Knjige.

Club Books

Haruki Murakami rođen je u Kyotu 1949., a danas živi u blizini

Tokija. Djela su mu prevedena na više od pedeset jezika. Dobitnik
je mnogih književnih priznanja, uključujući Jeruzalemsku nagradu,
Nagradu Franz Kafka i Nagradu Hans Christian Andersen.

2
Knjige.Club Books

Haruki Murakami

PREVELA MAJA ŠOLJAN

3
 Knjige.Club Books

VUKOVIĆ & RUNJIĆ • ZAGREB • 2021.

4
 Knjige.Club Books

Prema prijevodu na engleski

First person singular Philipa Gabriela

5
 Knjige.Club Books

Crème de la crème

6
 Knjige.Club Books

I TAKO PRIČAM JA jednom prijatelju, mlađem od mene, o čudnom

događaju koji se zbio kad mi je bilo osamnaest godina. Ne sjećam
se zašto sam mu to spomenuo. Jednostavno smo do toga došli dok
smo razgovarali. U svakom slučaju, kako možete zaključiti, to se
dogodilo davno, prije sto godina, a ja do danas nisam uspio shvatiti
točno što se dogodilo.
«Tad sam već maturirao, ali još nisam upisao fakultet», objasnio
sam. «Bio sam ono što zovu akademskim roninom, student koji nije
prošao na prijamnom ispitu za faks i sad čeka još jednu priliku.
Osjećao sam se malo ni na nebu ni na zemlji, ali to me nije previše
mučilo. Znao sam da se uvijek mogu upisati na pristojan privatni
fakultet, ako poželim. Ali roditelji su inzistirali da se prijavim na
državno sveučilište pa sam izišao na prijamni, premda sam otpočetka
znao da će to biti katastrofa. I točno je tako bilo, pao sam. Prijamni
za državno sveučilište tad je imao i obveznu matematiku, a moje
zanimanje za infinitezimalni račun bilo je ravno nuli. Sljedeću
sam godinu proveo uglavnom u gubljenju vremena, kao da
si stvaram alibi. Umjesto da idem na pripreme za prijamni, visio sam
u mjesnoj knjižnici i gutao debele romane. Roditelji su valjda mislili
da ondje učim. Ali hej, što ćeš, takav je život. Bilo mi je draže
pročitati sabrana Balzacova djela nego se mučiti s glupim
infinitezimalnim računom.»
Početkom listopada te godine dobio sam pozivnicu za klavirski
recital od djevojke koja je bila godinu mlađa od mene i davno je učila
svirati klavir kod iste profesorice kao i ja. Jednom smo četveroručno
svirali neku Mozartovu kratku kompoziciju za klavirski duo. Ali kad
sam navršio šesnaest godina prestao sam ići na klavir i poslije toga
više je nisam vidio. Pojma nisam imao zašto mi je odjednom poslala
tu pozivnicu. Jesam li je ja zanimao? Ni slučajno. Bila je upadljivo

7
 Knjige.Club Books

zgodna, premda ne baš moj tip, uvijek se šminkerski odijevala po

posljednjoj modi i pohađala je skupu privatnu žensku gimnaziju. I
sasvim sigurno ne bi je zanimao bezveznjak poput mene.
Svaki put kad sam pogriješio dok smo svirali četveroručno,
prostrijelila bi me pogledom. Svirala je neusporedivo bolje od mene,
a ja sam osim toga patio od treme pa sam griješio prilično često. Da
stvar bude gora, kako smo svirali sjedeći jedno do drugoga, nekoliko
sam je puta bubnuo laktom u lakat. Pritom komad nije bio osobito
težak, a ja sam imao i lakši dio. Svaki put kad sam zeznuo, njoj bi se
na licu pojavio onaj izraz «ma daj me nemoj». I zacoktala bi jezikom
- ne glasno, ali dovoljno glasno da mi ne promakne. I dan-danas
čujem to u ušima. Možda sam upravo zbog tog coktanja odustao od
klavira.
Da skratim, moja veza s njom svodila se isključivo na to da smo
išli na klavir u istoj glazbenoj školi. Kad bismo se ondje sreli,
pozdravljali smo se, ali ne sjećam se da smo bilo kad razgovarali o
nečem osobnom. I zato mi je ta pozivnica za koncert (ne solo, nego
s još tri pijanista) došla kao grom iz vedra neba. Istinski me
iznenadila. Ali ako sam nečega imao napretek te godine, bilo je
to vrijeme, pa sam potvrdio dolazak.
Prihvatio sam najviše zato što me zanimalo što se krije iza tog
poziva - ako se uopće nešto krilo. Zašto me nakon toliko vremena iz
čista mira zove na koncert? Možda se usavršila kao glazbenica i
svira mnogo bolje nego onda pa mi se želi pohvaliti? Ili mi možda
mora povjeriti nešto osobno? Drugim riječima, nisam još znao
usmjeriti svoju radoznalost i mozak mi je jednostavno stao.
Dvorana u kojoj se održavao recital bila je na vrhu jednog
brežuljka u Kobeu. Dovezao sam se vlakom na liniji Hankyu do
najbliže postaje, a onda sjeo na autobus koji se uspinjao strmom,
zavojitom cestom. Izišao sam gotovo na samom vrhu i nakon kratka
pješačenja stigao do skromne koncertne dvorane koja je pripadala
golemu poslovnom konglomeratu.
Nisam pojma imao da ondje postoji koncertna dvorana, na tako
nepristupačnu mjestu na vrhu brda, i to u mirnoj i razmjerno
ekskluzivnoj stambenoj četvrti. Kao što vjerojatno možete
pogoditi, općenito je na svijetu postojalo mnogo toga o čemu nisam
imao pojma.
8
 Knjige.Club Books

Kako sam zaključio da moram donijeti nešto u znak zahvalnosti

što me pozvala, u cvjećarnici pokraj željezničke postaje odabrao sam
cvijeće koje mi je djelovalo prikladno i zamolio da mi ga slože u
buket. Upravo je tad stigao autobus i brzo sam se ukrcao. Bilo je
prohladno, oblačno nedjeljno poslijepodne. Nebo su prekrili tmurni
sivi oblaci i izgledalo je da će svakog trenutka početi ledena kiša i
još će zahladnjeti. Ali nije bilo vjetra. Imao sam na sebi tanki
jednobojni pulover ispod sakoa od sivo-plavog tvida, a preko ramena
sam prebacio platnenu torbu. Sako je bio previše nov, torba previše
stara i otrcana. A u ruci sam držao drečavi buket crvenog cvijeća u
celofanu. Kad sam ušao u autobus tako opremljen, ostali su me
putnici stali pogledavati. Ili mi se samo činilo da me pogledavaju.
Osjetio sam kako su mi se obrazi zažarili. U ono doba svaka me je i
najmanja sitnica mogla natjerati da pocrvenim. A rumenilo se
beskrajno sporo povlačilo.
«Što ja uopće ovdje radim?» upitao sam se dok sam, šćućuren
na sjedalu, hladio zajapurene obraze dlanovima. Zbog neke djevojke
koju uopće naročito ne želim vidjeti i zbog nekoga glupog
klavirskog koncerta koji uopće ne želim slušati, potrošio sam
džeparac na buket i otisnuo se na vrh brda, i to u sumorno nedjeljno
poslijepodne u studenome kad bi svakog časa mogla početi kiša.
Očito nisam bio pri zdravoj pameti kad sam u poštanski sandučić
ubacio odgovor da prihvaćam poziv.
Što sam se više uspinjao prema vrhu, to je manje bilo putnika u
autobusu i kad smo stigli do moje postaje, ostalo nas je samo dvoje
- vozač i ja. Izišao sam iz autobusa i, slijedeći upute na pozivnici,
dalje pošao strmom ulicom pješke. Svaki put kad bih zakrenuo iza
ugla, na kratko bi mi se otvorio pogled na luku i zatim opet nestao.
Pod oblačnim se nebom more mutno sivjelo kao da je prekriveno
olovom. Visoki kranovi u luci stršali su poput ticala kakva nakaznog
stvora što je ispuzao iz oceana.
Kako sam se bližio vrhu, kuće su bile sve veće i raskošnije, s
masivnim kamenim zidovima, impozantnim ulaznim vratima i
garažama za više automobila. Živice azaleje bile su sve uredno
potkresane. Odnekud je dopro lavež očito golema psa. Glasno je
zalajao tri puta, a onda, kao da ga je netko oštro ukorio, naglo zašutio
i sve je uokolo utihnulo.

9
 Knjige.Club Books

***
DOK SAM PRATIO jednostavne upute otisnute na pozivnici, odjednom
me obuzeo neki neodređen, ali nelagodan predosjećaj. Jednostavno,
nešto nije bilo kako treba. Prije svega, na ulicama je bilo premalo
ljudi, točnije, nije bilo nikoga. Otkako sam izišao iz autobusa, nisam
vidio ni jednoga jedinog pješaka.
Provezla su se dva auta, ali nizbrdo, ne prema gore. Ako se
recital doista održava u toj koncertnoj dvorani, ipak bi se očekivalo
da se nekoliko ljudi uputilo onamo. Ali nigdje nije bilo ni žive duše,
kao da su svi pomrli, i posvuda je vladala takva tišina kao da su gusti
oblaci iznad nas upili sav zvuk.
Jesam li možda što pobrkao?
Izvadio sam pozivnicu iz džepa sakoa da ponovno provjerim
mjesto i vrijeme održavanja koncerta. Moguće je da sam nešto
pogrešno pročitao. Pažljivo sam sve još jednom provjerio, ali nisam
pronašao pogrešku. Ime ulice, autobusna postaja, datum i sat
održavanja koncerta - sve je bilo točno. Duboko sam uzdahnuo da se
smirim pa krenuo dalje.
Nije mi preostalo ništa osim pronaći koncertnu dvoranu i vidjeti
što se događa.
Kad sam napokon stigao do zgrade, mogao sam samo utvrditi da
su velika dvokrilna metalna vrata ograde koja ju je opkoljavala
čvrsto zaključana, debelim lancem i teškim lokotom. Uokolo nigdje
nikoga. Kroz rešetku sam vidio prostrano parkiralište, ali nijedan
parkiran auto. Parkiralište je izgledalo kao da se već odavno ne
koristi jer je između betonskih ploča niknuo korov. A opet, veliki
natpis na ulazu obavještavao me je da je to doista koncertna dvorana
koju tražim.
Pritisnuo sam dugme na portafonu odmah kraj ulaza, ali nitko se
nije javio.
Malo sam pričekao, zatim ponovno pritisnuo dugme, opet bez
odgovora. Pogledao sam na sat. Recital je trebao početi za manje od
petnaest minuta. Ali nije bilo naznake da će se vrata otvoriti. Boja
na vratima mjestimično se oljuštila i počela ih je izjedati
hrđa. Okruživala me je gluha tišina. Još jednom sam pozvonio na

10
 Knjige.Club Books

portafon, ovaj put duže pritišćući dugme, ali odgovor je bio isti' kao
i prije - ništa.
Ne znajući više što početi, naslonio sam se na teška čelična vrata
i stajao tako desetak minuta. Još sam se pomalo nadao da će se netko
ipak pojaviti. Ali nije došao nitko. Ništa se nije micalo, ni s ove ni s
one strane vrata. Nije bilo ni najmanjeg povjetarca. Nijedna ptica
nije cvrkutala, nijedan pas nije lajao. Kao i prije, preko neba se sterao
prekrivač sivih oblaka.
Napokon sam odustao - drugo mi nije preostalo - i teškim sam
se korakom počeo spuštati niz ulicu prema autobusnoj postaji, cijelo
se vrijeme pitajući što se tu zapravo događa. Naravno da nisam imao
odgovor na to pitanje, ali jedno je bilo jasno, a to je da se ovdje
danas neće održati ni klavirski recital ni bilo što drugo. Mogao sam
se samo vratiti kući s buketom crvena cvijeća u rukama. Majka će
me sigurno upitati «Čemu to cvijeće?» i morat ću joj ponuditi neki
uvjerljiv odgovor. Najlakše bi ga bilo baciti u kantu za smeće na
postaji, ali to nisam mogao. Previše sam ga platio da ga samo bacim.
Malo nizbrdo, naišao sam na zgodan parkić, veličine okućnice, koji
je na drugom kraju zatvarala glatka kamena stijena. To jedva da je
bio park - nije bilo ni vodoskoka ni tobogana ni ljuljački. Samo je u
sredini stajala malena sjenica s rešetkastom ogradom obraslom u
bršljan. Oko nje raslo je grmlje, a do nje je vodila stazica od
nekoliko plosnatih četvrtastih kamenova. Teško je bilo reći što je
svrha parka, ali netko je očito redovito vodio brigu o njemu jer su
stabla i grmlje bili lijepo podšišani, a nigdje nije bilo smeća ni
korova. A opet, dok sam se penjao uzbrdo, prošao sam pored parka
i nisam ga uopće primijetio.
Ušao sam u parkić i sjeo na klupicu u sjenici da se priberem.
Imao sam se namjeru još neko vrijeme zadržati tu u blizini da ipak
vidim kako će se situacija razvijati (možda se ljudi odjednom
pojave), ali čim sam sjeo, shvatio sam kako sam umoran. Bio je tu
čudan umor, kao da sam već odavno iscrpljen a da toga nisam
bio svjestan i tek me sad to sustiglo punom snagom. Iz sjenice se
pružao panoramski pogled na luku gdje su stajali usidreni veliki
teretni brodovi. S vrha brda, golemi metalni kontejneri naslagani na
palubi izgledali su ne veći od limenih kutijica u kojima držite
kovanice ili spajalice na pisaćem stolu.

11
 Knjige.Club Books

Nakon nekog vremena, iz daljine se začuo muški glas.

Ne prirodan glas, nego pojačan zvučnikom. Nisam razabirao što
govori, iako je govorio glasno i razgovijetno, bez traga osjećaja,
rečenicu po rečenicu, kao da želi točno i nepristrano prenijeti neku
vrlo važnu poruku. Odjednom mi je sinulo da bi to možda mogla biti
osobna poruka upućena baš meni. Možda si je netko dao truda da
mi objasni gdje sam pogriješio i što sam previdio. U drugim
okolnostima takvo što ne bi mi palo na pamet, ali tada sam iz nekog
razloga bio siguran da je upravo tako. Pozorno sam slušao.
Glas je postupno govorio sve glasnije i lakše ga je bilo razumjeti.
Vjerojatno je dolazio iz zvučnika na krovu automobila koji je polako
zavijao uzbrdicom, očito bez ikakve žurbe. Napokon sam shvatio što
je to: auto iz kojeg su preko razglasa širili kršćansku poruku.
«Svi ljudi umiru», rekao je glas, spokojno i monotono. «Svatko
jednog dana dođe na red. Nema čovjeka na ovom svijetu koji neće
umrijeti. Niti onog koji će izbjeći sudu poslije smrti. Svatko će na
kraju odgovarati za počinjene grijehe.»
Sjedio sam na klupi i slušao tu poruku.
Pitao sam se odakle nekom pomisao da treba širiti evanđelje u
ovako ekskluzivnom kvartu. Ljudi koji ovdje stanuju tako su imućni
da svi posjeduju po nekoliko automobila. Sumnjam da traže oprost
grijeha. A možda traže? Prihodi i status možda nemaju nikakve veze
s grijehom i oprostom.
«Ali onima koji traže spasenje u Isusu Kristu i pokaju se za svoje
grijehe, Gospodin će oprostiti. I oni će biti spašeni od vatre paklene.
Vjerujte u Boga jer samo oni koji vjeruju u Njega doći će do spasenja
nakon smrti i primit će život vječni.»
Nadao sam se da će se misionarski auto pojaviti na ulici ispred
parkića i da će mi još govoriti o posljednjem sudu. Možda sam
čeznuo za snažnim, jasnim riječima izgovorenima smirujućim
glasom, što god mi poručivale. Ali auto se nije pojavio. Glas se
postupno stišavao i govorio sve nerazgovjetnije dok naposljetku nije
posve zamro i više nisam čuo ništa. Auto je valjda skrenuo i odvezao
se u drugom smjeru, a kad je nestao, meni se učinilo da me cijeli
svijet napustio. Odjednom mi je nešto sinulo: možda mi je djevojka
smjestila! Zapravo, više je to bila slutnja. Možda me zbog nekog

12
 Knjige.Club Books

razloga - kojeg, to nikako nisam mogao dokučiti - namjerno, pod

lažnom izlikom i pogrešnim informacijama, namamila na vrh ovog
brda u nedjeljno poslijepodne. Možda sam joj se nečim zamjerio. Ili
sam joj možda, bez nekoga posebnog povoda, bio tako odbojan da
me nije mogla podnijeti. Pa mi je poslala lažnu pozivnicu za
nepostojeći koncert i sad negdje zlurado likuje što je napravila od
mene budalu. Ili umire od smijeha.
No dobro, bi li netko zbilja iz čiste zlobe skovao tako zamršen
plan samo zato da nekom smjesti? Već sama izrada te pozivnice
stajala je i truda i novca. Pa tko bi išao tako daleko radi osvete? Osim
toga, koliko sam znao, nikad joj nisam napravio ništa zbog čega bi
me tako mrzila.
Ipak, katkad gazimo nečije osjećaje, vrijeđamo ponos, nanosimo
bol, a da toga uopće nismo svjesni. I zato sam u sebi dobro razmislio
jesam li na neki način, nekim nesporazumom, mogao izazvati ovu
nezamislivu mržnju, ali nisam našao uvjerljivo objašnjenje.
A dok sam uzaludno tumarao labirintom emocija, odjednom kao
da sam zalutao. I prije nego što sam se snašao, nisam mogao disati.
To mi se tada znalo događati jednom ili dvaput godišnje.
Pretpostavljam da se radilo o hiperventilaciji izazvanoj stresom. Kad
bi me nešto jako uznemirilo, reagirao sam tako da bi mi se grlo
stegnulo i ne bih više mogao udahnuti dovoljno zraka u pluća. A tad
bi me uhvatila panika jer sam imao osjećaj kao da me jaka struja
vuče pod vodu i utopit ću se, a ne mogu ništa jer sam kao oduzet i
potpuno bespomoćan. Kad bi me to uhvatilo, mogao sam samo
čučnuti, zatvoriti oči i strpljivo čekati da mi se tijelo vrati u
uobičajeni ritam. S vremenom su se ti napadi prorijedili pa i posve
nestali (kao što sam se u nekom trenutku prestao crvenjeti za svaku
sitnicu), ali dok sam bio tinejdžer, to se još događalo.
Sjedeći na klupi u sjenici, čvrsto sam zažmirio, presavio se,
spustio glavu na koljena i čekao da stisak popusti. Prošlo je možda
pet, možda petnaest minuta. Ne znam koliko je trajalo. Za to sam
vrijeme promatrao kako mi se čudnovati uzorci pojavljuju i
iščezavaju u mraku iza kapaka, i polako sam u sebi brojio, nastojeći
ravnomjerno disati. Srce mi je divlje tuklo pod rebrima, poput
prestravljena miša u kavezu.

13
 Knjige.Club Books

Tako sam se usredotočio na brojenje da je prošlo neko vrijeme

prije nego što sam osjetio da nisam sam. Kao da netko stoji preda
mnom i promatra me. Oprezno i vrlo polako otvorio sam oči i malko
podignuo glavu. Srce mi je i dalje muklo udaralo u nepravilnu ritmu.
Nisam ni primijetio da je na klupu prekoputa sjeo starac koji me
je sad netremice promatrao. Mladom čovjeku kao što sam ja tad bio
nije bilo lako procijeniti koliko mu je godina. Meni su svi stariji ljudi
izgledali jednako, jednostavno kao starci. Šezdeset, sedamdeset - u
čemu je razlika? Nisu više mladi, i gotovo. Starac je bio
mršav, srednje visine, a na sebi je imao plavosivu vunenu
jaknu, smeđe hlače od kord-samta i tamnoplave tenisice. Očito je
prošlo prilično vremena otkad su ti odjevni predmeti bili novi, ali
nisu bili ni otrcani. Imao je gustu i čvrstu sijedu kosu, a iznad ušiju
stršali su mu čuperci poput perja ptice koja se upravo okupala. Nije
nosio naočale. Ne znam koliko je dugo ondje sjedio, ali imao sam
osjećaj da me promatra već neko vrijeme.
Bio sam siguran da će me odmah upitati «Je li sve u redu?» ili
nešto u tom stilu, jer sam sigurno izgledao kao da mi nije dobro (i
doista mi nije bilo dobro). U svakom slučaju, to sam prvo pomislio
kad sam ugledao starca. Ali on nije rekao ništa, ništa me nije pitao,
samo je ondje sjedio s objema rukama položenima na čvrsto
smotan crni kišobran na koji se oslonio kao na štap. Kišobran je
imao drveni držak boje jantara i djelovao je dovoljno čvrsto da u
nuždi posluži kao oružje. Zaključio sam da živi u susjedstvu, jer
osim kišobrana sa sobom nije imao ništa drugo.
Sjedio sam i pokušavao smiriti disanje, a starac me šutke
promatrao. Ni na trenutak me nije ispuštao iz vida. Bilo mi je tako
neugodno - onako kao da sam zalutao u nečije dvorište bez
dopuštenja - da bih najradije odmah ustao s klupe i brzo koliko me
noge nose otrčao prema autobusnoj postaji. Ali zbog nekog razloga
nisam se mogao osoviti na noge. Vrijeme je prolazilo, a onda se
starac odjednom oglasio.
«Krug s mnogo središta.»
Pogledao sam ga. Oči su nam se srele. Čelo mu je bilo izrazito
široko, nos šiljast. Šiljast poput ptičjega kljuna. Kako nisam izustio
ni riječ, starac je tiho ponovio: «Krug s mnogo središta.»

14
 Knjige.Club Books

Naravno, pojma nisam imao o čemu govori. Upitao sam se je li

on možda vozač onog auta s kršćanskom porukom iz zvučnika.
Možda se parkirao iza ugla da se malo odmori? Ne, nemoguće. Glas
mu je bio drukčiji od onog koji sam čuo. Glas iz zvučnika pripadao
je znatno mlađem čovjeku. A možda je to bila i snimka.
«Krug, rekli ste?» nije mi preostalo ništa drugo nego da ga
nevoljko upitam. Bio je mnogo stariji od mene pa nije dolazilo u
obzir da samo sjedim i šutim. Uljudnost je nalagala da mu
odgovorim.
«Krug koji ima nekoliko središta, katkad i beskonačan broj
središta, a nije omeđen kružnicom.» Starac se namrštio kad je to
rekao, a bore na čelu jače su mu se nabrale. «Možeš li zamisliti takav
krug?»
Mozak mi i dalje nije radio kako treba, ali razmislio sam o tome,
iz pristojnosti. Krug s mnogo središta a nije omeđen kružnicom. To
je jednostavno nadilazilo moje mogućnosti. Nažalost.
«Ne razumijem», rekao sam.
Starac je bez riječi zurio u mene. Kao da je čekao bolji odgovor.
«Mislim da nismo učili o takvoj vrsti kruga na matematici»,
slabašno sam dodao.
Starac je polagano zavrtio glavom. «Naravno da niste. Ništa
čudno. Jer takve se stvari ne uče u školi. U školi se nikad ne uči ono
važno. Kao što dobro znaš.»
Kao što ja dobro znam? Odakle starac zna što ja znam? «Postoji
li zbilja takav krug?» upitao sam.
«Naravno da postoji», rekao je starac i nekoliko puta kimnuo.
«Takav krug doista postoji. Ali znaš, ne može ga svatko vidjeti.»
«Vidite li ga vi?»
Starac nije odgovorio. Moje pitanje neko je vrijeme nespretno
visjelo u zraku dok se napokon nije raspršilo i nestalo.

TAD JE STARAC ponovno progovorio. «Slušaj, moraš ga zamisliti

vlastitim snagama. Upotrijebi razum koji posjeduješ i predoči ga.
Krug koji ima mnogo središta, a nije omeđen. Ako se napregneš iz

15
 Knjige.Club Books

petnih žila, uložiš u to krv, znoj i suze - postupno će ti postati jasno

što je taj krug.»
«Zvuči teško», rekao sam.
«Naravno da je teško», rekao je starac, kao da je ispljunuo nešto
tvrdo. «Nema ničega vrijednoga na ovom svijetu do čega je lako
doći.» Zatim je, kao da počinje novi odlomak, kratko pročistio grlo.
«Ali kad uložiš toliko vremena i truda i dođeš do onoga što je teško
postići, to postaje crème de la crème tvojeg života.»
«Crème de la...?»
«Crème de la crème. To je francuski izraz. Znaš što to znači?»
«Ne», rekao sam. Nisam znao ni riječ francuskoga.
«Znači najbolje od najboljeg, najbolje na svijetu, esencija života
- to je crème de la crème. Shvaćaš? Sve ostalo je dosadno i
bezvrijedno.»
Tad zapravo nisam razumio na što starac cilja. Crème de la
crème?
«Razmisli o tome», rekao je starac. «Opet zatvori oči i još
jednom dobro promisli. Krug koji ima mnogo središta, ali nije
omeđen kružnicom. Čemu ti služi mozak? On je tu zato da razmišlja
o teškim stvarima. Da ti pomogne nerazumljivo učiniti razumljivim.
Ne smiješ biti lijen ili nemaran. Sad je presudan trenutak. Ono
kritično vrijeme kad ti se mozak i srce razvijaju i oblikuju.»
Ponovno sam sklopio oči i pokušao si zamisliti taj krug s mnogo
središta i neomeđen kružnicom. Nisam htio biti lijen ni nemaran.
Trudio sam se. Ali koliko god sam razbijao glavu, nisam bio u stanju
dokučiti o čemu starac govori. Svi krugovi koje sam poznavao imali
su jedno središte i liniju s točkama u ravnini na jednakoj
udaljenosti od središta. To je jednostavan geometrijski lik koji
se može nacrtati šestarom, a krug o kojem je starac govorio nikako
se nije uklapao u tu definiciju.
A opet, starac mi nije djelovao kao neki luđak. I nisam mislio da
se nadmudruje sa mnom. Bilo mi je jasno da mi je upravo priopćio
nešto važno. To sam nekako znao, premda nisam znao zašto. I zato
sam se ponovno napregnuo da shvatim, ali um mi se samo vrtio i
vrtio i nije nalazio rješenje. Kako može krug koji ima mnogo (ili
možda beskonačan broj) središta postojati kao krug? Je li to neka
16
 Knjige.Club Books

napredna filozofska metafora? Odustao sam i otvorio oči. Trebalo

mi je još elemenata.
Ali starca više nije bilo. Pretražio sam pogledom cijeli park, ali
nije mu bilo ni traga. Kao da nikad nije postojao. Je li mi se sve to
prividjelo? Ne, naravno da to nije bio privid. Stajao je točno ispred
mene, čvrsto stezao kišobran i tihim glasom postavio mi čudno
pitanje, a onda je otišao i ostavio me s tim nerješivim zadatkom.
Odjednom sam primijetio da ponovno normalno dišem, mirno i
ravnomjerno. Struja u kojoj sam se utapao nestala je. Gusti sivi
oblaci što su zastrli nebo iznad luke mjestimično su se razišli pa se
kroz njih probila zraka sunca i obasjala aluminijski pokrov kabine
krana, kao da je ciljala upravo tu točku. Dugo sam zurio u taj
gotovo mistični prizor koji me je opčinio tako da nisam
mogao otrgnuti pogled.
Buketić crvena cvijeća u celofanskom omotu ležao je kraj mene
na klupi, kao da svjedoči o nizu čudnih dogodovština koje sam toga
dana doživio. Razmislio sam još jednom što ću s njim i na kraju sam
ga ostavio na klupi. To mi se činilo najboljim rješenjem. Ustao sam
i uputio se na autobusnu postaju na kojoj sam i sišao. Podignuo se
vjetar i rastjerao guste oblake.
Kad sam završio priču, nastupio je tajac, a onda je moj mlađi
prijatelj rekao: «Tvoja mi priča nema baš nekog smisla. Što se
zapravo dogodilo? Misliš li da iza svega stoji neka namjera ili neko
načelo?»
Očito me je prijatelj pitao što je značio taj moj vrlo čudnovati
doživljaj na vrhu brda u Kobeu jednoga kasnojesenskog nedjeljnog
poslijepodneva - kad sam slijedio upute s pozivnice do dvorane gdje
se trebao održati koncert da bih našao praznu i zaključanu zgradu.
Što je to bilo i zašto se dogodilo? Potpuno opravdana pitanja,
jer priča koju sam mu ispričao nije imala suvisao kraj.
«Ni ja sam ne razumijem, čak ni sad», iskreno sam priznao.
Priča je ostala trajno neriješenom, poput drevnog pisma koje
nikad nije odgonetnuto. Ono što se toga dana desilo bilo je tako
neobjašnjivo da je mene s mojih osamnaest godina potpuno zbunilo.
Toliko da sam na trenutak zalutao.

17
 Knjige.Club Books

«Ali ne vjerujem», rekao sam, «da je posrijedi neko načelo ili

namjera.»
Prijatelj me začuđeno pogledao. «Hoćeš reći da te ne zanima što
je stajalo iza svega?»
Šutke sam kimnuo.
«Ali na tvojem mjestu umirao bih od znatiželje», rekao je. «Po
svaku cijenu bih htio doznati zašto se to dogodilo. Da sam u tvojoj
koži, to jest.»
«Ma da, naravno. Tada je i mene to izluđivalo. Prilično», rekao
sam ja. «I pogađalo me je. Ali s vremenom i s određene udaljenosti,
nekako mi je cijela stvar izgubila na važnosti. Postala je nekako
beznačajna. I nema nikakve veze s crème de la crème mojeg života.»
«Crème de la crème...» ponovio je on.
«To se događa u životu», rekao sam mu. «Dogodi se nešto
neobjašnjivo i nelogično i duboko nas potrese. A mi ne možemo
poduzeti ništa osim zažmiriti i ne misliti ni o čemu dok puštamo da
to prijeđe preko nas poput golema vala.»
Moj mlađi prijatelj neko je vrijeme šutio i razmišljao o tome
golemom valu. Kao iskusan surfer, poznavao je valove u tančine i
bili su mu na neki način uža specijalnost pa je morao razmotriti
mnoge faktore. Napokon je rekao: «Ali ne misliti ni o čemu moglo
bi također biti vrlo teško.»
«Imaš potpuno pravo. Moglo bi zbilja biti teško.»
Nema ničega vrijednoga na ovom svijetu do čega je lako doći,
rekao je starac s tako nepokolebljivim uvjerenjem kao da objašnjava
Pitagorin poučak.
«A što se tiče toga kruga s mnogo središta», upitao me je na kraju
prijatelj. «Jesi li uspio naći odgovor?»
«Dobro pitanje», rekao sam. Polako sam zatresao glavom. Jesam
li?
Kad god mi se u životu dogodi nešto neobjašnjivo, nelogično,
uznemirujuće (ne kažem da mi se to događa često, ali nekoliko se
puta dogodilo), uvijek se vraćam na taj krug - krug s mnogo središta
koji nije omeđen kružnicom.

18
 Knjige.Club Books

I isto kao kad mi je bilo osamnaest godina i sjedim na onoj klupi

u sjenici, zatvaram oči i osluškujem otkucaje svojeg srca.
Katkad mi se čini da samo što nisam dokučio što je taj krug, ali
čim pokušam to do kraja razbistriti, misao mi pobjegne, i tako
uvijek. Možda taj krug i nije konkretan, stvaran lik, nego prije krug
koji postoji samo u našoj svijesti. To ja mislim. Kad doista volimo
nekoga svim srcem i dušom, ili osjećamo duboku sućut, ili
idealistički zamišljamo svijet kakav bi trebao biti, ili kad otkrijemo
vjeru (ili nešto blizu vjeri) - tad spoznajemo krug kao činjenicu koja
se podrazumijeva i prihvaćamo ga. Priznajem, doduše, da je ovo tek
moje maglovito nagađanje.
Čemu ti služi mozak? On je tu zato da razmišlja o teškim
stvarima. Da ti pomogne nerazumljivo učiniti razumljivim. I to je
crème de la crème života. Sve ostalo je dosadno i bezvrijedno. To
mi je rekao sjedokosi starac. Jednog oblačnog nedjeljnog
poslijepodneva kasne jeseni na vrhu brda u Kobeu, dok sam u ruci
stezao buketić crvena cvijeća. I čak i sad, kad mi se dogodi nešto
što me uznemiri, opet razmišljam o tome posebnom krugu i o
dosadnom i bezvrijednom. I o toj jedinstvenoj crème de la crème
koje mora da je ovdje, duboko u meni.

19
 Knjige.Club Books

Na jastuku od kamena

20
 Knjige.Club Books

H TIO BIH ISPRIČATI priču o jednoj mladoj ženi. Stvar je u tome što
ne znam gotovo ništa o njoj. Ne sjećam se čak ni kako se zvala,
ni njezina lica. I sto posto sam siguran da se ni ona ne sjeća ni mojeg
imena ni mojeg lica.
Kad sam je upoznao, bio sam na drugoj godini faksa i još nisam
napunio dvadesetu. Rekao bih da je njoj bilo oko dvadeset pet
godina. Oboje smo radili nekoliko sati na dan u istom restoranu, u
isto vrijeme. Potpuno neplanirano, završili smo u krevetu i proveli
jednu noć zajedno. I nakon toga više je nikad nisam vidio.
S devetnaest godina, nisam znao ništa o unutarnjem ustroju
vlastita srca, kamoli o srcima drugih. Opet, umišljao sam si da
donekle razumijem prirodu sreće i tuge, iako još nisam u potpunosti
razaznavao njihove bezbrojne nijanse i složene međuodnose pa sam
se zbog toga često osjećao tjeskobno i bespomoćno.
Ipak, i nakon što sam sve ovo izložio, i dalje želim govoriti o toj
mladoj ženi.
O njoj znam jedno - da je pisala poeziju i da je objavila zbirku
pjesama. Kažem objavila zbirku, ali bio je to zapravo tanašan sveščić
nimalo profesionalna izgleda, sastavljen od otisnutih stranica
povezanih koncem i jednostavnih korica. Ipak, neke od pjesama u
njezinoj zbirci neobično su mi se snažno usjekle u pamćenje.
Pjesme su joj većinom govorile o ljubavi ili o smrti. Kao da je željela
naglasiti kako su ljubav i smrt pojmovi koji su nerazdjeljivo
povezani.

Zar smo ti i ja
zbilja tako daleko
jedno od drugog?
21
 Knjige.Club Books

Jesam li morala
presjest na Jupiteru?
Položim uho
na jastuk od kamena
odmah zamire
mukli šum proricanja
potoka moje krvi

«Moram te nešto pitati», rekla mi je, dok smo ležali goli pod
pokrivačem. «Možda ću, dok svršavam, viknuti ime nekoga drugog
muškarca. Hoće ti to smetati?»
«Ma kakvi», rekao sam, premda baš nisam bio baš potpuno
siguran. S druge strane, zašto bi mi to smetalo? Mislim, to je samo
ime. Jedno ime ne mijenja ništa.
«A ako budem jako glasno vikala?»
«No, to bi moglo biti nezgodno», brzo sam rekao. Stan u
prastaroj i truloj drvenoj zgradi u kojem sam živio imao je zidove
tanke i šupljikave poput onih krekera koje sam jeo kao dječak. Bilo
je prilično kasno pa ako ona bude zbilja glasno vrištala, susjedi će
sve čuti.
«U redu, onda ću staviti ručnik u usta i zagristi», rekla je.
Donio sam čist i, nadao sam se, čvrst ručnik iz kupaonice i
položio ga kraj nje na jastuk.
«Hoće li ovaj poslužiti?» upitao sam je.
Zagrizla je ručnik kao konj kad isprobava nove žvale. Kimnula
je. Ručnik je očito zadovoljio na testu.
Spetljali smo se potpuno slučajno. Nisam bio nešto posebno
zagrijan za nju, a mislim da nije ni ona za mene. Jedne zime i ona i
ja radili smo oko dva tjedna u istome popularnom talijanskom
restoranu u blizini kolodvora Yotsuya, ali rijetko smo imali prilike
pošteno porazgovarati jer smo bili zaduženi za različite poslove, Ja
sam prao posuđe i pomagao u kuhinji, a ona je radila kao konobarica.
Osim nje, sve pomoćno osoblje bili su studenti, i možda se i zato
malo držala po strani.

22
 Knjige.Club Books

Negdje sredinom prosinca objavila je da je dala otkaz i netko je

predložio da se poslije posla još jednom nađemo u kafiću iza ugla.
Pozvali su i mene. Nije to bila neka velika oproštajka. Nekih sat
vremena pili smo točeno pivo, jeli grickalice i čavrljali. Doznao sam
da je prije nego što je postala konobarica radila u maloj agenciji za
prodaju nekretnina i u knjižari. Gdje god je radila, objasnila je, nikad
se nije slagala s nadređenima. U restoranu se, međutim, nije ni s kim
posvađala ni sukobila, ali plaća joj nije pokrivala ni osnovne
troškove pa mora potražiti drugi posao, premda joj se to baš ne da.
Netko ju je upitao što bi željela raditi.
«Svejedno mi je», rekla je i protrljala nos. (Pokraj nosa imala je
dva sitna madeža koji su tvorili maleno sazviježđe.) «Mislim, koji
god posao da nađem, ionako neće biti ništa posebno.»
Tad sam stanovao u Asagayi, a ona u Koganeiju. I tako smo se
oboje ukrcali na Yotsuyi na brzi vlak na liniji Chuo i sjeli jedno
pored drugoga. Bilo je prošlo jedanaest, noć je bila strahovito hladna
i puhao je ledeni vjetar. Već je nastupilo ono godišnje doba kad ti
trebaju rukavice i šal. Kad se vlak približio Asagayi, ustao sam i
pripremio se da siđem, a ona me pogledala i tiho mi rekla: «Ako ti je
to u redu, mogu noćas prespavati kod tebe?»
«Naravno - ali kako to?»
«Predaleko mi je sad se vraćati skroz u Koganei.»
«Moram te upozoriti, stan je minijaturan i u užasnom neredu»,
rekao sam.
«To mi ni najmanje ne smeta», rekla je i uhvatila me za rukav
kaputa.
I tako sam je doveo u svoj tijesan neuredan stančić gdje smo
podijelili pivo iz limenke. Kad smo ga vrlo polako ispili, ona se, kao
da je to prirodan sljedeći korak, skinula do kraja stojeći preda mnom.
I samo tako, bila je gola. Zavukla se u moj futon, a ja sam se,
ravnajući se po njoj, također skinuo do gola i pridružio joj se
pod pokrivačem.
Ugasio sam svjetlo, ali sobu je rasvjetljavao plamen plinske
peći. U krevetu smo se nespretno privili jedno uz drugo da se
zagrijemo. Neko vrijeme i ona i ja smo šutjeli. Vjerojatno nas je
obuzela nelagoda što smo goli jedno pred drugim pa nismo znali što

23
 Knjige.Club Books

reći. Ali tijela su nam se postupno zagrijala i nelagoda odjednom

kao da je isparila. Bio je to neobično intiman doživljaj.
I tada me je upitala: «Možda ću, dok svršavam, viknuti ime
nekoga drugog muškarca. Hoće ti to smetati?»
«Voliš ga?» upitao sam je kad sam joj pripremio ručnik.
«Volim ga. Jako ga volim», rekla je. «Silno ga volim. Uvijek
mislim na njega, svake minute. Ali on ne voli mene. Hoću reći, ima
djevojku.»
«Ali viđaš se s njim?»
«Aha. Zove me kad hoće sa mnom u krevet», rekla je. «Kao da
naručuje dostavu hrane telefonom.»
Nisam pojma imao kako na to odgovoriti pa sam šutio. Cijelo to
vrijeme ona mi je vrškom prsta crtala uzorke na leđima, ili je možda
nešto pisala.
«Rekao mi je da imam ružno lice, ali najbolje tijelo.»
Nisam mislio da je baš ružna u licu, ali isto tako nikad za nju ne
bih rekao da je lijepa. A sad se više ne sjećam ni njezina lica ni figure
i ne bih je nikako mogao opisati.
«Ali kad te nazove, ideš?»
«Volim ga, što mi drugo preostaje?» rekla je, kao da je to samo
po sebi razumljivo. «Brige me što ljudi govore, katkad jednostavno
želim spavati s muškarcem.»
Razmislio sam o tome. U ono doba nisam pojma imao o čemu
se tu radi - što žena konkretno misli kad kaže da katkad jednostavno
želi spavati s muškarcem. (Pa čak i sad, kad bolje razmislim, ne
razumijem to u potpunosti.)
«Voljeti nekoga jest kao bolovati od duševne bolesti koju
osiguranje ne pokriva», rekla je, ravnomjernim tonom kao da čita
rečenicu napisanu na zidu.
«Aha», rekao sam, malo u čudu.
«Tako da je što se mene tiče u redu ako ti umjesto mene budeš
zamišljao neku drugu ženu», rekla je. «Jesi ti u nekoga zaljubljen?»
«Da, jesam.»
«Dakle, nemam ništa protiv da govoriš njezino ime dok
svršavaš. Ni najmanje mi to ne smeta.»
24
 Knjige.Club Books

U to vrijeme zbilja sam bio zaljubljen u jednu djevojku, ali

okolnosti su bile takve da nismo mogli produbiti naš odnos.
Razmišljao sam o tome da viknem njezino ime, ali kad je nastupio
taj trenutak, ipak nisam, jer mi se učinilo nekako glupim pa sam
samo nijemo ejakulirao u drugu ženu. Kad je ona zaustila viknuti
ime tog muškarca, kao što je najavila, žurno sam joj ugurao ručnik
među zube. Imala je čvrste, zdrave zube koji bi zadivili svakog
zubara. Kako se muškarac zvao više se ne sjećam, samo pamtim da
je to bilo neko često i sasvim obično ime. Ali živo se sjećam kako
me osupnulo što jedno takvo svakodnevno ime nekom može tako
mnogo značiti. Ponekad samo ime može čovjeka dirnuti u srce.

SLJEDEĆEG JUTRA IMAO sam rano predavanje na kojem sam trebao

predati seminarski rad za kolokvij, ali kao što možete i zamisliti,
uprskao sam stvar i nisam otišao na faks (što je dovelo do određenih
krupnih problema poslije, ali to je već druga priča). Već je bilo kasno
jutro kad smo se probudili, skuhali vodu za instant-kavu i pojeli malo
tosta. U hladnjaku sam našao nekoliko jaja pa smo ih skuhali i pojeli.
Nebo je bilo vedro, bez oblačka, jutarnje sunce zasljepljujuće je
blještalo i uhvatila me velika lijenost.
Dok je žvakala tost namazan maslacem, upitala me je što
studiram. Književnost, rekao sam joj.
Želiš biti pisac? upitala me je.
Zapravo ne, iskreno sam joj odgovorio. U to doba nisam uopće
imao u planu postati piscem. Nisam čak ni razmatrao tu mogućnost,
premda je na mojoj godini bilo dosta ljudi koji su najavljivali da
namjeravaju pisati romane. Kad sam to rekao, kao da je izgubila
interes za mene. Ni inače je nisam previše zanimao. Ali ipak.
Na jasnome dnevnom svjetlu onaj ručnik s utisnutim tragovima
njezinih zuba djelovao mi je prilično bizarno. Mora da je zagrizla
svom snagom. A i ona sama mi je na dnevnom svjetlu izgledala
sasvim drukčije, kao da ne spada tu. Teško je bilo povjerovati da je
ova sitna, koščata djevojka ne baš besprijekorna tena ista ona koja
mi je sinoć stenjala od strasti u naručju, pod zimskom mjesečinom
što je dopirala kroz prozor.
«Ja pišem tanka pjesme», rekla je, iz vedra neba.

25
 Knjige.Club Books

«Tanka?»
«Čuo si za tanka poeziju, ne?»
«Naravno», rekao sam. Čak i netko neuk poput mene čuo je za
tanka poeziju. «Ali sad sam prvi put upoznao nekoga tko je baš
piše.»
Zadovoljno se nasmijala. «Eto, i takvih nas ima na svijetu, sad
znaš.»
«Jesi članica nekoga pjesničkog kluba?»
«Ne, to ne», rekla je i jedva primjetno slegnula ramenima.
«Tanku čovjek piše sam. Shvaćaš? Nije to kao da igraš košarku.»
«Kakve pjesme pišeš?»
«Želiš čuti koju?»
Kimnuo sam.
«Zbilja? Ili samo tako kažeš iz pristojnosti?»
«Zbilja», rekao sam.
I nisam lagao. Bio sam istinski znatiželjan. Mislim, kakve bi
pjesme mogla pisati ova djevojka koja mi je prije samo nekoliko sati
stenjala u naručju i kroz ručnik zazivala drugog muškarca po imenu?
Na trenutak je oklijevala. «Neugodno mi je recitirati svoje
pjesme ovako rano ujutro, i u tuđem stanu. Ali objavila sam zbirku
pa ako zbilja želiš čitati moje pjesme, poslat ću ti je. Daj mi svoje
puno ime i adresu.»
Zapisao sam ime i adresu na komad papira i dao joj ga. Bacila je
pogled na papir, presavila ga četverostruko i strpala ga u džep
iznošena svijetlozelena kaputa koji je vidio bolje dane. Na zaobljenu
ovratniku imala je srebrni broš u obliku đurđice. Sjećam se kako se
presijavao pod suncem što je sjalo kroz prozor okrenut na jug.
Nisam se uopće razumio u cvijeće, ali iz nekog razloga uvijek su mi
se sviđale đurđice.
«Hvala ti što si mi dao da prespavam kod tebe. Zbilja mi se nije
dalo vraćati u Koganei u te kasne sate i sama», rekla je na odlasku.
«To katkad bude tako s curama.»
Oboje smo tad bili potpuno svjesni da se vjerojatno nikad više
nećemo vidjeti. Te večeri njoj se jednostavno nije dalo samoj

26
 Knjige.Club Books

truckati do Koganeija - i to je sve. To je bio jedini razlog zašto smo

proveli noć zajedno.

TJEDAN POSLIJE, POŠTOM mi je stigla njezina zbirka pjesama. Da

budem iskren, nisam zapravo očekivao da će ispuniti obećanje i
poslati mi knjigu. Mislio sam da me potpuno zaboravila čim je stigla
do svojeg stana u Koganeiju (ili me se možda potrudila zaboraviti
što prije) i nije mi ni na kraj pameti bilo da će si dati truda i
staviti primjerak knjige u omotnicu, napisati moje ime i
adresu, nalijepiti marku i baciti je u sandučić - ili je možda
čak odnijeti u poštu. I tako sam se istinski iznenadio kad sam jednog
jutra zatekao pošiljku u poštanskom sandučiću.
Naslov zbirke bio je Na jastuku od kamena. Autorica je bila
potpisana kao Chiho. Tako se dakle zvala. Nije bilo jasno je li to
njezino pravo ime ili pseudonim. Sigurno sam u restoranu nebrojeno
puta čuo kako se zove, ali imena se nisam mogao sjetiti. Ali nitko je
nije zvao Chiho, toliko sam znao. Knjiga je stigla u običnoj
smećkastoj koverti, bez imena pošiljatelja i povratne adrese, bez
priložena pisma ili posjetnice. Unutra je nijemo ležao samo jedan
primjerak tanke zbirčice poezije, uvezane čvrstim bijelim koncem.
Ne jeftino šapirografirane, nego lijepo otisnute na debelom,
kvalitetnom papiru. Reklo bi se da je autorica sama složila tiskane
stranice po redoslijedu, umetnula ih u kartonske korice i pažljivo
rukom uvezala svaki primjerak, služeći se iglom i koncem da uštedi
na uvezu. Htio sam je zamisliti kako sjedi sama i šutljivo ubada iglu
kroz papir, ali nije išlo. Na prvoj stranici bio je otisnut broj 28. Očito
je to bio dvadeset osmi primjerak u ograničenu izdanju. Koliko ih
sveukupno ima? Nigdje nije bila navedena cijena. Možda nikad
nije ni postojala.
Nisam odmah otvorio zbirku. Odložio sam je na radni stol i
povremeno bacao pogled na korice. Zanimale su me pjesme, nije da
nisu, samo mi se činilo da je za čitanje zbirke pjesama koju se netko
potrudio napisati i objaviti - posebno ako je taj netko djevojka koja
mi je tjedan prije gola ležala u naručju - potrebna određena psihička
priprema. Iz poštovanja, da tako kažem. Knjigu sam napokon uzeo
u ruke i otvorio jedne večeri toga vikenda. Pročitao sam je sjedeći
naslonjen leđima na zid kraj prozora dok je gasnulo svjetlo zimskog

27
 Knjige.Club Books

poslijepodneva. Zbirka je sadržavala četrdeset dvije pjesme,

po jednu na svakoj stranici. Ne baš naročito velik broj. Nije bilo
predgovora ni pogovora pa čak ni datuma kad je knjiga objavljena.
Samo stihovi otisnuti jednostavnim, krupnim crnim slogom na
bijelim stranicama s komotnom marginom.
Naravno da nisam očekivao neko veličanstveno književno djelo
ni ništa tome slično. Kao što sam rekao, jednostavno sam bio
znatiželjan. Kakve je pjesme mogla napisati žena koja mi je
izvikivala ime drugog muškarca na uho dok je grizla ručnik? Ali
čitajući zbirku, morao sam priznati da me je nekoliko pjesama
istinski dotaknulo.
Tanka poezija bila mi je više-manje nepoznanica (a uostalom i
danas mi je nepoznanica). Zato ne mogu objektivno procijeniti koje
su pjesme bile sjajne, a koje bezvrijedne. Ali na stranu književni
kriteriji i kritički pristup, neke od pjesama koje je napisala
jednostavno su mi se sviđale više od ostalih - njih osam,
točnije. Posjedovale su ono nešto što me dirnulo duboko u dušu.
Na primjer, ova:

Ako sad je sad

pripada ovom trenu
a ja iz toga sad
umaknuti ne mogu
ostaje tek sadašnjost
Planinski vjetar
nijemo se nakupljaju
lipanjske vode
pod cvijetom hortenzije
gdje pao je odrubljen

I dogodilo se nešto zbilja čudno, dok sam listao stranice zbirke,

čitao riječi otisnute krupnim crnim slovima i izgovarao ih naglas,
pred očima mi se u sjećanju ukazalo tijelo djevojke točno onakvo
kakvo sam ga vidio one noći.

28
 Knjige.Club Books

Ne ona neugledna prilika pod sivim jutarnjim svjetlom, nego

njezina glatka put i tijelo obasjano mjesečinom koje sam stezao u
zagrljaju. Njezine lijepo oblikovane oble grudi, malene tvrde
bradavice, rijetke crne stidne dlačice, vlažna vagina.
Sjetio sam se kako je u orgazmu zatvorila oči, čvrsto zagrizla
ručnik i čeznutljivo mi na uho ponavljala ime toga drugog muškarca.
Ime nekog muškarca tko zna gdje, jedno najobičnije ime koje mi
se izbrisalo iz pamćenja.

Samo misao
da možda te nikada
neću vidjeti
i što mi preostaje
do da te opet vidim

Opet zajedno
il je nepopravljivo
sad je gotovo
odneseno svjetlima
izgaženo sjenama

Nemam pojma, naravno, piše li ona još pjesme ili ne. Kao što
sam rekao, ne znam ni kako se zove, a jedva mogu u sjećanje prizvati
crte njezina lica. Ono što pamtim jest ime Chiho na koricama zbirke,
njezino bespomoćno podatno tijelo pod blijedom zimskom
mjesečinom što se razlijevala kroz prozor i minijaturno sazviježđe
od dvaju madežića pokraj nosa.
Katkad se čak pitam je li još živa. Ne mogu se othrvati slutnji da
si je možda u nekom trenutku oduzela život. Kažem to zato što se
kroz većinu njezinih pjesama, barem većinu u toj zbirci, provlačila
tema smrti. I zbog nekog razloga čest joj je motiv bila odrubljena
glava.
Možda je time na svoj način simbolično nagoviještala vlastito
umiranje.

29
 Knjige.Club Books

Dok beskonačno
poslijepodne se vuče
a kiša pljušti
bezimena sjekira
obezglavljuje suton

Ali iz dna duše se nadam da je još negdje na ovome svijetu, na

životu. Da je živa i da i dalje piše poeziju. Zašto? Zašto uopće
razmišljam o takvim stvarima? Apsolutno ništa ne povezuje moj i
njezin život. Čak i da, recimo, pređemo jedno pored drugoga na ulici
ili da sjednemo za susjedne stolove u restoranu, iskreno sumnjam da
bismo se uopće prepoznali. Poput dva pravca koji se u jednom
trenutku presijeku u određenoj točki, a onda nastave svaki svojim
putem.
Otad je prošlo mnogo godina. Čudno je (ili možda ne tako
čudno) kako ljudi ostare dok trepneš okom. Svakog, ali baš svakog
trenutka naša tijela nepovratno putuju u jednom smjeru, sve bliže
raspadanju, truleži, smrti, i kazaljke se ne mogu vratiti unatrag. Čim
zatvoriš oči i opet ih otvoriš, odmah ti je jasno koliko toga je
jednostavno nestalo samo u tome jednom treptaju. Bile to stvari s
imenom ili bezimene, sve ih odnosi olujni noćni vjetar i iščezavaju
bez traga. Ostaje tek blijeda uspomena. Ali i na uspomene se ne
možemo osloniti. Može li bilo tko sa sigurnošću reći što nam se tada
doista dogodilo?
Ali ako budemo imali sreće, neke će se riječi spasiti i ostati uz
nas. Pod okriljem najcrnje noći penju se na vrh brijega, zavlače se u
rupice iskopane u obliku njihovih tijela i skutrene ondje čekaju dok
vani zavijaju olujni vjetrovi vremena. A kad napokon svane zora i
oluja utihne, preživjele riječi odvaže se krišom izići na površinu.
Uglavnom imaju jedva čujne glasiće, sramežljive su i znaju se
izražavati samo dvosmisleno. Svejedno mogu svjedočiti. Svjedočiti
istinito, nepristrano.
Ali da bismo stvorili te postojane riječi pripravne na patnje, ili
da bismo ih našli i sačuvali, moramo se bezuvjetno predati tijelom i
dušom. Moramo položiti glavu na hladan jastuk od kamena obliven
zimskom mjesečinom.

30
 Knjige.Club Books

Osim mene na svijetu možda ne postoji nitko tko se sjeća

pjesama te djevojke, a kamoli netko tko ih zna napamet. Tanašna
knjižica kućne proizvodnje povezana koncem u međuvremenu je, s
iznimkom broja 28, zaboravljena, izgubljena ili ju je progutala gluha
tama između Jupitera i Saturna. Možda je i sama ta mlada žena,
(pod uvjetom da je još živa) odavno zaboravila poeziju koju je pisala
u mladosti. Možda su se meni njezine pjesme tako neizbrisivo
usjekle u pamćenje zato što su povezane sa sjećanjem na otisak
njezinih zuba na onom ručniku. Možda je to to. Ne znam ima li bilo
kakva smisla i značenja to što čuvam tu izblijedjelu zbirku pjesama
i katkad je izvučem iz ladice i ponovno je čitam. Da budem
iskren, zbilja ne znam.
U svakom slučaju, pjesme su ostale. Dok su se druge riječi i
uspomene pretvorile u prah i nestale.

Odrubi glavu
il je tebi odrube
kad položiš vrat
na jastuk od kamena
u prah ćeš se pretvorit

31
 Knjige.Club Books

Charlie Parker
Plays Bossa Nova

32
 Knjige.Club Books

B IRD SE VRATIO. Kako to fenomenalno zvuči! Da, istina je, onaj

slavni Bird za kojim svi ludujete napokon se vratio i sad se kao
prava ptica vinuo u zrak na snažnim krilima. U svakom kutku ovog
planeta - od Novosibirska do Timbuktua - ljudi će podignuti pogled
prema nebu, ugledati sjenu te veličanstvene ptice i kliknuti od
veselja. I svijet će ponovno obasjati sunce.

Godina je 1963. Već dugo se ništa nije čulo o Charlieju Parkeru,

poznatom pod nadimkom Bird. Gdje je Bird i što radi? pitali su se
šaptom obožavatelji jazza diljem svijeta. Nije moguće da je mrtav,
je li tako? Jer nisu nigdje javili da je umro. Ali znate, netko bi mogao
reći, nisu javili niti da je još živ.
Zadnje se za Birda pričalo da ga je njegova pokroviteljica,
barunica Nica, primila u svoj hotelski apartman kad je bio teško
bolestan. Među ljubiteljima jazza bilo je općepoznato da je Bird
ovisnik o heroinu. Nije mogao bez smrtonosna bijelog praha. Ali
širile su se glasine da, osim što se drogira, pati i od teške upale
pluća, oboljenja unutarnjih organa, dijabetesa, pa i duševne bolesti.
Čak i da nekim čudom sve to preživi, smatralo se, vjerojatno će biti
tako slab da više nikad neće biti u stanju uzeti instrument u ruku.
Tako se pričalo 1955.1 tako je Bird nestao iz javnosti i, kako se to
obično kaže, ušao u legendu.
Premotajmo sad na brzinu do ljeta 1963. Charlie Parker ponovno
je uzeo alt-saks u ruke da snimi album u jednom studiju pokraj New
Yorka. A taj se album zove Charlie Parker Plays Bossa Nova!
Ne vjerujete mi?
Morate mi vjerovati. Jer se to dogodilo.
Zbilja se dogodilo.

33
 Knjige.Club Books

***
TAKO POČINJE ČLANAK koji sam napisao još kao student. Bilo mi je
to prvi put da je nešto što sam napisao objavljeno i prvi put da sam
za to dobio honorar, makar mizeran.
Naravno, ne postoji ploča pod naslovom Charlie Parker Plays
Bossa Nova. Charlie Parker umro je 12. ožujka 1955., a bossa nova
postala je popularnom u Sjedinjenim Državama tek 1962. kad su je
počeli izvoditi Stan Getz i ostali. Moja se kritika temeljila na lažnim
premisama - da je Bird bio živ 1960-ih, da se zagrijao za bossa novu,
daju je izvodio i čak snimio album.
Urednik sveučilišnoga književnog časopisa za koji sam prikaz
napisao nije nažalost nikad posumnjao da se ne radi o stvarnom
albumu i objavio je moj članak u glazbenoj rubrici kao standardnu
kritiku. Na suradnju sa mnom nagovorio ga je njegov mlađi brat,
inače moj prijatelj, koji me je nahvalio da odlično pišem i uvjerio ga
da objavi moj tekst. (Tekst je objavljen u trećem broju, a časopis se
nakon četiri broja ugasio.)
Na pisanje tog članka nadahnulo me je tad senzacionalno otkriće
zaboravljene snimke Charlieja Parkera koju su slučajno pronašli u
skladištu jedne gramofonske tvrtke. Na temelju toga iskonstruirao
sam svoju priču i, premda se ne bih trebao sam hvaliti, mislim da
sam uspio dobro razraditi sve pojedinosti pa je članak djelovao vrlo
uvjerljivo. Do te mjere da sam na kraju i sam gotovo povjerovao da
ploča postoji. Kad je članak objavljen, podignuo je priličnu buru,
neuobičajeno za inače samozatajan studentski književni časopis koji
je rijetko imao bilo kakav odjek u javnosti. Ali izgleda da je još
postojao velik broj obožavatelja kojima je njihov idol Charlie Parker
bio svetinja i uredništvo je primilo nekoliko pisama čitatelja koji su
prosvjedovali zbog ove «idiotske šale» i «bezobzirne blasfemije».
Jesu li ljudi cijepljeni protiv smisla za humor? Ili je moj smisao za
humor previše uvrnut? Teško je reći. Neki su pak čitatelji očito
ozbiljno shvatili članak pa su se uputili u potragu za pločom u
prodavaonicama.
Urednik se jest malo izgalamio na mene jer da sam ga prevario.
Zapravo ga nisam obmanuo, samo mu nisam dao cjelovito
objašnjenje. U sebi je vjerojatno bio zadovoljan što je članak izazvao
takve reakcije, makar uglavnom negativne. Potvrdio je to kad mi je
34
 Knjige.Club Books

rekao da bi volio vidjeti još neki moj rad, kritiku ili prozu. (Časopis
je propao prije nego što sam mu stigao bilo što pokazati.)
Moj članak išao je dalje ovako:

...Tko je mogao uopće zamisliti ovako neobičnu postavu -

da snage udruže Charlie Parker i Antonio Carlos Jobim?
Jimmy Raney na gitari, Jobim na klaviru, Jimmy Garrison
na basu, Roy Haynes na bubnjevima - ritam sekcija iz snova,
tako nevjerojatna da ti srce poskoči čim čuješ imena. A na
alt-saksu - tko drugi nego glavom Charlie Parker zvan Bird.
Ovo je popis pjesama:

A strana
1. Corcovado
2. Once I Loved (O Amor em Paz)
3. Just Friends
4. Bye Blues (Chega de Saudade)

B strana
1. Out of Nowhere
2. How Insensitive (Insensatez)
3. Once Again (Outra Vez)
4. Dindi

S iznimkom Just Friends i Out of Nowhere, sve su to poznate

stvari koje je komponirao Carlos Jobim. One preostale dvije
standardi su poznati po Parkerovim ranijim veličanstvenim
izvedbama, premda su ovdje naravno aranžirane u ritmu bossa nove,
u totalno novom stilu. (I samo na te dvije stvari za klavirom nije
Jobim nego svestrani veteran pijanist Hank Jones.)
I, kako će reagirati ljubitelj jazza kao što si ti kad čuje naslov
Charlie Parker Plays Bossa Nova? Prvo će uzviknuti od
iznenađenja, rekao bih, a onda će uslijediti znatiželja i iščekivanje.

35
 Knjige.Club Books

Ali ubrzo će se nužno javiti dvojbe - kao zloslutni crni oblaci što se
nadvijaju nad dotad osunčanim obroncima.
Samo malo - hoćete mi reći da Charlie Bird Parker glavom zbilja
svira bossa novu? Ozbiljno? Je li moguće da je Bird doista želio
svirati takvu glazbu? Ili ga je gramofonska tvrtka nagovorila na
nešto što je u tom trenutku bilo popularno i komercijalno, a on je
jednostavno popustio? A i da pođemo od pretpostavke da je istinski
želio izvoditi takvu glazbu, kako bi se stil takva stopostotnog he-hop
alt-saksofonista kao što je Bird uklopio u mekši, smireniji zvuk
latinoameričke bossa nove?
I na stranu sve to - nakon prekida od osam godina, nameće se
pitanje vlada li on i dalje instrumentom? Je li uspio zadržati
virtuoznost izvedbe, svoju iznimnu kreativnost?
Moram priznati da su i mene samog mučile te dvojbe. Umirao
sam od nestrpljenja da poslušam ploču, ali istodobno sam se panično
bojao da će me ono što ću čuti razočarati. Ali sad, nakon što sam
je pozorno preslušao bezbroj puta, jedno mogu tvrditi sa sigurnošću:
dvojbe su neutemeljene. Čak bih se bio spreman popeti na krov
nebodera i vikati da me cijeli grad čuje: svatko tko voli jazz, štoviše,
svatko tko voli glazbu, apsolutno mora poslušati ovu predivnu
ploču, plod strastvena srca i smirene glave...
Ono što možda najviše fascinira na ploči čudesna je igra
Jobimova jednostavnog, ekonomičnog klavira i Birdove nesputane
invencije i elokventnog fraziranja, igra koja se doista ne da riječima
opisati. Znam da biste mogli prigovoriti kako su Jobimov glas
(ovdje govorim o njegovu instrumentalnom glasu) i Birdov glas
potpuno oprečni u teksturi i previše samosvojni da bi se mogli
uskladiti. To su doista dva posve različita glasa, tako različita da im
je teško naći zajednički nazivnik, a povrh toga, nijedan od dvojice
genijalnih glazbenika očito se nije naročito trudio prilagoditi svoj stil
stilu onoga drugog.
Ali upravo je to nesuglasje, svojevrsna iščašenost, pokretačka
sila koja je stvorila ovu jedinstvenu glazbu.

Prije svega bih vas zamolio da pažljivo poslušate prvu stvar na A

strani - Corcovado. Bird ne svira uvodnu temu, pridružuje se tek na

36
 Knjige.Club Books

refrenu. Stvar otvara Carlos Jobim poznatom temom koja dočarava

sliku mlade djevojke kako sjedi na prozoru zagledana u
prekrasno noćno nebo. Klavir solo, bez pratnje ritam sekcije,
svira suhu melodiju, s tek povremeno ubačenim jednostavnim
akordom, kao da netko pažljivo stavlja mekani jastuk djevojci pod
leđa.
Nakon klavirskog uvoda, tiho se pridružuje Bird na alt-saksu,
nježno kao zora što možda već sviće i uvlači se kroz prorez među
zastorima. On je tu, prije nego što ste se uopće snašli. Te fraze što
graciozno teku nalik su na bezimene uspomene zametene u snovima,
topao vjetar što ostavlja tragove u pješčanim dinama srca za koje
želiš da nikad ne nestanu...

Poštedjet ću vas ostatka članka gdje uglavnom dalje kujem

album u zvijezde uz niz prikladno laskavih epiteta. Ali nadam se da
ste dosad stekli sliku o kakvoj vrsti glazbe govorimo, iako je to
glazba koja zapravo ne postoji, ili barem glazba koja nikako ne može
postojati.

OVDJE ZAVRŠAVA PRVI dio moje priče. Ovo što slijedi i što ću vam
ispričati dogodilo mi se godinama poslije.
Tad sam već odavno potpuno zaboravio da sam uopće napisao
taj članak. Ispalo je da sam nakon studija imao pune ruke posla i bio
prezauzet vlastitim životom, a u krajnjoj liniji, ona kritika
izmišljenog albuma bila je tek puka nepromišljena, ali bezazlena
mladalačka šala. A onda, petnaestak godina poslije, članak me je
neočekivano ponovno sustigao kao davno bačeni bumerang koji ti se
vrati kad ga najmanje očekuješ.
Bio sam poslovno u New Yorku i imao sam nešto slobodna
vremena na raspolaganju. U šetnji oko hotela na Istočnoj 14. ulici
nabasao sam na malu prodavaonicu rabljenih ploča. Ušao sam i na
odjeljku s pločama Charlieja Parkera našao, od svih stvari, ploču pod
naslovom Charlie Parker Plays Bossa Nova. U običnu bijelom
omotu samo s naslovom ploče bez slika i fotografija na prednjoj
strani, i popisom pjesama i izvođača otisnutim crnim slovima na
pozadini, album je izgledao kao neko bootleg izdanje, neovlaštena

37
 Knjige.Club Books

snimka izdana u nečijoj privatnoj nakladi. Na moje zaprepaštenje,

popis stvari i glazbenika do u dlaku se podudarao s onim koji sam
izmislio kao student. I kao kod mene, na dvije stvari Hank Jones za
klavirom je zamijenio Carlosa Jobima.
Stajao sam ondje s pločom u ruci, u nevjerici. Činilo mi se kao
da je nešto duboko u meni obamrlo. Ponovno sam se ogledao oko
sebe. Jesam li ja zbilja u New Yorku? Nema sumnje, ovo je centar
New Yorka. I ja sam doista tu, u maloj prodavaonici rabljenih ploča.
Nisam zalutao u neki svijet iz mašte. Niti sanjam neki
superrealistični san.
Izvukao sam ploču iz omota. Imala je bijelu etiketu, s naslovom
ploče i naslovima pjesama. Ni traga logu neke gramofonske tvrtke.
Pregledao sam brazde na vinilu i utvrdio da su na svakoj strani četiri
stvari. Otišao sam do dugokosa momka na blagajni i upitao ga mogu
li negdje preslušati album. Ne, odgovorio je. Gramofon se pokvario.
Žao mi je.
Na ploči je pisala cijena - 35 dolara. Dugo sam se kolebao kupiti
je ili ne. Naposljetku sam iz dućana izišao praznih ruku. Zaključio
sam kako je to sto posto neka idiotska šala. Očito je neki
pametnjaković došao na sumanutu ideju da lažira ploču prema
mojem davnom opisu izmišljenog izdanja pa je uzeo neko
vinilno izdanje s četiri stvari na svakoj strani, namočio i odlijepio
originalnu etiketu i nalijepio novu kućne izrade. S koje god strane
gledaš, glupo je dati 35 dolara za takvu prijevaru.
Otišao sam u španjolski restoran blizu hotela, sam, nešto prigristi
i popiti pivo. Poslije, dok sam besciljno šetao po gradu, odjednom
me je preplavio val žaljenja. Trebao sam kupiti onu ploču. Čak i ako
je potpuno bezvrijedan i precijenjen lažnjak, trebao sam je kupiti,
ako ništa drugo, onda kao uspomenu na sve uspone i padove koje
sam u životu prošao. Požurio sam natrag u 14. ulicu, ali kad sam
stigao, prodavaonica ploča već je bila zatvorena. Na vratima je pisalo
da se otvara u 11:30 i zatvara u 19:30 radnim danima.
Sljedećeg jutra, malo prije podneva, ponovno sam otišao u
prodavaonicu. Sredovječni muškarac prorijeđene kose, u olinjalu
puloveru okrugla izreza pijuckao je kavu i čitao sportske stranice u
novinama. Kava je očito bila netom skuhana jer se posvuda širio blag
ugodan miris.
38
 Knjige.Club Books

Prodavaonica se upravo otvorila i ja sam bio jedini kupac. Iz

malog zvučnika na stropu svirala je neka stara stvar Pharoaha
Sandersa.
Muškarac mi je djelovao kao vlasnik prodavaonice. Pretražio
sam pretinac sa snimkama Charlieja Parkera, ali one ploče nije bilo
nigdje, premda sam bio siguran da sam je jučer vratio na mjesto.
Pomislio sam kako se možda zabunom pomiješala s drugim pločama
pa sam prekopao sve pretince u odjelu jazza.
Ali koliko god da sam tražio, ništa. Je li moguće da ju je jučer
kupio netko tko je došao poslije mene? Prišao sam blagajni i obratio
se sredovječnu muškarcu. «Tražim jazz ploču koju sam jučer ovdje
vidio.»
«Koju ploču?» upitao je, ne odmičući pogled od New York
Timesa.
«Charlie Parker Plays Bossa Nova», rekao sam.
Odložio je novine, skinuo naočale za čitanje s tankim metalnim
okvirima i polako se okrenuo prema meni. «Oprostite. Možete li to
ponoviti?»
Ponovio sam. Muškarac nije rekao ništa, samo je otpio još jedan
gutljaj kave. Lagano je odmahnuo glavom. «Takva ploča ne postoji.»
«Naravno», rekao sam.
«Ako želite Perry Como Sings Jimi Hendrix, to imamo na
lageru.»
«Perry Como Sings...»toliko sam izgovorio prije nego što sam
shvatio da me zeza, premda mu je lice bilo smrtno ozbiljno. «Ali
zbilja sam je vidio», uporno sam nastavio. «Mislim da je to nečija
neslana šala.»
«Vidjeli ste tu ploču ovdje?»
«Jučer poslijepodne. Točno tu.» Opisao sam omot, nabrojio
pjesme na ploči i spomenuo ceduljicu s cijenom od 35 dolara.
«Sto posto ste se zabunili. Nikad nismo imali takvu ploču. Jedino
ja ovdje nabavljam jazz albume i određujem im cijenu, a da mi je
takva ploča prošla kroz ruke, definitivno bih je zapamtio. Htio to ili
ne.»

39
 Knjige.Club Books

Zavrtio je glavom i ponovno nataknuo naočale za čitanje. Vratio

se sportskim stranicama, a onda kao da se predomislio, skinuo je
naočale, nasmiješio se i netremice se zagledao u mene. «Ali ako se
ikad dokopate te ploče», rekao je, «dajte mi da je preslušam, može?»

NI TU PRIČA nije gotova.

Jedne noći dugo nakon toga (zapravo, vrlo nedavno) sanjao sam
Charlieja Parkera. U snu je svirao Corcovado samo za mene - za
mene i ni za koga drugog. Solo alt-saks, bez ritam sekcije.
Parker je bio sasvim sam i stajao je osvijetljen dugačkom
okomitom zrakom sunca koje je prodiralo kroz neki otvor. Jutarnje
svjetlo, zaključio sam. Svježe, čestito svjetlo još neopterećeno
viškom značenja. Birdovo lice, okrenuto prema meni, skrivalo se u
dubokoj sjeni, ali nekako sam razabrao tamno odijelo na dvoredno
kopčanje, bijelu košulju i kravatu jarkih boja. Saksofon koji je držao
u ruci bio je u očajnu stanju, prljav, zahrđao i mjestimično ulubljen.
Jednu slomljenu klapnu zamijenio je držak žličice zalijepljen
selotejpom. Kad sam to vidio, zabrinuo sam se. Čak ni Bird nije u
stanju izvući pristojan zvuk iz te bijedne izlike za instrument.
Odjednom, upravo u tom času, namirisao sam božanstveno
opojnu aromu kave. Kakav zanosan miris. Aroma vrele, jake crne
kave. Udisao sam je s užitkom. Ali koliko god me je taj miris mamio,
nisam skidao pogled s Birda jer sam se bojao da će, ako ga i na tren
pustim iz vida, jednostavno nestati.
Ne znam zašto, ali tad sam shvatio da je to san. Da vidim Birda
u snu. To mi se katkad događa. Sanjam, i točno znam - ovo je san.
Ipak me je malo začudilo što mi usred sna tako zamamno miriše
kava.
Bird je napokon usnik prinio usnama i nježno puhnuo da
proizvede jedan suzdržan ton, kao da provjerava kakvoću trske. A
kad je taj ton zamro, tiho je i jednako nježno odsvirao još nekoliko
nota. Svaki je ton neko vrijeme lebdio u zraku, a zatim lagano pao
na tlo. Kad su napokon svi pali i progutala ih je tišina, Bird je ispunio
zrak nizom dubljih, trajnijih tonova.
Bili su to prvi taktovi Corcovada.

40
 Knjige.Club Books

Kako opisati tu glazbu? Kad sad o tome razmislim, stvar koju je

Bird u snu svirao samo za mene nisam doživio kao sekvencu tonova,
nego više kao trenutačan zasljepljujući bljesak. Živo se sjećam te
glazbe. Ali ne mogu je reproducirati. Baš kao što ne mogu
objasniti mandalu riječima.
Ne znam reći koliko je dugo trajala svirka. Znam samo da mi je
ta glazba doprla do najdubljih zakutaka duše, sve do samoga mojeg
središta. Uvjeren sam da takva glazba postoji na svijetu - glazba koja
ti, kad je jednom čuješ, presloži nešto u samoj građi tijela.

«BILO MI JE SAMO trideset četiri godine kad sam umro», rekao mi je

Bird. «Trideset četiri!» Barem mislim da je govorio meni. Jer osim
nas dvojice u prostoriji nije bilo nikoga.
Nisam znao kako odgovoriti na tu izjavu. U snovima je teško
postupiti ispravno. I zato sam šutio i čekao da on nastavi.
«Zamisli kako je to umrijeti s trideset četiri godine», nastavio je
Bird.
Razmislio sam kako bi mi bilo da sam morao umrijeti u dobi od
trideset četiri godine. Mnogo sam toga tek počeo s trideset četiri
godine.
«Tako je, tad je tek sve počelo», rekao je Bird. «Ja sam tek tada
počeo živjeti svoj život. I prije nego što sam se snašao, sve je bilo
gotovo.» Polako je zatresao glavom. Lice mu je i dalje bilo skriveno
u sjeni pa mu nisam vidio izraz. Prljavi, ulubljeni saksofon visio mu
je na remenu oko vrata.
«Smrt naravno uvijek dolazi iznenada», rekao je Bird. «Ali se
istodobno i ne žuri. Odvija se sporo i bolno. Poput lijepih rečenica u
tvojoj glavi. Događaj je trenutačan, ali traje dugo. Dugo kao
udaljenost od Istočne do Zapadne obale. Ili dugo kao vječnost. Tu se
gubi svaki pojam vremena. U tom smislu, možda sam svakoga dana
dok sam još živio zapravo pomalo umirao. Ali prava smrt je strašna.
Potpuno poništavanje. Ono što je dotad postojalo odjednom i
potpuno nestaje. Vraća se u ništavilo. U mojem slučaju, ja.»
Pognuo je glavu i neko vrijeme zurio u svoj instrument. Zatim je
ponovno progovorio.

41
 Knjige.Club Books

«Znaš li što sam mislio kad sam umro?» upitao me je Bird. «U

glavi mi se vrtjela samo jedna misao - zapravo, jedna jedincata
melodija. Pjevušio sam je u sebi bez prestanka. Jednostavno mi nije
izlazila iz glave. To se događa, ne? Neka ti se melodija uvuče u uho
i ne pušta te. Onaj dio iz trećeg stavka Beethovenova
Klavirskog koncerta br. 1. Ova melodija.»
Bird je tiho otpjevušio melodiju. Prepoznao sam je. Solo
klavirska dionica.
«Od svega što je Beethoven komponirao, ta melodija ima najviše
energije», rekao je Bird. «Uvijek mi se sviđao Koncert br. i. Slušao
sam ga ne znam koliko puta. Ona ploča sa Schnabelom na klaviru.
Ali čudno je to, što kažeš? Ja, Charlie Parker, ležim na samrti i
od svih stvari na ovom svijetu, u tom trenutku pjevušim jednu
Beethovenovu melodiju. A onda se odjednom smrači. Kao da je pao
zastor.» Bird se kratko i promuklo nasmijao.
Šutio sam. Što bih ja uopće mogao reći o smrti Charlieja
Parkera?
«U svakom slučaju, moram ti zahvaliti», rekao je Bird.
«Ponovno si mi udahnuo život, ovaj jedan put. I omogućio mi da
sviram bossa novu. Bilo mi je zadovoljstvo. Naravno, još bi bolje
bilo da sam imao prilike to svirati dok sam bio živ, ali i sad kad sam
mrtav istinski sam uživao. Uvijek sam se furao na nove stilove,
znaš.»
Znači, pojavio se ovdje danas da bi mi zahvalio? pomislio sam.
«Tako je», rekao je Bird, kao da mi čita misli. «Svratio sam
upravo zato. Da ti kažem hvala. Nadam se da si uživao u mojoj
svirci.»
Kimnuo sam. Trebao sam nešto reći, ali nisam uz najbolju volju
mogao smisliti ništa što bi bilo primjereno situaciji.
«Perry Como Sings Jimmy Hendrix, ha?» promrmljao je Bird
kao da se sjeća. I ponovno se promuklo zacerekao.
A onda je iščeznuo. Prvo je nestao njegov saksofon, zatim
svjetlo koje je odnekud sjalo. I napokon je otišao sam Bird.

KAD SAM SE PROBUDIO iz sna, sat kraj moje glave pokazivao je 3:30.
Vani je, naravno, i dalje bilo mračno. Miris kave izgubio se. Ništa
42
 Knjige.Club Books

nije mirisalo. Otišao sam u kuhinju i iskapio nekoliko čaša hladne

vode. Sjeo sam za kuhinjski stol i pokušao prizvati u sjećanje bar
nešto od one predivne glazbe koju je Bird svirao samo za
mene. Nisam se mogao sjetiti ni jedne jedine fraze. Ali zapamtio sam
što mi je Bird rekao. Prije nego što mi njegove riječi izblijede u
pamćenju, zapisao sam ih kemijskom u bilježnicu što sam točnije
mogao. Više od toga nisam mogao. Bird me posjetio u snu da bi mi
zahvalio - toliko sam zapamtio. Da bi mi zahvalio što sam mu prije
toliko godina pružio priliku da svira bossa novu i snimi ploču. A
onda je uzeo instrument u ruku i odsvirao Corcovado samo za mene.
Ne vjerujete mi?
Morate mi vjerovati. Jer se to dogodilo.
Zbilja se dogodilo.

43
 Knjige.Club Books

With the Beatles

44
 Knjige.Club Books

K OD STARENJA ME ne čudi to što sam ja ostario i što sam se

odjednom i neopazice iz mlada čovjeka pretvorio u starca. Više
me iznenađuje kako su ljudi iz moje generacije ostarjeli, kako su sve
one zgodne živahne cure koje sam poznavao sad vremešne gospođe
dovoljno stare da imaju unuke. To je zbunjujuće - štoviše, tužno.
Premda me nikad nije žalostilo to što sam i sam tako ostario.
Možda me to što su nekadašnje djevojke ostarjele žalosti jer tad
moram priznati samomu sebi kako je zauvijek gotovo s mojim
snovima iz mladosti. Smrt sna zna biti žalosnija od stvarne smrti.
Ponekad mi se sve to čini nepravednim.
Jedne djevojke, koja je sad već odavno postarija žena, dobro se
sjećam. Ali ne znam kako se zvala. I naravno, nemam pojma gdje je
sad ni što radi. Znam samo da je išla u istu srednju školu kao i ja i da
smo bili na istoj godini (jer joj je značka na košulji bila iste boje kao
i moja) i da je obožavala Beatlese. Osim toga, ne znam ništa o njoj.
Bilo je to u ranu jesen 1964., na vrhuncu bitlmanije. Počela je
nova školska godina i sve se polako vraćalo u kolotečinu. Jednoga
dana prošla je pored mene polumračnim hodnikom u staroj školskoj
zgradi, žurila se, a suknja joj je lepršala. Osim nje i mene, u hodniku
nije bilo nikoga. U rukama je nosila ploču koju je stezala uza se kao
da je to nešto najdragocjenije na svijetu. Album With the Beatles.
Onaj s fantastičnom crno-bijelom fotografijom četvorice Beatlesa u
polusjeni. Zbog nečega, ne znam točno zašto, siguran sam da je to
bila originalna britanska verzija albuma, ne američko ili japansko
izdanje.
Djevojka je bila prekrasna, čudesno lijepa, barem iz moje
tadašnje perspektive. Nije bila visoka, ali imala je dugu crnu kosu,
vitke noge i predivno je mirisala. (Možda me pamćenje vara, ne
znam, ali ostalo mi je u sjećanju da je u prolazu oko sebe širila
45
 Knjige.Club Books

zanosan miris.) Opčinila me je ta lijepa, bezimena djevojka koja je

uz grudi privijala album With the Beatles.
Srce mi je stalo lupati kao ludo, ostao sam bez daha i na trenutak
su svi zvuci oko mene utihnuli, kao da sam potonuo na dno bazena.
Samo mi je u ušima zazvonilo zvonce, kao da mi hitno najavljuje
neku poruku od životne važnosti. Sve se to odigralo u samo deset
ili petnaest sekunda i prije nego što sam se snašao, sve je bilo
gotovo. Ona se bitna poruka izgubila u labirintu, kao smisao sna kad
se probudiš, onako kako to bude u većini presudnih trenutaka u
životu.
Slabo osvijetljen hodnik srednje škole, lijepa djevojka, lepršavi
rub njezine suknje, album With the Beatles.
Tu sam djevojku vidio samo tad i više nikad. U dvije godine
koliko sam još bio u školi do mature, putevi nam se nikad nisu sreli.
Što je, kad bolje pogledaš, doista čudno. Srednja škola u koju sam
išao bila je prilično velika, smještena na vrhu jednog brda u Kobeu,
s oko 650 učenika u svakoj generaciji (pripadam takozvanoj
baby boomer generaciji pa nas je bilo mnogo). Nismo se
svi međusobno poznavali. Zapravo, većinu učenika nisam znao po
imenu. Ipak mi se činilo nevjerojatnim da svakog dana idem u školu
i prolazim onuda, a nikad ne sretnem tu lijepu djevojku. Tražio sam
je pogledom svaki put kad sam se zatekao u hodniku.
Je li se rasplinula kao privid? Možda toga ranojesenskog
poslijepodneva nisam vidio stvarnu osobu nego sam je sanjao? Ili
sam djevojku koju sam vidio u mračnom hodniku u sjećanju tako
uljepšao da je ne bih prepoznao ni da se doista ponovno sretnemo?
(Mislim da je ovo posljednje objašnjenje najvjerojatnije.)
Bio sam poslije u vezama sa ženama. I svaki put kad sam
upoznao neku novu, kao da sam podsvjesno čeznuo za tim da
ponovno proživim onaj čarobni trenutak kad sam u polumračnu
školskom hodniku ujesen 1964. vidio prelijepu djevojku - i srce mi
tiho ali mahnito tuče, dah zastaje, zvonce zvoni u ušima.
Katkad sam uspijevao ponoviti taj doživljaj, katkad ne (nažalost,
zvonce često nije dovoljno glasno zvonilo). Tu i tamo bih ga uhvatio,
ali samo na čas, a onda bi mi izmaknuo i nestao iza ugla. U svakom
slučaju, emocionalni naboj toga davnog susreta služio mi je kroz
život kao svojevrsna mjera želje.
46
 Knjige.Club Books

Ako se ono u zbilji nije moglo mjeriti s prošlošću, tiho sam se

vraćao uspomeni. I tako mi je sjećanje služilo kao najvrjedniji
emocionalni alat, štoviše, kao sredstvo za preživljavanje. Poput topla
mačića koji se tiho sklupčao u džepu prevelika kaputa i čvrsto spava.
A sad o Beatlesima.
Godinu prije nego što sam vidio tu djevojku, Beatlesi su postali
svjetski popularni. Do travnja 1964. zauzeli su prvih pet mjesta na
američkoj top-ljestvici singlica, neviđeno u povijesti pop-glazbe.
Ovo su prvih pet hitova: 1. Can’t Buy Me Love; 2. Twist and Shout;
3. She Loves You; 4. I Want to Hold Your Hand; 5. Please Me.
Sarno singlica Can’t Buy Me Love imala je više od dva
milijuna prednarudžbi pa je postigla dvostruko platinastu
nakladu prije nego što je uopće objavljena.
Beatlesi su, naravno, bili senzacija i u Japanu. Nisi mogao upaliti
radio a da ne čuješ neku njihovu stvar. I meni su se sviđale njihove
pjesme i znao sam sve hitove napamet. Pitajte me sad i otpjevao bih
sve riječi bez problema. Kod kuće, dok sam pisao zadaću (ili
se pretvarao da pišem), većinu vremena glasno mi je svirao radio.
Ali, da budem iskren, nikad nisam bio vatreni obožavatelj Beatlesa.
Nikad nisam baš tražio njihove stvari na radiju. Slušao sam ih,
naravno, neprestano, ali na kraju mi je pop-glazba koja je dopirala iz
sićušnih zvučnika mojeg Panasonic tranzistora služila tek
kao pozadinska buka, na jedno uho unutra, na drugo van, jedva
primjetljiva. Neka vrsta glazbene tapete, zvučna kulisa moje
mladosti.
U srednjoj školi i na faksu nisam kupio nijednu ploču Beatlesa.
Puno sam se više furao na jazz i klasiku i to sam birao kad sam želio
ozbiljno slušati glazbu. Štedio sam džeparac za jazz albume, u jazz
barovima tražio da sviraju stvari Milesa Davisa i Theloniousa
Monka i odlazio na koncerte klasične glazbe. Tek sam mnogo poslije
kupio svoju prvu ploču Beatlesa i ozbiljno je preslušao. Ali to je
neka druga priča.

MOŽDA ĆE VAM ovo zvučati čudno, ali već sam debelo zagazio u
tridesete kad sam prvi put sjeo i pustio si With the Beatles od početka
do kraja. Unatoč tomu što sam živo pamtio onu djevojku kako
prolazi školskim hodnikom s tom pločom u rukama, nikad nisam
47
 Knjige.Club Books

osjetio potrebu da je poslušam. Nekako me, ne znam zašto, nije

previše zanimalo kakva je vrsta glazbe usječena u brazde na vinilu
koji je tako čvrsto stezala uz grudi.
U trideset i nekoj godini, kad već odavno nisam bio mlad,
napokon sam preslušao cijeli album i moram reći da me nije baš
oborio s nogu. Od četrnaest stvari na albumu, šest nisu bile
originalne pjesme Beatlesa, nego coveri. Please Mr. Postman
sastava Marvelettes and Poli Over Beethoven Chucka Berryja
zvučale su odlično u izvedbi Beatlesa i sviđaju mi se još i danas kad
ih slušam, ali ipak su to bile samo njihove verzije tuđih stvari. A
od osam originalnih pjesama, osim Paulove Ali My Loving, nijedna
nije bila da padneš u nesvijest. Na ploči nije bilo nijedne hit singlice
i, premda skidam kapu smjeloj odluci benda da objave album
isključivo s novim materijalom bez recikliranja singlica, menije
njihov prvi album, Please Please Me, snimljen praktički odjednom,
zvučao daleko snažnije i uvjerljivije. No, unatoč svemu,
vjerojatno zahvaljujući neutaživoj žeđi fanova Beatlesa za
novim pjesmama, njihov drugi album debitirao je na prvome mjestu
britanske ljestvice i na toj poziciji zadržao se ravno dvadeset i jedan
tjedan. (U SAD-u su promijenili raspored stvari i album nazvali
Meet the Beatles, premda je dizajn omota ostao isti.) Taj se
fenomenalni uspjeh po svoj prilici može pripisati tome što je publika
žudjela za novim pjesmama kao što putnici kroz pustinju žude
za vodom, kao i onomu nezaboravnom omotu s izražajnim crno-
bijelim portretom četvorke.

PRIVUKLA ME JE slika te djevojke koja privija album na grudi kao

nešto neprocjenjivo vrijedno. Da nije bilo onog upečatljivog omota,
prizor me možda ne bi tako očarao. I glazba je imala udjela, naravno.
Ali još je nešto tu bilo, nešto veće, važnije. Zato mi se ta slika u hipu
usjekla u srce, kao svojevrsni duhovni krajolik koji je mogao
postojati samo ondje, u toj dobi, na tome mjestu i u tom trenutku u
vremenu. Nigdje drugdje.
Glavni događaj sljedeće godine, 1965., za mene nije bilo
bombardiranje Sjevernog Vijetnama po zapovjedi predsjednika
Johnsona i eskalacija rata koja je uslijedila, kao ni otkriće nove vrste
divlje mačke na otoku Iriomote, nego činjenica da sam imao

48
 Knjige.Club Books

djevojku. U školi smo bili zajedno od prvog razreda, ali prohodali

smo tek u drugom.
Da izbjegnemo nesporazume, htio bih odmah na početku
naglasiti da nisam baš naočit, nikad se nisam isticao u sportu, a ni u
učenju nisam briljirao i ocjene su mi u školi bile uglavnom
prosječne. Pjevati ne znam, a nisam baš ni spretan na jeziku. Nisam
nikakav osvajač i ni u školi ni poslije djevojke se nisu otimale za
mnom. To je jedna od rijetkih tvrdnji koje mogu sa sigurnošću izreći
u ovome nesigurnom životu. Ipak, kao da se u razredu uvijek našla
barem jedna djevojka koju sam, iz nepoznatih razloga, privlačio.
Iskreno, pojma nemam zašto, ali s tim djevojkama imao sam priliku
uživati u mnogim lijepim i intimnim trenutcima. S nekima od
njih bio sam samo dobar prijatelj, s nekima su stvari otišle korak
dalje. Djevojka o kojoj pričam bila je jedna od tih potonjih. Bila mi
je to prva prava veza.
Ta moja prva cura bila je sitna i zgođušna. Toga sam ljeta izlazio
s njom jednom tjedno. Jednog poslijepodneva poljubio sam joj
malene a opet pune usne i dodirnuo joj grudi ispod grudnjaka. Nosila
je bijelu haljinu bez rukava, a kosa joj je odisala limunastim mirisom
šampona.
Nju Beatlesi gotovo uopće nisu zanimali. Ni jazz je nije
privlačio. Naginjala je takozvanim lakim notama, nezahtjevnoj
građanskoj srednjoj struji - Mantovani Orchestra, Percy Faith, Roger
Williams, Andy Williams, Nat King Cole i tome slično (s tim da u
ono doba riječ građanski nije imala pogrdne konotacije). Imala je
hrpe takvih ploča kod kuće - ono što bi se danas svrstalo u glazbu za
opuštanje.
Toga poslijepodneva stavila je ploču na gramofon u dnevnoj
sobi - obitelj je imala velik, impresivan stereo - a mi smo sjeli na
veliki udobni kauč i ljubili se. Njezini su nekamo izišli i nas dvoje
bili smo sami. Iskreno, u tim okolnostima živo mi se fućkalo kakva
glazba svira.
Ono što pamtim od ljeta 1965. njezina su bijela haljina, limunasti
miris šampona, nesavladiva prepreka žicom podstavljena grudnjaka
(tad je grudnjak bio više oklop nego donje rublje) i tema iz filma A
Summer Place Maxa Steinera u rafiniranoj izvedbi orkestra Percyja

49
 Knjige.Club Books

Faitha. Čak i sad, kad god čujem temu iz A Summer Place, sjetim
se toga velikog, udobnog kauča.
Usput, nekoliko godina poslije -1968. koliko se sjećam, otprilike
u isto vrijeme kad je ubijen Robert Kennedy - čovjek koji nam je bio
razrednik u prvom razredu objesio se kod kuće o dovratak. Predavao
je društvene studije.
Navodno ga je na samoubojstvo navelo to što se ideološki našao
u slijepoj ulici.
Ideološki slijepa ulica?
Ali istina je - krajem šezdesetih ljudi su si znali oduzeti život
zbog pitanja ideologije. Premda ne baš prečesto.
Obuzima me vrlo čudan osjećaj kad razmišljam kako se toga
ljetnog poslijepodneva, dok smo se moja cura i ja nespretno hvatali
na kauču, a u pozadini nam je milozvučno svirao Percy Faith,
profesor društvenih studija korak po korak približavao svojoj
fatalnoj ideološki slijepoj ulici, ili, drugim riječima, prema onoj
nijemoj, nepopustljivoj omči u konopu. Katkad se grizem zbog toga.
Bio je jedan od najboljih i najpoštenijih profesora koje sam imao.
Uvijek se trudio biti pravedan prema studentima. Je li u tome uvijek
uspijevao drugo je pitanje. Nikad s njim nisam razgovarao izvan
učionice, ali tako ga pamtim.
Kao i prethodna, i 1965. bila je godina Beatlesa. Objavili su
Eight Days a Week u veljači, Ticket to Ride u travnju, Help! u lipnju
i Yesterday u rujnu - a svaka od tih stvari odmah je izbila na prvo
mjesto američkih top-ljestvica. Beatlese su puštali neprestano i
posvuda. Njihova nas je glazba doslovce okruživala poput tapete
pomno nalijepljene na svaki centimetar zida.
Ako nisu puštali Beatlese, puštali su (I Can’t Get No)
Satisfaction Rolling Stonesa, ili Mr. Tambourine Man Byrdsa ili My
Girl Temptationsa ili You’ve Lost That Lovin’ Feelin’ Righteous
Brothersa ili Help Me Rhonda Beach Boysa. Diana Ross i Supremesi
također su nizali hit za hitom. Te pjesme nabijene ritmom i
energijom neprestano su strujale iz mojega malog Panasonic
tranzistora kao trajna glazbena kulisa. Za pop-glazbu bila je to zbilja
godina za pamćenje.

50
 Knjige.Club Books

Neki kažu kako nam je najsretnije razdoblje života ono kad nam
pop-pjesme doista nešto znače i kad nam se prirodno urezuju u
pamćenje. Možda je to istina. A možda i nije. Pop-pjesme možda su
samo to, pop-pjesme. A naši su životi možda tek ukrasni potrošni
predmeti, kratak prolazni prasak boja i ništa više.
Moja djevojka stanovala je u blizini radijske postaje koju sam
uvijek slušao. Mislim da se njezin otac bavio uvozom ili izvozom
medicinske opreme. Pojedinosti ne znam. U svakom slučaju, imao
je vlastitu tvrtku koja je očito dobro poslovala. Kuća im se smjestila
u borovoj šumici pokraj mora.
Čuo sam da je to prije bio ljetnikovac nekog biznismena koji je
njezina obitelj kupila i preuredila. Borovi su šumjeli na povjetarcu s
mora. Savršeno mjesto i ugođaj za slušanje teme iz A Summer Place.

NA FILM A Summer Place iz 1959. slučajno sam naletio mnogo

poslije kad su ga prikazali na televiziji u nekome kasnonoćnom
terminu. Film je tipičan, ali vrlo pristojno režiran romantičan
holivudski uradak o mladalačkoj ljubavi i odrastanju, sa Troyem
Donahuem i Sandrom Dee u glavnim ulogama. Percy Faith imao je
hit sa svojom verzijom istoimene glazbene teme koju je za film
skladao Max Steiner.
U filmu se borovi u šumarku pored mora povijaju pod ljetnim
vjetrom u ritmu duhačke sekcije i to sam shvatio kao metaforu za
neukrotivu seksualnu želju mladih. Ali možda sam to samo ja tako
doživio, kroz vlastitu pristranu optiku.
U filmu su Troy Donahue i Sandra Dee poneseni baš takvim
olujnim vrtlogom strasti i zbog toga se suočavaju s raznim
nevoljama. Nakon burnih nesporazuma slijedi jednako burno
pomirenje i prepreke nestaju kao rukom odnesene da bi se na kraju
par sretno spojio i vjenčao.
U Hollywoodu pedesetih godina sretan kraj morao je uključiti
vjenčanje - da se omoguće zakoniti seksualni odnosi. Unatoč tome
što smo se nespretno hvatali na kauču dok je tema iz A Summer Place
svirala u pozadini, moja djevojka i ja nismo se vjenčali. Uostalom,
bili smo još srednjoškolci.

51
 Knjige.Club Books

«Znaš što?» rekla mi je na kauču, tihim glasićem, kao da mi želi

nešto priznati. «Ja sam po prirodi jako ljubomorna.»
«Ozbiljno?» rekao sam ja.
«Samo sam htjela biti sigurna da to znaš.»
«U redu.»
«Neki je put ljubomora jako bolna.»
Bez riječi sam je pogladio po kosi. U to doba nisam ni izdaleka
mogao zamisliti kako ljubomora boli, što je izaziva i čemu vodi. Bio
sam odviše zaokupljen vlastitim osjećajima.
U maloj digresiji, Troy Donahue, taj ljepuškati mladi filmski
glumac, poslije se odao alkoholu i drogama pa mu više nisu nudili
uloge i na kraju je završio na ulici, kao beskućnik. I Sandra Dee
godinama se borila s alkoholizmom. Donahue se 1964. vjenčao s
popularnom glumicom Suzannom Pleshette, ali nakon samo osam
mjeseci su se razveli. Dee se 1960. udala za pjevača Bobbyja Darina,
a rastali su se 1967. To očito nema nikakve veze s radnjom filma A
Summer Place. Kao ni sa mnom i mojom djevojkom.
Moja je djevojka imala starijeg brata i mlađu sestru. Mlađa sestra
išla je tek u šesti razred, ali bila je dobrih pet centimetara viša od
starije sestre. I kao mnoge djevojčice koje su previsoke za svoje
godine, nije bila baš zgodna. Osim toga, nosila je debele naočale. Ali
moja djevojka jako je voljela mlađu sestru. «Odlikašica je u
školi», rekla mi je.
Mislim da je moja djevojka imala uglavnom osrednje ocjene.
Kao više-manje i ja.
Jednom smo dopustili mlađoj sestri da nam se prikrpa za kino.
Zbog nečega nismo to mogli izbjeći. Prikazivao se film Moje pjesme,
moji snovi. Kino je bilo krcato pa smo morali sjediti sprijeda i sjećam
se da su me od gledanja filma u 70-milimetarskom formatu na
širokom platnu iz takve blizine zaboljele oči. Moja je djevojka,
međutim, obožavala pjesme iz filma. Kupila je plejku s filmskom
glazbom i preslušavala je unedogled. Meni se pak znatno više
sviđala čarobna verzija My Favorite Things kako je izvodi John
Coltrane, ali zaključio sam da je besmisleno to spominjati pa nikad i
nisam.

52
 Knjige.Club Books

Mlađoj sestri očito nisam bio simpatičan. Kad god smo se sreli,
čudnovato bi me ravnodušno odmjerila - kao da procjenjuje je li suha
riba koja već predugo stoji u dnu hladnjaka još jestiva ili nije. I zbog
nečega sam se pred njom uvijek osjećao krivim. Kad me gledala,
imao sam osjećaj da ne gleda vanjštinu (dobro, mora se priznati da se
nije imalo bogznašto vidjeti) nego ravno kroz mene, u dubinu mojeg
bića. Možda sam taj osjećaj imao i zato jer me doista grizla savjest.
Brata svoje djevojke upoznao sam tek mnogo poslije. Bio je
četiri godine stariji od nje, što znači da je tad valjda već napunio
dvadeset. Nije me upoznala s njim i gotovo ga nikad nije spominjala.
Ako bi razgovor i skrenuo na njega, vješto je mijenjala temu.
Gledajući unatrag, očito je tu bilo nečega čudnog, ali tada nisam
tome pridavao pozornost. Nije me osobito zanimala njezina obitelj.
Njoj me privlačilo nešto sasvim drugo, jedan mnogo snažniji nagon.
Brata sam prvi put sreo i s njim progovorio krajem ljeta 1965.
Te nedjelje došao sam po svoju djevojku kod nje kući. Izlazili
smo zajedno pod izlikom da idemo u knjižnicu učiti pa sam uvijek u
torbi teglio različite udžbenike i školski pribor. Kao neiskusan
zločinac koji smišlja traljav alibi.
Pozvonio sam na vratima ali nitko nije otvarao. Pritiskao sam
zvono dok napokon nisam iznutra čuo korake kako se polako
približavaju vratima. Otvorio mi je stariji brat moje djevojke.
Bio je mrvicu viši od mene i na jaču stranu. Ne debeo, nego
onako kao sportaš koji zbog nečega ne smije neko vrijeme trenirati
pa je privremeno nabacio nekoliko kilograma viška. Imao je široka
ramena, ali razmjerno dug i tanak vrat. Raščupana kosa stršala mu je
na sve strane, kao da se upravo probudio. Kosa mu je bila gruba,
ulijepljena i vapila je za šišanjem.
Na sebi je imao tamnoplavi pulover s ovješenim okruglim
izrezom i sive hlače od trenirke rastegnute oko koljena. Cista
suprotnost mojoj djevojci koja je uvijek bila počešljana i uredno i
čisto odjevena.
Neko me vrijeme promatrao škiljeći, kao kakva krmeljava
životinja koja se nakon duga zimskog sna iskobeljala iz jazbine na
sunce.

53
 Knjige.Club Books

«Ti si valjda... Sayokin prijatelj?» Rekao je to prije nego što sam

stigao otvoriti usta. Pročistio je grlo. Glas mu je zvučao pospano, ali
ipak se naslućivala iskra znatiželje.
«Tako je», rekao sam i predstavio se. «Dogovorili smo se da
dođem po nju u jedanaest.»
«Sayoko nije ovdje», rekao je on.
«Nije ovdje», ponovio sam.
«Nekamo je izišla. Nije kod kuće.»
«Ali dogovorili smo se da dođem po nju danas u jedanaest.»
«Je li?» rekao je njezin brat. Bacio je pogled na zid pokraj sebe,
kao da provjerava koliko je sati. Ali tamo nije bilo nikakvog sata,
samo bijelo obojeni zid. Nevoljko je ponovno upro pogled u mene.
«Možda jeste, ali ona sad nije kod kuće.»
Nisam pojma imao što da počnem. A nije ni njezin brat, očito.
Lijeno je zijevnuo i počešao se po tjemenu. Svaki mu je pokret bio
usporen i trom.
«Kako stvari stoje, nikoga nema kod kuće osim mene», rekao je.
«Kad sam maloprije ustao, nije bilo nikoga. Valjda su svi izišli, ali
ne znam kamo.»
Nisam rekao ništa.
«Otac vjerojatno igra golf. Sestre se negdje zabavljaju. Ali da je
mama izišla, to je malo čudno. Pod normalno je uvijek kod kuće.»
Zadržao sam svoje mišljenje za sebe. Ipak to nije moja obitelj.
«Ali ako je Sayoko obećala da će biti ovdje, siguran sam da će
se brzo vratiti», rekao je brat. «Uđi pa ćeš je pričekati.»
«Ne bih ti htio smetati. Idem nekamo pričekati pa ću se vratiti»,
rekao sam.
«Mah, ne smetaš mi», odlučno je rekao. «Puno bi mi više
smetalo da opet dođeš zvoniti na vrata pa ti moram opet otvoriti.
Ajde, uđi pa ćeš je pričekati.»
Nije mi preostalo drugo nego da pođem za njim u dnevnu sobu.
Dnevnu sobu s kaučem na kojem smo se ona i ja toga ljeta ljubili.
Sjeo sam na kauč, a brat moje djevojke smjestio se u naslonjač
nasuprot meni. I ponovno široko zijevnuo.

54
 Knjige.Club Books

«Dakle ti si Sayokin prijatelj, je li tako?» ponovno me je upitao,

kao da provjerava.
«Tako je», odgovorio sam, isto kao i prije.
«A ne Yukin prijatelj?»
Odmahnuo sam glavom. Yuko je bila visoka mlađa sestra.
«Je li zanimljivo hodati sa Sayoko?» upitao me je njezin brat i
radoznalo me pogledao.
Zbilja nisam znao kako bih na to trebao odgovoriti pa sam šutio.
Ali on je samo sjedio i očito čekao odgovor.
«Zabavno je, da», naposljetku sam rekao, kad sam našao riječi
za koje sam se nadao da su one prave.
«Zabavno, ali ne zanimljivo?»
«Ne, nisam tako mislio...» Nisam završio rečenicu.
«Nema veze», rekao je brat. «Zanimljivo ili zabavno - mislim da
između to dvoje nema neke velike razlike. Hej, jesi već
doručkovao?»
«Da, jesam.»
«Idem si napraviti tost. Hoćeš i ti jedan?»
«Ne, hvala», odgovorio sam.
«Sigurno?»
«Sigurno.»
«A možda kava?»
«Ne, hvala. Sve ok.»
Zapravo bih rado popio kavu, ali ne sa Sayokinim bratom. Nisam
se htio previše zbližavati s članovima obitelji svoje djevojke,
posebno ne kad nje nema.
Bez riječi je ustao i izišao iz sobe. Vjerojatno je otišao u kuhinju
prirediti doručak. Nakon nekog vremena odnekud se začula lupa
lonaca i šalica. Ostao sam sam u dnevnoj sobi, na kauču, uljudno
sjedeći uspravnih leđa, s rukama na koljenima, i čekao da se moja
djevojka vrati od kamo god da je otišla. Sat je sad pokazivao 11:15.
Ponovno sam u sebi prevrtio sve naše razgovore da provjerim
jesmo li se zbilja dogovorili da dođem po nju u jedanaest. Ali što
sam više o tome razmišljao, bio sam sve sigurniji da sam pogodio i

55
 Knjige.Club Books

dan i vrijeme. K tome smo se jučer navečer čuli telefonom i još

jednom potvrdili. A nije bilo njoj slično da zaboravi ili prekrši
dogovor. Osim toga, iznenadilo me što su i ona i cijela obitelj
nekamo nestali u nedjelju ujutro i ostavili starijeg brata samoga.
Zbunjen svime time, strpljivo sam sjedio na kauču. Vrijeme se
vuklo bolno sporo. Povremeno bi iz kuhinje dopirali zvukovi - šum
vode što teče iz slavine nad sudoperom, zveket žlice kojom se nešto
miješa, lupa vrata ormara dok se otvaraju i zatvaraju. Brat je očito
pripadao onoj vrsti ljudi koji dižu buku što god radili. Ali to je
bilo to, što se tiče zvukova. Nije hučao vjetar, nisu lajali psi. Tišina
mi se poput nevidljiva blata ulila u uši i začepila ih. Neprestano sam
morao gutati da ih odčepim.
Dobro bi došlo malo glazbe. Tema iz A Summer Place,
Edelweiss, Moon River - bilo što. Nisam bio izbirljiv. Samo sam htio
slušati glazbu, bilo kakvu glazbu. Ali nije dolazilo u obzir da u tuđoj
kući bez pitanja stavim ploču na gramofon. Ogledao sam se oko sebe
da nađem nešto za čitanje, ali nisam primijetio ni novine ni časopise.
Zavirio sam u svoju torbu da vidim što imam, ali kao za vraga baš
sam toga dana glupo zaboravio ponijeti knjigu. Inače sam uvijek sa
sobom imao bar neki roman u džepnom izdanju. U torbi sam našao
samo čitanku iz japanskog jezika i književnosti. Nevoljko sam je
izvadio iz torbe i stao listati. Nisam baš bio ozbiljan čitatelj, netko
tko sustavno i pažljivo prolazi kroz knjigu, nego sam više spadao u
one ljude koji jednostavno ne mogu mirno sjediti i šutjeti i čekati da
im prođe vrijeme. Morao sam listati knjigu ili slušati glazbu. Kad
nisam imao knjigu pri ruci, poslužila bi bilo kakva tiskovina. Već
sam čitao telefonski imenik i upute za rukovanje glačalom na paru.
U usporedbi s tim, japanska čitanka bila je vrhunsko štivo.
Otvorio sam stranicu sa sadržajem i preletio naslove. U knjizi su
bili primjeri beletristike i eseja. S iznimkom nekoliko stranih autora,
većinom su bili zastupljeni moderni japanski pisci - Ryunosuke
Akutagawa, Junichiro Tanizaki, Kobo Abe i ostali. Svaki je tekst -
zapravo su to sve bili odlomci većih djela, osim nekoliko kratkih
priča - bio popraćen nekim pitanjima. Pitanja su uglavnom bila
posve besmislena. Kod besmislenih pitanja teško je (ili nemoguće)
objektivno odrediti je li odgovor točan ili nije. Sumnjao sam bi li i
sami autori pitanja znali na njih suvislo odgovoriti. Pitanja kao što

56
 Knjige.Club Books

su «Kako ovaj odlomak izražava piščev stav prema ratu?» ili «Kakav
simbolički naboj autor postiže kad opisuje Mjesečeve mijene?»
dopuštaju posve proizvoljne odgovore.
Ako kažeš da je opis Mjesečevih mijena jednostavno opis
Mjesečevih mijena bez ikakva simboličkog naboja, nitko ne može sa
sigurnošću tvrditi da je to pogrešno. Naravno, uvijek postoji neko
razmjerno logično rješenje, svojevrsni zajednički nazivnik, ali nisam
baš siguran da je to ono čime bismo se trebali baviti u književnosti.
Bilo kako bilo, da mi prođe vrijeme pokušao sam odgovoriti na
svako od tih pitanja. Odgovori koji su mi padali na um - um u razvoju
koji se još svojski borio za intelektualnu neovisnost - bili su
razmjerno nelogični, ali ne nužno i pogrešni. Možda dijelom i zbog
te svoje sklonosti izbjegavanju logike nisam baš briljirao u školi.
Dok sam se ja bavio time, brat se vratio u dnevnu sobu. Kosa mu
je još stršala na sve strane, ali valjda zato što je u međuvremenu
doručkovao, nije više izgledao onako pospano kao prije. U ruci je
držao veliku bijelu šalicu s otisnutom slikom njemačkog dvokrilca
iz Prvoga svjetskog rata oboružanog s dvije strojnice.
To je sigurno bila samo njegova posebna šalica. Nisam mogao
zamisliti svoju djevojku da pije iz takve šalice.
«Zbilja nećeš kavu?» upitao me je.
Odmahnuo sam glavom. «Ne, hvala, ne treba. Zbilja.»
Po puloveru su mu se nahvatale mrvice kruha. I po koljenima
trenirke. Vjerojatno je bio pregladnio i navalio je na tost ne pazeći
na mrvice. Mogao sam zamisliti kako bi to smetalo mojoj djevojci,
koja je, kako sam spomenuo, pazila da uvijek bude uredno odjevena.
I ja sam volio red i čistoću i mislim da smo se dobro slagali i
zahvaljujući toj zajedničkoj osobini.
Brat je pogledao na zid. Na ovom je zidu visio sat. Kazaljke sata
približile su se 11:30.

«JOŠ JE NEMA. Pa kamo je dovraga mogla otići?»

Nisam ništa odgovorio.
«Što to čitaš?» pokazao je na knjigu koju sam držao u ruci.
«To je naša čitanka iz japanskoga.»

57
 Knjige.Club Books

«Hmmm», rekao je i lagano se namrštio. «Nešto zanimljivo?»

«Ne posebno. Samo nemam ništa drugo za čitanje.»
«Daj da vidim.»
Dodao sam mu knjigu preko niskog stolića. Držeći šalicu kave u
lijevoj ruci, knjigu je primio desnom. Zabrinuo sam se da će je politi
kavom. I bio je na rubu, ali na kraju je nije prolio. Odložio je šalicu
na stakleni stolić tako da je zazveckala pa uzeo knjigu u obje ruke
i stao je listati.
«1 koji dio si čitao?»
«Sad sam baš čitao Akutagawinu priču Zupčanici. Tu je samo
dio, nije cijela priča.»
Malo je o tome razmislio. «Zupčanike nikad nisam čitao. Ali
davno sam čitao onu priču Kappa. Nisu li Zupčanici prilično mračna
priča?»
«Jesu. Jer ju je napisao neposredno prije smrti.»
«Akutagawa se ubio, je li tako?»
«Tako je», rekao sam. Akutagawa se predozirao morfijem kad
mu je bilo trideset pet godina. U bilješkama uz tekst u čitanci pisalo
je da su Zupčanici objavljeni posmrtno 1927. Priča je na neki način
bila njegova oporuka.
«Hmmm...» rekao je brat moje djevojke. «Što kažeš, hoćeš mi je
pročitati?»
Iznenađeno sam ga pogledao. «Misliš, da ti čitam naglas?»
«Da. Uvijek sam volio da mi čitaju. Ja baš ne čitam dobro.»
«Ne ide mi čitanje naglas.»
«Nema veze. Ne moraš dobro čitati. Samo čitaj riječi po redu i
bit će sve ok. Hoću reći, ionako se čini da nemamo drugog posla.»
«Ali to je prilično neurotična, deprimantna priča», rekao sam.
«Povremeno volim slušati takve priče. Ono, zlo se zlom izbija.»
Dodao mi je knjigu, uzeo svoju šalicu sa slikom dvokrilca i otpio
gutljaj kave. Zatim se zavalio u naslonjač i čekao da počnem čitati.
I tako je došlo do toga da sam te nedjelje ujutro čitao odlomak
priče Zupčanici Ryunosukea Akutagawe pomalo čudnomu starijem
bratu svoje djevojke. Isprva sam se skanjivao, ali postupno sam se

58
 Knjige.Club Books

zagrijao. U čitanci su bila dva završna dijela priče - «Crveno svjetlo»

i «Avion» - ali pročitao sam mu samo «Avion». Odlomak je bio dug
oko osam stranica i završavao je riječima: «Da bar negdje postoji
netko tako dobar da me zadavi u snu.» Odmah nakon što je to
napisao, Akutagawa si je oduzeo život.
Ali i nakon što sam završio s čitanjem, nitko se od obitelji još
nije vratio. Telefon nije zazvonio, a vani nije zakriještala nijedna
vrana. Svuda uokolo vladala je potpuna tišina. Jesensko sunce
svijetlilo je u sobu kroz čipkaste zavjese. Vrijeme se polako, ali
sigurno pomicalo prema naprijed. Brat moje djevojke sjedio je
prekriženih ruku i sklopljenih očiju kao da uživa u odjeku
posljednjih riječi koje sam pročitao: «Nemam snage dalje pisati.
Neizrecivo je bolno živjeti s ovakvim osjećajima. Da bar
negdje postoji netko tako dobar da me zadavi u snu.»
Bez obzira na to sviđala vam se priča ili ne, jedno je jasno kao
dan: ovo nije priča prikladna za čitanje u sunčanu, vedru nedjelju.
Zatvorio sam knjigu i pogledao sat na zidu. Malo je prošlo podne.
«Očito je došlo do nekog nesporazuma. Idem ja sad», rekao sam.
Majka mi je od najranijeg djetinjstva utuvljivala u glavu da se ne
smije smetati ljudima u vrijeme obroka. Dobro ili ne, to sam pravilo
usvojio tako da mi je prešlo u naviku pa sam ustao s kauča.
«Ali kad si već ovdje, zašto ne pričekaš još pola sata?» rekao je
brat moje djevojke. «Još pola sata, a ako ona ne dođe do tada, odeš
kući.»
To je izgovorio neobično zapovjednim tonom pa sam ponovno
sjeo na kauč i spustio ruke u krilo.
«Jako dobro čitaš naglas», rekao je, kao da se doista divi. «Nikad
ti to nitko nije rekao?»
Odmahnuo sam glavom. Ne, nitko mi to još nikad nije rekao.
«Tako možeš čitati samo ako zbilja shvaćaš o čemu se radi. Onaj
posljednji dio bio je posebno dobar.»
«Oh», neodređeno sam rekao. Osjetio sam kako su mi obrazi
pocrvenjeli. Bilo mi je neugodno jer sam imao osjećaj da nisam
zaslužio pohvalu. Ali shvatio sam da mi ne gine još pola sata
druženja s njim. Očito mu je trebao netko s kim će razgovarati.

59
 Knjige.Club Books

Sklopio je dlanove kao na molitvu, a onda otvorio dušu: «Ovo

će ti možda zvučati kao čudno pitanje, ali je li ti se kad dogodilo da
imaš rupu u pamćenju?»
«Rupu u pamćenju?»
«Ma da, hoću reći, je li ti se kad dogodilo da ti je pamćenje
zakazalo? Da jednostavno nemaš pojma gdje si u nekom određenom
vremenu bio i što si radio?»
Zavrtio sam glavom. «Koliko znam, to mi se nikad nije
dogodilo.»
«Znači, uvijek se sjećaš svega što si radio, i to kronološki, onim
redom kojim se događalo?»
«Da, uglavnom. Barem onog što se dogodilo nedavno.»
«Hmmm», rekao je on. Neko se vrijeme češao po tjemenu, a onda se
oglasio. «Valjda je to normalno.»
Šutio sam i čekao da nastavi.
«Da budem iskren, pamćenje mi je već više puta jednostavno
zakazalo. Kao da se recimo u tri poslijepodne isključi i prije nego što
sam se snašao, već je sedam uvečer. A ja se ne sjećam ni gdje sam
bio ni što sam radio tijekom ta četiri sata. I nema nekoga vidljivog
razloga za to stanje. Nije me nitko zveknuo po glavi niti sam se napio
do besvijesti, ništa takvo. Ponašam se normalno i radim što inače
radim i bez ikakva upozorenja pamćenje mi se isključi. Ne mogu
predvidjeti kad će se to dogoditi i nemam načina znati koliko će sati
ili koliko dana to trajati.»
«Shvaćam», promrmljao sam, tek da mu dam do znanja da
slušam.
«Zamisli da si snimio jednu Mozartovu simfoniju na
magnetofonsku vrpcu. I kad je pustiš, nedostaje dio od sredine
drugog stavka do sredine trećeg, a između nema ničega. Tako to
izgleda. I kad kažem ničega, ne mislim time reći da postoji prazan
dio vrpce, nego glazba jednostavno ide dalje. Kao na primjer da je
sutra odjednom preksutra. Razumiješ što govorim?»
«Donekle razumijem», nesigurno sam rekao.
«Sad, kad se to dogodi u glazbi, možda je nezgodno, ali nema od
toga neke velike štete. No, ako se to dogodi u stvarnom životu, vjeruj
mi, gadno je... Shvaćaš?»
60
 Knjige.Club Books

Kimnuo sam.
«Kao da odeš na tamnu stranu Mjeseca i vratiš se praznih ruku.»
Ponovno sam kimnuo, premda mi usporedba nije bila baš jasna.
«Kako su mi rekli, te rupe u pamćenju posljedica su urođene
genetske mane, a slučaj kao što je moj rijetko se sreće. S takvom se
manom rađa možda jedan na nekoliko desetaka tisuća ljudi. A svatko
od onih rođenih s tom manom ima drukčije simptome. U osmom
razredu mama me je odvela u sveučilišnu bolnicu kod
neurologa. Bolest ima ime, ali tako iritantno dugačko da sam ga
odmah zaboravio. Moraš se pitati tko smišlja takva imena.»
Na trenutak je zastao pa nastavio: «Ukratko, ta genetska
anomalija uzrokuje poremećaj u redoslijedu pamćenja. Jedan dio
sjećanja spremi se u pogrešnu ladicu, kao onaj dio Mozartove
simfonije u primjeru koji sam ti naveo. A kad jednom završi u
pogrešnoj ladici, vrlo ga je teško ili čak nemoguće ponovno naći.
Tako mi je doktor objasnio. To nije bolest od koje se umire ili
postupno gubi razum, ali izaziva ozbiljne probleme u svakodnevnu
životu. Doktor mi je rekao kako taj poremećaj zove i prepisao mi
neke lijekove koje moram uzimati svaki dan, ali dosad
nisu djelovali. Vjerojatno je to više nešto za smirenje.»
Brat moje djevojke na trenutak je zašutio i pritom me pozorno
motrio kao da se želi uvjeriti razumijem li što govori. Kao da stoji
vani pred nečijom kućom i naviruje se kroz prozor.
«To mi se sad događa samo jednom ili dvaput godišnje»,
napokon je rekao. «Ne onako često kao prije, ali dovoljno često da
mi potpuno poremeti život. Velika je to smetnja. A čak i kad se
rijetko događa, gubitak pamćenja je užasan, tim više što ne znaš kad
će se dogoditi. To ti je jasno, ne?»
«Naravno», promrmljao sam, premda sam jedva pratio tu bujicu
riječi koja je izvirala iz njega dok mi je pričao svoju čudnovatu priču.
«Sad zamisli da tijekom jedne takve rupe, recimo, uzmem veliki
čekić i nekom koga ne podnosim razbijem glavu. Pa ne možeš na to
samo mahnuti rukom i reći, no to je baš nezgodno. Jesam u pravu?»
«Bome jesi.»

61
 Knjige.Club Books

«Umiješat će se policija, a da im ja kažem kako sam baš eto

izgubio pamćenje, nekako sumnjam da bi to kod njih prošlo, je li
tako?»
Odmahnuo sam glavom.
«A zbilja ima nekoliko ljudi koje ne podnosim. Ljudi koji mi baš
idu na jetra. Moj otac jedan je od njih. Naravno da pri punoj svijesti
neću opaliti starog čekićem po glavi. Toliko ipak vladam sobom. Ali
kad mi se pamćenje isključi, više nemam blage veze što radim.»
Jedva primjetno slegnuo sam ramenima, suzdržavajući se od bilo
kakva stava.
«Doktor mi je rekao da nema opasnosti za takvo što. Ne
postajem netko drugi dok mi pamćenje ne radi. Nisam podijeljena
ličnost, kao dr. Jekyll i Mr. Hyde. Ja sam uvijek ja. Čak i kad mi se
pamćenje isključi, ponašam se kao i obično. Radi se samo o tome da
glazba na snimci preskače iz sredine drugog stavka u sredinu trećeg.
Tako da teško da ću nekome razbiti glavu čekićem. Uvijek se mogu
kontrolirati i uglavnom se ponašam razumno. Nije da se Mozart
odjednom pretvara u Stravinskog. Mozart ostaje Mozart - samo što
jedan dio kompozicije nestaje negdje u nekoj ladici.»
Nakon toga je zašutio i otpio još gutljaj kave iz šalice s
dvokrilcem. Poželio sam da i sam imam šalicu s kavom.
«Barem mi je tako doktor rekao. Ali sve što ti doktori govore
moraš uzeti sa zrnom soli. Dok sam bio u srednjoj školi, vječno sam
umirao od straha da ne opalim nekog iz razreda čekićem po glavi a
da toga ne budem svjestan. Mislim, dok si u srednjoj školi, još ne
poznaješ samoga sebe, ne? Kao da živiš u rupi pod zemljom. Dodaj
tome taj crnjak od gubitka pamćenja i postaje neizdržljivo.»
Šutke sam kimnuo. Ima pravo.
«Zbog svega toga sam uglavnom i odustao od škole», nastavio
je brat moje djevojke. «Što sam više o tome mislio, više sam se bojao
i na kraju sam prestao ići u školu. Mama je objasnila razredniku
situaciju i premda sam imao puno previše izostanaka, napravili su
iznimku i dopustili mi da maturiram. Vjerojatno su se htjeli što prije
riješiti problematičnog učenika kakav sam bio ja. Ali nisam upisao
fakultet. Ocjene mi nisu bile tako loše i negdje bi me sigurno primili,
ali nisam se usuđivao izići iz kuće. I od tada pa do danas visim u

62
 Knjige.Club Books

kući. Vodim psa u šetnju, ali osim toga gotovo nikad ne izlazim. Sad
me doduše više ne hvata takva panika, imam osjećaj da se to
postupno povlači. Ako se stvari još malo primire, možda ću krenuti
na faks.»
Tad je zašutio, a šutio sam i ja, jer pojma nisam imao što bih
rekao. Ali sad sam shvatio zašto moja djevojka nikad ne želi
razgovarati o bratu.
«Hvala ti što si mi čitao Zupčanike», rekao je. «Dobra priča.
Mračna je, to se mora reći, ali neki su me dijelovi zbilja dirnuli.
Sigurno nećeš kavu? Začas ti je skuham.»
«Ne, ne treba, hvala. Sad zbilja moram ići.»
Ponovno je pogledao sat na zidu. «Zašto ne pričekaš do pola
jedan i ako se do tada nitko ne pojavi, odeš. Bit ću u svojoj sobi na
katu pa sam iziđi. Ne moraš se brinuti za mene.»
Kimnuo sam.
«Je li zanimljivo hodati sa Sayoko?» ponovno me je upitao brat
moje djevojke.
Kimnuo sam. «Zanimljivo je.»
«Što točno?»
«To što mnogo toga o njoj ne znam», odgovorio sam. Vrlo iskren
odgovor, mislim.
«Shvaćam», rekao je zamišljeno. «Sad kad to kažeš, jasno mi je.
Ona je moja mlađa sestra, najbliži rod, isti geni i sve to, i živimo pod
istim krovom otkako smo se rodili, a opet ima milijun stvari koje kod
nje ne razumijem. Ne shvaćam je - kako da se izrazim? Što joj je
u glavi, što je pokreće. Bilo bi super da mi ti to otkriješ. Premda će
se tu sigurno naći i nečega što ne želiš znati.»
Sa šalicom kave u ruci, ustao je iz naslonjača.
«U svakom slučaju, puno sreće», rekao je brat moje djevojke.
Mahnuo mi je slobodnom rukom i izišao iz sobe.
«Hvala», rekao sam.
U pola jedan i dalje se nitko nije pojavio pa sam navukao tenisice
koje sam ostavio kraj izlaznih vrata i izišao. Prošao sam kroz borovu
šumicu do kolodvora gdje sam uskočio na vlak i odvezao se kući.
Nedjeljno je poslijepodne bilo neuobičajeno mirno i tiho.

63
 Knjige.Club Books

Moja me je djevojka nazvala malo nakon dva. «Dogovorili smo

se za sljedeću nedjelju», rekla mi je. Nisam bio baš sasvim uvjeren,
ali ona je to tako odlučno izjavila da je vjerojatno bila u pravu.
Valjda sam pobrkao dane.
Skrušeno sam se ispričao što sam kod nje došao punih tjedan
dana prije, ali nisam joj spomenuo da sam, dok sam je čekao da se
vrati, razgovarao s njezinim bratom.
Možda razgovor nije prava riječ jer sam zapravo ja samo slušao
njega. Zaključio sam kako je možda najbolje da joj ne spominjem da
sam mu čitao Zupčanike Ryunosukea Akutagawe i da mi je on
priznao kako pati od gubitka pamćenja. Nekako sam naslutio da ni
on to nije spomenuo sestri. A ako on nije ništa rekao, nema razloga
da ja to spominjem.
Osamnaest godina poslije, ponovno sam sreo brata svoje
djevojke. Bilo je to sredinom listopada. Tad mi je bilo trideset pet
godina i živio sam sa ženom u Tokiju, gdje sam diplomirao pa se
ondje i skrasio. Bio sam tako zauzet poslom da gotovo nikad nisam
odlazio u Kobe.
Jednoga kasnog poslijepodneva penjao sam se strmom ulicom u
Shibuyi da pokupim sat s popravka. Hodao sam pomalo odsutan
duhom, zanesen u misli, kad me je neki muškarac zazvao iza leđa.
«Oprostite!» doviknuo mi je, prepoznatljivim naglaskom iz
Kansaija. Stao sam, okrenuo se i vidio muškarca kojeg nisam
poznavao. Izgledao je kao da je malo stariji od mene i mrvicu viši.
Na sebi je imao debeli sako od sivog tvida, krem kašmirski pulover
s okruglim izrezom i smeđe hlače od kepera. Kosa mu je bila kratka,
a bio je nabijen, atletske građe, i preplanuo kao da je pocrnio igrajući
golf. Djelovao je malo grubijanski, ali bio je izrazito privlačan.
Naočit, rekao bih. Stekao sam dojam da je to čovjek koji je nešto
postigao i zadovoljan je svojim životom.
«Ne sjećam se kako se zovete, ali niste li neko vrijeme hodali s
mojom mlađom sestrom?» rekao je.
Ponovno sam mu se zagledao u lice. Ali nisam ga prepoznao.
«S vašom mlađom sestrom?»
«Sa Sayoko», rekao je on. «Mislim da ste išli zajedno u razred u
srednjoj školi.»

64
 Knjige.Club Books

Pogled mi je pao na sitnu mrljicu na prsima njegova krem

pulovera - vjerojatno kap umaka od rajčice - što je nekako odskakalo
od tako brižljivo odjevena čovjeka. A onda sam se odjednom sjetio
pospana dvadesetjednogodišnjaka u razvučenom tamnoplavom
puloveru posutom mrvicama kruha. Neke se navike jednostavno ne
mijenjaju.
«Sad se sjećam», rekao sam. «Vi ste Sayokin stariji brat. Jednom
smo se sreli u vašoj kući, je li tako?»
«Točno tako. Čitali ste mi Akutagawine Zupčanike.»
Nasmijao sam se. «Ali čudi me da ste me prepoznali u ovoj
gužvi. Sreli smo se samo jednom, i to davno.»
«Ne znam zašto, ali nikad ne zaboravljam lica. Osim toga, vi kao
da se uopće niste promijenili.»
«Ali vi jeste», rekao sam. «Izgledate potpuno drukčije nego
onda.»
«Pa sad, svašta se odonda izdogađalo», rekao je i nasmiješio se.
«Kao što znate, imao sam prilično komplikacija neko vrijeme.»
«Kako je Sayoko?» upitao sam.
Smrknuo se, oborio pogled, polako udahnuo pa izdahnuo. Kao
da mjeri gustoću zraka oko sebe.
«Ne bih o tome na ulici. Mogli bismo negdje sjesti i na miru
popričati, naravno, ako nemate nekog posla», rekao je.
«Ništa Što ne može čekati», rekao sam.

«SAYOKO VIŠE NEMA», tiho je rekao. Sjedili smo jedan preko puta
drugoga za plastičnim stolom u obližnjem kafiću.
«Nema je?»
«Umrla je prije tri godine.»
Ostao sam bez riječi. Učinilo mi se da mi jezik natiče. Pokušao
sam progutati slinu koja mi se nakupljala u ustima, ali nisam mogao.
Posljednji put kad sam vidio Sayoko, bilo joj je dvadeset godina
i upravo je dobila vozačku dozvolu pa nas je odvezla na vrh planine
Rokko, u Kobeu, u bijeloj Toyoti Crown koja je pripadala njezinu
ocu. Još je bila neiskusna i malo je nesigurno vozila, ali izgledala je
sretno i dobro raspoloženo dok je sjedila za volanom. Predvidljivo,
65
 Knjige.Club Books

na radiju su svirali Beatlesi. Dobro se sjećam i koja stvar. Hello,

Goodbye. <You say goodbye and Isay hello>. Kao što sam već
rekao, njihova je glazba u to doba bila sveprisutna, svuda oko nas
poput zidne tapete.
Nisam mogao pojmiti da je umrla i da više ne postoji u ovom
svijetu. Ne znam kako to točno izraziti - djelovalo mi je nadrealno.
«Kako je... umrla?» upitao sam, suhih usta.
«Počinila je samoubojstvo», rekao je kao da pažljivo bira riječi.
«Sa dvadeset šest godina udala se za kolegu iz osiguravajućeg
društva u kojem je radila i dobila dvoje djece. Sa trideset dvije
godine se ubila.»
«Ostavila je djecu?»
Brat moje bivše djevojke je kimnuo. «Starijeg dečka i mlađu
curicu. Sad se za njih brine njezin muž. Posjećujem ih kad god
stignem. Klinci su super.»
I dalje nisam mogao prihvatiti da je to realnost. Moja bivša
djevojka počinila je samoubojstvo iako je imala dvoje male djece?
«Zašto se ubila?»
Zatresao je glavom. «U tome je i stvar. Nitko ne zna zašto. Nije
se ponašala kao da je nešto muči niti je bila u depresiji. Bila je
zdrava, ona i muž očito su se dobro slagali i voljela je djecu. A nije
ostavila nikakvo oproštajne pismo, ništa. Njezin joj je liječnik
prepisao tablete za spavanje i dugo ih je skupljala, a onda popila sve
odjednom. Znači da je planirala samoubojstvo. Htjela je umrijeti
i šest mjeseci je malo po malo spremala tablete na stranu. To nije
bila stvar trenutka.»
Dugo sam šutio. Kao i on. Svaki od nas izgubljen u svojim
mislima.
Toga dana u hotelskom kafiću na vrhu planine Rokko, Sayoko i
ja smo prekinuli. Ja sam tad studirao u Tokiju i ondje sam se zaljubio
u djevojku s faksa. Sve sam joj to priznao, a ona je, bez riječi,
zgrabila torbicu, ustala i izjurila iz kafića a da se nije nijednom
okrenula.
Morao sam se spustiti s brda žičarom. Ona se valjda odvezla
Toyotom Crown kući. Bio je čaroban sunčan dan i sjećam se da sam

66
 Knjige.Club Books

s prozora gondole vidio cijeli Kobe. Pogled je bio divan. Ali to više
nije bio onaj grad koji sam poznavao kao svoj džep.
Tad sam posljednji put vidio Sayoko. Upisala se na fakultet,
zaposlila u velikom osiguravajućem društvu, udala za jednog
kolegu, rodila dvoje djece, skupila dovoljno tableta za spavanje i
oduzela si život.
Mislim da bih u svakom slučaju prekinuo s njom, prije ili poslije.
Ali godine koje smo proveli zajedno ostale su mi u lijepoj uspomeni.
Bila mi je prva djevojka i jako mi se sviđala. Ona me upoznala sa
ženskim tijelom. Zajedno smo otkrivali nepoznat novi svijet i uživali
smo zajedno, onako kako mogu samo tinejdžeri.
Teško mi pada ovo što ću sad reći, ali unatoč svemu zbog nje mi
nikad nije zazvonilo ono posebno zvonce. Napinjao sam uši da ga
čujem, ali nije zazvonilo nijednom. Nažalost. A kod djevojke s
kojom sam bio u Tokiju odmah je zazvonilo. To ne biraš ravnajući
se prema logici ili moralu. Ili se dogodi ili ne. Kad se dogodi, dogodi
se samo od sebe, u tvojoj svijesti ili u nekoj točki duboko u tvojoj
duši.
«Znaš,» rekao mi je brat moje bivše djevojke, «nikad mi nije ni
na kraj pameti bilo da bi se Sayoko mogla ubiti. Zbilja sam bio
uvjeren da će ona preživjeti, čak i da svi ljudi na svijetu zajedno
počine samoubojstvo - pogrešno, kako se pokazalo. Nisam je
doživljavao kao ženu koja se gorko razočarala i duboko u sebi krije
neku mračnu stranu. Iskreno, mislio sam za nju da je pomalo plitka.
Još otkako smo bili djeca, nikad nisam obraćao previše pozornosti
na nju, a mislim da je to bilo uzajamno. Možda jednostavno nismo
bili na istoj valnoj dužini. Zapravo, bolje sam se slagao s drugom
sestrom. Ali sad ne mogu prežaliti što se nisam više brinuo
za Sayoko.
Očito je nisam uopće poznavao i nisam je uopće razumio.
Previše sam se bavio samim sobom. Možda nisam mogao spasiti
sestri život, istina. Ali da sam se potrudio da je upoznam i da je
razumijem, možda bih barem znao što ju je odvelo u smrt. Srce mi
se slama kad se sjetim kako sam arogantan i sebičan bio. I ne
prestaje me to boljeti.»
Ništa nisam mogao reći. Vjerojatno je ni ja nisam uopće
razumio. Kao i on, i ja sam bio previše zaokupljen samim sobom.
67
 Knjige.Club Books

Brat moje bivše djevojke je rekao: «U onoj priči koju si mi tad

čitao, Akutagawinim Zupčanicima, ima dio o pilotima koji više ne
mogu disati na zemlji jer su se priviknuli na zrak u visinama.
Akutagavva je to nazvao letačkom bolesti. Ne znam je li to stvarna
bolest, ali i sad se sjećam tog odlomka.»
«Patiš li i dalje od onih rupa u pamćenju?» upitao sam ga, možda
zato da skrenem razgovor sa Sayoko.
«Aha, to», rekao je i malo stisnuo oči. «Začudo se to spontano
povuklo samo od sebe. Trebalo se s vremenom pogoršati jer se radi
o genetskoj mani, kako mi je objasnio liječnik, ali odjednom sam bio
izliječen, kao da ništa nije bilo. Kao da je neki zloduh istjeran iz
mene.»
«Drago mi je to čuti», rekao sam. I zbilja mi je bilo drago.
«To se dogodilo nedugo nakon onoga našeg susreta. Nakon toga
više nijednom nisam doživio gubitak pamćenja. Bio sam smireniji
pa sam uspio upisati pristojan faks, bez problema diplomirati i onda
preuzeti očev posao. Trebalo mi je nekoliko godina više nego što je
uobičajeno, ali sad živim kao i svi drugi.»
«Drago mi je to čuti», ponovio sam. «Dakle, ipak nisi razbio ocu
glavu čekićem.»
Prasnuo je u smijeh. «A i ti pamtiš svakakve gluposti», rekao je.
«Baš je sjajno da smo se sreli u ovako golemu gradu. Znaš, rijetko
dolazim poslom u Tokio. Sigurno nije slučajnost da smo se sreli. Ne
mogu se oteti dojmu da nas je nešto spojilo.»
«Sigurno», rekao sam.
«A što je s tobom? Cijelo ovo vrijeme živiš u Tokiju?»
Ispričao sam mu kako sam se odmah nakon fakulteta oženio i
ostao živjeti u Tokiju, i da sad za život zarađujem pisanjem.
«Ti si pisac?»
«Da. U neku ruku.»
«No, odlično si čitao naglas, to znam iz iskustva», rekao je on.
«Nadam se da te ovo neće pogoditi, ali mislim da si se Sayoko
najviše sviđao od svih.»
Nisam odgovorio. A ni brat moje bivše djevojke više ništa nije
rekao.

68
 Knjige.Club Books

I tako smo se oprostili. Ja sam otišao podignuti svoj sat, koji je

bio popravljen, a brat moje bivše djevojke polako se uputio nizbrdo
prema kolodvoru Shibuya. Ubrzo je priliku u sakou od tvida
progutala poslijepodnevna gužva na ulici.
Nikad ga više nisam vidio. Slučaj nas je dvaput spojio. Drugi put
nakon dvadeset godina, u gradu udaljenu šesto kilometara od našega
rodnog grada. Sjedili smo za stolom, pijuckali kavu i razgovarali. Ali
ne o temama o kojima se obično neobvezno čavrlja uz kavu. Oba
puta u našem je razgovoru bilo nečega važnijeg, kao da su sadržavali
neku naznaku smisla i svrhe našeg života. A opet, kad se sve zbroji
i oduzme, uvijek su to bile samo usputne naznake. Ništa nije
ukazivalo na neku dublju, organsku vezu između nas dvojice.
[Pitanje: Koje elemente u životu ovih dvaju likova simbolički
nagoviještaju njihovi susreti i razgovori?] Nikad više nisam vidio
onu lijepu djevojku koja je u rukama nosila album With the Beatles.
Katkad se pitam - žuri li se ona i dalje onim slabo osvijetljenim
školskim hodnikom 1964., a rub suknje joj leprša dok hoda? I sad joj
je šesnaest godina i steže uz prsa onaj omot s crno-bijelom
fotografijom Johna, Paula, Georgea i Ringa, čvrsto kao da joj život
ovisi o tome.

69
 Knjige.Club Books

Ispovijest majmuna
iz Shniagawe

70
 Knjige.Club Books

P OSTARIJEG MAJMUNA UPOZNAO sam u malenu tradicionalnom

japanskom svratištu u gradiću s toplim izvorima u prefekturi
Gunma, prije nekih pet godina. Bilo je to starinsko prenoćište,
točnije rečeno, oronulo i u raspadu, a ondje sam se našao pukim
slučajem.
Putovao sam uokolo bez određena cilja, kako mi puhne, i kad
sam izišao iz vlaka u tome mjestancu, već je prošlo sedam uvečer.
Jesen se bližila kraju, sunce je već odavno zašlo i sve je
bilo obavijeno onom posebnom tamnomodrikastom tamom kakva se
viđa u brdskim krajevima. S planinskih vrhunaca puhao je ledeni
vjetar i tjerao suhe listove veličine dlana da plešu po ulici.
Prošetao sam središtem gradića u potrazi za prikladnim
smještajem, ali nijedan od boljih hotela nije primao goste nakon što
je prošlo vrijeme večere. Prošao sam pet ili šest pansiona, ali su me
svi odbili, a onda sam napokon na periferiji pronašao prenoćište s
toplim kupkama gdje sam mogao odsjesti bez večere. Lokal je
bio potpuno zapušten i derutan, ćumez kakav se već rijetko viđa.
Zgrada je bila vrlo stara, ali nije uopće zračila onim nostalgičnim
šarmom kako bi se očekivalo od takve starine. Cijela kuća kao da se
malo naherila, vjerojatno zato što se dograđivala i krpala bez reda i
zakona, a sasvim je moguće da je pritom narušena izvorna statika.
Svakako, nije izgledala kao da bi mogla preživjeti sljedeći potres
i mogao sam se samo nadati da neće biti podrhtavanja tla ni toga ni
sljedećeg dana.
U prenoćištu nisu služili večeru, ali doručak je bio uključen, a
cijena za jednu noć nevjerojatno niska. Odmah do ulaza nalazila se
jednostavna recepcija, gdje sam platio jednu noć unaprijed starcu
bez ijedne dlake na glavi - nije imao čak ni obrve. Zbog tih
nepostojećih obrva, starčeve su se krupne oči neobično upadljivo
71
 Knjige.Club Books

sjajile. Na jastuku na podu kraj njega ležala je velika smeđa mačka,

također vrlo stara, koja je čvrsto spavala. Nešto joj valjda nije bilo u
redu s nosom jer nikad nisam čuo mačku da tako glasno hrče. Tu i
tamo pravilni bi se ritam hrkanja poremetio i mačka bi zastrašujuće
zahripala i hvatala zrak. Sve je u ovom svratištu bilo prastaro i
na rubu propasti.
Soba u koju su me odveli nije bila veća od spremišta u kojem se
drže futoni. Stropna je svjetiljka žmirkala, a podne daske ispod
tatamija zloslutno su škripale pri svakom koraku. Ali nisam se smio
žaliti. Rekao sam samom sebi da moram biti zahvalan što imam krov
nad glavom i futon za spavanje.
Međutim, soba nije baš pozivala na opuštanje pa sam prebacio
torbu preko ramena, svoj jedini komad prtljage, i otišao u grad u
restoran sa soba rezancima. Svi su ostali restorani bili zatvoreni pa
sam mogao jesti ili ondje ili nigdje. Naručio sam pivo, neko predjelo
i juhu sa soba rezancima. Rezanci su bili ispodprosječni, juha
mlaka, ali opet se nisam smio žaliti. Uostalom, i to je bilo bolje nego
leći na spavanje prazna želudca. Izišao sam iz restorana i odlučio
kupiti grickalice i malu bocu viskija, ali nisam našao nijedan dućan.
Prošlo je osam sati i otvoreno je bilo samo nekoliko malih štandova
nalik na streljane kakvi se često nalaze u toplicama. Tako mi nije
preostalo ništa nego da se vratim u sobu, navučem svoju jukatu
i spustim se do kupke u podrumu.
U usporedbi s oronulom zgradom prenoćišta i jadnim
namještajem, kupka je, začudo, bila izvrsna. Topla voda iz koje se
dizala para gusto se zelenjela, kao da uopće nije razrijeđena, a miris
sumpora bio je intenzivniji nego u bilo kojim toplicama koje sam u
životu posjetio. Kad sam sjeo u vodu, osjetio sam kako me
preplavljuje umirujuća toplina koja me zagrijala do kostiju. Budući
da sam bio sam u kupki (nisam uopće znao ima li u prenoćištu
još gostiju osim mene), mogao sam si uzeti vremena koliko sam htio
i dugo sam se namakao u vodi.
Nakon nekog vremena uhvatila me je pospanost pa sam izišao iz
bazena da se malo rashladim, a onda sam se vratio u vodu. Zapušteno
staro prenoćište pokazalo se boljim nego što sam očekivao. A
svakako je ugođaj bio mnogo opušteniji nego u velikom hotelu gdje
bih kupku sigurno dijelio s bučnim gomilama turista.

72
 Knjige.Club Books

***
VEĆ SAM SE TREĆI put namakao u toploj vodi kad je majmun bučno
otvorio vrata i ušao u prostoriju. «Oprostite», tiho je rekao. Trebalo
mi je jedno vrijeme da shvatim da je to majmun. Bio sam pomalo
omamljen od te silne vrele vode, a nikako nisam očekivao majmuna
koji govori pa nisam uspio povezati ono što vidim s činjenicom da
je preda mnom pravi živi majmun. I tako sam kroz paru netremice
zurio u majmuna i činilo mi se da će mi se glava razletjeti. Majmun
je zatvorio staklena vrata za sobom, složio kantice za polijevanje
koje su ležale razbacane uokolo pa gurnuo veliki termometar u vodu
da provjeri temperaturu. Zatim se zagledao u mjernu skalu na
termometru škiljeći, poput bakteriologa koji pokušava identificirati
novi patogen.
«Kakva je voda?» upitao me majmun.
«Odlična, hvala», rekao sam. Glas mi je u pari zvučao prigušeno,
nekako mekano. Gotovo mitski. Kao da to nije glas koji izlazi iz
mene, nego jeka iz prošlosti što se vraća iz dubina šume. I ta jeka...
Samo malo. Što ovdje radi majmun? I zašto govori kao čovjek?
«Da vam istrljam leđa?» upitao me je majmun. Imao je ugodan
melodiozan bariton, poput kakva pjevača, sasvim suprotno od onog
što bih očekivao. Ali govorio je posve prirodno, a kad sam zatvorio
oči i slušao, zvučalo je kao da govori čovjek.
«Može, hvala», odgovorio sam. Nisam baš volio da mi netko
trlja leđa, ali bojao sam se da će, ako odbijem njegovu ponudu,
pomisliti kako mi se gadi da mi majmun pere leđa. Možda je samo
htio biti pristojan, zaključio sam, a svakako mu nisam htio
povrijediti osjećaje. I zato sam polako izišao iz kupke i sjeo na
drveni stolčić leđima okrenut prema njemu.
Majmun nije na sebi imao nikakvu odjeću. Budući da majmuni
u pravilu ne nose odjeću, nije me to posebno začudilo. Izgledao je
prilično star i krzno mu je bilo prošarano sjedinama. Donio je mali
frotirski ručnik, nasapunao ga i uvježbanim mi pokretima dobro
istrljao i oprao leđa.
«Prilično je zahladnjelo ovih dana, što kažete?» primijetio je
majmun.
«Itekako je zahladnjelo.»

73
 Knjige.Club Books

«Još malo pa će cijelo naše mjesto biti pod snijegom. A onda će

morati lopatama čistiti snijeg s krovova, što vjerujte mi nije nimalo
lak zadatak.»
Uslijedila je stanka i iskoristio sam je da mu napokon postavim
ono glavno pitanje. «Znači, vi govorite ljudskim jezikom?»
«Uistinu govorim», kao iz topa odgovorio je majmun. Sigurno
su mu to pitanje postavili bezbroj puta. «Odrastao sam s ljudima i s
vremenom sam naučio govoriti. Dugo sam živio u Tokiju, u
Shinagavvi.»
«Gdje u Shinagawi?»
«U Gotenyami.»
«Zgodan kraj.»
«Da, kao što znate, to je baš ugodno mjesto za život. U blizini je
park Gotenyama pa sam uživao kao da sam u prirodi.»
Naš je razgovor time završio. Majmun mi je i dalje snažno trljao
leđa (što mi je iznimno godilo) dok sam seja cijelo vrijeme trudio
pribrati i racionalno pristupiti onom što sam čuo. Majmun koji je
odrastao u Shinagavvi? U parku Gotenyama? Koji tečno govori
ljudskim jezikom? Kako je to moguće? Pa to je majmun,
zaboga miloga. Samo majmun i ništa više.
«Živim u četvrti Minato», izjavio sam, što je bila više-manje
beskorisna informacija.
«Pa onda smo gotovo susjedi», rekao je majmun srdačno.
«Gdje ste odrasli u Shinagawi, kod koga?»
«Moj gospodar predavao je fiziku na sveučilištu Gakugei u
Tokiju.»
«Akademski građanin, dakle, intelektualac.»
«Apsolutno. Više od svega volio je glazbu, pogotovo djela
Brucknera i Richarda Straussa. Zato sam valjda i sam zavolio takvu
glazbu, jer sam je neprestano slušao u djetinjstvu. Može se reći da
sam onako usput napabirčio mnogo znanja o glazbi.»
«Volite Brucknera?»
«Da, njegova me Sedma simfonija nadahnjuje, posebno treći
stavak.»

74
 Knjige.Club Books

«Ja često slušam njegovu Devetu», dobacio sam. Još jedna

razmjerno besmislena izjava.
«Da, to je istinski čudesna glazba», rekao je majmun.
«Dakle, taj vas je profesor naučio govoriti?»
«Da. On i žena nisu imali djece i valjda je zato koristio svaki
slobodan trenutak da bi me podučavao. Bio je iznimno strpljiv
čovjek i više od svega držao je do reda i poretka. Bio je vrlo
savjestan, a najdraža izreka koju je često ponavljao glasila je da je
ponavljanje točnih činjenica istinski put do mudrosti. Žena mu je bila
mila, tiha osoba, uvijek od malo riječi i uvijek ljubazna prema
meni. Njih su se dvoje jako dobro slagali i, premda ovo
nevoljko spominjem neznancu, noću su često bili jako zaposleni.«
«Ma dajte», rekao sam.
Majmun mi je napokon oprao leđa. «Hvala vam na strpljenju»,
rekao je i pognuo glavu.
«Hvala vama», rekao sam. «Zbilja sam uživao. Baš mi je
posebno prijalo. Tako dakle, vi radite u ovom pansionu?»
«Da. Bili su tako ljubazni pa su mi dopustili da radim kod njih.
Oni veći, otmjeniji hoteli ne bi nikad zaposlili majmuna. Ali ovdje
se vječno muče s manjkom radne snage i ako znaš kako biti od
koristi, nije ih briga jesi li majmun ili što već. Budući da sam
majmun, plaća mi je minimalna i daju mi da radim uglavnom ondje
gdje me se ne vidi. Pospremam kupaonice, čistim, takve stvari. Jer
bi se većina gostiju sablaznila da im majmun poslužuje čaj i tome
slično. Rad u kuhinji također ne dolazi u obzir zbog higijenskih
razloga, a možda bi time prekršili i zakon o hrani i sanitaciji.»
«Dugo već radite ovdje?» upitao sam.
«Sad već neke tri godine.»
«Ali sigurno ste već svašta prošli prije nego što ste se ovdje
skrasili?»
Majmun je žustro kimnuo. «To je živa istina.»
Oklijevao sam tren, ali onda sam se odvažio i upitao ga: «Ako
nemate ništa protiv, volio bih čuti malo više o vašem životu.»
Majmun je razmislio pa rekao: «U redu, premda vam moja priča
možda neće biti onako zanimljiva kako očekujete. Ali završavam s

75
 Knjige.Club Books

poslom u deset i mogao bih poslije navratiti kod vas u sobu. Bi li

vam to odgovaralo?»
«Svakako», rekao sam. «1 bio bih vam zahvalan ako donesete
koje pivo.»
«Dogovoreno. Stiže hladno pivo. Hoće li vam Sapporo biti po
volji?»
«Savršeno. A vi? Pijete li i vi pivo?»
«Tu i tamo, da.»
«Onda molim vas donesite dvije velike boce.»
«Dogovoreno. Ako ne griješim, odsjeli ste u apartmanu <Divlja
obala> na prvom katu?»
«Tako je», rekao sam.
«Ne mislite da je to malo čudno?» rekao je majmun.
«Da se soba u pansionu u planinama zove <Divlja obala>?» I
zahihotao je. Nikad u životu nisam vidio majmuna da se smije. Ali
valjda se i majmuni tu i tamo smiju pa i plaču. S obzirom na to da
zna govoriti, nije me to trebalo čuditi.
«Smijem li vas pitati kako se zovete?» upitao sam.
«Nemam ime u pravom smislu. Ali svi me zovu majmun iz
Shinagawe.»
Majmun je otvorio staklena vrata, okrenuo se prema meni,
uljudno se naklonio i zatim polako zatvorio vrata za sobom.

MALO NAKON DESET uvečer, majmun je noseći dvije boce piva na

pladnju ušao u apartman Divlja obala. (Kao što je i rekao, nejasno je
zašto su ga tako nazvali. Uobičajeno je u japanskim pansionima da
daju imena sobama, ali u ovome bijednom sobičku, ne većem od
ormara, baš ništa nije podsjećalo na krševitu morsku obalu.)
Osim piva, na pladnju je bio i otvarač za boce, dvije čaše, nešto
grickalica od suhih lignji i vrećica krekera od riže i kikirikija. Bio je
to vrlo ljubazan majmun.
Sada je na sebi imao debelu majicu dugih rukava s logom I 🖤
New York otisnutim na prednjici i sive hlače od trenirke, vjerojatno
odjeću koju je neko dijete preraslo i odbacilo.

76
 Knjige.Club Books

U sobi nije bilo stola pa smo se spustili na tanke jastuke za

sjedenje i naslonili se leđima na zid. Majmun je otvaračem otvorio
jednu bocu i nalio pivo u dvije čaše. Šutke smo se kucnuli da
nazdravimo.
«Hvala vam što ste me pozvali», rekao je majmun i s užitkom
otpio hladno pivo iz čaše. I ja sam popio koji gutljaj. Iskreno, bilo
mi je malo čudno sjediti kraj majmuna i piti s njim pivo, ali valjda
se čovjek s vremenom i na to navikne.
«Nema boljeg od hladnog piva poslije posla», rekao je, otirući
usta nadlanicom dlakave ruke. «Ali budući da sam majmun, vrlo mi
se rijetko pruža za to prilika.»
«Živite li vi ovdje na svome radnom mjestu?»
«Da, ima jedna izba na tavanu gdje su mi dopustili da spavam.
Katkad ima miševa i štakora pa se teško opustiti, ali ja sam ipak
majmun pa moram biti zahvalan na tome što imam futon za spavanje
i tri obroka na dan. Ali da je neki raj, nije...»
Majmun je ispio čašu pa sam mu ponovno natočio pivo.
«Duboko zahvalan», uljudno je rekao.
«Jeste li kad živjeli sa svojom vrstom, a ne s ljudima?» upitao
sam ga. Toliko toga sam ga htio pitati.
«Da, u nekoliko navrata», odgovorio je majmun, a lice mu se
smrknulo i bore oko očiju se zgužvale. «Iz određenih razloga, jednog
su me dana prisilno odveli iz Shinagawe i pustili u područje
Takasakiyama na jugu zemlje u poznati majmunski park. Isprva sam
mislio da ću ondje živjeti u miru i spokoju, ali na kraju nije ispalo
onako kako sam se nadao. Majmuni su moji dragi zemljaci, da me
ne biste pogrešno shvatili, ali kako sam ipak odrastao u ljudskoj
obitelji sa sveučilišnim profesorom i njegovom ženom, nisam se
uspio s njima povezati. Nismo imali gotovo ništa zajedničko i nismo
mogli komunicirati. <Kako smiješno govoriš!>, rugali su mi se i
ismijavali me. Ženke su se hihotale čim su me ugledale. Majmuni su
vrlo osjetljivi i na najsitnije razlike. Moje ponašanje bilo im je
smiješno, išlo im je na živce ili ih čak ljutilo. S vremenom mi je bilo
sve teže dok se napokon nisam odvojio od zajednice i otišao živjeti
sam. Postao sam pustinjak, da tako kažem.
«Sigurno ste bili strašno usamljeni.»

77
 Knjige.Club Books

«Jesam, i potpuno nezaštićen. Morao sam se sam samcat

snalaziti za hranu bez ičije pomoći da nekako preživim. Ali najgore
od svega bilo mi što nisam mogao ni s kim komunicirati. Ni s
majmunima ni s ljudima. Takva je samoća ubitačna. Naravno da je
u Takasakiyamu dolazilo mnogo ljudskih posjetitelja, ali to ne znači
da sam mogao samo tako zapodjenuti razgovor s prvim čovjekom
na kojeg naletim. Da jesam, odmah bi nastala strka i bilo bi vraga.
Drugim riječima, nisam pripadao ni jednima ni drugima, nisam bio
ni majmun ni čovjek. Živio sam rastrgan nadvoje, a to je očajno
stanje.»
«A niste više mogli ni slušati Brucknera.»
«Istina. To više nije dio mojeg svijeta», rekao je majmun iz
Shinagawe i otpio još gutljaj piva. Pogledao sam ga. Lice mu je
ionako bio crveno pa se nije vidjelo je li se zacrvenio od pića. Možda
majmuni bolje podnose alkohol? Ili se jednostavno ne vidi kad su
pijani jer su ionako crveni u licu.
«Drugo, mučio me i odnos sa ženskim spolom.»
«Shvaćam», rekao sam. «A kad kažete odnos sa ženskim
spolom, hoćete reći...»
«Da skratim, majmunice u meni nisu budile nikakvu, ni
najmanju seksualnu želju. Imao sam mnogo prilika da budem s
njima, ali iskreno, nikad mi nije bilo do toga.»
«Dakle, ženke majmuna nisu vas uzbuđivale, iako ste i vi
majmun?»
«Da. Upravo tako. Neugodno mi je to priznati, ali ispalo je da
mogu voljeti samo žene ljudskoga roda.»
Šutke sam iskapio čašu do kraja. Otvorio sam vrećicu i zagrabio
šaku krekera. «Rekao bih da to može izazvati ozbiljne
komplikacije.»
«Vrlo ozbiljne. Budući da sam majmun, ni kom slučaju ne mogu
od žena očekivati da mi uzvraćaju naklonost. Osim toga, s genetskog
stajališta to je nedopustivo.»
Čekao sam da nastavi. Majmun se snažno počešao iza uha i
napokon ponovno progovorio.
«1 zbog svega toga morao sam pronaći drukčiji način da
zadovoljim te neutažene želje.»
78
 Knjige.Club Books

«Kako to mislite, drukčiji način?»

Majmun se namrštio. Crveno mu je lice nijansu potamnjelo.
«Možda mi nećete vjerovati», rekao je majmun. «Ne, sto posto
mi nećete vjerovati. Ali počeo sam krasti imena ženama u koje sam
se zaljubio.»
«Krasti imena?»
«Tako je. Ne znam zašto, ali izgleda da posjedujem urođeni dar.
Ako poželim, mogu ukrasti čije god ime želim i učiniti ga svojim.»
Ponovno kao da mi se zavrtjelo u glavi.
«Nisam siguran da shvaćam», rekao sam. «Kad kažete da
ukradete nečije ime, znači li to da ta osoba ostaje potpuno bez
imena?»
«Ne, ne gube ime potpuno. Ono što ja kradem dio je imena,
fragment. Ali nakon što ukradem taj djelić, ime gubi na težini,
znatno je lakše nego prije. Kao kad oblak zakrije sunce pa ti sjena na
tlu izblijedi. I ovisno o osobi, netko i ne primijeti taj gubitak. Samo
imaju osjećaj da nešto nije kako treba.»
«Ali neki su toga svjesni, je li tako? Da im je dio imena
ukraden?»
«Da, naravno. Katkad otkriju da se ne mogu sjetiti vlastita
imena. Što je vrlo nezgodno i priličan problem, kao što možete i
zamisliti. A onda više i ne prepoznaju svoje ime kao svoje. U nekim
slučajevima, prolaze svojevrsnu krizu identiteta. I sve sam to ja
skrivio jer sam toj osobi ukrao ime. Duboko žalim zbog toga. Često
me muči grižnja savjesti. I znam da je to pogrešno, ali ne mogu se
zaustaviti. Nije da opravdavam svoje postupke, samo naglašavam da
me na to tjera količina dopamina. Kao da mi neki glas govori: Hajde
ukradi joj ime, pa nema zakona koji to zabranjuje.»
Prekrižio sam ruke i zagledao se u majmuna. Dopamin?
Napokon sam rekao: «A kradete samo imena žena u koje ste
zaljubljeni ili su vam seksualno privlačne? Jesam li dobro shvatio?»
«Točno tako. Ne kradem nasumično, bilo čije ime.»
«Koliko ste imena do sad ukrali?»

79
 Knjige.Club Books

Ozbiljna izraza, majmun ih je prebrojio na prstima ruke. Dok je

brojio, nešto je mrmljao. Podignuo je pogled. «Sveukupno sedam.
Ukrao sam sedam ženskih imena.»
Je li to mnogo, ili malo? Tko će ga znati? Pojma nisam imao.
«1 kako to radite?» upitao sam ga. «Mislim, kako se krade nečije
ime? Možete li mi to malo pojasniti, ako vam nije problem?»
«Uglavnom snagom volje. Snagom koncentracije, psihičkom
energijom. Ali to nije dovoljno. Treba mi nešto na čemu je napisano
ime te osobe. Osobna iskaznica je idealna. Poslužit će i vozačka
dozvola, studentska iskaznica, kreditna kartica ili putovnica. Takve
stvari. Dobra je i značka s imenom. Uglavnom, treba mi neki
konkretni predmet na kojem piše ime. I moram ga ukrasti.
Jedino tako to funkcionira. Budući da sam majmun, prilično se
spretno znam ušuljati ljudima u kuću kad ih nema. Potražim nešto s
imenom i to uzmem.»
«I onda uz pomoć tog predmeta s imenom i snage volje ukradete
ženi ime.»
«Upravo tako. Prvo dugo zurim u ime na toj ispravi, usmjeravam
emocije i upijam ime osobe koju volim. To je vrlo dugotrajan proces
koji i mentalno i fizički iscrpljuje, ali ja se potpuno u to unosim i
tako uspijevam - dio te žene postaje dio mene. I moja neuzvraćena
ljubav i želja koja se nije imala gdje utažiti sad su na neki
način zadovoljene.»
«Znači, bez ikakva tjelesnog dodira?»
Majmun je potvrdno kimnuo. «Znam da sam samo majmun, ali
nikad ne bih počinio ništa nedolično. Dovoljno mi je da ime žene
koju volim usvojim, pretvorim u dio sebe. Slažem se da je to pomalo
perverzno, ali je to ipak potpuno čist i platonski čin. Jednostavno
ljubim to ime u svojem srcu, potajno, u sebi. Poput
nježnog povjetarca što pirka nad livadom.»
«Aha», rekao sam, zadivljen. «Onda bi se ovo moglo nazvati
najuzvišenijim oblikom ljubavi.»
«Slažem se. To možda i jest najuzvišeniji oblik ljubavi. Ali
istodobno je to potpuna samoća. Takoreći dvije strane istog novčića.
Dva ekstrema koja su se spojila i nikad se neće moći razdvojiti.»

80
 Knjige.Club Books

Tu je naš razgovor stao i majmun i ja smo neko vrijeme šutke

pili pivo i jeli krekere i lignje.
«Još kradete imena?» upitao sam.
Majmun je odmahnuo glavom i povukao čekinjastu dlaku na ruci
kao da se želi uvjeriti da je zaista majmun. «Ne, u posljednje vrijeme
ne. Kad sam se doselio ovamo, odlučio sam se odreći tog poroka.
Zahvaljujući tomu, duša ovoga jadnog malog majmuna pronašla
je mir. U srcu čuvam imena sedam žena i vodim miran život.»
«Drago mi je što to čujem», rekao sam.
«Ne bih htio zvučati nametljivo, ali pitam se biste li bili ljubazni
i dopustili mi da vam ukratko izložim svoj osobni pogled na temu
ljubavi?»
«Naravno», rekao sam.
Majmun je uzbuđeno nekoliko puta trepnuo. Duge su mu
trepavice zamahnule gore-dolje poput lišća palme na vjetru. Polako
je i duboko udahnuo, kao sportaš koji se priprema za skok u dalj.
«Vjerujem da je ljubav ono nužno gorivo koje nas održava u
životu. Jednoga dana ljubav možda prestane. Ili od nje nikad ne bude
ništa. Ali čak i kad ljubav izblijedi, čak i kad je neuzvraćena, uvijek
pamtimo da smo nekoga voljeli, da smo se u nekoga zaljubili. I to je
sjećanje dragocjen izvor topline. Bez toga toplog izvora ljudska bi
se srca - pa i majmunska - pretvorila u surovo hladnu i neplodnu
pustoš. Pustoš do koje ne dopire ni jedna sunčeva zraka, gdje ne
uspijeva ni cvijeće mira ni drveće nade. Ovdje u srcu čuvam imena
sedam lijepih žena koje sam nekoć volio.» Majmun je pritisnuo dlan
uz dlakava prsa. «Te su mi uspomene vlastiti izvor goriva koje će
me grijati u hladnim noćima dok živim ono što je ostalo od mojeg
osobnog života.»
Majmun je ponovno zahihotao i nekoliko je puta lagano zatresao
glavom.
«Nespretno sam se izrazio», rekao je. «Osobni život. A ja sam
majmun, a ne osoba. Hihihihi...»

BILO JE VEĆ POLA dvanaest kad smo dovršili obje boce piva. Majmun
je rekao da bi morao krenuti. «Tako mi je bilo ugodno da sam se
malo previše raspričao. Molim vas da mi oprostite.»
81
 Knjige.Club Books

«Ne morate se uopće ispričavati. To što ste pričali bilo mi je vrlo

zanimljivo», rekao sam. Možda, zanimljivo nije prava riječ. Mislim,
piti pivo i čavrljati s majmunom koji ti otvara dušu nije baš
svakidašnji doživljaj. A kad se tome doda da taj majmun voli
Brucknera i krade ženska imena jer ga na to tjera seksualni nagon (ili
možda ljubav), to više nije zanimljivo nego senzacionalno. Bilo je to
nešto najnevjerojatnije što sam čuo u životu. Ali odabrao sam
neutralniji izraz da ne uznemirim majmuna.
Dok smo se opraštali, dao sam majmunu novčanicu od 1000 jena
za napojnicu. «Nije mnogo,» rekao sam, «ali nadam se da će biti
dovoljno za neku poslasticu.»
Majmun se isprva opirao, ali bio sam uporan i napokon je uzeo
novac. Presavio je novčanicu i pažljivo je spremio u džep hlača od
trenirke.
«Jako lijepo od vas», rekao je. «Saslušali ste moju glupu životnu
priču, počastili me pivom, a sad još ova ljubazna gesta. Ne mogu
vam reći koliko mi to znači.»
Majmun je poslagao prazne pivske boce i čaše na pladanj i iznio
ga iz sobe.

SLJEDEĆEG JUTRA ODJAVIO sam se iz prenoćišta prije odlaska za

Tokio, ali majmuna nisam nigdje vidio. Nestao je i sablasni starac
bez kose i obrva s recepcije, kao i stara mačka s priraslicama u nosu.
Umjesto njih na recepciji je stražarila debela, namrgođena
sredovječna žena. Kad sam rekao da mi naplati i sinoćnje pivo,
kategorički je ustvrdila da nema nikakvih dodatnih stavki na
mojem računu. Ovdje ionako nudimo samo pivo u limenkama
iz automata, objasnila je. Uopće ne držimo pivo u bocama.
Ponovno mi se učinilo da će mi se glava razletjeti. Kao da su
djelići stvarnog i nestvarnog nasumično zamijenili mjesta. Jer
sigurno sam sinoć s majmunom popio dvije velike boce dobro
ohlađena piva Sapporo dok sam ga slušao kako mi priča svoju
životnu priču.
Htio sam sredovječnoj ženi spomenuti majmuna, ali onda sam
se predomislio. Možda ni majmun zapravo ne postoji i sve je to
privid, opsjena što ju je zakuhala glava pregrijana od namakanja u

82
 Knjige.Club Books

vrućoj vodi. Ili sam usnuo dugačak, čudnovat i nevjerojatno živ san.
Da odjednom kažem nešto u smislu «Kod vas radi jedan postariji
majmun koji zna govoriti, je li tako?», stvari bi mogle izmaknuti
kontroli, a u najgorem slučaju, mislili bi da sam lud. A možda
majmun radi na crno pa ga drže u tajnosti da ne bude problema s
poreznom upravom ili sanitarnom inspekcijom (što je bila sasvim
realna mogućnost).
U vlaku na povratku kući, u sebi sam ponovno prošao priču koju
mi je majmun ispričao, dio po dio, i zapisao sve pojedinosti kojih
sam se mogao sjetiti u bilježnicu, s namjerom da, kad se vratim u
Tokio, stavim na papir sve od početka do kraja.
Ako je majmun doista postojao - a to je bila pretpostavka od koje
sam polazio - koliko sam od onoga što mi je ispričao uz pivo mogao
uzeti zdravo za gotovo? Teško je bilo procijeniti. Je li moguće da je
zbilja krao i usvajao ženska imena?
Je li to neka posebna sposobnost koju ima samo majmun iz
Shinagawe? A možda je majmun patološki lažljivac, tko zna.
Naravno, nikad prije nisam čuo za majmuna koji pati od mitomanije,
ali ako majmun govori ljudskim jezikom tako vješto kao što on
govori, načelno je sasvim moguće i da laže kad zine. U sklopu svojeg
posla intervjuirao sam velik broj ljudi i prilično sam se izvještio u
prepoznavanju kome se smije vjerovati, a kome ne. Kad dulje s
nekim razgovarate, možete po općem dojmu i određenim znakovima
intuitivno naslutiti je li ta osoba vjerodostojna. I baš zbog svega toga
bio sam uvjeren da majmun iz Shinagawe nije izmislio svoju priču.
Njegov pogled, izraz lica, ono kako bi se povremeno duboko nad
nečim zamislio, stanke kad je oklijevao, gestikulacija i odabir riječi
- ništa nije djelovalo neprirodno, lažno ni namješteno. I najvažnije
od svega, bilo je tu njegovo otvoreno, čak bolno iskreno priznanje.
Kad sam se nakon bezbrižna putovanja vratio u Tokio, upao sam
u užurbanu gradsku kolotečinu. Iz nekog razloga, što sam stariji, sve
sam zaposleniji, čak i kad nemam nekih velikih poslovnih obveza. A
vrijeme prolazi sve brže. Na kraju, nikome nisam rekao za majmuna
iz Shinagawe, niti sam o njemu pisao. Čemu se truditi kad mi ionako
nitko ne bi vjerovao? Samo bi mi govorili da «opet nešto izmišljam»
i na tome bi stalo. Osim toga, nisam znao za koji se žanr odlučiti.
Priča je bila prebizarna da se ispriča u dokumentarnom formatu i dok

83
 Knjige.Club Books

god nisam imao nikakav konkretan dokaz - dokaz, naime, da je

majmun doista postojao - nitko živ ne bi u to povjerovao. S druge
strane, da je napišem kao kratku prozu, nedostajao je jasan fokus,
okosnica. Nisam morao ni početi pisati, a već sam zamislio zbunjeni
izraz mojeg urednika dok čita rukopis i njegovo pitanje: «Nerado to
pitam, jer vi ste autor, ali što bi trebala biti tema ove priče?»
Tema? Ne znam ima li teme. Radi se samo o jednome starom
majmunu u malenu gradiću u prefekturi Gunma koji govori ljudskim
jezikom, riba leđa gostima u toploj kupki, voli hladno pivo,
zaljubljuje se u žene i krade im imena. Gdje je tu tema? Ili pouka?
A kako je vrijeme prolazilo, sjećanje na taj grad s toplim
izvorima je blijedjelo. Kako god žive bile uspomene, nemoćne su
pred silom vremena.

ALI SADA, PET godina poslije, odlučio sam pisati o tome na temelju
onoga što sam tada zapisao u bilježnicu. I to zbog nečega što se
dogodilo nedavno i dalo mi misliti. Da se to nije dogodilo, vjerojatno
ne bih sad ovo pisao.
Jednog poslijepodneva imao sam poslovni sastanak u foajeu
hotela u Akasaki. Nalazio sam se s urednicom časopisa za putovanja.
Bila je izrazito privlačna žena od tridesetak godina, vitka, sitne
građe, duge blistavocrne kose, svijetle puti i velikih, zavodljivih
očiju. Osim toga, bila je i vrlo sposobna urednica.
Neudana. Više puta smo surađivali i dobro smo se slagali.
Nakon što smo obavili poslovni dio razgovora, neko smo vrijeme
prijateljski čavrljali uz kavu.
Zazvonio joj je mobitel i ispričala mi se pogledom, a ja sam joj
rukom dao znak da se javi. Bacila je pogled na broj s kojeg je zovu i
javila se. Očito se radilo o rezervaciji u nekom restoranu, hotelu ili
zrakoplovu, nešto u tom smislu. Jedno je vrijeme razgovarala,
provjeravajući pritom rokovnik, a onda mi dobacila zabrinut pogled.
«Oprosti, molim te», rekla mi je tiho, rukom pokrivajući
mobitel. «Znam da je ovo zbilja čudno pitanje, ali kako se ja
zovem?»
Zgranuo sam se, ali sam joj, kao da nije pitala ništa neobično,
rekao njezino ime i prezime. Kimnula je i ponovila to osobi na

84
 Knjige.Club Books

drugom kraju linije. Kad je završila razgovor, ponovno mi se

ispričala.
«Još jednom te molim da mi oprostiš. Odjednom se jednostavno
nisam mogla sjetiti svojeg imena. Neopisivo mi je neugodno.»
«To ti se povremeno događa?» upitao sam je.
Kao da je na tren oklijevala, a onda je napokon kimnula. «Da, to
mi se u posljednje vrijeme često događa. Ne mogu se sjetiti svojeg
imena. Kao da sam na trenutak izgubila pamćenje.»
«Zaboravljaš li i neke druge podatke? Na primjer, svoj rođendan,
telefonski broj ili PIN?»
Odlučno je odmahnula glavom. «Ne, ništa od toga. Uvijek sam
imala dobro pamćenje. Znam rođendane svih prijateljica napamet.
Nisam zaboravila nijedno drugo ime, nijednom. Ali ipak, katkad se
ne mogu sjetiti kako se ja zovem. Ne shvaćam to. Nakon nekoliko
minuta pamćenje mi se vrati, ali tih nekoliko minuta silno
su neugodne i hvata me panika, kao da ja više nisam ja nego netko
drugi.»
Bez riječi sam kimnuo.
«Misliš li da je to simptom ranog Alzheimera?» upitala me.
Uzdahnuo sam. «Nisam stručnjak za medicinu, ali kad su počeli
ti simptomi - da odjednom zaboravljaš ime?»
Zaškiljila je i razmislila. «Čini mi se prije jedno šest mjeseci.
Sjećam se da sam otišla u park diviti se trešnjama u cvatu i nisam se
mogla sjetiti kako se zovem. To je bio prvi put.»
«Možda će ti ovo zvučati kao čudno pitanje, ali jesi li nešto u to
doba izgubila? Neku osobnu ispravu, na primjer, vozačku dozvolu,
putovnicu ili kreditnu karticu?»
Naškubila je usta i duboko se zamislila, a onda odgovorila:
«Znaš što, sad kad to spominješ, zbilja sam negdje u to vrijeme
izgubila vozačku dozvolu. Sjedila sam na klupi u parku u pauzi za
ručak i odložila sam torbicu kraj sebe na klupu. Izvadila sam ruž i
pudrijeru da namažem usta i kad sam ponovno pogledala, torbice
više nije bilo. Nije mi bilo jasno kako torbica može nestati u tih
nekoliko sekundi koliko je nisam držala na oku, a osim toga
nisam čula nikakve korake niti sam bilo što primijetila. Ogledala

85
 Knjige.Club Books

sam se oko sebe, ali nigdje nije bilo ni žive duše. U toj tišini koja je
vladala u parku sigurno bih vidjela da mi netko krade torbicu.»
Nisam ništa rekao, nego sam čekao da nastavi.
«Ali to nije najčudnije u cijeloj priči. Poslijepodne toga istog
dana nazvali su me iz policije da mi kažu kako je moja torbica
pronađena. Netko ju je ostavio ispred policijske postaje blizu parka.
Sve je u torbici bilo na broju - novac, kreditne kartice, kartica
tekućeg računa i mobitel. Nedostajala je samo vozačka dozvola.
Samo to mi je ukradeno iz torbice. Čak su se i policajci iščuđavali jer
takav slučaj još nisu imali. Netko ukrade torbicu, ne uzme novac
nego samo vozačku dozvolu i onda ostavi torbicu pred policijskom
postajom?»
Tiho sam uzdahnuo, ali ništa nisam rekao.
«To se dogodilo krajem ožujka. Iz tih stopa otišla sam u
prometnu u Samezu i izvadila novu dozvolu. Cijeli taj događaj bio
je prilično neobičan, ali srećom nije počinjena nikakva stvarna šteta.
A moj je ured u blizini prometne pa mi to nije oduzelo previše
vremena.»
«Prometna je u Shinagawi, je li tako?»
«Tako je. A moj je ured u Takanawi, dakle, začas stignem
taksijem», rekla je ona. Sumnjičavo me pogledala.
«Misliš da postoji neka veza? Između toga što zaboravljam svoje
ime i krađe vozačke dozvole?»
Brzo sam odmahnuo glavom. Nisam joj sad mogao spomenuti
majmuna iz Shinagawe. Da joj ispričam sve o njemu, mogla bi iz
mene izvući adresu onog prenoćišta i uputiti se ravno onamo da se
suoči s njim licem u lice. I natjera ga da sve prizna.
«Ne, to sigurno nije povezano jedno s drugim», rekao sam.
«Samo mi je palo na pamet. Jer se radi o imenu.»
Nije djelovala kao da sam je uvjerio. Znao sam da sad već
riskiram, ali morao sam joj postaviti još jedno pitanje.
«Usput, jesi li u posljednje vrijeme vidjela kojeg majmuna?»
«Majmuna?» upitala je. «Misliš, životinju?»
«Da, pravoga živog majmuna», rekao sam.

86
 Knjige.Club Books

Odmahnula je glavom. «Mislim da majmuna nisam vidjela

godinama. Ni u zoološkom vrtu ni nigdje drugdje.»

JE LI SE MAJMUN iz Shinagawe vratio ružnim starim navikama? Ili se

neki drugi majmun služio njegovim modus operandi (neki majmun
oponašatelj)? Ili je počinitelj netko sasvim drugi, a ne majmun?
Nisam nikako htio povjerovati da se majmun iz Shinagawe
ponovno bavi krađom imena. Tako mi je ozbiljno objasnio kako mu
je onih sedam ženskih imena koje čuva u srcu dovoljno da sretno i u
miru proživi preostale godine u gradiću s toplim izvorima u
prefekturi Gunma. I djelovao mi je kao da zbilja misli to što
govori. Ali možda majmun boluje od kronične duševne bolesti koju
ne može kontrolirati voljom i razumom. I možda su ga bolest i
dopamin nagnali da se opet prepusti niskim strastima. I možda se
zbog toga vratio u Shinagawu i ponovno odao starom poroku.
Možda ću i ja to jednom probati. U besanim noćima padne mi
na pamet ta glupa ideja. Ukrast ću osobnu ili kreditnu karticu žene
koju volim, koncentrirati se na nju iz petnih žila, usvojiti njezino ime
i dio nje učiniti dijelom mene. Kakav bi to osjećaj bio? Ne, to se
nikad neće dogoditi. Nikad nisam bio spretan s rukama i nikad ne
bih uspio ukrasti nešto što pripada nekomu drugom. Čak i da to nešto
nema konkretan oblik i da krađom ne kršim zakon.
Ljubav bez ostatka i samoća bez ostatka. Otad, kad god čujem
neku Brucknerovu simfoniju, razmišljam o osobnom životu
majmuna iz Shinagawe. Zamišljam ostarjela majmuna u onom
gradiću s toplim izvorima, na tavanu oronula prenoćišta, kako spava
zamotan u pretanki pokrivač. I mislim na krekere od riže i suhe lignje
kojima smo se gostili dok smo naslonjeni na zid zajedno pijuckali
pivo.
Odonda nisam vidio lijepu urednicu časopisa za putovanja pa
nemam pojma što je s njezinim imenom. Nadam se da nije imala
nikakvih ozbiljnih problema. Ona zbilja nije nikomu ništa skrivila i
posve je nedužna u cijeloj priči. Malo me grize savjest, ali ipak se ne
mogu natjerati da joj ispričam priču o majmunu iz Shinagawe.

87
 Knjige.Club Books

Carnaval

88
 Knjige.Club Books

O D SVIH ŽENA koje sam dosad upoznao, ona je bila najružnija. Ali
možda joj nanosim nepravdu. Sigurno na svijetu ima mnogo
žena koje su još ružnije od nje. Ipak, mislim da ne griješim kad
kažem da je od svih žena s kojima sam u životu bio u bliskom odnosu
- koje su mi se usadile u pamćenje - ona doista bila najružnija.
Mogao bih, naravno, posegnuti za eufemizmom i reći ne baš
privlačna umjesto ružna, što bi čitateljima, posebno čitateljicama,
možda bilo prihvatljivije. Ali umjesto toga ovdje sam se odlučio za
ovaj izravniji (i pomalo uvredljiv) izraz, jer točnije odgovara
njezinoj naravi kao osobe.
Nazvat ću je F*. Postoji nekoliko razloga zbog kojih nije uputno
otkriti kako se zapravo zove. I samo da napomenem, njezino pravo
ime nema nikakve veze ni sa F ni sa *.
Možda bi F* negdje mogla pročitati ovu priču. Često mi je
govorila kako je zanimaju samo djela živih spisateljica, ali nije
nemoguće da slučajno negdje naleti na moju priču. A da je pročita,
sigurno bi se prepoznala. Ali čak i da je pročita i prepozna se, iskreno
sumnjam da bi je to što sam napisao kako je ona «najružnija od
svih žena koje sam u životu poznavao» baš pogodilo. Štoviše, koliko
je poznam, možda bi joj čak bilo smiješno. Bila je itekako svjesna
toga da ne izgleda nimalo privlačno - da je ružna, točno kako sam
napisao - i zapravo je to vješto znala okrenuti sebi u korist.
Mislim da je to velika rijetkost. Prije svega, nema baš mnogo
ružnih žena koje su svjesne svoje ružnoće, a broj onih koje je jesu
svjesne pa su se s tim pomirile i čak u tome nalaze svojevrsno
zadovoljstvo sasvim sigurno je zanemarivo malen. U tom pogledu
mislim da je bila doista iznimna. I upravo je ta njezina jedinstvena
kvaliteta opčinila ne samo mene nego i mnoge druge. Kao što
magnet privlači sve vrste metala - i plemenite i bezvrijedne.
89
 Knjige.Club Books

***
RAZGOVARATI O RUŽNOĆI znači razgovarati i o ljepoti.
Znam dosta lijepih žena, žena koje svi smatraju privlačnima i
kad ih vide, redovito kažu: «Kakva ljepotica!» Ali koliko ja vidim,
te ljepotice, barem velika većina njih, nikad kao da ne uspijevaju
istinski i bezuvjetno uživati u tome što su lijepe. Malo je to čudno,
čini mi se. Žene koje se rode lijepe uvijek su u središtu pozornosti.
Muškarci ih maze i paze, dok su druge žene na njih
ljubomorne. Dobivaju skupe darove i imaju udvarača na izbor. Pa
zašto onda nikad nisu sretne? A katkad su čak u depresiji?
Koliko sam primijetio, mnoge su lijepe žene koje poznam
duboko nezadovoljne, neke čak očajavaju zbog svojih nedostataka -
jer ih imaju kao što ih neizbježno ima svaka osoba na ovom svijetu
- i ne prestaju se oko toga gristi. Premda su to redovito beznačajne
mane, one se opsesivno njima bave pa im je palac na nozi prevelik ili
su im nokti čudnovato asimetrični ili im bradavice na dojkama nisu
iste veličine. Jedna predivna žena koju poznam uvjerena je da su joj
usne resice prevelike i uvijek nosi dugu kosu da ih sakrije. Meni je
potpuno svejedno koliko su duge ili kratke nečije ušne resice.
(Jednom mi ih je pokazala i koliko sam vidio, bile su savršeno
normalne.) Ali možda je cijela ta priča s ušnim resicama i ostalim
samo nadomjestak, način da se progovori o nečemu drugom.
U usporedbi s tim ženama, nije li žena koja uživa u tome što nije
lijepa - štoviše, ružna je - znatno sretnija? Kao što svaka lijepa žena
ima u sebi nešto ružno, isto tako, koliko god žena bila ružna, uvijek
je neki dio nje lijep. I za razliku od lijepih žena, ružne žene kao da
nesmetano uživaju u svojoj lijepoj strani. Ona im nikad nije ni
nadomjestak ni metafora za nešto drugo.
Možda ovo što govorim zvuči kao opće mjesto, ali dovoljno je
da promijenimo rakurs i svijet u kojem živimo korjenito se mijenja.
Zraka sunca, ovisno pod kojim kutom pada, pretvara sjenu u svjetlo
ili svjetlo u sjenu. Pozitiv postaje negativ, negativ pozitiv. Ne znam
funkcionira li svijet doista tako ili je to tek puka optička varka. Ali
u svakom slučaju, može se reći da je to radila F* - obmanjivala je
varljivom igrom svjetla i sjene.

90
 Knjige.Club Books

***
S F* ME UPOZNAO jedan prijatelj. Tad sam navršio pedeset, a ona je
vjerojatno bila desetak godina mlađa od mene. Ali u njezinu slučaju
godine nisu igrale nikakvu ulogu. Njezin je izgled nadmašivao sve
ostale osobine. Dob, visina, oblik i veličina grudi, a da i ne
spominjemo oblik nokta na nožnom prstu ili dužinu usne resice - sve
je to padalo u drugi plan pred njezinim upadljivim manjkom ljepote.
Bio sam na koncertu u Suntory Hallu kad sam tijekom stanke u
foajeu naletio na jednog prijatelja koji je na šanku pio vino s F*. Na
programu je te večeri bila jedna Mahlerova simfonija (ne sjećam se
koja). U prvom dijelu programa izveli su dijelove Prokofjevljeva
baleta Romeo i Julija. Prijatelj me upoznao s F* i nas troje popili
smo čašu vina i razgovarali o Prokofjevu. Sve troje došli smo na
koncert sami, bez pratnje, i taj moj prijatelj također je slučajno
naletio na nju. Ljude koji idu sami na koncerte uvijek veže određen
osjećaj zajedništva.
Naravno, kad sam prvi put vidio F*, prva mi je pomisao bila da
je to jedna iznimno ružna žena. Međutim, u razgovoru se pokazala
tako srdačnom i neposrednom da sam se posramio svoje prvotne
reakcije. Ne znam kako to točno objasniti, ali dok smo čavrljali,
naviknuo sam se na njezin izgled. Jednostavno o njemu više nisam
razmišljao. Bila je vrlo ugodna kao osoba, duhovita, rječita i dobro
potkovana u svim mogućim temama. K tome je očito bila vrlo
inteligentna i imala je profinjen glazbeni ukus. Kad se oglasilo
zvono za kraj stanke i kad smo se oprostili, pomislio sam kako bi to
bila vrlo privlačna žena, samo da je malo zgodnija ili da joj je lice
malo ljepše.
Ali poslije sam shvatio, i to težim putem, kako sam plitko i
površno razmišljao. Jer njezina su izražena osobnost i magnetska
snaga kojom je privlačila ljude proizlazili upravo iz te neobične
vanjštine. Drugim riječima, F* je baš na tom jazu između neugledne
vanjštine i samouvjerena nastupa izgradila svoju jedinstvenu osobnu
dinamiku. I bila je svjesna svoje sposobnosti i znala ju je koristiti po
potrebi.
Zapravo je nemoguće opisati što je u njezinu izgledu bilo tako
ružno. Koliko god precizno opisao njezine crte, ne mogu čitatelju
zorno prikazati tu nesvakidašnju vanjštinu. Ali jedno mogu sa
91
 Knjige.Club Books

sigurnošću tvrditi: na njezinu licu nije bilo vidljivih nedostataka ili

defekata u koje bi se moglo uprijeti prstom i reći, u tome je stvar.
Nikakav zahvat ne bi promijenio opći dojam jer svaka crta je sama
po sebi prolazila. Ali sve te crte stapale su se u organski potpunu
ružnoću. (Malo čudna usporedba, ali podsjećalo me to na rođenje
Venere.) Nemoguće je riječima logično objasniti taj spoj, a čak i da
mogu, ne bi od toga bilo velike koristi. Ovdje se jednostavno nameće
izbor između samo dviju opcija - ili to bezuvjetno prihvaćamo
kao činjenicu, ili to potpuno odbacujemo. Bez milosti, kao u ratu u
kojem nema zarobljenika.
Tolstoj započinje Anu Karenjinu tvrdnjom da su sve sretne
obitelji nalik jedna na drugu, dok je svaka nesretna obitelj nesretna
na svoj način, a mislim da se isto može primijeniti na lijepe i ružne
žene. Lijepe se žene u pravilu mogu svesti pod opći pojam «lijepa»
(molim vas, shvatite to kao ono što to jest, dakle, moj osobni
stav). Svaka od njih na leđima nosi jednog majmuna krasne zlatne
dlake. Možda među njima ima sitnih razlika u sjaju i boji krzna, ali
kako se svi zlatno presijavaju, svi izgledaju potpuno isto.
Nasuprot tomu, svaka ružna žena na leđima nosi vlastita
kosmatog, olinjalog majmuna. Ali majmuni se međusobno vidljivo
razlikuju po tome koliko im je krzno raščupano, prorijeđeno ili
prljavo. I tim se majmunima dlaka ne sjaji pa nas, za razliku od onih
zlatnodlakih, ne mogu zaslijepiti.
Majmun što ga je F* nosila na leđima imao je mnoga lica, a
krzno mu je bilo potpuno bez sjaja, ali raznobojno. Dojam što ga je
majmun ostavljao na promatrača drastično se mijenjao ovisno o kutu
gledanja, kao i o vremenu, smjeru vjetra, dobu dana. Drugim
riječima, njezina ružnoća bila je rezultat spoja cijelog niza elemenata
svih oblika i veličina koji su se kao po nekome tajnom dogovoru
okupili na istome mjestu i iskristalizirali se pod pritiskom
jedinstvene sile. A njezin joj se majmun mirno smjestio na leđima,
udobno i s povjerenjem, kao da je prigrlio samo središte uzroka i
posljedica svega na svijetu.
Svega sam toga, do neke mjere, bio svjestan kad sam drugi put
sreo F*, premda to svakako još nisam mogao uobličiti u riječi.
Trebalo je vremena da se shvati njezina ružnoća. A potrebna je bila
i određena doza intuicije, filozofski i moralni uvid kao vjerojatno i

92
 Knjige.Club Books

nešto životnog iskustva. Znao sam da ću, nakon nekog vremena s

njom, u jednom trenutku biti i malo ponosan. Ponosan jer sam imao
potrebnu intuiciju, filozofski i moralni uvid i životno iskustvo.

DRUGI SMO SE put opet sreli na koncertu, samo u dvorani manjoj od

Suntory Halla. Jedna francuska violinística svirala je sonate Francka
i Debussyja. Glazbenica je bila vrhunska i te su joj skladbe inače
spadale u redovit repertoar, ali da budem iskren, baš te večeri nije se
pokazala u najboljem izdanju. No, dva Kreislerova komada koja je
izvela na bis odsvirala je izvrsno.
Poslije koncerta stajao sam pred dvoranom i čekao taksi kad me
je F* zazvala iza leđa. S njom u društvu bila je sitna zgodna
prijateljica. Sama F* bila je prilično visoka, tek malo niža od mene.
«Znam jedno zgodno mjesto tu u blizini», rekla je. «Jeste li
raspoloženi za čašu vina s nama?»
Zvuči dobro, rekao sam joj. Večer je bila mlada, a i nisam se još
oporavio od razočaranja koncertom. Baš bi mi prijalo popiti čašu-
dvije vina u dobrom društvu i razgovarati o glazbi.
Sjeli smo u maleni bistro u obližnjoj pokrajnjoj ulici, naručili
vino i nešto za prigristi. Ali ubrzo je zgodnoj prijateljici zazvonio
mobitel - netko ju je od obitelji nazvao da joj kaže kako se mačka
razboljela - i morala je otići. I tako smo ostali samo F* i ja. Ali nije
mi bilo krivo jer me F* tad već počela silno zanimati. Bila je
elegantno odjevena, u očito skupu haljinu od plave svile uz koju je
savršeno pristajao jednostavan, ali upadljiv nakit. Tad sam uočio i
da nosi vjenčani prsten.
Razgovarali smo o koncertu i složili se da violinística nije bila u
punoj formi. Možda joj je bilo slabo ili su je boljeli prsti ili joj se nije
sviđao hotel u koji su je smjestili. Teško je reći što, ali nešto svakako
nije bilo u redu. Tko često ide na koncerte, to primijeti.
Zatim je razgovor skrenuo na omiljene kompozicije. Ispalo je da
oboje najviše volimo klavirsku glazbu. Naravno da smo slušali i
operu i simfonije i komornu glazbu, ali najdraže su nam bile skladbe
za klavir solo. A zanimljivo je i kako su nam se ukusi poklapali pa
smo imali mnogo zajedničkih omiljenih kompozicija.

93
 Knjige.Club Books

Ni ona ni ja nismo baš ludovali za Chopinom. Svakako, ne

bismo s njegovom glazbom započinjali dan. Mozartove klavirske
sonate su ljupke i, nema sumnje, posjeduju neku čaroliju, ali
da budemo iskreni, malo su nam dodijale. Bachov Dobro ugođeni
klavir je remek-djelo, ali predugačko za koncentrirano slušanje.
Moraš biti u vrhunskoj formi da bi ga potpuno doživio i istinski
cijenio. Beethovenove klavirske sonate katkad zvuče pretjerano
ozbiljno, složili smo se, i već su odavno isecirane i interpetacijski
iscrpljene. Brahmsove kompozicije za klavir su divne ako se
slušaju povremeno, ali ako ih se sluša prečesto, postaju naporne, čak
dosadne. A kod Debussyja i Ravela moraš pažljivo izabrati vrijeme
i mjesto za slušanje jer ti inače njihova glazba ne dopire do srca.
Nema nikakve dvojbe, zaključili smo, da su vrhunac klavirskog
repertoara nekoliko Schubertovih sonata i nekoliko Schumannovih
skladbi.
«Da od svega ovoga možete odabrati samo jednu kompoziciju,
koju biste odabrali?» upitala me F*.

SAMO JEDNU?
«Tako je», rekla je F*, «samo jednu. Onu jednu klavirsku
skladbu koju biste ponijeli sa sobom na pusti otok.»
Teško pitanje. Morao sam dobro o tome promisliti.
«Schumannov Carnaval», napokon sam izjavio.
F* je stisnula oči pa me dugo gledala. Zatim je spustila ruke na
stol, ispreplela prste i glasno pucnula člancima. Točno deset puta.
Tako glasno da su se ljudi za okolnim stolovima okrenuli da nas
pogledaju. Zvuk je bio opor, kao da lomiš tri dana star francuz na
koljenu. Nema mnogo ljudi - ni muškaraca ni žena - koji mogu
tako glasno pucketati člancima. Poslije sam shvatio da ima naviku
deset puta za redom glasno pucnuti člancima kad god je uzbuđena ili
razdragana. To, međutim, tada nisam znao pa sam se upitao što joj
je zasmetalo. Vjerojatno sam pogriješio kad sam odabrao Carnaval.
Ali što je tu je. Oduvijek sam volio tu skladbu. Čak i ako nekoga
to tako ljuti da bi me najradije pljusnuo, neću o tome lagati.
«Zbilja ćete odabrati Carnaval? Kao jedini klavirski komad koji
biste ponijeli na pusti otok?» Namrštila se i podigla jedan dugačak

94
 Knjige.Club Books

prst, kao da me podsjeća da zbilja moram odabrati samo jedan.

«Mislite da bi vam to bilo dovoljno?»
Odjednom, kad je to rekla, nisam više bio siguran. Jesam li
doista spreman odbaciti Bachove Goldberg varijacije ili Dobro
ugođeni klavir? Beethovenove kasne sonate ili herojski Treći
koncert za klavir i orkestar?
Jedno vrijeme vladao je znakovit tajac, dok je F* nekoliko puta
čvrsto stisnula šake kao da provjerava u kojem su joj stanju članci
na prstima.
«Imate izvrstan ukus», napokon je rekla. «1 divim se vašoj
hrabrosti. Slažem se s vama. Schumannov Carnaval bio bi i moj
odabir.»
«Ozbiljno?»
«Ozbiljno. Uvijek sam voljela tu kompoziciju. Nikad mi ne
dosadi, koliko god puta da je slušam.»
Neko smo vrijeme razgovarali o Carnavalu. Naručili smo bocu
Pinot Noira i uz razgovor je malo po malo ispili. Te smo se večeri na
neki način sprijateljili. Povezao nas je Carnaval, da tako kažem.
Premda je ta veza potrajala samo oko pola godine.

I TAKO SMO osnovali našu vlastitu udrugu Carnaval sa samo dva

člana. Nije bilo nikakva razloga da članstvo bude ograničeno na
dvije osobe, ali nikad nije prešlo taj broj, jer jednostavno nikad
nismo našli nikoga tko je dijelio našu strast prema Schumannovu
Carnavalu.
U beskraj smo preslušavali ploče i CD-e sa snimkama
Carnavalu, a ako se kompozicija izvodila na koncertu, ništa nas nije
moglo spriječiti da idemo zajedno. Prema mojim zapisima (a vodio
sam opširne bilješke o svakoj pojedinoj izvedbi), čuli smo tri razna
pijanista kako izvode Carnaval uživo i zajedno preslušali četrdeset i
dva CD-a i albuma. A poslije smo uvijek sjedili i razgovarali o
izvedbi. Schummanova skladba bila je omiljeni dio klavirskog
repertoara i mnogi su je pijanisti diljem svijeta snimali u studiju ili
izvodili na koncertima, ali oni koji su zadovoljili naše stroge kriterije
mogli su se nabrojati na prste jedne ruke.

95
 Knjige.Club Books

Izvedba je mogla biti tehnički besprijekorna, ali ako nije bila

potpuno suživljena s glazbom, Carnaval se pretvarao u običnu
mehaničku vježbu prstometa i čarolija bi se rasplinula jer je nestajalo
sve ono što je tu glazbu činilo posebnom. Doista, postići punu
izražajnost toga komada iznimno je zahtjevno i nadilazi sposobnosti
prosječna pijanista.
Neću navoditi imena, ali čak su i pijanisti svjetskoga glasa znali
zakazati i snimili bezlične izvedbe, lišene svakog šarma. A mnogi su
očito jednostavno izbjegavali Carnaval (takav mi se barem
zaključak nameće). Vladimir Horowitz volio je Schumannovu
glazbu i izvodio je tijekom cijele karijere, a ipak ne postoji studijska
snimka Carnavala. Isto vrijedi i za Svjatoslava Richtera. I sigurno
ne priželjkujem samo ja jednoga dana čuti Martu Argerich kako
svira Carnaval.

USPUT, GOTOVO NITKO od Schumannovih suvremenika nije shvaćao

kako je čudesna njegova glazba. Mendelssohn i Chopin, na primjer,
nisu previše držali do Schumannovih djela za klavir. Čak i
Schumannova supruga Clara, inače odana interpretatorica njegovih
djela (i jedna od najistaknutijih pijanistica svojega doba), potajno je
žalila što joj muž sklada te glasovirske kaprice umjesto
konvencionalnijih sonata ili simfonija kakve su stvarali njegovi
kolege. Schumannu zapravo nije ležala forma klasične sonate pa mu
skladbe katkad zvuče sanjarski i smušeno. Tada se uglavnom
smatralo da su njegovi skladateljski pokušaji da odbaci stegu
uvriježenih klasičnih formi i krene u sasvim novom smjeru
tek ekscentrični izleti bez čvrstih temelja i pravog sadržaja. Ali
upravo je Schumannova smjela ekscentričnost bila onaj snažni
impuls koji je otvorio put za pojavu romantizma u glazbi.

U SVAKOM SLUČAJU, tijekom tih šest mjeseci nas dvoje slušali smo
Carnaval kad god bi nam se pružila prilika. Nismo slušali samo tu
jednu skladbu, naravno - s vremena na vrijeme na meniju su nam bili
Mozart i Brahms - ali kad god smo se našli, završili smo
preslušavajući neku verziju Carnavala i nakon toga razgovarali o
dojmovima o izvedbi. Mene je, u svojstvu tajnika naše male udruge,
zapao zadatak da zapišem sažetke naših mišljenja. F* je nekoliko
96
 Knjige.Club Books

puta bila kod mene, ali češće sam ja odlazio njoj, jer je stanovala u
centru grada, a ja u predgrađu. Nakon što smo poslušali četrdeset
dvije verzije komada, njezin je prvi izbor bila je izvedba
Artura Benedettija Michelangelija snimljena za Angel Records, a
moj ona Arthura Rubinsteina za RCA. Pomno smo ocjenjivali svaku
pojedinu ploču koju smo preslušali pa ih uspoređivali i rangirali na
svojevrsnoj top-ljestvici, svjesni, dakako, da nema nikakvu službenu
težinu. Ali to nam nije bilo važno. Ljestvica je bila tek usputna
zabava, a nama je najvažnije bilo razgovarati o glazbi koja nam je
prirasla srcu i uživati u osjećaju da možemo slobodno i spontano s
nekim podijeliti svoju strast.
Pomislili biste da će česti sastanci s deset godina mlađom ženom
dovesti do nekih bračnih trzavica ali moja žena nije na to uopće
obraćala pozornost. Neću zanijekati da je upravo neprivlačna
vanjština moje prijateljice bila glavni razlog što je moja žena to tako
ravnodušno primila. Očito ni u snu nije pomišljala da bismo se F*
i ja mogli upustiti u seksualnu vezu.
U tom smislu, F*ina ružnoća bila je blagoslov. Moja žena
jednostavno nas je smatrala parom manijaka. Nju klasična glazba
nije zanimala i na koncertima se dosađivala. Za F* je govorila «tvoja
djevojka», a katkad, s prizvukom sarkazma, «tvoja ljupka djevojka».
Nikad nisam upoznao F*-ina muža (nije imala djece). Kad god
sam joj dolazio u posjet, nije bio kod kuće. Je li to bilo slučajno, ili
je namjerno birala vrijeme kad ga neće biti, ili je on i inače bio
uglavnom odsutan, ne bih znao reći. Kad smo već kod toga, nisam
sa sigurnošću znao ni ima li ona doista muža. Nikad ga nije
spominjala i, koliko se sjećam, u stanu nije bilo nikakvih tragova
nazočnosti muškarca. S druge strane, rekla mi je da je udana i
nosila je sjajni zlatni vjenčani prsten na prstenjaku lijeve ruke.
Također nikad nije spominjala svoju prošlost. Ni riječi nije rekla
o podrijetlu, obitelji, školovanju ili poslu. Ako sam je i pitao nešto
osobno, umjesto odgovora dobio bih samo neodređene općenitosti
ili smiješak bez riječi.
O njoj sam znao samo da je zaposlena (ali ne u tvrtki) i da živi
razmjerno raskošno. Stanovala je u otmjenoj tokijskoj četvrti
Daikanyama, u lijepom četverosobnom stanu u zgradi okruženoj
zelenilom, vozila je novi novcati BMW, a u dnevnoj sobi imala je
97
 Knjige.Club Books

skupi stereo - vrhunsko Accuphase pojačalo i CD plejer s velikim

zvučnicima marke Linn. I uvijek je bila izvrsno odjevena. Ne
razumijem se baš u žensku modu, ali čak sam i ja vidio da je to
skupa, dizajnerska odjeća.
Bila je vrlo upućena i elokventna kad se radilo o glazbi. Imala je
dobro uho, brzo je i samopouzdano donosila sudove i nalazila
prikladne riječi da ih iznese ili opiše ono što je čula. Također je
posjedovala temeljitu i široku glazbenu naobrazbu. Ali u svakome
drugom pogledu bila mi je i ostala zagonetna. Dao sam sve od sebe
ne bih li je potaknuo da se otvori, ali nikad nije rekla ništa što nije
htjela reći.
Jednom mi je pričala o Schumannu.
«Kao i Schubert,» rekla je, «Schumann je u mladosti obolio od
sifilisa i bolest mu je postupno nagrizla um. Osim toga, od ranih je
dana naginjao shizofreniji. Patio je od stravičnih slušnih halucinacija
i napadaja nekontrolirana drhtanja. Vjerovao je da ga proganjaju
zlodusi za koje je bio uvjeren da doista postoje. Neprestano su ga
opsjedale jezive more i više se puta pokušao ubiti. Jednom se čak
bacio u Rajnu. S vremenom su mu se utvare tako pomiješale sa
zbiljom da više nije znao što je što.
Carnaval mu je rano djelo pa demoni još nisu jasno pokazali
lica. Budući da je to skladba o pokladama, kroz nju defiliraju
naizgled vesele krinke, ali to nije tek sretno karnevalsko slavlje. U
glazbi se jedan po jedan javljaju njegovi zlodusi i demoni, nakazni
bljeskovi skriveni pod vedrim fašničkim maskama. Puše zloslutni
vjetar rana proljeća i poslužuje se krvavo meso. Schumannov
Carnaval karnevalsko je slavlje u punom smislu riječi.»
«Dakle, pijanist mora svojom izvedbom dočarati i krinke i
demone koji se kriju iza njih. To želite reći?» upitao sam.
Kimnula je. «Tako je, upravo to govorim. Ako je to nemoguće,
po mojem mišljenju bolje je skladbu uopće ne izvoditi. Da, zvuči
živahno i razigrano, ali ako mene pitate, to samo pokazuje kako su
živi demoni što se kriju duboko u ljudskoj psihi. Razigrani ih
zvukovi mame da iziđu iz mraka.»
Jedno je vrijeme šutjela, a onda je nastavila: «Svi mi nosimo
maske u većoj ili manjoj mjeri. Jer bez maske ne bismo preživjeli u

98
 Knjige.Club Books

ovom okrutnom, negostoljubivom svijetu. Ispod krinke vraga možda

se krije lice pravog anđela, a maska anđela može skrivati lice đavola.
Nikad nije samo jedno ili drugo, uvijek je i jedno i drugo. I to nas
određuje. I to je Carnaval. Schumann je vidio i jedno i drugo - i
maske i prava lica - jer je i sam bio razapeta duša, čovjek zapeo u
onomu zagušljivom jazu između maske i pravog lica.»

TAD MI JE PALO na pamet da možda zapravo govori o sebi i da mi želi

reći kako se ispod ružne maske možda krije lijepo lice, ili obrnuto.
«Neki ljudi tako dugo nose masku da im se slijepi s licem i više
je ne mogu skinuti», rekao sam.
«Da, moguće je», tiho je rekla i jedva primjetno se nasmiješila.
«Ali čak i ako se maska slijepi s licem i ne da se skinuti, to ne mijenja
činjenicu da ispod nje ostaje pravo lice.»
«Samo ga nitko ne vidi.»
Zatresla je glavom. «Sigurno postoje ljudi koji ga vide. Sigurno
postoje negdje.»
«Pa Robert Schumann imao je tu sposobnost. Ali na kraju je bio
nesretan. Zbog sifilisa, shizofrenije i svojih demona.»
«Ipak je za sobom ostavio čudesno lijepu glazbu», rekla je ona.
«Veličanstvenu glazbu koju nitko osim njega nije mogao stvoriti.»
Pucnula je svakim člankom na obje ruke, glasno, redom.
«Zahvaljujući sifilisu, shizofreniji i svojim demonima. Sreća je
zapravo vrlo relativan pojam. Ne mislite tako?»
«Može biti», rekao sam.
«Vladimir Horowitz jednom je snimio Schumannovu Sonatu u
f-molu za radio», rekla je. «Jeste li čuli tu priču?»
«Ne, mislim da nisam», odgovorio sam. Schumannova klavirska
sonata br. 3 krupan je zalogaj za slušatelje, a vjerojatno i za pijaniste.
«Kad je preslušao snimku, Horowitz se uhvatio rukama za glavu,
izvan sebe od očaja, i rekao da je grozna.»
Zavrtjela je crno vino u napola punoj čaši i neko vrijeme bez
riječi zurila u nj.
«I onda je rekao: Schumann je bio lud, ali ja sam ga zeznuo. Pa
može li se to bolje reći?»

99
 Knjige.Club Books

«Ne može», složio sam se.

NA NEKI NAČIN F* mi je bila privlačna, ali seksualno me nije

zanimala. Što se toga tiče, moja žena točno je procijenila situaciju.
No, nije me odbijala F*-ina neugledna vanjština. Njezina me
ružnoća sama po sebi ne bi spriječila da spavam s njom, da sam to
htio. Ali nisam je želio, ne zbog ljepote ili ružnoće njezine maske,
nego zbog straha od onog što se možda krije pod njom. Bilo to lice
demona ili lice anđela.

U LISTOPADU MI SE F* prestala javljati. Nabavio sam dva nova,

prilično zanimljiva CD-a s izvedbama Carnavala i nekoliko sam je
puta nazvao s namjerom da ih zajedno poslušamo, ali uvijek mi se
javljala glasovna pošta. Poslao sam joj i nekoliko mejlova, na koje
također nije odgovorila. Jesenski su tjedni prolazili i završio je
listopad. Došao je studeni, ljudi su navukli kapute. Nikad nije prošlo
toliko vremena da se nismo čuli ni vidjeli. Možda je nekamo
otputovala na duže vrijeme? Ili joj nije dobro?
Prvo ju je na televiziji uočila moja žena. Ja sam sjedio za pisaćim
stolom u svojoj sobi i radio.
«Možda griješim, ali čini mi se da je tvoja djevojka na
vijestima», rekla mi je žena. Kad bolje razmislim, nijednom nije
izgovorila F*-ino ime. Uvijek je to bila «moja djevojka». Ali dok
sam stigao do televizora, na vijestima je već bila tek rođena panda.
Čekao sam do podneva pa onda pogledao podnevni dnevnik. F*
je bila četvrta vijest na rasporedu. Prikazali su je kako izlazi iz
policijske postaje, silazi niza stube i sjeda u crni kombi. Kamere su
je pratile cijelim polaganim putem. Bez ikakve sumnje, žena na TV
ekranu bila je F*.
S licem kao što je njezino, nije moglo biti zabune. Izgleda da su
joj stavili lisice jer je preko ruku prebacila tamni kaput. Pratile su je
dvije policajke koje su je pridržavale za nadlakticu. Ali F* nije
oborila oči. Visoko podignute glave, stisnutih usta, gledala je ravno
pred sebe, mirno kao da je se to ne tiče. Oči su joj, međutim, bile
posve bezizražajne, poput ribljih. Osim što joj je kosa bila malo
raščupana, izgledala je jednako kao i uvijek. Ipak, licu na TV ekranu

100
 Knjige.Club Books

kao da je nedostajalo ono nešto što mu je inače davalo živost. Ili je

možda to namjerno skrivala pod maskom.
Spikerica je rekla kako je F* - s tim da je upotrijebila njezino
pravo ime - privedena zbog sumnje da je sudjelovala u financijskoj
prijevari velikih razmjera. Prema izvješću, glavni je osumnjičeni bio
njezin muž kojeg su uhitili nekoliko dana prije. Pustili su snimku
kako ga odvode u istražni zatvor. Tad sam joj prvi put vidio muža i,
moram priznati, zaprepastilo me koliko je zgodan. Nevjerojatno
naočit muškarac, gotovo nestvarno privlačan, poput profesionalnog
manekena. Spomenuli su da je šest godina mlađi od nje.
Naravno da nije bilo razloga da me šokira to što je udana za tako
naočita i još k tome mlađeg muškarca. Ima mnogo parova koji si
naizgled nikako ne pristaju. I sam ih poznam nekoliko. Ipak, kad sam
si pokušao predočiti njihovu svakodnevicu - kako F* i taj neobično
privlačan muškarac žive pod istim krovom u onom urednom stanu u
Daikanyami - nisam se mogao othrvati nelagodi. Vjerojatno je i
većinu gledatelja začudio taj neskladni par, ali nelagoda koja je mene
obuzela bila je posve osobna, i tako stvarna da mi je doslovce od nje
zabridjela koža. Nezdrav osjećaj bespomoćnosti i izdaje, kao da sam
žrtva kakve bizarne spletke.
Oboje su optuženi za investicijsku prijevaru. Osnovali su
investicijski fond i izvukli novac iz džepova običnih, nedužnih
građana obećavajući im visoku zaradu, ali zapravo su samo
prebacivali novac s računa na račun, a ulagali nisu ništa. Čak i
financijski najneupućeniji znaju da su takvi pothvati prije ili poslije
osuđeni na propast.
Nisam si nikako mogao objasniti zašto bi jedna očito pametna
žena, koja dubinski razumije i voli Schumannovu klavirsku glazbu,
sudjelovala u tako bijednoj i prljavoj raboti koja će osim svega i nju
samu nepovratno uništiti? Sve skupa bilo mi je jednostavno
neshvatljivo. Možda je iz odnosa s tim muškarcem proizišla neka
negativna sila koja ju je uvukla u vrtlog zločina. Možda se u
središtu vrtloga kriju njezini osobni demoni.
Nisam si to mogao drukčije objasniti.
Sve u svemu, pronevjerili su gotovo 10 milijuna jena. Žrtve su
uglavnom bili stariji ljudi i umirovljenici. Njih nekolicina dalo je
izjave za televiziju. Mirovinska štednja u koju su uplaćivali cijeli
101
 Knjige.Club Books

radni vijek pokradena im je do posljednjeg novčića i sad više nisu

imali za život. Doista sam ih žalio, jer nije bilo nade da će ikad više
vidjeti taj novac, ali sad je gotovo.
Uostalom, bila je to vrlo uobičajena prijevara, gdje ti za malo
obećavaju mnogo. Iz nekoga neobjašnjivog razloga, mnogi ljudi
padaju na takva lažna obećanja. Možda ne vide dalje od
površine, tko će znati?
Svijet je pun prevaranata, a i lakovjernih. Kako god stručnjaci to
prikazali na televiziji i koga god krivili, to je nepobitna činjenica,
kao plima i oseka.
«I što ćeš sad?» upitala me je žena kad su vijesti završile. «Kako
to misliš? Što ja tu mogu?» rekao sam i ugasio televizor daljinskim.
«Ali ona ti je prijateljica, ne?»
«Mi se samo tu i tamo nalazimo i razgovaramo o glazbi.
Ne znam o njoj ništa osim toga.»
«Nikad ti nije predložila da uložiš kod njih?»
Šutke sam odmahnuo glavom. Ne znam koliko to znači, ali F*
me nikad nije ni pokušala nagovoriti na takvo što. Na to se mogu
zakleti.
«Ne poznajem je i nikad nisam s njom razgovarala, ali nije mi
djelovala kao osoba koja je u stanju nešto ovako strašno napraviti»,
rekla je moja žena. «Ne bih to nikad od nje očekivala.»
Ne, odjednom sam pomislio, to zapravo nije točno. F* je
posjedovala neku posebnu auru koja je privlačila ljude. A ta aura u
spoju s njezinim čudnovatim izgledom stvarala je nešto što joj je
davalo moć da se uvuče ljudima pod kožu.
Upravo mi je to kod nje probudilo znatiželju. A ta posebna
privlačna sila udružena sa spektakularno zgodnim mladim mužem
otvara nebrojene mogućnosti. Zajedno su vjerojatno bili neodoljivi.
Možda je iz njihova uzajamnog odnosa izrasla svojevrsna formula
zla koja nadilazi zdrav razum i logiku. Pitao sam se što je spojilo i
ujedinilo taj najnevjerojatniji od svih parova.
Tijekom sljedećih nekoliko dana slučaj je bio na svim
televizijskim vijestima, uz beskonačno ponavljanje istih snimaka.
Ona gleda ravno preda se bezizražajnim očima, njezin naočiti mlađi

102
 Knjige.Club Books

suprug drsko podiže muževnu bradu prema kameri. Kutove tankih

usana svinuo je, možda nagonski, u blagi profesionalni smiješak.
Onakav smiješak kakvim se po potrebi smiješe filmski glumci, kao
da se smiješi cijelom svijetu. Nešto na njegovu licu podsjećalo je na
vješto izrađenu masku. Kako bilo, za tjedan dana priča je pala u
zaborav. U svakom slučaju TV postaje više nisu bile zainteresirane.
I dalje sam pratio slučaj u dnevnim novinama i tjednicima, ali s
vremenom su se i članaci prorijedili pa napokon posve nestali, kao
mlaz vode što postupno nestaje u pijesku.
I F* mi je posve nestala iz vidokruga. Nisam pojma imao gdje je
- je li još u pritvoru ili u zatvoru ili je puštena kući uz jamčevinu.
Nigdje ništa nije pisalo o suđenju, premda je slučaj sigurno završio
tužbama i na sudu. S obzirom na visinu štete, sigurno je i osuđena na
nekakvu kaznu. Prema člancima u tisku, bilo je savršeno jasno da je
aktivno pomagala mužu u prijevari.

ODONDA JE PROŠLO mnogo vremena, a ja i dalje, kad god mogu, idem

na koncerte kad je na rasporedu Schumannov Carnaval. I svaki put
ogledavam se po publici ili po foajeu kad tijekom stanke odem na
čašu vina i tražim je pogledom. Nikad je nisam našao, ali uvijek
imam osjećaj da će se svaki čas pojaviti među mnoštvom.
I dalje kupujem svaki novi CD sa snimkom Carnavala čim iziđe.
I dalje ih rangiram u svojoj bilježnici. Snimljeno je mnogo novih
izvedaba, ali meni je i dalje vrh vrhova ona Rubinsteinova.
Rubinsteinov klavir ne trga nikomu masku s lica. Umjesto toga
njegova svirka nježno, lagano poput povjetarca leprša kroz onaj
tijesni prostor između maske i pravog lica.
Sreća je naposljetku relativna. Slažete li se?

VRATIT ĆU SE u svojoj priči još malo dalje u prošlost.

Još kao student, jednom sam izišao s djevojkom koja nije bila
ružna, ali nije bila baš ni ljepotica. Zapravo, moglo bi se reći da je
bila neugledna. Jedan moj prijatelj dogovorio je izlazak učetvero i
ona je došla kao moja partnerica za tu večer.
Ona i djevojka mojeg prijatelja zajedno su studirale i stanovale
u istome studentskom domu, a bile su godinu mlađe od mene.

103
 Knjige.Club Books

Svi zajedno otišli smo na brzu večeru, a onda smo se razdvojili

u parove i krenuli svaki svojim putem. Bilo je to krajem jeseni.
Ona i ja prošetali smo parkom, a zatim sjeli u neki kafić i
čavrljali uz kavu. Bila je niska, malih očiju, i djelovala je simpatično.
Govorila je tihim, sramežljivim glasom, ali razgovijetno. Mora da je
imala izvrsne glasnice. Rekla mi je da je članica teniskog kluba na
faksu. Njezini roditelji obožavaju tenis, dodala je, i igrala je s njima
od djetinjstva. Zdrava obitelj, reklo bi se. I sigurno blisko povezana.
Ali kako nikad nisam igrao tenis, nisam mogao s njom o tome
razgovarati. Volio sam jazz, ali ona nije imala blage veze o jazzu pa
tako nismo baš uspijevali pronaći zajedničku temu. Ipak, rekla mi je
da bi voljela doznati nešto o jazzu pa sam joj pričao o Milesu
Davisu i Artu Pepperu, o tome kako sam se zainteresirao za jazz i što
me je privuklo. Slušala je pozorno, ali nisam siguran koliko je
zapravo shvaćala. Zatim sam je otpratio do podzemne gdje smo se
oprostili.
Na rastanku mi je dala telefonski broj svojeg doma. Napisala je
broj na praznu stranicu u bilježnici koju je zatim uredno istrgnula i
dala mi je. Ali nisam je namjeravao nazvati.
Nekoliko dana poslije sreo sam prijatelja koji me pozvao na taj
izlazak učetvero i ispričao mi se.
«Žao mi je što sam ti neki dan uvalio ono strašilo», rekao je. «U
planu je bila jedna jako zgodna cura, ali u posljednjem trenutku nešto
joj je iskrsnulo i morala je odustati pa je ova uskočila. Nije bilo
nikoga drugog u domu u tom trenutku. I moja cura ti poručuje da joj
je žao. Odužit ću ti se. Obećavam.»
Kad mi je prijatelj to rekao, znao sam da moram telefonirati toj
djevojci. Zbilja nije bila ljepotica, ali nije bila ni strašilo. Velik je
prostor između tih dvaju ekstrema. U svakom slučaju nisam htio da
ostane na tome. Ne znam kako to točno objasniti, ali činilo mi se da
je to zbog nečega presudno. Nisam smio odustati. Možda nikad ne
bih s njom prohodao. Vjerojatno ne bih. Ali htio sam se opet naći s
njom i razgovarati. Nisam znao o čemu bismo razgovarali, ali bio
sam siguran da ćemo već naći neku temu. Samo nisam mogao
dopustiti da joj ostane ta etiketa «strašila».
Ali nigdje nije bilo papirića s njezinim brojem. Sjećao sam se da
sam ga gurnuo u džep kaputa, ali sad kao da je u zemlju propao.
104
 Knjige.Club Books

Možda sam ga slučajno bacio s nekim računom koji mi više nije

trebao. Vjerojatno se to dogodilo. I tako joj nisam telefonirao.
Mogao sam od prijatelja zatražiti broj studentskog doma, ali nije mi
se dalo slušati njegove komentare pa ga nisam pitao.
Odavno sam potpuno zaboravio na taj događaj i nikad se nisam
ni trudio sjetiti se kako se sve to odigralo. Ali eto, dok sam pisao o
F* i o njezinu izgledu, cijela mi se priča odjednom vratila, do
posljednje pojedinosti. Živo kao da je bilo jučer.
Krajem jeseni kad mi je bilo dvadeset godina, jednom i samo
jednom našao sam se s ne baš privlačnom djevojkom i prošetali smo
parkom dok se spuštao suton. Uz kavu sam joj objašnjavao finese
alt-saksofona Arta Peppera i kako katkad ispušta onaj nevjerojatan
kreštavi zvuk.
A to nije nikakva pogreška, nego izraz njegova psihičkog stanja
(da, doista sam rekao «izraz psihičkog stanja», vjerovali ili ne). A
onda sam zauvijek izgubio papirić s njezinim telefonskim brojem.
Zauvijek, ne moram posebno naglašavati, traje vrlo dugo.

OVO SU SAMO DVA sporedna događaja koja su se zbila u mojemu

beznačajnom malom životu. Kratki usputni izleti. I da se nisu
dogodili, život bi mi vjerojatno tekao istim putem i ne bi bio ništa
drukčiji nego što je sad. Ipak, katkad mi se te uspomene vrate,
prelazeći dug put da bi stigle do mene. A kad stignu, njihova me
neočekivana snaga protrese do srži. Poput olujna vjetra što se podiže
noću u kasnu jesen, kovitla otpalim lišćem u šumi, poliježe visoku
travu na polju i glasno trese vratima domova, opet i iznova.

105
 Knjige.Club Books

Zbirka pjesama o
momčadi Yakult Swallows

106
 Knjige.Club Books

M ORAM OVO POJASNITI odmah na početku: obožavam bejzbol. A

zapravo obožavam ići na stadion i pratiti utakmicu uživo dok se
igra pred mojim očima. Nataknem bejzbolsku šiltericu i uvijek sa
sobom nosim rukavicu za slučaj da uhvatim promašenu loptu ako
sjedim blizu unutarnjeg polja ili loptu u napadu na kućnu bazu ako
sjedim blizu vanjskog polja. Prijenos utakmice na televiziji nije mi
ono pravo. Uvijek imam osjećaj da mi promiče nešto od vitalne
važnosti. Kao u seksu, kad... no dobro, nećemo sad o tome. U
svakom slučaju, kad gledam prijenos na televiziji nedostaje mi ono
ludo uzbuđenje žive igre od kojeg mi lupa srce. Barem mi se tako
čini. Premda, kad biste od mene zatražili da navedem i objasnim
razloge zašto je tomu tako, sumnjam da bih bio u stanju.
Da bude jasno, ja sam navijač tokijskih Swallowsa. Ne bih rekao
da sam fanatični, mahniti obožavatelj, ali smatram se prilično
odanim navijačem. U svakom slučaju, navijam za taj klub već jako
dugo. Na Stadion Jingu dolazim još otkad se momčad zvala Sankei
Atoms. Zato sam i stanovao u blizini stadiona. Zapravo, tako je i
danas. Kad tražim stan u Tokiju, to mi je glavni uvjet - da bude tako
blizu Stadiona Jingu da onamo mogu dopješačiti. I, očekivano,
posjedujem nekoliko dresova i šilterica u timskim bojama.

STADION JINGU već dugo je mirno, skromno igralište, ne od onih

stadiona s rekordnim brojem posjetitelja. Hoću reći, uglavnom je
praznjikav. Osim u rijetkim prigodama, nikad nije rasprodan i uvijek
ima karata. Kad kažem «rijetka prigoda» mislim rijetka, kao da
iziđeš prošetati se uvečer i doživiš pomrčinu Mjeseca, ili u obližnjem
parku sretneš umiljata trobojnog mačora - dakle, gotovo
nevjerojatna ili nemoguća. Ali da budem iskren, na neki mi način

107
 Knjige.Club Books

godi što je stadion tako slabo napučen. Nikad nisam volio gužvu, ni
kao dijete.
Ne želim time reći da sam postao navijač Yakult Swallowsa
zbog toga polupraznog stadiona. Bilo bi mi žao momčadi da tako
nešto izjavim. Jadni Yakult Swallowsi. I jadni stadion Jingu. Mislim,
tribine gdje sjede navijači gostujuće momčadi uvijek se napune brže
od onih gdje sjede navijači Swallowsa. Da tražiš po cijelome
svijetu, sumnjam da bi našao još jedan bejzbolski stadion gdje se to
događa.
Pa zašto sam onda uopće počeo navijati za Swallowse? Koji me
to dug zamršen put doveo do toga da postanem njihov stalni navijač?
Kakvu sam to galaktiku prešao da baš tu treperavu, mutnu zvijezdu
- onu koju je najteže pronaći na noćnome nebu - odaberem za svoju
sretnu zvijezdu? To je duga priča, ali s obzirom na okolnosti možda
bih je mogao ispričati. Tko zna, možda od toga nastane neka vrsta
sažete autobiografije.

ROĐEN SAM U KJOTU, ali ubrzo smo se preselili u Kansai-Kobe, gdje

sam živio do osamnaeste godine, prvo u Shukugawi, a onda u Ashiyi.
Kad god sam imao vremena, odvezao bih se na biciklu, ili katkad
vlakom, na utakmicu na stadionu Koshien, domu Hanshin Tigersa.
Kao učenik osnovne škole bio sam, naravno, član fan-kluba Tigrova.
(Ako se nisi učlanio, maltretirali su te u školi.) I neka kaže tko što
hoće, Koshien je najljepši stadion u cijelom Japanu.
Tada, kao maleni dječak, trčao bih do stadiona stežući kartu u
ruci, prošao kroz ulaz obrastao bršljanom i pohitao uza slabo
osvijetljene betonske stepenice. A kad mi se pred očima ukazala
prirodna trava unutarnjeg polja i rasprostro se onaj ocean jasna
zelenila, maleno mi je srce glasno udaralo od uzbuđenja, kao da mi
pod rebrima skakuće četica živahnih patuljaka.
Na terenu će se uskoro odigrati priča s početkom i krajem,
praćena cijelim arsenalom klicanja, gestikulacije i bijesnih urlika, a
sad je sve spremno i čeka: igrači se zagrijavaju, još u besprijekorno
čistim dresovima, snježnobijela loptica odbija se od palice uza slatki
odjek u probnim udarcima, prodavači se deru nudeći pivo, ploča
za rezultat čista je i nedirnuta prije početka utakmice. Da, upravo su

108
 Knjige.Club Books

tako, bez ikakve sumnje, bejzbol i odlazak na stadion postali sastavni

dio mene.
I tako sam, kad sam sa osamnaest godina upisao fakultet u
Tokiju i odselio se iz Kansai-Kobea, odlučio, kao da je to nešto
najprirodnije na svijetu, ići na stadion Jingu i navijati za Sankei
Atomse. Taj stadion bio mi je najbliže pa sam mogao navijati za
domaću momčad - i tako maksimalno uživati u bejzbolu. Premda je,
strogo uzevši, stadion Korakuen, tad baza tokijskih Giantsa,
bio nešto bliži mojem stanu, nije dolazilo u obzir da odem onamo.
Hoću reći, čovjek u životu ipak mora zadržati određene etičke
standarde.
Bilo je to 1968. Folk Crusadersi tad su imali veliki hit, I Only
Live Twice, te su godine ubijeni Martin Luther King i Robert
Kennedy, a studenti su u demonstracijama na Antiratni dan zauzeli
postaju Shinjuku. Kad se ovako nabroje, svi ti događaji zvuče kao
pradavna povijest, ali u svakom slučaju, to je bila godina kad sam
odlučio: «OK, od sada sam navijač Sankei Atomsa.»
Nešto me na to ponukalo - sudbina, moj horoskopski znak, krvna
grupa, proročanstvo ili vradžbina. Ako negdje imate kronolološku
liniju povijesnih događaja, htio bih da malim slovima u jednom kutu
napišete sljedeće: 1968.-godina kad je Haruki Murakami postao
navijač Sankei Atomsa.
No, spreman sam se zakleti pred svim bogovima ovoga svijeta
da su u to vrijeme Sankei Atomsi bili spali na najniže grane. Nisu
imali nijednu zvijezdu među igračima, momčad se vidljivo mučila
na utakmicama, a osim kad su igrali protiv Giantsa, stadion je zjapio
tako prazan tako da se moglo čuti kako «kuka crna kukavica», da se
poslužim starinskim izrazom.
Tad sam često pomišljao kako maskota momčadi ne bi trebao
biti Astro Boy iz anima (koji se na japanskome zove Atom željezne
ruke), nego crna kukavica. Premda zapravo nisam znao kako
točno ta kukavica izgleda.
Nasuprot tomu, stadion Korakuen, dom Tokyo Giantsa, uvijek
je bio rasprodan do posljednjeg mjesta. Menedžer Giantsa tad je bio
Tetsuharu Kawakami, a vlasnici momčadi, novinska kuća Yomiuri
Shimbun, u svojim su izdanjima strateški dijelili ulaznice za
utakmice. Igrači kao što su Sadaharu Oh i Shigeo Nagashima bili su
109
 Knjige.Club Books

nacionalni junaci. Dječaci su ponosno prolazili ulicom noseći

šilterice sa znakom Giantsa. Ali nigdje nisi mogao vidjeti dječaka s
kapom Sankei Atomsa. Možda su se oni malobrojni hrabri koji su je
se odvažili nositi skrivali od pogleda u pokrajnjim uličicama ili
čučali pod strehama. Mislim stvarno - pa zar više nema pravde
u ovome svijetu?
Ali kad god sam imao vremena (a tad sam ga uglavnom imao
neprestano), otpješačio bih do stadiona Jingu i navijao na Sankei
Atomse. Gubili su mnogo češće nego što su pobjeđivali (vjerojatno
su izgubili oko dvije trećine utakmica), ali bio sam još mlad i za
sreću mi je bilo sasvim dovoljno da se mogu ispružiti na travi iza
vanjskog polja, popiti koje pivo, pratiti utakmicu i povremeno
besciljno zuriti u nebo. Uživao sam kad je moj tim protiv svih
očekivanja dobio koju utakmicu, a kad su gubili, tješio sam se
pomišlju kako je u životu važno naučiti se i na neuspjeh. Tad još nisu
imali tribine kraj vanjskog polja, samo nasip s izgaženom travom,
gdje sam mogao rasprostrti novine (Sankei Sport, naravno) i sjediti
ili ležati koliko sam htio. Kao što možete i zamisliti, kad je
padala kiša, tlo se pretvaralo u blato.

KAD JE 1978. klub prvi put osvojio državno prvenstvo, stanovao sam
u Sendagayi, na deset minuta hoda od stadiona Jingu, pa sam išao na
utakmice kad god sam imao vremena. Te su godine Yakult
Swallowsi (dotad su već promijenili ime) prvi put osvojili prvenstvo
lige u dvadeset devet godina postojanja kluba i na tom
su pobjedonosnom valu izdržali sve do pobjede u prvenstvu Japana.
Čudesna godina, da bih riječ rekao. Iste te godine (kad je i meni bilo
dvadeset devet) napisao sam svoj prvi roman, pod naslovom Slušaj
vjetar kako pjeva koji je dobio nagradu Gunzo za pisca debitanta.
Može se reći da sam tada postao pisac. Znam da je to samo
slučajnost, puka koincidencija, ali nekako vjerujem da u svemu tome
postoji neka karmička veza.
Ali sve se to dogodilo mnogo poslije. Dugih deset godina, od
1968. do 1977., svjedočio sam golemom, gotovo astronomskom
broju (barem mi se tako čini) izgubljenih utakmica. Drugim riječima,
polako ali sigurno naviknuo sam se na redovite poraze. Kao kakav

110
 Knjige.Club Books

ronilac što se oprezno i bez žurbe privikava na promjenu tlaka

pod vodom.
Istina je da život donosi znatno više poraza nego pobjeda. A za
istinski korisno životno iskustvo ne treba učiti kako nadvladati
protivnika, nego kako dostojanstveno prihvatiti poraz.
«Nikad nećete shvatiti kakvu prednost imamo!» često sam
dobacivao navijačima Giantsa. (Naravno da to nikad nisam viknuo
naglas.)

SVIH TIH DUGIH mračnih godina, tijekom kojih kao da sam prolazio
kroz beskrajan tunel, sjedio sam kraj vanjskog polja. Da mi prođe
vrijeme dok gledam utakmicu, u bilježnicu sam znao nažvrljati nešto
nalik na pjesmu. Pjesmu o bejzbolu. Za razliku od nogometa, u
bejzbolu ima dovoljno praznog hoda između bacanja pa
nisam morao neprestano gledati teren nego bih mirno stigao zapisati
što mi je palo na pamet na papir a da pritom ništa ne propustim.
Budimo iskreni - bejzbol je sport koji se odvija vrlo ležernim
tempom, a većina pjesama napisana je tijekom zamornih utakmica
kad su neprestano mijenjali igrače ne bi li se nekako spasili od
neminovna poraza. (Čovječe, koliko sam takvih utakmica
odgledao!)

PRVA JE PJESMA u mojoj zbirci ova koja slijedi. Postoje dvije verzije
pjesme, kratka i duga koju sam poslije nadopisao. Ovo je duga
verzija.

DESNA VANJSKA OBRANA

Toga svibanjskog poslijepodneva

Braniš desno polje na stadionu Jingu.
Igraš obranu za Sankei Atomse.
To ti je profesija.
Sjedim iza vanjskog polja,
Pijuckam mlako pivo.
Kao uvijek.
111
 Knjige.Club Books

Protivnička ekipa puca loptu desno.

Jednostavan udarac.
Lopta leti visoko u lijenom luku.
Vjetar je stao.
Ni sunce ti ne smeta.
Sve je na tvojoj strani.
Podižeš malo obje ruke
I zakoračiš tri metra naprijed.
Vladaš situacijom.
Otpijam gutljaj piva
Čekam da lopta padne.
I ravno kao po crti ravnala
Lopta pada točno tri metra iza tebe.
Tiho lupne o tlo
Kao bat po rubu svemira.
I moram se upitati -
Za koga vraga navijam za ovu momčad?
To je samo po sebi zagonetka
Kozmičkih razmjera.

Pojma nemam može li se ovo nazvati pjesmom. Ako kažem da

je to pjesma, pravi bi se pjesnici mogli naljutiti i možda osjetiti
potrebu da me objese na prvi telefonski stup. To bih radije izbjegao,
lijepo molim. U redu, ali kako onda da je nazovem? Ako postoji bolji
termin, rado bih ga znao. U svakom slučaju, svoje sam pjesničke
uratke kategorizirao kao pjesme kad sam ih sabrao i objavio u knjizi
pod naslovom Zbirka pjesama o Yakult Swallowsima. Ako se
pjesnici žele oko toga uzrujavati, neka im bude. To je bilo 1982. Tri
godine nakon što sam debitirao kao književnik (ako se smijem tako
nazvati), i malo prije nego što sam završio roman Lov na divlju ovcu.
Ugledni izdavači bili su, razumljivo, dovoljno mudri da ne
pokažu ni trunke zanimanja za moju zbirku pjesama pa sam je na
kraju objavio više-manje sam u vlastitoj nakladi. Srećom je jedan
prijatelj imao tiskaru pa sam zbirku tiskao po prihvatljivoj cijeni. I
112
 Knjige.Club Books

tako je knjiga objavljena u jednostavnom uvezu, u petsto primjeraka

od kojih sam svaki pojedini potpisao posebnim perom. Haruki
Murakami, Haruki Murakami, Haruki Murakami... Kao što se moglo
i predvidjeti, knjiga nije pobudila neko zanimanje. Čovjek mora
imati prilično osebujan ukus da se baci u trošak za takvo što. Mislim
da sam sve u svemu prodao tristotinjak primjeraka. Ostalo sam
razdijelio prijateljima i znancima, kao dar. Danas je ta knjižica
rijetkost za kojom se otimaju kolekcionari i postiže vrtoglavu cijenu
na tržištu. Nikad ne znaš što će se dogoditi. Ja imam još samo dva
primjerka. Da sam ih sačuvao više, sad bih plivao u novcu.

NAKON SPROVODA MOGA OCA, otišao sam s tri svoja bratića na pivo.
Dva bratića bila su mi s očeve strane i otprilike mojih godina, a treći
rod po majci i oko petnaest godina mlađi od mene. Naša pijanka
potrajala je do kasno u noć i ulili smo u sebe hektolitre piva. Nismo
pili ništa osim pive i ništa nismo jeli, osim nekih krekera, samo smo
nizali pivo za pivom u beskrajnoj povorci. Nikad u životu nisam
popio toliko piva. Na kraju je na stolu stajalo dvadesetak praznih
boca Kirina, i to onih velikih od šest deci. Kako mi je mjehur to
podnio, nemam pojma. Povrh svega sam u međuvremenu skoknuo
do jazz-bara u blizini pogrebnog poduzeća i iskapio nekoliko
duplih Four Rosesa s ledom.
Ne znam zašto sam te večeri toliko pio. Nije da su me shrvale
emocije - nisam bio posebno tužan niti sam osjećao neku strašnu
prazninu. Ali, koliko god da sam pio, nisam se napio i sutradan
nisam uopće bio mamuran. Zapravo, kad sam se sljedećeg jutra
probudio, mozak mi je radio bolje nego inače.
Otac je fanatično navijao za Hanshin Tigers. Kad sam bio mali,
strahovito bi se ozlovoljio svaki put kad su Tigrovi izgubili. Čak bi
mu se i izraz lica promijenio. A ako je pritom malo popio, bio bi još
gori. I tako sam onih večeri kad su Tigrovi izgubili naročito pazio da
mu ne stanem na žulj. Možda zato nikad nisam navijao za Tigerse,
ali možda je to samo splet okolnosti.
Moj odnos s ocem bio je, blago rečeno, ne baš skladan. Mnogo
je tomu razloga, ali u svakom slučaju, kad je u dobi od devedeset
godina umro od teškog, dijabetesa i raka koji mu se proširio cijelim
tijelom, dobrih dvadeset zadnjih godina jedva da smo izmijenili koju
113
 Knjige.Club Books

riječ. Ni uz najbolju volju se takav odnos ne može opisati kao

blizak. Pred sam kraj njegova života na neki smo se način pomirili,
premda zapravo prekasno da bi to bilo što značilo.
Ali naravno da imam i neke lijepe uspomene s njim.
One jeseni kad mi je bilo devet godina, St. Louis Cardinalsi došli
su u Japan igrati prijateljsku utakmicu protiv japanske all-star
momčadi. Veliki Stan Musial tad je bio na vrhuncu i trebao se
susresti s tadašnja dva najbolja japanska bacača u spektakularnom
okršaju. Otac i ja došli smo na stadion Koshien i sjeli na tribine kraj
unutarnjeg polja, uz prvu bazu. Prije početka utakmice, igrači
Cardinalsa napravili su krug po stadionu bacajući potpisane gumene
teniske loptice u publiku. Ljudi su skakali na noge, vikali, otimali se
za loptice. Ali ja sam samo sjedio na svojemu mjestu i gotovo
odsutno promatrao sve što se događa jer sam zaključio da onako
malen nemam izgleda da se dokopam loptice. Ali baš kad sam to
pomislio, jedna mi se loptica stvorila u krilu. Jednostavno je
doletjela, kao kakav neočekivani dar s neba. Plop!
«Svaka čast», rekao mi je otac, napola začuđeno, napola
zadivljeno. Kad bolje razmislim, navlas isto mi je rekao i kad sam s
trideset godina objavio prvi roman. Napola začuđen, napola
zadivljen.
To mi je vjerojatno najvažniji doživljaj iz djetinjstva,
veličanstveni događaj koji mi se usjekao u pamćenje. Možda čak
najveće blaženstvo u životu. Je li to razlog što volim bejzbolske
stadione? Ponio sam tu dragocjenu bijelu lopticu kući sa sobom,
naravno, ali dalje od toga se ne sjećam. Što se uopće dogodilo s tom
lopticom? Kamo se mogla djenuti?

I SLJEDEĆU SAM pjesmu uvrstio u zbirku pjesama o Yakult

Swallowsima. Mislim da sam je napisao u vrijeme kad je Osamu
Mihara bio trener, razdoblje koje mi je, tko zna zašto, ostalo u
sjećanju kao posebno lijepo i živahno. Tada sam uvijek na stadion
odlazio uzbuđen, pun vesela iščekivanja, siguran da će se dogoditi
nešto zabavno i neočekivano.

114
 Knjige.Club Books

SJENA PTICE

Poslijepodne je ranog ljeta.

Prva polovica osme izmjene.
Swallowsi gube i: 9 (ili tu negdje).
Njihov se šesti bacač (ili koji već),
Netko za koga nikad nisam čuo,
Zagrijava.
Točno u tom trenutku
Jasno ocrtana sjena ptice
Preleti hitro s prve baze
Preko travnjaka do obrane.
Pogledao sam u nebo
Ali nisam vidio pticu.
Sunce je bilo prejako.
Vidio sam samo sjenu,
Crnu izrezotinu,
Kako pada na travu.
Sjena u obliku ptice.
Je li to sretan znak?
Ozbiljno sam to razmotrio,
Ali onda sam odmahnuo glavom.
Ma daj, saberi se.
Sretan znak? Ovdje?

KAD JE MAJCI PAMĆENJE počelo popuštati i više nije mogla živjeti

sama, došao sam k njoj u Kansai da joj pomognem isprazniti kuću i
pripremiti je za selidbu. I otkrio sam da su joj svi ormari krcati
smećem koje je valjda nakupila tijekom godina - barem se meni
činilo da je sve smeće. Nisam mogao vjerovati svojim očima.
Čega tu sve nije bilo! Očito je nakupovala nevjerojatne
količine nepotrebnih stvari, iz razloga koje nisam mogao dokučiti.

115
 Knjige.Club Books

Na primjer, jedna prazna kartonska bombonijera bila je puna

kartica. Uglavnom kartica, kakvima smo se nekad služili na
telefonskim govornicama, i nekoliko kartica za vlak na prugama
Hanshin ili Hankyu. A na svim su karticama bile slike igrača Tigersa
- Kanemoto, Imaoka, Yano, Akahoshi, Fujikawa... Telefonske
kartice? Pa čemu pobogu danas uopće služe telefonske kartice?
Nisam ih prebrojio, ali valjda ih je bilo više od stotinu.
Jednostavno nisam mogao shvatiti u čemu je stvar. Koliko znam,
majku bejzbol nije uopće zanimao. A opet je očito kupila sve te
kartice. Je li postala vatreni navijač Hanshin Tigersa, a meni je to
nekako promaknulo? Da stvar bude bolja, odlučno je tvrdila da nije
ona nakupovala te silne telefonske kartice s Tigersima. «Ma o čemu
ti to?» rekla mi je. «Gdje bih ja kupila takve stvari. Pitaj oca pa će ti
on reći.»
To me dovelo u nezgodan položaj. Otac je, naime, već tri godine
bio pokojan.
Na kraju sam spao na to da sam, premda sam imao mobitel,
posvuda tražio telefonske govornice ne bih li nekako iskoristio
kartice s Tigersima. Zahvaljujući tome, prilično sam dobro naučio
imena njihovih igrača, premda su se oni s kartica uglavnom povukli
u mirovinu ili prešli u druge klubove.
Hanshin Tigers.
Tigrovi su jednom imali igrača po imenu Mike Reinbach, koji je
igrao vanjsku obranu i bio je općenito simpatičan veseljak. Napisao
sam jednu pjesmu u kojoj se on pojavljuje u sporednoj ulozi.
Reinbach je bio moj vršnjak, a poginuo je u prometnoj nesreći u
SAD-u 1989. Te sam godine živio u Rimu i radio na dugom romanu
pa je prošlo mnogo vremena prije nego što sam napokon doznao da
je poginuo u dobi od trideset devet godina. Talijanske novine, kao
što bi se dalo i očekivati, nisu izvijestile o smrti bivšeg igrača obrane
Hanshin Tigersa.
Ovo je pjesma koju sam napisao.

116
 Knjige.Club Books

STRAŽNJICE OBRANE

Volim gledati stražnjice igrača obrane.

Jer dok na tribinama sjedim sam
I gledam svoje kako jadno gube,
Što bolje od guzice da mi uljepša dan?
Ako postoji, molim da mi javite.
O gluteusima obrane mogao bih u beskraj.
John Scott1, centar Swallowsa,
Ima neopisivo lijepo dupe.
I nevjerojatno duge noge
Koje kao da vise u zraku
Poput smjele metafore
Od koje ti srce pjeva.
Zato su noge lijevog braniča Wakamatsua
Nevjerojatno kratke.
Kad njih dvojica stanu jedan do drugoga,
Scottovo je dupe Wakamatsuu do brade.
Reinbach2 iz Tigersa diči se dupetom
Simetričnim tako da ga moraš voljeti;
Jedan pogled i sve ima smisla.
Shane iz Hiroshima Carpa
Ima dupe promišljeno, mudro.
Moglo bi se čak reći meditativno.
Morali bi ga zvati punim imenom,

1
John Scott igrao je vanjskog igrača obrane za Yakult Swallows od 1979. do
1981. Jednom je postigao četiri optrčavanja u dvije utakmice za redom. Dvaput
je osvojio nagradu Diamond Glove, japanski ekvivalent Zlatne rukavice.
2
Mike Reinbach igrao je obranu za Hanshin Tigers od 1976. do 1980. Uz Hala
Breedena, bio je jedan od glavnih udarača. Odvažan igrač bio je vrlo omiljen
kod navijača.

117
 Knjige.Club Books

Scheinblumt3.
Već samo iz poštovanja
Prema tome jedinstvenom dupetu.
Htio sam navesti i one igrače
Čije guze nisu bogznašto -
Ali zaključio sam bolje ne.
Iz obzira prema njihovim majkama,
Sestrama i ženama.
I djeci, ako ih imaju.

KAO NAVIJAČ YAKULT Swallowsa jednom sam gledao utakmicu

Hanshin Tigersa protiv Swallowsa na stadionu Koshien, domaćem
stadionu Tigrova. Bio sam u Kobeu nekim poslom i slučajno sam
imao slobodno poslijepodne. Na kolodvoru Hanshin Sannomiya
vidio sam plakat koji je najavljivao utakmicu na stadionu Koshien i
zaključio da je prošlo previše vremena otkako sam posljednji put bio
ondje. Točnije, prošlo je više od trideset godina.
Tad je menedžer Swallowsa bio Katsuya Nomura. U to su doba
igrači kao što su Furuta, Ikeyama, Miyamoto i Inaba bili u naponu
snage (sad kad mislim o tome, jasno mi je kakvo je to bilo sretno
razdoblje za momčad). I zato, naravno, pjesma koja slijedi nije
uvrštena u izvornu Zbirku pjesama o Yakult Swallowsima, jer sam je
napisao dugo nakon što je zbirka objavljena.
Toga poslijepodneva u Kobeu nisam uza se imao ni olovku ni
papir pa sam po povratku u hotel sjeo za pisaći stol u sobi i na
papirima za pisma zabilježio ovu pjesmu, ako to jest pjesma. Mislim
da bismo je zapravo mogli opisati kao bilješku koja je slučajno
poprimila oblik pjesme. Ladice mojeg pisaćeg stola pune su takvih
bilježaka i odsječaka. Nemaju gotovo nikakvu praktičnu svrhu,
ali svejedno ih čuvam.

3
Richard Alan Scheinblum igrao je obranu za Hiroshima Carp od 1975. do
1976. Igrao je i u all-star igri u prvoj ligi. U Japanu su mu ime skratili na Shane.
«Nemam ništa protiv», komentirao je, «premda ne znam jahati.»

118
 Knjige.Club Books

OTOK U OCEANSKOJ STRUJI

Toga ljetnog poslijepodneva

tražio sam sjedala za navijače Swallowsa
na sjevernoj strani stadiona Koshien.
Dugo mi je trebalo da ih nađem
jer su im dodijelili sićušan prostor
tek pet četvornih metara.
A svuda oko mene
samo navijači Tigrova.
Kao u filmu Fort Apache Johna Forda.
Malena konjička postrojba
koju vodi Henry Fonda
opkoljena sa svih strana
nepreglednim morem Indijanaca
u bezizlaznoj situaciji,
poput otočića usred oceanske struje,
odjednom hrabro diže zastavu.

Išao sam u osnovnu školu

kad sam sjedio baš ovdje
i gledao Sadaharu Oha,
tad još srednjoškolca, kako igra.
Bilo je to proljetno srednjoškolsko prvenstvo u
bejzbolu
kad je Oh, zvijezda momčadi,
doveo svoju školu Waseda Jitsugyo do pobjede.
Živo se sjećam toga dana,
tako blizu i opet tako daleko,
kao da gledam kroz obrnuti teleskop,
a sad stojim sam
okružen razjarenim Indijancima u prugastome

119
 Knjige.Club Books

i pod zastavom Yakult Swallowsa izvikujem svoj

tugaljivi poklič.
Daleko od kuće,
srce me boli
na ovome sićušnom, osamljenom otoku u oceanskoj
struji.

U SVAKOM SLUČAJU, od svih bejzbol stadiona na svijetu, najviše

volim biti na stadionu Jingu. Na sjedalu iza prve baze kraj unutarnjeg
polja, ili na tribinama desno. Kakav mi je gušt sjediti ondje i samo
gledati u nebo usred svih zvukova i mirisa. Volim osjetiti povjetarac
na licu, pijuckati ledeno pivo, promatrati ljude oko sebe. Gubila
moja momčad ili dobivala, najviše volim biti ondje.
Naravno, draže mi je kad dobivaju nego kad gube. O tome zbilja
nema rasprave. Ali pobjeda ili poraz ne utječu na težinu i vrijednost
vremena. Ovako ili onako, vrijeme je isto. Minuta je minuta, sat je
sat. Moramo ga cijeniti, svaki i najmanji odsječak. Moramo se
pomiriti s vremenom i steći što je više moguće dragocjenih
uspomena - jer to je najvrjednije.
Kad sjednem na svoje mjesto na stadionu, prvo volim popiti
tamno pivo - stout. Ali na stadionu nema mnogo prodavača koji
prodaju tamno pivo. Obično potraje dok ga pronađem. Kad ga
napokon spazim, podignem ruku i pozovem ga. Prodavač mi prilazi.
Mršavi momak koji izgleda kao da je pothranjen. Ima podužu kosu.
Vjerojatno srednjoškolac kojem je ovo način da podeblja džeparac.
Prilazi mi i prvo mi se ispričava. «Žao mi je, ali imam samo tamno
pivo», kaže mi.
«Ne moraš se ispričavati», smirujem ga ja. «Zapravo već dugo
čekam da prođe netko tko proda je tamno pivo.»
«Hvala», kaže on. I veselo mi se osmjehne.
Vjerojatno će se mladi prodavač morati večeras mnogima
ispričati: «Žao mi je, ali imam samo tamno pivo». Gledatelji na
stadionu po svoj prilici većinom žele lager. Plaćam mu pivo i kažem
mu «Puno sreće!» da ga bar malo ohrabrim.

120
 Knjige.Club Books

Kad pišem romane, često mi je slično kao i tome momku. Imam

potrebu stati pred sve ljude svijeta i ispričati se svakom od njih
pojedinačno. «Žao mi je, ali imam samo tamno pivo.»
Ali nema veze. Nećemo sad o romanima. Utakmica samo što nije
počela. U sebi molim da Yakult Swallowsi pobijede. Iako potajno u
sebi očekujem još jedan poraz i spreman sam i to podnijeti.

121
 Knjige.Club Books

Prvo lice jednine

122
 Knjige.Club Books

U najboljem slučaju dva ili tri puta

R IJETKO NOSIM ODIJELA.
godišnje. Stvar je u tome da gotovo i nema prigode za koje bih
se morao upicaniti. Odabrao sam takav način života da mi je
uglavnom dovoljan ležeran sako, bez kravate i propisnih kožnatih
cipela.
Ipak, povremeno sam od sebe obučem odijelo i zavežem si
kravatu, premda ne moram, baš zato što ne moram. Zašto to radim?
Kad otvorim ormar da pregledam odjeću koja je unutra (moram je
povremeno pregledati jer inače ne bih znao što uopće imam) i
zagledam se u odijela koja jedva da sam nosio, svečane košulje još
u najlonskim navlakama iz kemijske čistionice i kravate
koje izgledaju kao da su nove novcate, nikad rabljene, nekako se
posramim i dođe mi da se ispričam tim odijelima. Onda ih odjenem
samo da vidim kako mi stoje. Iskušavam različite čvorove kravata
da vidim sjećam li se još kako ih vezati, uključujući i Windsor čvor.
To radim isključivo kad sam kod kuće sam, da ne bih nikomu morao
objašnjavati što radim.
Kad si već dam truda i navučem odijelo i kravatu, nekako mi je
šteta sve odmah skinuti pa tako odjeven iziđem u šetnju. Šetam
gradom u odijelu i kravati. I sasvim mi je dobro. Drukčije se držim,
drukčije hodam i očito je da me taj bijeg od svakodnevice okrijepio.
Ali nakon što tako šećem nekih sat vremena, slast promjene
popušta. Odijelo me umara, kravata me svrbi i steže kao da će
me ugušiti, potplati kožnatih cipela preglasno i prenapadno lupkaju
po pločniku. Čim stignem kući, izuvam cipele, strgnem sa sebe
odijelo i kravatu, presvučem se u iznošene hlače od trenirke i majicu,
bacam se na kauč i osjećam se opušteno i smireno. To je moj maleni
jednosatni tajni obred, posve bezazlen - u najmanju ruku, ne
nešto zbog čega bih se morao sramiti.

123
 Knjige.Club Books

***
TOGA DANA bio sâm sam kod kuće. Moja žena izišla je na večeru u
kineski restoran. Ja nikad ne jedem kinesku hranu (jer sam izgleda
alergičan na neke začine koje upotrebljavaju) pa ona ide na večeru s
prijateljicom kad god se zaželi kineske kuhinje.
Nakon što sam nešto sitno povečerao, pustio sam si stari album
Joni Mitchell, udobno se smjestio u svoj naslonjač za čitanje i
otvorio novi krimić. Iako mi je to bio jedan od omiljenih albuma, a
knjiga najnoviji roman jednog od meni najdražih pisaca, iz nekog
razloga nisam se uspijevao usredotočiti ni na glazbu ni na knjigu.
Bavio sam se mišlju da pogledam neki film na videu, ali nijedan mi
se nije dalo gledati. Bude takvih dana. Imaš na raspolaganju vremena
koliko ti srce želi i volio bi si ugoditi nečim lijepim, ali ispada da ne
možeš ništa smisliti. A trebalo bi biti mali milijun mogućnosti... Dok
sam se besciljno vrzmao po stanu, odjednom mi je sinulo da odavno
nisam isprobao neko odijelo pa bih mogao sad.
Izvadio sam iz ormara tamnoplavo odijelo Paula Smitha, koje
sam prije nekoliko godina kupio u nuždi i od tada ga nosio samo
dvaput, položio ga na krevet i odabrao kravatu i košulju koje će
pristajati uz njega - svijetlosivu košulju s razmaknutim ovratnikom i
kravatu Ermenegilda Zegne s raskošnim kašmirskim uzorkom koju
sam kupio u duty-free shopu u zračnoj luci u Rimu. Kad sam se
odjenuo, stao sam pred zidno ogledalo i odmjerio se od glave do
pete. Nije loše, zaključio sam. U svakom slučaju, na prvi je pogled
sve bilo kako treba.
Ali toga dana, dok sam stajao pred ogledalom, obuzela me neka
čudna nelagoda, s primjesom krivnje. Krivnje? Ne znam točno kako
bih opisao to stanje. Možda nešto nalik na grižnju savjesti čovjeka
koji je napredovao u karijeri na temelju friziranog životopisa. Čak i
ako nije protuzakonito, lažno predstavljanje etički je krajnje
upitno. Zna da griješi, zna da ništa dobro neće iz toga izići i opet to
radi. I nije čudo da ga grize savjest. A možda, nagađao sam, takva
nelagoda muči muškarce koji potajno nose žensku odjeću.
Ali kad sam bolje razmislio, ipak mi je to bilo čudno. Već sam
godinama odgovoran odrastao čovjek, plaćam porez na vrijeme,
osim nekoliko kazni za nepropisno parkiranje nikad nisam prekršio
zakon i možda nisam sveznalica, ali prilično sam naobražen. Čak
124
 Knjige.Club Books

znam i tko je stariji - Bartók ili Stravinski (što slutim da malo tko
zna). I ova odjeća na meni kupljena je novcem pošteno zarađenim
zakonitim radom. Ili barem ne protuzakonitim. Ukratko, čovjek na
mjestu. I odakle onda taj osjećaj krivnje? Čemu moralna dvojba?
No dobro, rekao sam samome sebi, svatko ima takvih dana.
Rekao bih da je čak i Django Reinhardt imao večeri kad je promašio
koji akord, i Nikki Lauda je imao dana kad nije mogao postići pravu
brzinu. I zato sam odlučio ne razbijati si time glavu. Dotjeran u
odijelu i kravati, navukao sam par crnih cipela od fine kože i izišao
iz kuće. Naravno, trebao sam poslušati predosjećaj i ostati kod kuće
i gledati film, ali to sam shvatio tek poslije, kad je sve bilo gotovo.

BILA JE BLAGA proljetna večer. Svijetao pun mjesec sjao je na nebu,

a na stablima drvoreda u ulicama izniknuli su zeleni izbojci.
Savršeno vrijeme za šetnju. Jedno vrijeme tumarao sam uokolo a
onda odlučio stati u nekom baru i popiti koktel. Pronašao sam jedan
lokal u kojem još nikad nisam bio. Da odem u svoj uobičajeni bar u
susjedstvu, šanker bi mi sto posto postavio milijun napornih pitanja:
«Otkud vi tu danas? Čemu to odijelo i kravata? Dosta neobično
za vas, ne?» A meni se zbilja nije dalo objašnjavati s njim, tim prije
što ni sam ne bih znao kako odgovoriti.
Još je bila rana večer pa je bar u podrumu visoke zgrade u koji
sam se spustio zjapio prazan. Jedini su gosti bili dvojica muškaraca
četrdesetih godina koji su sjedili jedan nasuprot drugom za stolom u
separeu. Činovnici koji su svratili na piće na povratku kući s posla,
tako su mi djelovali, u tamnim odijelima i neupadljivim
kravatama. Nagnuti jedan prema drugomu tako da su im se
glave približile, tiho su o nečemu raspravljali. Na stolu su
ležali papiri koji su izgledali službeno, poput nekih isprava. Valjda
razgovaraju o poslu, zaključio sam. Ili predviđaju rezultate konjskih
utrka. U svakom slučaju, ništa što bi se mene ticalo. Sjeo sam
podalje od njih, za šank, gdje sam izabrao stolac s najboljim svjetlom
jer sam namjeravao čitati, i od sredovječna šankera s leptir-
kravatom naručio gimlet s votkom.
Koktel u ohlađenoj čaši ubrzo se stvorio preda mnom na
papirnatom podlošku pa sam izvadio krimić iz džepa i nastavio
čitati. Preostala mi je još oko trećina do kraja. Kao što sam rekao,
125
 Knjige.Club Books

autor krimića bio je pisac kojeg inače volim, ali nažalost zaplet
ovoga novog romana jednostavno mi nije bio napet kako sam
očekivao. K tome sam se negdje na pola knjige pogubio među
likovima i njihovim međusobnim vezama. Ali čitao sam dalje,
dijelom zbog osjećaja dužnosti, dijelom iz navike. Nikad
nisam volio odustati od knjige jednom kad je počnem čitati. Uvijek
se nekako nadam da će prije kraja doći do nekoga neočekivanog
uzbudljivog obrata, čak i kad su izgledi za to neznatni.
Polako sam pijuckao votka-gimlet i probio se kroz još
dvadesetak stranica knjige, ali iz nekog razloga još sam se teže
uspijevao usredotočiti nego kod kuće. I ne samo zato što roman nije
bio pretjerano napet. Niti je u baru bilo bučno (pozadinska glazba
prigušena, svjetlo dobro, gotovo idealan okoliš za uživanje u knjizi).
Mislim da je razlog bila ta neodređena nelagoda koja me pratila, neki
neuhvatljiv osjećaj da nešto nije sasvim kako treba. Kao da se
dogodio jedva primjetan pomak. Kao da mi se nutrina više ne
podudara s vanjštinom. Sadržaj ne pristaje u kućište. Nisam više bio
usklađen sam sa sobom i integritet mi je bio poljuljan. Osjećaj koji
mi nije bio posve stran jer mi se to već znalo događati.
Iza šanka stajala je polica s impresivnom zbirkom boca. A iza
toga bilo je veliko ogledalo u kojem sam vidio svoj odraz. Jedno sam
vrijeme zurio u sebe u ogledalu i, kao što se moglo i očekivati, ja u
ogledalu zurio sam u sebe. Odjednom me presjekla pomisao da sam
negdje u životu krenuo pogrešnim smjerom. Što sam dulje zurio u
svoj odraz, dotjeran u odijelu i kravati, to sam sigurniji bio da je
tako. Tim više što mi čovjek u ogledalu nije uopće izgledao kao ja,
nego kao potpuni stranac. Ali ako to u ogledalu nisam ja, pomislio
sam, tko je to onda?
Kao vjerojatno i većina ljudi, u životu sam se našao na mnogim
prekretnicama gdje sam mogao krenuti u raznim smjerovima, lijevo
ili desno. I svaki sam put odabrao jedan smjer, lijevo ili desno (u
nekim je situacijama postojao jasan razlog za odabir, ali u većini
slučajeva nije ga bilo. I nisam uvijek ja birao, više kao da je izbor
sam odabrao mene). I sad sam ovdje, ja - prvo lice jednine. Da sam
odabrao drukčiji smjer, najvjerojatnije ne bih bio ovdje. A opet - tko
je onda uopće to u ogledalu?

126
 Knjige.Club Books

***
ZATVORIO SAM KNJIGU, odvratio pogled od ogledala i nekoliko puta
duboko udahnuo i izdahnuo.
Bar se u međuvremenu prilično napunio. Desno od mene, dvije
prazne stolice dalje, sjedila je neka žena. Pila je svijetlozeleni koktel
koji mi je bio nepoznat. Izgledalo je kao da je sama, ili je možda
čekala prijateljicu. Pretvarajući se da čitam, dobro sam je promotrio
u ogledalu. Nije više bila mlada, vjerojatno joj je bilo pedesetak
godina, tu negdje. Očito se nije trudila izgledati mlađom nego što
jest. Djelovala je vrlo samopouzdano. Bila je sitne građe, vitka, kose
ošišane baš na pravu dužinu i ukusno odjevena, u otmjenu prugastu
haljinu od nekoga mekog materijala i bež kašmirski kardigan. Nije
bila lijepa u uobičajenu smislu riječi, ali u cjelini je odisala
besprijekornom elegancijom. Kad je bila mlada, mora da je
privlačila poglede i muškarci su joj se sigurno neprestano ubacivali.
Naslutio sam uspomene na te dane u njezinu samosvjesnu držanju.
Dozvao sam šankera, naručio još jedan votka-gimlet, prožvakao
nekoliko indijskih oraščića i vratio se knjizi. Povremeno bih
dotaknuo čvor kravate, da provjerim je li i dalje uredno vezana.
Petnaestak minuta poslije, sjela je na stolicu do moje. U baru je
zavladala gužva i premjestila se da napravi mjesta za novopridošle
goste. Sad sam bio siguran da je sama. Čitao sam dalje pod snopom
stropnog svjetla sve dok mi nije ostalo samo još nekoliko stranica,
ali u krimiću se i dalje nije ništa osobito događalo.
«Oprostite», iznenada je rekla žena.
Podignuo sam glavu i pogledao je.
«Čini mi se da ste se udubili u knjigu, ali smijem li vas svejedno
nešto kratko pitati?» Za tako sitnu ženu, imala je jak, dubok glas. Ne
baš hladan glas, ali svakako ni prijateljski ni srdačan.
«Naravno. Knjiga nije baš tako napeta», rekao sam. Stavio sam
oznaku za stranicu u knjigu i zatvorio je.
«Uživate li vi u ovome što radite?» upitala me je.
Nisam shvatio na što cilja. Okrenuo sam se prema njoj da joj
vidim lice. Nisam je poznavao. Ne pamtim baš dobro lica, ali bio
sam gotovo siguran da je nikad prije nisam vidio. Sjetio bih se da
smo se sreli, sigurno. Bila je od žena koje se pamte.
127
 Knjige.Club Books

«A što to radim?» upitao sam.

«Sjedite za šankom u elegantnom odijelu, pijete gimlet i mirno
čitate.»
I dalje nisam pojma imao što mi želi reći, ali sam jasno razabrao
da je to izgovorila zlobnim, pomalo ratobornim tonom. Zagledao
sam se u nju i šutke čekao da još nešto kaže. Lice joj je bilo
čudnovato bezizražajno. Kao da je čvrsto odlučila sakriti sve
emocije. Dugo je šutjela. Barem minutu, rekao bih.
«Votka-gimlet», rekao sam, da prekinem šutnju.
«Kako, molim?»
«Ne pijem gimlet, nego votka-gimlet.» Primjedba sigurno
ničemu nije služila, ali razlika postoji.
Kratko je i energično odmahnula glavom, kao da tjera sićušnu
mušicu koja joj zuji kraj uha.
«Ista stvar. Nego što vi sebi umišljate da ste neki veliki frajer?
Urban, fensi, otmjen, ta igra?»
Vjerojatno sam trebao istog časa platiti i pokupiti se. Znao sam
da je to najbolji izlaz iz te situacije. Žena se iz nekog razloga okomila
baš na mene i htjela me isprovocirati. Zašto, nisam imao pojma.
Možda je jednostavno ustala na lijevu nogu. Ili joj je nešto na meni
tako išlo na živce da je puknula. Ali što god bilo na stvari, izgledi da
takav susret završi dobro mali su ili nepostojeći. Ravni nuli. Mudro
bi bilo uljudno se ispričati, ustati, pozdraviti se uz smiješak
(smiješak može, ali nije obvezan), brzo platiti i pokupiti se. I nije
bilo nikakva razloga da tako i ne postupim. Nisam po prirodi tip koji
ne podnosi poraz i ne volim se svađati, pogotovo ne bez ikakva
povoda. Više sam sklon šutljivu strateškom povlačenju.
Ali, tko zna zašto, nisam tako postupio. Nešto me spriječilo.
Možda znatiželja.
«Oprostite, ali jesmo li se mi kad upoznali?» odvažio sam se.
Stisnuta je oči i odmjerila me s nevjericom. Bore oko očiju su
joj se produbile. «Upoznali?» rekla je, uzela čašu (to joj je bilo treće
piće, ako me pamćenje služi) i otpila gutljaj onog što je već pila.
«Upoznali? Pa što vam to znači?» Još jednom sam prekopao po
sjećanju. Jesam li možda ipak već sreo ovu ženu? Odgovor je i dalje
bio - ne. Sasvim sigurno vidim je prvi put u životu.
128
 Knjige.Club Books

«Možda ste me s nekim zamijenili», rekao sam. Glas mi je

zvučao čudnovato jednolično, bezizražajno, kao da uopće nije moj.
Stisnutih usnica jedva se primjetno nasmiješila, ledenim
smiješkom. «Za taj ste se pristup dakle odlučili?» rekla je, i odložila
čašu od finoga kristala na podmetač ispred sebe.
«Krasno vam je odijelo,» rekla je «ali vam nikako ne stoji.
Izgledate kao da ste posudili odjeću. I ta kravata zapravo ne pristaje
uz odijelo. Kravata je talijanska, ali odijelo je, rekla bih, britanske
izrade.»
«Zbilja ste stručni kad je riječ o odjeći.»
«Stručna kad je riječ o odjeći?» ponovila je, kao da se neugodno
iznenadila. Lagano rastvorenih usnica, zagledala se u mene. «Pa o
čemu vi pričate? To se bar samo po sebi razumije.»
Samo po sebi razumije?
U sebi sam se pokušao sjetiti svih ljudi povezanih s tekstilnom
industrijom koje poznam. Znao sam ih tek šačicu, i svi su bili
muškarci. Ništa od ovoga nije imalo nikakva smisla.
Zašto se to samo po sebi razumije?
Palo mi je na pamet da joj objasnim zašto večeras na sebi imam
odijelo i kravatu, ali onda sam razmislio i odustao. Objašnjenje je ne
bi potaknulo da promijeni napadački stav koji je očito zauzela.
Zapravo, čak bi moglo imati suprotni učinak i samo doliti ulje na već
ionako raspirenu vatru.
Otpio sam posljednje kapi votka-gimleta i bez riječi sišao s
barske stolice. Bio je krajnji čas da privedem taj razgovor kraju.
«Možda se doista nismo nikad upoznali», rekla je.
Kimnuo sam. Točno tako.
«Nismo se upoznali», nastavila je. «Ali se jesmo jednom sreli.
Nismo tada previše razgovarali, pa mislim da me se i ne možete
sjećati. Tad ste bili silno zaokupljeni drugim stvarima. Kao i
obično.»
Kao i obično?
«Ja sam prijateljica jedne vaše prijateljice», rekla je tihim,
odrješitim glasom. «Ta vaša bliska prijateljica, ili bolje rečeno, ta
osoba koja vam je jednom bila bliska prijateljica, sad vas mrzi, a ja

129
 Knjige.Club Books

vas mrzim isto kao i ona. Ništa vam to ne znači? Razmislite malo.
Sigurno znate o čemu govorim. O onome prije tri godine, na obali.
O onoj gadariji, onom užasu koji ste joj tamo napravili. Morali biste
se sramiti.»
Bilo mi je dosta. Pokupio sam sa šanka knjigu s još nekoliko
nepročitanih stranica i strpao je u džep sakoa. Odavno sam odustao
od svake namjere da je završim.

BRZO SAM PLATIO račun i izišao iz bara, ne okrećući se. Ona više nije
rekla ni riječ, samo me netremice pratila prodornim pogledom. Sve
dok nisam izišao na ulicu, osjećao sam kako me njezine oči
probadaju poput dugačkih oštrih igala koje prolaze kroza skupo
sukno Paul Smith odijela da mi nanesu duboke i trajne rane na
leđima.
Dok sam se uspinjao uskim stubama prema ulici, pokušao sam
se barem donekle pribrati.
Kako sam trebao reagirati? Jesam li se trebao upustiti u raspravu
s tom ženom? Možda sam je trebao pitati «O čemu vi to zaboga
pričate?» i zahtijevati od nje objašnjenje. Reći joj da su optužbe koje
je uputila na moju adresu potpuno neutemeljene i da se ne sjećam
ničeg ni sličnog onom o čemu je govorila.
Ali nekako, nisam. Zašto ne? Mislim da sam se bojao. Bojao sam
se da ću doznati kako je ja koji zapravo nisam ja prije tri godine
negdje na obali napravio nešto užasno nekoj ženi - ženi koju nisam
poznavao. I bojao sam se da će nešto iz mene, nešto meni potpuno
nepoznato, izići na vidjelo. Radije nego da se s tim suočim,
odabrao sam šutke ustati sa stolice i pokupiti se, cijelo to
vrijeme puštajući da me napada i nepravedno optužuje - nepravedno,
jer mi je svaka druga opcija bila nezamisliva.
Jesam li ispravno postupio? Da mi se opet to dogodi, bih li
jednako postupio?
Ali ta obala koju je spomenula - gdje bi to moglo biti? Kraj
oceana? Jezera? Rijeke? Ili neke druge vodene površine? Jesam li
prije tri godine bio u blizini neke vode? Nisam se mogao sjetiti. Prije
tri godine - kad je to uopće bilo? Sve što je rekla odnosilo se na nešto
vrlo specifično, ali istodobno je djelovalo simbolično.

130
 Knjige.Club Books

Dijelovi su bili jasni, ali cjelina je izmicala. I upravo me je taj

raskorak uznemiravao.
U svakom slučaju, cijela priča ostavila mi je gorak okus u
ustima. Pokušao sam ga progutati, ali nije išlo, pokušao sam ga
ispljunuti, ali nisam mogao. Htio sam se naljutiti, ni više ni manje.
Nije bilo nikakva razloga da šutke trpim takav ničim izazvan napad.
Potpuno me bezrazložno izvrijeđala.
Do toga trenutka, bila je to baš ugodna, mirna proljetna večer.
Ali začudo, nisam se mogao razljutiti. Na trenutak me oblio val
čuđenja i zbunjenosti i otplavio svaki smisao za logiku.

KAD SAM STIGAO do vrha stuba i izišao iz zgrade, više nije bilo
proljeće i mjesec je nestao s neba. To više nije bila ulica koju sam
poznavao. Nikad prije nisam vidio stabla u drvoredu uz pločnik.
Debele sluzave zmije obavijale su se oko debala poput gmizavih
živih ukrasa. Ljuskava koža suho im je šuštala dok su se trljale uz
koru drveća.
Pločnik je prekrivao sloj bjeličasta pepela dubok do gležnjeva, a
prolaznici bez lica izdisali su oblake žućkasta sumpornog daha
duboko iz grla. Zrak je štipao od hladnoće, leden. Podignuo sam
ovratnik odijela.
«Morali biste se sramiti», rekla je žena.

131
 Knjige.Club Books

M AJA ŠOLJAN rođena je u Zagrebu.

Bavi se književnim prevođenjem i surađuje u novinama. Među
piscima koje je prevodila su George Orwell, Muriel Spark, Arthur
Miller, Herman Melville, Jack London, W.B. Yeats, Philip Roth,
Anita Desai, Alexander McCall Smith, Jeffrey Eugenides, Yiyun Li
i Ottessa Moshfegh.
Trostruka dobitnica Kiklopa te dobitnica godišnje nagrade
Društva hrvatskih književnih prevodilaca 2012. za zbirku priča
Alice Munro Služba, družba, prošnja, ljubav, brak, stipendistica
Prevodilačkog centra u Banffu u Kanadi, Zaklade Ledig House
u New Yorku i Baltičkog centra za pisce i prevoditelje u Visbyju u
Švedskoj. Majka dvoje djece, živi i radi u Zagrebu i Rovinju.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

132