Javier Cercas Salaminski vojnici

Ova knjiga objavljena je uz potporu Uprave za knjigu, arhive i knjižnice španjolskog Ministarstva
kulture.

Esta obra ha sido publicada con una subvencion de la Direccion General del Libro, Archivos y
Bibliotecas del Ministerio de Cultura de Espana.

Naslov izvornika
Soldados de Salamina ©Javier Cercas, 2001 First published in Spanish language by Tusquets
Editores, Barcelona, 2001

© za hrvatsko izdanje Fraktura 2008. © za prijevod Silvana Roglić i Fraktura 2008.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati ili javno reproducirati bez
prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-050-0
JAVIER CERCAS
SALAMINSKI VOJNICI

sa španjolskoga prevela
Silvana Roglić
Raiila Cercasa i Merce Mas
Bogovi kriju što tjera ljude da žive.

Heziod, Poslovi i dani

 Prvi dio

Prijatelji iz šume
 Bilo je to u ljeto 1994., ima tomu već više od šest godina, kad sam prvi put čuo za strijeljanje
Rafaela Sancheza Mazasa. Upravo su mi se bile dogodile tri stvari: prvo, umro mi je otac; drugo,
ostavila me žena; treće, napustio sam svoju književničku karijeru. Lažem. Zapravo, od te tri stvari
prve su dvije istina, prava pravcata istina; ali to nije slučaj i s trećom. Iskreno rečeno, moja
književnička karijera nikad nije ni uzela maha, pa stoga teško da sam je mogao napustiti. Bilo bi
pravednije reći da sam je napustio čim je počela. Godine 1989. objavio sam prvi roman; budući da
se zbirka priča pojavila dvije godine prije toga, knjiga je bila prihvaćena s očitom ravnodušnošću,
ali moja taština i hvalospjevna recenzija moga tadašnjeg prijatelja združenim su me snagama uvjerile
da mogu biti romanopisac i da bi, kako bih to postao, najbolje bilo da ostavim posao u novinarskoj
redakciji i u potpunosti se posvetim pisanju. Posljedica takva načina života bilo je pet godina
ekonomske, tjelesne i metafizičke oskudice, tri nedovršena romana i zastrašujuća depresija koja me
dva mjeseca zavalila u fotelju ispred televizora. Sita plaćanja računa, uključujući i račun za sprovod
mog oca, promatranja mene kako gledam ugašen televizor i plačem, moja me žena ostavila čim sam
se počeo oporavljati i nije mi preostalo ništa drugo nego zauvijek zaboraviti svoje literarne ambicije
i tražiti da me ponovno prime u redakciju.
Tek sam bio navršio četrdeset godina, ali srećom - ili zato što nisam dobar pisac, ali ni loš novinar
ili, što je vjerojatnije, zato što u novinama nisu imali nikoga tko bi radio moj posao za tako neznatnu
plaću kao što je bila moja - primili su me natrag. Smjestili su me u kulturu, kamo smještaju ljude za
koje ne znaju kamo bi ih smjestili. U početku, s ne baš izrečenim, ali očitim ciljem da kazne moju
nelojalnost - budući da, za neke novinare, kolega koji napusti novinarstvo kako bi se bavio romanom
nije mnogo bolji od običnog izdajnika - prisilili su me da radim sve, osim nošenja kave uredniku iz
bara na uglu, a samo nekolicina kolega nije posegnula za sarkazmom i ironijom na moj račun. Vrijeme
je trebalo ublažiti moju nevjeru: ubrzo sam počeo uređivati člančiće, pisati članke, voditi intervjue.
Tako sam u srpnju 1994. intervjuirao Rafaela Sancheza Ferlosija, koji je u tom trenutku držao ciklus
predavanja na sveučilištu. Znao sam da je Ferlosio krajnje nesklon razgovorima s novinarima, ali
zahvaljujući jednom prijatelju (bolje rečeno prijateljici toga prijatelja koja je organizirala Ferlosijev
boravak u gradu), uspio sam ga nagovoriti da kratko porazgovara sa mnom. Bilo bi pretjerano nazvati
ono intervjuom; ako to i jest bio intervju, onda je bio najčudniji koji sam vodio u životu. Za početak,
Ferlosio se pojavio na terasi Bistrota praćen oblakom prijatelja, sljedbenika, obožavatelja i
laskavaca; ta činjenica - zajedno s nemarnim ruhom i izgledom u kojem su se nerazrješivo miješali
izgled kastiljskog aristokrata posramljenog što to jest i staroga istočnjačkog ratnika - velike glave,
razbarušene kose posute pepelom, gruba, ispijena i mučna lica, židovskoga nosa i obraza zasjenjena
bradom - mamila je da ga loše upućen promatrač drži vjerskim guruom okruženim sljedbenicima. Ali,
k tomu, Ferlosio je odlučno odbijao odgovoriti na svako pitanje koje sam mu postavio, navodeći da
je u svojim knjigama dao najbolje odgovore koje je bio u stanju dati.
To ne znači da ne želi razgovarati sa mnom; naprotiv: kao da je htio opovrgnuti famu o sebi kao o
nepovjerljivu čovjeku (ili je ta fama bila neutemeljena), bio je veoma srdačan, i popodne nam je
prošlo u čavrljanju. Problem je bio u tome što ako bih ga, pokušavajući spasiti svoj intervju, upitao
(recimo) za razliku između karakternih i tragičnih likova, izvukao bi se i odgovorio mi iscrpnim
izlaganjem o (recimo) uzrocima poraza perzijskih lada u Salaminskoj bitki, dok bi mi, kad sam
pokušavao izvući njegov stav o (recimo) kronikama o petstotoj godišnjici otkrića Amerike,
odgovorio razjašnjavajući obilatom gestikulacijom i pojedinostima (recimo) ispravnu uporabu
blanje. Bilo je to iscrpljujuće povuci-potegni i tek mi je pri posljednjem pivu toga popodneva,
Ferlosio ispričao priču strijeljanju svoga oca, priču koja me držala u napetosti posljednje dvije
godine. Ne znam tko je i kako spomenuo ime Rafaela Sancheza Mazasa (možda jedan od Ferlosijevih
prijatelja, a možda sam Ferlosio). Sjećam se da je Ferlosio rekao:
"Strijeljali su ga nedaleko odavde, u svetištu u Collellu." Pogledao me. "Jeste li kad bili ondje? Ni
ja, ali znam da je kraj Banyolesa. Bilo je to krajem rata. Osamnaesti srpnja zatekao ga je u Madridu,
morao je naći utočište u čileanskom veleposlanstvu, gdje je proveo više od godine dana. Krajem
trideset sedme pobjegao je iz veleposlanstva izašao iz Madrida sakriven u kamionu, možda
namjeravajući doći do Francuske. Ipak, uhićen je u Barceloni i dok su Frankove trupe stizale u grad,
odveden je u Collell, vrlo blizu granice. Ondje su ga strijeljali. Bilo je to masovno strijeljanje,
vjerojatno kaotično jer je rat bio izgubljen i republikanci su bezglavo bježali po Pirenejima, tako da
sumnjam da su znali da strijeljaju jednog od osnivača Falange, osobnog prijatelja Josea Antonija
Prima de Rivere, da budemo precizniji. Moj je otac čuvao u kući kožuh i hlače u kojima su ga
strijeljali, pokazao mi ih je mnogo puta, možda su još uvijek ondje; hlače su bile probušene jer su ga
meci samo okrznuli, a on je iskoristio metež toga trenutka da pobjegne i sakrije se u šumi. Odande je,
sakriven u nekoj rupi, čuo lavež pasa i pucnjeve i glasove vojnika, koji su ga tražili znajući da ne
smiju gubiti mnogo vremena na traženje jer su im frankisti bili za petama. U jednom je trenutku moj
otac čuo šuštanje grana za leđima, okrenuo se i ugledao vojnika koji ga je gledao. Onda se začuo
uzvik: 'Je li ondje?' Moj je otac pripovijedao da je vojnik zastao i gledao ga nekoliko sekunda i onda,
i dalje ga gledajući, povikao: 'Ovdje nema nikoga!', okrenuo se i otišao."
Ferlosio je zastao, a oči su mu se suzile u izraz neizmjerne inteligencije i pakosti, kao u djeteta
koje suspreže smijeh.
"Proveo je nekoliko dana sakriven u šumi, hraneći se onime što bi našao ili što bi mu dali na
majurima. Nije poznavao područje, a i razbile su mu se naočale, tako da je jedva vidio; zato je uvijek
govorio da ne bi preživio da nije sreo neke momke iz obližnjega sela, Cornelia de Terri se zvalo ili
se još uvijek tako zove, momke koji su ga čuvali i hranili dok nisu došli nacionalisti. Sprijateljili su
se, i kad je sve bilo gotovo, ostao je nekoliko dana kod njih. Sumnjam da ih je ponovno vidio, ali
spomenuo mi ih je više no jednom. Sjećam se da ih je uvijek zvao imenom koje su si nadjenuli:
prijatelji iz šume."
Tad sam prvi put čuo tu priču, i čuo sam je upravo takvu. Što se tiče intervjua s Ferlosijem, ipak
sam ga uspio spasiti, ili sam ga možda izmislio: koliko se sjećam, nijednom se u njemu nije natuknulo
ništa o Salaminskoj bitki (ali jest o razlici između karakternih i tragičnih likova) ni o pravilnoj
uporabi blanje (ali jest o kronikama o petstotoj obljetnici otkrića Amerike). U intervjuu se nije
spominjalo ni strijeljanje u Collellu ni Sanchez Mazas. O ovome prvome znao sam samo onoliko
koliko sam čuo od Ferlošija; o drugome malo više: u to vrijeme nisam bio pročitao ni retka Sancheza
Mazasa, a njegovo mi je ime bilo samo maglovito ime još jednoga od falangističkih političara i
pisaca koje su posljednje godine povijesti Španjolske ubrzano pokopale kao da se grobari boje da
nisu zauvijek mrtvi.
Zapravo i nisu bili mrtvi. Ili barem ne zauvijek. Budući da su me se priča o strijeljanju Sancheza
Mazasa u Collellu i okolnosti koje su ga obavijale veoma dojmile, nakon intervjua s Ferlosijem
počeo sam osjećati znatiželju prema Sanchezu Mazasu, i prema Građanskom ratu, o kojem dotad
nisam znao mnogo više nego o Salaminskoj bitki ili pravilnoj uporabi blanje, i prema užasnim
pričama koje je započeo, a koje su mi se uvijek činile kao povod za nostalgiju starih ljudi i pogonsko
gorivo mašte nemaštovitih pisaca. Sasvim slučajno (ili ne tako slučajno) tada je medu španjolskim
piscima bilo u modi braniti falangističke pisce. Sve je zapravo počelo prije, kad su sredinom
osamdesetih neke izvrsne i utjecajne nakladničke kuće objavile pokoji svezak pokojeg izvrsnoga
zaboravljenog falangista, ali u trenutku kad sam se počeo zanimati za Sancheza Mazasa, u određenim
su književnim krugovima već branili ne samo dobre falangističke pisce nego i osrednje, čak i loše.
Neki naivci, poput čuvara ortodoksne ljevice, ali i neki tvrdoglavi, objavili su da braniti
falangističkog pisca znači braniti falangizam (ili pripremati teren za njegovu obranu). Istina je bila
upravo suprotna: braniti falangističkog pisca značilo je samo braniti pisca; ili preciznije: značilo je
braniti sebe same kao što pisci brane dobra pisca. Hoću reći da je ta moda izrasla, u boljim
slučajevima (loši nisu vrijedni spomena), iz prirodne potrebe svakog pisca da izmisli vlastitu
tradiciju, iz određene silne želje za provokacijom, iz problematične izvjesnosti da je literatura jedno,
a život nešto posve drugo i da stoga možeš biti dobar pisac iako si najgori čovjek (ili čovjek koji
podupire i štiti najgore ciljeve), iz uvjerenja da smo literarno nepravedni prema nekim falangističkim
piscima, koji su, da to kažem kovanicom Andresa Trapiella, dobili rat, ali su izgubili povijest
književnosti. Kako bilo, Sanchez Mazas nije izbjegao toj kolektivnoj ekshumaciji: 1986. prvi su put
objavljene njegove sabrane pjesme; 1995. ponovno je izdan u veoma popularnoj ediciji roman Novi
život Pedrita de Andije; 1996. ponovno je izdana Rosa Kriiger, još jedan njegov roman, koji je
ostao neobjavljen do 1984. Dotad sam pročitao sve te knjige. Čitao sam ih sa zanimanjem, čak s
užitkom, ali ne i sa žarom: nisam im se morao često vraćati kako bih zaključio da je Sanchez Mazas
dobar pisac, ali ne i sjajan pisac, iako se mogu kladiti da ne bih znao jasno objasniti razliku između
sjajnoga i dobroga pisca. Sjećam se da sam sljedećih mjeseci i godina osim knjiga skupljao još i
pokoju raspršenu vijest o Sanchezu Mazasu i čak pokoju aluziju, veoma sažetu i nepreciznu, o epizodi
u Collellu.
Vrijeme je prolazilo. Počeo sam zaboravljati priču. Jednoga dana početkom veljače 1999., u
godini šezdesete obljetnice završetka Građanskoga rata, netko iz novina predložio je da napišemo
komemorativni članak o tužnom kraju pjesnika Antonija Machada, koji je u siječnju 1939., u pratnji
majke, brata Josea i drugih stotina tisuća izbezumljenih Španjolaca, potaknut napredovanjem
frankističkih trupa pobjegao iz Barcelone prema Collioureu, na drugu stranu francuske granice, gdje
je ubrzo nakon toga umro. Epizoda je bila veoma poznata i mislio sam da neće biti katalonskih (ili
nekatalonskih) novina koje ga se tih dana neće prisjetiti, tako da sam se spremao napisati spomenuti
rutinski članak, kad sam se sjetio Sancheza Mazasa i da se njegovo nesuđeno strijeljanje dogodilo
manjeviše u isto vrijeme kad i Machadova smrt, samo s ove strane španjolske granice. Zamislio sam
tada da simetrija i kontrast između tih užasnih događaja - gotovo hijazam u povijesti - možda nisu bili
slučajni i da bi im, ako ih uspijem točno ispripovijedati u istom članku, njihov neobičan paralelizam
možda mogao dati novo značenje. To se praznovjerje potvrdilo kad sam, čim sam se počeo malo
opskrbljivati činjenicama, slučajno naišao na priču putovanju Manuela Machada u Collioure, ubrzo
nakon smrti njegova brata Antonija. Tad sam počeo pisati. Rezultat je bio članak pod naslovom
"Važna tajna". Budući da je na svoj način važan i za ovu priču, prenosim ga u nastavku:
"Navršava se šezdeset godina od smrti Antonija Machada, u sumrak Građanskoga rata. Od svih
priča iz te priče nesumnjivo je baš ta o Machadu jedna od najtužnijih jer završava loše. Ispričana je
mnogo puta. Podrijetlom iz Valencije, Machado je došao u Barcelonu u travnju 1938., u pratnji svoje
majke i brata Josea i smjestio se prvo u hotel Majestic, a onda u Torre de Castaner, u rezidenciju
smještenu na šetalištu Sant Gervasi. Ondje je nastavio činiti ono što je činio od početka rata: svojim
je djelima branio legitimnu vladu Republike. Bio je star, izmožden i bolestan, i odavno nije vjerovao
u Frankov poraz; napisao je: 'Ovo je kraj; svakog će trena pasti i Barcelona. Za stratege, za
političare, za povjesničare sve je jasno: izgubili smo rat. Ali onako ljudski, nisam tako siguran...
Možda smo ga dobili.' Tko zna je li pogodio ovo posljednje; u onom prvom bio je u pravu. U noći 22.
siječnja 1939., četiri dana prije nego što su Frankove trupe zauzele Barcelonu, Machado i njegova
obitelj krenuli su u konvoju prema francuskoj granici. U tom zapanjujućem egzodusu pridružili su im
se drugi pisci. Među njima Corpus Barga Carles Riba. Zaustavili su se u mjestima Cervia de Ter i
Mas Faixat, blizu Figuerasa. Naposljetku, u noći 27., nakon što su prohodali šest stotina metara po
kiši, prešli su granicu. Bili su prisiljeni ostaviti svoje kovčege; novac nisu imali. Zahvaljujući
pomoći Corpusa Barge, uspjeli su stići u Collioure i smjestiti se u hotel Bougnol Quintana. Za manje
od mjesec dana pjesnik je umro; majka ga je nadživjela tri dana. U džepu Antonijeva kaputa njegov je
brat Jose našao nekoliko bilježaka; jedna je bila stih, možda prvi stih njegove posljednje pjesme:
'Ovi plavi dani i ovo sunce djetinjstva'.
Priča ne završava ovdje. Ubrzo nakon Antonijeve smrti, njegov brat, pjesnik Manuel Machado,
koji je živio u Burgosu, doznao je za događaj iz stranoga tiska. Manuel i Antonio nisu bili samo
braća: bili su bliski. Manuela je pobuna 18. srpnja zatekla u Burgosu, na pobunjeničkom području;
Antonija u Madridu, na republikanskom području. Bilo bi razumno pretpostaviti da bi, da je bio u
Madridu, Manuel bio odan Republici; možda je jalovo pitati se što bi bilo da je Antonio bio u
Burgosu. Činjenica je da je, čim je doznao vijest o smrti svoga brata, Manuel isposlovao propusnicu
i, nakon što je danima putovao po spaljenoj Španjolskoj, stigao u Collioure. U hotelu je doznao da mu
je preminula i majka. Otišao je na groblje. Ondje, na grobu svoje majke i svoga brata Antonija,
susreo je drugoga brata, Josea. Razgovarali su. Nakon dva dana Manuel se vratio u Burgos.
Ali priča - ili barem priča koju ja danas želim ispričati - ni ovdje ne završava. Manjeviše
istodobno s Machadovom smrću u Collioureu, strijeljali su Rafaela Sancheza Mazasa pokraj svetišta
u Collellu. Sanchez Mazas bio je dobar pisac; bio je i prijatelj Josea Antonija i jedan od osnivača i
ideologa Falange. Njegove ratne peripetije obavljene su tajnama. Prije nekoliko godina njegov sin
Rafael Sanchez Ferlosio ispričao mi je svoju verziju. Ne znam je li vjerna pravim događajima;
ispričat ću je kako mi ju je on ispričao. Uhvaćen u republikanskome Madridu, utočište je našao u
čileanskom veleposlanstvu. Ondje je proveo velik dio rata; krajem rata pokušao je pobjeći sakriven u
kamionu, ali uhićen je u Barceloni i, kad su
Frankove trupe došle u grad, odveli su ga prema granici. Nedaleko od nje obavljeno je strijeljanje;
meci su ga, ipak, samo okrznuli te je iskoristio zbrku i žurno se sakrio u šumi. Odande je čuo glasove
vojnika koji su ga gonili. Jedan od njih naposljetku ga je pronašao. Pogledao ga je u oči. Zatim je
viknuo drugovima: 'Ovdje nema nikoga!' Okrenuo se i otišao.
'Od svih povijesti unutar Povijesti', napisao je Jaime Gil, 'nesumnjivo je najtužnija povijest
Španjolske, jer završava loše.' Završava loše? Nikada nečemo doznati tko je bio onaj vojnik koji je
spasio život Sanchezu Mazasu ni što mu je prostrujilo glavom kad ga je pogledao u oči; nikada
nećemo doznati što su si rekli Jose i Manuel Machado na grobu svoga brata Antonija i na majčinu
grobu. Ne znam zašto, ali katkad si govorim da bismo, kad bismo uspjeli rasvijetliti jednu od tih
paralelnih tajni, možda dotaknuli neku mnogo važniju tajnu."

Bio sam veoma zadovoljan člankom. Kad je bio objavljen, 22. veljače 1999., točno šezdeset
godina nakon Machadove smrti u Collioureu, točno šezdeset godina i dvadeset dva dana nakon
strijeljanja Sancheza Mazasa u Collellu (ali točan datum strijeljanja doznao sam tek poslije), u
redakciji su mi čestitali. Idućih sam dana dobio tri pisma; na moje iznenađenje - nikad nisam bio
polemičar, od onih čija se imena često spominju u pismima uredniku, i ništa nije dalo naslutiti da bi
neki događaji od prije šezdeset godina mogli nekoga odviše pogoditi - sva tri odnosila su se na
članak. Prvo, koje je, pretpostavljam, napisao neki student filologije, predbacuje mi da sam u svom
članku insinuirao (što ja mislim da nisam ili, bolje rečeno, mislim da nisam baš u potpunosti učinio)
da bi Antonio Machado, da se zatekao u pobunjeničkom Burgosu u srpnju '36., stao na stranu
frankista. Drugo je bilo još grublje; napisao ga je muškarac dovoljno star da je mogao proživjeti rat.
Nepogrešivim žargonom optužio me za "revizionizam" jer je pitanje u posljednjem odlomku, ono
nakon citata Jaimea Gila ("Završava loše?"), sugeriralo na jedva prikriven način da povijest
Španjolske završava dobro, što je prema njegovu sudu nevjerojatno pogrešno. "Dobro završava za
one koji su dobili rat", pisalo je. "Ali loše za nas koji smo ga izgubili. Nitko nije bio ni tako ljubazan
da nam zahvali što smo se borili za slobodu. U svim selima postoje spomenici koji podsjećaju na
poginule u ratu. Na koliko ste od njih vidjeli imena s obiju strana?" Tekst je završavao ovako: "Eto
im govno za tranziciju! Sa štovanjem, Mateu Recasens".
Treće je pismo bilo najzanimljivije. Potpisao ga je neki Miguel Aguirre. Aguirre je bio
povjesničar i, kao što je pisao, nekoliko je godina proučavao što se dogodilo tijekom Građanskoga
rata u kotaru oko Banyolesa. Između ostaloga, u njegovu pismu stoji činjenica koja mi se u tom
trenutku činila zaprepašćujućom: Sanchez Mazas nije jedini preživio strijeljanje u Collellu; neki
čovjek po imenu Jesiis Pascual Aguilar također je izvukao živu glavu. Još nešto: čini se da je Pascual
ispripovijedao tu epizodu u knjizi pod naslovom Ubili su me crveni. "Bojim se da je knjigu gotovo
nemoguće nabaviti", zaključio je Aguirre s nepogrešivom eruditskom umišljenošću. "Ali, ako vas
zanima, moj vam primjerak stoji na raspolaganju." Na kraju pisma Aguirre je zabilježio svoju adresu
i nekakav telefonski broj.
Smjesta sam nazvao Aguirrea. Nakon nekoliko nesporazuma, iz kojih sam razabrao da radi u nekoj
tvrtki ili državnoj službi, uspio sam razgovarati s njime. Upitao sam ga ima li informacija o
strijeljanju u Collellu; rekao je da ima. Upitao sam ga stoji li još ponuda da mi posudi Pascualovu
knjigu; rekao je da stoji. Upitao sam ga želi li da ručamo zajedno; rekao mi je da živi u Banyolesu, ali
da svakog četvrtka dolazi u Geronu snimati nekakvu radijsku emisiju.
"Možemo se dogovoriti za četvrtak", rekao je.
Bio je petak i, s ciljem da si uštedim tjedan dana nestrpljivosti, bio sam na rubu da mu predložim
da se vidimo tog popodneva, u Banyolesu.
"Dogovoreno", rekao sam ipak. Tog sam se trenutka sjetio Ferlosija, njegova nedužna izgleda
gurua i divlje veselih očiju, kako govori o svom ocu na terasi Bistrota. Upitao sam: "Vidimo se u
Bistrotu?"
Bistrot je bio bar u staroj jezgri, blago secesijskog izgleda, s mramornim stolovima i obrađenim
željezom, ventilatorima s krilima, velikim zrcalima i balkonima pretrpanim cvijećem i otvorenim
prema širokim stubama koje se uspinju do Trga Sant Domenech. U četvrtak, mnogo prije vremena
dogovorenog s Aguirreom, već sam sjedio za stolićem u Bistrotu, s pivom u ruci; oko mene su
zamorili profesori s Filozofskog fakulteta koji ondje obično jedu. Dok sam prelistavao nekakav
časopis, pomislio sam da kad smo se dogovorili za taj ručak, ni Aguirreu ni meni nije palo na pamet
da, budući da se ne poznajemo, netko od nas dvojice mora imati znak raspoznavanja, i nastojao sam
zamisliti, samo uz pomoć glasa koji sam tjedan dana prije čuo preko telefona, kako bi mogao
izgledati Aguirre, kad se pred mojim stolom zaustavio nizak lik, debeo i crnokos, s cvikerima i
crvenim fasciklom pod rukom; trodnevna brada i kozja bradica kao u zlikovca doimale su se kao da
mu jedu lice. Zbog nečega sam pretpostavljao da je Aguirre usporen starac, poput profesora, a ne
veoma mlada osoba mamurna (ili možda ekscentrična) izgleda koja je stajala preda mnom. Budući da
ništa nije rekao, upitao sam ga je li to on. Rekao je da jest. Onda je on mene upitao jesam li to ja.
Rekao sam da jesam. Smijali smo se. Kad je došla konobarica, Aguirre je naručio rižoto i biftek al
roquefort; ja sam naručio salatu i zečetinu. Dok smo čekali ručak, Aguirre mi je rekao da me
prepoznao po fotografiji na unutarnjoj strani korica jedne od mojih knjiga koju je već davno pročitao.
Kad sam svladao prvi grč taštine, kivno sam prokomentirao:
"A, to si bio ti!"
"Ne razumijem."
 Bio sam prisiljen objasniti:
"Šalio sam se."
Žarko sam se želio zadubiti u materiju, ali budući da nisam htio dati dojam da sam neuljudan ili
previše zainteresiran, raspitivao sam se o radijskoj emisiji. Aguirre je ispustio nervozan grohot, koji
je otkrio njegove zube: bijele i nejednake.
"Trebala bi biti humoristična emisija, ali zapravo je sranje. Ja glumim fašističkoga komesara
imenom Antonio Gargallo, koji sastavlja izvješća o ispitanima. Iskreno, mislim da se zaljubljujem u
njega. Naravno, o svemu tome u gradskom vijeću ne znaju ništa."
"Radiš u gradskom vijeću Banyolesa?"
Aguirre je kimnuo, pomalo posramljeno i pokajnički.
"Ja sam gradonačelnikov tajnik", rekao je. "Još jedno sranje. Gradonačelnik mi je prijatelj,
zamolio me i nisam znao kako da ga odbijem. Ali čim mu istekne mandat, odlazim."
Odnedavno je gradsko vijeće Banyolesa bilo u rukama veoma mladih ljudi iz radikalne
nacionalističke stranke Esquerra Republicana de Catalunya. Aguirre je rekao:
"Ne znam što vi mislite o tome, ali meni se čini da je civilizirana zemlja ona koja nema potrebe
gubiti vrijeme na politiku."
Primijetio sam taj "vi", ali nisam se naljutio zbog toga, nego sam prihvatio mamac koji mi je
Aguirre bacio i zagrizao sam ga u letu:
"Upravo suprotno onomu što se zbivalo '36."
"Ni manje ni više."
Donijeli su salatu i rižoto. Aguirre je pokazao na crveni fascikl.
"Fotokopirao sam vam Pascualovu knjigu." "Dobro znaš što se zbilo u Collellu?" "Ne dobro",
rekao je. "Bio je to veoma zbrkan događaj."
Dok je proždirao velike zalogaje rižota gurajući ih dolje čašama crnoga vina, Aguirre mi je
govorio, kao da je držao nužnim upoznati me sa situacijom, o prvim danima rata u kotaru oko
Banyolesa: o izglednoj propasti državnog udara, o revoluciji nakon njega, o nekontroliranom
divljaštvu u odborima, o masovnom paljenju crkava i o masakru redovnika.
"Iako to više nije u modi, ja sam i dalje antiklerikalan; ali to je bilo kolektivno ludilo", nadodao je.
"Naravno da je lako naći razloge koji bi ga objasnili, ali lako je naći i razloge koji objašnjavaju
nacizam... Neki nacionalistički povjesničari insinuiraju da su oni koji su palili crkve i ubijali
svećenike došli izvana, da su bili doseljenici i slično. Lažu: bili su odavde i tri godine nakon toga
nemalo ih je dočekalo nacionalnu vojsku ovacijama. Naravno, ako pitaš, nitko nije bio ondje dok su
palili crkve. Ali to je druga tema. Jebe me to što ti nacionalisti još uvijek hodaju uokolo i pokušavaju
prodavati štosove da je sve to bio rat između Kastiljaca i Katalonaca, film s dobrim i lošim
momcima."
"Mislio sam da si nacionalist."
Aguirre je prestao jesti.
"Ja nisam nacionalist", rekao je. "Ja sam independentist."
"A u čemu je razlika između toga?"
"Nacionalizam je ideologija", objasnio je, stvrdnuta glasa, kao da se uzrujao što mora razjašnjavati
očito. "Zlokobna po mom sudu. Independentizam je samo mogućnost. Budući da je to uvjerenje, a o
uvjerenjima se ne raspravlja, o nacionalizmu se ne može raspravljati; o independentizmu može. To
vam se može činiti razumnim ili ne. Meni se čini razumnim."
Nisam više mogao izdržati.
"Radije bih da mi govoriš ti."
 "Oprosti", rekao je. Nasmiješio se i nastavio jesti. "Navikao sam obraćati se starijima sa vi."
Aguirre je nastavio govoriti o ratu; detaljno se zadržao na njegovim posljednjim danima, kad je,
budući da gradska vijeća i Generalitat mjesecima nisu funkcionirali, u kotaru vladao nered u obliku
stampeda: ulice krcate beskrajnim karavanama izbjeglica, vojnici u uniformama svih činova lutali su
poljima, predani očaju i otimačini, gomile napuštenih zaliha oružja i streljiva u jarcima... Aguirre je
objasnio da je u tom trenutku bilo zatvorenika u Collellu, koji je od početka rata bio pretvoren u
zatvor, oko tisuću zatvorenika, a svi ili gotovo svi potjecali su iz Barcelone: bili su prebačeni onamo,
pred nezaustavljivim napretkom pobunjeničkih trupa, jer to su bili oni najopasniji ili najupleteniji u
frankističku stvar. Za razliku od Ferlosija, Aguirre je mislio da su republikanci znali koga strijeljaju
jer su pedesetorica izabranih bili veoma važni zatvorenici, ljudi koji su bili određeni da obavljaju
važne društvene i političke dužnosti nakon rata: provincijski šef Falange u Barceloni, vođe
petokolonaških skupina, bankari, odvjetnici, svećenici, od kojih je većina pala u zarobljeništvo u
sjedištima tajne službe u Barceloni i poslije na brodovima zatvorima kao što su Argentina i
Uruguay.
Donijeli su biftek i zeca i odnijeli tanjure (Aguirreov tako čist da je blistao). Upitao sam:
"Tko je izdao zapovijed?"
"Koju zapovijed?" upitao je odmah Aguirre istražujući pohlepno svoj golemi biftek mesarskim
nožem i držeći vilicu, spreman napasti ga.
"Da ih strijeljaju."
Aguirre me pogledao kao da je na trenutak zaboravio da sam pred njim. Slegnuo je ramenima i
uzdahnuo, duboko i glasno.
"Ne znam", odgovorio je izdišući dok je rezao komad mesa. Mislim da Pascual insinuira da ju je
izdao neki Monroy, mlad i okrutan tip, koji je možda upravljao zatvorom jer je u Barceloni upravljao
i sjedištima tajne službe, radnim logorima, a i u drugim se svjedočanstvima iz toga vremena spominje
njegovo ime... U svakom slučaju, ako je to i učinio Monroy, najvjerojatnije nije radio na svoju ruku,
nego je slušao zapovijedi SIM-a."
"SIM?"
"Servicio de Information Militar1", objasnio je Aguirre. "Jedna od rijetkih službi unutar vojske
koja je u to doba još funkcionirala kako treba." Nakratko je prestao žvakati; onda je nastavio jesti
govoreći: "To je razumna pretpostavka: bio je to beznadan trenutak i naravno da se u SIM-u nisu baš
bavili sitnicama. Ali ima toga još."
"Na primjer?"
"Lister. Bio je ondje. Moj otac ga je vidio." "U Collellu?"
"U Sant Miquelu de Campmajor, obližnjem selu. Moj je otac tada bio dječak i sakrio se na nekom
majuru u selu. Često mi je pripovijedao da je na imanje upala šačica ljudi, medu kojima je bio i
Lister, zahtijevali su da im daju jelo i konak i prenoćili su raspravljajući u blagovaonici. Dugo sam
mislio da je ta priča očeva izmišljotina, pogotovo kad sam se uvjerio da je većina staraca koji su
onda bili živi govorila da je vidjela Listera, gotovo legendaran lik otkad je stao na čelo Pete
pukovnije; ali s godinama sam povezao konce i zaključio da je to mogla biti istina. Sad ćeš čuti",
pripremio me Aguirre umačući pohlepno komad kruha u lokvicu umaka u kojoj je plivao biftek.
Pretpostavljao sam da se oporavlja od mamurluka i pitao sam se uživa li više u hrani ili u
pokazivanju znanja ratu. "Listera su krajem siječnja '39. upravo bili imenovali pukovnikom. Stavili su
ga na čelo V. korpusa vojske s Ebra, ili, bolje rečeno, onoga što je ostalo od V. korpusa: šačica
razbijenih jedinica koje su se povlačile, a da se više nisu ni borile, u smjeru francuske granice.
Tijekom nekoliko tjedana Listerovi su ljudi hodali po kotaru i sigurno su se neki od njih smjestili u
Collell. No vratimo se našoj temi. Jesi li čitao Listerove memoare?"
Rekao sam da nisam.
"Dobro, nisu to baš pravi memoari", nastavio je Aguirre. "Zovu se Naš rat, i dobri su iako u njima
stoji golema količina laži, kao u svim memoarima. U svakom slučaju, ondje piše da je u noći između
3. i 4. veljače 1939. (drugim riječima, tri dana nakon strijeljanja u Collellu) na nekom imanju u
obližnjem selu održan sastanak Politbiroa Komunističke partije na kojem su, između ostalih šefova i
komesara, bili nazočni on i Togliatti, koji je tada bio delegat Komunističke internacionale. Ako se
dobro sjećam, na sastanku se raspravljalo o mogućnosti organiziranja posljednjeg otpora neprijatelju
u Kataloniji, ali to nije važno: važno je to da je to imanje moglo biti ono imanje kamo se sakrio moj
otac; barem se protagonisti, datumi mjesta poklapaju, tako da..."
Vrlo bešćutno, Aguirre se zapleo u teško razumljivu djetinjastu digresiju. Sjećam se da sam tog
trenutka pomislio na svog oca i da me ta činjenica začudila jer već dugo nisam mislio na njega; i ne
znajući zašto, osjetio sam knedlu u grlu, nešto poput sjene krivnje.
"Dakle Lister je izdao naredbu da ih strijeljaju?" zaustavio sam Aguirrea.
"Mogao je to biti i on", rekao je pronašavši izgubljene konce i čisteći svoj tanjur. "Ali mogao je to
i ne biti on. U Našem ratu piše da to nije učinio on, ni on ni njegovi ljudi. Što će drugo reći? Ali,
iskreno, ja mu vjerujem: nije bio njegov stil, bio je previše opsjednut time da nastavi kao da je taj rat
već izgubio. Osim toga pola stvari koje se pripisuju Listeru čista su legenda, a druga polovina..., no,
pretpostavljam da je druga polovina istina. Ali, tko to zna. Meni se čini neospornim da je taj tko je
izdao zapovijed, savršeno dobro znao koga strijelja i, naravno, tko je Sanchez Mazas. Mmmm",
cvilio je skupljajući umak od roqueforta mekim dijelom kruha - "kako sam samo bio gladan! Hoćeš
još malo vina?"
Odnijeli su tanjure (moj s obilnim ostacima zečetine; Aguirreov toliko čist da je blistao). Tražio je
još jedan vrč vina, komad torte od čokolade i kavu; ja sam naručio kavu. Pitao sam Aguirrea što zna o
Sanchezu Mazasu i njegovu boravku u Collellu.
"Malo", odgovorio je. "Njegovo se ime javlja nekoliko puta u Causa General, ali uvijek u vezi sa
suđenjem koje je održano u Barceloni, kad su ga uhitili dok je bježao iz Madrida. I Pascual
pripovijeda nešto o njemu. Koliko znam, nešto više mogao bi znati samo Trapiello, Andres Trapiello.
Pisac. Objavio je djela Sancheza Mazasa i napisao lijepe stvari o njemu; osim toga u svojim
dnevnicima stalno govori o obitelji Sancheza Mazasa, tako da je sigurno bio u kontaktu s njima. Čak
mi se čini kao da sam u nekoj njegovoj knjizi pročitao priču o strijeljanju... Ta priča je mnogo kolala
nakon rata, pričaju je svi koji su tada poznavali Sancheza Mazasa, valjda zato što ju je on svima
ispričao. Znaš li da su mnogi mislili da je to laž? Zapravo još ima nekih koji tako misle."
"Ne čudim se."
"Zašto?"
"Zato što je to poput fikcije." "Svi su ratovi puni fikcije."
"Da, ali ne čini li ti se nevjerojatnim da čovjek koji u to doba više nije bio mlad, jer imao je
četrdeset pet godina, i još je bio slabovidan...?"
"Naravno. I još je povrh svega bio u žalosnom stanju."
"Točno. Ne čini ti se nevjerojatnim da je tip poput njega uspio pobjeći iz takve situacije?"
"Zašto bi to bilo nevjerojatno?" Dolazak vina, torte od čokolade i kave nije prekinuo njegovo
razmišljanje. "Začuđujuće da. Ali ne i nevjerojatno. Ali o tome si ti dobro pisao u svom članku! Ne
zaboravi da je to bilo masovno strijeljanje. Ne zaboravi da ga je vojnik morao odati, a nije ga odao.
Ne zaboravi osim toga da govorimo Collellu. Jesi li kad bio ondje?"
Rekao sam da nisam i Aguirre se tada prisjetio goleme količine kamenja nagomilane po gustim
borovim šumama po vapnenastoj zemlji, brdskoga terena, surova i veoma prostrana, s razasutim
majurima i izoliranim selima (El Torn, Sant Miquel de Campmajor, Fares, Sant Ferriol, Mieres) u
kojima su tijekom tri ratne godine operirale brojne mreže za bjegunce koje su u zamjenu za novac
(katkad i zbog prijateljstva ili čak političkih sklonosti) pomagale potencijalnim žrtvama
revolucionarne represije, kao i mladićima sposobnima za vojsku da izbjegnu prisilno novačenje koje
je naredila Republika. Prema Aguirreu, to je područje obilovalo zasjedama, ljudima koji su, budući
da nisu mogli snositi troškove bijega ili nisu uspjeli doći u kontakt s organiziranom mrežom za
bjegunce, ostajali skriveni u šumi mjesecima ili godinama.
"Tako da je to bilo idealno mjesto za skrivanje", zaključio je. "U tim ratnim danima seljaci su bili
više nego navikli susretati se s bjeguncima i pomagati im. Je li ti Ferlosio govorio o prijateljima iz
šume?"
Moj je članak završavao u trenutku u kojem vojnik ne otkriva Sancheza Mazasa; uopće ne spominje
prijatelje iz šume. Zagrcnuo sam se kavom.
"Znaš tu priču?" ispitivao sam.
"Poznajem sina jednog od njih."i o mojoj knjizi
"Nemoj zajebavati."
"Ne zajebavam. Zove se Jaume Figueras, živi u blizini. U Cornelia de Terri."
"Ferlosio mi je rekao da su momci koji su pomogli Sanchezu Mazasu bili iz Cornelia de Terri."
Aguirre je slegnuo ramenima skupljajući prstima posljednje mrvice kolača od čokolade.
"To ne znam", priznao je. "Figueras mi je površno ispričao priču; nije me previše ni zanimala. Ali
ako želiš, mogu ti dati njegov telefonski broj pa ga zamoli da ti je on ispriča."
Aguirre je popio kavu pa smo platili. Oprostili smo se na Rambli, pred mostom Les Preixeteries
Velles. Aguirre je ponovio da će me nazvati sutradan kako bi mi dao Figuerasov telefonski broj, i
dok sam mu stiskao ruku, primijetio sam tamnu čokoladnu mrlju u kutovima usana.
"Što kaniš učiniti s ovime?" upitao je.
Bio sam na rubu da mu kažem da obriše usne.
"S čime?" upitao sam ipak.
"S pričom o Sanchezu Mazasu."
Nisam kanio ništa učiniti (jednostavno je izazivala znatiželju u meni), tako da sam mu rekao istinu.
"Ništa?" Aguirre me pogledao malenim, nervoznim i inteligentnim očima. "Mislio sam da kaniš
napisati roman."
"Više ne pišem romane", rekao sam. "Osim toga ovo nije roman, nego stvarni događaj."
"Bio je to i članak", rekao je Aguirre. "Jesam li ti rekao da mi se veoma svidio? Svidio mi se jer
je bio poput sažete priče, samo su likovi i situacije stvarne... Poput priče iz života."
Sutradan me Aguirre nazvao i dao mi telefonski broj Jaumea Figureasa. Bio je to broj mobitela.
Nije mi se javio Figureas nego Figuerasov glas, pozivajući me da ostavim poruku; ostavio sam je:
rekao sam svoje ime, zanimanje, da poznajem Aguirrea, da želim razgovarati s njime o njegovu ocu, o
Sanchezu Mazasu i prijateljima iz šume; ostavio sam mu svoj broj i zamolio ga da me nazove.
Tijekom idućih dana nestrpljivo sam čekao Figuerasov poziv, ali nije ga bilo. Ponovno sam ja
njega nazvao, ponovno sam ostavio još jednu poruku, ponovno sam čekao. Za to sam vrijeme čitao
Ubili su me crveni, knjigu Pascuala Aguilara. Bio je to nesmiljen podsjetnik na užase proživljene na
zalasku Republike, jedan od mnogih koji su se pojavili u Španjolskoj nakon završetka rata, samo što
je ovaj objavljen u rujnu 1981. Datum, bojim se, nije slučajan, jer pripovijest treba čitati kao odabir
opravdanja za neozbiljne pučiste od 23. veljače iste te godine (Pascual više puta bilježi proročansku
rečenicu koju je Jose Antonio Primo de Rivera ponavljao kao da je njegova: "Uvijek se nade četa
vojnika koja u posljednjem trenutku spasi civilizaciju") i kao nagovještaj katastrofa koje su se
približavale sa skorašnjim dolaskom Socijalističke partije na vlast i simboličnim krajem tranzicije;
knjiga je, na moje iznenađenje, bila veoma dobra. Pascual, kojemu ni vrijeme ni provedene promjene
u Španjolskoj nisu nagrizle nijedno od njegovih uvjerenja staroga falangista, s lakoćom iznosi svoje
peripetije iz rata, od trenutka kad ga vojna pobuna zatekne na odmoru u nekom selu u Teruelu, koji
potpada pod republikansko područje, do nekoliko dana nakon strijeljanja u Collellu - događaju kojem
posvećuje mnogo stranica s nesmiljenom minucioznošću, kao i danima prije i nakon njega - kad ga je
oslobodila Frankova vojska nakon što je tijekom rata vodio mješavinu života Pimpinela Escarlate i
Enriquea de Lagarderea, prvo kao aktivan član, a poslije kao voda petokolonaške grupe iz Barcelone
i nakon što je neko vrijeme propatio u zatvorima sjedišta obavještajne službe u Vallmajoru.
Pascualova je knjiga bila autorsko izdanje; u njoj se nekoliko puta spominje Sanchez Mazas, s kojim
je Pascual proveo sate neposredno prije strijeljanja. Poslušavši Aguirreov prijedlog, pročitao sam i
Trapiella i u jednoj od njegovih knjiga otkrio da je i on ispričao priču o strijeljanju Sancheza
Mazasa, gotovo istim riječima koje sam čuo u Ferlosijevoj priči, osim što ni on, kao ni ja u svom
članku ili istinitoj priči, nije spominjao prijatelje iz šume. Iznenadila me nesumnjiva sličnost između
Trapiellove priče i moje. Mislio sam da je Trapiello čuo priču od Ferlosija (ili od nekog drugog
djeteta Sancheza Mazasa, ili od njegove žene) i pretpostavljao da je priča, nakon što ju je Sanchez
Mazas toliko puta ispričao u svojoj kući, dobila gotovo zadan oblik, poput onih savršenih šala u
kojima se ne smije ispustiti ni riječ kako se ne bi uništila njihova duhovitost.
Dobio sam Trapiellov telefonski broj i nazvao ga u Madrid. Čim sam iznio zašto sam ga nazvao,
postao je razdragan i iako se, kako je rekao, godinama nije bavio Sanchezom Mazasom, bio je
oduševljen što se netko zanima za njega, a slutim da ga nije smatrao samo dobrim piscem nego
sjajnim piscem. Razgovarali smo dulje od sata. Trapiello me uvjeravao da o događaju u Collellu ne
zna više od priče koju je ispričao u svojoj knjizi i tvrdio je da su je, pogotovo neposredno nakon rata,
pričali mnogi-
"U novinama Barcelone koju su tek okupirali frankisti često se javljala, ali i u čitavoj Španjolskoj,
jer je to bio jedan od posljednjih trzaja nasilja u katalonskoj odstupnici i trebalo ju je iskoristiti u
propagandne svrhe", objasnio mi je Trapiello. "Ako se ne varam, Ridruejo spominje taj događaj u
svojim memoarima, a i Lain. Imam negdje
Montesov članak u kojem piše o tome... Vjerujem da ju je Sanchez Mazas neko vrijeme
pripovijedao svima koje bi sreo. Naravno da je to bila okrutna priča, ali... Što ja znam...
Pretpostavljam da je bio takva kukavica (i svi su znali da je bio takva kukavica) da je pomislio da ga
taj užasni događaj na neki način oslobađa njegove kukavštine."
Upitao sam ga je li čuo za prijatelje iz šume. Rekao je da jest. Upitao sam ga tko mu je ispričao
priču koju je on ispričao u knjizi. Rekao mi je da je to bila Liliana Ferlosio, žena Sancheza Mazasa,
koju je, čini se, često posjećivao prije njezine smrti.
"Zanimljivo je to", rekao sam mu. "Osim jednog detalja, priča se u potpunosti podudara s onom
koju mi je ispričao Ferlosio, kao da ste je obojica izrecitirala, a ne ispričala."
"Koji je to detalj?"
"Nevažan detalj. U vašoj priči (odnosno u Lilianinoj) vojnik kad ugleda Sancheza Mazasa, slegne
ramenima i onda ode. Naprotiv, u mojoj (odnosno u Ferlosijevoj) vojnik prije nego što ode, zastane
nekoliko sekundi gledajući ga u oči."
Nastala je tišina. Mislio sam da je veza prekinuta.
"Halo?"
"Smiješno", razmišljao je Trapiello. "Sad, kad to kažete, istina je. Ne znam odakle mi to sa
slijeganjem ramenima, sigurno mi se učinilo pitoresknim, ili malo više u Barojinom stilu. Mislim da
mi je Liliana rekla da ga je vojnik pogledao prije nego što je otišao. Da. Čak se sjećam da mi je
jednom rekla, kad se ponovno našla sa Sanchezom Mazasom nakon tri godine razdvojenosti u ratu, da
joj je često govorio o očima koje su ga gledale. O očima toga vojnika, hoću reći."
Prije nego što je prekinuo vezu, još smo malo razgovarali o Sanchezu Mazasu, o njegovoj poeziji i
romanima i člancima, o njegovoj nepodnošljivoj naravi, o njegovim prijateljima i obitelji ("U toj
kući svi ružno govore o svima, i svi imaju pravo", rekao mi je Trapiello što je govorio Gonzalez-
Ruano); činilo se kao da mu je bilo važno što želim napisati nešto o Sanchezu Mazasu, ali zbog
sramežljivosti me nije htio pitati što. Trapiello mi je dao neka imena i neke bibliografske prijedloge i
pozvao me da ga posjetim u njegovoj kući u Madridu, gdje je čuvao rukopise i fotokopirane članke iz
novina i druge stvari o Sanchezu Mazasu.
Trapiella sam posjetio tek nakon nekoliko mjeseci, ali tragove koje mi je dao počeo sam slijediti
odmah. Tako sam otkrio da je doista, pogotovo neposredno nakon svršetka rata, Sanchez Mazas
ispričao priču o strijeljanju svima koji su ga željeli slušati. Eugenio Montes, jedan od najodanijih
prijatelja, na što nikad nije računao, pisac poput njega, falangist poput njega, portretirao ga je 14.
veljače 1939., točno dva tjedna nakon događaja u Collellu, "s pastirskim ogrtačem i hlačama
prošupljenim od metaka", kako je "gotovo uskrsnuo s drugoga svijeta" nakon tri godine ilegale i
zatvora u republikanskoj zoni. Sanchez Mazas i Montes euforično su se našli nekoliko dana prije
toga, u Barceloni, u radnoj sobi tadašnjega šefa propagande pobunjenika, pjesnika Dionisija
Ridrueja. Mnogo godina nakon toga, u svojim memoarima, on se još prisjećao prizora, kao što ga se
prisjećao u svojima, nešto poslije, Pedro Lain Entralgo, tada još jedan mladi i obrazovani visoki
dužnosnik unutar Falange. U dvojice pisaca memoara opisi Sancheza Mazasa - kojega je Ridruejo
površno poznavao, ali kojega Lain, koji će ga poslije nasmrt zamrziti, nikad nije ni vidio - upadljivo
su podudarni, kao da ih je toliko impresioniralo što je sjećanje zamrznulo njegov lik u zajedničku
trenutačnu sliku (ili kao da je Lain kopirao Ridrueja; ili kao da su obojica kopirala isti izvor): i njima
izgleda kao da je uskrsnuo, mršav, nervozan i zbunjen, izbrijane glave i savijena nosa koji je
dominirao njegovim ispijenim licem; obojica se sjećaju da je Sanchez Mazas u tom uredu ispričao
priču o svom strijeljanju, ali možda mu Ridruejo nije previše vjerovao (i zato spominje "ne baš
pitoreskne detalje" kojima je za njih nakitio priču), a samo Lain nije zaboravio da je nosio "grub,
taman kožuh".
Jer, kako sam slučajno doznao i, nakon nekih neuobičajeno brzih formalnosti uspio se uvjeriti
sjedeći u separeu u arhivu Filmoteke Katalonije, u tom grubom, tamnom kožuhu i s tim izgledom
uskrsloga - mršav i obrijane glave - Sanchez Mazas ispričao je priču o svome strijeljanju i pred
kamerama, nesumnjivo baš tih dana veljače '39. kad ju je ispričao, u Ridruejovu uredu u Barceloni, i
svojim drugovima falangistima. Snimka - jedna od rijetkih koju čuvaju o Sanchezu Mazasu - pojavila
se u jednim od prvih poslijeratnih vijesti, između ratnih slika Generalisima Franca tijekom mimohoda
Armade u Tarragoni i idiličnih prizora s Carmencitom Franco kako se igra u vrtovima njegove
rezidencije u Burgosu s mladunčetom lava, darom Socijalne pomoći. Tijekom čitave priče Sanchez
Mazas stoji i bez naočala je, malo izgubljena pogleda; govori, ipak, sa samopouzdanjem čovjeka
navikla na govorenje u javnosti, s užitkom onoga koji uživa slušati svoj glas, tonom neobično
ironičnim na početku - kad aludira na svoje strijeljanje - i predvidljivo zanesenim na kraju - kad
aludira na kraj svoje odiseje - uvijek mrvicu napuhan, ali riječi su mu toliko precizne, a stanke koje
ih prate tako odmjerene da i on povremeno odaje dojam da ne pripovijeda priču nego da je recitira,
poput glumca koji interpretira svoju ulogu na pozornici; što se ostaloga tiče, ta se priča ne razlikuje u
bitnome od one koju mi je iznio njegov sin, tako da dok sam ga slušao kako je priča, sjedeći na
tabureu ispred videa, u separeu Filmoteke, nisam mogao izbjeći neobjašnjivu drhtaju jer sam znao da
slušam jednu od prvih verzija, još grubu i neumivenu, one priče koju mi je šezdeset godina nakon toga
ispričao Ferlosio, i bio sam siguran da ono što je Sanchez Mazas ispričao svome sinu (a što je njegov
sin ispričao meni) nije bilo ono čega se sjećao da se dogodilo, nego ono čega se sjećao da je već
ispričao. Dodat ću samo da se nisam nimalo iznenadio što ni Montes ni Ridruejo ni Lain (ako
pretpostavimo da su znali za njegovo postojanje), a naravno ni sam Sanchez Mazas u tim vijestima
upućenim nebrojenim anonimnim masama gledatelja kojima je laknulo zbog nedavnog svršetka rata,
nisu spomenuli potez onoga bezimenog vojnika koji je dobio naredbu da ga ubije, a nije ga ubio;
činjenica je objašnjiva bez potrebe da to pripisujemo zaboravu ili nečijoj nezahvalnosti: dovoljno je
prisjetiti se da je tadašnja ratna doktrina Frankove Španjolske, poput svih doktrina svih ratova,
nametala da nijedan neprijatelj nikad nije spasio nijedan život: bili su prezauzeti njihovim
oduzimanjem. A što se tiče prijatelja iz šume...
Prošlo je još nekoliko mjeseci prije no što sam uspio razgovarati s Jaumeom Figuerasom. Nakon
što sam ostavio nekoliko poruka na njegovu mobitelu i nakon što nisam dobio nikakav odgovor,
gotovo sam odbacio mogućnost da će mi se javiti i naizmjenično sam nagađao da je Figueras samo lik
iz Aguirreove prebujne mašte ili da se jednostavno, zbog meni nepoznatih razloga, ali koje nije bilo
teško zamisliti, Figueras ne voli ponovno prisjećati ratne avanture svoga oca. Zanimljivo je (ili mi se
barem sad čini zanimljivim): otkad je Ferlosijeva priča pobudila zanimanje u meni, nikad mi nije
palo na pamet da bi jedan od protagonista te priče još uvijek mogao biti živ, kao da se događaj nije
zbio prije šezdeset godina nego kao da je tako dalek poput Salaminske bitke.
Jednoga sam dana slučajno sreo Aguirrea. Bilo je to u meksičkom restoranu kamo sam išao
intervjuirati nekog madridskog romanopisca od kojeg mi se povraćalo, i koji je u gradu promovirao
svoj posljednji prdež, a u kojem se radnja zbivala u Meksiku; Aguirre je bio sa skupinom ljudi,
pretpostavljam da su slavili nešto, jer još se sjećam njegova gromkoga smijeha pri zdravicama i
njegova zadaha na tekilu kako mi zapljuskuje lice. Prišao mi je i, gladeći svoju kozju bradicu kao u
zlikovca, odmah me upitao pišem li (htio je zapravo reći pišem li roman: kao gotovo svima, i
Aguirreu pisanje u novinama nije pisanje); malo uzrujan, jer ništa tako ne iživcira pisca koji piše kao
kad ga pitaju za ono što piše, rekao sam mu da ne pišem. Upitao me što je bilo sa Sanchezom
Mazasom i mojom istinitom pričom; još uzrujaniji, rekao sam mu da nije bilo ništa. Onda me upitao
jesam li razgovarao s Figuerasom. Sigurno sam i ja bio pripit, ili me madridski pisac koji u meni
izaziva povraćanje uspio izbaciti iz takta, pa sam odgovorio da nisam i bijesno dodao:
"Ako uopće postoji."
"Ako uopće postoji tko?"
"A tko drugi? Figueras."
Komentar mu je izbrisao osmijeh s lica; prestao je gladiti bradicu.
"Ne budi glup", rekao mi je fokusirajući me svojim zaprepaštenim očima, a ja sam osjetio
neodoljivu želju da ga pljusnem, a možda sam zapravo htio pljusnuti romanopisca iz Madrida.
"Naravno da postoji."
Suzdržao sam se.
"Onda ne želi razgovarati sa mnom."
Gotovo ganut, gotovo se ispričavajući, Aguirre je objasnio da je Figueras graditelj ili ugovara
radove (ili tako nešto), a k tomu je i vijećnik za urbanizam u Cornelia de Terri (ili tako nešto), da je u
svakom slučaju veoma zauzet čovjek i da to zacijelo objašnjava zašto se ne javlja na moje poruke;
poslije je obećao da će razgovarati s njime. Kad sam se vratio na svoje mjesto, osjećao sam se
stravično: čitavim sam svojim bićem mrzio madridskog romanopisca, koji je i dalje besjedio.
 Tri dana nakon toga nazvao me Figueras. Ispričao se što se nije prije javio (glas mu je preko
telefona bio spor i dalek, kao da je njegov vlasnik veoma star čovjek, možda čak bolestan),
spomenuo je Aguirrea, pitao me želim li još uvijek razgovarati s njime. Rekao sam da želim; ali nije
bilo lako ugovoriti sastanak. Napokon, nakon što smo prošli sve dane u tjednu, dogovorili smo se za
idući tjedan; i nakon što smo prošli sve barove u gradu (počevši od Bistrota, koji Figueras nije
poznavao), dogovorili smo se u Nuriji, na Trgu Poeta Marquina, veoma blizu postaje.
Ondje sam i bio nakon tjedan dana, gotovo četvrt sata prije dogovorena vremena. Dobro se sjećam
tog popodneva jer sam sutradan putovao na odmor u Cancun s djevojkom koju sam sreo prije nekog
vremena (trećom nakon rastave: prva je bila kolegica iz redakcije; druga, djevojka koja je radila u
Pan's and Company). Zvala se Conchi, a njezin je jedini poznat posao bio posao vračare na lokalnoj
televiziji: umjetničko joj je ime bilo Jasmine. Conchi mi je malo ulijevala strah, ali mislim da su mi
se uvijek sviđale žene koje su mi ulijevale strah, i naravno, trudio sam se da me nijedan poznanik ne
zatekne s njome, ne toliko stoga što bi me možda bilo sram ako vide da izlazim s poznatom vračarom
koliko zbog njezina pomalo upadljiva izgleda (blajhana kosa, kožnata minica, utegnuti topići i cipele
s tankom potpeticom); i stoga što je, čemu lagati, Conchi bila pomalo specifična. Sjećam se prvoga
dana kad sam je doveo k sebi. Dok sam se borio s bravom ulaznih vrata, rekla je:
"Kakav usrani grad."
Upitao sam je zašto.
"Gle", rekla je i s izrazom neizmjerna gađenja pokazala ploču koja je oglašavala: "Avinguda Lluis
Pericot. Prethistoričar". "Mogli su ulici dati ime nekoga tko je barem završio studij, zar ne?"
Conchi je bilo super što izlazi s novinarom (intelektualcem, govorila je ona), i iako sam siguran da
nikad nije pročitala nijedan moj članak (ili jest samo koji kratak), uvijek je glumila da ih čita i na
počasnome mjestu u svome dnevnom boravku, uz sliku Gospe Guadalupske uzdignutu na postolju,
imala je po primjerak mojih knjiga dražesno omotanih prozirnom folijom. "To je moj momak",
zamišljao sam je kako govori svojim polupismenim prijateljicama, osjećajući se superiorno, svaki
put kad bi koja od njih kročila u njezinu kuću. Kad sam je upoznao, Conchi se tek bila rastala od
nekog Ekvadorca po imenu Dva-Prema-Dva Gonzalez, komu je ime, očito, dao otac u spomen na
nogometnu utakmicu u kojoj je njegov omiljeni klub prvi i posljednji put u njegovu životu osvojio
državno prvenstvo. Kako bi zaboravila Dva-Prema-Dva koga je upoznala u teretani dok je bildao i
kojega je u dobrim trenucima nježno zvala Izjednačenje, a u lošima Mozak, Mozak Gonzalez, jer ga
nije držala baš pametnim
Conchi se preselila u Quart, obližnje selo, gdje je za malo novca unajmila neuređenu kućerinu,
gotovo usred šume. Na suptilan način, ali uporno, navaljivao sam da se vrati u grad; moja se upornost
zasnivala na dvama argumentima: jednom eksplicitnom i drugom implicitnom, jednom javnom i
drugom tajnom. Javni je bio taj da je ta izolirana kuća opasna za nju, ali onoga dana kad su je dva
lika pokušala opljačkati, Conchi je, koja se na njihovu nesreću nalazila unutra, na kraju bacala
kamenje za njima po šumi, i morao sam priznati da je ta kuća opasna za sve koji je pokušaju
opljačkati. Tajni je argument bio taj da smo se, budući da nisam imao vozačku dozvolu, svaki put kad
bismo išli od mene Conchi ili od Conchi k meni, morali voziti Conchijinim volkswagenom, tako
starom krntijom da bi zavrijedila pozornost prethistoričara Pericota i koji je Conchi uvijek vozila kao
da će uspjeti spriječiti skorašnju pljačku u svojoj kući i kao da je u svim autima koji su vozili oko nas
vojska kriminalaca. Zbog svega toga svaki je transport autom s mojom prijateljicom, koja je barem
obožavala voziti, nosio opasnost koju sam bio spreman podnositi samo u posebnim okolnostima; njih
je sigurno bilo mnogo jer sam, barem u početku, često riskirao glavu vozeći se u njezinu
volksivagenu od njezine kuće do moje i od moje kuće do njezine. Sto se drugoga tiče i, iako se to
nisam usudio priznati, mislim da mi se Conchi veoma sviđala (u svakom slučaju više od kolegice iz
redakcije i djevojke iz Pan's and Company; manje, možda, od moje bivše žene); u svakom slučaju
toliko da sam, kako bismo proslavili to što smo već devet mjeseci skupa, dopustio da me nagovori da
odemo na dva tjedna u Cancun, mjesto koje sam zamišljao doista užasnim, ali koje će (nadao sam se)
užitak što sam s Conchi i njezino zadivljujuće veselje učiniti barem podnošljivim. Tako da sam tog
popodneva kad sam se napokon trebao naći s Figuerasom, imao spremljene kovčege i nestrpljivo srce
da krenem na put koji sam povremeno (ali samo povremeno) držao nepromišljenim.
Sjeo sam za neki stol u Nuriji, naručio džintonik i čekao. Još nije bilo osam navečer; preda mnom,
s druge strane staklene stijene, terasa je bila puna ljudi, a iza njih su povremeno prolazile povorke
putnika po pružnom nadvožnjaku. S moje lijeve strane, u parku, djeca u pratnji svojih majki igrala su
se na ljuljačkama, pod sve slabijom sjenom platana. Sjećam se da sam mislio na Conchi, koja me
nedavno iznenadila rekavši da ne kani umrijeti a da ne rodi dijete, a onda i svoju bivšu ženu, koja je
prije mnogo godina razborito odbila moj prijedlog da imamo dijete. Mislio sam, ako je Conchijina
izjava bila neka insinuacija (a tad sam mislio da razumijem da jest), onda je putovanje u Cancun bilo
dvostruka pogreška jer ja nipošto nisam namjeravao imati dijete; imati ga s Conchi, učinilo mi se
smiješnim. Zbog nekog sam razloga opet pomislio na oca, opet sam se osjećao krivim. 'Ubrzo',
iznenadio sam se tom mišlju, 'kad ga se više ni ja ne budem sjećao, bit će zauvijek mrtav.' U tom
trenutku, dok sam gledao kako u bar ulazi čovjek od šezdesetak godina, za kojeg sam pomislio da bi
mogao biti Figueras, prokleo sam se što sam u nekoliko mjeseci dogovorio sastanak s dva neznanca a
da prije toga nisam ugovorio znak raspoznavanja, digao sam se, upitao ga je li on Jaume Figueras;
rekao je da nije. Vratio sam se za stol: bilo je gotovo osam i pol. Pogledom sam potražio po baru
samog muškarca; onda sam izašao na terasu, i to uzalud. Pitao sam se nije li Figueras sve to vrijeme
bio u baru, blizu mene i, kad mu je dosadilo čekanje, otišao je: odgovorio sam si da je to nemoguće.
Nisam ponio sa sobom broj njegova mobitela, tako da sam se, odlučivši da Figueras zbog nečega
kasni i samo što nije došao, opredijelio za čekanje. Naručio sam još jedan džintonik i sjeo na terasu.
Nervozno sam gledao s jedne strane na drugu; dok sam to činio, došlo je dvoje Cigana - muškarac i
žena - s klavijaturom, mikrofonom i zvučnikom, i stali su pjevati pred gostima. Muškarac je svirao, a
žena je pjevala. Najprije su svirali pasodoblese: dobro se toga sjećam jer je Conchi toliko voljela
pasodoblese da me neuspješno nagovarala da odem na tečaj plesa i posebno stoga što sam prvi put u
životu čuo riječi pjesme Uzdasi iz Španjolske, poznatoga pasodoblea za koji nisam ni znao da ima
riječi:

Htio je Bog, svojom moći, spojiti četiri zrake sunca i načiniti njima ženu i kad si je ispunio želju u
nekom vrtu u Španjolskoj rodila sam se ja poput cvijeta u ružičnjaku. Slavna zemljo iz mog srca,
blažena zemljo mirisa i strasti, Španjolsko moja, u svakom cvijetu pod tvojim nogama uzdiše jedno
srce.
Avaj, jadne li mene jer odlazim, Španjolsko moja, jer me čupaju iz mog ružičnjaka.

Slušajući Cigane kako sviraju i pjevaju, pomislio sam da je to najtužnija pjesma na svijetu; ali i,
gotovo potajno, da se ne bih bunio da jednog dana naučim plesati uz nju. Kad je predstava završila,
bacio sam sto pezeta u Cigankin šešir, i dok su ljudi napuštali terasu, popio sam do kraja svoj
džintonik i otišao.
Kad sam došao kući, na telefonskoj sekretarici čekala me Figuerasova poruka. Molio me da mu
oprostim jer ga je u posljednji tren nešto nepredviđeno spriječilo da dođe na sastanak; molio me da
ga nazovem. Nazvao sam ga. Ponovno se ispričao, ponovno je predložio da se nađemo.
 "Imam nešto za vas", dodao je. "Što?"
"Dat ću vam to kad se vidimo."
Rekao sam mu da sutradan idem na put (sramio sam se reći da idem u Cancun) i da se vraćam tek
za dva tjedna. Dogovorili smo sastanak u Niiriji za dva tjedna i nakon što smo obavili idiotski
zadatak da se površno opišemo jedan drugomu, oprostili smo se.
To u Canciinu bilo je neopisivo. Conchi, koja je bila organizatorica puta, krila mi je da ćemo,
osim nekoliko ekskurzija po poluotoku Jukatanu i mnogih popodneva šopinga u gradskom središtu,
čitavo putovanje od dva tjedna provesti zatvoreni u hotelu u društvu skupine Katalonaca, Andalužana
i Amerikanaca, koje su zviždukom pokoravali turistički vodič i dva instruktora koji nisu poznavali
pojam odmor i koji osim toga nisu znali ni riječ španjolskoga; lagao bih kad ne bih priznao da već
dugo nisam bio tako sretan. Dodat ću i to da, ma kako čudno izgledalo, mislim da bez tog boravka u
Canciinu nikad ne bih odlučio napisati knjigu o Sanchezu Mazasu, jer tih sam dana imao vremena
dovesti u red svoje misli o njemu i shvatiti da su se taj lik i njegova priča s vremenom pretvorili u
jednu od onih opsesija koje postaju prijeko potrebno gorivo za pisanje. Sjedeći na balkonu svoje
sobe s mojitom u ruci, dok sam gledao kako Conchi i njezinu skupinu Katalonaca, Andalužana i
Amerikanaca prati bez milosti, u svakom kutu hotela, sportsko ludilo instruktora ("Now swimming
pool!"), nisam prestajao misliti na Sancheza Mazasa. Ubrzo sam zaključio: što više znam o njemu,
manje ga shvaćam; što ga manje shvaćam, više me intrigira; što me više intrigira, više toga želim znati
o njemu. Znao sam - ali nisam to shvaćao i intrigiralo me - da je taj učeni čovjek, profinjen,
melankoličan i konzervativan, lišen tjelesne hrabrosti i alergičan na nasilje, nesumnjivo zato što je
znao da je nesposoban služiti se njime, tijekom dvadesetih i tridesetih godina radio kao gotovo nitko
na tome da njegova zemlja uroni u divlju, krvavu orgiju. Ne znam tko je rekao da, ma tko pobijedio u
ratu, pjesnici uvijek gube; znam da sam malo prije odmora u Cancunu pročitao da je 29. listopada
1933., na prvoj javnoj sjednici španjolske Falange, u madridskom Teatro de la Comedia, Jose
Antonio Primo de Rivera, koji je uvijek hodao okružen pjesnicima, rekao da su "narod uvijek najviše
pokretali pjesnici". Prva je tvrdnja glupost; druga nije: točno je da se ratovi vode zbog novca, koji je
moć, ali mladići razbijaju glave i ubijaju i bivaju ubijeni zbog riječi, koje su poezija, i zato su uvijek
pjesnici ti koji dobivaju rat, i zato je Sanchez Mazas, koji je uvijek bio uz Josea Antonija i s toga
povlaštenog mjesta znao skovati silovitu domoljubnu poeziju o požrtvovnosti i jarmu i strijelama i
žestoke povike kojima je potpalio maštu stotina tisuća mladića i na kraju ih poslao u sigurnu smrt,
odgovorniji za pobjedu frankističkih trupa od svih nesposobnih vojnih manevara zatucanoga generala
kakav je bio Francisco Franco. Znao sam - ali nisam shvaćao, a zanimalo me - da je, kad je završio
rat koji je on zapalio kao nitko drugi, Franco imenovao Sancheza Mazasa ministrom prve
pobjedničke vlade, ali ga je nakon nekog vremena zamijenio jer, kako se govorkalo, nije dolazio ni
na sastanke vijeća i od tog je trenutka gotovo u potpunosti napustio aktivnu politiku te, kao da se
osjećao zadovoljnim režimom kojemu je pomogao da se ustoliči u Španjolskoj i kao da je smatrao da
je njegov posao gotov, posljednjih dvadeset godina života posvetio je pisanju, rasipanju obiteljskoga
nasljedstva i popunjavanju neizmjerne dokolice pomalo ekstravagantnim sklonostima. Zanimalo me to
završno razdoblje povlačenja i nepovjerenja, ali iznad svega tri godine rata, s njegovim
nerazmrsivim peripetijama, sa zaprepašćujućim strijeljanjem, s njegovim vojnikom spasiteljem i
njegovim prijateljima iz šume, i jednog popodneva u Cancunu (ili u hotelu u Cancunu), dok sam
ubijao vrijeme čekajući večeru u baru, odlučio sam da je, nakon gotovo deset godina bez pisanja
knjiga, došlo vrijeme da pokušam ponovno, i još sam odlučio da knjiga koju sam kanio napisati neće
biti roman nego samo istinita priča, događaj vezan uza stvarnost, oblikovana stvarnim događajima i
likovima, priča koja će biti usredotočena na strijeljanje Sancheza Mazasa i okolnosti prije i nakon
toga.
Kad sam se vratio iz Cancuna, tog popodneva kad sam se dogovorio s Figuerasom, došao sam u
Nuriju, kao i uvijek prije vremena, ali još nisam bio naručio džintonik kad mi je pristupio nabit
muškarac, pogrbljenih leda, od pedesetak godina, kovrčave kose, dubokih i plavih očiju, sramežljiva,
seljačkog osmijeha. Bio je to Jaume Figueras. Sigurno zato što sam očekivao mnogo starijega čovjeka
(kao što mi se dogodilo i s Aguirreom), pomislio sam: 'Telefon poštara čovjeka.' Naručio je kavu; ja
sam naručio džintonik. Figueras se ispričao što se nije pojavio na prošlom sastanku i što nema mnogo
vremena za ovaj. Tvrdio je da mu se u to doba godine posao nagomila i da je, budući da je stavio na
prodaju Can Pigem, obiteljsku kuću u Cornelia de Terri, veoma zauzet sređivanjem papira svoga već
deset godina pokojnog oca. U tom je trenutku Figuerasu puknuo glas; uz odsjaj vlažnosti koja mu je
zasjala u očima, progutao je slinu, nasmiješio se kao da se ponovno ispričava. Konobar je ublažio
nelagodnost tišine kavom i džintonikom. Figueras je otpio gutljaj kave.
"Je li istina da ćete pisati o mom ocu i Sanchezu Mazasu?" napao me.
"Tko vam je to rekao?" "Miguel Aguirre."
'Istinitu priču', pomislio sam, ali nisam rekao. 'To ću napisati.' Također sam pomislio da Figueras
misli da, ako netko piše o njegovu ocu, njegov otac neće biti zauvijek mrtav. Figueras je bio uporan.
"Možda", lagao sam. "Još ne znam. Je li vam otac često govorio o svom susretu sa Sanchezom
Mazasom?"
Figueras je rekao da jest. Priznao je ipak da ima samo blagu predodžbu o događajima.
"Shvatite", ispričao se još jednom. "Meni je to bila samo obiteljska priča. Toliko sam puta slušao
oca kako je priča... Doma, u baru, samo nama ili okružen ljudima iz sela, jer smo u Can Pigemu
godinama imali bar. No...
Mislim da nikad nisam obraćao previše pozornosti. Sad mi je žao."
Figueras je znao da se njegov otac čitav rat borio na strani Republike i kad se vratio kući, krajem
rata, ondje je našao mlađega brata, Joaquima, i njegova prijatelja Daniela Angelatsa, koji su upravo
bili dezertirali iz republikanskih redova. Znao je i to da su, budući da nijedan od trojice vojnika nije
želio otići u progonstvo s poraženom vojskom, odlučili pričekati skorašnji dolazak frankista skriveni
u obližnjoj šumi i jednog su dana ugledali kako im se približava poluslijep čovjek koji je tapkao po
šikari. Zaustavili su ga pod prijetnjom da će ga ubiti; prisilili su ga da se identificira: čovjek je rekao
da se zove Rafael Sanchez Mazas i da je najstariji falangist u Španjolskoj.
"Moj je otac odmah znao tko je on", rekao je Jaume Figueras. "Bio je veoma načitan čovjek, vidio
je slike Sancheza Mazasa u novinama i čitao njegove članke. Ili je barem tako uvijek govorio. Ne
znam je li to bila istina."
"Možda i jest", pristao sam. "Što se onda dogodilo?"
"Nekoliko dana krili su se u šumi", nastavio je Figueras nakon što je u jednom gutljaju popio
ostatak kave. "Sva četvorica. Dok nisu došli nacionalisti."
"Otac vam nije rekao o čemu je razgovarao sa Sanchezom Mazasom dok su bili u šumi?"
"Vjerojatno jest", odgovorio je Figueras. "Ali ne sjećam se. Rekao sam vam da nisam pridavao
mnogo važnosti tim stvarima. Samo se sjećam da im je Sanchez Mazas rekao za svoje strijeljanje u
Collellu. Znate priču, zar ne?"
Kimnuo sam.
"Također im je rekao mnogo drugih stvari, to je sigurno", nastavio je Figueras. "Moj otac je uvijek
govorio da su se on i Sanchez Mazas tih dana jako sprijateljili."
Figueras je znao da je, kad je završio rat, njegov otac bio u zatvoru i da ga je njegova obitelj često
uzalud molila da piše Sanchezu Mazasu, koji je tada bio ministar, da se zauzme za njega. Znao je i to
da je, kad je njegov otac napokon izašao iz zatvora, do njegovih ušiju došlo da je netko iz njegova
sela ili iz nekog od susjednih sela, a taj je netko znao kakvo ih prijateljstvo veže, napisao Sanchezu
Mazasu pismo u kojem, predstavljajući se kao prijatelj iz šume, traži novčanu naknadu za dug iz rata
koji je imao prema njima i da je njegov otac pisao Sanchezu Mazasu prijavljujući podmetanje.
"Je li mu Sanchez Mazas odgovorio?"
"Mislim da jest, ali nisam siguran. Dosad medu očevim papirima nisam našao nijedno njegovo
pismo, a čudio bih se da ga je bacio, bio je savjestan čovjek, sve je čuvao. Ne znam, možda se
zametnulo, a možda ga pronađem ovih dana." Figueras je gurnuo ruku u džep svoje košulje: oprezno.
"Ali našao sam ovo."
Pružio mi je staru bilježnicu s koricama od potamnjele gume koje su nekoć bile zelene. Prelistao
sam je. Veći je dio bio prazan, ali nekoliko stranica na početku i kraju bilo je načrčkano olovkom,
brzim rukopisom, ne sasvim čitljivim, koji se jedva razaznavao na prljavo krem papiru s
kvadratićima; na prvi je pogled bilo vidljivo da je nekoliko stranica istrgnuto.
"Što je to?" upitao sam.
"Dnevnik koji je vodio Sanchez Mazas dok je bježao po šumi", odgovorio je Figueras. "Ili se
barem tako čini. Uzmite to; ali nemojte mi to izgubiti, to je nešto poput obiteljske uspomene, moj otac
ju je veoma volio." Pogledao je na svoj ručni sat, coknuo jezikom i rekao: "Eto, sad moram ići. Ali
nazovite me."
Dok se dizao oslanjajući se na stol debelim i žuljevitim prstima, dodao je:

"Ako želite, mogu vam pokazati mjesto u šumi na kojem su bili sakriveni, Mas de la Časa Nova;
sad je to samo majur u ruševinama, ali budete li pričali tu priču, sigurno ćete rado pogledati.
Naravno, ako je ne namjeravate ispričati..."
"Još ne znam što ću", ponovno sam lagao, gladeći gumene korice bilježnice, koja mi je gorjela u
rukama poput blaga. Želeći potaknuti Figuerasovo pamćenje, iskreno sam dodao: "Iskreno, mislio
sam da ćete mi više toga reći."
"Rekao sam vam sve što znam", ispričao se po tko zna koji put, ali sada mi se učinilo da je
jezerastom površinom njegovih plavih očiju prošao odsjaj lukavosti ili sumnjičavosti. "U svakom
slučaju, ako doista odlučite pisati o mom ocu i Sanchezu Mazasu, morate razgovarati s mojim
stricem. On zna sve pojedinosti."
"S kojim stricem?"
"Mojim stricem Joaquimom." Objasnio je: "Bratom moga oca. Još jednim od prijatelja iz šume."
U nevjerici, kao da su mi upravo objavili uskrsnuće nekog vojnika iz Salamine, upitao sam:
"Živ je?"
"Nadam se!" nasmijao se nevoljko Figueras, a izvještačen pokret ruku nagnao me na pomisao da
samo glumi da je iznenađen mojim čuđenjem. "Nisam vam rekao? Živi u Medinyai, ali mnogo
vremena provodi na plaži u Montgou, i u Oslu, jer njegov sin ondje radi, u WHO-u. Sumnjam da ćete
ga sad naći, ali u rujnu će sigurno biti presretan da može razgovarati s vama. Hoćete da mu to
predložim?"
Malo omamljen tom viješću, rekao sam da, naravno, želim.
"Usput ću pokušati saznati gdje živi Angelats", rekao je Figueras ne krijući zadovoljstvo. "Prije je
živio u Banyolesu, možda je još živ. Ali Maria Ferre je sigurno živa."
"Tko je Maria Ferre?"
Figueras je očito zatomio nagon da mi objasni.
"Reći ću vam drugi put", rekao je, opet pogledavši na sat; stisnuo mi je ruku. "Sad moram ići.
Nazvat ću vas čim vam ugovorim sastanak sa stricem; on će vam ispričati sve detalje, vidjet ćete da
ima odlično pamćenje. U međuvremenu bacite pogled u bilježnicu, mislim da će vas zanimati."
Vidio sam kako plaća, izlazi iz Niirije, ulazi u prašnjav terenac, nepropisno parkiran ispred ulaza u
bar, i odlazi. Pogladio sam bilježnicu, ali nisam je otvorio. Popio sam džintonik, i dok sam ustajao da
odem, vidio sam kako Talgo prolazi nadvožnjakom, iznad terase pune ljudi, i sjetio sam se Cigana od
prije dva tjedna koji su svirali pasodoble uz svjetlost sumraka poput ovoga te mi kad sam došao kući
i u miru počeo pregledavati bilježnicu koju mi je provjerio Figueras, još nije izvjetrila iz glave
veoma tužna melodija Uzdaha iz Španjolske.
Noć sam proveo pregledavajući bilježnicu. U prvom dijelu, nakon nekoliko istrgnutih stranica,
sadržavala je malen dnevnik napisan olovkom. Trudeći se dešifrirati rukopis, pročitao sam:

"...smješten kuća šuma - Ručak - Spavanje sjenik-Prolazak vojnika.

1. - Kuća šuma - Razgovor starac - Ne usudi se primiti me u kuću - Suma - Gradnja skloništa.
2. - Pad Gerone - Razgovor uz vatru s bjeguncima-Stari me tretira bolje od gospode.

1. - Dan čekanja - Nastavljam se skrivati - Topovi.

2. - Susret u šumi s tri momka - Noć - Motrenje (nerazumljiva riječ) u skrovištu - Miniranje
mostova - Crveni odlaze.

7 - Jutarnji susret s tri momka - Dostatan ručak iz kuhinje trojice prijatelja."

Dnevnik tu prestaje. Na kraju bilježnice, nakon drugih istrgnutih stranica, napisanih drukčijim
rukopisom, ali također olovkom, nalaze se imena trojice momaka, prijatelja iz šume:

Pedro Figueras Bahi Joaquim Figueras Bahi Daniel Angelats Dilme

I niže:

Casa Pigem de Cornelia (preko puta postaje)

Još niže stoji potpis, tintom - ne olovkom, kako je ispisan ostatak bilježnice - braće Figueras, a na
idućoj se stranici može pročitati:

Palol de Rebardit Casa Borrell Obitelj Ferre

 Na drugoj stranici, također olovkom i istim rukopisom kao u dnevniku, samo mnogo jasnije, nalazi
se najduži tekst u bilježnici. Piše ovo:

"Ja, dolje potpisani, Rafael Sanchez Mazas, osnivač španjolske Falange, nacionalni savjetnik,
bivši predsjednik Političkog odbora, sada najstariji falangist Španjolske i na najvišem položaju u
crvenoj zoni, izjavljujem:

1. da sam dana 30. siječnja 1939. bio strijeljan u zatvoru u Collellu s drugih 48 jadnih
zatvorenika i čudom sam pobjegao nakon prva dva rafala, zašavši u šumu. da sam nakon tri
dana lutanja šumom, hodajući noću i moleći milostinju po majurima, stigao u okolicu Palol
de Rebardita, gdje sam pao u kanal i ostao bez naočala, te tako ostao poluslijep..."

Ovdje nedostaje jedan list, iščupan. Ali tekst se nastavlja:

"...blizine vatrene linije krili su me u svojoj kući dok nisu došle nacionalne trupe -
4. da unatoč velikodušnom protivljenju stanovnika majura Borrell želim ovim dokumentom
potvrditi svoje obećanje da ću im sve to vratiti znatnom novčanom naknadom, predložiti vlasnika
(ovdje je prazan prostor) za počasno odlikovanje ako to prihvati vojno zapovjedništvo i
posvjedočiti svoju neizmjernu zahvalnost njemu i njegovima za čitav svoj život, jer sve će to biti
premalo u usporedbi s onime što su oni učinili za mene.
Potpisujem ovaj dokument na majuru Casanova de un Pla blizu Cornelia de Terri dana 1..."

Tu završava tekst u bilježnici. Pročitao sam ga nekoliko puta, pokušavajući dati smisao onim
razbacanim bilješkama i povezati ih s činjenicama koje sam znao. Za početak, odbacio sam sumnju,
koja me podmuklo napala dok sam čitao, da je bilježnica prijevara, krivotvorina koju su smislili
Figuerasi da me prevare ili da prevare nekog drugog: u tom trenutku činilo mi se da nema smisla
zamisliti skromnu seljačku obitelj kako smišlja tako sofisticiranu prijevaru. Tako sofisticiranu i
povrh svega tako besmislenu. Naime, za života Sancheza Mazasa, kad je mogao zaštititi poražene od
odmazde pobjednika, dokument je bio lako provjerljiv, a nakon njegove smrti nije imao nikakvu
vrijednost. Ipak, pomislio sam da bi bilo dobro uvjeriti se da je rukopis u bilježnici (ili jedan od
rukopisa u bilježnici, jer bilo ih je nekoliko) rukopis Sancheza Mazasa. Ako bi bilo tako (i ništa ne bi
dopuštalo da pretpostavim da nije tako), Sanchez Mazas bio bi autor malenog dnevnika, bez sumnje
napisanog onih dana dok je lutao šumom, ili najviše nekoliko dana nakon toga. Sudeći prema zadnjem
tekstu u bilježnici, Sanchez Mazas je znao da je datum njegova strijeljanja 30. siječnja '39.: s druge
strane, brojevi koji su stajali ispred svakog odlomka u dnevniku, odgovaraju danu u veljači iste te
godine (nacionalne su trupe doista ušle u Geronu 4. veljače). Iz teksta u dnevniku zaključio sam da je,
prije nego što se utekao skupini s braćom Figueras, Sanchez Mazas našao manjeviše sigurno skrovište
u nekoj kući u tom području, a to nije moglo biti drugo nego kuća ili majur Borrell, čijim je
vlasnicima zahvaljivao i obećavao "veliku novčanu naknadu" i "odlikovanje časti" u opširnom
završnom očitovanju, i zaključio sam da je ta kuća, ili majur, mogla biti u Palol de Rebarditu -
susjednoj općini uz Cornelia de Terri - a da su njezini stanovnici mogli biti samo članovi obitelji
Ferre, kojoj je sasvim sigurno pripadala Maria Ferre, a koja je, kako mi je najavio Jaume Figueras na
neočekivanom kraju našega razgovora u Nuriji, još živa. Sve prijašnje činilo se očitim, kao što se,
nakon njezina otkrića, čini očitim da su dijelovi slagalice dobro posloženi. Što se tiče završnog
očitovanja, napisanog u Mas de la Časa Novi, na mjestu u šumi gdje su se četiri bjegunca krila - i to
nesumnjivo kad su znali da su spašeni - također se činilo očitim da je posrijedi samo način da se
formalizira dug koji je Sanchez Mazas imao prema onima koji su mu spasili život, nešto kao
propusnica koja im je trebala omogućiti da prođu neizvjesnosti poslijeratnog vremena bez potrebe da
pate zbog svih omalovažavanja koje je ono čuvalo za većinu onih koji su, poput braće Figueras i
Angelatsa, popunjavali redove republikanske vojske. Ipak, iznenadio sam se što je jedan od dijelova
koji su istrgnuti iz bilježnice bio upravo dio izjave u kojoj, kako je sve upućivalo, Sanchez Mazas
zahvaljuje braći Figueras i Angelatsu na pomoći. Pitao sam se tko je istrgnuo taj list. I zašto. Pitao
sam se tko je i zašto istrgnuo prve stranice dnevnika. Kako jedno pitanje uvijek vodi drugomu, pitao
sam se i - ali to sam se zapravo već dugo pitao - što se zapravo događalo onih dana dok je Sanchez
Mazas besciljno hodao po ničijoj zemlji. Što je mislio, što je osjećao, što je rekao Ferreima,
Figuerasima, Angelatsu. Čega su se oni sjećali od njegovih riječi. I što su mislili i osjećali. Gorio
sam od želje da razgovaram sa stricem Jaumea Figuerasa, s Marijom Ferre i Angelatsom, ako je još
uopće bio živ. Govorio sam si da, ako Figuerasova priča nije pouzdana (ili ako nije pouzdanija od
Ferlosijeve), budući da njezina vjerodostojnost ne ovisi o sjećanju (njegovu) nego o sjećanju
sjećanja (njegova oca), priče njegova strica, Marije Ferre i Angelatsa, ako je još živ, bile su,
naprotiv, priče iz prve ruke i stoga, barem u početku, mnogo manje nesigurne od one. Pitao sam se
jesu li se te priče prilagodavale stvarnim činjenicama ili su, možda neizbježno, bile presvučene
patinom polovičnih istina i izmišljotina koja uvijek uveličava dalek događaj, za njegove protagoniste
možda legendaran, tako da ono što bi mi rekli da se dogodilo ne bi bilo ono što se doista dogodilo ni
što su se oni sjećali da se dogodilo, nego samo ono što su već ispripovijedali.
Ojađen nepoznanicama, siguran da uz malo sreće moram čekati još mjesec dana prije nego što
razgovaram s Figuerasovim stricem, kao da hodam pješčanim prudovima, a morao sam hodati čvrstim
tlom, nazvao sam Miguela Aguirrea. Bio je ponedjeljak i bilo je veoma kasno, ali Aguirre je još bio
budan i nakon što sam mu spomenuo razgovor s Jaumeom Figuerasom i njegova strica i bilježnicu
Sancheza Mazasa, upitao sam ga mogu li se uvjeriti nekakvim dokumentima da je Pere Figueras,
Jaumeov otac, doista bio u zatvoru nakon rata.
"To je veoma lako", odgovorio je. "U Povijesnom arhivu postoji katalog u kojem su zabilježena
imena svih zatvorenika koji su ušli u gradski zatvor još od prije rata. Ako je Pere Figueras bio u
zatvoru, njegovo će ime biti ondje. Sigurno."
"Nisu ga mogli poslati u drugi zatvor?"
"Nemoguće. Zatvorenike iz područja Banyolesa uvijek su slali u zatvor u Geroni."
Sutradan, prije no što sam otišao u redakciju, zavukao sam se u Povijesni arhiv, koji se nalazi u
obnovljenom starom samostanu u staroj jezgri. Prateći natpise, uspeo sam se kamenim stubama i ušao
u knjižnicu, prostranu i osunčanu dvoranu s velikim prozorima i stolovima od sjajna drva načičkanim
lampama, u kojoj je tišinu prekidalo samo lupkanje po tipkovnici nekog službenika gotovo sakrivenog
iza računala. Rekao sam službeniku - čovjeku razbarušene kose i sivih brkova - što tražim; digao se,
otišao do police i uzeo fascikl s prstenovima.
"Pogledajte ovdje", rekao je pružajući mi ga. "Pokraj svakog imena nalazi se broj dosjea; ako ga
želite pogledati, samo recite."
Sjeo sam za stol i potražio u katalogu, koji je obuhvaćao vrijeme od 1924. do 1949. godine, nekog
Figuerasa koji je došao u zatvor 1939. ili 1940. Budući da je to prilično često prezime u ovom kraju,
bilo ih je nekoliko, ali nijedan se nije zvao Pere (ili Pedro) Figueras Bahi, kojeg sam tražio: nitko tog
imena nije bio u zatvoru u Geroni 1939., ni 1940., čak ni 1941. ili 1942., što je, prema priči Jaumea
Figuerasa, bilo vrijeme kad je njegov otac bio u zatvoru. Podigao sam pogled s fascikla: službenik je
i dalje tipkao na računalu; dvorana prazna. Iza prozo- ra okupanih svjetlošću nalazila se zbrka
oronulih kuća koje, pomislio sam, ne nude mnogo drukčiji izgled od onoga prije šezdeset godina i
nekoliko mjeseci, kad su, u posljednjim danima rata, nekoliko kilometara odande, tri bezimena
momka i jedan glasoviti četrdesetogodišnjak čekali u zasjedi kraj noćne more. Kao obuzet
neočekivanim prosvjetljenjem, pomislio sam: 'Sve je to laž.' Razmišljao sam da, ako je prva
činjenica koju sam na svoju ruku pokušavao usporediti sa stvarnošću - boravak Perea Figuerasa u
zatvoru - lažna, ništa me ne sprečava da pretpostavim da je i ostatak priče lažan. Rekao sam si da su
tri momka nesumnjivo pomogla Sanchezu Mazasu da preživi u šumi nakon strijeljanja - tu sigurnost
jamči nekoliko okolnosti, medu njima i podudarnost između bilježaka u bilježnici Sancheza Mazasa i
priče koju je on ispričao svom sinu - ali određene su indicije dopuštale da pomislim da to nisu bila
braća Figueras i Angelats. Za početak, u bilježnici Sancheza Mazasa njihova su imena napisana
tintom i drukčijim rukopisom od ostatka teksta, koji je napisan olovkom; dakle bilo je izvjesno da ih
je neka druga ruka, a ne ruka Sancheza Mazasa, dodala. Osim toga, okrnjen komad završnog
očitovanja u kojem su, kako sam zaključio proučivši bilježnicu, morali biti spomenuti Figuerasi i
Angelats, jer je služio tomu da im zahvali na pomoći, možda je i bio istrgnut upravo stoga što nisu
bili spomenuti; drugim riječima: zato da netko ne dode do zaključka do kojeg sam ja došao. Što se
tiče lažnoga boravka Perea Figuerasa u zatvoru, to je sigurno bila izmišljotina samoga Perea, ili
njegova sina, ili tko zna čija; u svakom slučaju, zajedno s Pereovim ponosnim odbijanjem da
pobjegne iz zarobljeništva dok je tražio pomoć visokoga frankističkog dostojanstvenika kao što je bio
Sanchez Mazas i pismom u kojem prijavljuje drznika koji je od Sancheza Mazasa pokušavao izvući
novac predstavljajući se njegovim imenom, priča ima idealne temelje da se na njoj gradi jedna od
onih maglovitih legendi o očevu junaštvu koje, a da nitko ne uspije otkriti njihovo podrijetlo, toliko
uzvisuje očevu smrt u nekim obiteljima sklonima mistifikaciji sebe samih. Više razočaran nego
zbunjen, pitao sam se tko su onda bili pravi prijatelji iz šume te tko je i zašto izmislio tu prijevaru;
više zbunjen nego razočaran, rekao sam si da možda, kako su neki i sumnjali od početka, Sanchez
Mazas nije nikad ni bio u Collellu, i da možda čitava priča o strijeljanju i okolnostima koje ga
okružuju nije bila ništa drugo doli velika prijevara koju je do u tančine smislila mašta Sancheza
Mazasa - uz dobrovoljnu i nedobrovoljnu suradnju rođaka, prijatelja, znanaca i neznanaca - kako bi
porekao glasine da je kukavica, kako bi sakrio neki nečastan događaj iz te čudne ratne zgode i, ponad
svega, kako bi je kakav lakovjeran istraživač željan novosti rekonstruirao šezdeset godina poslije,
iskupljujući ga tako zauvijek pred poviješću.
Vratio sam fascikl s prstenovima na njegovo mjesto na polici i već sam namjeravao izići iz
knjižnice, ponižen osjećajem srama i prevarenosti, kadli me, dok sam prolazio ispred računala,
službenik upitao jesam li našao što sam tražio. Rekao sam mu istinu.
"Aha, ali nemojte mi se tako lako predati." Dignuo se i, ne dajući mi vremena da mu išta objasnim,
opet je otišao do one police i ponovno izvadio fascikl. "Kako se zove osoba koju tražite?"
"Pere ili Pedro Figueras Bahi. Ali ne uzrujavajte se: najvjerojatnije nikad nije bio ni u kakvom
zatvoru."
"Onda neće biti ovdje" rekao je, ne odustajući. "Znate li kad je mogao doći u zatvor?"
"1939.", popustio sam. "Najkasnije 1940. ili 1941."
Službenik je brzo našao stranicu.
"Nema nikoga s tim imenom", ustanovio je. "Ali službenik u zatvoru mogao se zabuniti i loše ga
prepisati." Zagladio je brk i promrmljao: "Da vidimo..."
Prelistao je katalog nekoliko puta naprijed i natrag, pregledavajući popise imena i pomažući si
pritom prstom, koji se naposljetku zaustavio.
"Piqueras Bahi, Pedro", pročitao je. "To je sigurno on. Pričekajte trenutak, molim vas."
 Izgubio se iza bočnih vrata i ubrzo se vratio, smiješeći se i opskrbljen fasciklima dotrajalih korica.
"To je vaš čovjek", rekao je.
U fasciklu je doista bio dosje Perea Figuerasa. Uzbuđen, vraćena samopouzdanja, govoreći si da
ako boravak Perea Figuerasa u zatvoru nije bio izmišljen, onda nije izmišljen ni ostatak priče,
pregledao sam dosje. U njemu je stajalo da je Figueras rođen u San Andreu de Terri, općini koja je s
vremenom priključena Cornelia de Terri. Da je bio poljoprivrednik i samac. Da mu je dvadeset pet
godina. Da nema kriminalnu prošlost. Da dolazi u zatvor po nalogu vojne uprave 27. travnja 1939. i
da nije optužen ni za što, i da je izašao tek za dva mjeseca, 19. lipnja. Piše i to da ga je na slobodu
pustio vojni sudac u skladu s odredbom koja je priključena dosjeu nekog Vicentea Vile Rubirole.
Tražio sam u katalogu Rubirolu, našao sam ga, zatražio sam od službenika njegov dosje, donio mi ga
je. Vojnik u Esquerri Republicani, Rubirola je bio u zatvoru neposredno nakon revolucije u listopadu
'34. i vratio se u njega nakon rata, točno na dan kad su doveli Perea Figuerasa i drugih osmero
stanovnika Cornelia de Terri; svi su bili oslobođeni 19. lipnja, istoga dana kad i Pere Figueras, u
skladu s odredbom vojnoga suca u kojoj se ne specificira nikakav razlog koji bi opravdao donošenje
te odluke, iako se Vila Rubirola vratio u zatvor u lipnju iste te godine i nakon suđenja i donošenja
presude nije definitivno izašao iz njega još dvadeset godina.
Zahvalio sam službeniku u Arhivu i došavši u redakciju, odmah sam nazvao Aguirrea. Njemu su
imena ljudi koji su došli u zatvor s Pereom Figuerasom zvučala poznato - većinom poznati aktivisti
ljevičarskih stranaka - a posebno Vila Rubirola, koji je, čini se, prvih dana rata bio umiješan u
ubojstvo tajnika gradskoga vijeća Cornelia de Terri u Barceloni. Prema Aguirreu, činjenica da su
Pere Figueras i njegovih osam drugova bez objašnjenja dospjeli u zatvor, bila je normalna za ono
vrijeme kad su sve one koji su imali bilo kakve političke ili vojne veze s Republikom podvrgavali
rigoroznom, iako proizvoljnom ispitivanju njihove prošlosti tijekom kojeg bi bili u zatvoru; nije mu
bilo čudno ni to što je Pere Figueras vrlo brzo bio na slobodi jer se to često događalo mnogima koje
zakon novoga režima nije smatrao opasnima.
"Ali čudno mi je da netko tako poznat kao što je Vila Rubirola i bilo tko od onih koji su ušli u
zatvor s Figuerasom, izađu s njime", primijetio je Aguirre. "I ne mogu nikako shvatiti da su svi izašli
istoga dana i bez ikakvog objašnjenja, a sve to zato da bi se Vila Rubirola, a ne bi me čudilo da je tu
bio još netko, za nekoliko dana vratio u zatvor. To mi nije jasno." Aguirre je zašutio. "Osim ako..."
"Osim ako...?"
"Osim ako netko nije intervenirao", zaključio je Aguirre izbjegavajući spomenuti ime koje smo
obojica imala na umu. "Netko doista moćan. Neki visoki dužnosnik."
Još iste večeri, dok sam večerao s Conchi u nekom grčkom restoranu, svečano sam joj objavio, jer
imao sam potrebu svečano joj objaviti, da je, nakon deset godina koliko nisam napisao knjigu, došlo
vrijeme da pokušam ponovno.
"Super!" uzviknula je Conchi, koja je žudjela dodati još jednu knjigu onima koje su stajale u
njezinu salonu uz Gospu Guadalupsku; dok je komad lepinje umočen u tzatziqui išao prema njenim
ustima, dodala je: "Nadam se da neće biti roman."
"Neće", rekao sam, siguran u to. "To je istinita priča."
"Što je to?"
Objasnio sam joj; mislim da je shvatila. "To će biti poput romana", rezimirao sam. "Samo što,
umjesto da sve bude izmišljeno, sve će biti istina." "Bolje bi bilo da ne bude roman." "Zašto?"
"Tek tako", odgovorila je. "Samo zato što, dragi, čini mi se da mašta nije tvoja jača strana." "Srce
si, Conchi."
"Nemoj to tako shvaćati, maleni. Želim samo reći da..." Budući da nije mogla reći ono što je htjela
reći, uzela je još jedan komad lepinje i rekla: "O čemu se zapravo radi u knjizi?"
"O Salaminskoj bitki."
"O čemu?" uzviknula je.
Nekoliko pari očiju okrenulo se prema nama i pogledalo nas, već drugi put. Znao sam da se radnja
moga romana neće svidjeti Conchi, ali budući da nisam htio da nas ukore zbog skandala, pokušao sam
joj kratko objasniti.
"To je zeznuta stvar", prokomentirala je Conchi uz gadljiv cerek. "Pisati o fašistu, a sigurno ima
toliko dobrih crvenih pisaca! Garcia Lorca na primjer. Bio je crveni, zar ne? Uj!" rekla je ne
pričekavši odgovor, stavljajući ruku pod stol: alarmiran, podigao sam stolnjak i pogledao. "Mali,
kakav način da me napališ."
"Conchi", ukorio sam je šapatom, brzo se uspravljajući i trudeći se nasmiješiti dok sam ispod oka
gledao susjedne stolove, "bio bih ti zahvalan da, barem kad izlaziš sa mnom, nosiš gaćice."
"Kako si postao staromodan!" rekla je uz najnježniji osmijeh, ali ne vraćajući zavučenu ruku na
stol: u tom sam trenutku osjetio njezine nožne prste kako mi se penju uz listove. "Nije li ovako više
seksi? Dobro, kad krećemo?"
"Rekao sam ti sto puta da to ne volim raditi u javnim zahodima."
"Nisam mislila na to, kretene! Mislim kad krećemo s knjigom."
"A, to", rekao sam crveneći se dok mi se uzbuđenje penjalo nogom. "Ubrzo", procijedio sam. "Vrlo
brzo. Čim se dovoljno informiram."
Ali zapravo mi je trebalo još dosta vremena da do kraja rekonstruiram priču koju sam htio ispričati
i da upoznam, ako ne baš sve njezine tajne, a ono barem one koje sam držao ključnima. Zapravo,
mjesecima sam ulagao vrijeme koje mi je ostavljao posao u redakciji u proučavanje života i djela
Sancheza Mazasa. Ponovno sam pročitao njegove knjige i pročitao sam mnoge njegove članke koje je
objavio u tisku, mnoge knjige i članke njegovih prijatelja i neprijatelja, njegovih suvremenika i sve
što mi je palo u ruke o Falangi, fašizmu, Građanskom ratu, dvosmislenoj i promjenjivoj prirodi
Frankova režima. Pročešljao sam knjižnice, hemeroteke, arhive. Nekoliko sam puta putovao u Madrid
i često u Barcelonu, kako bih razgovarao sa stručnjacima, s profesorima, prijateljima i znancima
Sancheza Mazasa (ili s prijateljima prijatelja i znancima znanaca). Proveo sam čitavo jutro u svetištu
Collell, koje je, kako mi je rekao don Joan Prats - svećenik sjajne ćele i pobožna osmijeha koji mi je
pokazao vrt s čempresima i palmama i nepregledne prazne salone, skrivene hodnike, stube s drvenim
rukohvatima i puste dvorane kojima su poput upozoravajućih sjena lutali Sanchez Mazas i njegovi
drugovi iz zatočeništva - nakon rata uređeno kao dječji internat, sve dok, godinu i pol prije moga
posjeta, nije sveden na svoju sadašnju nižu ulogu centra za okupljanja vjerskih udruga i povremenog
skloništa za izletnike. Upravo mi je don Prats, koji se tek bio rodio kad se dogodilo ono u Collellu,
ali znao je za to, ispričao pravu ili apokrifnu priču prema kojoj Frankovi redovni vojnici kad su
zauzeli svetište, nisu ostavili na životu nijednog čuvara zatvora, i dao mi je točne upute kako da
dođem do mjesta na kojem se odigralo strijeljanje. Slijedeći ih, otišao sam iz svetišta prilaznom
cestom, došao do kamenoga križa koji je bio spomen na masakr, skrenuo lijevo putem koji je
krivudao medu borovima i našao se na čistini. Ondje sam kratko ostao šećući pod hladnim suncem i
čistim i vjetrovitim listopadskim nebom, samo slušajući lisnatu tišinu šume i pokušavajući uzalud
zamisliti manje kristalnu svjetlost nekog drugog jutra, nezamislivog jutra tog siječnja kad je, prije
šezdeset godina i na tom istome mjestu, pedesetero ljudi neočekivano ugledalo smrt, a dvojica od njih
uspjela su umaknuti Meduzinu pogledu. Kao da iščekujem otkrivenje osmozom, ostao sam ondje neko
vrijeme; ništa nisam osjećao. Zatim sam otišao. Otišao sam u Cornelia de Terri jer sam tog dana imao
zakazan ručak s Jaumeom Figuerasom, koji mi je poslije podne pokazao Can Borrell, staru kuću
obitelji Ferre, Can Pigem, staru kuću obitelji Figueras, i Mas de la Časa Novu, privremeno skrovište
Sancheza Mazasa, braće Figueras i Angelatsa. Can Borrell je bio majur smješten uz rub općine Palol
de Rebardit; Can Pigem je bio u Cornelia de Terri; Mas de la Časa Nova nalazio se između ta dva
sela i usred šume. Can Borrell bio je nenaseljen, ali ne u ruševinama, isto kao i Can Pigem; Mas de la
Časa Nova bio je nenaseljen i u ruševinama. Prije šezdeset godina bile su to nesumnjivo tri različite
kuće, ali vrijeme ih je izjednačilo, a njihov zajednički izgled napuštenosti, kamenih kostura među
čijim suhim rebrima stenje vjetar u jesenjim popodnevima, nije davao nikakvu naznaku da je netko
nekad živio u njima.
Zahvaljujući Jaumeu Figuerasu, koji je napokon održao obećanje i bio je spretan posrednik, mogao
sam razgovarati s njegovim stricem Joaquimom, Marijom Ferre i Danielom Angelatsom. Sve troje
bilo je već prevalilo osamdesetu: Mariji Ferre bilo je 88; Figuerasu i Angelatsu 82. Sve troje imalo
je odlično pamćenje, ili su se odlično sjećali svoga susreta sa Sanchezom Mazasom i okolnosti koje
su ga pratile, kao da je to bio odlučujući događaj i u njihovim životima i kao da su ga se često
prisjećali. Njihove su se verzije razlikovale, ali nisu bile kontradiktorne, i dopunjavale su se u više
točaka, tako da nije bilo teško iznova sastaviti, preko njihovih svjedočanstava i popunjavajući
logično i uz pomoć malo mašte, praznine koje su ostavljali, slagalicu o avanturi Sancheza Mazasa.
Možda zato što više nitko nema vremena slušati ljude u određenim godinama, a pogotovo kad se
prisjećaju događaja iz svoje mladosti, sve troje bilo je željno razgovora, i nekoliko sam puta morao
vraćati tijek kaotičnih uspomena na pravi smjer. Pretpostavljam da su uljepšali neku sporednu
okolnost, neki nebitan detalj; nisu lagali, između ostaloga i zato što, da su to učinili, laž se ne bi
uklapala u slagalicu i razotkrila bi ih. Što se drugoga tiče, njih troje bilo je toliko različito da ih je u
mojim očima povezivalo samo to što su preživjeli, taj varljivi dodatak prestiža koji često
protagonisti sadašnjosti, koja je, zato što je poznajemo kroz filtar sjećanja, uvijek uobičajena,
bezvrijedna i lišena slave, daju protagonistima prošlosti, koja je uvijek iznimna, burna i junačka:
Figueras je bio visok i koščat, gotovo mladenačkog izgleda - karirana košulja, mornarska kapa,
iznošene traperice - svjetski čovjek i obdaren silnom vitalnošću, u govoru pun burnih pokreta, uzvika
i gromoglasna smijeha; Maria Ferre, koja je, kako mi je poslije rekao Jaume Figueras, kakve li
koketerije, otišla frizeru prije nego što me primila u svojoj kući u Cornelia de Terri - kući koja je
bila bar i seoski dućan živežnim namirnicama, i koja je na ulazu još uvijek čuvala, poput relikvija,
mramornu tezgu i vagu - bila je sićušna, nježna, puna digresija, očiju naizmjence zluradih i ovlaženih
zbog nesposobnosti da izbjegne zamkama koje joj je tijekom razgovora postavljala nostalgija, mladih
očiju, živopisnih, sličnih brzom potočiću u ljeto. Što se tiče Angelatsa, razgovor koji sam vodio s
njime, bio je presudan. Presudan za mene, hoću reći; ili, da budem precizniji, za ovu knjigu-
Angelats je već godinama u središtu Banyolesa upravljao krčmom koja se nalazila u dijelu oronule
i lijepe seoske kuće s velikim dvorištem sa stupovima i prostranim sjenovitim salonima. Kad sam ga
upoznao, upravo je bio preživio infarkt i bio je spor i slab čovjek čiji su pokreti, gotovo samostanski
dostojanstveni, bili oprečni dječačkoj nevinosti mnogih njegovih opažanja i tromoj skromnosti
njegova držanja maloga katalonskog poduzetnika. Ne znam pretjerujem li kad vjerujem da je, kao i
Figuerasu i Mariji Ferre, Angelatsu donekle laskalo moje zanimanje za njega; znam da je jako uživao
prisjećajući se Joaquima Figuerasa - koji je godinama bio njegov najbolji prijatelj i koga već dugo
nije vidio - i njihove zajedničke avanture iz rata, i dok sam ga slušao kako se trudi predstaviti je kao
običan, beznačajan nestašluk iz mladosti, naslućivao sam da mu je bila najvažnija na svijetu, možda
stoga što je osjećao da je to bila jedina prava avantura u njegovu životu, ili barem jedina kojom se
mogao dičiti bez straha da je u zabludi. Naširoko mi je govorio o njoj; onda mi je govorio o svom
infarktu, svome poslu, o svojoj ženi, djeci i jedinoj unuci. Shvatio sam da već dugo žarko želi
razgovarati s nekim o tim stvarima; shvatio sam da ga slušam samo kao naknadu za to što mi je
ispričao svoju priču. Posramljen, osjetio sam samilost, i kad sam zaključio da sam otplatio svoj dug,
htio sam se oprostiti, ali budući da je počela padati kiša, Angelats je navalio da me otprati do
autobusne postaje.
"Sad sam se sjetio", rekao je dok smo pod kišobranom prelazili trg pun lokava. Zastao je i nisam
se mogao suzdržati od pomisli da je to samo mamac u posljednji tren, da me zadrži. "Prije no što je
otišao, Sanchez Mazas nam je rekao da će napisati knjigu o svemu tome, knjigu u kojoj ćemo se svi
mi pojaviti. Trebala se zvati Salaminski vojnici; čudan naslov, ha? Rekao je i da će nam je poslati,
ali nije to učinio." Tada me Angelats pogledao: svjetlost ulične svjetiljke dala je narančast odsjaj
staklima njegovih naočala, i na trenutak sam u koščatim dupljama njegovih očiju i na izbočini njegova
čela i na jagodicama i na rasječenoj čeljusti vidio odraz njegove lubanje. "Znate li je li napisao
knjigu?"
Tanak mlaz hladnoće prošao mi je leđima. Bio sam u iskušenju da mu kažem da jest; na vrijeme
sam razmislio: 'Ako mu kažem da ju je napisao, htjet će je pročitati i otkrit će laž.' Osjećajući da na
neki način izdajem Angelatsa, suho sam rekao:
"Ne."
"Nije napisao ili ne znate je li napisao?"
"Ne znam je li napisao", slagao sam. "Ali obećavam da ću provjeriti."
"Učinite to." Angelats je nastavio hodati. "I ako ju je napisao, rado bih da mi je pošaljete. Sigurno
govori o nama, rekao sam vam da je uvijek govorio da smo mu spasili život. Rado bih pročitao tu
knjigu. Razumijete, zar ne?"
"Naravno", rekao sam i, ne osjećajući se skroz prljavo, dodao: "I ne brinite se: čim je nađem,
poslat ću vam je."
Sutradan, čim sam stigao u redakciju, otišao sam u urednikov ured i tražio dopust.
"Molim?" upitao je ironično. "Još jedan roman?" "Ne", odgovorio sam zadovoljno. "Istinita priča."
Objasnio sam mu što je to istinita priča. Objasnio sam mu o čemu će govoriti moja istinita priča.
"Sviđa mi se", rekao je. "Imaš li već naslov?"
"Mislim da imam", odgovorio sam. "Salaminski vojnici.'"
 Drugi dio

Salaminski vojnici
 Dana 27. travnja 1939., baš onoga dana kad su Pere Figueras i njegovih osam prijatelja iz Cornelia
de Terri ušli u zatvor u Geroni, Rafael Sanchez Mazas upravo je bio imenovan nacionalnim
savjetnikom Falange Espahola Tradicionalista y de la JONS (Juntas de Ofensiva Nacional-
Sindicalista) i potpredsjednikom njezina Političkog odbora; još nije bilo prošlo mjesec dana od
konačnoga pada Republike, a trebala su proći još četiri mjeseca da Sanchez Mazas postane ministar
bez portfelja prve poslijeratne vlade. Uvijek je bio svojeglav, ohol i despotski nastrojen, ali ne i
lakom i osvetoljubiv, i zato je u to doba predvorje njegova ureda uvijek vrvjelo članovima obitelji
zatvorenika željnih da se zauzme za stare znance ili prijatelje koje je kraj rata zatekao zatočene u
ćelijama poraženih. Ništa ne navodi na pomisao da nije učinio za njih koliko je mogao. Zahvaljujući
njegovoj upornosti, Caudillo je promijenio smrtnu kaznu, koja je visjela nad glavom pjesnika
Miguela Hernandeza, u doživotnu, ali ne i onu koja je jednog svitanja u studenome 1940. pred vodom
za strijeljanje ugasila život Juliana Zugazagoitija, dobrog prijatelja Sancheza Mazasa i ministra
Vlade u Negrinovu kabinetu. Nekoliko mjeseci prije tog besmislenog ubojstva, na povratku s puta iz
Rima u svojstvu nacionalnog izaslanika Falange Exterior, njegov tajnik, novinar Carlos Sentis,
upoznao ga je s tekućim problemima i pročitao popis osoba kojima je odobrio audijenciju toga jutra.
Iznenada oprezan, Sanchez Mazas zatražio je da ponovi jedno ime; onda je ustao, velikim koracima
prešao ured, otvorio vrata, stao nasred predvorja i pomno ispitujući preplašena lica koja su ga
ispunila, zapitao:
"Tko je od vas Joaquim Figueras?"
Paraliziran od užasa, jedan muškarac s očima kao u siročeta i izgledom trgovačkog putnika
pokušao je odgovoriti, ali samo je uspio krutu tišinu koja je nastupila nakon pitanja, razbiti
nerazumljivim krčanjem dok je uvlačio očajnu ruku sličnu pandži u džep jakne. Stojeći ispred njega,
Sanchez Mazas je htio znati je li u rodu s braćom Pereom i Joaquimom Figuerasom. "Otac sam im",
uspio je jasno odgovoriti muškarac, izrazito katalonskim naglaskom i s frenetičnim trzajima glave,
koji nisu popustili čak ni kad ga je Sanchez Mazas stisnuo u zagrljaj olakšanja. Nakon što su iscrpili
svu srdačnost, dvojica su muškaraca nekoliko minuta razgovarala u uredu. Joaquim Figueras je
izvijestio da je njegov sin Pere mjesec i pol dana zatočen u zatvoru u Geroni, optužen bez dokaza,
poput drugih momaka iz sela, da je sudjelovao u paljenju crkve u Cornelia de Terri prvih dana rata i
da je bio upleten u ubojstvo tajnika gradskoga vijeća. Sanchez Mazas nije mu dopustio da završi;
izašao je iz ureda kroz postrana vrata i ubrzo se vratio.
"Riješeno", izjavio je. "Kad se vratite u Cornelia, naći ćete sina doma."
Figueras je euforično izletio iz ureda i dok je silazio stubama zgrade, osjetio je probadajući bol u
ruci i shvatio da je i dalje drži u džepu jakne, gnječeći svom snagom list papira istrgnuta iz bilježnice
zelenih korica medu kojima je Sanchez Mazas ostavio pisanu potvrdu o zahvalnosti koja ga je vezala
uz njegove sinove. Kad je nekoliko dana nakon toga došao u Cornelia i bez suza zagrlio tek
oslobođena sina, Joaquim Figueras znao je da nije pogriješio što je krenuo na taj nevjerojatni put po
uništenoj zemlji kako bi vidio čovjeka kojeg nije poznavao i kojeg je do kraja života držao jednim od
najmoćnijih ljudi u Španjolskoj.
Samo se djelomično varao. Jer iako je oduvijek smatrao da taj posao nije dostojan gospode,
Sanchez Mazas tada je već više od desetljeća bio u politici i još je nekoliko godina neće napustiti, ali
nikada u čitavu svome životu nije imao toliko stvarne moći u rukama kao u tom trenutku.
Rodio se u Madridu 18. veljače četrdeset pet godina prije toga. Njegov otac, vojni liječnik
podrijetlom iz Corije, a čiji je stric bio liječnik Alfonsa XII., umro je nekoliko mjeseci nakon toga, a
majka, Maria Rosario Mazas y Orbegozo, odmah je zatražila zaštitu svoje obitelji u Bilbau. Ondje, u
kući s pet katova smještenoj tik uz most u Deustu, u Ulici Henao, okružen maženjem čitave vojske
ujaka i teta bez djece, protekli su njegovo djetinjstvo i mladost. Mazasi su bili obiteljski klan plemića
liberalne tradicije i literarnih sklonosti, u rodu s Miguelom de Unamunom i čvrsto ukotvljeni u srce
visokoga društva Bilbaa, u kojem je Sanchez Mazas našao inspiraciju za nekoliko likova svojih
romana i od kojeg je baštinio neukrotivu sklonost prema gospodskom dokoličenju i uporan literarni
zov. Ovo posljednje okrznulo je i njegovu majku, školovanu i oštroumnu ženu koja je svu svoju
energiju mlade udovice uložila u to da svom sinu olakša karijeru pisca, koju ona nije mogla ili željela
sama ostvariti.
Sanchez Mazas nije ju razočarao. Istina, bio je osrednji učenik koji je s više muke nego ponosa
lutao kroz nekoliko renomiranih vjerskih internata dok nije uplovio u madridski Universidad Central i
napokon u Real Colegio de Estudios Superiores de Maria Cristina u El Escorialu koji su vodili
augustinci, a gdje je 1916. diplomirao pravo. Ipak, isto je tako istina i to da je ubrzo počeo
pokazivati očite znakove literarnog talenta. S trinaest godina pisao je pjesme kao Zorrilla i Marquina;
s dvadeset je oponašao
Rubena i Unamuna; s dvadeset dvije bio je zreo pjesnik; s dvadeset osam njegovo je djelo u
stihovima bilo uglavnom završeno. S karakterističnim aristokratskim držanjem, jedva da se potrudio
objaviti ga, a to što ga u cijelosti poznajemo (ili gotovo u cijelosti), velikim dijelom dugujemo
nastojanju njegove majke, koja je rukom prepisala njegove pjesme u malene bilježnice s crnim
koricama i ispod svake od njih zapisala mjesto i datum nastanka. Po svemu se ostalome može reći da
je Sanchez Mazas dobar pjesnik; dobar manje značajan pjesnik, hoću reći, što je sve čemu može težiti
svaki dobar pjesnik. Njegovi stihovi imaju samo jednu žicu, skromnu i prastaru, monotonu i pomalo
sentimentalnu, ali Sanchez Mazas svira je maestralno, izvlačeći iz nje čistu, prirodnu i prozaičnu
glazbu koja opjevava samo gorkoslatku melankoliju vremena koje istječe i u svome tijeku čupa red i
siguran poredak iznemogla svijeta koji je, upravo stoga što je iznemogao, također izmišljen i
nemoguć, a koji gotovo uvijek odgovara nemogućem i izmišljenom svijetu Raja.
Iako je za života objavio samo jednu zbirku pjesama, Sanchez Mazas možda se uvijek osjećao kao
pjesnik, a možda je to uistinu i bio; njegovi su ga suvremenici ipak prije svega poznavali kao autora
kronika, članaka, romana i iznad svega kao političara, što je upravo ono kako se nikad nije osjećao i
ono što možda nikad zapravo nije ni bio. U lipnju 1916., godinu dana nakon objavljivanja prvoga
romana, Malene Tarinove uspomene, i nakon što je tek diplomirao pravo, Sanchez Mazas vratio se u
Bilbao, u to doba grad u usponu i samodostatan, kojim je vladalo bogato građanstvo uživajući u
trenucima ekonomskoga procvata koji je potjecao od španjolske neutralnosti u Prvome svjetskom
ratu. To blagostanje našlo je svoj najugledniji kulturni izraz u časopisu Hermes, izdavala ga je šačica
katoličkih, nacionalističkih pisaca odanih duhu Eugenija d'Orsa, rimskoj kulturi i vrijednostima
zapad- njačke civilizacije, koje je Ramon de Basterra krstio pompoznim nazivom Pirenejska rimska
škola. Basterra je bio jedan od najpoznatijih članova te skupine pisaca od kojih će većina s godinama
popuniti redove falangizma; drugi je bio Sanchez Mazas. Okupljali su se na domjenku u kavani Lyon
d'Or, smještenoj nasred Gran Via de Lopez de Haro, gdje je Sanchez Mazas briljirao kao učen
govornik, promišljen i pomalo umišljen. Jose Maria de Areilza, tada dječak kojeg je otac vodio na
toplu čokoladu u Lyon d'Or, sjeća ga se kao "visoka, štrkljasta, s ozbiljnim naočalama od
kornjačevine, plamtećih očiju, ali istodobno izmoždenih, i povremeno gromka glasa kako bi naglasio
određeno gledište u raspravi". U to je doba Sanchez Mazas već marljivo pisao za Abe, El Sol, El
Pueblo Vasco, a 1921. Juan de la Cruz, urednik ovoga zadnjeg, poslao ga je kao dopisnika u rat u
Maroko, gdje je sklopio dugotrajno prijateljstvo uz čašu i duge noćne razgovore, koje će prevladati
mržnju rata koju su proživjeli na suprotnim stranama, s drugim dopisnikom iz Bilbaa, Indalecijem
Prietom.
 Boravak Sancheza Mazasa u Maroku trajao je jedva godinu dana jer ga je 1922. Juan Ignacio Luca
de Tena poslao u Rim kao dopisnika dnevnika Abc. Italija ga je očarala. Njegova mladenačka strast
prema klasičnoj kulturi, renesansi i carskom Rimu iskristalizirala je zauvijek njegov kontakt s pravim
Rimom. Ondje je živio sedam godina. Ondje se vjenčao s Lilianom Ferlosio, Talijankom koja je tek
izašla iz puberteta i koju gotovo da je oteo iz roditeljske kuće, a s kojom je čitav život održavao
kaotičan odnos iz kojeg se rodilo petero djece. Ondje je sazreo kao muškarac i kao čitatelj i kao
pisac. Ondje je sasvim opravdano stekao ugled kroničara s nekoliko članaka veoma visoka književna,
profinjena stila i sigurne izvedbe - katkad bremenitih erudicijom i liričnošću, a katkad vehementnih
od političke strasti - koji su možda najbolji dio njegova rada. Ondje se također okrenuo fašizmu.
Zapravo nije pretjerano tvrditi da je Sanchez Mazas bio prvi fašist u Španjolskoj i svakako stoji da je
bio njegov najutjecajniji teoretičar. Gorljiv čitatelj Maurrasa i blizak prijatelj Luigija Federzonija -
koji je u Italiji udahnuo život učenom i buržujskom fašizmu i koji će s vremenom obavljati nekoliko
funkcija ministra u Mussolinijevim vladama - monarhist i konzervativac po sklonostima, Sanchez
Mazas mislio je da je u fašizmu otkrio prikladan instrument za liječenje svoje nostalgije za carskim
katoličanstvom i, ponad svega, instrument za ponovno vraćanje sigurnog poretka iz antičkog režima
jer je demokratsko izjednačivanje i novo i žestoko boljševičko izjednačivanje prijetilo uništiti čitavu
Europu. Drugim riječima: možda za Sancheza Mazasa fašizam nije bio ništa drugo doli politički
pokušaj da ostvari svoju poeziju, da ostvari svijet koji melankolično priziva u njoj iznemogao,
izmišljen i nemoguć svijet Raja. Kako bilo, s entuzijazmom je u nizu kronika pod nazivom Italija
laganim korakom pozdravio Marš na Rim, a u Benitu Mussoliniju vidio je reinkarnaciju renesansnih
kondotijera i u njegovu usponu na vlast najavu da se vrijeme junaka i pjesnika vratilo u Italiju.
Tako je 1929., kad se vratio u Madrid, Sanchez Mazas već bio donio odluku da će se u potpunosti
posvetiti tomu da se to vrijeme vrati i u Španjolsku. Na neki je način i uspio. Jer rat je vrijeme par
excellence za junake i pjesnike, a tridesetih je godina malo ljudi uložilo toliko inteligencije, toliko
napora i toliko talenta poput njega kako bi u Španjolskoj buknuo rat. Kad se vratio u zemlju, Sanchez
Mazas odmah je shvatio da kako bi postigao svoj cilj, nije nužno samo osnovati stranku po uzoru na
onu koju je vidio da žanje uspjehe u Italiji, nego valja naći i renesansnog kondotijera čiji će lik, kada
dode taj trenutak, simbolično katalizirati svu energiju oslobođenu zbog panike koju će raspad
Monarhije i neizbježan trijumf Republike potaknuti medu najtradicionalnijim dijelovima
španjolskoga društva. Prvi zadatak još neko vrijeme nije bio ostvariv; ali s drugim nije bilo tako jer
je Jose Antonio Primo de Rivera smjesta utjelovio lik vode kojeg šalje providnost, kakva je Sanchez
Mazas tražio. Prijateljstvo koje ih je vezalo bilo je čvrsto i dugotrajno (toliko da je jedno od
posljednjih pisama koje je napisao Jose Antonio iz zatvora u Alicanteu, uoči svog strijeljanja 20.
studenog '36., bilo upućeno Sanchezu Mazasu); možda zato što se temeljilo na ravnopravnoj podjeli
uloga. Jose Antonio posjedovao je doista sve ono što je nedostajalo Sanchezu Mazasu: mladost,
ljepotu, tjelesnu srčanost, novac i plemenito podrijetlo; ali točno je i ono suprotno: oboružan svojim
talijanskim iskustvom, velikom načitanošću i literarnim talentom, Sanchez Mazas se pretvorio u
najpomnijeg savjetnika Josea Antonija, i kad je osnovana Falanga, u njezina glavnog ideologa i
promicatelja te jednog od najvažnijih kovača njegove retorike i njegovih simbola: Sanchez Mazas
predložio je, kao simbol stranke, jaram i strelice koji su bili simbol katoličkih kraljeva, skovao je
ritualni poklič "Gore Španjolska!", sastavio slavnu Molitvu za mrtve falangiste i za nekoliko
prosinačkih noći 1935. sudjelovao je, s Joseom Antonijem i drugim piscima iz toga kruga - to su bili
Jacinto Miquelarena, Agustin de Foxa, Pedro Mourlane Michelena, Jose Maria Alfaro i Dionisio
Ridruejo - u pisanju riječi pjesme Licem prema suncu u prizemlju Or Kompona, baskijskoga bara
smještenog u Ulici Miguel Moya u Madridu.
 Ali Sanchez Mazas još neko vrijeme nije postao glavni retoričar Falange, kako ga je nazvao
Ramiro Ledesma Ramos. Kad je došao u Madrid 1929., okrunjen aureolom zbog ugleda
kozmopolitskog pisca i svojih novatorskih ideja, nitko u Španjolskoj nije ozbiljno razmišljao o
osnivanju stranke fašističke orijentacije, čak ni Ledesma, koji će nekoliko godina nakon toga
utemeljiti JONS, prvu španjolsku fašističku grupaciju. Literarni život, ipak, kao i onaj drugi, postajao
je sve radikalniji zbog previranja koja su potresala Europu i promjena koje su se nazirale na obzoru
španjolske politike: godine 1927. mladi je pisac imenom Cesar Arconada, koji je zagovarao
ortegijanski elitizam i koji će ubrzo ojačati redove Komunističke partije, rezimirao osjećaje mnogih
svojih vršnjaka kad je izjavio da "neki mladi čovjek može biti komunist, fašist, bilo što, samo ne
može imati stare liberalne ideje". To je objašnjavalo zašto su toliki pisci toga vremena, u Španjolskoj
i u čitavoj Europi, u nekoliko godina zamijenili sportski i ludički esteticizam dvadesetih čistom i
grubom političkom borbom surovih tridesetih.
Sanchez Mazas nije bio iznimka. Zapravo se sva njegova literarna aktivnost prije rata ograničava
na pisanje nebrojenih članaka ratničke proze u kojoj se definiranje falangističke estetike i morala -
oblikovane iz promišljene ideološke zbrke, iz mistična veličanja nasilja i militarizma, iz
esencijalističkog snobizma koji je zagovarao vječni karakter domovine i katoličke vjere - isprepleće
s glavnom namjerom koja se, kako tvrdi Andres Trapiello, sastojala u osnovi u tome da se gomilaju
citati latinskih povjesničara, njemačkih filozofa i francuskih pjesnika, koji su trebali poslužiti
opravdavanju bratoubilačkih napada koji su se približavali. Ipak, politička aktivnost Sancheza
Mazasa tih je godina bila pomamna. Nakon što je sudjelovao u nekoliko pokušaja stvaranja fašističke
stranke, u veljači 1933., kad su uz njega bili novinar Manuel Delgado Barreto, Jose Antonio Primo de
Rivera, Ramiro Ledesma Ramos, Juan Aparicio i Ernesto Gimenez Caballero - s kojim će godinama
voditi bitku, ne uvijek prikrivenu, za ideološko vodstvo španjolskog fašizma, koju je na kraju i dobio
- Sanchez Mazas osnovao je tjednik El Fascio, koji je donosio prve susrete različitih
nacionalsocijalističkih tendencija koje će se na kraju sve sliti u Falangu. Prvi i jedini broj tjednika El
Fascio pojavio se nakon mjesec dana i vlasti su ga odmah zabranile, ali 29. listopada iste godine
održana je u Teatro de la Comedia u Madridu osnivačka skupština španjolske Falange, a Sanchez
Mazas, koji je nakon nekoliko mjeseci dobio stranačku knjižicu broj četiri (Ledesma je imao broj
jedan; Jose Antonio dva; Ruiz de Alda tri; Gimenez Caballero pet), bio je imenovan članom njegova
Upravnog odbora. Od tog trenutka i do 18. srpnja 1936. njegova uloga u stranci - stranci koja prije
rata nije uspjela privući na španjolskom teritoriju više od nekoliko stotina aktivista i koja na svim
izborima na kojima je sudjelovala nikad nije požela više od nekoliko tisuća glasova, ali koja će biti
ključna za nadolazeću povijest zemlje - bila je odlučujuća. Tijekom tih čeličnih godina Sanchez
Mazas održavao je govore, sudjelovao na mitinzima, osmišljavao strategije i programe, sastavljao
referate, smišljao naputke, savjetovao svoga šefa i, posebno preko F.E.-a, službenoga tjednika
Falange - u kojem je uređivao rubriku pod nazivom "Napuci i pravila stila" - širio, u anonimnim
člancima ili onima koje bi potpisao on ili sam Jose Antonio, ideje i životni stil koji će se s
vremenom, a da nitko to nije mogao ni naslutiti - a najmanje sam Sanchez Mazas - na kraju pretvoriti
u životni stil i ideje koje će, prvo prihvaćene kao trenutačna revolucionarna ideologija pred žurnošću
rata, a poslije spuštene na razinu ideološkog uresa podebljeg, feminiziranog, nesposobnog, lukavog i
konzervativnog vojničića koji ih je prisvojio, na kraju biti pretvorene u sve truliju parafernaliju
lišenu značenja kojom se šačica budala četrdeset tegobnih godina borila kako bi opravdala svoj
usrani režim.
Ipak, u vrijeme kad se začinjao rat, napuci koje je širio Sanchez Mazas još su posjedovali
novatorsku naznaku modernosti, a mladi domoljubi iz dobrih obitelji i divlji ideali koji su ih pratili
pridonosili su njihovoj prihvaćenosti. U to je doba Jose Antonio rado citirao frazu Oswalda
Spenglera, prema kojoj se uvijek u posljednji tren nade četa vojnika koji spase civilizaciju. U to su
doba mladi falangisti osjećali da su baš oni ta četa vojnika. Znali su (ili su mislili da znaju) da
članovi njihovih obitelji sanjaju nevin san buržujskoga blaženstva, a nisu znali da će ih val
bezbožnosti i izjednačujućega barbarstva iznenada probuditi užasnim treskom katastrofe. Osjećali su
da se njihova zadaća sastoji u tome da sačuvaju civilizaciju i spriječe katastrofu. Znali su (ili su
mislili da znaju) da ih je malo, ali ta ih jednostavna brojčana okolnost nije plašila. Osjećali su da su
junaci. Iako više nije bio mlad i nije više imao snage i tjelesne srčanosti, čak nije ni vjerovao u to -
ali imao je obitelj čiji je nevin san blaženstva morao čuvati - Sanchez Mazas osjetio je to i stoga
napustio književnost kako bi se sa svećeničkom vjerom predao zajedničkoj stvari. To ga nije
sprečavalo da s Joseom Antonijem posjećuje najbiranije salone glavnoga grada ni da ga prati u nekim
od njegovih čuvenih ekscentričnosti gospodičića kao što su Večere Karla Velikoga, zanosno raskošni
banketi koji su se jedanput mjesečno održavali u hotelu Paris u carevu čast i, posebice, kako bi s
nesnosnom aristokratskom otmjenošću protestirali protiv demokratske i republikanske vulgarnosti
koja je vrebala izvan hotelskih zidova. Ali najposjećenija okupljanja Josea Antonija i njegove stalne
svite budućih pjesnika vojnika održavala su se u prizemlju Cafea Lyon, u Ulici Alcala, na mjestu
poznatom kao La Baleha Alegre, gdje su gorljivo raspravljali, do sitnih noćnih sati, o politici i
literaturi, i gdje su zajedno boravili u atmosferi nevjerojatne srdačnosti s mladim ljevičarskim
piscima s kojima su dijelili uznemirenost, piva, razgovore, šale i prijateljske uvrede.
Početak rata zamijenit će to srdačno i iluzorno neprijateljstvo pravim neprijateljstvom, iako je
nezaustavljivo pogoršavanje političkoga života već tijekom tridesetih nagovijestilo, onima koji su to
htjeli vidjeti, neminovnost promjena. Oni koji su nekoliko mjeseci ili tjedana ili dana prije toga
razgovarali uz šalicu kave, po izlasku iz kazališta ili s izložbe zajedničkog prijatelja, sad su se našli
zavađeni na suprotnim stranama u uličnim bitkama koje nisu oskudijevale pucnjavom i krvoprolićem.
Nasilje je zapravo vuklo korijen otprije i unatoč prosvjedima protiv nasilja nekih voda stranaka,
nesklonih mu temperamentom i odgojem, činjenica je da ga je Falanga poticala kako bi situaciju u
Republici učinila neodrživom i činjenica je da se uporaba sile nalazila u samoj srži falangističke
ideologije, koja je, kao i drugi fašistički pokreti, prihvatila Lenjinove revolucionarne metode, prema
kojima je bila dovoljna malena skupina hrabrih i odlučnih ljudi - što odgovara Spenglerovoj šačici
vojnika - kako bi se oružjem preuzela vlast. Kao i Jose Antonio, Sanchez Mazas bio je jedan od tih
falangista, povremeno i u teoriji, koji nisu podupirali uporabu nasilja (u praksi ga je poticao: čitao je
Georgesa Sorela, koji ga je smatrao moralnom dužnošću i njegova su djela gotovo uvijek poziv na
nasilje); stoga je u veljači 1934., u Molitvi za mrtve falangiste, sastavljenoj na zamolbu Josea
Antonija kako bi zaustavio nagon za osvetom svojih istomišljenika nakon ubojstva studenta Matiasa
Montera u uličnom okršaju, napisao da "nam je od pobjede koja nije jasna, otmjena i velikodušna
draži poraz jer je nužno da, dok je svaki udarac neprijatelja užasan i kukavički, svako naše
djelovanje bude potvrda superiornih vrijednosti i morala". Vrijeme je pokazalo da te lijepe riječi
nisu ništa drugo doli puka retorika. Dana 16. lipnja 1935., na sastanku održanom u Paradoru de
Gredos, Politički odbor Falange, uvjeren da nikad neće doći na vlast glasačkim listićima i da je
njezino postojanje kao političke stranke u opasnosti jer ju je Republika smatrala stalnom opasnošću
za svoje održanje, donio je odluku da će krenuti u osvajanje vlasti vojnom pobunom. Tijekom godine
nakon toga sastanka, urotničke spletke Falange - zaražene izrazitim oprezom, obzirom, isprikama i
sumnjama koje su odražavale skromno povjerenje u vlastite mogućnosti za pobjedu, i bile su
opravdane, i na koncu prijetećim strahovima njihova šefa pred mogućnošću da njegovu stranku i
njegov revolucionarni program proguta izvjestan savez između vojske i najkonzervativnijih dijelova
društva koji će poduprijeti udar - nisu stale ni trenutka sve dok 14. ožujka 1936., nakon poraza na
izborima u veljači iste godine, Falanga nije bila obezglavljena nakon što je policija zatvorila njihov
lokal u Ulici Nicolasija Gallega, uhitila čitav Politički odbor i sine die zabranila stranku.

Od tog se trenutka Sanchezu Mazasu gubi trag. Njegove peripetije tijekom mjeseci koji su
prethodili zatvoru i triju godina koliko je bio u njemu, mogu se rekonstruirati preko nepotpunih
svjedočanstava - nepostojanih aluzija u sjećanjima i dokumentima iz tog vremena, usmenih predaja
onih koji su s njime sudjelovali u dijelovima njegovih avantura, sjećanja članova obitelji i prijatelja
kojima je on povjerio svoja sjećanja - i kroz veo legende prošarane razilaženjima, kontradikcijama i
dvosmislenostima koje je selektivna rječitost Sancheza Mazasa o tom turbulentnom razdoblju njegova
života itekako poticala. Tako da ovo što ću vam u nastavku ispripovijedati nije ono što se doista
dogodilo nego ono što se čini vjerojatnim da se dogodilo; ne nudim provjerene činjenice nego
razumne pretpostavke. Ove:
U ožujku 1936., dok je Sanchez Mazas bio zatočen u madridskom zatvoru Modelo sa svojim
kolegama iz Političkog odbora, rodio se njegov četvrti sin, Maximo, i Victoria Kent, tadašnja
generalna direktorica zatvora, daje zatvoreniku tri dana da posjeti ženu, koliko mu je zakonski i
pripadalo, pod uvjetom da da časnu riječ da neće otići iz Madrida i da će se vratiti po isteku
dogovorena vremena. Sanchez Mazas prihvaća dogovor, ali prema navodima njegova drugoga sina,
Rafaela, prije no što je izašao iz zatvora, upravitelj ga je pozvao u svoj ured i protisnuo ispod glasa
da se njemu situacija čini crnom i da mu stoga preporučuje otprilike da bi "bolje bilo da se ne vraća"
i da on "neće dati, kako se ono kaže, sve od sebe da ga traži i uhiti". Budući da to opravdava kasnije
sumnjivo držanje Sancheza Mazasa, treba s rezervom uzeti vjerodostojnost te verzije; ali također
treba uzeti u obzir da možda i nije pogrešna. Činjenica je da Sanchez Mazas, zaboravivši prosvjede o
viteštvu i junaštvu kojima je ukrašavao tolike stranice huškačke proze, krši dogovor i bježi u
Portugal, ali Jose Antonio, koji je ozbiljno shvatio riječi svoga zamjenika i koji smatra da nije u
pitanju samo njegova čast, nego i čast cijele Falange, naređuje mu iz zatvora u Alicanteu, kamo je
preseljen sa svojim bratom Miguelom u noći s 5. na 6. lipnja, da se vrati u Madrid. Sanchez Mazas
posluša, ali prije no što se uspije vratiti u Modelo, izbije pobuna.
Sljedeći su dani zbrkani. Gotovo tri godine nakon toga Eugenio Montes - kojega je Sanchez Mazas
nazvao "moj najveći i najbolji drug u nastojanju da stavi humane riječi u službu naše Falange" -
opisuje iz Burgosa peripetije svoga prijatelja u danima neposredno nakon 18. srpnja kao "avanturu
skrivača, a crveni su ga žbiri pratili u stopu". Ta je rečenica pitoreskna koliko i neodređena, ali
možda i nije daleko od istine. Revolucija je trijumfirala u Madridu. Ljudi su ubijali i umirali u
rovovima i vojarnama. Zakonita je vlada izgubila kontrolu nad situacijom i atmosfera je odisala
smrtonosnim metežom straha i euforije. Sve su češće premetačine po kućama; na ulicama vojne
kontrole. Jedne noći početkom rujna, ne mogavši više trpjeti nespokoj ilegalnoga života i neprestanu
blizinu opasnosti, ili možda pod pritiskom prijatelja ili znanaca koji su predugo bili u opasnosti
dajući utočište bjeguncu njegova kalibra, Sanchez Mazas odlučuje izaći iz svoga brloga, pobjeći iz
Madrida i prijeći na područje pod nacionalistima.
Sasvim očekivano, nije uspio. Sutradan, čim je izašao na ulicu, uhićen je; patrola traži da se
identificira. S neobičnom mješavinom panike i rezignacije, Sanchez Mazas uvida da je gotov i, kao
da se u tišini htio oprostiti od stvarnosti, u beskrajnoj sekundi neodlučnosti pogleda oko sebe i
uočava da su, iako je tek devet, u Ulici Montera trgovine već otvorene i da vreva užurbane i priproste
gomile preplavljuje pločnike, a nesnosno sunce već najavljuje sparno jutro toga ljeta koje nikako da
završi. U tom trenutku privlače mu pozornost tri naoružana vojnika na kamionu punom pristaša UGT-
a, načičkanom puškama i bojnim pokličima, koji se kreće prema frontu kod Guadarrame s
karoserijom išaranom kraticama i imenima, medu kojima je bilo ime Indalecija Prieta, koji je upravo
bio imenovan ministrom pomorstva i zrakoplovstva u novoj vladi Larga Caballera. U tom trenutku
Sanchez Mazas smišlja i provodi očajničku zamisao: kaže vojnicima da se ne može identificirati jer
je u Madridu inkognito i obavlja zadatak koji mu je izravno povjerio ministar pomorstva i
zrakoplovstva te zahtijeva da ga spoje s njime. Neodlučni, pomalo zbunjeni i nepovjerljivi, policajci
ga odlučuju povesti u sjedište Generalne uprave sigurnosti kako bi se uvjerili u autentičnost te
nevjerojatne izlike; ondje, nakon nekoliko tjeskobnih intervencija, Sanchez Mazas uspijeva telefonski
razgovarati s Prietom. Ovaj se zanima za njegovu situaciju, savjetuje mu da potraži utočište u
čileanskom veleposlanstvu, od srca mu poželi sreću; zatim, u ime starog prijateljstva iz Afrike,
naređuje da ga smjesta puste na slobodu.
Istoga dana Sanchez Mazas uspijeva ući u čileansko veleposlanstvo, gdje će provesti gotovo
godinu i pol. Iz tog vremena zatočeništva sačuvana je jedna fotografija: Sanchez Mazas nalazi se u
sredini skupine izbjeglica medu kojima se nalazi falangistički pisac Samuel Ros; osmorica su, svi u
dronjcima i loše obrijani, svi puni iščekivanja. Odjeven u bluzu koja je nekoć bila bijela, židovskoga
profila, s naočalama za kratkovidne i široka lica, Sanchez Mazas elegantno je nalakćen na stol na
kojem se vide samo prazna čaša, komad kruha, svežanj papira ili bilježnica i posuda. Čita; drugi ga
slušaju. Čita ulomak iz Rose Kriiger, romana koji je napisao ili počeo pisati tih dana kako bi si
olakšao zatvor i zabavio drugove, a koji će biti objavljen, nedovršen, nakon pedeset godina, kad je
njegov pisac već odavno bio mrtav. To je nesumnjivo njegov najbolji roman, ali i dobar roman,
koliko neobičan toliko i izvan svoga vremena, napisan po bizantinski, a napisao ga je pisac koji je
imao ukus i senzibilitet prerafaelitskoga slikara, europskih sklonosti, patriotski i konzervativno
nastrojen, zasićen odabranim fantazijama, egzotičnim avanturama, melankolične senzibilnosti uz čiju
se pomoć, i uz pomoć egzaktne i kristalno čiste proze, opisuje bitka koju u nutrini protagonistice
oslobađaju dva glavna principa koja, prema autoru, vladaju svemirom - đavolski i anđeoski - i
konačnu pobjedu ovoga drugoga, utjelovljenog u donna angelicata imenom Rosa Kriiger. Začuđujuće
je to da se Sanchez Mazas uspio izolirati iz prisilne i bučne zbrke koja je vladala u veleposlanstvu
kako bi pisao knjigu, ali ne i to da plod te izolacije zaobilazi dramatične okolnosti koje okružuju
njezino začeće, ta bilo bi zalihosno ratnoj tragediji dodavati priču o ratnoj tragediji. Što se ostaloga
tiče, prividna kontradikcija između ratobornih falangističkih ideja Sancheza Mazasa i njegova
apolitičnog i estetizirajućeg literarnog djela, koja je toliko zaokupljala neke njege čitatelje, razrješuje
se ako priznamo da su ti izrazi suprotni, ali koherentni unutar iste nostalgije: one za dokinutim
svijetom, za nemogućim i izmišljenim svijetom Raja, za utvrđenim hijerarhijama ancien regime koji
je neosporan nalet vjetra povijesti pomeo zauvijek.
Kako prolazi vrijeme i kako se povećavaju krvarenje i očaj rata, situacija u veleposlanstvima koja
prihvaćaju bjegunce iz republikanskog Madrida postaje sve nesigurnija, a strah od napada povećava
se, tako da svatko tko ima bilo kakvu razumnu mogućnost bijega radije riskira tu avanturu u potrazi za
sigurnim utočištem nego da produljuje tjeskobnu neizvjesnost zatočeništva i čekanja. To je učinio i
Samuel Ros, koji stiže u Čile sredinom 1937. i koji se neće vratiti u nacionalističku Španjolsku još
godinu dana. Ohrabren Rosovim uspjehom, negdje u jesen '37. Sanchez Mazas pokušava pobjeći.
Pomažu mu neka prostitutka i neki mladić, simpatizer Falange, čija obitelj, koju poznaje Sanchez
Mazas, posjeduje ili je posjedovala tvrtku za transport. Njegov se plan sastoji u tome da dođe do
Barcelone i kada dođe onamo, da se utekne pomoći pete kolone kako bi stupio u kontakt s mrežom za
bjegunce koja ilegalno prebacuje ljude preko francuske granice. Pokrenuvši plan, Sanchez Mazas
tijekom nekoliko dana prolazi sporednim cestama i kolnim putovima, skriven među tovarom trula
povrća, šest stotina kilometara koji ga dijele od Barcelone, u društvu prostitutke i mladoga falangista.
Nekim čudom prođu sve kontrole i stignu do cilja živi i zdravi, bez većih neprilika osim puknute
gume i smrtnoga straha koji im je ulila neka džukela odlična njuha. U Barceloni se tri putnika rastaju,
a Sancheza Mazasa preuzima, kako je i bilo predviđeno, odvjetnik koji je pripadao JMB-u, jednoj od
brojnih i razjedinjenih falangističkih grupacija koje je peta kolona imala raspršene po gradu. Nakon
što se nekoliko dana odmarao, članovi JMB-a prave pritisak da preuzme zapovijed i, budući da
zauzima četvrto mjesto u Falangi, da okupi sve petokolonaške skupine i podvrgne ih disciplini partije
prisiljavajući ih da koordiniraju svoje aktivnosti. Možda stoga što je njegova jedina briga dotad bila
kako izaći iz crvene zone i prijeći nacionalistima, ili jednostavno stoga što je znao da nije sposoban
za akciju, ponuda ga iznenadi te je on glatko odbije tvrdeći da uopće nije upoznat sa situacijom u
gradu i skupinama koje operiraju u njemu, ali članovi JMB-a, koji su mladi i neustrašivi koliko i
neiskusni, i koji su čekali njegov dolazak kao dar providnosti, inzistiraju, pa Sanchezu Mazasu ne
preostaje ništa drugo nego prihvatiti.
Idućih se dana Sanchez Mazas sastaje s predstavnicima drugih grupacija pete kolone i jednoga
jutra, dok kreće prema Iberiji, baru u središtu grada čiji vlasnik simpatizira nacionalnu stvar,
zaustavljaju ga agenti SIM-a. Već je 29. rujan 1937.; verzije o tome što slijedi, razlikuju se. Neki
tvrde da se otac Isidro Martin, koji je bio profesor Sanchezu Mazasu u Real Colegio de Maria
Cristina u El Escorialu, uzalud zalagao za njega kod Manuela Azane, koji je također bio njegov
učenik u toj instituciji. Julian de Zugazagoitia, kojeg je kad je završio rat, Sanchez Mazas neuspješno
pokušao izbaviti od streljačkoga voda, tvrdi da je predložio predsjedniku Negrinu da ga zamijeni za
novinara Federica Angula i da mu je Azaha natuknuo kako bi bilo pametno zamijeniti pisca za neke
njegove kompromitirajuće rukopise koji su bili u rukama odmetnika. Druga verzija kaže da Sanchez
Mazas nije ni došao do Barcelone, nego da se nakon boravka u čileanskom veleposlanstvu sakrio u
poljsko veleposlanstvo, koje je bilo napadnuto, i da je Azorin posredovao da ga oslobode od smrtne
kazne. Ima čak i nekih koji tvrde da je Sanchez Mazas razmijenjen tijekom rata. Ove dvije posljednje
pretpostavke pogrešne su; gotovo sam sasvim siguran da prve dvije nisu. Bilo kako bilo, nakon što ga
je uhitio SIM,
Sanchez Mazas odveden je na brod Uruguay, usidren u barcelonskoj luci i već odavno pretvoren u
plutajući zatvor, a poslije je odveden u Palaču pravde, gdje mu je suđeno zajedno s drugim
petokolonašima. Tijekom suđenja optužen je da je glavni šef pete kolone u Barceloni, što je bilo
pogrešno, i za poticanje pobune, što je bilo točno. Ipak, za razliku od većine drugih optuženika,
Sanchez Mazas nije osuđen na smrt. Ta je činjenica čudna; možda to može objasniti samo još jedna
intervencija Indalecija Prieta u posljednjem trenutku.
Kad je završilo suđenje, Sanchez Mazas opet je vraćen na Uruguay i ondje će u jednoj ćeliji
provesti sljedeće mjesece. Uvjeti života nisu dobri: hrana je slaba; tretman okrutan. Rijetke su i
vijesti koje dolaze o tijeku rata, ali kako on napreduje, čak i zatvorenici na Uruguayu uviđaju da je
Frankova pobjeda blizu. Dana 24. siječnja 1939., dva dana prije nego što su Yagiieine trupe ušle u
Barcelonu, budi ga neuobičajen žamor, i ubrzo uočava napetost tamničara. Na trenutak pomišlja da će
ga osloboditi; idućeg trenutka misli da će ga strijeljati. Jutro prolazi u tim tjeskobnim alternativama.
Oko tri poslije podne agent SIM-a naređuje mu da izađe iz ćelije i s broda i da se uspne u autobus
parkiran pred pristaništem, gdje ga čeka još četrnaest zatvorenika s Uruguay a i iz prostorija tajne
policije u Villamajoru, i sedamnaest agenata SIM-a zaduženih za čuvanje. Među zatvorenicima dvije
su žene: Sabina Gonzalez de Carranceja i Juana Aparicio Perez del Pulgar; tu su i Jose Maria
Poblador, vođa JONS-a još iz prvih dana i važan član organizatora pokušaja udara u srpnju '36., i
Jesiis Pascual Aguilar, jedan od šefova pete kolone u Barceloni. Nitko to još ne može znati, ali od
svih muških članova povorke, tjedan dana poslije samo će Sanchez Mazas, Pascual i Poblador ostati
na životu.
Autobus u tišini prolazi Barcelonom, koju su užas rasula i zimsko nebo pretvorili u sablasnu pustoš
čvrsto zatvorenih prozora i balkona i velikih pepeljastih avenija na kojima vlada nered kao u kampu.
Tek tu i tamo prolaze pritajeni prolaznici koji se kao vukovi šuljaju praznim pločnicima, gladnih lica
i kao da pripremaju bijeg, štiteći se bijednim kaputima protiv zle kobi i ledenog vjetra. Kad su izašli
iz Barcelone i krenuli cestom egzila, prizor postale apokaliptičan: lavina izbezumljenih muškaraca,
žena, staraca i djece, izmiješanih vojnika i civila, natovarenih odjećom, madracima i kućanskim
potrepštinama, mukotrpno hoda nepogrešivim korakom poraženih ili na kolima i očajnim mulama,
preplavljuje kolnik i jarke, u kojima su porazbacana trupla životinja s rasporenim utrobama ili
pokvarena vozila. Karavana napreduje beskrajno sporo. Povremeno se zaustavi; povremeno s
mješavinom čuđenja, mržnje i nedokučiva umora netko pozorno gleda ljude u autobusu, zavideći im
na udobnosti i ogrtaču, nesvjestan njihove sudbine strijeljanih; povremeno ih netko i vrijeđa.
Povremeno, također, frankistički avion prelijeće cestu i bljuje nekoliko rafala iz mitraljeza ili ispusti
koju bombu izazivajući panični stampedo među izbjeglicama i početak nade među zatvorenicima u
autobusu, koji se u nekom trenutku počnu nadati - a onda tu nadu ubrzo odagna strog oprez agenata
SIM-a - da će iskoristiti kaos zbog napada kako bi pobjegli preko polja.
Dok prolaze kroz Geronu, a potom i Banyoles, već je mrkla noć. Onda krenu strmom zemljanom
cestom koja vijuga sjenovitom šumom i ubrzo se zaustavljaju pred kamenim blokom išaranim
svjetlom poput golema galijuna pri potapanju usred tmine zatrovane žurnim naredbama tamničara. To
je svetište Santa Maria del Collell. Ondje će Sanchez Mazas provesti pet dana s dvije tisuće
zatvorenika pristiglih iz onoga što je ostalo od republikanske Španjolske, uključujući i nekoliko
crvenih dezertera i članova Internacionalnih brigada. Prije rata samostan je bio internat pod
nadzorom svećenika u kojem se naukovalo do mature, s dvoranama visokih stropova i golemih
staklenih prozora koji su gledali u zemljana dvorišta i vrtove s čempresima, s mračnim hodnicima i
vrtoglavim stubama drvenih rukohvata; sada je internat pretvoren u zatvor, dvorane su postale ćelije,
a u dvorištima, hodnicima i na stubama više se ne čuje graja adolescenata iz internata, nego beznadni
koraci zatvorenika. Upravitelj zatvora dotični je Monroy, onaj koji je vladao čeličnom rukom brodom
zatvorom Uruguay; ipak, u Collellu je zatvorski režim manje strog: nije zabranjeno razgovarati s
onima koji služe na imanju ni s onima koje susretneš na odlasku i dolasku iz kupaonica; hrana je i
dalje pokvarena i oskudna, ali katkad se u nekoj ćeliji pojavi skrivena cigareta, koju svi žudno
popuše. Ćelija u kojoj je Sanchez Mazas nalazi se na posljednjem katu starog internata, svijetla je i
velika. Osim njega i nekoliko pripadnika Internacionalnih brigada koji ne govore razumljivim
jezicima, u njoj su liječnik Fernando Marimon, pomorski kapetan Gabriel Martin Morito, otac Guiu,
Jesus Pascual i Jose Maria Poblador, koji jedva hoda jer ima čireve na nogama. Sutradan su članovi
brigade pušteni na slobodu, a njihova su mjesta zauzeli nacionalni zatvorenici uhićeni u Teruelu i
Belchiteu; ćelija se puni. Povremeno im dopuštaju da izađu prošetati dvorištem ili vrtom; ne motre ih
agenti SIM-a ni karabinjeri (iako svetište vrvi i jednima i drugima): motre ih vojnici jednako
neuhranjeni i odrpani kao što su oni, koji se šale ili ispod glasa pjevuše moderne pjesme dok dokono
vrtom napucavaju kamenčiće ili ih ravnodušno gledaju. Trenutke zatočeništva i mrtvila podjaruju
nagađanja: zbog blizine granice, a pogotovo od trenutka kad se visoki dužnosnik poput Sancheza
Mazasa pridružio nizu zatvorenika, mnogi se nadaju da će ubrzo biti razmijenjeni, pretpostavka koja
gubi snagu razmjerno vremenu koje prolazi; ti trenuci također pogoduju uživanju u intimnosti. Kao da
nekom magijom predviđa da će biti jedan od preživjelih iz zatvora i jedini koji će nakon mnogo
godina prepričavati užase tih posljednjih sati u minucioznoj i manihejskoj knjizi, Sanchez Mazas
druži se ponajviše s Pascualom, koji ga poznaje samo po čuvenju i preko njegovih članaka u časopisu
F.E., i njemu Sanchez Mazas iznosi svoje ratne dogodovštine: govori mu o zatvoru u Modelu, o
rođenju svoga sina Maxima, nesigurnim danima nakon pobune, o Indaleciju Prietu čileanskom
veleposlanstvu, o Samuelu Rosu i Rosi Kriiger, o svome ilegalnom putovanju u kamionu s povrćem
po neprijateljskoj Španjolskoj u društvu dobrostojećega mladića i prostitutke, o Barceloni i o JMB-u,
o petoj koloni, o svome uhićenju, suđenju i brođuzatvoru Uruguay.
U sumrak 29. siječnja Sanchez Mazas, Pascual i njihovi drugovi iz ćelije odvedeni su na
samostansku terasu, kamo nikad nitko nije kročio i gdje se susreću s drugim zatvorenicima, sve skupa
njih petsto, možda i više. Pascual poznaje nekolicinu, ali jedva stigne razmijeniti koju riječ s Pedrom
Boschom Labrusom - vikontom Boschom Labrusom - i kapetanom zrakoplovstva Emilijem
Leuconom, jer karabinjer im odmah naređuje da šute i počinje čitati popis imena. Budući da se u
njegovoj glavi ponovno počinje rađati nada o razmjeni, čim čuje ime kojeg znanca, Pascual poželi
svim srcem da i njegovo ime bude uključeno u popis, ali, iako nikakav određen razlog ne podupire
ovu promjenu, čim ga karabinjer izgovori - ubrzo nakon imena Sancheza Mazasa i odmah nakon
Boscha Labrusa - već se kaje što je to poželio. Dvadeset četiri muškarca koja su prozvana, medu
kojima su bili svi koji su dijelili ćeliju sa Sanchezom Mazasom i Pascualom, osim Fernanda de
Marimona, odvedena su u ćeliju na prvom katu u kojoj se nalazi samo nekoliko klupa prislonjenih uz
okrnjene zidove i ploča s datumima patriotskih obljetnica načrčkanih kredom. Vrata se zatvaraju za
njima; nastaje zloslutna tišina, koju smjesta prekida netko tko najavljuje skorašnju razmjenu i
uspijeva raspršiti tjeskobu nekolicine raspravom o pretpostavci, koja ubrzo nestaje kako bi prepustila
mjesto jednoglasnom pesimizmu. Sjedeći za klupom u jednom kutu ćelije, prije večere, otac Guiu
ispovijeda neke zatvorenike, a onda organizira pričest. Nitko ne spava te noći: osvijetljeni kameno
sivim svjetlom koje ulazi kroz prozor i koje na njihovim licima nagoviješta izgled trupla (iako, kako
vrijeme prolazi, sivilo postaje gušće i tama postaje stvarna), zatvorenici bdiju osluškujući zvukove iz
hodnika ili tražeći prividno olakšanje u svojim uspomenama ili posljednjem razgovoru. Sanchez
Mazas i Pascual leže na podu, leđima naslonjeni na hladan zid, nogu pokrivenih nedovoljno velikom
dekom; nijedan od njih dvojice nikada se neće precizno moći sjetiti o čemu su razgovarali te
prekratke noći, ali sjećat će se dugih razdoblja šutnje koje su naglašavale njihov tajni sastanak,
šaputanja drugova i žamora njihova budna kašljanja i ustrajne, crne i ledene kiše koja je ravnodušno
padala po dvorišnim pločama i čempresima u vrtu, kako nastavlja padati sve dok se 30. siječnja tama
na prozorima polako ne promijeni u bolesno bljedunjavu ili sablasnu boju koja boji atmosferu ćelije
poput kakva nagovještaja u trenutku kad im tamničar naređuje da izađu.
Nitko nije spavao, čini se kao da su svi čekali taj trenutak i, kao da ih vuče žurnost da što prije
razjasne dvojbu, slušaju pokorno poput mjesečara i pridružuju se drugoj skupini zatvorenika u
dvorištu, nalik na njihovu, sve dok ih ne bude pedeset. Čekaju nekoliko minuta, poslušno, tiho i
nagužvani, pod sitnom kišom i nebom punim oblaka, i napokon dolazi mlad čovjek čije nejasne crte
lica prepoznaje Sanchez Mazas, nejasne crte lica upravitelja Uruguaya. On im najavljuje da će raditi
na gradnji zrakoplovnog logora u Banyolesu i naređuje im da u dnu naprave deset redova od po pet
ljudi; dok to poslušno čini, zauzimajući bez razmišljanja prvo mjesto desno u drugom redu, Sanchez
Mazas osjeća da mu srce puca: hvata ga panika, shvaća da to sa zrakoplovnim logorom može biti
samo izlika budući da nema smisla graditi kad su nacionalisti na nekoliko kilometara od njih i kreću u
konačnu ofenzivu. Počinje hodati na čelu skupine, uzrujan i drhteći, nesposoban jasno misliti,
besmisleno tražeći na bezizražajnim licima naoružanih vojnika koji opkoljavaju cestu nekakav znak
ili nadu, pokušavajući se uzalud uvjeriti da im kraj toga puta ne nosi smrt. Pokraj njega ili iza njega
netko pokušava opravdati ili objasniti nešto što ne čuje ili ne razumije, jer svaki korak koji učini
upija svu njegovu pozornost kao da je posljednji; pokraj njega ili iza njega, bolesne noge Josea
Marije Pobladora govore da je dosta, zatvorenik se ruši u lokvu, pomažu mu i vojnici ga odvlače
natrag u samostan. Na nekih sto pedeset metara od njega, skupina skreće nalijevo, silazi s ceste i ulazi
u šumu vapnenastim puteljkom koji se uspinje i vodi do čistine: do visoke čistine okružene borovima.
Iz gustiša tada dopire glas nekog vojnika koji im naređuje da se zaustave i okrenu se nalijevo. Užas
zavlada skupinom, koja se paralizira s automatskom složnošću; gotovo svi članovi okreću se nalijevo,
ali zaprepaštenje zbunjuje instinkt drugih, koji se, poput kapetana Gabriela Martina Morita, okreću
nadesno. Prolazi trenutak vječnosti tijekom kojeg Sanchez Mazas misli da će umrijeti. Misli da će
meci koji će ga ubiti doći s leda, odakle je i dopro zapovjednički glas, i da će, prije no što umre, kad
ga meci sustignu, oni morati sustići i četvoricu koji su iza njega. Misli da neće umrijeti, da će
pobjeći. Misli da ne može pobjeći natraške jer će meci doći odande; ni nalijevo jer bi opet naletio na
cestu i vojnike; ni prema naprijed jer bi morao premostiti zid od osam izbezumljenih muškaraca. Ali
(misli da) može pobjeći nadesno, gdje mu na ne više od šestsedam metara od njega gusta šikara
borova i korova nudi mogućnost da se sakrije. 'Nadesno', misli. I misli: 'Sad ili nikad.' U tom trenutku
nekoliko mitraljeza smještenih iza leda skupine, upravo iz smjera odakle se javio zapovjednički glas,
počne mesti čistinu; pokušavajući se zaštititi, zatvorenici instinktivno traže zemlju. Dotad je Sanchez
Mazas već došao do šikare, trči medu borovima grebući lice i još uvijek slušajući nemilosrdno
štektanje mitraljeza, napokon se spotakne potpomognut providnošću i padne, kotrljajući se po glibu i
mokrom lišću, niz provaliju kojom završava čistina, dok se ne zaustavi u bari u koju se ulijeva
potočić. Budući da s pravom zamišlja da će njegovi progonitelji misliti da je otišao što je dalje
mogao, odlučuje skloniti se ondje, relativno blizu čistine, uplašen, dršćući, mokar i s lupanjem srca u
grlu, pokrivši se kako je mogao lišćem i blatom i borovim granama, slušajući naknadne pucnjeve
kojima su dokrajčili njegove nesretne drugove iz skupine, a zatim srčan lavež pasa i viku karabinjera
koji obećavaju nagradu vojnicima koji nadu bjegunca ili bjegunce (jer Sanchez Mazas još ne zna da
je, pod utjecajem nerazumna nagona za bijegom, i Pascual uspio izbjeći pokolj). Tijekom nekog
vremena koje ne zna izračunati ni u minutama ni u satima, dok, kako bi se pokrio blatom, bez
prestanka grebe zemlju dok mu ne prokrvare nokti i dok misli kako će kiša koja ne prestaje padati
spriječiti pse da slijede njegov trag, Sanchez Mazas i dalje čuje viku i lavež i pucnjeve, sve dok u
jednom trenutku ne osjeti kako se nešto miče iza njegovih leda i okrene se hitro poput progonjene
zvijeri.
Onda ga ugleda. Stoji pokraj jame, visok, krupan, kako se nazire ispred tamnog zelenila borova i
tamnog plavetnila oblaka, pomalo dašćući, velikih ruku prislonjenih uz naherenu pušku i u maskirnoj
uniformi prepunoj kopča i izlizanoj od lošega vremena. Hvata ga neobična rezignacija, kao u onih
koji znaju da je došao njihov čas, preko naočala za kratkovidne poprskanih vodom Sanchez Mazas
gleda vojnika koji će ga ubiti ili predati - mladoga muškarca, kose slijepljene uz lubanju od kiše,
očiju možda sivih, ispijenih obraza i istaknutih jagodica - i prisjeća ga se, ili misli da ga se prisjeća,
medu odrpanim vojnicima koji su ga čuvali u samostanu. Prisjeća ga se, ili misli da ga se prisjeća, ali
nije mu nimalo lakše što će ga on, a ne agent SIM-a, poštedjeti beskonačne agonije straha, i poput
nepravde dodane svim nepravdama tijekom tih bjegunačkih godina vrijeđa ga to što nije umro
zajedno s drugovima iz zatvora ili što nije znao umrijeti na otvorenom polju i na suncu i boreći se sa
srčanošću koje nema, umjesto da to čini sada i ondje, blatnjav i sam i tresući se od straha i srama u
rupi, bez dostojanstva. Tako, luda i zbunjena uma, iščekuje Rafael Sanchez Mazas - izniman pjesnik,
ideolog fašizma, budući Frankov ministar - rafal koji će ga dokrajčiti. Ali rafal ne dolazi i Sanchez
Mazas kao da je umro i u smrti se prisjeća prizora iz sna, gleda u nevjerici kako vojnik polako
napreduje prema rubu jame između kiše koja ne staje i žamora vojnika i karabinjera koji ga progone,
i na nekoliko koraka od sebe pušku jedva primjetno uperenu u njega, više ispitivačka nego napeta
gesta, kao u neiskusna lovca koji samo što ne otkrije svoju prvu lovinu, i baš u trenutku kad vojnik
dode do ruba jame, kroz jedva čujan šum kiše probije se povik u blizini:
"Ima li tu koga?"
Vojnik ga gleda; i Sanchez Mazas njega, ali njegove slabovidne oči ne razumiju ono što vide: pod
mokrom kosom i širokim čelom i obrvama punim kapljica vojnikov pogled ne odražava sućut ni
mržnju, čak ni prijezir, nego neku vrstu tajne ili neizrecive sreće, nešto što graniči s okrutnošću i
opire se razumu, ali nije ni instinkt, nešto što živi u njemu zajedno s tvrdoglavošću s kojom krv ostaje
u svojim putovima i Zemlja u svojoj nepromijenjeni noj putanji i sva bića u svome tvrdoglavom
svojstvu bića, nešto što zaobilazi riječi kao što voda iz potoka zaobilazi kamenje, jer riječi su
stvorene samo da se kažu same sebi, da izreknu izrecivo, drugim riječima sve osim onoga što
upravlja nama ili nas tjera da živimo ili nešto što nas se tiče ili nešto što jesmo ili nešto što jest onaj
anonimni i poraženi vojnik koji sada gleda toga čovjeka čije se tijelo lako može zamijeniti zemljom i
smeđom vodom iz jame, i koji snažno viče u zrak, netremice ga gledajući:
"Ovdje nema nikoga!"
Okrene se i ode.

Devet dana i noći te surove zime 1939. Rafael Sanchez Mazas lutao je područjem oko Banyolesa
pokušavajući prijeći liniju republikanske vojske u povlačenju i doći u nacionalističku zonu. Mnogo je
puta pomislio da neće uspjeti; sam, računajući isključivo na svoju želju za preživljavanjem,
nesposoban orijentirati se u nepoznatom području pokrivenom divljim i vrlo gustim šumama, do
iznemoglosti oslabljen od hodanja, hladnoće, gladi i tri godine neprekidnog zatočeništva, mnogo je
puta morao skupljati snagu kako se ne bi predao zbog klonuća. Prva tri dana bila su užasna. Spavao je
danju, a hodao noću, izbjegavajući otvorenost cesta i sela, prošeci hranu i utočište na majurima, i
iako se ni na jednom od njih nije usudio otkriti svoj identitet, nego se predstavljao kao izgubljeni
republikanski vojnik, i iako su mu gotovo svi koje je molio dali nešto za jelo, dopuštali mu da se
malo odmori i pokazivali mu kako da nastavi put, strah ih je sprečavao da ga prime pod svoj krov. U
zoru četvrtoga dana, nakon više od tri sata lutanja šumama po mraku, Sanchez Mazas razabrao je u
daljini neki majur. Manje razumnom odlukom, a više zato što je bio potpuno iscrpljen, pao je na ležaj
od borovih iglica i ostao ondje nepomičan, zatvorenih očiju, jedva razabirući zvuk svoga disanja i
miris zemlje natopljene rosom. Od prethodnoga jutra nije kušao ni zalogaja, bio je izmožden i
osjećao se bolesno jer nije bilo nijednog mišića na tijelu koji ga nije bolio. Dotad su mu čudo što je
preživio strijeljanje i nada da će se naći s nacionalistima, davali upornost i čvrstinu koje je smatrao
izgubljenima; sada je shvatio da ostaje bez snage i da će, osim ako se ne dogodi još jedno čudo ili mu
netko ne pomogne, njegova avantura ubrzo biti gotova. Ubrzo, kad je osjetio da se malo oporavio i
kad mu je sjaj sunca između krošanja ulio zraku optimizma, skupio je snagu, uspravio se i krenuo
prema majuru.

Maria Ferre nikada neće zaboraviti blistavo veljačko svitanje kad je prvi put vidjela Rafaela
Sancheza Mazasa. Njezini su roditelji bili u polju, a ona se upravo spremala dati hranu kravama kad
se neki čovjek pojavio u dvorištu - visok, izgladnio i poput sablasti, iskrivljenih naočala i s
višednevnom bradom, u kožuhu i hlačama punim rupa i prljavim od zemlje i korova - i zamolio za
komad kruha. Maria se nije bojala. Upravo je bila napunila šesnaest godina i bila je smeđokosa,
nepismena i vrijedna djevojka, za koju rat nije bio ništa drugo doli nejasan žamor iz daljine u
pismima koje je slao njezin brat s fronta i besmislen vrtlog koji je prije dvije godine oduzeo život
jednome momku iz Palol de Rebardita za kojeg je sanjala da će se udati. Tijekom rata njezina obitelj
nije gladovala ni strahovala jer su oranice koje su okruživale majur i krave, svinje i kokoši koje su
živjele u štalama nudile dovoljno i previše da ih prehrane i zato što ih, iako se Mas Borrell, njezina
kuća, nalazila na pola puta između Palol de Rebardita i Cornelia de Terri, nesreće iz revolucionarnih
dana nisu dotaknule, a nered pri povlačenju samo bi im donio pokojeg izgubljenog, nenaoružanog
vojnika koji bi ih, više bojažljivo nego prijeteći, molio štogod za jelo ili im ukrao kokoš. Možda je u
početku Sanchez Mazas bio za Mariju Ferre samo još jedan od mnogih dezertera koji su tih dana
lutali okolicom i zato se nije preplašila, ali uvijek je tvrdila da je, čim je vidjela njegov lik kako se
ocrtava pred zemljom na putu koji je prolazio ispred dvorišta, prepoznala iza nemilosrdne pustoši
nakon tri dana nevremena njegovo nepogrešivo gospodsko držanje. Bila to istina ili ne, Maria je
pružila čovjeku jednako samilostan tretman kao i drugim bjeguncima.
"Nemam kruha", rekla mu je. "Ali mogu vam pripremiti nešto toplo."
Shrvan zahvalnošću, Sanchez Mazas slijedio ju je do kuhinje, i dok je Maria podgrijavala kotao od
prethodne večeri - gdje su u smeđoj i gustoj juhi plutali leća i dobri komadi slanine, krvavice i
kobasice uz krumpire i povrće - sjeo je na klupicu uživajući u blizini vatre i sreći zbog skoroga
toplog obroka, skinuo je kožuh, izuo mokre cipele i čarape i iznenada osjetio snažan bol u nogama i
neizmjeran umor u koščatim ramenima. Maria mu je dala čistu krpu i cokule, a ispod oka vidjela je
kako briše vrat, lice, kosu, ali i noge i zglobove gledajući ples vatre između cjepanica, netremice i
pomalo začuđeno, a kad mu je dala hranu, vidjela je kako je proždire tjeran višednevnom glađu, u
tišini, ali ne gubeći manire čovjeka odgojena medu vezenim stolnjacima i srebrnim priborom koji su
ga, više zbog osjećaja za pristojnost nego zbog tek stečenih navika izazvanih strahom, natjerali da
spusti žlicu i kositreni tanjur kraj vatre i ustane čim su Marijini roditelji upali u polumrak kuhinje i
zastali gledajući ga s mješavinom pasivnosti i opreza kao u goveda. Možda misleći da njezin gost ne
razumije katalonski, i griješeći, Mana je na katalonskome rekla ocu što se dogodilo; on je zamolio
Sancheza Mazasa da pojede do kraja i ne skidajući pogled s njega, spustio kraj kamene klupe svoj
alat, oprao ruke u lavoru, primaknuo se vatri. Dok je osjećao što otac čini, Sanchez Mazas počistio je
tanjur; kad je glad bila ublažena, odvažio se: shvatio je da ako ne otkrije svoj pravi identitet, ondje
neće imati ni najmanju šansu da mu ponude utočište, i shvatio je također da je bolja hipotetična
opasnost da ga izdaju nego stvarna opasnost od gladi i zime.
"Zovem se Rafael Sanchez Mazas i najstariji sam voda Falange u Španjolskoj", rekao je napokon
čovjeku, koji ga je slušao ne gledajući ga.
Nakon šezdeset godina, kad ni njezini roditelji ni Sanchez Mazas nisu bili živi da se toga sjećaju,
Maria se još točno sjećala tih riječi, možda zato što je tada prvi put čula za Falangu, kao što se
sjećala da je Sanchez Mazas u nastavku ispričao svoju nevjerojatnu avanturu iz Collella, govorio o
svojim lutanjima u danima nakon toga i, neprestano se obraćajući muškarcu, dodao:
"Znate koliko i ja da nacionalisti samo što nisu došli. U pitanju su dani, možda sati. Ali ako me
crveni nadu, ja sam mrtav čovjek. Vjerujte mi da vam zahvaljujem na gostoprimstvu i ne želim
zlorabiti vaše povjerenje, ali dajte mi jedanput dnevno ono što mi je upravo dala vaša kći i neko
zaklonjeno mjesto gdje mogu prenoćiti i bit ću vam vječno zahvalan. Razmislite. Ako mi učinite tu
uslugu, znat ću vam je uzvratiti."
Otac Marije Ferre nije trebao razmisliti. Uvjerio ga je da ga ne može držati u kući jer je bilo
preopasno, ali predložio mu je bolje rješenje: neka provede dan u šumi, na obližnjem i sigurnom
pašnjaku kraj Mas de la Časa Nove - na majuru koji su vlasnici napustili još početkom rata - a noću
neka spava na toplome, u sjeniku, na dvjesto metara od kuće, i oni će se pobrinuti da ima dovoljno
hrane. Sanchezu Mazasu svidio se plan, uzeo je deku i svežanj s hranom koju mu je pripremila Maria,
oprostio se od nje i njezine majke, a oca je slijedio zemljanim putom koji je prolazio ispred kućnih
vrata, zatim je prolazio između polja i s te se visine mogla vidjeti, kroz kristalan zrak sunčana jutra,
cesta za Banyoles i dolina puna majura, a tamo još dalje oštar i udaljen profil Pireneja. Ubrzo, nakon
što mu je otac Marije Ferre pokazao sjenik u daljini u kojemu bi trebao prenoćiti, prešli su otvoreno,
neobrađeno polje i zaustavili se na rubu šume, upravo tamo gdje se put sužavao u usku stazu; čovjek
mu je rekao da se na kraju te staze nalazi Mas de la Časa Nova i inzistirao da se ne vraća dok ne
padne noć. Sanchez Mazas nije ni stigao ponovno mu izraziti zahvalnost jer se čovjek okrenuo i
počeo vraćati u Mas Borrell. Poslušavši ga, Sanchez Mazas je ušao u šumu bijelog jasena, crnike i
visokih hrastova koji su jedva propuštali sunčanu svjetlost, koja je bila sve gušća i zamršenija što se
staza više spuštala niz strminu brežuljka, i već je toliko dugo hodao da mu je neki glasić mogao
početi ulijevati u uho otrov nepovjerenja, kad je izbio na čistinu na kojoj se uzdizala Mas de la Časa
Nova. Bila je to kućerina na dva kata, od kamena, s bunarom zanatske izrade i velikim drvenim
vratima; kad se uvjerio da je već dugo napuštena, Sanchez Mazas htio je provaliti jedna vrata i
smjestiti se u nju, ali nakon nekoliko trenutaka odlučio je slijediti upute oca Marije Ferre i potražiti
pašnjak koji mu je savjetovao. Našao ga je u blizini, čim je prešao duboko, krševito i prazno korito
potoka obrubljeno topolama, i ondje je legao, u visoku travu, pod vedrim, idealno plavim nebom i
blještavim Suncem koje je grijalo hladan i nepomičan jutarnji zrak, i iako su ga sve kosti boljele, a
beskrajan mu je umor sklapao vjede, prvi se put nakon dugo vremena osjećao sigurnim i gotovo
sretnim, pomiren sa stvarnošću, i dok je opažao učinak ugodna svjetla na svoje oči i kožu, nepovratno
iskliznuće svijesti prema vodama sna, na usnama su mu se pojavili, poput neskladne naznake toga
nepredviđenog osjećaja punoće, stihovi za koje se i nije sjećao da ih je pročitao:
Do not speak Let the wind blow That is paradise

Nakon nekoliko sati probudila ga je tjeskoba. Sunce je blistalo nasred neba i iako je još osjećao
probadajući bol u mišićima, san mu je vratio dio raspoloženja i snage izgorjele tijekom posljednjih
dana očajničkoga napora da se održi na životu, ali čim se oslobodio pokrivača Marije Ferre i čuo u
tišini pašnjaka mnogostruk i udaljen žamor upaljenih motora, shvatio je razlog svoje nelagode. Otišao
je do kraja pašnjaka i odande, nepotrebno se krijući, gledao u daljini dugu povorku kamiona i
republikanskih vojnika koji su nahrupili cestom za Banyoles. Iako će u bliskoj budućnosti ponovno
mnogo puta osjetiti prijeteću blizinu neprijateljske vojske, samo ju je tog jutra shvatio kao opasnost
koja ga je prisilila da se vrati do improviziranoga ležaja, pokupi deku i svežanj s hranom i sakrije se
na rub šume. Ondje, u skrovištu sagrađenom od kamenja i granja koje je smislio još tog popodneva,
ali nije počeo podizati do idućega jutra, proveo je nepomično veći dio sljedeća tri dana. U početku
ga je zaokupljala gradnja skrovišta, a poslije je vrijeme provodio izvaljen na tlu i pomalo spavajući,
vraćajući snagu koja mu je, kako je predviđao, mogla zatrebati svakog trenutka, tražeći u sjećanju
svaki zaboravljeni trenutak svoje ratne avanture, a pogotovo zamišljajući kako će je ispričati jednoga
dana kad ga njegovi oslobode, oslobođenje koje je, iako je logika stvari govorila da je sve bliže,
njegova nestrpljivost osjećala sve daljim. Nije razgovarao ni s kime osim s Marijom Ferre ili
njezinim ocem, s kojima je kratko govorio u sjeniku kad bi mu po mraku donosili hranu, a samo one
noći kad mu je čovjek dopustio da ude u kuću kako bi večerao s njima, razgovarao je s
republikanskim dezerterima, obiteljskim znancima, koji su ih, dok su malo jeli i grijali se uz vatru
prije no što su nastavili put prema Banyolesu, obavijestili da su toga jutra nacionalne trupe ušle u
Geronu.
Sutradan je sve bilo normalno; sljedećeg se sve promijenilo. Kao i svakog jutra, Sanchez Mazas
ustao je sa suncem, uzeo svežanj s hranom koji su mu donijeli iz Mas Borrella i zaputio se u Mas de
la Časa Novu; dok je prelazio korito potoka, spotaknuo se i pao. Nije se ozlijedio, ali slomio je
naočale. Činjenica koja bi ga u normalnim okolnostima uzrujala, sada ga je natjerala u očaj: bio je
gadno kratkovidan i bez stakala stvarnost je za njega bila samo pregršt nerazaznatljivih mrlja. Sjedeći
na podu sa slomljenim naočalama u ruci, proklinjao je svoju nespretnost; samo što se nije rasplakao
od bijesa. Prihvativši zlu kob, prešao je četveronoške korito potoka i pipajući i slijedeći navike iz
posljednjih dana, tražio skrovište kod pašnjaka.
U tom je trenutku čuo kako mu netko govori da stane. Zaustavivši se na suhom i nagonski dižući
ruke, razabrao je na nekih petnaest metara udaljenosti kako se ispred mutna zelenila šume ističu tri
nejasne figure, koje su počele hodati prema njemu iščekujući i promatrajući. Kad su se približili,
Sanchez Mazas shvatio je da su to republikanski vojnici, veoma mladi, koji su uperili dva pištolja u
njega i bili nervozni i preplašeni kao i on, njihov odrpan izgled bjegunaca i nedisciplinirano
rasparene uniforme nagnali su ga da pomisli da su dezerteri, ali nije imao vremena tragati za načinom
da to provjeri jer ga je onaj koji je imao glas pjevača podvrgnuo ispitivanju, koje se produljilo na
gotovo pola sata napetosti, ispipavanja i škrtih riječi sve dok Sanchez Mazas nije shvatio da taj
neočekivani susret, baš u času kad je slomio naočale, može biti samo povoljan potez sudbine i
odlučio je staviti sve na kocku i priznati da šest dana luta šumom očekujući dolazak nacionalne
vojske.
To je priznanje smanjilo nejasnoće. Iako peripetije trojice vojnika još nisu ni počele, namjera koja
ih je poticala bila je ista kao u Sancheza Mazasa. Dvojica su bila braća Figueras, Pere i Joaquim;
treći se zvao Daniel Angelats. Pere je bio najstariji; bio je i najsposobniji i najinteligentniji. Iako u
mladosti nije uspio uvjeriti oca - prepredena, ali veoma ugledna trgovca u Cornelia de Terri - da mu
plati studij prava u Barceloni i zato je morao ostati u svom selu i pomagati obitelji u trgovini
češnjakom, njegova od dječaštva nekritična pohlepa u čitanju, pothranjivana u školskoj knjižnici i
Ateneu Popular, izbrusila mu je inteligenciju i obdarila ga širom kulturom nego što je uobičajeno.
Kolektivni entuzijazam probuđen proglašenjem Republike privukao je njegovu pozornost politici, ali
nakon događaja u listopadu '34. počeo se boriti u Esquerri Republicani de Catalunya, a pobuna u
proljeće '36. zatekla ga je na kraju služenja vojnog roka u pješaštvu u Pedralbesu, gdje su ga 19.
srpnja, ranije no inače, probudili s preuranjenom čašicom konjaka i najavom da će tog jutra defilirati
Barcelonom u čast Narodne olimpijade; ipak, još prije podneva prebačen je s oružjem i vojnom
opremom, s drugim vojnicima iz vojarne, u postrojbu s radnicima anarhistima koji su im u nekoj
aveniji u središtu zaprijetili kaznom ako im se ne pridruže. Čitavo popodne i čitavu noć toga strašnog
ponedjeljka borio se na ulicama kako bi ugušio pobunu, a u revolucionarnom deliriju nakon toga,
razljućen strahovima i neodlučnošću vlade Generalitata, pridružio se anarhističkoj žestini Durrutijeve
postrojbe i krenuo u osvajanje Zaragoze. Uza sve to, budući da ni opijenost pobjedom nad
buntovnicima ni idealistički žar njegovih brojnih knjiga nisu potpuno uništile njegov zdrav razum
katalonskog seljaka, ubrzo je shvatio svoju pogrešku, i kad se uvjerio na činjenicama da je nemoguće
dobiti rat vojskom zanesenih amatera, prvom je prilikom ušao u regularnu vojsku Republike. Pod
njome se borio u Ciudadu Universitaria u Madridu i Maestrazgu, ali početkom svibnja '38. jedan mu
je zalutali metak prošao kroz bedreni mišić i priskrbio mu višemjesečni oporavak, prvo u
improviziranim poljskim bolnicama, a onda i u vojnoj bolnici u Geroni. Ondje, usred apokaliptičnih
nereda koji su vladali gradom u danima povlačenja, posjetila ga je majka. Iako je tek bio napunio
dvadeset pet godina, Pere Figueras bio je već star, umoran čovjek, bez iluzija, pomalo mjesečar, ali
više nije šepao, tako da je mogao otpratiti majku do kuće. Na njihovo iznenađenje, u Can Pigemu
čekali su ih, osim njegovih sestara, njegov brat Joaquim i Daniel Angelats, koji su toga jutra
iskoristili zbrku koju je posijala bomba koja je pala na tvornicu Grober u Geroni, blizu koje su se
zaustavili da natoče gorivo, te izbjegli straži političkoga komesara svoje tvrtke i pobjegli prema
Cornelia de Terri kroz staru gradsku jezgru. Joaquim i Angelats upoznali su se dvije godine prije
toga, kad su s tek navršenih devetnaest godina bili unovačeni i nakon tri mjeseca vojne obuke u
svetištu Collell poslani kao članovi Brigade Garibaldi na bojišnicu u Aragon. Njihovo im je
neiskustvo uštedjelo mnogo nevolja: ono i njihov izgled adolescenata nezrelih za borbu zaslužni su za
sreću da su ih smjesta vratili u pozadinu - prvo u Binefar, onda u Barcelonu i napokon u Vilanovu i la
Geltra, gdje su ih uključili u obalni artiljerijski bataljun sastavljen uglavnom od ranjenih i osakaćenih
i gdje su se mjesecima igrali rata - ali kad je Republika osjetila da je njezina sudbina u opasnosti na
obalama Ebra, čak su i oni bili poslani zaustaviti, bez ikakve nade, svojim starim i neučinkovitim
cijevima, ofenzivu nacionalista. Kad je bojišnica probijena, došlo je do rasula; duž sredozemne
obale ostaci ostataka republikanske vojske povlačili su se bez ikakva reda u smjeru granice,
progonjeni bez prestanka vatrom iz njemačkih aviona i neprestanim Yagiieovim, Solchaginim i
Gambarinim opkoljivanjima koji su stotine zatvorenika užasnutih vojnim pokličima regularne vojske
zatvarali u džepove bez izlaza (ili s jedinim izlazom na more). Bez ikakva političkog uvjerenja,
gladni, potučeni i siti rata, neskloni agoniji progonstva, pod utjecajem frankističke propagande da se,
osim ako im ruke nisu uprljane krvlju, nemaju razloga bojati pobjednika i povratka reda koji je
uništila Republika, Figueras i Angelats u tom trenutku nisu imali drugih ambicija osim spasiti vlastitu
glavu, izbjeći neizrecivo ludilo Maura i iskoristiti prvu nepažnju svojih čuvara kako bi se zaputili
kući i ondje pričekali nacionalnu vojsku.
Tako su i učinili. Ali tog istog popodneva, kad su došli u Figuerasov dom, jedan ih je događaj
uvjerio da ta kuća smještena točno uz cestu za Banyoles i uz željeznički kolodvor nije sigurno utočište
za dezertere. Dok su, pritisnuti pitanjima obitelji, utaživali zaostalu glad u društvu Perea Figuerasa i
ne skinuvši vojničke uniforme, čuli su zvuk motora koji su se zaustavili pred Can Pigemom. Prema
Joaquimu Figuerasu, njegova majka, koja je naslućivala u kakvoj su opasnosti, poslala ih je da se
popnu na gornji kat i sakriju ispod golema bračnoga kreveta. Odande su čuli kucanje na vratima,
nepoznate glasove kako razgovaraju u na brzinu pospremljenoj blagovaonici, a onda i zvuk vojničkih
čizama koje su se penjale stubama i prolazile gornjim katom dok nisu ušle u sobu; bila su dva para;
jedne, koje su čekale na pragu, bile su ispucale i prašnjave; druge, stare, ali tek ulaštene, još uvijek
ratničke, udarale su petama po popločenom podu dok braća Figueras i Angelats, zadržavajući dah
pod krevetom, nisu čula kako smiren glas, navikao naređivati, nije zamolio da im urede sobu kako bi
ondje prenoćili. Čim su opet ostali sami, tri su dezertera gotovo bez riječi donijela jedinu moguću
odluku i, instinktivno uvjereni da samo brzina može spriječiti nužnu nepromišljenost njihova
pothvata, izašli su iz svog skrovišta i ne gledajući nikoga i pokušavajući da odrješitost njihovih
pokreta ne oda njihovu žurnost, sišli niza stube, prošli kuhinju, dvorište i cestu zaštićeni anonimnošću
svojih uniformi, u kojima su ih mogli zamijeniti ili izjednačiti s vojnicima koji su u kući ili oko kuće
čekali svoj red na hranu ili se odmarali i raspremali svoje streljivo s ravnodušnom sporošću budućih
apatrida.
Od tog su se popodneva braća Figueras i Angelats skrivala. Njima nesumnjivo nije bilo tako teško
kao Sanchezu Mazasu: bili su mladi, naoružani, poznavali su područje, poznavali su mnogo ljudi u
tom području; osim toga, čim je republikanski odred idućeg jutra napustio Can Pigem, majka Figueras
redovito im je dostavljala obilje hrane i osiguravala im velike količine ogrtača. Za dana su bili u
šumi, nedaleko od Cornelia de Terri i ceste za Banyoles, stalno motreći pokrete trupa koji su se
odvijali na njoj, a noću su spavali u napuštenoj staji blizu Mas de la Časa Nove. Nevjerojatno je da
nisu naletjeli na Sancheza Mazasa dok su tri dana bili smješteni (riječ je, naravno, pretjerana) u
okolici Mas de la Časa Nove jer su onamo stigli istoga dana kad i on, ali tako je bilo. Nakon šezdeset
godina i Joaquim Figueras i Daniel Angelats još su se s apsolutnom jasnoćom prisjećali jutra kad su
ga prvi put ugledali, zvuka prelomljenih grana koji ih je uzbunio u tišini šume, a onda i koščata i
slijepa lika, s kožuhom od janjeće kože i slomljenim naočalama u ruci kako pipkajući traži izlaz iz
kamenita i zakrčena korita rječice. Također se sjećaju kad su ga zaustavili na nišanu pištolja i tih
minuta beskrajnog ispitivanja i nepovjerenja za kojih su oni koliko i Sanchez Mazas - čije je držanje
tijekom ovoga prvog razgovora ili ispitivanja ravnodušno išlo od kukavičkoga preklinjanja bez imalo
dostojanstva do sigurna nastupa, gotovo očinskoga, onoga koji sugovornika premašuje ne samo
godinama nego ponajviše inteligencijom i lukavošću - pokušavali doznati namjere onoga drugog i da
se, čim su to učinili, Sanchez Mazas predstavio nudeći im astronomsku nagradu ako mu pomognu da
prijeđe na drugu stranu. Joaquim Figueras i Daniel Angelats slažu se u još nečemu: čim je Sanchez
Mazas rekao svoje ime, Pere Figueras znao je tko je on; ta činjenica, koja se možda čini neobičnom,
nije sasvim nevjerojatna: već dugi niz godina Sanchez Mazas bio je poznat u čitavoj Španjolskoj kao
pisac i političar i, iako je Pere Figueras izašao iz svoga sela samo kako bi mecima branio Republiku,
mogao je vidjeti njegovo ime i sliku u novinama i pročitati njegove članke. Kako bilo, Pere, koji je
preuzeo zapovijed u ime trojice vojnika, a da mu je nitko nije ni dao, rekao mu je da ga ne mogu
poslati na drugu stranu, ali ponudio mu je da ostane s njima dok ne dođe nacionalna vojska;
implicitno ili eksplicitno, dogovor je bio ovakav: sad će oni njega štititi oružjem i mladošću i
poznavanjem područja i ljudi u tom području, a poslije će on štititi njih svojim neopozivim
autoritetom visokog dužnosnika. Ponuda se nije mogla odbiti i iako se Joaquim u početku malo bunio
protiv toga da se u tim nesigurnim danima brine o napola slijepu čovjeku koji ih je, u slučaju da ih
uhvate republikanci, mogao odvesti ravno pred streljački vod, na kraju nije imao izbora i morao se
pokoriti volji svoga brata.
Život trojice dezertera nije se bitno promijenio od tog trenutka, osim što su sada četvorica jela ono
što im je majka braće Figueras donosila u šumu i što su četvorica spavala u napuštenoj štali kraj Mas
de la Časa Nove jer su odlučili da je sigurnije da se Sanchez Mazas više noću ne vraća u sjenik na
Mas Borrell. Zanimljivo (a možda i nije: možda su odlučni trenuci u životu oni koje s najvećom
pohlepom proždire zaborav), ni Joaquim Figueras ni Daniel Angelats ne sjećaju se pretjerano jasno
tih dana. Figueras, čije je pamćenje britko, ali brzo i često se gubi u meandrima bez ikakva smjera,
prisjeća se da ih je taj susret sa Sanchezom Mazasom smjesta izvukao iz dosade jer im je u detalje
ispripovijedao svoju ratnu avanturu, tonom koji ih je u tom trenutku impresionirao svojom
uzvišenošću, ali s vremenom ga je počeo smatrati afektiranim, no prisjeća se i toga da je, kad su i oni
to učinili - nesumnjivo na mnogo sažetiji i nesuvisliji i izravniji način - napeta i nestrpljiva dosada
opet ovladala njima. Ili barem njime i Danielom Angelatsom. Jer Joaquim Figueras također se dobro
sjeća da su, dok su on i Angelats opet kao i dotad prakticirali najrazličitije načine ubijanja vremena,
njegov brat Pere i Sanchez Mazas neumorno razgovarali naslonjeni na deblo hrasta na rubu šume. Još
ih tako vidi: tromi i neobrijani i dobro zaogrnuti, sve viših koljena i sve niže glave kako je vrijeme
prolazilo, gotovo okrenuti leđima, pušeći duhan ili šiljeći neku granu, okrećući se katkad jedan prema
drugomu, iako ne gledajući se, i naravno nikad se ne smiješeći, kao da nijedan od njih ne traži
potvrdu ili ne želi uvjeravati onoga drugog, nego traže sigurnost da se nijedna njihova riječ neće
izgubiti u zraku. Nikada nije doznao o čemu su razgovarali, ili možda nije ni htio znati; znao je da
tema nije ni politika ni rat; jednom je posumnjao (bez neke osnove) da je riječ o književnosti.
Činjenica je da je Joaquim, koji se nikad nije dobro slagao s Pereom (kojemu se više no jednom
narugao u javnosti, a potajno mu se divio), shvatio sa skrivenim udarom ljubomore da je Sanchez
Mazas u nekoliko sati zadobio povjerenje njegova brata kojem on nije imao pristupa čitava svoga
života. Sto se tiče Angelatsa, čije je pamćenje kolebljivije od Figuerasova, njegovo se svjedočanstvo
ne kosi sa svjedočanstvom njegova tadašnjega i sadašnjeg prijatelja; ali dopunjava ga s nekoliko
anegdotalnih detalja (Angelats se na primjer sjeća kako je Sanchez Mazas pisao nekom olovčicom u
bilježnicu tamnozelenih korica, što možda dokazuje da je piščev dnevnik nastao istodobno s
događajima koje pripovijeda) i s nekoliko koji to nisu. Kako to već biva s pamćenjem nekih staraca
koji se, zato što samo što ne ostanu bez njega, jasnije sjećaju nekog popodneva iz djetinjstva nego
nečega od prije nekoliko sati, o ovom konkretnom događaju Angelatsovo je sjećanje prepuno
pojedinosti. Ne znam je li vrijeme dalo ovom prizoru romaneskni sjaj; iako ne mogu biti siguran u to,
pokušavam vjerovati da nije jer znam da je Angelats čovjek bez mašte; također se pitam koju bi
korist mogao imati on - umoran i bolestan čovjek kojemu nije preostalo još mnogo godina života -od
izmišljanja takva prizora. A prizor je ovakav:
U jednom trenutku druge noći koju su proveli skupa u staji, Angelatsa je probudio neki zvuk.
Preplašeno se uspravio i vidio Joaquima Figuerasa kako mirno spava kraj njega, između slame i
deka; Perea i Sancheza nije bilo. Već se htio dići (ili možda pozvati Joaquima, koji je bio manja
kukavica ili odlučniji od njega) kad je začuo njihove glasove i shvatio da ga je to probudilo; bio je to
tek šapat, ali do njega su došli jasni glasovi u savršenoj tišini staje, na čijem je drugom kraju, gotovo
u razini zemlje i u blizini pritvorenih vrata, Angelats razabrao žar dviju cigareta kako gore u tami.
Rekao je sam sebi da su se Pere i Sanchez Mazas odmaknuli od slamnatoga ležaja gdje su spavala
sva četvorica kako bi bez opasnosti pušili te je pitajući se koliko je sati i pretpostavljajući da su Pere
i Sanchez Mazas već dugo budni u razgovoru, ponovno legao i pokušao opet zaspati. Nije uspio.
Budan, uhvatio se za nit razgovora dvojice koja nisu mogla spavati: u početku je nezainteresirano
slušao, samo da prikrati čekanje, razumio je riječi koje je čuo, ali ne i njihov smisao i namjeru; onda
se situacija promijenila. Angelats je čuo glas Sancheza Mazasa, isprekidan i dubok, malo promukao,
kako pripovijeda o danima u Collellu, zaprepašćujućim satima, minutama, sekundama prije i nakon
strijeljanja; Angelats je poznavao tu epizodu jer je Sanchez Mazas govorio o tome prvoga jutra kad
su bili skupa, ali sad je, možda zato što su neprobojna tama štale i tako pažljiv izbor riječi dali
događajima još malo realnosti, čuo kao da mu je prvi put ili kao da, više nego da čuje, ponovno
oživljava, pun iščekivanja i plašljiva srca, možda malo u nevjerici jer je također prvi put - Sanchez
Mazas je izbjegavao spomenuti ga u prvoj priči - vidio vojnika kako stoji uz jamu, na kiši, visok i
krupan i mokar, kako gleda Sancheza Mazasa svojim sivim očima ili možda zelenkastim ispod
dvostrukoga luka obrva, ispijenih obraza i istaknutih jagodica, kako se nazire ispred tamnog zelenila
borova i tamnog plavetnila oblaka, malo dašćući, velikih ruku prislonjenih uz naherenu pušku i u
maskirnoj uniformi prepunoj kopča i izlizanoj od ružna vremena. Bio je veoma mlad, čuo je Angelats
kako govori Sanchez Mazas. Tvojih godina ili malo mladi, iako je imao izraz lica i neke crte
odrasloga muškarca. Na trenutak, dok me gledao, mislio sam da znam tko je on; sada sam siguran da
znam. Nastala je tišina, kao da Sanchez Mazas čeka Pereovo pitanje, ali ono nije došlo; Angelats je u
dnu štale nazirao sjaj dva žara, a jedan od njih načas je postao jači i osvijetlio Pereovo lice
slabašnim crvenkastim sjajem. Nije bio ni karabinjer, a još manje agent SIM-a, nastavio je Sanchez
Mazas. Da je bio, ja ne bih bio ovdje. Ne: to je bio običan vojnik. Kao ti. Ili kao tvoj brat. Jedan od
onih koji su nas čuvali kad smo izlazili u vrt u šetnju. Odmah sam se zagledao u njega, i mislim da se
i on zagledao u mene, ili mi se tako barem sad čini jer zapravo nikad nismo razmijenili nijednu riječ.
Ali zagledao sam se u njega, kao i svi moji drugovi, jer dok smo mi šetali vrtom, on je uvijek sjedio
na klupi i pjevušio nešto, moderne pjesme ili tako nešto, i jedno se popodne dignuo i počeo pjevati
Uzdahe iz Španjolske. Jesi li to ikad čuo? Naravno, rekao je Pere. To je Lilianin omiljeni pasodoble,
rekao je
Sanchez Mazas. Meni se čini veoma tužnim, ali njoj noge počnu bježati kad čuje prve taktove.
Toliko smo puta plesali uz njega... Angelats je vidio kako se žar cigarete Sancheza Mazasa zažario i
iznenada ugasio, a onda je čuo kako se njegov promukao glas, gotovo ironičan, diže do šapata i
prepoznao je u tišini noći melodiju i riječi pasodoblea, pa mu je došlo da zaplače jer su mu se
iznenada učinile najtužnijim riječima i najtužnijom glazbom na svijetu, ali i neutješnim zrcalom
njegove opustošene mladosti i žalosne budućnosti koja ga je čekala: "Htio je Bog, svojom moći, /
spojiti četiri zrake sunca / i načiniti njima ženu, / i kad si je ispunio želju, / u nekom vrtu u
Španjolskoj rodila sam se ja / poput cvijeta u ružičnjaku. / Slavna zemljo iz mog srca, blažena zemljo
mirisa i strasti, / Španjolsko moja, u svakom cvijetu pod tvojim nogama / uzdiše jedno srce. / Avaj,
jadna li sam ja / jer odlazim, Španjolsko moja, / jer me čupaju iz mog ružičnjaka." Sanchez Mazas
prestao je pjevušiti. Znaš li je cijelu, pitao je Pere. Što, pitao je Sanchez Mazas. Pjesmu, odgovorio
je Pere. Manjeviše, odgovorio je Sanchez Mazas. Opet je nastala tišina. Dobro, rekao je Pere. A što
je bilo s vojnikom? Ništa, rekao je Sanchez Mazas. Umjesto da je ostao sjediti na klupi, tiho
pjevušeći kao obično, tog je popodneva počeo pjevati Uzdahe iz Španjolske naglas i smiješeći se
kao da se prepušta nekoj nevidljivoj sili, dignuo se i počeo plesati po vrtu zatvorenih očiju, grleći
pušku kao da je žena, na isti način i s istom nježnošću, a ja i moji drugovi i ostali vojnici koji su nas
čuvali, čak i karabinjeri, zastali smo gledajući ga, tužno ili nijemo ili posprdno, ali svi u tišini dok je
on vukao svoje teške vojničke čizme po šljunku posutom opušcima i ostacima hrane poput plesačevih
cipela na čistom podiju, i onda je, prije nego što je prestao plesati uz pjesmu, netko rekao njegovo
ime, prijateljski ga uvrijedio, i tako je nestala čarolija, mnogi su se počeli smijati ili smiješiti, mi
smo se počeli smijati, zatvorenici i čuvari, svi, mislim da je to bio prvi put nakon dugo vremena da
sam se nasmijao. Sanchez Mazas je zašutio. Angelats je osjetio kako se Joaquim okreće pored njega i
zapitao se sluša li i on, ali njegovo oštro i ujednačeno disanje natjeralo ga je da odbaci tu pomisao.
To je bilo sve, zapitao je Pere. To je bilo sve, odgovorio je Sanchez Mazas. Jesi li siguran da je to
bio on, upitao je Pere. Jesam, odgovorio je Sanchez Mazas. Mislim da jesam. Kako se zvao, upitao je
Pere. Rekao si da je netko izgovorio njegovo ime. Ne znam, odgovorio je Sanchez Mazas. Možda
nisam čuo. Ili sam čuo i odmah zaboravio. Ali to je bio on. Pitao sam se zašto me nije odao, zašto me
pustio da pobjegnem. Zapitao sam se to mnogo puta. Ponovno su zašutjeli, i Angelats je osjetio da je
ovaj put tišina čvršća i dulja i mislio je da je razgovor završen. Gledao me nekoliko trenutaka s ruba
jarka, nastavio je Sanchez Mazas. Čudno me gledao, nikad me nitko nije tako gledao, kao da me već
dugo poznaje, ali me u tom trenutku ne može prepoznati i kao da se trudi prepoznati me, ili kao
entomolog koji ne zna ima li pred sobom jedinstven i nepoznat primjerak kukca, ili kao netko tko
uzalud pokušava u obliku oblaka otkriti nepovredivu tajnu jer je nepostojan. Ali ne: zapravo me
gledao nekako... veselo. Veselo, upitao je Pere. Da, rekao je Sanchez Mazas. Veselo. Ne razumijem,
rekao je Pere. Ni ja, rekao je Sanchez Mazas. Eto, dodao je nakon još jedne stanke, ne znam. Mislim
da govorim gluposti. Sigurno je veoma kasno, rekao je Pere. Bolje bi bilo da pokušamo zaspati. Da,
rekao je Sanchez Mazas. Angelats je razabrao kako se dižu, liježu na slamu jedan pokraj drugoga,
kraj Joaquima, i razabrao je (ili ih je zamislio) kako uzalud pokušavaju zaspati, okrećući se medu
dekama, i ne mogu se riješiti pjesme koja im se zaplela u pamćenje i slike onoga vojnika kako pleše
uz nju grleći pušku medu čempresima i vojnicima, u vrtu u Collellu.
To se dogodilo u četvrtak noću; sutradan je došla nacionalna vojska. Od utorka su neprestano
prolazili posljednji vojni konvoji i čule su se eksplozije kojima su republikanci - dižući u zrak
mostove, presijecajući komunikacije - pokušali zaštititi svoju odstupnicu, i stoga su Sanchez Mazas i
njegova tri druga proveli u petak čitavo jutro motreći nestrpljivo cestu iz svoje promatračnice na
pašnjaku sve dok malo nakon podneva nisu nazreli izvidnice nacionalne vojske. Njih su trojica
skakala od veselja. Ipak, prije nego što je krenuo u susret svojim osloboditeljima, Sanchez Mazas
nagovorio ih je da ga otprate do Mas Borrella kako bi zahvalio Mariji Ferre i njezinoj obitelji, ali
kad su došli na Mas Borrell, našli su majku i oca Marije Ferre, ali ne i Mariju Ferre. Ona se dobro
sjeća da je tog dana oko podneva, s mjesta nedaleko od onoga gdje su bili Sanchez Mazas i njegovi
drugovi, i ona vidjela kako prolaze prve trupe nacionalne vojske i da joj je ubrzo susjeda došla reći
da su joj roditelji poručili neka se vrati kući jer su vojnici u njoj. Pomalo zabrinuta, Maria je hodala
uz susjedu, ali smirila se kad joj je ona rekla da su momci s Can Pigema bili medu vojnicima. Iako
nije razmijenila više od nekoliko riječi s Pereom i Joaquimom, oduvijek ih je poznavala, i čim je
vidjela mlađeg Figuerasa u dvorištu majura kako čavrlja s Angelatsom, smjesta ga je prepoznala. U
kuhinji su bili Pere i Sanchez Mazas s njezinim roditeljima; euforični ju je Sanchez Mazas zagrlio,
neodlučno je dignuo i poljubio. Onda je ispripovijedao Ferreima što se zbivalo tih dana kad nisu
znali što je s njime, rasplinuo se u riječima pohvale i zahvalnosti prema Angelatsu i braći Figueras te
rekao:
"Sad su moji prijatelji." Ni Maria ni Joaquim Figueras ne sjećaju se toga, ali Angelats se sjeća: u
tom je trenutku, prema njegovim riječima, Sanchez Mazas prvi put izgovorio riječi koje će ponoviti
mnogo puta u nadolazećim godinama i koje će do kraja života odjekivati u sjećanju momaka koji su
mu pomogli da preživi, s avanturističkim prizvukom tajne lozinke. Prijatelji iz šume. A, opet prema
Angelatsovim riječima, dodao je pomalo svečano: "jednoga ću dana pripovjediti ovo u knjizi: zvat će
se Salaminski vojnici."
Prije nego što je otišao, ponovio je obitelji Ferre koliko im je zahvalan što su ga prihvatili, molio
ih je da se ne ustručavaju stupiti u kontakt s njime kad god pomisle da im može pomoći, i kao neku
propusnicu, ako slučajno budu imali problema s novom vlašću, napisao je šturo na komad papira što
su učinili za njega. Nakon toga su otišli, i s dvorišnih vrata Maria i njezini roditelji vidjeli su ih kako
se udaljavaju zemljanim putom prema Cornelia, Sanchez Mazas naprijed, uspravljen poput kapetana
na čelu posljednjih, razdraganih i nesretnih ostataka pobjedničkih trupa, Joaquim i Angelats iza njega,
a Pere još malo iza i gotovo pognute glave kao da ne sudjeluje u potpunosti u veselju ostalih, ali kao
da se svim preostalim snagama bori da ne bude isključen iz njega. Tijekom sljedećih godina Maria je
često pisala Sanchezu Mazasu i on joj je uvijek vlastoručno odgovarao. Pisma Sancheza Mazasa više
ne postoje jer ih je Maria, prema savjetu svoje majke, koja se zbog nekog razloga bojala da bi je
mogla dovesti u opasnost, na kraju uništila. Sto se tiče njezinih pisama, pisao ih je tajnik u
Poglavarstvu Banyolesa, u njima moli za oslobođenje nekog člana obitelji, prijatelja ili znanca u
zatvoru, što joj je gotovo uvijek bilo nepogrešivo ispunjeno i što je nju tih nekoliko godina obavilo
aureolom svetice ili dobre vile očajnika iz kotara čije su se obitelji njoj utjecale u potrazi za zaštitom
za nejasne žrtve poslijeratnog razdoblja čije dugo trajanje nitko nije ni slutio. Osim njezine obitelji
nitko nije ni znao da izvor tih usluga nije Marijin tajni ljubavnik, ni nadnaravna moć koju je oduvijek
posjedovala ali nije držala zgodnim rabiti je dotad, nego prosjak u bijegu kojemu je zorom ponudila
malo tople hrane i kojega, nakon onoga veljačkog podneva, kad se izgubio zemljanim putom u društvu
braće Figueras i Angelatsa, nikada više nije vidjela.
Sanchez Mazas proveo je neko vrijeme u Can Pigemu u iščekivanju prijevoza koji bi ga vratio u
Barcelonu. Bili su to veoma sretni dani. Iako je u nekim dijelovima Španjolske rat još uvijek trajao,
za njega i njegove drugove bio je gotov, a užasna uspomena na mjesece neizvjesnosti i bijega i
blizinu smrti pojačavala je njegovu euforiju, kao što ju je unaprijed pojačavao bliski susret s obitelji
i prijateljima i novom zemljom, za čije je oblikovanje njegovo sudjelovanje bilo od presudne
važnosti. U nastojanju da zadobije naklonost nove vlasti - u nastojanju nove vlasti da zadobije
naklonost ljudi - taj je kotar republikanskih sklonosti slavio sve u šesnaest ulazak nacionalne vojske
gozbama i popularnim svečanostima, s kojih Sanchez Mazas i njegova tri druga nikad nisu izostajali,
još odjeveni u uniforme crvenih vojnika i naoružani svojim pištoljima, ali ponajviše zaštićeni
nazočnošću visokoga dužnosnika koja ulijeva strahopoštovanje i koji ih je nekako ironično, ali
nepogrešivo predstavljao kao svoje tjelohranitelje. To je razdoblje vesele nekažnjenosti za njih
završilo onoga jutra kad je poručnik regularne vojske upao u Can Pigem s proglasom da u autu kojim
odmah kreće u Barcelonu ima jedno slobodno mjesto za Sancheza Mazasa. Jedva se stigavši oprostiti
od obitelji Figueras i Angelatsa, Sanchez Mazas uspio je Pereu dati bilježnicu zelenih korica gdje je,
osim dnevnika o svojim danima u šumama, opisao svoju zahvalnost koja će ga uvijek vezati uz njih, a
Joaquim Figueras i Daniel Angelats dobro se sjećaju da su posljednje riječi koje je izgovorio,
izvlačeći ruku na pozdrav kroz prozor auta koji se udaljavao cestom prema Geroni, bile:
"Vidjet ćemo se opet!"
Ali Sanchez Mazas se varao: nikad više nije vidio Perea i Joaquima Figuerasa, ni Daniela
Angelatsa. Ipak, iako on to nikad nije doznao, Daniel Angelats i Joaquim Figueras opet su vidjeli
njega.
Dogodilo se to nakon nekoliko mjeseci, u Zaragozi. Dotad je Sanchez Mazas postao sasvim
drukčiji čovjek od onoga kojeg su oni poznavali. Potaknut žestinom oslobođenja, u to je vrijeme
neumorno radio: posjetio je Barcelonu, Burgos, Salamancu, Bilbao, Rim, San Sebastian; posvuda je
bio gost proslava koje su slavile njegovo oslobođenje i uključivanje u nacionalističku Španjolsku kao
pobjedu od neprocjenjive vrijednosti za njezinu budućnost; posvuda je pisao članke, davao intervjue,
držao govore, sudjelovao u raspravama i pozdravnim govorima na radiju, gdje je diskretno aludirao
na epizode iz svoga dugog zatočeništva i gdje se, s nepokolebljivom vjerom, stavljao na raspolaganje
novom režimu. Ipak, otkad je, dan nakon što je napustio Can Pigem, počeo u Barceloni zalaziti u ured
Dionisija Ridrueja, šefa za pobunjenički tisak i propagandu, gdje su se redovito okupljali stari i novi
drugovi intelektualne Falange, Sanchez Mazas mogao je nazreti, površno ili ispod površine
pobjedničke atmosfere toga prividnog bratstva, nepovjerenje i sumnjičavost koju su medu
pobjednicima posijali Frankova lukavost i tri godine urotničkih tajnih sastanaka u odstupnici. Mogao
je nazreti, ali nije nazreo ili nije htio nazreti. Činjenica je neobjašnjiva: čim je ponovno bio
slobodan, Sanchezu Mazasu sve je bilo po volji jer nije mogao zamisliti da se stvarnost Frankove
Španjolske razlikuje i u najmanjoj sitnici od njegovih želja; to nije bio slučaj s nekim od njegovih
starih drugova iz Falange. Otkad je 19. travnja 1937. proglašen Dekret o objedinjavanju, pravi
obrnuti državni udar (kako ga je nakon mnogo godina nazvao Ridruejo), kojim se sve političke snage
koje su se pridružile ustanku pridružuju jedinoj stranci pod upravom Generalisimusa, stari čuvari
Falange mogli su početi naslućivati da fašistička revolucija o kojoj su sanjali nikad neće doći jer će
se ekspeditivni koktel njihove doktrine - koji je u sjajnoj demagoškoj i nemogućoj slitini miješao
čuvanje tradicionalnih vrlina i hitnost temeljitih promjena u društvenoj i ekonomskoj strukturi zemlje,
strah srednjih slojeva pred proleterskom revolucijom i vitalistički iracionalizam ničeanskih korijena,
koji je, nasuprot buržujskom vivere cauto, poticao romantičarski vivere pericoloso - na kraju
razvodniti u licemjeran, predvidljiv i konzervativan bućkuriš. Do 1937., obezglavljenu nakon smrti
Josea Antonija, ukroćenu kao ideologiju i obezvrijeđenu kao samostalan aparat moći, Franco je
mogao koristiti Falangu, svojom retorikom i obredima i ostalim izvanjskim manifestacijama fašizma,
kao instrument kako bi usuglasio svoj režim s Hitlerovom Njemačkom i Mussolinijevom Italijom (od
kojih je već prije bio dobio mnogo pomoći, još je dobivao i nadao se da će je još dobiti), ali mogao
ju je iskoristiti, kako je mnogo godina prije toga bio predvidio i strahovao Jose Antonio, "kao čisti
pomoćni element sukoba, kao zaštitu od napada reakcionara, kao mladenačku vojnu snagu osuđenu da
defilira pred oholicama uspetima na postolja moći". Sve se tih godina urotilo kako bi rastočilo
prvobitnu Falangu, od ortopedske uporabe koju je od nje napravio Franco do ključne činjenice da joj
se tijekom rata nisu pridružili samo oni koji su dobrim dijelom dijelili njezine ideje nego i oni koji su
se na taj način pokušavali zaštititi od svoje republikanske prošlosti. U takvoj je situaciji alternativa s
kojom su se prije ili poslije morali suočiti mnogi stari fašisti bila jasna: odreći se očita nesklada
između svoga političkog projekta i onoga koji je vladao novom državom ili živjeti s najmanjom
mogućom ogorčenošću s tom kontradikcijom i staviti se u položaj da skupljaju i najmanje mrvice s
gozba moći. Naravno, između ta dva ekstremna stava, onih na sredini bilo je beskrajno mnogo; ali
činjenica je da se, unatoč svim tim protestima post festum o časti, osim Ridrueja - čovjeka koji je
mnogo puta pogriješio, ali koji je uvijek bio čist i hrabar i neiskvaren - gotovo nitko nije otvoreno
odlučio za prvi.
Naravno, nije to učinio ni Sanchez Mazas. Ni neposredno nakon rata ni nikada. Ali 9. travnja
1939., osamnaest dana prije nego što su Pere Figueras i njegovih osamnaest drugova iz Cornelia de
Terri ušli u zatvor u Geroni i onoga dana kad je Ramon Serrano Siiner - tadašnji ministar unutarnjih
poslova, Frankov šurjak i glavni branitelj falangista u Vladi - organizirao i predvodio proslavu u čast
Sancheza Mazasa u Zaragozi, on još nije imao nikakva ozbiljna razloga pomisliti da zemlja koju je on
htio sagraditi nije ista kao zemlja koju želi sagraditi novi režim; još je manje mogao pomisliti da su
Joaquim Figueras i Daniel Angelats u Zaragozi. Zapravo, bili su tek mjesec dana u gradu, kamo su
bili poslani u vojnu službu, kad su čuli na radiju da je Sanchez Mazas od jučer smješten u Gran Hotel
i da će te večeri održati govor pred stožerom aragonske Falange. Djelomično zbog znatiželje, a
djelomično poneseni nadom da će utjecaj Sancheza Mazasa biti dovoljan da dvojici redova olakša
surovost režima u vojarni, Figueras i Angelats pojavili su se u Gran Hotelu i rekli recepcionaru da su
prijatelji Sancheza Mazasa i da ga žele vidjeti. Figueras se još dobro sjeća onoga ljubaznog i pretilog
recepcionara u ogrtaču od plavoga sukna sa zlatnim resama i dvostrukim gajtanima koji su se
presijavali ispod kristalnih lustera u predvorju, usred neprestana dolaženja i odlaženja uniformiranih
dužnosnika, a posebno se dobro sjeća izraza njegova lica, nešto između vragolastog i nepovjerljivog,
dok je ispitivački promatrao siromaštvo njihovih uniformi i njihov neizbježni izgled prostaka.
Napokon im je recepcionar rekao da je Sanchez
Mazas u svojoj sobi, da se odmara i da mu nije dopušteno uznemirivati ga ni pustiti ih unutra.
"Ali možete ga ovdje pričekati", tikao im je s naznakama okrutnosti, pokazujući na stolce. "Kada
dode, probijte kordon koji će napraviti falangisti i pozdravite ga: ako vas prepozna, odlično",
smiješeći se prešao je kažiprstom preko vrata, "ali ako vas ne prepozna..."
"Pričekat ćemo", Figueras ga je ponosno prekinuo i povukao Angelatsa prema stolcu.
Čekali su gotovo dva sata, ali kako je prolazilo vrijeme, osjećali su sve veći strah zbog
recepcionarova upozorenja, nečuvene raskoši hotela i zagušljivih fašističkih drangulija kojima je bio
ukrašen, a kad se predvorje napunilo vojničkim pozdravima, plavim košuljama i crvenim beretkama,
Figueras i Angelats već su bili odustali od svoje prvobitne namjere i odlučili smjesta se vratiti u
vojarnu, i ne pozdravivši Sancheza Mazasa. Još nisu bili izašli iz predvorja kad im je prolaz koji su
formirali falangisti između stubišta i rotirajućih vrata prepriječio put i ubrzo nakon toga omogućio im
da nakratko razaberu, i to posljednji put u životu, kako klizi s nametnutom ratobornošću vojskovođe u
moru crvenih beretki i šumi uzdignutih ruku, nezamjenjiv židovski profil čovjeka, sada zaslijepljena
napuhanošću zbog moći, a koji ih je tri mjeseca prije toga, jadna izgleda zbog poderotina i bez
naočala, zbog izmučenosti, nevolja i straha, preklinjao za pomoć u udaljenom polju, i koji nikada
neće moći vratiti tu uslugu iz rata dvojici svojih prijatelja iz šume.
Proslava u Zaragozi, tijekom koje je održao Govor o Velikoj suboti - u kojem je, nesumnjivo zato
što je naslućivao opasnost od odmetništva, ogorčeno pozvao svoje drugove falangiste na disciplinu i
slijepu odanost Caudillu - bila je samo jedna od mnogobrojnih javnih intervencija Sancheza Mazasa
tih mjeseci. Budući da su Ledesma Ramos, Jose Antonio i Ruiz de Alda bili strijeljani početkom rata,
Sanchez Mazas bio je najstariji živi falangist; ta činjenica, zajedno s njegovim bratskim
prijateljstvom s Joseom Antonijem i odlučnom ulogom koju je imao u prvobitnoj Falangi, pribavila
mu je nevjerojatan utjecaj medu stranačkim kolegama, i nagnala je Franca da se vlada prema njemu s
najvećim uvažavanjem, kako bi zadobio njegovu odanost i izgladio nesporazume koji su se javili u
njegovu odnosu s manje prilagodljivim falangistima. Vrhunac te jednostavne, ali učinkovite taktike
pridobivanja, po svemu nalik na podmićivanje na bazi političkog patronata i laskanja - postupak, to
se mora reći, u kojem je Caudillo razvio vještinu virtuoza i kojoj treba djelomično pripisati njegov
beskrajan monopol nad vlašću - dogodio se u kolovozu 1939., kad je, nakon što je sastavljena prva
poslijeratna vlada, Sanchez Mazas, koji je od svibnja bio na dužnosti nacionalnog izaslanika Falange
Exterior, imenovan ministrom bez portfelja. Ipak, to nije bilo njegovo jedino zanimanje, ili ga nije
shvatio veoma ozbiljno; u svakom slučaju znao je tu dužnost obavljati bez i najmanje štete za svoje
zvanje pisca: u to je doba često objavljivao po novinama i časopisima, dolazio na domjenke i javno
čitao svoje tekstove, a u veljači 1940. izabran je za člana Kraljevske akademije za jezik, zajedno sa
svojim prijateljem Eugenijem Montesom, kao "glasnik revolucionarne poezije i jezika Falange",
prema onomu što je objavio dnevnik Abe. Sanchez Mazas bio je tašt čovjek, ali ne i glup, tako da
njegova taština nije nadvisivala njegov ponos: svjestan da je njegov izbor za akademika slijedio
političke, a ne literarne kriterije, nikada nije održao govor za primanje u tu instituciju. Drugi su
čimbenici sigurno utjecali na taj potez, koji su svi interpretirali, ne bez razloga, kao elegantan znak
prijezira prema svjetovnoj slavi koji je pisac pokazivao. Iako su to stalno činili, mnogo je, naprotiv,
opasnije pripisati isto značenje jednoj od epizoda koja je još više pridonijela tomu da liku Sancheza
Mazasa bude pripisana aristokratska aureola nezainteresiranosti i nehajnosti koja ga je okruživala do
smrti.
Legenda, koju su izvori najrazličitijih predznaka razglasili na sve strane, kaže da je jednoga dana
krajem lipnja 1940., usred Vijeća ministara, Franco, sit toga da Sanchez Mazas ne dolazi na sastanke,
rekao pokazujući na vječno prazno piščevo mjesto: "Molim vas, neka maknu taj stolac." Dva tjedna
nakon toga Sanchez Mazas je smijenjen, što mu, i dalje prema legendi, nije previše smetalo. Razlozi
smjene nisu baš odveć jasni. Jedni tvrde da se Sanchez Mazas, čije mjesto ministra bez portfelja nije
imalo stvarno značenje, izrazito dosađivao na sastancima Vijeća jer ga nikako nisu zanimali
birokratski i administrativni poslovi, a oni potroše najveći dio vremena nekoga političara. Drugi
tvrde da se Franco beskrajno dosađivao uz učena razglabanja o najekscentričnijim temama (uzroci
poraza perzijskih brodova u Salaminskoj bitki, recimo; ili o ispravnoj uporabi blanje) kojima ga je
Sanchez Mazas kažnjavao i da je zato odlučio riješiti se tog neučinkovitoga, nemarnog i
nepromišljenog literata, koji je u Vladi imao gotovo ukrasnu funkciju. Nitko nije, prostodušno ili
zlonamjerno, pripisao nemarnost Sancheza Mazasa razočaranju falangista odanog autentičnim
stranačkim idealima. Svi se slažu da je u raznim prigodama predavao svoju ostavku, i da nikada nije
bila prihvaćena, sve dok njegovi učestali izostanci s ministarskih sastanaka, uvijek opravdani
krasnim isprikama, nisu doveli do nje. Ma kako gledali na to, za Sancheza Mazasa legenda je laskava
jer pridonosi prikazivanju njegova lika kao poštena čovjeka i nesklona ispraznosti moći.
Najvjerojatnije je ipak lažna.
Novinar Carlos Sentis, koji je u to doba bio njegov osobni tajnik, tvrdi da je pisac prestao dolaziti
na Vijeća jednostavno stoga što nije bio pozivan. Prema Sentisu, određene neprikladne ili nepovoljne
izjave u vezi s pita- njem Gibraltara, zajedno s nenaklonjenošću koju je tada prema njemu osjećao
svemoćni Serrano Suner, dovele su do njegova pada u nemilost. To je, prema mom sudu, pouzdana
verzija događaja, ne samo zato što je Sentis bio najbliži Sanchez Mazasu tijekom te godine dok je bio
ministar nego i zato što se čini vjerojatnim da je Serrano Siiner u nespretnosti Sancheza Mazasa - a
spletkario je više nego jedanput protiv njega kako bi se ulagivao Francu, kao što je činio i mnogo
godina prije toga protiv Gimeneza Caballa kako bi se ulagivao Joseu Antoniju -vidio savršenu izliku
da se oslobodi onoga koji je, kao najstariji fašist, mogao predstavljati prijetnju njegovu autoritetu i
narušiti njegov utjecaj na ortodoksne falangiste i samoga Caudilla. Sentis tvrdi da je neposredno
nakon smjene Sanchez Mazas prognan na nekoliko mjeseci u svoju kuću u koloniji Viso - u kuću u
Ulici Serrano koju je nekoliko godina prije toga kupio sa svojim prijateljem komunistom Joseom
Bergaminom i koja još i danas pripada obitelji - i da je bio lišen svoje ministarske plaće. Njegova je
ekonomska situacija povremeno postajala očajna, a u prosincu, kad su mu bez objašnjenja ukinuli
prognanički status, odlučio je otputovati u Italiju i zatražiti pomoć od obitelji svoje žene. Prolazeći
kroz Barcelonu, smjestio se kod Sentisa. On se ne sjeća točno tih dana ni duševnoga stanja Sancheza
Mazasa, ali sjeća se da je na Božić, nakon obiteljskoga slavlja, pisac primio poziv, koji kao da je
dolazio od providnosti, kojim ga rođak obavještava da je umrla njegova teta Julia Sanchez i ostavila
mu poprilično bogatstvo koje je uključivalo palaču i nekoliko imanja u Coriji, u provinciji Caceres.
"Prije si bio pisac i političar, Rafaele", govorio mu je tada Agustin de Foxa. "Sada si samo
milijunaš." Foxa je bio pisac, političar i milijunaš, ali i jedan od rijetkih prijatelja koje Sanchez
Mazas s vremenom nije izgubio. Bio je i oštrouman čovjek koji je, kao što to biva s oštroumnima,
često imao pravo. Činjenica je da se nakon što je naslijedio tetino bogatstvo, Sanchez Mazas
razmetao raznim političkim dužnostima - od člana Političkog odbora Falange do člana komisije koja
određuje koji gradovi šalju zastupnike u Parlament, pa sve do predsjednika zaklade Muzeja Prado -
ali isto je tako činjenica da su te dužnosti uvijek bile niže ili dekorativne, i na njih jedva da je trošio
vrijeme, a od sredine četrdesetih pomalo ih je napuštao, poput onoga tko se rješava balasta, i polako,
s vremenom, nestajao iz javnoga života. To ipak ne znači da je Sanchez Mazas bio u četrdesetima i
pedesetima neka vrsta tihe opozicije frankizmu: nesumnjivo je prezirao neukost i osrednjost koje je
režim nametnuo životu Španjolaca, ali nije se osjećao nelagodno u njemu, niti se u javnosti libio
izricanja najlaskavijih ditiramba tiraninu i, ako je trebalo, njegovoj supruzi - koje je privatno
ogovarao zbog njihove gluposti i neukusa - i, naravno, nije žalio zbog toga što je svim snagama
pridonio razbuktavanju rata koji je poharao zakonitu republiku, a da nakon toga nije uspostavio
strašan režim renesansnih pjesnika i vojskovođa o kojima je sanjao, nego običnu vladu lupeža,
prostaka i puritanaca. "Niti se kajem, niti zaboravljam", napisao je glasovitu rečenicu, rukom i preko
čitave stranice, na naslovnici knjige Osnutak, bratstvo i sudbina, u kojoj je sakupio neke od
ratobornih članaka falangističke doktrine koje je tridesetih godina objavio u novinama Arriba i F.E.
Ta rečenica datira iz proljeća 1957.; datum nas tjera na razmišljanje. U to je vrijeme Madrid
proživljavao otrežnjenje od prve velike unutarnje krize frankizma, posljedice nepredvidljiva, ali u
biti neizbježna savezništva između dvije skupine koje je Sanchez Mazas dobro poznavao jer je
svakodnevno živio s njima. S jedne strane mlada ljevičarska inteligencija, čiji je značajan dio
potekao iz razočaranih redova same Falange i koja je bila upotpunjena buntovnim potomcima
poznatih obitelji toga režima, između ostalih i sinovima Sancheza Mazasa: Miguel, prvijenac, jedan
od predvodnika studentskih nemira '56. - koji je u veljači te godine zatvoren i ubrzo nakon toga otići
će u dugo progonstvo - i Rafael, ljubimac Sancheza Mazasa, koji je netom objavio roman Jarama, u
kojem se zajedno drže estetika i nemiri onih mladih nezadovoljnika; s druge strane rijetki stari fašisti
- medu kojima su na prvome mjestu bili Dionisio Ridruejo, stari prijatelj Sancheza Mazasa, koji je
bio uhićen s njegovim sinom Miguelom i drugim studentskim vodama antifrankističkih nemira
prethodne godine, i koji je te iste 1957. osnovao Socijalističku partiju demokratske akcije,
socijaldemokratske orijentacije - stari falangisti iz prvih dana koji možda nisu zaboravili svoju
političku prošlost, ali su se nesumnjivo pokajali zbog nje ili su se čak usuđivali, s manje ili više
odlučnosti ili hrabrosti, napadati režim čije su uspostavljanje pomogli. Niti se kajem, niti
zaboravljam. Kao što često pretjerana vjernost oda izdajnika, nisu bili rijetki oni koji su sumnjali da
je, ako je Sanchez Mazas i pisao takve stvari u onom trenutku, to bilo upravo stoga što se, poput nekih
njegovih drugova pristalica Josea Antonija, bio pokajao - ili se barem djelomično pokajao - i
pokušavao zaboraviti - ili je djelomično pokušavao zaboraviti. Pretpostavka je privlačna, ali
pogrešna; u svakom slučaju, osim pritajena prezirna stava prema režimu, nijedna činjenica iz njegove
biografije to ne potvrđuje. "Ako zbog nečega mrzim komuniste, Ekscelencijo", rekao je jednom
prilikom Foxa Francu, "onda je to stoga što su me prisilili da budem falangist." Sanchez Mazas
nikada nije izgovorio tu frazu - pretjerano drsku, pretjerano ironičnu - a pogotovo ne u nazočnosti
generala, ali bez sumnje odnosi se i na njega. Možda Sanchez Mazas nikada i nije bio ništa drugo doli
lažan falangist, ili ako hoćete, falangist koji je to bio samo zato što se osjećao prisiljenim to biti, ako
uzmemo da svi falangisti nisu bili lažni ili prisiljeni to biti, jer u biti nikada i nisu do kraja
povjerovali da je njihova ideologija samo hitno sredstvo u zbrkanim vremenima, instrument usmjeren
na to da nešto promijeni kako se ništa ne bi promijenilo; hoću reći, da se nije dogodilo, kao i s
mnogim njegovim drugovima, da je osjetio kako stvarna prijetnja vreba na buržujski san o blaženstvu
njegove obitelji, Sanchez Mazas nikada se ne bi ponižavao ulaskom u politiku niti bi se bavio
kovanjem raspirujuće ratničke retorike koja je trebala voditi do pobjede četu vojnika zaduženih da
spase civilizaciju. Činjenica je da je Sanchez Mazas poistovjećivao sigurnost, povlastice i
hijerarhiju svoje obitelji s civilizacijom, a falangiste sa Spenglerovom četom vojnika; činjenica je i
to da je osjećao ponos što je bio dio te čete i, možda, da ima pravo na odmor nakon što je restaurirao
hijerarhiju, sigurnost i povlastice. Zato je upitno je li htio što zaboraviti, ali sigurno se ni zbog čega
nije kajao.
Pa se tako ne može sa sigurnošću tvrditi da je u poslijeratnom razdoblju Sanchez Mazas bio
političar; još je neizvjesnije tvrditi, kao što čini oštroumni Foxa, da nije bio ni pisac. Točno je da je
tih godina, razmjerno slabljenju njegove političke karijere, jačala njegova literarna karijera: u dva
poslijeratna desetljeća ugledali su svjetlo dana, potpisani njegovim imenom, romani, priče, eseji,
dramske adaptacije i brojni članci objavljeni u novinama Arriba, La Tarde i Abc. Neki od ovih
posljednjih iznimni su, krajnje profinjeni dragulji filigranske umjetnosti riječi, a neke knjige koje je
tada objavio, kao što su Novi život Pedrita de Andije (1951.) i Vode Arbeloe i druga pitanja
(1956.), ubrajaju se medu njegova najbolja djela. Sve je to točno, ali točno je i to da, iako je između
sredine četrdesetih i sredine pedesetih zauzimao nadmoćno mjesto u španjolskoj književnosti, nikada
se nije trudio napraviti literarnu karijeru (zadatak koji mu se, poput političke karijere, uvijek činio
nedostojnim gospode) i da je, kako je prolazilo vrijeme, sve vještije primjenjivao suptilno umijeće
prikrivanja, do te mjere da je tijekom pet godina od 1955., potpisivao svoje članke u dnevniku Abc
trima zagonetnim zvjezdicama. Što se ostaloga tiče, njegov društveni život ograničavao se na često
posjećivanje rijetkih prijatelja koji su, poput Ignacija Agustija ili Marina Gomeza Santosa, uspjeli
preživjeti njegov nagao karakter i, od početka pedesetih, povremeno posjećivanje domjenaka koje je
u Cafeu Comercial na Trgu Bilbao organizirao Cesar Gonzalez-Ruano. On ga je dobro poznavao i u
to je vrijeme vidio Sancheza Mazasa kao "velikog amatera, kao džentlmena pera, kao velikoga
gospodina bez premca koji nikad nije trebao zarađivati od svoga poziva, nego od pisanja stihova ili
proze na odmoru."
Dakle, nakon svega, vjerojatno je Foxa imao pravo: od svršetka rata do smrti možda Sanchez
Mazas i nije bio ništa drugo doli milijunaš. Milijunaš bez mnogo milijuna, slabašan i pomalo
dekadentan, predan pomalo ekstravagantnim strastima - satovima, botanici, magiji, astrologiji - i ne
manje ekstravagantnoj strasti, književnosti. Živio je na relaciji između kuće u Coriji, gdje je provodio
duga razdoblja vodeći vie de chateau, obiteljske kuće Velazquez u Madridu i kućice u koloniji Viso,
okružen mačkama, pločama iz Italije, knjigama o putovanjima, španjolskim slikama i francuskim
grafikama, s velikim salonom u kojem je dominirao francuski kamin i vrtom pretrpanim ružinim
grmovima. Ustajao je oko podneva i nakon jela pisao do večere; noći, koje su se često protezale do
svitanja, posvećivao je čitanju. Rijetko je izlazio iz kuće; mnogo je pušio. Vjerojatno već tada nije
više ni u što vjerovao. Također je vjerojatno da u dubini duše nikad u životu nije ni u što vjerovao, a
još manje u ono što je branio ili propovijedao. Bavio se politikom, ali u biti ju je uvijek prezirao.
Uzvisivao je stare vrijednosti -odanost, hrabrost - ali sam je prakticirao izdaju i kukavičluk i kao
rijetko tko pridonio je zatupljivanju do kojeg je dovela retorika Falange; također je uzdizao stare
institucije - monarhiju, obitelj, domovinu - ali nije prstom maknuo da dovede kralja u Španjolsku,
ignorirao je svoju obitelj, od koje je često bio odvojen, i bio bi mijenjao sav svoj katolicizam za
samo jedno pjevanje iz Božanstvene komedije; što se tiče domovine, u redu, ne znamo što je
domovina, ili je to samo izlika za nepodopštine ili dokoličenje. Oni koji su se družili s njime
posljednjih godina, sjećaju se da se često prisjećao ratnih zgoda i nezgoda te strijeljanja u Collellu.
"Nevjerojatno je koliko se može naučiti u tih nekoliko sekunda strijeljanja", rekao je 1959. nekom
novinaru, kojemu ipak nije otkrio pouku koju je izvukao iz blizine smrti. Možda on i nije ništa drugo
nego jedan preživjeli i zato mu se na kraju života svidjelo zamišljati sebe kao velikoga gospodina,
jesenjeg i propalog, kao nekoga tko, iako je mogao učiniti velike stvari, nije učinio gotovo ništa. "Na
nadu i pomoć koju sam dobio, odgovorio sam osrednje", priznao je u to doba Gonzalez-Ruanu, a
nekoliko godina prije toga jedan lik iz Novoga života Pedrita de Andije kao da govori na usta
Sancheza Mazasa kada na svom mrtvačkom pokrovu objavljuje: "Nikad ništa nisam mogao dovršiti
na ovome svijetu." Zapravo, na taj mu se način, melankolično, poraženo i bez budućnosti, svidjelo
zamišljati samoga sebe još od ranih dana. U srpnju 1913., u Bilbau, s jedva devetnaest godina,
Sanchez Mazas napisao je, pod naslovom "Pod drevnim suncem", tri soneta, od kojih posljednji ide
ovako:

Na svojoj samrti razvratnoga starca i staroga pjesnika dvora provodit ću dane, ruku pod ruku, s
blaženim ocem teatincem.
Sve kostobolniji i sve pobožniji ko što je običaj u stare gospode moj drzak i uobražen duh postat
će krhak i melankoličan.

Na kraju će priče ove mise i dugove u mojoj oporuci naći, milodarima će platiti moj pokop.

A posljednjom nepravdom sudbine bit ću okićen besmrtnim lovorom zbog Moralne poslanice
Fabiju.

Ne znam je li na kraju svoga života, pedeset godina nakon što je napisao te riječi, Sanchez Mazas
bio stari razvratnik, ali bez sumnje jest bio stari dvorski pjesnik. I dalje je bio pobožan, iako je to
bila samo vanjština, ali i star gospodin. Uvijek je bio drzak, umišljen, krhak i melankoličan. Umro je
jedne listopadske noći 1966. od emfizema pluća; na pogrebu je bilo malo ljudi. Ostavio je malo
novca i malo imanja. Bio je nesretan pisac i zato nije napisao - ali i zato što nikada nije bio dostojan
toga - Moralnu poslanicu Fabiju. Bio je najbolji pisac Falange: ostavio je nešto dobrih pjesama i
nešto dobre proze, što je mnogo više nego što bilo koji pjesnik može i poželjeti ostaviti, ali mnogo
manje nego što je to iziskivao njegov talent, koji je uvijek bio iznad njegova djela. Antonio Trapiello
kaže da je, kao i toliki pisci Falange, Sanchez Mazas dobio rat, a izgubio povijest književnosti.
Rečenica je briljantna i barem djelomice točna, ili je to barem bila, jer je Sanchez Mazas svoju
surovu odgovornost za surovi pokolj dugo plaćao zaboravom; ali također je istina da je, kad je dobio
rat, Sanchez Mazas izgubio samoga sebe kao pisca: romantičan na kraju, možda je duboko u sebi
mislio da je čitava pobjeda zagađena sramotom, i prvo što je potajno uočio kad je stigao u raj -
makar to bio onaj neostvariv buržujski raj dokolice, pamučnih halja i papuča koji je sebi, kao bijednu
imitaciju starih povlastica, hijerarhija i sigurnosti, sagradio posljednjih godina života - jest da se
ondje može živjeti, ali ne i pisati, jer su pisanje i ispunjenost nespojivi. Rijetki ga se sjećaju, a
možda je to i zaslužio. U Bilbau jedna ulica nosi njegovo ime.
 Treći dio

Sastanak u Stocktonu
 Završio sam pisanje Salaminskih vojnika mnogo prije nego što su mi istekli slobodni dani koje su
mi dali u redakciji. Osim Conchi, s kojom sam izlazio dvatri puta tjedno na večeru, sve to vrijeme
nisam vidio nikoga jer sam provodio dane i noći zatvoren u sobi, pred računalom. Pisao sam
opsesivno, sa snagom i upornošću koje nisam ni znao da posjedujem; i bez previše jasna cilja. On se
sastojao u pisanju neke vrste biografije Sancheza Mazasa koja je, usredotočena na prividno
anegdotalnu epizodu, ali možda ključnu u njegovu životu - nesuđeno strijeljanje u Collellu - nudila
jedno tumačenje tog lika, i još šire, prirode falangizma, ili još točnije, motiva koji su nagnali šačicu
učenih mladića koji su osnovali Falangu da gurnu zemlju u bijesnu, krvavu orgiju. Pretpostavljao sam
da će se, kako je knjiga napredovala, ta zamisao promijeniti, jer knjige uvijek počnu živjeti svojim
životom, i zato što čovjek ne piše o onome o čemu želi, nego o onome o čemu može; također sam
pretpostavljao, iako je sve što sam s vremenom doznao o Sanchezu Mazasu trebalo biti jezgra moje
knjige, ono što mi je dopuštalo da se osjećam slobodnim, da će doći trenutak kad ću morati odustati
od tih lutanja, jer - ako će ono što napišem doista nekoga zanimati - pisac nikad ne piše o onome što
zna, nego upravo o onome što ne zna.
Nijedna pretpostavka nije bila pogrešna, ali sredinom veljače, mjesec dana prije isteka slobodnih
dana, knjiga je bila gotova. Pun euforije, pročitao sam je, i ponovno je pročitao. Tijekom drugog
čitanja euforija se pretvorila u razočaranje: knjiga nije bila loša nego nedostatna, kao potpun
mehanizam koji ne može obavljati funkciju za koju je zamišljen jer mu nedostaje jedan dio. Zlo je
bilo u tome što nisam znao koji je to dio. Temeljito sam preradio knjigu, iznova napisao početak i
kraj, iznova napisao nekoliko epizoda, druge premjestio. Dio se ipak nije pojavio; knjiga je i dalje
šepala.
Ostavio sam je. Onoga dana kad sam to odlučio, izašao sam s Conchi, koja je sigurno uočila da
sam čudan jer me upitala što mi je. Nisam imao volje razgovarati o tome (zapravo nisam uopće imao
volje razgovarati; čak ni izići na večeru), ali objasnio sam joj.
"Sranje!" rekla je Conchi. "Rekla sam ti da ne pišeš o fašistu. Ti ljudi sjebu sve što dotaknu. Moraš
zaboraviti tu knjigu i početi drugu. Sto kažeš na neku o Garciji Lorci?"
Dva tjedna proveo sam u naslonjaču, pred ugašenim televizorom. Koliko se sjećam, nisam
razmišljao ni o čemu, čak ni o svome ocu; ni o svojoj prvoj ženi. Conchi me svakodnevno
posjećivala: malo bi pospremila kuću, pripremila ručak i kad bih legao u krevet, otišla bi. Malo sam
plakao, ali nisam to ni mogao izbjeći kad je svake večeri oko deset sati Conchi uključivala televizor
kako bi gledala sebe odjevenu u vračaru i komentirala svoju emisiju na lokalnoj televiziji.
Conchi je bila ta koja me nagovorila, iako moji slobodni dani još nisu bili istekli i još se nisam
sasvim oporavio, da se vratim na posao u redakciju. Možda zato što sam izbivao kraće nego
posljednji put, ili zato što su moje lice i izgled izazivali više samilosti nego sarkazma, ovom prilikom
povratak s dopusta bio je manje ponižavajući, a u redakciji nije bilo ironičnih komentara, i nitko ništa
nije pitao, čak ni urednik; on, osim toga, ne samo da me nije prisiljavao da mu donosim kavu iz kafića
na uglu (na tu sam se aktivnost već bio pripremio) nego me čak nije ni kaznio nižim poslovima.
Naprotiv: kao da je naslućivao da se moram malo prozračiti, predložio mi je da odem iz odjela za
kulturu i svakodnevno radim intervjue s ljudima od bilo kakve važnosti koji su obično živjeli u
provinciji, iako se u njoj nisu rodili. Tako sam nekoliko mjeseci intervjuirao poduzetnike, glumce,
sportaše, pjesnike, političare, diplomate, svadalice i lijenčine.
Jedan od prvih koje sam intervjuirao bio je Roberto Bolafio. Bolano, čileanski pisac, već je dugo
živio u Blanesu, priobalnom selu smještenom na granici Barcelone i Gerone, bilo mu je četrdeset
sedam godina, imao je lijep broj knjiga iza sebe i onaj nepogrešivi izgled hipija koji je mučio tolike
Latinoamerikance iz njegove generacije izbjegle u Europu. Kad sam ga posjetio, upravo je bio dobio
važnu književnu nagradu i živio je sa ženom i sinom u Ulici Carrer Ample, u središtu Blanesa, u kojoj
je novcem koji su mu dali kupio moderan stan. Ondje me primio toga jutra, i nismo se još ni
pozdravili kad me napao:
"Čuj, da ti nisi onaj Javier Cercas koji je napisao Pokretača i Podstanara?"
Pokretač i Podstanar bili su naslovi jedinih dviju knjiga koje sam objavio, prije više od deset
godina, a da nitko, osim nekoliko ondašnjih prijatelja, to nije znao. Omamljen ili u nevjerici, kimnuo
sam.
"Pročitao sam ih", rekao je. "Mislim da sam ih čak kupio."
"A, to si bio ti?"
Nije se osvrnuo na šalu.
"Čekaj malo."
Izgubio se nekamo u hodnik i ubrzo se vratio. "Ovdje su", rekao je mašući trijumfalno mojim
knjigama.
Prelistao sam dva primjerka. Uočio sam da su rabljeni. Prokomentirao sam gotovo s tugom:
"Pročitao si ih."
"Naravno", nasmiješio se blijedo Bolano, koji se gotovo nikada nije smiješio, ali gotovo se nikada
nije činilo ni da govori ozbiljno. "Čitam i papire koje nađem na ulici."
Sad sam se ja nasmiješio. "Davno sam ih napisao."
"Ne moraš se ispričavati", rekao je. "Meni su se svidjele, ili se barem sjećam da su mi se
svidjele."
Mislio sam da se ruga; dignuo sam pogled s knjiga i pogledao ga u oči: nije se rugao. Čuo sam
sebe kako ga pitam:
"Doista?"
Bolano je zapalio cigaretu, činilo se da na trenutak razmišlja.
"Prve se ne sjećam baš dobro", priznao je naposljetku. "Ali mislim da je to bila dobra priča o
nekom kurvinom sinu koji navede nekog jadnika da počini zločin kako bi mogao završiti svoj roman,
zar ne?" Nisam imao vremena kimnuti, a on je dodao: "Sto se tiče Podstanara, to je bilo izvrsno
djelce."
Bolano je iznio taj sud s takvom mješavinom prirodnosti i uvjerenosti da sam odmah znao da su
rijetke pohvale koje su zavrijedile moje knjige bile plod ljubaznosti ili žaljenja. Ostao sam bez riječi
i osjetio silnu želju da zagrlim toga Čileanca tiha glasa, kovrčave kose, slabašnog i loše obrijanog,
kojeg sam netom upoznao.
"Dobro", rekao sam. "Hoćemo li početi intervju?"
Otišli smo u neki bar u luci, između skladišta i valobrana, i sjeli uz prozor s kojeg se vidio, kroz
zlaćan i hladan jutarnji zrak, veličanstveno natkriljen galebovima, čitav zaljev Blanesa, s pristaništem
u prvome planu, napučen dokonim ribarskim brodicama, a u dnu rt La Palomera koji označuje
geografsku granicu Costa Brave. Bolano je naručio čaj i tost; ja sam naručio kavu i vodu.
Razgovarali smo. Bolano mi je rekao da mu sada dobro ide jer su mu knjige počele donositi novac,
ali da je posljednjih dvadeset godina bio siromašan kao crkveni miš. Gotovo u dječjoj dobi napustio
je školovanje; povremeno je obavljao svakakve poslove (iako, osim što je pisao, nikad nije imao
ozbiljan posao); u Čileu je sudjelovao u Allendeovoj revoluciji, a za Pinocheta je bio u zatvoru;
živio je u Meksiku i Francuskoj; putovao je cijelim svijetom. Nekoliko godina prije toga imao je
veoma kompliciranu operaciju i odonda živi u Blanesu kao asket, jedini mu je porok pisanje i ne vida
nikoga osim svoje obitelji. Sasvim slučajno, onoga dana kad sam intervjuirao Bolaha, general
Pinochet vratio se u Čile, a njegovi su ga istomišljenici proglašavali junakom nakon što je proveo
dvije godine u Londonu u iščekivanju da bude izručen Španjolskoj i osuđen za svoje zločine.
Govorimo o povratku Pinocheta, o Pinochetovoj diktaturi, o Čileu. Kao što je i prirodno, upitao sam
ga kako je doživio Allendeov pad i Pinochetov udar. Kao što je i prirodno, pogledao me s izrazom
neizmjerne dosade; onda je rekao:
"Kao film braće Marx, samo s mrtvima. Ono je bio nevjerojatan metež." Malo je puhnuo u čaj,
otpio gutljaj i vratio šalicu na tanjur. "Gle, reći ću ti istinu. Godinama sam kenjao po Allendeu koliko
god sam mogao, mislio sam da je sve to njegova krivnja, što nam nije dao oružje. Sad kenjam po sebi
što sam to govorio o Allendeu. Jebote, peder je mislio na nas kao da smo njegova djeca, razumiješ?
Nije htio da nas poubijaju. A da nam je dao oružje, bili bismo popadali kao muhe. Napokon",
zaključio je uzevši još jednom šalicu, "pretpostavljam da je Allende bio junak."
"A tko je junak?"
Činilo se da ga je pitanje iznenadilo, kao da ga sam sebi nikada nije postavio, ili kao da mu ga
neprestano postavljaju; sa šalicom u zraku, pogledao me kratko u oči, vratio pogled na zaljev, kratko
razmislio; onda je slegnuo ramenima.
"Ne znam", rekao je. "Netko tko misli da je junak i u pravu je. Ili netko tko ima hrabrosti i instinkta
za vrlinu i zato nikad ne pogriješi, ili barem ne pogriješi u zadnjem trenutku kad je važno da ne
pogriješi, i stoga ne može ne biti junak. Ili netko tko shvaća, kao Allende, da junak nije onaj tko ubija
nego onaj tko ne ubija ili onaj tko dopusti da njega ubiju. Ne znam. Tko je za tebe junak?"
Dotad je prošlo već mjesec dana kako nisam razmišljao o Salaminskim vojnicima, ali u tom
trenutku nisam mogao a da se ne prisjetim Sancheza Mazasa, koji nikada nije ubio i koji je u jednom
trenutku, prije nego što mu je stvarnost pokazala da mu nedostaje hrabrosti i instinkta za
djelotvornost, pomislio da je junak. Rekao sam:
"Ne znam. John Le Carre kaže da moraš imati narav junaka kako bi bio pošten čovjek."
"Da, ali pošten čovjek nije isto što i junak", uzvratio je odmah Bolano. "Poštenih ljudi ima mnogo:
to su oni koji znaju na vrijeme reći ne; junaka, naprotiv, ima malo. Zapravo smatram da u držanju
nekog junaka uvijek ima nešto slijepo, iracionalno, instinktivno, nešto što je u njegovoj prirodi i od
čega ne može pobjeći. Osim toga možeš biti pristojan čovjek čitavog života, ali ne možeš neprestano
biti plemenit, i zato je čovjek junak samo iznimno, u jednom trenutku ili najviše u jednom razdoblju
ludila ili inspiracije. Tu je Allende, govori na Radio Magellanesu, dok leži na podu u kutu La
Monede, s mitraljezom u jednoj ruci i mikrofonom u drugoj, i govori kao da je pijan ili kao da je već
mrtav, a da i ne zna baš dobro što govori, i izriče najčišće i najplemenitije riječi koje sam ikad čuo...
Sad sam se sjetio druge priče. Dogodilo se to već davno u Madridu, pročitao sam to u novinama.
Jedan je mladić hodao ulicom u središtu grada i iznenada je vidio kuću obavljenu plamenom. Nikomu
se nije ni obratio, ušao je u kuću i iznio na rukama neku ženu. Opet je ušao, a ovaj put je iznio
muškarca. Onda je opet ušao i iznio drugu ženu. U to je vrijeme požar već bio tolik da se više ni
vatrogasci nisu usuđivali ući u kuću, bilo bi to samoubojstvo; ali momak je sigurno znao da je unutra
još netko jer je opet ušao. I, naravno, više nije izašao." Bolano je zastao, kažiprstom podignuo
naočale sve dok okvir nije dodirnuo obrve. "Okrutno, zar ne? Nisam siguran je li tog momka
potaknulo suosjećanje, ili pitaj Boga koji plemenit osjećaj; mislim da je djelovao prema nagonu,
prema slijepom nagonu koji ga je svladao, koji je bio jači od njega, koji je djelovao umjesto njega.
Najvjerojatnije je taj momak bio pošten čovjek, ne kažem da nije; ali možda i nije. Kvragu, Javiere,
nije ni trebao biti: peder je bio junak."
Bolano i ja proveli smo ostatak jutra razgovarajući o njegovim knjigama, o piscima koji mu se
sviđaju - a bilo ih je mnogo - i o onima koje je mrzio - a tih je bilo još više. Bolano je o svima njima
govorio s nekom čudnom ledenom strašću, koja me u početku opčinjavala, ali poslije mi je bila
neugodna. Skratio sam intervju. Kad smo se htjeli razići, u Paseo del Maru, pozvao me da ručam kod
njega, s njegovom ženom i sinom; slagao sam: rekao sam da ne mogu, da me čekaju u redakciji. Onda
me pozvao da ga jednom posjetim; ponovno sam slagao: rekao sam da ću ga ubrzo posjetiti.
Tjedan dana nakon toga, kad je objavljen intervju, Bolano me nazvao u redakciju. Rekao mi je da
mu se svidio. Upitao je:
"Jesi li siguran da sam rekao sve ono o junacima?"
"Od riječi do riječi", odgovorio sam, odjednom sumnjičav, pomišljajući da je početna pohvala
bila samo uvod u prigovore, pretpostavljajući da je Bolano jedan od onih s poganom jezičinom koji
sve svoje verbalne pogreške pripisuju zloći, nepažnji ili površnosti novinara. "Snimio sam
razgovor."
"Jebote, baš je dobar!" umirio me. "Ali zovem te zbog nečeg drugog. Sutra ću biti u Geroni kako
bih obnovio svoju dozvolu za boravak; usrana sitnica koja mi neće oduzeti mnogo vremena. Hoćeš da
ručamo zajedno?"
Nisam očekivao ni poziv ni prijedlog, i možda stoga što mi se činilo lakšim prihvatiti nego
izmisliti kakvu obvezu, prihvatio sam, i sutradan kad sam došao u Bistrot, Bolano je već sjedio za
stolom s Coca-Colom light u ruci.
"Barem dvadeset godina nisam dolazio ovamo", prokomentirao je Bolano, koji mi je prethodnoga
dana, preko telefona, rekao da je dok je živio u gradu, stanovao blizu Bistrota. "Ovo se uopće nije
promijenilo."
Nakon što je naručio (salata i biftek na naglo za njega; dagnje na pari i zečetina za mene), Bolano
je opet hvalio moj intervju, govorio o Capoteu i Maileru, pa me iznenada upitao pišem li štogod.
Budući da pisca koji ne piše, ništa toliko ne iritira kao kad ga pitaju što piše, malo sam uzrujano
odgovorio:
"Ne." I budući da sam mislio da, kako za sve, tako i za Bolana pisanje za novine nije pisanje,
dodao sam: "Više ne pišem romane." Pomislio sam na Conchi i rekao: "Otkrio sam da nemam mašte."
"Da bi pisao romane, ne treba ti mašta", rekao je Bolano. "Samo dobro pamćenje. Romani se pišu
kombinirajući uspomene."
"Onda sam ostao bez uspomena." Pokušavajući biti duhovit, objasnio sam mu: "Sad sam novinar;
dakle: čovjek od akcije."
"To je šteta", rekao je Bolano. "Čovjek od akcije frustriran je pisac. Da je Don Quijote napisao
samo jedan viteški roman, nikad ne bi bio Don Quijote, a da ja nisam naučio pisati, sad bih pucao s
FARC-om. Osim toga pravi pisac nikad ne prestaje biti pisac. Čak i kad ne piše."
"Zašto misliš da sam ja pravi pisac?"
"Napisao si dvije prave knjige."
"Mladenačka djela."
"Novine se ne računaju?"
"Računaju. Ali ondje ne pišem zbog zadovoljstva: samo kako bih zaradio za život. Osim toga nije
isto biti novinar i pisac."
"Tu imaš pravo", priznao je. "Dobar novinar uvijek je dobar pisac, ali dobar pisac gotovo nikad
nije dobar novinar."
Nasmijao sam se.
"Sjajno, ali netočno", rekao sam.
Dok smo jeli, Bolano mi je govorio o vremenu kad je živio u Geroni; detaljno mi je opisao jednu
beskrajnu veljačku noć u gradskoj bolnici "Josep Trueta". Tog su mu jutra dijagnosticirali
pankreatitis, i kad se liječnik napokon pojavio u njegovoj sobi i on ga je mogao pitati, znajući koji će
biti odgovor, hoće li umrijeti, liječnik mu je pogladio ruku i rekao da neće, glasom kojim se uvijek
govore laži. Prije no što je zaspao te noći, Bolano je osjetio beskonačnu tugu, ne zato što je znao da
će umrijeti, nego zbog svih knjiga koje je planirao napisati, a nikad ih neće napisati, zbog svih mrtvih
prijatelja, zbog svih latinoameričkih mladića iz svoje generacije - mrtvih ratnika u unaprijed
izgubljenim ratovima - koje je uvijek sanjao kako uskrsavaju u njegovim romanima i koji će ostati
zauvijek mrtvi, kao i on, kao da nikada i nisu postojali, a onda je zaspao i čitavu je noć sanjao kako
se u ringu bori sa sumoborcem, gigantskim i nasmiješenim istočnjakom protiv kojeg ništa nije mogao
učiniti, a protiv kojeg se sveudilj borio čitavu noć sve dok se nije probudio i doznao, a da mu to nitko
nije rekao, s nadljudskom radošću koju nikada više nije iskusio, da neće umrijeti.
"Ali katkad mislim da se još nisam probudio", rekao je Bolano brišući salvetom usta. "Katkad
mislim da sam još u krevetu u Trueti, da se borim sa sumoborcem i da sve što se dogodilo ovih
godina (moj sin i moja žena i romani koje sam napisao i mrtvi prijatelji o kojima sam govorio)
zapravo sanjam, i da ću se u jednom trenutku probuditi i biti na podu u ringu, usmrćen od debelog
istočnjaka koji se smije poput smrti."
Nakon ručka Bolano me zamolio da pođem s njime u šetnju gradom. Pošao sam s njime: prošli smo
staru jezgru, hodali Ramblom, preko Trga Catalunya, preko tržnice. Kad se smračilo, popili smo kavu
u baru hotela Carlemany, veoma blizu postaje, dok je Bolano čekao vlak. Ondje mi je, između šalica
čaja i džintonika, ispričao priču o Mirallesu. Ne sjećam se zašto je ni kako došlo do nje; sjećam se
da je govorio s neumoljivim entuzijazmom, nekom vrstom razdragane ozbiljnosti, otkrivajući svu
svoju vojnu i povijesnu erudiciju, koja je bila opsežna, ali ne uvijek i točna jer sam poslije, kad sam
se konzultirao s nekim knjigama o vojnim operacijama u Gradanskome ratu i Drugom svjetskom ratu,
otkrio da su neki datumi i imena i okolnosti bili izmijenjeni u njegovoj mašti ili sjećanju. Priča, ipak,
ne samo da je bila uvjerljiva nego i u većini pojedinosti vjerna događajima.
Kad sam ispravio ono malo podataka i datuma koje je Bolano izmijenio, priča je išla ovako:
Bolano je upoznao Mirallesa u ljeto 1978., u kampu Estrella de Mar, u Castelldefellsu. Estrella de
Mar bio je autokamp u koji su svake godine hrlili valovi pučanstva sastavljeni uglavnom od članova
europskog proletarijata: francuskoga, engleskog, njemačkog, nizozemskog i nešto španjolskog.
Bolano se sjećao da su, barem za ono vrijeme koje je provodio ondje, ljudi bili veoma sretni; sjećao
se da je i on bio sretan. Radio je u kampu četiri ljeta, od '78. do '81., i katkad vikendima tijekom
zime; radio je kao smetlar, noćni čuvar, svašta.
"Bio je to moj doktorat", uvjeravao me Bolano. "Upoznao sam najraznolikiju ljudsku faunu.
Zapravo nikad u životu nisam naučio toliko stvari odjednom kao ondje."
Miralles je stizao svake godine početkom kolovoza. Bolano ga se prisjeća za volanom njegove
kampkućice, njegovih bučnih pozdrava, široka osmijeha, nabijene kape i golema trbuha kao u Bude,
kako se upisuje u registar kampista i odmah smješta na određeno mjesto. Od toga trenutka Miralles
čitavih mjesec dana ne bi obukao ništa drugo osim kupaćih gaća i gumenih natikača, a budući da je
hodao čitav dan bez ogrtača, privlačio je pozornost jer je njegovo tijelo bilo pravi priručnik za
ožiljke: zapravo čitava lijeva strana, od gležnja do samog oka, onoga na koje je mogao vidjeti, bila je
jedan ožiljak. Miralles je bio Katalonac, iz Barcelone ili okolice Barcelone - iz Sabade-11a možda,
ili Terrasse: u svakom slučaju, Bolano se sjeća da je čuo kako govori katalonski - ali dugo je živio u
Francuskoj i prema Bolanovim riječima postao je pravi Francuz: prakticirao je izoštrenu ironiju,
znao je dobro jesti i piti i bio lud za dobrim vinom. Noću se nalazio u baru sa svojim ljetnim
prijateljima i s Bolafiom, koji se kao noćni čuvar često pridruživao tim sijelima koji su trajali
dokasna, često ga je viđao kako se opija, ali nikad nije postao agresivan ni svadljiv ni sentimentalan.
Na kraju tih noći jednostavno je trebao nekoga da ga otprati do kampkućice jer više nije bio u stanju
sam doći do nje. Bolano je to često činio, a također je često ostajao nasamo s njime, u baru, pijući
dokasna jer bi Miralles dotukao svoje družbenike, i tijekom tih beskrajnih i usamljenih noći (nikada o
tome nije govorio pred drugima) slušao je kako stalno iznova iznosi svoj ratni historijat, iznosio ga je
bez razmetanja i ponosa, s naučenom ironijom naturaliziranog Francuza, kao da nije riječ o njemu
nego o nekomu drugom, nekomu koga jedva da poznaje i koga, ipak, blago poštuje. Zato se Bolano
sjećao priče s apsolutnom točnošću.
U jesen 1936., nekoliko mjeseci nakon početka rata u Španjolskoj, Miralles je bio unovačen s
jedva osamnaest godina, a početkom '37., nakon ubrzane vojne obuke, uključen je u bataljun Prve
mješovite brigade vojske Republike, koji je bio pod zapovjedništvom Enriquea Listera. On, koji je
bio zapovjednik Radničke antifašističke vojske i Pete pukovnije, već je tada bio živa legenda. Peta je
pukovnija upravo bila raspuštena i većina Mirallesovih drugova iz bataljuna, koji su nekoliko
mjeseci prije toga, u studenome, bili ključni u zadržavanju Frankovih trupa na ulazu u Madrid, borila
se u tim redovima. Prije rata Miralles je radio kao naučnik kod tokara; nije imao pojma o politici:
njegovi roditelji, ljudi skromna podrijetla, nikad nisu govorili o njoj; ni njihovi prijatelji. Ipak, čim
je došao na bojište, postao je komunist: činjenica da su to bili i njegovi drugovi i zapovjedništvo, i
da je to bio i Lister, nesumnjivo je utjecala na njegovu odluku; možda ga je na to nagnala uvjerenost
da su komunisti bili jedini spremni boriti se i pobijediti u ratu.
"Pretpostavljam da je bio malo neodgovoran", prisjećao se Bolano Mirallesovih riječi jedne noći
o Listeru, pod čijim je zapovjedništvom proveo čitav rat. "Ali jako je volio svoje ljude i bio je jako
hrabar, veliki Španjolac. Tip koji je imao muda."
"Španjolac srcem i dušom", citirao je Bolano, ne rekavši Mirallesu da citira Cesara Valleja, o
kojem je u to vrijeme pisao nekakav šašavi roman.
Miralles se nasmijao.
"Točno", složio se. "Poslije sam pročitao mnogo toga o njemu, protiv njega, zapravo. Većinom
laži, barem prema onome što ja znam. Pretpostavljam da je mnogo puta pogriješio, ali mnogo je toga i
učinio kako treba, nije li tako?"

Prvih dana rata Miralles je osjećao veliku simpatiju prema anarhistima, ne toliko zbog njihovih
zbrkanih ideja ili zbog revolucionarnog zanosa koliko zbog toga što su prvi izašli na ulicu u
borbi protiv fašizma. Ipak, kako se sukob rasplamsavao i kako su anarhisti sijali kaos u
odstupnici, ta je simpatija nestajala: kao svi komunisti a to je nesumnjivo pridonijelo tomu da im
se približi
Miralles je shvatio da je najvažnije dobiti rat; poslije će biti vremena za revoluciju. Tako je,
kad je u ljeto '37. XI. divizija, kojoj je on pripadao, prema Listerovoj zapovijedi likvidirala
skupine aragonskih anarhista, Mirallesu se operacija činila okrutnom, ali ne i neopravdanom.
Poslije se borio u Belchiteu, u Teruelu, na Ebru, i kad je bojišnica pukla, Miralles se povukao s
vojskom prema Kataloniji te početkom veljače '39. prešao francusku granicu s drugih 450.000
Španjolaca koji su to učinili posljednjih dana rata. S druge ga je strane čekao koncentracijski
logor u Argelesu, zapravo je to bila gola i golema plaža okružena dvostrukom bodljikavom
žicom, bez šatora, bez ikakva zaklona na surovoj veljačkoj hladnoći, s higijenskim uvjetima kao
u svinjcu, gdje je, u neljudskim životnim uvjetima, sa ženama i starcima i djecom koji su spavali
u pijesku prošaranom snijegom i injem i muškarcima koji su lutali natovareni zapanjujućom
težinom očaja i bijesa zbog poraza, osamdeset tisuća španjolskih izbjeglica čekalo kraj pakla.

"Zvali su ih koncentracijskim logorima", govorio je Miralles. "A zapravo su vodili u sigurnu smrt."
 Tako se, nekoliko tjedana nakon što je došao u Argeles, kad su se na polju pojavile zastave
francuske Legije časti, ne dvojeći ni časa, Miralles stavio na raspolaganje. Tako je otišao u Magreb,
u neko mjesto u Magrebu, Tunis ili možda Alžir, Bolano se nije dobro sjećao. Ondje ga je zatekao
početak svjetskoga rata. Francuska je pala u ruke Nijemcima u lipnju četrdesete, a veći dio francuskih
vlasti u Magrebu stao je na stranu marionetske vlade u Vichyju. Ali u Magrebu je bio i Leclerc,
general Jacques-Philippe Leclerc. Leclerc je odbio slušati zapovijedi iz Vichyja i počeo je novačiti
koliko je god mogao ljudi sa suludom idejom da pod njegovim vodstvom prođu pola Afrike i dođu do
neke francuske prekomorske kolonije koja prihvaća de Gaulleovu vlast, koji se u Londonu, kao i on,
pobunio u ime slobodne Francuske protiv Petaina.
"Sranje, Javiere!" Izvaljen u naslonjaču u baru u Carlemanyju, Bolano me gledao podrugljivo ili u
nevjerici preko debelih stakala naočala i kroz dim svoga ducadosa. "Miralles je čitav život kenjao
po Leclercu i po sebi samome jer je poslušao Leclerca. Jer ni on ni nijedan od onih odrpanaca koje
je Leclerc preveslao, nisu imali pojma kamo idu. Bio je to put od nekoliko tisuća kilometara preko
pustinje, goli i bosi, u mnogo gorim uvjetima od onih koje je Miralles ostavio u Argelesu i bez ikakve
opreme. Serem ti se na utrku Pariz-Dakar! To je nedjeljna šetnja u usporedbi s ovime! Moraš imati
prava muda da napraviš tako nešto!"
Ali ondje su bili Miralles i gomila prevarenih dobrovoljaca unovačenih na brzinu uz pomoć
nerazumne Leclercove propagande, koji su, nakon nekoliko mjeseci samoubilačkih marševa po
pustinji, došli u provinciju Čad, u Francuskoj Ekvatorijalnoj Africi, gdje su napokon došli u kontakt s
de Gaulleovim ljudima. Ubrzo nakon dolaska u Čad, zajedno s engleskim detašmanom koji je došao
iz Kaira i u društvu još petorice iz Legije stranaca pod zapovjedništvom pukovnika D'Ornana,
zapovjednika francuskih snaga u Čadu, Miralles je sudjelovao u napadu na talijansku oazu Murzuch u
jugozapadnoj Libiji. Šest članova francuske patrole teorijski su bili dobrovoljci; činjenica je da
Miralles nikada ne bi sudjelovao u tom izletu da nisu, budući da se iz njegove družine nitko nije
javio, izvlačili šibice i da Miralles nije izgubio. Mirallesova je patrola bila prije svega simbolična
jer je nakon pada Francuske to bio prvi put da neki francuski kontingent sudjeluje u ratnoj akciji
protiv Sila osovine.
"Shvati, Javiere", naznačio je Bolano, pomalo kolebljivo, kao da suspreže osmijeh, kao da on sam
otkriva povijest (ili smisao povijesti) dok je pripovijeda. "Čitava Europa pod nacistima, a u šupku
svijeta, i da to nitko ne zna, četiri jebena Maura, jebeni crnac i jedan španjolski peder koji su činili
D'Ornanovu patrolu digli su prvi put nakon nekoliko mjeseci zastavu slobode. Jebena je to stvar! I
ondje je bio Miralles, na prijevaru i zbog kurvanjske loše sreće, a možda ni sam nije znao zašto je
ondje. Ali bio je ondje."
Pukovnik D'Ornan poginuo je u Murzuchu. Njegovo mjesto na čelu snaga u Čadu zauzeo je Leclerc,
koji se, potaknut uspjehom u Murzuchu, odmah bacio na oazu u Cufri - najvažniju u Libijskoj pustinji,
koja je također bila u talijanskim rukama - sa šačicom dobrovoljaca iz Legije stranaca i šačicom
domorodaca, s malo oružja i transportnih sredstava, 1. ožujka 1942., i nakon još jednog marša od
više od tisuću kilometara preko pustinje, Leclerc i njegovi ljudi zauzeli su Cufru. I ondje je, naravno,
bio Miralles. Kad se vratio u Čad, Miralles je uživao u svojim prvim tjednima odmora u posljednjih
nekoliko godina, i u jednom trenutku različiti su ga varljivi znakovi naveli na pomisao da će, nakon
junačkih djela u Murzuchu i Cufri, rat neko vrijeme biti daleko od njega i njegovih drugova. Tada je
drugi put u kratkom vremenu Leclercu pala još jedna genijalna ideja na pamet. Uvjeren da je sudbina
Drugoga svjetskog rata na kocki upravo u sjevernoj Africi, gdje se Montgomeryjeva VIII. armija
borila protiv njemačkog Afričkog korpusa, odlučio je pokušati ujediniti se s engleskim trupama,
predvodeći obratni marš od onoga koji je od Magreba do Čada predvodio prije nekoliko mjeseci.
Druge su savezničke jedinice u tom trenutku krenule u istu ili sličnu operaciju, ali Leclerc nije imao
nikakvu infrastrukturu, tako da su Miralles i tri tisuće dvjesto ljudi, koliko ih je dotad uspio skupiti,
morali ponovno prijeći, pješice i u još težim uvjetima nego prvi put, tisuće kilometara nemilosrdne
pustinje koja ih je dijelila od Tripolija, kamo su napokon stigli u siječnju '43., upravo kad je
Montgomeryjeva VIII. izbacila Rommelove trupe iz grada. Leclercova je postrojba odradila ostatak
manevara u Africi s tom vojskom, tako da je Miralles porazio Nijemce u ofenzivi na Maretsku liniju,
i poslije Talijane u Gabesu i Sfaxu.
Kad su manevri u Africi bili gotovi, Leclercova je postrojba, integrirana u strukturu savezničke
vojske, motorizirana, te je tako postala II. oklopna divizija te je poslana u Englesku na obuku u vožnji
američkih tenkova, i 1. kolovoza 1944., gotovo dva mjeseca nakon dana D, Miralles se iskrcao na
plaži Utah u Normandiji, boreći se s Hislipovim korpusom XV. armije. Leclercova je postrojba
smjesta poslana na bojišnicu i tijekom dvadeset tri dana, koliko su za Mirallesa trajali manevri u
Francuskoj, nije se prestao boriti ni časa, pogotovo na području Sarthe i u bitkama koje su prethodile
definitivnoj izolaciji džepa kod Falaisea. Leclercova je jedinica u tom trenutku bila posebna: ne
samo da je bila jedina francuska divizija koja se borila na francuskom tlu (iako je bila puna
Afrikanaca i španjolskih veterana iz Građanskoga rata; to se vidjelo na imenima tenkova:
Guadalajara, Zaragoza, Belchite) nego je bila jedina divizija koja se punila isključivo
dobrovoljcima, tako da se nije mogla nositi s izmjenama svježih snaga kao u običnim divizijama, i
kad bi neki vojnik poginuo, njegovo bi mjesto bilo prazno dok ga drugi dobrovoljac ne bi zamijenio.
To objašnjava zašto su se, iako nijedan razuman zapovjednik ne drži vojnika dulje od četiri ili pet
mjeseci na prvoj liniji bojišta, jer je napetost na bojišnici nepodnošljiva, kad su Miralles i njegovi
drugovi iz Građanskog rata stupili na plaže Normandije, borili više od sedam godina bez prestanka.
Ali za njih rat još nije bio gotov. Leclercova je postrojba bila prvi saveznički kontingent koji je
ušao u Pariz; Miralles je ušao kroz Portede-Gentilly u noći 24. kolovoza, jedva sat vremena nakon što
je, pod zapovjedništvom kapetana Dronnea, to učinio prvi francuski detašman. Nije prošlo ni petnaest
dana kad su Leclercovi ljudi, sada integrirani u francusku III. armiju De Lattrea de Tassignyja,
ponovno ušli u bitku. Idući tjedni nisu im pružali ni trenutka predaha: navalili su na Siegfriedovu
liniju, ušli u Njemačku, došli do Austrije. Ondje je završila Mirallesova vojna avantura. Ondje je,
jednoga vjetrovitog zimskog jutra koje nikad neće zaboraviti, Miralles (ili netko tko je bio kraj
Mirallesa) nagazio na minu.
"Nadrljao je", rekao je Bolano nakon što je napravio stanku da popije do kraja čaj koji mu se već
ohladio u šalici. "Rat u Europi samo što nije završio i, nakon osam godina bitke, Miralles je vidio
gomilu umirućih ljudi oko sebe, prijatelja i drugova Španjolaca, Afrikanaca, Francuza, bili su
odasvud. Došao je red i na njega..." Bolano je udario naslon za ruke fotelje. "Došao je red i na njega,
ali peder nije umro. Odveli su ga u pozadinu u komi i ponovno ga sastavili kako Bog zapovijeda.
Nevjerojatno. Preživio je. I za malo više od godine dana Miralles je postao građanin Francuske i
imao je doživotnu mirovinu."
Kad je rat završio i kad se oporavio od ozljeda, Miralles je otišao živjeti u Dijon, ili u neko
mjesto u okolici Dijona, Bolano se nije dobro sjećao. U nekoliko je prilika pitao Mirallesa zašto se
smjestio u Dijonu (ili u okolicu Dijona), a on mu je katkad odgovarao da se onamo smjestio kao što
se mogao smjestiti bilo kamo, a katkada da se smjestio onamo jer si je tijekom rata obećao da će ako
uspije preživjeti, ostatak života piti dobro vino, "i do danas sam održao obećanje", dodao bi
plješćući po svojoj goloj i debeloj trbušini kao u Bude. Dok se viđao s Mirallesom, Bolano je mislio
da nijedan od ta dva razloga nije pravi; sada misli da su to bila oba. Miralles se oženio u Dijonu (ili
u okolici Dijona) i u Dijonu (ili u okolici Dijona) dobio je kćer. Zvala se Maria. Bolano ju je
upoznao u kampu, jer u početku je dolazila svakoga ljeta, s ocem: sjeća se da je bila fina, ozbiljna i
snažna djevojka, "prava Francuskinja", iako je s ocem uvijek razgovarala na grubom španjolskom s
guturalnim r. Prisjećao se također da je Miralles, koji je ostao udovac ubrzo nakon što se rodila, bio
popustljiv prema njoj: Maria je šefovala u kući, ona je izdavala naredbe, koje je Miralles slušao s
nekom vrstom sramežljive poniznosti veterana naučenog slušati naredbe, i ona bi ga, kad bi se
razgovor među prijateljima previše oduljio u baru u kampu i kad bi Mirallesu usta postala tjestasta
od vina i kad bi mu se riječi petljale, uzela pod ruku i odvela u kampkućici, pokornog i klimavog,
pogleda mutna od pića i osmijeha puna krivnje ponosnog oca. To s Marijom ipak je kratko trajalo, ne
više od dvije godine (od četiri, koliko je Bolano radio u kampu), i Miralles je počeo dolaziti sam u
Estrellu de Mar. Tek su se otad on i Bolano zapravo sprijateljili; i kad je Miralles počeo spavati s
Luz. Luz je bila prostitutka koja je nekoliko ljeta radila u kampu. Bolano je se dobro sjeća: crnokosa,
krupna, prilično lijepa i mlada, urođene dobrodušnosti i nepokolebljivo zdrava razuma; možda je
samo povremeno radila kao kurva, pretpostavljao je Bolano.
"Miralles se gadno zakačio za nju", dodao je. "Peder bi bio strahovito tužan i opijao bi se do
besvijesti kad ne bi bilo Luz."
Bolano se tada prisjetio jedne noći posljednjega ljeta kad je bio s Mirallesom, dok je bio na
prvom obilasku, već u zoru, čuo je tihu glazbu koja je dolazila s drugoga kraja kampa, točno uz
ogradu koja ga je odvajala od borove šume. Više iz znatiželje nego zbog želje da stišaju glazbu -
toliko je tiho svirala da nije mogla ometati ničiji san - oprezno se približio i ugledao zagrljen par
kako pleše pod nadstrešnicom kampkučice. Kampkućicu je prepoznao kao Mirallesovu; par kao
Mirallesa i Luz; glazbu kao veoma tužan i star pasodoble (ili se barem Bolanu tako učinilo), koji je
Miralles često pjevušio ispod glasa u njegovoj nazočnosti. Prije nego što su mogli primijetiti njegovu
nazočnost, Bolano se sakrio iza druge kampkućice i promatrao ih nekoliko minuta. Plesali su
uspravljeni, veoma ozbiljni, u tišini, bosi na travi, obavijeni nestvarnom mjesečinom i starom
butanskom svjetiljkom, a Bolanu je pozornost privukao kontrast između svečanosti njihovih pokreta i
njihove odjeće, Miralles u kupaćim gaćama, kao uvijek, ostario i s trbušinom, ali koračajući sa
sigurnom pristalošću lokalnoga plesača, vodeći Luz, koja se, možda zato što je nosila bijelu košulju
koja joj je dosezala do koljena i kroz koju se naziralo njezino golo tijelo, činila kao da lebdi poput
duha u svježini noći. Bolano je rekao da je u tom trenutku, uhodeći iza stare kampkućice onoga
staroga veterana iz svih ratova, tijela proštepana ožiljcima i duše ustreptale zbog jedne povremene
kurve koja nije znala plesati pasodoble, osjetio nešto čudno i, možda kao varljiv odraz toga osjećaja,
u jednom mu se okretu učinilo da je nazreo iskru u Mirallesovim očima, kao da samo što se nije
rasplakao ili uzalud pokušava zadržati suze, ili kao da je dugo plakao i onda shvatio ili zamislio da
njegova nazočnost ondje ima u sebi nešto opsceno, da nekomu krade taj prizor i da mora otići, a usto
je shvatio, zbunjen, da je njegovo vrijeme u kampu isteklo jer je u njemu već naučio sve što se naučiti
dalo. Tako da je zapalio cigaretu, posljednji put pogledao Luz i Mirallesa kako plešu pod
nadstrešnicom, okrenuo se i nastavio obilazak.
"Na kraju toga ljeta oprostio sam se od Mirallesa do iduće godine, kao i uvijek", rekao je Bolano
nakon duge šutnje, kao da razgovara sam sa sobom, ili s nekim tko ga sluša, ali taj netko nisam bio ja.
S druge strane prozora Carlemanyja već je pala noć; pred sobom sam imao smrknut ili odsutan
Bolanov izraz lica i stol s nekoliko praznih čaša i pepeljaru prepunu opušaka. Tražili smo račun. "Ali
ja sam znao da iduće godine neću doći u kamp. I nisam se više vratio. I više nikada nisam vidio
Mirallesa."
Navalio sam da otpratim Bolaha na postaju, i dok je kupovao kutiju ducadosa za put, pitao sam ga
je li sve ove godine ikad išta čuo o Mirallesu.
 "Ništa", odgovorio je. "Izgubio sam mu svaki trag, kao i mnogima. Tko zna gdje je sada. Možda još
ide u kamp; ali sumnjam: imat će više od osamdeset godina i sumnjam da mu je do toga. Možda još
uvijek živi u Dijonu. Ili je možda mrtav, zapravo pretpostavljam da je to vjerojatnije, zar ne? Zašto
pitaš?"
"Onako", rekao sam.
Ali to nije bila istina. Tog popodneva dok sam sa sve većim zanimanjem slušao pretjeranu priču o
Mirallesu, pomislio sam da ću je ubrzo pročitati u jednoj od pretjeranih Bolahovih knjiga, ali kad
sam došao kući, nakon što sam se oprostio od svog prijatelja i prošetao gradom osvijetljenim
svjetiljkama i izlozima, možda ponesen prevelikom količinom džintonika, već sam se ponadao da
Bolano nikada neće napisati tu priču: htio sam je napisati ja. Čitavu mi se noć to motalo po glavi.
Dok sam pripremao večeru, dok sam večerao, dok sam prao tanjure od večere, dok sam pio čašu
mlijeka gledajući, a ne videći televiziju, osmislio sam početak i kraj, organizirao epizode, izmislio
likove, u mislima napisao i prepravio mnogo rečenica. Legao sam u krevet, nisam mogao zaspati ni u
tami (samo su brojevi na digitalnoj budilici davali crven odsjaj u gustoj tami spavaće sobe), u glavi
mi je bubnjalo, i u nekom trenutku, sasvim neizbježno, jer godine i promašaji udare pečat mudrosti,
pokušao sam obuzdati entuzijazam prisjećajući se svoga posljednjeg poraza. Tada sam to pomislio.
Pomislio sam na strijeljanje Sancheza Mazasa i na to da je Miralles tijekom čitava rata bio Li* sterov
vojnik, da je bio s njime u Madridu, u Aragonu, na Ebru, pri povlačenju iz Katalonije. 'Zašto ne i u
Collellu?' pomislio sam. I u tom trenutku, s varljivom ali odlučnom providnošću nesanice, poput
nekoga tko nevjerojatnom slučajnošću, i to kad je već odustao od potrage (jer čovjek nikad ne nade
ono što traži, nego ono što mu stvarnost ponudi), nade komadić koji je nedostajao za mehanizam koji
je potpun, ali nesposoban odraditi ono za što je izmišljen, čuo sam sebe kako mrmljam u mračnoj
tišini spavaće sobe: "To je on."
Skočio sam iz kreveta, bos, i u tri skoka bio sam u kuhinji, dignuo sam slušalicu i okrenuo Bolafiov
broj. Čekao sam da se javi kad sam vidio da sat na zidu pokazuje tri i pol; načas sam oklijevao; onda
sam prekinuo.
Mislim da sam oko svitanja uspio zaspati. Prije devet opet sam nazvao Bolafia. Javila mi se
njegova žena: Bolano je još bio u krevetu. Uspio sam razgovarati s njime tek oko podneva, iz
redakcije. Gotovo bez uvoda upitao sam ga kani li pisati o Mirallesu; rekao je da ne kani. Poslije sam
upitao je li kad čuo da Miralles spominje svetište u Collellu; Bolano me zamolio da mu ponovim ime.
"Ne", odgovorio je napokon. "Barem se ja toga ne sjećam."
"A Rafaela Sancheza Mazasa?"
"Pisca?"
"Da", rekao sam. "Ferlosijeva oca. Poznaješ ga?"
"Pročitao sam neke njegove stvari, i to dosta dobre. Zašto bi ga Miralles spomenuo? Nikad nisam s
njime razgovarao o književnosti. Osim toga, čemu ovo ispitivanje?"
Htio sam izbjeći odgovor, no na vrijeme sam shvatio da samo preko Bolafia mogu doći do
Mirallesa. Ukratko sam mu objasnio.
"Javiere, čovječe!" uzviknuo je Bolano. "Imaš sjajnu priču. Znao sam da pišeš."
"Ne pišem." Dodao sam kontradiktorno: "I nije roman. To je priča sa stvarnim događajima i
likovima. Istinita priča."
"Svejedno", odgovorio je Bolano. "Sve su dobre priče istinite priče, barem onomu tko ih čita, a
samo je to važno. Ipak, ne razumijem kako možeš biti tako siguran da je Miralles vojnik koji je spasio
Sancheza Mazasa."
"Tko je rekao da je to on? Nisam ni siguran da je bio u Collellu. Samo kažem da je Miralles
mogao biti ondje i da je stoga mogao biti taj vojnik."
"Mogao je biti", promrmljao je Bolano skeptično. "Ali najvjerojatnije to nije bio on. Kako god..."
"Kako god bilo, moram ga naći i riješiti se dvojbe", prekinuo sam ga nagađajući koji bi bio kraj
rečenice: "... ako i nije bio on, izmisli da jest." "Zato sam te zvao. Pitanje glasi: imaš li pojma kako
mogu naći Mirallesa?"
Otpuhujući, Bolano me podsjetio da već dvadeset godina nije vidio Mirallesa i da nema nikakve
prijatelje iz tih vremena, nikoga tko bi mogao... Zastao je i ne smišljajući nikakvo objašnjenje,
zamolio me da malo pričekam. Taj se trenutak otegnuo toliko da sam mislio da je Bolano zaboravio
da ga čekam na telefonu.
"Imaš sreće, seronjo", čuo sam ga naposljetku. Onda mi je izdiktirao nekakav telefonski broj. "To
je telefonski broj Estrelle de Mar. Nisam ni znao da ga imam, ali čuvam sve adresare iz tih godina.
Nazovi i pitaj za Mirallesa."
"Kako se zvao?"
"Antoni, mislim. Ili Antonio. Ne znam. Svi su ga zvali Miralles. Nazovi i pitaj za njega: u moje
vrijeme vodili smo registar s imenima i adresama ljudi koji su dolazili u kamp. Sigurno i sad to
čine... Ako Estrella de Mar još uopće postoji, naravno."
Spustio sam slušalicu. Dignuo sam slušalicu. Okrenuo sam telefonski broj koji mi je pribavio
Bolano. Estrella de Mar još je uvijek postojala i već je otvorila svoja vrata za ljetnu sezonu. Upitao
sam ženski glas koji mi se javio je li osoba imenom Antoni ili Antonio Miralles u kampu; nakon
nekoliko sekundi, tijekom kojih sam čuo udaljeno tipkanje brzih prstiju, rekla je da nije. Objasnio
sam slučaj: hitno trebam podatke o toj osobi koja je bila stalni gost Estrelle de Mar prije dvadeset
godina. Glas se uozbiljio: tvrdio je da kuća ne običava davati podatke o gostima i, dok sam ponovno
slušao kako prsti nervozno tipkaju po tipkovnici, obavijestio me da su prije dvije godine
kompjutorizirali arhiv kampa i da su sačuvali samo podatke unatrag osam godina. Bio sam uporan:
rekao sam da je Miralles možda tada još dolazio u kamp. "Uvjeravam vas da nije", rekla je djevojka.
"Kako znate?" upitao sam. "Zato što ga nema u našem arhivu. Upravo sam provjerila. Imaju dva
Mirallesa, ali nijedan se ne zove Antonio. Ni Antoni." "Zove li se koji Maria?" "Ne zove."
Tog jutra, veoma uzbuđen i mrtav pospan, ispričao sam Conchi dok smo jeli u nekom selfserviceu,
priču o Mirallesu, objasnio sam joj pogrešku u perspektivi koju sam napravio dok sam pisao
Salaminske vojnike i uvjeravao sam je da je Miralles (ili netko poput Mirallesa) komadić koji
nedostaje kako bi mehanizam knjige funkcionirao. Conchi je prestala jesti, žmirnula i rekla
rezignirano:
"U dobar se čas posrao Lucas!"
"Lucas? Tko je Lucas?"
"Nitko", rekla je. "Prijatelj. Posrao se nakon što je umro, a umro je zato što se nije posrao."
"Conchi, molim te. Jedemo. Osim toga, kakve veze ima taj Lucas s Mirallesom?"
"Katkad me podsjećaš na Mozga, stari", uzdahnula je Conchi. "Da nisi intelektualac, rekla bih da si
glup. Nisam li ti otpočetka govorila da moraš pisati o komunistu?"
"Conchi, mislim da nisi dobro shvatila što sam..."
"Naravno da sam dobro shvatila!" prekinula me. "Koliko bismo si svađa uštedjeli da si me
otpočetka slušao! Znaš što ću ti reći?"
"Što?" upitao sam oprezno.
Conchijino se lice naglo razvedrilo: pogledao sam njezin osmijeh bez straha, njezinu blajhanu
kosu, širom otvorene oči, veoma vesele, veoma crne. Conchi je digla čašu jeftina vina.
"Imat ćemo jebeno dobru knjigu!"
 Kucnuli smo se čašama, i u jednom sam trenutku osjetio iskušenje da ispružim nogu i provjerim
nosi li gaćice; u jednom sam trenutku pomislio da sam zaljubljen u Conchi. Oprezno i sretno, rekao
sam:
"Još nisam našao Mirallesa."
"Naći ćemo ga", rekla je Conchi, apsolutno uvjerena. "Što ti je rekao Bolano, gdje živi?"
"U Dijonu", rekao sam. "Ili u okolici Dijona."
"Ondje moramo početi potragu."
Navečer sam nazvao Telefćnicine međunarodne informacije. Operaterka mi je rekla da ni u gradu
Dijonu ni u čitavom 21. okrugu, kojem pripada Dijon, nema nikoga tko se zove Antoni ili Antonio
Miralles. Onda sam upitao ima li kakva Maria Miralles; operaterka je rekla da nema. Upitao sam ima
li ijedan Miralles; iznenađeno sam čuo kako govori da ih ima pet: jedan u Dijonu i četiri u selima u
okrugu: jedan u Longuicu, jedan u Marsannyju, jedan u Nolayu i jedan u Genlisu. Zamolio sam da mi
kaže njihova imena i telefonske brojeve. "Nemoguće", rekla je. "Mogu vam dati samo jedno ime i
jedan broj po pozivu. Morat ćete fiazvati još četiri puta da vam damo preostala četiri."
Idućih dana nazvao sam Mirallesa koji je živio u Dijonu (Laurent se zvao) i preostalih četvero koji
su se zvali Laura, Danielle, Jean-Marie i Bienvenido. Dvoje od njih (Laurent i Danielle) bili su brat i
sestra, i svi su, osim Jean-Marie, korektno govorili španjolski (ili su ga natucali) jer su potjecali iz
španjolskih obitelji, ali nitko od njih nije bio u rodu s Mirallesom i nitko nikada nije čuo za njega.
Nisam se predao. Možda ponesen slijepom sigurnošću koju mi je usadila Conchi, nazvao sam
Bolana. Upoznao sam ga sa svojom potragom, upitao ga pada li mu na pamet neki drugi trag koji bih
mogao slijediti. Ništa mu nije padalo na pamet.
"Morat ćeš ga izmisliti", rekao je.
"Što?"
"Razgovor s Mirallesom. To je jedini način da završiš roman."
U tom sam se trenutku prisjetio priče iz svoje prve knjige, na koju me Bolano podsjetio u našem
prvom intervjuu, u kojoj čovjek navede drugoga čovjeka na zločin kako bi mogao dovršiti svoj roman
i mislim da sam shvatio dvije stvari. Prva me zaprepastila; druga nije. Prva je da mi je bilo važnije
razgovarati s Mirallesom nego završiti knjigu; druga je da ja, suprotno onomu što je Bolano dotad
mislio (suprotno onomu što sam ja mislio dok sam pisao prvu knjigu), nisam pravi pisac, jer da
jesam, bilo bi mi važnije napisati knjigu nego razgovarati s Mirallesom. Odustao sam od toga da
ponovno podsjećam Bolana da moja knjiga ne bi trebala biti roman nego istinita priča i da bi
izmišljanje razgovora s Mirallesom značilo izdati njezinu bit, pa sam uzdahnuo:
"Ha."
Odgovor je bio lakonski, nikako potvrdan; Bolano to nije tako shvatio.
"To je jedini način", ponovio je, uvjeren da me nagovorio. "Osim toga i najbolji. Stvarnost nas
uvijek izda; najbolje je ne dati joj vremena i izdati je prije nego što ona izda tebe. Pravi bi te
Miralles razočarao; radije ga izmisli: izmišljeni je sigurno mnogo stvarniji od stvarnoga. Ovoga
nećeš naći. Tko zna gdje je: može biti mrtav, ili u staračkom domu, ili kod svoje kćeri. Zaboravi ga."
"Bit će najbolje da zaboravimo Mirallesa", rekao sam te noći Conchi nakon što sam preživio jeziv
put do njezine kuće u Quartu i nakon brzog seksa u dnevnom boravku, pod pobožnim pogledom Gospe
Guadalupske i melankoličnim pogledom onih dvaju primjeraka mojih knjiga koji su je pridržavali.
"Tko zna gdje je: možda je mrtav, ili u staračkom domu, ili u kući svoje kćeri."
"Jesi li tražio njegovu kćer?" upitala je Conchi.
"Jesam, ali nisam je našao."
Gledali smo se sekundu, dvije, tri. Onda sam se, bez riječi, dignuo, otišao do telefona, okrenuo
broj Telefonicinih međunarodnih informacija. Rekao sam operaterki (mislim da sam prepoznao njezin
glas; mislim da je i ona prepoznala moj) da tražim osobu koja živi u staračkom domu u Dijonu i
upitao sam koliko staračkih domova ima u Dijonu. "Uf", rekla je nakon stanke. "Gomila." "Kolika je
gomila?" "Trideset i nešto. Možda četrdeset." "Četrdeset staračkih domova!" Gledao sam Conchi,
koja je sjedeći na podu, jedva pokrivena potkošuljom, susprezala smijeh. "U tom gradu žive samo
starci?" "U računalu ne piše jesu li starački", objasnila je operaterka. "Samo piše da su domovi." "A
koliko ih onda ima u okrugu?" Nakon stanke je rekla: "Više nego dvostruko." Blago, ali zamjetno
zadirkujući, dodala je: "Mogu vam dati samo jedan broj po pozivu. Da vam počnem diktirati
abecednim redom?" Mislio sam da je to kraj potrage: uvjeriti se da Miralles ne živi ni u jednome od
tih osamdeset i nešto domova, moglo bi trajati mjesecima i moglo me uništiti, da i ne spominjem da
nisam imao ni najmanje naznake da uopće živi u jednom od njih, a još manje da je upravo on Listerov
vojnik kojeg sam tražio. Pogledao sam Conchi, gledala me ispitivačkim pogledom, ruke su joj
nestrpljivo bubnjale po golim koljenima; gledao sam svoje knjige kraj Gospe Guadalupske i, ne znam
zašto, pomislio na Daniela Angelatsa. Onda sam, kao da se nekomu osvećujem, rekao: "Da.
Abecednim redom."
Tako je počelo telefonsko hodočašće koje će potrajati više od mjesec dana svakodnevnih
razgovora, prvo po domovima Dijona, a onda po čitavom okrugu. Procedura je uvijek bila ista.
Nazvao bih međunarodne informacije, tražio ime i broj telefona sljedećih s popisa (Abrioux,
Bagatelle, Cellerier, Chambertin, Chanzy, Eperon, Fontainemont, Kellerman i Lyautey bili su prvi),
nazvao bih dom, upitao operaterku na centrali za Monsieura Mirallesa, odgovorili bi mi da ondje
nema nikakvog Monsieura Mirallesa, ponovno bih nazvao međunarodne informacije, tražio drugi
telefonski broj, i tako dok se ne bih umorio; a idućeg bih se dana (ili onoga nakon njega, jer katkad
nisam nalazio vremena ili nisam imao volje zatvoriti se u taj opsesivni rulet), opet bacio na posao.
Conchi mi je pomagala; srećom: sada mislim da bih, da nije bilo nje, bio brzo odustao od potrage.
Zvali smo u slobodnim trenucima, gotovo uvijek kriomice, ja iz redakcije, a ona iz televizijskog
studija. Poslije, svake noći, raspravljali smo o događajima od toga dana i izmjenjivali imena domova
koje smo odbacili, i u tim sam raspravama shvatio da je ta monotonija svakodnevnih poziva u potrazi
za čovjekom kojeg nismo poznavali i za kojeg čak nismo znali je li živ, bila za Conchi neočekivana i
uzbudljiva avantura; što se mene tiče, zaražen detektivskim nagonom i Conchijinom bezuvjetnom
uvjerenošću, u početku sam se bacio na posao pun entuzijazma, ali kad sam pretražio prvih trideset
domova, počeo sam naslućivati da to činim više zbog inertnosti ili tvrdoglavosti (ili kako ne bih
razočarao Conchi) nego zbog nade da ću naći Mirallesa.
Ali jedne se noći dogodilo čudo. Redigirao sam nekakav člančić i zatvarali smo novinsko izdanje
kad sam počeo sa svojom rundom poziva okrećući broj doma Residence de Nimpheas, u Fontaine-
Les-Dijonu, i čim sam upitao za Mirallesa, umjesto uobičajenoga negativnog odgovora operaterka na
centrali odgovorila mi je šutnjom. Mislio sam da je prekinula vezu i već sam se i ja spremao učiniti
isto, rutinski, kadli me zaustavio muški glas.
"Alo?"
Ponovio sam pitanje koje sam postavio operaterki i koje smo ponavljali deset dana u tom
nerazumnom pothvatu po svim domovima 21. okruga.
"Miralles na telefonu", rekao je čovjek na španjolskome: zbog iznenađenja nisam shvatio da me
moj rudimentarni francuski odao. "S kim razgovaram?"
"Vi ste Antoni Miralles?" upitao sam tankim glasićem.
"Antoni ili Antonio, svejedno je", rekao je. "Ali zovite me Miralles; svi me zovu Miralles. S kim
razgovaram?"
 Sad mi se čini nevjerojatnim, ali, nesumnjivo stoga što u dubini duše nikad nisam vjerovao da ću
razgovarati s njime, nisam unaprijed smislio kako ću se predstaviti Mirallesu.
"Vi mene ne poznajete, ali već vas dugo tražim", improvizirao sam osjećajući pulsiranje u grlu i
drhtanje glasa. Kako bih ih prikrio, brzo sam rekao svoje ime i odakle zovem; uspio sam dodati: "Ja
sam prijatelj Roberta Bolana."
"Roberta Bolana?"
"Da, iz kampa Estrella de Mar", objasnio sam. "U Castelldefellsu. Nekada davno vi i on..."
"Naravno!" Prekid je u meni izazvao više osjećaj zahvalnosti nego olakšanja. "Čuvar! Gotovo sam
ga zaboravio!"
Dok je Miralles govorio o njihovim ljetima u Estrelli de Mar i prijateljstvu s Bolafiom, razmišljao
sam o načinu na koji ću tražiti intervju; odlučio sam poštedjeti se okolišanja i direktno sam krenuo na
pitanje. Miralles nije prestajao govoriti o Bolafiu.
"Što je bilo s njime?" upitao je.
"Pisac je", odgovorio sam. "Piše romane."
"Pisao ih je i onda. Ali nitko ih nije htio objaviti."
"Sad je drukčije", rekao sam. "Sada je uspješan pisac."
"Doista? Drago mi je: uvijek sam mislio da je talentiran, osim što je lukavi lažljivac. Ali
pretpostavljam da moraš biti lukavi lažljivac ako misliš biti dobar pisac, ha?" Čuo sam kratak, suh i
udaljen zvuk poput smijeha. "Dobro, kako vam mogu pomoći?"
"Istražujem jednu epizodu iz Građanskoga rata. Strijeljanje nacionalističkih zatvorenika u svetištu
Santa Maria del Collell, blizu Banyolesa. Dogodila se krajem rata." Uzalud sam čekao Mirallesovu
reakciju. Dodao sam riskirajući: "Vi ste bili ondje, zar ne?"
Tijekom dvije beskrajne sekunde čuo sam Mirallesovo sipljivo disanje. Likujući i u tišini, shvatio
sam da sam pogodio metu. Kad je opet progovorio, Mirallesov je glas bio mračniji i sporiji: drukčiji.
"To vam je rekao Bolano?"
"Ja sam to zaključio. Bolano mi je ispričao vašu priču. Rekao mi je da ste čitav rat proveli s
Listerom, sve dok se niste s njime povukli preko Katalonije. Neki Listerovi vojnici u tom su trenutku
bili u Collellu, upravo kad je došlo do strijeljanja. Vi ste lako mogli biti jedan od njih. Bili ste, ha?"
Miralles je opet zašutio; opet sam čuo njegovo sipljivo disanje, a onda i coktanje: pomislio sam da
je zapalio cigaretu; tihi razgovor na francuskome brzo je prošao linijom. Budući da je tišina
potrajala, rekao sam samomu sebi da sam bio pregrub, ali prije nego što sam to mogao ispraviti,
napokon sam čuo:
"Rekli ste da ste pisac, zar ne?"
"Nisam", rekao sam. "Novinar sam."
"Novinar." Opet tišina. "Mislite pisati o ovome? Doista mislite da će nekog čitatelja vaših novina
zanimati priča koja se dogodila prije šezdeset godina?"
"Ne bih je pisao za novine. Pišem knjigu. Gledajte, možda se nisam dobro izrazio. Samo želim
kratko razgovarati s vama, da mi kažete svoju verziju, da mogu napisati što se stvarno dogodilo, ili
vašu verziju onoga što se dogodilo. Ne tražim ni od koga podmirivanje računa, samo pokušavam
shvatiti..."
"Shvatiti?" prekinuo me. "Ne nasmijavajte me! Vi ništa ne shvaćate. Rat je rat! Nema se tu što
shvatiti. Dobro to znam, tri sam godine pucao po Španjolskoj, znate? I mislite da mi je netko
zahvalio?"
"Upravo zato..."
"Šutite i slušajte, mladiću", prekinuo me. "Odgovorite mi, mislite da mi je netko zahvalio?
Odgovorit ću vam: nitko. Nikad mi nitko nije zahvalio što sam ostavio mladost boreći se za njegovu
usranu zemlju! Nitko. Ni riječi. Ni geste. Ni pisma. Ništa. A sad me vi, nakon šezdeset godina, sa
svojim usranim novinicama, ili knjigom, ili što već imate, pitate jesam li sudjelovao u strijeljanju.
Zašto me izravno ne optužite za ubojstvo?"
'Od svih povijesti u Povijesti', pomislio sam dok je Miralles govorio, 'najtužnija je povijest
Španjolske jer završava loše.' Onda sam pomislio: 'Završava loše?' I pomislio sam: 'I eto im govno
za tranziciju!' Rekao sam:
"Zao mi je što ste me pogrešno shvatili, gospodine Miralles..."
"Miralles, jebote, Miralles!" rikao je Miralles. "Nitko me u ovom jebenom životu nije zvao
gospodin Miralles. Zovem se Miralles, samo Miralles. Jeste li shvatili?"
"Jesam, gospodine Miralles. Miralles, hoću reći. Ali ponavljam vam da se radi o nesporazumu.
Ako mi dopustite da govorim, objasnit ću vam." Miralles nije ništa rekao; nastavio sam. "Prije
nekoliko tjedana Bolano mi je ispričao vašu priču. Dotad sam već prestao pisati knjigu o Rafaelu
Sanchezu Mazasu. Jeste li čuli za njega?"
Miralles nije odmah odgovorio, ali ne zato što je imao dvojbi.
"Naravno. Mislite na falangista, jel? Prijatelja Josea Antonija."
"Točno. On je bio jedan od onih koji su pobjegli sa strijeljanja u Collellu. Moja je knjiga trebala
govoriti o njemu, o tom strijeljanju, o ljudima koji su mu poslije pomogli da preživi. I o jednom
Listerovom vojniku koji mu je spasio život."
"I kakve ja imam veze sa svime time?"
"Drugi čovjek koji je umaknuo strijeljanju ostavio je svjedočanstvo o događaju, knjigu koja se
zove Ubili su me crveni.''''
"Ma krasan naslov!"
"Da, ali knjiga je dobra jer u njoj piše do u detalje što se dogodilo u Collellu. Nemam nijednu
republikansku verziju događaja, a bez nje moja knjiga šepa. Kad mi je Bolano ispričao vašu priču,
mislio sam da ste i vi bili u Collellu kad se odigralo strijeljanje i da mi možete dati svoju verziju
događaja. To je sve što želim: pročavrljati malo s vama i da mi kažete svoju verziju. Ništa više.
Obećavam da neću objaviti ni retka a da se prije ne dogovorim s vama."
Ponovno sam čuo Mirallesovo disanje, isprekidano zbrkanim razgovorom na francuskom koji se
opet upleo u liniju. Budući da mu je glas opet bio kao na početku, kad je Miralles ponovno
progovorio, shvatio sam da ga je moje objašnjenje uspjelo smiriti.
"Kako ste našli telefonski broj?"
Objasnio sam mu. Miralles se veselo nasmijao.
"Slušajte, Cercas", počeo je. "Ili vas moram zvati gospodine Cercas?"
"Zovite me Javier."
"Dobro onda, Javiere. Znate li koliko sam godina upravo napunio? Osamdeset dvije. Ja sam star i
umoran čovjek. Imao sam ženu, ali više je nemam. Imao sam kćer, ali više je nemam. Još se
oporavljam od embolije. Ne preostaje mi još mnogo vremena i samo želim da me puste da ga
proživim u miru. Vjerujte mi: te priče više nikoga ne zanimaju, ni nas koji smo to proživjeli; jedno su
vrijeme bile zanimljive, ali više nisu. Netko je odlučio da ih treba zaboraviti i, reći ću vam što
mislim, najvjerojatnije ima pravo; osim toga polovina su nehotične laži, a druga polovina su
hotimične laži. Vi ste mladi; vjerujte da vam zahvaljujem na pozivu, ali najbolje bi bilo da me
poslušate, ostavite se gluposti i posvetite svoje vrijeme nečem drugom."
Pokušao sam biti uporan, ali nije imalo smisla. Prije no što sam prekinuo, Miralles me zamolio da
pozdravim Bolana. "Recite mu da se vidimo u Stocktonu", rekao je. "Gdje?" upitao sam. "U
Stocktonu", ponovio je. "Recite mu: shvatit će."
Conchi je pucala od sreće kad sam joj preko telefona rekao da smo našli Mirallesa; a onda je
pucala od bijesa kad sam joj rekao da ga neću posjetiti.
"Nakon svega ovoga?" viknula je.
"Ne želi, Conchi. Shvati to."
"Što se tebe tiče želi li on to?"
"Conchi, molim te."
Posvađali smo se. Pokušala me uvjeriti. Ja sam pokušao uvjeriti nju.
"Čuj, učini nešto", rekla je naposljetku. "Nazovi Bolana. Mene nikad ne slušaš, ali on će te
nagovoriti. Ako ga ne nazoveš ti, nazvat ću ga ja."
Djelomično zato što sam to i namjeravao, a djelomično da izbjegnem da ga Conchi nazove, nazvao
sam Bolana. Prenio sam mu razgovor koji sam vodio s Mirallesom i starčevo izričito odbijanje moga
prijedloga da ga posjetim. Bolano nije ništa rekao. Onda sam se sjetio poruke koju mi je Miralles
rekao da mu prenesem; prenio sam mu je.
"Jebote, kakav starac!" promrmljao je Bolano odsutnim i podrugljivim glasom. "Još se sjeća."
"Što to znači?"
"To sa Stocktonom?"
"A što drugo?"
Nakon predugačke stanke Bolano je odgovorio na pitanje drugim pitanjem:
"Jesi li gledao Fat City?" Rekao sam da jesam. "Miralles je jako volio filmove", nastavio je
Bolano. "Gledao ga je na televizoru koji je instalirao pod nadstrešnicom svoje kampkućice; nekoliko
puta bio je u Castelldefellsu i u jedno bi popodne progutao tri filma, čitav repertoar, bilo bi mu
svejedno što daju. Ja sam koristio rijetke slobodne dane da odem do Barcelone, ali jednom sam ga
našao u šetnji Castelldefellsom, popili smo skupa horchatu i onda mi je predložio da pođem s njime
u kino; budući da nisam imao pametnijega posla, pridružio sam mu se. Sada zvuči nevjerojatno da u
ljetovalištu prikazuju Hustonov film, ali tada se to događalo. Znaš što znači Fat City? Nešto kao
Grad mogućnosti ili Fantastičan grad ili, još bolje, Kakva divota od grada! Kakva divota od
sarkazma! Jer Stockton, a to je grad iz filma, surov je grad u kojem nema prilika ni za koga, osim
prilika za propast. Zapravo, za apsolutnu i posvemašnju propast. Zanimljivo je to: u gotovo svim
filmovima o boksačima, priča se priča o usponu i padu glavnoga junaka, kako postiže uspjeh i onda
dolazi propast i zaborav; ovdje ne: u Fat Cityju nijedan od dvojice glavnih junaka - stari boksač i
mladi boksač - i ne nazire mogućnost da uspije, ni nitko tko ih okružuje, poput onoga starog i
oronulog meksičkog boksača, ne znam sjećaš li se njega, koji mokri krv prije nego što se popne u ring
i koji sa stadiona dolazi i odlazi sam, gotovo u mraku. No te večeri, kad je film završio, otišli smo u
bar i sjeli za šank, naručili pivo i ostali ondje čavrljati i piti dokasna, ispred zrcala u kojem smo se
odražavali mi i čitav bar, kao i dva boksača iz Stocktona na kraju Fat Cityja, a ja mislim da su
upravo ta slučajnost i piva nagnali Mirallesa da u jednom trenutku kaže da ćemo završiti jednako,
poraženi i sami i napola isprebijani u nekom surovom gradu, mokreći krv prije nego što se popnemo
u ring kako bismo se borili do smrti s vlastitom sjenom na praznom stadionu. Miralles to nije rekao,
naravno, riječi su moje, ali rekao je nešto slično. Te smo se noći mnogo smijali i kad smo u zoru
stigli u kamp i vidjeli da svi još spavaju i da je bar zatvoren, nastavili smo čavrljati i smijati se onim
malaksalim smijehom koji spopadne ljude na sprovodima ili takvim mjestima, znaš već, a kad smo se
već bili oprostili i ja sam krenuo u svoj šator, posrćući u tami, Miralles me pozvao, i okrenuo sam se
i ugledao ga, debela i obasjana blijedim svjetlom svjetiljke, uspravljena i uzdignute šake, i prije nego
što je njegov suspregnuti smijeh ponovno prasnuo, čuo sam kako šapće u uspavanoj tišini kampa:
'Bolano, vidimo se u Stocktonu!' I od tada, svaki put kad smo se opraštali do idućega jutra ili idućega
ljeta, Miralles bi svaki put dodao: 'Vidimo se u Stocktonu!'"
Ostali smo u tišini. Pretpostavljam da je Bolano očekivao nekakav komentar s moje strane; nisam
mogao ništa reći jer sam plakao.
"Dobro", rekao je Bolano. "Što sad kaniš učiniti?"
"Super!" uzviknula je Conchi kad sam joj prenio vijest. "Znala sam da će te Bolano nagovoriti!
Kad krećemo?"
"Ne idemo nas dvoje", rekao sam misleći da bih uz Conchijinu nazočnost možda lakše došao do
Mirallesova intervjua. "Idem sam."
"Ne govori gluposti! Sutra ujutro sjedamo u auto i začas smo u Dijonu."
"Već sam odlučio", bio sam uporan, odrješit, misleći kako je putovanje do Dijona u Conchijinu
volkstvagenu opasnije od marša od Magreba do Čada u Leclercovoj postrojbi. "Ići ću vlakom."
U subotu poslije podne oprostio sam se od Conchi na postaji ("Pozdravi gospodina Mirallesa u
moje ime", rekla je. "Zove se Miralles, Conchi", ispravio sam je. "Samo Miralles") i sjeo na vlak za
Dijon kao što bi netko sjeo u vlak za Stockton. Bio je to raskošan, noćni vlak, i sjećam se da sam u
restoranu s udobnim kožnatim sjedalima i prozorima istrošenim od brzine noći bio dokasna pijući i
pušeći i misleći na Mirallesa, a u pet ujutro, suha grla, žedan i pospan, sišao sam na postaji u Dijonu
i nakon što sam hodao po praznim peronima osvijetljenim kuglama slabašna svjetla, sjeo sam na
taksi, koji me ostavio u Victoru Hugou, obiteljskom hotelu koji se nalazi u Rue des Fleurs, nedaleko
od centra. Popeo sam se u svoju sobu, popio dobar gutljaj vode iz slavine, istuširao se i izvalio na
krevet. Uzalud sam pokušao zaspati. Razmišljao sam o Mirallesu, kojeg ću ubrzo vidjeti, i o Sanchezu
Mazasu, kojeg nikada neću vidjeti; razmišljao sam o njihovu pretpostavljenom susretu, prije šezdeset
godina, gotovo tisuću kilometara odavde, na kiši divljeg i šumovitog jutra; razmišljao sam kako ću
ubrzo doznati je li Miralles bio onaj Listerov vojnik koji je spasio Sancheza Mazasa, i da ću doznati
o čemu je razmišljao dok ga je gledao u oči i zašto ga je spasio, i da ću onda možda napokon shvatiti
važnu tajnu. Razmišljao sam o svemu tome i razmišljajući začuo prve jutarnje zvukove (korake u
hodniku, cvrkut ptica, užurban motor nekog auta) i shvatio da zora navire na prozorska okna.
Dignuo sam se, otvorio prozor i kapke: neodlučno jutarnje sunce osvjetljavalo je vrt s narančama i,
tamo dalje, ugodnu ulicu optočenu kućama s krovovima na dvije vode; samo je pijukanje ptica
narušavalo tišinu sela. Obukao sam se i doručkovao u hotelskoj blagovaonici; onda, budući da sam
mislio da je prerano da idem u Residence de Nimpheas, odlučio sam prošetati. Nikad nisam bio u
Dijonu, a još prije četiri sata, dok sam u taksiju prolazio njegovim ulicama obrubljenim zgradama
poput trupla prethistorijskih životinja i sneno gledao njihova gospodska i treperava pročelja sa
svjetlećim natpisima, izgledao mi je poput onih veličanstvenih srednjovjekovnih gradova koji se noću
uzohole i tek tada pokazuju svoje pravo lice, truli kostur svoje nekadašnje moći; sada, naprotiv, čim
sam izašao na Rue des Fleurs i krenuvši kroz Rue des Roses i Rue Desvoges, stigao na Place D'Arcy
-koji je u to doba vrio od automobila koji su vozili oko slavoluka - činio mi se poput onih tužnih
gradova francuske provincije u kojima tužni Simenonovi muževi počine svoje tužne zločine, kao grad
bez veselja i budućnosti, poput Stocktona. Iako je bilo pomalo svježe i Sunce jedva da je sjalo, sjeo
sam na terasu nekog bara, na Place Grangier, i popio Coca-Colu. Desno od terase, u popločenoj ulici,
smjestio se putujući sajam, a iza njega se uzdizala crkva Notre Dame. Platio sam Coca-Colu,
znatiželjno zavirujući prošao preko sajma, prešao neku ulicu i ušao u crkvu. Isprva mi se činilo da je
prazna, ali dok sam slušao odjek svojih koraka u gotičkom svodu, razabrao sam pred bočnim oltarom
ženu koja je netom upalila svijeću; sada je pisala nešto u otvorenu bilježnicu na stalku. Kad sam se
približio oltaru, žena je prestala pisati i okrenula se da ode; susreli smo se nasred broda; bila je
visoka, mlada, blijeda, otmjena. Kad sam došao do oltara, nisam mogao a da ne pogledam zadnju
rečenicu u bilježnici: "Bože moj, pomozi meni i mojoj obitelji u ovim mračnim vremenima."
Izašao sam iz crkve, zaustavio taksi i dao adresu Residencea de Nimpheas, u Fontaine-Les-Dijon.
Nakon dvadeset minuta taksi se zaustavio na uglu Rue de Daix i Rue des Combottes, pred
pravokutnom zgradom blijedozelene fasade, načičkanom majušnim balkonima, koja je gledala na vrt s
jezerom i šljunčanim puteljcima. Na recepciji sam upitao za Mirallesa, a djevojka nepogrešiva
izgleda i u ruhu časne sestre pogledala me radoznalo ili iznenađeno i upitala me jesam li u rodu s
njime. Rekao sam joj istinu.
"Prijatelj, dakle?"
"Tako nekako", rekao sam.
"Soba dvadeset dva." Pokazujući prema hodniku, dodala je: "Ali maloprije sam ga vidjela kako je
prošao ovuda: sigurno je u dvorani za televiziju ili u vrtu."
Hodnik je završavao velikim salonom s golemim prozorima pred kojima se nekoliko staraca
sunčalo na okomitom podnevnom suncu, nogu zamotanih u karirane deke. U sobi je bilo još dvoje
staraca - žena i muškarac - koji su sjedili u velikim naslonjačima od skaja i gledali televiziju; nijedno
od njih dvoje nije se okrenulo kad sam ušao u salon. Nisam mogao a da ne pogledam muškarca:
ožiljak mu je istrgnuo dio sljepoočnice, nastavljao se preko jabučice, lica i čeljusti, spuštao se niz
vrat i gubio medu dlakama koje su se pomaljale iz njegove sive flanelske košulje. Odmah sam znao
da je to Miralles. Paraliziran, nesabrano sam tražio riječi kojima bih mu se obratio; nisam ih našao.
Pomalo kao mjesečar, srca koje mi je kucalo u grlu, sjeo sam u naslonjač kraj njega; Miralles se nije
okrenuo, ali nezamjetan pokret njegovih ramena otkrio mi je da je uočio moju nazočnost. Odlučan
pričekati, smjestio sam se u naslonjaču i gledao televiziju: na ekranu zasljepljenom sunčanim
zrakama, voditelj čiste kose i ljubazna izraza lica, ali s prezirnim grčem na usnama, diktirao je upute
natjecateljima.
"Očekivao sam vas ranije", promrmljao je ubrzo Miralles, gotovo uzdišući, ne odvajajući pogled s
ekrana. "Stižete malo kasno."
Gledao sam njegov isklesan profil, rijetku i sijedu kosu, bradu koja raste poput majušne šume
bjelkastih grmića oko izvijene čistine ožiljka, zaobljen nos, odlučnu bradu i podbradak, jesenju
izbočinu trbuha koji je razapinjao gumbe košulje, snažne ruke išarane mrljama oslonjene na bijeli
štap.
"Kasno?" rekao sam.
"Ubrzo će vrijeme za ručak."
Ništa nisam rekao. Gledao sam ekran, sada prekriven nagradom u obliku kućanskih aparata; osim
metalna i neumorna voditeljeva glasa i zvukova održavanja čistoće koji su dopirali iz hodnika, tišina
u salonu bila je gotovo potpuna. Tri ili četiri naslonjača iza Mirallesa, žena je i dalje sjedila,
nepokretna, lica oslonjena na krhku ruku izbrazdanu plavim žilama; načas sam pomislio da spava.
"Recite, Javiere", progovorio je Miralles, kao da smo dugo razgovarali te napravili stanku da se
odmorimo "volite li gledati televiziju?"
"Volim", odgovorio sam i zagledao se u čuperak bjelkastih dlaka koje su virile iz njegovih
nosnica. "Ali rijetko je gledam."
"Ja je, naprotiv, nimalo ne volim. Ali često je gledam: kvizove, reportaže, filmove, koncerte,
vijesti, sve. Znate, već pet godina živim ovdje i to je kao da živite izvan svijeta. Novine su mi
dosadne, a radio sam prestao slušati još davno, tako da zahvaljujući televiziji saznam što se događa.
Ova emisija na primjer", jedva da je podigao okovani kraj štapa pokazujući na televizor. "U životu
nisam vidio veću glupost: ljudi moraju pogoditi koliko stoji svaka od tih stvari; ako pogode, njihova
je. Ali pogledajte kako su sretni, kako se smiju." Miralles je zašutio, nesumnjivo kako bih se mogao
uvjeriti u točnost njegovih tvrdnji. "Ljudi su sada sretniji nego u moje doba, to znaju svi koji su
dovoljno toga vidjeli. Stoga svaki put kad čujem nekog starca kako blati budućnost, znam da to čini
kako bi se utješio jer je neće doživjeti, a svaki put kad čujem nekog od tih intelektualaca kako blati
televiziju, znam da je preda mnom kreten."
Uspravivši se malo, okrenuo je prema meni svoju gladijatorsku tjelesinu pogrbljenu od starosti i
ispitivački me pogledao svojim zelenim očima, začudo različitim: desno bezizražajno i pritvoreno
zbog ožiljka; lijevo širom otvoreno i znatiželjno, gotovo ironično. Onda sam primijetio da isklesano
lice, koje sam na ulasku identificirao kao Mirallesovo, odgovara samo polovici uništenoj ožiljkom;
druga je polovica bila živa, strastvena. Na trenutak sam pomislio da izgleda kao da dvije osobe žive
u istom tijelu. Malo zastrašen Mirallesovom blizinom, zapitao sam se imaju li veterani iz Salamine
taj zapušteni izgled staroga pregaženoga kamiondžije.
Miralles je upitao:
"Pušite h?"
Krenuo sam izvaditi cigarete iz džepa jakne, ali Miralles mi nije dopustio da to učinim.
"Ne ovdje." Uprijevši se o naslone za ruke fotelje i štap te jednostavno odbijajući moju pomoć
("Pustite, pustite, tražit ću da mi pomognete kad mi bude potrebno"), teškom je mukom ustao i naredio
mi: "Dođite, idemo prošetati."
Baš kad smo htjeli izaći u vrt, u hodniku se pojavila časna sestra od nekih četrdeset godina,
crnokosa, nasmiješena i vitka, odjevena u bijelu košulju i sivu suknju.
"Sestra Dominique mi je rekla da imate posjete, Miralles", rekla je pružajući mi blijedu i
koštunjavu ruku. "Ja sam sestra Franchise."
Stisnuo sam joj ruku. Vidljivo ozlojeđen, kao da su ga ulovili u prijestupu, pridržavajući
pritvorena vrata, Miralles nas je upoznao: rekao je da je sestra Franchise ravnateljica doma; rekao je
moje ime.
"Radi u nekim novinama", dodao je. "Došao me intervjuirati."
"Doista?" Sestrine su se usne razvukle u osmijeh. "O čemu?"
"Ni o čemu važnome", rekao je Miralles tražeći pogledom da izađem već jednom u vrt. Poslušao
sam. "O ubojstvu. Dogodilo se prije šezdeset godina."
"Drago mi je", nasmiješila se sestra Franchise. "Vrijeme je da počnete priznavati svoje zločine."
"Idite u govna, sestro", oprostio se Miralles. "Vidite", gunđao je poslije, dok smo zajedno šetali uz
jezero prekriveno bijelim lopočima, iza skupine staraca izvaljenih u visaljkama, "čitav život
olajavam svećenike i časne sestre, a gledajte me sad, okružen časnim sestrama koje mi ne daju ni
pušiti. Jeste li vjernik?"
Sada smo sišli šljunčanim puteljkom s rubom od šimšira. Mislio sam na blijedu i otmjenu ženu
koju sam tog jutra vidio u crkvi Notre Dame dok je palila svijeću i pisala usrdnu molbu, ali prije
nego što sam uspio odgovoriti na njegovo pitanje, odgovorio je on:
"Glupost! Više nitko nije vjernik, osim časnih. Ni ja nisam, znate? Nemam dovoljno mašte. Kad
umrem, rado bih da netko pleše na mom grobu, bilo bi veselije, zar ne? Naravno, sestri Franchise to
ne bi bilo drago, tako da vjerujem da će održati misu i gotovo. Ali ni to mi ne smeta. Je li vam se
svidjela sestra Franchise?"
Budući da nisam znao sviđa li se Mirallesu ili ne, odgovorio sam da još nisam stvorio mišljenje o
njoj.
"Nisam vas pitao za mišljenje", odgovorio je Miralles. "Pitao sam sviđa li vam se. Pod uvjetom da
čuvate tajnu, reći ću vam istinu: meni se jako sviđa. Lijepa je, draga i pametna. I mlada. Sto bi čovjek
još mogao tražiti od jedne žene? Da nije časna sestra, već bih je davno potapšao po stražnjici. Ali,
naravno, budući da je časna... Jebiga!"
Prošli smo ispred ulaza u podzemnu garažu, sišli s puta i počeli se penjati - Miralles s
neočekivanom lakoćom, upirući se o svoj štap; ja za njime, bojeći se da će svakog trena pasti - po
malenom nasipu, a s njegove druge strane širio se komad travnjaka s drvenom klupom koja je gledala
prema rijetkom prometu Rue des Combottes i redu spojenih kuća koje su se nizale u daljini. Sjeli smo
na klupu.
"Dobro", rekao je Miralles naslanjajući štap na rub klupe, "dajte tu cigaretu."
Dao sam mu je; zapalio ju je; zapalio sam je i ja. Miralles je pušio s užitkom, duboko uvlačeći
dim.
"Zabranjeno je pušiti u domu?" upitao sam.
"Ma nije! Ali gotovo nitko ne puši. Meni je liječnik zabranio kad sam dobio emboliju. Kao da
jedno ima veze s drugim. Ali katkad se zavučem u kuhinju, ukradem kuharu cigaretu i popušim je u
sobi ili je dođem ovamo popušiti. Sto kažete na pogled?"
Nisam ga odmah htio podvrgnuti ispitivanju, a osim toga želio sam malo slušati kako govori o
svojim stvarima, tako da smo neko vrijeme razgovarali o njegovu životu u domu, o Estrelli de Mar, o
Bolahu. Uvjerio sam se da ima bistru glavu i netaknuto pamćenje, i dok sam ga neobavezno slušao,
palo mi je na pamet da je Mirallesu onoliko godina koliko bi bilo mome ocu da je živ; ta mi se
činjenica učinila zanimljivom; još mi je bilo zanimljivije to što mislim na oca baš u tom trenutku i baš
na tome mjestu. Pomislio sam da, iako je prošlo više od šest godina otkako je umro, moj otac još nije
mrtav jer još postoji netko tko ga se sjeća. Poslije sam pomislio da se ne sjećam ja svoga oca, nego
se on čvrsto drži moga sjećanja kako ne bi zauvijek bio mrtav.
"Ali vi niste došli ovamo razgovarati o tim stvarima", prekinuo se u jednom trenutku Miralles: već
smo odavno bacili opuške. "Došli ste razgovarati o Collellu."
Nisam znao odakle bih počeo, pa sam rekao:
"Dakle istina je da ste bili u Collellu?"
"Naravno da sam bio u Collellu. Ne pravite se bedasti: da nisam bio ondje, vi ne biste bili ovdje.
Naravno da sam bio: tjedan dana, možda dva, ne više. Krajem siječnja, dobro se sjećam jer sam 31.
toga mjeseca prešao granicu, taj datum ne zaboravljam. Jedino ne znam zašto smo bili ondje tako
dugo. Mi smo bili ostatak V. korpusa vojske s Ebra, većinom veterani iz toga rata, i od ljeta smo
neprestano pucali dok bojišnica nije probijena i morali smo bježati prema granici, a Mauri i fašisti
bili su nam za petama. I odjednom, na nekoliko koraka od Francuske, morali smo stati. Naravno da
smo bili zahvalni jer smo iza sebe imali gadan poraz; ali svejedno nismo shvaćali čemu oni dani
predaha. Kružile su glasine: neki su govorili da Lister priprema obranu iz Gerone, ili protunapad, ni
sam ne znam odakle. Gluposti: nismo imali ni oružja ni municije ni opreme ni ničega! Zapravo, više i
nismo bili vojska: samo gomila odrpanaca, izgladnjelih mjesecima, raspršenih po šumama. Ali da,
barem smo se odmorili. Znate valjda kako izgleda Collell."
"Donekle."
"Nije daleko od Gerone, u okolici Banyolesa. Ondje su neki ostali tih dana, drugi su bili u okolnim
selima; a preostale su poslali u Collell."
"Zašto?"
"Ne znam. Zapravo sumnjam da je to itko znao. Zar ne shvaćate? Ono je bila nevjerojatna ludnica,
spašavaj se tko može. Svi su izdavali naredbe, ali nitko ih nije slušao. Ljudi su dezertirali kad god bi
im se pružila prilika."
"Zašto vi to niste učinili?"
 "Dezertirao?" Miralles me to upitao kao da njegov mozak nije bio pripremljen da procesuira takvo
pitanje. "Ne znam. Nije mi palo na pamet, pretpostavljam. U tim trenucima nije lako misliti, znate?
Osim toga, kamo da odem? Moji su roditelji bili mrtvi, brat mi je isto bio na bojištu... Gledajte",
dignuo je štap, kao da ga nešto nepredviđeno dolazi izvući iz nevolje, "eno ih."
Pred nama, s druge strane ograde koja je razdvajala vrt doma od Rue des Combottes, prolazila je
skupina dječice koju su vodile dvije učiteljice. Pokajao sam se što sam prekinuo Mirallesa jer se
činilo da je pitanje (ili njegova nesposobnost da odgovori; ili možda je to bio sam prolazak djece)
prekinulo vezu s njegovim uspomenama.
"Točni kao urica", rekao je. "Imate li djece?"
"Nemam."
"Ne volite djecu?"
"Volim", rekao sam i pomislio na Conchi. "Ali nemam ih."
"I ja ih volim", rekao je dižući štap prema njima. "Pogledajte onog mudrijaša, onog s kapom."
Ostali smo na trenutak u tišini, gledajući djecu. Nije bilo razloga da išta kažem, ali glupo sam
filozofirao:
"Uvijek se čine tako sretnima."
"Niste dobro pogledali", ispravio me Miralles. "Nikad se ne čine sretnima. Ali jesu. Kao i mi.
Samo ni mi ni oni to ne shvaćamo."
"Sto pokušavate reći?"
Miralles se prvi put nasmiješio.
"Živi smo, zar ne?" Uspravio se pomažući si štapom. "Dobro, vrijeme je za ručak."
Dok smo hodali prema domu, rekao sam:
"Govorili ste mi o Collellu."
"Možete li mi dati još jednu cigaretu?"
Kao da ga podmićujem, dao sam mu čitavu kutiju. Spremajući je u džep, upitao je:
"Što sam vam ono govorio?"
"Da je dok ste vi bili ondje, bila prava ludnica."
"Naravno." S lakoćom je ponovno uhvatio nit. "Zamislite situaciju. Bili smo mi koji smo preostali
iz bataljuna; vodio nas je neki baskijski kapetan, dosta pristojan tip, sad se ne sjećam kako se zvao,
zapovjednik je poginuo u bombardiranju pri izlasku iz Barcelone. Ali bilo je i civila, karabinjera,
ljudi iz SIM-a. Svega. Mislim da nitko nije znao što radimo ondje, valjda smo čekali naredbu da
prijeđemo granicu, a to je bilo jedino što nismo smjeli učiniti."
"Niste čuvali zatvorenike?"
Napravio je skeptičnu grimasu.
"Manjeviše."
"Manjeviše?"
"Da, naravno da smo ih čuvali", nerado je potvrdio. "Hoću reći da su za to bili zaduženi
karabinjeri. Ali povremeno, kad su zatvorenici izlazili u šetnju ili su radili nešto, naredili bi nam da
budemo s njima. Ako vi to zovete čuvanje, onda da, čuvali smo ih."
"I znali ste tko su oni?"
"Znali smo da su velike ribe. Biskupi, vojnici, falangisti iz pete kolone. Takvi ljudi."
Sišli smo sa šljunčane staze: starci koji su se prije nekoliko minuta sunčali, otišli su iz svojih
visaljki i sad su razgovarali u skupinama na ulazu u zgradu i u dvorani s televizorom, koji je i dalje
bio uključen.
"Još je rano: pustite ih da udu", rekao je Miralles uzimajući me pod ruku i sileći me tako da
sjednem kraj njega, na rubu jezera. "Htjeli ste razgovarati o Sanchezu Mazasu, zar ne?" Kimnuo sam.
"Govorili su da je dobar pisac. Sto vi mislite?"
"Da je bio dobar manje značajan pisac."
"Što vam to znači?"
"Da je bio dobar pisac, ali da nije bio veliki pisac."
"Dakle možeš biti dobar pisac iako si najveći kurvin sin? Zamisli ti to, ha?"
"Znali ste da je Sanchez Mazas u Collellu?"
"Naravno! Kako ne bih znao kad je bio najveća riba! Svi smo to znali. Svi smo čuli o Sanchezu
Mazasu i znali smo dovoljno o njemu, drugim riječima, da se njegovom krivnjom i krivnjom još
četvorice ili petorice tipova poput njega događa to što se događa. Nisam siguran, ali čini mi se da
smo, kad je on stigao u Collell, mi već bili nekoliko dana ondje."
"Možda. Sanchez Mazas došao je svega pet dana prije strijeljanja. Prije ste mi rekli da ste granicu
prešli trideset prvog siječnja. Strijeljanje se odigralo tridesetoga."
Baš sam ga htio upitati je li toga dana bio još u Collellu i sjeća li se toga događaja kad je Miralles,
koji je okovanim krajem svoga štapa počeo čistiti zemlju iz spojeva ploča, počeo govoriti.
"Noć prije rekli su nam da pripremimo svoje stvari jer sutradan idemo", objasnio je. "Ujutro smo
vidjeli povorku vezanih zatvorenika kako izlazi iz svetišta u pratnji nekoliko karabinjera."
"Znali ste da ih vode na strijeljanje?"
"Nismo. Mislili smo da ih vode na rad ili možda na razmjenu, mnogo se govorilo o tome. Iako
zapravo nisu izgledali kao da ih idu razmijeniti."
"Znali ste kako izgleda Sanchez Mazas? Prepoznali ste ga medu zatvorenicima?"
"Ne, ne znam... Mislim da nisam."
"Niste znali kako izgleda ili ga niste prepoznali?"
"Nisam ga prepoznao. Naravno da sam znao kako izgleda. Kako ne bih znao kako izgleda! Svi smo
znali kako izgleda."
Miralles je tvrdio da netko poput Sancheza Mazasa ne bi mogao proći nezamijećen na onakvu
mjestu i da se stoga, kao i svi njegovi drugovi, mnogo puta zagledao u njega, kako izlazi u šetnju s
drugim zatvorenicima; kroz izmaglicu se sjećao njegovih naočala za kratkovidne, njegova strma
židovskog nosa, kožnate jakne u kojoj će mnogo dana nakon toga pred Frankovom sobom trijumfalno
pripovijedati svoju nevjerojatnu avanturu... Miralles je umuknuo, kao da ga je napor da se sjeti na
trenutak izmorio. Slabašan zvuk jedaćeg pribora dolazio je iz unutrašnjosti zgrade; okrznuo sam
pogledom ugašen televizijski ekran. Sad smo Miralles i ja bili sami u vrtu.
"I onda?"
Miralles je prestao kopati štapom između ploča i udahnuo besprijekoran podnevni zrak.
"Onda ništa." Duboko je udahnuo. "Zapravo se ne sjećam baš dobro, sve je bilo zbrkano. Sjećam
se da smo čuli pucnjeve i da smo počeli bježati. Netko je onda viknuo da zatvorenici pokušavaju
pobjeći, tako da smo počeli pretraživati šumu kako bismo ih našli. Ne znam koliko je trajala hajka,
ali povremeno bi se čuli pucnjevi. Uhvatili su nekoga. Kako bilo, ne bih se čudio da im je pobjegao i
više nego jedan."
"Bila su dvojica."
"Kažem vam da se ne čudim. Počela je padati kiša, a šuma je ondje veoma gusta. Ili se barem ja
tako sjećam. Kako bilo, kad smo se umorili od traženja (ili kad nam je netko naredio), vratili smo se
u svetište, pokupili svoje stvari i tog smo jutra otišli."
"Dakle vi kažete da strijeljanja nije bilo."
"Ne stavljajte mi riječi u usta, momče. Ja samo kažem kako je bilo, ili kako sam ja to doživio. Vi
interpretirajte kako hoćete, zato i jeste novinar, zar ne? Osim toga i sami ćete priznati da ako je netko
zaslužio da ga tada strijeljaju, onda je to Sanchez Mazas: da su ga uklonili na vrijeme, njega i još
nekolicinu sličnih, možda bismo se poštedjeli rata, ne mislite li tako?"
"Ja mislim da nitko ne treba biti strijeljan."
Miralles se polako okrenuo i pogledao me svojim različitim očima, kao da u mojim očima traži
odgovor na svoju ironičnu neodlučnost; nježan osmijeh, za koji sam se na trenutak pobojao da će
prijeći u grohot, ublažio je iznenadnu grubost crta njegova lica.
"Nemojte mi reći da ste pacifist!" rekao je i stavio mi ruku na ključnu kost. "Trebali ste mi to
odmah reći, čovječe! Kad smo već kod pacifizma", oslanjajući se na mene, uspravio se i pokazao
štapom prema vratima doma, "da vidimo kako ćete se izvući kod sestre Francoise."
Ignorirao sam Mirallesovu šalu i, zato što sam mislio da mi je vrijeme isteklo, naglo upitao:
"Rado bih vam postavio posljednje pitanje."
"Samo jedno?" Glasno se obratio sestri: "Sestro, novinar mi želi postaviti posljednje pitanje."
"Slažem se", rekla je sestra Francoise. "Ali ako je odgovor jako dugačak, ostat ćete bez ručka,
Mirallese." I dodala je nasmiješivši se: "Zašto ne biste došli poslije podne?"
"Naravno, momče", složio se Miralles veselo. "Vratite se poslije podne pa ćemo nastaviti s
razgovorom."
Dogovorili smo se da ću se vratiti u pet, nakon sieste i fizikalne terapije. Sa sestrom Francoise
otpratio sam Mirallesa do blagovaonice. "Ne zaboravite cigarete", šapnuo mi je Miralles na uho, kao
da se opraštamo. Poslije je ušao u blagovaonicu i dok je sjedao za stol, između dvoje staraca bijele
kose koji su već počeli jesti, pompozno mi je sudionički namignuo.
"Što ste mu dali?" upitala je sestra Franchise dok smo hodali prema izlazu.
Budući da sam mislio da se to odnosi na kutiju zabranjenih cigareta koji se ocrtavala u
Mirallesovu džepu, pocrvenio sam.
"Dao?"
"Djelovao je veoma sretno."
"Aha!" Nasmiješio sam se s olakšanjem. "Razgovarali smo o ratu."
"O kojem ratu?"
"O španjolskom ratu."
"Nisam znala da je Miralles sudjelovao u ratu."
Htio sam joj reći da Miralles nije sudjelovao samo u tom ratu nego u mnogim ratovima, ali nisam
mogao jer sam u tom trenutku vidio Mirallesa kako hoda Libijskom pustinjom prema oazi Murzuch,
mlad, odrpan, prašnjav i bezimen, kako hoda noseći trobojnu zastavu zemlje koja nije bila njegova
domovina, zemlje koja je svačija domovina i zemlje slobode, a koja postoji samo zato što je on,
četiri Maura i jedan crnac dižu dok hodaju naprijed, naprijed, i uvijek naprijed.
"Dolazi li ga tko posjetiti?" upitao sam sestru Franchise.
"Ne. U početku je dolazio zet, udovac njegove kćeri. Onda je prestao dolaziti; mislim da su se
ružno razišli. Znate, Miralles ima malo težak karakter, ali uvjeravam vas u jedno: ima zlatno srce."
Dok sam je slušao kako govori o emboliji koja je prije nekoliko mjeseci paralizirala Mirallesovu
lijevu stranu, rekao sam sam sebi da sestra Francoise govori kao upraviteljica sirotišta koja pokušava
udomiti raskalašenoga štićenika kod potencijalnoga klijenta; rekao sam si i to da Miralles možda nije
raskalašeni štićenik, ali sigurno jest siroče, i onda sam se zapitao za čije će se on sjećanje grčevito
uhvatiti kad umre kako ne bi umro zauvijek.
"Mislili smo da se neće izvući", nastavila je sestra Francoise. "Ali dobro se oporavio: ima
volovsku gradu. Loše podnosi to s nepušenjem i neslanu hranu, ali već će se on priviknuti." Kad je
došla do recepcije, nasmiješila se i pružila mi ruku. "Dobro, vidimo se poslije podne, zar ne?"
Prije no što sam otišao iz doma, pogledao sam na sat: bilo je malo više od dvanaest. Imao sam
pred sobom pet praznih sati. Hodao sam malo po Rue de Daix u potrazi za terasom gdje bih nešto
popio, ali budući da je nisam našao - četvrt je bila mreža širokih prigradskih avenija s dvojnim
kućicama - čim sam ugledao taksi, zaustavio sam ga i zamolio da me odveze natrag u centar. Ostavio
me na polukružnom trgu koji se otvarao sve dok nije na svoja prsa primio palaču vojvoda od
Burgundije. Pred njezinim pročeljem, sjedeći na terasi, popio sam dva piva. S mjesta gdje sam se
nalazio, vidjelo se ime trga: Place de la Liberation. Neizbježno sam pomislio na Mirallesa kako ulazi
u Pariz kroz Portede-Gentilly u noći 24. kolovoza '44., s prvim savezničkim trupama, za upravljačem
svoga tenka koji se vjerojatno zvao Guadalajara ili Zaragoza ili Belchite. Kraj mene na terasi, jedan
mladi par padao je u delirij zbog smijeha i gugutanja ružičasta djetešca; zaposleni i ravnodušni ljudi
prolazili su kraj nas. Mislio sam: 'Nijedan od njih ne zna za onog napola ćoravoga starca u
terminalnoj fazi koji kriomice puši cigarete i upravo sada jede neslanu hranu nekoliko kilometara
odavde, ali svi su oni njegovi dužnici.' Pomislio sam: 'Nitko ga se neće sjetiti kad bude mrtav.'
Ponovno sam vidio Mirallesa kako hoda sa zastavom slobodne Francuske preko beskrajna i vrela
libijskoga pijeska, kako hoda prema oazi Murzuch dok su ljudi hodali po ovom francuskom trgu i po
svim trgovima Europe obavljajući svoje poslove, a da nisu ni znali da njihova sudbina i sudbina
čitave civilizacije koje su se odrekli ovisi o tome da Miralles ide naprijed, uvijek naprijed. Onda
sam se sjetio Sancheza Mazasa i Josea Antonija i sinulo mi je da možda i nisu griješili i da na kraju
četa vojnika uvijek spasi civilizaciju. Pomislio sam: 'Ni Jose Antonio ni Sanchez Mazas nisu mogli ni
zamisliti da ni oni ni nitko poput njih nikada neće moći biti dio te zadnje čete, nego da će to, naprotiv,
biti četiri Maura, jedan crnac i španjolski tokar koji se ondje zatekao slučajno ili igrom nesreće, i
koji bi umro od smijeha da mu je netko rekao da spašava sve u ona mračna vremena, i da možda baš
zbog toga, zato što nije ni slutio da u tom trenutku civilizacija ovisi o njemu, spašava nju i da spašava
nas, i ne znajući da će nagrada na kraju biti neugledna soba u domu za siromašne u tužnome gradu
zemlje koja i nije njegova domovina, i gdje nikomu neće nedostajati, osim jednoj nasmiješenoj i
uspravnoj časnoj sestri koja nije ni znala da je bio u ratu.'
Objedovao sam u Cafeu Central, na Place Granier, veoma blizu mjesta gdje sam doručkovao toga
jutra, i nakon što sam popio kavu i viski na nekoj terasi u Rue de la Poste i kupio steku cigareta,
vratio sam se u Residence des Nimpheas. Još nije bilo pet kad me Miralles pustio u svoju sobu i
uočio sam, prilično iznenađen, da to nije prljava soba u domu kako sam očekivao, nego malen i čist
apartman, uredan i svijetao: jednim sam pogledom obuhvatio kuhinju, umivaonik, spavaću sobu i
malen dnevni boravak gotovo praznih zidova, s dva naslonjača, stolom i prozorom koji je gledao na
balkon otvoren popodnevnom suncu. U znak pozdrava predao sam Mirallesu cigarete.
"Ne budite blesavi", rekao je poderavši celofanski omot i izvadivši dvije kutije cigareta. "Gdje da
sakrijem tu grdosiju?" vratio mi je ostatak šteke. "Hoćete nescafei Bez kofeina, naravno. Onaj pravi
su mi zabranili."
Nije mi bilo do kave, ali prihvatio sam. Dok ju je pripremao, Miralles me upitao što mislim o
njegovu apartmanu; rekao sam da mi se sviđa. Govorio mi je o uslugama (zdravstvenim, zabavnim,
kulturnim i higijenskim) koje nudi dom i o fizikalnoj terapiji na koju mora svakodnevno ići. Kad je
završio s pripremom nescafea, uzeo sam čaše da ih odnesem u dnevni boravak, ali zadržao me
jednim pokretom: otvorio je donji ormar i sa savitljivošću akrobata uvalio pola tijela unutra te
trijumfalno izvukao pljoskicu.
"Ako ne dodate kap ovoga", komentirao je ulijevajući tanak mlaz u svaku šalicu, "ova juha ima
odvratan okus."
 Miralles je vratio pljoskicu na mjesto i onda smo, svaki sa svojom šalicom, sjeli u naslonjače u
dnevnom boravku. Popio sam gutljaj nescafea: to što je Miralles ulio bio je konjak.
"Dobro, izvolite", rekao je Miralles zabavljajući se, gotovo polaskan, zavaljujući se u naslonjač i
miješajući nescafe. "Nastavljamo s ispitivanjem? Upozoravam vas da sam vam rekao sve što znam."
Odjednom sam se posramio što ga i dalje ispitujem, osjetio sam potrebu da kažem Mirallesu da
bih, iako ga više nemam što pitati, svejedno bio ondje, razgovarao i pio nescafe s njime, načas sam
pomislio da već znam sve što trebam znati o Mirallesu i, ne znam zašto, sjetio sam se Bolana i one
noći kad je otkrio Mirallesa kako pleše pasodoble s Luz pod nadstrešnicom njegove kampkućice i
kad je shvatio da je njegovo vrijeme u kampu isteklo. Bilo je to razmišljanje i o Bolanu i o mojoj
knjizi, o Salaminskim vojnicima i o Conchi i o mnogim mjesecima u kojima sam tražio čovjeka koji
je spasio Sancheza Mazasa i tražeći značenje u jednom pogledu i uzviku u šumi, tražeći čovjeka koji
je plesao pasodoble u vrtu improviziranoga zatvora prije šezdeset godina, kao što su Miralles i Luz
plesali drugi pasodoble ili možda taj isti u kampu za proletarijat u Castelldefellsu, pod nadstrešnicom
njegova improviziranoga doma. Nisam ništa pitao; kao da otkrivam nepoznatu činjenicu, rekao sam:
"Sanchez Mazas preživio je strijeljanje." Miralles je kimnuo, strpljivo, pijući svoj nescafe s
konjakom.
Dodao sam: "Preživio je zahvaljujući jednom čovjeku. Jednom Listerovom vojniku."
Ispričao sam mu priču. Kad sam završio, Miralles je spustio svoju praznu čašu na stol i nagnuvši
se blago, ne dižući se iz naslonjača, otvorio balkonski prozor i pogledao van.
"Veoma pitoreskna priča", rekao je onda, neutralnim tonom, vadeći cigaretu iz kutije koju je
dopola ispraznio toga jutra.
Sjetio sam se Miguela Aguirrea i rekao: "Moguće. Ali nisu li svi ratovi puni pitoresknih priča?"
"Samo za one koji ih ne prožive." Ispustio je kolut dima i ispljunuo nešto što je možda bio korijen
duhana. "Samo za one koji ih pripovijedaju. Za one koji idu u rat kako bi pripovijedali o njemu, a ne
kako bi se borili. Kako se zvao onaj američki romanopisac koji je ušao u Pariz...?"
"Hemingway."
"Hemingway, da. Kakav klaun!"
Miralles je zašutio, odsutan: gledao je kolute dima kako se sporo valjaju na oskudnu svjetlu na
balkonu, preko kojega je dolazila isprekidana buka prometa.
"A tu priču o Listerovom vojniku", počeo je okrećući se ponovno prema meni: njegova desna
strana poprimila je svoj isklesan izgled; lijeva je imala dvosmislen izgled, nešto između
ravnodušnosti i razočaranja, gotovo ljutnje, "tko vam ju je ispričao?"
Objasnio sam mu. Miralles je kimao, izvijenih usana, malo podrugljivih. Bilo je očito da je
njegovo veselo raspoloženje kojim me dočekao toga popodneva, potpuno nestalo. Nisam znao što da
kažem, ali znao sam da moram nešto reći; Miralles me preduhitrio:
"Recite mi nešto. Vas baš briga za Sancheza Mazasa i njegovo famozno strijeljanje, zar ne?"
"Ne razumijem", rekao sam iskreno.
Sa zanimanjem je potražio moj pogled.
"Kvragu i s piscima!" Nasmijao se glasno. "Dakle vi ste tražili junaka. I taj sam junak ja, ha?
Kvragu! Zar se nismo dogovorili da ste vi pacifist? Znate što? U miru nema heroja, osim možda onog
niskog Indijanca koji je uvijek hodao polugol... Čak ni on nije junak, ili je to samo bio onoga trena
kad su ga ubili. Junaci su junaci kad umru ili kad ih ubiju. Pravi se junaci rađaju u ratu i umiru u ratu.
Nema živih junaka, mladiću. Svi su mrtvi. Mrtvi, mrtvi, mrtvi." Glas mu je prepukao; nakon stanke,
gutajući slinu, ugasio je cigaretu. "Želite li još ove mješavine?"
S praznim čašama otišao je u kuhinju. Iz boravka sam čuo kako ispuhuje nos; kad se vratio, oči su
mu se sjajile, ali djelovao je mirno. Pretpostavljam da sam se pokušao ispričati zbog nečega, ali
sjećam se da me Miralles, kad mi je dodao nescafe i udobno se smjestio u naslonjač, nestrpljivo
prekinuo, gotovo razdražen.
"Ne ispričavajte se, mladiću. Niste učinili ništa loše. Osim toga u tim ste godinama već trebali
naučiti da se muškarci ne ispričavaju: čine to što čine i govore što govore, a poslije snose posljedice.
Ali reći ću vam nešto što ne znate, nešto iz rata." Popio je gutljaj nescafea; ja sam popio još jedan;
Miralles je pretjerao s konjakom. "Kad sam otišao na bojište '36., sa mnom su otišli i drugi momci.
Bili su iz Terrasse, kao i ja; veoma mladi, gotovo dječaci, kao i ja; pokojeg sam poznavao iz viđenja
ili sam porazgovarao koji put s njime; većinu nisam. Bili su to braća Garcia Segues (Joan i Lela),
Miguel Cardos, Gabi Baldrich, Pipo Canal, Debeli Odena, Santi Brugada, Jordi Gudayol. Skupa smo
ratovali; u oba rata: u našem i onom drugom, iako je sve to bio isti rat. Nijedan od njih nije preživio.
Svi mrtvi. Posljednji je bio Lela Garcia Segues. U početku sam se bolje slagao s njegovim bratom
Joanom, koji je bio moja generacija, ali s vremenom mi je Lela postao najbolji prijatelj, najbolji
kojeg sam ikad imao: bili smo tako dobri prijatelji da nismo ni morali razgovarati kad smo bili
skupa. Umro je u ljeto četrdeset treće, u nekom seli blizu Tripolija, zgnječio ga je engleski tenk. Znate
što? Otkad je završio rat, nije prošao nijedan dan da nisam mislio na njih. Bili su tako mladi... Svi su
umrli. Svi mrtvi. Mrtvi. Mrtvi. Svi. Nijedan nije kušao lijepe stvari u životu: nijedan nije imao ženu
samo za sebe, nijedan nije upoznao tu divotu da ima dijete i da se njegovo dijete, s tri ili četiri
godine, uvuče u njegov krevet, između žene i njega, u nedjelju ujutro, u sobi s mnogo svjetla..." U
jednom je trenutku Miralles počeo plakati: izraz lica i glas nisu se promijenili, ali nekoliko neutješnih
suza brzo se skotrljalo niz pukotinu njegova ožiljka, malo sporije niz neobrijano lice. "Katkad ih
sanjam, i onda se osjećam krivim: sve ih vidim, netaknute, kako me pozdravljaju između šala,
jednako mlade kao onda, jer za njih vrijeme ne prolazi, jednako mlade, i pitaju me zašto nisam s
njima, kao da sam ih izdao, jer moje je mjesto bilo ondje; ili kao da sam zauzeo mjesto jednoga od
njih; ili kao da sam ja zapravo umro prije šezdeset godina u nekom rovu u Španjolskoj ili Africi ili
Francuskoj i kao da sanjam neki budući život sa ženom i djecom, život koji ću skončati ovdje, u ovoj
sobi u domu, razgovarajući s vama." Miralles je nastavio govoriti, malo brže, ne brišući suze koje su
mu klizile niz vrat i močile flanelsku košulju. "Nitko ih se ne sjeća, znate? Nitko. Nitko se ne sjeća ni
zašto su umrli, zašto nisu imali ženu i djecu i osunčanu sobu; nitko, a još manje od toga ljudi za koje
su se borili. Ne postoji i nikada neće postojati nijedna bijedna ulica ni u jednom jadnom selu nijedne
usrane zemlje koja će ikad nositi ime ijednog od njih. Razumijete me? Razumijete, zar ne? Ali ja se
sjećam, itekako se sjećam, sjećam se svih njih, Lela i Joan i Gabi i Odena i Pipo i Brugada i
Gudayol, ne znam zašto to činim, ali činim to, i ne prođe nijedan dan da ne mislim na njih."
Miralles je prestao govoriti, izvadio je rupčić, obrisao suze, ispuhao nos; učinio je to bez srama,
kao da se ne srami što plače u javnosti, kao što su to činili stari homerovski ratnici, kao što bi to
učinio bilo koji vojnik iz Salamine. Onda je, u jednom gutljaju, popio hladan nescafe. Ostali smo u
tišini, pušeći. Svjetlo s balkona bilo je sve slabije; automobili jedva da su se čuli. Ja sam se osjećao
dobro, pomalo omamljen, gotovo sretan. Pomislio sam: 'Sjeća se zbog istog razloga zbog kojeg se ja
sjećam svog oca i Ferlosio svog i Miguel Aguirre svog i Jaume Figueras svog i Bolano svojih
latinoameričkih prijatelja, svih mrtvih ratnika u unaprijed izgubljenim ratovima: sjeća se jer iako su
mrtvi već šezdeset godina, još nisu mrtvi, upravo stoga što ih se on sjeća. Ili se možda ne sjeća on
njih nego se oni grčevito drže njega kako ne bi bili zauvijek mrtvi. Ali kad Miralles umre', pomislio
sam, 'njegovi će prijatelji umrijeti zauvijek jer neće biti nikoga da ih se sjeća kako ne bi umrli
zauvijek.'
Dugo smo razgovarali o drugim stvarima, između nescafea, cigareta i dugih stanki, kao da se nismo
upoznali tek tog jutra. U jednome me trenutku Miralles iznenadio kad sam krišom pogledao na sat.
"Dosađujem vam", prekinuo se.
"Ne dosađujete mi", odgovorio sam. "Ali moj vlak polazi za sat i pol."
"Morate ići?" "Mislim da moram."
Miralles se dignuo iz naslonjača i uzeo štap. Rekao je:
"Nisam vam mnogo pomogao, zar ne? Mislite li da ćete uspjeti napisati knjigu?"
"Ne znam", odgovorio sam iskreno; ali onda sam rekao: "Nadam se da hoću." I dodao: "Ako
uspijem, obećavam da ću pisati o vašim prijateljima."
Kao da me nije čuo, Miralles je rekao:
"Ispratit ću vas." Pokazao je prema šteki cigareta na stolu: "I ne zaboravite to."
Izlazili smo iz apartmana kad me Miralles zaustavio.
"Recite mi nešto", rekao je s rukom na kvaki: vrata su bila pritvorena. "Zašto ste htjeli naći vojnika
koji je spasio Sancheza Mazasa?"
Odgovorio sam sa sigurnošću:
"Da ga upitam o čemu je razmišljao onoga jutra u šumi, nakon strijeljanja, kad ga je prepoznao i
pogledao u oči. Da ga upitam što je vidio u tim očima. Zašto ga je spasio, zašto ga nije odao, zašto ga
nije ubio."
"A zašto bi ga ubio?"
"Zato što se ljudi u ratu ubijaju", rekao sam. "Zato što se krivnjom Sancheza Mazasa i još četvorice
ili petorice tipova poput njega događalo ono što se događalo, a sada je taj vojnik u progonstvu bez
povratka. Zato što ako je netko zaslužio biti strijeljan, onda je to bio Sanchez Mazas."
Miralles je prepoznao svoje riječi, kimnuo blago se smiješeći, i kad je otvorio vrata, lagano me
udario štapom u stražnji dio nogu; rekao je:
"Idemo, da vam ne pobjegne vlak."
Sišli smo dizalom u prizemlje; na recepciji smo naručili taksi.
"Pozdravite mi sestru Francoise", rekao sam dok smo hodali prema izlazu.
"Ne kanite se vratiti?"
"Ne ako vi to ne želite."
"Tko je rekao da ne želim?"
"Onda obećavam da ću se vratiti."
Vani je svjetlost oksidirala: bio je sumrak. Čekali smo taksi na vrtnim vratima, pred semaforom
koji je mijenjao svjetla ni za koga jer je promet na križanju Rue de Daix i Rue des Combottes bio
rijedak i pločnici su bili prazni. S moje desne strane nalazila se stambena zgrada, ne previsoka, s
velikim prozorima i balkonima s kojih se mogao vidjeti vrt Residencea de Nimpheas. Pomislio sam
da je to baš lijepo mjesto za život. Pomislio sam da je svako mjesto lijepo za život. Pomislio sam na
Listerova vojnika. Čuo sam sebe kako govorim:
"Što mislite, što je on pomislio?"
"Vojnik?" Okrenuo sam se prema njemu. Čitavim tijelom oslonjenim na štap, Miralles je gledao
svjetlo semafora, koje je bilo crveno. Kad se nakon crvenog upalilo zeleno, Miralles me pogledao
neutralnim pogledom. Rekao je: "Ništa."
"Ništa?"
"Ništa."
Taksi je kasnio. Bilo je osam i petnaest, a još sam morao svratiti u hotel, platiti račun i uzeti stvari.
"Ako se vratite, donesite mi nešto." "Osim cigareta?" "Osim cigareta." "Volite li glazbu?"
"Volio sam. Sad je više ne slušam: dok je slušam, osjećam se loše. Odjednom počnem razmišljati
o svemu što mi se dogodilo, a pogotovo o onome što mi se nije dogodilo."
"Bolano mi je rekao da dobro plešete pasodoble."
"To vam je rekao?" nasmijao se. "Usrani Čileanac."
"Jedne vas je noći vidio kako plešete Uzdahe iz Španjolske s prijateljicom, kraj kampkućice."
"Ako nagovorite sestru Franchise, možda ga još mogu zaplesati", rekao je Miralles namigujući mi
okom pod ožiljkom. "To je lijep pasodoble, ne čini vam se? Gledajte, eno vam taksija."
Taksi se zaustavio na uglu, kraj nas.
"Dobro", rekao je Miralles. "Nadam se da ćete se ubrzo vratiti."
"Vratit ću se."
"Mogu li vas zamoliti uslugu?" "Što god hoćete."
Gledajući svjetlo na semaforu, rekao je:
"Godinama nikoga nisam zagrlio."
Čuo sam kao je Mirallesov štap pao na pločnik, osjetio sam kako me njegove goleme ruke gnječe i
kako su ga moje jedva uspjele obgrliti, osjećao sam se tako malenim i krhkim, osjetio sam miris
lijekova i godina zatočeništva i kuhanog povrća, a najviše miris starosti, i znao sam da je to uklet
miris junaka.
Popustili smo zagrljaj i Miralles je uzeo svoj štap i gurnuo me prema taksiju. Ušao sam, dao
taksistu adresu Victora Hugoa, zamolio sam ga da malo pričeka i spustio prozor.
"Nisam vam nešto ispričao", rekao sam Mirallesu. "Sanchez Mazas poznavao je vojnika koji ga je
spasio. Jednom ga je vidio kako pleše pasodoble u vrtu u Collellu. Sam. Bio je to pasodoble Uzdasi
iz Španjolske." Miralles je sišao s pločnika i približio se taksiju, naslonio je svoju veliku ruku na
spušteni prozor. Bio sam siguran u njegov odgovor jer sam vjerovao da mi Miralles ne može uskratiti
istinu. Gotovo moleći, upitao sam ga: "To ste bili vi, zar ne?"
Nakon trenutka oklijevanja Miralles se široko nasmiješio, nježno, jedva pokazujući dva reda
iskrivljenih zuba. Njegov je odgovor bio:
"Ne."
Maknuo je ruku s prozora i naredio taksistu da krene. Onda je, iznenada, rekao nešto što nisam
shvatio (možda neko ime, ali nisam siguran) jer je taksi krenuo, i iako sam gurnuo glavu kroz prozor i
upitao ga što je rekao, bilo je prekasno da me čuje ili mi je možda i odgovorio, vidio sam ga kako
diže štap u znak pozdrava i onda sam kroz stražnji prozor taksija vidio kako hoda prema domu, sporo,
slobodno, napola ćorav i sretan, u sivoj košulji, izlizanim hlačama i pustenim papučama, smanjujući
se sve više prema blijedozelenom pročelju, ponosne glave, gruba profila, nestabilna, krupna i
rasklimana tijela, kako podupire svoj nestabilni korak o štap, i kad je otvorio vrtna vrata, osjetio sam
neku vrstu anticipirane nostalgije, kao da se, umjesto da ga vidim, prisjećam Mirallesa, možda zato
što sam u tom trenutku pomislio da ga više neću vidjeti, da ću ga se takva sjećati zauvijek.
Navratnanos pokupio sam stvari iz hotela, platio račun i stigao na postaju točno na vrijeme da
sjednem na vlak. I ovo je bio raskošan vlak, veoma sličan onomu na koji sam sjeo u dolasku, ili je
možda i bio isti. Sjeo sam u svoj odjeljak osjećajući kako kreće. Onda sam kroz prazne, zeleno
tapecirane prolaze otišao u restoran, vagon s dvostrukim redom savršeno složenih stolova i mekanih,
kožnatih sjedala boje tikve. Samo je jedan stol bio slobodan. Sjeo sam i budući da nisam bio gladan,
naručio viski. Pušeći, otpio sam gutljaj dok se s druge strane prozora nazirao Dijon u sumrak, a onda
se ubrzo pretvorio u brzi niz jedva vidljivih obrađenih polja u sve većoj tami. Sada je prozor
odražavao vagonrestoran. Udvostručio sam se. Vidio sam sebe debela i stara, pomalo tužna. Ali bio
sam euforičan, neizmjerno sretan. Pomislio sam da ću čim dođem u Geronu, nazvati Conchi i Bol ana
i da ću im reći kakav je Miralles i kakav je taj grad koji se zove Dijon, ali njegovo je pravo ime
Stockton. Planirao sam jedan, dva, tri putovanja u Stockton. Išao bih u Stockton i smjestio bih se u
stan u Rue de Daix, nasuprot domu, i provodio bih jutra i popodneva čavrljajući s Mirallesom, pušeći
cigarete na skrivenoj klupi u vrtu ili u njegovu apartmanu, a onda možda ne bih ni čavrljao, ne bih
govorio ništa, samo bih osjećao kako vrijeme prolazi jer dotad bismo već bili prijatelji i ne bismo
morali razgovarati da nam bude lijepo skupa, a noću bih sjedio na balkonu svoga stana, s kutijom
cigareta i bocom vina, i čekao dok ne bih s druge strane Rue de Daix ugledao kako se svjetlo
Mirallesova apartmana gasi i onda bih još kratko ostao ondje, u tami, pušeći i pijući dok bi on
spavao ili bdio preko puta, veoma blizu, ležeći na svome krevetu i prisjećajući se možda svojih
mrtvih prijatelja. I pokajao sam se što nisam dopustio Conchi da dode sa mnom u Dijon i načas sam
zamislio užitak da budem ondje s njom i Mirallesom i s Bolanom, zamislio sam kako nas troje
uvjeravamo Bolafia da ode u Dijon kao što netko ide u Stockton, i Bolano bi otišao u Stockton sa
ženom i sinom, i nas bi šestero unajmilo auto i išli bismo na izlete po okolnim selima i bili bismo
ekscentrična ili nemoguća obitelj i onda bi Miralles konačno prestao biti siroče (a možda i ja), a
Conchi bi osjetila užasnu nostalgiju za djetetom (a možda i ja). Također sam zamislio da me jednoga
dana, ne baš kasno, sestra Franchise nazove u moju kuću u Geroni i ja bih nazvao Conchi u njezinu
kuću u Quartu i Bolana u njegovu kuću u Blanesu i nas troje krenulo bi prema Dijonu, iako bismo
stigli u Stockton, svakako u Stockton, i morali bismo isprazniti Mirallesov apartman, baciti njegovu
odjeću i prodati ili darovati njegov namještaj i sačuvati pokoju stvar, malo stvari jer bi Miralles
zasigurno sačuvao malo stvari, možda pokoju njegovu fotografiju dok se sretno smije između žene i
kćeri ili odjeven u vojnika medu drugim mladićima odjevenima u vojnike, i još pokoju stvar, tko zna,
možda kakvu staru vinilnu ploču sa starim istrošenim pasodoblesima koje već stoljećima nitko nije
slušao. I bilo bi bdijenje i onda pokop, a na pokopu glazba, vesela glazba tužnoga pasodoblea s
izgrebene vinilne ploče, i onda bih ja uzeo sestru Francoise i zamolio bih je da pleše sa mnom kraj
Mirallesova groba, nagovorio bih je da pleše na glazbu na koju ne zna plesati nad svježim
Mirallesovim grobom, potajno, da nas nitko ne vidi, tako da nitko u Dijonu ni u Francuskoj ni u
Španjolskoj ni u čitavoj Europi ne dozna da jedna lijepa i pametna časna sestra, s kojom je Miralles
oduvijek htio plesati pasodoble i kojoj se nikada nije usudio potapšati stražnjicu, i provincijski
novinar plešu na nekom anonimnom groblju nekog melankoličnoga grada kraj groba staroga
katalonskoga komunista, nitko ne bi znao osim jedne ateističke vračare s majčinskim instinktom i
jednoga Čileanca izgubljenog u Europi koji bi pušio očiju zamagljenih od dima, malo izdvojenoga i
veoma ozbiljnoga dok nas gleda kako plešemo pasodoble kraj Mirallesova groba kao što je jedne
noći prije mnogo godina gledao Mirallesa i Luz kako plešu neki drugi pasodoble pod nadstrešnicom
kampkućice u kampu Estrella de Mar, gledajući ga i pitajući se, ne čekajući odgovor jer je unaprijed
znao da je jedini odgovor da odgovora nema, jedini je odgovor bio neka vrsta tajne i neizmjerne
sreće, nešto što graniči s okrutnošću i opire se razumu, ali nije ni instinkt, nešto što živi u njemu s
istom slijepom tvrdoglavošću s kojom krv ostaje na svojim stazama i Zemlja u svojoj nepromjenjivoj
orbiti i sva bića ostaju u svojem tvrdoglavom svojstvu bića, nešto što izmiče riječima kao što voda
potoka izmiče kamenju, jer riječi su stvorene samo zato da se kažu samima sebi, da izreknu izrecivo,
drugim riječima sve osim onoga što upravlja nama ili što nas tjera da živimo ili što nas se tiče ili
onoga što jesmo ili što su ta časna sestra i novinar, a to sam ja, koji plešu kraj Mirallesova groba kao
da im je u tom plesu sav život ili poput nekoga tko traži pomoć za sebe i svoju obitelj u mračnim
vremenima. I ondje, sjedeći u mekanom naslonjaču boje tikve u vagonrestoranu, uljuljan klopotanjem
vlaka i vrtlogom riječi koji se okretao bez prestanka u mojoj glavi, uz buku gostiju koji su večerali
oko mene i uz gotovo ispijen viski preda mnom, a na prozoru, pokraj mene, mutna slika tužnoga
čovjeka koji nije mogao biti ja, ali bio sam to ja, ondje sam iznenada vidio svoju knjigu, knjigu koju
već godinama naganjam, vidio sam je gotovu, dovršenu, od početka do kraja, od prvog do zadnjeg
retka, ondje sam znao da, iako ni na jednome mjestu nijednoga grada nijedne usrane zemlje nikada
nijedna ulica neće nositi Mirallesovo ime, dok ja budem pričao njegovu priču, Miralles će na neki
način biti živ, a živjet će i, sve dok pričam o njima, braća Garcia Segues - Joan i Lela - i Miguel
Cardos i Gabi Baldrich i Pipo Canal i Debeli Odena i Santi Brugada i Jordi Gudayol, živjet će i
dalje iako su već godinama mrtvi, mrtvi, mrtvi, mrtvi, govorit ću o Mirallesu i o svima njima, ne
izostavljajući nijednoga, i naravno o braći Figueras i Angelatsu i Mariji Ferre, i o svome ocu i o
Bolanovim mladim Latinoamerikancima, ali najviše o Sanchezu Mazasu i onoj četi vojnika koja u
posljednji trenutak uvijek spašava civilizaciju, a u kojoj Sanchez Mazas nije zaslužio biti, ali
Miralles jest, o onim nevjerojatnim trenucima u kojima čitava civilizacija ovisi o samo jednom
čovjeku, i o tom čovjeku i o plaći koju ta civilizacija čuva za tog čovjeka. Vidio sam svoju knjigu
čitavu i stvarnu, gotovu moju istinitu priču, i znao sam da je samo još moram napisati, prepisati u
čisto, jer mi je u glavi od početka ("Bilo je to u ljeto 1994., ima tomu već više od šest godina, kad
sam prvi put čuo za strijeljanje Rafaela Sancheza Mazasa") do kraja, kraja na kojem star, propao i
sretan novinar puši i pije viski u vagonrestoranu u noćnom vlaku koji vozi francuskim poljima, medu
ljudima koji večeraju i sretni su i konobarima s crnom leptirkravatom, dok razmišlja o divnom
čovjeku koji je imao hrabrosti i instinkta za vrlinu i zato nikad nije griješio ili barem nije pogriješio u
jedinom trenutku kad je doista bilo važno ne pogriješiti, misli na čovjeka koji je bio čist i hrabar i
neiskvaren i na hipotetičnu knjigu koja će ga uskrsnuti kad već bude mrtav, i onda novinar pogleda
svoj tužan i star odraz u prozoru koji blago dotiče noć sve dok se odraz ne rastopi, i na prozoru se ne
pojave beskonačna i vrela pustinja i usamljeni vojnik koji nosi zastavu zemlje koja nije njegova
domovina, zemlje koja je svačija domovina i koja još postoji samo zato što taj vojnik nosi njezinu
ukinutu zastavu, mlad, odrpan, prašnjav i bezimen, neizmjerno malen u onom neizmjernome,
plamenome moru pijeska, kako hoda naprijed pod crnim suncem prozora, ne znajući baš točno kamo
ide ni s kime ide ni zbog čega ide, a i ne zanima ga baš dokle god ide naprijed, naprijed, naprijed,
uvijek naprijed.
 Piščeva bilješka

Ova je knjiga plod čitanja mnogih knjiga i dugih razgovora. Mnoge osobe kojima sam dužnik
spomenute su u tekstu imenom i prezimenom; medu onima koji nisu, pomogli su mi sljedeći: Josep
Clara, Jordi Garcia, Eliane i Jean-Marie Lavaud, Jose-Carlos Meiner, Josep Maria Nadal i Carlos
Trias, a osobito Monica Carbajosa, čija mi je doktorska disertacija Proza '27: Rafael Sanchez
Mazas bila veoma korisna. Svima njima hvala.
 O autoru

Javier Cercas, romanopisac, publicist i pisac kratkih priča, rođen je 1962. u Ibahernandu u
Španjolskoj. Na Sveučilištu u Geroni predaje španjolsku književnost i stalni je suradnik katalonskog
izdanja El Pdisa. Objavio je zbirku pripovijedaka Relatos reales (Istinite priče, 2000.) i dva
hvaljena romana, El movil (Motiv, 1987.) i El vientre de la ballena. Svjetski uspjeh postigao je
romanom Salaminski vojnici, koji je ubrzo po objavljivanju nagrađen Nagradom katalonske udruge
knjižara Premi Llibreter, nagradom Premio Ciutat de Barcelona, nagradom žirija pisaca Premio
Salambo, nagradama Premio de la Critica de Chile, Premio Que Leer, Premio Extremadura i Premio
Grinzane-Cavourte te u Velikoj Britaniji nagradom Independent Foreign Fiction Prize. Roman je
prodan u više od pola milijuna primjeraka u Španjolskoj i preveden na petnaest jezika. David Trueba
prema njemu je snimio istoimeni film.
 O prevoditeljici

Silvana Roglić rođena je u Londonu 1971. Završila je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1990. Na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je španjolski jezik i književnost te povijest umjetnosti.
Kao stipendistica Španjolskog veleposlanstva u Zagrebu boravila je na madridskom sveučilištu
Complutense. Redovito prevodi filmove i dokumentarne emisije za televiziju (remekdjela poznatih
španjolskih redatelja Carlosa Saure, Vicentea Arande, Alejandra Amenabara, Pilar Miro, Pedra
Almćdovara), kao i hrvatske filmove na španjolski jezik {Mondo Bobo Gorana Rušinovića,
Glembajevi Antuna Vrdoljaka i Oficir s ružom Dejana Šorka). Za III. program Hrvatskoga radija
prevela je odlomke romana Instinto de Inez Carlosa Fuentesa i La fiesta del Chivo Marija Vargasa
Llose. Objavila je prijevod autobiografskog romana španjolskog veleposlanika Raymunda Bassolsa
Espana en Europa. Prevela je romane: Manuel Vazquez Montalban, Davitelj, Javier Cercas,
Salaminski vojnici.

1. Obavještajna služba.
Sadržaj
SALAMINSKI VOJNICI
Prvi dio
Drugi dio
Treći dio
Piščeva bilješka
O autoru
O prevoditeljici