaj... jer u oba ta tijela vidljivo
gori međusobno poznavanje, zajednica, koja je već prešla u krv. Da, to je on, on... To može
biti samo on. Pročitao je to iz njezinih očiju, koje su, napol sklopljene, a ipak upravo
prelivene sjećanjem, sjale u tom letimičnom lebdenju od uspomena na vruće zajedničke
doživljaje. To je on, taj kradljivac, koji je noću žarko zahvaćao i prodirao u ono što se sad
sakriva iza prozirne, tanke, lelujave haljine, njegovo dijete, njegovo dijete! I nehotice priđe
bliže, da mu je istrgne. Ali ona ga nije ni opazila. Predala se svakoj kretnji ritma, pritisku
plesača, koji ju je nezamjetno vodio, tome zavodniku. Zabačene glave i vlažnih,
poluotvorenih usana, sva opijena i zaboravivši na sve oko sebe, ona se njiše u struji glazbe,
ne osjećajući ni tu prostoriju, ni vrijeme, ni ljude, ni toga drhtavog starca koji stenje i pilji u
nju krvlju podlivenim pogledom, u upravo fanatičnoj zanesenosti srdžbe. Osjeća samo sebe,
svoje mlade udove i bez otpora se prepušta kreštavu zamahu sinkopirane, virovite plesne
melodije. Osjeća samo sebe, osjeća da je neki muškarac želi nalazeći se tako blizu nje, da je
dira njegov dah, da je obuhvaća snažna ruka, osjeća da mora čuvati samu sebe, osjeća da
mora ustrajati u tom lelujanju, da mu se s pohotom na usnama i u vrućoj strasti podavanja ne
baci u naručaj. Sve je to starac na magični način osjetio u vlastitoj potresenoj krvi. Kad god
bi je ples otplavio od njega, učinilo bi mu se kao da ona zauvijek propada.

Odjednom se glazba prekinu usred takta, kao da je pukla struna. Njemački barun
skoči. „Assez joue pour vous”, nasmije se. „Maintenant je veu danser moi meme.” Svi
obijesno pristadoše. Parovi se razdvojiše, i skupina se opet poveže u nehajnu čavrljanju.

Starac se opet snađe. Sad bi morao nešto reći, nešto učiniti! Ne bi smio tako blesavo,
tako bijedno i suvišno stajati! Upravo je kraj njega prohujala njegova žena, još malo sopćući
od napora i sva topla od zadovoljstva. On u srdžbi stvori naglu odluku. Zakrči joj put:
„Dođi”, nestrpljivo zastenje, „moram se s tobom porazgovoriti!”

Ona ga začuđeno pogleda. Na blijedo mu je čelo izbio znoj, a iz očiju kao da mu je

gledalo ludilo. Što hoće? Zašto joj upravo sada smeta? Na usnama joj se već pojavio izgovor,
ali u njegovu je ponašanju bilo nešto tako istrgano, tako opasno da se odjednom sjetila
njegova mrkog istupa od malo-prije, pa je protiv volje pošla za njime.

- Excusez, monsieurs, un instant! - okrene se još prije toga gospodi ispričavajući im

se. „Njima se ispričava”, ogorčeno pomisli uzbuđeni čovjek, „a meni se nijedna nije ispričala
kad su ustale od stola. Za njih sam ja pseto, otirač za noge, po kome se gazi. Ali one imaju
pravo, imaju pravo kad to podnosim.”

Ona ga je čekala strogo nabravši obrve. Stajao je pred njom kao učenik pred
učiteljem. Usne su mu drhtale. „No?” izazove ga ona napokon.

- Neću... neću... - promrmlja on nespretno. - Ne želim, da se... da se vi družite s tim

ljudima.

- Kojim ljudima? - Hotimično se gradeći da ga ne razumije, povrijeđeno je podigla

ramena, kao da je nju samu uvrijedio.

- S ovima - i on bijesno zamahne svojom niskom glavom prema sobi za glazbu - to mi

se ne sviđa... to ne želim...

- A zašto ne želiš?

„Uvijek taj inkvizitorski ton”, ogorčeno pomisli on, „kao da sam njezin sluga”, a onda
još uzbuđenije promuca: - Imam svoje razloge... posve određene razloge... To mi se ne
sviđa... Ne želim da Erna razgovara s tim ljudima... Ne moram baš sve reći...

- Onda mi je žao - oholo odbije ona. - Mislim da su sva ta tri gospodina osobito dobro
odgojeni ljudi, mnogo bolje društvo nego što ga nalazimo kod kuće.

- Bolje društvo!... Ti besposličari... ti... ti... - Srdžba ga je sve nepodnošljivije davila.

Najednom lupi nogom o pod. - Ja to ne želim... ja to zabranjujem... Jesi li razumjela?

- Nisam - hladnokrvno mu odgovori ona. - Ništa nisam razumjela. I ne znam zašto bih
djetetu pokvarila veselje...

- Veselje!... Veselje!... - On zatetura kao da ga je netko udario. Lice mu je bilo crveno,

a čelo obliveno hladnim znojem. Ruka mu posegnu nekamo u prazno tražeći težak štap, da se
podboči o nj ili da udari njime. Ali zaboravio ga je. To ga opet privede k svjesti. Svlada se -
topli mu se val odjednom preli preko srca. Pristupi bliže kao da je kani uhvatiti za ruku. Glas
mu se posve snizi, poprimi gotovo prosjački ton. „Ti... ti me ne razumiješ... pa ja ne tražim
ništa za sebe... ja vas samo molim... to je moja prva molba nakon mnogo godina: otputujmo
odmah odavde... dalje, u Firencu, u Rim, kamo god hoćete, meni je sve pravo... Možete
odlučiti što god hoćete... samo dalje odavde, molim te... dalje... samo dalje, još danas...
danas... ja... ja... to ne mogu dulje izdržati... ne mogu.”

- Danas? - Ona začuđeno namršti čelo i odbije ga. - Danas da otputujemo? Kakve su
to smiješne zamisli... i to samo stoga jer su ti ta gospoda antipatična... Pa ti se ne moraš
družiti s njima.

On je još uvijek stajao pred njom podigavši ruke kao da je zaklinje. - Rekao sam ti da
to ne mogu više podnositi... Ne mogu, ne mogu. Molim te, ne pitaj me više... ali vjeruj mi, ja
to ne mogu više podnijeti... ne mogu. Učinite jednom nešto i meni za ljubav, samo jedan,
jedan jedini put i meni nešto za ljubav...

Prijeko je opet počeo bubnjati klavir. Ona ga pogleda, i protiv volje potresena
njegovim krikom. Ali kako je neizrecivo smiješan taj mali debeljko! Lice mu je crveno kao
da ga je udarila kap, oči su mu zamućene i izbuljene, a drhtave ruke uzdignute u prazno, iz
prekratkih rukava: upravo ga je neugodno gledati gdje tako bijedno stoji. Oni se blaži osjećaji
u njoj ukočiše, i ona progovori:

- To nije moguće. Za danas smo im obećali da ćemo se izvesti s njima... a da sutra

otputujemo, sad, kad smo uzeli sobe za tri tjedna!... sami bismo sebe učinili smiješnima... ne
nalazim ni najmanjeg povoda koji bi nas ponukao da otputujemo... ja ću ostati ovdje, a i
Erna...

- A ja ću otići, zar ne?... Ja vam ovdje samo smetam... ja samo smetam... vašem
veselju.

Tim promuklim krikom prereže joj rečenicu. Pognuto mu se krupno tijelo uzdiglo,
ruke se stegle u šake, a na čelu mu opasno zadrhta žila srdžbe. Još nešto je sililo iz njega,
riječ ili udarac. Ali odjednom se naglim trzajem okrenu, pa posrnu prema stepenicama.
Hodajući sve brže i brže, napokon pojuri uz stepenice kao da ga netko goni.

Starac se naglo i zasopljeno penjao uz stepenice. Da mu je samo doći u sobu, ostati

sam, obuzdati se, stegnuti živce i ne učiniti ništa bezumno! Već je stigao u gornji kat kad -
kao da mu neka užarena pandža iznutra probi utrobu - odjednom zatetura prema zidu, bijel
kao kreda. Oh, ta bijesna bol; peče ga i gnječi! Mora stisnuti zube da glasno ne poviče. Zgrči
se stenjući i savi bolni trup.

Odmah je znao što ga je zadesilo: grč od žuči, jedan od onih strahovitih napadaja koji
su ga u posljednje vrijeme često mučili, ali još nikada tako paklenski kao ovaj put. „Nikakvih
uzbuđenja”, rekao mu je liječnik - to mu u istom trenu kraj sve boli pade na pamet. Unatoč
svoj boli on se sam sebi mrko podsmijehne. „Lako je to reći, nikakvih uzbuđenja... neka mi
on to pokaže, taj gospodin profesor, kako se čovjek ne bi uzbudio, kad... oh... oh...”

Starac je stao jecati. Nevidljiva je pandža tako žarko kopala po ispaćenu tijelu.
Teškom se mukom odvuče do vrata svoga salona, otvori ih, pade na otoman, zagrize zubima
u jastuk. U stavu ležanja bol je smjesta malo popustila, i vrući se nokti nisu više tako đavolski
duboko i okrutno zabadali u izranjenu utrobu. „Morao bih staviti oblog”, podsjeti sam sebe,
„i uzeti kapljice, pa bi odmah bilo bolje.” Ali nikoga nije bilo da mu pomogne da se uspravi,
nikoga. A on sam nije imao dovoljno snage da se odvuče u drugu sobu ili bar do zvonca.

„Nikoga nema”, ogorčeno pomisli, „i ja ću jednom crknuti kao pas... jer ja znam da to
što me boli nije žuč... to je smrt, što raste u meni... znam da sam uništen čovjek i da mi više
ne mogu pomoći nikakvi profesori, nikakve kure... u šezdeset petoj godini nitko više ne
ozdravljuje... znam, to u meni svrdla i buši smrt, a onih nekoliko godina što mi još preostaje
neće više biti život, već umiranje, samo umiranje... Ali kada sam ja to živio, kada?... Kad sam
živio za sebe, samo za sebe?... Kakav je to bio život? Uvijek sam samo zgrtao novac, novac,
novac, uvijek samo za druge, a sad, što mi to sad pomaže?... Imao sam ženu, uzeo sam je kao
djevojku, otvorio put u njezino tijelo, i ona mi je rodila dijete. Godinu za godinom disali smo
istim dahom, u istoj postelji... A sad, gdje li je sad?... Ne prepoznajem joj više lice, ne
prepoznajem joj više glas... razgovara sa mnom kao da sam stranac i nikada ni ne pomisli na
moj život, na sve ono što osjećam, patim i mislim... već godine i godine posve mi je strana...
Kamo je sve to prošlo, kamo?... Tu je bilo i dijete... odraslo mi je na rukama, i ja sam držao
da ovdje još jednom počinje život, svjetliji, sretniji nego što ga je sudbina dosudila meni
samome, mislio sam da tako neću posve umrijeti... ali ona, eto, odlazi noću od mene i
prepušta se stranim muškarcima... Umrijet ću sam sebi, samo sam sebi... jer za one druge već
sam umro... Bože moj, bože, još nikada nisam bio tako sam...”

Pandža bi kadšto okrutno zagrabila, a onda bi opet popustila. Ali ona druga bol sve je
dublje kucala u sljepoočicama. Misli su mu se zabadale u čelo kao tvrdi, šiljati, nemilosrdno
vrući kamenčići. Ne razmišljaj sada, samo ne razmišljaj! Starac je raskopčao kaput i prsluk -
a naduveno je tijelo glomazno i bezoblično drhtalo pod napetom košuljom. Oprezno pritisne
ruku na bolno mjesto. „Samo ono što tu boli to sam ja”, osjeti, „samo to sam ja, jedino taj
komadić vruće kože... i samo ono što uđe unutra ruje, samo to mi još pripada, to je moja
bolest, moja smrt... samo to sam ja... to se više ne zove tajni savjetnik i nema više ni žene, ni
dijete, ni novac, ni kuću, ni posao... a samo ovo ovdje što osjećam pod prstima, moje tijelo i
ova vrućina u njemu, koja me toliko boli, samo to zaista postoji... sve ostalo je ludost i nema
više smisla... jer ono što tu boli, to samo mene boli... ono što mene zabrinjuje, to zabrinjuje
samo mene... One me više ne razumiju, i ja njih više ne razumijem... čovjek ostaje posve sam,
nikada to još nisam tako osjećao... ali sad to znadem, kad ležim i ćutim, kako mi smrt raste
ispod kože, sad, prekasno, u šezdeset petoj godini, neposredno prije nego što ću crknuti, sad,
dok one plešu, šeću i skiću se naokolo, te žene bez časti... Sad znam da sam živio samo za
njih, za te nezahvalne žene, a nikad, pa ni jedan sat, sam za sebe... Ali što me se one još tiču...
što me se još tiču... čemu da mislim na njih kad one nikad ne misle na mene?... Radije ću
crknuti nego da od njih primim samilost... što me se one još tiču...”

Postepeno, korak za korakom, popustila je bol. Ona okrutna ruka nije više tako oštro,
tako strahovito zahvaćala u bolesnika. Ali ostalo je nešto potmulo, ne bi se moglo nazvati
bolju, nešto strano, što je pritiskalo i guralo kopajući rov u njegovu nutrinu. Starac je ležao
zatvorenih očiju i napeto prisluškivao tom navlačenju i izjedanju. Činilo mu se da ta strana,
nepoznata sila dube nešto u njemu, najprije šiljatim, pa tupljim oruđem, i kao da u njegovu
zatvorenom trupu nešto olabavljuje i odlupljuje se, nit po nit. Ali više nije trzalo tako divlje.
Nije ga više boljelo. No ipak, u njemu je nešto tiho bujalo i raspadalo se, nešto je počelo
umirati. Sve što je proživio, sve što je volio, razilazilo se sad u tom plamenu, koji je polako
gutao sve; gorjelo je, nadimalo se i crnjelo, a onda se prhko i pougljeno sleglo u mlaki mulj
ravnodušnosti. Nešto se događalo, on je to muklo osjećao, događalo se dok je tako ležao i
strastveno razmišljao o svom životu. Nečemu je dolazio kraj. A čemu? Napeo se i stao
prisluškivati utonuvši u sebe.

I tako se postepeno počelo lomiti njegovo srce.

Starac je zatvorenih očiju ležao u sobi, u koju se spuštao mrak. Napol je još bio
budan, a napol je već sanjao. I tu, između drijema i budnosti, učini se čovjeku, kojemu su se
osjetila malo pomela, kao da odnekle (iz neke rane, koja nije boljela i za koju nije znao) nešto
kaplje, da se neka vlaga tiho cijedi u nutrinu, kao da on krvari u vlastitu krv. To nevidljivo
curenje nije boljelo, a nije to nešto ni jako teklo. Teklo je posve polako, kao što teku suze,
mlako klizeći. Tako su padale kaplje, a svaka je od njih udarala usred srca. Ali srce, tamno
srce, nije ječalo. Bilo je nijemo i tiho je usisavalo tu stranu struju. Sisalo ju je kao spužva i
postajalo od nje sve teže i teže. Već je nateklo, već je nabujalo u uskom sastavu grudi.
Postavši postepeno puno i prepuno vlastite ispunjene težine, počelo se polako povlačiti prema
dolje, razvlačiti napete mišiće. Bolno je srce sve teže pritiskivalo i tlačilo prema dolje,
vlastitom težinom. Bilo je već silno veliko. A sad (kako to boli!), sad se teško srce odvojilo,
sad se počelo spuštati. Odvojilo se bez trzanja, bez paranja iz mesnoga tkiva - posve polako,
ne kao kamen ni kao plod što pada sa stabla. Ne, odvojilo se kao spužva, puna vlage, i palo
dublje, sve dublje u neku mlakost, u neku prazninu, u nešto nestvarno, što se nalazilo izvan
njega samoga, u neku prostranu, beskrajnu noć. I odjednom je na onom istom mjestu, gdje se
još čas prije nalazilo to toplo, nabujalo srce, nastala strahovita tišina. Ondje je zjapila neka
praznina, jezovita i hladna. Nije više kucalo, nije više kapalo: u grudima je nastao potpuni
mir, potpuno mrtvilo. A oko te nijeme i nepojmljive praznine nadsvodila su se šuplja i crna
prsa, poput lijesa, dršćući od groze.

Tako je snažan bio taj osjećaj u snu, tako duboka smetenost da se starac, došavši k
sebi, oslobodivši se sna, nehotice uhvatio za lijevu stranu grudi da ustanovi ima li još srce.
Ali, gle, sreća, nešto je tu još kucalo, muklo i ritmički kucalo pod prstom, koji ga je opipom
tražio. No ipak se činilo da je to samo neki gluhi udarac u prazninu, i da mu je srce nestalo. I
čudno: odjednom mu se učinilo da mu je oduzeto cijelo tijelo. Nije ga više pekla bol, a ni
sjećanje mu nije više trzalo u izmučenim živcima. U njemu je sve bilo nijemo, ukočeno i
okamenjeno. „Kako je to?” pomisli. „Maloprije još me toliko toga mučilo, maloprije još mi je
sva nutrina bila vrela i zgnječena, maloprije još mi se trzala svaka nit tkiva. Što se dogodilo
sa mnom? Prisluškivao je što se događa u njegovoj nutrini, kao u nekoj šupljini, neće li se
opet pokrenuti ono što se prije pokretalo. Ali taj je mrmor i taj šum, to kapanje i kucanje tako
daleko! On je prisluškivao i prisluškivao - no ništa, ništa nije odjekivalo. Ništa ga nije više
mučilo, ništa se nije napinjalo, ništa nije više boljelo. Unutra je moralo biti prazno i crno kao
šupljina izgorjela debla. I odjednom mu se učini kao da je već umro, ili kao da je u njemu
nešto umrlo, tako mu se jezovito nijemo zaustavila krv. Vlastito je tijelo ležalo pod njim
hladno kao lešina, pa se upravo bojao da ga dotakne toplom rukom.
 *

Starac je prisluškivao, ne bi li čuo sama sebe. Nije čuo kako su zvona s jezera
neprekidno otkucavala sate u njegovu sobu; svaki je od tih sati zavijen u gušći mrak. Oko
njega je već rasla noć, tama je izbrisala predmete iz prostorije, koja je otekla nekamo daleko.
Čak se i svjetlije nebo u četvorini prozora potpuno ugasilo u tami. Starac to nije opazio. On je
samo piljio u crninu u samom sebi, slušao je samo prazninu u sebi kao da gleda i sluša
vlastitu smrt.

Napokon upade u susjednu sobu smijeh i obijest, i zasja svijetlo - zraka svijetla šiknu
kroz pritvorena vrata. Starac se prestraši. Njegova žena, njegova kćerka! Odmah će ga naći
ovdje na počivaljci, odmah će početi da ga ispituju. Brzo zakopča kaput i prsluk; što one
treba da znaju za njegov napadaj bolesti, što ih se on tiče?

Ali žene ga nisu tražile. Očito su se žurile, jer je gong naobuzdano otkucao svoj treći
poziv na večeru. Čini se da su se dotjerivale. Starac je prisluškivao. Kroz otvorena vrata čuo
je svaku kretnju. Sad su otvarale ladice, sad su uz tiho zveckanje položile prstenje na
umivaonike, sad su cipele tresnule o pod, a cijelo su vrijeme razgovarale. Svaka riječ, svaki
slog dopirali su jezovitom razumljivošću do ušiju čovjeka koji je prisluškivao. Najprije su
razgovarale o onoj gospodi i malo im se rugale, pa o nekoj upadici za vrijeme vožnje, sve
same lake i obijesne stvari, isprekidane i ispremiješane, sve to za vrijeme toga pranja,
sagibanja i dotjerivanja. Onda razgovor najednom skrenu na njega.

- A gdje je tata - upita Erna, sva začuđena što ga se tako kasno sjetila.

- Odakle da ja to znam? - To je bio majčin glas. Odmah se ozlovoljila čim ga je kćerka

samo spomenula. - Vjerojatno čeka dolje u predvorju i po stoti put čita tečajeve u Frankfurter
Cajtungu - ionako ga ništa ne zanima. Misliš li da je uopće i pogledao jezero? Danas popodne
rekao mi je da mu se ovdje ne sviđa i da želi da još danas otputujemo.

- Da još danas otputujemo? ... A zašto? - To je opet bio Ernin glas.

- Ne znam. Tko bi znao što on misli. Naše mu se društvo ne sviđa, gospoda mu očito
nisu po ćudi - vjerojatno i sam osjeća kako loše pristaje uz njih. Prava je sramota kakav hoda
okolo, uvijek u zgužvanu odijelu, s raskopčanom ogrlicom - Zaista bi trebalo da ga upozoriš
da se bar uvečer malo dostojanstvenije drži. Tebe on sluša. A danas prije podne... mislila sam
da ću propasti u zemlju kad je ono poručnika napao zbog upaljača...”

- Da, mama... što je to bilo?... Već sam te htjela upitati... Što je s tatom?... Ovakva ga
još nikada nisam vidjela... doista sam se prestrašila.

- Ah, koješta, bio je samo zle volje... Vjerojatno su tečajevi pali... ili zbog toga što
smo razgovarale francuski... On ne može podnijeti kad su drugi ljudi raspoloženi... Ti to nisi
zapazila: dok smo plesale, stajao je na vratima kao kakav ubojica iza drveta... Otputovati!
Smjesta otputovati! Samo zbog toga što se njemu odjednom tako hoće... Ako mu se ovdje ne
sviđa, neka bar nama ostavi naše veselje... ali ja se ne obazirem na njegove hirove, pa neka
govori i radi što hoće.

Razgovor zastane. Očito je za vrijeme razgovora bilo dovršeno večernje presvlačenje.

Da, sad se otvoriše vrata, sad su izašle iz sobe, prekidač je kvrcnuo, i svijetlo se ugasilo.

Starac je posve tiho sjedio na otomanu. Čuo je svaku riječ. Ali čudno: to ga više nije
boljelo, nije više nimalo boljelo. Ono što je prije čekićalo i paralo ga, onaj divlji sat u
grudima, bio je sad posve miran. Sigurno se pokvario. Ništa se nije trglo ni kod toga oštrog
dodira. Ni srdžba, ni mržnja... ništa... ništa... On mirno zakopča odijelo, oprezno se spusti niz
stepenice i sjedne za njihov stol kao da sjeda uz neke strane ljude.

Te večeri nije s njima ništa razgovarao, a one nisu ni zapazile njegovu šutnju, koja se
zgrčila kao šake. Ne pozdravivši nikoga, otišao je natrag u svoju sobu, legao u postelju i
ugasio svijetlo. Njegova se žena vratila tek mnogo kasnije s vedre zabave. Kako je mislila da
on spava, razodjene se u mraku. Uskoro je začuo njezino teško i bezbrižno disanje.

Ostavši sam sa sobom, piljio je starac zatvorenih očiju u beskrajnu prazninu noći.
Kraj njega je u tami ležalo neko stvorenje i duboko disalo. Pokušao je da sam sebe podsjeti
na to da je to tijelo koje ovdje udiše isti zrak iste sobe ono isto mlado i užareno tijelo što ga je
poznavao, tijelo koje mu je poklonilo dijete i koje je povezano s njime najdubljom tajnom
krvi. Neprestano se silio da misli kako je to toplo i meko tijelo kraj njega, to tijelo što ga je
mogao dodirnuti rukom, jednom bilo život u njegovu životu. Ali čudno: to sjećanje nije u
njemu izazivalo više nikakve osjećaje. I on je slušao to disanje upravo onako kao što je slušao
mrmljanje sitnih valića ispred njegova otvorena prozora, koji su grgoćući brbljali na šljunku
uz obalu. Sve je to bilo daleko i beznačajno, samo neki slučajni boravak u susjedstvu nekoga
stranca. Prošlo je, zauvijek je prošlo.

Samo je još jednom zadrhtao: prijeko su se posve tiho i kradomice otvorila vrata
kćerkine sobe. „Dakle, i danas opet” - ipak je još osjetio mali vrući ubod u srcu, što ga je već
smatrao mrtvim. Na trenutak se ovdje trgnuo kao neki živac prije nego što posve zamre. Ali
onda je i to prošlo. „Neka radi što hoće! Šta me se ona još tiče!”

I starac legne natrag na jastuk. Tama se mekše pritisla uz bolne sljepoočice, i plava je
hladnoća blago prokapala u krv. Uskoro blijedi drijem zasjeni oslabljena osjetila.

Probudivši se ujutro, ugleda žena svoga muža već u ogrtaču i sa šeširom na glavi.
„Što radiš?” upita ga još sva sanena.

Starac se ne okrenu, već ravnodušno ugura noćno rublje u kovčeg. „Pa znaš da se
vraćam kući. Uzet ću sa sobom samo ono najpotrebnije, a ostalo možete poslati za mnom.”

Žena se prestraši. Šta je to? Još nikada nije čula da bi govorio ovakvim glasom: svaka
mu se riječ hladno i ukočeno otkida od usta. Objema nogama skoči iz postelje. „Pa valjda ne
kaniš otputovati... počekaj... i mi ćemo otputovati, ja sam to već rekla Erni...”

Ali on samo žestoko odmahnu rukom. „Ne... ne... Ne dajte se smesti.” I pođe prema
vratima i ne osvrnuvši se. Da pritisne kvaku, morao je na časak postaviti kovčeg na pod. I u
tom se jednom letimičnom trenutku sjeti: tisuću puta postavio je tako svoj kovčeg s uzorcima
pred strana vrata prije nego što bi natraške izišao, neprekidno se klanjajući i servilno se
preporučujući za nove naloge. Ali ovdje nije više trebalo sklapati poslove, pa tako nije nikoga
ni pozdravio. Bez pogleda, bez riječi podigne opet kovčeg i čvrsto zalupi za sobom vrata: sad
se odijelio od svoga prijašnjeg života.

One, majka i kćerka, nisu razumjele što se dogodilo. Ali i jednu i drugu zabrinuo je
neobično osoran i odlučan način na koji je otputovao. Odmah su mu stale pisati pisma, u
kojima su opširno razjašnjavale, naslućivale nesporazum; slale su gotovo nježna pisma u
domovinu, na jugu Njemačke, zabrinuto se raspitujući kako je putovao, kako je stigao.
Odjednom su se pokazale popustljivima i spremnima da u svako doba prekinu svoj boravak
ondje. On im nije odgovorio. Stale su pisati hitnije, brzojavile su, ali odgovora nije bilo.
Samo je iz poduzeća stigla svota što su je zatražile u jednom pismu; stigla je samo poštanska
doznačnica sa žigom poduzeća, bez ijedne riječi rukom pisane, bez pozdrava.

Ovakvo nerazjašnjivo stanje, koje ih je tištalo, požurilo je njihov dolazak kući.

Premda su se brzojavno najavile, nitko ih nije dočekao na kolodvoru, a i kod kuće su sve
zatekle nepripravno. Kako je služinčad uvjeravala, starac je rastreseno ostavio brzojavku na
stolu i otišao ne davši nikakve upute. Uvečer, kad su već sjedile za večerom, začuše konačno
gdje se otvaraju kućna vrata. Skočiše i potrčaše mu u susret. On se začuđeno zagleda u njih -
očito je zaboravio brzojav - ali na licu mu se nije pokazao odraz bilo kakva osobitog osjećaja.
Ravnodušno je dopustio da ga kćerka zagrli, dopustio je i da ga odvedu u blagovaonicu i da
mu pripovijedaju, ali ništa nije pitao, samo je nijemo sisao svoju cigaru; kadšto bi oskudno
odgovorio, a kadšto kao da ne bi ni čuo da ga nešto pitaju ili da mu se obraćaju. Činilo se da
spava otvorenih očiju. Onda teško ustade i ode u svoju sobu.

Tako je ostalo i narednih dana. Uznemirena je žena uzalud pokušavala da se

porazgovori s njime. Što je uzbuđenije kušala da ga navede na razgovor, to joj se upornije
uklanjao. Nešto se u njemu zatvorilo, nešto je postalo nepristupačno, neki je prilaz bio
zazidan. Još je sjedio s njima za stolom, i kad bi došlo kakvo društvo, neko bi vrijeme ostao
uz njih, ali šuteći i posve zatvoren u se. Nije više ni u čemu sudjelovao, a kad bi mu gosti
usred razgovora slučajno pogledali u oči, prožeo bi ih neki neugodan osjećaj, jer je tu iznad
njih piljio neki plitki i tupi, mrtvi pogled.

I najpovršniji su znanci zapazili da starac postaje sve čudniji. Počeli su se gurkati

laktovima kad bi ga susreli na ulici. Taj se starac, jedan od najbogatijih ljudi u gradu, šuljao
kao prosjak uza zidove. Šešir mu je bio krivo postavljen na glavu i zgužvan, a kaput uprljan
pepelom cigare. Na svakom je koraku na čudan način teturao i poluglasno sam sebi nešto
mrmljao. Kad bi ga pozdravili, prestrašeno bi pogledao, a kad bi ga oslovili, on bi prazno
buljio u čovjeka koji je razgovarao s njime. Zaboravio bi i da mu pruži ruku. U prvo su
vrijeme neki mislili da je starac gluh, pa su glasnije opetovali riječi. Ali uzrok tome nije bila
gluhoća: njemu je uvijek trebalo vremena da sam sebe izvuče iz svoga unutarnjeg sna, a onda
bi, usred razgovora, opet zapao u svoju neobičnu izgubljenost. Zatim bi mu se oči odjednom
ugasile, i on bi naglo prekinuo razgovor i posrnuo dalje, i ne opažajući kako je njegov
subesjednik iznenađen. Uvijek se činilo da mu narušuju neki potmuli san, da ga otkidaju od
nekoga zamagljenog bavljenja sa samim sobom. Vidjelo se da ljudi za njega više ne žive. Nije
pitao ni za koga, a u vlastitoj kući nije zamjećivao mukli ženin očaj ni zbunjeno kćerkino
ispitivanje. Nije više čitao novine, nije više prisluškivao nikakav razgovor. Nijedna riječ nije
ni na trenutak prodrla kroz mutnu, zastrtu ravnodušnost njegova bića. Čak mu je i onaj
njegov najuži svijet postao stran: njegov posao. Kadšto bi još tupo sjedio u poslovnici, da
potpiše pisma. Ali kad bi tajnik došao za jedan sat po potpisane listove, našao bi starca
upravo onako kako ga je ostavio: kako istim praznim pogledom sanjari iznad nepročitanih
listova. Napokon je i sam opazio da je suvišan, i nije više dolazio.

Cijeli se grad, međutim, u najvećoj mjeri začudio jednoj promjeni kod njega: starac,
koji nikad nije bio vjernik u svojoj crkvenoj općini, postao je najednom pobožan. Premda je
inače bio ravnodušan prema svemu, i kod jela i sastanaka uvijek netačan, ne bi nikad
propustio da u određeno vrijeme dođe u hram. Ondje je stajao, u crnoj, svilenoj kapi, s
molitvenim ogrtačem oko ramena, uvijek na istom mjestu, na kojemu je nekada stajao njegov
otac i amo i tamo zibao umornu glavu moleći psalme. Ovdje, u napol praznoj prostoriji, gdje
su riječi strano i tamno ječale oko njega, bio je najviše sam sa sobom. Ovdje bi se nad
njegovu smetenost spustila neka vrst mira, koji bi stišavao tamu u njegovim prsima. Ali kad
bi se čitale molitve za pokojnike, on bi vidio rođake, djecu i prijatelje pokojnikove kako
potresno vrše svoju dužnost i kako sveudiljnim klanjanjem i zaklinjanjem sazivaju božju
milost na pokojnika, te bi mu se kadšto zamutile oči. Znao je da je on posljednji. Za njega
neće nitko izmoliti molitvu. I zato je pobožno mrmljao s njima misleći pri tom na sebe kao na
mrtvaca.

Jednom se kasno uvečer vraćao kući s takve smušene šetnje, i putem ga zateče kiša.
Starac je, kao uvijek, zaboravio kišobran. Kola su stajala pripravna uz malu odštetu, a kućne
su veže i staklena natkrovlja pružala zaštitu pred pljuskom, koji je ubrzo prestao, ali čudak je
ravnodušno teturao i kolebao dalje. U zgužvanu se šeširu kupila mlaka. Šešir je prokapao, s
rukava su mu se cijedili cijeli potoci na noge. On se nije obazrio na to, kasao je dalje, kao
gotovo jedini čovjek na ulici, s koje su se svi uklonili. I tako je, promočen i sav pun vode,
više nalik na nekoga skitnicu nego na gospodara tog otmjenog ljetnikovca, stigao do ulaza u
svoju kuću upravo u času kad se tik do njega zaustavio neki automobil, s jarkim svijetlom, i
poštrcao pri tom nepažljivog pješaka rijetkim vodenim blatom. Vrata se otvoriše; iz električno
rasvijetljenih zatvorenih kola iziđe njegova žena, a za njom neki otmjeni posjetilac, raspevši
kišobran da je zaštiti, pa još jedan gospodin. Tik pred vratima sudariše se. Žena ga prepozna i
prestraši se ugledavši ga ovako mokra, zgužvana, nalik na svežanj odjeće, izvučene iz vode. I
nehotice skrenu pogled u stranu. Starac smjesta razumje: stidi ga se pred svojim gostima. On
posve mirno i bez ogorčenja, da joj uštedi neugodnost, u koju bi bila zapala da ga je morala
predstaviti, prijeđe onih nekoliko koraka dalje do ulaza za služinčad i ondje ponizno uđe.

Od toga dana ulazio je starac u vlastitu kuću uvijek na ulaz za služinčad. Ovdje je bio
siguran da neće nikoga sresti. Ovdje nije nikome smetao, niti je itko smetao njemu. Nije više
dolazio ni na jelo - neka mu je stara služavka donosila hranu u sobu. Kad bi žena ili kćerka
koji put pokušale da prodru k njemu, on bi ih brzo odbio mrmljajući u smušenom, ali
nepobjedivom otporu. Konačno ga ostaviše nasamu, odučiše se od toga da pitaju za njega, a
ni on nije ni za koga pitao. Često bi čuo kako kroz zidove prokapljuje smijeh iz drugih
prostorija, koje su mu već bile strane, čuo bi kako vani pred kućom dolaze kola i kako
štropoću odlazeći sve do u kasnu noć. Ali sve mu je to bilo već tako ravnodušno da nije čak
ni pogledao kroz prozor. Što ga se to ticalo? Samo bi pas još kadgod dolazio gore i lijegao
pred postelju zaboravljena čovjeka.

U umrlom ga srcu nije više ništa boljelo, ali usred tijela rovala je i dalje crna krtica i
trgala krvavo, drhtavo meso. Napadaji su od tjedna do tjedna bivali sve češći, i izmučeni je
čovjek na koncu popustio navaljivanju liječnika, koji su tražili poseban pregled. Profesor ga
je ozbiljno pogledao. Oprezno ga pripravljajući, izjavi da je operacija neminovna. Ali starac
se nije prestrašio. Samo se mutno osmijehnuo: hvala bogu, stvar ide kraju. Približuje se kraj
umiranju, sad dolazi smrt. Zabranio je liječniku da njegovoj obitelji spomene ma i riječ o
tome, zatražio je da se odredi dan operacije i pripremio se za nju. Posljednji je put otišao na
svoj posao (gdje ga nitko nije više očekivao, i gdje su ga svi pogledali kao nekoga stranca),
još je jednom sjeo na svoj crni kožnati stolac, što ga je pritiskivao trideset godina, cijeli svoj
život, tisuće i tisuće sati, naložio je da mu dadu čekovnu knjižicu i ispunio je jedan list u njoj.
Odnio ga je predsjedniku crkvene općine, koji se upravo prestrašio ugledavši silnu brojku. Ta
je svota određena za dobrotvorne svrhe i za njegov grob. Da se ukloni svakom zahvaljivanju,
brzo otetura iz kuće i pri tom izgubi šešir, ali se ni ne sagnu da ga podigne. I tako je gologlav,
mutna pogleda i bolesnožuta, izbrazdana lica (ljudi su začuđeno gledali za njime) otkasao na
groblje, na grob svojih roditelja. Ondje je nekoliko besposličara promatralo starca i ponovo se
začudilo. Nešto je dugo i glasno govorio napol isprhlom kamenju, kao da razgovara s
ljudima. Je li nagoviještao svoj dolazak ili je molio njihov blagoslov? Nitko nije čuo riječi -
samo su se usnice nijemo pokretale, a glava mu se sve dublje klanjala u molitvi. Kod izlaza
se prosjaci naguraše oko dobro poznata čovjeka. On brzo iščeprka iz džepova kovni novac i
novčanice. Već je sve bio razdijelio kad sa zakašnjenjem došepa neka stara nagrešpana žena i
stade moljakati. Tražio je smeteno posvuda - ali ništa više nije našao. Samo ga je na prstu
tištilo još nešto strano i teško: njegov zlatni vjenčani prsten. Prože ga neko sjećanje - i on ga
naglo skine i pokloni ga začuđenoj ženi.

I tako je starac pošao pod nož posve siromašan, posve ispražnjen i sam.

Kad se starac još jednom probudio iz narkoze, vidješe liječnici da je stanje opasno, pa
pozvaše u sobu ženu i kćer, koje već bijahu obaviještene. Pogled mu se jedva probio kroz
plavičasto osjenjene kapke. „Gdje sam?” Piljio je u stranu bijelu prostoriju, koju nije još
nikad vidio.

Sad se kćerka nagnu nad to ubogo, propalo lice. Željela je da bude nježna prema
njemu. U očima, koje su dosad slijepo lutale, odjednom plane iskra prepoznavanja. U zjenicu
se uspelo svijetlo, sitno svijetlo: pa to je ona, njegovo dijete, beskrajno ljubljeno dijete, to je
ona, njegova Erna, nježno, lijepo dijete. Polako, posve polako ublaži se gorčina oko ustiju -
oprezno se stade pojavljivati smiješak - posve sitan smiješak, od kojega su se zatvorena usta
već odavno odučila. Sva potresena tim veseljem što se tako teško probilo, sagne se ona bliže
da poljubi očev obraz, iz kojega je istekla sva krv.

Ali u tom času - je li to bio slatkasti parfem koji ga je podsjetio, ili se napol
omamljeni mozak sam po sebi sjetio onoga zaboravljenog časa? - najedanput preko sretnog
izraza starčeva lica prijeđe strahovita promjena: bezbojna se usta najedanput mrko i
odbijajući slijepiše, ruka pod pokrivačem stade se silno naprezati, ne bi li se uzdigla, kao da
želi odgurnuti nešto odvratno. Cijelo ranjeno tijelo zadrhtalo je od uzbuđenja: „Odlazi!
Odlazi”... neartikulirano, a ipak razumljivo, promucaše blijeda usta. Odvratnost se tako
strahovito ocrtala na drhtavom licu toga čovjeka, koji nije mogao umaći, da je liječnik
zabrinuto odgurnuo žene. „Bulazni”, šapnu, „bit će bolje da ga ostavite nasamu.”

Čim su one otišle, popusti grč na licu i izgladi se u praznu pospanost. Dah se još
muklo javljao - a prsa su sve dublje hroptala uvlačeći težak zrak života. Ali uskoro se
umoriše. Nisu mogla da i dalje piju tu gorku ljudsku hranu. Kad je liječnik opipao srce, ono je
već bilo prestalo da zadaje starcu boli.
 MÒRA

Žena je još čvrsto spavala dišući puno i duboko. Činilo se da joj napol otvorena usta
žele započeti osmijeh ili riječ, a pod mirom pokrivača meko se uzdizala mlada, ispupčena
grud. S prozora je ulazilo prvo jutarnje svijetlo, no zimski je dan tek nejasno svijetlio.
Mješavina tame i dana nesigurno se talasala iznad usnulih predmeta ovijajući im likove.

Ferdinand je tiho ustao, a da ni sam nije znao zašto. Sad mu se često događalo da
usred posla najedanput dohvati šešir i brzo iziđe iz kuće, u polja, žureći se sve brže i brže, sve
dok ne bi iznemogao od hoda i najednom zastao negdje daleko u kakvu stranom kraju, pri
čemu bi mu koljena drhtala, a u sljepoočicama bi mu žestoko udaralo bilo; ili: da u živu
razgovoru odjednom počne buljiti nekamo u prazno, da više ne razumije riječi, ne čuje
pitanja, pa mora upravo silom da se strese i sabere; ili: da se uvečer pri svlačenju zanese i
ostane sjedeći na rubu postelje, ukočeno držeći u ruci skinutu cipelu, sve dok ga ženin zov ne
bi zaplašio tako da bi se prenuo, ili dok ne bi cipela najednom bučno tresnula na pod.

I kad je sad tako izišao iz ponešto zagušljive prostorije na balkon, zazebe ga. I
nehotice pritisne lakte uz tijelo. Duboka je krajina ispod njega bila još sva zastrta maglom.
Iznad Ciriškog jezera, što ga je inače iz svoje kućice, sagrađene na visoku položaju, vidio kao
neko brušeno ogledalo, u kojemu bi žurno kliznuo odraz svakoga bijelog oblaka, lelujala se
gusta mliječna pjena. Sve je bilo vlažno, tamno, klizavo i sivo, kamo god bi se pipajući
upravili njegovi pogledi, njegove ruke. Vlaga je kapala s drveća, a voda romorila s greda.
Svijet, koji je upravo izronjavao, bio je sličan čovjeku koji se netom spasio iz poplave, pa s
njega curkom curi voda. Kroz malenu su noć dopirali ljudski glasovi, ali klokotavi i mukli
kao utopljeničko hroptanje. Kadšto bi se čuo udarac bata i zov s dalekog zvonika, ali i taj je
ton, inače jasan, bio vlažan i zarđao. Između njega i njegova svijeta stajala je vlažna tama.

Zeblo ga je. Pa ipak je ostao stojeći, dublje zavukavši ruke u džepove, čekajući prvi
otvoreni pogled u daljinu. Magle su se polako počele odozdo namatati poput siva papira, a
njega spopadne beskrajna čežnja za dragom krajinom. Znao je da se nalazi dolje, uredna i
netaknuta, i da ju je samo sakrio jutarnji dim, tu krajinu, čije su jasne crte inače sređivale i
osvjetljivale njegovo biće. Koliko li je puta našao smirenje u tom mirnom prizoru kad bi iz
kaosa što se nalazio u njemu stupio k istom prozoru. Kuće prijeko na drugoj obali, prijateljski
postavljene jedna uz drugu, parobrod, koji - onako sitan - sigurno razdvaja plavu vodu,
galebovi što se vedro jate iznad obale, dim što se u srebrnom zavrtaju uzdiže iz crvena
dimnjaka u podnevnu zvonjavu zvona, sve mu je to tako očito govorilo: mir! mir! da je
povjerovao tom lijepom znaku usprkos svemu što je sam znao o ludilu cijelog svijeta, i da je
zaslugom te nove izabrane domovine na sate zaboravio vlastitu. Prije nekoliko mjeseci došao
je, kao bjegunac ispred vremena i ljudi, iz zaraćene zemlje u Švicarsku, osjećao je kako se
njegovo zgužvano, izbrazdano, jezom i stravom preorano biće ovdje izgladilo, kako je
zacijelilo, kako ga je krajina meko primila u svoje krilo, i kako su čiste crte i boje pozvale
njegovu umjetnost na rad. I zato bi se svaki put kad bi mu taj pogled bio zamračen, opet
osjetio kao odbačeni stranac, kao eto sad u tom jutarnjem satu kad mu je magla sve zastirala.
Prože ga beskrajno saučešće prema svima onima koji su ondje dolje bili zavijeni u tamu,
prema ljudima njegove domovine, koji su isto tako potonuli u daljini, beskrajno saučešće i
beskrajna čežnja da se poveže s njima i njihovim sudbinom.

Negdje iz dima odbi zvono na zvoniku četiri puta, a onda, kao da samo sebi objavljuje
koliko je sati, odbi jasnijim tonom još osam puta u olujsko jutro. Osjetio se neizrecivo samim,
kao da je na vrhu kakva tornja, cio je svijet pred njim, a za njim njegova žena u tami svoga
sna. Volja mu se u najdubljoj jezgri bića nape da razdere taj magleni zid i da odnekle osjeti
poruku budnosti i izvjesnosti da postoji život. I dok je, da se tako izrazimo, upravo tjerao
poglede iz sebe, učini mu se da se tamo u sivilu, gdje je svršavalo selo i put se u zadahtanim
zavojima uspinjao ovamo na brežuljak, nešto polagano pomiče, čovjek ili životinja.
Približavalo se, zavijeno u mekoću i maleno, u prvi čas kao radost što je osim njega još nešto
budno, a ipak se istodobno javila i neka žarka i nezdrava radoznalost. Ondje, kamo se sad
pomicao sivi lik, bilo je križanje, koje je vodilo u susjedno mjesto, odnosno ovamo gore.
Činilo se da je ono strano ondje odahnulo i stalo oklijevati. Onda se poče polako uspinjati uz
puteljak.

Ferdinanda spopade nemir. Tko je taj stranac, upita sam sebe. Kakva ga sila tjera iz
topline njegove tamne sobe van u jutro, kao i mene? Zar je pošao k meni i što želi od mene?
Sad ga u blizini prepozna kroz rijetku maglu: bio je pismonoša. Svakog bi se jutra uspinjao
ovamo gore kao da ga tjera tih osam udaraca zvona. Ferdinand ga je poznavao i vidio je u
duhu njegovo drveno lice s riđom mornarskom bradom. Zvao se Nusbaum, a on ga je okrstio
„hrskač oraha”1 - zbog njegovih tvrdih kretnji i dostojanstva, kojim je uvijek na desno
zabacivao torbu, veliku, crnu, kožnatu torbu, prije nego što bi dostojanstveno predao pisma.
Ferdinand se morao nasmijehnuti videći ga gdje stupa, korak za korakom, prebacivši torbu
nalijevo i trudeći se da što dostojanstvenije napreduje svojim kratkim koracima.

Ali najednom osjeti da su mu zadrhtala koljena. Ruka što ju je podigao iznad očiju,
pade kao da je uzeta. Onaj nemir od danas, od jučer, od svih tjedana, bio je odjednom opet
ovdje. Učini mu se kao da osjeća kako mu se taj čovjek približuje, korak po korak, i to
upravo njemu. Ne znajući ni sam što radi, otvori vrata, prošulja se kraj svoje usnule žene i
požuri se niz stepenice, a zatim stazom u susret čovjeku koji je prilazio. Na vrtnim se vratima
susretne s njime. „Imate li... imate li...”, triput je morao da počne. „Imate li što za me?”

Pismonoša odgurne vlažne naočale uvis, da ga pogleda. „Da, da.” Naglim trzajem
prebaci crnu torbu nadesno i stade prstima - bili su kao krupne gujavice, vlažni i crveni od
maglene hladnoće - prekapati po pismima. Ferdinand zadršće. Napokon pismonoša izvuče
pismo. Bio je veliki, smeđi omot, na njemu je širokim slovima bila otisnuta oznaka
„službeno”, a ispod toga je stajalo njegovo ime. „Potpišite”, reče pismonoša, ovlaži tintanu
olovku i pruži mu otvorenu knjigu. Ferdinand potpiše svoje ime kao da nešto para, nečitljivo
od uzbuđenja.

Onda posegne za pismom što mu ga je nudila debela, crvena ruka. Ali prsti su mu bili
tako ukočeni da je pismo kliznulo iz njih i palo na tlo, na mokru zemlju i vlažno lišće. I kad
se Ferdinand sagnuo da ga podigne, udahnuo je gorak vonj po truleži i raspadanju.

Sad mu je jasno da je upravo to već tjedne potajice smetalo njegov mir, to pismo, što
ga je i protiv volje očekivao. Došlo je k njemu iz bezumne, bezoblične daljine. Potražilo ga je
pipajući; svojim ukočenim, strojem napisanim riječima posegnulo je za njegovim toplim
životom, njegovom slobodom. Osjećao je da odnekle dolazi, isto onako kao što jahač, poslan
u izvide, osjeća da je u zelenoj šumskoj guštari uperena u nj nevidljiva hladna čelična cijev, a
u njoj mali komadić olova, koji bi htio da prodre u tamu ispod njegove kože. Uzaludna mu je,
dakle, sva obrana, sve sitne smicalice, kojima je duge noći punio svoje misli; stigli su ga.

1 Nussknacker.
Jedva je prošlo osam mjeseci otkako je ondje prijeko stajao pred vojnim liječnikom, gol,
dršćući od zime i odvratnosti, a liječnik ga je hvatao za mišice na rukama kao kakav trgovac
konjima. Osam je mjeseci tome otkako je po tom poniženju spoznao kako se sadašnjost
protivi ljudskom dostojanstvu, otkako je sagledao ropstvo u koje je Evropa pala. Još je dva
mjeseca podnosio život u toj zagušljivoj atmosferi patriotskih fraza, ali ga je postepeno izdao
dah, pa kad bi ljudi oko njega otvorili usne da govore, činilo bi mu se da im na jeziku vidi
žutu boju laži. Odvratno mu je bilo ono što su govorili. Pogled na prozeble žene, koje su u
jutarnjem praskozorju s praznim vrećama za krumpir sjedile na stepenicama tržnice, upravo
mu je stisnuo dušu. Stisnutih je šaka lunjao naokolo osjećajući kako postaje zao, opak i sam
sebi odvratan u svom nemoćnom bijesu. Napokon mu je nečijim zagovorom uspjelo da sa
svojom ženom prijeđe u Švicarsku. Kad je prešao granicu, navrla mu najednom krv u obraze.
Tako je zateturao da se morao pridržati o neki stup. Prvi put se opet osjetio čovjekom, prvi
put je opet osjetio život, djelo, volju, snagu. Pluća mu se otvoriše da osjete slobodu iz zraka.
Domovina, to je sad za njega samo još zatvor i prisilno pokoravanje. Tuđina mu je svjetska
domovina, a Evropa je čovječanstvo.

Ali taj veseli i laki osjećaj nije dugo trajao. I opet je došao strah. Osjećao je da je
svojim imenom još uvijek na neki način odostraga zahvaćen o tu krvavu šikaru, da neka
nepoznata sila ipak zna za nj i da ga neće pustiti na slobodu, da je neko budno, hladno oko
odnekle iz nevidljive daljine upereno u njega i da vreba na nj. Duboko se uvukao sam u se,
nije čitao novina da ne nađe zapovijedi za stavnju, promijenio je stan da zamete trag, dao da
mu se pisma šalju samo na ime njegove žene, poste restante, klonio se ljudi da ga ne bi nitko
ništa pitao. Nikad nije odlazio u grad; po platno i boje slao je ženu. Njegova se egzistencija
zavukla posve u bezimenost, u to malo seoce za Ciriškom jezeru, gdje je kod nekoga seljaka
unajmio kućicu. Ali ipak je neprekidno znao: u nekom pretincu između stotinu tisuća listova
leži poseban list. I znao je: jednoga će dana, bilo gdje i bilo kad, netko izvući taj pretinac -
čuo je kako ga izvlače, i znao da će to pismo onda putovati i putovati, dok ga napokon ne
nađe.

A sad mu šuška među prstima, hladno i stvarno. Ferdinand se napregnu da ostane

miran. „Što znači za mene to pismo?” reče sam sebi. „Sutra, prekosutra, rascvat će se ovdje
na grmlju tisuće, deseci tisuća, stotine tisuća listova, a svaki će mi od njih biti isto tako stran
kao i ovaj. Što znači to „službeno”? Da ga moram pročitati? Među ljudima ne obnosim
nikakvu službu, i nikakvo službeno mjesto nije moj pretpostavljeni. A što je i to moje ime -
ime - jesam li to uopće ja? Tko me može prisiliti da kažem da sam to ja, tko me može prisiliti
da pročitam što u njemu piše? Poderem li ga ne pročitavši ga, odlepršat će komadići do
jezera, pa neću ništa znati, a ni svijet neće ništa znati. Nijedna kaplja neće brže pasti s drveta
na zemlju, a s mojih usana neće se nijedan uzdisaj uzvinuti drukčije nego inače! Kako je
moglo da me uznemiri to pismo, za koje znam samo onda ako hoću da znam? A ja neću. Neću
ništa osim svoje slobode!”

Prsti se napeše da poderu tvrdi omot i da ga rastrgaju u komadiće. Ali gle čuda: mišići
ga nisu poslušali. U njegovim se rukama nalazilo nešto što se protivilo njegovoj volji, jer ga
ruke nisu slušale. Dok je on svom dušom želio da poderu ovoj, one su vrlo pomno otvorile
kuvertu i dršćući razvile bijeli list papira. Na njemu je stajalo ono što je već znao: „Broj 3429
F. Na zahtijev Okružnog zapovjedništva u M. službenom se uljudnošću umoljava vaše
gospodstvo da se najkasnije do 22. ožujka prijavite u Okružnom zapovjedništvu u M., soba
broj 8, radi ponovnog pregleda Vaše sposobnosti za vojnu službu. Vojne će vam isprave
predati konzulat u Cirihu, kamo se u tu svrhu imate uputiti.”

Kad je sat kasnije opet ušao u svoju sobu, u susret mu, sa smiješkom na usnama, dođe
njegova žena, s otvorenom kitom proljetnoga cvijeća u rukama. Na licu joj je sjala
bezbrižnost. „Pogledaj što sam našla”, reče. „Tamo na livadi iza kuće već cvatu, a u sjeni
među drvećem leži još snijeg.” Da udovolji ženi, uze cvijeće i naže se nada nj, a onda, da ne
mora gledati bezbrižne oči ljubljene žene, brzo pobježe gore u malu prostoriju na tavanu,
koju je sebi uredio kao atelje.

Ali posao mu nije išao od ruke. Tek što je preda se postavio čisto platno, na njemu se
najednom pojaviše strojem iskucane riječi onoga pisma. Boje na paleti učiniše mu se kao
mulj i krv. Morao je misliti na gnoj i rane. Njegov mu autoportret, stojeći u polusjeni, pokaza
vojničku ogrlicu pod vratom. „Ludost! Ludost!” reče glasno i udari nogom o pod, da potjera
te utvare. Ali ruke su mu drhtale, a pod mu se ljuljao pod nogama. Morao je leći. Kasnije je
onda sjedio na malom stolčiću, sav utonuo u se, sve dok ga žena nije pozvala na objed.

Svaki ga je zalogaj davio. Visoko gore u vratu nalazilo mu se nešto gorko, što je
uvijek morao najprije potisnuti dolje, ali to bi se svaki put opet uzdizalo. Sjedeći tako pognut
i nijem, zamijeti da ga žena promatra. Najednom osjeti njezinu ruku kako se tiho dodiruje
njegove. „Što ti je, Ferdinande?” Nije joj odgovorio. „Jesi li primio zle vijesti?” On samo
kimnu i teško proguta. „Od vojske?” Opet kimnu. Ona je šutjela. I on je šutio. Ta se glomazna
i teška misao najednom pojavila u sobi među stvarima i sve ih odgurnula u stranu. Široka i
ljepljivo sjedila je na načetim jelima. Puzala je kao vlažni puž preko zatiljka, da su se tresli
od jeze. Nisu se usuđivali da pogledaju jedno drugo, već su samo pognuto i nijemo sjedili, a
nad njima je ležao teret, nepodnošljivi teret te misli.

Kad je konačno upitala, glas joj je zvučao kao da je razbijen: „Jesu li te pozvali na
konzulat?” - „Jesu.” - „A hoćeš li ići?” On zadršće. „Ne znam, morat ću.” - „Zašto ćeš
morati? U Švicarskoj ti oni ne mogu ništa zapovijedati. Ovdje si slobodan.” On ljutito siknu
kroz stisnute zube: „Slobodan! A tko je danas još slobodan?” - „Svatko tko hoće da bude. A u
prvom redu ti. Što je ovo?” - ona prezirno odbaci papir što ga je položio preda se. „Kakvu
moć ima nad tobom ta krpa što ju je nadrljao neki bijedni pisar, nad tobom, nad živim,
slobodnim čovjekom? Što ti on može?” - „Sam papir ništa, ali onaj koji ga šalje.” - „A tko ga
šalje? Neki čovjek? Šalje ga stroj, veliki stroj za ubijanje ljudi. Ali tebe ne može uhvatiti.” -
„Uhvatio je već milijune, pa zašto baš mene ne bi uhvatio?” - „Jer ti to nećeš.” - „Ni oni nisu
htjeli.” - „Oni nisu bili slobodni, stajali su među puškama, i zato su pošli. Nijedan od njih nije
dobrovoljno pošao. Nijedan se od njih ne bi iz Švicarske vratio u taj pakao.”

Ona obuzda svoje uzbuđenje videći da se on muči. U njoj nabuja saučešće kao prema
nekom djetetu. „Ferdinande”, reče mu naslonivši se na njega, „pokušaj jasno misliti. Zaplašen
si, a ja razumijem da se čovjek posve smete kad ga ta podmukla zvijer odjednom zaskoči. Ta
sjeti se da smo očekivali to pismo! Stotinu smo puta došli do zaključka da je to moguće, a ja
sam se ponosila tobom znajući da ćeš ga rastrgati u komadiće, i da nećeš pristati na to da
ubijaš ljude. Ne sjećaš li se?” - „Sjećam se, Paula, ali...” - „Nemoj sad govoriti”, prekinu ga
ona. „Na neki te je način već zgrabilo. Sjeti se naših razgovora, sjeti se koncepta što si ga
sastavio - leži nalijevo u pretincu radnoga stola - u kojem si izjavio da nikad nećeš uzeti
oružje u ruke. Bio si posve čvrsto odlučio...” On se uspravi. „Nikada nisam bio čvrst. Nikada
siguran. Sve je to bila laž, samo sakrivanje pred svojim strahom. Opijao sam se tim riječima.
Ali sve je to bila istina samo dotle dok sam bio slobodan. Ali uvijek sam znao da ću u času
kad me pozovu, postati slabićem. Misliš li da sam drhtao pred njima? Ta oni nisu ništa - sve
dok u meni samom ne postanu stvarnošću. Inače su zrak, prazna riječ, upravo ništa. Ali
drhtao sam sam pred sobom, jer sam uvijek znao da ću poći čim me pozovu.” - „Kaniš li
poći, Ferdinande?” - „Ne, ne, ne!” udari on nogom o pod. „Neću, neću, ništa u meni ne želi
poći. Ali poći ću protiv svoje volje. Njihova je moć upravo u tom pogledu strahovita, što im
služimo protiv volje, protiv uvjerenja. Kad bi bar čovjek imao vlastitu volju - ali tek što je
uzeo u ruke takav papir, nestalo je volje iz njega. Moraš slušati. Postaješ dječakom u školi:
učitelj zove, a ti ustaješ i dršćeš.” - „Ali, Ferdinande, pa tko zove? Domovina? Pisar zove!
Uredski slugan, koji se dosađuje! A, osim toga, ni država nema prava bilo koga siliti da ubija,
nema prava...” - „Znam, znam. Sad samo citiraj Tolstoja! Poznajem sve dokaze. Ne shvaćaš li
me da ja ne vjerujem kako oni imaju pravo da me zovu, a ni to da mi je dužnost da ih
poslušam. Poznajem samo jednu dužnost, a ta je da budem čovjek i da radim. Izim
čovječanstva nema nikakve domovine, ni želje da ubijam ljude. Sve ja to znam, Paula, sve ja
isto tako jasno vidim kao i ti - samo, oni me, eto, već imaju, zovu me, i ja znam da ću usprkos
svemu doći, usprkos svemu.” - „A zašto? Zašto? Pitam te: zašto?” On zastenje: „Ne znam.
Možda zato što je u svijetu ludilo sad jače od razbora. Možda zato jer nisam junak, pa se
upravo zato ne usuđujem da pobjegnem. To se ne da rastumačiti. To je nekakva sila: ne mogu
slomiti lanac koji davi dvadeset milijuna ljudi. Ne mogu.”

On pokri lice rukama. Iznad njih je sat koračao amo-tamo, kao straža pred
stražarnicom vremena. Ona nijemo zadršće. „Vidim, nešto te zove, iako to ne razumijem. Ali
ne čuješ li da te i odavde nešto doziva? Zar te ovdje ne veže ništa?” On se trgnu. „Moje slike?
Moj rad? Ne mogu više slikati. To sam danas osjetio. Ja živim već ondje prijeko, a ne više
ovdje. Zločin je raditi za sebe, a cio se svijet ruši. Čovjek ne smije više da osjeća samo za se,
da živi samo za se!”

Ona ustane i okrene se. „Nisam znala da živiš sam za se. Mislila sam... mislila sam da
sam i ja za tebe komadić svijeta.” Nije više mogla govoriti: suze joj navriješe između riječi.
On je pokuša umiriti. Ali iza njezinih je suza stajala takva srdžba da on prestrašeno ustuknu.
„Idi, samo idi!” reče mu ona. „Šta sam ti ja vrijedna? Ni toliko koliko ta krpa papira. Samo
idi ako hoćeš.”

- Ali ja neću - udari on šakama u nemoćnu gnjevu. Ja neću. Ali oni hoće. Oni su jaki,
a ja sam slab. Oni su već tisućama godina čeličili svoju volju, oni su organizirani i rafinirani,
oni su se pripremili, a nas to udara kao grom. U njih je volja, a ja imam živce... To je
nejednaka borba. Čovjek ne može da se suprotstavi stroju. Da su to ljudi, mogao bih se
braniti. Ali to je stroj, stroj za klanje, alat bez srca, duše i razuma. Protiv strojeva ne možeš.

- Da, možeš ako moraš! - vikala je kao bijesna. - Ja mogu ako ti ne možeš! Ako si ti
slab, ja nisam, ja neću pokleknuti pred takvom črčkarijom, ja neću nešto živo zamijeniti za
praznu riječ. Dokle god imam moć nad tobom, nećeš ići! Mogu priseći da si bolestan. Ti si
čovjek istančanih živaca. Trzaš se čim zazveči tanjir. To mora svaki liječnik vidjeti. Daj da te
ovdje pregledaju: ja ću poći s tobom, ja ću im sve reći. Sigurno će te osloboditi. Čovjek se
mora samo braniti, mora samo čvrsto ukrutiti volju. Sjeti se samo Žanoa, svoga prijatelja iz
Pariza: dao je da ga tri mjeseca promatraju u ludnici; mučili su ga pretragom, ali on je izdržao
sve dok ga nisu pustili na slobodu. Čovjek mora samo pokazati, da neće. Ne smije se predati.
Pa riječ je o onom najvišem: ne zaboravi da ti kane oteti život, slobodu, sve. Čovjek se mora
braniti.

- Braniti se! A kako da se branim? Oni su jači od svih ostalih, oni su najjači na cijelom
svijetu.

- To nije istina! Jaki su samo dotle dok to svijet hoće. Pojedinac je uvijek jači od
nekoga pojma, ali samo mora ostati što jeste, mora sačuvati vlastitu volju. On mora samo
znati da je čovjek i da to želi ostati, onda su sve one riječi oko njega, kojima sad
kloroformiraju ljude, riječ kao domovina, dužnost, herojstvo, samo fraze, koje svrbe po krvi,
po toploj živoj ljudskoj krvi. Budi iskren: je li ti tvoja domovina jednako važna kao i tvoj
život? Zar ti je neka pokrajina, koja promijeni uzvišenog vladara, isto tako draga kao i tvoja
desnica, kojom slikaš? Vjeruješ li u neku pravdu osim u onu nevidljivu što je gradimo svojim
mislima i svojom krvlju, sami u sebi? Ne, znam, ne vjeruješ! I zato lažeš samom sebi ako
želiš poći...

- Ali ja ne želim...

- To nije dovoljno! Ti nemaš više svoje volje. Puštaš da ti drugi nameću volju, a to je
zločin. Podaješ se nečemu što ti je odvratno, i zato izlažeš život. Zašto ga radije ne izlažeš za
nešto u što vjeruješ? Dati krv za vlastite ideje - dobro! Ali zašto da je daješ za tuđe? Ako imaš
dovoljno volje da ostane slobodan, ne zaboravi, Ferdinande, što su oni tamo prijeko: opake
lude! Ne budeš li imao dovoljno snažnu volju, pa te se oni domognu, onda si ti sam ta luda.
Uvijek si mi govorio.

- Da, govorio sam ti, sve sam ti rekao, brbljao sam i brbljao da sama sebe ohrabrim.
Služio sam se krupnim riječima, kao što djeca u tamnoj šumi pjevaju od straha pred strahom.
Sve je bila laž; sad to upravo jezovito jasno osjećam. Jer uvijek sam znao da ću poći ako me
pozovu...

- Zar ideš? Ferdinande! Ferdinande!

- Ne ja! Ne ja! Nešto u meni ide - već je otišlo. Kažem ti, u meni stoji kao đačić pred
učiteljem, i dršće i sluša! A pri tom čujem sve što kažeš i znam da je tačno i istinito, i ljudski,
i potrebno - da je upravo ono što bih trebao i morao činiti - to znam i znam, pa zato i jeste
tako podlo što idem. Ali nešto me je zgrabilo, neka sila; ja idem! Samo me prezri! I ja sam
sebe prezirem. Ali drugačije ne mogu, ne mogu!

Objema šakama stade lupati o stol. U pogledu mu je ležao neki tupi životinjski izraz
uhvaćene zvijeri. Nije mogla da ga pogleda. Njezina se ljubav bojala da ga ne prezre. Na
stolu, koji je još bio prostrt, stajalo je meso kao mrtva strvina, a kruh crn i razdrobljen kao
troska. Sobu je ispunio sparni zadah jela. U njoj se podiže osjećaj odvratnosti, odvratnosti
prema svemu. Širom otvori prozor. Zrak prodre u sobu; iznad njenih se uzdrhtalih ramena
uzdizalo plavo ožujsko nebo, a bijeli je oblaci okrznuše po kosi!

- Gledaj - reče tiše - pogledaj kroz prozor! Samo jednom, ja te molim. Možda sve ono
što sam rekla nije baš posve istinito. Riječi ne pogađaju uvijek srž stvari. Ali to što vidim, to
je ipak istina. To ne laže. Tu dolje korača seljak za plugom: mlad je i snažan. Zašto ne
dopušta da ga ubiju? Jer njegova zemlja nije u ratu, jer njegovo polje leži za šest stupanja po
strani, zato zakon ne vrijedi za njega. I ti si sad u toj zemlji, pa zato zakon ne vrijedi ni za
tebe. Može li neki zakon, nevidljivi zakon, biti istinit ako vrijedi samo do nekoga graničnog
kamenja, a s druge strane ne vrijedi? Ne osjećaš li, gledajući u taj mir ovdje, svu besmislenost
tili zakona? Ferdinande, pogledaj kako je nebo iznad jezera bistro, gledaj te boje, gledaj kako
čekaju da im se netko razveseli, dođi k meni na prozor i reci mi još jednom da želiš poći...

- Ali ja ne želim! Ne želim! Ti to znaš! Čemu da ja to još gledam? Pa ti znaš sve, sve,
sve! Ti me samo mučiš! Boli me svaka riječ što je izgovoriš. A ništa, ništa, ništa ne pomaže.

Ona osjeti kako je od njegove boli obuzima slabost. Saučešće joj razbi snagu. Tiho se
okrenu.

- Ferdinande, a kad... kad... moraš na konzulat?

- Sutra! Zapravo, morao sam već jučer. Ali pismo me nije pronašlo. Tek danas su mi
ušli u trag. Sutra moram doći.

- A ako sutra ne dođeš? Pusti ih neka čekaju. Ovdje ti ne mogu ništa. Nama se ne žuri.
Pusti ih neka čekaju osam dana. Pisat ću im da si bolestan i da ležiš u postelji. I moj brat je
tako učinio i na taj način dobio četrnaest dana. U najgorem slučaju, neće ti povjerovati, već
će poslati konzularnoga liječnika ovamo gore. Možda se da govoriti s njime. Ljudi koji nisu
obučeni u uniformu uvijek su čovječniji. Možda će pogledati tvoje slike, i postat će im jasno
da takvu čovjeku nije mjesto na bojištu. A ako ništa ne pomogne, ipak ćemo dobiti osam
dana.
 Šutio je; ona osjeti da joj se ta šutnja protivi.

- Ferdinande, obećaj mi da nećeš već sutra poći! Pusti ih neka čekaju. Čovjek treba da
se sam u sebi pripremi. Sad si smeten, pa će s tobom učiniti sve što god hoće. Sutra bi oni bili
jači. Za osam dana bit ćeš to ti. Pomisli na lijepe dane koji nas onda čekaju. Ferdinande,
Ferdinande, čuješ li?

Ona ga prodrma. Gledao je u nju, ali mu je pogled bio prazan. U tom tupom,
izgubljenom pogledu nije bilo ništa od svih njezinih riječi. Samo strava i bojazan, što su
prodirale iz dubina njoj nepoznatih. On se tek postepeno sabere.

- Imaš pravo - reče napokon. - Imaš pravo. Ne žuri nam se. Što mi mogu? Imaš pravo.
Sutra sigurno neću poći onamo. Ni prekosutra. Imaš pravo. Zar me je pismo baš moralo naći?
Nisam li mogao poći na izlet? Ne smijem li biti bolestan? Ne - ta ja sam pismonoši potpisao
primku! Ali ništa zato. Čovjek se mora sabrati! Imaš pravo. Imaš pravo!

Ustao je i počeo hodati gore-dolje po sobi. „Imaš pravo, imaš pravo”, mehanički je
opetovao, ali to nije zvučalo uvjerljivo. „Imaš pravo, imaš pravo” - tu je riječ neprekidno
posve tupo opetovao, sasvim odsutan duhom. Osjećala je da su mu misli negdje drugdje,
daleko odavde, sigurno već kod onih prijeko, već u onoj zloj kobi. Nije više mogla da to
podnese, to vječno. „Imaš pravo, imaš pravo”, što je dolazilo samo s usana. Tiho izađe. Cijele
ga je sate još čula kako hoda gore-dolje kao zatvorenik u tamnici.

Ni uvečer se nije dotakao jela. Bio je nekako ukočen, posve odsutan duhom. Tek noću
je kraj sebe osjetila živu snagu njegova straha. Grčevito se uhvatio za njezino meko i toplo
tijelo, kao da mu je to utočište. Vrelo ju je stiskao i tresao se. Ali ona je znala da to nije
ljubav, već bijeg. Bio je to grč, pa ona po njegovim poljupcima osjeti suzu, gorku i slanu.
Zatim je opet nijemo ležao. Kadšto bi ga čula gdje stenje. Ona mu položi ruku, a on je uhvati,
kao da se može pridržati za nju. Nije govorila; samo ga jednom, čuvši ga gdje jeca, pokuša
utješiti: „Imaš još osam dana vremena. Ne misli na to.” Ali i sama se zastidjela što mu
savjetuje da misli na nešto drugo, osjećala je po hladnoći njegove ruke i po neredovitom
kucanju njegova srca da ga je samo ta misao obuzela i zavladala njime. I da ne postoji takvo
čudo koje bi ga od nje moglo izbaviti.

U toj kući još nikad nisu ni šutnja ni tama bili tako teške. Strava cijeloga svijeta
hladno je stajala među zidovima. Samo je sat, taj željezni stražar, nesmetano išao dalje,
koračajući gore-dolje, a ona je znala da se taj čovjek, taj ljubljeni čovjek uza nju, svakim
korakom sve više udaljuje od nje. To više nije mogla da podnese, pa skoči i zaustavi njihalo.
Sad više nije postojalo vrijeme, samo strava i šutnja. Oboje je ležalo nijemo i budno sve do
novoga dana, jedno uz drugo, a u srcima im se uzdizala i spuštala samo ona jedna misao.

Ustao je još za zimskoga sumraka, dok je mraz u teškim oblacima lebdio nad jezerom.
Brzo je obukao odijelo, pa se, oklijevajući i nesigurno, stao žuriti iz jedne sobe u drugu, i
onda opet natrag, sve dok nije najednom zgrabio šešir i ogrtač, pa tiho otvorio kućna vrata.
Kasnije se još često sjećao kako mu je drhtala ruka, kako je dotakla ledeni kračun, i kako se
on pri tom plašljivo obazreo nije li ga tkogod ugledao. I zaista, pas je skočio na nj, kao na
kakva tata koji se ušuljao ovamo. No onda ga prepozna i skvrči se, nježno se prepuštajući
njegovu milovanju, pa stade skakati oko njega i divlje mahati repom izražavajući svoju želju
da ga prati. Ali on ga otjera kretnjom ruke - nije se usudio da glasno govori! A onda se
odjednom požuri putem niz brijeg, ne znajući ni sam da se žuri. Kadšto bi još zastao i
ogledao se prema kući, koja se polako gubila u magli, a onda bi ga nešto ponukalo da krene
dalje. Trčao je dolje do stanice i spoticao se o kamenje, kao da ga netko progoni. Tek ondje
zasta, uznojena čela, a iz vlažnoga mu se odijela uzvijala para.

Ondje je stajalo nekoliko seljaka i građana koji su ga poznavali. Pozdraviše ga. Činilo
se da bi gdjekoji od njih želio da se upusti u razgovor s njime, ali on uzmače pred njima. Neki
mu je stidljivi strah branio da razgovara s ljudima, a ipak ga je to prazno čekanje pred
mokrim tračnicama boljelo. Ne znajući što radi, stane na vagu, ubaci kovni novac i u malom
se ogledalu iznad kazaljki zagleda u svoje blijedo lice, iz kojega se pušio znoj. Tek kad je
sišao s vage, i kad je novac zazvečao u njoj, opazi da je zaboravio da pogleda težinu. „Lud
sam, posve lud”, tiho promrmlja. Spopade ga strava pred samim sobom. Sjede na klupu i
okuša da se prisili da o svemu jasno razmisli. Ali uto zakuca tik kraj njega signalno zvono, i
on se trgnu. Izdaleka se već javljala lokomotiva. Vlak dojuri, i on se baci u neki odjel. Na
podu su ležale prljave novine. Podiže ih i poče buljiti u njih ne znajući što čita; vidio je samo
svoje ruke kako drže novine i sve više dršću.

Vlak stade. Cirih. On zatetura iz njega. Znao je kamo ga nešto vuče, i osjećao svoju
volju kako se tome protivi, ali slabo i sve slabije. Tu i tamo je još malko okušavao svoju
snagu. Stao je pred neki oglas i prisilio sebe da ga odozgo do dolje pročita, kako bi sam sebi
dokazao da slobodno raspolaže sobom. „Pa ne žuri mi se”, poluglasno reče, ali ono nešto u
njemu odgurnu ga prije nego što su mu usne promrmljale te riječi. Kao neki motor guralo ga
je naprijed, gurala ga ta žarka nervoza u njemu i ta nestrpljivost. Nemoćno se ogleda tražeći
auto. Noge su mu drhtale. Jedan auto prođe. On mu doviknu i baci se u nj kao samoubojica u
rijeku. Spomenu i ime: ulicu u kojoj se nalazi konzulat.

Auto zazuji. On se nasloni na sjedalo, zatvori oči. Bilo mu je kao da juri u neki ponor,
a ipak je osjećao tihu nasladu zbog brzine kojom ga je auto trzajem ponio u njegovu sudbinu.
Godilo mu je da pri tom bude pasivan. Kola su već stala. On izađe, plati i uđe u dizalo, gdje
mu se nekako opetuje onaj osjećaj naslade što ga tako mehanički voze i dižu. Kao da sve to
ne čini on sam, već ona, ona nepoznata, nepojmljiva moć koja ga sili da to čini.

Vrata konzulata bila su zaključana. On pozvoni. Nema odgovora. Nešto ga vruće

podšiknu: natrag, brzo nestati, niz stepenice! Ali on pozvoni još jedanput. Iznutra polako
zastrugaše koraci. Neki sluga polako otvori vrata. Bio je u prsluku bez rukava, a u ruci je
držao krpu za brisanje prašine. Očito je spremao uredske prostorije. „Što hoćete?” neljubazno
ga napadne. „U konzulat... ja... naručen sam”, promuca, i odmah ga opet obuze stid što muca
pred slugom.

Sluga se drsko i uvrijeđeno okrenu. „Ne možete li dolje na ploči pročitati? Uredovanje
od deset do dvanaest. Sad nema nikoga ovdje.” On zalupi vratima ne čekajući odgovor.

Ferdinand osta na mjestu i sav se strese. U srce mu se spusti bezgranični stid. Pogleda
na sat. Bilo je sedam sati i deset časaka.

„Lud sam! Potpuno lud!” promuca i siđe niz stepenice dršćući poput starca.

Dva i pol sata - strašno mu je bilo to mrtvo vrijeme, jer je osjećao da mu sa svakom
minutom čekanja izmiče dijelak snage. Bio je napet i pripravan, sve je unaprijed izračunao,
svaku riječ postavio na svoje mjesto, u sebi sagradio cio prizor, a sad je između njega i
njegove spremne snage pao taj željezni zastor od dva sata. Zaplašen, osjeti kako se iz njega
ishlapljuje sva žestina, kako se riječ za riječju briše iz njegova sjećanja - kako jedna riječ
preskače drugu gurajući se u nervoznom bijegu.

Ovako je bio zamislio: poći će na konzulat i ondje se prijaviti referentu za vojne

poslove, kojega je površno poznavao. Jednom se upoznao s njim kod prijatelja i porazgovorio
se s njime o ravnodušnim stvarima. No ipak je bar poznavao svoga protivnika: nekog
aristokratu, elegantnog svjetskog čovjeka, koji se ponosio svojom tobožnjom dobrodušnošću,
koji se rado gradio velikodušnim i trudio se da ne pobuđuje dojam činovnika. Svima je bilo
stalo do toga, svi su željeli da ih u neku ruku smatraju diplomatima, suverenim ličnostima, i
upravo ovdje je namjeravao prodrijeti: dat će da ga najave, u društveno uljudnom obliku
najprije će govoriti općenito, upitati za gospođu suprugu. Referent će mu sigurno ponuditi da
sjedne, ponudit će mu i cigaretu, pa će konačno, kad on zašuti, uljudno upitati: „Čime mogu
da vam poslužim?” Sam referent mora da ga to upita; to je važno, i na to ne smije zaboraviti.
A on će mu na to posve blago i ravnodušno odgovoriti: „Dobio sam neki poziv, da se
odvezem prijeko u M. na pregled. To mora da je zabuna, jer su mene svojedobno izričito
proglasili nesposobnim.” To bi morao reći posve hladno, tako da se odmah vidi da cijelu stvar
smatra sitnicom. Nato će referent - već je poznavao njegov nemaran način - uzeti papir i
razjasniti mu da je riječ o ponovnom pregledu, i da je on u novinama već davno morao
pročitati poziv da se i oni koji su svojedobno bili proglašeni nesposobnima moraju opet javiti.
A na to će on, opet posve hladno reći, kao da sliježe ramenima: „Ah, tako! No ja ne čitam
novine; nemam vremena za to. Moram raditi.” Referent bi odmah morao vidjeti kako se
ravnodušno odnosi prema cijelom ratu i kako se osjeća suverenim i slobodnim. Razumije se
da će mu onda referent razjasniti da se mora odazvati pozivu, njemu lično je to, doduše, žao,
ali vojne vlasti, i tako dalje... Sad bi došlo vrijeme da postane energičan. „Razumijem”,
morao bi reći, „ali sad nipošto ne mogu da prekinem svoj rad. Ugovorio sam kolektivu
izložbu svojih slika, pa ne smijem toga čovjeka ostaviti na cjedilu. Dao sam riječ.” A onda bi
predložio referentu da mu ili produži rok ili ga dade nanovo pregledati ovdje po konzularnom
liječniku.

Dovde je sve bilo posve sigurno. Tek odavde su se razdvajale mogućnosti. Ili će
referent bez poteškoća pristati na to (a onda je na svaki način dobio vremena) ili će mu
uljudno - onom hladnom uljudnošću, koja izmiče i najednom postaje službena - razjasniti da
to prelazi njegovu kompetenciju i da nije dopušteno, a onda je vrijeme da istupi odlučno.
Morao bi ustati, pristupiti stolu i reći odlučnim glasom, čvrstom, neslomljivom odlučnošću,
koja dolazi iznutra: „Primam to do znanja, ali molim da se zapisnički ustanovi da sam svojim
ekonomskim obvezama spriječen da se odmah odazovem pozivu i da to na vlastitu opasnost
odgađam za tri tjedna, dok ne udovoljim svojoj moralnoj obvezi. Ja, naravno, i ne mislim na
to da izmaknem svojoj patriotskoj dužnosti.” Tim rečenicama, izmišljenim mučno, osobito se
ponosio. „Zapisnički ustanoviti” i „ekonomske obveze” - zvučalo je tako stvarno i službeno.
Ukoliko ga onda referent upozori na pravne posljedice, došlo bi vrijeme da još malo pooštri
ton i na hladan način završi razgovor. „Poznajem zakon i svjestan sam sebi pravnih
posljedica. Ali zadana riječ najviši mi je zakon, pa moram na se preuzeti sve poteškoće da je
održim.” Onda se valja brzo nakloniti, time napol prerezati razgovor i poći prema vratima!
Treba da vide da on nije neki radnik ili naučnik koji čeka dok ga ne otpreme, već čovjek koji
sam odlučuje kad je razgovor za nj završen.

Hodajući gore-dolje, triput je u sebi ponovio taj prizor. Silno mu se sviđao cijeli
sastav i ton, pa je već nestrpljivo čekao dok bude vrijeme, kao glumac na svoj nastup. Samo
mu se jedno nije potpuno sviđalo: „Ne kanim izmaknuti svojoj patriotskoj dužnosti.” U
razgovoru mora svakako da bude i neka patriotska uljudnost, na svaki način, da se vidi kako
se on doduše ne opire, ali da nije pripravan poslušati; da on, doduše - naravno, pred njima -
priznaje potrebu, ali ne što se njega tiče. „Patriotska dužnost” - te riječi, pak, papirnato zvuče;
odviše su otrcane. Zamisli se. Možda: „Znam da me domovina treba.” Ne, to je još smješnije.
Ili možda bolje: „Ne kanim da se oglušim pozivu svoje domovine.” To je bolje. No ipak, to
mu se mjesto nije svidjelo. Bilo je odviše servilno, a naklon od nekoliko centimetara
predubok. Razmišljao je dalje. Najbolje bi bilo posve jednostavno: „Znam što mi je dužnost”
- da, to je ono pravo, to možeš da okrećeš i prema van i prema unutra, to može čovjek
razumjeti i dobro i pogrešno. A osim toga zvuči oštro i jasno. Možeš izreći posve diktatorski:
„Znam što mi je dužnost” - gotovo kao prijetnja. Sad je sve u redu. No ipak: opet je nervozno
pogledao na sat. Vrijeme nije nikako htjelo da odmakne. Tek je bilo osam sati.

Lutao je ulicama i nije znao kamo da se djene. I tako ode u kavanu i pokuša čitati
novine. Ali osjećao je kako mu smetaju riječi: svagdje je pisalo o domovini i dužnosti, a te su
mu fraze mutile koncept. Popio je konjak, a onda još jedan, da se riješi gorkog okusa u grlu.
Grozničavo je razmišljao kako da utuče vrijeme, a pri tom je neprekidno stiskao u grudu
mrvice imaginarnog razgovora. Najednom se prihvati za obraz. „Pa ja sam neobrijan!” Požuri
se preko puta k brijaču i dade ošišati i oprati kosu. To mu je oduzelo pola sata čekanja. A
onda mu pade na um da bi morao biti elegantan. Ondje je to važno. Oni su samo prema
sirotinji oholi i deru se na nju, ali kad čovjek nastupi elegantno, na svjetski način i nehajno,
odmah zasviraju u druge gusle. Ta ga pomisao opoji. Dade sebi očetkati kaput i ode da kupi
rukavice. Izabirući ih, dugo je razmišljao. Žute rukavice, to nekako odviše izaziva, odviše je
kicoški. Bolje će djelovati diskretna bisernosiva boja. Onda odluta opet na ulicu. Ogleda se u
ogledalu nekoga krojača i namjesti kravatu. Ruka mu je bila još odviše prazna, pa se dosjeti:
treba štap. Štap će takvu posjetu dati obilježje nečega uzgrednoga, nečega ravnodušnog. Brzo
pretrči preko puta i izabere štap. Kad je izašao iz dućana, odbije s tornja devet i tri četvrti. Još
jednom ponovi lekciju u duhu. Izvrsno! Novi oblik: „Znam što mi je dužnost”, bilo je sad
najjače mjesto. Posve sigurno i posve čvrsto pođe dalje i potrči uz stepenice, lako poput
dječaka.

Čas kasnije, tek što je sluga otvorio vrata, stegnu ga osjećaj, što se naglo uzdigao u
njemu, da bi račun mogao biti pogrešan. Ništa se nije odigralo onako kako je očekivao. Kad
je upitao za referenta, rekoše mu da gospodin tajnik ima posjet. Mora čekati. Kretnja, u kojoj
je bilo vrlo malo uljudnosti, pokaže na stolac u nizu stolica, na kojima su već potištenih lica
sjedila tri čovjeka. Nevoljko sjede. Osjećao je da je ovdje samo neka stvar, predmet koji valja
riješiti, neki običan slučaj, i to ga prože osjećajem neprijateljstva. Ljudi uz njega pripovijedali
su jedan drugome svoju sitnu sudbinu. Jedan je plačnim i posve zgnječenim glasom
pripovijedao kako je dvije godine bio interniran u Francuskoj, i kako ovdje neće da mu
predujme novac za put kući. Drugi se tužio da mu nigdje ne pomažu da dođe do namještenja,
a da ima troje djece. Ferdinand je u sebi drhtao od srdžbe: posadili su ga na prosjačku klupu.
Opazi da ga nekako smeta potišteni način tih sitnih ljudi, u kojemu je ipak ležala neka buna.
Htio je još jednom promisliti o svom razgovoru, ali su mu ta glupa pripovijedanja presijecala
misli. Najradije bi se bio proderao na njih: „Šutite!” ili izvukao novac iz džepa, da ih pošalje
kući, ali volja mu je bila posve uzeta, pa je ostao sjedeći s njima, držeći šešir u ruci kao i oni.
Uz to ga je smelo vječno dolaženje i odlaženje ljudi i otvaranje vrata. Kod svakog se
pridošlice bojao da bi ga koji znanac mogao vidjeti ovdje na prosjačkoj klupi, pa bi svaki put
kad bi se otvorila koja vrata, u duši već pripravno skočio uvis, ali bi se svaki put opet
razočarano skutrio. Sve jasnije mu je postajalo da sad mora otići, brzo pobjeći, prije nego što
ga energija posvema napusti. Jednom skupi svu snagu, ustane i reče sluzi, koji je kao stražar
stajao kraj njih: „Bilo bi bolje da se sutra navratim”, ali sluga ga umiri: „Gospodin tajnik će
odmah biti slobodan”, a njemu smjesta klecnuše koljena. Bio je uhvaćen: tu nije bilo mjesta
otporu.

Konačno izađe neka dama šušteći haljinama, nasmijana i ohola, i prođe kraj njih
gledajući ih nadmoćno, a istodobno vikne sluga: „Gospodin tajnik je sad slobodan.”
Ferdinand ustane. Prekasno je zamijetio da je štap i rukavice položio na prozor, ali se više
nije mogao vratiti, jer su vrata već bila otvorena. On uđe, napol se osvrćući, sav smeten od tih
misli. Referent je sjedio za stolom i čitao. Letimično podiže pogled, kimne mu, pa se uljudno
i hladno osmijehnu; nije mu ni ponudio da sjedne: „Ah, naš magister artium. Odmah,
odmah”, pa ustane i poviče u susjednu sobu: „molim spis Ferdinand R... koji je prekjučer
riješen, vi već znate, poslan nalog za nastup službe”, a onda nastavi, opet sjedajući za stol: „I
vi nas dakle ostavljate! No, nadam se da vam je ovdje u Švicarskoj bilo lijepo. Uostalom,
sjajno izgledate.” Onda površno prolista spis što mu ga je donio pisar. „Nastup u M... da, da...
tačno je... sve je u redu... već sam dao nalog da izdaju papire... Vjerojatno ne tražite da vam
nadoknadimo putne troškove?” Ferdinand je stajao nesigurno; čuo je kako mu usne mucaju:
„Ne... ne.” Referent potpiše papir i pruži mu ga. „Morali biste otputovati zapravo već sutra,
ali valjda neće biti tako žurno. Pustite da vam se na posljednjem majstorskom djelu osuše
boje. Ako trebate još dan ili dva da sredite svoje stvari, to ću ja uzeti na svoja leđa. Domovina
neće pri tom izgubiti.” Ferdinand osjeti da je to šala, kojoj bi se mogao nasmijati, i zaista
opazi sa stravom u duši zbog toga da mu se usnice uljudno svijaju. „Nešto valja reći, sad
moram nešto reći”, javi se u njemu. „Zar je dovoljan nalog... ne treba... putnice?” „Ne, ne”,
nasmiješi se referent, „na granici vam neće praviti nikakvih neprilika. Uostalom, već ste
najavljeni. No, sretan vam put!” On mu pruži ruku, i Ferdinand osjeti da je otpušten. Pred
očima mu se smrači. Brzo se i nasumce uputi prema vratima. Odvratnost ga je davila.
„Desno, molim, desno”, javi se glas iza njega. Pošao je prema krivim vratima, ali mu referent
- tiho se smiješeći, kako mu se činilo da razabire pomračenim osjetilima - otvori prava
izlazna vrata. „Hvala hvala... molim, nemojte se truditi”, promuca još, bjesneći istodobno
zbog svoje suvišne uljudnosti. I tek što je izašao, i sluga mu pružio štap i rukavice, sjeti se:
„ekonomske obveze... valja zapisnički ustanoviti”. Stidio se kao još nikada u životu: još mu
se i zahvalio, uljudno zahvalio! Ali osjećaji mu se više ne mogoše uzdići ni do srdžbe. Sav
blijed, siđe niz stepenice osjećajući samo da to nije on, taj čovjek što tu hoda, da ga je već
zgrabila sila, ona strana, nemilosrdna sila koja je već zgrabila cio svijet.

Tek kasno po podne stigao je kući. Pekli su ga tabani, jer je sate i sate besciljno lutao i
triput ustuknuo pred vlastitim vratima. Konačno se pokuša ušuljati skrovitim putovima straga
kroz vinograde. Ali spazio ga je vjerni pas. Skoči na njega divlje lajući i strastveno mašući
repom. Na vratima je stajala njegova žena, i on na prvi pogled spazi da ona sve zna. Pođe za
njom ne rekavši ni riječi, a stid mu pritisnu zatiljak.

Ali ona nije bila kruta. Nije ga gledala, očito se klonila svega što bi ga mučilo. Postavi
malo hladnoga mesa na stol, a kad je poslušno sjeo, pristupi mu sa strane. „Ferdinande”, reče,
a glas joj je jako drhtao, „ti si bolestan. Sad je nemoguće govoriti s tobom. Neću ti ništa
prigovarati, jer ti sad ne radiš ono što bi htio da radiš, a ja osjećam kako silno patiš. Ali
obećaj mi samo jedno: da u toj stvari nećeš više ništa poduzeti a da se prije ne posavjetuješ sa
mnom.

Šutio je. Njezin glas posta uzbuđeniji.

- Nikad se nisam miješala u tvoje osobne stvari. Oduvijek mi je bilo stalo do toga da ti
u stvaranju odluka ostavim potpunu slobodu. Ali ti se sad ne igraš samo svojim životom već i
mojim. Godine smo trebali da sagradimo svoju sreću, a sad je neću tako lako dati, kao što je
ti daješ, ni državi, ni ubijanju, a ni tvojoj taštini ni tvojoj slabosti. Nikome je neću dati, čuješ
li, nikome! Ako si ti pred njima slab, ja nisam. Znam što je na kocki. I neću popustiti.

Još uvijek je šutio, i ta ju je njegova ropska šutnja, puna svjesti o krivnji, postepeno
ogorčila. „Neću dopustiti da mi krpa papira išta otme, i ne priznajem nikakav zakon koji
završava umorstvom. Neću dopustiti, da mi neki ured slomi hrptenjaču. Sve su vas muškarce
sad pokvarile ideologije, vi razmišljate o politici i etici, ali mi žene, mi još jednostavno
osjećamo. I ja znam što znači domovina, ali znam i to što ona znači danas: umorstvo i
ropstvo. Čovjek može pripadati svom narodu, ali ako narodi polude, ne mora čovjek poludjeti
zajedno s njima. Ako si za njih već postao znamenkom, brojem, alatom, hranom za topove, ja
te još osjećam kao živa čovjeka i uskraćujem im te. Ne dam te. Nikad nisam sebi prisvajala
pravo da odlučujem umjesto tebe, ali sad mi je dužnost da te zaštitim. Dosad si bio bistar,
punoljetan čovjek, koji zna što hoće, ali sad si već smeten i slomljen stroj za izvršavanje
dužnosti, s ubijenom voljom, kao i onih milijun žrtava vani. Da te uhvate, zgrabili su te za
živce, ali zaboravili su na mene; još nikad nisam bila tako jaka kao što sam sada.”

On je cijelo vrijeme tupo šutio, sav povučen u se. U njemu nije bilo nikakva otpora ni
protiv one strašne more ni protiv nje, svoje žene.

Ona se uspravi kao čovjek koji se sprema na borbu. Glas joj je bio tvrd, oštar i napet.

- Što su ti rekli na konzulatu? Hoću da znam! - To je već bila zapovijed. On umorno

izvuče papir i pruži joj ga. Ona ga pročita skupivši obrve i stisnuvši zube. Onda prezirno baci
papir na stol.

- Gospodi se žuri! Odmah sutra! A ti si im se vjerojatno još i zahvalio, lupio peticama,

sada već do kraja poslušan. Sutra se valja pripraviti na dužnost. Ne, dotle još nismo došli! Ni
izdaleka!

Ferdinand ustane. Bio je blijed, a ruka mu grčevito prihvati stolac. „Paula, nemojmo
sami sebe varati. Došli smo tako daleko! Čovjek ne može pobjeći iz vlastite kože. Pokušao
sam da se branim, ali se nije dalo. Ja sam upravo - taj list papira. Pa sve da ga i poderem, ipak
sam to ja. Nemoj mi oteščavati. Ovdje ipak ne bi bilo slobode. Svakoga bih sata osjećao da
me isprijeka nešto zove, da me traži, da me vuče i navlači. Prijeko će mi biti lakše; čak i u
samoj tamnici postoji sloboda. Neslobodnim se ćutiš samo dotle dok si vani, pa osjećaš kao
da si na bijegu. A osim toga, zašto da odmah pomislimo na najgore? Prvi put su me poslali
natrag, pa zašto da me ne pošalju natrag i ovaj put? Ili, možda mi neće dati oružje u ruke; čak
sam siguran da ću dobiti neku lakšu službu. Zašto da odmah pomislimo na ono najgore?
Možda i nije tako opasno, možda na lutriji izvučem bijelu cedulju.”

No ona osta tvrda. „O tome sad više nije riječ, Ferdinande. Nije riječ o tome hoće li ti
dati lakšu službu ili tešku, već je riječ o tome imaš li stupiti u nečiju službu, u službu koja ti
je odvratna; riječ je o tome hoćeš li protiv svoga uvjerenja pomoći u najvećem svjetskom
zločinu. Jer svatko pomaže tko se ne usprotivi. A ti se možeš usprotiviti, pa zato i moraš.”

- Mogu? Ništa ne mogu! Više ništa! Sve ono što me je prije činilo jakim, moja
odvratnost, mržnja, pobuna protiv te bezumnosti, sve me to sad pritište. Ne muči me, molim
te, ne muči me! Nemoj mi to govoriti!

- Ne govorim ti to ja. Sam sebi moraš reći da oni nemaju prava da raspolažu živim
čovjekom.

- Pravo! Pravo! A gdje je sad na svijetu pravo? Ljudi su ga umorili. Svaki pojedinac
ima svoje pravo, ali oni, oni imaju moć, a sad je to sve.

- Zašto imaju moć? Jer im je vi dajete. Imaju je samo dotle dok ste kukavice. Sve ono
što čovječanstvo sada naziva strahotom, sastoji se od desetak ljudi tvrde volje u svakoj
zemlji, a desetak bi ljudi moglo to opet i razoriti. Čovjek, jedan jedini živi čovjek, koji ih
zaniječe, ubija moć. Ali dokle god povijate šiju i govorite: možda ću se provući, dokle god
izmičete sili i kanite joj se provući kroz prste, umjesto da je pogodite u srce, sve dotle ste
sluge, a drugo i ne zaslužujete. Čovjek se ne smije zavući u mišju rupu ako je uopće čovjek:
mora reći ne; to je danas jedina dužnost, a nije ti dužnost da se daš zaklati.
 - Ali, Paula... što misliš... da ja...

- Moraš reći ne kad u tebi govori ne! Znaš da volim tvoj život, tvoju slobodu, tvoj rad.
Ali da mi danas kažeš da moraš prijeko da revolverom izvršiš pravdu, pa da znam da to
moraš učiniti, rekla bih ti: idi! No odlaziš li zbog laži, u koju sam ne vjeruješ, zbog slabosti i
nervoze, odlaziš li s nadom da ćeš se provući, ja te prezirem, da, prezirem te! Želiš li poći kao
čovjek za čovječanstvo, za ono u što vjeruješ, neću te zadržati. No odlaziš li da budeš zvijer
među zvijerima, rob među robovima, onda ti se usprotivljujem. Čovjek se može žrtvovati za
vlastitu ideju, ali ne za tuđe tlapnje. Neka umru za domovinu oni koji vjeruju u nju...

- Paula! - On i nehotice ustane.

- Govorim li za te već odviše slobodno? Osjećaš li za leđima već kaplarski prut? Ne

boj se! Još uvijek smo u Švicarskoj. Hoćeš li da šutim ili da ti kažem: ništa ti se neće
dogoditi. Ali tu više nema vremena za sentimentalnost. Sad je na kocki sve; i ja i ti!

- Paula! - On opet pokuša da je prekine.

- Ne, nemam više saučešća prema tebi. Izabrala sam te i ljubila kao slobodna čovjeka.
Prezirem slabiće i ljude koji sami sebi lažu. Zašto da imam saučešća? Pa šta sam ja za tebe?
Neki vodnik nadrlja nešto na hrpu papira, a ti me smjesta odbacuješ i trčiš za njim. Ali ja se
ne dam odbaciti i onda opet pobrati: odluči sada! Oni ili ja! Prezri njih ili mene! Znam da će
nas zadesiti teška sudbina ako ostaneš, da neću nikada više vidjeti roditelje ni sestre, da nam
neće dati da se vratimo, ali sve ću to uzeti na se, ostaneš li uza me. Ali ako nas sad razdvojiš,
onda je to zauvijek.

On samo zastenje, a ona se sva iskrila od ljutite snage.

- Ja ili oni! Trećega nema! Ferdinande, promisli dok je još vremena! Često sam žalila
što nemam djece. Sad mi je to prvi put drago. Ne želim imati slabićevo dijete i neću da
odgajam ratno siroče. Nikada nisam tako čvrsto stajala uza te kao sada, kad ti život činim
tako teškim. Ali ja ti kažem: ovo nije pokusni odlazak. To je rastanak. Ostaviš li me zato da
stupiš u vojsku, da se pokoravaš tim uniformiranim ubojicama, onda nema povratka. Ja ne
dijelim sa zločincima, ja ne dijelim čovjeka s tim vampirom, državom. Ona ili ja - biraj!

Još je stajao dršćući, kad ona pođe prema vratima i zalupi ih za sobom. Tresak i trzaj
potresoše mu čitavim tijelom. Morao je sjesti. Sav se skvrči, tupo i bezizlazno. Glava mu
mlohavo klone na stisnute šake. I konačno provali iz njega: on zaplače poput maloga djeteta.
 *

Cijelo se popodne nije vratila u sobu, ali on je osjećao da vani stoji njezina volja,
neprijateljski raspoložena i borbena. Ali istodobno je znao i za onu drugu volju, koja ga je
kao hladni čelični zamašnjak tjerala naprijed. Kadšto bi pokušao da razmisli o nekim
pojedinostima, ali su mu misli izmicale; dok je ukočeno i naoko zamišljeno sjedio, rastopi mu
se i posljednji trunak mira u žarku nervozu. Osjećao je da su neke nadljudske snage pograbile
oba kraja njegova života i da ga razvlače; zaželi samo da ga rastrgaju po polovici.

Da se bilo kako zaposli, stade čeprkati po pretincima radnoga stola, trgati jedna
pisma, a buljiti u druga, ne razumijevajući ni riječi. Teturao je po sobi i sjedao sav slomljen
od nemira i umora. Najednom zateče svoje ruke kako slažu stvari, potrebne za putovanje,
kako ispod divana izvlače uprtnjaču, pa se zagleda u te svoje ruke, koje su sve obavljale
prema svrsi, a da ih njegova volja nije na to nagnala. Kad je uprtnjača - gle! - već stajala na
stolu, puna i uređena, on poče drhtati; ramena mu oteščaše, kao da se uprtnjača već objesila
na njih, i kao da je u njoj sav teret tih vremena.

Vrata se otvoriše. U sobu uđe njegova žena noseći u ruci petrolejku. Kad ju je stavila
na stol, zadrhta njezino okruglo svijetlo na uprtnjači. Skrivena sramota izniknu iz tame oštro
rasvijetljena. On promuca: „To je samo za svaki slučaj... imam još vremena... ja...”, ali
kameni mu pogled, ukočen poput krinke, poklopi riječi i zdrobi ih. Nekoliko je časaka buljila
u njega, okrutno i tvrdo ukliještivši zubima stisnute usne. Nepomično ga je probadala
pogledom, a onda se na koncu lako zanjiše, kao prije nesvjestice. Napetost oko njezinih usana
popusti. No onda se okrenu, drhtaj joj siđe niz ramena, i ona ode od njega i ne osvrnuvši se.

Malo kasnije dođe djevojka i donese jelo za njega samoga. Običajno je mjesto uz
njega ostalo prazno, a kad je pogledao onamo, pun nekoga neodređenog osjećaja, opazi
okrutni simbol: na tom je stolcu ležala uprtnjača. Učini mu se da ga više nema, kao da je
otišao, kao da je već umro za tu kuću. Zidovi, koje nije obuhvaćao krug svijetla svjetiljke,
tamno su se uzdizali naokolo, a vani je, iza stranih svjetala, tištala noć puna jugovine. U
daljini je sve bilo tiho, a nebeske su visine, napete iznad zemlje, samo pojačavale osjećaj
osamljenosti. Osjećao je kako sve to oko njega, kuća, krajina, žena i rad, komad po komad,
umiru u njemu, kako mu dosadanji široko nabujali život najednom presušuje i kako mu se
stišće oko živa srca. Spopade ga želja za ljubavlju, za toplim, blagim riječima. Osjeti da je
pripravan da popusti pred svakim nagovaranjem samo da na bilo kakav način klizne natrag u
prošlost. Bolesna čežnja nadvlada drhtavi nemir, i veliki se osjećaj rastanka utrne u djetinjoj
čežnji za nekom sitnom nježnošću.

Priđe vratima i tiho pritisnu kvaku. Vrata se ne otvoriše. Bila su zaključana.

Neodlučno pokuca. Nema odgovora. Pokuca još jednom. I srce mu je kucalo na vrata. Tišina.
On razumije: sve je proigrao. Spopade ga jeza. Utrne svijetlo, u odijelu se baci na divan,
zamota se u pokrivač. Čitavo je njegovo biće čeznulo za padom i zaboravom. Još jednom
prisluhnu. Učini mu se da čuje neko približavanje. Stade prisluškivati prema vratima. Bila su
ukočena i drvena. Ništa. Glava mu opet klonu.

Onda ga odjednom odozdo nešto tiho dotaknu. Prestraši se, a onda mu strah prijeđe u
ganuće. Pas, koji se ušuljao s djevojkom i koji je dotle ležao pod divanom, pritisnu se uza nj i
toplim mu jezikom lizne ruku. Svega ga prože nesvjesna ljubav te životinje, jer je dolazila iz
mrtve zemaljske doline, i jer je to posljednje što mu još pripada od prošloga života. Sagne se i
zagrli ga kao čovjeka. Ima još nešto na zemlji što me voli i što me ne prezire! Za njega još
nisam stroj, nisam alat za ubijanje, nisam popustljivi slabić, već samo biće srodno mu po
ljubavi. Rukom je neprekidno nježno milovao meko krzno. Pas se pritisnu bliže k njemu kao
da zna za njegovu osamljenost. Obojica su disala tiho, postepeno ih hvataše san.

Kad se probudio, bio je svjež kao i vedro jutro vani pred blistavim prozorom. Južni je
vjetar odnio svu tamu s predmeta, a iznad jezera je, kao bijeli obris, sjeo lanac dalekih
planina. Ferdinand skoči na noge, još malo bunovan od prospavanih sati, ali se odmah posve
razdrma čim mu je pogled zapeo o svezanu uprtnjaču. Odjednom se sjeti svega, ali mu se sve
to, sad, po bijelom danu, učini lakšim.

„Zašto sam sve to priredio?” upita sam sebe.

„Zašto? Pa ja ne kanim putovati. Sad počinje proljeće. Htio bih da slikam. Neće biti
tako hitno. On mi je sam rekao da ima nekoliko dana vremena. Ni životinja ne trči sama na
klaonicu. Moja žena ima pravo: to je zločin protiv nje, protiv mene samoga, protiv sviju. Ni u
krajnjem mi se slučaju ne može ništa dogoditi. Možda nekoliko tjedana zatvora ako se
prekasno prijavim, a nije li i sama služba zatvor? Ja nemam socijalnih ambicija; da, ja čak
smatram čašću što sam u tim vremenima ropstva bio neposlušan. I ne mislim više na to da
otputujem. Ostat ću. Najprije ću naslikati ovu krajinu, kako bih jednom mogao znati gdje sam
bio sretan. Neću otići dok slika ne bude visjela u okviru. Neću dopustiti da me tjeraju kao
kravu. Ne žuri mi se.”

Podigne uprtnjaču, zaljulja je i baci je u kut. Upravo je uživao osjećajući pri tom
svoju snagu. Iz svježine mu se rodi potreba da brzo iskuša snagu svoje volje. Izvadi papir iz
lisnice, da ga podere. Razvije ga.

No gle čuda, magija vojničkih izraza ponovo ga svlada. On počne čitati: „Imate se
uputiti...” Ta ga riječ zgrabi za srce. Bila je kao neka zapovijed, koja ne trpi protivljenja.
Nekako osjeti da koleba. Ona se nepoznata sila opet oglasi u njemu. Ruke mu počeše drhtati.
Snaga iščeznu. Odnekle dopre hladnoća, kao da puše. Javi se nemir, a u njemu se pokrenu
čelični stroj neke tuđe volje, napinje mu sve živce i nateže ih do u zglobove. I nehotice
pogleda na sat. „Ima još vremena”, promrmlja, a da ni sam nije više znao što je time mislio:
jutarnji vlak prema granici ili rok što ga je sam sebi postavio. Eto ga opet, toga tajanstvenog
potezanja što dolazi iznutra, oseke koja sve odnosi, jačeg nego ikada, jer nailazi na posljednji
otpor. A istodobno se javi i strah, taj bezglavi strah da će podleći. Znao je, ako ga sad nitko ne
podupre, propast će.

Pipajući, pođe prema ženinoj sobi i stade prisluškivati. Ništa se nije micalo. Članci
prsta bojažljivo mu zakucaše. Šutnja. Još jednom zakuca. I opet šutnja. Polako pritisnu
kvaku, vrata nisu bila zaključana, ali soba je bila prazna, a i postelja bijaše prazna i
razrovana. Prestraši se. Tiho vikne njezino ime, a kad mu ništa ne odgovori, ponovi
nemirnije: „Paula!” Onda poviče što je glasnije mogao, da je odjeknulo cijelom kućom, kao
što viče napadnut čovjek: „Paula! Paula! Paula!” Ništa se ne pomakne. Odvuče se do kuhinje.
Bila je prazna. U njemu poraste jezivi osjećaj da je izgubljen. Otetura gore u atelje ne znajući
što je zapravo htio: da se oprosti ili da pusti neka ga zadrže. Ali ni tu nije bilo nikoga. Čak ni
vjernom psu nije bilo ni traga. Sve ga je napustilo. Osamljenost se silovito baci na njega i
razbije mu posljednju snagu.

Kroz praznu se kuću vrati u svoju sobu i dohvati uprtnjaču. Nekako sam pred sobom
osjeti da je time što je popustio sili olakšao sebi teret. „Ona je kriva”, reče sam sebi, „samo
ona. Zašto je otišla? Morala me je zadržati, to joj je bila dužnost. Mogla me je spasiti pred
samim sobom, ali više nije htjela. Prezire me. Njezina se ljubav ugasila. Pustila me je da
propadnem: i zato propadam. Uprljala je svoje ruke mojom krvlju. Krivnja ne leži na meni,
već na njoj, samo na njoj!”

Pred kućom se još jednom osvrnu, ne dolazi li odnekle kakav zov, koja riječ puna
ljubavi. Ne postoji li nešto što će šakama razbiti taj čelični stroj poslušnosti u njemu. Ali
nitko nije govorio, nitko nije dozivao i nitko se nije pokazao. Svi su ga napustili, i on osjeti
kako pada u bezdan. Zaokupi ga misao, ne bi li bilo bolje da pođe deset koraka dalje na
jezero, da skoči s mosta i da potone u veliki mir.

Sat s crkvenog zvonika poče tvrdo i teško odbijati. Iz svijetla neba, što ga je nekoć
toliko volio, pade taj tvrdi zov i potjera ga kao udarac bičem. Još deset časaka; onda će doći
vlak, onda je svemu kraj, konačni kraj, i nema više spasa. Još deset časaka; ali on više nije
osjećao da tih deset časaka znači slobodu, već jurnu naprijed kao da ga netko goni, zatetura,
zastane, potrči dalje, sopćući, tjeran bijesnim strahom da će nešto propustiti, sve naglije i
naglije, dok se napokon, pred samim peronom, gotovo ne sudari s nekim čovjekom koji je
stajao na prijelazu.

Ferdinand se prestrašeno trgnu. Uprtnjača mu ispade iz drhtave ruke. Pred njim je

stajala njegova žena, blijeda i neispavana. Uprla je u njega pogled pun ozbiljne tuge.

- Znala sam da ćeš doći. To znam već tri dana. Ali ne mislim na to da te ostavim. Već
od ranog jutra čekam ovdje od prvog vlaka, i čekat ću do posljednjega. Dok ja živim, neće te
oni uhvatiti. Ferdinande, saberi se! I sam si rekao da ima vremena, pa što se sad toliko žuriš?

On je nesigurno pogleda.

- To je samo... ja sam već najavljen... oni me očekuju...

- Tko te očekuje? Ropstvo, možda i smrt, a inače nitko! Probudi se, Ferdinande, pojmi
da si slobodan, posve slobodan, nitko nema nikakve vlasti nad tobom, nitko ti ne može ništa
zapovijedati, čuješ li, slobodan si, slobodan! Ja ću ti to tisuću puta reći, deset tisuća puta,
svaki sat, svaki čas, dok to sam ne osjetiš. Slobodan si! Slobodan si! Slobodan!

- Molim te, nemoj govoriti tako glasno - reče joj tiho kad su se dva seljaka, prolazeći,
radoznalo okrenula. - Ljudi nas već gledaju...

- Ljudi! Ljudi! - ljutito poviče ona. - Što nas se tiču ljudi! Što će mi pomoći ako budeš
negdje prostrijeljen ležao ili ako slomljen došepaš kući? Fućkam ja na ljude, na njihovo
saučešće, njihovu ljubav, njihovu zahvalnost - ja hoću tebe kao čovjeka, kao slobodna, živa
čovjeka. Želim te slobodna, slobodna, kao što dolikuje čovjeku, a ne kao hranu za topove...

- Paula! - pokuša on umiriti gnjevnu ženu, no ona ga odgurnu.

- Pusti me na miru s tim svojim blesavim, kukavnim strahom! Nalazim se u slobodnoj

zemlji. Mogu reći što god hoću, nisam nikakav rob, a ne puštam ni tebe u ropstvo!
Ferdinande, ako otputuješ, bacit ću se pod lokomotivu...

- Paula! - On je opet dotaknu. Ali njezino lice odjednom posta gorko. - Ne - reče - ne
želim lagati. A možda ću biti i odviše kukavna. Milijuni su žena bili odviše kukavni, kad su
im odvlačili muževe i djecu - ni jedna jedina nije učinila ono što bi morala učiniti. Vaša nas je
kukavština otrovala. Što ću učiniti ako otputuješ? Cmizdrit ću i zavijati, trčati u crkvu i moliti
boga da dobiješ laku službu. A možda ću se čak i izrugivati onima koji nisu otišli. U tim je
vremenima sve moguće.

- Paula - reče on držeći je za ruku - zašto mi tako oteščavaš stvar kad to ipak mora
biti?

- Zar da ti je olakšam? Ne, neka ti samo bude teško, beskrajno teško, toliko teško
koliko god mi to samo uspije da učinim. Eto me, tu sam; silom me moraš odgurnuti svojim
šakama, moraš me nogama zgaziti. Neću te pustiti.

Signali zakucaše. On se trgnu, sav blijed i uzbuđen, i zgrabi svoju uprtnjaču. Ali mu
ona za tren oka istrgnu uprtnjaču i opet mu se ispriječi na putu. „Daj mi je!” zastenje on.
„Nikad! Nikad!” soptala je ona rvući se s njime. Oko njih se sakupiše seljaci i stadoše glasno
govoriti. Začuše se obijesni poklici, podjarivanja, a sjatiše se i djeca koja ostaviše igru. Ali
njih se dvoje, svom snagom svog ogorčenja, borilo za uprtnjaču, kao da se rvu za život.

U tom času zatutnji lokomotiva, i vlak dojuri. On najednom ispusti uprtnjaču i naglo,
divlje, posrćući preko tračnica, pojuri prema nekom vagonu i ne osvrnuvši se na nju. Baci se
u kola. Posvuda naokolo zaori zvonki smijeh, a seljaci zakliktaše od veselja. Glasni povici:
„Brže, ulovit će te!” i „Skači, skači, eno je za tobom!” potjeraše ga, a gromki smijeh iza njega
kao bičem ošinu njegov stid. Vlak smjesta krenu.

Ona osta stojeći, s uprtnjačom u ruci, sva prelivena smijehom sakupljenih ljudi. Piljila
je u vlak, koji je sve brže nestajao. S prozora nije domahnuo na pozdrav, nije bilo nikakva
znaka. Najednom joj suze zamutiše pogled; više nije ništa vidjela.
 *

Pognuto je sjedio u kutu, te se nije usudio da pogleda kroz prozor ni sada, kad je vlak
povećao brzinu. Vani je kraj njega letjelo sve što je posjedovao, zbog brze vožnje rastrgano u
tisuću komadića: mala kuća na brežuljku s njegovim slikama i stolom, stolcem i krevetom,
ženom, psom i s mnogo sretnih dana. Kao da ju je netko zavitlao u daljinu, nestajala je
krajina, taj kraj u čiju je prostranost često uranjao, sav zanesen, a s njime je nestajala i
njegova sloboda i sav njegov život. Učini mu se kao da su prerezane sve žile njegova života, i
da njegovo biće više nije ništa, osim toga bijelog lica papira, toga šuštavog lista u njegovu
džepu, s kojim ga je zajedno zameo vjetar opakoga hira sudbine.

Muklo je i smeteno osjećao ono što se s njim događalo. Kondukter je od njega

zatražio voznu kartu; nije je imao. Poput mjesečara navede pograničnu stanicu kao svoj cilj i
bez poticaja svoje volje prijeđe u drugi vlak. Onaj stroj u njemu sve je radio, i ništa ga više
nije boljelo. Na švicarskoj pograničnoj stanici zatražiše njegove isprave. On ih preda; ne osta
mu ništa osim bijeloga lista. Kadšto bi u njemu tiho pokušavao da se probudi neki izgubljeni
osjećaj, mrmljajući iz dubine, kao iz nekoga sna: „Vrati se! Ta slobodan si! Ne moraš ići!” Ali
onaj stroj u njegovoj krvi koji nije ništa govorio, a ipak je snažno pokretao živce i udove,
svojim ga je nevidljivim „marš!” čeličnom rukom gurao naprijed.

Stajao je na peronu prijelazne stanice na ulazu u svoju domovinu. Ondje je, ističući se
u mutnom svijetlu, prelazio most preko rijeke: to je bila granica. Nezaposlena su mu osjetila
pokušala da razumiju tu riječ. Ovdje, s ove strane, ljudi su još smjeli da žive, dišu, slobodno
da govore, da rade što hoće, da se bave ozbiljnim radom, a osam stotina metara dalje, iza
onoga mosta, trgali su čovjeku volju iz tijela, kao što životinji vade utrobu. Morao si se
pokoravati stranim ljudima, i stranim ljudima, samo ovaj put drugim, zabadati nož u prsa. Sve
je to značio taj mali most, deset tuceta drvenih stupova napetih iznad dvije traverze. Zato su
ondje stajala dva čovjeka, svaki odjeven u drugu šarenu, besmislenu odoru, da s puškom u
ruci čuvaju most. Mučila ga je neka mukla težina. Osjećao je da više ne može jasno da misli,
ali misli su mu se kotrljale dalje. Što su čuvali na tom komadu drveta? Da nitko ne prijeđe iz
jedne zemlje u drugu, da nitko ne pobjegne iz zemlje gdje čovjeku čupaju volju iz utrobe, u
onu drugu zemlju. A on? On čak hoće da prijeđe prijeko! Da, ali u drugom smislu, iz slobode
u...
 Misli mu zastadoše. Pomisao na granicu hipnotizirala ga je. Kad ju je zamijetio
svojim osjetilima, kad ju je ugledao materijalnu, kad je vidio kako je čuvaju dva građanina u
vojničkoj odori, koji se očito dosađuju, nije više posve jasno razumio ono što je bilo u njemu.
Pokuša da zahvati daleko unatrag: rat je. Ali rat je samo u onoj zemlji tamo prijeko -
kilometar dalje, zapravo kilometar manje dvije stotine metara, ondje je rat počinjao. Možda,
pade mu na um, čak nekih deset metara bliže, dakle, osam stotina metara manje deset metara.
U njemu se trgne luda želja da istraži nalazi li se i tih posljednjih deset metara zemlje u ratu
ili ne. Upravo ga je obradovala ta smiješna misao. Tu negdje mora da postoji crta koja ih
dijeli. A što kad bi čovjek pošao na granicu, pa jednom nogom ostao na mostu, a drugom već
stao na zemlju; što bi bio onda - još uvijek slobodan ili već vojnik? Jedna bi noga smjela
nositi vojničku obuću. U glavi mu se uskovitlaše sve veće djetinjarije. Kad bi čovjek stajao
na mostu, već na onoj strani, i kad bi potrčao natrag, bi li onda već bio bjegunac? A ta voda,
je li miroljubiva ili je ratoborna. Ne nalazi li se negdje na dnu crta u državnim bojama? A
ribe? Jesu li one zapravo smjele otplivati u ratno područje? A druge životinje? Pomisli na
svoga psa. Da je pošao s njime, vjerojatno bi i njega mobilizirali; mogao bi vući mitraljeze ili
tražiti ranjenike pod tučom tanadi. Hvala bogu, ostao je kod kuće ...

Hvala bogu! Sam se prestraši pri toj pomisli i prene se. Osjeti kako je sada, kad je
uistinu ugledao granicu, taj most između smrti i života, počelo u njemu nešto djelovati, nešto
što nije onaj stroj. Osjeti kako u njemu želi da se probudi neka spoznaja i otpor. Na drugoj je
pruzi još stajao vlak, kojim je doputovao, samo što je u međuvremenu lokomotiva bila
okrenuta pa je sad svojim orijaškim staklenim očima gledala u drugom pravcu, spremna da
vagone odvuče natrag u Švicarsku. Ta je mogućnost značila opomenu da još ima vremena.
Osjeti kako se u njemu bolno pokreće zamrli živac čežnje za izgubljenim domom i kako se u
njemu ponovo rađa nekadanji čovjek. Prijeko je, s one strane mosta, vidio vojnika, stegnutog
u stranu odoru, s puškom teško prebačenom preko ramena. Vidio ga je kako besmisleno
korača gore-dolje, a u ogledalu toga stranog čovjeka vidio je i sama sebe. Tek sad mu posta
jasnom njegova sudbina. Razumje je i spozna da u njoj leži uništenje. U duši mu krikne život.

Uto zakucaše signali, a oštar zvuk razbi taj osjećaj, sad još nesiguran. Da, sad je sve
izgubljeno. Izgubljeno ako sjedne u taj vlak, odveze li se u njemu, bude li se vozio tri časka,
prođe li ta dva kilometra, do mosta i preko njega. A znao je da će se odvesti. Još četvrt sata, i
bio bi spasen. Zatetura.

Ali vlak nije došao iz daljine, kamo je on zurio dršćući, već je polako zaštropotao s
one strane preko mosta. I najedanput se cijelo predvorje ustalasa od pokreta. Ljudi povrvješe
iz čekaonica, žene jurnuše naprijed vičući i gurajući se, a švicarski se vojnici brzo svrstaše u
red. Najednom poče svirati glazba. On stade prisluškivati. Zapanji se, ne vjerujući sam sebi.
Ali svirka je bila gromka, i nije bilo sumnje: sviraju marseljezu! Neprijateljska himna za vlak
iz njemačke zemlje!

Vlak dogrmi, zasopće i stane. Svi smjesta jurnu naprijed. Vagonska se vrata naglo
otvore. Izlaze, teturajući, blijedih lica, u kojima oči gore kao u ekstazi - Francuzi u vojničkoj
odori, ranjeni Francuzi, neprijatelji, neprijatelji! Nekoliko mu se trenutaka činilo kao da
sanja, a onda razumje da je to vlak s ranjenim zarobljenicima, određenima za zamjenu, i da su
ljudi izbavljeni iz zarobljeništva, spaseni iz ratnoga ludila. Oni su to slutili, znali su, osjećali.
Kako su samo mahali, i vikali, smijali se, iako je mnogome od njih smijeh uzrokovao boli!
Jedan je od njih - teturajući i upirući se o štap - posrtao na drvenoj nozi; napokon se uhvati za
neki stup i poviče: „La Suisse! La Suisse! Dieu soit beni!” Žene su jecajući trčale od prozora
do prozora, sve dok ne bi našle traženoga, ljubljenoga. Glasovi i zvuci izmiješaše se u
poklicima, jecanju i vici, ali u svemu je odzvanjala napeta, zlatna radost. Glazba utihnu.
Nekoliko se časaka nije čulo ništa osim velikih valova osjećaja, koji u povicima i kliktanjima
preplaviše ljude.

Onda postepeno utihnu buka. Stvoriše se skupine, sretno povezane tihim veseljem i
brzim razgovorom. Nekoliko je žena dozivalo i lutalo amo-tamo, a sestre pomoćnice nosile
su okrepu i darove. Na nosilima iznesoše teške ranjenike, blijede u bijelom platnu, nježno
okružene pažnjom i opreznošću, punom utjehe. Sav izbor nevolje narugao se ondje u svim
oblicima: ljudi osakaćeni, s praznim rukavima, iznureni i napol ispečeni, ostaci mladosti,
podivljali i ostarjeli. Ali iz svih je očiju izbijao smireni sjaj u nebo: svi su osjećali da se
njihovo hodočašće približuje kraju.

Ferdinand je usred toga neočekivanog dolaska stajao kao uzet. Srce mu je najednom
stalo opet žestoko kucati ispod lista papira na prsima. Ugleda neka nosila gdje stoje po strani,
sama; nitko ih nije dočekao. Polako i nesigurnim koracima pođe k tom zaboravljenom
stranom prijatelju. Ranjenikovo je lice, obraslo neurednom bradom, bilo bijelo poput vapna.
Prostrijeljena mu se ruka nemoćno objesi s nosiljke. Polako podigne spuzlu ruku i pažljivo je
položi na patnikova prsa. Uto stranac otvori oči i pogleda ga. Iz beskrajne daljine nepoznatih
muka zahvalno se spusti na njih smiješak i pozdravi ga.

Uzdrhtalog čovjeka kao da pogodi munja. Zar da radi to? Da tako iznakazuje ljude, da
braći samo s mržnjom gleda u oči, da slobodnom voljom sudjeluje u tom velikom zločinu?
Velika se istina osjećaja silnom snagom podiže u njemu i razbi stroj u njegovim grudima.
Podiže se sloboda, sretna i velika, rastrže poslušnost. Nikada! Nikada! poviče nešto u njemu,
neki iskonski silni i dotad nepriznati glas. I obori ga na zemlju. On zajeca i pade pred
nosiljku.

Ljudi pojuriše k njemu. Mislili su da ga je uhvatila padavica, pa liječnik pojuri

onamo. Ali on je već polako ustao i otklonio pomoć. Na licu mu se pokaza mirna vedrina.
Posegnu za lisnicom, izvadi posljednju novčanicu i položi je na ranjenikov ležaj. Zatim
izvadi papir, još jednom ga polako i svjesno pročita, a onda ga podere po sredini i prosu
komadiće po peronu. Ljudi su ga gledali misleći da je poludio, ali on nije više osjećao ni
trunka stida. Osjećao je samo: ozdravio sam. Glazba je opet počela svirati. No njegovo je srce
vlastitom zvučnom zvonjavom naglasalo sve zvukove.

Kasno uvečer vrati se kući. Bila je tamna i zatvorena kao lijes. Zakuca. Začu se škripa
koraka: njegova žena otvori vrata. Ugledavši ga, prestraši se. Ali on je blago prihvati i povede
je kroz vrata. Nisu govorili. Samo je oboje drhtalo od sreće. Uđe u svoju sobu; tu su stajale
njegove slike; ona ih je sve donijela iz ateljea, kako bi uz njegove radove osjećala njegovu
blizinu. Po tom je znaku osjetio beskrajnu ljubav i bi mu jasno što je sve spasio za sebe.
Šutke joj stisnu ruku. Iz kuhinje dojuri pas i skoči na njega. Sve ga je očekivalo. Osjeti da
svojim pravim bićem nije nikad otišao odavde, a ipak mu je bilo kao čovjeku koji se iz smrti
vraća u život.

Još uvijek nisu ništa govorili. Ali ona ga blago prihvati i odvede ga do prozora: vani je
stajao vječni svijet, svijet što ga ne dodirnuše muke smetenoga čovječanstva, muke što ih je
ono samo stvorilo; stajao je i sjao za njega, s beskrajnim zvijezdama pod beskrajnim nebom.
On pogleda uvis i spozna, sav potresen vjerom, da u svijetu ne postoje za ljude zakoni osim
vlastitih, i da ga ništa istinski ne veže osim povezanosti. Blizu njegovih usana talasao se
sretni dah njegove žene, a kadšto bi im tijela lako zadrhtala, jedno uz drugo, u strasnom
osjećaju dodira. No šutjeli su. Srca im se slobodno uzvinuše u vječnu slobodu prirode,
oslobođena kaosa riječi i ljudskih zakona.
 ŠTEFAN CVAJG

Poslednja poruka koju je Štefan Cvajg uputio prijateljima pre nego što će se, 23.
februara 1942. godine, po svojoj volji rastati sa životom svakako je jedno od najpotresnijih
svedočanstava u istoriji nemačke književnosti i jedan od najrečitijih iskaza o onim teškim
duševnim patnjama koje su razdirale malobrojnu duhovnu elitu među Nemcima koja je ostala
verna humanističkim idealima. Cvajg ni u emigraciji nije znao za materijalne brige, inače
toliko mučne za mnoge njegove sapatnike, i u svom dalekom prekomorskom utočištu, u
Brazilu, lično se mogao osećati bezbedan. Ipak, zajedno sa svojom ženom, on se odlučuje na
samoubistvo. Krajnje senzibilan, taj pisac je suviše patio zbog toga što je Evropa, čije je
bogato kulturno nasleđe smatrao svojim nedeljivim duhovnim zavičajem, trpela ropstvo i
poniženje, što je utonula u mrak bezdušnog varvarstva. Suptilna duša čoveka koji je celog
života propovedao ljubav i razumevanje među narodima i verovao u kompromis među
ideologijama, klasama i rasama, kome se činilo da se svi nesporazumi mogu otkloniti, nije se
mogla miriti sa onim što se događalo, makar to bilo i daleko od njega. Virtuoz koji je otkrivao
najtananije estetske mogućnosti nemačkog jezika morao je osećati upravo fizički bol što je taj
jezik toliko oskrnavljen kao oruđe ideologije totalnog nasilja i laži, totalne mržnje i zločina.

Kada je Cvajg napisao tu poslednju poruku, već je bilo prošlo devet godina kako je
napustio Austriju, koja se kao samostalna država u trenutku njegovog odlaska već nalazila u
agoniji: vladajući klerofašisti borili su se na dva fronta - protiv radnika i protiv nacista.
Radnike su uspeli da pobede, i ustanak u februaru 1934. godine ugušen je u krvi. Ali domaći
nacisti imali su moćnog saveznika u Nemačkom rajhu, i u martu 1938. godine Hitlerove trupe
učiniće kraj prvoj austrijskoj republici. Cvajga je ta bolna vest zatekla u Londonu i najviše ga
je bolelo to što je znatan deo Austrijanaca zaboravio na samostalnost i neizmerno bogatstvo
svojih mnogovekovnih kulturnih tradicija i oduševljeno pozdravio nacističku soldatesku. Svoj
dom u Salcburgu, koji je mnogim istaknutim Evropljanima ostao u sećanju po gostoljubivosti
njegova domaćina, Cvajg nije više imao prilike da vidi. Dragocene umetničke zbirke
opljačkane su i raznesene, gazilo se po prepisci i po rukopisima. Ploveći za Brazil, Cvajg sa
tugom govori o vrednostima koje je čovek sa ljubavlju prikupljao, u koje je unosio deo sebe i
sa kojima, ako mu ih neko otme, gubi i deo sebe. Brazil ga je srdačno dočekao, ne kao
prognanika koji je zakucao na vrata, već kao uglednog pisca evropskog, upravo svetskog
glasa, kao najomiljenijeg pisca nemačkog jezika. Jer, iako su nacisti, došavši na vlast,
prekinuli sa izdavanjem njegovih dela, izbacivali ih iz biblioteka i spaljivali, ona su izdavana
van Nemačke i okupirane Austrije, i - pre svega - prevođena na sve kulturne jezike sveta i
oduševljavala milione čitalaca.

Danas, nekoliko decenija posle toga, kada celovitije sagledamo razvoj koji je
evropska književnost otada doživela i put kojim je ona išla, Cvajgovo delo ocenjujemo
unekoliko drukčije nego njegovi savremenici. Priznajemo, doduše, strastvenost Cvajgovog
pisanja, suptilnost njegovih psiholoških analiza, majstorstvo njegovog stila i širinu njegove
kultune. Ali ujedno smo svesni toga da je to delo ponegde suviše naglašena projekcija
Frojdovih pogleda, da suviše ističe biološko-seksualno načelo i demonizam erotike, i da u
tom isticanju prenebregava svu moguću raznolikost erotskog doživljavanja. Ipak, i danas
čitamo Cvajga sa uživanjem i iznad svega uvažavamo i cenimo njegovu evropsku misao,
njegovo opredeljenje za humanost, njegovu borbu za poštovanje čoveka i za slobodu
pojedinca.

Cvajg potiče iz imućne jevrejske porodice; rodio se 28. 11. 1881. godine u Beču, kao
sin industrijalca. Studirao je germanistiku i romanistiku u Nemačkoj i Francuskoj, postao je
doktor filozofije, a tom titulom se nikada nije služio. Voleo je da putuje, materijalna situacija
njegove porodice to mu je dopuštala. I tako je putujući obišao mnoge zemlje: Evropu i
Severnu Afriku, Indiju i Ameriku. Godine 1928. pozvan je u Sovjetski Savez i prisustvovao je
proslavi stogodišnjice Tolstojeva rođenja. U to vreme pojavilo se u ruskom prevodu i
celokupno izdanje njegovih dela sa predgovorom M. Gorkog, sa kojim je sklopio toplo
prijateljstvo. Takvo prijateljstvo povezuje ga i sa belgijskim pesnikom Verharenom i sa
Romenom Rolanom, sa nizom istaknutih ličnosti iz prve tri decenije našeg stoleća. Prepiska
sa njima živo je svedočanstvo Cvajgovih plemenitih napora za bolje čovečanstvo. Tim
naporima poslužili su i njegovi mnogobrojni prepevi, pre svega Verharena, Bodlera i Verlena.
Naročito je Verharen Cvajgov omiljeni pesnik, a prepev njegove himne Jelenin povratak
ostaje Cvajgov najznačajniji prilog nemačkoj prevodilačkoj književnosti. Značajne su i
njegove zasluge oko izdavanja dela Romena Rolana i Dostojevskog na nemačkom jeziku.
Kao i T. Man, Cvajg je osećao potrebu da se Nemci podjednako okrenu i romanskom i
slovenskom svetu, da budu posrednici između Francuza i Rusa. Bio je kosmopolit koji veruje
u budućnost sveta.

Originalan književni rad Cvajgov gotovo je nepregledan. U devetnaestoj godini

objavio je zbirku lirskih pesama Srebrne strune (Silberne Saiten, 1901), ispevanih u duhu
intuitivne i impresionističke neoromantičarske lirike i u stilu francuskog simbolizma i bečke
škole, pre svega Hofmanstalovog traganja za blistavim rečima i zvučanjima. Motiv im je
strah na pragu života, usamljenost, čežnja za daljinama i zvezdama, žudnja za ženom,
duševni nemir u kome pesnik osluškuje šum svoje krvi. Godine 1904. izlazi prva Cvajgova
zbirka novela Ljubav Erike Evald (Die liebe der Erika Ewald), koja sadrži već sve elemente
piščeve novelistike: strasnost, ličnu ispovest i jezičku izvajanost. Na tu zbirku nastavlja se
kasnije još dvanaestak knjiga novela. Godine 1905. objavio je prvu biografiju Verlen
(Verlaine). Taj veliki francuski pesnik značio je za njega prvi susret sa njemu do tada
nepoznatom sublimacijom i rafiniranom umetnošću reči.

Ali to su samo počeci, manje-više nezapaženi. Šira publika obratiće pažnju na Cvajga
tek pošto se u Drezdenu prvi put prikaže njegova drama Terzit (Tersites, 1908). Za Homera je
Terzit, grbav i nakaradan, šaljiva figura, a kod Cvajga on na kraju ostaje pobednik. Međutim,
i ta drama je sušta lirika kao zapravo sve što je mladi Cvajg napisao. Tragedijom Jeremija
(Jeremias) Cvajg nas zatim iz sveta Grka i njihovog doba vodi u doba propasti Jerusalima. Ta
dramatizovana legenda i rečita opomena u kojoj se pojedinac, neshvaćeni prorok kome se svi
rugaju, suprotstavlja histeriji nasilja i uništenja koja je zahvatila ljude, prikazana je u jeku
rata, 1917, u Švajcarskoj. Cvajgu je odobreno da otputuje na premijeru svoga komada u
Cirih. Međutim, on će ostati u švajcarskoj i zajedno sa Rolanom voditi borbu protiv rata.

Vrativši se ubrzo posle rata u Austriju, Cvajg se kao pripoveđač i esejist proslavio, pre
svega, svojim društveno, donekle akcentuiranim, no prevashodno psihološki produbljenim
zbirkama novela Amok (Amok, 1922) i Pometnja osećanja (Verwirrung der Gefühle, 1926). U
njima nastavlja tehniku Šniclerove psihološke novele, produbljujući je još više u pravcu
Frojdovih saznanja. Zato njegovu pažnju i privlače strasne i neobuzdane prirode u kojima se
vidno egzemplificira silina njihovih nagona. Njegovom temperamentu, međutim, kao da
najviše odgovaraju romansirane biografije: o Fušeu (Joseph Fouche), nastala 1929. godine, o
Mariji Antoaneti (Marie Antoinette), objavljena 1932. gođine, o Erazmu Roterdamskom
(Triumph und Tragik des Erasmus von Rotterdam) iz 1934. godine i o mnogim drugim
istorijskim ličnostima. Kritička studioznost istorijskih činjenica sjedinjena je sa živom
rekonstrukcijom likova. Frojdova teorija kao da se udružuje sa Hegelovim principom da je
odabranim ljudima u istoriji suđeno da društvo povedu u jednom pravcu, ali da je tim
istorijskim činom njihova uloga okončana, a samim tim njihova sudbina postaje beznačajna.

Te istorijske biografije nalaze se između stručne studije i romana, a ceo niz Cvajgovih
eseja kreće se između studije i novele. One su sakupljene u cikluse od po tri eseja i nose
zajednički okvirni naslov Neimari sveta (Baumeister der Welt). Godine 1920. objavljeni su,
kao prva knjiga, pod naslovom Tri majstora (Drei Meister), eseji o Balzaku, Dikensu i
Dostojevskom, kao velikim umetnicima epskog stvaranja. U zbirci Borba protiv demona
(Der Kampf mit dem Dämon, 1925) tragika ludila je zajednička odlika koja povezuje
Helderlina, Klajsta i Ničea, dok se u knjizi Tri pesnika svoga života (Drei Dichter ihres
Lebens, 1928) Kazanova, Stendal i Tolstoj ističu kao tri različita tipa samoprikazivanja.
Zbirka Lečenje duhom (Die Heilung durch den Geist), objavljen 1931. godine, sadrži eseje: o
F. A. Mesmeru, koji je u drugoj polovini XVIII stoleća prvi počeo lečiti ljude magnetizmom,
o M. Beker-Edi, koja je u drugoj polovini prošlog stoleća razvila neku sugestivnu teoriju o
tome da je bolest nešto nerealno, plod neznanja i greha, i da se molitvom može otkloniti, i
esej o Frojdu, koji se nalazi u središu Cvajgovih razmišljanja o psihologiji. Svi su ti eseji
pisani vanrednim stilom, bogata istorijska građa zgusnuta je u plastične, reljefne slike, a
likovi su zahvaćeni u svojim naročitim karakterističnim crtama.

Cvajgovo ime nadaleko je proslavila sveščica od pet istorijskih minijatura, koja nosi
naslov Zvezdani časovi čovečanstva (Sternstunden der Menschheit, 1927). Osvetljavajući
izabrane značajne trenutke, Cvajg komprimirano prikazuje sudbine velikih ljudi i tokove
krupnih povesnih zbivanja: Napoleona i njegovog generala Grušija kod Vaterloa, Geteovu
poslednju ljubav sa Ulrikom Levecov, istoriju Generala Sutera, pomilovanje Dostojevskog
neposredno pred pogubljenje - kao petu skicu - tragediju kapetana Skota na Južnom polu.
Istorijsko zbivanje sadrži uvek elemente aktuelnosti. Zbirka je dopunjena 1936. godine i - iz
zaostavštine - 1943. godine novim skicama: otkrićem Tihog okeana, padom Carigrada a time
i Vizantije, događajem iz života kompozitora Fridriha Hendela, nastankom „Marseljeze” i
sudbinom njenog autora, otkrićem Eldorada, polaganjem telegrafskih kablova u okean
između Engleske i Amerike i emitovanjem prve poruke tim putem, Tolstojevim bekstvom
pred smrt, i - kao poslednjom - Lenjinovim polaskom u Rusiju 1917. godine. Te minijature
potiču iz najrazličitijih vremena i najrazličitijih podneblja. One su zvezdani časovi kao
sudbonosni trenuci u razvoju čovečanstva.

Posle Cvajgove smrti sve veći značaj dobija njegova autobiografija objavljena pod
naslovom Svet jučerašnjice (Die Welt von Gestern). To je svakako jedno od najbogatijih i
najkarakterističnijih memoarskih dela, živopisna slika jednis epohe, od kraja prošlog veka do
početka drugog svetskog rata. Svet jučerašnjice, zahvaćen iz Cvajgove perspektive,
interpretiran i ilustrovan nizom susreta i doživljaja, svet je Austrougarske Monarhije, svet
sigurnosti, moralnih obaveza, koji bi, da je nekim slučajem sačuvan, doneo rešenje svih
konflikta: izmirio bi socijaldemokrate sa aristokratima, Slovene sa bečkim centralizmom,
konzervativne tradicije sa industrijalizacijom. Teško je danas reći šta bi sve bilo i šta je sve
moglo biti. No Cvajgu treba priznati da je u ono što je pisao i propovedao iskreno verovao i
da je tu vem potkrepio i svojim životom.

***

Čini nam se da je izdavač ove male knjižice dobro postupio što je odabrao upravo
četiri novele koje su pred nama: Pismo nepoznate žene (Brief einer Unbekannten), Slomljeno
srce (Das zerbrochene Herz), Ulica na mesečini (Die Mondscheinstrasse) i Mora (Der
Zwang). One su u punoj meri reprezentativne za Cvajga kao novelistu, za njegovu izvanrednu
sposobnost da se saživi sa likovima koji su mu bliski i da prodre u tančine njihove psihe.
Čitalac će odmah zapaziti da se nekako prirodno grupišu oko Pisma nepoznate žene, novele u
kojoj se najjasnije ogleda Cvajgov stvaralački manir i u kojoj nas taj manir najviše pleni.

Jer, radnja je rafinirano komponovana, uokvirena pismom žene koja se ubila iz

ljubavi, zato što je ostala neprepoznata u svojoj ljubavnoj žrtvi. Druga motivacija, smrt
deteta, daje mogućnost dodira s najčustvenijim registrima i još jačeg podcrtavanja osnovne
melodije. Nasuprot ženskom liku, beskrajno požrtvovanom u svojoj ljubavi, stoji tip
muškarca koji jedino zna za uživanje. Vanredno sublimirana u svojoj jezičkoj realizaciji
stvorena upravo za glasno čitanje, pripovetka, znalački sastavljena, bliži se svom vrhuncu:
naglom odlasku nepoznate žene posle drugog ljubavnog susreta sa voljenim čovekom. Ona
sakuplja svoje stvari, ona želi da ode, što pre da ode, poniženje je suviše teško. Retkom
veštinom pisac usklađuje unutrašnju dinamiku takve uzbuđenosti sa kratkoćom rečenica, sa
njihovim pregnantnim ritmom. Molba nepoznate žene ne bi li joj slavni pisac i partner u
ljubavnoj noći i poklonio neku od ruža - njenih ruža, sva njena usrdnost sasređena je u jedan
jedini pogled, u nemo preklinjanje: „Prepoznaj me, ta prepoznaj me već jednom!” A kao
kontrapunkt: susret sa slugom na vratima, njegovo prepoznavanje. „...U toj sekundi ovaj
čovek je možda više naslutio o meni nego ti celog života...” To je jedno od najlepših mesta u
nemačkoj novelistici, rečit primer kako je svaki izraz, svako značenje i zvučanje reči, svako
zastajanje u rečenici uklopljeno u jedinstven estetski utisak.

Zoran KONSTANTINOVIĆ